Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za historiju Katedra za arheologiju
Begović Nađa
Ćiro Truhelka (seminarski rad)
Sarajevo, 29.1.2016. 1
Predmet: Arheološki praktikum Edin Bujak, MA
Student: Begović Nađa
2
Sadržaj 1. Uvod .......................................................................................................... 4 1.1. Osijek, Zagreb, Sarajevo .................................................................... 5 2. Uticaj na razvoj arheologije na području Bosne i Hercegovine .......... 6 - 7 2.1. Rad na području prahistorije .............................................................. 8 2.2. Istraživanja Ćire Truhelke u periodu 1888-1922. ....................... 9 - 12 3. Naučni rad 1922-1942. .................................................................... 13 - 15 4. Katalog ............................................................................................. 16 -20 4.1. Dolazak u Sarajevo – odlomak iz knjige „Uspomene jednog pionira“ .................................................................................. 21 - 23 5. Bibliografija ............................................................................................ 24
3
Uvod
Kada je Ćiro Truhelka 1886. godine iz Osijeka polazio u Bosnu, osjećao se kao pionir koji se upućuje u prašumu. U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu, zapisao je – pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni; kuda god stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije i gledaju u svakom Evropejcu neprijatelja. Od tada pa sve do kraja života trudio se da izmijeni tu predrasudu. Život je posvetio traganju za dokazima neobične historije i dragocjene tradicije Bosne i Hercegovine. U autobiografiji “Uspomene jednog pionira”, Ćiro Truhelka se prisjeća pronalaženja prvih dokaza, skupljanja muzejskih zbirki, formiranja Zemaljskog muzeja, dobrih i zlih ljudi, svih radosti i teškoća tokom mukotrpnih pokušaja rušenja jedne ružne predrasude u osvit velikog rata.
4
Osijek, Zagreb, Sarajevo Poznati hrvatski arheolog Ćiro Truhelka rođen je u Osijeku 2. februara 1865. godine. U gradu na Dravi pohađao je „Katoličku pučku učionu“, a nakon toga i gimnaziju, da bi se nakon toga uputio u Zagreb. Već u mladosti zavolio je slikanje i tehničke struke, pa je želio da se posveti slikarstvu ili kojem srodnom tehničkom zanimanju. Skučene materijalne prilike odlučile su o njegovu upisu na filozofiju, gdje je 1882-1885 učio arheologiju i povijest umjetnosti. Osim I. Kršnjavoga, slušao je predavanja N. Nudila, V. Klaića, F. Markovića i F. Maixnera. Kršnjavi ga je kao studenta učinio pristavom na Umjetno-obrtnom muzeju, kojem je tada bio direktor, a uskoro i nastavnikom na Obrtnoj školi, gdje je predavao francuski jezik i nauku o stilovima. Godine 1885. Doktorirao je sa disertacijom o Meduliću, koja je prije toga izašla u Glasniku društva umjetnosti. Kako je Kršnjavom pomagao urediti Strossmayerovu galeriju slika, sastavio je u to vrijeme njezin katalog (1885). Na prijedlog Kršnjavoga imenovan je 1886. Prvim kustosom Zemaljskog muzeja u Sarajevu, sa zadaćom da izvrši potrebne predradnje za njegovo otvorenje (1888). Obitelj Truhelka osim Ćire imala je još jednog člana – kćerku Jagodu. Njegova sestra Jagoda poznata je osječka spisateljica i pedagoginja. Ćiro je rođen u obitelji intelektualnih korijena – otac Vjenceslav bio je učitel j, porijeklom Čeh i uveliko je uticao na razvoj i usmjeravanje karijera njegove djece.
(Ćiro Truhelka) 5
Uticaj na razvoj arheologije na području Bosne i Hercegovine
Ćiro Truhelka najveći dio svojeg profesionalnog djelovanja vezao je uz Bosnu i Hercegovinu, odnosno arheološka nalazišta u toj, tada prilično neistraženoj riznici prahistorijskih nalazišta. Bosna i Hercegovina bila je do tada u svakom, pa i arheološkom pogledu, zapuštena zemlja. Truhelka je to odlučio promijeniti. U početku je istraživao prapovijesni kompleks na Debelom Brdu kod Sarajeva. Već 1888. godine pokrenut je Zemaljski muzej. Truhelka je od početka upravljao etnografskom, srednjovjekovnom i prahistorijskom zbirkom (uz prekid 1892-1898), a radio je i na zbirci bosanskih i južnoslavenskih novaca. Isprva se morao brinuti za sve zbirke, koje nisu imale stručnjaka, pa je radio i na prirodoslovnoj, a do dolaska C. Patscha (1893) i na rimskoj. U to vrijeme Bosna i Hercegovina bile su dio Austro-Ugarske monarhije. 1891. godine Ćiro Truhelka priredio je veliku izložbu bosanskih nošnji, namijenjenu sudjelovanju na izložbi nošnji u Monarhiji. Truhelka je 1896. godine sudjelovao na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, gdje je paviljon Bosne i Hercegovine dobio najbolje ocjene, 1897. u Bruxellesu, te u Parizu 1900. Posebnu pažnju u svojem bosansko- hercegovačkom arheološkom istraživačkom radu ovaj je Osječanin posvetio objavljivanju skupnih nalaza bakrenih i brončanih predmeta, te je u tom području dao značajan znanstveni doprinos. Kad je Truhelka sa tek navršenom 21. godinom, došao u Sarajevo, u kojem će zatim proživjeti gotovo četiri desetljeća, Herceg-Bosna je još uvijek neistražena i nepomućena, značila pravu riznicu za svakoga, ko je bio željan novih saznanja. U njezinu je tlu počivala bogata baština dalekih vremena, a njezinoj površini, koju je pokrila sirova priroda i u čijim se naseljima odvijao život svoje vrste, utisnuli su prošli vjekovi najrazličitije tragove. To je obilje privlačilo živi duh mladog učenjaka, davalo mu mnoge pobude i poticalo ga na rad, ali ga j e i odvodilo sa jednog područja na drugo i tako sprječavalo da svoju pažnju i radinost usmjeri u jednom određenom pravcu. To je rasipanje njegova znanstvena interesa pojačala i muzejska služba: kroz godine je uređivao različite zbirke i – kako sam kaže – „silom prilika u neku ruku postao polihistor, koji se morao uputiti u različite heterogene struke“. U svojoj mnogostranoj djelatnosti toliko je toga otkrivao i zasnivao da se u svojim Uspomenama s pravom nazvao pionirom. Godine 1905. naslijedio je K. Hormanna, jednog od pokretača i prvog direktora muzeja, i uz to preuzeo uređivanje muzejskog Glasnika (do 1920). Njegovom je zaslugom muzej dobio nove zgrade (1913), u kojima se i danas nalazi. Prema pojedinim izvorima, bosanskom obliku ćirilice, datiranom upravo u srednjovjekovno doba, upravo je Truhelka nadjenuo ime – bosančica. I na ovu je temu objavio niz radova.
