Adam Katz
Postmoderni kulturalni studiji: Kritika Kulturalni studiji i akademizam 1. Kulturalni studiji u akademskom su svijetu naprednih kapitalističkih zemalja transformirali predmet svoga proučavanja u humanistički. Naprimjer, u odjeljenju za engleski jezik, kulturalni studiji narušavaju preimućstvo vladajućih kategorija literarnih studija (“kanon”, homogeni “period”, formalna obilježja žanra, literarni objekt kao autonoman i samosadržajan) u cilju “čitanja” svih tekstova kulture i istraživanja proizvodnje subjekata. Interes je usmjeren na granice disciplinarnoga, metode koje obezbjeđuju ove granice, razvijene modele interpretacije i kritike, naprimjer na “ekonomiju” i “politiku” – modele koji nadvladavaju formalna obilježja teksta. Ustvari, granice između “visoke kulture” i “masovne kulture” relativizirane su, tako da je moguće da tekstovi budu upućeni prema svojim društvenim djelovanjima, prije negoli prema “nerazdvojivim” literarnim, filozofskim ili nekim drugim vrijednostima. 2. Dvije najznačajnije kategorije koje su podržavale ove institucionalne promjene su “ideologija” i “teorija”. Altiserovska i postaltiserovska razumijevanja ideologije, koja ne definiraju ideologiju kao sistem ideja ili “pogleda na svijet” nego kao proizvodnju subjekata koji postojeći društveni svijet prepoznaju kao jedini mogući i “razuman”, omogućavaju čitanje teksta na način u kojem rad ideologije određuje njegovu strukturu i korištenje. Marksističke i poststrukturalističke teorije, isključivanjem i uključivanjem koje omogućuje artikulaciju, usmjeravaju kritičke namjere na uvjete mogućih diskurza. U oba slučaja, kritika je moguća ukoliko je čitanje usmjereno razotkrivanju “nevidljivih” mogućnosti tumačenja, prikrivenih u navodnom jedinstvu teksta. 3. Podržavam napore da se društvene nauke transformiraju u kulturalnu kritiku. Dokazat ću da je u osnovi ovih promjena korištenje pedagoških institucija i prakse u kasnom kapitalističkom društvu. Ako pedagogiju razumijemo, kako predlažem, kao intervenciju u proizvodnji subjekata, onda će ishod sukoba oko “kulture” i “kulturalnih studija” odrediti da li će ili ne društvene nauke postati mjesto na kojem će biti moguća proizvodnja suprotnih subjekata. Historijski, društvene nauke su bile mjesto na kojem su suprotnosti subjekata podržavanih od kasne kapitalističke kulture bile upućivane i “upravljane”. Središnji koncept literarnog kriticizma poslije Drugog svjetskog rata, kakav je, naprimjer, “ironija”, ima funkciju reduciranja suprotnosti do “složenosti” i “iracionalnosti” “realnosti”, pa tako miri subjekte tih suprotnosti. 4. Nedavne promjene u akademskom svijetu djelimične su i kontradiktorne. Djelimične su u smislu da stariji ili “tradicionalni” pristupi literarnim studijima ostaju nedirnuti ovim razvojem ili se samo neznatno “prilagođavaju”. Kontradiktorne su u smislu da su se kulturalni studiji prilagodili vladajućoj praksi, proizvodeći nove načine fetišiziranja teksta i čuvanja konzervativnih pogleda na subjekt. Na neki način, kulturalni studiji nastavljaju ohrabrivati ideologijsku funkciju modernih društvenih nauka u promijenjenom društvenom okruženju.
5. Desnica napada ove promjene, procjenjujući da (...) humanističke nauke iznevjeravaju svoju obavezu objektivnosti i univerzalnih vrijednosti zapadne kulture. Moj argument je da su ove obaveze i vrijednosti uvjetovane društvenim razvojem koji je socijalizirao subjekte na nove načine dok je globalnu socio-ekonomsku moć koncentrirao unutar uvijek promjenjivog broja transnacionalnih korporacija. Intelektualne i političke tendencije, koordinirane od kulturalnih studija, odgovaraju na ove transformacije dopuštajući akademskom biznisu da nastavlja kao neobičan, osiguravajući osvježeni i time korisniji modus legitimizacije za kapitalističko društvo. 6. Kontradikcije ovih promjena u načinu proizvodnje znanja treba razumjeti unutar okvira potreba društvenog poretka kasnog kapitalizma. Pojavljivanje “teorije” i (post)altiserovskih tumačenja ideologije reflektira se i doprinosi promišljanju liberalnog humanizma (u obje njegove verzije, “klasičnoj” i socijal-demokratskoj) kao legitimiranje ideologije kapitalizma. Diskreditiranje liberalnog humanizma, prvo pod pritiscima antikolonijalnog revolta a zatim kao rezultat antihegemonijskih sukoba u naprednom kapitalističkom “centru”, izazvalo je duboku krizu autoriteta i hegemonije u kasnom kapitalističkom društvu. Ovo je diskreditiranje također izazvalo potrebu za novim ideologijama legitimizacije, oslobođenim od onoga što sada može biti shvaćeno kao “naivnost” liberalnog humanističkog univerzalizma, šire viđenog kao pokrića za rasističke, seksističke i antidemokratske institucije. 7. Institucionalne tendencije koje su proizvele konstelaciju praksi koje “kulturalni studiji” imaju, učestvuju i u napadu na liberalna tumačenja i u razvoju novih diskurza legitimizacije. Liberalni humanizam, dominantan u akademskom svijetu, sve više biva viđen kao nelegitiman, zato što ovisi o prevaziđenoj ideji individualnosti, to jest, modernoj ideji neposrednosti prema kojoj je privilegirani tekst protumačen od subjekta koji zna. Prema ovom tumačenju, literatura je opozicija nauci i tehnologiji, mjesto na kojem ono što je suštinsko “ljudskoj prirodi” može biti sačuvano ili vraćeno u lice društvene realnosti, gdje ova “ljudska suština” (“sloboda”) predstavlja rizik. Metode koje su više “naučne” (kao što je semiologija), koje pretpostavljaju hegemoniju “nove kritike” u američkom akademizmu, većinom kroz korištenje načina analize posuđenih iz strukturalističke antropologije i lingvistike, same su bile diskreditirane postmodernim teorijama kao konzervativni diskuri zainteresirani za očuvanje granica među disciplinama (na primjer, kroz klasifikaciju žanrova) i očuvanje empirističke ideje tekstualnosti. 8. Kulturalni studiji rezultat su kombiniranja uvoda u “teoriju” i “politizacije” teorije omogućenih ovim društvenim i institucionalnim promjenama. Postmoderni napad na “vladajuće narative” (“teoriju”) bio je odgovor na diskreditiranje strukturalizma i marksizma u konzervativnom političkom okruženju, kroz pokušaj redefiniranja “politike” kao otpora individualnog subjekta dominaciji smještenoj u diskurzivnim i disciplinarnim formama koje konstituiraju subjekt. Ovo je kulturalnim studijima otvorilo mogućnost za novu liniju razvoja, tako da lokalno zamjenjuje globalno kao okvir analize i deskripcije, odnosno, “redeskripcija” zamjenjuje objašnjenje kao svrhu teorijskog istraživanja. Pokazat ću da niz diskurza koji su “očvrsli” u ono što ja zovem “postmoderni kulturalni studiji” predstavljaju definitivnu subordinaciju kulturalnih studija na ovoj liniji razvoja. To jest, ideologijski sukobi proizašli iz mjesta kao što su Birmingham School for Cultural Studies i Tel Quel-a sada su stabilizirani na
projektu drugačijeg tipa: projektu cjelokupne rekonstrukcije liberalizma na način prikladan društvenim odnosima kasnog kapitalizma. Problematika kulturalnih studija 9. Ove suprotne tendencije – s jedne strane, kulturalni studiji kao objašnjenje uvjeta moguće produkcije i reprodukcije subjektiviteta; s druge strane, kao opis “iskustva” – logički se preklapaju od početka. Stuart Hall u “Cultural Studies: Two Paradigms” pravi razliku između “kulturalističke” paradigme, koju povezuje sa radom Raymonda Williamsa i E. P. Thompsona i "strukturalističke” paradigme, koju povezuje sa radom strukturalista kao što je Claude Levi-Strauss i marksizmom Luisa Althussera. Prema Hallu, odlika “kulturalističke” paradigme je da insistira na razumijevanju kulture kao sistema značenja otjelovljenih u društvenoj praksi a ne kao zbira privilegiranih tekstova. Snaga “strukturalističke” paradigme, međutim, u tome je što kritizira humanizam i iskustvenost “kulturalističke” paradigme: strukturalistička paradigma decentralizira iskustvo, pokazujući ga kao posljedicu socijalnih struktura koje ne mogu biti reducirane na “materijal” iskustva: “Velika snaga strukturalizma je naglasak na određenim uvjetima”.(67) 10. Važnost teorije u opasnosti je između “kulturalizma” i “strukturalizma”. Ono što “strukturalistička” paradigma brani, suprotno “kulturalističkoj”, jeste nužnost obezbjeđivanja objašnjenja uzroka socijalnih i kulturalnih fenomena. Teorija zahtijeva naznake totaliteta koje mogu omogućiti razumijevanje specifičnosti socijalnog fenomena kao posljedice tog totaliteta; u tom slučaju iskustvo ne sadržava u sebi uvjete vlastitoga razumijevanja. Iskustvo je prije nešto što treba objasniti. “Kulturalistička” paradigma, međutim, pretpostavlja mogućnost uspostavljanja hijerarhije među određenostima, uzimajući kao polaznu tačku aktivnosti subjekata u kojima su socijalni uvjeti i socijalna svijest “smiješani” na nedefiniran način. U isto vrijeme Hall tvrdi da snaga kulturalizma korespondira sa slabostima strukturalizma. To jest, strukturalizam ne može da računa na one fenomene koje kulturalizam privilegira. On insistira na afirmativnim momentima razvoja svjesne borbe i organizacije kao nužnog elementa u analizi historije, ideologije i svjesnosti, nasuprot stalnom degradiranju u strukturalističkoj paradigmi. 