204036401 Cedomil Huber Bio Sam Zatocenik u Logoru Jasenovac

www.krajinaforce.com

SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC Biblioteka PORUKE Knjiga 10.

Urednik: RADOVAN TRIVUNČIC


ČEDOMIL HUBER

Izdavač SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC

Za izdavača RADOVAN TRIVUNČIC

Tehničko uređenje i korektura FRANJO PIRC

BIO SAM ZATOČENIK LOGORA JASENOVAC

Tisak PUP »PRIVREDA« — OOUR TISKARA PETRINJA

1977.


S A D R Ž A J

PREDGOVOR

Predgovor

7

l — Dolazak u logor

10

II — Jasenovac

15

.

III — Prvi put u Jasenovcu

19

IV — Neki pokušaji psihološke borbe protiv jedinstva zatočenika i unošenja razdora među logoraše . . . .

26

V — Kraj »mira« u logoru

29

. . . .

VI — Vraćaju me u Staru Gradišku . . . . VII — Stara Gradiška

37

VIlI — Jesen 1943. godine . . . . IX — Prijelaz u novu 1944. godinu

32

42 .

47

X — Od proljeća do jeseni 1944. godine

51

XI — Ponovo u Jasenovcu XII — Postao sam »obskrbnik«

.

55 59

XIII — Početak kraja

65

XIV — Kraj logora

69

XV — Proboj zatočenika XVI — Zaključak

74 80

Ne može se reći da do sada nije pisano o logoru Jasenovac. Ima literature i o drugim logorima koji su postojali u našoj zemlji i sigurno je da mi sva ta literatura nije poznata. Ipak, ono što mi je poznato, po mojoj ocjeni, dano je suviše fragmentarno i suviše jednostrano. U literaturi koju sam imao prilike upoznati, Jasenovac i njegova filijala Stara Gradiška, prikazani su uz pomoć pojedinačnih sjećanja preživjelih zatočenika, a samo djelomično uz pomoć neke sačuvane ustaške dokumentacije ili štampe. Ipak, čitajući to, ne mogu se oteti utisku da su prikazani samo poneki događaji, a ne cjelina. A i ti događaji, osim rijetkih izuzetaka, prikazuju samo ustaška, nasilja (iz poštovanja prema zvijerima ne upotrebljavam uobičajeni izraz »zvjerstva«), njihovo djelovanje, a ne i otpor zatočenika. Stječe se, uglavnom, utisak da su svi zatočenici bili samo objekti sadističkih iživljavanja ustaša, živo meso dotjerano na klaonicu, živo meso koje nije ljudsko, jer je ono ljudsko u njemu uništeno, meso koje predstavlja samo biološki, po obliku čovjeka, ali koje nema i sve karakteristike psihofizičke ličnosti koju nazivamo čovjekom. A baš to uništenje čovjeka u zatočeniku nije dovoljno osvijetljeno a pogotovu nije osvijetljeno to da se u svim zatočenicima nikada nije mogao ubiti čovjek. Gotovo da i nije prikazan logor kao specifično bojište na kojem se također vodila narodnooslobodilačka borba, ali — dozvolite da upotrebim taj izraz — borba, u paklu i protiv pakla, dakle, na način potpuno različit od onog na okupiranom ili oslobođenom teritoriju, ali s istim ciljevima. Takav, po mom mišljenju jednostavan prikaz logora, ponukao me je da pokušam prikazati logor drugačije, onako kako ga ja vidim, kako sam ga ja doživio i kakav mi je ostao u sjećanju. To je pokušaj da se prikaže i ona druga, do sada neprikazivana strana, ona strana koju su ustaše samo ponekad mogle uočiti, u razdobljima njihovih čudovišnih hajki, hapšenja u logoru, mučenja i egzemplarnih ubijanja, ona strana koja je na kraju krajeva i omogućila onakav kraj Jasenovca kao logora, kakav je i bio 22. travnja 1945. godine.


Pokušavao sam i ranije tako prikazivati logor, ali — nažalost — nisam nailazio na podršku kod određenog broja ljudi u sredstvima javnog informiranja, a sigurno je da i nisam bio mnogo uporan u tom nastojanju. Tek sada, uz pomoć Spomen-područja Jasenovac, omogućeno mi je da napišem ove redove. Sigurno je da ovaj moj zapis ne predstavlja i ne može predstavljati potpunu, cjelovitu i sasvim objektivnu istinu. Vrlo je vjerojatno da se potpuna istina o svemu ovome nikada neće saznati, jer je ustaška — iako neuredna, nepotpuna i nadasve jednostrana — dokumentacija uništena. Spaljivanjem logora uništene su i one rijetke bilješke koje su pojedini logoraši, kojih danas više nema, napravili. Mnogi od rukovodilaca otpora u logoru pobijeni su i sa sobom su odnijeli zauvijek mnoštvo podataka o akcijama, uspjesima i neuspjesima, pravilnim tendencijama i greškama, ali i o njihovim izvorima. U onim uvjetima, sve se praktično moralo pamtiti. Bilješke o organizaciji i organiziranima nije smjelo biti. Zato je nestanak svakog od rukovodilaca otpora predstavljao i gubitak mnoštva podataka. I uvijek je trebalo organizaciju iznova formirati. Samo dio ove epopeje junaštva naših ljudi može se saznati, i to samo zato što još ima živih ljudi koji mogu ponešto od toga posvjedočiti. Sva ta »svjedočenja preživjelih«, predstavljaju pojedinačna, manje više usamljena svjedočanstva, koja su — kao i sva druga svjedočenja — opterećena subjektivizmom, djelomičnim znanjem, određenim zaključivanjem. Tako da i svaki od ovih prikaza (svjedočenja) ne može biti potpuno vjerodostojan dokument u svakom detalju, iako to uopće ne znači da je čovjek rekao bilo kakvu neistinu ni svjesno ni nesvjesno, a pogotovu ne da je lagao. Tek uspoređen]em većeg broja iskaza o istom događaju, moći će se s još uvijek relativnom sigurnošću odvojiti objektivne činjenice od subjektivnih zaključaka, isključiti »ugao promatranja« svakog svjedoka, pri čemu ne treba nijedan takav iskaz smatrati neistinom ili laganjem, ako je izjava savjesno dana, a ne u nekom afektu.