6
Značajan Truhelkim istraživački opus povezan je s – numizmatikom. Objavljivao je znanstvene radove na temu starog novca pronađenog u njegovim brojnim istraživanjima. Između ostalog, objavio je skupni nalaz srebrenog dubrovačkog novca i novca bosanskih banova Kotromanića iz Vranjske kod Bileće (Stjepana I i Stjepana II). Ovaj je svestrani i aktivni znanstvenik djelovao i kao albanolog. Osim historije, zanimala ga je i bosansko- hercegovačka aktualna politika. Borio se za ravnopravnost svih naroda prisutnih na području te zemlje – objavljivao je anonimne članke u “Hrvatskom dnevniku“ 1907. godine, te u brošuri „Hrvatska Bosna. Mi i 'oni tamo'“. Tražio je da se nitko izvana ne miješa u život tamošnjih naroda. Borio se i protiv radikalne agrarne reforme od 1911. do 1918. godine, te je upozoravao da bi se njome uništio srednji stalež. Već je tada naslučivao velikosrpske težnje, protiv kojih se suprotstavljao. Njegovo djelovanje kasnije mu je priskrbilo nadimak „apostola hrvatstva Bosne“. 1918. godine na ovim je prostorima prevladala jugoslavenska ideja, a Truhelkino političko djelovanje nove su vlasti dobro upamtile. Nastojao je biti lojalan novoj vlasti, no ipak je ukazivao na brojne postojeće probleme. Nakon prisilnog dopusta iz 1921. godine uslijedile su nove drastične akcije. 1922. godine, kao 57- godišnjaka, umirovili su ga prema ukazu kralja Aleksandra zbog njegovih političkih stavova u „vrijeme austrougarske okupacije“.
7
Rad na području prahistorije
Na području prahistorije radio je do 1914, ali je ono dalo glavno obilježje upravo razdoblju do 1908. u kojem je objelodanio najvažnije rasprave sa tog područja i kad u njegovom općem opusu preovladavaju takvi prilozi. Od 1888. do 1897. godine Truhelka je otkrivao važne lokalitete diljem Bosne i Hercegovine, a 1899. godine u Hercegovini, nedaleko od Posušja otkrio je prahistorijsku kultnu arhitekturu, do tada nepoznatu u krajevima sjeverno od Grčke.
U toku ovih radova istražio je više od stotinu grobnih tumula. Među njima se posebno ističe, po bogatstvu nalaza, Arareva gomila u Kusačama. Uz ova istraživanja obavio je kartiranje i opisivanje gradina glasinačkog područja. Tada su stvoreni osnovi za dalja istraživanja jedne od najvažnijih kultura Ilira - glasinačke kulture. Potaknut nekim „kopačem blaga“, on je najprije naišao na prahistorijske ostatke u neposrednoj okolini Sarajeva, ali već 1880-1890 iskopava ilirske grobove i gradine na Glasincu: to mu 1889. donosi priznanje antropološkog kongresa u Beču i uskoro zatim prvo članstvo u stranom znanstvenom društvu.
Najveća arheološka iskapanja pod Truhelkinim nadzorom događala su se u Donjoj Dolini na Savi (1898-1904), nedaleko od Bosanske Gradiške, a sva je istraživanja s tog područja odmah objavljivao. Sintezu tih djela objavio je već 1904. godine – tekst na njemačkom jeziku brojio je čak 152 stranice i sadržavao 108 ilustracija. Svoje brojne radove Truhelka je učestalo objavljivao u Glasniku Zemaljskog muzeja, kojeg je i uređivao. Donja Dolina do danas je ostala najbogatije sojeničarsko nalazište na području Panonije i sjevernog dijela Balkanskog poluotoka. U petogodišnjem arheološkom radu na Donjoj Dolini Truhelka je otkrivao velike površine – čak 4.000 četvornih metara uz 5 do 9 metara debljine kulturnog sloja. Na obalama Save česti problem u iskapanjima bile su poplave, no Truhelka je nalaze uspio očuvati i pažljivo dokumentirati – izrađujući rekonstrukcije, tlocrte, ali i fotografirajući pronađene artefakte. (slika u Katalog)
Uoči početka Prvog svjetskog rata, čiji je plamen iskrom zapaljen upravo u Sarajevu, Truhelka je bio direktor Zemaljskog muzeja, koji je osnovan zahvaljujući njegovoj stručnosti i velikom angažmanu. I po pokretanju muzeja bio je zauzet izgradnjom novih muzejskih zgrada, no ipak nije zanemario znanstveni rad. Napisao je sintezu „Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prethistoričko“, čime je praktički i završilo njegovo djelovanje na području prapovijesne arheologije Bosne i Hercegovine.
8
Istraživanja Ćire Truhelke u periodu 1888-1922.
Uporedo sa radom na prahistoriji Truhelka istražuje do 1893. rimske i starokršćanske spomenike, a rezultate istraživanja starokršćanskih spomenika izlaže u djelu Die christlichen Denkmaler Bosniens und der Herzegovina (Rim, 1895). Do 1906. u laže mnogo truda i u skupljanje etnografske građe, pa 1894. daje raspravu Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini, a 1901. Opširan prikaz narodnog života u zborniku Oesterreichisch-ungarische Monarchie (svezak: Bosnien und Hercegovina).
