UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA HISTORIJU
Džemal Ćehajić
Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama (prikaz knjige)
Redžić Aida
Sarajevo, 2013. godine
Derviški redovi
Knjiga ¨Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu¨ ( Sarajevo, 1986.) od Džemala Ćehajića napisana je na osnovu arhivskog materijala: dokumenata, sudskih protokola (sidžila), popisnih i ekonomsko-finansijskih knjiga (deftera), kronika, rukopisnog i drugog materijala. U djelu su sistemski obrađeni naročito derviški redovi koji su bili zastupljeni u jugoslovenskim zemljama. Derviški redovi se u našim krajevima javljaju još od početka osmanske vlasti u 15. stoljeću i uzimaju aktivno učešće u procesu formiranja naselja i širenja islama i islamsko-orijentalne kulture. Njihov utjecaj se širio iz sufijskih centara (tekija) koji su postojali u većini gradskih naselja i u mnogim selima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i na Kosovu. U spomenutim oblastima bili su rašireni redovi: mevlevije, nakšibendije, halvetije, kadirije, rifaije, bektašije, hamzevije i drugi, koji su utjecali ne samo na religioznu nego i na društvenu i kulturnu atmosferu ovih oblasti. Neki od istraživača ove tematike bili su Šaćir Sikirić, Gliša Elezović, Muhamed Hadžijahić, Alija Bejtić, Nedim Filipović i drugi. Tesavuf odnosno islamski misticizam predstavlja zasebnu metodologiju odgoja u cilju približavanja, sjedinjenja i jedinstva sa Apsolutom (Bogom). Iako pojedini historičari islamske mistike nalaze preteče tesavufa i među Poslanikovim ashabima ipak se tesavuf počinje razvijati od 8. stoljeća kada se sufije počinju izdvajati od ostalih muslimana svojom nošnjom i načinom života, na što ukazuje i naziv ¨sufi¨ (ar.vuna) jer su živjeli skromno i nosili grubu vunenu odjeću. Pored ove teze postoje i drugi istraživači koji smatraju da riječ ¨sufi¨ i ¨tesawwuf¨ potječu od grčke riječi ¨theosophia¨ ili termina ¨sophos¨ (mudrac). Također neki ovaj izraz dovode u vezu sa riječju ¨as-suffa¨ (klupa) što se odnosi na prve pobožne ljude koji su živjeli za života Poslanika Muhameda. Dakle, u 8. stoljeću se počinju javljati i sufijske institucije: hanikahi, ribati i zavije. Međutim, razvoj sufijske teorije i zrenje tesavufskih ideja odvija se naročito u 9. i 10. stoljeću kada se više pažnje posvećuje razmišljanju i meditaciji nego krutoj askezi, koju su sufije 8. stoljeća kao npr. Ibrahim ibn Edhem, Rabia Adavija smatrali osnovom spasa i izbavljenja. Vremenom su se razvile dvije škole tesavufa sa svojim karakteristikama: basranska i bagdadska. Pored svoje teoretske strane, tesavuf ima i praktični aspekt koji se definira kao put, metod (ar. tarik) približavanja Bogu. Derviški redovi predstavljaju sistem zasnovan na relaciji učitelj i učenik, muršid (vodič) i murid (učenik). Organizovani ili bolje rečeno institucionalni tesavuf se stvarao postepeno i u etapama. Već u 10. stoljeću stvaraju se sufijske institucije: ribat i zavije u arapskom i hanekah u perzijskom području. Svi ovi termini označavaju sufijski centar ili tekiju. Kao posljedica ovoga razvoja javljaju se derviški redovi koji su bili vezani za jednog učitelja, osnivača (pira), čije ime nosi 2
dotični red, usvaja njegov metod obuke, koristi njegovo mističko iskustvo i slijedi pravila sufijskog života kojih se on držao. U razvoju ovog institucionalnog tesavufa najznačajniji su sljedeći redovi: suhravardije, kadirije, rifaije, jesevije, kubravije, čistije, šazilije, bedevije, mevlevije, nakšibendije. Ostali redovi su derivati jednog ili više spomenutih. Pored ovih postojali su još: kalenderije, ahmedije, safevije, bektašije, halvetije..
