AUTORI
ŽELJK0 MALNAR BORNA BEBEK
U POTRAZI ZA STAKLENIM GRADOM ZA IZDAVAČA
MILAN PIŠKOVIĆ COPYRIGHT © 1987. ŽELJKO MALNAR I BORNA BEBEK GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK
MILAN PIŠKOVIĆ PRIREDIO
MIROSLAV KUTANJAC NASLOVNA STRANA
MIRKO ILIĆ LUKA MJEDA FOTOGRAFIJE
ŽELJKO MALNAR BORNA BEBEK KREŠIMIR BOBOVEC RECENZENTI
JURE KAŠTELAN MIROSLAV KUTANJAC NAKLADA
10000 PRIMJERAKA TISAK
2
Posvećeno ženi Ova knjiga je alegorija. Stakleni grad je žena, a put na Istok je put čovjeka u samoga sebe
3
SADRŽAJ KNJIGA PRVA - ZEMLJA PROLOG ZAGREBAČKO LJETO RAZM IŠLJANJA PRED ODLAZAK OKUS CESTE HELADA GRČKA SVADBA ISTANBUL - KONSTANTINOPOLIS - CARIGRAD KAPADOKIJ A KVADR IRANJE KRUGA DOLJE DUBOKO U ŽENI SVIJ ET I KONTRA SVIJ ET NOĆ U HLADNJAČ I PUTOVIMA ALEKSANDRA VELIKOGA SUSRET S KURDIM A ZARATUSTRA KNJIGA DRUGA-VODA KON R ICKY PILOT I AUTONOM MONOTONIJ A U P LAVOM SUSRET S MOREM INDONEZIJA RAMAYANA STARA I NOVA BORNEO BAZA XXX BRAK, SVADBA I DRUGO SOLOMONSKI OTOCI BIJEG U DŽUNGLU KROKODILSKI SPROVOD U SELU BOŽIČNOGA ČAJA MEĐU LJUDOŽDERIMA PRIJATELJSKO UVJERAVANJE KRUGOVI „ARISTONA S IN" BANGKOK INTERMEZZO MEĐU MOMC IMA TUNEL KROZ INDIJU AFGANISTAN EXPRESS ZOVOVI U NOĆI RAZM IŠLJANJA PRED AFGANISTANOM KNJIGA TREĆA - ZRAK RAŠID BUDHA U GRČKOJ TOGI KABUL KONVOJ 21. STOLJEĆE
6 7 8 11 13 17 21 26 30 34 37 41 43 46 48 53 61 62 66 68 71 75 78 80 83 86 90 93 96 98 101 104 107 112 116 122 129 131 133 137 139 140 143 150 153 157
4
NAROD KAILAŠA SMRT NEVJERNIC IMA OSMJEH BOGA Š IVE LAMA TSENG EKSPEDICIJ A NA KROVU SVIJ ETA KNJIGA ČETVRTA-VATRA OM MANE PADME OM PRILAZ STAKLENOM GRADU - PRILAZ ŽENI OBJAŠNJENJE VAŽNIJ IH POJMOVA I IMENA . AUTOR I .
160 164 167 169 171 173 176 177 179 185 192
5
PRVA KNJIGA
ZEMLJA
6
PROLOG
„Mnogi prekrasni regioni skrivaju se na zemlji, dragi moj Simije, jer planet Zemlja nije po svojoj prirodi ni po svojoj veličini onakav kakvim ga pretpostavljaju geografi.” Sokrat, prema Platonu — Dialog „Fedon”, 108c
Povraćanje i groznica tresli su me u toku cijelog prijelaza. Zvukovi njištećih konja. Bebekov glas kroz vjetar izdaje uputstva tibetskim vodičima dok ja ležim na nosiljci između dva konja. Svi se ti zvukovi miješaju sa škripom tramvaja što je vjetar donosi kroz prozor bolnice na zagrebačkoj Zvijezdi. U bijelo odjeveni tamnoputi doktori i pitanja na pomiješanom hindiju i engleskom: —Koje je vaše zanimanje? Čime se bavi otac? Koliko zarađujete? I onda Zagreb — zarazna bolnica, poznata draga lica naših ljudi. —Znate, snimamo samo u izuzetnim okolnostima. —Ne brinite doktore — odgovorio sam. — I ja snimam, samo u izuzetnim okolnostima. Nadam se da vam neće biti neugodno ako se uspostavi da sam zdrav. Nije im bilo neugodno. Nepoznata bolest. Dvadeset i devet kaverni na plućima, visoka temperatura, što ni sada, nakon četiri mjeseca ležanja još uvijek ne pada. Tu je i sjena na plućima što ne nestaje. —Znate, vaš slučaj je poseban — govore doktori. — Vi se ipak krećete po nama nepoznatim predjelima. Svega kod vas ima, i ameba, i iscrpljenosti, i nepoznatih bakterija, i tuberkuloze neke čudne vrste! Uglavnom spavam i sanjam. Mala soba s velikim stolom, bijelim ormarom i željeznim krevetom. Ljubazna doktorica Novak, opet topli meki san, i avantura koju proživljavam uvijek i nanovo, tražeći odgovore što leže negdje daleko u Tibetu ili možda baš ovdje, u ovom gradu, u ovoj zemlji.
7
ZAGREBAČKO LJETO
S Griča puca top. Podne je. Poluprazni tramvaji jure flicom dok se na Trgu Republike polako formiraju grupice koje su tek blijeda slika uobičajene vreve. Dalmatinski ugao kraj kioska je poluprazan. Nema nogometa — nema teme. Sezona je završena i tek po neki poluinformirani raspravljaju o prošlogodišnjoj strategiji „Hajduka”. Oni pravi znalci igre povukli su se. Sparina je, ćo! Ljeto, mjesec srpanj, svi pobjegli iz grada. Neizbježivi Grga rezignirano nudi srećke nekoj debeloj Njemici. Ona ga sluša. Možda se boji njegove kape, njegova službenog izgleda. Odjeven u provokativno tijesan triko, travestit Đukica. sa svojom kutijom bez gitare užurbano trči Trgom, popravlja crnu natapiranu kosu i pritom dobacuje Žužici koja ga zaustavlja: — Žurim, žurim. Čeka me Oliver u Jurišićevoj, snimamo! Kavana „Dubrovnik” prazna, .a iz „Moke” povukla se i najvjernija škvadra. Tek Božo bez ruke čeka da se nešto desi, no ne događa se ništa. Zagrebačko ljeto, stari filmovi, reklame, prazni kinematografi i prašnjave ulice. „Zvečka” opustjela, šminkeri na moru. Sjedim u „Blatu” i pijem „gemišt”. U „Blatu”, u onim smiješnim drvenim klupama što su postavljene jedna naspram druge kao u trećem razredu bivših uskotračnih vlakova. Sam u uglu nasuprot slike pjesnika Ujevića, s mislima o svilenoj cesti, o Staklenom gradu. — Svilena cesta! Stakleni grad! — izgovorih glasno lupkajući nervozno prstima po golom drvenom stolu. Zagrebačko ljeto — učmala atmosfera grada koji gubi volju za životom. „Zvečka”, „Kavkaz”, „Blato” — okupljališta navodno mondene ili talentirane zagrebačke mladeži i intelektualaca, bohema i lijepih radodajnih djevojaka. Ljepljive ruke tog sladostrasnog života, tih površnih intelektualnih konverzacija, plitkih ljubavi, lažnih ishitrenih zagrljaja i toplih ženskih tijela hladnih duša polako mi lome kosti i stežu oko guše. Isprazni razgovori žena koje sanjaju o karijeri na filmu i zajedljive, duboko intelektualne „spike” režisera nesnimljenih filmova. Zatim noći u „Kineskom restoranu”, „Staroj uri”, „Kod Tereze”! Nezaposlena mladež i ne baš tako mlada generacija kojoj nikada nije bila data Šansa. Grozdovi mladih ljudi pred kavanama, mladež koja ne radi jer im roditelji drže pozicije iskupljujući se njihovim uzdržavanjem, potkupljujući ih kavasakijima, hondama i visokim džeparcima. A u Beogradu, u Knez Mihajlovoj danju ili u dugim noćima, ništa bolje. Hrpe „mladih”, ljudi bez izazova, bez odgovornosti. Poneki zaposleni u „sigurnim” poslovima gdje se ništa ne radi, ali za niske plaće. Kompenzira ih tata svojim poklonima. No zato su pune kavane i kafići, diskači i noćni restauranti. Beograd ili Zagreb — sve se svodi na isto. Nema više ratova, nema revolucije, za nas je sve već izboreno, sve smo dobili na pladnju i zašto se žalimo? Omladina gotovo u četrdesetoj a još čeka da je netko ozbiljno shvati. Tu je i nova omladina što nadire puneći iste kafiće, iste diskače, tražeći uzbuđenje u novoj, još luđoj frizuri, u žutoj ili zelenoj boji kose. Praviti filmove, voditi privredu, pisati knjige — pa to radi tata! Kroz prozor kavane probila se jedna blještava zraka popodnevnog sunca presijavajući se kroz gusti ljubičasti dim cigarete. Tri razdragane djevojčice preletjele su Massarykovom ulicom nestajući u pravcu slastičarnice. Iz Ilice se probila škripa tramvaja, koju je naglo
8
prelio srebrnkast mlaz zvonjave nekog bicikliste. Ljetno rano popodne. Sunce obasjava konture šanka. Do mene doprhnu glasovi u kojima su se razabirale zamršene strane riječi: stabilizacija, revalorizacija i slično. Da, pomislih, ovdje za mene još uvijek nema mjesta. Valja opet van, kuda koji mili moji! Netko na „Bastelle” u Stuttgart, a ja i Bebek na Himalayu! Ne znam. Ipak, želio sam snimiti dokumentarnu seriju o skrovitoj Bosni, o misterijama kraških spilja i bogumila, o svilenom putu kroz Jugoslaviju. Ali već mjesecima, ništa. Iz dana u dan, iz kafića u kafić, očekujući, kao i svi oko mene, da me netko pozove, da se nešto dogodi, da me tko upita, mogu li, hoću li? Znam da mogu, ali me nitko ne poziva. Moja generacija, generacija koja čeka u kafiću! Od svih tih silnih džipova u mome životu, ne znam što je bilo baš specijalno u tom lendroveru serije 4. Dobili smo lendrover od BBC—a. Nismo ga, u stvari, ni htjeli. Htjeli smo rendrover i to onaj „safari” s kupkastim sjedištima i rešetkom preko radijatora. Dok smo na BBC—ovom parkingu u White Cityju razgledavali najnovije puchove, toyote, land cruisere i range rovere — nismo ni zapazili osamljeni bijeli kratkobazni kabriolet. Smjestio se negdje u kutu pored toga sjajnog lima kao osamljena skromna djevojka na balu među ljepoticama. — Za koga vi snimate, za BBC ili za RTZ? — upitao je gospodin Simmonds u plavom odijelu. —Je li to važno? Gospodin Green se slaže — objašnjavali smo činovniku. Bilo je isto kao i u Jugoslaviji: direktorova podrška, podrška savjeta, a u praksi sve se lomilo na mnoštvu sastanaka na kojima je trebalo uvjeravati, diskutirati i objašnjavati. Trebalo je biti prisutan, piti kavu s njima, ukratko, biti tamo, a ja nisam bio tamo jer nikada nisam nigdje. Na koncu sve se lomilo na ovom šefu sekcije „Appliance and terrain”. Nakon nekoliko dana frustracije netko je, naposljetku, odlučio podmetnuti leđa. Podignuo je telefonsku slušalicu i nazvao Simmondsa. — Dajte im onaj lendrover da ih se riješimo i otpišite to u rashod. Ionako je star 20 godina. — Ali — odgovarao je u telefonu neumoljivi mr Simmonds — pa to je dobar lendrover. U njemu su ugrađeni specijalni zglobovi, svi spojevi su od nerđajućeg metala, glava je pojačana, osim toga, nedavno je bio na generalki. I opet ništa, pomislili smo, no glas na drugom kraju žice bio je odlučan. Rekao sam im da preuzimam odgovornost i da ga upišu u moj ledgar. Taj rashodovani lendrover bio je pun pogodak. Nekoliko desetaka tisuća kilometara prolazili smo pokraj mnogih bespovratno uništenih i pokvarenih toyota, monteverdija i range rovera da smo po sto i jedan put pohvalili englesku motornu industriju ranijih šezdesetih godina, iz onih vremena dok je firma Leyland još uvijek bila Leyland i dok je džip stvarno bio džip. U Zagrebu je automehaničar završavao posao na džipu. Nisu nam, međutim, bila dovoljna normalna svjetla. Ne. Htjeli smo još dva i nagovorio sam ga da u prednjem dijelu blatobrana izreže još dvije rupe kako bismo ubacili dva škodina prednja reflektora. — Čuj Željko! To ti ne paše. Ovako cijeli auto dobiva novu fizionomiju. Kvariš mu liniju, djeluje kao da se kesi — govorio je mehaničar dok je rukom pomicao još nenamještene reflektore lijevo—desno po blatobranu, tražeći najprikladnije mjesto. —Daj još malo desno — govorio sam, — nek’ se kesi još jače. Ne škodi malo humora. Našavši najpogodniji izraz lica označili smo rupe u koje je mehaničar ugrađivao škodina svjetla. Bilo je već pola pet kada je završio. S prozora njegove osamljene kuće žena ga je već dva sata povremeno zvala na ručak dok su uokolo trčala njihova djeca i pet mačaka. — No jesmo li konačno gotovi? — upitao je nestrpljivo. Trebalo je još izrezati zadnji dio kola, montirati sklopke da se zadnja strana može dizati i spuštati — tako da možemo čoriti. Valjalo je još ugraditi francuski reflektor, promijeniti pumpu za vodu, napraviti držače
9
za kanistre i montirati vrtio sa sajlom za izvlačenje iz gliba i pijeska. Radilo se tri dana. I onda natpis sa svake strane — Expedicia Jugoslavija — Himalaya — Indonesia. Znak RTV Zagreb napisan je crvenim slovima. Od „Save” iz Kranja dobili smo nove gume, od „Modrice” rezerve ulja, od Branka šatore koje smo prodali prvom prilikom. Štimac je osigurao novac od,,Gorana”'iz Vrbovskog u zamjenu za istoimeni natpis na džipu.
10
RAZMIŠLJANJA PRED ODLAZAK
Dan na umoru, nad Zagrebom upravo počinje oluja. Sa Sljemena su nadirali prijeteći gusti oblaci ispunjeni dimom. Širili su se naglo ubijajući ostatke sunčeve svjetlosti. Ležao sam na krevetu u svojoj kući na Pešćenici, polako pušeći cigaretu i gledajući u vrt kroz otvorena vrata. Zeleno plava lokvica vode u vrtu mijenjala je boje odražavajući gubitak svjetlosti neba koje se naglo smračivalo. Udaljena potmula grmljavina, na sjeveru blagi bljesak i zelena lokvica postala je crnom, jer se na nju sručio roj gustih blistavih kapljica kiše. Kroz voćke u vrtu probijali su se vretenasti kolutovi magle, puzili su preko ruža i plašljivo pokušavali ući u sobu rasplinjavajući se kao da se boje. Bila je to noć odlaska. Plavičasti kolutovi dima cigarete nestajali su u pravcu otvorenih vrata kao da se žele stopiti sa svojom plašljivom maglovitom braćom iz vrta. Oblaci su halapljivo gutali posljednji bljesak snuždenog sunca. Nadirući pojas tame, kiša je gušila zvukove. Zamro je pjev ptica i čulo se još samo dobovanje kiše po lišću u vrtu i klokotanje vode. Nije mi se izlazilo nikamo, želio sam mir. Samo da ovdje zauvijek ležim u polumraku slušajući mlazove vode. Pogled mi je kružio po sobi natrpanoj uspomenama iz svih mojih prijašnjih avantura. Tu su pandžapske lutke, nepalske mandale, tamo u uglu pismo— slikovnica nekog dječjeg vrtića iz Beograda, zatim figuricc različitih orijentalnih božanstava, skup tih stvari nagomilanih tokom svih tih godina. Sjetih se onog prvog odlaska u daleku Indiju. Sjetih se onog uzbuđenja neizvjesnosti, usplamtjele želje mladića gonjenog nečim što ni sam nije shvaćao. A Bebek? Što je njega gonilo? Što on traži? Kiša se pretvarala u pljusak i nebom su sve učestalije parale skrletne munje, kroz vrt je naglo projurila prokisla susjedova mačka tražeći zaklon u mojoj drvarnici. Stakleni grad — jesam li ga osjetio? Jesam li ga našao? Kuda me to vodi život? Još sam uvijek bio umoran od jučerašnje vožnje do Beča i natrag. Trebalo je u Beču natovariti sve one teške instrumente za Samovu ekspediciju, trebalo ih je pažljivo obložiti, zamotati da se ne razbiju, ispuniti sve one carinske formulare, potvrde, potpise. Svi su mislili da krećemo za Nepal, kako se to i planiralo u početku. I išli smo za Nepal, no uz malu promjenu. Prvo je trebalo otići do Sama. Hoće li stara tajlandska trabakula na vrijeme stići do Abadana? Što ako Boba zadrži žena? Hoće li Bebek znati rukovati tim primitivnim jedrima? Što ako Marcel opet pije? Koliko Bebek uopće zna o navigaciji? Istina, prošao je već teže morske dionice i pod težim uvjetima, no, koliko se još sjeća? Kad smo jedrili mojim brodom napravio je pred Anconom cijeli cirkus. Toliko pitanja bez odgovora, toliko neizvjesnosti. Pogledah na sat — 7 sati. Trebao sam poći po Bebeka u 8. Još jedan sat čekanja. Posegnuh za bocom konjaka, no nije mi se pilo. Namjestio sam se udobno na krevetu, upalio novu cigaretu i zagledao se van, u već potpuno mračno nebo. Mlazovi kiše polako su se smirivali u jednoličan šum stvarajući uspavljujuću zvučnu zavjesu. Utonuo sam u misli. Pripovijest o Staklenom gradu prvi put sam čuo od Tonija Alepića, tada još golobradog pubertetlije sklonog padavici i halucinacijama. Toni je bio jedno od one bljedolike djece iz podruma u staroj Tkalčićevoj ulici, odgojenih u vlažnim podzemnim prostorijama ispod grada na brdu, ispod kuća vlastelina i bogatih buržuja. Ti ljudi iz Tkalčićeve ulice kao da su vjekovima skupljali u sebe teške i mračne energije koje su se spuštale odozgo. Aristokracija na brdu rasplinula se i nestala. Razbježala se po svijetu, dok je njen podzemni dio ostao u
11
podrumima starih kuća noseći u sebi vibracije i energije feudalnog doba. Bili su to sinovi pralja, kočijaša i slugu, ljudi koji su kroz stoljeća doživjeli drugu stranu istine života koji je nestao. — Do Čarobnog grada dolazi se svilenom cestom — govorio je moj susjed, pijani Tarik. Nepriznati ciganski pjesnik Pešćenice, inače podvodač i trgovac ukradenim olovom i bakrom. Tarik nije bio pravi Ciganin već bosanski musliman koji je držao da njegovo navodno cigansko podrijetlo opravdava stil života kojega se, vjerojatno, stidio. Neka sramota padne na Cigane, a ne na pravovjerne! Tarik je bio na Pešćenici neka vrsta kulturne ustanove — pripovijedao i zabavljač bosonoge šmrkave djece koja su mu nabavljala olovo i druge metale. On bi ih nagrađivao svojom čudnovato inspiriranom, tko zna kojom bogumilsko— hakinosvensko—heretičkom tradicijom. —Nitko od vjernika nije ga vidio, taj Stakleni grad — pričao je Tarik, — nalazi se negdje na istoku, u zemlji ljudi koji su govorili jezikom zmija, a sad govore jezikom ptica. Smjestio se visoko unutar pećine na rubu oštre litice, pokraj sela u kojem ljudi ne jedu meso i gdje je bolest rijetka. Pouzdano se zna da grad nije za one koji prinose žrtve, za one koji se klanjaju bogovima jer se nalazi u središtu zemlje nevjernika. Kao dijete nisam bio sposoban prepoznati heretičke primjese vjere u veliko ništa, u Boga koji ne postoji. Tarik je imao taj ton, tu antivjeru, antireligiju koja karakterizira sve hereze — bile one suflstičke, muslimanske, budističke ili bogumilske. Zemlja nevjernika ili, kako muslimani kažu, Kafiristan, gdje je ta bogumilska Bosna? Toni, s druge strane, bio je za nas klince intelektualac. S petnaest godina slušao sam ga otvorenih usta, no od dvadesete do nedavno držao sam da je potpuno lud. Sada više ne znam, je li potpuno ili samo djelomično lud? Kompromitirao se u mojim očima kada je početo pričati o tome da je on tibetanski agent i to ne onog nadzemnog Tibeta, već onog iz pećina. Sa dvadeset, Toni je postajao sve teži. Smatrao je da je postavio tadašnju jugoslavensku vladu jer je ,,on zadužen za Balkan” dok je ,,Mirdya zadužen za istočni blok”. Mirdya u dobi od 120 godina postavio je i Staljina i Lenjina i oni su obojica bili Tibetanci. Dokaz za to drži Rudolf Hess jer je bio prisutan na privatnom i tajnom sastanku Staljina, Churchilla i Hitlera, kada su sva trojica poskidala plastične maske i on, Hess, shvatio je da su sva trojica Tibetanci. Hitler i Staljin, objašnjavao je Toni, odmetnuli su se jer su počeli doslovno vjerovati u istine koje su trebali koristiti samo u funkcionalne svrhe. Zbog toga ih je vijeće razriješilo dužnosti. Hitler je spaljen kako se ne bi saznalo autopsijom da je bio Tibetanac. Staljinovo tijelo bilo je ukradeno, a Mirdya i Toni su bili postavili lažno tijelo za balzamiranje. Dokaz za tu teoriju su Staljinove mandale i Hitlerovi magični simboli — kukasti križ i drugi — što su tibetanski simboli moći. Tarik je već nekoliko godina mrtav, umro je u zatvoru od ciroze jetre. Toni već godinama raspreda Tarikove teorije, danas uz posjedovanje „žutog kartona”, potpuno javno i slobodno. U posljednje vrijeme sve više pije i tibetansku verziju zamjenjuje židovskom, masonskom, a sve učestalije i vanzemaljskom. U svim tim verzijama za sebe zadržava ulogu balkanskog šefa iako često brka Grčku s Tibetom. Ludorije ali ipak — Stakleni grad! Alternativni svjetovi, Borges, Marques, Castenada, Jung — tko je zdrav, tko je lud — i, što je istina? Vani je i dalje dobovala kiša i u mraku sobe ocrtavao se samo žareći vrh moje cigarete, ploveći tu i tamo poput neke mamurne krijesnice u vlažnoj ljetnoj noći. Tišinu su ispunili meki majčini koraci, koja je nježno ušla bez riječi stavljajući svježe izglačano rublje za put. Kao da je osjećala moju sjetu. Tiho se kretala polažući svoj materinski obol mojoj neprekidnoj potrazi za nečim što je možda i sama tražila, ili, možda, čak i našla. Znala je da se više ne želim opraštati, sve to smo već davno obavili. Pa ipak, ova gesta nijemog polaganja rublja u mraku bio je njen tihi zbogom.
12
OKUS CESTE
Igla na brzinomjeru podrhtavala je na oko 100 km/h. Pristojna brzina za lendrover benzinac. Pred nama dugi, gotovo prazni potez autoceste Zagreb—Beograd u noći. Gume su lagano pištale po mokrom asfaltu bacajući mlazove vode dok su četiri fara parala kroz zavjesu tople neumorne kiše. Bebek je nasilno forsirao ležernu atmosferu dok je nudeći me konjakom ubacio kazetu Grace Jones. No nije nam bilo do zabave. Nakon nekih desetak kilometara Bebek je shvatio beskorisnost forsiranja ležernog štimunga i obojica smo utonuli u šutnju. Tek tu i tamo iz tame bi izronio pokoji rasvijetljeni kamion jureći prema Zagrebu i prskajući nas vodom. U mraku kabine svjetlucala su tek svjetla instrumenata. Obojica u nekom grču, možda strahu od svega, strahu koji se manifestirao kao nepovjerenje u džip. Nervozno smo osluškivali zvuk motora, kontrolirali broj okretaja mašine, ušiju napetih za svaki neobičan zvuk. Hoće li kola izdržati do Beograda, Istanbula, Abadana i dalje? Nekoliko sati trajao je taj period stjecanja povjerenja u džip. Prilično se razumijem u automobile; nekada sam bio natjecateljski vozač. Automobil mi je drugo tijelo. Polako sam ulazio u ,,srce” džipa. Svaki trzaj bio je pravilan, kao i svaki otkucaj motora; brzine su glatko klizile, kvačilo je hvatalo savršeno. Ravnomjeran hod efikasnih brisača i pravilno brujanje motora topilo nas je polako. Nekih dvjesta i pedeset kilometara izvan Zagreba odlučismo stati. Obojica nismo ništa stavili u usta cijelog dana. Kao osvijetljeni luksuzan brod u luci, iz tmine noći izronila je Jugopetrolova gostionica. Dvije vruće kajgane, dupli konjaci i kave i opet u kišnu noć koja je odjednom omekšala, zagrlila nas, primila nježno noseći nas prema Beogradu. Dobovanje kiše po ceradi djelovalo je sada poput umirujućeg predenja mačke, fijuk vjetra kao šaptanje voljene osobe. Unutrašnjost kabine topla i meka s tim blagim umirujućim svjetlima i ravnomjernom škripom brisača. Kako je ugodno sjediti tako zaštićen dok vani bjesni vjetar šibajući naletima kiše. Stavivši kazetu J. J. Kale uz zvukove Hey Baby lagano smo uranjali u mrak. X X X
Dame i gospodo! — predsjednik švedske akademije nauka zastao je na tren kako bi njegove riječi dobile na težini, poravnao je rukom revere svoje svečane odore, preletjevši pogledom preko gomile ljudi odjevenih u frakove i uniforme, koji su napeto slušali njegovo izlaganje. U kontrolnoj sobi press—centra u Stockholmu nastao je tajac. Kamere svjetskih televizijskih kuća hvatale su nijanse izraza njegova lica. Pomoću nekoliko desetaka mikrofona komunikacijska mreža prenosila je te riječi u svijet. — Dame i gospodo! Zadovoljstvo mi je objaviti da je dobitnik Nobelove nagrade za uspjeh postignut na području medicine ... Toga istog dana, u tome istom gradu, nekoliko ulica dalje Koordinacioni odbor Organizacije svjetskog jedinstva dodjeljivao je alternativnu Nobelovu nagradu. Nije se radilo ni o šali ni o parodiji. Vrijednost alternativne Nobelove nagrade iznosila je više od 100 tisuća dolara, grubo se poklapajući s iznosom nagrade koju dijeli Švedska akademija. Predsjedavao je profesor doktor Peterson. Vjerojatno isto tako ozbiljna publika kao i ona na drugom kraju grada u zgradi Akademije, strpljivo je očekivala izvještaj koji će pročitati predsjedavajući. —
13
Peterson je podigao nekoliko tipkanih stranica, nakašljao se i počeo čitati svoj poduži izvještaj. —Ideja o alternativnoj nagradi — čitao je Peterson, — rodila se još kod fizičara Bohra i Heisenberga. Bohr, i sam nobelovac, smatrao je da je za dalji razvoj nauke u dvadesetom i dvadeset i prvom stoljeću potrebno razviti alternativnu znanost pozitivističko— empirijskoj znanosti. Da bi formulirao teoriju kvanta, Heisenberg je morao formulirati skup matematičkih jednadžbi koje su negirale i klasičnu i njegovu vlastitu matematiku i tretirale atom i kao materiju i kao energiju. Shvaćajući taj paradoks, Bohr i Heisenberg formulirali suteoriju kvanta u kojoj je materija neodvojiva od ideje ili od energije. Držali su da se materijalni svijet u svakom momentu suprotstavlja samome sebi te da se javljai kao nešto konkretno mjerljivo i vidljivo, i kao nešto nematerijalno, i nevidljivoi nemjerljivo. Razlog što taj, takozvani alternativni svijet nije empirijski mjerljiv nije u tome što nije konkretan. To je dokazao Heisenberg. Sam čin promatranja onemogućuje normalno ponašanje tog svijeta. Otuda i glasoviti Heisenbergov princip, to jest postavka da promatrač djeluje na promatrano. Shvaćanje tog alternativnog svijeta mora se temeljiti u znanosti koja ne koristi samo metode empirijske opservacije. Kao što je mnogima poznato, Bohr je primajući plemstvo za grb uzeo taoistički simbol ying—yang,simbol kontradiktornosti i harmonije muškog i ženskog elementa, uz moto — contraria sunt suplementur. Suprotnosti su suplementarne. Od tada određeni broj vrhunskih svjetskih znanstvenika — biologa, matematičara i fizičara — već duže vrijeme pokušava utemeljiti novu alternativnu znanost. Među uzvanicima koji su slušali taj dugi govor nalazio se i jedan od predstavnika svjetske farmaceutske industrije. Osjećao se veoma zadovoljnim. Uspio je zainteresirati nekoliko nobelovaca i vrhunskih istraživača da prihvate rad na projektu koji će, možda, dovesti do konačnog rješenja problema raka, padavice, žutice i još nekih, danas još uvijek neizlječivih bolesti. Već slijedeći dan, poslije obje ceremonije, zakazao je sastanak stručnjaka iz oba ta tijela. Nervno je pogledavao na sat, nisu ga zanimali govori i ceremonije, zanimao ga je posao i ugovoreni sastanak. X X X
Kiša je još uvijek snažno dobovala po krovu. Slavonski Brod već je bio daleko iza nas i mi smo vozili po uskoj sklizavoj dionici u koloni zbijenih kamiona. Strah od klizanja prekinuo mi je misli.Usporavao sam brzinu puštajući kamione da pretječu jedni druge. Koncentrirao sam se na vožnju. Cesta se proširila, nestalo je automobila iz suprotnog pravca, pa sam polako pretjecao kolonu kamiona. Naposljetku, preda mnom se otvorila prazna cesta, zapalio sam cigaretu i ponovo utonuo u misli. X X X
— Drago mi je što smo se ovdje okupili, mi predstavnici farmaceutske industrije, i vi, gospodo znanstvenici i istraživači tropske flore i faune. Gospodin Jones rastapao se od ljubaznosti. Sastanak je bio zatvoren lako su bili prisutni novinari i predstavnici nekih vodećih listova, smatralo se pitanjem časti da se pojedinosti i imena neće prenositi u javnost. Razlog je bio jasan. Govorilo se o jednoj od najeksplozivnijih tema u modernoj medicini — o lijeku protiv raka Nakon nekih desetak godina rada skupina alternativnih biologa i fizičara uspjela je uvjeriti dio farmaceutsko—medicinskog kompleksa da se alternativnom medicinom efikasnije mogu liječiti danas neizlječive bolesti kao što su rak, leukemija i druge Na osnovi dogovora u Stockholmu i nekoliko sastanaka u Ženevi i
14
New Yorku neke vodeće farmaceutske tvrtke odvojile su nekoliko milijuna dolara u svrhu diskretnih istraživanja lijekova i metoda, kao što su tehnike šamana, recepture travara i drugih vidova tradicionalne medicine. Među ostalim, podršku takvim projektima pružao je i predsjednik Zimbabwe, Robert Mugabe koji je omogućio vračevima status državnih službenika s time da se narod Zimbabwe pomoću socijalne zaštite može liječiti i na zapadni i na tradicionalni način, već prema prirodi bolesti Generalni sekretar Crvenog križa, Hans Hoegh, inače veoma uspješan poslovan čovjek, ponudio je Bebeku posao u reorganizaciji svjetskog Crvenog križa s time da Bebek na ekonomski zdrav način koordinira različite aspekte svjetskog zdravstva. Zbog specifičnih razloga taj projekt nije uspio, ali smo se Bebek i ja raznim kanalima upoznali s mnogim znanstvenicima uključenim u alternativne pristupe medicini, fizici, ekonomiji te znanosti općenito. Pozvali su me u Ženevu da se priključim jednoj od najvećih međunarodnih ekspedicija u oblasti alternativne medicine. U Stockholmu bilo je prisutno nekoliko nobelovaca i vodećih imena svjetske znanosti. Jedna od njegovih klauzula određivala je da ni jedan član ekspedicije ne smije individualno objavljivati rezultate istraživanja, davati intervjue ili samostalno pisati o radu ekspedicije. Sva prava, sve patente, prava autora, cio filmski materijal i ostalo zadržavala je organizacija ekspedicije ustanovljena kao Međunarodna korporacija. Bebek se nije želio uključivati jer je smatrao da bi ga orijentacija na tu tematiku previše udaljila od njegove struke i već zacrtanog puta. U to vrijeme ja još nisam potpisao ugovor, ali sam odlučio da se neformalno uključim i upoznam sa ciljevima i metodama rada te ekspedicije. X X X
Škripa brisača koji su strugali sada već po suhu staklu lendrovera istrgla me iz misli. Bebek je spavao zavaljen u sjedištu, a zeleno svjetlo kasetofona bljeskalo je upozoravajući da je kaseta već odavno prazna. Kiša je bila prestala, a pred nama na istoku već su se pokazivali prvi znaci svjetlosti. Posegnuh za cigaretom i kada sam ugasio treću, betonske konstrukcije beogradske petlje najavile su skori ulazak u grad na dvjema rijekama. Iako nisam mogao izdržati da barem nekoliko sati ne provedem u gradu kojeg toliko volim, valjalo je ići dalje. Dvije krigle piva, porcija škembića, i nastavili smo put. Bebek je preuzeo upravljač, a ja sam se izvalio da zaspim, U glavi su mi odzvanjale riječi mojih prijatelja. — Ma što nas ti, bre, Željko, već ostavljaš? Pusti more Stakleni grad. Bit će vremena i zato — govorio je Ljuba dok smo tog jutra sjedili u Šumatovcu i pili pivo. Želio sam ostati u Beogradu, sastati se s dragim prijateljima, trčati bosonog po Adi, krčkati škembiće, piti špricere i do kasno u noć raspravljati u klubu književnika. Bilo mi je lijepo i ugodno. Da sam barem mogao ostati nekoliko dana, ali bojao sam se sebe. Kad se krene, ne smije se stati! Prekrio sam se dekom preko glave dok je džip tutnjao po autoputu Beograd—Niš. — Ma taj da ti je iz Zagreba? — govorila je debela konobarica ogromnih zategnutih grudi. — Ma kome ti to, bre? Meni, je li? Nemoj dete da se zavitlavaš! Bio moj Vaso u Zagrebu pre rata, tri godine. Sve ja znam o Zagrebu. Tamo živi fin narod, sve sama gospoda. Vidi, bre ovoga. Taj kao da je jučer siš’o s Romanije. Ma kakvi, bre, Romanije. Na Romaniji lep narod, sve fini ljudi. Otkud si, more? Da nisi s Marsa?! Moja najdraža kopobarica Jelena izvodila je uvijek istu komediju, zafrkavajući me zbog duge kose, stare olinjale jakne i traperica. Prije nekih deset godina reče mi da sebi kupim pristojno odijelo, košulju i kravatu ako ikada zaradim koju paru. Sada sam imao novaca, no eto, odijelo nisam kupio, čak ni za Jelenu. — Da se čovjek sažali na tebe, eto puče mi srce! Ajde, nosi pivo đabe, rasplakat ću se
15
nad tobom! Bebek je ubacio Pink Floyda u kasetofon, ja sam se još jače prekrio preko glave i dok su zvuci odzvanjali kabinom osjećao sam se udobno i toplo zavijen u deku i jastuke. Nisam više znao koji grad više volim: Zagreb ili Beograd. Dugo vremena govorio sam da mi je Beograd bio draži. Nigdje se nisam bolje zabavljao. Tu mi je mnoštvo dobrih drugova. U Beogradu mi se još ništa ružno nije dogodilo, nitko mi se nije zamjerio. Prije sam govorio kako ne volim Zagreb, a volim Beograd, no u posljednje vrijeme sam shvatio da čovjek istodobno i voli i mrzi grad u kojem živi, dok ostale ih samo voli ili samo mrzi. I sada sam prestao s usporedbama, pomirio sam se sa Zagrebom, gradom koji me je toliko dugo odbacivao. No nisam prestao voljeti Beograd, grad koji mi je pružao gostoprimstvo, meni i Ujeviću i Andriću i Matošu i svima koje su moji sugrađani prilično teško probavljali. Da, Beograd je širok, otvoren, gostoljubiv, Zagreb ima onaj svoj specifičan šarm, jest da je ponekad ciničan i hladan, no eto, kakav je, takav je, moj je i volim ga. Osjetio sam kako tonem u san, a posljednja pomisao bila je na okrugli pletenasti burek kod Điđe u Nišu i na „najbolji roštilj” u Jugoslaviji, kod Lezeta u Prištini. Cesta uz Vardar bila je izvrsna i džip je lagano klizio. Putujući divnom dolinom Vardara razmišljali smo o bogatstvu i ljepoti Jugoslavije. Koja se zemlja može podičiti s tako ukusnim voćem i povrćem, s tako bogatim i rodnim krajem kao što je Makedonija? Koja zemlja ima ljepšu obalu i ugodniju klimu? Sjećali smo se lekcija iz osnovne škole kad su nas učitelji uvjeravali kako smo najbogatija zemlja na svijetu. Danas se ploča preokrenula, svi kao da se trude da uvjere i djecu i odrasle da smo najsiromašnija i najjadnija zemlja jer nemamo mnogo nafte, kvalitetnog željeza, ruda, minerala. — Kao da se bogatstvo zemlje mjeri po tržišnim cijenama. Samo zato što zbog zamršenih svjetsko trgovačkih odnosa cijene kaučuka, fosfata, urana ili nafte rastu ili padaju, nacije se smatraju bogatima ili siromašnima — govorio je Bebek. — Bogatstvo zemlje je prije svega u ljudima, a tek onda u plodnoj zemlji, pogodnoj klimi, razvedenoj obali, vodenom potencijalu i slično. Cijena urana raste ili pada bez velike logike, kolo sreće okreće se, no prema svim bitnim i nepromjenjivim pokazateljima bogatstva zemlje, Jugoslavija je svojom plodnom Slavonijom i bogatom Makedonijom, gorovitom Slovenijom i šumovitom Bosnom jedna od najbogatijih zemalja Evrope — uvjeravao me Bebek. — Da, samo što bismo trebali uvesti nekoliko milijuna robota da ovdje rade umjesto nas — odgovorio sam u šali. Na granicu smo došli o zalazu sunca. Bio je to moderan novoizgrađen prijelaz. Bijelo obojene niske zgrade i mnoštvo staklenih vrata i prozora reflektirale su boje sumraka. Bili smo jedini putnici na cesti. Nad granicom su vladali mir i tišina. Teško nam se izvlačilo iz Jugoslavije. Započeli smo razgovor s milicionarima, s Đorđem i Tasom. Bili su to mlađi momci koji su radoznalo zapitkivali o mojim putovanjima. Htjeli smo snimati granicu, no ni Đorđe ni Taso nisu bili ovlašteni da nam to dopuste. Tek nakon nekoliko telefonskih razgovora dopustili su nam da snimimo scenu odlaska. Sada se već uvlačio mrak, ljubičasta sjena puzala je po zemlji. Polako, kao da smo teški stotine kilograma, pili smo kavu koju su nam pripremili na granici i ponavljali stare priče. Nikako nam se nije išlo. No onda snagom volje — posljednji pozdrav zastavi i zbogom preko ničije zemlje.
16
HELADA
Ulazak u Grčku naglo nas je izbacio iz nostalgičnog raspoloženja i vratio nam osjećaj uzbuđenosti i iščekivanja. Graničari raspoloženi Bebekovim znanjem grčkoga uz osmjeh su nam zaželjeli sve najbolje na putu. Dva grčka konjaka ,,na stoječki” u veseloj Taverni uz granicu i onda kilometrima ravnom cestom — pravac Atena. Gola pustara, nigdje čovjeka, a bili smo gladni. Tih prvih sedamdeset kilometara ispred Soluna najdosadnije su iskustvo. Devedeset kilometara iza granice skrenuli smo sa ceste. Slijedi cik—cak vožnja kroz nisku šumu, nekih pet šest kilometara, i onda smo naglo izbili na more. Pred nama šareno razsvijetljena plaža u noći. Posvuda se čuje muzika bazukija, tu su mirisi riba i škampa na žaru. Mikro Megalo — Malo Veliko — zvalo se selo. Škampi na žaru i ogromna porcija lignji kakve se u Jugoslaviji ne mogu ni zamisliti. Spavanje kod Steliosa. Kupanje, za doručak grčka kava, i dalje. Prekrasna, oleanderima obrubljena cesta s alejom buganvilije po sredini. Posvuda cvijeće. Pjev ptica i čarobni mirisi. Iz kasetofona odzvanja grčka muzika, uz nas boca Metaxe i plavo nebo. Kilometri huje i naviru sjećanja. X X X
Bilo je to one noći poslije dodjeljivanja Alternativne i Nobelove nagrade. Sjedili smo svi zajedno i večerali u restaurantu „Astorija” poslužujući se hladnim zakuskama švedskog stola. —Teorija alternativne medicine — započeo je svoje izlaganje doktor Fossard — temelji se na pretpostavci alternativnog, posvuda prisutnog ljudskog tijela. Po toj teoriji svaki čovjek posjeduje dva tijela, muško Yang, ono vidljivo, i žensko Ying, ono nevidljivo. Stara kineska medicina kao i indijska Ayurveda postuliraju nevidljive živčane i krvne niti kojima struji životna energija shi. Na tom principu bazira se akupunktura u ayurvedskoj medicini. Ta energija zove se kundalini i smatra se vidom seksualne energije zmije ili žene. Kundalini opskrbljuje energijom alternativne ljudske organe i nervne centre — chakre — koji se prostim okom ili empirijskim instrumentima ne mogu otkriti. Konvencionalna medicina priznaje travama i narodnim ljekovima njihovu djelotvornost ako se mogu znanstveno dokazati — ali to u većini slučajeva nije moguće. Izvjesne trave i biljne supstancije djeluju upravo energetski na te nevidljive organe koji, zatim, impulsima potiču vidljive organe da sami proizvode ljekovite supstancije. Sve što je govorio dr Fossard bilo mi je manje više poznato, no tek poslije večere, kada se društvo povuklo u privatni stan gospođe Snads, počeli su razgovori o stvarima koje se ne mogu pročitati u udžbenicima o yogi i akupunkturi. Sam je zastupao teoriju da ni metoda filipinskih naturalnih kirurga, koji operiraju bez noža, ni akupunktura, ni Ayurveda pa ni medicinski sistemi druida, bogumila, arianaca i svih travara i parapsihologa, ne djeluju na bazi autohtonih izoliranih sistema. Svi ti podsistemi — govorio je on, — dio su jednog sistema znanosti formulirane prije nekih 5000 godina u Tibetu i Nepalu. To znanje se posebnim kanalima prenosi u svijet. Kao što je srce povezano s dva kanala sistemom vena i arterija, sa svim organima tijela, tako je i
17
svjetsko tijelo — zemlja - dvama kanalima povezana s energetskim srcem u Tibetu. Ta znanost još uvijek „teče” starom svilenom cestom od Tibeta, Kine, preko Afganistana, Irana i Turske u Evropu. Ta arterija se provlači kroz Kinu, preko smrznutog Beringovog tjesnaca u Sjevernu i Južnu Ameriku. Preko Južne Amerike taj se sistem širi na Melaneziju, Indoneziju i preko Burme natrag u Nepal i Tibet. To je odvod vena. Iako su kretanja tog saznanja djelomično nevidljiva, ona imaju i svoju vidljivu dimenziju koja se manifestira trgovinom svilom i mirodijama između Istoka i Evrope, te migracijom tzv. mongolskog elementa, Kineza, Indijaca, Inka i Azteka u Melaneziju, Indoneziju i natrag u Nepal. Na Borneu sastaju se povratne vene i arterije tog sistema i spajaju na putu preko Burme za Nepal. Taj sistem je trenutno fragmentaran. Čovječanstvo nije u doticaju s vlastitim energetskim tokom jer energija ne teče pravilno. Različiti učenjaci, istraživači i mistici pokušavaju nanovo rekonstruirati taj sistem i, koliko je moguće, znanstveno ga dokazati. Na tome su na svoj način radili Bohr i Heisenberg u fizici, u demografiji Thor Heyderall, s teorijama ekspedicija Kon Tiki i Amon Ra, i naravno Jung. Zatim pjesnici Blake i T. S. Eliot, psiholog R. D. Laing i mnogi drugi. Ključ te misterije nalazio se u, Staklenom gradu u Nepalu ili Tibetu. Učenjaci i pjesnici još uvijek se razilaze u tome da li Stakleni grad stvarno postoji ili je to neka metafora za nešto u svakom čovjeku ili je istina i jedno i drugo. X X X
Udaranje točkova u tvrd šljunak označilo je kraj asfaltne ceste i izbacilo me iz razmišljanja. Sunce je već bilo nisko i u zraku se osjećao miris crnogorice. Oleandri su ustupili mjesto šumi i brežuljcima dok prolazismo pored mjesta gdje je Dafne skočila u rijeku da bi se otela Apolonu. Bebek je raspredao neku teoriju o bratu i sestri, Apolon ovim blizancima povezujući ih s apolonijskim i dionizijskim principima. S desne strane prolazile su klisure nadvite nad uskom brzom rijekom. Malo kasnije — Termopilski klanac. Bebek zaustavlja kola pred spomenikom Leonide i slobodno prevodi natpis njegovih zadnjih riječi: — „Javi strance našim zemljacima da smo ostali na svojim mjestima.” Ima nešto u tom tekstu za nas i obojici nam se zamagliše oči.1 Tankiramo do vrha, promjena ulja i put se nastavlja. Čovjeku koji pristiže u Atenu nije jasno u kojem trenutku ulazi u grad. Tu nema ni Savskoga mosta, ni željezničke pruge, niti neke formalne arhitektonske granice koja oštro označuje granice Atene. Atena je i danas izrazito ženstven grad. Stvari u Ateni su nepredvidive. Njene ulice slijede neku čudnu logiku. Atena je arhaična, krivudava, podatna, blaga, nježna, topla i unosi u dušu i mir i nemir. I danas, kao i uvijek, lukava Atena pokušava kroz različite smicalice živjeti parazitski od ostalih dijelova Grčke. No život je takav. Grci to znaju i ta se igra ponavlja kroz stoljeća. Usprkos prljavim ulicama, neplaniranoj arhitekturi, Atena je grad ispunjen šarmom, životom i intenzitetom. Male uličice otkrivaju bezbroj kurioziteta, malih kavanica, dućančića, buregdžinica punih ukusnih pita, kolačića i svih mogućih iznenađenja. Atmosfera cijele Atike je neobično prozračna — i tu blistavu atensku svjetlost hvalili su stari pjesnici Heziod i Pindar. Kao i mnogi klasični gradovi, Atena je, također, grad smješten na sedam brežuljaka, nastao zbližavanjem sedam sela, pa otuda i naziv Atine, što znači Atene u množini. Sedam sela — sedam nervnih i energetskih žarišta. Po Platonu, i indijskom Patanđaliju, ne samo da se grad dijeli na sedam centara već se i svaka zemlja i cijeli svijet dijeli na sedam energetskih žarišta. Isto tako i svaki čovjek. 1 Poslije, na ovom istom mjestu Srebrenko Despot će se zakleti na vjernost Leonidi govoreći kako je lijep dan za umiranje. Nesretno je stradao po dolasku u Zagreb, gdje je i pokopan s lovorovom grančicom koju je ubrao upravo na ovom mjestu.
18
Već je dobrano pala noć kada smo konačno našli mali hotel u predgrađu Plake. Okupali smo se i odlučili izići u grad. Atena je možda posljednji grad zapadno od Delhija u kojem se može istinski bančiti. Noćni život u Njemačkoj već se od rata sveo na St. Pauli, sterilne barove, plastične diskoteke i državom kontrolirane javne kuće. Što su lokali i noćni život nekad bili, upoznao sam tek na Istoku, a neke posljednje poluodjeke noćnog života dalo se doživjeti u Španjolskoj, još do nedavno. Što se tiče Francuske, noćni život nestaje s dnevnim. Nestao je s onim restorančićima i bistroima u kojima se danju jedu fileki, puževi i zečje paštete; noću je tamo nekoć pjevala Edith Piaf, svlačila se Mistinguette i plesala Zizi Jeanmaire. U Francuskoj, članici Evropske zajednice, nema više prekida za ručak, nema više uličnih pjevača. Tu i tamo neki klinci uglavnom sviraju gitare i na lošem engleskom pjevaju američke pjesme. Pariz šansona više ne postoji kao što ne postoji ona stara Italija, dobroćudno „mama mia”, ni vječni Rim, ni magloviti London — već samo uniformirana, trgovačko—potrošačka središta s fasadama i razlikama u kojima otuđeni ljudi, automati, histerično rade kako bi nagrabili novaca i potom konzumirali pasivnu zabavu koju im serviraju isto tako otuđeni zabavljači putem masovnih medija. Istina, kod „Regine” ili „Castella” još se vidi po koja šarmantno odjevena ili lijepa žena, no i te su se usmjerile upoznati nekakvog managera koji će ih šibnuti u duplericu ili, u najboljem slučaju, u neki TV spot. Seks i ljepota postaju nešto što se fotografira i onda masovno prodaje na ulici. Međutim, Grčka još nije ušla u Evropsku zajednicu, Grkinje još znaju kako se skida u mračnim barovima, znaju zadovoljiti muževe u krevetu. Bančili smo do zore. Započeli smo u „Sokratovom zatvoru” (kako se zove poznata rupa — restaurant). Ponajprije, dobra večera: ribe, školjke, suvlaki, marinade, krasi, eljes i tiri. Kod Koste smo upoznali društvo. Dva mornara iz Splita, tri grčka studenta, jedna Grkinja frizerka i dvije studentice. Nije nam se odlazilo iz Plake ispod Akropole gdje se nalaze svi ti jeftini lokali, barovi i krčme. Jedna od djevojaka pozvala nas je u „Klub 9 + 9”, ekskluzivan disko klub gdje dolazi Niarkos sa svojim prijateljem Chilippeom Junotom. Ali nismo išli. Uza zvukove buzukija, divlji ples razigranih Grka i razbijanje tanjura misao na disko klub činila se manje atraktivnom. Odakle Grcima toliko smisla za bančenje? Činjenica je da imaju dugu tradiciju. Još je stari Platon preporučivao simpozij barem jedanput, pa i dvaput mjesečno. U Sokratovom podrumu dali su nam i odštampani opis starogrčkog simpozija. Negdje u taksiju, između dva lokala, našao sam vremena pročitati taj opis. Pravilan klasični simpozij petog stoljeća prije nove ere sastoji se od dva dijela koji se svaki opet dijeli na još dva. Da se moglo piti, valjalo je ponajprije dobro jesti. No, da bi se dobro jelo, valjalo je prije pojesti lagano predjelo, ribe, školjke, masline, juhu, itd. Poslije toga dolazio je lagani aperitiv, samo jedna zdjelica laganog vina. Potom meso: perad, divljač itd. Tek pri kraju obroka posluživalo se jače vino. Nakon što se ublažila ta osnovna glad, očistili su se stolovi od toplih jela i donosili pikantni specijaliteti: paštete, marinirane školjke, fini sirevi te druge zakuske koje su se polako grickale do u duboku noć. Tek tada počinjao je pravi simpozij i često se veći broj društva pozivao na taj drugi dio simpozija. Pijanka je počinjala žrtvom bogu vina Dioniziju, te „gromkom” zajedničkom pjesmom peanom. Poslije toga dolazile su i zabavljačice — plesačice, akrobati, žongleri i slično. Dok se često govori o predominaciji muškog tipa zabave na simpoziju, zanimljivo je primijetiti da i u Aristofanovom i Platonovom simpoziju središnju ulogu preuzima žena. U Ksenofonta simpozij završava plesom lijepe Sirakužanke. Sokrat uzima taj ples kao dokaz daje žena plesom ne samo ravna najinteligentnijoj Heteri već i bilo kojem muškarcu te inzistira na jednakosti žena i muškaraca. Dok to naglas čitam, taksista zaokreće put Akropole. Ostalo nas je još samo petoro — tri djevojke, Bebek i ja. Ponijeli smo nekoliko boca retsine, dočekat ćemo zoru pod hramom Atene Nike. Uz mene Melisa, stiska me koljenom. Već sam primijetio da Grkinje vole
19
provocirati i nisam siguran kako interpretirati njeno koljeno. Dajem joj tekst na čitanje. Taksi je već na serpentinama Akropole. Malo kasnije dobacujem joj da je najbolje ono na kraju simpozija — aludiram na spoznaju konačne istine kroz fizičku ljubav. Melisa i Ana se smiju, Ksenija se duri. Taksi se zaustavlja. Vanjski zid Akropole nekih je sto metara od nas. Ne možemo dalje. Traži 100 drahmi, na taksimetru piše 40. Nije važno. Štimung je. Osim toga, još je uvijek manje od polovice zagrebačke cijene. Izlazimo u noć. Vani snažan opojni miris Mediterana. Milijun zvukova kasnog ljeta, vojska cvrčaka, krijesnice lete zrakom. Prelazimo ogradu Akropole. Dolazi čuvar. Prepoznaje Bebeka kao prijatelja kustosa Yorrgosa. 200 drahmi napojnice, boca Metaxe i, Akropola je naša! Smjestismo se u podnožju hrama Atene, oko nas hrpe bijelog kamena. Akropola je potpuno prazna — gore sjajan mjesec i tisuće zvijezda, a čarobna energija ovog mjesta ulazi u naša tijela. Sjajna crna kosa blista. Duboki praiskonski ženski žar izvire na oči, javlja se i u bori haljine nategnute preko grudi. Tiho, bez riječi sjedimo i pijemo dijeleći taj muško ženski intenzitet, s tim djevojkama teških nogu, vitkih strukova i bujnih grudi.
20
GRČKA SVADBA
Tri dana nakon dolaska u Atenu nastavljamo put. Usprkos punoj sezoni, cesta koja vodi na sjeveroistok, u pravcu crkvene države Atos, gotovo je prazna. Dižemo ogromne oblake crvene prašine dok vozimo u pravcu sela Arhes gdje živi Bebekov prijatelj Stelios. Po dolasku u selo otkrili smo da je Stelios otišao stricu u zaselak Miti i da se vraća tek poslije podne. Ovdje u Arhesu osjetio sam onaj tipično grčki odnos prema jelu. Gladni i umorni pošli smo u lokalnu tavernu da se okrijepimo i tu su počela sva ta, Grčkoj svojstvena iskustva. Kao i u Indiji, neke logičke zaključke o jelu nije moguće stvarati. Jela su im i izvanredno ukusna i izvanredno neukusna, ne radi se samo o subjektivnom doživljaju. Na primjer: u vagon—restaurantu Grčke državne željeznice poslužuju jedan dan sendviče sa smrdljivom salamom na pljesnivom starom tostu, bez maslaca, bez ičega te računaju 35 drahmi. Drugi dan daju izvanredno ukusne sendviče sa šunkom i grčkom majonezom u prhkom svježem pecivu začinjenom makom i mirodijama i opet računaju 35 drahmi. Koliko god se mi tužili na nesolidnost jugoslavenske ugostiteljske usluge ili naših industrijskih proizvoda, takve krajnosti na koje ćete naići u Grčkoj nije moguće naći kod nas. U Jugoslaviji se ne događa da kupite cipele te da vam isti čas otpadne đon, ili da kupite knjigu u kojoj su sve stranice tiskane zdesna ulijevo. Sjedimo tako u toj taverni, u Arhesu, i naručujemo juhu, karmenadle, pečeni krumpir i salatu. Naravno, prvo dolazi pečeni krumpir. Dobro, kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin — prihvaćamo običaje zemlje i jedemo. Međutim, nema vilice, samo nož i mala žlica. Jedemo prstima, ali nema soli. Konobar donosi juhu, ali ne i veliku žlicu. Stoji zbunjen i sam zna da nešto nije u redu; odlazi u kuhinju, pola sata rješava taj problem i naposljetku donosi žlicu. Međutim, i juha je već hladna, i krumpir. Općenito, izvan turističkih centara Grci su nesposobni pravovremeno donijeti na stol kruh, žlice, vilice, vodu, sol i sve što je čovjeku potrebno kako bi konzumirao, recimo i najjednostavnije jelo, kao što su pečena jaja koja je ipak teško jesti prstima. Ne postoji redoslijed kojim će Grci donositi ta jela. Ne radi se o tome da prvo jedu krumpir, ili da ne jedu vilicom i nožem, ne radi se ni o tome da se ljute na strance ili bi htjeli biti neugodni. Grci se ne uzrujavaju zbog takvih stvari, ne protive se kada im konobar donese juhu ili vino nakon dovršenog ručka. Ne bune se ni kada im konobar umjesto sendviča donese pljesnivi tost s kriškom trule salame. Jednostavno ne pojedu, plate i odu. I opet se vrate drugi dan, i onda im konobar donese pravi sendvič i nitko se nikome ne izvinjava niti što objašnjava. Ti su paradoksi nerješivi. U tom su pogledu Grcima jedino slični Indijci. Indijci su također nelogični, nepredvidivi, nekako zbrkani za evropske pojmove. Grčka je sve to u daleko blažem obliku, međutim, osnovna sličnost je tu. U indijskim filmovima mušketiri se bore mačevima protiv Indijanaca, dok kauboji dolaze u pomoć vojsci Aleksandra Velikog. Popularni indijski film je teatar apsurda i u vizualnom i u akustičkom smislu. Čardaši se kaleme na elektronsku muziku i sve se to miješa sa sitarom i tablom. Nešto slično može se jedino naći u grčkom zabavnom revijskom filmu. Inače, kao i u nas, još daleko više, kavane su uvijek pune, i to prvenstveno mladića između dvadeset i trideset godina. Dok završavamo ručak, pojavljuje se Stelios sav znojan i usplahiren. Zašto jedemo u
21
taverni? Po njegovoj logici trebalo je gladan i žedan čekati nekoliko sati na suncu pred kućom da bi on mogao biti domaćin. Objašnjavamo da nam se žuri, ali da ćemo ipak kod njega prespavati. On tu verziju odbija, za dva dana mu se ženi nećak. Bezuvjetno moramo ostati! Kad moramo, moramo! Cijeli dan plandujemo u Cafeneonu, pričamo sa starcima o politici i čekamo večer. Spušta se noć. Na magarcima odlazimo u zaselak i onda — momačko veče. Ispija se čaša za čašom gorkasto slatkog vina s okusom borovih iglica — Retsina. Lupa se dnom čaše o stol uz uzvike Yassasi issigia, i tako cijelu noć. Drugi dan ujutro svadbena misa. Kasno se budimo i kasnimo tri sata, no misa još uvijek traje. Izgleda, Evangelistu se ne žuri da uzme Despinulu. Prolazi još nekoliko sati! Padam u monotoniju. U toku mise Grci pričaju, kašlju, hodaju amo—tamo. Bebek uživa u svemu tome. Naginje se i pripovijeda o kozmičkoj svadbi, o iranskoj i starogrčkoj svadbi. —Zamisli — govori mi, — zamisli slike iz Tukidida, svadbu u Ateni i Periklovo doba, tako se ovdje malo promijenilo, eto, isto kao i sada, i tada je sve počinjalo zorom. Stisnuo sam oči i škiljeći kao u nekoj čaroliji doživljavao sam ovu suvremenu svadbu kao starogrčku. Samo malo mašte i sve je bilo kao u Indiji, kao u staroj Grčkoj. Sviće. Roditelji mlade prinose žrtvu Apolonu i Peiti, božici nagovaranja. Raspletene kose u prvim jutarnjim zracima, mlada u spavaćici sama trči bosonoga do porodičnog oltara. U ruci joj košara najmilijih igračaka, prva lutka, zvečka, lopta i mrežica kojom je do tog dana pridržavala kosu (kekrikefalos). Trebao bi biti siječanj, kako piše Platon, a slijede ga i Aristotel, Lao Tse, Vyasa i drugi. Tada Yin, žena, mjesec — djevica Aristera dolazi u klimatičnu fazu. Osamljena pred oltarom, mlada šesnaestogodišnja djevojka plače i veseli se. Djetinjstvo je prošlo i prema prastarom običaju ona žrtvuje igračke bogovima i govori: —Ja (Timareta), tebi, Artemido Limnatis, žrtvujem svoju daire. loptu koju volim, tebi djevičanskoj božici žrtvujem djetinjstvo svoje. Oprostivši se tako u samoći od djetinjstva, mlada se djevica pridružuje veseloj povorci te polaze na izvor Kaliroja, na svetu vodu u kojoj će se okupati i izvesti ritualno očišćenje. Istodobno, u kući mladoženje otac priređuje svečani doručak. Dom je ukrašen maslinovim i lovorovim lišćem. Prijatelji se goste, ali mladoženje nema. Tridesetpetogodišnji mladoženja još uvijek spava, oporavlja se od momačke večeri koja je trajala do jutra. Kao i mlada od svojih igračaka, on se oprašta od svojih momaka pred samu zoru. Odlazi sam kao Apolonova žrtva, izgovarajući riječi Eleuzinskih misterija. U kući mladenke otac priprema veliku gozbu. Ukućani trče nervozno, majka uzbuđena kiti kuću cvijećem i selenom, a djeca pjevaju: —Pu ta Roda, pu pai ta kalaselina. (Kamo ide to cvijeće! Kamo ide ta lijepa selena?) — Dok majka odgovara: —Evo, dajem moje cvijeće, evo moje najdraže ruže. U podne pojavljuje se mlada, okupana, sjajne kose, odjevena u najljepšu haljinu, glave ovjenčane cvijećem i bijelim velom, himetom. U ruci joj stručak cvijeća. Uz nju djeveruša, nimfentija. Svaka gesta, svaki detalj, ništa nije slučajno. Sve što i danas mladenka nosi i radi vuče korijene direktno iz starog doba. Sve ima ritualno značenje, i djever, i paroh, i svatovac, i veo koji se diže nakon što mlada pruži ruku mladoženji, i prvi kratak poljubac. Starim Grcima svi ti detalji nisu bili nevažni. Ni datum, ni vrijeme, ni ritual — ništa nije bilo formalna tradicija. Sve što se odvijalo bilo je vezano uz prirodu, uz bogove, dublje sile, klimu i društvo. Počinje veliki svadbeni ručak uza zvuke trublje iz školjke i svirku kitre. No mladenci ne sjede još zajedno, nego jedan drugome nasuprot. Ona se naginje i daje mu kolač od sezama, ah se ne dodiruju. Slijede mnoga jela u kojima uživaju gosti a koja mladenci jedva da okuse,
22
ispunjeni zanosom i uzbuđenjem gledaju jedan drugoga. Čekaju noć. Tek predvečer formira se svadbena povorka. Mlada se odvozi na kolima. Kola moraju biti drvena, ukrašena zastavama i klopotaljkama, a voziti ih može samo kum. Mladoženja hinji otmicu, mlada se tobože otima, a na kuma namiguje da se brže kreću jer neće u kola koja klopoću. Klopotanje, naravno, odgoni zle duhove, što je i svrha svatovca, u Grčkoj himena, što ga bučno pjevaju rodbina i prijatelji koji se kreću iza kola noseći baklje. Pred mladoženjinom kućom čeka svećenik, te mladoženjin otac i majka. Mladoženja po prvi put daje ruku mladoj, to blagosivlje svećenik i vodi je pragu, gdje je dočekuje otac ovjenčan mirtom i majka s bakljom. Majka posipa mladu grožđicama, orasima i suhim smokvama, dok je svi ukućani posipaju cvijećem. Mladoženja,pak, zbunjeno tapka uokolo, vraća se natrag među momke, no oni ga guraju prema mladoj i onda, u jednom trenu on skupi snagu, podigne je uz opći pljesak i zvižduk i unosi u tahlanos — bračnu odaju. Njegov najbolji prijatelj Thyroros zaključava vrata i postavlja se pred vrata kao stražar (stifilakos). Vani nad kućom blješti luna u punom sjaju, jer, kako ukazuje Platon u „Državi”, nije svejedno kako i kada se prvi puta diže veo s mlade i čeka doba punog mjeseca. Najbolji prijatelji pod prozorom pjevaju pjesmu da uplaše zle duhove, odnosno da psihološki relaksiraju mladi par. U šali i pjesmi ukazuju na moguće probleme koji bi mogli uskrsnuti i uvjeravaju ih da ne mora sve odjednom „štimati”, bilo u fizičkom, bilo u drugom smislu. No jutrom svetkovina ne završava. Tek tada su i mladenci u mogućnosti da zdušno jedu i piju i vesele se, a slavilo se nekoliko dana. Nije mi ništa bilo nepoznato. Toliko sličnosti s indijskim ritualima! Glas svećenika podsjećao me na pjevušenje indijskih brahmana. Mladoženja i mlada sedam puta obilaze oko vatre. To tiho brujanje miješalo se s oblacima tamjana što se kovitlaju i uzdižu prema plavim komadićima neba što su se nazirali kroz otvorene prozore. Tri dana trajala je ta proslava, a onda nismo mogli više ni mi ni Grci. Valjalo je ići dalje. Sunce se nadvija nad izgorjelom zemljom. Žuri nam se, goni nas neizvjesnost. Van! Što prije iz Evrope! Kasni je septembar, no ljeto još uvijek traje. Vozimo bez platnenog krova. Povjerenje u džip stalno raste i vožnja ne predstavlja prevelik napor. Pred nama je nekoliko stotina kilometara asfaltirane ugodne ceste do turske granice, do prvog okusa Istoka. Kasno je popodne. Dan je svjež, mirisi Mediterana polako se gube, a zeleni tonovi boja pretapaju se u žuto smeđe. Zrak postaje suh, ispunjen prašinom. Sela su sve rijeđa, u—atmosferi se naslućuje Istok. Tu negdje ispred nas, kao veliki monolitni blok — neka emitirajuća stanica. Azija šalje vibracijske valove što se sve jasnije razabiru. Vozimo u tišini usmjereni na te nevidljive radio valove polako pripremajući tijela i mozak za ulazak u to opojno more — Istok. Na tursku granicu stigli smo u rano poslijepodne blistavog septembarskog dana, svježi i euforični. Bez obzira odakle čovjek dolazi, iz Švedske, Jugoslavije, Španjolske ili Engleske, ukoliko želi stići u Kinu, Indiju ili Irak, mora proći kroz Tursku. A postoji samo jedan ulaz u Tursku i cio promet Evrope za Istok slijeva se preko Bugarske s različitih cesta upravo ovdje: Kapikule ili Kulukapija, kako smo je mi nazvali. Veliki asfaltirani granični poligon s nekih pet šest ulaza i gomilom automobila parkiranih sa svili strana. Vedra šarena slika, gomila zastava i zastavica, znakova, grbova i simbola. Zelene uniforme turskih vojnika, bijeli šljemovi i oštar miris kebaba u zraku. Tehnički, s vozilom nismo mogli ući u Tursku bez obvezatnog dokumenta, takozvanog karneta, no vjerovali smo u našu pozitivnu „vibru”. Po prvi puta Bebek, referent za probleme s vlastima, odjenuo je radnu uniformu, odijelo, bijelu čistu košulju i kravatu.
23
—Pa
tko bi vozio tako odjeven? — govorio sam mu. — Samo privlačiš pažnju. —Šuti! - rekao je. — Tako treba. Stali smo u kolonu, došli na red i Bebek je nastupio. —Gunvadin, nasilšniz! — lice policajca razvuklo se u osmijeh. —AAA. Turkči bilir mesiniz. Pa vi govorite turski! — Az evet, — odgovorio je Bebek i započeo desetak minuta dugi rafal oHimalayi, oTurskoj, o carevini, Svjetskom monetarnom fondu, dugu zemalja o razvoju i o Kemal paši Ataturku. Poluizbezumljeni policajac nije se sjetio pitati ni za pasoš a kamoli za karnet. Tapšao je Bebeka po ramenu — samo da ga se riješi i onda — hoš geldiniz Turki, dobro došli u Tursku! Naposljetku, policajac je stisnuo gumb i podignuo rampu. Bebek se rascvao — bio je to jedan od njegovih prvih mnogobrojnih uspjeha te vrste. S velikog zvučnika na stupu dopirala je muzika i pjevanje Yakšire Baz, a Bebek je objašnjavao svoju teoriju kako je on prema Platonovoj podjeli duša ratnik — policajac, i zato se najbolje slaže sa svim službenim licima. No ja ga nisam slušao. Preda mnom cesta široka i prazna. Džip pun benzina. Turska otvorena kao ponuđena djevojka. Ubacujem u brzinu i tjeram. Sunce zalazi, kroz zrak se probija nježan zov mujezina: - Rahman — irahim Alah akbar - akbar!” Pojavljuju se obrisi Edirnea. Elegantni visoki minaret prekrasne mošeje zaklanja i otklanja sunce kao da se igra. —Istok, istok! — govorim uzbuđen i sretan. Izvadio sam kameru i bilježio tu čarobnu igru džamije i zalazećeg sunca. Malo kasnije naišli smo na jedno prekrasno, kao oblak razgranato drvo. Ispod drveta vrtna mehana. Nekih pedesetak stolova prepunih ljudi. Zaustavljamo džip i izlazimo. Atmosfera nas obavija kao zagrljaj voljene žene. Ljubičasto narančaste zrake zalazećeg sunca prožimaju cijelu sliku kao u bajci. Toliko poznat miris začinjene ovčetine. Dječačić s klatarajućom zdjelom raznosi čaj i slatkiše. Na deblu pričvršćen televizor. Na televizoru pjeva neka erotična plava Turkinja. Haljina joj se steže oko bokova dok se izvija. Nekih tuce kratko ošišanih gledalaca glasno uzvikuje. Istok je tu. Sjedjeljka počinje. Sjedamo u džip, nastavljamo put — Bebek vozi, a ja tonem u misli. Priču o Staklenom gradu počeo sam uzimati ozbiljno nakon što sam susreo Sai Babu. U to vrijeme bio sam se družio s pjesnikom Paulom, Borgesovim prijateljem i suputnikom. Ibara mi je rekao da smatra da je Borges u gradu Besmrtnika svjesno ili nesvjesno opisivao Stakleni grad. Ibara mi je, također, rekao da zna da je Borges vidio alefa, točku u kojoj se sijeku ishodišta svih pravaca i smisao svega postojećega. Kao i svakog čovjeka koji razmišlja o tim stvarima, mučila me pomisao je li Borges pisao alegorično ili je alef nešto što je vidljivo prostim okom. Ibara me uvjeravao da to mišljenje nije alegorično, no nisam mu potpuno vjerovao. Da je Borges amo, otišao bih do njega i pitao ga. Siguran sam da bi mi rekao istinu bez okolišanja, iako mi je već tada bilo jasno zbog čega je kao pisac morao pisati alegorično. Kako je Borges preko, otišao sam do Sai Babe i zapitao njega. Odgovor je glasio: ako postoji Stakleni grad, onda ga valja tražiti! Tri puta odlazio sam u Nepal, tri puta proveo sam po nekoliko mjeseci tumarajući samostanima i stupama, kucajući i pitajući, no dospio nisam nikamo. Vratio sam se do Sai Babe. Sai Baba nije više htio govoriti o Staklenom gradu. No ipak, rekao je, ako tako nešto postoji, onda postoji i put. Put određuje cilj. U toku trećeg pokušaja u istom samostanu u Nepalu, isti monah, koji me tri puta odbio, jer mi „ničim ne može pomoći”, pozvao me u sobu za meditaciju i nakon šestosatne šutnje rekao:
24
Do vidljivih gradova može se doći prečicom, čak i avionom, ili bilo kojim putem. No staze do nevidljivih svjetova imaju svoj put, svoj početak i svoj kraj. Tek nekoliko godina kasnije od Sama sam čuo vjerojatnu interpretaciju te priče. Unutarnje putovanje često se preklapa s vanjskim. U Stakleni grad u unutarnjem smislu ulazi se svilenom cestom i svaki čovjek posjeduje u sebi tu svilenu nit. Za taj put nisu potrebne ni noge, ni oči, ni uši. Svijet je, međutim, također živ organizam, posjeduje svoj svjetski svileni put, i taj ima svoju vidljivu dimenziju u svilenoj stazi. U staroj Grčkoj i drugim starim kulturama hodočastilo se uvijek istim stazama i to pješice do mjesta ulaska u spilju, kao na primjer Eleuzinskih ili drugih misterija. Tako se i danas ne može stranputicom ući u druge svjetove, zastajući 7 puta. Platon piše da prilaz počinje s izlaskom sunca, tako da se u podne stiže do svetišta Here, a u vrijeme zalaska sunca zrake osvjetljuju ulaz u spilju. No nitko ne zna gdje je prilaz Staklenom gradu. Pri trećem pokušaju krenuo sam s ulaza Jamune u sveti Ganges, slijedeći teoriju iz Ramayane. Uistinu, iz tajnog grada preko tri doline i Gangesa dolazi, prema profesorici Brann, niz spilja Eleuzinskih misterija koje još uvijek posjeduju svoju moć. No mi ne znamo stazu ni ritam prilaza. Platonovi zakoni su alegoričan prikaz hodočašća u spilju Zeusovog svetilišta te inicijacija u orfičko tajno bratstvo kojega je sam Platon bio član. No da bi se ušlo u misterije u Diktijskoj spilji, valja krenuti pješice od Knossosa i posebnom stazom uputiti se ka svetištu Gange, do Jamune, gdje živi mudrac Valmiki, pisac Ramayane. Taj uzlaz preko izvora Gange slijede mnogi sanyasini. Tek u trećem pokušaju stari monah mi je potvrdio ono što sam čuo od Sama, da do Staklenog grada vodi svilena nit. Nije mi trebalo dugo dok nisam povezao svilenu nit sa svilenom cestom. To barem nije problem. To svi znaju. Svilena cesta počinje u Jugoslaviji, u Bosni, no gdje u Bosni, gdje točno? U Platonovom dialogu „Fedon” Sokrat izjavljuje da svijetom teče sedam nevidljivih rijeka — Stiks, Ocean, Tetis, Piriflegetont, Ašeron, Kokit i Leta. Od sedam rijeka šest ih donosi život, a sedma, Stiks, donosi smrt. Tih sedam rijeka korespondira sa sedam kanala u yogi i akupunkturi; što važi za čovjeka važi, dakle, i za svjetsko živo biće — planet Zemlju. Prema starim Grcima, Stiks izvire ispod zemlje. Ocean na Atlantidi, Piriflegetont u Africi i Tetis u zemlji iznad Makedonije a teče kroz Iran u zemlju Visokih gora. Dionizije Aeropagit, neoplatoničar, inače kršćanski svetac, temelji svoje učenje na svetim rijekama, tokovima svjetske kreativne energije. Dionizije je tvrdio da je on onaj Grk iz Svetog pisma kojem sveti Pavao baca knjigu. Suvremena znanost dokazuje da je sveti Dionizije daleko od istine i nisam siguran je li ga Vatikan već razdužio svetosti. No, u svakom slučaju, postupak je u toku. Dionizije je kao neoplatoničar bio obljubljen među hereticima i prema toj teoriji rijeka bogumili su locirali izvore Hudle ili Hule u spilji, negdje u Lici ili zapadnoj Bosni. Nekoliko mjeseci tumarao sam po ličkim i bosanskim spiljama tražeći izvjesne znakove koje sam, naposljetku, našao, kako se bljeskaju intenzivno u vrhovima mramorom i keramikom prekritih džamija i minareta. —
25
ISTANBUL — KONSTANTINOPOLIS — CARIGRAD
U Istanbul smo ušli u kasno poslijepodne. Mali hotel nasuprot Plavoj mošeji nije se promijenio. Još uvijek prljave male sobe, uleknuti kreveti, gole sijalice, voda koja ne curi i osjećaj avanture — saznanje da su ovdje noćili i Lawrence Durell i Allen Ginsberg, toliko poznatih i nepoznatih prijatelja. Sve to za 15 lira na noć — 18 tisuća dinara. Mogli smo i u bolji hotel, ali su nas obojicu vezale uspomene. Džip je bio senzacija. Gunge više nije bilo, ali nas je primio novi manager Kerim. — Pa to si ti! — uzviknuo sam kad sam prepoznao bivšeg, tada još maloljetnog raznosača kave i čaja. Kerim nam je dao najbolju sobu u hotelu, s pogledom na Plavu Džamiju, i, što je još važnije, na naš džip. Rekli smo mu da u tom otvorenom vozilu nosimo nekoliko stotina milijuna vrijednosti u filmovima, lećama, kamerama i drugoj opremi, a on se pobrinuo da nam ga čuva „Bača”, postavljen na permanentnu stražarsku dužnost. Istuširali smo se, legli i zaspali kao zaklani. Drugi dan snimam kulturne spomenike. Trudim se da uhvatim one kutove, one dimenzije koji otkrivaju nešto o energiji i psihologiji ljudi koji su ih sazidali. Bebek istovremeno priprema tekst za film. Molim ga da ne davi previše s podacima i datumima. U podne sastajemo se u kafiću „Asya” na Taksimu; naokolo hrpa mondenih oksidiranih Turkinja. Čitam Bebekov tekst. —Čuj stari, ovaj ti tekst nema veze sa spomenicima koje sam ja snimao. —Pa što si snimao? — pita me Bebek gledajući za nekom Turkinjom golih grudi. —Snimao sam Aju Sofiju, spinu, hipodrom. —Pa u čemu je problem? I ja sam pisao o tome. — Slušaj — odgovorio sam, — ne radimo prvi puta zajedno. Meni se živo fućka za to fotografsko sranje. To rade drugi. Opiši suštinu Aje Sofije, ti to barem možeš. Onda će i tvoj tekst imati neke veze s mojom slikom! Te večeri nismo izlazili iz hotela. Bebek je napisao tekst o Istanbulu. Udobno sam se zavalio na ležaj, upalio svjetlo na noćnom ormariću i uživio se u njegov tekst. Za njega je Istanbul u osnovi splet grčke, ženske energije i muške silovitosti nomadskih stepa. Uvodna rečenica mi se svidjela, pa sam pažljivo pročitao cijeli tekst. Ne zna se tko je koga više promijenio, pisao je Bebek, Konstatinopolis Turke ili Turci Konstantinopolis, ali eto, danas svi žive u nekoj čudnoj sintezi — divlji nomadski element i grčka kultura. Nekad se Carigrad držao „novim Rimom” koji je trebao naslijediti i zamijeniti staru rimsku prijestolnicu na Tiberu. Ta idejna povezanost s rimskom prošlošću našla je vanjski izraz u tome što se pri gradnji Carigrada u mnogo čemu polazilo od geometrijskog plana starog Rima. I Carigrad, smješten na sedam brežuljaka, podijeljen je kao Atena, Jeruzalem i većina starih gradova. Sve to slijedi unutarnju geometriju čovjeka. Svoju novu prijestolnicu Konstantin I je adekvatno iskitio. Podignute su javne zgrade — carski dvori i golemi hipodrom — ponos Carstva. Izgrađen 203. godine prije naše ere, grad je bio jedan od najvećih na svijetu. Tu su se utrkivala bojna kola, tu su se borili ratnici i natjecali najveći atleti Imperije. Natjecanja bi trajala po cijeli dan. Carsku ložu je predstavljala mala palača s kuhinjom, sobama za odmor, ženskim
26
odajama i bazenom za osvježavanje uz obavezni tajni hodnik kojim bi car uvijek mogao pobjeći u slučaju potrebe. Ispod lože postojao je predjel za gardu, a ispod toga muzička kapela. Konstantin, kao i njegovi nasljednici, dovozili su u Carigrad umjetnine, materijal i spomenike iz cijeloga svijeta. Teodozijev obelisk u sredini hipodroma bio je „posuđen” iz poznatog hrama Karnaka u Egiptu, što ga je faraon Tutmos dao postaviti prije tri i pol tisuće godina. Dopremiti tu kamenu gromadu iz Egipta predstavljalo je čitav mali podvig. No Bizantinci su, kao i u mnogo čemu drugom, uspjeli. Zanimljivo je pitati što su htjeli kršćanski vjernici s tom kamenom gromadom? Mnogo bi lakše bilo isto takav ili daleko veći obelisk napraviti, nego ga vući iz Egipta. Ali, kršćanima se prohtjelo posjedovati baš taj sveti original iz hrama s heretičkim zapisima. Pri dnu Bizantinci su uklesali i svoje figure: dopremanje obeliska, lik cara Teodozija i obitelj. Na latinskom su napisali da je za podizanje obeliska bilo potrebno 30 dana, a ispod toga, na grčkom, 32 dana. Tu na hipodromu, na spini, nalazi se takozvani kolos s Rodosa, na kojem piše da ga je izgradio Konstantin VII. Tko ga je podigao, očito se smatralo manje važnim. Za šarenu alegoričnu grčku maštu tipična je pripovijest o tome kako je plan za Aju Sofiju pronađen u pčelinjem saču što su se hranile na svetom kruhu s posljednje večere. Stvaralačka energija je tako koncentrirana u odnose s tih kupola, napetosti su tako pomno odmjerene, da je splet tih energija inspirirao cijeli stil. Može se reći da su gotovo sve džamije svijeta građene u duhu i logici koja se skriva u Aja Sofiji. U ritmu Aje nalazimo bit energije, odnosa sila što su se uvijek manifestirale kao Bizant, i koje kroz Bizant, kao takve, još uvijek djeluju ljudskom psihologijom i kulturom. Kontrolirana snaga, uvijenost, lukavstvo i megalomanija, okrutna bahatost i stidljivost, te rasipnost. Doima se da je Bizant značajan faktor i u Jugoslaviji, možda jači od cjelokupnog turskog utjecaja. Aja Sofija leži raskošno i golemo — ona nije skromno „sjela”, već se razlila neograničena i ekspanzivna, bez definiranih vanjskih granica, ograničena samo nekom unutarnjom logikom. Izvana matematika, ritam, logika, a iznutra raskoš. Podovi od alabastera, mramora i porfira. Kupola od specijalnih opeka što plutaju na vodi. Na svakoj opeci urezane Davidove riječi. U svakih 12 redova opeke uzidane kosti svetaca. Tu je i stup s otiskom ruke. Prema legendi, krvavi otisak sultana Muhameda Drugog, osvajača koji je nakon provale u grad ušao konjem u Aju i tako započeo svoje djelo. Tu je i znojni stup što vlaži prst na dodir i tako ispunjava želje. Nije ni čudo što je Justinijan, završivši gradnju, uskliknuo: „Bože, hvala što si me smatrao vrijednim da dovršim ovo djelo! Salamone, ja sam te nadmašio!” Te linije otkrivaju ritmove plesa ukazujući da su gradovi, vulkani, ratovi, pustinje i rijeke samo manifestacija skrivenih čuvstava koja lete zemljom, komešaju se i prave kombinacije. Apstraktni ritmovi i odnosi, zakoni koji reguliraju plesom prirode i života. Povijest kao ples sunca i zemlje, plime i oseke. Odnos suprotnih, no ipak spojivih muških i ženskih sila u živoj sintezi. Kao kontrast oblom obliku grčke, ženske, crkve, muslimani su nabili svoj simbol muškosti — uspravljeni minaret. Ako je Konstantinova Aja Sofija Grkinja i žena, onda je Sultanov dvorac izraz muške energije i to u najelementarnijem obliku. Bizarna palača s javnim gubilištima, salama za borbe i zatvorima, a u središtu čuvena ptičja krletka u koju su zatvarali mlade careviće. Zatvoreni, kao u grobu, mnogi budući sultani proveli su svoju mladost u tami, čekajući da ih vika janjičara pozove na prijestolje. Naravno, tu je i harem, prostorije u kojima su živjele, ljubile i čeznule najljepše žene Carstva. Tu su se mijenjale plavooke Njemice, crne Nubijke, hitre Talijanke, jedre Slavenke, zatim Kineskinje i Japanke — mnoge zarobljenice s evropskih i azijskih brodova. Jedina
27
životna svrha bila je pružiti užitak sultanu. Nije se tu radilo o islamu, jer islam zabranjuje pohotu kao nedozvoljeno čuvstvo. Sultanov stav prema haremu sastavni je dio napadačke psihologije: čovjek koji voli i prihvaća ženu kao osobu mogao bi omekšati srcem. Kroz Top—kapi čovjek upoznaje psihologiju nasilja, agresije, megalomanije, kao i discipline, požrtvovnosti, odanosti ideji. Čovjek, zapravo, upoznaje skrivene sile koje su dovele te ljude do svjetske moći. Tu u Carigradu leži i sjeme rascijepa između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, rascijepa između istočne i zapadne crkve, istočne i zapadne ideologije. Rascijep između Istoka i Zapada rascijep je između muškarca i žene, a Istanbul, stari Carigrad, jedan je od ključeva koji vode do nove sinteze muškog i ženskog elementa, spoja Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Nije mi se čitalo dalje. Bio je to dobar tekst, no previše uvijen. Ja bih takve stvari izrazio direktnije. No u redu, to je bio tekst za televiziju i Bebek je imao dobar osjećaj za mjeru. Bilo je kasno kada smo se vratili u hotel. Popušio sam i popio previše i nervozno se trzao razmišljajući o Samu, o brodu i svemu što je bilo i što može biti. X X X
Prije tri mjeseca sjedio sam sa Samom Burowsom u kafiću Britanskog muzeja. Raspravljali smo o mogućnosti da se priključim njegovoj ekspediciji. Sam je bio jedan od organizatora antropološko—medicinske ekspedicije „The missing link” (nedostajuća veza). Sam je bio u direktnoj vezi sa cijelom svjetskom skupinom koja se zanimala alternativnom znanosti. Samova grupa je proučavala veze između psihološko sugestivnog ili parapsihološkog djelovanja ljekovitog bilja i njihova empirijski mjerljivog kemijsko— biološkog efekta. Tada sam prvi puta čuo o planovima za međunarodnu ekspediciju pod nazivom „Around the Tropic World”, koje ću kasnije postati članom. No u to vrijeme nisam još imao definitivne planove. Baza Samove ekspedicije bila je locirana u Indoneziji, na Borneu i istraživali su ljekovitu floru i faunu toga cjelokupnog područja. —Slušaj Same — rekao sam mu nagnuvši se da me bolje čuje u vrevi kafića. — Nije da ne cijenim vaše ideje, no ja imam specifičan pristup, mislim da je to što od mene tražiš nemoguće. Sam se nije dao smesti. Uhvatio me za ruku govoreći: —Pa što te onda Conrad Rooks i Rajiv Ghandi toliko hvale, kažu da nema boljeg Evropljanina koji bi bio podobniji voditi ekspediciju kroz Nepal i Tibet. Sad mi je laskao. Njegov je zahtjev bio vrlo specifičan. Želio je da vodim ekspediciju u potrazi za tibetkim šamanima i ljekarima tradicije Staklenoga grada. Popio sam šalicu kave i odgovorio: —A što ako ti ljudi stvarno žive u tom gradu? Što ako takvo mjesto stvarno postoji? Ti očekuješ da tamo vodim ekipu od dva minera, tri kamermana i mnoštvo etnologa?! Iskreno ti kažem: ne vjerujem da tako nešto postoji, a i da postoji, ne bih vodio vas Amerikance na to mjesto! Nisam govorio cijelu istinu. Prije svega, nisam bio toliko siguran da takva mjesta ne postoje. Sam nije znao da sam već tri puta pokušao teoretski locirati taj grad ili, ako je to mjesto samo mit ili alegorija, locirati ljude koji su odgojeni u tom mitu ili alegoriji. No tada još nisam bio spreman voditi tu ekspediciju. Shvativši da nisam voljan prihvatiti taj posao, Sam me pokušao zainteresirati za njihov rad u Indoneziji. To mi je već bilo atraktivnije. Baza se snabdjevala avionom iz Londona i istom je vezom ekipa na terenu slala uzorke iz Djakarte u London. Teži predmeti i instrumenti bili su dva puta godišnje slati cestom i brodom u oba pravca, no ratom između Iraka i Irana te ratom u Afganistanu nastali su problemi. Sam je
28
vjerovao da bih mu ja mogao pomoći i na kopnu i na moru. Zbog poteškoća u prenošenju delikatnih instrumenata zemljanim putem preko Irana pod Homeinijem te ratom podijeljenog Afganistana i zbog zamršenih carinskih formalnosti u Indiji i Pakistanu, ekspedicija se snabdijevala uglavnom avionskim pošiljkama na liniji London — Djakarta. Tu i tamo pojavljivale bi se teškoće. Valjalo je prebaciti neke teške specijalne agregate za struju, složene kamere ili mnoštvo sakupljenih uzoraka podvodnih stijena. Kad bi se te pošiljke nagomilale, prebacivale bi se zemljom i kopnom. Terenskim kolima pošiljke bi bile dopremljene od Londona do ušća Perzijskog zaljeva. U Abadanu teret bi se prebacio na njihov modernizirani tajlandski motorni jedrenjak koji bi dva puta godišnje vozio za Indoneziju i natrag. Po dvojica vozača prebacili bi teret kopnom do Abadana i priključili bi se dvojici stalne brodske posade. Posadi bi se pridružila dvojica vozača u Indoneziji i njih četvorica bi plovili u Abadan. U Abadanu dvojica iz Indonezije prenose uzorke i ostali materijal s Bornea u kola i putuju u London. Za to vrijeme dvojica iz Londona istovaruju materijal potreban za Djakartu i nastavljaju put. Na taj način ekspedicija je prevozila težak materijal i ljude. Nekom prilikom Sam i njegov suputnik trebali su prebaciti materijal do Abadana, pomoći dvojici stalnih članova posade i otploviti za Indoneziju. Međutim, došlo je do teškoća. Sam i njegov prijatelj trebali su putovati na konferenciju u Stockholm i zatim u New York. Na kraju Samovog izlaganja već mi je bilo prilično jasno što želi od mene. Prekinuo sam daljnja objašnjavanja, odmahnuo rukom i rekao: —Slušaj, ako želiš da ja preuzmem prijevoz tvojih instrumenata, u redu! Postoji samo jedan uvjet. Tražim pravo da samostalno preko jugoslavenske televizije i preko jugoslavenske štampe objavljujem filmske materijale i da slobodno pišem o svemu što se odnosi na rad te ekspedicije. Međutim, sve te zapadne ekspedicije zadržavale su copyright na sve materijale i na sav rad snimljen ili napisan o njihovim istraživanjima. Poslije sam uspio osigurati ugovore između korporacije koja je stajala iza tih ekspedicija i naše televizije. No poslovni svijet čak i u svijetu ekspedicija stvara mi stalne poteškoće. Desetak minuta psovao sam po svim svjetskim pravima i licencama, od onih za ljekove i psihološka istraživanja do onih u tehnološkoj proizvodnji i književnosti. Smirio sam se i potpisao ugovor.
