33
Kako bilo, lijepo je isto da je jedna žena zašti ćena od ružnih objeda i što, generalno uzevši, svaka žena u našoj mladoj državi može ostvariti svoje Ustavom zajam čeno pravo na madrac. Od Kova čevića, Aralice i don Ante Bakovi ća, do Vukojevi ća, Merčepa, Ivkošića i Čondića, svekolika naša desnica uzvisuje ženu kao neobi čno inteligentnog sisavca, čiji su najuspješniji primjerci... malobrojni, doduše, ali ipak... sposobni dogurati i do male mature, do prava da bez pratnje kora čaju ulicom i da u ugostiteljskim objektima samostalno naru čuju piće. Takva je silna udivljenost naših čestitih katoličkih muževa drugim spolom, da neki od njih, ma koliko to nevjerojatno zvu čalo, čak i žive sa ženama. Za te sirotice ja, sasvim iskreno i bez ikakva prenemaganja, osje ćam samo najdublju ljudsku i krš ćansku sućut.
Literarno silovanje Neki od nas odvažili su se primijetiti kako Ivan Aralica zbog svojih protumuslimanskih pamfleta u vrijeme hrvatsko-bošnja čkog rata zavre uje niskokomforni smještaj u Haagu. Sada se, me utim, ta stvar pokazala potpuno besmislenom. Nakon posljednjeg romana toga čovjeka, naime, sasvim je bjelodano da on tamo ne bi bio osu en. Eventualno bi mu okrpili nekakvu obaveznu mjeru lije čenja. Radi li se u ovome slu čaju o mitomaniji, demenciji ili je posrijedi poreme ćaj neke žlijezde, ne bismo se usudili spekulirati. Svakako, nakon čitanja "Ambre", kako je naslovljen taj ingeniozni uradak, ozbiljno dvojimo da je takvo što mogao napisati netko posve ubrojiv. "Ambra" je dijelom pornografski roman. To, dakako, nema puno veze s normalnošću autora: znamo za puno pornografskih romana i premda nismo našli da je ijedan od njih stvarno dobar, to još uvijek njegove autore ne kvalificira za ludnicu. Aralici bi netko zamjerio i to da svoje politi čke protivnike hoće diskvalificirati njihovim (navodnim) seksualnim navikama, krivo zaklju čujući da je netko pokvaren ve ć zbog svoje razvratnosti, ali ni to nije znak nenormalnog. Primitivnom čovjeku naprosto valja oprostiti što moral i ćudoree smatra istovjetnim te pridjev čestito koristi u tradicionalnijem, ponešto proširenom značenju. Sve to još nekako može pro ći. Ono što "Ambri" daje notu jedne nimalo bezazlene mahnitosti, jest to da njezin autor, makar nastupa kao čedan katolički moralist, neskriveno uživa u opisima sisa, guzica, bedara i (ponovno, navodnih) snošaja naših narodnih zastupnica. Dobri konzervativni pisci, kakvim se naš klasik iz Promine voli smatrati, obi čno su sramežljiva i suzdržana gospoda koja zaobilaze anatomske i fizološke potankosti. Aralica ne. Autor "Ambre" tako sladostrasno opisuje noge Ingrid Anti čević, on tako slini zbog tih butina, da ti ga skoro do e milo. Takva je to golema čežnja u ovome ubogom penzioneru, da umalo poželiš da mu Društvo književnika iz svojega (valjda postoji takvo nešto) fonda solidarnosti uplati sedmodnevni aranžman u Amsterdamu ili Bangkoku. Pa da on s nekakvom spretnom mulatkinjom tamo ovaploti sve ono što je u "Ambri" samo imaginirao. Ali, naravno, ta te samilost brzo napusti. I ne samo zato jer bi Aralica sa svojom saborskom mirovinom Amsterdam mogao i sam sebi priuštiti. Svaka ljudska su ćut, naime, koju bi netko mogao osjetiti prema piscu "Ambre", posve je isključena zbog zla i mržnje što isijavaju iz tog glupog, košmarnog i bijedno napisanog romana. I pritom je, držim, Arali čina nerazumna mržnja prema Stjepanu Mesiću čak i sporedna. Puno je strasnija njegova mržnja prema ženama, konkretno Vesni Pusić i Ingrid Antičević, što ih je u romanu - nekima će se to jamačno učiniti duhovitim,