11. Hallova diskusija o ovim sadržajnim paradigmama dio je historijske priče o pojavi i razvoju kulturalnih studija. Prema Hallu, kulturalni studiji javljaju se kao posebna problematika kroz intervencije u literarnim studijima, posebno kod Richarda Hoggarta i Raymonda Williamsa. Strukturalistička intervencija, međutim, konstituirala je moćan izazov ovoj paradigmi, čineći rad sličnog usmjerenja nemogućim. Hall zatim namjerava naznačiti kurs budućih kulturalnih studija koji bi koristio “snagu” i izbjegao “slabosti” oba pristupa i išao dalje od obiju paradigmi pokušavajući promisliti specifičnosti različitih praksi i oblik artikuliranog jedinstva koji one čine. 12. Kako su kulturalni studiji sačinjeni od suprotstavljenih teorijskih diskurza, koji su nužni ali i ograničeni, jasno je da je neka vrsta konceptualne transformacije ili “epistemološkog prekida” neophodna. Rješenje ne može biti u “kombinaciji” snaga i slabosti dviju suprotstavljenih teorija nego u uspostavljanju novih polazišta i razvoju nove paradigme “na kritički način” (Marx i Engels 105). Pokušaj kombiniranja rezultata inkompatibilnih polazišta u praksi je kapitulacija “kulturalističke” paradigme, problem koji je Hall već naglasio. Posljedica takvog
pokušaja bio bi teorijski eklekticizam, uvijek nesposoban da na konzistentan način usporedi društvene fenomene kao posljedice apstraktnijih uslova. To znači, na kraju, da kategorije koje “strukturalizam” privilegira, paradigme “teorije”, “različitih nivoa apstrakcije”, “uvjeta mogućnosti”, i tako dalje, moraju biti polazna tačka, ako kulturalni studiji žele odgovoriti zadacima koje im Hall postavlja u svom eseju. 13. Hallov odgovor ovoj “krizi” kulturalnih studija, dijelom naznačen u “Cultural Studies: Two Paradigms”, ali potpuno razvijen u The Hard Road to Renewal i drugdje, odgovor je Gramsciju, posebno njegovom naglašavanju “hegemonije”. Korist od Gramscija je, prema Hallu, dvostruka; prvo, u njegovom razumijevanju “konjunkture” kao specifične kombinacije razlika i uvjetovanosti; drugo, u njegovoj kritici neke vrste “ekonomskog redukcionizma” koji vidi kulturalne i ideologijske fenomene kao direktan izraz neke klasne pozicije dok još vezuje ove fenomene za društvene borbe sukobljenih grupa. To jest, kategorija “hegemonije” omogućava nam da vidimo političku dominaciju koja okružuje domen društvenog i kulturalnog života (što je suprotno od restriktivne artikulirane borbe u vezi sa državom). 14. Hallovo korištenje kategorija hegemonije i “artikulacije” ne rješava samo od sebe problem uvjetovanosti, niti obezbjeđuje elemente za rješenje. Ono i dalje ostavlja dvije strane jednakosti – klasnu dominaciju, s jedne strane, te reprodukciju uvjeta te dominacije, s druge – neartikuliranima. Ako su dominantna ideologija i kultura instrumenti za osiguravanje klasne dominacije na ma koliko indirektan ili umjeren način, onda analiza i kritika ideologije i kulture mora slijediti iz teorijskog razumijevanja potreba, kapaciteta i problema s kojima se suočava vladajuća klasa u specifičnom odnosu prema ostalim klasama sa suprotnim i/ili sličnim interesima. U tom slučaju, značaj ili sadržaj ideologijskih borbi ili borbi oko reprezentacija i značenja ne može biti u “ovim borbama samima nego u kontradikciji između snaga i odnosa proizvodnje i klasnih borbi koje određuju. Drugim riječima, čovjek još djeluje u okviru ekonomskog determinizma (ali ne nužno u ekonomskom “redukcionizmu”). 15. Ako, dakle, ideologijska borba ne može biti “prečitana” do klasnih interesa i klasnih borbi, nego je u stvari mjesto konstrukcije ovih interesa i borbi, onda nam ostaje “diskurzivna” vrsta redukcionizma; društvene pozicije su rezultat pozicija konstruiranih kroz diskurzivnu artikulaciju i ideologijske borbe (u tom slučaju, naravno, pitanje ko se bori, i oko čega, postaje visoko problematično). Čak i ako Hall, u esejima o kojima govorim, eksplicitno odbacuje ovu vrstu pozicije, koju povezuje sa poststrukturalizmom i posebno sa lakanovskim i fukoovskim pristupima, ostaje mu ono što je ultimativno eklektička pozicija: s jedne strane, i specifičan oblik društvene dominacije iz čega ništa nužno ne slijedi; a s druge, borbe oko značenja i reprezentacije čiji pokazatelj ili značaj ne može biti određen od struktura izvana ka sukobima samim. 16. Primjer za tenziju koja određuje Hallov rad možemo vidjeti u njegovoj raspravi o vrsti pitanja koja Gramscijev pristup postavlja ljevici u tačerijanskoj (thatcherite) Engleskoj. Hall u Hard Road to Renewal tvrdi sljedeće: Gramsci uvijek insistira na tome da hegemonija nije ekskluzivno ideologijski fenomen. Ne može biti hegemonije bez “odlučujućeg jezgra ekonomije”. S druge strane, nemojte pasti u zamku starog mehaničkog ekonomizma i vjerujte da, ako se samo možete održati, možete nastaviti svoj život. Priroda moći u modernom svijetu je da je ona također konstruirana u odnosu prema političkim, moralnim, intelektualnim, kulturalnim, ideologijskim i spolnim pitanjima. Pitanje hegemonije uvijek je
pitanje novog kulturalnog poretka. Problem sa kojim se suočava Gramsci u vezi sa Italijom dovodi nas sada u vezu sa Britanijom: koja je priroda ove nove civilizacije? Hegemonija nije stanje stvari koje je postavljeno zauvijek. To nije formacija koja uključuje svakoga. Ideja “historijskog bloka” zapravo je različita od one o mirnim, homogenim, vladajućim klasama. Ona zahtijeva sasvim drugačiju koncepciju toga kako društvene snage i pokreti u svojoj različitosti mogu biti artikulirani u strategijske alijanse. Da biste konstruirali novi kulturalni poredak morate, umjesto odražavanja već formirane kolektivne volje, uvesti novu, odnosno uspostaviti novi historijski projekt. (170)
I “ekonomski” i “kulturalno-ideologijski” aspekt društvene dominacije ovdje se mogu prepoznati, ali na način koji ih apsolutno odvaja i čini nemogućim teoretiziranje njihovih odnosa. Dva moguća smjera akcije postavljena u odlomku su da se reflektira postojeća kolektivna volja koju treba tražiti u “ekonomiji” ili da se uspostavi nova kolektivna volja. Ideja “ekonomije” kao nečega za šta se može “držati” pretpostavlja ekonomski redukcionizam koji Hall nepromišljeno odbija: to jest, prihvata ideju “ekonomskog” kao nečeg samosadržajnog i nezavisnog. U tom slučaju, kako natjecateljske klase proizilaze iz “ekonomije” one više nisu “klase” u bilo kojem smislu, nego su prije pozicije koje se bore za moć u političkim, moralnim, intelektualnim, kulturalnim, ideologijskim i spolnim pitanjima. Rigidna antinomija reproducirana je u “izboru” između reflektiranja već formirane kolektivne volje i uspostavljanja nove. Mogućnost konstruiranja nove kolektivne volje iz sukoba smještenih u ekonomskoj strukturi, sukoba koji su artikulirani u odnosu sa drugim kulturalnim strukturama, gdje elementi takve volje proizlaze kao rezultat odvojenih arena borbe, ovdje je isključena. Umjesto toga, kolektivna volja može biti “uvedena” kroz sintezu pozicija imanentnih ovim borbama. 17. Ovo postaje vidljivije u Hallovim zaključnim poglavljima u The Hard Road to Renewal. On tvrdi da glasačka politika, u stvari, bilo koja vrsta politike – ovisi o političkom identitetu i identifikaciji. Ljudi prave identifikacije simbolički: kroz društveni imidž, u svojoj političkoj imaginaciji. Oni “vide sebe” kao ovakve ili onakve osobe. Oni “zamišljaju svoju budućnost” u ovom ili onom scenariju. Oni ne misle o glasanju samo u smislu toga koliko imaju, u svojim tzv. “materijalnim interesima”. Materijalni interesi utiču na to. Ali su uvijek ideologijski definirani. (261)
Još jednom, referira se na važnost materijala, ultimativnih klasnih interesa, i Hall također spominje da ljudi imaju sukobljene “interese” isto kao i sukobljene “identitete”. Tvrdnja da su i ekonomsko i ideologijsko “važni” – sami po sebi, opće mjesto zaključka, može voditi do dvaju mogućnosti fundamentalno suprotnog smjera. Jedna mogućnost je teoretizirati materijalne interese društvenih klasa i angažirati ideologijski sukob u svrhu osvjetljavanja kontradiktornosti čija struktura ideologija i “identiteta” zatim čini produkciju sukobljenih klasa osviješteno mogućom. Druga mogućnost je konstruirati “imidže” i “identitete” koji su odmah dostupni i razumljivi unutar okvira ovih kontradiktornosti, spašavajući tako subjektovo odobrenje za društveni poredak koji ih proizvodi. Ova kasnija mogućnost postaje neizbježna posljedica politike “borbe za popularne identitete”(282). To pokazuje značajnijim Hallovo reduktivno razumijevanje “materijalnih interesa” nego reprodukciju svih društvenih i institucionalnih uvjeta proizvodnje “efektivnih” subjekata. 18. Način na koji ove kontradiktornosti mogu biti razriješene u savremenim kulturalnim studijima može se vidjeti u Understanding Popular Culture Johna Fiskea. Fiske je kritičan prema radikalnim tumačenjima kulture koja se fokusiraju na način na koji kapitalistička kultura