Iskopavajući na Glasincu shvatio je da bi teškoće oko rješavanja ilirskog problema mogao savladati učenjem albanskog jezika. 1905/6. objavljuje dvije knjige Arnautskih priča, a dodao je uz to da je ostavio još mnogo neobrađene građe. Od dolaska u Sarajevo, nastojao je da nauči i turski jezik, i s vremenom je mogao razumjeti pravne spomenike, kojima je kasnije pridavao najviše pažnje. U prvom razdoblju još uvijek nije pristupio upoznavanju HercegBosne pod osmanlijskom vlašču. Osim prahistorijskih istraživanja Truhelka je do 1908. sa najviše maha otkrivao tragove života i kulture u srednjovjekovnoj Bosni, a okušao se i u historiografiji. Otkapajući 1886. temelje starog samostana u Olovu, upoznao se sa stećcima. Ti su spomenici već otprije privlačili pažnju pojedinaca: L. Zore dao je ozbiljan prilog objašnjenju njihove ornamentike ( Bosanski grobovi, Program dubrovačke gimnazije 1880-1881), a V. Vuletić-Vukasović počeo je 1883. sa iznošenjem građe (u Vjestniku hrvatskog arheološkog društva i u splitskom Bulletinu). Sredstva rada bila su tada još oskudna: građa se sastojala od opisivanja spomenika i precrtavanja natpisa i ukrasa. Godine 1887/8. okupaciona je vlast dala popisati nadgrobne spomenike, čime je tada omogućila njihovo sustavnije proučavanje. Truhelka se isprva služio dotadašnjim načinom rada, ali je uskoro pronašao novi način otiskivanja „s pomoću nekoliko ljepilom povezanih slojeva bugačice, od kojih su se onda pravili sedreni otisci“ ( Novi postupak pri snimanju natpisa, 1891). Građa, koju je otada predavao javnosti ( Die bosnischen Grabdenkmaler der Mittelalters, Wissenschaftliche Mittheilungen III, 1895), postala je ta ko mnogo pouzdanijom, ali nije još pružila jamstvo za pravilno čitanje natpisa. Njezinu upotrebu otežava i danas činjenica, što je Truhelka katkad morao i sam mijenjati prvotno čitanje (u slučaju natpisa Vlatka Vlađevića čak tri puta između 1891. i 1914), ili su to učinili drugi (npr. Jireček u slučaju važnog natpisa iz Veličana još iste godine 1892). Unatoč nesumnjivim zaslugama Truhelke, današnje potrebe nauke zahtijevaju da se snimanje stećaka i natpisa provede tehnički savršenijim načinom; a u njihovu proučavanju potrebna je uska suradnja arheologa odnosno povjesničara umjetnosti sa filologom i historičarom. Iako natpisi na stećcima nisu brojni, nanekima ima mnogo dragocjenih podataka, kako za kulturnu tako i za političku historiju. Truhelka ih je pokušao protumačiti u tom pogledu (Datiranje Kulinove ploče – zasnovano je na pretpostavci o banovom odricanju hereze 1203 – Katalog).
9
Proučavanje natpisa potaklo je Truhelku, da obradi i pitanje njihova pisma. 1889. objavio je raspravu u Bosančici. Kako joj je isključivo pristupio na osnovu kamenih natpisa te novovjekih rukopisa i tiskanih knjiga, a pritom ograničio na uže bosansko područje, njegovi se pogledi o tome ne mogu više danas u svemu održati. Polazeći sa gledišta, da se zbog zajedničkog grčkog porijekla lapidarna bosančica (kasnije je naziva „bosanicom“), uglavnom ne razlikuje od lapidarne ćirile, smatrao je, da je bosansko kurzivno pismo „ostalo na istoj osnovi, te se iz lapidarnog pisma organički razvilo“ uporedo sa ćirilicom. Pravilne smjernice za rješenje toga pitanja dao je u više prilika M. Rešetar , osobito posljednji put 1933. u djelu Dubrovački zbornik od godine 1520. Tražeći prahistorijske ostatke i srednjovjekovne stećke, usput je proučavao i podore srednjovjekovnih gradova. Proučavajući ih, upoznao je i njihovu prošlost pa je 1888. objavio Geschichte und Denkrourdigkeiten von Jajce, to je djelo proširio i objavio ponovo 1904. A iste godine je objavio i „opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine“ pod naslovom Naši gradovi. Osim toga uspješno se bavio i numizmatikom. Nastojao je da pronađenom novcu dokuči značenje u historijskom razvoju. Slavonskim banovcima (1897) dao je dobar poticaj daljem istraživanju i ulaženju u pitanja ekonomskog razvoja na ovim prostorima u srednjem vijeku. Pišući o dotad najvećem Nalazu bosanskih novaca obretenom kod Ribiča (1903), on je utvrdio da se njime bitno mijenjaju dotadašnji nazori, ali je i u razvoju bosanskog novčarstva uočio neku pravilnost, kojoj je našao objašnjenje u odnosu bosanskih vladara prema ekonomskoj i financijskoj politici Dubrovčana. Bio je to prvi pokušaj da se uđe dublje u historijska dešavanja na ovim prostorima ali i da se upozna ovisnost političkog razvoja o ekonomskom. Doba osmanlijske vlasti Truhelka je do 1906. ostavljao po strani. Zadovoljio se samo izdavanjem nekih rukopisa, od kojih su najznatniji bili Odlomci iz ljetopisa fra Nikole Lašvanina (1889). Kasnije, 1914/5. J. Jelenić je izdao potpun tekst ovog ljetopisa (Glasnik zemaljskog muzeja XXVI – XXVII). U prvom razdoblju Truhelka je bio arheolog koji je svojim širokim interesom zahvatio sva područja i sve više se priklanjao historijskom radu. Mađarski historičar L. Thallozcy mu je predložio da zajednički pristupe „predradnjama za izdanje što potpunijeg diplomatara Bosne i da se što prije pribere arhivski materijal“. Truhelka je preuzeo brigu za rad u dalmatinskim arhivima, a Thalloczy u arhivima Monarhije, Italije i drugih zemalja. 1907. Počinje proučavati u dubrovačkom arhivu građu od XIV. Stoljeća do 1526. I time razdoblje od 1908. Do 1919. Najviše je ispunjeno rezultatima arhivskih studija u Dubrovniku. 1912. Iskopava gradinu nad vrelom Rame, a 1915. Grobnicu tepčije Batala, ali sve više ulazi u bosansku historiju srednjeg i novog vijeka. Ukoliko obrađuj e historijske teme, čini to uvijek u vezi sa arhivskom građom, koja mu dolazi pod ruku. „Osta mi samo nada – kaže u Uspomenama – da će se mladi učenjački naraštaj prihvatiti posla, koji nama nije bilo suđeno dovršiti.“ Gdje je ostala građa, koju je tada skupio, nije rekao, a dvojbeno je, može li se ona naći u „zbirci dokumenata za povijest Bosne i susjednih zemalja“, koju je predložio za otkup Srpskoj akademiji nauka. Prema referentima J. Tomića i V. Ćorovića (Godišnjak 38, 1929), ova zbirka sastoji se od nekih 300 dokumenata (od toga 9 originala), većinom neobjavljenih, ali sa mnogo pogrešaka u mjesnim i osobnim imenima. Posljedica je to nesustavnog rada, a prijepisi, prema Ćoroviću, 10
nisu ni pisani rukom Truhelke. Tomić je od sveukupnih 1006 strana izlučio kao „dobre dokumente“ svega 287 strana, a Ćorović je napose istakao, da su akta iz arhiva u Zadru „dragovjena dopuna“ glavnim spisima mletačkog arhiva.