cima koje sam od preživjelih zatočenika prikupio i koje smatram vjerodostojnim. Ali, to samo za cjelovitost slike u logoru, a ne i za one stvari koje predstavljaju moj osobni doživljaj. Ne vjerujem da ću u tom svom nastojanju potpuno uspjeti, jer i ja sam samo jedan svjedok, jedan od preživjelih. Zbog svega toga smatram ovo pokušajem drugačijeg prikazivanja logora, drugačijeg prilaska ovom problemu. Nadam se da će taj pokušaj podstaknuti preživjele zatočenike da i oni iz svojih sjećanja izvuku ponešto na ovu temu. Prikupljanjem svih takvih »izjava« pružit će se ipak solidna građa na osnovi koje će se moći o Jasenovcu govoriti i kao o poprištu, jezivom, specifičnom, prepunom žrtvama, ali ipak poprištu narodnooslobodilačke borbe naših naroda. Uzeo sam ovaj autobiografski oblik zato što mi on omogućava da iznesem ne samo činjenice nego i svoje zaključke, ali odvajajući jedno od drugog, na osnovi činjenica i opažanja. Nisam u mogućnosti pisati historiju logora. Pokušavam samo pružiti građu onome koji to bude mogao, nekada kasnije. Ali, kao i svaka autobiografija koja nije pisana na osnovi uredno vođenih i objektivno ocijenjenih dokumenata, za koju nema podloge u bilješkama i dnevnicima, ona ne može biti u svim svojim detaljima autentičan dokument o onome što prikazuje, već samo vjerodostojno svjedočenje. Mislim da sam u samom početku bio dužan ovo istaći, jer bi bez toga čitalac pogrešno shvatio i moju namjeru i moja daljnja izlaganja. A to bi značilo da bih se ogriješio o uspomenu na one divne ljude koji su pokazali neustrašivu hrabrost, takvo ljudsko dostojanstvo koje ništa, pa ni logorski pakao i najsurovija mučenja, nisu mogli uništiti.

Pišući ovo, pokušat ću biti što objektivniji, nastojati opisati događaje i činjenice onakvima kakvi su bili, a ne kako su se meni tada činili ili kako ih danas ocjenjujem. Svakako da ću morati ponegdje dati i svoje zaključke, svoje tadašnje ocjene ili sadašnje, ali ću nastojati da to jasno i kažem. Jer, mnogo toga što će biti ovdje rečeno sakupljeno je u dugom vremenskom razdoblju. Dolazeći u logor ja sam o njemu samo čuo, znao sam da postoji, da je u njemu užasno, ali to je bilo sve. Tek postupno, živeći u logoru, saznavao sam činjenice. No, ja ih ne mogu sada tim redom i postupkom prikazivati, jer bi to bilo suviše dugotrajno, zamorno i nadasve dosadno. Zbog toga ću prikazati stvari onako kako sam ih poznavao pri kraju logora, odnosno popunjeno poda8

9


sakrio. Kada su nas vezane odvodili, rekao sam majci da se ne brine, jer ćemo se ubrzo vratiti. Jedan od agenata je rekao da to neće biti tako brzo. U zgradi policije, kamo su nas vezane doveli, bilo je mnogo uhapšenih. Malo koga od njih sam poznavao. Nisam znao što se dogodilo, ali je toliko uhapšenih odjednom jasno svjedočilo da je u pitanju neka provala, ili pak da je racija. Činilo mi se ovo drugo vjerojatnije, pa sam bio uvjeren da su ustaše načinile grešku kada su me uhapsili. Međutim, sam šef policije Furlanović, uskoro je razbio ovu moju nadu, jer mi je rekao da nije niti znao da postojim i kolika sam zvjerka. Pravio sam se da ne shvaćam o čemu se radi, ali mi je bilo jasno da sam provaljen i da o meni imaju dosta podataka i vjerojatno i dosta dokaza.

DOLAZAK U LOGOR Negdje u ožujku 1943. godine pozvao me Milan Bogić na sastanak. Bilo je to tmurno popodne ranog proljeća. Pošli smo iz Osijeka, nasipom pokraj Drave, uzvodno. Nastojali smo ostaviti utisak dvojice mladića koji se bezbrižno šeću obalom Drave, gdje su se mladići ponekad ranije šetali. Išli smo u šumu kod »Stare Drave«, oko 2 km uzvodno od Osijeka, gdje nas je čekao član Okružnog komiteta Nedeljko Halilović. Ne sjećam se više svega što je tada bilo rečeno, o čemu smo se dogovarali i dogovorili. Ali se dobro sjećam da je Halilović tada rekao da je Milan Bogić od tada novi sekretar Mjesnog komiteta Osijek a ja da sam član tog komiteta. Pred kraj dana, u sam sumrak vratili smo se svojim kućama. Nedugo zatim — kako sam kasnije saznao — zbog svoje neopreznosti, negdje na terenu bio je uhvaćen Halilović i još jedan član Okružnog komiteta: Melhior Tramšek. Čim smo saznali za njihovo hapšenje, odlučili smo bježati iz grada na oslobođeni teritorij. Međutim, stiglo je naređenje da ne odlazimo, da nismo kompromitirani, a Halilović i Tramšek — rečeno je — imaju dobro držanje pred policijom i ne postoji neposredna opasnost »provale«. Saznali smo također, ne znam više kojim putem, da je Halilović pokušao samoubojstvo trovanjem, ali da su ga ustaše hitnom bolničkom i liječničkom intervencijom uspjele održati u životu. Bilo je to kao potvrda njegova dobrog držanja pred policijom i ukazivalo je na to da će prije žrtvovati sebe nego odati drugove. HAPŠENJE U STANU U noći od 22. na 23. ili od 23. na 24. svibnja 1943. godine, agenti ustaške policije provalili su u stan u kojem sam stanovao s majkom i bratom Aleksandrom. Uhapsili su mene i brata, lako su izvršili premetačinu, nikakve materijale nisu našli, jer ono što sam imao dobro sam

