3.1.2. STVARNO PRAVO
STVARNO PRAVO
OSNOVNA NAČELA (Član 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
1. Pomoćni objekat je pripadak stambene zgrade kao glavne stvari, pa se ne može priznati posebno pravo svojine na tom objektu ukoliko ne postoji i pravo svojine na glavnoj stvari. Iz obrazloženja: Pravo korišćenja grobnog mesta pripada licu koje je oglašeno za naslednika, bez obzira da li je oglašeno za naslednika po osnovu zakona ili po osnovu testamenta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 7323/98 od 13.05.1999. godine)
2. Telefonski priključak ne može biti predmet prometa. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6993/97)
3. Vlasnik može tolerisati treće lice u svom stanu dok mu to odgovara, pa može tražiti njegovo iseljenje u svako vreme. Iz obrazloženja: Nije sporno da su tužilac, njegov brat i njihovi roditelji zajednički podigli novu stambenu zgradu sa dve odvojene građevinske celine, uz sporazum da, gledajući sa ulice, desna strana pripada tužiocu a leva - njegovom bratu. Takođe je nesporno da je nakon izgradnje sporne zgrade tužilac, sa porodicom, ostao u staroj kući a da su se u prizemlju njegovog dela nove zgrade, uz njegovu saglasnost uselili njegovi roditelji, koji su pre nekoliko godina primili tužene, ćerku i zeta, da tamo borave pošto su izbegli iz Bosne. S obzirom da je tužilac isključivi vlasnik dela zgrade u kojoj stanuju njegovi roditelji, a od pre nekoliko godina i tuženi, on ima pravo da raspolaže svojim stambenim prostorom po svom nahođenju. On je mogao dozvoliti i roditeljima da stanuju u spornom delu zgrade, a mogao je tolerisati da u tom delu zgrade stanuju tuženi. Ali, tužilac, kao vlasnik, može u svako doba zahtevati i da se tuženi isele iz tog dela zgrade, kao što je mogao tolerisati da u tom delu zgrade stanuju dok on to hoće. Njihov boravak u tom delu zgrade nije zasnovan ni na kakvom pravnom poslu, osim na dobroj volji tužioca da tako bude. To je i prirodno, s obzirom na situaciju u kojoj su se tuženi našli posle izgona iz Bosne zbog opšte poznatih ratnih prilika. Međutim, dobra volja tužioca može imati i granicu, a ona je, ovde, određena voljom vlasnika da više ne toleriše boravak tuženih u svom stanu. Saglasnost tužioca da u spornom delu zgrade stanuju njegovi roditelji takođe nije praćena nikakvim pravnim poslom. Ona je, opet, produkt volje vlasnika da svoju stvar koristi kako mu odgovara. Prema tome, ako on dozvoljava roditeljima da stanuju u spornom delu zgrade, ne mora značiti da im dozvoljava da u taj deo zgrade oni primaju treća lica. -2-
STVARNO PRAVO
S obzirom na rečeno, u reviziji se neosnovano navodi da je između tužioca i umešača, odnosno umešača i tuženih uspostavljen pravni odnos prekarijuma, odnosno posluge. Kako će zahtev tužilac postaviti, zavisi od njega samog. On je vlasnik i zato može postaviti svojinske zahteve. Njegova je stvar što nije postavio obligaciono pravni zahtev. Sud, prema članu 2. ZPP, odlučuje u granicama zahteva koji su stavljeni u postupku i ne može odbiti da odlučuje o zahtevima za koje je nadležan. Zato su nižestepeni sudovi bili u pravu što su u ovom slučaju odlučivali o zahtevima kakvi su postavljeni. Prema tome, nižestepeni sudovi su pravilno postupili što su odlučivali na osnovu člana 37. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2320/97)
4. Kupovinom zgrade koja se nalazi na zemljištu u društvenoj svojini novi sopstvenik stiče pravo, da dok zgrada postoji, koristi zemljište na kome se zgrada nalazi i zemljište koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu. Iz obrazloženja: Odredbom člana 6. stav 2. Zakona o nepokretnostima, koji se u ovom slučaju primenjuju, propisano je da prenosom prava svojine na zgradi koja se nalazi na zemljištu u društvenoj svojini novi sopstvenik stiče pravo da, dok zgrada postoji, koristi zemljište na kome se ona nalazi i zemljište koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu. S obzirom da su tužilje kupile prizemlje i deo suterena predmetne zgrade onda one shodno citiranoj zakonskoj odredbi nemaju pravo uknjižbe prava trajnog korišćenja na parceli u društvenoj svojini na kojoj se nalazi zgrada sa njihovim pravom svojine. Prema tome pravilno je pobijanom presudom odlučeno da tužilje nemaju prava trajnog korišćenja koje bi mogle na sebe uknjižiti sa realnim delom, već samo pravo na određivanje načina korišćenja parcele. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3699/97)
5. Na prostoru između grobnih mesta ne može se steći pravo vlasništva, pa nema mesta ni vlasničkoj parnici radi predaje u sudržavinu. Iz obrazloženja: Iz sadržine spisa je vidljivo da je spor između stranaka sudržavina prolaza između grobnih mesta predaka tužioca i predaka tužene na groblju. Tužilac tvrdi da tužena pokušava da proširi grobno mesto na kome počivaju njeni preci na deo prolaza između grobnih mesta predaka stranaka tako što je počela sa ograđivanjem istog betonskim temeljem, određene dužine koji je tužilac porušio, no u parnici radi smetanja državine obavezan je na uspostavu pređašnjeg stanja. Ovim radnjama tužene tužilac nalazi da je onemogućen da prolazi oko grobnog mesta svojih predaka i vrši verske obrede, zbog čega je tužbenim zahtevom tražio da mu tužena preda u sudržavinu prostor između grobnih mesta predaka stranaka u merama i granicama navedenim u izreci prvostepene presude. Po oceni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtev odbili. -3-
STVARNO PRAVO
Naime, prema odredbama Zakona o sahranjivanju i grobljima ("Sl. glasnik SRS", br. 20/77, groblja su komunalni objekti o kojima se brine opština i propisuje uslove i način njihovog korišćenja i upravljanja. Prostor za grob (grobno mesto) dodeljuje na korišćenje organizacija koja upravlja grobljima. Nije moguće po odredbama ovog Zakona a niti po drugim propisima steći pravo vlasništva na prostoru između grobnih mesta, pa zato nema mesta ni vlasničkoj parnici radi predaje u sudržavinu prostora između dva grobna mesta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3182/97)
6. Privremeni objekat ne može biti predmet svojine koja se upisuje u javne knjige. Iz obrazloženja: Svojina je najjače, najšire i najpotpunije pravo na stvari. Otuda je članom 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa određeno da vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom, a da su svi ostali subjekti dužni uzdržavati se od povrede njegovog prava. Već iz ovakvog karaktera svojine, proizlazi da je reč o trajnom pravu. Ono nastaje na način određen zakonom i postoji sve dok ne prestane, opet na način određen zakonom. Trajnost ovog prava naročito dolazi do izražaja kod nepokretnosti, jer se prava na njima upisuju u javne knjige. S obzirom na rečeno, privremeni objekat ne može biti predmet svojine koja se upisuje u javne knjige. Takav objekat se može koristiti na osnovu privremene dozvole nadležnog upravnog organa, dok njeno dejstvo traje. Ali, korišćenje takvog objekta ne spada u korpus svojinskih ovlašćenja. Sa prestankom mogućnosti korišćenja privremenog objekta, on se mora ukloniti, kao pokretna stvar. Ustvari, privremeni objekat je samo prividno nepokretna stvar. Ona je, zapravo, anticipirana pokretna stvar (pokretnost po nameni), jer njegova privremenost ukazuje da će posle izvesnog vremena svakako biti pokrenuta s mesta (izmeštena), kako bi se vratila njenoj pravnoj prirodi. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3541/97)
7. Nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev. Ovo stoga što je utvrđeno da je sporni pomoćni objekat izgrađen isključivo sredstvima tuženog. Pored toga pravilan je zaključak sudova da je pomoćni objekat pripadak stambene zgrade kao glavne stvari, pa se ne može priznati posebno pravo svojine na takvom objektu ukoliko nema i pravo svojine na glavnoj stvari. Za ovu odluku dati su razlozi koje kao pravilne u svemu prihvata i Vrhovni sud, pa su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1298/96)
8. Dobro koje uživa posebnu zaštitu, a nalazi se u zemlji ili vodi, ili je izvađeno iz zemlje ili vode, je u društvenoj svojini. -4-
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Iz stanja u spisima proizilazi da je tužilac prilikom ribarenja iz reke S…, tokom jula meseca 1994. godine, izvukao lobanju sa rogovima xinovskog jelena, koji su tužiocu oduzeli od strane radnika MUP-a na traženje tuženog muzeja, budući da je kustos tuženog palentolog procenio da je u pitanju pronalazak velike naučne vrednosti. Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca, pa je tuženi obavezan da lobanju sa rogovima vrati tužiocu, nalazeći da je ona od tužioca protivpravno oduzeta. U zahtevu za zaštitu zakonitosti se osnovano ukazuje da je do ovakvog zaključka suda došlo usled pogrešne primene materijalnog prava. Prema odredbi člana 13. Zakona o kulturnim dobrima, u društvenoj svojini je dobro koje uživa posebnu zaštitu, a nalazi se u zemlji ili vodi, ili je izvađeno iz zemlje ili vode. Kako je u konkretnom slučaju u pitanju dobro koje uživa posebnu zaštitu, a izvađeno je iz vode, ono je u društvenoj svojini, pa je shodno pomenutom članu 13. Zakona o kulturnim dobrima tužbeni zahtev tužioca za predaju lobanje s jelenskim rogovima neosnovan, zbog čega je pravosnažna presuda Opštinskog suda preinačena i tužbeni zahtev odbijen kao neosnovan. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 9/96)
9. Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine, već sopstvenici zgrade imaju pravo korišćenja tog zemljišta u granicama građevinskih parcela utvrđenih urbanističkim planom. Iz obrazloženja: Iz stanja u spisima proizilazi da se navedene katastarske parcele, čiji su delovi sporni, nalaze u gradu, odnosno naselju gradskog karaktera i da predstavljaju izgrađeno zemljište. S obzirom na ovo u postupku koji je prethodio donošenju pobijanih odluka bilo je nužno utvrditi o kakvom se zemljištu u konkretnom slučaju radi. Ovo stoga, što ukoliko su navedene katastarske parcele gradsko građevinsko zemljište, onda na njima, pa ni na delovima tih parcela, u smislu čl. 4. st. 3. Zakona o građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine već sopstvenici zgrada imaju pravo korišćenja tog zemljišta u granicama građevinskih parcela koje su utvrđene urbanističkim planom. Bez promene urbanističkog plana ne može se vršiti izmena granica građevinskih parcela na štetu susednih građevinskih parcela, a i svako menjanje obima korišćenja tih parcela na osnovu saglasnosti korisnika u suprotnosti je sa odredbom člana 35. st. 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Kako su nižestepeni sudovi sporni odnos stranaka raspravili primenom odredbi Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, čijoj primeni nema mesta za slučaj da se radi o gradskom građevinskom zemljištu, Vrhovni sud je na osnovu člana 394. čl. 395. i čl. 408. ZPP odlučio kao u izreci. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5290/95)
10. Pomoćna zgrada u seoskom domaćinstvu je pripadak stambene zgrade kao glavne stvari pa se na takvom objektu ne može sticati svojina, ukoliko lice nema i pravo svojine na glavnoj stvari. -5-
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Po stanovištu Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pogrešno primenili odredbe Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Naime, pravo svojine se ne može steći na pomoćnim objektima ukoliko oni služe glavno objektu i lica koja traže pravo svojine nisu vlasnici ili suvlasnici na glavnom objektu. Ovo proizilazi iz odredbe člana 9. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kojim je predviđeno u stavu 2, da građanin može imati pravo svojine na stambenim zgradama i stanovima, poslovnim zgradama i poslovnim prostorijama i sredstvima rada. Pomoćna zgrada u seoskom domaćinstvu je pripadak stambene zgrade kao glavne stvari pa se na takvom objektu ne može sticati svojina, ukoliko lice nema i pravo svojine na glavnoj stvari. U konkretnom slučaju tužioci nisu vlasnici ni stambene zgrade niti zemljišta na kome je izgrađena štala, pa ni u kom slučaju ne mogu steći na ovoj štali pravo svojine. Oni imaju obligaciono pravo, da u posebnoj parnici zahtevaju naknadu za uloženi rad i materijal u izgradnji navedene štale. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4592/95)
11. Kupovinom nedovršene stambene zgrade za koju nije izvršeno usaglašavanje i legalizacija bespravne gradnje i isticanje u zemljišnoj knjizi tužioci su preuzeli rizik u pogledu mogućnosti njene legalizacije i istaknuća u zemljišnoj knjizi u situaciji kada kupoprodajnim ugovorom takva obaveza za tuženog nije ugovorena. Iz obrazloženja: Tužioci su tužbom zahtevali da se tuženi obaveže da usaglasi i legalizuje bespravnu stambenu gradnju sa postojećim stanjem kao i da istakne stambenu zgradu u zemljišnim knjigama kako bi tužioci mogli nesmetano da izvrše prenos stambene zgrade na svoje ime. Prvostepeni sud je ovakav tužbeni zahtev odbio, a drugostepeni sud je prvostepenu presudu potvrdio. U odredbi člana 4. Ugovora o kupoprodaji koji su zaključile parnične stranke vidljivo je da je predmet ugovora opisan kao nedovršena stambena zgrada koju su tužioci odmah preuzeli u posed uz jedinu obavezu tuženog da snosi troškove malterisanja zadnje strane stambene zgrade. Prema tome, ono što tužioci zahtevaju od tuženog (usaglašavanje i legalizacija bespravne gradnje i isticanje stambene zgrade u zemljišnoj knjizi) niti je ugovorom predviđeno, niti proizilazi iz konkretnog pravnog odnosa, budući da su danom sticanja i preuzimanja u posed ovakvog objekta tužioci preuzeli i rizik u pogledu mogućnosti njegove legalizacije i istaknuća u zemljišnoj knjizi. (Okružni sud u Zrenjaninu, Gž. 1481/95)
(Član 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
12. Vlasnik stana ima pravni osnov da traži iseljenje lica, koje bez pravnog osnova koristi njegov stan. -6-
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je vlasnik stana u B... u ul. G… V… broj 1, površine 51 m2 na osnovu ugovora o otkupu stana zaključenog sa opštinom 10.03.1994. godine, a koji je overen pred Prvim opštinskim sudom u B…, Ov. br. II br. 783/94. Tuženi se, juna meseca 1999. godine u vreme tužiočevog odsustva, uselio u stan i zamenio bravu. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravom, odredbu čl. 3. stav 1. i 2. u vezi sa čl. 37. st. 1. i 2. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, kada su tužbeni zahtev tužioca usvojili i obavezali tuženog, koji bez pravnog osnova stanuje u stanu u vlasništvu tužioca, da se iz istog sa svim licima i stvarima iseli i preda ga tužiocu. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 975/04 od 06.04.2005. godine)
13. Vlasnik stana, koji u stan primi svoju punoletnu decu, ima pravo na osnovu člana 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa da traži njihovo iseljenje iz svog stana nezavisno od poremećenih odnosa stranaka. Iz obrazloženja: Tužilja kao vlasnik stana u toku 1992. i 1993. godine, primila je u stan svoju ćerku, zeta i unuke, koji su pobegli iz Knina. Tokom vremena došlo je do poremećenih odnosa, te dala otkaz daljeg korišćenja i tražila njihovo iseljenje. Prvostepeni sud je usvojio zahtev za iseljenje nalazeći da tužilja kao vlasnik stana na osnovu člana 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa po kome ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u granicama Zakona, ima pravo da traži iseljenje tuženih kao i zaštitu svojine u smislu člana 42. istoga Zakona. Okružni sud je potvrdio presudu prihvatajući razloge prvostepenog suda uz obrazloženje da odbijanje tuženih da se iz stana tužilje isele predstavlja ponašanje kojim se povređuje tužiljino pravo vlasništva u smislu člana 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Presudom Vrhovnog suda Srbije, odbijena je kao neosnovana revizija, pri čemu je Vrhovni sud prihvatio pravnu ocenu prvostepenog i drugostepenog suda, nalazeći takođe da tužilja ima pravo na osnovu odredbe člana 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa da traži iseljenje tuženih iz svog stana i nezavisno od poremećenih odnosa stranaka. (Vrhovni sud Srbije, Rev. br. 5868/97)
14. Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom. Svako je dužan da se uzdržava od povreda prava svojine drugog lica. Iz obrazloženja: Prema činjeničnom stanju utvrđenom u postupku, sporni deo zemljišta je gradsko građevinsko zemljište, odnosno neasfaltirani, tj. nekategorisani put, kojim je tužilac prolazio pešice od 1966. godine kada je kupio plac, od 1967. godine i zaprežnim kolima, a posle proširivanja kraka u krivini i -7-
STVARNO PRAVO
traktorom i motornim vozilom. Međutim, 1993. godine tuženi je počeo samovoljno zauzimati sporni deo zemljišta, naredne godine ga je ogradio, potom ga je zasadio voćem, postavio na njega građevinski materijal, drva, te metalnu trafiku. Na opisani način, onemogućio je bilo kakav prolaz tužiocu, kao i ostalim susedima. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je u ovom slučaju primenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtev usvojen, uz razloge koje u celini prihvata i Vrhovni sud, pa ne stoje navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava. Prema odredbi člana 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom, a prema stavu 2. svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica. U konkretnom slučaju, tuženi je povredio pravo svojine tužioca time što je zauzeo put kojim je tužilac prolazio do svoje nepokretnosti od 1966. godine pa nadalje. Time je on tužiocu otežao korišćenje nepokretnosti zbog čega je pravilno obavezan na činidbu koja će tužiocu omogućiti nesmetano korišćenje nepokretnosti tužioca i nadalje. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5412/97)
15. Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom. Iz obrazloženja: Iz ovih činjenica, i po oceni Vrhovnog suda, pravilnom primenom materijalnog prava, obavezan je tuženi, koji bez pravnog osnova drži nabrojane stvari tužioca, da iste preda tužiocu, pošto saglasno odredbi člana 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi, da njome raspolaže u granicama određenim zakonom. Iz prava vlasnika da drži i koristi svoju stvar, proizilazi obaveza lica, koje bez pravnog osnova stvari koje su tuđe vlasništvo drži, da ih na zahtev vlasnika preda. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 672/97)
16. Tužilac kao vlasnik spornih prostorija ima pravo da traži iseljenje tuženog iz prostorija koje ovaj koristi po osnovu ugovora o korišćenju spornih prostorija zaključenog sa pravnim prethodnikom tužioca. Iz obrazloženja: Tuženi je 1986. godine zaključio usmeni sporazum sa pravnim prethodnikom tužioca za korišćenje spornih prostorija za male usluge u kući i zbog toga da pravni predhodnik tužioca, a tada vlasnik ovih prostorija ne bude sam u kući. Ovaj ugovor je zaključen na neodređeno vreme i dok za to postoji obostrani interes. Kako je pravni predhodnik tužioca umro 1988. godine tužilac osnovano traži iseljenje tuženog iz spornih prostorija jer više nema interes da tuženi i dalje koristi ove prostorije. Iz ovih razloga je tužbeni zahtev usvojen a tuženi obavezan da se iseli iz spornih prostorija i preda ga u posed tužiocu. (Vrhovni sud Vojvodine Rev. 72/91) -8-
STVARNO PRAVO
(Član 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
17. Grane i žile drveta pripadaju sopstveniku zemljišta na kojoj se nalazi stablo drveta pod uslovom da se grane i žile nalaze na toj zemlji, ali ako grane i žile prelaze na susedno zemljište pripadaju sopstveniku tog zemljišta. Iz obrazloženja: U postupku je utvrđeno da se parcele stranaka graniče, da tužilac nije preduzeo radnje u pravcu kresanja voćaka koje se nalaze neposredno uz među tuženikove parcele, te da time ukloni uzrok koji je prouzrokovao štetu na parceli koju koristi tuženik, dok je veštačenjem utvrđeno da grane posečenih voćaka prelaze na tuženikovu parcelu. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev. Naime, grane i žile drveta pripadaju sopstveniku zemljišta na kojoj se nalazi stablo drveta pod uslovom da se grane i žile nalaze na toj zemlji. Ali ako su grane i žile prešle na susedno zemljište, pripadaju sopstveniku tog zemljišta. On ima pravo da ih poseče i zadrži za sebe pod uslovom da mu smetaju, a sopstvenik zemlje na kojoj se nalazi stablo u primernom roku, na njegov zahtev nije ih posekao i uklonio. Prema tome, pravilan je zaključak sudova da tuženi kao sopstvenik parcele ima pravo da kreše grane tužiočevog drveća koje se nalaze iznad njegove parcele. Izvršenom sečom tuženi je vršio svoje pravo i time nije prekoračio vršenje tog prava. Stoga je pravilna ocena sudova da nema osnova da tuženi naknadi štetu tužiocu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 895/97)
18. Ako je za obavljanje neophodnih građevinskih radova na zgradi tužioca (malterisanje, krečenje, farbanje i dr.) neophodna upotreba i susednog zemljišta onda je tuženi dužan da trpi da tužilac postavi građevinsku skelu na parceli tuženog radi obavljanja tih radova. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju za obavljanje neophodnih gra-đevinskih radova na zgradi tužioca (malterisanje, krečenje, farbanje i drugo), neophodna je upotreba i susednog zemljišta u čijem se posedu nalazi tuženi a koji tužiocu ne dozvoljava privremeno korišćenje tog zemljišta, pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je tuženi obavezan da trpi da tužilac u cilju izvođenja navedenih radova lično ili posredstvom drugih lica postavi građevinsku skelu na parceli tuženog radi izvođenja navedenih radova. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6161/97) -9-
STVARNO PRAVO
19. U slučaju kada je jedan od sticalaca prava svojine na nepokretnosti stekao i državinu, onda u sporu dva ili više sticalaca sud mora odlučivati o jačem pravu primenom načela poštenja i savesnosti i načela zabrane zloupotrebe prava. Iz obrazloženja: Ako su oba sticaoca savesni, a državinu nije stekao nijedan od njih, niti je pravo svojine upisano u javnu knjigu, jači pravni osnov ima onaj sticalac, koji je ranije zaključio pravni posao. Ali, ako su oba sticaoca savesni, a nijedan nije izvršio upis u javnu knjigu, jači je u pravu onaj, kome je nepokretnost predata u državinu. Ako je raniji sticalac savestan, a potonji nesavestan, onda raniji sticalac ima jači pravni osnov, bez obzira što je potonji sticalac stekao svojinu ili je svojinu upisao u javnu knjigu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3077/97) (Član 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
20. Vlasnik nepokretnosti ima pravo da od vlasnika susedne nepokretnosti zahteva ne samo naknadu štete na svojoj nepokretnosti čiji se uzrok nalazi na susednoj nepokretnosti, već i otklanjanje opasnosti od nastanka takve štete. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, stranke su vlasnici susednih parcela u selu G. Duž cele međne linije ovih parcela, u širini od oko 3 metra, na parceli tuženog nalazi se razno korovsko rastinje i nekoliko stabala šumskog i rodnog drveća, od čega je najrazvijenija sporna vrba na udaljenosti od 2,94 metra od tužiočeve kuće. Vrba, zasađena na parceli tuženog, starosti je od oko 20 godina, visine 11 metara, svojom krošnjom dodiruje krov kuće tužioca, na njoj se nalaze i osušene grane, stablo ima pukotinu po dužini, a korenje je izuzetno razgranato. Korovsko rastinje na parceli tuženog predstavlja leglo gmizavaca i zasenjuje useve na parceli tužioca. Veštačenjem veštaka poljoprivredne struke, prvostepeni sud je utvrdio da predmetna vrba svojom visinom, starošću, položajem i rasporedom skeletnih grana predstavlja izvor opasnosti za tužioca. Vrba ugrožava bezbednost stambenog objekta tužioca, s obzirom na to da postoji opasnost od pada i time oštećenja krova tužiočeve kuće, a bezbedna udaljenost sporne vrbe bila bi najmanje 5 metara od tužiočeve kuće. Takođe, pojas korovskog rastinja na placu tuženog ugrožava bezbednost tužiočeve kuće u smislu zaštite od gmizavaca, jer je njihovo leglo na toj parceli. Opasnost, prouzrokovana spornom vrbom i korovskim rastinjem, otklanja se sečom i čišćenjem čitavog korovskog rastinja na delu parcele tuženog, duž međne linije, u širini od najmanje 2 metra, kao i sečom stabla vrbe. Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev za uklanjanje korovskog rastinja i seču vrbe na parceli tuženog, kako bi se otklonila opasnost da tužilac pretrpi štetu. Protiv takve presude tuženi je izjavio žalbu. Po oceni Apelacionog suda, žalba je neosnovana. - 10 -
STVARNO PRAVO
Pravo svojine, kao najviša pravna i faktička vlast na stvari nije neograničeno. Ograničenja prava svojine mogu biti opšta (ograničavaju vršenje svakog prava svojine) ili posebna (predviđena za određene stvari ili pojedine pravne situacije). Ta ograničenja proizlaze iz opšte zabrane zloupotrebe prava svojine, susedskog prava i ograničenja u društvenom interesu. Susedsko pravo predstavlja skup normi kojima je uređen odnos vlasnika susednih nepokretnosti, koji podrazumeva pravne situacije koje nastaju usled imisija, odnosa vlasnika graničnih nepokretnosti i upotrebe susedne nepokretnosti. Vlasnik nepokretnosti odgovara za imisije koje sa nje potiču i, shodno članu 5. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 6/1980 i 36/1990 i "Službeni list SRJ", broj 29/1996), dužan je da se pri korišćenju nepokretnosti uzdržava od radnji i da otklanja uzroke koji potiču od njegove nepokretnosti, kojima se otežava korišćenje drugih nepokretnosti preko mere koja je uobičajena s obzirom na prirodu i namenu nepokretnosti i na mesne prilike, ili kojima se prouzrokuje znatnija šteta. Ako se nastanak štete ne može sprečiti odgovarajućim merama, svako lice, na osnovu člana 156. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, može zahtevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od koga preti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, kao i da se uzdrži od delatnosti od koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost štete. Odredba istog člana u stavu 2. propisuje da će sud na zahtev zainteresovanog lica narediti da se preduzmu odgovarajuće mere za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, ili da se otkloni izvor opasnosti, na trošak držaoca izvora opasnosti, ako on to sam ne učini. Kako je u konkretnoj pravnoj situaciji, na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da sporno stablo vrbe i korovsko rastinje predstavljaju izvor opasnosti za tužioca i da se otklanjanje izvora opasnosti postiže sečom stabla vrbe i čitavog korovskog rastinja u širini od 2 metra, odluka prvostepenog suda je pravilna, jer je doneta na osnovu člana 156. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa članom 156. stav 1. istog zakona, i članom 5. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Imajući u vidu napred navedeno, neosnovani su svi žalbeni navodi kojima se pobija pravilnost primene materijalnog prava i ukazuje na to da vlasnik zemljišta ne odgovara oštećenom za štetu koja je nastala od strane stabala koja se nalaze na njegovom zemljištu, i da oštećenom pripada jedino pravo da o svom trošku odseče i prisvoji grane koje se nalaze u vazdušnom prostoru iznad njegovog zemljišta. Ovi žalbeni navodi su neosnovani zato što tužilac tužbom i nije tražio naknadu štete, već uklanjanje izvora opasnosti da bi se sprečio nastanak štete. (Iz Presude Apelacionog suda u Kragujevcu, GŽ-1072/11 od 17.05.2011. godine)
21. Kada su sudržaoci uredili način korišćenja zemljišta tako da jedan od njih ima pravo prolaza kolima, putem uz kuću drugog, nema smetanja državine u vidu uobičajene buke i gasova koji se stvaraju prolaskom motornog vozila. U takvoj situaciji, sudržalac uz čiju kuću prolazi put dužan je da trpi prolaz kolima, što podrazumeva i njegovu obavezu da trpi uobičajeni nivo imisija (buke i gasova) nastalih redovnom i primerenom upotrebom kolskog prolaza. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, parnične stranke su sukorisnici zemljišta – katastarskih parcela 1823/3, 18/23/16 i 1823/17 upisanih u ZKUL 841 KO K… Pravnosnažnim rešenjem 1R. br. 131/02 od 20.11.2002. godine uređen je način korišćenja zemljišta tako što tuženi, čija se kuća i deo dvorišta nalaze dalje od ulice, radi redovne upotrebe svog objekta, između ostalog ima pravo da koristi pešački i kolski prilaz u širini od 3,80 metara pored kuće tužioca koja se nalazi bliže ulici. Tuže- 11 -
STVARNO PRAVO
ni i članovi njegove porodice svakodnevno upotrebljavaju pešački i kolski prolaz do ulice, uzrokujući na taj način stepen buke i zagađenja koji je uobičajen i nužan za upotrebu ovog dela zemljišta. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je zaključio prvostepeni sud da tuženi dana 1.04.2004. godine nije preduzimao protivpravne radnje koje se mogu okvalifikovati kao zloupotreba prava, tako što je dovezao svoje putničko vozilo na oko 1,5 metar uz tužiočev stan, duže svirao automobilskom sirenom stvarajući neizdrživu buku i turirajući mašinu vozila te ispuštajući gasove u stan tužioca, a koje bi tužiocu davala pravo na državinsku zaštitu već da je tuženi zemljište upotrebljavao u skladu sa njegovom namenom i svrhom, ne uzrokujući prekomerne imisije. Na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je pravilno primenio i odredbe članova 75. i 78. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kada je našao da tužbeni zahtev treba odbiti. Naime, kada je između sudržilaca uređen način korišćenja zemljišta tako da jedan od njih ima pravo kolskog prolaza koji se nalazi uz kuću drugog, ne može se smatrati smetanjem državine to što usled prolaska motornog vozila pored kuće drugog držioca dolazi i do imisija u vidu uobičajene buke i gasova. U takvoj situaciji, držalac uz čiju kuću prolazi kolska staza dužan je da trpi takav prolaz kolima, što podrazumeva i njegovu obavezu da trpi primeran nivo imisija (buke i gasova) koje se stvaraju redovnom i primerenom upotrebom kolskog prolaza. (Iz rešenja Okružnog suda u Beogradu Gž. br. 3815/05 od 03.08.2005. godine)
22. Pod imisijama se podrazumevaju samo oni uticaji koji dolaze sa jednog zemljišta na drugo koji su materijalne prirode i koji se mogu opaziti. Iz obrazloženja: Cilj odredbe člana 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa je da zaštiti vlasnika zemljišta usled raznih štetnih uticaja (imisija) koji mogu znatno štetiti korišćenju zemljišta. Pod imisijama se podrazumevaju samo oni uticaji koji dolaze sa jednog zemljišta na drugo koji su materijalne prirode i koji se mogu opaziti, prouzrokovani prenošenjem dima, neprijatnih mirisa, toplote, čađi, potresa, buke, oticanja otpadnih voda ili slično. Imisije koje se prenose prirodnim putem sa jednog zemljišta na drugo moraju da prouzrokuju znatnu štetu vlasniku zemljišta bilo što oštećuju stvari koje se nalaze na tom zemljištu, umanjuju njegove prinose, umanjuju vrednost zemljišta ili prouzrokuju štetu licima koja na njemu borave. Iz ovih zakonskih odredaba proizilazi da se svako mora prilagoditi osobenostima prostora u kojima se zemljište nalazi. Sadržina svojine određuje se prema vrsti prostora čiji je deo i zemljište i na taj način se postiže najcelishodnije korišćenje određenog prostora. Za preterane imisije odgovara vlasnik zemljišta sa koga se te imisije prouzrokuju. On odgovara bilo da sam prouzrokuje preterane imisije ili lica koja je on ovlastio da koriste njegovo zemljište (zakupci) ili lica koja mu pomažu u vršenju njegovog prava. Na zaštitu od štetnih imisija ovlašćen je ne samo vlasnik zemljišta već svako ko zemljište poseduje na osnovu ograničenog stvarnog ličnog prava (zakupac). Da li je zagađivanje vazduha i zemljišta dopušteno ili ne zavisi od toga da li su uticaji na svog suseda preterani. Samo se preterani uticaji mogu zabraniti. Mesno uobičajeno korišćenje je pravni standard koji se menja od mesta do mesta. Nije isti intenzitet imisija koje se moraju trpeti na selu, u gradu, banjskom mestu, stambenoj četvrti ili vikend naselju. Jedna imisija koja se kao neizbežna mora trpeti - 12 -
STVARNO PRAVO
u industrijskoj zoni, u stambenoj četvrti se ne mora podnositi (smrad koji se širi od đubrišta na selu je uobičajena misija, a u gradu neuobičajena ili gar u industrijskoj zoni grada ne mora se podnositi u zoni u kojoj se nalaze bolnice, klinike i slično. Korišćenje zemljišta je mesno uobičajeno ako je isto sa korišćenjem većine zemljišta koja imaju isti mesni položaj. Za utvrđivanje mesne uobičajenosti korišćenje jednog zemljišta uzima se u obzir zemljište sa koga imisije proizilaze. Naknada za smanjenje vrednosti zemljišta pogođenog imisijom obuhvata u sebi sve štete koje će usled trajanja nedozvoljenih imisija nastati u budućnosti prema normalnom toku stvari. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2357/00 od 14.02.2002. godine)
23. Pravo doživotnog plodouživanja je pravo lične službenosti koja podrazumeva da plodouživalac ima pravo da poslužnu stvar drži i da je upotrebljava i pribira plodove sa nje. Njegovo ovlašćenje za izvlačenje ekonomskih koristi iz stvari jednako je odgovarajućim ovlašćenjima samog vlasnika. Pri svemu tome vlasnik stvari je u obavezi da ne ometa plodouživaoca u vršenju svojih prava na stvari. Iz obrazloženja: Pri svemu tome tužilja je kao plodouživalac u obavezi da korišćenje stvari vrši sa pažnjom dobrog domaćina. Imajući napred navedeno u vidu kao i činjenicu da je članom 7. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa predviđeno da se sticanje, zaštita i prestanak prava svojine, prava službenosti i... uređuju zakonom, a da je članom 60. istog zakona predviđeno da se pravo plodouživanja, pravo stanovanja, kao i pravo stvarnog tereta uređuju zakonom te, shodno pravnim pravilima imoviskog prava, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtev osnovan, jer tužilja kao titular prava doživotnog plodouživanja ima pravo na državinu spornih stvari pa tužena, iako suvlasnik sa svojim bratom na spornoj imovini, mora da preda tužilji navedenu nepokretnost i da joj omogući da je ona nesmetano koristi, a u protivnom tužilja ima pravo u slučaju povrede prava plodouživanja da upotrebi tužbe za povraćaj stvari i prestanak ometanja. Tužena u žalbi navodi da su ona i tužilja zaključile ugovor o korišćenju vikendice koji je bez problema realizovan dvanaest godina posle donošenja ostavinskog rešenja. Međutim, to, čak i da je tačno, ne može da utiče na osnovanost tužbenog zahteva, jer ako je taj ugovor prestao da funkcioniše i tužena počela da ometa tužilju u korišćenju njenih ovlašćenja, a preko punomoćnika je izjavila da tužilji ne dozvoljava da može od vikendice sticati materijalnu korist, to onda znači da tužilja kao titular prava doživotnog plodouživanja ima mogućnost da tužbom pred sudom ostvari svoje pravo prema tuženoj. (Iz presude Okružnog suda u Kraljevu, Gž. 329/02 od 12.03.2002. godine)
24. Vlasnik nepokretnosti može susedu zabraniti uticaje koji dolaze od takve nepokretnosti ako oni, prema mesnim prilikama, prelaze uobičajenu meru i bitno onemogućavaju korišćenje nepokretnosti. - 13 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da se radi o štetnim imisijama i da se na te imisije ima primeniti odredba čl. 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Prema ovoj odredbi zakona vlasnik nepokretnosti može susedu zabraniti uticaje koji dolaze od takve nepokretnosti ako oni prema mesnim prilikama prelaze uobičajenu meru i bitno onemogućavaju korišćenje nepokretnosti. Utvrđeno je da neprijatni mirisi i insekti iz poljskog klozeta vlasništvo tuženog koji se nalazi na udaljenosti od 2,5 m od ulaza u kuću čiji je vlasnik tužilja su takvog intenziteta da sa objektivnog gledišta prelaze razumnu i normalnu granicu zbog čega tužilja ne može normalno da koristi kuću za stanovanje jer ovi mirisi ulaze u stanbene prostorije. U takvim okolnostima i po oceni Vrhovnog suda suđeno je pravilnom primenom materijalnog prava kada je tuženi kao vlasnik poljskog klozeta obavezan da otkloni ovaj izvor štetnih emisija, iz koga neprijatni mirisi ulaze u stanbene prostorije tužilje a stvar je tuženog gde će smestiti poljski klozet da bi otklonio štetne emisije na susednu nepokretnost tužilje. Tuženi inače u svom dvorištu ima dovoljno prostora da poljski klozet ukloni na dovoljnoj udaljenosti i od svog stambenog objekta kao i od stambenog objekta tužilje. Neprijatni mirisi iz poljskog klozeta vlasništvo tuženog prelaze dopuštenu granicu tolerancije u jednoj urbanoj sredini tvrdio je saslušani veštak a takvo saznanje učinjeno je i neposrednim opažanjem suda na licu mesta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 520/99 od 26.05.1999. godine)
25. Vlasnik nepokretnosti dužan je da se pri korišćenju nepokretnosti uzdržava od radnji i da otklanja uzroke koji potiču od njegove nepokretnosti, kojima se otežava korišćenje drugih nepokretnosti (prenošenje dima, neprijatnih mirisa, toplote, čađi, potresa, buke, oticanja otpadnih voda i sl.) preko mere koja je uobičajena s obzirom na prirodu i namenu nepokretnosti i na mesne prilike, ili kojima se prouzrokuje znatnija šteta. Buka koja nastaje u vezi rada kompresora daje pravo oštećenom na zaštitu ako je po svom intezitetu stanovanje u određenoj sredini otežano preko podnošljive mere, a ne i onda ako se radi o emisiji koja je snošljiva. U ponovljenom postupku prvostepeni sud će oceniti da li je potrebno tehničkim aparatima utvrditi intenzitet buke u ovom slučaju, s obzirom da je osetljivost na buku relativno individualna stvar, ali postoje standardi koji intenzitet buke dozvoljavaju u određenoj sredini do propisane mere. (Vrhovni sud Srbije br. 1935/98)
26. Vlasnik nepokretnosti, odnosno nosilac prava korišćenja, koji vršenjem prava svojine odnosno korišćenja, ili vršenjem susedskih prava prouzrokuje znatniju štetu vlasniku susedne nepokretnosti, dužan je da ovu štetu naknadi prema opštim pravilima obligacionih prava (čl. 5. i 6. st. 2. ZOSO). Iz obrazloženja: U konkretnom slučaju nema mesta primeni odredbe člana 156. ZOO, budući da tužilac nije pretrpeo štetu usled vršenja opštekorisne delatnosti, a iz činjenice da je za izgradnju objekta tuženog izdato odobrenje nadležnog organa ne može se izvesti zaključak da je ovaj objekat izgrađen u opštem interesu. Odgovornost tuženog i njegova obaveza na naknadu štete u konkretnom slučaju proizilazi - 14 -
STVARNO PRAVO
iz činjenice da je izgradnjom nepokretnosti i korišćenjem iste, kao i korišćenjem susedskih prava vezanih za tu nepokretnost, tuženi protivno izričitoj zabrani prouzrokovao tužiocu znatniju materijalnu štetu, i zasniva se na odredbi člana 5. i člana 6. st. ZOSO u vezi člana 154. ZOO. Naime, odredbom člana 5. ZOSO izričito je propisano, između ostalog, da je vlasnik nepokretnosti dužan da se pri korišćenju nepokretnosti uzdržava od radnji i otklanja uzroke koji potiču od njegove nepokretnosti, a kojima se otežava korišćenje drugih nepokretnosti u dva slučaja: kada se korišćenje drugih nepokretnosti otežava preko mere koja je uobičajena s obzirom na prirodu i namenu nepokretnosti i na mesne prilike, kao i kada se njima prouzrokuje znatnija šteta. Pored toga, odredbom člana 6. stav 2. ZOSO propisana je zabrana korišćenja, između ostalog prava službenosti i stvarnih tereta protivno cilju zbog koga su zakonom ustanovljena ili priznata. Korišćenje susedskih prava ima za cilj da omogući svakodobnom vlasniku nepokretnosti da koristi svoje dobro, a ne da nanosi štetu drugom. Stoga je vršenje susedskog prava na način kojim se prouzrokuje znatnija šteta susednoj nepokretnosti u suprotnosti sa ciljem usled koga se to pravo ustanovljava, te je tako ponašanje u suprotnosti sa zabranom iz člana 6. st. 2. ZOSO. Kod objekata u naseljima gradskog karaktera, vlasnici susednih nepokretnosti ne mogu ostvarivati pravo na naknadu samo usled toga što drugi objekat ograničava njihovo pravo svojine ili im otežava korišćenje nepokretnosti, i ukoliko pomenuta ograničenja ne prelaze uobičajenu meru, imajući u vidu prirodu i namenu nepokretnosti, kao i mesne prilike, budući da takva ograničenja, zapravo predstavljaju susedska prava vlasnika tog objekta koja su uobičajena za gradske sredine i vlasnik susedne nepokretnosti je dužan da ih trpi. Međutim, ukoliko je usled izgradnje novog objekta, njegovog korišćenja ili vršenja susedskih prava vezanih za objekat vlasniku susedne nepokretnosti prouzrokovana znatnija šteta, ovaj ima pravo na naknadu, čak i kada je ovaj objekat izgrađen u skladu sa odobrenjem nadležnog organa. Prema tome, vlasnik nepokretnosti, odnosno nosilac prava korišćenja koji vršenjem prava svojine odnosno korišćenja, ili vršenjem susedskih prava prouzrokuje znatniju štetu vlasniku susedne nepokretnosti, dužan je da ovu štetu naknadi prema opštim pravilima obligacionog prava. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja, proizilazi da je usled izgradnje i korišćenja objekta tuženog umanjena tržišna vrednost tužiočevog stana za 20% usled umanjenja funkcionalnosti stana, to prema stanovištu Vrhovnog suda izgradnjom i korišćenjem ovog objekta tužiocu jeste prouzrokovana znatnija šteta, te je stoga tuženi u obavezi da istu naknadi. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6866/97 od 12. 05.1998. godine)
27. Ako je za obavljanje neophodnih građevinskih radova na zgradi tužioca (malterisanje, krečenje, farbanje i dr.) neophodna upotreba i susednog zemljišta onda je tuženi dužan da trpi da tužilac postavi građevinsku skelu na parceli tuženog radi obavljanja tih radova. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6061/97)
28. Prema odredbi člana 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa vlasnik nepokretnosti je dužan da se pri korišćenju nepokretnosti uzdržava od radnji i da otklanja uzroke koji potiču od njegove nepokretnosti kojima se otežava korišćenje drugih nepokretnosti (prenošenje dima neprijatnih mirisa, toplote, čađi, potresa, buke, oticanja otpadnih voda i sl.) preko mere koja je uobičajena s obzirom na prirodu i namenu nepokretnosti i na mesne prilike, ili kojima se prouzrokuje znatnija šteta. Bez posebnog pravnog osnova zabranjeno je vršenje smetnji iz stava 1. ovog člana posebnim uređajima. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4675/97) - 15 -
STVARNO PRAVO
29. Postavljanjem kapija koje se ne zaključavaju vlasnik poslužnog dobra ne ometa vlasnika povlasnog dobra u vršenju stvarne službenosti. Iz obrazloženja: Nalazom i mišljenjem veštaka M.S., utvrđeno je da je tužiocima prolaz kolima i pod teškim teretom, zbog postavljenih kapija, dosta otežan, jer prilikom kretanja moraju da se zaustavljaju i otvaraju kapije, a zatim iste zatvaraju. To ne povećava samo potrošnju goriva, već i otežava prolaz, jer se ispred prve i treće kapije nalazi uspon, što stvara dodatne teškoće kada je vozilo pod ugovorom, a kada je vlažan teren postoji mogućnost da dođe do klizanja, kao i prevrtanja u potok koji se nalazi sa leve strane tog puta. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je, primenom člana 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, tužbeni zahtev usvojio. Međutim, Okružni sud je u postupku ispitivanja presude, po žalbi tuženih, našao da je na pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, pa je primenom člana 373. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, prvostepenu presudu u tom delu preinačio i tužbeni zahtev odbio. Naime, prema nalaženju Okružnog suda, kod nesporne činjenice da tuženi službenost prolaza spornim putem tužiocima ne spore i da postavljene kapije na ovom putu tužiocima ne smetaju pri prolazu pešice i kolima, jer se ne zaključavaju, postavljene kapije bitno ne otežavaju tužiocima uslove prolaženja, a tim istim putem za svoga dvorišta i kućne placeve prolaze i tuženi. Zato, tužbeni zahtev tužilaca, prema nalaženju Okružnog suda, nema pravnog osnova. Vrhovni sud kod ocene navoda izjavljene revizije nalazi da je zaključak Okružnog suda pravilan i na zakonu zasnovan. Ovo zato, što prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje se revizijom ne može pobijati, postavljanjem kapija tuženi nisu neosnovano sprečavali odnosno, ometali tužioce kao vlasnike povlasnog dobra u vršenju stvarne službenosti. Zato, Okružni sud pravilno zaključuje da bi usvajanjem tužbenog zahteva bilo povređeno pravo tuženih kao vlasnika poslužne parcele, odnosno da bi uklanjanje ograde predstavljalo vršenje službenosti protivno cilju, zbog koje je ista ustanovljena, (član 6. stav 2. istog zakona), te da stoga i nema mesta primeni odredaba člana 42. odnosno 57. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5649/94)
30. Sused ne može osnovano tražiti uklanjanje zida građevinskog objekta koji je postavljen na međi, ako se time ne čini znatnija šteta. Prema utvrđenju sudova tuženi po odobrenju nadležnog organa gradi na svojoj parceli pomoćni objekt čiji bočni zid postavljen na među između parcela stranaka, pravi hladovinu i tako tužiocu čini štetu u vidu smanjenog prinosa krompira od 6,5 kg godišnje, u vrtu tužioca. Pri takvim okolnostima drugostepeni sud je zakonito postupio kada je uvažavajući žalbu tuženog preinačio prvostepenu presudu i odbio zahtev tužioca. Sporni bočni zid je pravljenjem hladovine u vrtu tužioca prouzrokovao ovome štetu u vidu smanjenog prinosa krompira u količini od 6,5 kg godišnje. To nije znatnija šteta u smislu odredbi člana 5. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i član 156. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima pa tužilac ne može pozivom na te odredbe zahtevati da tu-ženi sporni zid pomakne. (Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 312/91) - 16 -
STVARNO PRAVO
(Član 7. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
31. Ni stambena zadruga, koja izgradi stan za člana zadruge, ne može se pri konačnom obračunu cene stana pozivati na povećanje cene elemenata na osnovu kojih je određena cena radova, ako je do povećanja došlo nakon njenog dolaska u docnju. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 523/96)
32. Adaptacijom postojećeg objekta ne nastaje nova stvar, te lice koje je adaptaciju izvršilo samom adaptacijom ne može postati vlasnik, odnosno suvlasnik na objektu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3571/96)
33. Usmeni ugovor o kupoprodaji zbog nedostatka propisane forme predstavlja apsolutno ništav ugovor, a ne rušljiv. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 1246/95)
34. Imovina stečena u porodičnoj zajednici predstavalja zajedničku imovinu svih članova domaćinstva koji su privređivali u vreme sticanja imovine i njihovi suvlasnički udeli zavise od doprinosa sticalaca u sticanju te zajedničke imovine. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 853/95)
35. Pismeni ugovor o kupoprodaji je i pismeno koje sadrži bitne elemente tog ugovora bez obzira što mu je naslov priznanica i bez obzira što ga nisu potpisali svi tuženi kao kupci. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 665/95)
36. Stvarno postojanje nesposobnosti za rasuđivanje u vreme zaključenja ugovora o kupoprodaji nepokretnosti jedne ugovorne strane (prodavca), čini taj ugovor ništavim u smislu čl. 103. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima, pošto je takav ugovor protivan prinudnom propisu iz čl. 56. st. 1. istog Zakona, i ako toj strani nije bila oduzeta poslovna sposobnost odlukom suda, budući da je od odlučujućeg značaja stvarna nesposobnost a ne pravna konstatacija te nesposobnosti u odgovarajućem postupku. (Okružni sud Zrenjanin, Gž. 341/95)
37. Ako se predlog za određivanje privremene mere odnosi na iseljenje protivnika predlagača iz objekta koji je predmet fizičke deobe, prvostepeni sud nije nadležan da o tome odlučuje u vanparničnom postupku. (Okružni sud, Beograd, Gž. 25101/95) - 17 -
STVARNO PRAVO
38. Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti između društveno pravnog lica i privatnog preduzeća, zaključen bez javne licitacije, neposrednom pogodbom, ili na osnovu prethodno zaključenog poravnanja, ništav je. (Vrhovni sud Srbije, Prev. 485/95)
39. Lice koje smatra da mu pripada nepokretnost vraćena iz društvene svojine drugom licu, ima pravo da prema tom licu ističe svoja svojinska ovlašćenja, oslanjajući se na režim svojine pre oduzimanja nepokretnosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 312/95)
40. Budući da jedna pravila važe za ništave, a druga za rušljive ugovore sud je dužan u parnici za poništaj ugovora razgraničiti da li se radi o ugovoru zaključenom pod pritiskom radi iseljenja koji bi bio protivan prinudnim propisima, pa samim tim i apsolutno ništav, ili pak o ugovoru zaključenom sa manom u volji prodavca (relativnom ugovoru). (Savezni sud, Gzz. 14/95)
41. Ugovor o poklonu je bio realizovan samom činjenicom da se tuženi kao poklonoprimac uknjižio kao vlasnik na spornim nekretninama. Taj ugovor nije mogao biti raskinut, već poravnanje treba shvatiti samo kao nov ugovor kojim se od strane poklonoprimca vraća poklon poklonodavcu, tj. ponovo otuđuje poklonjena stvar od strane poklonoprimca poklonodavcu. Po članu 195. st. 1. ZPP, ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo po kome teče parnica, to ne sprečava da se parnica između istih stranaka dovrši. Lice koje je pribavilo stvar ili pravo po kome teče parnica, može stupiti u parnicu namesto tužioca, odnosno tuženog samo ako na to pristanu obe stranke. Prema tome, prvostepeni sud je bio dužan da ceni pasivnu legitimaciju tuženog u smislu člana 195. stav 1. ZPP, s obzirom da je tuženi otuđio navedene parcele po kojoj je tekla parnica. (Iz odluke Okružnog suda u Požarevcu, Gž. 1549/94)
42. Ulaganja jednog od suvlasnika na nekretnini bez saglasnosti drugog suvlasnika ne mogu dovesti do povećanja njegovog suvlasničkog srazmera na toj nepokretnosti u srazmeri uvećanja njene vrednosti (čl. 15. i čl. 20. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa). (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 1213/94)
43. U smislu čl. 14. st. 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, suvlasnici stambene zgrade - kojima su povređena suvlasnička prava zbog nekorišćenja iste, imaju pravo na naknadu od suvlasnika koji je zgradu sa zemljištem koristio shodno pravilima sadržanim u čl. 39. citiranog zakona. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 24/94) - 18 -
STVARNO PRAVO
44. Ugovor o otkupu stana u društvenoj svojini koji je zaključen između vlasnika stana i vanbračne žene nosioca stanarskog prava, protivan je prinudnim propisima pa je u smislu čl. 103. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima ništav. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 1385/94)
45. Pravo na otkup stana ustanovljeno je u korist određenog kruga lica, pod uslovom da stan koji je predmet otkupa koriste, pa je u pitanju lično pravo koje prestaje smrću titulara tog prava i ne može biti predmet nasleđivanja u smislu čl. 2. Zakona o nasleđivanju (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4307/93)
PREDMET PRAVA SVOJINE (Član 9. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
46. Na fizičkom delu zgrade, koji ne predstavlja stan u smislu član 9. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, ne može se steći pravo svojine, već na stambenoj zgradi kao celini. Iz obrazloženja: Prema članu 329. stav 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima, udeo bračnih drugova određuje se u istoj srazmeri u svim stvarima i pravima u zajedničkoj imovini prema stanju stvari u momentu prestanka bračne zajednice i prema ukupnom doprinosu za vreme trajanja bračne zajednice. Prema stavu 2. istog člana, veći udeo bračnog druga u pojedinoj stvari može se odrediti samo ako je ta stvar ekonomski samostalna u odnosu na ostale stvari u zajedničkoj imovini a bračni drug je u sticanju te stvari u znatnijem obimu učestvovao i prihodima od svoje posebne imovine. Iz ovoga proizilazi da se udeo u sticanju ne utvrđuje različito u odnosu na pojedine nepokretnosti, već se ima uzeti u obzir sva imovina kao celina, ukoliko stranke same u pogledu pojedinih stvari ne odrede udele. To dalje znači da u konkretnom slučaju nije bilo mesta utvrđivanju različitih udela tužilje na porodičnoj stambenoj zgradi i drugim objektima, tim pre što iz spisa proizilazi da se radi o pomoćnim objektima na kojima se ne može sticati pravo svojine odvojeno od svojine na stambenoj zgradi kojoj pomoćni objekti pripadaju i služe. Osim izloženog, tužilja pravo svojine traži na 1/2 prizemlja od porodične stambene zgrade izgrađene na kat. parceli broj 1606, kao fizičkom delu te zgrade, za koju je nesporno da ima i spratni deo. Međutim, na fizičkom delu zgrade koji ne predstavlja stan u smislu člana 9. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, ne može se steći pravo svojine, već na stambenoj zgradi kao celini. Tek za slučaj da se idealni deo zgrade na određenom, posebnom delu zgrade pretvori u etažnu svojinu, može se u odnosu na taj deo tražiti svojina. U provedenom postupku nije utvrđeno da li je takva fizička deoba izvršena da bi tužilja mogla zahtevati pravo svojine samo na prizemnom delu porodične stambene zgrade, a ne na zgradi kao celini. (Iz odluke Vrhovnog suda Srbije, Rev. 6048/97 od 24.03.1998. godine) - 19 -
STVARNO PRAVO
47. Pravo korišćenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, raniji sopstvenik može preneti samo na krug lica određen Zakonom o građevinskom zemljištu a svaki pravni posao zaključen protivno zakonu, je ništav. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4421/98)
48. Pomoćni objekti dele sudbinu stambene zgrade, kao glavne stvari, i na takvim objektima se ne može priznati posebno pravo svojine ukoliko učesnik u sticanju nema i pravo svojine na glavnoj stvari. Iz obrazloženja: Osnovano se u reviziji tuženih ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava u pogledu odluke o utvrđivanju prava svojine tužilje na 1/4 dela šupe, sušare i letnje kuhinje, koji objekti se nalaze na istoj kat. parceli na kojoj se nalazi i stambena zgrada. Iz naziva i opisa ovih nepokretnosti moglo bi se zaključiti da se radi o pomoćnim objektima glavne stvari i na takvim građevinskim objektima se učesniku sticanja ne može priznati posebno pravo svojine ukoliko nema i pravo svojine na glavnoj stvari, pa sticalac tih stvari može isticati samo obligaciono-pravni zahtev koji se kao i zahtev po osnovu adaptacije ostvaruje u posebnoj parnici. Iz utvrđenog činjeničnog stanja se za sada ne može pouzdano zaključiti da li se radi o pomoćnim objektima koji služe korišćenju same stambene zgrade ili se ti objekti, s obzirom na ukupne dimenzije i faktički način korišćenja, mogu korstiti samostalno i samostalno biti u prometu. Kako je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje u ovom delu ostalo nepotpuno utvrđeno, Vrhovni sud je ukinuo odluke nižestepenih sudova. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5660/97)
49. Šume su prirodno bogatstvo i kao dobro od opšteg interesa u svojini Republike Srbije.
Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev tužioca, jer su, polazeći od činjenice da su tužilac i njegov pravni prethodnik u neprekidnoj državini sporne parcele bili od 1930. godine i da je fizička deoba tog samovlasno zauzetog zemljišta između držalaca izvršena 1945. godine, zaključili da je tužilac pravo svojine na spornoj parceli, koja je u katastru upisana na tuženu opštinu kao korisnika, stekao održajem. Vrhovni sud Srbije je odlučujući o reviziji, ukinuo presude nižestepenih sudova zbog pogrešne primene materijalnog prava. Pre svega prvostepeni sud je izgubio iz vida činjenicu da su šume, kakva je po kulturi sporna parcela, prirodna bogatstva i kao dobra od opšteg interesa prema odredbi člana 1. Zakona o sredstvima u svojini republike ("Sl. glasnik RS", br. 53/95) u svojini Republike Srbije, a što je sa aspekta pravilne ocene pasivne legitimacije tužene opštine u ovoj parnici od odlučnog značaja. - 20 -
STVARNO PRAVO
Osim toga pogrešno je pravno shvatanje nižestepenih sudova da je u parnicama radi utvrđivanja prava svojine na šumskim parcelama po osnovu održaja dovoljno da tužilac dokaže samo činjenicu neprekinute državine u roku koji je Zakonom određen, već je potrebno da se dokaže i pravni osnov po kome je pravo državine na predmetnoj parceli stečeno i savesnost takve državine. Ovo iz razloga, jer je prema pravnim pravilima imovinskog prava sadržano u paragrafu 2. Zakona o šumama od 21.12.1929. godine savesni držalac pravo svojine po osnovu održaja na šumskom zemljištu mogao steći samo ako dokaže zakoniti osnov državine i period državine do 06.04.1941. godine u trajanju od 43 godine, 1 mesec i 18 dana, a tužilac u konkretnom slučaju za sada nije dokazao pravni osnov državine, već je samo dokazao da je bio u posedu sporne nepokretnosti od 1930. godine što ne može dovesti do priznanja prava svojine po osnovu održaja. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2187/97)
50. Izjava o odricanju od nepokretnosti u korist opštine može se usloviti ispunjenjem nekog naloga. U tom slučaju nalog ima dejstvo raskidnog uslova, pa se izjava o odricanju može opozvati ako nalog ne bude ispunjen. (VSS, Gzz. 135/96)
51. Parcelacijom kao geodetsko-tehničkom merom se ne mogu suziti ili ukinuti stečena prava koja postoje na određenom zemljištu, niti raniji držalac takvim aktom može steći više prava nego što ih je ranije imao. Imajući u vidu član 12. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, kao i članove 17. i 18. Zakona o građevinskom zemljištu, parcelacijom kao geodetsko-tehničkom merom se ne mogu suziti ili ukinuti stečena prava koja postoje na određenom zemljištu, niti raniji držalac takvim aktom može steći više prava nego što ih je ranije imao. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5829/96)
52. Ako vlasnici stanova u zajedničkoj zgradi nisu preduzimali odgovarajuće radnje u upravnom postupku, da bi onemogućili pretvaranje zajedničke prostorije u stambenu jedinicu, smatra se da su dali saglasnost za takvo ponašanje. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4951/96)
53. Ukoliko je reč o sukobu dva pravna osnova u odnosu na isti deo kategorisane parcele, potrebno je utvrditi šta je presuda kojom je tužilac stekao pravo svojine na toj katastarskoj parceli obuhvatala. Pravni prethodnik tužioca je pravo svojine na predmetnoj katastarskoj parceli 1493/3 stekao održajem, što je deklarativnom sudskom presudom utvrđeno, nakon čega se uknjižio kao vlasnik iste, s obzirom da su tuženi protivtužbom tražili utvrđenje prava svojine na delu predmetne parcele tužioca na osnovu održaja, a tužioci su tražili predaju tog dela na osnovu navedene presude - bilo je potrebno da prvostepeni sud oceni da li je presudom obuhvaćena i sporna površina, tj. šta je faktički obuhvatala, jer od toga zavisi pravilno rešenje ove pravne stvari, s obzirom da je u konkretnom slučaju reč o sukobu dva pravna osnova u odnosu na isti deo katastarske parcele. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 8482/96) - 21 -
STVARNO PRAVO
54. Ukoliko se vodi postupak za utvrđivanje prava svojine na stanu, sud će naložiti prekid postupka za iseljenje koji se vodi između istih lica do utvrđivanja svojinskog prava u prethodnom postupku. (Okružni sud, Beograd, Gž. 4033/95)
55. Vlasnik stana ima prava na korišćenje i posed dela zajedničkog dvorišta ispred svoga stana, prema sporazumu ranijih vlasnika, na osnovu člana 12. stav 1. i člana 37. Zakona o svojinsko pravnim odnosima. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 1300/95)
56. Na katastarskim parcelama koje predstavljaju neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u društvenoj svojini može postojati pravo korišćenja, a ne pravo svojine, tako da ne mogu biti predmet ugovora o kupoprodaji fizičkih lica. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tuženi po pismenom kupoprodajnom ugovoru zaključenom 21.10.1975. godine sa tužiocima, kupio katastarske parcele koje predstavljaju neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u društvenoj svojini, na kojima su sada nosioci prava korišćenja tužioci. Na ovako pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo kada je u skladu sa odredbama 27. i 30. Zakona o građevinskom zemljištu koje je povezao sa odredbama 104. ZOO, obavezao tuženog kao kupca da vrati predmetne parcele nosiocima prava korišćenja, jer nema pravnog osnova za držanje ovih poseda. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 4102/95)
57. Utvrđivanje prava svojine ne zastareva po zakonu. Okružni sud je cenio navode žalbe, da je tužiočevo pravo da traži utvrđivanje prava vlasništva pok. B.M. na spornim zgradama zastarelo, s obzirom da je od smrti pokojnog B.M. do podnošenja ove tužbe prošlo više od 20 godina, pa Okružni sud nalazi da su ovi navodi neosnovani, jer se u konkretnom slučaju radi o tužbi za utvrđivanje prava svojine koje po zakonu ne zastareva. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 8496/95)
58. Raniji vlasnik nacionalizovanog zemljišta ne može preneti pravo korišćenja na drugog ako zakonom nije drukčije određeno, ali može izdati punomoćje radi korišćenja tog zemljišta do izuzimanja iz poseda. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3651/94)
59. Kada su dva lica zaključila posebne pravne poslove radi sticanja prava svojine na istu nepokretnost, o jačem pravu sud odlučuje primenom načela savesnosti i poštenja i načela zabrane zloupotrebe prava. Kada su oba sticaoca savesni a ni jednom od njih nepokretnost nije predata u državinu niti je koji isho- 22 -
STVARNO PRAVO
dio upis prava svojine u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu, jači pravni osnov ima raniji sticalac. Kada su oba sticaoca savesna jači pravni osnov ima raniji sticalac. Kada su oba sticaoca savesna, jači pravni osnov ima onaj koji je ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu, a ako ni jedan od njih nije ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu, jači je u pravu onaj sticalac kome je nepokretnost predata u državinu. Ranije savesni sticalac ima jači pravni osnov u odnosu na nesavesnog kasnijeg sticaoca. Ovo i u slučaju kada je otuđilac nepokretnosti predao u državinu kasnijem nesavesnom sticaocu ili je nesavesni sticalac ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu. (VSS, Rev. 4559/93)
60. Adaptacijom pomoćnih prostorija u stambene bez odobrenja nadležnog organa ne stiče se stvarno pravo. Iz obrazloženja: U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je tužilac ranije bio nosilac stanarskog prava, a sada vlasnik stana u Beogradu. Jedno vreme prvotužena kao sestričina bračnog druga tužioca bila je korisnik stana i faktički i po ugovoru o korišćenju stana, a nakon udaje iz stana se iselila. U 1984. g. tužilac je prvotuženoj, zajedno sa drugotuženim, kao njenim bračnim drugom dozvolio korišćenje jedne sobe u ovom stanu, a potom i bespravnu adaptaciju šupe u stambenu prostoriju, koje prostorije tuženi sada koristi. Zbog poremećenih odnosa tužilac je tuženima otkazao dalje korišćenje spornih prostorija. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja opštinski sud je zaključio da je tužbeni zahtev tužioca za iseljenje tuženih osnovan, i pravilno primenili materijalno pravo kada ih je obavezao da se iz stana isele. Ovo stoga, što je osnov za korišćenje spornih prostorija od strane tuženih predstavljala volja i saglasnost tužioca, pa kako tuženi nikakav drugi pravni osnov za korišćenje stana nemaju, dužni su da se na zahtev tužioca iz ovog isele. Neosnovano se tuženi pozivaju na odredbe Zakona o stambenim odnosima i ističu da je prvotužena korisnik stana i da joj taj status može prestati samo pod uslovima propisanim tim Zakonom. Prvotužena ne spada u krug lica koja zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo na korišćenje stana, ni pod uslovom da je tužilac nosilac stanarskog prava. Pored toga, otkupom stana tužilac je postao vlasnik stana koji ima pravo da drži, da se njime koristi i raspolaže u granicama određenim zakonom (član 3. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima), te su tuženi na njegov zahtev dužni da se u svako doba iz stana isele. Adaptacijom pomoćnih prostorija u stambene, bez odobrenja nadležnog organa, tuženi na ovima nisu stekli nikakvo stvarno pravo, pa ni pravo stanovanja, te su zbog toga dužni na zahtev vlasnika da se isele. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 4870/92)
61. U parnici za utvrđivanje prava svojine na nepokretnosti tuženi, koji osporava tužbeni zahtev, nije dužan da dokaže osnov i način sticanja svojine na nepokretnosti, već je to obaveza tužioca. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 190/91) - 23 -
STVARNO PRAVO
(Član 13. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
62. Tužbom kojom se zahteva utvrđenje prava svojine na delu nepokretnosti koja je u režimu susvojine treba da budu obuhvaćeni svi suvlasnici nepokretnosti, pošto oni predstavljaju jedinstvene suparničare. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da je tužilac od oca prvotuženog, sada pokojnog J.V., dana 20. juna 1977. godine kupio deo od 1/5 kp. 50/1, u površini od 488 m2 i na njemu kasnije podigao stambenu zgradu. Kupoprodaja je obostrano realizovana u celosti, ali do prenosa vlasništva nije došlo jer se parcela vodila sa istim udelima i na Z.M., J.M., J.LJ. i T.P. Predmetna nepokretnost je 1980. godine nacionalizovana i drugotuženi je upisan kao nosilac prava korišćenja, a prvotuženi je rešenjem O. 1391/88 oglašen naslednikom očeve zaostavštine, posle čega je tužiocu priznao pravo korišćenja na idealnom delu predmetne parcele. Prvostepenom presudom je tužbeni zahtev za utvrđenje prava svojine na 1/5 predmetne parcele usvojen nezavisno od prigovora nepotpune procesne zajednice jedinstvenog pasivnog suparničarstva. Protiv takve presude tuženi su izjavili žalbu. Po oceni Apelacionog suda, osnovani su žalbeni navodi Grada N. da je usvajanjem tužbenog zahteva bez obuhvatanja svih sukorisnika nepokretnosti kao jedinstvenih pasivnih suparničara došlo do pogrešne primene procesnog prava iz člana 204. ZPP. Pomenuta zakonska odredba propisuje da ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može rešiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), onda se oni smatraju kao jedna parnična stranka, tako da se, kad pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji tu radnju nisu preduzeli. Kako tužbom nije obuhvaćeno četvoro sukorisnika ili njihovih pravnih sledbenika, a prigovor je materijalnopravne prirode i nepotpuna procesna zajednica vodi odbijanju tužbenog zahteva, prvostepena presuda je preinačena i tužbeni zahtev odbijen i prema prvotuženom jer se spor rešava na jednak način prema svima tuženima. Neprihvatljivo je pravno stanovište prvostepenog suda da tužbom nisu morali biti obuhvaćeni svi sukorisnici sporne nepokretnosti iz razloga što je pravni udeo sukorisnika samostalno pravo na nepodeljenoj stvari na kojoj on ima ovlašćenje vlasnika samo na svom idealnom delu. Takvo stanovište je neprihvatljivo zbog toga što prethodno nije izvršena fizička deoba između suvlasnika, pa se odredbama čl. 13. i 14. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ne derogira prinudni propis člana 204. ZPP. (Iz Presude Apelacionog suda u Nišu, Gž. 2137/11 od 8.11.2011. godine)
63. Na osnovu pretpostavljenog prava svojine na instalacijama (zajednički priključak na vodovod, kanalizaciju, električnu energiju) ne može se steći pravo suvlasništva na poslovnom prostoru koji je odvojena fizička celina, a na kojem je utvrđeno pravo svojine u korist stečajnog dužnika. - 24 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je na osnovu činjenica postojanja zajedničkih instalacija tj. zajedničkog priključka na vodovod, kanalizaciju, električnu energiju, zaključio da postoji susvojina na ovim instalacijama i da na osnovu nje Č.M. i Č.DŽ. imaju pravo preče kupovine nad predmetnim poslovnim prostorom, da je njihovo pravo preče kupovine povređeno. Iz ovih razloga doneto je ožalbeno rešenje kojim se utvrđuje da su Č.M. i Č.DŽ. kupili predmetni poslovni prostor po kupoprodajnoj ceni od 590.000,00 dinara i kojim se ovlašćuje stečajni upravnik da sa njima zaključi ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora po ceni od 590.000,00 dinara. Ožalbeno rešenje doneto je pogrešnom primenom materijalnog prava. Stečajno veće je izvelo pogrešan pravni zaključak da se Č.M. i Č.DŽ. po osnovu zajedničkog priključka na vodovod, kanalizaciju i električnu energiju nalaze u odnosu susvojine na tim instalacijama. Pre svega, susvojina kao pravni institut ne postoji. Postoji pravni institut suvlasništva koji je regulisan u čl. 13 – 17. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Po ovim zakonskim odredbama Č.M. i Č.DŽ. nisu suvlasnici predmetnog poslovnog prostora. Oni to nikako ne mogu biti ni zbog toga što je stečajni dužnik svojinu na predmetnom poslovnom prostoru stekao kao na odvojenoj fizičkoj celini na osnovu sudske odluke izvršne isprave, a u vreme kada su već postojale zajedničke instalacije vodovoda, kanalizacije i struje, što je cenjeno prilikom donošenja presude Okružnog suda u T… U… P. br. ______od 4.10.1972. godine. Ovde bi moglo biti reči samo o pretpostavljenom zajedničkom vlasništvu na instalacijama iz člana 18. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, jer predmetne instalacije služe zgradi kao celini, a sledstveno tome i poslovnom prostoru, a to pravo je nedeljivo, ono je akcesorne prirode, tj. nerazdvojeno je povezano sa postojećim pravom vlasništva na posebnom delu zgrade i deli njegovu pravnu sudbinu, bez obzira da li je konkretno u pitanju pravo etažnog vlasnika poslovnog prostora, suvlasnika ili zajedničkih vlasnika stambenih zgrada i poslovnog prostora. Pritom se ukazuje da se zajedničko vlasništvo na zajedničkim delovima stambene zgrade odnosi samo na porodičnu stambenu zgradu tj. one zgrade koje se sastoje od dva veća ili tri manja stana na kojima postoji pravo svojine. Dakle, na pretpostavljenom zajedničkom pravu svojine na pomenutim instalacijama Č.M. i Č.DŽ. nisu mogli steći pravo suvlasništva na predmetnom poslovnom prostoru koje je odvojena fizička celina i na kojoj je nesporno utvrđeno pravo svojine stečajnog dužnika. Pravo preče kupovine u smislu člana 5. Zakona o prometu nepokretnosti ("Sl.glasnik RS", br. 42/98) ima suvlasnik nepokretnosti, jer je ovom zakonskom odredbom određeno da je suvlasnik nepokretnosti koji namerava da proda svoj suvlasnički deo dužan da ga prethodno ponudi ostalim suvlasnicima. Kako Č.M. i Č.DŽ. nisu suvlasnici na predmetnom poslovnom prostoru, nije postojala obaveza stečajnog veća da predmetni poslovni prostor ponudi njima kao nosiocima prava preče kupovine. Dakle, sasvim je jasno da je prvostepeni sud potpuno pogrešno primenio odredbu člana 5. pomenutog zakona. Pritom se ukazuje i na to da je ovde žalilac kao kupac na javnoj dražbi izlicitirao i kupio predmetni poslovni prostor, da je to zapisnički konstatovano i da je stečajno veće odobrilo stečajnom upravniku da zaključi ugovor o prodaji sa ovde žaliocem kao kupcem. Prema tome, doneta je odluka stečajnog veća kojom se odobrava i nalaže prodaja predmetnog poslovnog prostora ovde žaliocu kao kupcu. Ta sudska odluka obavezuje i prvostepeni sud. Otuda stečajno veće nije imalo nikakav zakonski osnov da donosi ožalbeno rešenje. Ne objašnjava prvostepeni sud šta je sa rešenjem donetim i zapisnički konstatovanim 26.9.2003. godine kojim se odobrava prodaja učinjena od strane stečajnog upravnika predmetnog poslovnog prostora i odobrava zaključenje ugovora o prodaji sa ovde žaliocem kao kupcem, jer sada imamo dva rešenja: jedno kojim se odobrava prodaja i zaključenje ugovora žaliocu i drugo postoje rešenje kojim se utvrđuje da su Č.M. i Č.DŽ. kupili i predmetni poslovni prostor. Ne mogu u istoj pravnoj stvari postojati dva sudska rešenja o prodaji istog poslovnog prostora. Stečajno veće nije moglo da donese ovo ožalbeno rešenje upravo zato što je već donelo rešenje kojim odobrava prodaju ovde žaliocu kao kupcu, a to rešenje ga obavezuje, Č.M. i Č.DŽ. su se u konkretnoj situaciji pod pretpostavkom postojanja prava preče kupovine mogli koristiti - 25 -
STVARNO PRAVO
samo pravom iz člana 10. Zakona o prometu nepokretnosti, tj. pravom na podnošenje tužbe kojom su mogli da traže poništaj ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora i da se nepokretnost njima proda pod istim uslovima. To pravo nisu mogli da ostvare na način kako je to uradilo stečajno veće prvostepenog suda. Stečajno veće je moralo da naloži postupanje po rešenju od 26.9.2003. godine, tj. po zaključenju ugovora o isplati prodajne cene sa žaliocem kao kupcem, s tim da podnosioce predstavke Č.M. i Č.DŽ. uputi na ostvarenje prava preče kupovine na način utvrđen članom 10. Zakona o prometu nepokretnosti. Sledom iznetog, stečajno veće nije bilo dužno da postupa na način određen članom 131. stav 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji i da o prodaji imovine dužnika obaveštava lica koja imaju pravo preče kupovine, jer tih lica nema, tj. to nisu Č.M. i Č.DŽ. iz N. V. Izneto upućuje da je ožalbeno rešenje doneto uz pogrešnu primenu materijalnog prava na koju je ukazao prvostepeni sud, a koja je procesni osnov za uvažavanje žalbe i ukidanje ožalbene presude, koja je ukinuta na osnovu procesnog ovlašćenja drugostepenog suda iz člana 366. stav 1. Zakona o parničnom postupku. U konkretnom slučaju nije bilo potrebno vraćati predmet na ponovno odlučivanje o predstavci Č.M. i Č.DŽ. koja je bespredmetna u stečajnom postupku, obzirom da je prodaja izvršena na način određen stečajnim Zakonom, ovde žaliocu kao kupcu, na osnovu koje se mora zaključiti ugovor o prodaji sa žaliocem kao kupcem, a Č. M. i Č. DŽ. stoji na raspolaganju mogućnost zaštite njihovih prava na način određen članom 10. Zakona o prometu nepokretnosti. (Iz rešenja Višeg trgovinskog suda, Pž. broj 404/04 od 30.01.2004. godine)
64. Suvlasnik nije vlasnik na celoj stvari već su nosioci svojine na nepodeljenoj stvari svi suvlasnici zajedno. Iz obrazloženja: Naime, pravni udeo suvlasnika prema odredbi člana 13. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, čini samostalno stvarno pravo i ima pravnu prirodu svojine, pa se na susvojinu, ukoliko nije nešto posebno propisano, primenjuju pravila koja važe za pravo svojine na stvari. Suvlasnik nije vlasnik na celoj stvari, nosilac svojine na nepodeljenoj stvari su svi suvlasnici zajedno. Suvlasnik međutim, ima ovlašćenja vlasnika stvari, samo na svojoj idealnoj kvoti, koja je označena kao idealna, jer stvar nije realno podeljena. Prava suvlasnika obuhvaćena su u pravnoj zajednici interesa, tako da se mogu vršiti, prema odredbi člana 14. stav 1. navedenog Zakona, samo uz vođenje računa o interesima drugih suvlasnika. U konkretnoj pravnoj stvari, stranke su suvlasnici na nepokretnosti u delu od po 1/2. Na osnovu prava susvojine, stranke imaju pravo da nepokretnost drže, to pravo im prema odredbi člana 70. stav 4. pomenutog Zakona pripada u odnosu na celu nepokretnost i kao suvlasnici samostalno ne mogu imati isključivu državinu na celoj stvari. Međutim, tužena je kao suvlasnik i sudržilac, u periodu od 1.03.1997. godine do 1.04.2000. godine, raspolagala celom stvari, a ne samo svojim udelom, i kako sudržalac u pomenutom periodu je isključila tužilju iz državina – sudržavine. Zbog toga, tužilji za navedeni period pripada naknada za nekorišćenje njenog suvlasničkog dela, jer je tužena korišćenjem cele nepokretnosti, a ne samo svojim delom, neovlašćeno raspolagala tuđom stvari. Navodi revizije kojima tužena ukazuje da suvlasničku nepokretnost kao zajedničku stvar ne koristi u većem delu od 1/2, i s tim u vezi na nedostatak pasivne legitimacije, nisu osnovani, budući da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužena onemogućila tužilju u korišćenju zajedničke nepokretnosti držanjem ključeva od cele nepokretnosti, radi čega je tužilja pred Opštinskim sudom pokrenula postupak radi uređenja načina korišćenja u predmetu 1 P.____, koji je u toku. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 345/02 od 9.05.2002. godine) - 26 -
STVARNO PRAVO
65. Bez sporazuma sa ostalim suvlasnicima ni jedan suvlasnik ne može imati isključivo državinu suvlasničke stvari. Iz obrazloženja: Prema činjeničnom stanju na kome je zasnovana pobijana presuda, sporna stambena zgrada je bila u suvlasništvu stranaka tužilaca sa po 1/12 delova i tužene sa 5/6 delova. Tužena je svoj suvlasnički udeo u toku ove parnice otuđila ugovorom o razmeni od 14.04. 1994. godine Ž. N. koje lice je od tada koristi. Tužioci nikada nisu bili u državini ove zgrade. Fizička deoba iste nije izvršena. Nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je neosnovan tužbeni zahtev iz ove pravne stvari kojim se traži iseljenje tužene iz sporne zgrade uz predaju iste prazne od lica i stvari na nesmetano korišćenje tužiocima. Institut susvojine regulisan je članom 13. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Prema ovoj odredbi, susvojina postoji kada na nepodeljenoj stvari više lica ima pravo svojine ali tako da je deo svakog titulara svojine određen srazmerno celini. To znači, da na jednoj stvari pravo svojine pripada većem broju lica a pošto stvar nije podeljena, to niko od suvlasnika nema isključivu vlast na fizički određenom delu stvari, nego svako vrši svoja vlasnička ovlašćenja srazmerno svom suvlasničkom idealnom delu na celoj stvari, a po članu 14. pomenutog zakona. Znači, idealni deo je deo prava na stvari za razliku od realnog dela koji je deo same stvari. Zato svaki suvlasnik ima idealni deo na svakoj čestici zajedničke stvari. Ni jedan suvlasnik ne može imati isključivo pravo državine bez saglasnosti ostalih. U smislu člana 14. pomenutog zakona, suvlasnik ima pravo da suvlasničku stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima, srazmerno svom delu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Iz izloženog proizilazi, da bez sporazuma sa ostalim suvlasnicima ni jedan suvlasnik ne može imati isključivo državinu suvlasničke stvari. Naprotiv, suvlasnici se u odnosu na celu suvlasničku stvar pojavljuju kao sudržaoci u smislu člana 70. stav 4. navedenog zakona. Ukoliko jedan od suvlasnika drži suvlasničku stvar, drugi suvlasnik ne može tražiti da mu se stvar preda u isključivu državinu, jer bi se time jedna isključiva državina zamenila drugom, već jedino može tražiti da mu se stvar preda u sudržavinu. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. br. 1305/01 od 22.11.2001. godine)
66. Zakupac koji želi da adaptira ili rekonstruiše lokal sa namerom da stekne svojinu ili susvojinu na istom, mora se obratiti titularu poslovnog prostora koji je ovlašćen da raspolaže tim lokalom i da odluči o takvom zahtevu za sticanje svojine, a Zajednički fond poslovnog prostora Opštine i Grada, kome je poslovanje poslovnim prostorom povereno, kao zakupodavcu, ne može da daje saglasnost za sticanje susvojine na poslovnom prostoru jer za to nije ovlašćen. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1253/97)
67. Uslovi konvalidacije ugovora o kupoprodaji nepokretnosti na kojoj pravo svojine ima više lica mora da se odnose na sve suvlasnike. - 27 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Konvalidacija kupoprodaje, u smislu člana 4. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti ("Sl. glasnik SRS", br. 43/81, 28/87 i 40/89), podrazumeva postojanje pismenog a neoverenog ugovora u kome se svi suvlasnici nepokretnosti pojavljuju kao prodavci. Tuženi nije bio prodavac u ugovoru od 11. januara 1989. godine, iako je njegov suvlasnički deo bio dvostruko veći od dela drugog suvlasnika, pa je ostalo neobjašnjeno kako se konvalidacija može odnositi i na njega. Prema pomenutoj odredbi, za konvalidaciju je potrebno i da je kupac u celini ili pretežnim delom isplatio cenu za kupljenu nepokretnost. Ovo, naravno, podrazumeva isplatu cene prema svim licima koja moraju biti prodavci, jer suvlasnici samo zajedno mogu prodati celu nepokretnost. Nižestepeni sudovi nisu ispitivali da li je ovaj uslov konvalidacije ispunjen prema tuženom, niti su objasnili da li on uopšte može trpeti posledice konvalidacije, ako u zaključenju pismenog ugovora od 11. januara 1989. godine nije učestvovao. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 988/95)
(Član 14. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
68. Samo ako je prema njemu preduzimao mere i isticao zahteve u cilju korišćenja stvari srazmerno suvlasničkom udelu, suvlasnik ima pravo na naknadu zbog nekorišćenja suvlasničke stvari prema suvlasniku koji je koristi. Iz obrazloženja: U ovoj pravnoj stvari prvostepeni sud tužiocima dosuđuje naknadu zbog nekorišćenja suvlasničke stvari na teret tuženih - kao suvlasnika koji stvar koriste. Stav je Okružnog suda da suvlasnik ima pravo na naknadu od drugog suvlasnika zbog nekorišćenja suvlasničke stvari samo ako je prema suvlasniku ( koji koristi suvlasničku stvar ) preduzimao mere i isticao zahteve koji bi imali za cilj omogućavanje korišćenja suvlasničke stvari. Kako ove činjenice prvostepeni sud nije utvrđivao, biće dužan da ih utvrdi u ponovnom postupku. Saglasno navedenom, ukoliko se ispostavi da su se tužioci držali pasivno prema činjenici da tuženici koriste suvlasničku kuću i u meri preko njihovog suvlasničkog udela i da u vezi sa tim protiv tuženih nisu isticali državinske zahteve, inicirali postupak za uređenje korišćenja zajedničke stvari, niti preduzimali druge mere koje bi imale za cilj omogućavanje korišćenja suvlasničke stvari srazmerno suvlasničkom udelu - ne bi imali pravo na naknadu zbog nekorišćenja suvlasničke stvari. ( Iz rešenja Okružnog suda u Valjevu, Gž. 232/06 od 06.06.2006. godine )
69. Suvlasnik ima pravo na naknadu zbog neovlašćenog raspolaganja suvlasničkom stvari od strane drugog suvlasnika srazmerno svom suvlasničkom udelu, nezavisno od toga što je on kasnije u deobi postao isključivi vlasnik stvari. - 28 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo nalazeći da stoji obaveza tuženih da tužiocu nadoknade štetu, ali, utvrđujući visinu ove štete, prvostepeni sud pogrešno nalazi da su tuženi dužni da nadoknade štetu u celini. Naime, u vreme izvršene seče stabala tužilac i tuženi M. su bili suvlasnici sa udelom od po ½ na parceli gde je izvršena seča šume, pa s tim tuženi M. nije u obavezi da tužiocu nadoknadi štetu u celini, jer je on u vreme seče takođe bio suvlasnik. Shodno odredbi iz člana 14. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, suvlasnik ima pravo da stvar drži i da je koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmerno svom delu ne povređujući prava ostalih suvlasnika. U konkretnom slučaju tuženi, s obzirom da nisu imali saglasnost tužioca da izvrše seču šume, dužni su da mu nadoknade štetu u visini njegovog suvlasničkog udela, a to je ½ jer bi se u suprotnom, tužilac neosnovano obogatio na račun tuženih za vrednost drvne mase koja predstavlja suvlasnički udeo tuženog M. Okolnost da je tužilac kasnije u deobi postao isključivi vlasnik parcele na kojoj je izvršena seča, bez uticaja je na predmet ovog spora, jer je seča stabala izvršena u vreme dok je sporna imovina bila u suvlasništvu tužioca i tuženog M. (Iz presude Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 1037/05 od 17.06. 2005. godine)
70. Sticanjem suvlasništva na stanu koji crpi iz svog naslednog dela, lice gubi njegovo ranije pravo stanovanja, pa i na delu stana na kome je drugo lice steklo suvlasništvo po istom osnovu. Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev i zaključili da je posle smrti vlasnika spornog stana pravnog prethodnika parničnih stranaka, prestalo pravo tužilje kao lica koje je bilo član porodičnog domaćinstva svoje majke da u stanu trajno stanuje, ili isti plodouživa na VI idealnih dela stana čiji je ona vlasnik, jer je pravo stanovanja i plodouživanja lična službenost tereta na tuđoj stvari, pa tužilja na svom pravu ne može zasnivati pravo službenosti. Sudovi su stanovišta da tužilja nema pravo plodouživanja na drugoj polovini stana čiji je suvlasnik tuženi, jer pravni prethodnik stranaka takvo pravo nije konstituisao u korist tužilje na delu stana koji je pripao tuženom po testamentu. Na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtev odbijen kao neosnovan. Pravni prethodnik stranaka prema članu 16. Zakona o stanovanju ("Sl. glasnik RS", br. 50/92, 76/92, 84/92 i 33/93) otkupom navedenog stana postala je vlasnik, jer se njeno stanarsko pravo transformisalo u pravo svojine. Raspravljanje zaostavštine u koju je ušao sporni stan član domaćinstva – ovde tužilja, i tuženi koji nije koristio stan, stekli su status suvlasništva i pravo na suposed koje crpe iz svog naslednog dela saglasno Zakonu o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SRJ", broj 29/96). Neosnovano se revizijom ukazuje da tužilja, kao član domaćinstva pravnog prethodnika ima pravo na plodouživanje na suvlasničkom delu (1/2) koji je stekao status suvlasnika. Tako ustanovljeno plodouživanje bilo bi suprotno odredbi člana 14. i člana 70. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, i ugrožavalo bi pravo tuženog kao suvlasnika od navedene nepokretnosti. Pravo plodouživanja, pravo upotrebe, pravo stanovanja kao i tereta utvrđuje se članom 60. navedenog Zakona. Kako tužilja to pravo nije stekla na ovaj način, isto ne može da crpi ni iz činjenice da - 29 -
STVARNO PRAVO
je u vreme otkupa stana bila član porodičnog domaćinstva svoje majke. Ovo tim pre, jer je prema utvrđenju nižestepenih sudova živela u posebnom delu stana sa posebnim ulazom. Sledom toga, stranke u sporu su postale suvlasnici na nepokretnosti i isti mogu koristiti po sporazumu ili izvršiti fizičku deobu u smislu čl. 14. i 15. Zakona o svojinskopravnim odnosima. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2500/03 od 17.03.2004. godine)
71. Ako tužilac osporava otuđenje stana u celini, dakle i suvlasničkog udela prodavca, onda se njegov zahtev mora odnositi i na pravo preče kupovine. Iz obrazloženja: U postupku je utvrđeno da su tužilja i prvotuženi razvedeni bračni drugovi, i da je u prethodnoj parnici presudom Opštinskog suda u N… P. ________, utvrđeno da tužilja po osnovu bračne tekovine ima pravo svojine na 1/2 spornog stana u odnosu na prvotuženog, te da je presuda postala pravnosnažna 26. januara 1998. godine. Ugovorom o kupoprodaji spornog stana od 20. januara 1998. godine, prvotuženi je bez znanja i saglasnosti tužilje prodao stan drugotuženom. U ovom sporu tužilja traži da se utvrdi da sporni ugovor o kupoprodaji stana u odnosu na nju ne proizvodi pravno dejstvo. Nižestepeni sudovi nalaze da je tužbeni zahtev tužilje u celosti osnovan. Prema razlozima sudova sticanje u bračnoj zajednici daje pravo tužilji da u smislu Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, a u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima traži poništaj navedenog ugovora o kupoprodaji stana, i presuđenje su obrazložili primenom ovih zakona. Izraženo pravno stanovište sudova za sada se ne može prihvatiti jer nije pouzdano. Ukoliko su sudovi zaključili da je prvotuženi mogao raspolagati svojim suvlasničkim delom bez saglasnosti tužilje kao drugog suvlasnika u smislu člana 14. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, to bi značilo da navedeni ugovor o kupoprodaji ne proizvodi pravno dejstvo u odnosu na tužilju i to samo u pogledu njene jedne idealne polovine stana koji je predmet ovog ugovora. S tim u vezi se ne bi moglo udovoljiti tužbenom zahtevu za poništenje navedenog ugovora u celini. Međutim, s obzirom da je takav zahtev tužilja stavila u postupak, a da sud nije vezan za pravni osnov, utoliko je u postupku trebalo utvrditi da li na strani tužilje postoji pravo preče kupovine na stanu u pogledu suvlasničkog udela od 1/2 koja pripada prvotuženom. U vreme zaključenja navedenog ugovora primenjivan je Zakon o prometu nepokretnosti ("Sl. glasnik SRS", broj 43/81 sa izmenama i dopunama i "Sl. glasnik SRS", broj 53/93 sa izmenama i dopunama) koji je članom 24. i članom 27. st. 2, 3. i 4. propisao pravo preče kupovine na stanu i način zaštite tog prava. Na primenu tih propisa ukazuje i član 14. stav 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. S obzirom na to da tužilja osporava otuđenje stana u celini, dakle i suvlasničkog udela prvotuženog, onda se njen zahtev mora odnositi i na pravo preče kupovine. Ovakvom zahtevu bilo bi mesta ukoliko je tužilja ispunila uslove u pogledu roka iz člana 27. stav 3. Zakona o prometu nepokretnosti i iz člana 27. stav 4. istog zakona (polaganje iznosa u visini kupoprodajne cene suvlasničkog dela). Kako sudovi o tome nisu vodili računa, zbog pogrešne primene materijalnog prava (član 14. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa), prouzrokovana je bitna povreda parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 14. ZPP, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Sa iznetih razloga, Vrhovni sud je na osnovu člana 394. stav 1. ZPP. odlučio kao u izreci. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Rev. II 381/01 od 27.02.2002. godine) - 30 -
STVARNO PRAVO
72. Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima, srazmerno svom delu ne povređujući pravo ostalih suvlasnika. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac i tužena su suvlasnici sa po ½ na stambenoj zgradi koja se sastoji od prizemlja i potkrovlja sa kuhinjom, dnevnom sobom, dvema spavaćim sobama, kuhinjom, kupatilom i ostavom. Rešenje Opštinskog suda u V… br. P. _____od 5.05.1993. godine odbijen je tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio da se utvrdi da ga je tužena smetala u mirnom suposedovanju predmetne porodične zgrade. U toku postupka bilo je sporno da li ga tužena onemogućava da koristi svoj suvlasnički deo zgrade, pa je utvrđeno da tužena nije onemogućavala tužioca da koristi ovaj svoj deo. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tužena obaveže da mu isplati novčani iznos na ime neosnovanog obogaćenja, zbog toga, što ne može da koristi svoj suvlasnički deo stambene zgrade. Naime, prema odredbi člana 14. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, suvlasnik ima pravo stvari da drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmerno svom delu ne povređujući pravo ostalih suvlasnika. Stavom 2. iste odredbe propisano je da suvlasnik može raspolagati svojim delom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. Kako tužilac nije bio sprečen da raspolaže svojim suvlasničkim delom kako je to propisano navedenom zakonskom odredbom niti da taj deo koristi pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nije došlo do neosnovanog obogaćenja tužene, jer tužiočeva imovina nije ni na koji način prešla u imovinu tužene. Navodi u reviziji kojima se ističe da se radi o kući koja nije deljiva, ne predstavlja razlog da tužilac ne raspolaže svojim suvlasničkim delom, jer je u postupku pred nižestepenim sudovima nesumnjivo utvrđeno da nije bilo smetnje da se tužilac useli u kuću i da raspolaže svojim suvlasničkim delom. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2797/01 od 14.02.2002. godine)
73. Prema odredbi člana 14. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, suvlasnik koji bez saglasnosti, odnosno pravnog osnova koristi suvlasnički deo drugog suvlasnika, dužan je drugom suvlasniku platiti naknadu za korišćenje. Iz obrazloženja: U postupku je utvrđeno da je tuženi od razvedenog supruga tužilje kupio celu spornu kuću veličine 124 m2, iako je u vreme zaključenja ugovora o kupoprodaji od 12. januara 1981. godine tužilja bila suvlasnik sa 2/5 delova, što je tuženi saznao odmah po kupovini. Tuženi se protivio zahtevu tužilje da ona koristi svoj suvlasnički udeo i sve do 14. jula 1997. godine, kada je između stranaka došlo do razvrgnuća imovinske zajednice. U ovom sporu tužilja traži da joj tuženi isplati naknadu za korišćenje njenog suvlasničkog dela u spornom periodu u visini tržišne zakupnine. Nižestepeni sudovi nalaze da tuženoj pripada pravo na naknadu izmakle koristi u smislu člana 189. Zakona o obligacionim odnosima. - 31 -
STVARNO PRAVO
Pravilan je zaključak sudova o odgovornosti tuženog za isplatu naknade. Prema članu 14. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmerno svom delu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Iz stilizacije navedene odredbe proizilazi da suvlasnik koji bez saglasnosti odnosno pravnog osnova koristi suvlasnički deo drugog suvlasnika, dužan je ovom platiti naknadu za korišćenje. Dakle, za prava suvlasnika za taj deo, potreban je valjan pravni osnov, iako ga nema ne može se smatrati savesnim posednikom. U pogledu rečenog, neosnovana su ukazivanja u reviziji da je tuženi bio savestan kupac jer je izvršio uvid u javne knjige u kojima je razvedeni suprug tužilje kao prodavac bio upisan kao vlasnik cele nepokretnosti. Ovde se radi o primeni pravila sticanja bez osnova i to upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist (član 219. Zakona o obligacionim odnosima) i član 38. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Naime, vlasnik čijim se delom nepokretnosti drugi koristio bez pravnog osnova ima pravo na naknadu za korišćenje njegovog dela nepokretnosti u visini tržišne zakupnine. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 4739/00, od 24.02.2001. godine)
74. Svaki suvlasnik ima individualno pravo na stvari ali istovremeno i obavezu da svoje pravo usaglašava sa pravima ostalih suvlasnika, tj. da svoje pravo koristi tako da ne povređuje pravo ostalih suvlasnika. Iz obrazloženja: Prema stanju u spisima tuženi je prilikom izvođenja građevinskih radova, bez odobrenja tužioca, na delu zajedničkog puta postavio stub i deo stepeništa koji su sastavni delovi njegovog stambenog objekta, te tako suzio put pa je isti sa jedne strane stuba širok 70 cm, a sa druge 30 cm, dok se iznad nalazi terasa koju drži stub čija je visina 230 cm. Na taj način tuženi je onemogućio tužioca da put koristi za prilaz kolicima radi prevoza plodova, te da u periodu od 1996. do 2000. godine svoju parcelu obrađuje i ubira plodove sa nje. Nižestepeni sudovi su usvojili službeni zahtev i obavezali tuženog da tužiocu na ime naknade štete isplati 39.000,00 dinara. Vrhovni sud nalazi da u toku postupka nisu utvrđene sve odlučne činjenice za pravilnu primenu materijalnog prava. Prema odredbi člana 14. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmerno svom delu, ne povređujući pravo ostalih suvlasnika. Dakle, svaki suvlasnik ima individualno pravo na stvari, ali istovremeno pravo svakog suvlasnika se usaglašava sa pravima ostalih, pa u tom slučaju ni jedan sudržalac ne može imati isključivu državinu stvari. Saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, osnovan je zaključak sudova da tuženi nema pravo da ugrožava tužioca u sukorišćenju suvlasničke parcele koja im je prilikom deobe 1995. godine pripala i to upravo da bi služila za prolaz. Međutim, da li je tuženi onemogućio tužioca u korišćenju ovog prolaza podizanjem stuba, za koji tvrdi da je postojao i pre izvršene fizičke deobe i u kom obimu, nije pouzdano utvrđeno. Radi se o pešačkoj putanji površine oko 20 m2, odnosno širine od 1,20 do 3 m, koju je tužilac mogao koristiti za prolaz samo pešice i eventualno koristeći kolica za prevoz plodova. Ukoliko je stub jednim delom i stepenište tuženog zaista onemogućilo tužioca da svoju parcelu koristi, odnosno ne obrađuje od 1996. godine, dakle više godina, trebalo je utvrditi da li i koje mere je tužilac preduzimao da se šteta koju potražuje tužilac u ovoj parnici - 32 -
STVARNO PRAVO
umanji, ili da se izbegne, odnosno spreči njen nastanak. Ovo pogotovu što tuženi tvrdi da tužilac može nesmetano doći do svoje parcele, preko njegovog dvorišta kao i drugim putem iznad kuće, a tužilac je izričit u svom zahtevu da do svoje parcele dođe isključivo ovom pešačkom putanjom, ne prolazeći ispod trema tuženog, zbog čega u svoju parcelu ne ulazi i ne obrađuje je punih pet godina. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 3655/01 od 26.10.2001. godine)
75. Kada uvažava tužbeni zahtev tužioca zbog povrede njegovog prava preče kupovine prvostepeni sud je dužan da mu naloži da do zaključenja glavne rasprave u sudski depozit uplati ugovorenu cenu. Iz obrazloženja: Odlučujući o tužbenom zahtevu tužioca usvajanjem zahteva sudovi su propustili da u smislu odredbi čl. 27. stav 3. tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti u vezi čl. 19. važećeg Zakona o prometu nepokretnosti ("Sl. glasnik RS", broj 42/98) utvrde kada je tužilac saznao za spornu prodaju sporne parcele, a što je odlučno za ocenu blagovremenosti njegove tužbe u smislu tih zakonskih odredbi. Utvrđenje prvostepenog suda da je 9. decembar 1993. godine dan tužiočevog saznanja za sada se kao neproveren i neobrazložen ne može prihvatiti, jer je tužilac i pre navedenog dana (pretpostavljeno) mogao saznati za spornu prodaju. Kada uvažava tužbeni zahtev tužioca zbog povrede njegovog prava preče kupovine prvostepeni sud je dužan da mu naloži da do zaključenja glavne rasprave u sudski depozit uplati ugovorenu cenu (u ovom slučaju dinarsku protiv vrednost iznosa od 5.300 DEM). Nije zakonito njegovo obavezivanje da cenu plati prodavcu kao istovremenu obavezu, jer je to protivno odredbama člana 27. stav 4. u sporno vreme važećeg Zakona o prometu nepokretnosti. Ako tužilac ne bi postupio u celini po nalogu suda njegov tužbeni zahtev bi morao biti odbijen. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2286/99 od 27. 10. 1999. godine)
76. Ako ugovor o prometu nepokretnosti nije zaključen u formi koja je propisana a nepokretnost je predata kupcu u državinu, smatraće se u smislu člana 27a. Zakona o prometu nepokretnosti, da je došlo do povrede prava preče kupovine, pa lice koje ima to pravo može tražiti poništaj ugovora i zaključenje ugovora pod istim uslovima u roku od godinu dana od saznanja za zaključenje ugovora. Iz obrazloženja: Za punovažnost ugovora o prodaji nepokretnosti između nosilaca prava svojine u smislu člana 4. Zakona o prometu nepokretnosti (SRS, broj 44/81 sa izmenama objavljenim u "Sl. glasniku SRS", broj 28/87, 6/89 i 40/89) potrebno je da je zaključen u pismenom obliku i da su potpisi ugovorača overeni od strane suda. Ukoliko uslov forme nije poštovan ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Izuzetno u smislu člana 4. stav 4. tog Zakona sud može priznati pravno dejstvo ugovoru ukoliko promet nije zabranjen, kada je zaključen u pismenom obliku na kome potpisi ugovorača nisu overeni od suda pod uslovom da je ugovor ispunjen u celini ili pretežnom delu, da je nepokretnost stečena u grani- 33 -
STVARNO PRAVO
cama zakona, da je plaćen porez na promet, da nije povređeno pravo preče kupovine i da nije povređen drugi društveni interes. Iz navedene odredbe proizilazi da je ugovor o prometu nepokretnosti strogo formalan ugovor i da predstavlja odstupanje od principa konsesualizma sadržanog u članu 67. ZOO. Stoga forma (pismena redakcija i overa koja mu daje karakter javne isprave) predviđena je radi zaštite kako interesa samih ugovornika, tako i radi zaštite društvenih interesa kao i zakonskih nosilaca prava preče kupovine. Izuzetak u osnaženju ugovora iz člana 4. stav 4. Zakona se mora usko i strogo tumačiti, pa se zato svi uslovi za osnaženje ugovora moraju kumulativno ispuniti. Kao što se vidi jedan od uslova za konvalidaciju ugovora je da nije povređeno pravo preče kupovine zakonskih nosilaca tog prava. U konkretnom slučaju po članu 22. Zakona o prometu nepokretnosti zakonski nosioci prava preče kupovine su preduzeće koje se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, zemljoradnička zadruga, opština i zemljoradnik sused. Njime je nosilac prava svojine prilikom nameravane prodaje bio dužan u smislu člana 24. stav 2. Zakona da učini ponudu preporučenim pismom ili podneskom preko suda saopštivši im cenu i druge uslove prodaje. Nesporno je da prodavac po navedenoj odredbi nije postupio. Kada bi se odredba člana 4. stav 4. Zakona tumačila izolovano mogao bi se izvući zaključak da je pravo preče kupovine povređeno bez obzira na protek rokova za podnošenje tužbe od strane zakonskih nosilaca. Međutim, navedenu odredbu treba tumačiti u povezanosti ne sa članom 27. Zakona kako su to učinili nižestepeni sudovi, već sa članom 27-a. Subjektivni i objektivni rok (jedna i tri godine) iz člana 27. odnose se na situaciju kada je pravo preče kupovine povređeno zaključenjem punovažnog ugovora o prometu nepokretnosti između strana ugovornica (kada postoji pismeni i overeni ugovor). Međutim, ako ugovor o prometu nepokretnosti nije zaključen u formi koja je propisana a nepokretnost je predata kupcu u državinu, kao u ovom slučaju, u smislu člana 27-a smatraće se da je na taj način došlo do povrede prava preče kupovine, pa lice koje ima to pravo može tražiti poništaj ugovora i zaključenje ugovora pod istim uslovima u roku od godinu dana od dana saznanja za zaključenje ugovora. Iz te odredbe proizilazi da zakonodavac nije propisao objektivni rok za podnošenje tužbe, kako to nižestepeni sudovi smatraju kada stranke zaključe nepunovažan ugovor o prometu nepokretnosti. Relevantan je samo subjektivni rok od jedne godine i on se računa od momenta saznanja što se u svakom konkretnom slučaju mora utvrđivati. Zbog pogrešne primene materijalnog prava (član 27. umesto član 27-a) prvostepeni sud nije utvrđivao da li su i kada titulari prava preče kupovine poljoprivrednog zemljišta saznali za zaključenje ugovora. Zato je od njih trebalo zatražiti izveštaj ili na drugi način utvrditi momenat saznanja. Ukoliko su titulari prava preče kupovine znali za ugovor, a subjektivni rok je istekao, ili ako on nije istekao, a oni se izjasne da za kupovinu nisu zainteresovani, stvoreni su uslovi za konvalidaciju ugovora u smislu člana 4. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti koji je važio u momentu zaključenja ugovora, pa se zavisno od rešenja tog prethodnog pitanja može raspraviti pitanje savesnosti i prednosti kod višestrukog otuđenja. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3976/97 od 30.12.1998. godine)
77. Sticanjem susvojine tuženi je stekao pravo i na državinu, pa je neosnovan zahtev jednog od suvlasnika za njegovo iseljenje iz dela nepokretnosti u koju se nakon sticanja susvojine uselio. Tužilac je suvlasnik nepokretnosti sa 37/60 delova zgrada u ul. I… u B…, dok je tuženi na osnovu poklona od roditelja u toku 1991. godine, postao suvlasnik sa 1/20 idealnih delova iste nepokretnosti. Nakon iseljenja roditelja, tuženi se uselio u deo nepokretnosti koji su oni koristili iako taj deo predstavlja više od 1/20 idealnih delova. - 34 -
STVARNO PRAVO
Prvostepeni sud je odbio zahtev tužioca za iseljenje tuženog a odluku je potvrdio i Okružni sud uz obrazloženje da tuženi u smislu člana 14. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kao suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima, a ukoliko tužilac smatra da tuženi drži u posedu veći deo sporne nepokretnosti od svog suvlasničkog dela, te da je deo koji on koristi manji od njegovog suvlasničkog dela, može pored fizičke deobe tražiti i uređenje načina korišćenja nepokretnosti a ne i iseljenje tuženog. Presudom Vrhovnog suda Srbije odbijena je revizija pri čemu je Vrhovni sud prihvatio obrazloženje nižestepenih sudova po kome suvlasnik idealnog dela nepodeljene stvari ne može tražiti iseljenje drugog suvlasnika i kad drži i koristi veći deo od pripadajućeg srazmerno suvlasničkog dela, već može tražiti predaju u suposed tog dela koji prevazilazi srazmerni deo suvlasnika. Sticanjem susvojine tuženi je stekao pravo na državinu nepokretnosti, pa je zahtev za njegovo iseljenje neosnovan. ( Vrhovni sud Srbije, Rev. br. 4596/97)
78. U parnici radi utvrđivanja svojine po osnovu punovažnog ugovora o prometu nepokretnosti ne može se istaći prigovor nepoštovanja zakonskog prava preče kupovine, već se to mora učiniti tužbom u zakonom propisanim rokovima. Zakon o prometu nepokretnosti kao ni zakon o overi potpisa, prepisa i rukopisa ne sadrže odredbu po kojoj je za overu ugovora o prometu nepokretnosti isključivo nadležan sud na čijoj se teritoriji nepokretnost nalazi. To znači, da je za overu potpisa ugovarača nadležan svaki opštinski sud na teritoriji Republike Srbije, bez obzira gde se nepokretnost nalazi. Zato su neosnovani revizijski navodi u kojima se ističe da je zaključeni ugovor o prodaji ništav, jer je overen od strane suda na čijoj se teritoriji ne nalazi nepokretnost. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5389/97)
79. Suvlasnik nepokretnosti ima pravo na suposed istih srazmerno svom delu. Iz obrazloženja: Prema saglasnom utvrđenju sudova tužilja je u 1/4 suvlasnik spornih nepokretnosti, a tužene kao suvlasnici u preostalom delu drže iste u celini i odbijaju da ih predaju tužilji u vlasnički suposed. Pri takvim okolnostima sudovi su zakonito postupili kada su na napred izloženi način uvažili zahtev tužiljine tužbe. Ona kao suvlasnik spornih nepokretnosti ima pravo na suposed istih srazmerno svom delu na osnovu odredbi člana 14. stav 1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", br. 6/80 i SRJ br. 29/96), pa je njen zahtev na osnovu tih odredbi morao biti uvažen. Na to nije od uticaja okolnost što je u toku vanparnični postupak deobe suvlasništva spornih nepokretnosti, jer zakonom nije propisana kao odlučna. Sve do pravosnažnog završetka tog postupka suvlasnici imaju pravo na suposed zajedničke stvari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6788/97)
80. Nosilac prava svojine na nepokretnosti koji namerava da proda nepokretnost ispunio je zakonsku obavezu prema odredbama Zakona o prometu nepokretnosti ako je preporučenom pošiljkom, koja - 35 -
STVARNO PRAVO
mu se ne vrati, nepokretnost ponudio licu koje ima pravo preče kupovine, pa i kada pismena ponuda nije uručena licu koje ima pravo preče kupovine. U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da su tuženi zaključili ugovor o kupoprodaji dela predmetne porodične zgrade i da je tuženi M. kao suvlasnik pre zaključenja osporenog ugovora o kupoprodaji, preporučenom pošiljkom ponudio na prodaju svoj suvlasnički deo tužilji kao drugom suvlasniku na zgradi. Utvrđeno je i da je pismonoša potpisao dostavnicu tako da pošiljka tuženom M. nije vraćena. Prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju pravilno je našao prvostepeni sud da zahtev tužilje za utvrđivanje prava preče kupovine dela predmetne zgrade i da se poništi ugovor o kupoprodaji zaključen između tužeih, nije osnovan. Naime, tuženi M. je kao prodavac pre zaključenja osporenog ugovora preporučenom pošiljkom ponudio tužilji na prodaju svoj suvlasnički deo zgrade koji je nameravao da proda, a pošiljka mu nije vraćena. Tuženi M. u ovakvoj situaciji nije mogao da zna da pošiljka tužilji nije uručena, pa je ponudom učinjenom na izloženi način ispunio svoju zakonsku obavezu prema odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, te tužilja nema pravni osnov za pobijanje osporenog ugovora zbog povrede prava preče kupovine. Posledice neuredne dostave ne može snositi tuženi M. jer je njegova obaveza kao prodavca bila samo da učini ponudu tužilji saglasno odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, a ne i da proverava da li je tužilja preporučenu pošiljku primila. Štetne posledice neuredne dostave ima da snosi tužilja, a za naknadu eventualno nastale štete može se obratiti PTT-u. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. br. 670/96)
81. Suvlasnik ima pravo da traži predaju stvari od trećih lica. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 941/96)
82. Ukoliko je predmetni stan idealna celina, na kome može biti zasnovan samo suvlasnički odnos između određenih lica sa određenom veličinom idealnih delova, to se na istom ne može postavljati zahtev za susvojinu na realnom delu. Iz sadržine spisa se vidi da je tužilac u ovoj pravnoj stvari postavio zahtev prema tuženom kao korisniku eksproprijacije, da mu omogući uknjiženje svog prava vlasništva na stanu, shodno zaključenom sporazumu. Na osnovu sporazuma je tužiocu po osnovu eksproprijacije zgrade tuženi na ime raseljavanja po osnovu pripadajuće naknade dao na korišćenje i raspolaganje predmetni stan, s tim da tužilac postaje idealni vlasnik na 40,36% idealnih delova, a da će razliku kvadrature finansirati "V…" i "J…". Time tužilac i navedena preduzeća zasnivaju suvlasnički odnos na stanu koji je odredbama člana 5 tuženi o svom trošku obavezan da tužiocu omogući uknjiženje pomenutog prava svojine - susvojine i da se obaveže na isplatu naknade tužiocu od 5.000 dinara na ime vrednosti eksproprisanog placa. Kod daljeg postupanja, prvostepeni sud će voditi računa da je predmetni stan jedinstvena celina na kojoj može biti zasnovan samo suvlasnički odnos određenih lica sa određenom veličinom idealnih delova, te da se na istom ne može sticati svojina na realno opredeljenom delu površine. Kako je tužbenim zahtevom u ovoj pravnoj stvari tražena susvojina na realnom delu, ukoliko bi takav zahtev bio usvojen - sudska odluka bi bila neizvršiva. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 54/96) - 36 -
STVARNO PRAVO
83. Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmerno svom delu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Iz obrazloženja: U provedenom postupku je utvrđeno da je tužilac suvlasnik sa 1/4 idealnih delova kuće, a da je navedena nepokretnost u isključivoj državini tuženog kao drugog suvlasnika. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilna je ocena nižestepenih sudova da tužilac, kao suvlasnik, u smislu odredbe člana 14. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima ima pravo na korišćenje označene nepokretnosti srazmerno svom suvlasničkom delu. Navedenom zakonskom odredbom je propisano da suvlasnik ima pravo da stvar drži, i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmerno svom delu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu i činjenicu da je i tužilac suvlasnik na označenoj nepokretnosti, a da istu sam koristi tuženi, pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je odlučeno kao u izreci pobijane presude. Pri tom je, po oceni Vrhovnog suda neosnovan revizijski navod kojim se ukazuje da se radi o malom - nedeljivom stanu, jer se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tužiočevom pravu na sudržavinu suvlasničkog dela nepokretnosti, te isti, po pravilnoj oceni nižestepenih sudova mogu biti relevantni u postupku fizičke deobe predmetne nepokretnosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3477/96)
84. Suvlasnici u pogledu korišćenja i raspolaganja suvlasničkom stvari - nepokretnosti moraju poštovati sva ograničenja predviđena odredbama člana 14, 15. i 16. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa a u vezi člana 148. - 154. Zakona o vanparničnom postupku, sve do deobe. Iz obrazloženja: U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je tužilja supruga, a tužene kćeri, sada pok. nosioca stanarskog prava na spornom stanu, koji je umro 21.2.1993. godine, koji je sa Republičkim fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala za grad B… kao prodavcem, zaključio ugovore o otkupu stana, da je tada stan koristio sa suprugom - tužiljom, sa kojom je nastavio korišćenje stana, a posle njegove smrti tužilja je ostala sama u stanu i dalje ga koristi. Takođe je utvrđeno da je raspravljena njegova zaostavština, kojom je obuhvaćen i sporni stan, pa su rešenjem Opštinskog suda od 25. maja 1993. godine, tužilja i tužene oglašene za naslednike, svaki sa po 1/4 idealnih delova. Ovo rešenje je postalo pravnosnažno 16. marta 1994. godine. Dalje je utvrđeno da nije bilo deobe, već je došlo do spora među naslednicima povodom koga je zasnovana ova parnica. Vrhovni sud nalazi da se izjavljenom revizijom neosnovano pobija pravilnost napadnute presude zbog pogrešne primene materijalnog prava. Ugovor o otkupu stana je zaključen 19. januara 1993. godine, tužilja i tužene oglašene za naslednike, svaki sa po 1/4 idealnih delova. Ovo rešenje je postalo pravnosnažno 16. marta 1994. godine. Dalje je utvrđeno da nije bilo deobe, već je došlo do spora među naslednicima povodom koga je zasnovana ova parnica. Vrhovni sud nalazi da se izjavljenom revizijom neosnovano pobija pravilnost napadnute presude zbog pogrešne primene materijalnog prava. Ugovor o otkupu stana je zaključen 19. januara 1993. - 37 -
STVARNO PRAVO
godine, a u smislu člana 16. st. 1. Zakona o stanovanju ("Sl. glasnik RS", br. 50/92). Odredbom stava 3. istog člana dato je članovima porodičnog domaćinstva pravo stanovanja u stanu koji se otkupi, po odredbama ovog zakona. Prema tome, tužilja ima pravo da stan koristi. Međutim, s obzirom na novonastalu situaciju na osnovu ostavinskog rešenja kojim je zasnovano suvlasništvo učesnika u tom postupku, kao naslednika, primenjivaće se odredbe člana 14, 15. i 16. Zakona o svojinskopravnim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 6/80) a u vezi sa propisima iz člana 148-154. Zakona o vanparničnom postupku ("Sl. glasnik SRS", br. 25/82). To znači da suvlasnici u pogledu korišćenja i raspolaganja suvlasničkom stvari - nepokretnosti moraju poštovati sva ograničenja data u navedenim odredbama, sve do deobe. Po oceni Vrhovnog suda nema smetnji da se u ovoj fazi postupka, u raspravljanju odnosa između suvlasnika utvrdi da tužilja ima isključivo pravo stanovanja na stanu. Ovo pravo tužilja izvodi iz citiranih odredbi Zakona o stanovanju. Faktički, tužilja nije kao jedan od suvlasnika ušla u stan da bi onemogućila korišćenje ostalim suvlasnicima, već se u momentu smrti supruga, a posle otkupa stana, zatekla kao korisnik stana. Istovremeno ostali suvlasnici - tužene imaju takođe još od ranije rešenu stambenu situaciju. U tom smislu je pravilan stav nižestepenih sudova da tužilja ima pravo korišćenja na način opisan u drugom stavu izreke prvostepene presude, u kome i ne stoji da je to trajno korišćenje kako proizilazi i iz obrazloženja prvostepene presude, a koje prihvata drugostepeni sud. Međutim, ovaj sud nalazi da drugostepeni sud pogrešno smatra da se u ovom slučaju primenjuju i odredbe člana 36. st. 1. Zakona o stanovanju, koji bi tužilji kao članu porodičnog domaćinstva njenog sada pok. supruga omogućavao trajno korišćenje, bez obzira što sada ima sa tuženima status suvlasnika stana. Pošto je sporan udeo tužilje u stanu, to nema uslova za deobu, pa ostaje da ga ona i dalje koristi, a sa istih razloga je preuranjen protivtužbeni zahtev tuženih za predaju u sudržavinu. Zato je po oceni Vrhovnog suda pobijana presuda pravilna, jer se pravni odnos mora raspraviti na navedeni način i u smislu citiranih propisa. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3764/96)
85. Vangruntovni vlasnik nepokretnosti - poljoprivrednog zemljišta (tuženi I reda) kao prodavac prodajom te nepokretnosti vangruntovnom vlasniku susedne parcele (tuženi II reda) kao kupcu, u situaciji kada društvena organizacija koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom nije zainteresovana za kupovinu iste, nije povredio odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno pravo preče kupovine vangruntovnog vlasnika druge susedne parcele koja se graniči sa parcelom koja je predmet kupoprodaje u istoj dužini kao i parcela kupca, pa nema zakonskih razloga za poništaj tog kupoprodajnog ugovora. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 1473/95)
86. Zanimanje zemljoradnika u primeni propisa o pravu preče kupovine poljoprivrednog zemljišta ne određuje se prema stručnoj spremi već životnom pozivu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3087/95)
87. Pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi da je tužbeni zahtev neosnovan u odnosu na tuženu Opštinu. Opština je, naime, bila suvlasnik sa 320/960 delova nepokretnosti a ne vlasnik stana kao posebnog dela zgrade kako je u ugovoru o prodaji označeno. Opština dakle, nije ni mogla prodati stan kao poseban deo zgrade. Opština je, kao i svaki suvlasnik koji može slobodno raspolagati svojim su- 38 -
STVARNO PRAVO
vlasničkim delom, mogla taj deo ili deo od tog dela prodati u smislu člana 14. stav 2. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa. Ona nije mogla prodati stan kao poseban deo zgrade u etažnoj svojini, ako prethodno nije sproveden postupak uknjižbe etažne svojine. Navedeni Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa u članu 33. propisuje da se na osnovu pravnog posla (kakav je ovde bio slučaj) pravo svojine na nepokretnostima stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Kada opština nije upisana kao nosilac svojine na stanu kao posebnom delu zgrade, (odnosno kada se upis etažne svojine ne može izvršiti), tužilja i ne može postati vlasnik u smislu citirane odredbe Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa na drugi način, do pretvaranjem svoga prava u susvojinu i uknjižbom suvlasničkog dela u zemljišne knjige. Prema izloženom, iako je u ugovoru koji su tužilja i tužena Opština zaključili, označeno da se radi o prodaji stana kao posebnog dela zgrade, tužilja u ovakvoj situaciji ima pravo zahtevati da se utvrdi njeno pravo susvojine na alikvotnom delu od dela na kome je prodavac bio suvlasnik i upis tog svog prava susvojine u zemljišne knjige. Zbog toga je u odnosu na tuženu Opštinu Vrhovni sud našao da pravilnom primenom materijalnog prava tužbeni zahtev treba usvojiti, te je u smislu člana 395. stav 1. ZPP, odlučio kao u prvom stavu izreke ove presude. Vrhovni sud takođe nalazi da ovom tužbom nisu morali biti obuhvaćeni svi suvlasnici na zgradi u kojoj se nalazi stan koji je tužilja kupila. Ovo zbog toga što tužilja tužbom traži da se utvrdi da je suvlasnik na određenom delu na kome je suvlasnik prodavac - tužena Opština. Iako će tužilja postati po prirodi stvari suvlasnik i sa ostalim nosiocima prava susvojine, tom promenom se ne dira u pravo ostalih suvlasnika. Kupovinom suvlasničkog dela ne narušava se do tada postojeći suvlasnički odnos. Zato priroda ovog pravnog odnosa ne diktira rešenja spora na jednak način prema ostalim suvlasnicima, rešenje spora se na njih i ne odnosi, pa oni nisu nužni suparničari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4914/95)
88. Suvlasnik može raspolagati svojim delom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. Iz obrazloženja: U konkretnom slučaju je pravilno primenjena odredba člana 14. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, koja u stavu 2. propisuje da suvlasnik može raspolagati svojim delom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. U konkretnom slučaju je ugovorom o zameni - trampi upravo izvršeno raspolaganje idealnim suvlasničkim delom drugotuženog. Suvlasnici su izvršili faktičku fizičku deobu nepokretnosti, svaki od njih ima odvojenu prostoriju, u koju ulazi neposredno iz dvorišta, bez zajedničkih prostorija, odnosno bez povređivanja prava ostalih suvlasnika. Prema tome, ugovorom o zameni je drugotuženi raspolagao svojim suvlasničkim delom, koji je i fizički odvojen, te time nije povredio prava ostalih suvlasnika. Time je on raspolagao i postupio u okviru ovlašćenja iz člana 14. navedenog Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, i nije morao da traži saglasnost tužioca. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5246/95)
89. Postavljanjem kapije za prolaz vozila i pešaka koju tužena zaključava svojim ključem a koji ne daje tužiocu radi korišćenja kapije, tužena je uznemirila tužioca u korišćenju parcele. - 39 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pravo preče kupovine može biti povređeno i neoverenim ugovorom, ako je pribavilac došao u posed nepokretnosti i ako su ispunjeni ostali uslovi za zaštitu tog prava. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 186/95)
90. Zanimanje zemljoradnika u primeni propisa o pravu preče kupovine poljoprivrednog zemljišta ne određuje se prema stručnoj spremi već životnom pozivu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3087/95)
91. Nosilac prava preče kupovine ne može tražiti da se samo poništi ugovor o prodaji kojim je povređeno njegovo pravo preče kupovine, već istovremeno mora tražiti da se nepokretnost njemu proda pod istim uslovima, jer se samo u tom slučaju odnos između stranaka može u potpunosti urediti. U smislu čl. 24. Zakona o prometu nepokretnosti, nosilac prava svojine koji namerava da proda porodičnu stambenu zgradu ili stan, dužan je da je prethodno pismenim putem ponudi na prodaju suvlasniku, nosiocu stanarskog prava i opštini i da se pravo preče kupovine ostvaruje po navedenom redosledu. Ukoliko, u smislu čl. 27. Zakona o prometu nepokretnosti, nosilac prava svojine ne učini ponudu u smislu čl. 24. istog Zakona, lice koje ima pravo preče kupovine može tužbom kod suda zahtevati da se ugovor o prodaji poništi i da se nepokretnost njemu proda pod istim uslovima. Međutim, tužioci kao suvlasnici predmetnog stana, svoj zahtev nisu opredelili u smislu navedene zakonske odredbe već su jedino tražili da se ugovor o prodaji poništi i naloži brisanje uknjižbe prava vlasništva u korist kupca. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtevu, nižestepeni sudovi su na nepotpun način uredili odnose stranaka i tako pogrešno primenili materijalno pravo. (Vrhovni sud u Beogradu, Rev. br. 2995/94)
92. Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužena je porušila drvenu ogradu do ulice sa dvokrilnom drvenom kapijom za vozila i jednokrilnom drvenom kapijom za pešake i postavila zidanu ogradu od cigle sa metalnim kapijama za vozila i pešake koje zaključava svojim ključem a tužiocu kao vlasniku navedene zgrade nije dala ključeve radi korišćenja kapija. Osim toga, tužena je dužinom parcele prema unutrašnjem delu od ulice nanela i drži građevinski materijal (pesak, ciglu, šut, betonski stub i dr.) i to na delu koji služi za prolaz tužiocu do njegovih objekata. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Vrhovni sud nalazi da je pravilnom primenom materijalnog prava zaključeno da je tužilja uznemirila tužioca u korišćenju njegovih nepokretnosti pa je tužbeni zahtev pravilno usvojen a razloge za ovakvu odluku date kao pravilne, potpune i osnovane prihvata i ovaj sud. Prema odredbi čl. 14. st. 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ako tužilac kao suvlasnik ima pravo na državinu nepokretnosti srazmerno svom udelu i na osnovu člana 81. istog Zakona, može tužbom zahtevati da uznemiravanje državine prestane. Postavljanjem građevinskog materijala na delu parcele koju tužilac koristi a kojim mu je otežano korišćenje ove parcele tužena je, kako je pravilno zaključeno nižestepenim presudama, u smislu navedene zakonske odredbe uznemirila tužioca u korišćenju parcele, pa je zbog toga pravilno utvrđena njena obaveza da sav građevinski materijal bliže opisan u izreci prvostepene presude ukloni kao i da tužiocu preda ključeve od kapija kako bi tužilac mogao da nesmetano ulazi u dvorište. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5396/94) - 40 -
STVARNO PRAVO
93. Lice koje smatra da ima pravo preče kupovine poljoprivrednog zemljišta, treba u vreme zaključenja ugovora o prodaji tog zemljišta da ima svojstvo zemljoradnika, a njegovo susedno zemljište mora biti poljoprivredno zemljište. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2381/93)
94. Svakom od suvlasnika zajedničke stvari pripada pravo da od trećeg lica, koje neovlašćeno drži tu stvar, ili njen deo, traži predaju stvari. (Okružni sud u Kragujevcu, Gž. 578/93)
95. Suvlasnik koji se ne nalazi u državini zajedničke stvari, ne može od drugog suvlasnika koji zajedničku stvar drži zahtevati predaju stvari u isključivi posed, već samo u vlasnički suposed, jer drugi suvlasnik zajedničku stvar ne drži bez pravnog osnova. U protivnom, jedna izključiva državina zamenila bi se drugom. (VSS, Gzz. 121/93)
96. Vlasnik poljoprivrednog zemljišta, koji nije zemljoradnik, nema preče pravo kupovine susednog poljoprivrednog zemljišta. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da tužilja nema pravo preče kupovine poljoprivrednog zemljišta suseda, pa je njen zahtev za zaštitu tog prava odbijen kao neosnovan. (Iz odluke Vrhovnog suda Srbije, Rev. 1010/91)
97. Na nepokretnoj stvari koja se trampom razmenjuje za drugu nepokretnost ne može se vršiti pravo preče kupovine. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2036/91)
98. Polaganja iznosa u visini kupoprodajne cene u sudski depozit u roku za podnošenje tužbe zbog povrede zakonskog prava preče kupovine nepokretnosti je uslov za ostvarivanje prava odnosno zahteva tužioca da se ugovor o prodaji poništi i da se njemu pod istim uslovima proda nepokretnost. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1021/91)
99. Suvlasnik može imati isključivo pravo državine (pojedinih delova) suvlasničke stvari isključujući iz državine i korišćenja ostale suvlasnike, samo ako u tome postoji sporazum svih suvlasnika ili ako se to pravo zasniva na odluci suda ili drugog organa (privremena deoba, uređenje načina korišćenja suvlasničke stvari itd.). U postupku donošenja pobijane presude utvrđeno je, da su tužioci i sin tuženih mal. Ž.S. suvlasnici predmetne kuće od 3 stana. Suvlasnički delovi svakog od tri tužioca su 9/40 delova, a suvlasnički deo mal. Ž.S. je 13/40 delova predmetne kuće. Deo te kuće i to stan broj 2, drži i ko- 41 -
STVARNO PRAVO
risti tužena sa svojim mal. sinom suvlasnikom kuće, dok tužioci prema sadržini pobijane presude nisu držaoci nijednog dela ove kuće. Odbijajući zahtev tužilaca, sudovi nalaze da se pravo tuženih da oni koriste ovaj stan zasniva na pravu suvlasnika propisanom u čl. 14. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, da srazmerno svom suvlasničkom delu drži i koristi stvar čiji je suvlasnik, nepovređujući takva prava ostalih suvlasnika. Vrhovni sud nalazi da su oba suda pravilno protumačila normu sadržanu u čl. 14. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ali su je pogrešno primenili u ovom postupku. Naime, pravo suvlasnika da stvar koja je u susvojini, drži i koristi u granicama svog suvlasničkog dela, podrazumeva da svaki suvlasnik ima pravo državnine i korišćenja tog dela suvlasničke stvari. Suvlasnik može imati isključivo pravo državine i korišćenja pojedinih delova suvlasničke stvari isključujući iz državnine i korišćenje tog dela ostale suvlasnike, samo ako o tome postoji sporazum suvlasnika ili ako se to pravo zasniva na odluci suda ili drugog organa (privremena deoba, uređenje načina korišćenja suvlasničke stvari itd.). Pobijanim odlukama odbijen je tužbeni zahtev i to je obrazloženo samo činjenicom da je mal. Ž. suvlasnik kuće u kojoj se stan nalazi, pa time i tog stana. Međutim, to nije dovoljno da tuženici steknu isključivo pravo državine i korišćenja stana, isključujući iz tog prava i ostale suvlasnike. Da bi tužioci to pravo stekli, nužno je utvrditi, kako su došli do državine tog stana, odnosno da li je za isključivu državinu tuženih postojao pristanak ostalih suvlasnika. Ako toga nije bilo, tuženi bi isključivu državinu mogli da steknu ili u postupku uređenja načina korišćenja ili u postupku privremene deobe. Zbog toga je za pravilnu primenu materijalnog prava potrebno utvrditi kako su tuženici stekli državinu tog stana, pa zavisno od toga, odlučiti da li oni mogu da zadrže i dalje isključivo pravo državine na tom stanu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 415/91)
100. Odnosi između vlasnika, odnosno suvlasnika porodične stambene zgrade odnosno stana i članova njegovog porodičnog domaćinstva raspravljaju se po propisima o pravu svojine i drugim pravima izvedenih iz prava svojine. Izuzetno, stambeni odnosi između vlasnika odnosno suvlasnika porodične stambene zgrade ili stana i članova njegovog porodičnog domaćinstva koji su neprekidno sa njim koristili stan i pre 29. jula 1973. godine pa do njegove smrti, raspravljaju se po odredbama Zakona o stambenim odnosima Srbije jer su ova lica i po ovom zakonu zadržala svojstvo korisnika stana stečeno po odredbama Saveznog zakona o stambenim odnosima. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 669/91)
(Član 15. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
101. Obaveza je jednog suvlasnika da od drugih pribavi saglasnost za legalizovanje bespravno izvedenih radova kod delimične deobe građevinskog objekta na kome je zadržan suvlasnički odnos. ]
- 42 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Nesporno je - prema stanju u spisima - da se u konkretnom slučaju radi o suvlasničkom objektu i sukorisničkoj parceli. Delimična deoba objekta izvršena je na osnovu poravnanja zaključenog kod suda, u kome su tačno opredeljene prostorije svakog od učesnika poravnanja, ali tako da je navedeni objekat i dalje ostao u suvlasništvu istih lica. Prema zapisniku u spisima sa glavne rasprave, drugi suvlasnik objekta izričito se protivi legalizaciji radova koje je tužilac izveo. Za preduzimanje poslova koji prelaze okvire redovnog upravljanja stvari (otuđenja cele stvari, promena namene, izdavanja cele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na celoj stvari, zasnivanje stvarnih službenosti, veće popravke i sl.) - prema odredbi člana 15. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa - potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Imajući to u vidu, Vrhovni sud Srbije nalazi da tužilac nije mogao da izvrši legalizaciju izvedenih radova pre nego što pribavi saglasnost od suvlasnika navedenog objekta, što nalaže obaveza utvrđena citiranom odredbom. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, U. 2211/2002 od 28.07.2003. godine)
102. Adaptacijom se ne stiče pravo svojine na nepokretnosti. Iz obrazloženja: Odluku o preduzimanju radnji neophodnih za redovno održavanje stvari donosi sud ako za preduzimanje poslova redovnog upravljanja suvlasnici ne postignu saglasnost. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3552/98 od 09.12.1999. godine)
103. Prema članu 15. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja na stvari potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju stranke su suvlasnici porodične stambene zgrade i to svaka sa udelom od po jedne idealne trećine, pa su tužioci želeli da deo koji koriste rekonstruišu i saniraju kao i da izgrade aneks stana sa desne strane kuće. U tom smislu oni su se obratili tuženoj da im dozvoli rekonstrukciju i sanaciju kao i izgradnju aneksa stana, što je ona odbila. Zato su tužioci u ovoj parnici tražili da sud svojom odlukom naloži tuženoj da da saglasnost da oni mogu izvršiti rekonstrukciju i sanaciju dela zgrade i izgraditi aneks stana. Polazeći od ovakvog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili, da poslovi za koje tužioci traže saglasnost tužene, prelaze okvir redovnog upravljanja stvari, te sledstveno odbacili tužbu. Naime, kako je članom 15. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano, da je za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja na stvari, u šta ulaze i veće popravke potrebna saglasnost svih suvlasnika, a kako se u konkretnom slučaju radi o davanju sagla- 43 -
STVARNO PRAVO
snosti za vršenje rekonstrukcije i sanacije dela zgrade, kao i izgradnji aneksa stana, što ni u kom slučaju ne može spadati u poslove neophodne za redovno održavanje stvari, to odbijanje tužene da da saglasnost za obavljanje ovih poslova, ne daje pravo tužiocima da od suda traže da naloži tuženoj davanje saglasnosti, već im daje za pravo samo da shodno čl. 16. navedenog Zakona traže fizičku deobu suvlasničke stvari. Pri ovome, imalo se u vidu da ni prema odredbi čl. 15. ZPP, ni drugim pozitivnim propisima nije predviđena mogućnost podnošenja tužbe sa ovakvim zahtevima. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4141/99 od 21. 12. 1999. godine)
104. Suvlasnik, čiji suvlasnički dio zgrade prelazi jednu polovinu ovlašten je da i bez saglasnosti drugog suvlasnika popravi krov i da od ovoga traži naknadu srazmjerno njegovom suvlasničkom dijelu. Iz obrazloženja: Tužilac V. je suvlasnik na spornoj zgradi sa 1/4 dela. Ostali suvlasnici, sa istim udelima su: N.B, Ž.B. i D.J. U zgradi su, uz saglasnost svih suvlasnika, živeli samo Ž.B. i njegova supruga R. Pošto je 1994. godine Ž. umro, u zgradi je ostala samo R. Ona je, međutim, 1995. godine, bez odobrenja suvlasnika izdala celu zgradu u zakup tuženom G. Time je, kao naslednik jednog od suvlasnika, preduzela pravni posao van okvira redovnog upravljanja zgradom, a pošto se on, po kongentnoj odredbi člana 15. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, ne može preduzeti bez saglasnosti svih suvlasnika, ugovor o zakupu je ništav, pa u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ne proizvodi pravno dejstvo. Zato tuženi i koristi spornu zgradu bez pravnog osnova i iz nje se mora iseliti da bi je predao tužiocu u državinu. To što ima i drugih suvlasnika, ne utiče na njegovu stvarnu legitimaciju. Nižestepeni sudovi su pravilno ukazali na član 43. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa koji određuje da suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svojine na celoj stvari. Stoga tužilac i bez ostalih suvlasnika može zaštititi svojinu na celoj zgradi. On to i čini zahtevom za iseljenje tuženog iz zgrade i njemu predaju u državinu. Neosnovano se u reviziji navodi da je u ovoj parnici trebalo primeniti propise Zakona o stanovanju. Taj zakon reguliše zakup stana u društvenoj svojini i korišćenje stanova u svojini građana po osnovu ranije stečenog stanarskog prava. Otuda se sada stanovi u privatnoj svojini izdaju u zakup po opštim propisima imovinskog prava. Po tim propisima je ocenjena i važnost ugovora o zakupu u ovom sporu. Svojina se nasleđem stiče od momenta smrti ostavioca, tako da deklaratorni karakter ostavinskog rešenja nije smetnja da ono bude dokaz o svojini. S toga tužilja jeste naslednik svog muža ali time ne stiče pravo da u zakup izdaje čitavu zgradu već samo njen deo. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 381/97 od 26. 02. 1997.godine)
105. U postupku je utvrđeno da su tužilac i njegov pokojni brat, suprug odnosno otac tuženih, naslednici stare i nove stambene zgrade koje su predmet ovog spora. Tužena je 1986. godine izvršila adaptaciju prostorija koje se nalaze u novoj porodičnoj stambenoj zgradi koja je do te godine korišćena kao poslovna prostorija, bez saglasnosti tužioca. Pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda utvrđeno je da je izvođenjem ovih radova tužena smetala tužioca u posedu predmetne poslovne prostorije i ovim rešenjem naloženo je da poruši izgrađeni pregradni zid u prostoriji, da iz iste ukloni građevinski materijal i da prostoriju preda u posed tužiocu. Tuženi nisu osporili tužiocu pravo svojine na 1/2 na staroj stambenoj zgradi i novoj stambenoj zgradi, osim za adaptiranu poslovnu prostoriju u kojoj sada stanuje tužena. - 44 -
STVARNO PRAVO
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužilac suvlasnik na delu od jedne idealne polovine, stambenoj i novoj stambenoj zgradi. I po oceni Vrhovnog suda okolnost što je tuženi S. u 1986. godini izvela radove na adaptaciji poslovne prostorije pretvarajući istu u dve stambene prostorije bez saglasnosti tužioca kao suvlasnika u smislu odredbe člana 15. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, ne može se steći pravo svojine, kako je to pravilno zaključio i Okružni sud, jer se adaptacijom ne stiče pravo svojine. Za ovu odluku dati su razlozi koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, pa su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5812/97)
106. Kada tužena kao jedan od suvlasnika bez znanja i odobrenja ostalih suvlasnika iz zajedničke parcele koja je po kulturi šuma poseče više stabala, bez značaja je u pogledu njene obaveze na naknadu štete prema ostalim suvlasnicima kao tužiocima da li je ona ta stabla prodala ili je ista upotrebila za sopstvene potrebe. (Okružni sud, Gž. 229/96)
107. Ako među sukorisnicima građevinske parcele koja se nalazi u gradskom građevinskom području nije uređen način korišćenja iste, način korišćenja takve parcele uređuje se u vanparničnom postupku po odredbama čl. 141-147. Zakona o vanparničnom postupku. (Okružni sud u Nišu, Gž. 703/94)
108. Uređenje načina upravljanja i korišćenja zajedničke stvari u vanparničnom postupku mogu tražiti samo suvlasnici koji i faktički koriste tu stvar. Iz obrazloženja: Kod pravilno uređenog činjeničnog stanja da su učesnici u ovom postupku uređenja upravljanja i korišćenja zajedničke stvari suvlasnici na nepokretnosti, čije se uređenje upravljanja i korišćenja traži, te da predlagači ne koriste radi stanovanja ovu nepokretnost, koju isključivo drži protivnik predlagača, pravilno je našao prvostepeni sud da se nisu stekli uslovi iz člana 141. ZVP, da se uredi način upravljanja i korišćenja navedene nepokretnosti. (Okružni sud u Kragujevcu, Gž. 8/92)
109. Kada se u ugovoru o kupovini i prodaji suvlasničkog dela porodične stambene zgrade kupac obavezao da će drugom suvlasniku isplatiti odgovarajući deo troškova investicionog ulaganja u celu zgradu koje je ovaj suvlasnik već učinio, on može tražiti neposredno od kupca srazmernu naknadu tih troškova, po pravnom osnovu ugovora o preuzimanju duga (čl. 446. stav 1. ZOO). (Savezni sud, Gzs. 36/91) - 45 -
STVARNO PRAVO
110. Ne može se izdati odobrenje za pretvaranje dela stambenog prostora u poslovni, bez saglasnosti suvlasnika zgrade. S obzirom da se radi o suvlasništvu na porodičnoj stambenoj zgradi pogrešili su upravni organi kada su investitoru, koji je suvlasnik, odobrili rekonstrukciju dela stambene zgrade u poslovni prostor, jer je odredbom čl. 15. st. 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa predviđeno da je preduzimanje poslova koji prolaze okvire redovnog upravljanja (otuđenja cele stvari, promena namene stvari, izdavanje dela stvari u zakup, veće popravke i sl.) potrebna saglasnost svih suvlasnika, a kako tužilja nije dala saglasnost u postupku kod prvostepenog organa za pretvaranje dela stambene zgrade u poslovni prostor koji drži drugi suvlasnik, to navedena odredba obavezuje i upravni organ da uskrati izdavanje odobrenja suvlasniku u situaciji kad saglasnost drugog suvlasnika nije data. Stoga, navodi da je tuženog organa iz obrazloženja pobijenog rešenja DUP predviđena navedena promena stambenog u poslovni prostor, kao i da ta promena neće ugrožavati tužilju kao suvlasnika, nemaju značaja za drugačiju odluku suda. Pri tome, držanje pojedinih delova građevinskog objekta na kome postoji suvlasništvo, bez sporazuma o deobi ili odluke suda o razvrgnuću suvlasničkih udela, ne znači da je imovinska zajednica između navedenih lica stvarno i razvrgnuta. (Okružni sud u Kragujevcu, U. 199/90)
(Član 16. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
111. Za fizičku deobu kuće formiranjem dva stana različite vrednosti, od kojih bi jedan bio u prizemlju, a drugi na spratu kuće, uz izvođenje odgovarajućih radova radi razdvajanja zajedničkih instalacija i dr. i uz doplatu razlike u vrednostima - neophodna je saglasnost svih suvlasnika. U suprotnom, deoba će se izvršiti javnom prodajom. Iz obrazloženja: Pobijanim prvostepenim rešenjem određeno je da će se deoba nepokretnosti - navedene kuće na označenoj KP, sa pravom korišćenja te parcele - izvršiti javnom prodajom, a da će se iznos novca ostvaren prodajom ove nepokretnosti isplatiti predlagaču i protivniku predlagača sa jednakim udelima. Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, u navedenom ZKUL uknjiženo je pravo vlasništva na precizno označenim nekretninama na ime predlagača sa jednom polovinom i protivnika predlagača takođe sa jednom polovinom, sa pravom korišćenja parcele na kojoj se ova zgrada nalazi a sve dok na tom zemljištu ista postoji. Učesnici su postali suvlasnici na navedenoj nepokretnosti po osnovu nasleđa iza smrti svojih roditelja. Na osnovu nalaza i mišljenja veštaka i uviđaja na licu mesta, utvrđeno je da se predmetni stambeni objekat sastoji od prizemlja i sprata. U prizemlju se nalazi jedno predsoblje, trpezarija, jedna soba, kupatilo, ostava i garaža u ukupnoj površini 92,14 m2, a na spratu se nalaze sledeće prostorije: jedno predsoblje, trepezarija, kupatilo, dve sobe i dnevni boravak u površini od 92,14 m2. Na objektu postoje samo jedna ulazna vrata i unutrašnje stepenice za dolazak na sprat. Vodovod i kanalizacija su zajednički i za prizemlje i za sprat kao i instalacija za parno grajanje, dok je elektroinstalacija odvojena. - 46 -
STVARNO PRAVO
Na osnovu ovako utvrđenih činjenica i na osnovu mišljenja navedenog veštaka, kao i na osnovu zajedničkog nalaza i mišljenja ovog veštaka i drugog veštaka, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da po tehničkim karakteristikama navedena kuća predstavlja jednu građevinsku i stambenu celinu. Kuća je i građena tako da predstavlja jednu stambenu celinu, na šta ukazuje i raspored prostorija. Neosnovano je isticanje u žalbi da se na osnovu konstatacije u navedenom ZKUL, predmetna kuća sastoji iz dva stana, od kojih je jedan na prizemlju a drugi na spratu - može zaključiti da se kuća sastoji od dve posebne stambene jedinice. Naime, etažiranje predmetne kuće u zemljišnim knjigama nije izvršeno, a faktički kuća predstavlja jednu građevinsku i stambenu celinu. Prvostepeni sud je, prema tome, pravilno utvrdio da nije moguća fizička deoba kuće prema suvlasničkim udelima. Fizičko razdvajanje u vidu formiranja dve stambene jedinice, odn. dva stana - od kojih bi jedan bio u prizemlju, a drugi na spratu - zahtevalo bi izvođenje određenih radova radi razdvajanja zajedničkih instalacija i dr., pri čemu bi se mogle dobiti dve stambene jedinice. Ali, tako bi se pojavila razlika u njihovim vrednostima, a kako protivnik predlagača nije bio saglasan - nije prihvatio predlog predlagača da njoj pripadne tako formiran stan na spratu, a njemu stan u prizemlju, uz doplatu razlike u vrednostima prvostepeni sud je pravilno zaključio da fizička deoba nije moguća. Na osnovu člana 16. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa pravilno je odlučio da se deoba kuće izvrši javnom prodajom. ( Rešenje Okružnog suda u Valjevu, Gž. 1010/07 od 19.07.2007. godine )
112. Postojanje stvarnih tereta na zajedničkoj stvari nije smetnja za raskid suvlasničke zajednice fizičkom ili civilnom deobom. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, stranke su suvlasnici sporne nepokretnosti i to predlagači sa po 1/9 delova, a protivnik predlagača sa 6/9 delova, na kojoj protivnik predlagača ima konstituisano pravo doživotnog plodouživanja. Zajedničari nisu postigli sporazum o deobi sporne nepokretnosti, a fizička deoba nije moguća. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odlučili da se suvlasnička zajednica stranaka raskine javnom prodajom sporne nepokretnosti, opterećene pravom doživotnog plodouživanja u korist protivnika predlagača, u smislu člana 16. stav 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i člana 153. Zakon o vanparničnom postupku, s obzirom na to da fizička deoba zajedničke nepokretnosti stranaka nije moguća. Stoga navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava nisu osnovani. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije Rev. 4187/2002 od 19.12.2002. god. )
113. Kada sud svojom odlukom vrši deobu, istom odlukom ne može učesnicima u deobi postavljati uslove, neophodne da bi takva deoba proizvodila pravno dejstvo, koji ne zavise od volje učesnika u deobi i koji se kao obaveza nametnuta odlukom o deobi ne mogu izvršiti u sudskom postupku. - 47 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pobijanim rešenjem utvrćen je način deobe stambenog objekta – kuće na taj način što bi predlagačima pripale na deo jedna velika soba – sala za ručavanje zvana "odžaklija" i jedna od dve manje sobe, dok je druga manja soba pripala protivniku predlagača, uz uslov da predlagači pribave dozvolu od nadležnog organa SO Osečina o adaptaciji navedenog objekta na dve zasebne građevinske celine saglasno pobijanom rešenju, dok je u obrazloženju navedeno da ukoliko se ne pribavi građevinska dozvola za adaptaciju, deoba kuće i ostalih pomoćnih objekata će biti izvršena prodajom u smislu člana 16. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Kada sud svojom odlukom vrši deobu, istom ne može postavljati uslove za punovažnost deobe koji ne zavise od volje učesnika u deobi i koji se kao obaveza nametnuta odlukom o deobi ne mogu izvršiti u sudskom postupku, kao što je u konkretnom slučaju reč o uslovu koji je postavljen pobijanim rešenjem da bi deoba proizvodila pravno dejstvo. Na navedeni način prvostepeni sud je učinio nerazumljivim izreku pobijanog rešenja. Istovremeno nisu ni bili jasni razlozi navedeni u pobijanom rešenju u pogledu načina deobe navedene kuće, čime je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 14. ZPP. U ponovnom postupku prvostepeni sud će deobu kuće sa pomoćnim objektima i pripadajućim zemljištem izvršiti jednovremeno, bilo da bude u pitanju fizička deoba ili pak deoba prodajom stvari. (Iz rešenja Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 11/02 od 31.01.2002. godine)
114. Suvlasnička zajednica se može raskinuti, fizičkom ili civilnom deobom, bez obzira da li na zajedničkoj stvari postoje stvarni tereti. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, stranke su suvlasnici sporne nepokretnosti i to predlagači sa po 1/9 delova, a protivnik predlagača sa 6/9 delova, na kojoj protivnik predlagača ima konstituisano pravo doživotnog plodouživanja. Zajedničari nisu postigli sporazum o deobi sporne nepokretnosti, a fizička deoba nije moguća. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odlučili da se suvlasnička zajednica stranaka raskine javnom prodajom sporne nepokretnosti, opterećene pravom doživotnog plodouživanja u korist protivnika predlagača, u smislu člana 16. stav 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i člana 153. stav 3. ZVP, obzirom da fizička deoba zajedničke nepokretnosti stranaka nije moguća. Stoga navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava nisu osnovani. Postojanje stvarnih tereta na nepokretnosti koja je u suvlasničkoj zajednici stranaka nije smetnja za raskid suvlasničke zajednice fizičkom ili civilnom deobom i o njima sud vodi računa prilikom utvrđivanja vrednosti nepokretnosti u postupku izvršenja prodajom nepokretnosti u smislu člana 144. stav 3. ZIP-a. U sudskom izvršnom postupku prilikom utvrđenja vrednosti nepokretnosti radi prodaje sud će voditi računa i o tome koliko sporna nepokretnost manje vredi, zbog toga što na njoj ostaju određena prava i posle prodaje. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Rev. 4187/02 od 19.12.2002. godine) - 48 -
STVARNO PRAVO
115. Ne može se bez saglasnosti svih suvlasnika vršiti fizička deoba nepokretnosti tako da pojedinim suvlasnicima pripadne fizički deo, a da ostali suvlasnici na preostalom delu imovine ostanu u suvlasničkoj zajednici. Iz obrazloženja: Prema članu 16. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa suvlasnici sporazumno određuju način deobe stvari, a u slučaju da se ne može postići sporazum o tome odlučuje sud. Fizičkoj deobi sud će pristupiti onda kada je takva deoba moguća, a to u odsustvu sporazuma zajedničara znači da svakom od njih na ime udela pripadne u svojinu realni – fizički deo stvari srazmerno suvlasničkom delu. U konkretnom slučaju predmet deobe je stambena zgrada sa pomoćnim objektima sa preko 20 suvlasnika koji imaju različite suvlasničke udele. Iz stanja u spisima nesumnjivo proizlazi da je potpuno razvrgnuće suvlasničke zajednice fizičkom deobom, što je krajnji cilj ovog postupka, između svih zajedničara nemoguće. U takvoj situaciji sudovi nisu mogli vršiti fizičku deobu ostavljajući i dalje u suvlasničkoj zajednici pretežni broj suvlasnika – protivnika predlagača – na pojedinim delovima predmeta deobe bez njihove saglasnosti jer se time ne razrešavaju suvlasnički odnosi zajedničara, a postoji i neizvesnost o tome da se takvom deobom znatno ne umanji vrednost nepokretnosti koja je predmet deobe. Sud bi u ovakvom slučaju eventualno mogao odrediti da nepokretnost koja je predmet deobe pripadne jednom ili nekolicini zajedničara koji zajednički i sporazumno tu nepokretnost drže s tim da se drugim suvlasnicima nadoknadi protivvrednost. No, takav način deobe predlagači u svom predlogu nisu ni predložili. Konačno predmet deobe nije moglo biti gradsko građevinsko zemljište, koju deobu su sudovi faktički izvršili uračunavanjem vrednosti građevinskog zemljišta u deo pojedinih suvlasnika. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Gzz. 204/99 od 07.12.2000. godine)
116. Suvlasnici sporazumno određuju način deobe stvari, a u nedostatku sporazuma o tome odlučuje sud. Ako je fizička deoba nemoguća deoba se vrši prodajom stvari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4979/99 od 17. 11. 1999. godine)
117. Suvlasnici mogu postići sporazum ne samo o fizičkoj nego i o civilnoj deobi. Iz obrazloženja: Nije razjašnjeno da li je iznos od 2000 dinara, na ime 1/8 suvlasničkog dela zgrade, tuženi uputio tužilji i da li je, u vreme upućivanja, ovaj iznos odgovarao protivvrednosti tog dela. Ako se, u novom postupku, utvrdi da je ovaj iznos upućen i da odgovara protivvrednosti 1/8, onda se mora oceniti da li je ovom isplatom izvršen sporazum stranaka o civilnoj deobi sporne zgrade na kome tuženi protivtužilac insistira. Suvlasnici, po shvatanju ovog suda, mogu izvršiti ne samo fizičku nego i civilnu deobu sporazumom. Ako do toga dođe onda su efekti civilne deobe isti kao i fizičke deobe, suvlasnička zajednica je razvrgnuta. S obzirom na to, suđenje o eventualnom zahtevu iz protivtužbe je - 49 -
STVARNO PRAVO
u direktnom koneksitetu sa tužbenim zahtevom i zato postupak po oba zahteva mora biti sproveden istovremeno da bi se donela jedinstvena odluka o zahtevima iz tužbe i zahtevu protivtužbe. Pošto su koneksni zahtevi tužbe i protivtužbe razdvojeni meri-tornim i nemeritornim suđenjem u drugom stepenu, usvajanjem revizije se omogućuje da se o svim zahtevima jednovremeno donose odluke. To je i bio razlog što je ovaj sud primenom odredbe člana 395. stav 2. ZPP, ukinuo obe nižestepene presude u meritornom delu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom odlučivanju opštinski sud će razjasniti da li je deoba suvlasničkih delova već izvršena, a već je rečeno da se to može učiniti i sporazumom o civilnoj deobi, da bi tek nakon toga odlučio o alternativnom zahtevu protivtužbe, ali istovremeno sa svim preostalim zahtevima postavljenim u ovoj parnici. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1505/97)
118. Ne može se tražiti deoba bespravno podignutog objekta. Iz obrazloženja: Iz spisa predmeta proizlazi da među strankama i nije sporno da su predlagač i protivnik predlagača kao bračni drugovi kupili 500 m2 od parcele 999 KO J…, koja parcela se još uvek u zemljišnoj knjizi vodi na prodavca i da su na kupljenom zemljištu bez odobrenja nadležnog organa podigli stambeni objekat, zbog čega se i nisu mogli uknjižiti na istom. Prema tome, predmetni objekat pravno i ne postoji i za isti se nisu mogli navesti podaci i priložiti dokazi prema odredbama čl. 149. Zakona o vanparničnom postupku da bi se deoba mogla izvršiti, te je stoga prvostepeni sud pravilno našao da predlog za deobu nije osnovan. (Iz rešenja Okružnog suda u Beogradu, Gž. br. 4388/96 od 10. 09. 1996. godine)
119. Na osnovu stanja u spisima sledi da su parnične stranke vanknjižni suvlasnici nepokretnosti koja je predmet deobe, te da prema utvrđenom činjeničnom stanju fizička deoba srazmerno veličini suvlasničkih delova nije moguća. Iz obrazloženja: Predmet deobe javnom prodajom može da bude samo nepokretnost koja je upisana u zemljišne knjige na koju su stranke upisane sa pravom svojine. (Okružni sud, Beograd, Gž.5744/96)
120. Predmet deobe može biti samo nepokretnost koja je i bila upisana u zemljišne knjige kao susvojina stranaka. Prvostepeni sud, polazeći od datog nalaza da fizička deoba nije moguća, odlučuje kao u izreci osporene odluke, dozvoljavajući deobu prodajom kuće, dve pomoćne zgrade, ambara i svinjca. Međutim, prema podacima zapisnika o uviđaju na licu mesta, proizilazi da bi predmetna zgrada bila porušena prema utvrđenom stanju od strane veštaka geometra, sadržanom u planu, dok bi prema izvršenoj identifikaciji od strane prvostepenog suda, ista zgrada bila identifikovana kao i jedna pomoćna zgrada. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 265/96) - 50 -
STVARNO PRAVO
121. Prema stanju izvoda iz zemljišnih knjiga, označena kuća čija je deoba dozvoljena na predstavljeni način, ne bi bila upisana u zemljišne knjige kao posebno zemljišno-knjižno telo, već kuća sa drugim brojem i zgrada na označenoj katastarskoj parceli. Zbog toga je bilo nužno da sud u prvostepenom postupku otkloni nastale nejasnoće, tj. razlike u pogledu zatečenog stanja u katastarskom planu i izvodu iz zemljišnih knjiga, pošto predmet deobe može biti samo nepokretnost koja bi bila upisana u zemljišne knjige kao susvojina stranaka. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 7678/95)
122. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je, zaključio da se u konkretnom slučaju ima primeniti odredba čl. 148. i 154. Zakona o vanparničnom postupku, odnosno da se deoba ima izvršiti javnom prodajom i deobom podeljene vrednosti srazmerno veličini suvlasničkih udela stranaka u postupku. Međutim, prilikom odlučivanja, prvostepeni sud je propustio da ceni odredbu člana 149. Zakona o vanparničnom postupku, iz koje sledi da objekat koji se izlaže javnoj prodaji mora da bude uknjižen, odnosno da se deoba objekta koji predstavlja vanknjižno vlasništvo ne može vršiti putem javne prodaje. (Iz rešenja Okružnog suda u Beogradu, Gž. 2960/95)
123. Kada fizičku deobu zajedničke nepokretnosti stranaka - stambene zgrade, nije moguće izvršiti u postojećem suvlasničkom srazmeru, bez većih građevinskih ulaganja i adaptiranja i visokih troškova koje ti radovi iziskuju, sud je postupio u skladu sa odredbom člana 16. stav 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, kada je odredio da se deoba izvrši prodajom nepokretnosti. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 1729/95)
124. Ukoliko sud nađe da je fizička deoba predmetne zgrade moguća uz prethodnu adaptaciju, potrebno je da sud uputi stranke da traže odobrenje za obavljanje potrebne adaptacije od nadležnog organa, pa tek nakon pribavljenog odobrenja dozvoliti fizičku deobu spornih nepokretnosti. (Okružni sud, Beograd, Gž. 7986/95)
125. Kada fizička deoba stambene zgrade srazmerno veličini suvlasničkih udela nije moguća, onda se ne može vršiti ni fizička deoba neizgrađenog građevinskog zemljišta, već treba odrediti deobu prodajom stvari u skladu sa odredbom čl. 16. st. 5. Zakona o osnovnim svoji-nskopravnim odnosima na osnovu čl. 153. Zakona o vanparničnom postupku. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 389/94)
126. Iz stanja spisa sledi da je predlagač tražio da sud izvrši fizičku deobu predmetnog objekta, a podneskom od 4. novembra 1994. godine da sud odredi privremenu meru tako što će zabraniti protivniku predlagača korišćenje i raspolaganje predmetnim objektom, te da obaveže protivnika predlagača da se sa svim licima i stvarima iseli iz tog objekta. - 51 -
STVARNO PRAVO
Međutim, predlog za određivanje privremene mere odnosi se na iseljenje protivnika predlagača iz objekta koji je predmet fizičke deobe, o čemu prvostepeni sud nije nadležan da odlučuje u vanparničnom postupku, te samim tim ni da određuje privremene mere. Ukoliko predlagač smatra da ima osnova za iseljenje protivnika predlagača, ima mogućnosti da to svoje pravo ostvaruje u redovnoj parnici. (Iz rešenja Okružnog suda u Beogradu, Gž. 11813/94)
127. Sud ne može obustaviti postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice zbog toga što je predlagač na uviđaju izjavio da ga postupak fizičke deobe više ne interesuje, već sud mora od predlagača da zatraži razjašnjenje navedene izjave. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 802/94)
128. Nastali spor zajedničara u vanparničnom postupku fizičke deobe je prethodno pitanje koje se mora rešiti u parnici. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5148/94)
129. Ako fizička deoba zgrade nije moguća, sud će na zahtev suvlasnika ukoliko to okolnosti slučaja opravdavaju odlučiti da stvar pripadne jednom suvlasniku, pošto drugim suvlasnicima isplati vrednost njihovih delova u roku koji im sud odredi. Na predlog suvlasnika deoba fizički nedeljive zgrade može se izvršiti prodajom, ako nema zahteva da zgrada pripadne jednom od suvlasnika ili ako se utvrdi da okolnosti slučaja ne opravdavaju da se odluči da zgrada pripadne jedno suvlasniku. (Okružni sud u Nišu, Gž. 2335/94)
130. Bez saglasnosti nadležnog organa uprave ne može se vršiti preparcelacija građevinskog zemljišta u cilju fizičke deobe, već između sukorisnika samo urediti način njegovog korišćenja. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2232/94)
131. Idealni suvlasnik stambene zgrade čija fizička deoba među suvlasnicima nije moguća ne može izvršiti deobu suvlasničke zajednice podizanjem ograde radi podele dela dvorišta - zemljišta koje služi potrebama zgrade bez sporazuma o tome svih suvlasnika. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 419/94)
132. Ugovor o deobi nepokretnosti nije ugovor iz oblasti prometa nepokretnosti. Usmeni ugovor o deobi nepokretnosti koji je realizovan proizvodi pravno dejstvo. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 1171/93) - 52 -
STVARNO PRAVO
133. Odlukom o deobi sud ne može dosuditi zajedničku stvar u svojini jednom suvlasniku uz njegovu obavezu da ostalim suvlasnicima isplati vre-dnost njihovih suvlasničkih delova, ako se svi suvlasnici o tome nisu sporazumeli. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 128/93)
134. Sud može odlukom o deobi naložiti zajedničarima da izvrše određene prepravke i na bespravno podignutoj zgradi u cilju izdvajanja posebnih fizičkih delova zgrade. Takvom odlukom suda ne menja se status bespravno podignute zgrade, već se samo uređuju međusobni odnosi zajedničara u postupku raskidanja njihove imovinske zajednice. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 75/93)
135. Deoba nepokretnosti u suvlasništvu stranaka prodajom i podelom postignute cene srazmerno suvlasničkim udelima sprovešće se kad ona fizički nije moguća. Na donošenje takve odluke nema uticaja način korišćenja pre donošenja sudske odluke. Iz obrazloženja: Prema saglasnom utvrđenju sudova fizička deoba sporne nepokretnosti (kuća) u suvlasništvu stranaka u po 1/2 nije moguća, a ne postoji saglasnost između stranaka u pogledu mogućnosti deobe ili isplatom suvlasničkog dela ili formiranja posebnih stambenih jedinica adaptacijom, pa je predlagač predložio deobu nepokretnosti prodajom i podelom postignute cene srazmerno suvlasničkim udelima. Pri takvim okolnostima sudovi su zakonito postupili kada su na napred izloženi način uvažili predlog predlagača podnesen 17. januara 1989. g. Prema odredbama člana 16. stav 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa („Sl. list SFRJ“, br. 6/80) sud će odlučiti da se deoba izvrši prodajom stvari ako je fizička deoba nemoguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrednosti stvari. Ti uslovi su u ovom slučaju ispunjeni, jer je fizička deoba sporne kuće nemoguća. Radi toga je predlog za deobu predlagača na osnovu navedenih odredbi morao biti uvažen. Na to nije od uticaja dosadašnji način korišćenja sporne nepokretnosti, jer nema uticaja na nemogućnost fizičke deobe, a između stambenih jedinica u spornoj kući postoji znatna razlika u kvalitetu i vrednosti. To u odsutnosti napred navedene saglasnosti stranaka upućuje na jedini pravilan zaključak da se sporna deoba ima izvršiti prodajom sporne nepokretnosti. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Rev. 3706/92)
136. Po oceni Okružnog suda, prilikom donošenja pobijanog rešenja, prvostepeni sud je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 381. u vezi sa članom 354. stav 2. tačka 13. ZPP, s obzirom da izrada rešenja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer i sama sebi protivreči, budući da je izrekom rešenja prvostepeni sud utvrdio da je porodična stambena zgrada sa pomoćnim - 53 -
STVARNO PRAVO
objektima na kp. br. 11/4 KO K…, koja je u suvlasništvu predlagača i protivnika, nedeljiva, ali je istovremeno izrekom rešenja obustavljen postupak deobe, pa Okružni sud nalazi da kada se radi o deobi zajedničke stvari iz člana 148. ZVP, te kada se utvrdi da je stvar fizički nedeljiva, onda se takva konstatacija navodi u izreci prvostepenog rešenja, te da će se po pravnosnažnosti takvog rešenja nastaviti civilna deoba stvari prodajom kuće, pa je pogrešio prvostepeni sud kada je utvrđujući da je porodična stambena zgrada stranaka nedeljiva, istovremeno i obustavio postupak deobe. (Okružni sud u Kragujevcu, Gž. 1/92 od 14.01. 1992. godine)
137. Pravosnažno rešenje o deobi suvlasničke stvari ili imovine doneto u vanparničnom postupku ima snagu pravnosnažne presude, pa se ne može voditi parnica radi ponovne deobe i utvrđenja udela u suvlasničkoj stvari. (Okružni sud, Subotica, Gž. 1321/92)
138. Deoba nepokretnosti u suvlasništvu stranaka prodajom i podelom postignute cene srazmerno suvlasničkim udelima sprovešće se kad ona fizički nije moguća. Na donošenje takve odluke nema uticaja način korišćenja pre donošenja sudske odluke. (VSS, Rev. 3706/92)
139. Sporazum stranaka o načinu deobe zajedničke stvari ili imovine na osnovu koga je vanparnični postupak deobe okončan predstavlja dvostranu materijalno-pravnu izjavu volje - ugovor sa procesno-pravnim dejstvom a ne parničnu radnju, pa se može pobijati u parnici zbog zablude, prevare ili prinude. (Vrhovni sud Srbije, 2709/91)
140. Kad se u postupku deobe utvrdi da kuća koja je predmet deobe nije deljiva, onda se deoba ima izvršiti putem javne prodaje, a učesnik u deobi koji smatra da ima pravo da ostalim učesnicima u deobi, njihove udele isplati u novcu, može samo prilikom javne prodaje otkupiti suvlasničke udele ostalih suvlasnika koji učestvuju u deobi. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2908/91)
141. Vrednost zajedničke stvari u postupku njene deobe se određuje prema njenoj tržišnoj vrednosti. Na tržišnu vrednost stvari ne utiče činjenica da jedan od zajedničara određeno vreme nije koristio stvar, s obzirom da se u ovom slučaju radi o tražbenom pravu, koje se, za slučaj spora, ostvaruje u parnici. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 1481/91)
142. Kad jedan od dva suvlasnika ima državinu cele nepokretnosti, on ima jači osnov za državinu a drugi suvlasnik može svoje pravo na državinu ostvariti samo pošto prethodno u postupku fizičke deobe utvrdi svoj realni udeo i potom traži predaju svog realnog dela nepokretnosti u državinu. (VSS, Rev. 2138/91) - 54 -
STVARNO PRAVO
143. Fizička deoba suvlasništva porodične stambene zgrade sagrađene na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, može se odrediti i tako da nekom od suvlasnika zgrade, na njegov zahtev, pripadne u deo pravo korišćenja na delu građevinskog zemljišta ako je ono po urbanističkim propisima deljivo. (Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 118/90)
(Član 18. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
144. Vlasnik stana u zgradi u kojoj se nalazi stan izgrađen za nastojnika je aktivno legitimisan da traži poništaj ugovora o otkupu nastojničkog stana, ako je svojim sredstvima učestvovao u njegovoj izgradnji. Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su odbili zahtev tužioca kao jednog od vlasnika stana u zgradi u kojoj se nalazi stan izgrađen za nastojnika za poništaj ugovora o otkupu nastojničkog stana, zbog nedostatka aktivne legitimacije a uz obrazloženje da je javno preduzeće za stambene usluge u smislu odluke o načinu i uslovima korišćenja službenih nastojničkih stanova i službenih prostorija u stambenim zgradama bilo ovlašćeno da izvrši prenamenu i proda nastojnički stan. Republički javni tužilac je podigao zahtev za zaštitu zakonitosti zbog povreda odredaba Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i to čl. 18. i 19. istoga zakona. Odlučujući po podignutom zahtevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je usvojio zahtev i ukinuo obe odluke. Nastojnički stan je u vreme izgradnje bio zajednički deo stambene zgrade na kojoj su svi sopstvenici posebnih delova imali trajno pravo korišćenja. Status ovih stanova u skladu sa njihovom namenom bio je uređen zakonom o svojini na delovima zgrada koji se kao savezni primenjivao do 1971. a kao republički do 19. juna 1996. godine. Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa predviđa u članu 18. da u slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo zajedničke svojine, da je zajednička svojina više lica na nepodeljenoj stvari kada su njihovi udeli odredivi ali nisu unapred određeni, dok član 19. predviđa da pravo svojine na posebnom delu zgrade može postojati na stanu, na poslovnoj prostoriji, na garaži i na zajedničkim delovima zgrade i uređajima u zgradi pri čemu vlasnici posebnih delova zgrade imaju pravo zajedničke nedeljive svojine. Kako su nosioci prava raspolaganja na posebnim delovima zgrade pa i nastojničkom stanu kada je isti izgrađen bila ona lica koja su dala sredstva za izgradnju tih stanova, to je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi da li je javno preduzeće za stambene usluge zaista nosilac prava raspolaganja i vlasnik konkretnog nastojničkog stana da bi na taj stan mogla da se primeni odluka o načinu i uslovima korišćenja službenih nastojničkih stanova i službenih prostorija u stambenim zgradama. Tužilac tokom postupka tvrdi da su sredstva za kupovinu nastojničkog stana dali vlasnici ostalih stanova još prilikom kupovine svojih stanova, a tuženi da je plaćao anuitete po kreditima pa je bilo nužno utvrditi ko je sve dao sredstva za izgradnju stana jer od toga zavisi i legitimacija za poništaj ugovora o otkupu stana. Ako je ugovor zaključen protivno prinudnim propisima onda se na ništavost - 55 -
STVARNO PRAVO
ugovora može pozvati svako zainteresovano lice, a tužilac kao lice koje ima stan u zgradi u kojoj je nastojnički stan sazidan i koji tvrdi da je platio određeni iznos za izgradnju tog stana jeste zainteresovano lice iz člana 109. Zakona o obligacionim odnosima. Prvostepeni sud će u ponovnom postupku utvrditi ko je učestvovao u izgradnji nastojničkog stana, pa ukoliko se utvrdi da je to bio i tužilac, onda je on jedan od zajedničkih vlasnika stana, zatim da li je javno preduzeće za stambene usluge takođe učestvovalo i da li je eventualno i javno preduzeće za stambene usluge onda zajednički vlasnik stana i da li ukoliko nije nosilac prava raspolaganja ili vlasnik stana mogao da prenameni predmetni stan i dozvoli njegovu prodaju shodno odluci o načinu i uslovima korišćenja službenih nastojničkih stanova jer po članu 1. te odluke istom se utvrđuju uslovi i način korišćenja nastojničkih stanova na kojima je javno preduzeće za stambene usluge – tuženi nosilac prava raspolaganja". (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 266/01 od 20.11.2001. godine)
145. Kad vanbračni drugovi u toku trajanja vanbračne zajednice ulažu zajednička sredstva u posebnu imovinu jednog vanbračnog druga (adaptacija, rekonstrukcija, dogradnja postojeće kuće) tada drugi vanbračni drug u odnosu na tu imovinu ima stvarno pravni zahtev samo ukoliko su vrednošću uloženih zajedničkih sredstava ili posebnih sredstava ekonomski nastale važne promene u stanju i vrednosti te imovine da ona predstavlja novu imovinu nastalu zajedničkim radom u toku trajanja vanbračne zajednice. Iz obrazloženja: Prema stanju stvari, kako je izneseno u obrazloženju presuda nižestepenih sudova stranke su živele u vanbračnoj zajednici u vremenu od 1984. do 1995. godine, kada su ovu zajednicu prekinuli, što nije sporno. Tuženi je sagradio porodičnu kuću u prirodi prizemna kuća sa potkrovljem na sopstvenom placu, u vremenu kada sa tužiljom još nije živeo u vanbračnoj zajednici. U kući je bila uvedena električna instalacija, prostorije okrečene u belo, stolarija ofarbana, nije još bilo osposobljeno kupatilo. Nakon zaključenja vanbračne zajednice tužilja je iz sopstvenih sredstava izvršila ponovno krečenje prostorija, farbanje stolarija, postavila je podne keramičke pločice u kuhinji i kupatilu, bojler, kadu u kupatilu, umovaonik, slavine, WC šolju, vodokotlić, još jednog umivaonika "pikolo", kamina u sobi, itisona na podu ulaza, u sobama i kuhinji. Tužilja je učestvovala u radovima malterisanja fasade, u betoniranju ploče za buduću letnju kuhinju, izgradnji septičke jame, zidanju pregradnog zida od opeke, žičane ograde, drvenih ograda, kolske kapije, uvođenju grejanja na gas, telefonskih instalacija, privremenom uvođenju vode od bunara sa hidroforom, izgradnji garaže između dva zida, zadnjeg i prednjeg zida od dasaka i krova od lima, oluka od lima. Na osnovu ovih činjenica sudovi zaključuju da je tužilja učestvovala u dovršenju predmetne stambene zgrade i da je po tom osnovu stekla pravo susvojine na ovoj u obimu od 1/4 dela. Po oceni Vrhovnog suda prednji zaključak sudova je preuranjen. Imovina stečena radom muškarca i žene u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena prema propisu čl. 338. Zakona o braku i porodičnim odnosima jeste njihova zajednička imovina. Međutim, kada vanbračni drugovi u toku trajanja vanbračne zajednice ulažu zajednička sredstva u posebnu imovinu jednog vanbračnog druga (adaptacija, rekonstrukcija, dogradnja postojeće kuće) tada drugi vanbračni drug u odnosu na tu imovinu ima stvarno pravni zahtev samo ukoliko su vrednošću uloženih zajedničkih sredstava ili posebnih sredstava ekonomski nastale važne promene u stanju i vrednosti te imovine pa ona sada ustvari predstavlja novu imovinu koja je nastala zajedničkim radom u toku - 56 -
STVARNO PRAVO
trajanja vanbračne zajednice. Međutim, kada se radi o izdacima uloženim za kupovinu i opremanje kuće, koja predstavlja posebnu imovinu jednog vanbračnog druga, zatim o ulaganjima u cilju poboljšanja uslova stanovanja, takođe izdacima radi očuvanja kuće, drugi vanbračni drug bi imao pravo na novčani zahtev kao protivvrednost svog udela a ne i na stvarno pravni zahtev. Takođe, ako je zajedničkim radom vanbračnih drugova izvršena sadnja voća na zemljištu koje je vlasništvo jednog od njih, tada drugom vanbračnom drugu ne pripada pravo na udeo u sticanju na podignutim stablima voća. U ovom slučaju tuženi je sagradio predmetnu kuću na sopstvenom placu u vreme kada sa tužiljom još nije živeo u vanbračnoj zajednici, pa je stekao pravo vlasništva na kući. Međutim, propustili su sudovi da ocene pravnu prirodu ulaganja tužilje u posebnu imovinu tuženog, tačnije da li se radi o ulaganjima radi poboljšanja uslova stanovanja, ili izdavanja radi održavanja kuće, njenom poboljšanju i da li tužilja koja je učestvovala u sticanju ovog poboljšanja ima pravo naknade u novcu ili pravo na priznanje prava susvojine po osnovu zajedničkog sticanja. U reviziji se osnovano navodi da ovo sporno pitanje nije na nesumnjiv način raspravljeno. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 177/00 od 19. 04. 2000. godine)
146. Zajednička svojina, radom u vanbračnoj zajednici, ne može se steći ukoliko je jedan od sticalaca u braku, osim ako između sticalaca nije postojao sporazum o zajedničkoj gradnji. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju u pravosnažno okončanom postupku pravni prethodnik stranaka pok. Ž. bio je u braku sa svojom prvom suprugom sada pok. Š. sve do 8.4.1974. godine kada je ona umrla, a posle njene smrti, sada pok. Ž. je sa tužiljom zasnovao vanbračnu zajednicu a zatim u maju 1975. godine zaključio i brak koji je trajao do njegove smrti - 17.12.1994. godine. Znatno pre zasnivanja vanbračne zajednice sa tužiljom, sada pok. Ž. je na kat. parc. 2148/1 imao kuću koja je imala površinu od 63,34 m2. Kasnije je vršeno doziđivanje ove kuće tako što je dozidana jedna garaža, dve prostorije iznad garaže i kupatilo. Ovo doziđivanje vršeno je u 1973. godini, u vreme kada je sada pok. Ž. bio u bračnoj zajednici sa sada pok. Š. Od početka 1973. godine, iako je bio u braku, sada pok. Š je bio u vezi sa tužiljom i tužilja je određena sredstva ulagala u dogradnju sporne kuće. Polazeći od izloženog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su zaključili da tužbeni zahtev tužilje za utvrđenje prava vlasništva na dograđenoj stambenoj zgradi nije osnovan. Ovo sa razloga što u vreme kada je vršena dogradnja kuće tužilja i sada pok. Ž. nisu mogli biti u vanbračnoj zajednici, koja bi se mogla upodobiti bračnoj jer je pok. Ž. u to vreme bio u braku. Zajednička svojina u smislu č. 338. i 339. Zakona o braku i porodičnim odnosima, radom u vanbračnoj zajednici, ne može se steći ukoliko je jedan od sticalaca bio u braku, osim ako između stranaka nije postojao sporazum o zajedničkoj gradnji. U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su nesumnjivo utvrdili iz iskaza same tužilje saslušane u svojstvu stranke da između nje i sada pok. Ž. nije postojao sporazum o zajedničkoj gradnji, pa tužilja po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici nije mogla postati vlasnik dograđene nepokretnosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6920/98 od 16. 09. 1999. godine)
147. Niko od zajedničara u nedostatku sporazuma ne može imati isključivo pravo državine na stvari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1718/98) - 57 -
STVARNO PRAVO
148. Stan otkupljen u toku trajanja bračne zajednice predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova. Iz obrazloženja: Imajući u vidu da je stan otkupljen u toku trajanja bračne zajednice nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da isti predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova i da su njihovi udeli podjednaki, bez obzira što je tužilac dobio stan od svoje organizacije. Pri tome su posebno cenjene činjenice da je broj članova domaćinstva uticao na položaj tužioca na rang-listi prilikom dodele spornog stana, a zatim da je broj članova domaćinstva takođe uticao na strukturu dodeljenog stana. Bez uticaja su navodi revizije da su nižestepeni sudovi trebali da ispituju doprinos tužene, od čega bi zavisila i njena prava na spornom stanu, jer se u konkretnom slučaju radi o posebnom načinu sticanja svojine u smislu Zakona o stambenom odnosima, koji je utvrdio uslove pod kojima se stan može otkupiti, koja lica ulaze u krug ovlašćenih za otkup stana, način utvrđivanja i otplate cene koja nije tržišna, kao i fonifikacije koje prate postupak utvrđivanja cene. Pri takvom načinu sticanja svojine, koji se razlikuje od uobičajenog načina sticanja putem kupoprodaje, gradnje i slično, osnovni pokazatelj iz obima prava na stanu stečenom u toku braka obuhvataju činjenice koje se odnose na vreme kada je stan dodeljen nominalnom nosiocu stanarskog prava (pre ili posle stupanja u brak), zatim da li su i koliko članovi domaćinstva uticali da nominalni nosilac stanarskog prava uđe u krug prioritetnih lica za rešavanje stambenih potreba, koliki je njihov uticaj na strukturu stana i slično. Sledstveno tome, navedene činjenice ocenjene su kao relevantne za utvrđivanje obima prava parničnih stranaka, pa su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili susvojinu u jednakim udelima parničnih stranaka. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2960/97)
149. Za sticanje u porodičnoj zajednici nije nužno postojanje sporazuma o zajedničkom sticanju. Iz obrazloženja: Na osnovu dokaza koji su u postupku izvedeni, utvrđeno je da je sporna imovina kupljena u toku trajanja zajednice stranaka, da su u njenom sticanju učestvovali svi zajedničari, da je njihov doprinos u sticanju podjednak, pa kako je bilo pet zajedničara, to su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili da tužiocu po tom osnovu pripada 1/5 u zajednici stečene imovine. Odsustvo sporazuma o zajedničkom sticanju, na šta je u toku postupka i u reviziji ukazivao tuženi B., je irelevantno, pošto za sticanje u zajednici nije nužno postojanje sporazuma o zajedničkom sticanju, nego je dovoljno da u porodičnoj zajednici, kada sa bračnim drugovima žive njihova deca i drugi srodnici, svi rade na poljoprivrednom imanju ili zajednički vrše druge delatnosti, ili na drugi način zajednički privređuju. Imovina stečena u toku trajanja te zajednice je zajednička imovina svih članova porodične zajednice, koji su učestvovali u njenom sticanju, što je propisano odredbom člana 340. Zakona o braku i porodičnim odnosima. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5454/97) - 58 -
STVARNO PRAVO
150. Pravilno je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbom člana 221-a ZPP kada je odbio tužiljin zahtev kojim je traženo da se utvrdi da je tužena stekla pravo svojine na 1/2 dela stambene zgrade u K. pošto tužilja tokom čitavog postupka pred sudom nije navela konkretne činjenice i ponudila dokaze na osnovu kojih bi se mogla izvesti procena o posebnoj i zajedničkoj imovini vanbračnih drugova kao i o njihovim udelima u zajedničkoj imovini u smislu odredaba člana 328. i 329. Zakona o braku i porodičnim odnosima, koji se shodno primenjuju i na imovinske odnose vanbračnih drugova (član 339. tog zakona) usled čega prvostepeni sud nije mogao utvrditi bitne činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na tužilji (član 219. ZPP). (Okružni sud u Zrenjaninu, Gž. 1358/96)
151. Nosilac stanarskog prava koji je to pravo stekao kao bračnu tekovinu iz prethodnog braka na osnovu poravnanja, a isti otkupio u novoj bračnoj zajednici zajedničkim sredstvima supružnika, nema pravo da izdvoji predmetni stan kao posebnu imovinu, već on potpada pod režim zajedničke bračne tekovine i kao takav se deli među strankama nakon razvoda braka. Sud je utvrdio da je tužilja u momentu zaključenja braka sa tuženim bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu na kome je tužilja postala isključivi nosilac stanarskog prava posle razvoda braka sa svojim ranijim bračnim drugom sa kojim je sklopila i sudsko poravnanje u tom smislu. Tužilja i tuženi su u toku trajanja bračne zajednice otkupili ovaj stan zajedničkim sredstvima, te ne bi moglo da se prihvati samo na osnovu činjenice da je tužilja bila nosilac stanarskog prava na ovom stanu otkupom ovog stana stekla svojinu nad njim, odnosno da je stan postao njena posebna imovina, a ne bračna tekovina stranaka. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 889/95)
152. Ako su u pitanju odnosi između bliskih srodnika, u konkretnom slučaju između braće, za priznavanje prava svojine na zajednički izgrađenoj zgradi nije odlučno postojanje pismenog ugovora o građenju. Kada je na osnovu usmenog ugovora stambena zgrada zajednički izgrađena nastaje pravno priznato suvlasništvo u srazmeri usmenog sporazuma, a u nedostatku ovog u srazmeri uloženih vrednosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2247/92)
(Član 19. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
153. Garaža ne predstavlja zajednički deo stambene zgrade na kome stanari, odnosno vlasnici mogu imati pravo zajedničke nedeljive svojine. To je poseban prostor – poseban deo zgrade na kome se može steći pravo etažne svojine. - 59 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Rešenjem Komisije za nacionalizaciju pri narodnom odboru Opštine S… od 8.7.1950. godine nacionalizovane su i postale društvena svojina dve zgrade i to zgrada u ulici D… br. 59-a u B… i u ulici M… br. 47 u B... Rešenjem iste Komisije od 7.11.1969. godine iz nacionalizacije su izuzeti jedan dvosoban stan na prvom i jedan dvosoban stan na drugom spratu. Ova rešenja su sprovedena i u zemljišnim knjigama. Garaža koja je predmet parnice, ne predstavlja zajedničku prostoriju stambene zgrade, jer su zajednički delovi stambene zgrade oni delovi zgrade koji služe zgradi kao celini. Na osnovu ovih činjenica nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev stambene zgrade u ulici 29. novembra br. 59 kojim je traženo da se tužena Republika Srbija i tužena Opština S… iz B… obavežu da se sa svim licima i stvarima isele iz zajedničkog prostora – garaže i da je predaju praznu od lica i stvari tužiocu. Revizijski sud je prihvatio pravno stanovište nižestepenih sudova da garaža ne predstavlja zajednički deo stambene zgrade na kojoj stanari, odnosno vlasnici stanova imaju pravo zajedničke nedeljive svojine. Garaža je prostor koji predstavlja poseban deo zgrade, bilo u okviru same stambene zgrade ili u dvorištu stambene zgrade, koji je namenjen za garažiranje putničkih motornih vozila i na kome se može steći pravo etažne svojine prema noveli člana 19. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Privatizacijom stambenog fonda nosioci stanarskog prava postali su vlasnici stanova sa pravom zajedničke nedeljive svojine na zajedničkim delovima zgrade i uređajima u zgradi shodno članu 19. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, ali ne i na garažama kao posebnom delu zgrade. Garaža koja je predmet ove parnice bila je u društvenoj svojini do donošenja Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije, kada je u smislu člana 1. tog Zakona postala državna svojina sa pravom korišćenja Opštine S…, u smislu člana 47. istog Zakona. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 2798/04 od 17.11.2004. godine)
154. Svaki vlasnik stana, kao posebnog dela zgrade, ima stvarnu legitimaciju za pobijanje punovažnosti ugovora kojim je davalac stana na korišćenje otuđio nedeljivi zajedinički deo stambene zgrade. Iz obrazloženje: Prema utvrđenom činjeničnom stanju prvotuženi je bio davalac na korišćenje stana na kome je nosilac stanarskog prava bio drugotuženi. Drugotuženi je ovaj stan površine 69 m2 otkupio ugovorom od 18.01.1993. godine, koji je zaključio sa prvotuženim. Pobijanim aneksom uz ovaj ugovor koji su tuženi zaključili 31.01. 1997. godine drugotuženi je otkupio još 3 m2 označenih kao ostava i kao deo već otkupljenog stana. Tužilac je vlasnik drugog stana (površine 45 m2), koji se nalazi u potkrovlju iste zgrade a svojinu je stekao otkupom 25.03.1993. godine. Sporna prostorija nije sastavni deo stana drugotuženog niti sa stanom čini jedinstvenu građevinsku celinu, a u projektnoj dokumentaciji sporna prostorija označena je kao kućište za lift. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su zahtev tužioca usvojili. Tužilac je titular prava svojine vlasnik stana kao posebnog dela zgrade u Ul. ________ u B... Zato na zajedničkim delovima zgrade i uređajima u zgradi sa ostalim etažnim vlasnicima ima pravo zajedničke nedeljive svojine u smislu člana 19. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i stvarnu legitimaciju da u smislu člana 109. u vezi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima pobija punovažnost ugovora kojim je davalac stana na korišćenje otuđio nedeljivi zajednički deo stambene zgrade u realnom delu od 3 m2 koji i ne može biti u predmetu. - 60 -
STVARNO PRAVO
Osim toga, prema članu 16. stav 1. i 6. Zakona o stanovanju može se otkupiti samo stan ili deo stana ako ga suvlasnik nije otkupio u celini, a ne i nedeljivi zajednički deo zgrade koji sa stanom drugotuženog ne čini jednu građevinsku celinu niti predstavlja njegov deo, pa pobijani aneks zaključen između tuženih 31.01.1997. godine ne proizvodi pravno dejstvo kao ništav pravni posao u smislu člana 103. ZOO. Stoga navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava nisu osnovani. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. br. 3991/03 od 27.11.2003. godine)
155. Salaš sa tremom, kao pomoćna zgrada u seoskom domaćinstvu, deli sudbinu stambene zgrade, kao glavne stvari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1355/97)
156. Na zajedničkim delovima zgrade i uređajima u zgradi vlasnici posebnih delova zgrade imaju pravo zajedničke nedeljive svojine. Iz obrazloženja: Osporenom odredbom člana 13. stav 2. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ("Sl. list SRJ", br. 29/96) propisano je da na zajedničkim delovima zgrade i uređajima u zgradi vlasnici posebnih delova zgrade imaju pravo zajedničke nedeljive svojine. Odredbom člana 72. Ustava SRJ utvrđeno je da se svojinska prava na nepokretnosti ostvaruju zavisno od prirode i namene nepokretnosti, u skladu sa Saveznim zakonom, a odredbama člana 77. Ustava utvrđeno je da SR Jugoslavija, preko svojih organa, donosi i izvršava savezne zakone, druge propise i opšte akte u oblasti osnova svojinsko pravnih odnosa. Polazeći od navedenih odredaba Ustava SRJ, Savezni ustavni sud je ocenio da osporena odredba navedenog zakona nije nesaglasna sa Ustavom SRJ, jer su zakonom utvrđena osnovna svojinsko pravna ovlašćenja vlasnika stanova i drugih korisnika posebnih delova zgrade, zavisno od prirode i namene tih nepokretnosti. Naime, utvrđivanje postojanja zajedničke svojine kao nedeljive svojine na zajedničkim delovima zgrade i uređajima u zgradi, uslovljeno je prirodom i namenom te vrste nepokretnosti. (Savezni ustavni sud, U. br. 190/97)
157. Svojinu na zajedničkim delovima stambene zgrade opredeljuju oblici svojine na stanovima. Iz obrazloženja: Pred Saveznim ustavnim sudom pokrenut je postupak za ocenjivanje saglasnosti odredaba člana 5. Zakona o svojini na delovima zgrada („Sl. glasnik SRS”, br. 53/73) sa Ustavom SRJ i saveznim zakonom. Po Ustavu SRJ i Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima, građanin može imati u svojini stambene zgrade i stanove bez ograničenja njihovog broja. Osporeni zakon, međutim, utvrđuje pravilo - 61 -
STVARNO PRAVO
da građanin može imati u svojini stanove u granicama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koji je prestao da važi, i da se na zajedničkim delovima stambene zgrade može ustanovljavati društvena svojina, bez obzira na to čijim je sredstvima zgrada izgrađena. Po oceni Saveznog ustavnog suda, pitanja koja su uređena osporenim zakonom proglašavanjem Ustava SRJ i stupanjem na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Sl. list SRJ”, br. 29/96), uređena su na drugačijim osnovama. Svojinu na zajedničkim delovima stambene zgrade opredeljuju oblici svojine na stanovima. To znači da ukoliko su stanovi u stambenoj zgradi izgrađeni ličnim sredstvima, odnosno nalaze se u privatnoj svojini, na zajedničkim delovima stambene zgrade ne može se po sili zakona ustanovljavati društvena svojina. Zbog toga je Savezni ustavni sud ocenio da osporene odredbe navedenog zakona nisu u skladu sa Ustavom SRJ i Saveznim zakonom. (Iz odluke Saveznog ustavnog suda U 112/96)
158. Ukoliko u višespratnoj stambenoj zgradi nijedan stan kao poseban deo zgrade ne podleže nacionalizaciji takva zgrada po zakonu o nacionalizaciji nije nacionalizovana i zgrada nije postala društvena svojina pa zajedničkim delovima zgrade kao što su temelj, krov, tavan i slično, upravljaju vlasnici posebnih delova zgrade. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 125/95)
STICANJE PRAVA SVOJINE (Član 20. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
159. Da bi se sudskom presudom utvrdilo da je pravo svojine na nepokretnosti stečeno održajem, tužba za utvrđenje mora biti podneta protiv lica koje je upisano kao vlasnik te nepokretnosti. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, 30. decembra 1965. godine zaključen je između preduzeća "BB" Beograd, kao prodavca, i tužioca, kao kupca, ugovor o kupoprodaji magacina pod nazivom "VV", koji je osnovno sredstvo prodavca i koji se nalazi u Beogradu. Predmetni objekat je izgrađen na katastarskoj parceli koja se 19_. godine vodila u posedovnom listu br.__ kao državno dobro Ministarstva finansija, a od 1968. godine vodi se u posedovnom listu br.__ na preduzeće __ "_". Prema podacima iz zemljišnih knjiga od __. godine, na katastarskoj parceli __ (upisanoj u tadašnjem ZKUL __ KO B1) bilo je uknjiženo zemljište-pristanište na Savi sa 23 zgrade ukupne površine _ ha _ari i __ m2, s tim da je zemljište opštenarodna imovina, a organ upravljanja zemljištem Ministarstvo saobraćaja FNRJ-Glavna direkcija unutrašnje plovidbe. Prema podacima iz ZKUL br._ od __. godine, na katastarskoj parceli br._ upisano je zemljište sa zgradama ukupne površine _ha _a _ m2, kao društvena svojina, pri čemu nije upisan korisnik, a prema podacima iz istog ZKUL od __. godine, na katastarskoj parceli br. _ upisano je zemljište sa zgradama, luka i magacin kućni broj _ u ul.__ kao državna svojina, bez dokaza o pravu korišćenja odnosno vlasništvu na zgradama i magacinima. Na - 62 -
STVARNO PRAVO
osnovu podataka iz kopije plana Službe za katastar nepokretnosti, od 25. maja 2007. godine i prepisa lista nepokretnosti broj __ KO Stari grad, od 24. maja 2007. godine (ranije ZKUL br.__ KO B1) objekat -magacin "VV" nalazi se u kompleksu zgrada na lokaciji Savskog pristaništa na adresi ul.__ br._ u Beogradu, i upisan je u V listu pod brojem _ kao zgrada posebnih usluga, i to na osnovu preuzimanja iz zemljišnih knjiga, sa površinom zemljišta pod objektom od _m2, pri čemu vlasnik, odnosno držalac objekta nije upisan u list nepokretnosti. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno odbio tužbeni zahtev tužioca kao neosnovan, nalazeći da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine tužioca na predmetnom objektu u odnosu na tužene ni po osnovu održaja, niti po osnovu ugovora o kupoprodaji od 30. decembra 1965. godine. Odredbom člana 20. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano je da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem, kao i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom. Odredbom člana 28. st. 2. i 4. navedenog zakona propisano je da savestan i zakonit držalac nepokretne stvari, na kojoj drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na toj stvari održajem protekom 10 godina. Savestan držalac nepokretne stvari, na kojoj drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na toj stvari održajem protekom 20 godina. Iz navedenih odredaba proizlazi zaključak da je, kada se radi o sticanju prava svojine na nepokretnoj stvari održajem, jedan od bitnih uslova to da se radi o stvari na kojoj drugi ima pravo svojine. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, objekat "VV" - magacin, u odnosu na koji tužilac traži da se utvrdi da je on u odnosu na tužene po osnovu održaja stekao pravo svojine, nije nikada evidentiran niti upisan kao društvena, odnosno državna imovina. U zemljišnim knjigama se isti vodio kao objekat bez dokaza o pravu vlasništva ili korišćenja (što i tužilac navodi u žalbi) i kao takav upisan je u list nepokretnosti Službe za katastar nepokretnosti. Stoga, po nalaženju ovoga suda, tuženi, s obzirom na to da nemaju pravo svojine na predmetnom objektu, nisu pasivno legitimisani u ovoj parnici za utvrđenje prava svojine. Tačni su navodi žalbe da je tužilac u posedu predmetnog magacina od 1965. godine, a njegov pravni prethodnik – od 1948. godine, ali, imajući u vidu ranije navedeno, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa za sticanje prava svojine po osnovu održaja. Takođe, prvostepeni sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uslovi iz odredbe člana 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa za sticanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti na osnovu pravnog posla. Naime, za derivativno sticanje prava svojine potrebno je da na predmetnoj nepokretnosti već postoji pravo svojine nekog nosioca, da to pravo bude preneto voljom nosioca prava svojine na drugog nosioca prava svojine (pravnim poslom), kao i da se izvrši upis u javnu knjigu. S obzirom na to da, prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi nisu nosioci prava svojine na predmetnoj nepokretnosti, niti su sa tužiocem zaključili ugovor o prenosu prava svojine, oni nisu pasivno legitimisani ni po ovom osnovu. (Iz Presude Apelacionog suda u Beogradu, Gž. 4675/10 od 23.07.2010. godine)
160. Prodaja nepokretnosti na javnom nadmetanju u postupku sudskog izvršenja radi naplate novčanog potraživanja dužnika ne proizvodi pravno dejstvo prema trećem licu koje je vlasnik stvari. Naime, kupac nepokretnosti na javnom nadmetanju u izvršnom postupku radi naplate novčanog potraživanja dužnika, stiče pravo svojine na toj nepokretnosti samo ako je dužnik bio vlasnik te nepokretnosti. - 63 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da je pravnosnažnom presudom istog suda P. br. 270/95 od 12.6.1996. godine tuženi S.M. obavezan da tužiocima u tom postupku M.B. i M.A. i sada pokojnom M.M., plati na ime naknade štete 16.960,00 dinara i 210 DM u dinarskoj protivvrednosti, sa kamatom. Radi naplate ovog novčanog potraživanja izvršni poverioci podneli su istom sudu 23.9.2002. godine predlog za izvršenja na nepokretnost izvršnog dužnika - jednoj kući u U. Rešenjem od 17.1.2005. godine poveriocima, kao najboljim ponudiocima, u postupku javne prodaje dosuđena je kuća sa udelima od po 1/3, a rešenjem od 31.5.2005. godine ona je poveriocima i predata u svojinu i državinu. To rešenje dostavljeno je zemljišnoj knjizi istog suda 30.8.2005. godine. Pravnosnažnom presudom zbog izostanka istog suda P. br. 733/99 od 20.10.1999. godine, po tužbi J.M. protiv tuženog M.S. utvrđeno je da je tužilja M.J. isključivi vlasnik predmetne kuće i placa kao i pokretnih stvari bliže navedenoj u toj presudi. Dopunskom presudom na osnovu priznanja P. br. 17/03 od 17.1.2003. godine, utvrđeno je da je tužilja M.J. isključivi vlasnik kuće utvrđene po presudi P. br. 733/99 od 20.10.1999. godine koja se nalazi u ulici B. N. br. 120 u U., stojeća na k.p. br. 80/105 k.o. U. sa pravom svojine na navedenoj parceli u pov. od.04,97 ha upisane u z.k. ul. 1771 k.o. U., što je tuženi kao zemljišno-knjižni vlasnik sa celinom dužan priznati i dozvoliti da se tužena uknjiži kao vlasnik cele parcele u zemljišnim i drugim javnim knjigama. Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je 3.4.2003. godine, a protivtužba 18.4.2003. godine. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, bilo je neophodno, radi pravilne primene materijalnog prava, da prvostepeni sud utvrdi i da li je tužilja, pre nego što je pokrenut postupak izvršenja, stekla pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti i ako jeste kada i da li se radi o teretnom ili besteretnom sticanju. Naime, prema odredbi člana 20. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa (dalje: Zakon) pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanja (član 20. stav 1. Zakona), ali i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom (član 20. stav 2. Zakona). Pravo svojine je ustavom zajemčeno pravo prema članu 34. stav 1. Ustava Republike Srbije, koji je važio u vreme sprovođenja izvršenja. Prema odredbi član 8. Zakona, pravo svojine se može oduzeti ili ograničiti u skladu sa zakonom, dok prema odredbi člana 45. Zakona pravo svojine koje određeno lice ima na stvari prestaje kad drugo lice stekne pravo svojine na tu stvar. Stoga, po nalaženju Okružnog suda, kupac nepokretnosti na javnom nadmetanju u izvršnom postupku (sticanje svojine odlukom državnog organa), stiče pravo svojine na toj nepokretnosti samo ako je dužnik bio vlasnik te nepokretnosti. Drugim rečima, prodaja nepokretnosti na javnom nadmetanju u postupku sudskog izvršenja radi naplate novčanog potraživanja dužnika, ne proizvodi pravno dejstvo prema trećem licu koje je vlasnik stvari. Odredba člana 158. Zakona o izvršnom postupku koji je važio u vreme sprovođenja pobijanog izvršenja, da posle javnog nadmetanja sud donosi rešenje da se nepokretnost preda kupcu i da se po pravnosnažnosti rešenja u javnu knjigu upiše pravo svojine i odredba člana 159. ZIP, da ako se ukine ili preinači rešenje o predaji nepokretnosti kupcu navedeno nema uticaja na prava kupca stečena po članu 158. ZIP, štite prava kupca ali prvenstveno u odnosu prema dužniku i podrazumevaju da je dužnik pravi vlasnik prodate stvari. ZIP-om nije propisana mogućnost upućivanja dužnika na parnicu radi proglašenja da je izvršenje nedopušteno i da se sva pitanja povodom prigovora dužnika pa i ona koji se tiču prava trećih lica na stvarima koje su predmet izvršenja, rešavaju od strane veća trojice sudija. Dakle, u odnosu na prava trećih lica na stvarima koje su predmet izvršenja, ovaj zakon uopšte ne sadrži odredbe o prigovoru trećih lica pa i upućivanju trećih lica na parnicu radi proglašenja izvršenja nedopuštenim. Međutim, to što taj zakon ne predviđa podnošenje opozicionih i opugnacionih tužbi dužnika i izlučnih tužbi trećih lica ne znači da su one nedopuštene. Ovo se posebno odnosi na izlučnu tužbu - 64 -
STVARNO PRAVO
trećih lica. Ona je po svojoj pravnoj prirodi svojinska tužba (njom se traži utvrđenje prava svojine na predmetu izvršenja). Podnošenje takve svojinske tužbe ne može se isključiti zbog toga što se ona u ZIP ne pominje izričito. Drugačije shvatanje praktično bi tolerisalo propust izvršnog suda u postupku izvršenja da se na javnoj prodaji proda stvar koja nije vlasništvo dužnika, već trećeg lica, a time i oduzimanje svojine protivno ustavu i zakonu. U ponovnom postupku, prvostepeni sud će, propisno sastavljen, saglasno navedenim primedbama, radi pravilnog rešavanja o zahtevu tužbe, na pouzdan način najpre utvrditi da li je u vreme pokretanja postupka izvršenja tužilja već bila stekla pravo svojine na spornim nepokretnostima, a ako jeste biće nužno utvrditi, sada radi rešavanja o zahtevu protivtužbe i pravilne primene odredbi čl. 280. do 285. Zakona o obligacionim odnosima, kada je tužilja pravo svojine stekla i da li se radi o teretnom ili besteretnom sticanju. (Rešenje Okružnog suda u Valjevu, Gž. 1531/2007 od 27.12.2007. godine)
161. Pravo svojine na pokretnim stvarima stiče se na osnovu pravnog posla koji je usmeren na prenos prava svojine, i to uz predaju stvari - dovođenje kupca u poziciju da vrši faktičku vlast na stvari što može biti učinjeno ne samo predajom iz ruke prodavca u ruke kupca, već i ostavljanjem stvari na mesto koje odrede ugovorne strane. Iz obrazloženja: U konkretnom slučaju u pitanju je kupoprodaja pokretnih stvari. Pravo svojine na pokretnim stvarima stiče se na osnovu pravnog posla koji je usmeren na prenos prava svojine. Pored toga, potrebno je i da se izvrši predaja stvari. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodaji, bitno je dovođenje kupca u poziciju da vrši faktičku vlast na stvari. To može biti učinjeno, kada su u pitanju pokretne stvari, ne samo predajom iz ruke prodavca u ruke kupca, već i ostavljanjem stvari na mesto koje odrede ugovorne strane. U svakom slučaju, da bi došlo do prenosa prava svojine, predaja mora da bude posledica punovažnog ugovora upravljenog na prenos prava svojine tj. mora biti akt volje prodavca usmerene na izvršenje ugovorene obaveze. ( Iz rešenja Višeg trgovinskog suda, Pž. 6981/06 od 16.11.2006. godine
162. Ugovor o izgradnji stana zaključen između tužilje koja udružuje svoja sredstva kao zadrugar i zadruge, koja se obavezuje da izgradi stan, nije ugovor o prometu nepokretnosti iz člana 2. stav 1. tačka 1. Zakona o prometu nepokretnosti, pa nije ni morao biti overen po članu 4. stav 1. istog Zakona, već je ugovor o udruživanju rada i sredstava radi sticanja prava svojine na stanu. Iz obrazloženja: Tužilja i tužena su zaključile ugovor o izgradnji stana kojim tužilja kao zadrugar udružuje novčana sredstva, a tužena zadruga se obavezuje da istim sredstvima izgradi stan površine 30,13 m2. - 65 -
STVARNO PRAVO
Konačna površina kao i cena će biti utvrđena po završetku objekta, a tužilja će stan isplaćivati u ratama. Tužena zadruga se obavezala da će gotov stan predati do avgusta 1999. godine, a tužilja da će preostalu obavezu isplate izvršiti u roku od 8 dana. Primopredaja je odložena do isplate ovog iznosa i nakon dobijanja upotrebne dozvole za objekat. Ugovor i aneks su, januara 2001. godine overeni pred sudom. Početkom 2000-te godine zgrada je bila useljena, a u predmetnom stanu su se nalazila treća lica. Tužena zadruga je sa tuženim privrednim društvom decembra 1998. godine zaključila ugovor o zajedničkoj izgradnji stambene zgrade u kojoj je predmetni stan. Takođe je, januara 2001. godine zaključila i aneks ugovora sa istim privrednim društvom po kome predmetni stan ostaje u svojini tuženog društva, ako tužena zadruga do kraja maja 2001. godine ne pribavi građevinsku i upotrebnu dozvolu, što nije učinjeno. Imajući navedene pravne činjennice u vidu, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je potpisani ugovor o udruživanju sredstava i rada radi sticanja prava svojine na stanu, zaključen između tužilje i tužene zadruge punovažan. Na osnovu njega je tužilja stekla pravo svojine na budućoj stvari (predmetnom stanu) koji je potom izgrađen kako je bilo dogovoreno (član 20. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). Osporenim ugovorom tužena zadruga je raspolagala stanom u tužiljinoj svojini, pa je takav ugovor bez dejstva u odnosu na tužilju. Pri tome nije od značaja što tužilja nije izmirila svoju obavezu u potpunosti, jer je neispunjenje obaveze neznatno. (Iz presude Okružnog suda u Novom Sadu Gž. 1129/06, iz juna 2006. godine)
163. U postupku iseljenja iz stana razmatra se samo faktički posed i smetanje poseda na stanu, uz isključenje razmatranja bilo kakvih drugih pravnih pitanja. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da je tužena D. P. koristila stan u ulici S… u B…, na osnovu usmenog Ugovora o zakupu zaključenog na neodređeno vreme sa ocem tužilje u periodu od 15.07.2000. godine do maja 2001. godine; da je otkazom jednostrano raskinut ugovor dana 12.05.2001. godine i tuženoj ostavljen rok za iseljenje; da se tužena iz spornog stana nije iselila, a da isti sada koristi bez pravnog osnova. Dalje je utvrđeno da je ovde tužilja vlasnik predmetnog stana, koje pravo je stekla na osnovu Ugovora o poklonu zaključenim sa njenim ocem D. R. poklonodavcem dana 01.08.2001. god. overenim pred Prvim opštinskim sudom Ov. br. 7681/2001. godine i da je pred Komisijom za izlaganje nadležnog Republičkog geodetskog zavoda konstatovano da se kao nosilac prava svojine na predmetnom stanu može upisati ovde tužilja sa 1/1, te da na osnovu toga postoji aktivna legitimacija na strani tužilje da traži iseljenje i predaju navedenog stana. Na osnovu pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostepeni sud primenio i materijalno pravo i to odredbe člana 20. i 37. Zakona o osnovnim i svojinskopravnim odnosima i odredbe člana 567-599. Zakona o obligacionim odnosima kada je usvojio tužbeni zahtev kao u stavu prvom izreke pobijane presude. Za svoju odluku prvostepeni sud je dao dovoljne i jasne razloge koje u svemu prihvata i Okružni sud kao pravilne. U provedenom postupku nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. (Iz presude Okružnog suda u Beogradu Gž. br. 9825/03 od 15.10.2003. godine) - 66 -
STVARNO PRAVO
164. Obzirom da je u toku postupka utvrđeno da šupe koje kao sporedne stvari pripadaju stanovima tužioca koji su isti stekli na osnovu punovažnih pravnih poslova, tužioci, kao vlasnici stanova, imaju pravo držanja, korišćenja i raspolaganja ovim šupama u smislu čl. 20 i 37. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa pa ih samim tim tuženi koristi bez pravnog osnova zbog čega je osnovan zahtev tužioca za predaju šupa, ispražnjenih od lica i stvari, od strane tuženog. Međutim, prvostepeni sud je takođe usvojio tužbeni zahtev kojim su tužioci tražili da se utvrdi da su vlasnici spornih prostorija - šupa, a što predstavlja utvrđenje činjenice a ne utvrđenje postojanja prava, u smislu čl. 187 ZPP-a, pa tužba u ovom delu nije dozvoljena. (Okružni sud, Beograd, Gž. 6935/99)
165. Za derivatno sticanje prava svojine potrebno je, između ostalog, da na datoj stvari postoji pravo svojine prenosioca, jer se bez toga svojina ne može steći pravnim poslom. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 598/98 od 09.12.1999. godine)
166. Predmet tužbenog zahteva u ovoj parnici je utvrđivanje prava svojine na predmetnoj nepokretnosti po osnovu zaključenog predugovora na kome potpisi ugovarača nisu overeni kod suda. Iz obrazloženja: Bez obzira što potpisi ugovarača na spornom predugovoru nisu overeni kod suda, a što je uslov za punovažnost takvog predugovora, u smislu člana 45. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, Vrhovni sud nalazi da se zahtev za utvrđivanje prava svojine po osnovu zaključenog predugovora i ne može postaviti u smislu člana 45. stav 4. i 5. Zakona o obligacionim odnosima. Ovo iz razloga, što je po ovim odredbama zainteresovanoj strani dato samo pravo da od suda traži da se drugoj strani, koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora, naloži da to uradi u roku koji joj odredi sud, s tim što se zaključenje glavnog ugovora može zahtevati u roku od šest meseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen. Prema tome, shodno navedenim odredbama tužilac po osnovu zaključenog predugovora, i da je isti punovažan, ne može tražiti utvrđivanje prava svojine, te je stoga njegov zahtev neosnovan. (Iz odluke Vrhovnog suda Srbije, Rev. 4348/97)
167. Za promet nepokretnosti između društveno-pravnih lica nije potrebna overa potpisa kod suda, već je dovoljno da je ugovor sačinjen u pismenom obliku. Iz obrazloženja: Pogrešno su nižestepeni sudovi zaključili da ugovor nije pravnovaljan zbog činjenice da potpisi ugovarača nisu overeni od strane suda, te da zbog toga isti ne proizvodi pravno dejstvo. Ovo iz raz- 67 -
STVARNO PRAVO
loga što se obaveza overe potpisa ugovarača kod suda ustanovljena odredbom stava 2. člana 4. Zakona o prometu nepokretnosti odnosi na promet nepokretnosti između nosilaca prava svojine, (fizičkih lica) i društveno-pravnog lica. Za promet nepokretnosti između društveno-pravnih lica nije potrebna overa potpisa kod suda, već je dovoljno da je ugovor sačinjen u pismenom obliku. Ovo je propisano stavom 1. člana 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Dakle, za prenos nepokretnosti od jednog društveno-pravnog lica na drugo društveno-pravno lice nije potrebna overa potpisa ugovarača kod suda, već je dovoljno da je ugovor zaključen u pismenom obliku. Kako je u konkretnom slučaju ugovor zaključen između društvenopravnog lica poslovne zajednice koja je takođe bila društveno-pravno lice za vreme svoga postojanja bilo je dovoljno samo da ugovor bude zaključen u pismenom obliku u smislu člana 4. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 7149/97)
168. Odluka Skupštine grada Beograda kojom stanovi izgrađeni udruženim sredstvima Gradskog stambenog preduzeća i Elektrodistribucije ostaju na raspolaganju Elektrodistribuciji kao jednom od udružioca, predstavlja sticanje svojine u smislu člana 20. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, odlukom državnog organa na način pod uslovima određenim Zakonom, pa je Elektrodistribucija, kao nosilac prava raspolaganja mogla da zaključi ugovor o otkupu stana sa nosiocem stanarskog prava. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3493/97)
169. Ako ugovor o prometu nepokretnosti nije zaključen u pismenoj formi niti overen, dogovor o isplati određenog iznosa na ime cene ne može se smatrati kaparom. Iz obrazloženja: Parnične stranke su rođaci. Tužioci su prebegli iz Hrvatske, a želeli su da od tuženog kupe zgradu koju bi isplatili prodajom njihove kuće u Hrvatskoj. Usmeno su se dogovorili da kupoprodajna cena bude 35.000 DM, i u momentu dogovora isplatili 1.000 DM tuženom. Međutim, pošto im je kuća u Hrvatskoj spaljena, isplatili su samo 10.600 DM, a ostatak nisu bili u stanju da obezbede. Zato je naknadno došlo do dogovora o raskidu pogodbe, posle čega je tuženi vratio tužiocima 2.000 DM, a ostao u obavezi za 8.600 DM. Na taj iznos su ga obavezale nižestepene presude. Tuženi se u reviziji neosnovano poziva na propise o kapari. Prema odredbama člana 79. Zakona o obligacionim odnosima, kapara se daje u trenutku zaključenja ugovora, kao znak da je ugovor nastao i kao sredstvo obezbeđenja izvršenja tog ugovora. Pošto je nesporno da ugovor o prodaji nije zaključen u pismenoj formi i overen, on nije nastao. To je izričito predviđeno odredbama člana 4. st. 2. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti. Ako ugovor nije nastao, onda se izvršena isplata ne može smatrati kaparom, jer kapara je akcesorna i ne može postojati bez ugovora. Otuda se izvršena isplata jedino može uzeti kao isplata budućeg avansa, a kako do ugovora nije došlo osnov za isplatu se nije ostvario, pa je tuženi dužan da primljeni iznos vrati. Uostalom, o vraćanju tog iznosa postignut je dogovor, kao što je bio postignut i o kupovini. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2657/97) - 68 -
STVARNO PRAVO
170. Ako ugovarači nisu zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji nepokretnosti prodavac nema pravo da zadrži kaparu. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjenličnom stanju krajem 1992. godine, tužilja i tuženi su se usmeno dogovorili da tužilja od tuženog kupi stan za cenu od 100.000 nemačkih maraka, pa je na osnovu ovog usmenog ugovora tužilja isplatila tuženom na ime kapare 15.000 nemačkih maraka o čemu je izdata priznanica 25.2.1992. godine. Međutim, kako je posle nekoliko meseci Savet bezbednosti ujedinjenih nacija uveo sankcije, to tužilja nije mogla iz inostranstva da donese novac zbog blokade. Zbog toga je tužilja odustala od usmenog ugovora o kupovini stana, pa je tražila da joj tuženi vrati 15.000 nemačkih maraka. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su obavezali tuženog da tužilji vrati ono što drži bez pravnog osnova, ali u dinarskoj protivrednosti shodno članu 395. Zakona o obligacionim odnosima. Navodi u reviziji kojima se ističe da je trebalo odbiti zahtev u smislu člana 80. Zakona o obligacionim odnosima, jer tuženi ima pravo da zadrži kaparu, pošto tužilja nije izvršila ugovor, nisu osnovani. Ovo zbog toga što tužilja i tuženi nisu zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji, a što predstavlja obaveznu formu za punovažnost ugovora o prodaji nepokretnosti shodno članu 455. Zakona o obligacionim odnosima, pa tuženi navedeni iznos drži bez pravnog osnova. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3114/97)
171. Ugovor o kapari, kao sporedan, deli sudbinu glavnog ugovora - ugovora kojeg obezbeđuje. Iz obrazloženja: U provedenom postupku stranke su postigle usmeni dogovor o zaključenju ugovora o prodaji kuće sa placem. U vezi sa tim dogovorom sačinili su priznanicu 8.04.1996. godine u kojoj su predviđeni uslovi buduće isplate kupoprodajne cene i predaje nepokretnosti u državinu, a prema toj priznanici tuženi je kao prodavac od tužilje kao kupca na ime kapare primio 5.000 DEM. Do zaključenja ugovora nije došlo a tuženi je zadržao primljeni iznos. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilan je zaključak nižestepenih sudova da navedena priznanica od 8.04.1996. godine ne ispunjava uslov propisan odredbom člana 4. Zakona o prometu nepokretnosti da bi joj se moglo priznati pravno dejstvo ugovora o prenosu prava svojine jer nije sačinjena na način koji je neophodan kao uslov za punovažnost ugovora. Stoga kako ugovor o kapari kao sporedan po svojoj pravnoj prirodi deli sudbinu glavnog ugovora, ugovora kojeg obezbeđuje, a kako priznanica koju su stranke zaključile nema dejstvo ugovora o prodaji to se na konkretan pravni odnos ne može ni primeniti odredba člana 79. Zakona o obligacionim odnosima u pogledu vraćanja i obračunavanja kapare. Kako stranke nisu zaključile punovažan ugovor o prodaji to je pravilno tuženi obavezan, shodno odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima da tužilji vrati primljeni iznos u dinarskoj protivrednosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5788/97) - 69 -
STVARNO PRAVO
172. Ne može se priznati pravno dejstvo ugovora o prenosu prava na nepokretnosti u smislu člana 4. st. 4. Zakona o prometu nepokretnosti ukoliko ugovor nije izvršen u celini ili pretežnom delu. Iz obrazloženja: Iz stanja u spisima proizilazi da su stranke 18.2.1992. godine zaključile pismeni ugovor o kupoprodaji stana na kome potpisi ugovorača nisu overeni kod suda i da tužilac nije stupio u posed kupljenog stana tako da taj ugovor nije u pretežnom delu izvršen niti je plaćen porez na promet nepokretnosti. Prema ovakvom stanju stvari pravilno je primenjeno materijalno pravo kada se zahtev tužioca za utvrđenje da je vanknjižni vlasnik predmetnog stana po osnovu pismenog neoverenog ugovora o kupoprodaji odbijen kao neosnovan. Prema odredbi čl. 4. st. 2. Zakona o prometu nepokretnosti ugovor o prenosu prava na nepokretosti između nosilaca prava svojine, o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine i o zameni nepokretnosti u društvenoj svojini za nepokretnost na kojoj postoji pravo svojine, kao i ugovor o pribavljanju nepokretnosti u društvenoj svojini zaključuje se u pismenom obliku, a potpisi ugovarača overavaju od strane suda. Prema stavu 3. istog člana, ugovor koji nije sačinjen u smislu citiranog propisa ne proizvodi pravno dejstvo. Međutim, prema članu 4. stav 4. istog Zakona, sud može priznati pravno dejstvo ugovora o prenosu prava na nepokretnosti između nosilaca prava svojine ukoliko promet nije zabranjen, koji je zaključen u pismenom obliku, na kome potpisi ugovorača nisu overeni kod suda, pod uslovom da je ugovor ispunjen u celini ili pretežnom delu, da je nepokretnost stečena u granicama zakona, da je plaćen porez na promet, da nije povređeno pravo preče kupovine i da nije povređen drugi društveni interes. S obzirom da predmetni pismeni ugovor o prodaji stana na kome potpisi ugovorača nisu overeni kod suda, ne ispunjava sve propisane uslove iz stava 4. člana 4. Zakona o prometu nepokretnosti, jer nije izvršen u pretežnom delu niti je plaćen porez na promet nepokretnosti, to se i po oceni Vrhovnog suda njemu ne može priznati pravno dejstvo. Ovo zato što je ugovor o kupoprodaji nepokretnosti strogo formalan ugovor i da bi bio pravno valjan mora ispunjavati apsolutno sve uslove navedene u odredbi člana 4. Zakona o prometu nepokretnosti prema kojoj je učinjen samo jedan izuzetak i to ako nedostaje samo overa potpisa ugovorača, ali zato obavezno moraju biti ispunjeni ostali traženi uslovi. Pošto je ta zakonska odredba imperativnog karaktera onda sud nije imao ovlašćenja da izvan jedinog zakonitog izuzetka ostavljenog po navedenoj zakonskoj odredbi čini i druge izuzetke bez obzira da li su opravdani ili ne. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3848/97)
173. Mogućnost pobijanja ugovora zbog promenjenih okolnosti predviđena je samo kod dvostrano teretnih ugovora. - 70 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prema stanju u spisima, tužilac traži da se utvrdi da ugovor o poklonu ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno da se ugovor raskine i tuženi obaveže da mu vrati predmetne parcele. Kako predmetni ugovor sadrži sve bitne elemente koji su uslov punovažnosti, a iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi da postoje okolnosti koje ukazuju na nedostatke usled kojih ugovor ne proizvodi pravna dejstva, a koji nedostaci se, prema opštim odredbama ZOO, odnose na predmet obaveza (član 47), odnos (član 52.), sposobnost ugovornih strana (član 54. stav 2) i formu ugovora (član 70), niti postoje okolnosti iz člana 103. ZOO, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nema mesta utvrđenju da predmetni ugovor ne proizvodi pravna dejstva. Neosnovani su navodi revizije u pogledu promenjenih okolnosti kao razloga za raskid ugovora. Naime, mogućnost pobijanja ugovora zbog promenjenih okolnosti, u smislu odredbe člana 133. u vezi člana 15. ZOO, predviđena je kod dvostrano obaveznih ugovora, kada se usled dejstva tih okolnosti remeti načelo jednake vrednosti uzajamnih davanja. Kako se u konkretnom slučaju radi o jednostrano obaveznom ugovoru, to se isti ne može pobijati zbog promenjenih okolnosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4070/97)
174. Ako je neizvršenje ugovora o kupoprodaji rezultat objektivnih tržišnih uslova onda strana koja je dala kaparu može tražiti vraćanje kapare. Iz obrazloženja: Iz stanja u spisima proizilazi da su tužilac, kao kupac, i tuženi, kao prodavac 4. juna 1995. godine zaključili ugovor o kupoprodaji vikendice, da je tom prilikom tužilac dao određeni iznos na ime kapare a da je ostatak kupoprodajne cene trebalo da isplati do 1. oktobra 1995. godine od prodate kuće svoje supruge. U protivnom trebalo je da se postigne novi sporazum o određivanju novog roka, ali se stranke nisu sporazumele oko drugog roka za isplatu ostatka kupoprodajne cene, a kuća bračnog druga tužioca nije prodata ni do zaključenja glavne rasprave. Prema odredbi člana 80. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svom izboru tražiti izvršenje ugovora ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje udvojene kapare. U konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi bilo za zadržavanje primljene kapare, bilo za vraćanje udvojene kapare jer, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, neizvršenje ugovora o kupoprodaji je rezultat objektivnih tržišnih uslova - nemogućnosti prodaje kuće bračnog druga tužioca, a što se ne može pripisati krivici nijedne ugovorne strane, pa je u takvoj situaciji materijalno pravo pravilno primenjeno kada je tuženi obavezan da tužiocu vrati ono što je primio na ime kapare. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4388/97)
175. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. - 71 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pošto je u prvostepenom postupku utvrđeno da prvotužen više nije u posedu kat.parc. br. 212. koja je bila predmet ugovora o kupoprodaji Ov. br. 610/64 od 28. marta 1964. godine, za koji je utvrđeno da je ništav. Okružni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da prvotuženi nije u mogućnosti da vrati nepokretnost koja je bila predmet tog ugovora o kupoprodaji i da je zato dužan da drugotuženom, kao prodavcu, saglasno odredbi čl. 104. st. 1. navedenog Zakona, plati odgovarajuću naknadu u novcu po cenama u vreme donošenja sudske odluke, a koja se naknada sastoji u razlici između isplaćene kupoprodajne cene i tržišne cene nepokretnosti koja je bila predmet ništavog ugovora. Pri ovakvom odlučivanju Okružni sud je našao da u smislu čl. 104. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima ne stoji obaveza prvotuženog da dru-gotuženom ustupi drugo odgovarajuće zemljište zbog nemogućnosti vraćanja kat. parc. br. 212. koja više nije u njegovom posedu, kao i da je prvostepeni sud saglasno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP odlučivao u granicama zahteva koji je stavljen u postupak. Vrhovni sud nalazi da se za sada ne može prihvatiti kao pravilan zaključak drugostepenog suda da je prvostepeni sud odlučivao u granicama postavljenog zahteva. Naime, predmet tužbenog zahteva u ovoj parnici je ne samo utvrđenje ništavosti navedenih ugovora o kupoprodaji već i vraćanje primljenog po osnovu takvih ugovora. Opštinski javni tužilac je pri takvom zahtevu ostao do zaključenja glavne rasprave, jer ga nije preinačio u tom smislu da umesto vraćanja prodatog zemljišta prvotuženi isplati drugotuženom odgovarajuću naknadu u novcu, niti je, pak, pored zahteva za vraćanje zemljišta istakao eventualni zahtev u tom smislu da sud usvoji zahtev za odgovarajuću naknadu u novcu ako nađe da nije osnovan zahtev za vraćanje zemljišta, a o takvom eventualnom zahtevu se odlučuje izrekom presude. Međutim, Opštinski sud nije tako postupio, pa je Okružni sud potvrđujući po žalbi drugotuženog prvostepenu presudu u delu kojim nije odbijen tužbeni zahtev za vraćanje kat. parc. br. 212. već mu je dosuđena naknada u novcu iako ista nije tražena. Time je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 268. ZPP, zbog čega je pobijana presuda morala biti ukinuta. Zato će Okružni sud u ponovnom postupku odlučiti o žalbi drugotuženog u skladu, pre svega, sa odredbama ZPP, kao i pravilnom primenom materijalnog prava. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 733/97)