Već 1908. Truhelka je u muzejskom Glasniku objavio isključivo radove u vezi sa dubrovačkim arhivalijama, a 1911. zbirku Tursko-slovjenskih spomenika dubrovačke arhive i Testament gosta Radina. Zbirku u kojoj ima 120 dokumenata iz vremena od 1430. do 1542. pisanih u originalu bosančicom, našao je među ostacima stonskog arhiva. Većina ih dotle nije bila poznata, i tek se pomoću njih mogao osvijetliti onaj odsjek u razvoju srednjovjekovne Bosne, koji je Truhelka nazvao „prijelazom u tursko doba“. On je i sam u razjašnjenjima uz te spomenika obradio njihove podatke, a preglednu sintezu dobijenih rezultata dao je najbolje u Hrvatskoj enciklopedji s. v. Bosna i Hercegovina. Otkrićem oporuke gosta Radina (u prijepisu) odlučno je uticao na razvoj tzv. bogumilskog pitanja o našoj historiografiji. U vezi sa Radinovom oporukom objavio je dragocjenu građu o sudbini njegove ostavštine i trgovini sa „patarenskim“ robljem u Bosni krajem XIV. s toljeća ( Još o testamentu gosta Radina i patarenima, 1913). Vrijedan prinos upoznavanju „prelaznog“ razdoblja dao je u raspravi Konaovski rat (1917) koju je takođe izradio na osnovu dokumenata iz dubrovačkog arhiva. Utvrdio je, da je „za vrijeme konaovskog rata uhvatio turski upliv u Bosni čvrsta korijena kao nikad prije“ i da je njegovom posljedicom bila, među ostalim, turska zaštita nad Dubrovnikom (1430). Na doba „prijelaza“ odnosi se i prilog Dubrovačke vijesti o godini 1463 (1910), koji omogućava bolje razumijevanje prilika u vrijeme propasti Bosne te dopunjuje podatke Račkoga (Starine VI, 1874). Kad je 1911. n aišao u oporuci gosta Radina na spomen njegova krsnog imena, nazvao je taj običaj patarenskim; 1917. postupio je tako i sa šišnim kumstvom. Poslije različitih radova, napose rasprave V. Skarića o „Postanku krsnog imena“ (1920), Truhelka je nastojao da s novim dokazima potkrijepi mišljenje u vezi krsne slave s kultom Lara ili predaka. Zaključio je, da je slava „kršćanski oblik latinskog kulta Lara, koji je s maloazijskim iseljenicima ilirske narodnosti došao u Italiju, odakle rimskim uticajem opet na Balkan, gdje se na povoljnom ilirskom supstratu snažno razvio i nasuprot kristijanizaciji i slaviziranju zemlje do danas
sačuvao“. Drugo razdoblje Truhelkine znanstvene djelatnosti obilježilo je sve veće zanimanje za osmanlijsku vladavinu u Bosni, pa je u to doba dao i glavne prinose njezinu upoznavanju. Nije slučajna pojava, da je uporedo sa Tursko-slovjenskim spomenicima proučavao i agrarne prilike u Bosni pod Turcima. Raspravom Die geschichtliche Grundlage der bisnischen Agrarfage (1911, hrv. 1915) dao je svoj prilog rješavanju osnovnog društvenog problema u tadašnjoj Bosni. Uznemireno doba oko aneksije 1908, kada su se političke, društvene i nacionalne prilike u Bosni vrlo zaoštrile, on ih je u sarajevskom „Hrvatskom dnevniku“ pokušao da objasni na takav način, koji je bio dalek od svakog, historijski i nacionalno, ispravnog stanovišta. Ti su njegovi članci bez oznake pisca, izašli zatim kao brošura pod naslovom „Hrvatska Bosna“ (1907). Dosljedan svojim pogledima, on se i u agrarnom pitanju, koje je poslije aneksije postajalo sve aktuelnije, založio za interes muslimanskih zemljišnih posjednika. U bečkoj „Reichspost“ osudio je (anonimno) težnju „masa, željnih tuđe imovine,
11
čitluka i begluka muslimanskih aga i begova“, a u raspravi o agrarnom pitanju tragao je za historijskim opravdanjem ugroženih i preživjelih društvenih odnosa. Međutim, u toj raspravi iznio je mnoge značajne podatke o agrarnim odnosima pod Turcima, uglavnom na osnovi izvorne rukopisne građe. Time je, uz Tursko-slovjenske spomenike, bacio novo svjetlo na proces islamizacije u Herceg-Bosni i tako tek omogućio pravilnu ocjenu osmanlijske vladavine. Polazeći sa gledišta – koje je kasnije odbačeno kao netačno – da tursko zakonodavstvo nije poznavalo kmetstva, pokušao je da njegovu pojavu objasni starijim porijeklom, ali se zbog oskudice vrela domišljao, da na području Dubrovačke republike u XIV. i XV. stoljeću „ostadoše starobosanske agrarne institucije u krijeposti“. Premda je ondje kmetski odnos postao kupnjom Stona 1333. javnopravan, ustvrdio je, da je „davanje kmetskoga danka privatno-pravni odnošaj između vlastelina i kmeta“. Takvim ga je, po njegovu mišljenju, smatralo i tursko zakonodavstvo, ali je društvenom zbiljom, koja je s vremenom prošla kroz različite mijene, bilo prisiljeno, da joj se na svoj način prilagodi. Truhelka nije to zakonodavstvo prikazao u njegovu razvoju, nego je pretpostavio da se ono od XIV – XIX. stoljeća nije mijenjalo. Međutim, kmetski odnosi u Bosni prije okupacije nisu bili pojava svojstvena samo tom vilajetu: oni su uz neke posebne crte, bili rezultat općenitog društvenog razvoja u europskoj Turskoj od kraja XVIII. s toljeća i dalje. U neposrednoj je vezi s ovom Truhelkinom raspravom i njegovo izdanje Staroga turskog zakonika za Bosnu iz 1540 (1916). Osim iznošenja nove građe Truhelka je na osnovi dubrovačkih arhivalija uspio da oživi lik Gazi Husref-bega, njegov život i njegovo doba (1912). S pomoću podataka iz domaćih izvora i francuskih izvještaja poslije je ispričao sa kroničarskom opširnošću udio Bošnjaka u Karađorđevu ustanku ( Bošnjaci i prvi srpski ustanak , 1917).U manjem prilogu o Isabegu, bratu hercega Stefana (1917), još jednom je poslije 1911. nastojao, da osnivača Sarajeva dovede u usku rodbinsku vezu sa hercegom Stjepanom i vojvodom Petrom Pavlovićem; nema sumnje da je Isabeg postao „Hranušićem“ samo zbog lošeg čitanja riječi craisnicus (14401465. bio je krajišnik odnosno vojvoda Zapadnih strana). Svojim Pabircima iz jednog jajačkog sidžila (1918) upozorio je najzad na vrijednost sudskih spisa za upoznavanje prilika u Bosni pod Turcima. S omanjim numizmatičkim prilogom Truhelka je 1919. z aključio svoju suradnju u muzejskom Glasniku, a 1922. ostavio je kao 57- godišnjak i sam muzej.
