Ante Ivanković - Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja

nakladnik

Matica hrvatska Vrlika za nakladnika

Ante Turudić recenzenti

prof. fra Josip Ante Soldo prof. Stjepan Puljiz unos teksta

Zoran Gašpar lektorice:

Ružica Mijatović Irena Ivančić korektor

mr. sc. Zdeslav Ivanković fotografije

Miljenko Romić tisak

MAJUMI - Split

CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK IVANKOVIĆ, Ante Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja / Ante Ivanković; [fotografije Miljenko Romić], - Vrlika: Matica hrvatska, 2003. - 272 stranica, (12 stranica ilustracija). Bibliografija - str. 261 - 263, bilješka o piscu str. 265. ISBN 953-98779-1-1 ISBN 953-98779-1-1

Ante Ivanković

PODRIJETLO HRVATSKIH RODOVA VRLIČKOG PODRUČJA

Vrlika 2003. godine

Sa zahvalnošću i divljenjem Harisu Čerkiću, Ivanu Lelasu, Ivanu Radnicu, Antoniju Režiću, Nenadu Režiću Tomislavu Skorupu, Mladenu Škalicu, Slobodanu Totiću, Vladimiru Turudiću, Petru Varnici i Stipi Vrančiću palim hrvatskim vitezovima s vrličkog područja, kojima je Hrvatska iznad svega, ovu knjigu posvećuje

autor

Ako se nikad ne osvrnu na svoje pretke, ljudi se neće radovati svojim potomcima. Edmund Budre

RIJEČ NAKLADNIKA U 18. stoljeću naš Vrličanin fra Filip Grabovac-Grabić u svom djelu «Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga» ismijavao je naše sinove koji su se u tuđini kitili tuđim haljama i tuđim običajima. Znao je naš Filip da onaj, koji izgubi svoja obilježja i svoje ime, postaje isprazan, svoga se odrekne a samim tim ni drugome nema što dati. I danas u zoru trećeg tisućljeća pred nama su veliki zahtjevi i izazovi koji traže odgovore. Kako bi dali prave odgovore, potrebito je znati sve o sebi i svom rodu, živjeti uspravno kako se ne bi izgubili u vrevi kao bezimeni. Hrvatski rodovi ove naše pitome doline do sada su uvijek davali prave odgovore svim izazovima, ratujući s mačem istine u ruci, ljubeći križ. Svako vrijeme nosi nove izazove, svaka generacija ima svoju veliku zadaću. Uvijek je vrijeme velikih odgovora. Gradivo se mora naučiti, ono je u srcu, a srce je korektiv svega. Kad je najteže, kad je vrijeme velikih odgovora? To vrijeme je danas, zavirimo u svoja srca, sjetimo se korijena, kleknimo križu, naći ćemo odgovor i nećemo ići stranputicom. Ukoliko smo ovom knjigom pripomogli ojačati naše zajedništvo, spremnost na žrtvu, budućnost našega roda je sigurna, kročit će jedinom pravom globalizacijom, globalizacijom srca, sa svojim punim imenom i prezimenom. Sve drugo su maglovite iluzije i slobode okovane lancima ovisnosti, nemira, beznađa i samoće. Na kraju složno recimo Ne svim zabludama upalimo vatre na djedovskim ognjištima, vatre života i s njima rastjerajmo tamu i kročimo putem svjetla s isukanim mačem istine. Budućnost je naša. Ante - Tonći TURUDIĆ

7

PREDGOVOR Još nikad nitko nije ovoliko na jednom mjestu napisao o Vrličanima i Vrlici kao što je to svojom najnovijom knjigom učinio Ante Ivanković, kojeg ponajviše pamtimo kao ratnog reportera Hrvatske televizije s bojišnica Domovinskog rata. Nakon dviju knjiga, Duvanjskih prezimena (2001) i Prezimena općine Dugopolje (2002), Ante Ivanković objelodanjuje svoje treće djelo Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja, svrstavajući se tako među istaknuta imena hrvatske onomastike, znanosti što se bavi prezimenima. Kako god je uvjerljivo i strasno izvještavao o briljantnim pobjedama Hrvatske vojske, čini se da je Ante Ivanković i u hrvatsku onomastiku ušao s istom istraživačkom strastvenošću, stalno imajući na umu da mu prezentacija onomastičke građe budu vjerodostojna i urađena s nabojem ljubavi prema narodu kojemu pripada. Autorova znanstvena istraživanja korijena hrvatskih rodova redovito prati nakana da današnjem čitatelju približi ona doba kada su se naši preci u nesklonim im vremenima borili za očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta i narodne opstojnosti u vremenu i prostoru. Obrađujući hrvatske rodove na ograničenim prostorima (Duvno, Dugopolje, Vrlika), Ivanković nastoji i uspijeva gotovo svakome naći odgovarajuće mjesto u biću hrvatskog naroda, te označiti njegove posebnosti kao sastavni dio hrvatskog etniteta i u povijesti i na pojedinim područjima. Praćenje kompliciranih migracija pojedinih rodova diljem hrvatskih etničkih prostora u Ivankovića je uvijek isti rezultat: Hrvati su Hrvati ma gdje bili i bez obzira što su ih često zla vremena i još gori gospodari dijelili i zidovima državnih granica. To je pokazao i prikazao i na "krvnoj slici" današnjih hrvatskih rodova u Vrlici, gdje ih je od ukupno 102 najviše, posve precizno 18, ima hercegovačko podrijetlo, 16 ih je doselilo s povijesnog Duvanjskog polja, 15 s druge strane Dinare, dakle s livanjskog, četiri s travničkog područja, u srednjoj Bosni, a tek onda dolazi Primorje od Boke do Zadra (11 rodova), pa uvijek sklona raseljavanju Imotska krajina, koja je Vrlici dala 8 rodova. Što se pak tiče ove knjige, koja Vam je u rukama, nezaobilazna je i autorova ljubav prema Vrlici i Vrličanima, jer doslovno svaka rečenica svjedoči o znanstveno-istraživačkim naporima u vezi s pronalaženjem, odabirom i analiziranjem novih spoznaja i podataka, među kojima je mnogo onih koje Ante Ivanković prvi put iznosi na vidjelo javnosti. Posebnu vrijednost, dakako, predstavljaju najstariji sačuvani popisi obitelji vrličkog 9

područja iz 17. i 18. stoljeća, bez obzira jesu li nađeni u arhivima državnih ili pak crkvenih ustanova, te popis žrtava II. svjetskog rata, koji je krvave stranice svog četverogodišnjeg trajanja obojio i krvlju 596 vrličkih Hrvata, žrtava te kataklizme. Ističem još jednu karakteristiku ovog Ivankovićevog znanstvenog uratka: povezivanje činjenica iz povijesnih izvora i isprava s davno oblikovanom građom obiteljskih predanja, koja su dragocjeni izvor, ali uz kritičko korištenje. Autor se na svoj način suprotstavlja novokomponiranim zaključcima u "popravljanju"prošlosti pojedinih rodova ali i mešetarenjima onih koji pokušavaju vrličke Hrvate ili dio njih upregnuti u kola nekih projekata, koji Hrvatima nikada nisu donijeli nikakva dobra. Upravo zbog svega ovoga Vrlika je dobila svoju knjigu, ali i knjigu koju je itekako zaslužila. Autor pak zaslužuje našu zahvalu za sve što je uradio, a posebno za primjerenu suradnju sa svima koji su pripomogli da se ova knjiga objelodani. Dakako, bilo bi neopravdano ne istaći čelništvo Matice hrvatske iz Vrlike i Gradsko poglavarstvo, koji su nakon zbornika radova o fra Filipu Grabovcu i Milanu Begoviću, te sabranih djela Milana Begovića, Monografije Vrlike autora fra Josipa Ante Solde, zatim romana "Gastikina dolina" Emila Žeravice, pridonijeli da se Ante Ivankovićprihvati ovog posla i uspješno ga okonča. Bit će najbolje ako se u nekom budućem vremenu javi potreba za drugim izdanjem "Podrijetla hrvatskih rodova vrličkog područja". To će ponajviše ovisiti o nama, Vrličanima, zar ne?

U Vrlici, uoči Uskrsnih blagdana 2003. godine Niko REBIĆ vrliČki gradonačelnik

10

POGLAVLJE I.

VRLIKA KROZ POVIJEST Današnje područje grada Vrlike smješteno je na sredokrači puta između hrvatskog kraljevskog grada Knina i na drugoj strani Sinja, jednog od najvećih marijanskih svetišta u Hrvata. Vode, polja i planine osigurale su temeljne uvjete za život naraštajima, koji su stazama vremena prošli ovim krajem, ali i onima koji će tek stići. Vrlika, Garjak, Ježević, Koljani, Kosore, Kukar, Maovice, Matkovina, Podosoje, Vinalić, Zduša sačinjavaju ono što se danas naziva gradom Vrlikom. Iako je to područje bilo nastanjeno i u pretpovijesnom razdoblju, najstariji poznati narod u tom kraju bili su Iliri. Četiri stoljeća prije utemeljenja Rima, dakle na prijelazu između 12. i 11. stoljeća prije Krista, Iliri su iz zakarpatskih prostora doselili na Balkanski poluotok. Njihov jezik pripada satemskoj skupini indoeuropskih jezika. Kako su današnji Albanci potomci starih Ilira, Ćiro Truhelka i Petar Skok su značenje riječi Ilir objasnili pomoću albanskog jezika: lirr znači slobodan, a lirrue-osloboditi. Dakle, Ilirik ili Ilirija je Zemlja slobodnih ljudi, a Ilir je slobodni čovjek. Ilirima dugujemo i ime Dalmacije, što je u vezi s Dalmatima, najjačim i najbrojnijim ilirskim plemenom, koje je nastanjivalo prostore između Neretve i Cetine i na sjever do izvorišta rijeke Vrbasa. U objašnjavanju značenja ilirskog naziva Dalmacije, znanstvenici nisu posve složni. Jedni smatraju da dolazi od albanske riječi delma, što znači ovca, pa bi pohrvaćivanjem Dalmacije nastala Zemlja, ovčara. Dakako, to nije teško dovesti u vezi s temeljnim zanimanjem pripadnika plemena Dalmata, stočarstvom odnosno ovčarstvom, Drugi pak drže da se naziv Dalmacija izvodi od pluralnog oblika djelm ili djelmat imenice djal, što na albanskom znači junak. Dakle, Dalmati bi bili junaci, a Dalmacija Zemlja junaka O jakosti i veličini Dalmata svjedoče i ovi podaci: živjeli su organizirano u 342 župe ili dekurije, dok su primjerice Ardijejci imali 20 a Daorsi 17 dekurija. Povjesničari smatraju daje u ilirskim dekurijama živjelo po 200-tinjak stanovnika. Dalmati su dugo živjeli u miru i blagostanju, a posebno su bili ponosni na svoj glavni i dobro utvrđeni grad Delminij, smještene na rubu Duvanjskog polja, iznad sela Borčana i Kongore. Moramo spomenuti i činjenicu da su na vrličkom i susjednim područjima živjeli i Tračani, koje su, izgleda, još u pretpovijesnom razdoblju Iliri potisnuli na istok, u Trakiju. I na vrličko su područje stigli 13

Grci, vjerojatnije kao trgovci, jer za razliku od jadranskog priobalja i otoka, tu nisu podizali svoje naseobine. Sredinom 4. stoljeća prije Krista na vrličko područje prodiru i Kelti, koje su s vremenom Iliri asimilirali u svoj etnički korpus.

VRLIKA U VRIJEME RIMSKE VLADAVINE Mirni život Dalmata, ali i ostalih ilirskih plemena, narušen je 229. godine prije Krista, kad su započeli dugotrajni i surovi ratovi s Rimom, tadašnjom vojnom velesilom, koja je upravo stasavala na suprotnoj strani Jadranskog mora, na Apeninskom poluotoku. Bio je to ustvari rimski odgovor pripadnicima ilirskog plemena Ardijejaca, koji su nastanjivali područje od Neretve do Albanije, odakle su kao gusari napali rimske brodove, ali i nekadašnje grčke naseobine u Dalmaciji i na njenim otocima. Snažni Rim pobijedi vojsku ilirske kraljice Teute, koja je nakon toga bila primorana priznati vrhovnu vlast Rimske Carevine, ali i odreći se dijela dotadašnjih svojih teritorija. Nove su prilike ujedinile ilirska plemena na čelu s Dalmatima, izuzevši Daorsa u dolini Neretve koji su se zadovoljili s rimskom zaštitom. Sve češći napadaji na brodove i rimske saveznike, izazvali su 156. godine prije Krista novi rat s Rimljanima. Na njegovom početku rimski vojskovođa Marcije Figul nije ostvario potpuni uspjeh, iako je spalio glavni delmatski grad Delminij. Godine kasnije, dakle 155. godine prije Krista, njegov nasljednik Kornelije Scipion Nazika osvaja utvrđeni Delminij, pretvara ga u neuglednu vojnu postaju, a Rimska Carevina dobiva nove provincije na drugoj obali Jadranskog mora. Konačno 9. godine nakon Krista Rimljani slamaju otpor zavađenih ilirskih plemena i njihovih vođa, ali su za to morali angažirati čak 15 svojih dobro naoružanih i još bolje uvježbanih legija. Rimljani postupno romaniziraju starosjedilačko ilirsko stanovništvo, a u novoj provinciji podižu gradove i kvalitetni sustav cestovnih komunikacija između njih. Tako primjerice novom cestom je povezana Salona sa Aequumom (Čitluk-sinjski), a odatle preko Potravlja ili Dabra s Vrlikom. S vrličkog područja rimska se cesta granala prema Kninu preko Kijeva i prema Bosni preko Dinare. "U početku rimske vladavine stanovništvo je živjelo u plemenskim zajednicama, od kojih su poznate dvije: Barizaniata i Lizavist. Po mišljenju Branimira Gabričevića obitavali su u Kijevu i u 14

Podosoju-Garjaku, a po sudu Ante Miloševića u Koljanima i Baleku. Tek za cara Septimija Severa (193-211) neka su naselja u dolini Cetine dobila rimsko građansko pravo.1

VRLIKA U HRVATSKOJ DRŽAVI Velika seoba naroda dovodi u 7. stoljeću Hrvate u novu domovinu. Dominik Mandić tvrdi da se to zbilo 626. godine. Naime, tada su udruženi Avari i Perzijanci napali Carigrad, a bizanstki car Heraklije poziva u pomoć Hrvate. Oni pustoše Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, koje su prethodno bili osvojili Avari. "...Hrvati su osvojili te zemlje za svoj račun, kao svoje vlastite. A tako je stvar shvaćao i tadašnji rimski svijet širom cijelog Carstva, kako vidimo iz bilješke Izidora Seviljskog, u kojoj on zauzeće Dalmacije i Epira od strane Hrvata zove gubitkom pokrajina za Rimsko Carstvo."2 Tada je, tvrdi Mandić, doselili oko 300 tisuća Hrvata, koji će ubrzo stvoriti svoju državu, u kojoj će i vrličko područje naći odgovarajuće mjesto. O doseljenju Hrvata svjedočenje je ostavio i bizantski car Konstatin Porfirogenet u svom djelu "De administrando imperio", koje je nastalo polovicom 10. stoljeće. "Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme (nakon pada Salone 614-615) s onu stranu Bavarske, gdje su danas Bjelohrvati. Jedan od njihovih rodova, naime petero braće: Klukus, Lobeles, Kosences, Muhlo i Hrobatos i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih i došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju te su tu našli Avare u posjedu te zemlje. Pošto su se nekoliko godina međusobno borili, pobijedili su Hrvati. I neke su od Avara pobili, a ostale su prisilili da im se pokore. Od tada su u toj pokrajini zavladali Hrvati." 3

1

Monografija Vrlike, Vrlika 2001., str. 11. D. Mandić, Crvena Hrvatska, Chicago-Roma 1973., str. 254. D. Mandić, Rasprave i prilozi, Rim 1963., str. 54.

15

SV. SPAS - HRVATSKA POVIJESNA ISKAZNICA Najvažniji je spomenik iz tog razdoblja, a koji svjedoči o hrvatskoj nazočnosti na vrličkom području, crkva Sv. Spasa, podignuta u blizini izvora rijeke Cetine u istoimenom mjestu. Stjepan je Gunjača utvrdio da je građena etapno u 9. i 10. stoljeću, njezin je monumentalni zvonik jedini sačuvan na hrvatskim prostorima iz tog vremena, a i šire, koji je odolio zub vremena. Pronađeni natpis na latinskom jeziku upućuje da je crkva u vrijeme vladavine hrvatskog kneza Branimira (druga polovica 9. stoljeća) sagradio župan Gastiha (Gostika), njegova majka Nemira i Gastihini sinovi, čija imena ne znamo. Inače, ovaj sakralni objekt spada među najvažnije predromaničke hrvatske građevine, a smatra se i veoma vrijednim spomenikom cjelokupne europske predromantike. "Oko crkve nalazi se dosad najveća istražena i proučena nekropola u nas, s oko 1026 grobova. Nastalo kada i crkva, to se groblje proširilo do sredine 15. stoljeća. Iako u grobovima nije nađeno previše priloga, mnogi su veoma vrijedni, ponajprije: naušnice raznih oblika, prstenja, dugmad, strelice, ostruge, fine tkanine (srma) protkane srebrenim i zlatnim nitima. Posebno su vrijedni srebreni pojasevi, ostruge sa zvjezdicom nekog viteza, vjerojatno jednog od vrhričkih velmoža. Na nekim radovima vidljiv je utjecaj franačkih majstora."4 Još jedan kulturni biser iz starohrvatskih vremena ima vrličko podrijetlo-ostaci trobrodne crkve, što je bila sagrađena na mjestu starokršćanske bazilike na predjelu Crkvina u Koljanima. "Najvrijedniji ostaci te crkve su kamene ukrasne ploče (pluteji) oltarne ograde. One su jedne od najljepših klesarskih ostvarenja starohrvatske umjetnosti. Analizom klesarskih radova s raznih nalazišta Nikola Jakšić je zaključio da su nastali u radionici tzv. majstora koljanskog pluteja, prvog našeg velikog graditelja i klesarskog majstora."5

4 5

Monografija Vrlike, Vrlika 2001., str. 18. Isto, str. 20.

16

PRVI SPOMEN VRLIKE U POVIJESTI Učvršćivanjem središnje vlasti Kraljevine Hrvatske za vladavine Petra Krešimira IV. (1056-1073) i Dmitra Zvonimira (1076-1089) i vjerskom obnovom u vrijeme pontifikata pape Grgura VII. i vrličko područje ulazi u središte onodobnih društveno-političkih zbivanja, jer u njegovoj neposrednoj blizini grad Knin postaje sjedištem kraljevske vlasti, a Biskupija, danas istoimeno naselje između Knina i Vrlike, hrvatsko vjersko središte. Upravo zahvaljujući toj okolnosti dolazi do prvog pisanog spomena Vrlike, odnosno Vrh Rike, na latinskom jeziku, i to 1185. godine u jednom spisu splitske sinode (sabora). U tom je dokumentu upisano da hrvatskom biskupu u Kninu pripada i župa Vrh Rika. Ime župe Vrh Rika različito je transkribirano: Verchrecha, Vercherica, Verhlichky, Verlechensis, Werkrika, Verchioc. Ime Vrlika nastalo je spajanjem dviju imenica: vrh i rika, dakle mjesto na vrhu, na početku, na izvoru rike, rike Cetine. Mjesto Vrh Rika u početku se nalazilo na mjestu današnjeg naselja Cetina. Prvi spomen Vrlike na hrvatskom jeziku uslijedit će gotovo tri stoljeća kasnije, 1451. godine i glasit će Vrh Rika. "Kraj oko Vrh Rike je bio relativno miran, a štitili su ga planinski masivi i tvrđave. Na sjeveroistoku se dizao Glavaš (Dinarić), utvrda, koja je branila i osiguravala prolaz za Bosnu kroz prodolinu Uništa, na drugoj strani, u Potravlju, stajao je Travnik, koji se spominje 1372. godine u ispravi kralja Ljudevita I. Anžuvinskog izdanoj cetinskom knezu Ivanu Nelipcu. Te dvije utvrde osiguravale su mirni protok trgovine poznatim putovima još od antičkog doba."

VRLIKA I HRVOJE VUKČIĆ HRVATINIĆ Hrvoje Vukčić Hrvatinić (1350-1416), kojeg neki povjesničari smatraju jednom od najznamenitijih osoba svekolike hrvatske povijesti, knez Donjih krajeva Kraljevine Bosne imenovan je 1388. godine od bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića vojvodom bosanskim, a u vrijeme sukoba s mađarskim kraljem Žigmundom Luksemburškim i bosanskim zastupnikom za Hrvatsku sa sjedištem u Kninu. Godine 1391. kralj Ladislav 17

Napuljski, protivnik Žigmundov, postavlja Hrvoja i brata mu Vuka za banove Hrvatske i Dalmacije, a kasnije i svojim glavnim namjesnikom u Hrvatskoj (1391). Kad je postao pobjednikom u sukobima sa Žigmundom, bosanski kralj (1398-1404) Hrvoju daruje veliku župu Livno a Dubrovčani ga proglasiše svojim građaninom (1400). Ovaj uspješni vlastelin i vojskovođa je 5. srpnja 1403. godine jedan od najuglednijih uzvanika na krunidbi kralja Ladislava u Zadru, koji ga tada imenuje "glavnim vikarom u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni", te "hercegom splitskim", darujući mu i otoke Brač, Hvar i Korčulu. Hrvoje smjenjuje kralja Ostoju i na prijestolje bosansko dovodi Štipana Tvrtka H (1404-1409). Godine 1406. Hrvoje Vukčić Hrvatinić dobiva i službeno na dar tvrđavu Prozor, koju je i sam gradio. S tvrđavom dobiva i njezine stanovnike iz plemena Čubranića, sa kojima je bio u rodbinskim vezama, te plemena Mišljenovića. Tvrđavom Prozor, ispod koje će s vremenom nastati današnje naselje Vrlika, Hrvoje štite interese Ladislava Napuljskog, ali i brani posjede kneza Ivaniša Nelipca, muža njegove sestre Jelene. Kasnije će utvrda Prozor pripasti Hrvojevu zetu Ivanišu Nelipcu, a 1411. prigodom udaje njegove kćeri Katarine Nelipićke darovat će je u miraz zetu Ivanu (Hanžu) Frankopanu. Godine 1421., kada je vrličkim i susjednim područjima zagospodario Žigmund Luksemburški, on će Vrh Riku darovati trogirskom plemiću Mihači Vitturiju sinu Nikolinu.

PRVI VRLIČANI S IMENOM I PREZIMENOM U drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća poznata su prva imena i prezimena tadašnjih stanovnika Vrlike. Ponajprije se to odnosi na pleme Čubranića, kojima su pripadali i Berislavići, doseljenici s livanjskog područja. O njima su ostali pisani tragovi koje je sistematizirao J. A. Soldo: godine 1341. spominje se Tvrdoš Berislavić u darovnici, kojom se selo Suhač pokraj Sinja daje splitskom nadbiskupu; godine 1381. bosanska kraljica Jelena, majka prvog bosanskog kraja Tvrtka Kotromanića, dopušta Vuku Čubraniću da na svoj posjed Vitak u Vrh Rici naseli Vlahe stočare, koji su oslobođeni poreza, ali imaju obvezu služenja vojske, kad god to zatreba; 6

Monografija Vrlike, Vrlika 2002., str. 22.

18

1435. godine u Kninu, gdje stoluje hrvatski banovac, među zakletim sucima iz redova hrvatskih plemića je i Vuk Berislavić iz plemena Čubranića (Wok Berislavich de genere Ciprianorum); godine 1451. zabilježen je Pavel Berislavić iz Vrhrike kao jedan od sudaca ratnoga suda u Kninu; godine 1446. banovac Tomaš Tvrtković zapovijeda kninskom kaptolu da Vrličanina Ivana Dapčića upiše kao posjednika kuće na Klisu; godine 1485. banovac Ivan Peciban iz Knina angažira vrličkog kanonika Tomu Radivojčića da s Tomom Bučićem riješi nastali spor oko gradova Ostrošca i Sokola. Polovicom 15. stoljeća na vrličkom području se spominje samostan (1457), a papa Pavao m. u jednoj ispravi opominje trgovce da vrate franjevcima iz samostana Varchrioc blago, što su ga fratri kod njih pohranili bojeći se turskih prodora na vrličko područje.

VRLIKA ZA OSMANLUSKE VLADAVINE (1522-1688) Već 1425. godine osmanlijski osvajači prodiru preko Uništa, zaobilazeći utvrde kao što su Glavaš i Prozor, pljačkaju Vrh Riku, Kijevo, a zatim i kninsko i drniško područje. Godine 1492., kako je utvrdio S. Gunjača, Turci su opljačkali i razorili Vrh Riku i crkvu Svetog Spasa. Ipak Knin i vrličko područje s tvrđavom Prozor potpali su pod tursku vlast 1522. godine, a Vrlika će postati središte nahije u Kliskom sandžakatu. Tada nastaju i velike seobe stanovništva, koje će trajati dugo, naročito u vrijeme mletačko-turskih ratova u 17. stoljeću, zatim nakon oslobođenja Vrlike od osmanlijskih osvajača pa sve do oslobođenja Bosne i Hercegovine od turskog jarma 1878. godine. Ispred turskih zulumćara narod se sklanja na sve strane. Tako je primjerice Ivan Čubretić (Čubranić) Pavlov, koji se na Božić 1463. godine istakao u okršajima s Turcima za oslobođenje Jajca, što ga je ugarski kralj Matijaš Korvin preoteo od Osmanlija, dobio za nagradu stočare iz plemena Tulića u Vrh Rici. Inače, "hrvatskim plemićima Čubranićima pripadale su obitelji: Berislavići, Lukačići, Klarići, Vladavići, Jurčići, Mihovići. Pred turskim prodorima Berislavići su prešli u Turopolje. Tu se nastanio Stjepan Beryzlawych de Verhreca, kaštelan Lukavca, od kojeg vuku podrijetlo 19

malomlački plemići. Od njih je najpoznatiji Stjepan, koji je igrao značajnu ulogu na dvoru hercega Ivaniša Korvina i bio banovac (1596). Bratimio se s Nikolom Mladenčićem, pa su zajednički povećali posjede u Turopolju. Iz Vrh Rike su i Križanići. Nastanili su se u gradu Hrasno na Glini i u okolici Karlovca. Čubranići, kasnije Mihačevići, naselili su se oko rijeke Dobre, a neki su odabrali Krk za boravište. Prema tradiciji neke je obitelji 1476. godine odveo župnik Juraj Cetinjanin (oko stotinjak) na otok Olib, gdje je 1519. godine preminuo. Na groblju je natpis: "Pop Juraj Cetinjanin parokijan Olibski."7 U turskom razdoblju mletački providur Jakov Foscari 1572. godine spominje Vrliku kao tvrđavicu s posadom od 30 vojnika, bez topništva, dok polovicom 17. stoljeća bosanski izvori potvrđuju da u dobro utvrđenoj tvrđavi ima pet a u varošu ispod nje osam kuća. U njima je upisan i podatak da vrličko područje ima tridesetak sela (vjerojatno je riječ o zaseocima), iz kojih se može angažirati tisuću ratnika pod oružjem. Ipak najviše podataka o Vrlici iz tog razdoblja sadrži turski defter (knjiga poreznih obveznika) iz 1604. godine, u kojem su upisani i muslimani i kršćani prema uobičajenoj turskoj formuli: osobno plus očevo ime, dakle bez prezimena. Zbog toga, ali i uporabe zajedničkih narodnih imena, veoma je teško razlikovati katolički i pravoslavni živalj, koji također doseljava. Kako je izgledala Vrlika početkom 17. stoljeća? U središtu svih zbivanja je tvrđava Prozor, u kojoj je boravila posada s obiteljima. Ispod tvrđave nalazila se kasaba (turski naziv za varoš) s džamijom i visokim minaretom, otprilike na mjestu današnje katoličke crkve Gospe Ružarice. Džamiji je pripadao vakuf, dakle vjersko imanje, u čijem su sklopu su i četiri dućana. U kasabi su živjeli isključivo muslimani, najčešće obrtnici, koji su bili oslobođeni i poreza i vojne obveze. Oni su također bili stanovnici onih naselja koja su imala plodniju zemlju, kao što su primjerice Civljani i Kosore, dok su kršćani nastanjivali Maovice i Ježević, gdje su prevladavali stočari nomadi, kao i u predjelu Paškog Polja čiji su stočari imali ispaše u Moćar dolu na Uništima. Oni su plaćali filuriju, porez karakterističan za vlaški dio tadašnje populacije. Porez se plaćao na gotovo sve poljoprivredne proizvode: žitarice, sijeno, lan, povrtnice, pčele, vinograde, kojih je također bilo na vrličkom području. Na Cetini i drugim vodotocima nalazile su se mlinice tipa vodenice, kojima su isključivo gospodarili muslimani.

7

Monografija Vrlike, Vrlika 2001., str. 23

20

U sklopu velikih migracija u 15. stoljeću, kada katoličko življe bježi ispred Turaka i sklanja se u mletački dio Dalmacije, i na vrličko područje doseljavaju Vlasi stočari pravoslavne vjeroispovijesti. Primjerice u defteru iz 1604. godine spominje se crkva Svete Gospoje s baštinom Dragića, sina Radičinog, i mlinovima na vodotoku Dragoviću. Ostalo je zabilježeno da dio monaha iz manastira Dragović preseljava u Grabovac (Lika) i tamo utemeljuju novi manastir, a 1612. godine posve ga napuštaju, što će ubrzati i uveličati proces islamizacije stanovništva. U istom se dokumentu spominje i starohrvatska katolička crkva u Koljanima, pokraj koje se tijekom godine održavaju veliki pazari, od kojih se ubirao porez od pedeset akči. Dakako, spominje se i crkva Svetog Spasa, oko koje većinu stanovništva čine kršćani-katolici i samo desetak muslimanskih domaćinstava. Doduše u defteru iz 1604. spominju se dvije mezre-Rasad i Rataj, a mezre su nekadašnja imanja sa kojih je stanovništvo pobjeglo, ali u svakom trenutku spremne da prime nove doseljenike. Cijelo područje pastorizirali su franjevci samostana Visovac, pa je logično da je Vrlika u onovremenskim prilikama bila župa visovačkog samostana.

OSLOBOĐENJE VRLIKE OD TURAKA (1688) Na početku Morejskog rata Vrličani preko svog predstavnika traže da njihovo područje pripadne Mletačkoj Republici, i obećavaju da će zauzvrat sudjelovati u svim ratnim aktivnostima budućih gospodara. Kako je Venecija kninsko-vrličko područje smatrala veoma važnim, u ljeto 1688. godine s jakim vojnim snagama napada Knin, a s nekoliko manjih postrojba i Vrliku. Tada su i Knin i Vrlika oslobođeni od Osmanlija i uključeni u sastav Mletačke Republike. Vrlika je potpala pod jurisdikciju providura u Kninu, a malo kasnije postaje sastavnim dijelom novoutemeljene Kninske krajine.8 Tada je u tvrđavi smještena manja vojnička postrojba, sastavljena od domaćeg stanovništva, a u neposrednoj blizini nalazilo se i omanje Iogorište za venecijansko konjaništvo. Dakako, Turci se ne mire s gubitkom Vrlike, pa ju 1691. godine hercegovački paša s jakim snagama pokušava preoteti od Mlečana, ali branitelji uspješno odolijevaju. Sljedeće godine Vrličani skupa s uskocima s 8

F. Dž. Spaho, Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine, Zagreb 1985., str. 118119.

21

kninskog i drniškog područja poduzimaju vojne akcije u dubokoj neprijateljskoj pozadini, paleći i pljačkajući naselja na Glamočkom polju. U vrijeme posljednjeg mletačkoga-turskog rata, poznatog i pod imenom ili Mali ili Sinjski rat od 1714-1718. godine, vrličko područje ne ostaje izvan ratnih događanja. Početkom 1715. godine zauzimanjem Strmice vojne posade tvrđava Vrlike i Glavaša uključuju se u rat, u kojem su Turci posljednji put napali Sinj i Cetinsku krajinu. Bez obzira na relativno solidne pripreme za rat i na junaštva branitelja, vrlička tvrđava i njezina posada nisu uspjeli izdržati snažne napade topništva Mehmed-paše pa su Osmanlije ponovo zauzele vrličko područje. "Ipak, to je zauzeće Vrlike bilo privremeno, jer su se neprijatelji morali ubrzo povući, odvodeći sobom roblje kad su odustali od beznadne opsade Sinja. Izgleda da su Turci i sljedeće godine pokušali osvojiti Vrliku, gdje su bile stacionirane dvije kompanije mletačkih vojnika; zahvaljujući isključivo velikom junaštvu Vrličana nisu je uspjeli i osvojiti. Zadnje godine tog rata su to pokušali još jedanput, ali ni tada nisu uspjeli u svojoj nakani."9 Od tada pa sve do pada Mletačke Republike 1797. godine vrličko područje ostaje pod venecijanskom vlašću.

VRLIKA POD VLAŠĆU MLETAČKE REPUBLIKE (1688-1797) Nakon promjene vlasti vrličko područje ostaje gotovo pusto, jer ga napušta islamizirano stanovništvo, a s njim i bogata obitelj Salema Bukaričića. Mletačke vlasti plodne poljoprivredne i šumske površine proglašuju državnim vlasništvom i dodjeljuju ga novodoseljenim stanovnicima, a posebno onima koji su se istakli u borbama s Turcima. U Državnom arhivu u Zadru sačuvan je popis obitelji, nastanjenih na vrličkom području 1. srpnja 1692. godine, organiziranih u četiri banderije, prozvanim po imenima njihovih haramabaša (kapetana = baša) Nikole Biokovića, Pavla Jurića, Ivana Crnice i Nikole Šarca. Prvi put u hrvatskoj onomastičkoj literaturi objavljujemo potpuni popis stanovnika vrličkog područja iz 1692. godine.

9

Zbornik "Kačić" Split, 1983., godina 15., str. 39.

22

STANOVNIŠTVO VRLIKE 1692. GODINE 1. Popis obitelji nastanjenih ispod tvrđave Vrlika, koje su pod zastavom kapetana baše (u banderiji) Nikole Biokovića. Popis je učinjen 1. srpnja 1692. godine u Vrlici. 10

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28.

Ime i prezime kapetan Nikola Bioković Jakov Knežević Šimun Marasović Jakov Knežević Šimun Marasović Lovre Vidović Jurica Vidović Lovre Vučemilović Petar (V)uzun Grgur Brstić (Brstilo) Cvitan Milovac Radiša Kovačević Vučen Petković Štipan Radojević Mikaelo Dragić Jakov Roljević Štipan Ersech (Erceg, Eržek, Ržek) Ivan Dilić Rade Mešter (Maešter) Marko Miloj ević Ivanića Blaževića Matij Božinović Štipan Jajar Nikola Jakelić Nikola Karanzulović čauš Cvitko Milković Jakov Vučenić Milinka Kričkovica

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije

osoba 7 9 9 6 4 4 9 6 14 7 13 3 15 11 7 4 4 5 6 5 2 6 6 9 3 5 4 2

kanapa 18 7 6 5,5 5,5 3,5 9 3 18 9 9 7,5 10 3,5 4 11 4,5 7,5 6,5 6 0 5,5 4 8,5 4 4,5 5 6

j1

23

29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 24

Luka Knežević Radovan Đonlić Vukadin Buderožić (Bodrožić) Šime Jurić Mikaelo Pavić Marko Prstojević Dragola Popović Lucija Ljutić Ilija Jakulić (Jakelić) Zelko Jakulić (Jakelić) Jakov Kovač Matij Grabovac Antona Vuletić Dujmo Štrkalj Nikola Ćosić Ivan Batovanja Marko Eštek (Estech) crkva Svetog Mihovila Štipan Mažarević alfir Radivoj Novoselac Savica Vukašević Lazo Vuković Bogdan Šarac Dragosav Ivković Radivoj Miljević Vukelja Konjević Stanko Ivetić Mikaelo Novoselac Vuko Ivanović Milat Bogojević Ranisav Rajakovac Ivica Rajakovac Radojka Rajakovac Rajka Vukaševića Jovica Vidova Jakov Ostojić Milivoj Radonić gubernator Franko Pavišić

3 5 2 3 2 3 8 3 8 3 5 7 10 10 4 6 4 0 2 11 5 6 20 6 8 10 14 13 8 6 7 3 4 6 4 8 9 0

_j

4,5 3 0 5 1 0 8 2 11 3,5 3 24 18 16 4,5 5 4 2,5 3 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 30

67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88.

Marko Dilić kapetan Butković Marko Stipanović Vukovoj Vujičević Milivoj Banić Miljat Matov Vuko Dragosaljević Mate Vukašević alfir (precrtano) Matij Šimić Josip Vrbanović Ivan Grubanović Ivan Radošević Nikola Vuješitić Frane Sušnjević Matij Radić Jure Čerkez Pavica Knežević Marko Petković Jakov Petković Marijan Stojanov Milanko iz Vrpolja Ivan Barić

0 0 6 8 11 8 5 7 10 16 7 4 17 12 11 15 11 4 3 16 10 2

30 73 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0

Dakle, banderiju Nikole Biokovića sačinjava 88 obitelji s 588 osobe. One imaju 73 prezimena, od kojih se do danas na vrličkom području sačuvalo 10: Batovanja, Blažević, Božinović, Grabovac (Grabić), Jakelić, Marasović (Maras), Milković, Vučemilović, Vuletić i Uzun (odnosi se samo na hrvatska prezimena). Upisano je ukupno 48 imena, od kojih su 43 muška i 5 ženska. Od muških imena najčešća su: Jakov, Nikola i Marko (6 puta); Mate (Matij) i Ivan (5), Štipan (4); Mijo-Mikaelo (3); Šimun, Lovre, Cvitan (Cvitko),Ilija, Frane, Radivoj, Milat i Vuko (2); po jednom se pojavljuje 31 ime: Jurica, Petar, Grgur, Radiša, Vučen, Rade, Ivanića, Milinka, Luka, Radovan, Vukadin, Dragola, Lucija, Zelko, Antona, Dujmo, Savica (Sava), Lazo, Bogdan, Dragosav, Vukelja, Stanko, Ranisav, Jovica, Milivoj, Vukovoj, Josip, Jure, Pavica, Marijan, Milanko, Ivica i Rajka. Pet je ženskih imena: Ivanića, Pavica, Lucija, Milenka i Rajka. Što se pak tiče podjele na narodna i biblijsko-svetačka imena, pretežu ova druga (26), a narodnih je 21. 25

EVO NAJPRIJE NARODNIH IMENA: Cvitan (Cvitko),Radiša, Vučen, Rade, Milinka, Radovan, Vukadin, Dragota, Zelko, Radivoj, Bogdan, Dragosav, Vukelja, Stanko, Vuko, Milat, Ranisav, Milivoj, Vukovoj, Milanko i Rajka. BIBLUSKO-SVETAČKA IMENA (22) :Nikola, Jakov, Šimun, Lovre, Jurica, Petar, Grgur, Ilija, Štipan, Mijo (Mikaelo), Ivan, Marko, Ivanića, Matij, Luka, Lucija, Antona, Dujmo, Sava (Savica), Lazo, Jovica, Franko, Josip, Jure, Pavica, Marijan i Ivica. 2. Banderija harambaše(kapetana - baše) Pavla Jurića 11

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

osoba 27 13 17 18 9 14 7 6 14 0 2 6 0

Ime i prezime kapetan basa Pavao Jurić čauš Petar Tomić alfir Jure Lučić Marko Lučić Filip Božić Filip Pavlović Pave Marijan Ostoja Marković Filip Vuletić za crkvu Gospe od Karmena Jakov Ilić Ilija Vučetić sig. Gou. Pavišić

kanapa 0 0 0 0 0 0 0 4,5 21 30,5 1 7 2

Najmanja banderija harambaše (kapetana-baše) Pavla Jurića imala je 12 obitelji sa 133 člana. Prezimena je ukupno 11, a najveći dio ih je starinom s duvanjsko-livanjskog područja. Od prezimena do danas je sačuvano na vrličkom području samo jedno : Vuletić, a od Jurića nastali su Oklopčići. Imena je osam. Po jednom se javljaju: Petar, Jure, Jakov, Ilija, Ostoja i Marko, dva domaćina nose ime Pavao ili Pave, a trojica imaju ime Filip. Ime Ostoja je narodno, a ostalih sedam pripadaju biblijsko-svetačkim imenima. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije

26

j1

3. Banderija harambaše (kapetana - base) Marka Orlandića12

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14, 15. 16. 17, 18. 19, 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 2

Ime i prezime alfir Ivan Crnica sargenete Marko Juretić (Đuretić) kapetan Marko Orlandić Stojan Nikić (?) Niko Rado guverner tvrđave Marko Stipče Ivan Crnica Marko Nikić Ivanića udovica pokojnog Marka Crnice Nikola Glamočanin Paulina Vidović Nikat (prezime nije upisano) Štipan Petković Nikota Marčelo Niko Juranov Luka Mamuzić Nikola Predojević Bože Čelanović Jure Đulac Jakov Lupiš (Vuk-ović) batt: Tomaseo Vukadin Ljubojević Vukota Manolović Berisav Gruičić Radojica Vlahinić Savica Rajković Ivana Mikovac Jakov Kovačević

Državni arhiv Zadr, Katastri Dalmacije

osoba 5 6 4 3 3 1 3 2 2 2 4 3 2 1 1 1 5 2 2 3 2 2 4 12 13 11 9 6 4

kanapa 0 0 0 0 0 17 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0

j1

27

8 8 10

30. Nikola Bukmanović 31. Andrija Krašić (Krasić) 32, Savo Krašić (Krasić)

0 0 0

U banderiji harambaše (kapetana-baše) Nikole Orlandića upisane su 1. srpnja 1692. godine 32 obitelji sa 145 članova. Prezimena je ukupno 25, a nijedno od njih danas ne pripada Hrvatima katolicima vrličkog područja. Što se pak tiče imena, ukupno ih je 17, a od toga su dva ženska. Najzastupljenije ime je Nikola s inačicama Niko Nikat, Nikota (7 puta), Marko (3), Jakov, Ivana-Ivanica, Savo-Savica i Ivan (2),a po jedanput se javlja 11 imena: Jure, Andrija, Stojan, Luka, Bože, Vukadin, Vukota, Radojica, Berisav i Paulina. Od 17 imena šest je narodnih: Stojan, Bože, Vukadin, Vukota, Berisav i Radojica, a ostala su biblijsko-svetačka: Nikola, Marko, Jakov, Ivan, Ivana-Ivanica, Jure, Andrija, Savo-Savica, Luka i Paulina. 4. Popis obitelji u banderiji harambaše (kapetana-baše) Nikole Šarca 13

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

Ime i prezime Nikola Šarac Mitar Stipanović Petko Dragolović Ivan Vukašević Savo Gozdenčević Doko Vučević čauš Nikola Domitić Dragosav Maljković Matij Ćurčija Mate Čenević (Kenević) Radovan Kosudović (Kusudović) Vidak Mušić (Musić) Nikola Dilić Vid Milišić (Miličić) Lazo Bučelić

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije

28

osoba kanapa 0 23 4 0 0 3 11 0 nečitljivo 0 20 0 8 7 10 3,5 5 4 5 4 8 7 4,5 5 7,5 4 1 14 10 j1

16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34.

Ivan Djedović Rade Radovanov Sava Radovanović Nikola Kovačević Tomo Poprašinović Petar Boljošić Radojica Balać Nikola Bodrižić Ivan Krečak Nikola Krečak Ivan Kovačević Todor Kovačević Jakov Crmarić Štipan Budemirović Petar Bošnjak Štipan Paštrović Mikat Pančić (Pandžić) Luka Kovačević Radivoj Paspalović

5 3 7 16 5 5 7 9 5 8 6 4 8 6 5 9 5 5 7

3,5 6 5,5 10,5 4,5 7 3 4,5 10 10,5 3,5 2 6,5 5,5 5,5 8 3,5 3,5 1

Banderiju harambaše Nikole Šarca sačinjavale su 34 obitelji s 237 osoba. Upisani su pod 31 prezimenom, od kojih, danas izuzev Pandža, nijedno ne pripada Hrvatima katolicima na vrličkom području. Što se pak imena tiče, njih je ukupno 21. Najzastupljenije je ime Nikola (5 puta), Ivan, Štipan, Petar, Matij, Vid i Sava po 2 puta, a 14 imena se pojavljuje po jednom: Mitar, Petko, Doko, Dragosav, Radovan, Lazo, Rade, Tomo, Radojica, Todor, Luka, Mikat (Mijat), Jakov. Popis od 1. srpnja 1692. godine svjedoči da su na vrličkom području krajem 17. stoljeća živjele 233 obitelji sa 1098 osoba, kojima su venecijanske vlasti dodijelile 2361 kanap zemlje, pretežito oranica i livada uz Cetinu, te nešto neobrađenog i neplodnog zemljišta. U posjedu države ostalo je onoliko zemljišta da se moglo naseliti još 40-tak obitelji iz Bosne Otomanske, stoje ubrzo i ostvareno. Mletačke vlasti dopuštaju obnovu u ratu oštećenih ili pak gradnju novih mlinica na vrličkom području."Već 1691. godine daju sinjskim franjevcima pored zemlje i pravo da u Karakašici mogu sagrade mlinicu za 29

svoje potrebe, a visovačkim dopuštaju gradnju dvaju mlinova nedaleko od Vrlike u kući nekog muslimana Bukaričića. Nadalje, te iste godine vlasti dodjeljuju vodenicu za mljevenje žita i stuparu obitelji Crnica; kasnije su im oduzete i dodijeljene nekom Alesandriju pod uvjetom stanovitog podavanja. Taj mlin-vodenica imao je tri točka, pa je stoga bio vrlo vrijedan." U sastavu spomenutog popisa od 1. srpnja 1692. godine nalazi se i dokument naslovljen s "Notta delle Posto da Molino" na Cetini, u kome je otac poznatog franjevca i književnika Filipa Grabovca Matij upisan kao prvi suvlasnik mlina s još četiri domaćina: harambašom Nikolom Biokovićem te Nikom Kovačem, Filipom Vuletićem i Radovanom Kuduzom. Oni su obvezni godišnje dati u državnu blagajnu 25 lira. Je li ovo onaj mlin što su ga dobili visovački franjevci ili je novosagrađeni? "Navodno je u istoj zgradi bilo moguće smjestiti još pet takvih točkova, pa je moguće da su kasnije i ti tamo napravljeni i smješteni. Nekako u to su doba i četiri mlina na potoku Koduša bila investirana trima obiteljima za 20 lira godišnjeg kanona. I ti podaci pokazuju da je tada vrlički kraj imao dovoljno mlinica, koje su mogle podmiriti potrebe tamošnjeg stanovništva za mljevenje žitarica i pranje sukna."15 Kasnije su mletačke vlasti (1723) sagradile javnu česmu u Vrlici, pa je to jedino što je Venecija uložila u opće dobro na tom području. Što se pak tiče sakralnih objekata, krajem 17. stoljeća u Vrlici postoji samo jedna crkva, koja je do tada bila džamija, pa je pregrađena daskama tako da su jedan dio koristili katolici a drugi pravoslavci za bogoslužje. Oko crkve se nalazilo groblje. Katoličku župu u Vrlici pasterizirali su franjevci iz samostana na Visovcu, a posebno su pazili na dobrosusjedske odnose s pravoslavnim življem i njihovim svećenicima.

VRLIČANI U MLETAČKOM ZEMLJIŠNIKU IZ 1710. GODINE U Državnom arhivu u Zadru sačuvan je i mletački zemljišnik iz 1710. godine s posebnim odjeljcima za naselje Vrlika i pripadajuće joj zaseoke, zatim ponaosob za tri sela: Maovice, Kosore i Civljane. Riječ o dokumentu na 94 stranice velikog formata. 14 15

30

Zbornik Kačić Split 1983., godina XV., str. 42. Zbornik Kačić Split 1983., godina XV., str. 43.

Sve obitelji iz Vrlike i s Maovica pripadale su banderiji harambaše Štipana Biukovića. Čini se da je riječ o sinu ili pripadniku obitelji već nam poznatog harambaše Nikole Biokovića, čije je prezime neznatno promijenjeno (Bioković: Biuković): dužnost harambaše najčešće je ostajala u obitelji, zatim ugledni Biokovići nisu mogli tako naprasno, za samo dvanaest godina, nestati. POPIS DUŠA NASELJA VRLIKE I PRIPADAJUĆIH JOJ ZASELAKA (1710) 16 IME I PREZIME, OČEVO IME 1. Ante Grabovac Matijev 2. Ante Štrkalj Stojanov 3. Anica ud. p. Marka Ćurića 4. Anđelija ud. Stanka Bugarina 5. Andrij a Novaković Martinov 6. Filip Vuletić Markov 7. Frane Batovanja Šimunov 8. Grgur Bašić Markov 9. Grgur Bošnjak Petrov 10. Jakov Vrebić Petrov 11. Jakov Crmarić Nikolin 12. Jakov Kovačević Vujinov 13. Jakov Krnjac Ivanov 14. Grgur Varnica Grgurov 15. Grgur Radivoj ević Vidov 16. Ilij a Naskradinović Milanov 17. Ilija Jakelić Ivanov 18. Ilija Marasić Grgurov 19. Jako Jakelić Ilijin 20. Ilija Petrović Petrov rečeni Railić 21. Ivica Štrkalj Ivanov 22. Ilija Krašić Vukadinov 23. Ilija Karluča Blaškov 24. Ilija Radanović Milavčev 25. Ivanića ud. pok. Nikole Zdilara

M MD 2 3 1 3 0 1 0 3 2 2 5 3 1 2 1 1 1 0 1 0 2 0 3 0 1 2 1 0 2 0 2 0 3 2 3 0 2 1 1 2 2 0 2 1 1 2 4 1 0 3

Ž ŽD UK 1 2 8 1 1 6 2 1 4 1 2 6 2 2 8 3 5 1 1 1 6 1 0 5 2 3 3 2 1 6 1 1 4 1 2 4 1 2 6 1 2 6 1 0 4 2 2 3 3 0 6 1 1 8 1 3 5 2 3 7 1 4 8 2 1 7 1 2 6 6 7 18 1 1 5

16 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, Vrlika 1710., str. 10. * M = muškarci, MD = muška djeca, Ž = žene, ŽD = ženska djeca, UK = ukupno

31

26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 32

Jelica ud. pok. Bukojevića Lovre Vidović Beričin Luka Milovčević p. Miaila Debeljaka Lazo Knežević Radovanov Luka Čelebić Vukov Lovre Vučemilović Lucija ud. pok. Ilije Sočiša Matij Milković Andrijin Mihail Karanđelović Nikolin Matij Uzunović Petrov Mijat Pandžić Ivanov Matij Jakelić Ivanov Mijo Jurić reč. Klopčija Matij Baturina Mijin Marko Vučemilović Stipanov Mihael Crljenović Lukin Mihailo Kovačević Petrov Mihail Vukošević reč. Spužo Marko Roljević Ivanov Matij Božinović Tadijin Manda ud. pok. Petra Varnice Marko Kovačević Ivanov Milja ud. Todora Vujinovića Mihael Zdravko Jurin Mihael Petrović Petrov Nikola Modrić Petrov Mikola Štrkalj Ivanov Nikola Kovačević Vukeljin Nikola Lazić Lazin Nikola Maesterović Andrijin Nikola Ćosić Mijovijov Nadal Kovačević Vukeljin Nikola Varnica Petrov Petar Dragojević reč. Erceg Petar Ivešić Jakovljev Pavao Berisaljević Beričin Petar Marasević Lukin Pavao Berber Radovan Kuduz Nikolin Nikola Mandalić Lovrin

0 5 2 1 3 2 0 1 1 1 2 2 1 2 8 2 1 2 2 3 0 4 0 2 2 5 1 4 4 3 1 1 3 1 3 3 2 1 3 1

0 2 1 1 0 3 0 0 2 3 4 2 4 4 8 0 0 2 2 0 1 1 0 1 1 3 3 2 4 1 0 2 0 1 2 3 1 0 5 2

1 4 1 1 2 1 1 1 2 1 2 3 1 1 7 1 1 1 3 2 1 2 1 2 1 3 1 2 3 1 1 1 3 1 2 4 2 1 3 1

0 5 3 0 1 4 0 2 2 2 4 1 1 3 9 0 0 3 3 4 2 4 0 6 2 7 1 1 0 0 0 2 2 5 1 3 2 1 4 3

1 16 7 3 6 10 1 4 7 7 12 8 7 10 32 3 2 8 10 9 4 11 1 12 6 18 6 9 11 5 2 6 8 8 8 13 7 3 15 7

66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93. 94. 95. 96. 97. 9 8. 99. 100. 101. 102. 103. 104. 105.

Radiša Kovačević Ivanov Radovan Kovačević Vukeljin Radivoj Paškaš Dragošenov Radivoj Paspalj Ivanov Rade Đonlić Radovanov Stojan Naskradinović Šimun Baturina Petrov Štipan Jajar Nikolin Stanko Milošević Mirkov Cvijo Paspalj Ivanov Stanka ud. pok. Petra Rakića Štipan Erceg Grgurov Štipan Babić rečeni Zdilar Štipan Plazonić Markov Štipan Varnica rečeni Budimir Štipan Mandarić Lovrin Štipan Listešević Lovrin Savo Knežević Radovanov Šimun Jurić reč. Pelalija Tomas Pavlović Nikolin Todor Vudragović Vicko Drnišanin Ivanov Vid Jakelić Tadijin Vojin Vojnović reč. Kovačević Vukosav Didojević Ivanov Vučen Lekić Milanov Ivan Kovačević Milanov Ivan Osmanović Josipov Ivan Batovanja Šimunov Jure Batovanja Šimunov Zelko Jakelić Petrov Jure Uzunović Petrov Vukelij a Gonj ić Jure Konjić Ilijin Ivan Didojević Vučićev Ivan Balačić Božin Ivan Jovanović Vidov Ivan Kovačević Milanov Jure Galiotović Markov Jure Bugarin

1 1 2 3 3 2 1 2 2 2 0 1 7 4 1 1 1 1 1 1 1 1 1 4 4 1 4 1 1 1 1 1 3 1 2 3 1 2 1 1

3 0 1 2 2 0 1 2 1 3 3 0 6 6 0 2 0 5 0 2 0 3 2 0 0 3 2 2 4 0 0 0 0 3 2 3 2 2 0 4

1 1 1 1 1 2 1 0 1 2 1 1 7 5 2 1 1 1 1 0 0 1 1 1 2 2 2 1 1 1 1 1 1 1 3 2 1 4 2 1

2 1 2 2 3 3 3 2 2 3 2 0 4 3 3 0 1 2 0 2 0 1 4 0 0 0 2 0 1 2 0 0 0 0 2 2 2 6 0 0

7 3 6 8 9 7 6 6 6 10 6 2 24 18 6 4 3 9 2 5 1 6 8 5 6 6 10 4 7 4 2 2 4 5 9 10 6 16 3 6 33

106. 107. 108. 109. 110. 111.

Ivan Reljanović Petrov Ivan Petrović reč. Zidarović Ivan Bilobrković Franin Ivan Žarković Petrov Jakov Kovač harambaša Štipan Biuković

1 5 2 1 3 2

0 0 2 2 0 1

2 2 1 1 1 2

0 0 2 3 2 2

3 7 7 7 6 7

Dakle, 1710. godine prema podacima u mletačkom zemljišniku u Vrlici i obližnjim zaseocima živi 111 obitelji s ukupno 659 osoba, od kojih je 187 muškaraca sposobnih za vojnu službu. Zanimljivo je spomenuti daje odnos muške i ženske djece bio 216:179 u korist ovih posljednjih. U zemljišniku su i podaci o vrličkom stočnom fondu: 42 konja sedlenika, 149 tovarnih konja, 740 goveda i 4.037 grla sitne stoke (ovce i koze). Zabilježeni su i domaćini koji uzgajaju po 250 grla sitne stoke. Kako vrlički pašnjaci nisu mogli zadovoljiti ovoliki stočni fond, stočari sa stadima često prelaze na pašnjake u susjednoj Turskoj, što je ponekad stvaralo i međudržavne sporove. Godine 1710. je i vrijeme kad se postupno upotpunjuju doseljenički rodovi na ovom području. Tada uz već poznate iz 1692. godine (Batovanje, Blaževiće, Božinoviće, Grabovce odnosno Grabiće, Jakeliće, Marasoviće odnosno Marase, Milkoviće, Vučemiloviće, Vuletiće, Kuduze) doseljavaju: Varnice (5 obitelji), od kojih je jedna zabilježena i s obiteljskim nadimkom Budimir, zatim Krnjci, Petrovići, od kojih će nastati Zidarovići (današnji Zidari), Uzunovići (današnji Uzuni), Pandžići (današnje Pandže), Jurići od kojih će nastati Klopčije (današnji Oklopčići), Baturine, Ercezi (uz prezime Erceg zabilježeno je da su postali od roda Dragojevića), Plazonići, Mandarići, Modrici, Galiotovići (današnji Galioti), Biukovići (današnji Biuci), za koje smo upozorili da mogu biti i Biokovići iz 1692. godine. Kad je riječ o prezimenima, onda je najviše Kovačevića (9 plus jedna obitelj s prezimenom Vujnović i obiteljskim nadimkom Kovačević), slijede Jakelići i Vraniće (s po 5 obitelji), Batovanje, Štrkalji i Petrovići (3), Bugarini, Naskradinovići, Marasi (Marasić i Marasević), Kneževići, Vučemilovići, Uzunovići, Jurići i Didojevići (2). Formula jedna obitelj jedno prezime zastupljena je u 71 slučaju. Imenoslovlje vrličkih obiteljskih glavara sastoji se od ukupno 35 imena (27 muških i 8 ženskih). Najzastupljenije je ime Ivan s inačicom Ivica (11 puta), slijedi Mijo s inačicama Mihael, Miailo, Mijat (8), Ilija (7), Jakov (6), Matij i Jure (5), Grgur (4),Marko (3), Nikola, Štipan i Ante (2), te po jedno ime-jedna osoba javlja se 24 puta: Anica, Anđelija, Andrija, Filip, Frane, Ivanića, Jelica, Lovre, Luka, Lazo, Lucija, Manda, Milja, Savo, 34

Šimun, Tomas, Todor, Vicko, Vid, Vojin, Vukosava, Vučen, Vukelija, Zelko. Popis Vrličana u zemljišniku iz 1710. godine svjedoči i da su biblijsko-svetačka imena posve potisnula narodna, jer je odnos 28:7 na štetu narodnih imena. Evo ih: Jelka, Milja, Vojin, Vukosava, Vučen, Vukelija, Zelko (čovjek zelenih očiju, Zele).

POPIS OBITELJI SELA MAOVICA 1710. U zemljišniku iz 1710. godine obitelji nastanjene na Maovicama također su zasebno popisane, iako spadaju u istu banderiju harambaše Štipana Biukovića.17 IME I PREZIME, OČEVO IME 1. Dragić Božić Grujičin 2. Elena Gabrilović ud. pok. Filipa 3. Filip Totić Ilijin 4. Grgur Brstić pok. Marka čauša 5. Grgur Grizelj Matijev 6. Grgur Dragojević reč. Erceg p. Štipana 7. Grgur Vudragović Ivanov 8. Ilija Blažević pok. Ivana Suca 9. Josip Škorić Pavlov 10. Luka Bilaković reč. Kudumiz p. Pavla 11. Mihael Škorić Vidov 12. Mihael Bilonosić Martinov 13. Matij Ljubišić Lukin 14. Miailo Petković Radivojev 15. Marko Milković Ivanov 16. Marko Milković Tadijin 17. Matij Dražić Matijev 18. Marko Milinšin reč. Štrbac Ilijin 19. Martin Štrkalj rečeni Milašić 20. Mihiel Milković rečeni Crni Mijo 21. Nikola Blažević Marasov 22. Nikola Milaković reč. Skurupin 23. Oj dana ud. p. Štipana Medakovića 17

M 3 0 2 3 4 3 2 2 4 1 2 1 1 3 2 2 3 2 1 1 2 1 0

MD 4 0 1 3 3 0 2 4 5 1 3 0 1 1 2 0 0 1 1 0 0 1 1

ž 3 1 1 3 4 3 2 1 2 1 3 1 1 2 2 3 3 2 1 1 2 3 2

ŽD UK 0 10 0 1 0 4 0 9 2 13 1 7 5 11 2 9 2 13 0 3 2 10 2 4 2 5 2 8 1 7 1 6 1 7 2 7 0 3 2 4 3 7 1 6 1 4

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, Vrlika broj 170., str. 35.

35

24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32.

Radivoj Malković pok. Dragošenov Šimun Samardžić p. Vida mlinara Stojan Cvitkovac Milićev Stojan Premitić Milin Tomica ud. p. Ivana Brtana Vučen Petković Vujičin Vid Benić Ivanov Ivan Božić Radatov Ivan Kujundžija Grgurov

2 3 4 3 0 4 4 1 4

3 0 6 1 3 6 4 3 2

2 2 3 3 1 4 2 1 2

4 0 2 1 3 5 1 1 2

11 5 15 8 7 19 11 6 10

Prema podacima iz zemljišnika 1710. godine na Maovicama su živjele 32 obitelji s ukupno 250 osoba, od kojih je 70 muškaraca sposobnih za vojnu službu. Za razliku od Vrlike na Maovicama je više muške djece (62) nego ženske (51). Što se pak tiče stočnog fonda, brojke izgledaju ovako: 10 konja sedlenika, konja za vuču 51, goveda (volovi, krave, junad) 394, dok je sitne stoke bilo 1557 grla. Ima domaćinstava koja uzgajaju 200 ovaca ili pak 30 goveda. Godine 1710. na Maovicama je zabilježeno ukupno 25 prezimena. Najbrojniji su Milkovići s tri obitelji, po dvije imaju Blaževići, Škorići, Petkovići i Božici, dok ostalih 14 rodova imaju po jednu obitelj: Gabrilovići, Totići, Brstići (Brstile), Grizelji, Dragojevići rečeni Ercezi, Vudragovići, Bilakovići rečeni Gudumizi, Bilonosići, Ljubišići, Dražići, Milinšini rečeni Štrpci, Štrkalji, Milakovići rečeni Skurupine (današnji Skorupi), Maljkovići Samardžići, Cvitkovci, Premitići, Brtani, Benići i Kujundžije. Kad je riječ o imenima, njih je ukupno 20 (17 muških i 3 ženska). Najzastupljenija su Grgur i Mihael s inačicom Miailo (po 4 puta), Marko (3), te Ivan, Nikola i Stojan (2). I na Maovicama su narodna imena potisnuta, a prevladavaju biblijsko-svetačka (15:5). Narodna su imena: Dragić, Radivoj, Stojan, Vučen i Ojdana. Dakle, zemljišnik iz 1710. godine potvrđuje daje na Maovice stiglo 11 današnjih rodova: Grizelji, Dragojevići rečeni Ercezi, Blaževići, Škorići, Milkovići, Dražići, Milakovići rečeni Skurupine (današnji Skorupi), Samardžići, Brtani, Kujundžije (današnji Kojundžići) i Totići.

36

POPIS OBITELJI SELA KOSORA (1710) IME I PREZIME, OČEVO IME 1. kapetan Vujo Crnica 2. Ante Palaveršić Jurin 3. Ilija Lisičar 4. Ilija Mrđenović Radinov 5. Frano Perić Markov 6. Luka Mamuzić Mihielov 7. Marko Orlandić Vukov 8. Marko Crnica Nikolin 9. Nikola Juranović 10. Petar Lončar Matijin 11. Pavao Paina Vidov 12. Cvijo Vuljanović Vuljanov r. Ratković 13. Stojan Stipanović Stipanov 14. Ivan Vuković Lovrin 15. Ivan Ovljanin Nikolin 16. Tadija Davidović

M 3 1 2 2 1 2 1 2 1 1 1 1 2 1 2 1

MD 6 2 3 2 1 1 3 2 3 2 0 2 2 2 1 0

ž 3 1 2 2 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 1 0

ŽD 4 2 3 3 1 2 2 1 2 1 2 1 3 2 3 1

UK 15 5 10 9 4 6 7 6 7 5 4 5 8 6 7 2

Dakle, 1710. godine u Kosorima, a u sastavu banderije harambaše (kapetana-baše) Vuje Crnice, prebivaju 32 obitelji s ukupno 110 osoba. Od 23 odrasla muškaraca samo ih je 8 sposobno za obavljanje vojne službe. Ženske je djece 36-ero a muške 31. U Kosorima je i drukčija struktura stočnog fonda: konja je 29 (nisu odvojeni sedlenici od konja za vuču); krava je 65, volova 51 i 57 junadi. U Kosorima tada uzgajaju 90 ovaca. Godine 1710. stanovnici Kosora imaju 15 prezimena. Rod Crnica ima dvije obitelji, a svi ostali po jednu. Kosorani iz tog vremena (odnosi se na domaćine obitelji) imaju 12 imena: Ivan, Ilija i Marko javljaju se po dva puta, a ostali deset po jednom:Vujo, Ante, Frano, Luka, Petar, Pavao, Cvijo, Stojan i Tadija. Tri su imena narodnog podrijetla (Vujo, Cvijo i Stojan), a ostala su biblijskosvetačka. Od današnjih kosorskih rodova 1710. godine samo su stigli preci jednog roda-Lisičara.

37

VRLIČANI U POPISU VJERNIKA SPLITSKE BISKUPIJE 1725. godine Godine 1725. u sklopu popisa vjernika Splitske biskupije u vrijeme biskupovanja Ivana Laghija (1720-1730) obavljen je i popis vjernika katolika župe Vrlika.18

IME I PREZIME, OČEVO IME 1. Baković Sergije 2. Baković Šimun 3. Balać Mihailo 4. Baturina Matko 5. Baturina Šimun 6. Berber Pavao 7. Berbanuša Tomica 8. Bilobrk Ivan 9. Bilog Vuka Martin 10. Biuk Štipan 11. Blažević Bože 12. Blažević Ivan 13. Botovanja.... 14. Božinovć Matij 15. Božinović Tadija 16. Ciganin Nikola 17. Ciganin Jure 18. Crnica Vuko 19. Ćorić Jakov 20. Ćurinica Jelena 21. Denjić Martin 22. Denjić Vid 23. Didoš Ivan 24. Dragojević Jerko 25. Dragojević Oršula 26. Dražić Ilija 18

OSOBA 12 6 3 7 5 3 3 5 4 7 4 4 4 8 3 5 5 4 11 5 3 6 7 12 3 6

Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967., B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725., str. 285.

38

27. Dražić Mate 28. Dumnjak Grgur 29. Dumnjak Petar 30. Erceg Magdalena 31. Ercegovac Ante 32. Giljan Jakov 33. Giljan Lovre 34. Grabić Antun 35. Griželj Nikola 36. Jajar Štipan 37. Jakeljić Katarina 38. Jakeljić Petar 39. Kalinić Luka 40. Kaporović Jakov 41. Kaporović Toma 42. Karanzulović Ivan 43. Krnjač Jakov 44. Kaseljević Andrija 45. Klepić Jakov 46. Konjunžić Mihailo 47. Lisičar Andrija 48. MandarićLuka 49. Marasović Miailo 50. Marasović Petar 51. Milanović Ivan 52. Milković Marko 53. MirčetaBožo 54. Modrić Nikola 55. Oklopčija Ljubica 56. Osmanović Ivan 57. Pandžić Luka 58. Plazonjić Ante 59. Plazonjić Marko 60. Plazonjić Nikola 61. Plazonjić Štipan 62. Pivalica Nikola 63. Pivalica Stojka 64. Rejo Grgur 65. Rebić Jakov 66. Samardžić Grgur

5 6 6 1 7 9 3 7 3 3 6 4 6 4 4 2 3 13 11 8 4 2 6 4 9 8 3 13 3 4 6 10 4 4 6 6 5 8 1 4

67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93.

Samardžić Mate Skaramuca Nikola Skorup Nikola Skrivan Jakov Štrkalj Duje Štrkalj Marko ŠkorićMiailo Škorić Šimun Tarle Ivan Teklić Grgur Totić Ilija Tintor Andrija UzunovićMate Uzunović Jure Varnicalvan Vidaković Miailo Vučemilović Marko Vučemilović Jure Vujanić Marko Vujanić Jure Vujanić Duje VujovićAnte Vuletić Grgur Vuletić Pavao Vuletić Petar Žeravica Petar Žižić Matij

6 5 2 4 6 4 6 6 5 9 2 13 2 2 5 5 11 11 14 11 4 4 8 5 5 19 4

U popisu vjernika župe Vrlika iz 1725. godine upisane su 93 obitelji Hrvata katolika s ukupno 549 osoba. Ove se obitelji služe s ukupno 67 prezimena; Plazonjići imaju 4 obitelji, Vujanići i Vuletići po 3, dok po 2 obitelji ima 19 rodova: Bakovići, Baturine, Berberi, Blaževići, Božinovići, Cigani, Denjići, Dragojevići, Dražići, Dumnjaci, Giljani, Jakelići, Kaporovići, Marasovići, Pivalice, Samardžići, Škorići, Uzunovići i Vučemilovići. Po jednu obitelj 1725. u vrličkoj župi imaju sljedeći rodovi: Biuci, Batovanje, Ćorici, Ćurci, Ercezi, Grabići, Grizelji, Krnjci, Kaseljevići, Klepići, Kojundžići, Lisičari, Mandarići, Milan(ović)i, Milkovići, Modrići, Oklopčije, Pandžići, Rebići, Reje, Skorupi, Tarle, Totići, Vujovići i Žeravice. 40

Godine 1725. glavari 93 vrličke katoličke obitelji služe se s ukupno 35 imena (26 muških i 7 ženskih). Najpopularnije ime Ivan javlja 8 puta, slijede Nikola i Jakov (7), te Mate s inačicama Matij i Matko, Marko, Petar, Grgur, Mihael (5), zatim Jure i Ante (4), te Luka, Šimun, Štipan i Andrija (3), po dva puta se javljaju imena: Pavao, Martin, Ilija, Bože i Duje. Po jednom su zastupljena su imena: Sergije, Tomica, Tadija, Vuko, Vid, Jerko, Oršula, Magdalena, Jelena, Lovre, Katarina, Toma, Ljubica i Stojka. Ovaj popis dokazuje da su u župi Vrlika prevladala biblijsko-svetačka imena u odnosu na narodna (21:5). Navodimo samo narodna imena iz ovog popisa: Bože, Vuko, Jelena, Ljubica i Stojka. Popis iz 1725. godine svjedoči o ustaljenju stanovništva vrličkog područja. U odnosu na godinu 1710.U Vrliku se doselilo 12 novih rodova: Bakovići, Ćorići, Ćurci, Duvnjaci, Giljani, Kaselji, Klepići, Milan(ovići), Rebići, Tarle, Vujevići i Žeravice. Uz dvadeset iz 1692. i 1710. novodoseljeni rodovi sačinjavaju 42 prezimena koja su se sačuvala do danas. Dakle, 25 rodova iz 1725. godine je nestalo iz Vrlike: odselili, izumrli ili su promijenili prezime.