funkcionira da bi reproducirala dominaciju vladajuće klase, po cijenu pokušaja tumačenja raznolikih načina kojima subordinirane grupe prisvajaju resurse dostupne unutar dominantne kulture da steknu više moći u odnosu na suprotstavljene. Fiske zdvaja između “radikalnog” i “progresivnog” i tvrdi da kritika kulture koja mjeri kulturalnu praksu prema standardima “radikalnosti” (sistemska transformacija) nije sposobna da usporedi ili podrži široku raznolikost sukobljenih praksi koje podrazumijevaju ili ograničavaju moć dominantne grupe, bez nužnog izazivanja njihove dominacije. Takva kritika zato gubi mogućnost, u ovom historijskom trenutku, prema Fiskeu – jedinu mogućnost koja zbilja postoji – da “intervenira” u progresivnoj artikulaciji “popularnog” da bi omogućila njen radikalan oblik u budućnosti. U isto vrijeme, Fiske objavljuje da je “popularno” samo potencijalno progresivno, ne i nužno takvo. Ima mnogo “popularnih” praksi koje imaju i progresivnu i reakcionarnu dimenziju. On također priznaje da je veza između progresivne i popularne artikulacije i radikalnih politika često duga, teška za produkciju i analizu ili nepostojeća. Problemi koji su ovdje izneseni mogu biti postavljeni i strožije. Ako popularno definiramo kao neku vrstu “gerilskog ratovanja” ili “omekšavanja” tekstova dominantne kulture, koje povećava moć subordiniranih subjekata u vezi sa specifičnom artikulacijom odnosa moći, onda ne samo da je nemoguće teoretizirati veze između progresivnosti i radikalnosti, nego sva razlika između “progresivnog” i “reakcionarnog” gubi značenje. Upravo zato što se čovjek ne može kretati koncepcijski ili politički, iz lokalnih odnosa moći ka sistemskim transformacijama. Ako se poduzme takvo preobraćanje kao polazna tačka, biće nemoguće izmjeriti strukturalne posljedice; to jest, one imaju efekta kao ojačavanje ili slabljenje odnosa moći drugdje, i nema načina da se ovo teoretizira unutar lokalnog preobrata. Tako, kad Fiske povezuje “progresivno” sa popularnim, i tumači ga najmanje kao potencijalni “stadij” u pokretima ka radikalizaciji, njegova tvrdnja o “progresivnosti” nužno je vanjska njegovoj teoretskoj poziciji. Drugim riječima, ona je “posuđena”, ili iz kulturalne zdravorazumnosti ili iz onih “radikalnih” teorija koje Fiske kritizira, i koje same dolaze iz suštinski različitog sistema vrijednosti praksi koje uključuje u svoju tvrdnju o “popularnom” (na primjer, radikalne teorije tvrde da se globalnom dominacijom upravlja iz lokalnih moći). 19. Graeme Turner, u British Cultural Studies, obraća se Fiskeovom radu kao primjeru načina na koji je rastuća tendencija moći unutar kulturalnih studija (pod uticajem de Certeaua) fokusiranjem na popularni “obrnuti” otpor dominaciji možda otišla “predaleko”. Sa novim načinom upotrebe kategorije “zadovoljstva”, koja referira na prostor izvan ideologijske dominacije, Turner tvrdi da su kulturalni studiji u opasnosti da uzdižu radije nego da kritiziraju dominantnu ideologiju i kulturu. Turner tvrdi da je bitno naglasiti da zadovoljstvo popularne kulture ne može biti izvan hegemonijskih ideologijskih formacija; zadovoljstvo mora biti primijenjeno na načine na koje je hegemonija osigurana i upravljana. (221)
Turnerova vlastita analiza pozitivnih efekata “okreta ka Gramsciju” u kulturalnim studijima podržava istu teoretsku inkoherenciju koja vodi ka Fiskeovim zaključcima. Turner tvrdi da hegemonija nudi suptilnije i fleksibilnije rješenje od prethodnih formacija zato što ona teži ka dominaciji kao nečemu što je osvojeno, ne automatski isporučeno klasnoj strukturi. Kad Althusserova promišljanja ideologije mogu biti optužena za rigidnost koja diskreditira bilo kakvu mogućnost promjene, Gramscijeva verzija može se koncentrirati tačno na objašnjavanje procesa promjena. To je mnogo optimističnija teorija koja podrazumijeva gradacijski historijski sistem buržoarske hegemonije sa interesima radničke klase. (212)
Ako ostavimo po strani pitanje kako se slaže buržoaska hegemonija sa interesima radničke klase i kako to osigurava “optimističan” pogled, ova “optimističnija” teorija moguća je zato što (kao i Hall), Turner etablira rigidnu i karikaturalnu dihotomiju između dominacije kao “automatski isporučene” i dominacije kao “izvojevane”. Sa takvim “oružjem”, da li je dominacija “pobjeda”? Ako ta “pobjeda” vladajuće klase ili hegemonijskog bloka kao rezultat privilegirane pozicije njihove kontrole nad značenjima proizvodnje i daje vladajućoj klasi legitimitet, ipak ostaje problem teoretiziranja promjena u dominaciji kao rezultata procesa determiniranih klasnom strukturom, kao dominacije koja je “izvojevana” sa vladajuće, već okupirane, pozicije. U ovom slučaju, moguće je tumačiti “popularnu kulturu kao polje oko kojeg politička moć pregovara i legitimira” (Turner 213), sve dok ne postane jasno ko je uključen u “pregovore” i pod kakvim uvjetima. Kad teorija popularne kulture oznani klasni esencijalizam koji vezuje sve kulturalne izraze sa klasnim osnovama (213), jedino tada se “pobjeda” dominacije može smatrati pobjedom na nedeterminiranom terenu koji je konstituiran na takav način da konstituenti ne mogu biti odmah identificirani, niti uvjeti pojedinih izraza mogu biti specificirani. Drugim riječima, moguće je uspostaviti ideju sistemske dominacije bez razumijevanja uslova koji određuju kulturalnu praksu kao rezultat općeg sistema dominacije, prije nego kao necjelovite i povratne entitete. 20. Okretanje Gramsciju u savremenim kulturalnim studijima, okret je od marksizma i svih drugih teorija koje vide pojedinačno kao posljedicu opće strukture. Ovakav poredak potvrđen je u novijem tekstu Stuarta Halla “Cultural Studies and its Theoretical Legacies” – gdje Hall tvrdi da je značaj Gramscija za kulturalne studije u tome što je “radikalno premjestio” (281, naglašeno u originalu) cijelu marksističku problematiku. Ovaj okret od teorije, napravljen od zamjene Althusserovog “rigidnog” i “determiniranog”, Gramcsijevim “fleksibilnijim” i “suptilnim” pristupom, također je značajan za Turnerovu “optimističku” reprezentaciju progresa. Turner tvrdi da je naglasak na “kreativnoj moći popularnog” doveo do “završnog okreta” od “izbjegavanja otpora… vodeći ka oživljavanju kategorija efektivnosti ukupne ideologije” (224). Ovaj okret nužno rezultira evaluacijom kategorija dominacije svakog sadržaja, tako da je Turnerov diskurz (kao i Fiskeova ideja “progresivnosti”) malo više nego neteoretizirana “podloga” razumijevanjima “neodređenih” ideologijskih sukoba koji bi se u suprotnom pojavili (kako Turner strahuje) kao potpuno apologetski. (Post)disciplinarni kulturalni studiji 21. Ove "rezolucije" kontradikcija, konstitutivne za kulturalne studije, omogućile su njihovu artikulaciju unutar postmarksističke, postmoderne problematike. Ne može se reći da su postmoderni kulturalni studiji u cjelini homogeno polje proizvodnje ideologije. Oni su ustvari konstituirani kroz tenzije i antagonizme. Oni mogu prevazići artikulaciju postmodernih kategorija, ili čak i životnost i upotrebljivost same ideje postmodernizma. Ovo ne znači da je polje postmodernih kulturalnih studija po prirodi pluralno i netotalitarno. Sukobi i konflikti unutar glavnog toka postmodernih humanističkih nauka danas prevazilaze relativnu snagu kvalificiranih, onih koji tvrde da imaju legitimno znanje. Legitimno znači da je dati projekt privlačan u smislu institucionalnih resursa. Sukobi i konflikti su prema tome nužni za cirkulaciju i validnost ideologijskih diskurza; globalno govoreći, onda, moguće je govoriti o unificiranom polju ideologijske proizvodnje u kojem su razlike samo pojavne.
22. Tako, na primjer, Angela McRobbie, u tekstu o razvoju kulturalnih studija, slavi fleksibilnost novih tendencija u kulturalnim studijima, tendencija koje traže distanciranje od «fiksiranih» teoretskih modela: tu je veći stepen otvorenosti u većini doprinosa (doprinosa svesci Cultural Studiesa u kojoj je esej McRobbijeve «Zaključak») nego nekoliko godina ranije, kad je pritisak da se izabere objekt studija u konceptualno označenom prostoru, prvo pod uticajem Althussera, a potom i Gramscija, donosio kulturalnim studijima nivo i rigidnost. (McRobbie, 724.)