12
Naučni rad od 1922. do 1942. Sam Truhelka smatrao je da ipak još može pridonijeti arheološkoj znanosti, pa se odazvao pozivu da predaje arheologiju i povijest umjetnosti na tek osnovanom Filozofskom fakultetu u Skopju. U Makedoniji provodi pet godina, gdje piše brojne sveske o prapovijesnoj arheologiji Europe, Mediterana i Bliskog istoka, dok poseban naglasak stavlja na područje Balkana. Ti se rukom pisani radovi danas čuvaju u Državnom arhivu u Zagrebu. Zbog nedostatka sredstava u Makedoniji se nije uspio baviti istraživačkim radom, te je napisao tek jednu studiju o grobnici iz starijeg željeznog doba u Vučjem dolu. Rad je rezultat zajedničkog obilaska sa studentima. U posljednjih dvadeset godina života objavio je vrlo malo radova, a pogotovo malo znanstvenih priloga; to se da objasniti promjenom u životnim prilikama. Nadovezujući se na nekadašnja iskopavanja u Donjoj Dolini, 1930. je izdao dvije rasprave: Sojenice kao ishodište pontifikata te Larizam i krsna slava. Od 1890, kada je u sarajevskom „Vakitu“ objelodanio članak Das Bogumilentum und seine Denkmaler , Truhelka je do pred smrt imao više prilika da u cijelosti prikaže i ocijeni rezultate svojih istraživanja na tom području. Premda je po svom poznavanju građe i stručnoj spremi bio za to najpouzdaniji, nije uspio da tu građu pregledno obuhvati i utvrdi njezinu problematiku. Bio je do kraja uvjeren, da „statistika stećaka po kotarima daje sliku ... posve kongruentnu sa onom što nam je i povijest rasprostiranja bogumilstva prikazuje u Bosni“ (Sredovječni spomenici bosanske Hrvatske, 1942), te je smatrao opravdanim, da ih nazove „patarenskima“. Nije pritom uzeo u obzir činjenicu, koju je istakao V. Skarić, da se jezgra njihove oblasti ne nalazi u središnjoj Bosni, gdje je „crkva bosanska“ nastala, nego u Hercegovini sa njenih 300 nekropola i 22 hiljade stećaka, a ti su krajevi došli pod vlast Bosne tek u toku XIV. stoljeća. U pitanje o porijeklu stećaka i njihovog ornamentalnog ukrasa nije dublje ulazio niti se u posljednjim prikazima osvrnuo na različita i plodna mišljenja o tome. Premda je danas vezivanje stećaka uz neku dualističku „bosansku herezu“ odbačeno, oni nesumnjivo daju jako obilježje srednjovjekovnoj Bosni, pa ih je i sam Truhelka već 1891. opravdano nazvao „starobosanskim mramorovima“. 1901.objavljuje raspravu Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka Prvi je 1879. otvorio nove vidike raspravom o trgovini i rudarstvu u Bosni, a u malo poznatom prinosu „Bosna i Hercegovina za stredoveku“ (Časopis Musca Kral. Českeho LIII) prvi je put dao zaokruženu sliku unutrašnjeg života u srednjovjekovnoj Bosni. Čini se, da se Truhelka nije obazirao na rezultate svojih prethodnika, a nije to učinio ni sa novijim prilozima, kada je svoju raspravu preradio za Napretkovu Povijest Bosne i Hercegovine (1942). Osnovna pitanja o društvenim odnosima, o kojima sačuvana građa tako malo govori, ostala su još uvijek otvorena.
13
Iz srednjovjekovne Bosne Truhelka je u tom razdoblju dao dva priloga sa novim pogledima: Kolijevka i groblje prvih Kotromanića (1933) i Bosanska narodna (patarenska) crkva (1942). Slučajna istovjetnost imena slavonskog Kučeva (u latinskim spomenicima S. Maria de Gotho) s pridjevkom Goto, koji se u jednoj dubrovačkoj instrukciji (1432) daje osnivaču dinastije Kotromanića, dostaje mu, da kolijevku te dinastije stavi u spomenuto mjesto. Historijski utvrđenog i neposrednog začetni ka dinastije, bana Prijezdu, koji se posljednji put spominje 1287, poistovjećuje sa legendarnim Kotromanom, a njegovo ime, nimalo rijetko među južnim Slavenima, smatra nadimkom za pridošlicu. Groblje prvih Kotromanića traži Truhelka u glasovitom stećku i tzv. obelisku iz Donje Zgošće: prema dekorativnim elementima ne smatra prvi mlađim od XIII. stoljeća, a potvrdu za to nalazi u jedva čitljivom natpisu obeliska, koji je poslije mnogo godina sa naporom odgonetnuo. Međutim, njegovo je čitanje vrlo dvojbeno, a riječi „Stjepan ban bosanski“ ne mogu se ni u kom slučaju odnositi na bana Prijezdu. Najvjerovatnijim ostaje da se radi o Stjepanu II (umro 1333).