FRA FILIP GRABOVAC (1697-1749) NAJPOZNATIJI VRLIČANIN 18. si. Vrličko područje, Podosoje, dalo je hrvatskom narodu znamenitog fra Filipa Grabovca: uzornog svećenika, kapelana hrvatskih konjanika u mletačkoj vojsci, književnika, buditelja i širitelja hrvatske narodne svijesti i nacionalnog mučenika. Nakon studija teologije i filozofije u Italiji stekao je naslov "lector et praedictor", što je ravno današnjoj tituli profesora i donekle doktora znanosti. Od 1729. do 1747. godine kapelan je hrvatskih konjanika u mletačkoj vojsci s Veronom kao mjestom službe. Ostalo je zapisano da se posebno istaknuo požrtvovanošću i golemim odricanjem u vrijeme četiri velike epidemije kuge od 1735. do 1744. godine, kada mu je veoma ozbiljno narušeno i zdravlje. Godine 1729. u Veneciji objelodanjuje u formi letka "Esortazione amorosa", kasnije poznato pod imenom "Od kolunela kneza Antuna Kumbata", u kojem se zalaže za hrvatsko nacionalno osvješćenje, te za čuvanje i njegovanje narodne kulture i prosvjete. Godine 1747. u Veneciji 41

tiska "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga", djelo religiozne, moralne i poučne naravi. U njemu pisac upozorava "da su stari nazivi "Iliri" i "Slovinci" sinonimi za riječ Hrvati, a jezik ilirički i slovinski isto je što i hrvatski. Vrlo je značajno daje gotovo sto godina prije Ljudevita Gaja za Grabovca materinski jezik ilirski, tj. hrvatski. Ističe kako su se Hrvati dragovoljno pokrstili i stvorili svoju državu, kojoj su na čelu bili kraljevi narodne krvi. Ističući na taj način staru slavu indirektno je upozoravao na suvremene gospodarske, kulturne i društvene probleme i nepravde."19 Već 10. listopada iste, dakle 1747. godine, šestorica Sinjana predaju tužbu u kojoj navode da se Grabovac izruguje s predstavnicima mletačkih vlasti, da podstiče narod na pobunu, da vrijeđa pojedine krajeve (Sinj) i pojedine ljude (kolunelo Grgur Nakić). Za četrdesetak dana strpan je u zloglasni zatvor "Sotto i piombi", a svih 700 primjeraka njegove knjige, izuzev šest komada, javno je spaljeno na lomačama u Zadru, Splitu i Sinju Da ne umre u tamnici, prebačen je kao teški bolesnik i mučenik u samostan na osamljenom otočiću San Spirito pokraj Venecije, gdje je 13. veljače 1749. ispustio svoju mučeničku dušu. Fra Filip Grabovac je "svojim životom i radom, živom i pisanom riječju branio vjeru, kulturu i nacionalni identitet svog naroda. Zato je on naš istinski velikan."20

VRLIKA POD AUSTRIJSKOM VLAŠĆU (18151918) Za austrougarske vladavine Vrlika je sjedište istoimene općine u splitskom okružju, a od 1849. godine pripast će Kninu. Austrija je ostavila zemljišnik iz 1830. godine i u njemu mnogo kapitalnih podataka o stanovnicima vrličkog područja u prvoj polovici 19. stoljeća. Prvi put objelodanjujemo potupne popise domaćinstava vrličkog područja. Počinjemo s naseljem Vrlika:21

19 20

Zbornik Kačić Split 1983., godina XV., str. 84. Zbornik Kačić Split 1983., knjiga XV., str. 11. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika

42

VRLIKA 1. Matković Ante 2. Pivalica Ante 3. Pivalica Jakov 4. DRAŽIĆANTE 5. Liskur Ivan pok. Nikole 6. ZORIĆANTE 7. Stojisaljević Petar 8. Vujinović Teodor 9. Demanio, I. Reg. 10. Mandušić Jakov 11. Mandušić Andrija 12. MILKOVIĆ IVAN 13. MILKOVIĆ ANDRIJA BAJA 14. MILKOVIĆ ANDRIJA GADŽO 15. Midenjak Štipan 16. Laco Ivan 17. Barić Andrija 18. MUTOVIĆ (MUTIĆ) PETAR POK. PETRA 19. MUTOVIĆ (MUTIĆ) PETAR POK. IVAN 20. Jukić Ante Giluš 21. Kalinić Matij 22. Poleti Ante 23. PLAZONIĆ PAVAO 24. KRNJAČ (KRNJAC) JURE 25. MARKIOLI IVAN 26. Petrović Ante Mušica 27. Petrović Josip 28. Laco Mijo 29. Broćeta Spiridon 30. Ivetić Bože 31. Crkva grčke parohije 32. Novaković Nikodem 33. Vuga Ivan 34. MIŠUR PETAR 35. VRANČIĆ JURE 36. Čergić Petar 37. Balać Mijo 38. Balać Petar 43

39. Balać Lazar 40. Kuliš Demetrio 41. DIAKOVIĆ MATU 42. Suliš Pavao 43. OKLOPČIĆ NIKOLA 44. OKLOPČIĆ IVAN 45. OKLOPČIĆ PETAR 46. TURUDIĆ MARKO 47. TURUDIĆ BARTOL 48. DIAKOVIĆ IVAN 49. BARIŠIĆ IVAN 50. BARIŠIĆ LUKA 51. MARKIOLI PETAR 52. BARIŠIĆ ANTE 53. BARIŠIĆ CVITKO 54. Bra(n)dač Štipan 55. Bra(n)dač Jure 56. Smolić Mijo 57. Štipanović Nikola 58. Mirčeta Božo 59. Mirčeta Šimun 60. Tomazeo Ante 61. Čulić Ante Kalaba 62. LISIČAR JURE 63. LISIČIR FRANE 64. Čulić Ante Koga 65. ŽERAVICA MARKO 66. LISIČAR PETAR 67. Mirčeta Grgur 68. Midenjak Stipe 69. Tonković Matij 70. ĆURKO IVAN 71. TOTIĆ PAVAO 72. BIUK JOSIP 73. BIUK JURE 74. BIUK NIKOLA 75. crkva Svetog Petra 76. Olovani (?) Ilija 77. Paspalj Ivan 78. Paspalj Aleksa 44

79. Bačković Tomica 80. Bačković Spiridon 81. Bačković Stanko 82. MATUSINA IVAN 83. MATUSINA PETAR 84. MATUSINA JURE 85. Babić Mijo 86. Babić Marko 87. Savić Ilija 88. Savić Ivan 89. Boljić (?) Nikola 90. BATOVANJA IVAN Velikim slovima upisana su prezimena, koja su se na vrličkom području očuvala do danas.

GARJAK Prema austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Garjaku su obitavala sljedeća domaćinstva:22 1. GALIĆ MARKO ANTIN 2. GALIĆ ANTE ANTIN 3. GALIĆ PETAR ANTIN 4. DUMNJAK (DUVNJAK) BOŽO ANTIN 5. DUMNJAK MATU JURIN 6. DUMNJAK JOSIP MARTINOV 7. DUMNJAK PETAR ANTIN 8. DUMNJAK MARKO ANTIN 9. DUMNJAK NIKOLA MUIN 10. DUMNJAK IVAN ŠIMUNOV 11. MARKO DUMNJAK JOSIPOV 12. BUDIŠA IVAN ŠIMUNOV 13. BUDIŠA ŠTIPAN JURIN 14. BUDIŠA NIKOLA JOSIPOV 15. BUDIŠA MATIJ IVANOV 16. PLAZONIĆ PETAR CVITANOV 22

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 414-Garjak

45

17. PLAZONIĆ IVAN NIKOLIN 18. PLAZONIĆ PETAR LUKIN 19. PLAZONIĆ LUKA FRANIN 20. PLAZONIĆ MARTIN FRANIN 21. PLAZONIĆ JOSIP FRANIN 22. Gadečić (?) Šimun Lukin 23. MILAN IVAN PAVLOV 24. BURILO ANTE LUKIN 25. BURILO PETAR LUKIN 26. BURILO PAVAO MARTINOV 27. Karin Pavao Nikolin 28. Cvitić Jakov Jakovljev 29. Cvitić Jure Mijin 30. Cvitić Ante Mijin 31. Cvitić Božo Mijin 32. Cvitić Matij Šimunov 33. Cvitić Grgur Mijin 34. Vrlja Ante Ivanov 35. Vrlja Grgur Mijin 36. Mikulić Ivan Šimunov 37. Mikulić Bože Lukin 38. Mikulić Nikola Lukin 39. Mikulić Matij Antin 40. Mikulić Petar Božin 41. MATKOVIĆ IVAN GRGUROV 42. MATKOVIĆ BOŽO GRGUROV 43. MATKOVIĆ LUKA TOMIN 44. MATKOVIĆ PAVAO TOMIN 45. Škrbić Ivan Tomin 46. Škrbić Nikola Šimunov 47. ŽERAVICA PAVAO NIKOLIN 48. ŽERAVICA JAKOV NIKOLIN 49. ŽERAVICA ANTE NIKOLIN 50. Rolj Stanko Tomin 51. Rolj Mijo Nikolin 52. Rolj Jure Nikolin 53. UZUN LUKA STIPANOV 54. ROMIĆ IVAN ŠIMUNOV 55. ROMIĆ MATU PETROV 56. ROMIĆ JOSIP GRGUROV 46

57. Krašić Stanko Stankov 58. Krašić Matij Stankov 59. Didojević Nikola Bazilijev 60. Pivalica Ante Franin 61. Buraćin Petar Lazarov VINALIĆ Godine 1830. Vinalićie imao 37 domaćinstava, a njihovi domaćini su upisani ovako u zemljišnik: 3 1. KUSTURIĆANTE 2. ROGAČ IVAN 3. ROGAČ MIJO 4. ROGAČ PETAR 5. BIUK VID 6. GUTIĆANTE 7. Mukić (Mučić) Ante 8. Dujmić Božo 9. ZIDAR ANDRIJA 10. ZIDAR MATIJ 11. ZIDAR MARKO 12. ZIDAR JOSIP 13. BODULJAK PETAR 14. BODULJAK BOŽO 15. BODULJAK IVAN 16. GVERIĆ ANTE 17. VULETIĆ PETAR 18. VULETIĆ MATU 19. VULETIĆ JAKOV 20. VULETIĆ IVAN 21. VULETIĆ PAVAO 22. VULETIĆ NIKOLA 23. VULETIĆ ŠTIPAN 24. Tintor Ante 25. BAKOVIĆ JURE 26. BAKOVIĆ MATIJ 27. BAKOVIĆ GRGUR 2

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj

- a

47

28. Kurmajić Bože 29. Kurmajić Jakov 30. Kurmajić Mijo 31. Njeguš (?) Saverio (,) 32. Njeguš Božo 33. GILJAN ŠIMUN 34. JUNDŽIĆ (KOJUNDŽIĆ) IVAN 35. JUNDŽIĆ Andrija 36. BODULJAK NIKOLA KOSORE U Kosorima 1830. godine živjele su ove obitelji:24 1. Arnaut Nikola 2. Arnaut Nikola 3. Arnaut Božo 4. Arnaut Lazar 5. Arnaut Anđelija 6. Ivančić Nikola 7. LAKIĆ MATIJ 8. KOSORČIĆANTE 9. MUČALO IVAN 10. JOVIĆ JAKOV 11. RADNIĆ ANTE 12. RADNIĆ PETAR 13. Utržen Petar 14. Novljanović Šimun 15. KLEPO TOMA 16. KLEPO NIKOLA 17. ERCEG LUKA 18. LISIČAR MIJO 19. LELAS IVAN 20. LELAS KRISTOFOR 21. LELAS JURE 22. LELAS ŠTIPAN 23. LELAS ŠIMUN 24. ERCEG LUKA 2

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj

48

-

r

25. Arnaut Ivan 26. Utržen Ilija 27. RADNIĆ MIJO 28. Arnaut Štipan 29. Arnaut Grgur MAOVICE Na Maovicama 1830. godine imaju obitavalište sljedeće obitelji:25 1. ŠKORIĆ PETAR NIKOLIN 2. ŠKORIĆ ANDRIJA MATIN 3. ŠKORIĆ NIKOLA SKALIC 4. ŠKORIĆ JURE ANDRIJIN 5. ŠKORIĆ ANA UDOVA LUKE 6. ŠKORIĆ JURE MATIN 7. Cvitković Ilij a Andrij in 8. Cvitković Jure Markov 9. Cvitković Mijo Nikolin 10. BRTAN GRGUR JURIN 11. BRTAN PAVAO MARKOV 12. BRTAN ILIJA IVANOV 13. JERKOVIĆ JAKOV ANTIN 14. JERKOVIĆ NIKOLA 15. ERCEG PETAR KOVAČ 16. ERCEG IVANA UDOVA IVANOVA 17. TOTIĆ IVAN IVANOV 18. TOTIĆ JOSIP MARTINOV 19. GRIZELJ MIJO MARKOV 20. GRIZELJ JURE GRGUROV 21. SAMARDŽIČ BOŽE ANĐELOV 22. SAMARDŽIĆ ILIJA FRANIN 23. SAMARDŽIĆ CVITKO LUKIN 24. Karanzul Matij Stipanov 25. MIŠIĆ MARTIN FILIPOV 26. Primetica Božica udova Toodorova 27. Primetica Ante Lukin 28. Primetica Nikola Mijin 2

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 1 - a

49

29. Primetica Vuko Ignacov 30. Maljković Ilija Filipov 31. Maljković Ilija Filipov 32. Maljković Šimun Šimunov 33. Maljković Petar Kuzmanov 34. Maljković Paulina Petrova 35. BRČIĆ JOSIP MATIN 36. REJO JOSIP MATIN 37. BIUK PETAR ANTIN 38. Novaković Šimun Tadijin 39. Dragić Filip Ilijin 40. Cvitkovac Filip Mitrov 41. Cvitkovac Jure Ristin 42. Cvitkovac Petar Božin 43. Petković Bože Jurin 44. Petković Jure Božin 45. Petković Bože Nikolin 46. Petković Petar Pavlov 47. BLAŽEVIĆ TOMA PETROV 48. BLAŽEVIĆ MATIJ JURIN 49. BLAŽEVIĆ PETAR MIJIN 50. ZEČEVIĆ LUKA MATIJEV 51. ZEČEVIĆ MATU JURIN 52. REŽIĆ MATIJ 53. BATALIĆ JURE JOSIPOV 54. MILKOVIĆ LUKA ILIJIN 55. MILKOVIĆ ANTE ILIJIN 56. MILKOVIĆ JURE MARKOV 57. MILKOVIĆ MIJO BOŽIN 58. MILKOVIĆ MATIJ JURIN 59. MILKOVIĆ MATIJ MIJIN 60. MILKOVIĆ ANTE MATIJEV 61. Kalajžić Štipan Mijin 62. KOJUNDŽIĆ MIJO PETROV 63. KOJUNDŽIĆ JOSIP MATIJEV 64. KOJUNDŽIĆ ANTE MATIJEV 65. KOJUNDŽIĆ ŠIMUN ANTIN 66. KOJUNDŽIĆ JAKOV 67. KOJUNDŽIĆ JOSIP 68. KOJUNDŽIĆ ANTE 50

69. BATAUĆ BOŽO MATIJEV 70. BATALIĆ JOSIP PETROV 71. BATALIĆ DUJE ANTIN 72. HRGA BOŽO MARTINOV 73. SKORUP RADE STIPANOV 74. SKORUP MUO PETROV 75. DENIĆ NIKOLA VIDOV 76. DENIĆ MARTI1N VIDOV 77. DENIĆ ANTE VIDOV 78. GUJAN JOSIP MIJIN 79. GEJAN ANDRIJA MATIN 80. Đurić Cvitko Antin 81. Đurić Todor Božin 82. Đurić Petar Ivanov 83. OKLOPČIĆ MARKO ILIJIN 84. BIUK JURE ANTIN 85. BIUK PETAR MIJIN 86. BATURINA CVITKO ŠIMUNOV 87. BATURINA LUKA MATIN 88. BATURINA RADE LUKIN 89. BLAŽEVIĆ ŠTIPAN NIKOLIN 90. GALIOT MARTIN ANTIN 91. KUDUZ PETAR MARKOV Dakle, u pet naselja vrličkog područja 1830. godine živjele su 342 obitelji. Evo i kako je to izgledalo po naseljima: VRLIKA: -

ukupno 97 obitelji; 52 prezimena, od kojih i danas postoji 20 (odnosi se na hrvatska prezimena); domaćin 97 vrličkih obitelji imali su ukupno 28 imena, od kojih je samo tri narodnog podrijetla (Bože, Cvitko, Cvita). Sva su ostala biblijska ili svetačka. Najomiljenije ime tog vremena u Vrlici je bilo Ivan (13 puta), slijede Ante (11), Petar (10), Jure (6), Nikola (5), Mijo (4), Andrija, Matij, Pavao i Štipan (3), Marko, Ilija, Josip i Jakov (2), a jedanput su zastupljena ova imena: Teodor, Lazar, Demetrio (Mitar), Bartol, Luka, Cvitko, Božo, Šimun, Frane, Grgur, Aleksa, Stanko, Tomo. 51

GARJAK: - ukupno 61 obitelj; - 22 prezimena, od koji se do danas očuvalo 10 (riječ o hrvatskim prezimenima); - domaćini gaijačkih obitelji služili su se s ukupno 18 imena, od kojih je samo jedno narodnog podrijetla (Božo). Ostala su biblijska i svetačka imena. Najčešće je ime u Garjacima Ivan (8 puta), slijede Petar (7), Ante i Matej (6), Nikola (5), Božo i Pavao (4), Josip, Luka i Marko (5), Jakov, Jure, Grgur i Stanko (2), dok se po jednom javljaju četiri imena: Štipan, Martin, Šimun i Mijo. VINALIĆ: - ukupno 36 obitelji; - 16 prezimena, od kojih se do danas očuvalo 11 (odnosi se samo na hrvatska prezimena); - čelnici vinalićkih obitelji imali su tada ukupno 19 imena, od kojih je samo jedno narodnih korijena (opet Bože). Najpopularnije muško ime je bilo Ante (5 puta), Ivan i Bože (4), Matij (3), Mijo, Andrija, Petar, Jakov i Nikola (2), a 10 imena javlja se po jednom: Petar, Vid, Marko, Josip, Pavao, Štipan, Jure, Grgur, Šimun i Svario (?). KOSORE: - ukupno 27 obitelji; - 13 prezimena, od koji se 9 sačuvalo do danas (riječ je samo o hrvatskim prezimenima); - u Kosorima su najčešća imena Ivan i Nikola (3), slijede Ante, Šimun, Luka, Mijo, Štipan (2), a 11 se imena javlja po jednom: Božo, Lazar, Anđelija, Matij, Jakov, Šimun, Toma, Kristofor, Jure, Ilija i Grgur. MAOVICE: -ukupno 91 obitelj; - 22 prezimena, od koji se do danas sačuvalo 23 (riječ je samo o hrvatskim prezimenima); - domaćini maovičkih obitelji imali su ukupno 29 imena, od kojih su četiri imala narodne korijene (Božo, Božica, Cvitko i Rade). Najpopularnije ime je Petar (11 puta), slijede Jure (8), Josip (7), Ante i Matij (6), Božo i Mijo (5, Nikola i Ilija (4), Cvitko, Martin, Šimun i Luka (3), Andrija, Jakov, Filip, Štipan i Rade (2), a jednom se javlja 11 imena: Ana, Grgur, Pavao, Ivana, Ivan, Božica, Paulina, Toma, Duje, Todor i Marko.

52

POLITIČKE PRILIKE U AUSTROUGARSKOM RAZDOBLJU Vrlika u vrijeme austrijske vladavine poprima urbana obilježja, kako u izgledu naselja tako i u životu stanovnika. Utemeljeno je općinsko poglavarstvo, zemljišni ured, pošta s telefonom i telegrafom, oružnička postaja, porezni ured s odgovarajućom financijskom službom. Uz postojeće katoličku i pravoslavnu 1845. godine sagrađena je i crkva Presvete Trojice, u kojoj bogosluže tek utemeljeni grkokatolici (unijati). Osnovnu školu Vrlika dobiva 1867. godine, kada počinje i gradnja nove katoličke župne crkve na zemljištu franjevačkog samostana Visovac. Općinska vlast iz svojih prihoda plaća liječnika i primalju, a pobrinula se da u Vrliku stignu javni bilježnik i odvjetnik. Godine 1889. sagrađen je i općinski dom, u kojem je smješteni sud i zadruga. Godine 1875. Vrliku posjećuje car Franjo Josip I.,koji je piteoreksni dio Vrlike nazvao Schonbrunom, kako se zove prekrasni i raskošni dvorac dinastije Habsburg u Šenbrunskoj šumi u Beču. Devetnaesto stoljeće je i početak razvitka drukčijeg gospodarstva: počinju se saditi vinogradi, podizati voćnjaci, u kojima prevladava jabuka i kruška, podižu se i nasadi dudova zbog uzgoja svilene bube, sije se lan i konoplja, a uzgaja se i duhan koji otkupljuje režija duhana u Vrlici. Bilo je to i vrijeme u kojem se odvija proces nacionalnog osvještenja. "Prvo javno očitovanje želje za sjedinjenjem hrvatskih zemalja u Vrlici bilo je u revolucionarnoj 1848. godini, kada je ilirac Josip Jelačić postao hrvatski ban. Između ostalih vrlički načelnik Ante Kalinić i župnik fra Ante Mazalin uputili su Jelačiću molbu" za sjedinjenje naše ove domovine s' sestrama Arvazkom i Slavoniom".26 Već 1854. godine na zgradi vrličke općine zalepršala je trobojna hrvatska zastava s likom vrličke nebeske zaštitnice Gospe od Ružaija. Nakon što je 1860. godine slomljen Bachov apsolutizam i vraćen ustav Vrličani političku aktivnost ispoljavaju kroz Narodnu stranku, koja se zalaže za ujedinjenje hrvatskog Sjevera i Juga, zahtijeva uvođenje hrvatskog jezika u škole i ostale javne ustanove i bori se da mjesna samouprava bude narodna-hrvatska. Unatoč procesu nacionalnog osvještavanja vrlički općinski načelnici od 1864. do 1918. godine bili su Srbi: Krsto Kulišić, od 1864. do 1873. godine, Atanasije Ristović od 1873-1876. i Joso, sin Krste 26

Monografija Vrlike, Vrlika 2002., str. 36

53

Kulišića od 1876. do 1918. godine. Ovaj posljednji crnogorskopravoslavnog podrijetla umješno koristi neslogu Hrvata vrličkog područja, sklapajući s katolicima kumstva i osobna prijateljstva i čineći im sitne usluge i ustupke, stvarao je od njih veoma mu pouzdane glasače. Jači val osvještavanja Hrvata događa se od godine 1669., kada narodni tribun iz Dalmacije don Mihovil Pavlinović raskida s panslavenstvom i u svoj politički program utkiva hrvatstvo. Dakako, istodobno i mjesni Srbi sve intenzivnije rade na ostvarenju srpskog političkog programa: javno se i uglavnom deklarativno izjašnjavaju za slogu s Hrvatima, veličaju hrvatski jezik, ali uporedo traže osnivanje srpskih škola i uvođenje ćirilice, što je svojedobno na kninskom području propagirao Dositej Obradović. Zanimljivo je daje dalmatinskim Srbima trn u oku bio don Juraj Bijankini i njegov rad u uredništvu Narodnog lista. Kada je 1878. godine Tursku u Bosni zamijenila Austrija, Srbi na novi način prilaze projektima srpske hegemonije: osnivaju Srpsku stranku, počinju izdavati Srpski list (1879), a iste se godine pravoslavno svećenstvo na skupu u manastiru Dragoviću izjašnjava za ujedinjenje svih srpskih zemalja, proglašavajući i vrličko područje srpskim teritorijem. Na drugoj pak strani općinski načelnik Kulišić na već isprobani način čuva jedinstvo Narodne stranke, utemeljujući čitaonicu pod imenom "Sloga", u koju gotovo isključivo stiže srpski tisak, što čita ispod velikih potreta znamenitih Srba. Odnos tadašnjeg "zapada" i "istoka" prema političarima Kulišićeve provincijencije najbolje oslikavaju ove činjenice: vrlički je načelnik istodobno odlikovan naslovom viteza od cara Franje Josipa I. i najvećim crnogorskim odlikovanjem knjaza a kasnije i kralja Nikole I. Petrovića. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće na političku scenu vrličkog područja stupaju pravaši, i to ponajviše kroz djelovanje dvojice župnika fra Joze Kitarevića i fra Ivana Barbića, kojima se pridružuju i mjesni uglednici kao što su: Ivan Planzonić, Dragomir Novaković i Ivan Begović, otac književnika Milana Begovića. Vrlika dobiva Tamburaško-pjevačko društvo, Seosku zadružnu blagajnu, a 1894. godine utemeljena je i Hrvatska narodna čitaonica, čijem svečanom otvaranju nazoče pravaški zastupnici Ante Trumbić i Juraj Bijankini. Kako se Prvi svjetski rat približavao kraju, tako se i na vrličkom području uvećavao odjek utemeljenja Narodnog vijeća u Zagrebu, koje će na ruševinama Austrougarske Carevine pripremiti nastanak nove države južnih Slavena pod krunom srpske dinastije Karađorđevića, ali o tome kasnije u ovom radu. 54

MILAN BEGOVIĆ (1876-1948) - NAJPOZNATIJI VRLIČANIN SVIH VREMENA U Vrlici je 19. siječnja 1876. godine rođen Milan Begović, najpoznatiji i najpriznatiji Vrličanin svih vremena vrstan, svestran i plodan književnik, profesor romanistike i slavistike, dramaturg Deutsches Schauspielhausa u Hamburgu, redatelj i dramaturg na bečkoj Winer Buhne, ravnatelj drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, urednik književnog časopisa "Savremenik", vrstan prevoditelj s više jezika itd. Unatoč svemu nakon II. svjetskog rata Sud časti Društva književnika Hrvatske proglašava ovog svestranog Europejca fašistom, te je 13. svibnja 1948. godine u Zagrebu pokopan bez ikakvih počasti, pa čak i bez nakrologa. U književnosti se Begović javio 1891. godine s prigodnom pjesmom "Nad spomenikom viških junaka". 1893. godine u Splitu objelodanjuje zbirku pjesama "Gretchen"; četiri godina kasnije izlazi mu zbirka pod naslovom "Pjesme"; Begovićeva "Knjiga Boccadoro", objelodanjena 1900, godine, postala je svojevrsnim zaštitnim znakom hrvatske moderne. Godine 1921. Milan Begović tiska svoj roman "Dunja u kovčegu" s temom iz zavičajne Vrlike; "Giga Barićeva" smatra se najboljim romanom tadašnje hrvatske književnosti; treći roman "Sablasti u dvorcu" obrađuje povijesnu tematiku, a objavljen je posthumno 1952. godine. Ipak Milan je Begović ponajprije dramski pisac: dramolet "Pod ciganskom čergom" (1894), tročinka "Myrrha" (1894), drama sa socijalnom tematikom "Za tugom srećom" (1895), jednočinka "Venu vitrix" (1905), povijesna drama "Gospođa Walewska" (1906), drama iz vrličkog života "Stana Buičića", mističnoreligiozna drama "Božji čovjek" (1924), tragikomedija "Pustolov preda vratima (1926), "Amerikanska jahta u splitskoj luci" (1930), psihološka drama "Bez trećeg" (1941). Dobitnik je i ugledne Demetrove nagrade. Vrličani su se odužili svom uvaženom sugrađaninu organiziranjem velikog međunarodnog znanstvenog skupa "Književno i kazališno djelo Milana Begovića", održanog 4. i 5. listopada 1996. godine, a radovi s tog skupa objelodanjeni su godinu dana kasnije u knjizi "Zbornik radova sa skupa Milan Begović i njegovo djelo".

55

VRLIKA U KARAĐORĐEVIĆA JUGOSLAVIJI (1918-1941) Nakon četiri godine ratne apokalipse u studenom 1918. moćna je Austrougarska Carevina položila oružje i na njezinim ruševinama stvorena je nova država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ili skraćeno SHS, što je u Vrlici prokomentirano "Srbi hoće sve". Nova će država, koje će se kasnije preimenovati u Kraljevinu Jugoslaviju s dinastijom Karađorđevića, postati i neprestano svjedočenje o naivnosti politike čelnika hrvatskog naroda na jednoj i nezasitnog apetita velikosrpskog ekspanionizma na drugoj strani. U Vrlici su Srbi bolje organizirani i jedinstveniji od Hrvata pa preko Srpske radikalne stranke dobivaju izbore, a Hrvati sve više postaju svjesni potrebe zajedničkog okupljanja oko programa Hrvatske seljačke stranke braće Radića. To navlastito dolazi do izražaja 1928. godine nakon masakra hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini. Utemeljenje Banovine Hrvatske kao još jednog pokušaja rješavanja hrvatskog pitanja donosi konačno Hrvatima pobjedu na izborima i prvi put nakon gotovo sto godina i vrličkog Hrvata na dužnosti općinskog načelnika, Niku Plazonića. Vrlički Srbi ne prihvaćaju Banovinu Hrvatsku i pripremaju se za nastupajući Drugi svjetski rat.

DRUGI SVJETSKI RAT - 596 HRVATSKIH ŽRTAVA IZ VRLIKE Drugi svjetski rat donio je i Vrlici goleme nevolje i velike ljudske žrtve, te nezapamćeno materijalno osiromašenje. Oduševljenje, kojim su Hrvati vrličkog područja dočekali 10. travnja 1941. godine i utemeljenje Nezavisne Države Hrvatske kao ostvarenje vjekovnog sna hrvatskog naroda, pomućeno je pobunom srpskog življa i na tom području već u ljeto 1941. godine. Četnici, uz obilatu pomoć Talijana, a kasnije i partizani, učini li su do tada neviđene ratne zločine i goleme materijalne štete. Za četiri godine rata Vrlika je čak 24 puta zauzimana i oduzimana, a najkrvaviji su se događaji zbili 26. siječnja 1941. godine s četnicima u glavnoj ulozi, o čemu je upravu Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja pismeno izvijestio očevidac događaja, tadašnji vrlički župnik fra Jozo Janković.27 27

56

Vrličko kolo, list župe Gospe Ružarice Vrlika, godina III., br. 2. (7), 1995., str. 36-37.

"Javljam Naslovu o nemilim događajima koji su se odigrali u mojoj župi Vrlici. Napustivši partizanske bande 25.1. 1943. teritorij Vrličke krajine, sutradan na 26.1. 1943. godine u 8 (osam) sati pojavili su se četnici sa zloglasnim krvnikom popom Gjujićem (i sa nekoliko talijanskih bersaljera) na selo Maovice i tu su iskalili sav bijes nad mirnim stanovništvom paleći kuće i koljući mirni svijet. U ovom samom selu zaklane su 22 (dvadeset i dvije) osobe i neke mučene na najrazniji način." Evo imena tih osoba: 1. Blažević Nikola p. Ivana 71 g. star - pekli ga i poslije ubijen 2. Škalic Mile Petrov 35 godina star - izvadili mu oči nožem i ubijen 3. Škalic Stana ž. Mile 30 g. stara - izvadili joj oči i ubili 4. Škalic Ivan p. Ante 40 godina star - zaklan 5. Škalic Pera ž. Pavla 60 godina stara - ubijena 6. Varnica Mile Škovrljev 50 godina star - ubijen 68 god. star - izvadili mu oči i ubili 7. Brtan Ivan 8. Brtan Peše brat Ivana 52 godine star - zaklan 17 godina stara - ubijena 9. Brtan Kaj a kćer Ivana 50 godina star - ubijen 10. Brtan Bože p. Nikole 70 godina star - zaklan 11. Totić Mate p. Ivana 50 godina stara - ubijena 12. Mišić Kata ž. Mile 15 godina stara - ubijena 13. Mišić Laća kćer Ivanice 20 godina stara-od straha izdahnula 14. Blažević Ana kćer Antina 50 god. - zaklali ga i na vatri spalili 15. Denić Ante p. Marka 26 god. star - ubili i u vatru ubacili 16. Kojundžić Mate p. Joke 50 godina star - ubijen 17. Milković Ante p. Ilije 46 godina star - ubijen 18. Milković Mile p. Ilije 40 godina stara - ubijena 19. Milković Boja ž. Filipa 65 god. - našast od seljana ispečen 20. Milković Marko p. Ilije 45 godina star - ipekli mu ruke i 21. Milković Ivan p. Ilije kolina i još je na životu 35 godina star - izgorili mu glavu, 22. Milković Ante p. Ivana ruke i noge i još se u mukama nalazi u životu Ove navedene žrtve vrlo dobro su mi poznate kao dobri vjernici i rodoljubi. I suviše gotovo sve kuće katoličke su spaljene iako iz čitavog sela nije bilo nego samo jedan čovjek među partizanima, dok naprotiv od Srba koji se nalaze na Maovicama bilo ih je među partizanima oko 60, ali uza sve to nijedna kuća njihova nije spaljena. 57

Istu sudbinu Maovica doživio je i sam varoš Vrlika u kojem je zaklano 11 (jedanaest) osoba i to: 1. Turudić Dujo p. Štipana 2. Turudić Ilija p. Petra 3. Barišić Joko p. Ante 4. njegova žena Mara 5. Turudić Anica ž. Ivana 6. Markioli Pavica ž. Ivana 7. Erdelez Miće p. Josipa 8. Hrnjak Jovo

9. Milković Jure p. Ivana 10. njegova majka Cvita 11. Vrančić Petar p. Štipana

star 56. g. uboden nožem ravno u srce star 70. g. njemu su kroz usta nož utjerali i na leđa mu je izišao i odmah izdahnuo star 71 godinu zaklan stara 54 godine zaklana stara 50 godina ubijena stra 41 godinu ubijena zaklan pravoslavac kojeg su ubili zato što je se meni prijavio da priđe na katoličku vjeru star 55 godina ubijen stara 74 godine ubijen

Svi su ovi navedeni bili vrlo dobri vjernici i rodoljubi osim zadnjeg koji je pod brojem 11, koji je dosta naginjao komunizmu. I još je vrlo dobri čovjek Lelas Ante Grgin, star 37 godina iz sela Kosora, također zaklan. Osim ovih navedenih za neke se ljude, žene i djecu ne zna da li su zaklani, da li su bačeni u vatru ili da li su se zaklonili u pećine? Prema tome točni broj žrtava još se ne zna. Istog dana ovi su razbojnici bili i na Kijevu. Sedam je ljudi zaklano, trojica odvedeni (vjerojatno i ovi zaklani), mnoge kuće popaljene i mnogi od ljudi i žena su se razbjegli tako da se i na Kijevu ne zna točni broj žrtava. I tako katolička sela Vrličke krajine stradaše i ostadoše bez materijalnih sredstava za uščuvanje golog života. Dok se preko hiljadu staraca, žena i nejake dječice nalazi sada u Sinju bez robe, nemajući se u što priobući i bez hrane, vrludajući tamo i amo, tražeći štogod hrane, da ne poginu od gladi, tvrdo vjerujući u Božju Providnost da će pogledati na ove nevine žrtve i skratiti patnje ovih bijednika. fra J. Janković župni vikar iz Vrlike s. r. 58

N.B. Na 1.11.1943. ovdje u Sinju bio sprovod Brtan Filipu iz sela Maovica, koji je bio priklan i ostao još živ, te je prevezen u sinjsku bolnicu i tu je podlegao rani. Inače, II. svjetski rat i surovo komunističko poraće ostavilo je u Vrličkoj krajini 596 poginulih, počevši od vojnika preko djece, žena do staraca, koji su stradali na kućnom pragu, diljem nekadašnje Jugoslavije ili pak na Bleiburgu i Križnom putu. Njima u čast grad je Vrlika izgradio Trg domovinske zahvalnosti, danas Trg Franje Tuđmana.

POPIS ŽRTAVA II. SVJETSKOG RATA I PORAĆA U ŽUPI VRLIKA grad VRLIKA:28 PREZIME I IME 1. Batovanja Ilije p. Petra 2. Batovanja Božo p. Cvitka 3. Batovanja Mile p. Mete 4. Batovanja Toma p. Mate 5. Batovanja Marko p. Mile 6. Matusina Frane p. Ante 7. Matusina Ivan p. Ivana 8. Matusina Božo p. Ivana 9. Matusina Miljenko p. Mile 10. Turudić Ivan p. Mile 11. Turudić Ivan (Okman) 12. Turudić Jure p. Nikole 13. Turudić Mile p. Petra 14. Barišić Ivan p. Ante 15. Duvnjak Cvitko 16. Vučemilović Šimunović Filip pok. Ilije 17. Vrančić Mićo 18. Vrančić Jure p. Petra 19. Vrančić Niko p. Mile 28

mjesto pogibije Bosna nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Vrlika 1944. bačen u jamu 1944. bačen u jamu Cetina Dravograd Dravograd Dravograd Dinara Krčići Dravograd

Vrličko kolo, list župe Gospe Ružarice Vrlika, god. III., br. 2. (7), 1995., str. 25-36.

59

20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57.

60

Plazonić Radoslav Pezo Miro p. Mate Mledenić Miljenko p. Frane Milković Vlatko p. Nike Oklopčić Mijo p. Jure Turudić Josip Turudić Ivan Turudić Ante p. Jakova Turudić Božo Nikin Begović Miljenko p. Josipa Mišur Dobran Petrov Milković Damir p. Nike Biuk Božidar p. Stipe Vrančić Ivan p. Filipa Markioli zvani Ramo Mišur Berislav Nikin Petrović (Tule) Ivanov Turudić Mile p. Mate Petrović Krešo Nikin Duvnjak Pavao p. Šimuna Duvnjak Božo Turudić Ante p. Mate (Carić) Turudić Niko Jakovljev Turudić Ivan p. Ante Oklopčić Niko p. Ivana Oklopčić Josip Petrov (satnik) Oklopčić Ivan p. Nike Oklopčić Ante p. Bože Turudić Dujo (civil) Turudić Milka pok. Bože (civil) Turudić Kaja p. Miloša (civil) Turudić Ilija (civil) Turudić Marica ž. Miloša (civil) Vrančić Petar (civil) Markioli Pavica ž. Ivana (civil) Barišić Anica ž. Bože (civil) Barišić Joko (civil) Barišić Mara ž. Joke (civil)

1944. bačen u jamu Svilaja-bačen u jamu 1944. strijeljan nepoznato Vrlika Ježević umro u zatvoru nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato Bosna nepoznato nepoznato nepoznato Vrlika nepoznato Topolje-Knin bačen u jamu bačen u jamu Zagreb Karlovac Virovitica nepoznato Karlovac nepoznato nepoznato zaklan bačena u jamu bačena u jamu zaklan zaklana zaklan zaklana zaklana zaklan zaklana

selo VINALIĆ PREZIME I IME 1. Biuk Ivan p. Nike 2. Biuk Stipe p. Nike 3. Biuk Ivan p. Mate 4. Biuk Filip Božin 5. Biuk Dujo Božin 6. Biuk Frane p. Mate 7. Biuk Ivan p. Mate 8. Biuk Niko p. Mate 9. Biuk Božo p. Mate 10. Biuk Niko p. Nike 11. Biuk Tomo p. Stipe 12. BiukJandre 13. Biuk Jure p. Petra 14. Biuk Ante p. Petra 15. Boduljak Ivan p. Bože 16. Boduljak Stipe p. Ante 17. Boduljak Petar p. Ivana 18. Boduljak Stipe p. Ivana 19. Boduljak Ivan p. Stipe 20. Boduljak Ivan p. Joke 21. Boduljak Stipe p. Joke 22. Boduljak Jozo p. Ivana 23. Boduljak Stipe p. Ivana 24. Boduljak Ivan pok. Stipe 25. Boduljak Mate 26. Baković Mile p. Ivana 27. Gverić Ilija p. Marka 28. Gverić Stipe p. Mate 29. Gverić Niko p. Stipe 30. Gverić Ivan p. Stipe 31. Gverić Mile p. Bože 32. Gverić Ante p. Bože 33. Gverić Ivan p. Joke 34. Gverić Stipe p. Joke 35. Gverić Niko p. Ivana 36. Dujmić Ante p. Jakova (časnik) 37. Dujmić Jakov p. Petra 38. Kusturić Niko p. Petra

mjesto pogibije Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Drvar nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato Virovitica Virovitica nepoznato nepoznato Dravograd Maovice Dravograd Dravograd Dravograd Kosore nepoznato Dravograd Zagreb nepoznato nepoznato Slavonija Knin Virovitica nepoznato Maovice nepoznato Dravograd Dravograd Dravograd

39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63.

Kusturić Božo pok. Petra Kusturić Ivan Kurmajić Ante p. Stipe Modrić Ante p. Jakova Modrić Jozo p. Filipa Zidar Ivan p. Stipe Zidar Ante p. Marka Plazonić Ivan p. Pavla Plazonić Ante p. Mate Plazonić Joko p. Bože Vuletić Ivan p. Ante Vuletić Frane p. Jure Vuletić Ante Vuletić Božo Vuletić Mile p. Marka Vuletić Nikola p. Joke Vuletić Ivan p. Pavla (civil) Vuletić Stipe pok. Ivana Vuletić Frane p. Jure Mutić Ante p. Mate Zorić Joko p. Ante Rogač Josip p. Nikole Zorić Frano p. Joke Zidar Petar p. Marka Biuk Josip p. Cvitka

Selo MAOVICE PREZIME I IME l.Totić Ilija p. Josipa 2.Totić Stipe p. Blaža 3.Totić Ante p. Duje 4.Grizelj Niko Matin 5.Samardžić Stipe Markov 6.Mišić Božo p. Petra 7.Mišić Marko Milin 8.Mišić Božo Milin 9.Mišić Ante p. Mate 10. Erceg Ivan Markov 11. Erceg Mile Markov 62

Dravograd Dravograd Knin Ježević nepoznato Koljani nepoznato Vinalić Vinalić Bihać Sinj Dravograd Vrlika Dravograd nepoznato Dravograd Vinalić Dravograd Banja luka Split Vinalić Vinalić Vinalić nepoznato nepoznato

mjesto pogibije Dravograd Dravograd Dravograd Bukova Gradina Krčići 1941. 1941. godine bačen u jamu Đakovo Đakovo Đakovo Virovitica Bosna

12. Škalic Cvitko p. Ante 13. Škalic Ivan Markov 14. Škalic Ante pok. Pavla 15. Škalic Stipe p. Jakova 16. Škorić Ante Nikolin 17. Škorić Marko p. Ivana 18. Škorić Mile p. Ilije 19. Kuduz Mile p. Ilije 20. Blažević Niko p. Tome 21. Blažević Ilija p. Nike 22. Blažević Marko p. Ivana 23. Blažević Ante p. Petra 24. Biuk Grgo p. Šimuna 25. Biuk Mate p. Šimuna 26. Biuk Ivan p. Nike 27. Biuk Ante p. Nike 28. Biuk Petar p.Nike 29. Varnica Paško p. Marka 30. Oklopčić Ilija Milin 31. Denić Paško p. Jure 32. Denić Mile p. Tadije 33. Denić Ivan p. Luke 34. Denić Ivan p. Ante 35. Denić Stipe p. Tadije 36. Denić Tomo p. Bože 37. Blažević Frane Antin 38. Blažević Mate p. Mile 39. Skorup Božo Matin 40. Skorup Mile p. Jandre 41. Skorup Ante p. Jandre 42. Skorup Aleksa (tzv.) p. Jandre 43. Giljan Stipe p. Jure 44. Giljan Ante p. Jure 45.Zečević Božo p. Petra 46. Zečević Marko p. Petra 47.Zečević Ilija p. Grge 48. Zečević Grgo p. Grge 49. Zečević Ante p. Martina 50. Brčić Josip Markov 51. Vuletić Ante p. Josipa

1944-. godine bačen u jamu Maovice Dravograd Dravograd Maovice Dravograd Dravograd Vrlika 1944. godine bačen u jamu Maovice nepoznato nepoznato 1944. godine bačen u jamu Kijevo Dravograd Dravograd Bukova Gradina 1943. Han -Lisjak Maribor 1944. godine bačen u jamu Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd nepoznato nepoznato nepoznato 1944. godine bačen u jamu Dravograd Ježević (bačen u Cetinu) Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd nepoznato Bosna 63

52. Režić Marko Stipin 53. Režić Stipe p. Stipe 54. Režić Ivan p. Stipe 55. Hežić Nikola p. Duje 56. Režić Ante p. Marka 57. Režić Ante p. Duje 58.Batalić Stipe p. Ilije 59. Kojundžić Jure p. Nikole 60. Kojundžić Stipe Tomin 61. Kojundžić Božo Tomin 62. Kojundžić Andrija p. Petra 63. Kojundžić Mile Ilijin 64. Kojundžić Božo Ilijin 65. Kojundžić Mate p. Josipa 66. Milković Božo p. Ante 67. Milković Ilija p. Damjana 68. Milković Ilija Stipin 69. Milković Nikola Filipov 70. Milković Ante p. Bože 71. Milković Ante p. Mile 72. Milković Ilija p. Ante 73. Milković Mate p. Martina 74. Samardžić Božo p. Jakova 75. Škorić Nikola p. Filipa 76. Mišić Mate Filipov 77. Grizelj Ivan p. Stipe 78. Biuk Mara p. Grge 79. Turudić Mile p. Cvitka 80. Kojundžić Mile p. Ivana 81. Režić Niko p. Luke 82. Režić Stipe p. Ante 83. Režić Petar p. Duje 84. Režić Nikola Markov 85. Režić Joko Ivanov 86. Zečević Ante Ivanov 87. Zečević Nikoj pok Grge 88. Zečević Mile Markov 89. Zečević Marko p. Ante 90. Milković Filip p. Jure 91. Milković Marko p. Nikole 64

Kosovo-Knin nepoznato Maovice Maovice Maovice Vrdovo Dravograd 1944. godine bačen u jamu Dravograd Dravograd Maovice Sinj Bosna Maovice 1941 godine -Krečci Vrlika Kosovo-Knin Kosovo-Knin Dravograd Dravograd Dravograd 1944. godine bačen u jamu Maovice nepoznato Gradac-Drniš odselio u Đakovo Sinj Dravograd Dravograd Maovice Slavonija Kosore Dravograd Maovice Maovice Slavonija Mostar Bosna Ovčara-Đakovo Ovčara-Đakovo

92. Brtan Petar Antin 93. Brtan Božo Antin 94. Đurić Ante (Srbin, u domobranima) 95. Erceg Frane p. Ivana 96. Hrga Mile p. Ante 97. Hrga Mate p. Martina 98. Hrga Marko p. Martina 99. Vujević Božo Markov 100. Vujević Ivan Markov 101. Hrga Stipe Antin 102. Hrga Mladen Antin 103. Kojundžić Mile p. Jakova 104. Grizelj Ante pok. Simuna 105. Grizelj Dujo p. Filipa 106. Grizelj Petar p. Marka 107. Grizelj Jure p. Cvitka 108. Grizelj Ivan Petrov 109. Grizelj Ante Markov 110. Vuletić Božo Josipov 111. Baturina Ante p. Filipa 112. Kojundžić Božo Milin 113. Blažević Luka p. Nikole 114. Škalic Ante 115. Škalic Stipe 116. Škorić Marko p. Ilije 117. Režić Jela Stipina 118. Milković Marko p. Hije (civil) 119. Milković Ante p. Bože (civil) 120. Milković Mile p. Bože (civil) 121. Milković Boja ž. Filipa 122. Milković Boja Ivanova (civil) 123. Milković Mara ž. Filipa (civil) 124. Milković Ika ž. Filipa (civil) 125. Milković Pera ž. Petra (civil) 126. Milković Ika kći Filipova (civil) 127. Milković Nedjeljka Filipova (civil) 128. Totić Mate p. Ivana (civil) 129. Mišić Petar p. Blaža (civil) 130. Mišić Kaja ž. Mile (civil) 131. Brtan Filip p. Ivana (civil)

nepoznato Bosna Bosna Ovčara- Đakovo Ovčara - Đakovo Ovčara - Đakovo Ovčara - Đakovo Ovčara - Đakovo Ovčara - Đakovo Ovčara - Đakovo Ovčara - Đakovo Dravograd Dravograd nepoznato Zagreb Slavonski Brod Slavonski Brod Slavonski Brod nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato Virovitica nepoznato zaklan zaklan zaklana zaklana zaklana zaklana zaklana zaklana zaklana zapaljen u kući zaklan zaklana zaklan 65

132. Brtan Božo p. Nikole (civil) 133. Brtan Ivan p. Mate (civil) 134. Brtan Petar p. Mate (civil ) 135. Brtan Frane p. Mate (civil) 136. Brtan Kaja kći Ivanova (civil) 137. Škalic Pera udova Jakova (civil) 138. Škalic Mile p. Petra (civil) 139. Škalic Ika ž. Milina (civil) 140. Škalic Ivan p. Ante (civil) 141. Blažević Niko p. Ivana (civil) 142. Varnica Jerko (civil) 143. Blažević Ivan p. Šimuna (civil) 144. Biuk Božo p. Ivana (civil) 145. Kojundžić Mate p. Bože (civil) 146. Režić Luka (civil) 147. Režić Petar p. Bože (civil) 148. Mišić Mate p. Filipa

zaklan zaklan zaklan zaklan zaklana zaklana zaklan zaklana zaklan ziv pečen zaklan zaklan zaklan zaklan zaklan zaklan nepoznato

selo CETINA PREZIME I IME 1. Totić Petar p. Ante 2. Totić Ivan p. Joke 3. Totić Jozo p. Tome

mjesto pogibije Cetina 1944. godine bačen u jamu Zagreb

selo KOLJANE PREZIME I IME 1. Perković Mirko 2. Perković Božo

mjesto pogibije Dravograd Dravograd

66

selo KOSORE PREZIME I IME 1. Klepo Ante pok. Petra 2. Klepo Ivan p. Ivane 3. Klepo Stipe p. Ilije 4. Klepo Ivan p. Petra 5. Klepo Marko p. Petra 6. Erceg Boško p. Luke 7. Erceg Ivan p. Filipa 8. Lelas Ante p. Grge 9. Lelas Mićo 10. Lelas Ivan p. Ivana 11. Lelas Štipan p. Ilije 12. Lelas Ante p. Cvitka 13. Lelas Pavao p. Grge 14. Lelas Ante p. Čove 15. Lelas Ivan p. Čove 16. Leles Niko p. Joze 17. Lelas Cvitko p. Ilije 18. Lelas Ivan p. Petra 19. Leles Stipe p. Petra 20. Lelas Niko p. Joze 21. Lakić Andrija p. Andrije 22. Radnić Josip p. Lake 23. Mučalo Josip p. Ante 24. Lisičar Ante p. Martina 25. Radnić Jure p. Ivana 26. Lelas Jure

mjesto pogibije Bosna Kijevo Zemun Slavonija Slavonija nepoznato Vrlika Lelasi Lelasi Kijevo 1944. godine bačen u jamu Ježević Dravograd Dravograd Dravograd Ježević Dravograd Bjelovar Kijevo 1944. godine bačen u jamu Bosna Vinalić Kosore nepoznato nepoznato nepoznato

selo PODOSO TE PREZIME I IME 1. Grabić Ante p. Bože 2. Grabić Filip p. Paške 3. Grabić Ante p. Ante 4. Grabić Niko p. Mate 5. Grabić Petar p. Mate 6. Grabić Mate p. Josipa 7. Grabić Božo p. Filipa

mjesto pogibije Sombor 1944. godine bačen u jamu nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato Podosoje

8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32.

Grabić Mile p. Petra Mandarić Božo p. Ive Mandarić Frane p. Marka Mandarić Stipe p. Mate Mandarić Niko Markov Mandarić Ivan Stipin Mandarić Josip p. Miće Kuduz Ante p. Filipa Kuduz Mate p. Ivana Kuduz Marko p. Ivana Ljulj Ivan p. Joze Oklopčić Petar p. Mate Jakelić Marko p. Ivana Jakelić Filip p. Ivana Jakelić Petar Mićin Jakelić Stipe Mićin Jakelić Frane Stipin Jakelić Ivan p. Mile Kuduz Marko p. Josipa Maras Ante p. Nike Maras Stipe pok. Nike Krnjac Filip pok. Nike Pandža Ante p. Stipe Pandža Josip Filipov Maras Niko Lukin

selo JEŽEVIĆ PREZIME I IME 1. Božinović Filip p. Ivana 2. Božinović Petar p. Marka 3. Božinović Stipe p. Cvitka 4. Božinović Mile p. Jure 5. Božinović Marko Cvitkov 6. Božinović Ivan Cvitkov 7. Božinović Frano p. Mije 8. Božinović Ilija p. Ilije 9. Božinović Mate p. Jakova 10. Božinović Filip p. Petra 11. Božinović Petar Majtin 68

Maribor Koljane nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato Cetina Knin nepoznato nepoznato Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd nepoznato Dravograd Dravograd Dravograd nepoznato nepoznato Slavonija

mjesto pogibije Ježević Ježević Srijem Srijem Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd

12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51.

Božinović Niko Matin Tarle Mirko p. Bože Tarle Stipe p. Mate Burilo Grgo p. Luke Kaselj Tomo p. Joze Kaselj Marko p. Joze Kaselj Ivan p. Luke Kaselj Marko p. Filipa Ćorić Branko Antin Ćorić Petar p. Cvitka Ćorić Marko p. Bože Ćorić Jozo p. Mate Ćorić Ante p. Petra Ćorić Jandre pok. Joze Ćorić Filip p. Cvitka Duvnjak Ante p. Filipa Duvnjak Božo p. Filipa Milan Petar p. Filipa Milan Božo p. Filipa Dražić Ante p. Šimuna Dražić Petar p. Ante Dražić Božo p. Tome Dražić Stipe p. Tome Ivančić Ante p. Jakova Modrić Grgo p. Štipana Modrić Marko p. Bože Modrić Božo p. Luke Modrić Petar p. Luke Modrić Ivan p. Luke Modrić Ivan p. Bartula Modrić Marko p. Bartula Modrić Martin p. Tome Modrić Grgo p. Filipa (časnik) Modrić Ante pok. Andrije Modrić Mate p. Jure Modrić Ivan p. Jure Modrić Štipan pok. Ante Modrić Ilija p. Ante Modrić Filip p. Ante Modrić Marko pok. Bože

Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Polača Knin Koljane Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Vrlika Knin Ježević Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Knin Dravograd Dravograd Dravograd nepoznato nepoznato nepoznato Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd 69

52. Modrić Jure p. Ante 53. Modrić Ante p. Petra 54. Modrić Luka p. Šimune 55. Modrić Ante p. Marka 56. Modrić Petar Antin 57. Žeravica Jure p. Mate 58. Žeravica Božo p. Ivana 59. Žeravica Filip p. Petra 60. Žeravica Niko p. Petra 61. Žeravica Marko p. Filipa 62. Žeravica Jure p. Marka (civil) 63. Žeravica Stipe p. Ante (civil) 64. Žeravica Dujo p. Mate (civil) 65. Vučemilović Alegić Duje p. Grge 66. Vučemilović Alegić Petar p. Ilije 67. Vučemilović Grgić Petar p. Štipana 68. Vučemilović Grgić Ante p. Ivana 69. Vučemilović Grgić Ivan p. Bože 70. Vučemilović Grgić Mile p. Marka 71. Vučemilović Grgić Ivan p. Ante 72. Vučemilović Grgić Ante p. Jandre 73. Vučemilović Vranjić Ivan p. Ante 74. Vučemilović Vranjić Petar p. Ante 75. Vučemilović Jurić Petar p. Ivana 76. Vučemilović Jurić Marko p. Cvitka 77. Vučemilović Gajić Ante Božin 78. Vučemilović Šimunović Božo p. Josipa 79. Vučemilović Vranjić Filip p. Ivana 80. Vučemilović Šimunović Dujo p. Tome 81. Vučemilović Šimunović Jakov p. Bože 82. Vučemilović Šimunović Frane p. Ivana 83. Vučemilović Šimunović Stipe p. Mate 84. Vučemilović Šimunović Marko p. Mate 85. Vučemilović Grgić Branko pok. Pavla 86. Tarle Marko Nikin 87. Vučemilović Vranjčić Ante p. Pavla 88. Vučemilović Vranjčić Ivan p. Bože 89. Vučemilović Vranjčić Božo p. Paške 90. Vučemilović Gajić Jure p. Cvitka 91. Vučemilović Jurić Božo p. Cvitka 70

Split bačen u jamu bačen u jamu bačen u jamu bačen u jamu Ježević Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd zaklan zaklan zaklan-Maovice Lika Bosna nepoznato Dravograd Dravograd Dravograd Modraš Modraš Trogir nepoznato Split Gradiška Dravograd Dravograd Kosore Dravograd Dravograd Slavonija Slavonija Slavonija Polača Dravograd Dravograd Dravograd Podosoje-Kreoci Knin Dravograd

MATKOVINA PREZIME I IME 1. Galić Ivan Markov 2. Galić Božo Markov 3. Duvnjak Marko Martinov 4. Duvnjak Petar Martinov 5. Duvnjak Ilija Stipanov 6. Duvnjak Mate Stipanov 7. Duvnjak Mile Petrov 8. Duvnjak Ante Petrov 9. Duvnjak Ivan Božin 10. Duvnjak Dujo Božin 11. Duvnjak Petar Božin 12. Duvnjak Štipan Ilin 13. Duvnjak Pilip Božin 14. Duvnjak Pilip Ilin 15. Duvnjak Luka Ilin 16. Duvnjak Vrane Antin 17. Duvnjak Jerkan Jozin 18. Duvnjak Nikola Antin 19. Duvnjak Petar Božin 20. Duvnjak Ante Božin 21. Duvnjak Marko Božin 22. Duvnjak Petar Ilin 23. Duvnjak Jerkan Stipanov 24. Duvnjak Josip Ilin 25. Duvnjak Pilip Ilin 26. Duvnjak Andrija Josipov 27. Duvnjak Božo Šimunov 28. Duvnjak Ivan Božin 29. Duvnjak Jure Šimunov 30. Duvnjak Božo Paškin 31. Duvnjak Štipan Grgin 32. Duvnjak Petar Stipanov 33. Duvnjak Ante Pilipov 34. Duvnjak Marko Pilipov 35. Duvnjak Pilip Šimunov 36. Duvnjak Pavo Šimunov 37. Duvnjak Roko Pilipov 38. Duvnjak Božo Antin 71

39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64.

Duvnjak Ivan Antin Duvnjak Blaž Antin Duvnjak Cvitko Markov Duvnjak Božo Pavlov Duvnjak Ivan Milin Duvnjak Mile Stipanov Duvnjak Frane Antin Duvnjak Marko Pavlov Duvnjak Mate Petrov Duvnjak Ivan Petrov Duvnjak Josip Petrov Duvnjak Mate Petrov Duvnjak Pilip Stipanov Duvnjak Anica Ilina Duvnjak Jure Markov Duvnjak Božo Paškin Duvnjak Ivan Božin Duvnjak Ante Jakovljev Duvnjak Ivan Antin Duvnjak Luka Stipanov Duvnjak Ferdo Ilin Budiša Pilip Josipov Budiša Vaso Nikolin Budiša Ana Ilina Forlić Vrane Ilin Galić Stipe

GARJAK PREZIME I IME 1. Mikulić Ante 2. Mikulić Dujo Antin 3. Mikulić Niko Nikin 4. Mikulić Ivan Antin 5. Matković Ante Milin 6. Matković Luka Milin 7. Matković Jure 8. Matković Marko 9. Mikulić Ivan 10. Žeravica Ivan 11. Žeravica Grgo 72

mjesto pogibije Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Dravograd Vrdovo nepoznato nepoznato

— u 12. 13. Žeravica Rolj Ivan Jure 14. Romić Nikola 15. Karin Ivan Markov 16. Plazonić Filip Petrov 17. Plazonić Marko Ivanov 18. Budiša Filip Jozin 19. Galić Ivan Markov 20. Plazonić Petar Jozin 21. Plazonić Petar Božin 22. Krilić Ivan Petrov 23. Krilić Božo Markov 24. Krilić Stipe Markov 25. Romić Pilip p. Jakova 26. Romić Nikola 27. Romić Dujo Jozin 28. Romić Stipe Dujin 29. Uzun Toma 30. Uzun Filip 31. Uzun Petar 32. Burilo Ante (civil) 33. Burilo Božo (civil) 34. Burilo Grgo (civil) 35. Krilić Božo (civil) 36. Romić Jakov (civil) 37. Romić Dujo p. Joze (civil) 38. Romić Božo Jozin (civil) 39. Matković Marko (civil) 40. Uzun Pilip p. Petra

nepoznato Vještić gora Dravograd Dravograd Krčić nepoznato nepoznato Krčić Dravograd Dravograd nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato nepoznato Dravograd Dravograd zaklan u Ježeviću zaklan u Ježeviću zaklan u Ježeviću zaklan u Ježeviću zaklan u Ježeviću zaklan u Ježeviću zaklan u Ježeviću zaklan u Zadvarju nepoznato

73

VRLIKA U DRUGOJ POLOVICI XX. STOLJEĆA Nakon n. svjetskog rata Hrvatska je ostala u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je vlast utemeljena na komunističkoj ideologiji i na staljinističkoboljševičkoj diktaturi, bez obzira što je predsjednik te državne tvorevine Josip Broz 1948. raskinuo sa Staljinom. I vrličko je područje u punoj mjeri osjetilo surovost kolektivizacije i otvorene otimačine prinosa i prihoda hrvatskih seljaka. Najvažnija su zbivanja u Vrlici u tom razdoblju: 1950. godine počela radom nova osmogodišnja škola, otvoren dom za retardiranu djecu, asfaltirane su prometnice prema Kninu preko Polače i cesta prema Sinju; puštena je u proizvodnju hidroelektrane Peruća, za čije potreba podignuta velika brana na Cetini i stvoreno akumulacijsko jezero. Nova vodena površina ne samo da je promijenila izgled krajolika već je prouzročila i demografsko osiromašenje područja kroz masovno iseljavanje stanovništva. Hrvatski se narod nije nikada pomirio s jugokomunističkom strahovladom srpske provinijencije, pa ni onda kada je sedamdesetih godina 20. stoljeća u vrijeme Hrvatskog proljeća upotrijebila surove mjere kažnjavanja, utamničenja i progonstva hrvatske inteligencije, posebno sveučilištaraca. Vrličani su tada svoju odanost Hrvatskoj iskazali kroz učlanjenje u Maticu hrvatsku 1971. godine, koja je ne samo čuvala stečevine hrvatske kulture već i nacionalnu samobitnost. I tada su sukobi sa ekstremnim Srbima nastali oko crkve Svetog Spasa, koja je katolicima jednostavno oteta, a njezin je okoliš pretvoren u pravoslavno groblje sela Cetine. Već ranije je (1963) uklonjen hrvatski pleter iz zida prezbiterija te starohrvatske bogomolje. Režim bratstva i jedinstva pod velikosrpskom kapom nakon Brozove smrti počeo je pucati po svim šavovima, a porazom europskog komunizma rušenjem Berlinskog zida put prema stvaranju nezavisne hrvatske države nisu mogli spriječiti ni memorandumi Srpske akademije ni razulareni srpski šovinizam Slobodana Miloševića. Na prvim višestranačkim izbornima 22. travnja i 6. svibnja 1990. godine pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. I u Vrlici je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, a to područje u novoj državi najprije je imalo status općine a zatim i grada. Da bi sačuvali mladu državu, Hrvati moraju u nametnuti im rat protiv srbočetničkog agresora. Domovinski rat na vrličkom području započeo je 1. 74

travnja 1991. godine postavljanjem barikade u susjednim Civljanima, a razbuktao se napadom četnika i .JNA na Kijevo 25. kolovoza iste godine. Četnici, pomagani na svaki način od već srbizirane JNA, okupirali su zapadni dio Cetinske krajine do Hrvača i Bajagića. Hrvatsko stanovništvo moralo je u progonstvo, a oni koji su bili sposobni za oružje pristupaju Hrvatskoj vojsci i svojim životima brane nezavisnost i slobodu Hrvatske. Pobjednička Hrvatska vojska u sklopu briljantne operacije "Oluja" vraća 5. kolovoza 1995. godine i Vrlici slobodu. Sa slobodom i Vrličani se vraćaju u porušene domove i prianjaju obnovi onoga što je neprijatelj razrušio. Vrličani se s posebnim pijetetom sjećaju onih koji su položili život na oltar Domovine: Ivana Lelasa, Vladimira Turudića, Nenada Režića, Antonija Režića, Ivana Radnića, Stipe Vrančića, Petra Varnice, Slobodana Totića, Mladena Škalica, Tomislava Skorupa i Harisa Čerkića, ali i četvorice vitezova koji su poginuli na teritoriju Vrlike: Ivana Baraća, Ilije Perajice, Ivana Tomasa i Ive Lelasa. Bez obzira je što je put kroz predjele povijesti vrličkih Hrvata bio najčešće posut trnjem, brojne nevolje, kazne i progoni, nikad nisu dovele u pitanje njihovu pripadnost hrvatskom narodu i katoličkoj crkvi. Oko toga među Vrličanima nikad nije bilo pogodbe.

75

POGLAVLJE II.

IME I PREZIME Dio znanosti o jeziku, lingvistike, koji se bavi proučavanjem značenja i nastanka osobnih (vlastitih) imena naziva se onomastika (grčki onomastikon-imenski). U uporabi je i naziv onomatologija, što znači imenoslovlje, pod čime se podrazumijeva ukupnost osobnih, obiteljskih i imena mjesta, koja se javljaju na određenom etničkom, zemljopisnom ili jezičnom području. Dio onomastike koja se bavi proučavanjem zemljopisnih imena, u koja spadaju imena mjesta (toponimi), planina (oronimi), voda (hidronimi) naziva se toponomastika ili toponimija (grčki topos-mjesto). Grana onomastičke znanosti, što se bavi proučavanjem ljudskih imena (osobnih, obiteljskih, rodovskih, plemenskih, nacionalnih), koja su karakteristična za određeno zemljopisno, etničko ili jezično područje, nazivi se antropomastika ili antroponimija (grčki antropos - čovjek).

OSOBNA IMENA Ime je integralni dio svakog čovjeka kao Božjeg stvora i ljudskog bića, koje ga prati na cijelom životnom putu, od kolijevke do groba, kao oznaka pojedinačne posebnosti, kojom se razlikuje od drugih. U početku je ime imalo magijsko-mistično značenje, a često se vjerovalo da je ono jedna od važnijih odrednica čovjekove sudbine u vremenu i prostoru. Primjerice neka afrička i plemena američkih Indijanaca svojim pripadnicima nadijevaju dvostruka imena: jedno za javnu, svakodnevnu uporabu i drugo tajno označuje i čuva mistični dio ljudskog bića. O važnosti imena svjedoče i brojni narodni običaji i razne vjerske svečanosti, koje se priređuju nekoliko dana nakon dolaska prinove u obitelji: u kršćanskom dijelu svijeta imenovanje novorođenčeta ili krštenje podignuto je na stupanj sakramenta; u Židova i u islamskom dijelu čovječanstva odgovara mu obred obrezivanja; u staroj Indiji organizirane su posebne svečanosti (namadheye); a u drevnom Rimu im odgovara dies lustricus itd. Mijenjanje imena u posebnoj prigodi i s određenom nakanom također svjedoči o njegovoj važnosti. U nekim dijelovima mnogoljudne Kine 79

čovjeku čak tri puta tijekom života mijenjaju ime: mliječno nakon rođenja, školsko pri upisu u školu i ženidbeno prigodom stupanju u brak ili u punoljetnost. Svojedobno su imena mijenjana robovima, usvojenoj djeci, te pri prijelazu u drugu vjeru, kao i redovnicima i redovnicama pri polaganju zavjeta, jer su se tada simbolično odricali cijelog sebe dotadašnjeg i zavjetovali da će kao novopreporođeni ljudi služiti Bogu i Božjem narodu. I nasljednici apostola Petra na rimskoj biskupskoj stolici, počevši od pape Ivana n. (552-535) nakon što ih kardinalski zbor imenuje za papu mijenjaju kršteno ime, označujući tim činom da se posve mijenjaju s nakanom da što doličnije služe Bogu na dužnosti Kristova nasljednika na zemlji. Ime najčešće određuju roditelji, a u nekim dijelovima svijeta i nekim civilizacijama to čine plemenske poglavice, vračevi, svećenici, rodbina, prijatelji itd. Često potomci dobivaju imena predaka, u pravilu s nakanom da bi i novoimenovani bili časni i pošteni ljudi kao i njihovi preci, o kojima su najčešće čuvaju idealizirane uspomene. S jezičnog motrišta za osobna imena često su se uzimali nazivi živih stvorenja i prirodnih pojava: životinja, biljaka, nebeskih tijela, vremenskih pojava, a sve s nakanom da se imenositelje posredstvom magije i mistike zaštiti od nesklonih im sila, te da imaju sposobnost raspolaganja njihovom mističnom snagom. 1. imena nastala od naziva životinja: Vuk s mnoštvom izvedenica: Vukomir, Vukmil, Vukosav, Vukodrag, Vukoje, Vukac, Vukan, Vukoman, Vučeta, Vučan, Vučko, Vukač, Vukadin, Vukašin, Vukelja, Vučen, Vuko, Vukota, Vuksan, Vukša, Vujo, Vujić, Vujilo, Vujin itd.; Kurt(turski), Wolfgang (njemački), Lykos (grčki) Lupus (latinsk); Lav, Arslan (turski), Leo ili Leon (latinski); Melita (grčki pčela); Medenko, Bjorn (švedski medvjed); Jelenko, Jelenka, Srna. 2. Imena "biljnog podrijetla": Lovorko, Lovorka, Dafna, Dafinka (grčki dafne = lovor); Smiljan, Smiljko, Smiljana, Smiljka; Ljiljana, Suzana (hebrejski ljiljan); Ružica, Roza; Jela, Jelena, Helena; Višnja; Dunja, Malina; Jasen; Rašeljka. 3. imena nebeskih tijela u službi osobnih imena: Zvjezdana, Ester (grčki), Stela i Astra (latinski); Danica; Sunčana, Sunčica; Venere; Selena. 4. Imena nastala od naziva prirodnih pojava: Ognjen, Vatroslav, Zora, Aurora (latinski); Abel (hebrejski, vjetar); Anatol (grčki izlazak sunca). 5. imena sastala od naziva raznih materijala i stvari: Kamenko, Kremenko; Zlatko, Aurel(latinski); Srebrenko, Srebrenka; Biserka, Margareta (grčki margarites=biser, zrno bisera); Alem (turski dragi kamen); Petar(grčki petros=kamen, stijena). 80

6. teoforična su imena, koja sadrže ili podrazumijevaju Boga ili božanstva, a nadijevaju se da bi imenositelje bio sličan svojim nebeskim uzorima: ono što u hrvatskom znači ime Božidar, u grčkom je Theodoros, u latinskom Natalis, u hebrejskom Jonatan, u feničkom Hanibal; hrvatsko ime Mihovil, Mijo dolazi od hebrejskog Mihael što znači "tko je kao Bog"; Danijel ili Dane potječe od hebrejskog Daniel, što znači "moje je sudac Bog"; Jakov od hebrejskog Jahoqobh = "koga Bog štiti"; Matej ili Matija od hebrejskog Mattijeh = "Božji dar"; Gabrijel ili Gabro od hebrejskog Gabhriel=Božji čovjek, Božji glasnik"; Rafael ili Rafo od hebrejskog Raphael="Bog iscjeljuje", Ivan od hebrejskog Yehohanan (Yohanan) što znači "Bog je milostiv" itd. Inače, da bi novorođeno dijete imalo željene osobine i vrline, to se pokušava postići i imenom: Mila, Milan, Divna, Krasonodar, Krasna, Lijepa, Blago, Blagica, Slava, Slavko, Nada, Nadan, Vjera, Vjeran, Vedran, Vedrana, Radoslav, Veselko, Veselka. 7. Aprotropejska imena daju se djeci da bi ih se zaštitilo od raznih uroka, zlih duhova, demona, pa se tvore tako da imenositelj bude prikazan kao neugledan, ružan, s raznim tjelesnim nedostacima: Grdan, Gruban, Grubi ša, Gruba, Glaudius (latinski šepav), Brut (latinski ružan i priglup), Nogaj (mongolski pas), Strabon (grčki razrok).

HRVATSKA IMENA Do prelaska na kršćanstvo, ali i mnogo kasnije - do Tridentskog sabora (16. stoljeće), Hrvati nose hrvatska narodna imena, koja su često bila ista ili pak slična s imenima susjednih im južnoslavenskih naroda. Evo nekih od tih narodnih imena: Bogdan, Božidar, Budimir, Branimir, Brajko, Cvitan, Drago, Dubravko, Gojko, Grubiša, Hrvoje, Lovorko, Ljuben, Mirko, Miroslav, Ognjen, Radoš, Rajko, Stanko, Stojan, Smiljan, Tvrden, Tvrtko, Vatroslav, Vladimir, Vuk, Vukas, Vukac, Žarko, Živko, Blagica, Danica, Dragica, Dubravka, Cvita, Jagoda, Janja, Jelena, Koviljka, Lovorka, Ljubica, Ljiljana, Mila, Radojka, Ružica, Stana, Stojka, Smiljana, Nevenka, Ognjenka, Višnja. I hrvatski knezovi i kraljevi imali su narodna - hrvatska imena. Navodimo ih kronološkim redom njihova vladanja: Klukas, Porga, Budimir, Višeslav, Borna, Vladislav, Mislav, knez Trpimir, Domagoj, Iljko, Zdeslav, 81

Branimir, Mutimir, Tomislav, kralj Trpimir, Krešimir I, Miroslav, Krešimir II, Držislav, Svetislav, Krešimir III., Stjepan I., Krešimir IV., Častimir, Slavac, Zvonimir i Petar Svačić (Snačić). I bosanski banovi i kraljevi bili su hrvatske krvi, pa je i logično da imaju i hrvatska narodna imena: ban Borić, ban Kulin, ban Štipan, Matej, Ninoslav, Prijezda, Štipan Kotroman, Mladen Šubić I., Mladen Šubić II., Štipan II. Kotromanić, ban i kasnije kralj Tvrtko I., Štipan Dabiša, Jelena Gruba (kraljica ), Štipan Ostoja, Tvrtko II. Kotromanić, Štipan Ostojić, Štipan Tomaš Kotromanić i Štipan Tomašević. Dakako, hrvatski su vladari uz spomenuta narodna imena dobivali pod utjecajem kršćanstva i biblijska ili pak svetačka imena: Petar Krešimir, Mihajlo Krešimir, Stjepan Držislav, Dmitar Zvonimir. Često se, jer još prezimena nema, iz praktičnih razloga uz ime isticao i redni broj njegova nositelja: Petar Krešimir IV., Trpimir II., Stjepan I. itd. Pod utjecajem crkve i svećenstva, koje je sustavno i dosljedno provodilo odluke Tridentskog sabora, održanog od 1545. do 1563. godine, katolički dio čovječanstva, kojem su pripadali i Hrvati, sve više zapostavlja narodna imena i novorođeni Hrvati sve više dobivaju biblijska i svetačka imena. Uostalom, bila je to jedna od kapitalnih odluka tog važnog crkvenog skupa. Ovaj ćemo proces objasniti na popisu vjernika župe Vrlika iz 1725. godine. Domaćini tadašnje 93 vrličke obitelji imaju ukupno 33 imena (26 muških i 7 ženskih). Najčešća muška imena su: Ivan (8 puta), Nikola (7), Jakov (7), Matij (6), Mijo (Mihajlo), Petar, Mirko i Grgur (5), Ante i Jure (4), Andrija Luka, Štipan i Šimun (3), Pavao, Martin, Ilija, Bože i Duje (2), Toma, Lovre, Jerko, Vid, Vuko, Tadija, Sergije (1). Ženskih je imena sedam i svako se pojavljuje jednom: Tomica, Jelena, Oršula, Magdalena, Katarina, Ljubica i Stojka. Od ukupno 26 muških imena samo su dva narodna (Vuko i Božo), a ostala 24 su biblijska ili svetačka. Od 7 ženskih imena tri su narodna (Jelena, Ljubica i Stojka), dok su četiri biblijskog podrijetla. U novije vrijeme, kada naša planeta postoje sve više tzv. globalno selo i kad su susreti s ostatkom svijeta svakodnevni i prisni, sve je više Hrvata i Hrvatica s tzv. svjetskim imenima: Denis, Robert, Marčelo, Silvije, Maks, Pjero, Dino, Mariofil, Dino, Dean, Đulijano, Julije, Dina, Đena, Žana, Klaudija, Heni, Fani, Mani, Žaklina, Iris, Ines, Nives, Dolores, Doris, Meri, Mari, Irina, Koni, Monika, Amelija, Brigita itd.