Sutradan u hodniku zatvora slučajno smo se sreli Bogić i ja. Ja još nisam bio saslušan, ali on jest. Uspio mi je kazati da je Halilović sve izdao, da je Takač, zvani »Nagli«, slučajno izbjegao hapšenje jer nije u Osijeku, da se Šedina prilikom hapšenja borio i ubio, a da je još jedan član mjesnog komiteta — imena mu se ne sjećam, bio je tramvajski kondukter u Osijeku — uspio pobjeći, navodno u Mađarsku. Ovo obavještenje bilo je vrlo korisno i na tim sam podacima zasnovao svoju obranu: priznati ono što znaju, ali pri tome nikoga ne teretiti, da bih mogao sakriti ono što ne znaju, a zatim za sve što bi mene teretili teretiti ona tri člana mjesnog komiteta koje nisu uspjeli uhapsiti. Tako sam uspio da nijedna veza za koju sam znao nije bila otkrivena, l danas ne znam kako su saznali da sam održavao vezu s Mirjanom Borbaš, tek jednog dana su me pitali za nju. Priznao sam da sam održavao vezu sa ženom koja se tako predstavila, ali da ne vjerujem da je ta žena zaista i Mirjana Borbaš. Kada su me s njom suočili rekao sam da to nije ona žena s kojom sam ja održavao vezu, pa tako ona taj put nije bila uhapšena. Na žalost, bila je uhapšena kasnije, povodom jedne druge provale. Te noći kada sam uhapšen, bilo je uhapšeno još oko stotinu drugova i drugarica, ali sam samo neke od njih poznavao. Došavši u zatvorsku ćeliju (najprije sam nekoliko dana zadržan gore u kancelariji, jer u zatvoru nije bilo mjesta, ili su ustaše htjele da nas razdvoje koliko su god mogli da spriječe dogovaranje među nama) zatekao sam tamo ranije uhapšenog Otona Garaja, kojeg nisam poznavao. Bio je žestoko mučen i ništa nije priznao. Uostalom, o toku istrage i ustaškim metodama ne treba govoriti, jer je to već odavno poznato, pa bi ovo bilo samo ponavljanje. To je za mene trajalo svega oko mjesec dana. S nama je bio uhapšen i Željko Kiemen, tada advokat u Osijeku, koji je bio poglavnikov kum (ili obrnuto), a kao hrvatski nacionalista (ali ne i ustaša) bio je na robiji za vrijeme bivše Jugoslavije. Vjerojatno zbog toga nismo izvedeni pred »pokretni prijeki sud«, jer bi izvođenje poglavnikovog kuma pred sud bilo nepovoljno za ustaše. No, postojao je i drugi način da budemo likvidirani, a to je da nas pošalju u logor.

10

11


Odlučio sam da mu ne dozvolim da baš ovdje ostavim kosti. Ta odlučnost da ne nestanem u logoru bila je jedan od faktora koji mi je omogućio da izdržim do kraja.

PUT U NEIZVJESNOST Negdje potkraj lipnja 1943. godine, u rano ljetno jutro, kada je sunce već dobro grijalo ovu napaćenu zemlju, velika grupa uhapšenika izvedena je iz policijske zgrade i odvedena na željezničku stanicu. Išli smo po dvojica u redu. Izvjestan broj, među njima i Garaj, bilo je vezanih lancem. Moj brat već je bio pušten kući. Kako je majka saznala da ću baš toga dana biti otpremljen u logor, ne znam. Isto tako ne znam niti kako i zašto su joj primili za mene poslan ranac s nužnom odjećom i izvjesnom količinom hrane. Tek ujutro, na izlazu iz policijske zgrade, jedan policajac mi je predao taj ranac. Sjećam se da je u njemu bio i zimski kaput, iako je tek počelo ljeto. Strpali su nas u »G« vagone, na kojima je pisalo da se u njima može prevesti toliko i toliko vojnika ili toliko i toliko konja (brojke sam zaboravio). Ali, vagone su dobro zatvorili, tako da se iznutra nikako nisu mogli otvoriti. Bili smo dosta potišteni jer smo odlazili u neizvjesnost, a i zbunjeni jer smo očekivali da ćemo biti izvedeni pred sud. Sada se naša situacija izmijenila. Ipak, i pored te zbunjenosti. Vladimir Cigale, član MK Osijek uspio je viknuti »Živjela sloboda«, na što smo odgovorili »Živjela«. Bio je to prvi i do tada jedini znak koji je dokazivao da čovjek u nama još nije bio uništen. Cijeli dan proveli smo u vagonu. Nisu nam dali ni vode, a kamo li hrane. Kasno popodne iskrcali smo se u Okučanima, ukrcali na kamione i pod jakom stražom sprovedeni u Staru Gradišku. Tamo su nas, s još jednom grupom dovedenom iz Zagreba, smjestili u jednu veliku prostoriju. Tu je počelo uzimanje podataka za logorsku administraciju, oduzimanje svih vrijednosti (novca, nakita, satova i sl.), ali su nam ostavili svu odjeću koju smo ponijeli sa sobom, pokrivače, pa čak i hranu. Činilo mi se to posve normalnim, ali sam kasnije čuo, a i sam vidio, da je to bio izuzetak, da su po pravilu svim logorašima oduzimali sve što im se činilo vrijednim. Nikome od nas nisu rekli tko je na koliko dugo zatočeništvo osuđen. Računali smo da će nam to biti kasnije rečeno. Uskoro smo doznali da to uopće nije važno, da odavde — po pravilu — nema izlaska, a da osuda na tri godine (maksimalan rok prema »propisima«) može samo predstavljati razlog da se bude likvidiran ranije nego neki drugi. Toga dana je zapovjednik logora Gačić — mislim da je tada već bio satnik po činu — bio izuzetno dobro raspoložen. Udostojio nas je time što je osobno došao da nas primi. Svakoga je pitao za ime, zanimanje i mjesto rođenja. A kada sam mu rekao da sam rođen u Bosanskoj Gradiški (koju samo Sava odvaja od Stare Gradiške) rekao je kroz vedar osmijeh: »Pa ti si došao u rodno mjesto da ostaviš kosti«. To je rekao tako da bi zvučalo kao neka šala, ali meni se ona nimalo nije sviđala.