29
KAPADOKIJA
Odlazimo iz Istanbula. Bebekov dio posla u Turskoj je završen. Sada počinje moj posao. Kratka vožnja Istanbulom, a zatim golemi most što spaja Evropu i Aziju. Tamo preko, tamo je Azija! Uzbuđeni smo. Bebek vozi mahnito preko mosta, maše šakom i po prvi put urla, pravi refren adaptiranih partizanskih pjesama s kojima će me kasnije gotovo ubiti u pojam. Na mostu je pjevao „ruši se istok i zapad ,Jugosi jure na istok, uz đeka je đek”. Bio sam previše uzbuđen da bih mu prigovorio na urlanju. I sam sam mahao šakom dok je pulsirajuća gromada Azije vibrirala nadolazeći nam ususret. Iznenada, pred sam kraj mosta Bebek zaustavlja kola i koči, vadi štap koji smo odrezali za tu priliku. Kao što je to nekoć učinio Aleksandar Veliki, na vrh tog koplja nabijamo ovnovu glavu izmodeliranu od kruške. Obojica ovnovi kao Aleksandar, obojica sa samozvanom titulom gospodara dvaju svjetova, kao i Aleksandar Veliki, prije stupanja nogom u Aziju željeli smo baciti koplje ovna pobjednika. No imali smo samo jedno koplje. Tu je nastao naš prvi nesporazum koji će se u toku putovanja ponavljati u različitim varijacijama i raznim rješenjima. Nakon što smo se posvađali i pomirili, skočili smo u džip i jurnuli kao ludi u želji da kotači što prije zagrabe azijsko tlo. X X X
Istanbul je već tri dana iza nas, tri dana lude vožnje, razrovanih cesta i nestašice benzina. No, sve to zapravo i ne primjećujemo. Dok jedan vozi, drugi čita ili za sebe ili naglas, tekstove sakupljene u prašnjavim bibliotekama. Čudnovati bizarni pamfleti o zemlji izgubljenih, o nevidljivom gradu u kojemu su živjeli deseci ili stotine tisuća ljudi za koje se od pada Istočnog Carstva gotovo ništa nije čulo do 1924, kad su se posljednji Grci izvukli iz tih skrivenih gradova i iznenada nestali. Na svetom brdu Atosu srpski pustinjak Vasilije davao nam je posljednja uputstva savjetujući nam da se čuvamo crne zmije i Yorgosa. — Tamo dolje nije mjesto za Srbe. Nismo rekli da nismo Srbi, no da smo razgovarah s katoličkim svećenikom o našim planovima, vjerojatno bismo čuli i gore stvari. Dok Bebek vozi, čitam heretički pamflet neke polulude sirijske sekte, što je izdan u Londonu — navodno memoari nekog kapadokijskog obrednog svećenika iz 14. stoljeća: „Bio sam moćan i nemoćan, upoznao sam glad i bol, i snagu i slabost. Kao i svima članovima užeg kruga u trinaestoj godini, pri posvećenju oduzet mi je vid. Nije nam više ni trebao, mi posvećeni živjeli smo u petnaestom gradu dolje, duboko u zemlji. Prinosili smo naše žrtve u noćima punog mjeseca, kojeg nismo vidjeli, ali smo ga osjećali. Bio sam član petoga reda, što je značilo da imam pravo klesati svete simbole tupim kamenom, šesti red glodao je zubima, dok je sedmi red izrađivao likove u kamenu udarcima glavom i struganjem dlanom. Sat za satom, dan za danom, godina za godinom, oblikovali smo po jedan simbol što nas je spajao s dubokim silama crnih rupa, silama koje su nas štitile od zlog svijeta svjetlosti i
30
zemaljskog života”. Tako je pisao taj monah. Koliko je autentičan taj pamflet, to nismo znali ni mi ni itko drugi jer je povijest tih podzemnih gradova obavijena tajnom. Tamo u Kapadokiji sveti Juraj ubio je zmaja koji je oteo djevicu. Tamo duboko pod zemljom trebalo je naći jednu od sedam energetskih točaka nevidljivih dimenzija svilenog ženskog i srebrnog muškog puta i naći smjernicu koja vodi do srca. Je li to bio Stakleni grad u Tibetu ili Nepalu, u džungli Bornea ili u srcu čovjeka? Izmjenjuju se tamnosmeđe boje anatolijske nizine. Pojavljuju se brežuljci, spilje, usjekline. Zemlja se raspucava, bregovi se otvaraju otkrivajući čudesne boje, sjajno— bijelu, zagasitožutu, zlatnu. Prije samog ulaska u Kapadokiju mijenja se ritam prirode. Sve se usporava, čak i džip što se lijeno kotrlja u drugoj brzini. —Dolazimo do velikog brda Určisa — zaključuje Bebek čitajući topografsku kartu, — iza brda je Kapadokija. Zaobilazimo brdo očekujući čudesan pejzaž što ga već tako dobro znamo sa Samovih fotografija. No ništa, pred nama masa guste neprohodne šikare što još i danas čuva tajne Kapadokije od znatiželjnika sa strane. —Trebali smo ići cestom pa makar vozili i sto kilometara više — opet će Bebek. Odlučujemo, cesta je za turiste, a u doživljaj se ulazi po gudurama i na mala vrata. Lutamo po klancima, tražimo prolaz. Pred smiraj dana susrećemo se opet s našom rječicom i ulazimo u Kapadokiju. Pogled nije razočarao, a trenutak je bio veličanstven. Purpurno sunce na zalazu blistalo je na kulama, zidinama i tornjevima začaranog grada iz priča. Ispred nas se pružahu kilometri čudesnog mjesečevog krajolika. U središtu Anatolije, opkoljena vulkanskim stijenama smjestila se ta mala zemlja. Stotinjak četvornih kilometara stijenja, hridina i vulkana. Naizgled, tu ni kaktus ni žbun ne bi mogli naći vode ni uvjeta za život. No, nije tako. Između vulkanskih stijena teku nevidljive rječice. U spiljama, u pukotinama i vrletima stisnula se najplodnija zemlja. Tu u pukotinama raste najslađe i najukusnije voće. Po malim sitnim pješčanim zatonima skrili se vinogradi, oni vinogradi o čijem su vinu pisali Ovidije i Herodot. Nakon duge vožnje po ravnoj turskoj tundri putnik iznenada nalijeće na ovaj mjesečev krajolik, na Kapadokiju. Tu negdje u srcu Otomanske imperije živio je, rađao se i umirao narod tisuća i tisuća stanovnika. Živjeli su, ali gdje? Tek nedavno svijet je saznao za Kapadokiju i njene podzemne gradove. U dubinama od 120 metara smjestili su se podzemni gradovi, u desetokatnim naseljima u kojima su živjeli deseci tisuća ljudi. Ti gradovi nisu prirodne spilje i provalije. Svaki hodnik, svaka soba, kuhinja, smoćnica, svaki ventilacijski otvor izgradio je čovjek. Kapadokija — zemlja mrtvih, zemlja stotina četvornih kilometara kuća, kula i tvrđava, stoljećima građenih, danas zemlja napuštenih praznih spomenika prošlosti. Tko su bili ti ljudi koji su u tim stijenama klesali kuće, spilje i zidine? Tko su bili li ljudi koji su stoljećima živjeli pod zemljom, kao krtice u gradovima po 20 000 stanovnika, u stotinu i više metara dubokim nastambama? Nepoznati, fantastični oblici crkve i kuće uklesane u vulkanskim stijenama. Ceste, puteljci, labirint puteva što vode posvuda i nigdje. Kapadokija zbunjuje, šokira i zavarava. Kao što su se budistički monasi, kojima je bilo zabranjeno ubijati, branili pomoću tjelesnih vještina, aikidom i judom, trikovima utemeljenim na fizičkim i psihičkim zakonima — tako su se graditelji Kapadokije vjekovima branili arhitekturom. Stepenice koje vode u provaliju što se ne vidi, kroz koju svaki čas može navrijeti bujica vode! Gradovi, galerije, žitnice, vinski podrumi, vodovodi, ventilacije, kuhinje — sve to pod zemljom! Zašto? Od čega su bježali? Što. su skrivali? Spuštala se noć. Dok sam pažljivo hodao tapkajući štapom ispred sebe, Borna je polako
31
vozio. Tražili smo mjesto gdje ćemo prespavati. Smjestili smo se u praznoj kući, u spilji oslikanoj stoljećima starim freskama. Rastovarali smo džip i zapalili svijeće dok su nas sa zidova gledala oštra izduljena lica bizantskih svetaca. Posvuda oslikani magični simboli. Paun — znak reinkarnacije. Zečja šapa — simbol koji ulijeva virilnost i seksualnu potenciju. Riba — znak galilejskih kršćana. Upalili smo svijeće i Bebek je počeo čitati tekst koji je tog poslijepodneva napisao za televiziju. U Kapadokiji, govori legenda, živjeli su zmajevi koji otimaju žene od muškaraca. No to su bile legende. Što govore znanstvenici? Da pročitamo što se zna o Kapadokiji. Počelo je s Hetitima koji su prvi iskoristili mekane vulkanske stijene da u njima kopaju nastambe. Podzemni gradovi su bili neosvojivi. Stotine hodnika bilo je iskopano samo da zavaraju neprijatelje. Kilometri labirinta što vodi u provalije u kojima se neprijatelja može uništiti vodom, zatrpati stijenama. A kako naći pravi hodnik i odmaknuti kamen težak nekoliko tona? S unutarnje strane to zatvoreno kamenje bilo je toliko savršeno izbalansirano da ga je mogao otvoriti i zatvoriti jedan čovjek. S vanjske strane trebala je dizalica da ih pokrene. Gradovi su bili opskrbljeni za opsade koje bi potrajale po deset godina. Niz hodnika vodio je do kilometrima udaljenih dolina i njiva sakrivenih među stijenama. Do njih se moglo doći samo hodnicima. Svaki je grad imao na desetke rezervnih ventilacijskih otvora i vodovoda. No nije se živjelo samo pod zemljom. Kada se čovjek prošeta tom mjesečevom pustoši, odjednom primjećuje da stijene nisu stijene, već kuće. Tu vani, prostim okom gotovo nevidljivi, smjestili su se cijeli gradovi! Gotovo svaka od tih stijena je kuća, crkva, palača, ili tvrđava! Nisu to male rupe ili spilje. Unutar tih gromada smjestile su se lijepe velike prostorije, sobe, katovi, stanovi, prozori, samo što suizvanagrubi i nepravilni. Tu su nađeni i rimski grobovi. Neko vrijeme Kapadokiju su držali Zaratustrini sljedbenici. Daleko najveći dio radova obavili su kršćani i heretici. Od čega su se skrivali ti ljudi? Što ih je dovelo u Kapadokiju? Nije se radilo o strahu od Turaka, jer tu se počelo kopati nekoliko tisuća godina prije. Ime dolazi od perzijske riječi katpatukya što znači zemlja lijepih imena. Godine 1200 prije naše ere dolaze Frigijci, poklonici vatre. Poslije njih Kapadokiju osvajaju Iranci koji su tada bili pod utjecajem Zaratustre. Zatim Rim, pa prvi nalet kršćanskih heretika, poslije toga Bizant, pa opet druga invazija heretika. Bizantski kršćani ostavili su najveći trag no i njihovo kršćanstvo bilo je neke posebne vrste. Vjerovali su u reinkarnaciju, magične simbole, tajne kultove, čudotvorne slike, i znakove kojima malo tko zna smisao i logiku. Već sama činjenica da je nekih 60 000 Grka od turskog osvajanja Carigrada do nedavno tu uspješno živjelo, imalo svoju kulturu, filozofiju i religiju — dokazuje s koliko su pažnje čuvali i svoje živote i svoje tajne. Kapadokija je bila sklonište svih mogućih čudaka i neortodoksnih kultura i to od prije3000 godina do prije nekih 70 godina. Čudo te arhitekture je tek u procesu otkrivanja svojih tajni. Još 1966. godine nije se ni znalo da uopće postoje golemi podzemni gradovi, na dubinama više od 100 metara, razgranati na području više od 250 četvornih kilometara. Jedan kamen težine 2000 kilograma toliko je savršeno balansiran da bi ga jedan čovjek mogao pokrenuti i odcijepiti od svijeta podzemni grad s više od 40 000 stanovnika. Te brojke su gotovo nevjerojatne. Iz godine u godinu izranja sve više takvih gradova koji su, izgleda, svi ili gotovo svi bili povezani podzemnim putevima i tunelima dugačkim i po 20 kilometara. Zato se o Kapadokiji i zna tako malo. Radilo se o Grcima, Irancima, Hetitima, Asircima, Sumeranima — svi su nešto skrivali. Prije svega, sami sebe, a poslije toga, ono zbog čega su se uopće uvukli u te rupe. Što ih je nagnalo pod zemlju? Turci kažu jedno, Arapi drugo. No,
32
tu se živjelo po spiljama oduvijek, ne samo Bizantinci nego i drugi heretici. Kapadokija je poput nekog hotela. Subkultura buntovnika, progonjenih manjina. Tu su svi bili i ostavili svoj pečat. Svaka kultura je imala svoje devijacije, svoje heretike, a nekim čudom, barem što se tiče klasičnog svijeta, svi ti čudaci, te ekscentrične kulture, bile one. grčke, pravoslavne iz devetnaestog stoljeća, derviške, bizantske, sufističke, šamanske, zoroastrovske, trebale su zaklonište. Svi ti, govoreći slengom, lijevi šepavi pokreti, od buntovnih Asiraca od prije 4000 godina preko vegetarijanskih Hetita do sumerskih šamana — svi su oni našli načina da se dokopaju Kapadokije i da tu žive, neki u velikim, neki u malim brojevima, neki stoljećima, neki desetljećima.
33
KVADRIRANJE KRUGA
,,A sad za božanstven spoj muškarca i žene postoji razdoblje shvaćeno u savršenom broju.” Platon, Država, 564b.
Svijeća je dogorjela do pola kada smo završili čitati Bebekov dokumentarni dio. Čekala nas je još duga noć. Trebalo je načiniti plan i nacrt za posao koji nas je sutradan čekao. Svodovi prostorije ljeskali su se u bojama svijeća — oštra lica svetaca čas su osuđivala čas odobravala planove koje sam smišljao. Ne uspijeva mi koncentrirati se. Izašao sam u noć. Blijeda svjetlost mjeseca milovala je apsurdno bijeli grad. Lažni prozori u lažnim kulama doimali su se poput otvorenih očiju nekog čudovišta koje je buljilo u mene optužujući ili pozivajući, nisam bio siguran. Tražio sam u sebi potvrdu, je li ispravno ulaziti u majku zemlju u potrazi za onom crnom rupom u čovjeku, rupom iz koje u mističnom, u nekom smislu i doslovce, svi potječemo? Pitao sam se, imam li pravo? Hoću li pronaći put u labirintu? Hoću li zaglaviti? Hoću li uzaludno svladavati strah i gubiti živce kao što sam to činio toliko puta i u indijskim i bosanskim spiljama. Vratio sam se u kuću. Bebek je upravo završio TV tekst o Kapadokiji i zadovoljno legao. Zapalio sam sedam svijeća, izvadio Billov tekst o Kapadokiji. Kapadokija, pisao je, građena je prema egipatsko babilonskom modelu hramova i piramida. Te konstrukcije oponašaju i podvostručuju parapsihološku konstrukciju ljudskog bića. Gornja, vidljiva strana kapadokijskog kompleksa je, u stvari, baza. Baza je kao i kod piramide kružnica koju dotiču uglovi dviju piramida stvarajući šesterokut poput Davidove zvijezde. Egipatska piramida građena je na istom principu, samo što se piramida uspinje prema gore, dok kapadokijska seže prema dolje. U kapadokijskoj južna, odnosno lunarna polovina baznog kruga je bitna, jer ona označava ženski princip usmjeravanja psihičke svijesti u točku koja se projicira pod zemlju. Sjeverna polovina je ovdje zatamnjena. Kao što u državicu Atos ni danas nema pristupa ni jedna žena, pa ni ženska životinja, tako se u Kapadokiji negira muški princip da bi se u tmini postigla potpuna koncentracija žene. Cijeli Egipat je također bio podijeljen na južni i sjeverni. Faraon, sunčev namjesnik, da bi odista to postao, morao je pri krunidbi u simuliranoj bici ponovo zaposjesti južni dio. Kada su odnosi bili poremećeni, radio je to bez simulacije, silom i lukavstvom. Da postane faraonom, morao je ući u podzemne odaje kako bi u sebi pomirio muški dio sa ženskim. Stanovnici Kapadokije smatrali su taj podzemni grad domom prastare anatolijske božice Majke, odnosno kozmičke žene. Njihovo stoljetno življenje pod zemljom trebalo je povratiti ravnotežu muškom životu nad zemljom. Princip zakona i zapovijedi nad zemljom bio je zamijenjen principom intuitivne slobodne reakcije pod zemljom. Od tada postoji seksualni
34
kult i žrtvene seksualne orgije koje su ovdje imali psihičku i prosvjetiteljsku ulogu. Geometrija podzemnoga grada je pomiješana. Djelomično je to inverzirana geometrija novog Jeruzalema iz opisa sv. Ivana s Patmosa, s time da je sve što je gore dolje, lijevo desno, a djelomice je to inverzijska geometrija piramide. Unutar grada nalazi se sedam središta, a unutar svakog središta sedam točaka što prosvjećuju onoga koji ih osjeti i nađe. Oko tih sedam točaka nalaze se simboli koji upućuju posjetioca na ostalih sedam sličnih gradova u svijetu. Jedan od njih je podzemni kompleks piramida, drugi je Knosos, treći Yukatan, za četvrti i peti se ne zna, šesti bi trebao biti u Nepalu i Tibetu. Svi ti gradovi trebali bi postojati u konkretnom smislu — napušteni ili nastanjeni. Problem je sa sedmim. Sedmi je Atlantida. Nije jasno, je li Atlantida konkretna ili historijska konstrukcija. Geometrija Kapadokije je kružna i piramidalna. Dubina je prema opsegu baze u istom odnosu kao baza piramide prema visini, odnosno dubini. Taj odnos iznosi 1.57:1. Kosne stranice su u odnosu 1.49:1. Centri meditacije određeni su sunčevom pozicijom u podne i mjesečevom u ponoć — s obzirom na strane svijeta. Prekinuo sam čitati da bih izvadio mapu jainskog podzemnog grada koju sam dobio od moga prijatelja, D. Jaina iz starog Delhija. Uglavnom sam poznavao te odnose i čitao sam koncentrirano. Bebek se probudio i počeo skeptično komentirati Billove stavove. Nisam se osvrtao na njegove prigovore — Bebek je i sam prošao toliko toga i u Indiji i u Grčkoj da jednostavno nisam vjerovao u njegovu skepsu, vjerojatno mu je to bio neki obrambeni mehanizam. Još sam samo trebao izvršiti neke proračune. Poslužio sam se knjigom o geometriji Babilona i indijskih hramova, ,,City in the image of MAN” što su je napisali profesori Stewart Melaina i Antonio Nicolas sa njujorškog sveučilišta. Zapazio sam da oni koriste iste brojke kao i Bill — 5040 i 7920. Uzeo sam ponovo Billov tekst. Donji krug Kapadokije, pisao je, predstavlja muški duhovni princip, dok četvorokut predstavlja ženski princip. Arhitektonski Kapadokija predstavlja pokušaj da se kvadrira krug. Kvadrat i krug ne mogu se matematički spojiti kvadriranjem. Mjera opsega je pomnoženo s promjerom, no kao takav on se ne može definirati zbog iracionalnog broja π. Kvadriranje kruga moguće je samo geometrijskom matematikom i to se postiže u piramidama i u Kapadokiji. U „Zakonima” Platon tvrdi da idealan grad ima 5040 stanovnika; 5040 je radijus kruga čije je opseg 31 680 — odnosno opseg novog Jeruzalema. Prethodno je potrebno kvadrirati krug. Unutarnja baza Kapadokije je četvorokut postavljen krugom čiji je opseg jednak opsegu tog četvorokuta i iznosi 316 800 stopa. Sve stare mjere su u stopama pošto je to prirodna mjera vezana uz čovjeka. 316.8 stopa je stoti dio od 6 milja, a to je mjera kojom sv. Ivan opisuje novi Jeruzalem, čiji je opseg 31 680 000 stopa. Opseg sarsenskoga kruga u hramu Stonehenge u Engleskoj također iznosi 316.8 stopa. Matematika Kapadokije je matematika hrama u Stonehengeu i ista je kao matematika grada opisanog u Platonovim „Zakonima”. Prije spajanja sa ženom valja shvatiti čarobni broj. Isaac Newton, Napier i drugi izračunali su da se radi o broju 12 960 000, to jest 36002. Stranica ženskog pravokutnika u Kapadokiji iznosi 7920 stopa, u Platonovom gradu broj stanovnika i polumjer kruga oko grada iznosi 5040 stopa. Polumjer podzemna muškog kruga u Kapadokiji također iznosi 5040 stopa. 5040 + 7920 = 12 960 Dakle, jednako. Pošto je zemlja žena, promjer zemlje iznosi 7920 milja. U antičko doba kao mjera koristila se megalitička milja koja sadrži 14 400 stopa. Mjesečev promjer, pošto je mjesec žena, iznosi 792 megalitičkih milja. Promjer sunca iznosi 316 800 megalitičkih milja, što je, kako smo ranije pokazali, jednako opsegu
35
saracenskog kruga u hramu Stonehenge, 316.8 stopa, kao i opsegu donjeg kruga u Kapadokiji, 316 800 stopa, i opsegu grada opisanoga u „Zakonima”. Ponoć je dobrano prošla kada sam završio konačan proračun. Bilo je izvjesno koja je od kula Alef, odnosno središnja orijentacijska kula. Trebalo je čekati podne drugoga dana kako bi se odredilo koji od 49 ulaza u podzemni grad vodi do informacijskih središta. Bebek je opet spavao, a ja sam izvadio visak s kojim još ništa nisam postigao, nadajući se da će ove energije biti dovoljno snažne da pokrenu moja blokirana spoznajna čula. Pripremio sam užad, baterije i sve ostalo, i prije nego ću zaspati, razmišljao sam o tom Platonovom broju. Ako želiš savršen pristup ženi, potrebno je poznavati broj — kada sam to prvi put čuo, zvučalo mi je suludo — no najveći mozgovi svijeta trudili su se da riješe tu jednadžbu iz Platonove „Države” (knjiga 8). Bill je držao da je rješenje dato ovdje u Kapadokiji, ne matematikom pisanih brojeva, već matematikom arhitekture živih brojeva — kvadraturom kruga u podzemlju gdje je sveti Juraj ubio Zmaja. Još uvijek me mučila ta suluda Platonova ideja. Onog trena, držao je Sokrat, kad ljudi prestanu shvaćati jednadžbu ženidbenog broja, susret muškarca i žene otići će k vragu. Iz čiste radoznalosti pročeprkao sam naprtnjaču, izvukao Platonovu „Državu” i potražio tu suludu formulu koju od Isaaca Newtona do danas, iako su mnogi pokušali, još nitko nije riješio. Okrenuo sam 546 c i čitao — naravno, nisam mogao razumjeti ni riječi. Da nas Platon nije sve povlačio za bradu? I Heisenberga i Einsteina i Newtona? Čitao sam, broj u kojem najprije množenje korijena i potencije u tri dimenzije pomoću četiri člana prouzrokuju jednakost i nejednakost povećanja i smanjenja, i sve je među sobom u srazmjeru i može se odrediti. Njihov osnovni odnos je 3:4 sastavljen sa peticom i tri puta pomnožen daje dva odnosa od kojih je jedan isto toliko puta toliki, naime sto puta sto, drugi ima činioce kadšto jednake, kadšto nejednake, sto brojeva dobivenih od dijagonalne petice, ako je dijagonala izražena cijelim brojem, onda je svaki broj smanjen za jedan, a ako je dijagonala izražena razlomkom, onda za dva i sto kocki trojke. Kada tri udaljenosti dostižu i četiri ograničenja, u sebe uvlačenje i van sebe povlačenje, gladeći i lašteći stvaraju sve stvari pretvorljive i sebi mjerodavne, od čega bazne četiri trećine oženjene petopadom daju dvije harmonije u trećoj augmentaciji jedan umnožak jednakih faktora uzetih po sto puta, drugi jednak u duljini o jednom smjeru ali duguljast — jedna dimenzija. Sto brojeva determinirani racionalnim dijametrima petopade kojemu u oba slučaja jedan nedostaje ili iracionalnog kome nedostaju dva druga, dimenzija stotinu kocaka trijade. I ovaj geometrijski broj odlučuje cijelu stvar. Kakve sve to skupa ima veze s odnosima sa ženama. Razmišljao sam. Ne, tu nešto nije u redu, zaključio sam. Utrnuo sam svijeću i legao spavati.
36
DOLJE DUBOKO U ŽENI
Kružnica svjetla iznad moje glave, što je označavala dva metra širok ulaz u grad postojala je sve užom. Viseći o konopcu zavezanom oko struka i leđima okrenut dolje opirao sam se nogama o zid polako silazeći u dubinu. Kako sam pretpostavljao, ni jedan od 4 glavna ulaza u podzemni grad nije odgovarao nacrtu. Bitni energetski ulazi uvijek su sporedni, u velike prostore ulazi se na sporedna vrata! Prilično sam bio siguran da je ulaz bio pravilan. Formulu su već pronašli Bill i Savy, i nije predstavljala tajnu. Sjena štapa zabitog u točku alef u podne označavala je smjer. Udaljenost se izračunavala prema zamišljenom odnosu brojeva 7920 i 5040. Nisam imao te podatke. No ulaze su već otkrili arheolozi. Trebalo je pronaći ulaz na liniji alef. Problem će nastati, naravno, ne na određivanju okomice, već kata i hodnika u koji se ulazi. Bio sam već nekih trideset metara ispod zemlje kada se svjetlost nada mnom naglo zamračila. Bacih pogled gore. Bebek se tada počinjao spuštat. Cijelo jutro me uvjeravao da ga sve to ne zanima, ali, eto, radoznalost je nadvladala. Bilo mi je drago da dolazi. Potrebna su dvojica, jedan da osvjetljava, a drugi da traži put. No kako će ići taj spust? Nismo imali previše iskustava. Moje iskustvo sa sto metarskim vertikalama i podzemnim spiljama doći će tek kasnije. Ovdje, na 40 metara, već me je počeo hvatati neobjašnjiv strah. Ali to nije spilja, govorio sam sam sebi. Kroz ove otvore spuštali su se i dizali deseci tisuća ljudi. Ovo je jedan običan tunel od lifta. No lifta više nije bilo, ni ljudi, ni žena, ni djece. Kako su ti ljudi mogli izdržati taj život? Ne, to je bilo nepojmljivo. U grlu me je počelo stezati. Kao da me dave nevidljive ruke, napadi straha, što ako pukne uže? Ako mi se zapetlja oko vrata i udavi me? Osjećao sam kao da je taj vertikalni tunel pun nevidljivih ljudi. Energija svih tih mrtvih ljudi, strah i uzbuđenje izmjenjivali su se u mom tijelu pojačavajući ritam srca. Pod rukom osjetih 50—metarski znak na užetu — tu bi već moglo početi. Otvor na ulazu bio je sada samo sitna točkica. Oko mene mrkli mrak. Nisam palio bateriju jer je trebalo osjetiti pravi kat. Osjetio sam pod nogama ulaz u katove. Okrenuo sam glavu prema dolje, fiksirao uže, izvadio visak i stavio ga u zube — ništa! Nastavio sam se spuštati. Kakvih desetak metara, odnosno kat niže počeo sam sumnjati u visak. Zastao sam i pokušao se koncentrirati. Ne znam što je to bilo, no dva kata niže osjetio sam da sam se preduboko spustio. Podigao sam se petnaest metara više i zastao. Ovo je ipak bilo previsoko. Pet šest puta išao sam gore dolje, birajući između ta tri kata — osjećao sam da bi to moralo biti negdje ovdje. Bebek se već spustio do mene i nijemo viseći puštao me da osjetilno napipam pravi ulaz. Nakon nekih dvadesetak minuta bezuspješnih pokušaja tišinu je prekinuo Bebekov glas. — Slušaj, očigleno je stara intuicija danas na bolovanju. Zašto ne upalimo svjetlo? Obojica smo nosili okačene oko vrata snažne četvorouglaste baterijske lampe i o pasu kratke planinarske krampove. Osjećajući neuspjeh i gubitak koncentracije, upalio sam lampu. Svjetlo je obasjalo zid vertikalnog tunela. Stijenke su bile išarane znakovima: zečje oči, trokuti, zvijezde, ne, ništa. Ali ipak tu negdje bi trebalo biti. Nastavili smo polagano spuštati se. Odjednom neki osjećaj — obratio sam pažnju na znakove i ugledao jajoliku kružnicu
37
rascijepljenu dijametrom, linije susreta južne i sjeverne strane kruga, linija armagedona, ili jednostavna primitivna slika ženskog spolnog organa. Je li to pravo mjesto? Trebalo je pokušati. Uhvatih se za kamenu izbočinu, nogama stadoh na prag ulaza u hodnik i uđoh. A Bebek par sekundi iza mene. Otkvačili smo užad, zabili krajeve klinom o zid i krenuli hodnikom. Hodnik je pravio polukrug. Nakon nekoliko metara naišli smo na oveću četvorouglastu prostoriju. Širok, visok, goli prostor, nekih 8 metara u dužinu i 4 u širinu. Izračvala su se 4 nova hodnika. Iz naprtnjače smo izvadili speleološko klupko s tankim užetom za orijentaciju. Nisam znao kamo krenuti, lijevo ili desno. Odlučili smo u lijevi hodnik jer smo tražili srž žene koja uvijek uzima lijevu stranu. Nakon nekoliko metara hodnik se završavao vodeći nekamo — natrag u početnu salu. Ništa od „lijeve” teorije. Penjemo se središnjim hodnikom. Put zavija naglo dižući se prema gore. Prolaz je postajao sve uži i niži. Spuštamo se na koljena. Puzao sam prvi, opipavajući put. Ne znam koji sretan faktor je utjecao na to da mi je težina bila baš na desnoj ruci prije nego što sam koljenima stupio na pod hodnika prekrit daskama. Stavio sam lijevu ruku ispred sebe, nagnuo se i onda — lom! Daska puca i popušta, naglo se povukoh natrag na čvrstu stijenu udarajući Bebeka nogama pri uzmaku. Daskama prekrit mostić nad klancem u zemlji rušio se uz prasak dolje u dubinu. Umjesto straha uhvatilo me uzbuđenje. Da, to je to! U normalnom dijelu grada gdje se živjelo ne bi se pribjegavalo takvim smicalicama. Toga će biti još, pomislih. Osjećao sam da smo na pravom putu. Dopuzah do ruba — s lijeve i desne strane uskog hodnika protezala se podzemna pukotina. Zastao sam, razmišljao. Shvatih da se nije radilo o triku, bila je to prirodna zapreka. Metar širok procjep između dva hodnika bio je pregrađen, vjerojatno, čvrstim daščanim mostom. Nakon toliko godina daske su istrunule, propale pod težinom moje ruke i sada se pred nama otvorio taj ponor. Okrenuh se i upitah Bebeka: —Što ćemo sada? —Dalje, uvijek dalje — odgovorio je. Poput mene bio je opsjednut nekom nezaustavljivom energijom. Nestalo je straha što smo ga osjećali pri vertikalnom spustu. Trebalo je preći metar širok klanac. Da je hodnik bio viši i da se moglo uspraviti, čovjek bi ga prekoračio ili preskočio — no hodnik je bio tek nekih metar visine. Što sada? Kako dalje? Razmišljali smo nekih desetak minuta. Svakakve su nam ideje padale na pamet. Da se jedan od nas rukom uhvati za rub drugog hodnika i da drugi prepuže preko njega? No ništa od toga nije bilo izvodivo. Preći u neki drugi hodnik? Bebek zbog svoje komplicirane opreme nije htio natrag a i ja sam osjećao da je upravo to pravi put. Pažnju mi je privuklo udubljenje u zidu, uklesana rupa, i u njoj još uvijek čvrsta željezna poluga. Odmah sam shvatio o čemu se radi. Tih naprava bila je puna Kapadokija. Izvukao sam potporanj i iz skrivene usjekline u zidu nekoliko tona težak kameni točak uz tutnjavu se iskoturao poprečno ispunjavajući procjep među stijenama. Gornja polovica kotača pravila je polukružni most širine pola metra. Polako i pažljivo da ne padnemo, konačno smo prepuzali na drugu stranu. Novi hodnik bio je uzak i nizak, trebalo je hodati na koljenima i rukama nekih 20 metara i onda smo se našli u širokoj, visokoj, okrugloj prostoriji. Stali smo. Ovdje se osjećalo oštro strujanje zraka, neki šumovi. Tu smo se mogli i uspraviti. Odavde nije više bilo hodnika. Znači ništa, falili smo, ipak natrag. Baterijom smo osvjetljavali svod. Dva metra iznad poda u stropu ugledali smo ulaz u nov hodnik. Dalje, potraga se nastavlja. Bebek se leđima prislonio uza zid, skupio dlanove i načinio mi oslonac da se uprem nogom, dosegnem rub i uzverem gore. Pružio sam mu ruku, povukoh ga na kamen i nastavismo put. Opet spirala — slijeva i zdesna pojavljivali su se otvori u različite prostorije. Zavirili smo u jednu, no nismo htjeli izići iz hodnika. Bila je to soba u kojoj se živjelo, s uklesanim udubljenjima u zidovima,
38
vjerojatno kreveti. Ognjište još uvijek čađavo, odvod za dim, sanitarne prostorije — prava mala garsonjera. Bilo ih je na tisuće, posvuda, uokolo, iznad i ispod nas. Hodnik završava u kapelici oslikanoj simbolima paunove virilnosti. Gledamo oko sebe. Iz kapelice račvalo se još sedam hodnika, nisam znao za koji se odlučiti. Nakon kratkog razmišljanja odlučio sam ih sve istražiti. Bebeku je tad dojadilo. Odlučio je ostati u kapelici. Više od tri sata pretraživao sam svih sedam hodnika da bih uvijek dolazio do golog zida koji je označavao kraj. Stao sam i zamislio se. Provlačeći se kroz te hodnike sve više sam razmišljao o jednoj slici iz kapelice. Tu sliku nisam gotovo ni zamijetio u prvi čas. Bio je to jednostavan dijagram spirale. Dok sam baterijom osvjetljavao te vlažne zidove i tražio nove hodnike, sjetih se tog istog dijagrama na zidovima budističkih manastira u Nepalu. Odlučih se vratiti u kapelicu. Tu sam naišao na Bebeka kako tupka po zidovima tražeći zagrađen prolaz. Ostavio sam ga u poslu i potražio sliku spirale. Desetak minuta traženja i otkrih da nema spirale. Što sada? Osjećao sam već poteškoće u disanju, već smo nekoliko sati pod zemljom. Sjeo sam i razmišljao. Spirala? Odakle mi ta ideja? Da je nisam vidio u nekoj drugoj prostoriji? Polako, korak po korak analizirao sam put po kojem sam se kretao od dolaska u kapelicu. Da, najprije ulaz u onaj lijevi hodnik pa ništa; onda opet srednjim hodnikom, pa zavoj desno, pa opet ništa. Odlučio sam još jednom ponoviti isti put. Ovaj put kao da me vodila neka unutarnja logika, nisam se dvoumio. Brzim koracima provlačio sam se kroz te hodnike, savijao se, hodao četveronoške i uvijek kao nekakvom skrivenom logikom birao vrata. Iako nisam mogao trčati, osjetih kao da se moje kretnje ubrzavaju, kao da jurim, kao da me nosi neka energija. Koliko sam mogao, pojačao sam tempo. Sada sam stvarno gotovo trčao preskačući kamenje i izbočine, puzeći po podu kao na takmičenju u vojsci. U meni je rastao neki ritam. Već sam i svjesno uhvatio logiku kretanja. Nalazio sam se upravo u šestom krugu spirale čiju sam putanju intuitivno birao među mnogim sobama i hodnicima kružeći stalno oko kapelice. Nisam ispuštao konopac, no da slučajno ne izgubim pravac, povremeno bih zvao Bebeka. Glas se probijao kroz mnoge pukotine i čuo bih njegov odaziv koji je potvrđivao da se vrtim u krugu. Sedmi krug i onda kraj hodnika, i novi hodnik koji poput radijusa izravno i oštro vodi natrag ka središtu. Minutu kasnije nisam se začudio kada sam se opet našao u istoj kapelici, kao na nekom usječenom kružnom balkonu nekih dva metra iznad Bebeka. Tada sam opet razaznao spiralu. Sakrila se u fresci, a ja zaboravio na fresku! Misleći isključivo na spiralu, nisam je mogao vidjeti. Gledajući iz tog ugla na sliku, prepoznao sam tu spiralu ucrtanu u oblak. Sada sam jasno razabrao sedam krugova. To nije bila tibetska mandala. Ne, tu sliku sam već vidio negdje drugdje. Lagano pazeći da se ne posiječem o stijene, objesio sam se rukama o rub galerije i spustio dolje. Prišao sam slici i pogledao — opet ništa, običan oblak. Pogledah na sat, bilo je prošlo tri sata. Što sada? Vratiti se natrag? Opet sam sjeo i čekao. Tri sata i trideset minuta — u tijelu osjećam neki nemir. Sjedam nasuprot oblaku, obasjam ga baterijom i onda odjednom, već poznato zujanje u ušima. Radi li se o istom efektu kao na Himalayi? Nestašica kisika! Visoko u brdima ili duboko pod zemljom osjećaj vrtoglavice. Zujanje u ušima i neki bijeli bljeskovi u glavi. Usredotočih pogled na sliku spiralnog oblika. Pred očima mi frcaju bijele iskrice, zujanje u ušima postaje sve jače. Da, sve je to posljedica ustajalog zraka i pomanjkanja kisika, ali ipak, zagledah se u sliku oblaka. Spirala postaje sve vidljivijom. U glavi mi se sve više vrti, zujanje je sad razgovjetno, osjećam u kičmi dizanje neke topline. Zatvaram oči. Plavičasti bljeskovi kao da se probijaju kroz kičmu. Negdje u središtu glave širi se toplina. Zatvorenih očiju vidim stotine koncentričnih krugova kako se okreću. Iako sjedim,
39
bojim se da ne padnem, no ne otvaram oči. Tijelo se počinje vrtjeti. Hvata me mučnina, otvaram oči, oblak na zidu se rastvara. U bojama vidim cijeli niz gustih šuma, kao neki labirint prolaza i izlaza. Mučnine nestaje. Osjećam neki mir. Nešto utješujuće u šumi tih vretenastih kolutića oblaka. Zaboravljam na sebe, zaboravljam gdje sam. Sjedim uvučen u sliku, ne postojim, kao da ulazim u sliku. Sve sam mirniji, hvata me neki ugodan topao osjećaj sigurnosti. Ne postoji ništa više osim sheme na zidu. Kružnice, zavoji, apstraktni oblici koji kao da su dio mene. I onda neko drmanje, tijelo mi se trese, na čelo probija hladan znoj. Zemlja se trese, sve se trese, hvata me strah, zemljotres — poginut ćemo — zemljotres! Zvuk vlastitog glasa odjednom me vraća k sebi. Sve je mirno. Opet čujem kuckanje. Postajem svjestan kapelice. Bebek još uvijek kucka, traži otvor u tajni hodnik. Koliko dugo sam sjedio? Pogledah na sat — 3.30 — manje od minute. Bebek je uzbuđen. —Izgleda da sam nešto našao. Kucka i čuje se šuplji zvuk. Malo kasnije pijukom razvaljujemo zid. Kamenje pršti i ukazuje se otvor. Brzo razvaljujemo ostatke zida, no ništa! Prazan otvor metar i po visok i metar dubok. Bebek je razočaran. —Ništa, savršeno ništa. —A što si tražio? — pitam ga. —Ne znam — kaže, — ali nisam to našao. Sjeo sam do Bebeka pitajući se jesam li ja nešto našao — osim što mi se zavrtjelo u glavi od pomanjkanja zraka. Nisam znao. No za danas je bilo dosta. Pojeli smo čokoladu da vratimo snagu i onda polagan, mukotrpan povratak. Slijedeća tri dana sam sam se spuštao dolje dok je Bebek fotografirao sve što je bilo gore. Pokušavao sam uvijek nanovo prolazeći kroz stotine soba, hodnika, stepenica, ali bez rezultata. Da li je stvarno bilo nečega u onoj kapelici sa spiralom? Ne znam. Bebeku sam ostavio tupi žilet i bočicu mlijeka pripremljenu za tu svrhu. Mlijeko se ukiselilo, to nije bilo dobro, to se nije smjelo dogoditi. No žilet je davao nade. Vratio sam se sam u tu kapelicu i dugo ispitivao simbole. Jesam li ispravno interpretirao simbole, nisam znao. Nakon tri dana valjalo je krenuti. No još uvijek nam je ostao jedan zadatak. Trebalo je naći Yorgosa.
40
SVIJET I KONTRA SVIJET
Godine 1924, kad su na zboru starješina pravoslavne vladike izglasale da se povuče i posljednja skupina Grka iz Kapadokije, dvije bratovštine odlučile su ostati zauvijek. Turska vlada se suprotstavila i ti Grci odlučiše da se preodjenu u Turke, da se grade muslimanima i da tajno nastave svete obrede. Deset godina kasnije, 1934, taj trik je otkriven i bratovštine su istjerane. Ostali su samo još neoženjeni muškarci i starci. Danas se ne zna, gradi li se šačica ljudi koja tamo živi muslimanima, da li se svi pretvaraju, ili samo neki, žene li se Grci i dalje ili su već izumrli? Yorgosa se tolerira jer je star. Drže ga ludim. Od 1970. godine kod Yorgosa stanuje i mladi Englez, Bill Farell, koji proučava Kapadokiju, no ništa ne objavljuje i sve manje piše. Sam me upozorio da se s Billom sve teže komunicira i da nije izvjesno hoće li biti voljan i sposoban razgovarati s nama. No Yorgos je još uvijek bio lucidan. Bilo je oko sedam sati uvečer kad smo pokucali na prozor zemljane zgrade. Skoro će ponoć, svijeće dogorijevaju, starac se diže i pali nove. U kutu šesterokutne sobe zgrčen na maloj drvenoj stolici sjedi Bill koji se još uvijek duri, gleda na nas kao na uljeze. Starac sjeda pokraj vatre, otvara treću bocu grčkog vina što smo ga donijeli iz Atosa. Starac je davao znakove kao da konačno želi govoriti, ustao je, prišao škrinji u uglu i izvadio neki rukopis. Umjesto da razgovara s nama, sjeo je uz ugašen kamin i počeo polako čitati naglas. Privukli smo se bliže. Bebek je prevodio. Starac kao da je zaboravio na nas, jednoličnim glasom je mrmljao i čitao. Tu i tamo Bebek je hvatao tek po koju riječ gledajući me trijeznim, suvislim očima. Napolju se čuju zvukovi noći — još uvijek budni cvrčci i po koji krik ptice. Kroz otvoren prozor struji zrak. Cijelu noć pričali smo mi. Pripovijedao sam o tome što me dovelo u Kapadokiju, o namjerama ekspedicije. O mom životu. Pričao sam o Indiji, o skrivenom svijetu što ga još uvijek tražim. Bebek je prevodio na grčki, a starac nas je tu i tamo slušao, govoreći da mu ne treba prevoditi. Nakon petnaestak minuta shvatih da od razgovora neće biti ništa. Rukopis je bio prilično debeo i starac se očito spremao čitati do kraja. Kako bih izvukao barem nešto, odlučih uključiti magnetofon. No, pomislih, možda to nije dobro, možda se to ne smije, možda će to starca uvrijediti. Bebek kao da je pogađao moje misli. Ode do lenrovera i vrati se s magnetofonom. Starac se nije ni pomaknuo. Bill je bijesno sijevao pogledom, no ipak nije rekao ništa. Kada je Bebek stisnuo taster, stroj je počeo blago zujati. Zagledao sam se u starca. Koliko može biti star? Bio je ćelav, a lice još uvijek senzualno, kao u satira. Pohotljive, već blijede usne i gusta sijeda nepotkresana brada. Nosio je halju kao monah iako su nam na Atosu rekli da ga u crkvi nitko ne priznaje. Melodičan glas čitao je mehanički, i tek kad sam se zagledao u oči, spazih da ne čita! Starac je govorio samome sebi. Nakon izvjesnog vremena komedija s čitanjem mu je dosadila, odložio je rukopis, zagledao se u kamin i nastavio svoje mrmljanje. Kada je završio, pozvao nas je u drugu sobu. Tamo, pod svjetlosti svijeća ugledali smo mali oltar i nad njim ikonu crne žene, možda neke crne madone, no madone koja je više podsjećala na božicu Kali. Sjedili smo tako bez riječi pod slikom dok je starac sve više pio. Negdje oko jedan poslije ponoći bio je očigledno pijan — izvalio se na podu, zaspao i počeo hrkati.
41
Desetak minuta kasnije osjetili smo da nam je vrijeme otići. Natrag u našu jazbinu. Odlučili smo ne spavati. Te cijele noći Bebek je preslušavao kasetu, prevodeći rečenicu po rečenicu. Negdje pred jutro preveo je cijeli tekst i šutke mi ga predao. Počeo sam čitati starčev tekst. „Van svakog momenta i u svakom momentu nigdje i na svakom mjestu nikada i u svakom momentu uz ovaj postojeći svijet postoji odnosno ne postoji već nije još jedan prisutan kontra svijet. = tom svijetu se ne govori i ne piše jer se pravila postojanja tog svijeta opiru gramatici, govoru, logici, opisu. Iako u prostoru i vremenu, kontra svijet nije stvaran u prostoru, on je niz zbivanja. Za predmete kontra svijeta ne postoje imenice pošto su stvari samo tokovi i kretanja. Zbog toga o kontra svijetu ne možemo pravilno govoriti, jer sve što kažemo o kontra svijetu je laž, a kada hoćemo govoriti istinu prisiljeni smo lagati. Ipak taj svijet je tu među rečenicama — i njegovi zakoni, njegova estetika javlja se u onom što je skriveno.” Štošta je još pričao taj starac. Mnogo toga razumljivog, mnogo nerazumljivog. No nismo znali koliko je potrebno ili moguće u sve to uživjeti se. Prva točka našega puta — Kapadokija — bila je obrađena. Idemo dalje!
42
NOĆ U HLADNJAČI
Tamna sjena noći prekrila je klanac. Reflektori zakočenog džipa obasjavali su rampu spuštenu preko ceste. Kamo? Nema benzina za povratak, čekati drugi dan i policiju koja će ujutro nanovo otvoriti rampu? Procijenili smo širinu između stuba rampe i stijene klanca. Da, bilo je moguće provući se. Desni će kotači upasti u jarak, no za vozilo s pogonom na četiri kotača to ne bi smjelo predstavljati poteškoću. Polako i pažljivo zaobilazio sam rampu dok je Bebek podmetao kamenje ispod desnih kotača koji su tonuli u glib jarka. Posljednjih dana, otkad smo napustili Kapadokiju gotovo smo stalno na putu tražeći točna odredišta svilene ceste. Dok jedan vozi, drugi spava. Zadnji dio džipa krcat kamerama i opremom postaje najmekša postelja, a padanje u san najslađe iskustvo toga drumskog života. Granični prijelaz iz Turske u Iran oko Ararata dio je svjetske opijumske rute i prvenstveno je pod kontrolom bandita pljačkaša. Bugarski šoferi upozorili su nas da je cesta zatvorena preko noći. Zatvara je policija upravo zato jer turska vlada ne može jamčiti slobodan prolaz kroz ovaj gorštački kraj. Nekoliko trenutaka kotači su se vrtjeli u prazno, no onda jedan snažan trzaj i džip se našao na čvrstoj cesti s druge strane spuštene rampe. Nekih stotinjak metara širok klanac otvarao se u svjetlosti četiri fara, primajući nas u svoju utrobu. Brzinom od nekih trideset kilometara na sat klizili smo tiho po krivudavoj, ali kvalitetnoj, šljunkom posutoj cesti. U tišini noći jedini zvuk bilo je brujanje četiri cilindra našega džipa. Kao i uvijek, vozili smo bez krova, osjećajući hladan zrak na obrazima i u kosi. Bijeli mjesec upravo se dizao iza stijene, šireći vidokrug, do sada ograničen samo dometom četiri fara našega lendrovera. Nakon pet — šest kilometara našu je pažnju privukla gomila željeza. Usporio sam, Bebek je upalio ručni francuski reflektor i osvijetlio tamni predmet. Bio je to prevaljen i izgoren kombi bedford engleske registracije. Svjetlo reflektora šaralo je po lijevom boku osvjetljujući natpis na vratima: Adventure Unlimited — London — Istanbul — Katmandou — Bangkok — Sidney. Daleko su stigli, pomislih. Nekoliko metara dalje, na cesti je ležao mrtav lješinar. Njegov let nešto je naglo prekinulo. Što može prekinuti let lješinara, mislio sam. Loš obrok? Klanac je postajao sve uži i nadvite sive stijene prijetile su, bacajući mračne sjenke. Svjetleći krug snažnog reflektora klizio je po tom grozovitom pejzažu, tu i tamo otkrivajući oči rijetkih životinja. Sve je bilo tako statično da nas je jedino prštanje šljunka pod kotačima potsjećalo da se stvarno krećemo. U snopu svjetlosti, osim golih stijena otkrili bismo i koji osamljen ogoljeli bor. Tišina noći na momente bi bila prekinuta jatom ptica preplašenih reflektorom, koje su nestajale iza klisura, krilima proizvodeći zvuk kao da netko u nekoj mračnoj čitaonici naglo otvara i zatvara stotine knjiga. Još dvadeset kilometara do izlaska iz klanca. Osjećaj straha miješao se s umorom, gladi i žeđi, a postajalo je sve hladnije. Što prije van, van iz ovih zidova nalik na stijenke vinske preše, koje kao da su se lagano zatvarale drobeći nas u tekućinu. Još deset kilometara. Pojava gušće šume i raslinja na stijenama najavila je skori svršetak klanca. Kao da je netko prestao vrtjeti vijak preše i lagano ga odvijao šireći stijenke. Konačno, neko svjetlucanje u daljini. Sve jasnije ukazivalo se svjetlo. I onda, klanac koji naglo prestaje — nožem odsječene stijene. Gomila bugarskih kamiona parkiranih uz osvijetljeni karanseraj i, naposljetku, kraj! Mirno, ne privlačeći pažnju usporio sam, lagano
43
parkirao uz kamione i ugasio svjetla. Prošli smo! Pred serajem gorjela je vatra. Naš dolazak izazvao je zanimanje skupine bugarskih šofera koji su sjedjeli uokolo vatre. Činjenica da smo bili Jugoslaveni i da smo mogli razgovarati samo je povećala njihovu dobrodošlicu. —Kako si bratko? Jesi li živ? Sjedi! Ima nešto specifično u životu mornara, šofera na duge pruge i svih putnika. Neka spona — neko tajno savezništvo. Šoferi su osjetili da smo putnici profesionalci, a ne tek neki zalutali amateri. Dok je mehandžija nosio dva panja na koja smo sjeli, osjetio sam kako me procjenjuje onim prodornim pogledima. Bez pitanja naručili smo od mehandžije dvije velike litrene boce turskog diamond piva i ponudili ih cigaretama. —Pa što vam bi bratko da ste po noći išli kroz banditsko područje? Slegnuli smo ramenima. —Eto tako. Ponudili smo i mi njih šljivovicom i onda su počele tipične priče moreplovaca svjetskih drumova. Priče o prigodnim restaurantima, stanjima na cestama, političkim problemima. — Ah Turci, — uzdisao je Komarov. — Stalno problemi. Uhvate te kad se penješ uz brdo. Daj cigarete, daj ovo, daj ono. Ako su djeca, daš par cigareta i čokolade, i voziš. Ako ne daš, uhvate te opet na slijedećem zavoju, porazbijaju stakla i reflektore. Ako su odrasli, onda daješ kutije cigareta. Ako ne daš, sruče ti s litice stijenu na kola dok se serpentinama spuštaš dolje. Naravno, to su sve normalne prilike i normalni ljudi. S banditima je druga priča. No, zato ne voziš noću. Svi ti šoferi nosili su hrpe jeftinih cigareta, bonbona i pornografskih časopisa za carinike. Otkuda Bugarima ti časopisi, pitali smo se. Specijalni uvoz ministarstva za transport namijenjen šoferima upravo za takve svrhe. — Što ti vrijedi objašnjavati pakistanskom cariniku da u Bugarskoj nema ,,Playboya”. Stvori ga, to je njihova logika, i eto sada ga imamo, — reče Komarov pokazujući na hrpu jeftinih njemačkih pornografskih magazina. Za jelo smo naručili pilav i teletinu. Tu smo prvi puta dobili pravi pilav! Onu dugu bijelu iransku rižu s ružičastim vrhovima, savršeno skuhanu, s ukusnim umakom i nejestivim komadima stogodišnjeg pijetla. Dok smo još jeli, prišao nam je gazda tražeći po dolar za stražu. —Kakvu stražu? — pitao je Bebek misleći da nas mehandžija izigrava. Pokazao nam je na puškom naoružanog čovjeka u sjeni kamiona. Nismo mu vjerovali. Svaki po dolar, a bilo je prisutno dvadesetak ljudi! —Za dvadeset dolara ja ću držati stražu — izjavio je Bebek. — Ne kompliciraj i plati! — nervozno je uzviknuo bugarski šofer. — Što misliš, da bilo koji od nas ne bi stražario i za pet dolara. To je tako, plati i šuti. Platili smo šuteći, pojeli i vratili se vatri. Uz vatru Bugari su nagomilali stvari od vrijednosti koje su mogli izvaditi iz kamiona. —Kuda s time? — pitao sam. —U praznu hladnjaču. —A straža? — upitah. — Kakva straža! Mi plaćamo porez da nam gazda ne izreže gume. Što se tiče hladnjača, neće ih ukrasti. Gazda želi naš promet. Naša vlada, u principu, intervenira za svaku hladnjaču. Inače bismo ostali bez ijedne. Problem je riješio Komarov. Spustio je rampu na hladnjaču i utjerali smo lendrover u veliko tijelo prazne prikolice. —Najbolje vam je tu i spavati, barem ćete imati mira. Popušili smo još nekoliko cigareta, popili pivo i nestali u utrobi mračne hladnjače zatvarajući vrata i lijegajući uz džip. U toploj, zatvorenoj prostoriji, oslobođeni strahova spavali smo kao u kolijevci sve do kasno ujutro. Ni nama a ni Bugarima nije se žurilo iz ove oaze relativne sigurnosti.
44
Slijedio je bogati doručak, gusti turski jogurt, burek, kava, cigarete, pozdrav Bugarima. Lendrover smo postavili opet na tlo i zagrabili prema Iranu.
45
PUTOVIMA ALEKSANDRA VELIKOGA
Napor putovanja i vječiti zvuk kotača hipnotizira mozak. Odletjeti avionom u realnost prethistorijskih gradova Anatolije nije moguće, ali poći do njih polako, koturajući se po zemlji, nije nezamislivo. Tisuće prevaljenih kilometara, stotine čudnih zvukova i mirisa, suptilnih promjena boja i hipnotičko djelovanje ceste što stalno mijenja zvuk, dovodi do psihičkog razmekšavanja. Duge noći, neprospavane pod vedrim i mračnim nebom, slaba ishrana, sve to utječe na nas. Mozak istreniran da prima i shvaća zbilju na srednjoevropski način, u duhu dvadesetog, industrijskog stoljeća, iznenada iskače iz kolosjeka i hvata logiku druge zbilje, ulazi u ritam drugih kultura, hvata taj nepromjenjivi ritam Istoka. Duboki podritam koji neprestano kuca u svom tempu. I onda Asirci, pa onda Hetiti. Asirci, Hetiti, Frigijci Urarta. Imena iz udžbenika ili predstavnici kultura koje više ne postoje ili možda ipak postoje. Kameno doba, bakreno, željezno, pa sada plastično! Četiri yoge indijskog simbola, povijest čovječanstva je povijest svakog čovjeka. Svi mi, kao embrio u utrobama majki prolazimo cijelu povijest. Shvaćanje sadašnjosti zahtijeva shvaćanje prošlosti. Kako ih obuhvatiti, naći im zajednički faktor ako ne u ritualu. Život je tim ljudima bio ritual. To su bile kulture ispunjene religijom i mistikom. No, kakvom? Malo se zna o pojedinostima, mišljenja se razlikuju. Ali negdje u tim reljefima osjećamo da su svi ti narodi pripadali onoj jednoj prareligiji koju samo naslućujemo. Odjeci relegije koja se rasprostirala cijelom Azijom još i danas se čuju u plesovima sjevernoameričkih Indijanaca, u naricanju meksičkih Maračija dok kliču ,,a ja ja ja jai”, pa i u ijujukanju slavonskih žetalaca. Bila je to religija prije bogova, religija u kojoj su se slavile osnovne sile kozmosa: plodnost, toplina, rađanje, umiranje. Religija golih sila i poklonstvo suncu, mjesecu, moru i vjetru. Bila je to religija prije idolatrije, prije šamanizma, mnogoboštva. Religija prije religije, koja još živi samo na Melaneziji i dijelovima Južne Amerike. Vozeći se Anatolijom putnik primjećuje da je to zemlja—hotel, zemlja kroz koju su svi prošli ostavljajući za sobom trag. Povijest Anatolije povijest je naroda. Nastanjena od pamtivijeka. Most između Evrope i Azije, oduvijek u upotrebi. Tu negdje stolovali su stari Hetiti među prvim Indoevropljanima. Protjeravši Asirce nekih 1700 godina prije naše ere, stvorili su državu od Sredozemnog mora do Eufrata i Tigrisa. Ratničko svećeničko pleme, kroz nekih tisuću godina izvodilo je svoj religijski osvajački ritual pod vodstvom kraljeva—svećenika. Ujedinjeni pod Labarnasom prodrli su u Mezopotamiju i rušili babilonsku dinastiju 1600. godine prije naše ere. U najvećoj bici stare povijesti na Kadešu su 1285. g. pr.n.e. potukli faraona Ramzesa II. Nakon razmjene kćeri hetitskog vladara Muwatalisa i faraona Ramzesa, potonji podigne u sjećanje na krvavu bitku veliki obelisk u Karnaku, onaj isti što danas krasi Istanbul. Hetiti ostaviše klinastim pismom ispisane zakonike, u 200 zakona razrađen porezni sistem, društveno i vjersko uređenje i štošta drugoga. Bili su suvremenici Trojanaca na zapadnoj obali, no kulture su im bile potpuno različite. Padoše Hetiti, dođoše Frigijci i
46
prisvojiše anatolijske prabogove, azijsku božicu plodnosti koja se od neolita pojavljuje u različitim oblicima, da bi se kod Frigijaca zvala Cibela. Njoj u čast, toj Velikoj Majci od koje smo svi potekli i kojoj se svi vraćamo, izgradiše ,,grad Velike Majke”, ili grad Mide, onog istog Mide iz legende, koji je dodirom sve pretvarao u zlato. Težak mu je bio život, usprkos bogatstvu i prelijepoj ženi. Ponudio je svoj pri jesto delfijskom proroku koji ga nije htio uzeti. Život je sebi oduzeo svojom rukom. Svježi val zraka s obale podsjeća nas da je baš tu rijeka Kizlirmak Halis, ona ista koju je prešao prebogati lidijski kralj Krez, kojemu je Pitija rekla: ,JPrekoračiš li rijeku Ilalis, uništit ćeš veliku državu.” U želji da to i učini, krene Krez preko Kizlirmaka llalisa, bude poražen i tako uništi veliku državu, svoju vlastitu. Pred iransko—rusko—turskom granicom ustremilo se gorje Ararat. To je ono gorje na koje se, prema Bibliji, spustila Noeva arka čije je komade, navodno, našla ekspedicija francuskog arheologa Valuna, kojega ubiše lokalni gorštaci, kao što su ubili sunarodnjaka mu, arheologa Schultza. Ovaj je također, ne tako davno, u divljini Ararata otkrio ostatke stare države i kulture Urarte. Danas tu žive Kurdi, Azerbeđanci i gorštački razbojnici — tu je centar šverca i otpora vladi. Danas ta ogromna planina ostaje neistraženom, što zbog zime, visine, kiše, šuma, snijega, što zbog divljih ljudi. Mojsije je govorio o veličanstvenim palačama. Zna se, tu su negdje ograđeni vrtovi i dvori kralja Ara, ljubavnika prelijepe Semiramide. Prolazimo tim gudurama, lendrover brekće, a povijest pripovijeda. Ljudi se trude povezati sva nepisana i pisana svjedočanstva. Razilaze se u verzijama, ali istina je da su te civilizacije postojale, da su stvarane i uništavane, sto ili dvjesto godina prije ili poslije, tko bi točno znao, ali uvijek je zanimljivo znati da su postojali, stvarali, živjeli. Tu negdje smjestili su se gradovi moćne države Urarte što se prostirala velikim dijelom Azije, sve dok ih nije uništila i rastjerala asirska moć. Došli su s obale Kaspijskog mora, zaustavili se u Armeniji i osnovali grad Van. Do vrhunca moći dođoše oko 8 — 9. stoljeća prije naše ere, zavladavši zapadnom Sirijom, Mezopotamijom i dijelom Anatolije. Za razliku od Hetita, jezik im nije bio indoevropski, a ni semitski. Pismo im bješe klinasto, nalik asirskom. Ali ipak, preživjeli su ti Ararčani, današnji Armenci, uspjeli su se održati bez zemlje i države, jedinstveni u nekom duhu i još uvijek aktivni. Sve te predreligije i predcivilizacije završile su kao nekom eksplozijom. Poput zvijezda koje se u zadnjoj epohi svog života rasprskavaju u svemiru, stvarajući nova tijela i svjetove, tako se minijaturna Grčka rasprsnula oplodivši cijelu Aziju i Evropu. Kultura se poznaje po smrti. Bolesne kulture završavaju kao Rim, sadističko seksualnim ekscesima što se javljaju i u današnjoj zapadno industrijskoj kulturi. Zdrav organizam umire kreativno, kroz oplodnju drugih. Tako je to bilo i u Anatoliji sve do dolaska mladog, nezaustavljivog, nepobjedivog Aleksandra, gospodara dvaju svjetova, Istoka i Zapada, vladara Makedonije, faraona, sina boga Amona. Poučen od svog učitelja Aristotela, riješio je ženidbeni Platonov broj, što je simbolički značilo rezanje gordijskog čvora. Aleksandar je razbio zidove staroga svijeta kako bi nastupio novi svijet. Razbio je himen Istoka i Zapada, zid koji je onemogućavao protok roba, ideja i energije, uspostavio je prirodan tok odnosa između Istoka i Zapada. Gospodar dvaju svjetova, kako bi sam sebe nazivao, tvrdio je da vidi dvije strane svega, sa svoja dva oka različite boje — zelene i plave.
47
SUSRET S KURDIMA
Ušli smo u Iran u potrazi za starim carstvom i tragovima Aleksandra, tražeći Darija, mudraca Zaratustru i druge mrtve, a našli smo živ narod, tih i miran, uhvaćen u vrtlogu događaja koje ne mogu shvatiti i za koje nisu krivi. Već dva tjedna nalazimo se u Iranu. Danju sve zatvoreno. Ramazan — vjernici jedu noću iza zatovrenih vrata, a navjernici — to je njihov problem. Tako je u gradovima. Urbano stanovništvo u valu histerije, demonstracija, traži neku katarzu, neko čišćenje, pražnjenje. U neku ruku može ih se shvatiti. Lako je bilo živjeti rentijerski od prodaje nafte. Lako je bilo kupovati famozne projekte, nuklearne elektrane i fontane. Trošio se i bacao novac šakom i kapom, kupovalo se sve naj, naj... najbolje TV stanice, najbolji telefonsko— telegrafski sistemi, najbolji kamioni, autobusi, automobili, avioni... No, uz američke rakete i elektrane, dolazili su i američki tehničari, dolazila je i kultura Cola—Cole. A uza sve to veliki dio naroda je nepismen, nesposoban voditi ekonomski mehanizam izgrađen u duhu strane mu kulture. I onda, reakcija. Naviru strasti sa svim ekscesima koje takve situacije donose. Nekome naviknutom na rentijerski život nagli prelaz, trzaj u realnost nije lako i bezbolno prihvatljiv. Iran traži izgubljeni identitet, zato se trza, traži povratak povjerenja u svoje vlastite snage, svoju vlastitu kulturu, a tu se pojavljuju i manipulatori ljudi gube dodir s realnošću i događaju se stvari koje ispunjavaju stupce svjetskih listova. Ali taj Iran nije bio Iran koji nas je zanimao. Već tri dana čekamo u Tabrizu, u poluizgorjelom hotelu sa simboličkim imenom „Feniks”. Izabrali smo baš „prave zemlje i pravi trenutak” za filmove. Iran u vrtlogu revolucije i rata, a mi snimamo „istinu o čovjeku”?! —Drugome vi to! — govore nam još od Turske. — Ali kud baš u Azerbajdžan, kud baš među Kurde? — pitaju. — Hoćete kulturu? Vozite u Perzepolisi snimajte trijumfalnu kapiju... Dosta nam je i Taj Mahala i Eiffelovog tornja i Akropolisa. Objašnjavam golobradom arheologu Rezi da su sve te građevine već postale sterilnim simbolima, tisuću puta snimljenima, koji nas proganjaju s milijuna razglednica do te mjere da smo svi već ravnodušni. Valja uhvatiti srž iranske povijesti i kulture kroz prikaze tradicionalnoga pečenja kruha, kroz gradove i spomenike koji nisu turističke razglednice. —Ali kud baš u Azerbajdžan? — pitaju nas. Muče ih ti Kurdi. — Želimo ići u Taht —i—Sulejman gdje je, navodno, rođen Zaratustra. Želimo snimati te prazne i napuštene dvorce i hramove poklonika religije bez boga. Htjeli bismo kroz te ruševine uhvatiti neku filozofijsku nit koja je formirala kulturu Irana prije najezde Arapa. —Au, škakljive ideje — šapće Reza i nikako da dobijemo dozvolu. Šesti dan u Tabrizu. Krećemo u cik zore, naravno, bez dozvole, bez vodiča, kao i do sada, kao i uvijek, pravac — brda Azerbajdžana. 150 kilometara izvan Tabriza skrećemo lijevo i silazimo sa ceste. Do Zaratustrinog rodnog mjesta i svetog napuštenog grada može se samo konjima, eventualno džipom. Samo takva mjesta nas zanimaju. Slijedimo mapu Japanca Kašija, koja će se već isti dan pokazati netočnom. Deset kilometara nakon silaska sa ceste cijeli se ugođaj mijenja. Histerija i kaos kao da su rukom odsječeni. Evo nas u stvarnom Iranu. Prolazimo kroz sela, ljudi mašu, pozdravljaju nas. Jest Ramazan, ali ne za putnika stranca, rekao je Muhamed, a ti ljudi iz Kurana stvaraju
48
politiku. Stojimo, vide da smo žedni i gladni, dolazi hrana i piće. Platiti? Niti govora! —Taht—i—Sulejman, gdje je? — pitamo. Ne znaju, vozimo dalje. Podne je, ulazimo u planine, cesta nestaje, no mi dalje slijedimo mapu. Sve je pod kontrolom, uvjerava me Bebek, dok mi se u mislima pojavljuje prva sumnja. Sela više nema, imamo još nekoliko kanistera benzina i nastavljamo vožnju. Oko nas plavičasto purpurne planine, kao plameni valovi nekoga debeloga oceana. Raslinje je rijetko, ptica i životinja malo. Između valova planina smjestile se plohe obrađene zemlje, dakle, tu se živi i radi. Spušta se večer. Pri vrhu sedla planinskog lanca pojavljuje se nekih stotinu magaraca. Siva im se tijela tresu u ritmu, dok se ljeskaju poput neke velike zmije hvatajući zadnje zrake zalazećeg sunca. Zaustavljam džip, vičem: „Divno!”, grabim kameru i snimam. Uskoro smo na vrhu. Sunce zalazi i cijeli pejzaš kao da govori u duhu Zaratustre: „Čujte i počujte ljudi, žene, vi koji ste blizu i vi koji ste daleko, govori vam Spitana Zaratustra, sluga vječne svjetlosti.” U ušima kao da čujemo Rikardovu muziku dok kamene planine blješte u sumraku. Snimam rolu za rolom, vičući: —Divno, divno! Daj još jednu kutiju! Spavamo u nekoj spilji i drugi dan nastavljamo put. Spuštamo se niz brdo i opet smo u ravnici. Negdje u daljini uzdiže se neko golemo gorje. Opet konzultiramo kartu i pretpostavljamo da je to gorje, ustvari, ono koje se nalazi na toj nerazumljivoj japanskoj karti. Opet vozimo cijeli dan. Gorje raste, vrhovi mu nestaju u oblacima, no nikako mu prići. — Nemam dobar feeling — govori Bebek. — Ovo je sve prestravično za Zaratustru. Što bi taj mudrac radio ovdje, u tim jezivim planinama?! Prije ćemo naći Babu Rogu nego Zaratustru. No ja inzistiram. Uhvatio me neki čudni poriv, ne mogu natrag. Planine se stvarno doimaju stravično. Tek drugi dan pristižemo do podnožja. Pred nama mrke surove klisure, obrasle sivim raslinjem i šumom. Oko svega neka teška, depresivna omaglica, kao oblak surovosti i neprijateljstva. I tu, dok smo stajali pred tim stravičnim brdima, te oklijevali krenuti u te gudure u kojima vlada zakon puške divljih Kurda, pomislih na legende o Enkiduu i Gilgamešu te se latih pjesama iz starih zapisa. Divlji stanovnici gudura i planina napadat će i uništavati plodove i kulturu Babilona, sve dok Gilgameš i Enkidu ne riješe tajnu skrivenu u tim planinama. Prilaz njima čuva vilenjak Humbaba. I kako kazuje drugo pjevanje epopeje s ploče o Gilgamešu, božica stvaranja i rađanja Arura odluči da mudrome Gilgamešu stvori prijatelja da ga prati u divlje krajeve. „Arura opra sebi ruke, glinu ostrugne i baci je i stvori Enkidua. Enkidua, divljeg sina prirode, jedna razuzdana djevojka zavede da dođe u Uruk, gdje se on i Gilgameš sprijatelje. I dok Gilgameš i Enkidu po planinama traže začaranu šumu, njihove majke, Arura i Rimat Belita, mole da im vrhovne sile blagoslove sinove koji dalekim putovima idu u borbu protiv strašnoga Humbabe, da ga ubiju i da istrijebe sve zlo u zemlji.” Na svom putu nailaze na zastrašujuće ali prekrasne planine, ispunjene cedrovim šumama. Dive se postojbini bogova i čuju gromoglas Humbabe. Zastravljeni su, boje se. No, Gilgameš razjašnjava da su sve te šume i planine — Humbaba. Uzimam tekst u ruke i naglas čitam četvrto pjevanje babilonske knjige Ahmenida: „Zariknu nebo, zatutnji zemlja, dan se ukoči, tama iz njega skoči. Zabljesnu munja, oganj se zapali... Humbaba je pobijeđen. Junak čisti oružje, kiti se sjajnim odijelom i stavlja sebi krunu na glavu. Tako je krasan da ga i sama božica Ištar želi za dragana.” Bebek sluša, prošla ga lijenost i apatija. Spreman je da juri bilo kuda. —Na Armagedon ako treba, stari! — viče.
49
Pali auto, daje gas i tjeramo gore. Spušta se magla, kotači se skližu. Džip stenje od muke dok se penjemo uz korito rijeke. —Na Armagedon! — ponavlja Bebek. Daje još jači gas dok noć polako pada. Mrak je. Nigdje puta niti staze. Palimo pomoćni reflektor. Opasno je voziti, no gladni smo, strah nas je vukova i bandita, tražimo selo. Hodam prvi, biram neku stazu, a Borna iza mene lagano vozi. Izlazi mjesec, skoro će ponoć i konačno — u daljini svjetla! Uskačemo u džip i pažljivo vozimo prema svjetlosti. No, dobrodošlice nema. Ušli smo u kurdsko selo, a Kurdi ratuju. Vojno vozilo, džip sa specijalnim reflektorima ulazi u selo! Zaboravili smo razmotriti stvari iz kurdske perspektive. Te seljake, muslimane, koji za vrijeme ramazana noću kuhaju i jedu, hvata panika. U tren oka sve se isprazni, nesta naroda, samo osamljene vatre još tinjaju, škripe pritvorena vrata neke štale. — Što sad? Shvatili smo našu grešku. — Gasi reflektor — kažem. — A što ako ugasim, možda pripucaju? Sada kad nas već drže vojnicima bolje da se na taj način izvučemo. Šaramo reflektorom, bučimo, zujimo gasom u „leru” i tjeramo što prije van. Iza nas prati svjetlo nekog vozila. Jurimo kroz noć zaboravljajući na klisure. Dolazimo do litice planine, dalje vozilo ne može. Okrećemo se, slijede nas, zaključujemo, pale se svjetla. Približavamo se, čemu? — Gasi svjetla! — vičem. — Ne gasi, pali! Vozi lijevo, vozi desno, gasi, pali, stani, vozi! Gasimo svjetla i naslijepo vozimo u šikaru, džip propada u neku rupu. Iskačemo, bacamo granje po džipu, utrčavamo u potok i skrivamo se, svjetla promiču. Strepimo kao zečevi u žbunju. Pored nas prolazi traktor šarajući reflektorom. Ne vide nas, odlaze. Iscrpljeni tražimo gdje ćemo spavati. Posvuda mokro močvarno tlo; nalazimo malu suhu čistinu. Sručimo se na zemlju, no san ne dolazi. Nakon nekoliko nervozno popušenih cigareta mjesec probija oblake. Borna diže glavu i zuri u tamu. Slijedim mu pogled. Nekoliko metara dalje od nas, nekih dva metra visoki stolac, a na njemu ukočen kao kip — čovjek. Nepomično sjedi i zuri u nas, mi u njega. Duh Humbabe — kažem. — Ne, Zaratustre — šapuće u šali Bebek, da blokira strah i šok. Gledamo tu pojavu, ona nas, i na koncu skupljamo hrabrost i prilazimo. Kako ste? — pitam na jeziku urdu. Nekih pet minuta kasnije konačno uspostavljamo kontakt. Radi se o starcu koji nešto čuva. Ne pokazuje neprijateljske namjere. Preumorni smo da bismo tu nešto objašnjavali ili da bismo shvatili što on to radi i pripovijeda. Odlazimo natrag do pokrivača. Sve nam je svejedno, hoćemo samo spavati. - Sinat, sinat — starac još uvijek uzvikuje, no nama je svega dosta, padamo u san. Ta noć bila je puna iznenađenja. Negdje pred jutro sanjam da oko nas jašu Indijanci na konjima i čuh topot kopita u galopu. U nekom polusnu shvatih da je taj san vezan uz neku zbilju. Pažljivo privirujem ispod pokrivača. Oko nas ukrug naoružana skupina Kurda, pokazuju na nas, jašu i šute. Jašu uokrug po močvarnom tlu, no ne zalaze na našu čistinu. Tiho govorim Bebeku: — Stari, budi se, frka je. Bebek gunđa, guram ga nogom.