Derviški red mevlevija Osnivačem derviškog reda mevlevija smatra se Dželaluddin Rumi, zvani Mevlana po kome je ovaj red i dobio ime. Sam Rumi nije osnovao niti je imao namjeru osnovati novi derviški red, nego su to učinili njegovi učenici i nasljednici. Velika zasluga za konstituisanje mevlevijskog reda pripada njegovom sinu Sultan Veledu. U prvom periodu svoga razvoja dok još nije bio formiran kao tarikat, red mevlevija se širio i oslanjao na narodne mase jer je Mevlana bio cijenjem ne samo kod inteligencije i aristokracije nego i kod muslimanske mase koji su ga prihvatili kao svoga pira. Tako je ovaj red prešao dug period svoga razvoja do konačnog formiranja do prve polovine 15. stoljeća. Do uspostave osmanske vlasti u Bosni ovaj red je bio u potpunosti formiran u pogledu principa, obreda, teorije i prakse. Tako u mevlevizmu postoje četiri stepena koja je mogao da dostigne i zauzme pripadnik reda: muhib (simpatizer koji voli), dede (ili derviš), šejh (zastupnik pira), halifa ( zamjenik šejha). Centar ovog reda bio je u Konji, a odatle su se tekije i zavije otvarale širom Osmanskog Carstva i islamskog svijeta. Mevlevijske tekije postojale su u svim većim centrima u Jugoslaviji: Sarajevu, Beogradu, Skoplju, Mostaru, Konjicu, Nišu.. Najznačajnija mevlevijska tekija ipak je ona osnovana u Sarajevu. Nju je osnovao Isa-beg Ishaković 1462. godine, što se vidi iz njegove vakufname, inače najstarijeg izvora koji se odnosi na Sarajevo osmanskog perioda. Ova se tekija sastojala od tri kuće, jednog ograđenog dvorišta (harem) i ostalih pomoćnih prostorija. Te kuće su služile i kao tekija ali i kao konačište siromašnim muslimanima, učenicima, ratnicima i putnicima. Tu se kuhala i besplatno dijelila hrana putnicima i službenicima konačišta, a višak hrane dijelio se siromašnoj djeci u gradu Sarajevu. Iako se u vakufnami Isa-bega ne spominje kojem je redu pripadala ova tekija, iz kasnijih izvora i legendi koje su postojale u narodu može se zaključiti da je pripadala redu mevlevija. 3
Spomen i opis mevlevijske tekije u Sarajevu dao nam je Evlija Čelebi u svome ¨Putopisu¨ (Sejahat-name) u 17. stoljeću. U njemu on navodi da se tekija nalazi na obali Miljacke i da je stekla tradiciju odgajajući generacije derviša kroz zanosni mevlevijski ples, muziku i poeziju. Još detaljniji opis tekije dao je sarajevski pjesnik Rešid Efendija u svojoj pjesmi u kojoj pjeva o katastrofi Sarajeva 1697. u pohodu princa Eugena Savojskog. Ova tekija svoju trajnost ima zahvaliti bogatom vakufu Isa-bega. Ona je više puta obnavljana poslije požara ili razaranja, ali na različitim mjestima, prvo na Šehovoj Koriji, a onda na Bendbaši. Pored prihoda Isabegovog vakufa, kasnije su i drugi nepoznati vakifi uvakufljavali svoja dobra za izdržavanje tekije. Mevlevizam se u Bosni ispoljavao kao i u centru u Konji uz izvjesne modifikacije. Svakog petka poslije džume namaza obavljao se zajednički zikr-mukabela i sema (plesati, okretati se) kada su se služili i raznim muzičkim instrumentima. I u mevlevijskoj tekiji u Sarajevu izvođen je zanosni ples kada bi se plesači oblačili u posebne bijele nošnje koje su se širile u pokretu. Čak i poslije ukidanja mevlevijske tekije u Sarajevu, mevlevizam kao religiozni fenomen i kao tradicija ostao je da i dalje živi, ali samo kao intelektualno-moralni aspekt. Nestalo je muzičkog spektakla i praktičnog mevlevijskog obreda. Međutim, Mevlana Dželaludin Rumi i njegova ¨Mesnevija¨ ostali su i dalje kao predmet interesovanja i izučavanja u islamskim krugovima Bosne i Hercegovine. Kod derviškog reda mevlevija posebno je bila zastupljena i razvijena književna djelatnost. Posebna se pažnja posvećivala perzijskoj mističnoj književnosti. U tome se ističu Fevzija Mostarac i Fadil-paša Šerifović.