POSTALI SMO ZATOČENICI Sutradan smo odvedeni u sam logor. Tada smo saznali da smo prenoćili u zapovjedništvu, velikoj i lijepoj zgradi unutar logora, ali je ona bila visokim zidom od opeke odvojena od dijelova logora u kojima su živjeli i radili logoraši. Postali smo, dakle, zatočenici. Oni koji su prije nas dovedeni u logor znatiželjno su nas promatrali i među nama tražili svoje eventualne poznanike. l mi smo njih promatrali nastojeći da iz njihova izgleda i držanja ocijenimo što nas čeka. l mi smo tražili poznanike. Sjećam se da mi je od ranijih logoraša prvi prišao Drago Pocem iz Osijeka. U Osijeku smo se dosta površno znali. Začudio sam se kada sam ga vidio ovdje, a ne manje se začudio i on. No, poznavali smo se i to je bilo dovoljno da porazgovaramo i da se raspitujemo za ono što nas je zanimalo. Njega je naročito zanimalo zašto smo uhapšeni, kakvo je držanje na policiji imao koji od nas itd. Tek pošto je to sve od mene saznao, a ja nisam imao razloga da mu o tome ne pričam, dao mi je prvi savjet za buduće držanje u logoru. Nepoznatim zatočenicima — rekao je — nikada ne govoriti istinu o tome zašto si doveden u logor. Ako već treba nešto reći, onda treba istaći da je to zbog šverca (priču izmisli prema okolnostima) s obzirom da ustaše kriminalce povoljnije tretiraju, nego li svoje političke protivnike. Uostalom, logoraš koji nije proi/okator, rijetko će i postaviti takvo pitanje, tako da već postavljanje takvog pitanja može poslužiti donekle kao znak raspoznavanja provokatora, iako to ne mora uvijek biti slučaj. No, opreznost nikada ne škodi. PRVI DANI Svoje prve dane proveo sam na vanjskom radu. To znači da sam radio sve što je trebalo: istovar ogrjevnog drveta ili balvana iz dereglija, čišćenje od maltera cigle dobijene rušenjem zidova stare tvrđave itd. Ujutro su nas budili u šest, a u sedam je započinjao rad. Radilo se do podne, a popodne od dva do pet. Činilo se da će boravak u logoru biti lak. Posao nije bio pretjerano naporan, ustaše nas nisu posebno gonile, slobodno vrijeme smo provodili u šetnji po krugu koji je bio djelomično sličan parku. Imali smo struju, svjetlo i vodu, a jednom tjedno i kupanje sa dezinfekcijom, tako da je higijena — za logorske prilike — bila na zavidnoj visini. Hrana je bila slaba. Rijetka nezačinjena »čorba« po kojoj su plivali komadići repe, ponekad »pura« (rijetka kaša od kukuruznog brašna) bez soli i komadić kruha (čini mi se 75 grama) na dan. To je bilo u podne. Ujutro

13

12


neka vruća voda nazvana čajem, a uvečer isto takvo »varivo« tj. rijetka čorba u kojoj se moglo naći možda i zrno graha ili komadić krumpira. S takvom hranom ne bi se moglo preživjeti. Ali bilo je dozvoljeno da se u paketima od kuća prima hrana za kuhanje i bilo je dozvoljeno da se ta hrana kuha. Zahvaljujući tome nije bilo potpune neishranjenosti i smrti od gladi. Govorim o vremenu u koje sam došao u logor, a ne o cijelom logorskom razdoblju, pogotovu ne o onome prije nego što sam postao zatočenik. Iz priča starih zatočenika saznao sam da je ovo sada (ljeto 1943. g.) izuzetno mirno razdoblje, da nikada ranije nije bilo tako i da ovo sigurno neće dugo trajati. Tako je prošlo prvih sedam dana. Počeo sam se privikavati na logor i na specifične uvjete života i prije svega na najvažnije pravilo ponašanja: »Radi koliko moraš najnužnije, da te ne bi tukli, ali ne zamaraj se, jer što od snage izgubiš, u logoru ne možeš nadoknaditi«. NA PUTU ZA JASENOVAC A tada je došao tzv. nastup. Svi zatočenici su bili postrojeni u centru logora. Ustaški »dužnostnici« svuda su oko nas i nikom nisu dozvoljavali da izađe iz stroja. Većina se iskusnih zatočenika posakrivala, ako se ikako moglo. Ipak i njih je bilo u nastupu, jer nikada se svi ne mogu sakriti. Odvojili su jednu veću skupinu (možda oko 100) u koju sam bio određen i ja. Odvajali su uglavnom nas s vanjskog rada, dok su one iz radionica zadržali. Ta naša skupina određena je za Jasenovac i istog dana tamo smo odvedeni.

JASENOVAC Do početka Drugog svjetskog rata Jasenovac je bilo malo poznato selo. Nalazi se nasuprot ušća Une, na lijevoj (slavonskoj) obali. Bilo je to pitomo selo, čiji su se stanovnici bavili uglavnom zemljoradnjom i stočarstvom, a naročito uzgojem svinja. Nekako pred Drugi svjetski rat, Jasenovac se počeo pomalo industrijalizirati. Na istočnom, nizvodnom rubu sela podignuta je ciglana, jer je ilovača pružala gotovo neiscrpnu sirovinu. Bila je kvalitetna, pa se proizvodila dobra cigla i crijep. Obje obale Save uzvodno od sela pokrivene su gustim šumama u kojima je prevladavao čuveni slavonski hrast, bilo je i dosta brijesta, a kako je teren podvodan i dosta vrbe i topole. Ove šume su predstavljale izvor sirovina za drugu industriju koja se na tom terenu počela razvijati. Pored ciglane bila je podignuta i pilana.

Nikada se do tada nije dogodilo da je u Jasenovcu ponestalo radne snage, a sada je baš to bio slučaj.

Za stoku je trebalo dosta lanaca. To isto je bilo potrebno i za vezivanje trupaca drveta. Zato nije čudo da se kao treća fabričica tu stvorila i lančara.

Vjerojatno su ustaše privremeno prekinule s prikupljanjem novih logorša, pustošenjem sela i hvatanjem njihovih stanovnika. Jednim dijelom to je bilo stoga što su sva sela bliza ustaškim posadama bila ili raseljena ili su pak nastanjena ljudima koje su smatrali dovoljno povjerljivima da ih mogu ostaviti na miru još neko vrijeme, a ona udaljena nisu bila pod njihovom kontrolom, nalazila su se na oslobođenom ili djelomično oslobođenom teritoriju. Svakako da je i opća vojno-politička situacija u to vrijeme djelovala na to. To je bilo — ako se dobro sjećam — razdoblje kada su ustaše pokušale stupiti u kontakt sa zapadnim saveznicima i odvojiti se od fašističkog broda koji je počeo tonuti.

Cio ovaj kraj oko Jasenovca je močvaran. Pored Save, tu je Una, koja je kod svoga ušća u Savu već prava, mirna ravničarska rijeka. Iz slavonskih brda vode su se slijevale u Strug, koji je nizvodno od Jasenovca utjecao u Savu. Polja oko Jasenovca, koja su se nalazila između ogromnih slavonskih i bosanskih šuma bila su vrlo plodna, ali je mnoga žetva propadala jer su poplave često pustošile. Bilo je slučajeva kada su se sve tri rjeke spojile u ogromno jezero, močvaru, a izlivene vode vrlo sporo su otjecale i povlačile u svoja korita.