50
Stari, opkoljeni smo. Borna polubudan ne registrira moje riječi. Ne dižući pokrivač gunđa: Pusti me spavati! — Stari, frka je. Konačno me shvaća, no i dalje mrmlja: —Evo ti gan u torbi od kamere. Rješavaj. —Stari, ima ih deset i nose oružje — dalje ja svoje. —Hoću samo spavati, ništa me se ne tiče. Ta reakcija bila je, izgleda, pravi odgovor. Možda je baš to bio jedini način, pokriti se preko glave i zaspati, tako umorni. I na mene pređe ta ravnodušnost. Spavati, spavati i neka bude što bude, pokrih se po glavi. Utonuh u san i konjanika nesta. Sunce je već visoko. Dižem se. Bebek spava kao zaklan. Nikoga nema, ni konjanika, ni starca, samo ta stolica na drvetu. Već sam poprimio istočno shvaćanje života i ne trudim se analizirati što se dogodilo. Slažem pokrivač, spremam stvari kad ugledah zmiju. Dignem kamen, zgnječim joj glavu i nastavim pakirati. Eto ti druge, opet dižem kamen, no ugledam i treću zmiju. Prošetah se uokolo i shvatih da se ovdje radi o zmijskom trgu, odnosno špici ili korzu. Odjednom shvatih zašto je stari sjedio na dvometarskom stolcu, zašto su Kurdi jahali uokrug. Budim Bebeka. —Stari, brišimo odavde, ovo je neki zmijski majmunjak. —Bebek se panično diže i brišemo. Poslije smo analizirali stvar. Stari na stolcu drži neku stražu ili nešto čuva. Što i zašto, nismo ustanovili. Na stolcu je zbog zmija. Kurdi su vjerojatno došli i ustanovili da nismo ni vojska ni revolucionarna garda. Pošto se nije radilo o banditima, već o normalnim Kurdima, nisu imali razloga da nas napadnu, i otišli su. Stari nas je upozoravao da je tu neko zmijsko središte, i to bi bilo sve. Danas mi se čini kao neki san. Za dana uđosmo u kurdsko selo. Ljudi gostoljubivi, nasmijani, a poglavar nas primi u svoju kuću. Njegovi smo gosti, časti nas svime što ima. Kod njega provodimo noć. Zanimljiv je taj život gorštaka. Žive u tim, od blata sazidanim kućama , žive kao prije tisuću godina. Ta gorja oduvijek bijahu postojbina nekakvih buntovnika i pobunjenika. Od starih vremena tu se skrivaju ljudi koji se na neki način ne slažu sa svijetom. Za razliku od onih iz Kapadokije, koji su samo htjeli da ih svijet pusti na miru, ovi, u ovom gorju, ne daju ni drugima mira. Razne civilizacije iz doline već milenijima pokušavaju pokriti to brdsko stanovništvo ali, ruku na srce, niti im brđani ne ostaju dužni. Od pamtivijeka na sudbinu i kulturu naroda iz ravnice Perzije, Mezopotamije, Babilona i drugih utjecali su ti gorštački narodi iz Iranskog gorja. Kao i sve na svijetu, i ti gorštaci imaju svoju historijsku funkciju i pojavljuju se u različitim oblicima, u različitim zemljama. „Na debele krave”, piše Platon „okomljuju se žilavi vuci s brda”. Zato preporučuje Ateni da se ne oslanja samo na trgovinu, plaćeničku vojsku i lukavu politiku, jer će im se dogoditi ono što se dešava svakome tijelu čije salo privlači poglede gladnih. Iz babilonskih spisa vidimo koliko su straha ulijevali ti gorštaci, čije su periodičke eksplozije krvlju natapale doline. Tu u Kurdistanu, uz ukusnu ovčetinu i kajmak, Bebek je zaradio dizenteriju što ga je mučila nekoliko dana. Blijed kao krpa ležao je uz našega domaćina, dok sam ja zdrav kao dren jurio za djecom, snimao nebo i na Bebekovo uzastopno polujalovo inzistiranje snimao i lijepe Kurdistanke. U Taht turisti ne idu jer se cestom ne može doći. Arheolozi, ako idu, dolaze s vodičem i ekspedicijom, na mazgama i konjima. U zemlju Zaratustre može se, navodno, ući i džipom, ali kako i gdje? —Pa tamo nema ionako ništa osim oblaka, lijepih sunčevih zalaza i nešto ruševina —
51
govorila je djevojka u turističkom birou. — Pođite u Perzepolis, tamo su divne građevine, trijumfalne kapije, tamo su hoteli i aerodromi. No ne putuju svi da bi vidjeli uživo turističke razglednice. Valjalo je snimiti ulaz u jednu drugu svijest. Zato putnik luta u tom bespuću, zastajkujući u selima i pitajući: — Zarduš zoraster arak kodta? Gdje je Zaratustrina zemlja? Čovjek traži Zaratustru, a nalazi živ narod, topao i ugodan. Tu, u tim ljudima, u tim selima, skriva se još uvijek duh toga proroka. U zemlju Zaratustre ne dolazi se kao u Pariz ili u Beč, vlakom. Nigdje u Iranu ne piše: „Odavde počinje zemlja Zaratustre”. No, lutajući tim planinama, tražeći mu rodno mjesto, putnik najednom shvati daju je našao, da je ona već tu. U zalazu sunca istinski je doživljaj te zemlje. Rađaju se misli, nadolazi ta zemlja, izlazi sama od sebe. Misli se formiraju same, kroz oblike tih kuća, kroz ritam hoda magarčića.
52
ZARATUSTRA
Tu, u Iranu, u Azerbajdžanu budi se stari prorok i govori. Njegove riječi nastaju u strujama vjetra, pjesme njegove pjevaju hitre rječice. I ori ta muzika i otkriva svima koji žele čuti i slušati. A slušali su mnogi, u dalekoj Njemačkoj uhvatilo je uho poluludog Nietzschea. Nekog purpurnog sumraka uhvatio je taj prorok Rikarda Straussa, stresao i rekao: „Večeras hvataj moju pjesmu”. Strauss se uhvatio pera, sjeo i bilježio note dok je govorio vječni Zaratustra. Tražili smo taj zaboravljeni ritam, tu svijest svijeta koji je umro. Staru svijest, onu istu koja kola u krvi banatskog seljaka, koja se crveni u zagorskom vinu, ljeska pod veslom dok barka lomi mjesečinu na Jadranu. Putnik čuje te zvukove koje je slušao Strauss, osjeća logiku stare filozofije, znajući o čemu je pisao boemčina Tin dok je tumarao Sofijinim putem u Zagrebu. I onda, putnik vođen nekom nevidljivom rukom, bez vodiča, bez instruktora nastavlja put i u daljini puca pogled na mrtvi grad — Zaratustrin grad. Tko je bio taj Zaratustra koji nam govori kroz zalaze sunca, bastani rituale i glazbu? Rodio se tu, u Azerbajdžanu, neki kažu, 657 godina prije Aleksandra. No detaljna ispitivanja potvrdiše da se ne zna ni kada ni gdje. Filozofi nas uvjeravaju da mu je stih i jezik star barem tri i po tisuće godina, a Boyce ga smješta u 18. st. prije naše ere. Zapisi o njemu pojavljuju se tek u petom stoljeću prije naše ere, a njegov znak, krilati disk sunca, postaje službenim simbolom Darija i cijele Perzije u šestom stoljeću prije naše ere. No, taj nam znak nije nov, nailazili smo na taj krilati disk i u Egipćana. Vidjeli smo ga i na asirskim spomenicima. Krasio je hetitske i sumerske pločice, a pojavljuje se i u Kapadokiji. Bio je prorok „nove” svijesti. Stara svijest — svijest božice plodnosti i kozmičkih sila — nestala je s Urartom, Frigima i Humbabom. Došli su bogovi i duhovi, deve i hure. počele su krvave žrtve i obredi — primitivna religija obožavanja predaka, faraona, praznovjerja i idola. Tu negdje, u tim planinama rodila se ideja o jednom jedinom vrhunskom principu, apstraktnom i lišenom svega mističnoga. Princip dobre misli — Vohu Mano — princip vječne mudrosti. U Zaratustre nema ni duhova ni vještica. Postoje samo dva apstraktna principa. Dobar — koji je jedino stvaran i realan, i zao — koji je tek iluzija i kojega će čovjek u toku svoje historijske borbe za bolji život konačno pobijediti i ispuniti svoju svijest samo lijepim i plemenitim. Dok je čak i Grcima čovjek bio samo igračka bogova, kojima je trebalo udovoljiti žrtvama i molitvama, Zaratustra uklanja pasivnu ulogu čovjeka, uklanja žrtve i daje čovjeku uzde u ruke da sam odlučuje što je dobro, a što zlo. Kao i svaka velika misao i ta Spitame Zoroastera ubrzo je pala u ruke vještih silnika koji su iz filozofije načinili državnu religiju i koristili je da bi realizirali vlastite ciljeve. Na svijetu kao da ništa nije novo, sve je već bilo. Svakakvih naroda, kultura, civilizacija, filozofija i vjera. Narodi stječu materijalna i teritorijalna dobra. U dobru se uzohole, izobliče. Moćnici manipuliraju ljudima i religijama. I po nekom zakonu prirode, od nekud se pojavi netko da podmetne svoja leđa za dobrobit čovjeka.
53
Davno prije Krista, u starom obitavalištu Arijana pojavio se takav prorok. Grci su ga zvali Zoroaster, a njegov narod Zaratustra. Klasičnim Grcima i Rimljanima bio je dobro poznat. Legenda kaže da je Zoroaster bio božansko biće. Njegov anđeo čuvar za službe božje uđe u svećenika, a u isto vrijeme nebeska zraka uđe u njedra djevojke. Svećenik oženi djevojku, a zraka zarobljena u djevojci utjelovi se u zemaljskom liku Zaratustre. Kažu da se Zaratustra, ugledavši ovaj svijet, glasno nasmijao i zdravim smijehom otjerao zle duhove. Mjesto rođenja možda je Taht, a možda Rhaga, a propovijedao je u Mediji i Iranu. U poznoj dobi ubijen je u gradu Balku. Odrekao se zemaljskih dobara i obitelji, živio i razmišljao u samoći hraneći se mlijekom i voćem. Samodisciplina i zdrav način života dali su mu fizičku snagu i otpornost. Profinjenost duha i senzibilnost omogućili su mu da promatra prirodu i ljude koje su razvlačili i mučili vladari i bogovi. Jednostavnost, razboritost i ljubav prema čovjeku bila su njegova obilježja. Svoje duboke misli i ideje smišljenom jednostavnošću prenosio je na ljude. Nekoć, kao i danas, kvazi filozofi, morbidni i dekadentni, punili su glavu narodu svojim nerazumljivim tabuima. U početku su ismijavali i osuđivali njegovo čuđenje i njegov idealizam. Borio se za kraljevstvo boga istine i poštenja na zemlji, a protiv zla, laži, grijeha i iskušenja. Pobijedio je zahvaljujući uzvišenosti ideja koje je iznosio uvjerljivo i s puno dobroćudnog strpljenja. Veliki prorok tražio je i našao prosvjetljenje za narod u obliku Svevišnjeg dobra Ahura Mazde. Od Ahura Mazde ili Ormuzda primio je knjigu znanja i mudrosti Avestu. Avesta kaže: „Od neprijatelja učini prijatelja, od poročnog napravi krijeposnog, a neznalicu nauči da uči.” Cilj mitova i države jest njegovanje morala. Borba dobra i zla trajat će 12 000 godina i bit će tada kraj svijeta. Prema Avesti, Ahura Mazda je stvarao svijet 365 dana. Prvi čovjek zvao se Meshia, a žena Meshima. Čovjek je izložen iskušenju. Zao duh u obliku nemorala, pakosti, laži i svih drugih poroka vreba na čovjeka. Plemenitim djelima i časnim radom čovjek se može oduprijeti i postići vječno savršenstvo. Postoji zapisana ispovijest grijeha prema Avesti: „Vjerujem u milost i u krijepost boga i za grijehe koje sam počinio prema ocu, majci, sestri, bratu, djetetu, ženi, rođacima, prijateljima, ako sam ih obmanjivao, prezirao i varao, molim oproštaj. Udijeli mi, o Bože, razum da kroz predani rad steknem čistoću, zlom neokaljane duh i tijelo.” Tko stječe naklonost Svevišnjeg Ahure? Onaj tko svoj posao vrši savjesno i drugom ne čini zlo, kaže Avesta Gata. Ti najstariji perzijski izvorni spisi, tvrdi dr Müller, sadrže osnove razumnih, jednostavno izraženih moralnih kodeksa koji vrijede u svakom vremenu i prostoru. Vrijeme, kaže Avesta, jest život, i ne smije se tratiti uzalud. Ono se ne može ni kupiti ni prodati. Vrijeme ispunjeno radom donosi dostojanstvo i zadovoljstvo čovjeku. Židovi prvi od Zaratustre preuzimaju pojam nagrade za dobro — raj, i kaznu za zlo — pakao; anđela, arhanđela, Mesiju i sudnji dan. Kršćanstvo i islam služe se Avestama u stvaranju svojih doktrina. Avesta ispovijeda idealan moral, a to je Aša — svetost bazirana na moralnoj i tjelesnoj krijeposti. Kažu, Zoroaster je ostavio dva milijuna strofa u obliku himni i meditacija; sve su zabilježene zlatnim slovima na 12 000 telećih koža. Demosten je držao da je to propisano za dinastije Ahamenida. U doba helenizma nešto bijaše izgubljeno, nešto spaljeno. U doba renesanse Perzijskog carstva, u trećem stoljeću, za vladavine Sasanida, koji se otimaju helenizmu i odbacuju grčki jezik kao državni, Aveste su ponovo sabrane i prepisane u 21 svezak, da bi ih Arapi u 7. stoljeću potpuno uništili. Na Kaspijskom jezeru nalazi se još uvijek svetište, samostan sljedbenika Zaratustre, gdje i danas hodočaste današnji sljedbenici. Nazivaju se Parsi. Nakon invazije Arapa u Perziju 632. godine, ne htijući prihvatiti islam, Parsi su pobjegli u brda i Hindustan. Njihova vjerska knjiga „Zend Avesta” sadrži dijelove
54
zoroastrijskih doktrina. I jezik, i obredi i doktrine iz Aveste veoma su nalik vedskim, što je i shvatiljivo, jer su se indoevropska plemena uputila prema Indiji i prema Perziji, pa dalje na Zapad. Sa sobom su ponijeli svoju kulturnu baštinu — Vede. U Indiji se iz njih razvio hinduizam, a u Perziji zoroastrizam. Kad je Aleksandar udario na Perziju, napao je, ne filozofiju, već otuđenu religiju dekadentnih kraljeva. No, razbivši ljusku koja je okruživala tu originalnu misao, Aleksandar je otvara vjetrovima povijesti i zoroastrovci se razliše po cijelom svijetu, utječući svojim idejama i mislima na hinduizam, kršćanstvo, židovstvo i budizam. Zaratustrina religija službeno se zadržavala u Iranu do 644. godine naše ere. Prodorom Arapa prestaje epoha starog Irana — Arapi donose islam, a prisvajaju i razvijaju znanost, literaturu i kulturu. Nasrću Mongoli i sve razaraju. Pojavljuju se Turci, uzimaju vjeru, pismo i sve drugo. Nekom povijesnom slučajnošću, nekoliko zoroastrijskih sekti ostalo je još i danas i ti ljudi još uvijek žive u sitnim kolonijama, tu, u Iranu, njih nekih 50 000, u Indiji nekoliko stotina tisuća, nešto i u Evropi, pa čak i u dalekom Singapuru. Rituali su im se prenijeli i na derviše i na sektu šitskih muslimana. Perzijski pjesnik i filozof Firdausi, inspiriran staroiranskom filozofijom, formulirao je stihove što se recitiraju i danas, uz živi ritual bastani”. U ritmu bastanija staroindijski junak Rostam nalazio je sponu sa zemljom i stvarao snagu potrebnu za velika djela. Ritual, bastani i danas se izvodi po tamnim prostorima Irana, u Slavu Rostama, svete mudrosti i svega što je bilo. Nađeni su i dešifrirani originalni sveti spisi Aveste, Gathe i Yasne. Sadrže Zaratustrinu filozofiju i otvoreni su nanovo svijetu koji ih još uvijek pozorno sluša. AVESTA IZ YASNE XVI - poglavlje treće Govorim, slušajte sada i pazite, vi koji ste blizu i koji ste daleko. Čujte i počujte, muškarci i žene, slušajte dobro, o dobri ljudi, gledajte očima vašeg vlastitog uma i onda birajte stazu. Svaki čovjek i svaka žena svoju stazu od sebe odabranu. O premudra svjetlosti, vatro vječnoga života i cilj ljudskih stremljenja. Tebi nudim svoju snagu i svoje znanje, tebi u počast pjevam svoju pjesmu, tebi u slavu ljubim ženu i služim narodu Irana. Sve što imam, srce i dušu, um i snagu, Spitama Zaratustra polaže tebi pred noge i moli: o daj mi snage da ne padnem pod utjecaj lažnih duhova, demona i iluzija! Ojačaj me u borbi protiv laži, mržnje isvih obmana. O vječna svjetlosti, osvijetli put
55
kroz tamu mraka, oholosti, zavisti i straha, i vodi me po svijetloj stazi istine. Nakon toliko tjedana lutanja, nesposobni da privolimo zoroastrovce da snimimo originalne obrede, nesposobni da utvrdimo gdje se stvarno rodio Zaratustra, napustili smo potragu za konkretnim tragovima. Trošim role na nebo, gudure i oblake. — Divno stari, divno — govorio bih dok sam skakao po klisurama, tražeći kamerom Zaratustru u magarcima i dječjim licima u zalascima sunca. Nakon nekih mjesec dana lutanja po tom gorju, osjetili smo da smo nešto našli, da smo doživjeli, a možda i kamerom uhvatili barem djelić starog Irana. Misija u Iranu bila je završena. Ostajao je još samo jedan detalj — svilena cesta u smjeru istok-zapad. Aleksandrova cesta posjeduje i suprotnu dimenziju. Tu, u Iranu, osim rodnog mjesta Zaratustre nalazi se mračna tvrđava čovjeka koji je u evropske jezike unio riječi asasin (ubica) i hašiš. Njegovo se ime još uvijek spominje u hermetički zatvorenim francuskim i portugalskim mističkim društvima. Krilata zmija bila mu je simbol. Simbol meksičkog boga Quetzalcoatla koji se u Polineziji javljao kao krilato morsko čudovište, u Egiptu kao Thot. Bio je to simbol i Kapodokije i transilvanijskih obreda ekskominukacije. Našli smo tu tvrđavu. Znali smo da u njoj nećemo naći odgovore, no našli smo ono što smo tražili — smjernice. Težak kameni blok, očigledno donesen iz tko zna kojeg dijela svijeta. Dva dana proveli smo u toj tvrđavi na na vrhu klisure, analizirajući uglove, sjene i nagibe. Ovdje u totalnom bespuću, stotinu kilometara od života, u razrušenoj orlovskoj tvrđavi Jack Kerauc, William Boroughs, John Lane i Timothy Lary tražili su načina kako osnovati koloniju hipija, koja će u šezdesetim godinama postati svjetski slavna. Iz Michellovih proračuna moglo se pretpostaviti da je taj starac vjerovao kako mu je energetsko vrelo negdje daleko na istoku, vjerojatno u Afganistanu ili još dalje. Bilo je poznato da je posjedovao nekoliko tvrđava, a u jednoj od njih bio je skriven kamen za kojega je on vjerovao da mu je davao moć. Napravili smo skice čiji smisao je trebalo naći tek drugdje. Ispunjeni nekom tjeskobom, napustili smo tu stravičnu, nepristupačnu tvrđavu na klisuri, spustili se niz brdo natrag do džipa i krenuli. Sada je misija bila potpuno dovršena. Trebalo je krenuti dalje na jug, u nizine, prema plavom Perzijskom zaljevu, prema sinjem moru, brodu i dalekim egzotičnim slikama. Spuštali smo se niz serpentine dok je iza nas polako nestajao mističan osjećaj Zaratustre. U kasno poslijepodne ugledali smo ravnicu. Sunce je zapeklo, oko nas beskrajna zelena polja prostirala su se u nedogled. Stigli smo u Kalafabad. Osjećao sam miris još uvijek dalekog mora. Neka vedrina u zraku. Okus slobode i neograničenosti. Veseli gradić s elegantno građenim sivo bijelim kućicama i mnoštvom palmi. Mirisi hrane, na ulicama žene koje se slobodnije kreću. Zaratustra je ostao iza nas.Uzeli smo prenoćište u lokalnom hotelu. Motel „Ištvar” — nekadašnje prenoćište trgovaca i turista na putu za more. Centralna prostorija visokih svodova, bivši bar, a danas stjecište lokalnih mladića koji su ispijali beskrajne količine kave i čitali novine. Naš ih je dolazak uzbudio. U sivilu revolucije i rata bili smo pravi gosti. Šareni, zabavni, sa čudesnim kolima — bili smo novost. Kada smo te večeri sjeli za okrugli stol hotelskog restauranta, oko nas se okupila gomila mladića. Nismo plaćali jer nas je svaki želio nečim počastiti. U ovo doba i u ovo vrijeme bili smo rijetki došljaci, čak i gazda je inzistirao da časti. Poslije, nakon što smo se povukli na spavanje, prišao sam prozoru i otvorio ga. Bebek je legao. Ugasio sam svijeću, sjeo na rub prozora i gledao van, u taj srednjoistočni svijet. Vani je još uvijek bilo živo.
56
Skupine muškaraca u bijeloj odjeći žurile su amo—tamo, magarci, ovce — Srednji istok. Ispunjavala me neka bol, kao da mi reže u duši. Uskoro Abadan, more, brod, novi svjetovi, nove vizije, nova realnost. Toliko mi je blisko sve to ispred mene, a ipak žurio sam u novo. U grudima uzbuđenje, kao i noć prije izlaska iz vojske. Nešto je raslo u tijelu. Nova napetost. Znao sam da dolazi nešto različito, da je svemu tome kraj, no tijelo u to nije vjerovalo. Tamo u daljini, iza visokih brda koje smo ostavili, svjetlucala je Venera, sjajna zvijezda, dvolična zvijezda, zvana Lucifer i Venus, Danica i Večernjača. Simbol žene, zvijezda koja će nas pratiti preko mora i planina, uvijek i posvuda. No, večeras sam još ipak tu. Udahnuo sam duboko osjećajući intenzitet kraja. Ulice su se polako praznile, tek pred hotelom čučala je još uvijek skupina mladića pušeći ćibuk. Tu i tamo čula bi se rika magarčića, pjev hodže — Srednji istok tonuo je u tamu... Jutro, i opet pjev hodže koji me budi iz sna dok osjećam da je u meni nastala promjena. Realnost Zaratustrine zemlje bila je već mrtva. Sve u meni pripremalo se za novu avanturu na moru. Platili smo hotel, sjeli u džip i krenuli. Iza nas mahali su mladići. —Zbogom! Nekoliko sati vožnje po uskoj asfaltnoj cesti i onda — široka pruga auto—puta za Abadan! Taj auto—put kao da je simbolizirao neku energetsku vezu s morem i cijelim svijetom. Kao da smo ušli u neki tunel i sada vrtoglavom brzinom jurimo kroza nj e da bi smo izišli tko zna gdje, na potpuno drugom kraju svijeta. Vjerojatno je i Bebek osjećao isto jer je vozio gasom stisnutim do daske, bez obzira na stroj koji je bolesno zavijao. Džip je jurio sve brže, kao i naši osjećaji. Trebalo je uhvatiti dovoljno velik i snažan zalet da se probije opna te zemlje, da se izbije i otrgne iz tih spona, da nas ne povuku natrag i ne zadrže zauvijek u svom zagrljaju. Bebek je ubacio u over drive, kojeg do sada nikada nismo koristili, i slike oko nas prestale su biti oštre. Možda pod utjecajem sunca, taj prolaz osjećao sam stvarno kao put kroz neki tunel kojemu zidovi nisu bili tamni već zeleni. Osjećao sam da jurimo prebrzo, da će se džip raspasti. Over drive nije bio pogodan za lendrover, no šutio sam bez volje i snage. Bebek je vozio s izrazom lica opsjednutog čovjeka. Nakon cijele vječnosti, kad sam mislio da će se sve razletiti, i džip i mi i nevidljiva polja oko nas, konačno je u daljini zablistala plava površina Perzijskog zaljeva. Bebek je usporio i slike krajolika su se izoštrile. Tek sada sam shvatio da se stvarno približavamo oceanu. U nozdrve su udarili mirisi mora. Oko nas nazirao se drvored zelenih palmi. U daljini, na pučini, bijeli brodovi. Plavo more, sinji galebovi i sve te lađe. Zagledah se u jednu, negdje oko horizonta, uvjeravajući se da je naša. Tamo negdje, tamo daleko, sjede oko stola u brodskoj blagovaonici naši ljudi. Puše „Opatiju” i „Filter 57”, jedu normalnu hranu, piju „šljivu” i slušaju radio emisiju za pomorce. Tamo dolje nazirali smo luku, restaurante, evropska lica i — brod!
57
58
Oblak viđen u Kapadokiji: „Sveti Juraj Kapadokijski" ubija zmaja kako bi oslobodio djevicu. 2 Kaldejsko—babilonska tradicija — hram Sto simbolizira babilonsku kulu kojom su ljudi htjeli doseći nebo. 3 Maternica. 4 Aleksandar Veliki — kozmički ovan što probija Istok. Spoj roga i maternice — spoj Zapada i Istoka. 5 Simbol—reljef pred ulazom u svetište hrama malteških vitezova i templara Ivitezova svetoga Jurja). 6 Simbol ulaza u svetište kundalini, u Indiji. 1
59
Sufistička slika vizije puta k istini — Starac s brda Pog (Iranska škola). 2 Spirale na licu označuju put u podzemlje — vođa obreda Balik Tar. 3 Smrt i rođenje u svemiru — galaktička spirala. 4 Grčka pločica što simbolizira labirint. Da bi pridobio Arijadnu, Tezej odlazi u Labirint ubiti Minotaura. 5 Kiphumabve iz Irana — Crte na licu prikazuju crijeva kojima su Gugameš i Bnkid prodrli u carstvo podzemlja Pog 6Obredni ritual spuštanja u podzemlje. 1
60
DRUGA KNJIGA
VODA
61
KON RICKY
Stajali smo na malom privatnom keju nekoliko kilometara izvan Abadana razgledavajući olupinu kojom smo namjeravali otploviti nekoliko tisuća milja do Indonezije. Gledajući je izvana, bilo je teško vjerovati da će ta olupina stići do Hormuškog tjesnaca. Tamnosmeđa drvena tajlandska trabakula, sa dva jarbola čudesne konstrukcije! To plovilo podsjećalo je na mješanca između naše džunke i naše ribarske trabakule. Tri i pol metra širine, možda petnaestak metara dugačak brod s odsječenom krmom kao u španjolskih galija. Prednji kraj sa zavinutim pramcem u oliku uspravljene kobre odavao je orijentalni izgled. Na prvom jarbolu sajle za „flock” nije bilo, što je nagovještavalo upotrebu četvrtastog, tzv. latinskog jedra. Čemu je služio drugi jarbol, nije nam bilo jasno. — Nadam se da ima dobar motor. Inače, čeka nas vožnja duga kao vječnost — razmišljao je naglas Bebek. Ne vjerujem da pomoću vjetra ovo čudo može ploviti brže od četiri čvora. Naoko nikoga nije bilo u trabakuli. Uzalud smo trubili i zvali. Trabakula je ostala obavijena tišinom. Usprkos telegramu koji smo primili u Tabrizu, da nas Ricky i Bob čekaju u Shahnarouzu, u hotelu koji se sada zvao „Rostam” nikada nisu čuli za njih, a još manje za naš dolazak. Brod nije bilo teško pronaći. Vjerojatno postoji samo jedan brod s imenom „Sea Weed”, morski korov. Kontrolor nam je objasnio da privatni brodovi tog tipa nemaju ulaz u Abadan, dok nas je upućivao u pravcu Bandar Dilama. U Bandar Dilamu nisu čuli ni za Rickya, ni za Boba, ali su čuli za „Sea Weed” koji je bio ukotvljen deset milja izvan grada. Nakon što smo tri sata tražili, evo, konačno smo ga našli. Prvi dojam još izdaleka podsjetio nas je na Kon Ticky. S obzirom na Rickya, isti čas smo brod prekrstili u Kon Ricky. Nije moglo biti sumnje da se radi o „Sea Weedu”. Na koncu, ime se jasno vidjelo i sve se slagalo s njegovim opisom. —Gdje su, k vragu, Bob i Ricky! — govorio je Bebek. —Poznavajući Rickyja, ne bi me čudilo da leži pijan ili drogiran u nekom Choraz—hanu — rekao sam. —No, Bob je, navodno, ozbiljan. —Tko ih šljivi, doći će. Hajdemo na brod! Privukli smo jedan od malih drvenih čamčića i uspeli se na brod koji se ljuljao nekih dva metra od obale. Došavši na palubu, shvatili smo da su naše procjene broda bile pogrešne — to očigledno nije bila nikakva olupina. — Fijuuuu — zazviždao je Bebek. Pogledaj ove čelične kablove. Reynolds original, gledaj, Wessenovi vinčevi! — Paluba je sagrađena od čvrste tikovine, ograda od ebanovinih stupica i čeličnih sprava. — Ovdje je netko potrošio barem dvadeset tisuća dolara za rekonstrukciju — govorio je Bebek. — Čuj, Željac, ovo je potupno suprotno od moje „Andromede”. Moja „Andromeda” izgledala je super, no držali su je nekoliko šarafa i ziherica. Izgleda da je ovo nešto sasvim drugo.
62
Pregledali smo palubu. Na krmi prostrana izbočena kabina što je očigledno sezala dolje. Ulaz u kabinu u sredini palube bio je zaključan. Na podu palube, između dva jarbola preklopni otvor za teret. —Pretpostavljam da je ovo kabina za lendrover — rekao sam. Pramac ograđen čvrstom dašćanom ogradom i preostali komad prostora zaštićen od vjetra. U ogradi vrata koja su vodila na pola metra širok i metar i pol dugačak mostić nadvit nad vodom. — Ovo je moj kupe — povikao je Bebek bacivši se potrbuške na mostić, isprobavajući ga za spavanje. —Nije tvoj, nego moj, ja odavde snimam! I opet nesporazum. Upravo je trebala početi nova rasprava kad nas je prekinuo piskutav glas žene koja je uzbuđena dolazila iz kabine. Vriskala je na nerazumljivom jeziku i zakopčavala crni kimono. Očigledno se tek probudila. Nismo je slušali, već se zagledali u njene bujne smeđe dojke, koje je nervozno trpala u kimono. Tiho sam zazviždao: opaaa! Vijetnamka ili Tajlanđanka, prilično zgodna, izrazito seksualno provokativna. Pune čvrste grudi i tijelo gipko i vitko. Nešto više od dvadeset godina. Umorivši se od jalovog posla s grudima,ostavila je jednu dojku nepokrivenu. Zagledala se u nas, dok joj se lice razvuklo u širok osmjeh. Konačno je postala razumljiva, i na lošem engleskom izgovorila: —You Đeriko baba, you Borni Bebek, you friend Sami San. — Prepoznali smo tajlandski naglasak. —Otkuda sada ovo? - čudio se Bebek. —Što fali? — govorio sam na hrvatskom, prišao djevojci i izgovorio: — Hoite? MeveDeriko baba, friend Sami San. — Opet smijeh Malokasnije ubrodskom salonu čekali smo večeru šarajući pogledom po kabini. Prilično štura prostorija bez ukrasa, slika ili ornamenata, no svježe lakirano drvo fino je vonjalo dajući osjećaj sigurnosti. U salonu dvije, jedna drugoj nasuprot postavljeneklupe sdrvenim naslonjačima ivelikim stolom dužine tri metra. Montiran na zidu kabine “Pioneer” stereo kasetofon sa dva oveća AIWA zvučnika, a lijevo od sterea, radio stanica i eho sonder. Čisto pristojno, pomislih. Ispred kabine nalazila se kuhinja u koju još nismo zavirili, a iza hodnik sa četiri kabine za spavanje, svaka po dva ležaja na kat. Kada smo se vratili s razgledavanja kabina za spavanje u salon, Čo Čo San, kako ju je nazvao Bebek, prostrla je stol i iznijela dvije kineske čaše i dva hladna heineken piva. Iz „Pioneera” razlijevali su se zvuci Gloryje Gaynor: „I will survive”, a iz kuhinje zamaman miris indonezijskog sataya. Opustili smo se, raskopčali košulje. Čo Čo San nam je pokazala kupaonicu i kada smo se umili i sjeli, na stolu se već pušila hrpa ukusnog sataya. Čo Čo San je sjela, ponudila nas jelom pitajući nedostaje li što. Gledajući Čo Čo San počeo sam razmišljati naglas: —Čuj stari, najbolje bi bilo da ona dvojica uopće ne dođu. Čo Čo San, — upitao sam, — can you sail? (Znaš li jedriti? ) —Sure, can sail, can cook, can screw, can anything. — Čo Čo San je sve mogla. —Što misliš, da utovarimo džip, odvežemo brod i kliznemo? — predložio je Bebek. Bilo mi je žao što smo se obojica samo šalili. Iako je Bebek prošao dosta avantura na moru, ni on ni ja ne bismo se snašli na ovom brodu. Osim toga, što bi rekli pri dolasku u Djakartu? No, šale radi, prihvatio sam tu „spiku”. — A da ih na pučini bacimo morskim psima i kažemo da su se napili i pali? Zamisli, dva mjeseca puta sa Čo Čo San, can cook, can sail, can everything! Nakon pete porcije odgurnuli smo prazne tanjure najavivši Čo Čo da odista više ne
63
možemo. Spuštala se noć. Bebek se uozbiljio: —A da pitamo što je s onom dvojicom? —Ma šta te briga — rekao sam. — Što nam fali?! Nije ga bilo teško odgovoriti. Odmahnuo je lijevom rukom i otvorio još jedan heineken. Čo Čo umorna, no veoma zadovoljna svojom uspješnom kuhinjom, smješkala se i pijuckala rum i Coca-Colu. Umorna od natezanja s dojkom što joj je stalno ispadala, odbacila je kimono koji joj je ionako samo smetao. Negdje oko tri sata ujutro probudilo nas je urlanje muškog glasa i zvuk razbijenog stakla u salonu. Ležao sam na gornjem krevetu sjećajući se večere i Čo Čo San. Iz donjeg kreveta Bebekov glas. Čuli smo pljuskanje i Čo Čo San kako vrišti. Mamurni, otvorili smo vrata kabine, izišli u salon gdje je bjesnio neki debeli sto i pedeset kilograma težak i dva metra visok bradati bijelac. Pomislih, to je sigurno Bob, frajer od Čo Čo San i sada će biti cirkusa. Pogledom punim bijesa frajer se zagledao u nas: — Koji je ovo svinjac? Što vi tu radite?! — urlao je na engleskom. Ruka mu je klizila prema grliću boce na stolu. —Pusti mene — rekao sam Bebeku, — ja ću. No Bebek se već namjestio. Stao je na metar udaljenosti od Amerikanca i hvatao ravnotežu. — Tko ste vi? Znate li što radite? Znate li s kime imate posla? Ja sam Jack Roberts, Crni Jack, iz Tex Arkane, vikao je Amerikanac. Ruka mu je bila sve bliže boci. Nije stigao do boce. Još prije nego što je dotaknuo stol, Bebek se uhvatio lijevom rukom za rub kabine, naglo trznuo tijelom naprijed, i prebacujući svu težinu u desnu šaku zviznuo Crnog Jacka direktno u bradu. Čo Čo se smrznula u mjestu. Crni Jack zaokrenuo je očima, na tren balansirao i onda se polako spustio na koljena držeći se za rub stola. Mislio sam da će ga Bebekov udarac barem onesvijestiti, no ništa. Jack je začuđeno, gotovo simpatično buljio u Bebeka, mehanički ponavljajući: —Ja sam Crni Jack, ja sam Crni Jack iz Tex Arkane. Nastala je neugodna šutnja. Bebek smeten, ne zna što sada. Naglo se sabrao na sebi svojstven način. Tek u opasnoj situaciji postajao je još drskiji: — Dobar večer, ja sam Borna Bebek iz Jugoslavije - rekao je hladnim glasom. Čovjek na podu nije bio potučen, naprotiv, dizao se kao da mu ništa nije bilo. Oh, k vragu, pomislih, što sada Bebek ovdje smjerava, Ova ljudeskara će nas smrviti obojicu. No, ljudeskarino lice razvlačilo se u smješak. Nisam mogao vjerovati, bit će to neki trik. Tražio sam pogledom neku bocu, neku polugu, nešto čim ću maznuti tog gorostasa jer su šake, očigledno, za njega bile neznatne. No on se stvarno smješkao. — Borna Bebek, Borna Bebek, pa mi smo zajedno pili u Yokohami, sjećaš se one noći — govorio je ljudeskara. Znao sam da Bebek nikada nije bio u Yokohami, no obojica smo zdušno navalili sjećati se. —Pa jasno — govorio je Bebek, — onda kod Yukide. —Ma ne kod Yukide, kod Tušina - odgovorio je Jack. Mislio sam da je ovaj pobudalio, ali se okrenuo meni i nastavio: —Pa vi ste onda Željko Malnar, zajedno smo plovili na Ionisu. Iako nisam ni čuo za Ionis kao i Bebek, prihvatio sam igru. No, čovjek nas je očigledno poznavao. — Oprostite, oprostite — Jack se izvinjavao kao da je on nešto strašno kriv. — Trebao sam znati. Sam je rekao da dolazite, ali mi smo vas očekivali tek za dva tjedna. Imamo
64
sastanak s vama u Shahnarouzu. Dobrodošli! — govorio je Jack dok se zbunjeno češkao po bradi. Odjednom mi je sinulo odakle znamo Jacka. Pa da, jasno, bilo je to one noći u Londonu. Sam, Roger, Bebek i Jack, pili smo svi zajedno, odnosno Jack se opijao dok smo mi razgovarali sa Samom o Kapadokiji, u baru „Trader Vick”, u londonskom „Hiltonu”. Sjetio, sam se svega. Crni Jack je bio Samov ,,old job man”, čovjek za različite poslove. Sam ga je držao jednim od najjačih ljudi na svijetu. U rodnoj Americi držalo se da je malouman i Sam ga je izvukao iz neke klinike. Držali su ga zaključanim u klinici za duševne bolesti. Tipičan primjer, smatrao je Sam, novog oblika fašizma sve više rasprostranjenog u industrijskim zemljama. Ludnice su zamjenjivale koncentracione logore. Ne samo na istoku, i zapadno potrošačko društvo postaje sve vještije, stvarajući spregu između masovnih medija, novinara i psihologa u smislu eliminiranja kontroverznih ljudi. Sam je isposlovao da se Jack otpusti. Ne samo da nije bio opasan, u svojoj dobroćudnosti gotovo da je pretjerivao, uvijek voljan udovoljiti. Pošto ga je izvadio iz bolnice, Sam ga je upošljavao za sve vrste grubih poslova dok nije otkrio njegovu genijalnost za mehaniku. Napravio je neke važne zahvate na prijenosnoj kutiji džipa. Ovdje je očigledno da nam pomogne oko motora na brodu. Nije mi još jedino bilo jasno ono pljuskanje Čo Čo San, no to se razjasnilo tek kasnije. Jack, pijan kao deva pao je na ulazu rušeći čaše. Preplašena Čo Čo San vrisnula je nakon tog iznenadnog pada u mraku. A ono posezanje za bocom? Jack jadan i pijan tražio je oslonac da ne padne na pod. Gledajući Bebekovo lice shvatio sam da je njemu postalo jasno tko je Jack. Oblili su ga stid i žalost. Prišao je Jacku i raspreo priču o Yokohami. Jack se opet raspoložio i za petnaestak minuta Bebek i Jack bili su najbolji prijatelji. Čo Čo je nestala u kuhinji. Ubrzo se pojavila s novom hrpom satyja i novim kartonom heinekena. Ubacili smo našeg J. J. Calea u kasetofon, zapalili petrolejku i osjećali se divno. Brod se počeo ljuljuškati na valovima ispuštajući ugodne jecaje starog drveta. Kroz prozor morski vjetar unosio je zvukove pljuskanja valova miješajući mirise mora s onima od drvene konstrukcije broda i Čočinog parfuma. Kroza sve to, aromatični oblici satyja s roštilja uz zvukove glazbe uvjeravali su nas da će sve biti dobro, da je pred nama veličanstvena avantura!
65
PILOT I AUTONOM
Drugoga jutra pojavili su se Bob i Ricky. Ricky je bio trijezan, što je mnogo obećavalo, no Bob, koga nismo poznavali, mrk i natmuren, bijesno je kutrio kao vuk. Sjedili smo na palubi na ležaljkama, pijući whisky, kada su se njih dvojica uspela na brod. Ne predstavljajući se, Bob nam je prišao, bacio prezriv pogled na whisky, govoreći: —Vidim da ste se već snašli bez mene. Što bi tek mislio da nas je našao jučer sa Čo Čo. Bob je isijavao onaj kapetansko gazdinski odnos, toliko stran svim istraživačima svijeta. Djelovao mi je kao vulgarna unajmljena kapetančina, vjerojatno veoma sposobna, no bez smisla ili feelinga za bilo što drugo. Za njegovih 55 godina dobro se držao — salo se doduše već počelo hvatati, no u crnoj kosi su se tek nazirale rijetke sijede vlasi. Snažne mišićave ruke, oštro, morem i vjetrom išibano lice davalo mu je autoritet koji je narušavao nepotrebnim i neprijatnim verbalnim izljevima. Čim se pojavila Čo Čo, šapom joj je prekrio dojku i tresnuo u stražnjicu da pokaže svima koliko je sati. Rickyja sam poznavao još od prije. On je bivši „autonom”. Autonomi su bili francuski ogranak punkera i crvenih brigada, odnosno nešto između. S punkerima su dijelili modu, no od crvenih brigada su pobrali neku političku platformu. U sedamdesetim godinama haračili su Parizom. Zaštitni znak su im bile tenisice. Političko djelovanje im je bilo lišeno planova, a i oružja. Otuda i ime „autonomi”. Tipično za njih bilo im je zgrabiti neku stijenu, šipku ili kamen, zavitlati je u izlog neke skupe draguljarnice ili zapaliti neki skupi automobil, i onda, bez krađe ili zadržavanja, pobjeći — trkom u gužvu pariških ulica. Obreo se opet među bogatašima u Saint—Tropezu, no ne da razbija. Rođen u St. Malou, na moru, znao je dosta o jedrenju — ponudio se kao asistent na jahti. Koliko god prije mučio bogataše, sada im je sve udovoljavao. Nakon pet — šest godina plovidbe po raznim jedrilicama i jahtama postao je jedan od najboljih mornara na jahtama. Onda je počeo piti. Uskoro su prestale ponude bogataša i Ricky je svoje znanje o jedrenju prodavao manje selektivnim mušterijama u južnim morima. Više nije klinac, radi već dvije godine za ekspedicije i bio je voljan priključiti se bilo kome i ići bilo kuda. Upoznao sam ga prvi put prije dvije godine u Pen Nangu i onda opet sa Samom u Londonu. Bio mi je ugodan i dobro smo se slagali. Vjerovao sam da na putu neće biti problema ni sa Jackom ni sa Rickyjem. Imali smo izvrsnog mehaničara, eksperta za jedra, i što će nam sada taj kapetan? Kao da je predosjećao moje misli, Bob je s pramca govorio svima nama, u stvari Bebeku i meni, jer su se ona druga dvojica sigurno naslušala te „spike”. — Right boys — pazi već smo boys, mislio sam. - Right boys, kao kapetan dužan sam vam iznijeti plan. Ti i tvoj plan, blesavi fašisto, mislio sam dok smo se spuštali u salon. Sjeli smo u krug dok je Bob vadio veliku mapu Indijskog oceana, stavio je neotvorenu na stol i značajno nas pogledao. - Prije svega, na brodu se mora znati tko je kapetan. Brod je specifična situacija, brod zahtijeva brze koordinirane reakcije i, prije svega, disciplinu. Ja sam odgojen u disciplini. Nije me odgojila avijatičarska oficirska škola u Fort Braggu, kao ove nove pilote redare. Ne, gospodo, mene je školovao rat. Osjetio sam da Bebeka već nervira ta biografija i u strahu da ne lupne nešto, druknuo
66
sam ga nogom. Bob je to primijetio. Osjetio je da pretjeruje i konačno počeo suvislo govoriti. - S lendroverom i stvarima koje su došle cestom iz Libanona vozimo nekih pet tona tereta — rekao je. — To je mnogo, jako mnogo. Morat ćemo izbjegavati oluje i otvoreno more. Planiram jedriti uz obalu koliko god je moguće. U zaljevu nema jakih vjetrova i kretat ćemo se uglavnom pomoću motora. Usprkos ratu između Iraka i Irana, ne očekujem probleme, bilo s vlastima ili s vremenom, sve do Hormuškog tjesnaca. Tu je zastao i opet nas pogledao, posebice Bebeka, oštrim, prezrivim pogledom: -Sam mi priča da ti nešto znaš o plovidbi. Opet sam se preplašio reakcije, no Bebek se svladao. -Da — rekao je mirno. — Nešto malo znam. No, i to je bilo previše za Boba. Zlobno se nasmiješio. - E, pa kad je tako, ti ćeš preuzeti nihgt watch, to jest noćnu stražu između ponoći i četiri sata. Ti se najbolje razumiješ, pa će ti to najbolje odgovarati - rekao je Bob. Ne znam zašto, ali ja sam Bobu nekako bolje odgovarao. Ima nešto u Bebeku što provocira takve ljude. Odlučio sam smiriti situaciju. Slijedili su moji komentari o izvanrednom stanju broda i naravno sjajnoj borbenoj situaciji američke avijacije. Bob je postao normalan. Moj općeniti utisak o svemu bio je da Bob zna svoj posao, da je posada sposobna i sve drugo bilo je manje važno. Bobov plan bio je jedriti do Hormuza, zatim Omanskim zaljevom u Indijski ocean, jugoistočno prema Lakadivima, pravac istok— jugoisotik, između Ceylona i Malediva i onda kroz Malajski prolaz na Borneo. Jedina novost u svemu tome bio je Borneo umjesto Jave, odnosno Djakarte. No, to je i bio konačan cilj. Smetalo me što Bob nije planirao stati na Maledivima, no o tom potom, mislio sam. Polazak je bio planiran dva dana kasnije, u nedjelju. Kad smo završili dogovor bilo je već 12 sati i trebalo je utovariti džip. Digli smo se i krenuli. Dok smo izlazili, nisam se mogao svladati a da ne uštipnem Čo Čo pred Bobom, tek toliko. Bili smo i previše revnosni slušaoci. S utovarom izbili su problemi. Petak je muslimanski praznik, i radnik na dizalici izvlačio se na Homeinija i islam dok je, ustvari, očekivao bakšiš. Tražio je previše i izgubili smo tri sata dok smo našli Armence da nam pomognu. Konačno je i delija na dizalici popustio i snizio cijenu na polovicu. Armenci su okačili lance dizalice o lendrover i naša bijela putujuća kuća digla se u zrak. Trzaj poluge u kabini dizalice i džip je zaplovio po zraku u polukrug, da bi se zaustavio viseći iznad Kon Rickya. Jack i Ricky otvorili su preklopna vrata i u truplu broda ukazao se otvor taman dovoljno velik da primi naš lendrover. Znak rukom čovjeku u dizalici i naš džip nestao je u utrobi broda, kao da ga je progutala neka velika riba. Trebalo je još samo demontirati krov da bi se mogla zatvoriti vrata na palubi. Kada smo ih konačno spustili, teško smo mogli i povjerovati da je naš džip stvarno tu, pod našim nogama. Subota i nedjelja prošli su u nekom polusnu. Ostavili smo Boba i Rickya brinuti se oko priprema za plovidbu. Forsirali smo nagli odlazak vadeći se na Sama, no Bob je našao načina da eskivira. Stalno je nešto zaboravljao. Došla je nedjelja i nismo otišli. Ipak, konačno je sve bilo gotovo i polazak je bio fiksiran za ponedjeljak prije podne. Trebalo je još samo proslaviti posljednju noć. Nakon dva dana ležanja konačno smo se digli, oprali i obrijali. Idemo dalje, stvarno idemo! Epur si muove, mislio sam dok sam silazio s broda na kopno.
67
MONOTONIJA U PLAVOM
Bila je već gotovo ponoć kad smo krenuli. Rickyja nije bilo cio dan. Još ujutro napio se i nestao, a za njim i Jack koji ga je otišao tražiti. Tek u ponoć vratili su se pijani i sretni. Nervozno smo čekali da se otrijezne, no oko jedanaest uveče pala je odluka za pokret, iako su ova dvojica još uvijek spavali. Bob se prihvatio kormila, a Bebeka je dopao posao oko motora. Stroj je brujao dok sam na obali užurbano odvezivao konopce. Konačno! Brod je slobodan! Uskočio sam na palubu i povukao konopce. Kon Ricky se lagano odvojio i sjekao prema izlazu iz luke. Oko nas stotine svjetala. Ribarice, brodovi i crna voda. Brod se tiho iskradao iz uvale, prošao je kroz lukobrane. Slijedilo je manevriranje između malih crnih otočića, zatim — prodor na otvoreno more! Zapljusnuo me osjećaj noći, avanture i mora. Planktoni su bljeskali pod pramcem dok su se ustalasali valovi razbijali o brod. Iza nas svjetla Abadana tonula su na horizontu, a ispred nas golema tamna ploha. Bilo je ugodno, toplo. Mjesec je obasjao zaljev kupajući nas u svom posebnom zagrljaju. U ustima sam osjećao miris soli. Ispred pramca vodu su presjekle peraje dva prateća delfina. Gore na nebu zvijezde su se zgusnule u blještavoj tapiseriji svjetla. Nekih sat i po stajao sam opčinjen prizorom, dok mi se u tijelo uvlačio onaj tipičan osjećaj svih moreplovaca, osjećaj kada puca spona s kopnom. Da, ovo je bio ulaz u drugu realnost, u nacionalni, kulturni, apstraktni morski svijet. Bob za kormilom kao da se promijenio. S lica mu je spao grč napetosti i oblila ga neka smirena koncentracija dok je doživljavao ravnomjerno brujanje motora lađe koja je tiho klizila. Na krmi Bebek. Zamišljeno je pušio gledajući Iran kako nestaje u daljini. Naziralo se samo trepereće svjetlo svjetionika na izlazu iz luke. Bez riječi, Bebek je ispuhao dim i bacio čik u vodu. Na horizontu trepereće svjetlo abadanskog svjetionika zauvijek je utonulo u more. Slijedećih nekoliko dana proteklo je u monotoniji. Podijelili smo dežurstva tako da je svakog dopalo upravljati brodom. Čo Čo nismo uzimali u obzir, ona se brinula za sve u domaćinstvu, o kuhinji, čistoći broda i pranju rublja. Bila je izvanredna, savršeno je obavljala svoje poslove. Jack se bavio strojem, a jedro još nismo koristili. Osim četiri sata za kormilom gotovo da i nije bilo posla. Lijevo od nas prolazila je jednolična ravnica crvenkaste iranske obale. Peti dan prošli smo kroz Hormuz. Kao začaran slijedio je divan osjećaj slobode otvorenog mora. Kopna je nestalo sa svih strana i dok je brod uzimao kurs 110, more je promijenilo boju. Tirkizna boja zaljeva sa crvenkastim preljevom postala je intenzivno plavom. Šarene mirise kopna zamijenio je ujednačeni, nepromjenjivi miris slane vode. Posvuda kristalno čist zrak, i tiho, mirno more bez daška vjetra, ne dajući nam priliku da razapnemo jedra. Osjećaj dosade koji nas je morio u zaljevu nestao je. Ploveći uz obalu, kao da smo stalno očekivali da se nešto dogodi. U plavom ništavilu Indijskog oceana, ploveći ka dalekim Lakadivima, kao da sam se pomirio s beskonačnošću prostora. Isti osjećaj kao u vojsci, kada čovjek nakon prvih tri mjeseca diže ruke od iščekivanja bilo čega, osjećaj prihvaćanja statičnog vremena. Fizički, vrijeme se mjerilo obrocima. Ništa, ništa, pa Čo Čoin doručak, pa onda lješkarenje na suncu, zatim ručak, pa onda vrijeme za kormilom. Prvih dana
68
smjena za kormilom me veselila, da bi mi se slijedećih tri dana gadila. Tek po dolasku u ocean, trenuci za kormilom, dok sam u rukama držao sudbinu broda, počeli su me ispunjavati istinskom radosti. Dok bih kormilario, Čo Čo bi često dolazila praviti mi društvo. Pomirila se s imenom Čo Čo, iako se, ustvari, zvala Mai, no ime joj se svidjelo i to su prihvatili i Jack i Ricky. Samo je Bob inzistirao na Mai da na neki način osigura svoj autoritet. Bob ju je držao svojom, no, ustvari, ona je pripadala brodu. Bila je kupljena s brodom od bivšeg vlasnika, kineskog trgovca. Naravno, nitko je nije silio da ostane, no njen život ovdje bio joj je prihvatljiviji od bivšeg života djevojke iz ulice Pat Pongu Bangkoku. Utoku njenog dvogodišnjeg staža promijenila je tri kapetana i Bob joj je očigledno bio najmanje po volji, iako je s tipično istočnjačkom strpljivosti prihvaćala i njega. Tko zna što je očekivala i što je htjela, no Tajlanđanke su takve. One su, izgleda, sretne, tek toliko da ugode muškracima. Ako su muškarci dobri, tim bolje, no u biti njoj su svi bili dobri. Deveti dan pala je lagana kiša. Upravo sam bio za kormilom kada su se tople kapljice prosule po mom licu. Bilo je ugodno sjediti na komandnom mostu u kupaćim gaćicama i osjećati tople kapljice kako mi peru sol sa tijela. Dan poslije kiše pridružilo nam se jato delfina koji su nas svojski zabavljali nekoliko dana. Podsjetili su me na Tajlanđanke. Delfini toliko lijepi i talentirani gube svoje vrijeme zabavljajući i prateći ljude od kojih apsolutno ništa ne traže niti dobivaju. Bilo je divno pratiti njihovu razdraganu igru. Čovjek naprosto osjeća njihovu radost dok plove u složenim formacijama mijenjajući položaje u zanimljivim i logičnim kombinacijama. Čas formiraju trokut, čas zvijezdu, čas dugu ravnu strelicu. Neromantičan zoolog vjerojatno bi našao neki banalan razlog zašto delfini slijede ljude. Cinik automatski misli na galebove koji žive od ljudskih otpadaka i brod slijede zbog hrane. No delfini ne jedu ljudske otpadke, već sami love ribu. Zašto slijede male brodove i jedrilice? Bez obzira na znanost, meni je postalo jasno da traže društvo. Iako ne mogu dokazati točnost te teorije, vjerujem da delfini imaju umjetničke duše, i kao svi umjetnici traže publiku za svoje predstave, plesove, vragolije. Primijetio sam da cijeli cirkus skokova, trikova, geometrijskog mijenjanja pozicija počinje uvijek čovjekovim dolaskom. Nisam htio biti nezahvalna publika i satima sam ih gledao, pljeskao najboljim izvođačima, smijao se i fućkao kada bi koji nespretno pljusnuo u vodu. Bio sam siguran da su razumjeli. Noći su bile posebno lijepe nad oceanom. Činilo se da je svaka točka na nebu ispunjena nekom zvijezdom. Svaka zvijezda jedna duša, vjerovali su stari Grci. Dani su prolazili u nekoj čudnoj praznini, praznini koja je ispunjavala dušu. A ipak, čovjek se zaželi promjene. To stalno mimo more postajalo je već monotono, nije nam davalo priliku da dignemo jedro i da se privremeno odmorimo od neprekidnog zvuka motora. Počeo sam sve više razgovarati s Rickyjem. Bio je uistinu dobar momak, nekako sam ga sažaljevao. Imao je toliko smisla za mnoge stvari, previše je pio i vjerojatno će završiti život besciljno lutajući morem. Rekao sam mu što mislim o tome, no on me je razuvjerio. Rekao je da mu more daje sve što treba. Bob je i dalje pokušavao terorizirati, i tu i tamo bi se zakvačio s Bebekom, no ja sam ga ignorirao. Jack je bio potpuno zaokupljen motorom i sobom, a ponajbolje se slagao s Bebekom. Igrali su beskrajne partije gim rummija. Meni se nije kartalo i igralo šah. Uglavnom sam ležao na mostu, nad provom, i gledao more kako se rasprskava o pramac. Želio sam da se nešto dogodi, neko uzbuđenje. Dani su prolazili. Na mapi iscrtan put Kon Rickyja ukazivao je da prolazimo kraj Lakadiva. Pokušao sam nagovoriti Boba, no nije mi se dalo natezati. Nismo stali ni na Lakadivima ni na Maledivima Bob se zaintačio, a Jack i Ricky su ga se bojali. Nagovorio sam Bebeka da stisnemo Boba, no Bebek je upao u njegovu agresivnu fazu i bojao sam se da ne dođe do preoštrog konflikta između njih dvojice.
69
Od Malediva uhvatili smo samo miris kopna. Nevjerojatno koliko se čovjekov njuh izoštri omogućujući mu da namiriše čak i nevidljivo kopno. Uspinjao sam se često uz jarbol tražeći makar tračak otoka, tek toliko da olakšam dušu. No ništa, samo taj opojni miris. Nekoliko dana kasnije miris je nestao i ocean je opet promijenio boju. Nakon dvadesetak dana konačno se digao lagani vjetar. Bilo je to veliko osvježenje. Ricky je živnuo i izvukao jedro na palubu. Sivo i prljavo, djelovalo je poput stare krpe, no podignuto na jarbol proželo je cijeli brod novom atmosferom. Prije svega, povećala nam se brzina, no to nije bilo važno. Pod jedrom brod se kretao sasvim drugačije. Pod jedrom brod je postao žena. Gibanje je postalo elegantno. Ritam je dobio smisao i neprestano grubo udaranje o ocean pretopilo se u milovanje. Osim toga, pola broda je gotovo stalno bilo u sjeni. Bilo je to četvrtasto jedro tipično za Istok. Iako ne toliko efikasno u bočnim vjetrovima, smanjivalo je valjanje koje prouzrokuju normalna trokutasta jedra. Približavanje Ceylonu donijelo je opet novu promjenu i nov snažan vjetar. Sada sam već počeo osjećati djelovanje morske bolesti. Danima to ljuljanje i vrtoglavica koja ne prestaje, obavezno bljuvanje poslije svakog obroka i vjetar koji postaje sve jačim. Negdje oko ekvatora zahvatila nas je snažna struja skretajući nas s kursa 70 i odvlačeći u pravcu jug—jugozapad. Spustili smo jedra da bi efikasnije održavali kurs, no to je dovelo do usporavanja brzine. Sjednica u salonu: boriti se protiv struje i vjetra i doći do Bornea kroz Malajski prolaz, ili se prepustiti struji koristeći pogodnost vjetra i proći kroz Sundski prolaz. Bebek i ja smo, naravno, bili za Malajski prolaz. Nostalgično smo željeli opet posjetiti Panang, naravno provesti barem pola sata na kopnu, tek toliko da se odmorimo. S obzirom na novonastalu situaciju, ta ruta produžila bi put za neka tri dana. Bob je bio neumoljiv i opet je inzistirao na najkraćoj ruti. Prolazimo kroz Sundski prolaz. Obojica smo progutali knedle u grlu. To znači da nećemo stati nogom na zemlju, nećemo vidjeti zemlju sve do Indonezije. No što je, tu je. Sada mi više nije bilo ni do natezanja. Prihvatio sam tu odluku pasivno.
70
SUSRET S MOREM
Vjetar je i dalje jačao i negdje oko osamdesetog meridijana uletjeli smo u jaku oluju. Koliko god bila neugodna, tek nakon te oluje ušli smo u pravi i konačni kontakt s vibracijom oceana. Kada su se prve kapljice počele spuštati, bili smo gotovo veseli. Kiša je izvukla Bebeka na palubu. Kao i ja, bio je u kratkim izrezanim trapericama. Kapljice su učestale i sklonili smo s palube nepričvršćene stvari i odjeću. Blagi vjetar se pojačao. Bob se prihvatio kormila, a ja sam preuzeo latinsko jedro. Zategnuo sam ga blago, razmišljajući da li da ga spustim, no odlučio sam da ga ipak ostavim donekle skraćenog da hvata jugozapadni vjetar koji je neprekidno jačao. Uskoro, nebo se zamračilo dok se čaroban osjećaj mira, misterije i topline širio oceanom. Čuli su se zvuci grmljavine s bljeskovima u daljini. Horizont se palio plavom, bijelom i crvenom bojom. Jedro se nadulo, brzina broda povećala dok gotovo nismo klizeći lebdjeli iznad koturajućeg, čelično sivog mora. Gusta pjena uzdizala se u zrak udarajući u naša vruća tjelesa, obasjavajući nam lica, dajući Bobu mističan izraz. Sada je već gusto kišilo, more je kipjelo, a brod je teturao i poskakivao na vodi. Usprkos bočnoj struji, nismo gubili pravac. S jakim sjeverozapadnim vjetrom jedro je snažno vuklo, stroj je zujao pravilno i umirujuće, s obzirom na valove što su se lomili u suprotnom pravcu. Činilo se kao da klizimo dva puta brže od stvarne brzine broda. Usprkos bučnim naletima mora, i subjektivno smo doživljavali tu plovidbu kao da se odvijala gotovo u tišini. Zvukovi i vjetar snažno su rasli, no ja sam osjećao neki veliki unutarnji mir, osjećaj usporavanja, kao da se u meni polako zaustavlja neki kotač zamašnjak. Bebekovo ozbiljno lice osvijetljeno bljeskovima munje i mokro od pjene, apsorbirano u koncentraciji, isijavalo je neki unutarnji mir. Bob je mimo upravljao kormilom kao da se ništa ne događa. Ricky je već dva dana pijan ležao u kabini. Čo Čo se povukla u salon. Jack dolje kod stroja. Zakračunali su otvore, pripremivši se za oluju, i nestali. Bob za kormilom, Bebek i ja na jedrima, Jack uz motor, a u nama neka čvrsta spremnost, gotovo želja da se sukobimo s bijesnim silama mora koje su nas od početka ignorirale. Da, tu smo, čekamo vas, ne treba nam vaša blagonaklonost, vi bogovi mora i vjetra, dođite da se ogledamo, dosta je bilo lažne ljubaznosti i prenavljanja. Sudjelovali smo sva trojica u tišini, u tom osjećaju kao da tonemo u neku nevidljivu tekućinu, ispuštali smo zrak iz pluća i smirivali se čekajući bitku. Tu i tamo pažnju bi nam privlačilo poput bujnog trbuha trudnice napeto jedro koje je odražavalo svjetlost munja što su iscrtavale brodsku siluetu na mrkom oceanu. Poslije svih tih tjedana dosade i tetošenja bilo je ugodno osjećati oštre udare vjetra u lice, potočiće vode koji su se slijevali oko nogu, slušati bijesne krikove mora i oluje u žrvnju Indijskog oceana. Želio sam da se taj trenutak zaledi, razvuče u vječnost. Prepoznavao sam taj isti osjećaj u oštro iscrtanom Bebekovom licu. Osjećao sam se kao pomorac u Wagnerovoj operi, riješen da izazove prirodne elemente i sile, ploveći kroz ljutite fermentirajuće oblake, nepokolebljivo i odlučno. Prokleti Holandez koji luta svijetom tražeći ženu koja će biti vjerna. Čuo sam završne Wagnerove akorde, dok se Senta baca sa stijene u bijesne valove, a njegov brod tone u kipući
71
horizont, doneseći konačno smirenje. I onda je počelo. Naglo i neočekivano. Oštar vrisak prodorne bijelo plave vatre rasvijetlio je mračno poslijepodne, pretvarajući ga u svijetleći bijeli nadrealistički pejzaž. Jureći preko naših glava bljesak se sunovratio u valove, gaseći se kao da netko pritišće prekidač. Slijedio je trenutak ispunjen tamom i tišinom. Malo poslije udarila je gromoglasna eksplozija, tresući brod, lomeći jarbol poput slamke. Uz glasan prasak jarbol se srušio, a meni kao da je bilo drago. Sve se to događalo brže nego je bilo tko mogao reagirati. Krma se izdigla iz mora, Bob je beskorisno vrtio mrtvo kormilo, a brod se okretao u stranu primajući udarac prvog od masivnih valova što su uslijedili. Brod je klateći se posrnuo, nagnutom polupotopljenom stranom grabio je more i ispravljao se dok je val vode odnio jarbol i jedra. Pogledao sam jesu li Bob i Bebek još uvijek na palubi. Bebek se čvrsto držao za odsječeni panj od jarbola, a Bob je urlao. Hvala nebesima za taj val koji nas je oslobodio jarbola, možda nam sad uspije okrenuti brod. No, kormilo je još uvijek bilo mrtvo, krma je lebdjela iznad vode, a propeler je urlao u prazno, sjekući zrakom. Odjednom, brod se zatresao od snažnog tupog udarca. Bacio me na pod i prema ogradi koju sam uhvatio u zadnji čas. Na tren pomislih da smo udarili o stijenu, no udarci su se ponavljali i ja shvatih apsurdnost moje ideje o stijeni u kilometrima dubokom Tihom oceanu. Ugledao sam Bebeka kako sa sjekirom u ruci juri preko palube vičući: —Pomozi mi! Jarbol treba osloboditi spona. Udara nas! Dovukao sam se do druge sjekire, zgrabio je i krenuo do Bebeka. Brod se počeo vrtjeti u krug. Bilo je nemoguće držati ravnotežu i udarati sjekirom po prepletenim žicama koje su vukle jarbol u vodu. — Samo da smirim brod! - vikao je Bob, čekajući da se krma konačno spusti. Odjednom, propeler je zagrizao u vodu i kormilo se snažno zavrtjelo u središnju poziciju i udarilo Boba u glavu. Bob je zateturao. Mislio sam, odletjet će preko palube, no naglo se sabrao, zgrabio kormilo i zadržao ga. —Brzo, brzo! — vikao je Bob. — Javi Jacku da nabije puni gas. Otvorio sam okno i prenio komandu. Stroj je počeo vriskati od napora. Bob se borio s morem kako bi okrenuo pramac u smjeru valova. Na tren brod se smirio. Bila je to prilika da Bebek i ja konačno izvedemo tih nekoliko oštrih udaraca sjekirom o žice. Žice su prsle, jarbol se otkvačio i brod se nagnuo ustranu, zahvatio galone valova i onda naglo uspravio i zaokrenuo u vjetar. — Imam je, prokleta bila! Konačno je opet imam! — urlao je Bob, osjećajući da je brod opet pod kontrolom. Bebek se držao sidra s izrazom iskrenog trijumfa. Jack je otpustio gas, no svako popuštanje i brod bi počeo kliziti ustranu, gubeći pravac, otkrivajući bok. — Reci mu neka da gas, pa makar prsla! — vikao je Bob držeći taj spasonosni, jedini kurs izravno u vjetar. Brod se konačno okrenuo izravno u vjetar i krenuo naprijed. Bebek je na trenutak nestao pod palubom vraćajući se odjeven u crveno gumificirano odijelo za oluje noseći još dva za mene i Boba. Tek tada shvatio sam koliko mi je hladno. Bebek je prihvatio kormilo i dodao nam odijela. —Krenimo dolje da se odjenemo — rekao je Bob. — Čeka nas duga i naporna noć. Još uvijek me nije napuštalo ushićenje. Tek kada sam ušao u kabinu, želudac mi se zgrčio, zavrtjelo mi se u glavi i počeo sam povraćati preko blijede Čo Čo San koja je šćućurena u uglu izgovarala nerazumljive molitve. Trebalo je mnogo napora i volje da sam se pribrao i odjenuo, i još više, dok sam se prisilio popiti toplu juhu iz termos—boce. Ponovo sam izašao na palubu zamijeniti Bebeka. Kao što je Bob predvidio, noć je bila dugačka i teška, no po izlasku na palubu, meni se vratila volja i samopouzdanje. Osjećao sam se dobro. Konačno sam se ogledao s morem, konačno se nešto dogodilo. Te je noći četiri puta vjetar mijenjao pravac. Nekih sat i pol Jack je držao stroj u punom gasu. Radio je kao mahnit. Zavrtao, oblagao je limom, lemio lemilicom, stiskao kliještima. Stroj je izdržao, no drvenarija
72
oko stroja pregrijala se i pred jutro počela tinjati. Nekoliko sati Čo Čo je nanosila mokre krpe, mijenjajući ih i ne dozvoljavajući da se drvo upali. Tek poslije izlaska sunca vjetar je nešto popustio i Jack je podesio stroj na 1000 okretaja. Zavijanje se smirilo i drvo je prestalo tinjati. Skuhali smo doručak, a kada su zrake sunca probile oblak opet smo uzeli kurs prema Indoneziji. Prošlo je četrdeset dana otkako je Iran nestao s horizonta. Miris nove zemlje osjetio se u zraku dugo prije samog dolaska. Je li to uopće bio miris? Nepristran, vječni nepromjenjivi ocean je počeo umirati, slabio je i gubio svoj intenzitet. Ocean se razlikuje od mora. Proboj u jedno bezlično ništa. To ništavilo oceana možda je druga strana ništavila crnih rupa i pećina, no pećine su pune misterija, duhova, strave. Duša oceana je bezukusna, bezlična, ona djeluje skriveno, nenametljivo, to je voda, gola voda. Čudo je putovati po oceanu. Putujući na zemlji čovjek blago mijenja zvukove, mirise. No ocean je drugačiji. Realnost jedne kulture, jednog geografskog područja. Svi mirisi i zvukovi, cijela povijest, sadašnjost i budućnost neke zemlje tone u ništavilo. S jedne strane nestane Srednji Istok, i onda dugačak period Limbo — Asfodel - prolaz kroz čistilište, a sa druge strane izvire nešto novo. I onda, to uzbuđenje, što će to izroniti? Kada čovjek putuje cestom iz Jugoslavije preko Austrije, zna da će izroniti Njemačka, njegovo tijelo je već svim osjetilima pripremljeno za Njemačku. Putovanje u Grčku se razlikuje od putovanja u Njemačku. Put determinira cilj. No, s oceanom je drugačije. Put je uvijek isti. Putovanje u Australiju, Kinu, uvijek to bezlično ništa i onda odjednom vibracija zemlje koja dolazi. Krvavo crveni zalasci sunca oko Indije, u blizini Indonezije promijenili su se u purpurno ljubičaste. Nekoliko dana prije pojave Malezijskog, kopna voda je počela mijenjati boju. Intenzivno plava mijenja se u zelenu. No, nije to bilo tamno gusto zelenilo Perzijskog zaljeva, već neko iskreće bjelkasto prozračno zelenilo s mnoštvom prštavih točkica... Indonezija! Još prije samog dolaska osjetio sam da se tu radi o dva mirisa, dva spleta boja, dvije različite vibracije. S jedne strane lepršavo prozračna zelena boja mora — vesela igra letećih riba i razigranih kornjača, a s druge prljavo—plava i uvijek pomalo prijeteća, crna boja neba. U jednom trenu zrak čist, prozračan, nebo plavo, već u drugom zrak gust, nabit, prijeteći i neko teško mračno sivilo boji more, zrak, dušu i nebo. Tada još nismo bili svjesni te crne vibracije Indonezije. Primjećivali smo je, ali, nas je ipak više upila euforija skorašnjeg dolaska. Noć prije nego što će se pojaviti kopno usnuo sam težak, naporan san, san u kojem se penjem na brdo, a noge mi neprekidno klize, zemlja mi se odranja ispod ruku, ja se uspinjem, uspinjem, sve više i više. San koji me muči već godinama. Kopno su najavili galebovi. Doletjeli su, napravili krug i ponudili nam počasnu pratnju. Nad morem se nadvila ljubičasta maglica i vidljivost je pala na nekoliko kilometara. Stajali smo na palubi i čekali. Maglica, šum broda i onda kopno. Pojavilo se naglo i nestalo kao striptizeta koja na sekundu pokazuje ogoljelu dojku, da bi je u slijedećem trenu opet sakrila, izazivajući prije nego što će se potpuno obnažati. Vjetar bi načas napravio rupu u zavjesi, bljesnula bi udaljena zelena brda. Prozor bi se zatvorio i čuo se samo šum broda — zemlja! Je li to stvarno zemlja, ili samo san? Kada se maglica konačno razrijedila, bili smo na dohvat obale. Tamnozelena, palmama pokrivena brda izranjala su gotovo direktno iz vode odijeljena od mora beskonačnim pojasom svjetlosive obale. Prošli smo otočić Pahaitan i rt Kulon i plovili već duže vremena paralelno uz obalu a da toga nismo bili svjesni. Obala nam se nalazila s desne strane, udaljena svega nekoliko stotina metara. Predio je bio nenaseljen, iz guste džungle dopirali su samo krikovi ptica. Crvenkasta boja mora ukazala je da ulazimo u plićake. Bili smo prisiljeni udaljiti se u sigurnije vode.
73
Plovili smo uz zapadni bok Jave prema malenom pristaništu Bantenu, nekih 70 km zapadno od Djakarte. Kada su se na plažama počele uočavati prve kuće i kada smo u daljini prepoznali obrise Bantena, počela je padati blaga, topla kišica. Obrisi grada postali su sve jasniji, već smo razaznavali kuće, dućane, automobile. Zemlja! Je li to stvarno zemlja? Od uzbuđenja gotovo mi je pozlilo. Osjećao sam neku ludu želju da iskočim s broda i odmah doplivam do obale. Tamo, malo dalje, normalni kreveti koji se ne ljuljaju, svjež kruh, voće, tvrdo tlo pod nogama. Još samo malo. Hoću li izdržati? Proživljavajući isto to, Jack je povećao brzinu. Spustili smo jedro i istakli žutu zastavu — poziv za carinike. Kiša je još uvijek padala, no meni je bilo savršeno svejedno, još samo nekoliko metara i onda, konačno, udarac broda o kej. Taj udarac osjetio sam cijelim tijelom. Kao ošinut gromom stojim ukočen, dok Ricky nasmiješen veže brod. Bjelozubi carinik dolazi na palubu. Zvukovi, automobili... Polako, polako počeh shvaćati da smo stigli. — Zemlja, konačno, zemlja! — urliknuo sam, iskočio na obalu i teturajući trčao lokvama natopljenim molom prema gradiću što ga je prala kiša.
74
INDONEZIJA
Piskutava zvonjava šarenog električnog tramvaja na tren je prekrila šarenilo zvukova Djakarte. Poznati čehoslovački tramvaj bijesno je zvonio pokušavajući animinirati skupinu vozača toyota, honda zaustavljenih nasred ceste, koji su izišli gledati tuču dviju piljarica u šarenim kebajama. Tren kasnije, zeleno odjeveni policajac razdvaja piljarice, vadi sjajnu metalnu pištaljku irastjeruje gužvu oslobađajući blokirani tramvaj. Sjedili smo u kafeu „Penom” nekoliko koraka od trga Meedeka, zaklanjajući se u sjeni 110 metara visokog spomenika slobode. Bebek u svom staromodnom, opranom i izglačanom plavom odijelu i kravati, s naočalama za sunce djelovao je kao neki zalutali kicoš iz istočne Evrope. Ja u majici i trapericama, kao i svi ostali. Iza ugla pomolilo se pognuto tijelo kineskog slastičara koji je na leđima nosio dva krila svoga dućana obješenog o motku preko ramena. O struku mu je visjelo zvono svraćajući pažnju mušterija. — Kin pana — rekoh dobacujući mu 100 rupija, nekih petinu dolara. Ovaj veselo prihvati gomilajući u dvije papirnate kutije goleme količice sladoleda i slatkih špageta. Pojeli smo sladoled, platili kavu konobaru sa smeđim fesom na glavi i krenuli pješice niz Jalan Tharmin, glavnu ulicu Djakarte. Hodajući lijevom stranom držali smo se sjene bogato razgranatog drveća bulevara. Oko nas šareno odjeveni Indonežani, neki u tipičnim bijelim odijelima bez ovratnika, neki zapadno obučeni, hrlili su užurbano niz glavnu napučenu ulicu. Posvuda graciozne žene ljupkih lica, velikih očiju i kao lopta okruglih grudi, koje su isticale prikladno krojenim, uskim kabayama. Krenuli smo prema Univerzitetu. Bilo je poteškoća s taksijem. Kako mu objasniti pojam univerziteta? No dosjetih se. —Fakultet? — rekao sam. Lice vozača razvuklo se u osmjeh i uslijedila je luda vožnja gradom. Gužva rikša, bicikla, automobila, trolejbusa, tramvaja, autobusa i svih drugih prijevoznih sredstava, modernih i nemodernih, okružavala nas je sa svih strana. Vozač je stalno nešto pričao na Bahasa Indonesia, odgovarali smo, „tidak, tidak”, misleći da to znači „da, da”, što je navodilo vozača da sve manje gleda pred sebe i da nas sve žustrije uvjerava. Tek nakon dvadesetak minuta vožnje shvatili smo da „tidak” znači „ne”, a kako se kaže „da”, to nikako da otkrijemo. Prolazili smo širokim bulevarima, zatim uskim uličicama, vičući sa šoferom na bicikliste i pješake. Ispalo je da je „fakultet” bio Hotel „Indonesia”, no tamo su nam objasnili da se fakultet kaže univerzitet. A kako se kaže „da”? „Ja”, rekli su nam. Natrag u naš taksi. Taksist više ne zavitlava. Razumije i univerzitet i fakultet, čak i hindi, i vozi odmah kamo treba. Unutar sklopa niskih kuća nalik labirintu tražili smo profesora Sapika koji nam je trebao osigurati preporuke za naš rad na Borneu. Sapika nije bilo, otišao je u Surabayu na nekoliko dana. Primila nas je njegova sekretarica. —Dobar dan, dobrodošli, kako ste? Bila je vrlo ljubazna i davala nam je preporuke za Javu, „ako baš mora”, i za Sumatru. Ali za Borneo, pa tamo nema ničega! Borneo nije ništa posebno, tamo za kulturne ljude nema
75
ničega osim divljaka. Zanimalo nas je upravo to i u tom smislu smo razgovarali, no ništa. Šetnja na Univerzitetu bila je prilično besplodna. Bio je nacionalni praznik i nikoga nije bilo. Nakon sat vremena uzaludnog traženja smilovao nam se portir i pozvao nas na kavu u univerzitetski kafić da nam objasni neke stvari. Kafić se nije mnogo razlikovao od sličnih studentskih kafića na fakultetima u Jugoslaviji. Gola, siva, nepospremljena prostorija, hrpa plastičnih čaša na podu, nikakvih ukrasa ni dekoracije. Osjećali smo se kao doma, jedino što je kava bila bolja. Gospodin Ping je Kinez i kao takav smatrao se objektivnim. Popivši gutljaj kave objasnio nam je situaciju: kako on vidi Indoneziju, kako je vidi svijet i kako Indonezija vidi samu sebe. Borneo i Zapadni Irijan dijelovi su Indonezije kojih se svi stide. Indonežani, odnosno doseljeno stanovništvo iz Burme koje se smatra Indonežanima, drži da su najnapredniji i najmoćniji u zemlji. Bilo kakve sugestije o važnosti kulture i običaja Bornea ili Zapadnog Irijana naići će samo na negodovanje. Dok, možda, Evropljani pomodno govore o zaštiti Daika i Papuanaca, nama urođenici nisu problem, objasnio nam je taj profesor bez katedre. — Vi ste vaše urođenike pobili prije nekoliko tisuća godina — govorio je Ping. —Sada, kada su Amerikanci sredili Indijance, sada jedan Marlon Brando može sebi priuštiti da sentimentalizira o Indijancima. U Indoneziji je drugačije. Urođenici su većina stanovništva u Zapadnom Irijanu. Kontroliraju velik dio prostora na Borneu. Zato Djakarta ne može dopustiti lažne sentimentalne stavove, koje sebi mogu dopustiti Washington, London ili Pariz. Zato, ako hoćete pomoć u istraživanjima kulture Bornea, zaboravite Univerzitet — bio je njegov konačan odgovor. Bez obzira na to koliko on bio u pravu, mali Kinez samo je razbuktao našu želju da nastavimo za Borneo, a zainteresirao nas je i za Zapadni Irijan. Preostali dio dana proveli smo na tržnici na Pasar Cakinyu. Poslije jednoličnosti mora izgled tržnice bila je gozba za oči. Grozdovi naslaganog najčudnijeg voća, neviđene biljke, povrće, kaleidoskop boja. Tek zabave radi, cjenkali smo se po desetak minuta oko jedne jedine papaje, da bi na koncu gazdi platili dva puta toliko koliko je tražio, tek toliko da mu naplatimo za sve one čudesne grimase i geste kojima nas je toliko zabavljao. Dan smo završili posjetom muzeju Medor Merdeka, gdje smo, razgledavajući keramiku dinastije Ming, od nekih Novozelanđana dobili korisne adrese jeftinih hotela. No, nismo išli u hotel. Novozelanđani su nas, naposljetku, odvukli na neki tulum. Utrpali smo se u taksi, usput pokupili Rickyja i Boba iz stana Rickyjeve prijateljice i svi zajedno završili na tulumu. Profil: „Zvečka”, „Kakvkaz”. Tri dana ludovanja po Djakarti prošla su kao u snu. Ricky i Jack kao da su poludjeli. Vucarali smo se iz bara u bar, večerajući po skupim restaurantima i uveče pijući na tulumima. Sama Djakarta nije nas posebno zanimala. Golemi moderan grad prepun skupih automobila, najluksuznijih dućana i svih ekscesa moderne civilizacije. Smjestili smo se u nekom jeftinom i ugodnom hotelu „Wisma Delima”, „kući prijateljstva”, u ulici Jalan Jaksa. Bila je to mirna malena ulica nedaleko bučne Jalan Keban Širih. Mladi direktor išao nam je na ruku i kada smo se potužili da nam nije do turističkih atrakcija, ponudio nam je usluge none Linge, gospođice Linge. Nona Linga bila je studentica engleskog, devetnaestogodišnja inteligentna djevojka koja nam je obećala pokazati pravu kulturu Indonezije. Slijedilo je dva dana posjeta muzejima, hramovima, folklornim priredbama. Kulminacija svega toga bila je, naravno, predstava Ramayane. No, nama nije bilo ni do Wayanga, ni do Dalanga, ni do Gamelana. Osjećali smo se kao da smo došli u Južnu Afriku, upoznali domoroce i njihovu kulturu te pali u šake Nizozemcima koji nam pokazuju kinematografe, diskoteke, opere, baletne kuće
76
i ostalo. Objasnili smo to noni Linge, no nije nas mogla shvatiti. — Kako se usuđujete uspoređivati predstavu Wayang sa kino predstavom. Wayang je igra sjena, umjetnost stara stoljećima. Naš orkestar Gamelan ima povijest dužu od svih evropskih orkestara. Naši Dalangi, glumci i lutkari, vrhunski su umjetnici — govorila je ta inteligentna djevojka. — Kako nas možete uspoređivati s južnoafričkim bijelcima? Pa mi smo ovdje već više od tisuću godina! Naša kultura je tisućgodišnja kultura. Pogledajte sve ove hramove, arhitekturu! — Htjeli smo vidjeti biste li reagirali drugačije kada bi se stvari postavile iz drugog ugla. — Pa šta — zafrkavao ju je Bebek. — Nizozemci su u Južnoj Africi već 400 godina, a vi ovdje tisuću. Što ima veze, nekoliko stotina godina više ili manje. Osim toga i kinematografija ima tradiciju, stogodišnju, a Wayang tisućgodišnju, sve to je novo, tek pridošlo. Mi smo ovdje došli tražiti staru kulturu, kulturu staru 10 000 ili 100 000 godina. Čovjek postoji u sadašnjem obliku više od 100 000 godina, a Rig—veda je stara tek 4500 godina. Tražimo kulturu prije islama i prije Ramayane, kulturu koja ne postoji više u Evropi. S njezinom inteligenicijom nije joj bilo ništa jasno. Kada smo objasnili da nas zanima kultura Dayaka i ostalih urođenika, ona je konačno shvatila i ostala zapanjena: — To su divljaci! Kakve oni veze imaju s kulturom ili Indonezijom? Tu na Javi ih gotovo i nema. Istina, na Borneu ih ima u prilično velikom broju. U Irijan tek ulazimo, dajte nam ljudi vremena, sredit ćemo mi to. Nismo joj zamjerili. Kako bismo i mogli. Arijci su napravili isto to s Dravi dima u Indiji, Amerikanci s Indijancima u Americi, a i naši preci sa već potpuno iščezlim prastanovništvom Evrope. Ali, noni Linge bila je ipak optimista. Više od 160 milijuna Indonežana, velika većina živi još uvijek na Javi. Java je velika gotovo kao Jugoslavija, no Borneo je gigant u odnosu na malenu Javu. Tu su i golema Nova Gvineja i 3000 otoka koje je civilizirani narod jezika Bahasa, izvorno indijske kulture s utjecajem islama, doveo pod administrativnu upravu. No, s Borneom još uvijek ide teško. Iako zvanično pod indonezijskom administracijom, tek se minimalan broj Indonežana odlučio odseliti u zemlju prašuma i divljeg ljudožderskog naroda Dayaka. Zapadni dio Nove Gvineje tek je odnedavno dio Indonezije. Godine 1929. trebalo je pitati Papuance hoće li postati dijelom Indonezije. U zemlji gdje živi gotovo milijun Papuanaca i tek nekoliko tisuća Indonežana provedeni su slobodni izbori. Na principu samoodlučivanja glasalo je 1025 ljudi. Na osnovu toga Indonezija je pripojila tu zemlju nekoliko puta veću od Jugoslavije. Objasnili su Ujedinjenim Nacijama da je tih 1025 glasača mjerodavno, s obzirom da se do onih milijun ne može doći jer žive u džungli, jer su nerazumljivi, nepismeni, itd. Utješna za domaće stanovništvo jest činjenica da ih golema većina ne zna da je njihova zemlja sada dio Indonezije. Usprkos izjavi noni Linge da će oni već srediti Borneo i Irijan, to sređivanje ne će ići tako brzo, barem ne na Novoj Gvineji. Golema prostranstva otežavaju taj posao „sređivanja”. Kakvo je stanje prakulture, prastanovništvo barem u tom dijelu svijeta ima još uvijek relativno sigurno boravište. Je li prodor Ramayane i islamske istine nezaustavljiv, može li svijet dopustiti samo jednu istinu? Sve to nisu bila pitanja za raspravu s noni Linge, a i malo koji student evropskog univerziteta time sebi razbija glavu. No eto, mene tada nije zanimala nova Ramayana, već Ramayana stara nekoliko desetaka tisuća godina. Zanima me vječna Ramayana! Ako je Ramayana istina, onda se i Ramayana shvaća tek kroz sve one civilizacije koje je Rama u svom pobjedonosnom maršu kroz svijet podredio sebi. Kako bi se shvatila ta pripovijest, trebalo je pronaći te ljude, čuti i njihovu verziju.