82

PREZIME S jezičnog motrišta složenica prezime nastala je od staroslavenskog prijedloga PREZ, što znači PREKO i imenice IME. Dakle, prezime je ono što je preko imena, imenom, a do polovice 16. stoljeća ovaj pojam se često pisao i odvojeno (prez ime). Prezime je ustvari dopunjavanje osobnog imena drugim odrednicama, koje označuju rod, rodbinu, svojtu ili pak mjesto stanovanja. Ipak prezime se najčešće javlja kao dopuna osobnog očevim imenom u pridjevskom ili atributivnom obliku. Prezimenom je postalo tek kada su osim sinova i kćeri svom imenu počeli dodavati i sljedeći naraštaji potomaka. Jedan od najstarijih primjera za proces "oprezimenjavanja" su braća Agamnenon i Menelaj, čijim imenima Homer u "Ilijadi" dodaje i pridjevak Atreides, što znači sinovi Atrejevi. Kod starih Rimljana osobnom imenu (praenomen) dodavalo se ime roda (gens, tribus), kojem je pripadala ta osoba (nomen + nomen gentilicium), ali zbog razlikovanja imenjaka iz jednog plemena često se dodavao i nadimak (cognomen): Marcus Tulio Cicero što znači Marko iz roda Tulijevaca s nadimkom Ciceron, kojeg je navodno dobio jer je imao bradavicu u obliku ploda slanutka (latinski cicer = slanutak). Marcus Iunius Brutus, što znači Marko iz roda Julijevaca s nadimkom Brut, što je došlo od latinskog brutus = glup, težak. U islamskom dijelu čovječanstva osobnom se imenu dodaje očevo ime, a između njih se umeće ben ili ibn što na arapskom jeziku znači sin: Osama bin Leden, dakle Osama sin Ladenov ili pak Mehmet ibn Suad, što znači Mehmet sin Suadov. Klica prezimena ipak je zametnuta u srednjem vijeku, a za što su postojala dva važna razloga. Prvi razlog: vladajući feudalac želi označiti potomcima ostavljenu, naslijeđenu djedovinu ili očevinu, pa se uz ime sadašnjeg gospodara stavlja očevo ili djedovo ime (posvojni pridjev ili imenica u posvojnom genitivu) i, dakako, veoma često i naslov društvenog statusa: kralj, car, imperator, ban, plemić, patricij, župan, barun, grof, konte itd. Kao najčešći primjer ilustracije u onomastici se često navodi rodovnica hercegovačkih srednjovjekovnih plemićkih obitelji Hranića i Kosača: na početku rodoslovlja je Vuk (umro 1359. godine), koji je imao dva sina Vlatka Vukovića (Vlatko sin Vukov) i Hranu Vukovića (Hrana sin Vukov). Hrana Vuković je imao tri sina: Sandalja Hranića (Sandalj sin Hranin),Vukca Hranića (Vukac sin Hranin) i Vuka Hranića (Vuk sin 83

Hranin). Vukac Hranić je imao sina Štipana Vukčića (Štipan sin Vukčev),koji dobiva naslov hercega i nadimak Kosača. On je, uz ostalu djecu, imao i sina Štipana, kojeg Turci pri prodoru u Hercegovinu zarobljavaju i odvode u Carigrad, gdje mu daju ime Ahmet Hercegović (Ahmet sin Hercegov). Drugi je važni razlog za nastanak prezimena u današnjem značenju što je feudalac nastojao zbog praktičnih razloga označiti svoje brojne kmetove, dajući im nadimke, koji su često pogrdni i uvredljivi, ali će i od njih postati neka prezimena: Vukorep, Vrtirep, Deri daska, Deronja, Guzina, Tripalo, Đipalo, Nogalo, Kozina, Zaprdica, Zlomislić, Prdić, Stovragović, Mlikota, Klepo, Krnjac, Štrkalj, Žeravica, Plazonjić, Plazibat, Pecikoza, Pojatina, Traživuk, Skočibušić, Karabuva itd. Dakako, u uobličavanju i ustaljivanju prezimena gotovo presudan je utjecaj i doprinos katoličke crkve. "Crkva je u feudalnom poretku bila najmoćniji i najbolje organizirani feudalac. Ona je s vjerskog i staleškog gledišta bila zadužena za nadzor i evidenciju puka radi sprečavanja krivoženstva, incesta, ranih i nepriličnih brakova, svakovrsnih utaja itd. Tako su se od Tridentskog koncila (1545-1563) počele voditi matice rođenih, vjenčanih i umrlih, u kojima su se ispisivala prezimena za sve staleže. Ta su prezimena jednom zapisana postajala STALNA, NEPROMJENJIVA I NASLJEDNA."29 Uvođenjem župnih matica katolička je crkva kao najveći moralni autoritet čovječanstva nakon Tridentskog sabora jednom zauvijek uredila prema Božjim zakonima i ljudskim potrebama instituciju krvnog srodstva. Dakako, bez oznaka obitelji, roda i plemena, ustvari prezimena, teško bi bilo urediti međusobne odnose, a da oni ne poprime neželjene devijantne oblike, rodoskrvnuće, krivoženstvo, nevaljale i neprimjerene brakove, na drugoj pak strani svjetovnim će vlastima stalna i nepromjenjiva označenost pučanstva koristi za brojne praktične potrebe: određivanje poreza, odsluženje vojne obveze, ispunjavanje i zadovoljavanje potreba u oblasti školstva, obrazovanja, zdravstva, sudstva itd. I ženski dio čovječanstva nakon Tridentskog sabora dobiva prezime po ocu ili rodu, dakle djevojačko prezime, a nakon stupanja u brak najčešće i novo muževljevo prezime. Završna etapa nastanka prezimena dogodila se 1780. godine, kada je austrijski car Josip H tzv. Jozefinskim patentom proglasio zakonskom obvezom formulu: ime + prezime.

29

84

P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 1995., str. 8-9.

DANAŠNJA VRLIČKA PREZIMENA Danas vrličko područje ima 102 prezimena. Već im su dijelom patronimi, dakle izvedeni su od očeva ili imena nekog pretka. U Hrvata je, pogotovo u Dalmaciji, bilo uobičajeno označavanje pojedinaca osobnim i očevim imenom u obliku posvojnog pridjeva, što se sačuvalo do danas u prezimenima koja se završavaju na -ov ili -ev i -in: Antulov, Pavlov, Rokov, Markov, Juričev, Lučev, Barišin, Lučin, Grgurin, Perišin. Inače, patronimska se prezimena u Hrvata najčešće završavaju na ić, ović, ali i na -ov, -ev, -ac, -ek, pa čak i na -ski: Barišić, Blažević, Vučemilović, Milković, Božinović, Stipčević, Grabarski, Zrinski. Prezimena su najčešće nastajala tako da se imenu pretka, ili pak posvojnom pridjevu, izvedenu od njegova imena, dodavao nastavak -ić: Blaž, Blaž + ić = Blažić, Blažev + ić = Blažević; Božina, Božin + ić = Božinić, Božinov + ić = Božinović. Dakle, prezimena Blažić i Božinić ujedno su umanjenice od imena Blaž i Božina, a znače isto što i Blažev i Božinov sin ili pak mali Blaž i mali Božina. Povijesno promatrano patronim se pretvorio u prezime u današnjem značenju te riječi onda kod se posve ustalio, dakle kad su ga svom osobnom imenu, nakon neposrednih potomaka, sinova i kćeri, dodavali i pripadnici nadolazećih potomačkih naraštaja. Vrlička su prezimena, kako je već rečeno, dobrim dijelom patronimskog postanja: Barišić, Blažević, Božinović, Budiša, Dražić, Eduard, Gašpar, Jakelić, Jerković, Jović, Lelas, Maras, Matković, Matusina, Milan, Milković, Mišić, Paić, Perković, Radnić, Rejo, Stipčević, Tojčić, Vicić, Vidić, Vrančić, Vučemilović, Vujević, Vuletić, Vulić. Matronimi su prezimena izvedena od majčina imena, najvjerojatnije onda kada žena-udovica stjecajem okolnosti postaje glavom obitelji. I matronimi su najprije imali oblik posvojnog pridjeva: Marin, Zorin, Mandarin, Kosorkin, Vidin da bi se kasnije pretvorili u prezimena Marić, Zorić, Mandarić, Kosorčić, Vidić. Ovo posljednje vrličko prezime može biti i patronim i matronim, jer je moglo nastati od muškog imena Vid i ženskog imena Vida. U istu kategoriju mogli bismo uvrstiti i prezime Vicić (Vice i Vica). Dio vrličkih prezimena su nadimačkog postanja, dakle nastala su od nadimaka ili pak od posvojnog pridjeva izvedenog od nadimka: 85

- po fizičkim osobinama: Biuk, Brčić, Ćorić, Delić, Galić, Gutić, Klepo, Krnjac, Kuduz, Kusturić, Modrić, Romić, Škorić, Uglarik, Uzun; - po zanimanjima, službama i obrtima: Ćurak, Djaković, Galiot, Gverić, Kaselj, Kojundžić, Oklopčić, Samardžić, Terzić, Vinak, Zidar; - po etničkom i zemljopisnom podrijetlu: Boduljak, Duvnjak, Erceg, Totić, Turudić, Rupanović; - po nadimcima od imena životinja: Baković, Forlić, Gudelj, Lisičar, Mišur, Pandža, Rebić, Rogač, Vučemilović, Vuletić, Vulić, Zečević, Vujević; - po imenu biljaka: Ljulj; - po nadimcima, koji ne spadaju ni u jednu od spomenutih grupa: Batalić, Burilo, Debić, Grizelj, Hrga, Mutić, Plazonić, Brtan, Varnica, Žeravica, Mučalo, Skorup, Plazonić. Posve je prirodno da je većina vrličkih prezimena izvedena iz leksičkog blaga hrvatskog jezika: Baković, Barišić, Batovanja, Blažević, Božinović, Brčić, Brtan, Budiša, Dražić, Duvnjak, Forlić, Galić, Giljan, Grabić, Grizelj, Gudelj, Jakelić, Jerković, Jović, Klepo, Kosorčić, Krnjac, Lakić, Lelas, Lisičar, Ljulj, Mandarić, Maras, Marić, Matković, Matusina, Milan, Milković, Mišić, Mišur, Modrić, Mučalo, Oklopčić, Paić, Perković, Plazonić, Radnić, Rejo, Režić, Rogač, Romić, Rupanović, Skorup, Stipčević, Škorić, Tojčić, Varnica, Vicić, Vidić, Vinak, Vrančić, Vujević, Vuletić, Vučemilović, Zečević, Zidar, Zorić, Žeravica. Dakako, i turski je jezik ostavio traga na vrličkim prezimenima: Batalić, Biuk, Ćorić, Ćurak, Delić, Hrga, Kojundžić, Kuduza, Pandža, Rebić, Samardžić, Terzić, Uzun, Turudić. Romanski i neki drugi jezici bili su osnova za nastanak nekih vrličkih prezimena: Baturina, Blume, Boduljak, Djaković, Eduard, Erceg, Erdelez, Galiot, Gašpar, Gutić, Gverić, Jarloni, Kaselj, Kusturić, Markioli, Memčaj, Ristovski, Škalic, Totić.

86

ODAKLE SU DOSELILI PRECI DANAŠNJIH VRLIČANA? Ako bismo prosuđivali prema vrličkim prezimenima, teško je odrediti tko je starosjedilac a tko doseljenik, ali uz pomoć sačuvanih isprava može se barem posredno zaključiti koji vrlički rodovi pripadaju nekoj od ove dvije skupine. Najviše izgleda da pripadaju starosjedilačkom stanovništvu, a to u ovom slučaju znači da su se zatekli ili doselili prije 1692. godine, ima pet rodova: - Brtani, Batovanje, Biuci, Jakelići i Uzuni. Najviše ih je, osamnaest, doselilo s područja zapadne Hercegovine, ponajviše iz Brotnja (danas prostor općine Čitluk): - Barišići, Burile, Ćorići, Delići, Ercezi, Galioti, Grizelji, Jerkovići, Krnjaci, Mandarići, Pandže, Rebići, Turudići, Vujevići, Zidari, Zorići, Plazonići. S povijesnog Duvanjskog polja potječe šesnaest rodova: - Bakovići, Božinovići, Duvnjaci, Ćurci, Galići, Gašpari, Grabići, Marasi, Matkovići, Perkovići, Romići, Vidići, Vicići, Vučemilovići, Vuletići, Zečevići. Sa susjednog livanjskog područja podrijetlom je petnaest rodova: - Brčići, Budiše, Dražići, Hrge, Kaselji, Klepci, Kuduzi, Milani, Modrići, Oklopčići, Reje, Samardžići, Škalici, Škorići, Totići. Jedanaest današnjih vrličkih rodova su doseljenici s područja Primorja: - Boduljaci, Eduardi, Erdelezi, Forlići, Giljani, Jarloni, Mučale, Paići, Rupanovići, Stipčevići, Vrančići, Žeravice. Iz Imotske krajine potječe osam današnjih vrličkih rodova: - Baturine, Batalići, Gudelj i, Jovići, Kosorčići, Kusturići, Lelasi i Režići. S travničkog područja stigli: Djakovići, Gutići, Kujundžići, Matusine. Isto toliko (četiri) s drniškog područja: Gverići, Radnići, Tarle, Vulići. Po dva roda duguju svoje podrijetlo: Sinju (Marići, Mišuri), Ravnim kotarima (Ljulji, Milkovići), Virovitici (Uglarici, Vinaci). Iz Poljica su Terzići, iz Kijeva Tojčići, iz Makedonije Ristovski, s Kosova Memčaji, iz Italije Markioli, iz SAD-a Blume.

87

POGLAVLJE III.

BAKOVIĆI Danas u Hrvatskoj živi 1350 osoba s prezimenom Baković, i to pretežno u srednjoj Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori. S jezičnog motrišta u osnovi je prezimena imenica bak, što je u Dalmatinskoj zagori i zapadnoj Hercegovini naziv za bika, a u razgovornom jeziku bak je snažan čovjek, jak kao bak; bakonja. Isto postanje imaju i prezimena: Bak (Šibenik, Baranja, Vinkovci), Bakoč (Dubrovnik, Zagreb, Poreč), Bakočević (Zadar), Bakonja, Bakoš (Vinkovci, Međimurje, Kutina), Bakošević, Bakoška (Orahovica, Turopolje), Bakota (480 osoba, srednja Dalmacija), Bakotić (280, Dalmacija, Primorje), Bakotin (Kaštela, Dalmacija), Bakov (Virovitica, Podravina). Bakovići danas žive: u Cetinskoj krajini (Vinalić, Bajagić); na mućkolećevačkom prostoru (Bračević, Ramljane); u Drniškoj krajini (Parčić, Planjani); na benkovačkom području (Banjevci, Pristeg); na otoku Braču (Nerežišće); na duvanjskom području (Mokronoge, Tomislavgrad, Sarajlije, Eminovo Selo, Blažuj); u livanjskom kraju (Donji Žabljak, Rapovine, Veliki Guber). U potrazi za starinom Bakovića, javlja se dvojba: Bajagić u Cetinskoj krajini ili Podgaj na duvanjskom području. Najprije o Bakovićima u Cetinskoj krajini. Kada su Turci 1686. godine istjerani iz Cetinske krajine, u Bajagiću se spominje Štipan Baković, za kojeg je J. A. Soldo, kao i za ostale Bakoviće, utvrdio da su starosjedioci u Bajagiću i Obrovcu.30 U Bajagiću, u zaseoku Kursani, 1699. godine Ivan je Baković "uživao očeve posjede", ali su ga u tome ometala trojica susjeda (Ivan Filipović, Ivica Asanović, Nikola Marić), pa im ie opći providur A. Mocenigo zabranio i zapovjedio da plate i neke štete.3 Prema dokumentu od 29. svibnja 1693. godine 11-člana obitelj već spominjanog Štipana Bakovića dobila je zajedno s doseljenim Poljičanima, koje je doveo harambaša Mate Petrović iz Ostrovice, zemlje u istočnom dijelu Cetinske krajine, u predjelu tvrđave Čačvine.32 I još jedan Baković-Ilija često se spominje u dokumentima s kraja 17. stoljeća: 24. srpnja 1697. godine zabilježeno je da gaje "harambaša Vid Đipalo iz Lučana ometao u uživanju posjeda"; 10. rujna 1697. godine Iliji je Bakoviću A. Mocenigo oduzeo 30 kanapa zemlje i dao ih trojici doseljenika (Antun Kravić, Kažimir Hrgić i 30 31 32

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 35. Isto, str. 88. Isto, str. 69.

91

Jerko Delijić); 5. studenog 1699. godine spominjani A. Mocenigo uzima od veleposjednika Nikole Caralipea Despotovića 46 kanapa zemlje i dodjeljuje ih obitelji Zgrabić, zatim kapelanu crkve u sinjskoj tvrđavi Marasoviću, te Iliji Bako vi ću i Lovriću. 33 Iz 18. stoljeća sačuvano je više pisanih spomena o Bakovićima iz Cetinske krajine. Tako je primjerice zabilježeno da su venecijanske vlasti (zemljišnik iz 1725-29. godine) dodijelile 16-članoj obitelji alfira Grgura Bakovića kuću u Sinju i 41 kanap zemlje (2 po članu obitelji i 9 kanapa za obavljanje alfirske dužnosti). On je pripadao banderiji harambaše Ivana Filipovića, kao i njegov prezimenjak Baković rečeni Penić, koji će kasnije taj obiteljski nadimak uzeti za prezime.34 O ugledu ovog roda svjedoči i nekoliko Bakovića alfira: Petar je bio žrtva velike epidemije kuge 1783/84. godine, a o alfiru Anti Bakoviću ostao je pisani trag iz 1784. godine, kada je angažirao za svog zastupnika za ubiranje plaće uglednog Sinjanina Petra Lovrića Filipova.35 U vrijeme Kandijskog rata (1645-1699) Bakovići su zabilježeni na otoku Braču kao novi stanovnici (nuovi abitanti), dakle doseljenici.36 Jesu li doselili iz Cetinske krajine ili pak s duvanjskog područja? Što se pak tiče duvanjskog područja, starina je Bakovića selo Podgaj, gdje ih danas uopće nema. U popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević je zabilježio u Podgaju dvije obitelji: 24-članu obiteljsku zadrugu Joze Bakovića (u izvorniku Joseph Bacovich) i upola manje domaćinstvo Mije Bakovića. Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović je u Podgaju zatekao 10-članu obitelj Antone Bakovića. Tada u Sarajlijama obitava 26-člana obitelj Ante Bakovića. U livanjskom selu Odžaku dom ima 5-člana obitelj Pave Bakovića. Danas na livanjskom području Bakovići žive u Donjem Žabljaku, Rapovinama i Velikom Guberu, a sačuvali su obiteljsku predaju da su im preci u današnja livanjska obitavališta stigli preko sela Prologa iz Bajagića pokraj Sinja. Jesu li i duvanjski Bakovići istog podrijetla? Nemamo dokaza ni za jednu od ovih tvrdnja. 37 Što se pak tiče Bakovića na mućko-lećevačkim prostorima, oni tu doseljavaju u 19. stoljeću: godine 1835. u Bračeviću su zabilježene obitelji Luke i Petra Bakovića; u Ramljanima tri obitelji: Ante, Filip i Ilija; u 33 34 35 36 37

92

Isto, str. 83, 82. i 69. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 81. Isto, str. 41. i 42. D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar 1968., str. 216. M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 60. i 61.

Pribudama tada obitava šest Bakovića obitelji: po dvojice Ivana i Mata, zatim Antina i Šimunova.38 Danas u Pribudama nema Bakovića. Na drniškom području, u selu Parčiću, Bakovići su zabilježeni ranije, u 18. stoljeću.39 U Kutima, selu na kupreškoj visoravni, Bakovići su islamske vjeroispovijesti i tu su, prema tvrdnji srpskog etnografa B. Ž. Milojevića, starosjedioci.40 Dakle, što se tiče Bakovića na vrličkom području, oni su istog krvnog podrijetla kao i njihovi prezimenjaci iz Bajagića, gdje su starosjedilački rod. Odatle su stigli najkasnije 1725. godine, kada je u popisu vjernika Splitske biskupije biskup Ivan Laghi zabilježio u župi Vrlici dvije Bakovića obitelji: Sergijevu (12 članova) i Šimunovu (6) 4 1 Također' su zabilježeni i u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kada u Vinaliću boravište imaju tri Bakovića kućanstva: Jurino, Matijevo i Grgurovo 4 2

BARIŠIĆI Prezime je nastalo od osobnog imena Bariša, a ono je jedno od hipokristika imena Bartul, a koje je izvedeno od Bartholomeus, imena aramejskog podrijetla, koje znači Mbar(=sin) Thomaya. Grčki je oblik Bartholomaios. Ime se širilo osobito u X. i XI. stoljeću preko Bizanta. Vrlo je frekventno u Italiji, osobito u Veneciji, u nas u Istri i po Hrvatskom primorju.43 Širenju imena Bartol, Bartul, Bariša, Bare pogodovala je i okolnost što je to bilo ime jednog od dvanaest apostola, autora apokrifnog evanđelja (Bartolomejeva pitanja). Ovaj je apostol također umro mučeničkom smrću. Danas u Hrvatskoj 4620 osoba nosi prezime Barišić, a od iste osnove nastala još i ova prezimena: Bariša (Zagreb, Istra, Primorje), Barišec (Ivanić 38

M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 148, 209. i 158. Visovački zbornik, Visovac 1997., str. 430. 40 B. Ž. Milojević, Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje (ćirilica), Srpski etnografski zbornik, knjiga 25. (Naselja, knj. 13), Beograd 1923., str. 85. 41 Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967.; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 42 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 23-Vinalić 43 P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 1995., str. 94. 39

93

Grad, Čazma), Barišić (Đakovo, srednja Dalmacija), Barišin (Kaštela, Baranja, Osijek, Split, Zagreb, Korčula), Barišković (Split, Makarska), Barešić (Biograd, Ravni kotari). Zanimljivo je napomenuti da su vrlički Barišići Hrvati katolici, a Barišići u susjednoj Cetini su pravoslavne vjeroispovijesti. Barišići pravoslavci zabilježeni su i u Vukovskom pokraj Kupresa. Da sve ovo bude još i zanimljivije, evo i jedne priče, zabilježene 22. prosinca 1689. godine, kada je dano "a tittolo di semplice locatione" Mati Barišiću 100 kanapa zemlje i jedna kućica u Jasenskom, što mu je bila očevina dok je bio islamske vjeroispovijesti i koje je obrađivao prije oslobođenja Sinja od Turaka. Zemlje su se prostirale od vode Ljibuše na istoku do Garovin-groba na zapadu, te Čitluka na sjeveru. Dakako, vratio se u katoličku vjeru, a nakon smrti ostala je iza njega brojna obitelj. Frano, jedini njegov sin, sa sestrom Mandom dobio je 1690. godine 60 kanapa zemlje, a to je mnogo manje nego je imao njegov otac, jer su venecijanske vlasti morali zemljom opskrbljivati sve više doseljeničkih obitelji. Nakon nekoliko godina Frane postaje franjevac i živi u sinjskom samostanu, a kao redovnik morao se odreći obiteljskih imanja, koje će na molbu fratara providura A. Mocenigo dati samostanu. Tako su sinjski franjevci dobili 64 kanapa zemlje i kućicu uz davanje desetine od prihoda splitskoj fiskalnoj komori.44 Barišića je s vremenom bilo toliko u Cetinskoj krajini da se dio njihova roda iz Zasioka vratio na livanjsko područje, u Gornje Rujane i Suhaču.45 Inače, Barišići su i brojan i star rod, pa ćemo nešto i o njihovim najstarijim spomenima, svjesni činjenice da ih s vrličkim Barišićima veže samo zajedničko prezime. U Kotišini pokraj Makarske 1613. godine dužnost knezova obavljaju Simun i Andrija Barišić. U to je vrijeme gvardijan franjevačkog samostana u Makarskoj fra Ivan Barišić, a istu će dužnost od 1622. do 1623. obnašati fra Pavo Barišić. U Kotišini, Barišića starini, 1645. godine spominje se "Jure Barišić koji s nekim Markom Petrovićem ostavlja franjevcima u Zaostrogu vinograd zvani Dolac, pod Burića kućom u Drveniku."46 U vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) u istaknute borce protiv Turaka fra Andrija Kačić Miošić ubraja i "Petra Barišića, od starine roda Jeličića, barjaktara Rade Miletića."47 Njegovi su potomci današnji Barišići u 44

J. A . Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 100. M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 79. i 64. K. Jurišić, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb 1972., str. 157. 47 A. Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Zagreb 1889., str. 151.

94

Vrgorskoj krajini, te u donjem toku Neretve oko Metkovića, gdje je prvi spomen o njima datiran 1747. godine. U Imotskoj se krajini prvi Barišić spominje "2. listopada 1665. godine, kada hajdučki harambaša Mate Barišić ubi Zulfikar agu ispod Imotskoga."48 Prvi pisani spomen o Barišićima u Hercegovini potječe od 3. srpnja 1735. godine, kada je u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski biskup Štipan Blašković "sa svećenicima uputi prema Vinjanima (selo pokraj Posušja, nasuprot imotskim Vinjanima - A. I.), koji se nalaze u Turskoj i stigavši do kuće Grge Barišića, sjaha s konja i poče sa svojim pomoćnicima ispovijedati kroz gotovo četiri sata." 49 U znamenitim biskupskim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću Barišići su na hercegovačkim prostorima zabilježeni: u Vinjanima i Rakitnu (Posušje), Eminovu Selu, Šujici, Vučićima (Duvno), na kupreškoj visoravni, Zagoričanima-Potočanima (Livno), Zvirićima i Studencima (Ljubuški). Što se pak tiče vrličkog područja, tu su Barišići najranije mogli stići iza 1725. godine, jer tada nisu zabilježeni župi Vrlika u popisu stanovništva Splitske biskupije. U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Vrlici su zabilježene dvije obitelji s prezimenom Barišić: Ivanova i Lukina.50

BATALIĆI S jezičnog motrišta prezime je nastalo od arapsko-turskog battal, što znači prost, neotesan, neuredan, glomazan, zapušten, neskladan rastom ili stasom, preko mjere velik; u splitskom govoru znači čovjeka, koji se ponaša neuglađeno i previše slobodno (neotesanac). Starina roda Batalića je u Studencima u Imotskoj krajini, gdje je nastalo od starosjedilačkog roda Trogrlića, od kojeg su još nastali Meštorvići (nemaju veze s Meštrovićima iz Otavica pokraj Drniša), zatim Buble i Cikojevići (Cikoje). Najprije ukratko o Trogrlićima-prvi je pisani spomen o njima iz 1686. godine, kad se u zbjegu stanovnika sela Studenaca na Makarskom primorju

48 49 50

A. Ujević, Imotska krajina, Imotski 1991., str. 121. Zbornik radova u povodu tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988., str. 149. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika

95

nalazi i 8-člana obitelj Nikole Trogrlića;51 u srpnju 1706. godine pri povratku s duvanjskog područja makarski biskup Nikola Bijanković "u dva sata u noći je stigao u Studence, smjestivši se u Petra Trogrlića, u pojati za životinje koja je bila napola otkrivena."52 Godine 1725. četiri Trogrlića obitelji dobivaju zemlje od venecijanskih vlasti: Matina obitelj (30 članova - 9 kanapa), Ivanova (7 - 6), Martinova (13 - 13) i Grgina (7 - 6). Stanje duša župe Studenci iz 1744. godine bilježi 5 Trogrlića obitelji: Martinova 10, Ivanova, Petrova i Augustinova sa po 7 i Ilijina obitelj s 12 članova.53 U maticama župe Studenci u 19. stoljeću, uz ostalo, upisane su i obitelji koje su se iselile u Bosnu ("in Turkia tutta famiglia"). Jedan od njih je bila i obitelj Jure Trogrlića rečenog Batalića pokojnog Bartula, rođenog 1801. godine. Gdje su iselili? U Vrliku su stigli iza 1725. godine, jer u popisu vjernika Splitske biskupije te godine nisu zabilježeni. Javljaju se na vrličkom području, u Maovicama, u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, i to četiri obitelji s prezimenom Batalić: Bože Matijeva, Josipa Petrova, Duje Antina i Jure Josipova.

BATOVANJE Riječ je o starom vrličkom rodu, kojeg se može pratiti od 1. srpnju 1692. godine, kada je u popisu stanovnika ispod tvrđave u Vrlici, organiziranih u banderiji kapetana (harambaše) Nikole Biokovića, upisana 5-člana obitelj Ivana Batovanje (u izvorniku Zuane Batouagna).54 Nismo ustanovili odakle su Batovanje doselili ili su pak starosjedioci u Vrlici. U zemljišniku naselja Vrlika i Maovice iz 1710. godine upisan je malo prije spomenuti Ivan Batovanja, za kojeg saznajemo da je sin pokojnog Šimuna i da ima sedmočlanu obitelj (domaćin, supruga, četiri sina i kći) .U istom su dokumentu upisane još dvije obitelji sinova pokojnog Šimuna Batovanje: četveročlana obitelj Jure Batovanje (domaćin, supruga, dva sina i kći) i petočlana obitelj Frane Batovanje (domaćin, supruga, dva sina i kći). 55 51

V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 17. M. Vidović, Nikola Bijanković, splitski kanonik i makarski biskup, Split 1981., str. 100. 53 Isto, str. 102. 54 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19. 55 Isto, svežanj 19.

96

Pripadnici ovog roda s neznatno promijenjenim prezimenom Botovanja javljaju se i popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine, kada je biskup Ivan Laghi upisao 4-članu obitelj Botovanja, a ime njezina domaćina, nažalost, je posve nečitko!?56 Zašto se broj pripadnika roda Batovanja za petnaest godina smanjio sa 16 na četiri osobe, nismo uspjeli utvrditi: stradali u epidemiji, odselili, promijenili prezime? I 1830. godine, u austrijskom zemljišniku, ponovo samo jedna obitelj s ovim prezimenom: obitelj Ivana Batovanje.57 S jezičnog motrišta postanje ovog prezimena prilično je nejasno: možda je nastalo od regionalnog romanizima bota, što znači gruda tvrdog jela (primjerice pure) onako kako se oblikuje kad se zahvati kutlačom; možda mu je u osnovi imenica bat, koja je naziv drvenog oruđa, malja; ne treba posve isključiti ni vrhove planine Dinare: Veliki i Mali bat, pogotovo što su i Batovanje bili stočari.

BATURINE U jednom turskom popisu poreskih obveznika Sinja i Vrlike iz 1604. godine, kojeg je 1985. godine objelodanio F. Dž. u Obrovcu pokraj Sinja upisan je i Badurina sin Grgurev.58 Dakle, nekoć je Badurina bilo osobno ime, koje je s vremenom u Cetinskoj krajini postalo i prezimenom. Međutim, ne usuđujemo se tvrditi daje prezime Baturina iz Maovica postalo od osobnog imena Badurina. Prezime je s jezičnog motrišta moglo nastati od baturina, modificirane uvećanice imenice bat(id)ur, što u nekim dalmatinskim govorima znači zvekir, alku na vratima, čijim se udarom o podlogu izaziva zvuk kojim se upozorava na nakanu ulaska. Inače, sve je to u tijesnoj glasovnoj i značenjskoj vezi s latinskim glagolom battere (talijanski battitore), što znači udarati. Dakle, baturina je onaj koji udara, lupa. Od iste osnove je izveden bat i batina. Inače, ovo rijetko prezime (slično mu je Badurina u Dalmatinskoj zagori i na zadarskim otocima) zastupljeno samo u dva mjesta Dalmatinske 56 57 58

Isto, svežanj 19. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 414-Vrlika Đ. Bilić, Bilići-građa za povijest, etnologiju i genealogiju I., Zagreb 2000., str. 242.

97

zagore: na Maovicama pokraj Vrlike i u Niskom na mućko-lećevačkom prostoru. Na vrličkom području Baturine su zabilježene u zemljišniku iz 1710. godine, u kojem su upisane dvije obitelji s ovim prezimenom 10-člana (dva odrasla muškarca, odrasla žena, četvero muške i troje ženske djece) Matija Baturine pokojnog Mije, te 6-članu (domaćin, supruga, jedno muško i troje ženske djece) Šimuna Baturine pokojnog Petra. 59 U popisu pak vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi ubilježio i obitelji već spomenutih domaćina: Šimun ima petočlanu, a Matij 7-članu obitelj, a ime mu je pogrešno pročitano kao Matko. 60 U austrijskom zemljišniku iz 1830. na Maovicama su zabilježene dvije obitelji s prezimenom Baturina: Luke Matina i Rade Lukina. U zemljišniku iz 1711. godine u Niskom, na mućko-lećevačkom prostoru, upisana je obitelj Ante Baturine; godine 1835. u tome mjestu su domove imale obitelji Grge i Mije Baturine; u popisu stanovništva 1948. u Niskom je bilo nazočno čak 14 obitelji s ovim rijetkim prezimenom.61 U zbjegu stanovnika imotskog sela Studenaca na Makarskom primorju u vrijeme Bečkog rata 1686. godine nalaze se i dvije obitelji s prezimenom Batur: Matina s 18 i Mijina s 12 članova.62 Ne znamo što se s njima dogodilo, ali ne treba isključiti mogućnost da je upravo od njih nastao rod Baturina. Danas na Maovicama živi osam, u Vrlici dvije i u Ježeviću jedna obitelj s prezimenom Baturina.

BIUCI U zemljišniku za naselja Vrliku i Maovice iz 1710. godine upisana je sedmočlana obitelj (po dva odrasla muškarca i žene, jedno muško i dvoje ženske djece) Štipana Biukovića, harambaše, koji su u ovoj i još nekim 59

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967., B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 61 M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 193. 62 V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 18. i 22. 60

98

mletačkim ispravama naziva i kapetanom.63 To je pak značilo da je Štipan Biuković prva osoba u naselju, starješina naselja, zapovjednik pandura, čelnik tadašnjih tzv. letećih postrojbi. Obitelj harambaše Štipana Biukovića ostat će s istim brojem ukućana i u popisu vjernika Splitske biskupije, kada je biskup Ivan Laghi u župi Vrlika zabilježio njegovo sedmočlana kućanstvo.64 Godine 1830.,u novom austrijskom zemljišniku pripadnici tog roda upisani su s kraćom inačicom prezimena-Biuk (u izvorniku Biuck); u Vrlici tada žive tri Biukove obitelji: Josipova, Jurina i Nikolina, a u Vinaliću obitelj Vida Biuka. 6 5 Na Maovicama su tada Biuci zastupljeni s tri obitelji: Petar Mijin, Jure i Petar, sinovi Antini. Vratimo se u godinu 1692., iz koje je sačuvan popis obitelji što su živjele ispod vrličke tvrđave. Prvoupisana u tom popisu je 7-člana obitelj (po dva odrasla muškarca i žene, te jedno muško i dvoje ženske djece) kapetana Nicole Biocouicha, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 15 kanapa zemlje, što je donedavno pripadala upravo istjeranim Turcima (Vrlika je oslobođena od Osmanlija 1686. godine).66 Je li Biocouich i Biucouich isto? Čini se da jeste, jer razlika samo u jednom glasu može biti posljedica tada veoma neuređene ortografije hrvatskog jezika ili pak rezultat popisivačeva rada, a oni su tada bili u pravilu stranci, zbog jednostavnog razloga što su bili pismeni. Uostalom, u to vrijeme, dakle 1692., 1710. ili 1725. godine imamo slične slučajeve kao što su Biocouich i Biucouich i kod nekih drugih vrličkih prezimena: Božinović-Boženović, BatovanjaBotovanja, Marasić-Marasović, Denić-Denjić, Krnjac-Krnjač itd. Osim toga Venecija je u tom vremenu dodijeljene naslove i povjerene dužnosti ostavljala u obitelji, a bile su u pravilu i nasljedne (Nikola Bioković bio je kapetan i Štipan je Biuković također kapetan).I još nešto: Biokovići se pojavljuju samo 1692. godine i kasnije ih više u Vrlici nema, ali zato ima Biukovića, koji su vjerojatno njihovi nasljednici s jednim novim slovom. Ako još malo pustimo mašti na volju: onda će u obitelji upisanoj kao Biocouich dva odrasla muškarca i dvije odrasle žene biti Nikola i supruga, te Nikolin otac i majka, a ono jedino muško dijete mogao bi biti kasniji kapetan Štipan Biucouich, koji bi primjerice 1710. godine mogao imati tridesetak godina. 63

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967. B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 65 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika i broj 23-Vinalić 66 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. 64

99

Varijante Biocouich i Biucouich prouzročile su i razlike glede postanja ovog (ovih) prezimena s jezičnog motrišta: Biocouich u osnovi ima oronim Biokovo, a Biucouich tursku riječ bijik, što znači veliki brk, brčina. Odakle su Bmci doselili na vrličko područje (danas žive na Vlaovicama, u Vinaliću i Vrlici) nismo uspjeli utvrditi, niti Biuci o tome, čak ni a vidu predaje, ne znaju ništa. Jedino je sigurno da su se proširili na mućko-lećevački prostor. Doduše, tamo nisu zabilježeni u zemljišniku iz 1710. godine, ali su a ispravi istog imena iz 1835. godine u Ogorju Donjem upisane tri obitelji s prezimenom Biuk: Ilijina, Filipova i Martinova; u popisu stanovništva 1948. godine u Ogorju je obitavalište imalo čak 14 obitelji ovog starog roda. 67

BLAŽEVIĆI Danas u Hrvatskoj živi 6400 osoba s prezimenom Blažević, rasprostranjeni su svuda. Prezime je često i u bosanskohercegovačkih Hrvata. Izvedeno je od osobnog imena Blaž (latinski Blasius, grčki Vlasij; otuda u Dubrovniku Sveti Vlaho), a prošireno je u Hrvata štovanjem Svetog Blaža, biskupa Sebesta u Armeniji iz IV. stoljeća. Ime Blaž u Hrvata se javlja u 13. stoljeću u obliku Blasij, dok je inačica Blažij u uporabi od 15. do 17. stoljeća. Hipokoristici Blažo, Blaže i Blaženko zabilježeni su u 15. stoljeću. U popisu obitelji vrličkog područja od 1. srpnja 1692. godine nalaze se i dvije obitelji s prezimenom Blažević (u izvorniku Blasevich): 13-člana obitelj Ilije Blaževića, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 9 kanapa zemlje, te dvočlana obitelj vjerojatno udovice Ivanice Blažević, koja nije (ili nije još?) dobila zemlju. 68 U zemljišniku sela Maovica iz 1710. godine zabilježene su također dvije Blaževića obitelji: 9-člana obitelj Ilije Blaževića pokojnog Ivana suca (dva odrasla muškarca, jedna žena, četvero muške ijedno žensko dijete) i 7člano kućanstvo Nikole Blaževića pokojnog Marasa (dva odrasla muškarca, isto toliko žena i troje ženske djece). I ove, kao i ostala 31 obitelj s Maovica, pripadale su bandenji harambaše Štipana Biukovića (Biuka).69 " M. Matas, Mućko-lećevaćki prostor, Zagreb 1993., str. [97. " s Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svezani 16. 1.9 , . „ -,, Isto. svežanj 16.

100

U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi na Maovicama upisao dvije četveročlane obitelji: Ivana i Bože Blaževića.70 U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine na Maovicama su zabilježene četiri obitelji s ovim prezimenom: Toma Petrov, Matij Jurin, Luka Matijev i Štipan Nikolin. U preostalom dijelu Cetinske krajine Blaževiće zatičemo 1709. godine u sastavu banderije harambaše Ilije Maretića pokojnog Bože iz Dičma: 13članu obitelj Ivana Blaževića rečenog Bandon (danas Bandol) i dvočlano kućanstvo Grge Blaževića pokojnog Jure. 71 Iz 18. stoljeća ostao je još jedan spomen o Blaževićima u Cetinskoj krajini: 20. svibnja 1716. godine pred splitskim kancelarom, u uredu sinjskog općeg providura već spominjani Ivan Blažević svjedoči da su franjevci od doseljenja iz Rame i susjednih područja (1687/88) pastoralno opsluživali narod u selima od Broćanca do Dugopolja. Tada je Ivan Blažević imao 56 godine, dakle rođenje 1660. godine. Kako je prema predaji harambaša Ilija Maretić doselio iz Hercegovine, a s njim su i Blaževići mogli stići iz nekoliko hercegovačkih mjesta. Starina je ovog roda smatra V. Vrčić, u Blaževićima, selu hercegovačke općini Grude. Tu ih nema u biskupskim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću: 1741/42. i 1768. godine. Razumljivo, jer su odselili u Cetinsku krajinu, a kasnije i na imotsko područje (u Lokvičiće 1744. godine) i Proložac (iza 1744. godine).73 N. Mandić pak starinom roda Blaževića smatra Iliće i Slipčiće, sela u okolici Mostara, gdje su Blaževići zabilježeni u oba biskupska popisa u 18. stoljeću. Odatle su se raselili najprije u Konjic, gdje su od njih nastali Markovići, a kasnije neki Blaževići nova boravišta nalaze na Buni pokraj Mostara i u Gabeli pokraj Čapljine.74 Blaževići su obilatije zastupljeni na livanjskom području u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine, kada su zabilježeni u Zabrišću, Guberu i Prologu. Danas ih tamo nema, ali ih ima u susjednom 0

Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak V I , Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. ' J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995, str. 112. Isto, str. 129. ' V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996, str. 147, 138 i 217. 4 N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2 0 0 1 , str. 64.

101

Tomislavgradu (tri obitelji s 21 članom), gdje su doselili iz Voštana, sela na istočnom rubu Cetinske krajine.75 Što se pak tiče splitske grane Blaževića, om pripadaju obiteljima koje popunjavaju Split nakon velike epidemije kuge 1606. godine, a mogu se u najvećem dalmatinskom gradu pratiti od 1620. godine. "Njihova provincijenca nije nam poznata, ali budući daje riječ o težacima, u pitanju je okolica koja uključuje i otoke. Godine 1832. u Velom Varošu nalazimo 12 članova tada isključivo težačke obitelji s nadimkom Demer."76 Danas Blaževići na vrličkom području žive na Maovicama.

BLUME Doseljenik iz Sjedinjenih Američkih Država katoličke vjeroispovijesti Kennet Blume u Vrlici se oženio iz roda Vrančića. Kupio je kuću, nastanio se u Vrlici, očekuje ili je već dobio hrvatsko državljanstvo.

BODULJACI S jezičnog motrišta prezime je nastalo od imenice Bodul, Boduo ili još vjerojatnije od Bodulac. Naime, Bodul je etnik kojim stanovnici kopnenih područja označuju otočane (Kvarner, Brač, Hvar, zadarsko otočje); Bodulac je i porugljivi naziv za otočane i stanovnike srednjodalmatinskog primorja koji rabi živalj Sinjske krajine i Dalmatinske zagore. Zabilježen je i oblik Bodulj kojim stanovnici s kopna nazivaju čovjeka ograničene pameti, bez lukavstva. Naziv Bodul izveden je od bodolo, što u mletačkom dijalektu znači čovjeka niska rasta i debelog, ali i mletačkog vojnika, pješaka. Dakle, posve je moguće da je na vrličko područje doselio otočanin ili primorac odnosno Bodulac ili Bodulj, pa je najprije dobio obiteljski nadimak Boduljak, koji je kasnije postao i prezimenom. Ne treba također 5

A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2000., str. 144. i 145. N. Kuzmanić, feljton "Split u zemijišniku iz 1832. godine". Slobodna Dalmacija, srijeda 27. veljače 2002. godine, str. 54. 6

102

smetnuti s uma da je u Šibeniku u 15. stoljeću zabilježen obiteljski nadimak Bodulica (Ostojić rečeni Boduiica),te da prezime Bodulov (Antomus Bodulof) zapisano u Šibeniku 1586. godine.77 Boduljaci su na vrličkom području zabilježeni u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kada su u Vinaliću stanište imale četiri obitelji s ovim prezimenom: Petrova, Božina, Ivanova i Nikolina.78 Odakle su Boduljaci doselili u Vinalić, nismo uspjeli utvrditi.

BOŽINOVIĆI Danas u Hrvatskoj živi 660 osoba s prezimenom Božinović, a najviše ih je u Cetinskoj Krajini i u srednjoj Dalmaciji. Prezime je nastalo od imena Božina, što je ustvari uvećanica od osobnog imena Bože ili Božo odnosno Božidar. Navodimo i nekoliko prezimena sličnog postanja: Božac (500 osoba, Istra), Božak (160, Ivanec, Varaždin), Božaković, Božan (srednja Dalmacija), Božanić (490, Vis), Božanović (180, Slavonija), Božek (190, Međimurje), Božena ( Zagreb, Donja Stubica, Opatija, Božiček (200, Zagreb, Zagorje), Božičević (130, Lika, Slavonija ), Božidar (Solin, Županja, Split), Božiković (350, Hvar, Split ), Božilović (Zadar, Slavonija) Božin 220, Kaštela, sjeverna Dalmacija). Božinovići spadaju među najbrojnije rodove na vrličkom području. Ovaj rod ima na dalmatinsko-hercegovačkim prostorima dvije grane, koje vjerojatno nisu istog krvnog podrijetla: duvanjsko-cetinsku i zapadnohercegovačko-imotsku. Starina je prve grane Duvno, jer je godine 1687. "stigao Jerko Božinović iz Duvna. Njemu je 8 prosinca 1687. godine dopušteno da se sa 10 obitelji smjesti u Hrvacama, u mjestu Strbić reč. Čitluk. Dobio je 300 kanapa i kuću osmanlijskog age. Božinović je doveo sa sobom cijelo svoje pleme."79 "Harambaša Dmitar Božinović došao je 1698. godine iz Duvna s 25 obitelji, u kojima je bilo 200 duša i naselio se zapadno od Mušterića (Mijo Mušterić, harambaša, također iz Duvna-A. I.) prema Pliševici . 7 78 70

Zbornik Kačić Split 1889/90., broj XXI-XXII, str. 286. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, broj 23-Vinalić J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću,..knjiga I , Sinj 1995., str. 56.

103

Godinu kasniju (1690) točnije su raspodijeljene zemlje, pa je Božinović dobio od Muštenća 400 kanapa i kulu bivšeg vlasnika muslimana Kanabrlijića."80 U zemljišniku iz 1709. godine Hrvacama je upisano šest obitelji s prezimenom Božinović: Andrija (11 članova) i Filip (11), sinovi pok. Nikole, Pavao (7) i Marko (-) sinovi pok. Tome, Mitar pokojnog Mate (6) i Štipan Božinović, bez očeva imena i bez naznake broja članova obitelji, pa je vjerojatno riječ o samcu.81 Dakle, u banderiji harambaše Grgura Cvitkovića iz Hrvača 1709. godine živi 37 osoba s prezimenom Božinović. U Tuijacima, u banderiji harambaše Jure Doturovića 1709. godine dvije su obitelj s prezimenom Božinović: Nikole pokojnog Štipana (5) i Grgurova s 4 člana. 82 I vrličko je područje krajem 17. stoljeća privuklo pripadnike roda Božinovića. U banderiji Nikole Biokovića iz Vrlike 1. srpnja 1692. godine ubilježen je Matij Božinović (u izvorniku Mattio Bosinouich), čijoj je 6članoj obitelj venecijanska vlast dodijelila 3 i pol kanapa zemlje. 83 Godine 1710. u zemljišniku mjesta Vrlika upisana je obitelj spomenutog Matija Božinovića pokojnog Tadije (tri odrasla muškarca, dvije odrasle žene i četvero ženske djece), koja je, dakle, u odnosu na 1692. godinu uvećana za tri člana. 84 U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi zabilježio obitelj već spominjanog Matija Božinovića s osam članova i 3-članu obitelj Tadije Božinovića, vjerojatno sina Matijinog, koji je dobio djedovo ime. 85 U istom popisu u Dugopolju su zabilježene dvije tročlane obitelji s prezimenom Božinović: Ilijina i Mijina. 86 Dakle, Božinovići su u Cetinsku krajinu doselili s duvanjskog područja, a kako su se na taj korak odlučili svi, onda ih i ne može biti u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/42. godine. Tada je jedino u selu spojenog imena Dražetmdol-Ričice, u staroj župi Uskoplje, zabilježena 8-člana obitelj Jakova Božinovića. Dakle, na Božinovića starini u Duvnu nema ih, jer su ™ [Sto. str. 58. 1' Lsto, str. 109. S2 Isto. str. IL4. Državni arhiv u Zadru. Katastri Dalmacije, svežanj Grada Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. S5 Isto, str. 285. M Zbornik radova općine Dugopolje, Dugopolje 2001., str. 172.

104

prije pedesetak godina svi odselili, a u te su se seobe s turskog na mletački teritorij u pravilu uključivali svi harambašim rođaci i prezimenjaci, jer je neprijateljstvo osmanlijskih vlasti bilo navlastito upereno protiv njih. O Duvnu kao starini roda Božinovića svjedoči i upis u maticama stare župe Velika (danas područje Dervente), u kojem stoji da je 1765. godine u selo Johovac doselila obitelj Jure Božinovića iz Duvna. Vjerojatno je riječ o obitelji, koja je iz Duvna odselila prije 1741/42. godine i neko vrijeme negdje privremeno boravila, ali još osjećajući Duvno starinom svog roda. 87 Starina pak zapadnohercegovačko-imotskih Božinovića je u selu Bučićima poviše Mostara. Odatle su najprije stigli u Zagvozd, a u vrijeme Bečkog rata 1686. godine u zbjegu u Brelima nalaze se i dvije Božinovića obitelji: Ivanova s pet članova i samac Marko Božinović. Godine 1701. iz Zagvozda je s još 60 obitelji, koje je predvodio haramabaša Mate Veić Jurasov, na mućko područje, u Neorić, doselila tročlana obitelj Mate Božinovića pokojnog Marka.88 Na povratku iz Brela Božinovići se nastanjuju u Prološcu, gdje se u maticama pišu: Božinović-Bučić ili Buče (matica umrlih župe Proložac 1741) i Božinović-Mršić. Uz njih istodobno postoje i Božinovići-Karauzi, koji se javljaju i s posebnim prezimenima Božinović i Karauz, da bi se ovo drugo prestalo rabiti od 1744. godine. O tome svjedoče dvije isprave iz 1725. i 1744. godine: 1. godine 1725. sedmočlana obitelj Ivana Božinovića dobiva od venecijanskih vlasti kuću u Podstranju (dio. Prološca - A. I.) i 10 kanapa zemlje. Istom je prigodom Frane Karauz s četvero ukućana dobio 7, a 6člano kućanstvo Šimuna Karauza 8 kanapa.89 2. u Stanju je duša župe Proložac zabilježeno da obitelj Šimuna Božinovića ima 8, a njegova prezimenjaka Nikole 18 članova.90 Zanimljivi su i nekadašnji Božinovići u Dobranjama u Imotskoj krajini, čije se prezime s vremenom preobrazilo u Božina. Prvi je pripadnik tog roda Šimun Božinović pokojnog Mate zvani Bogdan zabilježen u zemljišniku iz 1835. godine. Božine iz Dobranja sačuvale su predaju da su njihovi preci doselili iz Dugopolja.

S7 SR w

V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996, str. 70-71. Isto, str. 218. Isto, str. 218. Isto, str. 218.

105

BRČIĆI Prezime je nastalo od umanjemce imenice brk (brčić = mali brk), pa je Brčić značilo brkinog sina ili čovjeka s malim brcima, brkicu. Brk je samostalno i u kombinaciji s drugim riječima korišten u oblikovanju prezimena: Brčić (Pag), Belobrk (Podravina), Bilobrk (srednja Dalmacija, Sinj), Bjelobrk (Knin, Lika, zapadna Slavonija), Brčin (Gračac, zapadna Slavonija), Brčina (Županja, Prigorje), Brčinović (Županja, Rijeka), Brkan (Dalmacija), Brkanac (Nova Gradiška, Banovina), Brkanić (Donji Miholjac, Slavonija), Brkanović, Brkić (posvuda), Brkinjač (Varaždin, Međimurje, Slavonija), Brko (srednja Dalmacija), Brković (Dalmacija), Čubrk (Banovina), Ćulibrk (Zagreb, Slavonija, Baranja), Ćulubrk (Požega, Vinkovci), Delobrk (Bjelovar), Djelobrk (Knin), Gulibrk (Zagreb), Jednobrk (Đakovo), Milobrk (Slunj), Polibrk (Zadar, Osijek, Pula), Silobrčić (Split, Zagreb), Ušćebrk (Đakovo). Danas u Hrvatskoj 1850 osoba nosi prezime Brčić, a najviše ih je u Dalmatinskoj zagori, srednjoj i sjevernoj Dalmaciji i na Kordunu. Brčići se u Cetinskoj krajini spominju 1699. godine, kada se s doseljenim Hercegovcima, uglavnom iz Rakitna (danas općina Posušje), u novom naselju Rakićanima, nastanjuje i 3-člana obitelj Mate Brčića pok. Petra.91 U suvremenom opisu obrane sinjske tvrđave od Turaka 1715. godine, uz ostalo, je zapisano: "... zatvori se sedam fratara u forticu, tj. fra Pavao Vučković, fra Nikola BRČIĆ, fra Mate Budimir, fra Ilija Ećimović, fra Štipan (Batarelo) Bošnjak, koji u gradu i pogibe, fra Brno Gornicai, svi misnici, a samo fra Luka Batarelo (?) laik ..." Brčići su u Cetinsku krajinu (Gala, Otok, tijaričko područje) vjerojatno doselili s Livanjskog polja, jer je 1714/42. godine biskup fra Pavo Dragićević u sklopu popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika jedino zabilježio Brčiće u Čaprazlijama pokraj Livna 8-članu obitelj Joze Brčića (u izvorniku Joseph Barchich). Ovo je vjerojatno bila posljednja obitelj koja se preko Dinare još nije spustila u Sinjsku krajinu. Zanimljivo je da su preci današnjih livanjskih Brčića u Gornje Rujane, Odžak i Listane doselili iz Gale i Otoka, a u Donji Žabljak iz Kamenskog, dakle iz Cetinske krajine. 93 L Gornjim Rujanima danas žive Popovići, koji su nastali od Brčića; "izaša

" J. A. Soldo, Sirijska krajina u 17 i 18. stoljeću, knjiga L Sinj 1995.. str. 97. " 2 Isto, str. 189. M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 60. 80. i 81.

106

jedan s popom, pa ga prozvali Popović".94 Na kupreškoj visoravni, u selu Otinovcima, živjeli su Brčići islamske vjeroispovijesti, ali su nekamo odselili. Na vrličkom području, u Maovicama, Brčiće nalazimo u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine: obitelj Josipa Brčića Matinog. I još jedna zanimljivost: u popisu stanovništva, koji se čuva u knjizi "De diversis Meledae", među prezimenima obitelji otoka Mljeta, nastanjenih u Babinu Polju od 1667-1700. godine spominju se i Brčići."95 Imaju li oni veze s livanjskim ili pak cetinskim prezimenjacima?

BRTANI U zemljišniku iz 1710. godine, a u sastavu banderije harambaše Štipana Biukovića iz Vrlike, na Maovicama je zabilježena 7-člana obitelj Tomice udovice pokojnog Ivana Bertana (Brtana), u kojoj je osim udovice i njezine troje muške i isto toliko ženske djece. 96 U matici krštenih župe Vrlika za razdoblje 1726-1728. godina, koju je vodio vrlički župnik fra Luka Bogić, a čuva se u arhivu franjevačkog samostana na Visovcu, zapisano je da je Matija Grabovac, sestra mnogo poznatijeg fra Filipa Grabovca, kumovala 26. studenog 1726. godine kćeri Ilije Burtanovića (Brtanovića).97 U martiriju franjevačkog samostana na Visovcu nalazi se i zapis o smrti jednog franjevca iz ovog maovičkog roda: redovnički brat fra Petar Brtan s Maovica umro je na Visove u 1827. godine u 61. godini života, što pak znači daje rođen 1776. godine.98 Dakle, nepobitno je da su Brtani nazočni na Maovicama od početka 18. stoljeća, a odakle su doselili, nismo utvrdili. Međutim, sudeći prema tri navedena oblika ovog prezimena (Bertan, Burtanović i Brtan) može se spekulirati da su "er", "ur" i "r" ustvari vokalno "r", koje se zbog nedosljedne ortografije u tadašnjem hrvatskom jeziku pisalo na različite 1)4

Isto, str. 80. Isto, str. 80. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. " 7 Arhiv franjevačkog samostana na Visovcu, Libro Bapizatorum tempore fra Lucae Boghich Verlicae paroeho 1726-1728., si. knjiga 99. " 8 Vrličko kolo, list župe Gospe Ružarice i Matice hrvatske Vrlika, godina IX. (2001.), br. 1 (13.),str. 25. 15

107

načine. Ako je to točno, onda je prezime nastalo od brtan, što je jedan od oblika imenice brat odnosno bratan. U razgovornom jeziku često je u uporabi vokativ "brte", umjesto "brate". Kako je ovo prezime nastalo u stočarskom ozračju dinarskog područja, njegovo postanje možda bi se moglo dovesti u vezu s glagolom burtati, zabilježenom u južnoj Dalmaciji, a koji znači "bosti rogom", ali isključivo se odnosi na koze." Nažalost, knjiga života ovog starog maovičkog roda danas je spala na dva slova, samo na jednu dvočlanu obitelj s ovim prezimenom.

BUDIŠE U Hrvatskoj danas živi 400 osoba s prezimenom Budiša, a najviše ih je na vrličkom i drniškom području. Prezime je ustvari muško osobno ime, izvedeno od imena Budimir, Budimil ili Budislav. Slična su prezimena: Budiš (Zagorje, Novi Marof, Samobor) i Budišić (Slavonija). Najstariji pisani spomen ovog roda je onaj iz 1682. godine, kad je u Rogoznici pokraj Šibenika zabilježeno prezime Budiša.1 0 Četiri godine kasnije (28. rujna 1686.) u venecijanskoj vojsci, predvođenoj općim providurom Girolamom Cornarom, a koja je iz Sinja zauvijek istjerala Turke, junaštvom se istaknuo i Frane Budišić 101 , što je vjerojatno duža inačica prezimena Budiša. Ovo se prezime javlja u 18. stoljeću u Kaštelima, i to u obliku Budišin: 1740. godine zabilježen je Vicko Budišin, iz 1767. godine ostao je spomen o Pavi Budišinu, a godine 1770. spominje se Grgo Budišin i njegov rođak Pave kao kmetovi plemićke obitelji Grisogono.102 U Nevestu, selu u miljevačkom dijelu Drniške krajine, Budiše su zabilježene u 19. stoljeću 103 , a danas žive u Ceri i Koprnom. Budiše na vrličko područje dolaze iza 1725. godine, jer tada nisu P. Skok. Etimologijski rječnik, knjiga [., Zagreb 1971., str. 242. K.. Stošić. Sela šibenskog kotara. Šibenik 1940.. str. 267, ^ Cj. Novak. Povijest Splita, knjiga II., Split L9 ., str. 316. V. Omašic, Povijest Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća. Kaštela 2001., str. 209. 441. i 190. 103 Zbornik Kačić Split 1889/90.. broj XXI-XXIII. Ostojić. Onomastika šibenskog kraja (III.), sir. 274.

108

zabilježeni u popisu vjernika Splitske biskupije. U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Garjaku pokraj Vrlike stalno obitavalište imaju četiri obitelji s prezimenom Budiša: Ivana Šimunova, Štipana Jurina, Nikole Josipova i Matija Ivanova. 104 Budiše su mogle na vrličko područje doseliti iz okolice Livna, jer je u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u Donjim Rujanima 13-članu obitelj Ivana Budiše (u izvorniku Ioannes Budissa).Godine 1768. u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića to je prezime upisano kao Budiščić (u izvorniku Budis$ich).Tada su boravište u Rujanima imale dvije Budiščića obitelji: Ivanova s l i članova (vjerojatno je to onaj Ivan iz 1741/42. godine) i Jurina obitelj s 9 članova. I danas Budiše žive na livanjskom području, u selu Suhaču, a 1961. godine rekli su M. Petriću da su "doseljenici iz Dalmacije, iz Bajagića pokraj Sinja." 105 Na vrličkom području danas živi osam obitelji i 37 članova s prezimenom Budiša.

BURILE Prezime Burilo je vjerojatno hercegovačkog podrijetla, jer se na zapadnom dijelu tog hrvatskog etničkog prostora upotrebljava burilo, što je naziv za drveni sud, koji podsjeća na bure, ali je mnogo duži nego širi. U burilu su žene donosile vodu, tako što je nošeno na leđima i pri tom svezano užetom; a ako bi ga, doduše veoma rijetko, nosio muškarac, onda je burilo nošeno na jednom ramenu, bez užeta. U Hercegovini se rabi i riječ burionica, kojom se označava mjesto za burila ispred kuće. Riječ burilo glasovnim sastavom podsjeća na slične riječi u nekim jezicima: baril (starofrancuski), barril (portugalski), barigla (slovenski), burile (albanski); u Hercegovini je barilo naziv manje bačve za vino. U nekim dijelovima dinarskog područja za burilo se upotrebljava naziv vučija (fučija),od čega je primjerice nastalo i prezime Fučijaš (Bjelovar, Đurđenovac). Burilo odnosno Burilović je rijetko prezime. Burilovići su zabilježeni u zemljišniku iz 1711. godine sela Visoke, na istočnom dijelu mućkolećevačkog prostora, i to tri obitelji: Bartulova, Grgina i Lukina; u 104 105

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 414-Garjak M. Petrić. Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961, str. 64.

109

austrijskom zemljišniku iz 1835. godine ubilježeno je četvero Burilovićaglavara obitelji: Ante, Cvita, Duje i Ivan. 106 Danas na Visokoj živi desetak obitelji s prezimenom Burilović. U Radošiću, u Kaštelanskoj zagon, 1711. godine zabilježena je obitelj Nikole Bunlovića, koja se tu zadržala kraće vnjeme, jer već 1835. u tom 107

selu nema Bunlovića. Bunle na vrličko područje stižu iza 1725. godine, jer tada nisu zabilježeni u popisu vjernika Splitske biskupije. U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Garjaku tri obitelji s prezimenom Bunio imaju svoje stalno boravište: Ante i Petra, sinova Lukinih, te Pavla, sina Martinova.108 O gaijačkim Burilima ostao je spomen i u zapisima o hajduku Grgi Burilu pokojnog Cvitka, rođenom 1834. godine u Garjaku, a koji je hajdukovao s posljednjim hrvatskim hajdukom Andrijicom Šimićem (iz Alagovca u hercegovačkoj općini Grude), ali i s dvojicom hajduka s vrličkog područja - Jozom Ćorićem i Matom Dražićem. Grgo je Bunio 31. srpnja 1872. godine od Okružnog suda u Splitu osuđen "na tešku dosmrtnu tamnicu, pooštreno, umjesto okova jednodnevnim postom svakog mjeseca. Umro je u kopraskom kazamatu 12. ožujka 1877. u 43. godini života. 109

ĆORIĆI Corići nisu istog krvnog podrijetla, pa se ovo prezime izgovara različito: Ćorić i Ćorić. U osnovi je prezimena turska riječ ććr (turski kor, perzijski kur) Što znači slijep u jedno oko, jednook. Prezime Ćorić nastalo je od nadimka za mušku osobu ćoro, a Ćorić od nadimka za žensku osobu ćora. Corići su nastali od starog roda Rupčića: po nekima su hercegovačkog , a po drugim ličkog podrijetla 1 U , iako je tvrdnja utemeljena na činjenici da Rupčići "i danas žive u okolici Perušića i Široke Kule."1 106

M. Matas. Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 216. Isto. str. 205. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 414-Garjak M. Milas, Hrvatski narodni hajduk Andrija Andrijica Šimić, Split 1996., str. 122. i 127. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju. Mostar-Brotnjo 2001., str. 110. 111 Lovrecki libar, godina II., broj 2., Zagreb 2000., str. 14. 112 Isto, str. 14. 107

110

Prvi do sada poznati pripadnik tog roda bio je pop Stanislav Rubčić, koji je, iako to mnogi niječu, sastavljač znamenitog Fojničkog grbovnika iz 1340. godine, a u kojem je, dakako, i obitelj Rupčić ima grb.1 Godine 1371. među sucima Humske zemlje (Hercegovine) spominje se i Nelipče Rupčić." 4 U povelji vojvode Juija Vojislavića, sinovca Hrvoja Vukčića Hrvatimća, izdanoj 12. kolovoza 1434. godine, među svjedocima potpisan je i plemić Vuk Rupčić. 115 U turskom popisu stanovnika Hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine u jednom su selu pokraj Ljubuškog ubilježeni Jure i Vuk Rupčić. 116 Fra Bonificije Rupčić je zabilježio narodnu predaju prema kojoj su Rupčići starinom iz ljubuškog sela Radišića, "gdje je živjelo više braće, koji su imali sestru Maru, a u koju se zagleda neki Turčin. Kada je htjede oteti, oni ga ubiju, a zatim svi pobjegnu u Lovreć (Imotska krajina-A. I.). Nakon nekog vremena provedenog u Lovreću braća se odvoje. Trojica krenu u Hardomilje (selo pokraj Ljubuškog - A. I.), a jedan u Seoca (Otrić Seoce nalazi se između Vrgorca i Metkovića - A. I.). Jedan od braće u Hardomilju zvao se Mijo." 1 1 7 Lovreću, postojbini roda Rupčića, vratit ćemo se kasnije, a sada i nešto o Rupčićima kao sudionicima borbi za oslobođenje Klisa od Turaka (1583-1596). U vrijeme opsade Klisa, u tvrđavi su Turci, a "Dmitar Rupčić preko zapovjednika hrvatske granice moli da se smjesti negdje u Primorju, jer više ne može ostati kod Klisa, gdje je pod vodstvom fra Andrije Trogiranina radio na dizanju ustanka." 1 1 8 Nakon neuspjeha pod kliskom tvrđavom 31. svibnja 1596. godine i gubitaka 1.500 vojnika, uskoci se, ali i oni koji su im pomagali, a među njima su bila i braća Ivaniš i Mikula Rupčić, zatim njihovi sinovi, stričevi i nećaci, odlaze u Senj, "ponijevši sa sobom ključeve grada Klisa, koji su tada pohranjeni i do danas sačuvani u kaptolskom arhivu senjske katedrale."119 Godine 1640. u franjevačkom samostanu u Makarskoj dužnost 120

gvardijana obnašafra Andrija Rupčić. Sljedeće spominjanje Rupčića je ono iz 1686. godine, kada se među izbjeglicama iz Ričica ispod Zadvarja nalazi i 4-člana obitelj Šimuna 1 Banac, Grbovi, bilježi identiteta, Zagreb 1991., str. 13. "* Lovrećki libar, godina II., broj 2., Zagreb 2000., str. 15. 1 E. Fermendžin, Aeta Bosnae, Zagreb 1892., str. 145. A. Aličić: neobjavljeni rukopis iz 1985. godine, Orijentalni institut u Sarajevu, str. 1102. 17 Lovrećki libar. godina II., broj 2., Zagreb 2000.. str. 15. ,l!i Isto, str. 16. 11 ) ' V. Firić, Tvrđava Klis, Klis 1996., str. 43. 110 N. Mandić, nav. dj„ str. 110.

111

Rupčića.121 Ova se obitelj vjerojatno Ričičanima pridružila pri njihovu prolasku kroz Lovreć. 122 "Fra Filip Rupčić 1715. godine među posljednjima napušta samostan na Školjiću (Prološko blato) i seli u Omiš. Tu je i umro."1""5 "Godine 1762. kapelan u Pođbablju fra Paško Rupčić potpisuje se i kao župnik crkve Gospe od Karmela."1'4 Dakle. Rupčići, ako prihvatimo pretpostavku o njihovu hercegovačkom podrijetlu, često su nalazili utočište u mletačkoj Dalmaciji, a naročito u Imotskoj krajini nakon njezina oslobađanja od Turaka. Godine 1725., kada su venecijanske vlasti doseljenicima dijelile zemlju, u Lovreću je pet Rupčića obitelji: Adnjane udove Nikole Rupčića (6 članova), naseljene u Mrnjavcima, Frane Rupčić (7 članova), također u Mrajavcima, Mijo Rupčić (13), u Mrnjavcima i Ivan Rupčić rečeni Bobeta (7), naseljen u Svilićima-Opancima i Šimun (7 članova). 125 Dakle od Rupčića su nastali Bobetići, te dio Sekeleza, dok su preostali Sekelezi postali od Milinovića. Danas pak u Lovreću uporedo žive Rupčići i Corići, koji su istog krvnog podrijetla. Ključni dokaz navodi V. Vrčić: "Fra Marko Rupčić-Ćorić iz Dobrog Sela u Brotnju nabavio je dok je bio gvardijan u Imotskom od 1789-1791. godine veliki lijepo izrađeni kalež, na kojem je ugravirano: "Fra Marko Rupčić-Ćorić iz Dobrog Sela u Brotnju." 126 Dakle, nema dvojbe da su Ćorići postali od Rupčića, te da je onim Rupčićima koji su uzeli prezime Ćorić, starina u Dobrom Selu, u današnjoj hercegovačkoj općini Čitluk. Ovo je ujedno i objašnjenje podjela u Lovreću na Rupčiće i Ćoriće. Pripadnike roda Ćorića u Imotskoj krajini susrećemo 1744. godine u Stanju duša župe Proložac, gdje je ubilježena 10-člana obitelj Ivana Ćorića, a iz nje je i već spominjani fra Marko Rupčić-Ćorić.127 A sada krenimo u Hercegovinu, koja, nažalost, nema starijih podataka od 1741/42. godine. Tada je biskup fra Pavo Dragićević zabilježio Rupčiće u Veljacima pokraj Ljubuškog (10-člana obitelj Mije Rupčića), a Ćoriće u Dobrom Selu pokraj Čitluka (12-člana obitelj Frane Ćorića i 9-člano kućanstvo Štipana Ćorića). U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1678. godine u " ' V Vrćić. Plemena Imotske krajine. Imotski 1996., str. 169. Isto, str. 169. ! J " Isto, str. 169. ' : 4 Lsto. sir. 251. Isto. str. 169. V. Vrćić, 250 godina Imotske /upe. Imotski ., sir 82. ~7 V. Vrčić, Plemena Imotske krajine. Imotski 1996.. sir. 502.

112

Veljacima je upisan Ivan Rupčić sa 6-članom obitelji, a u Dobrom Selu boravište ima 20-člana obiteljska zadruga već na poznatog Štipana Ćorića. Corići se šire po Brotnju: Tepčići (1820), Paoča (1855) itd. Rupčići u Cetinsku krajinu stižu vjerojatno 1687. ili 1694. godine, a '709. godine zabilježeni su na tri mjesta: u Dicmu je u banderiji harambaše [lije Maretića zabilježena 11-člana obitelj Petra Rubčića pok. Smoljana; u banderiji harambaše Jakova Tomaševića u Brnazama je upisana 6-člana obitelj Simuna Rupčića. 128 Među onima koji su obrađivali u najmu zemlju guvernadura Pavla Despotovića-Caralipea iz Omiša u predjelu ispod kule (Sinj) nalazio se i Toma Rupčić. 129 U prvoj polovici 18. stoljeća još je jedan Rupčić ostavio pisane tragove o svojoj nazočnosti u Cetinskoj krajini: fra Marko Rupčić od 13. do 15. srpnja 1709. godine župnik-domaćin biskupu splitskom Stjepanu Cupilliju prigodom njegova pastirskog pohoda župi Ugljane. 130 Ova dvojica crkvenih dostojnika susreću se i 12. srpnja 1718. godine, kad je fra Marko ioi

župnik u Tuijacima. Ovog svećenika iz samostana Svete Marije u Makarskoj susrećemo 27. siječnja 1714. godine u Sinju, a 1715. godine bio je imenovan za župnika župe Dugopolje, koju su do tada pastorizirali samo 1

dijecezanski svecenici. Imenovanje je uskoro povučeno. Ćoriće nekoć Rupčiće na vrličkom području susrećemo 1725. godine, kada je u sklopu popisa vjernika Splitske biskupije zabilježena 11-člana r

.