No, bez obzira na razloge, bilo je to razdoblje kada je u logor dovođeno malo novih zatočenika, pa je za održavanje ustaških pogona trebalo dosta radne snage, a to su mogli dati samo postojeći logoraši.

Ovakav kraj bio je pogodno tlo za razvoj komaraca kojih je ovdje bilo u ogromnim količinama. Stanovnici Jasenovca i okolnih sela mogli su preživjeti, mogli su se održati usprkos teškog rada samo zahvaljujući činjenici da im je hrana bila obilna i kalorična, tako da se organizam mogao oduprijeti boleštinama.

14

15


Čini se da su ustaše, vjerojatno po direktivi svojih nacističkih gospodara, upravo zato i izabrale ovaj kraj za osnivanje logora za uništavanje čitavih grupacija stanovništva s teritorija svoje tzv. »Nezavisne Države Hrvatske«. Jer, bilo je potrebno samo da zatočenike nedovoljno hrane, da ih izgladne, da ih pri tome tjeraju na iscrpljujuće radove i sama priroda bi se pobrinula za to da velik broj jednostavno nestane zbog bolesti i loših životnih uvjeta. Oko 30 kilometara nizvodno od Jasenovca nalazi se Stara Gradiška. To je malo naselje pored nekadašnje tvrđave. Tvrđavu je sagradila Marija Terezija za obranu od Turaka. Između dva rata u tvrđavi je bila kaznionica. l tu kaznionicu ustaše su pretvorile u logor. Od tri sela između Jasenovca i Stare Gradiške, koja su se nalazila okružena stoljetnim šumama slavonskog hrasta, Košutaricu, Mlaku i Jablanac, ustaše su iselile posljednja dva kao što su učinile i s Jasenovcem. Tako na cijeloj lijevoj obali Save, od Jasenovca do Stare Gradiške nizvodno nije bilo gotovo nikakvih stanovnika osim ustaških posada i malobrojnih članova njihovih obitelji (uglavnom u Jasenovcu i Staroj Gradiški). U Mlaki i Jablancu nije bilo ni jednog stanovnika. Na desnoj obali Save, u Bosni, sve od Une pa do sela Orahova blizu Bosanske Gradiške, također je bilo iseljeno nekoliko sela, pa je cio prostor do padina Prosare (sve do Dubice) također bio nenaseljen i pust. Cio taj prostor od preko 300 kvadratnih kilometara bio je praktično nenaseljen i predstavljao je područje logora Jasenovac. Postojanje neke industrije, postojanje ogromnih obradivih površina predstavljalo je osnovu za tzv. radni logor. Sam Jasenovac su nazivali logor III Ciglana, jer je logorsko naselje bilo koncentrirano oko ciglane. Kožara u samom mjestu Jasenovac bio je tzv. logor IV, dok je Stara Gradiška bila logor V. Ne znam gdje su se nalazili logor l i logor II. Vjerojatno su to bili logori u Krapju, uzvodno od Jasenovca, koji su u vrijeme mog dolaska u logor već bili likvidirani. Ustaše su u logor dovodile velik broj ljudi. Bilo je među njima stručnjaka svake vrsti. Ali, cilj ustaša nije bio radni logor, kako su ga nazivali, nego logor smrti, uništavanja. JEVREJI l ROMI — »NIŽA RASA« Suglasno svojoj fašističkoj ideologiji, u skladu s njemačkim rješenjem židovskog pitanja, u logor su dovedeni Jevreji. Zatim su dovedeni i Romi, jer su i oni bili »niža rasa«. Kako je šovinizam bio jedno od osnovnih načela ustaške ideologije, to je s teritorija njihove države trebalo istrijebiti sve Srbe, pa su i Srbi dovođeni u logor. Sve ove ka-

tegorije logoraša, dovođene su zato što su bili pripadnici tih etničkih grupa koje su ustaše htjele uništiti, istrijebiti. Ali, u ustaškoj državi postojali su i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom. Među njima je bila široka lepeza protivnika, od jugoslavenskih monarhista do komunista. Kako su komunisti bili na čelu narodnooslobodilačke borbe, usmjerene protiv fašizma i njemačke i talijanske okupacije (govorim samo o području Hrvatske), to su ustaše sve svoje političke protivnike koje nisu mogle nazivati ni Židovima, ni Romima, ni Srbima nazivale komunistima. A sve te protivnike bilo je neophodno fizički istrijebiti, jer su se osjećali sigurni jedino među svojim istomišljenicima. Prirodni i klimatski uvjeti nisu bili dovoljno efikasni u uništavanju tog ogromnog broja ljudi koje su ustaše dovodile u logor. Njima se žurilo da istrijebe što više stanovništva, pa su stoga uveli i cijeli sistem uništavanja ljudi, ubijanja na najrazličitije načine. »NDH« nije bila tehnički razvijena zemlja, pa stoga nije bilo moguće uništavati ljude na tehnički usavršen način, kao što je to činila Njemačka u Oswjenćimu. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora (barem ne u većem obujmu). Ubijanje se vršilo ručno i u njemu su učestvovali manje više svi članovi ustaške posade. Čak se među ustašama smatralo herojstvom da se ubijaju logoraši. Oni su se međusobno hvalili brojem ubijenih, a nerijetko i načinom ubijanja. Što je neki od ustaša bio suroviji, što je više ubijao, to mu je ugled među ustašama rastao. Bio je to čudovišan način isticanja i takmičenja, dostojan takve organizacije kao što je bila ustaška obrana, kako se službeno nazivala ta formacija ustaške oružane sile. Ne znam kako je došlo do takvog naziva ovih ustaških jedinica, ali vjerojatno je to trebalo biti ono što je u Njemačkoj bio SS. Jer i SS je skraćenica od »Schutz Stafell« što bi se moglo označiti kao obrambene jedinice. Vjerojatno su zato ustaše i ovoj svojoj formaciji dale takav naziv. Svakako je postojalo nastojanje da se ne samo dostigne nego i prestigne uzor SS. LUBURIĆ — VAŽNIJI OD POGLAVNIKA Glavni zapovjednik ustaške obrane i njen neosporni gospodar bio je Vjekoslav-Maks Luburić. On je unutar ustaške obrane, pa i u logoru koji je bio područje ustaške obrane, bio važnija ličnost i od samog poglavnika. Njegova volja bila je zakon za ustaše, a za logoraše ne treba niti govoriti. Uostalom, njegovu volju su ustaše samo provodile prema logorašima. Logoraši nisu imali priliku neposredno čuti Luburićevu riječ, njegovo naređenje. U Jasenovcu, u samo selu, bilo je sjedište zapovjedništva ustaškog zdruga. To je bila velika jedinica, ali ne i jedini ustaški zdrug u okviru ustaške obrane. Ona je imala za tadašnje prilike odlično naoružane (lakim pješadijskim naoružanjem) jedinice koje su bile svrstane u bojne (bataljone) i satnije (čete). Bila je i posebna motorizirana jedinica tzv. brzi sklop, ali je ta jedinica bila sastavljena od starih, istrošenih maši-