Ambivalentno je autoricino slavljenje ove «otvorenosti». Ranije u istom eseju ona izražava sumnju da «ono što je sad prošlo, sa marksizmom, i dijelom kao odgovor političkoj zbunjenosti i nemoći ljevice, je osjećaj hitnosti (koji je karakterizirao kulturalne studije u ranijem historijskom momentu)» (720). McRobbie ne teoretizira odnos između nove «otvorenosti» i ovog gubitka «hitnosti». Ona radije vidi promjene koje opisuje kao «neodlučne», mješavinu «dobiti» i «opasnosti». Ova nova diskurzivnost dozvoljava ili daje spekulativan «spisateljski» pristup, čije sam opasnosti već naglasio, ali i prednosti; reflektivan i inspirativan način koji nedostatak tiranije teorije, kako je bila tumačena, čini mogućim» (724) 23. U isto vrijeme, «zbunjenost» i «nemoć» ljevice, koji figuriraju u objašnjenju McRobbijeve o «nestanku» marksizma, i sami nestaju u njenom viđenju nove «otvorenosti» u kulturalnim studijima. Ona ovo pripisuje zamjeni jednoga diskurza drugim: zamjenom unificiranog klasnog subjekta tumačenjem «identiteta» kao kontingentnog i uvijek pluralnog, kako smatra Ernest Laclau. Ovo, očito, nema veze sa slabošću ljevice. Naprotiv, McRobbijeva tvrdi da «kolaps marksizma ne treba shvatiti kao obilježje kraja socijalističke politike, ustvari to je početak nove ere. Era u kojoj su mogućnosti pluralističke demokratije prije ojačane nego oslabljene, sad je nadohvat» (724) 24. Snaga Laclauovog diskurza, prema McRobbijevoj, jednostavno je posljedica njegovog većeg udubljivanja u socijalne mehanizme nego što je marksističko: ona s odobravanjem citira Laclauovu tvrdnju da ide «iza» marksizma. Ovakvim pozicioniranjem veće mogućnosti objašnjenja Laclauovog diskurza, McRobbie nije u stanju da izjednači «socijalizam» sa »pluralističkom demokratijom», nego može afirmirati ultimativno dobre efekte nove otvorenosti u kulturalnim studijima: to jest, ako je «pluralizam» ekvivalentan progresu u «socijalizmu» onda ovaj mora također imati pravo na veći pluralizam unutar kulturalnih studija. 25. Postoji, prema McRobbijevoj, ne samo problem nedostatka političke hitnosti u savremenim kulturalnim studijima, nego i problem “nejasnosti” u Laclauovom računanju formiranja subjekta. U stvari, Laclau ne može računati na “stvarni proces stvaranja identiteta”. Obavezivanje na historijske specifičnosti dozvoljava Laclau da ne bude određen. On ne može otkriti prakse ili mehanizme oblikovanja identiteta zato što su one, kao i njihovi subjekti, proizvedene unutar određenih socijalnih i historijskih uvjeta. Ovo dozvoljava visok nivo apstrakcije u njegovoj političkoj filozofiji. Ali rad na transformaciji koji je implicitan u njegovim analizama konkurentan je kritičkim radovima kojima doprinosi obimom (725). 26. Drugim riječima, problem sa Laclauovim diskurzom je njegov nivo “apstrakcije”. Rješenje ovog problema, za McRobbijevu, je produciranje “konkretne” i “specifične” analize, koja će
biti “konkurentna” Laclauovim tvrdnjama. McRobbijeva objašnjava ovu tvrdnju na kraju svog eseja, koji poziva na detaljnije, etnografske studije, “svakodnevnog života”. “Ovdje želim da završim pozivom za identitet etnografije u kulturalnim studijima, za iznošenje interaktivnih istraživanja sa grupama i pojedincima koji su više nego publika teksta” (730). Iako to ona ne kazuje eksplicitno, slijedi da bi takve “konkretne”, “detaljne” studije, također odolijevale izjašnjavanju o političkim efektima kulturalnih studija jer bi bile više direktno vezane za “stvarni proces” “oblikovanja identiteta”, koji se nalazi u “pokretnim, fluidnim formacijama” (730) svakodnevnog života (i tako ne može biti “ugrabljen” od “apstraktnosti” teorijskih diskurza). 27. U kontekstu apsolutnog privilegiranja Laclaua kod McRobbie, i prihvatanju njegove tvrdnje da živimo u postmarksističkom svijetu, nemoguće je ozbiljno uzeti njezino retoričko poštovanje “otvorenosti” savremenih kulturalnih studija. Umjesto toga, ona opisuje zamjenu jednih ograničenja drugima: “osjećaj” otvorenosti je jednostavno privilegiranje novih ograničenja, od strane onih koji od njih imaju koristi, onih čija relativna moć je podržana i povećana uspostavljanjem ovih ograničenja. To jest, McRobbie uspostavlja sistem “snaga” i “slabosti” savremenih diskurza u kulturalnim studijima koji odražava transformaciju političke ekonomije diskurza, i polazi sa tačke “najvrednijih” diskurza unutar političke ekonomije. 28. Problem legitimizacije ovih “vrijednih” diskurza objašnjava “paniku” kojom je McRobbijeva bila “zahvaćena” pri prvom čitanju. Počela je “da gubi osjećaj za to zbog čega je objekt proučavanja konstituiran kao objekt proučavanja. Zašto to raditi? “(721) Napetost oko gubitka objekta, tvrdim, napetost je profesionalca oko nemogućnosti uspostavljanja institucionalne legitimizacije kulturalnih studija kao (ne)polja proučavanja i njihovog radikalnog karaktera (koji konstituira jedinu legitimizaciju njihovog postojanja kao kritike dominantnih formi znanja). 29. U ovom smislu, narativni konstrukti McRobbijeve, kao i Cultural Studies, imaju svrhu produciranja “identiteta” napravljenog od različitih vrsta rada u kulturalnim studijima. Ova potreba za identifikacijom računa na nekritičku valorizaciju pluralizma (kao suprotnog poretku i kritici). Uprkos širokom kriticizmu i očito dubokoj “napetosti” oko sadašnjega stanja kulturalnih studija, ona ne nalazi posebnoga doprinosa onome šta misli da treba kritizirati. U stvari, jako se trudi da nas ubijedi da opći kriticizam koji primjenjuje na efekte upoznavanja i dekonstrukcije unutar kulturalnih studija nije primjenjiv na bilo koji posebni tekst (ili drugdje) kako bi se stvarno iskoristila ova dekonstrukcija: ona ekplicitno isključuje, na primjer, Gayatri Ch. Spivak i Homi Bhabhu iz “formalizma” kome teži ova dekonstrukcija. Ovo, naravno, podrazumijeva njezinu očitu kritiku dekonstrukcije kao ideologijskog diskurza, zato što tada problem ne bi bio tu sa svojim političkim efektima, nego u svom značaju za pojedince. 30. Nasuprot ovoj “otvorenosti”, svrha njezinog kritiziranja “dekonstrukcije”, kao što je učestvovanje u uklanjanju marksizma sa teoretskih i političkih pozicija, uspostavljanje je niza uključivanja i isključivanja koji bi podržali sadašnju konstituciju političke ekonomije institucionalnih vrijednosti. Ne previše “apstrakcije”, ne previše “formalizma”, bez “marksizma”, i tako dalje. Kao suprotnost “tiranskom” režimu “teorije”, kojeg bi se McRobbie htjela riješiti, uključivanja i isključivanja se mjere, ne protiv determiniranosti
političke efektivnosti koja je rigorozno teoretizirana, nego radije protiv neteoretiziranih ideja njihove “određenosti” “stvarnim procesom formiranja identiteta”. Svako ko je sada isključen iz pluralističke institucije kulturalnih studija mogao bi onda na određenom nivou biti uključen, ne pod uslovom da kritički reartikulira projekt kulturalnih studija, nego prije praveći pomak, bivajući “bliže” detaljima svakodnevnog života, otkrivajući neke zatamnjene aspekte procesa oblikovanja identiteta. 31. Zato ću se pozvati na diskurz McRobbijeve kao “značajan” u smislu da se on poziva na relativne vrijednosti predstavljene u diskurzima unutar političke ekonomije. “Značajnim” diskurzima suprotstavio bih “kritičke”, one koji su zainteresirani za način na koji diskurzi funkcioniraju da bi reproducirali tu političku ekonomiju, to jest, da uspostave vladajući sistem vrijednosti. Značajni diskurzi, kao što je onaj koji trenutno dominira u kulturalnim studijima, značajni su u smislu zbira različitih objekata na koje računaju (detalji svakodnevnog života) i također autorefleksivni, tako da su manje zainteresirani za teoretski i politički efekt nego za njihovu institucionalnu vrijednost. Naravno, jedan tip značaja podržava drugi: najvredniji institucionalni diskurzi biće oni sa “investicijom” na nekom polju, koji mogu proizvesti najveći “zaokret”. Kao što sam sugerirao prije, ovo će dobiti oblik “otkrića” nekog “interesantnog” objekta, ili tradicije tekstova, koji su prethodno bili odbačeni ili potcijenjeni. Ove operacije čuvaju “novost” i važnost polja, i tako ga “legitimiziraju” prema važećim akademskim standardima. Isto tako, diskurzi koji su suviše “formalistički”, “neugodni” su jer su previše nalik tradicionalnim literarnim studijima, dok “marksistička” problematika uključuje previše toga i omogućuje konstituiranje unificirane političke ekonomije diskurza prijeteći koherenciji polja i njegovoj prihvatljivosti unutar liberalnog akademskog diskurza. Konačno, eklektički pluralizam zahtijeva ponovno razumijevanje političke djelotvornosti kao intervenciju u lokalnim procesima “oblikovanja identiteta” kao što je onaj koji je predvidio Laclau, dok će se bez tvrdnje da rade “nužan” posao kulturalni studiji pojavljivati suviše blizu tradicionalnim humanističkim studijima (previše “formalistički”) i tako nevažnima. 32. Kategorija “kulture”, kako se tumači u savremenim diskurzima i premještanje kategorije “ideologije”, omogućili su rekonstrukciju kulturalnih studija na način koji sugerira McRobbijeva. Prema marksističkom tumačenju, “ideologija” referira na one diskurze koji doprinose reprodukciji kapitalističkih društvenih odnosa “educiranjem” pojedinaca o poželjnosti ovih odnosa; to jest, ideologija radi proizvodeći subjekte zatijevane od kapitalističkih društvenih odnosa. Ovo podrazumijeva odnos determinacije između proizvodnih odnosa i zakona klase i mehanizma koji garantira ili reproducira te odnose i pravila. 33. Branitelji postmodernih kulturalnih studija, u međuvremenu, privilegiraju kategoriju “kulture” posebno zato što ona podrazumijeva odnose determiniranosti. Kako Michel Ryan tvrdi u Politics and Culture: drugo ime za tu granicu između razuma i materijalnosti koje sam opisala kao formu može biti kultura, zato što je kultura uopće uklopljena u sve što potpada pod društvenu ili historijsku stranu materijalnog, i ona također može biti ime za sve što potpada pod retorički i reprezentativni dio razuma. Kultura uključuje domene retorike i reprezentacije, isto kao i domene proživljenog iskustva, institucija i obrazaca društvenog života. (8)