Derviški red nakšibendija Ovaj red je dobio ime po Muhamed ibn Muhamed Bahaudin al-Buhariju Nakšbandiju (umro 1389.) i nakšibendijska tradicija upravo njega smatra za osnivača ovog reda. Neki smatraju da on nije istinski osnivač reda, nego je on samo preuzeo tradiciju isključivo mentalnog-bezglasnog zikra (zikr-i hafi) kojem ga je podučio Abdul-Halik Gudždavani koji je istinski osnivač reda nakšibendija. Ovaj red predstavlja produženje ortodoksne horosanske mističke škole.
4
Ovaj se red u Bosni javio u 15. stoljeću. Neki su predstavnici ovog reda ostavili svoje živote boreći se u sultan-Fatihovoj vojsci što saznajemo iz kasnijih izvora. Ta uspomena na gazije i prve šehide poslužila je kasnije da se njihova mjesta obaviju velom svetosti i tu sagradi turbe i tekija. Upravo na ovaj način i jesu nastale prve tekije ovog reda. Izvori koji govore o ovom redu su jako oskudni pogotovo kada je riječ o najranijem periodu osmanske vlasti na ovim krajevima. Tako na osnovu kasnijih izvora saznajemo za prve šejhove nakšibendijskog reda po imenu Ajni Dede i Šemsi Dede koji su prema predaji bili savremenici sultana Mehmeda II Fatiha i koji su poginuli prilikom osvajanja Bosne 1463. Oni su bili sahranjeni u posebnom turbetu pod imenom ¨Gaziler turbesi¨ (Mauzolej ratnika). Ovu tezu potvrđuju i epitafi na nišanima ove dvojice derviša.
Gaziler tekija u Sarajevu Na prostoru uz turbe Ajni i Šemsi- Dedeta, na jugozapadnom uglu malog parka pred Higijenskim zavodom u Sarajevu postojala je odranije tekija zvana ¨Gaziler¨. Hazim Šabanović navodi da je Gaziler tekija osnovana još u starom Trgovištu prije njegove propasti (1459) što bi značilo da je ovo jedna od najstarijih tekija za koje znamo u Bosni i Hercegovini. Najstariji pomen ove tekije nalazimo u Kemalbegovom testamentu iz 1538. Ova je tekija imala jednu bašču i nešto obradivog zemljišta koji su se nalazili uz samu tekiju. Prema nekim izvorima može se primijetiti da je ova tekija neko vrijeme radila i po načelima kadirijskog reda. I ova kao i druge tekije imala je svoje mecene i darivaoce koji su joj obezbijedili nesmetanu aktivnost i život.
Skender-pašina tekija u Sarajevu Derviški red nakšibendija dobijao je na snazi i počeo se širiti već krajem 15. stoljeća. Posebne zasluge za njegovo širenje pripadaju vojskovođi i namjesniku sultana Fatiha, Skender-paši Jurišiću. On je iz naklonosti prema sufijama sagradio veliku zaviju ovog reda uz lijevu obalu Miljacke, a do nje imaret i musafirhanu i druge zadužbine na Hisetima, prostoru današnje Skenderije u Sarajevu. Ovaj kompleks imao je socijalni i humanitarni smisao pa je tako i Skender-paša u svojoj vakufnami odredio da se hrana kuha i dijeli službenicima njegova vakufa i siromašnima. I on je za izdržavanje tekije obezbijedio bogati vakuf, pokupovao je mnoga zemljišta koja su se nalazila oko njegove zadužbine i sve to uvakufio. Njegova vakufnama nažalost nije sačuvana, ali su njene odredbe sačuvane u kasnijim dokumentima. Ona je doprinijela širenju nakšibendija u Bosni i radila je sve do Drugog 5
svjetkog rata iako je i ova tekija, kao i brojene kulturno-historijske ustanove, staradala u opštem požaru Sarajeva 1697. godine, ali je poslije toga bila obnovljena. O samoj aktivnosti tekije i o njenim šejhovima ne znamo mnogo, uglavnom su podaci o tome oskudni i fragmentarni. Uglavnom se sa sigurnošću može reći da je ova tekija u mnogome doprinijela širenju ovoga reda ne samo u Sarajevu nego i u njegovoj bližoj i daljoj okolini.