17

16


na. Ustaše nisu imale ljude koji bi se razumjeli u održavanje ovih mašina, pa je taj posao bio povjeren logorašima. Ustaše su samo nadzirale rad logoraša. Nije mi bio jasan odnos između zapovjedništva ustaškog zdruga i zapovjedništva logora. Ne znam tko je bio stariji po činu i položaju od ovih glavara ustaške organizacije u Jasenovcu. U svakom slučaju zdrug je osiguravao zaštitu logora od napada, a isto tako i sprečavao bjekstvo logoraša. On je u svom sastavu imao jedinice koje su davale stražu kada su logoraši radili izvan logora. Logoraši su bili podijeljeni na grupe, prema vrsti rada koji su obavljali. Tako su postojale grupe: građevinska, pilana, ciglana, šumska grupa, ekonomija, lančara itd. Neke su grupe brojile po nekoliko stotina logoraša, a druge samo po nekoliko, kao što je napr. bila keramika ili kemijska grupa. Ako je grupa bila veća, onda su postojale manje grupe kojima je na čelu bio desetar ili stotnik, što je zavisilo od toga koliko je grupa velika. Na čelu grupe je bio grupnik. Sve su to bili zatočenici koje su ustaše postavljale. Nekada je bilo mogućnosti da logoraši donekle utječu na izbor grupnika ili kog drugog funkcionara logoraša, ali uvijek je to bila odluka ustaša, ponekad čak i zapovjedništva. O nekim izborima među logorašima ne može biti ni govora. Ustaše su se trudile da grupnik, ili stotnik ili desetar budu njima odani, do budu goniči logoraša na rad, da budu surovi. Dozvoljavali su im da koriste batinu prema logorašima, i mnogi su logoraši postali grupnici zahvaljujući baš tome što su se prihvatili takvog posla, što su svojom surovošću prema ostalima pokazivali koliko su bliski ustašama. Vjerovali su da će time spasiti svoje živote. Samo, nisu svi grupnici bili takvi. Bilo je među njima ljudi koji su se zalagali za dobro logoraša, koliko je to bilo moguće u tamošnjim uvjetima, koji su za svoju grupu tražili pojačanu hranu, koji su nastojali da ne tjeraju logoraše na previše naporan rad, ali su sva ta njihova nastojanja bila ograničena tamošnjim logorskim mogućnostima. Za svaku grupu postojao je i jedan ustaški dočasnik, a ponekad, naročito kasnije i časnik, koji su imali funkciju ustaškog nadzornika. Njegov je zadatak bio da prima naređenja zapovjedništva i radne službe, da nadgleda da li grupnik pravilno organizira posao i iznad svega da se brine da logoraši ne bi učinili nešto što ne bi bilo ustašama po volji. Pored ustaških kancelarija, koje su se nalazile u zapovjedništvu logora postojala i logorska pisarnica, kako se zvala kancelarija u kojoj su grupnici i njihovi pomoćnici obavljali administrativne poslove logora. Eto, tako je otprilike izgledala ustaška organizacija logora u vrijeme kada sam došao u logor, a takva je ostala i sve do kraja logora.

III

PRVI PUT U JASENOVCU Iz Stare Gradiške kamionima su nas prevezli do Okučana. Tamo su nas ukrcali u vagone, opet »G« kola, razumije se. Navečer smo stigli u Jasenovac, na industrijski kolosijek u samom logoru. Čim smo izašli iz vagona postrojili su nas pred zgradom »zapovjedništva« i počeli razvrstavati u radne grupe. Izdvajali su zanatlije i njih su razmještali po radionicama. Intelektualce, nekvalificirane radnike i seljake razvrstavali su u grupe koje su radile izvan radionica. To je bila ekonomija, građevinska i šumska grupa, a nešto je poslano i u tzv. terensku grupu koja je imala ulogu transportnog pogona, jer je radila na utovaru i istovaru i na prijevozu materijala između pojedinih logorskih punktova, uglavnom riječnim putem. Ja sam s još oko 50 drugih, među kojima je bio i Garaj, razvrstan u šumsku grupu. Ali, to sam saznao tek kasnije. Tada, u tzv. nastupu samo smo razdvajani na grupe i grupice, a nije nam rečeno što ćemo raditi. Kada je razvrstavanje u grupe bilo završeno, odvedeni smo u logor. Treba razlikovati logorsko područje od samog logora. Logorsko područje sam već opisao. A sada ću opisati sam logor III — Ciglanu. Centar logora i najveći broj zatočenika u samom logoru zapošljavala je ciglana. Za najteži rad u logoru smatran je rad na »bajeru« tj. na iskopu zemlje za ciglanu, jer se uvijek radilo u blatu i vodi. Odmah pored ciglarske peći nalazila se lančara, nekad samo tvornica lanaca, a tada 1943. godine već znatno raznovrsnija metalna »industrija«. U njoj su zatočenici popravljali oružje, ali su izrađivali i novo (npr. »strojnice«). Tu se praktično od metala izrađivalo sve što je ustašama trebalo. U labirintskim hodnicima između ciglane i lančare nalazile su se druge radionice. Tu su bili električari, kemičari, keramičari i dr. kojih se sada ne mogu sjetiti. S druge strane ciglane nalazila se velika jednokatna zgrada U prizemlju se nalazila stolarija, a na katu je bila logorska pisarnica i