Za Ryana, korisnost kategorije kulture je u tome što ona ruši granice između idealnog i materijalnog, između “retorike” i “realnosti”, između “kulturalnih” i “izvankulturalnih” (društvenih) odnosa. Postaje nemoguće kritizirati bilo koji kulturalni proces zbog njegove uloge u reproduciranju postojećih odnosa eksploatacije: “Svrha naglašavanja kulturalnosti ili retoričnosti stvari kao što su razmjena i gradnja jeste da obilježi njihovu ulogu u elaboraciji političke moći i njihovu plastičnost kao društvenih oblika koji mogu promijeniti i dodati nove sastojke”. (17). U ovom slučaju, svaka posebna kulturalna forma može biti jednako važna u podržavanju nekih odnosa moći a tako i kao područje intervencije: u isto vrijeme, svaka kulturalna forma jednako je otvorena kao polje s nekim novim sadržajem. Tako, naprimjer, postojeće stanje može jednostavno postati instrument emancipacije potlačenih klasa kao što je sada sredstvo za potlačivanje. 34. Ryan dolazi do svog “poststrukturalističkog pristupa kulturi” dijelimično preko kritike modela hegemonije birmingemske škole, koja “još implicira da je primarni pokretač kulturalne aktivnosti vladajuća klasa” (18). Suprotno tome, “poststrukturalistički pristup kulturi pozitivnije naglašava popularne snage i njihov potencijal. A to može biti prošireno na kulturalnu sferu. Radije nego da budu tumačene jednostavno kao instrument hegemonije, kulturalne forme mogu se čitati kao polja političkih razlika, gdje se dominacija i otpor, otpor pozitivnoj moći nadređenih i obrnuta dominacija, potencijalna snaga podređenih, susreću” (19). Drugim riječima, svaki oblik dominacije sadrži neki modus potencijalno djelotvornog otpora. U stvari, dominacija sama nije ništa drugo nego otpor otporu. Kako, prema ovim argumentima, dominacija nije dominacija sa nekom svrhom, na primjer, da bi odbranila neke interese, ne može se uspostaviti prioritet između jednog i drugog načina otpora, niti se može računati na posljedice bilo kojeg vida otpora. 35. Prema normativnim1 kulturalnim studijima (appreciative cultural studies), značenja identiteta i sukoba oko njih imanentni su samim identitetima. U ovom slučaju, kako tvrdi McRobbie, [k]ad je kontingencija kombinirana sa jednakošću i kad nijednoj društvenoj grupi nije garantirano vladajuće mjesto emancipacijske snage, tada oblik relacijske hegemonije može da proširi područje demokratskih antagonizama kroz serije socijalnih izmještanja (724).
Ako nijedna grupa ili praksa ne može biti privilegirana nad drugima, onda problem područja i djelotvornosti kritike mora biti proširen. Kritika u ime čega? Da bi se adresiralo ovo pitanje nužno je zauzeti stranu, ući u konflikt oko konstrukcije emancipatorske snage. Ako emancipatorska politika ne računa ni na šta drugo do na ad hoc aranžmane između “popularnih snaga” onda se moment kritike i natjecateljstva može izbjeći. To jest, svaka praksa koja može biti umiješana potencijalno je bitna i korisna kao i bilo koja druga, ili bar nema načina da se to porekne. U ovom slučaju, ako se različite prakse “kombiniraju” uvijek postoji mogućnost da će one “dodati” nešto rezultatima emancipatora. Ili ne. U svakom slučaju, nema osnova za kritiku kao centralni element političke borbe.
1
U originalu stoji, dakle, "appreciative cultural studies". Pojam smo preveli imajući u vidu njegovu kolonijalnu konotaciju kojom se, u duhu stanovite političke korektnosti, uvažavaju tekstualne i ine vrijednosti drugih kultura. Kod autora pojam se razumijeva u opoziciji naspram pojma "critical cultural studies". Prim. ur.
36. Ono što u ovom kontekstu može biti valorizirano jeste sama neodređenost kulturalnih studija. Kako pišu Grossberg, Nelson i Treichler, “kulturalni studiji moraju ostati otvoreni prema neočekivanom, neosmišljenom, čak i prema nepozvanim mogućnostima. Niko se ne može nadati da će kontrolirati ovaj razvoj” (Grossberg). “Njihova metodologija, neodlučnost koja ih prati od početka, najbolje se može prikazati kao brikolaž”(2). Oni zatim definiraju kulturalne studije: Kulturalni studiji su interdisciplinarno, transdisciplinarno polje koje operira na napetosti između obuhvatanja širokog, antropološkog i užeg humanističkog koncepta kulture. Razlikuju se od tradicionalne antropologije i razvili su se do analize modernih industrijskih društava. Ovi studiji su tipično interpretativni i vrijednosni po svojoj metodologiji, ali za razliku od tradicionalnog humanizma, odbacuju ekskluzivno viđenje kulture kao visoke kulture i tvrde da svaki oblik kulture treba proučavati u odnosu na druge kulturalne prakse i društvene i historijske strukture. Kulturalni studiji obavezni su proučavati cjelokupnu umjetnost društva, vjerovanja, institucije i komunikativne prakse. (4)
Zasnivanjem kulturalnih studija kao operiranja na napetosti između inkompatibilnih tumačenja (“širokog, antropološkog”, koji je takoreći strukturalni i historijski, i “užeg, humanističkog” to jest, iskustvenog), Grossberg eklekticizam savremenih kulturalnih studija tumači kao oblik različitosti apstrahirane iz rigoroznih natjecanja oko značenja “kulture” i “kulturalnih studija”. Nadalje, oni se slažu sa Raymondom Williamsom da riječ “kultura” u isto vrijeme priziva simbolički i materijalni domen i da studiji kulture uključuju, ne privilegiranje jednoga nad drugim, nego istraživanje njihovih odnosa” (4). Neodređenost kulturalnih studija reflektira neodređenost kulture same: u oba slučaja, specifične “artikulacije” mogu se producirati bez nužnog odnosa prema širem polju ekonomskih i političkih odnosa. Kao i kod McRobbie, istraživači na polju kulturalnih studija slobodni su da istražuju vlastito područje znanja, drugim riječima, da akumuliraju intelektualni kapital u različitim disciplinama i interesima između njih, bez “produktivne napetosti” između različitih znanja, nekada čak u takmičarskom obliku, ili upravljanim transformacijom disciplina, manje-više cjelokupnom strukturom disciplinarnog znanja. 37. Postmoderne filozofske i teorijske kategorije i pretpostavke suštinske su za konstituiranje onoga što ću zvati “mainstream” ili “normativnim” kulturalnim studijima. Postmodernizam razumijem kao zbir svih onih diskurza i praksi vođenih sumnjom da je stvarnost konstituirana neograničenom višestrukošću heterogenih oblika. Ne ograničavam polje postmodernizma, kao ni kulturalne studije, na one diskurze koji otvoreno podržavaju ovu sumnju, ili o sebi misle kao o “postmodernistima”. Radije vidim postmodernizam konstituiran političkom ekonomijom natjecateljskih pozicija čija je funkcija da proizvedu legitimizaciju onih područja znanja i praksi koji su vođeni privilegiranjem heterogenosti. Uključio bih u kategoriju “postmodernizma”, zatim, diskurze koji sebe smatraju indiferentnim ili čak negostoljubivim prema postmodernizmu. Na primjer, napad Jürgena Habermasa na postmodernizam, zasnovan na njegovim shvatanjima komunikativne racionalnosti i projekta moderniteta, situiranjem unutar okvira međusobnog prilagođavanja različitih oblika etabliranog znanja i diskurza, reproducira uvjete rasprave konstituirane postmodernizmom: rasprave koja je u stvari borba oko novog modusa liberalizma, prikladnog za globalni poredak i krizu kasnog kapitalizma. Habermasov diskurz ispunjava ovu funkciju tumačenjem uvjeta mogućnosti komunikacije kao imanentne specifičnim i autonomnim komunikacijskim situacijama i formama. Ustvari, legitimizacija i hegemonija
postmodernih kulturalnih studija unutar polja kulturalne kritike ovisi o postojanju ranga takmičarskih pozicija koje, kao u logici tržišta kod Marxa, “čine prosjek” na “duge staze”. 38. Diskurzi postmodernih kulturalnih studija nesposobni su da teoretiziraju rigorozne politike institucija u koje su smješteni. Necjelovitost i kontradikcije ovih diskurza najvidljiviji su u odnosu prema pitanju oduzimanja politike otpora tim institucijama, posebno kad je riječ o akademskim institucijama. Tako, na primjer, Grossberg naglašava od početka njihovog “Uvoda” da obim u kojem su prezentirane emanira u vidu “buma kulturalnih studija” (1) u međunarodnim okvirima. Kasnije, tvrde da “nam izgleda da budućnost kulturalnih studija u Sjedinjenim Državama pokazuje najveću potrebu za promišljanjem i debatom” (10). Ovo je razumljivo, zato što su, kako argumentiraju ranije, Sjedinjene Države one u kojima je “bum posebno jak” te je “kreirao značajne mogućnosti ulaganja” (1) 39. Oni nastavljaju da “prijetnja ne dolazi iz institucionalizacije per se, jer kulturalni studiji su oduvijek imali institucionalan oblik unutar i van akademije” (10). “Pitanje za američke praktičare je koja vrsta rada će biti identificirana sa kulturalnim studijima i koje društvene posljedice će to imati… Previše ljudi bavi se jednostavnim preimenovanjem onoga što su već radili da bi uzeli učešća u obimu kulturalnih studija” (10-11) to jest, prepreka nije institucionalna situacija, sa svojim ograničenjima i mogućnostima – nego politika intelektualne svojine i autorska prava nove (ne)discipline. “Multi”, “ne” i čak “anti” disciplinaran karakter kulturalnih studija, omogućava formiranje prostora akumulacije institucionalnog kapitala čija “nepopravljivost” ih također oslobađa od pristupačnosti kritici njihovih institucionalnih pozicija. Sve dotle dok „socijalni efekti“ prolaze, već smo vidjeli da je ovo čitav kontingent i zato ne može biti teoretiziran ili kritiziran na bilo koji sistematičan način. 