1

obitelj Jakova Conća. U sklopu suđenja posljednjem hrvatskom hajduku Andriji Šimiću 31. srpnja 1872. godine Okružni sud u Splitu osudio je na "tešku dosmrtnu tamnicu, pooštreno umjesto okova jednodnevnim postom svakog mjeseca", Jozu Ćorića Nikolina iz Ježevića, neoženjenog, težaka, starog 23 godine, dakle rođenog 1849. godine. Nakon samo godinu dana tamnovanja umire 27. studenog 1873. godine u austrijskom zatvoru u Koperu. 134 Njegov otac Nikola pok. Jure, star 70 godina (dakle rođen je 1802. godine) na istom je suđenju oslobođen optužbe, ali ga je prizivni sud u Zadru osudio na godinu 135

dana teške tamnice.

A. J. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću. Sinj 1997.. str. 112. Isto. str. 116. 3,1 Lsto, str. 151. 31 [sto, str. 222. 32 Lsto, str. 128. 53 Radovi. Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI.. Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 134 VI. Milas. Hrvatski narodni junak Andrija Šimic. Split 1996.. str. 122. 135 Isto, str. 124.

113

ĆURCI Prezime je s jezičnog stanovišta nastalo od imenice ćurak, što na turskom jeziku znači muški kaput, postavljen i opšiven krznom; bunda; kožuh. Kratka verzija tog odjevnog predmeta naziva se ćurčić. Osim u Vrlici prezime Ćurak danas postoji i na susjednom livanjskom području: u Grborezima i Odžaku, a zajedničko im je da su se ranije preživali Ćurkovići i da su doselili iz okolice Duvna. 136 Na duvanjskom području danas Ćurkovići žive u sedam mjesta: Prisoje, Donja Grabovica, Kurtovina, Kazaginac, Pasič, Stipanići i Tomislavgrad.137 Što se pak tiče Ćurkovića starine, ona je u Vinici, selu na tromeđi duvanjske, imotske i posuške općine, gdje je 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zatekao 3 obitelji s 32 člana: 18-člana obitelj Štipana Ćurkovića, 7-člano domaćinstvo Ante Ćurkovića i 6-člano kućanstvo Ivana Ćurkovića. Godine 1768. u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Marijana Bogdanovića broj Ćurkovića u Vinici je udvostručen (4 obitelji, 62 člana): Grgina obitelj s 28, Jakovljeva s 24, Lovrina sa 7 i Lukina s 4 člana. Ćurkovići u Cetinsku krajinu doseljavaju 1687. godine, a 1709. nalazimo ih u sastavu banderije harambaše Pavla Bilandžića, također doseljenika iz Duvna, u selu Krušvaru: 9-člana obitelj Martina Ćurkovića pok. Ivana, 5-člano domaćinstvo Šimuna Ćurkovića Matinog i 7-člano kućanstvo Jure Ćurkovića pok Tome. U tom dokumentu (zemljišnik iz 1709) navedena su imena još dvojice Ćurkovića, ali su zatim prekrižena: Mate Ćurković pok. Antuna i Toma Ćurković pok. Frane, jer su u međuvremenu njihovi sinovi, već spomenuti Šimun i Jure osnovali svoje obitelji i preuzeli uloge domaćina. 138 I Ćurkovići su se, poput nekih drugih rodova, vraćali iz Cetinske krajine u Tursku. Jedan od njih je Nikola Ćurković, godine 1708. nazočan u Biteliću, ali se vjerojatno zbog neželjenog premještanja u Hrvače i Zelovo, vratio u Tursku, što su Turci često i posebno podsticali. Inače, suprotni migracijski pravac Cetinska krajina-livanjsko područje, kad je riječ o ovome rodu, relativno se često koristi: iz Bitelića stižu u Ljubunčić, zatim u Ćaprazlije (1789) i Rujane (1815). 139 "" M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 63. i 81. A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2000., str. 156. i 157. 138 J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 111. i 112. 139 M. Petrić, nav. dj„ str. 67, 78. i 79.

114

Što se pak tiče kupreških Ćurkovića, oni su također podrijetlom iz Vinice, a doselili su "prije Austrije", dakle prije 1878. godine, i to u najam kod Idnzbegovića u Vnlima. Odatle su kasnije prešli u Kukavice i grad Kupres. 140 Vrlički se Ćurci prvi put spominju u zemljišniku iz 1710. godine, kad upisana 4-člana obitelj Anice udove pokojnog Marka Ćunća ( dvije odrasle ženske osobe, po jedno muško i žensko dijete). Ćunć je samo jedan od oblika prezimena Ćurković.141 U popisu vjernika Splitske biskupije 1725. godine biskup je Ivan Laghi u Vrlici zabilježio 5-članu obitelj Jelene Ćurinice. 142 Dakle, ponovo oblik ovog prezimena-Ćurić, koje će se s vremenom pretvoriti u Ćurak. Istovjetno prezime bilježimo danas u livanjskim selima Grborezi i Odžak, u koje su Ćurci vjerojatno doselili iz Vrlike nakon što su Turci 1878. godine napustili Bosnu i Hercegovinu.143 U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u naselju Vrlika upisana je obitelj Ivana Ćurka (u izvorniku Giovanni Ghiurco). 144 U banderiji Nikole Šarca s vrličkog područja 1. srpnja 1692. godine zabilježena je i 5-člana obitelj Matija Ćurčije (u izvorniku Matio Churcia), kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 3 i pol kanapa zemlje. 145 Je li prezime Ćurčija samo jedan od oblika današnjeg prezimena Ćurak. Vjerojatno...

DELIĆI Godine 1768. biskup je fra Marijan Bogdanović u sklopu popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika zabilježio u Čitluku, tada stara župa Brotnjo (danas sjedište istoimene hercegovačke općine) 8-članu obitelj Martina Bulića, koji je imao nadimak Delija. Njegov se praunuk Tadija, sin [lije sina Križana Martinova, rođen 1805. godine, upisuje u crkvene matice s prezimenskom kombinacijom Bulić rečeni Delijić odnosno sažeto Delić ili pak Delić-Bulić. Dakle, dio brotnjanskih Delića nastao je od roda Bulića, 140 41 42 l4:i 144 145

M. Džaja - K. Draganović, S kupreške visoravni, Baško Polje-Zagreb 1995., str. 441. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Isto, svežanj 16. Isto, svežanj 16. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika M. Petrić, nav. đj„ str. 63. i 81.

115

koji su potomci starog i znamenitog hercegovačkog srednjovjekovnog plemićkog roda Aračinovića sa starinom u Paoči pokraj Čitluka. Druga pak grana zapadnohercegovačkih Delića nastala je od Markića, starinom Zovka iz Knvodola, u ECruševu pokraj Mostara. Prije nego pokušamo odrediti podrijetlo dalmatinskih Delića (Sinj, Čaponce, Grab, Košute, Imotski, Drvenik pokraj Makarske, Kreševo iznad Omiša, Prgomet, Pnbude, Lećevica, Muć Donji, Vrlika), objasnit ćemo tursku riječ delija, od koje je ovo prezime nastalo. Riječ iz turskog jezika deli ima više značenja: 1. junak, junačina; silovit čovjek, zanesenjak u junaštvu, ali i osoba što bezbrižno živi, trošeći vrijeme uludo, 2. u Osmanlijskoj Carevini delije su bile i posebni rod konjice; pojavljuju se na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće, a regrutirani su većim dijelom iz redova južnoslavenskih naroda i zbog njihova junaštva i silovitosti na bojišnici nazvani su delijama (junacima), 3. delije su bile i pripadnici postrojbi koje su brinule o sigurnosti visokopozicioniranih dostojnika-vezira, valija, paša. Prezime je nastalo prema već ustaljenom obrascu: delija + ić = Delijić, a stezanjem se dobio oblik Delić. Danas u Hrvatskoj živi 3460 osoba s prezimenom Delić. Spomenimo i prezimena, nastala od turske riječi delija: Delale (Solin, srednja i sjeverna Dalmacija), Delalić (Zagreb, Posavina, južna Dalmacija), Delalija (Dubrovnik), Deli (Slavonija), Delibašić (Slavonija), Delič (Kutina, Delnice), Delić (Dalmacija, Lika, Slavonija, Zagora), Delija (Zlatar Bistrica, Dalmacija), Deliomerović (Vukovar, Istra), Delipetar (Imotski), Delišimunović (Zagreb, Pokuplje) i Delivuk (Samobor). A sada o podrijetlu dalmatinskih Delića. Godine 1691. "serdar Rožić (Rašić) i harambaša Jozo Delijić (uz njegovo ime ponekad stoji i kraća inačica prezimena Delić - A. I.) doveli su svoje obitelji od Mostara, vjerojatno iz Brotnja (danas prostor općine Čitluk - A. I.), gdje su u selu Sritnicama bili brojni (odnosi se na Rožiće - A. I.) 1 4 6 J. A. Soldo drži daje pak harambaša Jozo Delić iz Goranaca poviše Mostara ili je pak doveo u Cetinsku krajinu doseljenike s goranačkog područja. 147 Godine 1709. u sastavu bandenje serdara Vučkovića u Otonu (Sinj) upisana je obitelj Petra

14<

' J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 64. Isto, str. 66.

147

116

Delića, koja ima osam članova 148 , a već godine 1725. Ivan Delić posjeduju kuću u Sinju, a istodobno je vlasnik i neke kule u Glavicama.149 U zemljišnim knjigama mućko-lećevačkih prostora Delići su upisani: 1711. godine u Lećevici je Vid Delić, u Muću Donjem Mijo Delić; godine 1835. u Lećevici prebivaju tri Delića obitelji: Ilijina, Jozina i Junna, a Muću Donjem čak L1 obitelji s prezimenom Delić: četvorici njihovih glavara ime je Jure, po dvojici Ante i Filip, te, Jakov, Mate i Petar. 150 U istočnom dijelu Cetinske krajine, na lijevoj obali Cetine, Delići su nazočni od 29. svibnja 1693. godine, kad je iz Kreševa pokraj Omiša u L-gljane doselio i Tadija Delić, pripadnik banderije harambaše Mate Petrovića iz Ostrovice.151 Delići, rekli bismo u prolazu, javljaju se 1725. godine u Vinjanima pokraj Imotskog, kada venecijanske vlasti dodjeljuju 3-članoj obitelji hercegovačkog doseljenika Tome Delića tri kanapa zemlje. 152 Delići pak iz grada Imotskog potomci su Mile Delića, rođenog u Muću 1847. godine, koji je bio kuhar u finanaca. 1 5 3 Dakle, nema dvojbi oko hercegovačkog podrijetla dalmatinskih Delića.

DENIĆI Denići su na vrličkom području, u Maovicama, zabilježeni u zemljišniku iz 1710. godine, i to dvije obitelji: Martinova i Petrova. U toj ispravi jedino uz imena ove dvojice Denića upisano je i njihovo zanimanje vojnik (soldatto).154 Vjerojatno je riječ o profesionalnim vojnicima, koji su icao i ostali tadašnji stanovnici vrličkog područja, što su za razliku od njih bili vojnici prema potrebi, dobili zemlju i sve ostalo što su venecijanske vlasti dodjeljivale doseljenicima nakon što se s Turcima povuklo islamizirano stanovništvo. 48

Isto, str. 108. " Isto, str. 174. " VI. Matas, Mućko-lećevački prostor. Zagreb 1993., str. 156, 158, 180. i 184. '' J. A. Solilo, nav. dj.. str. 63. ! 2 V. Vrčić, Plemena Imotske krajine. Imotski 1996., str. 299. Isto, str. 109. 1:14 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19. 4

117

U popisu pak vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup Ivan Laghi zabilježio je na Maovicama dvije obitelji: 5-članu obitelj već spomenutog Martina Denjića i 3-članu obitelj Vida Denjića, vjerojatno sina n .

155

Petrova. U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine ubtlježene su tn obitelji, trojice sinova Vida Denića: Nikole, Martina i Ante. Budući da je ovo maovičko prezime glasilo Denjić, upućuje i na više mogućnosti njegova postanja: 1. od balkanskog turcizma perzijskog podrijetla denjak, što znači bala trgovačke robe, tovar, zavežljaj, svežanj, smotak; 2. denjati (zabilježeno na Makarskom primorju) = mlatiti nekog šakom; 3. denjati se, što znači, izraženo prevedenicom, "(u)dostojati se", a i internacionalni apstraktum došao je od latinskog dignitate = dignitet, dostojanstvo.156 Današnji Denići s Maovica ne znaju o svom daljnjem podrijetlu, osim da su "naši stari pripovidali da su Denići za turskog vakta doselili od Grahova", što nismo mogli potvrditi dokumentima. Zanimljivo je spomenuti da su Denići u Dicmu pravoslavne vjeroispovijesti, kao i njihovi prezimenjaci s ličkog područja.

DJAKOVIĆI Dj u prezimenu Djaković ne čita se kao "đ" već kao "d" i "j" i nikako drukčije, upozorio me je Stipe Djaković (45 godina), rođen u Vrlici, a trenutačno nastanjen u Kninu. Isto upozorenje dobio sam i od njegova brata Srđana Djakovića, bankarskog službenika u Vrlici. Današnje vrličko prezime Djaković nekoć je glasilo Dijaković odnosno Diaković, jer je s jezičnog gledišta nastalo od imenice dijak (latinski diacus) ili kazano današnjim rječnikom djakon ili djak. Inače, djakon je u ranokršćanskom dobu bio biskupov pomoćnik; danas su u katoličkoj crkvi djakoni, ustvari, treći svećenički red, Čija je uloga sve važnija; u evangelističkoj crkvi djakon je službenik u crkvenoj općini ili pak karitativni djelatnik. Da su današnji vrlički Djakovići prije stotinjak godina 155

Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 156 P. Skok, Etimologijski rječnik, knjiga I., Zagreb 1971., str. 391.

118

bili Diakovići (izostavljanje "j" nije ništa neobično) svjedoči zahtjev vrličkih Hrvata katolika s kraja 19. stoljeća da se velikosrpski nastrojenom liječniku Vladimiru Trojanoviću dade otkaz, jer je za Vrliku govorio da je srpski kraj, potpisali su se: Ivan Begović, Nikola Mučalo, Bože Maras, svi pnsjedmci općine Vrlika, te Dragomir Novaković, Ivan Kalafatić, Ive J. Plazonić, Ivan Tošić, Ante Čulić, Mijo Lato, Jako Gjukić, Pilip Banšić, Jure Grgić, Ivan Sokolić i Ante DIAKOVIĆ. Posljednji potpisnik Ante Diaković jedno je vrijeme vodio i Hrvatsku čitaonicu, utemeljenu 1894. godine. 157 Vrlički Djakovići sačuvali su predaju da im je starina travničko područje u srednjoj Bosni. To se može potvrditi uvidom u znamenite biskupske popise bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću. Biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio u staroj župi Lašvi, danas Travnik, dvije obitelji s prezimenom Dijak: u Gornjim Graovčićima 19-člano domaćinstvo Mate Dijaka (u izvorniku Ioannes Diach) i u selu Ilovači 17-člano domaćinstvo Mate Dijaka (u izvorniku Matthaeus Diach). U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine zabilježena je u gradu Travniku 12-člana obitelj Franje Dijakovića (u izvorniku Franciscus Diachovich). D(i)jakovići u Vrliku stižu iza 1725. godine, jer nisu tada zabilježeni u popisu stanovnika Splitske biskupije, koji je obavio biskup Ivan Laghi. U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Vrlici su upisane dvije Djakovića obitelji: Matija Diakovića, poljoprivrednika i Ivana Diakovića, umirovljenika. Naime, pripadnici ovog roda u vrijeme Austrougarske su se najčešće školovali i obavljali dužnostifinanaca ili vojnih časnika. Smatram da bi današnji vrlički Djakovići trebali vratiti ono "i" u svoje prezime, jer će ih vrijeme upravo s ovim "dj", koje su uspjeli sačuvati, što nije bilo nimalo lako, pretvoriti u Djakoviće, što oni nisu i neće biti. Uostalom, to su već učinili današnji splitski Dijakovići, istog krvnog podrijetla kao i vrlički Djakovići.

LV7

Zbornik radova sa znanstvenog skupa o književniku Milanu Begoviću. Vrlika-Sinj 1997., str. 19.

119

DRAŽIĆI S jezičnog motrišta prezime je nastalo od hipokonstika Dražo ili Draže, koji je izveden od osobnog imena Drago (Dragutin). Danas se u Hrvatskoj 1430 osoba preziva Dražić, a najviše ih je u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, Primorju i Lici. Prezime je zastupljeno i u prezimenskim kombinacijama: Dražić-Celić (srednja Dalmacija), DražićŠegrt (Kaštela) i Dražić-Balov (srednja Dalmacija, Šibenik). Prvi spomen o Dražićima je onaj od 27. veljače 1621. godine, kad je vikar i kanonik Dražić u ime Splitske biskupije potpisao pismeni odgovor 158

odvjetniku Albertiju u vezi s reguliranjem imovmsko-zemljišnih odnosa. Istodobno je u Kaštelima zabilježeno i prezime Dražin. Na javnoj dražbi 15. veljače Frane Perković iz Kliškog Varoša prodao je roba Milivoja Dražića, momka od 26 godina, koji je pobjegao od Turaka, ali ga je u Prologu (selu s livanjske strane Dinare - A. I.) zasužnjio spomenuti Perković sa "svojim drugovima".159 Zasužnjenje Milivoja Dražica upućuje na livanjsko podrijetlo ovog roda, ali o tome kasnije. Na vrličkom području, na Maovicama, Dražici se prvi put spominju 1. srpnja 1692. godine, kada je u popisu obitelji banderije harambaše Nikole Biokovića upisana obitelj Micaela Draghicha, čijoj su 7-članoj obitelji venecijanske vlasti dodijelili 4 kanapa zemlje. 160 Iako se ovo može čitati i kao Mihael Dragić, ipak čini se da riječ o Miji Dražiću. U zemljišniku iz 1710. godine za naselje Maovice u banderiji kapetana (harambaše) Štipana Biukovića upisana je 7-člana obitelj Matija Dražića (Mattio Drasich) pokojnog Martina. Obitelj su sačinjavali po troje odraslih muškaraca i žena i jedno žensko dijete. 161 U popisu pak vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup Ivan Laghi zabilježio je: 6-članu obitelj Ilije Dražića i 5-člano kućanstvo Mate Dražića, vjerojatno onog spominjanog iz 1710. godine. 162 Pri doseljavanju u Dalmaciju krajem 17. stoljeća najviše je Dražica izabralo za novo boravišne Visoku, najistočnije naselje mućko-lećevačkog 158

V. Omašić, Povijest Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća. Kaštela 2001., str. 250. i 253. S. Listeš, Klis: povijest, toponimi, govor, Klis 1998.. str. 124. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. 161 Isto, svežanj 16. 162 Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 258.

120

područja, gdje su u zemljišniku iz 1711. godine zabilježene tri Dražića obitelji (Filip, Ilija i Petar), a 1835. godine čak je osam obitelji s ovim prezimenom: Andrijina, Antina, Grgina, Ilijina, Ivanova, Matina, Jakovlieva ; ćSimunova. i r>3 Danas pak na Visokoj nema Dražića, jer su odselili, vjerojatno dijelom u Ježević. Uz već navedeni i još jedan podatak upućuje daje starina roda Dražića :ia livanjskom području, gdje je u sklopu popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika godine 1741/42. biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u Provu (nekoć Prhovo) 7-članu obitelj Mate Dražića (u izvorniku Matthaeus Draxich) i u Glamoču 5-člano kućanstvo Ilije Dražića. Od pripadnika ovog starog roda iz Ježevića najpoznatiji je Mate Dražić Petrov, rođen 1849. godine, koji je zbog aktivne pripadnosti družbi posljednjeg hrvatskog hajduka Andrijice Šimića osuđen od Okružnog suda u Splitu 31. kolovoza 1872. godine na "tešku dosmrtnu tamnicu, pooštrenu, umjesto okova, jednodnevnim postom svakog mjeseca." 164 Umro je na izdržavanju kazne u koparskom kazamatu 29. travnja 1877. godine u 28. godini života. Mate Dražić, kao i Grgo Burilo iz Garjaka i Jozo Ćorić iz Ježevića na doživotni zatvor su osuđeni i zbog djela učinjenih i u doba hajdukovanja u družbi harambaše Trifuna Petkovića iz Koljana.

DUVNJACI Danas u Hrvatskoj, a s najvećom koncentracijom u srednjoj Dalmaciji (Vrlika, Drniš, Sinj), te u Slavoniji i Podravini, živi 1570 osoba s prezimenom Duvnjak. Postanje prezimena lako je objasniti: Duvnjak je doseljenik s duvanjskog područja, koje je svoje dotadašnje prezime zamijenio nadimkom, dobivenim prema imenu kraja iz kojeg je doselio. Danas se na duvanjskom području prezime Duvnjak jedino susreće u Sujici ' 20 obitelji s 90 članova), jer Šujičaci svoje mjesto nisu smatrali dijelom •duvanjskog kraja, ali je sačuvana i predaja da su Duvnjaci u Sujicu stigli s livanjskog područja, gdje i danas žive u četiri mjesta: Cukliću, Lipi, Grgurićima i Pnluci (Hrvati katolici), te u Velikom Guberu ("Srbin pravoslavac došao iz fCupresa na ženmstvo u Arnauta"). " 3 M. Matas, Mućko-lećevački prostori. Zagreb 1993.. str. 215. M. Milas, Hrvatski narodni junak Andrijica Šimić. Split 1996., str. 122. u 5 ' M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 45, 57, 66. i 61. 104

121

U Vrlici Duvnjake susrećemo najkasnije 1725. godine, kada je u popisu vjernika Splitske biskupije biskup Ivan Laghi tu zabilježio dvije 6člane obitelji s prezimenom Dumnjak: obitelj Grgura i Petra Dumnjaka (u izvorniku Greogonus et Petrus Dumngach).166 Godinu dana kasnije (1726) zabilježeno je da je Ante Grabovac, brat mnogo poznatijeg fra Filipa Grabovca, kumovao na krštenju sinu Ivana Dumnjaka iz Vrlike. 167 Otkud oblik Dumnjak (Dumngach)? Stariji naziv mjesta Duvna je Dumno, pa je etnonim (naziv stanovnika nekog mjesta) glasio Dumnjak. U znamenitim biskupskim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću nalazimo potvrdu i jednog i drugog oblika prezimena-i Duvnjak i Dumnjak. Godine 1741/42. biskup fra Pavo Dragićević zabilježio je na livanjskom području tri obitelji s prezimenom Duvnjak: u Zastinju 8-članu obitelj Nikole Duvnjaka (u izvorniku Nicolaus Duvniach), u Kablićima je dom imao Mijo Duvnjak sa šestero ukućana, a u Donjim Rujanima prebivalo 5-člano domaćinstvo Ivana Duvnjaka. U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. godine susreću se oba oblika: u Glamoču su zabilježene dvije 4-člane obitelji Ante i Ilije Duvnjaka; u Bukovoj Gori na buškoblatskom području (stara župa Livno, danas općina Tomislavgrad) tada je obitavala 4-člana obitelj Šimuna Dumnjaka (u izvorniku Simon Dumngak), a u Osmanlijama na kupreškoj visoravni (tada župa Uskoplje) živi 7-člana obitelj Mate Dumnjaka. I godine 1792. u Blatu na Cetini, u Omiškoj zagori, spominje se Mate Dumnjak pok. Petra (je li to naj kupreški Mate?) koji s Mijom Galom (Galićem) pok. Ivana za račun sinjskih trgovaca Vuletića obavlja prijevoz putnika skelom preko rijeke Cetine za godišnju plaću od 760 lira. 168 I u Parčiću pokraj Drniša u drugoj polovici 18. stoljeća zabilježeno je prezime Duvnjak (u izvorniku Duvngach). 169 Dakako, možemo spekulirati tko je od spomenutih Duvnjaka i Dumnjaka postao početkom 18. stoljeća stanovnikom Vrlike. Međutim, vjerojatno nitko od njih nije doselio u Vrliku s prezimenom Duvnjak, jer je svaki doseljenik iz Duvna, bez obzira na prezime, mogao prema mjestu doseljenja dobiti nadimak Duvnjak, a kasnije ga prihvatiti kao novo prezime. Dakle, koje su prezime imali preci današnjih vrličkih Duvnjaka, vjerojatno se nikad neće saznati. 6

Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 167 Zbornik Kačić Split, godina XV., Split 1983., str. 51. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 176. 169 Visovački zbornik, Visovac 1997., str. 431.

122

Najveći dio Duvnjaka su Hrvati katolici; Duvnjaci s kupreške visoravni i s glamočkog područja pravoslavne su vjeroispovijesti; dio Mostaraca s prezimenom Duvnjak ispovijedaju islamsku vjeru.

EDUARDI Danas u Vrlici živi jedna obitelj s prezimenom Eduard. Boja Eduard rođena Burilo, žena Antina, u ulozi informatora o ovome rodu je rekla: "Otac mog muža Ante Jakov Eduard kao dijete doveden je iz Zadra (možda iz nekog sirotišta-A. I.) u Gaijak, gdje gaje usvojila i odgojila baba, ustvari žena nerotkinja, Manda Vrlja. Ona je Jakovu ostavila prezime, koje je donio iz Zadra." Inače, prezime Eduard, koje je jednako i osobnom imenu Eduard (Edvard) s jezičnog gledišta nastalo je od staroengleskog "ead", što znači posjed, blago, sreća i "weard", što pak znači čuvar.

ERCEZI Prezime je nastalo od naziva pokrajine Hercegovine, a koji je izveden od imenice herceg, naslova vojnog (vođa vojske, vojskovođa, vojvoda) i visokog državnog dostojanstvenika, po rangu odmah iza kralja (princeps, đux). U Njemačkoj taj naslov je glasio Herzog a u Mađarskoj herceg. Godine 1448. titulu je hercega dobio Štipan Vukčić Kosaca, velikaš koji je u 15. stoljeću gotovo samostalno vladao južnim dijelom Bosanskog Kraljevstva, do tada zvanim Humska zemlja ili Hum. Po hercegu Štipanu Humaska će se zemlja prozvati Hercegovina. Kada su u surovom 17. stoljeću usljed dugotrajnih i krvavih ratova (Kandijski 1645-1669, Morejski 1683-1699) dogodila masovna pomjeranja Hrvata katolika iz Hercegovine, dakle s turskih na mletačke teritorije u susjednoj Dalmaciji, neki su doseljenici iz Hercegovine u novom boravištu prozvani: (H)erceg, (H)ercegovac, (H)ercegović, što će dijelu njih to postati i nova prezimena. 123

Ercezi su na vrličkom području zabilježeni 1. srpnja 1692. godine, kada je u banderiji harambaše Nikole Biokovića upisana 4-člana obitelj 170

Štipana Ercega, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 4,5 kanapa zemlje. I u zemljišniku iz L710. aodine, a u sastavu bandenje harambaše 1 7 1 ' " Štipana Biukovića, upisana je dvočlana obitelj Štipana Ercega. Moguće je daje riječ o istoj osobi. Uz pomoć upravo tog dokumenta utvrdili smo da su se Ercezi vrličkog područja prije doseljenja s hercegovačkih prostora zvali Dragojevići. Naime, dvije obitelji s prezimenom Dragojević upisane su i s nadimkom Erceg (detto Erzeg): 8-člana obitelj Petra Dragojevića rečenog Erceg (domaćin, supruga, jedno muško i petero ženske djece) i 7-člana obitelj Grgura Dragojevića rečenog Erceg pokojnog Štipana (po troje I 7' odrasle muške i ženske čeljadi i jedno žensko dijete.) " Vjerojatno je Grgur sin spominjanog Štipana Ercega. Godine 1725. u sklopu popisa vjernika Splitske biskupije biskup je Ivan Laghi na vrličkom području zabilježio dvije obitelji s dvjema inačicama ovog prezimena: udovicu Magdalenu Erceg, koja živi sama i 7članu obitelj Ante Ercegovca.173 Zanimljivo je spomenuti da danas na vrličkom područje prezime glasi Erceg, a u susjednom Kijevu Ercegovac. I godine 1830. u novom austrijskom zemljišniku u Kosorima su zabilježene također dvije obitelji s prezimenom Erceg, a objema su domaćini s imenom Luka. 174 Na Maovicama su tada zabilježene dvije obitelji: Petra Ercega, kovača i Ivane udove pok. Ivana Ercega. Krajem 17. stoljeća na području Dicma, u Cetinskoj krajini nastaje novo naselje, koje je po doseljenicima iz Hercegovine prozvano Ercegovci, kako se i danas zove. Dakako, teško će se ikada utvrditi kako se većina Ercega i Ercegovaca, kojih trenutačno u Hrvatskoj ima 2660, preživala prije doseljenja iz Hercegovine. Kako ih je najviše u Vrgorcu i susjednoj mu hercegovačkoj općini Ljubuški, najprije ćemo se pozabaviti tom granom Ercega ili Hercega (posljednja je inačica nastala u najnovije vrijeme). V. Vrčić je zabilježio obiteljsku predaju tog roda iz Rašćana pokraj Vrgorca prema kojoj su oni nastali od starog roda Jurišića, koji su 1565. godine "zabilježeni u Kotezima pokraj Vrgorca, gdje se i danas vide ostaci njihovih 170 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. kuća". U Kandijskom ratu (1645-1669) u Podgori su zabilježene izbjeglice

Isto, svežanj 16. Isto, svežanj 16. Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 328-Kosor 172

124

iz Rašćana - Petar, Tadija i Nikola Ercegović. Opisujući u svom "Libertinu" zbivanja u razdoblju od 1662. do 1682. godine fra Pavao Šilobadović spominje kao narodne junake Nikolu i Juru Ercegovića. Od njih su Ercegovići na Makarskom primorju.' 75 Ercezi se šire na vrgoračko područje (1948. godine u Rašćanima je 59 obitelji, u Vrgorcu 33, Velikom Prologu 25, Potprologu 8, Banji i Orahu po 3 obitelji). Dio ih se pod novim prezimenom preseljava na Ijubuško područje, u Hercegovinu, gdje se javljaju 1785. godine u više naselja s prezimenom i Erceg i Herceg. Ercezi se početkom 17. stoljeća susreću prilikom kraćih boravaka u Imotskoj krajini: 1726. godine u Podbablju je pri podjeli zemlje nazočna i dvočlana obitelj Marka Ercega, koja će kasnije odseliti na vrgorsko područje. 176 U Runovićima godinu dana ranije (1725) zabilježeni su: Nikola Erceg koji s Antom Milasom na predjelu Custevača od venecijanskih vlasti dobiva kanap zemlje; Mate Eercegović s Mijom Brnasom u predjelu Krčevina dobiva dva kanapa zemlje. 177 Što se pak tiče Cetinske krajine, ostalo je zabilježeno da je opći providur A. Mocenigo 1697. godine "odobrio braći Duji i Petru Vuliću s 8 članova u obitelji, te Miji Ercegu sa 7 članova iz Novih Sela i Ugljana 30 kanapa zemlje da ju obrađuju". 178 Godine 1709. u banderiji harambaše Marka Sučića Akrapa u Bisku upisana je i 4-člana obitelj Pave Ercegovca pok. Petra. 179 Također je ostalo zapisano da se jedna obitelj s prezimenom 180 Ercegović prije 1709. godine vratila natrag u Tursku. Prezimena Erceg i Ercegovac zabilježena su u 18. stoljeću i na drniškom području: u Kričkama, Sedramiću i Žitniću. 181 U ovom kraju česti su obiteljski nadimci Erceg ili Ercegovac kao što su primjerice: Vukdelija reč. Erceg (1744), Vukelić reč. Ercegovac (1744), Žilić reč. Ercegovac (-), Vtiljanović reč. Ercegovac (1762). Riječ o doseljenicima iz Hercegovine, koji su zadržali svoja prezimena, a vjerojatno su im susjedi nametnuli obiteljski nadimak Erceg ili Ercegovac prema području iz kojeg su doselili. Na mućkom prostoru 1711. godine zabilježena je u Divojevićima obitelj Mije Ercegovića, ali je ubrzo nestala. 182 Kako je livanjsko područje pripadalo Bosni, tako je i dio doseljenika iz Hercegovine nazivan 1

V. Vrčić, Plemena Imotske krajine. Imotski 1996., str. 236. ' '' Isto, str. 236. 1 7 Isto, str. 255. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga 1., Sinj 1995., str. 96. 1 " Isto, str. 113. ifi " Lsto. str. 72. 181 Visovački zbornik, Visovac 1997.. str. 436. 1S2 M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 161.

125

Ercezima ili Ercegovcima. U popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio u Ljubunčiću dvije petočlane obitelji, čiji su domaćini Duje i Petar Erceg; u Vržeralama tada prebivalište imaju dvije obitelji, s prezimenom Ercegovac: Petrova s 10 i Matina sa 6 članova; u Grgurićima je dom imala 7-člana obitelj Mate Ercegovca. Godine 1768. biskup je fra Marijan Bogdanović na livanjskom području zatekao: Ercege (u Priluci 3-članu obitelj Jure Ercega, u AvlijiLivno 5-člano domaćinstvo Petra Ercega) i Ercegoviće ( u Rapovmama 11članu obitelj Šimuna Ercegovića). Danas Ercezi, Hrvati katolici, na livanjskom području žive u Smrčanima, Donjem Žabljaku, Rapovinama i Malim Kablićima, dok Ercezi pravoslavne vjeroispovijesti prebivaju u Priluci, Čelebiću, Donjim i Gornjim Rujanima, Radanovcima i Vrbici. Svima je zajedničko da su doselili iz Hercegovine. Livanjski Ercezi sele i na kuprešku visoravan, pa je biskup fra Marijan Bogdanović 1768. godine zabilježio u Osmanlijama 7-članu obitelj Grge Ercega. Srpski etnolog B. Milojević zapisao je predaju kupreških Ercega prema kojoj se oni smatraju potomcima "ercega Štipana", te da su od Trebinja na Kupres doselili preko Podhuma pokraj Livna. 183 Danas u Hrvatskoj žive: Ercezi (2660 osoba, Vrgorac, srednja Dalmacija) Ercegovci (570, Zagora, Banovina), Ercegovići (1270, Šibenik, srednja Dalmacija), Hercezi (3770, Zagoije), Hercegovci (Osijek), Hercezi (nominativ Hercez, Novi Marof), Hercigonje (710, Zagreb, Zagorje), Hercozi (100, Slavonski brod), Eraci (540, Šibenik, Metković), Erakovići (430, Šibenik, Drniš). Dakako, Erak i Eraković nastali su od Ere, kako se često u narodu nazivaju Hercegovci.

ERDELEZI Starina je Erdeleza, koji su po nekim naznakama nastali od roda Farsina, Jezera na otoku Murteru pokraj Šibenika. Marica Erdelez rođ. Bartulović (Blato na Cetini), udovica Josipova, 73 godine, o ovome rodu kaže: Josip Erdelez Ambrozov iz Jezera na Murteru došao je za vrijeme ' 8 3 B. Milojević, Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje, Srpski etnografski zbornik, Naselja i poreklo stanovništva, knjiga 13., Beograd 1923., str. 76.

126

Austrougarske službovati kao žandar u Vrlici. Tu se oženio, imao dvije kćeri i četiri sina: Ivana, Petra, Krešimira i Miću. Ivanov sin Josip (djed mu je Josip, a pradjed Ambroz) muž je gospođe Marice Erdelez, a u braku su imali dvije kćeri, koje su se udale (2002.). S Maricom Erdelez, kako sama kaže, nestat će jedan rod, a Vrlika će postati siromašnija zajedno prezime.

FORLIĆI Danas u Ježeviću živi dvočlana obitelj s prezimenom Forlić. Njezin predak Frane Orlić, kovač, stigao je u Vrliku oko 1850. godine iz Splita, gdje je bio angažiran na gradnji mostova (izrada metalnih dijelova). U Ježeviću se oženio i ostao živjeti. Lozu Orlića nastavlja Franin sin Ilija, zatim unuk Božo i praunuk Slavko, koji danas živi u Splitu. Njemu dugujemo i zanimljivo objašnjenje postanka prezimena Forlić: zvali su se Orlić, pa su spojili početno slovo imena svog pretka Frane (F + ORLIĆ = FORLIĆ). Inače, Orlići su i danas nazočni u Splitu, a u tom se gradu javljaju 1475. godine, kada je datiran pisani spomen o Mari, ženi Martina Orlića, a sestri Marka Paića.1 4 Danas u Hrvatskoj 1665 osoba nosi prezime Orlić, a najbrojniji su u Lici, Istri i Hrvatskom primoiju. Vrlici najbliži su Orlići iz susjednog joj Kijeva.

GALIĆI U osnovi je prezimena pridjev gal sa značenjem crn, doduše potisnut iz svakodnevnog govora, a bio je isključivo zastupljen "u hrvatskom (i srpskom) jeziku. Mnogi će se čitatelji prisjetiti Galice", imena za crnu kobilu, mazgu", Galove, "imena za crnu kravu", Galeše, "vola crne dlake", 184

N. Kuzmanić, feljton Slobodne Dalmacije "Split u zemljišniku iz 1835. godine", Split 2001. godine, nastavak 54.

127

Gale, "imena crne kokoši" (Ligi se, Gale, dat ćeš jaje!). Sve stoje moglo biti imenom životinji moglo je i čovjeku, makar posredno, preko nadimka. Imena s osnovom gal zabilježena su u Hrvata od 13. stoljeća."' 85 Hercegovački pak Galići tvrde da su prezime dobili po pretku crne puti, koji je imao nadimak Gale, a kupreški, prema obiteljskoj predaji, po nekoj crnomanjastoj prababi Gali. Od iste osnove izvedena su slijedeća prezimena: Gal, Gale, Galac, Galeša, Galešić, Galušić, Galičić, Gališić, Galčić. Galšić, Galović, Galovec itd. Galića je odista mnogo, pa ćemo ih samo spomenuti: 1. "Galića je u Hrvata katolika u Hercegovini pet rodova različita podrijetla. Jedni su nastali od Radmanovića kao i Zubci u Gradnićima (selo u hercegovačkoj općini Čitluk - A. I.), drugi su nastali u Drežnici (između Mostara i Jablanice - A. I.), treći u Ljubotićima (općina Široki Brig - A. I.), dok se za pete što su nastanjeni u Posušju ne zna za podrijetlo."186 2. u Imotskoj su krajini dvije grane Galića: u Cisti Velikoj i na Svibu stigli su iz Katuna, poviše Omiša, iz zaseoka Galin Dolac, a u Vinjane su doselili s Biokova preko Zagvozda; 3. današnji livanjski Galići u Zabrišću i Gornjim Držanlijama doseljenici su sa Sviba, u Imotskoj krajini; 4. duvanjski Galići, koji na području Buškog blata imaju i svoje selo Galiće, kao i oni u Kongori, doseljenici su iz Brotnja, iz Gradnića pokraj Čitluka; 5. kupreški Galići posebno su zanimljivi: nekoć su se zvali Lozići, pa Lozići-Galići do 1900. godine, a starinom su iz Vrlike, ali nemaju krvnih veza s današnjim kupreškim Lozićima, koji su doselili iz Vinice, općina Tomislavgrad.187 6. Osim u Imotskoj krajini danas Galići na području Dalmacije žive u Niskom, Radošiću, Zelovu, Hrvacama, Trilju, Turjacima, Bogetiću i Kričkama (Drniš), Bribiru, Piramatovcima, Šibeniku . Doseljavali su različitih strana, ali najviše s hercegovačkog i livanjskog područja, a i različite su vjeroispovijesti, pretežito katoličke ali i pravoslavne. Ipak među najstarije spomene Galića spada onaj iz 1579. godine, kada se u Boraji pokraj Šibenika spominje prezime Galić, te 1617. godine, kad je u Vrpolju također pokraj Šibenika zapisano prezime Galić. 188 185

P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 1995., str. 241. ' N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 199., str. 216 M. Džaja - K. Draganović, S Kupreške visoravni, Baško Polje-Zagreb 1994., str. 421. 188 M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 193.

128

Iz mjesta najbližih Vrlici spomenut ćemo Galiće iz Niskog: 1711. godine zabilježena je obitelj Petra Galića, a 1835. godine u tom je mjestu pet Galića obitelji: Antina, Ivanova, Markova, Pavina i Petrova; godine L948. u Niskom je nastanjeno 13 obitelji s ovim prezimenom.189 Danas na vrličkom području živi samo jedna osoba s ovim prezimenom, umirovljenik Martin Galić, koji se na svoju starinu u Ježeviću vratio nakon što je zaslužio mirovinu, radeći najprije u Zagrebu a zatim u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Sjeća se priča starijih Galića da su im preci doselili s duvanjskog područja, vjerojatno iz Galića na buškoblatskom području. Ako je predaja točna, onda su Galići u Ježević stigli početkom 19. stoljeća, jer su u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Ježeviću zabilježene tri Galića obitelji, ustvari obitelji sinova Ante Galića: Marka, Ante i Petra. 190

GALIOTI Prezime je nastalo od naziva zanimanja galiot, kako su svojedobno nazivani veslači, najčešće okovani kažnjenici ili robovi na galiji, trgovačkom ili ratnom brodu na vesla i s pomoćnim jedrima. Danas na dalmatinskom području postoje tri inačice ovog prezimena: Galijotović u Šibeniku, te Galiot i Galijot u srednjoj Dalmaciji, ali i u Uništu, selu na dalmatinskoj strani planine Dinare, a koje pripada bosanskohercegovačkoj općini Grahovo. Galioti nisu istog krvnog podrijetla. Jedna je grana Galiota nastala od roda Juričića iz Rašćana Gornjih (nekadašnja župa Vrdol u masivima planine Biokovo), čiji se jedan predstavnik-crkvovinar Toma Juričić spominje čak 1599. godine, kada je dobio turski ferman (odobrenje) za gradnju župske crkve Svetog Mihovila u Rašćanima.191 Njegova žena, inače sestrična makarskog biskupa fra Bartula Žarkovića Kačića, prodala je pojas zlatom izvezen i igle za pletenje od srebra (dar biskupova oca Nikole) za 20 groša i s tim izradila "ženska vrata" na spomenutoj crkvi. "Isti je crkvovinar knez Toma Juričić išao sa župnikom Matom Matićem i dijakom Matom Ranjkovićem na područje Mletačke Republike i tamo su nabavili tri svete slike za crkve Svetog 189 190 191

K. Stošić, Sela šibenskog kotara, Šibenik 1940., str. 79. i 67 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 414-Garjak V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 233.

129

Mihovila, Svetog Ivana i Svetog Franje, te zvono za crkvu Svetog Ivana u Župi Biokovskoj. Tada se u Imotskoj krajini nalazio Tatar Mehmed-paša. On je poslao svoje čauše, koji su za vrijeme svete mise uhitili kneza Tomu Juričića i Matu Brnjića zbog toga što su u taj kraj donijeli prvo zvono i njegovim glasom među kršćanima izazvali veliko veselje i radost. Uhićenike su odveli paši u Imotski, a ovaj ih osudi na smrt nabijanjem na kolac. Dva su koca već bila pripremljena i lojem namazana, a Toma i Mate povaljeni. Tek u zadnji čas osuđenici su bili spašeni otkupom od 500 groša. Novac je skupilo stanovništvo Vrdola tako što je svaka kuća dala po 15 dukata. Ovo je kazao i bosančicom zapisao spomenuti knez Toma Juričić." 192 Ovim smo događanjima posvetili više prostora da bismo barem donekle dočarali dio onog što je pratilo osmanlijske zulume nad katoličkim stanovništvom. U doba Bečkog rata 1686. godine u zbjegu stanovnika imotskog sela Zagvozda u Brelima nalazila se i 8-člana obitelj Mije Juričevića (Juričića). Onaj dio roda što je ostao u Brelima do 1802. godine u maticama se pišu kao Galioti da bi se od godine 1805. služili ponovo s prezimenom Juričić. Kada su venecijanske vlasti 1725. godine dijelile zemlje doseljenicima, onda je 15-člana obitelj Ivana Juričevića (Juričića) dobila 30 kanapa, a 13člana obitelj njegova imenjaka Ivana Galiotovića 23 kanapa. U Stanju duša župe Proložac iz 1744. godine zabilježena je obitelj već nam poznatog Ivana Galiotovića, ali koja sada ima 16 članova. Godine 1814. zabilježena je u Prološcu smrt u obitelji Juričić-Buzuk, a godine 1817. i obitelj s tri prezimena Juričić-Buzuk-Galiot.193 Danas u Prološcu nema prezimena Galiot. I zapadna je Hercegovina imala svoje Galiote, koji su nastali uporedo s rodom Simovića od starog roda Zvirovića, po kojima je i selo Zvirovići pokraj Međugorja dobilo ime. Dok je u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zapisao tri Zvirovića obitelji: Božinu (15 članova), Vidanovu (8) i Matinu (5), u Hamzićima pokraj Čitluka zabilježena je 7-člana obitelj Ivana Galiota. On bi mogao biti rođen oko 1700. godine. Imao je dva sina, koje je 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović upisao kao: Mate Galiot (8 članova) i Toma Šimović (5). Dakle, dva brata i dva prezimena. Kasnije će prevladati prezime Šimović, ali i danas Šimovići u Hamzićima, Radišićima i Proboju pokraj Ljubuškog imaju obiteljski nadimak Galiot. 194 192

N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 205. 193 V. Vrčić, nav. dj„ str. 222. 194 N. Mandić, nav. dj„ str. 557.

130

Što se tiče ostalog dijela Dalmacije, u Bračevićima na mućkom području 1711. godine boravište ima obitelj Štipana Galiotovića195, čiji su potomci današnji šibenski Galijotovići. U popisu vjernika Splitske biskupije 1725. godine u Dugopolju je upisana obitelj Jure Galijota. 196 Godine 1768. u Gali pokraj Sinja zabilježen je Petar Galiotović, koji obrađuje zemlju u najmu, od čega njezini vlasnici zemlje Frane Pavlović pok. Mate i rođak mu Martin pok. Petra vraćaju dugove sinjskom trgovcu Ivanu Radonjiću. 197 Navodimo i još jedan zanimljivi događaj, u kojem Galioti imaju zapažen udio. Harambaša Ivan Medvidović Galiot, koji je prema zapisu u maticama župe Podgora pokraj Makarske bio rodom iz župe Ledinac (danas hercegovačka općina Grude) imao je 20. listopada 1664. godine megdan s Turčinom, zapovjednikom bandura. Ivan je svojim mačem izbio mač iz Turčinove ruke, pa ga bacio na tlo i htio ga zaklati zubima, ali mu je na Turčinovo zapomaganje i molbu za oprost Ivan zubima odgrizao jagodicu, rekavši: "Hajde, Turčine, neka se znade da si na megdanu bio." 198 I u Drnišu su u 18. stoljeću zabilježeni Galiotovići, ali 1792. godine kao nadimak obitelji Skorup.1 9 Galioti, doduše s prezimenom Galiotović na vrličkom području zabilježeni su u zemljišniku iz 1710. godine, kada je upisana 3-člana obitelj Jure Galiotovića pokojnog Marka. 200 U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Maovicama je upisana obitelj Martina Galiota Antina.

GAŠPARI Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od biblijskog imena aramejskoperzijskog podrijetla (aramejski Gasparus, perzijski Ghizbar) Gašpar, kako se zvao jedan od trojice istočnjačkih kraljeva - mudraca, koji su stigli u 195

M. Maras, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 148. Više autora, Zbornik radova općine Dugopolje, Zagreb-Dugopolje 2001., str. 172. 197 J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 120. 198 N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 1999., str. 238. i 239. 199 Više autora, Visovački zbornik, Visovac 1997., str. 436. 200 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. 196

131

Betlehem pokloniti se novorođenom Isusu Kristu. Ovo je ime u Hrvata zabilježeno u 14. stoljeću. Danas je u Hrvatskoj 1390 osoba s prezimenom Gašpar, a nastanjeni su u okolici Sinja, Vrgorca, Zagorju i Slavoniji. Vrlička obitelj s prezimenom Gašpar doselila je iz Kijeva. Starina roda Gašpara je prema mišljenju N. Mandića selo Trišćani, stara župa Rama, gdje je u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio 11-članu obitelj Jure Gašparovića (u izvorniku Georgius Gasparovich). Bila je to tada jedina obitelj s prezimenom Gašparović u Bosni i Hercegovini.201 Spomen na Gašparoviće u Rami ostao je u imenu zaseoka Gašparovići u selu Jaklićima, gdje se dio Gašparovića iz Trišana preselio i promijenio prezime u Perić i Mišić. 202 Međutim, smatramo da je starina ovoga roda Roško Polje na duvanjskom području. Naime, najstariji spomen o rodu Gašpara je onaj iz godine 1686., dakle iz vremena Bečkog rata, kada je u zbjegu stanovnika imotskog sela Zagvozda na Makarskom primoiju zabilježena 7-člana obitelj Ivana Gašparovića.203 Kako se u zbjegu uz Gašparoviće nalaze i obitelji s prezimenima Ljubas, Kovač, Knezović, Jurčević, Pivčević velika je vjerojatnost da je riječ o svježim doseljenicima upravo iz Roškog Polja. Naime, spominjani biskup Dragićević je 1741/42. godine upisao i obitelj "Gaspar N.". Ako su popisivači, kasnije i redaktori od tri elementa (ime, prezime i broj članova obitelji) zaboravili jedan, onda je to posljednje moglo biti prezime. Da se u ovom slučaju pod Gašpar podrazumijeva prezime, potvrđuju dva dokaza: 1. od 332 tada zabilježena imena u staroj župi Duvno, kojoj je pripadalo i Roško Polje, nema nijedne osobe s imenom Gašpar i 2. u sljedećem popisu iz 1768 godine biskup fra Marijan Bogdanović u Roškom je Polju zabilježio dvije obitelji s prezimenom Gašpar(ović): Lukinu (13 članova) i Marijanovu (6). Godine 1768. na duvanjskom području zabilježena je još jedna obitelj s ovim prezimenom - Mate Gašparovića u Stipanićima (5 članova), te u Domaljevcima pokraj Bosanskog Šamca obitelj Ivana Gašparovića s 9 članova. 201

N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar-Široki Brijeg 2002., str. 224. 202 M. S. Filipović, Rama u Bosni, Srpski etnografski zbornik, knjiga LXIX., Naselja, knjiga 35., Beograd 1955., str. 97. i 98. 203 V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 19.

132

Vratimo se zagvodskom zbjegu na Makarskom primorju, odakle se obitelj Ivana Gašparovića nije vratila u Zagvozd, jer vjerojatno kao svježi doseljenici tu nisu imali što tražiti, pa su ostali na Makarskom primorju ili su pak novo boravište našli na susjednom vrgorskom području, primjerice u selu Umčanima. Bez obzira jesu li Gašpari starinom iz Rame ili Roškog Polja, oni doseljavaju u Cetinsku krajinu, u Potravlje. Naime, 19. lipnja 1705. godine serdar Antu Prološčić, koji je doveo Hercegovce u Potravlje, obavlja popis stanovnika (doseljenika) tog sela, a mjerniku su podatke priopćavali starci: \ntun Jurić, Antun Pešić i Marko Gašparović.204 Sedmočlana obitelj Marka Gašparovića u zemljišniku iz 1709. godine upisana je u banderiju serdara Prološčića iz Potravlja. 205 U arhivu franjevačkog samostana u Sinju sačuvan je dokument iz 1708. godine (Nota della podilla di Christiani per incedio), u kojem je u selu Rudi, u istočnom dijelu Cetinske krajine, zabilježena obitelj Grgura ^

v

206

Gaspara. Pripadnici ovog roda iz Roškog Polja oko 1800. godine sele na livanjskom područje (Podhum i Vržerala), gdje umjesto prezimena Gašpar 207

uzimaju novo Propadalo. Oko godine 1830. iz Roškog Polja u Kočerin pokraj Širokog Briga doseljava "Ivan, sin Jurin, nastanivši se najprije na Rujnu, zatim je prešao u Mamiće, zaselak Pripolje. Sada Gašpari broje 9 domaćinstava s 49 članova. 208 Na duvanjskom pak području Gašpari danas žive u Roškom Polju (8 obitelji, 28 članova) i u Tomislavgradu (3, 12). Pripadnici ovog starog roda žive i u Zvirnjači, selu na tromeđi kupreške, ramske i duvanjske općine.

204 205 206 207 208 209

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 84. Isto, str. 110. Isto, str. 93. M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 46. i 53. N. Mandić, nav. dj., str. 224. A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001., str. 184. i 185.

133

GILJANI Prezime je moglo nastati od glagola giljati, što znači kretati se naprijed po blatu ili klizavici, a u nekim govorima ima i značenje bježati, "kidati" s nekog mjesta. P. Šimunović tvrdi da je ovo prezime nastalo od hipokoristika Gilja, Giljo, koji je izveden od osobnog imena Grgur (latinski Gregorius, grčki Gregonos), što je svakako u vezi s grčkim glagolom gregorien, a znači biti 210 budan, oprezan. Inače, ime Grgur nosilo je 17 papa, a među njima i Grgur XH[. (15021585), kojem dugujemo današnji gregorijanski kalendar. U Hrvata je najpoznatiji Grgur Ninski, biskup iz 10. stoljeća, koji je bio zagovornik službe Božje na hrvatskom jeziku. Poput prezimena Giljan nastalo je još nekoliko dalmatinskih prezimena: Gilja, Giljača (srednja Dalmacija), Giljanović (u srednjoj Dalmaciji 300 osoba), Giljević (140 osoba na području Ploča), Giljušić (vrgorsko područje). Starina je ovog roda, koji je nekoć imao i duže prezime Giljanović, Seget pokraj Trogira, a prvi spomen o njima nalazi se u matici krštenih župe Trogir 1613. godine, kad je zabilježeno rođenje Katarine kćeri Marka i Margarete Giljanović. Te je godine upisana još jedna Katarina, kći Ivana Giljanovića i majke Mande, koja je u izvorniku upisana kao Manda de Guče da Seghetto. Zbog brojnosti navodimo samo Giljanoviće rođene u prvoj polovici 17. stoljeća: godine 1616. rođena je Lucija kći Miloša i Margarete; godine 1633. Katarina kći Ivana i Magdalene; godine 1636. Ilija sin Petra i Anice; 1637. godine Jelena kći Ivana i Smoljke, te Marta kći Nikole i Vidosave; 1639. Jelena kći Jurja i Ivanice, te Bartul sin Florida (Cvjetka) i Magdalene; 1642. godine Ivan i Šimun, blizanci Ivana i Jelene; 1650. godine Katarina kći Ilije i Luce Giljanović.211 U 18. stoljeću obje inačice prezimena (Giljan i Giljanović) ravnopravno su zastupljene u maticama župe Drniš, primjerice u Sedramiću.212 Sredinom 18. stoljeća Giljanovići žive i u Labinu Dalmatinskom: 1750. godine zabilježeno je vjenčanje Ivke Giljanović iz Labina i Andrije Masnića iz Sinja. 213 210 211 212

P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 1995., str. 100. Vartal, časopis za kulturu Trogir, godina X., broj: 1-2/2001., str. 11-13. Visovački zbornik, Visovac 1997., str. 413.

134

U Broćancu pokraj Klisa 1777. umro je Petar Giljušić, što je jedna od varijacija prezimena Giljan. 214 Na vrličkom području Giljani se prvi put javljaju 1725. godine, kada je u popisu vjernika Splitske biskupije biskup Ivan Laghi zabilježio dvije obitelji: Jakova Giljana (9 članova) i Lovre Giljana (3). 215 U Vinaliću 1830. godine u novom austrijskom zemljišniku zabilježena je obitelj Šimuna Giljana, a na Maovicama su tada dvije obitelji: Josipa Mijina i Andrije Matina. Danas na Maovicama žive dvije obitelji s prezimenom Giljan.

GRABIĆI nekoć GRABOVCI Najprije nešto o najpoznatijem pripadniku Grabića roda s njihovim starim prezimenom Grabovac, o fra Filipu Grabovcu (1697-1749). "Fra Filip Grabovac-franjevac, svećenik, "lector et praedicator", tj. profesor i propovjednik, dugogodišnji vojni kapelan hrvatskih vojnika u mletačkoj vojsci, pjesnik i prozni pisac, dobročinitelj mnogih samostana Provincije Presvetog Otkupitelja i stoga je uvršten "inter patres Provinciae", prvi među franjevačkim piscima koji pišu poučnu prozu nereligioznog sadržaja. Muž visoke nacionalne svijesti, njezin apostol, buditelj i širitelj te konačno hrvatski nacionalni mučenik." 217 Izvrsni poznavatelj Grabovčeva života i djela fra Karlo Eterović u svom djelu "Fra Filip Grabovac. Buditelj i mučenik narodne misli u prvoj polovici XVm. vijeka (Njegov život i stradanje)", objelodanjenom 1925. godine, i akademik Tomo Matić u predgovoru kritičkog izdanja najvažnijeg Grabovčevog djela "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkog aliti rvackog" (In Venezia MDCCXLVII) utvrdili su da je Mate Grabovac (Mattio Grabovaz), fra Filipov otac (rođen oko 1660. godine), doselio u Podosoje pokraj Vrlike iz Međara u Ravnim kotarima. Bilo je to između 1683. i 1687. godine, dakle uoči oslobođenja vrličkog područja od Turaka. Mate je 213

Zbornik Cetinske krajine, Sinj 1979., str. 131. Isto, str. 128. 215 Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 216 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 23-Vinalić 217 Zbornik Kačić Split, godina XV. (1983), str. 79. 214

135

Grabovac za zasluge u borbama s Turcima 1691. godine dobio doskorašnje zemlje vrličkih begova Bukaričića-Muharema i Salih-hodže (u narodnoj predaji "stopljeni" u Turčina po imenu Suli-Muli). Četiri godine ranije (1687) taj je doseljenik iz Ravnih kotara upisan u popis providura A. Zena kao "Mattio Grabovaz da Verlica"; 1. srpnja 1692. godine zabilježeno je (isprava se čuva u Historijskom arhivu u Zadru) da Mate Grabovac ima 7članu obitelj koja je od venecijanskih vlasti dobila 24 kanapa zemlje, te daje suvlasnik mlina na Cetini s Nikolom Biokovićem, Filipom Vuletićem, Nikolom Kovačem i Radovanom Kuduzom. 218 Najstariji sin Mate Grabovca i supruge mu Vidosave, dakle fra Filipov brat po imenu Ante, u dva navrata 1720. i 1732. godine zabilježen je kao "Antonius Grabich", a 1741. godine kao "Antonius Grabich overo Grabovaz";219 u jednom službenom spisu naš 220

je franjevac zabilježen kao "fra Filippo Grabich alias Grabovaz"; pri oblačenju fratarskog habita 1718. godine u samostanu Zaostrog od ukupno šest klerika na prvom mjestu je bosančicom upisan "fra Filip Grabovčević".221 Iako je utvrđeno da je Mate Grabovac doselio iz Međara pokraj Bribirskih Mostina, starinu roda Grabovac prema fra Andriji Kačiću Miošiću (1704-1760) treba tražiti "...podaleko od polja Roškoga" 222 , dakle na duvanjskom području. Pisac "Razgovora ugodnog naroda slovinskog" navodi i imena selitelja-braće Grabovaca: Marko, Martin, Marion, Antun, Ivan i Mate, pri čemu ostaje dvojba je li fra Filipov otac Mate jedan od braće ili je sin jednog od njih? Također ostaje dvojba jesu li ista osoba Kačićev Marko Grabovac i alfir Marko Grabovac koji je s 8-članom obitelji zabilježen u vrijeme Bečkog rata 1686. godine kao prebjeg iz sela Grabovac pokraj Imotskog na venecijanskom području "pod vlast sela Slimena ispod Zadvarja, uz Kraljevac, Kučiće blizu mora." 223 Koliko je poznato ovo je prvi put da je u "igru oko starine roda Grabovac" uveden i Marko Grabovac iz Grabovca. Nije se vratio u to imotsko selo, jer u njemu kao svježi doseljenik nije ništa imao, pa je moguće daje odselio u Ravne kotare, kao stoje moguće daje on otac Mate Grabovca i djed fra Filipov. 218

Isto, str. 50. Isto, str. 49. 220 Isto, str. 49. 221 Isto, str. 80. 222 A. Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskog, Zagreb 1889., pjesma 66., str. 267. 223 V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 18. 219

136

Kada Grabovci doseljavaju u ostale dijelove Imotske krajine? U Prološcu je 1725. godine pri diobi zemlje nazočna i 20-člana obitelj Šimuna Grabovca, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile kuću u tom imotskom selu i 38 kanapa zemlje. 224 Dvadesetak godina kasnije (1744) godine u Stanju duša župe Proložac ubilježeno je čak pet obitelji i 40 osoba s prezimenom Grabovac: Krsto i Cvitan (po 7 članova), Mate (8), Nikola i Grgo (po 9 ćlanova).225 Ovako veliko povećanje Grabovaca za samo devetnaest godina jedino se može objasniti njihovim doseljavanjem s duvanjskog područja. Naime, oba biskupska popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću bilježe pripadnike ovog starog roda na buškoblatskom području (danas općina Tomislavgrad), i to u Grabovici. U popisu biskupa fra Pave Dragićevića 1741/42. godine u Grabovici su upisane obitelji Jure i Bernarda Grabovca (u izvorniku Grabovaz) s po 8 i Antina sa 7 članova, a u Brišniku, selu na suprotnoj strani Grabovičke planine, zabilježena je 4-člana obitelj Mije Grabovca, vjerojatno tek doseljena iz Grabovice. I u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. godine na duvanjskom su području zabilježene dvije obitelji i 20 osoba s prezimenom Grabovac, ali malo dalje od Grabovice: u Koritima (Grabovici susjedno selo) 10-člana je obitelj Andrije Grabovca i u Mrkodolu (Brišniku susjedno selo) prebiva 10-člana obitelj već nam poznatog Mije Grabovca. Ako ovome dodamo i podatak da je u knjigama župe Vrlika za razdoblje 1688-1691. godine (De Statu Animarum et Familiarum...Parochiae Verlicensis...", koja se čuva u Arhivu franjevačkog samostana Visovac; str. 3. list 2, prva rubrika desnog stupca) zabilježeno krštenje (6. listopada 1690. godine) sina Mate i Vidosave, a brata fra Filipa, Franje Grabovice (u izvorniku Francescus Grabouiza), onda je to još jedan dokaz da su Grabovci u seobu krenuli upravo iz Grabovice. Na tom se mjestu zatvara i jezično postanje roda Grabovac: po nazivu na tom području čestog bjelogoričnog drveta graba (Carpinus betulus) nastao je naziv sela Grabovice i Grabovičke planine, koja područja Buškog blata dijeli od Duvanjskog polja, a prema Grabovici su oni koji su iz nje krenuli u svijet prozvani ili su sebe prozvali Grabovcima. Što je bilo s Grabovcima, zabilježenim krajem 18. stoljeća na duvanjskom području? Dio ih je prešao na islam (danas su svi Grabovci u Tomislavgradu muslimanske vjeroispovijesti), a preostali su preselili u Vržerala, selo u livanjskoj općini, koji su prema sačuvanoj predaji "došli od Imotskog (Dalmacija), najprije u Grabovicu, odatle u Miše (selo na 224 225

Isto, str. 221. Isto, str. 221.

137

livanjskom području-A. I.) pa u Vržerala. Neki fra Frano Grabovac (kapelan) rođenje u Vržeralama 1834. godine." 226 Dakako, Grabovci osim u Imotskoj krajini i na livanjskom području prebivaju i u Cetinskoj krajini, u kojoj čuvaju i predaju da su doselili krajem 17. stoljeća iz Rame. Svakako najpoznatija osoba iz loze ramskih Grabovaca (selo Varvara) je lijepa djevojka Diva Grabovčeva, koja je radije izabrala mučeničku smrt nego da njezino djevičansko tijelo obeščasti nevjernik, Turčin Tahir beg Kopčić, izdanak islamizirane katoličke obitelji Kopčić. Na njezin grob na Kedžari, u Vran planini, hodočaste katolici iz Rame, kupreške visoravni, duvanjskog i livanjskog područja, zapadne Hercegovine, te Imotske i Cetinske krajine, pogotovo svake prve srpanjske nedjelje, kad se tradicionalno služi misno slavlje na Divinu grobu. U spomen na Divu Grabovčevu podignut je i spomenik, rad akademskog kipara Kuzme Kovačića. Ova je zbivanja opisao Ivan Aralica u jednom od svojih najboljih romana "Graditelju svratišta". Vratimo se doseljenim u Cetinsku krajinu Grabovcima. Godine 1697. opći je providur A. Mocenigo dodijelio 22 kanapa oranica i pašnjaka u Jasenskom Anti Katiću Grabovcu, što je i potvrđeno 2. ožujka 1715. godine. Ovaj se Grabovac proslavio ratnim junaštvima, pri čemu je izgubio lijevo oko; bio je zarobljavan od Turaka; osobito se iskazao pri istjerivanju Osmanlija iz Imotskog 1717. godine, kad se borio u topničkim postrojbama mletačke vojske. Za vrijeme "Sinjskog rata" (1715-1718) imenovan je zapovjednikom Čačvine, važne utvrde na istočnom dijelu Cetinske krajine, a kasnije je obnašao i dužnost sredara prekocetinskih sela. Mocenigo mu je 2. listopada 1729. godine darovao 24 kanapa zemlje ispod Čačvine i na području Tijarice. 227 "Grabovac je 21. listopada 1723. godine dobio od providura Francesca Diede nešto zemlje u Bajagiću te na brdu Prolog koja se zove Bilušić ... 8. srpnja 1729. opći providur P. Vedramin odobrio je Grabovcima zemlje ispod tvrđave, iznad vode Odrne, gdje im je i danas kuća. Krajem 18. stoljeća narednik Jakov Grabovac imenovanje kapetanom Krajine." 228 Iz roda Grabovaca je i još jedan franjevac - fra Pavao, koji 6. lipnja 1718. godine imenovan kapelanom u crkvi tvrđave Čačvine. On se tada nalazi i u popisu fratara sinjskog samostana kao "fra Paulus Grabovaz di Cettina." 229 226 227 228 229

M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 46. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 89. Isto, str. 89. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 225.

138

Zašto su Grabovci iz Podosoja posve odbacili svoje nekadašnje prezime i opredijelili se za prezime Grabić, može se samo spekulirati. Međutim, pouzdano se zna da su 1740. godine narasli na pet obiteljskih zadruga; 1820. godine u Podosoju su četiri Grabića doma; 1833. godine zabilježeno je dvostruko povećanje; 1846. godine 11 je obitelji s prezimenom Grabić; 1925. godine u Podosoju je 25 Grabića kuća; 1950. godine Grabići su se smanjili na 20 obitelji, a 1982. godine u Podosoju je ostalo 7 obitelji s ovim prezimenom. Raselili su se, navlastito kad su vode akumulacijskog jezera Peruča potopile njihove oranice i livade, a najviše ih je novo boravište našlo u Osijeku, Čepinu, Đakovu, Virovitici, te u Zagrebu i Njemačkoj.

GRIZELJI I autori najnovijeg Hrvatskog enciklopedijskog rječnika dvoje o jezičnom postanju prezimena Grizelj, koje je moglo nastati od glagola gristi ili pak od osobnog imena Grgur. Na vrličkom području, na Maovicama, prvi se put spominju u zemljišniku iz 1710. godine, kada je u sklopu banderije harambaše Štipana Biukovića upisana 13-člana obitelj Grgura Grizelja pokojnog Matija (u izvorniku Gregorio Grisal). Obitelj je imala po četiri odrasle muške i ženske osobe (vjerojatno dvojica braće sa suprugama), te troje muške i dvoje ženke djece. 230 U popisu vjernika Splitske biskupije biskup je Ivan Laghi zabilježio tročlanu obitelj Nikole Griželja. 231 Ovaj oblik prezimena učvršćuje pretpostavku daje nastalo od glagola gristi. U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine na Maovicama su upisane dvije obitelji Grizelj: Mije Markova i Jure Grgurova. Starina roda Grizelja je u Sovićima, selu današnje hercegovačke općine Grude. U vrijeme popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine Sovići su zvali Dunići, a u njima je tada biskup fra Pavo Dragićević zabilježio dvije obitelju s prezimenom Grizelj: 14-članu obitelj Jerka Grizelja i 4-člano kućanstvo Mate Grizelja. 230

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 231

139

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. godine u Sovićima su upisane dvije obitelji ali s dužom inačicom ovog prezimena: obitelj Nikole Grizeljevića ima 18, a Matino kućanstvo 12 članova. S Maovica su Grizelji selili i u Uništa, selo na dalmatinskoj strani Dinare, koje danas pripada bosanskoj općini Grahovo. Zanimljivo je podsjetiti kao se broj obitelji s prezimenom Gudelj u Uništima smanjivao: 1940. godine 23, 1990. godine 14, a 2000. godine svega pet obitelji. Danas su na vrličkom području Grizelji nastanjeni u Vrlici i na Maovicama.

GUDELJI U rješavanju postanka prezimena Gudelj s jezičnog gledišta pomaže i autor najtiskanije knjige u Hrvata fra Andrija Kačić Miošić. U "Pismi od vitezova države imotske" čelnik senjskih uskoka Ivo Senjanin tuži se na harambašu Mitra Radića od Imotskog: "Nitko meni veće ne dodija, što zeleni Gudelj harambaša. Na njem bihu zelene haljine, ter ga zato Gudeljem prozvaše, i od tada, dragi pobratime, Radići se Gudelji prozvaše." Zelene haljine na harambaši Mitru Radiću i nadimak Gudelj mogu se dovesti u vezu s gundevaljom (negdje i gudelj), jednim od narodnih naziva za balegara, koji je izrazito jake zelene boje. Da su Gudelji starinom iz stare biokovske župe Vrdol, Vrdovo (danas Rašćani Gornji), svjedoči rukopis u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, ispisan bosančicom, "Libar od familije Radića Gudelja", što gaje 1. rujna 1794. godine napisao fra Šimun Gudelj (17141804). On je utvrdio da su Gudelji iz Vrdola jedna od grana starog roda Radića, koji uz Gudelje-Radiće, sačinjavaju još Radići-Budalići, RadićiGaće i Radići-Biočići.232 I kako je već spomenuto i Andrija Kačić Miošić pjeva o harambaši Mitru Radiću, "zelenom Gudelju harambaši", ali ističe još dvojicu Gudelja: "Karla alfira od Krajine" i Tomu "mlađana alfira Lučića kolunela", koji su 232

V. Palavestra, Porijeklo stanovništva Rakitna, Sarajevo 1984., str. 7.

140

se iskazali junaštvima u žestokim borbama s Turcima u doba Kandijskog rata (1645-1669).233 I još jedan spomen o Gudeljima: 5. srpnja 1797. godine molbu austrijskom caru Franji I., kojom se traži pripojenje Imotske krajine primorju, potpisala su dvojica Gudelja - već spominjani fra Šimun i hajdučki harambaša Štipan Gudelj. 234 U spominjanom rukopisu fra Šimun Gudelj piše da su se RadićiGudelji, nakon što se iz Vrdola spustili u Krstarice, raselili: na Vis odlazi 6 obitelji, jedna obitelj u Slivnicu podno Velebita, 6 se obitelji nastanjuju u Cerovim Docima, danas hercegovačka općina Grude, u Poljica (imotska) 4 obitelji, u Grab i Podgrab 6 obitelji, te 12 obitelji u Duvno i još neka mjesta u Turskoj. 235 Što se pak tiče Duvna, u Mesihovini je 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio dvije obitelji i 30 osoba s prezimenom Gudelj: Ivana i Ilije s 24 odnosno 5 ukućana. U "ostala mjesta u Turskoj" spadaju Crnač pokraj Širokog Briga, gdje je zabilježena 9-člana obitelj Petra Gudelja i Pirdiš pokraj Uskoplja, gdje živi također 9-člana obitelj Petra Gudelja. Istodobno se Gudelji šire i po Imotskoj krajini. Osim spomenutih Krstarica i Poljica, Gudelji se iz Podgraba i Graba spuštaju u Podbablje, zatim se šire prema Podosoju i Zmijavcima, a kasnije se naseljavaju i u Župi Biokovskoj. S vremenom postaju jedan od najraširenijih i najbrojnijih rodova u Imotskoj krajini, što je slučaj i danas. 236 Gudelji su veoma brojan rod i na duvanjskom području, a danas prebivaju u Crvenicama, Vedašiću, Tomislavgradu, Mesihovini i Vinici (34 obitelji i 162 osobe). 237 Dakako, i današnja je vrlička obitelj Gudelj imotskih korijena.

233 234 235 236 237

A. Ujević, Imotska krajina, Imotski 1954., str. 106. Isto, str. 106. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 202. Isto, str. 139, 186, 263, 202, 335. i 346. A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001., str. 188.