77
RAMAYANA STARA I NOVA
Noć prije nego što smo otplovili za Borneo krenuli smo u klub daičkih studenata. Prije nego što krenemo u džunglu ususret ljudima s kojima ćemo teško komunicirati, željeli smo čuti i njihovu verziju priče. Starim žutim taksijem krenuli smo do sive zgrade u ulici Jalan Tharmin, popeli se na drugi kat i zakucali na vrata. Slijedile su mnoge ljubaznosti. Da, bili su željni razgovarati, ali, što se tiče vodiča za Borneo, odbili su nas na najljepši mogući način. Još u Londonu Sam nam je dao tu adresu, pričao nam o Tjuiju, kandidatu za doktora etnologije prastarih kultura, koji se iz daičkog sela probio do sveučilišta Princeton u New Jerseyu. Često je surađivao sa Samom. Tjui je jedan od starih dopisnika tzv. underground magazina „Roots” („Korijeni”), nazvanog po istoimenoj TV seriji. Naravno, u klubu su imali sve relevantne primjerke toga magazina. Iako su odbili da nam posluže kao vodiči, željeli su nam prirediti večeru. Dok smo sjedjeli čekajući večeru, ponudili su nas da se zabavimo starim kopijama „Rootsa”. Jedan od Tjuijevih članaka nam je privukao pažnju. Tekst je bio slijedeći: „Čitalac Kurana i čitalac Biblije neminovno shvaća da je to ista knjiga. Jedan Bog stvoritelj, podjela neba i zemlje, posmrtni i ovosvjetski život. Vremenske i prostorne podjele identične. Sedmodnevni tjedan, odmor sedmi dan, 40 dana posta prije Uskrsa ili Ramadana. Strogo reguliran seksualni život, itd. Čak su i imena ista: Otac Abraham—Ibrahim, najveći svetac Isus — Isa. Posjetilac bilo kojeg dijela Azije čini uvijek istu pogrešku. On pretpostavlja da upoznaje različite kulture, različite svjetove opisujući i doživljavajući ono što vidi. Posjetiocu se islam razlikuje od kršćanstva, hinduizam od budizma, itd. S drugog aspekta sve je to ista kultura, ista vibracija. Gledano iz izvjesnog ugla, razlike između kršćanstva i islama mogu se smatrati minimalnim. Njegova majka sveta Marija, otac Josip—Yusuf, sa zanemarivom razlikom da Marija nije bezgrešno začela i da Isus nije sin Božji, već najveći svetac Božji. Sve je to semantika. Što znači bezgrešno? Što znači sin? Istina je da je islam ratovao s kršćanstvom, no ratovali su i protestanti s katolicima. Religije Dalekog Istoka, budizam, taoizam, šintoizam, podvrste su hinduzima, a nastale su u Indiji, odnosno u Nepalu. Iako to nije odmah očigledno, semitsko kršćanstvo, islam i arijske religije — budizam, hinduizam — ustvari su dio semitsko arijske vibracije. Bez obzira na školske interpretacije poluškolovanih eksperata, i hinduizam i budizam, kršćanstvo i islam, i sve što iz njih proizlazi su, u biti, jedna posebna jednobožna religija, nastala negdje oko 3500 godina prije Krista, vjerojatno preko Zaratustre, Rig—vede ili sličnih spisa. Uvijek se susrećemo s tjednom od sedam dana, sa svetom (pisanom) knjigom, itd. Religije svetih knjiga, religije pisanih zakona, odnosno knjige Ramayane ili judejsko—islamske tradicije svode se na isto. Biblija i Kuran opisuju borbu boga pisanog zakona protiv idola, odnosno protiv religije nepisanih zakona. A kakva je to religija, koji svjetonazor? Hinduizam odnosno Rig-veda, odakle potječu? Na prvi pogled indonezijska, tajlandska, burmanska i nepalska kultura razlikuju se od indijske, no sve je to privid. Ista arhitektura, isti festivali, čak i ista imena. Rama se zove Rama i u Indoneziji i u Nepalu i Indiji — Sita je Sita, Garuda je Garuda. Ramayana je potpuno ovladala tim cijelim područjem. Godinama posvemašnja Indija,
78
cijela Jugoistočna Azija i tisuće otoka — danima neprekidno gledaju jednu te istu predstavu. Ta se predstava u Indoneziji izvodi s lutkama Wayang Kulit, drugdje se izvodi maskiranim glumcima Wayang Wong. U Indiji se pleše, u Burmi pleše i glumi, cijelo to područje gleda i uči dok ne nauči napamet sve likove, sve finese te kozmičke drame. O čemu se radi? Radi se o borbi nove, bijele rase,i stare, crne rase. Ta se borba očituje simbolom raspada između Rame i Site, idealnog muško—ženskog para. Sita odlazi od bijelog Rame crnom đavolu Ravani. Rama i Sita su razdvojeni i u zemlji vlada tuga. Cijeli ep je prikaz Raminog nastojanja da od crne strane svijeta nanovo izbori Situ. Kad mu to uspijeva, nastaje Ram Sita — Rađ — to jest mir na zemlji. Mir između muškarca i žene, muškog i ženskog principa. Da uspije, međutim, Rama se mora pomiriti sa crnim svijetom, to jest s Dravidima, prastanovnicima zemlje. Tek uz njihovu pomoć on svladava crnu stranu svoje osobnosti, Site i cijelog kraljevstva. Arijci su prastanovnike Dravide držali majmunima, no Rama koristi upravo te majmune, Hanumane, kako bi oslobodio Situ — jer je Arijcima oslobađanje žene, koja je sa crnim đavolom, posao ispod časti. Upravo zato Rama sklapa savez sa prezrenim polusvijetom. Crni svijet prastanovništva nije imao jednog boga, nije imao sedmodnevni tjedan. Crni svijet prastanovništva nije imao ni pisani zakon. Cmi svijet nije imao ni snažne vojske ni organizacije, a ipak je upropastio sjajno kraljevstvo Ayodhe i Rami oteo Situ. Ako je istina što hindusi govore, onda se Ramayana nije dogodila u vremenu, ona se stalno ponavlja. Crni princ Ravana uvijek i nanovo otima Situ i odvodi je u svijet podzemlja. I jedini način da se mir vrati u Ayodhu jest da gornji svijet uspostavi ravnotežu sa crnim svijetom idola, totema, magije i kulta. Nova rasa ljudi, Kinezi, Indijci, Evropljani, afrički crnci i svi ostali — gotovo da su zatrli staru rasu. U Evropi je prarase nestalo, u Južnoj Americi ima je još malo, u Indiji još manje. No tu, na otocima Indonezije i Melanezije još uvijek živi prarasa u svijetu totema i magije. Iako skriveni ispod pokrivača ekspanzivne nove žute rase, njihova vibracija još uvijek postoji. Nova rasa, — završavao je Tjui svoj članak, — ne bi smjela dopustiti da potpuno istrijebi staru rasu. Ako dođe do toga, vračevi će se vratiti u drugom obliku — vratit će se kao štetni kukci i bakterije koje će uništavati polja nove rase. Njihova uništena energija obnovit će se u negativnom obliku u vidu novih bakterija i virusa koji će napadati nervne sisteme ljudi nove rase, vratit će se u obliku raka i leukemije, u obliku crnih misli koje će ulaziti u mozgove nove rase razarajući sve njezine institucije, norme i kriterije. Zato loše čini nova rasa što je tako pobjednička i što vidi napredak u potpunom istrebljenju svega živog što joj smeta. Nova rasa bi poubijala i sve morske pse, i sve komarce, i sve krokodile, i sve zmije, i sve ljude stare rase. Stara rasa obožava i štuje upravo sve ono što stara rasa smatra neprijateljem, a to su zmija, smrt, noć, krokodil, sve ono što nova rasa smatra ogavnim i štetnim, sve čega se boji.”
79
BORNEO
Zelenkasto siva voda rijeke Marte Pure, teška i gusta kao ulje, lijeno se otvarala, nevoljko propuštajući Kon Rickyju prolaz prema malenom istoimenom gradiću u južnom dijelu Bornea. Tri dana nakon rasprave sa nona Lingom sjedjeli smo na ogradi pramca osluškujući zvukove džungle. Prošlo je već nekoliko sati otkad smo napustili ocean, uplovili u muljevito ušće i polako uronili u džunglu. S lijeve i desne strane poput zelenog zida gusto raslinje. Mangrovi, sago, palme, fikusi, kaučukovo drvo i bezbroj lijana, grane eritrine nadvijale su se nad rijekom kao prijeteće ruke začaranih vještica. Stotine majmuna skakalo je s grane na granu prateći naš put, pozivajući svoje prijatelje i tu i tamo čineći geste — kao da će nas obasuti kamenjem ili kokosovim orasima. Rijeka je bila virovita, nepredvidiva, čas plitka čas duboka, mjestimice crvenkasta, žuta, pa opet zelena. Sa cigaretom u zubima Bob je nervozno upravljao brodom plašeći se oseke, ne znajući kada nastupa. Plovili smo bez jedra, a tup zvuk Gullova brodskog motora kao da je budio cijelu džunglu. Iako je bilo još rano poslijepodne, rijeka je bila obavijena sivom maglom koja je bola oči kao da je dim. U zraku je visio gust težak miris pljesnivosti, a nebo se jedva naziralo od dimne magle. Zvukovi džungle postajali su sve intenzivniji: žabe su trubile snagom vodenog konja, zrikavci i kreštave papige, kao da se tisuće stanovnika džungle pobunilo protiv našeg dolaska. Umjesto razdraganih delfina, ružna ljuskasta tijela lijenih krokodila koji su dizali glavu gledajući nas glupim podmuklim očima, da bi onda pljusnuli repom kao u protestu i zaplovili prema obali i majmunima koji su histerično bježali u krošnje drveća. S nadolazećim sumrakom počelo je tužno javljanje nevidljivih bubnjeva iz nevidljivih sela. Ušli smo u kanal i onda opet u rijeku. Manevrirati je postalo sve teže. Upalili smo brodski reflektor i osvjetljavali put u tami polako napredujući uzvodno. Magla je postajala sve gušćom, disanje gotovo nemoguće. Iznenada je krvavi bljesak najavio da plovimo prema požaru. Mrak se polako pretvarao u dan, no rijeka je bila već široka i vatra nije dosizala do vode. — Bobudar — rekao je Bob objašnjavajući da je to urođeničko ime za gotovo neprestane šumske požare na Borneu, što nastaju već stoljećima sami od sebe, koje nitko ne gasi makar i gutaju tisuće hektara skupocjene šume, ubijajući tisuće životinja. Na golemom Borneu sve to ne znači ništa jer šuma opet raste i divljač se koti, sve je to dio ciklusa. Bilo je nešto veličanstveno u toj plovidbi. Tamna rijeka i ti ogromni plameni jezici koji su se uzdizali do sto metara prema nebu plešući u obliku tisuća podzemnih zmajeva — gutača vatre, što riču u tajanstvenoj džungli. Zivotinjsko glasanje je prestalo. Čuo se samo zvuk motora i tu i tamo šištanje vatre dok se munjevito prelijevala niz vrhove krošnji, da bi odjednom buknula u eksploziju pretvarajući noć u dan. Bačeni visoko u zrak, zapaljeni drveni komadići polako su padali u vodu, gorjeli su kao bljeskovi u vatrometu. Prizor je nalikovao smaku svijeta, no nismo se bojali — čak je i Bob bio osupnut i hladnokrvno je kormilario pazeći da se ne približi dijelovima džungle gdje je hrlila vatra. I onda opet tama — i sojenice postavljene na stupovima iznad vode, i, konačno, Marta Pura. Spustili smo sidro, privezali brod, ugasili reflektor. Nasta debeli mrak. S obale Barita gledam Martu Puru; najveći grad Bornea djeluje poput nekog napuštenog rudarskog grada u Arizoni ili Texasu. Dugi niz žutih niskih kućeraka, hrpe iskopane zemlje, stare dizalice i
80
skladišta, gdjegdje moderne, no zapuštene zgrade u praznim prašnjavim ulicama. Nad gradom visio je ljubičasto crvenkasti oblik prašine i vodene pare; kao nekim omotačom obgrlio je zgrade i ulice uspavljujući ljude i besposlene pse i mačke, što su se lijeno vukli u luci. Bebek i ja sjedjeli smo na terasi lučke krčme, jedini radni gosti ovog još uvijek uspravnog grada. Pili smo opojnu indonezijsku kavu i gledali kroz prozor kako sneni lučki radnici istovaruju džip na obalu. Onako prašnjav i blatnjav i sa skinutim krovom izgledao je poput spljoštene kutije od cigareta, a ne kao vozilo koje će nam služiti kao putujuća kuća, koje će nas prebaciti preko pola Azije prevrćući ispod svojih kotača tisuće i tisuće kilometara. U tu smo krčmu otišli kako bismo se riješili Boba i Rickya, i mukotrpnih službenih formalnosti oko istovara. Nakon otprilike sat vremena luka je živnula. Počela je buka dizalica i strojeva — škripa kolica koja razvoze teret. Gomila radnika odjevenih u prljavobijele šalvare razmilila se na sve strane. Naposljetku se pojavio službenik u žutoj uniformi i najavio da će inspektor za istovar doći tek poslijepodne, s time što će formalnosti oko istovara trajati nekoliko sati. Prepustili smo Bobu da se bakće oko svega toga i odlučili krenuti u grad. Tik po izlasku iz rijekom rashlađene luke zapljusnuo nas je val topline. Pred izlazom iz luke skupilo se nekih desetak motoriziranih rikša, takozvanih helikaka. Odabrali smo najšareniju i krenuli prašnjavom ulicom u grad. Snena učmala atmosfera u luci naglo je nestajala kako smo se približavali središtu. Bilo je već oko osam sati, trgovine su se otvarale, a skupine ljudi već su sjedjele po čajđinicama ispijajući zeleni kalimatski čaj. Vozač je bio izričito raspoložen našim pristankom na cijenu vožnje od 100 rupija i uzbuđeno je lupetao malo indonezijskim, malo engleskim, a kadšto nekim drugim jezikom, možda nizozemskim, ili rumunjskim. Kad smo stigli u središte grada, ulice su već bile pune ljudi. Stotine malih živahnih Indonežana odjevenih u raznim bojama jurilo je gore—dolje ulicama na biciklima, miješajući se i topeći u gomili automobila i pješaka koji su posvuda prelazili ulice, bez reda i logike. Zvonjava motornih i nemotornih rikša, tricikla, bekaka i automobila — sve to uz graktanje preplašenih gusaka i kokoši, što su se razlijetale paničnije od žustrih pješaka. Bilo je teško vjerovati da tu živi nekoliko stotina tisuća ljudi. Dijelovi grada djeluju poput nekakvog gradića iz američkog ,,westerna” — i ne nedostaju mu ni konji ni Meksikanci. Još da je ubaciti nekog šerifa u šeširu, čovjek bi vjerovao da je negdje u Arizoni u doba zlatne groznice. Drugi dijelovi potpuno su modemi. Jedino su zvukovi i mirisi davali do znanja da je to ipak jedan potpuno drugi svijet. Uza sve poznate zvuke smijeh se miješao s bijesnim povicima i dječjim plačem, dok se zrakom razlijegao opojan miris šumskog požara začinjen mirisima mirodija. Posvuda otvorene kuhinje, pečenjarnice, kiosci, kao da svi nešto kuhaju ili jedu na cesti. Zaustavili smo se pred, kako je to smatrao naš vozač Patan, najboljim Rumah— Makanom, restaurantom u Marti Puri. Restaurant se zvao ,,Suzy” i nalazio se na velikoj betonskoj terasi pod sjenovitim krošnjama. U središtu terase tri kineska kuhara užurbano su radila na roštilju koji je već bio u punom pogonu. Sa zvučnika okačenog o drvo dopirala je sladunjavo ljubavna popularna indonezijska muzika, a unaokolo se posvuda širio miris gulaija i sataya. Gladni, naručili smo pun tanjur ribica ikana sa roštilja. Bio je to dobar izbor, ribe su bile svježe, izvrsno začinjene i pečene, kruh je bio prhak kao da su ga pravili Talijani. Bilo je vrijeme užine. Restaurant su punile lijepe mlade Indonežanke i žustri zapadno odjeveni momci u tamnim hlačama i bijelim košuljama. Nakon obilnog objeda i nekoliko krigli piva odlučili smo raspitati se u gradu o mogućnostima prijevoza za Bangkok ili Burmu. Nije nam se žurilo s Bornea, no zaključili smo da bi bilo šteta kvariti naš boravak brigama o tome hoćemo li naći prijevoz do Tajlanda i kako ćemo nastaviti put do Nepala i Tibeta. Brodske agencije nalazile su se u Djakarti i u Pontianku, no najveća tvrtka, „Pelni”, imala je predstavništvo u ulici Jalan—Hasim. Primila
81
nas je mlada ljepotica s veoma senzualnim glasom. Objasnila nam je da „Pelni” a niti bilo koja druga tvrtka ne organizira prijevoz s Bornea za Bangkog i Rangoon. — Žalim, gospodine, ali morat ćete ići preko Jave. Dok smo razočarani pošli, djevojka je usput dobacila. — Postoji grčki brod što prevozi željeznu rudu s Bornea na Bangkok. No teško da ćete kod njih uspjeti. Ne primaju putnike, a još manje putnike s automobilom, znate kakvi su ti Grci!? Mi iz pristojnih kompanija ne možemo ništa s njima. Kako je spomenula Grke, obojica smo znali da neće biti poteškoća. —Grci?! Stari - rekoh Bebeku, - to je tvoja specijalnost. Samo sat poslije Bebek je već našao i broj kompanije u Djakarti i telefonski broj hotela u Pontianku u kojem je odsjeo kapetan grčkog broda. Dok sam ispijao treću kriglu pive u predvorju hotela Kakimantan, Bebek se uvelike razvezao na grčkom. —Ti kaniš bre Yorgos pu isis, pote pame mazi, ma gdje si mi, bre, Yorgos, kako si, kada krećemo? - govorio je u slušalicu dajući mi znak daje sve pod kontrolom. Uz posljednji ,,efharisto” spustio je slušalicu, izašao i rekao: šest tjedana na Borneu i onda „Elenom” krećemo za Bangkok. Skinuvši to s vrata, odlučili smo pogledati što se zbiva u luci. Kada smo se pojavili, lendrover se već nalazio na keju. Onako prljav i vlažan izgledao je kao krepana životinja. No nakon što smo ga puni sat polijevali šmrkom, neki debeli uzrujani kineski mehaničar popravio je mašinu tako da je opet zabrujala kao da smo se upravo vratili sa servisa. Utovarili smo stvari i krenuli prema postaji ekspedicije, u Martu Puru.
82
BAZA XXX
Baza ekspedicije XXX nalazila se nekih dvadesetak kilometara jugoistočno od Marte Pure. Bila je najveća od tri postaje smještene na tri različite lokacije. Postaja u zapadnom Irijanu provodila je analizu etnografske prirode, odnosno kulture. Proučavala je običaje i svjetonazore prastarih kultura Indonezije i Melanezije. Postaja u Marti Puri bila je orijentirana na ispitivanje ljekovite flore i faune, i to one što je povezana s tradicijom narodnih ljekova primitivnih kultura. Najmanja postaja na Solomonskim otocima ispitivala je podmorsku floru i faunu. Sve tri postaje radile su povezano koordinirajući svoj rad (bile su neformalno povezane i s drugim organizacijama, ekspedicijama i znanstvenicima, što su se bavili tim sadržajima). Iako najavljen radijom i očekivan, naš je dolazak izazvao prilično veliko veselje. Osim instrumenata, nosili smo i neke privatne stvari, knjige, pakete, poklone prijatelja iz Evrope i sve ono što je bilo skupo slati avionom. Primio nas je dr Wendt — mladi visoki nasmijani Nizozemac. Onako mladolik, mršav i plave kose, s naočalama u metalnim okvirima i dugom kosom, izgledao je više kao nekakav hipi student nego vođa ekspedicije. Veoma brzo nas je uvjerio u svoju sposobnost i, hvala bogu, imao je autoritet da neukrotivog Boba svede u okvire koji su gotovo bili prihvatljivi. Začudo, tu su bile i dvije Novozelanđanke, dvije studentice s kečkama, odjevene u kratko odrezanim trapericama. Uz dva engleska biologa i jednog Grka, čiju funkciju nismo mogli shvatiti, svi su drugi članovi bili Amerikanci, svi mladi ljudi. Najstariji članovi su bili Bob i Charly. Došli smo u subotu, a subota je postaji predstavljala svečani dan. Kako bi nekako razbili monotoniju života u džungli, zaveli su običaj da se svi muškarci subotom obavezno briju te da se i muškarci i djevojke najsvečanije odjenu za zajedničku večeru u blagovaonici, za stolom sa čistim stolnjakom, svijećama itd. Iako nam je to djelovalo smiješno, dr Wendt nas je uvjeravao da je to od velike psihološke pomoći. Da bi stvar dobila na uvjerljivosti, čak su iz bivšeg nizozemskog napuštenog hotela u Marti Puri nabavili raštimani pianino na kojemu je svirala jedna od djevojaka. Avionom su s Jave jednom tjedno dobavljali evropsko vino. Ta im je subota predstavljala jedinu vezu sa civilizacijom. Meni tako nešto nikada nije bilo potrebno, no ja sam uglavnom sam djelovao, putovao, mijenjao lokaciju, a to je bio slučaj i s Bebekom. - Međutim — objašnjavao je dr Wendt, — skupina ljudi zatvorena u jednom ograničenom prostoru razvija snažno neprijateljstvo. Ove svečanosti to onemogućuju. Doživljaj je uistinu bio neuobičajen. Dok se golemi žuti mjesec dizao iz močvarnih voda, iz blagovaonice se širio klavirski zvuk Straussovog „Plavog Dunava”. Prilike s kravatama o vratu tapkale su po travi pazeći da ne stanu na zmiju. Tek nekoliko metara dalje na rubu džungle skupljali su se začuđeni majmuni, čak su i papige manje kriještale iz poštovanja prema glazbi. Svjetlost svijeća prosipala se po stolu dok su djevojke skupljale tanjure. Večera je bila završena. Članovi ekspedicije čavrljali su uz cigarete. Sjedeći nasuprot, bradom naslonjenom o dlan lijeve ruke, dr Wendt me podozrivo promatrao. Kroz otvorene prozore strujao je topli tropski zrak i donosio zvukove zrikavaca i po koji krik papige. U toku cijele večeri osjećao sam da dr Wendt čeka priliku za razgovor. - Dakle, zanima vas ceremonija — dr Wendt je odmah prešao na stvar dok se nagnuo
83
prema meni povlačeći stolicu bliže stolu. — Ne znam koliko ste upućeni u rad naše ekspedicije, ali rad koji vas zanima nije naša specijalnost. Nekoliko trenutaka sam šutio razmišljajući šta mu je Sam sve mogao reći. Dok sam se zamišljeno zagledao kroz prozor kućice u ogromni žuti mjesec, bojao sam se da bi dr Wendt u slučaju neslaganja s našim ciljevima mogao predosjetiti naše namjere. Dr Wendt je rukom otjerao velikog noćnog leptira i kao da pogađa moje misli nastavio je verbalizirati moje sumnje: - Ne znam koliko bi vlada bila voljna da vam pomogne u radu ako bi se saznalo da želite prisustvovati ceremoniji silaženja u podzemlje. Ako sam Sama pravilno shvatio, vi ne želite samo prisustvovati toj ceremoniji nego čak i silaziti. Osluškivao sam mu ton da osjetim ima li u njegovu glasu sprdnje, koliko bi mu čovjek mogao vjerovati. Odlučio sam prebaciti loptu na njegovu stranu. - A vi, doktore Wendt, što vi mislite, bi li bilo korisno silaziti u podzemlje ili sudjelovati u jednoj takvoj ceremoniji. Opet je počeo uvijati: - Naravno, ako bi se sve odvijalo pod znanstvenom kontrolom i pod opaskom indonezijske vlade, uz prisutnost liječnika itd. Ulio sam još jednu čašu vina, zašutio, ustao, prišao prozoru gledajući u tropsku noć, ne znajući kako dalje. Situaciju je spasio Bebek. Prebacivši temu na francuska vina, sireve i važnost dionizijskog elementa u grožđu, teatru, operi i biologiji, dirnuo je dra Wendta u najdražu temu. Otprilike dva sata kasnije i nakon 4 boce crnog francuskog vina, dr Wendt se konačno otvorio. Shvatili smo njegove strahove i razgovor se tek tada zadjenuo. Dr Wendt se u biti više od mene zanimao upravo za teme o alternativnim svjetovima, za ceremonije ulaska u te svjetove, itd. Istovremeno, dozvole za znanstveni rad toliko su se teško dobivale od vlade da bi bilo kakva pogreška u vezi mešetarenja s vračevima i urođenicima dovela u pitanje cijelu ekspediciju. -Samo jedan krivi korak s naše strane i dozvola za rad nam se oduzima, gubimo sve — ponavljao je dr Wendt. Taj silan strah prisutan je u svim takvim velikim ekspedicijama, pogotovo onima koje su vezane uz projekte raznih državnih vlasti. Sve to nije bilo nerazumljivo dru Wendtu. — Velika ekspedicija — rekoh mu, — zahtijeva velik novac, podršku vlade i univerziteta, a to znači i kontrolu. Kao što ste rekli, jedna negativna riječ od nekog profesora na nekom fakultetu ili od nekog ovdašnjeg policajca i sve propada. Ali upravo to — objašnjavao sam — je moja prednost. Ja mogu ići gdje god hoću. Nikome nisam odgovoran i pošto me nitko ne financira, nikome ne polažem račune. Ako mi takve ekspedicije kao što je vaša ne pomognu, onda sam bespomoćan. Ja ne mogu bez vas, ali ni vi ne možete bez mene. Dirnuo sam ga u Ahilovu petu. Iako s dugom kosom, iako nalik hipijima, ipak je on bio dvostruki doktor nauka, izvanredni član akademije. Usprkos svima svojim alternativnim terorijama, itekako se bojao za svoj privilegirani status i katedru koju je očekivao na univerzitetu u Haagu. Ujedno je bio čovjek od integriteta i znanosti, a shvaćao me je vrlo dobro. Kao svaki čovjek establishementa, pa bio članom i „alternativnog”, bio je rastrgan između dviju snaga, između smisla i ideje, između establishementa i njegova kriterija napredovanja, između odnosa i vlastite karijere. Tu bitku imao sam prilike svakodnevno gledati u Bebeku. U ovom slučaju želja za unutrašnjim poštenjem nadvladala je kod dra Wendta strah za karijeru. Otprilike desetak minuta borio se sam sa sobom i šutio. Naposljetku, donio je odluku. — U redu — rekao je. — Omogućit ću vam da prisustvujete toj ceremoniji. No najprije me pažljivo poslušajte i odlučite sami što hoćete.
84
Privukao je stolicu i objasnio nam stvar. — Postoje dva tipa ceremonije spuštanja u podzemlje — počeo je svoje izlaganje, a mi smo zašutjeli. Oba tipa zahtijevaju prvenstveno meditativan simboličan doživljaj. Ipak, u prvom tipu silazak je doslovan, odnosno, onaj koji sudjeluje doslovce se spušta u podzemni krater ugasloga vulkana stotinama metara pod zemljom. Taj fizički spust koji traje nekoliko dana djeluje na mozak na taj način što izaziva unutrašnji doživljaj. Ako želite doživjeti tu vrstu ceremonije, omogućit ću vam ovdje, na Borneu. Ta ceremonija odvija se jednom godišnje, u devetom mjesecu, u noći punoga mjeseca. Slična ceremonija odvijala se u staroj Grčkoj na isti datum. Razlog je slijedeći: savršen spoj sunca i mjeseca odvija se u noći punog mjeseca, u bračnom mjesecu. Januar se u Grčkoj zvao Gamelion — „gamos” znači brak, kao u riječi bigamija — dvobrak. U januaru sunce oplođuje mjesec. Devet mjeseci kasnije dolazi do poroda. Orfej se u tom kozmičkom septembru spušta u podzemlje da povrati Euridiku. Te iste datume poštuju Egipćani, kao i ljudi kamenog doba na Borneu. Iako po novom kalendaru sada nije deveti mjesec, za ove ljude važe drugačija pravila. Istodobno, istog dana u ovom mjesecu u Melaneziji, na Solomonskim otocima odvija se ceremonija spuštanja u podzemlje pomoću zmije. Ovdje spust nije fizički izveden. Ulogu fizičkog stimulanta preuzimaju opojne trave. Iako se tu radi o dva puta, jedan fizički, materijalni spust u vulkan, i drugi pomoću pojedinih trava, dakle, simulirani spust, oba su, ustvari, ista, kao što rekoh, u konačnom smislu oba su meditativna. Naravno, ne možete biti istovremeno istog dana i noći i na Solomonskim otocima i na Borneu. Ceremonija počinje za 6 dana. Kao i svakog mjeseca, od kompanije „Merpati” iznajmljujemo avion za let do Nove Gvineje i Solomonskih otoka, i natrag. Koncem mjeseca avion se vraća na Borneo. Ako se odlučite za ceremoniju na Solomonskim otocima, krenut ćete s Bobom i drugima za četiri dana. Džip i sve stvari koje vam ne trebaju ostavit ćete kod mene. Držim da će vam biti dovoljno tri tjedna na Solomonskim otocima. Morat će biti dovoljno jer vas ne možemo čekati. Nakon tri tjedna vratit ćete se natrag. Tada vam preostaje nekoliko dana da rezgledate Borneo, utovarite džip na brod i nastavite za Bangkok. Ako se opet odlučite za Borneo, ja ću osobno voditi ekspediciju u unutrašnjost kratera ugaslog vulkana. Ekspedicija će trajati dva tjedna, preostalo vrijeme do polaska broda za Bangkok možete provesti ovdje u bazi pomažući nam srediti rezultate. Meni je savršeno svejedno koji ćete put odabrati. Ja ću vam omogućiti i jedan i drugi. Bebek i ja smo se pogledali. Nama je već drugo sve bilo jasno. Bebek će ići takozvanim materijalnim, vanjskim putem na Borneu, vratit će se u bazu i sortirati podatke dok se ja ne vratim s unutrašnjeg puta na Solomonskim otocima. Kada se za tri tjedna opet sastanemo ovdje u bazi ekspedicije, vjerojatno ćemo raspolagati novim podacima potrebnim za nastavak naše ekspedicije. Obojica smo znali da su te podjele na vanjsko i unutrašnje, objektivno i subjektivno, materijalno i idealno samo privid. Kako je rekao Lao Tse, mnogi putovi vode do Taoa, no Tao je jedan. Riječ Tao, kako su je objasnili Martin Heidegger i drugi mislioci, znači put. Kad je dr Wendt završio izlaganje, drugi gosti na banketu već su se davno pokupili. Nas trojica sjedjeli smo u tišini. Bebek je otpuhivao dimove, Wendtu smo već objasnili da se razilazimo, da Bebek ostaje na Borneu, a ja idem na Solomonske otoke. Dr Wendt je savršeno shvaćao. Ipak bilo nam je teško, želio sam proći i Bebekov i moj put, želio sam biti istovremeno i na Borneu i na Solomonskim otocima. Želio sam sve putove — no i Bebek i ja znali smo da svatko ima svoj put. Kadšto su putovi zajednički, a kadšto se razilaze.
85
BRAK, SVADBA I DRUGO
Slijedećih nekoliko dana proveli smo u bazi. Bili su to manje više monotoni dani provedeni u duhu priprema. No sve u svemu, trebalo je čekati. Dani su sporo prolazili. Ne znajući kako ubiti vrijeme, prihvatili smo poziv kuhara ekspedicije Dantija da prisustvujemo svadbi njegova nećaka. Dantijeva obitelj bila je jedna od rijetkih indonezijskih porodica koje nisu prihvatile islam. Porijeklom su bili s Balija i zadržali su hinduističku vjeru. Selo je bilo udaljeno više od 100 kilometara. Nismo žalili vremena i benzina. Poznavajući hinduse, znali smo da će biti gostoljubivi i ugodni. Krenuli smo prije izlaska sunca kako bismo u selo stigli na vrijeme. Dok smo se vozili, Danti nam je objasnio da se njegov nećak Dilip ženi s Vidjajom, kćerkom njegovog prijatelja Audena i žene mu Lakšni. U toku vožnje Danti bi nas često molio da stanemo kako bi ubrao neki posebno lijep cvijet koji bi ugledao uz cestu. Tek negdje oko osam sati stigli smo u selo. Svatovi su već napustili kuće. Uputili smo se ka hramu gdje se obavljalo vjenčanje. Izišli smo iz džipa i umiješali se među gomilu. Promatrao sam svaki detalj. Oko hrama skupila se već cijela gomila ljudi, koja je zračila nekim, gotovo električnim nabojem uzbuđenja. Dilipova pojava na konju izazvala je val nove napetosti, druge frekvencije. Dok se mladoženja na bijelom konju polako probijao kroz gomilu, analizirao sam mu lice. Fiksiran u sedlu, ukočena izraza, s desnom rukom na srcu, a lijevom položenom na grivi konja što su ga lagano vodili barjaktar i vikač. Očigledno je postojala razlika između njega i onih oko njega. Svi su u gomili dijelili jedno zajedničko raspoloženje, bili su istovremeno dio izvjesnih emocija koje su se mijenjale kao melodije pjevača. Mladoženja se usmjerio na neke druge ritmove, kao da je bio u nekom transu, udaljen i nedodirljiv. To nije bio Dilip, sin Ašoka, koji je još do nedavno ganjao otočanke i lovio ribe. Čovjek na konju predstavljao je apstraktnog muškarca koji participira u misteriji braka. Bezlični, apstraktni mladoženja, odjeven u bijelu odoru, opšivenu srebrnim trakama. Ceremonija, odijelo, pokreti, sve je bilo usmjereno ka depersonalizaciji i indentifikaciji s pojmom mladoženje u apstraktnom smislu, premda njegovi pokreti nisu bili nerzvozni i konfuzni, ispunjeni strahom i neizvjesnošću. Čovjek na konju kretao se sigurno poput mjesečara koji bez straha zatvorenih očiju prelazi preko bezdana, vođen nekim unutarnjim balansom i mehanizmom, te slijepom, nesvjesnom, neodređenom vjerom da će sve biti onako kako valja. Za razliku od mladoženjine ukočene ozbiljnosti i staklenih očiju, gomila oko njega kupala se u valovima oduševljenja i emocija. Povorku su predvodili vikači, braća i muška rodbina mladenaca. Oni su gotovo ludovali od sreće. Skačući, vičući, koturajući se po zemlji, mašući rukama, užarenih očiju, također su sudjelovali u transu. No, njihov trans bio je potpuno suprotan Dilipovom. Njegov je bio duševan. Njegove oči kao da su gledale prema unutra. Bilo je jasno da svi ti ljudi participiraju u misteriji, u ritualu dovoljno snažnom da ih izbaci iz svagdašnje kolotečine. Razgovarati s nekim o nečemu svjetovnom, postaviti najobičnije pitanje — bilo je besmisleno. Bebek i ja bili smo jedine osobe u toj skupini, koje su ostale dio „normalnoga” svijeta, gdje su dva plus dva četiri i zemlja okrugla. Svi ostali bili su u svijetu u kojemu je cijeli kozmos jedan organizam, u kojemu su ljudi potpuno vezani uz plimu i oseku, uz Mjesec i Sunce, u kojemu zvijezde dišu i žive. To
86
vjenčanje bilo je prirodni fenomen iste vrste kao jesen i zima, dan i noć. Niti je Dilip birao Vidjaju, niti je neka odluka, misao, dvoumica ili obećanje ulazilo u taj ritual. Taj događaj bio je prirodni fenomen izvan Dilipove moći, izvan misli, sve se dogođalo kao što dan slijedi noć. Ni Dilip ni Vidjaja kao neke osobnosti s vlastitim mislima i odlukama nisu bili prisutni. Sada su se stapale obitelji, apstraktne sile, mjesečina s osekom, apstraktna muškost sa ženstvenosti, yin i yang, dharma i karma. Iako nitko od prisutnih nije bio u stanju normalno razgovarati, niti odgovarati na pitanja kako se zovu ili koliko je sati, ipak su svi bili potpuno sposobni da izvršavaju ritualne zadatke. Iako u transu, odlikovali su se ekonomijom pokreta, efikasnim gestama. Dolazile su i odlazile vaze s cvijećem, palile se vatre. Sve je teklo bez napora, kao da se događa samo od sebe. U cijeloj toj ceremoniji osjećalo se nepoštovanje nečije određene volje. Ništa se nije zbivalo jer je to netko htio, nego zato jer je to uvijek bilo tako, kao da se samo od sebe odvijalo, kao u snu. Uvijek isto. U situacijama kao što su ženidba, rođenje, smrt, ljubav između muškarca i žene, pubertetsko primanje muškaraca u pleme, ceremonija davanja prvog grudnjaka djevojci. Osjetio sam koliko je tim ljudima život još uvijek misterija i ritual. Posebice sam to primijetio među Indijcima, čaki školovanima. Rođenje, primanje prvog posla, ljubav, čak i seks s prostitutkom je ozbiljna, ako ne i sveta stvar. Ljudsko tijelo je, također, gledano kao poklon prirode ili boga, nešto što se ne može oskvrnuti bez opasnih posljedica. Bilo je očigledno da Dilip, koji je još prije nekoliko dana bio bećar, neće biti sutra isti Dilip. On je biti Vidjajin suprug, glava domaćinstva. Bilo je jasno da nema vraćanja i predomišljanja. Njegov pakt s Vidjajom bio je pakt sa suncem i zvijezdama. Pogodba u kojoj sudjeluje kao i u samom sebi. Često bih u takvim trenucima osjetio grižnju savjesti. Kako smo mogli mi, cijela moja generacija, napraviti sport i rekreaciju iz odnosa sa ženama, ponašati se kao da su žene predmet razonode? Iako sam osjećao da se ne mogu identificirati s prisutnima, bio sam zahvalan što sam osjetio iskonsku dubinu toga čina i više nisam bio u stanju praviti farsu iz te misterije. Lako je razoriti mitove, razotkriti misterij kao ispraznu prevaru, no da li se čovjek time stvarno oplemenjuje, očovječuje, oslobađa? U Zapadnoj Evropi već su uništili sve misterije, ništa više nije sveto, jedino još seks i smrt ostaju zadnje misterije. No zapadni Evropljanin boji se misterije, boji se bilo čega što se ne može svesti u formule, što se ne može uništiti i ismijati. Od straha od zadnje misterije, od ženskog tijela, pravi farsu. No jesu li Slavenu potrebne zapadne neuroze i strahovi, jesmo li mi toliko preplašeni od velike seksualne misterije da ćemo od nje praviti lakrdiju? Nisam mogao ne misliti na Jugoslaviju dok sam promatrao taj istočni ritual. Iz misli me prenuo opći pokret gomile. Otvorila su se vrata hrama iz kojeg je prokuljao dim opojnih trava. Polunošen masom, našao sam se u hramu. U središtu hrama sjedjela je osamljena mlada, pogleda uperenog u rasplamsalu svetu vatru koja je gorjela s njene desne strane. Toliko sam toga jutra čuo o njenoj ljupkosti da sam se radoznalo počeo probijati kroz gomilu prema vatri. Pokušavao sam joj ugledati lice, no to je bilo prilično teško. Igrala je koketnu igru dok je svojim velikim svilenim velom na momente pokrivala i otkrivala lice, upućujući očaravajuće poglede, no ne prema bilo kome, već prema vatri. Malo kasnije Dilip je bez riječi sjeo s druge strane gorućeg plamena. Sjedjeli su tako odvojeni vatrom. U sredini, odmah iza vatre sjedio je do pojasa goli monah, voditelj ceremonije. Obrijane glave u narančastoj togi, prekriženih nogu, debeli, gotovo smiješni monah, tulio je neke pjesme koje su zvučale poput cičanja mladog, veselog psića. Bilo je nešto simpatično u tom velikom, nezgrapnom čovjeku i njegovu djetinjem veselju. Progurao sam se još bliže, sve do kruga rezerviranog za obitelj. Odatle sam jasno vidio mladu. Uistinu je bila lijepa. No da i nije, svečanost samog obreda odražavala se na
87
njenom licu i činila ga lijepim. Svaka djevojka bi u takvoj situaciji bila lijepa. Cijeli ugođaj zvukova i mirisa bio je tako erotiziran i insceniran da se erotička energija kristalizirala u naboju ženstvenosti kojom je mlada zračila. Koncentrirana ženstvenost zračila je iz kontura njezina tijela, grudi i blagih pokreta rukom. Nosila je tradicionalni ženidbeni kostim, dugi crveni, zlatom protkani šal koji je bio ovijen oko tijela da ga istovremeno sakrije i otkrije. Način na koji je sjedila, nogu decentno povijenih u stranu, o pod oslonjena lijevom rukom, potencirao je elegantnu liniju boka. Njen tijesno priljubljen šal ocrtavao je erotičnu konturu ženskog tijela u čistim linijama. Ukrašene porodičnim nakitom, zlatnim džindžuvama, narukvicama od slonovače, bila je okićena kao božićno drvce, s puno zanosa i mašte, što ne može biti ni smiješno ni neukusno. Oči joj bjehu spuštene, uperene u vatru. Ni ona ni mladoženja nisu se ni pogledali. Spajali su se u stopljenom plamenu vatre, ne skidajući pogleda. Kadšto bi se mlada nasmiješila, rukom pomjerila pramen svilene kose, no ni taj smješak nije bio namijenjen Dilipi ni nama, već tom vječitom plamenu. Pokušao sam osjetiti duh u kojem se održavala ta veza. Pathos iza simbolizma. Nedvojbeno, radilo se o istodobnoj odvojenosti i zajednici. Budući bračni par nije se držao za ruke, niti se poljubio, ili na bilo koji način dao do znanja da partneri uopće međusobno postoje kao osobe. Stapali su se u svetoj vatri koju su toga jutra zapalili njihovi roditelji i nitko im nije postavljao nikakva pitanja, nitko nije tražio obećanja o vjernosti ili bilo čemu. Obećanje ili razgovor nisu imali nikakva smisla — sve je bilo jasno. Sjedili su u tišini, smireni i odvojeni. Iako su vatru zapalili roditelji, nitko osim monaha nije zalazio u cvijećem zagrađen krug oko vatre. Na taj se način uspostavljala sveta spona. Ona u njegovoj tišini, on u njezinoj. Prema filozofiji advaita, u čijem se duhu održavala ta ceremonija, ne postoje bogovi izvan ljudi. Muž i žena vezani su svetom vatrom, i u toj svetoj vatri sastaju se u bračnom krevetu. Veza se održava bez riječi, isključivo djelima, odnosno izvršavanjem dužnosti. Ne može se ni govoriti o ljubavi u zapadnom, na primjer, holivudskom smislu. Oni su vezani dužnošću prema bogu. Pošto nema boga izvan čovjeka, žena traži boga u mužu, a muž u ženi. Briga oko djece, spolni život, sve to postaje svetim ritualom spajanja s vatrom i svekolikim kozmosom. Dok su me zaokupljale te misli, preda mnom su se izmjenjivale slike. Dizao se monah, hodao oko vatre, bacao miomirisne trave u plamen, djeca su vriskala, dijelili se kolačići. No ja sam tada već zajedno s gomilom već i sam bio u nekom drugom svijetu. Sve te slike ispred mene bile su samo katalist. Ništa se nije odvijalo u srcu te mlade žene što se ne bi moglo odvijati u srcu naše Slavonke ili Zagrepčanke. Ništa nije na licu Vidjaje čega nema na licu Jasne, ili Vesne. Kada bi im čovjek mogao skinuti tanku naslagu zapadnoevropske blaziranosti i dati im snagu. Biti ono što jesu. Dan sam završio pitajući se da li je stvarno trebalo doći u Aziju kako bih doživio misteriju sjedinjenja dvoje ljudi. Iskonski On i Ona, doživljeni snažnim instinktom zajedništva. Nešto što se ne može oskvrnuti bez kobnih posljedica.
88
KVADRIRANJE KRUGA
89
SOLOMONSKI OTOCI
Otprilike dvjesto metara od zgrade policije smjestio se stari srebrni Douglas DC 3 kojim sam upravo doletjeo u grad. Osim dvojice indonezijskih trgovaca krokodilskom kožom, od putnika prisutni su bili malajski kuhar ekspedicije i nesretni Bob — kojeg nikako da se riješim. Umjesto da zamoli članove ekspedicije da mi pomognu, Bob se držao kao da nemaveze sa mnom i sve sam sebojao da mi ne spusti kakvu patku u smislu nekakve političke insinuacije. Dr Wendt me upozorio na problem s vizom, no budući da se avion vraćao za dva tjedna, pretpostavljao sam da me ionako neće moći vratiti osim, naravno, nakon dva tjedna, kada sam i planirao povratak. Sve se odvijalo po planu osim što mi nije palo na pamet da bi me mogli pritvoriti. Odlučio sam da se to nikako ne dogodi. Ne bi bilo u redu da Bebek obavi svoj dio posla, a ja da se vratim praznih ruku. U biti to nije bilo važno, neuspjeh pravilno shvaćen isti je kao i uspjeh, kao što je govorio jedan veliki kemičar: negativan rezultat u nauci također je rezultat. Važno je samo pravilno voditi eksperiment. Tko zna, možda Bebek ništa ne obavi? No nije bilo važno. Ipak, odlučio sam poduzeti sve da me ne zatvore i ne spriječe. Dobro je što smo se Bebek i ja odvojili — to nam pruža priliku da razradimo svoje misli; bilo bi žalosno kada bismo se slagali u svim zaključcima! Naposljetku, istina uvijek ima dvije strane. Iz žute zgrade pojavio se policajac očigledno namijenjen meni. —Vizu imati? — bilo je prvo pitanje. —Nemati — moj prvi odgovor.
90
—E,
onda ići brodom na Borneo natrag — bio je slijedeći odgovor. Metar i šezdeset visoki solomonski urođenik, šef policijske postaje malog aerodroma na indonezijskom otoku nervozno je prelistavao moj pasoš. — Ali, vi ne shvaćate — govorio sam. — Ja sam upravo doletjeo s Bornea. Ja ne mogu natrag na Borneo a da ovdje ne obavim neodgodiv posao. Apsolutno neodgodiv! Zagledao sam se u tog čovječuljka tresući glavom kao da sam htio da mu neizbježnost moje misije totalno utone u glavu. — Dakle, vi odbiti vratiti se na Borneo — nastavio je na iskvarenom engleskom čovječuljak lukavih očiju i spljoštena nosa, popravljajući svoju impresivnu kapu. —Odbijam — rekoh hrabro gledajući ga u oči. Maleni se možda na trenutak zbunio, bacio pogled oko sebe na skupinu čistokrvnih urođenika koji su promatrali kako njegov autoritet izaziva neki neobrijani gorostas u zgužvanoj majici i trapericama. Maleni se ukočio, povratio autoritet i progovorio: —E pa dobro, kad je tako, onda u zatvor! Bacih pogled oko sebe da se uvjerim jesam li stvarno na Solomonskim otocima, a ne negdje u Južnoj Africi, i razvezoh „spiku”. — Treći svijet, nesvrstanost, gledajte, gledajte — govorio sam uzbuđeno listajući pasoš. Evo — indonezijska viza, evo, malezijska, evo, indijska, ja prijatelj vaše zemlje, ja svjetski putnik. Istraživač nepoznatih predjela. Kako sam spomenuo istraživača nepoznatih predjela malenom je samo zaigrala usnica. Osjetio sam da im je „pun kofer” istraživača i interesantnih tipova. Njima je bilo do bogatih turista i mušterija s devizama za jedini novoizgrađeni hotel što već godinama zjapi prazan. Shvativši pogrešku, naglo sam promijenio pristup; - Ja, bogati turist iz Jugoslavije. Ja populariziram ljepote vaše zemlje u svijetu. Spika o Jugoslaviji i nesvrstanosti bila je totalno promašena. Ovi su, izgleda, čuli samo za Ameriku i Australiju. No bilo kako bilo, moja suvisla ili nesuvisla izlaganja barem su ih donekle zainteresirala. - Gdje to Jugoslavija? — pitao je sada već nešto blaže usamljeni predstavnik apstraktne vlasti. Što sada? Samo da me ne spoji s Rusijom. Doduše ovaj me nije podsjećao na tipičnog rusomrsca, a ideje o sovjetskom socijalističkom internacionalizmu barem za sada nisu pretpostavljale problem na ovom otoku, no nikad se ne zna. Ne znajući koju taktiku primijeniti, odlučih se činiti ludim. Apsurdna situacija zahtijeva apsurdne reakcije. - Ja bogati turista — nastavih — ja najbogatiji čovjek u Jugoslaviji. Jugoslavija — zemlja preko mora, Jugoslavija najljepša zemlja na svijetu. Po njegovim reakcijama osjetih da sam odabrao pravi put. -Tik dug bug žug mau — ili tako nešto. Maleni je lupetao urođenicima i poslije nekoliko minuta dokoturljali su suncobran, donijeli stol i dva stolca. Maleni je pokazao da sjednem. Izvadio je cigaretu i naredio istovar mojih stvari. Urođenici su se razletjeli oko aviona. Zavalio sam se u stolac, zapalio cigaretu i čekao dok se sunce uspinjalo sve više — sad već gotovo do točke tik iznad glave. Sunce je već stajalo direktno nad suncobranom kada je škripa zarđalih kolica na guranje najavila dolazak mojih stvari. Ugasio sam treću cigaretu, digao se i pripremio za verbalni okršaj s vlastima. Dva urođenika odjevena u gaćice i majice istovarivala su stvari na vrući asfalt piste Sentani. Bila su to dva prilično otrcana no čvrsta omanja kofera i golema kožnata okrugla vreća koju mi je iz svinjske kože skrojila majka. Pipkajući nogom najotrcaniji kofer, maleni se ponašao kao indijski policajac više klase koji je zbog dužnosti prisiljen pregledavati prljave zavežljaje bengalskih izbjeglica. -Otvori — rekao mi je osorno, udarajući cipelom o kofer.
91
Ah, k vragu, samo mi je još to trebalo, mislio sam dok sam petljao po otvaraču praveći se da mi je blokirana brava. Nervoznim pokretom maleni me odgurnu, pritisne dvije kopče i naglo digne poklopac. Pod oštrim tropskim suncem zablistale su vreće Paillard, blješteća Bolex elektronik kamera, složeni splet zupčanika ruske zenitovke, stativi, role filma i drugo. Urođenik se zapiljio, gleda u čudo. -Što to? Situacija je sve apsurdnija, odlazim u krajnost i nastavljam s već započetirp štosom. -Ja, bogati turista nosim sa sobom vlastito kino. Nije važno da li mi vjeruje, no čim apsurdnije, tim bolje. Policajac vadi bilježnicu i zapisuje. Pred drugim koferom situacija se ponavlja. Stisak u kopče, nagli trzaj i na svjetlo dana ispada magnetofon, mikrofoni, kablovi, držači i drugo. -A što je ovo? — propituje policajac. Objašnjavam mu da sam čuo da u krateru Svetog brda svakog petka održavaju rock koncert. Ovo u koferu je moja privatna radio stanica koju namjeravam tamo instalirati. Putujući svijetom svakog petka želim uključiti radio i slušati originalni solomonski rock. Vrhunac, naravno, nastaje pred impresivnom kožnom torbom. Kao da se boji paklenog stroja ili možda u dijelove rastavljenog helikoptera. Policajac naređuje urođenicima da istresu sadržaj na gumenu ploču carinskih kolica. Iz vreće ispadaju izlizane traperice, zgužvane majice, i poluraspadnute tenisice. Policajac prilazi tenisicima, gurka ih štapom, nešto mrmlja, zatim uz blagi trzaj usne poravnava kapu, gleda, kima glavom. - Kako jedan takav bogataš kao ti s privatnim kinom i privatnom radio stanicom da nema bolju odjeću? Dok se upuštam u objašnjavanja o mom imageu i antikomformizmu, policajac mi već udara žig u pasoš. Što li je to, pitam se očekujući najgore — nalog za protjerivanje? Bez komentara policajac naredi nešto na gula gula jeziku. Urođenici trpaju stvari natrag u kofere i tovare sve skupa u policijsku toyotu. Desetak minuta kasnije vozimo se jedinom cestom do tridesetak kilometara udaljene stanice. Pripovijedam o Jugoslaviji, o najljepšoj zemlji na svijetu, o divnim ljudima. Obećavam policajcu dobrodošlicu, misleći, samo da me ne strpaju u zatvor. Nije me strah zatvora, ali tu imam samo dva tjedna. Toyota praši cestom. Jedino vozilo na drumu. Bob i kuhar odavno su već otišli malim kombijem i meni ne preostaje ništa drugo nego da se uživim u okolinu. U daljini visoka, džunglom pokrivena brda. Nad glavom užarena kugla i miris džungle u nozdrvama. Nakon dvadeset minuta vožnje ulazimo u grad. Bijele ugodne kolonijalne kućice i velika zelena kuća i nad njom natpis „Polis—barak”. No divno, pomislih, eto mi hotela. Policajac urođenik izlazi govoreći: -Ti ovdje čekati u auto. Prolazi još desetak minuta, vrućina postaje neizdrživa. Sam sam u kolima. A da kidnem, pomislim, no kamo? Bacam nostalgičan pogled prema moru i tamo kao da mi se podruguju olupine američkih potopljenih brodova iz drugog svjetskog rata. Lijevo od mene džungla i visoka brda. Prolazi još deset minuta i policajac se pojavljuje s hrpom papira. Prilazi automobilu i dok ga nepovjerljivo gledam, uručuje mi papir za papirom. - Ovo biti dozvola za ulazak u područje kamenog doba, ovo dozvola za ulazak u područje vračeva krokodila, ovo preporuka za vodiča, ovo dozvola za snimanje, ovo dozvola za iznošenje snimljenog materijala i na koncu ovo pasoš i viza. Gledam ga u čudu. - Ti biti mnogo duhovit čovjek. Ti biti zemlja Tito, ja znati za Tito. Tito mnogo duhovit čovjek. Mi mnogo duhovit čovjek. Odveze me do hotela, naruči specijalnu sobu i specijalnu cijenu od dva dolara. Oprostio se, ušao u auto i nestao u oblaku prašine.
92
BIJEG U DŽUNGLU
Božićni Čaj bio je nizak cm domorodac, odjeven u bijelu majicu s reklamom za automobile datsun i kratke hlačice iz kojih su stršale tanke noge. Tipičan urođenički nos. Kao u mnogih urođenika osnovno što mu je davalo ljudski izgled bile su bistre, inteligentne, žive oči. Govorio je izlomljenim engleskim praveći najčudnije konstrukcije. Nekoliko mjeseci vodičkog rada za članove Wendtove ekspedicije na Solomonskim otocima obogatilo je njegov riječnik, no konstrukcije rečenica bazirale su se još uvijek na urođeničkoj logici. Prošlo je dva sata otkako smo se Božićni Čaj i ja, oboružani mačetima i pištoljem na harpun s kamerama uputili u unutrašnjost. Nakon napornog prolaza kroz džunglu stigli smo u selo Topi. Tu smo namjeravali nabaviti kanu i ljude za pohod u unutrašnjost otoka. Kanuom je trebalo stići do sela Božićnog Čaja i otuda nastaviti pješice ka Ljudožderskom selu u kojem se održavala ceremonija spuštanja u podzemni svijet krokodila. Po dolasku u Topi smjestili smo se u drvenu sojenicu. S obzirom da se radilo o selu kako ga je Čaj nazvao — prema bijelcima neprijateljski raspoloženog vrača, moje pojavljivanje držao je nepotrebnim, čak i štetnim, ostavivši me tog jutra samog u sojenici. Otišao je tražiti kanu i veslače i nije se pojavljivao već nekoliko sati. Nesiguran u njegovu lojalnost, postajao sam sve nervozniji. Tu i tamo iza stabala oko sojenica izvirivala bi glava skrivenih urođenika sumnjivo pogledajući u pravcu prebivališta. Valjalo je izbiti crne misli iz glave. Izvadio sam tekst Wendtovog opisa mita o urođeničkoj ceremoniji silaženja u podzemlje. „Balik tar”, čitao sam,” jest domorodačka ceremonija silaženja u podzemlje. Prema legendi, Bul i Buli, muškarac i žena živjeli su sretno u zemlji mnogih plodova. Bili su jedno sa svim životinjama i pticama, govorili sve životinjske jezike i po volji postajali bilo kojom životinjom. Za preobrazbu u životinju uzimali su posebne plodove različitih biljaka koje danas nazivamo halucinogenima. Sve životinje živjele su na zemlji, u zraku i u vodi, a Bul i Buli mogli su se pretvarati u bilo koju od tih životinja. Jedino su se piton Kuri, krokodil Boji ili morski pas mogli spustiti duboko u vodu ili pod zemlju jer se tamo tražila mudrost. Piton je bio ljubomoran na Bula jer je želio Buli. Podario joj je tučeno sjeme podzemne biljke koje joj je omogućavalo transformaciju u zmiju. Buli je to uzela, otišla pod zemlju i od tada su u svađi sve životinje i biljke, svi muškarci i žene. Svaki svakog jede, jer pojesti bilo što znači postati to što si pojeo, uzeti mu dušu. Prije je svatko mogao biti sve a da drugog ne pojede. No sada, što pojedeš, to postaješ i najbolje je pojesti čovjeka! Svake godine o festivalu krokodila vrač uzima plod posebne biljke, pretvara se u krokodila i odlazi u onaj drugi svijet, u mjesto gdje podzemna neman koja je pojela Buli drži njenu dušu. Vrač pojede neman pod zemljom i vraća se s dušom Buli u nadzemni svijet. Stotine verzija te priče kola među urođenicima Melanezije, Gvineje i u svim predcivilizacijskim plemenima. Kadšto valja postati krokodilom i zaroniti u mulj rijeke, u selo smrti. Kadšto treba postati morskim psom i tražiti začarano tabu selo na dnu mora, no sve se to tek nazire u još uvijek nedovršenim znanstvenim istraživanjima vračeva i predmedicine.” Završio sam čitati tekst i pojeo konzervu svinjetine. Božićni Čaj se još uvijek nije pojavljivao, tamna sjenka straha uvlačila se u tijelo. Da nije, možda u dosluhu s urođenicima u selu? Da ne čekaju noć da me napadnu? Istina, Čaj je radio za ekspediciju, no ne bi mu predstavljalo problem otići i nestati u džungli. Na otoku nitko nije vodio evidenciju o tome
93
tko gdje živi. Bilo je već kasno poslijepodne kada se pojavio. Sumnjičavo sam ga gledao. Neko vrijeme šuteći nervozno se vrpoljio i sjeo do mene. -Master — rekao je — Master, znaš, Božićni Čaj ne vjerovati ovim ljudima, ja ne biti siguran za Mastera. Što sad, pomislih, ni ja ne biti siguran za Božićni Čaj. Nekom životinjskom intuicijom maleni čovjek osjetio je moje misli i nekoliko suza navrlo mu je u oči. -Ti moj one talk — počeo me uvjeravati, — ovo biti moja zemlja. Božićni Čaj mora čuvati svoga one talka, inače moji preci biti ljuti na Čaja. Ja ne željeti živjeti ako se Masteru nešto desiti. Dirnulo me njegovo prijateljstvo. Osjetio sam da je iskren i postidih se. Zagledao sam se u malog crnca. Rođen u svijetu tako različitom od moga — u svijetu džungle, krokodila, plemenskih ratova, a on stoji uz stranca, vezan osjećajem prijateljstva. Ispalo je da se lokalni vrač ljuti zbog našeg dolaska, bojao se da smo došli rušiti selo. Prijetio je da će nas dati otrovati. Ljude veslače nije dao. Tek jedva jedvice Božićni je nabavio čamac, potkupivši poglavicu sjekirom i ogrlicom od školjaka. Vrač je negodovao i huškao u selu — trebalo je odmah krenuti. Jesam li naoružan, upitao me Čaj. Pokazao sam mu samostrel. Pokupili smo opremu, izišli iz kuće i krenuh prema kanuu zavezanu uz desetak metara daleku obalu kanala. Uokolo kanua čučala je skupina mlađih urođenika mršteći se i gunđajući. Progurali smo se između njih, utovarili stvari spremajući se za pokret. Kanu, nekih 40 centimetara širok i dugačak oko 4 metra, lagan kao pluto, bio je izrazito nestabilan. Kakvu takvu stabilnost postizalo se pomoću plovka sa strane, no trebalo je biti majstor da se upravlja njima. - Sinovi nekrštenih majki — govorio je Čaj, — oni praviti šalu od nas, oni misliti da ja ne znati upravljati kanuom, i dati mi ne dobro veslo. Ja njima pokazati, ja znati! Dok smo utovarivali robu i opremu, djeca i gomila urođenika prilazila su sve bliže, sve jače su se cerekali, banane koje bi doletjele u našem pravcu signalizirale su opasnost. Brzim pokretima snažno smo zaveslali. Shvativši da smo ipak sposobni rukovati kanuom, rulja na obali se razbjesnila. Trčeći obalom mladići su vikali i bacali kamenje. Vrač se razmahao debelom batinom kao da pleše; uzevši mače te, nekoliko urođenika uskočilo je u kanue i krenulo za nama. Čaj i ja veslali smo iz sve snage, riskirajući prevrtanje. Jedan od čamaca s progoniteljima naglo se približavao. - Veslaj, veslaj! — vikao sam Božićnom i čvrsto prihvatio veslo. U trenu je urođenički kanu bio na dohvatu. Okrenuo sam se i snažnim udarcem bacio jednog urođenika u vodu. Njegov pad poremetio im je ravnotežu i kanu se prevrnuo. Božićni je vikao da imamo pištolj i da ćemo pucati dok sam ja mahao pištoljem. Nastala je zbrka. Sada, prije nego se saberu, trebalo je kidnuti. Zaveslali smo oštro u pravcu jednog od kanala kojih je bilo toliko da me ispunio strah od labirinta. Božićni me uvjeravao da zna put. Dvadesetak minuta kasnije primijetili smo da nas kanui iz sela još uvijek slijede, primičući se sve bliže. Poklici veslača i udarci vesla iza nas postajali su glasniji. Znoj je curio sa Čajevog lica, nisam se više usudio gledati natrag, samo naprijed, brže još brže! Odjednom, kao gromom ošinut, Čaj se skamenio i prestao veslati. Bez njegovih vještih zahvata čamac je naglo gubio na brzini. - Veslaj, veslaj! — vikao sam zamahujući sve snažnije. No Čaj je sjedio ukočen i gledao u krošnje. Čamac je plovio sve sporije. Očekivao sam graju i viku veslača koji su se trebali pojaviti. Još uvijek se nisam usudio pogledati natrag panično veslajući naprijed. Odjednom postah svjestan da se povici više ne čuju. Nad vodom se nadvila tišina. Čaj je još
94
uvijek buljio u krošnje i mrmljao Baja Tabu, Baja Tabu, i onda na engelskom, zabranjeno krokodilsko groblje predaka. Okrenuh se, daleko iza nas domorodački čamci plutali su u mjestu dok su urođenici bezglasno, ali ljutito mahali i gestikulirali. -Natrag Master, natrag — mrmljao je Čaj, — ovo biti mjesto svetih duhova. Nisam se obazirao na Čaja koji je nepomično sjedio, već snažno zaveslah naprijed. Otprilike pola sata poslije, kada smo bili posve sigurni da smo izgubili progonitelje, prestao sam veslati. Pogledah uokolo plutajućeg čamca. Iako je bilo još rano, oko nas se nadvio mrak, stvoren od gustih nadvitih krošnji. Nalazili smo se u nedoglednoj močvari. Posvuda isprepletene dlakave lijane, stabla i raslinje što izranjaju iz vode. Ogoljela debla uzdizala su se visoko da bi se nekih pet šest metara iznad vode raskošno razgranala. Čaj je dolazio k sebi. -Kako zabranjeno mjesto, kakvi duhovi? Pa ti si kršten — govorio sam. Trebalo mu je petnaestak minuta da se smiri dok se sjetio da je kršten i postao suvisao. Lagano je zaveslao tražeći crno debelo drvo nalik na eritrinu. Prošli smo pored nekoliko takvih stabala dok nismo ugledali jedno, označeno magičnim simbolima. Čaj je pokazao prema krošnji gdje se nalazilo nekoliko položenih ljudskih kostura — svi bez glave! Zaplovili smo dalje. Čaj se borio protiv straha tražeći snagu da pobijedi nešto u sebi. -Ja — reče — i ja kao mladić ići vršiti Baja obred. Ugledali smo još nekoliko crnih stabala okićenih kosturima bez glave. U cijelom predjelu vladala je tišina. Kao da su ga izbjegavale i ptice i životinje. Čaj je zapodjenuo pripovijest o svojim psihičkim problemima iz djetinjstva, no ja sam ga prekinuo, trebalo je naći put. -Znaš li gdje ti je selo? - upitao sam ga. Sabrao se i pokazao u pravcu sjeverozapada. Zaveslali smo i krenuli. Nekih pola sata kasnije džungla je opet oživjela, tišinu su prekidali usklici papagaja, kakadui i začuđeni majmuni počeli su nas pratiti. Nije bilo potrebno reći da smo izišli s groblja. Božićni Čaj često se podizao rukama iz čamca, okretao se, njušio, ispitivao lukove drveća. Počela me hvatiti sumnja zna li on stvarno gdje smo i kuda idemo? Sa svim tim rukavcima, virovima, strujama i stablima koje je trebalo izbjeći, stalno smo mijenjah pravac. Na vrhu vesla hvatalo se blato. Nisam ni osjećao da veslom zahvaćam dno. Oko nas sve gušće isprepleteno korijenje. Tamnosivi mangrovi zabijeni u vodi pod najčudnijim uvjetima. Posvuda trulež i osjećaj raspadanja u zraku. Sve teže smo napredovali. Uz kanu pojavila su se velika leđa krokodila dužine 4 metra. Izvadio sam samostrel no Čaj me opomenuo. -Ne pucati, to dobri krokodil, sveti krokodil. Nadam se da i krokodil zna da je dobar i svet. Spuštao se sumrak. -Koliko ćemo putovati do tvog sela? - upitao sam. Nije znao točno, no držao je, možda dva dana, možda manje, ovo je bio kraći put. Spuštala se noć. Nakon što smo jedan sat tražili prenoćište, ukazao se otočić udaljen nekih 40 metara. -Ovdje spavati — rekao je Čaj.
95
KROKODILSKI SPROVOD
Sjajno perje zlatnog papagaja zasjalo bi na tren hvatajući posljednje zrake zalazećeg sunca koje bi se tu i tamo probilo kroz mangrove krošnje. Nježnim pokretima kljuna papagaj je gurao mladunčad u gnijezdu. Bilo je vrijeme spavanja. Nekoliko metara dalje, u središtu krošnje susjednoga stabla Čaj je dovršavao pripremu naših ležajeva. Duge bambusove trske nanizao je vežući ih lijanama u tri čvrste hasure koje je pričvrstio o grane. Valjalo je još nasjeći široko lišće sago palmi i napraviti „krov” koji će nas zaštititi od izmetina kakadua — i prenoćište je bilo gotovo. Stajao sam pod velikim stablom bezuspješno pokušavajući otvoriti konzervu svinjetine, dok je Čaj skupljao obilne kokose i banane. Zvuci su polako zamirali. Kad je nestalo i zadnjeg tračka sunca, žuti mjesec izdigao se nad džunglom pozivajući nas na počinak. Popeli smo se na drvo, no nije nam se spavalo. Napetosti dana titrale su u tijelu dok smo ispruženi ležali na bambusovim hasurama. Izvukoh malu bocu whiskyja i dadoh je Čaju. S pola boce alkohola u želucu Čaj se konačno opustio i započeo pripovijest o svome ocu i krokodilskom groblju. Bilo je to u njegovom rodnom selu, u selu Wai, u koje smo išli. Šesnaestogodišnjem Čaju umro je otac od trovanja pokvarenom ribom. Za pogreb trebalo je čekati noć punog mjeseca. Čaja su još kao dijete odveli misionari i odgojili u gradu tako da se odvikao od seoskog načina života. Kad mu je umro otac, bio je u posjeti rodnoj kući. Obitelj je od njega, kao najstarijega sina, očekivala da pokopa oca. Sedam dana morao je čekati noć punog mjeseca uz mrtvo raspadajuće tijelo kako bi predao očevu dušu krokodilu što vodi duše u podzemni svijet. Put do pogrebne močvare bio je dug i valjalo je ići sam u noći punoga mjeseca. Čaj je bio vješt u upravljanju kanuom, no kada je pošao te noći, ispunila ga je strava. Put noću velik je izazov i za najvećega znalca kanua. Veoma lako može se udariti pod krivim uglom u neko potonulo deblo, izvrnuti čamac i pasti u živo blato. Još je lakše bilo zaletjeti se u nevidljivu granu ili zaplesti se u korove i zapetljan čekati plimu koja bi ili oslobađala ili prevrtala kanu ostavljajući putnika krokodilima. Čaj se borio s mišlju da jednostavno odsiječe glavu, baci tijelo u vodu, provede negdje noć i vrati se s očevom glavom govoreći da je izvršio dužnost. No bojao se. Znao je da će vrač znati da laže, jer vrač je uvijek sve znao, a bojao se i za očevu dušu. Cijelu noć veslao je do pogrebnog mjesta. Naposljetku je pronašao označeno drvo. Penjanje uz truplo vlažnog skliskog drveta predstavljalo je izazov i po danu, no valjalo je to obaviti noću, s lešom na leđima. Grebući noktima i krvareći mukotrpno se penjao, da bi na koncu sav izgreban dosegao krošnju i položio tijelo u granje. Tek tada slijedio je najteži dio posla. Svitalo je i trebalo je sjedjeti uz leš te bambusovim štapom tjerati ptice grabljivice od raspadajućeg tijela, jer dušu ne smije pojesti ono što leti, ona je morala naći svoj put dolje, pomoću krokodila. Ptice su salijetale i napadale i njega i leš. Da ubrza pogrebni proces, Čaj je morao udarati po raspadajućem tijelu štapom kako bi se meso brže odvajalo od kostiju. Već naviknuti krokodili skupljali su se ispod drveta otvarajući čeljusti, grabeći padajuće komade mesa. Pogreb je trajao tri dana. Čaj je tukao štapom i pjevušio pjesme i upute koje su usmjeravale dušu u toku tog trodnevnog prolaza u podzemlje. Naposljetku, trebalo je mačetom odsjeći glavu, očistiti je od mesa i isprati. Tek tada mogao se s lubanjom vratiti u selo gdje ju je premazao bojama i položio u kuću, uz ostale
96
pretke - da bi ga štitili duhovi. Lubanje ubijenih neprijatelja držale su se izvan kuće. Te noći Čaj mi je to mirno pripovijedao. Više se nije bojao, pripovijedao je s ponosom u glasu jer je dokazao majci i ostalima da je muškarac, da je zreo, da je izvršio svoju sinovsku dužnost.
97
U SELU BOŽIĆNOGA ČAJA
Drugo jutro probudilo me udaranje mačete, protegnuo sam se u ležaju, dobacio nekom tupoglavom papagaju, bok stari, i sišao dolje. Bilo je svježe i manje vlažno nego jučer. Čaj je nasjekao nekoliko listova palme sago. Zatim je mačetom oslobađao njihove stabljike praveći strelice. Od neke tamnozelene grane napravio je luk. Odbacivši lišće, mojim je upaljačem palio vrhove tih strelica. Strelice su bile tako lagane da sam bio uvjeren kako su bez ikakvog efekta. Tek u šali uzeo sam luk, nanišanio u drvo i opalio. Malena, kao pero lagana strelica umjesto da mirno zaplovi zrakom fijuknula je kao metak. Dugi elastični rep zavrtio se dajući joj stabilnost. Zabila se duboko u drvo. Oboružani novim ubitačnim oružjem ukrcali smo se u kanu i nastavili put. Oko podne trećeg dana pet crveno obojenih štapova koji su stršili iz vode najavljivali su cilj. Na Čajevu licu razlio se osmijeh. -Ovo biti oznaka moga sela. Dočekao nas je bijelim crtama išaran sijedi starac nudeći nam oveće žuto jaje u ljuski. -Ne jesti, Master, gaziti — objasnio je Čaj. Bio je to znak dobrodošlice. Predao sam starcu darove, sjekiru, šibice i oštar čelični nož. Predstavljen kao doktor, krenuh u selo dijeleći tablete protiv malarije koje smo za tu priliku ponijeli sa sobom. Poslije nekih pola sata začula se tutnjava nevidljivih bubnjeva. Iz zelenila izronilo je šest kanua dolazeći nam ususret. Stigli smo! Selo se sastojalo od nekakvih pedesetak koliba od bambusa i palminog lišća, s jednom velikom dugačkom kolibom, kućom za neoženjene samce. Oni su živjeli odvojeno. Oko nas gomila žena i djece, pipali su moju odjeću, smijali se, graktali dok su njihovi roditelji nudili neke kolače od sada. Bili su nejestivi, no s mukom pregrizao sam komadić. Nakon vizite sela valjalo se pozdraviti sa šefom kuće, mladoženjom, bećarom broj 1 u selu. I njemu smo dali nožiće za brijanje. Ne znamo zašto, ali svi su htjeli žilete. Izgledalo je da se ne briju, no, eto, kad ljudi vole, poklanjao sam im žilete. Završivši sa tim uvodnim ljubeznostima, obrali smo se u starčevoj kući. Dok smo čučali na podu žvačući betel i pljujući na pod, upućivao sam starcu komplimente za ljepotu sela, zdravlje mladića, bogatom urodu banana, i tako dalje. Nešto kasnije, ministar unutrašnjih poslova, kako sam nazvao niskog ćelavog debeljka koji je najviše zapitkivao kuda idemo i što hoćemo, najavio je ručak. Donijele su ga žene malih šiljastih ili potpuno visećih grudi. Riječna riba, kuhana, nije bila ukusna, jedva probavljiva. Da mi ukažu počast, te me je noći vrač pozvao na tradicionalno žvakanje opojnih oraščića i betle. Znao sam što to znači i zamolih da se povučem i pripremim za seansu. Spuštala se večer. Potjerao sam radoznale klince od kolibe i započeo indijsku vježbu disanja prana— yamu. Da što više aktiviram rad srca i mozga, popio sam dvije litre mlijeka. Osjetio sam se spremnim. Vani se već uzdigao mjesec kada sam sjedio s grupom od muškaraca u vračevoj kolibi. U ognjištu plamtjela je vatra plavičastim dimom koji je grizao nosnice. Ponudili su betel, tiho zapjevušili i opet je započelo pljuckanje u središte kolibe. Mlada žena u plamenoj haljini donijela je na palminu listu 6 zelenkastih oraščića, umočila ih u nekakvu gustu „čokoladu” i sve to grijala na vatri dok se smjesa nije stvrdnula. Uljudno se
98
nasmiješila, predala oraščiće vraču i povukla se iz kolibe. Vrač se nakašljao, promrljao nekoliko riječi, nožem odrezao komadić, stavio ga u zube, mljacnuo, odrezao još jedan komadić i ponudio meni. Okus je bio gorak, kao da se žvače zelena kora nezrelog oraha. Drugi starac dodao mi je par listova biljke mehalina, koje sam, također, stavio u usta popravljajući donekle okus. Svi smo sjedili u tišini žvačući. Poslije nekoliko minuta vrač je ponudio fino usitnjeni bijeli prah iz tuljca što je nosio o pasu. Ukus je bio slatkast. Shvatih da se ništa ne smije gutati. Smjesa u ustima dobivala je neki ujednačeni mentolni okus. Žvakali smo prilično dugo vremena, bez efekta, no kad je bila ponuđena druga količina mehaline, osjetio sam kako mi izbija znoj na čelu. Naglo me počela hvatati vrtoglavica osjećajući da ću povratiti. Htio sam se dići, no Božićni Čaj mi reče: -Ne povraćati, žvakati, ne gutati! Onda je počelo pljuvanje, nevjerojatno koliko smo svi skupa izlučivali sline: mrlja od pljuvačke u sredini poda postajala je lokva. S tim silnim pljuvanjem nestalo je i mučnine, osjetih da lebdim, odjednom me prošao ugodan osjećaj, bilo mi je lijepo. Polako, polako osjetih kako se dižem. Tijelo mi se odvajalo od tijela. Pogledao sam ruke i vidio dvije ruke, podigao sam jedno tijelo, a drugo je ostalo sjedjeti. Koji čudnovat osjećaj, počeo sam se igrati, čas bih sjeo spajajući oba tijela, čas bih lebdio ostavljajući drugo u nevolji. Započeo sam razgovor s vračom na njegovu jeziku. Išlo mi je bez poteškoća, razgovarali smo o mojim problemima s kamionima u Zagrebu. Vrač je bio pun razumijevanja i slagao se s mojim gledištem. Tek toliko da bude zanimljivo, jedno tijelo sam ostavio da razgovara s vračem, a drugim sam ga zaobišao gledajući ga s leđa kako razgovara sa Željkom nasuprot. Ugledah velikog crnog pauka kako se približava onom drugom Željku koji razgovara. I pauk se hoće uključiti u razgovor i nešto pripovijeda Željku. Vraćam se u onog Željka na podu da čujem što želi. Moli me da mu ne prekidam mrežu. Pitam ga što će mi dati za uzvrat. Pauk odgovara da će mi dati moć nad krokodilima. Ja želim zlato i dijamante, no pauk ne da. Ljutim se, zašto ne daš, vičem ali on ne, pa ne. Kidam mu mrežu. Što više kidam, tim je mreže sve više i obavija me kao meki crni plašt. Čujem šapat: -Ti si sada noć. Širim se po čitavoj džungli. No nešto mi ipak govori: -Ne ostaj ovdje, na tebe čeka šuma. I onda, snažan bljesak i mir. Kada sam otvorio oči bio je dan. Ležao sam sam u vračevoj kolibi. Pokušao sam se podići ali me spriječio oštar bol u nozi. Pogledao sam u noge i uhvatio me strah. Zglob lijeve noge napukao je i otekao kao da imam slonovsku bolest. Jauknuh od boli. Na ulaznim vratima pojavile su se Čajeva i vračeva prilika. Ugledavši me u tom stanju, vrač je mirno prišao i opipavši nogu izabrao pregršt trava iz vreće o pasu. Sjeo je do mene, žvakao travu i mrmljao stavljajući mi sažvakanu travu na otekli dio noge. Potpuno svjestan, okrenuh se Čaju da mi objasni što se desilo. Trebalo mu je nekoliko minuta dok se sabrao koliko je bio uzbuđen i veseo. -Moje selo sada veliki prijatelj Mastera. Ispalo je da sam spasio vračev život. Prošle noći održao sam govor o duhovima plamena i plešući pozivao ih na borbu. Moje plesanje privuklo je pažnju velikog otrovnog pauka koji već nekoliko mjeseci živi u vračevoj kući. S obzirom na činjenicu da je pauk došao iz kuće njihova sela, lokalni vrač nije ga smio ubiti. Samo vrač drugoga sela imao je pravo ubiti tog seoskog pauka. Sela su bila posvađana i vrač je već mjesecima živio u strahu od tog pauka. Pauka se nije moglo ubiti tek tako, postojala je opasnost da zao duh iz pauka uđe u vrača koji bi tada sebi trovao život. Pauka se mora zgaziti bosom nogom i to u plesu. Upravo sam ja preuzeo tu ulogu. Taj posao, objasnio je Čaj, nije lagan jer je taj pauk brz i okretan. Nekoliko puta sam promašio, i on me ugrizao. Da nisam plesao i bio pod zaštitom duha
99
krokodila, sigurno bih umro od ugriza, no ja sam zgazio pauka, pobijedio ga i, eto, ostao živ. Priča mi je bila gotovo nevjerojatna. Gledao sam Čaja kako mi s ponosom pokazuje ostatke ogromnog zgaženog pauka. Čak sam osjetio neki ponos. Vračeve trave djelovale su bolje od najbolje medicine. Još istog dana noga mi je splasnula, drugoga dana već sam mogao hodati, i nakon tri dana, kada je došlo vrijeme polasku u selo ljudoždera, osjećao sam se zdravim i čilim.