176. Ništav je ugovor o poklonu nepokretnosti ako je motiv zbog koga je poklon učinjen otpao ili se nije ostvario. Iz obrazloženja: U postupku je utvrđeno da je dana 14. juna 1988. godine između tužilje kao poklonodavca i tuženog kao poklonoprimca zaključen ugovor o poklonu kojim je tužena poklonila tužilji 1/6 delova porodične stambene zgrade. Potpisi na ovom ugovoru nisu overeni kod suda. Utvrđeno je da je pobuda tužene kao poklonodavca za zaključenje ovog ugovora bila da svom sinu-tužiocu obezbedi stan, verujući da će nepokretnost koja je predmet ugovora biti srušena. Takođe je utvrđeno da je po zaključenju ugovora o poklonu došlo do poremećaja njihovih odnosa i da je tužena još 1988. godine, kada je postalo izvesno da se zgrada neće rušiti, odustala od ugovora. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev. Naime, u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o poklonu kao dobročinom pravnom poslu. Kod takvih ugovora pobuda je sastavni deo kauze, a za- 72 -
STVARNO PRAVO
bluda o kauzi je prepreka za nastanak ugovora. Prema tome, kako je pobuda tužene kao poklonodavca bila da zaključivanjem ugovora tužiocu obezbedi stan, a do toga nije došlo, Vrhovni sud nalazi da u konkretnom slučaju nema ugovora u smislu člana 63. Zakona o obligacionim odnosima, jer je otpao motiv za zaključenje takvog ugovora. Za ovu odluku dati su razlozi koje kao pravilne u svemu prihvata i Vrhovni sud, pa su neosnovani navodi revizije da je zaključeni ugovor o poklonu osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti koja je bila predmet ovog ugovora pošto je izvršen. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6729/97)
177. Nosilac stanarskog prava otkupom stana postaje vlasnik tako da se njegovo stanarsko pravo transformiše u pravo svojine. Članovi porodičnog domaćinstva zadržavaju pravo da stan koriste, odnosno imaju pravo stanovanja u stanu koji se otkupi po odredbama Zakona o stanovanju. Iz obrazloženja: U provedenom postupku utvrđeno je da je tužilac K. B., kao nosilac stanarskog prava na stanu pod uslovima iz Zakona o stanovanju isti otkupila ugovorom o otkupu stana zaključenim 15.8.1991. godine. Predmet ovog spora je tužbeni zahtev tužilje za predaju u državinu navedenog stana i iseljenje tuženog sa svim licima iz istog. Nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev tužilje nalazeći da je isti osnovan jer je tužilja prema odredbi člana 20. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stekla pravo svojine na ovom stanu otkupom istog, pa je stoga i ovlašćena prema odredbi člana 37. stav 1. navedenog zakona da zahteva od tuženog, kao držaoca stana, da se iz istog iseli i preda ga tužilji. Međutim, osnovano se revizijom pobija pravilnost i zakonitost ovih odluka. Naime, nosilac stanarskog prava otkupom stana postaje vlasnik tako da se njegovo stanarsko pravo transformiše u pravo svojine. Međutim, članovi porodičnog domaćinstva zadržavaju pravo da stan koriste, odnosno imaju pravo stanovanja u stanu koji se otkupi po odredbama Zakona o stanovanju (član 16. stav 1. Zakona). Znači, navedena odredba isključuje primenu Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer odnos vlasnika stana i člana porodičnog domaćinstva posle otkupa stana nije svojinski odnos već stambeni, sveden na pitanje prava članova porodičnog domaćinstva da koriste stan i ovlašćenja vlasnika stana da zahteva njihovo iseljenje iz određenih opravdanih razloga (član 36. stav 1. Zakona o stanovanju). Zato, tuženi kao član porodičnog domaćinstva svoje majke nosioca stanarskog prava K. B. otkupom spornog stana i promenom vlasnika nije mogao da izgubi svoja do tada stečena prava na korišćenje stana osim ukoliko je to pravo izgubio na način propisan Zakonom o stanovanju ili ako za to postoje opravdani razlozi. Obzirom na prednje, a da Zakon o stanovanju članovima porodičnog domaćinstva posle otkupa stana priznaje pravo stanovanja na stanu u svojini, to se odnos između stranaka nije mogao raspraviti primenom odredaba Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, već samo shodno odredbama Zakona o stanovanju, pa je stoga zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, zbog čega su ukinuti i prvostepena i drugostepena presuda. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2966/97) - 73 -
STVARNO PRAVO
178. Pravo korišćenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta raniji sopstvenik može preneti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce, koji ova prava ne mogu preneti pravnim poslom na druga lica. Iz obrazloženja: Osnovano se u zahtevu za zaštitu zakonitosti javnog tužioca ističe da se pobijana rešenja zasnivaju na pogrešnoj primeni materijalnog prava. Odredbom člana 34. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu ("Sl. glasnik RS", broj 44/95), je propisano da raniji sopstvenik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je u državnoj svojini u smislu člana 33. stav 1. ovog zakona, ima pravo da koristi to zemljište do privođenja nameni, u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu ("Sl. glasnik SRS", broj 23/90 i "Sl. glasnik RS", br. 3/90, 53/93, 67/93 i 48/94), a stavom četvrtim istog člana da se prava iz stava prvog ovog člana mogu prenositi u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu ("Sl. glasnik SRS", broj 23/90) je propisano da pravo korišćenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta raniji sopstvenik može preneti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce, koji ova prava ne mogu preneti pravnim poslom na druga lica. Shodno navedenom propisu prvostepeni sud će u ponovnom postupku uvidom u zemljišnu knjigu utvrditi da li su poklonodavci iz navedenog ugovora o poklonu raniji sopstvenici poklonjenih parcela, te će potom ponovo odlučiti o molbi tužilje za uknjižbu prava korišćenja na označenim katastarskim parcelama. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 97/97)
179. Prema odredbi člana 8. Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije o otuđenju nepokretnosti koje koriste državni organi i organizacije, organi teritorijalnih jedinica, javne službe i druge organizacije iz člana 1. tačka 2. ovog propisa, odlučuje Vlada Republike Srbije, a ugovor zaključen suprotno odredbama ovog člana je ništav. Iz obrazloženja: Odredbom člana 15. Zakona o prometu nepokretnosti propisano je da se otuđenje nepokretnosti iz društvene svojine prodajom vrši javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo ako se otuđenje nije moglo postići na izloženi način, te da je ništav ugovor o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine koji je zaključen protivno navedenim uslovima. Isto tako, prema odredbi člana 8. Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije o otuđenju nepokretnosti koje koriste državni organi i organizacije, organi teritorijalnih jedinica, javne službe i druge organizacije iz člana 1. tačka 2. ovog propisa, odlučuje Vlada Republike Srbije, s tim što ugovor zaključen suprotno odredbama navedenog člana je ništav. Prema tome, navedene odredbe člana 15. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 8. Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije uređuju način i postupak otuđenja nepokretnosti iz društvene svojine, koji prethodi zaključenju ugovora i koji je obavezan da bi ovaj ugovor bio pravno valjan. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4499/97) - 74 -
STVARNO PRAVO
180. Ukoliko su stranke zaključile predugovor o kupoprodaji predmetnog stana, po kome nije došlo do zaključenja kupoprodajnog ugovora, a kako tuženi odbija da vrati tužiocu iznos primljen na osnovu predugovora, pravilno je sud odredio privremenu meru zabrane otuđenja, raspolaganja i opterećenja predmetnim stanom uz zabeležbu u intabulacionim knjigama. (Okružni sud, Beograd, Gž. 12071/96)
181. Ukoliko reka menja korito i poplavi nečiju zemlju, onda vlasnik poplavljenog zemljišta ima prvenstveno pravo da zauzme napušteno rečno korito u meri u kojoj mu je zemljište poplavljeno. Iz obrazloženja: Sporni prostor je napušteno rečno korito a ne parcela čiji su vlasnici bili pravni prethodnici tužilaca. Do 1948. godine pravni prethodnici tuženih bili su vlasnici parcele koja se nalazila na levoj obali reke Nišave a pravni prethodnici tužilaca na desnoj strani, ali ne i na spornoj parceli koja je predstavljala rečno korito. Predmetna parcela ima površinu koja odgovara površini koju bi tuženi imali da njihovu parcelu nije odnela reka Nišava prilikom promene toka. U tom slučaju, ukoliko voda menja korito i poplavi nečim zemlju vlasnik poplavljenog zemljišta ima prvenstveno pravo da zauzme napušteno rečno korito u meri u kojoj mu je zemljište poplavljeno, kao što se u konkretnom slučaju dogodilo. Pravilnom primenom materijalnog prava sud je odbio tužbeni zahtev, zaključujući, da sporni prostor pripada tuženima kao pravnim sledbenicima vlasnika parcela kojima je deo parcele poplavljen, a koje su se nalazile na levoj obali reke Nišave. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2336/96)
182. Usmeni ugovor o prenosu prava svojine ne proizvodi pravno dejstvo. Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je tužbeni zahtev tužioca osnovan. Usmeni ugovor o prenosu prava svojine na označenim nepokretnostima sa tužioca, kao vlasnika na tuženog kao kupca u smislu člana 4. Zakona o prometu nepokretnosti ne proizvodi pravno dejstvo. Na osnovu takvog ugovora tuženi nije mogao steći pravo svojine na spornim nepokretnostima bez obzira što je ugovor u pretežnom delu izvršen, jer se pod tim uslovima po stavu 4. navedenog člana konvalidirati može samo pismeni a neovereni ugovor. S obzirom da tuženi nema valjan pravni osnov po kome drži i koristi sporne nepokretnosti, tužilac u smislu člana 37. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa osnovano od njega zahteva njihov povraćaj. Neosnovano tuženi u reviziji ističe da se nisu stekli uslovi za odlučivanje o postavljenom zahtevu tužioca u ovoj parnici, jer prethodno nije utvrđeno da se radi o ništavom ugovoru i s tim u vezi o - 75 -
STVARNO PRAVO
obostranoj restituciji. Prilikom odlučivanja o zahtevu tužioca da je vlasnik spornih nepokretnosti, kao i prethodnom pitanju, razjašnjena je valjanost ugovora po kome tuženi ove nepokretnosti drži. I u ovoj parnici tuženi je mogao zahtevati, a to može učiniti i naknadno, da mu pod uslovima iz člana 104. ZOO tužilac vrati ono što je po osnovu ništavog ugovora primio. Ceneći i druge navode revizije, za koje nalazi da su neosnovani i bez uticaja na odlučivanje, Vrhovni sud je sa izloženih razloga na osnovu člana 393. ZPP odlučio kao u izreci. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3983/96)
183. Dugogodišnji zakup ne može biti osnov sticanja svojine i kada je to predviđeno ugovorom. Iz obrazloženja: Tužilac zasniva zahtev da se utvrdi postojanje prava svojine na spornom delu parcele - na ugovoru pravnih prethodnika stranaka od 11. jula 1959. godine. Pošto je ovo ugovor o tridesetogodišnjem korišćenju spornog dela parcele, njime je ugovoren dugogodišnji zakup a pošto to nije osnov za prenos svojine, tužioci, kao pravni sledbenici zakupca, neosnovano traže da im sud prizna pravo svojine na spornom delu parcele. Utoliko pre što je ona nacionalizovana i što to, po kongentnim propisima, nije mogućno. Prema tome, drugostepeni sud je pravilno postupio što je, preinačujući presudu prvostepenog suda, odbio zahtev tužilaca da su na tom delu parcele stekli pravo svojine. Pošto ugovor o zakupu, makar bio i dugogodišnji, nije osnov za prenos prava svojine, bez dejstva je odredba stava 3. tačka 1. ugovora o prenosu prava svojine. Naziv ugovora ne utiče na njegov karakter, mada u ovom slučaju potvrđuje da je reč o zakupu, jer je zakup, po definiciji, korišćenje zakupljene stvari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2042/96)
184. Pravo svojine na pokretnoj stvari koja se nalazi u državini sticaoca po nekom pravnom poslu, stiče se na tu stvar tek u trenutku zaključenja pravnog posla na osnovu kojeg se stiče pravo svojine sa vlasnikom stvari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1895/96)
185. Obaveza držaoca na predaju oduzetog zemljišta odnosno pravo ranijeg sopstvenika na povraćaj tog zemljišta nastaje pravnosnažnošću rešenja o vraćanju zemljišta. Ali, ako se donese rešenje o ispravci rešenja o vraćanju zemlje, tako što se izvršenom ispravkom (koja se odnosi na izreku) zamenjuje ranije rešenje, onda obaveza držaoca na predaju oduzetog zemljišta, odnosno pravo ranijeg sopstvenika na povraćaj, nastaje pravnosnažnošću rešenja o ispravci. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju rešenjem komisije za povraćaj zemljišta od 31.1.1992. godine, koje je postalo pravnosnažno 30.6.1992. godine, priznato je ranijim vlasnicima pravo svojine - 76 -
STVARNO PRAVO
na parceli broj 5830/2. Ista komisija je ovo rešenje ispravila rešenjem od 4.9.1992. godine, na taj način što se parcela br. 5830/2 briše i na mesto ovog broja opisuje broj parcele 5828/8. S obzirom da je ispravka rešenja izvršena zbog neslaganja između prepisa izvornika, te da je izvršenom ispravkom zamenjeno ranije rešenje tako što je tuženi kao držalac oduzetog zemljišta dužan da ranijem sopstveniku umesto parcele br. 5830/2 (iz ranijeg rešenja) preda parcelu br. 5828/8, to tek sa pravnosnažnošću rešenja o ispravci nastaje obaveza držaoca na predaju oduzetog zemljišta odnosno ranijeg sopstvenika na povraćaj tog zemljišta. S toga je pravilno primenjeno materijalno pravo - odredba člana 39. stav 7. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kada je odbijen tužbeni zahtev tužioca, jer tuženi, do pravnosnažnosti rešenja o ispravci od 4.9.1992. godine, nije bio nesavestan držalac parcele br. 5828/8 da bi bio u obavezi da tužiocu naknadi vrednost ubranih plodova. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2612/96)
186. Izjava data na zapisniku komasacione komisije da tužilac poklanja spornu nepokretnost i da tužena prihvata poklon je u skladu sa čl. 20. stav 2. Zakona o svojinskopravnim odnosima, prema kome se pravo svojine može steći i odlukom državnog organa i pod uslovima određenim zakonom. Iz obrazloženja: U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je ugovorom o poklonu tužilac tuženoj preneo pravo svojine na spornoj nepokretnosti koja je predmet ovog spora, a koja je ušla u komasacionu masu i bila predmet komasacionog postupka. Nadalje je utvrđeno da je sporna nepokretnost uknjižena u korist tužene, te da je ona taj poklon primila. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje se revizijom ne može pobijati na osnovu čl. 385. st. 3. ZPP, pravilno su sudovi primenili materijalno pravo i odbili tužbeni zahtev tužioca. Naime, iz sadržine zapisnika sačinjenog pred komasacionom komisijom jasno je izražena volja tužioca da pokloni tuženoj 2/5 sporne nepokretnosti i da je tužena taj poklon primila, a ovaj zapisnik overen od strane radnika suda. Sud je mišljenja da je ovakav način prava prenosa svojine dozvoljen i da je u skladu sa čl. 4. st. 2. Zakona o prometu nepokretnosti, jer sporna nepokretnost ulazi u komasacionu masu i pred komasacionom komisijom se može preneti pravo svojine drugom licu. Izjava data na zapisniku komasacione komisije da tužilac poklanja spornu nepokretnost i da tužena prihvata poklon je u skladu sa čl. 20. st. 2. Zakona o svojinskopravnim odnosima, gde je propisano da se pravo svojine može steći i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Neosnovani su navodi revizije koji se iscrpljuju u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a iz tih razloga se revizija ne može izjaviti na osnovu čl. 385. st. 3. ZPP, pa stoga i nisu bili predmet ocene Vrhovnog suda. Sa iznetih razloga, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci, a na osnovu čl. 393. ZPP. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3753/95)
187. Overom potpisa ugovarača i uknjižbom prava svojine ne osnažuje se ugovor o prodaji nepokretnosti ukoliko nije odobren promet od strane nadležnog organa. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 1355/95) - 77 -
STVARNO PRAVO
188. Mogućnost konvalidacije usmenog ugovora o prenosu prava svojine na nepokretnosti treba ceniti ne samo u smislu republičkih propisa o prometu nepokretnosti, već i u smislu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima. Iz obrazloženja: Ako bi se prihvatilo stanovište da se radi o usmenom ugovoru o kupoprodaji nepokretnosti, koji zbog svoje forme ne proizvodi pravno dejstvo, onda treba istaći da su sudovi pošli samo od primene člana 10. odnosno člana 4. Zakona o prometu nepokretnosti, a pogrešnom primenom materijalnog prava propustili su da ovo pravno pitanje cene i u smislu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima. Ovaj propis predviđa mogućnost konvalidacije svakog neformalnog, pa i usmenog ugovora. Celj forme treba tražiti ne samo u konkretnom imperativnom propisu kojim je predviđena obavezna ugovorna forma, već i u kompleksu propisa kojim je regulisan određen radni institut. Cilj forme ugovora o prometu nepokretnosti ima funkciju zaštite određenih društvenih interesa. U tom smislu je moguće da se i usmeni ugovor o prometu nepokretnosti konvalidira, ako time nisu u konkretnom slučaju narušeni određeni društveni interesi i ako bi konvalidacija bila u saglasnosti sa načelom savesnosti i poštenja (član 12. ZOO). Pošto su nižestepeni sudovi propustili da ovo pravno pitanje cene i sa aspekta ovih propisa, to presude koje su doneli nisu na zakonu zasnovane. (Iz rešenja Saveznog suda, Gzs. 35/95)
189. Sud je dužan da utvrdi pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji nepokretnosti i potom ispita da li tužena ima pravni osnov da zadrži sporne iznose, ili je dužna da ih plati tužiocu s obzirom da ugovor nije zaključen u Zakonom propisanoj formi. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev tužioca sa obrazloženjem da je tužena protivtužilja u celosti izmirila svoju obavezu iz ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, te da je pribavila svu potrebnu dokumentaciju za overu navedenog ugovora sem odobrenja Ministarstva finansija, koje nije izdato jer tužilac nije potpisao kupoprodajni ugovor koji je glasio na dinarski novčani iznos kao i da nije u celosti isplatio kupoprodajnu cenu te da krivicom tužioca nije došlo do ispunjenja ugovornih obaveza, tj. do realizacije predmetnog ugovora. Zbog toga prvostepeni sud nalazi da tužena nije dužna da tužiocu vrati primljene iznose, jer prema nalazu prvostepenog suda ovi iznosi predstavljaju kaparu koju tužena ima pravo da zadrži. Međutim, prvostepeni sud je bio dužan da prethodno oceni pravnu valjanost zaključenog ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, tj. njegovu punovažnost, i potom ispita da li tužena ima pravni osnov da zadrži sporne iznose s obzirom da nije došlo do zaključenja ugovora i overe. (Okružni sud, Beograd, Gž. 10596/95)
190. Ugovor o kapari kao akcesoran ne može biti samostalan predmet pobijanja u smislu zahteva tužbe - raskida ugovora o kapari i predaje u posed stambene zgrade, a bez pobijanja kupoprodajnog ugovora kao glavnog ugovora. - 78 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Među parničnim strankama nisu sporne činjenice da su u pogledu sporne nepokretnosti parnične stranke zaključile prvo ugovor o kapari, a zatim kupoprodajni ugovor. Kako je kapara akcesoran, sporedan ugovor on ne može egzistirati bez postupanja glavnog ugovora, odnosno glavne obaveze. Ovom tužbom se, međutim, ne pobija kupoprodajni ugovor, već samo ugovor o kapari koji, kao akcesoran, ne može biti samostalan predmet pobijanja u smislu zahteva tužbe. Sve kada bi i mogao biti predmet ovakvog pobijanja tužbeni zahtev ne bi mogao biti usvojen. Naime, koja prava ima strana koja je primila kaparu reguliše odredbu člana 80. Zakona o obligacionim odnosima, a tužioci ne ostvaruju ni jedno od tih prava, već zahtevaju raskid ugovora o kapari i povraćaj nepokretnosti koja je predmet ugovora, ali ne nude povraćaj kapare. (Iz presude Okružnog suda u Zrenjaninu, Gž. 1489/95)
191. Ispunjene su sve pretpostavke za konvalidaciju pismenog ugovora o kupoprodaji nepokretnosti na kojem potpisi ugovarača nisu overeni od strane suda u smislu člana 4. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti ("Sl. glasnik SRS", broj 43/81, 28/87, 6/89 i 40/89) kada je porez na promet plaćen u toku parnice, kada taj ugovor sadrži sve neophodne podatke za prenos prava svojine i realizovan je u celini pošto je prodavac tu nepokretnost predao kupcu u državinu, a kupac u celini isplatio cenu i pravo preče kupovine nije povređeno. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev da se utvrdi da je tužilac V.D. vlasnik polovine dela nepokretnosti upisane u zk. ul. br. 11866 k.o. N. B. po osnovu kupovine, te da je tužena dužna da trpi uknjižbu prava svojine na navedenoj nepokretnosti u zemljišnim knjigama u korist tužioca, a odbijen je protivtužbeni zahtev kojim je traženo da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor od 27.2.1988. godine u pogledu prodaje ove nepokretnosti upisane u zk. ul. br. 11866 k.o. N. B. bez pravnog dejstva. Drugostepeni sud je ovu presudu potvrdio iz sledećih razloga: Nije sporna činjenica da je između sada pok. C. N. kao prodavca i tužioca kao kupca zaključen 27.2.1988. godine kupoprodajni ugovor u pogledu nepokretnosti koja je ovde predmet spora, ali da potpisi ugovarača nisu overeni od strane suda. Međutim, taj ugovor je zaključen u pismenom obliku, sadrži sve neophodne podatke za prenos prava svojine na nepokretnosti i u celini je realizovan, pošto je prodavac tu nepokretnost predao u državinu kupcu, a kupac u celini isplatio cenu. Osim toga sud je utvrdio da je isplaćen porez na promet i da pravo preče kupovine nije povređeno, što znači da su ispunjene sve pretpostavke za konvalidaciju takvog ugovora u smislu člana 4. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Zbog toga je prvostepeni sud imao zakonskog osnova da prizna pravno dejstvo takvom ugovoru i u celini usvoji tužbeni zahtev istaknut prema tuženom kao pravnom sledbeniku prodavca, što istovremeno znači da je neosnovan zahtev protivtužbe radi utvrđivanja ništavosti ugovora. (Okružni sud u Zrenjaninu, Gž. 1153/95)
192. Presuda o poništavanju ugovora deluje unazad, pa je pribavilac dužan da vrati sve što je primio po osnovu tog ugovora, odnosno da vlasniku naknadi vrednost postignutih koristi. - 79 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: U parnici koja je prethodila ovoj, poništen je ugovor od 24. januara 1991. godine, kojim je tuženi kupio od R. S. spornu parcelu. Do ovoga je došlo zato što se predmet tog ugovora ticao imovine tužioca. Prema članu 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, posledice ništavosti deluju unazad, tako da je svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve što je primila po osnovu tog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Kako se vreme od 30. oktobra 1990. godine do 17. decembra 1992. godine, koliko je tuženi koristio spornu parcelu, ne može vratiti, priroda onog što je u tom periodu ispunjeno, nalaže da tuženi ostvarenu korist vrati, ali ne prodavcu koji mu je prodao tuđu njivu, već tužiocu, kao vlasniku parcele na kojoj se ona nalazi. To je izričito predviđeno članom 210. Zakona o obligacionim odnosima, po kome je, u slučaju prelaska imovine jednog lica u imovinu drugog bez pravnog osnova, ili s obzirom na osnov koji je kasnije otpao, sticalac dužan da imovinu vrati, odnosno naknadi vrednost postignutih koristi. S obzirom na rečeno, u reviziji se neosnovano navodi da poništavanje ugovora nema povratno dejstvo i da tuženi nije dužan naknaditi tužiocu vrednost koristi ostvarene obradom sporne njive. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 396/95)
193. Ugovorom o zameni stanova koji stranke nisu overile pred sudom, tuženi nije mogao da raspolaže, pa su i svi ostali ugovori koji su proizašli iz ovog pravnog posla takođe ništavi. Iz obrazloženja: Tužilac i prvotuženi su zaključili ugovor o zameni stanova po kome je tužilac predao prvotuženom stan, a ovaj se obavezao da preda stan koji će izgraditi na drugoj lokaciji i u procesu eksproprijacije u sporni stan uselio drugotuženu. Sud je našao da je ugovor o zameni stanova apsolutno ništav u smislu člana 4. st. 2. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti, jer potpisi ugovorača nisu overeni pred sudom. Posledica ništavosti je da je svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve ono što je po osnovu ovog ugovora primila. Osim toga prvostepeni sud pravilno zaključuje da i ostali ugovori kojima je prvotuženi raspolagao sa spornim stanom su takođe ništavi, jer se zasnivaju na ugovoru o zameni stanova između tužioca i prvotuženog koji je kao što je napred navedeno apsolutno ništav, iz čega proizilazi da je prvotuženi nesavestan, jer sačinjava dva ugovora sa drugotuženom i to ugovor o otkupu stana i sporazum o naknadi po kojima po sasvim dva različita pravna osnova ustupa sporni stan drugotuženoj i to čas kao nosiocu prava raspolaganja, a čas kao zakupcu i vlasniku u smislu naknade za njenu eksproprisanu imovinu iz čega proizilazi nesavesnost drugotužene kao držaoca spornog stana. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 935/95)
194. Konverzija ugovora sprečava restituciju zbog ništavosti ugovora. Iz obrazloženja: Prema rešenju ovog suda Rev. 4715/92 od 2. februara 1993. godine, nižestepeni sudovi su bili dužni da u smislu člana 377. stav 1. ZPP, ispituju da li sporazum stranaka Ov. 242/89 od 6. aprila - 80 -
STVARNO PRAVO
1989. godine, zaključen posle poništavanja ugovora o zajedničkoj gradnji 440/85 od 13. maja 1985. godine, "ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora", što podrazumeva ne samo ugovore o prenosu prava svojine nego i ugovore bez takvog dejstva. Pri ponovnom odlučivanju, nižestepeni sudovi su suzili svoju obavezu samo na ispitivanje uslova za punovažnost ugovora o kupoprodaji, pa kad su ocenili da tih uslova nema, zaključili su da konverzija iz člana 106. ZOO, nije moguća. Pošto je izostalo ispitivanje uslova za postojanje nekog drugog ugovora, pomenuta odredba nije pravilno primenjena tako da se u reviziji osnovano ukazuje da se pobijane odluke zasnivaju na pogrešnoj primeni materijalnog prava. To je i bio razlog njihovog ukidanja, u smislu člana 395. stav 2. ZPP. U ponovnom postupku, prvostepeni sud će otkloniti rečene nedostatke ispitivanjem činjenica i okolnosti koje se odnose na uslove postojanja nekog drugog ugovora, pre svega onog koji omogućuje korišćenje zajednički sagrađenog objekta i bez prenosa prava svojine,kao što je ugovor o dugogodišnjem zakupu ili kakav sličan neimenovani ugovor. Pri tome bi se tuženikovo učešće u zajedničkoj gradnji moglo konvertovati u zakupninu, odnosno naknadu za korišćenje odgovarajućeg prostora. U tom slučaju jednostrani iznos tog učešća bi se, dekapitalizacijom uz pomoć veštaka aktuara, imao izraziti kao zakupnina,odnosno naknada za sve vreme trajanja zakupnog ili drugog odnosa, s tim što bi se i to vreme, uz pomoć istog veštaka, imalo odrediti. U spisima nema ugovora Ov. 242/89 od 6. aprila 1989. godine, iako je izveden kao dokaz, pa ga sud ima pribaviti jer u protivnom, ne može ispitati njegovu konvertibilnost. Konverzija ugovora o zajedničkoj gradnji je alternativa dejstvima ništavosti ugovora Ov. 440/85 od 13. maja 1985. godine. Kod dvostranih teretnih ugovora, kakav je bio pomenuti, i restitucija mora biti dvostrana. U ovom slučaju, s obzirom da je objekt sagrađen, takva restitucija bi vodila nerazrešivim zapletima. Otuda i treba naći izlaz uz pomoć konverzije. U svakom slučaju, jednostrana restitucija ne dolazi u obzir. Ona je u koliziji sa članom 104. ZOO, budući da su obe strane, u pogledu savesnosti, odnosno nesavesnosti u istom položaju. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1613/94)
195. Pismeni ugovor o kupovini i prodaji nepokretnosti ne proizvodi pravno dejstvo ako nije zaključen u propisanoj formi. Iz obrazloženja: U dokaznom postupku pouzdano je utvrđeno da je vlasnik sporne kat. parcele br. 388 K.O.V. ovde tužilac, da je njegov pravni prethodnik dana 2.9.1986. godine zaključio ugovor o prodaji nepokretnosti i to deo kat. parcele 11/1 u površini od 47 ari i deo kat. parcele br. 388 u površini od 35 ari, obe u K.O.V. za cenu od 8.000 tadašnjih dinara po 1 aru, odnosno 656.000 tadašnjih dinara sa ovde tuženim kao kupcem. Utvrđeno je da je ovaj ugovor potpisan od strane ugovarača, ali da potpisi ugovarača nisu overeni kod suda, kao i da tuženi nije platio porez na promet. Osim toga, pouzdano je utvrđeno da je tuženi na ime kapare isplatio 100.000 tadašnjih dinara, a da ostatak kupoprodajne cene nikada nije isplaćen. Prvostepeni sud je takođe utvrdio da je tuženi odmah posle zaključenog ugovora ušao u posed kupljenog zemljišta - kat. parcele br. 388 K.O.V., a da nikad nije ušao u posed dela kat. parcele br. 11/1 K.O.V. u površini od 0,47,00 ha koja je takođe bila predmet kupoprodajnog ugovora, zbog čega je tužilac u toku trajanja postupka odustao u tom delu od svog tužbenog zahteva. Pravilna je ocena prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni svi zakonski uslovi za punovažnost predmetnog ugovora predviđeni članom 4. Zakona o prometu nepokretnosti. - 81 -
STVARNO PRAVO
Ovo stoga što član 4. pomenutog Zakona propisuje da se ugovor o prometu prava na nepokretnosti zaključuje u pismenom obliku, a potpisi ugovorača se overavaju kod suda. Istim članom je predviđeno da sud može priznati pravno dejstvo ugovora o prometu nepokretnosti između nosilaca prava svojine, ukoliko promet nije zabranjen, koji je zaključen u pismenom obliku, na kome potpisi ugovarača nisu overeni kod suda, pod uslovom da je ugovor ispunjen u celini ili pretežnim delom, da je nepokretnost stečena u granicama zakona, da je plaćen porez na promet, da nije povređeno pravo preče kupovine i da nije povređen drugi društveni interes. Kako je prvostepeni sud utvrdio da potpisi ugovorača na predmetnom ugovoru nisu overeni kod suda, a tuženi nije platio porez na promet, niti je izvršio isplatu kupoprodajne cene, u celosti, niti u pretežnom delu, to je pravilna odluka prvostepenog suda da predmetni ugovor nema pravno dejstvo, jer nije zaključen u propisanoj formi, shodno članu 70. Zakona o obligacionim odnosima. Neosnovan je navod tuženog da je prvostepeni sud bio dužan da tužioca obaveže na povraćaj onog što je primio na osnovu ovog ugovora. Naime, sud odlučuje u granicama zahteva koji su stavljeni u postupku u skladu sa članom 2. Zakona o parničnom postupku. Kako takvog zahteva nije bilo, neosnovani su navodi tuženog iz žalbe i bez uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 299/94)
196. Ako nema glavnog ugovora, nema ni konvalidacije. Konvalidacija se odnosi na glavni ugovor, a ne na predugovor. Iz obrazloženja: Rešenjem Vrhovnog suda Srbije odbijen je predlog da se donese rešenje koje zamenjuje ugovor o otkupu spornog stana. Konsekvenca ovog rešenja je nepostojanje bilo kakvog ugovora o otkupu stana. Ako ugovora nema, ne može biti ni konvalidacije. Ona, prema članu 4. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, podrazumeva postojanje ugovora kome nedostaju neki elementi punovažnosti. Kako u konkretnom slučaju ugovora uopšte nema, nižestepeni sudovi su pogrešno primenili materijalno pravo kada su konvalidirali predugovor o otkupu stana. Predugovor nije ugovor.Njime se, po članu 45. Zakona o obligacionim odnosima samo preuzima obaveza da se docnije zaključi glavni ugovor. Tek takav ugovor bi, dakle, mogao biti predmet konvalidacije. Ali, njega nema. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6029/94)
197. Kada je utvrđeno da pismeni neoveren ugovor o kupoprodaji nepokretnosti od 4.12.1987. godine ne proizvodi pravno dejstvo to tužilac koji je po tom ugovoru kao kupac isplatio prodavcu, a sada tuženom kupoprodajnu cenu u celosti ima pravo da od tuženog zahteva povraćaj primljene kupoprodajne cene, a prema cenama u vreme donošenja sudske odluke. Iz obrazloženja: Činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari bitno za odlučivanje potpuno je i pravilno utvrđeno. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je presudom Opštinskog suda utvrđeno da ne proizvodi pravno dej- 82 -
STVARNO PRAVO
stvo ugovor o kupoprodaji koji su parnične stranke zaključile 4.12.1987. godine, a po kom ugovoru je tuženi tužiocu prodao deo od k.p. 230/1 u pov. od 0,5 ari za kupoprodajnu cenu od tadašnjih 100 miliona dinara. Kupoprodajnu cenu po ovom ugovoru tužilac je tuženom isplatio. Prema nalazu veštaka poljoprivredne struke Z. B. tržišna vrednost dela k.p. 2301/1 u pov. od 5 ari koji je bio predmet navedenog nerealizovanog kupoprodajnog ugovora, u vreme donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari iznosi 2.500 dinara za površinu od 5 ari. Na napred izneto činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primenio odredbu člana 104. stav 1. ZOO, pa je doneo pravilnu i zakonitu odluku u kojoj je tuženi obavezan da naknadi - vrati kupoprodajnu cenu primljenu po ugovoru od 4.12.1987. godine koji se nije realizovao. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 9872/94)
198.
Usmeni ugovor o prometu nepokretnosti ne proizvodi pravno dejstvo, pa stoga ugovorne strane mogu zahtevati restituciju izvršenih prestacija po takvom ugovoru bez obzira na to koja od njih je skrivila nedostatak propisane forme. (VSS, Gzz. 62/94)
199.
Zahtev za poništaj ugovora o prodaji nepokretnosti zbog povrede prava preče kupovine, ne može se uvažiti ako kupoprodajna cena nije deponovana kod suda do zaključenja glavne rasprave, bez obzira što do tada nije istekao rok od godinu dana iz člana 27. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. (VSS, Gzz. 140/94)
200.
Kada građevinsko preduzeće koje se bavi izgradnjom stanova za tržište i ne izgradi zgradu u kojoj je trebalo da se nalazi prodati stan, kupac stana može tražiti predaju drugog odgovarajućeg stana. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6158/94)
201. Bez saglasnosti vlade republike Srbije, nije punovažno raspolaganje društvenom imovinom delova preduzeća čije se sedište nalazi na teritoriji republike koje nisu članice Savezne republike Jugoslavije. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 22/94)
202. Uplata određene sume novca na blagajni a ne na žiro računu a koju izvrši licitant za kupovinu lokala uz poštovanje ostalih uslova javne prodaje, nije od pravnog značaja za punovažnost ugovora o kupoprodaji. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 8228/94)
203. Konvalidacija ugovora je izuzetak od pravila, da ugovor koji nije sačinjen u pismenom obliku i ne sadrži potpise ugovarača overene od suda, ne proizvodi pravno dejstvo. Iz obrazloženja: Ispitujući pobijenu presudu u smislu čl. 386. ZPP, Vrhovni sud je našao da je revizija osnovana. - 83 -
STVARNO PRAVO
Prema Zakonu o prometu nepokretnosti, sud može priznati pravno dejstvo ugovora o prenosu prava na nepokretnosti, pod sledećim uslovima: 1) da promet nije zabranjen; 2) da je ugovor zaključen u pismenom obliku sa potpisima koji nisu overeni; 3) da je ugovor ispunjen u celini ili delimično - pretežnim delom; 4) da je nepokretnost stečena u granicama zakona; 5) da je plaćen porez na promet; 6) da nije povređeno pravo preče kupovine; 7) da nije povređen drugi društveni interes. Konvalidacija ugovora je izuzetak od pravila, izraženog u Zakonu o prometu nepokretnosti, da ugovor koji nije sačinjen u pismenom obliku i ne sadrži potpise ugovarača overene od strane suda, ne proizvodi pravna dejstva. Zato se odredba st. 4. istog člana mora striktno primeniti, jer konvalidacije može biti samo kada su ispunjeni svi predviđeni uslovi. (Vrhovni sud Srbije u Beogradu, Rev. 5669/94)
204. Usmeni ugovor o trampi nepokretnosti je ništavan i kao takav ne proizvodi pravna dejstva. Iz obrazloženja: Iz iskaza parničnih stranaka (zapisnik o glavnoj raspravi od 5.12.1991. godine), proizilazi da je usmeni ugovor o trampi predmetne nepokretnosti između stranaka zaključen 19.5.1974. godine. Taj usmeni ugovor o trampi nepokretnosti je ništav i kao takav ne proizvodi pravno dejstvo, jer je suprotan članu 10. tada važećeg republičkog Zakona o prometu nepokretnosti, koji je propisivao obaveznu pismenu formu ugovora o overi potpisa ugovarača pred sudom. U konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o usmenom ugovoru o trampi nepokretnosti nema uslova ni za konvalidaciju tog ugovora shodno članu 4. stav 3. sada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti, jer se navedenom odredbom mogu konvalidirati samo ugovori zaključeni u pismenoj formi. S obzirom na vreme zaključenja usmenog ugovora o trampi nepokretnosti nisu ispunjeni uslovi ni za sticanje svojine na osnovu održaja u smislu člana 28. stav 4., a takođe ni u smislu člana 28. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer za kraći rok održaja potrebno je pored ostalog da je državina zakonita, a u konkretnom slučaju nema zakonite državine, jer usmeni ugovor o trampi nepokretnosti ne proizvodi pravno dejstvo. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 163/94)
205. Ugovorom o kupoprodaji stana ne može se preneti na novog vlasnika i telefonski priključak u tom stanu. Iz obrazloženja: Zasnivanje pretplatničkog odnosa propisano je Zakonom o poštanskim, telegrafskim i telefonskim uslugama („Sl. list SFRJ“, br. 2/86) i Pravilnikom o određivanju kriterijuma, uslova i drugih elemenata za utvrđivanje redosleda i prioriteta u priključivanju pretplatničkih telefonskih uređaja i za prebacivanje pretplatničkih telefonskih uređaja na dvojni ili grupni priključak na području Javnog preduzeća PTT saobraćaja „Srbija“ („Sl. glasnik RS“, br. 14/91), pa su bez uticaja navodi tužbe da se ugovorom o kupoprodaji stana prodavac obavezao da na tužioca prenese telefonski priključak i broj telefona u predmetnom stanu. (Iz presude Okružnog suda u Beogradu, U. 170/94) - 84 -
STVARNO PRAVO
206. Kupac kojem je prodavac isporučio stan manje površine od ugovorene i plaćene, ima pravo da od prodavca traži naknadu štete u visini vrednosti manje isporučene površine obračunate po cenama u vreme donošenja sudske odluke. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1226/93)
207. Oglas u javnom nadmetanju putem prikupljanja pismenih ponuda za prodaju poslovnog prostora ne predstavlja ponudu za zaključenje ugovora već samo poziv da se pod objavljenim uslovima ponuda učini. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1996/93)
208. Po osnovu ugovora o otkupu deonice imalac deonice ne može pribaviti pravo svojine na određenim stvarima koje su svojina preduzeća. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 293/93)
209. Kada su dva lica zaključila posebne pravne poslove radi sticanja prava svojine na istu nepokretnost, o jačem pravu sud odlučuje primenom načela savesnosti i poštenja i načela zabrane zloupotrbe prava. Kada su oba sticaoca savesni, a nijednom od njih nepokretnost nije predata u državinu niti je koji ishodio upis prava svojine u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu jači pravni osnov ima raniji sticalac. Kada su oba sticaoca savesna jači pravni osnov ima onaj koji je ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu, a ako nijedan od njih nije ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu jači je u pravu onaj sticalac kome je nepokretnost predata u državinu. Raniji savesni sticalac ima jači pravni osnov u odnosu na nesavesnog kasnijeg sticaoca. Ovo i u slučaju kada je otuđivalac nepokretnost predao u državinu kasnijem nesavesnom sticaocu ili je nesavesni sticalac ishodio upis u zemljišnu, odnosno drugu javnu knjigu. (VSS, Rev. 4559/93)
210. Ugovor za čije se zaključivanje zahteva pismena forma sa overenim potpisima ugovorača smatra se punovažnim, iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo. Cilj zbog koga je članom 10. Zakona o prometu nepokretnosti propisana forma ugovora je sigurnost pravnog prometa i ostvarivanje javnog interesa. Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da je ugovor o kupoprodaji spornog lokala zaključen u pismenoj formi, bez overe potpisa ugovorača, da je u celini izvršen od obeju ugovornih strana i da je - 85 -
STVARNO PRAVO
tuženik platio porez na promet nepokretnosti. Prema postojanju navedenih činjenica smatra se da je ugovor konvalidiran i pravno valjan iako potpisi ugovornih strana nisu overeni kod suda. U smislu člana 75. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma sa overenim potpisima ugovarača, smatra se punovažnim ako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo. Cilj zbog koga je u članu 10. Zakona o prometu nepokretnosti propisana forma ugovora je sigurnost pravnog prometa i ostvarivanje javnog interesa. U smislu toga propisa sigurnost pravnog prometa je obezbeđena zaključenjem ugovora u pismenoj formi, a opšti interes je obezbeđen isplatom poreza na promet nepokretnosti. Za konvalidaciju ugovora o prometu nepokretnosti nije odlučna savesnost, odnosno nesavesnost ugovornih strana u vezi sa neoveravanjem potpisa kod suda. Ona je relevantna samo kod odlučivanja da li dozvoliti restituciju izvršenih ugovornih obaveza, ukoliko ne postoje uslovi za konvalidaciju ugovora. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4520/92)
211. U slučaju restitucije zbog ništavosti ugovora o prodaji prodavac je dužan da kupcu vrati iznos tržišne cene u vreme donošenja sudske odluke, osim ako razlozi pravičnosti što drugo ne nalažu, sa zateznom kamatom od donošenja sudske odluke do isplate. Iz obrazloženja: Kada se vrši restitucija onoga što su stranke primile na osnovu pismenog neoverenog ugovora o prometu nepokretnosti, koji ne proizvodi pravno dejstvo, primenjuje se načelo jednakih vrednosti uzajamnih davanja u vreme donošenja sudske odluke. Nižestepeni sudovi treba da imaju u vidu da restitucija znači uspostavljanje u imovini obe strane stanja koje je bilo pre zaključenja ništavog ugovora. To se postiže na taj način, što svaka strana vraća ono što je po osnovu ništavog ugovora primila. U tom smislu kupac vraća stvar, nepokretnost, a prodavac cenu. Na taj način se po pravilu udovoljava ne samo načelu monetarnog nominalizma, nego i načelu jednakih vrednosti uzajamnih davanja. Međutim, kad se u uslovima visoke inflacije vraća svota novca, koja je ranije primljena, stranke se mogu naći u krajnje neravnopravnom položaju, čime se ozbiljno dovodi u pitanje načelo jednakosti. Stoga je sud dužan da polazeći od navedenog načela i smisla restitucije obezbedi da se stranke obzirom da je utvrđena ništavost ugovora nađu u materijalnoj situaciji u kojoj su bile pre zaključenja takvog ugovora. To proizilazi iz smisla odredbe čl. 104. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj u slučaju restitucije zbog ništavosti ugovora o prodaji prodavac je dužan da kupcu vrati iznos tržišne cene u vreme donošenja sudske odluke osim ako razlozi pravičnosti nešto drugo ne nalažu, sa zateznom kamatom od dana donošenja sudske odluke do isplate. Pošto je radi pravilne primene odredbe čl. 11. i 15. u vezi člana 104. ZOO, bilo nužno da sud ima u vidu kolika je bila tržišna cena nepokretnosti u vreme prodaje, da li je nepokretnost plaćena po tržišnoj ceni ili ne, da li je cena plaćena istovremeno sa prijemom nepokretnosti ili kasnije u ratama, kolika je tržišna cena sporne nepokretnosti u vreme donošenja sudske odluke, kao i ostale okolnosti od značaja za otklanjanje posledica ništavog ugovora o prometu nepokretnosti i obezbeđenja ravnopravnosti položaja stranaka, u ovom obligaciono-pravnom odnosu, koju činjenicu prvostepeni sud nije utvrdio, to su ukinute obe nižestepene presude. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1663/92) - 86 -
STVARNO PRAVO
212. U slučaju kad prilikom zaključivanja ugovora o prometu nepokretnosti između bliskih srodnika, nije prethodno dobijena saglasnost Sekretarijata za finansije Republike Srbije u smislu članova 1, 3. i 5. Zakona o prometu nepokretnosti („Sl. glasnik SRS“, br. 30/89), ima se smatrati da je ugovor zaključen pod odložnim uslovom u smislu člana 74. Zakona o obligacionim odnosima, pa se u slučaju dobijanja naknadne saglasnosti ima smatrati da ugovor proizvodi pravno dejstvo od dana zaključivanja. Iz obrazloženja: Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 386. ZPP, Vrhovni sud je našao da je revizija osnovana. Okolnost da prilikom zaključivanja spornog ugovora o poklonu nije prethodno dobijena saglasnost Sekretarijata za finansije Republike Srbije u smislu članova 1, 3. i 5. Zakona o ograničavanju prometa nepokretnosti („Sl. glasnik SRS“, br. 30/89) po stanovištu Vrhovnog suda, s obzirom da se u ovom slučaju radi o poklonu između brata i sestre ima se smatrati da je predmetni ugovor zaključen pod odložnim uslovima u smislu člana 74. Zakona o obligacionim odnosima, a što znači da ukoliko tuženi uspe da dobije naknadno saglasnost navedenog Sekretarijata za finansije, onda se ima smatrati da ugovor dejstvuje i proizvodi pravno dejstvo od njegovog zaključivanja. Sa ovih razloga Vrhovni sud je ukinuo obe nižestepene presude, da bi u ponovljenom postupku tuženiku bila data mogućnost da pribavi potrebnu saglasnost, nakon čega će prvostepeni sud ponovo odlučiti o tužbenom zahtevu u celini. Sa iznetih razloga, a na osnovu člana 395. stav 2. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u izreci ovog rešenja. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije u Beogradu, Rev. 2102/92. od 09.06.1991. godine)
213. Upravni organ nije ovlašćen da priznaje dejstvo sastavljenog i izvršenog, a neoverenog ugovora o prometu nepokretnosti. Članom 2. Novela zakona o prometu nepokretnosti predviđeno je da sud može priznati pravno dejstvo ugovora o prenosu prava na nepokretnosti između nosilaca prava svojine pod određenim uslovima. (Iz odluke Okružnog suda u Kragujevcu, U. 169/91)
214. Izjava vlasnika o poklonu pred komisijom u postupku komasacije, ne predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 1102/90)
215. Kada se vrši restitucija onoga što su stranke primile na osnovu pismenog neoverenog ugovora o prometu nepokretnosti, koji ne proizvodi pravno dejstvo, primeniće se načelo jednakih vrednosti uzajamnih davanja u vreme donošenja sudske odluke. - 87 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Iz spisa proizilazi da je pravnosnažnom presudom opštinskog suda P... 19/82 od 6. decembra 1982. godine u ranijoj parnici, utvrđeno da ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen između stranaka 18. marta 1982. godine ne proizvodi pravno dejstvo jer nije overen kod suda. Kupac je obavezan da prodavcu vrati u državinu kupljenu nepokretnost, a odbijen je zahtev protivtužbe kupca za utvrđivanje prava svojine na nepokretnosti po osnovu navedenog ugovora o kupoprodaji. U ovoj novoj parnici utvrđeno je da krivicom prodavca nije došlo do overe ugovora, zato što je odbio da plati porez na promet i da izvrši prenos parcele na kupca. Takođe je utvrđeno da tuženi iznos primljen na ime kupoprodajne cene od 66.000 dinara nije vratio prodavcu niti je isti deponovao kod suda. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtev tužioca, tako što je tuženi obavezan da mu plati na ime povraćaja kupoprodajne cene iznos od 72.000.000 dinara, što čini vrednost parcele u vreme presuđenja utvrđenu veštačenjem. Ovo zato, jer kada se vrši restitucija onoga što su stranke primile po osnovu pismenog neoverenog ugovora o kupoprodaji koji ne proizvodi pravno dejstvo, primenjuje se načelo jednake vrednosti uzajamnih davanja u vreme donošenja sudske odluke u smislu člana 15. i 104. ZOO. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2254/90)
216. U slučaju restitucije po izvršnom ništavom ugovoru o prometu nepokretnosti prodavac vraća kupcu iznos pravične cene sa zateznom kamatom od dana donošenja sudske odluke do dana vraćanja cene. Iz obrazloženja: Ukoliko se utvrdi da ima mesta restituciji po izvršenom ništavom ugovoru o prometu nepokretnosti koji je zaključen suprotno Zakonu o prometu nepokretnosti i odluci skupštine opštine, mora se imati u vidu da restitucija znači uspostavljanje u imovini obe strane stanja koje je bilo pre zaključenja ništavog ugovora. To se postiže na taj način što svaka strana vraća ono što je po osnovu ništavog ugovora primila. U tom smislu kupac vraća stvar, a prodavac cenu. Na taj način se, po pravilu udovoljava ne samo načelu monetarnog nominalizma, nego i načelu jednakih vrednosti davanja. Međutim, kada se u uslovima visoke inflacije vraća svota novca koja je ranije primljena, stranke se mogu naći u krajnje neravnopravnom položaju, čime se ozbiljno dovodi u pitanje načelo jednakosti. Stoga je sud dužan da, polazeći od navedenog načela i smisla restitucije, obezbedi da se stranke nakon utvrđivanja ništavosti ugovora nađu u materijalnoj situaciji u kojoj su bile pre zaključenja takvog ugovora. Uostalom, to proizilazi iz dubljeg smisla odredbi člana 104. ZOO, po kojima se, ako vraćanje nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dosuditi naknada u novcu prema cenama u vreme donošenja sudske odluke. Ostvarivanje navedenog cilja u uslovima promenjenih okolnosti može se postići jedino obavezivanjem prodavca da kupcu vrati iznos pravične cene, a šta je pravična cena ocenjuje sud, s obzirom na sve okolnosti slučaja. Pri tome se, svakako, mora imati u vidu i kolika je bila tržišna cena stvari u vreme prodaje, da li je stvar plaćena po tržišnoj ceni ili ne, da li je cena plaćena istovremeno sa prijemom stvari ili kasnije ili u ratama, kao i ostale okolnosti od značaja za otklanjanje posledica ništavog ugovora o prometu nepokretnosti i obezbeđenja ravnopravnosti položaja stranaka. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1918/90) - 88 -
STVARNO PRAVO
(Član 21. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
217. Adaptacija građevinskog objekta nije osnov za sticanje susvojine na adaptiranom objektu. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u spornom objektu proširio malu sobu i napravio predsoblje od terase, ugradio dvotarifno brojilo i postavio ogradu sa zadnje strane placa, radi poboljšanja uslova stanovanja, u smislu osamostaljenja svoje porodice. Prema shvatanju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtev tužioca za priznavanje susvojine na adaptiranom objektu. Pri tome se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe čl. 21. i 22. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, prema kojima je predviđeno sticanje prava svojine i takozvanim stvaranjem nove stvari, što se u konkretnom slučaju nije desilo. U konkretnom slučaju, tužilac finansiranjem i preduzetim radnjama nije stvorio novu stvar, već je adaptirao postojeće suvlasničke objekte, na osnovu čega nije mogao postati vlasnik na predmetnim nepokretnostima. Adaptacija koju je tužilac izveo predstavlja prilagođavanje objekta za izmenjenu ili novu funkciju i njome se ne menja suština postojećeg objekta, dok se dogradnjom i nadziđivanjem supstanca postojećeg objekta po svom obimu povećava. To znači da adaptacijom ne nastaje nova stvar pa tužilac po tom osnovu nije mogao postati vlasnik, odnosno suvlasnik objekta. (Iz Presude Okružnog suda u Čačku, Gž. 943/09 od 28.10.2009. godine)
218. Lice koje je bilo suinvestitor izgradnje, stiče svojinu na predmetnoj nepokretnosti prema uslovima propisanim u članu 21. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa (stvaranje nove stvari), a ne u smislu člana 33. navedenog zakona, jer se ne radi o sticanju svojine po osnovu pravnog posla. Iz obrazloženja: Iz spisa predmeta utvrđuje se da je tužilac postavio tužbeni zahtev kojim traži da se utvrdi da je tužilac suvlasnik 4/5 idealna dela trosobnog stana ukupne površine 88, 64 m2, koji nosi oznaku br. 50, a nalazi se na četvrtom spratu u stambenoj zgradi u B. u ulici A.J. br. 3, što bi tuženi bio dužan priznati i trpeti da tužilac svoje pravo suvlasništva upiše u zemljišne knjige. Uz tužbu tužilac je podneo i predlog za određivanje privremene mere kojom bi se tuženom zabranilo otuđenje i opterećenje ovog stana. Obrazlažući zaključak da tužilac nije učinio verovatnim svoje utuženo nenovčano potraživanje, prvostepeni sud je stao na stanovište da u konkretnom slučaju ne postoji valjani pravni osnov po kome bi tužilac mogao steći svojinu na spornom stanu, te da stoga ni sama zapisnička predaja stana u posed tužiocu od strane tuženog ne može predstavljati valjani način sticanja svojine. Viši trgovinski sud nalazi da je prvostepeni sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje pogrešno primenio materijalno pravo što je imalo za posledicu i nepravilnu odluku o predloženoj privremenoj meri. Naime, prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na primeni člana 33. Zakona o osnovama - 89 -
STVARNO PRAVO
svojinskopravnih odnosa, umesto na primeni člana 21. Zakona. Članom 21. navedenog Zakona propisano je da se po samom zakonu pravo svojine između ostalog stiče i stvaranjem nove stvari. U konkretnom slučaju tužilac je bio sainvestitor po osnovu Ugovora o zajedničkoj izgradnji stanova na lokaciji "P.b." - blok 2 u B. na V. Navedeni ugovor zaključen je u vreme kada stan koji je predmet postavljenog tužbenog zahteva uopšte nije ni postojao, pa se u konkretnom slučaju i ne radi o sticanju prava svojine na osnovu pravnog posla, jer navedeni stan tužilac od tuženog nije kupio, nego je uplatom (i to unapred ugovorenih novčanih sredstava) učestvovao u zajedničkoj izgradnji, dakle stvaranju navedenog stana kao nove stvari. (Rešenje Višeg trgovinskog suda, Pž. 4/2008 od 10.1.2008. godine)
219. Pravo susvojine na novoizgrađenoj stvari vlasnici materijala, kojim su svojim radom stvorili tu stvar, stiču po samom zakonu. Eeventualno veći doprinos u gradnji, kada je unapred ugovorena podela stvari na jednake delove, ne može da dovede do većeg susvojinskog udela na stvari već predstavlja osnov za konstituisanje novčanog potraživanja. Iz obrazloženja: Na svojoj parceli, po usmenom sporazumu sa bratom, zajedničkim radom i sredstvima, pravni prethodnik tužilaca stvorio je novu stvar ( porodičnu stambenu kuću ) pa su ispunjeni uslovi za sticanje po samom zakonu - u smislu člana 21. i člana 22. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Vlasnici materijala su svojim radom stvorili novu stvar pa su oni po samom zakonu stekli pravo susvojine na novoizgrađenoj stvari. Izgradnja i kasnija usmena faktička fizička deoba je posledica zaključenog ugovora o gradnji sa udelima na jednake delove i podelom "po vertikali". Taj ugovor je izvršen i tuženi se odmah uselio u svoju desnu polovinu izgrađene kuće, osposobio je za stanovanje, a posle izvršene gradnje i osposobljavanja leve polovine u deo kuće se uselio pravni prethodnik tužioca odnosno tužioci ( kada su deca počela da studiraju ). Nižestepeni sudovi su utvrdili da je tuženi - u pogledu razloga i vremena za raskid ugovora o zajedničkoj gradnji - protivurečan ( prva tvrdnja - da je raskinut 1991. godine, a zatim - 1994. godine ) i da se nisu stekli uslovi za raskid zato što je izvedenim dokazima u postupku utvrđeno da je ugovor o zajedničkoj gradnji realizovan i da je posle realizacije i izvršenja ugovora došlo do deobe nepokretnosti ( raskinuti se može samo ugovor koji nije izvršen ). Pravilno je stanovište drugostepenog suda da eventualno veći doprinos u gradnji, kod činjenice da je unapred dogovorena podela na jednake delove, ne vodi većem susvojinskom udelu već konstituisanju novčanog potraživanja. Neosnovani su revizijski navodi u pogledu pogrešne primene materijalnog prava izlaganjem tumačenja sadržine čl. 21. i 22. navedenog Zakona. Pravilno je pravo susvojine zasnovano na pomenutim citiranim odredbama Zakona, jer je svojina stečena gradnjom po osnovu zajednički uloženog rada i materijala kome je prethodio usmeni ugovor o građenju. Okolnost da navodno, kako se ističe, ugovor o zajedničkoj izgradnji nije regulisan pozitivnim propisom ne utiče na drukčiju odluku jer u ugovornom pravu ne važi numerus clausus (važi u stvarnom pravu) pa stranke, u skladu sa načelom autonomije volje iz člana 10. Zakona o obligacionim odnosima, mogu zaključivati kako imenovane tako i neimenovane ugovore ( koji nisu posebno regulisani Zakonom o obligacionim odnosima ili drugim zakonom, kao što je to ugovor o ortakluku, privrednom poslovanju ili zajedničkoj gradnji ), a pod uslovom da ti ugovori nisu u suprotnosti sa pravilima javnog poretka odnosno prinudnim propisima i pravilima morala. - 90 -
STVARNO PRAVO
Ugovor o deobi suvlasnika mora biti zaključen u pisanom obliku ali i usmeni ugovor proizvodi pravno dejstvo ukoliko je - kao u ovom slučaju - izvršen. Zato su neosnovani revizijski navodi da taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo i da je suvlasničke udele trebalo utvrditi istražujući stvarni doprinos. Konačno, u konkretnom slučaju nosioci zajedničke svojine i sticaoci porodične stambene zgrade nisu članovi porodičnog domaćinstva da bi se na njih primenili čl. 328. i 340. Zakona o braku i porodičnim odnosima, koji regulišu pitanje zajedničkog sticanja bračnih drugova i članova porodične zajednice. ( Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2/06 od 28.06.2006. godine )
220. Licu koje gradnjom kuće na zemljištu čiji je vlasnik, zauzme i deo susednog zemljišta u svojini drugog lica, izuzetno se i uz ocenu svih okolnosti konkretnog slučaja (vrednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku i povodom gradnje, površina i vrednost zauzetog zemljišta), može priznati pravo svojine na zauzetom zemljištu uz obavezu da njegovom vlasniku naknadi vrednost istog. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je vlasnik parcele broj 25775/3 KO B... na osnovu ugovora o kupoprodaji od 1968. godine. Navedena parcela se graniči sa parcelom broj 2574/1 KO B… vlasništvo tuženog. Tužilac je na svojoj parceli tokom 1971. godine počeo da zida kuću bez građevinske dozvole, a prilikom gradnje zauzeo je 9m2 parcele 2574/1 KO B... i to 1m2 pod kućom i 8m2 na ime okućnice i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu zgrade. Tužilac je svojom ogradom i delom dvorišta izvršio zauzeće i parcele 1193/2, javno dobro – put u površini od 83m2. Tužilac nije izvršio uvid u katastarski operat niti je izveo geometra da bi tačno utvrdio granice njegove parcele. Nakon što je tokom 1990. godine na lice mesta izašao veštak geometar, kada je tuženi utvrdio da je tužilac prilikom gradnje kuće zauzeo i deo njegove parcele, tuženi je na svojoj parceli 2574/1 KO B… 1991. godine postavio betonsku ogradu. Veštačenjem je utvrđeno da tržišna vrednost porodične kuće tužioca na dan izrade nalaza i mišljenja iznosi 757.482,00 dinara, a da tržišna vrednost zauzetog dela parcele 2574/1 u površini od 9m2 iznosi 2.250,00 dinara. Pri utvrđivanju ovih vrednosti veštak je imao u vidu lokaciju porodične stambene zgrade tužioca, izgrađenost okolne infrastrukture kao i godinu izgradnje stambenog objekta. Vrednost zauzetog dela zemljišta procenjena je na osnovu njegove lokacije, izgrađenosti okoline infrastrukture i uvedenih priključaka vodovodne odnosno kanalizacione i elektro-mreže. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, ceneći sve okolnosti slučaja među kojima su vrednost objekta, ponašanje tuženog kao vlasnika zemljišta i tužioca kao graditelja u toku i povodom gradnje, površine i vrednosti zauzetog zemljišta, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužilac po osnovu gradnje na tuđem zemljištu, u smislu odredbi članova 21. i 25. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, stekao pravo svojine na zauzetom delu parcele 2574/1 KO B… u površini od 9m2, u merama i granicama kako je to navedeno u stavu prvom izreke prvostepene presude. Sa tih razloga pravilna je i ocena nižestepenih sudova da je neosnovan protivtužbeni zahtev tuženog kojim je tražio da mu tužilac vrati zauzeti deo parcele 2574/1 KO B... u površini od 8m2 kao i da mu se omogući postavljanje ograde uz međnu liniju sa parcelom 2575/3 iste KO. Pravilna je i ocena nižestepenih sudova kojom je tužilac obavezan da tuženom na ime naknade za prenos svojine na delu parcele 2574/1 KO B... isplati naknadu u vrednosti tog dela u visini koja - 91 -
STVARNO PRAVO
je pravilno utvrđena veštačenjem. Isticanje tuženog u reviziji da on nije tražio tu naknadu nije od uticaja na drugačiju odluku suda, jer se građenjem na tuđem zemljištu stiče svojina na osnovu samog zakona te presuda u ovom slučaju zamenjuje ugovor pa je iznos koji tuženi dobija presudom naknada za prenos prava na zemljištu koje je već uzeto. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije Rev. br. 913/05 od 14.12.2005. godine)
221. Temelj za građevinski objekat koji tek treba da bude sagrađen ne odgovara zakonskoj definiciji objekta, a svojina se stiče na stvari kao celini, te stoga isti ne može biti ni predmet susvojine. Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su utvrdili pravo svojine tužioca na 1/2 polovini dela betonskog temelja sagrađenog na parceli br. 1603. Pri tom nisu imali u vidu da se, prema čl. 21. i 22. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, svojina stiče na stvari kao celini. U ovom slučaju, reč je o porodičnoj stambenoj zgradi kao građevinskom objektu. Prema članu 2. tačka 11. Zakona o izgradnji objekta, pod građevinskim objektom se podrazumeva građevina koja predstavlja fizičku i tehničko-tehnološku ili biotehničku celinu sa svim instalacijama i postrojenjima. Temelj za građevinski objekat koji tek treba da bude sagrađen ne odgovara zakonskoj definiciji objekta, pa je bilo potrebno da se nižestepeni sudovi izjasne da li je uopšte bilo mogućno da se na njemu konstituiše pravo svojine. Pošto to nije učinjeno, za sada se ne može oceniti da li je materijalno pravo pravilno primenjeno, pa je to i bio razlog što je ovaj sud, u smislu člana 395. stav 2. ZPP, ukinuo obe nižestepene presude i predmet vratio na ponovno suđenje. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2388/98)
222. Adaptacijom objekta ne može se steći pravo svojine na zakupljenom objektu. (Viši privredni sud u Beogradu, Pž. 7291/98 od 23. 12. 1998. godine)
223. Dogradnjom, nadziđivanjem ili adaptacijom tuđeg ili suvlasničkog građevinskog objekta ne stiče se pravo svojine ako zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno. Iz obrazloženja: Stanovište nižestepenih sudova da tužilja adaptacijom stambenog objekta i dogradnjom pomoćnih objekata može steći svojinu (susvojinu) nije pravilno. Dogradnjom, nadziđivanjem ili adaptacijom tuđeg ili suvlasničkog građevinskog objekta ne stiče se pravo svojine ako zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno. Samo izuzetno dogradnjom i nadziđivanjem posebnog dela zgrade savestan gradilac stiče pravo svojine nad posebnim delom zgrade ukoliko je vlasnik znao za gradnju i nije se tome protivio (član 24. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). - 92 -
STVARNO PRAVO
S obzirom da se adaptacijom i dogradnjom stambene zgrade i pomoćnih objekata koji predstavljaju pripadak glavne stvari ne stvaraju novi objekti već vrši poboljšanje uslova stanovanja i kako tužilja kao bračni drug nema mogućnosti da ostvari suvlasnički udeo na spornim nepokretnostima (osim ako postoji sporazum) to ona prema tuženom kao vlasniku stvari ima pravo potraživanja koje je ravno udelu u adaptaciji i dogradnji po cenama u vreme presuđenja. Prema tome, utvrđeni udeo tužilje u sticanju može da predstavlja samo osnov za utvrđivanje visine novčanog potraživanja u odnosu na ukupnu vrednost objekta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2621/97)
224. Kod uklanjanja posledica samovlašća ne može se uvek osnovano tražiti uspostava ranijeg posedovnog stanja ako postoji očigledna nesrazmera u vrednostima izgrađenog i ugrađenog predmeta pravne zaštite jer bi rušenje građevinskog objekta iziskivalo nesrazmerne troškove i ujedno vodilo njegovom potpunom uništenju. Iz obrazloženja: Prema utvrđenju suda strane su zajedničkim sredstvima sagradile porodičnu stambenu zgradu na kojoj su zatim sporazumom opredelile pravo svojine svakog od suvlasnika na fizički određenim delovima zgrade. Presudom od 22.11.1990. godine utvrđeno je da tuženi kao suvlasnik stambene zgrade ima pravo državine na severnoj polovini tavanskog prostora zgrade te je naloženo tužiocu da sruši bespravno izgrađene prostorije na ovom delu tavanskog prostora, da ukloni sav materijal i omogući ovde tuženom nesmetano korišćenje. Tužilac nalazi da mu se može priznati pravo svojine na celom potkrovlju i pored činjenice da je suvlasnik na istom u 1/2 dela i da je prostorije na tavanskom delu zgrade izgradio bez odobrenja tuženog, kao suvlasnika jer je necelishodno da ruši deo potkrovlja odnosno da je celihsodno da tuženom plati protivrednost od 1/2 dela tavanskog prostora. Po oceni Vrhovnog suda suđeno je pravilnom primenom materijalnog prava, kada je tužbeni zahtev kao neosnovan odbijen. Utvrđeno je da tuženi kao suvlasnik ima pravo na državinu severne polovine tavanskog prostora zgrade. Tužilac takvim pravnim poslom utemeljenim u zakonu nije stekao pravo svojine i na tuženikovom suvlasničkom delu tavanskog prostora zgrade. Kod uklanjanja posledica samovlašća ne bi se moglo uvek tražiti osnovano uspostava ranijeg posedovnog stanja ako postoji očigledna nesrazmera u vrednostima izgrađenog i ugrađenog predmeta pravne zaštite jer bi rušenje građevinskog objekta iziskivalo nesrazmerne troškove i ujedno vodilo njegovom potpunom uništenju, što bi bilo neekonomično. Međutim, pitanje da li je tuženi mogao osnovano tražiti uspostavu ranijeg posedovnog stanja uklanjanjem bespravno izgrađenih prostorija, te da li je bilo mesta usvajanju tog zahteva, nije pravno odlučeno u ovoj parnici, jer je ovo pitanje ocenio sud kada je pravnosnažnom presudom tužiocu naredio rušenje bespravno podignutih prostorija i uspostavu ranijeg posedovnog stanja. Stoga ne može tužilac u ovoj parnici isticati a kako to čini da je u izgradnju potkrovlja uložio znatna materijalna sredstva i da bi rušenjem već izgrađenog pretrpeo štetu većeg obima. U takvim okolnostima isticanje da je celishodno da tužilac tuženom plati protivvrednost 1/2 polovine tavanskog prostora i da bude vlasnik na celom potkrovlju nije osnovano. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4697/97) - 93 -
STVARNO PRAVO
225. Graditelj građevinskog objekta bez odobrenja za građenje, do legalizacije ili rušenja tog objekta na osnovu odluke nadležnog organa, uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku, bez prava na uknjižbu, ako zakonom republike nije drugačije određeno. Iz obrazloženja: Iz stanja u spisima proizilazi da je tužena prodala tužiocu nedovršenu stambenu zgradu, podignutu bez građevinske dozvole, da je tužilac isplatio kupoprodajnu cenu i stupio u posed, te je tražio da se utvrdi da je vlasnik navedene zgrade. Iako je tužena priznala tužbeni zahtev nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev kao neosnovan, nalazeći da nisu ispunjeni uslovi iz člana 331. u vezi čl. 3. stav 3. ZPP za donošenje presude na osnovu priznanja jer bi se na ovaj način izvršila legalizacija objekta bez građevinske dozvole. Postupajući po reviziji tužioca Vrhovni sud je ukinuo nižestepene presude a sa sledećih razloga: Građevinski objekat izgrađen bez odobrenja za gradnju ima upotrebnu vrednost od izgradnje do uklanjanja bez naknade. Takav objekat može biti i u prometu sve dok u zakonom predviđenom postupku od strane nadležnog organa ne bude porušen, s tim što se pravo svojine na takvom objektu ne može uknjižiti u javne knjige. Ako se građevinski objekat podignut bez građevinske dozvole ne bi ovako tretirao, onda bi graditelj takvog objekta bio lišen građevinsko-pravne zaštite. Graditelj odnosno njegov pravni sledbenik ne bi bio ovlašćen na vlasničku tužbu protiv lica koje mu je protivpravno zauzelo građevinski objekat ili deo objekta kao što ne bi imao pravo na naknadu štete prouzrokovane oštećenjem ili uklanjanjem objekta bez pravnog osnova. Odluka o uklanjanju takvog objekta ne može se doneti pre nego što se u zakonitom postupku utvrdi da se taj objekat ne uklapa u regulacioni plan ili drugi akt urbanističke regulative. Prema tome, graditelj građevinskog objekta bez odobrenja za građenje, do legalizacije ili rušenja tog objekta na osnovu odluke nadležnog organa, uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku, bez prava na uknjižbu, ako zakonom Republike nije drugačije određeno. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4118/97)
226. Zgrada izgrađena bez građevinske dozvole uvek se može porušiti odlukom upravnog organa kao bespravna gradnja. Iz obrazloženja: Pravosnažnim delom presude nižestepenih sudova utvrđeno je da je tužilac kupio predmetnu zgradu sa placem od tužene. Međutim, zgrada je izgrađena bez građevinske dozvole, što je protivno građevinskim propisima koji su imperativno odredili uslove gradnje i tehničkog prijema zgrade osposobljene za namenu sa kojom je izgrađena, nakon čega se izdaje upotrebna dozvola. Tako legalnim putem izgrađena zgrada može da bude predmet zemljišno knjižnog upisa. Međutim, ako za gradnju nije pribavljena odgovarajuća građevinska dozvola onda to nije zakonita gradnja, pa u takvom slučaju izgrađena zgrada nema pravni identitet građevinskog objekta kao nepokretnosti, jer se uvek može porušiti odlukom upravnog organa kao bespravna gradnja. Zbog toga tužilac mo- 94 -
STVARNO PRAVO
že da bude samo vanknjižni vlasnik, takve zgrade kao imovine koja pravno predstavlja građevinski materijal, sve dok se uz kompletnu dokumentaciju, ne legalizuje kao izgrađeni građevinski objekat, koji se može identifikovati i uknjižiti u javnim knjigama. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6644/97)
227. Pristupajući bespravnoj gradnji na gradskom građevinskom zemljištu koje je od 1980. godine u društvenoj svojini i detaljnim urbanističkim planom predviđeno za izgradnju objekta male privrede tužioci su sami preuzeli rizik štetnih posledica koje mogu nastati zbog ovakvog njihovog ponašanja. Iz obrazloženja: U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da su stranke 10. decembra 1984. godine zaključile pismeni ugovor o prodaji, prema kome je tužena prodala tužiocima deo od katastarske parcele br. 5941/3 u površini od 420 m2. Članom 4. navedenog ugovora tužena se obavezala da navedeni deo od katastarske parcele prenese tužiocima u svojinu ako to bude bilo moguće, a čl. 5. da za slučaj izuzimanja zemljišta tužiocima isplati naknadu po ceni koju bude odredio nadležni organ u postupku izuzimanja. Na delu katastarske parcele koji je bio predmet ugovora o prodaji tužioci su bez odobrenja za građenje izgradili temelje stambene zgrade. Konačnim rešenjem upravnog organa od 14. februara 1990. godine cela katastarska parcela broj 5941/3 izuzeta je iz poseda tužene, kao nosioca prava korišćenja, a u postupku privođenja nameni izuzetog zemljišta od strane nadležnih opštinskih organa temelji zgrade tužilaca kao bespravna gradnja su porušeni. Nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su zaključili da tužbeni zahtev tužilaca za naknadu štete koju su pretrpeli zbog rušenja temelja stambene zgrade na delu katastarske parcele br. 5941/3 nije osnovan. Ovo stoga što šteta nije posledica skrivljenog ponašanja tužene. Naprotiv, pristupajući bespravnoj gradnji na gradskom građevinskom zemljištu koje je od 1980. godine u društvenoj svojini i Detaljnim urbanističkim planom predviđeno za izgradnju objekata male privrede i trafo-stanice, tužioci su sami preuzeli rizik štetnih posledica koje mogu nastati zbog ovakvog njihovog ponašanja. Kod utvrđene činjenice da je rušenje izvršeno u postupku privođenja zemljišta njegovoj nameni od strane nadležnih organa opštine nakon izuzimanja zemljišta iz poseda tužene, tužena ne može biti odgovorna za štetu koju su s tim u vezi pretrpeli tužioci. Stoga ni po oceni Vrhovnog suda nisu ispunjeni uslovi iz čl. 154. ZOO za obavezivanje tužene da tužiocima ovu štetu naknadi. U reviziji tužilaca se neosnovano ističe da je tužena za nastalu štetu odgovorna, jer nadležnim organima nije prijavila postojanje objekta tužilaca na delu katastarske parcele broj 5941/3. Tužena nije vlasnik objekta - temelja koji su izgradili tužioci, niti je nekim pravnim poslom preuzela obavezu da pred nadležnim organima štiti interese tužilaca u pogledu bespravne gradnje. Stoga ona ne može biti odgovorna za štetu zato što navedeni temelj tužilaca (koji u građevinskom smislu i ne predstavlja objekat) nije legalizovan, tim pre što su tužioci znali i morali znati da gradsko građevinsko zemljište nije bilo u prometu i da se na takvom zemljištu ne može vršiti izgradnja mimo uslova određenih urbanističkim planom. Zato su neosnovani svi navodi u reviziji tužilaca o odgovornosti tužene po navedenom osnovu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3006/97) - 95 -
STVARNO PRAVO
228. Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar. Iz obrazloženja: Po nalaženju Vrhovnog suda pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odbili zahtev da se utvrdi da je tužilac po osnovu građenja postao suvlasnik sa 1/3 idealnog dela na predmetnom stanu i vlasnik jedne garsonjere. Naime, odredbom člana 21. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima predviđeno je da se po samom zakonu stiče pravo svojine, između ostalog, i stvaranjem nove stvari, a odredbom člana 22. istog Zakona predviđeno je da lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar. Kako tužilac nije svojim radom i od svog materijala stvorio novu stvar, jer se u konkretnom slučaju radi o adaptaciji postojećeg objekta, to se ne može smatrati da je stekao pravo susvojine na predmetnom stanu niti pravo svojine na garsonjeri. Zbog toga su neosnovani revizijski navodi da garsonjera predstavlja nov objekat, jer je u provedenom postupku nesumnjivo utvrđeno da je garsonjera dobijena adaptacijom garaže i odeljenja iza garaže. Takođe su neosnovani revizijski navodi kojima se ističe da zastakljena terasa predstavlja takođe nov objekat. Za ove kao i za ostale radove tužilac eventualno može prema tuženoj isticati obligacioni zahtev što nije predmet spora u ovoj parnici, a ne po tom osnovu priznanje prava svojine. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3557/96)
229. Zasnivanje suvlasništva po osnovu zajedničke gradnje pretpostavlja postojanje nesumnjivog i određenog sporazuma da se ulaganjem sredstava zajednički gradi radi sticanja odgovarajućih svojinskih udela. Iz obrazloženja: Predmet ovog spora je tužbeni zahtev za utvrđenje da je tužilac po osnovu zajedničke izgradnje sa tuženim suvlasnik na jednoj polovini stambene zgrade postojeće na kat. parceli 404/4 KO P… i u istoj kvoti suvlasnik na toj parceli. U toku spora tužilac nije dokazao postojanje sporazuma o zajedničkoj izgradnji, koji bi predstavljao osnov za zasnivanje suvlasništva. Naime, zasnivanje suvlasništva po osnovu zajedničke gradnje pretpostavlja postojanje nesumnjivog i određenog sporazuma, koji podrazumeva nameru i volju učesnika u tom sporazumu da se ulaganjem sredstava zajednički gradi, radi sticanja određenih svojinskih udela, koji bi bili odgovarajući uloženim sredstvima. Kako tužilac nije dokazao postojanje takvog sporazuma, niti to proizilazi iz provedenog dokaznog postupka, to su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su tužbeni zahtev tužioca da se utvrdi da je po tom osnovu suvlasnik sa jednom polovinom označenih nepokretnosti, odbili. Pri tom nema sumnje da tužilac ima pravo na povraćaj eventualnih novčanih davanja, u posebnoj parnici, ukoliko tuženi sredstva tužioca drži bez valjanog pravnog osnova. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2803/95)
230. Adaptacijom pomoćnih prostorija u stambene bez odobrenja nadležnog organa ne stiče se stvarno pravo. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 4870/91) - 96 -
STVARNO PRAVO
(Član 22. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
231. Pravo vlasništva se može steći i na objektu sagrađenom bez odobrenja za gradnju. Iz obrazloženja: Ovo sa razloga, što graditelj objekta bez odobrenja za gradnju do legalizacije ili rušenja tog objekta na osnovu odluke nadležnog organa, uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku, ali bez prava na uknjižbu ako republičkim zakonom nije drugačije određeno. Građevinski objekat, izgrađen bez odobrenja za gradnju, ima upotrebnu vrednost od izgradnje do uklanjanja bez naknade. Takav objekat može biti i u prometu, sve dok u zakonom predviđenom postupku od strane nadležnog organa ne bude porušen, s tim što se pravo svojine na njemu ne može uknjižiti u javne knjige. Ako se građevinski objekt podignut bez građevinske dozvole ne bi ovako tretirao, onda bi njegov graditelj bio lišen građevinsko-pravne zaštite. Graditelj, odnosno njegov pravni sledbenik, ne bi bio ovlašćen na vlasničku tužbu prema licu koje mu je protivpravno zauzelo građevinski objekat ili deo objekta, kao što ne bi imao pravo na naknadu štete prouzrokovane oštećenjem ili uklanjanjem objekta bez pravnog osnova. Prema tome, graditelj građevinskog objekta bez odobrenja za građenje do legalizacije ili rušenja tog objekta na osnovu odluke nadležnog organa, uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku, pa prema tome utvrđenje prava vanknjižnog vlasništva. Kako pravni osnov ove parnice, koji se pobija zahtevom za zaštitu zakonitosti, predstavlja utvrđenje prava vlasništva na nepokretnosti koje predstavlja građevinske objekte, kod izloženog pravnog stanovišta ovog suda, ostali razlozi zahteva za zaštitu zakonitosti su bez uticaja na donošenje drugačije odluke. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Gzz. 147/04 od 02.03.2005. godine)
232. Adaptacijom stana radi poboljšanja uslova stanovanja ne stiče se veći suvlasnički udeo od već utvrđenog. Iz obrazloženja: Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da navedenim radovima na adaptaciji predmetnog stana, kojima su poboljšani uslovi stanovanja, tužilja nije mogla steći veći suvlasnički udeo u predmetnom stanu od već utvrđenog udela pravnosnažnom sudskom presudom, i iz tog razloga – pravilnom primenom odredbe čl. 21, 22. i 24. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa – odbili tužbeni zahtev. Za ovu odluku dati su razlozi koje u svemu prihvata i Vrhovni sud, pa su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2713/04 od 05.05.2005. godine) - 97 -
STVARNO PRAVO
233. Adaptacija zgrade nije osnov za sticanje prava svojine na konkretnoj zgradi. Iz obrazloženja: Presudom prvostepenog suda odbijen je tužbeni zahtev tužioca kao neosnovan, a da je na identifikovanoj stambenoj zgradi postao vlasnik u delu od ... pa po osnovu izvršene adaptacije koja se ogleda u izvedenim radovima... Drugostepeni sud je odbio kao neosnovanu žalbu tužioca, i potvrdio je prvostepenu presudu. Iz spisa proizilazi da je tužilac izveo radove na zgradi tako što je ograđena terasa, stepenice su prekrivene i to one koje vode na sprat kuće. Veštačenjem od strane veštaka građevinske struke je utvrđeno da se radi o radovima koji nisu bili nužni na zgradi, objekat je građen od čvrstog materijala, konstruktivno stabilan i nije pretila opasnost da padne. Dakle, prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo, nalazeći da adaptacija zgrade nije osnov za sticanje prava svojine na konkretnoj zgradi. (Iz presude Okružnog suda u Čačku, Gž. br. 191/05 od 21.02.2005. godine)
(Član 23. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
234. Za adaptaciju zakupljenog objekta za koju prethodno nije tražena saglasnost zakupodavca nije dobijena građevinska dozvola, te ne može dovesti do sticanja prava svojine na objektu ili njegovom delu, bez obzira na vrstu i obim ulaganja. Iz obrazloženja: Tužilac je na zakupljenom poslovnom prostoru vršio adaptacije za koje prethodno nije tražio saglasnost zakupodavca, niti je pribavio građevinsku dozvolu. Na tužiočev zahtev tuženoj da mu naknadno da saglasnost za radove koje je izveo, te da mu tužena prizna svojinu po osnovu ulaganja na poslovnom prostoru koji je predmet zakupa, tužena je negativno odgovorila. Pošto je znao za adaptiranje tuđeg objekta, bez obzira na vrstu i obim ulaganja, tužilac nije mogao u smislu odredbe člana 23. i 24. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa steći svojinu na objektu, ili njegovom delu. Ovo utoliko pre, što je ugovorom o zakupu poslovnog prostora ugovoreno da zakupac ne može vršiti adaptaciju prostora koji je predmet ugovora, bez prethodne saglasnosti zakupodavca. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. broj 898/01 od 16.05.2001. godine) - 98 -
STVARNO PRAVO
(Član 24. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
235. Lice koje je izgradilo objekte na zemljištu na kome drugi ima pravo svojine, a nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, pri čemu se vlasnik zemljišta – iako je znao za izgradnju – istoj nije protivio, stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tih objekata Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je iz iskaza svedoka pravilno utvrdio da je tužiočev otac bio siromašan i da je imao saglasnost sela za gradnju objekata i obrađivanje zemlje na spornim parcelama. U korišćenju spornih parcela tužioca i njegovog oca niko nije ometao, kao ni u gradnji objekata na spornim parcelama. Na spornim parcelama tužilac je izgradio štalu i vajat i zasadio voćnjak, a pri tome je bio savestan jer nije znao niti je mogao znati da isti gradi na tuđem zemljištu, s obzirom da ga je dobio od Narodnog odbora P. a od perioda dobijanja predmetnih parcela je smatrao da su iste njegovo vlasništvo i ponašao se sve vreme kao vlasnik, u čemu ga niko i nije ometao. Pravilno je prvostepeni sud utvrdio, a na osnovu nalaza i mišljenja veštaka građevinske struke na koje stranke nisu imale primedbi, da je za upotrebu objekata neophodno zemljište navedenih parcela u celoj navedenoj površini, pa je stoga pravilno usvojio tužbeni zahtev i utvrdio prema tuženima da je tužilac vlasnik predmetnih parcela na osnovu člana 24. Zakona o osnovama sovjinskopravnih odnosa, i to kao lice koje je izgradilo zgradu i drugu građevinu na zemljištu na kome drugi ima pravo svojine, pa stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znao niti je mogao znati da je gradnja na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. ( Iz presude Okružnog suda u Čačku, Gž. 236/07 od 14.02.2007. godine )
236. Nije savesni graditelj koji izvrši adaptaciju i dogradnju tuđe zgrade bez odobrenja za gradnju a na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine, te ne postoji pravni osnov za sticanje prava svojine po samom zakonu izgradnjom na tuđem zemljištu. Adaptirani prostor nije posebna građevinska celina i vrednost novosagrađenog objekta neuporedivo je niža od vrednosti koja je isplaćena na ime naknade prethodnom vlasniku u postupku eksproprijacije. Iz obrazloženja: U žalbi se neosnovano navodi da je činjenično stanje utvrđeno pogrešno i nepotpuno i da je odbijanjem tužbenog zahteva pogrešno primenjeno materijalno pravo. Po tim navodima, ističe se da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je u vreme gradnje i adaptacije tužilja bila nesavesna. jer je znala da gradi bez dozvole - što, međutim, ne znači i da je znala da gradi na tuđem zemljištu. Osim toga, vrednost adaptacije i dogradnje je veća od vrednosti placa sa starom zgradom na njemu. - 99 -
STVARNO PRAVO
Ocenom ovih žalbenih navoda, Okružni sud zaključuje da su neosnovani jer se pravo svojine ne pretpostavlja već stiče pravnim poslom, na osnovu zakona i nasleđivanjem a pod uslovima određenim zakonom i odlukom državnog organa na osnovu pisanog ugovora i overe potpisa na ugovoru pred nadležnim sudom, odn. rešenja nadležnog organa po provedenom postupku, čega u konkretnom slučaju nije bilo. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje odlukom o odbijanju tužbenog zahteva pravilno je primenjeno i materijalno pravo iz člana 24. stav 1. i člana 26. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer adaptacija zgrade - svojine tuženika i dogradnja prostora od 17 m2 ne vode sticanju svojine i nisu pravni osnov budući da adaptirani deo nije posebna građevinska celina, dok je vrednost novosagrađenog objekta neuporedivo niža od vrednosti naknađene prethodnom vlasniku u postupku eksproprijacije. Žalba je neosnovana i iz ovih razloga. ( Presuda Okružnog suda u Nišu, Gž. 830/06 od 09.05.2006. godine )
237. Zakupac je bespravno dogradio poslovni prostor bez saglasnosti i odobrenja zakupodavca pa prema tome nema uslova za sticanje svojine građenjem na tuđem zemljištu. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravni prethodnik tužioca je u svojstvu zakupca dogradio poslovni prostor tuženog. To je učinio tako što je prvobitnih 40 m2 predatog mu poslovnog prostora u zakup, bespravnom dogradnjom uvećao za 48 m2. Sve ovo je urađeno uprkos ugovorom o zakupu ustanovljenoj obavezi pribavljanja saglasnosti zakupodavca za adaptaciju, odnosno zabrane preduzimanja takvih radnji bez odobrenja zakupodavca. Na osnovu takvog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su našli da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za sticanje svojine građenjem na tuđem zemljištu, propisani odredbom člana 24. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, odnosno uslovi propisani odredbama članova 20. i 22. istog Zakona, zbog čega je tužbeni zahtev za utvrđenje prava susvojine odbijen kao neosnovan. Neosnovano se revizijom tvrdi da je takva odluka zasnovana na pogrešnoj primeni materijalnog prava. Nesporna je činjenica da je pravni prethodnik tužioca sve građevinske radove na spornom objektu preduzeo u svojstvu zakupca. Uz to, utvrđeno je i da su ti radovi realizovani bez odobrenja nadležnog državnog organa, odnosno kao bespravna gradnja. Postojanje zakupnog odnosa isključuje savesnost tužiočevog pravnog prethodnika kao graditelja, jer je on izvesno znao da gradi na zemljištu koje je tuđe vlasništvo. Zato je pravno irelevantna činjenica da li je tuženi znao za gradnju i da li se istoj usprotivio. Ovo iz razloga što su odredbom člana 24. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kumulativno propisana dva uslova za sticanje svojine građenjem na tuđem zemljištu. Prvi, savesnost graditelja, odnosno da nije znao ili nije mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, i drugi, da je vlasnik zemljišta znao za gradnju i nije se odmah usprotivio. U konkretnom slučaju, postojanje zakupnog odnosa između pravnih prethodnika parničnih stranaka isključuje savesnost tužiočevog pravnog prethodnika. Zbog toga, bez obzira na činjenicu da li je tuženi znao za građenje, nema mesta sudskoj zaštiti tužiočevog zahteva za priznavanje prava svojine po osnovu građenja na tuđem zemljištu. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije Rev. br. 2419/03 od 30.01.2004. godine) - 100 -
STVARNO PRAVO
238. Izgrađeni betonski parapetni zid sa metalnim stubovima i drvenom ogradom od bukovih letvi, nema svojstvo građevinskog objekta, pa kako deli sudbinu izgrađenog stambenog objekta ne može biti predmet posebnog tužbenog zahteva po osnovu svojine i građenja na tuđem zemljištu. Iz obrazloženja: Tužioci su svojim tužbenim zahtevom tražili da se prema tuženiku utvrdi da su suvlasnici na 1/5 montažne vikend kuće po osnovu učešća u materijalu i radom na kući, zatim da su isključivi vlasnici po istom osnovu betonskog parapetnog zida sa metalnim stubovima i drvenom ogradom od bukovih letava, a koja ograda ograđuje plac na kome je predmetna montažna kuća. Nakon izvođenja dokaza Opštinski sud u G… je svojom presudom P. _______od 22. februara 2000. odbio tužbeni zahtev tužilaca u celosti. Presudom Okružnog suda u Č… Gž. _________od 1. januara 2000. godine odbijena je žalba tužilaca i potvrđena prvostepena presuda. Protiv pravnosnažne presude Okružnog suda u Č… tužioci su blagovremeno izjavili reviziju prvenstveno zbog pogrešne primene materijalnog prava. Vrhovni sud Srbije je svojom presudom Rev. ________od 4. jula 2001. odbio kao neosnovanu reviziju tužilaca. Pravilno su sudovi primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev tužilaca jer je dokazima utvrđeno da vikend kuća nije građena zajedničkim dogovorom stranaka, a to što su tužioci uložili materijal u rad je osnov za postavljanje obligaciono-pravnog zahteva. Takođe je pravilna odluka sudova kada je reč o ogradi, jer ista nije poseban građevinski objekat već deli sudbinu vikend kuće, pa se ne može primeniti pravilo po osnovu građenja na tuđem zemljištu, pozivom na odredbu člana 24. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. I kada je reč o radu i materijalu koji su tužioci uložili u izgradnju kompletne ograde, mogu imati samo obligaciono pravni zahtev. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije Rev. 4051/2000, od 04.07.2001. godine)
239. Lice koje na tuđem zemljištu sagradi građevinski objekat, uz saglasnost i dozvolu vlasnika zemljišta, postaje vlasnik sagrađenog objekta. Iz obrazloženja: Prema činjeničnom stanju utvrđenom od strane nižestepenih sudova, tužilac je kao vlasnik zemljišta dozvolio tuženom (koji mu je brat po ocu) da renovira jednu šupu u dvorištu i na taj način obezbedi sebi stambeni prostor. Tuženi je još 1981. godine istu šupu porušio i od svojih sredstava i svojim radom sazidao objekat veličine 8,5 h 3,20 metara, uz saglasnost tužioca kao vlasnika zemljišta. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su zahtev tužioca za iseljenje tuženog iz predmetnog objekta odbili, a zahtev tuženog za utvrđenje prava vlasništva na novosagrađenom objektu usvojili. - 101 -
STVARNO PRAVO
Tuženi je uz saglasnost i dozvolu tužioca svojim sredstvima gradio na zemljištu, čiji je vlasnik tužilac, građevinski objekat sebi za stanovanje, pa je tako u smislu člana 24. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima postao vlasnik sagrađenog objekta. Stoga zahtev tužioca za njegovo iseljenje iz objekta na kome je vlasnik nije osnovan. Neosnovano se u reviziji tužioca ističe da je materijalno pravo pogrešno primenjeno jer je sticanje svojine nemoguće na pomoćnom objektu koji pripada glavnom. Ovo iz razloga što tuženi nije gradio pomoćni objekat, već je isti porušio i na njegovo mesto sazidao objekat za stanovanje. Činjenica da li je tuženi imao odobrenje za gradnju takvog objekta nije od značaja za odluku u ovom sporu, već eventualno u upravnom postupku. Tuženi svojim protivtužbenim zahtevom ne traži uknjižbu prava vlasništva na sagrađenom objektu, u kom slučaju bi bila potrebna građevinska dozvola, već samo utvrđenje da je on vlasnik objekta kojeg je sagradio sopstvenim sredstvima na tuđem zemljištu, a uz saglasnost vlasnika zemljišta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5452/99)
240. Adaptacijom i investicionim ulaganjem u tuđ građevinski objekat ne stiče se pravo susvojine ako zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno, a izuzetno savestan graditelj stiče pravo susvojine ako je ulaganje bilo znatno, samo ako je vlasnik nepokretnosti znao za ulaganja i nije se tome protivio shodno čl. 24. st. 1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa. Imajući u vidu napred rečeno, prvostepeni sud je dužan da u ponovnom postupku utvrdi vrednost stana pre ulaganja, visinu ulaganja i vrednost stana posle ulaganja pa da onda pravilnom primenom materijalnog prava zaključi da li se radi o znatnim ulaganjima koja dovode, uz ostale uslove, do sticanja susvojine na stanu. Nije osnovan zahtev radi utvrđenja da tužioci kao suvlasnici imaju pravo otkupa stana jer je otkup stana po čl. 16. Zakona o stanovanju pravni posao koji zaključuju nosilac prava raspolaganja i nosilac stanarskog prava odnosno zakupac a ne suvlasnici. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6689/98)
241. Savestan graditelj, izuzetno adaptacijom, dogradnjom i nadziđivanjem posebnog dela zgrade stiče pravo svojine na posebnom delu zgrade samo ako je vlasnik zgrade znao za gradnju i nije se tome protivio. Iz obrazloženja: Izuzetno adaptacijom - dogradnjom i nadziđivanjem posebnog dela zgrade, savestan graditelj stiče pravo svojine na poseban deo zgrade samo ako je vlasnik zgrade znao za gradnju i nije se tome protivio. U konkretnom slučaju vlasnik zgrade je sa tužiljom zaključio ugovor o zajedničkoj gradnji adaptaciji tog objekta koji je overen kod suda. Kako ugovor poseduje i određenu formu i tužilja je bila savestan graditelj, ona na osnovu člana 24. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, stiče pravo svojine na delu objekta kako je to ugovorom predviđeno. Pogrešno je stanovište Okružnog suda da se u konkretnom slučaju radi o ništavom pravnom poslu, da ugovor između tužilje i tuženog ne predstavlja pravni osnov za sticanje svojine te da je isti u smislu člana 103. ZOO ništav. U konkretnom slučaju moguće je sticanje svojine adaptacijom kada su stranke to izričito ugovorile. Kako je u postupku utvrđeno da su stranke zaključile pismeni ugovor, dakle vlasnik se saglasio sa tom adaptacijom i tome se nije protivio, pogrešno je stanovište drugostepenog suda da je ugovor koji - 102 -
STVARNO PRAVO
su stranke zaključile ništav. Sporni objekat je bio ruiniran, pa je tuženi zbog toga i zaključio ugovor sa tužiljom da bi tužilja svojim ulaganjem izvršila adaptaciju celog tog njegovog objekta i tako tuženiku obezbedila jednosoban stan koji tuženi do tada nije imao u sklopu tog objekta, a da tužilja dobije vlasništvo na tom spornom poslovnom prostoru - lokalu. Tužilja je u potpunosti ispunila uslove predviđene ugovorom, a tuženi se uselio u svoj stambeni deo ovog objekta koji mu je predmetnim ugovorom pripao. Tužilji je adaptacijom pripao poslovni objekat koji je ona izgradila kao zasebnu celinu odvojenu od tuženikovog jednosobnog stana pa joj za uzvrat pripada vlasništvo na tom spornom poslovnom prostoru - lokalu jer se tuženi zaključenjem ugovora na to i obavezao, a radi se o teretnom ugovoru koji nije zakonom zabranjen. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1679/97)
242. Graditelju se ne može priznati pravo svojine na zgradi po osnovu gradnje ako je znao da gradi na tuđem zemljištu i ako se vlasnik zemljišta tome protivio. Iz obrazloženja: U sprovedenom postupku je utvrđeno da je otac tuženog, predmetni plac kupio 1932. godine, a da je 1934. godine izgradio čatmaru a sledeće godine šupu i pomoćno odeljenje. Odeljenje koje je izgrađeno u nastavku čatmare 1960. godine izgradio je otac tuženog na osnovu odobrenja za gradnju izdatog na njegovo ime. Jedno odeljenje je gradio tužilac ali bez dozvole za gradnju i bez odluke o pravu korišćenja gradskog građevinskog zemljišta, zbog čega ga je otac tuženog prijavio Opštinskoj inspekciji ali do rušenja tog odeljenja nije došlo. Tužilac je započeo gradnju i drugog odeljenja, međutim, otac tuženog ga je ponovo prijavio Opštinskoj inspekciji. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odbili da utvrde postojanje svojine tužioca na navedenoj zgradi, a po osnovu gradnje. Ovo zbog toga što je tužilac znao da gradi na tuđem zemljištu i vlasnik zemljišta se tome protivio, pa prema tome u smislu čl. 24. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa nije mogao da stekne svojinu. (Vrhovni sud Srbije, 4453/96)
243. Rekonstrukcijom i dogradnjom poslovnog prostora uz dozvolu nadležnog organa i saglasnost vlasnika, odnosno nosioca prava korišćenja, investitor postaje suvlasnik na celokupnom poslovnom prostoru. Iz obrazloženja: U provedenom postupku prvostepeni sud je utvrdio da je tužena opština nosilac prava korišćenja i raspolaganja na lokalu - poslovnom prostoru, da je tužilac na osnovu odluke tuženog od 26.7.1993. godine, građevinske dozvole od 6.6.1995. godine i upotrebne dozvole od 20.8.1995. godine, svojim sredstvima izvršio rekonstrukciju i dogradnju poslovnog prostora tuženog površine 25 m2 tako da je nastao poslovni prostor ukupne površine 61,2 m2, od čega na poslovni prostor u podrumu zgrade otpada 29,29 m2, a u prizemlju 30,92 m2, da je vrednost nepokretnosti pre rekonstrukcije i dogradnje - 103 -
STVARNO PRAVO
iznosila 138. 241,47 dinara, a nakon ovog 277.639,29 dinara i da vrednost radova koje je tužilac izveo iznosi 138.241,47 dinara, što predstavlja 51,29% vrednosti poslovnog prostora. Prema izloženom činjeničnom stanju, koje se žalbom tuženog i ne osporava, a obzirom i na odredbe čl. 21. i 24. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, pravilno je našao prvostepeni sud da je osnovan zahtev tužioca da se utvrdi da je kao savestan graditelj postao suvlasnik sa 51/100 delova na predmetnom poslovnom prostoru. Jer, tuženi ne samo da je znao za gradnju i gradnji se nije protivio, već je za ovu gradnju dao saglasnost tužiocu, izdao mu građevinsku dozvolu, a za novonastali objekat - lokal, i upotrebnu dozvolu označavajući tužioca kao investitora. U smislu odredaba čl. 19. navedenog zakona susvojina može postojati i na poslovnoj prostoriji, a ne samo na stanu kako to tužilac u žalbi ističe, a u smislu čl. 17. istog zakona, susvojina može postojati i na nepodeljenoj stvari čiji je deo u društvenoj svojini, a na delu postoji pravo svojine. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 9125/96)
244. Tuženi kao nesavestan gradilac ne može koristiti pravo predviđeno odredbom člana 24. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer je znao da gradi na tuđem zemljištu a za gradnju nije dobio saglasnost tužioca. Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su odbili protivtužbeni zahtev protivtužioca, jer za priznavanje prava svojine po osnovu održaja nisu ispunjeni uslovi iz člana 28. stav 2. i 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, s obzirom da protivtužilac nema ni zakonitu, ni savesnu državinu, jer je znao da je spornu parcelu pokojni otac tužioca dobio razmenom sa mesnom zajednicom u ime koje je ovaj protivtužilac potpisao ugovor o razmeni. Bez uticaja su navodi revizije tuženika-protivtužioca da je na ovoj parceli izradio temelje za budući objekat 20 h 10 metara, čija je vrednost veća od zemljišta, jer su u pitanju temelji dimenzije 6 h 5koji su iznad zemlje izbetonirani samo 20 cm. Kako je tuženik protivtužilac očigledno nesavestan gradilac ne može koristiti pravo predviđeno odredbom člana 24. navedenog Zakona, jer je znao da gradi na tuđem zemljištu, a za tu eventualnu gradnju nije dobio saglasnost tužioca. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4251/96)
245. Ako zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno, dogradnjom nadziđivanjem ili adaptacijom tuđeg ili suvlasničkog građevinskog objekta ne stiče se pravo svojine. Iz obrazloženja: U načelu, ako zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno, dogradnjom nadziđivanjem ili adaptacijom tuđeg ili suvlasničkog građevinskog objekta ne stiče se pravo svojine. Ali, ako je vlasnik zgrade znao za gradnju i nije se tome protivio, savestan graditelj stiče pravo svojine na poseban deo zgrade nastao dogradnjom i nadziđivanjem (shodna primena člana 24. stav 1. Zakona o osnova- 104 -
STVARNO PRAVO
ma svojinskopravnih odnosa). Kod primene ovog izuzetka od pravila, sticanje svojine posebnog dela nije uslovljeno da je graditelj suvlasnik građevinskog objekta na kome je dogradnjom ili nadziđivanjem izgradio poseban deo. Bitno je da je graditelj bio savestan i da se vlasnik objekta nije protivio znajući za gradnju posebnog dela njegove zgrade. U takvoj situaciji, sticanje svojine se ne može dovesti u pitanje nepostojanjem ugovora u pisanoj formi između vlasnika objekta i graditelja. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 89/96)
246. Činjenica da je kuća podignuta u dvorištu gde se nalazi i kuća tužilje nije pravni osnov da tužilja traži iseljenje tuženog, obzirom da je tuženi kuću podigao uz saglasnost tužilje i njenog muža. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da je suprug tužilje zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa tuženim, ali da je isti kasnije raskinut. U vreme trajanja ugovora tuženi je uz saglasnost tužilje i njenog supruga sagradio predmetnu kuću sopstvenim sredstvima u dvorištu njihove kuće i u sagrađenu kuću se sa svojom porodicom uselio. Utvrđeno je da je suprug tužilje umro, te da je na tužiljinu prijavu kasnije u upravnom postupku doneseno rešenje o rušenju predmetne kuće kao bespravne gradnje, s obzirom da je podignuta na području koje prostornim, odnosno urbanističkim planom nije predviđeno za izgradnju objekata takve vrste i namene. Prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtev tužilje za iseljenje tuženog. Tužilja nije vlasnik predmetne kuće, pa ne može tražiti iseljenje tuženog, jer je tuženi kuću sagradio sopstvenim sredstvima, tako da je on vlasnik kuće kao bespravno podignutog građevinskog objekta. Činjenica da je kuća podignuta u dvorištu gde se nalazi i kuća tužilje nije pravni osnov da tužilja traži iseljenje tuženog, s obzirom da je tuženi ovu kuću podigao uz saglasnost tužilje i njenog muža. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4519/95)
247. Učešće u dogradnji stana u društvenoj svojini pre stupanja na snagu Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, nije moglo da dovede do susvojine titulara društvene i titulara privatne svojine. (VSS, Rev. 4756/94)
248. Lice koje je sagradilo čardak na tuđem zemljištu nije steklo pravo svojine na zauzetom zemljištu. Ovakva zgrada ne smatra se građevinskim objektom da bi se mogla primeniti pravila o građenju na tuđem zemljištu. Iz obrazloženja: Okolnost da je tuženi sagradio čardak na predmetnom zemljištu nije zakonski razlog po kojem bi se moglo steći pravo vlasništva gradnjom na tuđem zemljištu. Takav objekat je privremenog karakte- 105 -
STVARNO PRAVO
ra i ne predstavlja građevinski objekat, čiji je tretman u pravnom prometu regulisan Zakonom o prometu nepokretnosti, pa ne spada u građevine na koje se odnose odredbe člana 24. i 25. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, kako je pravilno obrazloženo i u pobijanoj presudi, što reviziju tuženog i u tom delu čini neosnovanom. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 71/94)
249. Kada se stambena zadruga ugovorom sa zadrugarom obaveže, između ostalog da mu preda određene parcele koje predstavljaju gradsko građevinsko zemljište, onda izvršenje ove obaveze iz ugovora nije moguće ukoliko te parcele prethodno rešenjem skupštine opštine nisu prenete na zadrugu. (Okružni sud u Kragujevcu, Gž. 938/92)
250. Odobrenje (dozvola) za gradnju investicionog objekta na gradskom građevinskom zemljištu, koju izdaje ovlašćeni organ, ne sadrži u sebi akt davanja zemljišta na korišćenje jer se dodela prava na korišćenje zemljišta vrši po posebnom postupku od strane ovlašćenog organa opštine, a prilikom davanja odobrenja za gradnju objekta nadležni organ uprave samo kao prethodno pitanje ceni da li je podnosilac zahteva na zakonit način stakao pravo korišćenja zemljišta za podizanje objekta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 18/91)
251. Kada je jedan suvlasnik zgrade izričito ili prećutno dozvolio da drugi suvlasnik vrši radove na dogradnji ili adaptaciji zgrade, investitor ima pravo da zahteva utvrđenje srazmerno većeg suvlasničkog dela na osnovu sporazuma. (VSV, Rev. 281/91)
252. Prilikom dosuđivanja svojine na idealnom delu stambene zgrade, ne može se istovremeno dosuditi istom licu u svojinu cela parcela, na kojoj se ova zgrada nalazi, već samo istovrsni alikvotni idealni deo parcele. (Okružni sud, Kraljevo, Gž. 1465/91)
253. Privođenje građevinskog zemljišta nameni određenoj urbanističkim planom kao osnov za primenu člana 26. Zakona o građevinskom zemljištu, podrazumeva konkretnu realizaciju toga plana, naime, određivanje korisnika za koga se vrši izuzimanje zemljišta, cilj u kome se ovo vrši i vreme u kome će se pristupiti privođenju zemljišta određenoj svrsi. (Vrhovni sud Srbije, U. 852/90)
254. Izuzetno, dogradnjom ili nadziđivanjem posebnog dela zgrade savestan graditelj stiče pravo svojine na poseban deo zgrade samo ako je vlasnik zgrade znao za gradnju i nije se tome protivio. - 106 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: U odnosu na spornu kuću od 4 odeljenja (što je predmet ispitivanja po reviziji) koja se nalazi na kt. parceli 1378/1 KO K..., pravo vlasništva po osnovu nasleđa ima tužena sa 3/5, tužilja 1/5, i tužioci po 1/10 delova. Tužena je u toku 1973-74 godine spornu kuću rekonstruisala - napravila novu kuću rušenjem stare. Prvostepeni sud je zaključio da ne postoji ranije individualno određena stvar jer je kuća od četiri odeljenja i dve šupe tako rekonstruisana da su sazidani novi objekti, pa je u odnosu na iste odbio tužbeni zahtev u odnosu na pravo vlasništva i u odnosu na traženu naknadu štete. Ovu presudu je u navedenim delovima potvrdio drugostepeni sud. Vrhovni sud nalazi da je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Naime, izloženi pravni stav u presudama nižestepenih sudova protivan je načelnom stavu zajedničke sednice Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i pokrajina i Vrhovnog vojnog suda održanoj 23.X 1990. godine prema kome dogradnjom, nadziđivanjem, ili adaptacijom tuđeg ili suvlasničkog građevinskog objekta ne stiče se pravo svojine, ako zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno. No, izuzetno, dogradnjom ili nadziđivanjem posebnog dela zgrade, savestan graditelj, stiče pravo svojine na posebnom delu zgrade samo ako je vlasnik zgrade znao za gradnju i nije se tome protivio (shodno čl. 24. st. 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima). Da bi se pravilno primenilo pravo u ovom slučaju potrebno je utvrditi sve činjenice relevantne za odluku. Ako bi se radilo o adaptaciji i rekonstrukciji tužena ne bi mogla da stekne veći deo od 3/5 koliko je imala, ukoliko između stranaka ugovorom nije drukčije određeno. Ako bi se pak radilo o potpunom porušenom starom objektu i izgrađenom novom objektu onda bi bilo nužno ispitati savesnost graditelja i ponašanje ostalih suvlasnika jer je za priznavanje prava svojine graditelja bitno da je on bio savestan i da su ostali suvlasnici znali za gradnju, a da se tome nisu protivili. Kako iz sadržine dokaza u spisima i obrazloženja navedenih presuda nije jasno o kakvim zahtevima gradnje je reč, te da li se radi o adaptiranom odnosno rekonstruisanom objektu (kada bi se radilo o situaciji da bi se raspravljalo o postojećem objektu) ili se radi o potpuno novom objektu koji je zamenio porušeni, kada bi imali sasvim drugu situaciju. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 578/90)
(Član 25. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
255. Odluka o tome da li će zemljište pripasti graditelju ili će građevinski objekat pripasti u svojinu vlasniku zemljišta zavisi od savesnosti graditelja i vlasnika zemljišta, a što zahteva istovremeno odlučivanje o zahtevu graditelja i zahtevu vlasnika zemljišta. Iz obrazloženja: U ovoj parnici postavljena su dva zahteva: tužbenim zahtevom tužilac je tražio da mu se kao graditelju prizna pravo vlasništva na navedenoj parceli i pravo vlasništva na izgrađenoj stambenoj zgradi, dok je protivtužbenim zahtevom tuženi tražio da se utvrdi da je on po pravnom osnovu sticanja svojine od nesavesnog graditelja stekao pravo svojine na vanknjižnoj zgradi sagrađenoj na spornoj parceli sa pravom upisa u zemljišnu knjigu i obavezom tužioca da mu preda u posed navedene nekretnine, te njegovoj obavezi da graditelju isplati vrednost objekta. Prvostepeni sud je odbio tužbeni - 107 -
STVARNO PRAVO
zahtev smatrajući da je tužilac nesavestan graditelj, a usvojio protivtužbeni zahtev smatrajući da je tuženi kao vlasnik sporne parcele bio savestan. Drugostepeni sud je prvostepenu presudu ukinuo u delu u kojim je odbijen tužbeni zahtev, a preinačio u delu u kojem je usvojen protivtužbeni zahtev tako što je protivtužbeni zahtev u celosti odbio, nalazeći da je tuženi kao vlasnik zemljišta bio nesavestan. Pri tome je zanemario da se tužba i protivtužba nalaze u koneksnom odnosu, koji zahteva istovremeno suđenje i odlučivanje, s obzirom da se tužbeni i protivtužbeni zahtevi isključuju: ako je tužbeni zahtev osnovan, protivtužbeni je neosnovan i obrnuto. Zbog ovakvog karaktera zahteva tužbe protivtužbe, opstanak presude o odbijanju protivtužbenog zahteva značio bi prejudiciranje odluke o tužbenom zahtevu. Ovo iz razloga što građenjem na tuđem zemljištu ili obrnuto, zemljište mora pripasti graditelju. Pravila za razrešenje pravne situacije nastale građenjem na tuđem zemljištu propisana su odredbom čl. 25. i 26. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Odluka o tome da li će zemljište pripasti graditelju ili će građevinski objekat pripasti u svojinu vlasniku zemljišta zavisi od savesnosti graditelja i vlasnika zemljišta, a što zahteva istovremeno odlučivanje o zahtevu graditelja i zahtevu vlasnika zemljišta. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije u Beogradu, Rev. br. 5314/02 od 12.02.2003. godine)