141

GUTIĆI Danas u Hrvatskoj živi 190 osoba s prezimenom Gutić. U osnovi ovog nadimačkog prezimena je imenica guta (talijanski gotta), što znači izraslina tkiva, oteklina, manja grba, ali uvijek na čovjekovim leđima. Od iste osnove izvedena su još neka prezimena: Guta, Guteša (150 osoba, Lika), Gutleša. Gutići se na vrličkom području prvi put spominju u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kada je u Vinaliću zabilježena obitelj Ante Gutića. 238 Gutića je starina u srednjoj Bosni, u okolici Travnika, dakle na području (s kojeg su doselili i Djakovići. U popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine biskup je fra Pavo Dragićević u Ilovači, tada stara župa Lašva, danas Travnik, zabilježio dvije obitelji s prezimenom Gutić: Stipanovu s 15 i Antinu sa 6 članova. Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović u svom popisu svjedoči o nazočnosti čak šest obitelj s prezimenom Gutić u gradu Travniku: Ante (9 članova), Ante drugi (4), Bernard (4), Kata (4), Ivan (3) i Jakov (3). Veoma je uočljivo da se u Gutića često ponavlja ime Ante.

GVERIĆI Prezime je s jezičnog gledišta nastalo od talijanskog guerra, što znači rat ili ratovanje. Kako je starina Gverića u Brištanima (miljevački dio drniške općine), gdje su se preživali Jurić, vjerojatno je neki pripadnik ovoga roda bio istaknuti ratnik ili pak sudionik nekih sukoba s "ratnim obilježjima", pa je dobio nadimak Gvero, što će kasnije postati prezimenom. Ne treba smetnuti s uma i činjenicu da je u Jezerima na Murteru 1678. godine zabilježeno prezime Gverac. 239 Gverići su u Vinalić doselili na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, jer se prvi put susreću u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kad je 238 239

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 23-Vinalić Zbornik Kačić Split 1989/90., br. XXI-XXII„ str. 303.

142

zabilježena obitelj Ante Gverića. 240 U martiriju franjevačkog samostana u Šibeniku zabilježeno je da ja 16. studenog 1887. godine u 73. godini života preminuo fra Ivan Gverić stariji iz Vrlike. Dakle, taj svećenik rođenje 1814. godine. 241 U franjevačkom samostanu u Kninu je 2. studenog 1902. godine u 36. godini života umro fra Ivan Gverić mlađi, također iz Vrlike. On je, dakle, rođen 1866. godine. 242 Danas na vrličkom području žive 4 obitelji s prezimenom Gverić.

HRGE U osnovi je prezimena imenica hrg koja, ovisno o području gdje je zabilježena, ima i različita značenja: 1. hrg je posuda u kojoj opančari namakaju kožu, 2. hrga je kameni sud (pri dnu tijesan, a k rubu izveden), a služi za ljuštenje (stupanje) ječma (Dalmacija), 3. hrg je drveno korito za pojenje svinja (Smokvica na Korčuli), a u Slavoniji se za isti predmet kaže rg, 4. rganj je i uzduž prepolovljena tikva koja poput kutlače služi za zahvatanje vode i 5. rganj u Srbiji su posljednja tri mjeseca u godini, u kojima je obilje hrane, što se rgom uzima. 243 Prezimena, koja u osnovi imaju hrg, na dalmatinskom se području javljaju u pet temeljnih oblika: Hrga, Hrgić, Hrgović, Argić (Aržić) i Hržić. U starim se maticama ova prezimena pišu bez glasa "h" i s nepriznatim vokalnim "r", koje se pisalo kao "ar" i "er", pa se primjerice ovo prezime na livanjskom području pisalo kao: Argich, Argovich i Arxich, što se čitalo kao Hrgić, Hrgović i Hržić odnosno Rgić, Rgović i Ržić. I danas nositelji ovog prezimena u Ćaiću pokraj Livna izgovaraju ga kao Rga, u Splitu Aržić, a u Sumartinu na Braču Hazić. Mogli su doseliti s livanjskog područja (o tome kasnije) ili pak iz stare hercegovačke župe Brotnjo (danas prostor općine Čitluk). Iako je M. Petrić zabilježio predaju na livanjskom području, u kojoj se tvrdi da "preko puta Rujana (livanjsko selo- A. I.), u Gornjem Biteliću kod Sinja, danas (godine 240

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, broj 23-Vinalić Vrličko kolo, list Župe Gospe Ružarice i Matice hrvatske Vrlika, godina IX br. 1. (13.), Vrlika 2001., str. 25. 242 Isto, str. 25. 243 Petar Skok, Etimološki rječnik, knjiga I., Zagreb 1971., str. 686. i 687. 241

143

1961. -A. I.) žive Hrgovići koji su doselili iz Rujana "za turskog vakta", 244 ipak vjerojatnijim se čini doseljenje Hrga iz Brotnja. Naime, u vrijeme velikih seoba stanovništva u Cetinsku krajinu krajem 17. stoljeća "opći je providur Mocenigo 24. listopada 1697. godine dao serdaru Antunu Prološčiću, harambaši Antunu Knezoviću i Šimunu Hrgoviću potvrdu da su doveli 100 obitelji s 500 osoba koje su uglavnom ostale u tom selu (Potravlju, između Sinja i Vrlike-A. I.). 245 Ako se ovomu doda da je u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u Brotnju, u selu Blizancima, obitelj Joze Hrgića (u izvorniku Joseph Argich), u kojoj su samo tri odrasle, što u ovom slučaju vjerojatno znači i starije osobe. Kako 25 godina kasnije u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. godine Hrgića uopće nema u Brotnju, vjerojatno su obitelj Joze Hrgića sačinjavale tri starije osobe, koje nisu htjele seliti, već su ostale umrijeti tamo gdje su provele cijeli život. Inače, Šimun Hrgović često se spominje na relaciji Potravlje-Zelovo. On je u Zelovu oduzeo kuću, vrt i 23 kanapa zemlje, koju su nakon što je napustila dvojica doseljenika-Rakić i Lasić, obrađivali doseljenici Antun Krasić i Križan Gabrić. Hrgović je također uzeo 5 kanapa oranice, te kuću s vrtom Abramu Knezoviću iz Postinja. Opći providur Mocenigo je zapovjedio da se to vrati, ali su Krasić i Gabrić otišli u Postinje (mućko područje) i tamo se uključili u sastav banderije harambaše Grgura Buljana. 246 1 1. kolovoza 1698. godine harambaša Šimun Hrgović i Abram Knezović ugovorili su s Antunom Krasićem i Križanom Kontićem da će s narodom prijeći u banderiju Hrgović. Iako je ugovor potvrdio i Mocenigo, oni su odselili u Muć. 247 Dakle, prvi Hrgovići, od kojih su i današnje Hrge na vrličkom području, doselili su iz Brotnja, ali ne treba isključiti mogućnost doseljavanja i s livanjskog područja. Naime, u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup je fra Pavo Dragićević zabilježio: u Lusniću 16-članu obitelj Mate Hrgića (u izvorniku Matthaeus Arghich), u Rujanima 9-člano domaćinstvo Martina Hržića, Aržića (u izvorniku Martinus Arxich). U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Lusniću boravište ima 21-člano kućanstvo Ante Hrgića (u izvorniku Antonius Argich), a u Rujanima je tada dom imao 244 245 246 247

M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 68. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 84. Isto, str. 87. Isto, str. 82.

144

njegov imenjak i prezimenjak Ante Hrgić s 13-članom obitelji, dok je u Čaprazlijama obitavala 3-člana obitelj Frane Hrgovića (u izvorniku Franciscus Argovich). Zanimljivo je spomenuti da danas na livanjskom području Hrge žive u Gornjoj Sturbi i Caiću, Hrgići u Lusniću i Žiroviću, a Hrgovići u Čaprazlijama. Prezime Hržić, dakle jedna od varijanti prezimena Hrga, pojavljuje se i na Braču. A. Jutronić je utvrdio da se "u Povljima 1803. spominje neki Hržić "detto Bošnjak", prema predaji iz Roškog Polja, naselja u današnjoj općini Tomislavgrad. Hržić je zabilježen kao novi stanovnik (novus abitant) godine 1688., u Bolu 1736., u Sumartinu godine 1777. s napomenom daje iz Povalja, a pri tome se navode i dva oblika prezimena Aržić i Haržić. 248 Što se pak tiče Splita N. Kuzmanić je utvrdio daje obitelj Aržić "doselila iz Podstrane u Split 1628. godine, jer je tada zabilježeno krštenje Mare, kćeri Grgura i Mande Aržić iz Splita. Inače, samo prezime, smatra Kuzmanić, u izvornom obliku vjerojatno glasi Hržić ... Godine 1832. u Splitu žive 3člana obitelj Aržić, kod kojih osim težaka nalazimo mastioničara (tangara) i pomorce te katedralnog kanonika Pavla Aržića (1796-1863). Ova obitelj s nadimkom Paulina, nastanjena u Velom Varošu, posjedovala je 59.380 metara četvornih zemljišta." 249 Danas u Hrvatskoj živi 410 osoba s prezimenom Hrga i ponajviše su nastanjeni u Dalmatinskoj zagori. Navodimo i neka slična prezimena: Hrg (Križevci, Zagorje), Hrgar (Ivanec), Hrgarek (Ivanec), Hrgić (Đakovo, Šibenik), Hrgota (Županja), Hrgovan (Vrbovec), Hrgovčić (Županja), Hrgović (Zagora, 1870 je osoba s ovim prezimenom). Na vrličko područje Hrge doseljavaju iza 1725. godine, jer ih tada nema u popisu vjernika Splitske biskupije. U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Maovicama je zabilježena obitelj Bože Hrge Martinova.

248 A. Jutronić, Naselja i porijeklo stanovnika na otoku Braču, Zbornik za narodni život i običaje, Zagreb 1950., str. 201. 249 N. Kuzmanić, Split u zemljišniku iz 1832. godine, feljton Slobodne Dalmacije, 24. veljače 2002. godine

145

JAKELIĆI Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od osobnog imena Jakela, što je jedan od oblika imena Jakov. Na sličan način nastala su imena Jurela od Jure, Markela od Marko, Mrkela od Mrko, Stankela od Stanko, Brankela od Branko itd. Inače, Jakov je biblijsko ime hebrejskog podrijetla: treći starozavjetni praotac, unuk Abrahama i Sare, drugi sin Izaka i Rebeke, blizanac Ezavov, otac dvanaest sinova koji su postali rodočelnici dvanaest izraelskih plemena; prema Jahvinoj zapovijedi uzeo je ime Izrael, koje se prenijelo na cijeli narod i državu; 2. Jakov apostol (? - 44), galilejski ribar, učenik Isusov, stariji brat Ivana apostola, mučenik i prvi apostol koji je pogubljen u Jeruzalemu; 3. Jakov Mlađi (? -62), apostol, bratić i učenik Isusov, pobornik judaističkog pravca u ranom kršćanstvu, kamenovan je u Jeruzalemu, pripisuje mu se Jakovljevo proto evanđelje, a po njemu se i jeruzalemska liturgija naziva Jakovljevom. 250 U hebrejskom jeziku ovo ime glasi Jahogobh što znači "koga Bog štiti". Od 540 osoba, koje danas u Hrvatskoj imaju prezime Jakelić, najveći ih broj živi na vrličkom području (Podosoje) i u Prugovu, općina Klis. 1. srpnja 1692. godine u popisu obitelji u banderiji harambaše Nikole Biokovića zabilježene su tri Jakelića obitelji s 20 osoba. Prezime se u tom dokumentu javlja u dva oblika: 9-člana obitelj Nikole Jakelića (Jacelich) kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 8.5 kanapa zemlje, te 8-člana obitelj Ilije Jakulića (Jaculich), kojoj je pripalo 11 kanapa zemlje i 3-člana obitelj Zelka Jakulića sa 3.5 kanapa dobivene zemlje. 251 Ime domaćina treće obitelji, koje je u izvorniku zapisano kao Zelco, ne treba čitati Željko, jer je izvedeno od pridjeva zelen: Zelko ili Zele. Da su prezimena Jakelić i Jakulić istoznačnice potvrđuje i zemljišnik iz 1710. godine, kada se u popisu obitelji banderije harambaše Štipana Biukovića ponovo javljaju obitelji Ilije Jakelića pokojnog Ivana s osam članova i Zelka Jakelića pokojnog Petra s dva člana. Osim ove dvije tada su u Vrlici zabilježene još tri obitelji ovog roda: brata Ilijinog, Matija Jakelića pokojnog Ivana (8-članova),Vida Jakelića pokojnog Tadije, također 8-člana obitelj, te Jakov Jakelić pokojnog Ilije sa 7-članim kućanstvom. Dakle 1710. godine na vrličkom području živi pet Jakelića obitelji s 33 člana. 252 250 251 252

Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb 2002., str. 519. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Isto, svežanj 16.

146

Petnaest godina kasnije, 1725. godine, prezime je Jakelić u popisu vjernika Splitske biskupije upisano kao Jakeljić: 4-člana obitelj Petra Jakeljića i 6-člano kućanstvo udovice Katarine Jakeljić. 253 O Jakelićima u još jednom njihovu boravištu, u Prugovu, danas u općini Klis, sačuvan je pisani spomen s početka 18. stoljeća, i to u maticama koje je od 1700. do 1704. godine vodio i nosio sa sobom "putujući" župnik fra Lovre Jazičić (danas prezime glasi Jazidžić), rodom iz Mandina Sela na Duvanjskom polju, koji s pet tisuća Hrvata katolika iz Rame, Duvna, Livna, Glamoča, Kupresa, Uskoplja, Rakitna i Doljana doselio u Cetinsku krajinu krajem 1687. ili početkom 1688. godine. U razdoblju od 1702. do 1704. godine, dok je ovaj župnik pastorizirao župu Prugovo, u tom je mjestu zabilježena obitelj Duje Jakelića. 254 Međutim, u zemljišniku iz 1711. godine u Prugovu nisu upisani Jakelići, ali 1835. godine, kad je Austrija izradila novi zemljišnik, u Prugovu boravak imaju dvije Jakelića obitelji: Andrijina i Pavina. Godine 1948. u tom je selu kliškog zaleđa bilo nastanjeno šest obitelji s prezimenom Jakelić. 255 Uz Jakeliće iz Podosoja vezana je zanimljiva legenda. Najprije recimo da su nakon oslobođenja Vrlike od Turaka 1688. godine zemlje "Turčina Muharema i Saliha hodže Bukaričića pripale iz Ravnih kotara doseljenoj obitelji Mate Grabovca, oca fra Filipa Grabovca. Međutim, čini se da su Bukaričići ustvari "neki Turčin Suli-Muli iz predaje, koji narodu, kmetovima, uzimao toliko od uroda ljetine da se s ostatkom nije moglo preživjeti. Stoga su ga "jedan Jakelić i jedan Rebić - prema jednoj varijanti predaje - odnosno slijepi "did Rebić uz pomoć unuka Jakelića" - prema kazivanju u Cetini - ubili, pa se u njihovu komšiluku od tada slavi dan oslobođenja od njegove tiranije ... Današnji Jakelići i Rebići, iako katolici "slave Slavu" u četvrtak uoči poklada, kad ugošćuju prijatelje i rođake s bogatim ručkom." 256 Dakle, iskrivljeni "Suli-Muli" mogli bi biti povijesno utvrđeni Muharem i Salih hodža Bukaričići, koji su živjeli prije doseljenja Grabovaca u Vrliku, a to se dogodilo između 1687. i 1691. godine. A to opet znači da su Jakelići barem malo stariji stanovnici vrličkog područja (Podosoje) od Grabića koji su nekoć zvali Grabovci. U legendu o "Suli-Muli" utkano je i Turčinovo pravo "prve bračne noći" s nevjestom njegovih kmetova. "... Jednog dana trebalo je paši odvesti 253

Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 254 A. J. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj 1997., str. 79. 255 M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1983., str. 202. 256 Zbornik Kačić, godina XV., Split 1983., str. 65.

147

lijepu mladu djevojku, zaručnicu jednog od mladića iz Jakelića roda. A Jakelići - uzavrele, preponosne i poštene krvi ne mogaše to otrpjeti. Pod okriljem noći sačekaše Sulejmana - pašu. Krv poteče potocima. Ubiše pašu i njegovu oružanu pratnju ... mladi Jakelići moradoše u hajduke, ali više ni jednom Turčinu ne pade na pamet vrlička djevojka. 257 Čini se pak da je u ovom slučaju isprepletena i ona legenda o Rebićima, koji su na svojoj starini u Buhovu pokraj Širokog Briga zbog upravo "prave prve bračne noći" ubili Hamzića-agu, pa su morali izbjeći na mletački teritorij, najprije u Imotsku krajinu, a onda i na vrličko područje. O tome je opširnije napisano u ovoj knjizi u odjeljku o Rebićima. Tragajući u literaturi za rodom Jakelića, našli smo i pisani spomen o ovome rodu u selu Niskom, na mućko-lećevačkom području. U zemljišniku iz 1711. godine u Niskom je zabilježena obitelj Ilije Jakelića, pa je to možda odgovor zašto Jakelića nije bilo te godine u Prugovu. U zemljišniku iz 1835. godine u Niskom su zabilježene dvije Jakelića obitelji: Antina i Tomina, dok je u popisu stanovnika Hrvatske 1948. godine upisana samo jedna obitelj s prezimenom Jakelić. 258

JARLONI Starina roda Jarloni je otok Brač, gdje su svojedobno, kaže predaja, doselili iz Italije. Vrličanin Milorad Jarloni, sin Antin, u ulozi informatora o ovome rodu je rekao: "Moj djed Jakov Jarloni, nakon višegodišnjeg rada u Francuskoj, dvadesetih godina 20. stoljeća doseljava u Vrliku, gdje se oženio Martom Buraćin (Buraćina više nema u Vrlici-A. I.), a u braku s njom imao je dva sina: Antu (rođen 1930. godine) i Stipu (2002. godine bio je u staračkom domu u Kragujevcu, Jugoslavija), te kćeri Maricu, Katu i Anku. U Vrlici se još priča o njegovim kočijama i dvama konjima. Jakova Jarlonija ubili su u H svjetskom ratu partizani u Sinju." Naš informator Milorad Jarloni, sin Antin, ima tri sina: Antu, Stipu i Marija (2002. godine učenici su osnovne škole).

257

Vrličko kolo, list župe Gospe od Ružarice i Matice hrvatske Vrlika, godina VII., broj 1. str. 43. M. Matas, nav. dj., str. 193.

2(12), 58

148

JERKOVIĆI Prezime je nastalo od hipokoristika Jerko osobnog imena Jeronim (latinski Hieronimus, grčki Hieronimos). Ime se proširilo Dalmacijom, jer je nebeski zaštitnik te pokrajine Sveti Jeronim, jedan od četvorice velikih latinskih crkvenih otaca; rođen je u rimskoj Dalmaciji oko 347. godine a umro je 420. godine; s hebrejskih, grčkih i aramejskih izvornika preveo na latinski jezik Bibliju; prema legendi izvadio je lavu trn iz šape, pa mu je postao vjerni pratiocem; Svetom Jeronimu se pripisuje i izreka: "Oprosti mi, Bože, što sam Dalmatinac." Od osobnog imena Jerko nastala su brojna prezimena: Jerkan (180 osoba, Sinj), Jerkić (220, Vinkovci, priobalje), Jerkin (Šibenik), Jerkovac (Banovina), Jerkunica (130, Kaštela, srednja Dalmacija), Jerkušić (Vrgorac, Zadar). Danas u Hrvatskoj živi 3510 osoba s prezimenom Jerković, a skoncentrirani su u južnoj i sjevernoj Dalmaciji, Dugopolju, Makarskoj i u više mjesta u Dalmatinskoj zagori-drniško i mućko područje. Na vrličkom prostoru danas obitava dvočlana obitelj. S bratićem Jerkovićem živi tetka udovica, koja se nakon smrti muža (Totić) vratila u očevu kuću. Oni su posljednji Jerkovići na vrličkom području. Prvi put ovaj je rod zabilježen 1830. u austrijskom zemljišniku, na Maovicama su dvije Jerkovića obitelji: Nikolina i Jakova Antina. U Dugopolju su u popisu vjernika Splitske biskupije 1725. godine zabilježene dvije Jerkovića obitelji: Jurina s 5 i Ivanova s 3 člana. Međutim, starina dugopoljskih Jerkovića je Duvno, gdje je u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u selu Sarajlijama 9-članu obitelj Andrije Jerkovića (u izvorniku Andreas Eirkovich). Ipak starina svih Jerkovića hercegovačko-dalmatinskog područja su Bijakovići pokraj Međugorja, u zapadnoj Hercegovini. Godine 1633. u sidžilu (sudski protokol) mostarskog kadije (sudac) ostalo je zapisano da su kao svjedoci sudu pristupili Juraj Jerković iz Bijakovića i Andrija Vasilj iz Međugorja. Iz tog "logično možemo zaključiti da ja taj Juraj tada imao najmanje tridesetak godina i da je rođen oko 1600. godine, ako ne i ranije, pa smo tako došli do zaključka da su Jerkovići nastanjeni u Bijakovićima više od 400 godina." 259 259

N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 1999., str. 199.

149

Nakon što je oslobođena od Turaka Vrgorska krajina, 1690. godine, među Hrvatima katolicima iz Brotnja (danas područje zapadnohercegovačke općine Čitluk) i dio je Jerkovića prebjegao u novooslobođene krajeve, sada pod venecijanskom vlašću, nastanivši se u selima Brista i Borovci, između Vrgorca i Opuzena, a odatle se raselili po cijeloj Neretvi, gdje im i danas žive brojni potomci. Jerkovići sele i u Imotsku krajinu. Doseljenik u Imotski Petar Jerković reč. Pirić, "s 8 čeljadi, kovač, dobio je 16 kanapa zemlje s kućom na Uzdolu kod vrela Vrljike. Prvo krštenje u Jerkovića zabilježeno je u Matici 1732. Frano Pirić Jerković skovao je ulazna vrata na groblju, a vršio je kovačke radove pri gradnje nove crkve u Imotskom. Polovicom 19. stoljeća u Imotskom su živjele 2 osrednje velike Jerkovića obitelji. 260 Danas Imotski ima samo jednu Jerkovića obitelj. U Podosoje pokraj Imotskog Jerkovići su, istražio je V. Vrčić, doselili iza 1744. godine. U tom imotskom selu 1907. godine bilo nastanjeno 12 obitelji Jerkovića, a danas samo jedna. Sa svoje starine u Bijakovićima Jerkovići se tijekom 19. stoljeća raseljavaju po cijeloj Hercegovini: Turija pokraj Konjica (1800), gdje danas imaju prezime Žilić; Vidovići pokraj Čitluka (1832); Čapljina i Mostar (1852); Šurmanci pokraj Čitluka (1875). Bosanski Jerkovići nastanjeni na travničkom, derventskom, bihaćkom i drugim područjima, nisu u krvnoj vezi s hercegovačkodalmatinskom granom ovog roda.

JOVIĆI Najprije o veoma čestom pitanju: kako Hrvati mogu imati prezime Jović, kada je izvedeno od Jovan, Jovo, dakle srpskog oblika biblijskog imena židovskog podrijetla Jehochanan (Johanan), što znači "Bog je milostiv", a prema jednom tumačenju "Bože, daj!" Ovo u Hrvata katolika ipak neuobičajeno prezime. K. Draganović objašnjava tako što su Bunjevci često Ivu ili Ivku nazivaju Jova, odatle ime Jović, a Jovića ima u onom dijelu Livanjskog polja, koji se ističe razmjerno

260 261

V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 88. i 101. Isto, str. 93.

150

velikim brojem Bunjevaca. 262 Naše objašnjenje čini se mnogo prihvatljivijim. Latinska verzija ovog židovskog imena Johannes u Hrvata glasi Ivan, a u Talijana Giovani, što se čita i izgovara kao Đovani. Često se talijanska verzija imena rabila bez krajnjeg -i, dakle Giovan = Đovan. To je bilo naročito karakteristično za čakavska područja, u čijim je govorima glas "dj" zamijenjen s "j" (meja umjesto međa, mlaji umjesto mlađi, slaji umjesto slađi, preja umjesto pređa itd.). Dakle, umjesto, Giovan (Đovan) ili Giovana (Đovana) Hrvati čakavci izgovaraju Jovan i Jovana, s dodatkom da je naglašen zadnji a ne kao u štokavskim govorima prvi slog. Dakako, kako god je od štokavskog Jovan moglo nastati prezime Jović, tako je moglo nastati i u čakavskom govoru. Prezime Jović kod Hrvata katolika susrećemo na livanjskom, kupreškom, rakitskom, imotskom, duvanjskom i posuškom području, koja su, kako je poznato, svoje dobno bili čakavski krajevi. Stoga najprije o Jovićima na tim područjima. Biskup je fra Pavo Dragićević u svom popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine na spomenutim prostorima zabilježio 7 obitelji s prezimenom Jović, s ukupno 64 osobe: Prisap pokraj Livna-Mijo Jović (11 članova) i Martin Jović (6), Prolog pokraj Livna-Mate Jović (6); Eminovo Selo pokraj DuvnaJozo Jović (12) i Šaraj lije-Jure Jović(4); Rakitno (danas općina Posušje)Ivan Jović (14) i Vir pokraj Posušja-Pavo Jović (10). Jović je u pojedinim sredinama i nekim vremenima bio i obiteljski nadimak, kao što je slučaj 1686. godine, kada se u zbjegu u Brelima među stanovnicima imotskog sela Vinjana nalazi i dvočlana obitelj Ivana Matijaševića rečenog Jovića. On je 1725. godine imao 23-članu obiteljsku zadrugu, kojoj će venecijanske vlasti dodijeliti dvije kuće i 45 kanapa zemlje. 263 Jovići su danas stanovnici Aržanog u Imotskoj krajini. "Nakon oslobođenja od Turaka doselio Jović na Aržano kao mletački službenik na graničnom prijelazu. Oženio se s Tijarice. Prvi spomen u župskim maticama nalazimo 1740. godine. Godine 1989. tri obitelj s 8 čeljadi, jedno ispod 14 godina. 264 Od aržanskih Jovića je Josip Jović, sin Filipov i Marin, prvi poginuli Hrvat u Domovinskom ratu. Ovaj hrvatski vitez poginuo je na Uskrs 1991. godine na Plitvicama. Je li možda baš prvi Jović, koji se doselio u Aržano, stigao iz Ravnih kotara? Upravo tamo se Jovići spominju u Kandijskom ratu (1645-1669). Naime, 1662. u okršaju između venecijanske i turske vojske na Otresima, u 262 263 264

M. Džaja - K. Draganović, S Kupreške visoravni, Baško Polje-Zagreb 1994., str. 448. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 305. Isto, str. 39.

151

Ravnim kotarima, kao mletački vojnici poginuli su Grgo i Maraš Jović. 265 Veoma je zanimljiv i Iveško Jović, koji 1684. godine, dakle na početku Bečkog rata, postavljen za kapetana Ražanca, a izravno je podređen serdaru Stojanu Jankoviću. Kao osamdeseto godišnjak Iveško se Jović pojavljuje i 1699. kao kapetan Ražanca, a što znači da je rođen 1619. godine. Pismeni spomeni o ovome pripadniku roda Jovića ostali su i iz 1675. i 1678. godine. 266 Predaja, koju je V. Vrčić zabilježio u Vinjanima pokraj Imotskog, kaže da su Jovići "doselili iz Arbanasa pokraj Zadra. Tu je Arbanase katolike, koji su bježali pred Turcima, naselio biskup Vicko Zmajević. 1,267 Ovo bi moglo biti na tragu tvrdnje da su Jovići stigli iz Ravnih kotara, u kojima se spominju u 17. stoljeću da bi obavljali određene poslove na graničnom prijelazu prema Turskoj u Vinjanima. Najraniji je spomen Jovića u matici krštenih 23. kolovoza 1743. godine, kad je kršten Ante Jović Mijin (te se matice čuvaju u Historijskom arhivu u Zadru, naslovljene su kao Matica krštenih Imotski I), dok je u Vinjanima prvi upis bio 1752. godine, 20. kolovoza, kada je krštena Petronila Jović (Matice krštenih župe Vinjani I). Jovići se spominju u cijeloj drugoj polovici 18. stoljeća, a ponekad i u sklopu tzv. prezimenskih kombinacija: Jović-Bešlić, Jović-Čukić i KolukJović. U Vrgorskoj krajini prvi se put spominje 1780. godine Petar Jović, a danas ih je najviše u Zavojanima. 268 Jovići iz Vinjana aktivni su sudionici u družini posljednjeg hrvatskog hajduka Andrijice Šimića, pa su četvorica zajedno s ostalim iz Šimićeve družine osuđeni 1871. godine: Ante Jović rečeni Čukić Matin zaslužio je 18 godina stroge tamnice (umro je u zatvoru u Kopru); Marijan Jović pokojnog Ante, šezdesetogodišnjak, osuđen je na 17 godina tamnice; njegovi sinovi 17-godišnji Ante na 3 mjeseca i 26-godišnji Mate na osam mjeseci zatvora. Vrlički su Jovići doseljenici iz Imotske krajine ili iz Ravnih kotara. Dvojba ostaje i dalje, ali je nedvojbeno da su na vrličkom području 1830. godine, kada je u austrijskom zemljišniku upisana obitelj Jakova Jovića. 269

265

B. Desnica, Historija kotarskih uskoka, I. i II. SANU, Zbornik za istoriju i književnost srpskog naroda, Beograd 1950. i 1951., str. 106 (knjiga I) 266 Isto, str. 183, 198, 200,336. i 350. 267 V. Palavestra, Porijeklo stanovništva Rakitna, Sarajevo 1984., str. 123. 268 V. Vrčić, Vrgorska krajina, Vrgorac 1972. godine, str. 10. 269 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 328-Kosore

152

KASELJI Prezime ima u osnovi talijansku riječ cassela, što znači: 1. privremena pomoćna konstrukcija pri gradnji, popravljanju ili rušenju građevinskih objekata; 2. dio stola ili drugog pokućstva, vadi se i umeće i služi za spremanje pojedinih predmeta, ladica, pregaradak, pretinac. 270 Dakako, može se spekulirati jesu li Kaselji dobili prezime po tom što su izvodili radove na skelama ili su skele iznajmljivali onima koji su gradili kuće i slične objekte. U popisu vjernika Splitske biskupije biskup Ivan Laghi je 1725. godine u Vrlici zabilježio 13-člana obitelj Andrije Kaseljevića. Kraća inačica ovog prezimena zabilježena je na drniškom području, u izvorniku Casegl (Kaselj). 271 Starina roda Kaselja vjerojatno je livanjsko područje, iako tamošnji Kaselji čuvaju predaju o doseljenju njihovih predaka iz Dalmacije. Kaselji iz Sturbe tvrde da su doseljenici "iz Dicma kod Sinja", a njihovi prezimenjaci iz Ćaića 1961. godine rekli su M. Petriću da su "porijeklom iz 272

Dalmacije, od Vrlike." Isti autor preuzima podatak od starijeg srpskog etnografa B. Z. Milojevića da je u Mladeškovce (Glamočko polje) neki Kasel doselio iz Lištana na Livanjskom polju početkom 20. stoljeća. 7 3 Kaselji su u Sturbu i Ćaić vjerojatno doselili iz Ježevića nakon odlaska Turaka iz Bosne i Hercegovine 1878. godine, kada su mnoge obitelji s dalmatinske strane Dinare našle nova boravišta u prostranom i plodnom Livanjskom polju.

KLEPE Danas se u Hrvatskoj 280 osoba preziva Klepo, a najviše ih je u Dalmatinskoj zagori i srednjoj Dalmaciji. Još je pet prezimena s osnovom klep-: Klepac (570 osoba, Gorski kotar, okolica Zagreba), Klepac (170, 270

Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb 2002., str. 560 Visovački zbornik, Visovac 1997., str. 432. 272 Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285 273 M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 56. i 82. 271

153

Ivanac, Zagorje), Klepec (Jastrebarsko, Vrbovao), Klepica (Vukovar, Kutina), Klepić (230, Gračac, Slavonija, Prigorje). S jezičnog motrišta prezime je moglo nastati od: 1. klepan, što je u Lici naziv za osobu koja ima klepaste uši, 2. klepov je u srednjoj Dalmaciji onaj koji se jedva kreće i radi, 3. kle(m)po, dakle s umetnutim "m", je naziv za onoga koji ima kle(m)pave, spuštene uši. Starina ovog roda je livanjsko područje. Godine 1725. u Vrlici je u sklopu popisa vjernika Splitske biskupije biskup Ivan Laghi zabilježio 11članu obitelj Jakova Klepića, dakle s dužom inačicom ovog prezimena. 274 Godinu dana kasnije (1726) u Bajagiću je zatečena jedna Klepića obitelj, i to u sastavu banderije harambaše Ivana Filipovića iz Curlina pokraj Sinja. 275 Današnji oblik ovog prezimena zabilježen je 1830. godine, kada su u austrijskom zemljišniku u Kosorima upisane dvije obitelji s prezimenom Klepo: Tomina i Nikolina. 276 U Lećevici su Klepići 1835. godine imali četiri obitelji: Grginu, Martinovu, Mijinu i Stipanovu; godine 1948. popis stanovništva registrirao je u Lećevici samo jednu obitelj s ovim prezimenom.277 Danas jedna obitelj s prezimenom Klepić živi u Zloselima na kupreškoj visoravni, gdje je "davno doselila iz Dalmacije". Dvije su kupreške obitelji iz roda Klepića iza II. svjetskog rata odselile u Đakovo i okolicu Osijeka. 278 Klepići na svojoj starini na livanjskom području zabilježeni su u oba biskupska popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću: biskup fra Pavo Dragićević 1741/42. godine svjedoči da u Rujanima stalno prebivalište ima 8-člana obitelj Štipana Klepića (u izvorniku Stephanus Clepich), a u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. u Guberu je zabilježena 7-člana obitelj Jure Klepića.

274

Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285 275 J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 36. 276 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 328-Kosor 277 M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 180. 278 M. Džaja - K. Draganović, S Kupreške visoravni, Baško Polje-Zagreb 1993., str. 424.

154

KOJUNDŽIĆI Preci poznatog hrvatskog nogometaša Davora Šukera, najboljeg strijelca na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj, zvali su se Kujundžije i na livanjsko su području doselili "oko 1720. godine od Jajca". S prezimenom Kujundžija spominju se i u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine, kada je biskup fra Pavo Dragićević u Zastinju pokraj Livna zabilježio dvočlanu obitelj Lovre Kujundžije. Inače, Šukeri danas žive u Donjim i Gornjim Rujanima i Lištanima, gdje je i rođen otac Davora Šukera, koji je kasnije s obitelji preselio u Osijek. S istom inačicom prezimena Kujundžija (u izvorniku Cuqiunqia) ovaj je rod zabilježen na Maovicama u zemljišniku iz 1710. godine, a u sastavu banderije harambaše Štipana Biukovića: 10-člana obitelj Ivana Kujundžije pokojnog Grgura (četiri odrasla muškarca, dvije odrasle žene, te po dvoje muške i ženske djece). 280 U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi zabilježio obitelj Mije (Mihaela) Konjužića. 281 I ovaj oblik prezimena nije neočekivan, jer Hrvati sve do Ljudevita Gaja nisu imali jedinstvenu ortografiju, pa su glasovi poput "dž" i "ž" pisani su na različite načine i različito čitani. U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Vinaliću su upisane dvije obitelji: Junghich Giovanni i Junghich Andrea, što treba čitati kao Jundžić Ivan i Jundžić Andrija. 282 Očigledno popisivač, vjerojatno stranac, "pojeo je" dva prva glasa prezimena Kujundžić. U istom dokumentu na Maovicama je zabilježeno sedam obitelji s prezimenom Kojundžić: Mije Petrova, Josipa i Ante Matijevih, Šimuna Antina, te Jakova, Josipa i Ante bez očevih imena. Starina srednjodalmatinskih Kujundžića (Imotska Poljica) i Kojundžića (Maovice) je srednja Bosna, a u njoj je više mjesta iz kojih su mogli doseliti najprije na livanjsko a zatim i na vrličko područje. Primjerice u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine biskup je Pavo Dragićević zabilježio Kujundžiće: u Konjicu (9-člana obitelj Pavla 279

M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 79. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. 281 Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 282 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 23-Vinalić 280

155

Kujundžića), u Kopiću pokraj Kreševa (4-člana obitelj Mate Kujundžića), u Tomiću pokraj Kreševa (11-člana obitelj Ivana Kujundžića), u Bistrici pokraj Jajca (13-člana obitelj Luke Kujundžića). U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Kreševu je zabilježeno pet Kujundžića obitelji s 24 osobe: Jure (5), Mate (2), Franjo(7), Pavo (4), Ante (6); u Zaslivlju pokraj Konjica dvočlana obitelj Štipana Kujundžića i u Bistrici pokraj Jajca 14-člana obitelj Jakova Kujundžića. U Imotskim je Poljicima ovo prezime u 18. stoljeću glasilo Kulundžić. Pri podjeli zemlje 1725. godine venecijanske su vlasti dodijelili Filipu Kulundžiću dva kanapa zemlje, dok je Luka Kulundžić dobio 10 kanapa ali u Zastružju, zaseoku Runovića. "Pri diobi darovnog dijela Polja (Imotsko-A. I.) 1747. godine banderija arambaše Ivana Kulundžića sa 78 obitelji dobiva 159 kanapa zemlje. Prezime Kulundžić u Zmijavcima se pretvorilo u Mišević. U Ivanbegovini, gdje danas uglavnom žive, dijele se prema nadimcima. U Poljicima se nazivaju Kujundžić Lujan." 283 Imotski Kujundžići iz Poljica raseljavaju se na razne strane, pa čak i na istok: u selo Služanj pokraj Čitluka oko 1870. godine doselio je Ivan Kujundžić Filipov, "koji se prvi put spominje u matici vjenčanih 1873. prigodom upisa njegova vjenčanja s Božicom, kćeri Nikole Škegre iz Služnja, doseljenog iz Buhova pokraj Širokog Briga. 284 Ovo je prezime nastalo od naziva zanimanja kujundžija, što na turskom jeziku označava obrtnika koji izrađuje uporabne i filigranske predmete (džezve, ibrici, đugumi itd.) od zlata i srebra i ukrašava ih na tradicionalni orijentalni način. Dakle, kujundžija je zlatar. Kako naziv ovog zanimanja ima i više inačica: kujundžija (kujunđija), kojundžija (kojunđija), kolundžija (kolunđija), kulundžija (kulunđija), tako ga i više inačica ovog prezimena: Kojundžić (srednja Dalmacija), Kojundžija (istočna Slavenija), Kojundjija (Dugo Selo),Kolundžić (sjeverna Dalmacija, Lika Slavonija), Kolundžija (Knin), Kolundjija (Rijeka, Dubrovnik), Kujundžić (Imotski, srednja Dalmacija), Kujundžija (Vinkovci), Kujundjić (Slavonija), Kulundžić (Nova Gradiška), Kulundžija (Rijeka, Karlovac, .Brač, Orahovica), Kolundjić (istočna Slavonija).

283

V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 201. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 259.

284

156

KOSORČIĆI U vezi s ovim prezimenom najprije ispravak jedne stare zablude: naselje Kosore na vrličkom području nije prozvano po rodu Kosora, kako se obično misli, jer je toponim stariji od istoglasećeg prezimena. U zemljišnicima iz 1692. i 1710. godine, kao i u popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine redovito se bilježi naselje Kosore (u izvornicima Cosore), ali u njemu, kao i na cijelom vrličkom području, još nema ni spomena o rodu Kosor. Toponim Kosore vjerojatno je nastao zbog njegove sličnosti s kosorom, odnosno kosirom ili kosijerom, što su istoznačnice za veliki nož sa savijenim drškom i koji služi za sječu granja sa stabala. Doduše, u ikavskim govorima kosir znači i čeljust, vilicu, laloku, ali se u porugljivom značenju rabi i za žensku osobu oštra, silovita jezika. Poput Kosorčića od iste su osnova nastala i sljedeća prezimena: Koser (Đurđenovac), Kosijer (470 osoba, Kordun, zapadna Slavonija), Kosir (120, Zagorje), Kosjer (100, Duga Resa), Kosjerina ( Dubrovnik), Kosor (370, Drniš, srednja Dalmacija), Kosorčić (Vrlika, Sinj, Rijeka), Kosorić (Vukovar, Jastrebarsko). Prezime Kosorčić nastalo je od Kosor odnosno od Kosorka, što je bio uobičajeni naziv za udatu osobu iz roda Kosora (rabljen je i naziv Kosoruša). Starina roda Kosora je Zagvozd u Imotskoj krajini. Spomen o njemu sačuvan je iz doba Bečkog rata 1683. godine, i to u dva zbjega stanovnika Imotske krajine na Makarskom primorju: među izbjeglicama iz Zagvozda dvije su obitelj s prezimenom Kosor: Mijina (šest članova) i četveročlana obitelj udovice Ane Kosorke; u zbjegu pak stanovnika sela Grabovca nalazila se i 8-člana obitelj harambaše Bariše Kosora. 285 Uz Milana Begovića najpoznatiji Vrličanin svih vremena fra Filip Grabovac u svom "Cvitu razgovora naroda iliričkog aliti rvackog" (Venecija 1747. godine) ovako opisuje smrt narodnog junaka Bariše Kosora: "Bi kavalijer i serdar Bariša Kosor, koji pogibe iznenada u busiji, čekajući Turke Imoćane, od svoga druga nevirnoga Jure Kusića, koji uzdiže sirotu za svoju sramotu; malom Juri pak dođe smrt grđa od Antuna Grabovca iz Vrlike 1704. godine." 286 285

V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 18. i 20. Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda iliričkog aliti rvackog, Venezia MCCCXLVII., str. 204.

286

157

Kosori se iz zbjegova na Makarskom primorju ne vraćaju ni u Zagvozd ni u Grabovac, a više toponima u Imotskoj krajini (Kosorovine u Zagvozdu i na području Lovreća) trajni su spomen o tom rodu. Iznimka je udovica "Ana Kosorka s četvero čeljadi", upisana u zemljišnik Zagvozda 1726. godine s pet kanapa zemlje; ona je posljednji izdanak plemena Kosor 287 koje se iselio iz Zagvozda. Kosori iz zbjega s Makarskog primorja sele na dva područja: drniško i buškoblatsko-livanjsko. Nova boravišta u okolici Drniša nalaze u Velušiću i Trbounju, o čemu svjedoči matica vjenčanih drniške župe, u kojoj je upisano prvo vjenčanje ovog roda u crkvi Svetog Ante u Drnišu, a obavljeno je 1709. godine između mladića Pavla Miloševića i djevojke Petrice Kosor •

288

iz Velušića pokraj Drniša. Iz drniške grane Kosora je i najpoznatiji nositelj toga prezimena hrvatski književnik Josip Kosor. Rođen je u Trbounju 1879. godine, ali su ga roditelji prigodom seobe odveli u selo Otok, u Slavoniju. Poznat je kao dramatičar, pripovjedač i pjesnik (drama "Požar strasti" i roman "Rasap"). Umro je 1961. godine. Dio Kosora nakon zbjega na Makarskom primorju pronalazi novo boravište na buškoblatskom području (danas općina Tomislavgrad), pa je u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević u Vučićima (danas sela Prisoje u tomislavgradskoj i Golinjevo u livanjskoj općini) zabilježio je tročlanu obitelj Mate Kosora (u izvorniku Matthaeus Cosor), a u Kablićima pokraj Livna 12-članu obitelj s dužom inačicom prezimena, obitelj Lovre Kosorića (u izvorniku Laurentius Cosorich). Dakle, prezime Kosor javlja se s još jednom inačicom Kosorić, dok je treći oblik ovog prezimena Kosorčić vjerojatno nastao na vrličkom području gdje će Kosorčići stići iza 1725. godine. Zbog samog oblika prezimena Kosorčići su mogli biti potomci spominjane Ane Kosorke, koja se, kako smo već rekli, 1726. godine vratila u Zagvozd, gdje su joj venecijanske vlasti za 4-članu obitelj dodijelile 5 kanapa zemlje. S jezičnog motrišta Kosorkin sin se zvao Kosorkić odnosno Kosorčić (mali, mladi Kosor), što je vjerojatno i ključ objašnjenja postanja ovog vrličkog prezimena. I vrijeme pogoduje ovoj tvrdnji, jer Kosora odnosno Kosorčića nema u Vrlici 1725. godine, a Ana je Kosorka zabilježena u Zagvozdu 1726. godine. Upravo je to i razlogom da su prvi put zapisani 1830. godine u austrijskom zemljišniku, i to obitelj Ante 287 288

V. Vrčić, nav. dj., str. 332. Visovački zbornik, Visovac 1997., str. 439.

158

Kosorčića u Kosorima. 289 Doduše, ne treba posve isključiti ni mogućnost da su Kosorčići u Kosore stigli preko buškoblatsko-livanjskog područja, ali u isto vrijeme ako su to učinili i iz Zagvozda u Vrliku. Danas na vrličkom području žive tri obitelj s prezimenom Kosorčić.

KRNJC1 U Tuijacima pokraj Sinja uoči oslobođenja središta Cetinske krajine od Turaka (1686. godine) živio je i Husein Kopčijić odnosno Kopčić, čija se kći, u trenutku kad Turci moraju zauvijek napustiti Cetinsku krajinu, pokrštava i dobiva ime Jelena. Ona se udaje za Nikolu Djapirkovića (Japirkovića) iz Vranjica, a venecijanske vlasti 1. ožujka 1688. godine dodijelile su joj 25 kanapa zemlje, koja je do tada bila u vlasništvu njezina oca Huseina. Zanimljivo je podsjetiti da su islamizirani Kopčići u okolici Sinja imali nadimak Krnjac 291 , pa se može spekulirati kako su Krnjci s vrličkog područja potomci roda Kopčijića rečenih Krnjac, kojih se dio vratio u katoličku vjeru. Stoga evo i nekoliko podataka o Kopčićima, koji su bili poznata srednjovjekovna bosanska plemićka obitelj, o čemu svjedoči i njihov obiteljski grb, uvršten u znameniti Fojnički grbovnik, čije postanje znanstvenici datiraju u 14. stoljeće. Kopčići su starinom iz Rame, ali su imali i velike posjede u Uskoplju i Duvnu. Islamizirani Kopčići u 17. i 18. stoljeću obitavaju u Kongori pokraj Duvna, odakle kao turski zapovjednici upravljaju svim životnim tokovima na duvanjskom području. Ističu se tolerancijom prema kršćanima i katoličkim svećenicima. Ogranak obitelj Kopčić, koji ostaje vjeran vjeri svojih pradjedova, sklanja se ispred Turaka u Dubrovnik. U klaustru samostana Male braće na dubrovačkom Stradunu nalazi se nadgrobna ploča s natpisom: Aeterna domus Matthae fiac. Copchich cum eredibus suis die XXI novenb. MDCXVim, što prevedeno s latinskog jezika glasi: Vječna kuća pokojnog Mate Kopčića s nasljednicima njegovim dana 21. studenog 1669. godine. Opsežnije o rodu Kopčića u 289 290 291 292

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 328-Kosore J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 34. i 37. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 21 A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001., str. 57.

159

mojoj knjizi Duvanjska prezimena, objelodanjenoj u izdanju "Naših ognjišta" iz Tomislavgrada 2001. godine, str. 57-61. Prezime Krnjac prvi je put zabilježeno na vrličkom području u zemljišniku 1710. godine, kad je u sastavu bandenje harambaše Štipana Biukovića upisana 6-člana obitelj Jakova Krnjca pokojnog Ivana (u izvorniku Giacomo Cargnaz). Obitelj se sastojala od roditelja i po dvoje muške i ženske djece." Vjerojatno ista obitelj, samo s upola manje članova, zabilježena je u popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine, kada je biskup Ivan Laghi upisao Jakova Krnjca (Jacobus Cargna9),što se može čitati kao Krnjac ili pak Krnjac." U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine za naselje Vrlika upisana je obitelj, koje je domaćin: Giorgio Chergnazza, što treba čitati kao Jure Krnjača. 295 Dakle, još jedan oblik ovog prezimena. Inače, prezime je Krnjac ustvari poimeničeni pridjev krnj, krnji, što znači onaj kojem je dio odbijen, oštećen; onaj koji je ostao nedovršen, nepotpun. Kad je riječ o prezimenskoj uporabi, onda se najčešće odnosi na krnjavi zub (krnjatak) ili pak više krnjavih zubi. Za ilustraciju navodimo i nekoliko prezimena, izvedenih od osnove krnj-: Krnic (210 osoba, Sisak, Banovina), Krnić (1120, Šibenik, srednja Dalmacija, Banovina), Krnjac (srednja Dalmacija), Krnjača (Sinj), Krnjaić (640, Banovina), Krnjaja (Obrovac, Banovina), Krnjajić (270, Banovina), Krnjak (530, Međimurje, Podravina, Prigorje), Krnjašić (Koprivnica), Krnjeta (120, Banovina, Kordun), Krnjević (Sisak, Ivanić Grad), Krnjić (190, Križevci, istočna Slavonija). Zanimljiv podatak sačuvan je i u arhivu franjevačkog samostana u Sinju. U popisu fratara te redovničke kuće od 27. siječnja 1714. godine nalazi se i ime fra Grgura Krnića. 296 Inače, prezime Krnjić, od kojeg je moglo postati i prezime Krnjac, potvrđeno je i u Cetinskoj krajini na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. U sukobu između stanovnika Biska i Poljičana, koji su upravo doselili i dobili od venecijanskih vlasti zemlju, jedan od zapaženih sudionika tog spora na poljičkoj strani bio je Grgur Krnjić. Sukobi su trajali od 1696. do 1699. godine. 297

293

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 295 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19. 296 J. A. Soldo, Sinjska nav. dj. (knjiga I.), str. 95. 297 Isto, str. 224. 294

160

Krnjići, uz to što se doseljavali s područja Poljičke Kneževine, mogli su stići i iz tadašnje Imotske krajine, ustvari iz Gornje Gorice (danas u hercegovačkoj općini Grude). Tu ga u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio tri obitelji: Marka Kmjića sa 7 i Mate i Joze Krnjića s po 6 članova. Iz Gornje je Gorice u vrijeme Bečkog rata 1686. godine u Zagvozdu doselila 3-člana obitelji Marka Krnića, da bi te godine s ostalima Zagvožđanima krenula u zbjeg na Makarsko primorje. U Podbablju, također u Imotskoj krajini, 1725. godine doseljenoj obitelji Bože Krnića dodijeljen je jedan kanap zemlje. 298 I u Vinjane su Krnići doselili iz Gorice.

KUDUZI U popisu obitelji banderije harambaše Nikole Biokovića iz Vrlike od 1. srpnja 1692. godine uvršten je i dokument "Notta delle Posta da Molino", u kojem su upisana petorica suvlasnika mlina na rijeci Cetini na području sela Kosora, koji je do oslobođenja Vrlike od Turaka 1688. godine pripadao Turčinu Salemu Bukaričiću iz Vrlike: Matij Grabovac, otac mnogo poznatijeg fra Filipa Grabovca, zatim vrlički harambaša Nikola Bioković, te Filip Vuletić, Nikola Kovač i Radovan Kuduz (u izvorniku Radouan Cudus). 2 9 9 Među stanovnicima vrličkog područja, koji su tog trenutka bili raspoređeni u četiri banderije (Nikole Biokovića iz Vrlike, Marka Orlandića iz Kosora, Pavla Jurića iz Maovica i Nikole Šarca-bez oznake mjesta) upisano je ime Radouan, čije smo prezime (dakako sve je to pisano veoma nečitkim rukopisom) Cusudouich pročitali kao Kuzudović. Prezime ove obitelji, čijih je 7 članova dobilo 8 kanapa zemlje od venecijanskih vlasti, "3AA

upisano je pogrešno (metateza). Ista obitelj s domaćinom Radovanom Kuduzom pokojnog Nikole (u izvorniku Radouan Cudus) upisana je u zemljišniku iz 1710. godine, a u sastavu banderije harambaše Štipana Biukovića.301 Obitelj ima 15 članova (po tri odrasla muškarca i žene, te petero muške i četvero ženske djece). 298 299 300 301

V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 198. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj, svežanj 16. Isto, svežanj 19. Isto, svežanj 19.

161

U istom dokumentu ubilježena je i tročlana obitelj Luke Bilakovića rečenog Kudumiz pok. Pavla s Maovica (Opisana je i kao obitelj Luke Kuđumiza rečenog Bilaković).302 Dakako, možemo samo spekulirati u kakvoj su vezi Kuduzi i Kudumizi9 Zašto Kuduza nema u popisu vjernika Splitske biskupije 1725. godine, koji )e u Vrlici obavljen po nalogu biskupa Ivana Laghija. Teško je odgovoriti na ovo pitanje, a jedan je od mogućih odgovora da su nekamo odselili pa se kasnije vratili ili pak greškom nisu upisani 1725. godine. Ponovno se javljaju u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kad je upisana obitelj Petra Kuduza Markova. Istodobno kad i u Vrlici Kuduzi su zabilježeni i u Dobreču, na mućko303

lećevačkom prostoru, u banderiji harambaše Bartula Jelavičića (Jelavića). Riječ je o obitelji Nikole Kuduza. Ovaj je rod zabilježen i u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, i to u Muću Gornjem obitelj Andrije Kuduzovića, a u Gizdavcu obitelj Kuduz bez navođenja imena njezina domaćina. 304 Danas u tim dvama mjestima nema Kuduza. Starina ovog roda je na livanjskom području, gdje je u Rujanima Donjim u sklopu popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio 6-članu obitelj Simuna Kuduza (u izvorniku Simon Cudus). Ni na livanjskom području danas nema Kuduza. U Hrvatskoj trenutačno živi 230 osoba s prezimenom Kuduz (srednja Dalmacija, Slavonija); Kuduzovići žive na Rijeci i u Karlovcu; Kudusi u Karlovcu i Virovitici, te Kudići u Primorju i Lici. S jezičnog motrišta prezime je nastalo od turskog pridjeva kuduz, što znači bijesan, pobješnjeli. Od toga je izveden i naziv za haubicu, vrstu velikog topa, koji je upotrebljavala turska vojska: kuduz odnosno kubuz.

302 303 304

Isto, svežanj 19. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 81. M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 189. i 164.

162

KUSTURIĆI U Vinaliću živi šestočlana obitelj s prezimenom Kusturić. U osnovi prezimena je imenica kustura, što prema P. Skoku znači "nož s drškom od kosti", a u novom Hrvatskom enciklopedijskom iječniku "nož koji se nosi u polje". Inače, uz prezime Kusturić, koje je nastalo od Kustura (Kustura je u Hrvatskoj 350, Kusturića 180 osoba), u Dubrovniku ono glasi Kusturica, a u Gorskom kotaru i Opatiji Kusturin. Starina ovoga roda je u Slivnom u Imotskoj krajini. U Stanju duša župe Slivno iz 1744. godine upisane su dvije obitelji s prezimenom Kusturić: Grgina (4 člana) i Tomina (6). Godine 1747. kod diobe barovitog dijela Imotskog polja spominje se Jure Kustura. 305 U Stanju duša župe Podbablja iz 1739., kojoj su pripadali i Zmijavci, upisane su dvije obitelji: Mijo (7 članova) i Ivan (4). Kustur(ić)a nema u Zmijavcima, jer su njihova imanja naslijedili Ivkošići. Naime, Ivka Kustura dovela je na svoje očinstvo u Zmijavce muža Milasa, pa su po njoj njihovi potomci dobili nadimak Ivkošić; jedno je vrijeme rabljena prezimenska kombinacija Milas-Ivkošić da bi iza 1850. godine prevladalo Ivkošić. 306 U Runovićima se pri diobi zemlje 1725. godine spominje Ante Kustura koji je zajedno s Antom Miševićem dobio 2 kanape zemlje, pa se upravo stoga često miješala prezimena Kustura i Mišević, tako da je čak od njih nastajala prezimenska kombinacija Mišević-Kustura. Ostalo je također zabilježeno daje 1747. godine Mate Kustura dobio zemlju u predjelu Lučića otok. 307 U Slivnu se danas jedna obitelj preziva Kustura-Selak. Kusturići su, uz Lelase i Kosore, još jedan vrlički rod s imotskim korijenima, a zabilježeni su u austrijskom zemljišniku iz 1830., kada je u Vinaliću boravište imala obitelj Ante Kusturića. 308

115

V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 271. " Isto, str. 336. i07 Isto, str. 258. 308 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 23-Vinalić ,0

163

LAKIĆI S jezičnog gledišta prezime je ustvari poimemčem pridjev lak, dakle lakac, lakić, što znači "čovjeka brzog na nogama". Lakići doseljavaju na vrličko područje početkom 19. stoljeća, kada je u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Kosorima zabilježena obitelj Matija Lakića. 309 Zanimljivo je spomenuti da i danas na vrličkom području živi samo jedna tročlana obitelj s prezimenom Lakić. Iako podrijetlo ovog roda nismo uspjeli utvrditi, vrlički Lakići nisu u krvnom srodstvu sa svojim prezimenjacima pravoslavne vjeroispovijesti iz Srbije i Crne Gore.

LELASI Možda se prezime Lelas može s jezičnog motrišta dovesti u vezu s mitološkim Ljeljom, sinom božice Lade, koji je zaštitnik braka i ljubavi, a prema nekim autorima i bog proljeća u slavenskoj mitologiji. Ovo se prezime može dovesti i u vezu s hipokoristikom Lela, izvedenog od osobnog imena Jelena, Helena, Jela. Zašto analogijom nije moglo nastati i muško osobno ime (u početku vjerojatno nadimak) Lelo i od njega na isti način kao od imena Maro, Ivo, Mate, Ljubo "stvoriti" prezime Lelas, kao što su nastala prezimena Maras, Ivas, Matas, Ljubas. Starina roda Lelas je Vrdol, Vrdovo, u masivu planine Biokovo, danas Župa Biokovska. U Stanju duša župe Vrdol iz 1744. godine upisana je 7člana obitelj Grge Lelasa, kojeg V. Vrčić u istoj knjizi imenuje i kao Juru. 310 Vjerojatno je to zbog glasovne sličnosti latinskih oblika imena Gregorius i Georgius. U Stanju duša župe Svetog Frane u Imotskom iz 1806. godine upisana je u Glavini Donjoj obitelj Ivana Lelasa, doseljenika iz Vrdova. 3 " Oko godine 1850 godine u Glavinu Donju doselio je Marijan Lelas, koji se 309 310 311

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, broj 328-Kosore V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 343. Isto, str. 95.

164

oženio Marijom Medvidović iz Glavine Donje. 312 Potomci ovih dviju obitelji su današnji glavinski Lelasi, koji su 1990. godine imali osam obitelji. Zanimljivo je spomenuti da se danas na starini roda Lelas u Župi Biokovskoj nalazi samo jedna dvočlana obitelj, a riječ je o starijim osobama. Na vrličko područje Lelasi doseljavaju početkom 19. stoljeća, kada je a austrijskom zemljišniku iz 1830. godine zabilježeno u Kosorima čak pet obitelji s prezimenom Lelas: Ivanova, Kristoforova, Jurina, Stipanova i Šimunova. 1 3 Danas na vrličkom području Lelasi spadaju među najbrojnije rodove (trideset i jedna obitelj).

LISIČARI S jezičnog motrišta prezime je nastalo od imenice lisica, naziva zvijeri iz porodice pasa (Vulpes vulpes), koja je u književnosti otjelotvorenje lukavstva. Dakako, lisica može biti i lukava osoba, lukavac, a lisičar je, prema P. Skoku, osoba koja prodaje lisice, okove, negve, sprave koju rabi policija prigodom uhićenja. Lisičari su zasigurno na vrličkom području 1725. godine, kada je u popisu vjernika Splitske biskupije biskup Ivan Laghi zabilježio i 4-članu obitelj Andrije Lisičara. U tom popisu u župi Vrlika zapisana je i 9-člana obitelj Grgura Teklića. Ovom navodimo stoga što su današnji livanjski Teklići (žive u Prologu, Orguzu, Zabrišću, Komoranima, Grborezima, Zastinju i Ćaiću) sačuvali predaju "da su porijeklom iz Vrlike (Dalmacija) i da su se zvali Lisičar." 314 Ako sa na livanjskom području Teklići nalaze 1741/42. godine (u Provu 6-člana obitelj Mije Teklića, u Ćaiću 4-člana obitelj Petra Teklića), onda su vjerojatno tu doselili prije oslobođenje Vrlike od Turaka (1688.). Tome ide u prilog i činjenica da ni Lisičara ni Teklića nema na vrličkom području 1692. godine, kada je obavljen popis pripadnika banderije haramabaše Nikole Biokovića. Čini se da su se kasnije nakon 312

Isto, str. 112. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, broj 328-Kosore 314 Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 313

165

istjerivanja Turaka iz Cetinske krajine dio Lisičara i Teklića vratili u Kosore. U zemljišniku iz 1710. godine na vrličkom području upisane su i sljedeće dvije obitelji: Pietra Lanzara, što bi trebalo čitati Petar Lancar, te obitelj Ellie Lesizara, što treba čitati Ilija Lezicar.315 Možda bi zbog tadašnje posve neuređene ortografije u hrvatskom jeziku i činjenice da su popise obavljali u pravilu stranci barem Lezicar mogao biti Lisičar!? Međutim, 1830. godine u novom austrijskom zemljišniku Lisičan su brojni na njihovim staništima u Vrlici i Kosorima: u Vrlici su tri obitelji Petra, Jure i Frane Lisičara, a u Kosorima obitelj Mije Lisičara.316 Danas na vrličkom području žive tri obitelji s prezimenom Lisičar.

LJULJ I Danas u Hrvatskoj živi 130 osoba s prezimenom Ljulj (Vrlika, Našice, Slavonija). S jezičnog motrišta prezime je nastalo od imenice ljulj, naziva za travu iz roda Lolium, koja je najvažniji sastojak travne mješavine za njegovanje travnjaka, primjerice u Engleskoj. Vrlički Ljulji su ipak noviji doseljenici, jer nisu zabilježeni ni 1830. godine. O svom podrijetlu znaju samo da su im preci doselili iz Ravnih kotara.

MANDARIĆI Prvi poznati pripadnik ovog roda na vrličkom području bio je Štipan Mandarić pokojnog Lovre, čija je četveročlana obitelj (supružnici i dvoje muške djece) zabilježena u zemljišniku iz 1710. godine, a u sastavu banderije harambaše Štipana Biukovića.317 315

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Katastri Dalmacije broj 456 i broj 328(Vrlika i Kosor) 317 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. 3l6

166

Petnaest godina kasnije u popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine u Vrlici je zabilježena dvočlana obitelj Luke Mandarića, vjerojatno jednog od sinova spomenutog Štipana. 318 Godine 1711. u Vinovu, na mućko-lećevačkom prostoru, u zemljišnik je upisana obitelj Vida Mandarića, koji je možda onaj drugi sin Stipanov, doseljenik iz Vrlike.'1'' Na tom području ili posve precizno u Čvrljevu, selu koje pripada današnjoj općini Unešić, u novom austrijskom zemljišniku iz 1835. godine upisana je obitelj Mije Mandarića,320 vjerojatno potomka vrličko-vmovskih Mandarića. U martiriju franjevačkog samostana u Šibeniku 22. srpnja 1852. godine upisana je smrt fra Nikole Mandarića iz Vrlike, koji je umro u 65. godini života, što znači daje rođen 1787. godine. 321 Dakle, Mandarići doseljavaju na vrličko područje početkom 18. stoljeća, vjerojatno iz Brotnja (danas prostor općine Čitluk), iz sela Vionice, gdje su nastali od starog roda Volarevića, koji se ponekad pišu kao Volarići ili pak Volari. "Najstariji do sada nama poznati pripadnik njihova roda je Grgo Volarević, rođen oko 1680. godine, a koji je s ženom Andrijanom prebjegao u od Turaka oslobođenu Vrgorsko-neretvansku krajinu i nastanio se u selu Boravcima 1710. godine, gdje su mu se rodili sinovi: Luka, Marko i Nikola. Grgo je umro u Boravcima 1743. godine, a njegova žena Andrijana 1747. godine". 322 Danas su Volarevići najbrojniji na metkovskom području: Vid, Boravci, Desne, Nova Sela. Na području hercegovačke općine Čitluk danas prezime glasi Volarić. Prezimenska kombinacija Volarević alias Mandarić u tom se kraju rabi u maticama čak do 1850. godine. U popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Vionici je zabilježena 25-člana obiteljska zadruga Nikole Mandarića, a u Čitluku prebiva 10-člano kućanstvo Jakova Volarevića. Mandarićima, doseljenim iz Vionice u nakon oslobođenja od Turaka Imotsku krajinu, venecijanske vlasti 1725. godine dodjeljuju zemlju: 17članoj obitelji Ivana Mandarića u Cisti Velikoj pripalo je 11 kanapa zemlje. 318

Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967: B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 319 M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 161. 320 Isto, str. 215. 321 Vrličko kolo, list župe Gospe Ružarice i Matice hrvatske Vrlika, godine IX. (2001), br. 1. (13.), str. 25. 322 N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 227.

167

"U Vinogradini je dobio zemlju, kojoj je sa sjevera tursko groblje, a s juga crkveno groblje. Dobio je dionicu koja je bila arambaše Rojnice kod turskog groblja s južne strane." 323 Ovo navodimo isključivo zbog ipak neobična ozračja, koje nije baš predaleko, udaljeno je od nas ni tri puna stoljeća. Danas Mandarića ima najviše u Hrvatskoj u Vrepcu pokraj Gospića (31 domaćinstvo), čiji su preci doselili s hercegovačko-đaimatmskih prostora tijekom 18. stoljeća. S jezičnog motnšta prezime je nastalo od ženskog osobnog imena (matronim) Mandara, koje je uvećanica od imena Manda. Ustvari, to je jedan od oblika biblijskog imena hebrejskog podrijetla Magdalena, što znači žena iz Magdale, grada u Galileji; Magdalka. M. Matas pak smatra da je prezime Mandarić nastalo od imenice mandrak odnosno matrak, što na arapskom jeziku znači štapina, toljaga, batina. 324 To nije uvjerljivo jer i hercegovački i imotski i vrlički Mandarići tvrde da su prozvani po babi Mandari.

MARASI Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od vlaškog oblika imena Maro, Maras, kao što su imena; Vuko-Vukas, Mate-Matas, Ivo-Ivas, Lelo-Lelas, Ljubo-Ljubas itd. Danas 1680 stanovnika Hrvatske nosi prezime Maras, a nastanjeni su u Cetinskoj krajini, na imotskom području, Lici, Gorskom kotaru i Istri, dok su nositelji duže inačice prezimena-Marasović uglavnom skoncentrirani u Dalmaciji (Zagora, srednja i sjeverna Dalmacija), a njih je 4490 u Hrvatskoj. Ova smo dva prezimena izdvojili, jer ih je najčešće nemoguće razdvojiti; u nekim dokumentima rabi se uporedo Maras i Marasović za iste osobe. U popisu obitelji banderije harambaše Nikole Biokovića iz Vrlike od 1. srpnja 1692. godine upisana je 9-člana obitelj Šimuna Marasovića (u izvorniku Simon Marasovich), kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 6 kanapa zemlje. 325

323

V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 64. Zbornik o Zagori, knjiga 4., Zagreb 2001., M. Matas, Prilog proučavanju toponomastike Splitske zagore, str. 123. 325 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19.

168

U zemljišniku iz 1710. godine u sklopu banderije harambaše Štipana Biukovića iz Vrlike upisane su dvije obitelji ovog roda s dvije inačice njihova prezimena: 5-člana obitelj Ilije Marasovića pokojnog Grgura (tri odrasla muškarca, žena i žensko dijete) i 7-člana obitelj Petra Marasevića pokojnog Luke (dva para odraslih osoba, muško i dvoje ženske djece). 326 U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi ubilježio 4-članu obitelj već poznatog nam Petra Marasovića (više ruje Marasević) i 6-članu obitelj Mije (Mihaela) Marasovića.327 Pripadnici ovog roda, koji će tek kasnije na vrličkom području prezime skratiti u Maras, doseljavaju iz svoje starine u Roškom Polju pokraj Duvna već 1686. godine preko stare župe Zmin (danas prostor općine Muć) na skradinsko područje. Tada su tu stigle dvije obitelji: Pave Marasovića sa 17 i Petra Marasovića s 9 članova. 328 O ugledu skradinskih Marasovića svjedoči i šest svećenika koje je u 18. stoljeću dao crkvi u Hrvata ovaj rod. 329 Što se pak tiče Cetinske krajine, već se 1698. godine doseljeni Filip Marasović smjestio "negdje oko sela Potravlja, ali bliže Sinju, jer je Ilija Marasović s dvije osobe iz obitelji pripadao 1709. godine banderiji Vučkovića, a Ivan sa sedam članova banderiji Mate Filipovića Grčića." 330 Iz 1698. godine ostalo je zapisano daje Dujo Vučković dobio još 15 kanapa zemlje kod Marasovića (Marasa)..."3 1 U zemljišniku iz 1709. Marasovići su u Cetinskoj krajini raspoređeni ovako: u banderiji harambaše Jure Doturovića iz Turjaka (vjerojatno doseljenik iz Duvna) je dvočlana obitelj Mije Marasovića; u banderiji harambaše Tadije Vučkovića, također Duvnjaka, u Otnju pokraj Sinja također dvočlana obitelj Ilije Marasovića. Te je 1709. godine zabilježen i povratak Mate Marasovića s obitelji u Tursku, što za to vrijeme nije bilo neuobičajeno. U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine u Dugopolju su zabilježene tri obitelji s ovim prezimenom: udovice Ane Marasović s 12

126

Isto, svežanj 19. Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 328 Z. Veić, Neorić i Sutina od prapovijesti do danas, Split 1999., str. 99. 329 Isto, str. 100. 330 J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 56. 331 Isto, str. 102. 332 Isto, str. 108, 113. i 116. 327

169

članova, Petra Marasovića s 10 duša i obitelj Štipana Marasovića s 8 ukućana. 333 Zanimljivi su i mućko-neorićki Marasovići, koje je 1701. godine iz Zagvozda doveo harambaša Mate Veić pokojnog Jurasa: 4-članu obitelj Duje Marosavljevića, čije je postojanje potvrđeno 1711. godine ali s prezimenom Marasović. Već 1835. godine u Neonću su četm Marasovića doma: Antm, Filipov, Ivanov i Jurm.' j4 Da su Marasovići u Cetinsku krajinu stigli sa svoje starine u Roškom Polju pokraj Duvna, svjedoče i sljedeći podaci: godine 1706. u sklopu njegova pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski je biskup Nikola Bijanković ugošćen u kući roškopoljskog glavara Jure Marasovića.3''5 Marasovići su zabilježeni i 1741/42. godine u sklopu popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića: u Roškom Polju 4-člana obitelj Nikole Marasovića i u Rastovači pokraj Posušja 7-člana obitelj Marka Marasa. Marasoviće sa starinom u Poljičkoj Kneževini, a od njih se 20. ožujka 1662. godine spominje Petar Marasović, samo naznačujemo, jer nisu u krvnom srodstvu s vrličkim Marasima. 336 Od današnjih Marasa spomenut ćemo one iz Studenaca pokraj Imotskog, koji su prema predaji doselili iz Rastovače pokraj Posušja, ali iza 1739. godine. Godine 1785. u maticama župe Velika (danas područje Dervente u Bosni) zabilježeno je da je u selo Živinice doselio Ante Maras sa suprugom Antonijom Stetić sa Studenaca pokraj Imotskog, a 1790. godine u Kulinu je stigla Marija Maras iz Roškog Polja pokraj Duvna. 337

MA RIČI Marići spadaju među najčešća i najrasprostranjenija prezimena na južnoslavenskim prostorima. Ima ih srpske i bošnjačke nacionalnosti, ali 333 334 335 336 337

Zbornik radova općine Dugopolje, Zagreb-Dugopolje 2001., str. 172. Z. Veić, nav. dj., str. 195. M. Vidović, N. Bijanković-kanonik splitski i biskup makarski, Split 1981., str. 98.. Poljički zbornik, svezak I., Zagreb 1968., str. 95. Monografija župe Plehan, Plehan 1987., str. 104.

170

najbrojniji su Marići Hrvati katolici. Danas se u Hrvatskoj 9650 stanovnika preziva Marić, a rasprostranjeni su u Istri, Zagori, sjevernoj Dalmaciji i Slavoniji. Prezime je nastalo biblijskog imena židovskog podrijetla Manja, koje je u nas stezanjem dalo oblik Mara. Tvorba je prema uobičajenom obrascu: Manj ić = Manjić = Mariić = Marić. Vrlički Marići su doseljenici iz Sinja. Prema zapisima u maticama župe Sinj, koje se čuvaju u Historijskom arhivu u Zadru, Marići su početkom 1688. godine doselili iz Rame zajedno s Vukasovićima i Malbašama i smjestili se u Brnazama/ 38 Godine 1699. je zabilježeno da su Nikola Marić i Ivica Asanović ubili kravu i tele starosjediocu u Bajagiću (Karsanima) Ivanu Bakoviću, pa im je opći providur A. Mocenigo naložio da moraju nadoknaditi štetu. 339 U zemljišnicima iz 1709. Marići su raspoređeni ovako: u Brnazama u banderiji harambaše Jakova Tomaševića su: 10-člana obitelj Nikole Marica i 11-člano domaćinstvo Mije Marića; u Sinju u banderiji Pavla Milanovića je 5-člana obitelj Pavla Marica. 340 Vrlički Marići su najnoviji doseljenici.