100
MEĐU LJUDOŽDERIMA
Nekoliko praznih kanua na obali rijeke Sapki upućivalo je da tu žive ljudi. No već nakon punog sata hoda kroz džunglu nismo sreli žive duše. —Što misliš, možda se skrivaju? — upitao sam Božićnog Čaja. —Naravno, Master, — odgovorio je on. — Ti nositi pušku. Ti biti policija. —Pa ovo nije puška — rekoh — ovo je stativ za kameru. —To znati ja — odgovorio je Božićni čaj, — no Dubu momci to ne znati. Ti puška, ti policija. Zastadoh na tren. Što činiti? Prošlo je već šest sati otkad smo brzim koracima napustili Čajevo selo i uputili se preko niske planine u zemlju Kanibala. Prešavši planinu, spustili smo se u njihov predio i eto nas sada ovdje, u dolini Tobi, bogu za leđima. Sjedimo, čekamo, a oni se skrivaju. Bilo je upravo prošlo dva sata. To je onaj trenutak u džungli kada se život, koji je privremeno zamro u podne, nanovo tada spremajući se za predvečernji intenzitet. U zraku mnoštovo šarolikih leptira oblijeće raznobojno cvijeće. Džungla je odavala miris poput cvjećarnice u maju. Zastali smo u podnožju blagog brdašca. Ispred nas je vodila staza što je nestajala u visokoj travi eulalia. Nebo bez oblačka, a zrak bez nizinskih para. Dok sam sjedio u nedoumici, prožeo me osjećaj da nas netko promatra. Nisam znao je li dobro što nosimo oružje. Zataknut za pašom nazirao se moj samostrel, no Božićni Čaj je objasnio Dubu momcima da pištolj ne znači ništa. Istovremeno nisam znao kolika je objektivna opasnost od ljudoždera. Na Solomonskim otocima postoji još nekoliko plemena koja se povremeno bave lovom na glave. Velika većina zna za zakon bijelog čovjeka i, koliko to može, skriva svoje ratove i ubojstva. No zabrana lova na glave, uvjeravao me je Wendt još na Borneu, odnosi daleko više glava nego što ih spašava. Lov na glave ima ritualno značenje i bez toga propada velik dio obreda tih ljudi. Ukoliko im se uskrate rituali i običaji, urođenici ili odlaze u gradove saživljujući se s kulturom i zakonima bijelog čovjeka, ili padaju u apatiju drogirajući se i opijajući do smrti. Vlasti nisu toliko netolerantne prema lovu na glave koliko se to drži izvan zemlje. Kazna za lov nije uvijek oštra i često se svodi na batine i nekoliko mjeseci zatvora. Naravno, kazna za ubijanje bijelaca ili civiliziranih urođenika daleko je stroža. Bijelce se rijetko napada, no taj običaj ni u kojem slučaju nije iskorijenjen. Posljednji slučaj kanibalstva nad bijelcima dogodio se nekih devet mjeseci prije mog dolaska, u vrijeme kada su ovu dolinu posjetili neki australijski i američki misionari. O tome, koliko se urođenici međusobno stvarno jedu, nema ozbiljnih podataka, no Wendt me je uvjerio kako se neki i dalje ubijaju. To što se ubija tako malo bijelaca ne znači ništa, objasnio mi je Wendt. Ni jedan bijelac ne ide niti smije ići u te predjele osim, naravno, u velikim grupama i uz oružanu pratnju. Jedini koji tumaraju po džungli su misionari, a njih se, naravno, i ubija. Usprkos Wendtovoj informiranosti, znao sam da nije tako. Osim civiliziranog čovjeka gotovo nitko na svijetu ne ubija bez razloga. Ne ubijaju ni lav, ni tigar, ni kobra, ni morski pas, samo tako. Sve životinje uglavnom imaju razloga zašto ubijaju. Izuzetaka, dakako, uvijek ima. Ako se ne boji, vuk zna ubiti bez razloga. Isto tako, crna mamba i krait, no hoću li baš ja naletjeti na vuka ili kraita? Tko zna? Prilično dugo smo čekali, vlaga od trave na kojoj sam sjedio već mi je probila kroz hlače. Naredio sam Božićnom Čaju da zamota stativ u šatorsko krilo i vadeći mačetu iz
101
futrole krenuli smo stazom što je vodila u džunglu. Široke krošnje mangrova zastrle su sunce dok smo utonuli u zeleni gustiš. Tu i tamo nogama bi zapinjali o korijenje. Staza je podsjećala na tunel što vodi kroz zelenu stijenu. Bila je očigledno namijenjena ljudima nižim od mene, a to je zahtijevalo neprekidno sagibanje kako bih izbjegao granje i lijane. Išao sam prvi sjekući mačetom zapreke oko glave. No zapreke oko nogu otežavale su put. Bile su to nekih trideset centimetara visoke prepone, očigledno napravljene čovjekovom rukom od isječenih grana. Nekih 50 metara dalje staza je vijugala prema sjeveru gdje su mangrovi ustupali mjesto stablima kokosovih oraha. Mora da je selo negdje u blizini, zaključio je Božićni Čaj s obzirom na te prepone koje su služile kako neprijatelj ne bi trkom uletio u selo. Meka staza prekrita travom postajala je sve tvrđom, no tu i tamo' noga bi upadala u ljepljiv glib. S lijeve strane drveće je postajalo rijeđe. U daljini se naziralo neko jezero. Opet prokleta voda i močvara. Dok sam sjekao lijanu,učinilo mi se da sam s lijeve strane ugledao neko gibanje u travi. Zastao sam gledajući u travu; stavih mačetu u korice vičući sambio koi sambio, što znači: dolazim u miru. Vjetar je prostrujao travom navodeći me na pomisao da mi se samo učinilo kako se nešto kreće. No tek da provjerim, izvadih iz džepa komad kolača sago i bacih ga u pravcu gdje sam primijetio kretanje. Prošlo je nekoliko trenutaka neizvjesnosti i onda iz trave je kao vatrom opečena iskočila gola, bijelim bojama namazana crna prilika, izjurila je na stazu, zatrčala se prema nama i naglo stala ispuštajući snažne guturalne zvukove i mašući kamenom sjekirom. Čovjek pred nama bio je potpuno gol, osim što je nosio neku školjku koja mu je služila kao nosač njegovog reproduktivnog organa. Bio je očigledno uzbuđen i moji napori da ga smirim bacajući mu komade kolača nisu urodili plodom. Njegovo vikanje privuklo je još šestoricu jednako „odjevenih” prijatelja. — Sambio, kari tua, sambio! — vikao je Božićni Čaj pokušavajući smiriti svu šestoricu koji su, očigledno, bili živčano napeti. Tko zna kako će reagirati, pomislih. Stupanj njihova razumijevanja jezika moga vodiča također je bio nejasan. No zašto su toliko pričali i vikali ispuštajući duge prodorne zvižduke? Ali, Čaj ih je razumio! Bojali su se da nismo sami i da smo došli sjeći glave. Što sada? Božićni Čaj savjetovao me kako je najbolje čekati. Svakih desetak minuta pokušao bih im prići, no nisu dopuštali. Uplašeni, ustuknuli bi podižući još veću galamu. Nakon nekih dvadeset minuta pojavio se ostarjeli čovjek s perjem u kosi i bradom ispletenom u pletenice. Njegova pojava unijela je nešto mira u uzbuđenu skupinu. Dao mi je priliku da izvadim komad crvene tkanine i mašući njome priđoh mu. Tutnuh mu tkaninu i obrlih ga, lagano ga tapkajući po leđima. Dok sam ga tako privio, osjećao sam kako mu srce lupa od straha i tek nakon dužeg perioda obostranog tapkanja i pipanja stari se smirio a s njim i ostali. Polako, kao da sam dijete koje ne zna hodati, držeći me" za ruku starac me doveo na čistinu na kojoj se nalazilo selo s bambusovim kolibama. Ispred sela se već skupila velika skupina muškaraca, ali bez žena. To je bio loš znak jer pred rat i nasilje urođenici uklanjaju žene. Tražeći načina da ih smirim, otrgnuo sam list niske palme praveći pokrete kao da jedem. Dubu momci, kako ih je zvao Božićni Čaj, shvatili su to kao znak da želim jesti. Sretni što smo uspostavili bilo kakvu komunikaciju, urođenici su vrišteći pojurili u kolibe iznoseći svakakvu hranu. Nije valjalo samo uzeti. Dubu momci željeli su trgovati. Uskoro se razvila trgovina. Rezao sam komadiće tkanine, dijelio šibice, rupčiće i slične stvarčice za hrpu hrane koju ću, naravno, morati baciti. Ta je aktivnost umirila selo i, naposljetku, obratili su pažnju na Božićnog Čaja shvativši da govori njihovim jezikom. Nešto kasnije pojavio se i poglavica — krupno građen čovjek s kosti provučenom kroz nosnice i rudlavom kosom uvijenom u tanke pletenice. Doveo nas je pred svoju kolibu da se upoznamo. Rekao sam da sam iz zemlje preko mora pitajući za festival krokodila. Uvjerio sam se da se doista održava prekosutra. Zatim smo počeli trgovati. Wendt me već prije uputio
102
da ne nosim ništa osim jedne vreće i nakon što sve rasprodam, moram ih uvjeriti da je prazna. Time ću se osloboditi gnjavaže oko zamjene, rekao je, a nakon toga moći ću mirno spavati pošto neće biti razloga da se ubije čovjeka koji više ništa nema, osim, naravno, u ritualne svrhe. Sezona lova na glave, međutim, zahtijevala je posvećivanje ritualnih priprema, a ja sam riskirao da tako nešto neće biti u sezoni. Naravno, stvari koje su nudili bile su bezvrijedne, osim nekoliko lula i kipića koje ću kasnije donijeti u Jugoslaviju. Nije potrajalo dugo a oni su razgrnuli šatorsko krilo i otkrili moj stativ pušku. To otkriće izazvalo je novi val uzbuđenja. Poglavica je prvi dao znak da tek sada počinje ozbiljna trgovina. Odjurio je u kolibu i vratio se sa tri preparirane ljudske glave nudeći ih za „pušku”. Kupovina ljudskih glava zabranjena je turistima. Upravo su Japanci svojim kupovinama glava izazvali novi val ubojstava motiviranih čisto komercijalnim razlozima. S tom trgovinom nisam imao poteškoća. Ubrzo je Čaj uvjerio društvo da je stativ stvarno stativ, a ne puška. Ostavljen samo sa šatorskim krilom, odjećom na sebi, kamerom i stativom — prestao sam biti toliko zanimljiv! Poglavica je štapom razjurio nekoliko preostalih znatiželjnika i zaključio trgovinu. Naš je posjet time bio završen. Ponudio nam je da nas sam isprati do rijeke. Kada mu je Čaj objasnio da sam došao prisustvovati ceremoniji krokodila, starac je postao sumnjičav. Nije mu bilo jasno zašto bi me to zanimalo. Lukavo je pokazivao svoje negodovanje. No Božićni Čaj je shvatio da je stvar u vraču a ne u poglavici. Stari problem odnosa crkve i države, pomislio sam. Vrač koji se u toku cijele transakcije nije ni jednom pojavio, zabranio je poglavici primati strance. Jedino su mu stranci bili opasni. Misionari su bili njegovi najveći konkurenti. Uzalud je Božićni Čaj objašnjavao kako nismo misionari. Poglavica se bojao vrača i tek nakon dužeg nagovaranja pristao je upitati ga, možemo li ostati u selu.
103
PRIJATELJSKO UVJERAVANJE
Za razliku od vrača iz Čajevog sela koji ni islam, ni kršćanstvo, ni ateizam nije doživljavao kao nešto suprotno njegovu zanatu, prisutni vrač bio je, rečeno našim žargonom, do zla boga ispolitiziran. Od našeg dolaska on je huškao svoje „političke komesare” uvjeravajući ih u našu „moralno političku nepodobnost”. Primijetio je da nisam jeo hranu. Nije mu se svidjelo što bez straha prolazim pokraj kuće duhova, i činjenica da sam pio kokosovo mlijeko a da nekoliko kapljica nisam posvetio đavolima, uvjerila ga je da moja energija unosi uznemirujuću vibraciju u njegovo selo. Nije bio neinteligentan, znao se izražavati i gotovo sam se uplašio da ne zavede Božićnog Čaja i okrene ga protiv mene. Naivan i dobronamjeran, Božićni Čaj mi je ispričao tok njihova razgovora dok sam čekao na audijenciju. Kujo Patva ili Fa’atabu, tako se zvao vrač, uvjeravao je Božićnog Čaja kako ne poštujem njihove domove, kako ne priznajem njihovu vlast, te da sam bezobrazan, svojevoljan i umišljen. Sve mi je to prenio Božićni Čaj svojim pitoresknim jezikom. —Vrač kaže, ti previše ljubiti tvog demona, ti biti slijep za prave demone. Uzalud sam slao Božićnog Čaja da objasni vraču kako vjerujem u sve demone ili, ako hoće, da ne vjerujem u nijednoga. Vrač je govorio da je moj demon zao, a njegov jak. Nakon pola sata izmjenjivanja poruka shvatih da ovo više nije antropolgija već politika. Prisilio sam se da ne potcjenjujem sveti vračev nazor i odlučio da mu najiskrenije i na njemu shvatljiv način objasnim kakav je moj demon. Po porukama koje sam mu slao, kao da je osjetio da ga donekle shvaćam. Odobrio je audienciju i pozvao me u kolibu na seansu. Padala je već noć. kada sam se u pratnji poglavice i petorice ratnika uputio u usamljenu kolibu na kraju sela. Koliba nalik onima iz filmova o Tarzanu. Pred kolibom hrpa drvenih totema — dva metra visokih plosnatih lica s nekolio pari očiju. Među njima simboli koji mi nisu bili nepoznati. Uokolo kolibe niz kolaca s ogoljelim ljudskim lubanjama u boji. Pognuvši se, uđoh kroz niski ulaz. U tamnoj, vatrom osvijetljenoj kolibi na krznenom sjedištu sjedio je Fa’atabu, veliki vrač, u radnoj odjeći. Umjesto šešira nosio je prepariranu krokodilsku glavu s razvaljenim čeljustima. Kroz svoje nosnice probio je veći komad školjke, a golo tijelo bilo je istetovirano magičnim simbolima. Pušio je veliku lulu nalik klarinetu i nije me ponudio. Zauzeli smo mjesta. Fa’atabu me prodorno pogledao i ne skidajući pogleda počeo govoriti Božićnom Čaju koji je preuzeo ulogu simultanog prevodioca. — Ja, Fa’atabu — započeo je vrač, — ja pričati o vremenu prije bijeli čovjek isti čovjek, sada zaboravljen, svi bijeli čovjek sada zaboravljen. Nije mi bilo jasno govori li vrač upravo onako kako Božićni Čaj prevodi budući da su sve rečenice bile nejasne. Ipak, upravio sam pogled u vrača kao da sam sve razumio. — Ja znam tko je moj đavo a bijeli čovjek ne zna tko njegov đavo. Moj đavo - govorio je Fa’atabu, — moj đavo Saali koji je dao zemlju selu Aoto gdje mi živio, sada bio dobar duh. Rekao je da sva zemlja od rijeke Are Are do kamena Falusababobua te od drveta zvanog Tasib do mjesta na obali rijeke Aludafa pripada porodici Fa’ atabu. Božićni Čaj je sve bolje prevodio i očito zadovoljan početkom razgovora vrač je podrignuo, povukao još jačim dim, puhnuo ga meni u lice i nastavio. — Moj đavo Saali tada umro i pokopan je kod mjesta Aresre. Ja sada želim govoriti o
104
tome kako sam ja postao od đavola Saali. Ja imam tabu mjesto za prinošenje žrtve mojim đavolima i ono se zove Laitak i Ardi i Laitan i Setanga. To znači, Laitak za prašumske ljude i Laitan za ljude koji žive pokraj slane vode. Napeta lica slušalaca dala su mi do znanja da se sve ovo ozbiljno shvaća i da ishod ne mora biti bezazlen. Vrač je osjetio da pobuđuje pažnju svih prisutnih i nastavio visokim piskutavim glasom. — Dok je Saali živio, dao je život sinu kojega je nazvao Sadaka. Sadaka je dao život sinu Navane. Navane je bio poglavica osam porodica koje su živjele na zemlji Are Are. Tko god im se približio, bio bi ubijen, ispečen i pojeden. Ljudi bijeli ne znati ubijati kako zapovijeda đavo. Bijeli čovjek bacati kamen iz bambusa koji puca kroz tijelo. Đavo Saali ne voli to. Đavo Saali naučio Navane kako ubijati neprijatelja. Osjetio sam da je vrijeme da nešto kažem, okrenuh se Božićnom Čaju, digoh ruku i rekoh: —Mi znati ubijati neprijatelja, nas učiti naš đavo. Čaj je prevodio, no vrač se nije više dao prekidati. — Ja reći kako ubijati neprijatelja. Đavo učio Lamija kako prvo razbiti glavu i okrenuti tijelo na leđa. Onda đavo učiti kako odrezati ruke. Tijelo zarezati oko trbuha i onda kao koru od banane prevući kožu preko glave. Tada drvenim čekićem slomiti kost u vratu i glavi, i kožu odgurnuti jednim potezom. Mozak izvaditi kroz šupljine u glavi i zamotati glavu u kožu od tijela i staviti sušiti. Tijelo rasjeći u osam komada, staviti na vruće kamenje, ispeći i jesti. Veoma zadovoljan tim očito superiornim načinom likvidiranja neprijateljeva tijela, vrač odloži lulu, povuče gutljaj neke tekućine i nastavi izlaganje. — Na ovaj način naša obitelj Navane jela sve strance. Obitelji Navane živjeli u osam kuća. Mjesto gdje su jeli ljude zvalo se Anomi. Kada bi pojeli, bacali bi kosti u jamu zvanu Oabu. Onda se jedna od sestara Saali udala za čovjeka zvanog Baami. Jednog dana Takun pojede sina svoje sestre. Zbog toga Nuge ga kazni da plati pet svinja. Takun dade pet svinja ali potom pojede i drugog sina svoje sestre. Vrač zastade, radi većeg učinka zaokruži pogledom po prisutnima koji su ga nijemo slušali, i nastavi: — Nakon što je Takun pojeo drugog sina, Navane se razljuti i objavi rat ljudima iz porodice Takuna. Sve ih pobije, a mrtva tijela oguli, ispeče i pojede. Te zadnje riječi popratio je uzdah svih prisutnih dok sam ja držao oštar bezizražajan pogled. —Tada se druga rodbina koja nije bila poklana pobuni i pojede sve iz porodice Navane. Ostao je samo jedan kojem nitko ništa ne može i taj se zove Tafan koji je sada moj đavo. Sada ja kažem da zbog svega toga moj đavo jači od tvoga đavola i moj đavo će ubiti tvoga đavola. Završivši priču, vrač se još intenzivnije zabuljio u mene kao da mi pogledom želi srušiti autoritet. Znao sam što to znači. Na svojim putovanjima naučio sam da u zemljama bez policije čovjekov život štiti samo neki unutrašnji autoritet. Izgubiti taj autoritet značilo je postati ništa — biće što ga svatko može ubiti. Po pogledu Božićnog Čaja uvidjeh da je situacija ozbiljna. Trebalo je hitno naći adekvatan odgovor. Nisam smio lupetati što god, a opet nisam mogao biti prepametan. Ti ljudi imali su neki životinjski osjećaj za laž. Trebalo je uspostaviti snagu identiteta kako bi se osjetilo da iza moje priče stoji konkretna snaga, a ujedno je valjalo govoriti, jezikom koji razumiju. Zbog prevelike količine vlažnih nagomilanih drva, vatra je polako jenjavala, što je pogodovalo vraču pa je i to ukazivalo da me moj đavo napušta i da gubi identitet. Uvidjevši to, Božićni Čaj mi je dobacio: -Vatra, Master, vatra! Ogledah se oko sebe, iz torbe izvadih nekih 50 dolara vrijednu rolu filma i gurnuh je
105
pod hrpu vlažnog granja. Vatra je opet zaplamsala i sve su se oči uprle u mene. Nakašljao sam se, zaokružio oštro pogledom i započeh svoju pripovijest. - Ja pričati o vremenu prije bijelog i crnog čovjeka kada je postojao samo čovjek. Ja dolaziti iz zemlje šest porodica koje su živjele svaka sa svojim đavolom u odvojenim zemljama. Tada je iz zemlje i neukusnog voća i velikih željeznih bambusovih cijevi koje bacaju vatru došao strašan đavo koji se zvao Hitler i nije volio ni svinjetinu, ni žene, ni opojno piće već samo vatru i grom. Taj đavo odredio je da sve zemlje budu njegove — od otoka na kojem raste trava i koji se zove Engleska pa do drveta na Crvenom trgu preko šest zemalja moje braće i preko zemalja začinjenog mesa koje se zove kebab i gulaš te sve do zemlje gdje ljudi jašu na slonovima. Bacio sam pogled da vidim sumnja li itko u priču. Svi su zainteresirano piljili u Božićnog Čaja koji se zadubio u objašnjavanje pojma slon rukama pokazujući surlu. Vatra je već veselo pucketala. Čaj je završio prevoditi i sve su se oči opet okrenule prema meni. - U vrijeme prije đavola Hitlera, moj đavo nije bio jak i nije mogao ništa đavolu Hitleru. Tada se nađoše sva moja braća u kolibi na rijeci, popušiše lulu prijateljstva i spojiše svih šest đavola u jednog đavola. Sada je đavo mojih predaka bio toliko jak da je pojeo đavola vatrenih kugla. Poslije toga, došli su i drugi đavoli da se udruže s našim đavolom i da budu prijatelji. No onda je bilo previše đavola. Došao je đavo čovjeka s brkovima kao morž, koji se zvao Staljin, no taj đavo nije bio pravi prijatelj. Tako smo i tog đavola potjerali natrag u njegovu zemlju. I zato ja kažem, svatko svoga đavola nosi, i kažem još i ovo, moj đavo je šest đavola i zato može pojesti đavola Tafana. Ali moj đavo ne želi biti ni jači ni slabiji od bilo kojeg đavola i dolazi Tafanovom đavolu kao prijatelj. Dok sam to izgovorio zagledao sam se duboko u Fa’atabua, ustao i počeo mu prilaziti. Bilo je to rizično, nisam znao kako će reagirati; došao sam do njega, stavio mu ruku na rame i pokretom zatražio lulu koja kao i u američkih Indijanaca znači mir. Fa’atabu je na tren oklijevao, no onda mi je pružio lulu. Kako ju je pružio, lupanje nogama o pod označilo je opće zadovoljstvo svih prisutnih. Vrač je dao pristanak za moj boravak u selu i po prvi puta od kada sam došao u selo pojavile su se žene noseći hranu i aromatična pića. Odmahnuo sam s olakšanjem i uz snažan napor volje počeo jesti polusirovu svinjetinu. Napolju bubnjevi najaviše početak priprema za ceremoniju što je trebala početi kroz dva dana.
106
KRUGOVI
Prvi jutarnji krikovi papagaja prolomili su se nad džunglom. Iz sna me trgnuo dodir Božićnoga Čaja. —Polazak Master, polazak, Dubu momci spremni. Okupljena oko vračeve kuće, oveća skupina muškaraca nestrpljivo je čavrljala. Prodoran pisak iz poglavičine konč školjke najavio je vračev izlazak. Do zemlje zaogrnut odorom od kokosova lišća, Fa’atabu je izašao pred kolibu noseći u ruci tri metra dugačak štap. Glavom ukrašenom golemom perjanicom od zlatnocrvenog perja rajske ptice kružio je lijevo i desno. Prvi zraci sunca probijali su se kroz palme blago uzljuljane pod naletima povjetarca iz Humboldtovog zaljeva. Žar leptiri, kako ih je zvao Čaj, već su se uzdizali iz vlati eualije hvatajući šarenim krilima prve zrake sunca. Vjetrić je donio val mirisa kane i orhideja dok su kakadui najavljivali novi dan. Kao i uvijek u trenucima rađanja i umiranja tropskog dana, prožela me neka nostalgija za nekim vremenom čiste ljepote, ili izgubljenim čarobnim vrtom. Ponovnim trubljenjem u konč školjku poglavica je dao znak da se iz vračeve kuće izvede različitim simbolima išarana debela svinja. Zatim je poglavica zatrubio po treći put i cijela povorka se uputila ka jezeru. Svi smo se ukrcali u nekih četrdesetak kanua, otisnuli i krenuli. Na čelu konvoja — kanu sa vračom, zatim kanu sa svinjom, pa svi ostali. Po dolasku na žrtveni otok nastala je strka; valjalo je izvaditi kanue iz vode kako ne bi djelovali na krokodile. Otočić je bio ispunjen kanuima i ljudima. Svetkovala su još tri sela, svako sa svojom obrednom svinjom i, naravno, svojim vračom. Obredno mjesto — nekih trideset metara dugačka muljevita blatnjava obala. Pušilo se od isparivanja lokvica vode. Na obali, desetak metara od ruba vode — vračevi pomoćnici. Nakon što su u tlo zabili bambusove štapove, vračevi pomoćnici privezali su četiri žrtvene svinje i razvezali im gubice. Oslobođene konopaca oko ustiju i nogu, svinje su se zadovoljno koprcale u blatu. Prišao sam Čaju da mi objasni smisao. — Vrač sada zvati krokodila - rekao je Božićni Čaj pokazujući rukom prema vodi. — Svi krokodili ne biti isti đavo. Vrač treba dozvati svoga đavla. Ako je vrač slab, onda krokodil ne doći, ako je vrač glup on dozvati krivog krokodila ili dva krokodila ili više. Onda krokodil jesti vrača, a ne svinju; ako je vrač jak i mudar, on dozvati baš svoga đavla, hraniti ga, pričati i sa njime ići, sa njim u svijet ispod voda.. Onda krokodil šapnuti vraču da li vrač moći ići ispod zemlje ili ne. Sunce je već bilo visoko. Domoroci su posjedali po travi. Prepušteni sami sebi, dosađivali su se. Poglavice su vijećali, a četiri vrača nestali su u grmlju još prije nekih sat vremena. Sjeo sam na travu, pripremio stativ, montirao kameru razmišljajući o tome kako će se ovo svidjeti onima u Zagrebu. Što će tek govoriti Branko u Zagrebu, da sam sve ovo montirao na Savi, da ovo nije Tapi, da su svinje posuđene iz PIK Vrbovca zato jer će mikroskopom ugledati sat na ruci Božićnog Čaja. Božićni Čaj nije imao sat iako nije bilo razloga zašto ga ne bi imao. Da bi stvari bile što apsurdnije, skinuo sam svoj ručni sat i prikačio ga Božićnom Čaju oko nožnog članka. Za nekoliko godina Fa’atabu će možda imati televizor, no to ne znači da i dalje neće silaziti na dno močvare s krokodilom i u podzemlje.
107
Svijet postaje sve manji. Tko zna, možda će budućnost jugoslavenskog izvoza RIZ-ovih televizora ovisiti o Fa’atabuovim odnosima s krokodilom. Morat ćemo naučiti živjeti jedan s drugim — Fa’atabu sa Socijalističkom internacionalom, Marxom i Međunarodnim monetarnim fondom, a Branko i Pero s krokodilima, ili će možda braća Amerikanci i Rusi poslati leteće tvrđave koje siju smrt i „uvjeriti” Fa’atabua da je jedina istina ona koju propagira pet ljudi u Kremlju ili tisuću i pet u Pentagonu ili na Wall Streetu. Aiuu, uzvik začuđene gorile trgnuo me iz razmišljanja. Iz šikare iziđoše na čistinu vračevi kao od majke goli. Sva četvorica namazana krvavom smjesom nosila su dugačke šuplje bambusove motke, lamatali njima po zraku, teturali i padali, očigledno već debelo pod utjecajem droge. Oko pasa visjelo im je privezano kamenje i šuplje tikvice. Kada su došli do svinja, izbila je svađa. Kako mi je objasnio Božićni Čaj, Fa’atabu je tvrdio da je njegova svinja na krivom mjestu — bila je treća s lijeva gledano s obale. Fa’atabu je tražio da bude druga. Trebalo je poštivati protokol. Nakon velikog komešanja dvije svinje su odvezane i pričvršćene na nova mjesta. Vračevi su prišli svinjama i zauzeli položaj klečeći jednom nogom lijevo od svoje svinje. Nastao je tajac. Osjetio sam električni naboj straha kako se nadvija nad gomilom. Sunce u zenitu, ptice su prestale pjevati, posvuda tišina. Odjednom stravični urlik vrača sledio mi je krv. Bilo je nečega groznog, nečega neljudsko stranog u tom urliku. To nisu bili zvuci i energija zemlje kao iz strašnog podzemnog svijeta. Vračev urlik parao je dan, lebdeći preko vode. Oi lea lea! U nekoj drugoj situaciji to grgljanje zvukova u grlu podsjetilo bi na jodlanje i možda djelovalo komično, no ovdje taj ,,Oi lea lea” zaustavljao je čak i pticama dah. Pri trećem kriku, u punini snage vrač je naglo zamuknuo kao da je snažnim pokretom povukao zavjesu tišine. Zvukovi su potpuno nestali. Razrogačene oči urođenika bile su uperene u jezersku vodu. Prošlo je nekih pola minute, odjednom, stotinjak metara od obale, glatka površina jezera ustalasala se i sivo zelena leđa krokodila dugačkog četiri metra probila su vodu. Gomili na obali oteo se glasan zajednički uzdah — aaa - prohujalo je obalom. Zvijer je napravila lijeni krug i zaplivala prema obali. Slijedio je krik drugog vrača, pa trećeg, četvrtog — rad srca se ubrzao od strave i straha tih krikova. Dvije grdosije doplivale su do obale, par trenutaka oklijevale i onda se nespretno izvukle iz vode i blesavim pogledima buljile u vračeve. Polako, kao da im se ne da, klatarajući glavom, grdosije su se uputile prema vračevima. Domoroci nisu puštali ni glasa. Četverometarska grdosija dovukla se na udaljenost od pola metara od Fa’atabua i njegove svinje. Fa’atabu je kleknuo, počeo mrmljati gledajući grdosiji u oči. Krokodil je prilazio još bliže postavivši se između Fa’atabua i svinje. Kao magarac između dva plasta sijena, odvratni gmaz okretao bi se čas prema Fa’atabuu čas prema svinji koja je bila ili drogirana ili glupa jer je tupoglavo buljila u krokodila kao da je se sve to ništa ne tiče. I onda nagli trzaj glave i krokodil je zabio oštre čeljusti u trup svinje. Tišinu je prekinulo užasno skičanje svinje. Krokodil je trgao komade dok je svinjska krv šiknula po vraču i krokodilu. Ostale svinje kao da su poludjele, trgale su se, skičale, vrtile oko konopca. Naposljetku, krokodil je trzajem glave otkinuo svinju od konopca. Zatresao je glavom, okrenuo se i počeo je vući u vodu. I dalje mrmljajući, Fa’atabu se digao i krenuo za krokodilom. To isto zbivalo se i kod drugog vrača. Tek druga dvojica stajala su osamljena, ispuštali su krikove dozivajući krokodile koji nisu dolazili. Fa’atabu i njegov kompanjon lagano su ulazili u vodu slijedeći krokodile koji su vukli svinje u jezero. Onaj veći, Fa’atabuov, zaplivao je nekih dvjesto metara u lijevo. Fa’atabu gaje slijedio u stopu noseći teško kamenje i održavajući se na površini pomoću tikvica. Drugi krokodil zaplivao je u desno a iza njega vrač plivajući i noseći u ruci bambusov štap.
108
Krokodili su stali gotovo simultano i tada je počela krvava gozba. Voda se pjenila od komešanja krokodila i dvije masne krvave mrlje označavale su mjesto gozbe. Vračevi su ispustili tikvice i povučeni kamenjem potonuli u vodu. Dva šuplja bambusova štapa virila su iz vode. Omogućavali su vračevima disati dok su tamo negdje u mulju padali u trans uživljavajući se u realnost podvodnih gmazova. Preostala dva vrača bespomoćno su urlali i jaukali bodreni tužnim kliktanjem članova njihovih sela. Njihovi krokodili nisu dolazili. Usprkos snažnom suncu, nisam osjećao vrućinu. Zapanjen gledao sam u krvavu mrlju u vodi nad Fa’atabuom i postajao sve svjesniji kretanja njegova bambusovog štapa. Štap je pravio kružnu putanju, no nikada ne zadirući u središnju točku guste krvi. Nisam mogao vidjeti shemu koju su iscrtavali, no kada sam zatvorio oči, pojavljivala bi mi se slika krvavog koncentričnog oblaka u Kapadokiji. Prošlo je nekih dvadesetak minuta kada su vračevi izronili i zaplivali prema obali. Bubnjevi stanovnika dvaju sela najavili su vesele vijesti da je prvi dio ceremonije uspio. Bio je to znak ženama u selu koje su nestrpljivo čekale. Dok su pripadnici uspješnih vračeva radosno rušili drveće pripremajući veliku vatru, ostali su se tužni i postiđeni povlačili. Njihovi đavoli odbili su žrtvu. Na platou u središtu otočića rasla je hrpa posječenog drveća. Ponosan poput pauna Fa’atabu se izvukao iz vode. Mahnuo je pomoćnicima da mu donesu kokosovu odoru, na glavu je stavio perjanicu i uputio se prema središtu otočića. Stigavši do platoa počeo je ispuštati pobjedonosne krikove. Bila je to njegova velika pobjeda. Đavoli su zadovoljni, godina će biti plodna, nitko neće umrijeti u slijedeća tri mjeseca, a i cijele godine bit će tara i riba, kotit će se svinje, a zli duhovi napadat će druge. Osim toga, krokodil je dopustio vraču silazak pod zemlju. U središtu, otočića golema vatra već je plamtjela. Mlađi muškarci skupljali su kamenje na obali, tovarili ga u kanue i kanalom dovozili do vatre. Božićni Čaj se djetinjasto veselio, poskakivao je na jednoj nozi udarajući se u trbuh i govorio: — Master, Master, sada velika gozba, sada puno, puno svinja, puno tara i yamova soka od saga, puno ajavaska i opojnih oraha, sada veliko veselje. I onda silazak pod zemlju. U selu žene i starci već su tovarili svinje, sagov kruh i taro u kanue, a vračevi pomoćnici mjesili su drvenim valjcima smjesu opojnog ajavaska. Odlučio sam prošetati svetim otočićem. I ja sam bio zadovoljan. Ako ništa nisam shvatio, barem sam nešto snimio. Otočić je bio u promjeru nekoliko stotina metara okrugao s blagim uzvišenjem, a na vrhu je bilo odrezano stvarajući plato. Od obale pa do središta otočića bio je usječen kanal kojim su plovili domoroci prebacujući stvari potrebne za gozbu. Do središta otočića nije se moglo a da se ne smoče noge. Otočić je bio presječen kružnim kanalima kao u Veneciji. Tu shemu kružnih kanala primijetio sam na mnogim mjestima u svijetu. No nisam tome obraćao pažnju. Ipak, kopkalo me, čemu to? Kanali su očigledno bili mjestimice prirodni, a mjestimice dograđeni ljudskom rukom. U Veneciji, kao i u selima u džungli služili su praktičnoj svrsi: njima su se prebacivale stvari koje bi bilo teško nositi. No zašto ovdje? Jedini „logični” kanal bio je onaj koji se radijalno protezao od obale do središta. Tim kanalom mogle su se prebacivati svinje, kamenje i sve ono što je služilo za gozbu. No čemu ovi kružni kanali? Zvuk školjke končo najavio je dolazak žena i staraca. Bacio sam pogled na uzbuđenu gomilu od nekih stotinjak ljudi koja je jurila prema obali ususret ženama i svinjama. Da mi ne bi nešto izmaklo, krenuh i ja. Kada sam stigao na obalu, nisam mogao vjerovati — žene su donijele nekih dvadeset svinja. Nisam shvaćao, pa neće valjda ovih sto ljudi pojesti više od dvadeset svinja? Začuđen, pozvah Božićnog Čaja. —Tko jesti ove svinje? — upitao sam ga. —Mi jesti, Božićni jesti, Master jesti, vrač i ostali jesti. —Svih dvadeset? - upitah ne vjerujući.
109
Veliko slavlje, veliko slavlje — uzbuđeno je kliktao Božićni dok se ukrcavao u kanu. Cijela povrka kanua uputila se glavnim kanalom prema središtu otoka. Bio je već sumrak kada je vrač naredio da se ubiju prve svinje. Zavezali su im njuške konopcem, zatim u njih stavili kratak drveni štapić — trzaj konopcem, udarac u štapić i svinje se bezglasno ruše mrtve. Vatra je već jenjavala, a na golemu hrpu žeravice bačeno je krupno kamenje što je pucketalo od topline. Kada je i zadnja svinja pala, poglavica je dozvao petoricu domorodaca poznatih po kuharskoj vještini. Na dat znak za početak, oni su se noževima i sjekirama okomili na mrtve svinje, režući ih u komade bez ikakvog reda i bacajući ih neoguljene na vrelo kamnje. Kako bi se tek ponašali oni nestručnjaci u umjetnosti kuhanja, pomislio sam dok su kuhari izvodili svoje ludorije. Smjesa ajavaska već je bila pripremljena, oraščići su kružili među gomilom dok je zrak ispunjavao miris sprženoga mesa. Nije prošlo ni desetak minuta kada je poglavica dao znak za početak gozbe. Pred očima mi se odigrala groteskna scena. Deseci ruku sjatilo se oko polusirovih svinja, lomeći kosti, trgajući komade, žderući još krvavo meso kao čopor izgladnjelih vukova. Ajavsko je već djelovao i grupa zadužena za raspoloženje počela je pjesmu uz bubnjeve. Kako bi se koji domorodac nažderao tako bi oslobodio od dužnosti nekog od bubnjara koji bi se, pak, opijeno zaletio ka hrpi vrućeg kamenja i polupečenih svinja. Žene su cijukale, starci glasno podrigivali i puštali vjetrove, djeca trčkarala uokolo tukući se oko crijeva. Domoroci su bili u sedmom nebu od veselja. Kada se uzdignuo mjesec, već su toliko bili drogirani da su s mesom jeli i komadiće drva ili kamenčiće priljubljene uz svinjenitu. Sve glasniji bubnjari dali su povoda za ples. Bočićni Čaj se toliko uživio da je plesao čas na jednoj čas na drugoj nozi. U grupicama domoroci su izvodili svoj ples. Neki su plesali pojedinačno, a drugi opet u većim grupicama cirkulirajući bez ikakva poretka kao gosti na coctail partyju. Ogladnio, izvukoh mačetu. Odsjekao sam komad svinjetine, očistio ga, nabio na kolac i polako vrtio nad žeravicom, odbijajući sirove komade koje mi je svaki čas netko gurao pod nos. Mladi mjesec plovio je nad krošnjama. Iz džungle, preko puta otoka na obali, čulo se žablje kreketanje. Muškarci i žene oko mene utonuli u erotsku plesnu predigru. Iznenada, nestao je osjećaj gađenja koji me mučio tokom večeri. Strgnuo sam komad još uvijek polusirova mesa, zagrizao i prihvatio kokosov orah napunjen alkoholiziranim merakom. Povukoh gutljaj — noć punog mjeseca. Vrač koji je još uvijek vladao sobom podigne gomilu na noge udarajući štapom one zaspale i mamurne. Vodi ih do središnje točke otoka i iscrtava spiralu nalik na onu koju je crtao vrač na Borneu. Domoroci posjedaše u koncentrične krugove, redom — muški, ženski, muški i tako šest krugova. A sedmi krug — pomislih — sedmi izgleda da je magična kružna točka pepela i krvave smjese u koju sjeda vrač. Pale se baklje. Razulareno bubnjanje prerasta u disciplinirane otkucaje srca. Krug muškaraca glasno uzdiše da bi ženski krug snažno izdahnuo. Osjećam da su svi prisutni postali jedan organizam koji diše istim ritmom uz iste otkucaje srca. Jiihhh — uzdišu muški, haaa — izdišu žene. Kao da svi prisutni ulaze u neki simulirani zajednički snošaj. Sjedam između prvog i drugog kruga, odnosno između vrača i kruga žena. Bubnjevi postaju sve tiši. Glas školjke konačno para noćnu tamu i pomoćnici vrača prinose ljuske kokosovih oraha napunjene gustom kremastom tekućinom. Vrač uzima prvi gutljaj, pruža mi ljusku, uzimam, okus je sladak poput indijskog banga. Predajem ljusku krugu žena i prihvaćam prvi oraščić. Podižem pogled — jedan krvav kružni oblak zakrivljuje mjesec. U glavi mi se vrti shema otoka s tri zemljana kruga i dva vodena, i onda ona dva kamena zida. Vrač se diže i poput sufističkih derviša vrti se u krug i sjeda. Oi lea lea lea — izvikivao je vrač dok je kružila kokosova zdjelica s napitkom. Povukao —
110
sam još jedan gutljaj. Vrač me je dalje nutkao, jedan, pa još jedan. Oj lea lea lea—zvonilo mi je u ušima. Odjednom osjetih strahovit pritisak. Hvatao me strah, kao da ću biti zgnječen o zemlju. Ili će se otvoriti zemlja i primiti me ili će me zdrobiti nebo. Pritisak je postajao sve jači, pluća su mi bila toliko stegnuta da nisam mogao disati. Pred očima mi se počelo mračiti. I onda onaj zvuk - zvuk komaraca iz Kapadokije. Opet vrućina koja struji uz kičmu. Bljeskovi pred očima. Dug vertikalni tunel u Kapadokiji dok tonem u zemlju. Pod prstima osjetim uže koje označava da sam već na pedeset metara. Hvata me strah, uže puca, padam u krug, pred očima mi se vrti spirala, u središtu spirale jedna točka, vidim je sve jasnije i jasnije, upirem se da je raspoznam. Užasan metež kojega ne mogu srediti, kroz glavu mi lete slike krokodila koji guta čovjeka, čovjeka koji guta krokodila, čovjeka koji se pretvara u krokodila. Onda nekih sedam koncentričnih krugova. Zatim cijeli niz geometrijskih oblika, zečja šapa, da, zečja šapa, i šestokraka zvijezda Kapadokija. Da, bio sam u Kapadokiji, drugi kat, dugi tunel, spust, još dublje, mnogo dublje i onda svi oni simboli — alfa alfa — i zvukovi, da, zvukovi su bili najvažniji ili brojevi, čudni brojevi, ne arapski brojevi, ne rimski. Upirem se raspoznati što je to, nadohvat mi je ruke, pred očima — voda. U vodi se odražava oblak, poznati oblak. Tu odmah negdje ispod te vode leži nešto. Osjećam koliko sam blizu, rukom razgrćem vodu no time dižem mulj i voda umjesto da postaje providnom postaje sve gušćom. Slika se gubi, osjećam da ne postižem ništa. Slika mi bježi, sve sam slabiji, a ipak nešto se vidi. Ne razabirem više ništa i tonem u mrak.
111
“ARISTONA SIN”
Dva dana poslije, dok sam kroz prozor dvomotorca DC 3 ugledao crvenkaste otočiće koji su označavali prilaz Borneu, u mislima mi se još uvijek vrtila shema žrtvenog otočića. Tri vodena kanala, dva kruga zemlje i ona dva od kamenog zida. Promjena zvuka turbo motora označila je promjenu gustoće zraka i avion se počeo uzdizati u potrazi povoljnije zračne struje. Ustao sam sa sjedišta i uputio ka stražnjem dijelu letjelice gdje se nalazila prtljaga nekolicine putnika. Kopkao sam po svojoj kožnatoj torbi tražeći tekst što ga je prije nekih 2400 godina pisao neuspjeli grčki pjesnik koji je zapalio sve svoje pjesme, odbio titulu prvaka Atene u boksu i rvanju i otišao na istok u potrazi za izgubljenom, istinom. Ruka mi je napipala debelu staru knjigu. Vratih se na mjesto i potražih mjesto opisa grada što je mučio tog plećatog rvača kojega su zbog snažne fizičke građe zvali Širokim a čije pravo ime Aristokle znaju samo neki povjesničari i entuzijasti. Počeo sam se prisjećati glavne ideje. Prva spoznaja o svijetu stječe se nakon spusta u Eleuzinsku spilju i inicijacije u orfičke misterije koje su čuvali podzemni bogovi. Zemlja, držao je, živi je organizam u kojem ne postoji podjela između materije i ideje, kao što ne postoji podjela između organske i anorganske materije. Planet Zemlja je biće koje poput svakog organizma ima svoja usta, želudac, ispusne otvore, svoju jetru i srce. Fizičko srce zemlje nalazi se negdje ispod grada—otoka a povezani su podzemnim tunelom ugašenih vulkana. Zapalio sam cigaretu i zamislio se. Bila je to stara priča, za nas zapadnjake pa i nove istočnjake. To je bila alegorija — drugačije je ne možemo prihvatiti i vjerojatno je to i pravilno. No tu dolje po otočićima koje sam prelijetao, tu su živjeli divljaci i ljudožderi koji su možda još jedini i posljednji stvarno vjerovali u takve priče. Avion je uletio u zračni vrtlog i aluminijska krila počela su se tresti kao da će otpasti. Uletjeli smo u zračnu rupu. Avion je propao dvadesetak metara, zatim se naglo umirio i nastavio ravnomjernim letom. Otvorio sam knjigu na stranici 546 i počeo čitati pojedine potcrtane rečenice, preskačući tekst koji ih je razdvajao. „I zato izabra bog voda baš taj otok i ispresijeca ga kanalima upravo po planu zacrtanom na vrhu najviše planine na svijetu gdje su živjeli Titani. Otok bijaše kopija sheme puta kojim su se bogovi spuštali u misterije podzemlja kako i nas Grke podučavaju u Eleuzinskoj spilji. Živjeli su tamo kralj i kraljica u savršenoj slozi i rodi im se kćer Klito. Kada je Klito sazrela za ljubav, poželje je Posijdon i ogradi je od svijeta tako da bi samo on, bog, mogao dolaziti k njoj. Ispresijeca otok sa tri vodena kanala i dva obruča od zemlje a u središtu pred rupom u podzemlju živjela je Klito okružena dvama zidovima. Sedam krugava, svaki za jedan planet, štitili su Klito i ulaz u podzemlje te onemogućavali pristup, vodom ili kopnom. Ali izgradi Posijdon kanal koji je vodio u središte. I kanal je djelomice vodio pod zemlju, djelomice je bio otvoren, a u središtu nalazilo se rješenje ženidbenog broja — poznavanje kojega omogućuje potpuno spajanje muškarca i žene. Oni ljudi koji bi se spojili sa ženom postajali su toliko moćni da su ih bogovi rascijepili u mušku i žensku polovicu i sada raštrkani po svijetu, kao što Spartanci raseliše Arkadijce,
112
traže svoju drugu polovicu, traže, ali ne nalaze, jer ne znaju broja!” Čitao sam nasumce, preskačući rečenice, želeći dohvatiti što je to mučilo Aristokla, sina Aristona i Periktione, zvanog Platon, propalog pjesnika, a po Einsteinu, Heisenbergu i Bohru najvećeg mislioca svih vremena. Atlantida? — Je li je izmislio Platon kako bi svoju filozofiju učinio shvatljivom, kako to smatra suvremena filozofija, ili je taj grad bio stvarno mjesto gdje je živjela Klito, prelijepa žena, nadraživi klitoris pred ulazom u podzemlje, okruženog kanalima i zidovima? Na obzoru već su se očitavali prvi obrisi Bornea, zaklopio sam knjigu i zapalio cigaretu. Prema Platonu, iako potonula, Atlantida još uvijek živi, živi u podzemlju i od najboljeg grada postala je najgorim, i bitka čovječanstva je bitka one prave Atlantide na površini, što živi u srcima svih Grka, i one mračne koja se zavukla u morske dubine. A brojevi govore o formuli svetog braka, savršenog spoja muškarca i žene. Isaac Newton ga je ozbiljno shvatio, čak je napisao doktorsku dizertaciju na tu temu. Newton nije uspio izračunati taj broj, no u potrazi za njim niknula je ideja koja je omogućila industrijsku revoluciju i višu matematiku, ideja infinitezimalnog broja. No Newton nije bio posljednji koji je tražio taj broj. U silnoj želji da spozna nešto o tome, rješavajući tu jednadžbu lord Napier je načinio logaritamske tablice, posvećujući svoju inspiraciju drevnom pjesniku, čovjeku koji je pisao da samo budale žele život dok čovjek od spoznaje cio život traži samo smrt. Kakvu smrt je imao u vidu? U „Zakonima” on izričito zabranjuje samoubojstvo, a opet u „Fedonu” Sokrat opisuje sedam rijeka od kojih je najmoćnija i najstrašnija crna rijeka smrti Stiks kojom plove ljudi od znanja. Ili je možda sve bilo laž jer Platon nikada nije priznao autorstvo tih djela. Jedini rukopis koji je potpisao bila su njegova pisma u kojima piše da samo neozbiljni ljudi pišu ono što misle, a on, Platon, nikada nije napisao ni jednu rečenicu u koju je stvarno vjerovao. Istina, pitao je Poncije Pilat Isusa, što je istina? A Isus je šutio. Neki kažu da znaju što je istina. No Sokrat je znao samo da ne zna — da ništa ne zna. Je li sve besmisleno, je li cio život Sizifovo mučenje s kamenom. Ne, nisam mogao prihvatiti to objašnjenje smisla. Brekčući zvuk aviona koji se borio sa silom težom kao da je odgovarao na moja pitanja. Putovanje se nastavlja. Nekoliko tisuća metara ispod mene mutna, zeleno smeđa šahovska ploča Bornea postajala je sve oštrijom dok se avion počeo spuštati. Uska vijugava traka rijeke Barito označavala je put prema Marti Puri, nekih sto kilometara dalje na zapadu. Da, trebalo je dalje. U telegramu koji me jučer dočekao, Bebek je poručio da „Elena” za dva dana kreće za Bangkok i da nas već danas očekuju kako bismo ukrcali lendrover, obavili carinske formalnosti oko izlaska iz Indonezije i riješili poteškoće oko iznošenja drevnih idola — prepariranih ljudskih glava čiji se izvoz dopuštao samo uz specijalnu dozvolu ministarstva kulture. Šumovita masa pred dolinom Barita mjenjala je boju iz zelene u tamnosivu. Na Baritu već su se nazirale sojenice i veći ploveći kanui. Metalna ptica je zagnjurila svoj kukasti nos u široko spuštajućem polukrugu nad poljima riže. Na tren kroz prozor se nazrijela srebrna traka ceste za Bangljar Masin, zatim telegrafski stupovi i žice. Dok se avion naginjao u stranu, bljesak sunca ispunio je kabinu ispunjavajući cijelu unutrašnjost crvenkasto žutom bojom. Krug nad pistom, na rubu se već jasno nazirala malena žuta zgrada martapurskog aerodroma i oko nje nekoliko sićušnih parkiranih automobila. I onda na lijevoj strani zgrade uz ulaz, bijeli kvadratić koji. mi je privukao pažnju. Još jedan krug i taj bijeli kvadratić koji se odvaja od žute zgrade i juri u pravcu piste. U srcu osjetih neku toplinu gledajući naš bijeli lendrover kako promiče ispod aviona. Znao sam da je za volanom Bebek, jer tko drugi bi vozio baš ispred samog aviona i tko drugi bi uspio nagovoriti službenike da mu to dopuste. Već sam ga vidio kako najozbiljnijim izrazom lica objašnjava čuvaru na ulazu u ograđenu pistu da je potrebno baš tako. Prolazi bez pitanja dok čuvar rezignirano odmahuje rukom, a što ćeš mu kad baš tako hoće.
113
Zujanje hidraulika označilo je da pilot spušta kotače za slijetanje. Pista je sve šira i bliža, i onda blagi dodir sa zemljom i zviždanje u suprotnom pravcu vrtećih propelera dok se avion polako zaustavljao praćen u stopu našim bijelim lendroverom. — Pa gdje si već toliko, trebali ste stići prije tri sata — govorio je Bebek dok smo otvorenim lendroverom tutnjali prema bazi ekspedicije. Zurilo nam se, žurilo nam se obojici. Zov azijskog kopna postajao je sve jači, trebalo se vratiti majci, tom starom kontinentu od kojega smo se privremeno otrgnuli one večeri u Perzijskom zaljevu kada su svjetla Abadana utonula u ocean. Bilo je nečega nerealnog u atmosferi tih otoka — osjećaj neke stalne privremenosti. Dok smo jurili prašnjavom cestom, razmišljao sam kako ti ljudi koji cijeli život provedu na tako odsječenom otoku doživljavaju vrijeme. Da, tu negdje je i bio odgovor, razlika u osjećaju vremena. Šest tjedana po tim otocima kao šest dana, ne, još kraće, šest sekundi, kao skok u zrak koji je privremeno zastao, da bi čovjek nanovo pao na čvrsto tlo. Valjalo je krenuti što prije, ukrcati lendrover i zagrabiti opet u čvrsto tlo majke Azije. Kroz zelena rižina polja već se razabirala postaja ekspedicije. — Hoćemo li prihvatiti Wendtov poziv na oproštajnu večeru? — upitao je Bebek silazeći sa ceste na drum koji je vodio do baze. - Znaš, oni očekuju da im ispričaš kako je bilo na Solomonskim otocima, a na grčki brod ukrcat ćemo se sutra. Nisam imao snage, nisam imao više snage ni za Borneo, ni za priče o vračevima i krokodilima, ni za Wendta, ni za cijelu oproštajnu večer. Zagledao sam se u daljinu prema nevidljivoj Aziji, osjetio njene izpružene ruke. — Ne mogu više - rekao sam dok smo ulazili u bazu. — Ako je moguće, javi kapetanu „Elene” da ćemo se ukrcati još večeras. Mislio sam da će Bebeku biti žao, da je želio provesti još jednu noć tu duboko, na Borneu, no imao sam krivo. Obojica kao da smo istodobno osjetili neki umor, kao neke prste koji nam se stežu oko vrata. Odlučili smo napustiti bazu još istog dana. X X X
Bila je noć kad smo stigli na kej pontiankške luke i našli zeleno bijeli teretni brod na čijem pramcu je crnim slovima pisalo „Elena”. Lučki radnici su već otišli, no nije bilo poteškoća s utovarom lendrovera. Prvi oficir Vasili poslao je „crnca” provjeriti da čuvar luke slučajno nije na svome mjestu i kada se ustanovilo da ga tamo nema, Vasili je „Eleninom” dizalicom digao džip i za manje od pet minuta spustio ga u potpalublje. - Tako se barem nećete mučiti s formalnostima oko izvoza automobila i drugih stvari — objasnio je. Mi smo, doduše, imali potrebne papire, no ne i potrebnu snagu za nekoliko sati carinskih navlačenja. Kapetana Yorgosa nije bilo. Izašao je lumpati, no Vasili nas je uvjerio kako nema nikakvih problema pokazujući nam brod. Bio je to dvatesetak godina stari taiwanski brod što su ga Grci jeftino kupili i rentirali, iznajmljujući ga različitim kompanijama u jugoistočnoj Aziji. Posljednjih nekoliko mjeseci redovito su saobraćali između Piontianka i Bangkoka prebacujući željeznu rudu iz rudnika u Bandjamarsinu. Vasili nas je smjestio u kabinu dvojice odsutnih malajskih mornara koji su bili ostali u Bangkoku i prepustio nas samima sebi. Bebek se pokupio u blagavaonicu i pridružio se preostaloj dvojici grčkih oficira koji su namjeravali provesti posljednju noć na otoku lumpajući u jedinom noćnom lokalu Pantianka, Slowu Boatu, a ja sam odlučio ostati sam. Izvalio sam se na uski mornarski ležaj na kat, utrnuo svjetlo i otpuhivao dimove. I druga etapa puta došla je kraju, mislio sam dok je kroz otvoreno brodsko okno vjetar donosio zvukove s obale. Kroz nekoliko dana Bangkok i ona
114
dugačka uska cesta preko Burme u Ason. Hoće li nam dozvoliti prijelaz kroz sve te krajeve, hoće li džip izdržati? Podigoh se i krenuh na palubu! Nakon nekog vremena polako sam sišao na kopno. Do kasno u noć šetao sam praznim kejom osluškujući posljednji put zvukove i mirise tog golemog otoka.
115
BANGKOK INTERMEZZO
- Naravno, iz Burme ući u Tibet preko Asama ili Butana, nemoguće je — izjavio je Jeff Stivens hladnim glasom. — Osim toga, neće vas ni pustiti iz Tajlanda u Burmu. Nagnuo sam se prema Jeffu, potapšao ga po ramenu i još ravnodušnijim glasom rekao: - Hvala na inforamciji, Jeffe. A sada mi reci kako vi stalno idete za Burmu? A zatim nam lijepo objasni kako ćemo ući u Tibet. Zavaljen u bijelu metalnu stolicu na terasi luksuznog bangkokškog hotela Hayatt, Jeff Stivens je ispijao svoj prvi coctail i zagrijavao se za najdražu mu temu - kako izvesti nešto što se ne radi, nešto što nije uobičajeno. Znao sam da je upućen u te stvari. Sa Jefftom me upoznao prije nekoliko godina Bebek, bilo je to 1977. godine. Prodao je Bebekovom prijatelju jednu jahtu kojom će Bebek oploviti pola svijeta. Jeffova specijalnost bila je prodaja jahti koje tonu, kuća koje ne postoje i građevinskih parcela na močvarama Floride?! Posao je cvjetao za vrijeme vijetnamskog rata kada je Bangkok bio prepun naivnih Amerikanaca, no zadnjih godina stvari su krenule nizbrdo. Ne za Jeffa, naravno, samo za preostale Amerikance u Taylandu. Jeff se bavio prijevozom ljudi i robe. Ustvari, Borna i ja bili smo dosta dobri sa Jeffom i kada bi ga direktno pitali, možda bi nam i rekao čime se bavi. No za takva pitanja nikada nije bilo povoda. Znali smo da robu prevozi uglavnom na području tzv. zlatnog trokuta, a ljude na području Vijetnama i drugih dijelova svijeta. Jeff je, inače, sebe smatrao filozofom i upravo se na toj osnovi družio s nama. Životno djelo mu je „Theoretical and Practical aspects of Jeff Stivens lifes Philosophy”. Knjiga još nije tiskana jer Jeff još uvijek radi na nekim temama. Ovaj put Jeff je bio pun love, stalno je zvao i častio. - U Tibet biste vi, dakle? — upitao je hladno poput doktora. — Legalno ili ilegalno? Nisam mu odgovorio. Gledao sam ga netremice u oči i ponovio: -U Tibet! - O. K. — prešao je preko svog pitanja odmahujući glavom, — dakle, u svakom slučaju avion je isključen. Kimnuo sam glavom. -Pretpostavljam da će vas netko dočekati u Tibetu, da ćete imati vodiče? -No dakle, ne davi Jeff. Što ispipavaš? — požurivao sam ga. -Prospi već jednom. U Tibet džipom. Kako drugačije? Jeff je podigao glavu kao da me odmjerava pogledom: - Pazi ti njega, sada još i džipom, da ne bi, možda, još i autobusom ili, još bolje, vlakom, spavaćim kolima? Himalaya express. Jeff je uživao u toj igri gradeći nemoguće situacije da bi onda odjednom ponudio genijalno rješenje koje, naravno, samo on može smisliti! Da sam sto posto znao da rješenje postoji, igrao bih tu igru, no bio sam u neizvjesnosti i nervozan. -Slušaj, može li ili ne može? — rekao sam. - Polako, polako — Jeff se smješkao pripremajući svoj ulaz. — Znaš za onu uvodnu rečenicu iz Jeffove životne filozofije. U trećoj stavki, prvi paragraf piše: sve se uvijek može. — Pogleda nas i nastavi. — Ali nekada su stvari jako teške — načinivši malu stanku nastavi, — uzmimo vaš primjer. Imate dvije mogućnosti ulaska u Tibet. Obje zahtijevaju nekoliko sati
116
vožnje kroz dvije prijateljske zemlje. Ono „prijateljske” izrekao je s izrazitim cinizmom i nastavio: - Možete ući ili na istoku preko doline Brahmaputre u Kinu i onda iz Kine u Tibet, ili zapadno, preko Afganistana u Sovjetski Savez i onda u Tibet Karakorumskim prijevojem. Naravno, tu ne postoje teškoće s ulaskom i izlaskom pošto nema ni vojske ni granice, niti bilo čega sličnoga graničnom prelazu. Dakle, nije problem ni ući, ni izaći, ni istočnim, ni zapadnim putem, ali je problem voziti se džipom po Kini. Uhapsit će vas u prvom selu. Nisam reagirao. Mislio sam, uhapsili bi nas i u Sovjetskom Savezu. Jeff je očito imao već završenu konstrukciju i shvatio sam da namiješta stvar kako bismo išli u Tibet preko Afganistana i Sovjetskog Saveza. To bi značilo da moramo prijeći cijelu Indiju i dobar komad Pakistana e da bismo došli do Afganistana. Umjesto da jednostavno nastavimo sjeverno do Brahmaputre i onda nastavimo za Tibet. - Što sad ti o Sovjetskom Savezu — prekinuo sam ga. — Već vidim da si odlučio kako je bolje da prijeđemo čitavu Indiju, kao svi Židovi vjerojatno skrivaš neku baku u Rusiji i sada te muči grižnja savjesti pa joj po nama hoćeš poslati krokodilsku torbu. Pusti ti baku, stari, i Rusiju, pročitaj ti nama o Brahmaputri, to nas zanima! - Čuj mali — Stivens se uspravio u stolici, dajući značaj svojoj pojavi visine metar šezdesetosam centimetara. Prije svega, Sovjetski Savez ne graniči s Tibetom. U oba slučaja prisiljeni ste ići kroz Kinu. No jedna stvar je ići kroz Kinu dolinom Brahmaputre, odnosno Cangpoa, a druga stvar je voziti možda samo nekoliko sati kroz Sovjetski Savez i onda preći na napušteni karavanski put koji vodi kroz pustoš Karakoruma. Nisam reagirao na ono da ja ne znam da Sovjetski Savez ne graniči s Tibetom — to je bio kontraštos za baku u Rusiji, no nisam shvatio na što cilja. Nisam mogao vjerovati da bi se bez dozvole moglo putovati po Kini. No pretpostavljao sam da bi se dozvola za ulazak u Kinu mogla dobiti preko Crvenog križa (kasnije se ispostavilo da je to nemoguće). No ni tada me ta verzija nije previše oduševljavala. Sve mi je to bilo suviše zamršeno. Zašto ne jednostavno voziti Burmom i Asamom do Himalaya, pa onda, ako treba, i ostaviti džip. - Slušaj — rekoh mu, — postaje komplicirano, a što ako bismo vozili do Tibeta i nastavili konjima. Jeffu se nikako nije svidjela ta mogućnost. Stalno nas je navodio na prednosti ulaska u Tibet preko Afganistana i Karakoruma. Nije mi bilo jasno zašto sugerira tako tešku rutu, je li imao neke skrivene namjere i što se njega tiče idemo li preko Burme ili preko Afganistana? Gledao sam ga podozrivo da uhvatim neki znak ili gestu koja bi mu odala neku skrivenu misao. - Slušaj, stari — prekinuo sam trenutni muk, — ne da nam se prelaziti Indiju i ući u Tibet sa zapadne strane kada smo već tu, na istočnoj strani? Želimo ući s istočne strane. Jeff je opet uhvatio svoju arogantnu pozu. - A kako se misliš vratiti u Jugoslaviju? Preko Kine u Sovjetski Savez pa onda u Iran, misliš li da će ti to Rusi dopustiti? Ili misliš voziti nekoliko tisuća kilometara između istočnog Tibeta i Afganistana, preko vrhova Himalaye. Tu bi ti dobro došla tvoja svilena cesta o kojoj toliko maštaš, mislim na onu kozmičku cestu. Možda se sprijateljiš s Lobsang Rampom u Tibetu pa da putujete astralnom cestom. Imao je pravo. Stvarno je put preko Indije bio neizbježan. Točno. I da uđemo u Tibet iz Asama, opet bismo se morali vratiti natrag u Asam i pri povratku preći Indiju za Afganistan. Osjetio sam da je Jeff iskren i da ima pravo. Pokušao sam mu objasniti. - Možda imaš pravo, no Bebek i ja toliko snažno osjećamo Indiju da jednostavno nemamo sada snage za takvu vožnju, poremetila bi nam doživljaj Tibeta. Indija je stvar za sebe. Cilj našeg putovanja ovog puta su Himalaya i Tibet, shvaćaš li to? No Jeffova logika bila je prilično jaka.
117
-Ma
što kompliciraš — govorio je, — ako vam se ne da voziti preko Indije riješi to s Ravijem. Ravi ti je već godinu dana direktor „Union Transporta”. Neka uredi da vam utovare kola na vlak i prebace vas preko Indije u Afganistan. Uzmeš cijeli salon u spavaćim kolima. Ravi će ti to sve srediti besplatno. Fino spavaš dva dana. Tuširaš se, odmoriš od puta, i nakon tri dana si u Peševaru, 50 kilometara od Afganistana, i onda idete preko Karakoruma za Tibet. Iako možda u pravu, Jeff nije poznavao ni moju ni Bebekovu psihologiju, bilo kakvo skretanje od cilja ili vraćanje teško nam je padalo. Objašnjavanje nije bilo dovoljno Jeffu. Ljudi su skloni shvaćati druge kroz prizmu svoje logike i ignorirati tuđu. Osim toga, mi smo trebali Jeffa, a ne on nas. Bilo je očigledno da ga iz nekog razloga pomaganje Bebeku i meni oko ulaska u Tibet nije oduševljavalo, barem ne u varijanti preko Burme i Asama. No Jeff, čudak i emotivac, nije bio tvrdoglav. Trebalo je naći načina da se on u to sam uvjeri. Upravo našim planom navesti ga da on, koji ,,sve najbolje zna”, sam forsira put preko Burme, a ne preko Afganistana. Znao sam da se Jeff osim filozofijom bavio i astrologijom, i s obzirom na njegovu Azijku, da je emotivno, u subjektivnom smislu, zainteresiran za odnose Istoka i Zapada. Zdrav odnos Istok — Zapad za njega je značio zdrav odnos sa samim sobom. Trebalo je pokušati igrati i na tu kartu. Još jedna runda. Obučen u svijetloljubičastu uniformu izvezenu zlatom, hotelski konobar pojavio se na znak rukom. Kimnuo je i nestao u hotelu. Iz ugla vjetrić je donio žamor glasova i gromki smijeh skupine Njemica. Tri izrazito lijepe poslovne djevojke dobacivale su nam poglede očekujući da ih pozovemo na piće, no valjalo je najprije privoljeti Jeffa, izbiti mu njegov logičan plan, i onda se zabavljati. Elegantnim pokretom konobar nas je poslužio s tri velike čaše ispunjene sokom od mangoa, likerom i votkom — u kojima su plivale magnolije. - Čuj stari — upitah, nagnuvši se prema Jeffu, — znaš li tko je bio Aleksandar Veliki? Nije odgovorio znajući da pripremam odgovor. - Aleksandar je bio ovan predvodnik — rekao sam, — probijač, probijač Evrope u Aziju i Azije u Evropu. Kozmički zapadni penis koji je probio kozmičku istočnu vaginu. Jeff je kimao glavom. To je bio njegov način razmišljanja. - A znaš li zašto mu je uvijek sve uspijevalo? — nastavljao sam zbog jačega učinka. — Ja ću ti reći. Aleksandar je ovan, ovan. Uvijek ide naprijed, tu je njegova snaga. Rakovi i ribe i ostale životinje idu natrag ili u stranu, ovaj ide uvijek naprijed. Je li ti jasno? — znao sam da će Jeffa zabaviti taj ispad. — On je bio ovan i to ovan koji doslovce vjeruje u to. Očito sam pogodio u metu. Jeff se topio od zadovoljstva. - Da, da, znaš, i ja sam ovan — govorio mi je kao da to nisam znao i kao da sve to nisam zato i rekao. Osjećao sam da mi strategija uspijeva. Jeff je odmahnuo rukom: - Ma bez brige, dečki, sve ću vam ja srediti. Znate, ja sam pravi ovan, baš kao ti i Bebek. Uvjerili smo ga da je stvarno pravi ovan i onda je konačno prešao na stvar. - Dakle — rekao je ozbiljnim glasom naginjući se naprijed. — Znam u čemu je problem. Valja vam omogućiti prolaz kroz Tajland i Burmu, zlatni trokut i dalje. To ste htjeli? O. K. Evo plana. Ogledao se uokolo kao što je to obično radio kad god bi govorio o bilo kakvim planovima. X X X
Prošlo je već pet dana otkako smo s palube „Elene” ugledali golemi Bangkok kako izranja iz vode, poput leđa neke izbrazdane pretpotopne životinje.
118
Putovanje na „Eleni” izbrisalo je težak okus močvara, krokodila i vračeva. Bio je to privremeni bijeg u nerealnu ploveću grčku oazu. Umjesto mehaline i opojnih mirisa halucinogenih biljaka, zlatnožuto ukusno grčko vino. Umjesto polusirove svinjetine korijena taro i kruha sago jeli smo dolmade, kebabe, prženi krumpir i ostala jela koja su nam se činila veoma ukusnima. Nismo imali snage uspostaviti odnose s malajskom posadom. Kao američki turisti držali smo se svega poznatog i prionuli uz Grke u potrazi za komadićem nečega što je bar donekle podsjećalo na dom i Jugoslaviju. Prva četiri dana u Bangkoku jurili smo po ambasadama pokušavajući legalizirati naš put u Tibet vjerujući da ćemo uspjeti preko Crvenog križa. Uglavnom smo nailazili na zatvorena vrata. Jeff je bio posljednja šansa; šurovao je i s Burmancima, Tajlanđanima i Vijetnamcima kao i s ljudima koji su vodili poslove u zlatnom trokutu. Bio je debelo upleten u sve moguće poslove u tom dijelu svijeta, čak i u politiku. Iako nije imao veze sa cestogradnjom, burmanska vlada ga je angažirala u timu konzultanata za izgradnju cesta u sjevernom dijelu zemlje. Radio je i za Amerikance u komisiji zaduženoj za provođenje Interpolovog plana za uništavanje uzgoja droga u zlatnom trokutu. Istovremeno Jeff je vrlo dobro poznavao ljude na drugoj strani. - Drugoj strani čega? — upitao sam Bebeka koji mi je davao informacije o Jeffovim poslovima. -Drugoj strani svega — odgovorio je Bebek. — Svaka stvar ima dvije strane. Kad bi ga netko upitao za koga on, ustvari, radi, Jeff bi kao u šali odgovarao da radi za sebe, uvijek samo za sebe. Žena mu je Vijetnamka i to iz Vietkonga, što mu je u doba rata omogućavalo svakojake kombinacije. Nakon rata njegovi odnosi sa Vijetnamom postali su još čvršći. Pretpostavljali smo da bi nas samo Jeff mogao formalno ubaciti u neku ekipu ili neku organizaciju, što bi nam omogućilo da dobijemo dozvole za prelaz preko tih zemalja gdje je prolaz strancima, u principu, zabranjen. Nije imao nikakvoga konkretnog razloga zašto bi nam pomogao. Jeff je bio specifičan tip, prije svega ekscentričan, a osim toga podsvjesno je ipak vjerovao u neku ideju veću od njegovih osobnih interesa. U biti želio je postati pisac, studirao je filozofiju na Harwardu, no nije završio, rat ga je odvukao u Vijetnam, tamo se oženio, i od tada živi u Bangkoku. Bebeku je Jeff bio izrazito simpatičan. No Bebek se zamjerio njegovoj ženi u vezi posla s nekakvom jahtom. Posljednjih nekoliko godina više je kontaktirao sa mnom. Ipak, u toku jutra led između njega i Bebeka se prilično otopio i postajalo je ugodno zajedno sjediti u sjeni šarenih suncobrana hotelske terase. Bio je deseti mjesec i vjetrić s istoka nosio je svježinu mora. Naručio sam rundu kave i Jeff je počeo svoje izlaganje. - Što se tiče dozvole za ulazak u Tibet, tu vam ne mogu ništa pomoći — rekao je glasom koji nije dozvoljavao daljnji komentar. S Burmom i Tajlandom, međutim, možda bi se dalo nešto učiniti. Zapalio je cigaretu i nastavio: - Burmanci u principu ne dopuštaju ulazak ili izlazak iz zemlje osim avionom, i daju vizu samo za sedam dana. No, dobro, dozvola nije glavni problem, imam dobre veze u Rangoonu. Osim toga, vi ste Jugoslaveni, a to prilično mijenja situaciju u našu korist. To je bilo upravo ono što sam želio čuti. Druknuo sam Bebeka da ne počne opet pokazivati kiselu facu i ozarena lica rekao: - Jeff, ako nam omogućiš dozvole, bit, ćemo ti jako zahvalni. Što se tiče prolaza, ne brini. Malo prašume, loših cesta i prelaza preko rijeka. Bebek i ja prošli smo i gore predjele. Ne brini za nas, ne bojimo se mi džungle. Jeff je odmahnuo glavom kao da pričam gluposti i nasmiješio se: - Đeriko Baba, nemoj biti neozbiljan, znaš li kuda biste htjeli proći? Dobro — nastavio je, — shvaćam, nisi upućen, čuo si za zlatni trokut, znaš li što to znači?
119
Što znači — umiješao sam se — nekoliko bandita koji noću beru mak i švercaju opijum? Što nas briga za njih i njih za nas? Jeff je sada već pomalo srdito mahao glavom. Rekao mi je: - Koješta, kažeš, nekoliko bandita. Čitavo tromeđe Burme, Tajlanda i Laosa je pod kontrolom bandi. To nisu bande od desetak ili stotinjak ljudi, to su privatne vojske! Sigurno ne znaš u čemu je stvar. Pa i kako bi znao kad se o tome i ne piše ili se piše samo pola istine. Sunce se već visoko uzdiglo nad gradom, postajalo je toplo. Terasa se praznila i međunarodna skupina gostiju, uglavnom Amerikanaca i Nijemaca, povlačila se u hotel. Bilo je vrijeme ručku. Dok smo se Jeffovim kolima vozili njegovoj kući u predgrađu, objašnjavao nam je svoje viđenje stvari u zlatnom trokutu. Dok je igru vodila mafija i korzikanska ekipa u Marseilleu, pripovijedao je, stvari su bile relativno jednostavne. Radilo se o klasičnom švercu drogom i klasičnom kriminalu. No sada, s vijetnamskim ratom i Homeinijevom revolucijom, stvari su se bitno izmijenile. Droga je, reče taj samozvani filozof, droga je nešto više nego što ljudi shvaćaju. Jeff je aludirao na vijetnamski rat. Neke političke strukture shvatile su multidimenzionalnost droge. Po Jeffovoj teoriji, Amerikanci su izgubili rat u Vijetnamu jer im je vojska bila demoralizirana drogom. - Znate li — govorio je dok smo krivudali predgrađem Bangkoka — zašto se Amerika oslanja na atomsko oružje? Ako smo i imali neko mišljenje o tome, bilo je očigledno da Jeffu nije do dijaloga, našao je publiku za stvari koje je nosio u sebi. - Oslanjamo se na nuklearno oružje — nastavio je, — zato jer nam je cijela vojska u SR Njemačkoj svedena na gomilu narkomana, osim nekoliko generala i po kojega normalnog momka iz Oregona, Utaha i sličnih pasivnih krajeva. Naša vojska u SR Njemačkoj sastoji se od propalica i psihopata koji su nesposobni naći bilo kakvo zaposlenje i bilo kakav smisao u životu. SAD broje 220 milijuna stanovnika, dodajte još nekih 300 milijuna stanovnika Zapadne Evrope i Zapad broji nekih 500 milijuna ljudi. A mi svi skupa ne bismo mogli konvencionalnim oružjem zaustaviti 220 milijuna Rusa! Cijeli smisao života naših vojnika u SR Njemačkoj sveo se na pijančevanje, kurve i drogiranje. Droga je uništila borbenu sposobnost cijele naše armije u Njemačkoj. Moral naše vojske je nikakav, u slučaju rata Rusi bi nas pregazili za nekoliko dana. A odakle dolazi ta droga? Jasno, odavde, to jest iz zlatnog trokuta. To se zna, međutim, kako? Jeff je očigledno imao namjeru sam odgovarati na svoja pitanja, a mi smo šutjeli zavaljeni u udobnim sjedištima klima uređajem rashlađenog Ponturka. Zapalio je cigaretu i nastavio: - Mislite, vjerojatno, da droga dolazi preko Irana u Grčku, zatim kroz laboratorije na Siciliji i u Marseilleu na tržište. To je bilo nekad. Stvar je prevelika za mafiju. Gotovo sve što raste ovdje ide preko Sovjetskog Saveza za Istočni Berlin. U Istočnom Berlinu su laboratoriji, tamo gdje su i potrebni. A što je s uzgojem, što je s bandama koje to kontroliraju u Burmi, Tajlandu i Laosu? Nisu to više bande! To su politički pokreti! Prije svega to su negoa i minsou. Negoa i minsou pokreti daju dečkima drogu a oni njima oružje kojim se bore protiv vlade. Bilo nam je jasno na što cilja Jeff. Prema njemu, dečki su bili odgovorni za zlatni trokut jer su naoružavali pokrete otpora oružjem kojim su kupovali drogu. Na taj su način momci trovali zapad, i to, naravno, svilenom cestom! Dogodilo se ono čega sam se pribojavao. - Jeffe — počeo je Bebek. Po licu sam vidio da ne može više izdržati tu američku propagandu. Druknuo sam ga nogom da prestane i rekao na našem, ma što te briga, nek priča, glavno da nam omogući prolaz. Bebek se malo pribrao i smirio ali nije ga se dalo potpuno ušutkati. -
120
Čuj, Jeffe — nastavio je, — sve je to možda tako kako ti kažeš, no tko je odgovoran za postojanje svih tih pokreta otpora? Tko želi destabilizirati Indiju? Tko pravi zid protiv socijalizma? Jeff, stari moj, hvališ se da si filozof, budi malo dijalektičan i tumači stvari dijalektički. Kažeš, dečki. Koji dečki? Oni dečki, naravno! A vaši dečki? Našli ste se tu bogu iza leđa, vi dečki i oni dečki i sada mučite cijeli ovaj narod. A kada se to okreće protiv vas onda vičete: on je, on je. Bili smo već u blizini Jeffove kuće. Prijateljsko lice bilo je u grču. Ode naš prijevoz za Tibet, pomislih. Jeffu očigledno nije bilo do dijalektike, njega je zanimala njegova vlastita vizija istine. No potcijenio sam ga. Zašutio je, pregrizao je knedlu. Ipak, Jeff nije bio tko god. Nekoliko minuta nije ništa rekao a onda je kroz zube promrmljao: - Dobro, nema veze; htio sam vas samo upozoriti tko će vam biti suputnici na putu, tek toliko da ne kažete da vas nisam upozorio! -
121
MEĐU MOMCIMA
Nešto iza podne Jeff i ja uputili smo se uskom asfaltiranom cestom iz Čianga Maija u pravcu Maeinza. Bebek je ostao u gradu srediti papire za prelazak u Burmu, dok sam ja pošao ugovoriti s dečkima da taj prelaz realiziramo. Niski brežuljci podsjećali su na zapadnu Bosnu, no intenzivna zelena boja džungle govorila je da je Bosna tisuće kilometara daleko. U razdaljinama od po pet—šest kilometara nizala su se mala sela, gusto zbijen splet drvenih kuća koje kao da su lebdjele u zraku, poredane u skupinama po desetak. Niski, u crno odjeveni ljudi ignorirali su naš prolaz kroz sela, iako je džip bio jedino vozilo na cesti. Nakon sat vožnje odvojili smo se od asfalta skrenuvši sjeverozapadno po tamnožutoj cesti. Utabano blato udaralo je u kotače bacajući nas lijevo—desno kao putnike nekih klimavih zaprežnih kola. Buka kotača nadjačavala je Jeffov glas. - Čuj Đeriko, još uvijek ti govorim da je to ludost. Idite zapadnim putem. Evo, nabavio sam brodsku kartu. Preksutra vam kreće brod iz Rangoona za Calcuttu.T ri dana u vlaku kroz Indiju i već ste u Afganistanu. A onda ulazite u zapadni Tibet bez problema. Ma pusti ti teoriju direktnog proboja - nastavljao je Jeff, — što vam znače ta tri dana u vlaku. Ovdje ćete se probijati tjednima kroz džunglu. Idite kroz Indiju, preksutra kreće brod, Bebek se već složio. Nisam ga uopće slušao. Pažnju su mi potpuno zaokupila prekrasna zelena brda i miris cvijeća. Mislio sam na djetinjstvo, dok je Jeff kao vergl ponavljao: -Idite preko Indije, Bebek se složio, idite preko Indije! Sumrak se hvatao za krošnje granja kada smo se našli pred logorom takozvanih hill people — brđana. Bila je to trajna baza formirana oko već postojećeg sela. Okrugla ogradica bambusovih koliba prekrivenih ceradama, oko pet šest seoskih kuća, drvenih jednokatnica postavljenih na čvrsta debla. Zaustavili smo se pred jedinom drvenom kućom koja nije bila na stupovima. Iz kuće je izašao nizak Tajlanđanin u crnom kimonu. Prepoznao je Jeffa, nervozno se nasmiješio dajući nam znak da ga slijedimo. Krivudajući užurbanim korakom između sklepanih koliba i šatora stigli smo do impresivno izrezbarene katnice. Pred stubištem što je vodilo k ulazu na prvi kat stajao je puškom naoružan stražar. Davši stražaru znak da nas propusti, vodič nas je po škripavim drvenim stubama doveo do ulaza. Dva udarca šakom o vrata i ne čekajući odgovor uveo nas je u neku tamnu prostoriju. Za dugačkim stolom sjedile su dvije različito odjevene skupine muškaraca. Brojnija skupina, odjevena u crne kimone opasane zlatnim šalovima, prepirala se s desetak tamnoputih ljudi odjevenih u bijele šalove. Po hasurama smještenim uza zidove i po uglovima smjestile su se žene iste boje kao i brojnija skupina, i jele zajedno s mnoštvom djece. Za stolom muškaraca nije bilo hrane. Cijelo šaroliko društvo diglo je oči gledajući upitno u našem pravcu. Čak su i djeca odložila bambusove štapiće kojima su jela, utišala se i gledala. Na vrhu stola sjedio je visok, snažan bijelac ispijena lica. Digao se sa stolca, rekao nešto ostalima i prišao Jeffu. Čuvši riječ čovjeka koji je očigledno bio vođa, svi su opet prionuli jelu i piću kao da nas više nije ni bilo. Bijelac na kojemu se naziralo da je Amerikanac, razgovarao je s Jeffom vijetnamski, često bi pogledavao na nas, kadšto klimajući glavom, kadšto odmahujući. Bio je u dobi od 40 godina, plavook, plave kose, s iskrom ludila u intenzivnim očima. Kao ostali nosio je crni kimono.