256. U sporu povodom građenja jednog suvlasnika na zemljištu drugog suvlasnika, odluka o tome da li će suvlasnički deo drugog suvlasnika pripasti graditelju ili će građevinski objekat pripasti u svojinu suvlasniku koji nije gradio, zavisi od savesnosti oba suvlasnika i od odnosa građevinske vrednosti izgrađenog objekta prema prometnoj vrednosti suvlasničkog dela zemljišta drugog suvlasnika koji nije gradio. Iz obrazloženja: U provedenom postupku je utvrđeno da je tužilac spornu parcelu kupio 1982. godine od lica koje nije bio njen vlasnik u celosti, već samo u 1/4 dela. Nakon što je stupio u posed parcele tužilac je otpočeo sa gradnjom kuće i pomoćnih objekata. Postojanje kuće i pomoćnih objekata prvostepeni sud je identifikovao uviđajem na licu mesta uz sudelovanje veštaka geometra. Veštačenjem je utvrđena vrednost objekta i prometna vrednost parcele. Na osnovu tako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su zaključili da tužilac nije stekao na sporne 3/4 dela parcele suvlasništvo po osnovu građenja zato što površina zemljišta pod kućom i pomoćnim objektima ne prelazi veličinu suvlasničkog dela koju je tužilac kupio od celokupne parcele. Osnovano u zahtevu za zaštitu zakonitosti se ističe da su nižestepeni sudovi pogrešno primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev za priznanje prava suvlasništva na spornoj parceli u 3/4 dela po osnovu građenja na tuđem zemljištu. Građenjem na tuđem zemljištu dolazi do spajanja građevine i zemljišta u jedinstvene nepokretnosti na kojoj ne može dalje opstati dvovlašće, već građevina mora pripasti vlasniku zemljišta ili obrnuto zemljište mora pripasti graditelju. Pravila za razrešenje pravne situacije nastale građenjem na tuđem zemljištu propisana su odredbama čl. 25. i 26. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Ova pravila se primenjuju i u situaciji kada je graditelj samo suvlasnik jednog dela zemljišta, a preostali suvlasnički deo pripada drugom licu. Za razrešenje takve pravne situacije nije od bitnog uticaja koliki deo građevinske parcele se nalazi pod objektom, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi, već je bitno kolika je površina zemljišta potrebna za redovno iskorišćavanje izgrađenog objekta. Odluka - 108 -
STVARNO PRAVO
o tome da li će i suvlasnički deo drugog suvlasnika pripasti graditelju ili će građevinski objekat pripasti u svojinu suvlasniku koji nije gradio, zavisi od savesnosti oba suvlasnika i od odnosa građevinske vrednosti izgrađenog objekta prema prometnoj vrednosti suvlasničkog dela zemljišta drugog suvlasnika koji nije gradio, a kako se to pravilno ističe u zahtevu za zaštitu zakonitosti. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Gzz. 82/02 od 10.07.2002. godine)
257. Graditelj ima pravo na vrednost objekta u visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke. Iz obrazloženja: U obimnom svojinskom sporu između ostaloga, presudom Opštinskog suda u G… P._____ , od 9. aprila 2001. godine, a izrekom u tački 7. obavezane su tužene – protivtužilje da tužiocu – protivtuženiku isplate na ime naknade vrednosti adaptacije – rekonstrukcije i dogradnje na poluzidanom objektu iznos od 560.000,00 sa pripadajućom kamatom. U toku postupka je svoj osnovni nalaz i mišljenje dao veštak građevinske struke i utvrdio je vrednost objekta uz navođenje pojedinačnih pozicija izvedenih radova.Zbog dužine trajanja postupka veštak je dopunio nalaz i mišljenje tako što je dao vrednost građevinskog objekta u vreme presuđenja, ali tako što je svoj raniji nalaz – vrednost iz ranijeg nalaza povećao saglasno prosečnom povećanju cena u građevinarstvu. Protiv navedene presude žalbu su izjavili tuženici – protivtužilje. Okružni sud u Č… je svojom presudom Gž._____. od 28. avgusta 2001. godine, potvrdio prvostepenu presudu u većem delu, a ukinuo je u stavu 7. izreke presude i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju drugostepene presude je između ostalog navedeno sledeće: Prvostepeni sud je pogrešno primenio odredbu člana 25. stav 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa koja jasno reguliše kako se utvrđuje vrednost objekta, a to je prema visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke. To znači, kada već postoji osnovni nalaz veštaka građevinske struke koji pravilno sadrži svaku poziciju izvedenih građevinskih radova, onda dopuna nalaza i mišljenja u cilju utvrđivanja cene u vreme presuđenja mora da sadrži svaku poziciju izvedenih radova na objektu i nove cene, a ne da se visina vrednosti objekta utvrđena ranije poveća saglasno povećanju cena u građevinarstvu. (Iz presude Okružnog suda u Čačku Gž. 735/2001 od 28.08.2001.godine)
258. Tužilac kao fizičko lice je sporno suvlasništvo na poslovnom prostoru - lokalu mogao steći dogradnjom svojim sredstvima isključivo na osnovu sprazuma sa tuženom opštinom kao nosiocem prava raspolaganja na lokalu, u spornom periodu, o tome da dogradnjom postane suvlasnik lokala. Takav sporazum ne mogu nadomestiti ni građevinska ni upotrebna dozvola upravnih organa tužene opštine, jer su to po svojoj pravnoj prirodi upravni akti doneti u vršenju upravne vlasti, a ne akti raspolaganja. Nije odlučno ni tužičevo svojstvo investitora pri spornoj dogradnji, jer je u pitanju svojstvo u upravnoj stvari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6542/99) - 109 -
STVARNO PRAVO
259. Prema stanju u spisima stranke su suvlasnici na porodičnoj stambenoj zgradi sazidanoj na predmetnoj parceli. U ovoj kući je stanovao i tužilac sa svojom porodicom i 1984. godine je sa sinom otpočeo izgradnju novog stambenog objekta na istom placu, bez odobrenja nadležnog organa i bez saglasnosti ostalih suvlasnika. Tužilac je sa sinom sazidao zgradu u toku 1986. godine i od tada sa porodicom u istoj stanuje. Zakonom o osnovnim svojinskopravnim odnosima regulisano je u članu 21. između ostalog, da se po samom zakonu pravo svojine stiče građenjem na tuđem zemljištu. Članom 25. istog zakona regulisana su prava vlasnika zemljišta prema graditelju koji je znao da gradi na tuđem zemljištu. Prava vlasnika zemljišta su da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta, s tim što pravo izbora vlasnik može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta. Iz utvrđenih činjenica i navedenih materijalno-pravnih odredaba proizilazi da je tužilac gradnjom stekao pravo svojine na izgrađenom građevinskom objektu, a kako tuženi nisu postavili nijedan od zahteva iz navedenog člana 25. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima, neosnovano se tužbenom zahtevu protive. Stoga je pravilno primenjeno materijalno pravo kad je odlučeno da je tužilac po osnovu gradnje vlasnik na predmetnoj stambenoj zgradi, što su tuženi dužni da priznaju i trpe. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1532/97)
260. Pravo svojine se stiče građenjem na tuđem zemljištu. Iz obrazloženja: Prema stanju u spisima stranke su suvlasnici na porodičnoj stambenoj zgradi sazidanoj na predmetnoj parceli. U ovoj kući je stanovao i tužilac sa svojom porodicom i 1984. godine je sa sinom otpočeo izgradnju novog stambenog objekta na istom placu, bez odobrenja nadležnog organa i bez saglasnosti ostalih suvlasnika. Tužilac je sa sinom sazidao zgradu u toku 1986. godine i od tada sa porodicom u istoj stanuje. Zakonom o osnovnim svojinskopravnim odnosima regulisano je u članu 21. između ostalog, da se po samom zakonu pravo svojine stiče građenjem na tuđem zemljištu. Članom 25. istog zakona regulisana su prava vlasnika zemljišta prema graditelju koji je znao da gradi na tuđem zemljištu. Prava vlasnika zemljišta su da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta, s tim što pravo izbora vlasnika može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtevati ispaltu prometne cene zemljišta. Iz utvrđenih činjenica i navedenih materijalno-pravnih odredaba proizilazi da je tužilac gradnjom stekao pravo svojine na izgrađenom građevinskom objektu, a kako tuženi nisu postavili ni jedan od zahteva iz navedenog člana 25. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, neosnovano se tužbenom zahtevu protive. Stoga je pravilno primenjeno materijalno pravo kad je odlučeno da je tužilac po osnovu gradnje vlasnik na predmetnoj stambenoj zgradi, što su tuženi dužni da priznaju i trpe. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1533/97) - 110 -
STVARNO PRAVO
261. Ukoliko između vlasnika zemljišta i zgrada sa jedne strane i graditelja sa druge strane ne postoji sporazum, adaptacijom i dogradnjom građevinskog objekta ne može se steći pravo svojine. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju tuženi je kao zakupac zaključio ugovor o zakupu sa tužiljom dana 3.8.1988. godine, po kome su predmet zakupa poslovne prostorije. Ugovornici su se saglasili da će zakupac poslovne prostorije koristiti isključivo za obavljanje svoje poslovne delatnosti i da nema prava vršiti bilo kakve prepravke, popravke i adaptaciju bez saglasnosti zakupodavca. Po prestanku zakupa zakupac je dužan da prostorije dovede u ispravno prvobitno stanje i osposobi bunar za vodu (član 8. ugovora). Nije sporno da je tuženi izvodio određene radove na dogradnji i adaptaciji poslovnog prostora koji predstavlja predmet ugovora o zakupu. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je protivtužbeni zahtev radi utvrđenja prava svojine na dograđenim i adaptiranim delovima poslovnog prostora odbijen kao neosnovan. Naime, ukoliko između vlasnika zemljišta i zgrada sa jedne strane i gradioca sa druge strane ne postoji sporazum, adaptacijom i dogradnjom građevinskog objekta ne može se steći pravo svojine, pa samim tim ni pravo korišćenja. U konkretnom slučaju ugovorom o zakupu je izričito predviđeno da se na predmetu zakupa ne mogu izvoditi nikakvi građevinski radovi bez saglasnosti vlasnika (zakupodavca) pa kako nije bilo saglasnosti vlasnika ni u vreme gradnje pravilno je stanovište nižestepenih sudova da protivtužilac nije postao vlasnik dograđenih i adaptiranih prostorija. Čak i pod uslovom da je vrednost dograđenih i adaptiranih prostorija veća od vrednosti građevinskog zemljišta i vrednosti zgrada koje su se u momentu početka gradnje na tom zemljištu nisu se stekli uslovi za sticanje prava svojine po osnovu gradnje na tuđem zemljištu u smislu člana 25. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa jer je gradilac nesavestan (znao je da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik se usprotivio). Vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati mu zemljište u prvobitno stanje, ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4722/97)
262. Zastarni rok iz člana 25. stav 5. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima ne teče od momenta izgradnje objekta, već od isteka prekluzivnog roka. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 1476/95)
263. Saglasnost za rekonstrukciju kuće data od vlasnika u vreme izvođenja radova obavezuje i novog vlasnika kao sukcesora ranijeg vlasnika. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1732/93) - 111 -
STVARNO PRAVO
264. Zakupom zemljišta ne može se tražiti od savesnog prodavca da poruši objekat sagrađen na njegovom zemljištu, ako se, makar i konkludentnom radnjom saglasio sa njegovim podizanjem. (VSS, Rev. 1831/92)
265. Okolnost da je roditelj davao sinu materijalna sredstva na ime pomoći u izgradnji poslovnog objekta nije osnov da kasnije zahteva utvrđenje da je on vlasnik objekta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 450/92)
266. Ograda se, bez obzira na vrstu i vrednost ne smatra građevinskim objektom iz člana 25. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, pa se pri odlučivanju o zahtevu za njeno uklanjanje ne primenjuje prekluzivni rok iz člana 25. stav 2. Zakona. (VSV, Rev. 83/91)
(Član 26. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
267. Podizanjem betonske ograde na tuđoj parceli ne može se steći pravo svojine građenjem na tuđem zemljištu. (VSV, Rev. 650/90)
(Član 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
268. Izvođač radova ne može po osnovu održaja postati vlasnik stvari koju je izradio po narudžbini, bez obzira na dužinu državine, jer on nije savesni držalac. Iz obrazloženja: Kako se radi o stvarima koje su izrađene po osnovu ugovora između tužioca kao naručioca i tuženog kao izvođača, to tužilac kao naručilac ima prava, a tuženi kao izvođač ima obavezu da navedene pokretne stvari izrađene po osnovu ugovora preda naručiocu koji je i njihov vlasnik. Iz navedenih razloga osnovano tužilac traži da se tuženi obaveže da mu preda pokretne stvari koje je po osnovu ugovora, izradio. Neosnovani su žalbeni navodi tuženog da je on na osnovu činjenice da je - 112 -
STVARNO PRAVO
tužilac u roku od 5 godina propustio da preuzme stvari sa njegovog skladišta postao vlasnik istih jer je tuženi navedene stvari izradio po narudžbini tužioca i za njegov račun, te nema osnova za sticanje prava svojine na istima, a uslovi iz čl. 28. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa za sticanje prava svojine na pokretnim stvarima održajem, nisu ispunjeni, jer tuženi nije savesni držalac. (Iz presude Višeg trgovinskog suda Pž. 8368/08 od 9.12.2009. godine)
269. Protek vremena bez ispunjenja dva preostala uslova za sticanje prava svojine (savesna i zakonita državina) nije dovoljan osnov za sticanje prava svojine po osnovu održaja. Iz obrazloženja: Zaključak prvostepenog suda da tuženi ne poseduje dokaz o sticanju parcele od navedene Opštine koja je predmet ovog spora je pravilan. Tuženi ne spori činjenicu da je kao vlasnik upisan bez pravnog osnova 1969. godine, jer sa Opštinom nije zaključio nikakav pravni posao podoban za sticanje prava svojine, niti mu je nekom odlukom predmetna parcela bila data na korišćenje. Prvostepeni sud je utvrdio da tuženi zna da za predmetnu parcelu nije platio naknadu, da mu nije data odlukom nadležnog organa, ali je uknjižen kao vlasnik iste 1969. godine znajući – pri tome - da se parcela vodila kao vlasništvo pokojne M.V. sa kojom takođe nema zaključen nikakav pravni posao i da ne plaća naknadu za parcelu. To znači da tuženi nije savestan u momentu sticanja parcele, niti može postati savestan protekom vremena. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tuženi u državini sporne parcele više od 40 godina, ali da ne može na njoj steći pravo svojine iz navedenog razloga - nije savestan. Jer, odredbom člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano je da savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom roka od 20 godina. Za sticanje prava svojine putem održaja, dakle, nije dovoljno da je sticalac samo u državini parcele, već mora biti savestan tj. državina mora biti zakonita i savesna. To tuženi u konkretnom slučaju nije. Protek vremena bez ispunjenja dva preostala uslova za sticanje prava svojine, a to su savesna i zakonita državina, nije dovoljan osnov za sticanje prava svojine po osnovu održaja. Zbog toga je prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi nije stekao pravo svojine na parceli koje je predmet ovog spora. ( Iz presude Višeg trgovinskog suda, Pž. 1936/06 od 30.05.2007. godine)
270. Ulaganjem suvlasnika u nepokretnost, bez saglasnosti drugog suvlasnika, ne može se steći pravo svojine na nepokretnosti u većoj srazmeri, odnosno u srazmeri uvećanja nepokretnosti, već se zbog tog ulaganja može istaći samo obligaciono pravni zahtev. - 113 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, parnične stranke su posle smrti svog oca N. R. nasledile sa po jednom polovinom idealnog dela svojinu na spornim nepokrtnostima u ul. V... S…, na osnovu Rešenja Četvrtog opštinskog suda u B… O. br._______, od 25.07.2004. godine. za života pok. N. je delio kuću po dužini, a tuženi je posle očeve smrti ulagao u ovaj objekat, s tim što je veštačenjem utvrđeno da radove koje je izveo tuženi na kući u prizemlju predstavljaju adaptaciju i sanaciju postojećeg prostora, dok su radovi izvedeni u suterenu formirali novu stambenu jedinicu. Takođe je utvrđeno da je tuženi izvodio radove bez saglasnosti tužioca kao suvlasnika, da nije postignut dogovor o deobi nepokretnosti među parničnim strankama, a tužilac je svoje neslaganje izražavao i prijavljivanjem tuženog inspekciji i policiji zbog izvođenja ovih radova. Dogovor u vezi deobe nasleđene imovine nije iskazan u rešenju o nasleđivanju posle smrti oca stranaka. Nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kad su zaključili da je tužbeni zahtev osnovan, a protivtužbeni zahtev neosnovan. Naime, tuženi pretenduje na sticanje prava svojine na spornoj nepokretnosti po osnovu odražaja i građenja. Pravilno je zaključeno da tuženi nije ispunio uslove za sticanje prava svojine odražajem u smislu člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, kojim je propisano da savestan držalac nepokretnosti na kojoj drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na toj stvari odražajem protekom 20 godina, jer nije bio savestan držalac predmetne sporne nepokretnosti, odnosno bio je svestan činjenice da koristi i suvlasnički udeo tužioca (čl. 72. st. 3. istog Zakona). Osim toga, tuženi se ne može smatrati ni savesnim graditeljem u smislu člana 25. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, s obzirom da je gradio na delu nepokretnosti koji pripada tužiocu, te da je gradnju obavljao bez njihove saglasnosti, odnosno uz njegovo protivljenje. Suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju stvarima i da je koriste, a za preuzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja, potrebna je saglasnost svih suvlasnika (čl. 14. i 15. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa). Pošto je tuženi bez saglasnosti drugog suvlasnika vršio ulaganja u nepokretnosti, ne može steći pravo svojine na nepokretnosti u većoj srazmeri, odnosno u srazmeri uvećanja nepokretnosti, već bi zbog tog ulaganja mogao istaći samo obligaciono pravni zahtev. Imajući u vidu napred rečeno, nižestepeni sudovi su pravilnom primenom materijalnog prava utvrdili da tužilac – kao suvlasnik sporne nepokretnosti, na osnovu ostavinskog rešenja posle smrti svog oca pok. Nikole, ima pravo da traži predaju ½ kuće u ulici V... S... radi zaštite svog prava susvojine. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. br. 720/06 od 27.09.2006. godine)
271. Savesni i zakoniti držalac nepokretnosti može steći pravo svojine na toj nepokretnosti održajem protekom deset godina., iako je ugovor o kupovini nepokretnosti zaključio sa licem koje nije bilo njen vlasnik već plodouživalac, ali se u katastru nepokretnosti vodilo kao vlasnik. Iz obrazloženja: Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja ( koje se - prema članu 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku - revizijom ne može pobijati ), nižestepeni sudovi su - i po stanovištu Vrhovnog suda - osnovano zaključili da ne postoje zakonski razlozi za ništavost spornog ugovora u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, pravilno su primenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtev odbili kao neosnovan. Naime, u vreme zaključenja spornog ugovora u katastru nepokretnosti se kao vlasnik lokala koji je bio predmet kupoprodaje vodilo imenovano sada pokojno lice, koje je - zbog toga - i moralo biti nazna- 114 -
STVARNO PRAVO
čeno u ugovoru kao prodavac ( u suprotnom - ugovor ne bi mogao biti overen od strane suda i izvršen prenos vlasništva na predmetnom lokalu na kupca ). Činjenica je da to, sada pokojno, lice u postupku raspravljanja zaostavštine svog pokojnog supružnika nije bilo oglašeno njegovim naslednikom na tom lokalu, već da mu je samo utvrđeno pravo doživotnog udovičkog uživanja. Međutim, ostali naslednici dali su saglasnost za zaključenje spornog ugovora i isti su potpisali u svojstvu prodavaca. Na taj način postignuta je saglasnost svih lica koja su bili naslednici pokojnog supružnika, pokojnog lica-saugovarača i nosioca prava udovičkog uživanja, da se zaključi sporni ugovor. On je zaključen u zakonom propisanoj formi, overen od strane suda i realizovan. Pravni prethodnik tuženog je bio savestan kupac, a nakon toga i savestan i zakoniti držalac predmetnog lokala, što je nastavio i tuženi. Ukoliko bi se i pošlo od pretpostavke da je pravni prethodnik tuženog sporni ugovor o kupoprodaji zaključio samo sa pokojnim licem koje nije bilo vlasnik predmetnog lokala već samo njegov plodouživalac, tuženi je stekao pravo svojine na tom lokalu po osnovu održaja u smislu člana 28. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, po osnovu savesne i zakonitom državine preko 10 godina. ( Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2849/05 od 15.03.2006. godine )
272. Kada je lice više od 20 godina imao u isključivoj državini nepokretnost, i to po osnovu izvršene deobe sa kojom su se saglasili svi učesnici, on je na njoj stekao pravo svojine održajem. Iz obrazloženja: Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je u nižestepenim presudama primenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je tužilac vlasnik još 1/2 idealnih delova sporne katastarske parcele, pored već upisanog suvlasništva sa 1/2 idealnih delova na navedenoj katastarskoj parceli, što su tuženi dužni priznati i trpeti. Naime, utvrđeno je da je sada pokojni D.Đ. u momentu prodaje sporne katastarske parcele januara 1989. godine održajem kao savestan držalac stekao pravo svojine na celoj katastarskoj parceli budući da je bio u isključivoj državini cele katastarske parcele počevši od 1956. godine, po osnovu izvršene deobe sa kojom su se svi učesnici saglasili. Stoga su se stekli uslovi za sticanje prava svojine na nepokretnosti u smislu člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, koji predviđa da savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina. Stoga se revizijom tuženih neosnovano ističe pogrešna primena materijalnog prava. (Presuda Vrhovnog suda Srbije, Rev. 1264/2005 od 29.6.2006. godine)
273. Sticanje svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla isključuje sticanje na osnovu održaja. Iz obrazloženja: Iz razloga pobijane presude nije jasno da li je, kako tužilac tvrdi, prividnim ugovorom o poklonu koji prikriva ugovor o prodaji, pravnom prethodniku tužioca prodat i deo tuženog Ž. od 1/4, koju je - 115 -
STVARNO PRAVO
on nasledio iza očeve smrti i da li je tom prilikom Ž. majka S. ugovor zaključila i u njegovo ime i za njegov račun kao zakonski zastupnik i ako jeste da li bi takav ugovor mogao da proizvede pravno dejstvo s obzirom da je Ž. tada bio maloletan i sve okolnosti tog pravnog posla, ali i s obzirom na to da li je tuženi znao za ugovor i da li ga je odobrio, što bi sve bilo od značaja za ocenu o pravnom osnovu za sticanje svojine tužioca na predmetnoj nepokretnosti, jer ukoliko bi bilo tačno da je S. prodala i Ž. deo kao njegov zakonski zastupnik i ako bi takav ugovor proizvodio pravno dejstvo, onda se ne bi moglo govoriti o sticanju svojine održajem već o sticanju svojine na osnovu pravnog posla. U suprotnom, ukoliko Ž. deo nije prodat pravnom prethodniku tužioca, a ovaj je sve vreme držao i njegov deo, tada bi predmet ocene suda morala da bude i savesnost takve državine tužiočevog oca sa stanovišta navedenih činjenica, pri čemu bi, u slučaju izostanka savesnosti državine ostalo da se utvrdi nije li tužilac smrću svog oca kao njegov naslednik postao savestan držalac u smislu člana 28. stav 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i da li bi to vodilo sticanju svojine održajem. Napred navedeno je značajno, posebno kada se ima u vidu da je prema podacima iz zemljišnih knjiga kp. br. 924/1 upisana sa površinom od 0.81,01 ha, dok je ista parcela označena ugovorom o poklonu sa kp. br. 1629, što je verovatno oznaka po novom premeru, ali u manjoj površini nego što je površina po zemljišnim knjigama i to u pov. od 0.51,38 ha, pa je s obzirom na ovo prvostepeni sud bio dužan da na pouzdan način, po potrebi i uviđajem na licu mesta, da utvrdi da li je tužilac uopšte u državini cele površine spornog zemljišta, kako je površina označena po zemljišnim knjigama, ili je pak samo u državini dela kp. br. 924/1, u površini kao što stoji u ugovoru. (Iz rešenja Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 1228/04 od 29.03.2004. godine)
274. Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa u prelaznim odredbama ne sadrži pravilo o retroaktivnoj primeni zakona pa se rokovi za sticanje prava svojine po osnovu održaja na nepokretnosti koje su bile u društvenoj svojini računaju od momenta stupanja na snagu noveliranog zakona. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju tuženi je u vremenskom trajanju dužem od 20 godina bio savestan držalac svoje susedne parcele u periodu od 1969. godine do 1990. godine kada je tužilja podnela tužbu radi zauzeća protiv drugog brata čija se parcela takođe graniči sa njenim zemljištem. Po stanovištu nižestepenih sudova tuženi je kao savestan držalac u trajanju od preko 20 godina postao vlasnik sporne zemljišne površine po osnovu vanrednog održaja u smislu člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa pa je zato tužbeni zahtev radi utvrđenja prava svojine i predaju državinu odbijen kao neosnovan. Osnovano se u zahtevu za zaštitu zakonitosti ističe da je u postupku učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. ZPP-a, i da zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje nije potpuno utvrđeno tako da se izloženo stanovište za sada ne može prihvatiti kao pravilno. Sporno zemljište se u javnim knjigama (zemljišnim knjigama), vodi kao privatna svojina. Međutim, imajući u vidu da se ono nalazi u gradu prvostepeni sud nije utvrdio da li je to zemljište postalo društvena svojina po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Sl. list FNRJ", br. 52/58 sa docnijim izmenama i dopunama), Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u - 116 -
STVARNO PRAVO
gradovima i naseljima gradskog karaktera ("Sl. glasnik SRS", br. 32/68 sa docnijim izmenama i dopunama), ili Zakona o građevinskom zemljištu ("Sl. glasnik SRS", br. 20/79). Ako je na osnovu Zakona ili odlukom Skupštine opštine (kojoj se može upodobiti i donošenje Detaljnog urbanističkog plana), sporna parcela postala društvena svojina sa pravom korišćenja ranijih vlasnika bilo je nužno ispitati da li je do momenta prestanka prava svojine ispunjen uslov iz člana 28. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa za sticanje prava svojine po osnovu održaja. Međutim, ako je u toku trajanja roka za održaj došlo do promene svojinskog oblika i pretvaranja privatne svojine u društvenu svojinu od momenta promene nema mogućnosti za sticanje prava svojine po osnovu održaja bez obzira na državinsko stanje zato što je član 29. ranije važećeg Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa zabranjivao sticanje putem održaja na sredstvima u društvenoj svojini. Brisanjem člana 29. koje je izvršeno Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SRJ" br. 29/96), nije izvršena konvalidacija i osnaženje ranijeg državinskog stanja i uspostavljanje prava svojine po osnovu održaja na sredstvima i stvarima koje su bile u društvenoj svojini jer Zakon u prelaznim i završnim odredbama ne sadrži pravilo o retroaktivnoj primeni zakona pa se zato rokovi za održaj mogu računati samo za ubuduće, od momenta stupanja na snagu Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (3. avgust 1996. godine). Napominje se da zemljišno-knjižno stanje koje je postojalo u toku postupka i u vreme presuđenja ne predstavlja dokaz da nije došlo do promena svojinskih odnosa. Upis u javne knjige je u smislu člana 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa obavezan samo u slučaju postojanja pravnih poslova kao osnova za sticanje a ne i u slučaju drugih načina sticanja prava svojine i promena prava svojine. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Gzz. 83/02 od 23.01.2003. godine)
275. Uslovi za sticanje prava svojine održajem su savesnost držaoca nepokretnosti i rok od 20 godina. Iz obrazloženja: Tužilac je tužbenim zahtevom tražio da se utvrdi prema tuženiku da je vlasnik po osnovu održaja severoistočnog dela tuženikove parcele bliže identifikovane u tužbi. Nakon izvođenja dokaza, Opštinski sud u G… je svojom presudom P. _______od 17.04.2002. odbio tužbeni zahtev tužioca u celosti. Naime, sud je izveo dokaz uviđajem na lice mesta i veštačenjem od strane veštaka geometra. Utvrđene su katastarske međe između zemljišta stranaka i precizno je identifikovan deo parcele koji se u katastarskim knjigama vodi na tuženika. Takođe je utvrđeno da je sporni deo, u stvari deo katastarske parcele vlasništvo tuženika a prema stanju u katastru. Saslušani su brojni svedoci, saslušane su parnične stranke pa je ocenom izvedenih dokaza sud našao da tužilac nije dokazao da je stekao pravo svojine na spornoj parceli, a to je savesnost i potreban rok. Sud je primenio materijalno pravo – primena člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, u kome je izričito navedeno da su uslovi za sticanje prava svojine održajem savesnosti držaoca nepokretnosti i potreban rok od 20 godina. Kako ti uslovi nisu ispunjeni, tužbeni zahtev tužioca je odbijen. Protiv navedene presude tužilac je blagovremeno izjavio žalbu. Okružni sud u Č… je svojom presudom Gž. ________od 25. septembra 2002. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužioca i potvrdio je prvostepenu presudu. - 117 -
STVARNO PRAVO
U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se u svemu prihvataju razlozi dati u obrazloženju prvostepene presude. Naime, prvostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primenio materijalno pravo kada je našao da je tužbeni zahtev tužioca neosnovan i da tužilac nije pružio dokaz da je stekao pravo svojine održajem. (Iz presude Okružnog suda u Čačku, Gž. 867/2002 od 25.09.2002. godine)
276. Ako je usmeno zaključen ugovor o prometu nepokretnosti izvršen u celini ili u pretežnom delu onda se pitanje svojine definitivno razrešava kroz održaj. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 489/00)
277. Državina na stvari u društvenoj svojini pre stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa (4.07.1996. godine) ne može se uračunati u period sticanja svojine na društvenoj svojini održajem, već samo od dana donošenja navedenog zakona pa ubuduće. Iz obrazloženja: Prema pravnom mišljenju sudova brisanjem ranije odredbe člana 29. istog Zakona, o zabrani sticanja prava svojine održajem, na zemljištu u društvenoj svojini stekli su se uslovi za primenu člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa za sticanje prava svojine odnosno prava korišćenja na zemljištu u društvenoj svojini. S obzirom da su tužioci na parceli koja je predmet spora izgradili stambenu zgradu na osnovu odgovarajuće dokumentacije i da ovu parcelu nesmetano drže više od 20 godina, to su po osnovu održaja stekli pravo korišćenja na ovoj parceli. Vrhovni sud nalazi da se izjavljenom revizijom osnovano pobija pravilnost zaključka prvostepenog suda u pogledu primene materijalnog prava, sticanja prava korišćenja održajem na navedenoj parceli putem održaja. Prelaznim odredbama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa posle izvršene izmene i dopune ovog Zakona nije regulisano pitanje retroaktivne primene odredbi o sticanju prava svojine održajem na zemljištu u društvenoj svojini posle brisanja odredbe člana 29. Zakona. Ukoliko bi se prihvatilo da savesna državina na društvenom zemljištu pre brisanja navedene odredbe se uračunava u vreme održaja bila bi ugrožena stečena prava ranijim subjektima ovih prava jer bi oni bili dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge subjekte s obzirom da je zakonom bilo propisano da se na društvenoj svojini ne može steći pravo svojine održajem, pa propust da od lica koje drži nepokretnost traže predaju nepokretnosti ne može koristiti držaocu u periodu od sticanja prava svojine održajem, jer bi to bilo u suprotnosti sa ustanovom zabrane retroaktivnosti. Brisanje odredbe o zabrani sticanja prava svojine na društvenom zemljištu (član 29) ne znači zakonsku konvalidaciju, jer izražena zabrana nije bila malog značaja. Na osnovu navedenih argumenata može se zaključiti da državina na stvari u društvenoj svojini pre stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa (4.7.1996. godine), ne može se uračunati u period sticanja svojine na društvenoj svojini održajem, već samo od dana donošenja navedene izmene Zakona, pa ubuduće. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4976/98 od 15.9.1999. godine) - 118 -
STVARNO PRAVO
278. Nesavesna državina ne može dovesti do sticanja prava svojine održajem. Iz obrazloženja: Odredbom čl. 36. Zakona o agrarnoj reformi i unutrašnjoj kolonizaciji ("Sl. glasnik SRS", br. 39/45), propisano je da dodeljeno zemljište prelazi u privatnu svojinu lica kome je dodeljeno, i odmah po izvršnosti odluke iz čl. 33. ovog Zakona upisaće se u zemljišne knjige. Prema čl. 33. st. 2. ovog Zakona, odluka o konačnom dodeljivanju zemljišta donosi se na ime onog lica kome je zemljište dodeljeno, a ako je to lice u međuvremenu umrlo, na ime članova njegove kućne zajednice koji su sa njima utvrđeni za agrarne subjekte. U svakom slučaju, dodeljeno zemljište smatraće se zajedničkom svojinom svih takvih članova kućne zajednice. Kako nije sproveden postupak za proglašenje tuženog, kao nestalog lica za umrlo i utvrđenje smrti, to o činjenici smrti nema dokaza predviđenim zakonom, niti je raspravljena zaostavština majke tužilje, a tužilja nije jedino lice kome je zemljište dodeljeno putem agrarne reforme i unutrašnje kolonizacije, to tužilja u smislu čl. 28. st. 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa nije mogla steći pravo svojine putem održaja na nepokretnostima koje su upisane na ime tuženog jer nije savesna. Tužilja i ostali članovi porodičnog domaćinstva kojima je zemljište dodeljeno bili su svesni činjenice da koriste i suvlasnički deo tuženog. Nesavesna državina ne može dovesti do sticanja prava svojine održajem, pa je pravilno primenjeno materijalno pravo kad je tužbeni zahtev tužilje odbijen kao neosnovan. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 903/99 od 02.12.1999. godine)
279. Zakonski uslov za priznavanje prava svojine po osnovu održaja nije samo dužina trajanja državine nepokretnosti, nego i savesnost držaoca i zakonitost državine. Iz obrazloženja: Tužilja je dugi niz godina bila u državini spornog dela nepokretnosti, odnosno preko 20 godina. Međutim, nezavisno od ove činjenice, nisu se stekli zakonski uslovi da se njoj na tom delu nepokretnosti prizna pravo svojine putem održaja. Zakonski uslov za priznavanje prava svojine po osnovu održaja nije samo dužina trajanja državine nepokretnosti, nego i savesnost držaoca i zakonitost državine. Tužilja, međutim, nije bila ni u zakonitoj ni u savesnoj državini spornog dela nepokretnosti. Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom poslu koji je potreban za sticanje prava svojine (na primer ugovor o kupoprodaji, ugovor o poklonu itd.) i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja (ako nije manljiva). U konkretnom slučaju, pravosnažnim rešenjem o nasleđivanju Opštinskog suda broj O. _______od 15. februara 1972. godine, majka tužilje, kao njen pravni predhodnik oglašena je naslednikom jedino na 4/6 delova cele nepokretnosti, dok sporni deo nepokretnosti po osnovu nasleđa nije prešao u njenu svojinu. Majka tužilje se prihvatila na 4/6 delova nasleđene nepokretnosti, ne ukazujući tokom ostavinskog postupka, kao ni pokretanjem parnice da ima bilo kakvog osnova za potraživanje prava svojine na preostalom delu nepokretnosti. Otac tužilje je, na protiv, - 119 -
STVARNO PRAVO
6. decembra 1976. godine podneo tužbu radi priznavanja prava svojine na preostalom delu nepokretnosti, po osnovu kupoprodaje od braće svoje supruge na osnovu priznanica od 5. oktobra 1941. i 21. maja 1948. godine. Međutim, ovaj spor je okončan povlačenjem tužbe na ročištu 27. novembra 1979. godine. Na taj način je i otac tužilje prihvatio stanje koje je uspostavljeno navedenim rešenjem o nasleđivanju iz 1972. godine. U vezi sa izloženim, bez uticaja je revizijski navod tužilje kojim zakonitost svoje državine dokazuje navedenim pismenim priznanicama, koje su bile osnov pokretanja spora od strane njenog pokojnog oca. Tužilja je, takođe, kao i njeni roditelji prihvatila svojinu samo u delu od 4/6 nepokretnosti, koju je nasledila njena majka posle smrti brata, odnosno tužilja kao njen pravni sledbenik. Pored izloženog, državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Savesnost mora postojati za sve vreme roka potrebnog za održaj. Međutim, tužilja je znala da deo nepokretnosti koji je bio u njenoj državini nije i u njenoj svojini. Ona je na ročištu pred prvostepenim sudom izjavila da je znala da je njen pokojni otac vodio spor za taj deo nepokretnosti. Pored toga, u ostavinskom postupku posle smrti njene majke, rešenjem o nasleđivanju O. broj _________od 13. avgusta 1984. godine, tužilja se prihvatila 4/6 nepokretnosti, kao svog naslednog dela. Ona u tom ostavinskom postupku nije istakla postojanje bilo kakvog pravnog osnova za svojinu na celoj nepokretnosti, pa i kasnije, sve do ove parcele, 4.10.1995. godine. Prema tome,tužilja je sve vreme znala da 2/6 nepokretnosti nisu ni u njenoj, niti su bile u svojini njenih pravnih prethodnika. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5260/98 od 03.11.1999. godine)
280. Naslednik postaje savestan držalac od trenutka otvaranja nasleđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavestan držalac, a naslednik to nije znao niti je mogao znati, a vreme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasleđa. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, ostavinskim rešenjem od 5.5.1993. godine, raspravljena je zaostavština pokojnog V., pa je odlučeno da se kao naslednici celokupne njegove imovine oglašavaju njegovi sinovi, sada pokojni D., otac tužilaca i tuženi R. sa po 1/2 idealnog dela. Utvrđeno je da je sada pokojni K.D. posle smrti svoga oca V. koristio sve nekretnine koje su njemu pripadale, uključujući i suvlasnički udeo od 1/2 idealnog dela koji je ostavinskim rešenjem pripao njegovom bratu, tuženom R. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su delimično usvojili tužbeni zahtev tužilaca i utvrdili da su tužioci suvlasnici spornih kat. parcela, svaki sa po 1/4 idealnog dela, dok su preko dosuđenog suvlasničkog dela, a do traženog od po 1/2 za svakog tužioca, tužbeni zahtev odbili kao neosnovan. Prema članu 28. stav 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, naslednik postaje savestan držalac od trenutka otvaranja nasleđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavestan držalac, a naslednik to nije znao niti je mogao znati, a vreme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasleđa. Po nalaženju Vrhovnog suda, ne može se prihvatiti navod tužilaca da oni kao pravni sledbenici svog pokojnog oca D. nisu znali niti su mogli znati da je njihov otac bio nesavestan držalac. Naime, u zemljišnoj knjizi tuženi je bio upisan kao suvlasnik sa 1/2 idealnog dela na spornim kat. parcelama, pa su tužioci u vreme otvaranja nasleđa iza svog oca morali izvršiti uvid u zemljišne knjige kako bi utvrdili ko se - 120 -
STVARNO PRAVO
vodi kao vlasnik spornih nepokretnosti. Što se tiče njihovog pravnog prethodnika, sada pok. D., on je učestvovao u ostavinskoj raspravi 1953. godine, kada su on i tuženi oglašeni za naslednike sa 1/2 idealnog dela na spornim nepokretnostima, koje su bile u vlasništvu njihovog oca V. Samim tim, on nije mogao biti savesni držalac celokupne nepokretnosti, budući da je znao da 1/2 idealnog dela pripada tuženom, a utvrđeno je da je tuženi svoj suvlasnički udeo na imovini dao na korišćenje svome bratu, bez namere da na brata prenese svojinu na nepokretnostima. Budući da tužioci i njihov pravni prethodnik nisu bili savesni držaoci dela nepokretnosti koji je po osnovu nasleđa pripao tuženom, pravilno su nižestepeni sudovi odbili njihov tužbeni zahtev u navedenom delu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6762/98 od 24.02.1999. godine)
281. Održaj je vrsta sticanja prava svojine (a ne i prava društvene svojine) originalnim putem, na osnovu činjenica koje zakon propisuje (čl. 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). Po pravilu, održajem se ne može steći pravo korišćenja gradskog građevinskog zemljišta, osim ako se gradsko građevinsko zemljište ne koristi po osnovu svojine na tom zemljištu, u smislu čl. 18. st. 1. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu koji je stupio na snagu u vreme prvostepenog presuđenja. U slučaju da se gradsko građevinsko zemljište koristi po osnovu svojine na objektu, ili po osnovu akta o davanju na korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, ne može se steći pravo trajnog korišćenja po osnovu održaja. Prema tome, ako je gradsko građevinsko zemljište u konkretnom slučaju korišćeno po osnovu svojine na objektu, mogućnost sticanja putem redovnog ili vanrednog održaja, u smislu čl. 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, bila bi u potpunosti isključena, bez obzira na činjenicu da li je donet generalni ili detaljni urbanistički plan. Promet zemljišta i naknadna parcelacija između korisnika tog zemljišta su zabranjeni, počev od stupanja na snagu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera (Sl. list SFRJ, br. 5/68), pa zato korisnici zemljišta (osim bliskih srodnika određenih zakonom) nisu mogli vršiti promet zemljišta bez prenosa svojine na objektu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1580/98)
282. Državina nepokretnosti je pravo koje pripada vlasniku. Iz obrazloženja: Ugovor o kupoprodaji iz 1963. godine, koji je bio zaključen u pismenoj formi, a potpisi nisu bili overeni, bio je zaključen u skladu sa uslovima propisanim članom 9. tadašnjeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada. Tužionici neosnovano smatraju da su ispunjeni uslovi za raskid ovog ugovora jer nije izvršena isplata cele, nego samo 1/2 ugovorene kupoprodajne cene. Kupac je stupio u državinu predmetne nepokretnosti momentom zaključenja ugovora, još 7.10.1963. godine, pa su se stekli uslovi za sticanje svojine putem održaja, u smislu odredbe člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer je kupac - prvotuženi bio u državini nepokretnosti preko 20 godina. Samim - 121 -
STVARNO PRAVO
tim, pravilno je primenjeno materijalno pravo i u delu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev za predaju nepokretnosti tužiocima u državinu, jer su tužioci izgubili pravo svojine na nepokretnosti, a državina nepokretnosti je pravo koje pripada vlasniku, prema odredbi člana 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 248/98)
283. Katastar zemljišta između ostalog služi samo za orijentaciju da se na jednom određenom prostoru nalazi neka površina zemljišta koja pripada licu na čije ime je upisana. Iz obrazloženja: Tuženi priznaje da se nalazi u faktičkoj državini spornog dela parcele, tvrdeći da tužilac odnosno njegovi pravni prethodnici nikada nisu bili u njegovom posedu, već naprotiv da je tuženi odnosno njegov pravni prethodnik bio u savesnoj državini ovog dela nekretnine, zbog čega nalazi da je po osnovu održaja na istoj stekao pravo svojine. Ovaj prigovor tuženog sudovi nisu ocenili, a što je bilo od značaja. Naime, pitanje dokazivanja tužiočevog prava vlasništva na spornom delu parcele svelo se na katastarsku kopiju plana (da ovaj deo parcele pripada tužiočevoj parceli) odnosno na rezultat nalaza katastarskog veštaka koji je na osnovu katastarske mape, a prema premeru izvršenom 1985. godine utvrdio da je sporna površina parcele u katastru upisana kao vlasništvo tužioca čiji sporni deo se nalazi u posedu tuženog. Postavlja se, pre svega, pitanje da li katastarska mapa ima i kakav dokazni značaj za materijalno pravo o obliku i obimu parcele koje su u njoj ucrtane. Radi davanja pravilnog odgovora treba poći od odgovarajućih propisa po kojima su zemljišta delovi površine koji su u zemljišnom katastru označeni posebnim brojevima (katastarske parcele) a prema odredbama Zakona o premeru i katastru katastar zemljišta, između ostalog, služi samo za orijentaciju da se na jednom određenom prostoru nalazi neka površina zemljišta koja pripada licu na čije ime je upisana. Sledstveno tome, ni mišljenje veštaka zasnovano na katastarskoj mapi da sporna površina sačinjava deo parcele čiji je vlasnik tužilac, ne dokazuje vlasništvo tužioca na spornoj površini, odnosno da je stekao pravo vlasništva te parcele baš u granicama naznačenim u katastarskoj mapi, a koje su u suprotnosti sa granicama u prirodi. Stoga je tužilac u ovoj parnici za predaju dela parcele, po osnovu vanknjižno stečenog prava vlasništva bio dužan da dokaže da je on ili njegov pravni prethodnik u faktičkom posedu držao spornu površinu i da mu je tuženi istu bespravno oduzeo. Ako tužilac ne bi uspeo dokazati da je ikada bio u faktičkom posedu spornog dela parcele znači da nije dokazao istiniti način sticanja, onda posed ne bi mogao ni izgubiti, pa je valjalo oceniti osnovanost prigovora tuženog da na spornom delu zemljišta ima jače pravo na državinu, odnosno da je na istom stekao pravo svojine po osnovu održaja. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5699/97)
284. Pravo svojine šumskog zemljišta stiče zakoniti držalac, pri čemu se savesnost pretpostavlja, jer inače važi oboriva pretpostavka da je to zemljište u državnoj, odnosno društvenoj svojini. (Savezni sud, Gzs. 80/97) - 122 -
STVARNO PRAVO
285. Za sticanje svojine na nepokretnosti na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa potrebno je da je držalac savestan za sve vreme roka potrebno za održaj i da je njegova državina zakonita. Iz obrazloženja: U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je, da je spornu parcelu otac tuženih prodao tužilji 1982. godine, da je ugovorenu cenu primio i parcelu predao u državinu tužilji i da u tom momentu nije bio vlasnik parcele koju je prodao, već da su zemljišno knjižni vlasnici bili tuženici na osnovu ugovora o poklonu koji su sa svojim sada pok. ocem zaključili. U postupku je dalje utvrđeno, da tužilja u momentu kupoprodaje nije proveravala da li je prodavac sada pok. otac tuženih vlasnik parcele koju prodaje, da je bila u uverenju da je prodavac vlasnik parcele jer se parcela u njegovoj državini u tom momentu nalazila i da je tek 1986. godine pri isplati ostatka ugovorene cene, kada je trebalo izvršiti prenos prava svojine na tužilju kao kupca saznala i mogla saznati da prodavac nije bio vlasnik predmetne parcele odnosno da je istu kupila od nevlasnika. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su i po stanovištu Vrhovnog suda osnovano zaključili, da se zakonski uslovi za sticanje svojine na nepokretnosti održajem nisu stekli, pa su pravilno primenili materijalno pravo kada su polazeći od odredbi člana 28. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa tužbeni zahtev tužilje kao neosnovan odbili. Razloge koje su za svoje odluke okružni i opštinski sud dali u svemu kao pravilne, potpune i osnovane prihvata i ovaj sud. Neosnovano je i za drugačiju odluku o tužbenom zahtevu bez uticaja ukazivanje tužbe u reviziji, da se iz same činjenice što je od momenta izvršene kupoprodaje bila u neprekidnoj i nesmetanoj državini može zaključiti da su se tuženici saglasili sa predmetnom prodajom, da zbog toga sama okolnost što su bili u zemljišnoj knjizi uknjiženi kao vlasnici ne daje osnova sudu za zaključak da je tužilja nesavesni držalac predmetne nepokretnosti i da stoga nema pravo na sticanje svojine održajem, jer je za sticanje svojine po tom osnovu potrebno da se kumulativno steknu dva uslova da je držalac savestan za sve vreme roka potrebnog za održaj i da se njegova državina zasniva na pravnom osnovu koji u smislu člana 20. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa može voditi sticanju prava svojine. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5061/97)
286. Radovi na kući izvršeni radi poboljšanja uslova stanovanja ne vode sticanju svojine. Iz obrazloženja: Prema stanju u spisima tužilac traži da se utvrdi da je vlasnik navedene imovine ističući da je u posed iste stupio 30. marta 1975. godine nakon sačinjavanja ugovora o raspodeli imovine, da je od tada u posedu te imovine, da je uložio novčana sredstva i rad na kući, koji se odnose na uvođenje vode, struje, zamenu prozora, patosa, prepravke krova i da je zasadio određen broj stabala na parceli, te da je tako po osnovu održaja i ulaganja sredstava postao vlasnik sporne imovine. - 123 -
STVARNO PRAVO
U toku postupka je utvrđeno da je otac tuženog umro 1978. godine kao i da je pravosnažnom presudom P. br. ________od 23. maja 1984. godine utvrđeno da ugovor o raspodeli imovine od 30. marta 1975. godine ne proizvodi pravno dejstvo. Obzirom na izloženo pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužilac nema zakonitu državinu na spornoj imovini, kao i da je od smrti oca u 1978. godini nesavestan držalac, te da stoga nisu ispunjeni uslovi predviđeni članom 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa na osnovu kojih bi tužilac održajem postao vlasnik sporne imovine. Takođe je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su radovi koje je tužilac izveo na staroj kući, a koji su izvršeni bez saglasnosti tuženih, ustvari izvršeni radi poboljšanja uslova stanovanja tužioca te kao takvi ne mogu voditi sticanju svojine, već se eventualno može raditi samo o obligacionom pravu. Stoga tužilac ni po ovom osnovu nije mogao steći pravo svojine na spornoj imovini. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3207/97)
287. Savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina. Iz obrazloženja: U dokaznom postupku je utvrđeno da je tuženi sporno zemljište iz protivtužbe nesmetano koristio i držao kao savesni držalac više od 20 godina. Na ovom zemljištu je podigao i građevinske objekte, što je tužilac znao, ali se tome nije protivio. Takođe ovo zemljište predvojeno je i ogradom i pripojeno parceli tuženog koja ograda postoji više od 20 godina i za koju su tužilac i njegovi preci znali. Polazeći od ovakvog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je tuženi na osnovu čl. 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, održajem stekao pravo svojine na spornom zemljištu iz protivtužbe i da na osnovu ove presude ima pravo na uknjižbu. Zato je protivtužbeni zahtev pravilno i usvojen. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3542/97)
288. Savesnost je izvinjavajuća zabluda o pravu čiju sadržinu držalac vrši. Iz obrazloženja: Osnovani su navodi revizije tuženih da su nižestepeni sudovi na navedeno činjenično stanje pogrešno primenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtev tužioca za utvrđenje prava svojine po osnovu održaja. Ovo iz razloga što su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenih činjenica izveli pogrešan pravni zaključak da je tužilac savesni držalac spornih nepokretnosti i da je takva njegova državina duža od 20 godina dovela do sticanja prava svojine po osnovu održaja u smislu odredbi čl. 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Savesnost je izvinjavajuća zabluda o pravu čiju sadržinu držalac vrši, a u konkretnom slučaju, kada su bili poznati zemljišno-knjižni vlasnici spornih nepokretnosti i kada je tužilac koristio sporne nepokretnosti po ovlašćenju trećeg lica, - 124 -
STVARNO PRAVO
te kada nije realizovao želju da sporne nepokretnosti kupi od zemljišno-knjižnih vlasnika, pogrešno je stanovište nižestepenih sudova da je tužilac bio savestan držalac spornih nepokretnosti, bez obzira što je tužilac za vreme korišćenja spornih nepokretnosti platio porez i što nije bio uznemiravan u korišćenju nepokretnosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5134/97)
289. Tuženi je savesni držalac ako preko 20 godina koristi sporno zemljište do ograde koju je postavio tužilac. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da sporni deo nepokretnosti pripada parceli tužioca, ali da je još tužiočev otac postavio ogradu na delu na kojem se i danas nalazi ograda koju je postavio tužilac. Utvrđeno je da tuženi kao sused tužioca drži predmetnu parcelu u svom posedu sve do ograde. Prema stanju na terenu i nalazu geometra, kao veštaka, prvostepeni sud je utvrdio da predmetno zemljište stranaka ne potpada u reon građevinskog zemljišta, tako da se u slučaju stranaka mogu primeniti odredbe Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. S obzirom da je nesporno da tuženi preko 20 godina drži u svom posedu predmetne nepokretnosti smatrajući da su njegove, jer do ograde koju je postavljao tužilac odnosno ranije njegov otac, nižestepeni sudovi su odbili zahtev tužioca nalazeći da je tuženi u savesnom održaju. Prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je zahtev tužioca odbijen kao neosnovan. Ovakva odluka je u skladu sa odredbom člana 28. stav 4. u vezi člana 21. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Utvrđena činjenica da su tužilac i njegov pravni prethodnik postavljali ogradu na mestu gde se i danas nalazi ukazuje na savesnost tuženog koji je mogao smatrati da je sva površina zemljišta do ograde u njegovom vlasništvu, pošto ga u državini nije niko ometao preko 20 godina. Savesnost tuženog u smislu navedenih odredaba Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa daje tuženom pravo na sticanje vlasništva što istovremeno zahtev tužioca za predaju u državinu čini neosnovanim jer je sa takvim zahtevom zakasnio. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4370/97)
290. Tužilac je znao da je zauzeo deo parcele čiji je vlasnik tužena pa održajem nije mogao steći svojinu na izuzetom zemljištu. Iz obrazloženja: U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je tužena vlasnik kat. parc. 3688 i 3689, a u sastav tih parcela ulazi i sada sporno zemljište, bliže označeno u izreci presude, koje je tužilac zauzeo. Na ovom delu zemljišta tužilac je ostavio materijal, pre 6. do 7 godina računajući od zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, sagradio klozet, a između dva sudska uviđaja (1993. godine i 1995. godine) podigao i betonsku ogradu. Pri tome je tužilac znao da zemljište koje je zauzeo - 125 -
STVARNO PRAVO
pripada tuženoj, a ona ga je i opominjala da ne zida klozet na njenom delu placa. Opominjala ga je i da sa tog dela zemljišta ukloni materijal, što je tužilac obećao učiniti, ali materijal nije uklonio. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su po stanovištu Vrhovnog suda pravilno zaključili da je zahtev tužioca za utvrđenje prava svojine po osnovu odražaja na delu parcele tužene neosnovan. Tužilac nije bio savestan, u smislu člana 72. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer je znao da je zauzeo deo parcele tužene, pa nije ni mogao steći svojinu održajem pozivom na član 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Sa druge strane, utvrđeno je da je tužena vlasnik i zauzetog dela zemljišta pa u smislu člana 37. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa osnovano traži da joj tužilac taj zauzeti deo preda u posed. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4833/96)
291. Odredba člana 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa o sticanju svojine održajem, odnosi se na fizička, a ne na pravna lica. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se utvrdi njegovo pravo svojine na spornim prostorijama, izražavajući stav da su tuženik pravno lice i njegovi pravni prethodnici kao savesni držaoci spornih prostorija od 1953. godine, stekli svojinu. Preinačujući prvostepenu presudu drugostepeni sud je prihvatio u potpunosti činjenično stanje, ali je usvajajući zahtev tužioca izrazio stav da je prvostepeni sud pogrešno primenio odredbu člana 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer se ova odredba odnosi na fizička lica, a ne i na pravna lica koja za sticanje prava svojine putem održaja nemaju prema stvarima određen psihički odnos da bi se mogla ceniti savesnost odnosno nesavesnost. Prema shvatanju drugostepenog suda za pravno lice za sticanje svojine bitno je da postoji odluka nadležnog organa o predaji u svojinu ili na korišćenje određene stvari, što ovde nije slučaj. Prema tome, pravilan je zaključak drugostepenog suda da tuženik nije mogao putem tzv. savesne državine da stekne pravo svojine i za sticanje svojine ne postoji odluka nadležnog organa da mu se te prostorije ustupaju u svojinu ili na trajno korišćenje. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3667/96)
292. Tužena je savesni držalac nepokretnosti kupljene usmenim ugovorom u vremenu dužem od 20 godina pa je putem održaja stekla svojinu na predmetnoj nepokretnosti. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju sada pok. pravni prethodnik tužilaca, prodala je 19531954. godine tuženoj kat. parc. br. _________a po isplati ugovorene kupoprodajne cene tužena je stupila u posed kupljene nepokretnosti i od tada je u državini iste. Kasnije, tj. 4. decembra 1964. godine sačinjen je pismeni ugovor o toj kupoprodaji, koji je istog dana i overen kod Opštinskog suda pod Ov. br._______. Utvrđeno je na osnovu nalaza i mišljenja veštaka grafologa da nije identičan nespornim otiscima prsta sada pok. pravnog prethodnika tužilaca, otisak prsta na ugovoru. - 126 -
STVARNO PRAVO
Na osnovu iznetog sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o usmenom ugovoru o prometu predmetne nepokretnosti za koji je u vreme njegovog zaključenja bila propisana pismena forma, kao i da ugovor koji nije tako zaključen ne proizvodi pravno dejstvo. Ovaj usmeni ugovor je u celosti izvršen, jer je tužena kao kupac, isplatila ugovorenu kupoprodajnu cenu, a prodavac je tuženoj predala u posed prodate nepokretnosti, tako da je tužena u neprekidnoj državini kupljene nepokretnosti od 1953-1954. godine do danas. Tužena ima savesnu i neprekidnu državinu kupljene nepokretnosti u vremenu dužem od 20 godina, pa su stoga nižestepeni sudovi pravilno primenili materijalno pravo kada su našli da je tuženi putem održaja stekla svojinu na predmetnoj nepokretnosti i da za to nije osnovan zahtev tužilaca kojima su tražili da se utvrdi da se na osnovu presude kojom je utvrđeno da je ugovor Ov. br. ________ništav, uknjiže kao suvlasnici po osnovu nasleđivanja nepokretnosti koja je predmet tog ugovora, odnosno usmenog ugovora o kupoprodaji. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 908/96)
293. Savestan je držalac koji je uz svoje zemljište koristio više od 20 godina deo zemljišta suseda ne znajući da nije njegovo zemljište, pošto on i njegov sused nisu znali da se postojeća međa na terenu i međa po katastru razlikuju. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 78/96)
294. Zakon priznaje pravo vlasništva na nepokretnostima samo savesnom držaocu, ako je takvo lice u državini sporne nepokretnosti više od 20 godina. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud u svojoj odluci obrazlaže da tužiocu nisu mogli postati vlasnici sporne nepokretnosti, s obzirom da nemaju zakonitu državinu. Ovakav zaključak prvostepenog suda je neprihvatljiv iz razloga što je članom 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da savestan držalac nepokretnih stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina, što znači da Zakon priznaje pitanje vlasništva na nepokretnosti ne samo savesnog i zakonitog držaoca stvari, već i samo savesnom uz uslov da je takvo lice u državini sporne nepokretnosti više od 20 godina. (Okružni sud u Kosovskoj Mitrovici, Gž. 601/96)
295. U vreme potrebno za održaj uračunava se i vreme za koje su prethodnici držaoca držali istu stvar kao savesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savesni držaoci. Iz obrazloženja: Na ovakvo činjenično stanje, koje tuženi suprotno utvrđenom i protivno odredbi člana 385. stav 3. ZPP pobijaju navodeći da nije utvrđeno da li je zaista i kada njihov pravni prethodnik prodao - 127 -
STVARNO PRAVO
pravnom prethodniku tužilaca predmetno zemljište, pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtev po tužbi tužilaca i odbijen tužbeni zahtev po protivtužbi tuženih. To iz razloga što je odrebom člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano da savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem, protekom 20 godina. Po članu 30. stav 1. tog Zakona vreme potrebno za održaj počinje teći onog dana kada je držalac stupio u državinu stvari, a završava se istekom poslednjeg dana vremena potrebnog za održaj, dok se po stavu 2. istog člana u vreme potrebno za održaj uračunava i vreme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali istu stvar kao savesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savesni držaoci. S obzirom na izneto i utvrđeno da je pravni prethodnik tužilaca bio savestan držalac predmetnog zemljišta, a posle njegove smrti da su tužioci savesni držaoci istog, to su sudovi pravilno zaključili da su tužioci vanrednim, odnosno apsolutnim održajem na osnovu savesne državine protekom 20 godina stekli svojinu, jer je od vremena stupanja u državinu do podnošenja tužbe u ovom sporu proteklo više od 20 godina. Sa tog razloga prestalo je i pravo svojine tuženih na predmetnom zemljištu, što je u skladu sa odredbom člana 45. navedenog Zakona, prema kojoj pravo svojine koje određeno lice ima na stvar prestaje kad drugo lice stekne pravo svojine na tu stvar. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6092/96)
296. Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 10 godina. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da je tuženik postavljanjem betonske ograde u pravoj liniji između svoje parcele i parcele tužioca, koje su se graničile u vidu luka, presekao taj luk i taj deo parcele prisvojio svojoj parceli. Dalje je utvrđeno da se između parcela stranaka na međi nalazio tuženikov ogradni zid od kamena i pomoćna zgrada i da je tuženik to porušio, da bi potom izgradio novu ogradu od betona, ali u pravoj liniji, umesto u obliku luka, čime je zauzeo sporni deo parcele. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je našao da su nižestepeni sudovi pravilno primenili materijalno pravo. Nesumnjivo je utvrđeno da je tuženik napred navedenim radnjama zauzeo deo parcele tužioca i pripojio svojoj parceli, čime je na nezakonit način došao u posed spornog dela parcele, te se u ovom slučaju ne mogu primeniti odredbe člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji regulišu sticanje svojine na nepokretnosti održajem, na šta tuženik ukazuje u reviziji. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1731/95)
297. Savesna državina u trajanju dužem od dvadeset godina vodi svojini, bez obzira da li je zakonita. (VSS, Rev. 3362/95)
298. Održajem se ne može steći svojina na zemljištu u društvenoj svojini. (VSS, Rev. 5017/95) - 128 -
STVARNO PRAVO
299. Sudržavina ne vodi svojini održajem. Iz obrazloženja: I po oceni Vrhovnog suda pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da se nisu stekli uslovi za sticanje svojine na nepokretnostima čiji je vlasnik bio sada pok. B. održajem od strane tužilje. Za sticanje svojine održajem uslovi su propisani odredbom člana 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, tako što je za sticanje svojine na nepokretnoj stvari nužan protek roka od 20 godina, uz savesnu državinu, dok savestan i zakonit držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem, protekom 10 godina. Po oceni Vrhovnog suda ovi uslovi nisu ispunjeni, pošto čak i pod pretpostavkom da je tužilja bila u zajedničkom domaćinstvu sa sada pok. B. na čijoj imovini ima pretenzije da stekne svojinu održajem, nije ispunila uslov savesne državine, jer najviše što je mogla da ima to je sudržavina sa pok. B. sve do njegove smrti 1987. godine, a sudržavina ne vodi svojini održajem. Pri tom, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi, tužilja nije mogla da ima ni status savesnog držaoca, s obzirom da je znala da je imovina drugog lica. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1191/94)
300. Nezakonita i nesavesna državina ne mogu dovesti do sticanja svojine (VSS, Rev. 3288/92)
301. Za sticanje svojine na nepokretnosti putem održaja potrebna je savesna i zakonita državina i protek vremena od 10 godina za savesnog i zakonitog držaoca, a 20 godina za savesnog držaoca koji nepokretnost drži nezakonito. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3802/92)
302. Pošto su zemljišne knjige za vreme Drugog svetskog rata uništene i nisu obnovljene, te pošto je prema jugoslovenskom Zakonu o šumama iz 1929. godine i prema republičkom Zakonu o šumama postojala predpostavka da su šume u državnoj odnosno društvenoj svojini, a u privatnoj svojini samo po posebnom pravnom osnovu, u parnici radi utvrđivanja prava svojine šumskih parcela i predaje istih u državinu nije dovoljno da tužilac dokaže samo činjenicu da je on sa svojim precima bio u državini tih parcela nego i pravni osnov i zakoniti način sticanja prava svojine na njima, prema pravnom pravilu paragrafa 369. OGZ, sada čl. 37. ZOSPO. (Savezni sud, Beograd, Gzs. 49/91 od 3. 01. 1992. godine)
303. Održaj kao orginarni način sticanja svojine, zakonska je kategorija u domenu privatne svojine, a ne i društvene svojine. (Ustavni sud Srbije,U. 138/91) - 129 -
STVARNO PRAVO
304. Prekid održaja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom radnjom vlasnika preduzetom protiv držaoca stvari pred sudom ili drugim nadležnm organom u cilju zaštite svojine odnosno povraćaja državine stvari smatra se da nije nastupio ako vlasnik odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2584/91)
305. Savestan držalac, koji je (uz svoje zemljište) koristio više od 20 godina deo zemljišta suseda ne znajući da nije njegovo vlasništvo, pošto on (kao ni sused) nije znao da se postojeća međa na terenu i međa po katastru razlikuju, stiče održajem pravo svojine na tom delu zemljišta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 958/91)
306. Nije ništav ugovor o predaji gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje samo zbog toga što je izvršeno neposrednom pogodbom, a ne putem javnog konkursa. Iz obrazloženja: Sudovi utvrđuju, predmetno gradsko građevinsko neizgrađeno zemljište, u površini od 75 m2 nalazi se između parcele tužioca i III tuženog, na kojima su oni sagradili svoje stambene zgrade. Nekada je predstavljala svojinu III tuženog, zatim je eksproprisana, te je postala društvena svojina. Po urbanističkom rešenju i po svom položaju može pripasti bilo kojoj od susednih parcela, čime neće uticati na izmenu urbanističke situacije. Dana 27.III 1989. godine II tuženi je prodao pravo korišćenja na ovoj nekretnini III tuženom, o čemu je sačinjen pismeni kupoprodajni ugovor. Tužilac je u posedu ove nekretnine bez pravnog osnova. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i po oceni ovog Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev radi poništenja predmetnog ugovora. Naime, prema odredbama materijalnog prava, gradsko građevinsko zemljište daje se na korišćenje na osnovu konkursa ili neposrednom pogodbom, pod uslovima i po postupku koje propisuje skupština opštine. Prava i obaveze koje proističu iz akta o davanju gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje uređuju se ugovorom tada važećeg zakona o građevinskom zemljištu. Kako je u ovom slučaju gradsko građevinsko zemljište II tuženi dao na korišćenje III tuženom neposrednom pogodbom, te su prava i obaveze koje proističu iz ovog akta uređeni predmetnim ugovorom, to je ugovor pravno valjan tačnije, nije ništav samo zato što akt o davanju ovog zemljišta na korišćenje nije usledio na osnovu konkursa. Naime, prema sadržini citirane zakonske odredbe gradsko građevinsko zemljište daje se na korišćenje i neposrednom pogodbom. Kod ocene pravne valjanosti predmetnog ugovora činjenica da je tužilac u posedu ove nekretnine nije od pravnog značaja. Ovo sa razloga što tužilac u postupku pred nižestepenim sudovima nije isticao da je njegov posed ove nekretnine zakonit, pa okolnost da nekretninu koristi, kako sam priznaje od 1980. godine, sama za sebe ne predstavlja i osnov za sticanje prava korišćenja na ovoj nekretnini. Posed nekretnine u određenom vremenu, uz prisustvo i ostalih uslova iz člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima mogao bi biti od značaja za sticanje prava korišćenja na nekretnini u društvenoj svojini, ali samo ako se radi o vremenu dužem od 20 godina. Kako tužilac nije u posedu nekretnine u tom vremenskom periodu, to ne može biti govora da je stekao pravo korišćenja na istoj po pravnom osnovu održaja. (Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 493/90) - 130 -
STVARNO PRAVO
307. Savesni držalac koji je stekao svojinu održajem ima jači pravni osnov u odnosu na kasnijeg nesavesnog kupca. Ovo i u slučaju kada je kasniji nesavesni kupac stupio u posed nekretnine i ishodio upis u zemljišne knjige. (Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 340/90)
(Član 30. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
308. Prekid održaja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom radnjom vlasnika preduzetom protiv držaoca stvari pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju zaštite svojine odnosno povraćaja državine stvari smatra se da nije nastupio ako vlasnik odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo. Iz obrazloženja: Među strankama je nesporno da faktička međa između njihovih kat. parcela, koju je utvrdio sud na licu mesta postoji više od 30 godina. U međuvremenu tužilac je podnosio tužbu protiv pravnih prethodnika tuženih radi zauzeća u predmetu P. ________ ali je ovu tužbu povukao na zapisniku od 5. maja 1978. godine. Kod takvog stanja stvari pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da su tuženi na osnovu savesne državine preko 20 godina održajem postali vlasnici spornog zemljišta u smislu člana 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Neosnovani su navodi revizije da je ranijim podnošenjem tužbe zbog zauzeća spornog zemljišta nastupio prekid održaja. Ovo zato jer je ta tužba povučena pa se shodno odredbi člana 389. ZOO smatra da prekid održaja nije nastupio jer se prema odredbi člana 30. stav 3. Zakona o osnovno svojinskopravnim odnosima na prekid odnosno zastoj održaja na odgovarajući način primenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima o prekidu odnosno zastoju zastarelosti potraživanja. Shodno odredbi čl. 389. Zakona o obligacionim odnosima prekid održaja izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom radnjom vlasnika preduzetom protiv držaoca stvari pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju zaštite svojine, odnosno povraćaja državine stvari, smatra se da nije ni nastupio ako vlasnik odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2584/91) (Član 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
309. To što MUP Republike Srbije u okviru svoje delatnosti vrši registraciju vozila ne daje mu za pravo da po tom osnovu stavlja u promet stvari na kojima nema svojinu, a još manje da sa - 131 -
STVARNO PRAVO
stvarima raspolaže putem rešenja o ustupanju i zaključivanju ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji sa sticaocem. Iz obrazloženja: Presudom Trgovinskog suda u N… P... br._______od 4.2.2003. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da mu prvotuženi vrati autobus marke "Neoplan____________" sa brojem šasije ______, brojem motora _______, KS ___, proizvodnje ____. godine sa 51+2 sedišta, bele – zelene metalizirane boje, sa dvoja vrata sa radio kasetofonom, video tv portablom, marke "B…" sa registarskim tablicama PZ 04, RP, koji se autobus sada nalazi kod tuženika sa registarskim tablicama NI .... U prvostepenom postupku je utvrđeno da je tužiocu, u toku ratnih dejstava na Kosovu 1999. godine oduzet autobus od strane organa MUP-a Srbije za potrebe odbrane zemlje. Rešenjem Ministarstva unutrašnjih poslova – Resora javne bezbednosti broj ____ od 27.12.1999. godine drugotuženi je prvotuženom ustupio trajno i bez naknade autobus – motorno vozilo marke "Neoplan ___", broj šasije ______ i broj motora _____. Dva dana po donošenju gornjeg rešenja MUP Srbije i tužena GIP "M…" su zaključili ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji. Prema članu 1. ovog ugovora drugotuženi je ustupio prvotuženiku na trajno korišćenje i raspolaganje sporni autobus sa još 6 drugih vozila. Ukupna procenjena vrednost svih vozila iznosila je 1.050.000,00 dinara. Članom 2. ugovora prvotuženi se obavezao da drugotuženom isplati protivvrednost navedenih vozila i to 150.000,00 dinara sanacijom objekta Ministarstva – OUP u A..., a da preostali iznos od 900.000,00 dinara izmiri novčanim plaćanjem. Na osnovu pomenutog ugovora o poslovnoj saradnji drugotuženi je 9.2.2000. godine ispostavio račun broj 70 radi plaćanja iznosa od 900.000,00 dinara, pošto je obavezu sanacije objekta Ministarstva u A… prvotuženi izvršio. Iznos od 900.000,00 dinara prvotuženi je platio i to virmanom iznos od 700.000,00 dinara, isporukom betonskog gvožđa u iznosu od 86.464,00 dinara i ugovorima o donatorstvu iznos od 190.000,00 dinara. Na osnovu izloženog, nižestepeni sudovi su zaključili da je tužena GIP "M…" stekla svojinu na spornom autobusu, da je u tom postupku prvotuženi bio savestan jer mu je vozilo predato od strane MUP-a Republike Srbije koji kao državni organ izdaje i vodi evidenciju o vlasništvu na vozilima, a s druge strane ovlašćen je da svoja vozila prodaje ili ustupa trećem licu i to upravo rešenjem, a ne na osnovu ugovora. Da je potom zaključen validan pravni posao između prvo i drugotuženog. Gornje činjenice takođe potvrđuju da bi tužilac mogao da bude samo u pravnom odnosu sa Republikom Srbijom – Ministarstvom unutrašnjih poslova, jer je prvotuženi savestan sticalac, saglasno sa članom 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Osnovano se u reviziji ukazuje na to da je materijalno pravo pogrešno primenjeno kada je žalba tužioca odbijena jer je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, da su se stoga stekli uslovi za preinačenje nižestepenih odluka u odnosu na deo tužbenog zahteva iz stava 1. prvostepene odluke. U odnosu na deo tužbenog zahteva iz stava 2. prvostepene odluke – u odnosu na zahtev da se tužiocu naknadi šteta, opet zbog pogrešne primene materijalnog prava odlučne činjenice nisu utvrđene, pa su se u tom delu stekli uslovi za ukidanje nižestepenih odluka. Sve ovo iz sledećih razloga. Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa uređuje pitanje sticanja svojine u čl. 20. do 37. Posebna regulativa se odnosi na sticanje svojine od nevlasnika na pokretnoj stvari. Ovo pitanje je bitno za ovu parnicu jer osnovano tužilac ističe da prvotuženi nije stekao svojinu na spornom autobusu. Ovo zbog toga što nisu ispunjeni svi uslovi koje član 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisuje. A uslovi su sledeći: - 132 -
STVARNO PRAVO
1) savesnost sticaoca (ovde prvotuženog), 2) stvar se mora pribaviti uz naknadu, 3) stvar se pribavlja od nevlasnika, 4) nevlasnik stvar stavlja u promet u okviru svoje delatnosti. Ovi uslovi su interesantni za ovu parnicu i predstavljaju celinu koja se mora uspostaviti da bi se svojina stekla. Pri tom isti član pominje i druge situacije koje vode sticanju svojine od nevlasnika, ali koje za ovu parnicu nisu interesantne. Sudovi zaključuju da je prvotuženi savestan u pogledu sticanja spornog autobusa. Utvrđuju sudovi i da je prvotuženi isplatio i naknadu za ustupljeni autobus. Republika Srbija – Ministarstvo unutrašnjih poslova je nevlasnik. Međutim, četvrti uslov za sticanje svojine nevlasnika nije ispunjen. Stvar nije stavljena u promet u okviru vršenja delatnosti drugotuženog. Stvar nije predstavljala osnovno sredstvo drugotuženog. Drugotuženi je bio nevlasnik spornog autobusa. To što drugotuženi u okviru svoje delatnosti vrši registraciju vozila ne daje mu pravo da po tom osnovu stavlja u promet stvari na kojima nema svojinu, a još manje da sa stvarima raspolaže na način kako je to utvrđeno – putem rešenja o ustupanju i zaključivanju ugovora o poslovno tehničkoj saradnji. Iz ovih razloga osnovano se revizijom navodi da prvotuženi nije mogao postati vlasnik vozila jer za to nisu ispunjeni uslovi iz člana 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Sa ovih razloga, kao i kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključak nižestepenih sudova "da je bez uticaja to što je autobus koji je tužilac kao zakupac uvezao iz inostranstva sa potpuno istim oznakama kao autobus čiju predaju tužilac traži od prvotuženika" ne može se prihvatiti. Ne može zbog toga jer tužilac traži svoju stvar jer ima jači pravni osnov da tu stvar traži od tuženog da mu je tuženi preda. A da je to tako proizlazi iz prijave o zaključenom spoljno trgovinskom poslu od 8.03.1995. godine, rešenja Carinarnice P… Up/I br. ___ od 27.12.1996. godine, garancije Privredne banke P… od 17.12.1995. godine, carinske deklaracije od 11.3.1996. godine, rešenja Savezne uprave carina carinarnice Priština Up/I br. ___ od 20.3.1995. godine kojim je tužiocu odobren privremeni uvoz vozila sa gore navedenim karakteristikama. Prema tome, tužilac osnovano tužbom traži, kao imalac jačeg pravnog osnova i pretpostavljenog prava svojine, saglasno sa članom 41. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa zaštitu svog prava, pa je sa svih navedenih razloga odlučeno kao u izreci pod I. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Prev. 470/03 od 11.11.2004. godine)
310. Za sticanje svojine od nevlasnika od značaja za pitanje savesnosti tužioca kao sticaoca je da je on opravdano verovao da je druga ugovorna strana ovlašćena za zaključenje ugovora u ime pravog vlasnika. S tim u vezi, za stvari koje su izašle iz državine vlasnika, protivno njegovoj volji, savesno sticanje je isključeno ne samo za prvog sticaoca već i za kasnije sticaoce. (Okružni sud, Beograd, Gž. 9424/99)
311. Postojanje savesnosti i faktičko pitanje o kome sud treba da zaključuje uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja a naročito tržišnu i realnu cenu u momentu prodaje kao i činjenicu da su pravni poslovi obavljeni istog dana u istom mestu. Poseban uslov za sticanje svojine od nevlasnika je da je vozilo pribavljeno od nevlasnika koji u okviru svoje delatnosti stavlja u promet takve stvari (prodaja i kupovina od komisionara). Dakle, takvo vozilo može biti predmet prometa pod uslovom da je između komisionara i sticaoca zaključen stvarni a ne prividni ugovor i ako je sticalac savestan. Ukoliko - 133 -
STVARNO PRAVO
su stranke samo zaključile ugovor o prodaji, pa im je komisionar obezbedio samo dokaz o zaključenom ugovoru, takav ugovor je fiktivan i ne proizvodi pravno dejstvo u smislu odredbe čl. 66. i 300. Poseban način za sticanje prava svojine od nevlasnika je javna prodaja. Auto pijaca na kojoj se vrši prodaja vozila nije javna prodaja, jer se takva prodaja ne vrši putem nadmetanja po pravilima Zakona o izvršnom postupku u prisustvu nadležnog organa. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1550/98)
312. Sticanje prava svojine kupca automobila kupljenog od nevlasnika pod uslovima iz člana 31. stav 1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, pored ostalih utvrđenih činjenica zavisi i od utvrđenja da li je automobil kupljen od nevlasnika koji u okviru svoje delatnosti stvarno, a ne prividno stavlja u promet takve stvari. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da je 07.06.1994. godine zaključen ugovor o prijemu robe u komisionu prodaju putničkog automobila, između M.S. iz B… - komitenta i auto-moto i karting društva "A…" - komisionara, po ceni od 41.000,00 dinara, da je tužilac D.V. 28.07.1994. godine kupio isto vozilo preko komisionara AMK od prodavca vozila M.S. za cenu od 41.205,00 dinara, s tim što je organ dužene države MUP 09.01.1995. godine isto vozilo oduzeo iz prostorija komisionara, po naredbi Savezne uprave carina, a radi stavljanja pod carinski nadzor i da se protiv tužioca D.V. ne vodi krivični postupak. Odlučujući o tužbenom zahtevu, prvostepeni sud je pozivajući se na odredbe člana 37. i 41. stav 1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa tužbeni zahtev usvojio i obavezao tuženu RS MUP da tužiocu preda predmetni automobil i vrati mu saobraćajnu dozvolu, a Okružni sud u B… je ovu presudu potvrdio. Prema stanovištu revizijskog suda za sticanje prava svojine automobila kupljenog od nevlasnika pod uslovom iz člana 31 stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, pored ostalih već utvrđenih činjenica, osnovanost tužbenog zahteva radi predaje vozila, zavisi i od utvrđenja, da li je automobil kupljen od nevlasnika koji u okviru svoje delatnosti stvarno, a ne prividno stavlja u promet takve stvari. Budući da u postupku nije utvrđeno da li auto-moto i karting klub "A…", koji je istupao kao komisionar, stvarno, a ne simulovano, u okviru svoje delatnosti stavlja u promet automobile, a što je bitno za ocenu osnovanosti tužbenog zahteva, Vrhovni sud Srbije je ukinuo presude nižestepenih sudova. ( Vrhovni sud Srbije, Rev. 4581/98)
313. Kupcu automobila kupljenog od nevlasnika priznaće se pravo svojine na automobilu pod uslovima iz člana 31. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i to uz istovremeno utvrđenje da je automobil kupljen od nevlasnika koji u okviru svoje delatnosti stvarno, a ne privredno (simulovano), stavlja u promet takve stvari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 688/98) - 134 -
STVARNO PRAVO
314. Savesno lice stiče pravo svojine na pokretnu stvar koju je pribavilo uz naknadu od nevlasnika koji u okviru svoje delatnosti stavlja u promet takve stvari, od nevlasnika kome je vlasnik predao stvar u državinu na osnovu pravnog posla koji nije osnov za pribavljanje prava svojine, kao i na javnoj prodaji. Iz obrazloženja: Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prema kome je tužilac putnički automobil kupio od komisionara koji ima registrovanu agenciju za prodaju polovnih putničkih automobila, nižestepeni sudovi su zaključili da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosam svojinskopravnim odnosima za sticanje prava svojine na pokretnoj stvari od nevlasnika, jer je tužilac vozilo stekao po osnovu posla uz naknadu, a njegova nesavesnost nije dokazana. Međutim, ovakav zaključak nižestepenih sudova za sada se ne može prihvatiti. Prema odredbi člana 31. Zakona o osnovama svijinskopravnih odnosasavesno lice stiče pravo svojine na pokretnu stvar koju je pribavilo uz naknadu od nevlasnika koji u okviru svoje delatnosti stavlja u promet takve stvari, od nevlasnika kome je vlasnik predao stvar u državinu na osnovu pravnog posla koji nije osnov za pribavljanje prava svojine, kao i na javnoj prodaji. Dakle, za sticanje svojine od nevlasnika je jedan od uslova da je sticalac savestan, odnosno da je s obzirom na okolnosti slučaja opravdano verovao da je druga ugovorna strana vlasnik odnosno da je ovlašćena na zaključenje ugovora u ime vlasnika. Postojanje savesnosti je faktičko pitanje o kome sud zaključuje, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja ceneći ga kao vrednosno merilo koje se odnosi na pravila morala i dobrih običaja. U konkretnom slučaju sudovi u toku postupka nisu utvrdili sve činjenice koje su od značaja za ocenu savesnosti tužioca kao sticaoca spornog vozila. Pre svega, sudovi prilikom odlučivanja nisu utvrdili kako i kada je Agencija za posredovanje, od koje je tužilac sporno vozilo kupio, pribavila isto od ranijeg vlasnika, da li postoji ugovor između komisionara i prethodnog vlasnika, kao i kada je isti zaključen. Ovo zato, što bi se na taj način utvrdilo da li se radi o komisionoj prodaji, ili eventualno o ugovoru o posredništvu. Osim toga, za ocenu savesnosti takođe je od značaja i činjenica da li je ugovorena i isplaćena prodajna cena automobila, koju prvostepeni sud u toku postupka nije utvrdio, u momentu zaključivanja ugovora o kupoprodaji bila realna, odnosno saglasna stvarnoj tržišnoj ceni vozila. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4634/96)
315. Republika Srbija je pasivno legitimisana u sporu radi utvrđivanja prava svojine od nevlasnika ako je u postupku registracije automobila kupcu osporeno pravo svojine na automobilu iz bilo kog razloga. Iz obrazloženja: U pogledu tužbenog zahteva kojim se traži utvrđivanje svojine na automobilu, nižestepeni sudovi su stali na stanovište da je tužbeni zahtev neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije. Međutim, ovakvo zaključivanje o pasivnoj legitimaciji je neprihvatljivo i pogrešno obzirom da je zastup- 135 -
STVARNO PRAVO
nik tužene Republike Srbije osporio tužiocu pravo svojine na spornom vozilu a po pravnom shvatanju Vrhovnog suda Republika Srbija je pasivno legitimisana u sporu radi utvrđivanja prava svojine od nevlasnika, ako je u postupku registracije automobila kupcu osporeno pravo svojine na automobilu iz bilo kog razloga. Uz to, nisu utvrđene sve činjenice od značaja za pravilnu primenu pravnog instituta o sticanju prava svojine na pokretnoj stvari pribavljenoj od nevlasnika, predviđenom u odredbi člana 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Tako je ostalo nerazjašnjeno, da li je tužilac sporno vozilo kupio od nevlasnika koji je u okviru svoje delatnosti stvarno, a ne prividno (simulovano) takve stvari stavljao u promet, te da li je tužilac kao sticalac bio savestan. Po stanovištu Vrhovnog suda kupcu automobila kupljenog od nevlasnika priznaće se pravo svojine na automobilu pod uslovima iz čl. 31. st. 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa sa brojevima motora i šasije koji su postojali u vreme kupovine i to uz istovremeno utvrđenje da je automobil kupljen od nevlasnika koji u okviru svoje delatnosti stvarno, a ne prividno (simulovano), stavlja u promet takve stvari. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5806/96)
316. Za sticanje svojine od nevlasnika bitna je savesnost pribavioca stvari a ne savesnost lica koje prodaje tuđu stvar. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2584/91)
(Član 32. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
317. Da li je došlo do napuštanja nepokretnosti i da li je zbog napuštanja prestalo pravo svojine na nepokretnosti može se prosuđivati ne samo na osnovu fizičke volje, već i na osnovu ponašanja vlasnika. Iz obrazloženja: Iz stanja u spisima proizilazi da je tužilja bivši vlasnik kp. br. 1094/1 kod koje je formirana ulica koja se vodi kao javno dobro od 1967. godine, dok je zemljište sa kojim se graniči ova parcela odlukom opštine 1979. godine proglašeno za gradsko građevinsko zemljište, ali tom odlukom nije obuhvaćena i sporna parcela. Tako sporna parcela nikad nije eksproprisana niti u odgovarajućem postupku izuzeta iz poseda tužilje, niti joj je za ovo zemljište isplaćena naknada, nižestepeni sudovi su zaključili da tužilji u skladu sa važećim odredbama Zakona o eksproprijaciji pripada pravo na naknadu. Iz spisa, takođe, proizilazi da je tužilja od 1967. godine prodala veći broj svojih katastarskih parcela koja se graniče sa spornom parcelom, te je prilikom prodaje svog zemljišta, kao placeva, dozvolila kupcima da se za prilaz kupljenim placevima koriste putem koji čini upravo sporna parcela. Od prodaje placeva tužilja ni na koji način spornu parcelu više nije koristila, prepuštajući je na korišćenje vlasnicima, kasnije korisnicima okolnih placeva. Isparcelisano zemljište se moglo prodavati za izgradnju stambenih zgrada samo pod uslovom da je za svaku parcelu obezbeđen prilaz, što je tužilja - 136 -
STVARNO PRAVO
morala znati, i sa tih razloga pri samom zaključenju ugovora dozvoljavala korišćenje ovog zemljišta kao puta, definitivno ga napuštajući. Pri takvom stanju stvari nižestepeni sudovi su propustili da utvrde da li je tužilja navedeno zemljište napustila i da li joj je zbog napuštanja pravo svojine na označenoj katastarskoj parceli prestalo. O tome se može prosuđivati ne samo na osnovu izričite izjave volje, već i na osnovu ponašanja vlasnika. Kada tužilja od 1967. godine sporno zemljište ne koristi, niti preduzima bilo kakve aktivnosti da joj se to zemljište vrati i ako se još od 1967. godine vodi kao društvena svojina, onda se osnovano postavlja pitanje da li je tužilja na tom zemljištu napustila svojinu. Napuštanjem svojine, pak, prestalo bi i njeno pravo da od tuženog traži naknadu. Pored izloženog, tužilja je parcelacijom i prodajom svojih parcela, morala kupcima obezbediti i prilaz do tih delova parcele. Navedeni prilaz na njenom zemljištu, koji je dobrovoljno ustupila kupcima bio je dakle uslov parcelacije, pa se osnovano može pretpostaviti da je vrednost tog zemljišta uračunata u cenu svakog pojedinačnog placa, bez obzira što nije posebno iskazana. Stoga za slučaj da se radi o derelikciji, za pravilnu odluku o tužbenom zahtevu po shvatanju Vrhovnog suda bilo je neophodno utvrditi kada i u kom postupku su nastale sporna i sve katastarske parcele koje se sa njom graniče, od kojih matičnih parcela, ko su nosioci prava korišćenja odnosno bivši vlasnici graničnih parcela i po kom osnovu, i da li su ovi placevi u vreme kupoprodaje imali drugi prilaz ili samo spornu parcelu, koja je sada ulica. Upoređivanjem tadašnje tržišne vrednosti osnovnih parcela po njihovoj kulturi i bonitetu pre cepanja, i ostvarene cene prodajom placeva, nižestepeni sudovi će utvrditi da li je tužilja prodajom placeva namirena i za vrednost spornog zemljišta, u kom slučaju ne bi imala pravo da naknadu zahteva i od tužene, bez obzira što je to zemljište postalo društvena svojina. Ovo i sa razloga što tužena ni na koji način nije raspolagala zemljištem tužilje, već je akceptirajući faktičko stanje, u interesu građana koji su se uz saglasnost tužilje koristili spornom parcelom kao prolaznom, ovo zemljište uredili i opremajući ga infrastrukturom formirali ulicu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 438/97)
(Član 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
318. Ako je ista nepokretnost dva puta prodata i oba kupca su savesna, mora se utvrditi koji od kupaca je jači u pravu po osnovu činjenice koji od njih je u državini nepokretnosti. Iz obrazloženja: Ispravno je pravno stanovište prvostepenog suda da - u situaciji u kojoj je, zapravo, došlo do dvostruke prodaje istog objekta a svi kupci su savesni - sporni odnos treba razrešiti primenom principa jačeg u pravu, a to je u konkretnoj situaciji onaj kupac - sticalac koji je u državini nepokretnosti. Zato su relevantne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti tužiočevog zahteva - da li je i koji od kupaca u državini sporne nepokretnosti, odn. kome je ista predata po osnovu kupovine. Postupajući u skladu sa nalogom Višeg trgovinskog suda, prvostepeni sud je pravilno u ponovljenom postupku utvrđivao navedene sporne činjenice ocenom dokaza koji su izvedeni u ovom postupku, kao i dokaza iz drugih postupaka koji su - uz izričitu saglasnost stranaka - korišćeni i u ovom postupku. - 137 -
STVARNO PRAVO
U tom smislu, neosnovani su žalbeni navodi umešača da je sud koristio zapisnike iz drugog postupka odn. nalaz Komisije veštaka iz drugog postupka, jer su korišćeni uz saglasnost stranaka tj. u odsustvu njihovog protivljenja. Samo protivljenje umešača u toj situaciji je suprotno postupanju stranke na čijoj se strani on meša, pa stoga i ne proizvodi procesno dejstvo koje bi onemogućilo sud da navedeni dokaz koristi i ceni u ovom postupku. Osim toga, odlučna činjenica poseda na nepokretnosti utvrđena je i iz drugih dokaza. Shodno iznetom, pravilno je prvostepeni sud saslušanjem svedoka i ocenom njihovih iskaza utvrdio da je tužilac sve vreme bio u posedu - državini predmetnog poslovnog prostora (i to do zaključenja ugovora o kupoprodaji od drugotuženog kao izvođača radova), a po zaključenju navedenog ugovora i završetku objekta - u svojstvu kupca. Prvostepeni sud je ocenom izvedenih dokaza takođe pravilno utvrdio da navedeni umešač nije bio u državini navedene nepokretnosti odn. da mu ista nije predata od prodavca od koga je kupio, jer u trenutku zaključenja spornog ugovora između njih poslovni objekat nije bio ni završen, pa nije ni bio podoban za prodaju. Nije sporno, međutim, da je tužilac bio izvođač radova odn. da je izgradio navedenu nepokretnost u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor i da je po tom osnovu u fazi izvođenja radova bio i držalac iste ( i to neposredni držalac ), dok je posredni držalac bio sam investitor - drugotuženi. Kako nije sporno da drugotuženi kao posredni držalac, niti tužilac kao neposredni držalac nisu predali navedenu nepokretnost u državinu, to prvostepeni sud pravilno nalazi da je sporna nepokretnost sve vreme bila u nesumnjivoj državini. Pravilno je, stoga, prvostepeni sud - imajući u vidu da je ista nepokretnost - sporni poslovni prostor dva puta otuđen - vlasništvo nad njim utvrdio prema tužiocu koji je, s obzirom da se nalazi u posedu navedene nepokretnosti, jači u pravu. Jer - radi se o dva savesna sticaoca, po dva ugovora o kupoprodaji kao osnovu sticanja, od kojih je jedan i u posedu nepokretnosti, što ga čini jačim u pravu od onoga koji nikada nije ušao u državinu iste. ( Presuda Višeg trgovinskog suda, Pž. 9360/06 od 30.01.2007. godine )
319. U situaciji da je ista nepokretnost dva puta prodata a oba kupca su savesna, mora se utvrditi koji od kupaca je jači u pravu po osnovu činjenice državine nepokretnosti. Iz obrazloženja: Pravilno je stanovište prvostepenog suda da - u situaciji u kojoj je došlo, zapravo, do dvostruke prodaje istog objekta, ukoliko su svi kupci savesni - sporni odnos treba razrešiti primenom principa jačeg u pravu. To je - u konkretnoj situaciji - onaj kupac ( sticalac ) koji je u državini nepokretnosti. Stoga su relevantne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti tužiočevog zahteva da li je i koji od kupaca u državini sporne nepokretnosti, odnosno kome je ista predata po osnovu kupovine. Pravilno je prvostepeni sud u ponovljenom postupku, postupajući u skladu sa nalogom Višeg trgovinskog suda, utvrđivao navedene sporne činjenice ocenom dokaza koji su izvedeni u ovom postupku, kao i dokaza iz drugih postupaka koji su uz izričitu saglasnost stranaka korišćeni pri utvrđivanju činjeničnog stanja i u ovom postupku. U tom smislu su neosnovani žalbeni navodi umešača da je sud koristio zapisnike iz drugog postupka odnosno nalaz Komisije veštaka iz drugog postupka iako to nije smeo da učini, jer je sud iste koristio uz saglasnost stranaka, odnosno u odsustvu njihovog protivljenja, a samo protivljenje umešača u toj situaciji je suprotno postupanju stranke na čijoj se strani on meša, pa stoga i - 138 -
STVARNO PRAVO
ne proizvodi procesno dejstvo koje bi onemogućilo sud da navedeni dokaz koristi i ceni u ovom postupku. Pored navedenog, odlučna činjenica poseda na nepokretnosti utvrđena je i iz drugih dokaza. Shodno iznetom, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac sve vreme bio u posedu - državini poslovnog prostora i to do zaključenja ugovora o kupoprodaji istog od drugotuženog kao izvođač radova, a po zaključenju navedenog ugovora i završetku objekta, u svojstvu kupca. Stoga je ispravno prvostepeni sud - imajući u vidu da je ista nepokretnost ( sporni poslovni prostor ) dva puta otuđen - vlasništvo nad istim utvrdio prema tužiocu koji je ( s obzirom da se nalazi u posedu navedene nepokretnosti ) jači u pravu, jer se radi o dva savesna sticaoca po dva ugovora o kupoprodaji kao osnovu sticanja, od kojih je jedan i u posedu nepokretnosti. To ga čini jačim u pravu od onoga koji nikada nije ušao u državinu iste. ( Iz presude Višeg trgovinskog suda, Pž. 9360/06 od 30.01.2007. godine)
320. Kada je tužilac kupio stambenu zgradu od prvotuženika na osnovu ugovora o kupoprodaji, a nalazi se na državnoj svojini čiji je korisnik drugotuženik – Opština Č…, tada je osnovan tužbeni zahtev tužioca prema prvotuženiku da je vlasnik stambene zgrade, a prema drugotuženiku da ima pravo sudržavine parcele... u delu od jedne četrnaestine idealne, a ima se odbiti tužbeni zahtev tužioca za upis u javne knjige prava trajnog korišćenja na pomenutoj katastarskoj parceli, a na osnovu presude. Iz obrazloženja: Presudom prvostepenog suda usvojen je tužbeni zahtev tužioca prema tuženicima, pa se utvrđuje da je vlasnik stambene zgrade... po osnovu kupovine, da nosilac prava trajnog korišćenja na parceli ... u delu od jedne četrnaestine idealne i da se pravo korišćenja ima upisati u javne knjige. Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u delu tako da se utvrđuje da tužilac ima pravo sudržavine na katastarskoj parceli... u delu od jedne četrnaestine, a odbija se tužbeni zahtev tužioca za upis u javne knjige prava trajnog korišćenja na... Iz spisa proizilazi da je tužilac kupio stambenu zgradu od prvotuženika na osnovu pravnog posla, ista se nalazi na parceli koja je državna svojina. Pri takvom stanju stvari, pravilno je primenjeno materijalno pravo u delu vlasništva na objektu. Kako se radi o državnoj svojini na kojoj se stambena zgrada nalazi, tužilac ne može imati pravo trajnog korišćenja u delu jedne četrnaestine, već pravo sudržavine u tom delu, jer se radi o državnoj svojini čiji je korisnik opština Č… – drugotuženi. Imajući to u vidu, u navedenim delovima je prvostepena presuda preinačena. ( Iz presude Okružnog suda u Čačku, Gž. br. 422/06 od 29.03.2006. godine)
321. Ukoliko je kupac nepokretnosti u trenutku kupovine već bio u državini kupljene nepokretnosti po drugom osnovu, on postaje vlasnik zaključenjem ugovora bez potrebe preuzimanja nepokretnosti. - 139 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prema stanovištu Višeg trgovinskog suda, ispravno je pravno stanovište prvostepenog suda da je, u situaciji u kojoj je došlo do dvostruke prodaje navedenog poslovnog prostora - i to prvi put od strane investitora tužiocu a potom i od strane "B.I." kome je investitor takođe prodao sporni poslovni prostor umešaču u rešavanju spora - odlučujuća činjenica savesnost stranaka, odn. kupaca, kao i koji od navedenih kupaca ima navedenu nepokretnost u državini. Značajno je, pri tome, imati u vidu da - ukoliko je sam tužilac stekao državinu po bilo kom drugom osnovu na navedenim nepokretnostima - nije neophodno da mu se ista nepokretnost ponovo predaje, već on samo - od sticanja pravnog osnova zaključenjem ugovora o kupoprodaji, uz konstataciju da je navedena nepokretnost već u njegovoj državini - istu nastavlja da drži u drugom svojstvu odn. u svojstvu nosioca prava. ( Rešenje Višeg trgovinskog suda, Pž. 11521/05 od 23.02.2006. godine)
322. Naslednik koji je za života ostavioca dobio poklon u nepokretnosti, može sporazumom o deobi nasledstva ustupiti dobijene nepokretnosti drugom nasledniku, ako je zemljišno-knjižno stanje ostalo neizmenjeno. Iz obrazloženja: Parnične stranke su braća. Njihov otac je za života činio poklone u nepokretnostima i tužiocu i tuženom. Sporne parcele br. 601/2 i 866/3 KO S... poklonjene su tužiocu ugovorom Ov. br. _______od 4.3.1986. godine, ali nije došlo do promene u zemljišnim knjigama, tako da su one u momentu smrti oca (29.7.1990. godine) bile u njegovom zemljišno-knjižnom vlasništvu. U ostavinskom postupku parnične stranke, kao jedini naslednici, zaključili su sporazum po kome sav očev novac pripada tužiocu a sporne parcele – tuženom. Na osnovu tog sporazuma doneto je i ostavinsko rešenje O. _____od 26.12.1990. godine, koje je postalo pravnosnažno, jer ga stranke nisu pobijale. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, nižestepeni sudovi su pravilno postupili što su odbili zahtev tužioca da se utvrdi njegovo vlasništvo na spornim parcelama. Te parcele jesu pripale njemu po ugovoru o poklonu od 4.3.1986. godine, ali je svojina na njima i dalje pripadala ocu T. zbog toga što se, po članu 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, pravo svojine na nepokretnosti stiče tek upisom u javnu knjigu. Ovakvo pravno stanje dopuštalo je strankama da zaključe sporazum o načinu deobe zaostavštine, pa kako su tim sporazumom (26.12.1990. godine) sporne parcele pripale tuženom (zato što je sav novac ostavioca pripao tužiocu), tužilac se ne može pozivati na raniji ugovor o poklonu tražeći za sebe svojinu na tim parcelama. Bez uticaja su navodi revizije da sporazum stranaka o spornim parcelama nije mogao biti zaključen. Pobijanje tog sporazuma nije predmet ovog spora a sud, po članu 2. stav 1. ZPP. odlučuje u granicama zahteva. O važnosti sporazuma ne može se odlučivati kao o prethodnom pitanju, zato što je na osnovu tog sporazuma doneto ostavinsko rešenje koje je postalo pravnosnažno. Prema članu 12. stav 2. ZPP, odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u predmetu u kome je to pitanje rešeno, što znači da ono ne deluje u predmetu u kome je doneto ostavinsko rešenje. Zato su nižestepeni sudovi pravilno postupili što se o validnosti sporazuma nisu izjašnjavali. Sporazum stranaka je postignut u ostavinskom predmetu, pa pošto je opredelio i sadržinu ostavinskog rešenja, revident ga ne može tretirati kao produkt obične greške. Utoliko pre, što je na osnovu tog istog sporazuma novac ostavioca pripao isključivo tužiocu, koji ga u tom delu ne osporava. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 1792/99 od 23.06.1999. godine) - 140 -
STVARNO PRAVO
323. Pravosnažno odbijanje zahteva za uknjižbu zbog nepotpunosti molbe nije smetnja da se podnese novi, potpuni zahtev za uknjižbu. Iz obrazloženja: Uz podnetu molbu za uknjižbu predlagač nije podneo i rešenje Opštinskog suda od 30.04.1964. godine, pa nižestepeni sudovi nisu mogli zaključiti da li postoje uslovi za uknjižbu u pogledu kontinuiteta svojine između lica koje je upisano u zemljišnim knjigama kao vlasnik i lica koje je podnosiocu molbe prenelo pravo svojine. Zapravo, molba za uknjižbu prava svojine nije sadržala sve što je bilo potrebno da se po njoj postupa, pa kako bez dokaza kojim se uspostavlja neophodan kontiuitet svojine, nije bilo mogućno izvršiti uknjižbu svojine nižestepeni sudovi su doneli pravilne odluke kada su predlog odbili kao neosnovan. Rešenje o odbijanju molbe za uknjižbu nije smetnja za odlučivanje o novoj molbi obzirom da je prethodna molba bila podneta bez ostavinskog rešenja kojim se uspostavlja kontinuitet prava svojine između lica upisanog u zemljišne knjige i lica koje je raspolagalo svojinom u korist podnosioca molbe, jer je molba odbijena zbog preuranjenosti, a ne zbog neosnovanosti. Stoga su neosnovani navodi u reviziji da su postojali uslovi za uknjižbu, jer njih nije bilo, a podnosilac molbe je odgovoran što ostavinsko rešenje nije ranije podneto. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1986/98)
324. Stvarna prava na nepokretnostima stiču se i gube upisom u zemljišnu knjigu, ali je dozvoljeno dokazivati da je tužilac spornim nepokretnostima raspolagao tako što ih je otuđio. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 60/98)
325. Tuženi, koji je pravo svojine na delu sporne nekretnine stekao na osnovu pravosnažne presude i nasleđivanjem, ima pravo da tu nepokretnost koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmerno svom suvlasničkom delu, iako to njegovo pravo nije upisano u zemljišnu knjigu budući da je, u smislu člana 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, upis u javnu knjigu uslov za sticanje prava svojine samo kada je svojina stečena na osnovu pravnog posla, a kada se radi o sticanju svojine na drugi odgovarajući način određen zakonom (nasleđivanjem, odlukom državnih organa i dr.), upis u zemljišnu knjigu nije uslov za sticanje prava svojine. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 108/98)
326. Valjanost već izvršenih zemljišno-knjižnih upisa može se pobijati samo tužbom. Iz obrazloženja: U smislu pravnih pravila zemljišno-knjižnog prava lice koje smatra da je zemljišno-knjižnim odlukama povređeno, što znači lice koje smatra da postoji sukob između formalno-pravnog stanja - 141 -
STVARNO PRAVO
u zemljišnim knjigama i materijalno-pravnog stanja u prirodi, može zemljišno-knjižne odluke pobijati sa dva pravna sredstva: žalbom protiv zemljišno-knjižnih odluka i tužbama protiv već izvršenih zemljišno-knjižnih upisa. U konkretnom slučaju predlagač tvrdi da su predmetne poslovne prostorije na osnovu pravnosnažnih Dn. rešenja bile uknjižene na predlagača, ali da je u toku obnove zemljišnih knjiga greškom došlo do pogrešne uknjižbe na protivnika predlagača. Stoga predlagač može samo tužbom pobijati valjanost uknjižbe, s obzirom na podobnost određene isprave za uknjižbu budući da se protivnik predlagača protivi ispravci dok to ne može zahtevati molbom za ispravak zemljišne knjige. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5235/97)
327. Ugovor o prenosu prava na nepokretnosti između nosilaca prava svojine zaključuje se u pismenom obliku i potpisi ugovorača overavaju od strane suda. Ugovor koji nije tako sačinjen ne proizvodi pravno dejstvo. Iz obrazloženja: Prema odredbi člana 4. stav 2. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti ("Sl. glasnik SRS", broj 15/74, 43/81 i 19/85), ugovor o prenosu prava na nepokretnosti između nosilaca prava svojine zaključuje se u pismenom obliku i potpisi ugovorača overavaju od strane suda. Ugovor koji nije tako sačinjen ne proizvodi pravno dejstvo. U konkretnom slučaju prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda sporni ugovor o kupoprodaji predmetne parcele između stranaka je zaključen usmeno 1985. godine, a što znači posle stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti i zbog toga ne može proizvoditi pravno dejstvo. Stoga je nejasno i nerazumljivo zbog čega sudovi smatraju da ugovorne strane nemaju pravo da zahtevaju restituciju izvršenih prestacija iz takvog ugovora. Sama pak okolnost što je sporni ugovor u pretežnom delu izvršen, nema značaj za osnovanost zahteva tužilje koji za svoj predmet ima restituciju. Ovo stoga, jer se restitucija ne može tražiti samo kada je između stranaka zaključen ugovor u pismenoj formi kod kojeg potpisi ugovorača nisu overeni od strane suda a restituciju traži strana koja je onemogućila zaključenje ugovora u zakonom određenoj formi i ako bi restitucija iz takvog ugovora bila suprotna načelima savesnosti, poštenja i moralnog shvatanja društva. Međutim, kada se radi o usmenom ugovoru o prometu nepokretnosti, kakav je slučaj ovde, restitucija je dozvoljena bez obzira na savesnost stranaka kao ugovorača, pa su nižestepeni sudovi pogrešno primenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtev tužilje kao neosnovan odbili. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4114/97)
328. Traženje uknjižbe iste nepokretnosti od strane trećih lica, predstavlja smetnju zbog koje se odbija predlog za upis u zemljišne knjige. Iz obrazloženja: Po nalaženju Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud postupio kada je zbog nedostatka u pogledu isprave na osnovu koje se traži upis predmetne poslovne prostorije, kao i zbog smetnji nastalih - 142 -
STVARNO PRAVO
traženjem uknjižbe iste nepokretnosti od strane trećih lica, odbio predlog za upis poslovnog prostora umesto dvosobnog stana, bliže opisanog u izreci odluke. (Okružni sud u Beogradu, 86/96)
329. Činjenica da je šupa obuhvaćena ugovorom o korišćenju stana bez uticaja je na uknjižbu, koja se vrši na osnovu ugovora o kupoprodaji, a ne ugovora o korišćenju stana. Osim toga, šupa kao pomoćna prostorija se ne knjiži u zemljišne knjige. Iz obrazloženja: Iz stanja u spisima proizilazi da je predlagač podneo predlog za uknjižbu prava vlasništva na označenoj nepokretnosti i uz predlog podneo ugovor o otkupu stana, aneks tog ugovora i saglasnost za uknjižbu prodavca. Razmatrajući žalbene navode predlagača, ovaj sud nalazi da isti nisu bili osnovani, s obzirom da je uknjižba vršena prema podacima iz ugovora o kupoprodaji i aneksa tog ugovora, pa je isticanje predlagača da je šupa bila obuhvaćena ugovorom o korišćenju stana bez uticaja, jer je tražena uknjižba vršena na osnovu ugovora o kupoprodaji, a ne ugovora o korišćenju stana. Osim izloženog, šupa kao pomoćna prostorija se ne knjiži u zemljišne knjige. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 5709/96)
330. Da bi se kupac mogao uknjižiti kao vlasnik u zemljišnim knjigama, potrebno je da priloži dokaze da je prodavac prethodno bio uknjižen kao vlasnik te nepokretnosti, jer zemljišno knjižni sud prilikom upisa ispituje po službenoj dužnosti da li su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za upis. Ako predlog koji je podnela stranka ne ispunjava potrebne uslove, sud će odbiti molbu za upis - načelo legaliteta u zemljišnim knjigama. (Prema Rešenju Okružnog suda u Beogradu Gž. br. 307/96)
331.