Jediler-tekija u Sarajevu Ova tekija je pripadala halidijskom ogranku nakšibendijskog reda, nastala polovinom 19. stoljeća. Zajedno sa džamijom i turbetom (turbe sedam braće kako je u narodu poznato) sačinjavala je kompleks na raskršću puteva Bistrik – Širokača u Sarajevu. Ova tekija se formirala postepeno. U početku je tu bila samo prostorija za čuvare Jediler-turbeta o čijem nastanku nema pisanih podataka. Međutim, tradicija kaže da je tu sahranjen neki šejh koji je došao sa sultanom Fatihom. Kasnije su tu sahranjena dva derviša koja su nedužno optužena za krađu, a zatim četiri kapetana koji su pogubljeni zbog toga što nisu bili budni kada je princ Eugen Savojski provalio u Sarajevo. Tako je nastalo ¨Turbe sedam braće¨. Sama tekija kao i njena vakufnama je izgorjela u požaru 1879. Godine Tekija na Mlinima u Sarajevu Ova tekija smještena je u sjevernom dijelu dvorišta džamije Kučuk Katiba. To je bila manja jednostavna građevina od ćerpiča i drveta koja je imala samo dvije prostorije. Tekija je bila zatvorena 1952., ali je ponovo otvorena 1968. godine. Tekija šejha Hasana Kaimije u Sarajevu Ovo je prvobitno bila kuća Hasana Kaimije, koju je on 1664. uvakufio za tekiju. Nalazila se nešto niže Ćumurije mosta na desnoj obali Miljacke. Tekija je stradala u velikom požaru 1879. godine. Tokom 17. I 18. stoljeća ova je tekija kao i njen osnivač i vakif Kaimija pripadala halvetijskom redu derviša, međutim nakon njenog stradavanja u požaru i ponovnog podizanja 1801. godine, u beratu se govori o Kaimijinoj tekiji kao o tekiji nakšibendijskog reda.
Nakšibendijski hanekah Koski Mehmed-paše u Mostaru 6
Pored Sarajeva kao centra, nakšibendijski red je bio zastupljen i u Mostaru. Naročite zasluge za to je imao Koski Mehmed-paša koji je naspram svoje džamije prije 1612. godine podigao jedan hanekah sa 11 soba. U njegovom hanekahu se izučavao tesavuf i vršila edukacija derviša. I on je za izdržavanje hanekaha ostavio brojene zadužbine. Za upravitelja svog hanekaha je odredio učenu osobu koja mora imati i druge kvalitete i vrline uzornog derviša. Također, u vakufnami su definisane i obaveze šejha i derviša. Ovaj hanekah je radio sve do 1924. godine kada je zatvoren. Zgrada je srušena tek 1950., a na tom prostoru je izgrađen mali park. Pored ovog hanekaha u Mostaru je postojalo još nekoliko tekija nakšibendijskog reda. Zlatno doba širenja i razvoja reda nakšibendija u Bosni i Hercegovini predstavlja 18. i 19. stoljeće. Već od prvih početaka osmanske vlasti u ovim krajevima (14. i 15.) nakšibendizam je našao plodno tlo i pravu kolijevku u Bosni i Hercegovini, gdje se širio, prvo u gradovima, a zatim i u ruralnim područjima, naročito u drugom dijelu svoga razvoja. Javlja se čitava mreža nakšibendijskih tekija u Sarajevu, Mostaru, Travniku, Jajcu, Foči, Goraždu, Čajniču, Visokom, ali i u selima Vukeljići i Oglavak kod Fojnice. Nakšibendije i u Srbiji, Makedoniji i na Kosovu Pored Bosne i Hercegovine nakšibendizam je bio zastupljen i u Srbiji u gradovima: Beogradu, Užicu, Leskovcu, Vukovaru itd. Zbog oskudnosti podataka ne znamo mnogo o nakšibendijama na ovom prostoru. Također, tekije nakšibendijskog reda su bile zastupljene i u Makedoniji i na Kosovu. Njeg je na ove prostore donio šejh Abdulah Ilahi poznatiji kao ¨Mola Ilahi¨. Unutar nakšibendijskog reda njegovala se i stvarala literatura, a naročito poezija koja uglavnom govori o mističkom konceptu života. Književni sastavi naših nakšibendija pisani su ne samo na turskom nego i na arapskom, perzijskom ali i na bosanskom jeziku. Među njima se posebno ističu šejh Abdurahman Sirija, Vehab Ilhamija, Hatem Bjelopoljak i drugi.