122
Okrenuo se nama, prišao i stao preda mnom. Rendgenske oči pažljivo su me odmjeravale. Pokušavao sam pročitati misli u pogledu. U očima nije bilo ni radoznalosti, ni odobravanja, ni prezira — samo izvjesna doza možda hinjene nezainteresiranosti i onaj crveni bljesak ludila. Glas je bio autoritativan i melodiozan. -Ja sam Farleey — rekao je teksaškim akcentom zavlačeći ono leey. Intervju je bio završen. Nije ga zanimalo tko sam. Ne dajući mi priliku da bilo što kažem ili da se predstavim, okrenuo se Jeffu i nastavio razgovor na vijetnamskom. Nitko u prostoriji nije me pozvao sjesti. Stajao sam promatrajući ljude za stolom. Uzbuđeno su razgovarali, glasovi su bili oštri i bijesni, razabrao sam sve žešću svađu. Osjećajući da me zanemaruju, uputio sam se bambusovom čarpoiju u uglu sobe i sjeo sa Jeffom koji kao da je tek tada shvatio da sam još tu. - You may wait in my office. Možete me pričekati u mojoj kancelariji — i pokazao rukom prema vratima u zidu. Lijeno i polako dignuo sam se tek toliko da pokažem da nisam tip kojemu se zapovijeda i pazeći da ne pretjeram odgegao se prema drvenim vratima. Ušao sam u prostoriju površine nekih četiri četvorna metra. Zidovi od drvenih balvana bili su prekriveni hasurama. Na zidovima su visjele fotografije nekoliko mlađih vođa u zemljama trećeg svijeta i slika Johna Lennona s aureolom sveca oko glave ispod koje je bio ispisan tekst iz Lennonove pjesme „The way things are going. They gonna crucify me”. Stvari se tako razvijaju da ću biti razapet. Iznad te slike visjela je uokvirena Povelja američke medalje za hrabrost— purple heart (purpurno srce). Najveća slika predstavljala je vodenom bojom iscrtan makov cvijet. No pažnju mi je snažno privukla vodenom bojom oslikana slika maka na zidu. Bila je to divlja i primitivna slika koja je zračila nekom čudesnom snagom. Kružne latice bile su oblikovane crvenim tijelima u klupko smotanih zmija. Bilo je nešto poznato u spletu zmijskih tijela. Splet me odjednom podsjetio na spomenik Spinna u Istanbulu. Nakon pobjede nad Perzijancima vođenim kaldejskim mističarima, Grci su rastopili oružje i štitove potučenih protivnika i izlili taj splet zmijskih tijela da bi ga posvetili pitijskoj proročici. Bizantinci su oteli taj spomenik, zatim su ga preuzeli Turci, da bi našao svoje mjesto u Istanbulu. Bizarnu glavu otpilio je u noći, u 18. stoljeću neki francuski mistik, ataše u ambasadi i do danas ta glava nije pronađena. Crne ispružene glave zmija na Farleeyevoj slici predstavljale su plodnice maka, oblikujući crni tučak u središtu kružnice. - Dakle, sviđa vam se moje djelo? — prenuo me Farleeyev teksaški glas dok je s Jeffom ulazio u sobu. Podigoh pogled i suočih se s ludim Farleeyevim očima. Ugledao sam gotovo isti crveni bljesak kao i na slici. Nisam odgovorio. Nekoliko trenutaka šutnje. Farleey je prišao stolici, sjeo i mahnuo Jeffu i meni da sjednemo na čarpoi nasuprot njemu. - Svilena cesta — nastavio je Farleey, — Jeff kaže da vas to zanima. Putovi kulture i istine. Opet nisam odgovorio. Farleey je nervozno bubnjao po stolu zirkajući uokolo. Prestane bubnjati, podigne pesnicu i tresne o stol. -Ovo je istina, jedina istina! — urliknuo je pokazujući rukom prema slici maka. Znao sam da si lud, pomislih dok je urlao. - Smrt, otrov, laž, iluzija! Sve je laž, filozofija, revolucija, ideja. Ovo ovdje je revolucija, konačna laž. Kako je ono rekao vaš guru: „Religija je opijum za mase”. Zašto otklon, zašto religija, zašto ideologija, zašto ne čisti opijum, čista laž! Koka, peyotl, mak, ajavasko, mescalito — sokovi podzemlja. Svilena cesta, zlatni trokut, Južna Amerika, Malezija — to su vrela crne istine, energija koja će uništiti svijet u koji vi vjerujete. Klin se izbija klinom, laž s laži, a ovo ovdje je najmoćnija laž, laž nad lažima. Digao se, prišao prozoru i zagledao se van. -Samo mu nemoj oponirati — šapnuo je Jeff, — takav je već tri godine.
123
Što šapćeš? — viknuo je Farleey, okrenuvši se od prozora. — Moj prijatelj Jeff — nastavio je Farleey, — moj veliki prijatelj koji me ostavio samog u zatvoru Vie tkonga dok je cijelo vrijeme bio u dosluhu sa dečkima, dok je njegova žena pripremala teren. - Moj prijatelj Jeff, filozof koji radi za sve i svakoga. Nemam ja prijatelja, ja imam samo suborce! To su moji prijatelji! — urlikao je Farleey pokazujući na slike na zidu. — Jeff je govno koje se pretvara da shvaća a vjeruje u život. U smrt treba vjerovati! Jedina istina je laž! Jeff filozof, Jeff koji je studirao na Harvardu, a ja nisam filozof? — Farleey je opet tresnuo po stolu. - Što vi znate? Što vi shvaćate? Borili smo se, mi smo se borili, Jeff, Jones, David, Peter, Jack, Capel i drugi. Svi mrtvi. Svi osim Jeffa i mene. Za što, za demokraciju, za svijet slobodne trgovine. A Jeff, je li on vjerovao? Jesi li vjerovao Jeff? — lude oči bljesnule su u pravcu Stevensa. — Govno si vjerovao. Ništa ti nisi vjerovao, a ja sam vjerovao. A svi oni mrtvi, vjeruju li oni? Ja tek sada vjerujem. Mak i koka — to je naša atomska bomba. Promijenit ćemo kulturu i svijet i istinu. Promijenit ćemo i muziku i umjetnost. Crna moćna energija koja se okreće protiv onih koji je ne poštuju. — Zastao je i okrenuo se meni: — Mislite li da ja nisam filozof? Sve ja znam. Kako je ono govorio vaš guru? Kapitalist će sam sebi prodati uže kojim će biti obješen. E, pa ovo je uže! — rekao je pokazujući opet sliku. — Ovo je uže i ja im ga prodajem. Sve mi je postalo jasno u zatvoru — Farleey je i dalje pričao, — naučili su me dečki, odgojnom palicom, kako su je zvali njihovi sjeverni instruktori, odgojnom palicom i elektrošokovima! Učili su me istini sve dok nisam shvatio. A Jeff još ne shvaća! - U Tibet biste vi — okrenuo se opet prema meni, — tražite svilenu cestu. Orlova tvrđava, starac s brda. Mislite da ja ne znam? Sve ja znam! Pričao mi je Jeff o vama i o vašem prijatelju. Mislite li da Jeff shvaća, ništa on ne shvaća! Ja shvaćam! I taj vaš prijatelj, koga zanimaju dugovanja trećeg svijeta, dugovi zemalja u razvoju. Tko će platiti dug? Farleey je ustao i prišao jednoj slici, na zidu. - Znate tko je ovo? Ovo je Lehder, prijatelj Johna Lennona, moj učenik, moj momak. Lehder shvaća. Recite vašem prijatelju da su Lehder i momci ponudili kolumbijskoj vladi da plate 15 milijardi dolara nacionalnog duga Kolumbije. A vi, Jugoslavija, koliki je vaš dug? Deset milijardi dolara ili više, ne znam, deset milijardi dolara tona heroina, a što je tona, što je za nas i 100 i 200 tona ili tisuću, biljke rastu. Svjetski dug mi ćemo naplatiti! Da, koka i mak — to je atomska bomba Juga i rješenja konflikta između Sjevera i Juga. Smrt teče svilenim cestama. Smrt je ludilo, a tako i treba. To je otrov kojim će Jug ubiti Sjever, da bi se konačno našli u toplom zagrljaju smrti. Tko neće život, hoće smrt, i mi je dajemo. Farleey je opet sjeo i tresao se kao u bunilu. Zagledao sam se u tu olupinu od čovjeka. Da, mislio sam, vjerojatno je i on nekad imao ideale. Farleey, heroj, nosilac ordena purpurnog srca, sada razočaran, polulud čovjek, koji polako gubi orijentaciju. I cijelo to društvo o kojemu je nekada znao pričati Jeff. Opijum, koka, Mehmed—paša u Turskoj i svi vukovi, pa taj Joe Lehder, multimilijarder s nekoliko avionskih kompanija, koji takve ideje otvoreno iznosi na španjolskoj televiziji. I John Lennon koji govori da je važniji od Isusa Krista. John Lennon koji šeta New Yorkom s krvavim ženskim uloškom na glavi umjesto šešira. I ti punktovi, odakle dolazi sve to. Turska — središte velike ženske božice podzemnih gradova. Područje Inka i Azteka sa piramidama za koje se drži da su elektromagnetska središta, energije sunca i mjeseca. A Atlantida. kako je ono pisao Pierson u komentarima Platona, nije bilo dovoljno što je taj otok davao najbolje jestive plodove i najplemenitiju lozu. Ne, Atlantiđani su otkrili da ta zemlja rađa i opojne biljke čudnih okusa i mirisa, biljke čije je korijenje sazrelo zahvaljujući vodama rijeke Stiks. Atlantida je izvozila mirodije i opojne plodove, gomilajući blago, izazivajući snage koje će je uništiti. Farleey se već smirio. Zagledao se kroz prozor, nekoliko minuta šutio i onda se okrenuo prema meni i rekao mirnim glasom. - Imamo tu neke probleme koje valja srediti. Iziđite i pričekajte kod Zinga, tamo ima -
124
jela i pića, ima i djevojaka, zabavite se. U redu je, prebacit ćemo vas! Jeffe, tebe još trebam nekoliko minuta. Digoh se, prođoh kroz prostoriju u kojoj je svađa postajala sve intenzivnijom i nezapažen od sudionika izađoh van. Ring nije zaokupio moju pažnju; bio je to četvorokutni komad zemljišta, nešto veći od boksačkog četverokuta, ograđen s nekoliko vodoravno postavljenih bambusovih štapova. Pažnju mi je privukao miris hrane. Bio sam gladan. Nedaleko ringa nekoliko kuhara užurbano je radilo oko blatnjavih ognjišta. Veliki crni lonci ispuštali su mirise name - brdske juhe sa jarećim mesom i lukom. Bila je tu i u zemlju ukopana peć u kojoj se pripremala kozletina u umaku od kikirikija i soje. Tri malena spretna kuhara pekli su ribu i rakove na usijanoj željeznoj ploči. Debeli i za Kineza neuobičajeno visok kuhar spremao je poslasticu večeri. Bile su to dvije, još sirove svinjske polovice marinirane u sezamovom ulju i češnjaku. Nasađene na ražanj iznad usijanog drvenog ugljena, presijavale su se u svjetlosti vatre i mjeseca. Kinez je neprestano skakutao pripremajući specijalitet. Za razliku od naših kuhara, taj nije imao vremena ni za cigaretu ni za vino. Ni trena nije skretao pogleda sa svinje ili vatre. Ruke su letjele gore — dolje, lijevo — desno kao kod signaliste zastavama na brodu. Čas bi mazalicom podmazivao stražnju stranu desne polovice svinje, dok bi drugom rukom, šilom probijao lijevu polovicu, procjenjujući stupanj i tempo kemijskog procesa tog kulinarskog zahvata. Oko njega gomila zdjelica s različitim umacima i mirodijama što je svaki tren koristio. Istodobno nogama i rukama prevrtao je po žeravici čas smirujući jezičak plamena čas puhanjem pojačavajući žar. Dok sam gledao kineskog majstora na ovom jednostavnom poslu, nisam mogao a da ga ne usporedim s našim kuharima. Neupućen u moje misli, Kinez bi me tu i tamo pogledao, vjerojatno misleći u sebi — pazi idiota što bulji, kao da nikad nije vidio svinju na roštilju. Nakon nekoliko kratkih pogleda potpuno me zapostavio i posvetio se opet samo prascu koji je počeo hvatati prvu boju. Iako se ovdje očigledno spremala gozba, narod se još nije skupljao oko kuhara i vatre, nego oko bambusovog ringa. Pretpostavljajući da je do večere preostalo još sat vremena, okrenuo sam se i zavukao među gomilu pred ringom. Spuštala se noć. Posljednji tragovi sutonskog rumenila nestali su iznad krošnji na zapadu i džungla oko logora utonula je u mrak. Tu i tamo probijalo je svjetlo krvavog mjeseca zasjenjeno brzim plovećim monsunskim oblacima na putu za Indiju gdje će istresti svoj bremeniti teret. Moj dolazak je izazvao mnoge skrivene poglede i tihe komentare, no nitko se nije usudio prići ili me nešto pitati. Pogledom sam prelazio preko tih ljudi pomno ih analizirajući. Evo, mislio sam, evo onih koji proizvode drogu što će bradati P. skrivečki prodavati u Kavkazu, što će M. i L. i I. ubrizgavati u vene u svojim sobama na Knežiji i Dubravi. Evo proizvođača droge oko koje će se ubijati gangsteri u New Yorku i Los Angelesu. Promet drogom samo u pet ključnih država SAD navodno iznosi nekih nekoliko stotina tisuća dolara. Šaka naizgled bijednih nomada frustrirala je milijardama teške pogone CIA—e, Interpola i gotovo svih zapadnih tajnih i javnih policija. Gledao sam te sitne ljude. Izgledali su kao djeca. Velika većina mi je dosezala do prsa, a njihova glatka, golobrada lica sa sitnim nosićima i sladunjavim izrazima davala su im izgled malih slatkih čokoladnih figurica iz novogodišnjeg programa za djecu. A ipak, to su bili vjerojatno najokrutniji ljudi na svijetu. Iz razmišljanja me prenuo Jeffov glas. -Čuj Đeriko — rekao je hvatajući me za podlakticu, — jesi li popio nešto? Trebalo mi je pola minute dok sam se skoncentrirao i shvatio što me je pitao. Još prije nego što sam uspio bilo što reći, poveo me držeći moju podlakticu do bačve badija, opojnog alkoholnog pića od kokosova oraha. - Popij nešto — govorio mi je dok je žlicom do vrha nalijevao metalni vojnički lončić od nekih tri decilitra. - Koji ti je to sada štos? — čudio sam se gledajući u tu punu čašu. — Točiš mi kao da
125
se radi o pivu a ne badiju. U čemu je vic? Sad se trebam opiti da pokažem dobru volju ili što? Jeff nije odgovorio, pogledom je zaokružio po gomili, bacio oko na sat, nervozno izvadio cigaretu i počeo petljati sa šibicama. - Đeriko, bojim se da nas ne kompromitiraš, bojim se da ne učiniš neku ludoriju. Lijepo sam ti rekao da se ne smije osvrtati na bilo što ovdje i ti si obećao da nećeš. Vidiš, danas smo došli u nezgodno vrijeme. Grupa Minsou posvadila se sa članovima grupe Negoa oko prava na vođenje žena na put prema Asamu. U principu žene se ne vode, no zbog nedostatka ljudi prilikom zadnje ekspedicije Minsou ih je vodila. Sada Negoa inzistira na istom pravu. Minsou to ne dozvoljava pošto smatra prisustvo žena nepotrebnim. Negoa se u biti slaže, no inzistira da se takvo pravilo može uvesti tek nakon što je svaka grupa po jednom vodila žene. Drugim riječima, u pitanju vođenja žena žele rezultat 1:1. Dalje je stvar dogovora. No Negoa ne dopušta. Situacija je nerješiva argumentima i riješit će se jedinim mogućim tradicionalnim načinom. Dok je Jeff još govorio, već sam pogodio na što cilja. - No dobro, Jeff. Ne misliš valjda da me trebaš opiti da bi mi rekao kako će ona dva tipa rješavati nesporazum tučnjavom, i to tučnjavom u onom ringu. Dapače, veselim se vidjeti i to. - Đeriko, Đeriko — prekinuo me Jeff, — opet ti svoje. Ne znaš još kako se ovdje tuku. U prvom redu tuku se na život i smrt, no nije ni to strašno za nas, ali ovdje se tuku na život i smrt golim rukama, odnosno nogama i zubima. Nemoj mi sada glumatati frajera kako bismo poslije imali problema s tobom. Preporučam ti pola litre badija. Poslije toga će ti sve biti svejedno, i nećeš morati ružno sanjati kada se vratiš u Jugoslaviju. Nisam se želio više prepirati, popio sam tri deci badija na iskap, pružio mu limeni lončić da mi ulije još tri deci i krenusmo natrag prema ringu. Nisam još ni sjeo kad me počeo hvatati badi. - Jeffe, možda ti je doza prejaka, vjerujem da sam već sada sve zaboravio, a nismo ni počeli. -Šalu na stranu — odgovori Jeff. Onog trena kada su borce uveli u ring, osjetio sam da će Negoa pobijediti. Napet kao čigra u crnom kimonu kretao se po ringu kao panter motreći ispod oka, odmjeravajući udaljenost i analizirajući protivnika odjevenog u šalvar. Minsou je bio „visok”, visine možda nekih metar i sedamdeset i pet, što ga je činilo gotovo pola glave višim od svoga protivnika. Imao je i težinu, no u njegovim salastim očima već su se vidjeli znaci umora ili raskalašenosti, gotovo je izgledalo da je upravo on inzistirao na prisustvu žena. Djelovao je više na sladostrasnika nego na borca. Bijah uvjeren da neće izdržati dulje od pet minuta prije nego ga Negoa sruši na zemlju, i onda par snažnih udaraca nogom u sljepoočnicu, zatim mrak i kraj za Minsoua, novi šef i ekspedicija bez žena. Badi me već dobrano obuzeo i gotovo da sam se počeo opredjeljivati protiv Negoa jer su žene za razliku od muškaraca stvarno bile privlačne i, kako sam već uspio primijetiti, veoma slobodnog ponašanja. Jedva sam mogao registrirati njihove kretnje spojene u udarce. Negoa je potvrdio moju naslutu da će udariti prvi. Još u hodu neprimjetno je premjestio težinu na lijevu nogu, zakrenuo se bočno, naglo dignuo koljeno u zrak i stotinku sekunde kasnije poput hidrauličnog čekića opalio iz koljena iskrenutim stopalom u pravcu Minsouovog pleksusa. Sve se dogodilo u trenu tako da je velik dio gledalaca jedva shvatio da je borba već počela. Negoova brzina bila je tolika da je izgledalo nemoguće da će Minsou izbjeći udarac u pleksus, udarac koji će svakoga stropoštati na zemlju. No izbjegao ga je. Čovjek je bio kao od gume. Koliko god je Negoa brzo udario, toliko, i još brže Minsou je uvukao trbuh i cijeli srednji dio tijela, dopuštajući Negoovoj nozi da zazviždi kojih pola centimetra ispred njegova stomaka. Očekivao sam protuudarac, no nije ga bilo. Odlučio je ne udarati, dati Negou priliku da stane na obje noge. Sada je bilo očigledno da je Minsou pobjednik. Brže i preciznije udarati
126
od Negoa nije bilo moguće, a Minsou je uspješno eskivirao. Jeff se nagnuo i rekao: - Već je sve jasno. Ovo sada zove se kami, to jest ponižavanje protivnika. To može trajati sat vremena, a tek onda dolazi kraj. Period ponižavanja trajao je nekih petnaestak minuta. Negoa je pokušao udariti nekoliko stotina puta nogom ili rukom, bez ijednog kontakta, bez ikakvog uspjeha, svaki put dajući sve od sebe i svaki put postajući sve slabiji. Kada je Minsou konačno odlučio srušiti Negoa, dostatan mu je bio jedan jedini udarac. Klasičnim bokserskim direktom opalio ga je u pleksus. Negoa se prelomio poput lutke, par minuta teturao grabeći razjapljenim ustima zrak i onda se srušio na pod. Minsou ga pogleda, uzmaknu par koraka kao nogometaš kada uzme zalet da izvede slobodan udarac i jurnu naprijed da raspali nogom klonulu glavu na zemlji. Pucanj koji je slijedio došao je kao udar groma. Još uvijek u zaletu, metkom prostrijeljen Minsou mašući rukama kao da želi poletjeti, srušio se preko ograde ringa. Iznenada, rafal strojnice. Začuo se glas Negoa koji je preuzeo komandu. Među publikom oko ringa nasta strka. Trčali su uokolo izbezumljeni. Prestrašena djeca, žene koje urliču.Grupa žena mahnito se zaletjela prema vatri, prevrćući zdjele, rušeći pečene polovice na ražnju, gazile su i preko svinja i preko žeravice jureći u kolibe. Bilo je pogrešno uspraviti se, no ipak, malo ljudi je polijegalo na zemlju, možda nitko osim mrtvih i Jeffa koji je reagirao isti čas. Kako je odjeknuo pucanj tako mi je viknuo — lezi — i ja sam to učinio. Domaćini u crnim kimonima bili su potpuno iznenađeni i usplahireni. Ljudi u šalvarima očito unaprijed pripremljeni i naoružani za ovu priliku brzo su se grupirali u krug oko ringa štiteći svoga vođu i pucajući nasumce u gomilu. Jeff i ja užurbano smo puzali prema brvnarama. U početku malobrojni, ljudi u šalvarima postajali su sve brojnijima. Sa svih strana dolazila su pojačanja, članovi plemena koji su vjerojatno kriomice stizali iz udaljenih sela. U metežu čuo sam glas Farleeya koji je bio na strani poraženih, na strani crnih kimona. Oštrim povicima pokušao je organizirati nekakvu obranu. Jeff i ja imali smo samo jednu misao, da, što prije van iz ovog ružnog sna, iz ove noćne more. Puzali smo između i ispod koliba na stupovima i nazirali noge ljudi koji su trčali. Posvuda povici i snažan Farleeyev glas. Pod rukom sam osjećao izmet i oštro kamenje dok sam se provlačio procjepom između koliba, što je vodio do džipa. Nekih trideset metara čistine. Što sad? Puzati dalje, dignuti se i pretrčati? Kao da je osjetio moje misli, Jeff mi je rekao: - Trči ti prvi, ja ću odmah za tobom. Izvukao sam se ispod kolibe, uspravio i zaletio svom snagom. Prvog od dvojice Minsouvih ljudi koji su iznenada izletjeli iza ugla brvnare srušio sam jednim udarcem šake, no drugi je već dizao mačetu. Nisam ga više mogao zaustaviti. Prasak Jeff ovog revolvera razmrskao mu je lice. Nisam ni čekao da padne, jurnuo sam dalje naprijed razabirući glasove gomile koja mi je nadolazila ususret. Natrag, brzo natrag. Okrenuo sam se u mjestu i jurnuo prema kući ispod koje je još uvijek čučao Jeff. Kuda sada? Razmatrali smo situaciju. Ovdje smo bili odsječeni, a jedini preostali put prema džipu vodio je mimo Farleeyeve kuće. Nismo imali izbora. Pucnjevi i graja selila se prema središtu sela, a iz pravca Farleeyeve kuće dopirao je plamen. Probili smo se do goruće kuće. U crnom kimonu tijelo velikog Amerikanca ležalo je obezglavljeno u jarku ispred kuće. Pogledao sam Jeffa. Suza u očima. Kuda ćeš, viknuo sam dok se ovaj neobazrivo zaletio preko prolaza između kuća do Farleeyevog djela. Par sekundi kopkao mu je oko okovratnika da bi onda snažnim trzajem istrgnuo vojničku pločicu koju je Farleey nosio makar je rat u Vijetnamu bio već odavno izgubljen. Svaki čas sam očekivao pucanj ili rafal koji će pokositi Jeffa. On je rezignirano stajao kraj Farleeyevog tijela. No postalo je očigledno da se borba vodila u središtu sela gdje su Farleeyevi momci još uvijek pružali otpor. Rat se nastavlja, pomislih, no bez mene. — Bježimo, čisto je — povikao sam Jeffu koji se sabrao i pojurio za mnom. Prošlo je par gotovo neizdrživih minuta dok smo histerično jurili mračnom stranom sela, očekujući svaki čas metak. Još uvijek parkiran pred prizemnom kućom, džip se nazirao na rubu sela u
127
mjesečini. Još samo nekoliko metara. Bilo je nevjerojatno da džip još uvijek postoji, da je još tu kao da se ništa nije dogodilo. Skočili smo na sjedišta, provjerio sam ulje, benzin, vodu, sve štima, sve je O. K. Kako je to moguće da nije miniran? Okrenuo sam ključ očekujući eksploziju no umjesto eksplozije čuo sam onaj dobri, umirujući, poznati zvuk anlasera koji vrti, blagi prasak cilindara koji hvataju iskru, guraju klipove i ravnomjeran zvuk upaljenog motora. U prvu i gas, tjeraj prema jugu. Srca su lupala od straha. Nekoliko puta umalo da se nismo prevrnuli. Nekih petnaestak kilometara vozio sam bez svjetla, povremeno osluškujući i gledajući natrag da li nas tko progoni. Četrdeset minuta nakon bijega iz sela izbili smo na asfaltnu cestu za Čiang Mei i nastavili voziti punim gasom na jug. Kada su prvi zraci sunca najavili zoru ugledali smo obrise Čianga Meija i civilizacije. — Dakle, idete li još uvijek za Tibet? - sarkastično je upitao Jeff dok je džip tutnjao praznim ulicama predgrađa. Usporio sam vožnju, drhtavom rukom izvadio sam cigaretu, zapalio i otpuhnuo prvi dim i promrmljao: — Naravno, idemo, no izgleda ovaj put ipak prvo preko Indije i Afganistana. Kada imamo trajekt za Indiju, prekosutra? — Rekao sam ti jučer, ako se sjećaš — govorio je Jeff, — no ako vam se vozi još danas do Rangoona, stići ćemo. I stigli smo, sat prije nego što se trajekt otisnuo za Calcuttu. Na suprotnu stranu Benglaskog zaljeva poslali smo Jeffu trijumfalni telegram: „Najkraća linija između dviju točaka nije prava linija. Einstein. Pozdrav. Jahači krivudavih staza”.
128
TUNEL KROZ INDIJU
Ulaz u Tibet bio je vezan za Jeffove veze u Afganistanu. Tamo su nas trebali dočekati vodiči i tamo su nam Rusi trebali izdati dozvolu za ulaz u Larakorum. No između nas i Afganistana stajala je luda Indija, Indija u kojoj dva i dva nisu četiri i u kojoj posljedice ne slijede uzroke, zemlja u kojoj najkraća udaljenost između dviju točaka nije prava linija. Trebalo se oduprijeti Indiji i pretvarati da su dva i dva još uvijek četiri. U tom bi nas slučaju Indija na onaj njen najženstveniji i najokrutniji način naučila redu. Li se trebalo prepustiti, toj ženskoj indijskoj antilogici i dovesti se u ekstremno stanje koje bi naš ulazak u Himalaye učinilo besmislenim. Plovidba iz Rangoona do Calcutte prošla je bez velikih događaja. Konforan indijski trgovački brod s izvrsnom kuhinjom, čak i bibliotekom. Bili smo jedini evropski putnici pošto Burmanci u principu žele turiste koji se služe avionima. No Jeff nas je upisao kao dio svog tima za izgradnju ceste u Kampućiji. Najvećim dijelom puta sjedili smo na palubi čitajući knjige o Afganistanu i Tibetu. Putovanje vlakom kroz Indiju Bebek je usporedio s iskustvima Alise u zemlji čudesa. U Evropi vlakovi voze po tračnicama, autobusi po cestama, avioni lete, dva i dva su četiri, posljedice slijede uzroke. U Evropi, u principu veća udaljenost znači dužu vožnju vlakom - skuplju kartu. U Evropi, ako ispustiš bocu iz jurećeg vlaka, ta će barem prividno padati, padati suprotno od smjera kretanja vlaka prema dolje. U indijskim vlakovima stvari su drugačije. Nakon nekoliko sati vožnje, putnik koji ne želi slom živaca pomirit će se i s mogućnosti da vlak poleti u nebo i da ispuštena boca odleti u zrak ili da se vlak uopće ne makne s mjesta, ali da ipak stigne tamo gdje treba stići i to fenomenalnom brzinom. Takav stav apsolutno je potreban da bi putovanje vlakom s jednog kraja Indije na drugi postalo jedno od najčudesnijih iskustava u životu. Indija — to je grad žena. Evropa ili Amerika su grad muškaraca. Platon naziva ta dva grada — gradom muškaraca i gradom žena, prvim i drugim gradom. Prema Platonu, u svakom gradu prvi i drugi grad su u ratu, no istinski grad — Stakleni grad — nije ni muški ni ženski, ni prvi ni drugi, već treći grad. Opustiti se u Indiji, prihvatiti njenu logiku, značilo bi poraz. Muškarac ne može ravnodušno proći pokraj predivne obnažene žene osim ako se ne postavlja kao doktor ili ginekolog. Muškarac ne može indiferentno proći kroz Indiju ili Grčku jer su obje personifikacije prekrasne gole žene zrele za ljubav. Cijela renesansna umjetnost i nauka crpila je energiju iz Grčke, a i u modernom dobu gotovo da nema naučnika ili pjesnika koji nije živio, govorio ili na neki način plodio sebe preko Indije ili Grčke. To su bili i Beatlesi i hippiji i Bohr i Heisenberg, i gotovo svatko tko je nešto kreativno napravio u ovom stoljeću. No Indija zavodi, Indija zna lagati, Indija se ne može voljeti, no onaj tko joj bezrezervno vjeruje završava razbit o stijene. Indija traži otpor, traži dijalektiku. Ni Bebeku ni meni nije u ovom trenutku bilo do natezanja. Ipak, kako je i Odisej morao proći pokraj sirena, tako smo i mi morali proći kroz Indiju da bismo ušli u Afganistan. Nismo željeli tu rutu. Mi nismo tražili ni mušku, evropsku, ni indijsku, žensku istinu — tražili smo onu jedinu pravu istinu — Stakleni grad. I što sad? Kao Odisejevi ljudi začepiti uši voskom da ne čujemo pjesmu sirena koje nas čeznutljivo zovu dok prolazimo njihovim vodama, — dođi, najmiliji, volim te, pusti da te miluju moje ruke, opusti se — da bi te razbile o stijene i dušu ti poslale u bezlične dvorove Afganistana. Kao Odisej, odlučili smo proći kroz to opojno more,
129
ne začepiti uši već kao i on vezati se za jarbol i obećati jedan drugome da nećemo odvezati te čvorove, pa makar molili ili uvjeravali jedan drugoga da ćemo sići samo za trenutak. Odisejev jarbol bio je vlak i odluka je bila ne silaziti s vlaka ni pod koju cijenu. Kolike je razbila ta Indija. Od Schopenhauera i Hermana Hessea napravila je letargične, depresivne melankolike. Najsnažnije i najkreativnije muškarce pretvarala bi u narkomane, mistike i luđake. Nije da se nismo mogli nositi s Indijom. Nosili smo se jedan i drugi i još ćemo se nositi. Kao što je prije nekoliko stotina godina primijetio lukavi dubrovački pjesnik Marin Držić „Svi mi imamo svoju Indiju i svi se moramo s njome nositi”. Tri dana indijske ludorije u zatvorenom prostoru indijskog vlaka, u svijetu apsurda, predstavljala su možda upravo onaj prolaz kroz tunel ludosti kroz koji je Alisa padala u svijet čudesa. Radživ se pobrinuo za sve detalje. Jedna trećina luksuznog vagona bila je naša. Od Calcutte preko Gaye, Benaresa i Agne i Delhija za Punjab, presijedanje u Amritsaru za Lahor u Pakistanu i onda preko Bahawalpura i Sukura do Quette i afganistanske granice, više od dvije hiljade kilometara vožnje koja će nas prebaciti iz vibracije i logike džungle u ovu drugu realnost. Visoravni, stijene, vrleti i na koncu snijeg i led. Tri elementa istine: ravnica, more i planine. Prošli smo ravnice i pustinje, džungle i oceane. Ostale su planine. Kada je brod pristao na Dalansi doku u Calcutti jedva smo smogli snage dovući se do modernog lučkog tranzitnog centra. Nismo željeli kontakt s Indijom — no trebalo je ipak dogovoriti se oko nekih stvari s prijateljem. Ne bi uopće izlazili iz luke da nismo imali sastanak sa tim starim prijateljem koji je avionom isti dan sa ženom doletio iz Delhija. Na privatnom ručku u super modernom hotelu „Oberoi”osjećali smo se kao da smo bilo gdje u svijetu. Tamo vani, tamo dolje ispod nebodera bila je Indija. Zvao nas je u Delhi no objasnili smo mu da ne želimo još ulaziti u Indiju u stvarnom smislu.Ručak u „Oberoiju”djelovao je na nas potpuno neutralno. Moj prijatelj je to potpuno shvatio. Dogovorili smo se da pri povratku budemo gosti u kući njegove majke čiji život tada još nisu prekinuli meci dvojice fanatičnih terorista. Razgovarali smo o privatnim stvarima i našim idejama, a Bebek se dogovarao o tekstu knjige o Indiji koju bi oni izdali. Tada još nismo znali kako će se stvari dalje razvijati. Tako smo organizirali stvari da nogom i ne stanemo na tlo Indije. Od luke do hotela i natrag bili smo prebačeni velikim kolima s tamnim prozorima. Kada smo se vratili u luku imali smo dojam kao da smo cijelo poslije podne proveli u tranzitnom salonu nekog modernog aerodroma. Nismo čak ni željeli uzimati taksi od luke do stanice. Vagon u koji su se utovarivali automobili i roba dolazio je u luku. Odlučili smo se tim istim teretnim vagonom prebaciti na željezničku stanicu gdje je čekala kompozicija cijelog vlaka i, naravno, naš luksuzni vagon, naša kuća na kotačima. Dok smo gledali kako se utovaruje džip, u ušima su mi zvonile riječi lijepe Sonje koja mi je tog poslijepodneva šapnula u restaurantu: —Ako nam napravite neki skandal, ja ću te ubiti. Odlučio sam da ovaj puta ne smije biti skandala i krenuo prema ulazu u teretni vagon.
130
AFGANISTAN EXPRESS
Romantika putovanja vlakom umire na sjeveru da bi na jugu živjela još intenzivnije, mješavina novog i starog, istoka i zapada, sjevera i juga. Stajali smo u teretnom vagonu ispred otvorenih vrata prednjeg ulaza. Pred nama prostirala se golema, čeličnom konstrukcijom nadsvođena hala stanice u Calcutti. Ulazili smo u poludjelu košnicu zvukova, mirisa i boja zavitlanih u košmar zvan Howrah, u najveću željezničku stanicu na svijetu. Prizor kao u slikama masovnih nadrealističkih scena kod naivaca — stotine nepovezanih stvari koje se istodobno odvijaju. Kokoši koje jure bez glave, pečene ptice koje padaju s neba, čovjek sa sjekirom u glavi koji puši lulu. Opći dojam bio je kao da je prije par sekundi eksplodirala bomba ili kao da je neki div udario nogom u mravinjak. Detalji čak i za naše uvježbane oči bili su još uvijek apstraktni, oko je hvatalo tek opće dojmove, uho nije razlikovalo zvukove, samo jedan snažan, zvučni rarararara. Tek kada je vagon udario u kompoziciju i kada su crni kuliji prikopčali spojnice, počeli smo razaznavati detalje. Metalni djevojački glas na bengalskom jeziku najavljivao je preko razglasa skori dolazak lokomotive koja će nas kroz pola sata povući nekoliko tisuća kilometara na zapad prema planinama Hindukuša. Oko luksuznih plavih vagona sjatila se gomila kolica, uniformiranih portira, kulija i svečano uniformiranih konduktera koji su djelovali poput pukovnika na paradi. Kratkim, mekim koracima u zlatom protkanim bogatim sarijima žene su se uspinjale specijalno montiranim stepenicama u luksuznu utrobu vlaka. Sluge su kroz posebni ulaz unosile skupu kožnatu prtljagu. Udaljeni od tog ekskluzivnog perona ležali su ostali vlakovi oko kojih se odvijalo nešto nalik na osvajanje zimskog dvorca u oktobarskoj revoluciji. Neupućeni bi očekivao mnoštvo mrtvih — no sve je to bilo potpuno normalno, svakodnevna atmosfera u toj golemoj stanici. Još uvijek smo bili u teretnom vagonu i gledali veliku parnu lokomotivu kako nam prilazi pušeći poput zahuktalog buldoga. I opet udarac i strka kulija koji prikopčavaju stroj. Iz gomile rikša na stanici izdvojila se neka bijela trokolica — kamionet. Maleni kuli vozio je dva ponosna, u crveno odjevena Sikha, strojovođe. Ukočili su se na sjedalima kao paunovi s turbanima i lepezastom perjanicom — generali koji će upravo povesti čeličnu vojsku u boj. Oblačići iz lokomotive ritmički su probijali kroz ventile i brzo se rasplinjali u toplom zraku. Stroj je ispuštao povremene duboke uzdahe, ha — ha, kao bolesnik astmatičar pri zadnjim snagama. Jedan se Sikha vješto vinuo u kabinu, povukao par poluga i mašina je ubrzala svoje uzdisaje odajući povjerenje da je još uvijek snažna i sposobna za daleki put. — Ten minutes to departure of Radjani — najavio je na engleskom glas bengalske djevojke preko razglasa, i nastavio: — Radjani express kreće kroz deset minuta, molimo putnike da uđu u vlak. Grupa na peronu postajala je sve rjeđom, tek tu i tamo pojavio bi se po koji zakašnjeli bračni par, užurbano tražeći vagon označen njihovim imenom. Bilo je specifično to putovanje u dvoje. Kao što se bogovi prikazuju sa svojim ženama, tako i putnici rijetko putuju sami osim ako nisu u braku. Još pet minuta do polaska. Negdje iz pravca posljednjeg vagona debeli živahni bengalski kondukter u ljubičastoj uniformi trčao je uzduž perona nervozno uzvikujući: — Mister Malovar, Mister Bebek. Znali smo što hoće. Odavde do granice mi smo bili njegovi sahibi. Ako bismo
131
zakasnili, to bi značilo ne samo gubitak napojnice, već i gubitak ponosa i profesionalnog digniteta. Njegovi putnici nisu došli!? Njegovi putnici su zakasnili!? Svugdje u svijetu to ne bi bila njegova krivica, posvuda,ali ne u Indiji! U ovoj zemlji za sve negativno što ti se dogodi, uvijek si kriv sam. Cigla ne pada na glavu bez razloga, sve zlo uvijek je kazna za grijeh ili iz mladosti ili iz prošloga života. No ovaj izglačan i uštirkan simpatičan papagaj s obaveznim cvijetom u zapečku nije još ništa skrivio, barem što se nas tiče. Mahnuli smo mu rukom da je sve O.K. Intuicijom tipičnom za Indijce, shvatio je da ne želimo stupiti na tlo Indije, na peron, i umiren našim prisustvom uputio se prema zadnjem vagonu. Nismo se htjeli probijati kroz gužvu u vlaku prije polaska vlaka. Odlučili smo dočekati polazak uz naš lendrover, tu, u teretnom vagonu. Tiho uzdisanje mašine je prestalo, naglo je šiknuo mlaz pare uz oštar zvuk poput udarca bičem. Kuliji su počeli dizati stepenice još uvijek ostavljajući vrata otvorenim. U Indiji svatko ima svoj posao. Otvaranje i zatvaranje vrata luksuznog expressa nije za kulije. Još jedan zvuk pare, šef stanice dignuo je ruku i držao je u zraku čekajući asistenta koji je krenuo uzduž vlaka zatvarajući vrata. Putnici su se nagurali na prozore uzbuđeno dovikujući posljednje pozdrave rodbini i oštra uputstva slugama koje su ostavljali u gradu crne božice Kali.
132
ZOVOVI U NOĆI
Tihi zvuk klima uređaja kao da je ublažavao klopotanje kotača dok je ekspress jurio kroz noć — ta ta tam, ta ta tam, ta ta tam. Bilo je prehladno u salonu, digao sam se i otvorio prozor. Kao udarac vrećom pogodio me je neopisiv miris biharske noći. Opor miris ispucale zemlje, ustajale vode, rascvjetanih polja, oštre kravlje balege i onda onaj neopisivi indijski miris jorgovana. Tu su mirisi jeftinih cigareta i mirodija što se zavlače u svaki kutak od Himalaye do Ramešvarama. Vani, tamo kroz prozor,tamo je bila ona, Indija,tamo su me zvale ruke snene indijske ljepotice, ali ne ovog puta, ne! Zarobljen u jurećem vlaku odlučio sam slušati njenu pjesmu, osjetiti njen vreli dah, na obrazu milovanje njene crne kose. Prišao sam malenom, smeđim drvetom optočenom hladnjaku, izvadio bocu Johnyja Walkera i nalio u kristalnu čašu ubacujući par krupnih kocki leda. Cing cing cing — zazvonilo je prihvatno telegrafsko zvono i onda klak mašinerije koja je s jurećeg vlaka izbacila vreću s poštom i telegramima. Uvalio sam se u zlatno tapeciranu fotelju, privukao nizak stiliziran stolićr podigao noge i povukao prvi gutljaj. Nisam htio biti sam. Digao sam se i pokucao na vrata Bebekovog kupea — da provjerim, spava li. Nije spavao. Sjedio je na krevetu zamišljeno gledajući u prozor. —Ne mogu spavati — rekao sam, — a ti? Pogledao me kao da ga pitam nešto apsurdno. Tko bi i mogao spavati u toj noći. Tiho, bez komentara digao se, ušao u salon, natočio dupli whiskey i zavalio se u fotelji nasuprot. Dugo je piljio u čašu i onda verbalizirao moje misli. —Žena — rekao je tiho, — osjećaš li je? Shvatio sam da želi govoriti, otvoriti se, osjećao sam težinu osjećaja koji su gušili i mene i njega i njegovu nemoć da govori o nečemu o čemu se vjerojatno i ne može govoriti osim alegorično, o nečemu što tišti svakog muškarca. Ostajao je u zraku sav taj neizrečeni bol, ta želja da se izreče nešto što vjerojatno može shvatiti samo Indija ili samo neka žena. Tešku tišinu prekinulo je tiho kuckanje po vratima. — Come in — rekao je Bebek, sretan da može izreći bilo što. Plašljivo, kao mišić, debeljuškasti ljubičasto uniformirani kondukter pomolio je ćelavu glavu. — Izvolite, sahibi, da li bi vas smetalo moje postavljanje nekoliko pitanja — započeo je Bengalac tobože sramežljivo na onom nemogućem viktorijanskom engleskom koji je postojao još samo na Indijskoj željeznici. Već sam znao otprilike što slijedi i bespomoćno sam mahnuo rukom. Digoh se naliti još jednu čašu. Nisam stigao, debeljuškasti je već bio kod hladnjaka, već je izvadio bocu i nalijevao je meni i, naravno, sebi dok je izgovarao već petu rečenicu. — Izvinite, nismo vas razumjeli — rekao je Bebek uvaljujući nas u situaciju za koju smo obojica znali da slijedi. — Pročitao sam na putnoj listi da pravite filmove. S time u mislima upitao bih vas ljubopitljivo u vezi moje uloge u vašem filmu. Smatram da bi moje sposobnosti najbolje pogodovale jednoj komičnoj karakternoj ulozi, ali ako baš mora, pomirit ću se i s ulogom negativca, naravno, negativca ću igrati samo ako vi na tome inzistirate. Da li inzistirate na tome? Bebek koji je bio odgovoran za sve ovo kada je onako olako izletio s onim — come in
133
— okrenuo se ustranu i udubio u neki časopis. — Stari, moja specijalnost su carine i granični prelazi. Ti rješavaj ovo — rekao mi je na hrvatskom i počeo listati stranice. Debeli se nije zbunio, okrenuo se meni i ponovio. —Ne, ja uopćene inzistiram na ničemu - rekao sam umornim glasom. — Sahib — debeli je već počeo s kompromisima - ne mora biti na filmu. - Ali, omogućit ćete mi posao u Evropi. Ja sam izvrstan kondukter prve klase, drugi platni razred. Znate, iz prve klase ne mogu, ali mogao bih u treći platni razred, a iz koje ste vi zemlje? —Iz Jugoslavije — odgovorio sam. — Iz Dugoslovakije — uskliknuo je debeli kao da mu je majka cijelo djetinstvo pričala samo o toj zemlji. — To je predivna zemlja. Dat ćete mi posao na željeznici, ne? —Ali ja ne dajem posao na željeznici, ja snimam filmove. —Još bolje — rekao je debeli, — onda na filmu. —Ne dajem posao — rekoh. — Znači odbijate me — nastavio je debeli, — ne želite mi dati posao. U čemu je problem? U Dugoslovakiji postoje vlakovi? Ne? Da, postoje vlakovi! No onda, recite mi, koliko bih zarađivao na željeznici u Dugoslovakiji? —Možda tri hiljade rupija — rekoh da nešto kažem. —Sahib, mogu li vas zapitati kakve filmove vi izvoljevate snimati? Ljubavne? —Ne — odgovorio sam, — dokumentarne. —A ljubavne onda. —Ne ljubavne, nego dokumentarne. —A onda ne ljubavne nego dogumene. —Ne dogumene, već dokumentarne. —Aaa, dogumene. —Da dogumene — odgovorio sam. — Onda niste pravi režiser. Ja sam izvoljevao stvoriti dojam da ste pravi režiser. Možda je vaš prijatelj režiser. Možda on treba kondukternu ulogu, ja sam duhovit, ne? — Da, on je režiser ljubavnih filmova, on vam može dati ulogu — rekao sam, digao se i uputio u kupe za spavanje ostavljajući Bebeka da se vadi kako zna. Drugo jutro probudio me je debeli. — Sahib Delko, sahib Delko — govorio je dok je rastvarao zastore na prozoru puštajući snažan snop svjetlosti u crveni kupe. — Vaš prijatelj mi je blagonaklono izvolio obećati glavnu ulogu plivača u revijskom filmu na sjevernom polu ako mogu samo dobiti vaše pismeno odobrenje. Prokleti Borna, mislio sam, opet si se izvadio na mene. Što sve ne bi izmislio da ga Debeli pusti spavati. Na tren sam razmišljao da li da stvarno nešto potpišem, no onda sam odlučio završiti komediju. — Ne, mi nismo režiseri — rekao sam — mi švercamo oružje za Pakistan i trebamo upravo tebe da nam pomogneš. Znao sam da će u roku od pola sata izvještaj o ovoj izjavi ležati pred direktorom vlaka u kontrolnom vagonu, kao što sam znao da će taj odmah shvatiti naš problem, baciti izvještaj u koš i zapovijediti Debelom da nas pusti na miru. Sve to bilo je malo okrutno prema Debelom, no nije mi se više dalo natezati. Kao udaren munjom, Debeli je zbrisao i ostavio me na miru. Bacio sam pogled na prozor. Vlak je tutnjao zelenom dolinom Gangesa, blatnjave kućice i volovske sprege, mali crni seljaci uz prugu u čučećem položaju praznili su svoja crijeva, kao što je to red uz prugu, pokazujući bogatim putnicima svoje mršave stražnjice. Ogrnuo sam se ručnikom i pošao u kupaonicu našeg apartmana. Pozlaćene velike slavine, tuš, kada i mlazovi vruće i hladne vode, boce s mirisima, puderi, ogledala. Da, u
134
Indiji se isplati biti bogat. Nekih sat kasnije sjedio sam s Bebekom u sali za doručak. Osim našeg, u vagonu su bila još tri apartmana. Uz posebne spavaće sobe, salon i kupaonicu, vagon smo dijelili s još dvije indijske porodice. Indijci ustaju kasno i bili smo prvi gosti u blagovaonici. Doručak je bio engleski. Dimljena riba, naglo pečeni bubrezi i debeli komadi slanine. —Ma odakle vam to — začudio se Bebek. — Komplimenti direktora vlaka — odgovorio je bijelo uštirkani tamilski konobar. Nismo htjeli povrijediti vegeterijanske osjećaje indijskih porodica čiji su se glasovi već čuli u hodniku. — Nosite ovo i dajte nam isto što i njima — rekao sam dok je konobar bez riječi raspremao stol. Očekivali smo da ćemo dobiti tipično indijski doručak. Dal — kuhani grašak, samo sa gnječenim krumpirom, jogurt i gi — gusti indijski maslac i čaj. Dobili smo govedski šunku s jajima, toast, maslac, đem i crnu kavu, isto kao i ostali. Ostali su bili muslimani, dva biznismena iz Delhija sa njihovim tupavim ženama, sinovima i kćerkama koje su sakrili u apartmane. Ništa, dakle, od romantičnog doručka s divnim Indijkama čemu smo se obojica radovali. No doručak je stvarno bio dobar. Vlak je tutnjao preko željeznog mosta Alahabada. Razrezao sam komad govedske šunke i ustanovio da je izvanredna. S užitkom smo jeli i u tišini gledali kroz prozor u zelena rižina polja. — Uživaj stari, uživaj - govorio je Bebek punim ustima, — još dva dana i onda Afganistan, polusirova ovčetina, suhi nan, tu i tamo šalica čaja i voda od koje se dobivaju žutica, amebe, klice i bakterije. Zamislio sam se. Bebek je također zašutio. U tišini je pojeo komad toasta s maslacem. — Muči me Jeff — rekao je, — koliko je sigurna ta njegova veza s Rusima. U Bangkoku Rusi nisu htjeli ni čuti o dozvoli za Karakorum, a tek Kinezi!? Kako ćemo to izvesti? Misliš da će u Afganistanu biti lakše. Pa zemlja je u ratu. Osim toga, koliko se Jeffu može vjerovati? Ne bih volio ići bez dozvole, ne zbog straha, nego da se ne kompromitiramo kod Rusa ili Kineza. Nisu to bile nove misli. U svim tim putovanjima čovjek nikada ne zna što će biti, no eto, valjalo je pokušati. — Ne znam — rekao sam — pokušat ćemo. — Ako ne ide preko Afganistana, ići ćemo preko Kafiristana. Nešto ćemo izmisliti. Glavno da se ide, da se ne staje. Uspjet ćemo! Uvijek smo uspjeli, i ti i ja, zašto bi sada bilo drugačije. Na koncu, i s Rusima se da. Mi smo Jugovići, nas svi vole, mi smo sa svima dobri, nešto ćemo već izmisliti. Ostavio sam Bebeka s muslimanskim trgovcima razgovarati o deviznom kursu rupije te krenuo niz hodnik. Otišao sam do kraja hodnika i pokušao otvoriti vrata posljednjeg vagona, vrata koja su zjapila u smjeru nestajućih tračnica. Bila su zatvorena. 50 rupija napojnice i Debeli ih je otvorio. Zapljusnuo me topao udar zraka. Gotovo kao da sam u poljima. Otpustio sam Debeloga, izuo cipele, i sjeo na rub pustivši noge da mi vise između branika. Sunce je već bilo visoko i udaralo je u tračnice i crvenu raspucanu zemlju. Koliko ljepote u tim dvjema beskonačnim tračnicama što zrače pokretljivosti i slobodom. Telegrafske žice uz prugu bile su načičkane crnim dugorepim pticama, kao muzičke note na linijama u kajdanci. Na Gangesu, koji se prelijevao zlatnim bojama, plovile su natovarene trgovačke barke. Zelena žitna polja i redovi šećerne trske ustupale su tu i tamo mjesto barama čiju su površinu probijale glave vodenih konja. Protutnjali smo kroz Mahanu i Jhanu, zatim pokraj niskog brda na čijem vrhu se nazirala razrušena mogulska tvrđava. Topli zrak dizao se s tla i rumenilo zemlje između tračnica podsjećalo je na dugačak isplaženi jezik. Nekih desetak minuta kroz šumoviti predjel Hare, malo hlada, i onda opet zelena i žuta
135
polja. U daljini se nazirao pastir koji je tjerao stoku na bunar. Tri mršave bijele krave na crvenoj površini. Prašina se dizala između njegovih nogu nestajući u zraku poput rasplinute magle. Skupina tamnopute dječice pračakala se u bari s konjima. Sve je bilo tako mimo, tako tiho. Osjećao sam život u njegovu intenzitetu, krv u venama i lupajuće srce. Da, još živim, još sam snažan, još sam mlad, još tako jako mlad, i svijet je bio mlad, i pun života, a sve to obavijeno nekim oblakom spokojstva, odsustvom vremena. Polja su se redala, sunce je klizilo nebom. Vlak je tutnjao i klopotao, a ja sam bio spokojan. Ručak, pa Kanpur, prekrasan sumrak, zatim Agra i promjena lokomotive u Delhiju.
136
RAZMIŠLJANJA PRED AFGANISTANOM
Za nemirne noći ispio sam bocu whiskeya i onda trežnjenje. Zrak je postajao hladnijim. Vlak se uspinjao prema Punjabu. Ta ta tam, ta ta tam. Sela, gradići, polja i taj vječiti neprekidni zvuk. Još jedna boca whiskeyja. Promjena vlaka u Amritsaru, pakistanska granica, pretovar lendrovera, Lahor, opet novi vlak, opet prvi razred i spavaća kola, no bez salona. Miris u zraku počeo je gubiti na snazi. Polja su postajala sve neplodnijima. Klopočući zvuk vlaka označavao je prijelaze iznad cijelog spleta rijeka Istočnoga Pakistana — Harapa, Multan, Bahawalpur, Sukur, Nasirabad. Ručali smo u vagon—restaurantu. Pristojni pakistanski konobari i odličan ovčji kari, no vina nije bilo. Posljednja večera u vlaku protekla je u tišini. Obojica smo bili uzbuđeni. Pojeli smo nešto kebaba i riže i vratili se u kupe da u miru popijemo kavu. Nova promjena lokomotive i brekčući zvuk vlaka koji kreće prema brdima. Bebek se povukao spavati, a ja sam izvukao posljednju bocu whiskeyja. Kroz otvoreni prozor već se osjećala svježina afganistanskog platoa. Dugo u noć pio sam pušeći cigaretu za cigaretom. Nizina, pa more, pa džungla, i sada posljednja, treća etapa putovanja: uspon na visoki plato i gore, još više, u Himalaye. I što smo sve otkrili? Jesmo li spoznali koji je pravi put? Iz torbe sam izvadio sad već razvijene fotografije simbola, crteže i mape. Poslagao sam redom simbole iz Kapadokije, sheme s Bornea, sa Solomonskih otoka, vukao sam crte, mjerio uglove. Pokušavao sam se dosjetiti ključnih događaja, tražiti zajednički faktor, morao je postojati! Svilena cesta, Melanezija, seoba naroda s istoka na zapad i onda, iz Južne Amerike morem sa zapada na istok. A sutra Afganistan — divlje, opasno, okrutno kameno stubište pred Himalayom. Ispio sam zadnje ostatke whiskeyja i usnio. Sanjao sam onaj isti san koji me mori već godinama: nedostižna planina čiji se vrhovi gube u oblacima, i moj uspon koji je sve teži. Sanjao sam da sam opterećen teškim planinskim cipelama, krampovima, hvatalicama, konopcima, klinovima. Oko vrata visjele su mi kamere i foto—aparati, na leđima prtljaga sa šatorom i filmovima. Iako sam snažno napredovao, vrh se udaljavao. Oblio me znoj. Najprije odbacih prtljagu sa šatorom, zatim planinarske konopce. Uspinjao sam se dalje, bacio sam i kamere i magnetofon, počeo sam skidati i odjeću. Preostale su samo planinarske cipele koje sam ubrzo skinuo. Sklizao sam se i opet penjao, zabijao nokte u zemlju i stijene — a planina me odbacivala, nije me htjela! Ja sam klizio u hladno planinsko jezero. Obuzeo me neki mir, čuo sam glas koji je šaptao, ostani ovdje, ovdje je smirenje, čuo sam i drugi glas koji je bodrio naprijed, naprijed, uz nedostižnu planinu. Jezerska voda postajala je sve hladnijom i tamnijom i glasovi su zamirali s nestajućim svijetom. Bilo je 4 sata ujutro kada se kratka kompozicija vlaka zaustavila na posljednjoj stanici u Chamanu, na samoj afganistanskoj granici. Bio je to kraj i Pakistana i pruge. Tamo, u Afganistanu, i u još daljem Tibetu nije bilo ni pruge ni vlaka. Nisam se probudio kada je vlak stao. Tek postupno postajao sam svjestan neke promjene. Ležao sam zgrčen i ukočen od zime pokušavajući shvatiti zašto više ne klopoču kotači. Trebalo mi je vremena da osjetim zrak visoravni i shvatim da smo stigli do Afganistana. Prvo rumenilo sunca se upravo počelo nazirati nad planinama, blagi nagovještaj svjetla ispunio je kupe. Digoh se do orošenog prozora. Nervoznim pokretima brisao sam staklo. Vani
137
se još uvijek vukla hladna jutarnja magla. U daljini nazirale su se afganistanske planine. Počinje posljednji uspon, rekoh sam sebi drhteći od hladnoće.
138
TREĆA KNJIGA
ZRAK
139
RAŠID
Bio je zgodan, visok i mlad. Dakle — rekao je ispruživši noge na stol. Izvadio je krupan crni tokarev revolver iz korica za pasom i stavljajući ga pokraj nogu povukao još jedan dim cigarete. —Ne, ne pristajemo — rekao je Bebek, — ne dolazi u obzir. —Zašto ne. — Ne možemo to riskirati. Cijeli projekt nam ovisi o džipu a mogli bi nam konfiscirati i kamere. — Neće biti nikakve konfiskacije, ja vam to jamčim. Ako i dođe do konfiskacije, dat ćemo vam novi džip. — Ali mi baš volimo ovaj — odgovorio je Bebek, — dobro nam služi. Osim toga, uvijek putujemo sami. Bilo je još uvijek rano jutro. Sjedjeli smo u prizemnoj sobi policijske zgrade na afganistanskoj strani granice. Soba je još uvijek bila tamna i fotografije vođa komunističke internacionale hvatale su prve sunčeve zrake. Kroz prozor nazirala su se do pasa gola tijela vojnika pri jutarnjoj gimnastici. Sjećao sam se mojih prethodnih ulazaka u Afganistan. Vojnici u iskrpljenim uniformama naoružani do zuba, ali bez cipela. Za cigaretu mogli ste izbjeći sve formalnosti. Carina je bila smijurija. Carinik je bio dječak od 12 godina koji je, vjerojatno, slagao oficire da zna čitati i pisati, pa je dobio posao. Ovaj puta iznenađenje je bilo potpuno. Vojnici ne samo da su imali besprijekorne uniforme nego i cipele. Automat kalašnjikov, besprijekorno čist, visio je o ramenu svakoga. Soba u kojoj smo sjedjeli bila je veća od podstanarske. U prvi mah mi se učinila kao fotografska radnja: 18 portreta predsjednika države u boji i crno—bijeloj tehnici visjele su uokolo. Besprijekorno obučeni policijski inspektor je zašutio. Čekamo. Na istoku se ne govori ako nisi oslovljen. Pristižu četiri Francuza, jedan Nijemac, sve profesionalni novinari prerušeni u hipije i turiste. Policajac je ustao, pokupio pasoše i opet sjeo. I dalje tišina dok lista pasoše. Nešto kasnije pritisne zvonce na stolu. Stižu čaj i slatkiši, a mi ugodno iznenađeni. Relaksirani Francuzi postavljaju glupo pitanje, nešto kao da su čuli da je Afganistan prilično nesiguran za putovanje zbog učestalih borbi. Umjesto odgovora, inspektor nas pita za zanimanja. Francuzi se odluče za nevjerojatnu teoriju. Iz čista mira odgovore da su konobari nezadovoljni kapitalističkim sistemom i izrabljivanjem, da su radili u istom restaurantu u Lilleu za trulog kapitalistu, da im je svega dosta te da su odlučili krenuti za istinom na istok. Na pitanje zašto imaju toliko fotoaparata, odgovorili su prilično neuvjerljivo, da su amateri fotografi. Nijemac je izjavio da je pobjegao od njemačke tehnologije i smisla za preciznost, a da je po zanimanju urar. Cilj: meditirati na Himalayi!? Dolazi red na nas. Dvije filmske kamere u automobilu i 200 rola filma, filteri, objektivi i baterije. Nismo mogli biti studenti. Dok smo još ranije razgovarali, odlučili smo predstavljati se članovima jugoslavenske ekspedicije na Himalayi. —Koji dio Himalaye — upita nas Rašid dok smo pokušavali tu igru. —Mount Everest — tresnuo je Bebek, kako bi ostavio snažan dojam. Rašid je ljubazno primijetio da je jugoslavenska ekspedicija uspješno osvojila Mount —
140
Everest prije nekoliko mjeseci. Čovjek nije bio naivan i naposljetku smo mu rekli istinu. Snimamo filmove o Aziji. Rašida to nije smetalo, dapače, izrazio je želju da nam pomogne. Snažan, visok, inteligentnih crta, djelovao je kao čovjek koji zna što hoće. U bilo kojoj drugoj situaciji vjerojatno bi između nas niklo prijateljstvo jer je iz njega zračila neka pozitivna energija i simpatija koju je potiskivao. U ovoj situaciji interesi nam se nisu podudarali. Tražio je previše. Spremali smo se za Bamijan gdje smo željeli snimiti napušteni budističko—grčki kameni grad. Područje oko Bamijana prije nekoliko tjedana bilo je u rukama pobunjenika da bi sada opet potpalo pod kontrolu frakcije komunističke partije Khalk. Službeni Afganistan nije priznavao ratno stanje tako da formalne zabrane za posjetioce iz Jugoslavije nije bilo. No Rašid je želio da nam ,,pomogne”, s time da nam uvali dva Čeha kao tonske snimatelje. —Tek privremeno — govorio je, samo do Bamijana. —Slušajte — rekao je Bebek — mi ne vozimo nikoga, mi radimo sami. Major se nagnuo naprijed: — Ne odgovara vam društvo naših prijatelja? Tko ne voli naše prijatelje, ne voli Afganistan, tko mrzi Afganistan, neprijatelj je. Tko je neprijatelj, ide u zatvor. — Slušaj, Rašide — Bebek je naglo promijenio službeni ton oslovivši ga imenom. —Slušaj, rano je, tek smo došli u tvoju zemlju. Ne znamo još ništa o revoluciji, nismo popili ni kavu a ti već pričaš o zatvoru. Rašid nije odgovorio, dignuo je naše propusnice što su ležale na stolu i počeo listati: Turska, Iran, Indonezija, Tajland, Indija. — Pazi, pazi, Amerika, Kanada, Engleska. Vi nešto mnogo putujete. Gledaj, molim te, opet Amerika, i opet Engleska. Izgleda, nešto vam se mnogo sviđaju te zemlje. Sigurno tamo imate mnogo prijatelja kada ih tako često posjećujete. Bebek se nasmiješio: — Listaj, Rašide, listaj dalje, a što je s Bugarskom, Čehoslovačkom, Poljskom? Što misliš da tamo nemamo prijatelja? Zagledaj još bolje pa ćeš vidjeti da za razliku od tvojih prijatelja Čeha i, kako ti kažeš, naših prijatelja Engleza, Francuza i Amerikanaca mi gotovo nigdje, osim kod Sovjeta i Amerikanaca, ne trebamo vizu. Je li to tvoje stručno oko primijetilo? Eto, tako ti je to. Naša vlada dozvoljava nam da idemo bilo gdje. U nas nema opaske u propusnici da je dokument samo za prijateljske socijalističke zemlje ili za zemlje svijeta slobodne trgovine. Naša vlada drugačije doživljava svijet i, kao što vidiš, svijet drugačije doživljava nas. Osim, naravno, Amerike i Sovjetskog Saveza koji traže vize. Evo, jutro je, a ti nas nisi ponudio kavom. Ne samo to — nastavio je Bebek, — još izliječeš s insinuacijama umjesto da nam nešto kažeš o sebi i novostima u svojoj zemlji. Rašid se zbunio, shvatio je da s nama ne pale metode s kojima je dočekivao posjetioce iz bratskih socijalističkih zemalja, a još manje štosovi rezervirani za rijetke zapadne posjetioce koji bi još tu i tamo navratili u ovu revolucijom rastrganu zemlju. Uzeo je revolver sa stola i zadjenuo ga natrag za pas. Trenutak zbunjene šutnje, onda je dignuo ruke blago ih raširivši kao da govori, što ja tu mogu. Sabrao se, nasmiješio toplo i potpuno drugom bojom glasa rekao: —Momci, dobro došli! No, što ćete? Kave nema, može čaj? — Čaj smo popili u vojničkoj kantini preko puta policijske stanice. Rašid se opustio. Miris zelenoga čaja. Konobar sa žutim golemim turbanom dao nam je prvi nagovještaj da smo stvarno ušli u Afganistan. Opušteno Rašidovo lice uvjerilo nas je da ne sjedimo s nekim histeričnim Dantonom, već s normalnim mladim čovjekom s idealima i nadama, patriotom koji želi mnogo i koji je i sam u vrtlogu događaja nad kojima nema kontrolu. — Teško je — govorio je Rašid, — i mi bismo željeli biti nesvrstani, i mi bismo voljeli sami rješavati naše probleme, i mi bismo voljeli propusnice bez viza i zemlju u kojoj svatko može slobodno putovati. Dopustit ću vam ulaz, na koncu, na to imate i pravo. No ne znam kako ćete nam prikazati zemlju. Lako je kritizirati i biti pametan sa strane. No ljudi ne
141
shvaćaju što se ovdje zbiva. Kažete, vi biste u Bamijan? Neće biti lako. Ne želim vam lagati. Sad je situacija trenutno mirna, vjerojatno će proći bez problema. No potrebno vam je stati u Kabulu i izvaditi odobrenje. Zvučat će sumnjivo, zašto baš u Bamijan? Bebek je razvezao o svilenoj cesti, o spoju Istoka i Zapada, o susretu grčke kulture s budizmom, o odnosima Sjevera i Juga. Sve to nije bilo nepoznato Rašidu. No ipak, žalosno je kimao glavom. — Da, da, Afganistan, nekad slavan i moćan, koljevka arijske civilizacije, spoj Rusije, Kine i Indije. Kroz povijest poigravaju se te sile s nama i uvijek smo preživjeli, uvijek smo ostali ono što jesmo. No danas, danas više ni sami ne znamo što smo. Brat mi je u frakciji Khalk, ja u Parchamu, obojica smo studirali u Moskvi, obojica volimo ovu zemlju. On ima jednu viziju, naš otac opet treću. Eto mi smo sada tu, situacija je takva, čovjek radi onako kako može. Kantina se već ispraznila. Konobar je odnosio tanjure i šalice i povremeno bacao poglede na nas. Rašidu se očigledno pričalo, no lecnuo se, predugo je već govorio sa strancima. Moglo bi ostati zabilježeno. Opet je naglo promijenio ton. — U redu — rekao je hladno — pokušat ću telefonom dobiti dozvolu za vaš ulazak u Bamijan tako da ne morate gubiti vrijeme u Kabulu. Navratite u moj ured poslije ručka. Naglo se digao i ostavio nas same. Izišli smo iz kantine i stupili na trg. Naglo, poput spuštanja neke zavjese, intenzivni osjećaj Afganistana prodro nam je u tijelo. To neko čudno usporavanje vremena. Afganistan koji kao da spava, zvukovi koji dopiru kao iz sna. Zvukovi koji se vizualno doživljavaju. Da, to je još uvijek bio Afganistan. Pred nama biblijske scene, žene na magarčićima, ovce, pastiri i neki tihi napeti mir. Krenuli smo još isto poslijepodne. Radio Kabul najavio je da su ceste slobodne i ne provjeravajući je li tako, jurili smo prema sjeveru i planinama. Noć nas je zatekla nedaleko od Kabula. Osamljeni kraj ceste, legli smo u džipu i gledali u svijetlo nebo. Nismo željeli stati u Kabulu, bojali smo se napete situacije, politike i rata. Trebalo je doživjeti ono što smo tražili prije nego što nas sve to zahvati. Noć je bila prohladna, puna zvijezda, a oko nas osjećali smo samo mir. Popušio sam zadnju cigaretu, ogrnuo se dekom i usnuo miran san.
142
BUDDHA U GRČKOJ TOGI
Sunce je isparavalo malobrojne lokve isušene rijeke po čijem smo koritu vozili prema Bamijanu, središtu grko—budizma i hermetičkih filozofija Kaldejca, čiji su se sljedbenici tajno uvlačili u dvorove kalifa i preko Španjolske uvlačili u Evropu izazivajući bijes katoličke inkvizicije. Kamenje je prštalo pod kotačima, a džip je brekčući grabio ka sjeveru. Tu i tamo zapali bi u poveću lokvu i kotači bi se zavrtjeli u prazno. Valjalo je izlaziti, podmetati šljunak, ubacivati u najjaču brzinu. Korito rijeke pravilo je širok polukrug oko malenog brda. Odlučili smo skratiti put i presjeći preko brda. Bila je tu i uska kozja staza. Polako smo se uspinjali. Sunce je tuklo u tjeme. Bebek je vozio. Uz mene na sjedalu nalazio se tekst koji smo sastavili za televiziju. Trebalo nam je barem još sat vremena do najbližeg sela i odmora. Bebek je šutio, bilo mu je još uvijek slabo od vode koju je jučer pio iz rijeke. Uzeo sam tekst i čitao polako ispravljajući duge rečenice, podvlačeći one najvažnije kako bih našao onu srž koja se mogla dočarati riječima i slikom. „Kolikogod Afganistan bio stran”, pisalo je, „putnik jednostavno osjeća kao da je već bio tu, kao da je sve to već vidio i doživio. Jer Afganistan je istok, taj daleki istok koji nam je toliko blizak”. Prebacio sam se iz sjedišta u stražnji, otvoreni dio džipa, legao na madrac i potpuno se uživio u tekst. „Nekoć je Afganistan bio središte arijskog svijeta, Ariana, zemlja Arijaca. Ovdje su po prvi put arijska plemena osnovala državu i proglasila zakone, društvene modele, familijarne odnose, demokraciju, aristokraciju, izbore i gradsku upravu, što će se poput neke nevidljive sheme rasprostraniti Evropom, Rusijom i Amerikom. Tu se pisala indijska filozofija i sveti spisi Rig—veda. Odavde krenuše ratnici kolonizirati Indiju. Prema mitu iz Rig—vede, kako neki tumače, plavokosi bradati arijski bog rata Indra bori se protiv demona Vrtre koji je zarobio rijeke i donio sušu. Indra sruši planine i oslobodi rijeke. Zemlju ponovo obasja sunce i poteku rijeke iz pet korita, a u njihove plodne doline bog Indra dovede pleme Arijaca koji pokoriše i podčiniše tamošnje stanovništvo. Vremenski podaci o tom prodoru nisu pronađeni ni u Indiji ni u Iranu, već u turskoj Anatoliji, u mjestu Boghaskoyu. Strabon govori o zemlji istočno od Inda gdje se konačno zaustaviše nemirna plemena Arisni, osnovaše državu i nazvaše je Arianom. Nekoliko stoljeća poslije Darije Prvi naređuje da mu se na nadgrobnom spomeniku ispiše između ostaloga: Darije — Arija — Arija čitra — Arijac — potomak — sin Arijaca. Nakon što su osnovali državu i sredili odnose, izgradiše nove gradove, prihvatiše novu religiju, Zaratustrinu, i živješe sve do 330. godine prije naše ere kada im se vratiše njihovi zapadni rođaci, ovaj put pod vodstvom crvenokosog Makedonca sa zelenim i plavim okom. Aleksandar Makedonski i Afganistan su do dan danas neraskidivo povezani. Nema toga Afganca, od mudrog muftije do čistača cipela, koji s ponosom ne bi govorio o Iskanderu Velikom, kao da je on njegov kralj i dio njegove baštine. Aleksandar je u Afganistanu ostao gotovo pune tri godine. Zašto tu? Da nije i on, kao indijski kralj Ašoka, svjesno ili nesvjesno tražio povratak u mitsku pradomovinu Arijaca — Ervanež. Je li je Aleksandar ikad našao? Ako već ne Ervanež, tu u Afganistanu je našao ženu, afgansku princezu Roksanu, ženu lijepa pogleda i dugih zlatnih pletenica. Tu je odlučio
143
izgraditi dvije nove Aleksandrije, poženio nekoliko tisuća svojih vojnika s istočnim ženama da bi izvršio spoj Istoka i Zapada o kojem je toliko snivao. Osnovao je tako novo carstvo i mnoge današnje afganistanske gradove. Umre Aleksandar i raspade se Imperij, ali sjeme posijano u Afganistanu osta zauvijek. Tisuće Grka ostalo je u Afganistanu i osnovalo u savezu s baktrijskom dinastijom novu grčko—baktrijsku državu u duhu helenizma. U tom periodu otvoren je trgovački put Kina — Rim preko Irana. Nakon 500 godina, u drugom stoljeću naše ere, dolaze nova arijska plemena Yueči i oživljavaju grčko—baktrijsku kulturu, daju joj novu snagu i moć stvarajući pod Kaniškim Velikim snažnu državu dinastije Kušan. Tu, u Afganistanu, grčki idealizam susreće se s budističkim spiritualizmom i rađa se jedan zanimljiv hibrid — grko—budizam. Šteta je da se zbog kasnije Džingis—kanovog uništavanja dokumenata i spomenika tako malo zna o tome razdoblju. Vjerojatno su se tu odvijale veličanstvene stvari dok su premudri grčki filozofi razgovarali s dubokim indijskim misticima. Jedino što je ostalo od tog perioda su spomenici grčko—budističke umjetničke škole Gandhara. Najjači procvat bilježi Škola u prvom stoljeću naše ere u doba indo—grčke vladavine. Tu je bilo središte skulpture, arhitekture, miješanja grčkih i indijskih elemenata. Radilo se u kamenu i ukrašavalo štukaturom. Gandhara pokrajinu s glavnim gradom Taksilom zauzeo je Aleksandar Veliki 327. godine pr. n.e. S grčkom vlasti ulaze i elementi kulture i tada se rađa grko—budizam i škola Gandhara. Djelovala je osam stoljeća, sve do prodora muslimana u Indiju. Afganistan postaje svjetskim središtem budizma, gradi kolosalne grko—budističke spomenike, najveće na svijetu. Tu, gdje Budha nosi grčku togu, spojio se Istok sa Zapadom. Bilo je to relativno mirno doba. Afganistan je bio zemlja raskrsnica. Tuda su svi prolazili, odlazili i dolazili. Tu su se račvali i sastajali veliki karavanski putevi i poznata svilena cesta. Na istok se prenosilo zlato, srebro, vuna i tekstil, topaz, tamjan, staklo i vino, a iz Kine u Evropu rubini, krzna, lijekovi i, iznad svega, svila. Vrata helenskom dobu na Istoku otvorio je Aleksandar, a zatvorili ih Rimljani i time onemogućili plodonosnu i kulturnu suradnju među narodima. Ratovi Rimljana i Perzijanaca trajali su nekoliko stoljeća. Godine 700. u Afganistan prodire islamski mač. No, nezaustavljiva oštrica ovdje se teško probija u visoki sjeverozapad. U zabačenim dolinama i visoravnima održavao se stari način života sve do 1220. godine, do provale Džingis—kana koji sve pali, ruši i ubija. Ali ne baš sve, jer u skrivenim džepićima ostade narod, sela i običaji” Zvuk motora našeg džipa naglo se smirio — bili smo na vrhu. Digoh pogled s teksta i pogledah u dolinu. Tamo dolje, nazirala se cesta, a u daljini još uvijek nevidljiv Bamijan, grad—manastir uklesan u stijenu s ogromnim kipom Budđhe, visokim nekih 60 metara. Orfička tradicija držala je da taj kip označuje jedan od elektromagnetskih središta svijeta. Oko te statue sastajali su se i živjeli mudraci svih vjera i nazora. U knjizi „Susreti s izuzetnim ljudima” Gurdijajef je pisao da se tu negdje nalazi tajanstveni, skriveni samostan u koji ga je odveo grčko—talijanski monah Giovani. Posjetili su tristogodišnjega mudraca Ahla koji još uvijek živi. Prema Gurdijajefu tu se nalazi jedan od centara društava svjetskog bratstva u kojem zajedno rade muslimani, ateisti i budisti. Drugi tajni samostan nalazi se negdje u Tibetu. Koliko ozbiljno shvatiti Gurdijajefa. Petar Brook ga je ozbiljno shvatio kada je s Terenceom Stampom i našim Draganom Maksimovićem i Fabijanom Šovagovićem došao ovdje snimati film o tom centru. Što su snimili? Što su vidjeli? Opijum i hašiš, svila i kultura — svijet i kontrasvijet. I stari Grk u Kapadokiji s njegovim teorijama i pričama o starcu s brda koji je u Evropu donio sladunjav okus razvrata i smrti, droge i tantričkih vještina. Starac koji se skrivao u gradovima Kapadokije i meditirao u
144
spiljama Bamijana skrivajući svoje tajne. Zvao se Hasan Ibn Sabah. U njegovu smo razrušenu dvorcu—tvrđavi proveli tri dana. Neupućeni, analizirali smo uglove i sheme tog zdanja tražeći smjernice koje bi ukazale na organizacijski princip njegove gradnje. Prema Michelovoj teoriji, shema tog dvorca preuzeta je iz budističkih spisa, a tu negdje, u Afganistanu trebao se nalaziti i energetski centar iz kojega je taj starac, po njegovu vlastitom uvjerenju, dobivao energiju. Zatvorio sam oči ne bih li se prisjetio tvrđave na rubu pustinje Dašt—i—Kavir. Što ga je natjeralo da na vrhu Elburskih stijena sagradi taj dvorac? Prisjećao sam se slike, zamišljao kako bi to izgledalo iz zraka. Da, vrtovi su bili pod uglom od nekih 30 stupnjeva, ispod dvorca, natkriveni stijenom. Džip je zagrabio čvrstom cestom, drmanje je prestalo, a ja sam posegnuo za tekstom o starcu s planine. „Skupio je najbolje vrtlare kako bi među stijenama sazidao rajske vrtove, naselio ih paunovima i divnim djevojkama. Ni danas povjesničari još ne znaju odakle je došao i tko mu je dao novac da započne taj posao. Pojavljivao se na najekskluzivnijim sajmovima robija u Bagdadu, u Turskoj, u Buhari, i kupovao najljepše djevice, Slavenke, Grkinje, Iranke, i odvodio ih u taj rajski vrt. Izvanrednim darom govora i osobnom snagom pozivao je hrabre i žestoke mladiće iz tog dijela svijeta na gozbe koje je priređivao u svom dvorcu. Ibn nije radio sam, surađivao je s poznatim kemičarom i travarom Hašom. Haša i Ibna držali su prorocima energije mračnih sila, majstorima ovladavanja snagom gmazova, opijumom, hašišom i napicima. Bili su predstavnici kulta crnih derviša koji još uvijek postoje i djeluju u Iranu, Libanonu, Egiptu, Etiopiji i drugdje. Sam Haš nabavljao je sastojke za svoje napitke iz svih dijelova Azije, a Ibn Hasan je namjeravao zavladati svijetom trajnim hermetičkim organizacijama i bratovštinama. U toku gozbi i terevenki Haš je dao umjerene količine droge tim mladićima. Toliko je poznavao učinke različitih droga da je kod ljudi postizao ono što je želio. Upotrebljavali su se taryak i opijum i pušio hašiš. Opijene mladiće nosio bi Ibn Hasan tajnim hodnikom u rajski perivoj, gdje bi im lijepe hurije šaputale svete riječi. Kad bi hašiški polusan prestao, gorštački mladići su se budili na istom mjestu gdje bi i zaspali. U cijelom Elburu proširila se pripovijest o gospodaru Orlovske tvrđave, Hasanu Ibnu, zvanom Šeiku al Djebelu, čovjeku čijom se milošću dolazi u raj ako se pogine u službi Alaha. Tako se razvila sekta hašišana, ili asasina, te otuda i riječ fedajin, čovjek koji ubija za gospodara žrtvujući svoj život. Fedajin je bio spreman, preodjeven kao trgovac, prosjak ili derviš, prevaliti stotine i tisuće kilometara s ciljem da ubije čovjeka kojega mu je naznačio gospodar, a potom sebe. Jedino oružje dostojno fedajina bio je bodež. Fedajin je tražio raj i smrt. Moć Ibn Hasana proširila se po Aziji kao vatra. Na vrhuncu slave, nekih 55 godina nakon utemeljenja Orlovskog gnijezda, Ibn Hasan je već ušao u povijest. Ubijao je u Iranu, Siriji, Egiptu, pa čak i u Evropi. Padali su sultani, vojskovođe, silnici. Nitko nije bio siguran. Suludi fedajini bacali su se na svoje žrtve uz bojni poklič: Mi smo žrtvene životinje svoga gospodara! Strah od asasina proširio se Evropom, a riječ „asasin” u evropskim jezicima označava ubojicu. Godine 1123. ubili su i Ljudevita Prvoga Bavarskog jer nije htio platiti Ibn Hasanu izvjesnu svotu novca. Elburska se tvrđava ispunila blagom od ucjena. Vjerovalo se da Ibn Hasan posjeduje hermetičke spise iz aleksandrijske biblioteke. Iako neizmjerno bogat i vlasnik mnogih ljepotica, Hasan je živio skromno, okružen starim pergamenima. Prestao je izlaziti i počeo vjerovati u svoju božansku moć. Kako je ostario, izlazio je sve manje i posvetio se pisanju astroloških rasprava o odnosima mrtve i žive materije, te stvaranju života iz mrtve materije. Proučavao je i biologiju i vjerovao u čarobnu moć opijuma i halucinogenih gljiva za koje je držao da su božanski plodovi pomoću kojih će zavladati svijetom. Prije smrti našao je nasljednika, Firdeja Haka, uveo ga u tajne svoje nauke i osnovao nasljednu sektu. Sekta išmaelci čiji poglavar dobiva titulu Agha Khana postoji i danas i još uvijek je
145
utjecajna. Moć prvobitnih asasina išmaelaca bila je slomljena silovitim udarom Timura Langa, odnosno Timura Šepavoga. Savjetovan od strane kršćanskih poslanika i kineskih astrologa, Timur je zapalio spise i uništio asasinsku dokumentaciju. Timur je i razbio kanale droge kojim su asasini povezivali Evropu i Kinu. Ipak, Orlovsko gnijezdo nije osvojio. Nasljedni vođa asasina pobjegao je u pravcu Indije, a sekta se i dalje pomno održava. Teško je ocijeniti koliko je današnji Agha Khan upućen u misterije prvobitnih vođa sekte. Kao i prije, još i danas sljedbenici Aghe Khana dužni su mu isplaćivati u zlatu - ni danas se ne zna zašto ti ljudi to još uvijek čine. Krvavonarančasta sunčeva lopta tonula je iza bijelih vrhova Kohi Babe osvjetljujući visoravan purpurnim bojama sumraka. Ljubičasta sjenka klizila nam je iza leđa obavijajući čarobnim svjetlom dolinu Bamijana. Bio je to trenutak usporavanja života prirode kad usne dana dotaknu usne noći, kratki tren savršenog spoja prije nego noć polako počne gutati dan. Stajali smo sami u tišini očarani prizorom. Gotovo sto metara visoka i nekih dvadeset metara široka rukom isklesana pukotina bila je obasjana zadnjim zracima sunca. Ogromni kameni Buddha, pritajen kao vojnik u stražarskoj kućici, širio je dolinom svoj mir. U takvim trenucima čovjeka hvata strahopoštovanje prema kreatoru ovog monumentalnog kipa. Nekih 180 metara više, u okomitoj stijeni iznad glave Buddhinog kipa nazirala se 15 metara široka i dva metra visoka uska pukotina. Ljubičasta sjena polako se uspinjala Buddhinim nogama. Preostalo je tek nekih desetak minuta prije nego što će dosegnuti gornji brid procijepa u kojem je „čuvao” stražu ovaj ukočeni čuvar. Valjalo je iznaći središnje mjesto. Prema Billovim proračunima, trebalo je stajati pod kutom od 30 stupnjeva ulijevo od procijepa, nekih 40 metara ili dvije trećine visine Buddhe, udaljen od podnožja pod kutom od 35 stupnjeva nasuprot 180 metara visoke pukotine koja je podsjećala na čaplju u letu. Nije bilo teško iznaći tu poziciju. Veliki izglačan kamen sa simbolom potkove potvrdio je da smo na pravilnom mjestu. Proračuni ipak nisu odgovarali predviđanju — zalazak sunca i trenutak kada je sjena udarala u vrh nisu se podudarali. Sam prolaz sjene bio je toliko blag da ga se moglo držati neznatnim. No ipak, gledana iz tog kuta, čaplja u letu ukazivala je veliku usječenu pećinu nekih 120 metara lijevo od Buddhina kipa u visini njegove glave. Da, to je bio ulaz, isti kao i izlaz iz Orlove tvrđave na rubu pustinje Dašt—i— Kavir. Petnaestak metara visoka usjeklina poput ogromnog čovjeka odjevena u haljinu, koji je raširio ruke kao da želi obgrliti svijet. Valjalo je samo još odrediti pećinu koja je označavala ulaz. Oko je tražilo onaj eliptičan krug razrezan okomitom linijom. Nije se nalazio gdje smo to očekivali. No 300 metara desno od glave Buddhina kipa iznenada sam ugledao veliki crni mračan trokut — poput onoga u središtu oblaka u Kapadokiji. Sunce je već utonulo za brdima i valjalo je dočekati zoru da bismo nastavili s radom. Golema, kao rukom odrezana litica pulsirala je nekom čudesnom snagom. Tu se, navodno, molio bogovima Aleksandar Veliki. Tu je kralj Ašoka odredio svoje svetište, tu je prolazio svileni put! Tu se grčka kultura cjelivala s Istokom! Ispred nas, u okomitoj stijeni zjapili su ulazi u stotine uklesanih prostorija, kuća i spilja. U tom uklesanom gradu nekada je živjelo tisućama monaha i filozofa. Bilo je gotovo nevjerojatno da je sve to nestalo, a njihova životna energija više ne postoji. No nisu svi stanovnici toga kamenog grada bili monasi i filozofi. U jednoj od spilja crpio je svoju energiju starac s brda, gospodar puteva smrti, kralj asasina. Tu negdje, našao je sheme i planove vibracije koje su mu davale moć da plijeni srca najplemenitijih mladića, da odvodi najčestitije djevojke u prostituciju koristeći ih kao izvor naslade za svoju vojsku ubojica. Ako je Hasan Ibn Sabah mrtav, njegov nauk nije mrtav. Još uvijek kruži Evropom, Amerikom i Azijom. Mjesec se uzdizao nad Bamijanom prosipajući svoje svjetlo po kamenom gradu. Na nebu tisuće zvijezda blještalo je u sjajnoj afganistanskoj noći. Vladala je potpuna tišina.