Već 1911. z aključio je da bosanska crkva „nije bila ni u kakvoj organičkoj svezi sa bugarskim bogumilstvom“ i da dogmatička razlika u odnosu prema zapadnoj crkvi „nije bila baš tako ogromna“. Jedan izraz u Radinovoj oporuci dostajao mu je da postanak „crkve bosanske“ dovede u neposrednu vezu sa sv. Pavlom i njegovim učenikom Titom. Razvijajući dalje tu misao, on je 1942. ustvrdio, da se „crkva bosanska“ još u ranom srednjem vijeku sticajem prilika „razvila u zasebnu narodnu crkvu, kao nekoć jermenska, koptička ili abesinska, koje su ostale katoličke, ali su tečajem vremena poprimile neke običaje i obrede, po kojima se razlikuju od ostalih katoličkih crkava“. Značajno je da je u istoj raspravi postavio još dvije tvrdnje o postanku samostalne „crkve bosanske“: 1. Da se 1102 („pacta conventa“) odijelila od svoje pramatice, kao i sama zemlja, i napokon se „prozvala bosanskom narodnom crkvom“, razvijajući se dalje „posve novim smjerom“, i 2. Da je poslije 1239, kad je katolički bosanski biskup preša o u Đakovo, Bosna bila „upravo primorana, da izgradi samostalnu crkvenu organizaciju, predstavljenu u bosanskoj narodnoj crkvi, koju od sele i istočna i zapadna crkva smatraju heretičko...“ premda odlučno pobijao optužbu zbog dualističke hereze, pridržao je ime patarena za vjernike „crkve bosanske“, izvodeći ga, kao i Petranović (1867), od riječi patar=pater (redovnik), iako se tome mišljenju protivi dubrovačka građa. Služi se i nazivom bogumil te tvrdi, da bosansko patarenstvo „odbacuje ne samo slike i kipove, nego i neke kršćanske simbole“ (Sredovječni spomenici bosanske Hrvatske, 1942). Truhelka je u prilogu koji je posvetio „crkvi bosanskoj, ne dajući joj preveliki značaj, dao i nekoliko dobrih opažanja. U posljednjem razdoblju svoga rada objavio je opširniji prikaz Starokršćanske arheologije (1931), pri čemu je posebnu pažnju posvetio našim krajevima. U knjizi Studije o podrijetlu (1941) sakupio je – osim dva izuzetka – neke već prije objavljene priloge. Uspomene jednog pionira (1942) u mnogim su pogledima zanimljive. Pored ovoga, prikaz Truhelkina rada ne bi se mogao smatrati potpunim, ako se ne spomenu i njegova književna djela, legenda Djevojački grob, 1922, Legenda o crkvi u Olovu i komedija Harun-al- Rašid u Glavnjači, u rukopisu.
14
1931. godine i u Skopju je prisilno umirovljen, također zbog netipičnih i otvoreno hrvatskih stavova. U maju 1931. godine nastanjuje se na Griču, gdje mu od ranije živi sestra Jagoda. I ovdje je nastojao aktivno djelovati u znanstvenim krugovima, posebno onim numizmatičkim. Od 1939. godine sve do smrti surađivao je sa slavnim sarajevskim kulturno-prosvjetnim društvom Napredak. Urednici Hrvatske enciklopedije zamolili su ga za suradnju 1941. godine, ali je već bio odviše narušena zdravlja. Preminuo je u Zagrebu 18. septembra 1942. godine.
15
Katalog
Zgrada Zemaljskog muzeja u Sarajevu, slika Delalić Hamo
(Pogled na Ripač sa ostacima sojeničarskog naselja, 1893)
16
Prilog: Natpis Kulina bana, Ćiro Truhelka
17
18
19
20
Uspomene jednog pionira, SARAJEVO (1886) U praskozorje 28. veljače 1886. godine ušao sam u mali vagon uskotračne željeznice, kojom sam se imao iz Bosanskog Broda od vesti u Sarajevo. Ta je željeznica bila onda u prvom stadiju svog razvoja, a glavne su joj karakteristike bili maleni, ali udobni vago ni i male lokomotive, koje su kraj onih normalne veličine izgledale kao
dječije igračke, i nisu bez razloga te minijaturne lokomotive prozvane kavskim mlinovima. Uza sve to vlak je odmicao po ravni prilično brzo, a kad je stigao na rub savske ravnice kod D ervente, te se u nebrojenim uskim serpentinama dašćući počeo penjati uzbrdo prema Hanu Marici, išlo je polako, ali junački, i svladao uspon, koji bi u ono doba i normalnoj željeznici bio naporan. Umoran od dugog putovanja, sjedio sam na svome mjestu i nastojao da prozrem kroz gustu jutarnju maglu, da
vidim tu Bosnu u kojoj ću imati odsada živjeti. U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu: pusta, divlja, neuglađena zemlja, ljudi opori i krvožedni; kuda god stranac prođe, vrebaju na nj hajduci i bundžije i gledaju u svakom Evropejcu neprijatelja. Eto takvi su bili pojmovi općerašireni o Bosni. Ja tim glasinama nisam davao važnosti, ali ipak, polazeći na put, bilo mi je kao pioniru koji se upućuje u prašumu i neznani kraj, ne znajući što ga tamo čeka. Iako mi je zbog te neiz vjesnosti bilo malo tjeskobno, pomislih, šta Bog da bit će, te krenuh na put s uzdanjem da ću u tom novom svijetu možda naći sreću i izgraditi budućnost vrijednu svih poteškoća na koje možda naiđem. Kad se konačno razdanilo te se jutarnja magla slegla, mogao sam promatrati okolicu, i, prošavši kroz jednu niskim brdima opasanu dolinu, uđosmo u široku, gorskim vijencem i šumama zarubljenu kotlinu, u kojoj se slijevaju Spreča i Usora s Bosnom, da odavle u zajedničkom koritu nastave put do Šamca, gdje će se sjediniti sa Savom. Na desnom rubu te kotline ugledah podor staroga grada Doboja, koji je 1697. godine osvojio p rincip
Eugen, 1717. general Petraš, i gdje se 1878. bila prva bitka između hrvatskih domobranaca i bosanskih ustaša. Podnožjem grada rasule se kućice Doboja, koji je više naličio na selo negoli na grad, i onda nije nitko mogao slutiti kako će to mjesto napredovati čim se svrši željeznička pruga dolinom Spreče, koja veže Tuzlu s Dobojem, čim življe proradi cesta, koja vodi u Tešan j, jedno od najznatnijih središta bosanskog šljivarstva, i čim se izgrade u Tesliću prve industrijske naprave za iskorišćivanje teslićke prašume i izrađivanje katrana i drvnih destilata.