MARKIOLI Prezime Markioli je veoma rijetko i danas taj rod sačinjava nekoliko obitelji na vrličkom području i u istočnoj Slavoniji, koje su doselile iz Cetinske krajine. Čuvaju obiteljsku predaju o doseljenju iz Italije u vrijeme venecijanske vladavine u Dalmaciji, dakle u 18. stoljeću. Kao moguće mjesto podrijetla navode Genovu. Međutim, sve je to nesigurno. Jedino je sigurno da su u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Vrlici zabilježene dvije obitelji s prezimenom Markioli (u izvorniku Marchiolli): Ivanova i Petrova. 341 Danas na vrličkom području živi pet obitelji s prezimenom Markioli.

338 339 340 341

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 51. Isto, str. 88. Isto, str. 108. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, broj 456 - Vrlika

171

MATKOVIĆI Prezime je nastalo od osobnog imena Matko, jednog od hipokoristika imena Matej, Matija, u Hrvata navlastito u obliku Mate odnosno Mato. "Ishodište je u hebrejskom imenu Matija latinskog Mattias (hebrejski Mattitjah) sa značenjem "Božji dar" i imenu drugog apostola Mateja (od latinskog Matthaeus iz hebrejskog Mattai). Imena tih apostola podosta su se rano proširila s kršćanstvom u svih Slavena". 342 Blagdan Mateja evanđelista je 21. rujna, a apostola Matije 25. veljače. Prvi spomen Matkovića prema poznatom povjesničaru fra Dominiku Mandiću potječe od 26. kolovoza 1573. godine, kada je za bosanskog vikara i biskupa posvećen Anton Poli de Matheis, što Mandić dešifrira kao Ante Matković. Danas u Hrvatskoj živi 4560 osoba s prezimenom Matković, koji su skoncentrirani u srednjoj Dalmaciji (Imotski, Vrgorac, Sinj, Knin) i u okolici Zagreba. Za imotske Matkoviće V. Vrčić tvrdi, doduše temeljeći to na predaji Matkovića iz Medova Doca, da su doselili iz Hercegovine. Doseljenje se objektivno moglo samo dogoditi iz Roškog Polja, područja između Imotskog i Duvna (danas je to dio općine Tomislavgrad). Tu je u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio dvije Matkovića obitelji: Matinu i Pavinu s 10 odnosno 7 duša. Biskup će pak fra Marijan Bogdanović 1768. godine u Roškom Polju zateći tri obitelji s prezimenom Matković: Pavinu (10 članova), Šimunovu (5) i Petrovu (12). U Imotskoj su krajini Matkovići zabilježeni 1706. godine u Grabovcu, ali su tu izumrli ili su pak odselili; u Medovu su Docu 1725. i 1726. godine obitelji Joze Matkovića (5 članova) i Jure Metkovića (9) dobile zemlje od venecijanskih vlasti. Matkovići iz Medova Doca proširili su se u Grubine, Podbablje i u Poljica. 344 Roškopoljski Matkovići između 1770. i 1790. godine sele i na derventsko područje: 1773. u Živinice pokraj Dervente doseljava Jozika Matković sa suprugom Jakovicom Brnadić iz Roška Polja; 1775. u to je selo stigao i Jakov Matković sa ženom Dominikom (Domom), rođenom Tufekčić 342 343 344

P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 1995., str. 256. D. Mandić, Duvanjska biskupija od XIV - XVII. stoljeća, Zagreb 1936., str. 46. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 175, 189. i 204.

172

"od Duvna"; 1787. godine novo boravište u Živinicama našla je obitelj Petra Matkovića i njegove supruge Jele rođene Jelavić iz Roškog Polja. 345 Matkovići su novo stanište našli i u Zavoj anima pokraj Vrgorca, odakle svakako prije 1785. godine u Mostar doseljavaju braća Ante i Nikola Matković. Godine 1795. rođen je Jure, prvi od šestorice sinova Ante Metkovića.346 Matkovići iz Bitelića pokraj Sinja oko godine 1879. doseljavaju u Čaprazlije pokraj Livna; tvrde da i danas u Goranjem Biteliću imaju rođake. 347 Sto se tiče duvanjskog područja, tu Matkovića, na žalost, više nema, jer je 2001. godine posljednja 4-člana obitelj Nikole Matkovića pokojnog Drage iz Bukove Gore odselila u Švicarsku.348 Matkovići relativno kasno stižu na vrličko područje, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a dio današnjeg grada Vrlike dobio je po njima imeMatkovina. Zabilježeni su u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kada u Vrlici upisana obitelj Ante Makovića, a u Gaijaku četiri Metkovića domaćinstva: Ivana i Bože, sinova Grgurovih i Luke i Ivana, sinova Tomasovih. 349 Vrlički Matkovići dali su u 19. stoljeću i jednog svećenika fra Nikolu Matkovića, rođenog 1871. u Vrlici, a umrlog u samostanu Karin 30. svibnja 1901. godine. 350 I još naknadno saznati podatak: Matkovići su zabilježeni u Tisnom pokraj Šibenika 1668. godine, a danas žive u Jadrtovcu, Murteru i Šibeniku. 351

345

Više autora, Monografija župe Plehan, Plehan 1978., str. 106. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 1999., str. 360. 347 M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 78. 348 A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001., str. 284. i 285. 349 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika i broj 414-Garjak 350 Vrličko kolo, list župe Gospe Ružarice i Matice hrvatske Vrlika, godine IX. (2001), br. 1. (13.), str. 25. 351 Zbornik Kačić Split 1989/90., br. XXI-XXII., Ostojić, Onomastika šibenskog kraja (III.), str. 333. 346

173

MATUSINE Prezime Matusina je uvećanica od Matus, jednog od oblika imena Mate, koje je nastalo od biblijskih imena hebrejskog podrijetla Matej ili Matija, što znači "Bog je darovao". Od Matus su nastala sljedeća hrvatska prezimena: Matus (Križevci, Posavina), Matusina (Cetinska krajina, srednja Dalmacija, istočna Slavonija), Matusmović (srednja Dalmacija, istočna Slavonija). Matusine s vrličkog područja sačuvali su predaju o svom bosanskom podrijetlu. To se dogodilo vjerojatno na prijelazu 18. u 19. stoljeća, jer u Vrlici su u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine zabilježene tri obitelj s prezimenom Matusina: Ivanova, Petrova i Jurina. 352 Na vrličkom području danas žive četiri obitelji i dvanaest osoba s prezimenom Matusina.

MEMČAJI Obitelj Memčaj doselila s Kosova u Vrliku. Djeca oca Albanca islamske vjeroispovijesti i majke Srpkinje pravoslavne vjere izrazila su želju da budu katolkinje i sve četiri kćeri obitelji Nemčaj su 1999. krštene: Vjolca-Valentina, Hikmeta-Ivana, Ljiha-Ljiljana i Miradije-Miijana.

MILANI Danas u Hrvatskoj 230 stanovnika ima prezime Milan, a najviše ih je u Dalmaciji (Kaštela, Vrlika, srednja i južna Dalmacija). U popisu vjernika Splitske biskupije biskup Ivan Laghi je 1725. godine u Vrlici zabilježio i 9-članu obitelj Ivana (Zuane) Milanovića.353 S 352

3 5 3 Državni

arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika Grada Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285.

174

vremenom prezime je skraćeno i glasi Milan, što je, dakle, istovjetno s osobnim imenom Milan, koje u osnovi ima pridjev mil (mio); onaj koji se voli, onaj koji je voljen; drag; umiljat. Oblik prezimena - Milan zabilježen je u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kada u Garjaku živi obitelj Ivana Milana Pavlovog. 354 Starina ovog roda je livanjsko područje, s kojeg su 1887. godine braća Pavao, Božo i Grgur Milanović doveli 27 obitelji u Cetinsku krajinu. Pavao ) e "bio vojnik u Durakbegovoj kuli u Livnu, pa je s pedesetoricom svojih vojnika odnio iz kule mužar, brončani top i jednog sokola (falconetto) i sve predao u sinjsku tvrđavu. Milanović je ispod tvrđave dobio kulu, kuće i dosta zemlje, ali i nešto oranica u Turjacima, koje oni nisu preuzeli jer su u međuvremenu dodijeljene splitskom plemiću Ivanu Albertiju (1688.) . .dobili su kasnije imanje i u Otoku. Prema predaji dva su brata Milanovića iznenadili spahiju u Otoku, ubili ga, i tako dobili njegovu kulu, a Mlečani su im dali zemlje oko nje, gdje su i danas njihove kuće. Ubijeni musliman mogao je biti Mujo Bezarnagić u Krenici, koji se spominje u prvoj investicijskoj ispravi danoj Milanovićima.1,355 Braća su imala nadimke Trapo i Litre, što se ne može potvrditi u ispravama.356 Dakako, veliko imanje nije moglo ostati nezapaženo. Izvjesni Milan Đakić i Mijo Lučić "potužili su se općem providuru, naglasivši kako Milanovići samo pod tvrđavom posjeduju 30 kanapa zemlja i kako se jedan brat vratio u Livno čuvati tamošnji obiteljski posjed. Opći providur je uvažio njihove razloge i 4. studenog 1705. godine zabranio Milanovićima uplitanje u tuđe posjede, uz prijetnju od 100 dukata kazne." 357 U zemljišniku iz 1709. godine u Cetinskoj krajini je zabilježeno 6 obitelji Milanovića sa 61 članom, i to na tri mjesta: Sinju u banderiji Pavla Milanovića harambašina obitelj s 20 članova; u banderiji harambaše Jakova Jadrijevića iz Glavica 8-člana obitelj Petra Milanovića; u banderiji harambaše Ilije Maretića iz Dicma četiri obitelji: Mate Milanovića pok. Ivana (14 članova), Ivana Milanovića pok. Vuke (4), Luke Milanovića pok. Pavla (4) i Vida Milanovića pok. Petra ( l i ) . 3 5 8 Zanimljivosti radi navodimo i još dvije pojedinosti o Milanovićima s početka 18. stoljeća: "Enver Mehmed iz Livna tužio je 4. studenog 1705. godine, između ostalog, da mu Mijo Nakić i Jure Milanović neće da isplate 354 355 356 357 358

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije br. 414. - Garjak A. J. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj 1997., str. 55. Isto, str. 89. Isto, str. 117. Isto, str. 108, 104.

175

robu što su je dobijali iz Bosne, pa je morao opći providur intervenirati... Istog dana i predstavnik Osmana spahije Piskardića tužio je kako su mu ukradene 3 mule, a zatim prodane. Mijo Milanović iz Trogira morao je nadoknaditi štetu." 359 Na livanjskom području Milanovići su zabilježeni u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića 1741/42. godine: u Lištanima (tada su se zvali Chiukovaz) 14-člana obitelj Jure Milanovića, u Komoranima 9-člano kućanstvo Pavla Milanovića i 11člano domaćinstvo Nikole Milanovića, te u Glamoču Ivana Milanova, koji živi sama. Današnji Milanovići u livanjskim selima Ćosanlijama i Biloj doseljenici su iz Otoka, dakle riječ je o nekoj vrsti povratka; Milanovići nastanjeni u Velikom Guberu nisu istog krvnog podrijetla, jer su se ranije zvali Bote, a doselili su s tijaričkog područja. 360 Milanovići islamske vjeroispovijesti danas žive u Dugama, u Rami, gdje su doselili iz Boljkovca pokraj Bugojna, a njihovi prezimenjaci u Doljanima, također u Rami, stigli su iz Uskoplja. 361 Što se pak tiče Milana iz Kaštela (Kaštel Novi), oni nisu istog krvnog podrijetla kao njihovi prezimenjaci s vrličkog područja. Prvi se put spominju s prezimenom Milanić (Jure) 1569. godine. 362 Skraćivanjem prezimena Milanić, što je posebno karakteristično za Kaštela, rezultiralo je dvjema kraćim inačicama - Milanov i Milan, pri čemu je najkraća prevladala krajem 18. stoljeća.

MILKOVIĆI U osnovi prezimena je pridjev mio, mil (drag, voljen), od kojeg su, uz čitav niz imena, izvedena i imena Milko i Milka. Ona se često, ponajprije zbog stare ortografije koja nije razlikovala glasove "1" i "lj", preklapaju s imenima Miljko i Miljka, pa se nerijetko prezime iste osobe piše i kao Milković i kao Miljković. 359

Isto, str. 121. M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 44, 55. i 61. 361 M. S. Filipović, Rama u Bosni, Srpski etnografski zbornik, knjiga LXIX, Naselja, Knjiga 35., Beograd 1995., str. 119. i 169. 362 V. Omašić, Povijest Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća, Kaštela 2001., str. 229.

176

Prvi poznati Milković na vrličkom području bio je čauš Cvitko Milković (u izvorniku Sfitco Milcouich, chiaus), upisan u popis obitelji banderije haramabaše Nikole Biokovića iz Vrlike od 1. srpnja 1692. godine. Čauš Milković imao je 5-članu obitelj, kojoj su venecijanske vlasti kao doseljenicima dodijelile 4.5 kanapa zemlje. 30 U zemljišniku iz 1710. godine, a u sastavu banderije haramabaše Štipana Biukovića, na Maovicama su upisane tri Milkovića obitelji :7-člana obitelj Marka Milkovića pokojnog Ivana (po dva para odraslih osoba, dva muška i žensko dijete), 6-člana obitelj Marka Milkovića pokojnog Tadije (dva odrasla muškarca, tri odrasle žene i žensko dijete), Mihael Milković zvani Crni Mijo pokojnog Lovre (u izvorniku Michiel Milcouich detto Cerni Mijo); njegova je obitelj imala četiri člana (par odraslih osoba i dvoje ženske djece).U Vrlici je tada zabilježena obitelj Matija Milkovića pokojnog Tadije, vjerojatno brata spominjanog Marka Milkovića s Maovica. 364 U popisu vjernika Splitske biskupije na vrličkom području zabilježena je samo 8-člana obitelj Marka Miljkovića (Milkovića).365 U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u naselju Vrlika zabilježene su tri obitelji s prezimenom Milković: Ivanova i dvojica Andrija s nadimcima Baja i Gadžo. 366 U istom dokumentu na Maovicama je upisano čak sedam Milkovića obitelji: Jure Josipova, Luke i Ante (sinovi Ilijini), Jure Markova, Mije Božina, Matija Jurina, Matija i Štipana (sinovi Mijini) i Ante Matijina. 367 Najstariji poznati spomen o Milkovićima potječe od 10. svibnja 1579. godine. Tada se među Morlacima doseljenim u desetak sela Trogirske zagore, za koje je trogirski arhiđakon Benedict Rottondo molio nadvojvodu Karla Štajerskog da ih primi među austrijske podanike, nalazi i obitelj Ivana Milkovića.368 Riječ je o doseljenicima s hercegovačkog područja koji će se s vremenom preseliti u Ravne kotare. Milkovići u Kandijskom ratu (1645-1669) imaju istaknutog predstavnika u osobi Marka Miljkovića (Milkovića) koji u svibnju 1661. godine postaje jedan od čelnika ravnokotarskih uskoka s mjesečnom plaćom od deset dukata. U svibnju 1663. godine raspoređen je za organiziranje 363

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19. Isto, svežanj 19. 365 Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 366 M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 61. 367 Državni arhiv Zadar, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika 368 Zbornik Kačić Split 1983., godina XV., str. 235. 364

177

straža prema Ivoševcima, Brguljanima, Djevrskama i Zečevu. Poginuo je u drugoj polovici 1663. godine. 369 U Bečkom ratu (1683-1699) istaknula su dva pripadnika ovog roda: 1. harambaša Šimun Miljković (Milković), koji se spominje kao junak u borbama s Turcima 1668. i 1672. godine. U Bečkom je ratu iz njegove obitelji od ukupno dvanaest sposobnih za oružje poginulo ih je deset, a on je s bratom dospio u tursko ropstvo. ,7 ° 2. serdar i harambaša Donjih kotara Božo Miljković (Milković) prvi se put u ispravama spominje 1686. godine, a posljednji put kad je umro u kolovozu 1700. godine. 371 On sa serdarom Matijom Nakićem, nakon junačke pogibije prvog čovjeka ravnokotarskih uskoka Stojana Jankovića u ljeto 1687. godine, iznenadno upada na turski teritorij, primjerice napali su i Varcar Vakuf (danas Mrkonjićgrad).372 Boži će Miljkoviću providur Antonio Zeno povjeriti zapovjedništvo nad četiri tisuće Krajišnika, koji su obavili složene operacije preseljenja pet tisuća Hrvata katolika iz Rame, Duvna, Livna, Glamoča, Kupresa, Uskoplja, Doljana i Rakitna u Cetinsku krajinu. Sve je učinjeno uz samo četiri poginula vojnika, ali i s 200 zarobljenih Turaka i 6-7 tisuća grla krupne i sitne stoke. 373 Milkovići su nakon ove seobe ujesen 1687. godine zabilježeni na dva mjesta u Cetinskoj krajini, što je dokaz da uz Milkoviće iz Ravnih kotara imamo i njihove prezimenjake s hercegovačkih prostora. Dakle, doseljeni Milkovići zabilježeni su u zemljišniku iz 1709. godine: u sastavu banderije serdara Vučkovića u Otnju pokraj Sinja upisana je 5-člana obitelj Ivana Milkovića rečenog Djanketo (Janketo); u banderiji harambaše Grgura Cvitkovića, doseljenika iz Brotnja (danas prostor hercegovačke općine Čitluk), u Hrvacama je zabilježena 8-člana obitelj Vida Milkovića. 374 Iz Hrvača je i fra Ivan Miljković (Milković), a ostat će upamćen kao gvardijan sinjskog samostana (1738-45), zaslužan za "stavljanje stakala na prozore crkve u Sinju i mreže od žute žice". Godine 1763. kao sinjski župnik istakao se i brigom za oboljele od kuge. 375 Navodimo još jedan zanimljiv zapis o Milkovićima u Cetinskoj krajini: 22. kolovoza 1729. godine Toma Milković u svoje i u ime brata Štipana, franjevca, vraća državi (Mletačkoj Republici) deset kanapa zemlje i 369 370 371 372 373 374 375

Isto, str 237. Isto, str 237. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 48. Isto, str. 49. Isto, str. 60. i 77. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 365. i 61. Isto, str. 92.

178

kulu u blizini mosta rečenog Čitluk na Cetini, što su pripadali muslimanu Demeru Batiniću, pa se stoga zvao Demerovac.376 Godine 1756. u Sinju se spominje u ulozi kuma Ivan Milković iz Vrlike, što još jednom upućuje na zaključak da su Milkovići s vrličkog područja potomci prezimenjaka s hercegovačkih prostora. Ova tvrdnja postaje uvjerljivija ako se zaustavimo u 1686. godini (Bečki rat) na Makarskom primorju. Tada su se u zbjegu stanovnika Imotske krajine sklonili od Turaka i prebjezi iz sela Dunića (danas Sovići u hercegovačkoj općini Grude), među kojima je i obitelj Stanka Milkovića.378 U zemljišniku iz 1725. godine u Cisti je Velikoj pokraj Imotskog na ime 6-člane obitelji Mate Milkovića uknjiženo 13 kanapa zemlje, a iste je godine u Grabovcu, također selu Imotske krajine, 6-članoj obitelji Bože Milkovića pripala 2 kanapa zemlje. Dakle, Milkovići su iz turske Hercegovine doselili u mletačku Dalmaciju u dva navrata, u 16. i 18. stoljeću, a u Vrliku su stigli izravno, ali možda i preko Ravnih kotara.

MIŠIĆI M. Petrić je prije četrdesetak godina u Orguzu pokraj Livna zabilježio što su Mišići rekli o postanku svog prezimena: "Prije pedeset-Šezdeset godina (dakle oko 1900. godine -A. I.) prezime Kuprešanin minjali u Mišić. Pradida Miju zvali Miško, pa odatle Mišić". 379 Dakle, prezime u osnovi ima biblijsko ime hebrejskog podrijetla Mihael, što znači "koji je kao Bog". Kult arhanđela Mihaela s vagom "dobra i zla" u ruci i zmajem, inkarnacijom sotone pod nogama, bio je vrlo proširen i u Slavena, jer su elementi dualizma bili prisutni i u slavenskom poganstvu. Od Mihaela nastalo je mnogo imena kao što su: Mihovil, Mijovil, Mijat, Mihat, Mijo, Miho, Miše, Miško..." 380 Danas se u Hrvatskoj 1730 osoba preziva Mišić, a skoncentrirani su u Samoboru, Dubrovniku, istočnoj Slavoniji i Banovini. 376 377 378 379 380

Zbornik Cetinske krajine, Sinj 1979., str. 136. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 21. Isto, str. 60. i 77. M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 43. P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 1995., str. 96.

179

Starina Mišića je na livanjskom području, ali i tamo svi Mišići nisu istog krvnog podrijetla, jer kako smo primjerice već istakli oni u Orguzu postali su od roda Kuprešana. Danas Mišići žive u još šest mjesta livanjskog područja: Smrčanima (zaselak Lopatice), Gornjoj Sturbi, Vidošima, Grgurićima, Potočanima i Livnu. O starijim Mišićima svjedoče oba biskupska popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 18. stoljeća. Biskup fra Pavo Dragićević je 1741/42. godine u Komoranima pokraj Livna zabilježio 7-članu obitelj Nikole Mišića; godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović je u Grbavcima pokraj Livna upisao 8-članu obitelj Ilije Mišića. Zanimljivo je također spomenuti da se 1711. godine u Lećevici spominje obitelj Mije Mišića, ali je ubrzo nestala s tog područja/ 81 Maovički Mišići su livanjskog podrijetla, a prvi put su zabilježeni u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine: obitelj Martina Mišića Filipova.

MIŠURI Prezime Mišur moglo je nastati na najmanje tri načina: 1. od imenice miš, dakle naziva za kućnog glodavca (Mus musculus); 2. mišur je u nekim hrvatskim govorima naziv za šišmiša, netopira; 3. od hipokoristika Mišo osobnog imena Mihovil, što na hebrejskom jeziku znači "koji je kao Bog". Stoga navodno francusko podrijetlo ovog prezimena je samo neuspjela verbalna ezgibicija. Danas je prezime Mišur osim u Vrlici zastupljeno i na metkovskom području, te u dijelovima srednje i južne Dalmacije; slično prezime Mišura nosi 420 osoba na šibenskom području, te u srednjoj Dalmaciji i Prigorju; prezime Mišurac postoji u srednjoj i južnoj Dalmaciji, te u Banovini. Na vrličkom području prezime Mišur se spominje 1830. godine, kada je u novom austrijskom zemljišniku zabilježena obitelj Petra Mišura. 382 Predak vrličkih Mišura mogla bi biti 8-člana obitelj Ivana Mišurića (u izvorniku Ioannes Missurich), koju je u svom popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika zabilježio 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović u Ravnom, tada stara župa Rama, a danas općina Kupres. 381 382

M. Matas, Mućko - lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 180. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika

180

O tome da su vrlički Mišuri podrijetlom iz sela Miša pokraj Livna, a koje se prvi spominje u darovnici bosanskog kralja Štipana Ostoje još 1400. godine, samo je zbog glasovne podudarnosti zgodna dosjetka. Danas na vrličkom području živi jedna obitelj s prezimenom Mišur.

MODRICI Danas se u Hrvatskoj 1930 stanovnika preziva Modrić, a najviše ih je u Cetinskoj krajini, sjevernoj Dalmaciji i Hrvatskom primorju. U Hrvata postoji i prezime Modnč, zastupljeno u Zagorju, Prigorju i sjevernoj Dalmaciji. U osnovi je prezimena modar, modri, što znači onaj koji je boje vedrog neba, neboplav, sinji. Međutim, na dinarskom području, odakle potječu Modrici, sve je donedavno bio u uporabi odjevni predmet koji se zvao modra, modrna, modrina, ustvari košulja za cijelo tijelo, koja je često bila modre boje. Modru su nosila i muška djeca gotovo do polaska u školu, kad je bivala zamijenjena hlačama. U zapadnoj Hercegovini i hlače s velikom turom zvale su se modrine, a bile su u pravilu modre boje. Zbog svega ovoga vjerojatnije je da su Modrići nazvani pod modri (modrini) nego po modroj boji. Modrići su u Cetinsku krajinu, najprije u Glavice pokraj Sinja, doselili s livanjskog ili duvanjskog područja. Godine 1698. godine u banderiji harambaše Jakova Jadrijevića iz Glavica, koji je doselio s livanjskog područja (Podhum) zabilježen je Ivan Modrić. 383 U zemljišniku iz 1709. godine u toj je banderiji upisana i 9-člana obitelj Ilije Modre, što^e još jedan dokaz više za našu tvrdnju glede tvorbe ovog prezimena. Iz tog je vremena i zapis daje nakon bijega Tome Ćirkovića (ili možda Ćurkovića) u Tursku dio njegove zemlje pripao spomenutom Iliji Modri. Na vrličkom području Modrići su zabilježeni u zemljišniku iz 1710. godine, kad je upisana 18-člana obitelj Nikole Modrića pokojnog Petra (pet odraslih muškaraca, tri žene, troje muške i sedmero ženske djece). 181 384 385 386

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 100. Isto, str. 109. Isto, str. 116. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj

181

Obitelj istog Nikole Modrića, ali s petero ukućana manje, zabilježena je i u popisu vjernika Splitske biskupije, koji je 1725. godine obavio biskup Ivan Laghi. 387

MUČALE U osnovi prezimena je glagol mučati, što znači premalo govoriti, šutjeti. Tvorba je uobičajena: muča + lo = Mučalo. Inače, prezimena sa završetkom na -lo nisu rijetka u hrvatskom jeziku: Bubalo, Brekalo, Ćorkalo, Cebalo, Đipalo, Tripalo, Šutalo, Nogalo, Kasalo, Vikalo itd. Prezime Mučalo je rašireno u srednjoj Dalmaciji i u Primorju, a Mučalov na vukovarskom području. Starina roda Mučalo je Kaštel Štafilić, gdje je 1622. godine zabilježeno isključenje Jure Baričina iz Bratovštine Svetog Nofra, jer je oružjem ozlijedio Šimu Mučalova. 388 Među stanovnicima Kaštel Štafilića koji su nakon ugušene pobune 24. listopada u Trogiru "s konopcem oko vrata molili za milost" providura Marina Antonija Cavallija nalazio se i Mijo Mučalo. 389 Zapisan je i jedan tragičan događaj za Mučale. Kada su 1806. godine, nakon što su francuski vojnici uveli konje u crkvu u Kaštel Stafrliću, štafrlićki župnik don Mijo Ivaka i njegov sinovac Antun, te Ante Mučalo i Luka Melada napali mjesnu stražu, ranili četiri francuska vojnika i pobjegli u Zagoru, Francuzi uhićuju osam Štafrlićana, a dvojicu - Ignacija Mučala i Filipa Grnicu Vojni sud u Splitu je osudio na smrt. Bili su odmah strijeljani u groblju u Štafiliću.390 Čini se da upravo u to vrijeme u Kosore pokraj Vrlike preseljava Ante Mučalo, čije je ime zabilježeno u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine. 391 Danas na vrličkom području živi pet obitelji s prezimenom Mučalo.

387

Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. V. Omašić, Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća, Kaštela 2001., str. 205. 389 Isto, str. 411. 390 Isto, str. 620. 391 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 328-Kosore

182

MUTIĆI Prezime je Mutić rijetko u Hrvata. Danas u Vinaliću tri obitelji nose ovo prezime. Na vrličkom se području pojavljuju početkom 19. stoljeća, kada je njihovo prezime glasilo Mutović (u izvorniku Muttovich), što je i upisano u novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine. Glavari obitelji Mutovića su dvojica Petara: jedan je sin Ivanov a drugi Petrov. 392 Nismo utvrdili odakle su doselili Mutići ili su možda nastali od nekog drugog roda, što također nismo mogli dokazati. Oba oblika prezimena i Mutović i Mutić imaju u osnovi hipokoristik muto od imenica mutac, mutan, mutavac, koje znači "nijemi čovjek", a što je u hrvatski jezik došlo od latinskog mutus preko talijanskog muto. Zamolio sam i Borisa Mutića, športskog komentatora HTV, za podatke o prezimenu Mutić. Odgovorio je da su njegovi korijeni u okolici Bosanskog Novog i da ništa više ne zna o Mutićima.

OKLOPČIĆI S jezičnog motrišta prezime je nastalo od umanjenice oklopčić, izvedene od imenice oklop, što u ovome slučaju znači metalnu odjeću koja štiti od neprijateljskog oružja. Stoga je Oklopčić i veoma staro prezime, a njegovi su nositelji danas nastanjeni u srednjoj Dalmaciji, Podravini i istočnoj Slavoniji. Slično je i prezime Oklobdžija (u Hrvatskoj danas 130 osoba, i to u Gospiću, na Banovini, u Primorju i u zapadnoj Slavoniji), koje je nastalo od naziva zanimanja oklobdžija, što znači obrtnik (kovač) koji je kovao oklope. Prezime Oklobdžija naveli smo i zbog činjenice što su ga nekoć imali i preci današnjih Oklopčića na vrličkom području. Naime, u zemljišniku za naselja Vrlika i Maovice iz 1710. godine ubilježena je 7-člana obitelj Mije Jurića rečenog (O)klopčija (domaćin, supruga, četiri muška i jedno žensko dijete). U izvorniku je upisan kao Mio Jurich detto Clop?ia. Dakle, Oklopčije, preci današnjih Oklopčića, nastali su od roda Jurića, o čijem 392 393

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19.

183

ugledu svjedoči Pavao Jurić sa svojom 27-članom obitelji, upisanom 1. srpnja 1692. godine kao kapetan (harambaša) postrojbe, nazvane njegovim imenom. U tom popisu ubilježene su, uz ostale, i sljedeće obitelji: čauša Petra Tomića, alfira Jure Lučića, Ostoje Markovića, Filip Vuletića, Jakova Ilića, koje upućuju na doseljenje s duvanjskog područja. 394 I 1725. godine u popisu vjernika Splitske biskupije biskup je Ivan Laghi zabilježio 3-članu obitelj udovice Ljubice Oklopčije. 395 U istom dokumentu na Maovicama je upisana obitelj Marka Oklopčića Ilijinog. U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u naselju Vrlika upisane su tri obitelji s prezimenom Oklopčić; Nikolina, Ivanova i Petrova. 396 U istom dokumentu na Maovicama je upisana obitelj Marka Oklopčića Ilijinog. Moguća je starina ovog roda i livanjsko područje, jer u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskup fra Marijan Bogdanović 1768. godine zabilježio u Provu (nekoć Prhovo) pokraj Livna 9-članu obitelj Marka Oklapčića (u izvorniku Marcus Oclap^ich). Danas u Vrlici živa dvije obitelji i devet osoba s prezimenom Oklopčić.

PAIĆI Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od hipokoristika Pajo osobnog imena Pavao. Ovo se ime proširilo svijetom štovanjem Svetog Pavla (između 5. i 8. godine - 67. godine), jednog od apostola, rođenog u maloazijskom gradu Tarzu. Smatra se prauzorom kršćanskog misionarstva, jer je prvi shvatio da se kršćanstvo mora odvojiti od roditeljskog židovstva; napisao je 14 epistula (poslanica), a usmrćen je mučeničkom smrću u Rimu kao jedan od osnivača kršćanstva kao crkve. Od hipokoristika Pajo nastalo je nekoliko hrvatskih prezimena: Paić (Šibenik, Zagora, Banovina, Kordun), Pajač (Sveti Ivan Zelina, Prigorje, Zagorje), Pajagić (Kostajnica, Banovina), Pajalić (Krk, Rijeka), Pajan (Novi 394 , . „ . ,„ Isto, svezani 19. 395 Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 3stanovništva 96 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika

184

Marof, Zagorje, Posavina), Pajčić (Kaštela, Split), Pajek (Sveti Ivan Zelina, Prigorje, Podravina, Zagorje), Pajević (Baranja, Požega, Dubrovnik, Rijeka), Pajić (Vojnić, Kordun, Pokuplje), Pajkanović (Županja, Vinkovci), Pajkić (srednja Dalmacija, Istra), Pajkin (Zadar), Pajković (Pula, Istra, istočna Slavenija), Pajavić (Rijeka, Zadar, južna Dalmacija). U Hrvatskoj se danas 1420 osoba preziva Paić, a među njih spada i jedina vrlička obitelj s ovim prezimenom (ne Pajić). Međutim, i J. A. Soldo miješa Paiće i Pajiće, jer pišući o Splićaninu don Anti Paiću njegovo prezime piše kao Pajić."97 Šibenska grana Paića, kojima pripada i današnja vrlička obitelj s tim prezimenom, javlja se, utvrdio je N. Kuzmanić, godine 1548. godine, kada je fra Ante Paić iz Šibenika doveo u Split svoje srodnike i pridonio da dobiju naslov majstora. Nakon stogodišnje nazočnosti šibenska grana Paića izumire u Splitu, 398 ali oni što su ostali u Šibeniku nastavljaju kontinuitet tog roda do naših dana. O splitskim pak Paićima prvi pisani spomen potječe iz 1475. godine, kada se spominje Mare, žena Martina Orlića, a sestra Marka Paića, na kojeg nailazimo i 1486. i 1498. godine. Udovica Marka Paića Cvita spominje se 1517. godine, a 1524. godine i njegova braća Šime i Mihovil ... Najistaknutiji među splitskim Paićima je bio svećenik Ante Paić (J. A. Soldo piše Pajić-A. I.), koji je svršio studije na Urbanovu kolegiju u Rimu, postigavši stupanj doktora filozofije i teologije. Pjesnik Jerolim Kavanjin ubraja mudroljupca don Antona Paića među znamenite Splićane. Za kanonika je izabran 1713., a za prezbitera 1715. godine, a umnvje 1716. u dobi od 33 godine i pokopan je u katedralnoj crkvi Svetog Duje. Spekulacije o navodnom pravoslavno-srpskom podrijetlu Paića odnosno Pajića rezultat su činjenice da je ovo prezime nose i pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti, što nije ništa neobično kad je riječ i o nekim drugim prezimenima.

397

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 159. i 185. N. Kuzmanić, feljton Slobodne Dalmacije "Split u zemljišniku 1835. godine" (2002. godina), nastavak 54. 399 Isto, nastavak 54. 398

185

PANDŽE Prezime je nastalo od imenice pandža, kako se zove oštar, zavinut rožnati nokat u mnogih ptica, ali i u nekih sisavaca. P. Skok pandžu i čakiju smatra sinonimnima s riječju kandža, koja je, tvrdi on, balkanski turcizam iz terminologije alata (turski ganga od kan
A. Crnica, Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1931., str. 383. i 384.

186

godišnjeg fra Petra Karapandžića. Kao profesor službovao je u Budimu deset godina, kad doživljava i veliko priznanje, jer ga austrijska carica Marija Tereza odabire za osobnog kapelana. Kad se fra Petar vraćao u Dalmaciju, moćna vladarica mu je darovala veliku knjižnicu i mnogo sakralnih uporabnih predmeta i umjetničkih slika, što 1806. godine Francuzi većim dijelom rasprodali na javnoj dražbi u Makarskoj. Nakon smrti provincijala fra Šimuna Tomaševića fra Petar je 11. siječnja 1729. godine izabran na tu dužnost, a 4. ožujka 1734. godine upućuje pismo u Veneciju u kojem se izjašnjava protiv podjele Franjevačke provincije Bosne Srebrene, što mu nije uslišeno, pa je on čak izabran za kustoda nove franjevačke provincije, koja danas nosi ime Presvetog Otkupitelja. Istodobno je 19. lipnja 1735. godine izabran za čelnika splitskog franjevačkog hospicija (konačište, svratište za putnike) i tu je dužnost obavljao do 3. lipnja 1736. godine, kad je hospicij dobio status samostana. Upravo tada je postavljen za lektora moralne teologije u Splitu, da bi 22. srpnja 1742. godine izabran za provincijala, a 1745. postao je ponovo kustod Provincije i učitelj franjevačkih novaka. Godine 1751. prelazi u samostan u Živogošću, gdje je i umro 16. veljače 1765. godine. U tom je samostanu sačuvan i rukopis njegove logike na ukupno 513 stranica. Svi ovi podaci preuzeti su iz knjige fra Ante Crnice "Gospa od zdravlja i njezina slava", objelodanjene 1931. godine u Šibeniku, a ovako smo ih opsežno naveli da bismo barem donekle dočarali ozračje i duh vremena, kad su franjevci svojim životom, znanjem i molitvom spašavali opstanak hrvatstva na prostorima Hercegovine i Dalmacije. Dakle, ne treba dvojiti da su današnje Pandže potomci hercegovačkih doseljenika (1694) sa starinom u Gorancima. Doduše, Pandže u tim vremenima susrećemo i na još jednom dijelu hrvatskih povijesnih prostora, na livanjskom području. Naime, harambaša Petar Šolić (spominje se u jednom dokumentu od 29. srpnja 1691. godine) doseljava krajem 17. stoljeća katoličke obitelji i smješta ih u Brštanovo, Muć, Sutinu (Neorić). On je dobio 40 kanapa zemlje u Sutini, a u Brštanovu je obnovio kulu Alešića i oko nje naselio Šoliće. 401 Nije pouzdano utvrđeno odakle je doselio, a J. A. Soldo smatra da su Šolići stigli iz Podhuma pokraj Livna, te da su ranije zvali Pandža. Soldinu tvrdnju potvrđuje i popis bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine, u kojem je biskup fra Pavo Dragićević u selu Mišima, u susjedstvu Podhuma, zabilježio 11-članu obitelj Grge Pandže (u originala Gregorius Pangia). Ovo potvrđuje i M. Petrić, koji navodi i predaju: "jedan se zaklinja-soli mi-pa su ga 401

A. J. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj 1997., str. 80.

187

prozvali Solić." 402 Inače, livanjski Solići nisu postali Šolići, kao njihovi prezimenjaci, doseljenici u Sutini, već danas s prezimenom Solić žive u trima selima: Vržeralama, Podgradini i Podhumu. U zemljišniku iz 1709. godine u banderiji Buljan iz Zelova i Satrića vodi se i 7-člana obitelj alfira Ivana Karapandže, koji ima zemlje u Zelovu, a živi u Potravlju. 403 Na vrličkom području Pandže su zabilježene u zemljišniku za mjesto Vrlika i Maovice 1710. godine, kad je upisana 12-člana obitelj Mijata Pančića (Pandžića) pokojnog Ivana (dva odrasla muškarca i toliko žena, te po četvero muške i ženske djece) 4 0 4 U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi ubilježio 6-članu obitelj Luke Pančića (Pandžića) 4 0 5 I u jednom i drugom slučaju prezime se vjerojatno izgovaralo kao Pandžć, ali tadašnja ortografija hrvatskog jezika dopušta i čitanje Pančić. A. J. Soldo na temelju spisa sinjskog bilježnika Ivana Surića iznosi zanimljive podatke o Ivanu Karapandži. "Godine 1788. utvrđeno je...da je prije 50 godina (oko 1738. godine) stigao Ante Paštar iz Gizdavca u Satrić živjeti u kući Ivana Karapandže. On ga je prihvatio kao sina. Paštar se i oženio Ivanovom kćerkom Anđom i imao sinove Ivana, Petra, Lazu i kći Matiju. Braća i sestra živjeli su s majkom. Najstariji sin Ivan oženio se tako da ih je u obitelji bilo osmero. Ante se uz pomoć djece posvetio obrađivanju zemalja. Kad je on umro, obitelj je obrađivala 12 kanapa zemalja, poboljšala na njima rad, podigla kuće i pojatu. To su posvjedočili harambaša Grgur Buljan pok. Frane i podnarednik Ivan Buljan iz Bitelića, i to radi parnice s Antom Radonjićem i Lukom Midenjakom zbog nekih zemalja, pa su iste godine izabrali prokuratora Giovannija Batistu Medinija u Mlecima da vodi parnicu." 406 Pandže danas žive i u Radošiću, gdje je u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine zabilježena obitelj Bože Pandže. 407 Stanovnici istočne Slavonije s prezimenom Pandža doseljenici su s vrličkog područja i iz Radošića.

402

M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 46. A. J. Soldo, nav. dj„ str. 83. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 406 A. J. Soldo, nav. dj. (knjiga II, 1997), str. 34. 407 M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 206. 403

188

PERKOVIČI U osnovi je prezimena osobno ime Perko, koje je izvedeno od biblijskog imena Petar, što na grčkom jeziku (petros) znači stijena. Danas u Hrvatskoj živi 6670 osoba s prezimenom Perković, a rašireni su naročito u Dalmaciji, Lici, Istri i Slavoniji. Navodimo još neka prezimena nastala od iste osnove: Perkec (Virovitica), Perketa (Šibenik), Perkić(120 osoba, Rab, Hrvatsko primorje), Perko (510 osoba, Međimurje, Sveti Ivan Zelina, Slavonija), Perkov (560 osoba, Šibenik, srednja Dalmacija), Perkovac (Podravska Slatina), Perkušić (560 osoba, Imotski, Sinj, srednja Dalmacija). Svi Perkovići nisu istih korijena. Međutim, dalmatinsko-hercegovačka grana, kojoj pripadaju i Perkovići vrličkog područja, nastanjeni u Koljanima, istog su krvnog podrijetla. "Perkovići iz Sinja znaju da su porijeklom s Livanjskog polja," 408 a nositelji ovog prezimena nastanjeni u livanjskim selima Lipi, Gornjim Držanlijama, Smrčanima, Grborezima, Bilopolju, Podhumu i Livnu sačuvali su predaju da im je starina u Mijakovu Polju, selu u općini Tomislavgrad a u župi Vinici. Mijakovo Polje smatraju starinom svog roda i duvanjski Perkovići, koji svoje domove danas imaju u Mijakovu Polju, Prisoju, Tomislavgradu, Kovačima, Jošanici, Letki, Blažuju, Šujici, Grabovici i Koritima. I imotski Perkovići, koji danas žive samo u Aržanu, također Mijakovo Polje smatraju starinom svoga roda. Prvi pisani spomeni o Perkovićima su iz matičnih knjiga u Luci na Dugom otoku 1510. godine, a 1511. u Tkonu na otoku Pašmanu, i to u oba mjesta kao o doseljenicima iz Bosne. 409 Dakako, područje doseljenja je upravo Mijakovo Polje. Na javnoj dražbi 15. veljače 1663. godine Frane Perković iz Kliskog Varoša prodao je roba Milivoja Dražića, momka od 26 godina, koji je pobjegao od Turaka, ali gaje u Prologu (selo na livanjskoj strani Dinare-A. I.) zasužnjio Perković "sa svojim drugovima."410 Perkovići su na Klisu zabilježeni 1648. godine kao doseljenici, kojima je dodijeljena zemlja. 411 Sudeći prema prezimenima njihovih susjeda408

M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 45. i 47. V. Cvitanović, Bošnjaci i Hercegovci - doseljenici na područja Zadarske nadbiskupije od 15. stoljeća do danas, str. 5. (rukopis u arhivu Zemaljskog muzeja Sarajevo-Etnografski odjel) 410 S. Listeš, Klis: povijest, toponimi, govor, Klis 1998., str. 124. 411 Isto, str. 45. 409

189

doseljenika (Ćurković, Ćaletić, Vuković, Mihaljević, Kovačić) i kliski su Perkovići podrijetlom iz Mijakova Polja, tada naselja stare župe Livno. U jednom spisu iz 1687. godine popisano je svih 66 robova na Klisu: u vlasništvu su harambaše Listeša 4 roba, Šimun je Perković imao 5, a najviše Klišanin Nazlija sedam." 412 Perkovići doseljavaju i u Ugljane, selo na granici Cetinske i Imotske krajine: 26. svibnja 1698. godine opći je providur A. Mocenigo potvrdio 50 kanapa zemlje Pavlu Perkoviću pok. Lovre i Pavlu Landeki pok. Mije u Ugljanima, što su ih obrađivali i pod osmanlijskom vlašću, dakle prije 1687. godine. 413 U zemljišniku iz 1709. godine Perkovići su zabilježeni kao posjednici zemljišta u Turjacima pokraj Sinja (7-člana obitelj Pavla Perkovića)414, u Zelovu Mate Perković , a u Ugljanima je prebivala obitelj Perković reč. Radanović.416 U popisu vjernika Splitske biskupije 1735. godine u Blatu na Cetini je zabilježena 9-člana obitelj Grge Perkovića.417 U Turjacima su 14. svibnja 1735. godine Ivan Perković i Juriša Kukavica (kupreško prezime) dobili zemlje koje je prije mjesec dana ostavio povratnik u Bosnu Ivan Tomas (duvanjsko prezime). 1 8 Ovo navodimo kao još jedan dokaz o vezi Perkovića s južne strane Dinare s njihovim korijenima s bosanske strane te planine, razdjelnice između Bosne i Dalmacije. Perkovići su u Koljane stigli na prijelazu 18. u 19. stoljeće.

412

Isto, str. 124. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 96. Isto, str. 114. 415 Isto, str. 83. 416 Isti autor, knjiga II., Sinj 1997., str. 30. Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967; Benedikta Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 83. 418 A. J. Soldo, nav. dj., knjiga II., str. 79. 413

190

PLAZONIĆI U osnovi prezimena je glagol plaziti, što znači polako se pomicati po površini dotičući ju cijelim tijelom, puziti; ujedno znači nešto pomicati prema vani, izbacivati, plaziti jezik. U Hrvatskoj danas živi 410 osoba s prezimenom Plazonić, a najviše ih je u Cetinskoj krajini i srednjoj Dalmaciji. U Hrvata je još šest prezimena koji u osnovi sadrže glagol plaziti: Plazanića je u Hrvatskoj 160, a žive u Slavoniji i Sesvetama; prezime Plazek zastupljeno je u Đurđevcu i Bjelovaru; od ukupno 820 Plazibata u Hrvatskoj najviše ih živi u Splitu, Solinu, Sinju i istočnoj Slavoniji; Plazine su skoncentrirane u Zadru i Benkovcu; Plazinići su najzastupljeniji u Rijeci i Dugom Selu; najveći dio od 120 Plazonja u Hrvatskoj žive na drniškom području, u srednjoj Dalmaciji i istočnoj Slavoniji. Plazonići su veoma stari hrvatski rod sa starinom u Divojevićima, selu mućko-lećevačkog područja. Prvi spomen o njima je onaj od 10. svibnja 1579. godine, kada se među čelnicima pet sela tadašnje Trogirske zagore, koji preko trogirskog arhiđakona Rottonda mole nadvojvodu Karla Štajerskog da ih primi među podanike ugarsko-hrvatskog kralja, nalaze se i dvojica Plazonića iz Divojevića: Štipan i Juraj. 419 U zemljišniku iz 1711. godine u Divojevićima su zabilježene četiri obitelji ovoga roda, doduše s neznatno modificiranim prezimenom-Plazanić: Ivan, Ilija, Vid i Šimun; godine 1835. u tom selu je šest Plazonića kuća: dvojice Šimuna, Tomina, Antina, Ilijina i Martinova; prvi popis stanovnika iza H svjetskog rata (1948) nije zabilježio Plazoniće u Divojevićima 4 2 0 Plazonići se javljaju u Vrlici u zemljišniku iz 1710. godine, kada je u banderiji harambaša Štipana Biukovića zabilježena 18-člana obitelj Štipana Plazonića pokojnog Marka (četiri odrasla muškarca, pet odraslih žena, šestero muške i troje ženske djece). 421 Plazonići u Vrlici, doduše s neznatno izmijenjenim prezimenomPlazonjić, zabilježeni su i 1725. godine, kad je biskup Ivan Laghi u popis vjernika Splitske biskupije uvrstio četiri obitelji s tim prezimenom: 10-člana obitelj Ante Plazonjića, 6-člano kućanstvo Štipana Plazonjića i dvije 4-člane

419 420 421

Vartal, časopis za kulturu Trogir, godina X., broj 1-2/2001., str. 91. M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 162. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj

191

obitelji Marka i Nikole Plazonića 422 . Godine 1725. Plazonići imaju najviše obitelji u Vrlici-četiri, a sa 24 osobe drugi su po brojnosti rod, jer su s 30 članova od njih jedino brojniji Vujanići. Zanimljivo je spomenuti da su Vujanići posve nestali s vrličkog područja. Dakle, isto im se dogodilo što i Plazonićima u Divojevićima. I u novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine Plazonići spadaju među najbrojnije rodove na vrličkom području: u Garjaku je zabilježeno 6 obitelji s prezimenom Plazonić: Petra Cvitanovog, Ivana Nikolinog, Petra Lukinog, te trojice sinova Franje Plazonića - Luke, Martina i Josipa. U naselju Vrlika 1830. godine obitava obitelj Pavla Plazonića.423 Slučaj s Plazonićima u Gornjem Postinju, također na mućkolećevačkom području, nešto je drukčiji. Godine 1711. u zemljišniku je zabilježena obitelj Augustina Plazonića, dok je 1835. godine u Gornjem Postinju upisana obitelj Štipana Plazibata; godine 1948. tu živi također jedna obitelj s prezimenom Plazibat 4 2 4 Očigledno je riječ o promjeni prezimena u njemu slično, što u tim vremenima nije rijetkost. Dakle, Plazonići su na vrličko područje stigli iz Divojevića, a predaja, o kojoj informira 60-godišnji Drago Plazonić iz Vrlike o bosanskim korijenima ovog roda (Kreševo), nema uporišta u dostupnim povijesnim izvorima i ispravama. O njima nema spomena u znamenitim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću, pa se o njihovu eventualnom doseljenju iz Kreševa, ali u Divojeviće, može govoriti samo u drugoj polovici 16. stoljeća. Mnogo su vjerojatnije tvrdnje o suprotnim migracijskim kretanjima: današnji Plazonići u Čelebiću i Donjim Rujanima pokraj Livna rekli su 1961. godine M. Petriću da su "doselili od Vrlike", a njihova nazočnost u ta dva naselja na Livanjskom polju potvrđena je pisanim spomenima iz 1814. godine 4 2 Na tragu ove tvrdnje je i jedan spomen o Plazonićima iz 18. stoljeća: godine 1789. spominje se Frane Plazonić, kaplar u kompaniji kapetana Vlastelinovića de Crovati a cavallo u vezi sa sporom oko trageta (skele), kojim su prevoženi putnici preko Cetine pokraj Hana, što je bio i granični prijelaz između mletačke Dalmacije i turske Bosne. 426

422

Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 423 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 414-Garjak i broj 456-Vrlika 424 M. Matas, nav. dj., str. 200. M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 70. i 79. 426 J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 175.

192

Plazonići u 19. stoljeću pripadaju najuglednijim vrličkim građanskim obiteljima. Jedan od pripadnika tog roda Ivan Plazonić, vlasnik krčme, postaje i prvi predsjednik Hrvatske čitaonice, utemeljene u Vrlici 1894. godine. Bio je i općinski vijećnik.

RADNICI U osnovi prezimena je imenica rad odnosno od nje izvedeno osobno ime Rade ili Radin. Prezime je nekoć glasilo Radinić, a onda je prvo "i" ispalo analogijom prema posvojnom pridjevi radni, koji je ranije glasio rad(i)ni. Starina goda Radnića je Dalmatinska zagora, gdje su i danas veoma brojni: Muć Donji, Kosore (Vrlika), Otok (Sinj), Sitno (Mućka krajina), Rupe (Šibenik). Prvi spomen ovog roda zahvaljujemo franjevcu fra Bonaventuri Biloglavu (Albus Caput), koji je od 1679. do 1686. godine obnašao službu župnika stare župe Zmin, što je danas tzv. gornja Zagora (Sutina, Dicmo, Muć, Ogorje). Naime, njegovo je župnikovanje u uvjetima osmanlijske strahovlade bilo stalno putovanje do raštrkanih vjernika i s vjernicima da bi se zadovoljile njihove duhovne i ine potrebe, pa je on sa sobom nosio i matične knjige i u njih upisivao sve relevantne podatke o vjernicima. Tada je u Muću Donjem zabilježio i prezime Radnić, a knjiga je pisana latinskim jezikom i čuva se u Historijskom arhivu u Zadru pod inventarskim brojem 1594. 427 U to vrijeme (1684. godine) u župi Drniš je zabilježen Grgur Radnić, kavalir, koji se bori protiv Turaka pod zastavom Mije Stipčevića Peraice (Peraice ili Perajice su iz Čvrljeva, danas općina Unešić).Već 1721. godine čin pukovnika ima i njegov sin Ivan. Godine 1756. Antun je Radnić poručnik u četi hrvatskih konjanika pod zapovjedništvom Zadranina Šimuna Begne (Benje): 1718. godine spominje se kao "capitano tenente", a iste je godine kao zastavnik zabilježen Mate Radnić, koji u to vrijeme ima i naslov conte, što znači daje obitelj Radnić za velike zasluge dobila plemićki status. Iz godine 1760. ostao je spomen i o pukovniku Frani Radniću. 428 Najkraće u župi Drniš je u 18. stoljeću živjelo desetak obitelji s prezimenom Radnić. 427 428

M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 48. Visovački zbornik, Visovac 1997., str. 441. i 442.

193

I fra Andrija Kačić Miošić je u pjesmi "Drniški i zagorski vitezovi" opjevao pothvate pripadnika Radnića roda u Kandijskom (1645 - 1669) i Morejskom ratu (1683 -1699): "Ej, Drnišu, gnizdo sokolovo, na Krajini krilo principovo, u tebi se ljuti zmaje rodi po imenu Radnicu Grgote. U Zagoiju ljute zmije kažu, dva Radnića od sela Sitnoga, koji Turkom rane zadadoše i njihove glave odsicaše. Jednom Mijo lipo ime biše, Armanda se pridivkom zoviše: on isiče pod Glamočem Turke ter junačke okrvavi ruke. Drugi biše Jure Barjaktare: to svidoče sve delije stare, viteški je Jure vojevao, svitlu sablju krvce napojio." 429 Radnići su kao i na bojnom polju uspješni i u obavljanju svećeničkih dužnosti. Fra Mijo Radnić, kustod i generalni vizitator Franjevačke provincije Bosne Srebrene, 3. svibnja 1684. godine iz samostana u Makarskoj piše prvo pismo u Rim. Od njegovih pisama najpoznatije je ono iz 1686. godine, u kojem opisuje očajno stanje u Bosni i Hercegovini i dijelu Dalmacije pod osmanlijskom vlašću, a što je posljedica krvavih mletačkoturskih ratova u 17. stoljeću: "Životarimo samo na časove, držeći smrt u ustih, te sakrivamo se danju i noću po špiljah i po šumah i sa svim tim neima (Franjevačka provincija Bosna Srebrena-A. I.) ni jednog od tolikih svojih milih daje utješi." 430 Inače, fra Mijo (Mihajlo) Radnić rodio se 1636. godine u Kaloči, a umro je u Budimu 1709. godine. Bio je najprije kapelan u Biogradu, tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene, generalni lektor i kustod te provincije (1685-1690), zatim gvardijan franjevačkog samostana u Budimu. Godine 1683. car gaje Leopold imenovao dvorskim teologom-savjetnikom. Bio je veoma učen, a objelodanio je dva djela (Razmišljanja pribogom i ona 429 430

A. Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskog, Split 1983., str. 331-334. M. Batinić, Djelovanje franjevaca, Zagreb 1881-1887. (tri knjige), str. 163.

194

od ljubavi Božji, Rim 1683. godine i Pogardjenje i izpraznosti od svjeta, Rim 1833. g) 4 3 1 Njegov prezimenjak fra Franjo Radnić iz Brotnja (danas prostor hercegovačke općine Čitluk) pomaže 1693. godine harambaši Ivanu Mamiću iz Mamića pokraj Širokog Briga u organiziranju preseljenja katoličkih obitelji s turskog na područje Mletačke Republike, zašto su obojica od venecijanskih vlasti dobila mjesečnu plaću od po 10 dukata. 432 U mrtvarima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu našli smo imena pet Radnića franjevaca: fra Bonaventura Radnić iz Slavonije (umro 1763.), fra Grgur Radnić iz Drniša (+ 1768), fra Mate Radnić (+1952), fra Jure Radnić Skelin iz Sitnog pokraj Perkovića (+1784) i fra Vladislav Radnić iz Sitnog pokraj Perkovića (+1918). 433 Godine 1693. je zabilježeno daje 100 kanapa zemlje u Zelovu pokraj Sinja prije doseljenja katolika iz Hercegovine pripadalo Grguru i Štipanu Radniću, Ivanu Batiniću i Grguru Božiću. 434 1 0. rujna 1697. godine datirana je pismena zabrana općeg providura A. Moceniga Mati Radniću, Iliji Bakoviću, Štipanu Novakoviću i Jerku Delijiću (Deliću) da ne ometaju u raspolaganju zemljama koje su kao doseljenici dobili od venecijanskih vlasti. 435 Ove smo primjere naveli da bismo zaključili da Radniće ne treba tražiti među doseljenicima već među starosjediocima na gotovo cijelom području Dalmatinske zagore. Na vrličko područje Radnići stižu iza 1725. godine, jer tada nisu zabilježeni u popisu vjernika Splitske biskupije. Godine 1733. Ivan je Radnić s naslovom vrličkog serdara skupa sa sinjskim serdarom Vučkovićem i harambašom Jadrijevićem sudionik u utvrđivanju granica između sela Maljkova i Otišića. 436 Istog Ivana Radnića izvori spominju još i ranije 1717. godine kao zapovjednika hrvatskih vojnika koji su sudjelovali u sklopu napada mletačkog konjaništva na čelu s kolonelom dragonom Maasom na turske posjede u Livanjskom polju 4 3 7

431

Zbornik "Znameniti i zaslužni Hrvati od 925. do 1925. godine", Zagreb 1925., str. 224. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 66. 433 Zbornik Kačić, Split 1985. godina XVII; J. A. Soldo, Djelovanje franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja kroz 250 godina, str. 340. 434 J. A. Soldo, nav. dj., str. 82. 435 Isto, str. 82. 436 J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 6. 437 Isto, str. 210. 432

195

Radnici su na vrličkom području zabilježeni u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kada su u Kosorima stalno boravile tri obitelji s 438

prezimenom Radnić: Antina, Petrova i Mijina.

REBIĆI Stanovnici Buhova pokraj Širokog Briga najstariju čatrnju u selu nazivaju Rebusa. Taj se vodoopskrbni objekt nalazi usred sela, a oko njega na sve četiri strane nema više ni ruševina nastambi roda Rebića, jer se tu, nakon što su izbjegli i raselili se nije nikad više ništa gradilo. Buhovčani tvrde da su Rebuša i prostori oko nje dugo čekali svoje nekadašnje vlasnike Rebiće da se vrate iz izbjeglištva, jer su "za turskog vakta pobigli u Dalmaciju." Prošla su više od tri stoljeća kako se Rebići ne vraćaju na pradjedovska ognjišta, jer su navikli na neka nova u zemlji hrvatskoj. Uz Rebiće, koji su starinom iz Buhova, vezana je jedna od najzanimljivijih legendi na hercegovačko-dalmatinskim prostorima, koje zla vremena i tuđi gospodari razdijeliše i državnom granicom. Ženio se momak u Rebića, pamti legenda, a po turskim običajima dolazak na svadbu najavio i aga Hamzić, po kojem će Buhovu susjedno selo dobiti ime. Najavio je turski silnik da će baš s Rebića nevjestom iskoristiti "pravo, prve bračne noći". Ponosni Rebići dočekaju obijesnog Turčina u najtješnjem klancu u predjelu Zelenikovac, na sredokrači puta između Hamzića i njihova Buhova. Puščano zrno iz zasjede pogodi agu tako što mu je na prsima "pendžer napravilo, pa mu se vide džigerice i crne i bile", a to mjesto gdje se proli "pasja krv" naroda prozva Krvavom gomilom. Naime, u spomen na taj junački čin buhovskih Rebića po nepisanom pravilu svaki je putnik i prolaznik dužan barem jedan kamen baciti na mjesto Hamzićeve pogibije. I kad je nestalo kamenja oko Krvave gomile, onda se spontano donosilo s onih mjesta gdje ga je bilo, a takvih je mjesta previše u kamenitoj Hercegovini. S vremenom je Krvava gomila pretvorena u omanje kameno brdo. Čak su dva puta, kad se između Buhova i Hamzića gradio makadamski put i kasnije asfaltna cesta, tuđi gospodari kamenje samljeli i ugradili u prometnice. Međutim, to znamenje otpora malih ljudi iz naroda po treći put, a tada i Bog pomaže, raste na istom mjestu. Mogu svjedočiti kako oni, koji Krvavu gomilu smatraju svojom svetinjom, donose kamenje 438

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 328-Kosore

196

izdaleka, zaustavljaju automobile i s očiglednim zadovoljstvom daju vlastiti doprinos rastu spomenika jednom junačkom vremenu. Kad se taj čin zbio, teško je utvrditi, ali moglo je to biti i sredinom za Hrvate krvavog 17. stoljeća, ali i kasnije. Naime, godine 1684. makarski biskup fra Marijan Lišnjić potpisao je dopuštenje da se Ante Rebić zbog poodmaklih godina može zarediti za svećenika pred drugim biskupom. 439 ECako se u to vrijeme ređenje obavljalo oko 25. godine budućeg svećenika i ako redeniku Rebiću dodamo poodmakle godine, onda je on mogao biti rođen oko 1650. godine. To pak znači da su Rebići svoji na svome u Buhovu najkasnije sredinom 17. stoljeća. Predaja pamti daje ona Rebića obitelj stoje obranila čast i obraz svoje nevjeste, pod okriljem noći pobjegla, prešla tursku i mletačku granicu i novo boravište našla u Imotskoj krajini, u Vinjanima. Prvi pisani spomen o Rebićima u tom prebivalištu datiran je godine 1725.,iako su mogli doći i podosta ranije. Naime, tada su venecijanske vlasti doseljenim Hercegovcima dijelile zemlje koje su donedavno, do oslobođenja Imotske krajine od Turaka, uživali oni koji su se u molitvama preporučivali Alahu. Tada je Ivan Rebić sa šest članova obitelji dobio u Memedovićima (zaselak u Vinjanima, nazvan po dotadašnjim gospodarima-A. I.) kuću i 12 kanape zemlje; 17članoj obitelji Karla Rebića dodijeljena je kuća također u Memedovićima i 33 kanape zemlja; Ilija Rebić s tri člana obitelji dobio je "kuću pokraj Tolića" i 6 kanapa zemlje. 440 O Karlu je Rebiću ostao spomen iz 1726. godine kada je paljenjem vapnare pripravio vapno za gradnju crkve Svetog Frane u Imotskom 4 4 1 Iste te godine u popisu vjernika Splitske biskupije (1725. godine) u Vrlici se prvi put javlja prezime Rebić. Upisan je Jakov Rebić, koji nema obitelj. 442 Je li to upravo onaj koji je ubio Turčina i podobro se odmakao od mjesta događaja i očekivane osmanlijske osvete? Dakako, dio je Rebića ostao na svojoj hercegovačkoj starini u Buhovu, gdje je biskup fra Pavo Dragićević u sklopu popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine zabilježio 11-članu obitelj Marka Rebića i domaćinstvo Petra Rebića s 8 članova. U popisu pak biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Buhovu su popisane dvije Rebića kuća: Martinova s 10 i Grgina sa 6 članova. 439

K. Jurišić, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb 1972. godine, str. 52. 440 V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 309. 441 Isto, str. 309. 442 Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967, B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285.

197

Rebići polako ali sigurno napuštaju svoju starinu, sele i iz svog novog boravišta u Imotskoj krajini. Tako je primjerice u župi Velika (danas područje Dervente) 1782. godine u maticama upisana obitelj Andrije Rebića i njegove supruge Marije rođene Petričević iz Prološca pokraj Imotskog. Kasnije će se Rebići proširiti i u selo Foču, također na derventskom području. 443 Iz Buhova Rebići sele i u Krivodol pokraj Kruševa (danas područje općine Mostar), gdje je 1770. stigao Jakov Rebić, koji se ženi s Anicom rođenom Spužević-Oranović. Dvojica njihovih sinova Mijo (1775) i Ivan (1775) zajedno sa svojim obiteljima umiru u vrijeme epidemije kuge 1815. godine, a Mijo je pokopan u ogradi zvanoj Bovkuša (naravno nazvanoj prema Buhovu), gdje mu se i danas nalazi grob. 444 Oko 1800. godine u maticama se počinje bilježiti i njihov obiteljski nadimak Buhovac, u spomen na mjesto Rebića starine. Oko 1920. godine ova grana Rebića konačno i posve zamjenjuje staro novim prezimenom Buhovac. Legenda Rebiće prati i nakon doseljenja jedne njihove grane u Vrliku, s napomenom da nije utvrđeno jesu li tu doselili preko Vinjana ili izravno iz Buhova, iako se ova druga mogućnost čini vjerojatnijom. Bilo kako bilo legenda pamti da je Turčin čudnovata imena Suli-Muli tiranizirao svoje kmetove, pa su ga slijepi "did Rebić uz pomoć unuka Jakelića" ubili, a od tada ta dva vrlička roda slave taj događaj kao obiteljski blagdan, i to u četvrtak uoči poklada, kada pripremaju slavlje s bogatim ručkom za prijatelje i goste. 445 Čini se da je legendarni Suli-Muli "sastavljen" od dvije povijesno utvrđene osobe Muharema i Saliha hodže Bukaričića, čije je imanje nakon istjerivanja Turaka iz Vrlike pripalo doseljeniku iz Međara u Kotarima Mati Grabovcu, ocu mnogo poznatijeg fra Filipa Grabovca. Međutim, i ova legenda sadrži Turčinovo pravo prve bračne noći, vezano uz Jakeliće, o čemu je opširnije zapisano u odjeljku ove knjige o Jakelićima. Doduše, ima mišljenja da je legenda o Suli i Muli samo vrlička aktualizacija događanja u vezi s ubojstvom bega Hamzića u Hercegovini. Što se pak tiče nastanka prezimena Rebić s jezičnog gledišta, u velikom Akademijinom rječniku može se pročitati da je Rebo nadimak za čovjeka, prenesen sa životinje bez repa. Za bezrepu životinju u Hercegovini rabe se leksemi: kusalj, kuso, kusonja. Nadimak "Rebo i zoonim reba 443

Monografija župe Plehan, Plehan 1987., str. 112. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 1999., str., 154. 445 Zbornik Kačić, Split 1983., godina XV., str. 65. 444

198

motivirani su suptrapnim leksemima (albanski rebba = ovca i to ovca s parošcima).U svakom slučaju Rebićima se neprestano potvrđuje borbenost kao jedna od osobina...

REJE S jezičnog motrišta ovo je prezime nastalo od osobnog imena Relja, a koje je nekoć glasilo Hrelja ili Krelja, što se ponegdje pretvorilo i u prezimena: Hrelja (470 osoba u Hrvatskoj, Istra), Hreljac (Crkvenica, Rijeka), Hreljak (Istra), Hreljanović (Rijeka, Sisak), Krelja (Pula). Inače i Hrelja i Krelja nastali su od starijih oblika imenice "krilo": u Vodicama pokraj Šibenika u 17. stoljeću zabilježeno je "krelo", a u Brusju na Hvaru "hrelo". Dakako, i istaknuti narodni junak u epskoj pjesmi ne zove se slučajno Relja Krilatica ili Krilati Relja. Da bismo pratili proces jezičnih mijena od Relje preko Reljića (Reljanovića) odnosno Reića do Reja, pomoći ćemo se znamenitim biskupskim popisima bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 18. stoljeća, i to na livanjskom području. Godine 1741/42. godine biskup je fra Pavo Dragićević u Čaprazlijama pokraj Livna zabilježio 6-članu obitelj Mate Reića (u izvorniku Matthaeus Reich), a u Vržeralama također pokraj Livna je upisao 5-članu obitelj Vida Relje (u izvorniku Vitus Reglia). Godine 1768. biskup je fra Marijan Bogdanović u Podhumu pokraj Livna zabilježio 7-članu obitelj Nikole Reljića (u izvorniku Nicolaus Reglich). Dakle, tri su oblika ovog prezimena: Relja (Reglia), Reljić (Reglich) i Reić (Reich). U dijelu hrvatskih govora, u onim čakavskim, glas "lj" zamijenjen je glasom "j", a kad se on našao između dvaju samoglasnika, od kojih je jedan "i", često je ispadao, pa smo od oblika Reljić dobili Reić, a od oblika Relja novu tvorevinu Reja odnosno Rejo. Prema tome na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće s velikom seobom Hrvata katolika s livanjskog područja stižu u Cetinsku krajinu, pa i na Maovice, pripadnici roda ili rodova, koji u prezimenu imaju osobno ime Relja. U zemljišniku iz 1710. godine, a u sklopu banderije harambaše S t i P a ^ Biukovića, upisana je tročlana obitelj Ivana Reljanovića pokojnog Petra, u kojoj nema djece, već odrastao muškarac i dvije odrasle žene.

446

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16.

199

Vjerojatno su ovo troje Reljanovića bili samo prethodnica ostatku obitelji, koja će tek kasnije stići u novo boravište na Maovicama. U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi upisao 8članu obitelj Grgura Reje 447 , dakle s posve reduciranim prezimenom. U austrijskom zemljišmku iz 1830. godine na Maovicama je zabilježena obitelj Josipa Reje Matma. Je li baš slučajno da danas na Maovicama susjednom drniškom području žive i Reljići i Reljanovići? Proces modificiranja prezimena, koja u osnovi imaju osobno ime Relja, može pratiti i na primjeru splitskih Reića, kojih je prezime, utvrdio je N. Kuzmanić, nekoć glasilo Reljić, a nakon doseljenja u čakavski Split, u kojem je štokavsko "lj" zamijenjeno s čakavskim "j", postali su Rejići odnosno Reići. Inače, Relići odnosno Reljići zabilježeni su već 1582. godine u trima selima Poljičke Kneževine: Nutarnjem Docu, Dubravi i Gornjem Polju, a upisani su i u katalog poljičkog plemstva 1799. godine. "U Splitu se pojavljuju 1609. godine, kad se spominje Grgur Reić. Rodonačelnik današnjih Reića u Splitu je Marko s nadimkom Kovač, koji se 1628. oženio Ivanom Zubanović Domjanović iz Splita." 448 Godine 1832. u splitskom Velom Varošu žive 84 stanovnika s prezimenom Reić, među kojima je najviše težaka, zatim drvodjelaca, trgovaca, mesara, pomoraca i službenika. Dakle, livanjsko je područje vjerojatnija starina maovičkih Reja nego što je to Split, jer je svojedobno bilo neusporedivo lakše prijeći planinu Dinaru nego udaljenost od Splita do Maovica, s obzirom na pravac kretanja seoba stanovništva. Inače, u Hrvata je čitav niz prezimena sličnih ovom maovičkom: Reić (263 osobe, Split), Relja (430, Šibenik, Dalmacija), Reljac (Rijeka, Pokuplje, Slavonija, 240 osoba), Reljan (Knin, sjeverna Dalmacija), R.eljanović (310, Drniš, istočna Slavonija), Reljić (Knin), Reljica Kostić (Šibenik), Reljič (Vrbovsko), Reljić (610, Zadar, Zagora, srednja Dalmacija), Reljin (Pula), Reljković (Slavonski Brod). Danas na Movicama žive 4 obitelji i 27 osoba s prezimenom Rejo. Čuvaju predaju da spadaju među najstarije rodove vrličkog područja, odakle su se raselili u Osijek (5 obitelji), Split i Kaštela.

44

' Grada Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967., B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 448 N. Kuzmanić. feljton splitske "Slobodne Dalmacije": Split u zemljišmku iz 1835. godine, nastavak 64., 2002. godine

200

REŽIĆI S jezičnog motrišta prezime je matromm, jer je nastalo od ženskog osobnog imena Reza ili Reža, a koje je hipokonstik od Tereza ili Tereža. Starina ovog roda, bez obzira na njegove pripadnike nastanjene i u Maovicama pokraj Vrlike ili pak u Neoriću, na mućko-lećevačkom prostoru, jest Zagvozd u Imotskoj krajini. Prvi je poznati pisani spomen o Režićima onaj o svećeniku don Juri Režiću-Budiću, koji je u 17. stoljeću službovao u Podgori na Makarskom primorju. Rođen je oko 1630. godine, kao kapelan služi od 18. prosinca 1656. godine, a kao župnik od kolovoza 1661. do travnja 1663. godine, te od siječnja 1666. pa do smrti 9. siječnja 1680. godine. 449 V. Vrčić u istoj knjizi navodi još jedan datum smrti ovog svećenika 20. prosinca 1676 godine.45 U zbjegu stanovnika Zagvozda na Makarskom primoiju u vrijeme Bečkog rata 1686. godine nalaze se i dvije obitelji s prezimenom Režić: Ivanova sa 7 i Andrijina sa 6 članova. 451 Nakon povratka u Zagvozd, koji je najprije bio oslobođen pa onda dogovorom opet prepušten Turcima, Andrijin sin Mate s još 60 obitelji iz Zagvozda, predvođenih harambašom Matom Veićem pokojnog Jurasa, preseljava u Neorić, na područje tadašnje župe Zmin (danas prostor općine Muć). Bilo je to 1701. godine.45 U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Neoriću su upisane četiri Režića obitelji: Barišina, Marijanova, Mirkova i Mijina. 453 Navodimo i još jedan spomen o Režićima u Imotskoj krajini. Makarski biskup Nikola Bijanković 1705. godine imenovao u župi Opanci (danas dio Lovreća) umjesto franjevca za župnika dijecezenskog svećenika Bartula Režića, ali ga je utjecajni gvardijan franjevačkog samostana na Školjiću u Prološkom blatu fra Mate Juranović uklonio i zamijenio c

454

franjevcem. Preci današnjih maovičkih Režića doselili su iz Neorića polovicom 18. stoljeća, svakako iza 1725. godine, kada u popisu vjernika Splitske biskupije to prezime nije zabilježeno na vrličkom području. Prvi poznati Režići s Maovica bila su dvojica svećenika iz ovoga roda. Fra Luka Režić rođen je M

" V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996.. str. 321. Isto, str. 324. Isto, str. 321. 41,2 M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 191. 453 Isto, str. 191. 454 V. Vrčić, nav. dj„ str. 132. t5n

201

na Maovicama 1744. godine, a ovaj svijet je zamijenio boljim u Mirloviću 1806. godine. Njegov prezimenjak fra Jure rođen 1775. godine na Maovicama, a umro je u franjevačkom samostanu u Karinu 21. kolovoza 1803. godine. 455 Još su dvojica franjevaca iz roda Režića s Maovica umrli 1809. godine - fra Ante ifra Sergije, dakle rođeni polovinom 18. stoljeća. U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine upisana je na Maovicama obitelj Matija Režića.