146
Sigurnim, ali pažljivim koracima prelazili smo s kamena na kamen. Jakim lampama osvjetljavali smo ulaze u manastire i spilje. Mjesečevo svjetlo davalo je stijenama mliječnu boju. Gotovo svaki ulaz imao je specifičan oblik — polukrugova, četvorokuta, trokuta, ipsilona. Nadvladavali su krugovi i polukrugovi. Kamena masa stijene kao da je disala, djelovala je kao živi organizam, s očima, ustima, svim svojim ulaznim i izlaznim otvorima. Vrlo brzo smo uočili da većina ulaza u spilje ima i izlaze posebnih oblika. Polukrug se pretvarao u trokut, kvadrat u trokut, i tako dalje. Tek tu i tamo ulaz i izlaz imali su oblik polukruga, uglavnom izvrnuta, s osnovicom, odnosno ravnim dijelom poput svoda, i obrnuto. Većina prostorija bila je tek nekoliko metara duboka, no nailazili bismo i na prostorije koje su hodnikom bile povezane s drugim prostorijama. Hodnici uglavnom nisu bili dugački. Tek tu i tamo zadirali su do dvadesetak metara u planinu. Ispitivali smo ćeliju za ćelijom. Slijedeći neku unutarnju logiku osjećali smo da ćemo prije ili kasnije pronaći prolaz koji vodi u planinu, ka središnjoj prostoriji koja je ujedno ključ svake piramide i sličnih zdanja. Nekih pedesetak metara ispod spilje, u obliku čovjeka raširenih ruku pronašli smo ulaz isječen u obliku savršenog kruga. Metar i po u promjeru cilindrični hodnik vodio je u veliku okruglu prostoriju. Bila je isklesana u obliku gotovo savršene kugle, kao što smo i očekivali. Lijevom polovicom uspinjale su se grubo isklesane stepenice; nekih tri metra prema gore nazirao se pola metra širok cilindrični hodnik. Vukli smo se nekih desetak metara. Još jedna prostorija i onda kraj. Osvijetlili smo zidove. Nikakvih slika, nikakvih znakova, apsolutno ništa! Ali ipak, tračak svjetlosti! Kroz tanki procijep probijao je snop mjesečine. Procijep je bio tek metar iznad glave. Bebek mi se popeo na ramena. Trebalo je odbiti kamenje. Nije bilo teško, nekoliko udaraca rukom u nanos pijeska i blata i načinili smo rupu. Namjeravao se provući kada je shvatio da je na litici stijene. Nekih sto metara ispod nalazile su se noge golema Buddhinog kipa. Vratili smo se natrag u središnju okruglu prostoriju. Kroz procijep u stijeni strujao je svježi zrak. Zaključili smo da nije potrebno dalje lutati. Vođen intuicijom, kao da sam znao da smo se našli upravo tamo gdje smo to željeli. Izvadili smo deke, prostrli ih na suhom podu i zapalili svijeću. — Ovako je i bolje — rekao sam dok sam se udobno namiještao. —Kako misliš bolje? — upitao je Bebek. —Bolje da nismo noću našli prolaz u središte. Moglo bi loše djelovati. No nismo mogli spavati. Bebek je izvukao tekst Evansa Wentza, poznatog indologa i prevodioca „Tibetanske knjige mrtvih”, i počeo čitati naglas: „Postoje neka specijalna mjesta na zemlji gdje elektromagnetske snage nalaze najjači izraz i koje prastare kulture biraju za gradnju specijalnih hramova specifične arhitekture. Sama arhitektura tih građevina djeluje na taj način što prenosi spoznaju na čovjeka koji je sposoban osjetiti te energije”. Dok je to čitao, zagledao sam se u svijeću koja kao da je sjajnije zasjala. O Bamijanu se tako malo pisalo. Francuski etnolog Michel držao je da je tu spoznao istinu o Istoku, no nije opisivao prirodu svoga iskustva. Izvadio sam njegovu knjigu „Pogled na Atlantidu” i počeo čitati na 169. stranici, nasumce preskačući redove: ,,U dvadesetim godinama ovoga stoljeća istraživač Branton uspio je dobiti dozvolu da sam provede noć u velikoj piramidi u Egiptu. Na osnovi svojih noćnih iskustava uspio je locirati još neistražene prolaze u piramidi koji su konačno doveli do otkrića njezinih tajnih prostorija. Schliemman je koristio slične metode pri određivanju Troje. Provodio je noći na lokacijama vezanim uz trojansku bitku da bi elektromagnetskim valovima odredio smjernice koje su ga, naposljetku, dovele do točnog mjesta na kojem se nalazila Troja. Istom tehnikom, naravno, uz pomoć literature i geometrijske znanosti, brojčanim sistemom slova pokušao je pronaći Atlantidu.
147
Došao sam do zaključka da Atlantida ne samo da je bila velik teritorij između Amerike i zapadne obale Afrike već i kolijevka naše cjelokupne civilizacije”. Zaklopio sam knjigu, Bebek je već spavao. Iskrao sam se do ulaza u ćelije i zagledao u noć. Blijeda mjesečeva polulopta osvjetljavala je mrtvu dolinu. Zamislio sam se nad svim tim ljudima koji su tu radili i stvarali. Koliko je tek ovdje napisano knjiga? Kolike misli su upili ovi zidovi? Hvatao me umor. Vratio sam se u prostoriju i utrnuo svijeću. Nisam još ni legao kad osjetih snažno prisustvo neke sile. Nisam bio sam. U panici posegoh za šibicama želeći zapaliti svijeću. Ostao sam prikovan kao da su me držale neke nevidljive ruke. Htio sam pozvati Bebeka, no glas mi je zamirao u grlu. Osjetio sam snažno prisustvo nekog zla. Pred očima su mi zaigrali simboli smrti — bodeži, zmije, lubanje i mnoštvo čudnovatih brojeva. Otvorio sam oči kako bih se oslobodio svih tih vizija. Otvorivši oči u ušima mi nahrupi mnoštvo šumova i zvukova koji su parali bubnjiće. Zahvaćen tim metežom opustio sam se. Obuzela me vrtoglavica i osjećaj da me netko čupa iz tijela, diže u zrak i nosi vrtoglavom brzinom kroz hodnike. Da, tu je bio onaj uzak cilindričan prolaz i onda — visoka prostorija. No sada sam jasno vidio vrata u kutu. Trebalo je samo gurnuti rubni kamen i preda mnom se otvorio prolaz u unutrašnjost. Bio je to dugi niz stepenica. Noge su mi automatski koračale, 666 stepenica i onda žarko osvijetljen četvorouglasti hodnik koji je vodio u središte. Sada sam već trčao stotinu, dvjesto, tristo metara — i onda okrugla dvorana. Sedam kamenih kipova, sedam kipova Buddha u grčkim togama sjedjelo je oko malene fontane. Bojao sam se te fontane, no neka me snaga vukla upravo k njoj. To nije bila fontana, bio je to bunar u bezdan. Već sam bio na rubu. Snažne ruke gurnule su me prema dolje, dolje u mrak. Padao sam cijelu vječnost, oko mene potpuni mrak i fijukanje zraka oko tijela koje pada. Dublje, dublje i onda, dok sam još padao, osjetih neku mirnoću, neki osjećaj sigurnosti. Da, pad nije loš, sve će biti dobro. Što sam brže padao, utoliko sam bio sigurniji. Fijukanje zraka pretvorilo se u milovanje. Mrak je bio najmekši ogrtač. Vrijeme se usporilo, i dolje duboko počeo sam nazirati neko svjetlo: Tunel se bližio kraju. Još nekoliko metara, a zatim mekan pad u rascvjetaju krošnju japanske trešnje, polako, kroz granje i na zelenu travu. Da, ovo su bili rajski vrtovi. Žubor vodoskoka, cvjetovi fantastičnih boja, paunovi koji se lagano kreću. Predivna muzika i tri iranske djevojke u svilenoj odjeći — jedna je u rukama držala citru i svirala, druga vrč vina koji mi je nalijevala, a treća me nudila grožđem i slasticama. U cvjetnom grmu opazih crnu zmiju, jednu, drugu, pa treću, gomilu zmija koje su oblikovale sheme i brojeve, slova i simbole. Nije me bilo strah. Negdje kroz maglu začuh Bebekov glas: — Željko, Željko! Probudi se! Naglo sam postao svjestan. Još uvijek smo bili u mraku. Bebek je kresnuo šibicom i upalio svijeću. —Oprosti što te budim — rekao je, — ali imao sam težak san. Pitao sam ga što je sanjao, no nije se sjećao. Ali ja, ja nisam bio siguran jesam li uopće sanjao. Može li se zaspati onog trena kad čovjek utrne svijeću? Nisam znao. No te noći nisam više trnuo svijeću. Drugo jutro uspeli smo se do spilje s ulazom nalik na vrhom izokrenuti trokut — isti ulaz kao i u Orlovskom gnijezdu. Pažljivo smo pretražili zidove no nismo naišli ni na kakve simbole. Tek pri izlazu otkrili smo uklesanu shemu grčkog meandra. To samo po sebi nije ništa značilo. Nezadovoljni rezultatom, uputili smo se spilji s ulazom nalik na čovjeka koji želi obgrliti svijet. Tu su rezultati bili već bolji. U jednoj od prostorija našli smo grnčariju s različitim motivima. To nas je prilično uzbudilo. Nakupili smo mnoštvo grnčarije i ukrcali je u džip. Sunce je zalazilo i svjetlost je bila idealna za snimanje. Napunio sam kameru, i ispucao dvije role pokušavajući da filmom barem donekle prenesem svu tu čaroliju koju je u sebi nosio ovaj bizaran grad. Kad je pala noć, posao je bio dovršen. Sjeli smo u džip, bacili posljednji pogled na Bamijan i krenuli za Kabul. No nije išlo.
148
Bebek je prvi progovorio: —Bojim se, bojim se nečega, vjerojatno one grnčarije. Da, to je bilo to. Trebalo nam je više od pola sata da se opet uspnemo do čovjekolikog ulaza i vratimo grnčariju na njeno mjesto. Još nekih dvadeset minuta natrag, i onda, konačno, onaj krasan osjećaj olakšanja. Izvukli smo pivo iz madraca koji je služio umjesto hladnjaka, ubacili u kasetofon „Dire Straits” i raspalili prema Kabulu, kao da nas goni regimenta Kurda.
149
KABUL
Glavni grad Afganistana, promatran iz daljine, djeluje kao neki srednjovjekovni grad. Nema mnogo orijentalnog. Jedva da se osjeća Azija. Kabul, pokrajina Afganistana, uključuje ravnicu Koh Daman i Bogram do Hindu Kuše u pravcu sjevera. Prema sjeverozapadu obuhvaća dolinu gornje rijeke Kabula. Cijeli je teritorij gorovit. Planine dosežu visinu od 7000 metara. Klima je dobra i osvježavajuća, dok su oluje s grmljavinama, sjevernjakom i obilnim kišama učestale u proljeće. Ova dolina igrala je važnu ulogu u povijesti zemlje. Tu se nalazilo kulturno središte u predislamskoj eri, s nekoliko cvjetajućih gradova kao što su bili Caucasum. Cartana i drugi. Kabul, glavni i najveći grad Afganistana, na oko dvije tisuće metara nadmorske visine, s oko 300.000 stanovnika leži unutar i izvan trokutastog klanca između dva visoka i strma planinska vijenca, koja presijeca rijeka Kabul. Na brdima se još uvijek vide ostaci dugog zida od kamena i stvrdnutog blata s okruglim kulama na kratkim odstojanjima, sagrađenim u doba ranog muslimanskog prodora. Kabul je uvijek bilo važno prometno središte. Tisućljetnu superiornost duguje svojoj strateškoj poziciji gospodareći svim prilazima na sjeveru preko Hindu Kuša kao i na jugu prema Pakistanu i Indiji. Kabul, nekoć ušančani grad, sada je kontrast malih i širokih ulica, gusto i masovno zbitih kuća s ravnim krovovima, ispresijecan bazarima i modernim zgradama. Grad se dijeli u četiri dijela: stari orijentalni grad, novi grad, Novi Kabul i istočni dio. Ušli smo u kasno poslijepodne i potražili prenoćište. Hotel na kraju „Chickenstreeta” (Ulica pilića) bučan, jeftin — pravi raj za umorna putnika. „Mercedes”. Tko da mu odoli! Vlasnik, Tađik sa zebnjom očekuje naš odgovor: da ili ne. Potvrdno klimnem glavom i dajem 20 afgana. Nešto kao olakšanje preletjelo mu je licem, dograbio je batinu i počeo udarati magarce, ovce, prodavače koštica, koze i nekoliko drogiranih hipija. Čistio je prostor za automobil. Trgnut protestima, zviždanjem i ne baš prijateljskim pogledima, primijetio sam da prednjim krajem vozila guram krevet zajedno s usnulim konobarom. Pošao sam unazad uz glasne proteste onih koji su već posjedali na svoja stara mjesta. Malo naprijed, pa ulijevo, pravo u lonce šestorice Pakistanaca koji su baš tu kuhali!? Samo malo natrag, mislio sam, i udario u nešto poput stražarske kućice na kojoj je pisalo „Office manager”. Tada ugledah menadžera. Drži tranzistor i urla! Zovem vlasnika. Postavljam ultimatum. Ako Pakistanci ne presele kuhinju, ako netko ne odvuče konobara, zajedno s krevetom i ako se „office” zajedno s menadžerom ne odgura dva metra unazad, tražim novac natrag. — Sorry sir, ako ostajete samo jednu noć to je nemoguće. Izvadio sam još 40 afgana. — Ostajemo dvije noći — mrzovoljno sam dobacio vlasniku. Konobar se probudio. Pakistanci su se preselili. Jedino je „office” ostao na istom mjestu. Utjerao sam automobil u dvorište restauranta. Smjestili smo se u sobu. Nešto kasnije izašli smo na ulicu. Bjeloputi, loše odjeveni putnici u „volgama” trube magarcima natovarenim voćem, povrćem i ljudima. Korpulentne strankinje slavenskih crta lica, u haljinama na cvjetiće, kupuju afganistanska krzna, čizme, poludragi lapis lazulij, kamen lijep i plav. poput Jadranskog mora. Atmosfera s Ponte Rossa, ali na poseban način.
150
Sjedjeli smo na pločniku Chickenstreeta koji pamti i bolje dane. Gledamo. Na raskršću kojim nitko ne prolazi saobraćajac s pištoljem i u novoj uniformi. Kad naiđe automobil, obuzme ga panika. Prvo zaustavi saobraćaj kojeg nema, dere se na pješake koji ionako ne misle prijeći ulicu i zviždi na sve četiri strane. U međuvremenu automobil prođe, a on se razbjesni kad otkrije da ga više nema te se okomi na gomilu koja u čudu sve to mirno promatra. Sjedimo i slušamo negodovanje prodavača tepiha koji se ljute na ove „strance što ne znaju hodati”. U Kabulu je lako otkriti novajliju. Afganistan je zemlja tepiha. Tepisi „balući” i „mauri” su poznati u svijetu. Svaki ih trgovac u Kabulu prostre ispred svoga dućana na pločnik a često i na cestu. Prolaznici i automobili prelaze preko njih čime brže stare i dobivaju na ljepoti. Novajlija to ne zna. Kad vidi tepih na pločniku, on ga zaobiđe na opću žalost vlasnika. Iznenađeni smo koliko ljudi ne prelazi preko tepiha. Nešto se promijenilo u Afganistanu! Odlučili smo svratiti na čaj u „Istanbul—kafe”. To je neslužbena mjenjačnica i zborno mjesto putnika, avanturista i prodavača svega i svačega. Pitamo za kurseve valuta. Ibrahim nam savjetuje da za dolare kupimo iranske reale. Kaže da se u Kabulu za jedan dolar dobija 170 reala. Službeni kurs je 68 reala. Predlaže „siguran biznis”. — Kupiš reale ovdje. Prebaciš se u Iran. Kupiš tepihe koji te zbog povoljnog kursa koštaju trećinu cijene. Vratiš se natrag s perzijskim tepisima. Ja ih prodam istočnim turistima. Dobijenu zaradu dijelimo fifti—fifti, ili je uložiš u hašiš kojeg u pola cijene kupiš na Khyber—pasu. Pređeš u Indiju i u bivšoj portugalskoj koloniji Goi, hipijevskom raju, postaneš milijuner. Pitamo za afgane. —S afganima business no good. Službeni kurs dolara je 40 afgana, na crno 38 afgana. To je zato jer nema turista a za Afganistanca je sada preskupo da nabavlja pasoš. Nitko ne putuje jer samo pasoš stoji 10 000 afgana. Tu nije uključeno podmićivanje policije i vladinog službenika koji obično uzmu još daljnjih nekoliko tisuća afgana. Sve je poskupjelo, a posla nema. Pogledaj Chickenstreet. Potpuno je propao kao mjesto businessa. Vlasnici dućana živjeli su isključivo od turista. Sada piju čaj i zijevaju u nebo. Mnogi su bankrotirali jer moraju plaćati porez kao i prije, a dohotka nema. Afganistanci ne kupuju u Chickenstreetu. Oprostio sam se od Ibrahima ali ne prije nego što sam obećao da ću ozbiljno razmisliti o poslu s perzijskim tepisima. Izgovaramo se da je pitanje transporta priličan problem o kome valja razmisliti. Vrijeme je za večeru. Valja se vratiti u „Mercedes” prije 22 sata, prije policijskog sata. Ovdašnji vojnici ne znaju za šalu. Noću Kabul odzvanja pucnjavom. Imamo još sat i pol vremena. Naš omiljeni restaurant „Steck— haus” više ne postoji. Sjedamo u prvu prčvarnicu na cesti. Roštilj vani, a jede se unutra. Petnaest afgana. šest dinara, za deset gvozdenih štapića sa po tri komada mesa na svakome. Istina, srednji komad je uvijek komadić loja. Kebab a la Afganistan. Ukusan i dobar ako se zanemari gomila muha, otpaci po stolu i pod stolom, polumrtve šugave mačke koje vrebaju na meso. Uz večeru razgovarate o kvaliteti opijuma, kakva je bila berba grožđa, koliko sada stoji žena, o urodu hašiša u stepama Mazarišerfa i ima li bijelih šatora (bordela) u blizini grada. Opipavate ruke koje vam nudi svaki iole iskusan prodavač droge da biste se uvjerili u njegovu vještinu i mogućnost gnječenja hašiša ili opijuma. Raspravljate o boji koja ove godine nije baš tako crvena, karakteristična za dobar opijum, Mirišete ga i slušate razloge zašto je ove godine 1200 afgana za 100 grama. Složite se na kraju da su teška vremena i da su još do jučer postojali poštenje, prijateljstvo i vjernost. Naposljetku stavite ruku na srce u znak pozdrava i zahvalnosti i rastanete se od prijatelja uključujući klinca koji raspiruje čarkol. Za one koji to ne znaju bolje je ne ulaziti u restaurant à la afgani. Na koncu, postoji hotel Interkontinental, klub Ujedinjenih naroda i nekoliko elitnih njemačkih i kineskih restauranta. Često se pitamo, kako li se osjećaju turisti, političari ili bogati biznismeni kad izađu iz
151
Interkontinental na ulice Kabula. Mogu li razumjeti Afganistan i njegov narod? U hotel smo se vratili na vrijeme. Te noći za večerom se pojavio Žorž Bugar, Georgij. Prerušen u Francuza nudio nam je travu i prijateljstvo. Pretvarali smo se da ne raspoznajemo njegov loš francuski i da ne sumnjamo da je tek prije dva tjedna stigao iz Marseillea. Žorž je bio policajac za hipije i goste u ,,Mercedesu”. No mi smo bili i televizija i strani novinari i povremeni gosti Interkontinental. Tamo je policajac Georgij bio predstavnik minhenske firme za uvoz kože. U toku našeg boravka u Kabulu sreli smo nekoliko Georgija, od hipija do arheologa. Svi ti Georgiji i Žorževi nudili su pomoć, a mi smo je prihvaćali, ispucavajući prazne kamere i govoreći o nepostojećim planovima. U Kabulu prvi puta obojica doživljavamo rat. Jest da sam bio u Indiji u doba indijsko— pakistanskog rata, gdje sam doživio bombardiranja, zamračene prozore i bježanje u protuavionska skloništa. Jest da je Bebek landrao jugoistočnom Azijom dok su se tamo vodile borbe, no sve to nije bilo to. Rat uzima različite oblike. Onaj klasičan — mi protiv njih — je nešto drugo, ljude hvata čak i neki elan, neka nada, neko stremljenje. No u Afganistanu nije se znalo tko su mi a tko oni. Nije se radilo o ratu zelene i crvene zastave, kako se to prikazuje u zapadnoj štampi. Na koncu, i Amin i Taraki i drugi već mrtvi predsjednici bili su drugovi školovani na istim idejama. Ulaziti u detaljne analize nije preporučljivo ne samo zbog nekih obaveza prema ljudima koji su nam pomogli, ukazali prijateljstvo i dobre namjere. Ulaziti u neke objektivne analize je jednostavno prekomplicirano. Opisati se može jedino atmosfera. Ni Bebek ni ja nismo neki naročiti pacifisti. Lozinka nam je bila cijelo vrijeme: ako se već mora ginuti, pa nek’ se gine. No atmosfera u Kabulu bila je nešto drugo. Ne daj nam Zeuse takvoga rata u Jugoslaviji, govorili smo dok smo šetali praznim ulicama i jurili kući u hotel da nas ne zahvati policijski sat. Ta teška atmosfera toliko je promijenila tu zemlju da je gotovo nismo ni poznavali. Nitko ništa ne govori, svatko se svakoga boji, nitko ništa ne zna. Noću nad Kabulom šaraju reflektori, kadšto se čuju mitraljeski rafali. Neki avioni uzlijeću, neki slijeću. U daljini eksplozije. Sve je to tako, i mnogo gore u Bejrutu, no ni tamo nema te težine. Kada se tamo očiste ulice, život se nastavlja. U Kabulu, međutim, težina i napetost ne popuštaju ni za trenutak. Smjestili smo se u trošnom jeftinom hotelu i započeli dugi period čekanja. Osim snimanja u okolici Kabula, uglavnom smo nastojali naći neki način da uđemo u Tibet. Nismo uspjeli dobiti dozvolu za ulazak u Tibet preko Karakoruma. No nismo odustajali. Konačno, naši su pokušaji ipak urodili plodom. Poljska alpinistička ekspedicija spremala se na Himalaye. U Kafiristan, objasnili su nam, moglo se ući i preko državice Čitrala, koja je sada pod kontrolom Pakistana. Istovremeno, iz Kafiristana mogli smo preko Kašmira ući u Tibet. Sve te dozvole i papire koji su nas kreditirali kao alpinističku ekspediciju osigurali su nam Poljaci. Naš posao u Afganistanu bio je završen. Kafiristan nije imao previše veze s Bebekovim radom, no za mene je Karifistan zemlja kalaša, koju hermetička tradicija drži potomcima rase s Atlantide. To je bila ključna postaja za prelaz u Stakleni grad. Kafiristan, središte Kafira — nevjernika, zemlja o kojoj je pričao pijani Tarik, zadnja i možda jedina postaja bijelih ljudi — nove rase koja je još uvijek poštovala sile i realnost staroga svijeta, svijeta koji osim u Kafiristanu živi samo još među domorocima! Trebalo je izići iz Afganistana preko poluslobodne teritorije, djelomice pod kontrolom Afganistana, djelomice Pakistana. Trebalo je proći kroz Khyberski prolaz. No kako? Iz Kabula se nije izlazilo tek tako.
152
KONVOJ
Kabul je već danima blokiran a nama je svega dosta, želimo otići, otići iz te shizofrenične atmosfere, iz te deprimirane zemlje koju više ne prepoznajemo, riješiti se stalne, nevidljive psihološke presije grada špijuna, potkazivača, grada u kojem nitko nikom ne vjeruje. Pripovijedalo se da su ceste opet pod kontrolom vlade, no čekao se konvoj. Već mjesec dana putuje se samo u zaštićenim konvojima i to u određene dane. Garnizonu u Đalalabadu trebalo je isporučiti žito i gorivo, i polazak konvoja u pravcu Pakistana postao je neodgodiv. Konačno, jednoga jutra došao je po nas džip vojne milicije da nas sprovede u konvoj! Dodijelili su nam dva vojnika u plavim uniformama koji su u otvorenom stražnjem dijelu našeg vozila montirali puškomitraljez. Pretpostavljali smo da su vojnici u našem lendroveru radi nekog našeg tajnog dogovora s pobunjenicima, to jest danas spriječe kako ne bismo iznenada kidnuli u nekom zavoju. Konvoj se sastojao od dvadesetak sivih sovjetskih transportnih kamiona. Tu su se nalazila i dva šareno obojena autobusa krcata civilima od kojih su neki već tjednima čekali da posjete obitelji i da se vrate u rodni grad. Konvoj su predvodila bojna kola češke proizvodnje, zatim kamion vojnika i na začelju dva terenska vozila bugarske proizvodnje. Sve to stvaralo je sliku sivila i rata s gotovo tragikomičnim detaljem u obliku crvenog kombija s preplašenim čehoslovačkim inženjerima i njihovim debelim ženama. S njihovim zavežljajima i silnim putnim torbama imale su nešto zajedničko sa afganistanskim civilima. No između te tri grupe civila, vojnika i Čehoslovaka nije bilo dodira. Vojnici, iako formalno u savezu, gledali su na Čehoslovake gotovo s jednakom mržnjom i prezirom kao i civili, dok su oni svojim nervoznim usklicima i namještenim osmjesima pokušavali biti simpatični. Odbili smo bilo kakav dodir s njima. Oni su od nas Jugoslavena tražili ohrabrenje i blagonaklonost i zavidjeli nam na ležernom odnosu prema vojnicima u našim kolima. Žao nam je bilo tako se odnositi prema susjedima, no bilo kakav osmjeh ili komunikacija mogao bi poslije dovesti do većeg zbližavanja. A tu su se nalazili i vojnici među kojima je barem trećina u srcu bila na strani gerile. Od početka i u svakom trenutku i posvuda u Afganistanu — valjalo je naglašavati da smo mi Jugoslaveni jedno, a Rusi, Česi, Nijemci drugo. Tako su se ponašali svi naši u Afganistanu, a osobito u ovakvoj situaciji. Nikada se ne zna koji će konvoj biti zaustavljen. Kad bi došlo do toga, dio vojske naklonjene pobunjenicima otvorio bi vatru po svojim sjevernim saveznicima. Iako smo možda fizionomijama bili nalik našim susjedima, ipak u Kabulu nikad se nismo pomiješali s njima. Nedugo nakon što smo krenuli, osjetili smo da ćemo biti napadnuti. Kako smo putovali, ti bljeskovi slutnje postajali su izvjesni. Možda su to znali i vojnici. Možda i ona dvojica u našem lendroveru. Uska asfaltirana cesta probijala se kroz namrgođene strme klisure što su zaklanjala sunce i svjetlo. Svaki zavoj pojačavao je napetost. Svaka klisura najavljivala je borbu i smrt. Napali su nas trideset kilometara pred Đalalabadom, na samom izlasku iz klanca u plodnu dolinu. Strah koji je dostigao vrhunac pri izlasku iz klanca naglo je popustio. Već smo vidjeli procijep u klisuri, a u daljini se nazirala dolina i utvrđena točka — pet betonskih bunkera s garnizonom vojnika koji su čuvali ulaz u klanac. Već smo vidjeli bunkere i dim logorske vatre dok je kolona užurbano hrlila prema dolini, u sigurno područje zaštićeno
153
avijacijom i utvrđenim postajama. Tek s blagim zakašnjenjem primijetili smo kako kolona usporava i kad smo stali, naglo je narasla sumnja. Uokolo nas izgorena vozila, vatra, zgarišta, tišina iz koje smo očekivali jauke ranjenika. Pogledom smo tražili mrtve. Svatko je znao da slijedi napad — samo koliko dugo? Kao štakor zaleđen strahom pred mačkom — tako nepomično stajala je i naša kolona. Kada je prva raketa zemlja—zemlja zasiktala zrakom, osjetili smo gotovo olakšanje. X X X
Afganistansku granicu prešli smo sa zalaskom sunca. Iza nas spustila se teška, bodljikavom žicom svezana brklja. Razglas od 250 wati treštao je prema brdima poruke o socijalističkom internacionalizmu i doktrinama ograničenoga suvereniteta. Sve smo to željeli brzo zaboraviti. Pakistan, prva i do Peševara posljednja vojna i policijska stanica. Odmah iza granice velik cementni poligon — otok Pakistana i vlasti u toj plemenskoj zemlji. Cesta je samo po danu pod zaštitom države, takav je dogovor već od pamtivijeka. Jedino taj otok pod stalnom vojnom kontrolom nudi sigurno prenočište putnicima. Pozdravili smo stražara, parkirali džip, odjenuli kapute i krenuli prema selu izvan otoka. —Kamo, gospodine? — vikao je uzbuđeni pakistanski vojnik i pokazivao na ploču. —Here is the end of protected teritory, keep out, tribal area — (Ovdje je kraj zaštićene teritorije — iza ovoga znaka plemenska teritorija, zakoni vlade nevažeći!) Smijem se i odmahujem rukom. —Karasta? — pitam. —Kha Asis hahli? Kamo? —Braći Asis. Smije se. Do toga trenutak nisam znao da ih Bebek poznaje. Smiju se i Bebek i Pakistnac. Na urdu jeziku govori: —E, ako ste prijatelji Asisa, oni su vam veće jamstvo nego cijela naša postaja. Nastavljamo pješice po praznoj cesti prema svjetlima u selu. — Nosiš li im što? — pita me Bebek. —Cugu — kažem. —Ah, taj ima više cuge nego što smo ti i ja ikad vidjeli. — Ali ne ovakve — odgovaram i pokazujem bocu Badelovog kruškovca, koju sam dobio u našoj ambasadi u Kabulu. Čim uđosmo u selo, oko nas se okupila radoznala gomila. Samo hladno i hrabro, govorimo jedan drugome i dijelimo čvrge bezobraznim klincima odgurujući ih od sebe. Naše samopouzdanje zbunjuje i bez poteškoća stižemo do Asisa. Dočekuje nas brat lojalist raširenih ruku. —Gdje je debeli? — pitamo. — Na frontu, — odgovara Asis čudeći se. Asis mari samo za posao. Objašnjavam mu da će ovoga puta stvarno nešto biti. — Potrebna su 5 kalašnikova i po dva Smitha i Westona — objašnjavam mu na urdu jeziku. —A što je s tenkovima? — pita Asis. — Tenkovi će trebati pri povratku. Bebek me moli da ne pretjerujem. Dobacujem mu da je sve pod kontrolom i da se ništa ne brinem. Deset minuta kasnije pojavljuje se neki klinac noseći kalašnikove. Otvaramo i vadimo
154
ventile pokazujući da su svi neuporabljivi — made in Khyber Pass. Inzistirao sam na originalima znajući da su svi na fronti. Strojnice vraćamo, kupujemo dva Westona. I ti su lokalne imitacije, sve je u najboljem redu, svi smo frendovi, nema problema. Noć pada na Khyber Pass, sjedimo vani uz cestu na čarpoima, niskim orijentalnim krevetićima. Posvuda oko nas gorštaci, vatre plamsaju, miriše kebab. Divlja zemlja. Dimovi nargile pojačavaju doživljaj te žive egzotike. Iznad prostrane Kine, goleme Indije i nepreglednih prostranstava Sovjetskog Saveza, iznad arapsko—turskih ravnica i visočja smjestilo se malo područje koje ne dopušta kolosima da se dodiruju. Khyber — zemlja visokih indoevropskih gorštaka Zerija, s gradovima, selima i sajmovima, zemlja bez zakona, bez vojske i bez policije. Čudnovate su povijesne okolnosti koje su nagnale Patane da se smjeste upravo na toj strateškoj poziciji. Tko hoće cestom, mora platiti. Tako je oduvijek bilo. Nitko nikada nije pokorio Patane. Tko je htio prijeći, tko je želio u Kinu ili iz Indije u Evropu ili Rusiju, opet je morao platiti. Himalaya je smještena tako da do nje postoji nekoliko prolaza, a oni su vjekovima u rukama Patana. Svi su ih pokušavali pokoriti, i Mongoli, i Grci, i Perzijanci, i Englezi. U Khyberu su Englezi prvi puta doživjeli potpuni poraz i izgubili sve. Konvencionalnih je spomenika u Khyberu malo, ali sam taj prolaz zaseban je spomenik. Na svakom koraku vide se ostaci ratova i borbi. Uske staze prekrite protutenkovskim stubovima. Tihi napušteni bunkeri. Tvrđave i tvrđavice građene u raznim periodima i različitim stilovima, a gradili su ih mnogi narodi koji su držali taj klanac. Prevrnuti tenkovi, zarđali kamioni u uskoj rijeci podsjećaju putnika da se put povijesti nastavlja. Poetski gledano, khyberska regija je jedno od posljednjih mjesta čovjekove slobode. Grubo materijalistički gledano, ovo je zemlja hajduka. Kritičari će kazati da Patani (historijski) žive od ratova, pljačke, ucjena i kidnapiranja. Drugi će pokazati na kukuruzna polja, na stada ovaca i plodne doline. No svi će se suglasiti da u khyberskoj regiji nema pisanih zakona. Tu svatko sam sebi kroji zakon puškom i pištoljem. Uobičajeno je da muškarac javno nosi oružje. Dođe li do bilo kakvog spora, on je sam svoj advokat i policajac. Ni divljaci nemaju pisane zakone, ali oni žive po džunglama. Patani žive u gradićima, drže prodavaonice, trguju, voze automobile, žive životom koji je sličniji našem od većine drugih zemalja trećega svijeta. Kako taj, manje—više neuobičajen način života funkcionira bez zakona i policije? Vrlo jednostavno. Zna se da svaka prevara na vagi može završiti prosviranom lubanjom. Zna se, također, da svako vrijeđanje nečije osobe, djeteta ili žene može završiti s nožem u trbuhu. Zbog toga se pazi da se ne vara, ne vrijeđa i ne krade. Drugi dan nastavljamo na Landi Kotal. Na svakom kilometru znakovi upozoravaju — zakoni države Pakistan vrijede tek do dvadeset metara lijevo i desno od ceste. Silazimo sa ceste i vozimo u grad. Ulazimo u prodavaonicu i tražimo vodiča da snimamo sela. Opet nam nude oružje — američke koltove, olovke i štapove koji izbacuju metke, noževe, bodeže i slično. Tu je i centar droge. Nude nam blokove opijuma — hašiša. Specijalna cijena samo za nas. Kupujemo municiju i neoprezno pokazujemo novac. Dućan pun ljudi. Postaje opasno. Plaćamo za municiju. Izlazimo van. Pred džipom stoji neki Patanac. Zbunio se. Gurnuh ga u stranu i uskočih u džip. Bebek je već sjedio do mene. Gas i tjeraj kroz gomilu koja se naglo raspršava. Skupina iz dućana juri ka rashabanoj toyoti i juri za nama. No ne ide im. Cesta je prekrivena kamenjem, idealno za džip. Jurimo ostavljajući ih u oblaku prašine. Ne osvrćemo se na sela. Nigdje ne stajemo. Dosta nam je pucnjave i rata i hajduka. Želimo mir. U brdima smo već spokojni. Po prvi puta osjećamo u zraku najavu kiše. Tu i tamo bljesne po koja munja. U daljini
155
se naziru obrisi Peševara. Tutnjimo kroz grad — još nekih desetak kilometara do Karavan Seraja na podnožju golemih planina. Iscrpljeni, zaustavljamo džip pred Serajom. Soba s verandom i pogledom na planine. Naručujemo veliku večeru. Dok sunce tone za brda, konačno se smirujemo.
156
21. STOLJEĆE
Šturo svjetlo olujnog sivog jutra polako se uvlačilo kroz poluzatvorene drvene žaluzine naše sobe na prvom katu Karavan Seraja. Ležao sam u krevetu uživajući u hladnoći i sivilu. Osim par kratkih naleta vruće indonezijske kiše i oluje na moru, već mjesecima glave nam se kuhaju u stalnoj vrućini. A sada ta ugodna hladnoća i meko sivo svjetlo kao melem za suncem ispečenu dušu i tijelo. I ta tišina. Možda prvi puta od početka puta osjećao sam se spokojnim. Polako, kao u polusnu, uživajući u svakoj kretnji, odjenuli smo se, pojeli lagan doručak i izašli u čeličnosivo jutro. U daljini, prema kineskoj granici, odjekivala je grmljavina. Kiša nikako da padne. Sivilo dana i planina nije nas oneraspoložilo. Vozili smo. Tu negdje, u podnožju Himalaye, iznenada nas je obuzeo osjećaj neograničenosti. Došao je s kišom. Bujao je i rastao u nama već četiri dana a nikako da probije. Kap po kap, kao kiša koja je gasila naše rane, ulazila je u nas. Nismo dizali krov. Sve više obuzimala nas je neka neobuzdana spoznaja slobode i neovisnosti kao da je sve dozvoljeno. Pa ipak, posvuda samo red i zakon prirode, jači i veći od svega umjetnog, kao oblaci i gromovi s kineske granice koji nadjačavaju i afganistanske zvučnike i pucnjavu razdraganog Bebeka koji je od neshvatljive sreće ispaljivao šaržer za šaržerom. Više od četiri mjeseca putujemo, krajolici se gube, tonem u misli. Približava se kraj stoljeća. Još dva desetljeća i eto nas u dvadeset i prvom. Dvadeset i prvo stoljeće — nekoć mi se to činilo tako daleko, no evo ga, još za malo i ono će biti realnost te naše poslijeratne generacije, a trebat će još živjeti nekih dvadeset ili trideset godina u 21. stoljeću, tako mi se to čini, tu na ograncima Himalaye, unaokolo lutati u potrazi za prastarim kulturama. Čovječanstvo cijeni uspjeh, vidljiv, konkretan uspjeh. Divimo se piramidama, divimo se Amerikancima koji lete na Mjesec. Fascinirani smo Rimskim Carstvom, Hegelovim sistemom. Koliko se čovjek, narod ili civilizacija uspiju disciplinirati, ukrotiti, podrediti nekom zajedničkom zakonu, zajedničkim stremljenjima ili aktivnostima, toliko je nacija uspješnija. Indijac se okreće sebi — stvara duboku filozofiju, kontrolu nad tijelom itd. Amerikanac kroti atom. Svi nešto postižemo, žrtvujemo se, patimo, radimo u želji da nešto stvorimo, kreiramo. Svijet danas, krajem dvadesetog stoljeća, dijelimo na Zapad — Istok, zemlje u razvoju — industrijske zemlje, kapitalističke — socijalističke, i tako dalje, i sve te podjele imaju ili nemaju neku logiku. No naziru se i druge podjele, one ritmičke, vibracijske, neformalne. Putujemo svijetom gore—dolje. Amerika, Francuska, Zimbabwe, Singapoore i posvuda jedan isti dominirajući ritam, glasniji od filozofije i ideologije — društvo vibrira u ritmu stroja. Industrijski ritam dvadesetog stoljeća — ispod njega skrivene pretpostavke da bolji život ovisi o dovoljnom broju strojeva, dovoljno visokoj produktivnosti, dovoljno visokoj stopi potrošnje. Tu gotovo da se svi slažu. Razlike se pojavljuju tek u raspravama, kako najbrže, najdjelotvornije podići produktivnost, izgraditi dovoljno tvornica, nabaviti nafte, struje. Možda tako mora biti. Ali eto, ipak tu i tamo priđe bijeli slon, preleti bijela vrana. Tu i tamo u nekim zabitim rupama nalijećemo na „kulture”, na narode radikalno drugačije. Društva koja se ne žure,
157
društva koja se ne žrtvuju, koja ne brinu mnogo o boljoj budućnosti i nisu opterećena stjecanjem, već žive kako im sudbina dodijeli. „Negdje u Himalayima još uvijek žive potomci odbjegle grčke vojske Aleksandra Velikog”, pisao je Eric Newby u svome poznatom putopisu. Sjeverozapadno od Chitrala nalazi se Kafiristan, planinama odvojeno područje plodnih dolina, podijeljeno između Afganistana i Pakistana. Tu, skriven iza golemih planina i dolina živi, kako nam rekoše, narod zvan Kailaši. Po predaji, tu, u Kafaristanu živi „izgubljen narod”. Bijeli stasiti ljudi pomiješani s lokalnim stanovništvom, otcijepljeni od svijeta žive tu već stoljećima, slaveći grčke bogove, danas prerasle u idole pomiješane sa šamanskim simbolima i demonopoklonstvom. Štošta smo čuli o narodu Kailaša. Da su im žene potpuno slobodne, da su kradljivci, da su prljavi, da su nasilni, ovakvi i onakvi. Pričali su to lokalni muslimani — ljudi koje od Kailaša dijeli samo nekoliko planina, no visokih tek nekoliko tisuća metara. Zasićeni od misionara, znatiželjnika i napadača, odsječeni od Patanaca i Kineza i cijelog svijeta, žive u visokim Himalayima sami i netaknuti. Priča se da u Karifistanu žive potomci dijela Aleksandrove vojske koji su dezertirali nakon pokušaja pobune i odbijanja da pođu u vojnu na Indiju. Aleksandar je 327. godine pr.n.e. proveo zimu u osvajanjima plemena oko Hindukuša. Negdje silom, negdje milom. Je li ovdje tražio mitski Ervanež, pradomovinu Grka, Slavena, Iranaca, sjevernih Indijaca i Germana? Simbol Ervaneža bila je vinova loza od koje se dobiva nektar kojim su se ljudi preko Dionizija spajali s bbgovima. Na svoje veliko iznenađenje, u obližnjim planinama Aleksandrova vojska naišla je na bršljan i vinovu lozu. Ovjenčani lovorovim vijencima, pijući vino, Aleksandar i vojska upriličili su Dionizijeve svečanosti i vjerojatno je to bio veličanstven prizor. Kafaristan je u ono doba obuhvaćao veće područje. Još od onih dana pun je bršljana i vinove loze. Kafiri nazivaju svoju zemlju zemljom vina. Malo se zna o prošlosti Kafiristana. Spominju se kineski budisti. Oni su prelazili Pamir u 6. stoljeću n.e. i preko Kafiristana hodočastili indijska svetišta. Bio je to opasan prijelaz, ali ipak prihvatljiviji od prijelaza preko rijeke Ind, povlačeći se lancem razapetim do druge obale. Džingis—kan spominje te plodne doline u svojim pohodima u 13. stoljeću. Timurlangu ili Timuru šepavom u četrnaestom stoljeću Kafir poklanja ženu, ali ne i Kafiristan. Kažu i veliki Mogul Bakur napio se njihova nektara i njime osnažen zavladao carstvom. Evropljani su u Kafiristan dolazili samo pojedinačno. Hrabri posjetilac novog doba, Škotlanđanin, pukovnik Gardner, plaćeni vojnik, lovac na bogatstvo, 1826. godine spašava svoj život bježeći preko Kafiristana nakon što su mu Afgani poklali vojsku, ženu i sina. Narod Kailaša pruža mu gostoprimstvo i od njega potječu prvi podaci o tom narodu i kraju. Postoji njegova fotografija kad mu je bilo sedamdeset godina. Od glave do pete odjeven u škotsko odijelo, čak mu je i turban bio od tartana kockaste škotske tkanine. Bio je, vjerojatno, najslikovitiji i najupečatljiviji posjetilac Kafiristana. Vrlo ih je malo znalo za te nepristupačne doline, a još ih je manje dopiralo do njih. Postojala su upozorenja kako je to veoma opasno. Postoji opis misionara Huga iz 1864. godine. Zabilješke su bile nevidljive, pisane limunovim sokom. Iako su pogani, pisao je, mrtve pokapaju bez suza, kuće su im lijepe, a ima i višekatnica. Unatoč čvrstoj zabrani ulaska u Kafiristan, Rusi i Englezi su neprestano nešto pokušavali. Tako je Englez Macnair, 1883. godine, maskiran u muhamedskog hakima, mukotrpno obojivši lice nekom kiselinom i orahom, u pratnji dvojice Patanaca dopro do Kafiristana. Rekao je da su to ljudi evropskog izgleda, vrlo lijepi, od potpuno ružičaste do brončane puti, ljudi plavih očiju, žive civilizirano, jedu za stolom i piju izvrsno vino iz
158
srebrnih vrčeva. I neki je Nijemac bio tamo. On je, pak, držao da ti pogani nisu indo—arijci, već evro— arijci zbog svoje plave kose. Vjerojatno je naletio na neko plavokoso pleme. No ipak su Kailaši pretežno tamnoputi. Drži se da još ima dijelova koje Evropljani nisu vidjeli. Oporijeklu Kailaša postoji nekoliko tumačenja. Neki drže da su Kailaši potomci indo—evropskih plemena iz istočnog Afganistana, koji su pobjegli pred navalom Džingis—kana. Drugi drže da su potomci starih Skita koji su došli do ovih dolina tražeći novi put za Kinu. Što se tiče samih Kailaša, oni, kao i njihove plemenske starješine, tvrde da su potomci Aleksandra Velikog. Tu verziju spominje Newby i ta je, uglavnom, najrasprostranjenija. Međutim, ni jedna verzija ne objašnjava kako su Kailaši uspjeli stvoriti tako specifičnu kulturu, državnu strukturu, mitologiju, kuhinju, folklor, nošnju i religiju. Njihova kultura nema izravne veze s bilo kojom od starih ili novih kultura. Po predaji Kailaša, njihovi zakoni dolaze iz grada mnogih voda — upravo su zato kafiristanska sela okružena koncentričnim krugovima vode, zemlje, kamenja, potočića kanala — a svi vode u sve kutke njihovog sela. Preplitki za bilo kakvo crpilište, gdjekad su ti kanali tek desetak centimetara široki i duboki, a razgranati su poput čovjekovih pluća ili nervnog sistema. Kailaši drže da je vodu, zemlju, odnosno kamen, zrak i vatru potrebno raspoređivati u specijalnim odnosima. Određeni broj kuća zahtijeva primjeren broj vodenih kanala koji opet zahtijevaju primjeren broj kamenih zidova. Da bi te elemente držali u ravnoteži, pale ritualne vatre koje održavaju na posebnim mjestima. Vodeni kanali, kako kažu, donose im životnu energiju i bez te pravilno raspoređene energije, Kailaš ne može ostati Kafir. Sličnosti sa starogrčkom kulturom i mitologijom su nedvojbene i nitko ne osporava izvjestan grčki utjecaj. Jedino se može osporiti stupanj grčke infiltracije. Tu su i dvanaest bogova: vrhunski Imra — koji bi odgovarao Zeusu, zatim Moni, Giš, Bagist, Arom, Sanru, Sataram i drugi. Tu je i božica Dizona, zatim Demoni, poglavar kojih je Yuš. Imra odudara od Zeusa jer je on bog stvoritelj i neba i zemlje, bog koji je svojim dahom udahnuo život manjim bogovima i ljudima. Ovdje bi se mogla povući usporedba sa Zaratustrom. Ne postoji znanost o Kailašima, nema autoriteta. Koliko je poznato, još nitko nije napisao nikakvu naučnu raspravu o njima, i jedini pouzdan izvor informacija jest knjiga Scotta Robertsona, britanskog agenta koji je proveo nekih godinu dana s Kailašima i o tome napisao izvještaj. Posjetilac Kailaša za samo nekoliko dana otkriva netočnost Robertsonovih opservacija. Bilo bi vrlo uputno i svrsishodno kad bi se neki etnolog odlučio proučiti život toga naroda, provesti koju godinu ondje i konačno otkriti svijetu kakav je taj narod što će ubrzo, možda, nestati.
159
NAROD KAILAŠA
Pet dana je prošlo otkako smo ostavili Dir, glavni grad Chitrala. Rekli su nam da iznajmimo konje, no već smo srasli sa džipom vjerujući u njegovu svemoć. Za posljednjih 50 kilometara bila su nam potrebna dva dana. Bujice odnose zemlju s planina. Kadšto je valjalo po nekoliko sati ukopavati cestu u planinu, podmetati kamenje, popravljati „mostove”, preko plićaka da bi se prevalilo 10 metara odvaljene ceste. Pred sam ulazak u dolinu Kailaš put kao da se proširio i vozeći obalom tamnosmeđe rijeke posljednjih petnaestak kilometara prevalili smo bez poteškoća. Kilometar—dva prije ulaza u dolinu područje je naglo zazelenilo. Mutna prljava rijeka postajala je sve čišćom, a zrak je ispunio miris cvijeća. Krajolik se strelovito mijenjao, pojavljivali su nam se nepoznati mirisi i boje. Svakih sto metara donosilo je novo iznenađenje. U početku nam nije bilo jasno što se događa i odakle taj čudan osjećaj nestvarnosti. Nakon pustinja, klisura, čudnih boja i mjesečevih krajolika, sve nam je odjednom postajalo tako poznato. Pa mi kao da smo ulazili u Hrvatsko zagorje. Po brdima rodni vinogradi, drvene klijeti. Grožđe, tu na Himalayima! Hektari i hektari vinograda. Nad nama se nadvile sočne šljive. Odnekud dopiru zvuci frule i glasovi pastira. Ispred džipa istrčavaju hitre kokoši. Ulazimo u zavoj, polako izlazimo a pred nama, uz cestu sjedi skupina djevojaka. Njih četiri, sjede tako prirodno i slobodno, češljajući crne kose, pjevuše i gledaju. Stajemo. Gledaju one nas, gledamo mi njih. Mi začuđeni, zbunjeni, a one potpuno sabrane i mirne kao da smo najnormalnije pojave. Da nije ovo neki trik, pomislih, ovo mora da je neki štos, za turiste, toga više nema! Četiri djevojke u dugim elegantnim crnim togama, s predivnim crvenim šeširima optočenim koraljnim nizovima, duge raspletene kose, vade cvjetove iz kosa, dobacuju nam, smiješe se. U tren oka shvaćam da to ne može biti štos, da to nisu Havaji gdje debelim turistima'Hula djevojke dobacuju cvijeće. Tu nema turista! Pa što, najnormalnija stvar, djevojke češljaju kosu!? Ali to su Himalaye, a ta lica to su evropska bijela lica?! A te nošnje, a taj nakit, odakle sve to? Najmanja djevojka, graciozna kao lutka, vadi iz kose koraljnu kopču i pruža mi je. X X X
Već sedam dana gosti smo Fedrasa, „kralja Kailaša”. Titulu kralja dali smo mu mi, no da je on tu neki poglavar, tu nema sumnje. Rezidencija mu baš i nije monumentalna, ali ipak je to lijepa drvena i prekrasno izrezbarena kuća u figurama i simbolima — kružnice, četvorokuti, trokuti, križevi. Dvadeseto stoljeće, ili ono Aleksandrovo, treće, četvrto prije naše ere, ili možda dvadesetprvo. Na jednostavnije i veselije ljude još u životu nismo naišli. Kako ih opisati da ne zvuči patetično. Društvo vesele razigrane djece. Infantilno društvo, kretenoidno, napredno, zakržljalo? Po kojem kriteriju suditi narod koji nema veze s našim mjerilima vrijednosti. Društvo koje ništa grandiozno nije stvorilo, sve im je maleno, sitno, jednostavno. Niti
160
su razvili neke složene muzičke instrumente niti neku grandioznu arhitekturu, niti su neki veliki lovci, niti tragači. A opet, sve imaju — i divljači i mlijeka i kokoši i vina. Kuhinja im nije osobito razvijena, nema spektakularnih plesova. Ali nema ni depresije. Samoubojstvo je nepoznato. Rat je apstrakcija. Psihološke neuroze i poremećaji osim bioloških, nepoznate su, tako su nam kasnije govorili stručnjaci. Nema bogataša. Nismo znali jezik i možda smo zahvaljujući prevodiocu neke stvari pogrešno shvatili, no općeniti dojam bio je — društvo koje ne želi ništa veliko. Ranije, dok smo ispitivali na univerzitetima, njuškali po muzejima, razgovarali s profesorima, mislili smo da znamo dosta o Kailašima. Osim poznatih teorija bile su tu i ortodoksne teorije. Prema Stanleyju oni su trinaesto izgubljeno pleme Izraela, prema Farquahru, oni su posljednji ostaci naroda Atlantide. Prema Eriksonu, oni su posljednji nadzorni ostaci naroda koji živi pod zemljom u Tibetu. Kasnije smo razgovarali s mnogim etnolozima, no etnologija ne voli Kafiristan, ne postoji ni jedna znanstvena dizertacija. Sean Connery, bivši James Bond, snimio je fantastičan film o Kafiristanu, film u kojem on postaje bog u toj zemlji. No, film je snimljen u Holiwoodu, a Sean Connery, kao ni bilo tko iz te ekipe nikada nije došao u Kafiristan. Tu se ne može doći avionom. Rekli su nam da ni Sean Connery ni režiser toga filma nisu znali da Kafiristan uopće postoji. Čak i Eric Newby, koji je 1957. krenuo u Kafiristan, u svjetski poznatoj knjizi o svojoj ekspediciji piše da Kafiri više ne postoje pošto su svi postali muslimani. Ta tvrdnja, mi smo se uvjerili, apsolutno je netočna. Zašto o Kafiristanu ne postoje ozbiljni znanstveni podaci? Uglavnom, sve što se zna dolazi iz potpuno neprovjerenih izvora. Rus M. A. Terentief u knjizi „Rusia and England in Asia” preveo je „Oče naš” na jezik Kafira. Babu Vetu osezulvini, malipatve egobunkvele, itd. Taj prijevod došao je do profesora Khuna s Münchenskog univerziteta koji je otkrio prijevaru, odnosno da se radi o jeziku Amazulla, plemena u Južnoj Africi. Zašto etnolozi izbjegavaju Kafiristan? Zašto se sve što se zna svodi na izvore poput Newbyja koji je dobar pisac i zanimljiv čovjek, oženjen našom Slovenkom, no o Kafiristanu piše neozbiljno i netočno? U Kafiristan se teško dolazi, ali ne opet tako teško! Zašto se etnolozi libe Kafiristana? Zbog teškoća dolaska? Zašto im nije teško ići na Samou i u Amazonu? Jedini zaključak: znanost se boji Kafiristana. Lakše je uništiti sve te ljude, njihovu kulturu, kako ne bi ostalo tragova. Što smo mi vidjeli? Vidjeli smo da su idolopoklonici, da životinje žrtvuju duhovima, vilama i bogovima. Vjeruju u stabla, razgovaraju s drvećem kao ljudima. Klanjaju se suncu i mjesecu. Imaju čudne običaje, običaje koji nama nisu bili toliko nepoznati, jer smo ih vidjeli među divljacima kamenog doba. Ali, ti ljudi nisu bili divljaci! Pričali su o podzemnom svijetu u koji ulaze Kafiri da bi opet vidjeli zemlju iz koje su došli. Pričali su o ceremoniji odlaska u spilje no nisu nas zvali. Jedne noći Bebek se potpuno bezrazložno probudio u dva sata. Spavali smo sami u lijepoj brvnari koju nam je dao Fedras. U zraku smo osjećali neku napetost. Ispunio nas je obojicu neobjašnjiv strah. Strah koji me obuzeo u Bamijanu. Trebalo nam je desetak minuta da smognemo snage i pogledamo kroz vrata. Stotine i stotine Kafira spuštalo se u potpunoj tišini u dolinu, svaki noseći po svijeću. Odakle su došli? To nisu bili samo stanovnici našega sela. Vjerojatno susjedni muslimani koji se samo drže muslimanima, jer su još uvijek odani idolopoklonstvu. Nismo imali snage priključiti se, neki neopisiv strah nas je paralizirao. Poslije, uz veliko veselje prisustvovali smo festivalu koji je bio veoma nalik festivalu van— no ali u biti, potpuno različit. U tom vinskom festivalu vladali su radost i veselje, tako da smo i mi veselo i bez bojazni sudjelovali.
161
Bio je to festival Budolaka. Točno u ponoć veselo pjevajući sa svih okolnih planina spustili su se Kailaši, svaki noseći po svijeću, da bi se sabrali pred kraljevom kućom. Pjevali su i pili rujno vino čekajući Budolaka. Došao je i Budolak, stasit momak koji je prethodnu godinu dana proveo sam u planini živeći s vilama i vilenjacima. Te noći sve su djevojke i žene njegove, a zatrudnjeti s Budolakom znači postati majkom budućeg Budolaka, što je najveća počast. Brakovi i razvodi, rođenja i pogrebi — ne može se ocijeniti što je veselije. Smrt i rođenje popraćeni su jednakom radošću jer „život je lijep i lijepo je ući u nešto lijepo”, kažu. I zagrobni život, pričaju, još je ljepši i još veća sreća za onoga tko tamo odlazi. Kod Kailaša vlada velika demokracija, svi idu u nebo. Pakao kao pojam ne postoji i zato se pogrebi slave uz pjesmu, ciku i veselje. Brakolomstvo je povod za viceve i smijeh. Ženi griješnici ništa, ali preljubnik mora platiti. Ako ne plati, odgovoran je hraniti „ljubavnicu” sve dok ne zaradi jarca. Sve im je to smiješno i zabavno. Kamera zuji, magnetofon se vrti. Ubrzo su shvatili čemu magnetofon služi. Svi se guraju kako bi ih snimio, kako bi pjevali. Zašto im je toliko stalo? Zato jer Kailaši umiru, pričaju, znaju da odumiru, sve im je jasno. Još prije 10 godina postojalo je 40 sela. One s afganistanske strane već su „sredili”, ovima s pakistanske plaćaju Pakistanci velike svote novca da prijeđu na islam. Još se samo ta tri sela drže. Kako kasnije reče Richards, „još svega nekoliko godina smetaju muslimanima. Dvije tisuće godina štitile su ih te planine, živjeli su odsječeni od svijeta, zaštićeni snježnim prijevojima od neprijatelja, fantastičnom klimom i nadmorskom visinom, plodnom dolinom, zaštićeni od gladi i neimaštine. Ali, eto, sada su dio Pakistana i Afganistana i smetaju! Pa oni su idolopoklonici! Kome su oni potrebni? Mi živimo u dvadesetom stoljeću”. Tako je govorio Richards s goričnom u glasu. I eto, zato snimamo, snimamo ih dok još možemo. Nekoliko dana kasnije u selu je upriličena proslava u čast boga vina. Svi se odjenuli u šarene nošnje, udara veliki bubanj tam, tam..... tam, tam..... tam, tam, pište frule a razigrane djevojke pjevaju eeeej, ooooj, dok muškarci izgovaraju tekst. Snimao sam kao lud i svađao se s Bebekom. - Snimaj Areni — vikao je i pokazivao na visoku vitku djevojku, oblih grudi s pletenicama modrocrne kose. Nisam htio nju, nego baš Avruli, debelu i pogrbljenu, no s najzanimljivijim licem. -Snimaj Areni — urlao je Bebek i lupao po kolima. - Šuti, snimam istinu! — vikao sam. — Ovaj narod umire, a valja uhvatiti njihov bol, taj smrtni grč. -Snimaj Areni — siktao je, — plakat ćemo poslije u tekstu! Naravno, snimili smo jednu i drugu. Bebek se sprijateljio s Areni, a ja s Asnom. Asni je bila mala, sićušna, no slatka pogleda i daleko najbolja plesačica u selu. Te noći Asni i Areni odvele su nas na večeru kod ujka Fedrasa. Janjetina na žaru, luk. Fedras nas poziva da ostanemo. Kaže, zemlje ima, potrebni smo mu. Gotovo da smo ga ozbiljno shvatili, možda bi u nekoj drugoj životnoj situaciji i ostao, zašto ne? Tko zna, možda je trebalo ostati. Možda se i vratim jednoga dana. Hrane ima, vino je izvrsno. Djevojke stasite, visoke, vitke, radine, vesele. Zašto se uopće vraćati. Fedras kao da osjeća moju nedoumicu. Ah taj prokleti osjećaj neke misije. Nutka nas. Neću lagati. Fedrasu objašnjavam da moramo otići, lice mu obli tužan izraz, ali, možda se vratimo, kažem. Kad se čulo da odlazimo, Areni i Asni su nam poklonile izrezbarene pločice s nekim simbolima. Fedras je donio dvije stolice. Isti čas sam prepoznao sheme izrezbarene na stolicama. To su stolice na kojima već generacijama sjede šuteji — mjesni vidioci. Zahtijeva da mu obećam da ću sjedjeti na tim stolicama. Sheme i simboli na stolicama, kaže, dobro djeluju na čovjeka. Bebeku daje vrata — vrata s ulaza u kuću mudrih, stara nekoliko stotina godina. Na vratima magični simboli: kružnice, zmijske glave, križevi i ljudske glave. Nemoguće je odrediti koja je strana gornja, a koja donja, jer su strelice i glave
162
okrenute u suprotnim pravcima. -Što je dolje, a što gore? — pitao je Bebek. -To valja znati — odgovorio je Fedras. Već je kasno u noći, željeli bismo prošetati. Uzimamo pehar vina i izlazimo iz kuće u noć. Djevojke se bez riječi dižu i bez riječi slijede nas u stopu. Ugodna, blještavo kristalna noć — odasvuda klokotanje silnih potočića koji se slijevaju sa svih strana. Odlazimo prema proplanku ispod slapa što se blista na mjesečini. Preskačemo silne kanalčiće i mostiće. S proplanka nestaje nekoliko srna. Nosimo gusto vino i lijevamo u metalne čaše. Sjedamo u travu. Asni vadi frulu i uz žubor vodopada svira lijepe mirne melodije. Areni neko vrijeme sjedi i pjeva, onda se diže i lagano pleše podižući prstima togu — poput španjolskih plesačica. Srne se oslobađaju straha i vraćaju izvoru. Asni, koja mi je pri dolasku poklonila kopču, hvata me za ruku — što hoće? Vodi me prema vrhu brda. Bacam pogled na dolinu. Odjednom počinjem shvaćati, kao u magli nazirem što hoće Fedras. Shvaćam zašto mi je dao one stolce, shvaćam zašto je Bebeku dao ona vrata sa simbolima zmijskih glava, kružnicama, križevima i naopako iskrenutim ljudskim glavama. Naslućujem značenje kanala u konstrukciji sela — kružnice i kvadrati, spirale i zmijske glave. -Hvala ti, Asni. Ne mogu još sve shvatiti, no svejedno, hvala ti. Spuštamo se natrag do proplanka. Asni osjeća da sam nešto shvatio, sretna je, opušta se i opet se ponaša kao žena. Areni još uvijek pjeva i obje su sretne poput srna na izvoru. U tom zvuku žubora vode prepoznajem neki zvuk. Čuje se glas sove. Kraj dvadesetog stoljeća. Želim ga dočekati ovdje. Zašto natrag, zašto naprijed? Mjesec klizi po nebu dok se svijest raspada u toj prekrasnoj noći.
163
SMRT NEVJERNICIMA
U toku cijelog putovanja hotimice se nismo bavili etnologijom. Jedan drugome smo govorili da nas to ne zanima, no to nije bila istina. U Kafiristanu osjetili smo da smo dužni baviti se etnologijom. Prevodioca upošljavamo cijeli dan. Razgovaramo sa starcima i mladićima, analiziramo strukturu društva i njihove običaje. Društvo Kailaša je demokratsko. Svake godine biraju šest administratora tzv. urita — od kojih je ar—urir poglavar. Taj je istovremeno kolovođa u plesu i lokalnim zabavama, on je zadužen da najglasnije pjeva i nuka sve one koji nisu raspoloženi. Veliku počast dobiva dašt. Da se postane daštom, valja dobiti privolu svih članova sela. Privolu je lako dobiti, ali poslije privole valja prirediti dvanaest gozbi. Jednu za svakoga boga. Te gozbe financijski uništavaju dašta i malo tko izdrži svih dvanaest. Većina daštova potpuno su financijski uništeni već u toku inicijacije, ali im to ne smeta. Žive sretno u slavi i siromaštvu pošto će dašta svatko uvijek pogostiti i udovoljiti mu. Antinatjecateljsko društvo Kailaša „penaliziraju” svakoga tko sef naglašeno ističe. Nije da se Kailaši ne vole isticati. Da bi najdalje bacili kuglu, da bi najbolje strelicom pogodili cilj, mladići će vježbati cijelu godinu. No cijena pobjede očituje se u nekoliko jaraca i gozbi za cijelo selo koju plaća pobjednik. Siromašnom pobjedniku rado će pomoći ili posuditi novac svaki član sela. U pogledu „vanjske trgovine”, uglavnom dobavljaju sol, metal i nakit, a u zamjenu daju stoku, kožu, maslac i drugo. Sami prave sve ostalo. Drže svu stoku, kao i kod nas, izuzev svinja. Jedu sve žitarice kao i mi ali, za razliku od cijele Azije, ne jedu rižu. Ne uzgajaju krumpir. Osim urira koji su neka vrsta redara i kolovođa u stalnim proslavama, društvo također bira vare. Vari su javni „demagozi”, veoma bučni i agresivni; u narodnom vijeću zastupaju određene stavove, kreiraju politiku. Funkcija suca— urira — odvojena je od govorničko političke uloge vara. Ni vari ni uriri nemaju nikakve političke moći u vojnom ili policijskom smislu pošto te funkcije vrši svaki član. Ubojstvo se kažnjava progonom, ne postoje olakšavajuće okolnosti. Ubojstvo nesretnim slučajem kažnjava se progonom od 5 godina i vrlo velikom globom. Da ne bi došlo do takvih situacija, svi Kailaši odmah rastavljaju članove koji se tuku, svađaju, i veliku počast dobiva pomirilac zavađenih stranaka. Prema djeci Kailaši su gotovo smiješno dobroćudni. Čim se dijete pojavi u društvu svaki ljutiti razgovor prestaje, lica se razniježe i ljudi se maze i igraju s djetetom bilo kojeg člana društva. Djeca se igraju piljcima, „pinceka” i igre krpenom loptom. Ples je jedan od najvažnijih vidova života. Pleše se uz svaku proslavu, uz rođenje, smrt, uz svaku svetkovinu posvećenu bogovima. Postoji dvanaest svetkovina od kojih su najvažniji Giš i Dmenada. Nova godina pada 16. siječnja. Na žalost, Kailaši kao posebna etnička skupina polako odumiru. Kailaši ili izumiru ili se pretapaju u stanovništvo islamske vjere. Fanatični muslimani danas im ne daju mira, a sami Kailaši drže ih primitivnima. Njima je sve jasno, a jasno im je i što mi radimo — svi se trude objasniti nam što više o životu koji provode. Tko pređe na muslimansku vjeru, zajamčena mu je velika svota novca te privilegije. No
164
ova posljednja tri sela tvrdokorno se drže i još su uvijek dobro izolirana. Okolni muslimani teško dolaze zbog planina i snijega. Posjećuju ih mladi pakistanski oficiri, dobro stojeći i lijepa izgleda, a dolaze ovdje iz dalekog Peševara u nadi da će tu oprobati svoj muški šarm kod lijepih i slobodnih djevojaka. Kailaši djevojke rasplamsavaju maštu mnogim Pakistancima koji misle da će ovdje „stvari” ići lako. Posjetiocu koji im se sviđa djevojka će često pokloniti cvijet, a kadšto i koralje što ih nosi u kosi. No mnogi Pakistanci se razočaraju. Imena djevojaka kao ni muzika, čini se, nemaju veze ni sa čim na svijetu, kao što su Kori—Tromgati, lijepa Hamili Areni, Avruli Mirkani. Tipična muška imena su već poznatija, Katamir, Utamir, Armalih, Mirjan, Samor i Aror. U vrijeme svetkovina pripovijedaju se mitovi i legende među kojima je veoma popularna priča o trci između Imre i Yushe — vrhunskoga boga i đavla. Obojica jašu vilovite gigantske konje jureći cijelom zemljom. Međutim, Imra stvori ljude koji svojim radom kopaju rupe tako da đavo stalno pomalo zaostaje dok mu se konj spotiče o te prepreke. Na kraju utrke Yushev konj će slomiti nogu. Često se pripovijeda o pomrčini kada će Imra ugasiti i sunce i mjesec. Dobrom čovjeku Imra će dati komadić sunca u ruke da mu osvjetljava put i vodi ga ispravnom stazom. Dobroj ženi dat će komadić mjeseca kojim će hvatati odsjaj sunca, no samo ako se ne udalji predaleko od muškarca koji nosi sunce. U tom će slučaju komadić sunca ispržiti muškarca, a žena će ostati u tami s mjesecom koji više neće sjati. Kad stignu do gorskog prolaza Zidig, Imra će se pobratimiti s ljudima. Tu je i legenda o krugu i kvadratu. Kada bog sunca Aror želi legnuti sa Dizonom, boginjom mjeseca, nastoji da je zaustavi jer mu ona stalno izmiče. Kližući nebom u njenoj putanji, Aror odluči zaustaviti je i to tako da oko nje izgradi okrugli zid od nagomilanog kamenja. No Dizona se ne da zatvoriti u krug. Pretvara se u vodu i istječe kroz pukotine između kamenja. Da bi je zadržao, Aror izgradi i zid od vatre i zid od zraka — i okruži je vodenim kanalima. Istodobno Dizona gradi pravokutne zidove oko Arora. Dizona u formi kvadrata pokušava zaustaviti kretanje sunca, zazidati ga u kockastom prostoru, a on nju želi uhvatiti u krugu. Osim Imre, jedino čarobnjak Yuš zna načina kako graditi krugove i kvadrate čime se omogućuje prolaz i suncu i mjesecu, i to tako da oba putuju zajedno. Tajnu bi prišapnuo svom izabraniku — Budolaku koji je provodio vrijeme u samoći, u kući vila i vilenjaka. Tu je i legenda o konju s mačem u glavi kada se nad zemljom nadvije vječni mrak. Hrabar čovjek će naći tog konja, izvući mu mač iz glave da bi povratio sunce, i njime ubiti podzemnog demona. Aror! Mislili smo na Apolona koji proganja svoju sestru Dafne da bi je uhvatio tek nakon prolaza kroz podzemni tunel između Atike i Krete, gdje ona prestaje biti božanskom kćerkom i postaje boginjom, a on prestaje biti ili izigravati boga. Stari svjetonazori, kvadratura kruga, san srednjovjekovnih alkemičara. Odakle ta povezanost, zašto uvijek ti brojevi — sedam, dvanaest, šest? Zašto sedam dana u tjednu, sedam duginih boja, sedam nota u ljestvici zvukova, sedam planeta na nebu. Dvanaest mjeseci, dvanaest olimpijskih bogova, dvanaest apostola? Poznati inženjer nautičar Berigman u svojoj knjizi o mjerama u metereologiji, kao i pisac John Michel, drži da je industrijsko društvo moralo uništiti ženske prirodne mjere, stope, palce i milje, funte — mjere koje milenijima koristi cijeli svijet, mjere temeljene na broju dvanaest, na menstraulnom ciklusu i opsegu mjeseca. Napoleon je shvaćao značaj tih mjera. Ognjem i mačem nametnuo je metar i hektar i kilogram, dekadski sustav — sustav logike, trgovine — muški sustav. Još do prije nekoliko godina Engleska je tvrdoglavo i nepokolebljivo zadržavala prastari sistem Kaldejaca i Babilonaca, a i starih Slavena. Ali i s time je svršeno. Jedino što još uvijek voze lijevom, ženskom stranom. Kailaši,
165
naravno, mjere palcima i stopama, govore o sedam neba koja se okreću oko sjeverne zvijezde. Prilično dobro poznaju astronomiju. Plejade nazivaju Laruk, a Velikog medvjeda — Prust. Svjetonazor Kailaša je toliko kompleksan s obzirom na svjetonazor u Kanibala koji svijet doživljavaju intuitivno, akonceptualno. Teško je vjerovati da Kailaši nisu ostatak neke nestale civilizacije ili kulture. Kao čovječja ribica, ostatak nečega iz davnine. Danas je manje više cijeli svijet zahvatio osnovni poriv industrijsko kapitalističkog duha — natjecanje. Život postaje utrkom. Svi smo navodno jednaki, ali poslovi koje obavljamo nejednako su vrednovani. Kailaši rješavaju taj problem veoma jednostavno. Svi su jednaki pa se natjecati i nema smisla. Ne jednaki u kineskom smislu, u smislu Mao Ce Tunga da su svi jednako odjeveni. Ne jednaki kao industrijski zapad u smislu da svi imaju jednake šanse natjecati se za nejednake životne privilegije. Ovdje su svi jednaki u smislu da je svaka profesija jednako važna. Svećenik ne prezire liječnika, liječnik ne prezire kovača, trgovac ne prezire seljaka. Takva jednakost postojala je u prvobitnoj ljudskoj zajednici. Svi ti ljudi ne žive u takvoj zajednici. Oni imaju lijepe kuće, ukusna jela, fina vina, lijepe plesove, divne nošnje. Razradili su sistem navodnjavanja, izgradili mlinove, vodovode i državnu strukturu, imaju religiju, astronomiju, čak i neku vrstu filozofije. Hoće li se spasiti ova tri posljednja sela od odumiranja? Kailaši znaju da odumiru. Iako ne znaju odakle uistinu vuku svoje porijeklo, u Evropejcu prepoznaju rođaka i govore mu kao da su Kailaši, a na muslimane pokazuju kao da su stranci. Približava se kraj dvadesetoga stoljeća. Kako li će izgledati dvadeset i prvo? Hoćemo li živjeti u svijetu potpuno automatiziranom ili ćemo možda nešto naučiti i od ovih veselih ljudi. U dvadesetprvom stoljeću dogodit će se mnogo toga, ali, izgleda, Kailaši neće više postojati.
166
OSMIJEH BOGA ŠIVE
I dalje, i više, i još više — stenje stari lendrover i uzdiše dok mu motor klopoče boreći se za razrijeđeni zrak. Vozimo u pravcu zapada često praveći lukove u cik—cak linijama, vozeći čas sjeverno čas južno, u potrazi za mostom ili plitkim prijelazom preko rijeke. Indirektno slijedimo tok rijeke Ind napredujući polako prema Lehu. Tamnosmeđe planine, brojni klanci i crnogorica. Tu i tamo nailazimo na sela, na drvene brvnare od borovine s uskim prozorima — krajolik što kadšto podsjeća na Sloveniju i Alpe, i samo na trenutak osjećamo neku prisnost kao da smo se nekom čarolijom vratili u Jugoslaviju. Noga nesvjesno pritišće gas očekujući da će iza zavoja izbiti panorama Kranja ili Jesenica i onda udobni zimski hotel, centralno grijanje i kreveti s čistom posteljinom. Čovjek umalo da osjeti miris kranjske kobasice i olimpija piva, onda ulazi u zavoj da bi ugledao golemu prijeteću grdosiju mrke boje što se uzdiže nebu pod oblake. Tada shvaća da su kranjske kobasice i kreveti u nekom drugom svijetu. Prelazimo preko mnogih grubo izgrađenih drvenih mostova ne znajući mogu li uopće podnijeti težinu automobila. Često zaustavljamo džip pred mostom, ispitujemo balvane, procjenjujemo, i onda polako, pažljivo prelazimo na drugu stranu. Putevi su uglavnom od utabane zemlje, dva do tri metra širine i pogodni za vožnju od 15 do 20 kilometara na sat. Međutim, mnoštvo je prepreka koje nam ponekad oduzimaju sate. Uglavnom su to oštećene ceste koje se odronjavaju prema koritima rijeka, ili odroni i nanosi s planina. Kadšto nam je potrebno i nekoliko sati da prevalimo par metara, gdjekad se vraćamo po dvadeset i više kilometara nazad tražeći neki drugi put. Ljudi su tek nešto tamnije puti od Kailaša i nalik su nama. Pretpostavljamo da su mnogi od njih pomuslimanizirani Kailaši. Neki gledaju lendrover sa zanimanjem, no primijetili smo da nas ne drže strancima. Jest da vrlo loše govorim urdu jezik, no drže da smo iz nekoga kraja Kašmira gdje se govori neko drugo narječje. Taj odnos stanovnika prema nama nalik je onome u Kafiristanu. Ti gorštaci ne samo da izgledaju kao Evropejci već izričito podsjećaju na ljude baš iz naših krajeva. Kada zastanemo u selu, ponašamo se kao kod kuće. Tražimo hranu, postavljamo pitanja kao da je jasno da će nam izići u susret, kao da na to imamo potpuno pravo, kao da nismo stranci. Taj stav nismo mi nametnuli, već nam je bio nametnut. Osjetili smo da nam se nitko ne čudi. Izgledom i odjećom nismo ih iznenadili. I oni nose hlače, neku vrstu košulja i prsluka poput naših iz Zagorja. Razlika je u šeširu. Oni nose vunenu kapu smotanu kao čarapu. Čak smo se osjetili i blago povređenima jer ih je najviše zanimao naš džip. Ta dionica bila je ugodan odmor. Već nam je dojadilo posvuda biti atrakcijom za djecu i pse. Tu nas nitko nije šljivio osim ako bismo nešto pitali. Bilo je i obilja divljači, no nismo lovili jer smo hranu nabavljali bez poteškoća. Bio je to bogat kraj — ne raskošno bogat, ali jeli smo dobro i ljudi su bili zdravi i snažni. Cijelo vrijeme postajali smo sve svjesniji Himalaya. Ta golema planinska masa kao da nosi neku posebnu snagu u sebi. I Alpe su snažne, i Dinara, i svako gorje posjeduje nešto snažno, elementarno, što čovjek osjeća i što formira karakter ljudi koji dolaze ili žive u tom gorju. Svako gorje je posebno. No Himalaya je ipak nešto najposebnije. Svi već znamo da je Himalaya najveći i najviši planinski lanac. Taj 2000 kilometara
167
dugačak polukrug s visinama vrhova od po šest, sedam ili osam kilometara i gotovo devet kilometara visokim Mount Everestom. No takve informacije pripadaju statistici. Prema toj logici vrhovi Himalaya su tri puta viši od vrhova Triglava, no u osjećajnom smislu ti vrhovi su trideset puta viši! Oni su beskonačno visoki! Čovjek je zapanjen pred tom velebnošću. Teško je to opisati. Možda takove gigantske gromade sadrže u sebi neke magnetske rude, možda te visine stvaraju elektromagnetske vibracije. Neko znanstveno objašnjenje mora postojati. Uspinjati se Himalayom u duši osjećajnog čovjeka stvara neopisive osjećaje ništavila, ushićenja, sreće, nadahnuća, smisla i besmisla. Ipak najjači osjećaj bio je osjećaj nekog obećanja, nekog sveopćeg očekivanja. Kako smo se primicali vrhu tako je i rastao taj osjećaj. Istodobno se s osjećajem uzbuđenja i ushićenja u nas uvlačila neka tuga i žalost. Obojica smo to osjetili i trebalo nam je vremena da shvatimo o čemu se radi. Skrivali smo taj osjećaj jedan od drugoga, pokušavali ga zatomiti, držati beznačajnim. No nismo uspijevali. Približavao se čas rastanka s lendroverom. Iako samo hrpa metala, zupčanika, cilindara, osovina, žica i guma, osjećali smo da je i ta ljudska tvorevina preuzela dio našeg karaktera i naše misije. Bilo je prosto nevjerojatno da se ta 30 godina stara mehanička tvorevina ni jedamput nije razboljela. Nismo mogli sebi dopustiti kvarove. To nam se nije smjelo dogoditi. Na neki način kao da je džip to znao. A sada je dolazio čas rastanka. Gotovo smo se bojali putovati bez njegova umirujućeg brujanja. No istovremeno znali smo da mora biti tako i da ćemo uskoro morati nastaviti s konjima. Dvije strane planine, dvije vrste boja, dva svijeta. Brvnare, visoki bijeli ljudi, usponi, crnogorica, zatim prvi nanosi snijega, i onda sve dublje naslage. Zrak se prorjeđuje, tamni oblaci nadvili su se nad prevojem Zoi—La. Ulazimo u gust oblak magle. Kašmirski konji umorno koračaju. Njima nije mjesto ni ovdje, na prijevoju ni na drugoj strani, još uvijek nevidljivoga Polu Tibeta Ladaka ili Zapadnog Tibeta, kako ga zovu Englezi. Vidljivost pada na nekoliko metara. Silazimo s umornih konja. Nekoliko sati pješačenja, još jedan klanac i nagli prodor u drugi svijet. Vjetar rastjeruje maglu i pred nama puca pogled na dolinu Ladaka. Rijeka Ind ljeska se u dolini obrubljena strmim stijenama i liticama, s načičkanim stotinama budističkih samostana. Spuštamo se i uskoro susrećemo prve hodočasnike na putu za sveta mjesta. U početku su to tek skupine, da bi kasnije prerasle u gomile. Spuštajući se prema dolini gubimo se u rijeci hodočasnika koja kreće ka mnogim lamaserijama i samostanima u čast proslave božice podzemlja.