Kupoprodajni ugovor zaključen putem punomoćnika na kojem su popisi ugovarača overeni kod suda predstavlja valjanu ispravu za uknjižbu prava svojine na nepokretnost, pa uz zahtev za uknjižbu nije nužno da se pored ugovora podnosi i punomoć na osnovu koje je ugovor overen, odnosno zaključen, pošto zemljišnoknjižni sud nije ovlašćen da ispituje valjanost punomoćja na osnovu koga je overa potpisa na ugovoru izvršena jer je to ovlašćen da čini organ koji je ugovor overio. Prvostepeni sud je odbio da sprovede uknjižbu kupoprodajnog ugovora zbog toga što uz zahtev za uknjižbu predlagač nije dostavio i originalnu punomoć od prodavca nepokretnosti za lice koje je kao punomoćnik zaključilo kupoprodajni ugovor i na istom overio potpis umesto prodavca kod suda. Okružni sud je preinačio prvostepeno rešenje i dozvolio traženu uknjižbu nalazeći da kupoprodajni ugovor podnet uz zahtev za uknjižbu predstavlja privatnu ispravu koja ispunjava sve propisane uslove predviđene pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava sadržanim u Paragrafu 36. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama, te da uz zahtev, osim kupoprodajnog ugovora, nije nužno podnošenje punomoćja za lice koje je u ime prodavca zaključilo kupoprodajni ugovor i overilo potpis na ugovoru kod suda. (Iz rešenja Okružnog suda u Zrenjaninu broj. Gž. 274/96) - 143 -
STVARNO PRAVO
332. Za uknjižbu prava svojine na posebnim delovima zgrade, potrebno je da zemljišno knjižnom sudu bude podnesen plan posebnih delova zgrade potvrđen od nadležnog opštinskog organa uprave. (Okružni sud, Beograd, Gž. 301/96)
333. Sud je dužan da utvrdi da li ugovor o građenju između stranaka i saglasnost korisnika stana predstavljaju potreban osnov za uknjižbu prava korišćenja i raspolaganja na predmetnom stanu. (Okružni sud, Beograd, Gž. 2299/96)
334. Neće postojati uslovi za ispravku upisa uknjižbe, ukoliko je proteklo tri godine i time nastupila apsolutna tačnost upisa. (Okružni sud, Beograd, Gž. 92/96)
335. Pravo svojine na nepokretnosti stiče se upisom u javne - zemljišne knjige, gde je merodavno stanje koje postoji u zemljišnim knjigama, i gde je neophodno da predlagač precizira na čemu traži uknjižbu prava vlasništva. (Okružni sud, Beograd, Gž. 319/96)
336. Zemljišno knjižni sud može odbiti ili dozvoliti upis u zemljišne knjige, ali nije dužan otklanjati nedostatke ili nalagati da to stranke urade. (Okružni sud, Beograd, Gž. 19/96)
337. Sticanje svojine otkupom stana je originarni način sticanja svojine - sticanje po osnovu Zakona o stanovanju, tako da upis prava svojine u ovom slučaju nije konstitutivnog, već deklaratornog karaktera. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud smatra da jednosoban stan ne predstavlja zaostavštinu ostavioca, jer nije upisan kao njegova svojina u zemljišnim knjigama, a ugovor o otkupu naslednica nije dostavila sudu, iako je bila dužna da to učini. Drugostepeni sud, potvrđujući prvostepeno rešenje u pobijanom delu, smatra da naslednica nije pružila dokaz o svojini pa je predlog radi donošenja dopunskog rešenja o nasleđivanju preuranjen. Navedena stanovišta nisu pravilna. Pravo svojine na nepokretnosti po osnovu pravnog posla u smislu čl. 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stiče se upisom u javne knjige. Međutim, za sticanje prava svojine po osnovu ugovora o otkupu stana nije nužno izvršiti upis prava svoji- 144 -
STVARNO PRAVO
ne. Od predviđena dva uslova dovoljno je ispunjenje samo jednog, jer upis u tom slučaju nije konstitutivnog već deklarativnog karaktera. Ovo odstupanje od opšteg pravila proizlazi iz odredaba Zakona o stanovanju (ranije Zakona o stambenim odnosima) koji je dozvolio otkup i propisao sve bitne uslove za zaključenje ugovora o otkupu, počev od subjekta prava na otkup do načina utvrđivanja otkupne cene. To znači da pravo na otkup izvire iz samog zakona, a ne prava svojine prethodnika, zbog čega kod ovog sticanja preovlađuju elementi originarnog, a ne derivativnog sticanja. Za originarno sticanje (sticanje po osnovu zakona, nasleđivanjem i odlukom državnog organa) upis nije nužan uslov, pa je pravo svojine definitivno stečeno nastankom punovažnog pravnog osnova. Zato u konkretnom slučaju zemljišno-knjižno stanje ne mora predstavljati isključivi dokaz o svojini na predmetu zaostavštine, već je bilo dovoljno pribaviti ugovor o otkupu stana. (Vrhovni sud Srbije, Rev. broj 4915/96)
338. Za uknjižbu svojine na posebnim delovima zgrade potrebno je zemljišnoknjižnom sudu podneti plan posebnih delova zgrade, koji mora biti izrađen od strane stručnog lica i potvrđen od nadležnog opštinskog organa. Iz obrazloženja: Rešenjem Okružnog suda potvrđeno je rešenje prvostepenog suda kojim je odbijen zahtev za uknjižbu prava svojine na označenoj nepokretnosti posle deobe imovinske zajednice, pošto planetažni elaborat koji je predlagač uz zahtev podneo, nije bio odobren od strane nadležnog organa kako to propisuje odredba člana 38. stav 1. Zakona o svojini na delovima zgrade Republike Srbije, niti je taj nedostatak predlagač otklonio nakon što ga je prvostepeni sud pozvao da to učini. (Okružni sud Gž. br. 1265/96)
339. Kada u predlogu za uknjižbu prava vlasništva na nepokretnostima ne postoji ni jedan od potrebnih zemljišno-knjižnih podataka, sud će isti odbiti. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 66/96)
340. Pismeno o deobi jeste osnov za upis u zemljišnu knjigu, ali samo ako su imovinski odnosi stranaka povodom te deobe raščišćeni. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5580/96)
341. Predlog za uknjižbu će sud odbiti ukoliko ne postoji identičnost u pogledu opisa nepokretnosti koja je predmet uknjižbe. Iz obrazloženja: Rešenjem Drugog opštinskog suda u B... Dn. br. _________od 23. decembra 1994. godine, odbijen je predlog predlagača radi uknjižbe prava vlasništva dela kuće, k.br. 8. u ulici K...A..., na kat.parc. br. 1378 u ZKUL 881 KO B... 7. - 145 -
STVARNO PRAVO
Protiv navedenog rešenja predlagač je blagovremeno izjavila žalbu, ne navodeći zakonske razloge zbog kojih ga pobija. Iz spisa proizilazi da je predlagač tražila uknjižbu prava svojine na stanu u ulici K...A... br. 8. u B..., koja kuća je upisana u ZKUL 881 KO B... 7., na kat.parc. 1378, kao opštenarodna imovina, a organ upravljanja je Izvršni narodni odbor grada B... Kako u zemljišnoj knjizi nisu upisani pojedinačno stanovi postojeći u toj kući, pa ni predmetni stan, pravilno je postupio prvostepeni sud, kada je pobijanim rešenjem odbio predlog za traženu uknjižbu. Naime, ne postoji identičnost u pogledu opisa nepokretnosti, koja je predmet uknjižbe, između stanja označenog u ispravi na osnovu koje se traži uknjižba i postojećeg stanja u zemljišnoj knjizi, koji je kao neophodan uslov predviđen pravilima zemljišno knjižnog prava. Spisak i opis stanova koji je priložio predlagač u žalbi, ne može se prihvatiti, pošto nije sačinjen od strane nadležnog opštinskog organa uprave. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 6040/96)
342. Sud će dozvoliti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, na osnovu održaja prema pravosnažnoj presudi. Iz obrazloženja: Prema stanju u spisima i tvrdnjama žalbe Ž.S. iz B..., nije sporna činjenica da je prvostepeni sud rešenjem faktički kroz zemljišne knjige sproveo pravosnažnu presudu Petog opštinskog suda u Beogradu, kojom je utvrđeno da su tužioci suvlasnici sa po 1/2 idealnih delova kat. parc. 14 njiva "D..." po osnovu održaja, u odnosu na tužene kao pravne sledbenike zemljišno knjižnog vlasnika Lj. S. te da su dužni da trpe da tužioci ovo svoje upišu u zemljišnu knjigu. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 20/96)
343. Za odlučivanje o predmetnoj molbi za uknjižbu merodavan je trenutak kada molba sa dokumentacijom stigne u zemljišno knjižni sud. Iz obrazloženja: Iz stanja u spisima proizilazi da je predlagač podneo predlog za uknjižbu prava vlasništva na označenoj nepokretnosti. Uz dati predlog su priložene i isprave po osnovu kojih se zasniva traženi upis - ugovor o otkupu stana od 26. januara 1993. godine koji je overen kod Prvog opštinskog suda u B... i potvrda da je stan u celosti isplaćen. Iz ove dokumentacije proizilazi da ista ne sadrži zemljišno-knjižne podatke za predmetni stan, zbog čega je sud odbio predlog za uknjižbu prava vlasništva. S obzirom na izloženo, bez uticaja su žalbeni navodi predlagača kojima se ukazuje da je priložio uz žalbu zemljišno-knjižne podatke, jer prema pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava, za odlučivanje o predmetnoj molbi za uknjižbu merodavan je trenutak kada molba sa svom dokumentacijom stigne u zemljišnoknjižni sud, a u žalbi se ne mogu iznositi novi navodi, niti predlagati nove isprave. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 74/96) - 146 -
STVARNO PRAVO
344. Ukoliko je nepokretnost upisana kao jedinstveno zemljišno knjižno telo, ne može se izvršiti uknjižba prava vlasništva na jednom delu, kao fizičkom delu nepokretnosti. Predmetna nepokretnost je upisana kao jedinstveno zemljišno knjižno telo, da se pravo vlasništva može steći na celoj nepokretnosti, ili njenim idealnim delovima, a njegov obim se može promeniti jedino zemljišno knjižnim otpisom ili upisom, kako je propisano Pravnim pravilom iz čl. 3. Zakona o zemljišnoj knjizi. Ovo u slučaju da je u smislu Pravnog pravila iz čl. 11. istog Zakona određeno da se upisi kojima se vlasništvo ima steći na pojedinim sastavnim delovima zemljišno knjižnog tela mogu vršiti jedino prema naređenjima Zakona o zemljišno knjižnim deobama, sa otpisima i pripisima. Stoga, kako se molbom traži uknjižba prava vlasništva na jednom stanu kao fizičkom delu nepokretnosti koja je pravna jedinica kao zemljišno knjižno telo, pravilno je odbijen zamoljeni upis prava vlasništva na stanu u zgradi, kao jedinstvenom zemljišno knjižnom telu. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 68/96)
345. Ukoliko je predlagač suvlasnik na predmetnoj nepokretnosti, a ne isključivi vlasnik, sud će odbiti predlog za upis prava vlasništva. Iz obrazloženja: Razmatrajući podnetu molbu i priloženu ispravu, te stanje u zemljišnoj knjizi da je poklonodavac P.Z. u ZKUL 453/6 upisana kao suvlasnik na predmetnoj nepokretnosti sa udelom 1/3, a ne kao isključivi vlasnik nepokretnosti koja je predmet ugovora o poklonu s obzirom da je na ostale 2/3 ove nepokretnosti upisano pravo svojine D.T., to je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio molbu predlagača za uknjižbu prava svojine na predmetnom dvosobnom stanu. Poklonodavac je iz priložene isprave ugovora o poklonu vlasnik ovog stana samo sa udelom od 1/3, a pravnim pravilom iz člana 31. Zakona o zemljišnim knjigama propisano je da su upisi dopušteni jedino protiv onoga koji je u vreme podnesene molbe u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik zemljišta ili imalac prava u pogledu kojih se vrši upis. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 69/96)
346. U slučaju da u zemljišno knjižnom postupku nisu priložene sve potrebne isprave, sud će odbiti predlog za uknjižbu, a predlagača uputiti da se obrati prethodnom vlasniku radi dopune dokumentacije. Iz obrazloženja: Pravilno je postupio prvostepeni sud kada je zahtev odbio, jer uz molbu nisu priložene isprave sa potrebnim zemljišno knjižnim podacima, što je osnovni uslov za upis svojine u zemljišnu knjigu. Predlagač se mora obratiti prethodnom vlasniku radi dopune dokumentacije sa potrebnim podacima, pa nakon toga podneti zahtev. Prema tome, kako žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost prvostepenog rešenja, a nema povrede zakona na koje se u žalbi ukazuje i na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 67/96) - 147 -
STVARNO PRAVO
347. Ukoliko prodavac nije upisan kao korisnik stana, ili ako predmetni stan nije upisan u zemljišnim knjigama, sud će odbiti upis prava vlasništva. (Okružni sud, Beograd, Gž. 5766/96)
348. Zemljišno-knjižni sud će dozvoliti upis prava vlasništva, ukoliko je stanje u zemljišnim knjigama usaglašeno sa pravnim osnovom. (Okružni sud, Beograd, Gž. 2930/96)
349. Tražena uknjižba nesprovodiva je sve dok prodavac ne dostavi specifikaciju stanova, kao i dok svoje pravo korišćenja ne uknjiži na stanu koji je prodao podnosiocu molbe za uknjižbu. (Okružni sud, Beograd, Gž. 5763/96)
350. Ukoliko je sud propustio da odluči o zahtevu predlagača za uknjižbu prava svojine na nepokretnosti, neće biti ispunjeni uslovi za donošenje odluke po žalbi. (Okružni sud, Beograd, Gž. 2879/96)
351. Sud će odbiti predlog za uknjiženje, ukoliko se iz predloga ne može utvrditi da se dokazi odnose na stan koji je predmet predloga. (Okružni sud, Beograd, Gž. 351/96)
352. Predlagač je dužan da pribavi zemljišno-knjižne oznake nepokretnosti, jer to ne čini zemljišnoknjižni sud po službenoj dužnosti. (Okružni sud, Beograd, Gž. 2627/96)
353. Uknjižba prava vlasništva na dograđenom delu kuće izvršiće se ukoliko se prethodno izvrši snimanje tog dela kod nadležnog organa uprave koji će zatim prijemni list dostaviti zemljišno knjižnom odeljenju. (Okružni sud, Beograd, Gz. 2515/96)
354. Na osnovu Zakona o zemljišnim knjigama, propisano je da su upisi dopušteni jedino protiv onoga koji je u vreme podnesene molbe u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik ili imalac u pogledu kojeg se vrši upis. (Okružni sud, Beograd, Gž. 2687/96)
355. Neće se dozvoliti uknjižba otkupljenog stana dok investitor gradnje objekta ne dostavi zemljišnoknjižnom sudu prijemni list katastra, kopiju plana i postojeću građevinsku dokumentaciju sa specifikacijom stanova u zgradi. (Okružni sud, Beograd, Gž. 12313/95) - 148 -
STVARNO PRAVO
356. Uverenje Gradskog geodetskog zavoda u Beogradu ne može predstavljati dokaz da je predlagač vlasnik kuće čije se upis traži, već samo dokazuje da je predmetna kuća snimljena od strane Gradskog geodetskog zavoda revizijom od 1964. godine, a ne pruža dokaz kad je kuća građena. (Okružni sud, Beograd, Gž. 2673/95)
357. Ukoliko se podaci vezani za nepokretnost koja je predmet uknjižbe ne slažu sa podacima u zemljišnim knjigama, sud neće dozvoliti upis. (Okružni sud, Beograd, Gž. 7168/95)
358. Neće se moći izvršiti uknjižba prava vlasništva stana, ukoliko postoji nesaglasnost ugovora o poklonu i zemljišnih knjiga, dok se ne otkloni nesaglasnost dostavljanjem aneksa ugovora o poklonu u kojem bi predmetna nepokretnost bila opisana u skladu sa zemljišnim knjigama. Iz obrazloženja: Iz spisa se vidi da postoji nesaglasnost između poklonjene nepokretnosti koja je predmet ove uknjižbe, jer je ona u ugovoru opisana kao soba treća levo - koja predstavlja dvorišnu zgradu, dok je u zemljišnim knjigama odvojena soba treća levo upisana kao deo kuće broj 45 ulične levo - prizemne. Ovakva nesaglasnost zemljišnih knjiga i ugovora u pogledu opisa nepokretnosti koja je predmet prenosa svojine i uknjižbe, može se otkloniti dostavljanjem aneksa ugovora o poklonu u kojem bi predmetna nepokretnost bila opisana saglasno podacima iz zemljišnih knjiga. Kako odluka kojom se odbija predložena uknjižba nema dejstvo presuđene stvari, predlagač može u novom postupku naknadno ishodovati uknjižbu kada pribavi ispravu kojom će se izvršiti precizna identifikacija predmetne nepokretnosti. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 8415/95)
359. Prilikom uknjižbe predlagač je dužan da plati taksu za uknjižbu, bez obzira što je prethodno uplatio taksu za molbu za uknjižbu. Iz obrazloženja: Pravilno je prvostepeni sud naložio predlagaču da u roku od 15 dana od prijema rešenja na ime takse za uknjižbu uplati iznos od 10 novih dinara - Republičke sudske takse, budući da je ova odluka doneta na osnovu člana 37. Zakona o sudskim taksama, pa je iz tih razloga na zakonu zasnovana. Bez uticaja na drugačiju odluku su navodi u žalbi da je predlagač platio taksu prilikom podnošenja predloga za uknjižbu, i da stoga nije u obavezi da plati taksu na uknjižbu u iznosu od 100 dinara. Ovo iz razloga što se iz priznanice od 25. maja 1993. godine vidi da je predlagač uplatio samo taksu za molbu za uknjiženje od 40.000 tadašnjih dinara, a ne i taksu za uknjižbu, koju je dužan da plati shodno citiranoj zakonskoj odredbi. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 10574/95) - 149 -
STVARNO PRAVO
360. Posle izvršene komasacije, na snazi je novi katastarski operat, a ne zemljišna knjiga. U takvoj situaciji, ne može se tražiti deoba do upisa vlasnika ili dok se ne utvrdi da je vanknjižni vlasnik. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je utvrdio: da je u KO završena komasacija te da je u njoj na snazi novi katastarski operat, a ne zemljišna knjiga i da je tužilac od poklonodavca dobio na poklon parcelu i upisan kao posednik sa 7/12 delova. Okružni sud je odluku ukinuo. Pravo svojine upisuje se u katastar nepokretnosti na osnovu čl. 5. st. 1. čl. 80. i 81. st. 1. tač. 1. Zakona o državnom premeru i katastru i upisima prava na nepokretnostima ("Sl. glasnik RS", br. 83/92). Prema tome, tužilac nije upisan kao vlasnik na osnovu čl. 84. st. 1. tač. 1. citiranog zakona, pa samim tim ne može tražiti deobu sve dok se ne upiše kao vlasnik ili dok se ne utvrdi da je vanknjižni vlasnik navedene nekretnine. (Okružni sud u Požarevcu Gž. 465/95)
361. Po nalaženju drugostepenog suda nema mesta odbijanju predloga radi uknjižbe prava vlasništva stana iz razloga različite kvadrature stana u ugovoru, odnosno projektovane kvadrature. Iz obrazloženja: Pobijanim rešenjem odbijen je predlog V.S. radi uknjižbe prava vlasništva dela kuće br. 11. u ul. K..., na kat. parc. br. 258/1, zk.ul.br. 368 K.O. V..., odnosno na stanu br. 6 koji je po strukturi četvorosoban a površina mu je 122 m2. Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavio žalbu, ne navodeći razloge iz čl. 353. ZIP-a, ali se iz sadržine žalbe može zaključiti da se prvostepeno rešenje pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitujući pobijano rešenje u smislu čl. 365. a u vezi čl. 381. ZPP-a, Okružni sud je našao: Žalba predlagača je osnovana. Iz stanja u spisima dalje proizilazi da po ugovoru o korišćenju stana br. 32/87 od 26.11.1987. godine, stan br. 6.F650/90 na trećem spratu zgrade u ul. K... br. 11, ima površinu od 122 m2, a po strukturi je četvorosoban. Po ugovoru o otkupu ovoga stana koji je zaključen između Republike Srbije i predlagača S.V. od 17.12.1992. godine, Ov. br. Drugog opštinskog suda u B... 1185/92, kao predmet ugovora o otkupu naveden je četvorosoban stan br. 6, površine 122 m2 na trećem spratu zgrade u ul. K... br. 11. Ovaj ugovor u celosti je izvršen. Iz navedenih ugovora o korišćenju stana i ugovora o otkupu stana br. 6. na III spratu zgrade u K... br. 11., može se zaključiti, da su ugovorne stranke saglasne da ovaj stan ima površinu od 122 m2, i po strukturi je četvorosoban, pa po nalaženju Okružnog suda nema smetnje da zemljišno knjižni sud svede površinu stana br. 6. na III spratu zgrade u K... br. 11 na 122 m2, a strukturu na četvorosobni stan, pa potom izvrši traženi upis, s tim što bi prethodno proverio žalbene navode o postojanju razlike između projektovane kvadrature ovoga stana i izvedenog stanja. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 4056/95) - 150 -
STVARNO PRAVO
362. Fikcija apsolutne tačnosti ide u korist trećeg savesnog lica koje se pouzda u to da je stanje u zemljišnim knjigama tačno, dok u konkretnom slučaju primenom Pravila zemljišnog knjižnog prava između tužioca i tuženog važi opšti rok zastarelosti, propisan odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 6664/95)
363. Prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio predlog za uknjižbu, jer u ugovoru o poklonu nedostaje saglasnost poklonodavca da se poklonoprimac može knjižiti. Iz obrazloženja: Odlučujući o predlogu za uknjižbu, prvostepeni sud je na osnovu priloženih isprava uz predlog pravilno našao da nema mesta zamoljenom upisu. U ugovoru o poklonu na osnovu koga se traži uknjižba nedostaje saglasnost poklonodavca da se poklonoprimac može knjižiti na stanu koji je predmet poklona bez njegove dalje saglasnosti kod nadležnog suda, pa je pravilno odlučeno kada je odbijen predlog za uknjižbu. U prvostepenom postupku nisu učinjene bitne povrede ZPP-a. Navodima u žalbi predlagača, da je nesporna činjenica da u ugovoru nedostaje saglasnost poklonodavca da se poklonoprimac može knjižiti na stanu, ali da je poklonodavac bila neuka stranka i nije znala da je potrebno da se ova saglasnost navede u ugovoru i da joj kod overe ugovora nije ukazano na ovaj nedostatak, te da je poklonodavac u međuvremenu preminula i da ne postoji mogućnost da se aneksom ova greška ispravi, ne dovodi se u sumnju pravilnost pobijane odluke. Jer bez saglasnosti poklonodavca za uknjižbu predmetne nepokretnosti, tj. bez klauzule intabulandi, upis u zemljišne knjige se ne može sprovesti. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 3168/95)
364. Da bi se uknjižilo pravo vlasništva, pravni prethodnik mora biti uknjižen i ugovor o otkupu mora sadržati bitne zemljišno-knjižne podatke. Iz obrazloženja: Predlog za uknjižbu prava vlasništva biće odbijen sa obrazloženjem da priloženi ugovor o otkupu ne sadrži bitne zemljišno-knjižne podatke i to: broj parcele i katastarsku opštinu, što predstavlja nužan uslov za upis vlasništva (prava vlasništva) u zemljišnim knjigama. Imajući u vidu činjenično stanje, prvostepeni sud je pravilno zaključio, a sa čime se i Okružni sud slaže, da predlog za uknjižbu nije osnovan, jer ni pravni prethodnik, odnosno prodavac, nije uknjižen u zemljišnim knjigama na nepokretnosti koja je bila predmet otkupa. (Okružni sud u Beogradu Gž. br. 7167/95)
365. Neće se priznati tj. dozvoliti zabeležba privremene mere bez predloga ovlašćenog lica, tj. suda ili drugog državnog organa u SRJ. - 151 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pobijeno rešenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer postoji protivrečnost između odluke prvostepenog suda i sadržine isprave i spisa predmeta. Prvostepenim rešenjem dozvoljena je zabeležba privremene mere zabranom raspolaganja nepokretnostima upisane kao svojina M. M. u zemljišnim knjigama bez predloga ovlašćenog lica, odnosno nadležnog suda ili drugog državnog organa u SRJ, a na osnovu rešenja Osnovnog suda u B... - Republika Srpska kao strane sudske odluke koja nije priznata od nadležnog suda SRJ, a po jugoslovenskim propisima ne predstavlja pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 10577/95)
366. Drugostepeni sud će ukinuti rešenje nižeg suda kada u zemljišno-knjižnom predmetu utvrdi nesaglasnost između izvršene uknjižbe i ugovora na osnovu kojeg se uknjižba vrši. Iz obrazloženja: Predlagač je zatražila uknjižbu prava vlasništva na jednosobnom stanu površine 40,85 m2 u ulici S... B... br. 39 u B..., uknjiženom na kat. parc. 3283/7 u KO B... br.5, a po osnovu ugovora o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti br. 33.858 od 9. maja 1992. godine. Prvostepeni sud dozvoljava uknjižbu nepokretnosti iz tog ugovora, ali postoji - kao što predlagač u žalbi navodi, nesaglasnost između izvršene uknjižbe i ugovora po osnovu koga se uknjižba vrši. Naime, u ugovoru je navedeno da se radi o jednosobnom stanu koji se sastoji od jedne sobe, jedne kuhinje, jednog kupatila, jednog predsoblja i jednog podruma, dok se u ožalbenom rešenju uknjižba dozvoljava na dvosobnom stanu br. 1 od 40,85 m2, a svi ostali podaci se poklapaju sa podacima iz ugovora o otkupu predmetnog stana. Kako, dakle, postoji nesaglasnost između izreke rešenja i obrazloženja da se isto donosi po osnovu ugovora o kupoprodaji od 9. maja 1992. godine, to je Okružni sud primenom odredbe člana 380. stav 1. tačka 3. ZPP odlučio kao u izreci rešenja. U ponovnom postupku, prvostepeni sud će pribaviti raniji izvod iz zemljišnih knjiga za predmetnu nepokretnost, odnosno utvrdiće da li je pravni prethodnik predlagača bio uknjižen takođe na dvosobnom a ne na jednosobnom stanu, odnosno utvrdiće kakav je stan predlagač kupila, pa će nakon tog doneti zakonitu i pravilnu odluku. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 6686/95)
367. U konkretnom slučaju ne radi se o predbeležbi već o zabeležbi privremenih mera, zabranom otuđenja i opterećenja nepokretnosti ili prava upisanih u zemljišnoj knjizi. Rešenje o privremenoj meri je doneo Privredni sud i zemljišno knjižni sud se ne upušta u ocenu zakonitosti rešenja Privrednog suda o privremenoj meri. (Iz odluke Okružog suda u Požarevcu, Gž. 401/95)
368. Ukoliko pravo svojine nije uknjiženo kod nadležnog zemljišno-knjižnog suda, postojaće pravni interes za utvrđivanje prave svojine na spornoj nepokretnosti. (Okružni sud, Beograd, Gž. 10642/95) - 152 -
STVARNO PRAVO
369. Zemljišno-knjižni sud nije ovlašćen da procenjuje materijalno-pravnu osnovanost potraživanja radi čijeg obezbeđenja se zahteva privremena mera zabeležbe zabrane otuđenja i opterećenja koja je određena rešenjem suda u izvršnom postupku radi obezbeđenja novčanog potraživanja poverioca protiv dužnika u tom izvršnom postupku. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 1005/95)
370. Pravilno je prvostepeni sud u smislu pravnog pravila iz čl. 39. Zakona o zemljišnoj knjizi odbio molbu predlagača za uknjižbu prava svojine na predmetnoj nepokretnosti u zemljišnoj knjizi, jer privatna isprava - ugovor o sticanju, svojine na stanu Ov. br. ______od 5. juna 1992. godine, na osnovu koga je tražen zamoljen upis u zemljišne knjige, ne sadrži zemljišno-knjižne podatke koje su nužan uslov za uknižbu traženog prava. (Prema Rešenju Okružnog suda Gž. br. 11876/95)
371. Iz stanja u spisima proizilazi da je rešenjem prvostepenog suda, kojim je dozvoljena tražena uknjižba, žaliocu naloženo da u roku od 15 dana plati taksu za uknjižbu. Ovim delom rešenja nije odlučeno o zahtevu žalioca da bi protiv istog imao pravo na žalbu, već se radi o nalogu za plaćanje takse datom saglasno odredbama čl. 37. Zakona o sudskim taksama, te protiv istog nije dozvoljena žalba. Ukoliko takseni obveznik ne plati taksu po nalogu (opomeni) taksa se naplaćuje prinudnim putem u upravnom postupku, u kom se donosi i rešenje o prinudnoj naplati takse protiv kog takseni obveznik ima pravo žalbe. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 11992/95)
372. Sud će dozvoliti uknjižbu prava svojine na nepokretnosti u zemljišnu knjigu samo ako je tražen upis zasnovan na sadržini podnetih isprava, pri čemu je za odlučivanje o podnetoj molbi merodavan trenutak kada je ona podneta zemljišno-knjižnom sudu. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 467/95)
373. Postojanje zabeležbe zabrane otuđenja i opterećenja određene nepokretnosti do okončanja parnice, predstavlja smetnju za uknjižbu prava svojine u korist novog vlasnika do okončanja te parnice. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2515/95)
374. Zemljišno-knjižni sud dozvoljava upise i zabeležbe u zemljišnoj knjizi samo na temelju isprava podnetih uz molbu, a za presuđivanje osnovanosti podnetog zahteva merodavan je trenutak kad zahtev stigne zemljišno-knjižnom sudu. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 466/95) - 153 -
STVARNO PRAVO
375. Overena pismena izjava o regulisanju zajedničke imovine bračnih drugova stečena zajedničkim radom i ulaganjem u izgradnju tačno označene stambene zgrade predstavlja valjanu ispravu za uknjižbu zajedničke imovine u zemljišnim knjigama u neopredeljenom srazmeru sa pravom korišćenja zemljišta na kojem je zgrada podignuta. Iz obrazloženja: Rešenjem prvostepenog suda odbijen je predlog za dozvolu uknjižbe zajedničke imovine na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 1471 k. o. K. stambenoj zgradi u K… u ulici M…O… u neopredeljenom srazmeru u korist dosadašnjeg vlasnika i predlagača, a na osnovu overene pismene izjave o regulisanju imovinskih prava na označenoj nepokretnosti. Okružni sud je preinačio prvostepeno rešenje tako što je dozvolio traženu uknjižbu. Ovo iz razloga što overena pismena izjava o regulisanju zajedničke imovine u suštini predstavlja sporazum bračnih drugova u smislu odredbe člana 327. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Sl. glasnik RS“, broj 22/80) koji ispunjava sve propisane uslove pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava sadržanim u paragrafima 36. i 39. Zakona o zemljišnim knjigama, prema kojima se uknjižba zemljišnoknjižnih prava može vršiti na osnovu javnih i privatnih pismenih isprava na kojima je potpis overio sud i koje sadrže tačnu oznaku zemljišta, označenje osoba koje učestvuju u poslu, prava u pogledu koga se uknjižba ima izvršiti i izričitu izjavu onog čije se pravo ograničava, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu da pristaje na uknjiženje. (Iz rešenja Okružnog suda u Zrenjaninu broj Gž. 369/94)
376. Za uknjižbu svojine na posebnim delovima zgrade potrebno je zemljišnoknjižnom sudu podneti plan posebnih delova zgrade koji mora biti izrađen od strane stručnog lica i potvrđen od strane nadležnog opštinskog organa. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 1268/94)
377. Ne može se dozvoliti uknjižba prava na nepokretnostima stečenim protivno odredbama uredbe o privremenoj zabrani raspolaganja određenim nepokretnostima. (VSS, Gzz. 37/94)
378. Ako zemljišnih odnosno drugih odgovarajućih javnih knjiga nema, svojina se stiče faktičkom predajom nepokretnosti koja je predmet ugovora. (VSS, Rev. 1334/94)
379. Zahtev za brisanje uknjižbe, upisa i uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja može tražiti samo lice kojem je pobijanom uknjižbom povređeno njegovo zemljišno-knjižno pravo. - 154 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Tužilac je podneo sudu tužbu sa zahtevom da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba, te da se naloži brisanje unjižbe zemljišno-knjižnom odeljenju i uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. Međutim, u toku postupka je utvrđeno da tužilac nije ranije, znači pre spornog upisa bio upisan kao vlasnik tih nekretnina, niti kao nosilac prava korišćenja. Paragrafom 68. Zakona o zemljišnim knjigama predviđeno je da je za tužbu kojom se traži brisanje upisa, aktivno legitimisano ono lice koje smatra da je uknjižbom koja se tužbom pobija povređeno njegovo zemljišno-knjižno pravo, znači potrebno je da je tužilac tom uknjižbom povređen u svom pravu koje je već ranije upisano u zemljišne knjige, jer se prema paragrafu 4. Zakona o zemljišnim knjigama knjižna prava mogu steći jedino i samo upisom u zemljišne knjige. Kako je tokom postupka utvrđeno da tužilac, a ni njegov pravni prethodnik nikad nisu ni bili upisani sa nekim zemljišno-knjižnim pravom u zemljišne knjige, to u konkretnom slučaju njihovo pravo nije ni povređeno, pa stoga ne mogu ni tražiti brisanje upisa. (Iz odluke Opštinskog suda u Rumi II P. 1165/93)
380. Samo pouzdanjem u zemljišnu knjigu i upisom prava svojine na kupljenoj nepokretnosti, kupac se ne može smatrati jačim u pravu nasuprot ranijem sticaocu koji nepokretnost drži u posedu, ako je prema njemu nastupio osnov za sticanje prava svojine održajem. Savestan kupac nepokretnosti je ono lice, koje pored pouzdanja u zemljišne knjige prethodno utvrdi stanje poseda kupljene nepokretnosti. (VSS, Rev. 4740/92)
381. Upis u zemljišne knjige i uknjižba prava svojine može se sprovesti kada se dokaže da je objekat čija se uknjižba traži sagrađen uz dozvolu nadležnog organa ili u vreme kada takva dozvola nije bila potrebna. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1140/92)
382. Sud ne može odbiti molbu za uknjižbu prava svojine samo zbog toga što sud nije sproveo neki raniji upis koji je bio dužan da sprovede po službenoj dužnosti. Knjižni prethodnik ima pravo svojine po osnovu ostavinskog rešenja suda, koje nije provedeno u zemljišnim knjigama. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 689/92)
383. Prvostepeni sud ne može sam da menja - preinačava svoje odluke. Za brisanje pogrešno izvršenog upisa stranke mogu koristiti i tužbu za brisanje (redovan parnični postupak). (Okružni sud, Požarevac, Gž. 888/92)
384. Izjava overena kod suda kojom vlasnik nepokretnosti prihvata zabranu otuđenja i opterećenja te nepokretnosti u korist trećih lica do njihove smrti, predstavlja pravni osnov za vršenje zabeležbe po zemljišnoj knjizi. (Okružni sud, Kragujevac, Gž. 348/92) - 155 -
STVARNO PRAVO
385. Pri odlučivanju po molbi za upis prava vlasništva zemljišno-knjižni sud nije ovlašćen da ceni materijalno-pravnu valjanost ovlašćenja za potpis. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 889/92)
386. Kada prodavac nije vlasnik nepokretnosti, iako je formalno u z. k. upisan kao vlasnik, savestan kupac stiče pravo svojine, ako nije znao niti je morao znati da prodavac nije vlasnik. (Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 268/91)
387. Zemljišna knjiga predstavlja pravnu evidenciju nepokretnosti, ali ona zbog nesklada koji je čest između pravnog i faktičkog stanja i činjenice da su se prava upisivala na inicijativu stranaka, ne predstavlja tačnu evidenciju nepokretnosti. Osim, toga ni Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ne pridaje zemljišnoj knjizi onaj pravni značaj koji je ona imala po pravnim pravilima, jer je prema članu 33. Zakona upis obavezan u zemljišnu knjigu samo kada se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla. U drugim slučajevima: sticanje svojine po samom zakonu, nasleđivanjem, odlukom državnog organa nema konstitutivni karakter već deklaratorni za sticanje prava svojine (obaveštenje trećih lica o postojanju prava). Ako su stranke pre više od 20 godina izvršile deobu nepokretnosti, onda su kao savesni držaoci realno opredeljenih delova postali vlasnici po osnovu održaja (po samom zakonu sticanje prava svojine), te nisu ni bile dužne da svoje pravo svojine upisuju u zemljišne knjige. U tom slučaju, bez obzira na stanje u zemljišnoj knjizi, tužioci imaju pravo na konstituisanje prava stvarne službenosti ukoliko njihova parcela nema izlaza na javni put ili utvrđenje službenosti u smislu člana 51. Zakona. (Iz odluke Okružnog suda u Požarevcu, Gž. 1093/90)
388. Upis stanova u društvenoj svojini u javne isprave nije uslov za konstituisanje prava raspolaganja stanu u društvenoj svojini, pa je za aktivnu legitimaciju dovoljan dokaz zapisnik o deobi stanova. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 551/90)
389. Ima mesta uknjižbi prava svojine na izgrađenom stanu po ugovoru o imovinskim pravima i obavezama zaključenom između člana zadruge i stambene zadruge jer za punovažnost ovog ugovora nije predviđeno overavanje potpisa ugovorača. Iz obrazloženja: Drugostepeni sud ukida rešenje prvostepenog suda kojim je odbijen predlog molioca za uknjižbu prava vlasništva na stanu. O zahtevu radi utvrđivanja prava svojine i drugih stvarnih prava, po pravilu nadležan je da odlučuje sud, a nadležnost upravnog organa za legalizaciju zgrade ne isključuje nadležnost suda za utvrđenje prava svojine na toj zgradi i prava korišćenja pripadajućeg građevinskog zemljišta, kao jednog od stvarnih prava. (Vrhovni sud Vojvodine, Gzz. 20/90) - 156 -
STVARNO PRAVO
(Član 34. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
390. Pravo svojine na pokretnim stvarima, ne stiče se samo predajom u državinu, već u određenim slučajevima i samim zaključenjem pravnog posla, odnosno predajom isprave na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari. Iz obrazloženja: Ttužilac i tuženi su - prema utvrđenim činjenicama - dana 19.06.1997. godine zaključili ugovor o kupoprodaji bliže opisanog putničkog automobila za kupoprodajnu cenu od 24.000 DEM. Ugovor je u celosti realizovan ( tuženi je kao prodavac prodao tužiocu kao kupcu vozilo, a tužilac je isplatio kupoprodajnu cenu ). Prenos svojine predmetnog vozila nije izvršen, tako da je tužilac vozilo koristio po ovlašćenju tuženog. 1999. godine vozilo je od tužioca protivpravno oduzeto od strane nepoznatog izvršioca, o čemu je tužilac odmah obavestio tuženog. Dana 29.08.2003. godine zaključen je ugovor o posredovanju u kupoprodaji navedenog vozila između tuženog kao prodavca sa ocem, koji je sa trećim imenovanim licem zaključio ugovor o kupoprodaji. Otac je svome sinu - tuženom platio naknadu za izvršeni prenos prava svojine na spornom vozilu. Stvarna prodaja spornog vozila nije bila predmet ovog pravnog posla, s obzirom da vozilo od dana kada je prodato tužiocu više nije bilo u državini tuženog. - oca, koji kupljeno vozilo nije koristio već ga je prodao trećem licu. Na osnovu utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su zaključili da je neosnovano potraživanje tužioca za naknadu po osnovu sticanja bez osnova, jer smatraju da motorno vozilo - predmet ugovora o kupoprodaji između tužioca i tuženog 1997. godine, koje je tužilac koristio do 1999. godine, ni na koji način nije prešlo u imovinu tuženog, što bi dalo osnov za naknadu stečenog bez osnova. Zbog toga je tužbeni zahtev tužioca odbijen. U reviziji tužioca se osnovano ističe da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primeni materijalnog prava, zbog čega nisu utvrđene sve relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenom zahtevu. Pravo svojine na pokretnu stvar, prema članu 34. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, stiče se na osnovu pravnog posla predajom te stvari u državinu sticaoca. Takođe, prema odredbi člana 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ugovorom o prodaji se obavezuje prodavac da prenese na kupca pravo svojine na stvar i da mu u tu svrhu stvar preda. Proizilazi, da je za zaključenje ugovora o prodaji pokretnih stvari dovoljna predaja stvari i da za punovažno zaključenje ugovora o prodaji pokretnih stvari nije obavezna pismena forma, već je dovoljna usmena saglasnost o bitnim elementima ugovora. Međutim, pravo svojine na pokretnim stvarima ne stiče se samo predajom u državinu, već - u određenim slučajevima - i samim zaključenjem pravnog posla, odn. predajom isprave na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari, kako za različite situacije propisuju odredbe člana 34. st. 2. do 6. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Tužilac je sa tuženim zaključio ugovor o kupoprodaji vozila 19.06.1997. godine. Tužilac je isplatio kupoprodajnu cenu, a tuženi je tužiocu predao u državinu kupljeno vozilo. Prenos svojine registracijom vozila kod nadležnog Ministarstva stranke nisu izvršile. Tužilac je upravljao vozilom na osnovu pismenog ovlašćenja tuženog. - 157 -
STVARNO PRAVO
Kako vozilo nije registrovano na ime tužioca, ima se smatrati da ugovor o kupoprodaji zaključen između stranaka nije izvršen u celosti. Novom prodajom predmetnog vozila drugom licu i zaključenjem ugovora o posredovanju u kupoprodaji vozila dana 29.08.2003. godine, došlo je do dvostruke prodaje spornog vozila. Dvostrukom prodajom spornog vozila od strane tuženog, ugovor o kupoprodaji vozila zaključen između stranaka je raskinut faktičkim radnjama tuženog. Zato je sporni odnos između stranaka trebalo raspraviti po pravilima Zakona o obligacionim odnosima koja se odnose na raskid dvostranih ugovora i dejstvu raskida. Međutim, zbog pogrešne primene materijalnog prava nisu utvrđene relevantne činjenice koje se na ovo odnose. ( Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2578/07 od 04.10.2007. godine)
391. Na osnovu ugovora o prodaji pravo svojine na pokretnu stvar stiče se predajom te stvari u državinu sticaoca. Kada je faktička predaja stvarno izvršena može se zaključiti samo na osnovu posebnih okolnosti konkretnog slučaja. Ne može se smatrati da je izvršena predaja pokretnih stvari kupcu, koje se nalaze u zaključanoj prostoriji, ukoliko ključ i dalje stoji na raspolaganju kod prodavca. Predaja ključeva od takve prostorije predstavlja predaju robe koja se tamo nalazi. Iz obrazloženja: Osnov kumulativno postavljenih tužbenih zahteva je - prema stanju u spisima predmeta - da se utvrdi da je tužilac vlasnik i držalac pokretnih stvari bliže označenih u izreci pobijane presude, kao i da se utvrdi da je rešenje o dozvoli izvršenja istoga suda pod navedenim brojem od 20.07.2005. godine na predmetnim stvarima - nedopušteno. Uvidom u spise navedenog predmeta prvostepeni sud je utvrdio da je, na predlog izvršnog poverioca ovde tuženog, određeno izvršenje pod navedenim brojem dana 20.07.2005. godine, radi naplate novčanog potraživanja prema izvršnom dužniku - imenovanom preduzeću, i to: popisom, procenom i prodajom svih pokretnih stvari izvršnog dužnika. Službeno lice suda je dana 10.10.2005. godine, u prostorijama označenog izvršnog dužnika, izvršio popis pokretnih stvari a što je konstatovano u zapisniku, u prisustvu izvršnog poverioca, ovde tuženog i radnika izvršnog dužnika. Tužilac je, kao treće lice u pogledu predmeta izvršenja, podneo prigovor sa tvrdnjom da su predmetne stvari svojina tužioca, stečene na osnovu ugovora o kupoprodaji i ugovora o vansudskom poravnanju, koje je zaključio sa imenovanim preduzećem. Zbog toga je izvršni sud, nakon osporavanja izvršnog poverioca i podnetog prigovora, rešenjem od 11.11.2005. godine, uputio treće lice na pokretanje parničnog postupka, radi proglašenja izvršenja na popisanim predmetima nedopuštenim. Iz ugovora o kupoprodaji od 17.01.2005. godine, koji je zaključen između imenovanog preduzeća kao prodavca i ovde tužioca kao kupca, prvostepeni sud je utvrdio da je predmet prodaje deo imovine pokretne stvari (oprema), koje su bile predmet popisa, za ukupnu kupoprodajnu cenu u iznosu od 91.569,00 dinara, da se kupac obavezao da isplati kupoprodajnu cenu u roku od godinu dana od dana preuzimanja, a da se prodavac obavezao da preda kupcu stvari u stanju u kome se nalaze u momentu zaključivanja ugovora i to na mestu gde se stvari nalaze, kao i da garantuje tužiocu zaštitu od evikcije. Iz računa broj 08/01 od 17.01.2005. godine, koji glasi na iznos od 91.569,00 dinara, utvrđeno je da je rok plaćanja 17.01.2006. godine, a da je kao datum preuzimanja predmetne opreme naveden 17.01.2005. godine. - 158 -
STVARNO PRAVO
Iz ugovora o vansudskom poravnanju od 17.01.2005. godine, zaključenom između imenovanog preduzeća i ovde tužioca, prvostepeni sud je utvrdio da su se ugovorne strane saglasile da imenovano preduzeće duguje ovde tužiocu iznos od 55.000,00 dinara, te - kako nije u mogućnosti da u dužem vremenskom periodu isplati navedeni iznos - usaglasile su se da deo imovine imenovanog preduzeća ustupi ovde tužiocu - električni aparat za zavarivanje dvostubne dizalice i hidraulične prese, kao i da istovremeno daje u podzakup prostorije u kojima se ta imovina nalazi. Na osnovu ovih činjenica, prvostepeni sud nalazi da je tužilac na predmetnoj opremi stekao državinu, a ne i pravo svojine, smatrajući da je - shodno članu 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima sticanje prava svojine na pokretnim stvarima uslovljeno isplatom kupoprodajne cene, te da se momentom isplate kupoprodajne cene na stvari stiče pravo svojine. Stoga prvostepeni sud zaključuje, imajući u vidu da tužilac nije isplatio kupoprodajnu cenu po ugovoru o kupoprodaji od 17.01.2005. godine, dok je po ugovoru o vansudskom poravnanju cena isplaćena na osnovu provedene kompenzacije 03.02.2006. godine ( dakle nakon izvršenog popisa stvari u postupku izvršenja ) da tužilac nije stekao pravo svojine, već samo državinu na predmetnim stvarima. Ovakav činjenično-pravni zaključak prvostepenog suda, međutim, ne može se prihvatiti, s obzirom da je - zbog nepravilne primene materijalnog prava - činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Prvostepeni sud pravilno zaključuje da je bitna činjenica za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahteva da li je na tužioca preneto pravo svojine na predmetnim pokretnim stvarima i - ukoliko jeste - da li pre popisa predmetnih stvari ili nakon toga. Pri tome, pravilno prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrđuje da je tužilac sa trećim licem, povodom predmetnih stvari zaključio Ugovor o kupoprodaji te pravilno polazi od odredbe člana 454. Zakona o obligacionim odnosima, koja predviđa da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar. Međutim, prvostepeni sud pogrešno tumači navedenu odredbu, nalazeći da nije došlo do prenosa prava svojine, jer kupoprodajna cena nije isplaćena, odnosno da je za deo stvari isplaćena nakon popisa stvari. Ugovor o kupoprodaji je konsensualni ugovor, imajući u vidu da se ugovor o prodaji smatra zaključenim postizanjem saglasnosti stranaka o ceni i predmetu, tako da je za prenos prava svojine na predmetu prodaje, pored zaključenja ugovora (pravni osnov), potreban i akt predaje stvari (način sticanja). I članom 34. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa predviđeno je da se, na osnovu pravnog posla, pravo svojine na pokretnu stvar stiče predajom te stvari u državinu sticaoca. Dakle, bitna činjenica za rešavanje spornog odnosa među parničnim strankama je da li je došlo do faktičke predaje predmetnih stvari između tužioca, kao trećeg lica i imenovanog preduzeća i - ukoliko jeste - kada je do predaje došlo. Kada je faktička predaja stvarno izvršena može se zaključiti samo na osnovu posebnih okolnosti konkretnog slučaja. U predmetnoj situaciji, iz spisa proizlazi da je tužilac zaključio sa imenovanim preduzećem i ugovor o podzakupu prostorije u kojoj se predmetne stvari nalaze, te da je predajom predmetne prostorije na korišćenje po osnovu podzakupa, preneto na tužioca i pravo svojine na predmetnim stvarima. Naime, držalac zaključanih prostorija je i držalac predmeta koji se u njima nalaze ako poseduje ključ, te stoga predaja ključeva od određene prostorije, predstavlja predaju robe koja se tamo nalazi, ukoliko je sticalac sa ključevima dobio stvarnu vlast nad prostorijama i stvarima u njima, te se ne može govoriti o predaji stvari zaključanih u određenoj prostoriji ako ključ i dalje stoji na raspolaganju kod prodavca. Prema spisima, proizlazi da se u prostorijama prilikom popisa stvari nalazio isključivo radnik imenovanog preduzeća a ne radnik tužioca. Imajući u vidu navedeno, potrebno je utvrditi da li je faktički došlo do predaje predmetnih stvari tužiocu. - 159 -
STVARNO PRAVO
Dakle, predaja označava prenošenje faktičke vlasti na pribavioca. To je faktička radnja čije dejstvo zavisi od postojanja punovažnog pravnog posla koji je imao za cilj prenošenje prava svojine. Predaja se sastoji u prenošenju neposredne državine na pokretnim stvarima pa se smatra izvršenom onda kad to proističe iz okolnosti slučaja. Dakle, kako prema ugovoru proističe da su se parnične stranke dogovorile da nema prave predaje stvari jer su ujedno dogovorile i zakup poslovnih prostorija u kojima se predmetne stvari nalaze, proizlazi da je bitna činjenica, da li je došlo do stvarne predaje predmetnih poslovnih prostorija, gde se nalaze i označene stvari, u neposrednu državinu tužioca. Svakako, na tužiocu je teret dokazivanja činjenice da su mu predmetne prostorije faktički predate u državinu, a samim tim i da su mu predate predmetne stvari, koje se nalaze u navedenim prostorijama. ( Iz rešenja Višeg trgovinskog suda, Pž. 5482/06 od 23.05.2007. godine)
392. Privremeni objekat je pokretna stvar. Za zaključenje ugovora o prodaji privremenog objekta nije obavezna pismena forma, već je dovoljna predaja stvari uz usmenu saglasnost ugovornih strana o bitnim elementima ugovora. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je sporni lokal kupio od Ž.P, a zatim ga je prodao tužiocu o čemu su sačinili ugovor o kupoprodaji nepokretnosti dana 28.09.1994. godine, koji nisu overili u sudu, a kao prodavac označen je Ž.P. Ugovor su potpisali tužilac kao kupac i tuženi u svojstvu prodavca. Iznos od 50.000 DEM na ime kupoprodajne cene za poslovni prostor, inventar i sve stvari u njemu, tužilac je predao tuženom i kao dokaz o tome sačinili su priznanicu 29.09.1994. godine. Sporni objekat izgrađen je na lokaciji stare autobuske stanice, a prema izveštaju Odeljenja za urbanizam i imovinsko-pravne poslove od 25.01.2005. godine - lokali izgrađeni na ovoj lokaciji imaju karakter privremenih objekata. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se utvrdi ništavost usmenog ugovora o kupoprodaji nepokretnosti - poslovnog objekta (lokala). Naime, kao predmet ugovora o kupoprodaji, čiji poništaj tužilac traži, označen je privremeni poslovni objekat, a prema utvrđenom, tužiocu je pre zaključenja ovog ugovora bila predata građevinska dozvola od 23.4.1990. godine u kojoj je naznačeno da se radi o privremenom objektu. Odredbom člana 34. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano je da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na pokretnu stvar stiče predajom te stvari u državinu sticaoca. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, tužilac je stekao pravo svojine na spornom lokalu njegovim preuzimanjem, čime je tuženi ispunio svoju ugovornu obavezu, a tužilac je ispunio svoju obavezu isplatom ugovorene kupoprodajne cene. Kako je u konkretnom slučaju predmet usmenog ugovora privremeni objekat koji ne može biti predmet svojine koja se upisuje u javne knjige, a koji se koristi na osnovu privremene dozvole nadležnog upravnog organa, sa ograničenim trajanjem - do privođenja nameni iz urbanističkog plana, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nije ispunjen zakonski uslov za poništaj navedenog ugovora u smislu člana 455. Zakona o obligacionim odnosima. Ovo stoga što je predmet prometa između tužioca i tuženog bio privremeni objekat koji je, po svom karakteru, pokretna stvar. Za zaključenje ugovora o prodaji pokretnih stvari dovoljna je predaja stvari, uz usmenu saglasnost ugovornih strana o bitnim elementima ugovora. Dakle, nije obavezna pismena forma. - 160 -
STVARNO PRAVO
Ukazivanje u reviziji da je sporni objekat podignut na betonskom temelju, delimično ozidan od čvrstog materijala, a jednim delom od drveta, pri tom čvrsto inkorporisan u zemlju, tako da se ovaj objekat ne može premeštati sa jednog mesta na drugo bez oštećenja njegove suštine - je neosnovano, s obzirom da je odobrena od strane nadležnog organa uprave njegova izgradnja kao privremenog objekta. Bez uticaja je od kakvog je materijala sazidan, kao i da li je pogodan za izmeštanje na drugo mesto. (Presuda Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2903/05 od 15.12.2005. godine)
393. Bez obzira što je vozilo prodato kupcu i cena isplaćena, nema uslova za sticanje svojine na automobilu, ukoliko je saobraćajna dozvola (stranog državljanina) falsifikovana. Iz obrazloženja: Presudom prvostepenog suda usvojen je tužbeni zahtev tužioca, pa se prema tuženiku – Republici Srbiji, utvrđuje da je tužilac vlasnik putničkog motornog vozila. Povodom žalbe tuženika, drugostepeni sud je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Dokazima je utvrđeno da je tužilac kupio putničko motorno vozilo na pijaci od stranog državljanina, kupoprodajnu cenu je isplatio i vozilo preuzeo. Nakon toga je utvrđeno da je saobraćajna dozvola falsifikovana. Prvostepeni sud je pogrešno primenio materijalno pravo kada je našao da je tužilac postao vlasnik pokretne stvari shodno članu 34. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, po osnovu sticanja svojine pravnim poslom na pokretnoj stvari. Upravo falsifikovana dozvola dovodi u sumnju pomenuti pravni posao, jer nije utvrđeno da li je strani državljanin – raniji vlasnik vozila bio i stvarni vlasnik što treba u novom postupku utvrditi. (Iz rešenja Okružnog suda u Čačku, Gž. br. 34/04 od 20.01.2004. godine)
394. Pravo svojine na pokretnim stvarima ne stiče se samo predajom u državinu, već u određenim slučajevima i samim zaključenjem pravnog posla, odnosno predajom isprave na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari. Iz obrazloženja: Prema činjeničnom stanju utvrđenom ispravama u spisima, tužilac je ugovorom od 3.11.1993. godine pozjamio od Republičke direkcije za robne rezerve ulje za loženje u količini od 500 tona, uz obavezu plaćanja ugovorene naknade, kao i obavezu vraćanja, koja je kasnije aneksom zamenjena obavezom plaćanja, i ove obaveze je tužilac, prema obaveštenju Direkcije od 27.9.2001. godine u celosti izmirio. Količinu od 98.030 kg. mazuta tužilac nije preuzeo lično, već je ta količina isporučena tuženom, po nalogu tužioca skladištaru od 8.11.1993. godine, i po potvrdi tuženog od 28.1.1994. godine. Tužbom se traži isplata vrednosti mazuta na dan 1.1.1994. godine i iznosa koji je tužilac platio Direkciji na ime naknade za korišćenje mazuta u ukupnom iznosu od 100.410,90 dinara, sa zateznom kamatom od 14.1.1997. godine do isplate, anesporno da tuženi mazut nije ni vratio, ni platio, bilo tužiocu, bilo Direkciji, bilo skladištaru. - 161 -
STVARNO PRAVO
Žalbenim navodima tuženog se neosnovano pobija kako utvrđeno činjenično stanje, tako i primena materijalnog prava. Ugovorom o zajmu zajmodavac predaje u svojinu zajmoprimcu zamenljive stvari, uz obavezu zajmoprimca da vrati stvari iste količine i kvaliteta (čl. 557. ZOO). Pravo svojine na pokretnim stvarima, međutim, ne stiče se samo predajom u državinu, kako tvrdi žalilac, već u određenim slučajevima i samim zaključenjem pravnog posla, odnosno predajom isprave na osnovu koje sticalac može raspolagati tom stvari, kako za različite situacije propisuju odredbe čl. 34. st. 2. – st. 6. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Spornu količinu mazuta tuženi jeste primio u državinu, ali po nalogu tužioca koji je kao zajmoprimac raspolagao količinom mazuta koju je pozajmio od Republičke direkcije za robne rezerve tako što je jedan deo te količine ustupio tuženom na zajam, a što je sve tuženi pismeno potvrdio dana 28.1.1994. godine. Stoga je jedini pravilan zaključak ono što tužilac i tvrdi, a što je i tuženi potvrdio (uz kasnije osporavanje) i što proizlazi iz isprava u spisima, a to je da je tužilac tuženom pozajmio mazut u nespornoj količini. To podrazumeva osnovnu obavezu tuženog da vrati istu količinu mazuta, ali je zakonsko pravo poverioca da u slučaju neispunjenja te obaveze traži naknadu štete, dakle i u vrednosti robe (čl. 262. ZOO), uz posebno pravo, jer je reč o stvarima određenim po rodu, da zahteva vrednost dugovanih stvari i naknadu štete (čl. 290. ZOO). Tužilac upravo i traži naknadu vrednosti dugovanih stvari, kao i naknadu štete u visini iznosa koji je platio Direkciji za količinu mazuta koji je bez naknade koristio tuženi, pa je žalba neosnovana i u delu u kome se tvrdi da tužilac nema pravo na tu naknadu, jer nije reč o ugovoru o prometu robe, prema zaključku i drugostepenog i prvostepenog suda. To što nije reč o poslu iz redovne delatnosti parničnih stranaka, odnosno ugovoru o prometu robe, ne znači da tužilac nema pravo na naknadu štete, pri čemu će se visina potraživanja tužioca utvrditi u nastavku postupka konačnom presudom. Takođe, to što nije reč o ugovoru o prometu robe u smislu čl. 374. st. 1. ZOO, ne znači da nije reč o međusobnom privrednom odnosu parničnih stranaka, kao širem pojmu, u smislu čl. 15. st. 1. tač. a) Zakona o sudovima, tako da ni osporavanje stvarne nadležnosti Trgovinskog suda u žalbi tuženog nije osnovano. (Iz presude Višeg trgovinskog suda Pž. 3064/02 od 9.10.2003. godine)
395. Za punovažnost ugovora o prodaji pokretnih stvari nije obavezna pismena forma, već je dovoljna usmena saglasnost o bitnim elementima ugovora, a pravo svojine na pokretnoj stvari stiče se njenom predajom. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju između tužioca, kao prodavca, i tuženog, kao kupca, zaključen je usmeni ugovor o kupoprodaji vozila marke Zastava "Jugo ______", teretnog vozila reg. oznake Pr _______, koje vozilo je tužilac predao tuženom u državinu. Cena vozila u momentu ugovaranja iznosila 2.000 nemačkih maraka u dinarskoj protivvrednosti, a tržišna vrednost u momentu utuženja 46.000,00 dinara. Tužilac je izvršio svoju ugovorom preuzetu obavezu i tuženom isporučio predmetno motorno vozilo odmah nakon postignutog usmenog ugovora o kupoprodaji, a tuženi, kao druga ugovorna strana i kupac predmetnog motornog vozila nije izvršio svoju obavezu i tužiocu nije isplatio kupoprodajnu cenu koja predstavlja predmet ovog spora. Prvostepenom presudom sud je obavezao tuženog na isplatu iznosa od 46.000,00 dinara, jer je našao da je između stranaka zaključen - 162 -
STVARNO PRAVO
ugovor o kupoprodaji, pa budući da je tužilac kao prodavac izvršio svoju ugovorom preuzetu obavezu i predao odmah nakon zaključenja ugovora predmetno vozilo tuženome, to je i tuženi – kupac i druga ugovorna strana dužan da izvrši isplatu kupoprodajne cene. Međutim, odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude Viši privredni sud je preinačio presudu Privrednog suda u N..., i presudio tako što je odbio tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da mu tuženi na ime duga isplati iznos od 46.000,00 dinara sa kamatom po stopi iz Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 24.7.2000. godine pa do isplate, kao neosnovan, te je rešio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Revizijski sud je utvrdio da je materijalno pravo pogrešno primenjeno. Naime, prema članu 34. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa na osnovu pravnog posla pravo svojine na pokretnu stvar stiče se predajom te stvari u državinu sticaoca. Takođe, prema odredbama čl. 454. st. 1. ZOO ugovorom o prodaji se obavezuje prodavac da prenese na kupca pravo svojine na stvar i da mu u tu svrhu stvar preda. Proizlazi, da je za zaključenje ugovora o kupoprodaji pokretnih stvari dovoljna predaja stvari, odnosno da se pravo svojine stiče predajom te stvari i da za punovažno zaključenje ugovora o prodaji pokretnih stvari nije obavezna pismena forma, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud u pobijanoj presudi, već je dovoljna i usmena saglasnost o bitnim elementima ugovora. Iz ovako zaključenog usmenog ugovora o kupoprodaji predmetnog motornog vozila za tuženog proističe obaveza na plaćanje kupoprodajne cene u smislu odredbe čl. 516. ZOO, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tužilac predajom vozila izvršio svoju ugovorom preuzetu obavezu, a tuženik ima obavezu da plati kupoprodajnu cenu na način kako to propisuje čl. 318. ZOO. Kako tuženik nije platio cenu a preuzeo je motorno vozilo, iz napred izloženog proizilazi da je obavezan da izvrši svoju ugovorom preuzetu obavezu. Na osnovu izloženog proizilazi da je za zaključenje ugovora o prodaji pokretnih stvari dovoljna predaja stvari i da za punovažno zaključenje ugovora o prodaji pokretne stvari nije obavezna pismena forma, već je dovoljna usmena saglasnost o bitnim elementima ugovora. Iz ovako zaključenog usmenog ugovora nastala je obaveza tuženika na plaćanje kupoprodajne cene, pa je drugostepeni sud zaključujući da između stranaka nije došlo do obligaciono-pravnog odnosa, te da tužilac ne može iz ovog odnosa tražiti sudsku zaštitu sa tako postavljenim tužbenim zahtevom, pogrešno primenio materijalno pravo, našta se osnovano i u zahtevu za zaštitu zakonitosti ukazuje. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Pzz. 29/01 od 06.02.2002. godine)
396. Pravo svojine na pokretnu stvar stiče se na osnovu pravnog posla, predajom te stvari u državinu sticaoca. Kad je više lica zaključilo posebne pravne poslove radi sticanja prava svojine na istu pokretnu stvar, koja je individualno određena, to pravo stiče lice kome je stvar prvo predata. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6453/98 od 11. 11. 1999. godine)
397. Kupovina na javnoj dražbi predstavlja originaran način sticanja svojine, te vođenje krivičnog postupka prema ranijem sopstveniku nema značaja kod ocene savesnosti prilikom sticanja svojine. Kod pravilno utvrđene činjenice u postupku kod upravnih organa da je tužilac vlasništvo na vozilu, čiju registraciju traži, stekao kupovinom na javnoj dražbi u izvršnom postupku kod opštinskog suda, pogrešili su upravni organi kada su našli da vođenje krivičnog postupka prema ranijem sopstveniku ovog vozila ima značaj prethodnog pitanja u ovoj upravnoj stvari, u smislu člana 135. Zakona o opštem upravnom postupku ("Sl. list SRJ", br. 55/96), s obzirom da kupovina na javnoj dražbi predstavlja originaran način sticanja svojine iz člana 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", br. 6/80, 36/90 i "Sl. list SRJ", br. 29/96), pa kako se ne radi o derivativnom - 163 -
STVARNO PRAVO
načinu sticanja svojine iz člana 34. istog zakona prema kome se pravo svojine izvodi iz prava prethodnika, to eventualno vođenje krivičnog postupka prema ranijem sopstveniku nema značaj kod ocene savesnosti tužioca prilikom sticanja svojine na vozilu na javnoj dražbi. S obzirom da se na izloženi način svojina tužioca na vozilu ne dovodi u pitanje, to je obaveza upravnih organa da odlučujući po zahtevu tužioca ocene ispunjenost drugih uslova za registraciju vozila. (Vrhovni sud Srbije, U. 4857/98)
398. Pravo svojine na pokretnoj stvari - vozilu - kamionu stiče se na osnovu pravnog posla i prelazom te stvari u državinu sticaoca, pa okonost što nije izvršen formalan prenos na ime tužioca kao sticaoca, usled čega je i registracija ovog vozila vršena na ime tuženog ne utiče na tužiočevo pravo svojine na ovom vozilu. Iz obrazloženja: Prema utvrđenim činjenicama parnične stranke zaključile su kupoprodajni ugovor o kupovini vozila - kamiona kojim ugovorom je tuženi prodao kamion tužiocu. Tužilac je isplatio tuženom ugovorenu kupoprodajnu cenu, a tuženi je kamion predao u posed tužiocu. Međutim, formalni prenos ovog kamiona na ime tužioca nije izvršen, pa je registracija ovog vozila vršena na ime tuženog. Tužilac je vozilo prodao trećem licu od koga je tuženi vozilo oduzeo. Zato je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na vozilu - kamionu kao i da se tuženi obaveže da označeno vozilo preda u posed tužiocu. Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu iz sledećih razloga: Pravo svojine na pokretnoj stvari stiče se na osnovu pravnog posla i predajom te stvari u državinu sticaoca (čl. 34. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosam svojinskopravnim odnosima). U konkretnom slučaju stranke su zaključile kupoprodajni ugovor koji predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na kamionu koji je predmet tog kupoprodajnog ugovora. Ovaj kupoprodajni ugovor je u celosti izvršen, a tužilac je isplatio u celosti kupoprodajnu cenu tuženom što ni tuženi ne spori. Pri tom tuženi je izvršio predaju te stvari tužiocu kao sticaocu. Dakle, tužilac je u smislu propisa člana 34. Zakona o osnovama svijinskopravnih odnosavaljano stekao pravo svojine na spornom vozilu kamionu. Okolnost što nije izvršen formalni prenos na ime tužioca, usled čega je registracija ovog vozila vršena na ime tuženog, ne daje pravo tuženom da oduzme vozilo, niti može značiti da tužilac nije stekao svojinu na ovom vozilu. (Okružni sud u Zrenjaninu, Gž. 1284/95)
399. Lice koje proda tuđu zamenljivu stvar kao svoju, dužno je da vlasniku vrati odgovarajuću stvar a ne novac dobijen prodajom. (VSS, Rev. 4287/95) (Član 36. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
400. Pravo svojine na stvar stiče se nasleđivanjem u trenutku otvaranja nasleđa na imovinu umrlog, ako zakonom nije drugačije određeno. - 164 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Iz pobijanog prvostepenog rešenja proizilazi, da je prvostepeni sud odlučio da postupak po tužbi tužioca koji tvrdi da je jedini zakonski naslednik pok. J. D. za predaju pokretnih stvari od strane ovde tuženih koji nisu njegovi naslednici prekine, pošto je ocenio da nema razloga za rešavanje kao prethodnog pitanja, koja lica su zakonski naslednici pok. J.D. te koja imovina predstavlja njenu zaostavštinu, što po ovom rešenju treba raspraviti u ostavinskom postupku. Ovakav stav prvostepenog suda nije pravilan s obzirom da se uvidom u spise predmeta br. 0.3701/88 utvrđuje, da je rešenjem obustavljen ostavinski postupak iza pok. J.D. zbog nepostojanja imovine, primenom čl. 113. ZVP s jedne strane, a s druge strane prema stanju u spisima nije sporna činjenica da ovde tuženi D.D. i V.V. nisu zakonski naslednici pok. J.D. dok tužilac pred prvostepenim sudom tvrdi da je on zakonski naslednik pok. J.D. U smislu čl. 36. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa pravo svojine na stvar stiče se nasleđivanjem u trenutku otvaranja nasleđa na imovinu umrlog, ako zakonom nije drugačije određeno. Tužilac upravo tužbom tvrdi da je pravo svojine na stvarima čiju predaju tužbom traži stekao nasleđivanjem u trenutku otvaranja nasleđa na imovinu njegove pok. majke J.D. što faktički znači da on u parničnom postupku koji je inicirao treba da dokaže da je zakonski naslednik pok. J.D., da je njen jedini naslednik te da dokaže da su pokretne stvari koje su predmet ovog spora bile svojina njegove pok. majke, na koji način će i ostvariti pravo na predaju istih od strane lica koja nisu njeni naslednici. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 11230/94)
ZAŠTITA PRAVA SVOJINE (Član 37. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
401. Vlasniku porodične kuće pripada pravo na zaštitu svojine na tom objektu i protiv svog sina koji sa svojom porodicom stanuje u delu tog objekta, što znači da ima pravo da zahteva iseljenje svog sina i njegove porodice bez obzira na to da li je njegov sin kriv za poremećaj njihovih međusobnih odnosa. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je tužiočev sin i stanuje sa svojom porodicom u porodičnoj kući koja je vlasništvo tužioca. Tužilac je protiv sina i članova njegove porodice podneo tužbu za iseljene iz svog objekta. Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev, zaključivši da je tužbeni zahtev osnovan budući da je tužilac vlasnik objekta na osnovu gradnje sopstvenim sredstvima, iz čega proizlazi njegovo pravo da traži iseljenje tuženog iz te kuće. Pri tom je činjenica da je tuženi u objekat vršio određena ulaganja radom i davanjem novčanih sredstava, ali se dogradnjom, nadziđivanjem i adaptacijom ne može steći pravo na objektu na kojem su ti radovi izvršeni. Na osnovu člana 37. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. S obzirom na to da je utvrđeno da je tu- 165 -
STVARNO PRAVO
žilac vlasnik porodične kuće u čijem delu tuženi stanuje sa svojom porodicom, on ima pravo da zahteva od tuženog kao držaoca dela objekta da mu isti preda u državinu. Pri tome su bez značaja navodi tuženog da on nije kriv za poremećaj odnosa među strankama, odnosno da je tužilac poremetio odnose sa očiglednom namerom da tuženog iseli, budući da je tužbeni zahtev tužioca osnovan shodno citiranom propisu. (Iz Presude Apelacionog suda u Kragujevcu, Gž. 1979/10 od 23.03.2010. godine)
402. Ne postoje elementi ugovora o zakupu kada između vlasnika i držaoca stana postoji dogovor da vlasnik preda stan držaocu na besplatnu upotrebu, a ovaj se obaveže da ga koristi a potom na zahtev vlasnika - vrati. Tada je zaključen ugovor o posluzi, pa je osnovan tužbeni zahtev vlasnika kao poslugodavca za iseljenje iz stana držaoca - kao poslugoprimca. Iz obrazloženja: Nije sporno među strankama da je tužilac vlasnik naznačenog stana koji je predmet spora; da se tuženi sa svojom porodicom, posle prodaje svog stana 2001. godine, uselio u ovaj stan na osnovu zajedničkog dogovora tužioca i tuženog; da ni tada, a ni kasnije nije određena visina zakupnine; da nije zaključen pismeni ugovor o zakupu stana; da nije dogovoreno vreme korišćenja stana od strane tuženog; da je usled promene porodične situacije kod tužioca, tužilac tražio iseljenje tuženika iz ovog stana - prvo, u leto 2004. godine, potom - u više navrata, a konačno - podnošenjem tužbe za iseljenje u septembru 2004. godine. Prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primenio materijalno pravo, utvrdivši da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o zakupu stana već o ugovoru o posluzi. Jer, dogovor između tužioca i tuženika ne sadrži elemente ugovora o zakupu stana, već ima elemente ugovora o posluzi, pri čemu je poslugodavac - tužilac u ovoj pravnoj stvari preuzeo obavezu da preda predmet - stan tuženom kao poslugoprimcu na besplatnu upotrebu, a ovaj se obavezao da ga koristi i potom vrati poslugodavcu na njegov zahtev. Shodno članu 37. Zakona o svojinskopravnim odnosima, prvostepeni sud pravilno zaključuje da tužilac kao vlasnik stvari odn. stana ima pravo da traži od držaoca povraćaj individualno određene stvari ( stana u konkretnom slučaju ). Nije, pri tome, sporno da je tužilac vlasnik stana, a da tuženi drži njegov stan odn. njegovu individualno određenu stvar. Tužilac tužbom traži i predaju stvari, tj. iseljenje tuženika iz stana, a ne otkaz ugovora o zakupu stana, zbog čega je neosnovan i navod iz žalbe tuženog, da nisu ispunjeni uslovi iz člana 10. Zakona o stanovanju za otkaz ugovora o zakupu stana. ( Presuda Okružnog suda u Čačku, Gž. 206/07 od 28.02.2007. godine)
403. Kada je nepokretnost izgrađena u izvršenju ugovora o građenju, tada investitor kao ugovorna strana ima isključivo pravo upravljanja i raspolaganja tom nepokretnošću. Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su pravilnom primenom odredbe člana 3. stav 1. i 2. i člana 37. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosam svojinskopravnih odnosa, tuženog obavezali da prostor površi- 166 -
STVARNO PRAVO
ne od 46 m2 u prizemlju zgrade u ul. L... br. 25. u B... oslobođen od lica i stvari preda tužiocu na korišćenje i raspolaganje. Za svoj pravni stav nižestepeni sudovi daju razlog koje u svemu prihvata i ovaj sud, a koji se navodima revizije ničim ne dovode u sumnju. U reviziji se samo ponavljaju navodi koji su isticani i tokom prvostepenog postupka, kao i u žalbi, a koji se odnose na aktivnu legitimaciju tužioca koju on crpi iz ugovora o građenju koji je zaključen između pravnog prethodnika tužioca investitora i GRO “N...” kao izvođača radova, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužilac ima isključivo pravo upravljanja i raspolaganja predmetnim prostorom. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. br. 1544/05 od 16.06.2005. godine)
404. Izdavanje u zakup suvlasničke stvari bez saglasnosti ostalih suvlasnika, predstavlja pravni posao izvan okvira redovnog upravljanja suvlasničkom stvari, i stoga ostali suvlasnici osnovano mogu zahtevati od zakupca predaju u državinu cele stvari. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju koje se žalbom bez obrazloženja, ne dovodi u sumnju, tužilac je suvlasnik sa udelom od 2/6 na predmetnoj nepokretnosti, 1/6 ima O. M. a 1/2 od pok. M. R. nasledili su S. B; B. B: D. B. i M. B. iz O..., koji su pismenim ugovorom o zakupu od 5.05.2003. godine, tuženom izdali u zakup predmetni poslovni prostor. Kod ovakvog stanja stvari, prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo kada je tuženika obavezao na predaju u isključivu državinu predmetne nepokretnosti. Naime, naslednici pok. M. R. su izdavanjem u zakup suvlasničke nepokretnosti, bez saglasnosti tužioca kao jednog od suvlasnika, preduzeli pravni posao van redovnog okvira upravljanja nepokretnosti, koji se prema odredbi člana 15. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa ne može preduzeti bez saglasnosti svih suvlasnika, pa tako ugovor o zakupu ne proizvodi pravno dejstvo jer je ništav u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Prema tome, tuženi poslovni prostor koristi bez pravnog osnova, pa je tako u obavezi a na osnovu člana 37. stav 1. i u članu 43. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, da tužiocu preda u isključivu državinu celu suvlasničku stvar. (Iz presude Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 1329/04 od 18.11.2004. godine)
405. Pravo korišćenja kao jedan od atributa društvene svojine, štiti se na isti način kao i privatna svojina. Dakle, kao što vlasnik stvari može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari (član 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, "Sl. list SFRJ", br. 6/98 i 36/90), tako i nosilac prava korišćenja ima isto pravo. Iz obrazloženja: Neosnovani su navodi revidenta da tužilac nije aktivno legitimisan da traži iseljenje tuženog iz spornog objekta. Pri utvrđivanju ove činjenice - aktivne legitimacije, prvostepeni sud je pošao od toga da je tužilačka firma organizovana u skladu sa Uredbom o organizovanju delova preduzeća čije je - 167 -
STVARNO PRAVO
sedište na teritoriji Republike BiH, Republike Hrvatske i Republike Slovenije "(Sl. glasnik RS", br. 6/92, 5/92, 73/93 i 53/95). Tužilac je pri upisu u sudski registar podneo potrebnu dokumentaciju jer je samo pod tim uslovom mogao biti upisan. Između ostalog podneo je popis sredstava sa bilansnim stanjem. Između ostalih sredstava koja je uneo u preduzeće prilikom organizovanja u društveno preduzeće unet je i sporni objekat, koji po utvrđenju prvostepenog suda tuženi koristi bez pravnog osnova. Pravo korišćenja, kojim je tužilac raspolagao, kao jedan od atributa društvene svojine, štiti se na isti način kao i privatna svojina. Dakle, kao što vlasnik stvari može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari (član 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ("Sl. list SFRJ", br. 6/98 i 36/90), tako i nosilac prava korišćenja ima to isto pravo. (Vrhovni sud Srbije, Prev. 280/99)
406. Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Iz obrazloženja: Prema odredbi člana 37. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, pri čemu mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U konkretnom slučaju, nije sporno da se stvar - putnički automobil nalazi u faktičkoj državini tuženog, ali tužilja nije dokazala da ima pravo svojine na spornom automobilu. Stoga je pravilno primenjeno materijalno pravo kad je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje da se tuženi obaveže da joj kao držalac izvrši povraćaj individualno određene stvari - predmetnog putničkog automobila. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 354/98)
407. Cilj tužbe za povraćaj stvari u smislu odredbe člana 37. ZOSPO je predaja državine vlasniku, a osnov tužbe je pravo svojine tužioca na određenoj stvari. Iz obrazloženja: Tužiocu koji pravo svojine izvodi iz odredbe člana 31. ZOSPO stvar ne može biti vraćena kao pretpostavljenom vlasniku, pre nego što bude dokazao da je vlasnik stvari po osnovu sticanja od nevlasnika. Prema činjeničnom utvrđenju na kome se zasnivaju pobijane presude tužilac je od Z.N. iz T... kupio predmetno putničko vozilo koje se vodilo na ime B.A. iz B... Tužilac je vozilo preuzeo od trećeg lica iz J... Posle prijema vozila u državinu tužilac je preko radnika SUP-a proverio ispravnost saobraćajne dozvole i činjenicu da li je vozilo ukradeno, pa je po dobijanju pozitivnih informacija zaključio ugovor o komisionoj prodaji. U postupku registracije vozila veštačenjem je utvrđeno da broj na šasiji vozila nije originalan. MUP Srbije - Sekretarijat u K... je vozilo oduzeo. Na osnovu ovog utvrđenja sudovi su stali na stanovište da je tužilac aktivno legitimisan za podnošenje tužbe radi utvrđenja prava svojine u smislu člana 187. stav 2. Zakona o parničnom postupku - 168 -
STVARNO PRAVO
i da tužena oduzimanjem stvari bez pravnog osnova uznemirava tužioca u svojini i državini stvari, te da je iz tih razloga u obavezi da vrati oduzetu stvar. U revizijskoj presudi Vrhovni sud Srbije u B... zauzeo je stanovište da prvostepeni sud nije utvrdio sve činjenice značajne za primenu člana 31. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, tj. činjenice koje se odnose na savesnost tužioca kao kupca, te iz tih razloga je ukinuo donete presude u delu kojim se utvrđuje da je tužilac vlasnik vozila. Svojom presudom Vrhovni sud Srbije je potvrdio nižestepene presude u delu kojim je tuženi obavezan da tužiocu preda u državinu putničko vozilo, s obzirom da tužilac uživa državinsku zaštitu i ima pravo na povraćaj stvari kao pretpostavljeni vlasnik u smislu člana 31. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima po kome je tužilac kao savestan sticalac vlasnik po osnovu sticanja od nevlasnika. Pa kako u postupku nije utvrđeno pravo svojine tužioca na stvari, to nema uslova ni za donošenje odluke o povraćaju stvari u državinu tužiocu, bez obzira na činjenicu što se ovlašćenja tuženog iscrpljuju samo u zabrani registracije vozila, a ne i u oduzimanju vozila. (Iz rešenja Saveznog suda Gzs. 4/97)
408. Plastična burad većih dimenzija i druga slična trajna ambalaža, predstavlja individualno određene stvari, ako se kao takva posebno vodi kod vlasnika, pojedinačno obeležava i amortizuje u dužem vremenskom periodu. Zahtev za vraćanje ove ambalaže ne zastareva. Zahtev za naknadu štete za uništenu ili izgubljenu ambalažu iz prethodnog stava, zastareva u opštem zastarnom roku. (Viši privredni sud Srbije od 17. 04. 1997. godine)
409. Držalac nepokretnosti koji pravo na državinu izvodi iz upravnog akta koji je konačnom odlukom nadležnog organa pravnosnažno odbijen, dužan je da u smislu člana 37. ZOSPO nepokretnost vrati vlasniku. Iz obrazloženja: Pasivno legitimisan je onaj držalac kod koga se nepokretnost nalazi u momentu podnošenja tužbe. Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, u toku 1988. godine pokrenut je postupak eksproprijacije katastarske parcele br. 130/1 površine 29,23 ari upisane u zk. ul. br. 220 u KO V... vlasnika B. M. iz V... u korist tuženog društvenog preduzeća iz V... Tuženi je uveden u posed navedene nepokretnosti pre pravnosnažnosti rešenja o eksproprijaciji, koju je ogradio žičanom ogradom postavljenom na betonskom prstenu, i preko cele parcele postavio je protivpožarni put širine pet (5) metara i protivpožarne hidrante. Putem veštačenja sud je u toku postupka utvrdio da je vrednost zemljišta veća od vrednosti izvedenih građevinskih radova na spornoj parceli. Kako je konačnom odlukom nadležnog organa opštine V. odbijen predlog tuženog za eksprorijaciju sporne parcele, to tužilac nalazeći da tuženi spornu parcelu drži bez valjanog pravnog osnova, traži da mu se parcela vrati u državinu. Sud je nakon iscrpnog dokaznog postupka u skladu sa ovlašćenjima iz člana 7. i člana 8. Zakona o parničnom postupku, ceneće svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i na osnovu rezultata celokupnog postupka, utvrdio da tužilac kao vlasnik sporne parcele ima pravo da u smislu člana 3. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima svoju parcelu drži i da se njome koristi, pa u vezi sa tim i da saglasno - 169 -
STVARNO PRAVO
odredbi člana 37. istog zakona traži povraćaj u državinu, s obzirom da tuženi nema pravnog osnova za držanje sporne parcele, niti je pak pravo svojine na spornom zemljištu mogao steći po osnovu savesne gradnje u smislu člana 25. i člana 26. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Zato ovaj sud ne nalazi da su pobijane presude donete uz bitne povrede postupka označene u članu 354. stav 1. u vezi sa odredbom člana 7. stav 2. tačka 13) Zakona o parničnom postupku, jer prema navedenom utvrđenju sudova i prema stanju u spisima i Savezni sud ocenjuje da tužilac kao nosilac prava svojine na spornoj nepokretnosti ima pravo da svoju stvar drži, da se njome koristi i da njom raspolaže, pa je dužnost svakoga da se uzdržava od povrede tog prava tužioca. Na osnovu člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, vlasnik koji podnosi zahtev za povraćaj stvari i tu stvar traži od držaoca stvari kod koga se ona nalazila u momentu podizanja tužbe. Sama činjenica da se tuženi upustio u raspravljanje i da u toku celog postupka nije osporavao da je na spornoj parceli izveo navedene građevinske radove, upravo ukazuje da je tuženi u vreme podnošenja tužbe bio u posedu sporne nepokretnosti. Zato, pravilno revizijski sud ocenjuje da je bez uticaja na zakonitost pobijanih presuda to što je u međuvremenu došlo do statusne promene tuženog, te da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koga tuženi ističe u ovoj fazi postupka. (Iz presude Saveznog suda Gzs. 49/96)
410. Vlasnik zgrade ima pravo da otkaže dalje stanovanje članovima domaćinstva - sinu i snahi i da zahteva njihovo iseljenje, jer osnovanost ovakvog zahteva proizilazi iz odredbe člana 37. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 946/96)
411. Tužbom za utvrđivanje prava svojine moraju biti obuhvaćeni svi suvlasnici predmetne nepokretnosti kao i jedinstveni suparničari, jer je zbog prirode pravnog odnosa spor moguće rešiti samo na jednak način prema svim suparničarima. Prema stanju u spisima vidi se da je predmetna nepokretnost stambena zgrada na kojoj tužilja traži da se utvrdi njeno pravo svojine po osnovu bračne tekovine sa udelom 1/8 delova upisanih u zemljišne knjige, kao suvlasništvo tuženog sa 1/4 V.D. sa 1/4 P.D. i sa 2/4 O.D. Kod ovakvog zemljišnoknjižnog stanja osnovani su navodi tuženika u podnesku, a koje navode ponavlja i u žalbi, da su tužbom tužilje u sporu za utvrđivanje njenog prava svojine po osnovu sticanja u bračnoj zajednici, morali biti obuhvaćeni kao tuženi svi suvlasnici predmetne nepokretnosti kao i jedinstveni suparničari, s obzirom da se zbog prirode pravnog odnosa spor ne može rešiti na drugačiji način nego jednako prema svim suparničarima. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 10595/96)
412. Vlasnik može tužbom zahtevati povraćaj individualno određene stvari, s tim što mora dokazati da je vlasnik stvari čiji povraćaj traži i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da sporne stvari preda tužiocu jer je tužilac vlasnik tih stvari, a tuženi u vreme podnošenja tužbe bio u njihovoj državini. Okolnost što je naknadno državinu na spornim stvarima stekao sin tuženog ili neko treće li- 170 -
STVARNO PRAVO
ce, kako se to u reviziji ukazuje u smislu člana 195. ZPP ne predstavlja smetnju da se parnica dovrši u odnosu na tuženog. Neosnovano se u zahtevu za zaštitu zakonitosti i u reviziji ističe da se sporne stvari ne nalaze kod tuženog i da zato ne mogu biti predmet izvršenja. Ukoliko se u postupku izvršenja sporne stvari ne nađu kod tuženog, ni kod njegovog sina, ni kod trećeg lica tužilac može u izvršnom postupku tražiti isplatu njihove protivvrednosti (član 214. ZIP-a), u kom slučaju predmet izvršenja i druga imovina tuženog kao dužnika, postaje podobna za naplatu novčanog potraživanja. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 84/96)
413. Novoosnovana zadruga, koja nema pravni kontinuitet sa bivšom zadrugom, nije pravni sledbenik te zadruge i nema pravo na vraćanje imovine u smislu zakona o načinu i uslovima vraćanja imovine stečene radom i poslovanjem zadruge i zadrugara posle 1. jula 1953. godine. (VSS, Rev. 5330/94)
414. Tuženi koji svoje pravo na posed nepokretnosti zasniva na kupoprodajnom ugovoru koji ne ispunjava uslove za punovažnost, niti mu se pravno dejstvo može priznati, dužan je da nepokretnost preda u posed tužilji kao zemljišno-knjižnom vlasniku u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. (Okružni sud, Zrenjanin, Gž. 33/94)
415. Vlasnik stvari, u slučaju prava plodouživanja na istoj stvari, vrši faktičku vlast preko plodouživaoca stvari, pa stoga njegovo pravo na državinu i korišćenje stvari zavisi od postojanja ili prestanka (nepostojanja) prava plodouživanja na stvari. (Okružni sud, Subotica, Gž. 1902/93)
416. Kada u parnici za zaštitu svojine po članu 37. Zakona o osnovni svojinskopravnim odnosima u kojoj nije bilo zahteva za utvrđenje prava svojine, a tuženi u prigovoru istakne da tužilac nema pravo svojine na nepokretnosti čiju predaju u svojinsku državinu traži, iako je pravo svojine upisano u zemljišne knjige u korist tužioca, te iznese relevantne činjenice i dokaze na kojima svoj prigovor zasniva, sud je dužan da i ove činjenice utvrdi i na osnovu tih i drugih utvrđenih bitnih činjenica u smislu rešavanja prethodnog pitanja (član 12. stav 1. i 2. ZPP) zaključi da li je tužilac vlasnik sporne nepokretnosti. (Savezni sud, Beograd, Gzs. 21/93)
417. Da bi uspeo u sporu za povraćaj individualno određene stvari tužilac mora dokazati da je vlasnik stvari i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. - 171 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pitanje svojine u sporu za povraćaj individualno određene stvari nije prethodno pitanje zbog koga bi sud mogao oceniti celishodnim da prekine postupak do rešenja tog pitanja. Predmet tužbenog zahteva je ispražnjenje poslovnih prostorija i predaja istih u svojinu i državinu tužiocu od strane tuženog. Tuženi je osporivši osnovanost tužbenog zahteva tvrdio da tužilac nije vlasnik predmetnih prostorija niti da na njima ima pravo korišćenja zbog čega je predložio da se zahtev tužioca odbije kao neosnovan. Prvostepeni sud je po službenoj dužnosti prekinuo postupak, nalazeći da zahtev tužioca zavisi od činjenica da li je vlasnik ili korisnik prava trajnog korišćenja, koje pravo treba da se utvrdi u posebnoj parnici, kao prethodno pitanje. Međutim, u zahtevu za zaštitu zakonitosti se ističe da pravo vlasništva tužioca na predmetnim prostorijama u parnici nije bilo sporno i da o tome postoje pismeni dokazi te da nije bilo zakonskih uslova za donošenje rešenja o prekidu postupka. Osim toga, a u skladu sa odredbama člana 37. u vezi člana 11. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, tužilac može tražiti povraćaj poslovnih prostorija od tuženog, koje tuženi drži u posedu, i pri tome mora dokazati da na tim poslovnim prostorijama ima pravo svojine i da se one nalaze u faktičkoj vlasti tuženog. Znači da se u ovom sporu raspravljaju ova dva sporna pitanja od kojih zavisi osnovanost zahteva za povraćaj prostorija. Stoga pitanje svojine u sporu za povraćaj individualno određene stvari nije prethodno pitanje zbog koga bi sud mogao ocenom celishodnosti da prekine postupak. Prema tome, po prirodi tužbenog zahteva, u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima prvostepeni sud je bio dužan da raspravi i pitanje vlasništva. Stoga je Vrhovni sud našao da su osnovani navodi zahteva za zaštitu zakonitosti kojima se ukazuje da su pobijana rešenja o prekidu postupka zasnovana na bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 12. i 13. ZPP koje su nižestepeni sudovi pogrešno tumačili pa je na osnovu člana 394. stav 1. ZPP, odlučeno kao u izreci. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 6/92)
418. Posedovnim stanjem po katastru i veštačenjem putem geometra ne utvrđuje se pravo svojine. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 1031/92)
419. Svi oblici svojine (državna, društvena, zadružna, privatna itd.) uživaju jednaku pravnu zaštitu te se ni jednom obliku svojine ne može davati veća pravna zaštita u odnosu na drugi oblik svojine, pa u našem pravnom poretku nije prihvatljivo da se na osnovu pretpostavke utvrđuje da su šume društvena svojina. U svojinskoj parnici za povraćaj nepokretnosti tuženi se može držati i pasivno tako što će samo osporavati tuženi zahtev, ali se time tužilac ne stavlja u povoljniji položaj jer on (a ne tuženi) mora dokazati da je vlasnik nepokretnosti čiji povraćaj traži i da se ona nalazi u državini tuženog. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1537/91)
420. O zahtevu radi utvrđivanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava, po pravilu, nadležan je da odlučuje sud. Nadležnost upravnog organa za legalizaciju zgrade ne isključuje nadležnost suda za utvrđenje prava vlasništva na toj zgradi i prava korišćenja pripadajućeg građevinskog zemljišta, kao jednog od stvarnih prava. (Vrhovni sud Vojvodine, Gzzu. 20/90) - 172 -
STVARNO PRAVO
(Član 38. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
421. Savestan držalac koji uživa tuđu stvar nema pravo tražiti od vlasnika da mu naknadi troškove njegovih ulaganja u tu stvar sve dok je ne preda vlasniku u državinu. Iz obrazloženja: Prema činjeničnom utvrđenju tužilac je 1978. godine kupio od D.C. predmetnu parcelu. U vreme ove kupoprodaje nekretnina je bila pod trskom pa ju je tužilac očistio i pretvorio u obradivo zemljište, zatim je parcelu ogradio žičanom ogradom sa drvenim stubovima, ugradio je cevi sa priključkom za vodu za zalivanje bašte, zasadio je više stabala voćaka. Pravnosnažnom presudom suda od 27. marta 1996. godine utvrđeno je da je tuženi vlasnik ove nekretnine. Tužilac se i dalje nalazi u državini nekretnine, tuženi nije postavio zahtev za njenu predaju. Ceneći utvrđene činjenice osnovano sudovi zaključuju da tužilac, budući da uživa nekretninu koja je vlasništvo tuženog, dakle tuđu stvar, nema pravo da traži od tuženog kao vlasnika da mu naknadi troškove ulaganja u ovu nepokretnost sve dotle dok istu ne preda vlasniku u državinu. Stoga, tek kad sud oceni da je zahtev vlasnika za povrat ove nepokretnosti osnovan, tužilac može postaviti zahtev radi naknade vrednosti ovog direktnog ili indirektnog rada koji je uložio u poboljšanje tuđe stvari uvećanjem njene vrednosti. Njemu se ne može priznati u ime naknade veća vrednost od učinjenog troška ali ni vrednost veća od one koja postoji u vreme predaje stvari vlasniku. Inače, prema odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, tek kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nije imao svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan vratiti ga kad je to moguće a inače platiti vrednost postignutih koristi. Zbog svega napred rečenog i po oceni Vrhovnog suda suđeno je pravilnom primenom materijalnog prava konkretno odredaba čl. 38. i 39. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, kada je ocenjeno da je tužbeni zahtev preuranjen i da je odbijen. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 4012/99 od 17.11.1999. godine)
(Član 39. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
422. Za raspravljanje o zahtevu vlasnika stvari za naknadu štete od nesavesnog držaoca, relevantne činjenice definišu odredbe Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa - nesavestan držalac odgovara za štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, izuzev ako bi šteta nastala i da je stvar bila kod vlasnika. Iz obrazloženja: U delu tužbe kojom se zahteva naknada štete nastale oštećenjem i umanjenjem vrednosti objekata ( u periodu od pravnosnažnosti presude Višeg trgovinskog suda kojom je utvrđeno pravo trajnog - 173 -
STVARNO PRAVO
korišćenja i raspolaganja na određenim objektima i nepokretnostima, do dana kada su iste predate od strane tuženog tužiocu ), ona će se raspraviti ne samo prema opštim pravilima o naknadi štete, već i prema pravilima predviđenim Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa. Prema članu 38. ovog Zakona, savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja. Prema članu 39. stav 3. ovog Zakona, nesavestan držalac dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika. Iz toga sledi da su odlučne činjenice za utvrđivanje prava na naknadu štete i visine štete za koju odgovara tuženi kao nesavestan držalac - vrednost koju su objekti imali u trenutku kada je tuženi od savesnog držaoca postao nesavestan držalac, a koju su vrednost imale u trenutku predaje stvari tužiocu kao nosiocu prava na tim stvarima. Ovo zato što tuženi može odgovarati samo za štetu nastalu u vreme nesavesne državine, čija se visina ima utvrditi kao razlika između navedenih vrednosti. Prvostepeni sud polazi od toga da je tuženi svakako nesavestan držalac od momenta pravnosnažnosti presude Višeg trgovinskog suda kojom je preinačena prvostepena presuda u delu u kome je odbijen tužbeni zahtev za utvrđenje prava trajnog korišćenja i raspolaganja na strani tužioca na naznačenoj nepokretnosti. Polazi, takođe od toga da su sva oštećenja utvrđena na dan sačinjavanja zapisnika o primopredaji, i da su nastala pre ovog trenutka, ali ne daje razloge zbog kojih smatra da su sva oštećenja i sva pogoršanja stvari nastala u vreme kada je tuženi bio nesavestan držalac, kao i zbog čega nalazi da ta šteta ne bi nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika. Jer, činjenica da su sva oštećenja nastala pre vraćanja stvari tužiocu i pre primopredaje ne znači i da su sva nastala u periodu kada je državina tuženog bila nesavesna, kao što ne znači da ne postoje oštećenja koja bi na stvarima nastala bez obzira ko ih drži ( pa i da su bile u državini tužioca kao nosioca prava). ( Iz rešenja Višeg trgovinskog suda, Pž. 9311/06 od 15.6.2007. godine )
(Član 40. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
423. Suvlasnik može tražiti da mu drugi suvlasnik preda u sudržavinu suvlasničku stvar. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2376/91)
(Član 41. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