RISTOVSKI Doseljenik iz Makedonije s prezimenom Ristovski u Vrlici se oženio s Hrvaticom katolkinjom iz roda Ćurak. Od njih su nastale današnje dvije vrličke obitelji s prezimenom Ristovski: udova Dca Ristovski i njezin sin Milan Ristovski s obitelji.

ROGAČI Iako je glasovnom građom ovo prezime istovjetno s nazivom zimzelenog sredozemnog drveta s plodom duguljastih mahuna čokoladne boje-rogačem (Ceratoniasiliqua), nastalo je podalje od mediteranskog ugođaja, u ozračju stočara dinarskog krša, pa je izvedeno od imenice rog, što je naziv za koštanu izraslinu na glavi nekih domaćih i divljih životinja. Uz Rogač još je niz prezimena izvedenih od imenice rog: Rog (Varaždin), Rogačević (Zagreb), Rogalo (Đakovo, Osijek), Rogan (190 osoba, Zabok, Zagorje, Petrinja), Roganec (Petrinja), Roganović (Istra, Bunjevci), Rogek (Varaždin, Novi Marof), Rogelj (Križevci, Sušak), Rogić (2080 osoba, Zadar, Benkovac, sjeverna Dalmacija, Otočac), Rogin (Zagorje, Zlatar Bistrica, Prigorje), Rogina (850, Ivanec, Varaždin, 455

Vrličko kolo, list župe Gospe Ružarice i Matice hrvatske Vrlika, godina IX. (2001.), br. 1. (13.), str. 25. 456 Zbornik Kačić Split, godina XVII, broj VII.; J. A. Soldo, Djelovanje franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja, str. 342.

202

Zaprešić), Roginek (170, Novi Marof, Ivanec, Varaždin), Roginić (440 Zabok, Turopolje, Sesvete), Roglić (260, Split, južna Dalmacija), Rogo (Dvor, Vukovar), Rogolja (Karlovac, Jastrebarsko), Rogošić (650, Dugopolje, Omiš, Dalmacija), Rogović (160, Bjelovar, Pazin, Opatija), Rogulj (520, Kaštela, Sinj, srednja Dalmacija), Rogulja (310, Dvor, Banovina), Roguljić (870, Sinj, srednja Dalmacija, istočna Slavonija). Rogači se na vrličkom području, u Vinaliću javljaju na prijelazu 18. u 19. stoljeće, a zabilježeni su u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine, kada ju u Vinaliću boravište imaju tri obitelji s prezimenom Rogač: Ivanova, Mijina i Petrova. 457 Danas na vrličkom području žive dvije obitelji s prezimenom Rogač.

ROMIĆI Romići iz Rakitna (danas dio hercegovačke općine Posušje) sačuvali su predaju o nastanku svog prezimena. Priča se da im je za turske vlade doselio "četvrti did" iz Seonice i Mrkodola (sela na Duvanjskom polju) hrom u jednu nogu, a imao je tri sina. Kad je ženio najmlađeg sina, beg iz Duvna zatraži da prenoći prvu noć s nevjestom ali ga Romići ubiju i pobjegnu u Rakitno, donoseći nadimak Romići, kojeg su dobili po hromom ocu." 458 Prezime Romić ima otprilike isto značenje kao i prezimena: Šepić, Šeponja, Šeponjić, Cotić, Cota, Šanto, Šantić, Ćopo, Copić. U Hrvatskoj se danas 1420 stanovnika preziva Romić (Cetinska krajina, Benkovac, Slavonija). Vjerojatno su istog krvnog podrijetla i Romci, koji danas u Sinju i Dalmaciji broje 500 osoba. Romići su starinom s Duvanjskog polja, iz sela Omolja, gdje su nastali od starog roda Vukadin(ović)a. Potvrdu za ovu tvrdnju nalazimo u maticama župe Rakitno, gdje su Romići prvi put zabilježeni 1869. godine, i to s prezimenskom kombinacijom Vucadinovich alias Romich de Pocle9ani (Poklečani su selo u rakitskom kraju),što se provlači sve do 1875. godine, kada u Rakitnu prevladava prezime Romić. Pripadnike ovog roda u Cetinskoj krajini susrećemo 26. listopada 1697. godine, kad se harambaša Romić usuglasio s Antom Rožićem da se nesporazumi oko zemljišta u selima tnljskog područja-Jabuci i Vedrinama 4,7 458

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, broj 23-VINALIĆ v, Palvestra, Porijeklo stanovništva Rakitna, Sarajevo 1981., str. 90.

203

riješe tako da mjernik odredi granice posjeda. Po tome se vidi da su doseljenici iz Rakitna obrađivali 80 kanapa oranica u Jabuci, dvije zemlje po 60 kanapa, jednu ispod brda Kosmač, a drugu prema Rudi. Romiću je pripalo 5 kanapa zemlje. 459 Kako se stanje usljed doseljavanja u Cetinskoj krajini normaliziralo, onda se 1709. u sastavu banderije harambaše Grgura Cvitkovića iz Hrvača nalaze i dvije Romića obitelji: 8-člana obitelj Mije Romića pok. Grgura i samca Marijana Romića pok. Grgura. 460 Vjerojatno je riječ o braći. Istodobno, dakle 1909. godine u toj banderiji upisana je i 15-člana obitelj Luke Romčevića,461 ali o njoj kasnije. Iako su Romići u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskupa fra Pave Dragićevića zabilježeni samo u Čaprazlijama pokraj Livna (5-člana obitelj Ivana Romića), prednost imaju Romići s duvanjskog područja, gdje su Vukadini, od kojih su nastali Romići, zabilježeni u Omolju i Brišniku (6 obitelji s 94 člana), a 1768. godine Romića nema na livanjskom, a na duvanjskom području zabilježene su dvije Romića obitelji u Omolju i Rakitnu (ukupno 21 član), ali i 6 Vukadin(ović)a obitelji sa 66 osoba, i to s boravištem u Borčanima, Seonici i Letki. Još jedan dokaz za ovu tvrdnju je činjenica da je iz roda Romića bio i jedan harambaša, pa su zbog bojazni od turske osvete selili svi koje nose harambašino prezime. I kupreški Romići zaslužuju pozornost. U Bili Potok (tu i danas žive), te u Stražbenicu su doselili između 1756. i 1762. godine. Upravo 1762. godine dogodilo se ubojstvo pastirice Ive Romić, djevice koja je radije izabrala smrt nego da joj raskalašeni Turčin oduzme nevinost. U franjevačkom samostanu u Fojnici čuva se "pritužba, arzeol kršćana iz 1762. godina, upućena veziru protiv kliškog muselima (oblasni upravitelj, kotarski načelnik-A. I.), koji "goni kuprešku raju radi neke Ivke, što je poginula", jer mu je u međuvremenu pobjegao fratar, na kojeg je mislio svaliti krivnju da bi ga oglobio. Iva je, dakle, povijesna osoba. Sama činjenica da joj se već 240 godina čuva uspomena i grobu hodočasti (nalazi se na osamljenom mjestu iznad sela Ratkovina, uz samo okrajak šume Plazenice, nešto sjeveroistočnije ispod "Malih kupreških vrata"), jasan je dokaz da je poginula smrću (150 godina prije Svete Marije Goretti) poštovanja vrijednom, obavi tom aureolom udivljenja i blaženstva.462 459 4MI 461 462

204

J. A. Soldo, Sirijska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga L, Sinj 1995., str. 94. Isto, str. 109. Isto, str. 109. M. Džaja-K. Draganović, S kupreške visoravni, Baško Polje - Zagreb 1994., str. 217.

Romići danas žive na dva mjesta na livanjskom području: u Priluci i Gornjim Rujanima, u koje su doselili oko 1880. godine iz Voštana, sela na istočnom rubu Cetinske krajine, ali gdje su imali prezime Babić. 463 Godine 1759. Romići su zabilježeni i u Subotici. 464 Sto se pak tiče u ovom radu spominjane obitelji Luke Romčevića iz Glavica (1709), smatram da je riječ o potomcima Romića iz Čaprazlija (Livno), iako su malo promijenili prezime, te da su i današnji Romci u Cetinskoj krajini njihovi potomci. Romići na vrličko područje stižu na prijelazu 18. u 19. stoljeća, a prvi su put zabilježene tri obitelji s ovim prezimenom 1830. u austrijskom zemljišniku: Romić Ivan Šimunov, Romić Matej Petrov i Romić Josip Grgurov.465 Sto se pak tiče glasina, koje je u svojoj knjizi "Hercegovinaantropološka studija " iz 1909. godine proširio srpski etnograf Jefto Dedijer da su Romići bili pravoslavne vjeroispovijesti pa se onda pokatoličili, to spada u velikosrpska trabunjanja koja je započeo Vuk Karsdžić, a čiji je zajednički nazivnik bio: Srbi -svi i svuda. Više to ne prolazi!

RUPANOVIĆI S jezičnog motrišta prezime je nastalo od osnove rupa, što znači udubljenje, jama, a moguća je veza i sa zanimanjem rudar ili pak s toponimom Rupe, kako se zove selo u šibenskom zaleđu. Od osnove rupa nastala su sljedeća prezimena: Rupac (10 osoba, Crikvenica, Primorje, Prigorje), Rupa (Bjelovar, Slunj, Jastrebarsko), Rupaner (Osijek), Rupanović (Sinj, Koprivnica), Rupar (Zaprešić, istočna Slovenija, Baranja), Rupe (Delnice, Rijeka, Koprivnica), Rupec (Koprivnica, Bjelovar), Rupić (450, Šibenik, zapadna Slavonija), Rupnik (110, Zagreb, Slavonija). Moguća Rupanovića starina je Kaštel Sućurac, u kojem pripadnike ovog roda susrećemo u brojnim dokumentima u 19. stoljeću; 1832. godine je zabilježeno da je Marko Rupanović prodao Tomi Jerčiću vrt u Lučcu, a 463 464 41,5

M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 80. i 66. J. Erdeljanović, O poreklu Bunjevaca (ćirilica), Beograd 1930., str. 18, 156. i 177. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, broj 23-Vinalić

205

procjenu u vrijednosti od 23 fiorina obavio je Nikola Šiškov; od 1886. godine Jakov je Rupanović član općinskog upraviteljstva u Kaštel Sućurcu. 466

SAMARDŽIĆI Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od imenice samardžija, turskog naziva za obrtnika koji izrađuje samare, drvena sedla što se stavljaju na leđa tovarne stoke, najčešće konja i magaraca. Inače, samar je balkanska riječ grčkog podrijetla (starogrčki sagmarion, novogrčki samare, staroslavenski samar, slovenski, bugarski i rumunjski samar, albanski samar i somar, cincarski samaru, turski semer.) Osim prezimena Samardžić, koje je najčešće u Cetinskoj krajini, Zagrebu, Slavonskom Brodu i Slavoniji od naziva zanimanja samardžija nastala su još i ova prezimena: Samardžija (Zagreb, Požega, Slavonski Brod, Banovina), Samarđić (Slavonija, Split), Samarđija (Zagreb, Banovina, Slavonija, Karlovac) i Samržija (Senj, Primorje i Požega). Samardžići s modificiranim prezimenom Samaržić javljaju se na vrličkom području 1710. godine u zemljišniku. U sklopu banderije Štipana Biukovića iz Vrlike upisana je petočlana obitelj Šimuna Samaržića pokojnog Vida mlinara.4 7 U obitelji nema djece, već tri odrasla muškarca i dvije odrasle ženske osobe. Samardžići su zabilježeni na Maovicama i 1725. godine, kada je u popis vjernika Splitske biskupije biskup Ivan Laghi uvrstio dvije Samardžića obitelji: Matinu sa 6 i Grgurova s 4 člana. 468 U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine na Maovicama su upisane tri Samardžića obitelji: Bože Anđelova, Ilije Franina i Cvitka Lukina. Inače, pripadnici ovog roda su doselili krajem 17. stoljeća s livanjskog područja u Cetinsku krajinu, i to u Grab, Otok, Kijevo, Maovice, Radunić (mućko područje). Samardžići iz Biorina u Imotskoj krajini drugog su krvnog podrijetla, jer su nastali od roda Ćubelića, koji su 1694. godine tu doselili iz Grabove Drage pokraj Širokog Briga. 466

V. Omašić, Kaštela od prapovijesti do početka 20. stoljeća. Kaštela 2002.,str., 664, 700, 702. i 707 467 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. 468 Građa Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967., B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285.

206

O livanjskom podrijetlu Samardžića svjedoči i popis bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/42. godine, kad je biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u Suhači pokraj Livna tri Samardžića obitelji s 24-duše: Mate Samardžića (8 članova), Bernarda Samardžića (6), dok je najbrojnije 10-člano kućanstvo imao Grgo Samardžija. Istom prigodom u Zabrišću je upisana 4-člana obitelj Mije Samardžića. O pripadnicima ovog roda u Cetinskoj krajini sačuvana su iz posljednjeg desetljeća 17. stoljeća dva pisana spomena: opći providur A. Mocenigo zabranio je 1697. godine Pavlu i Boži Samardžiću zvanim Mihailovići da smetaju Katarini, udovici sinjskog zlatara Marka Zlatarića i njihovoj djeci gradnju kuće u Sinju. 469 'Nadimak Mihailovići podsjeća na poznato livanjsko prezime Mihaljević (kraći oblik Mihalj), pa je moguće da je dio livanjskih Mihaljevića (Mihailovića), koji su se bavili izradom samara, s vremenom uzeli prezime Samardžić. Isti providur 1699. energično zabranjuje harambaši Vidu Đipalu iz Lučana smetanje gospodarenje zemljama, koje su doseljenici Grgur Bašić i braća Antuna Samardžića dobili od venecijanskih vlasti. 470 U sačuvanim maticama župe Otok pokraj Sinja Samardžići se javljaju polovicom 18. stoljeća: 1754. godine prezimenskom kombinacijom Dugonić-Samardžić; 1748. kao Samardžići; 1770. s prezimenskom kombinacijom Milanović-Samardžić; u Grabu je zabilježena prezimenska kombinacija Samardžić-Bugarin.471 Vjerojatno je riječ o obrtnicima samardžijama iz roda Dugonića, Milanovića i Bugarina. Na mućkom području Samardžići su zabilježeni 1711. godine, i to u Raduniću dvije obitelji s ovim prezimenom: Antina i Petrova, dok 1835. u tom selu nema više Samardžića, jer su preselili u susjedne Ramljane, gdje je prezime Samardžić zabilježeno 1835. godine 4 7 2 U Imotskoj krajini Samardžići su katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti: u Biorinama su 1730. godine venecijanske vlasti 12-članoj obitelji Marka Ćubelića rečenog Samardžić, doseljeniku iz Grabove Drage pokraj Širokog Briga, dodijelile 17 kanape zemlje; u Stanju duša župe Ugljane, kojoj su pripadale i Biorine, zabilježene su dvije Samardžića obitelji: Mijina i Matina. 473 Među pravoslavnim obiteljima, doseljenim s područja Popova polja nakon oslobođenja Imotske krajine od Osmanlija, venecijanske su vlasti 469 470 471 472 473

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 45. Isto, str. 36. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 37. M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 208. i 210. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 49.

207

1725. godine dodijelile 7-članoj obitelji Stojana Samardžića 14 kanapa zemlje. Danas su Samardžići naročito brojni u Otoku pokraj Sinja: 34 obitelji s 155 duša.

SKORUPI Prezime je nastalo u ozračju dinarskih stočarskih predjela i u osnovi ima imenicu skorup, što je naziv za masni sloj koji se uhvati na površini ohlađenog mlijeka; kajmak, pavlaka; povlaka; mileram (germanizam). U prenesenom značenju skorup je ono što je najbolje i najvrijednije . Kako će riječ skorup u područjima pod osmanlijskom vlašću potisnuti turcizam kajmak (turski kaymak s istim značenjem kao i skorup), onda je i prezime starijeg postanja. Kad su predstavnici u Liku doseljenih Hercegovaca 16. lipnja 1605. godine u crkvi Svetog Petra u Hreljinu (mjesto u senjskom zaleđu) pred vinodolskim gubernatorom Julijem Čikulinom prisegnuli na vjerno služenje Nikoli i Juiju Zrinskom, na čija je imanja smješteno 500 duša (200 muškaraca sposobnih za oružje), među njima se nalazio i doseljenik Toma Skorup(ović).474 Sa njim su prisegnuli Marko Balinović iz Mostara (Balinovac-predio Mostara-A. I.), Toma Marković rečeni Mostarić (opet Mostar! ), Damjan Krmpotić iz Buhova pokraj Širokog Briga, te Mile Butorčić (moguće da je iz Buturović Polja pokraj Konjica).Dakle, sve ovo upućuje da je Toma Skorupović hercegovačkih korijena. Međutim, maovički Skorupi su vjerojatno drugog podrijetla. Naime, u zemljišniku iz 1710. godine, a u sklopu banderije harambaše Štipana Biukovića iz Vrlike zabilježena je 6-člana obitelj Nikole Milakovića rečenog Skurupina.475 U ovoj obitelji je jedan odrasli muškarac, tri odrasle ženske osobe, te muško i žensko dijete. Iako je u ovom slučaju nadimak ustvari uvećanica od riječi skurup (skorup), isti se domaćin pojavljuje u popisu vjernika Splitske biskupije; 1725. godine na Maovicama je upisan kao Nikola Skorup. 476 Ima dvočlanu 474

V. Klaić, Povijest Hrvata, knjiga V., Zagreb 1985., str. 624. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19. 476 Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285.

208

obitelj. U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine na Maovicama su zabilježene dvije obitelji s prezimenom Skorup: Mije Petrova i Rade Stipanova. Dakle, maovički Skorupi su nastali od starog roda Milakovića, kojih više nema na vrličkom području. Prema istraživanju N. Bezić Božamć u Drniškoj je krajini u drugoj polovici 18. stoljeća zabilježen prezime Skorup rečeni Galiot. 477 Vjerojatno je riječ o pripadniku roda Skorup, koji je neko vrijeme bio galiot, veslač na venecijanskoj lađi.

STIPČEVIĆI Prezime je s jezičnog gledišta nastalo od hipokoristika Stipče, koji je izveden od osobnog imena Štipan odnosno Stipe. U Hrvatskoj danas 380 osoba nosi prezime Stipčević, a pretežito prebivaju u Zadru, Đakovu, srednjoj Dalmaciji i u Slavoniji. Slična su prezimena: Stipčić (360 osoba u Trogiru, Zagrebu, Klanjcu, Rijeci i Kutini), Stipičević (Makarska, Zadar, Zagreb) i Stipičić (Brač, Split). Prvi spomeni o Stipčevićima zabilježeni su na Braču, i to 26. siječnja 1574. godine u popisu otočana koji su primili sol, te 1625. godine u popisu pučana Brača a u vezi s novačenjem za bračku r-atnu galiju. Što se Vrlike tiče, riječ je o doseljeniku iz Arbanasa pokraj Zadra, koji se oženio Vrličankom i u Vrlici ostao živjeti.

ŠKALICI U popisu domaćinstva naselja Maovica iz rujna 1802. godine zabilježeno je šest obitelji s prezimenom Škorić (u izvorniku Scorich). Uz ime jednog od domaćina ovih obitelji Nikole Škorića upisan je i obiteljski nadimak Scaliz, što treba čitati Skalic ili Škalić. 478 To je ključni dokaz da su 477 478

Visovački zbornik, Visovac 1997., str. 436. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, broj 1., Maovice

209

današnji maovički Škalici nastali od starog roda Škorića, i to na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. U dopisu vrličkog župnika fra Joze Jankovića od 29 siječnja 1943. godine navode se imena žrtava krvavog četničkog zločina na Maovicama. Među 22 osobe, koje su izmaskrirane, najčešće noževima, nalazi se i četvero Škalica, stradalih od kame četnika zloglasnog vojvode popa Đukića: 60godišnja Pera žena Pavlova je ubijena; 40-godišnji Ivan Škalic Antin je zaklan; 35-godišnjem Mili Škalicu Petrovu najprije su nožem izvađene oči a onda je zaklan; ista grozna smrt zadesila je i njegovu suprugu 30-godišnju Stanu. 479 U popisu žrtava II. svjetskog rata upisane su još četiri osobe s prezimenom Škalic: Ante pokojnog Pavla (stradao u Dravogradu), Stipe pokojnog Jakova (Dravograd), Ivan Markov (Maovice) i Cvitko pokojnog Ante (bačen 1944. godine u jamu). 480 Zanimljivosti radi navodimo da je prezime Skalić (ne Škalic) zabilježeno u Hrvata u 16. stoljeću, kada je živio Pavao Skalić (1534-1575), hrvatski pustolov, protjerivan iz nekoliko europskih zemalja i njihovih dvorova zbog krivotvorina i drugih prijevara; na latinskom je jeziku pisao rasprave o teologiji, filozofiji, okultizmu i historiografiji, vrlo šarolike vrijednosti, često plagijati; u naslovu jedne svoje rasprave prvi je upotrijebio 481

riječ enciklopedija u približno današnjem značenju. Prezime je moglo nastati od talijanskog scala=ljestva ili scalino = stuba, stubište, stepenica, stepenište, s napomenom da se to u mletačkom dijalektu izgovara kao škala i škalino. Možda se predak maovičkih Škalica Nikola Škorić bavio izradom ljestava ili je pak bio majstor za ugrađivanje stubišta.

ŠKORIĆI Škorići se na Maovicama javljaju 1710. godine, kada su u sastavu banderije haramabaše Štipana Biukovića upisane dvije obitelji s tim prezimenom: 15-člana obitelj Josipa Škorića pokojnog Pavla (četiri odrasla muškarca, dvije odrasle ženske osobe, petero muške i dvoje ženske djece) i 479 480 481

Vrličko kolo, list župe Gospe Ružarice Vrlika, godina III. br. 2. (17.) 1995., str. 36. Isto, str. 28. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb 2002., str. 1194.

210

10-člana obitelj Mije Škorića pokojnog Vida (dva odrasla muškarca, tri odrasle ženske osobe, troje muške i dvoje ženske djece). 482 Vidosava, supruga Mate Grabovca i majka mnogo poznatijeg fra Filipa Grabovca, bila je 7. srpnja 1720. godine kuma na krštenju kćeri Luke Škorića s Maovica. 483 Godine 1725. u sklopu popisa vjernika Splitske biskupije biskup je [van Laghi zabilježio dvije obitelji s ovim prezimenom: 6-čIanu obitelj već poznatog nam Mije Škorića i isto toliko brojno kućanstvo Šimuna Škorića. 484 U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine upisano je šest obitelji s prezimenom Škorić: Andrije i Jure (sinovi Matini), Petra Nikolina, Jure Andrijina, Ane udove pok. Luke Škorića i Nikole rečenog Škalic. Dakle, od Škorića nastali su današnji maovički Škalici. Starina je Škorića roda livanjsko područje. U popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio: u Vržeralama 10-članu obitelj Mije Škore (u izvorniku Michael Scoro); u Tribiću također 10-članu obitelj Ivana Škore; u selima spojenih imena Potočanima - Zagoričanima dom je imalo 12-člano kućanstvo Mate Škore. U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine pojavljuje se duža inačica prezimena Škorić: u Prologu je upisana 12-člana obitelj Grge Škorića (u izvorniku Gregorius Scorich), u Podgredi žive obitelji Ivana i Šimuna Škorića sa 16 odnosne 4 člana. Što se pak tiče Imotske krajine, Škorići se zakratko javljaju u Biorinama, najzapadnijem naselju područja, jer je u Stanju duša župe Ugljane, kojoj su tada pripadale i Biorine, 1754. godine zabilježena 18-člana obitelj Petra Škorića. 485 Škore iz Runovića, također u Imotskoj krajini, nisu istog krvnog podrijetla kao ostali Škorići, jer su nastali od starog roda Pavlinovića. Danas Škore na livanjskom području žive u Orguzu i Priluci, a u općini Tomislavgrad nastanjeni su u Zaljuti i Tomislavgradu. O spekulacijama da su Škore odnosno Škorići najprije bili pravoslavne vjeroispovijesti pa se onda pokatoličili, ne treba trošiti truda, jer

482

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Zbornik Kačić Split, godina XV., Split 1983., str. 51. 484 Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725., godine, str. 285. 485 V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 46. 486 Isto, str. 528. 483

211

je jednostavno riječ o jednom u nizu prezimena koja su zajednička u Hrvata i Srba. S jezičnog pak motrišta prezime je nastalo od pridjeva škorav, što znači suhonjav, mršav s izbočenim kostima lica. Od pridjeva je izvedena imenica škoro, što znači suhonja, mršavko.

TARLE U popisu vjernika Splitske biskupije 1725. godine biskup Ivan Laghi zabilježio je u Vrlici i 5-članu obitelj Ivana Tarle. 487 Od pripadnika ovoga roda, nastanjenih u Ježeviću, saznali smo o predaji, prema kojoj su tu Tarle doselili s drniškog područja, iz sela Velušića, s dodatkom vjerojatno novijeg datuma da su francuskog podrijetla. Naime, tvrdi ovaj izvor Napoleonov vojnik s prezimenom Tarle (naglasak kao u francuskom jeziku ne zadnjem slogu) početkom 19. stoljeća, kad su utemeljene i Ilirske provincije, oženio se domaćom djevojkom iz Velušića i njihovi potomci su Hrvati s prezimenom Tarle. Kako je poznato Francuzi su okupirali Dalmaciju 1806. godine i u njoj ostali do 1813. godine, pa je to "pofrancuzivanje" naših Tarla jednostavno nemoguće, jer su Tarle, a prezime glasi i Tarlić, na dmiško-vrličkom području najmanje stotinjak godina ranije. Naime, i N. Bezić Božanić je u svom radu "Katolički živalj drniške župe od 1705. do pada Mletačke Republike" utvrdila da su Tarle, koji sa na drniškom području zabilježeni i s posve nefrancuskim prezimenom Tarlić, živjeli najmanje jedno stoljeće prije dolaska Francuza u Dalmaciju. Autorica je uzela podatke iz matičnih knjiga stare župe Drniš, koji se čuvaju u samostanu na Visovcu a dijelom i u Historijskom arhivu u Zadru. 4 8 8 Godine 1711. u zemljišniku Muća Donjeg zabilježena je obitelj Mije Tarlića, koja je čini se tu bila "u prolazu", jer već od 1835. godine Tarla nema na mućko-lećevačkim prostorima.489

487

Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725., godine, str. 285. 488 Visovački zbornik, Visovac 1997., str. 425-445. 489 M. Matas Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 186.

212

Inače, Tarle i Tarlić su samo inačice istog prezimena što je čest slučaj na vrličkom području: Kaseljević-Kaselj, Klepić-Klepo, Erceg-Ercegovac, Milanović-Milan, Uzunović-Uzun itd. U Ježeviću danas živi 7 obitelji (18 članova) s prezimenom Tarle, a u Vrlici jedna osoba s ovim prezimenom. Jezično postanje ovog prezimena je nejasno.

TERZIČI Prezime je nastalo od turskog naziva zanimanja terzija, što znači krojač, i to krojač čohe (krojači sukna se zovu abadžije). Starina ovog roda je Poljička Kneževina, Dolac Donji. "Don Luka Terzić rečeni Andjelić iz Biska i njegove braća Pavao, Ivan i Toma posjedovali su očinske zemlje u Broćancu (Prugovo), koje im je opći providur A. Mocenigo potvrdio kao obiteljsku baštinu. Oni su, inače, iz Doca Donjeg, gdje se 1699. godine don Luka i rodio. Zbog njihove odsutnosti, boravili su u Poljicima, u Broćancu je za njihovim zemljama posegnuo Vrleta iz Klisa, ali mu je providur zabranio. Terzići nisu posjedovali dovoljno zemalja u Bisku pa su stoga dobili 40 kanapa šume na čitluku (imanju-A. I.) blizu Ruinića pokraj tvrđave Čačvine, uz crkvu i lokvu u Umčanima. Marko Pavić iz Poljica ometao im je uživanje tog posjeda, pa ga je Ivan Anđelić rečeni Terzić u ime rodbine tužio providuru... Neki od Terzića nastanili su se u brdovitom kraju Dinare." 490 Iz ovoga se može zaključiti da su se poljičlci Terzići nekoć preživali Anđelići. U splitski Veli Varoš 1650. godine doseljava iz Žrnovnice Štipan Terzić, rođen 1602. godine, a umro je kao 70-godišnjak 1672. godine, samo petnaest dana nakon smrti supruge Mare. Godine 1835. u Splitu živi 9-člana obitelj, koja se tada i sve do kraja 19. stoljeća bavi mesarskim obrtom. Posjeduje 19.980 metara četvornih zemlje u Splitskom polju. 491 Krajem 17. stoljeća i Terzići, kao i još neki Poljičani, sele na područje Cetinske krajine, oslobođeno od Turaka: Bisko, Gardun i Vojnić. U zemljišniku iz 1709. godine nalazimo pet obitelji s ovim poljičkim 490

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. st„ knjiga I., Sinj 1995., str. 74. N. Kuzmanić, Split u zemljišniku 1835. godine, feljton Slobodne Dalmacije, 2002. godine, 76. nastavak 491

213

prezimenom: u banderiji harambaše Marka Sučića Akrapa u Biskom upisana je 7-člana obitelj Martina Terzića pokojnog Jure; u banderiji Gardun-Vojnić ubilježene su četiri Terzića obitelji: Petar pok. Ilije (4- člana) Josip Terzijić pok. Luke (8), Toma Terzijić pok. Pavla (7) i Pavao Terzijić pok. Dominika. 492 Dakle, u uporabi su dvije inačice ovog prezimena: Terzić i Terzijić. Iste godine (1709) u banderiji harambaše Grgura Cvitkovića u Hrvacama zabilježen je Filip Terzić pok. Lovre, a uz njegovo ime u zagradi je dometnuto-od Biska. 493 U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine u Srijanima, u nekadašnjoj Poljičkoj Kneževini, zabilježena je tročlana obitelji s -r

• '494

prezimenom Terzić U 18. su stoljeću Terzići zabilježeni u Grabu, i Gornjem Dicmu, a od Terzića islamske vjeroispovijesti, nastanjenih u Livnu (i danas), spominjemo Sulju (Sulejmana) Terzića, pobirača herbatike (pašarine), koji je na molbu harambaša Bože Jadrijevića pristao izjaviti 1789. godine da stočari iz Glavica koji napasaju stada preko granice, u Turskoj plaćaju 6 cekina (288 lira), a ako treba, zabilježeno je, da će izdati o tome i teskeru (pismenu potvrdu) 495 U Hrvatskoj danas živi 1510 stanovnika s prezimenom Terzić, a najviše ih je u Novoj Gradiški, Zagrebu, Požegi i istočnoj Slavoniji. Postoji i slično prezime Terzija, čiji nositelji žive u Kaštelima i Brodu. U Vrlici danas živi samo jedna obitelj s ovim prezimenom.

TOJČIĆI U Vrlici živi jedna obitelj s prezimenom Tojčić. S jezičnog motrišta prezime je nastalo od osobnog imena Stojko ili Stojka, dakle oblika imena Stojan ili Stojanka. Početno se "s" zbog lakšeg izgovora s vremenom izgubilo. Međutim, u većini prezimena ovog korijena ono je ostalo: Stojčević (520 osoba, Požega, Slavonija, Zagreb), Stojčić (250, Slavonija, Crikvenica, 492 493 494 495

J. A. Soldo, nav. dj., str. 113. Isto, str. 109. Poljički zbornik, svezak I., Zagreb 1968., str. 235. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. st., knjiga II., Sinj 1997., str. 154.

214

Zagreb, Ozalj), Stojčevski (Makarska, Split), Stojičević (Šibenik, istočna Slavonija, Samobor), Stojičić (Zagreb, Nova Gradiška, Požega). Vrlička obitelj Tojčić doseljena je iz obližnjeg Kijeva.

TOTIĆI U zemljišniku iz 1710. godine, a u sastavu banderije haramabaše Štipana Biukovića iz Vrlike, na Maovicama je zabilježena četveročlana obitelj Filipa Totića pokojnog Ilije (dva odrasla muškarca, odrasla ženska osoba i muško dijete). 496 U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi upisao, kako je pročitala B. Zelić-Bućan, dvočlanu obitelj Ilije Tolića. 497 Držim da je umjesto Tolić trebalo čitati Totić, a i stoga što je ono muško dijete iz 1710. vjerojatno domaćin obitelji iz 1725. godine Ilija (ne Tolić već Totić), koji je dobio ime po djedu ili Filipovu ocu Iliji. U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u naselju Vrlika zabilježena je obitelj Pavla Totića, 498 a na Maovicama tada žive dvije obitelji s ovim prezimenom: Josipa Martinova i Ivana Ivanova. Starina Totića, koji danas žive u Totićima, zaseoku sela Cetine, te na Maovicama i u Vrlici, jeste livanjsko područje, gdje je u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u Provu (u izvorniku Parhovo) 4-članu obitelj Filipa Totića (izvorniku Philippus Totich). Je li ponavljanje imena Filip (i danas u Totića često je ovo ime) samo slučajnost? Godine 1814. pripadnike ovoga roda sa skraćenim prezimenom Toto susrećemo na više mjesta livanjskog područja: u Priluci, Donjem Žabljaku, Prispu i Malim Kablićima. S jezičnog motrišta prezime je moglo nastati od Tot, naziva koji Mađari rabe kao opći etnonim za Slavene, naročito Slovake, ali i Hrvate s kajkavskog govornog područja. Žena iz Mađarske ili pak iz Hrvatske, koja je obučena u slovačku nošnju, zove se Totica. 496

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19. Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967.; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 498 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-VRLI KA 499 M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 60, 65, 66. i 67. 497

215

Danas pak u Hrvatskoj živi 180 osoba s prezimenom Totić, a osim na vrličkom području nastanjeni su u Kaštelima, Đakovu i Zagrebu. Od iste je osnove nastalo još nekoliko prezimena: Tot (Osijek, Zagreb, Baranja, Međimurje, Đurđenovac), Tota (Međimurje, Rijeka, Baranja, Zagreb), Toth (Zagreb, istočna Slavonija, Koprivnica, Baranja), Totović (Zlatar Bistrica, Vrbovec, Križevci).

TURUDIĆI Onomastičari još nisu riješili postanje prezimena Turudić s jezičnog motrišta. Stoga evo i pokušaja ovog autora: od imenice Ture (Turčin) izvodi se zbirna imenica Turad (kao primjerice Vlaščad, Crnogorčad u "Smrti Smail-age Čengića" Ivana Mažuranića) odnosno duži oblik Turadija (kao primjerice Srbadija i si). Ujednačavanjem "u" i "a" u "u" dobijen je oblik Turudija, koji je zabilježen 1768. godine kao prezime u Služnju, danas hercegovačka općine Čitluk, te na više mjesta u Srbiji. Od Turudija po već ustaljenom obrascu nastalo je i prezime Turudić. Dakle, prezime je nadimačkog podrijetla i zabilježeno je; u Hrvata katolika (Služanj pokraj Čitluka i Vrlika), Bošnjaka muslimana (tuzlansko područje) i Srba pravoslavaca (okolica Užica). Da su neki Turudići bili islamske vjeroispovijesti, nema dvojbe, jer ih, kako je već i rečeno, ima i danas na tuzlanskom području. Možda su nekoć i neki Turudići u Vrlici bili muhamedanci, jer postoji usmena predaja o izvjesnom Salihu Turudiću koji je nakon oslobođenja Vrlike 1688, godine uzjahao konja i nepovratno otišao preko Dinare u Tursku. Međutim, to ne znači da su njegovi potomci današnji vrlički pripadnici tog roda. Naime, Turudići iz Vrlike sačuvali su predaju da su iz Hercegovine doselila dva brata, od kojih su nastali tzv. Gornji i Donji Turudići. I Turudići u Služnju pokraj Čitluka također čuvaju spomen na dvojicu braće koja su odselila u Dalmaciju. Čini se da smo rješenje pronašli uz pomoć N. Mandića. Naime, Frane Turudić zabilježen 1768. godine u Služnju kao domaćin obitelj i umro je 1783. godine u starosti od 60 godina. Iako je u kući imao devetero ukućana,

216

oni se više ne pojavljuju u maticama hercegovačkih župa, iz čega slijedi zaključak da su odselili izvan Hercegovine, u Dalmaciju, u Vrliku.5 To bi mogli biti Marko i Bartol Turudić, čije su obitelji 1830. godine već u Vrlici, jer su te godine zabilježeni u novom austrijskom zemljišniku za naselje Vrlike 501 Kako Turudići nisu u Vrlici zabilježeni ni 1692. (zemljišnik), ni 1710. (novi zemljišnik), ni 1725. godine (popis vjernika Splitske biskupije), ne može biti točna sljedeća tvrdnja uvaženog N. Mandića o ovome rodu. "Turudići se ubrajaju medu starosjedilačke rodove u Brotnju (danas prostor općine Čitluk-A. I.),čija je matica a Služnju. Najstariji, do sada nama poznati, pisani spomen prezimena Turudić nalazimo u mletačkim spisima u kojima se Turudići nalaze u Vrljici kod Drniša (?!) 1690. godine." 502 Ipak najstariji spomen prezimena Turudić je onaj iz 1741/42. godine iz popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika, u kojem je biskup fra Pavo Dragićević u Služnju zabilježio jednu Turudića obitelj: 6-članu obitelj Ante Turudića (izvorniku Antonius Turudich). Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović u Služnju je zatekao 4 obitelji i 25 Služanjaca s prezimenom Turudija: 9-članu obitelj Frane Turudije (u izvorniku Franciscus Turudia), 3člano kućanstvo Mate Turudije, 6-člano domaćinstvo Ivana Turudije i 8članu obitelj Marka Turudije. U matici umrlih stare župe Brotnjo zabilježen i jedan krvavi događaj iz vremena osmanlijske vladavine ili posve precizno iz 1804. godine: "Obisi ajan 5 0 3 Tomu Kordića godina 36; Miju Zelića godina 23; LUKU TURUDIĆA godina 29; Grgu Sušca godine 30 i Jagu Vidovića godina 26. Osiče glavu Petru Dogandžiću godina 22 i Boži Pavloviću godina 34. " 5 0 4 Pojedinosti u vezi s pogubljenjem ovih sedam mladih Brotnjaka nisu poznate, ali se uvidom u matice spoznaju novi detalji tragične sudbine obitelji obješenog Luke Turudića, inače sina već spominjanog Ivana i unuka Marka Turudića. Luka je rođen 1775. godine u Služnju, oženio se kao 18godišnjak s Martom kćeri Marka Solde rečenog Pranjić iz Ograđenika pokraj Čitluka i s njom je dobio dvije kćeri i tri sina: Ivan (rođen 1795), 500

N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 572. 501 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika 502 N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 572 503 ajani su u jednom razdoblju turske vlasti u Bosni i Hercegovini bili dužnosnici mjesne uprave. Tamo gdje nije bilo kapetana i kapetanije upravljali su ajani, a obično su bili iz najpoznatijih begovskih obitelji. 504 Matice umrlih stare župe Brotnjo, godina 1804.

217

Jozo (1798) i Ante (1800). Godine 1815. Ivana, koji je imao 20 godina i Jozu sa 17 godina pokosila je kuga, ali je najmlađi Ante nastavio lozu ove tragične obitelji. Inače, Turudići su danas najbrojniji rod u Vrlici i mnogo se ijeđe odlučuju na seobu sa svoje starine od drugih rodova.

UGLARICI U Ježeviću živi 6-člana obitelj Ivana Uglarika, doseljenika iz Zubrića pokraj Virovitice. Prije 22 godine oženio se Perom iz roda Ćorića i ostao živjeti u Ježeviću. Inače, prezime Uglarik je češkog podrijetla.

UZUNI U popisu obitelji u banderiji haramabaše Nikole Biokovića iz Vrlike 1. srpnja 1692. godine upisana je i 9-člana obitelj Petra Uzuna (u izvorniku Petar Vusun), kojoj su venecijanske vlasti dodijelile devet kanape zemlje. 505 U zemljišniku iz 1710. godine, a u sklopu banderije harambaše Štipana Biukovića iz Vrlike, zabilježene su obitelji dvojice sinova pokojnog Petra, domaćina obitelji iz 1692. godine: Matija Uzunovića (sedam članova, domaćin, supruga, troje muške i žensko dijete) i brata mu Jure (dva člana: domaćin i supruga).5 U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi zabilježio u Vrlici dvije dvočlane obitelji s prezimenom Uzunović: već nam iz 1710. poznatih domaćina Matija i Jure. 507 Očigledno Jure nije imao djece, a što se dogodilo s potomstvom Matija Uzunovića? 505

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19. Isto, svežanj 19. 507 Građa Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967.; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 506

218

U novom austrijskom zemljišniku iz 1840. godine, u naselju Vrlika upisana je jedna obitelj s prezimenom Uzun: Luke Stipanova.508 Ovaj je vrlički rod hrvatskom narodu i crkvi u Hrvata dao i svećenika fra Franu Uzuna, rođenog 1869. godine u Garjaku, a koji je ovaj svijet zamijenio boljim u Zagrebu 1942. godine. 509 Navedeni podaci potvrđuju da su Uzuni starosjedilački rod vrličkog područja, pogotovo i stoga što njegove pripadnike ne poznaju susjedni prostori: livanjski, duvanjski, imotski, sinjski, mućki, drniški. Osim toga izneseni pokazatelji svjedoče da su Uzun i Uzunović inačice, kraća i duža, istog prezimena. Dakako, ne treba ga miješati s prezimenom Uzinović, jer je ono posve drukčijeg postanja, a zabilježeno je u Dubravi, naselju stare Poljičke Kneževine, u popisu vjernika Splitske biskupije 1725. godine kad su zabilježene tri Uzinovića obitelji sa 16 članova. 510 Inače, danas u Hrvatskoj 160 osoba nosi prezime Uzun, a najviše ih je, osim na vrličkom području, u okolici Zagreba i Varaždina. Prezime Uzunović danas je nazočno i na području Kaštela i Vinkovaca. S jezičnog motrišta ovo je staro prezime nastalo od pridjeva uzun iz turskog jezikaš, što znači onaj koji je dugačak, koji je visoka rasta; dugonja; dugajlija.

VARNICE S jezičnog motrišta prezime je nastalo od imenice vamica, što je u knjiškom jeziku ekspresivniji izraz za iskru. Varnica ujedno znači i osobu žestoke naravi, koja u komunikaciji s okolicom zna često planuti. Pripadnici roda Varnica zabilježeni su u zemljišniku za naselja Vrlika i Maovice iz 1710. godine: devetoČlana obitelj Ivana Varnice pokojnog Ivana (dva odrasla muškarca, dvije odrasle žene, troje muške i dvoje ženske djece); šestočlana obitelj Štipana Varnice rečenog Budimir (domaćin, dvije odrasle žene, troje ženske djece); četveročlana obitelj Grgura Varnice

508

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 414-VRLIKA Vrličko kolo. list župe Gospe Ružarice i Matice hrvatske, godina IX. (2001.), br. 1(13), str. 25. 510 Poljički zbornik, svezak I., Zagreb 1968., str. 233. 509

219

pokojnog Grgura (domaćin, supruga, dvije kćeri); Manda udova pokojnog Petra Varnice.511 Inače, prezime se Varnica u zemljišniku iz 1710. godine piše na čak četiri načina: Verniza, Varniza, Vernisa i Varnisa. U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi upisao samo jednu petočlanu obitelj ovoga roda, obitelj Ivana Varnice. Što se dogodilo da se broj pripadnika ovoga roda za petnaest godina smanji s 28 na 5 osoba? Objašnjenje: tri su obitelji imale isključivo žensku djecu. Varnice su doseljenici na vrličkom području. Fra Andrija Kačić Miošić spominje hajduka i mejdandžiju Varnicu, koji bijaše "silan junak". 513 Prema Kačiću bio je "od Kaštela" i istaknuo se junaštvima u vrijeme Kandijskog rata (1645-1669). Poginuo je pokraj Vojnića, a pogubio ga je Turčin Isak Nežić. 514

VICIĆI S jezičnog gledišta prezime je nastalo od osobnog imena Vice, koje je pak hipokoristik muškog imena Vicent ili Vicencij. Vicent je bio i hrvatski slikar u 15. stoljeću, iz Kastva, poznati predstavnik kasnogotičkog zidanog slikarstva; 1474. godine oslikao je crkvu Svete Marije na Škrilinama pokraj Berma (znamenita slika Mrtvački ples). Danas u Hrvatskoj najviše Vicića živi u Cetinskoj krajini, gdje su se doselili 1689. godine, vjerojatno s duvanjskog područja, s harambašom Jurom Doturovićem, koji je doveo sa sobom 30 obitelji i 200 soba, od kojih je 80 sposobno za vojnu službu. Venecijanske vlasti im dodjeljuju i potvrđuju zemlje na potezu od Košuta do Brnaza. 515 U zemljišnicima iz 1709. godine upisane su tri Vicića obitelji: 3-člana obitelj Mate Vicića i samac Frano Vicić u banderiji u Pavla Bogdanovića iz 511

Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 16. Radovi Historijskog arhiva Split, Split 1967., svezak VI; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije, str. 285. 513 Zbornik Kačić, Split 1983., godina XV.,str. 236. 514 Isto, str. 240. 515 J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 99.

220

Glavica, a u banderiji harambaše Jure Doturovića u Tuijacima zabilježena je 3-čIana obitelj Stojke udove pok. Grge Vicića. 516 Godine 1714. spominju se, uz ostale, Nikola i Frane Vicić kao oni koji u Sinjskom polju obrađuju zemlje bogatih splitskih obitelji Marchi i Cattonari.517 U 18. stoljeću o Vicićima su ostali pisani tragovi u dokumentima: Petar Vicić (1750); alfir Nikola Vicić iz Kosinca (1790); 1878. godine spominje se 83-godišnji Mate Vicić pok. Ivana iz Podvaroši (dakle rođen je 1704. godine), te Ivan Vicić (1793) itd. Imotski Vicići doselili su iz Sinja u 19. stoljeću. S istog područja su i vrlički Vicići. 518

VIDICI S jezičnog gledišta prezime Vidić može biti patronim od muškog osobnog imena Vid, ali i matronim od ženskog imena Vida. Ime Vid je svetačkog podrijetla, ustvari ime je to ranokršćanskog mučenika sa Sicilije iz doba cara Dioklecijana; bio je i nekom vrstom zamjene za kult slavenskog božanstva Svetovita, a posvećene su mu i brojne crkve. Danas 1620 stanovnika Hrvatske nosi prezime Vidić (Benkovac, istočna Slavonija, Sinj, Zagreb, Požege). Često je i na hercegovačkom području (Blizanci-Ljubuški, Dretelj-Čapljina, Gornji Rujani-Livno, VirPosušje). Vrlički Vidići doseljenici su iz Lučana pokraj Sinja. Doseljavaju vjerojatno iz Duvna sa skupinom doseljenika, koje dovodi harambaša Petar Đipalo iz Mrkodola ili Brišnika pokraj Duvna i smješta ih u Lučane. Godine 1697. Filip Vidić obrađuje 15 kanapa zemlje u brdu selu Zelovu, što mu je odobrio providur A. Mocenigo. On također obrađuje i 10 kanapa u Zelovu, uz kuću koju je tu imao, a sve mu je to 29. listopada 1697. potvrdio već spominjani providur. 519 8. svibnja 1710. godine Nikola Batarelo tuži Jerka Vidića i Iliju Batarela "što su mu uzeli dva i pol vretena zemlje na Zelovu." 520 5,6 517 518 519 520

Isto, str. 109. i 114. Isto, str. 115. J. A. Soldo, nav. dj„ knjiga II., str. 164, 116, 94. i 76. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 104. Isto, str. 118.

221

Vidića je starina u Duvnu, jer u sklopu pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji u srpnju 1706. godine makarski je biskup Nikola Bijanković pozvan je od glavara sela Bukovice pokraj Duvna Abrama Vidića da na povratku iz Rakitna dođe u Bukovicu, gdje je dočekan "s četiri stotine osoba za krizmu i s ostalim narodom, koji je želio u biskupa da se ispovijedi."521 U sklopu popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio je u Viru pokraj Posušja 8članu obitelj Jure Vidića. On je predak današnjih Vidića u Ričicama, selu Imotske krajine. Što se pak tiče Vidića u Gornjim Rujanima pokraj Livna, oni su doseljenici iz Čitluka pokraj Sinja. 522 Kad je riječ o hercegovačkim Vidićima (Blizanci pokraj Ljubuškog, Dretelj pokraj Čapljine), oni su potomci Viđana Vlaićevića Filipovog, rođenog u Tepčićima (općina Čitluk) oko 1750. godine, i njegove supruge Vide kćeri Ante Ljoljića iz Blizanaca. Riječ je o domazetskom braku, a novo prezime (po Vidanu i Vidi) počinje se rabiti oko 1850. godine, i to kao Vlaićević rečeni Vidić da bi ovo posljednje početkom 20. stoljeća prevladalo.523 I jedna zanimljivost vezana za lučansko-čitlučke Vidiće u Cetinskoj krajini. Kada su sinjski Lovrići bankrotirali s rudnicima željezne rude na Perući i Suhoj mlinici krajem 18. stoljeća, na ime duga morali su ustupiti bogatoj obitelji Garanjin veliku livadu u Sinjskom polju zvanu Piket. Početkom 20. stoljeća Piket je od Garanjina kupila obogaćena seoska obitelj Vidić iz Lučana-Čitluka, koja ga je posjedovala do najnovijih dana, kad je neko vrijeme služio kao zračna luka, čemu donekle služi i danas, doduše kao uzletište za športske zrakoplove.524

521

M. Vidić, Nikola Bijanković-splitski kanonik i makarski biskup, Split 1981., str. 98. M. Petrić, Popis stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 80. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 581-583. 524 J. A. Soldo, Sinjska u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 216.

222

VINACI Danas na vrličkom području, u Vinaliću, živi jedna obitelj s prezimenom Vinak. Vinak iz okolice Virovitice oženio se Kajom rođenom Žeravica iz Vinalića, gdje su podigli i novu obiteljsku kuću. Trenutačno su na radu u Austriji.

VRANČIĆI Vrančiće susrećemo na prijelazu 15. u 16. stoljeće u Šibeniku, gdje su stigli iz Bosne, bježeći pred turskim zulumom. Poznati pripadnici ovog starog plemićkog roda su Antun Vrančić (Antonius Verantius) i Faust Vrančić. Antun Vrančić rođen je 29. svibnja 1504. godine, a odgojili su ga njegovi ujaci biskup Petar Berislavić i Ivan Statilejić. Školovao se u Šibeniku, Padovi, Beču i Krakovu. Službuje na dvoru kralja Ivana Zapolje, koji mu povjerava vođenje čak sedam ugarskih veleposlanstava (Rim, Venecija, Beč, Francuska, Engleska, Turska, Poljska). Zapolja mu povjerava i odgoj svog sina Ivana Sigismunda. Kasnije (1549) prelazi u službu Habsburgovaca, te ga Ferninand I. imenuje svojim tajnikom. Godine 1557. postaje biskup pečujski pa jegarski, a ističe se u suzbijanju protestantizma. Vrhunac i svećeničke i državničke karijere predstavlja mu imenovanje za nadbiskupa ostrogonskog i primasa cijele Ugarske, a 1571. godine je i kraljevski namjesnik u Ugarskoj. Umro je 1571. godine u Prešovi, a pokopan je u Trnavi. Nakon nekoliko dana iza smrti stiže i obavijest o Vrančićevu imenovanju za kardinala. Dopisivao se s mnogim istaknutim osobama svoga vremena od Erazma i Melanchtona do Nikole Zrinskog i Trankvila Andreisa; latinski pjesnik (zbirka Otia), putopisac (opisi istočnoeuropskih zemalja), arheolog, biograf (životopis Petra Berislavića). Na hrvatskom je jeziku ostala samo jedna molitva koju je objavio I. T. Mrnavić u svom Nauku kršćanskom. Vrančićeva sabrana djela i prepisku izdala je Mađarska akademija u 12 knjiga.

223

Faust Vrančić je sin Antunova brata Mihalja. Rodio se 1551. godine u Šibeniku, a odgojen od strica Antuna na kraljevskom dvoru. Školovao se i u Padovi, a neko vrijeme i na dvoru Rudolfa n. u Pragu. Zaredivši se postaje čanadskim biskupom (1594), ali doskora napušta Ugarsku i nastanjuje se u Veneciji. Mnogostran je i originalan duh, u djelu Machinae novae (1595) anticipirao je niz novih tehničkih izuma. Objelodanio je petojezični (latinsko-talijansko-njemačko-hrvatsko-mađarski) rječnik Dictionarium quinque nobilissmarum Europae linguarum (1595). Filozofiji su posvećeni radovi Logica nova i Ethica christiana (1616). Na hrvatskom je napisao Život nikoliko izabranih divic (Rim 1606) i članak o slavenskim narodima. Umro je u Veneciji 1617. godine. Iako šibenski Vrančići vjerojatno, nisu u krvnom srodstvu sa svojim prezimenjacima u Vrlici, opširnije pišemo o Antunu i Faustu s nakanom da podsjetimo što su Hrvati značili i na europskoj sceni prije pola tisućljeća. Inače, Vrančići u Vrlici su zabilježeni 1830. godine u austrijskom 525

zemljišniku, kada je upisana obitelj Jure Vrančića. Krajem 18. stoljeća u Stanju duša župe Ugljane, koja je djelomično pripadala i Cetinskoj krajini, zabilježena je obitelj Vrančić-Žale,5 6 od koje će nastati Vrančići u Tijarici (ima ih i danas) i Vrančići u Vrlici. U matičnim knjigama stare župe Velika (danas područje Dervente u Bosni) 1775. godine u mjestu Johovac zabilježeno je doseljenje obitelji Jakova Vrančića i supruge mu Anice rođene Krumčarević "od Imotskog". 527 Danas u Hrvatskoj živi 800 osoba s prezimenom Vrančić (Vrlika, Tijarica, Zagorje, Samobor). S jezičnog motrišta prezime je nastalo od osobnog imena Franko (u Dalmatinskoj zagori izgovarana kao Vranko), a dok su hercegovački Vrančići dobili prezime prema udovici Vranjki rođenoj Soldo, a koja je bila udata za Marijana Hrkaća iz Pribinovića pokraj Širokog Briga, od čijih su sinova Blaža (1800) i Ante (1805) nastali Vrančići. 528 Danas žive u okolici Širokog Briga, Mostara i Posušja, te na derventskom području.

525

Državni arhiv u Zadru, katastri Dalmacije broj 456-VRLIKA J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj 1997., str. 30. 527 Više autora, Monografija župe Plehan, Plehan 1987., str. 117. 528 N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar-Široki Brijeg 2002., str. 593. 526

224

VUČEMIL O VIĆI U dokumentu pod nazivom "Notta della famiglie che al presente habitano sotto la Fortezza di Verlica cioe sotto la Bandiera del K.(apitano) Basa Nicolo Biocovich" od 1. srpnja 1692. godine zapisano je daje obitelj Marka Vučemilovića, koja ima 18 članova, dobila od venecijanskih vlasti 21.5 kanap zemlje, kao i da su 4- članoj obitelji Lovre Vučemilovića pripala 3.5 kanape zemlje. 529 U zemljišniku iz 1710. godine, a u sklopu banderije harambaše Štipana Biukovića iz Vrlike, obitelj već poznatog Marka Vučemilovića narasla je u impozantnu obiteljsku zadrugu s 32 člana (osam odraslih muškaraca, sedam odraslih ženskih osoba, osmero muške i sedmero ženske djece); obitelj također već poznatog Lovre Vučemilovića broji 10 članova (dva odrasla muškarca, odrasla ženska osoba, troje muške i četvero ženske djece). 530 U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine biskup je Ivan Laghi zabilježio u Vrlici dvije Vučemilovića obitelji s po 11 članova: već poznatog Marka i Jure, vjerojatno sina Lovrinog.531 Ovi navodi potvrđuju da su Vučemilovići uz Grabiće, Vuletiće, Blaževiće, Božinoviće, Jakeliće, Batovanje i Uzune najstariji od današnjih vrličkih rodova. Inače, ovaj rod u Dalmaciji je poznat po tri inačice prezimena: Vučemilović (Vrlika, Imotski, Glavina), Vučemilo (Sinj, Split) i Vučemil (Cista Provo pokraj Imotskog, Primoije). Istog su krvnog podrijetla, starinom su iz Duvna, a po nekima iz Rame, što za sada nije potvrđeno u povijesnim ispravama. Naime, fra Štipan Vučemilović, Duvnjak po rođenju, u Cetinsku je krajinu doselio 1687. godine iz samostana u Rami, pa je to ponukalo neke autore da brzopleto zaključe da su Vučemilovići podrijetlom iz Rame. A sada ponešto i o ovom franjevcu, najstarijem Vučemiloviću kojeg znamo po imenu. Rođen je oko 1650. godine, a ujesen 1687. godine je s franjevačkom subraćom iz Rame u sklopu organiziranog preseljenja pet tisuća Hrvata katolika iz Rame, Duvna, Livna, Kupresa, Glamoča, Rakitna i Doljana doselio u Sinj. Godine 1695. godine fra Štipan Vučemilović je na 529

Državni arhiv Zadra, Katastri Dalmacije, svežanj 19. Isto, svežanj 19. 531 Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 530

225

popisu onih doseljenika koji su po duždevoj zapovijedi konačno smješteni u Sinj. 532 Među gvardijanima sinjskog samostana od 1693. do 1702. godine, koji još nose naslov gvardijana franjevačkog samostana u Rami, pretposljednji je među njima 1700. godine upisan fra Štipan Vučemilović.533 Godine 1709. nalazi se u popisu fratara sinjskog samostana 5 3 4 Prvog srpnja te 1709. godine na dužnosti župnika u Turjacima domaćin je splitskom biskupu Stjepanu Cupilliju u vrijeme njegova pastirskog pohoda Cetinskoj krajini. 535 Godine 1715. župnik je u Otoku, selu Cetinske krajine, koje je dobilo ime po drvenoj tvrđavi, smještenoj na otoku usred rijeke Cetine. 26. srpnja te 1715. godine šest tisuća turskih vojnika napalo je tu tvrđavicu, koju je branilo 170 naoružanih Otočana i njihov župnik. Prvi je nasrt junačka obrana odbila, ali sljedećeg dana Turci su izveli veoma jaki četverosatni napad i preko mrtvih tijela branitelja, ostalo je zapisano u dnevniku opsade, prešli Cetinu i zauzeli otok i tvrđavu. Spasilo se svega desetak branitelja, ostali su izginuli, a među njima i njihov župnik fra Štipan Vučemilović. Tek nešto starijih ljudi i žena Turci su doveli u ropstvo. 536 Vučemilovići su starinom iz Oplećana pokraj Duvna, gdje je u sklopu popisa, bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskup fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio 8-članu obitelj Joze Vučemilovića (u izvorniku Josephus Vu§emilovich). Godine pak 1768. biskup je fra Marijan Bogdanović u Oplećanima zatekao 7-člano kućanstvo Bože Vučemilovića. "Vučemilovića bi krajem 17. stoljeća bilo znatno više na duvanjskom području da ih relativno mnogo nije 1687. godine odselilo u Cetinsku krajinu, ali ih se našlo i dovoljno za popunjavanje tek od Turaka oslobođene Imotske krajine. 537 U Imotskoj krajini iz Duvna doseljeni Vučemilovići 1725. godine dobivaju od venecijanskih vlasti imanja, koja je napustilo islamizirano stanovništvo. "Jela Vučemilović s 5 čeljadi dobila je kuću u Glavini uz Cerluku i 10 kanapa zemlje. Marko Vučemilović s 3 čeljadi dobio je vrt u Imotskom i 6 kanapa zemlje. Prvo krštenje zapisano je u Matici 1736. Napravili su kuću u Imotskom i tu se kasnije nastanili. Po Marku su nazvani Markić... Obitelj Jele Vučemilović odselila u okolicu Vrlike" 538 , od koje će nastati dio današnjih vrličkih Vučemilovića. 532

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 169. J. Vladić, Uspomena o Rami i ramskomfranjevačkom samostanu, Zagreb 1882., str. 80. 534 J. A. Soldo, nav. dj., str. 225. 535 Isto, str. 133. 536 Isto, str. 187. 537 A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001., str. 413. 538 V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 106.

226

S početka 19. stoljeća ostao je spomen o još jednom zanimljivom Vučemiloviću. "Nešto manji nemiri izbili su 1809. godine, kada ie maršal Auguste Viesse de Marmont s vojskom otišao iz Dalmacije na austrijsko bojište, austrijska je vojska prodrla prema Skradinu i Šibeniku. Priča se kako je Marko Vučemilović zvani Brzilo iz zasjede napao maršala na Tromeđi dok je ručao. Time je Brzilo postao junak. Zarobljen od Francuza bi osuđen, ali prema povjesničaru Paulu Pisaniju pomilovao ga je Jacgues Lauriston, nakon čega se vratio svom seoskom životu čuvajući handžar ljuti samo kao uspomenu. 539 Pripadnici roda Vučemilovića na vrličkom području uz svoje prezime tijekom vremena oslužbenili su čak šest prezimenskih kombinacija: Vučemilović-Alegić, Vučemilović-Grgić, Vučemilović-Jurić, VučemilovićStipanović, Vučemilović-Šimunović i Vučemilović-Vranjić. Dakako, nije teško dokučiti da je drugi dio kombinacije nastao od nadimaka ili pak imena: Alega, Grgo, Jure, Štipan, Šimun i Vranje. S jezičnog pak motrišta prezime je nastalo od imenice vuk (Canis lupus). Inače ova je imenica jedna od najplodnijih antroponimijskih osnova u hrvatskom jeziku, navlastito u stočarskog stanovništva na dinarskom području. Do Tridentskog sabora (1543-1563) Vuk je često ime i u Hrvata, a nadijevalo se djeci s uvjerenjem da ih svojom mistično-magičnom moći štiti od raznih opasnosti i neprilika. Zbog niza okolnosti od 18. stoljeća ime se Vuk i brojne izvedenice vezuju uglavnom uz pravoslavlje i uporedo i za srpstvo. Inače, imenica vuk slično glasi u mnogim indoeuropskim jezicima: staroslavenski vl6k6, slovenski volk ili vouk, ruski volk, češki vlk, poljski wilk, staropruski vvilkis, litvanski vilkas, albanski ulk (otuda i toponim Ulcinj), latinski lupus, francuski loup, starofrancuski leu, njemački Wolf, starogermanski Wulfaz, engleski wulf, grčki lykos, švedski varg, itd. Prezime je nastalo od osnove vuk, u kojoj je glas "k" ispred "i" i "e" prešao u "č" (vučica, vučić, vučina, vučetina), te pridjeva mil, mio. Na sličan način nastala su još neka prezimena: Vuček (Slavonija, Moslavina), Vučelić (Zagreb, Ploče), Vučemil (Imotski, Primoije, Duvno), Vučemilo (Sinj, Split, Bjelovar, Vukovar), Vučenov (Rijeka, Vukovar, Zagreb), Vučenović (Šibenik, Sisak, Baranja, Knin), Vučeta (Podravina, Slunj), Vučetić (Zagreb, srednja Dalmacija, Otočac, Hvar), Vučevac (Vinkovci), Vučević (Omiš, Gospić).

539

Monografija Vrlika 2001., str. 30.

227

VUJEVIĆI U novije vrijeme dvije su Vujevića obitelji u Maovice doselili iz susjednog Štikova, sela koje pripada župi Vrlici, a upravno Gradu Drnišu. Godine 1694. Jakov Vujević, serdar iz župe Mostarsko blato, ima zapaženu ulogu pri preseljavanju oko pet tisuća Hrvata katolika iz zapadne Hercegovine (tadašnje župe Mostarsko blato, Brotnjo, Mostar i Ljubuški) na područje Imotske i Cetinske krajine (Biorine, Dobranje, Budimiri, Ugljane, Grab). Od doseljenih Hercegovaca Ante Vuljavić (Vujavić) novi je dom našao u Dobranjama, u kojima je 1725. godine njegova 6-člana obitelj dobila od venecijanskih vlasti 12 kanapa zemlje. 540 U Dobranjama su 1835. godine živjele tri Vujevića obitelji: Luke pok. Mate, Ivana pok. Andrije i Nikole pok. Jure. 541 Vujevići doseljavaju iz Hercegovine i 1718. godine, kada serdar Matiša Alilović dovodi u Imotsku krajinu 240 obitelji. Petočlanoj obitelji Marka Vujevića, koja je novo boravište našla u Podbablju, pripalo je 1726. godine 8 kanapa zemlje. "U Stanju duša (župe Podbablje-A. I.) zapisano je da je se Anica Vujević, kći Stipanova, rođena 3. veljače 1805. godine, poturčila na Buni kod Mostara. Preselila je sinu paši Jusufu u Carigrad".542 U župi Podbablje, u selu Krivodolu, također su 1725. godine zabilježeni Vujevići. Tada su 8-članoj obitelji Jakova Vujevića pripala dva kanapa zemlje. "Stanje duša župe Podbablje 1739. godine je zabilježilo u Krivodolu u Jakova Vujevića 18 čeljadi, u Tome Vujevića također 18 čeljadi. Radi lakšeg izgovora narod je Vujeviće pretvorio u Ujeviće. Na kući Jakova Ujevića uklesana je godina 1683. Don Grgo Ujević u 18. stoljeću više se puta potpisuje kao Vujević. Staro su imotsko pleme. Vjerojatno su u vezi Vujevići u Podbablju s ovima u Krivodolu... Vujevići hercegovački i imotski jedno su pleme." 543 Vujevići doseljavaju iz Hercegovine i u Cetinsku krajinu. Tako primjerice Mate i Pavo Vujević 1725. godine "osim na Suhaču dobili su zemlje na Krinju i Jesenskom." 544 Te 1725. godine u sklopu popisa vjernika Splitske biskupije na vrličkom području je zabilježena 4-člana obitelj Ante Vujevića. 540 541 542 543 544

I. Ćubelić, Dobranje-prošlost i sadašnjost, Split 1984., str. 16. Isto, str. 16. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 192. Isto, str. 205-206. J. A. Soldo, krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 82.

228

Na livanjskom području, u Ljubunčiću i Strupniću, danas žive obitelji s prezimenom Vujeva, koji su, istražio je M. Petrić, doselili početkom 19. stoljeća iz Vrlike, možda baš iz Štikova. Na duvanjskom području danas živi 10 obitelji s prezimenom Vujević i 55 osoba (Omolje i Lipa), a istog su krvnog podrijetla kao i imotski Vujevići odnosno Ujevići. Dakle, i Vujevići iz Štikova su hercegovačkog podrijetla. Što se pak tiče lingvističkog gledišta, prezime ima u osnovi imenicu vuk ili sasvim precizno hipokoristično ime Vujo.

VULETIĆI Sinovima Mate i Vidosave Grabovac alias Grabić odnosno braći mnogo poznatijeg književnika fra Filipa Grabovca: Anti, rođenom 1888. godine i Frani (1690) kum na krštenju bio je Filip Vuletić pokojnog Marka. Zapisano je to u matici krštenih župe Vrlika za razdoblje od 1688. do 1690. godine, koje je vodio fra Grgur Bogić iz Cetine. 546 U popisu obitelji banderije harambaše Nikole Biokovića od 1. srpnja 1692. godine upisano je da Antona Vuletić ima 10-članu obitelj, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 18 kanape zemlje. Njegov prezimenjak već poznati Filip Vuletić pokojnog Marka, stoji također u toj ispravi, ima 14članu obitelj, za koju je dobio 21 kanap zemlje. 547 Sastavni dio te isprave je i zapis o udjelu u vlasništvu mlina na Cetini u predjelu sela Kosora, koji je do oslobođenja Vrlike od Turaka pripadao Turčinu Salemu Bukaričiću. Jedan je od suvlasnika, uz Matu Grabovca, fra Filipova oca, te Nikolu Biokovića, Nikolu Kovača i Radovana Kuduza, i već poznati Filip Vuletić. 548 U zemljišniku iz 1710. godine, a u sklopu banderije harambaše Štipana Biukovića iz Vrlike, zabilježena je tog puta 16-člana obitelj Filipa Vuletića pokojnog Marka (pet odraslih muškaraca, tri odrasle ženske osobe, troje muške i petero ženske djece). 549 545 546 547 548 549

M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 68. i 69. Arhiv Franjevačkog samostana Visovac, si. knj. br. 97. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19. Isto, svežanj 19. Isto, svežanj 19.

229

Zanimljiv je i popis fratara franjevačkog samostana u Sinju od 27. siječnja 1714. godine, kada se od ukupno 22 franjevca dvojica prezivaju Vuletići: fra Ioannes Vuletich i fra Doimus (Dujam) Vuletich a Cetina, dakle Dujam Vuletić iz Cetine odnosno iz Vrlike. 550 Ovaj popis potvrđuje da su neki Vuletići iz Cetine odnosno Vrlike, što posebno naglašavamo, a drugi su iz Sinja; dvojica pak fratara svjedoče i o ugledu ovog roda, jer po dvojicu imaju još samo dva odista ugledna roda-Vučkovići i Buljani. Vuletići su u 18. stoljeću dali još jednog svećenika fra Jerka Vuletića; rođen je 1743. godine u Vrlici, a ovaj je svijet zamijenio onim boljim 15. cc i

lipnja 1812. godine. M U popisu vjernika Splitske biskupije biskup je Ivan Laghi 1725. godine u Vrlici zabilježio tri Vuletića obitelji: Grginu (8 članova), Pavlovu (5) i Petrovu (5). 552 U prosincu pak 1740. godine dvojica staraca Vuletića svjedoče da je "Mate Grabovac, otac fra Filipov, doselio u Vrliku prije zauzeća Knin... sam sa svojom obitelji, a sad je pet obitelji Grabovaca."553 U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u naselju Vinalić zabilježeno je čak sedam obitelji s prezimenom Vuletić: Petrova, Matijeva, Jakovljeva, Pavlova, Nikolina, Stipanova i Antina. 554 Ovi navodi iz povijesnih izvora i isprava svjedoče da Vuletići, uz Grabovce odnosno Grabiće, Jakeliće, Vučemiloviće Božinoviće, Blaževiće, Uzune, spadaju među najstarije rodove na vrličkom području. Što se pak tiče Vuletića starine, J. A. Soldo tvrdi da su u Cetinsku krajinu stigli iz Duvna 555 , a mi za sada samo dodajemo da svi Vuletići nisu istog krvnog podrijetla. Soldina je tvrdnja utemeljena na činjenici da je biskup fra Pavo Dragićević 1741/42. godine u sklopu popisa bosanskohercegovačkih Hrvata katolika zabilježio na duvanjskom području, u selu Podgaju, 6-članu obitelj Šimuna Vuletića. Već 1768. godine u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića nema više Vuletića na duvanjskom području. Doduše, ovo će se prezime pojaviti ponovo u tom kraju, u selima Kazaginac i Rašeljke, ali je riječ o doseljenicima iz Dobranja, gdje su Vuletići nastali od Ćavara (Ćavarovića), koji su u to selo Imotske krajine J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. st., knjiga I., Sinj 1995., str. 225. Vrličko kolo, list župe Gospe Ružarice i Matice hrvatske Vrlika, godina IX. (2001.), br. 1.(13.), str. 25. 552 Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 553 K. Eterović, Fra Filip Grabovac, Makarska 1927., str. 111. 554 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 23-Vinalić 555 J. A. Soldo, n. 103. 51

230

doselili 1694. godine iz Gostuše pokraj Širokog Briga. Doselio je 80godišnji Jure Ćavarović rođenje 1614. godine s 18-članom obitelji, kojoj su venecijanske vlasti 1725. godine dodijelile 35 kanapa zemlje u Dobranju. 556 On je imao obiteljski nadimak Vuletić, koji je ubrzo postao prezimenom. Godine 1742. u Dobranju je rođen budući svećenik don Šimun Vuletić, vjerojatno unuk spominjanog Jure Ćavarovića. Njemu je 1801. godine Ivan Josip Pavlović Lučić posvetio svoju knjigu "Iskazagne života i samrti i čudesa S. Ivana Nepomuchena". Po sinu Šimunova brata Ante, također svećenika, don Marka Vuletića dio zaseoka Vuletića u Dobranju zovu se Donmarkovići.557 Inače, Vuletići u sačuvanim maticama stare duvanjske župe Grabovice prvi se put javljaju 8. ožujka 1834. godine, kad je upisano rođenje Tome sina Štipana Vuletića i njegove zakonite žene Kate rođene Ćurković.558 Uz uvažavanje Soldine tvrdnje o duvanjslcom podrijetlu roda Vuletića, smatramo da dio Vuletića, pogotovo sinjskih, potječe od Vuletića iz Crnča pokraj Širokog Briga. Danas ih tu nema, ali spomen o njima ostao je u toponimu Vuletića greblje u Crnču, kao i u tri nova roda, koje su nastala od Vuletića-Reza i Zlomislića u Rakitnu i Zeljka na širokobriškom području. Prvi spomen o Vuletićima u Crnču je od 8. kolovoza 1735. godine, kad je u sklopu svog pastirskog pohoda u Crnač stigao makarski biskup Štipan Blašković i "naredio da se ondje podigne oltar pod orahom i proslavio svetu misu. Prenoćio je "u jednoj kolibici, opletenoj plotom zelenih grana i pokrivenoj sa četiri gunja, 559 a domaćin mu je bio Šimun Vuletić, kojeg će 1741/42. godine u svoj popis bosanskohercegovačkih Hrvata katolika ubilježiti fra Pavo Dragićević kao glavara 30-člane obiteljske zadruge. Tada je u Crnču svoj dom imala i 9-člana obitelj Ivana Vuletića, a u Bilom Polju pokraj Mostara prebivalište je imala 13-člana obitelj Marka Vuletića. Od grane Vuletića iz Crnča su i oni zabilježeni u zemljišniku iz 1709. godine: u Glavicama u banderiji harambaše Pavla Bogdanovića gdje je upisana 3-člana obitelj Ivana Vuletića pok. Andrije, dok su u banderiji harambaše Grgura Cvitkovića u Hrvacama zabilježeni samci Toma i Luka Vuletić. 560 Među onima koji su dobili od venecijanskih vlasti zemlje još ranije (1697.) u predjelu "od Mukrinjina vrila na sjeveru, Trogomile na istoku, Urinove kamenice i Hana na zapadu upisani su Stojan i Nikola Vuletić. Dio Vuletiće iz Sinja po svojim rodonačelnicima Abramu i Šimunu 556 557 558 559 560

1. Ćubelić, Dobranja-prošlost i sadašnjost, Split 1984., str. 16-19. Isto, str. 77. i 80. A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrđd 2001., str. 419. Zbornik radova povodom tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988., str. 155. J. A. Soldo, nav. dj., str. 109.