Kod Doboja je željeznica stigla rijeku Bosnu i preko željeznog mosta prešla na desnu obalu, kojom će proslijediti put sve do Zenice. Kraj je postajao sve brdovitiji, a nadomak Maglaju stigla je željeznica prve izdanke goleme kraške ploče, koja se odavle stere sve do Jadrana, na jug preko Her cegovine do Albanije, a na ist ok do Drine. Stari grad Maglaj isticao se već iz daljine svojim oštrim obrisom i vitkom munarom, koja je usred begovskih kuća i čardaka kao igla stršila k nebu. Iz vremena okupacije ostao je Maglaj u crnoj uspomeni zbog pokolja husara, koji su tu poginuli 3. kolovoza 1878.
Prošavši Žepče, kojemu se kuće nanizaše podalje od željeznice, zašla je pruga u tijesan zavojiti klanac Bosne, a njenim dolom se na sredini ispriječila strma stijena s podorom grada Vranduka, u kojem je nekoć stolovao kralj Toma i u ma lom polju podgrađa sagradio crkvu. Godine 1503. tekla je tu granica između turske Bosne i jajačke banovine, a 1697. grad je osvojio princip Eugen. Godine 1878. uzeše ga Austrijanci bez boja, popraviše i staviše u nj kao posadu jednu satniju. Gotovo nadomak Zeničkom polju provlačila se željeznica tijesnim klancem, dok ne stiže u prostranu ravnu kotlinu gradića kojemu je najveća zgrada bila kaznionica, i onda nitko nije slutio kakvu će visoku ekonomsku važnost zenička kasaba steći kao središte produkcije ugljena, tvornice papira i teške željezne industrije, koja opskrbljava svu Bosnu i Hrvatsku željezom. Kad ostavismo Zenicu, spuštao se već suton, te od Visokoga mogoh malo što razabrati, a kad u 10 sati navečer stigosmo u Sarajevo, bila je mrka noć. Ulice jedva na mjestima rasvijetljene uličnim petrolejskim svjetiljkama, puste i prazne. Vožnja od Br oda do Sarajeva na pruzi dugoj 269 km trajala je onda punih 18 sati, a kako je gotovo jednako dugo trajao put od Zagreba preko
Osijeka u Brod, nije čudo da sam u hotel “Evropu” stigao sav slomljen i umoran te zaspao kao top.
21
(Sarajevo, 1886)
Sutradan je osvanuo vedar, nešto oštar proljetni dan, ali ga nisam mogao upotrijebiti za razgledavanje Sarajeva, koje me se dojmilo kao nešto novo, neviđeno i tako različno od svih gradova što sam ih dotada vidio. Morao sam naj prije do “vlade”, koja je bila smještena u novogradnji na “Musali”, a sazidao ju je Vancaš. Tu sam se predstavio civil nom doglavniku barunu Fedoru Nikoliću, koji je ujedno bio predsjednik Muzejskog društva. Bio je to, na prvi pogled, stari dobričina s mnogo neusiljene otmjenosti, koji me je ljubazno primio i uvjeravao da su mi njegova vrata u svako doba otvorena. Bio je to jedan od najjačih vojvođanskih velepo sjednika, u rodbinskim vezama s Obrenovi ćima, a imao je kao pravoslavac privući grčkoistočno žiteljstvo Bosne. Od njega sam pošao administrativnom ravnatelju barunu Kutscheri, koji je bio duša egzekutivne vlasti u Bosni, rodom Bečanin, a dugo je služio kao savjetnik kod poslanstva u Ca rigradu, te je znao perfektno turski, poznavao perzijsku i arapsku književnost, a bavio se i proučavanjem Hazara, o kojima je napisao i monografiju. Bio je velik turkofil, dobro gledan među bosanskim muslimanima, a inače vješt, razuman i s trog administrator. I on me je dočekao prijazno, ali sam imao dojam da moju misiju gleda skeptičnim okom i da mi neće biti lako uvjeriti ga o potrebi i koristi moga rada.
Konačno sam se u konaku predstavio i poglavaru zemlje barunu Appelu, starom gospodinu, vojniku od glave do pete, dostojanstvena držanja, pojačanog time što mu je jedno oko, koje je izgubio mislim kod Custozze, bilo povezano širokom crnom vrpcom. On se zanimao samo za vojničke stvari, a kao poglavaru zemlje bila mu je ograničavana funkcija na to da redovito u podne sasluša referat civilnog doglavnika i da potpiše spise koje mu je ovaj donosio.
Pohodio sam još neke ličnosti, koje mi je preporučio profesor Kršnjavi, tako vladinog tajnika Kostu Hörmanna, koji je bio vladin povjerenik kod gradske općine, dr. Makanca, redarstvenog liječnika i podpredsjednika Muzejskog društva (Makanac je umro 1891. godine u Džidi, kamo je kao liječnik pratio bosanske hadžije koji su hodočastili Ćabu), te arhitekta Josipa Vancaša, koji je sagradio vladinu palaču i bio među najpopularni jim ličnostima tadašnjega Sarajeva. Da me predstavi odbornicima Muzejskog društva, sazove barun Nikolić odborsku sjednicu na kojoj je obavljena i ta formalnost, i tom se prilikom upoznah s blagajnikom Petrom T. Petrovićem, a od odbornika s Mustaj -begom F adilpašićem, sarajevskim načelnikom, s kanonikom Jagatićem, s francuskim konzulom Moreauom i još s nekoliko istaknutih ličnosti sarajevskog društva. Svi su obećali da će me u radu pomagati i staviti mi na raspolaganje prilično obilne prihode društva. Sarajevo je 1886. godine još bilo puno nepatvorene istočnjačke romantike. Oko sto vitkih munara podiglo je
svoje alemima iskićene šiljke prema nebu; pod njima se izoblila olovom pokrita kubeta džamija, a oko ovih čardaci i kuće s gustim ni zovima prozora u gornjem katu, dok su im u donjim kato vima bile magaze sa željeznim 22
vratima i “demirovima” ograđenim prozorčićima. Te su se kuće nizale u gustim, zelenilom protkanim grupama, uz obronke Trebevića, a uz Miljacku, u dolu, stisle se u pravi labirint uličica s dućanima i radioni cama, koje su se zatvarale drvenim kapcima ili ćefencima. Svaki esnaf imao je tu svoju posebnu ulicu, a u onima gdje su radili kovači i bakardžije brujila je od klepanja če kića zaglušna buka, koju su još strasnijom činili hljebari, halvedžije, selebdžije, šerbedžije i drugi prodavači, hvaleći i nudeći svoju robu. U dućanima su skrštenih nogu sjedjeli trgovci, čekajući stojičkim mirom kupce, a u kavanicama srkali bi stariji ljudi mirisnu tursku kavu.