7
Derviški red halvetija Među najraširenije derviške redove u Anadoliji i Rumeliji ubraja se red halvetija koji je tako nazvan po svom osnivaču šejhu Abu Abdulahu Saradžudinu Omeru ¨Halvetu¨ (volio osamljivanje). Ovaj red pripada ogranku suhravardija i on nije imao svog posebnog osnivača koji bi imao orginalno učenje nego se red razvio u zasebnu školu putem više ličnosti odnosno asketa kao npr: Ibrahim al-Zahid al-Gilani, Muhamed Nur al-Halvati. Ipak se za osnivača uzima Omer al-Halvati koji je formulisao pravila za sufije ove orijentacije. Ovaj red je posebnu pažnju posvećivao individualnom asketizmu (zuhd) i povlačenju (halva). Halvetijska tradicija u svojim počecima jako je bila vezana za kult halife Alije, međutim postepeno se ovaj red prilagođavao sunitskoj dinastiji Osmanlija. Osnovna komponenta ovog reda jeste zikr. Šejhovi ovog reda su bili veoma strikni u odgoju kandidata. Smisao i cilj zikra je da derviš stalno misli na Boga, da se njegov duh udalji od nepostojećeg i da se u njemu razvija duhovni život. Ovaj red se vremenom dijelio na mnoge ogranke, a na jugoslovenskom području su bili zastupljeni:džerahije, sinanije, džemalije, karabašije i dr.
Gazi Husrev-begov hanekah u Sarajevu Zbog svoje sunitske orijentacije ovaj red je imao veliku podršku sultana i predstavnika osmanske vlasti. U Bosni i Hercegovini se javlja već u prvoj polovini 16. stoljeća. Hanekah se kao sufijski centar razvija još od 11. stoljeća u Horasanu (Iran). Vremenom on postaje specifičan odgojno-obrazovni zavod koji je imao zadatak da udomi posvećene derviše i da ih uzdigne i oplemeni. Posebno mjesto među ovakvim ustanovama pripada Gazi Husrevbegovom hanekahu u Sarajevu. On je sagrađen do kraja 1531. godine preko puta njegove džamije koja je podignuta u centru najstarije sarajevske čaršije. Sastojao se od centalnog uskog dvorišta sa šadrvanom u sredini oko koga se sa obje strane nalazilo po 14 ćelija za derviše. U svakoj sobi su stanovala po dvojica derviša koji su se hranili iz Gazi Husrevbegovog imareta. Gazi Husrev-beg je u svojoj vakufnami ostavio zapisano da u njegovom hanekahu služe samo najbolje askete i halife iz halvetijskog reda. Vremenom je ovaj hanekah pretvoren u medresu. I on je kao i mnogi drugi objekti više puta stradao u požarima. U njemu su postavljani šejhovi direktno od strane osmanske administracije što mu je davalo više oficijelan karakter. Iako su se tu izučavala tesavufska djela hanekah se nikad nije razvio u čisto sufijsku instituciju iako je to vakufnamom predviđeno.
8
Hanekah šejha Ibrahima Bistrigije u Sarajevu Ovo je bio drugi po redu hanekah derviškog reda halvetija. Podignut je uz Mehmedbegovu džamiju na Bistriku početkom 17. stoljeća. Ovaj hanekah aktivno je djelovao i radio do početka Drugog svjetskog rata. Za njegovo izdržavanje bila je određena desetina od nekoliko sela u bosanskome sandžaku. Hanekah Ibrahima Bistrigije kao i šejhovi koji su se u njemu smjenjivali pripadali su halvetijskom redu derviša džemalijskog ogranka kojeg je osnovao šejh Džemal Halveti. I ovaj je hanekah odigrao značajnu ulogu u religioznom, društvenom i kulturnom životu Sarajeva.
Elči Ibrahim-pašin hanekah u Travniku U 17. Stoljeću Travnik postaje vezirski grad u kojem su imali svoju rezidenciju bosanski namjesnici. Naime, Travnik je od 1699. do 1850. bio rezidencijalno mjeto bosanskih namjesnika. Halvetijski hanekah, zajedno sa medresom i bibliotekom Elči Ibrahim-paša je podigao prije 1706. godine kada je datirana njegova vakufnama. Za njihovo uzdržavanje Ibrahim-paša je uvakufio han, brijačnicu, dućan i druge objekte. Zgrada tekije vremenom je došla u ruševno stanje pa je 1781. godine renovirana. Bogat vakuf i uvakufljeni objekti su dobro poslovali što je potrajalo sve do 1903. Godine kada su stradali mnogi objelti Elči Ibrahim-paše.
Halvetijske tekije u Višegradu, Rudom, Bijeljini i Donjoj Tuzli Derviški red halvetija bio je zastupljen i imao je svoje centre i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini. Šejh Sejfulah efendija koji je bio čuvar Jediler turbeta u Sarajevu uspio je ovaj red proširiti u cijeloj Posavini. Tekija u Višegradu nalazila se u blizini mosta Mehmedpaše Sokolovića. U Rudom se nalazila u blizini kasabe Rudo. Ova tekija je srušena za vrijeme Prvog svjetskog rata. Halvetijska tekija u Bijeljini podignuta je oko 1882. godine.
