Dijalektologija je disciplina koja se bavi pručavanjem jednog jezika. To je zasebna disciplina koja se bavi proučavanjem dijalekata kao zasebnih jezičkih sistema. Autonomnost dijalektologije proističe iz značaja koji dijalekat za jezik uopće ima, jer se radi o organskom idiomu, a to znači prirodno i neometeno razvijenom jeziku na koji niko svjesno ne utiče i niko ne vrši intervencije u njemu.
Dijalekat je neka vrsta slobodnog jezika i on bolje od drugih vidova jezičke strukture i upotrebe pokazuje šta se to sve sa jednim jezikom dešava kada je u pitanju, ne samo njegovo porijeklo i razvoj, nego i savremeno stanje. U vezi sa dijalektom postoji pojam u savremenoj lingvistici koji se naziva horizontalno
diferenciranje jezika . To diferenciranje se odvija na planu prostora terena na kojem se jedan jezik govori. To To znači da nema ni standardnog standardnog jezika bez neke svoje dijalekatske osnove i baze, jer bez baze ni knjievni jezik ne bi mogao ni postojati ni funkcionisati, funkcionisati, jer ne bi imao svoju govornu podlogu, svoje izvore. To bi bio vještački jezik j ezik čije su osobine iskonstruisane, izmišljene, dogovorene na osnovu nekih lingvističkih kriterija kao što je slučaj sa najpoznatijim vještačkim jezikom, !sperantom. "aključak bi bio da nema standardnog ili knjievnog jezika kao cjelovitog sistema bez njegove govorne upotrebe, a sva govorna upotreba bazira se na dijalektu. #a pojmom dijalekta vezuje se pitanje postojanja velikog broja jezičkih jedinica, odnosno, razlika.
Osnovna osobina dijalekta je da se u njemu jezičke osobine usitnjavaju, da tim usitnjavanjem dolazimo do jedne tačke koja se definira pojmom lokalizam. Usitnjavanjem jezika u dijalektu otkrivamo da upravo on posjeduje najveće jezičko bogatstvo i da se iz njega moe crpiti mnogo materijala i argumenata za tumačenje raznih pojava u standardnom jeziku. $oznavati dijalekte i razumjeti procese koji se u njima dešavaju znači poznavati i sve ono što se inače u jeziku dešava, a to znači% njegovu prirodu, razvoj, jer samo spontani jezički razvitak moe dati prave signale o tome koji su to unutarnji jezički mehanizmi koji oblikuju tu tvorevinu koju mi nazivamo jezik. #ve što se dešava u jeziku dešava se na principu djelovanja i borbe centrifugalnih i centripetalnih sila. &a planu tih razlika unutar jednog prostora odvija odvija se sistem dijalekata. U dijalektologiji razlikujemo i pojmove jezičkog centra i periferije, pri čemu centar predstavlja lokalizam mjesnih govora a periferija je dijalekat i narječje. 'ad se saberu svi mjesni govori proširuje se teren i vrši se sve veće rastezanje i uopćavanje sve do narječja.
U dijalektologiji se dešava problem terminologije i ti termini idu u jednom nizu od manjih jedinica ka većim u jednoh liniji razvoja.
&arječje
(ijalekat
$oddijalekat
)ovorni tip
)ovorna skupina *skup nekoliko osobina mjesnih govora+
)ovor *mjesni govor+
(ijalektološki metod se utvruje na ovaj način, i to definiranjem dijalektološke pripadnosti govornika. -zvorni govornik uvijek pripada jednom mjesnom govoru a onda se ti mjesni govori po principu dijalekatske terminološke postupnosti definiraju svojom pripadnošću uim i širim govornim cjelinama koje idu od govora do narječja nekog jezika. #vaki od ovih momenata naše dijalekatske pripadnosti takoer po principu gradi u govorniku ono što se naziva jezički osjećaj. Taj jezički osjećaj utemeljen je na našoj dijalekatskoj pripadnosti u smislu ovih šest krugova kojima pojedinac unutar svog maternjeg jezika pripada.