Tu je sliku zaokruživalo u čelu “varoša” strmo brdo s kaštelom iz 17. vijeka, a s lijeve i desne strane Miljacke di zala se strma brda sve do vrhova Trebevića i Ozrena. Ali, da svaka romantika uz svijetlu stranu ima i nedostataka, opa zio sam u Sarajevu kad sam pošao potražiti stan, jer, konačno, u hotelu nisam mogao stalno živjeti. Osim vladine palače, hotela “Evrope” i dvije tri druge zgrade, nije bilo u Sa rajevu stambenih zgrada od pečene opeke; sve je drugo bilo od sušene ilovače i drveta. Nakon mnogog lutanja našao sam sobu “s namještajem” u Ćemaluši, na uglu Kulovićeve ulice, u kući Huršid efendije, rođenog Poljaka, koga je revolucija bacila u Tursku, gdje se poturčio i postao tulumdžibašom, tj. zapovjednikom vatrogasne čete. Žena mu je bila domaća katolikinja. Tu sam dobio pri zemnu sobu s prozorima na dvo rište, skromnu, preskromnu za najskromnijeg čovjeka: pod opločen opekom, vrata bez brave, prozori su propuštali zrak na sve strane, a namještaj se sastojao od vojničkog kreveta sa slamnjačom, malog stolića s dva klimava stolca i od starog sanduka s limenim umivaonikom.
Jedina prednost tog vlažnog stana bila je što se nalazio blizu vladine palače, a tik do njega dobra gostionica, gdje sam objedovao i večerao. Vlasnik joj je bio tip birtaškog tiranina, koji u svom lokalu nije trp io ni buke ni pjesme, a kad bi koji gost, naručujući vino, došao do granice gdje trijeznost ustupa mjesto “dobroj volji”, uskra tio bi neumoljivo da mu se dalje dade piće. Mnogi bi gost uvrijeđen napustio lokal s grožnjom da se nikad više neće k njemu svratiti; ipak su se vraćali, jer ih je privlačila prvo razredna kuhinja. Sarajevo, a osobito čaršiju, upoznao sam već prvih dana. Tu sam našao vrlo mnogo toga što me je kao muzejalca za nimalo i što mi se činilo vrijednim da se sačuva. U muzeju sam prve dane bio sam, ali me jednog dana barun Nikolić upita, ne treba li mi kakav pomagač, jer on ima jednog kandidata, pa neka pokušam, hoće li valjati. I zbilja, već sutradan dođe malen starčić, na oko dobričina, u otrcanom crnom kaputu s dugim skutima, i predstavi se kao Arsenijević, kojega s preporukom šalje preuzvišeni gospodin doglavnik. Kad sam ugledao na oko dobričinu starkelju, bojao sam se kao mladić komu su jedva proklijali brci, neću li smoći do voljno autoriteta prema čovjeku koji bi mi po godinama mo gao biti otac; ali da ugodim doglavniku, primio sam ga. Kako se okrenuo prema vratima, neugodno me se dojmilo da mu otraga iz džepa salonskog kaputa viri grlo bočice. Nisu prošla ni dva dana i već sam znao da u toj boci nije voda. Dobio sam i pobliže podatke o njemu i doznao da je rodom iz Vojvodine, po zanatu seoski terzija, ali držeći da je rođen za nešto bolje i više, počeo je crtati motive sa seoskih zobuna i gunjeva te se smatrao umjetnikom i kao takav do šao u Bosnu da nađe mjesto. Barun Nikolić namjesti svog zemljaka kao učitelja crtanja na višoj djevojačkoj školi, gdje je kao ljuta pijanica postao nemoguć i zbog toga bio otpušten. Naravski, ni u muzeju se nije odrekao rakije: postao bi nesnosan čim bi ga obuzeo alkohol. Kao mlad čovjek osjetio sam svoju nemoć prema starcu te se potužim ravnatelju pomoćnih ureda Vojnoviću, bivšem graničarskom kapetanu, a on me naputi da Arsenijevića svaki put kad zgriješi, pošaljem k njemu s praznom kartom u omotu. Prvom prilikom sam to i učinio i stari grešnik vrati se sav pokunjen i zamoli da mu oprostim, dodavši da ga je gospodin ravnatelj izgrdio na pasja kola. Drugi put dogodi se isto s istim rezultatom, a kad mu dadoh po treći put kartu u omotu da je nosi ravnatelju, ne vrati se on, nego jedan od podvornika kojega je sreo na hodniku i predao mu omot da ga on nosi ravnatelju.
Ovaj je bio sav utučen zbog ukora što ga je ni kriv ni dužan dobio za tuđi grijeh. I tako mi lukavi Vojvođanin izbi jedino sredstvo iz ruku koje ga je bar privremeno moglo privesti k pameti. S rećom, nije moja nevolja dugo trajala. Arsenijević je imao i izvan ureda i
s policijom okapanja te se njegov visoki zaštitnik našao ponukanim da s njega skine ruke. Barun Nikolić obeća iz svog džepa 100 forinti uz uvjet da ode iz Bosne, a kad sam Arsenije viću to rekao i dodao da će mu se novac predati u Slavonskom Brodu, prihvati objeručke tu ponudu i nestade ga iz Bosne. Mnogo godina poslije saznao sam da je krenuo u Beograd, gdje mu je uspjelo prodati svoje crtarije tamošnjem muzeju, koji ih je čuvao kao “nacionalnu dragocjenost”. 23
Bibliografija: Uspomene jednog pionira, Ćiro Truhelka, 1942.
Ćiro Truhelka – njegov život i rad , Historijski zbornik, časopis povijesnog društva Hrvatske, Jaroslav Šidak, Školska knjiga, Zagreb, 1952.
Web stranice: essekeri.hr/bio/62-ciro-truhelka www.jergovic.ba www.slobodna-bosna.ba/.../ciro_arheolog_svih_arheologa www.historiografija.hr/hz/1952/HZ_5_7_SIDAK.pdf
24