424. Ugovor o doživotnom izdržavanju je lični, dvostrano obavezni, teretni i aleatorni pravni posao sa odloženim dejstvom prenosa prava svojine (smrt primaoca izdržavanja). - 174 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prema članu 117. Zakona o nasleđivanju (“Sl. glasnik RS” br. 52/74, 1/80 i 25/82), koji se primenjuje na rešavanje spornog odnosa po osnovu člana 237. stav 2. sada važećeg Zakona o nasleđivanju ("Sl. glasnik RS” br. 46/95), ugovor o doživotnom izdržavanju je strogo lični, dvostrano obavezni, teretni i aleatorni pravni posao inter vivos, sa odloženim dejstvom u pogledu prenosa prava svojine, koje se vezuje za smrt primaoca izdržavanja. Znači, ugovor o doživotnom izdržavanju nije samo ugovor obligacionog prava (kako zaključuju nižestepeni sudovi), već je on i ugovor nasledno-pravnog karaktera gde se prenos prava svojine (ako stranke drukčije ne ugovore) samo odlaže do smrti primaoca izdržavanja. To i odgovara sigurnosti u pravnom saobraćaju. Ugovor o doživotnom izdržavanju podleže opštim načelima obligacionog prava sadržanim u odredbama Zakona o obligacionim odnosima - član 12. (načelno savesnosti i poštenja), član 13. (zabrana zloupotrebe prava), te člana 17. (dužnosti ispunjenja obaveza). Kako ugovor o doživotnom izdržavanju predstavlja i jeste pravni osnov za sticanje svojine (a ne samo obligaciono pravni, kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi), na njega se imaju primeniti odredbe člana 41. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Kada se izloženo materijalno pravo ima u vidu, koje ima biti primenjeno u rešavanju spornog odnosa, i pošto u ovom sporu obe ugovorne strane – tužilac kao kupac i tuženi kao davalac izdržavanja traže svojinu na istoj stvari po osnovu teretnih ugovora, koji jesu pravni osnov za sticanje svojine, onda se ovaj sporni odnos ima razrešiti osnovom jačeg prava primenom načela savesnosti i poštenja iz člana 12. povezano sa članom 17. Zakona o obligacionim odnosima. Tuženi, koji je ranije zaključio ugovor, imao bi jači pravni osnov za sticanje svojine u odnosu na tužioca koji je kasnije zaključio ugovor, ako je tužilac nesavesno lice, a tuženi u svemu u potpunosti izvršio obaveze iz ugovora o doživotnom izdržavanju. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev.br. 5152/01 i Gzz. br. 649/01 od 26.09.2002. godine)
425. Treće lice koje se nalazi u državini nepodeljene nepokretnosti koja je jednim suvlasničkim delom u društvenoj svojini, a drugim delom u privatnoj svojini, ne može steći održajem suvlasništvo ni na idealnom delu koji je u privatnoj svojini zato što do deobe nepokretnosti vreme potrebno za održaj ne teče. (RJP - Gp. 82/97)
426. Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni) ima pravo da traži njen povraćaj a pravo na podnošenje tužbe ne zastareva. Iz obrazloženja: Pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtev tužioca u celosti. Naime, u postupku je nesumnjivo utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji zaključen između tužilaca i tužene u toku 1975. godine u celini izvršen. Tužioci su stekli pravo svojine i sada imaju pravo korišćenja, s obzirom da je parcela u međuvremenu prešla u društvenu svojinu zbog toga što je proglašeno gradskim građevinskim zemljištem. Među strankama je zaključen punovažan pravni posao - ugovor o kupoprodaji u zakonom predviđenoj formi pa kako je ugovor u celosti ispunjen i sa jedne i sa druge strane, to su po osnovu tog ugovora tužioci stekli pravo svojine a sada imaju odgovarajuće pravo korišćenja. - 175 -
STVARNO PRAVO
Nisu osnovani navodi revizije tužene o prigovoru zastarelosti tužbenog zahteva, jer je čl. 41. st. 1. i st. 3. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da traži njen povraćaj a pravo na podnošenje tužbe ne zastareva. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2865/97)
427. Vrhovni sud nalazi da je ovaj odnos stranaka trebalo raspraviti primenom člana 41. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, tj. ko od stranaka ima jači pravni osnov za državinu predmetnog stana. Po stavu 1. ovog člana lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Prema stavu 2. istog člana kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, ali kada su pravni osnovi ovih lica iste jačine, onda prvenstveno ima lice kod koga se stvar nalazi. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 566/96)
(Član 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
428. Zakonom dozvoljeno podnošenje tužbe radi zaštite svojih prava ne može predstavljati pravno uznemiravanje vlasnika stvari, bez obzira na njegov subjektivni doživljaj takvog ponašanja. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je sa svojim ocem (D.L.), zaključio ugovor o poklonu. Ugovor je overen u sudu 3. jula 2009. godine, i po osnovu tog ugovora tužilac je postao vlasnik nepokretnosti koju čini kuća izgrađena na katastarskoj parceli br. 2375/3 KO U., sa pravom korišćenja navedene parcele. Ovde tuženi D.T. je 3. avgusta 2010. godine podneo tužbu protiv tužioca M.L., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Tužbom je tražio da se utvrdi da navedeni ugovor o poklonu u odnosu na njega, kao poverioca, ne proizvodi pravno dejstvo u delu koji je potreban za namirenje njegovog potraživanja koje ima prema tužiočevom ocu po pravnosnažnim sudskim odlukama, a čije izvršenje je pokrenuo po sudskim rešenjima. Tužilac je pred prvostepenim sudom zahtevao da tuženi prestane da ga uznemirava u korišćenju nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o poklonu, tako što neće zahtevati od tužioca da prizna prestanak pravnog dejstva tog ugovora. Tužilac je tvrdio da tuženi namerava da, preko sudskog postupka u kome traži pobijanje dužnikovih pravnih radnji, oduzme tužiocu njegova prava, pa je, na osnovu člana 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, tražio da sud usvoji tužbeni zahtev. Prvostepeni sud je odbio njegov tužbeni zahtev, a tužilac je protiv takve presude izjavio žalbu. Po oceni Apelacionog suda, žalba je neosnovana. U konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa da se tužiocu pruži pravna zaštita od - 176 -
STVARNO PRAVO
uznemiravanja svojine na način koji tužbom traži. Za svoju odluku prvostepeni sud je dao jasne i pravilne razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i koji se žalbenim navodima ne dovode u sumnju. Neosnovani su žalbeni navodi kojima se ukazuje na to da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, konkretno – odredbe člana 42. navedenog zakona, tvrdeći da tuženi vrši uznemiravanje tužioca isticanjem svojih obligacionih prava, što ima karakter pravnog uznemiravanja, zbog čega smatra da su ispunjeni uslovi za usvajanje tužbenog zahteva. Članom 42. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano je da ako treće lice neosnovano uznemiri vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, može tužbom zahtevati da to uznemiravanje prestane. Za primenu navedenog člana potrebno je da je uznemiravanje neosnovano. Podnošenje protiv tužioca u ovom postupku tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji po zakonu je dozvoljeno jer je tuženi, kao poverilac, bio ovlašćen na podnošenje takve tužbe na osnovu čl. 280. i 283. Zakona o obligacionim odnosima, radi zaštite svojih prava. Stoga ova radnja nema značenje neosnovanog uznemiravanja prava svojine u smislu člana 42. navedenog zakona, pa vlasnik ne može ostvarivati zaštitu prava svojine tužbom zbog uznemiravanja, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Pitanje osnovanosti tužbenog zahteva tužioca u parnici radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji bez značaja je za pravilnost primene materijalnog prava u ovoj parnici. (Iz Presude Apelacionog suda u Kragujevcu, GŽ-1630/11 od 20.09.2011. godine)
429. Ako se ne radi o bespravnoj gradnji, sud neće zabraniti dalju gradnju objekta ako se štetne posledice po susedni objekat nastale usled započete gradnje mogu otkloniti i na drugi način. Iz obrazloženja: Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepeni postupku, tužioci, kao suvlasnici, sa jedne strane i tužena s druge strane imaju nepokretnosti - stambene objekte koji se naslanjaju - dodiruju jedan na drugi, sa južne strane objekta tužilaca odnosno sa severne strane objekta tužene. Rešenjem o odobrenju za gradnju Opštinske uprave V., Odeljenja za urbanizam i imovinskopravne polove, odsek za imovinskopravne poslove br. 351-537/06-07/1 od 25.7.2006. godine, tuženoj je izdato odobrenje za rekonstrukciju stambenog objekta na kp. br. 7328, u svemu kao u izreci tog rešenja, pri čemu su idejni projekat i akt o urbanističkim uslovima na osnovu kojih je izdato navedeno odobrenje sastavi deo tog rešenja. Na objektu tužilaca postoje dva dimnjaka koji se nalaze na južnom zidu njihovog objekta u neposrednoj blizini severnog zida tužene, dimnjaci su preseka 14/14 i oba su u funkciji. Na osnovu nalaza i mišljenja veštaka građevinske struke D.I., utvrđeno je da u vreme podnošenja tužbe, odnosno u vreme obavljenog veštačenja, postojeća visina severnog zida objekta (dograđenog zida) tužene iznosi samo 10 santimetara ispod kote dimnjaka, čime je već ugroženo pravilno funkcionisanje dimnjaka, jer je za normalno funkcionisanje dimnjaka koji se nalaze u slemenu, potrebno da visina dimnjaka iznad slemena (najviše kote krova) iznosi najmanje 50 santimetara. U tužbi nije označen pravni osnov tužbe. Prema činjenicama na kojima se tužbeni zahtev zasniva, pravni osnov bi mogao biti u odredbi člana 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa (tužba za uznemiravanje svojine), odnosno u obavezi tužene da otkloni štetne posledice uznemiravanja. Prvostepeni sud je na osnovu pravilno utvrđenih činjenica, pravilno primenivši materijalno pravo zaključio da je ovakav tužbeni zahtev tužilaca neosnovan. - 177 -
STVARNO PRAVO
Prema stanju izgrađenosti objekta tužene u vreme podnošenje tužbe, kako je to napred navedeno, već je došlo do ugrožavanja pravilnog funkcionisanja dimnjaka na objektu tužilaca, pa je sada sporno kako nastalu štetu otkloniti. Imajući u vidu da se radi o gradskim uslovima, gde slične situacije nisu retke, veštak D.I. u svom nalazu i mišljenju predložio je dva rešenja: jedno - da se o trošku tužene ozidaju dimnjaci tužilaca do iznad slemena, najmanje 50 cm, pri čemu bi dimnjake prilikom zidanja trebalo ankerisati za zid tužene, dok bi drugo moguće rešenje bilo da se urade dimnjaci od prohroma do potrebne visine (u spisima su priloženi dokazi - fotografije da takvih rešenja ima dosta u samom gradu V.). Tužena je u protivtužbi predložila da o svom trošku na jedan ili drugi način otkloni navedene štetne posledice. Tužioci ističu da prema odgovarajućim tehničkim propisima, s obzirom na moguću seizmičku aktivnost, ankerisanje-povezivanje objekata jedan za drugi, kao što predlaže veštak, nije dozvoljeno, ali na okolnosti da takvo rešenje u konkretnom slučaju, zbog moguće seizmičke aktivnosti i usled toga opasnosti po objekte odnosno okolinu, prema tehničkim propisima nije dozvoljeno, tužioci nisu predložili dokaze (novo veštačenje sa odgovarajućim proračunima i sl.). Nezavisno od mogućnosti takvog rešenja, ostaje kao moguće rešenje izrada dimnjaka od prohroma, pri čemu se ni u prvostepenom postupku, ali ni u žalbi ne navodi zbog čega ovo rešenje ne bi bilo prihvatljivo za tužioce. Po nalaženju Okružnog suda, tužioci moraju trpeti ograničenja koja nameće gradska sredina i susedski odnosi, pa stoga, kada se štetne posledice koje se na nepokretnosti tužilaca nastale izgradnjom objekta tužene mogu otkloniti na jedan ili drugi način, kao što to utvrđeno veštačenjem, a ne samo zabranom dalje gradnje tuženoj, u kom slučaju bi štetne posledice i tako ostale, tužbeni zahtev tužioca nije osnovan. Okružni sud nalazi da je veštak D.I. dao pouzdan nalaz i mišljenje i da s obzirom na razloge zbog kojeg je izuzeće veštaka traženo i da je izuzeće traženo posle saslušanja veštaka, i da stoga nije bilo mesta izuzeću ovoga veštaka, tako da je o zahtevu tužilaca za izuzeće veštaka prvostepeni sud pravilno odlučio. Prema dokazima raspoloživim u prvostepenom postupku, radove na svom objektu tužena kao investitor izvodi u svemu prema projektnoj dokumentaciji i rešenju o odobrenju za gradnju, odnosno dozvoli nadležnih organa uprave, tako da ona ima pravo da dovrši radove na svom objektu, pri čemu nije bilo sporno da se tužioci protive daljem izvođenju radova i da tužena zbog toga nesumnjivo trpi štetu. Nije bilo sporno da tužioci kao susedi nisu učestvovali u upravnom postupku radi izdavanja tuženoj odobrenja za gradnju, ali kako do okončanja prvostepenog parničnog postupka, ponavljanje upravnog postupka po zahtevu tužilaca nije okončano, te u tom smislu nema odluke upravnog organa da se tuženoj zabranjuje dalja gradnja i kako je u ovoj parnici na pouzdan način utvrđeno da se štetne posledice po objekat tužilaca mogu otkloniti na drugi način, a ne obustavom dalje izgradnje objekta tužene, Okružni sud je, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, nasuprot pogrešnom nalaženju prvostepenog suda, našao da je osnovan protivtužbeni zahtev o kojem je odlučeno u drugom stavu izreke pobijane prvostepene presude. (Presuda Okružnog suda u Valjevu, Gž. 1928/2007 od 31.1.2008. godine)
430. Ukoliko nema konkretnih ograničenja u upotrebi stvari nema ni uznemiravanja svojine. - 178 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Tužioci su u ovoj parnici tvrdili da je kopanjem bazena i izgradnjom bunara na parceli tuženog došlo do nestanka bare koja se jednim delom protezala i njihovom parcelom. Na ovaj način tužioci su istakli da su uznemireni u pravu svojine na svojoj nepokretnosti i tužbom zahtevaju otklanjanje posledica uznemiravanjem prava svojine i uspostavljanje stanja pre nastalog uznemiravanja, tako da se ovde radi o sporu iz člana 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i tužbi za otklanjanje posledica uznemiravanja svojine. Uslov za osnovanost ovakve tužbe je da je, u konkretnom slučaju, i stvarno došlo do uznemiravanja tužioca u pravu svojine na njihovom zemljištu, pri čemu nije bilo dovoljno samo da postoji uzročna veza između radnje tuženika i nestanka bare na parceli tužilaca, pri čemu zemljište tužilaca nije više u istom faktičkom stanju kao pre uznemiravanja svojine, jer sada na parceli ne postoji bara. Naime, jedno od ovlašćenja koje je sadržano u pravu svojine jeste i pravo korišćenja, odnosno upotrebe stvari shodno prirodi i nameni stvari, pa je stoga, u konkretnom slučaju, bilo nužno utvrditi u čemu se konkretno sastoji ograničenje tužioca u upotrebi njihove nepokretnosti a koje bi nastalo izgradnjom bazena – bunara i nastankom posledice tog čina – nestankom bare na zemljištu tužilaca, a sve ovo s obzirom na to kako i na koji način su do tada tužioci koristili svoje zemljište u vezi sa postojanjem bare. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da tužioci duži niz godina unazad ne drže stoku i nemaju štalu na svojoj parceli, tako da baru nisu ni koristili za napajanje stoke. Tužioci su isticali da su u korišćenju svog zemljišta ograničeni utoliko što sada nemaju gde da operu ruke i noge posle rada na parceli, što nemaju gde da rashlade piće i slično, ali Okružni sud, kao i prvostepeni sud nalazi da su navedena ograničenja u građansko-pravnom smislu potpuna irelevantna za zaključak o tome da li postoji uznemiravanje svojine. Imajući u vidu da za tužioce nema konkretnih ograničenja u korišćenju njihovog zemljišta da svoje zemljište mogu da koriste isto kao i pre akta označenog kao uznemiravanje svojine, a ako se zahtevom za uklanjanje i zatrpavanje bazena, a tako i eventualnim zahtevom da se tužiocima omogući korišćenje vode iz bazena – bunara koji je izgradio tuženi na svom zemljištu i svojim sredstvima, traži otklanjanje posledica uznemiravanja svojine, a kako uznemiravanja nije bilo, prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtev u celini odbio kao neosnovan, pa je stoga kao u izreci pod I odlučeno na osnovu člana 368. ZPP-a. (Iz presude Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 1138/04 od 29.11.2004. godine)
431. Vlasnik mora trpeti uznemiravanje svojine na nepokretnosti ako ometanje ne prelazi uobičajenu meru tolerancije. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, predmetna zgrada je prvobitno bila poslovna zgrada i sastojala se od kancelarija, ali je ona naknadno data na korišćenje radnicima i pretvorena u stambeni objekat koji se sastojao od četiri stana od sobe i kuhinje sa zajedničkim klozetom u dvorištu. Zgrada se nalazi na gradskom građevinskom zemljištu, a ispred je plac koji stanari koriste kao baštu. Tuženi je na osnovu građevinske dozvole, uz svoj stan sagradio kupatilo zauzevši deo placa ispred stana. Potom je, nekoloko godina kasnije, takođe na osnovu građevinske dozvole, do kupatila dogradio kuhinju i tom prilikom prozor od kupatila premestio prema delu placa koji koristi tužilja, a sa iste strane je sazidao dimljak i postavio okapnicu. Potom je, 6 godina kasnije, bez građevinske dozvole, dozidao sprat i otvorio prozor koji gleda prema tužiljinom delu placa. Tužilja je do tada ulazila u stan - 179 -
STVARNO PRAVO
sa druge strane zgrade. Te godine je bez građevinske dozvole spavaću sobu pretvorila u predsoblje i hodnik, te otvorila ulazna vrata, tako da od tada prolazi pored dimnjaka i prozora kuhinje tuženog, koristeći pri tom za prolaz trotoar pored dograđenog dela objekta tuženog. Trotoar koji tužilja koristi kao prolaz ima dovoljnu širinu za ulaz do njenog stana, čak i u situaciji kada se kapci na kuhinjskom prozoru otvore. Dimnjak ne ometa prolaz, a tuženi ga više i ne koristi pošto ima etažno grejanje. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilan je zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi iz člana 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa da se tuženom naloži zaziđivanje prozora u kuhinji, kupatilu i u prostoriji na spratu koji se nalaze prema stanu tužilje. Odredbom člana 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano je da ako treće lice neosnovano uznemiri vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik može tužbom zahtevati da to uznemiravanje prestane. Uznemiravanje svojine se ogleda u raznim uticajima na stvar, a cilj ove tužbe je uklanjanje smetnji. Uticaji na nepokretnost se moraju trpeti od strane vlasnika iste ako ne škode ili nebitno škode korišćenju te nepokretnosti, dakle ako ne prelaze uobičajenu meru tolerancije. U konkretnom slučaju, stanovi parničnih stranaka su nastali od kancelarija i dograđeni su radi poboljšanja uslova stanovanja, delimično na osnovu građevinskih dozvola, a delimično bez njih. Imajući u vidu tu okolnost, kao i ostale pravno relevantne činjenice, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju nema neosnovanog uznemiravanja koje prelazi uobičajene i tolerantne okvire u savremenoj gradskoj sredini. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Revizija br. 1966/03 od 25.12. 2003. godine)
432. Ako treće lice uznemirava vlasnika ili predpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno predpostavljeni vlasnik može tužbom zahtevati da to uznemiravanje prestane. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je ranije bio korisnik kp. br. 278 koju je sa građevinskim objektom prodao umešaču. Severnom stranom ove parcele u merama i granicama bliže opisanim u izreci prvostepene presude tuženi se koriste radi prolaza pešice i motornim vozilima bez pravnog osnova. Stvarnu sužbenost prolaza oni nisu stekli pravnim poslom, odlukom državnog organa ili održajem (čl. 51. ZOSPO). Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtev usvojen i kada je vlasnik stvari zahtevao da uznemiravanje prestane. Naime, po članu 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili predpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik može tužbom zahtevati da to uznemiravanje prestane. U konkretnom slučaju tuženi uznemiravaju prolaženjem korisnika nepokretnosti u njenom mirnom korišćenju, pa su pravilno obavezani na zabranu daljeg korišćenja po citiranoj odredbi kao i na osnovu člana 3. stav 2. navedenog zakona, koji se analogijom primenjuju i na nosioce prava korišćenja. Tuženi smatraju da su stekli pravo službenosti prolaza po osnovu održaja na zemljištu koje je u režimu društvene svojine dugogodišnjim korišćenjem. Pravilno je stanovište nižestepenih sudova da se pravo službenosti održajem na tom zemljištu nije moglo steći po osnovu održaja s obzirom na zabranu sticanja propisanu u članu 55. u vezi člana 29. ranije važećeg Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Brisanje odredbe člana 29. i 55. Zakona ne znači otklanjanje zabrane iz prošlosti i - 180 -
STVARNO PRAVO
retroaktivnu primenu novog Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa. Nov Zakon nema retroaktivno dejstvo zato što takvu odredbu prelazna naređenja ne sadrže i što u postupku donošenja novog zakona nije utvrđen opšti interes za retroaktivnost njegovih pojedinih odredbi što izričito nalaže član 117. Saveznog ustava. Zato se novi zakon primenjuje samo u budućnosti. Iako tuženi prigovor održaja ne ističe na osnovu sticanja prava stvarne službenosti primenom pravnih pravila (paragrafa 929 Srpskog građanskog zakonika) u konkretnom slučaju nisu se stekli uslovi za sticanje prava stvarne službenosti prolaza ni po tom osnovu. Naime, kako se iz spisa vidi da je upis prava društvene svojine (prava korišćenja) izvršen 1960. godine, a ne kako se to u reviziji tvrdi 1968. godine (posle donošenja Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera), to stvarna službenost nije stečena na osnovu paragrafa 929. Srpskog građanskog zakonika. Po toj odredbi održajem se mogla steći službenost na zemljištu koje se nalazilo u državnoj svojini korišćenjem u trajanju od 24 godine. Prema tome i da je istinita tvrdnja nekih tuženih da su faktički ostvarivali službenost počev od 1939. godine ne bi bili ispunjeni uslovi za sticanje prava službenosti održajem na osnovu pravnih pravila jer do momenta podruštvaljavanja zemljišta nije istekao rok od 24 godine. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3110/99 od 9. 12. 1999. godine)
433. Vlasnik nepokretnosti ima pravo na zaštitu tužbom od neosnovanog uznemiravanja koje potiče od druge nepokretnosti, ako vlasnik te nepokretnosti ne otkloni uzrok kojim se otežava korišćenje nepokretnosti (prenošenje neprijatnih mirisa, oticanje otpadnih voda i slično), preko uobičajene mere prema prirodi, nameni nepokretnosti i mesnim prilikama. Iz obrazloženja: U smislu člana 42. u vezi sa članom 5. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, vlasnik nepokretnosti ima pravo na zaštitu tužbom od neosnovanog uznemiravanja koje potiče od druge nepokretnosti, ako vlasnik te nepokretnosti ne otkloni uzrok kojima se otežava korišćenje nepokretnosti (prenošenje neprijatnih mirisa, oticanje otpadnih voda i slično), preko uobičajene mere prema prirodi, nameni nepokretnosti i mesnim prilikama. U konkretnom slučaju, septička jama u dvorištu tuženog, nema štetnog uticaja na objekte tužilaca, pa je pravilno primenjeno materijalno pravo kad je tužbeni zahtev odbijen kao neosnovan. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6740/97)
434. Spor o zahtevu tužioca da tuženi uklone prepreke koje su postavili ispred njegove kapije i time mu onemogućili izlaz iz njegovog dvorišta na javnu površinu koju su do tada samo tuženi koristili, pa predstavlja spor o tužiočevom pravu na korišćenje javne površine, već se tu radi o zahtevu za prestanak uznemiravanja tužioca u korišćenju dvorišta koji se ostvaruju negatornom tužbom (član 42. ZOSPO). O takvom zahtevu nadležan je da odlučuje sud, a ne organ uprave. (Vss, Gzz. 36/93) - 181 -
STVARNO PRAVO
(Član 43. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
435. Sudsku zaštitu prava svojine prema trećem licu ima pravo da traži i svaki suvlasnik pojedinačno, što znači da nije neophodno da se na tužilačkoj strani nađu svi suvlasnici. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je suvlasnik na jednoj idealnoj polovini nepokretnosti - kuće i dvorišta, po rešenju Opštinskog suda u L. Sa drugim suvlasnikom, svojim bratom T.J, izvršio je deobu odnosno uredio način korišćenja navedene nepokretnosti, tako što tužilac drži njen severni deo i stambenu porodičnu kuću. Tuženi je na istočnoj strani porodične stambene kuće sazidao pušnicu od tvrdog materijala. Zapadni zid pušnice sazidan je uza zid porodične stambene zgrade tužioca. U dvorištu tuženog se nalazi orah istočno od porodične kuće tužioca na udaljenosti od 2,11 metara, starosti 45 do 50 god. Tužilac je na ovim činjenicama zasnovao svoj tužbeni zahtev za zaštitu nesmetanog uživanja prava svojine. Prvostepeni sud je usvojio njegov tužbeni zahtev, a tuženi je protiv takve presude izjavio žalbu, navodeći da sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje kada je našao da je tužilac isključivi vlasnik objekta prema kome se navodno preliva voda. Tuženi u žalbi tvrdi da se iz rešenja o nasleđivanju utvrđuje suprotno, to jest da je tužilac zajedno sa svojim bratom suvlasnik na pomenutom objektu, pa je sud pogrešno utvrdio činjenicu da je između tužioca i njegovog brata izvršena fizička deoba i uređen način korišćenja nepokretnosti, jer za to nema dokaza. U nedostatku ovakvih dokaza, tužilac i njegov brat su nužni suparničari, koji se zajedno moraju pojaviti na tužilačkoj strani, što nije učinjeno. Ovaj nedostatak nije otklonjen, pa postoji nedostatak aktivne stvarne legitimacije na strani tužioca, zbog čega je sud ovakav zahtev trebalo da odbije. Prema shvatanju Apelacionog suda, navodi žalbe su bez uticaja na pravilnost pobijane presude. Ovo zbog toga što je odredbom člana 43. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano da suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik, ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na celoj stvari, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava na delu stvari. Zakon, dakle, ovlašćuje suvlasnika da tužbenim zahtevom traži zaštitu prava, pri čemu se ta zaštita može odnositi na celu stvar kada se zaštita prava traži prema trećem licu. To znači da je u ovoj pravnoj stvari tužilac kao suvlasnik bio ovlašćen da od tuženog, kao trećeg lica, na osnovu svog suvlasničkog prava traži da prestane sa zloupotrebom susedskog prava prema njegovoj parceli. Zato u ovoj pravnoj stvari nije od uticaja činjenica što se na strani tužioca nije pojavio i tužiočev brat, kao idealni suvlasnik, imajući u vidu to da je prema navedenoj zakonskoj odredbi tužilac kao suvlasnik bio ovlašćen da traži zaštitu svog prava u odnosu na tuženog, kao trećeg lica, i bez podnošenja tužbe od strane svoga brata. Sukorisnici ili suvlasnici i na nepodeljenoj nepokretnosti jesu zajedničari, ali u odnosu na treća lica ne predstavljaju jednu parničnu stranku, već svaki suvlasnik može u odnosu na celu stvar da traži zaštitu prava svojine. (Iz Presude Apelacionog suda u Nišu, Gž. 1375/10)
436. Zemljište na kojem postoji pravo svojine, a koje sopstvenik nije obrađivao, niti za isto plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina, nego je za to vreme zemljište koristila radna organiza- 182 -
STVARNO PRAVO
cija a bez ugovora sa sopstvenikom, prelazi u društvenu svojinu, ako sopstvenik zemljišta za to vreme nije podneo tužbu za priznanje prava svojine ili tužbu za naknadu za korišćenje tog zemljišta. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3098/97)
437. Stvar se smatra napuštenom kada njen vlasnik na nesumnjiv način izrazi volju da ne želi više da je drži. Napuštena nepokretnost prelazi u društvenu svojinu u trenutku njenog napuštanja. Prema saglasnom utvrđenju sudova sporni stan u kome umešač stanuje kao nosilac stanarskog prava, je pravnom prethodniku tužene izuzet od nacionalizacije i ostavljen u vlasništvu, pa je ona kao naslednik u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik stana i do 1985. godine primala amortizaciju za isti, a nije utvrđeno da je napustila stan odricanjem od vlasništva na istom (derelikcija). Pri takvim okolnostima sudovi su zakonito postupili kada su na napred izloženi način odbili tužbeni zahtev tužilje (Opštine). Sporni stan nije po osnovu održaja postao društvena svojina, jer tužilja u smislu odredbi člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", br. 6/80 i "Sl. list SRJ", br. 29/96) nije građansko pravno savesni držalac stana, s obzirom da je isti sve vreme u zemljišnim knjigama bio upisan kao svojina tužene i njenog pravnog prethodnika. Kako nije utvrđeno da je tužena napustila stan i odrekla se vlasništva na istom u smislu odredbi člana 46. stav 2. navedenog Zakona (derelikcija), to isti ni po tom osnovu (član 46. stav 3. istog Zakona) nije postao društvena svojina. Na to nije od uticaja okolnost što je tužena izgubila naše državljanstvo, jer zakonom ova okolnost nije propisana kao odlučna. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5712/97)
438. Suvlasnik koji se ne nalazi u državini zajedničke stvari ne može od drugog suvlasnika koji zajedničku stvar drži zahtevati predaju stvari u isključivi posed, već samo u vlasnički suposed, jer drugi suvlasnik zajedničku stvar ne drži bez pravnog osnova. U protivnom, jedino isključiva državina zamenila bi se drugom. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 122/93)
PRESTANAK PRAVA SVOJINE (Član 46. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
439. Pravo svojine prestaje napuštanjem stvari, a stvar se smatra napuštenom kada njen vlasnik na nesumljiv način izrazi volju da ne želi više da je drži. Iz obrazloženja: Prema članu 46. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, pravo svojine prestaje napuštanjem stvari, a stvar se smatra napuštenom kada njen vlasnik na nesumnjiv način izrazi volju da ne želi više da je drži. Napuštena nepokretnost prelazi u državnu svojinu u trenutku njenog napuštanja. - 183 -
STVARNO PRAVO
Shodno citiranoj odredbi člana 46. navedenog zakona revizija istrajava na shvatanju da se iz ponašanja tuženog kao vlasnika spornog stana, koji se odselio iz njega pre nego što će 1964. godine druga porodica započeti njegovo korišćenje pa sve vreme do prvostepenog presuđenja u ovom predmetu i pritom izostavljao bilo kakvu aktivnost svojstvenu titularu prava, znači uz tolerisanje svega onoga što se u međuvremenu sa spornim stanom dešavalo, proizilazi zaključak o napuštanju svojine na njemu. Povodom iznetog shvatanja tužioca, Vrhovni sud Srbije smatra da činjenicu pasivnog držanja tuženog kao vlasnika spornog stana, odnosno da činjenicu izostanka preduzimanja konkretnih mera na vršenju njegovog prava svojine, nije moguće tumačiti kao izraženu volju o napuštanju svojine i odricanju od tog prava. Da bi došlo do gubitka prava vlasništva osnovom člana 46. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, nije dovoljno, naime, da vlasnik napusti stvar, već je potrebno i izričito izražavanje njegove volje da stvar napušta i da više ne želi biti njenim vlasnikom. Istina, to ispoljavanje volje može biti i prećutno, što pretpostavlja da to bude takvim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti da on napušta svojinu. Ceneći konkretne utvrđene činjenice iz nižestepenih odluka vezane za nekorišćenje spornog stana od strane tuženog kao njegovog vlasnika i izostanak preduzimanja postupaka svojstvenih vlasniku u koje svakako dolazi i odsustvo interesovanja za njegovu sudbinu, ovaj su, kao revizijski, identično oceni i viđenju nižestepenih sudova datih u njihovim, revizijom tužioca napadnutim, odlukama smatra nedovoljnim da bi se iz svega navedenog moglo sa sigurnošću zaključiti da je takvim odnosom tuženi izrazio volju da sporni stan napušta. Za ocenu koju zagovara revizija, potrebno je odsustvo svih onih okolnosti o kojima je bilo reči u nižestepenim odlukama, uključujući svakako i okolnost vezanu za događanja koja su dovela do raspada SFRJ i kao posledicu toga teškoće u komuniciranju između delova bivše države, što ni u kom slučaju ne može ići u prilog shvatanju izraženom u reviziji tužioca. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 5060/01 od 12.12.2001. godine)
440. Posivno držanje vlasnika nepokretnosti u toku izvesnog vremena ne može se tumačiti kao njegov izraz volje u odricanju od prava svojine nad tom nepokretnošću. Iz obrazloženja: Da bi se moglo govoriti o derelikciji (napuštanju nekretnina) potrebno je da se vlasnik izričito odrekne svog prava. Okolnost da neko ima pasivno držanje i da u toku izvesnog vremena ne vrši državinu na svojoj stvari, ne može se tumačiti kao izraz volje o odricanju od prava svojine. Do ovakvog zaključka može se doći tumačenjem člana 46. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", br. 6/80, 36/90 i 20/95). U smislu ove zakonske odredbe stvar se smatra napuštenom kada njen vlasnik na nesumnjiv način izrazi volju da ne želi više da je drži. Tužilac nije na nesumnjiv način izrazio volju da ne želi više da koristi spornu nepokretnost, pa samim tim nije stvar ni napustio, te je ovaj žalbeni navod ocenjen kao neosnovan. (Okružni sud u Kosovskoj Mitrovici, Gž. 313/96)
441. Nema derelikacije bez nesumnjivog, izričitog ili konkludentnog napuštanja stvari. (VSS, Rev. 2115/95) - 184 -
STVARNO PRAVO
442. Stvar se smatra napuštenom kad njen vlasnik na nesumnjiv način izrazi volju da ne želi više da je drži i stvar formalno njenim nastupanjem odbaci. Iz obrazloženja: Isticanje tuženih u reviziji da je pravo tužioca na spornom kombajnu, i pod pretpostavkom da je postojalo prestalo, jer predmetni kombajn zadnjih deset godina nije koristio, a s tim u vezi i pozivanje tuženih u reviziji na odredbe člana 32. i 46. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa nije osnovano, jer se prema članu 46. stav 2. označenog Zakona stvar smatra napuštenom kad njen vlasnik na nesumnjiv način izrazi volju da ne želi više da je drži i stvar formalno njenim napuštanjem odbaci, a što ovde nije slučaj. Pošto tuženi, saslušan kao stranka, i sam ne spori činjenicu da je sporni kombajn zajedno sa tužiocem držao i koristio tri godine, da je potom nastavio da isti koristi sa tužiočevim sinom i da je tužilac i nakon ozbiljnog kvara na motoru i njegove popravke tražio da predmetni kombajn zajedno sa tuženim koristi, to se u takvim okolnostima ne može uzeti da je tužilac tu pokretnu stvar kao vlasnik napustio i da su tuženici pravo svojine na spornoj polovini stekli (okupacijom) a ni putem održaja, jer za taj način sticanja svojine na pokretnoj stvari nije dovoljan samo protek vremena, već u smislu člana 28. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i savesna državina koju tuženici nemaju. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4199/95)
443. Da bi došlo do gubitka prava vlasništva derelikcijom nije dovoljno da vlasnik prestane da drži stvar, već je potrebno nesumnjivo očitovanje volje da stvar napušta i da više ne želi biti vlasnik stvari. (VSV, Rev. 363/90)
(Član 48. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
444. Za izmenu pravosnažnog rešenja o nacionalizaciji u smislu člana 265. stav 1. ZUP-a dovoljna je saglasnost opštine na čijoj strani je nacionalizacijom ustanovljeno izvorno pravo i bez obzira na protivljenje trećeg lica na koje je preneto pravo korišćenja poslovne prostorije. (Vrhovni sud Srbije, U. 5655/96)
445. Kolonisti koji su napustili dodeljene im nekretnine izgubili su pravo svojine na tim nekretninama, a njihovi suvlasnički delvoi pripadaju ostalim kolonistima - članovima domaćinstva koji su ih koristili. Za gubitak prava svojine nije potrebno formalno rešenje o oduzimanju ili o srazmernom smanjenju površine dodeljene zemlje. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 128/91) - 185 -
STVARNO PRAVO
PRAVO SLUŽBENOSTI (Član 49. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
446. Pravo službenosti prolaza ne može se utvrditi u korist lica koje je jedan od suvlasnika poslužnog dobra, pošto stvarna službenost može postojati samo na tuđoj nepokretnosti. Iz obrazloženja: Prema činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud, tužilac i tuženi su suvlasnici sa udelom od po ½ na k.p. broj vv i k.p. broj vv2, KO__. Takođe je utvrđeno da tuženi nije dozvolio prolaz tužiocu traktorom preko k.p. br.vv KO __, zbog toga što tužilac njemu ne dozvoljava prolaz kolima i peške preko dela k.p. br. vv2. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zaključuje da su osnovani tužbeni i protivtužbeni zahtev tužioca kojim traži utvrđenje prava prolaska kolima, pešice i stokom odnosno utvrđenje prava službenosti. Međutim, prema shvatanju Apelacionog suda, ovakav činjenično – pravni zaključak prvostepenog suda o bitnim činjenicama se ne može prihvatiti jer zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje u ovoj parnici nije potpuno niti pravilno utvrđeno. Prema odredbi člana 49. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasnog dobra) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi on inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti. Prema odredbi člana 15. istog zakona, suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju stvarju, a za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (otuđenje cele stvari, zasnivanje stvarnih službenosti i dr.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Shodno citiranim odredbama, parnične stranke kao suvlasnici idealnog dela navedenih nepokretnosti ne mogu steći pravo službenosti prolaska na tim nepokretnostima jer se to pravo može konstituisati samo na nepokretnosti drugog vlasnika. Sve do deobe, svakom od suvlasnika pripada pravo da zajednički koristi nepodeljenu nepokretnost, a tek deobom mogu sporazumno ili na osnovu sudske odluke tražiti utvrđenje ili konstituisanje prava službenosti. U kontekstu izloženog, prema stanju u spisima za sada se sa sigurnošću ne može utvrditi da li su parnične stranke suvlasnici k.p. br.vv i vv2, KO __, s obzirom na to da u spisima nema izvoda iz zemljišnih knjiga za predmetne nepokretnosti, što je jedini merodavan dokaz, zbog čega je prvostepena presuda morala biti ukinuta. (Iz Rešenja Apelacionog suda u Beogradu, Gž. 10602 od 13.10.2010. godine)
447. Stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti. - 186 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prema razlozima nižestepenih presuda pravnosnažnom presudom Opštinskog suda od 10.06.1994. godine utvrđeno je da tužilac ima pravo stvarne službenosti prolaza pešice, stokom i poljoprivrednim mašinama preko katastarske parcele tuženog radi ulaska i izlaska iz svog dela placa, u merama i granicama utvrđenom ovom pravnosnažnom presudom. Tužilac u ovom sporu zahteva da se utvrdi da je pored ove ustanovljene službenosti, održajem stekao i pravo pešačkog prolaza sa svoje katastarske parcele preko katastarske parcele tuženog do dela katastarske parcele tuženog koja je opterećena ovom ustanovljenom stvarnom službenošću, tako da bi ustanovljenu službenost mogao koristiti ne samo na način utvrđen pravnosnažnom sudskom odlukom već i preko spornog prolaza - sa drugog dela svoje katastarske parcele. Tuženi ne ometa tužioca u korišćenju stvarne službenosti ustanovljene navedenom pravnosnažnom presudom, pa tužilac zloupotrebom prava i šikaniranjem tuženog želi da na ovaj način nepotrebno optereti nepokretnost tuženog, iako je spor između njih rešen ustanovljenjem službenosti većeg obima od sporne pešačke staze. Po nalaženju nižestepenih sudova nije od značaja da li je ovu pešačku stazu tužilac ranije koristio ili ne, budući da tužilac ima ustanovljenu stvarnu službenost prolaza pešice i poljoprivrednim mašinama radi korišćenja svoje katastarske parcele. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo, kada su zaključili da tužilac održajem nije stekao i pravo stvarne službenosti pešačkog prolaza, preko katastarske parcele tuženog do dela katastarske parcele tuženog - na kojoj je ustanovljeno pravo stvarne službenosti prolaza pešice i poljoprivrednim mašinama u korist tužioca. Naime, prema odredbama člana 49. i 50. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti. Stvarna službenost vrši se pri tom na način, kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro. Stvarna službenost zasniva se, u smislu člana 51. u vezi člana 54. istog zakona, pravnim poslom, odlukom državnog organa i održajem. Održajem se stvarna službenost stiče, kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost, za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Imajući u vidu sve okolnosti koje su utvrdili nižestepeni sudovi i Vrhovni sud nalazi da za sticanje stvarne službenosti pešačkog prolaza - od povlasnog dobra tužioca do dela poslužnog dobra tuženog, na kome je već pravnosnažnom sudskom odlukom od 10.06.1994. godine, ustanovljena stvarna službenost prolaza pešice, stokom i poljoprivrednim mašinama u korist tužioca - radi korišćenja te stvarne službenosti, nisu ispunjeni zakonski uslovi. Poslužno dobro tuženog već je opterećeno ustanovljenom stvarnom službenošću većeg obima u korist tužioca, radi korišćenja njegovog povlasnog dobra. Tuženi ne ometa tužioca u vršenju ove službenosti ustanovljene 1994. godine, niti se održajem (od njenog ustanovljenja do podnošenja tužbe 25.03.1997. godine) može steći i pravo druge stvarne službenosti u korist tužioca - kao vlasnika povlasnog dobra, radi korišćenja ranije ustanovljene stvarne službenosti. Stoga navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava nisu osnovani. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3347/98 od 23. 12. 1999. godine)
448. Ako je tuženi sa jednim brojem meštana zaključio vansudsko poravnanje kojim je, u korist tih lica, zasnovano pravo službenosti prolaza preko parcele tuženog radi prilaza zajedničkom izvoru, okonost da ostala lica (tužioca) nisu učestvovali u zaključenju poravnanja nije razlog za njegovu ništavost. - 187 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prema razlozima nižestepenih presuda, tužioci su dana 20.02.1969. godine sa pravnim predhodnikom tuženog zaključili ugovor kojim su zasnovali tzv. "vodnu zajednicu" zaseoka i regulisali način upravljanja i upotrebe zajedničkog izvora koji se nalazi na imanju koje se graniči sa imanjem tuženog. Tuženi je dana 17.05.1996. godine sa nekolicinom meštana iz istog zaseoka, koji koriste isti izvor, zaključio vansudsko poravnanje kojim je u korist tih lica zasnovano pravo službenosti prolaza preko katastarske parcele br. 960/3 i 961/1 koje su u vlasništvu tuženog u cilju pristupa pomenutom zajedničkom izvoru. U zaključenju poravnanja tužioci nisu učestvovali a isto poravnanje ne dira u pravni odnos između tužilaca i tuženog zasnovan pomenutim ugovorom od 20.02.1969. godine. Ističući da je ovakvim poravnanjem samo deo članova zajednice stekao pravo prolaza do izvora, tužioci su tužbom tražili utvrđenje da je pomenuto poravnanje ništavo. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da tužbeni zahtev nije osnovan. Naime, opšti razlozi za ništavost ugovora izričito su propisani odredbom člana 103. ZOO, pored posebnih slučajeva ništavosti u pogledu nedostatka forme, osnova ili predmeta ugovora koje zakon takođe predviđa, kao i posebnih razloga za ništavost ugovora o poravnanju iz člana 1097. ZOO. U konkretnom slučaju tuženi je spornim poravnanjem izvršio akt raspolaganja svojom nepokretnom imovinom. Kod činjenice da ovakvo raspolaganje ne dira u prava tužilaca zasnovana ugovorom od 20.02.1969. godine, a iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi da je protivno prinudnim propisima, javnom poretku i moralu u smislu čl. 103. ZOO, niti da postoji neki od razloga iz člana 1097. ZOO, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je ovakav ugovor pravno valjan, te su neosnovani navodi revizije kojima se takav zaključak pobija. Pri tom okolnost da tuženi poravnanjem nije dao i tužiocima službenost prolaza, iz kog razloga tužioci zapravo i pobijaju poravnanje, nije od uticaja na valjansot istog i ne može biti razlog za njegovu ništavost, što ne dira u eventualna prava tužilaca na zasnivanje službenosti prolaza, koja prava nisu predmet ovog spora. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6071/97)
449. Vlasnik poslužnog dobra ima pravo da na ulazu službenog puta postavi kapiju, koja se ne zaključava, ako to ne predstavlja znatno otežavanje titularu prava službenosti puta u vršenju njegovog prava, jer se obaveza vlasnika poslužnog dobra sastoji u trpljenju, a ne u nepreduzimanju pozitivnih radnji usmerenih na obezbeđivanje i zaštitu opterećene nepokretnosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5913/97)
450. Službenost je stvarno pravo. Tako da otuđenjem nepokretnosti i prometom prava svojine vrši se i prenos stvarne službenosti. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 81/96)
451. Nužna službenost se ne može po pravilu konstituisati preko ograđenih kućnih dvorišta, pa ni provođenjem priključaka na fekalnu kanalizaciju, ako je to moguće postići drugim pravcem. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5525/96) - 188 -
STVARNO PRAVO
452. Tuženik koji se koristi svojim pravom službenosti prolaza preko parcele tužioca ne može biti odgovoran za naknadu štete ako koristi službenost u granicama koja je potrebna za prolaz, tj. u granicama putnog zemljišta. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je pravilno odbio tužbeni zahtev jer u radnji tuženika nema protivpravnosti. On se koristi svojim pravom službenosti prolaza preko parcele tužioca i ne može biti odgovoran za naknadu štete ako koristi službenost u granicama koja je potrebna za prolaz tj.u granicama putnog zemljišta. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 1101/96)
453. Sud će konstituisati pravo službenosti u korist tužioca, ukoliko utvrdi da on nema drugih mogućnosti da dođe do svoje parcele i kuće. Iz obrazloženja: Na osnovu dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, utvrđeno je da tužilac nema druge mogućnosti da dođe do svoje parcele i svoje stambene zgrade na njoj, a posebno ne preko imanja PKB-a, jer preko istog ne postoji put, te da je oduvek korišćen put preko parcele tuženih (poslužnog dobra), s tim što su parcele i tužioca i tuženih ranije predstavljale jednu celinu i bile vlasništvo jednog vlasnika, dede tužioca. Stoga je pravilno postupio prvostepeni sud kada je konstituisano pravo službenosti puta preko kat. parcele tuženih kao poslužnog dobra, a u korist kat. parcele tužioca - povlasnog dobra, u merama i granicama označenim u izreci presude. Neosnovani su navodi žalbe da je tužilac predmetni put koristio dok su tužene bile odsutne i to bez njihove dozvole, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju službenosti održajem, u kom slučaju se ceni savesnost sticanja, već se radi o službenosti na osnovu sudske odluke. (Okružni sud Gž. br. 2889/96)
454. Za utvrđivanje službenosti prolaza nije od značaja što je u toku parnice promenjen vlasnik poslužnih nekretnina, ili što su zbog obnove zemljišnih knjiga promenjeni brojevi parcela. (Okružni sud, Beograd, Gž. 7143/95)
455. Susedsko pravo je svojevrsno ograničenje svojine, koje nameće i oblikuje život, zavisno od situacije i mesnih običaja. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3657/95) - 189 -
STVARNO PRAVO
456. Stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika a što znači da lica koja nisu vlasnici povlasnog dobra to pravo ne mogu imati. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4575/95)
457. O konstituisanju službenosti prolaza može se odlučivati odlukom suda - ne samo u postupku deobe već i u parnici. (Okružni sud, Beograd, Gž. 7066/95)
458. Prodavac, koji je prodao povlasno dobro bez izlaza na javni put, a kupcima put nije obezbedio, dužan je da pre svih drugih suseda trpi pravo službenosti prolaza preko svog imanja, bez obzira što bi se ustanovljavanjem službenosti odlukom suda preko imanja drugog suseda najmanje opteretilo poslužno dobro. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5073/95)
459. Ukoliko je tužilja nelegalni korisnik dogradnje, nema pravo na činidbu kojom bi se tuženi obavezali da joj omoguće nesmetano korišćenje prozora, jer je isti otvoren prema dvorištu tuženih bez odobrenja nadležnih organa. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je našao da su tuženi u svome dvorištu na krovu svoje garaže podigli metalnu konstrukciju sa funkcijom konzole držača kabla za električnu struju i na taj način onemogućili otvaranje šalona prozora tužilje, koji se nalazi na I spratu zgrade koja je do zgrade tuženih, a koja predstavlja dogradnju. Takođe je utvrđeno da je tužilja zahtevala od nadležnog organa uprave odobrenje za dogradnju, ali je konačnom odlukom Opštinskog komiteta za komunalne, stambene i građevinske poslove opštine Vračar odbijena. Iz prethodnog, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te da je tužilja nelegalni korisnik dogradnje. Prozor je otvoren prema dvorištu tuženih na granici parcela bez saglasnosti tuženih kao sukorisnika susedne parcele i suvlasnika susedne nepokretnosti i bez dozvole nadležnih organa. ( Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 9597/95)
460. Postojaće smetanje u posedu stana ukoliko je tuženi provalio bravu na ulaznim vratima, koju je promenio i time onemogućio tužilju u mirnom korišćenju stana. (Okružni sud, Beograd, Gž. 10581/95) - 190 -
STVARNO PRAVO
461. Stranka ima pravo na zaštitu svog tzv. susedskog prava koje mu je povredio njegov sused dogradnjom dela kuće, čime mu je zatvorio prirodno dobijanje svetla kroz prozor na kuhinji i niši i time onemogućio normalno korišćenje objekta. (Okružni sud, Kraljevo, Gž. 1017/95)
462. Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je protivtužbeni zahtev osnovan a tužbeni zahtev neosnovan i dali razloge koje prihvata i ovaj sud. Oni su, polazeći od toga da su stranke susedi i da sporni prozor, koga je otvorio pravni prethodnik tužioca, omogućuje prodor svetlosti u tuženikovu sobu ali i otvara vidik iz te sobe prema tuženikovom dvorištu, osnovano zaključili da se potreba tužioca za svetlošću i potreba tuženog za sprečavanjem pogleda kompromisano zadovoljavaju postavljanjem drvenog rama sa mat staklom tipa „ornament“, jer on omogućuje prolazak svetla u sobu ali i onemogućuje gledanje iz nje, odnosno u nju. Doduše, ovi sudovi se nisu pozvali na pravila koja ovakvu intervenciju dopuštaju, na šta ukazuje i revizija. Ali ova mana je otklonjena. Reč je o pravnim pravilima susedskog prava koja od suseda traže da vršenja svojih svojinskih ovlašćenja tako udese da jedan drugog ne uznemiravaju. Ovo pravilo sadržano je u članu 141. Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru, a primenjuje se na osnovu Zakona o nevažnosti pravih propisa donetih pre 6. aprila 1941. godine i za vreme neprijateljske okupacije. Susedsko pravo je svojevrsno ograničenje svojine koga nameće i oblikuje život, zavisno od situacije i mesnih običaja. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2701/94)
463. Zakupac (a ne samo vlasnik) stambene zgrade koja nadvisuje susednu zgradu odgovara za štetu susedu i po osnovu objektivne odgovornosti ukoliko je viša zgrada uzrok štete. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 1302/94)
464. Vlasnik stambenog objekta na gradskom građevinskom zemljištu ne može zahtevati prema vlasniku drugog stambenog objekta na istom zemljištu ustanovljenje prava stvarne službenosti, već samo da se uredi način korišćenja građevinskog zemljišta, pošto kao sukorisnici građevinskog zemljišta imaju pravo korišćenja celog zemljišta u okviru građevinske parcele. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 607/93)
465. Vlasnik poslužnog dobra nije ovlašćen da traži u korist titulara stvarne službenosti uspostavljanja prava stvarne službenosti preko poslužnog dobra drugog lica, ako istovremeno ne traži i ukidanja službenosti. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 1984/92)
466. Kada vlasnik poslužne parcele zabrani vlasniku povlasne parcele - livade, korišćenje prava službenosti puta koji predstavlja jedini mogući pristup toj parceli, i time mu onemogući odvoženje sena, a vlasnik povlasne parcele seno ne kultiviše u stog, pa seno istruli, postoji podjednaka podeljena odgovornost vlasnika poslužne i vlasnika povlasne parcele za tako nastalu štetu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3539/92) - 191 -
STVARNO PRAVO
467. Da bi parcela predstavljala putno zemljište potrebno je da su i na terenu (a ne samo u knjigama) javni put. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 768/91)
468. Pri ustanovljenju službenosti za izuzetne prilike, nužno je utvrditi vreme i tačan broj dana koji je potreban za obavljanje radova kada to najmanje škodi tuženom. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 406/90)
(Član 50. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
469. Premeštanje pravca stvarne službenosti prolaza na drugi pravac, na kome vlasnik poslužnog dobra trpi manje opterećenje, može se izvršiti samo ukoliko se obezbedi pravo stvarne službenosti prolaza tim drugim pravcem vlasniku povlasnog dobra. Iz obrazloženja: Donoseći odluku kao u izreci osporene presude, prvostepeni sud nalazi da tužilac - na osnovu člana 50. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa - ima pravo da kao vlasnik poslužnog dobra izvrši premeštanje pravca službenosti prolaza koje je zasnovao u korist povlasnog dobra - vlasništvo tuženog. Jer - poslužno dobro mora što više da se štedi i ekonomski bolje iskorišćava, pa - kako je tužilac upodobio drugi put za prilaz povlasnom dobru i na isti uputio tuženog - to prvostepeni sud nalazi da je, u smislu načela restrikcije službenosti, tužbeni zahtev tužioca osnovan. Međutim, stav Okružnog suda je da se ovakav činjenično stanje - pravni zaključak ne može prihvatiti. Naime, ne može se presudom utvrditi da prestaje pravo službenosti prolaza preko poslužnih parcela tužioca na osnovu pomenutog zakonskog propisa samo zbog toga što je tužilac uredio i upodobio drugi put za prilaz povlasnom dobru i na isti tuženog uputio. Naime, da bi po osnovu člana 50. Zakona bilo izvršeno premeštanje prava službenosti prolaza, neophodno je da se obezbedi pravo službenosti prolaza u korist povlasnog dobra tim drugim putem, a u konkretnom slučaju to tužilac nije obezbedio već je samo upodobio put i na isti uputio tuženog. Jer, samo upućivanje tuženog na drugi put ne znači da je tuženom obezbeđeno pravo prolaza tim putem, a - na osnovu člana 50. Zakona - premeštanje pravca stvarne službenosti prolaza na drugi pravac na kome vlasnik poslužnog dobra trpi manje opterećenje, se može izvršiti samo ukoliko se obezbedi pravo stvarne službenosti prolaza tim drugim pravcem vlasniku povlasnog dobra. Kako prvostepeni sud ne daje razloge o ovoj odlučnoj činjenici, to se osporena presuda nije mogla ispitati i morala je biti ukinuta. ( Rešenje Okružnog suda u Čačku, Gž. 1453/06 od 06.12.2006. godine ) - 192 -
STVARNO PRAVO
470. Kada tužilac tužbenim zahtevom traži da tuženiku prestane službenost prolaza motornim vozilima, zapregom i pešice preko poslužne parcele tužioca pravcem... jer je upodobio drugi pravac puta preko svojih parcela kojim tuženik može da se kreće, a izrekom prvostepene presude se utvrdi prestanak prava službenosti puta, učinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 12. ZPP, jer je neophodno da tužilac obezbedi pravo službenosti prolaza u korist povlasnih parcela shodno članu 50. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Iz obrazloženja: Presudom Opštinskog suda u G...M... P. ______od 19. juna 2006. godine utvrđeno je da tuženom prestaje pravo službenosti prolaza motornim vozilima, zapregom i pešice preko poslužnih parcela tužioca. Rešenjem Okružnog suda u Č..., Gž. br. ______od 6. decembra 2006. godine ukida se pomenuta prvostepena presuda i predmet vraća istom sudu na ponovni postupak i odluku. Naime, prvostepeni sud donoseći odluku kao u izreci osporene presude nalazi da tužilac ima pravo na osnovu člana 50. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa da kao vlasnik poslužnog dobra izvrši premeštanje pravca službenosti prolaza koje je zasnovano u korist povlasnog dobra vlasništvo tuženog, jer poslužno dobro mora što više da se štedi i ekonomski bolje iskorišćava, pa kako je tužilac upodobio drugi put za prilaz povlasnom dobru i na isti uputio tuženog, to prvostepeni sud nalazi da je u smislu načela restrikcije službenosti tužbeni zahtev tužioca osnovan. Međutim, po nalaženju ovog suda ovakav činjenično pravni zaključak prvostepenog suda se ne može prihvatiti, jer se ne može presudom utvrditi da prestaje pravo službenoti prolaza preko poslužnih parcela tužioca na osnovu pomenutog zakonskog propisa samo na osnovu toga što je tužilac uredio i upodobio drugi put za prilaz povlasnom dobru i na isti tuženog uputio. Naime, da bi po osnovu člana 50. citiranog zakona bilo izvršeno premeštanje prava službenosti prolaza, neophodno je da se obezbedi pravo službenosti prolaza u korist povlasnog dobra tim drugim putem, a u konkretnom slučaju to tužilac nije obezbedio već je samo upodobio put i uputio na isti tuženog. Naime, samo upućivanje tuženog na drugi put ne znači da mu je obezbeđeno pravo prolaza tim putem, a po osnovu člana 50. citiranog zakona se može izvršiti premeštanje pravca stvarne službenosti prolaza na drugi pravac na kome vlasnik poslužnog dobra trpi manje opterećenje samo ukoliko se obezbedi pravo stvarne službenoti prolaza tim drugim pravcem vlasniku povlasnog dobra. Kako prvostepeni sud ne daje razloge o ovoj odlučnoj činjenici to se osporena presuda nije mogla ispitati i morala je biti ukinuta. (Iz rešenja Okružnog suda u Čačku, Gž. br. 1453/06 od 06.12.2006. godine)
471. Vraćanjem oduzetog zemljišta ranijim vlasnicima, odnosno njihovim pravnim sledbenicima ranije postojeća prava službenosti nisu oživela. Iz obrazloženja: Pobijanom prvostepenom presudom po tužbi tužilaca J.V. i Lj. D. utvrđeno je da tuženi nema pravo stvarne službenosti puta preko poslužne kp. br. 16/10 u KO R..., bilo kojim pravcem u korist svoje povlasne kp. br. 16/14 iste KO i zabranjen je tuženom svaki dalji prolaz preko poslužne parcele. - 193 -
STVARNO PRAVO
Istom presudom odbijen je kao neosnovan primarni protivtužbeni zahtev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo službenosti puta širine 4 m, radi odlaska pešice, stokom i poljoprivrednim mašinama u povlasnu kp. br. 16/14 preko poslužne kp. br. 16/10, u dužini i pravcem bliže opisanim izrekom pobijane presude, odbijen i eventualni protivtužbeni zahtev da se konstituiše pravo službenosti o kojem je reč. Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku i povlasno i poslužno zemljište oduzeto je od pravnih prethodnika stranaka 1953. godine u sprovođenju Zakona o PZF-u i postalo društvena svojina, pa su samim tim i prestale službenosti na tom zemljištu. Vraćanjem oduzetog zemljišta ranijim vlasnicima, odnosno njihovim pravnim sledbenicima, ranije postojeća prava službenosti nisu oživela i stoga tuženi u tom smislu ne može osnovano isticati da je sporno pravo službenosti stekao održajem, obzirom na okolnost da je njegov pravni prethodnik pre oduzimanja zemljišta faktički ostvarivao službenost u periodu dužem od 20 godina. Ova činjenica može biti samo od značaja prilikom donošenja odluke o zahtevu za konstituisanje službenosti, ali samo u sklopu ostalih relevantnih činjenica, pri čemu je najvažnija ocena o ekonomskoj opravdanosti da se službenost konstituiše upravo tim pravcem. U pogledu ove činjenice, saglasno načelu poštede poslužnog dobra iz člana 50. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, prvostepeni sud je pravilno zaključio da ne postoji ekonomska opravdanost za konstituisanje službenosti spornim pravcem pre svega zbog dužine puta koji bi išao preko poslužne parcele (118 m), a u odnosu na upućujući pravac preko kp. br. 18/2 (32 m), sve i da je pre oduzimanja zemljišta pravni prethodnik tuženika imao pravo službenosti spornim pravcem, pa je stoga prvostepeni sud pravilno primenio materijalno pravo, ne samo kada je usvojio tužbeni zahtev već i kada je našao da su neosnovani primarni i eventualni protivtužbeni zahtevi. (Iz presude Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 149/05 od 10.03.2005. godine)
472. Za sticanje prava stvarne službenosti moraju biti ispunjeni zakonom propisani uslovi, tako da pravni posao, odluka državnog organa ili održaj predstavljaju samo pravni osnov, ali ne i uslov za sticanje prava stvarne službenosti. Iz obrazloženja: Odredbom člana 51. zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, na koju se Savezni državni tužilac u zahtevu poziva, propisano je da se stvarna službenost zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa i održajem. Navedena zakonska odredba propisuje načine zasnivanja stvarne službenosti, ali ne i uslove za sticanje prava stvarne službenosti. Pravni posao, što bi u konkretnom slučaju bilo deobno poravnanje br. 350/51 od 18. decembra 1951. godine, kao takav ne vodi isticanju stvarne službenosti, već on predstavlja samo pravni osnov. Uslovi za sticanje prava stvarne službenosti regulisani su odredbama čl. 51-54. navedenog Zakona. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da su pravni prethodnici tuženog prestali da koriste parcelu tužioca za prolaz još 1972. godine kada je uklonjena kapija na parceli tuženog, kao i da je tuženi u poslednjih 10 godina vrlo retko koristio parcelu tužioca za prolaz, to nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava službenosti održajem iz čl. 54. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima u pogledu proteka odgovarajućeg roka održaja. Nisu ispunjeni ni uslovi iz člana 53. navedenog Zakona u pogledu nemogućnosti tuženog da koristi svoje parcele bez odgovarajućeg korišćenja parcele tužioca, kao poslužnog dobra, s obzirom da tuženi može ući u svoje parcele neposredno sa se- 194 -
STVARNO PRAVO
oskog - javnog puta. Kako je jedno od osnovnih načela kod sticanja prava službenosti načelo restrikcije, sudovi su pravilno utvrdili da, s obzirom da tuženi može koristiti svoje parcele bez potrebe da koristi parcelu tužioca za prolaz, nema uslova za sticanje prava službenosti prolaza prema navedenoj zakonskoj odredbi. (Savezni sud, Gzs. br. 11/99)
473. Stvarna službenost se zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa ili održajem. Iz obrazloženja: Sticanje prava stvarne službenosti uređuje se zakonom - čl. 7. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Pravnim poslom, odlukom državnog organa i odražjem može se zasnivati stvarna službenost - član 51. istog zakona. Tuženi priznaju da u ovom slučaju nisu stekli pravo stvarne službenosti prolaza pravnim poslom niti odlukom državnog organa. Nižestepeni sudovi iz utvrđenih činjenica osnovano su izveli zaključak da ovo pravo tuženi nisu stekli ni održajem. Za sticanje prava stvarne službenosti održajem potrebno je da je državina ostvarivana pod uslovima u članu 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa za vreme od 20. godina. U ovom slučaju za sticanje prava službenosti održajem nije ispunjen uslov neprekidni posed od 20. godina zbog čega dugogodišnje nesmetano korišćenje spornog prolaza od strane tuženih ali u periodu koji je manji od 20. godina nije doveo do uspostavljanja prava službenosti na nekretnini tužilje po ovom osnovu. Nadalje, nekretnina tuženih nije odvojena od javnog puta tako da za njenu redovnu upotrebu ima dovoljne veze pa nije neophodno konstituisati pravo službenosti prolaza preko tužiljine nekretnine samo sa razloga što je postojeći javni put u vezi korišćenja od strane tužene škole i dr. nešto duži. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1459/99 od 9. 7. 1999. godine)
474. Vlasnik poslužnog dobra može tražiti premeštanje pravca stvarne službenosti pod uslovom da se vlasnik povlasnog dobra, premeštanjem pravca službenosti, ne stavi u položaj kojim bi njegovo pravo na vršenje službenosti bilo znatno otežano. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju tuženi je do sada u svoju parcelu ulazio sa seoskog puta, pa preko parcele tužioca i taj pravac službenog prolaza je imao ukupnu dužinu od 11,50 m i drugi smer u odnosu na pravac koji tužilac zahteva. Tužilac je svoju parcelu ogradio po katastarskim međama pa službeni put u celoj dužini ide kroz njegovo dvorište, a radi ulaska tuženog sa seoskog puta u parcelu ostavio je prolaz na koji će ugraditi klizne kapije, jednu širine 3,36 m, a drugu 5,50 m. Gledajući po osi službenog puta pravac ove službenosti bi imao dužinu od 14,50 m. Ovako ustanovljenim novim službenim putem, ne otežava korišćenje puta, jer s obzirom na konfiguraciju terena, ovaj pravac je povoljan onoliko koliko je bila i stara službenost. Postavljene kapije su dovoljne širine, da tuženi nesmetano može koristiti novi pravac službenosti i to kako peške, tako i za putnička i teretna vozila, a klizne kapije neće otežavati korišćenje službenosti i za tuženog predstavljati napor koji bi - 195 -
STVARNO PRAVO
bio od uticaja za njegovo zdravstveno stanje, jer da bi se otvorile potrebna je mala sila, tako da ih i malo dete može otvoriti. Kako je utvrđeno, da se vršenje službenosti na način koji tužilac zahteva u ovoj pravnoj stvari tuženom ona ne otežava, pravilnom primenom materijalnog prava nižestepenim presudama je tužbeni zahtev usvojen i utvrđen nov pravac službenosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2627/97)
475. U skladu je sa odredbom čl. 50. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa postojanje mogućnosti premeštanja pravca stvarne službenosti na pravac kojim vlasnik poslužnog dobra trpi najmanje opterećenje, pod uslovom da se vlasnik povlasnog dobra premeštanjem pravca službenosti ne stavi u položaj kojim bi njegovo pravo na rešenje službenosti bilo znatno otežano, a pogoršanje uslova treba ceniti u odnosu na korist koju bi vlasnik poslužnog dobra dobio premeštanjem postojećeg pravca službenosti. Iz obrazloženja: Po oceni Vrhovnog suda u skladu je sa odredbom člana 50. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa premeštanje pravca stvarne službenosti na pravac kojim vlasnik poslužnog dobra trpi najmanje opterećenje, pod uslovom da se vlasnik povlasnog dobra premeštanjem pravca službenosti ne stavi u položaj kojim bi njegovo pravo na vršenje službenosti bilo znatno otežano, a pogoršanje uslova treba ceniti u odnosu na korist koju bi vlasnik poslužnog dobra dobio premeštanjem postojećeg pravca službenosti. U konkretnoj pravnoj stvari, po pravilnoj oceni nižestepenih sudova ispunjeni su uslovi za premeštanje pravca stvarne službenosti, jer je ista bila ustanovljena sredinom poslužne parcele, na koji način tužena protivtužilja kao vlasnik trpi štetu, jer je prinuđena da zbog postojećeg puta istu posebno obrađuje, što umanjuje njenu obradivu površinu, a time i prinos sa parcele, kao i zbog činjenice da se na taj način smanjuje i njena tržišna vrednost. Osim toga, razlog za ovakvo ustanovljenje službenosti prilikom deobe 1933. godine je postojanje kuće na poslužnoj parceli, koja je prilikom deobe pripala pok. R.K., ocu tužilje - protivtužene M., koja je u međuvremenu srušena. Ovu činjenicu tuženi su sami istakli u toku dosadašnjeg postupka, te se neosnovano u reviziji ukazuje da nisu nastupile izme-njene okolnosti koje bi opravdavale premeštanje pravca dosadašnje stvarne službenosti. Kada se pri tom ima u vidu i činjenica da vlasnici povlasnih dobara izmeštanjem pravca službenosti ne bi bili dovedeni u nepovoljniji položaj, odnosno da njihovo pravo na vršenje službenosti ne bi bilo otežano, pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je odlučeno kao u izreci pobijane presude. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5272/97)
476. Prema odredbi člana 51. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stvarna službenost se zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa ili održajem. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da je predmetna nepokretnost, za koju tužilja tvrdi da ima pravo službenosti, prešla u vlasništvo tužioca 1978. godine i da je pre toga bila društvena svojina. - 196 -
STVARNO PRAVO
Utvrđeno je da tužilja nema nikakvog pravnog osnova za vršenje prava službenosti preko te parcele, jer nema ni ugovor, ni sudsku niti administrativnu odluku, a ni putem održaja pošto od 1978. godine do podnošenja tužbe nije prošlo više do 20 godina. U odnosu na drugi, eventualni, zahtev tužilje utvrđeno je da tužilac preko svoje parcele ima iskopanu krečanu, da je postavio betonsku ogradu sa gvozdenom kapijom pa bi ustanovljenjem sezonske službenosti preko njegove parcele takva odluka bila neekonomična i necelishodna. Prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju pravilno je primenjeno materijalno pravo kada su pobijanom presudom odbijeni kao neosnovani zahtevi tužilje. Prema odredbi člana 51. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stvarna službenost se zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa ili održajem. Pošto je u ovom slučaju utvrđeno da tužilja nema ni jedan od navedenih pravnih osnova, onda je pravilno utvrđeno da nema pravo službenosti preko tužiočeve parcele, jer nema niti ugovora, niti odluke državnog organa, a zakonski rok za održaj joj teče tek od 1978. godine, jer se u smislu člana 55. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa na društvenoj svojini stvarna službenost nije mogla sticati putem održaja. Prema odredbi člana 50. stav 1. istog zakona stvarna službenost se vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro. To znači da se prilikom odlučivanja u parnici po zahtevu za konstituisanje stvarne službenosti mora voditi računa o tome da li ekonomski interes lica, koje traži službenosti veći, od ekonomskog interesa lica čija bi nepokretnost trebalo da bude opterećena ustanovljenjem prava službenosti. Ukoliko se utvrdi da bi lice koje je vlasnik poslužnog dobra, tj. nepokretnosti preko koje se traži službenost, bila više ekonomski opterećena nego što bi bila korist lica koje traži ustanovljenje prava službenosti, onda se takav zahtev ne može prema odredbi člana 50. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa usvojiti. Pošto je prvostepeni sud utvrdio da na nepokretnosti tuženog postoji krečana, betonska ograda i gvozdena kapija onda je sasvim izvesno da bi se to stanje na terenu moralo menjati na štetu tuženog, ako bi se ustanovila samo sezonska službenost koju tužilja traži, pa je i taj njen zahtev pobijanom presudom pravilno odbijen kao neosnovan. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4597/95)
477. Stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika a što znači da lica koja nisu vlasnici povlasnog dobra to pravo ne mogu imati. Iz obrazloženja: Pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su priznali tuženom - protivtužiocu pravo prolaza preko parcele tužilje - protivtužene jer je ovo pravo tuženi stekao putem održaja, u smislu člana 51. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa koji predviđa da se službenost može steći i održajem. Međutim, nižestepeni sudovi su pogrešno primenili materijalno pravo kada su pravo službenosti prolaza priznali umešaču i drugim licima. Ovo zbog toga što se stvarna službenost odnosi samo na vlasnika povlasnog dobra, a što proizilazi iz člana 49. Zakona o svojinsko pravnim odnosima, kojim - 197 -
STVARNO PRAVO
je predviđeno da je stvarna službenst prava vlasnika jedne nepokretnosti da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika. Kako u konkretnom slučaju umešač i druga lica nisu vlasnici povlasnog dobra to ne mogu ni imati pravo službenosti prolaza, zbog čega je zahtev u tom delu valjalo odbiti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4575/95)
478. Saglasno načelu restrikcije (čl. 50. st. 1. ZOSPO), konstituisanje prava stvarne službenosti kolskog prolaza preko kućnog placa je dozvoljeno izuzetno, i to kada se povlasno dobro na drugi način ili bez nesrazmerno velikih troškova ne može koristiti. Iz obrazloženja: Kako je u prvostepenom postupku utvrđeno da postoji i alternativni pravac kojim se službenost može ustanoviti, ali da ustanovljenje službenosti u tom pravcu i položaju iziskuje znatna investiciona ulaganja, pri čemu se ne navodi kolika su ta ulaganja, to je prvostepeni sud putem veštačenja i na drugi pogodan način trebalo da ispita i pouzdano utvrdi i tu činjenicu, jer se konstituisanju ove vrste službenosti preko ekonomskog dvorišta i kućnog placa pribegava jedino onda kada se ova ni na koji drugi način ili bez nesrazmerno velikih troškova ne može ostvariti. Tek na osnovu utvrđenja svih relevantnih činjenica i okolnosti prvostepeni sud je mogao da konstituiše i da utvrdi način i obim korišćenja službenosti prolalza volovskom zapregom i motornim vozilom kojim će zadovoljiti ekonomsko iskorišćavanje povlasnih parcela, a u najmanjoj meri opteretiti poslužno dobro. (Savezni sud, Gzs. 6/94)
479. Izrekom presude kojom se odlučuje o izmeštanju službenosti mora da se konstatuje da pravnosnažnošću presude prestaje da postoji pravo službenosti koje je do tada postojalo. (Okružni sud u Kragujevcu, Gž. 1391/91)
480. Može se u parnici zahtevati promena načina korišćenja službenosti vode iz bunara radi njenog korišćenja na savremeniji način, postavljanjem pumpe za crpljenje vode i cevi za odvod vode preko poslužne parcele, pod uslovom da se vlasnik poslužnog dobra ne dovodi u nepovoljniji položaj odnosno da i on može koristiti vodu na dosadašnji ili savremeniji način za potrebe svog domaćinstva. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2990/91)
481. Troškovi izmeštanja stvarne službenosti na zahtev vlasnika poslužnog dobra snosi vlasnik ovog dobra, a ne titular prava stvarne službenosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2019/90) - 198 -
STVARNO PRAVO
(Član 51. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
482. Stvarna službenost se može steći i ugovorom, koji nije zaključen u pismenoj formi, ako su ugovorne strane u celosti izvršile svoje ugovorne obaveze. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4747/95)
483. Ugovor kojim se zasniva stvarna službenost smatra se punovažnim iako nije zaključen u pismenoj formi, ako su ugovorne strane u celini izvršile obaveze koje iz njega proizlaze. Iz obrazloženja: Okružni sud je našao da je Opštinski sud pogrešno primenio materijalno pravo, jer usmeni ugovor ne predstavlja valjani pravni osnov za sticanje službenosti u smislu člana 51. i 52. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koja službenost se zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa ili održajem i koja se na osnovu pravnog posla stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Polazeći od zaključka da ugovor o ustanovljenju prava službenosti mora biti sačinjen u pismenoj formi i potpisi ugovarača overeni kod suda, da bi mogao da služi kao osnov za upis u javnu knjigu, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio utvrđivanje navedenog prava službenosti u korist svoje povlasne parcele preko poslužne parcele tuženih. Osnovano se u zahtevu za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca ističe da je Okružni sud pogrešno primenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca. U konkretnom slučaju, vlasnik povlasne i vlasnik poslužne parcele su u toku 1975. godine, zaključili usmeni ugovor da tužilac deo dimnjaka od svoje stambene zgrade postavi parcelom pravnog prethodnika tuženih i da deo kanalizacione mreže u dužini od 5,20 m, takođe postavi preko te parcele iza svog dimnjaka na dubinu od 1 metar. Ovaj usmeni ugovor je odmah realizovan. Vrhovni sud nalazi da se ugovor kojim se zasniva stvarna službenost smatra punovažnim iako nije zaključen u pismenoj formi, ako su ugovorne strane u celosti izvršile ugovorne obaveze koje iz njega proizlaze. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima, član 51. i 52. propisuje da se stvarna službenost stiče pravnim poslom, odlukom državnog organa ili održajem, a na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Iz ovih odredbi ne može se izvući zaključak da ranije realizovan usmeni ugovor o zasnivanju stvarne službenosti ne proizvodi pravno dejstvo, samo zbog nedostatka pismene forme, i da sud na osnovu ........"Sl. glasnik SRS" br. 15/4, 43/81 i 14/87), u članu 2. pri nabrajanju šta se smatra prometom nepokretnosti ne navodi i službenost da bi se mogao izvući zaključak da je nužna pismena forma kao pravni posao za sticanje stvarne službenosti i u slučaju kada je takav ugovor obostrano izvršen. Zato Vrhovi sud smatra da usmeni realizovani ugovor o zasnivanju stvarne službenosti predstavlja punovažan pravni posao za sticanje ovog prava, pa ukoliko vlasnik poslužnog dobra titularu službenosti to pravo osporava i - 199 -
STVARNO PRAVO
sprečava ga u vršenju njegovih ovlašćenja, titular službenosti ima pravo da u smislu člana 56. i 57. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima podnese tužbu za utvrđenje prava službenosti, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 57/93)
484. Suvlasnici povlasnog dobra u sporu za utvrđivanje postojanja prava službenosti jesu jedinstveni i nužni suparničari, pa jedan suvlasnik u načelu nema potpunu aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe ove vrste. Međutim, izuzetno, jedan suvlasnik ima potpunu aktivnu legitimaciju za ovakvu tužbu ukoliko drugi suvlasnici izričito ne žele da se u takvom sporu pojave kao tužioci, jer bi u suprotnom odnosi suvlasnika bio onemogućen u utvrđivanju svog prava, za koje ima pravni interes da ga ostvaruje po pozitivnim zakonskim propisima. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 1061/90)
485. Korisnik gradskog građevinskog zemljišta na kojem je izgradio porodičnu stambenu zgradu ima pasivnu legitimaciju kod zahteva za konstituisanje prava stvarne službenosti preko ovakvog zemljišta. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 1448/90)
(Član 53. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
486. Stvarna službenost se ustanovljava odlukom suda ili odlukom državnog organa kada vlasnik povlasnog dobra u celini ili delimično ne može koristiti to dobro bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4032/98 od 6. 10. 1999. godine)
487. Pravo službenosti se ustanovljava kada je do nemogućnosti korišćenja povlasnog dobra došlo bez krivice lica koje zahteva ustanovljenje prava službenosti puta preko susednog poslužnog dobra. Iz obrazloženja: Prema činjeničnom stanju na kome je zasnovana pobijana presuda, ugovorom o fizičkoj deobi od 5.12.1977. godine zaključenim između pravnih prethodnika tužilaca i pravnih prethodnika tuženog izvršeno je cepanje parcele 2836 na parcele 2836/1 vlasništvo tuženog i parcele 2836/2 vlasništvo tužilaca. Parcela tužilaca 2836/2, je u kompleksu sa njihovom parcelom 2839/2 koja je pre deobe bila u državini pravnih prethodnika tužilaca i preko nje su sa puta mogli da uđu u svoju parcelu - 200 -
STVARNO PRAVO
bez korišćenja puta preko dela parcele 2836/1. Tužilac je do bašte na parceli 2836/2 prolazio iz svoje parcele 2839/2, na kojoj se nalaze stara i nova stambena zgrada sa pomoćnim stambenim objektima. Zidanjem nove stambene zgrade 1992. godine na parceli 2839/2, tužilac je sebi onemogućio prolaz do bašte na parceli 2836/2. Nižestepeni sudovi su kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključili da je neosnovan tužbeni zahtev da se utvrdi pravo službenosti prolaza tužilaca do bašte na parceli 2836/2 kao povlasnoj, preko parcele 2836/1, kao poslužne u vlasništvu tuženog. Neosnovano se revizijom osporava zaključak sudova navodima da ustanovljenje tražene službenosti ne bi opteretilo poslužno dobro koje i tuženom služi kao prolaz. Pravo službenosti predstavlja ograničenje prava svojine vlasnika, na poslužnom dobru i može se ustanoviti odlukom suda kada vlasnik povlasnog dobra u celini ili delimično ne može koristiti to dobro bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra (član 53. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnih odnosa). Otuda pravo službenosti se ustanovljava kada je do nemogućnosti korišćenja povlasnog dobra došlo bez krivice lica koje zahteva ustanovljenje prava službenosti puta preko susednog poslužnog dobra. Ti uslovi u ovom slučaju nisu ispunjeni, jer je tužilac prolaz do bašte na parceli 2836/2 imao preko svoje susedne parcele 2839/2 do zidanja nove stambene zgrade na toj parceli. Stoga se tužilac u smislu pomenutog propisa, ne može koristiti pravom ustanovljenja stvarne službenosti na tuđoj parceli kad je ranije imao prolaz do bašte na parceli 3839/2, a može ga obezbediti posle podizanja nove stambene zgrade uklanjanjem sa te parcele svojih pomoćnih starih objekata. U takvoj situaciji po pravilnoj oceni sudova nije bilo nužno, da se ustanovljenjem prava službenosti prolaza ograniči pravo svojine tuženog na parceli 2836/1 u funkciji poslužnog dobra. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 328/98)
488. Vlasnik povlasne parcele može tražiti utvrđenja prava privremene službenosti postavljanja građevinske skele na delu poslužne parcele ako je to neophodno zbog malterisanja kuće. Iz obrazloženja: Utvrđeno je, da su stranke susedi između svojih kućnih placeva, odnosno tužiočevog kućnog placa br. 3874 i tuženikovog br. 3873. Tužilac nije omalterisao porodičnu stambenu zgradu u delu koja je prema tuženikovom placu, jer mu tuženi ne dozvoljava da postavi skelu. Tužilac ne može da postavi građevinsku skelu radi malterisanja zgrade a da jednim delom ne zahvati i deo tuženikovog kućnog placa. Na osnovu navedenih činjenica i čl. 49. i 50. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa zakonito je odlučeno usvajanjem tužbenog zahteva i utvrđenjem prava privremene službenosti u merama, granicama i periodu neophodnim da tužilac može da omalteriše deo zgrade. Imajući u vidu navedeno, tužilac ima pravo da zahteva od tuženog utvrđenje prava privremene službenosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 717/98)
489. Naknada koju vlasnik povlasnog dobra treba da plati vlasniku poslužnog dobra određuje se u novcu, u iznosu za koji se usled ustanovljene službenosti smanjuje vrednost zemljišta. - 201 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pravo službenosti predstavlja ograničenje prava svojine vlasnika, odnosno prava korisnika na poslužnom dobru, ali službenost nije prenos prava svojine na nepokretnosti, nego teret na nepokretnosti. Stoga, nužna službenost puta jednog vlasnika u korist zemljišta drugog vlasnika može se ustanoviti odlukom suda samo u slučaju ako se to zemljište bez ustanovljenja službenosti ne može koristiti, ili ako bi troškovi korišćenja bili u nesrazmeri sa prihodima. Kod ustanovljenja takve nužne službenosti puta, važi načelo poštede poslužnog dobra, po kome se ceni koji od mogućih pristupnih puteva predstavlja najmanje opterećenje za poslužno dobro, pri čemu se uzimaju u obzir sve okolnosti, kao što su veličina, konfiguracija, kultura zemljišta i sl., što su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pravilno cenili. Prema odredbi člana 53. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, naknada koju vlasnik povlasnog dobra treba da plati vlasniku poslužnog dobra određuje se u novcu, i to u iznosu za koji se usled ustanovljene službenosti smanjuje vrednost zemljišta, ukoliko između stranaka nije postignut sporazum da se naknada određuje na drugi način. Kako je tuženi tražio da mu se naknada odredi u novcu ili da odgovarajuće zemljište, to je pravilno primenjeno materijalno pravo kada je tužilac obavezan da naknadu isplati u novcu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 25/97)
490. Kad povlasna parcela izlazi na seoski put sa kojeg je prilaz na tu parcelu slobodan i bez ikakvih smetnji, nema mesta konstituisanju službenosti preko poslužne parcele. Iz obrazloženja: U toku postupka je uviđajem suda na licu mesta i veštačenjem posredstvom veštaka poljoprivredne struke i veštaka geometra utvrđeno da plac tužioca k.p. br. 373 celom svojom dužinom i širinom izlazi na seoski put, sa južne i zapadne strane i da je prilaz sa puta na plac slobodan i bez ikakvih smetnji. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nisu ispunjeni uslovi za konstituisanje službenosti preko parcele tuženog predviđeni odredbom člana 53. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1225/97)
491. Stvarna službenost se odlukom suda ustanovljava ako vlasnik povlasnog dobra u celini ili delimično ne može da koristi to dobro bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra. Iz obrazloženja: Prema nalazu veštaka, priključenje kućne vodovodne mreže tužioca na seoski vodovod mogućno je neposredno iz placa tužioca ili preko šahte na placu tuženog, što je tehnički i finansijski daleko povoljnije uz nedostatak što bi instalacije na dužini od 5,7 metara prolazile preko dvorišta tuženog. Stvarna službenost ograničava pravo svojine vlasnika poslužnog u korist vlasnika povlasnog dobra (član 49. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). Zato se odlukom suda stvarna službenost ustanovljava uz uslov da vlasnik povlasnog dobra u celini ili delimično ne može da koristi to dobro bez odgovaraju- 202 -
STVARNO PRAVO
ćeg korišćenja poslužnog dobra, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom (član 53. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). Polazeći od ovoga ne bi bilo uslova da se ustanovi stvarna službenost prevođenja vodovodne instalacije preko tuženikove poslužne parcele, sem ako vlasnik povlasne parcele to može učiniti neposredno iz svoje parcele bez opterećenja tuđe. Otuda se kod ustanovljenja tražene službenosti preko placa tuženog ne može uzeti u obzir samo ekonomičnost za tužioca kao vlasnika povlasnog dobra, već i princip poštede poslužnog dobra, s obzirom da se stvarna službenost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro, prema članu 50. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Zato je radi pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari trebalo oceniti da li bi i u kojoj meri nastale štetne posledice opterećenja za vlasnika poslužnog dobra ustanovljenjem službenosti koju tužilac traži te da li bi bila povređena i druga prava tuženog kao vlasnika poslužnog dobra koja se tiču njegovog nesmetanog korišćenja. Ovo bez obzira što za tužioca postoji i druga mogućnost priključka na seosku vodovodnu mrežu, koja je tehnički i finansijski znatno nepovoljnija. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4122/95)
492. Za ocenu dozvoljenosti revizije u sporu radi konstituisanja službenosti u kome je postavljen zahtev i za isplatu novčane naknade za zemljište koje će biti opterećeno službenošću merodavna je vrednost tužbenog zahteva u celini - kako u odnosu na nenovčani deo, tako i u odnosu na novčani deo. (Savezni sud, Gzs. 6/95)
493. Ako se prilikom deobe jedinstvene parcele ne ustanovi službenost za parcelu koja ostaje bez veze sa javnim putem; onda vlasnik te parcele ne može kasnije zahtevati konstituisanje prava stvarne službenosti preko parcela trećih lica. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1027/94)
494. Ako se prilikom deobe jedinstvene parcele ne ustanovi službenost za parcelu koja ostaje bez veze sa javnim putem, onda vlasnik te parcele ne može kasnije zahtevati konstituisanje prava stvarne službenosti preko parcela trećih lica. Iz obrazloženja: Prilikom deobe nije ustanovljena službenost za izlaz na javni put u korist tužiočeve k.p. br. 1097/3 koja je formirana deobom jedinstvene k.p. br. 1097. Za ulaz u svoju parcelu tužilac je koristio susednu parcelu vlasništvo tužene kao trećeg lica, koja nije bila u sastavu ranije jedinstvene parcele, a kad mu je tužena zabranila prolaz tužilac je tražio da se preko parcele tužene ustanovi pravo kolske službenosti. Nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kad su našli da je ovakav tužbeni zahtev tužioca neosnovan, jer parcela tužene nije dužna da trpi opterećenje službenosti radi korišćenja tužiočeve parcele, jer to opterećenje treba da trpe parcele koje su nastale deobom ranijeg kompleksa i tako omoguće korišćenje parcele koja po svom položaju zbog izvršene deobe nema veze sa putem. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1927/94) - 203 -
STVARNO PRAVO
495. Susedi moraju trpeti izvesna ograničenja u vršenju svojih prava ako to ne prelazi granicu tolerancije. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da stranke žive u gradu i da su susedi, da su tuženi izgradili potporni stub na svojoj terasi, što tužilja smatra zloupotrebom susedskog prava, pa je tražila da se tuženi obavežu na rušenje. Međutim, prvostepeni sud je na osnovu veštačenja utvrdio da bi prozor tužilje koji gleda u dvorište tuženih, da nije izgrađen stub, imao dnevnu svetlost 67,27 luksa, a sa postavljenim stubom je smanjena svetlost na 59,60 luksa, zatim da je mogućnost provetravanja smanjena samo za 5%, da ne postoji mogućnost zavirivanja u spavaću sobu tužilje sa terase tuženog i da je moguća zaštita od vlaženja. Utvrđeno je da su tuženi gradnju preduzeli u skladu sa urbanističkim rešenjem, a uz dozvolu nadležnih organa. Prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju, pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je zahtev tužilje odbijen kao neosnovan. Utvrđena činjenica da su tuženici osporenu gradnju preduzeli u skladu sa urbanističkim planom i uz dozvolu upravnih organa, nesumnjivo ukazuje da su oni na osnovu člana 53. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stekli pravo službenosti u korišćenju svoje terase na račun ograničenja prava tužilje kao njihovog suseda i titulara poslužnog dobra. Uostalom, stranke žive u naseljenom gradu gde kao susedi moraju trpeti izvesna ograničenja u vršenju svojih prava ako to ne prelazi granice tolerancije, a u ovoj parnici je utvrđeno da komotitet stanovanja tužilje neće biti ugrožen u takvom stepenu, koji bi opravdavao njen zahtev za rušenje tuženikovog stuba. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 892/94)
496. Kada se odlukom suda ustanovljava stvarna službenost, sud na zahtev vlasnika poslužnog dobra utvrđuje i odgovarajuću naknadu koju je titular službenosti dužan da plati vlasniku poslužnog dobra. Pravo na ovu naknadu vlasnik poslužnog dobra ima i u slučaju kad ne trpi materijalnu štetu, ako se utvrdi da zbog ustanovljenja službenosti na svojoj nepokretnosti trpi druga ograničenja koja opravdavaju davanje naknade. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 69/93)
497. U parnici radi utvrđenja da postoji pravo stvarne službenosti tuženi se može protiviti ne samo protivtužbom, nego i prigovorom da je službenost prestala, odnosno da više nije potrebna. Kada je spor o pravu stvarne službenosti na gradskom građevinskom zemljištu, pasivno je legitimisana i opština koja obezbeđuje ostvarivanje opštih interesa u pogledu uređivanja i iskorišćavanja tog zemljišta. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio da su tužioci stekli pravo službenosti pešačkog prolaza na osnovu održaja, i to pravo službenosti "za izlaz i ulaz na G… putu" (sada ulica - 204 -
STVARNO PRAVO
Z…B…) upisano je u tapiji suda Opštine V... br. 9785/40 od 25. decembra 1940. godine. Stoga tužbeni zahtev sud usvaja na osnovu propisa člana 56. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Na prigovor tuženih, da je pravo službenosti prestalo, jer ga tužioci ne koriste više od 20 godina, i to od 1971. godine od kada im više nije potrebno, jer je tada otvorena nova ulica na koju oni imaju neposredan izlaz iz svog dvorišta, o čemu su saslušani i svedoci. Sudovi, ne utvrđujući ove činjenice, pogrešnom primenom materijalnog prava nalaze da se zahtev za utvrđivanje da je pravo službenosti prestalo može ostvarivati samo tužbom, a ne i prigovorom. Vrhovni sud stoji na stanovištu da se o prigovoru tuženih, da je pravo službenosti tužilaca prestalo, ima raspravljati u ovoj parnici radi utvrđenja postojanja službenosti, pa je potrebno utvrditi da li je tačna tvrdnja tuženih da tužioci ne koriste ovo pravo 20 godina (član 58. stav 3. ZOSPO), odnosno da je nakon ustanovljenja ove službenosti otvorena ulica na koju tužioci imaju neposredan izlaz iz svog dvorišta (član 58. stav 2. ZOSPO). Ako se utvrdi da je njihovo pravo službenosti prestalo, odnosno postalo nepotrebno, onda tužbeni zahtev ne bi bio osnovan. Isto tako, osnovano se u zahtevu za zaštitu zakonitosti ističe nedostatak u pasivnoj legitimaciji. Naime, pored tužene T.S. pasivno je legitimisana u Opštini V…B... pošto je u pitanju stvarna službenost na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, a opština obezbeđuje ostvarivanje opštih interesa u pogledu uređenja i iskorišćavanja (član 6. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu). (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 169/92)
498.
Pravo stvarne službenosti prolaza obezbeđuje se prilikom deobe zemljišne parcele na teret dela te parcele, a ne na teret vlasnika susedne parcele. (VSV br. Gzz. 7/91)
499.