40. Ono što Grossberg i ostali ne razmatraju su moguće upotrebe institucija “slobodnog plutanja”, neutvrđen karakter kulturalnih studija. Drugim riječima, oni ne vide da “post” disciplinarna pozicija kulturalnih studija koju slave, ustvari, dozvoljava akademizmu da osigura prostor za “radikalne” diskurze bez ikakvog pritiska, da transformira postojeću disciplinarnu strukturu. Pitanje koje ovdje treba postaviti nije, naravno, negiranje legitimizacija i nužnosti rada unutar institucija kasnog kapitalizma (kao što je univerzitet). To je prije prepreka poistovjećivanju “institucionalizacije” sa “institucionalnošću” u postmodernim kulturalnim studijima, skupa sa institucionalnim i ideologijskim formama koje naturaliziraju ovaj nesklad. Drugim riječima, postoji razlika između rada unutar i protiv dominantnih institucija i postajanja dijelom tih institucija. Rad protiv institucija iznutra zahtijeva uključivanje različitih institucionalnih formi koje reproduciraju institucionalnu moć i uopće dominaciju vladajuće klase, dok postajanje “institucionaliziranim” ispunjava potrebu institucije za novim modusima reproduciranja dominacije. Odnos između kulturalnih studija i vladajućih disciplina, prema Grossbergu i drugima, nastaje u odnosu poštovanja zbog svoga ultimativnog “laissez-faire” pristupa institucionalnim formama i njihovim upotrebama. Nasuprot tome, tvrdim da je nužno okupirati pozicije unutar disciplina da bi se istražile kontradikcije između tvrdnji o univerzalnosti i uže specijaliziranosti, te da bi se izazvala odvojenost i legitimitet institucija. 41. Ovi savremeni diskurzi lokalnog i specifičnog nalaze podršku u “temeljnim” tekstovima postmodernizma: posebno onima Jeana Baudrillarda, Gillesa Deluezea i Felixa Guattarija,
Jacqesa Derride, Michaela Foucaulta, Jacquesa Lacana i Jean-Francoisa Lyotara. Usprkos razlikama među njihovim tekstovima, svi ovi teoretičari razvijaju opravdanje za privilegiranje lokalnog i specifičnog, ili bilo čega što je nesužavajuće ili onespokojavajuće za globalne strukture i procese. Na primjer, Derridaova ideja “brikolera”, prema Grossbergu i ostalima, prototipu praktičara kulturalnih studija, po kojoj je ideja prakse sastavljanje komadića u novu cjelinu, cjelinu od dijelova koji su bili ostavljeni neartikuliranima od strane dominantnih institucija i znanja. Dva su aspekta ove koncepcije najvažnija za moju diskusiju: prvo, otpor totalizirajućoj apstrakciji, koji može identificirati strukture dominantnih institucija i njihove načine operiranja; i, drugo, privilegiranje imanencije lokalnih konstrukta i “jedinstvene” kombinacije heterogenih elemenata koji ne mogu biti anticipirani ili planski postavljeni. Kritika univerzalizma i politika identiteta 42. Ovi diskurzi osiguravaju potrebnu legitimizaciju za “vandisciplinarni” prostor i institucionalne interese privilegirane postmodernim kulturalnim studijima. Drugim riječima, kategorije “heterogenosti” i “razlike” operiraju u postmodernim kulturalnim studijima u interesu institucionalnog reformizma i uspostavljanja političke ekonomije institucionalnih vrijednosti, sposobnih da legitimiziraju i zaštite već urađeno. Djelotvornost ovih kategorija, opoziciona i antihegemonijska snaga prema diskurzima koji su prethodno prevedeni u humanističke, kritika je liberalnog humanizma koji oni objezbjeđuju. Ova je kritika izvor njihove očite radikalnosti, a isto tako i otpora prema njemu i njegovoj sadašnjoj legitimizaciji. Ona je dorasla do preosmišljavanja tvrdnji o univerzalnosti koje je proizveo liberalni humanizam. Naprimjer, postmoderni teoretičari ukazuju na način na koji je liberalno humanističko shvatanje subjektivnosti promijenilo njegovu diskurzivnu i institucionalnu konstrukciju, dok feministice ukazuju kako je implicitna muškost ovog “univerzalnog” modusa subjektivnosti. 43. U isto vrijeme, postmodernizam je asimilirao marksizam u kritiku liberalizma, eliminirajući ga tako kao vladajući diskurz u kulturalnim studijama. Baudrillard, naprimjer, tvrdi da marksistička kategorija rada tumačena ahistorijski, kao baza društvenih odnosa, jednostavno reproducira apstraktni liberalni subjekt, koji samo treba biti “oslobođen” vanjskih ograničenja (u ovom slučaju, vladavine kapitala) da bi shvatio “svoju” pravu prirodu i želju. Postmoderni kulturalni studiji, slijedeći analize Laclaua i Mouffea, tvrde da razumijevanje proleterijata kao jedinstvenog subjekta “za sebe” nije samo nesposobno da se nosi sa stvarnom heterogenošću proleterijata (što postavlja pitanje validnosti same kategorije), nego i ohrabruje “avangardne” politike zasnovane na stvarnim, objektivnim interesima “vještačke” klasne svijesti radničke klase. 44. Širenje kritike liberalizma na marksizam omogućilo je postmodernim kulturalnim studijima uspostavljenje teorijskog prostora u kojem mogu tvrditi da imaju “okupiran” postojeći diskurz za društvo i kulturu, i da time legitimiziraju svoju institucionalnu “nezavisnost”. (Angela McRobbie, naprimjer, tvrdi sa olakšanjem da se “debata oko budućnosti marksizma u kulturalnim studijima još nije dogodila. Umjesto toga, velika debata oko moderniteta i postmoderniteta je lagodno zauzela to mjesto” (719). Ova naglašena “nefleksibilnost” antimarksizma inzistirala je na tome da kulturalni studiji osiguravaju najčišći mogući dokaz da sve nije “iza lijevog i desnog” nego postaje snaga liberalnog centra, koja osigurava nove
načine za potiskivanje revolucionarnog znanja. Nasuprot tvrdnjama Baudrillerda, Laclaua i Mouffea, kategorija rada u marksizmu ne projicira “identitet” nego prije računa na osnove kapitalističkog društvenog uređenja i tako objašnjava koji se subjekti bore i zašto, ma kako oni sebe “identificirali”. Pretpostavljena “antiautoritarna” opozicija zainteresirana je za prevenciju takvih znanja, prevenciju od objelodanjivanja i omogućavanja društvene transformacije. 45. Naprimjer, podrška jedinstvu radničke klase, a time i specifičnoj vrsti “homogenizacije” revolucionarnih praksi radničke klase ne treba biti protumačena kao a priori obaveza ili moralni imperativ, nego kao teoretizacija uslova mogućnosti kombiniranih i transformiranih praksi pod historijski determiniranim uslovima. Takvo shvatanje ne “odriče” heterogenost radničke klase, ili isključuje bilo koju posebnu kombiniranu praksu. Ono prije uzima ovu heterogenost kao područje kritike historijskih ograničenja bilo koje prakse. Nadalje, marksistička tumačenja su zainteresirana za uključenje u vlastite institucionalne uvjete mogućnosti; drugim riječima, nije u pitanju primarna odbrana marksizma kao “boljeg“ diskurza ili teorije od postmodernizma. U pitanju je upotreba marksizma u odnosu na totalitet političkih i društvenih snaga. Marksizam kao način kritike tako nije zainteresiran za jednostavno “dokazivanje” da je “još” značajna pozicija među mnogim drugim dostupnim akademskim pozicijama i drugdje, nego je prije zainteresiran za ulazak u utrku sa drugim pozicijama naglašavanjem njihove složenosti u globalnim kapitalističkim interesima i institucijama. Istina marksizma je njegova borba protiv svih praksi koje podržavaju postojeće društvene odnose koristeći prethodeće klasne antagonizme. 46. Postmoderna kritika “univerzalnog” liberalnog humanističkog subjekta formulira se u kritici “destabilizacije” diskurzivnih kategorija (kao što je esencijalizirana forma identiteta), o kojima taj subjekt ovisi. Ovi diskurzi koriste “destabilizaciju” – sposobni su da promišljaju njezinu složenost sa namjerama krize kasnog kapitalizma da razvije subjektivitete prikladne promijenjenim historijskim uvjetima. Tvrdim da su pojavljivanje kolektivnih načina prakse i javnih mehanizama za proizvodnju radne snage proizveli krizu liberalnog humanističkog subjekta. Drugim riječima, cilj i “model” kulturalnih kategorija kasnog kapitalizma nije više pojedinac, vlasnik imovine, promišljen u “klasičnom” liberalizmu, nego subjekt koji cirkulira i djeluje u institucijama kasnog kapitalizma uključujući ekstenzivne udjele rada i tako objektivizirajući zadatke i subjektivne kapacitete. “Vrednovani” subjekt pod tim uslovima nije više autonomna individua sposobna da ima “svoju” vlastitu imovinu, što ga lično određuje, nego onaj/ona koji je sposoban/sposobna da se smjesti u široku raznolikost suštinski nepromjenjivih kolektivnih praksi koje su indiferentne prema ličnim kvalitetima individualnog, osim ako “individualne razlike” ne korespondiraju sa klasifikacijom određenom potrebama institucija i stabilnošću sistema. 47. U ovom slučaju, “destabilizacija” liberalnog subjekta jedan je aspekt procesa koji također uključuje “restabilizaciju” individue pod uslovima postavljenim od kolektiviziranih struktura kasnog kapitalizma. Kategorija “brikolera”, na primjer, omogućava privilegiranje individualističkih modela “slobodne” aktivnosti koji uzimaju u obzir instutucionalna ograničenja kasnog kapitalizma. Zato je ova kategorija tako korisna za legitimizaciju kreiranja “ostrva” vandisciplinarne prakse za subjekt postmodernih kulturalnih studija, to jest pettit bourgeous intelektualne namjere da napravi njezin/njegov monopol proizvodnje i legitimizacije vrijednih znanja, da se pozicionira unutar institucija kasnog kapitalizma.