18

19


crtaonica. Tu se obavljala zatočenička administracija, tu su imali svoje stolove grupnici i njihovi pomoćnici, službeno nazvani pisarima. Tu su se izrađivali i projekti koje su ustaše naručivale. Znam da je ovdje inž. Reis (Rajs) arhitekta projektirao određene objekte, a tu je inž. Spindel (Špindl) projektirao dimnjak za električnu centralu koja se u neposrednoj blizini stolarije u to vrijeme gradila. U nastavku na stolariju pružala se pilana gdje su se u daske pretvarale klade koje su zatočenici sjekli u okolnim šumama. Od finalnih proizvoda ove pilane, koliko se sjećam, naročito su bile tražene »gajbe« za voće koje su se radile od vrbova drveta. Ispred pilane, nasuprot zapovjedništvu nalazila se »časnička kuhinja« s »blagavaonicom«, ispred koje je bio mali travnjak i nekoliko mladih jablana. Sasvim prema Savi, pored časničke kuhinje nalazila se stražara, jer je tu bio ulaz u logor, a odatle je polazila i skela koja je zatočenike prevozila u Gradinu, na bosansku obalu Save. Između ulaza u logor i zapovjedništva nalazile su se neke zgrade, kojima se na prvi pogled nije mogla odrediti namjena. Kasnije sam saznao da se u tom bloku nalazila i najzloglasnija zgrada u zloglasnom logoru, ustaški zatvor. Mislim da je ovdje bila i tzv. zvonara, među svim ustaškim zatvorima najzloglasniji, u kojem je ustaški redarstvenik Cividini, ali ne znam zašto i sam zatočenik, isljeđivao zatočenike uz obilato korištenje svih vrsta muka, od kojih su batine bile najlakše. Tu se nalazio i magazin odjeće koja je skidana s logoraša kada su ubijani u logoru ili pak oduzimana odmah pri ulasku u logor. Ta se odjeća sortirala i otpremala nekamo kao stare krpe, ako se nije mogla koristiti u logoru. Tu je bila paketarnica u kojoj su se skupljali svi paketi prije nego što bi se podijelili logorašima koji su ih dobivali. Tu, na tom prostoru, bili smo razvrstani prilikom našeg dolaska u Jasenovac. Između stolarije i pilane put je vodio u logor. Put je išao nekako usko od obale Save prema Slavoniji. Bio je posut tucanikom i lomljenom ciglom, ali toliko malo da je poslije svake kiše na njemu bilo blata dovoljno da čovjek ne može normalno hodati. Odmah iza pilane nalazilo se gradilište električne centrale, a bila je tu i neka stara centrala koja je još uvijek radila. Pogon je bio na drvo, jer je toga bilo u izobilju, a nije koštalo ništa, jer su ga pribavljali i dopremali zatočenici. Put je zatim vodio do ruba jedne prizemne zgrade uzdignute oko metar iznad terena. Po izgledu je podsjećala na stanične magazine. U njoj se, od puta prema Savi, nalazila prvo pekara pa zatim mlin i na kraju, skoro sasvim uz put od Jasenovca prema Košutarici, koji je išao

samom obalom, nalazila se sušara za kukuruz. Dalje iza sušare bilo je zbijeno nekoliko baraka. To je bila ekonomija, koja je od ostalog logora bila odvojena tzv. jezerom. Jezero je bila duboka bara i pričalo se da je mnogo leševa u nju pobacano Pored jezera i puta koji je tuda prolazio nalazilo se nekoliko suhih stabala šljiva. S lijeve strane puta počinjao je »bajer« sa svojim barama i trskom obraslim obalama. Tu je tek započinjalo ono što se zvalo logor. Naime, mnogi su logoraši spavali po radionicama, tamo gdje su i radili. Oni koji nisu radili po radionicama, ili u njima nisu imali mjesta, stanovali su u »logoru«. Logor je sačinjavalo šest ili osam (ne sjećam se više sasvim točno) baraka koje su bile oko 10 m široke i oko 40 m dugačke. Bile su podignute iznad zemlje za oko 60—70 cm, na kolju, poput sojenica, na poplavljenom terenu. U svakoj baraci sredinom je bilo poredano po dva reda boksova, a pored zidova još po jedan, tako da je između baraka postojao samo uzak prolaz. Svaki boks imao je dvije etaže, a u svakoj etaži normalno su ležala po tri zatočenika, u slučaju nužde i četiri, pa i više. Može se misliti koliko je svježeg zraka bilo u tim barakama, kada su se zatočenici, umorni i pokisli, vraćali na spavanje i kada se tu isparavao i znoj i vlaga iz znojem natopljene odjeće i iz mokrih čarapa, odnosno krpa koje su ih zamjenjivale. A blizu vrata su još bile i kible, velike kante, sadržine možda do sto litara u koje se mokrilo, jer je izlaz iz baraka noću bio zabranjen. U produžetku ovih baraka, u pravcu obale Save, nasuprot ekonomiji, nalazile su se dvije ili tri barake, ograđene i od ostalog prostora odvojene bodljikavom žicom. To su bile zgrade logorske bolnice. U bolnici je bilo i liječnika i bolničara, ali su oni bili nemoćni da pomognu bolesnicima, jer nisu imali gotovo nikakvih lijekova. Liječilo se uglavnom samo sugestijom i ležanjem i odmaranjem. Priroda se morala sama pobrinuti za ozdravljenje, ako je u logorašu bilo dovoljno snage za to i ako je postojala volja za životom. Čak se hrana bolesnika nije mnogo razlikovala od logoraške hrane. Tek tu i tamo bilo je ponekad malo mesa, ali također bez soli i to samo ako je nekog konja trebalo zaklati da ne ugine. Nasuprot logorskoj bolnici, u produžetku stambenih baraka, nalazila se zidana dosta duga prizemna zgrada u kojoj je bila smještena brijačnica, dezinfekcija i neke druge radionice, napr. urarija. Međutim, kapaciteti dezinsekcije bili su suviše mali da bi se moglo efikasno održavati čistoću i da bi se mogla potamaniti gamad koja je napadala logoraše, a naročito uši. Zato je u logoru gotovo stalno bilo pjegavca, ali je to nekad bila prava epidemija, a nekad kao da se primirila, kao da su bacili oslabili od tolikih žrtava koje su pokosili. Još malo dalje, ali dosta daleko od te radionice, nalazila se opet jedna manja i jedna veća baraka gdje je bila smještena logoraška kuhinja. Ispred kuhinje nalazio se jedini bunar koji je bio dostupan