* Lingvistička geografija – predmet i metoda izučavanja 'lasični dijalektološki metod uključuje nekoliko faza od kojih je glavna terensko istraivanje ili prikupljanje izvorne grae. Terenska metoda je poznata i drugim srodnim filološkim i nefilološkim disciplinama, kao npr. u onomastici, etnologiji, muzikologiji.. a ogleda se u neposrednom kontaktu sa izvornom jezičkom graom tj. sa konkretnim organskim idiomom koji se naziva dijalekat. &akon terenskog istraivanja dolazi faza klasifikacije grae prikupljene na terenu i svrstavanje te grae u različite jezičke nivoe i kategorije. &akon toga pristupa se opisu ili deskripciji govorne slike nekog mjesta što se čini po klasičnoj ili uobičajenoj metodologiji idući od glavnog sistema preko morfologije i sintakse pa sve do njegovog rječnika ili leksičkosemantičkog sistema.
U nauci postoji niz manjih ili većih radova koji čine vrlo bogatu dijalektološku literaturu u kojima se opisuje ili govor nekog mjesta, ili govorni tip, dakle, svi navedeni nivoi utvrivanja dijalektoloških metoda zavisno od teritorije na kojoj se istraivanje vrši. Tu je posebno zastupljena takozvana deskriptivna dijalektologija čiji je glavni cilj dati tačan opis prikupljene grae. $ri takvom opisivanju uočavaju se brojna pitanja i problemi koji se javljaju, ne samo u dijalektologiji, već i u standardnom savremenom jeziku. Tu je posebno vana vrijednost grae jer se radi o prirodnom jeziku što je za svakog lingvistu prvo i najvanije pouzdano mjerilo svega što se u jeziku, kao organskoj pojavi, dešava. Upravo je dijalekat pouzdan znak da se u nekom jeziku nešto dešava jer je prirodni jezik spontan jezik koji je podloan unutarlingvističkim zakonitostima razvitka, i on sam rješava brojne nedoumice i konflikte. # druge strane sve što jezik sam riješi na prirodan način, kasnije moemo pronaći u nizu primjera u pravopisima i gramatikama kada se nude dubletni oblici ili se preporučuje jedan a daje se objašnjenje da u dijalektologiji postoji kao pravilan i drugi oblik.
Lingvistička geografija kao pojam proizilazi iz dijalektologije, a pored ovog termina koriste se i termini arealna lingvistika i lingvogeografija . Takvo terminološko odreenje upućuje na to da ona i svojim imenom i predmetom istraživanja predstavlja spoj između
lingvistike i geografije s jedne strane a s druge strane geografije . ! njoj imamo geografsku metodu udruženu sa lingvističkom a su"tina te metode je da na način geografije pojave u jeziku na određenom prostoru ili terenu u vidu neke vrste avionske slike. #adatak joj je da pokaže kako se jezik javlja kao jedna teritorijalna cjelina te koji se sve odnosi među jezičkim pojavama javljaju u smislu teritorijalnog diferenciranja$ Da bi to pokazala dijalektologija pribjegava opet u geografskom smislu egzaktnoj metodologiji prikazivanja jezičkih pojava pomo%u dijalektolo"kih karti a vi"e njih predstavlja dijalektolo"ki atlas$ /nogi jezici svijeta bili su zahvaćeni istraivanjem dijalekata pomoću geografskih metoda, pa se tvrdi da u svijetu postoji &'( dijalektolo"kih
atlasa koji prikazuju &'( jezika$ )a osnovu dijalektolo"kih atlasa mogu se vidjeti konkretne osobine užih i "irih dijalekatskih prostora , kako se koji glas ili riječ u nekom kraju izgovaraju, dokle dopire jedan način izgovora, a odakle počinje drugi način, utvruju se odreene granice meu tim jezičkim pojavama i sve se to dogaa na jednom visokom stupnju naučne egzaktnosti, preciznosti i potvrenosti.