Unutar ovoga okvira također je moguće vidjeti da “razlike” ili pluralizirani “identiteti”, privilegirani u postmodernim kulturalnim studijima, pomažu u segmentu “heterogenosti” dijelova globalne radne snage; heterogene u odnosu na različite potrebe globalnog kapitalističkog poretka. Tvrdim da postmoderno “univerzaliziranje” kritike “univerzalizma” jednostavno ima jednu apsolutnu historijsku formu univerzalnosti koja je nastala u interesu pružanja otpora mogućnostima proizvodnje novih modela univerzalnosti, na osnovi svjesne realizacije kolektivizacije društvenih odnosa. 48. Logična posljedica vladajuće tendencije u kulturalnim studijima je, tako, zamjena klasa “identitetima” kao snagama društvene transformacije. “Identitet”, kao proizvod identifikacije unutar uobičajenih uvjeta i sukoba, obilježava prostor kontradikcije, prije nego transcedencija klasne politike. Društveni identiteti, posebno oni artikulirani oko kategorija rase, roda i spolnosti, u kulturalnim studijima najčešće se spominju kao proizvodi reprezentacije novih oblika kolektivne radne snage uobličene u kasnom kapitalizmu. Ulaskom ranije isključenih grupa ili klasa u ekonomske i kulturalne institucije kapitalističkog poretka i povoljnije uvjete borbe koje ta činjenica osigurava, kategorije kao što su “žena” ili “crnac”, koje su bile znakovi subordinacije grupa, označavaju se sada kao “inferiorne”, “vanjske” socijalnom poretku. Ove kategorije dobivaju novo značenje, reprezentaciju. Zahtijeva se eliminiranje zastarjelih oblika autoriteta u interesu demokratizacije svih društvenih odnosa. Ova promjena nije vraćena unutar globalnih analiza te namjerava reproducirati tačno one kategorije koje su ovi sukobi problematizirali i učiniti isto u apstrakciji, iznad svega za razvoj odnosa i snaga proizvodnje. 49. Drugim riječima, kulturalni studiji su konstituirani suprotnostima artikuliranim privilegiranim kategorijama “iskustva” i “identiteta”. Kulturalni studiji i srodne političke i intelektualne tendencije artikuliraju kontradiktornu situaciju subordiniranih klasa, intelektualnog rada i oslobađajuće politike u uvjetima uspostavljenim režimom privatnog vlasništva, onako kako ono postaje ovisno o javno organiziranoj reprodukciji radne snage. Kulturalni studiji nikad nisu prevazišli ove kontradikcije, što objašnjava činjenicu da, kao što je očito u radu Stuarta Halla, svaki novi „identitet“ ili „problem“ konfrontiran kulturalnim studijima (feminizam, rasa, lingvistički preokret itd.) prouzrokuje “krizu” koja suprotnosti uvećava (vidjeti, na primjer, diskusiju u “Cultural Studies and its Theorethical Legacies”). Nadalje, svaka takva “kriza“ dolazi umjesto omogućavanja ustaljene kritike na osnovnim pretpostavkama kulturalnih studija, umjesto osnaživanja hegemonije kulturalista ili iskustvene strane kulturalnih studija. Tako uzdizanje kulturalnih studija u procesu postajanja etnografije “identiteta”, kod McRobbijeve, na neki način vraća kulturalne studije praksama koje je inicirao Richard Hoggart u The Uses of Literacy i Speaking to Each Other, gdje radnici “destabiliziraju” akademski diskurz analizirajući kulturu radničke klase sa kojom se akademski diskurz identificira sa distance. 50. Ali kategorije kao što je “nestabilnost” (osnova za oblikovanje i konsolidaciju “identiteta”, prema postmodernim kulturalnim studijima) dobivaju na značaju samo ako se mjere prema nekom standardu “stabilnosti”, to jest prema subordinaciji značenja zahtijevanih vladajućom klasom. Tako to ima značenje jedino u vezi sa globalnim klasnim sukobima. Uzeti “destabilizaciju” kao nužno “progresivan” pokret znači ne prepoznati njezin značaj. Vladajuća klasa sama zahtijeva takvu “de-stabilizaciju” da bi osvježila i reformirala svoje modele reprodukcije odnosa eksploatacije o kojima joj ovisi egzistencija.
51. Dakle, sama mogućnost ustanovljavanja kriterija prema kojima jedna vrsta socijalne promjene može biti smatrana “poželjnijom” od neke druge, zamišljena je kao rezultat zamjene “klase” “identitetom”. Suprotno ekonomskim shvatanjima klase koja pisci kao Hall prihvataju da bi ih obezvrijedili, marksizam razumije klase ne samo kao pozicije unutar ekonomskog sistema nego i u odnosu prema antagonističkim mogućnostima koje ovise o ustroju socijalnog, političkog i kulturalnog poretka koji slijedi iz klasne borbe. Primat moći radničke klase u marksističkoj teoriji i praksi, kao što sam već argumentirao, nije rezultat prihvatljivog stepena patnje koju je iskusila radnička klasa, niti moralnih kvaliteta koje posjeduje, nego je rezultat činjenice da proleterijat “organiziran kao vladajuća klasa” predstavlja potencijal za eksploataciju društvenih snaga proizvodnje koje je stvorio kapitalizam u interesu slobode, demokratičnijih i ravnopravnijih društvenih odnosa. 52. Zamjena “klase” “identitetom” i “ideologije” “kulturom” zahtijeva napad na konceptualnu apstrakciju. Postmodernizam shvata apstrakciju kao gledište dominacije, tako da namjerava, prvo, da uspostavi kritičku poziciju van objekta istraživanja, i drugo, da reducira unutarnju heterogenost objekta na jedan aspekt ili kategoriju koja je glavna. Politički, ovo je postavljanje stroge granice tumačenju na osnovu nesvodljivosti iskustva ugnjetavanih i njegovog narušavanja putem uključivanja ili nipodaštavanja samoreprezentacija koje ugnjetavane grupe same proizvode. 53. Apstrakcija ne implicira potiskivanje razlike ili heterogenosti. Ona prije osigurava čitanje heterogenosti na liniji hijerarhije kontradikcija. To, naposljetku, omogućuje politiku zasnovanu na kritici i takmičenju, kroz identifikaciju i analizu društvenih mogućnosti koje se formiraju u nejednakosti i kombiniranoj opoziciji prema drugim mogućnostima. Ono što postmodernizam shvata kao raznolikost samoreprezentacija, a od kojih nijedna ne može ustvrditi “korektnost”, može biti pokazano kao posljedica subordinacije jedne društvene mogućnosti drugoj koja pritom registrira njezine posljedice: na primjer, subordinacija radikalnijih feminizama hegemonijski liberalnim, koji moraju odgovoriti pritisku prošlog “decentriranjem” vlastitog autoriteta. Značaj konceptualne apstrakcije, dakle, leži u nužnosti poređenja mogućnosti globalne transformacije koja se javlja unutar pojavne i “očigledne” lokalne “samoreprezentacije”. Postmoderni kulturalni studiji i povratak liberalizma 54. Postmodernizam je krajnje neprijateljski prema strukturalnoj transformaciji koju potpomažu totalizirajući oblici znanja. On je zato u stanju da prepozna odnose moći koji su, kako tvrdi Foucault, unutarnji subjekti u oblikovanju identiteta. Međutim, nije u stanju da uspoređuje socio-ekonomske odnose određene odnosima pluraliziranih identiteta i subjektiviteta koje postmoderna kritika želi konstruirati. To je zato što „reprezentacije“ čita kao “pojedinačne ekvivalente” koji jedino mogu biti razmijenjeni jedni za druge. On također ne može uspoređivati procese transformacije kojima “pojedinačno” ili razmjena “pojedinačnoga” postaje odredište u reprodukciji “generalnog”. 55. Postmodernizam podržava neku vrstu pluralističke politike zasnovane na autoreferencijalnosti svake specifične političke prakse i slučajnosti artikulacije koja povezuje jednu vrstu prakse sa drugom. U isto vrijeme, on podržava tumačenje pedagogije koje računa na beskorisnost kasnog kapitalističkog akademizma. Postmodernizam kreira liberalnu