Tekija u Konjicu U starom dijelu grada neki Mehmed Čauš je 1622. sagradio džamiju, a u njenom dvorištu podigao tekiju sa deset soba za siromahe i derviše, zatim imaret i u blizini džamije mekteb. Ovaj je vakif iza sebe ostavio veliku sumu novca za izdržavanje svoga vakufa. Tekija je nestala krajem 19. stoljeća.
9
Tekija u Blagaju Ova tekija je predstavljala najjužniji prodor halvetija u Hercegovini. Prvi pomen ove tekije nalazimo u Putopisu Evlije Čelebije koji navodi da je ovu tekiju podigao mostarski muftija Zijaudin Ahmed ibn Mustafa. Vremenom je tekija prešla u ruševno stanje pa je Omerpaša Latas godine 1851. obnovio tekiju, musafirhanu i turbe.
Tekija u Pruscu U Pruscu je postojala tekija halvetijskog reda koju je podigao Hasan Kafi Pruščak, jedna od najistaknutijih ličnosti intelektualne i književne Bosne u drugoj polovini 16. stoljeća. Utjecaj halvetijskog reda se osjetio ne samo među siromašnim slojevima zanatlija i seljaka nego i među pripadnicima najistaknutijih ličnosti u Bosni i Hercegovini.
Halvetije u Srbiji Već u 16. stoljeću red halvetija počinje da razvija svoju propagandu i aktivnost u mnogim gradovima u Srbiji. Tada se intenzivno grade džamije, medrese i općenito stvaraju islamske institucije. Centar iz koga se širio halvetijski utjecaj bio je grad Užice. Tu su djelovali veoma krupni islamski mistici kao što su Muslihudin Užičanin. Red halvetija i njegov utjecaj u Srbiji kretao se na relacijama: Anadolije – Rumelije – Srbije. Naročitu zaslugu za širenje ovog reda imao je krupni mistik šejh Bali iz Sofije. Od ogranaka halvetijskog reda u Srbiji su bili zastupljeni: sinanije i džemalije. Veza sa Anadolijom bila je Sofija u Bugarskoj.
Halvetije u Makedoniji i na Kosovu Jedan od najraširenijih redova u Makedoniji i na Kosovu bio je red halvetija koji je imao najveći broj pristalica u ovim oblastima. Prema izvještaju iz 1938. red halvetija je imao 25 tekija na području Makedonije i na Kosovu što znači da je morao imati utjecaj na život muslimana na ovim prostorima. Karakteristično je za red halvetija u Makedoniji da je obuhvatao islamizirane Makedonce i jedan znatan dio Albanaca i Vlaha, među kojima je ortodoksno kršćanstvo bilo uhvatilo korijena. Derviši halvetijskog reda regrutuju se više iz redova siromašnih seljaka i zanatlija, ali također u izvjesnom broju i iz drugih društvenih slojeva. Između mnogobrojnih ogranaka halvetijskog reda u Makedoniji i na Kosovu bili su narošito rašireni sljedeći: karabašije, džerahije i sinanije. Ogranak karabašija osnovao je Ali Alaedin Karabaš Veli. Tekiju ovog ogranka osnovao je Osman-baba u Prizrenu te tako Prizren 10
postaje centar iz kojeg se širi halvetijski red i otvaraju tekije ovog ogranka na Kosovu, Makedoniji i u Albaniji. Nekoliko tekija ovog reda bilo je podignuto i u Skoplju i Titovom Velesu. Predstavnici reda halvetija uglavnom su bili učeni i pripadali su staležu uleme pa su služili ne samo kao šejhovi nego i kao muderisi. Nije bio rijedak slučaj da se u halvetijskim tekijama predavao hadis i tefsir. Što se tiče književne djelatnosti halvetija mogu se izdvojiti neka značajna imena: šejh Bali-efendija iz Sofije, zatim Alaudin Ali-Dede ibn Mustafa Al-Bosnevi (Ali-dede Bošnjak), Muslihudin Užičanin i drugi.