168
LAMA TSENG
Dan kasnije, Bebek i ja sjedjeli smo u kući Lame Tsenga ispod stare palače radže od Ladaka, u Lehu, i razgovarali o našim planovima. Nedaleko nas kraj ognjišta u uglu kaluđer u smeđoj odori spremao je tradicionalnu tibetsku tsampu. Valjalo je snimiti obrede koji nestaju a koji postoje još jedino u Tibetu. Ljudi koji vrše te obrede željeli su biti snimljeni prije nego što izumru. Trebalo je samo riješiti tehničke detalje. Tseng je preuzeo organizaciju vodiča konja i opreme za prolaz iz Ladaka preko prevoja Marsimilka i Kiama. S istom ekipom svladat ćemo i prijevoj Lanak La i spustiti se do ulaza u pravi Tibet, zemlju koja je administrativno pod kontrolom Kine. U Tibetu će nas čekati nova skupina vodiča koja će nas preuzeti i voditi do dogovorenih mjesta. Ekipa iz Ladaka vratit će se u Leh da bi se nakon mjesec dana vratila na Lanak gdje će se nanovo sastati s ekipom iz Tibeta i organizirati ponovni prijelaz Himalaye, natrag u Ladak. Bilo je već deset sati kada smo konačno završili dogovore o putu. Kaluđeri su po treći put započeli pripremu tsampe koju smo Tsang, Bebek i ja dva puta odbili pošto je taj obrok trebao simbolizirati kraj uspješnog dogovora. Bio sam već gladan i tsampa je zamamno mirisala. Velika metalna zdjela na vatri bila je puna usijanog pijeska. Vještim pokretima maleni kaluđer ubacivao je specijalno pripremljen ječam i mirodije i pržio kašu u usijanom pijesku. Brzim pokretom cijela smjesa ječma i pijeska našla se u drvenoj cjediljki. Pijesak je iscurio ostavljajući čistu tsampu iz koje su se dizali oblaci pare. Bio je tu i ključajući kotao čaja sa razmrvljenim tibetskim kolačem, maslacom od yaka, soli i sodom bikarbonom. Sve to zajedno s tsampom posluženo je u bakrenim zdjelicama. Ta hrana, koju ćemo tako često jesti slijedećih dana, nije nas se specijalno dojmila. Okus nije bio osobit, no kasnije, na snježnobijelim visinama otkrili smo snagu i moć te jednostavne hrane. Više iz pristojnosti nego želje pojeli smo što je bilo stavljeno pred nas i napunili želuce čajem. Tseng je otpustio kaluđere. Želio nas je upoznati s nekim starim tibetskim vjerovanjima i detaljima plana o prijelazu u Tibet. Već umoran, Bebek se oprostio i pošao u našu ćeliju dok sam ja ostao sa starim monahom. Vatra u ognjištu veselo je plamtjela bacajući odsjaj na njegovo izborano lice dok je govorio o Tibetu. Prema staroj tibetanskoj legendi, kada je tvorac svijeta završio kreaciju, kada je stvorio narode i zemlje, odlučio je odvojiti jednu zemlju i ostaviti je za sebe. Poznavajući čovjekovu čudljivu narav, tako podložnu utjecajima za bogat i lagodan život, držao je potrebnim odvojiti svoju zemlju od svih normalnih tokova svijeta, kojega je osnovna želja bila što veća količina materijalnih dobara uz što manje rada. Napredak za cijeli svijet značilo je pronalaženje oruđa koji će svijetu omogućiti povećanje blagostanja. Međutim, za njegovu zemlju važila su drugačija pravila. U snu prorok se javio dvanaestorici osnivača Tibeta i s njima sklopio savez kojim njihova zemlja nikada neće biti napadnuta bolestima, osvajačima, da u zemlji neće biti gladi, bijede ni bolesti sve dok se budu pridržavali zakona i pravila zapisanih u srcima tih vođa. Vijeću mudraca bilo je zabranjeno da se Tibet bavi trgovinom s ostalim svijetom, da Tibetanci putuju po svijetu kopnom, morem ili letećim zmajevima. Prije svega, zabranjena im je bila upotreba izuma koji će promijeniti svijet — kotača. Vatra im je dana jer ona znači
169
život, dok točak znači vrijeme odnosno ubrzanje vremena. Tibetanskim mudracima zabranjeno je ubrzanje vremena i skraćivanje udaljenosti, zabranjena su im kola koloturi, zupčanici ili bilo kakav oblik kotača osim jednoga. Taj jedini kotač bio je kotač molitvenik kojega je svaki lama dužan vrtjeti da bi shvatio kružni tok života i smrti, i besmisao skraćivanja ili ubrzanja vremena. Svijetom će vladati kuga i pošasti, ratovi i gladi, govorio je veliki prorok. Stvoritelj će slati poplave i uništavati nepokorne — no Tibet će ostati pošteđen. Da bi stvoritelj odvojio tu zemlju od svih naroda, stvorit će neprohodni zid od kamena, vatre i vode. Bit će to planine, rijeke i led, a podzemne vatrene rijeke štitit će nevidljivi Tibet. Onaj vidljivi Tibet smjestit će se iznad svih zemalja — najbliže nebu. Mudrost i znanje naroda izlazit će iz dubine zemlje — izlazit će na najviše vrhove planeta i spuštati se s bregova u doline i privlačiti ljude iz okoline. Mudrost i znanje te zemlje štitit će njene stanovnike sve dok se budu držali pravila. Jedno od tih pravila odnosilo se na već spomenutu upotrebu točka i toga pravila Tibet se držao sve do prije nekoliko desetaka godina. Drugo pravilo bilo je ne dozvoliti neprosvijećenom čovjeku uspeti se na najvišu točku svijeta — Mount Everest. Vijeće lama poslalo je upozorenje šerpama u Nepalu zabranjujući Hillaryju uspon na Everest. Većina šerpa držala se toga pravila, no ne svi. Oba ta principa bila su prekršena poslije drugog svjetskog rata. Rezultat odstupanja od svih tih i ostalih pravila, smatrao je Tseng, doveo je do toga da je Tibet ostao bez nasljednika. Za razliku od svih ostalih zemalja, Tibetom je tradicionalno vladao Kralj Bog koji na svoju poziciju nije dolazio ni mačem, odnosno silom oružja, niti rođenjem, kao nasljednik neke loze kao u feudalnom društvu, niti izborima, kao u demokratskom sistemu. Izbor Kralja Boga vršio je astrolog. Vijeće mudraca određivalo je na osnovi kretanja zvijezda točno mjesto i vrijeme astroloških predskazanja kada će se roditi Dalai Lama. Dijete koje bi se rodilo bilo bi oduzeto roditeljima i od malih nogu odgajano kao Kralj Bog, nasljeđivalo bi starog Dalai Lamu u pogodnom momentu. Današnji Dalai Lama objavio je da, ukoliko se stvari u Tibetu ne promijene, novi Dalai Lama neće se više roditi. S obzirom na činjenicu da s Dalai Lamom odumire i vanjski oblik tibetskog budističkog života, sadašnji Dalai Lama želio je da se na filmu zabilježe obredi koji će nestati iz Tibeta, osim ako se ne rodi novi Dalai Lama. Moja misija bila je snimiti te obrede. Vatra se već ugasila kad je Tseng završio izlaganje. Predao mi je svetu svilenu maramu — poklon Dalai Lame — i ostavio me samom sebi i mojim mislima. Pitao sam se još jednom, da li činim nešto nepravilno? Činim li zlo? Digao sam se i smirene savjesti pošao na spavanje.
170
EKSPEDICIJA
Osim avionom, put u Tibet moguć je jedino preko džungli i Kampućije, Asama i Kine ili preko Karakorumskog prijelaza iz Sovjetskog Saveza i Kine. Svi ti ulazi vezani su uz druge prolaze kroz pustinje ili džungle uz obavezno svladavanje visokih planina. Priroda kao da je učinila sve da ogradi tu visoravan od znatiželjnika ili bilo kakvih posjetilaca. Put koji smo mi odabrali bio je u fizičkom smislu jedan od najtežih, no nismo ga mi odabrali, već nam je bio nametnut eliminacijom drugih mogućnosti. Jest da se do Lhase, odnosno istočnog Tibeta može prići iz Kine bez prijelaza strahovito visokih planina, iako i taj put zahvaća velike napore i uspone. No ono što smo mi tražili, nalazilo se, ipak, u nepristupačnom zapadnom dijelu Tibeta. Nismo htjeli baš najteži put, no okolnosti su nam ga nametnule. S obzirom na tadašnju geografsko—političku situaciju, drugoga puta i nije bilo. Avioni koji lete iz Pekinga ili ostalih dijelova Kine za Tibet nisu otvoreni ni znanstvenicima ni radoznalim licima. Osim toga, ti avioni rijetko lete, a kad lete idu za Lhasu i manje više poznate predjele te planinske zemlje. U zapadnom Tibetu nema aerodroma, barem ne za civile. Helikopteri ne lete preko Himalaya, vlakova nema, a prolazi automobilima su nezamislivi. Između nas i tibetske visoravni nalazilo se sto pedeset kilometara golemih planina, dvadeset dana putovanja planinskim prijevojima koji se dižu po šest i sedam kilometara u visinu. Tamo gore nije bilo ni sela ni stanovnika, ni hrane za ljude, ni trave za konje. Sve je to valjalo nositi na jakovima ili brdskim himalajskim konjima. Ekspedicija je bila svedena gotovo na minimum, no i taj minimum, da bi se prešlo te prijevoje, zahtijevao je četrdeset konja, dvadeset osam vodiča i nekoliko pasa, tibetskih mastifa. Krenuli smo u ranu zoru. Sunce se još nije pojavilo iznad planina, a kopita konja udarala su po kamenim, šljunkom prekritim ulicama Leha. Osjećaj napetosti i straha obavio je cijeli karavan. Bez obzira na fizičke opasnosti, za Tibetance prijelaz preko Himalaya od svetog je značenja. Hoće li bogovi planina biti skloni, hoće li snježne lavine progutati karavan, da li će elektromagnetske oluje pobacati konje s hranom u kilometarski duboke provalije? Gotovo ni jedan prijelaz nije bez posljedica. Razrijeđen zrak, nagle promjene temperature, štetne čestice prašine koje se zavlače na pluća, sve to pogoduje raznim bolestima. Organizam krajnje iscrpljen, slab i neotporan podliježe upali pluća, trbušnim i dišnim poremećajima, a bolnica i odmora, toplih kuća i postelja nema, moguće je samo naprijed. Evropejci koji su prije kineske aneksije Tibeta ulazili u Tibet, gotovo su redovito imali problema s pobunama vodiča, dezerterstvom i ostalim problemima te vrste. No mi smo barem bili osigurani. Naši vodiči bili su probrani, visoko motivirani i njihova odlučna lica nisu pokazivala nikakve nedoumice. Ali, strah je zahvatio nas! U tišini jahali smo među sivim stijenama ka jezeru Pangog. Put je krivudao među stijenama na čijim su se rubovima, kao neke aveti, kočili prastari samostani. Škrto sunce pomolilo se među oblacima bojeći kraj blijedim sivilom. Prema gore, sve više, krivudala je cesta i onda opet spust, i opet gore. Slijeva i zdesna sive kamene gromade s ogromnim uklesanim likovima Buddhe i simbolima koje smo već prepoznali. Uvijek ti isti pleteni meandri i spiralni simboli, u kolut smotane kundalini zmije, simboli životne energije i labirinta načinjenog po modelu crijeva žrtvenih životinja. Tu i tamo pojavljivali bi se pet do šest metara visoke kamene figure gotovo potpuno nalik na šahovske figure, ponajviše figura lovca s kuglom na vrhu, a tu i tamo stup nalik na figuru kralja. Sjetih se riječi Tsenga: „Šah je igra utemeljena na starim tibetanskim
171
pravilima i naša politika igra je šaha. Dalai Lama ne smije u Tibet u zatvorenu mat poziciju. U drugim zemljama i drugim igrama jednog kralja zamjenjuje drugi. U šahu je drugačije. Svaka izgubljena figura može biti vraćena žrtvom ukoliko pješak stigne kralja protivnikove ploče, svaka, ali ne kralj! Kralj u matu nije kralj, kralj u matu i partija je završena!” Uspinjemo se južnom stranom gorja Ladak. Prvi prijelaz Chang La. Zrak se prorjeđuje, zvukovi nestaju, tišinu prekida samo težak hropot konja koji se bore za zrak. Kisika je sve manje, dan je još uvijek tmuran. U zraku neki čudan osjećaj mira, čak se i psi smiruju, kao da osjećaju atmosferu, koračaju ne ispuštajući nijedan lavež. Počinje blagi spust i opet dolina, raslinje i život. Pred večer vjetar sa sjevera razagnao je oblake. Na trenutak sniježno bijela Himalaya svijetlila je poput nekog čarobnog kristalnog kolača. Zrake su se prelamale na vrhovima planine razbijajući se u spektar boja — crvenu, narančastu, žutu i zelenu. U daljini razabiremo kuće zaselka Tanktsea, posljednjeg mjesta, vjerovali smo, gdje ćemo vidjeti tragove ljudskog života. Slijedeće jutro ispunilo je sunce, u zraku se osjećala vedrina kao obećanje da će sve biti dobro. Ulazili smo u čudesni kraj, područje ni na nebu ni na zemlji. Kao u bajci, izronio je drevni manastir. Teško je bilo vjerovati očima kada smo shvatili o čemu se radi. Tu u Tanktseu — tragovi ranog izvornog kršćanstva?! Rezbarije u stijeni ukazivale su na prisustvo nestorijanske sekte koja je prije tisuću i više godina ovdje potražila utočište od nemirnog svijeta. Što su tražili ti ljudi? Gdje su nestali? Pada mirna noć, i opet jutro, lagani usponi, pa spuštanje, opet noć i opet dan. Gubi se osjećaj za vrijeme. Put se nastavlja. Iza nas ostaje usko i beskonačno dugo jezero Pangog. Uspinjemo se uskim puteljkom. Kamenčići se odronjavaju. Iznad glava prelijeću divlje guske i ptice nalik na galebove, koje se obrušavaju dolje ka jezeru duboko plave boje, u potrazi za ribom. Krećemo prema prolazu Marsimilk. Raslinje je sve rjeđe, no radoznale skupine divljih magaraca što nas tupavo gledaju s rubova stijena podsjećaju nas da je ovo ipak još uvijek zemlja života, koliko god nam to izgledalo čudesno. Nailazimo na pogodan proplanak. Ima i pašnjaka za konje. Raspremamo stvari i pripremamo logor. Spavanje na tvrdom kamenu više nam ne predstavlja problem. Dvostruko šatorsko krilo tek toliko da zaustavi vlagu i hladnoću, par deka i najudobniji krevet za umornog putnika koji nakon nekoliko dana postaje ravnodušan. Približavali smo se prolazu Marsimilk i valjalo je skupiti snage.
172
NA KROVU SVIJETA
Hladna sitna kišica pomiješana s ledom udarala je šištajući u šator. Bebek je još uvijek spavao kad sam se probudio. Navukoh kožne čizme i kapu od jakove kože i iziđoh van. Svjetlo se naziralo, no dan još nije svanuo. Logor je spavao. Umorni konji izvaljeni jedan do drugoga gurkali su se namještajući se udobnije tu i tamo dižući gusto obrasle glave, dobacujući mi nezainteresirane poglede. Jedino potpuno budno stvorenje u logoru bio je pas Lon, veliki tibetski mastif — dočekao me mahanjem repa kao starog prijatelja. Himalaya zavijena u guste oblake nevidljivo je uzdisala zvukovima rijetkih naleta vjetra. Pred nama više od šest tisuća metara visok prijevoj Marsimilk, posljednji prije Lanaka i ulaza u Tibet. Lagano, poput dana koji se rađa, logor se vraćao u život. Molitva poglavara vodiča Tandre poput tužnog psećeg zova, Bebekov glas nošen vjetorm dok dobacuje uputstva nosačima koji pospremaju opremu. Lavež pasa, konji na nogama, sunce se rađa i polazak. Ovo je bio najopasniji prijelaz staže isprekidane čestim odronima i stalna opasnost od elektromagnetskih oluja i lavina. Lagani udarac u gong i visoki Tandra u kožuhu vodi kolonu. Pet sati penjanja. Noge i leđa nas bole kao da smo isprebijani. Pluća su halapljivo gutala kisik, a uzdisaji konja, gotovo pri lipsanju, obavijali su nas zvukom nalik na vodu koja grguće kroz poluzačepljen umivaonik. S desne strane planine u zrak se dizala para vrućih podzemnih voda topeći rupe u zamrznutom snijegu. Bijeli glečeri kao ogromni, kilometrima dugački jezici nalik na gromade rastopljenog stakla, pružali su se na sve strane. Nebo bez oblačka, dok se sunce presijavalo u ledu zaslijepljujući nas i životinje. Oko 11 sati osjećali smo da ne možemo dalje, gubili smo volju i mi i vodiči, i tražili od Tandre da logorujemo. No o logorovanju još nije bilo govora. Došlo je vrijeme uzimanja himalajskih gljiva, kojima Tibetanci savlađuju visoke uspone. Kratak predah i Tandra je uz objašnjenje podijelio sivo sitno grumenje pomiješano s ječmom. Gljive su služile za svladavanje obeshrabrenja i to tako što su zadavale neizdržive boli u tijelu u stanju mirovanja. Jedini izlaz bilo je stalno kretati se u pravcu određene točke, točke blagostanja. Bilo je potrebno u daljini odabrati točku i uvjeriti se da će se samo približavanjem toj točki smanjiti bol. Bebek, postojan ili tvrdoglav, odbio je gljive. No meni nije bilo do inata. Vjerovao sam da Tibetanci znaju što rade i zašto to rade. Poput ostalih uzeo sam gljive i žvačući krenuo s kolonom. Osjećao sam prestanak bolova i neku euforiju koja me obuzimala pri svakom primicanju točki blagostanja. Najteže je bilo pomicanje s točke blagostanja. Svaki je put bilo potrebno odretiti novu točku i započinjati cijeli proces nanovo. Nekoliko puta morali smo stati zbog Bebeka kojega je hvatala vrtoglavica i nesvjestica od umora, no bodreni Tandrinim primjerom nastavljali smo put. Nebo je naglo mijenjalo boje, razdoblja savršene kristalne čistoće izmjenjivala bi se s naletima oblaka, tuče i snijega nošenih oštrim vjetrovima, da bi opet zasjalo sunce. U tim trenucima goleme planine bljesnule bi poput fleša fotografskog aparata. Mučnina je prestala i uspon, iako sve strmiji, postajao mi je sve laganijim. U daljini već se nazirao vrh prijevoja. Bilo je oko dva poslije podne, još nekih dva sata hoda dijelilo nas je od vrha i zakotline koja je značila mir, odmor, logorovanje i kraj najteže etape. Konji kao da su osjećali skori svršetak uspona, dobro su koračali ubrzavajući dahtanje. Zahvaćeni poletom, nismo ni primijetili prvi
173
udar elektromagnetske oluje. Tek neko blago šištanje na koje ni Tandra nije obratio pažnju. No konji, oni su znali. Kao ukopani stali su u mjestu njišteći kao da se nalaze pred plamenim zidom. Na kristalno čistom bijelom nebu nije bilo ni oblačka. Naglo, kao da se cijepa plahta, nebo se raspuklo. Velike razlike u temperaturama nastalim u sjajnim, suncem obasjanim glečerima i sjenom zakrivljenim dolinama stvaraju te strašne himalajske oluje koje se javljaju bez najave, kao udarci groma iz vedra neba. Šištajući zvuk, poput onoga pri stiskanju golemog kovačkog mjeha, ispunio je planinski prolaz. Plahte snijega gotovo u trenu zakrile su nebo. Brzina vjetra naglo se povećavala. Konji su postajali histerični. Brzi kao strijele, dvojica tibetskih vodiča zabijali su klinove u zemlju vezujući uvježbane konje koji su polijegali na zemlju. - Tsen do Pai — izvikivao je Tandra upustva. Trebalo se odmah zakopati u snijeg. Bacili smo se na lopate kopajući rupe u snijegu, razbijajući led. Vjetar je već kotrljao gromade stijena i leda koje su tutnjale oko nas rušeći se u provaliju. Dugački, žuto plavi vatreni jezici parali su zrakom, elektromagnetske munje osvjetljavale su sve tamniji klanac. Vjetar je čupao stijene i komade leda bacajući ih strahovitom brzinom. Urlik konja pogođenog santom leda u glavu na tren je nadglasao šištanje vjetra. Ugurali smo se u naše jame gledajući kako sante leda udaraju na sve strane. Pogođen konj uspravio se na noge, istrgnuo konopac i bjesomučno jurnuo gore prema prijevoju. Novi udarac sante smrskao mu je glavu, no nije stigao ni pasti na tlo. Snažan nalet vjetra zahvatio mu je tijelo i bacio ga preko ruba klanca dolje, daleko u bezdanu provaliju. Ostali konji ščućurili su se na zemlji, dok su psi polijegali oko naše rupe stvarajući živi zid, štiteći svoje gospodare. Snažni praskovi i eksplozije kao paljba bojnog broda u pomorskoj bici. Bljeskovi eksplozija, crni oblaci i plahte tutnjajućeg snijega. Negdje u daljini čula se tutnjava lavine. Prestrašeni, čekali smo kada će se vrhovi iznad nas rastvoriti obasipajući nas vječitim snijegom i ledom. Naglo, kao što je i došao, vjetar je iznenada prestao. Krpe snijega i leda iznad glava nanovo su se rascijepile obasipajući nas sniježnim iglicama. Nekih desetak minuta toga pljuska i sunce je opet zasjalo, planina se smirila kao da se ništa nije dogodilo. - Bogovi planine primili su našu žrtvu — izjavio je Tandra, — bili su blagonakloni, uzeli su samo jednog konja. Od sada na dalje neće više biti oluje. Njegovo samopouzdanje bilo je toliko da se nismo usudili sumnjati u njegove riječi. Tibetanci kao da su cijelo vrijeme čekali tu oluju, kao krčmar s računom na kraju večere. Krčmar je došao, prošao, račun je bio prihvatljiv i plaćen i njihovo samopouzdanje, gotovo zadovoljstvo prešlo je i na nas. Pogledali smo na sat. Pola tri. Tek punih trideset minuta trajalo je to naplaćivanje računa! Psi su veselo zalajali, a konji se dizali na noge. Još dva sata do prijevoja, dva sata kojih se više ni Tibetanci ni psi nisu bojali. S tom olujom kao da je nestao težak osjećaj depresije koji je pratio karavan još od kada smo iza sebe ostavili kobaltnoplavo jezero Pangog. Oko četiri sata poslije podne stigli smo do prijevoja. Zahvalni vodiči kružili su oko kamenog stupa, spomenika bogu vjetrova, izvršavajući tradicionalni obred cirkumambulacije svetih točaka na prijevojima. Zahvalio sam se i ja tradicionalnom mantrom „Om Šiva Šiva Om”. Sunce je još uvijek sjalo i nekih desetak metara uzdizao se vrh iznad Marsimilka. Željeli smo baciti pogled na Himalaye zaklonjene deset metara visokom liticom. Ostavljajući vodiče koji su pripremali logor, uspinjali smo se tih zadnjih desetak metara do preko šest kilometara visokog vrha. Još samo par metara do ruba. Nismo željeli baciti pogled prema dolje. Do samog vrha još pet metara. I konačno, noga je stala na cilj. -Stari, na krovu smo svijeta — vikao je uzbuđeno Bebek. - Čekaj, čekaj još tren — viknuo sam — zatvori oči. — Zatvorio sam oči i izgovorio „Om Šiva Ram”. Nekoliko sekundi stajali smo kao okamenjeni osjećajući tople zrake sunca. Molitva,
174
osmijeh Šive, “Om Om Šiva Ram”. I onda polako, žmirkajući, skinuh naočale i otvorih oči. Prizor je bio neopisiv. Snažan val uzbuđenja prošao mi je tijelom. Kao bijelo, vjetrom namreškano, uzgibalo kristalno more prostirao se golemi lanac Himalaya. Kristalno čist zrak omogućavao je fantastičnu vidljivost. Stotine oštrih vrhova, blagih kupola i oblina prelijevalo se u krasnom poslijepodnevnom suncu. U daljini, Tibetska visoravan kao ploča neke čarobne pulsirajuće energije. Daleko iza nas, vruća, nevidljiva, tropska Indija i onda Ocean i daleko, daleko još dalje Zagreb, i Jugoslavija. Ispred nas čarobni Tibet i nevidljiva Kina i dalje, još dalje Sjeverni pol i veliki krug oko svijeta i natrag ovdje u središte svijeta, na krov nad krovovima. Sunce je zalazilo u pravcu Sovjetskog Saveza, planine kao da su oživjele. Oštri stakleni vrhovi sjali su poput šume novogodišnjih, raznobojnim žaruljama okićenih jelki. Glečeri poput staklenih kristalnih kuglica, vlati magle — vilina kosa. Kao djevica u bijeloj odjeći pred svadbenim oltarom kočila se Himalaya dok ju je sunce obasipalo konfetima tisuća boja. Dan je umirao, a u meni rastao je osjećaj zbog kojega živim. Da, sve se to ipak isplati. Negdje, tu na Himalayi, negdje, tu u meni, kao i u dalekoj Jugoslaviji gori neka vatra, vatra života koja se javlja u svakom čovjeku spremnom da je traži. Meni na Himalayi, djevojci pred svadbenim oltarom, ratniku u jurišu, pekaru u žaru krušne peći. Svi smo mi gosti na predivnom piru života.
175
ČETVRTA KNJIGA
VATRA
176
OM MANE PADME OM
OOOOMMMMM MMMAANNNEE PADME AAUMMM, Mane padme Aum mane padme om. Mane om. PŠŠŠŠŠ HAAAA FUUUU. Šištanje udisaja ogromnog organizma usporavalo je rad srca smirujući njegove otkucaje. Kisik se uvlačio u plućne arterije, ulazio u velike crpke koje su isisavale otrove i iskorišteni zrak iz tijela da bi ga venama vraćale natrag u pedeset metara široka pluća. Trenutak tišine i onda tupi zvuk desetak doboša koji udaraju istovremeno, pulsirajuće srce što tjera krv i vitalne sokove, i onda dugi izdisaj. Veliki manastir pretvarao se u jedinstveno, živo, dišuće tijelo. Deseci monaha gubili su svoj individualni identitet da bi se utopili u kolektivnom radu srca, da bi postali srce čije je otkucaje simuliralo udaranje doboša, plijeneći srca prisutnih da udara u istom ritmu. Drugi, pak, monasi sjedeći prekrštenih nogu na jastučićima, odjeveni u jarke crvene mantije, poredani u nizovima, okrenuti leđima jednom, a licem drugom redu, pjevali su svete pjesme čiji je zvuk simulirao rad pluća. Svatko uza svoj instrument, pjevajući svoju notu, vršeći svoju dharmu, uklapajući se u kolektivni organizam, svi dijelovi istog tijela. Prestati biti individuum, postati makar na tren ili u periodu trajanja obreda dio većega bića — to je bila svrha te večernje seanse. Tamne pastelne boje i gust zrak kao na slikama flamanskih majstora. Oblaci tamjana i mirisnih trava i konstantno ponavljanje svete mantre — OM MANE PADME OM. Kao da im je oduzet mozak, niži redovi kaluđera vrtili su zvučne molitvene točkove, dok su lame u zlatnoj odjeći čitale odlomke iz Kandjura, svete tibetanske knjige: “Probudite se svi vi koji spavate, vi ljudi koji ne vidite da smo svi dijelovi jednog jedinog tijela, jednoga jedinoga svijeta. Slušajte glas naših duša, vi ratnici i kraljevi, prosjaci i trgovci, koji mislite da je vaš brat nešto drugo nego vi, da je vaša pobjeda nad njima njegov uspjeh. Oslušni slijepi čovječe da tebe nema bez mene, da zlo koje nanosiš meni, nanosiš sebi i djeci tvojoj i mojoj. Probudite se svi vi koji spavate i ne vidite jedinstvo svijeta. Zagledaj se u neprijatelja, ratnice, zagledaj se u bijednika, silnice, prepoznaj u njemu sebe. Točak života okreće se i sve se vraća. Krv teče zemljom, a krikovi ranjenih i uzdisaji gladnih, tvoji su krikovi. Probudi se čovječe i ne živi za sebe jer nisi sam. Osluhni zvuk stvaranja, zvuk vječitoga OMA, čuj dah kozmosa koji diše i diši s njime. OM MANE OMMMM. ” Oštro cinkanje zvončića, resko šištanje treperećih cimbala, dubok zvuk gonga za kojega Tibetanci vjeruju da oslobađa zvukove podzemnoga zmaja, zmaja u srcu čovjeka koji traži taj metal da bi se oglasio, ispod cijelog kaleidoskopa zvukova tupi PUM PUM golemoga drvenog bubnja kao otkucaj nekog podzemnog srca. Zrak je vibrirao u ritmu svih tih zvukova, odajući dojam kao da mijenja boje. Po zidovima fantastične slikarije, tapiserije, kipovi izliveni od zlata. Monstruozne crne maske najstrašnijih čudovišta. Kralj pakla sa žutim bjeloočnicama i crvenim bijesnim zjenicama, razjapljenih usta iz kojih se naziru krvoločni zubi niz koje curi krv. Groteskni izrazi lica ispunjenih stravom i užasom. Đavli što grizu ljudske udove, zmije i zmajevi, mrtvačke lubanje i raskomadana tjelesa. Između svih tih slikarija strave i užasa, prekrasno izvezeno cvijeće, kobaltnim preljevima oslikani plavičasti oblaci, i unutar zlatnih krugova smireni topli
177
likovi Buddhe. Blage poluotvorene oči koje smireno i spokojno gledaju na sve te prizore užasa kao da govore da je sve to laž. Nema demona, nema pakla, osim u mašti i iluziji. Pakao je iluzija, i demoni. Samo je Buddha ja, svaki čovjek koji nalazi sebe, samo ja sam stvaran. Učvrstite pogled, oslobodite se ružnog sna i demoni će izblijedjeti kao što blijede sve te slike ispod mene. Ispod te goleme slike s cvijećem i oblacima okruženog Buddhe nalazi se velika tapiserija koja ilustrira simboličnu povijest Tibeta. Dolje još niže stotine sviječnjaka poredanih u spiralama koje su kružile cijelim hramom zatvarajući se u središtu hrama gdje je gorjela vatra. Vatra podzemnoga plina koji milenijima izlazi kroz pukotinu u zemlji, vatra zapaljena tko zna prije koliko stoljeća, vatra koja neprestano gori, vatra i svijetlost Tibeta. Prošla su već tri tjedna otkad smo prošli kroz prolaz u Tibet. Borna Bebek, pravno lice, vratio se u Leh onako kako nalažu propisi, a ja sam nastavio s anonimnom osobom, tonskim snimateljem ususret novim vodičima koji su me čekali na drugoj strani Lanaka. Obavio sam posao koji je zahtijevao Dalai Lama, snimao sam filmove i ostavio ih kod povjerljivih ljudi. Ne znam kako smo naišli baš na ovaj samostan. Ne znam kako smo ga našli skrivenog u neprohodnoj kotlini. Sjedio sam uz Lamu Mingora na svečanom centralnom mjestu u bespuću Tibeta. U toku cijele ceremonije osjećao sam ljubopitljivi pogled starog lame. Pri kraju ceremonije nagnuo se i progovorio na gotovo savršenom engleskom. -Dakle, moj prijatelju, vi biste u Stakleni grad? Lama je koristio termin “city”. - You d’ go to the Glass City — umjesto izraza town ili Burg, koje su upotrijebili Jung i Michel. - Da — odgovorio sam prihvaćajući tu terminologiju — tražim Stakleni grad, naravno ako takav postoji. Preko Laminih usana preletio je blagi grč, kao neka sjena ciničnog neodobravanja, da bi mu se lice opet opustilo i nasmiješilo. - Postoji, taj grad svakako postoji — rekao je. — No, tamo doći, valja biti pozvan. Jeste li pozvani? — nagnuo se prema meni, dok mu je u očima lebdjelo pitanje. - Ne znam — odgovorio sam, — nisam siguran što je to Stakleni grad. Ne znam je li to ideja, alegorija, simbol, ne znam jesam li pozvan, ali ne znam gdje sam pozvan i kako. Došavši ovdje imao sam osjećaj da ću kod vas saznati više o tom gradu. Vidite, vaš sam samostan našao, zašto ne bih našao i Stakleni grad? Lama se opet blago smiješio. - Ali to nije potpuno isto. Ni ovdje, ni u Stakleni grad ne dolaze nepozvani. Međutim, ovdje ste bili pozvani. Nisam shvatio što hoće reći. - Kako mislite da sam bio pozvan? Nisam bio pozvan da dođem ovdje — rekao sam. — Niti znam kako se nekoga zove da dođe ovdje, pa vi ne komunicirate ni sa kime. Pozvani ste tako — odgovorio je Lama, — da dođete. Eto, došli ste ovdje zato jer ste pozvani, a pozvani ste zato jer ste došli. Isto tako je i sa Staklenim gradom. Svatko tko je pozvan stigne tamo. Ne znam zašto baš tražite Stakleni grad u Tibetu, jer staklenih gradova postoji petstotina i osamnaest milijardi. U jedan od tih gradova ste svakako pozvani, svatko je pozvan, ali malo tko stigne tamo, jer oni koji ne stignu, nisu pozvani, a nepozvani ne mogu nikako stići. Do dugo u noć pričao sam sa starim lamom o životu, o lutanjima, o ljudskim stremljenjima, strahovima i nadanjima. Pričao sam mu i o Jungu i o Borgesu i o Platonu i o svima koji su pisali o gradu na vrhu najviše planine, o gradu besmrtnika iza izvora svetog Gangesa. Raspredao sam teorije živih i mrtvih, pametnih i manje pametnih, onih na slobodi i onih u zatvoru, teorije onih za koje se govori da su umno zdravi i onih poput Nietzschea, Reicha, Zaharova, koje su zatvorili u bolnice. Polako, polako počeo sam vjerovati da shvaćam poruku koju mi je stari lama želio prenijeti.
178
Svatko ima svoj Stakleni grad, svaka osoba, svaka nacija, svaka ideologija, religija. Svi stvaraju neku sliku savršenog čovjeka ili savršenog društva, idealnog grada. Svrha života bila je tražiti taj Stakleni grad. Nije mi stari lama govorio tako nešto. No, ja sam imao osjećaj da on tako nešto misli. Govorio sam uglavnom ja. Izražavao sam misli koje su polako sazrijevale u meni tokom puta. Govorio sam sa sobom vjerujući da vodim dijalog, dok sam ustvari vodio monolog. Mjesec je plovio nad snježnim vrhovima i zavirivao u prostoriju manastira obasjavajući naša lica. Ovdje, toliko tisuća kilometara od kuće, navirivale su mi sve te misli. Da, Stakleni grad bila je alegorija. Tražiti Stakleni grad značilo je tražiti svoj ideal, tražiti sebe. Da li je trebalo prijeći sav taj put da bi se tako nešto spoznalo? Vodio sam cijeli taj monolog, sve mi se činilo tako logično, tako bistro, gotovo da sam bio prepametan. No ipak, nešto nije štimalo. Neki cinizam, neka blaga podozrivost ili ironija na laminom licu obasjanog mjesečinom i bljeskovima umiruće vatre nije mi dalo mira. Noć je već bila na izmaku kada sam počeo shvaćati. Došlo je to polako. Prvi tračak sumnje, pa neki nemir i onda sam shvatio. Ja lažem, ja uopće nisam razgovarao, ja sam cijelo vrijeme uvjeravao samoga sebe! Nije se radilo o tome da lama nije vjerovao u moje argumente. Teško je bilo reći u što je on vjerovao. Gotovo jedino što je rekao bilo je to, da svatko nađe upravo onaj Stakleni grad u koji je pozvan. Ne, to nije bio izraz njegove ironije. Ja nisam više vjerovao samome sebi. Sva ta racionalizacija, taj jeftini logički filozofski izlaz, jeftine istočnjačke fraze - odgovor je u čovjeku, sva istina je u tebi. Sve to prodavalo se na Cvjetnom trgu u Zagrebu na novogodišnjem sajmu, u jeftinim izdanjima istočnjačkih mudrosti. Shvati sebe i shvatit ćeš cijeli svijet, i hrpu sličnih fraza koje mi je mogao izbljuvati svaki student indologije poslije prvog semestra na fakultetu. Zar sam došao u Tibet samo zato da sričem mudre parole o idejnim pojmovima iza kojih ne stoji ništa konkretno. Ideja koja se ne manifestira materijalno, ne vrijedi. To sam znao, idealizam, laži i pojmovi, nije mi trebao ovaj ironični lama da mi to kaže. Rekao mi je ono što mi je trebalo reći. Idi tamo gdje te savjest vodi, i naći ćeš! A mene savjest nije vodila u prazne fraze i ideje. Ne, savjest me vodila van, u materijalni svijet, van, tamo u planine, u snijeg i led. Ideje iz filozofskih knjiga, to je za druge. Tko mari za ideju koja ostaje samo ideja, govorili smo Bebek i ja. Briga nas je bilo obojicu za filozofiju koja se temeljila samo na misli i pametnim raspravama. Pojmovi, filozofski sistemi, apstraktni ideali, sve to ostavljam popovima, ideolozima, filozofima, piscima, misticima i sanjarima. Sve ono što ne postoji u konkretnom smislu, toga nema. Nije me zanimala ni duša bez tijela, ni grad sazdan od ideja.
179
PRILAZ STAKLENOM GRADU - PRILAZ ŽENI
Otišli smo još iste noći, ja i anonimni tonski snimatelj. Blijedi mjesec bljeskao je po glečerima bacajući duge sjenke po dolini. Zaviti u debele tibetanske kožuhe i vunene ogrtače u čizmama od jakovine, pješačili smo čitavu noć. Pred zoru naišli smo na pet—šest kamenih kućica iz kojih se vio dim. Primili su nas bez riječi, bez komentara. Izraz lica bio im je shvatljiv, znali su što se traži. Kada smo nakon dva—tri sata spavanja krenuli, stari Tibetanac bez riječi pokazao nam je u pravcu zapada. Toga dana tri puta smo se zakopavali u snijeg izbjegavajući sante leda, no nismo posustali. Tvrde jakove čizme stvarale su žuljeve koji su pekli poput užarenih vrhova cigareta. Led i snijeg udarao je o šubaru i cijedio se niz zgrčena lica.Neko vrijeme slijedili smo korito smrznute rijeke. Prošli smo kroz selo ljudi odjevenih u smeđe ogrtače i kroz selo ljudi odjevenih u žute ogrtače. Noć smo proveli u selu ljudi crnih ogrtača. Cijelu noć nisam oka stisnuo, u meni se nešto lomilo, neki glas govorio da je dosta, da se treba vratiti u Ruddok i natrag u Leh, no drugi glas govorio je, dalje, još dalje. Slijedećih nekoliko dana vrtjeli smo se u krugu nesposobni da odredimo bilo kakav pravac, sve češće smo se razilazili u mišljenjima. Po nekoliko puta prolazili smo kroz ista sela, ljudi su nas radoznalo gledali, bez riječi dodavali su nam metalne šalice toplog jakovog mlijeka i posluživali nas tsampom, maslacem i čajem. Nisu nam mogli drugačije pomoći. Šestoga dana odlučili smo poći u različitim pravcima. Tako je bilo najbolje jer sve manje smo se slagali oko smjera i cilja. On je krenuo prema rijeci Indu, a ja prema Sutleyju. Osjećali smo da je sve pravilno. Sada je sve bilo istina. Osjećaj dana i noći, spavanje i buđenje, sve mi se poremetilo. Spavao sam kao pas, ne u komadu već kako bih uhvatio, po koji sat ili dva, bez obzira na dan ili noć. Kretao sam se danju slijedeći sjenke sunca, a noću slijedeći logiku mjeseca. Desetog dana naiđoh na središnju točku izvora mitoloških rijeka, visok kameni stup poput lovca u šahu sa sedam smotanih kamenih zmija, gotovo potpuno nalik Spini u središtu Konstantinopolisa. Eufrat, Nil, Amazona, Yangtze, Brahmaputra, Ind i Ganges. Četiri od tih sedam rijeka izvirale su ovdje oko Tibetanskog platoa. Izvori Gangesa, Inda, Sutleya i Tomčoka kasnije Brahmaputre samo što se nisu dodirivali stvarajući četverokut oslikan u Bamijanu i Kapadokiji. Ovaj stup pokazivao je pravac. Sjene u podne pružile se kao ruka koja poseže u pravcu istoka, tamo prema izvoru Yangtzea, na drugom kraju Tibeta. Polumjer kruga u četverokutu prema grčko—budističkoj predaji Gandhare, izvor Nila i druge, tada nepoznate rijeke Amazone, nalazili su se pod kutovima od 30 stupnjeva, na linijama povučenim s ovoga mjesta. Prešao sam Sutley i Ind koji je zaustavio Aleksandra Velikog, rijeku koju su Grci indentificirali kao Platonov Kokiton, rijeku koja omeđuje svjetove. Kretao sam se u pravoj liniji u pravcu dalekog Yangtzea. Prošao sam pored planine demona, koja, prema tibetanskoj predaji rađa sve zle duhove ovoga svijeta, planine koja je rodila i zloglasnog Humbabu kojega su svladali Gilgameš i Enkid. Nakon prijelaza Tašigana ugledah opet isti kameni stup, sedam smotanih zmija s kuglom na vrhu. Ovaj put sjena je upućivala na sjeverozapad prema dalekom izvoru Amu Darije. Tri dana kasnije naiđoh na još dva takva stupa, pa onda na još tri. Smjernice su izgubile logiku. Sjene i pravci ništa nisu pokazivali. Teorija o rijekama propala je u vodu ili je nisam shvatio. Hvatao me očaj. Sve je to poput kvadrature kruga, nelogično i nemoguće.
180
Noć sam proveo s monahom pustinjakom, ako se tako može nazvati čovjeka koji osamljen živi u kamenoj kolibi na 4000 metara visine. Moj pasoš bila je bijela marama Dalai Lame sa crvenom svilenom niti zavezanom u tri čvora. Tu i tamo nailazio sam na tragove mog suputnika. Daljnji događaji gotovo su mi smutili moć rasuđivanja. Nakon dvanaest dana nisam više slijedio nikakovu logiku. U ovećem selu ljudi odjevenih u kožu zamijenio sam revolver za konja. Slijedećih tri dana konj je birao put. Hvatao me umor. Bojao sam se da ne zaspem i padnem s konja. Prvi put nakon što sam krenuo iz samostana odlučio sam upotrijebiti himalajske gljive. Uzimati tu gljivu bez vodstva i nadzora bilo je krajnje opasno; postojala je opasnost da čovjek pobjegne duhom u najsretnije razdoblje života. Odrasli ljudi znali su se pretvoriti u mutavu dojenčad i ostati na tom stupnju sve do smrti. No, nije se moglo drugačije. Opori okus gljive u ustima i volja se vratila, dok se osjećaj vremena potpuno poremetio. Nisam se više sjećao jesam li jahao satima, danima ili tjednima. Kao sjene, glavom su prolazili krajolici, doline, planine, prijevoji, vrhovi, samostani. Činilo mi se da sam prošao cijeli Tibet. No, osim jedne jedine noći, ne sjećam se da sam bilo kad spavao. Bila je noć prije posljednjega dana moga lutanja. Usnuo sam težak san proboja kroz labirint. Kada sam se konačno probudio, shvatio sam da sam na visokom platou. Nedaleko mene žuborila je bistra plitka rijeka u kojoj su se praćakale ribe. Rukom uhvatih nekoliko pastrva koje sam onako gladan pojeo sirove. Osjetio sam snažnu žeđ. Nagnuo sam se piti, kada u vodi uhvatih odbljesak nečega veoma poznatoga. Digao sam glavu k nebu i ugledao u daljini poznati oblak. Bio je to oblak Paola Uccella koji je slikao Svetog Juraja kako ubija zmaja što stoji između njega, viteza, ratnika, sveca i muškarca, i djevice, svetice i žene, koju zmaj otima i odvodi u podzemni svijet spilja i pukotina, podzemnu dimenziju svetoga grada. Bio je to oblak oslikan na freski u centralnoj prostoriji Kapadokije. Sedam koncentričnih krugova zmije na Solomonskim otocima, spirala oko Atlantide koja skriva Klito pred ulazom u Tartar, izvor sedam rijeka. Crvena, narančasto žuta, indigoplava i ljubičasta boja sedam rijeka: Ašeron, Stiks, Piriflegetont, Tetis, Ocean, Kokiton i sedmi Tartar, ulaz u zemlju, grad gradova. Zaplakao sam od sreće. Konj je uzbuđeno njištao. Vinuo sam se u sedlo i konj je poletio. Pred nama smrznuta zemlja, visoravni. Konj je osjećao moje uzbuđenje. Oblak je tako blizu, tako nisko, gotovo na dohvat ruke. Konj je jurio kao mahnit, kopita su udarala o tvrdo tlo, pjena mu je navirala na usta. Zrak je šištao kroz nozdrve konja a vjetar me tukao u lice. Brže, brže u smjeru oblaka koji vodi do grada. Osjećao sam blizinu trgova, kupola, ulica i kapija još uvijek nevidljivoga grada. Blagi uspon preko niskog prijevoja i konj koji sve teže diše. Osjećao sam mu srce kako lupa u prsima, kao da će se raspuknuti. Dalje, brže, brže. Savršeno oblikovan oblik sa slikarija Williama Blakea prizivao je čeznutljivim glasom. Topot konja najavio je njegov skorašnji pad. Tukao sam bjesomučno nogama, udarao ga po slabinama, šibao bijesno dugim uzdama. Kada se stropoštao pod mojim nogama, shvatih da oblak miruje. Bio sam već posve blizu. Spiralna konstrukcija oblaka s praznim prostorima. Između koncentričnih krugova dozvoljavala je zrakama sunca da probiju kroz konstrukciju oblaka. Već sam nazirao i sjenu koju je oblak bacao na zemlju. Ista ta spirala u krug zavrnutih sunčevih zraka. Ne mareći za konja, digoh se i krenuh u pravcu sjene. Žvakao sam gljive i trčao preko kamenita tla. — Lakše, lakše — govorio je oblak. — Ne boj se, neću ti pobjeći! Želeći me uvjeriti u dobronamjernost svoga ponašanja, oblak bi pojačavao svoje boje u trenucima kada sam osjećao da ću pasti od umora. No, nisam pao. Uhvatio sam konstantan tempo, smirio se, prestao trčati i snažnim koracima napredovao u pravcu oblakove sjenke. Tek tu i tamo zastao bih da uhvatim dah, povučem gutljaj čaja s jakovim maslacem. Znao sam da će sve biti u redu, da se oblak neće rasplinuti, da se nisam trudio uzalud i da nema prevare. Satima sam tako napredovao. Sunce je prešlo zenit, a ja se nisam osjećao umornim. Negdje u kasno poslijepodne počele su me hvatati sumnje. Ne znam što je to bilo, čega
181
sam se uplašio. Možda dolaska noći. Što ako ne dostignem oblak prije nego zađe sunce? Tokom cijeloga dana takva me pitanja nisu zanimala. Možda sam podsvjesno vjerovao u apsurd, da će oblak biti na istom mjestu i sutra i prekosutra i koliko god treba, u suštini, uopće nisam razmišljao, samo sam znao da će sve biti u redu. No, s prvim znacima zalazećeg sunca moje povjerenje kao da je iščezlo. Oblak, krug, no bez pravokutnika, nedostajao je pravokutnik! Gdje je? Pod oblakom? Preostalo mi je tek još nekoliko sati do zalaska sunca. Uhvatilo me neko neobuzdano nestrpljenje, valjalo je stići do mjesta iznad kojeg se nalazio oblak, sada, još isti dan, odmah. Ubrzavao sam korak nadilazeći svoje mogućnosti. Umor u nogama se pojačavao i kroz cijelo tijelo šibale su munje bola. Osjećao sam da ne mogu brže, ni dalje, a nisam imao hrabrosti usporiti napredovanje ili odmoriti se. U jednom očajnom trenu umjesto da grizem gljivu po gljivu, kako me je učio Tandra, zagrabio sam šaku gljiva, prožvakao ih i nastavio put. Bolovi su postali neizdrživi, međutim, sada se sve preokrenulo. Svako i najmanje usporavanje samo je povećavalo bolove. Čim je napor bio veći tim su bolovi postajali slabiji. Osjećao sam, ustvari, dvije vrste tijela i dvije vrste bolova. Jedni su dolazili od naprezanja srca, pluća i mišića. Čim bi se sporije kretao oni bi jenjavali. No, ti bolovi kao da nisu bili moji, kao da se radilo o drugom biću. Neizdrživi bolovi koji su me tjerali naprijed javljali su se kao bljeskovi u mozgu, prava vatra plamtjela mi je pred očima i drobila glavu. Bolovi su postajali nesnošljivi, osjećao sam da će jedino prestati onoga trena kada dospijem do točke ispod oblaka. Noge su se razbijale o stijene i kamenje, u ustima sam osjećao okus krvi iz pluća koja su pucala. Slezena je nabubrila poput balona. Cijelo tijelo je gorjelo. Jedino što mi je preostalo jest kretati se samo naprijed, dalje i dalje. Sve češće sam padao. Iako nisam gubio volju, noge su mi se plele, ostavljao me osjećaj ravnoteže. Pri jednom nespretnom padu preko neke stijene izgubio sam dva zuba i razbio usta. Pri drugom padu prsla mi je koža na čelu. Ruke su mi bile izgrebene, a kroz poderanu odjeću prodirala je hladnoća, ali odustati više nisam mogao. Sve je bilo besmisleno, sve je bio promašaj. Greška se prikrala još u Kapadokiji. Da, nije se smjelo ići lijevim hodnikom. Neću uspjeti. Možda će uspjeti Bebek? Da li uspijeva nije bilo važno. Nije više postojalo ni lijevo ni desno, nije se više moglo stati, samo naprijed, naprijed do gorkoga kraja. Bila je noć, oblaka je nestalo, a ja sam još uvijek hodao. Čas puzajući, čas hodajući vukao sam se među stijenama u pravcu oblaka koji je nestao. Pred samu zoru osjetio sam da dolazi kraj. Dan se rađa, a ja umirem. Osjećao sam hladne prste smrti kako mi stežu srce dok mi je na oči padao mrak. Ali ne. ja nisam umirao, ne, to je bio netko drugi. Ne, još ne. govorio je neki glas. Uz krvave bljeskove u glavi i bolove koji su parali srcem našao sam snagu da se ispravim. Gledao sam stegnuto u klupko, smotano tijelo osobe zgrčene na podu, osobe potpuno nalik meni. Krvava glava ležala je na kamenu. Noge su mu se tresle i grčile kao da pokušavaju koračati. Iz razbijenih usana izlazili su zvuci nekog slavenskog jezika zemlje na Balkanu. Osoba na podu buncala je i sanjala. Znao sam mu snove. Ja sam bio san osobe koja se grčila na smrznutom tlu. Ostavio je da sniva, zakoračio na prvu od spiralnih stepenica i laganim koracima krenuo gore — u grad. Prošao sam kroz spiralna, kristalnim kolonadama omeđena vrata, nastavio uskim prozirnim ulicama i došao na trg. Nisam bio iznenađen prizorom. Znao sam već kako izgleda taj grad. Vidio sam ga u Kapadokiji a opisali ga stari Hariharananda, Borges, Blake i mnogi drugi. Granit, mramor, kristal i led. Mnoštvo nepravilnih zgrada. Kuće različitih visina s apsurdno raspoređenim prozorima i vratima, dugi nizovi spiralnih stepenica koje su zaokretale da bi se izvrnule naglavačke i opet uspravile. Stepenice za ljude koji ne priznaju zakone sile teže. Trokutaste kuće, kosi tornjevi, naherene ulice koje se uzdižu da bi kao i stubišta ostale visjeti u zraku poput nedovršenih mostova. Veličanstvena vrata koja su vodila u minijaturno dvorište ili do bezobličnog bunara bez vode. Iznad apsurda i kontralogike. Grad je građen suprotno svakoj funkcionalnosti. Jedini smisao bio mu je nesmisao. Grad građen da
182
zbunjuje i zavarava. Vanjska dimenzija žene. Kao grad u Kapadokiji, ovaj vanjski grad bio je samo kontrakopija, antigrad pravoga grada koji je ležao pod zemljom. Bez i jednog stanovnika, kao i grad u Kapadokiji, u Bamijanu, kao i Balk, kao i Platonova akademija, kao svaka piramida. Ovaj je grad bio samo vanjska dimenzija pravoga grada koji se nalazio pod zemljom. Trebalo je naći ulaz, trebalo je naći vrata koja su vodila u pravi grad. Ovaj grad bio je materijalan. Moglo ga se vidjeti i opipati, no bio je mrtav. Mrtva granitna kopija, mrtve ideje kao i svaka piramida, kao i svaki hram. Znao sam da ulaz u živi, u ovaj pravi grad neću moći naći bez osobe koju sam ostavio spavati dolje u podnožju. Valjalo se vratiti po njega, jer bez njegova fizičkog ulaza, zajedno s njim i u njemu, sve ovo bio je tek kristalni san. Sišao sam do polusmrznute osobe. Bio je još uvijek živ. Znao sam da će ostati živ jer putovanje još nije bilo dovršeno. Pitanje je bilo, hoće li se probuditi upravo sada ili možda negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj prilici. Na tren pomislih da bi bilo bolje ostaviti ga da spava. Ne, došao je čas buđenja jer smrt je već bila suviše blizu. Sagnuo sam se i počeo ga tresti. X X X
Željko, Željko — čuo sam glas koji nije bio glas moje majke. — Željko, probudi se! Polako sam postajao svjestan. Kroz mozak strelovitom brzinom letjele su slike onih posljednjih dana na Tibetu. Kada su me probudili gotovo smrznutog u snijegu sjetio sam se tibetanskih seljaka i ledenog pokrivača. Sjetio sam se lame koji me deset dana liječio u samostanu i vraćao iz stanja djetinjstva natrag u realnost, u moju pravu dob. Sjetio sam se kada mi je rekao da sam izliječen od bolesti bijega u prošlost upozoravajući me da će se ta stanja još povremeno vraćati u snu. Sva ta sjećanja jurnula su mi kroz mozak dok su me tresle ruke osobe koja me budila. Dugo putovanje natrag za Leh, moje iscrpljeno tijelo umotano u vunene ogrtače na nosiljci između dva konja, nanovo Lanak i Marsimilk, zatim bolnica u Indiji, pa putovanje u Jugoslaviju, pa opet bolnica, pa opet putovanje i opet bolnica. Neka ruka me tresla. -Željko, Željko, probudi se! Otvorio sam oči. Kroz prozor bolnice na Zvijezdi vjetar je unosio zvukove zagrebačkih tramvaja. Plave oči doktorice Novak bile su nasmijane. -Nosim ti dobre vijesti — govorila je dok sam trljao snene oči. — Imaš goste. Nisu me interesirali gosti, nisam želio dobre vijesti. Još uvijek u polusnu slušao sam doktoricu Novak kako govori da me traže Amerikanci, da vodim jednu od najvećih ekspedicija u područje tropa i Himalaya. Čekao me i Bebek. Čekala me majka s kolačima jer mi je bio rođendan. No bilo je još uvijek previše rano, ne, nisam još imao snage. Nisam imao snage ni za zvuk zagrebačkih tramvaja, ni za Bebeka, ni za američku ekspediciju, ni za Stakleni grad. -Sutra — rekao sam doktorici, — neka sve opet počne sutra. Okrenuh se, pokrih preko glave i utonuh u san. —
183
184
OBJAŠNJENJA VAŽNIJIH POJMOVA I IMENA
Akademija — Atenino svetište u sjeverozapadnom dijelu Atene, smješteno u perivoju platana i maslina. Osnovao ju je Platon 387. godine pr. n. e. Nakon Platona Akademijom je upravljao Speusip. U biti Akademija je zajednica filozofa. Legalna Akademija prestala je s radom za cara Justiniana, 529. godine naše ere, nakon čega djeluje ilegalno. Javlja se ponovo na Istoku, u okviru islamskog procvata, i opet u renesansi koja pod okriljem Cosima de Medicija, 1521. okuplja najveće umove onog doba. U toku su pregorovi da se stara Akademija ponovo osnuje u Lichtensteinu. Aleksandar Veliki (353—323. g. pr. n. e.) — Po predaji sin Apolonov. „Dok se držao svojih shema bio je nepobjediv. Kad bi nekim slučajem iz njih iskočio, padao bi iz greške u grešku i njegovi bi suborci često mislili da je poludio. Potom bi teturajući ponovo pronašao svoju shemu i nastavljao pobjedonosne pohode.” Aleksandar i otac mu Filip razradili su novu shemu ratovanja. U strateškom smislu Aleksandar je spojio konjicu i makedonsku pješadijsku falangu u jedinstveni mehanizam. Aleksandrov je izum konjička formacija te juriš koncentrirane konjice. Strategija mu je bila temeljena na kombinaciji kvadrata i kruga, odnosno spoju kocke i dva polukruga. Uvod ili prolog bitke sastojao se od polukružnog juriša konjice na dva krila — u svrhu rasturanja protivničke konjice. Tek nakon tog prologa kao grom ili munja slijedio je kratak eksplozivan i koncentriran udarac ponovo grupirane konjice s leđa i tvrd i prodoran frontalni pješadijski udarac kocke, odnosno falange u neprijateljsku masu. Ta dva brza lijeva i desna udarca po krilima u savezu sa parom snažnih udaraca straga i sprijeda bili su nezadrživi za protivnika. U bici na Arbeli 331. g. pr. n. e. Aleksandar je potukao perzijsku vojsku koja je, prema predaji, brojala više od milijun vojnika. Druga strateška varijanta bila mu je klin i kvadrat, pa krug. Tu varijantu koristio je na Arbeli. Eksplozivan, kratak udarac konjice u sam neprijateljski centar, slijedi ubacivanje kvadrata falange u nastalu prazninu i potom kružni tok konjice koja siječe sve one koji se razbježuju. „Aleksandar je postizao sve uspjehe”, piše Wells, „kombinacijom dvaju različitih no komplementarnih principa. Na primjer, u sukobu sa Perzijancima prvo je sasjekao perzijsku vojsku (tvrd pristup), a potom prisilio 10 000 svojih najboljih ratnika da ožene Perzijanke i da se oba naroda pobratime (mekan pristup)”. Samog sebe nazivao je gospodarom dvaju svjetova, lijevog i desnog, tvrdog i mekog. I lijevak i dešnjak, imao je dva različita oka, zeleno i plavo, i držao se sinom i Istoka i Zapada. San mu je bio spojiti svojstva efikasnog i sposobnog oca, velikog organizatora, no čovjeka bez duše i osjećaja, sa sposobnostima majke Apolonije — žene duboke osjećajnosti, intuicije i mističarke, no bez praktičnih sposobnosti. Taj spoj rascijepljenog muškog i ženskog elementa Aleksandar je vidio u spoju Istoka sa Zapadom. Ardjuna — glavni junak Bhagavad Gite. Asana — Položaji tijela pri prakticiranju joge. Zadržavanje pravilnog stava.
185
Asteya — Suzdržavanje djelom i mišlju, osobito od onoga što pripada nekome drugom. Baba, buba, bača — Orijentalci vrlo rado zamjenjuju osobna imena različitim nazivima u smislu striko, čiča — dečko, šefe, doktore, pa čak, predsjedniče, bez prevelikog obzira na neku objektivnu dosljednost. Bhagavad Gita — Poznata sveta hinduistička knjiga, dodatak velikom epu Mahabharate. Opisuje zbivanja i psihička stanja ratnika dvaju zaraćenih vojski u bici na Kurukšetri. Bhagavad—Gita, prema Ghandiju, simboličan je opis borbe čovjeka protiv samog sebe, protiv svojih sumnji i strahova. Čovjek želi jedan ishod i boji se života koji mu ne jamči očekivani ishod. Potrebno je ući u bitku života bez očekivanja izvjesnog ishoda, no pravilno i moralno, vodeći bitku u skladu s principima. Ishod je tada uvijek dobar. Niels Bohr — Danski fizičar — nobelovac, jedan od tvoraca suvremene nuklearne teorije i teorije kvanta. Brahma, Višnu, Šiva — Iako monoteisti, Indijci najčešće prikazuju jednoga boga kao trojstvo Brahme — boga stvoritelja, Višne — boga zadržavatelja, Sive — boga uništavatelja. To trojstvo označuje određene kozmičke ili prirodne sile. Na širokom planu te apstrakcije postaju antropomorfne, dobivaju ljudska svojstva i inkarniraju kroz različita bića i fenomene. Brahmačarija — Prema brahmanskom sustavu,jedno od četiri razdoblja života brahmana. To je razdoblje kada brahman prije braka odlazi na nauk učitelju kojega u svemu služi, učeći napamet vedske tekstove i komentare. Brahmačarija faza zahtijeva i celibat u svrhu shvaćanja istine. Muškarac se odriče žene s namjerom da se spoji sa cijelim kozmosom ili da se na višem nivou integracije spoji sa ženom. To razdoblje može biti zamijenjeno tantrom. U Tantri seksualnim odnosom sa ženom mudrac doživljava potpunu identifikaciju, eliminaciju svoga i njenog ja. Na najvišem stupnju integracije, u trenutku ekstatičkog religioznog orgazma čak i dvojni identitet muškarca i žene kao jednog bića nestaje i oni se u zagrljaju identificiraju sa Kozmosom. Brahman — Svećenik, član najviše kaste. Tradicionalno prolazi četiri životna razdoblja: vedski učenik, domaćin, svećenik i šumski isposnik, onaj koji je odbacio svjetovne vrijednosti. Brojevi: 6,7,12 — Prema mitovima starih kultura kozmosom dominiraju dvije sile. Kod Iranaca te dvije sile su šest negativnih i šest pozitivnih kretanja duše i materije. Sljedbenici Zaratustre šest pozitivnih sila nazivaju „Ameša spente”, šest bogova koji služe vrhovnom principu dobrote — sedmoj sili, Vohu—Manu, svjetlosti što šestoricu spaja u jedno. Toj šestorici „desnih” kretanja suprotstavljaju se šest kakotonija antiprincipa, koji su fotografski slični no izokrenuti prikaz šestorice dobrih. Sve što je desno postaje lijevo, sve što je gore postaje dolje. Ta šestorica imaju gornju i donju putanju, kao što i zvijezde slijede putanju dana i noći. Šestorica postaju dvanaestorica, šest lijevih i šest desnih. Kod Babilonaca susrećemo taj isti pojam, tih dvanaest principa postaju snage koje pokreću zvijezde i čovjeka, odnosno dvanaest bogova — šest puta dva. Otuda dvanaest mjeseci. Prema Kaldejcima, ništa po sebi nije dobro ni zlo, samo je dobar ili zao duh u kojem se vrši akcija. Šest zlih duhova ili
186
vibracija su — zavist, mržnja, ljubomora, bijes, pohlepa, požuda (seksualna). Suprotno važi za šest dobrih vibracija ili šest dobrih ameša spenta, koji se, također, dijele na lijeve i desne, odnosno ima ih 12. Kod Grka nalazimo također tih dvanaest bogova nebeskih (Ouranoi) te „Katatone”, suprotne bogove podzemlja. Stari Iranci interpretiraju povijest kao stalni sukob tih dviju sila — Sunca i Mjeseca, muškarca i žene. Platon, međutim, eliminira taj dualizam i tvrdi da se istina nalazi u sintezi između dana i noći, neba i zemlje. Na ulazu u Platonovu Akademiju pisalo je „Onaj koji ne proučava brojeve, neka ne ulazi”. Čakra — Točak, kotač, neka vrsta živčanih središta. To su, ustvari, 7 centara životne energije vezanih s pleksusom i endokrinim žlijezdama. Činvat — U religiji sljedbenika Zaratustre most preko sedme rijeke, rijeke zaborava, na kojem čovjek—duša susreće nebesku ženu. ,,U dekoru planine obasjane rumenilom svitanja nebeskih voda iz kojih izrasta drveće besmrtnosti uzdiže se most Činvat do samog vrha u svijetu beskrajnih svijetlosti. Pred dušom, na njen ulazak uspravlja se Deana, njegovo nebesko ja, djevojka blistave ljepote koja kaže: ,,Ja sam ti”. Deana — Prema zoroasterskom vjerovanju, svakom je muškarcu pri rođenju data idealna ženska polovica koju on može djelomice ili potpuno otkriti. Deana je ženski anđeo, žensko nebesko ,ja” svakog muškarca. Muškarac može prepoznati na zemlji njegovu Deanu u svakoj ženi, no to teško postiže. U principu prilaz Deani povezan je sa smrću doslovce ili sa smrću egoa. Susret sa Deanom odvija se na simboličnom mostu Činvat — pri prijelazu preko rijeke zaborava, koju Grci nazivaju Lethom. Fonos — Platonov i Aristotelov pojam kojim označuju miješanje dubokih i plemenitih osjećaja sa smiješnim i razuzdanim. Na primjer, smijanje na pogrebu, sadizam i mazohizam pomiješan s erotikom itd. Fonos je vrsta golicavog titranja u mozgu, mentalna vibracija, vrst uzbuđenja što razara grad, državu, brak, očinstvo i svaku društvenu zajednicu. Gilgameš i Enkid — Likovi iz mita o Gilgamešu (2000 g. pr. n. e.). Mitski junak starog svijeta, putnik u nepoznate prostore kojemu su otkrivene tajne. U Gilgameša se zaljubljuje božica Ištar. No ona ga, ustvari, ne voli, ljubomorna je. Muči ga i kuje mu osvete, pokušava ga odvojiti od prijatelja i smrtne žene koja ga voli. Gilgameš je vezan bezgraničnim prijateljstovm sa čudnovatim mističkim i nevjerojatno snažnim Enkidom koji je odrastao u džungli među divljim životinjama. Kada Enkid ode u podzemni svijet, Gilgameš ga nastoji pronaći. Godinama traži put do vječne istine, od besmrtnog čovjeka dobiva travu koja ga pomlađuje. Zmija mu na koncu otimlje tu travu, on prekida lutanje i postaje kraljem. Enkid se ipak javlja Gilgamešu s onoga svijeta i objavljuje ispraznost traženja vječnosti na zemlji. Pjesma Enkidovom prijatelju Gilgamešu:
187
„Kamo juriš Gilgamešu? Život tražiš i naći ga nećeš, zato Gilgamešu ... veseo budi i danju i noću... Žena ti vesela bila u naručju tvomu”, itd. To djelo znatno je utjecalo na literaturu, religiju i umjetnost istočnih naroda. Hamurabi — Kralj Sumera i Akadda, kralj Babilona (1955—1922. g. pr. n. e). „Pošto je bog Marduk stupio vladati svijetom, pozvaše bogovi Hamurabija da u zemlji oživi pravo... da jači ne bi tlačio slabijeg ni slabiji jačeg”. U Hamurabijevom zakoniku — zakon je uvijek dvosjekli mač. Zakon ima dvije dimenzije, za i protiv, a kazna i oprost su pupčano povezani. Nedavanje oprosta, gdje oprost slijedi, izaziva kaznu i obratno. Ako je u pravu, tužilac prima odštetu, ako nije u pravu, sam je kažnjen što je tužio. Liječnik je dužan liječiti i ako liječi dobro, neka mu se plati, ako liječi loše, neka on plati i neka bude kažnjen. Sudac ako presudi dobro, onda je dobro, ako presudi neispravno, neka bude kažnjen. Zakon se svodio u praksi na to da su ljudi dobro razmislili prije nego nekoga optuže a i suci su dobro razmislili prije nego što donesu presudu, i još više su razmišljali oštećeni u pogledu primjene presude ili oprosta. Sve pravne pogreške moraju se platiti. Ne može biti akcije bez protuakcije, osim ako oštećena strana ne daje oprost. W. K. Heisenberg (r. 1901. g.) — Fizičar, nobelovac, formulirao tzv. Heisenbergov princip — princip neizvjesnosti. Heinsenberg interpretira subnuklearne čestice i kao energiju i kao materiju i to ne s ozbirom na atomske čestice, već s obzirom na promatrača i sam akt promatranja. Drži da bi se nešto spoznalo o atomu, o nekom fenomenu, potrebno je to promatrati, međutim promatrač i promatrano su spojeni i sam čin znanstvenog promatranja djeluje i na promatrača i na promatrano. Hetera (grč hetaira = družica) — Obrazovana zabavljačica. Najčuvenije su: Aspazija, Frina, Taida i Laida. Frina je bila osuđena na smrt zbog javnog svlačenja i nemorala. Nakon izrečene presude, skinula se gola. Bila je toliko lijepa da su se suci složili da je božanska te su joj oprostili. Hetiti — Indoevropski narod koji je 2000 g. pr. n. e. prodro u Malu Aziju i osnovao jaku državu s glavnim gradom Hatuša Bogazkale. Ratovali su često s Egiptom. Hetitska država propala je oko godine 1200 pr. n. e., kako pišu kroničari, zbog jednostrane primjene vlatitih zakona. Joga — Filozofski sustav sprezanja. Tradicionalno postoje četiri osnovne joge. Ono što se kod nas podrazumijeva pod „jogom” je hatha joga i uglavnom se svodi na gimnastiku. Osnovni sistemi joge su oslobađanje čovjeka kroz: karma jogu — rad, bhakti jogu — ljubav, džnana jogu — mudrost, radža jogu — kraljevsku jogu. Kairologija - Nauka o pravom trenutku (vidi poglavlje „Svadba”). Odnosi između muškog i ženskog elementa determinirani su, između ostalog, i pravim trenutkom. Postoji idealno doba za raspupavanje cvijeta, idealno doba za začeće ideje, embrija u ženi itd. Ti vremenski periodi predmet su Platonovih formula, posebice formule kvadrature kruga. Problem je u tome da ti periodi nisu uvijek objektivno shvatljivi. Na primjer u
188
„Zakonima” idealno doba pada 15. siječnja za muškarca ratnika od 35 godina i ženu od 16 godina. Međutim, u „Državi” dobne razlike date su objektivno. Žena može biti starija, svaki mjesec može biti Subjektivno siječanj i subjektivno svaki dan može biti petnaesti dan. Sve je u vremenu i objektivno i subjektivno. Kada se objektivno i subjektivno spoje — to je pravi trenutak. Karman — Načelo djelovanja, uzrokuje život u svakog bića. Taj život određenje djelima onog bića koje je svojom prošlosti ili željom uvjetovalo ponovno osobno postojanje. Konfucije — Kineski mislilac (VI st. pr. n. e.).Izvršio je najznačajniji utjecaj na misaoni život u Kini. Lao Tse (Lao Ce) (V ili VI st. pr. n. e.). Osnivač taoizma — filozofsko mističnog shvaćanja svijeta, kasnije religije u Kini. Neki tvrde da je živio u doba Konfucija. Izvršio je velik utjecaj na razvoj kineske kulture kao i na razvoj suvremene fizike. Logos (riječ, ideja, Aum,amen) - Osnovna vibracija reda i harmonije kojom je strukturiran cijeli kozmos. Pranayama — teška fizičko—spiritualna vježba susprezanja daha. Složena disciplina kroz koju se usporavaju fiziološki procesi, zaustavlja starenje i regeneriraju tjelesne ćelije. Ramayana — Indijski ep iz 4. st. pr. n. e. Sita, lik idealne žene, najljepše među indijskim princezama, koja slijedi muža Ramu kroz bogatstvo, siromaštvo, izgnanstvo, te pustinjački život u džungli. Protiv njezine volje odvode je kralju Ravani na Cejlon, no ostaje vjerna mužu koji napušta pustinjački život te diže vojsku. Rama skuplja vojsku među prezrenom, nižom klasom, koju autor uspoređuje s majmunima, te udara na Ravanu. Nakon duge borbe pobjeđuje i vraća se sa Sitom trijumfalno u svoj grad gdje žive u sreći i ljubavi. Poslije, u trenutku slabosti, u Ramu se uvlači crv sumnje, tražeći definitivan dokaz Si tine vjernosti za vrijeme boravka kod kralja Ravane. Povrijeđena nepovjerenjem, Sita ne želi dalje dokazivati svoju vjernost. Smatrajući da joj Rama mora vjerovati, odabire smrt radije nego da živi s Ramom koga razdire sumnja. Naređuje zemlji da se otvori i nestaje pred očima očajnog Rame. Sita govori Rami: „Ti nikada nisi bio Rama već Rama—Sita”. S-MATRICA — Teorija S-matrice - subnuklearna teorija — razvijena u drugoj polovici 20. stoljeća uglavnom u SAD. Jedan od tvoraca S—matrice, fizičar Geofrey Chew izjavljuje: „Elementarne čestice su slobodne od interne strukture i ne mogu biti podložne bilo kakvom djelovanju koje bi nam ogmoućilo ustanovljavanje njihovog postojanja”. Teorija S—matrice (S—matrix theory) opisuje svijet subnuklearnih čestica kao dinamičnu mrežu događaja. Stvar (materija) — događaj — vrijeme — prostor, subjekt— objekt, sve to sudjeluje u stvaranju nečega što zovemo atomskom subčesticom, odnosno hadronom. Ništa, pa ni atom nije atom sam za sebe, već uvijek s obzirom na sve drugo oko njega. Teorija S—matrice je prvenstveno matematičko—teorijski model iz fizike, no s konotacijama u medicini, ekonomiji i filozofiji.
189
Spirala — Budističke lame drže da postoje dvije spirale, lijeva i desna, a obje su spojene istim kanalom: to je put Tao (logos). Na kraju tih spirala nalazi se život, istina, Stakleni grad, dvije spirale — jedna istina. „Spirala: dugo tijelo sunčevog sistema... juri kroz kozmos prema Vegi brzinom od 12 milja u sekundi, u periodima od 80 godina u kojima prevaljuje 30 000 milijuna milja. Planete, dakle, u svom kretanju ispisuju spirale različitih napetosti i promjera... stvarajući neizmjerno suptilan zvuk — glazbu planeta. (Rodney Colin, Teorija celestijalnih utjecaja). Tai boks — borilačka vještina nalik evropskom boksu, ali uz ruke dozvoljeno je i korištenje nogu. Tantra joga — Disciplina kojom se postiže oslobođenje od podložnosti, tjelesne gladi, straha od smrti, seksualne požude, svega materijalnoga, te koncentracija na kozmičko. To se postiže bacanjem u najsenzualnije situacije i odnose da bi se, kad je iskušenje najjače, svladala želja i užitak i sublimirao nagon u spoznaju. Upanišade ili Vedanta (kralj Veda) — Tekstovi kojima završava cijeli opus Veda. To su filozofski tekstovi potekli iz starih vedskih škola. Osnovna misao je spoznaja da su atman (vlastita osobnost) i brahman (skrovita istina) istovjetni. Brahman je pokretačka sila obreda, tog središnjeg događaja vedskog čovjeka i njegova shvaćanja svijeta. Atman je i osobno „sebe” i opće svemirsko sebe. Upanišade govore o filozofsko—društvenom te racionalnom aspektu shvaćanja odnosa čovjeka i kozmosa i daju tom aspektu prednost u odnosu na mistično—religijski pristup koji karakterizira ranije dijelove Veda. Spoznaja da atman brahman oslobađa čovjeka, oslobađa ga prvenstveno od obmane ega, jer time iskazuje da nema razlike između pojedinaca i okoline. Pod pojmom upanišada razumijeva se i svaka tajna nauka. Evans Wentz - Prevodilac „Tibetanske knjige mrtvih”. Yama — Moralno pročišćavanje, prvi stupanj u većini sistema joge. Sastoji se od pet propisa: 1. Ahimsa — uzdržavanje od svjesnog zadavanja boli ili uvrede drugoga, uključujući i sebe; 2. Satya — biti istinit i pošten prema drugome, uključujući i sebe; 3. Asteya — ne krasti; 4. Brahmačarija — odricanje od spolnog života; 5. Aparigraha — neposjedovanje bilo čega što ne služi zadovoljavanju osnovnih potreba. YIN — YANG - „Stvarnost, ono što jest”, smatra Lao Ce, „jest sinteza yina i yanga, a naziva se „tao”, odnosno put ili riječ. Prema Heideggeru „tao” jest indijski ,,aum”, odnosno Heraklitov „logos”, „riječ” koja spaja kontradiktornosti svjetla i tame, itd. U Kineza „yin” označava ženski element, mjesec, mekoću, toplinu, dok je „yang” muški element, ujedno aktivan i krut. Yang leži desno, dok „yin” leži lijevo od istine koja je desno—lijeva, odnosno lijevo—desna. Tijelo se također dijeli prema tim principima tako što su neki organi yin, a drugi yang. Zdravlje je pravilan odnos, odnosno harmonija tih tendencija. Pravilna ishrana se, također, temelji na ravnoteži. Riža je yin, meso je yang itd. Moderna akupunktura koristi nervne tokove yina i yanga, te se zabadanjem igle u te kanale (gdje teče ta nevidljiva energija) vrše razni medicinski zahvati. Nova kineska vlada prihvaća i koristi te principe kako u medicini, kulturi, tako i u planiranju privrednih akcija.
190
Zaratustra ,,O Zaratustri (Zoroasteru) pisat će se ozbiljno tek u dvadesetom stoljeću”, izjavljuje Boyce. Zaratustra spaja duh i materiju u jednu cjelinu te govori o savršenoj egzistenciji koja je spoj duha i materijalne, fizičke egzistencije. Iz vjersko političkih razloga građanska povijest smješta Zaratustru u 7. stoljeće prije naše ere. To je potrebno zato da bi biblijski monoteizam bio stariji od Zaratustrina filozofskog monoteizma. Taj je podatak već osporen smještajući Zaratustru negdje u doba između petnaestog i dvadesetog stoljeća prije naše ere. Dualističku interpretaciju Zoroastera nametnuli su građanski teolozi, a zasniva se na nepoznavanju teksta. Zaratustrini sljedbenici su to demantirali. Potrebna je jedna napredna, nova interpretacija u duhu nove postgrađanske filozofije i znanosti. Općenito možemo reći da Zaratustra zamjenjuje antropomorfne bogove jednim vječnim principom dobrote i ljubavi. Taj princip rađa se u dijalektičkom odnosu između svjetla i tame, odakle pojam dualizma. Međutim, sam princip Ahura Mazda leži iznad odnosa Vahu Mano— Ahriman, to jest relativnog historijskog dobra te relativnog historijskog zla. Speusip izjavljuje da je Platon šezdeset i šesta inkarnacija Zaratustre, te se već i po tome vidi da Zoroaster nije mogao živjeti od 627. do 552. godine kako to iznose građanski povjesničari, pošto od njegove smrti do Platonovog rođenja ne bi proteklo pola generacije.
191
BORNA BEBEK rođen je u Zagrebu. Od rane mladosti putuje istočnim zemljama s ocem, istraživačem podzemnih voda. Nakon završenog studija filozofije i ekonomije prekida magisterij na temu ekonomije zemalja u razvoju i putuje na Istok autobusom, konjem i jahtom. Zaustavlja se u Indiji gdje duže vrijeme boravi u ašramu u gradu Puri. Vraća se u Evropu i nastavlja magisterij u Heindelbergu, SR Njemačka. Upoznavši Malnara, zajedno putuju na Istok. Nakon što se vratio u Evropu, u 28. godini doktorira na London School of Economics. Nakon položenog doktorata radi u Zagrebu kao ekonomist proučavajući odnose između zemalja tzv. Juga i Sjevera. U ekonomiji interpretira strukturalnu krizu kroz rascjep muškog i ženskog elementa, odnosno rascjep Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. U svojoj profesiji poznat je po brojnim radovima i knjizi The Third City, RKP, Boston, SAD, 1983, Treći grad, Logos, Split. U popularnoj literaturi autor je knjige Santhana, one Man’s road to the East, Bodley Head, London, 1980, Santana, Matica Hrvatska, Zagreb, 1980. Član je Društva književnika Engleske. Živi u Zagrebu gdje radi u Ekonomskom institutu.
ŽELJKO MALNAR, istraživač, putopisac i filmski radnik, rođen je u Zagrebu 12. 4. 1944. godine. Nakon započetog studija medicine u Zagrebu, odlazi na Istok. U Indiji živi više od 10 godina gdje studira na Institutu za masovne komunikacije - Filmski odjel. Nakon diplome studira indijsku filozofiju i religiju u ašramu Swamija Shama u Kulu Wellyju, na Himalajama. Kao vođa ekspedicija postaje poznat nakon što je prošao područja: pustinju Dašt—i—Margo (Pustinju smrti, u Afganistanu), džungle na Ceylonu, pustinju Thar u Indiji, džungle Amazone. Kao režiser—snimatelj radi za producentske kuće: Tropic Venture, Johna Aliena, Don Charnana, Film Division of India i druge. Dugogodišnji je suradnik TV Zagreb i TV Beograd. Od 1983. godine vodi internacionalnu ekspediciju Around the Tropic World. Za uspjehe u zbližavanju i razumijevanju različitih kultura kao počasni građanin dobiva ključeve grada Fortha Wortha u Texasu (SAD). Jedini je stranac nosilac titule seuli (Poglavica koji govori) u polinezijskoj državi Zapadnoj Samoi. Dobitnik je brojnih priznanja za djelatnosti vezane uza svoj istraživački rad.
192
193
sken i obrada:
Janja
194