231

(Šimi) Vuletiću dobili su obiteljske nadimke, koji su se vremenom pretvorili u nova prezimena Abram i Šimac. 561 Ipak, o biokovsko-imotskoj grani Vuletića ostao je najstariji pisani spomen. Godine 1664. zloglasni poturica iz Livna Alija Bojčić je iz zasjede u Promajni pokraj Makarske zarobio Pavu Vuletića, laičku osobu u pratnji franjevaca, kojeg je kasnije u Livnu prodao u roblje. Ovaj pripadnik roda Vuletića je iz Vrdola, stare župe u vrletima Biokova (danas su to Rašćani Gornji).5 2 S vremenom se Vuletići naseljavaju u Kozicu i Kozička Poljica na vrgorskom području, a nova boravišta nalaze i u selima Imotske krajine: Slivno, Krstatice, Župa Biokovska (oko 1850. godine). 563 Istočnohercegovački Vuletići nisu u krvnom srodstvu s ostalim prezimenjacima s dalmatinsko-hercegovačkih prostora. Oni su starinom iz Graca pokraj Neuma. U drugoj polovici 17. stoljeća raseljavaju se po tadašnjoj Dubrovačkoj Republici: 1646. godine u Topolo, 1665. u Lisac (oba mjesta su u zaleđu Slanog), odakle se spuštaju i u grad Dubrovnik. Inače, istočnohercegovački Vuletići mogu se pratiti od početka vođenja matica župe Gradac (neumski), dakle od 1708. godine. 564 U Kaštelima ovo prezime glasi Vuletin, a spominje se već 1680. godine, kad se za rektora crkve Svetog Ivana od Birnja natječu i dvojica svećenika iz roda Vuletin: don Ivan Relja Vuletin i don Vicko Vuletin. 565 Godine 1696. na zboru didića u Kaštel Lukšiću sudjeluju i predstavnici obitelji Vuletin. 566 Inače, danas u Hrvatskoj živi 2250 osoba s prezimenom Vuletić, a najviše ih je u Cetinskoj i Imotskoj krajini, te u Lici i na Kordunu. Navodimo i još nekoliko prezimena slična postanja: Vulelija (Benkovac, sjeverna Dalmacija), Vuleša (Dubrovnik), Vulesica (Zadar, Pula), Vuleta (Sinj, Zadar, Slavonski Brod, Vrgorac), Vuletin (Kaštela, srednja Dalmacija, Zagreb), Vulević (Split, Zagreb), Vuličević (Dubrovnik, Karlovac, Obrovac), Vulić (Split, Zadar, Našice, Omiš, Obrovac), Vulin (Biograd, Šibenik, Zadar, istočna Slavonija).

561

Isto, str. 92. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 142. 563 Isto, str. 141, 276. i 349. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 1999., str. 598. 565 V. Omašić, Povijest Kaštela od prahistorije do početka XX. stoljeća, Kaštela 2001., str. 285. 566 Isto, str. 209.

232

VULIĆI Vulići su još jedno vrličko prezime koje u osnovi ima osobno ime Vuk odnosno jedan od njegovih oblika-Vule. U vrijeme onog znamenitog pastirskog pohoda po Bosni Otomanskoj biskup je fra Pavo Dragićević 1741/42. godine zabilježio samo dvije obitelji s prezimenom Vulić, i to u Rakitnu (tada stara župa Duvno, a danas je dio hercegovačke općine Posušje): 9-čIanu obitelj Nikole Vulića i kućanstvo Jakova Vulića s 8 članova. Biskup je Dragićević tada krizmao troje djece iz Vulića roda: Antu (kum Andrija Dumančić), Franju (kum Ivan Radić) i Ivan (kum Križan Pudić). U sljedećem popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1768. godine biskupa fra Marijana Bogdanovića Vulića nema u Rakitnu, ali ih ima u: Sarajlijama pokraj Duvna, i to 4-člana obitelj Nikole Vulića (je li to onaj spominjani iz Rakitna?) i 3-člano kućanstvo Tome Vulića, te u Grahovu, i to 16-člana obitelj Stipe Vulića i 8-člano domaćinstvo Ante Vulića (je li to onaj krizmanik iz Rakitna?). Dio Vulića doseljava u Cetinsku krajinu krajem 17. stoljeće. Ispod tvrđave Čačvine, s koje se na zapadnom dijelu Sinjskog polja nadzirao prolaz putovima iz Dalmacije prema Livnu i Duvnu, smjestio se 1698. godine Rakićak Vid Vulić, kao i ostali doseljenici iz Rakitna (Tokići, Bulići, Marići, Lavičevići) i dobio opskrbu hranom za obitelj i kanap zemlje (vrt) da bi se preživjelo. 567 Godinu ranije, dakle 1697. providur A. Mocenigo odobrava braći Duji i Petru Vuliću s osam članova obitelji i Miji Ercegu sa sedam članova iz Novih Sela i Ugljana 30 kanapa zemlje za obradu. 568 U zemljišniku iz 1711. godine u Postinju Gornjem pokraj Muća zabilježena je obitelj Lovre Vulića, a godine 1835., doznajemo iz austrijskog zemljišnika, u tom mjestu su nastanjene četiri obitelji s prezimenom Vulić: Andrijina, Josipova, Jurina i Antina; godine 1948. u Postinju je nazočno 11 Vulića obitelji. 569 Godine 1725. četiri Vulića obitelji s 26 članova imaju svoje domove u Zakučcu pokraj Omiša. 570

557 568 569 570

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 95. Isto, str. 96. M. Maras, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 200. Poljički zbornik, svezak I., Zagreb 1968., str. 236.

233

Danas na dalmatinskom području Vulići žive u Omišu, Gracu pokraj Drniša, Jasenicama (Benkovac), Slivnici i Visočanima (Zadar). U Biteliću pokraj Sinja žive Vulići pravoslavne vjeroispovijesti, od kojih je dio odselio u Vrbicu i Donje Rujane pokraj Livna i u Srđane pokraj Duvna. Današnja vrlička obitelj s prezimenom Vulić doselila s drniškog područja, gdje su Vulići i Vuličevići zabilježeni krajem 17. stoljeća.

ZEČEVIĆI Šestog prosinca 1740. godine u franjevačkom samostanu na Visovcu umro je u pedesetoj godini života fra Marko Zec s Maovica. Dakle, rođen je 1690. godine. U istom dokumentu-mrtvaru samostana Visovac 1885. godine upisana je smrt fra Jeronima Zečevića s Maovica, također franjevačkog brata, dakle rođenog 1832. godine. 571 Ova dva upisa potvrđuju da su pripadnici roda Zec nazočni na Maovicama u posljednjoj četvrtini 17. stoljeća, te da su prezime Zec zamijenili prezimenom Zečević najkasnije početkom 19. stoljeća. Tada su u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine na Maovicama zabilježene dvije obitelji s prezimenom Zečević: Luke Matijeva i Matija Jurina. Starina je roda Zečevića iz Cetinske i Imotske krajine Prisoje, selo na buškoblatskom području današnje bosansko-hercegovačke općine Tomislavgrad, gdje su u drugoj polovici 17. stoljeća imali prezime Mišković. U popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević je u Prisoju zabilježio 6-članu obitelj Anne Miscouize (Ane Miškovice). U Stanju duša župe Proložac iz 1744. godine upisano je da je Anica Mišković alias Zec rođena 1692. godine u Turskoj, što pak znači u Prisoju. 572 Ipak prvi spomen o Zečevićima je onaj iz 1686. godine, kada je u vrijeme Bečkog rata među stanovnicima imotskog sela Vinjana na Makarskom primorju zatečena 7-člana obitelj Štipana Zečevića. 573 Pri podjeli zemlje doseljenicima 1725. godine Mijo je Zec (Zečević) sa 7članom obitelji od venecijanskih vlasti "dobio kuću u Podvornici (dio 571

Vrličko kolo. list župe Gospe Ružarice i Matice hrvatske Vrlika, godina IX. (2001.), br. 1.(13), str. 24. i 25. 572 V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 232. 573 Isto, str. 18.

234

Prološca-A. I.) i 13 kanapa zemlje, a Andrija s 8 čeljadi 14 kanapa." 574 Godinu kasnije (1726) u Podbablju, također u Imotskoj krajini, Martinu Zečeviću iz Vrdola (današnji Gornji Rašćani-A. I.) iz serdarije serdara Roglića pripalo je 7 kanapa zemlje. 57 U Stanju duša župe Slivno iz 1744. godine, kojoj sa tada pripadale i Krstatice, u tom selu Imotske krajine zabilježene su četiri Zečevića obitelji: Matina (6 članova), Jakovljeva (7), Šimunova (2) i Jerolimova (6). 576 Danas u Krstaticama ovaj se stari rod opredijelio za prezime Zec i prema nadimcima se dijele na : Zec-Orlović, Zec-Kruševac i Zec-Peškirić. Godine 1989. u Krstaticama je 20 obitelji, a samo dvije ne rabe navedene prezimenske kombinacije već samo prezime Zec. I u Prološcu su se pripadnici ovog roda, nastanjeni u njegovom zaseoku Srednje Selo, opredijelili za prezime Zec. Osim u Imotsku krajinu dio Zečevića nekoć Miškovića sa svoje starine u Prisoju seli u Cetinsku krajinu: 29. listopada 1693. godine potvrđena je u Potravlju baština od 50 kanapa za obitelji braće Mije, Petra i Ivana Zeca; 577 u Dicmu se 1709. godine u sastavu banderije harambaše Ilije Maretića nalaze obitelji Grgura Zečevića pok. Ivana (9 članova) i Nikole Zečevića pok. Ivane (8). 578 Očigledno je riječ o braći, koji su možda sinovi Ivana Zeca, već spominjanog u Potravlju. Prezime Zec zabilježeno je 1711. godine (obitelj Nikole Zeca) u Divojevićima na mućko-lećevačkom području; 1835. godine tu prebivalište ima pet obitelji s prezimenom Zec (dva Petra, te Nikola, Mate i Ivan), dok je popis stanovništva 1948. godine zabilježio šest obitelji s ovim prezimenom.579 Čini se da je obitelj Luke Zečevića, zabilježena u Gizdavcu 1835. godine, tu bila samo u prolazu. 580 Danas u Hrvatskoj 1380 stanovnika ima prezime Zečević, a najviše ih je u Cetinskoj krajini, okolici Benkovca i u Slavoniji, dok se 2240 stanovnika Hrvatske (Dalmacija, Slavonija, Primorje) opredijelilo za prezime Zec. Ova dva prezimena imaju i Hrvati katolici i Srbi pravoslavci i različita su krvnog podrijetla.

574 575 576 577 578 579 580

Isto, str. 232. Isto, str. 142. Isto, str. 142. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 36. Isto, str. 112. M. Matas, Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993., str. 162. Isto, str. 165.

235

Što se pak tiče postanja ovih prezimena s jezičnog motrišta, u osnovi imaju imenicu zec ili pak posvojni pridjev izveden od nje. Obrazac tvorbe je uobičajen: zec + ev = Zečević = Zečević. Što se pak tiče Miškovića, oni danas žive u dva sela na livanjskom području: u Lipi su Miškovići doseljeni iz spominjanog Prisoja, a u Smrčanima (zaselak Glavice) potječu iz Voštana (istočni dio Cetinske krajine), gdje su imali prezime Babić. 581 Očigledno nisu istog krvnog podrijetla.

ZIDARI Danas u Hrvatskoj živi 390 osoba s prezimenom Zidar (Vrlika, Virovitica, Turopolje, Podravina, Slavonije); Zidarića je 450 (Križevci, Pazin, Istra, Prigorje); Zidarevići danas prebivaju u Dugoj Resi i Pokuplju. Prezime je nastalo prema nazivu zanimanja zidar. Ključna osoba za postanje vrličkog roda Zidara je Ivan Petrović rečeni Zidarović (u izvornika Zuane Petrouich detto Zidarouich), čija je 7-člana obitelj (pet odraslih muškaraca, dvije odrasle ženske osobe) zabilježena u zemljišniku iz 1710. godine, a u sastavu banderije harambaše Štipana Biukovića iz Vrlike. 582 U istom dokumentu upisane su još dvije Petrovića obitelji: 8-člana obitelj Ilije Petrovića pokojnog Petra rečenog Railića (domaćin, dvije odrasle ženske osobe, dvoje muške i troje ženske djece) i 6člana obitelj Mije Petrovića pokojnog Petra, vjerojatno brata spominjanog Ilije. 583 U Vrlici susjednim Civljanima, u banderiji harambaše Vučena Vukovljanina (možda doseljenik iz Vukovskog pokraj Kupresa) upisana je također 1710. godine 12-člana obitelj Dragića Petrovića pokojnog Petra rečenog Novoselac (domaćin, dvije odrasle ženske osobe, sedmero muške i jedno žensko dijete). 584 Dakle, Ivan Petrović rečeni Zidarović predak je današnjeg vrličkog roda Zidara. Godine 1725. u popisu vjernika Splitske biskupije na vrličkom području nisu zabilježeni ni Zidarovići ni Petrovići ni Novoselci. Vjerojatno 581 582 583 584

M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 56. i 45. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije, svežanj 19. Isto, svežanj 19. Isto, svežanj 19.

236

su nekamo iselili da bi se barem oni koji su se opredijelili za prezime Zidarović, koje će s vremenom biti skraćeno u Zidar, vratili na nekadašnja svoja imanja na vrličkom prostoru. S prilično sigurnosti može se ustvrditi da su ovi Petrovići, posebno iz Civljana, iz roda haramabaše Mate Petrovića iz Ostrvice, koji je nakon doseljenja iz Poljičke Kneževine 29. srpnja 1693. godine za svoju banderiju dobio 300 kanapa zemlje na lijevoj obali Cetine: u Brodariću, Ugljanima, Begovini i Novom Selu. 585 Kako je godine 1710. uz ime Dragića Petrovića, doseljenog u Civljane, zapisan i obiteljski nadimak Novoselac, zaključiti je da je u novo boravište stigao iz Novih Sela (Omiška zagora), gdje je njegov zapovjednik i prezimenjak Mate Petrović dobio za obitelji svoje banderije zemlje od venecijanskih vlasti. Dakle, ova je grana Petrovića bila katoličke vjeroispovijesti, bez obzira što danas u Otišiću pokraj Vrlike i u pet mjesta na livanjskom području (Čelebić, Crni Lug, Pržine, Sajković i Gubin) žive Petrovići coz

pravoslavne vjere. Na drugoj pak strani Petrovići katolici obitavaju u Mesihovini pokraj Duvna, Rakitnu pokraj Posušja, u Klobuku pokraj Ljubuškog, u Grudama (Petrovići-Andrijanići), te u Dugopolju i Pakovu Selu pokraj Drniša. 587 Prezime Zidar, dakle u današnjem obliku, javlja se na vrličkom području 1830. godine u novom austrijskom zemljišniku, u kojem su tada u Vinaliću zabilježene četiri obitelji s prezimenom Zidar: Andrijina, Matijeva, f QO

Markova i Josipova.

585 586

J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995., str. 63. M. Petrić, Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961., str. 70, 74, 75, 76. i

77.

587 588

A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001., str. 324-326. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 32-Vinalić

237

ZORIĆI Danas u Hrvatskoj živi 2960 osoba s prezimenom Zorić, a najviše ih je na području Banovine, Like, Zadra i Slavonije. Prezime je izvedeno od narodnog ženskog imena Zora (latinski Aurora). Na području Dalmacije od iste su osnove izvedena još neka prezimena: Zoran (Zadar, Omiš, srednja Dalmacija, Istra), Zorančić (Split, Brač), Zoranić (Split, Hvar, Dubrovnik), Zorčić (Šibenik, Zagreb i okolica Siska), Zorica (850 osoba, Šibenik, Sinj, Drniš, Dalmacija, Benkovac, Dalmatinska zagora), Zoričić (590, Šibenik, Crikvenica, Dalmacija, Lika), Zorkić (Dalmacija, Đakovo, Požega). Starina roda Zorića su Grude, u Hercegovini, gdje je u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1741/42. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio dvije obitelji s prezimenom Zoro: 13-članu obitelj Ivana Zore (u izvorniku Ioannes Zoro) i 5-člano kućanstvo Grge Zore. U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine upisano je prezime u današnjem obliku Zorić: već spomenuti Grgur i Gašpar imaju obitelji s po 11 članova i Mate Zorić sa 6-članom obitelji. Te godine (1768) Vrlici je najbliža 6-člana obitelj Vida Zorića (u izvorniku Vitus Zorich), nastanjena u Grahovu, dakle od Vrlike ih dijeli planina Dinara. U Cetinskoj krajini iz Hercegovine doseljeni Zorići zabilježeni su još i ranije: 1710. u banderiji harambaše Jadrijevića iz Glavica upisana je i obitelj Zorić; 589 u zemljišnoj mapi od 12. listopada 1756. godine u Vrpolju (selo između Trilja i Tijarice-A. I.) "ucrtana" su i dva kanapa zemlje Ivana Zorića pok. Mate; 590 u Cetinskoj krajini u posljednjem desetljeću 18. stoljeća često se pojavljuje Petar Zorić iz Turske koji dobavlja stoku sinjskom trgovcu Ivanu Radonjiću za prodaju u Veneciji.591 Na vrličko područje Zorići doseljavaju iza 1725. godine, jer tada nisu zabilježeni u popisu vjernika Splitske biskupije. U novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine upisana je u Vrlici obitelj Ante Zorića. 592

589 590 591 592

A. J. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj 1997., knjiga II., str. 20. Isto, str. 89. Isto, str. 194. Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 456-Vrlika.

238

ŽERAVICE Prezime je nadimačkog postanja, a nastalo je od imenice žeravica, što znači pojedinačni komad žara ili žeravke. Žeravice su u obiteljskoj predaji sačuvali dvije mogućnosti nastanka njihova prezimena s jezičnog gledišta: prema prvoj - njihovi su preci bili žestoke naravi, nagli u reakcijama te bi za sitnicu planuli kao žeravica, a prema drugoj - jedan od njihovih predaka je golim rukama uzimao žeravicu i pripaljivao svoju lulu. 593 Danas u Hrvatskoj živi 720 osoba s prezimenom Žeravica, uglavnom skoncentriranih u Cetinskoj krajini, istočnoj Slavoniji i na dubrovačkom području, ali i u Boki kotorskoj. Žeravice, opet prema predaji, smatraju staru Duklju ili Zetu (danas Crna Gora) starinom svoga roda, gdje su se svojedobno preživali Martinovići. Naime, kad je srpski car Dušan Silni (oko 1308-1555) savladao 1552. godine pobunu vlastele u Zeti, protjerao je iz te pokrajine katolike i bogumile, među kojima su i katolici Martinovići. Oni, koji su ostali na pradjedovskim ognjištima, nasilno su pravoslavizirani i od njih potječu Žeravice istočnog vjerozakona. Oni Martinovići, koji su ostali u vjeri svojih otaca, pred progonima se sklanjaju u Boku kotorsku i na teritorij Dubrovačke Republike, ponajviše u Rijeku Dubrovačku. Tu se i danas uporedo rabe prezimena Martinović i Žeravica, ali i prezimenska kombinacija Martinović-Žeravica, što je dokaz da su Žeravice nastale od roda Martinovića. O Žeravicama s juga hrvatskog juga još i ovo: u služenju Mletačkoj Republici neki od bokokotorskih Žeravica tijekom 17. i 18. stoljeća ostvaruju zavidne vojno-pomorske karijere, kao što je primjerice Martin Žeravica (de Bronza), koji je bio zapovjednikom najveće venecijanske ratne nave (broda) "Venera". Obasuti slavom i povlasticama neki od Žeravica prema tadašnjim običajima dobili su od svojih gospodara i novo prezime-de Bronza, što znači isto što i Žeravica. Danas njihovi potomci pretežito žive u Trstu, ali i u Slavoniji. Dio Žeravica s hrvatskog juga, koji su se posvetili vojničkom pozivu, doseljavaju u 17. stoljeću u Ravne kotare, a neki od njih nakon što su se u redovima ravnokotarskih uskoka iskazali kao junaci i sposobni vojnici, za što su dobivali priznanja od Venecije, dospijevaju i narodnu epsku pjesmu, kao što je primjerice serdar Vid Žeravica, suvremenik još poznatijih kotarskih uskoka Stojana Jankovića, Ilije Smiljanića, Vuka Mandušića. Vid Žeravica je povijesna osoba, ali i miljenik narodne pjesme, koja ga svrstava 593

gotovo sve podatke dugujem književniku Emilu Žeravice, stjecajem okolnosti stanovniku grada Pule. I na ovaj način mu zahvaljujem.

239

u hajdučku družinu harambaše Mijata Tomića s Duvanjskog polja, također povijesne osobe iz 17. stoljeća. On često Vida Žeravicu poziva u pomoć: "Drugu knjigu Mijo (Mijat Tomić) napisuje, pak je šalje Vidu Žeravici: "Da ti bora, Vide Žeravica! Skupi, brate, trijest dobrih druga, odi k meni, u Vran, u planinu." 594

I fra Andrija Kačić Miošić u svom "Razgovoru ugodnom naroda slovinskog" opjevao je dvojicu Žeravica: Gruju, junaka Kandijskog rata, i njegova sina Ivu Žeravicu, koji se proslavio junaštvima u Morejskom ratu, kada je posjekao 60 Turaka. 595 Potomci serdara Vida Žeravice, kojem su venecijanske vlasti za ratne zasluge nakon umirovljenje dali imanja u Golubiću, Biskupiji i Kninu, su kninske Žeravice, koji se u maticama mogu pratiti od kraja 18. stoljeća. Tada su zabilježena četiri brata Žeravice: Frane (odselio u Šibenik), jedan brat, čije je ime zaboravljeno, otišao je u Ameriku, zatim Mihovil, oženjen kontesom Čega, preseljava u Vrliku, a Josip (Joso), oženjen plemkinjom Marijom Nardini, ostaje u Kninu, gdje je i umro, a pokopan je uz crkvu u Biskupiji pokraj Knina. Josipov sin Marko, rođen 1858., nakon što su ga kninski Srbi na smrt pretukli, sklonio se devedestih godina 19. stoljeća u Jelsu, na otok Hvar, a 1911. godine, kad mu je umro stric Mihovil, koji nije imao djece, doseljava na obiteljsko imanje u Vrlici, pa je dio današnjih Žeravica (Pula, Benkovac i Vrlika) njegovi potomci. Ostale Žeravice na vrličkom području potomci su nekadašnjih venecijanskih vojnika, uglavnom pripadnika mornaričkog pješaštva, koji su tu stigli po potrebi službe, a onda su taj dio Cetinske krajine stjecajem okolnosti i svojom voljom odabrali za stalno boravište sebi i svojim potomcima. Jedan od njih je bio i Petar Žeravica s 19-članom obitelji, zabilježen 1725. godine u župi Vrlika u sklopu popisa vjernika Splitske biskupije. 596 U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Gaijaku su zabilježene tri obitelji s prezimenom Žeravica, ustvari sinovi Nikole Žeravice: Pavo, Jakov i Ante. 597 U mjestu Vrlika u istoimenom dokumentu iz godine 1830. upisana je obitelj Marka Žeravice. 598 594

A. Mijatović, Narodna pjesma o Mijatu Tomiću, drugo izdanje, Duvno 1996., str. 85-88. A. K. Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskog, Split, 1983., str. 413. 596 Radovi Historijskog arhiva Split, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovnika Splitske biskupije 1725. godine, str. 285. 597 Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije broj 414-Garjak 598 Isto broj 456-Vrlika 595

240

POGLAVLJE IV.

VAŽNIJA NESTALA PREZIMENA S VRLIČKOG PODRUČJA U prvom dijelu ove knjige navedena sva prezimena zabilježena na vrličkom području 1692., 1710., 1725. i 1830 godine. Mnoga su od njih nestala, a o četrdesetak najpoznatijih reći ćemo ponešto na sljedećim stranicama ovog rada.

BEGOVIĆI Vrlički rod, veoma utjecajan i bogat, najpoznatiji po Milanu Begoviću (1876-1948), hrvatskom književniku, plodnom autoru dramskih, pripovjedačkih i pjesničkih djela. Prezime je izvedeno od imenice beg (turski bey),što je plemićki naslov u Otomanskoj Carevini, a u prenesenom značenju još i gospodin, gospodar, ugledan čovjek. Danas u Hrvatskoj živi 2200 osoba s prezimenom Begović, a najviše ih je u Podravini i Banovini. Begovići su pripadnici sve tri vjeroispovijesti.

BERBERI U zemljišniku iz 1710. godine zabilježena je 3-člana obitelj Pavla Berbera. I 1725. ova obitelj ima tri člana, koliko i obitelj udovice Tomice Berbanuše. Prezime je nastalo od naziva zanimanja berber (berberin iz perzijskog jezika, a znači obrtnika koji brije i šiša); brijač; neki su bavili liječenjem, vađenjem zubi i obrezivanjem djece kad je riječ o muslimanskom življu. Danas u Hrvatskoj živi 180 osoba s prezimenom Berber, uglavnom na području Obrovca i sjeverne Dalmacije.

243

BERISLA VIĆI Početkom 14. stoljeća u Vrliku su iz Livna doselili plemići Čubranići, kojima je pripadao i rod Berislavića. Godine 1435. na dužnosti suca ratnog suda u Knin zabilježen Vuk Berislavić-Čubranić (Wok Berislavich de gener Ciprianorum), a na istoj dužnosti 1451. godine Pavel Berislavić. Godine 1541. u jednoj se darovnici spominje i Tvrdoš Berislavić. Kad su Turci provalili u Bosnu, Berislavići odlaze u Turopolje. Od turopoljskih Berislavića najpoznatiji je Stjepan Beryzlawych de Verhreca, koji je 1639. banovac na dvoru hercega Ivaniša Korvina. Ipak od svih Berislavića najpoznatiji Petar, rođen u Trogiru sredinom 15. stoljeća. Biskup, državnik, hrvatski ban i istaknuti vojskovođa u borbama protiv Turaka: 1513. pobijedio je Turke pokraj Dubice, a 1520. i na Krbavi, ali je prilikom protjerivanja neprijatelja upao u zasjedu i junački završio časni životni put istinskog hrvatskog junaka. Zanimljivo je spomenuti daje u zemljišniku iz 1710. godine upisana 13-člana obitelj Pavle Berisavljevića pokojnog Berice. Nema ih u austrijskom zemljišnika iz 1830. godine.

BILOBRCI U mletačkom zemljišniku iz 1710. godine zabilježena je 7-člana obitelj Ivana Bilobrkovića pokojnog Frane, a u popisu vjernika Splitske biskupije 1725. godine upisana je ista obitelj, ali sada smanjena na četiri člana. Riječ je o doseljenicima s Livanjskog područja, jer je u Dobrom pokraj Livna 1741/42. godine zabilježena 7-člana obitelj Jure Bilobrka. Prezime je nastalo od ikavskog oblika pridjeva bijel -bil i imenice brk, što znači dlake koje muškarcu rastu iznad gornje usne. Danas u Hrvatskoj živi 570 osoba s prezimenom Bilobrk (Sinj, srednja Dalmacija).

244

BIOKOVIĆI U popisu obitelji nastanjenih ispod tvrđave Vrlika 1692. godine nalazi se i 7-člana obitelj Nikole Biokovića, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 18 kanapa zemlje. Domaćin obitelji obavljao je dužnost kapetana odnosno harambaše. Te je godine upisan i kao dionik u vlasništvu mlina na Cetini na području Kosora. Već 1710. Biokovića nema u Vrlici, pa postoji mogućnost d a j e ovo prezime neznatno promijenjeno i da je od tada glasilo Biuković odnosno Biuk.

BRSTIĆI (BRSTILE) 6-člana obitelj Grgura Brstića, kojoj su venecijanske vlasti dodijelile 3 kanape zemlje, zabilježena je 1692. godine u Vrlici. U zemljišniku Iz 1710. godine Grgur pokojnog Marka je domaćin jedine Brstića obitelji, koja ima u posjedu 9 kanapa zemlje. Obavlja dužnost čauša. Odselili su na kuprešku visoravan, i to četvorica braće: Čolo, Grgo (možda već spominjani Grgur iz 1710. godine), Pavo i Ćoso, pa su od njih nastala četiri kupreška roda: Čolići, Grgići, Pavići i Ćosići. U popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika 1768. godine biskup je Marijan Bogdanović u Zloselima pokraj Kupresa zabilježio 19-članu obitelj Ante Brstilića; u Malovanu dvije Čolića obitelji: Stipinu (13 članova) i Jurinu (10); u Otinovcima 6-članu obitelj Tome Pavića; u Odžaku 6-članu obitelj Ivana Grgića.

CIGANI Deset je osoba na vrličkom području 1725. godine s prezimenom Ciganina, organizirane se u dvije obitelji - Nikolinu i Jurinu. Prezime je nastalo od pejorativnog naziva za Roma, a u prenesenom značenju Ciganin je osoba koja stalno seli; nomad; skitnica, ali i onaj koji se sklon sitnim prevarama. Čini se da su od ovog vrličkog roda nastali drniški Cigići. 245

CRNICE Pripadnici roda Crnica imali su velike zasluge u borbama za oslobođenje Vrlike od Turaka 1688. godine, pa su im venecijanske vlasti dodijelile kuću, mlin i više od 200 kanapa zemlje. Međutim, kako su neki iz roda Crnica u vrijeme mira organizirali upade uskoka na turski teritorij s ciljem pljačke i osvete, što Mlečanima u tome trenutku nije odgovaralo, pa su braća Crnice razvlašćeni od dodijeljenih dobara. Već 1710. nema ih na vrličkom području.

ČERKEZI Godine 1692. u Vrlici je zabilježena i 15-člana obitelj Jure Čerkeza. Čini se da joj je Vrlika bila usputna postaja u seobi prema još zapadnijim hrvatskim područjima. Inače, Čerkezi su staro hrvatsko pleme po kojemu je, drži N. Mandić, selo Čerigaj (Čerkezov Gaj) pokraj Širokog Briga dobilo ime. Ako je to točno, a Čerigaj se prvi put spominje 1568. godine u turskom popisu, onda to znači daje ovaj rod star više od pet stoljeća. U Čerigaju je biskup fra Pavao Dragićević 1741/42. godine zabilježio dvije obiteljske zadruge s prezimenom Čerkez: Ilijinu s 20 i Petrovu s 12 članova.

ČULIĆI Ovo prezime hrvatskih stočara dinarskog područja ima čak sedam ravnopravnih inačica: 1. do 1725. godine u Dugopolju (Splitska zagora) rabe se oblici Čulinović i Čulin s težnjom da ovaj posljednji prevlada; 2. u Imotskoj su krajini zabilježene inačice Čulinović i Čulić; 3. na mućko-lećevačkom prostoru od 1711. godine, te u Cetinskoj krajini i Poljičkoj Kneževini, prevladao je oblik Čulić s napomenom daje u Docu Donjem zabilježen i oblik Čule; 246

4. oblik Čule prevladao je u okolici Mostara s napomenom da su 1768. u Krivodolu (mostarskom) upisani Čulići, a u susjednom Dobrom Selu Čuline; 5. godine 1768. na glamočkom području zabilježeni su Čulinovići i Čuline; 6. iste godine ravnopravno u okolici Livna postoje Čulići i Čuline; 7. na buškoblatskom području (danas općina Tomislavgrad) 1741/42. zabilježena je inačica Čulić, koja je kasnije ustupila mjesto obliku Čulo. S jezičnog motrišta ovi oblici nastali su na dva načina: a. od turske riječi gul (čul), što znači konjski prekrivač od kostrijeti odnosno obrtnik koji izrađuje čulove. Od toga su nastali oblici Čulić, Čule i Čulo; b. od turske riječi ?ulak (čulak), koja znači uho. Naime, stočari dinarskog područja čulom zovu ovcu a čulinom ovna koji su imali male uši ili pak zbog raznih razloga imali su jedno ili su bili bez oba uha.

DIDOŠI-DIDOJE VIČI U zemljišniku iz 1710. godine na vrličkom području zabilježene su dvije osobe s prezimenom Didojević: 9-člana obitelj Ivana Didojevića pokojnog Vučića i 6-člano kućanstvo Vukosave Didojević udove pokojnog Ivana. U popisu vjernika Splitske biskupije iz 1725. godine prezime je skraćeno i glasi Didoš, a nosi ga 7-člana obitelj Ivana Didoša. S jezičnog motrišta prezime je nastalo od ikavskog oblika imenice djed-did, što znači očev ili majčin otac, ali i uopće predak.

DOGANI Prezime je izvedeno od dogan, što je turski naziv za vrstu sokola, koji se pušta s ruke, a lovi sitnu divljač. Dogandžija je lovac sa sokolima, sokolar. Danas u Hrvatskoj živi 260 osoba- s prezimenom Dogan, a najviše ih je u Zagrebu i Dalmatinskoj zagori. 247

DRA GOJE VIČI Dragojevići nisu nestali s vrličkog područja, jer su od njih postali Ercezi. Naime, u zemljišniku iz 1710. godine zabilježene su dvije obitelji: Ivana Dragojevića rečenog Erceg s 8 i Petra Dragojevića rečenog Erceg sa 7 članova. Dakle, Dragojevići su svoje dotadašnje prezime zamijenili s nadimkom Erceg, kojeg su dobili prema imenu pokrajine iz koje su doselili. Doduše, prezime Dragojević bit će na vrličkom području zabilježeno u popisu vjernika Splitske biskupije 1725. godine (12-člana obitelj Jerka Dragojevića i 3-člana obitelj Oršule Dragojević). S jezičnog motrišta prezime je nastalo od jednog od oblika imena Drago-Dragoje. Danas u Hrvatskoj živi 1570 osoba s prezimenom Dragojević, a najviše ih je na Korčuli, Kordunu i Posavini.

DUJMIĆI Dujmići na vrličkom području zabilježeni su u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine. Danas u Hrvatskoj živi 670 osoba s prezimenom Dujmić, a najviše ih je u srednjoj Dalmaciji, Primoiju, Banovini i u okolici Ogulina. U Aržanu, u Imotskoj krajini, Dujmići su prema predaji podrijetlom iz Vojnića pokraj Sinja. Inače, prezime je izvedeno od osobnog imena Dujam, Duje, koje se u Hrvata proširilo štovanjem Svetog Duje, rodom iz Sirije, solinskog biskupa i mučenika i nebeskog zaštitnika grada Splita.

GABRIL O VIČI S jezičnog motrišta prezime je nastalo od biblijskog imena hebrejskog podrijetla Gabrijel (hebrejsko Gabhriel = Božji junak), što je ime istoimenog arhanđela, Božjeg glasnika, koji ljudima objavljuje Božju volju.

248

Gabrilovići sa starinom iz okolice Fojnice, u srednjoj Bosni, preci su najvećeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića po ženskoj liniji. Njihovo preseljavanje iz Fojnice do Otavica pokraj Drniša, gdje su uzeli novo prezime Meštrović, kretalo se preko Miša pokraj Livna (1741/42. godine zabilježena 5-člane obitelj Pave Gabrilovića) i Vrlike (1710. udovica Jelena pok. Filipa Gabrilovića). Godine 1725. Gabrilovića više nema na vrličkom području.

JAJARI U tri najstarija popisa stanovnika vrličkog područja upisana je obitelj Štipana Jajara pokojnog Nikole (1692. godine ima 6 članova i venecijanske vlasti dodijelile su joj 4 kanapa zemlje; 1710. ostaje isti broj članova obitelji; 1710. godine obitelj ima tri člana). Prezimena Jajar nema na vrličkom području 1830. godine. Nastalo je prema nadimku, jer Jajar je onaj koji nosi jaja, ali i sitni lopov. U novije pak vrijeme jajar je onaj koji prodaje jaja, trgovac jajima.

JURIĆI Jurići su na vrličkom području zabilježeni 1692. godine: u banderiji haramabaše Nikole Biokovića upisana je 3-člana obitelj Šimuna Jurića, a Pavao Jurić sa 27-članom obitelji bio je harambaša banderije nazvane po njegovu imenu. U zemljišniku iz 1710. godine u Vrlici su zabilježene dvije Jurića obitelji: 7-člana obitelj Mije Jurića rečenog Oklopčija i 2-člana obitelj Šimuna Jurića rečenog Pelalija (vjerojatno onaj Šimun Jurić iz 1691. godine). U popisu vjernika Splitske biskupije nema više Jurića na vrličkom području, jer su se opredijelili za novo prezime Oklopčija odnosno Oklopčić (3-člana obitelj udovice Ljubice Oklopčije). S jezičnog motrišta prezime je nastalo od osobnog imena Juraj odnosno Jure, koje je u Hrvata stiglo preko latinskog Georgius, što je prilagođenica grčke riječi georgios što znači seljak, ratar. 249

KALINIĆI Luka Kalinić je domaćin 6-člane obitelji, zabilježene u Vrlici u sklopu popisa vjernika Splitske biskupije 1725. godine. Ugledni je to vrlički rod i u 19. stoljeću: 1848. godine tadašnji vrlički općinski načelnik Ante Kalinić skupa s vrličkim župnikom fra Antom Mazalinom upućuju molbu hrvatskom banu Josipu Jelačiću za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od imenice kalina, što je narodni naziv za grm latinskog imena Ligustrum vulgare, a u hrvatskom jeziku uz kalina postoji i naziv zimolez. Dakako, od mogućnosti postanja ne treba isključiti ni kalinu, česti naziv za lokve, blatišta, potoke, što je došlo od riječi kal sa značenjem blato-glib. Danas u Hrvatskoj živi 1227 osoba s prezimenom Kalinić, a naviše ih je u srednjoj Dalmaciji i Lici.

KAPOROVIĆI Na vrličkom području 1725. godine zabilježene su dvije četveročlane obitelji s prezimenom Kaporović: Tomina i Jakovljeva. Danas se ovo prezime rabi s kraćom inačicom-Kapor, a u Hrvatskoj ga nosi 120 osoba, i to pretežito u južnoj Dalmaciji. Na trebinjskom području Kapori su pravoslavne vjeroispovijesti. S jezičnog motrišta prezime je nastalo od kapor, što na albanskom jeziku znači kukma, ćuba.

KARINI U austrijskom zemljišniku iz 1830. godine u Garjaku je zabilježena obitelj Pavla Karina Nikolinog. Dvojicu Karina (Božu Markova i Ivana Filipova) nalazimo i među žrtvama n.svjetskog rata, a Božo Karin, civilna osoba, ubijen je od četnika na Vrdovu. Stara hrvatska riječ "kare", od koje je nastalo prezime Karin, označava trbušasta čovjeka. Danas Karini žive u Grubinama (Imotska krajina), te u Neoriću, na mućko-lećevačkom području. 250

KO VA ČI-KO VA ČE VIĆI Godine 1692. u Vrlici su zabilježene dvije obitelji s prezimenom Kovač: 7-člana obitelj Nike Kovača dobila je od mletačkih vlasti 9 kanapa zemlje i udio u mlinu na Cetini u predjelu sela Kosora; tada je Jakov Kovač imao 5-članu obitelj, kojoj su dodijeljena3 kanapa zemlje. U mletačkom zemljišniku iz 1710. godine nema upisanih Kovača, ali ima čak 10 obitelji s prezimenom Kovačević, koje imaju 73 člana. Čini se da su za razliku od Kovača svi Kovačevići pravoslavne vjere. "... svako oveće selo imalo je kovača, zato su Kovači s 9.850, Kovačići s 10.500 i Kovačevići s 14.500 nositelja tih prezimena, zajedno uzevši osnovu kovač, kudikamo najbrojnija prezimena u Hrvatskoj (po nedavno objavljenim podacima dr. Vesne Zečević). Slično je i s Kuznjecovima (kuznjec-kovač) u Rusiji, sa Schmidtovima (Schmidt=kovač) u Njemačkoj i Smithovima (Smith-kovač) u Engleskoj i Sjevernoj Americi. Tako je primjerice 1864. godine u Moskvi bilo 78 tisuća osoba s prezimenom Kuznjecov, a računa se da samo u SAD živi više od dva milijuna ljudi s prezimenom Smith." 599

KRILIĆI U popisu žrtava H svjetskog rata iz Gaijaka nalaze se i četvorica Krilića: Ivan Petrov, Božo Markov, Stipe Markov s nepoznatim mjestom pogibije, a Božo Krilić, civilna osoba, zaklan je u Ježeviću četničkom rukom. Prezime je moglo nastati od imenice krilo, naziva organa za letenje kod ptica i kukaca, ali i od hipokoristika osobnog imena Kristofor-Krile, što dolazi od grčkog Khristophoros (latinski Christopherus), što znači "nositelj Krista".

599

A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001., str. 228.

251

KURMAJIČI U popisu žrtava II. svjetskog rata zabilježena su i trojica Kurmajića: Bože, Jakov i Mijo, svi iz Vinalića. Među popisanim žrtvama II. svjetskog rata na vrličkom području nalazi se i Ante Kurmejić pokojnog Stipe, ubijen u Kninu. Kurmajići su dio roda vrličkog roda Plazonića.

MAND UŠ IĆI Godine 1830. u Vrlici su obitavale dvije obitelji s prezimenom Mandušić: Jakovljeva i Andrijina. Starina tog roda je u Rupama, u skradinskom zaleđu, odakle je i znameniti hrvatski narodni junak iz 17. stoljeća Vuk Mandušić, istaknuti borac protiv osmanlijskih osvajača. Danas u Hrvatskoj živi 305 osoba s prezimenom Mandušić (Rupe pokraj Skradina, Katuni pokraj Omiša, Istra, Posavina). S jezičnog motrišta prezime je nastalo od osobnog ženskog imena Manduša, što je bio uobičajeni naziv za udatu ženu iz roda Mandića.

MIDENJACI U osnovi je prezimena mid, ikavski oblik imenice mjed, što je uz mesing naziv za leguru bakra i cinka. Uz jugozapadni dio Duvanjskog polja prostire se planina Midena s najvišim istoimenim vrhom od 1222 metra. Midenjak je etnonim, dakle stanovnik ispod planine Midene. U mletačkom zemljišniku iz 1709. godine u banderiji harambaše Pavla Bogdanovića iz Glavica pokraj Sinja zabilježena je 6-člana obitelj Martina Midenjaka. Midenjaci su (Štipan i Stipe) zabilježeni u Vrlici, u novom austrijskom zemljišniku iz 1830. godine.

252

MIKULIĆI "Mikulići su ogranak vrlo starog roda Nimičića iz Crvenog Grma kod Ljubuškog. Ovo se odnosi na one Mikuliće, koji su se u stara vremena odvojivši se od matičnog roda Nimičića iz Crvenog Grma, postupno tijekom minulih stoljeća raselili po Hercegovini, Bosni, Dalmaciji i Lici. Ostali Mikulići po drugim krajevima Republike Hrvatska su drugog podrijetla i nemaju krvne veze s Mikulićima-Nimičićima... Najstariji nama poznati podatak o Mikulićima seže u daleku prošlost, dugačku oko 750 godina. Godine 1240.,kad se ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. sa svojim plemstvom pred navalom Mongola sklonio u Split, manji je ogranak Mikulića zajedno s još šest drugih rodova odselio u Rogoznicu pokraj Omiša. 600 Na vrličkom području, u Gaijaku, u austrijskom zemljišniku iz 1830. upisano ja pet obitelji s prezimenom Mikulić: Ivana Šimunova, Bože Lukina, Nikole Lukina, Matija Antina i Petra Božina. U popisu žrtva drugog svjetskog rata četiri Mikulića iz Gaijaka okončali su život u Dravogradu 1945. godine: Ante, zatim Dujo Antin, Niko Nikin i Ivan Antin, dok je Ivan Mikulić, civilna osoba, ubijen od četnika na Vrdovu.

MILAKO VIČI U zemljišniku iz 1710. godine na vrličkom području zabilježena je 6člana obitelj Nikole Milakovića rečenog Skurupina. Petnaest godina kasnije u popisu vjernika Splitske biskupije nema više Milakovića, ali je zapisana dvočlana obitelj istog Nikole ali sada sa novim prezimenom Skorup.

MLADENIČI U popisu žrtava H svjetskog rata u Vrlici je zabilježen Miljenko Mladenić pokojnog Franje, strijeljan od četnika 1944. godine. Prezime je nastalo od osobnog imena Mladen, koje je izvedeno od pridjeva mlad. Danas se u Hrvatskoj 280 osoba preziva Mladenić, a najviše ih je u Rijeci, Istri i Hrvatskom primorju. 600

N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Široki Brijeg 2002., str. 401.

253

NOVAKOVIĆI Nekadašnji vrlički Novakovići su doseljenici s Brača, gdje su preko Makarskog primorja doselili iz Zažablja u okolici Metkovića i Neuma. Od ovog je roda bio i borbeni pravaš na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Dragomir Novaković. Prezime je nastalo od osobnog imena Novak, koje je izvedeno od pridjev nov, novi (staroslavenski nov, ruski novyj, poljski nowy, latinski novus, grčki neos itd.). Danas u Hrvatskoj živi 5150 osoba s prezimenom Novaković, a najviše ih je na Kordunu, u Lici, sjevernoj Dalmaciji i Slavoniji.

OSMANOVIĆI Ivan Osmanović je domaćin 4-člane obitelji koja 1710. godine prebiva u Vrlici, a ista obitelj s istim brojem članova zabilježena je i u popisu vjernika Splitske biskupije 1725. godine. Prezime je izvedeno od turskog osobnog imena Osman (perzijski Utman), što znači mladunče aždaje, zmaja, ali i pile divlje guske. Danas u Hrvatskoj živi 480 osoba s prezimenom Osmanović (Zagreb, Pula, Đurđevac, Županja).

PETROVIĆI Prezime je nastalo od osobnog imena Petar, koje je izvedeno od grčkog petros, što znači stijena, kamen. Na vrličkom području 1710. godine, zabilježene su tri obitelji s ovim prezimenom; 6-člana obitelj Mije Petrovića pokojnog Petra, Ilije Petrovića pokojnog Petra rečenog Railić i Ivana Petrovića rečenog Zidarović. Već 1725. Petrovića nema u Vrlici, što znači da su uzeli novo prezime Zidarović odnosno Zidar. U Hrvatskoj danas živi 11870 osoba s prezimenom Petrović (Baranja, Slavonija, Primorje, Dalmacija, Like, Istra). Dalmatinski Petrovići katoličke vjere su hercegovačkog podrijetla sa starinom u Rakitnu pokraj Posušja i u Klobuku pokraj Ljubuškog, gdje su nastali od starog roda Vukojevića. 254

PEZE Pezo je imotsko prezime, ali imotske Peze nisu istog krvnog podrijetla: Peze iz Prološca postali su od starog hercegovačkog roda Bulića. (Čitluk, Gradnići), a Peze iz Lokvičića nastali su od roda Budimlića, čija je starina Kruševo pokraj Mostara. Prezime je nastalo od perzijskog pezvenek, što znači svodnik, pokvarenjak, kurvar. U popisu žrtava II. svjetskog rata zabilježen je Miro Pezo pokojnog Mate, bačen od četnika u jamu u planini Svilaji.

PIVALICE Šestočlana obitelj Nikole i petočlano kućanstvo udovice Stojke Pivalice žive 1725. godine na vrličkom području. U austrijskom zemljišniku 1830. godine upisani su u Vrlici: Pivalica Ante i Jakov, a u Gaijaku Pivalica Ante Franin. Prezime je nastalo od poimeničenog glagola ikavskog oblika pivati (pjevati). Danas osobe s prezimenom Pivalica žive na Braču i u srednjoj Dalmaciji.

ROLJI Ovo rijetko prezime nekoć je glasilo Roljević: 1692. godine u Vrlici je zabilježena 4-člana obitelj Jure Roljevića, kojoj su mletačke vlasti dodijelile 11 kanapa zemlje; godine 1710. u Vrlici je zabilježena 10-člane obitelj Marka Roljevića pokojnog Ivana. Već 1830. godine u austrijskom zemljišniku prezime je upisano s kratkom inačicom-Rolj. Tada su zabilježene tri obitelji toga roda: Stanka Tomina, Mije i Jure Nikolinih, svi iz Garjaka. 255

U popisu žrtava n. svjetskog rata ubilježena su dva Rolja: Ivan, ubijen na Vještić gori i Štipan Kolj pokojnog Ivana, ubijen na Vrdovu. Ovo je prezime moglo nastati od rolj, što je naziv za posebnu napravu za izravnavanje tkanine; glačalo; pegla. Ne treba isključiti ni glagol (na)roljati se, što znači neumjereno piti, žestoko se napiti, pa bi rolj mogao značiti pijanac, pijančina.

SKARAMUCE Na vrličkom je području 1725. godine zabilježena 5-člana obitelj Nikole Skaramuce. S jezičnog motrišta prezime je nastalo od Skaramuša, kazališnog lika iz talijanskih i francuskih komedija (francuski Scaramouche, talijanski Scaramuccia). Danas je prezime Skaramuca zastupljeno na dubrovačkom i pulskom području.

SKRIVANI Četveročlana obitelj Jakova Skrivana zabilježena je 1725. godine u Vrlici. Prezime je nastalo od talijanskog naziva za pisara scriban (skrivan, škrivan), koji je izveden od glagola scrivare što znači pisati. Vjerojatno je riječ o doseljeniku, službeniku, koji je ubrzo napustio Vrliku, jer se kasnije to prezime više ne spominje.

STARKALJI (ŠTRKALJI) Ovo je prezime zabilježeno 1692. u Vrlici. Domaćin 10-člane obitelji zove se Doimo Stercai, što bi trebalo čitati kao Strkaj ili Štrkaj. Godine 1710. zabilježeno pet obitelji s prezimenom Starcal (Ante Stojanov, Ivica i Nikola Ivanovi, Martin rečeni Milasić i Cvitko, koji se s obitelji vratio u Tursku). Prezime Starcal trebalo bi čitati kao Starkalj ili Štrkalj. 256

Godine 1725. na vrličkom području zabilježena je 6-člana obitelj s prezimenom Starcal (domaćin Duje), što je Benedikta Zelić-Bućan pročitala kao Starkalj. Čini se da nije u pravu, jer je riječ o vokalnom "r", koje se tada pisalo na više načina, a najčešće kao -ar i -er. Da smo u pravu svjedoči prezime Štrkalj, koje danas u Hrvatskoj nosi 468 osoba (Drniš, srednja Dalmacija, Zadar, Sisak), kao i prezimena Štrkljević (Split, Zagreb), Štrkonjić (Zagreb, Zaprešić) i Štrković (Zagreb, Međimurje, Turopolje). Dakle, s jezičnog stajališta ovo prezime ne treba vezati za riječi star, starac, starkelja, već za naziv biljke štrkalj (Ecbalium elaterium), koja se zove i štrcalica, divlji krastavac. Dakako, ne treba isključiti ni štrk, što je naziv za kukca dvokrilca, nametnika u tijelu sisavaca, ponajčešće ovaca i goveda.

TEKLIĆI Devetočlana obitelj Grgura Teklića imala je 1725. godine stalno obitavalište na vrličkom području. Čini se da je riječ o dijelu roda Lisičara, koji su odselili na livanjsko područje, gdje danas žive na čak sedam mjesta: u Prologu, Orguzu, Zabrišću, Komoranima, Grborezima, Zastinju i Ćaiću. Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od imenice teklić, što znači glasnik, glasonoša; kurir. Danas u Hrvatskoj živi 300 osoba s prezimenom Teklić (Solin, srednja Dalmacija, Bjelovar, Osijek). Postoji i prezime Teklič (Kaštela, Zagreb).

TINTORI Andrija Tinotor je domaćin 13-člane obitelji, koja u popisu vjernika Splitske biskupije zabilježena 1725. godine. Prezime je nastalo od naziva zanimanja tintor, što je stariji talijanski naziv za zanimanje ličilac, bojadisar, pitur. . U Hrvatskoj danas živi 990 osoba s prezimenom Tintor (Benkovac, Banovina, Knin, Zagreb).

257

TOLIĆI Prema Benedikti Zelić-Bućan u Vrlici je 1725. godine zabilježena dvočlana obitelj Tolić, ali smatram da je to krivo pročitano prezime Totić. Međutim, u popisu žrtava II. svjetskog rata na vrličkom području zabilježen je Dujo Tolić s nepoznatim datumom i mjestom pogibije. U Hrvatskoj danas živi 1830 osoba s prezimenom Tolić. Prezime je izvedeno od osobnih narodnih imena Tolimir, Tolisav koja su nastala od glagola toliti, što znači blažiti, ublažavati.

TONKOVIĆI Obitelj Matija Tonkovića zabilježena je u Vrlici u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine. Danas u Hrvatskoj živi 1520 osoba s prezimenom Tonković (Imotska krajina, Otočac, okolica Zagreba). S jezičnog gledišta prezime je nastalo od osobnog imena Tonko, koje je izvedeno od imena Ante (latinski Antonius), a koje je ustvari rimsko gentilicijsko ime Antonius.

VIDOVIĆI U Vrlici su 1692. godine zabilježene dvije obitelji s prezimenom Vidović: Lovrina (6 članova, 5.5 kanapa zemlje) i Juričina (4,4.5). U kasnijim popisima Vidovića nema na vrličkom području. Prezime je izvedeno od muškog osobnog imena Vid (latinski Vitus), kako je glasilo ime ranokršćanskog mučenika sa Sicilije iz Dioklecijanove doba. U Hrvatskoj danas živi 6280 osoba s prezimenom Vidović (srednja i južna Dalmacija, Međimuije, Požega, Zagorje, Banovina).

258

VRLJE U zemljišniku iz 1830. godine u Garjaku su upisane dvije obitelji s prezimenom Vrlja: Ante Ivanova i Grgura Mijina. Među žrtvama n. svjetskog rata na vrličkom području upisana su i dvije osobe s prezimenom Vrlja: Jakov i Marko pokojnog Paške. Vrije su nakon ratnih stradanja iselili iz Garjaka u okolicu Virovitice. Prezime je nestalo od imenice Vrljo, izvedene od pridjeva vrljav, što znači razrok, škiljav. Na sličan način nastalo je i hercegovačko-imotsko prezime Vrljić.

VUJANIĆI U zemljišniku iz 1710. godine u Štikovu, također župa Vrlika, zabilježena je obitelj Jure Vujanića. Dvadeset i pet godina kasnije Vujanići su najbrojniji rod u vrličkoj župi: 3 obitelji i 30 članova (Markova s 14, Jurina s 12 i Dujina s 4 člana). Prezime je izvedeno od osobnog imena Vujan, a koje je nastalo od imena Vuk, veoma čestog i u Hrvata prije Tridentskog sabora u 16. stoljeću. Danas u Hrvatskoj živi 920 osoba s prezimenom Vujanić (Knin, Pakrac, Benkovac, Banovina).

v

v

r

ZIZICI Na vrličkom području 1725. godine zabilježena je 4-člana obitelj Matija Žižića. Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od imenice žižak, što je naziv štetnog kukca u žitu, grašku ili nekim drugim živežnim namirnicama. Imenica žižak izvedena je od glagola žeći, žigati. U Hrvatskoj danas živi 860 osoba s prezimenom Žižić (Sinj, Solin, srednja Dalmacija).

259

VAŽNIJI IZVORI I LITERATURA I. Neobjavljeni izvori: - Aličić A., neobjavljeni rukopis iz 1895. godine, Orijentalni institut u Sarajevu - Arhiv franjevačkog samostana na Visovcu. Libro Bapizatorum tempore fra Lucae Boglich Verlicae parocho 1726-1728., si. knj. 97. i 99. - V. Cvitanović, Bošnjaci i Hercegovci-doseljenici na područje Zadarske nadbiskupije od 15. stoljeća do danas; rukopis u arhivu Zemaljskog muzeja Sarajevo, Etnografski odjel - Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije iz 1692. - Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije iz 1710. - Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije iz 1830. - Matice stare župe Brotnjo, godina 1804.

II. Objavljeni izvori: - Đaković Luka, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine I. (Na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, Knjiga XXIII., Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 19., Sarajevo 1979. godine - Fermendžin Eusebije, Acta Bosnae Potissimum ecclesiastica. Monumenta spect. hist. Slav. merid., JAZU, Zagreb 1992. - Kovačić Slavko, Najstariji izvještaji o stanju Makarske biskupije u Tajnom vatikanskom arhivu (1626-58), Izvori za povijest Splitskomakarske nadbiskupije I.,Split 1975. - Leksik prezimena SR Hrvatske, Institut za jezik, Zagreb 1976. - Mandić Dominik, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1763. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962. - Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967; B. Zelić-Bućan, Popis stanovništva Splitske biskupije 1725. godine

III. Literatura 1. BAN AC I., Grbovi, bilježi identiteta, Zagreb 1991. 2. BATINIĆ M. V., Djelovanje franjevaca, tri knjige, Zagreb, 1881-87. 261

3. BILIĆ Đ. Bilići, građa za povijest, etnologiju i genealogiju, Zagreb 2000.

4. CRNICA A., Naša Gospa od zdravlja i njezina slava, Šibenik 1931. 5. ĆUBELIĆ I., Dobranje-prošlost i sadašnjost, Split 1984. 6. DESNICA B., Istorija kotarskih uskoka, I. i II., SANU, Zbornik za istoriju i književnost srpskog naroda, Beograd 1950. i 1951. 7. DŽAJA M. - DRAGANOVIĆ K., S kupreške visoravni, Baško Polje Zagreb 1995. 8. ERDELJANOVIĆ J., O poreklu Bunjevaca (ćirilica), Beograd 1930. 9. ETEROVIĆ K., Fra Filip Grabovac, Makarska 1927. 10. HLIPOVIĆ M. S., Rama u Bosni, Srpski etnografski zbornik, knjiga LXIX., Naselja, knjiga 35., Beograd 1955. 11. FIRIĆ V., Klis, Klis 1996. 12. GRABOVAC F., Cvit razgovora naroda iliričkoga aliti rvackog, Venezia MDCCXLVII. 13. HRVATSKI enciklopedijski rječnik, Zagreb 2002. 14. IVANKOVIĆ A., Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001. 15. IVANKOVIĆ A., Prezimena općine Dugopolje, Dugopolje 2002. 16. JUTRONIĆ A., Naselja i porijeklo stanovnika na otoku Braču, Zbornik za narodni jezik i običaje, Zagreb 1950. 17. JURIŠIĆ K., Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb 1972. 18. KAČIĆ MIOŠIĆ A., Razgovor ugodni naroda slovinskog, Zagreb 1889. 19. KLAIĆ V., Povijest Hrvata, knjiga V., Zagreb 1985. 20. KUZMANOVIĆ N., Feljton "Split u zemljišniku iz 1832.", Slobodna Dalmacija, 2002. godine 21. LISTEŠ S., Klis: povijest, toponimi, govor, Klis 1998. 22. LOVREĆKILIBAR, godina EL, Zagreb 2000. 23. MANDIĆ D., Crvena Hrvatska, Chicago-Roma 1973. 24. MANDIĆ D., Duvanjska biskupija od XIV-XVII. stoljeća, Zagreb 1936. 25. MANDIĆ D., Rasprave i prilozi, Rim 1963. 26. MANDIĆ N., Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Brotnjo-Mostar 2001. 27. MANDIĆ N., Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 1999. 28. MANDIĆ N., Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar-Široki Brijeg 2002. 29. MATAS M., Mućko-lećevački prostor, Zagreb 1993. 30. MIJATOVIĆ A., Narodne pjesme o Mijatu Tomiću, Duvno 1986. 262

31. MILOJEVIĆ B. Ž., Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko polje (ćirilica), Srpski etnografski zbornik, knjiga 25. (Naselja, knjiga 13), Beograd 1923. 32. MONOGRAFIJA VRLIKE, Vrlika 2002. 33. MONOGRAFIJA župe Plehan, Plehan 1987. 34. NOVAK G. Povijest Splita, knjiga II., Split 1982. 35. OMAŠIĆ V., Povijest Kaštela od prahistorije do početka XX. stoljeća, Kaštela 2001. 36. PALAVESTRA V., Porijeklo stanovništva Rakitna, Sarajevo 1984. 37. PETRIĆ M., Porijeklo stanovništva livanjskog kraja, Sarajevo 1961. 38. POLJIČKI ZBORNIK, svezak I., Zagreb 1968. 39. SKOK P., Etimologijski rječnik, I., II. i m. knjiga, Zagreb 1971. 40. SOLDO J. A., Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995. 41. SOLDO J. A., Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997. 42. SPAHO F. DŽ. Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604., Zagreb 1985. 43. STOŠIĆ K., Sela šibenskog kotara, Šibenik 1940. 44. ŠIMUNOVIĆ P., Hrvatska prezimena, Zagreb 1995. 45. UJEVIĆA., Imotska krajina, Imotski 1995. 46. VARTAL, časopis za kulturu Trogir, godina X., br. 1-2, 2001. godine 47. VRSALOVIĆ D., Povijest otoka Brač, Supetar 1968. 48. VISOVAČKI ZBORNIK, Visovac, Visovac 1997. 49. VRČIĆ V., Plemena Imotske krajine, Imotski 1996. 50. VRČIĆ V., Vrgorska krajina, Vrgorac 1972. 51. VIDOVIĆ M., Nikola Bijanković, kanonik splitski i biskup makarski, Split 1981. 52. VEIĆ Z., Neorić i Sutina od prapovijesti do danas, Split 1999. 53. VRLIČKO KOLO, list župe Gospe Ružarice i Matice hrvatske, Vrlika, godina IX. (2001) 54. ZBORNIKKAČIĆ Split 1983., knjiga XV. 55. ZBORNIK KAČIĆ Split 1989/90., knjiga XXI-XXH. 56. ZBORNIK OPĆINE DUGOPOLJE, Dugopolje-Zagreb 2001. 57. ZBORNIK O ZAGORI, knjiga 4., Zagreb 2001., M. Matas, Prilog proučavanju toponomastike Splitske zagore 58. ZBORNIK RADOVA sa znanstvenog skupa o Milanu Begoviću, Vrlika-Sinj 1997. 59. ZBORNIK RADOVA u povodu tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988. 60. ZBORNIK "ZNAMENITI I ZASLUŽNI HRVATI od 925- do 1925.", Zagreb 1925. 263

BILJEŠKA O PISCU Ante Ivanković rođen je 11. lipnja 1939. godine u Buhovu pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Čerinu pokraj Čitluka, Tomislavgradu, Splitu i Sarajevu. Nakon studija (1963-67) profesor je u Gimnaziji u Tomislavgradu (hrvatski, latinski jezik i povijest umjetnosti), zatim od 1970. do 1976. profesionalnije novinar i urednik Radiotelevizije Sarajevo, a od 1976. do danas je novinar i urednik (1992-2000) Studija Split Hrvatske televizije. Dobitnik je godišnje nagrade Saveza novinara Bosne i Hercegovine i Zlatnog pera Hrvatskog novinarskog društva. U Domovinskom ratu sudjeluje kao dobrovoljac od početka: bio je glavni urednik Ratnog studija Hrvatske televizije u Metkoviću, odakle su praćena zbivanja na hercegovačkom i zapadnodubrovačkom ratištu; utemeljitelj Studija Knin HTV; spada među one hrvatske novinare koji su najveći dio rata proveli kao ratni izvjestitelji s prvih crta bojišta. Za zasluge u Domovinskom ratu predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je: Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića, Medaljom za iznimne ratne pothvate, medaljama "Ljeto 93" i "Oluja", a nositelj je i Spomenice Domovinskog rata. Autor je zapažene knjige "S kamerom HTV u Domovinskom ratu", o kojoj je u predgovoru hrvatski ministar obrane Gojko Šušak zapisao i ovo: "Knjiga Ante Ivankovića vrijedan je doprinos afirmaciji novinarske profesije, ali i autentično svjedočanstvo blistavih pobjeda Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane." Knjigu je 1997. objelodanio Splitski "Logos". O drugoj Ivankovićevoj knjizi "Duvanjska prezimena", koju su objavila 2001. "Naša ognjišta" iz Tomislavgrada, prof. Josip Ante Soldo je rekao: "Rad je napisan znanstveno, s bilješkama i dobro će doći svima koji se budu bavili demografijom. Takvu knjigu bi poželjeli i drugi krajevi naše Domovine". Već sljedeće, 2002. godine Ivanković se ponovo javlja s onomastikom, knjigom "Prezimena općine Dugopolje". O njoj je prof. Stjepan Puljiz posebno istaknuo: "Ante Ivanković dokumentirano prati doseljavanje u Dugopolje, koje kao i ostali od Turaka oslobođeni krajevi ima rijetke starosjedilačke rodove, potvrđujući staru istinu da na dinarskim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine živi narod istog krvnog podrijetla, a granice između njih su umjetna tvorevina onih koji su ih određivali ili pak i sada određuju sudbinu svijeta." Peta po redu Ivankovićeva knjiga "Toponimi Duvanjskog područja" bit će tiskana ove godine, a monografija roda Ivankovića uskoro će biti završena.

265

SADRŽAJ str. RIJEČ NAKLADNIKA

7

PREDGOVOR

9

POGLAVLJE I

11

VRLIKA KROZ POVIJEST 13 VRLIKA U VRIJEME RIMSKE VLADAVINE 14 VRLIKA U HRVATSKOJ DRŽAVI 15 SV. SPAS - HRVATSKA POVIJESNA ISKAZNICA 16 PRVI SPOMEN VRLIKE U POVIJESTI 17 VRLIKA I HRVOJE VUKČIĆ HRVATINIĆ 17 PRVI VRLIČANI S IMENOM I PREZIMENOM 18 VRLIKA ZA OSMANLUSKE VLADAVINE (1522-1688) 19 OSLOBOĐENJE VRLIKE OD TURAKA (1688) 21 VRLIKA POD VLAŠĆU MLETAČKE REPUBLIKE (1688-1797) 22 STANOVNIŠTVO VRLIKE 1692. GODINE 23 VRLIČANI U MLETAČKOM ZEMLJIŠNIKU IZ 1710. GODINE 3 VRLIČANI U POPISU VJERNIKA SPLITSKE BISKUPIJE 1725. godine 38 FRA FILIP GRABOVAC (1697-1749) NAJPOZNATIJI VRLIČANIN 18. st 41 VRLIKA POD AUSTRIJSKOM VLAŠĆU (1815-1918) 42 POLITIČKE PRILIKE U AUSTROUGARSKOM RAZDOBLJU 53 MILAN BEGOVIĆ (1876-1948) - NAJPOZNATIJI VRLIČANIN SVIH VREMENA 55 VRLIKA U KARAĐORĐEVIĆA JUGOSLAVIJI (1918-1941) 56 DRUGI SVJETSKI RAT - 596 HRVATSKIH ŽRTAVA IZ VRLIKE .. 5 POPIS ŽRTAVA II. SVJETSKOG RATA I PORAĆA U ŽUPI VRLIKA 59 VRLIKA U DRUGOJ POLOVICI XX. STOLJEĆA 74 POGLAVLJE II

IME I PREZIME OSOBNA IMENA HRVATSKA IMENA PREZIME DANAŠNJA VRLIČKA PREZIMENA ODAKLE SU DOSELILI PRECI DANAŠNJIH POGLAVLJE III BAKOVIĆI BARIŠIĆI BATALIĆI BATOVANJE

77

79 79 81

83

85 VRLIČANA?

8 9 9 1 9 3 9 5 9 6

267

87

BATUR1NE. BIUCI BLAŽEVIĆI BLUME BODUUACI BOŽINOVIĆI BRČIĆI. BRTANI BUD1ŠE BURILE ĆORIĆI ĆURCI DELIĆI. DENIĆI DJAKOVIĆI DRAŽIĆI DUVNJACI EDUARDI ERCEZI ERDELEZI FORLIĆI GALIĆI. GALIOTI GAŠPARI GIUANI GRABIĆI nekoć GRABOVCI GRIZEUI GUDEUI GUTIĆI GVERIĆI HRGE JAKELIĆI. JARLONI JERKOVIĆI. JOVIĆI KASEUI. KLEPE KOJUNDŽIĆI KOSORČIĆI. KRNJCI KUDUZI KUSTURIĆI LAKIĆI 268

97 98 100 102 102 103 106 107 108 109 110 114 115 117 118 120 121 123 123 126 127 127 129 131 134 135 139 140 142 142 143 146 148 149 150 153 153 155 157 159 161 163 164

LELAS1 LISIČARI UUUI MANDARIĆI MARASl MARICI MARKIOLI MATKOVIĆI MATUSINE MILANI MILKOVIĆI MIŠIĆI MIŠURI MODRICI. MUČALE MUTIĆI. OKLOPČIĆI PAIĆI PANDŽE PERKOVIĆI PLAZONIĆI RADNIĆI REBIĆI. REJE REŽIĆI RISTOVSKI ROGAČI ROMIĆI RUPANOVIĆI SAMARDŽIĆI SKORUPI STIPČEVIĆI. ŠKALICI ŠKORIĆI TARLE TERZIĆI TOJČIĆI. TOTIĆI TURUDIĆI..... UGLAR1C1 UZUNl VARN1CE VICIĆI.

:

164 165 166 166 168 170 171 172 174 174 176 179 180 181 182 183 183 184 186 189 191 193 196 199 201 202 202 203 205 206 208 209 209 210 212 213 214 215 216 218 218 219 220 269

VIDICI VINAC1 VRANČIĆI VUČEMILOVIĆI VUJEVIĆI VULETIĆI VULIĆI ZEČEVIĆI ZIDARI ZORIĆI ŽERAVICE POGLAVLJE IV

VAŽNIJA

NESTALA PREZIMENA

BEGOVIĆI BERBERI BERISLA VIČI BILOBRCI BIOKOVIĆI BRSTIĆI (BRSTILE) CIGANI CRNICE ČERKEZI ČULIĆI DIDOŠI-DIDOJE VIČI DOGANI DRAGOJEVIĆI DUJMIĆI GABRILOVIĆI JAJARI JURIĆI KALINIĆI. KAPOROVIĆI KARINI KOVAČI-KOVAČEVIĆI KRILIĆI KURMAJIĆI MANDUŠIĆI MIDENJACI MIKULIĆI. MILAKOVIČI MLADENIĆI NOVAKOVIĆI. OSMANO VIČI 270

221 223 223 225 228 229 233 234 236 238 239 241

S VRLIČKOG PODRUČJA

243 243 243 244 244 245 245 245 246 246 246 247 247 248 248 248 249 249 250 250 250 251 251 252 252 252 253 253 253 254 254

PETROVIĆI PEZE PIVALICE ROUI SKARAMUCE SKRIVANI STARKAUl (ŠTRKAUI) TEKLIĆI TINTORI TOLIĆI. TONKOVIĆI VIDOVIĆI VRUE VUJANIĆI ŽIŽIĆI VAŽNIJI IZVORI I LITERATURA

BILJEŠKA O PISCU

254 255 255 255 256 256 256 257 257 258 258 258 259 259 259 261

265

271