Nema zakonskih uslova za ustanovljenje stvarne službenosti na susednoj zgradi ako postoje tehničke mogućnosti da vlasnici u svojoj zgradi postave podstanicu za uvođenje centralnog grejanja, iako u susednoj zgradi već postoji takva podstanica, bez obzira na visinu troškova postavljanja podstanice. (VSV, br. Rev. 870/90)
500. Suvlasnici povlasnog dobra u sporu za utvrđivanje postojanja prava službenosti jesu jedinstveni i nužni suparničari, pa jedan suvlasnik u načelu nema potpunu aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe ove vrste. Međutim, izuzetno, jedan suvlasnik ima potpunu aktivnu legitimaciju za ovakvu tužbu ukoliko drugi suvlasnici izričito ne žele da se u takvom sporu pojave kao tužioci, jer bi u suprotnom suvlasnik bio onemogućen u utvrđivanju svog prava, za koje ima pravni interes da ga ostvaruje po pozitivnim zakonskim propisima. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 1061/90)
(Član 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
501. Ako je vlasnik povlasnog dobra faktički vršio stvarnu službenost u trajanju od (najmanje) 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se nije tome protivio, ispunjeni su uslovi za sticanje stvarne službenosti održajem. - 205 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je, zajedno sa svojim pravnim prethodnicima, više od 30 godina bio u nesmetanoj državini službenosti prolaza preko tužiočevih parcela, koristeći taj prolaz kao jedini kojim je mogao doći do svojih parcela. Članom 54. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano je da se stvarna službenost stiče održajem ako je vlasnik povlasnog dobra faktički vršio službenost u trajanju od (najmanje) 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Prvostepeni sud je, na osnovu te zakonske odredbe, pravilno zaključio da je tuženi stekao pravo službenosti prolaza preko tužiočevih parcela, s obzirom na to da je, kao vlasnik povlasnog dobra, faktički vršio službenost više od 20 godina, a tužilac se, kao vlasnik poslužnog dobra, tome nije protivio. (Iz Presude Apelacionog suda u Kragujevcu, Gž. 188/10 od 5.02.2010. godine)
502. Stvarna službenost se ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom poverenja vlasnika poslužnog dobra. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud, donoseći odluku kao u izreci, zaključuje da su tužioci stekli pravo službenosti prolaza preko naznačene poslužne katastarske parcele, koja je suvlasništvo tuženih, i to po osnovu održaja. Međutim, ovakav zaključak prvostepenog suda nije sa sigurnošću prihvatljiv. Naime, osnovano se u žalbi tuženog ističe da se iz navoda tuženih i imenovanog svedoka može izvesti zaključak da prolaz navedenim putem, pogotovu ručnim kolicima i progonom stoke, nije bio moguć u smislu nesmetanog korišćenja prava prolaza. Stoga se ne može sa sigurnošću prihvatiti stav prvostepenog suda, da su ovakvu službenost prolaza tužioci stekli održajem, a ove činjenice prvostepeni sud u osporenoj presudi uopšte ne ceni. Stoga se ista nije mogla ispitati i morala je biti ukinuta. Pored toga, osnovano se u žalbi tužene - protivtužilje ističe da prvostepeni sud nije utvrdio činjenicu da li su tužioci spornim putem prolazili na način koji je podoban za sticanje prava službenosti održajem, odnosno da li su tačni navodi tuženih da su tužioci spornim putem prolazili zloupotrebom poverenja i u pogledu vlasnika poslužne parcele. Ova činjenica je od značaja za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da se ne može steći pravo stvarne službenosti prolaza održajem ukoliko su tužioci prolazili spornim putem zloupotrebom poverenja i u pogledu vlasnika poslužne parcele. Pri tome, prvostepeni sud treba da ima u vidu i da se protivljenje prolazu tuižilaca spornim putem od strane tuženih tj. njihovog pravnog prethodnika, može manifestovati na različite načine, pa i kopanjem kanala, postavljenjem preskakala, kapije, vrljike, oranjem trase puta i sađenjem bagrema, te da oceni od kakvog su značaja ove okolnosti za savesnost tužilaca u posedu prava stvarne službenosti prolaza spornim putem, te samim tim i na sticanje prava stvarne službenosti prolaza spornim putem od strane tužilaca održajem. Pored toga, osnovano se u žalbi tužilaca navodi da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ni u delu gde je usvojen alternativno postavljen protivtužbeni zahtev tužene - protivtužilje, pa je i u ovom delu osporena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku. Tako se ista nije mogla ispitati i morala je biti ukinuta. - 206 -
STVARNO PRAVO
Naime, članom 58. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa je propisano iz kojih se razloga može zahtevati ukidanje stvarne službenosti, pa kako prvostepeni sud ne daje razloge u ovom pravcu, niti utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za ukidanje stvarne službenosti, to se osporena presuda i u ovom delu nije mogla ispitati i morala je biti ukinuta. Uz to, od utvrđenja da li tužioci imaju pravo službenosti, zavisi da li se ta službenost može ukinuti ( jer se ne može ukinuti ukoliko tužioci to pravo nemaju ). ( Iz rešenja Okružnog suda u Čačku, Gž. 479/07 od 19.04.2007. godine )
503. Održajem vršenim zloupotrebom poverenja vlasnika poslužnog dobra ne može se steći stvarna službenost. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud, donoseći odluku kao u izreci, zaključuje da su tužioci stekli pravo službenosti prolaza preko naznačene poslužne KP, koja je suvlasništvo tuženih - i to po osnovu održaja. Međutim, ovakav zaključak prvostepenog suda se ne može sa sigurnošću prihvatiti. Naime, osnovano se u žalbi tuženog ističe da se iz navoda tuženih i imenovanog svedoka, može zaključiti da prolaz navedenim putem, pogotovu ručnim kolicima i progonom stoke, nije bio moguć u smislu nesmetanog korišćenja prava prolaza. Stoga se ne može sa sigurnošću prihvatiti stav prvostepenog suda da su ovakvu službenost prolaza tužioci stekli održajem, jer ove činjenice prvostepeni sud u osporenoj presudi uopšte ne ceni, pa se stoga ona nije mogla ispitati te je morala biti ukinuta. Osim toga, osnovano se u žalbi tužene - protivtužilje ističe da prvostepeni sud nije utvrdio činjenicu da li su tužioci spornim putem prolazili na način koji je podoban za sticanje prava službenosti održajem, odn. da li su tačni navodi tuženih da su tužioci spornim putem prolazili zloupotrebom poverenja i po pitanju vlasnika poslužne parcele. Ova činjenica je od značaja za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da se ne može steći pravo stvarne službenosti prolaza održajem ukoliko su tužioci prolazili spornim putem zloupotrebom poverenja i po pitanju vlasnika poslužne parcele. Uz to, prvostepeni sud mora imati u vidu i da se protivljenje prolazu tužilaca spornim putem od strane tuženih i njihovog pravnog prethodnika može manifestovati na različite načine, pa i kopanjem kanala, postavljenjem preskakala, kapije, vrljike, oranjem trase puta i sađenjem bagrema, te da oceni od kakvog su značaja ove okolnosti za savesnost tužilaca u posedu prava stvarne službenosti prolaza spornim putem, te - samim tim - i na sticanje prava stvarne službenosti prolaza spornim putem od strane tužilaca održajem. Osnovano se u žalbi tužilaca navodi i da osporena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ni u delu gde je usvojen alternativno postavljen protivtužbeni zahtev tužene - protivtužilje, pa je i u ovom delu osporena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku – odnosno, ona se nije mogla ispitati i morala je biti ukinuta. Naime, članom 58. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa je propisano iz kojih se razloga može zahtevati ukidanje stvarne službenosti, pa kako prvostepeni sud ne daje razloge u ovom pravcu, niti utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za ukidanje stvarne službenosti, to se osporena presuda i u ovom delu nije mogla ispitati i morala je biti ukinuta. Pored toga, od utvrđenja da li tužioci imaju pravo službenosti zavisi i da li se ta službenost može ukinuti - ne može se ukinuti ukoliko tužioci to pravo nemaju. ( Rešenje Okružnog suda u Čačku, Gž. 479/07 od 19.04.2007. godine ) - 207 -
STVARNO PRAVO
504. Ako je tuženi državinu prava službenosti stekao po osnovu održaja, tada tužiocu kao vlasniku poslužnog dobra ne pripada odgovarajuća naknada. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 187/99 od 15.02.1999. godine)
505. Stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2281/98)
506. Stvarna službenost se stiče održajem ako je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra tome se nije protivio. Iz obrazloženja: S obzirom na utvrđeno činjenično stanje prema kome je tužilja vršila pravo službenosti prolaza preko parcela tuženih k.p. br. 2993 i 2998 za prilaz svojim kat. parcelama br. 3031 i 3033/1 i 3033/2 u vreme obavljanja poljoprivrednih radova pšenice i zapregom u merama i granicama označenim stavom prvim izreke presude Opštinskog suda za vreme duže od 20 godina, pa kako se tuženi kao vlasnici poslužnog dobra tome nisu protivili, pravilno je primenjena odredba člana 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kada je utvrđeno da je tužilja putem održaja stekla pravo sezonske službenosti prolaza pešice i zapregom spornim putem, jer su ispunjeni propisani uslovi: ostvarivanje službenosti, protek odgovarajućeg roka održaja i neprotivljenje vlasnika poslužnog dobra. Navodi revizije da sudovi odlučujući u ovoj pravnoj stvari nisu primenili osnovno načelo, načelo restriktivnosti prava službenosti, nisu osnovani, jer ovo načelo nije uslov za sticanja službenosti održajem, a tuženi ne navode da je sporna službenost vršena zloupotrebom poverenja vlasnika ili držaoca poslužnog dobra silom, prevarom, niti da je ona ustupljena tužilji do opoziva. Ostalim navodima revizije tuženi u suštini pobijaju utvrđeno činjenično stanje koje se prema odredbi člana 385. st. 3. ZPP, revizijom ne može pobijati zbog čega, te navode Vrhovni sud nije uzeo u obzir i iste posebno ne obrazlažu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 874/98)
507. Stvarna službenost se ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom poverenja vlasnika poslužnog dobra, silom, prevarom ili ako je službenost uslovljena do opoziva. Iz obrazloženja: Prema razlozima nižestepenih presuda tužioci kao vlasnici katastarskih parcela - bliže označenih u izreci prvostepene presude (povlasno dobro) su za obavljanje poljoprivrednih radova koristili razne pravce i okolne parcele trećih lica, a za setvu i đubrenje nikada i nisu prelazili preko katastarskih parcela tuženih - bliže označenih u izreci prvostepene presude (poslužno dobro). Letinu su sa svojih katastarskih parcela izvlačila zavisno od pravca dolaska kombajna, s tim što su tuženi od 1985. godi- 208 -
STVARNO PRAVO
ne protive bilo kakvom prelasku tužilaca preko njihovih parcela, a od pre pet - šest godina su im to izričito zabranili. Tuženi su nekoliko puta dozvolili prolaz tužiocima preko svojih parcela, s tim što su tužioci povremeno prelazili preko katastarskih parcela tuženih krišom i uz njihovo protivljenje, obzirom da su imali drugi prolaz do svojih parcela koji su prodali. Tužioci imaju povoljniji put za dolazak kombajna sa magistralnog puta, a za dolazak do svojih parcela koristili su razne pravce i prolaze, tako da katastarske parcele tuženih nisu koristili u neprekidnom periodu od 20 godina radi dolaska do svojih katastarskih parcela. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su zaključili da tužioci nisu održajem stekli spornu stvarnu službenost, jer za sticanje sporne stvarne službenosti održajem nisu ispunjeni zakonski uslovi. Naime, prema odredbama člana 51. u vezi člana 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, stvarna službenost zasniva se pravnim poslom, odlukom državnog organa i održajem. Stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20. godina a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Stvarna službenost se ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom poverenja vlasnika ili držaoca poslužnog dobra, silom, prevarom ili ako je službenost uslovljena do opoziva. Imajući u vidu sve okolnosti koje su utvrdili nižestepeni sudovi i Vrhovni sud nalazi da tužioci nisu stekli spornu stvarnu službenost održajem, obzirom da je nisu faktički ostvarivali za vreme od 20 godina i da su se tuženi povremenom korišćenju svog poslužnog dobra za potrebe povlasnog dobra tužilaca protivili. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2869/98)
508. Za donošenje zakonite odluke u sporu radi utvrđenja da je službenost na nepokretnosti stečena održajem nužno je utvrditi da li su tuženi kao vlasnici svojih parcela faktički ostvarivali službenost prolaza preko sporne parcele 20. godina bez protivljenja tužioca, te da li tuženi imaju drugi put za dolazak na svoje parcele i kada je sporna parcela postala društvena svojina. Iz obrazloženja: Nakon što je razmotrio sve spise, a polazeći od navoda zahteva za zaštitu zakonitosti i revizije tuženih, ovaj sud je zaključio da su zahtev za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužioca i revizija tuženih osnovani. Uvažavajući tužbeni zahtev tužioca na napred izloženi način sudovi saglasno utvrđuju da tuženi nisu mogli održajem steći stvarnu službenost prolaza pešice i kojima preko sporne parcele, jer je ista u društvenoj svojini sa pravom korišćenja tužioca. To utvrđenje je i po nahođenju ovog suda nepotpuno u smislu odredbi člana 395. stav 2. Zakona o parničnom postupku a što se osnovano ističe u zahtevu za zaštitu zakonitosti i reviziji tuženih. Za donošenje zakonite odluke u ovom sporu trebalo je utvrditi i da li su tuženi kao vlasnici svojih parcela faktički ostvarivali spornu službenost prolaza putem preko sporne parcele 20. godina bez protivljenja tužioca, te da i tuženi imaju i drugi put za dolazak na svoje parcele (načelo restrikcije službenosti) i kada je sporna parcela postala društvena svojina. Prema odredbama člana 55. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", broj 6/80) stvarna službenost na nepokretnosti koja je društveno sredstvo u društvenom pravnom licu ne može se steći održajem. Te odredbe su prestale da važe na osnovu odredbi Zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SRJ", broj 29/96). Pri takvim okolnostima u ovom sporu se nalazimo u situaciji u toku iz pravila o vremenskom važenju zakona (tuženi sve vreme - 209 -
STVARNO PRAVO
koriste sporni put i vreme prolazi). To praktično znači da se shodno tim pravilima spor ima rešiti primenom novog Zakona prema kome se sporna stvarna službenost prolaza spornim putem može steći održajem. Sledom toga potrebno je utvrditi da li su tuženi po tom osnovu u smislu odredbi člana 54. sada Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stekli spornu stvarnu službenost prolaza. Zavisno od toga kada je sporna parcela postala društvena svojina tuženi su pod uslovima iz člana 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", broj 6/80) mogli steći spornu stvarnu službenost, ako je do tada proteklo 20 godina faktičkog ostvarivanja te službenosti. Ako tuženi u smislu izloženog nisu održajem stekli spornu službenost treba raspraviti i utvrditi da li oni imaju i drugi put za dolazak do svojih parcela. Jer, u njihovom osporavanju tužbenog zahteva da im se zabrani prolaz spornim putem isticanjem da su održajem stekli službenost prolaza tim putem sadržana je i obaveza suda da po službenoj dužnosti utvrdi i da li oni imaju drugi put. Za slučaj da se utvrdi da tuženi nemaju drugog puta ili da je sporni put najkraći (restrikcija službenosti) tužilac ne može osnovano tražiti da im se zabrani prolaz spornim putem, jer oni pod tim pretpostavljenim uslovima, mogu se protiviti tužbenom zahtevu tužioca prigovorom da nemaju drugog puta i da im na spornom putu treba priznati sužbenost prolaza. Praktično to znači da takva protivtužba nije nužna. Propustivši da postupe u smislu izloženog sudovi su svoje odluke zasnovali na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u smislu odredbi člana 395. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pa su iste na osnovu tih i odredbi člana 408. stav 2. istog zakona uvaženjem zahteva za zaštitu zakonitosti i revizije tuženih morale biti ukinute. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3235/97)
509. Tuženi se ne može pozivati na održaj zato što je prolazio njivom pre podele parcele kao suvlasnika, jer je službenost pravo na tuđoj stvari, pa se vreme prolaska do deobe matične parcele ne može računati u održaj. Iz obrazloženja: Tuženik se ne može pozivati na održaj zato što je prolazio njivom pre podele parcele kao suvlasnik, jer je službenost pravo na tuđoj stvari, pa se vreme prolaska do deobe matične parcele ne može računati u održaj, a od izvršene deobe nema roka za održaj u smislu člana 54. stav 1. ZOOSPO. S obzirom na izloženo, materijalno pravo je pravilno primenjeno kada je tužbeni zahtev usvojen i utvrđeno nepostojanje prava prolaza tuženika kao i zabrana prolaza preko parcele. Tužilac kao vlasnik parcele ima pravo da postavi ogradu na međi svoje parcele, te mu tuženik to pravo ne može osporavati bez obzira na položaj zgrade prema objektu tuženog. Tuženik bi mogao samo da traži pravo službenosti u koliko je ona neophodna za održavanje zgrade na svom zemljištu u slučaju obavljanja rada na kući, ako se isti zbog postojeće ograde ne bi mogli izvesti na parceli tuženika. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 455/97)
510. Za sticanje službenosti održajem nema značaja što se povlasna parcela graniči sa seoskim putem ako je sa istom prilaz kolima nemoguć. - 210 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da tuženi i njegovi preci više od 20 godina nesmetano koriste sporno zemljište, a koje se vodi kao kat. parcela 1466 za ulaz u svoju kat. parcelu br. 1471. Utvrđeno je i uviđajem na licu mesta da se tuženikova kat. parc. br. 1471 sa istočne strane graniči sa seoskim putem, ali da je teren sa te strane vrlo strm, tako da sa te strane nije moguć prilaz kolima i da je takav prilaz moguć jedino preko spornog pojasa zemljišta. Sporni pojas zemljišta je kod katastra prilikom opšteg premera snimljen kao put što se vidi iz priloženih kopija katastarskih planova. Prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju koje se revizijom ne može pobijati, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev tužilaca a usvojili protivtužbeni zahtev tuženog. Naime, tuženi je preko 20 godina koristio nesmetano sporni pojas zemljišta, koji je označen u katastru kao put. Koristio ga je za prolaz pešice, kolima i progon stoke, radi ulaska u svoju kat. parcelu gde mu se nalazi kuća i okućnica. Na ovaj način je tuženi u skladu sa čl. 54. Zakona o svojinskopravnim odnosima stekao pravo službenosti održajem. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3554/95)
511. Službenost prolaza se može omogućiti i predajom ključa od kapija dvorišta kao poslužnog dobra. Iz obrazloženja: Prema članu 57. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, ako se vlasnik povlasnog dobra neosnovano sprečava ili ometa u vršenju stvarne službenosti, on može tužbom zahtevati da to sprečavanje ili ometanje prestane. Pošto tužena, isključivim držanjem ključeva od kapija dvorišta na poslužnim parcelama, ometa tužilju u korišćenju sezonske službenosti prolaza preko tih parcela, nisu osnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava. Stvarna službenost predstavlja ograničenje prava svojine. Međutim, vlasnik povlasnog dobra ima pravo da stvarnu službenost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro (član 50. navedenog zakona), a vlasnik poslužnog dobra obavezu da ga u tome ne ometa. Omogućavanjem tužilji da raspolaže ključevima od predmetnih kapija radi nesmetanog prolaženja kroz poslužno dobro, ne uskraćuju se tuženoj svojinska ovlašćenja, već samo omogućava tužilji vršenje stvarne službenosti nesmetanog prolaženja kroz parcele tužene. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4135/95)
512. Savesnost državine i zloupotrebe poverenja jesu pravna pitanja pa predstavljaju revizijski razlog. Iz obrazloženja: Savesna državina jeste uslov, a zloupotreba poverenja smetnja za sticanje stvarne službenosti, u smislu člana 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa pa ova pitanja spadaju u krug pravnih, čime se kandiduju kao revizijski razlozi u smislu člana 385. stav 1. tačka 3. ZPP. Ali, u ovom slučaju ta pitanja su, na osnovu utvrđenih činjenica, pravilno rešena pa se u reviziji neosnovano na- 211 -
STVARNO PRAVO
vodi da državina tuženog - protivtužioca nije bila savesna već plod zloupotrebe prava. Činjenično stanje se ne može pobijati revizijom, na osnovu člana 385. stav 3. ZPP, pa su navodi revizije o tome neosnovani. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 699/94)
513. Stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina a vlasnik poslužnog dobra tome se nije protivio. U vreme potrebno za održaje uračunava se i vreme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci. (VSS, Gzz. 14/92)
514. Ako je prilikom deobe tuženom kao vlasniku povlasne parcele ostavljen put preko poslužne parcele tuženog, radi izlaska na seoski put, koji ovaj nije koristio zbog toga što na svojoj parceli ima vajat koji zatvara ovaj put, onda se ima uzeti da je "službenost uspostavljena do opoziva", u kom slučaju bi se radilo o službenosti zasnovanoj na određeno vreme, pa državina i rok održaja od 20 godina ne bi vodili sticanju prava trajne stvarne službenosti putem održaja. (Okružni sud, Kragujevac, Gž. 499/91)
(Član 56. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
515. Službenost prolaza zaprežnim vozilom obuhvata i pravo prolaza poljoprivrednim mašinama ako to dopušta širina puta po postojećoj službenosti, a ako ne dopušta, mora se tražiti proširenje službenosti. Iz obrazloženja: Prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda Srbije, pravo službenosti stečeno održajem ili na drugi način za prolaz zaprežnim vozilom obuhvata i pravo prolaza poljoprivrednim mašinama (traktor, kombajn i dr.) pod uslovom da to dozvoljava širina postojeće službenosti. U vreme za sticanje održajem prava službenosti prolaza traktorom i drugim poljoprivrednim mašinama, uračunava se i vreme faktičkog prolaza samo sa zaprežnim vozilom, ako se radi o istoj širini službenosti. Iz stanja u spisima proizilazi da je sporni put koji je tužilac koristio preko tuženikove parcele u dužini od 25,5 metara širok 2,5 metra, što je pri utvrđivanju prava službenosti prolaza održajem uneseno i u izreku prvostepene presude. Pravo stvarne službenosti kolskog prolaza sadrži ovlašćenje vlasnika povlasnog dobra da ga koristi i za poljoprivrednu mehanizaciju. Ali, to što je tužilac faktički nesmetano preko 20 godina koristio sporni pojas zemljišta tuženog za prolaz zapregom, ne dovodi automatski do sticanja službenosti održajem i za prolaz svom poljoprivrednom mehanizacijom bez obzira na različitu vrstu i dimenziju tih mašina (traktor, freza, kombajn i sl.) ako svojim dimenzijama prevazilaze širinu pro- 212 -
STVARNO PRAVO
laza od 2,5 metra. Osnovano se, stoga, postavlja pitanje da li službenost prolaza kolima, koji je tužilac faktički nesmetano ostvarivao preko 20 godina obuhvata na širini spornog puta i pravo prolaza poljoprivrednom mehanizacijom. Ako to ova širina postojećeg puta ne dozvoljava, onda se u reviziji pravilno navodi da se utvrđivanjem službenosti prolaza poljoprivrednom mehanizacijom u suštini vrši modifikacija kolske službenosti, tako što se proširuje njen obim i na taj način uvodi nova stalna službenost prolaza poljoprivrednom mehanizacijom. Prema tome, ako je tužilac u navedenom vremenskom periodu nesmetano koristio sporni prolaz pešice i zapregom, koji je dovoljan za sticanje službenosti održajem, onda se iz faktičkog ostvarivanja službenosti kolskog prolaza ne može ustanoviti da postoji održaj službenosti prolaza u širini od 2,5 metra poljoprivrednom mehanizacijom raznog tipa, bez utvrđivanja da li to dozvoljava širina postojeće službenosti. Imajući rečeno u vidu, radi pravilne odluke o ovom delu tužbenog zahteva neophodno je da prvostepeni sud razjasni navedene okolnosti relevantne za primenu člana 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i ponovo oceni da li su ispunjeni uslovi da tužilac održajem, pored prolaza pešice i zapregom, stekne i službenost prolaza poljoprivrednim mašinama na spornom pojasu zemljišta tuženog. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3564/95 od 9. 10. 1995. godine)
(Član 57. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
516. Pri ustanovljenju stvarne službenosti sud nije dužan da po službenoj dužnosti utvrdi i odgovarajuću naknadu, koju je inače vlasnik povlasnog dobra dužan da plati vlasniku poslužnog dobra, već o tome odlučuje samo na zahtev vlasnika poslužnog dobra, koji može biti istaknut i u posebnoj parnici po ustanovljenju službenosti. (VSS, Rev. broj 1299/91)
517. Pravo stvarne službenosti prolaza ne prestaje samim tim što se ovim prolazom koriste i druga lica u kontaktima sa korisnicima prava službenosti na povlasnoj nepokretnosti. (VSV, br. Rev. 320/90)
(Član 58. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
518. Vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra ili kad prestane razlog zbog koga je ona zasnovana. - 213 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: U postupku je utvrđeno da su stranke susedi, da je na parceli tuženog postojala šupa - radionica do 1981. godine a da je tada tuženi ovaj objekat pretvorio u garažu koji je sazidao skoro celom širinom svoga placa, a da je za prolaz i to za istovar drva i kada je dovožen materijal u vezi limarske delatnosti, kada je čišćen WC i pešice, koristio sada sporni put preko parcele tužioca. U postupku je utvrđeno i odlučna činjenica da tuženi za prilaz svom placu, kao i objektima na njemu, ima drugu mogućnost, tj. da u plac direktno ulazi sa ulice, jer njegova parcela izlazi direktno na ulicu. U prisustvu tako utvrđenih činjenica koje se revizijom ne mogu pobijati, nižestepeni sudovi su pravilno našli da je službenost postala nepotrebna što vodi njenom ukidanju. Prema odredbama člana 49. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti. U članu 58. stav 2. istog zakona propisano je da vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra ili kad prestane drugi razlog zbog koga je ona zasnovana. Pošto tuženi ima mogućnost da u svoju parcelu i do svojih objekata dolazi direktno sa ulice, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je službenost preko parcela tužilaca nepotrebna. Okolnost da je raspored objekata na njegovom placu takav da bez korišćenja poslužnog dobra ne može da ulazi u garažu koju tužilac navodi nije od uticaja. Pre svega, utvrđeno je da pomoćnim objektima tuženi može da priđe i sa svoje parcele. Pravilno zaključuje prvostepeni sud da tuženi kao dobar domaćin mora da vodi računa prilikom izgradnje pomoćnih objekata da raspored tih objekata bude takav da može u te objekte da ulazi direktno sa ulice sa kojom se njegova parcela graniči, a ne da objekte gradi na prostoru gde je njemu eventualno nepristupačno te da radi toga traži službenost prolaza preko parcela tužilja. Načelo restrikcije službenosti je jedno od vladajućih načela na polju ovih stvarnih prava na tuđoj stvari, a njegov izraz je između ostalih i pravo vlasnika poslužnog dobra da zahteva da prestane pravo službenosti kada ono postane nepotrebno, i tako oslobodi svoje dobro tereta koji ga opterećuje a nema svrhu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3175/98)
519. Vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra, ili kad nastupi drugi razlog zbog koga je ona zasnovana. Iz obrazloženja: Tužioci su tražili da se ukine postojeće pravo nužne službenosti kolskog prolalza zapadnom stranom parcele tužilaca i istovremeno konstituiše pravo službenosti kolskog prolaza istočnom stranom iste parcele u korist katastarske parcele tužene. Prema odredbi člana 58. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra ili kad nastupi drugi razlog zbog koga je ona zasnovana. Tužioci su tužbom tražili i konstituisanje novog prava službenosti u korist tužene, uspostavljanjem prava prolaza na istočnoj strani poslužne parcele. Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se tužbom faktički traži izmeštanje službenosti prava prolaza na drugu stranu njihove katastarske parcele. Izmeštanje takve službenosti moguće je pod uslovom da se vlasnik povlasnog dobra preme- 214 -
STVARNO PRAVO
štanjem pravca službenosti ne dovede u položaj kojim bi njegovo pravo službenosti prolaza kolima i pešice imalo za posledicu otežano vršenje prava službenosti za tuženu kao titulara službenosti prolaza kolima i pešice zbog visokog uspona kojeg bi tužena morala savlađivati od istočne granice parcele pa do objekta, kao i zbog enormnih troškova izrade puta kojim bi bila izložena tužena. Za ovu odluku dati su razlozi koje kao pravilne u svemu prihvata i Vrhovni sud, pa su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava. (Vrhovni sud Srbije, 1452/97)
520. Vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra. Iz obrazloženja: Prema odredbama čl. 53. st. 1. i čl. 58. st. 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, odlukom suda ili drugog državnog organa stvarna službenost ustanovljava se kada vlasnik povlasnog dobra u celini ili delimično ne može koristiti to dobro bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, a vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra. Tuženi je tokom prvostepenog i drugostepenog postupka isticao, a to ponavlja i u reviziji, da je imovina tužioca jedna celina i da se može nesmetano koristiti bez korišćenja nepokretnosti tuženog kao poslužnog dobra, te da tužilac i ne koristi sporni put koji je zarastao u korov. Nižestepeni sudovi nisu proveravali istinitost navoda da tužilac svoje nepokretnosti može koristiti i bez prolaza preko nepokretnosti tuženog a zbog pogrešnog stanovišta da navedene činjenice nisu relevantne iz razloga što su pravni prethodnici tužioca spornim putem prolazili kada je to bilo potrebno i da je službenost prolaza ustanovljena voljom pravnih prethodnika tužioca i tuženog u postupku deobe. Utvrđenje navedenih činjenica je relevantno za pravilnu primenu odredbi čl. 53. st. 1. i čl. 58. st. 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, što znači da je u smislu čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pa je revizija tuženog usvojena i nižestepene presude ukinute, a predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5431/96)
521. Načelo restrikcije službenosti naročito se odnosi na službenost prolaza preko dvorišta, jer se njome ograničavaju lične vrednosti kao što su na primer porodični mir u domu vlasnika poslužnog dobra, bez obzira da li ovaj trpi kakvu materijalnu štetu. Stoga se službenost prolaza kroz dvorište protiv volje vlasnika po pravilu, ne može dozvoliti, osim izuzetno kada to naročito razlozi i potrebe korišćenja povlasnog dobra zahtevaju. Ako su parcele poslužnog i povlasnog dobra u vreme prvobitno ustanovljene službenosti bile poljoprivredno zemljište, te ako je ta službenost ustanovljena radi ubiranja poljoprivrednih proizvoda na parcelama povlasnog dobra, onda se naknadnom izgradnjom stambenih objekata na tim parcelama svrha te službenosti izmenila. Ako izmenjena svrha službenosti sa stanovišta načela restrikcije službenosti preko kućnog dvorišta nije više neophodna onda postoji pravni osnov za njeno ukidanje u smislu člana 58. stav 2. ZOSPO. - 215 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pravo službenosti uopšte, pa i pravo službenosti pešačkog prolaza, ili kako revizijski sud nalazi pravo nužnog prolaza, predstavlja opterećenje i ograničenje prava svojine svagdašnjeg vlasnika poslužnog dobra. Stoga važi načelo restrikcije, prema kome se kod zasnivanja i vršenja toga prava polazi od neophodnih potreba za korišćenje povlasnog dobra (član 50. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). Načelo restrikcije naročito se odnosi na službenosti prolaza preko dvorišta, jer se njome ograničavaju lične vrednosti kao što su na primer porodični mir u domu vlasnika poslužnog dobra, bez obzira da li ovaj trpi kakvu materijalnu štetu. Stoga se službenost prolaza kroz dvorište protiv volje vlasnika po pravilu, ne može dozvoliti, osim izuzetno kada to naročiti razlozi i potrebe korišćenja povlasnog dobra zahtevaju. Nasuprot mišljenju sudova u konkretnom slučaju, takvi razlozi svakako nisu u tome da drugim, javnim putem treba preći 71 metar više. Ako su parcele tužilaca i parcela tuženog u vreme prvobitno ustanovljene službenosti bile poljoprivredno zemljište te je ta službenost ustanovljena radi ubiranja poljoprivrednih proizvoda na parcelama tužilaca, onda se naknadnom izgradnjom stambenih objekata na tim parcelama svrha te službenosti izmenila. Ako izmenjena svrha službenosti sa stanovišta načela restrikcije službenosti preko kućnog dvorišta nije više neophodna onda postoji pravni osnov za njeno ukidanje u smislu člana 58. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa prema kome vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada prestane razlog zbog koga je ona zasnovana. Ovo bez obzira po kom pravnom osnovu je službenost zasnovana (ugovor, održaj i tako dalje). Zahtev za ukidanje službenosti zbog promenjenih okolnosti ne zastareva, pa stoga nasuprot mišljenju sudova nije od uticaja protek vremena od nastanka promenjenih okolnosti do podnošenja tužbe (protivtužbu) radi ukidanja službenosti, bez obzira što je za korišćenje povlasnog dobra tužilaca stalno postojao alternativni, javni put i što ga oni nisu koristili. Sudovi su propustili da sa ovih materijalno-pravnih aspekata cene relevantne činjenice. Uz to, nije dovoljno utvrđena namena uske staze pored magistralnog puta, da li je namenjena i da li služi za prolaz pešaka i da li je prema mesnim prilikama ona uopšte podobna za prolaz pešaka, te da li pored nje postoji i drugi prostor koji bi mogao da koristi pešak kao i da li se deo magistralnog puta koristi za kretanje pešaka na tom prostoru. Prema tome, zbog pogrešne primene materijalnog prava ostalo je nedovoljno utvrđeno činjenično stanje. (Savezni sud, Gzz. 10/96)
522. Vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ono postane nepotrebno za korišćenje povlasnog dobra. Iz obrazloženja: Članom 58. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa predviđeno je da vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ono postane nepotrebno za korišćenje povlasnog dobra ili kada prestane drugi razlog zbog koga je ona zasnovana. U konkretnom slučaju, tužilac kao vlasnik poslužnog dobra tužbenim zahtevom je tražio da se službenost kolskog i pešačkog prolaza izmesti sa puta koji je ugovorom utvrđen i to na jugozapadnu graničnu liniju poslužnih parcela, ili da se izmesti na drugu katastarsku parcelu kako je to traženo eventualnim tužbenim zahtevom. Međutim, u postupku je utvrđeno da je izmeštanje službenosti, kako je to traženo glavnim tužbenim zahtevom, znatno nepovoljnije za tužene, s obzirom da bi zbog - 216 -
STVARNO PRAVO
velikog nagiba zemljišta bio znatno otežan prolaz kolima duž jugozapadne ivice poslužnih parcela, kako to tužilac predlaže. Što se tiče premeštanja službenosti na katastarsku parcelu utvrđeno je da tužilac nije vlasnik navedene katastarske parcele, s obzirom da ugovor o kupoprodaji navedene parcele nije overen kod suda, te tužilac nije postao vlasnik navedene katastarske parcele u smislu člana 33. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3559/96)
523. Rok koji vodi prestanku prava službenosti zbog nekorišćenja prekida se tužbom vlasnika povlasnog dobra radi utvrđenja postojanja stvarne službenosti. Iz obrazloženja: Iz spisa predmeta i obrazloženja pobijanih presuda proizilazi, da su nižestepeni sudovi tužbeni zahtev tuženog usvojili jer su polazeći od činjenice da spornu službenost tužioca nisu koristili od podnošenja tužbe njihovog pravnog prethodnika od 30.05.1985. godine kada se tuženi korišćenju te službenosti usprotivio, a ni kasnije tokom vođenja ove parnice koju su tužioci nakon smrti svog pravnog prethodnika tužbom od 14.04.1986. godine pokrenuli, zaključili, da su se u konkretnom slučaju kumulativno stekla oba uslova koja su članom 58. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa za prestanak stvarne službenosti propisana, pa su stoga i protivtužbeni zahtev tuženog usvojili. Vrhovni sud međutim, nalazi da se takvo pravno stanovište sudova za sada ne može prihvatiti kao pravilno jer su oba suda izgubili iz vida činjenicu da se rok koji vodi prestanku prava službenosti zbog nekorišćenja prekida tužbom vlasnika povlasnog dobra radi utvrđenja postojanja stvarne službenosti. Drugo je pak pitanje da li je u međuvremenu sporna službenost prolaza pešice kolima i progonom stoke postala nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra u sezoni obavljanja poljoprivrednih radova na poslužnom dobru tužilaca za koje je ta službenost ustanovljena, jer to predstavlja drugi zakonom određeni razlog zbog kojeg vlasnik poslužnog dobra u smislu člana 58. stav 2. Zakona može tražiti da se o daljoj sudbini službenosti odluči, odnosno da ona prestane. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3750/96)
524. Nema osnova za ukidanje službenosti ako se do podnošenja tužbe nisu izmenile okolnosti i prilike na osnovu kojih bi se pravo službenosti moralo ukinuti. Iz obrazloženja: Tužilac je tražio da se ukine pravo službenosti ustanovljeno preko njegove parcele 1947. godine u korist tuženikove parcele sa prolazom sa punim i praznim zaprežnim kolima. U prvostepenom postupku je utvrđeno da je pravo službenosti prolazom praznim i punim zaprežnim kolima ustanovljeno deobom između pravnih prethodnika stranaka rešenjem Opštinskog suda I. broj 97/47 od 27. marta 1947. godine i da se do podnošenja tužbe nisu izmenile okolnosti i prilike na osnovu kojih bi se pravo službenosti moralo ukinuti. - 217 -
STVARNO PRAVO
Prema ovakvom činjeničnom stanju pravilno je primenjeno materijalno pravo kada je pobijanom presudom odbijen zahtev tužioca kao neosnovan. Pravo službenosti u konkretnom slučaju je zasnovano u smislu člana 51. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa pravnim poslom pravnih prethodnika stranaka. Stvarna službenost je u smislu člana 49. stav 1. istog zakona pravo vlasnika jedne nepokretnosti, kao povlasnog dobra, da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnostima drugog vlasnika, kao poslužnog dobra. Prema ovom delu citirane zakonske odredbe nesumnjivo je da je vršenje prava službenosti ograničeno samo na one radnje koje su strogo određene prilikom konstituisanja te službenosti, što je u ovom slučaju vršenje službenosti prolazom punim i praznim kolima, kao što je navedeno i u rešenju Opštinskog suda I. 97/47. S obzirom da motorna vozila istim rešenjem nisu predviđena i s obzirom na vreme ustanovljenja službenosti, onda se nesumnjivo zaključuje da tuženi ima pravo prolaza samo sa zaprežnim kolima, i pošto se na terenu, kako je prvostepeni sud utvrdio nisu izmenile okolnosti tužilac nema zakonskih uslova da po tom osnovu traži ukidanje prava službenosti tuženog. Međutim, pošto se prema odredbi člana 50. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stvarna službenost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro, a prema odredbi člana 6. stav 2. istog zakona zabranjeno je vršenje prava službenosti protivno cilju zbog koga je priznato, onda tužilac od tuženog može zahtevati vršenje prava samo na način kako je prilikom deobe ugovoreno u protivnom ukoliko bi tuženi isti prolaz koristio na drugi način kao što su motorna vozila, tužilac ima pravo da mu takav prolaz uskrati u skladu sa napred navedenim zakonskim odredbama, jer bi to bilo smetanje njegovog poseda zbog prekoračenja u vršenju ugovorenog prava. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 268/96)
525. Nema mesta ukidanju službenosti ako nisu prestali razlozi zbog kojih je službenost zasnovana. Iz obrazloženja: Iz nalaza sudskog veštaka između ostalog proizilazi da tuženik zbog rasporeda zgrada na svom delu parcele teško može da prođe, odnosno uopšte ne može sa zapregom ili mašinama da prođe iz svog ekonomskog dvorišta do spornog puta, dok oba nižestepena suda suprotno zaključuju, nalaze da se ova konstatacija veštaka ne odnosi na tuženog, već na tužioca. Naime, nije pouzdano utvrđeno da li tuženik sa jugozapadne strane od asfaltnog puta može da uđe u svoje ekonomsko dvorište poljoprivrednim mašinama i natovarenim kolima, budući da je svod velike ulazne kapije nizak, jer svod i nije bio sagrađen za ove namene. Prema tome, ne proizilazi zaključak da tuženik može do svoje parcele da priđe i sa strane gde mu se nalazi ekonomsko dvorište, jer sudovi previđaju činjenicu da tuženi može sa jugozapadnog dela od asfaltnog puta da uđe u svoje ekonomsko dvorište, pošto velika kapija ne pripada tuženiku, već njegovom ocu sa kojim nije u dobrim odnosima, a osim toga ista je sagrađena sa niskim svodom i nije planirana za ulazak sa natovarenom prikolicom, zbog čega je i bila konstituisana službenost prolaza spornim putem. Osim toga, nižestepeni sudovi isto tako previđaju i bitnu činjenicu da su preci parničnih stranaka, koji su inače bili braća, još pre 50 godina zajednički napravili sporni put za njihove zajedničke potrebe odnosno zajedničke potrebe sada parničnih stranaka, koji put oni koriste već 30 godina, a sporni put je napravljen tako što je svaka stranka dala po deo svoje parcele i to tuženi veći deo, nego tužilac. - 218 -
STVARNO PRAVO
Imajući izloženo u vidu, Vrhovni sud nalazi da je došlo i do pogrešne primene materijalnog prava iz odredbe člana 58. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, pošto razlozi zbog kojih je zasnovana ova službenost nisu prestali, što jasno proizilazi iz nalaza navedenog sudskog veštaka, jer alternativno ponuđeni i predloženi prolaz kao zamena za pravo korišćenja službenosti ovog puta je neadekvatan, budući da tuženi sa jugozapadnog dela od asfaltnog puta ne može da uđe u svoje ekonomsko dvorište zbog neadekvatne visine kapije koja i nije bila izgrađena za ulazak ugovorenih kola, niti je pak ta kapija u svojini tužioca, već njegovog oca. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1237/95)
526. Vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra ili kada prestane drugi razlog zbog koga je ona zasnovana. Iz obrazloženja: U provedenom postupku je utvrđeno da je pravosnažnom presudom opštinskog suda od 4.10.1990. godine ustanovljeno pravo stvarne službenosti korišćenja WC-a u objektu tužioca u korist stana tuženog, koje je tužilac dužan da prizna. Utvrđeno je da je u vreme ustanovljenja ovog prava službenosti, već postojao WC u stanu koji predstavlja povlasno dobro, ali ovaj WC je izgrađen bez građevinske dozvole, pa je zbog toga i dozvoljeno pravo službenosti. Pošto se ništa nije promenilo, jer građevinska dozvola nije dobijena za izgrađeni WC u stanu tuženih, pravilno su nižestepeni sudovi primenili odredbu člana 58. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, kojom je predviđeno da vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra ili kada prestane drugi razlog zbog kojega je ona zasnovana. Neosnovan je revizijski navod kojim se ističe da izgrađeni WC vrši svoju funkciju, pa prema tome ne postoji razlog za pravo službenosti. Ovo zbog toga što je u pitanju bespravno izgrađen WC, odnosno radi se o stanju koje nije u skladu sa pozitivnim pravom, pa se ne može smatrati da je prestao da postoji razlog zbog koga je ustanovljeno pravo službenosti. Takođe su neosnovani navodi kojima se ističe da je došlo do promene korisnika povlasnog dobra. U smislu člana 49. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stvarna službenost je pravo vlasnika povlasnog dobra da za potrebe nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro). Prema tome, bez obzira na promene korisnika, odnosno vlasnika, službenost se uvek ustanovljava u korist povlasnog dobra. U konkretnom slučaju pravo službenosti je ustanovljeno za stan u suterenu zgrade br. 28. u ulici I...M... u B... pa nema uticaja na ovo pravo izmena vlasnika na tom stanu. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2228/95)
527. Pravo plodouživanja kao lična službenost u smislu pravnih pravila stvarnog prava, prestaje na isti način na koji prestaju i stvarne službenosti u smislu člana 58. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, kao i smrću plodouživaoca. - 219 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pravo plodouživanja nije regulisano Zakonom o svojinsko pravnim odnosima kao saveznim zakonom, nego je ostavljeno da se uredi republičkim zakonom. Pošto takav republički zakon nije donet, na pravo plodouživanja se imaju primeniti pravna pravila stvarnog prava. Ta pravna pravila predviđaju da pravo plodouživanja prestaje na iste načine na koji prestaju i stvarne službenosti, kao i smrću plodouživaoca. Prema tome, o osnovanosti zahteva za prestanak prava doživotnog plodouživanja sud to ocenjuje na osnovu shodne primene odredbe člana 58. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, a koji reguliše prestanak stvarne službenosti. Budući da tužiljin zahtev nije utemeljen na činjenicama koje predstavljaju materijalno pravni osnov za prestanak prava doživotnog plodouživanja, koje je u korist tužene uknjiženo na osnovu ostavinskog rešenja, to je valjalo takav zahtev odbiti. (Okružni sud u Zrenjaninu, broj Gž. 1241/94)
528. Stvarna službenost postaje nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra, ako je izgrađen javni put do povlasnog dobra, ako je vlasnik povlasnog dobra u međuvremenu stekao drugu nepokretnost tako da preko te nepokretnosti može koristiti povlasne parcele, ili je pak u međuvremenu stekao pravo stvarne službenosti prolaza preko parcele trećih lica, a za dolazak na povlasne parcele. Iz obrazloženja: Prema članu 58. stav 2. ZOSPO, vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti, kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra ili kad prestane drugi razlog zbog koga je ona zasnovana. S obzirom na to, predmetna službenost prolaza tuženicima kao vlasnicima povlasnih parcela, a preko poslužne parcele tužioca i dalje je potrebna, pošto tuženici nemaju drugi put za dolazak na svoje povlasne parcele. Navod žalbe tužioca da treća lica dozvoljavaju tuženicima prolaz preko svojh parcela, a za dolazak na povlasne parcele nema značaja pošto tuženici preko parcela trećih lica, na koje upućuje tužilac, nisu stekli pravo stvarne službenosti na način predviđen Zakonom o svojinskopravnim odnosima. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 795/94)
529. Za ocenu daljeg opstanka stvarne službenosti posle eksproprijacije poslužnog dobra, potrebno je da se utvrdi ne samo tehnička nego i pravna mogućnost vršenja takve službenosti posle privođenja nameni eksproprisane nepokretnosti. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 137/94)
530. Zahtev za ukidanje službenosti je osnovan ako je službenost izgubila korisnost za povlasno dobro. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4090/93)
531. Osnovan je zahtev za ukidanje službenosti ako prestane potreba za korišćenje te službenosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2478/93) - 220 -
STVARNO PRAVO
532. Faktičko ostvarivanje stvarne službenosti bez stvarne potrebe za njom, ma koliko dugo trajala, ne može dovesti do sticanja prava stvarne službenosti održajem. Faktičko ostvarivanje službenosti kada za njom ne postoji stvarna potreba, nije službenost već samo njen privid. Iz obrazloženja: Ako je prema članu 58. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa sopstvenik poslužnog dobra ovlašćen da zahteva prestanak prava službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra, onda se samo po sebi razume, a imajući u vidu i princip poštede poslužnog dobra, izražen u odredbi člana 50. istog Zakona, da se pravo stvarne službenosti u slučaju nepostojanja njegove potrebe za korišćenje povlasnog dobra ne može ni steći. (Iz presude Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 730/93 od 30.06.1993. godine)
533. Osnovan je zahtev za ukidanje službenosti ako prestane potreba za korišćenjem te službenosti. Iz obrazloženja: U toku postupka pred Opštinskim sudom utvrđeno je da se povlasna parcela tuženog graniči sa javnim putem, te da premeštanjem ulazne kapije i obavljanjem drugih radova o trošku tužilje, kako je to opisano u izreci prvostepene presude, tuženi iz svog dvorišta može da izlazi na javni put. Ukazivanje u reviziji da će izmeštanjem ulazne kapije tuženi pretrpeti veliku štetu, jer će morati da se seče orah i drugo drveće, a doći će i do oštećenja ograde, u suprotnosti je sa utvrđenim činjeničnim stanjem i predstavlja ustvari pobijanje napadnute presude zbog pogrešno i nepotpuno uvrđenog činjeničnog stanja, što u postupku revizije u smislu člana 385. st. 3. ZPP nije dozvoljeno. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje Opštinski i Okružni sud su pravilno primenili materijalno pravo kada su primenom člana 58. st. 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa usvojili tužbeni zahtev. Pri tome nema značaja da se sporna službenost koristi dugi niz godina (u reviziji tuženi tvrdi 150 godina), jer je sa jedne strane nesumljivo utvrđeno da je prestala potreba za službenošću, pošto tuženi iz svog dvorišta ima izlaz na javni put, a sa druge strane, što se korišćenjem službenošću ne može steći pravo svojine održajem na zemljištu na kome je konstituisana službenost, kako se to neosnovano ukazuje u reviziji. Zato su i neosnovani navodi u reviziji da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primeni materijalnog prava. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2478/93)
534. Zahtev za ukidanje službenosti je osnovan ako je službenost izgubila korisnost za povlasno dobro. - 221 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: U vezi sa zahtevom za ukidanje prava službenosti prolaza pobijanom presudom je utvrđeno da su pravni prethodnici stranaka prilikom deobe suvlasničke parcele usmenim sporazumom ustanovili službenost prolaza preko parcele kat. br. 1110, kao poslužnog dobra, a u korist parcele kat. br. 1108 kao povlasnog dobra. Zadnjih godina tuženici ne koriste predmetnu službenost zbog toga što su osposobili izlaz na ulicu sa kojom se neposredno graniči njihova parcela i prema kojoj imaju izlaz širine 2,9 metara. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Vrhovni sud nalazi da je pravilnom primenom materijalnog prava usvojen tužbeni zahtev a razloge za ovakvu odluku date kao pravilne i osnovane prihvata i ovaj sud. Naime, stvarna službenost u smislu odredbe čl. 49. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa predstavlja pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasnog dobra) da za račun ove nepokretnosti koristi nepokretnost drugog lica (poslužno dobro), tako da ovako ustanovljena službenost predstavlja teret za poslužno dobro i zato se uvek kad za to postoje zakonom propisani razlozi ceni opravdanost daljeg postojanja službenosti. Iako je predmetna službenost ustanovljena u postupku deobe ranije jedinstvene parcele, tuženici zadnjih godina istu ne koriste zbog toga što su osposobili prolaz kojim iz svog kućnog placa direktno izlaze na ulicu. Na ovaj način predmetna službenost je izgubila korisnost za povlasno dobro, pa je pravilno u smislu čl. 58. st. 2. navedenog zakona zaključeno da tužioci osnovano traže ukidanje službenosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4090/93)
535. Vlasnik zgrade ne može osnovano tražiti uklanjanje strehe, koja se nalazi u njegovom vazdušnom prostoru, od suseda ako se time ne ometa korišćenje njihovog placa i zgrade niti im se time prouzrokuje šteta. (Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 50/91)
536. Za prestanak prava stvarne službenosti potrebno je utvrditi, pored činjenice da je vlasnik povlasnog dobra stekao mogućnost da do svoje nekretnine bez korišćenja poslužnog dobra sprovede vodovodne cevi, još i činjenica da li bi time imao nesrazmerne materijalne izdatke i da li su i u čemu vlasnici poslužnog dobra ograničeni u korišćenju svog zemljišta. (VSV br. Rev. 674/90)
537. Tužba radi utvrđenja prava službenosti po osnovu održaja ne sprečava protivtužbu radi ukidanja istog prava zbog toga što vršenje istog nije potrebno. (VSV br. Rev. 163/90)
(Član 60. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
538. Ako se nepokretnost koja je predmet plodouživanja makar i delimično koristi, zahtev za prestanak službenosti zbog nekorišćenja je neosnovan. - 222 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Sporna nepokretnost pribavljena je 1982. godine zajedničkim sredstvima parničnih stranaka, koje su se složile da njihov vlasnik bude tužilac a da tuženi budu titulari lične službenosti plodouživanja, što je i upisano u zemljišnim knjigama. Prvih petnaest godina proteklo je u miru a potom je usledio poremećaj odnosa koji je i uzrokovao najpre tužbu plodouživanja protiv vlasnika a potom tužbu vlasnika protiv plodouživalaca. Parnične stranke su, inače, bliski srodnici: tužilac je sin tuženih. Prema članu 6. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, na stvari na kojoj postoji pravo svojine može se zasnovati stvarna ili lična službenost. Stvarna službenost regulisana je čl. 49. do 59. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Lična službenost je predviđena članom 60. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, ali tim zakonom nije uređena. Trebalo je da bude uređena posebnim saveznim ili republičkim zakonom. Međutim, nije. Zato se ovo pravo još uvek ostvaruje po pravnim pravilima imovinskog prava sadržanim u srbijanskom Građanskom zakoniku. Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da nije prestao razlog za prestanak plodouživanja. Tuženi koriste nepokretnost, koja je predmet plodouživanja, prema svojim potrebama i mogućnostima, a pošto se ona kod ove službenosti tretira kao jedinstvena stvar, korišćenje bilo kog dela ima značaj korišćenja čitave nepokretnosti. Zato obim korišćenja nepokretnosti, odnosno eventualno nekorišćenja dela nepokretnosti, ne može predstavljati razlog za prestanak plodouživanja. U ovom slučaju, utoliko pre što su određeni uticaj na ostvarivanje prava imali i poremećeni odnosi parničnih stranaka. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 4428/02 od 28.11.2002. godine)
539. Pravo plodouživanja je najšire pravo upotrebe tuđe stvari (poslužnog dobra), a stiče se na osnovu ugovora, testamenta i održaja. Iz obrazloženja: Odredbom čl. 6. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", br. 6/80, 36/90 i "Sl. list SRJ", br. 29/96), propisano je da se na stvari na kojoj postoji pravo svojine može zasnivati pravo službenosti, pravo stvarnog tereta i pravo zaloge, pod uslovima određenim zakonom. Prema čl. 60. istog Zakona, pravo plodouživanja pravo upotrebe, pravo stanovanja, kao i pravo stvarnog tereta uređuje se zakonom, što znači da ona mogu biti uređena kako saveznim tako i republičkim odnosno pokrajinskim zakonom. Kako pravo plodouživanja nije uređeno do sada ni saveznim ni republičkim zakonom to o pravu plodouživanja treba raspravljati i odlučivati prema pravnim pravilima imovinskog prava. Pravo plodouživanja je najšire pravo upotrebe tuđe stvari (poslužnog dobra). Predmet prava plodouživanja može biti tuđa pokretna i nepokretna stvar. Pravo plodouživanja stiče se na osnovu ugovora, testamenta i održaja. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je o pravu doživotnog plodouživanja tužilaca raspravljao i odlučivao na osnovu čitanja izvoda iz zemljišnoknjižnog uloška br. 2538 KO M…, iskaza svedoka I.D., uviđaja na licu mesta i dokaza saslušanjem stranaka. Prvostepeni sud nije izveo dokaz čitanjem ugovora kojim su tužioci stekli pravo doživotnog plodouživanja a radi utvrđivanja odlučne činjenice o obimu i predmetu prava plodouživanja. Naime, iz spisa predmeta proizilazi da je, nakon kupovine kuće, izvršena adaptacija odnosno dogradnja nekih prostorija uz kuću a da je u dvorištu napravljena letnja kuhinja sa terasom. Sporno je da li se pravo plodouživanja odnosi i na dograđene prostorije odnosno prostoriju izgrađenu u dvorištu. Osim toga, sporna je i sadržina sporazuma između stranaka o načinu korišćenja prostorija u kući. Pravo plodouživanja prestaje, pored ostalih - 223 -
STVARNO PRAVO
načina, i nevršenjem plodouživanja u određenom roku, ukoliko u vršenju plodouživanja nije bio sprečen kao i odricanjem od strane plodouživaoca. Sa iznetih razloga, a na osnovu čl. 395. st. 2. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci. U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi osnov sticanja prava plodouživanja, predmet i obim tog prava kada je izvršena dogradnja prostorija uz kuću i izgradnja objekta u dvorištu, te da li je i na ovim objektima konstituisano pravo tužilaca kao i kada je zaključen sporazum o načinu korišćenja kuće, u kojoj formi i kakva je sadržina tog sporazuma. Nakon toga u ovoj stvari doneće novu odluku. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6977/98)
540. Smrću lica u čiju korist je konstituisano pravo lične službenosti na nepokretnostima prestalo je pravo korišćenja i svim drugim licima koja su po tom osnovu nepokretnosti koristila. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju otac tuženog je sporne nepokretnosti koristio od 1965. godine pa sve do svoje smrti u 1994. godini a na osnovu izjave pravnog prethodnika tužilaca overenoj u Opštinskom sudu pod Ov. br. ________od 1. juna 1965. godine kojom je dozvolio ocu tuženog da ima pravo da besplatno nepokretnosti koristi do svoje smrti. Pravni prethodnik tužilaca je umro 1971. godine a otac tuženog, koji je takođe potpisao navedenu izjavu od 1. juna 1965. godine, nastavio je i nakon toga da sa porodicom, pa i sa tuženim koristi sporne nepokretnosti sve do svoje smrti 1994. godine. Nakon toga tužioci su kao naslednici tražili da im tuženi spornu nepokretnost preda u državinu, što je tuženi odbio. Polazeći od izloženog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su donoseći pobijane odluke pravilno odlučili o tužbenom zahtevu. Izjavom pravnog prethodnika tužilaca od 1. juna 1965. godine koju je potpisao i otac tuženog, što joj daje značaj sporazuma, konstituisano je da spornim nepokretnostima doživotno pravo lične službenosti u korist oca tuženog i to na stambenoj zgradi pravo stanovanja, a na zemljištu pravo upotrebe. Kako se radi o pravu lične službenosti konstituisanom u korist oca tuženog, to je njegovom smrću u 1994. godini prestalo pravo korišćenja i svim drugim licima koja su po tom osnovu sporne nepokretnosti koristila. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5123/97)
541. Plodouživanje kao stvarno pravo na tuđoj stvari može se ustanoviti samo na stvari koja već postoji, a na budućoj stvari ako je to između ugovornih strana izričito ugovoreno. (VSS, Gzz. 22/96)
542. Obaveza postavljanja ograde u bašti, koja se nalazi u naseljenom mestu, postoji samo u onim mestima gde je običajem prihvaćeno kao obavezujuće pravilo, ako nije drukčije propisano. (Vrhovni sud Vojvodine, Rev. 306/91) - 224 -
STVARNO PRAVO
PRAVO ZALOGE (Član 61. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
543. Hipoteka se stiče na osnovu pravnog posla ili sudske odluke upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3279/99 )
544. Kada je nepokretnost opterećena hipotekom radi namirenja potraživanja zbog koga se izvršenje sprovodi onda se dozvoljeno izvršenje ne može proglasiti nedopuštenim zbog promene vlasnika, jer je hipoteka vezana za nepokretnost a ne za ličnost. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju rešenjem Opštinskog suda I -________od 7. avgusta 1995. godine, prema dužniku, tužiočevom ocu dozvoljeno je izvršenje prodajom nepokretnosti upisane kat. parc. br. 303/2 kuća sa kućištem i dvorištem u površini od 0.13,00 ha, radi namirenja tražbine tuženog po presudi Opštinskog suda P... ________od 27. februara 1995. godine. U cilju obezbeđenja ovog izvršenja na osnovu odluke suda dana 10. avgusta 1995. godine, zabeležbom upisana je hipoteka na navedenoj nepokretnosti u korist tuženog Ž., kao poverioca. U to vreme, zemljišno-knjižni vlasnik ove nepokretnosti bio je tužiočev otac. Polazeći od ovakvog činjeničnog stanja pravilno su nižestepeni sudovi primenom čl. 63. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa iz čl. 144. Zakona o izvršnom postupku, odbili tužbeni zahtev. Naime, kada je nesumnjivo utvrđeno da je predmetna nepokretnost opterećena hipotekom radi namirenja potraživanja zbog koga se u konkretnom slučaju izvršenje sprovodi i po shvatanju Vrhovnog suda dozvoljeno izvršenje ne može se proglasiti nedopuštenim zbog promene vlasnika, jer je hipoteka vezana za nepokretnost a ne za ličnost. Prema tome, kako je sporna nepokretnost opterećena hipotekom u korist tuženog, on kao hipotekarni poverilac po tzv. pravnom principu sledovanja, ima pravo da se namiri iz založene nepokretnosti bez obzira da li je ona promenila vlasnika i držaoca. Nema uticaja na ishod spora ni činjenica što je još pre ustanovljenja hipoteke tužiočev otac ugovorom poklonio tužiocu spornu nepokretnost, obzirom da je u vreme ustanovljenja hipoteke još uvek bio zemljišno-knjižni vlasnik ove nepokretnosti a tužilac uknjižen kao vlasnik ove nepokretnosti tek kasnije 21. maja 1996. godine. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 4354/99) REALIZACIJA ZALOŽNOG PRAVA (Član 63. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)
545. Zalogoprimac ne može da traži da se naloži zalogodavcu da mu isplati dug koji je obezbeđen zalogom u situaciji kada je zalogodavac samo vlasnik stvari date u zalogu, a ne i lični dužnik potraživanja. - 225 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: U postupku je utvrđeno da je tužilac dana 9.decembra 1994. godine zaključio sa DD "Dž" u Novom Sadu, ugovor o kratkoročnom kreditu. Dana 28.avgusta 1994. godine zaključen je ugovor o okvirnom kreditu obezbeđenim hipotekom između tužioca kao davaoca kredita i hipotekarnog poverioca i tuženog kao hipotekarnog dužnika i DD "Dž" kao korisnika kredita. Tuženi je dana 23.avgusta 1994. godine dao založnu izjavu o ustanovljenju hipoteke na stambenoj zgradi čiji je vlasnik, a u korist tužioca. Rešenjem suda od 23.avgusta 1994. godine, dozvoljena je uknjižba založnog prava uz istovremenu zabelešku zabrane otuđenja navedene nepokretnosti do konačnog izmirenja duga. Dug po osnovu kredita na dan 30.septembra 2001. godine iznosio je 778.330,29 dinara. Na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev i obavezao tuženog da tužiocu isplati navedeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev kao neosnovan, nalazeći da je tuženi hipotekarni dužnik zbog čega je tužilac protiv njega mogao podneti samo hipotekarnu tužbu a ne tužbu radi isplate duga po osnovu ugovora o kreditu koji je zaključen sa DD "Dž" u Novom Sadu. Pravilno je izraženo pravno stanovište drugostepenog suda. U konkretnom slučaju radi se o različitosti ličnog i realnog dužnika. Lični dužnik tužioca je DD "Dž" u Novom Sadu, koji je korisnik kredita i oni su stranke u obligaciono-pravnom odnosu. Međutim, tuženi je vlasnik založene stvari a tužbeni zahtev ne može da bude usmeren protiv njega radi obavezivanja da plati dug. Ako je tužba podneta samo protiv vlasnika stvari, kao što je u ovom slučaju, onda je tužbeni zahtev trebalo da glasi da je tuženi dužan da dozvoli da se tužiočevo potraživanje koje ima prema ličnom dužniku a to je DD "Dž", namiri i stvari date u zalogu javnom prodajom preko suda. Normalno, da je u interesu poverioca da u slučaju različitosti ličnog i realnog dužnika, podnese jednu tužbu kojom će tražiti da se lični dužnik obaveže na plaćanje založnog potraživanja, a realni dužnik da dozvoli da se tužiočevo potraživanje, radi ispunjenja obaveze ličnog dužnika, namiri javnom prodajom stvari koja je data u zalog za obezbeđenje tuđeg potraživanja. Članom 63. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa propisano je da je hipotekarni poverilac ovlašćen da traži namirenje svog potraživanja iz vrednosti založene nepokretnosti na način predviđen zakonom. Kako u pogledu rečenog tužilac nije usmerio svoj tužbeni zahtev na navedeni način, ne mogu se prihvatiti navodi revizije da je tuženi u obavezi po zaključenim ugovorima da isplati traženi iznos koji duguje korisnik kredita a to je DD "Dž" u Novom Sadu. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 578/04 od 8. decembra 2004. godine)
546. Savesni sticalac prava hipoteke ne može snositi štetne posledice zbog činjenice da je hipotekarni dužnik prevarnom radnjom stekao i u zemljišnoj knjizi upisao pravo svojine na hipotekarnoj nepokretnosti Iz obrazloženja: Prema odredbama člana 63. stav 1. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, radi obezbeđenja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloge u korist poverioca (hipoteka) koji je ovlašćen na način predviđen zakonom, da traži namirenje svog potraživanja iz vrednosti te nepokretnosti pre poverilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i pre poverilaca koji su hipoteku na njoj stekli posle njega, bez obzira na promenu vlasnika opterećene nepokretnosti. Prema - 226 -
STVARNO PRAVO
odredbama člana 64. stav 1. ovog zakona, na osnovu pravnog posla ili sudske odluke hipoteka se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Pravilnom primenom materijalnog prava sud je usvojio tužbeni zahtev i utvrdio da postoji pravo tužioca da traži namirenje svog dospelog i određenog novčanog potraživanja iz vrednosti koja bude ostvarena prinudnom prodajom opterećene nepokretnosti. Na osnovu ugovora o zajmu od 7.6.2001. godine hipoteka je stečena u korist tužioca upisom u javne knjige 20.6.2001. godine. U vreme upisa, prvooznačeni tuženi je bio vlasnik predmetnog stana. Iz izloženog proizilazi da pravni osnov hipoteke-nepokretnost dužnika (prvooznačenog tuženog) u vreme nastanka hipoteke nije bila vlasništvo drugooznačene tužene, koja je tu nepokretnost kasnije stekla upisom u zemljišne knjige dana 24.7.2001. godine. Stoga nije od značaja postojanje krivičnog dela prevare zbog kojeg je prvooznačeni tuženi kažnjen presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu, jer je tužilac stekao zakonito založno pravo pre uknjižbe tuženog drugog reda, a u vreme kada se kao vlasnik vodio tuženi prvog reda. (Iz Presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 431/05 od 20.10.2005.)
547. Hipoteka je stvarno pravo na tuđoj nepokretnosti, koje ovlašćuje hipotekarnog poverioca da - radi naplate dospelog, a nenamirenog novčanog potraživanja - posredstvom suda zahteva prodaju hipotekarne nepokretnosti i da naplati svoje potraživanje iz vrednosti dobijene prodajom. Hipotekom se obezbeđuje tačno određeno novčano i brojčano izraženo potraživanje, koje je stvarno-pravno vezano za nepokretnost, a ne za ličnost. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno sledeće činjenično stanje: Predmet tužbenog zahteva je utvrđenje prestanka postojanja hipoteke uknjižene u korist prvotuženog. Predmet eventualnog tužbenog zahteva je utvrđenje da je ništav označeni ugovor od 09.12.2004. godine, zaključen između prvotuženog i drugotuženog. Prvostepeni sud je iz sadržine drugog označenog ugovora od 29.09.1993. godine, koji su zaključili tužilac kao izvođač i prvotuženi kao naručilac, utvrdio da je izvođač dužan da u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora, na ime garancije za dobro izvršenje posla, izvrši upis hipoteke prvog reda na poslovnim objektima izvođača, da se vrednost hipoteke određuje u dinarskoj protivvrednosti u iznosu od 731.500,oo USD ( 10% ugovorenih radova ) i da hipoteka važi do isteka garantnog roka od dve godine, te će se upis hipoteke ( uknjižba založnog prava ) izvršiti na osnovu zajedničkog predloga ugovornih strana. Članom 39. Ugovora predviđeno je da garantni rok za izvedene radove iznosi dve godine od primopredaje objekta. Iz zapisnika Četvrtog opštinskog suda u B. proizilazi da je ovaj prvostepeni sud utvrdio da su predmetnim sporazumom u stavu 1. poverilac i dužnik saglasno konstatovali da su međusobno zaključili navedeni ugovor od 29.09.1993. godine o izgradnji poslovne zgrade u ukupnoj vrednosti od 7.315.000,oo USD u dinarskoj protivvrednosti; da je ugovorom utvrđeno da se za dobro izvršenje posla od strane dužnika izvrši upis založnog prava - hipoteke na nepokretnostima dužnika, za period do kraja garantnog roka; da je dužnik saglasan da se za obezbeđenje potraživanja po navedenom ugovoru zasnuje založno pravo poverioca na nepokretnostima i da zapisnik o sporazumu stranaka ima snagu sudskog poravnanja odn. izvršne isprave. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo. - 227 -
STVARNO PRAVO
Prvostepeni sud je, odlučujući o tužbenom zahtevu kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je prestala hipoteka uknjižena u korist prvotuženog, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do sporazuma između tužioca i prvotuženog; da je istim konstituisana hipoteka kao sredstvo obezbeđenja izvršenja ugovora o građenju i da je trajanje hipoteke vremenski ograničeno. U tom smislu, neosnovani su žalbeni navodi prvotuženog. Odredbom člana 63. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano je da - radi obezbeđenja određenog potraživanja - nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloge u korist poverioca ( hipoteka ), koji je ovlašćen da traži namirenje svog potraživanja iz vrednosti te nepokretnosti pre poverilaca koji na njoj nemaju hipoteku kao i pre poverilaca koji su hipoteku na njoj stekli posle njega, bez obzira na promene vlasnika opterećene nepokretnosti. Hipoteka je stvarno pravo na tuđoj nepokretnosti koja ovlašćuje hipotekarnog poverioca da radi naplate dospelog, a nenamirenog novčanog potraživanja, zahteva posredstvom suda prodaju hipotekarne nepokretnosti i da naplati svoje potraživanje iz vrednosti dobijene prodajom. Hipotekom se obezbeđuje tačno određeno novčano i brojčano izraženo potraživanje, koje je vezano za nepokretnost, a ne ličnost. Prvostepeni sud je u konkretnom slučaju pravilno utvrdio da su tužilac i prvotuženi izvršili dvostruko ograničenje predmetne hipoteke - u pogledu visine iznosa do koga je ista upisana i u pogledu njenog trajanja. Parnične stranke nisu predvidele trajanje hipoteke do izvršenja obaveze tužioca, već je reč o specifičnom vidu hipoteke kojim je obezbeđeno dobro izvršenje posla od strane tužioca, vezano za hipoteku na taj način što su parnične stranke ugovorom o građenju predvidele da hipoteka važi do isteka garantnog roka od dve godine, da će se upis hipoteke ( uknjižba založnog prava ) izvršiti na osnovu zajedničkog predloga sporazuma ugovornih strana. U zemljišnim knjigama je upisano da hipoteka traje dve godine, a u sporazumu koji su zaključile parnične stranke pred Četvrtim opštinskim sudom je takođe navedeno da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor i da je predviđen upis založnog prava na hipotekarnoj nepokretnosti dužnika za period do kraja garantnog roka. Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane ( član 148. Zakona o obligacionim odnosima ), pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da je volja parničnih stranaka bila da hipoteka bude vremenski ograničena. Zato nije od uticaja što sud u rešenju, na osnovu koga je određena i sprovedena uknjižba predmetnog založnog prava, ne spominje izričiti rok do koga je isto upisano, kako prvotuženi u žalbi neosnovano navodi. Prvostepeni sud je iz sadržaja rešenja utvrdio da je istim prihvaćen zapisnik čiji je sadržaj sporazum poverioca i dužnika, te da isti ima snagu sudskog poravnanja (izvršne isprave ). Deo sporazuma parničnih stranaka je i pozivanje na vremensko trajanje hipoteke, te tekst celokupnog sporazuma predstavlja i osnov za upis u zemljišnim knjigama. U konkretnom slučaju, dakle, radi se o sporazumnoj ( a ne o zakonskoj ) hipoteci. Pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je usvojio tužbeni zahtev za brisanje hipoteke, imajući u vidu da je nadležni organ dana 31.12.1996. godine doneo odluku kojom je odobrena upotreba izgrađenog objekta. Iz toga proizilazi da je garantni rok od dve godine istekao 31.12.1998. godine, te da je tada isteklo i vreme predviđeno za trajanje hipoteke koja je upisana u korist prvotuženog. Posle ovog roka prvotuženi nije mogao da odbije saglasnost tužiocu za brisanje upisa predmetne hipoteke. ( Iz presude Višeg trgovinskog suda, Pž. 938/06 (2) od 15.03.2007. godine )
548. Hipoteka nastaje samim upisom u javne knjige, a ne donošenjem rešenja zemljišno-knjižnog suda o upisu. - 228 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pozivanje žalioca (tužioca) da njegovo razlučno pravo odn. pravo odvojenog namirenja sporednih potraživanja iz opterećenih nepokretnosti tuženog proizlazi iz naznačenog rešenja - je neosnovano. Ovo zbog toga što - u smislu člana 64. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa - hipoteka ne nastaje donošenjem rešenja zemljišno- knjižnog suda o upisu, nego samim upisom u zemljišne knjige. Dakle, rešenja na koja se poziva žalilac služe da se istima dozvoli upis u zemljišne knjige, a na osnovu dokumentacije koju prilaže predlagač takvog upisa. Međutim, da bi hipoteka nastala nije dovoljno da je u rešenjima kojima se dozvoljava uknjižba naveden veći obim prava od onoga koji je upisan u zemljišne knjige. Ova rešenja mogla su poslužiti žaliocu kao osnov da zahteva ispravku izvršenog upisa u zemljišnim knjigama, ali nisu dovoljna za zasnivanje samih hipoteka. Kako prema stanju u zemljišnim knjigama nesumnjivo proizlazi da u javnim knjigama nije upisana hipoteka koja treba da posluži obezbeđenju namirenja sporednih potraživanja čije se utvrđenje traži u ovoj parnici, to je prvostepeni sud pravilno našao da nije osnovan tužbeni zahtev za utvrđenje postojanja prava odvojenog namirenja - razlučnog prava, te je pravilno odbio postavljeni tužbeni zahtev. (Iz presude Višeg trgovinskog suda, Pž. 10226/06 od 14.02.2007. godine )
PRESTANAK HIPOTEKE (Član 68. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa)
549. Raskid ugovora čije je ostvarenje obezbeđeno hipotekom ne predstavlja zakonski osnov za brisanje hipoteke. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem Opštinskog suda u B.C. od 8. oktobra 2001. godine na osnovu hipotekarne izjave od 28. juna 2001. godine dozvoljena je uknjižba založnog prava za iznos od 210.000,00 DEM na nepokretnostima predlagača u korist protivnika predlagača. Ovo založno pravo na nepokretnosti zasnovano je kao sredstvo obezbeđenja plaćanja po ugovoru o kupoprodaji mašina koji je zaključen 28. juna 2001. godine između protivnika predlagača, kao prodavca, i Preduzeća ... iz R., kao kupca. Hipotekarni poverilac je isporučio mašine u vrednosti od oko 70.000,00 DEM, međutim svoju ugovornu obavezu nije ispunio do kraja, pa ga je kupac dopisom od 2. decembra 2002. godine obavestio da raskida ugovor. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno odbili predlog predlagača radi brisanja založnog prava – hipoteke, a predlagač je protiv pravnosnažne odluke izjavio reviziju. Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, revizija je neosnovana. Odredbom člana 68. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i "Službeni list SRJ", broj 29/96), koja se primenjuje u ovoj pravnoj stvari, propisano je da se prestanak hipoteke može tražiti kad hipotekarni dužnik plati potraživanje obezbeđeno hipotekom; kad se hipotekarni poverilac odrekne hipoteke pismenom izjavom datom kod nadležnog državnog organa koji vodi javnu knjigu u koju je upisana hipoteka; kad je isto lice steklo pravo svojine i - 229 -
STVARNO PRAVO
hipoteke na istoj nepokretnosti i kad propadne nepokretnost opterećena hipotekom, ako ne bude obnovljena. Odredbom člana 44. Zakona o hipoteci ("Službeni glasnik RS", broj 115/05), koji je stupio na pravnu snagu 3. januara 2006. godine, a primenjuje se od 25. februara 2006. godine, kada su prestale da važe odredbe iz člana 36 - 69. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, propisano je da se ispis hipoteke na zahtev vlasnika vrši samo ako je dug isplaćen u potpunosti. Zahtev iz stava 1. ovog člana sadrži: 1) pismenu izjavu hipotekarnog poverioca da pristaje na ispis hipoteke; ili 2) pravnosnažnu sudsku odluku kojom se utvrđuje da je potraživanje hipotekarnog poverioca prestalo. Poverilac je dužan da dozvoli brisanje hipoteke ukoliko mu je potraživanje u celosti isplaćeno. Poverilac je dužan da izda dužniku i vlasniku hipotekovane nepokretnosti potvrdu o izmirenom dugu, bez odlaganja, odmah posle izmirenja duga, i da mu da saglasnost za brisanje hipoteke. Odredbe Zakona o hipoteci ne primenjuju se na hipoteke zasnovane do dana njegovog stupanja na snagu, osim ako se ugovorne strane drukčije sporazumeju. U konkretnom slučaju, brisanje ovog založnog prava u zemljišnoj knjizi može se zahtevati samo ako se hipotekarni poverilac, protivnik predlagača, odrekne hipoteke, na osnovu isprava sastavljenih u obliku koji je propisan za njihovu valjanost, a to su javne isprave ili one privatne isprave na kojima je potpise overio sud, kao i u drugim slučajevima propisanim članom 68. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, činjenica da je raskinut ugovor o kupoprodaji, koji je bio osnov za zasnivanje hipoteke, nema uticaja na prestanak ovog založnog prava. U slučaju raskida ugovora posledice su propisane odredbama čl. 124 - 138. Zakona o obligacionim odnosima. Raskid ugovora nema za posledicu prestanak potraživanja, kao jedan od razloga za prestanak hipoteke u skladu sa članom 68. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Stoga je neosnovano ukazivanje u reviziji da je raskidom ugovora o kupoprodaji, na osnovu kojeg je zasnovana hipoteka u cilju plaćanja kupoprodajne cene, ispunjen uslov za prestanak hipoteke. U tom slučaju dejstvo raskida ugovora nema pravne posledice prestanka obaveze u smislu člana 295. Zakona o obligacionim odnosima, na koji se u reviziji neosnovano ukazuje. Zato je pravilno primenjeno materijalno pravo kada je zbog raskida ugovora odbijen predlog za brisanje založnog prava na nepokretnosti - hipoteke. (Iz Rešenja Vrhovnog kasacionog suda, Rev. 1483/10 od 26.10.2010. godine)
550. Hipoteka može prestati shodno članu 68. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa samo ako je tražbina hipotekarnog poverioca namirena, obzirom da, kao založno pravo, hipoteka predstavlja opterećenje nepokretnosti Iz obrazloženja: Presudom Opštinskog suda u G. Milanovcu P. br. 860/04 od 26.5.2005. godine usvojen je tužbeni zahtev tužioca i u odnosu na tuženika se utvrđuje prestanak založnog prava na nepokretnostima tužioca. Okružni sud u Čačku je svojim rešenjem Gž. br. 1452/05 od 30.11.2005. godine ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak i odluku. U konkretnom slučaju se radi o založnom pravu na nepokretnosti - hipoteka, a zalaganje se postiže upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Hipoteka predstavlja opterećenje nepokretnosti na osnovu koga jedna nepokretnost odgovara za namirenje određenog potraživanja u korist poverioca. Postojanje hipoteke pretpostavlja postojanje tražbine. Odredbom člana - 230 -
STVARNO PRAVO
68. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa su predviđeni vidovi i način prestanka hipoteke ali u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije utvrdio da li je nastao bilo koji razlog za prestanak hipoteke. Naime, kao akcesorno pravo hipoteka ne može postojati sama za sebe, bez potraživanja kao glavnog duga. Otuda dužnik mora da ispuni svoju obavezu a što znači da je potraživanje hipotekarnog poverioca namireno posle čega sopstvenik hipotekarne nepokretnosti može da zahteva ispisivanje hipoteke iz zemljišnih knjiga odnosno prestanak založnog prava. U konkretnom slučaju prvostepeni sud nije utvrdio odlučnu činjenicu u ovoj pravnoj stvari, a naime, da li je tražbina hipotekarnog poverioca namirena i da li su se s obzirom na to stekli uslovi za prestanak hipoteke. (Presuda Opštinskog suda u G. Milanovcu, P. br. 860/01 od 26.5.2005. godine i Rešenje Okružnog suda u Čačku, Gž. br. 1452/05 od 30.11.2005. godine)
551. Za prestanak i brisanje hipoteke na nepokretnosti stečenoj sa teretom putem sudske odluke potrebno je da se ispune uslovi iz te odluke i uslovi propisani Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa. Iz obrazloženja: Tuženi je zasnovao založno pravo prvog reda na jednoj polovini idealnog dela nepokretnosti imenovanog dužnika, sa važnošću od 22.04.1997. godine, što proizlazi iz naznačenog rešenja od 23.02.2002. godine. U postupku je utvrđeno da su u trenutku podnošenja predloga bili ispunjeni uslovi za određivanje upisa založnog prava, odnosno da je tuženi kao podnosilac priložio svu potrebnu dokumentaciju, i to: ugovor o zajmu od 22.04.1997. godine, kopiju plana od 22.04.1997. godine i overenu založnu izjavu imenovanog dužnika. S obzirom da su isprave na osnovu kojih je izvršen upis u javne ( u konkretnom slučaju - intabulacione ) knjige, sastavljene u obliku propisanom za njihovu pravnu valjanost i da su dostavljene uz predlog - neosnovano se u reviziji ukazuje da uslovi za upis u korist tuženog nisu postojali 1998. godine, u vreme obavljenog upisa u korist tužioca, te da se radi o upisu neopravdane predbeležbe. Pravilno je stanovište nižestepenih sudova da tuženi ne može da trpi štetne posledice neblagovremenog postupanja suda po predlogu za upis hipoteke i u skladu je sa pravnim pravilom iz paragrafa 29. Zakona o zemljišnim knjigama, po kome se red upisa prosuđuje prema momentu podnošenja zahteva. Tužilac je predmetnu nepokretnost kupio na javnoj prodaji u izvršnom postupku, kao jedini ponuđač, a na osnovu pravnosnažne odluke izvršnog suda dosuđena mu je nepokretnost ( član 165. Zakona o izvršnom postupku ). Rešenjem o predaji nepokretnosti od 30.01.2004. godine tužiocu je predata nepokretnost sa teretom založnog prava prvog reda u korist BB na jednoj polovini idealnog dela nepokretnosti. Odlukom suda u postupku izvršenja, u naznačenom rešenju od 26.02.2004. godine, utvrđeno je da tuženi nije naplatio svoje celokupno potraživanje od dužnika, što je bio razlog da sud u izvršnom postupku ne izbriše hipoteku prvog reda na jednoj polovini prodate nepokretnosti u korist tuženog ( član 175. Zakona o izvršnom postupku ). S obzirom da za prestanak hipoteke nisu ispunjeni ni drugi uslovi propisani članom 68. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, pravilno je odbijen zahtev tužioca za brisanje založnog prava tuženog, kao i eventualni zahtev da se utvrdi da je prestalo založno pravo tuženog upisano po rešenju 16/97 od 23.2.2002. godine u intabulacione knjige na jednoj idealnoj polovini predmetne nepokretnosti. ( Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2891/05 od 15.06.2006. godine ) - 231 -
STVARNO PRAVO
552. Prestanku založnog prava na nepokretnosti ( hipoteka ) ima mesta samo ako je tražbina hipotekarnog poverioca namirena. Iz obrazloženja: Založno pravo na nepokretnosti ( hipoteka ) postiže se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Hipoteka predstavlja opterećenje nepokretnosti na osnovu koga jedna nepokretnost odgovara za namirenje određenog potraživanja u korist poverioca. Postojanje hipoteke pretpostavlja postojanje tražbine, pri čemu hipotekom obezbeđeno potraživanje mora da glasi na određenu novčanu svotu, a zavisnost hipoteke od tražbine označava se kao akcesornost. Odredbom člana 68. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa izričito su predviđeni vidovi i načini prestanka hipoteke, a u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije utvrdio da je nastao bilo koji od zakonskih razloga za prestanak hipoteke. Naime, kao akcesorno pravo hipoteka ne može postojati sama za sebe bez potraživanja kao glavnog duga. Otuda dužnik mora da ispuni svoju obavezu, što znači da je potraživanje hipotekarnog poverioca namireno, posle čega sopstvenik hipotekarne nepokretnosti može da zahteva ispisivanje hipoteke iz zemljišnih knjiga, odnosno prestanak založenog prava. U konkretnom slučaju prvostepeni sud nije utvrdio odlučnu činjenicu u ovoj pravnoj stvari - da je tražbina hipotekarnog poverioca namirena, i da li su se - s obzirom na to - stekli uslovi za prestanak hipoteke. ( Iz rešenja Okružnog suda u Čačku, Gž. 1452/05 od 30.11.2005. godine )
DRŽAVINA (Član 70. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
553. Ako se neko legalno služi pravom korišćenja svoje državine, nema čina njenog smetanja. Iz obrazloženja: Iz činjeničnog stanja proizilazi da su tužioci korisnici vodovoda koji ide od mesta zvanog "Lipar" do njihove kuće u dužini od 3 km, pri čemu su vodovodne cevi postavljene ispod šumskog puta i zatrpane nekih desetak centimetara ispod njegove površine. Početkom marta 2008. godine izvođeni su radovi ravnanja puta buldožerom i tom prilikom su navedene cevi oštećene, nakon čega su tužioci sanirali ovo oštećenje sastavivši ih spojkama, pa je voda nesmetano tekla, što je konstatovano i u zapisniku Mesne zajednice Z. Međutim, nekih desetak do petnaest dana nakon toga tuženi su tim putem prolazili traktorom jer su išli da seku drva, kojom prilikom su oštetili vodovodnu cev na dva mesta. Naime, kako je put bio vlažan, tuženi su stavljali kandže na traktorske gume, što je izazvalo oštećenje cevi. Voda je počela da se izliva, a tužioci su bili onemogućeni da je koriste. - 232 -
STVARNO PRAVO
Kasnije su istu cev sastavili s obzirom da im je voda bila neophodna, ali su je na jednom mestu ostavili nezatrpanu. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, po oceni drugostepenog suda, pogrešno je prvostepeni sud utvrdio da u konkretnom slučaju postoji čin smetanja državine, odnosno korišćenja navedenog vodovoda. Naime, prema činjeničnom stanju, tuženi su kritičnom prilikom prolazili traktorom šumskim putem ispod koga su vrlo plitko, na nekih desetak centimetara ispod njegove površine, postavljene sporne vodovodne cevi, postavivši kandže na traktorske gume usled vlažnosti puta, što je izazvalo kidanje ovih cevi. Drugostepeni sud nalazi da se ove radnje tuženih ne mogu kvalifikovati činom smetanja državine, odnosno korišćenja spornog vodovoda, imajući u vidu da je ovaj šumski put korišćen prema datim okolnostima na razuman i dozvoljen način. Otuda nije čin smetanja državine korišćenje puta na razuman i dozvoljen način koji opravdavaju sve okolnosti konkretnog slučaja. Naime, vodovodno crevo očigledno nije bilo zakopano na propisnoj dubini (70 cm), već suviše plitko – svega (10 cm) ispod površine, što praktično dovodi do nemogućnosti uobičajenog korišćenja šumskog puta. Da je crevo bilo zakopano na propisnoj dubini do kidanja istog ne bi došlo. Ne može se neko pozivati na zaštitu državine, a da sa zaštitom nekog svog prava suprotnu stranu ometa u njegovom legalnom pravu korišćenja svoje državine. Sa datih razloga pravilnom primenom materijalnog prava pobijano rešenje je moralo biti preinačeno. (Rešenje Opštinskog suda u Kraljevu P.br. 690/08 od 6.11.2008. godine i Rešenje Okružnog suda u Kraljevu Gž.br. 2440/08 od 6.11.2008. godine)
554. Državinska zaštita parkiranja automobila ne može se ostvarivati na javnim dobrima koja su u državnoj svojini i u opštoj upotrebi. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je propustio da utvrdi bitnu činjenicu: da li je sporno mesto za parkiranje generalnim urbanističkim planom predviđeno kao javno dobro, pa ga za parkiranje mogu koristiti sva lica pa i tuženi - tako da to nije zloupotreba prava jer je to javno dobro u državnoj svojini i - kao dobro u opštoj upotrebi - podrazumeva pravo korišćenja od strane svih zainteresovanih lica u okviru svoje prirode i namene. Ako bi se radilo o javnom dobru, ne može se smatrati da je tužilja u posedu tog mesta za parkiranje, budući da je isključeno sticanje takvog prava na javnim dobrima u državnoj svojini i opštoj upotrebi, pa sud ne može pružiti zaštitu tužilji po tužbi zbog smetanja državine a zbog toga što je tuženi na to mesto postavio svoj automobil. ( Rešenje Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 1217/06 od 09.03.2006. godine )
555. Državinu stvari ima i lice koje faktičku vlast na stvari vrši preko drugog lica, kome je po osnovu plodouživanja, ugovora o korišćenju stana, zakupa, čuvanja, posluge ili drugog pravnog posla, dalo stvar u neposrednu državinu (posredna državina). - 233 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Tužilac se nalazi u posedu predmetnog stana u N…S…i u navedeni stan dolazi povremeno. Vlasnik stana je njegov brat koji je ovlastio tužioca da se brine o predmetnom stanu i preduzima sve pravne radnje koje se odnose na navedeni stan. Tužena stanuje u susednom stanu broj 5 na istoj adresi. Prozori iz stana tužioca gledaju na terasu tužene. Tužilac je dana navedenog u tužbi došao u stan sa prijateljem i video da su prozori u kuhinji i kupatilu zakovani daskama od ormana. Tužilja je, izvesno vreme pre toga, stavila orman celom dužinom zida na kome se nalaze prozori od kupatila i kuhinje tužioca. Tužilja je predmetni orman pričvrstila za fasadu, tako što je ostalo oko 5 centimetara praznog prostora između fasade i zadnje stranice ormana. Od trenutka kada je zgrada izgrađena i brat tužioca postao vlasnik predmetnog stana kao i perioda od kada se tužilac nalazi u posedu istog nije menjan raspored prostorija u predmetnom stanu i na tom mestu su oduvek postojali kuhinja i kupatilo, kao i prozori od navedenih prostorija. Tužilac je uklonio predmetni orman sa prozora, tako što je isti isekao i isečene ploče ostavio na terasi kod tužilje. Povodom toga tužena je podnela tužbu ovom sudu protiv tužioca koja je zavedena pod brojem P ______/05, po kojoj je postupak još uvek u toku. Takođe, tužena je podnela i krivičnu prijavu protiv tužioca, koja se vodi pod poslovnim brojem K.______/05, po kojoj je postupak još uvek u toku. Na tako utvrđene činjenice, prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtev tužioca. Sud je, pravilnom ocenom izvedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da je tužilac bio u posedu predmetnog stana, jer ga je brat kao vlasnik stana ovlastio da ovaj stan izdaje. U konkretnom slučaju radi se, dakle o posrednom držaocu stvari, koji uživa sudsku zaštitu kao i neposredni držalac, pa je tužena izvršila akt smetanja državine tako što je zakovala daskama prozore od kuhinje i kupatila predmetnog stana. Neposredni, kao i posredni držalac uživaju, shodno odredbama člana 70. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, sudsku zaštitu. Odredbom navedenog člana regulisano je da državinu stvari ima i lice koje faktički vlast na stvari vrši preko drugog lica, kome je po osnovu plodouživanja, ugovora o korišćenju stana, zakupa, čuvanja, posluge ili drugog pravnog posla, dalo stvar u neposrednu državinu (posredna državina). (Iz rešenja Okružnog suda u Novom Sadu, Gž.1138/06 od 09.03. 2006. godine)
556. Državina stvari predstavlja faktičku vlast na stvari i podrazumeva mogućnost da se stvar koristi i upotrebljava shodno svojoj nameni. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je utvrdio da od januara do aprila ove 2005. godine, tužilac nije upotrebljavao za vožnju sporno vozilo i iz toga izvodi zaključak da tužilac nije imao državinu na vozilu, a ovo tim pre što je vozilo ostavljao na javnom parkingu u P… na nekoliko kilometara od svoje kuće. Prvostepeni sud je pogrešio što je poistovetio državinu na motornom vozilu sa upotrebom vozila u javnom saobraćaju. Naime, samo na osnovu činjenice, što predmetno vozilo tužilac nije koristio u javnom saobraćaju u jednom periodu i što se vozilo u to vreme nalazilo na javnom parkingu, prvostepeni sud je pogrešno utvrdio da tužilac nije bio u državini vozila, ignorišući pri tom činjenicu da - 234 -
STVARNO PRAVO
je tužilac posedovao ključeve od vozila što mu je u stvari omogućavalo faktičku vlast na stvari, nezavisno od toga da li je posedovao i isprave o vozilu neophodne za javni saobraćaj. Inače, državina motornog vozila ne proizilazi samo iz mogućnoti da se ono upotrebljava u javnom saobraćaju. Državina motornog vozila obuhvata mnogo širu faktičku vlast na stvari, koja u određenim situacijama, zbog pravnih (istekla registracija vozila i sl.) ili drugih razloga (kvar na vozilu) ne podrazumeva obavezno i upotrebu vozila u javnom saobraćaju. (Iz rešenja Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 1028/05 od 16.06.2005. godine)
557. Niko od zajedničara u nedostatku sporazuma ne može imati isključivo pravo državine na stvari. Iz obrazloženja: Prema utvrđenju suda stranke su živele u bračnoj zajednici od 1989. godine. Tužilac je predmetni stan dobio na korišćenje u svojstvu nosioca stanarskog prava 1991. godine. U rešenju o dodeli stana navedeno je da će tužilac stan koristiti sa bračnim drugom ovde tuženom kao i decom koja potiču iz njihovog ranijeg braka. Stranke su se u ovaj stan uselile i dalje u istom stanovale. 6.04.1993. godine tužilac je kao ugovorni nosilac stanarskog prava ovaj stan otkupio. Brak stranaka razveden je pravnosnažnom presudom suda 1994. godine. Od januara 1995. godine tuženi ovaj stan ne koristi za stanovanje, niti se u istom nalaze njene stvari. Kako je utvrđeno da je u toku braka do pravnosnažnosti presude o razvodu braka tužilac kao ugovorni nosilac stanarskog prava zaključio ugovor o otkupu spornog stana, to je pravilan zaključak suda da stan ulazi u režim zajedničke imovine bračnih drugova, a prema propisu člana 321. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Osnovano je pravo svakog zajedničara da stvar drži, ovo pravo se odnosi na celu stvar. Niko od zajedničara u nedostatku sporazuma ne može imati isključivo pravo državine na stvari. Ako se zajedničari o tome ne mogu sporazumeti mogu da u vanparničnom postupku traže uređenje odnosa korišćenja kao što mogu tražiti deobu zajedničke stvari. Međutim, zajedničari imaju pravo na državinsku zaštitu u međusobnim odnosima. Iz izloženog proizilazi da bez sporazuma sa tuženom tužilac ne može imati isključivu državinu na predmetnom stanu, koji predstavlja zajedničku imovinu stranaka. Kako je utvrđeno da je tužilac isključivi držalac ovog stana i da tuženu onemogućava u dotadašnjem načinu njegovog korišćenja, u dotadašnjoj sudržavini to je suđeno pravilnom primenom materijalnog prava kada je usvajanjem protivtužbenog zahteva obavezan tužilac da omogući tuženoj korišćenje stana, koje pravo je imala do januara 1995. godine a koje joj tužilac sada jednostrano uskraćuje. U takvim okolnostima zahtev tužbe ocenjen je pravilno kao neosnovan. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 1718/98)
558. Ni jedan suvlasnik, bez sporazuma sa ostalim suvlasnicima, ne može imati isključivu dravinu suvlasničke stvari. - 235 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Predmet tužbenog zahteva je predaja u sudržavinu sporne zgrade sa placem koji isključivo drži i koristi tužena. Prema odredbi čl. 13. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa susvojina postoji kada na nepodeljenoj stvari lica ima pravo svojine tako da je deo svakog titulara određen srazmerno celini. Suvlasnik ima pravo da suvlasničku stvar drži, da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmerno svom udelu ne povređujući pravo ostalih suvlasnika, kako je to propisano čl. 14. navedenog zakona. Iz ove odredbe proizilazi da bez sporazuma sa ostalim suvlasnicima ni jedan suvlasnik ne može imati isključivu državinu suvlasničke stvari. Suvlasnici se u odnosu na celu suvlasničku stvar pojavljuju kao sudržaoci u smislu čl. 70. st. 4. navedenog zakona. Stoga tužena ne može imati isključivo pravo državine bez saglasnosti tužilje, koja je takođe suvlasnik. Stranke se u ovom slučaju stavljaju u poziciju da dalje koriste suvlasničku stvar po dogovoru, a ako dogovora nema sledi uređenje načina korišćenja (čl. 143. ZVP), ili deoba stvari (čl. 148. Zakona o vanparničnom postupku). (Vrhovni sud Srbije, Rev. 6493/97)
559. Sud je pravilno postupio kada je usvojio zahtev tužilje za uklanjanje ograde i predaju zauzetog dela njene kategorisane parcele, ukoliko tužilja ima pravo jačeg posednika. Iz obrazloženja: Kod pravilno utvrđenih činjenica da je tužilja vanknjižni vlasnik kategorisane parcele u K…, koju je kupila po pismenom neoverenom ugovoru od prodavca T.S., vanknjižnog vlasnika, kome je isplatila kupoprodajnu cenu u celini, a koji ju je uveo u posed odmeravajući pantljikom dokle se proteže njena parcela, činjenice da je tuženi godinu dana kasnije kupio po pismenom neoverenom ugovoru parcelu, isplatio cenu i uveo u posed od strane prodavca, s tim što je premeravanje parcele izvršeno od međe sa tužiljom, kod činjenice da su i kategorisana parcela tuženog i tužilje društvena svojina, te da je veštačenjem veštaka geometra utvrđeno da je tuženi zauzeo deo kategorisane parcele tužilje u površini od 44 m2, da je on postavio žičanu ogradu na zauzetom delu parcele tužilje - pravilno je postupio prvostepeni sud kada je usvojio tužbeni zahtev tužilje za uklanjanje ograde i predaju zauzetog dela njene kategorisane parcele. Ovo iz razloga što su obe kategorisane parcele društvena svojina, što je tuženi kasnije stupio u posed svoje kategorisane parcele, što je sam pomerio među i zauzeo deo kategorisane parcele tužilje, što nije imao građevinsku dozvolu za podizanje ograde, pa je po pravu tužilje kao jačeg posednika, isti pravilno obavezan na traženu činidbu. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 2875/96)
560. Napajanjem stoke na parceli po skidanju useva, ne manifestuje se državina. Iz obrazloženja: Odlukom opštinskog suda utvrđuje se da je tuženi smetao tužilju u posedu parcele tako što je istu uzorao, pa mu se nalaže da uspostavi pređašnje stanje. Okružni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu odluku. - 236 -
STVARNO PRAVO
Izvedenim dokazima prvostepeni sud je utvrdio da je tužilja više godina bila u posedu sporne parcele, obrađujući je sama ili davanjem pod kiriju, pa usvaja tužbeni zahtev za smetanje poseda, pošto je tuženi istu parcelu poorao. Neosnovano je isticanje u žalbi da je prvostepeni sud bio dužan da suoči svedoke, jer je iskazima svedoka, čijim iskazima poklanja veru, i iskazom tužilje utvrdio da je ista bila držalac sporne parcele do učinjenog smetanja državine. Takođe, nije osnovano ni isticanje u žalbi da je tuženi napasanjem stoke manifestovao državinu, jer je prvostepeni sud i tu činjenicu ocenio i našao da su, po skidanju useva, razna lica napasala stoku, a što ne znači da je tim radnjama tužilja lišena državine. Kako se ni ostalim navodima u žalbi ne dovodi u sumnju pravilnost pobijanog rešenja, to je žalba odbijena kao neosnovana, a rešenje potvrđeno. (Okružni sud u Požarevcu, Gz. 486/96)
561. Samim tim što izvođač građevinskih radova na nepokretnosti po osnovu ugovora o građenju izvodi te radove on nije postao neposredni držalac te nepokretnosti, nego svojevrstan detentor iste, jer vrši faktičku vlast na stvari za investitora i pod nadzorom investitora. Iz obrazloženja: Sudovi su propustili da utvrde sve relevantne činjenice, pa se stoga ne može ispitati da li su materijalno pravo pravilno primenili. Naime ako bi se utvrdilo, što do sada nije učinjeno, da je tužilac ne samo izvođač radova ove višestambene zgrade zajedno sa B.P., nego i prodavac spornih stanova u toj zgradi (za tržište) koje bi imao predati u državinu tuženih nakon što ih potpuno izgradi (čl. 70. st. 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa) onda bi tužilac i eventualno B.P. kao navodno suizvođači bio u državini istih pre nego što su ih tuženi još nedovršene zaposeli provalivši vrata. Ali, ako su tuženi kupili plac i stupili u državinu istog te sa izvođačima zaključili ugovor o građenju stanova na tom svom placu, kao što tvrdi svedok D.R., onda bi sledilo po pravilu, da su tuženi bili u državini nepokretnosti. I to nepokretnosti u celini, koja obuhvata kako plac tako i građevinski objekat, kao jedinstvenu pravnu celinu i kao jedinstven predmet državine. Ako je tužilac imao ključ od zgrade radi čuvanja građevinskog materijala noću, to još ne znači da bi tuženi time izgubili državinu nepokretnosti. Ovo tim pre što su eventualno prema iskazu svedoka i jednog od navedenih suizvođača B.P. tuženi slobodno ulazili u zgradu preko dana i kontrolisali izvođače radova, i da im ovaj suizvođač nije branio da sami završe izgradnju svojih stanova. Tek kada se utvrde i ove bitne činjenice, biće moguće i potrebno odgovoriti na činjenična i pravna pitanja: ko je bio u poslednjoj državini nepokretnosti (u celini) (čl. 78. st. 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa); da li izvođač radova samo kao izvođač radova na nepokretnosti redovno može biti u isključivoj državini nepokretnosti ili je on samo svojevrsni detentor (čl. 71. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa), da li je drugi suizvođač, odnosno izvođač B.P. bio u sudržavini sa tužiocem, odnosno u isključivoj državini i od kakvog je značaja što je on navodno dozvolio tuženima da sami završe svoje stanove. (Savezni sud, Beograd, Gzs. 30/96 od 28. 11. 1996. godine)
562. Opštinski sud je stvarno nadležan u sporovima između pravnih lica, kada se ne radi o sporu iz privrednog odnosa tih pravnih lica. Ako je tužilac organizacija koja se ne bavi izdavanjem poslov- 237 -
STVARNO PRAVO
nog prostora, kao privrednom delatnošću, onda se običan zakup ne smatra privredna delatnost. Kada je zakupodavac javno preduzeće za izdavanje poslovnog prostora, onda je nadležan privredni sud, ako je zakupac pravno lice. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije u Beogradu, R. I. 83/95)
563. Osnovan je zahtev zakupodavca za otkaz zakupa i ispražnjenja poslovnog prostora i ako u vreme podnošenja tužbe otkazni rok predviđen ugovorom još nije istekao, ali je istekao u toku parničnog postupka tj. pre donošenja sudske odluke. (Viši privredni sud, Beograd, Pž. 1876/95)
564. Otkupom društvenog stana dodeljenog radniku pod uslovom da svoj stan u vlasništvu ustupi drugom radniku u zakup ne stiču se uslovi za otkaz ugovora o zakupu. Iz obrazloženja: Tužilji je dodeljen dvoiposoban stan na korišćenje, uz uslov da svoj jednosoban stan ustupi davaocu - tuženoj ustanovi radi davanja u zakup radniku koga odredi davalac u smislu člana 74. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima. Pošto je dodela stana, a s tim u vezi i sticanje stanarskog prava na društvenom stanu tužilje, bila uslovljena izdavanjem u zakup njenog jednosobnog stana, dejstvo ovog uslova nije prestalo otkupom društvenog stana i sticanjem vlasništva na tom stanu. Stečeno stanarsko pravo i svojstvo nosioca stanarskog prava tužilje na tom stanu poslužilo je tužilji kao osnov za otkup društvenog stana, u smislu člana 16. tada važećeg Zakona o stanovanju. Kako je otkupu tog stana prethodila dodela i sticanje stanarskog prava, koje je bilo uslovljeno izdavanjem u zakup tužiljinog jednosobnog stana u vlasništvu, bez uticaja su i navodi revizije da se svojina na tom stanu ne može i ubuduće ograničavati obaveznim trajanjem zakupa tog stana, posle otkupa društvenog stana. Stoga tužena ima pravo da, u smislu člana 40. stav 1. Zakona o stanovanju, u svojstvu zakupca i dalje koristi sporni jednosobni stan tužilje u skladu sa odredbama čl. 30. i 39. tog zakona, pa je materijalno pravo pravilno primenjeno što je tužbeni zahtev odbijen. (Iz odluke Vrhovnog suda Srbije, Rev. 5670/95)
565. Otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija se daje drugoj ugovornoj strani (zakupcu) neposredno, a ne preko suda. (Viši privredni sud, Beograd, Pž. 4635/95)
566. Otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora čije trajanje nije određeno, prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj poštujući otkazni rok, s tim što zakupodavac nije dužan da da razloge otkaza. - 238 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Pobijanom presudom obavezani su tuženici da tužiocu predaju u posed određenu poslovnu prostoriju, koju je ovaj izdao prvotuženom u zakup, a koju drugotuženi koristi na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji koji je zaključio sa prvotuženim. Tuženi u žalbi ističu da prvostepeni sud nije utvrdio činjenicu ko koristi poslovni prostor i da li tužilac trpi štetu što je drugotuženi u spornom poslovnom prostoru, imajući u vidu da se obaveze prema tužiocu uredno izvršavaju. Viši privredni sud je odbio žalbu kao neosnovanu i povrdio prvostepenu presudu. Ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen je između tužioca i prvotuženog na neodređeno vreme sa otkaznim rokom od 3 meseca. U skladu sa odredbama ugovora, tužilac je dopisom dao otkaz poštujući otkazni rok. U skladu sa članom 597. ZOO ugovor o zakupu čije trajanje nije određeno prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj, poštujući otkazni rok. Tužilac je tako i postupio. Tužilac nije dužan da pruži razloge otkaza, zbog čega navodi tuženih o neopravdanosti davanja otkaza nisu pravno relevantni za odlučivanje u ovom sporu. (Iz presude Višeg privrednog suda u Beogradu, Pž. 4727/95)
567. Lice koje parcelu drži po osnovu napolice ovlašćeno je da ubira plodove sa iste, a naslednici vlasnika parcele mogu samo u parnici po osnovu prava na državinu, odnosno ugovora o napolici da traže predaju plodova koji im po ugovoru pripadaju, a ne tužbom za smetanje državine. Iz obrazloženja: Pokojna M. je svoju parcelu dala tuženom J. po osnovu ugovora o napolici, prema tome tuženi je držalac navedene parcele u smislu člana 70. stav 2. ZOSPO, te ubiranje plodova sa ove parcele od strane tuženog ne predstavlja protivpravnu radnju, pa nema ni smetanja državine. Naslednici pok. M. mogu samo u parnici po osnovu prava na državinu, odnosno ugovora o napolici da traže predaju plodova koji im po ugovoru pripadaju, a ne tužbom za smetanje državine. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 1568/94)
568. Konobar koji je sa vlasnikom poslovne prostorije zaključio fiktivan ugovor o zakupu i registrovao ugostiteljsku radnju na svoje ime, a faktički je nastavio i dalje da radi kao konobar postupajući po nalozima i uputstvima vlasnika lokala, nema državinu poslovne prostorije i ne uživa zaštitu zbog smetanja poseda. (Vrhovni sud Srbije, Gz. 123/94)
569. Državina stvari je faktička vlast na stvari, i nije potrebna volja držaoca da stvar drži kao svoju. Ipak, državina se sastoji u ostvarivanju nekog interesa, ekonomskog ili drugog, pa je stoga za postojanje državine stvari potrebna opšta, prirodna volja držaoca da stvar drži radi ostvarivanja tog interesa. - 239 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Sudovi utvrđuju da se sporna prostorija (sklonište) nalazi u stambenoj zgradi u kojoj tuženi imaju svoje etažne stanove, i da prostorija služi kao "javno sklonište". Za tu namenu tuženi su čuvali i održavali sklonište, kao i zbog toga što se u toj prostoriji nalaze cevi za parno grejanje, vodovod i kanalizaciju, a u njoj nisu ništa držali. Ključ od skloništa, pored tuženih, imala je ranije civilna zaštita, a potom Javno preduzeće za sklonište. Iz ovih činjenica sudovi preuranjeno i jednostrano izvode zaključak da su tuženi u državini spornog skloništa, što bi značilo - u isključivoj neposrednoj državini. Stoga su sudovi odbili tužbeni zahtev tužioca zbog smetanja državine skloništa, koga je Javno preduzeće za skloništa po ugovoru o zakupu predalo tužiocu. Državina stvari je faktička vlast na stvari i nije potrebna volja držaoca da stvar drži kao svoju (član 70. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). Ipak, državina se sastoji u ostvarivanju nekog interesa, ekonomskog ili drugog, pa je stoga za državnu stvar potrebna opšta priroda volja držaoca da stvar drži radi ostvarivanja tog interesa. Ako se faktički odnos tuženih prema skloništu kao javnom dobru sastojao samo u tome što su ga "čuvali i održavali za namenu za koju je bilo i formirano" dakle, u nameni javnog skloništa i zbog toga što se u njemu nalaze cevi za parno grejanje, vodovod i kanalizaciju, onda nije pouzdan zaključak sudova da su tuženi u državini skloništa. Prvostepeni sud utvrđuje da su tuženi koristili sklonište, ali su propustili da obrazlože u čemu se to održavanje i raspolaganje, odnosno korišćenje sastoji. Sudovi su propustili da cene zašto Javno preduzeće za skloništa nije u državini spornog skloništa i zašto tužilac kao zakupac na osnovu ugovora o zakupu s tim preduzećem nije mogao steći neposrednu državinu (član 70. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). Sudovi prvog i drugog stepena su se suprotno članu 78. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa upustili u utvrđivanje svojinskog prava tuženih na državinu, utvrdivši kao činjenicu da su investitori etažnih stanova tuženih investirali svoja sredstva i za sklonište. Međutim, pošto su se u to upustili, onda valja istaći da je ovakav pravni zaključak na osnovu ove činjenice nepouzdan, s obzirom da je po nameni ovo "javno sklonište" i da su investitori stanova, uključujući i one u čijim zgradama nije pravljeno sklonište, imali javnu obavezu da plaćaju udeo za izgradnju javnih skloništa. Pravo na samopomoć ima samo držalac, i to kada je neovlašćeno smetan u državini (član 756. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). Prolaz tužioca kroz ulazna vrata zgrade do skloništa zavisi od toga da li su tuženi bili u isključivoj državini skloništa ili nisu. Iz izloženog sledi, da su u postupcima sudova počinjene bitne povrede odredaba procesnog prava i iz čl. 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku, kao i da je materijalno pravo pogrešno primenjeno. Stoga je prema članu 394. stav 1. članu 395. stav 2. i članu 415. Zakona o parničnom postupku zahtev za zaštitu zakonitosti usvojen i odlučeno kao u izreci ovog rešenja. (Savezni sud, Gzs. 3/94)