Lingvistička geografija do"la je do slijede%ih saznanja % 0. Dijalekti u klasičnom smislu riječi kao jezička konkretnost ustvari i ne postoje
oni su rezultat lingvističkog tj$ dijalektolo"kog uop%avanja . 1edina konkretnost na
samom terenu su pruanja i prostiranja konkretnih jezičkih pojava, i to svake za sebe i u tom smislu lingvistička geografija i stvara i definiše svoj glavni pojam 2 pojam izoglose. -zoglosa je linija koja dijeli jednu jezičku osobinu od druge, to je razlikovna crta na samom terenu. U tom smislu lingvistička geografija i priznaje samo te razlikovne crte, a sve ostalo je rezultat klasičnih dijalektoloških uopćenosti ili apstraktnosti 3. Drugo "to utvrđuje lingvistička geografija je činjenica da dijalekatske granice
onako kako se predstavljaju na klasičnim kartama u vidu tačnih linija relativno postoje jer su i one rezultat uop%avanja . 4na ipak pokazuje da je klasična dijalektologija ispravno pribjegavala povlačenju dijalekatskih granica. 5azlika je u tome što je svaka od tih povučenih granica u stvarnosti mnogo rastegnutija i šira nego što su prikazane na kartama. Utvruje se i to da se te granice pruaju na prostornoj širini koja ide od najmanje 06 do 36 km, a moe biti proširena i na prostor od 76 i 86 pa čak i više km. 9. ona utvruje i to da su faktori koji imaju utjecaja na stvaranje jezičkih razlika na
terenu vrlo različiti i ona uspijeva dati po važnosti jedan redoslijed među tim faktorima tj$ utvrditi "ta je od primarnog značaja za stvaranje jezičkih razlika na terenu a "ta od sekundarnog "ta utječe na stvaranje tih manjih razlika ili nijansi među dijalektima$ #vuda gdje se javlja izoglosa moe se povući linija i utvrditi jezička razlika koja dijeli teren na osnovu A i osnovu :.
U konkretnoj situaciji nemamo nikada jednu liniju ili jednu izoglosu već se javlja veći broj i one se ponašaju različito. 4ne imaju tijesnu vezu sa drugim pojmom u dijalektologiji a to je
pojam dijalekatske granice . Tek je lingvistička geografija uspjela egzaktnije definisati pojam dijalekatske granice i reći šta ona znači. 4snovno što je utvrdila lingvistička geografija, prije svega na materijalu francuskih i engleskih lingvističkih atlasa je da po prirodi dijalekatske granice nisu oštre niti uske, niti odreene, već predstavljaju širi prostor. U jezičkom smislu to prostor koji formiraju upravo izoglose i koji se naziva snop izoglosa 2 to su odreene linije koje se javljaju na terenu pruajući se. (ijalekatska granica predstavlja snop izoglosa, s tim što je izoglosa opći termin za sve diferencijalne jezičke osobine, ali taj termin ima i svoje ue, preciznije terminološko odreenje% 0. izofona 3. izomorfa 9. izoleksa
;. izosintagma 7. izoprozodema 'ad se skupe svi ovi termini oni čine jednu izoglosu. &ajveći stepen diferenciranja je kod izofona, a najmanji kod izosintagme.. -zoglose imaju svoja dva aspekta koji se i inače javljaju u jeziku, a to je kvantitet i kvalitet. 'riterij kvaliteta se primjenjuje s obzirom na dva momenta% genetski, koliko je ta osobina vana za jezik i njegov razvoj, te tipološki. 'ao kriterij u jeziku postoji i frekvencija. Ako nedovoljno poznajemo navedene kriterije moe nam se činiti da su svi jednako vani *jat slui kao kriterij za diferenciranje čitavog jezičkog područja na tri grupe+. 'vantitet podrazumijeva brojnost tj. koliko ima razlikovnih crta a kvalitet podrazumijeva da moramo prepoznati osobine koje su vanije za sam dijalekat od onih koje i nisu tako vane. )enetski kriterij podrazumijeva porijeklo pojave, koliko je stara i koliko je vana za jezik u cjelini. Tipološki kriterij je vaan jer se njime odreuje koliko je ta pojava značajna za diferenciranje dijalekata u cjelini tj. koliko je vana kao strukturna i sistemska pojava. 'ad se uzme u razmatranje odnos izmeu izoglosa i pojave snopova izoglosa *dijalekatske granice+ onda se u horizontalnom diferenciranju jezičkih pojava javlja univerzalno lingvističko pitanje a to je odnos izmeu dvaju faktora jezičkog razvitka. $rvi faktor je unutarlingvistički a drugi je vanlingvistički. U spoju izmeu ovih faktora odvija se i čitav proces razvoja dijalekata.
dijalekatske linije i granice, jer svaka jezička pojava dobila bi dinamiku i imala bi raznovrsna kretanja po terenu, što bi rezultiralo jednim skupom razbacanih linija. U jeziku se djelovanjem vanlingvističkih faktora dešava da se ta razbacanost ograničava i organizira u grupe, to znači da su sve te razbacane osobine i linije na terenu postojale kad i etnos *narod+. U tom smislu se i javlja pojam kontakta meu jezicima% •
trajanje kontakta 2 stvaranje zajedničkih osobina
•
prekidanje kontakta 2 stvartanje jezičkih razlika
•
prekidanje kontakta na kraći ili dui period 2 produbljivanje i uobličavanje dijalekatskih razlika