Derviški red kadirija Ovaj red je pripadao ortodoksnim derviškim redovima. Po vremenu osnivanja on je najstariji derviški red, ali se tekije ovog reda u našim krajevima osnivaju uglavnom tokom 16. i 17. stoljeća. Kadirijske tekije su postojale u Sarajevu, Travniku, Jajcu, Zvorniku itd. Poseban značaj za širenje kadirijskog reda i njegov utjecaj u Bosni i Hercegovini imalo je osnivanje Silahdar Mustafa-pašine (Hadži –Sinanove) tekije u Sarajevu polovinom 17. stoljeća. Ova tekija se nalazi u sjevernom dijelu Sarajeva i predstavlja vrijedan spomen osmansko-turske arhitekture u Sarajevu. Postojale su mnoge nekretnine koje je vakif ostavio za izdržavanje tekije. Ovi objekti su vremenom stradavali od vremenskih nepogoda i požara, ali sama tekija je napravljena od kamena i zbog toga je uspjela sačuvati uglavnom svoj prvobitno izgled. Tekija je u više navrata bila obnavljana. U ovoj se tekiji pored obreda izučavao tesavuf, čitala i studirala najznačajnija književna djela pisana na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Ona je odigrala važnu ulogu u njegovanju mističke tradicije i razvijanju derviškog života, etike i odgoja u skladu sa načelima ovoga reda. Također je služila i kao centar odakle se širio utjecaj kadirijskog reda u druge gradove: Travnik, Jajce, Zvornik i njihovu okolinu.
Kadirijska tekija u Zvorniku, Jajcu i Travniku Poslije jedne pobune koja se dogodila 1682. u Sarajevu, šejh Sinanove tekije Hasan Kaimi, koji je bio vođe pobune, bio je zbog toga protjeran iz Sarajeva u Zvornik. To je doprinijelo širenju kadirijskog reda i njegov utjecaj u Zvorniku. Poslije njegove smrti njemu je sagrađeno turbe, a uskoro je u krugu turbeta nastala i tekija kadirijskog reda koju je sagradio Mehmed-paša, na preporuku Silahdar Mustafa-paše što se vidi iz jednog fermana iz 1805. godine. 11
U gradu Jajcu njegovana je derviška tradicija skromnih razmjera. Stara tekija koja je postojala u Jajcu uništena je u požaru. Ona se nalazila s druge strane Esma-sultan džamije. Tekija je ponovo napravljena u 18. stoljeću na zahtjev šejha Alije Bagdadlije na mjestu Šehitluci. Poslije smrti osnivača i njegovih sinova prestao je i rad tekije. Kadirijski red u Travniku je bio zastupljen krajem prve polovine 20. stoljeća, iako ima naznaka da je postojao i ranije. Kadirijski zikr se obavljao prvo u Mahalskoj džamiji, a kasnije u Jeni džamiji u Travniku. Taj zikr su uglvnom vodili priučeni derviši.
Kadirije u Srbiji, Makedoniji i na Kosovu Pored ostalih, u Srbiji je bio zastupljen i red kadirija. Nažalost zbog oskudnih izvora veoma malo znamo o tome. Za razliku od Srbije ovaj red je bio puno zastupljeniji u Makedoniji i na Kosovu. Prema izvještaju iz 1938. bilo je na ovom prostoru 18 kadirijskih tekija. Kosovo je bilo i ostalo kolijevka kadirija i ovaj se red najviše širio u 17. i 18. stoljeću. Jedna od najstarijih je kadirijska tekija u Prizrenu koju je sagradio šejh Hasan. Ove tekije postoje još u Kosovskoj Mitrovici, Peći, Prištini i dr. I kadirije su dale izvjestan doprinos na književnom polju, ali u Bosni ih je bilo veoma malo. Jedini veliki pjesnik koga je proizvela ova škola jeste šejh Hasan Kaimija. Pored njega valja spomenuti još i Mehmeda Mejliju i Mula Mustafu Bašeskiju.
Derviški red rifaija Derviški red rifaija je njegovao asketske prakse, a uz to odgajao svoje derviše na otpornost prema vatri, zmijskom otrovu i od povreda oružjem i oruđem. Ovaj red je osnovan od strane Ahmeda al-Rifaija proširio se do 15. stoljeća u Turskoj, Siriji i Egiptu. I ovaj se red podijelio na više ogranaka: sadije, sajadije i haririje. Rifaije su posebno raširene u Makedoniji i na Kosovu, a donekle i u Srbiji. Rifaijski ogranak u našim zemljama proširio je šejh Sulejman, zvani ¨Adžizi-baba¨ početkom 18. stoljeća. Jednu takvu tekiju podigao je u Đakovici, a drugu u Prizrenu. Ova tekija je nestala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na Kosovu i u Makedoniji posebno su bile brojne tekije sajadijskog ogranka. Međutim, derviški red rifaija, zbog svojih tendencija ka alevizmu i šiizmu i zahvaljujući činjenici da je ortodoksna ulema imala glavnu riječ u Bosni i
12
Hercegovini, nije se mogao razviti se mogao dovoljno razviti na ovim prostorima. Rifaijski red je imao tekije u Bosni samo u početku osmanske vlasti.