570. Za smetanje državine neophodan je stvarni protivpravni zahvat, te nema čina smetanja državine, kada iz spisa predmeta proizilazi da su tužilac kao zakupodavac i tuženi kao zakupac zaključili ugovor o zakupu predmetnih poslovnih prostorija. (Privredni sud, Priština, P. 10512/93)
571. Kada u postupku smetanja državine tužilac tvrdi da ga je tuženi smetao u državini stvarnog prava službenosti prolaza, u obavezi je da dokaže da ima državinu prava službenosti prolaza u obimu koji odgovara sadržini te službenosti. (Okružni sud, Kragujevac, Gž. 1634/92) - 240 -
STVARNO PRAVO
572. Pravo državine ne postoji, ali postoji pravo na državinu i isto se može sticati i usmenim izvršenim ugovorom, za razliku od prava svojine i prava službenosti koja se mogu sticati samo pismenim ugovorima. (Okružni sud u S. Mitrovici, Gž. 866/90)
(Član 71. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
573. Detentor je onaj koji vrši faktičku vlast na stvari za drugo lice. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud nije na dovoljno pouzdan način raspravio sporno pitanje da li tužilac može biti držalac, odnosno sudržalac predmetne nepokretnosti, u kom slučaju bi imao pravo na zaštitu od smetanja državine, ili je pak on samo detentor odnosno onaj koji vrši faktičku vlast na stvari za drugo lice u smislu člana 71. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa u kom slučaju on nema državinu. Ovo zbog toga što se prema stavu u spisima može zaključiti da je tužilac dobio nalog od svoje supruge posle smrti njene majke da posle sahrane zaključa kuću i uzme ključeve, što bi ukazivalo na okolnost da je tužilac faktičku vlast vršio ne za sebe lično već za svoju suprugu koja bi se mogla smatrati sudržaocem na predmetnoj kući zajedno sa njenim bratom tuženim D. Ovo je od značaja jer ako bi se pokazalo da je tužilac samo detentor onda bi sve radnje u vezi sa faktičkom vlašću tužilac mogao vršiti samo za račun pravnog držaoca u ovom slučaju njegove supruge koja je bila ovlašćena, ali ne i tužilac, da podnese tužbu za smetanje državine. (Iz rešenja Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 169/03 od 14.03.2003. godine)
(Član 72. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
574. Za stvari koje su izašle iz državine vlasnika protiv njegove volje, savesno sticanje je isključeno ne samo za prvog već i za sve kasnije sticaoce, s tim što je postojanje savesnosti faktičko pitanje o kome sud zaključuje u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti i ceneći ih kao vrednosno merilo koje se odnosi na pravila morala i dobrih običaja. (Savezni sud, Rzz. 26/97)
575. Državina je zakonita, ako je zasnovana na pismenom neoverenom kupoprodajnom ugovoru, ukoliko postoje uslovi za konvalidaciju. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 3168/97) - 241 -
STVARNO PRAVO
576. Ne može se smatrati savesnim držaocem lice koje je državinu steklo mimo uslova iz člana 3. Zakona o posebnim uslovima prometa nepokretnosti, odnosno bez odobrenja Ministarstva finansija. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju stranke su pre 23. godine zaključile usmeni ugovor o kupoprodaji, prema kome je tužilac od tuženih kupio sporne nepokretnosti. Taj ugovor je odmah u celosti i izvršen tako što je tužilac isplatio prodajnu cenu zemljišta, a tuženi mu predali u državinu sporno zemljište, od kada ga tužilac neprekidno drži i koristi. Međutim, ni po nalaženju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju nisu se stekli uslovi za utvrđenje prava svojine tužilac je podneo 23. februara 1994. godine, odnosno u vreme kada je već bio na snazi Zakon o posebnim uslovima prometa nepokretnosti, prema kome se prometom nepokretnosti smatra svaki prenos prava svojine i drugih stvarnih prava na nepokretnostima, zakup i drugi načini sticanja državine (član 2. stav 1. Zakona). Ovako zakonom proširen pojam prometa nepokretnosti, pod koji se podvodi i sticanje državine znači da se savesnim držaocem ne može smatrati lice koje je državinu steklo mimo uslova iz člana 3. Zakona o posebnim uslovima prometa nepokretnosti, odnosno bez odobrenja Ministarstva finansija - Uprave za imovinsko-pravne poslove. U konkretnom slučaju, u odsustvu punovažnog pravnog osnova (pismenog ugovora o kupoprodaji) tužilac nema zakonitu državinu na spornim nepokretnostima da bi pravo svojine stekao po članu 28. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, tj. protekom 10. godina. Rok za vanredni održaj od 20. godina od zaključenja usmenog ugovora (marta meseca 1974. godine, prema navodima tužbe) do 19. aprila 1991. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o posebnim uslovima prometa nepokretnosti nije istekao, pa tužilac do momenta stupanja na snagu navedenog Zakona kao savestan držalac nije mogao steći pravo svojine na spornim nepokretnostima. Od dana stupanja na snagu Zakona o posebnim uslovima prometa nepokretnosti tužilac je nesavestan držalac, jer za državinu nema odobrenje nadležnog organa, a takva državina ne može voditi održaju. Tačni su navodi u reviziji tužioca da Zakon o posebnim uslovima prometa nema retroaktivno dejstvo. Međutim, tužilac do dana stupanja na snagu tog Zakona, odnosno Zakona o ograničenju prometa nepokretnosti, koji je stupio na snagu 28. septembra 1989. godine održajem nije mogao steći pravo svojine, a vreme državine od stupanja na snagu navedenog zakona ne uračunava se u vreme održaja, jer tužilac od tada više nije savestan držalac. Zato su neosnovani navodi revizije da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primeni materijalnog prava. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 2421/97)
577. Rad u inostranstvu predstavlja privremenu sprečenost lica da vrši faktičku vlast nezavisno od svoje volje u smislu člana 74. stav 2. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 481/91) - 242 -
STVARNO PRAVO
(Član 73. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
578. Za pokretanje vanparničnog postupka za uređenje korišćenja parcele na kojoj postoji zajedničarstvo, ovlašćen je i onaj zajedničar koji nije u posedu te parcele. Iz obrazloženja: U provedenom postupku je utvrđeno da su katastarske parcele br. 1303/2 i 1303/3 nastale cepanjem ranije postojeće parcele 1303/2 njiva "selo", površine 62,83 ara koja je upisana u zk.ul. br. 377 KO P…, kao državna svojina, vlasništvo Republike Srbije, pri čemu su kao nosioci prava korišćenja upisani M.V. ovde protivnik predlagača sa 1/2 dela, Ž.V. i P.V. oboje sa po 1/6 kao i predlagači D.V., T. i A.V., sa udelom od po 1/18. Nosilac prava korišćenja Ž.V. je preminula, pa su za njene naslednike označeni ovde predlagači. P.V. takođe je preminuo i njegovi naslednici su protivnici predlagača R.V. i M.R. Predlagači nisu u državini predmetne nepokretnosti, a to nisu bili ni njihovi pravni prethodnici pokojni N.V. i pokojna Ž.V. Protivpredlagač M.V. je u državini novoformirane katastarske parcele br. 1303/2 u površini od 30,70 ari, a u državini druge novoformirane katastarske parcele br. 1303/3 površine 34,77 ari je bio upisani zemljišno knjižni korisnik P.V., a nakon njegove smrti njegovi naslednici, ovde protivnici predlagača drugog i trećeg reda. Na osnovu tako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su odbili predlog za uređenje načina korišćenja spornih parcela. Sudovi su zauzeli stav da predlagači nisu aktivno legitimisani za pokretanje postupka za uređenje upravljanja i korišćenja zajedničkom stvari, jer nisu držaoci spornih parcela. Takođe su smatrali da u konkretnom slučaju nema mesta ni primeni odredbe člana 73. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, prema kome naslednik postaje držalac u trenutku otvaranja nasleđa, jer predmet zaostavštine nije državina već pravo korišćenja. Osnovano u zahtevu za zaštitu zakonitosti se ističe da je ovakav stav nižestepenih sudova zasnovan na pogrešnoj primeni materijalnog prava. Odredbom člana 141147. Zakona o vanparničnom postupku, propisana su pravila na osnovu kojih nadležni sud, u slučajevima određenim posebnim zakonima, na zahtev zainteresovanih učesnika, svojom odlukom uređuje način upravljanja i korišćenja zajedničke stvari. Pravila ovog postupka o uređenju načina upravljanja i korišćenja zajedničke stvari od strane suvlasnika primenjuje se na slučajeve kada više lica ima pravo svojine, pravo korišćenja ili državine na stvarima. Prema odredbi člana 142. navedenog Zakona, svaki zajedničar je ovlašćen da pokrene ovaj postupak samom činjenicom da lično smatra da je od strane drugog zajedničara povređen u pravima koja ima u odnosu na upravljanje i korišćenje na zajedničkoj stvari. Nijednom odredbom koja reguliše navedenu materiju pravo na pokretanje postupka nije ograničeno na lica koja, kao zajedničari, moraju da budu i držaoci stvari u pogledu koje postoji nesaglasnost po pitanju uređenja, upravljanja i korišćenja. Potreba da se saglasnost oko korišćenja i raspolaganja tom stvari uredi posredstvom suda u najvećem broju slučajeva i pretpostavlja povredu nečijih državinskih ili drugih prava. Odredbe navedenih članova Zakona o vanparničnom postupku bi izgubile svoj smisao ako bi zajedničari zbog gubitka državine usled nesaglasnosti sa ostalim zajedničarima oko upravljanja, uređenja i korišćenja zajedničke stvari bili lišeni mogućnosti da se obrate nadležnom sudu predlogom u smislu navedenih odredaba člana 141-147. Zakona o vanparničnom postupku. Članom 73. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa je propisano da naslednik postaje držalac u - 243 -
STVARNO PRAVO
trenutku otvaranja nasleđa, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari. Osnovano se u zahtevu za zaštitu zakonitosti navodi da je pogrešno shvatanje nižestepenih sudova da predlagači nisu mogli da steknu državinu iz razloga što je predmet nasleđivanja bilo pravo korišćenja, koje treba odvojeno posmatrati od državine. U trenutku smrti ostavioca predlagači su postali nosioci prava korišćenja navedenih parcela primenom odredaba Zakona o nasleđivanju i držaoci istih, primenom člana 73. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Kako su u ovom državinskom pravu sprečeni od strane protivnika u ovom postupku, oni u smislu odredbe člana 74. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, nisu izgubili državinu pa je i stav nižestepenih sudova o nepostojanju aktivne legitimacije na strani predloga neosnovan. Ovo tim pre što postoji saglasnost protivnika predlagača da sud uredi način upravljanja i korišćenja zajedničke imovine. Među učesnicima jedino ne postoji saglasnost oko toga da li postupak treba da se sprovede za sve parcele na kojima postoji zajedničarstvo, ili samo za ove za koje je predlog podnet. Zbog toga što nisu postupili u smislu izloženog, sudovi su svoje odluke zasnovali na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u smislu odredbe člana 395. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pa su iste na osnovu tih odredbi uvažavanjem zahteva za zaštitu zakonitosti morale biti ukinute. U ponovljenom postupku prvostepeni sud će u smislu izloženog upotpuniti činjenično stanje, pa će novom odlukom zakonito odlučiti o predlogu predlagača. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Gzz. 464/03 od 08.10.2003. godine)
(Član 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
579. Ne postoji smetanje poseda u situaciji kada je tuženi na parceli u državini tužilaca izvodio radove sprovodeći sudsko rešenje o izvršenju, doneto na osnovu rešenja o privremenoj meri, pošto radovi koji se izvode na osnovu sudske odluke nemaju karakter protivpravnosti. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, predmetna parcela nalazi se u državini tužilaca. Na toj parceli su radnici tuženog, uz prisustvo izvršnog odeljenja prvostepenog suda i predstavnika MUP-a, sprovodili rešenje o izvršenju prvostepenog suda, koje je doneto na osnovu rešenja o privremenoj meri istog suda, kojim je naloženo omogućavanje pristupa kanalizacionom oknu (šahti) koje se nalazi na parceli u državini tužilaca. Na osnovu tog rešenja, tuženo preduzeće za telekomunikacije počelo je da izvodi radove na šahti i oko šahte na pomenutoj parceli. Tužioci su, radi sprečavanja daljeg izvođenja radova, podneli tužbu zbog smetanja poseda. Prema shvatanju Višeg suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da u postupanju tuženog nije bilo protivpravnosti pa je, u skladu s odredbama čl. 75. i 78. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, odbio tužbeni zahtev. Ovo zbog toga što su radnici tuženog izvodeći radove postupali u skladu s izvršnim rešenjem prvostepenog suda, što znači da je tuženi na izvođenje tih radova bio ovlašćen, odnosno da oni nisu bili protivpravni. (Iz Rešenja Višeg suda u Nišu, Gž. 623/10 od 9.03.2010. godine) - 244 -
STVARNO PRAVO
580. Tužbeni zahtev tužioca će se odbiti kao neosnovan ako je dokazima utvrđeno da je tuženik nehotično bagerom naneo zemlju i šut na neznatni deo parcele tužioca koji su bili u njegovom posedu, pa time na opisani način nije nastupilo bitno suženje obima i kvaliteta državine. Iz obrazloženja: Među strankama nije sporno ( a to pravilno utvrđuje i prvostepeni sud ) da su tužioci bili u posedu do faktičke međe, ali da radnjama tuženika nije bitno sužen obim i kvalitet državine tužilaca, s obzirom da su isti u neznatnom delu parcele onemogućeni da skinu drugo kolo trave, i da je do obrušavanja zemlje i oštećenja ograde došlo nehotice, tj. u stanju nužde, kada se pokvario bager i zemlja ispod raonika obrušila u parcelu tužilaca kojom prilikom je oštećena i ograda. Tuženici su nastala oštećenja i nabacani kamen, kako je prvostepeni sud takođe utvrdio izvedenim dokazima, uklonili posle 10-20 dana. Prvostepeni sud pravilno zaključuje da na strani tuženih nije bilo namere da nastanu posledice uznemiravanja niti da izvrše akt smetanja poseda prema tužiocima kojima ni obim ni kvalitet državine nisu bitno suženi a i trajali su vrlo kratko vreme. Stoga je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, koje se ni žalbenim navodima ne dovodi u sumnju, pravilno primenio materijalno pravo i odlučio kao u stavu 1. izreke osporenog rešenja. ( Iz rešenja Okružnog suda u Čačku, Gž. 1093/07 od 27.06.2007. godine )
581. Pravo je korisnika svake parcele da se sa iste uklone ograda i drugi izgrađeni objekti kojima je izvršeno njihovo neosnovano - privremeno zauzeće. Iz obrazloženja: Utvrđeno je sledeće činjenično stanje: Naznačenom presudom Opštinskog suda od 29.05.2000. godine, koja je postala pravnosnažna 10.05.2002. godine, u parnici između tužioca i tuženog je ustanovljeno da je tuženi zauzeo prostor - deo navedene katastarske parcele, na kojoj tužilac ima pravo korišćenja. Zauzeće je učinjeno betonskom ogradom. Tuženi. je obavezan da ovaj prostor ustupi tužiocu u državinu i na trajno korišćenje. Naznačenim rešenjem I. 64/2001 od 24.04.2002. godine tužiocu je predat zauzeti deo parcele. Sporna katastarska parcela je gradsko građevinsko zemljište u državnoj svojini Republike Srbije. Tužilac tužbom u ovoj parnici zahteva uklanjanje betonske ograde i pomoćnih objekata sa sporne parcele, a tuženi protivtužbom zahteva utvrđenje prava svojine na zemljištu na kome su izgrađeni sporni objekti i zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog zemljišta. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da je zahtev tužioca za uklanjanje betonske ograde i pomoćnih objekata kojima je tuženi izvršio zauzeće sporne katastarske parcele na kojoj tužilac ima pravo korišćenja osnovan, a da je o zahtevu protivtužbe za utvrđenje prava svojine na spornom zemljištu već pravnosnažno presuđeno. ( Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Rev. 2750/05 od 09.03.2006. godine ) - 245 -
STVARNO PRAVO
582. U postupku smetanja državine sud raspravlja i odlučuje po tužbi samo za zaštitu faktičkog poseda. Iz obrazloženja: Rešenjem od 7.07.2005. godine, prvostepeni sud je odbacio tužbu sa pozivom na odredbu člana 188. Zakona o parničnom postupku, jer je tužilac precizirao svoj tužbeni zahtev koji u petitumu ne sadrži zahtev da se sa smetanjem prestane, ni zahtev za uklanjanje posledica smetanja u stanje pre smetanja, ni zabranu budućeg smetanja, ni zahtev za povraćaj državine. Osnovano se žalbom tužioca ukazuje da je prvostepena odluka zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka jer je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se ovako postavljen tužbeni zahtev odnosi na utvrđenje činjenice da je tuženi smetao tužioca u državini i da je ovakva tužba nedozvoljena. U konkretnom slučaju, tužilac je u smislu odredbe člana 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, kao držalac stvari i prava podneo tužbu radi zaštite od uznemiravanja ili oduzimanja državine. U postupku smetanja državine sud raspravlja i odlučuje po tužbi samo za zaštitu faktičkog poseda. Tužilac ima pravni interes da se utvrdi čin smetanja poseda u jednom momentu i bez zahteva za uspostavljanje pređašnjeg stanja. (Iz rešenja Višeg trgovinskog suda, Pž. br. 11151/05 od 01.02.2006. godine)
583. Akt smetanja državine u korišćenju garažnog prostora izvršen je ako je putničko motorno vozilo parkirano u više navrata u kratkim vremenskim intervalima na tuđem garažnom prostoru. Iz obrazloženja: Tužilac je vlasnik bliže označene porodične stambene zgrade i garaže, dok tuženi ( otac i ćerka ) žive u porodičnoj stambenoj zgradi u istoj ulici na navedenom broju. Tuženi na spornom mestu a ispred garaže tužioca zaustavljaju vozila naznačenih marki, koja su se na spornom prostoru, pa i u kritično vreme, zadržavala u vremenu od 10 do 15 minuta. Među strankama nije sporno vreme i mesto zaustavljanja vozila tuženika, kao ni okolnosti da u tom položaju tužilac ( koji u garaži ima dva garažna mesta ) svojim automobilima ne može da uđe niti izađe iz garaže. Imajući u vidu ovako utvrđeno stanje, te činjenicu da su tuženi na ovakav način vršili zaustavljanje svojih vozila a da je tužilac promenio faktičku situaciju na terenu dogradnjom garaže - sud nalazi da u radnji tuženih nema elemenata smetanja poseda jer se isti vrlo kratko zadržavaju sa svojim vozilima a nemaju nameru da na opisani način smetaju tužioca. Zbog toga u celosti kao neosnovan odbija tužbeni zahtev. - 246 -
STVARNO PRAVO
Ne može se prihvatiti ovakav zaključak prvostepenog suda. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno je primenjeno materijalno pravo, na šta osnovano ukazuje i žalba. Odredbom člana 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa predviđeno je da svaki držalac stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja državine, a odredbom člana 78. ovog Zakona predviđeno je da sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savesnost držaoca. Tužilac je vlasnik garaže čija je namena - parkiranje vozila. S obzirom da tuženici svoja vozila zaustavljaju ispred garaže tužioca, čime ga onemogućavaju da u slučaju potrebe uđe ili izađe vozilom, u njihovim radnjama stoje elementi smetanja poseda. Tuženi jesu i ranije na tom prostoru zaustavljali svoja vozila ali su ista pomerali po pozivu tužilačke strane tako da je isti mogao svoje vozilo ili vozila nesmetano da koristi. Kako su odnosi između stranaka poremećeni, to tužilac sada ne može da se isparkira ili uparkira u garažni prostor. Tačno je da tuženi svoja vozila ne ostavljaju duže parkirana na spornom prostoru, ali i takvo njihovo kraće zadržavanje, kada su odnosi stranaka poremećeni, predstavlja smetnju za tužioca da se svojim garažnim prostorom nesmetano koristi. Tužilac ne može odrediti kako će tuženi svoja vozila parkirati, ali ima pravo da traži zaštitu svog poseda u cilju njegovog nesmetanog korišćenja, a shodno članu 75. Zakona. Tužilac svoju garažu drži i istu koristi, pa sud - u smislu člana 78. Zakona - pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine i nastalom smetanju. Radnjama tuženih se znatno otežava korišćenje garažnog prostora, a tuženi su svesni da ovakvim načinom parkiranja svojih vozila smetaju tužioca. Zbog iznetog, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo, te da tuženi svojim radnjama ometaju poslednje stanje državine garažnog prostora tužioca, zbog čega je - shodno članu 387. tačka 3. Zakona o parničnom postupku - odlučio kao u izreci. ( Iz rešenja Okružnog suda u Užicu, Gž. 1109/05 od 27.1.2006. godine)
584. Po tužbi za smetanje državine, koje je izvršeno sužavanjem grobnog mesta na seoskom groblju - opštinski sud će se oglasiti stvarno nenadležnim, jer se radi o sporu iz nadležnosti upravnih organa. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je pravilno postupio prilikom donošenja pobijanog rešenja. Predmet tužbenog zahteva je smetanje poseda - državine grobnog mesta na naznačenoj parceli, i to tako što su tuženi - izlivanjem betonske ivice i formiranjem novog grobnog mesta za svoju porodicu suzili grobno mesto tužilje. Traženo je rušenje betonske oplate oko grobnog mesta, čišćenje i uklanjanje ostataka kao i uzdržavanje od istih ili sličnih radnji ubuduće. Međutim, kod činjenice da tužilja nije imala stečeno pravo na grobnom mestu, a traži se i činidba, sud se oglasio stvarno nenadležnim i tužbu odbacio. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primenjeno i materijalno pravo. Ne stoje žalbeni navodi u pogledu nadležnosti suda da odlučuje o ovoj pravnoj stvari s obzirom da se radi o smetanju na seoskom groblju, gde tužilja nije imala stečeno pravo na korišćenje grobnog mesta. Grobno mesto supruga tužilje je vidno izdvojeno i oivičeno, a tuženi su radove izvodili na slobod- 247 -
STVARNO PRAVO
nom prostoru, pa ukoliko tom prilikom nisu ispoštovali odredbe Zakona o sahranjivanju i grobljima - nije u nadležnosti suda da sporni odnos rešava, već je nadležan organ koji upravlja grobljem. Dakle, radi se o sporu iz nadležnosti upravnih organa. ( Iz rešenja Okružnog suda u Užicu, Gž. 89/06 od 30.01.2006. godine )
585. Tužba zbog smetanja državine je kondemnatorna tužba, zbog čega je obavezan element petituma određeni nalog za prestanak smetanja državine, zabrane daljeg smetanja ili naloga za restituciju, a ne utvrđenje činjenice kada je smetanje počinjeno. Propuštanje stranke da kroz petitum ovakve tužbe zahteva i utvrđenje datuma počinjenog smetanja i da u njemu eksplicitno naznači taj datum, ne čini tužbu neurednom ukoliko je taj datum naznačen u činjeničnim navodima tužbe. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je odbacio tužbu kojom je tražena državinska zaštita zbog toga što u istoj nije naveden datum kada je izvršeno smetanje državine, a tužbu je podneo punomoćnik stranke koji je advokat. Ovakvu odluku prvostepenog suda, okružni sud je ocenio kao nepravilnu. Naime, tužba zbog smetanja državine je po svojoj prirodi kondemnatorna tužba, pa je otuda njen obavezni element upravo kondemnacija u vidu naloga za prestanak smetanja državine, određene zabrane daljeg smetanja ili određenog naloga za restituciju, a ne utvrđenje činjenice kada je smetanje počinjeno. Otuda propuštanje stranke da državinskom tužbom zahteva i utvrđenje datuma počinjenog smetanja i da u njoj eksplicitno naznači taj datum, ne čini tužbu neurednom, ukoliko je datum smetanja državine naznačen u činjeničnim navodima tužbe. Kako je u odnosnom predmetu upravo takav slučaj, a prvostepeni sud je ovo propustio da proceni prilikom donošenja pobijanog rešenja, isto je moralo biti ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. (Iz rešenja Okružnog suda u Beogradu, Gž.br. 15754/05 od decembra 2005. godine)
586. Pravo na korišćenje stvarne službenosti, osim vlasniku povlasnog dobra, pripada i licima koja povlasno dobro koriste u interesu vlasnika povlasnog dobra i po njegovom ovlašćenju. Smetanje ovih lica u vršenju prava stvarne službenosti predstavlja i ometanje vlasnika povlasnog dobra kao držaoca prava stvarne službenosti. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je vlasnik parcela, kao povlasnog dobra u čiju korist je ustanovljeno pravo stvarne službenosti prolaza preko parcela tuženog, kao poslužnog dobra. Tužilac živi sa roditeljima u inostranstvu, pa je zbog toga samo dva puta koristio navedenu službenost za dolazak na svoje parcele koje je ostavio na korišćenje svojoj babi kao članu porodičnog domaćinstva. Tuženi je krajem juna 1996. godine celom širinom puta kojim je trasirana navedena službenost postavio veliku i malu kapiju, a u jesen 1996. godine u sezoni berbe grožđa sprečio je tužiočevu babu da sa - 248 -
STVARNO PRAVO
traktorom i radnicima prođe ovom trasom tako što je vratio sa kapije i zabranio joj dalje prolaženje ovim putem. Osnovano se u zahtevu za zaštitu zakonitosti ističe da se državina prava stvarne službenosti stiče faktičkim korišćenjem ove službenosti na način i u granicama utvrđenim prilikom konstituisanja službenosti, tako da je prema utvrđenim činjenicama tužilac postao držalac prava stvarne službenosti i uživa državinsku zaštitu u skladu sa odredbama člana 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Pravo stvarne službenosti prolaza postoji radi omogućavanja korišćenja povlasnog dobra neophodnim korišćenjem poslužnog dobra, tako da pravo na korišćenje stvarne službenosti, osim vlasniku povlasnog dobra, pripada i licima koja povlasno dobro koriste u interesu vlasnika povlasnog dobra i po njegovom ovlašćenju. Ometanje ovih lica u vršenju prava stvarne službenosti predstavlja i ometanje vlasnika povlasnog dobra kao držaoca prava stvarne službenosti, pa je u konkretnom slučaju tužilac kao vlasnik povlasnog dobra ovlašćen da traži sudsku zaštitu zbog smetanja državine prava stvarne službenosti izvršen od strane tuženog kao vlasnika poslužnog dobra prema licu kome je tužilac kao vlasnik povlasnog dobra poverio iskorišćavanje svojih nepokretnosti. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Gzz. 196/99 od 26.04.2000. godine)
587. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je utvrdio da je između stranaka zaključen predugovor kojim se tužilac obavezao da preko izvođača radova preduzeća izvrši adaptaciju spornog dela poslovnog prostora kako bi nakon toga između stranaka mogao da se zaključi ugovor o zakupu i da tužilac stupi u posed adaptiranog prostora. Tužilac nije obavio radove prema zaključenom predugovoru u određenom roku pa je tuženi udaljio radnike koje je angažovao tužilac i predmetni prostor zatvorio metalnim rešetkastim vratima. Prema tome pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužilac nije bio u posedu spornog prostora već samo u njegovom pritežanju zbog čega tuženi nikada nije izgubio državinu tog prostora, a neispunjenjem predugovora tužilac je izgubio i samo pritežanje na naznačenom prostoru, pa kako tužilac nije imao faktičku vlast na stvari, već samo državinu u smislu pritežanja to on nema pravo na državinsku zaštitu u postupku za smetanje poseda na osnovu čl. 71. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa. (Okružni sud, Beograd, Gž. 38/2000)
588. Tužilac je bio u poslednjem mirnom posedu stana u periodu od smrti njegove majke 26.12.1991. do 5.11.1992.g., jer je u tom periodu radi obezbeđenja stana postavio na prozore i vrata terase rešetke. Činjenica na koju tužena ukazuje u žalbi - da je zaključila Ugovor o zakupu predmetnog stana na neodređeno vreme nije od uticaja na donošenje drugačije odluke budući da se radi o sporu zbog smetanja poseda te je bez značaja eventualno pravo tužene na državinu i njen pravni osnov za korišćenje predmetnog stana obzirom da nakon dodele tužena nije u upravnom postupku uvedena u posed spornog stana od strane nadležnog organa opštine. (Okružni sud, Beograd, Gž. 9495/99)
589. Državinu stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast nad stvari. Pri tome nije od značaja pravni osnov ove faktičke vlasti. Bitno je da se držalac nalazi u jednom trajnom prostornom odnosu prema stvari. U konkretnom slučaju stranke su bili supružnici. Vlasnik pekarske radnje bio je suprug tužilje - tuženi u ovom sporu, a ona je prekinula raniji radni odnos da bi se zaposlila u pekarskoj radnji. Kako je tuženi tužilju izbacio iz radnje vređajući je pogrdnim rečima i onemogućavajući joj pri- 249 -
STVARNO PRAVO
tom korišćenje ove radnje, da bi se utvrdilo da li tužilja ima pravo na državinsku zaštitu potrebno je u ponovnom postupku utvrditi da li je tužilja posedovala ključeve od predmetne radnje, ključeve od kase u radnji, da li je u odsustvu tuženog i sličnim situacijama vodila radnju, te da li se u odnosu na zanatsku delatnost radnje, zaposlene radnike i u odnosu na treća lica ponašala kao držalac radnje ili je pak, kao i svi ostali radnici imala svoj radni zadatak i svoje radno vreme kako bi se ocenilo da li je tužilja vršila faktičku vlast nad predmetnom radnjom saglasno odredbi čl. 70. st. 1. i 4. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, ili je bila samo detentor u smislu čl. 71. istog Zakona od čega zavisi da li joj pripada pravo na državinsku zaštitu saglasno odredbi čl. 75. istog Zakona. (Okružni sud, Beograd, Gž. 7383/99)
590. Tužilac kao izvođač radova postupa u svemu po obavezama preduzetim na osnovu zaključenog ugovora sa investitorom te on kao detentor vrši faktičku vlast na spornim stanovima za preduzeće investitora, te u odnosu na sporne stanove, kao detentor ima čist prostorni odnos, u smislu mogućnosti da ih fizički drži postupajući po nalogu lica koje ima faktičku vlast. Lice po čijim uputstvima detentor drži stvar je preduzeće investitor kao neposredni držalac kome se uračunava faktičko vršenje vlasti na stvari od strane detentora pa u pogledu pitanja da li je jedna stvar izašla iz državine držaoca protivno njegovoj volji odlučuje volja tog lica a ne detentora. Pošto detentor nije držalac stvari on nema pravo na državinsku zaštitu državinskim tužbama shodno odredbi čl. 75. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa. (Okružni sud, Beograd, Gž. 8463/99)
591. Tužbu zbog smetanja državine u ime maloletne tužilje i u svoje lično ime podnela je njena majka kao njen zakonski zastupnik a zatim je u toku postupka povukla tužbu ali se otac maloletne tužilje, tuženi u sporu nije saglasio sa povlačenjem tužbe zbog čega je protiv rešenja o povlačenju tužbe maloletne tužilje uložio žalbu. Prvostepeni sud nije raspravio da li su roditelji maloletne tužilje razvedeni, da li žive zajedno te kojem je od roditelja u slučaju razvoda, dete povereno na negu, čuvanje i vaspitanje. Ukoliko utvrdi da su roditelji razvedeni, da ne žive zajedno i da je maloletna tužilja poverena majci odlukom suda, potrebno je zatražiti od nadležnog organa starateljstva da se izjasni da li je vođenje ovog postupka od bitnog značaja za razvoj maloletne tužilje, te da li je povlačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari u njenom interesu, a shodno odredbi čl. 126. i 127. Zakona o braku i porodičnim odnosima RS. (Okružni sud, Beograd, Gž. 8653/99)
592. Ako je tužilac stekao pravo službenosti puta na osnovu poravnanja, može uspeti u sporu za smetanje poseda i nakon poništaja poravnanja. Iz obrazloženja: U toku postupka pred Opštinskim sudom utvrđeno je da su u ovom slučaju tužioci stekli sporno pravo službenosti puta na osnovu poravnanja zaključenog u predmetu istoga suda P. ____ /94 od 20. septembra 1994. godine. Pravnosnažnom presudom istoga suda P. ____ /96 od 27. oktobra 1997. godine utvrđeno je da je ovo poravnanje ništavo. - 250 -
STVARNO PRAVO
Napadnutim rešenjima utvrđeno je da je drugotužena smetala tužioce u državini prava službenosti puta, s tim što i Opštinski i Okružni sud nalaze da to što je poravnanje kojim je konstituisana sporna službenost poništeno ne predstavlja pravno relevantnu činjenicu za rešenje ovog spora. Javni tužilac s pozivom na pravilo petitorium apsorbet possessorium nalazi da sporno pravo službenosti ne može više uživati sudsku zaštitu, s obzirom na činjenicu da je poravnanje kojim je to pravo konstituisano poništeno. Ovakvo pravno stanovište ne može se prihvatiti kao pravilno. Pre svega, parnica koja je vođena radi poništaja poravnanja nije petitorna parnica, pa nema ni mesta primeni navedenog pravila. Pored toga, presudom u toj parnici nije tužiocima naloženo da prestanu da se dalje služe spornom službenošću. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 62/98)
593. Nema smetanja poseda kada tuženik na postojećem temelju starog objekta podigne novu zgradu na kojoj krov ulazi u vazdušni prostor tužiočeve parcele kao i krov stare zgrade. Iz obrazloženja: Po nalaženju Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tuženom M.R. odobreno izvođenje radova na izgradnji pomoćnog objekta, a na postojećem temelju starog objekta, te da je nova zgrada podignuta na temeljima stare. Kako je krov stare zgrade takođe delimično ulazio u vazdušni prostor tužiočeve parcele, a takav je slučaj i sada, u konkretnom slučaju nema smetanja državine pošto, nema ni protivpravnosti, jer je novi objekat u svemu izgrađen po rešenju nadležnog organa i na mestu starog objekta. Ovde nema uticaja činjenica da je između rušenja starog i izgradnje novog objekta protekao izvestan vremenski period. (Iz rešenja Okružnog suda u Požarevcu, Gž 708/97)
594. Ne može se pružiti zaštita poslednjeg stanja državine ako se samo menja trasa, a tužiocima ne otežava prolaz i ako bi tuženici pretrpeli nesrazmernu štetu, zbog zatrpavanja bazena. Iz obrazloženja: Po nalaženju Okružnog suda nužno je da se prvo utvrdi dužina i širina postojeće staze, zatim da se razjasni da li je tužiocima omogućen prolaz pored bazena u meri i na način da bitno ne otežava prolaženje preko sporne parcele, pa da se tek onda oceni da li tužioci imaju pravo na zaštitu kako traže, s obzirom na potrebe tuženih za bazenom i potrebe tužilaca za prolazom izmenjenom trasom, jer se ne može pružiti zaštita poslednjeg stanja državine, ako se samo menja trasa, a tužiocima ne otežava prolaz i ako bi tuženici pretrpeli nesrazmernu štetu zbog zatrpavanja bazena. (Iz rešenja Okružnog suda u Požarevcu, Gž 457/97) - 251 -
STVARNO PRAVO
595. Državina zasnovana pravnim poslom između stranaka uživa sudsku zaštitu bez obzira na punovažnost tog pravnog posla. Iz obrazloženja: U prvostepenom postupku je utvrđeno da su tužilac i još jedno treće lice na osnovu građevinske dozvole podigli zgradu od dva stana, s tim što je na delu zgrade koji je pripao tužiocu u svojinu napravljen i suteren te da je tužilac sa tuženim zaključio pismeni ugovor da tuženom pripadnu prostorije u suterenu na korišćenje i u svojinu. Predmet tužbenog zahteva u ovoj parnici jeste zahtev da se tuženi iz suterenskih prostorija iseli i preda ih tužiocu. Kad se dozvola nadležnog organa, koja isključuje protivpravnost kod smetanja poseda prekorači postoji smetanje. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 395/96)
596. Izreka privremene mere može biti istovetna i identična sa odlukom suda u postupku radi smetanja poseda u slučaju da privremena mera treba da posluži radi sprečavanja nasilja ili otklanjanja nenadoknadive štete. (Okružni sud u Sremskoj Mitrovici, Gž. 1111/96)
597. U sporu zbog smetanja poseda sud utvrđuje kako je bilo poslednje faktičko stanje državine, da li je izvršeno smetanje, pri čemu, pored ostalog, nije od značaja i pravni osnov državine. (Okružni sud, Beograd, Gž. 6018/96)
598. U postupku radi smetanja poseda, odnosno korišćenja tavanskog prostora, prvostepeni sud mora pouzdano utvrditi kakvo je posedovno stanje tužioca u odnosu na korišćenje tavana. (Okružni sud, Beograd, Gž. 5733/96)
599. Postojaće smetanje u državini prava korišćenja zgrade, ukoliko je tuženi propustio da obezbedi gradilište i time oštetio krov zgrade tužioca. Iz obrazloženja: Tuženi je smetao tužilju u državini prava korišćenja zgrade, tako što je propustio da obezbedi gradilište, pri čemu je došlo do padanja maltera i razbijanja crepova na krovu tužiljine zgrade. Tuženi je osporio tužbeni zahtev navodeći da je gradilište obezbedio postavljanjem folije na krov tužiljine zgrade, čime je sprečio padanje maltera i šuta, te tužilja nije pretrpela nikakvo oštećenje. Navedeni - 252 -
STVARNO PRAVO
iskaz tuženi nije potkrepio nikakvim dokazima, već su osporeni izvedenim dokazima uviđajem suda na licu mesta, kojom prilikom je konstatovano oštećenje krova tužiljine zgrade. Ovo tim pre što je tuženi svojim iskazom naveo da je zbog prirode svog posla bio u mogućnosti da kao investitor radova prati svakodnevno radove, ali samo u periodu od 12 do 13 sati. (Okružni sud, Gž. br. 8468/96)
600. Ukoliko su stranke bile suposednici prodavnice, sud ne može usvojiti zahtev jednog od suposednika i naložiti drugom iseljenje iz predmetne prodavnice zbog smetanja poseda. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o zajedničkoj prodaji 14. decembra 1993. godine, kojim su ugovorile da prodavnica tuženog br. 109 koja se nalazi na pijaci u Z… bude obuhvaćena poslovanjem prodavnice br. 2. Dalje je utvrđeno da su parnične stranke bili suposednici prodavnice br. 2. i 109. na Z… pijaci, i to u intervalu od sredine decembra 1993. godine do 23. maja 1994. godine, do kada je tužilac nesmetano koristio prodavnice, a u cilju prodaje robe, i imao ključeve od obe prodavnice. Dana 23. maja 1994. godine tužilac je lišen državine prodavnice br. 2. i 109.,na Z… pijaci od strane radnika tuženog, tako što je došlo do zamene brava na vratima obe prodavnice, a da tuženi ključeve od novopostavljenih brava nije predao tužiocu. Radi toga je prvostepeni sud pružio državinsku zaštitu i to iseljenjem tuženog sa svim licima i stvarima iz obe prodavnice, i predajom istih u posed i državinu tužiocu, iako je u prvostepenom postupku utvrđeno da su parnične stranke bile suposednici prodavnica. Prvostepeni sud je donoseći ovakvu odluku postupio suprotno čl. 70. st. 4. i čl. 80. Zakona o osnovno svojinsko pravnim odnosima. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 34/96)
601. Postojaće elementi uznemiravanja u korišćenju stana bez obzira što je tuženi samo verbalno pretio, s obzirom da je neovlašćeno ušao u stan i s obzirom da se vodi spor za njegovo iseljenje. Iz obrazloženja: Okružni sud je cenio navod žalbe tuženog da u njegovim radnjama ne stoje elementi smetanja poseda tužilje u korišćenju stana, pa nalazi da su ovi navodi lišeni osnova. Tuženi je neovlašćeno ušao u stan koji koristi tužilja, naređivao joj da se iseli, pretio je da će promeniti bravu, pa ove verbalne pretnje - s obzirom da je neovlašćeno ušao u stan i da se protiv njega vodi spor za iseljenje iz stana, predstavljaju uznemiravanje tužilje u korišćenju stana, jer prema odredbi člana 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa svaki držalac ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja državine. Prema tome, u ovim pretnjama ima elemenata uznemiravanja tužilje u korišćenju stana. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 8459/96) - 253 -
STVARNO PRAVO
602. Za izvršenu radnju smetanja pasivno su legitimisani kako lice koje je dalo nalog za izvršenje radnje, koja predstavlja smetanje, tako i neposredni izvršioci radnje koja predstavlja smetanje. Iz obrazloženja: Za izvršenu radnju smetanja pasivno su legitimisani kako lice koje je dalo nalog za izvršenje radnje koja predstavlja smetanje, tako i neposredni izvršioci radnje koja predstavlja smetanje. U konkretnom slučaju tuženik priznaje da je izvršio radnju smetanja koja se sastoji u košenju predmetne opisane nepokretnosti i odnošenju sena, pa toga na strani tuženika postoji pasivna legitimacija za ovo izvršeno smetanje. (Okružni sud u Požarevcu, Kž. 1360/96)
603. Kada sporna parcela nije vlasništvo tužioca, već se vodi kao društveno zemljište, a na istom lokalitetu se nalazi sporno groblje gde nije vršeno sahranjivanje više od 50 godina i koje je evidentirano za ovlašćene ustanove kao dobro koje uživa prethodnu zaštitu shodno odredbama Zakona o kulturnim dobrima tužilac nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe radi smetanja poseda. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je na siguran način utvrdio da sporna parcela nije vlasništvo tužioca te da se vodi kao društveno zemljište. Na ovom lokalitetu gde se nalazi sporno groblje nije vršeno sahranjivanje unazad 50 godina. Uža lokacija "Č… groblja" evidentirana je od strane ovlašćene ustanove - Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz P…, kao dobro koje uživa prethodnu zaštitu shodno odredbama Zakona o kulturnim dobrima. Kod ovakvog stanja stvari pravilno je prvostepeni sud našao da je tužbeni zahtev tužioca neosnovan iz razloga što tužilac nema aktivnu legitimaciju kako to pravilno nalazi prvostepeni sud, jer nije vlasnik niti korisnik groblja i sporne parcele, a da je u slučaju na bilo koji način došlo do oštećenja ovog kulturnog spomenika postoji ustanova zaštite tog dobra kako je to propisano Zakonom o kulturnim dobrima ("Sl.glasnik RS", br. 71/94) predviđena u glavi 11. istog. (Okružni sud u Kosovskoj Mitrovici, Gž. 371/96)
604. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužena dana 3. ili 4. maja 1994. godine zamenila bravu na ulaznim vratima spornog stana, i da je tužilac posle razvoda braka, aprila meseca 1994. godine, nastavio da koristi predmetni stan, s tim što je povremeno odlazio u vikendicu u K…, te da je tužilac za promenu brave saznao 27. juna 1994. godine, pa je sud usvojio tužbeni zahtev kojim se utvrđuje da je tužilac u periodu od 1. maja 1994. do 27. juna 1994. godine smetan u mirnom korišćenju stana na gore opisan način. U ponovnom postupku sud je dužan da utvrdi da li je tužilac znao za promenu brave na vratima spornog stana i da li je bio u državini spornog stana, pa u skladu s tim na osnovu rezultata celokupnog postupka pravilnom primenom materijalnog prava doneti zakonitu i pravilnu odluku. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 386/96) - 254 -
STVARNO PRAVO
605. Da bi sud odlučio o tužbenom zahtevu povodom smetanja poseda, potrebno je da utvrdi da li postoji odluka nadležnih organa opštine o uvođenju tuženih u prostor sporne prostorije. (Okružni sud, Beograd, Gž. 350/96)
606. Svaki držalac stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja državine (smetanje državine). Iz obrazloženja: Prema odredbi člana 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, držalac stvari ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja državine (smetanje državine). Radi se o zaštiti faktičkog stanja, pri čemu je prema članu 78. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa bez uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savesnost držaoca. Ovakvim tužbama treba da se na lakši i brži način, bez dokazivanja svojinskih prava i bez upuštanja u ocenu savesnosti, zaštiti poslednje stanje poseda. Samo sa aspekta poslednjeg stanja poseda i nastalog smetanja, a isključujući pretresanje o pravu na posjed, prvostepeni sud je osnovano doneo rešenje kojim se utvrđuje da su tuženi ovo stanje promenili. Stoga se u zahtevu za zaštitu zakonitosti neosnovano ističe da je u tom delu pogrešno primenjeno materijalno pravo. Međutim, opšte je pravilo da su prava data subjektima da ih koriste ali ne i zloupotrebljavaju. Može se pokazati da vršenje jednog (inače punovažnog) prava ometa vršenje drugog isto tako punovažnog prava drugog subjekta. Subjektivna prava se zato moraju ograničavati, i sud koji primenjuje opštu normu treba da u svakom konkretnom slučaju oceni da li postoji zloupotreba prava, ili ne, tj. da ograniči pravo. Život donosi situacije kada bi primena pravila o vraćanju državine i zabrani daljeg uznemiravanja bila od minornog značaja za posednika koji traži zaštitu, ali u isto vreme preterano teška za tuženog. U ovom slučaju, kako se ispravno iznosi u zahtevu za zaštitu zakonitosti, nalaganjem povraćaja u pređašnje stanje stvara se apsurdna situacija u uslovima kada je građevinski objekat već izgrađen, i to na osnovu kompletne dokumentacije. Na taj način povraćaj u pređašnje stanje ne predstavlja samo vraćanje drvene tarabe, već možda i rušenje objekta, pa se odista postavlja pitanje kako tumačiti nalog tuženima da se ubuduće uzdržavaju od ovakvog ili sličnog smetanja, kada je parcela izgradnjom objekta u potpunosti promenila namenu. Zaštita tužiočeve državine bi se pretvorila u zabranu tuženima da koriste svojinsko pravo, da koriste već izgrađeni objekat, te bi moglo doći do zloupotrebe subjektivnog prava tužioca na zaštitu državine. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 6/96)
607. Postojaće smetanje poseda ukoliko su tuženi skidanjem krova sa zgrade omogućili prodor atmosferskih padavina u stan tužilje. Iz obrazloženja: Pobijenim rešenjem je utvrđeno da su tuženi smetali tužilju u mirnom korišćenju stana, na taj način što su 5. oktobra 1992. godine skinuli krov sa stambene zgrade, koji je bio na dve vode, pokriven crepom i sa bočne strane plehom, te na taj način omogućio prodor atmosferskih padavina u stan tužilje. - 255 -
STVARNO PRAVO
Neosnovanost u žalbi tuženih navodi da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao posle svih izvedenih dokaza, koje je ocenio u smislu člana 8. ZPP-a, i utvrdio da su tuženi izvršili čin smetanja poseda na gore opisan način. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 12367/95)
608. U izreci rešenja, kojim je utvrđeno smetanje poseda sečenjem stabla u šumi, izostavlja se deo izreke koji glasi "obavezuje se tuženik da uspostavi pređašnje posedovno stanje". Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je pravilno, na osnovu slobodne ocene dokaza, utvrdio činjenično stanje da je tužilac bio u državini spornog dela parcele sa koje je tuženik posekao cerova stabla, te je usvojio tužbeni zahtev tužioca, kojim je utvrdio smetanje poseda i, između ostalog, naložio je tuženiku da uspostavi pređašnje posedovno stanje. Rešenje prvostepenog suda je potvrđeno rešenjem Okružnog suda, ali, deo izreke u kome je tuženik obavezan da uspostavi pređašnje posedovno stanje je izostavljen iz razloga pre nego što je izvršena seča, tako da se tuženiku može samo naložiti da se uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. br. 794/95)
609. Svako omeđavanje sa veštakom geometrom bez znanja i saglasnosti tužioca predstavlja smetanje poseda. Iz obrazloženja: Izvedenim dokazima prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac bio u posedu spornih parcela, a da je tuženi bez znanja i saglasnosti tužioca iste parcele omeđio. Kako je omeđivanje sa veštakom geometrom učinjeno bez znanja i saglasnosti tužioca, to je ovim činom izvršeno smetanje poseda od strane tuženika, te mu je rešenjem naloženo da prestane sa ovakvim i sličnim smetanjima. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 944/95)
610. Tužiocu neće pripasti pravo na državinsku zaštitu, ukoliko je bio u suposedu predmetne nepokretnosti sa tuženim. (Okružni sud, Beograd, Gž. 8464/95)
611. Tuženi je smetao u mirnom korišćenju poseda tužilju, pored zamene cilindra na ulaznim vratima, zabranom korišćenja šporeta i veš-mašine u zajedničkom stanu - razvedeni bračni drugovi. (Okružni sud, Beograd, Gž. 4168/95) - 256 -
STVARNO PRAVO
612. Uklanjanje uklopnog sata za potrošnju električne energije iz hodnika zgrade od strane područne Elektrodistribucije, predstavlja smetanje poseda. Iz obrazloženja: Tužilja je zakupac stana i bila je u faktičkom mirnom posedu ovog stana sve do 8. 09. 1994. godine, kada je tuženi naložio radniku preduzeća „E…” da ukloni uklopni sat za potrošnju električne energije iz hodnika zgrade, a koji je napajao električnom energijom stan u čijem je posedu tužilja. U ovakvim radnjama tuženog sud vidi radnje koje predstavljaju smetanje poseda, pa je usvojio tužbeni zahtev tužilje i tuženog obavezao da uklopni sat vrati u pređašnje stanje, a ubuduće da se uzdrži od ovakvog ponašanja. (Iz presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž 1715/95)
613. Smetanje poseda predstavlja svaki akt kojim se onemogućava ili ometa normalno vršenje faktičke vlasti, na stvari koja čini državinu. (Okružni sud, Beograd, Gž. 11770/95)
614. Rešavanje sporova između dva pravna lica povodom smetanja poseda poslovne prostorije, spada u nadležnost opštinskog suda. (VSS, P.I. 86/95)
615. Sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine i nastalom smetanju pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savesnost držaoca. Iz obrazloženja: Izvedenim dokazima u prvostepenom postupku je utvrđeno da su tuženi na dan 7. avgusta 1994. godine u vreme dok se tužena nije nalazila u stanu u ul. I…M… 53. u B… jer je od 2. avgusta te godine bila na godišnjem odmoru, izvršili smetnje poseda tako što su promenili bravu na ulaznim vratima o čemu je tužena obaveštena nakon nekoliko dana. U toku trajanja postupka tuženi nisu osporili navedeno činjenično stanje. Imajući u vidu ovakvo utvrđeno činjenično stanje ocenjeno u smislu čl. 8. ZPP-a pravilno je prvostepeni sud primenio materijalno pravne odredbe Zakona o osnovnim svojinskim pravnim odnosima iz čl. 75, 76. i 78. tog Zakona, kada je zaključio da je tužilja bila u posedu predmetnog stana i da je tom posedu i državini bila smetana na način opisan kao u izreci prvostepenog rešenja, te da su takvim radnjama tuženi izvršili smetanje državine i onemogućili tužilju u mirnom korišćennju poseda stana zbog čega joj se ima pružiti pravna zaštita kao što je to učinjeno izrekom prvostepenog rešenja. ( Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 3137/95) - 257 -
STVARNO PRAVO
616. U postupku smetanja državine sud raspravlja i odlučuje samo o zaštiti faktičkog stanja, a ne o pravnom osnovu državine, savesnosti ili nesavesnosti držaoca. Sud će smatrati neosnovanim navode u žalbi, da je prvostepeni sud propustio da utvrdi savesnost tuženog u pogledu izvršenog smetanja, tim pre što su tužiljine stvari - lična garderoba bile u kući, s obzirom da sud u postupku smetanja državine raspravlja i odlučuje po tužbi samo za zaštitu faktičkog stanja, a ne o pravnom osnovu državine, savesnosti ili nesavesnosti držaoca. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 7016/95)
617. Prigovor da između istih stranaka već teče isti spor o smetanju poseda biće osnovan ukoliko je smetanje izvršeno istog dana. Iz obrazloženja: Pri donošenju novog rešenja sud će posebno obratiti pažnju i oceniti osnovanost prigovora da između istih stranaka već teče isti spor, čak i ako se radi o smetanju poseda na istim prostorijama, na isti način. Imajući u vidu da se u predmetnoj tužbi navodi da je smetanje poseda izvršeno dana 11.jula 1995. godine, dok je tužba u predmetu p.br. 3970/94, na koji se prvostepeni sud u obrazloženju poziva, podneta 1994. godine, u tom sporu se, dakle, može raditi samo o smetanju poseda izvršenom pre podnete tužbe. To znači da se ni u kom slučaju ne može raditi o smetanjima poseda izvršenim istog dana, u kom slučaju bi jedino bio osnovan prigovor da u istom sporu među strankama već teče parnica. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 12344/95)
618. Smetanje se može izvršiti izuzetno i verbalno, kada se titularu prava uputi ozbiljna pretnja (stavljanje u izgled budućeg zla titulara prava članovima njegove porodice ili imovine), i na taj način izrekne zabrana daljeg korišćenja prava. Obična zabrana korišćenja nužnog prolaza ne predstavlja akt smetanja državine. Smetanje se može izvršiti izuzetno i verbalno kada se titularu prava uputi ozbiljna pretnja (stavljanje u izgled budućeg zla titularu prava, članovima njegove porodice ili imovini) i na taj način izrekne zabrana daljeg korišćenja prava. U konkretnom slučaju prema navodima tužbe pretnje nije bilo, već je tuženi usmeno zabranio dalje korišćenje nužnog prolaza, što po nalaženju suda ne predstavlja akt smetanja državine. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 1386/95)
619. Protekom roka za podizanje tužbe zbog smetanja državine gubi se i pravo na ovu vrstu zaštite državine. - 258 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Tuženi je postavio ogradu u proleće 1991. godine, a tužilac je video kada je ograda postavljena ali je tužbu za smetanje poseda podneo sudu septembra 1993. godine. S obzirom da je protekao prekluzivni rok zakonom utvrđen, to je tužilac izgubio pravo na ovu vrstu zaštite, a sud je odbacio tužbu kao neblagovremenu. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 881/95)
620. Zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja državine ima svaki držalac stvari i prava, ukoliko postoji stvarni protiv-pravni zahvat. Iz obrazloženja: Iz stanja u spisu sledi da je tužilac vlasnik spornog stana na osnovu ugovora o otkupu, a prethodno nosilac stanarskog prava, te da je tužilac korisnik spornog stana, kao član domaćinstva svog oca tuženog. Usled poremećenih odnosa između parničnih stranaka, tuženi je pretio tužiocu da će ga izbaciti iz stana, zbog čega je kod tužioca izazvao osećaj nesigurnosti i nemira, pri čemu navedena pretnja nije izvršena. Imajući u vidu činjenično stanje, prvostepeni sud je zaključio da je tužilac samo detentor, tj. da sporni stan drži za račun neposrednog ovde tuženog koji je vlasnik spornog stana, sa kog tužilac nije aktivno legitimisan u ovoj parnici. U konkretnom slučaju predmet spora je smetanje državine, u kom postupku sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine i nastalom smetanju, a da pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja državine ima svaki držalac stvari i prava, ukoliko postoji stvarni protiv-pravni zahvat koji se može sastojati i u izjavama i u raspolaganjima koje smetaju državinu prava, kao i u pretnjama. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 7516/95)
621. Ukoliko bez saglasnosti tužioca tuženi parkira svoje vozilo ispred garaže tužioca i skine katanac s ulazne dvorišne kapije, smatraće se da je učinjeno smetanje državine bez obzira na navode tuženog u pogledu prava koje ima na predmetnoj nepokretnosti. Iz obrazloženja: Izvedenim dokazima u prvostepenom postupku je utvrđeno da je tužilac u posedu garaže ispred koje postoji betonirani prostor od ulazne dvokrilne kapije i same kapije do garaže. Tuženi je na tom prostoru počeo da parkira svoje vozilo pošto je uklonio postojeći lanac i katanac sa ulazne kapije, na osnovu kojih činjeničnih radnji je prvostepeni sud pravilno zaključio da je opisanim radnjama tuženi smetao tužioca u mirnom posedu. Zbog toga je i po nalaženju Okružnog suda pravilna odluka iz izreke prvostepenog rešenja kojim je utvrđeno smetanje državine i zabranjeno tuženom da ubuduće na takav ili sličan način smeta tužioca. Naloženo je da tuženi uspostavi pređašnje stanje koje je postojalo pre izvršenih radnji koje predstavljaju smetanje poseda. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 7105/95) - 259 -
STVARNO PRAVO
622. U postupku radi smetanja poseda nije od uticaja pravo tužioca u odnosu na sporni stan, već samo okolnost da li je imao državinu stana i da li je tuženi smetao tužioca u državini istog. (Okružni sud, Beograd, Gž. 7102/95)
623. Eventualni odlazak tužilje iz spornog stana zbog fizičkog napada koji je doživela ulaskom u zgradu, ne predstavlja izraz njene volje da stan ne koristi na način na koji ga je dotad koristila, a što se potvrđuje činjenicom da je naknadno pokušala da uđe u stan u čemu ju je tužilac onemogućio promenom brave na ulaznim vratima. (Okružni sud, Beograd, Gž. 11739/95)
624. U postupku radi smetanja poseda, sud mora pouzdano utvrditi da li je tužilac bio u poslednjem stanju državine predmetnog kolskog i pešačkog prolaza. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev bliže opisan u izreci pobijane odluke, pošto je utvrdio da je tužilac bio u poslednjoj mirnoj državini korišćenja kolskog prolaza, radi prevoza ogreva do svoje kuće, i da je takvo stanje bilo do 6. oktobra 1993. godine, kada je tuženi M. uz saglasnost ostalih tuženih postavio drvenu ogradu po sredini prolaza, koju je posle uklanjanja, ponovo obnovio 23. decembra 1993. godine, pa je prvostepeni sud pružio tužiocu zaštitu u skladu sa odredbama čl. 7079. Zakona o osnovno svojinskopravnim odnosima. Državinu tužioca na predmetnom kolskom prolazu, prvostepeni sud je utvrdio na osnovu činjeničnog stanja da je tužilac u vreme gradnje svoje kuće prevozio građevinski materijal navedenim kolskim prolazom koji vodi preko parcela tuženih, a zatim na iskazu jednoga svedoka koji je primetio da je u toku 1993. godine neko prevezao spornim prolazom drva do kuće tužioca, kao i na nalazu i mišljenju veštaka predmetu P. br. ____ /93, koji se vodi kod istoga suda, iz koga se, imajući u vidu priloženu skicu, utvrđuje da tužilac nije imao mogućnosti da iz ulice M…Č…, dakle, sa druge strane, prevozi materijal i ogrev do svoje kuće u kojoj stanuje, već samo preko spornog prolaza. Po nalaženju Okružnog suda, za sada se zaključak prvostepenog suda - da je tužilac bio u poslednjoj mirnoj državini prava korišćenja predmetnog kolskog prolaza, ne može sa sigurnošću prihvatiti. Iz činjeničnog stanja u spisima proizilazi da je tužiočeva kuća sagrađena nekoliko godina pre nastalog smetanja, dok iz napred navedenog nalaza i mišljenja veštaka, datog u drugom predmetu, nije dat nalaz u pogledu činjenice da li se do tužiočeve kuće može doći drugim prolazom, na šta se žalbom osnovano ukazuje, tako da je zbog ovog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pobijana odluka morala biti ukinuta. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 6610/95)
625. Sud je dužan da pre nego što odluči o osnovanosti alternativno postavljenih zahteva utvrdi blagovremenost tužbe za smetanje poseda, s obzirom na činjenicu kada je tužilac saznao da je brava promenjena. (Okružni sud, Beograd, Gž. 11726/95) - 260 -
STVARNO PRAVO
626. Smetanje u mirnom i faktičkom prolazu stazom koja je u posedu, postojaće ukoliko se ta staza preore i time onemogući prolaz pešačkom stazom. (Okružni sud, Beograd, Gž. 7128/95)
627. Smatraće se da je stranka bila u posedu stana, ukoliko se u stanu nalaze njene stvari. Iz obrazloženja: Izvedenim dokazima koje je prvostepeni sud pravilno ocenio, utvrđeno je da je tužilac bio u posedu kako predmetnog stana tako i ključa od istog, budući da mu je ključ dao svedok S.N. po iseljenju iz istog i da su u ovom stanu bile tužiočeve stvari u trenutku kada je tuženi u njega ušao. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 7152/95)
628. Da bi sud pružio zaštitu zbog smetanja mirnog korišćenja poseda, mora da postoji protivpravnost u radnjama tuženog. (Okružni sud, Beograd, Gž. 4197/95)
629. Postojaće uznemiravanje u korišćenju službenosti prolaza ukoliko su tuženi bacanjem raznih otpadaka, eksera, smeća i polivanjem vode smetali tužioca. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je utvrdio da su tužioci nosioci prava službenosti prolaza na poslužnom dobru koje je vlasništvo tuženog i to na delu iste parcele, u dužini od 40 m i širini od 3 metra, radi ulaska sa javnog puta u povlasno dobro - vlasništvo tužioca. Ovo pravo službenosti utvrđeno je pravosnažnom presudom opštinskog suda u O... Iz svih izvedenih dokaza, prvostepeni sud je na nesumnjiv način utvrdio da su tuženi poslednjih godina uznemiravali tužioca u korišćenju službenosti prolaza, na taj način što su bacali razne otpatke, eksere, smeće i polivali ga vodom. Sem toga, sud je, takođe, utvrdio da je zbog grana dva stabla jabuke otežano prolaženje tim putem, pa je stoga pravilno naložio tuženim da prestanu smetanje tužioca, kao i da poseku grane stabla jabuke koje su se nadvile nad put, u smislu člana 58. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. (Okružnog suda u Beogradu, Gž. br. 9006/95)
630. Postojaće smetanje mirnog poseda, ukoliko je tuženi najmio traktoristu koji je preorao deo katastarske parcele tužioca. (Okružni sud, Beograd, Gž. 7637/95) - 261 -
STVARNO PRAVO
631. Državinska zaštita prava korišćenja informacija, pohranjenih u sistemu elektronske obrade podataka kod lica koje je izvršilo prekid komunikacionih veza sa terminalima korisnika tih informacija, postoji samostalno i nezavisno od državinske zaštite prava službenosti. (Vrhovni sud Crne Gore, Pž. 49/94)
632. Postavljanjem kapija koje se ne zaključavaju vlasnik poslužnog dobra ne ometa vlasnika povlasnog dobra u vršenju stvarne službenosti. (Vrhovni sud Srbije, Rev. 5649/94)
633. Pod činom smetanja državine ne može se smatrati čitavo vreme za koje se nepokretnost nije mogla koristiti zbog postojanja prepreka već samo radnja kada su prepreke postavljene koje su onemogućile korišćenje nepokretnosti. Iz obrazloženja: U žalbi tužioca se smatra da su prepreke postavljene još 22.07.1993. godine i da su stajale sve do 30.07.1993. godine i onemogućavala tužioca u eksploataciji uglja na površinskom kopu u selu Tadenju, te da na ovaj način nije smetanje državine izvršeno samo 22.07.1993. godine kako je to utvrdio prvostepeni sud pobijanim rešenjem, već i u sledećim danima do 30.07.1993. godine, dok prepreke nisu uklonjene. Ovakav žalbeni navod nije osnovan. Čin smetanja državine postoji samo u onom momentu kada neko lice izvrši radnju kojom se oduzima ili uznemirava državina drugog lica. Posledice ovakvog čina u konkretnom slučaju - postavljanje prepreke koje onemogućavaju vršenje državine ne mogu se smatrati aktom smetanja državine, jer se pod ovim smatra samo preduzimanje određene radnje u cilju oduzimanja ili uznemiravanja državine, a tuženi posle 22.07.1993. godine nisu preduzimali neke druge radnje da bi smetali tužioca u državini, odnosno to nije utvrđeno izvedenim dokazima. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 227/94)
634. Eventualna buduća radnja ne može predstavljati čin smetanja poseda, pa je za uspeh tužioca u sporu za smetanje poseda nužno da je smetanje već nastupilo. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 62/93)
635. Za tužbe o smetanju poseda kada je jedna stranka u stečaju nadležan je privredni sud koji sprovodi stečajni postupak po atrakcionoj nadležnosti. (Viši privredni sud, Pž. 1709/92) - 262 -
STVARNO PRAVO
636. Kod sezonske službenosti ne vrši se smetanje poseda činom u periodu kada ovlašćenik nema pravo ni posed prava službenosti. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 441/92)
637. Nema smetanja državine ako se neka radnja preduzima na osnovu prava. Iz obrazloženja: Svojim rešenjem prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev tužiteljice V.J. protiv E… radi zaštite u smislu člana 75. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Tužiteljica je tvrdila da je smetena u državini električnog monofaznog brojila time što je tužena u vremenu između 13 časova 13.09.1991. do 12 časova 14.09.1991. godine skinula električno brojilo iz njenog mernog ormana koji se nalazi u dvorišnoj stambenoj zgradi i isto prenela na uličnu stambenu zgradu pod istim brojem, koja je u vlasništvu drugog lica. Tražila je da se uspostavi ranije stanje. U smislu člana 16. Zakona o elektroprivredi ("Sl. glasnik SRS", br. 59/89) elektroenergetski objekti moraju ispunjavati propisane tehničke, elektroenergetske i druge propisane uslove. Tehničkim uslovima u skladu sa Zakonom o elektroprivredi i sa standardima, tehničkim normativima i normama kvaliteta kao i opštim uslovima o isporuci električne energije određuje se vrsta, način i mesto priključenja objekta potrošača na elektroenergetsku mrežu. Mesto merenja prema odredbama člana 8. Opštih uslova o isporuci električne energije ("Sl. list SAPV" 18/83) nalazi se na mestu predaje električne energije ako ugovorom nije drukčije određeno. Članom 69. navedenog uslova propisano je da se isporučilac stara o održavanju mernih uređaja. U Tehničkim uslovima izvedbe priključka i obračunsko-mernog mesta koji su izdati od strane E… S… maja 1988. godine predviđeno je postavljanje mernih ormana u zavisnosti od broja potrošača odnosno domaćinstva kao i za višespratnu zgradu. Prema navedenim Tehničkim uslovima u slučaju postojanja 2-4 potrošača odnosno domaćinstva koristi se zajednički orman u koji se postavlja onoliko modulnih tabli 200 i 400 mm koliko ima stanova odnosno vrsta merenja stana, kojima se dodaje zajednička tabla za postavljanje uređaja za komandovanje tarifa sa pripadajućim upravljačko signalnim stezaljkama. Imajući u vidu navedeno, pošto je radnjom tužene, mada bez prethodnog obaveštenja tužiteljice, u sklopu rekonstrukcije mreže isporučioca u ulici u kojoj je i kuća tužiteljice, izvršeno usaglašavanje stanja priključaka i mernih mesta sa Tehničkim uslovima izvedbe priključka i obračunsko mernog mesta, nema ni po oceni ovoga suda mesta zaštiti u smislu člana 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer nije smetanje kad se neka radnja preduzima na osnovu prava. Uzgred, tužiteljica koristi struju iz mreže, a samim radovima i prema navodima tužbe nije relevantno ometana u korišćenju električne energije. Sa svega izloženog žalbu tužiteljice kao neosnovanu ovaj sud je odbio, a napadnuto rešenje primenom člana 380. tačka 2. ZPP potvrdio. (Okružni sud u Subotici, Gž. 112/92)
638. Postoji pravni interes tužioca da se utvrdi smetanje državine bez obzira što je izvršena restitucija u upravnom postupku kako bi se stavila zabrana daljeg uznemiravanja državine pod pretnjom zakonskih posledica. (Okružni sud, Kraljevo, Gž. 1037/92) - 263 -
STVARNO PRAVO
639. Nema smetanja poseda ako tužena, posle raskida vanbračne zajednice nastavlja da koristi stan u koji se uselila uz saglasnost tužioca sa namerom da stupi u brak, bez obzira na trajanje vanbračne zajednice. Iz obrazloženja: Parničari su dana 22. juna 1992. g. stupili u vanbračnu zajednicu sa namerom da kasnije sklope brak. Po toj osnovi tužena je došla u stan tužioca radi formiranja zajedničkog - bračnog života. No, zbog poremećenih odnosa, vanbračna zajednica je brzo raskinuta. Tužena je nastavila da koristi stan i posle raskida vanbračne zajednice. U taj stan ona je donela stvari, prema mesnom običaju za prilike pri stupanju u zajednicu života muškarca i žene. Prilikom raspravljanja o tužbi zbog smetanja poseda, sud se, prema čl. 441. ZPP, ograničava samo na pretresanje i dokazivanje činjenica poslednjeg stanja poseda. Činjenica da su parničari živeli svega mesec dana u vanbračnoj zajednici u stanu tužioca, nije bila od uticaja za drugačiju odluku suda. (Opštinski sud u Prizrenu br. 947/92)
640. Vlasnik poslužnog dobra vrši čin smetanja državine prava stvarne službenosti, ako svojim radnjama otežava titularu službenosti da ovlašenja iz svog prava vrši na način koji je u skladu sa prirodom i namenom zbog koje je službenost ustanovljena. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 144/92)
641. Kada vlasnik poslužnog dobra u okviru vršenja svojih svojinskih prava ogradi isto i postavi kretne kapije na ulazu i izlazu poslužnog dobra ne čini akt smetanja državine jer se na ovaj način može nesmetano i normalno koristiti putno zemljište. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 630/91)
642. Reivindikacioni tužbeni zahtev je neosnovan u samom osnovu ako se utužena stvar ne nalazi u državini tuženog. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 501/91)
643. Sudržalac uživa državinsku zaštitu u međusobnim odnosima sa drugim sudržaocima ukoliko je radnjama sudržaoca potpuno isključen iz vršenja faktičke vlasti na stvari, smetanje sudržavine može se izvršiti i verbalnom zabranom, upotrebom sile ili pretnje, u vršenju faktičke vlasti na stvari koja je u sudržavini. (Okružni sud u Leskovcu, Gž. 457/91)
644. U parnici za smetanje poseda sud se ne može upuštati u ocenu prava na državinu, već samo u odnosu na faktičko stanje. - 264 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: U članu 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ("Sl. list SFRJ", br. 6/80 i 36/90) svaki držalac stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja državine, a u smislu čl. 78. st. 1. istog Zakona sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savesnost držaoca. Međutim, u okviru ove pravne stvari prvostepeni sud se upustio u ocenu prava na državinu, a posebno u odnosu na pravo predmetne službenosti, umesto da utvrdi samo faktičko stanje i to u odnosu na dve odlučne činjenice, tj. da li je zaista tužilac prolazio predmetnim putem i da li je taj put popravljao pre izvršenog smetanja, te da li je tuženi zaista izvršio predmetno smetanje poseda i to tako što je zabranio tužiocu da prolazi predmetnim putem i da nasipa ovaj put, pa su utoliko osnovani navodi žalbe, te će u ponovnom postupku prvostepeni sud izvođenjem potrebnih dokaza ispitati samo pomenuto faktičko stanje u smislu citiranih zakonskih propisa i to u odnosu na navedeni poslednji posed i čin smetanja. (Okružni sud u Kraljevu, Gž. 1450/91)
645. Sudržalac ima pravo na samopomoć protiv onoga ko ga neovlašćeno uznemirava u državini. No samopomoć sadrži samo ovlašćenje na samoodbranu svoje državine od nedozvoljene povrede. (Okružni sud u Subotici, Gž. 609/91)
646. Za odlučivanje po tužbi zbog smetanja poseda u korišćenju telefonskog uređaja nadležan je redovni sud. (Okružni sud u Beogradu, U. 2067/90)
647. Nema smetanja poseda ako PTT organizacija na osnovu zakonskog ovlašćenja isključi iz PTT mreže telefon određenog pretplatnika zbog prestanka pretplatničkog odnosa. (VSS, Gzz. 54/90)
(Član 76. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
648. Kada tuženi preseče lanac i katanac i obije beton oko betonskog poklopca na spornom bunaru nema protivpravnosti, već se radi o samopomoći kao obliku državinske zaštite i posledice priznanja faktičke vlasti korišćenjem vode iz spornog bunara i zahvatanja vode radi napajanja koza i ekonomskog interesa tuženog da mu državina bude odbranjena. Pošto je nesporno utvrđeno da je i tuženi bio korisnik vode sa istog bunara kao i tužioci, sa čime su oni bili upoznati i da su tužioci postavili prepreke gore opisane koje je tuženi otklonio i nastavio sa daljim korišćenjem bunara, to je pravilno prvostepeni sud primenio materijalno pravo - član 76. ZOSPO koji se odnosi na samopomoć. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 233/96) - 265 -
STVARNO PRAVO
649. Držalac ima pravo na samopomoć uz uslove iz člana 76. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 118/94)
650. Samopomoć je dozvoljena pod uslovom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna i da način vršenja samopomoći odgovara prilikama u kojima postoji. (Okružni sud u Požarevcu, Gž. 1256/94)
651. Ne može se pozivati na samopomoć lice koje sruši zid iznad pomoćnog objekta koji je u državini drugog lica, smatrajući da je ceo objekat izgrađen i na delu njegove parcele. Iz obrazloženja: Neosnovano se tuženi u žalbi poziva da je navedeni zid iznad pomoćnog objekta u državini tužioca srušio sa pozivom na samopomoć, obzirom da pravo na samopomoć, u smislu člana 76. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ima držalac stvari protiv onoga ko ga neovlašćeno uznemirava u državini ili mu ju je oduzeo, ali pod određenim uslovima i to da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna i da način njenog vršenja odgovara prilikama u kojima postoji opasnost. Kod pravilno utvrđene činjenice da je držalac navedenog pomoćnog objekta tužilac iznad koga je preduzeo radove zidanja radi postavljanja krova, koji je zid tuženi srušio, nema osnova za samopomoć na strani tuženog u preduzimanju radnji rušenja ovog zida, a navodi tuženog da je još 1982. godine tužilac prilikom gradnje pomoćnog objekta prešao na parcelu tuženog, mogu imati značaja u drugoj parnici u kojoj se raspravlja o pravu na posed i o pravnom osnovu, ali ne i u parnici za smetanje poseda. (Okružni sud u Kragujevcu, Gž. 369/92)
(Član 77. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
652. Kod smetanja državine sud je dužan da utvrdi subjektivni rok da bi mogao zaključiti da li je tužba blagovremena. Kod ponovljenog smetanja, subjektivni rok teče od saznanja za smetanje i učinioca poslednjeg smetanja državine, a ako je čin smetanja trajao i traje u kontinuitetu - onda subjektivni rok teče od saznanja za smetanje i učinioca od prvog dana. Iz obrazloženja: Utvrđeno je da imenovani tuženi smeta u posedu službenosti prolaza tužioca i njegove radnike na putevima upisanim u navedenim ZKUL za označene parcele određenih površina, te je obavezan imeno- 266 -
STVARNO PRAVO
vani tuženi da odmah dozvoli tužiocu i njegovim radnicima nesmetano pravo službenosti prolaza ovim putevima sve pod pretnjom izvršenja. Istim rešenjem obavezan je tuženi da nadoknadi tužiocu troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od 49.680,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana. U žalbenim navodima tuženog osnovano se ističe da prvostepeni sud nije na pouzdan način utvrdio momenat kada je učinjeno smetanje državine odn. da li je tužba zbog smetanja državine podneta u subjektivnom roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca. Nadalje, potrebno je da prvostepeni sud raščisti da li je učinjeno smetanje trajalo u kontinuitetu ili je bilo prekidano. Ovo s obzirom na činjenicu da je tuženi u međuvremenu, u prekršajnom postupku, bio oglašen odgovornim i bio u zatvoru na izdržavanju kazne izrečene od strane opštinskog organa za prekršaje. Zbog toga, ukoliko je došlo do prekida kontinuiteta u činu smetanja poseda, subjektivni rok se ima računati od ponovo učinjenog smetanja, a ukoliko je čin smetanja trajao u kontinuitetu mora se, pre svega, prilikom odlučivanja uzeti u obzir subjektivni rok od prvog dana smetanja i saznanja za učinioca. Zato su osnovani žalbeni navodi kojima se ističe da je prvostepeni sud uzeo u obzir samo objektivni rok, a nije imao u vidu i subjektivni rok kod tužbe zbog smetanja državine. Zato je žalbu tuženog valjalo usvojiti, pobijano rešenje ukinuti, a predmet vratiti na ponovno suđenje prvostepenom sudu. ( Rešenje Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 1725/05 od 15.09.2005. godine )
653. Držalac koji je državinu stekao zloupotrebom poverenja, nema pravo na zaštitu prema licu od koga je na takav način došao do državine, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 77. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Iz obrazloženja: Pobijanim rešenjem o smetanju državine utvrđeno je da je tužena postupajući u svoje ime, ali i kao direktor tuženog preduzeća, dana 31.01.2004. godine obila postojeću i postavila novu bravu na opisanom poslovnom prostoru – lokalu, i na taj način smetala tužioca u državini lokala. U ovoj pravnoj stvari postavlja se pitanje da li je tužilac državinu spornog lokala stekao zloupotrebom poverenja, s obzirom da u spisima označenog rešenja Ministarstva trgovine, turizma i usluga Republike Srbije od 12.11.2003. godine, proizlazi da je tužiocu sporni lokal ustupljen na privremeno upravljanje i korišćenje uz uslov da zasnuje radni odnos sa zatečenim radnicima tuženog preduzeća, među kojima je i tužena, te da tužilac ovaj uslov nije ispunio. Samim tim je sporno da li je ponašanje tužene predstavljalo dozvoljenu samopomoć, u kom slučaju tužilac ne bi imao pravo na državinsku zaštitu u smislu člana 78. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. (Iz rešenja Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 317/05 od 04.04.2005. godine) - 267 -
STVARNO PRAVO
654. Tužba zbog smetanja državine je po svojoj prirodi kondemnatorna tužba, zbog čega je obavezan element njenog petituma kondemnacija u vidu određenog naloga za prestanak smetanja državine, zabrane daljeg smetanja ili naloga za restituciju, a ne utvrđenje činjenice kada je smetanje počinjeno. Stoga popuštanje stranke da kroz petitum ovakve tužbe zahteva i utvrđenje datuma počinjenog smetanja i da u njemu eksplicitno naznači taj datum, ne čini tužbu neurednom ukoliko je taj datum naznačen u činjeničnim navodima tužbe. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je odbacio tužbu kojom je tražena državinska zaštita sa razloga što u petitumu iste nije naveden datum kada je izvršeno smetanje državine, a tužbu je podneo punomoćnik stranke koji je advokat. Ovakva odluka prvostepenog suda ne može se prihvatiti kao pravila. Naime, tužba zbog smetanja državine je po svojoj prirodi kondemnatorna tužba. Obavezan element njenog petituma je kondemnacija u vidu određenog naloga za prestanak smetanja državine, određene zabrane daljeg smetanja ili određenog naloga za restituciju, a ne utvrđivanje činjenice kada je smetanje počinjeno. Stoga, propuštanje stranke da kroz petitum državinske tužbe zahteva i utvrđenje datuma počinjenog smetanja i da u njemu eksplicitno naznači taj datum, ne čini tužbu neurednim, ukoliko je datum smetanja državine naznačen u činjeničnim navodima tužbe. Kako iz spisa proizilazi da ja datum počinjenog smetanja naznačen u činjeničnim navodima tužbe, a prvostepeni sud je ovo propustio da ceni prilikom donošenja pobijanog rešenja, isto je moralo biti ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, prvostepeni sud će imajući u vidu navedene primedbe ponovo oceniti da li postoje procesne smetnje za postupanje po tužbi, pri čemu će blagovremenost iste ceniti na osnovu svih podataka u spisima, a ne samo onog što se navodi u petitumu tužbe, te ispitati razloge zbog kojih je tužilac povodom istog događaja izneo oprečne činjenične tvrdnje u tužbi od 5.11.2004. godine i podnesku 23.2.2005. godine, te da li se uopšte radi o oprečnim tvrdnjama ili samo o omašci u pisanju. (Iz rešenja Okružnog suda u Beogradu Gž. br. 15754/05 od 07.12.2005. godine)
655. Ako neko, protivpravno ometa držaoca placa da iskoristi taj plac radi izgradnje kuće (ili drugog cilja zbog kog ga je i pribavio) ometa ga i u državini placa pa držaoc ima pravo na državinsku zaštitu. Iz obrazloženja: U toku postupka nižestepeni sudovi su utvrdili da je tuženo JP ''E… B…'' postavilo ispred tužiočevog placa betonsku banderu na udaljenosti od 2,5 m od ograde sa koje je, na zahtev trećeg lica, provučen kabl preko tužiočevog placa do novoizgrađenog objekta trećeg lica, i da za izvođenje ovih radova na nisko-naponskoj mreži tuženo JP "E…B…" nije pribavilo potrebno odobrenje. U vreme postavljanja električnog kabla preko tužiočeve parcele, tužilac nije započeo izgradnju objekta, a dozvolu za gradnju je dobio nakon godinu dana. Nalazeći da nema uznemiravanja ni oduzimanja drža- 268 -
STVARNO PRAVO
vine, da nije promenjeno faktično stanje, bez obzira na protivpravnu radnju tuženog, sudovi su odbili tužbeni zahtev za traženu državinsku zaštitu. Usvajajući zahtev za zaštitu zakonitosti republičkog javnog tužioca, Vrhovni sud Srbije je ukinuo nižestepena rešenja, jer su nižestepeni sudovi zbog nepravilne primene materijalnog prava nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Državina kao faktička vlast na stvari, podrazumeva stvarnu mogućnost da držalac po svom nahođenju koristi upotrebne vrednosti stvari, u konkretnom slučaju upotrebnu vrednost placa. Zato držalac placa-tužilac isti može koristiti i za izgradnju kuće, što mu je i bio cilj, a što se može zaključiti iz dozvole za gradnju bez obzira na vreme kada je tu dozvolu dobio, a ukoliko ga neko ometa u tome onda ga ometa i u državini. Ako je to ometanje još i protivpravno onda su se stekli uslovi za zaštitu državine predviđeni članom 75, 77 i 78. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Naime, sudovi su utvrdili da je izvođenje niskonaponske mreže i prelaz kabla preko parcele tužioca izvršen protivpravno, (za izvođenje ovih radova nije rađen projekat, tuženi za postavljanje niskonaponske mreže nije tražio dozvolu od strane nadležnog organa Opštine, ni saglasnost PTT preduzeća), ali su propustili da u skladu sa odredbama čl. 96, 103, 105 i 120. Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektro-energetskih vodova nazivnog napona ("Sl. list SFRJ" br. 65/88) utvrde da li je kabl dozvoljene sigurnosne visine ili iznad nje, i da ocene da li je prelaskom kabla preko parcele tužioca tužilac smetan u državini parcele, jer svaka promena faktičkog stanja preko određenih normativa mogla bi da bude i smetanje državine. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije Gzz.152/02 od 20.11.2003. godine)
656. Sud pruža zaštitu u slučaju uznemiravanja državine verbalnim putem samo ako je takvo uznemiravanje državine ozbiljno i ako je dovelo do prestanka državine stvari ili vršenja prava. Iz obrazloženja: Prvostepenim rešenjem Opštinskog suda u P...P… ____ /02 od 29.05.2002. godine odbijen je tužbeni zahtev tužilje V.V. iz P…, kojim je tražila da se utvrdi da ju je dana 4.02.2002. godine tuženi Lj. R. smetao u državini stana u ulici K… br. 23, na taj način što je upotrebom sile prema tužilji i njenom maloletnom sinu iste izbacio iz stana, vrata zaključao, a potom promenio cilindar na bravi, te da se tuženi obaveže da u roku od tri dana uspostavi pređašnje stanje poseda i uzdrži od budućeg smetanja pod pretnjom zakonskih posledica. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je sa maloletnim sinom i tuženim (vanbračni suprug sada pok. majke tužilje) živela u predmetnom stanu. Posle smrti majke tužilje, tuženi je tužilji više puta predlagao da stupe u intimne odnose zbog čega je kod njih dolazilo do svađe, a tuženi je i fizički pokušavao da tuženu prinudi na seksualni odnos. Dana 4.02.2002. godine tuženi je počeo da grli i ljubi tužilju, zbog čega je između njih ponovo došlo do svađe, posle čega joj je tuženi rekao da više ne mogu da žive zajedno i da ona treba da napusti stan. Tužilja, zaplašena ponašanjem tuženog, odlučila je da sa sinom napusti stan. Tuženi je posle nekoliko dana zamenio cilinder na bravi, a tuž1ilji nije dao ključ od nove brave. Prvostepeni sud, odbijajući tužbeni zahtev, nalazi da radnje tuženog, a imajući pri tom u vidu njegovo fizičko stanje, godine starosti, te da je ovakvo njegovo ponašanje prema tužilji bilo i ranije, pa tužilja nije napuštala stan, ne predstavljaju verbalno stanje koje je moglo izazvati prestanak sudržavine tužilje, već da je ona napustila stan svojevoljno. Povodom žalbe tužilje, drugostepeni sud preinačio je prvostepeno rešenje i usvojio tužbeni zahtev, nalazeći da je tuženi smetao tužilju u normalnom vršenju faktičke vlasti na predmetnom stanu, te - 269 -
STVARNO PRAVO
da je smetanje prvo činio verbalno, a potom je promenom cilindra na bravi ulaznih vrata stana, tužilji i faktički oduzeo državinu. Tuženi je izvršio pritisak na volju tužilje tako što je izazvao strah od buduće opasnosti koja će se desiti kako tužilji, tako i njenom maloletnom sinu. Ova buduća opasnost se odnosila na čast i ugled tužilje. Stoga je ponašanje tuženog odlučujuće i ozbiljno uticalo na volju tužilje da napusti predmetni stan. Zbog toga je prvostepeno rešenje preinačeno usvajanjem tužbenog zahteva. (Iz presude Okružnog suda u Požarevcu, Gž. 1207/02 od 27.12.2002. godine)
657. Kada je jedan od zajedničara i sudržalaca radnjama koje je preduzeo bez saglasnosti ostalih zajedničara kao sudržalaca stvorio mogućnost da zajedničku stvar koristi u većem obimu nego do tada, takvim radnjama smetao je ostale sudržaoce u državini te stvari, i pored toga što stvar još uvek koristi u dotadašnjem obimu. Iz obrazloženja: Stranke su još 1976. godine izgradili zajednički vodovod na koji su priključili svoja domaćinstva, da bi tuženi bez saglasnosti tužilaca kao korisnika vodovoda na dan 10. februara 2000. godine na svom zemljištu preko kojeg prolazi glavna cev vodovoda postavio novi priključak za vodu na način bliže označen izrekom pobijanog rešenja, koji mu je potreban radi predstojeće gradnje kuće na tom zemljištu. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je pogrešno primenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtev tužilaca nalazeći da samim tim što navedeni priključak tuženi još nije počeo da koristi radi uzimanja vode iz zajedničkog vodovoda, a nije ugrozio pravo tužilaca na vodosnabdevanje sa postojećih izvorišta putem zajedničkog vodovoda. Naime, navedenim radnjama koje je preduzeo bez saglasnosti i dozvole tužilaca, tuženik je stvorio mogućnost da uzima vodu iz zajedničkog vodovoda u količinama većim nego do tada, čime je tužioce smetao u državini vodovoda i prava vodosnabdevanja sa vodovoda, pa je Okružni sud preinačio pobijano rešenje i tužbeni zahtev tužilaca za smetanje državine usvojio, na osnovu čl. 77-79. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, nalazeći pritom da nije od značaja za odluku o zahtevu za smetanje državine i kada će to tuženi i stvarno početi da koristi vodu iz zajedničkog vodovoda i sa novopostavljenog priključka. (Iz rešenja Okružnog suda u Valjevu Gž. br. 1346/01 od 21.12.2001. godine)
658. Za rešavanje sporova po zahtevu fizičkog lica kao tužioca protiv društveno pravnog lica zbog smetanja poseda nadležan je redovan sud. Iz obrazloženja: U državinskom sporu sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savesnost držaoca. Izvedenim dokazima u prvostepenom postupku, koje je prvostepeni sud pravilno cenio u smislu člana 8. ZPP, utvrđeno je da tužilja godinama koristi plac u K… ulici u M…M... L…, kat. parcela 2121/3, na kojoj je izgradila kuću, da je plac ograđen prema susednoj kat. parceli 121/2 drvenom - 270 -
STVARNO PRAVO
ogradom u dužini od 15 m i visini od 1,5 m, da je kasnije katastarsku parcelu 121/2 kupio tuženi i da je između stranaka došlo do spora oko međe, zatim da su tokom leta intervenisali prodavci pomerajući nasilno ogradu ka unutrašnjosti placa tužilje, zbog čega je odmah intervenisao njen otac i vratio ogradu na staro mesto, te da je takvo stanje bilo nepromenjeno od 1. decembra 1994. godine, kada je tuženi srušio ogradu i iskopao rovove u predelu ograde. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje po nalaženju ovog suda nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženog, pravilno je prvostepeni sud postupio kada je primenom odredbi čl. 77, 78. i 79. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa usvojio tužbeni zahtev odlučivši kao u izreci ožalbenog rešenja. Za svoju odluku je prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Razmatrajući žalbene navode tuženog kojim se pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja vezano za površinu poseda tužilje, ovaj sud nalazi da su takvi navodi žalbe bez uticaja na drukčije rešenje ove pravne stvari. Ovo stoga što je nesumnjivo utvrđeno da je sporna ograda postojala pre nego što je tuženi kupio susednu katastarsku parcelu i da je istu tuženi samovlasno srušio. Pored toga, reč je u konkretnom slučaju o državinskom sporu u kome sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savesnost držaoca. Pored iznetog, tuženi napadajući žalbom utvrđeno činjenično stanje u stvari na taj način neosnovano napada ocenu dokaza, jer je prvostepeni sud kod ocene dokaza uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i na osnovu toga stekao uverenje o njihovoj dokaznoj vrednosti. (Okružni sud u Beogradu, Gž. 11753/95)
659.
Ukoliko sud tokom rasprave utvrdi da je tužilac propustio rok za podnošenje državinske tužbe u smislu člana 77. ZOSPO, pošto se radi o prekluzivnom roku materijalnog prava, o osnovanosti tužbenog zahteva treba meritorno odlučivati, a ne tužbu odbacivati. Prvostepeni sud je tokom rasprave utvrdio da je tužilac propustio rok za podnošenje tužbe u smislu člana 77. ZOSPO, pa je rešenjem tužbu odbacio. Po žalbi tužioca drugostepeni sud je rešenje ukinuo navodeći da u slučaju kada sud tokom rasprave utvrdi da je tužilac propustio rok za podnošenje tužbe u smislu člana 77. ZOSPO, pošto se radi o prekluzivnom roku materijalnog prava u tom slučaju treba meritorno odlučivati o osnovanosti tužbenog zahteva a ne tužbu odbacivati. (Okružni sud, Požarevac, Gž. 1571/94)
(Član 78. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
660. Izdavanjem naloga za isključenje Komunalno preduzeće je učinilo smetanje državine prava korišćenja vode vlasnika objekta koji je priključen na vodovodnu mrežu. Iz obrazloženja: Utvrđeno je da je tužilac vlasnik apartmana broj „5“ na Z.. U navedenom objektu bio je u mirnoj i faktičkoj državini prava korišćenja vode sa javnog vodovoda sve do dana 21.10.2009. godine, kada mu je prvotuženi KJP po nalogu drugotužene Opštine, bez prethodne opomene i obaveštenja isklju- 271 -
STVARNO PRAVO
čio vodu u objektima i to skidanjem i odnošenjem vodomera. Kao razlog za isključenje tuženi navode da im preduzeće „D.“ iz N.B. koje je investitor, odnosno izvođač radova na izgradnji čitavog objekta, nije platilo taksu za komunalno opremanje koja je uslov da se u objekat priključi voda i da je voda u objekat priključena po osnovu privremene petnaestodnevne dozvole za priključenje koju je ovom preduzeću izdao prvotuženi tokom 2001.godine, kako bi se mogla izvršiti provera priključka na vodovodnu mrežu i izvršiti tehnički pregled objekta radi dobijanja odobrenja za upotrebu istog. Među stankama je nesporno da je tužilac vodu koristio više godina u svom objektu-od kupovine istog, uredno izmirujući sve račune za utrošenu vodu koje mu je prvotuženi ispostavljao. Sud je pravilno primenio materijalno pravo,sadržano u odredbi čl.78. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, nalazeći da je radnjama tuženih- izdavanjem naloga za isključenje i faktičkim isključenjem vode za potrebe apartmana tužioca, tužilac smetan u poslednjoj mirnoj i faktičkoj državini prava korišćenja vode u svom objektu. Na postojanje mirne i faktičke državine tužioca u navedenom smislu ukazuje činjenica da je vodu u svom objektu nesmetano koristio više godina, sa čime su se tuženi prećutno saglasili i dozvolili tužiocu da koristi vodu sa javnog vodovoda ispostavljajući mu uredno račune, koje je tužilac uredno plaćao. (Iz Rešenja Višeg suda u Užicu Gž.br.618/10 od 13.4.2010. godine)
661. Ako verbalna zabrana sadrži ozbiljnu pretnju koja je dovela do prestanka državine stvari ili prava - onda ona predstavlja čin smetanja državine. Iz obrazloženja: Verbalna zabrana može predstavljati čin smetanja državine samo ako je učinjena uz ozbiljnu pretnju koja se stavlja u izgled držaocu u slučaju korišćenja stvari odn. prava. Prvostepeni sud je utvrdio činjenično stanje, koje se ni navodima iz žalbe ne može dovesti u sumnju, prema kome tuženi spornom prilikom nije tužiocu uputio ozbiljnu pretnju. Na to ukazuje, između ostalog, i okolnost da je tužilac istom prilikom prošao predmetnim putem, takođe i sutradan (izašavši kamionom iz dvorišta), kao i narednih dana (nastavljajući da isti put koristi automobilom i pešice). Stoga je prvostepeni sud pravilno primenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtev odbio kao neosnovan i obavezao tužioca na naknadu parničnih troškova, u smislu člana 149. stav 1. Zakona o parničnom postupku. ( Iz rešenja Okružnog suda u Valjevu, Gž. 958/06 od 31.07.2006. godine )
662. Sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju državine, i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savesnost držaoca. Iz obrazloženja: Prvostepeni sud je propustio da utvrdi bitnu činjenicu, a to je da li je sporno mesto za parkiranje, generalnim urbanističkim planom predviđeno kao javno dobro, što bi značilo da ovo mesto za parkiranje mogu koristiti sva lica pa i tuženi, tako da korišćenje ovog mesta za parkiranje od strane tuženog nije - 272 -
STVARNO PRAVO
zloupotreba prava, jer je to javno dobro u državnoj svojini i kao dobro u opštoj upotrebi podrazumeva pravo korišćenja od strane svih zainteresovanih lica u okviru prirode i namene tog zemljišta. Ako je u pitanju javno dobro, ne bi se moglo uzeti da je tužilja u posedu tog mesta za parkiranje, budući da je isključeno sticanje takvog prava na javnim dobrima, koja su u državnoj svojini i opštoj upotrebi, pa sud ne bi mogao pružiti zaštitu tužilji po tužbi zbog smetanja državine zbog toga što je tuženi na to mesto postavio svoj automobil. (Iz rešenja Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 1217/06 od 09.03.2006. godine)
663. Ukoliko tužilac koristeći put mora da obilazi i preskače građevinski materijal koji je tuženik postavio na taj put, znači da je prolaz otežan i da tužilac nema miran i nesmetan posed pešačke službenosti puta. Iz obrazloženja: Rešenjem prvostepenog suda odbijen je tužbeni zahtev tužioca kao neosnova. Drugostepeni sud je uvažio žalbu tužioca ukinuo prvostepeno rešenje i predmet vratio sudu na ponovni postupak i odluku. Iz spisa proizilazi da je tužilac bio u posedu pešačke službenosti puta označenim pravcem, da je tuženik na više mesta postavio građevinski materijal. Ne može se prihvatiti pravni stav prvostepenog suda da u radnji tuženika nema akta smetanja, jer tužilac može i pored postojanja građevinskog materijala da prolazi pešice obilazeći ga. Prvostepeni sud je površno primenio materijalno pravo, jer prelazi preko utvrđene činjenice da tužilac koristeći pravac puta pešice preskače i obilazi postavljeni građevinski materijal, a to znači da je prolaz otežan, pa samim tim tužilac nema miran i nesmetan posed pešačke službenosti puta. (Iz rešenja Okružnog suda u Čačku, Gž. br. 1073/05 od 01.09.2005. godine)
664. Kada je utvrđeno u postupku smetanja poseda da je tuženik "Elektrodistribucije" prethodno pismenim putem upozorio tužioca da će ga isključiti iz elektromreže, a shodno članu 13. tačka 12. Zakona o elektroprivredi, to nakon isključenja od strane tuženika nema elemenata protivpravnosti pa se tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se prema tuženiku utvrdi da je smetao tužioca u mirnom posedu električne energije, odbija kao neosnovan. (Iz rešenja Okružnog suda u Čačku, Gž. br. 1019/04 od 30.09.2004. godine)
665. Svako oštećenje tuđe imovine nije ujedno i smetanje poseda, jer ono u sebi mora nositi još i znakove svesnog zadiranja u tuđi posed. U situaciji kada krava (vlasništvo tužene) uđe u baštu tužioca i počini mu štetu toga nema, pa ne može biti ni pružanja posedovne zaštite. (Okružni sud u Kosovskoj Mitrovici, Gž. 63/96)
666. U postupku zbog smetanja državine sud utvrđuje samo poslednje stanje državine i nastalo smetanje iste. (Okružni sud, Beograd, Gž. 11790/95) - 273 -
STVARNO PRAVO
667.
Tuženi je smetao tužioca u mirnom i faktičkom korišćenju telefonskog uređaja - telefaksa koji je bio priključen na telefon tužioca, kada je neovlašćeno i bez tužiočeve saglasnosti i odobrenja uzurpirao telefonski pretplatnički broj i koristeći isti prekinuo telefonsku liniju na kojoj je bio priključen telefaks tužioca. (Privredni sud, Priština, P. 10512/93)
668.
Izreka rešenja donetog u sporu zbog smetanja državine je jasna, razumljiva i potpuna ako je sud, u smislu člana 79. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, zabranio dalje uznemiravanje državine pod pretnjom novčane i druge mere potrebne za zaštitu daljeg smetanja. (Vrhovni sud Srbije, Gzz. 62/90)
(Član 79. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
669. U sporu radi smetanja državine oduzimanjem stvari, odluka suda mora sadržati naredbu za povraćaj stvari radi uspostavljanja stanja državine pre ometanja, kao i eventualnu naredbu za povraćaj stvari u pređašnje stanje u slučajevima kada to zakon dozvoljava. Iz obrazloženja: Prema činjeničnom stanju, tužilac je nosilac stanarskog prava na stanu i od 1979. godine je neprekidno u državini stana. Godine 1993. radnici tuženom su, u odsustvu tužioca, obili stan, izneli sve tužiočeve stvari i smestili ih u podrumske prostorije. U momentu obijanja stana tuženi nije imao pravovaljani pravni akt za iseljenje tužioca. Nakon ulaska u posed tuženi je izvršio adaptaciju stana. Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi smetao tužioca u mirnom i faktičkom korišćenju predmetnog stana, u kom delu je prvostepeno rešenje postalo pravnosnažno. U preostalom delu rešenje je ukinuto. Postupajući po nalogu višeg suda, prvostepeni sud je u ponovljenom postupku, na osnovu nalaza i mišljenja veštaka građevinske struke utvrdio da gabarit spornog prostora adaptacijom nije povećan, osim što je u delu tavanskog prostora povećana visina tavanice, te da se ne radi o novoj građevinskoj celini, kao i da se prostor u pogledu rasporeda prostorija može vratiti u prvobitno stanje postavljanjem pregradnih zidova. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je našao da je zahtev tužioca da mu stan tuženi vrati u prvobitno stanje osnovan. Drugostepeni sud zauzima suprotno stanovište, i smatra da tužbeni zahtev treba odbiti jer sporni stan više nije u stanju kakav je bio, pa posed tužioca na istoj stvari više nije moguć. Ovakvo pravno stanovište drugostepenog suda ne može se prihvatiti. Prema odredbama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa državina uživa sudsku zaštitu kako bi se sprečile zabranjene samovlasti kako pojedinaca, tako i državnih i drugih organa. Na osnovu ovakvog činjeničnog i pravnog utvrđenja, Vrhovni sud ocenjuje da je prvostepeni sud pravilno obavezao tuženog da stan vrati u prvobitno stanje i preda tužiocu u državinu. Ovo posebno - 274 -
STVARNO PRAVO
imajući u vidu da je cilj državinske tužbe zbog oduzimanja stvari uspostavljanje ranijeg faktičkog stanja, tj. poslednjeg mirnog stanja državine i zaštita tog stanja. Kako predmetni stan ne predstavlja novu stvar i kako je posed tužioca na tom stanu moguć, to je prvostepeni sud pravilno obavezao tuženog na povraćaj, imajući u vidu da se jedino na taj način postiže cilj tužbe. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Gž.br.24/04 od 19.12. 2004. godine)
(Član 80. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
670. Prema članu 80. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, sudržalac uživa zaštitu po odredbama člana 75. ovog Zakona u odnosu na treća lica, kao i u međusobnim odnosima sa drugim sudržaocima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovoj državini. U tom smislu i tužilac ima pravo na zaštitu državine prema tuženoj. Iz obrazloženja: U sprovedenom postupku prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac pre zaključenja braka sa tuženom postao vlasnik stana koji se nalazi u B… površine 55 m2, na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji overenog pred Drugim opštinskim sudom u B… pod brojem Ov. _______ od 10.12.1996. godine. Nesporno je da su parnične stranke razvedeni bračni drugovi, te da od aprila 2000. godine, kada je tužilac podneo tužbu za razvod braka i istovremeno prekinuo faktičku zajednicu života sa tuženom, nije više koristio za stanovanje ovaj stan, ali je redovno u stan dolazio. Nakon prestanka zajednice života, kao i nakon razvoda braka marta meseca 2004. godine, u stanu je ostala da stanuje tužena. I tužilac i tužena su posedovali ključeve od ulaznih vrata stana u koji je tužilac ulazio svakodnevno ili jedanput u dva dana, izbegavajući susrete sa tuženom. Tužena je 22.03.2004. godine zamenila bravu na ulaznim vratima stana i na taj način onemogućila tužiocu da ključem koji je posedovao uđe u stan, o čemu je tužioca obavestila slanjem SMS poruke na mobilni telefon, a potom ga i pozvala telegramom da iz stana preuzme svoje lične stvari koje je naknadno pronašla. Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtev osnovan u smislu odredaba člana 70, 75, 77, 78. i 79. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, a razloge koje je za navedenu odluku dao prvostepeni sud, kao pravilne i na zakonu zasnovane, prihvata i Okružni sud u celosti. (Iz rešenja Okružnog suda u Beogradu Gž. br. 9958/04 od 26.10.2004. godine)
671. Prvostepeni sud je pravilno pružio državinsku zaštitu tužiocu zbog toga što je tuženi uveo promenu u načinu korišćenja stana, a bez saglasnosti tužioca, koji je zajedno sa tuženim oglašen za naslednika kojima pripada predmetni stan. - 275 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Kod pravilno utvrđenog činjeničnog stanja da je tužilac za života svoje tetke sada pok. J.O. povremeno koristio njen stan za učenje, da je od ovog stana imao ključ, da je njegova tetka preminula 30. marta 1993. g., te da su tužilac i tuženi po pravosnažnom rešenju Prvog opštinskog suda u B… oglašeni za naslednike, te da su se tuženi u napred navedeni stan uselili i promenili bravu na vratima. Da su ovo učinili bez saglasnosti tužioca, pravilno je zaključio prvostepeni sud i da su ovakvim postupanjem tuženi uneli promenu u načinu korišćenja stana, te da je otuda pravilno pružena državinska zaštita shodno odredbi čl. 80. a u vezi čl. 75, 77, 78. i 79. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. (Okružni sud u Beogradu, Gž. br. 2064/96)
(Član 81. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
672. Kada tužilac tužbenim zahtevom traži da mu tuženik omogući nesmetano korišćenje vode sa izvora i da mu se zabrani buduće uznemiravanje, tada se ne radi o tužbi za smetanje državine već o tužbi kojom se traži sudska zaštita državine po osnovu prava na državinu, za koju ne važi rok za podnošenje tužbe za smetanje poseda. Iz obrazloženja: Tužbenim zahtevom tužilac traži da se naloži tuženom da prestane sa njegovim uznemiravanjem, da mu se zabrani buduće uznemiravanje tužioca uz obavezu da tužiocu omogući nesmetano korišćenje vode sa izvora na katastarskoj parceli tuženog, te da se naloži tuženom da mu omogući da vrati česmu i korito preko kojih je koristio vodu na mesto na kome su ranije postojali, a sa kog ih je uklonio. U tom smislu, po oceni Okružnog suda, ne bi se moglo prihvatiti stanovište prvostepenog suda da je tužilac tužbom tražio zaštitu zbog smetanja poseda od strane tuženog, a u smislu člana 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Zbog toga, prema stavu ovog Suda, proizilazi da tužilac traži sudsku zaštitu državine po osnovu prava na državinu, u smislu člana 81. ovog Zakona, u kom sporu se ne primenjuju prekluzivni rokovi za podnošenje tužbe iz člana 77. istog Zakona, pa se ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da je tužba u ovom sporu podneta neblagovremeno. ( Rešenje Okružnog suda u Užicu, Gž. 2109/06 od 07.06.2007. godine )
673. Ne radi se o tužbi za smetanje državine kada tužilac tužbenim zahtevom traži da mu tuženik omogući nesmetano korišćenje vode sa izvora i da mu se – s tim u vezi - zabrani buduće uznemiravanje tužioca. U ovom slučaju radi se o tužbi kojom se traži sudska zaštita državine po osnovu prava na državinu, za koju ne važi rok za podnošenje tužbe za smetanje poseda. - 276 -
STVARNO PRAVO
Iz obrazloženja: Tužilac tužbenim zahtevom traži da se naloži tuženom da prestane sa uznemiravanjem tužioca, da mu se zabrani buduće uznemiravanje tužioca, sa obavezom da tužiocu omogući nesmetano korišćenje vode sa izvora na katastarskoj parceli tuženog, te da se naloži tuženom da omogući tužiocu da vrati česmu i korito preko kojih je koristio vodu, na mesto na kome su ranije postojali, a sa kog ih je tuženi uklonio. U tom smislu, a po oceni Okružnog suda - ne može se prihvatiti stanovište prvostepenog suda da je tužilac tužbom tražio zaštitu zbog smetanja poseda od strane tuženog, a u smislu člana 75. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Ovaj sud zbog iznetih činjenica nalazi da se tužbenim zahtevom traži sudska zaštita državine po osnovu prava na državinu, u smislu člana 81. navedenog Zakona, u kom sporu se ne primenjuju prekluzivni rokovi za podnošenje tužbe iz člana 77. istog Zakona. Dakle. ne može se prihvatiti zaključak prvostepenog suda da je tužba u ovom sporu podneta neblagovremeno. ( Iz rešenja Okružnog suda u Užicu, Gž. 2109/06 od 07.06.2007. godine )
674. Nezavisno od spora zbog smetanja poseda, sudska zaštita poseda se može tražiti po osnovu prava na posed. Iz obrazloženja: Tužilja je, na osnovu pravosnažnog rešenja o dodeli stana na korišćenje i jačeg prava na posed, aktivno legitimisana da zahteva iseljenje tužene koja stan koristi bez pravnog osnova. Tužilji je predmetni stan dodeljen na korišćenje, zbog teške životne i stambene situacije. Predmetni stan je ranijim rešenjem bio dodeljen na korišćenje tuženoj, u svojstvu zakupca na neodređeno vreme. Ovo rešenje stavljeno je van snage kasnijim rešenjem istog organa. Tužena sa porodicom stanuje u predmetnom stanu. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su, zbog nedostatka aktivne legitimacije, odbili tužbeni zahtev za iseljenje tužene sa svim licima i stvarima i predaju stana tužilji. Vrhovni sud je preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu tako što je obavezao tuženu da se sa svim licima i stavrima iseli iz predmetnog stana i isti, slobodan od lica i stvari, preda u posed tužilji. Nižestepeni sudovi su zaključak o nedostatku aktivne legitimacije zasnovali na činjenici da tužilja nije vlasnik stana, zakupac, odnosno držalac istog. Ove činjenice nisu sporne. Nasuprot razlozima nižestepenih sudova, revizijski sud nalazi da je tužilja aktivno legitimisana i to na osnovu člana 81. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kojom je propisano da se, nezavisno od spora zbog smetanja poseda (član 77), sudska zaštita poseda može tražiti po osnovu prava na posed. Tužba tužilje je tužba nevlasnika koji nema državinu protiv tužene koja je takođe nevlasnik, ali držalac spornog stana i zasnovana je na jačem pravu na posed. Tužilja posed stana traži po osnovu pravosnažnog rešenja o dodeli stana na korišćenje. Njeno pravo na posed je zakonito, za razliku od poseda tužene, koji je nezakonit. Otuda tužilja ima u odnosu na tuženu, jače pravo na posed i osnovano tužbom traži da se tužena sa svim licima i stvarima iseli iz stana i isti joj preda u posed. Za odlučivanje o tužbi nisu bitne činjenice na koje ukazuju nižestepeni sudovi (svojina, zakup, državina), bitno je samo jače pravo na državinu stana koje ima tužilja. Po osnovu jačeg prava na državinu stana, nižestepeni sudovi su trebali da usvoje tužbeni zahtev, a ne da ga odbiju. (Iz presude Vrhovnog suda Srbije, Revizija br. 2979/04 od 2.12. 2004. godine) - 277 -
STVARNO PRAVO
PRAVA STRANIH LICA (Član 82b. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa)
675. Strana fizička lica mogu pod uslovima reciprociteta sticati pravo svojine na stanu kao i jugoslovenski državljanin. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, suprug drugotužene je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, na osnovu ugovora o korišćenju stana od 16.07.1987. godine. Ovaj stan je koristio sa članovima svog porodičnog domaćinstva – suprugom, ovde drugotuženom i dvoje dece. Kada se nosilac stanarskog prava iselio, drugotužena je kao njegova supruga i član porodičnog domaćinstva podnela zahtev davaocu stana radi dobijanja saglasnosti za zaključenje ugovora o zakupu. Po dobijanju iste sa Javnim preduzećem za stambene usluge je 10.11.1993. godine zaključila ugovor o zakupu. Kao zakupac stana, podnela je zahtev za otkup nadležnom organu Republike Srbije i 19.11.1993. godine zaključila ugovor o otkupu. Potpisi ugovorača su overeni kod suda pod Ov. br. ______/95. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je rešavajući kao prethodno pitanje valjanost ugovora o zakupu, našao da je isti zaključen suprotno pozitivno pravnim propisima jer nije zaključen sa vlasnikom stana ili uz njegovu saglasnost, u smislu člana 34. Zakona o stanovanju, tako da pomenuti ugovor o zakupu nije mogao poslužiti kao osnov za zaključenje ugovora o otkupu, zbog čega je usvojen tužbeni zahtev i utvrđena ništavost ugovora o otkupu stana. Drugostepeni sud je, nalazeći da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primenio materijalno pravo, preinačio navedenu odluku tako što je odbio tužbeni zahtev, zaključujući da je potpisivanjem ugovora o otkupu stana od strane predstavnika Ministarstva finansija Republike Srbije konvalidiran ugovor o zakupu stana. Navedeni zaključak drugostepenog suda, po nalaženju Vrhovnog suda Srbije, za sada se ne može prihvatiti jer u dosadašnjem postupku nisu utvrđene sve relevantne činjenice od kojih zavisi pravilna primena materijalnog prava. Otkup stana u društvenoj svojini je specifičan osnov sticanja prava svojine pod uslovima utvrđenim tim Zakonom, moraju biti ispunjeni i drugi, opšti uslovi, predviđeni Zakonom o osnovama svojinsko pravnih odnosa. Tako, strana fizička lica mogu sticati pravo svojine na stanu kao i jugoslovenski državljani, ali pod uslovima reciprociteta (član 82b Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa). Stoga da bi ugovor o otkupu koji su tuženi zaključili bio valjan, potrebno je, pored ostalog i da je drugotužena bila jugoslovenski državljanin ili da je to pravo priznato jugoslovenskim državljanima u zemlji čiji je državljanin drugotuženi. Sud ove činjenice nije utvrđivao, iako je tužilac tokom postupka tvrdio da je drugotužena u vreme zaključenja osporenog ugovora o otkupu stana bila državljanin Bosne i Hercegovine, zbog čega je ukinuta odluka drugostepenog suda, koji će u ponovnom postupku sam utvrditi navedene činjenice ili će to naložiti prvostepenom sudu, u smislu člana 370. ZPP. (Iz rešenja Vrhovnog suda Srbije, Gzz. br. 107/02)
- 278 -