pedagogiju, sposobnu da kritizira liberalno razumijevanje znanja koje su razvili borci protiv establišmenta iz 60-ih. Ovi sukobi iznose na vidjelo kompliciranost tvrdnji o neutralnosti i univerzalnosti koje su konstruirali predstavnici glavnog toka unutar akademija sa praksama rasizma, seksizma i militantnog kapitalizma. Kao odgovor ovoj opasnosti, postmodernizam je razvio pedagogiju uključivanja, zasnovanu na umnažanju identiteta, kao opoziciju pedagogiji kritike zasnovane na podrazumijevanju subjekata u postojećim društvenim odnosima kroz njihove osobite i nespojive “identitete” ili subjektivnosti. 56. Kao što sam sugerirao ranije, postmodernizam je kritika specifičnih, historijski određenih oblika liberalizma (klasičnih i socijaldemokratskih), koji se više ne pokazuje korisnom strategijom legitimizacije za menadžment kasnog kapitalizma. To znači da postmoderna kritika univerzalnog subjekta klasične liberalne teorije i univerzalnog subjekta društvenih prava socijalne demokratije, ustvari, opisuje unutarnju homogenost subjekta u prostoru reprezentacije. Kao opreka pravu slobode date klasičnom liberalnom subjektu ili pravu zadovoljenja datom socijaldemokratskom subjektu, postmoderni liberalni subjekt ima pravo formiranja identiteta i reprezentacije sa određenom društvenom vrijednošću: da kažemo drugačije, “pravo priznanja”. Dekonstrukcija identiteta i reprezentacije izbjegava sirovi biološki i humanistički esencijalizam prethodnih liberalizama ali ne atribuira ni jedan poseban subjekt bilo kojim fiksnim identitetom. Čuvanjem kategorije “identiteta” u cjelini kao “nestabilnog” područja politike, postmodernizam jednostavno dopušta veću fleksibilnost podržavanjem oblika politike koji omogućuje odbacivanje i prisvajanje identiteta u skladu sa globalnim fluktuacijama i promjenama artikulacije “privatne individualnosti” i kolektivnih ili javnih vidova subjektivnosti. Subjekt je za postmodernizam već po sebi u mnoštvu diskurza i odnosa, uvijek je situiran (ne kao klasični liberalni subjekt). Ova situacija je sama po sebi apstrahirana iz globalizacije kapitalističkih odnosa i uključuje hitno prisvajanje materijala iskustva (osiguravanje identiteta) kroz lokalnu artikulaciju “identiteta”. 57. Kasni kapitalizam, zasnovan na javno organiziranoj reprodukciji kolektivne radne snage, zahtijeva nove vidove liberalizma da bi se suprotstavio i obrnuo tok krize u hegemoniji, vidljive i antihegemonijskim sukobima postratne ere. To je delegitimizacija socijaldemokratskih modela kriznog menadžmenta, prvo, pod pritiskom antikolonijalnih pokreta i “socijalnih” pokreta 60-ih, a, potom, i neokonzervativne ofanzive globalnih kapitalista rekonstuirane u 80-ima, koji su proizveli potrebu za renoviranim postmodernim liberalizmom. Promjena postmodernog koncepta demokratije (zasnovana na hitnosti i nepovratnosti reprezentacija), koji su uveli Laclau i Mouffe i koji je prilagođen postmodernim kulturalnim studijima, proizvod je pratećih efekata sukoba između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Institucionalizacija znanja u skladu je sa kolektivnim modusima reprodukcije radne snage u kasnom kapitalizmu; konsekventnim monopolom opozicionih znanja petit-bourgeosie situiranim unutar institucija kasnog kapitalizma; slomom radikalnih ciljeva opozicionih pokreta iz 60-ih i iscrpljivanjem materijalnih resursa za oživljavanje radikalnih projekata, te institucionalizacijom “identiteta” proizvedenih ovim projektom. U ovim uslovima, kapitalistički liberalizam smatra da preduvjeti oslobođenja nisu u borbi za aboliranje i transformaciju dominantne institucije i znanja, nego u specifičnoj artikulaciji koja uspostavlja “oslobođene zone” u prostoru koji su te institucije i značaj učinili dostupnim.
58. Ovaj novi, postmoderni liberalizam, zahtijeva teorije postmoderniteta kao novu logiku društvenog upravljanu različitim jezičkim igrama i postmoderne teorije javne sfere (kao artikulacije razlika) koje su dobivene iz sukoba između proizvodnih snaga i odnosa i klasne borbe, te određuju “politiku” kao bojište u kojem su “identiteti” i “iskustva” konstruirani. Postmoderni kulturalni studiji, drugim riječima, povezuju postmarksistička tumačenja društvenog poretka i “komunikativne” teorije “demokratije” da bi ustanovili amorfnu “progresivnu” politiku koja može centralizirati konflikt između društvenih snaga kao polja društvene promjene. 59. Na kraju, postmoderni mainstream ili normativni kulturalni studiji, institucionalna su i kulturalna forma koja učestvuje u zahtijevanim (post)liberalnim modifikacijama pedagoških i drugih institucija. Njihova “postdisciplinarnost” korespondira sa postmodernim liberalnim politikama identiteta, koje zahtijevaju “fleksibilne” moduse znanja. Ova tvrdnja ne treba biti protumačena kao podržavanje postojećih disciplina koje su segmentacija znanja. Radi se o kritici privatizacije teorije i depolitizaciji pedagogije, kritici koja je povezana sa kolektivnim projektom znanja upravljanim teoretskim razlozima. Ako se objašnjenje ili teorija jedino proširi na tačku u kojoj se identiteti neproblemski afirmiraju, onda kategorija “iskustva” može biti uvedena i tek tada postaje moguća proizvodnja fleksibilnog institucionalnog prostora koji “opoziciju” može obnoviti potrebama dominantnih institucija u populističkom maniru, a to, uglavnom vodi ka lokalnim promjenama (i promjenama koje, iznad svega, omogućavaju instituciji da razvije prilagodljivije oblike autoriteta). 60. Projekt kritičkih kulturalnih studija zainteresiran za proizvodnju opozicionih subjektivnosti mora uključiti trajnu kritiku savremenih pokušaja ponovnog uspostavljanja disciplina, čime bi se prevazišla kriza. U ovom slučaju, neophodno je zauzeti pozicije unutar disciplina, u odnosu na sukobe između subordinacije znanja, kapitalističke eksploatacije i težnje institucionalnih znanja da služe emancipaciji. Konačno, ovaj stav podrazumijeva transdisciplinarni karakter kulturalnih studija (ili bilo kojeg emancipatorskog znanja), dok teoretiziranje odnosa između ekonomije, politike i kulture obezbjeđuje resurse za natjecanje i ostvarivanje specijaliziranih znanja. Svrha tih znanja, konačno, jeste da objelodane globalne društvene sukobe koji određuju svaku lokalnu “artikulaciju” u interesu proizvodnje svijesti revolucionarne klase. 61. Smjer kulturalnih studija (koji je također nastavljanje postojećih tendencija), prema ”normativnim” diskurzima je posljedica upliva procesa privatizacije socijalnih institucija. Kritički, opozicioni kulturalni studiji bili bi zainteresirani za kritiziranje (re)privatizacije kategorija “roda”, “rase”, “spolnosti” i ostaloga, kroz njihovu artikulaciju kategorijama “identiteta”, “razlike” i “iskustva”. Klasna osnova reprivatizacije je nova petit-bourgeoisie, koja treba da predstavlja kolektivnu radnu snagu, ali na način prihvatljiv dominantnim institucijama. One, zauzvrat, dozvoljavaju postliberalno, “multikulturalističko”, ponovno pravljenje institucija, da bi se integrirale potlačene grupe i isključile radikalne mogućnosti otvorene ovom “integracijom”, te proizveli “složeniji” tipovi radne snage u formi individua sposobnih da se nose sa sukobima, predstavljajući ih kao “raznolikosti”. 62. Historijsko-materijalistički, kritički kulturalni studiji bili bi zainteresirani za kritiku i promjenu – prije svega pojašnjavanjem – kontradikcije između (privatne) individualnosti i (kolektivne) subjektivnosti, koja odražava krizu hegemonije u kasnom kapitalizmu. U ovom
slučaju, kategorija “kulture” neće više (kao što jeste) biti mjesto gdje se neodređenost materijalnog i idealnog podvrgava postepenoj artikulaciji koja odražava fluktuaciju u “odnosima moći” (tumačenim kao samostalna dinamika ili logika društvenoga). Kategorija “kulture” omogućila bi teoretizaciju načina na koje kasna kapitalistička eksploatacija biva reproducirana kroz postojeće društvene institucije i diskurze. Ovo je urgentan pokret ka pedagogiji usmjerenoj omogućavanju konceptualizacije načina potčinjavanja koji interese vladajuće kapitalističke klase predstavljaju kao “opće interese”, a koji je neophodan uvjet mogućnosti za proizvodnju svijesti proleterske klase. (Iz Cultural Logic: An electronic journal of marxist theory & practice. ISSN 1097-3087, Vol. 1, No. 1, Fall 1997. http://eserver.org/clogic/1-1/katz.html, dostupna 17.maja 2003.) Prijevod s engleskog Šejla Šehabović Literatura Baudrillard, Jean. The Mirror of Production. Trans. Mark Poster. St. Louis: Telos Press, 1975. Fiske, John. Understanding Popular Culture. Boston: Unwin Hyman, 1989. Grossberg, Lawrence, Cary Nelson and Paula Treichler, eds. Cultural Studies. New York: Routledge, 1992. Habermas, Jurgen. The Philosophical Discourse of Modernity. Trans. Frederick Lawrence. Boston: MIT Press, 1987. Hall, Stuart. The Hard Road to Renewal. London: Verso, 1988. -----. "Cultural Studies: Two Paradigms." Media, Culture, Society, no. 2 (1980): 57-72. -----. "Cultural Studies and its Theoretical Legacies." In Grossberg, et al. eds.: 277-294. Hoggart, Richard. The Uses of Literacy. New Jersey: Transaction, 1992. -----. Speaking to Each Other. New York: Oxford University Press, 1970. Marx, Karl, and Frederick Engels. Selected Correspondence: 1846-1895. New York: International Publishers, 1942. McRobbie, Angela. "Post-Marxism and Cultural Studies: A Postscript." In Grossberg, et al., eds.: 719-730. Ryan, Michael. Politics and Culture. Baltimore: John Hopkins University Press, 1989. Turner, Graeme. British Cultural Studies: An Introduction. Boston: Unwin Hyman, 1990.