Derviški red bektašija Derviški red bektašija razvio se kao red ili sekta uključujući mističko-heterodoksne grupe derviša. Ovaj se red uzdigao i formirao iz raznorodnih nasljeđa heterodoksno-islamskih tendencija, te kršćansko-anadolskih i turskih sujevjerja. Bektašijski red koji je postojao već u 14. stoljeću, narošito je dobio na značaju u 15. i 16. stoljeću kada je objedinio ostale heterodoksne grupe i kada je stvoren kult Hadži Bektaša Velija među abdalima i svim ostalim grupama proizašlim iz babaizma. Oni zanemaruju i zapostavljaju religiozne obaveze koje traži šerijat. Kao ilustracija može poslužiti služenje vina na bektašijskim ceremonijama. U doktrinarnom smislu bektašije su šiiti. U našim zemljama bektašije se javljaju uporedo sa osmanski osvajanjima ovih prostora. Međutim, i pored toga bektašije nisu bile mnogo raširene u Bosni i hercegovini. Prema zapisima Evlije Čelebije takva tekija je postojala u Čajniču. Pored ove postojale su još tekije u Sarajevu i Banja Luci. Slična situacija je bila i u Srbiji. Nekoliko tekija postojalo je u Beogradu. Ali situacija na južnim dijelovima ovih prostora je bila sasvim drugačija jer je na Kosovu i u Makedoniji ovaj red imao mnogo više utjecaja. Bektašije su bile toliko rasprostranjene tako da se gotovo u svakoj većoj varoši nalazila tekija ovog reda. Najznačajnija bektašijska tekija koja je imala višestruk značaj jeste tekija Herabati-babe u Tetovu u zapadnom dijelu Makedonije. U krugu bektašija njegovala se književnost i umjetnost, a naročito poezija i muzika. Među stvaraocima ove škole posebno se istakao Ahmed Vahdeti iz Dobruna kod Višegrada.
Derviški red hamzevija Ovaj red predstavlja zaseban ogranak koji se razvio iz bajramijskog reda, a ime je dobio po njegovom osnivaču šejhu Hamza Baliju koji je bio porijeklom iz Bosne. Za bajramijski red se opet kaže da je nastao putem miješanja i prožimanja halvetijskog i nakšibendijskog reda. Melamijsko-hamzevijsko učenje se u Bosni proširilo do sredine 16. 13
stoljeća, a posebno u tuzlanskom kraju, u Srbiji i budimskom pašaluku i stvaranja brojnog i snažnog hamzevijskog bratstva koji su imali snažan utjecaj na mase i zbog toga su bili izloženi progonima koji su trajali u nekoliko etapa i u kojima su učestvovali najistaknutiji predstavnici ortodoksne uleme. Sam osnivač ovog reda Hamza Bali podigao je svoju tekiju u selu Orlovići u kadiluku Srebrenica. I hamzevije su imale razvijenu književnu djelatnost, a neka od imena koja se spominju su Abdulah Bošnjak, Husein Lamehani i dr.
Melamije-nurije Ovaj red predstavljaju treći period melamizma, a nazvane su po svom osnivaču šejhu Sejidu Muhamedu Nuru Arabiju. Sa njim centam melamizma postaje Skoplje gdje je i djelovao. Tekije ovog usmjerenja su otvarane širom Makedonije.
Derviški redovi u Slavoniji i Sremu Uporedo sa osmanskim osvajanjem Slavonije i Srema i potpadanjem ovih oblasti pod osmansku vlast u prvoj polovini 16. stoljeća, dolazili su i derviši, nastanjivali se i osnivali svoje institucije. Međutim, izvori za ove prostore su veoma oskudni. Prema navodima Evlije Čelebije postojale su mnoge tekije u varošima i gradovima kao npr: u Osijeku, Sremskoj Mitrovici, Grgurovcima, Sremskim Karlovcima i dr. Neke od poznatijih tekija su ona Hindibabe u Vukovaru i tekija Ulama paše u Slavonskoj Požegi.
14