20

21


logorašima, odakle su se snabdijevali vodom i kuhinja i svi zatočenici. Istina, i na ekonomiji je postojao bunar, ali on nije bio za sve pristupačan. Cijeli taj krug bio je ograđen ogradom od bodljikave žice. Izvan tog kruga nalazili su se logorski vrtovi u kojima su radili zatočenici, ali iz kojih nisu smjeli uzimati nikakav plod, jer se to smatralo teškim prijestupom i često se kažnjavalo smrću na licu mjesta, a ponekad i poslije teških mučenja u logorskom zatvoru. Naime, ustaše su smatrale da je pomaganje zatočenika od strane zatočenika ravno komunističkoj djelatnosti, pa su ponekad istraživali s kim je nesretni zatočenik održavao vezu. Stalno su se bojali neke subverzivne aktivnosti, neke djelatnosti koja bi mogla uzbuniti zatočenike i dovesti do pobune. Izvan ovih logorskih vrtova nalazio se red bodljikave žice. To je bila prva ograda logora od dva reda žice razmaknute oko 1 m, a visokom oko 2,5 do 3 m. Na visini oko 1 m od tla, taj međuprostor bio je zusut kolutima, smotuljcima bodljikave žice, tako da se ni mačka ne bi mogla provući, a kamo li čovjek. A izvan ove ograde, u to se vrijeme forsirano izgrađivao zid visok oko 3 m s bunkerima (izvidnicama) na određenim mjestima gdje se smještala ustaška posada. U svakom od tih bunkera bio je barem jedan puškomitraljez, a svaki je od ustaša imao pušku i bombe. Sasvim uz žičanu ogradu nalazila se baraka koja je imala posebnu namjenu. To je bila tzv. »latrina«, zajednički nužnik za logoraše. Ova je baraka bila nešto viša od ostalih, ali znatno uža i kraća. Pored zidova u podu su bile isječene rupe. Svaka ta rupa bila je ograđena daskama visine oko 25 do 30 cm, a gornji rub ovih dasaka bio je ojačan letvama. Sve su te ograde povremeno krečene. Ispod svake rupe nalazila se neka posuda, drvena ili metalna u koje se skupljao izmet. Svakog dana su posebno za taj posao određeni zatočenici praznili ove posude u posebna kola s velikom bačvom i to odvozili u vrt i tako ga gnojili. Zbog nedostatka kreča, zemlja se pretvarala u tvrde grude koje je bilo tešško razbijati, pa je obrada vrta iz godine u godinu bila sve teža. RAZGOVOR — U LATRINAMA U tim latrinama, logoraši su imali priliku da malo posjede, da se odmore i izmijene misli, da se malo porazgovaraju. Tu su se najčešće prenosile vijesti (od usta do usta) šapatom da netko izvana ne bi čuo. Razumije se da je u takvim uvjetima svaka vijest mogla biti izobličena već prema volji, želji i mašti onoga koji ju je prenosio, l tako su sve nevjerojatne vijesti dobivale epitet »vijesti agencije latrina«. U taj i takav logor došao sam iz nastupa. Tek tu sam saznao da sam raspoređen u šumsku grupu i da ujutro polazim na rad. Dobio sam mjesto u jednom boksu, u srednjoj grupi, negdje u sredini barake u donjoj etaži. Garaj je smješten nekoliko boksova dalje, a tako i ostali

iz moje grupe Ležeći tako u mraku, čekajući da me obuzme san, zapodjenuo sam razgovor s mojim susjedom u boksu. Od njega sam saznao da je sada u Jasenovcu tako dobro kako nikada nije bilo, da se ne goni tako mnogo na rad, da je postupak snošljiv, da su batinanja rijetka a ubojstva pogotovu. Razumije se, nisam sve to saznao iste večeri. Prve večeri je bilo onako uopćeno propitkivanje. Čekalo se jutro da se promatra onaj s kojim spavaš da i po izgledu ocijeniš možeš li s njim razgovarati ili ne, da vidiš kako se ponaša, rječju da ga ispitaš i tek onda se upustiš u općenite, ali ipak konkretnije razgovore o prilikama u logoru, iz kojih se još uvijek ne bi moglo zaključiti što si i kakav si. Sutradan smo pošli na rad u šumu. Kod stražare smo dobili stražu odnosno straža nas je preuzela od logora i krenuli smo na skelu, pa preko Save u Gradinu da siječemo drva. Sjekli smo prije svega vrbe, jer je ponestalo vrbova drveta na pilani. Svaki od nas dobio je na izlazu sjekiru s držalicom metar dugom, jer je to bila i mjera za dužinu cjepanica koje smo morali praviti kada se dio oborenog stabla pretvarao i u ogrjevno drvo. Na trojicu iii četvoricu dolazila je velika pila, zvana »amerikanka«. Prema tim uvjetima dijelili su nas u tzv. partije, jer je uz svaku pilu bila po jedna partija koja se sastojala od trojice ili četvorice zatočenika. Tih prvih dana nisu nam odredili normu, jer cilj nije bio stvaranje ogrjevnog drveta (uostalom vrba za to i nije pogodna) nego stvaranje klada, tj. tehničkog drveta za daljnju obradu na pilani. Moram naglasiti da sam se vrlo malo razumio u rad sa sjekirom i pilom i da sam tada zapravo morao učiti taj zanat. Na sreću, išlo je dosta lako tako da sam ubrzo, već poslije desetak dana bio dovoljno dobar radnik da je svaki zatočenik bio zadovoljan ako sam njemu dodijeljen u partiju, jer sam mogao ostvariti određen prosječni učinak. Međutim, bilo je i takvih zatočenika koji se nikada nisu naučili dobro služiti sjekirom, ali su se mogli dosta dobro koristiti za rad s pilom. Jedan od takvih bio je Bek (imena mu se ne sjećam), geodetski inženjer iz Vinkovaca. Ali, bio je simpatičan i zato sam najčešće bio s njim u partiji. Drugi su s njim nerado radili, jer nije bio dovoljno spretan. Na povratku u logor saznao sam da smo dobili svaki komad kruha (mješavina pšenice i kukuruza) koji je bio vrlo ukusan, jer je u njemu bilo i soli, s obzirom da se isti taj kruh dijelio i ustašama. Istina je da smo dobivali samo nekih 75 ili 100 grama po glavi, ali je to bilo ipak toliko, dok drugi koji su bili na ispomaganju kod građevinara ili u logorskom krugu nisu dobivali ništa. Kod građevinara su dobivali samo oni koji su odlazili na rad na ogradnom zidu i zidari, odnosno tesari, a ne i svi zatočenici te grupe. Tako sam imao sreću da sam dospio u grupu koja je imala pojačanu hranu, jer se rad u šumskoj grupi tretirao težim poslom.

23

22


ZAJEDNICE ZATOČENIKA U Jasenovcu je tada bilo dozvoljeno da si logoraši sami spremaju hranu. Tri, četiri, do šest logoraša okupljali su se u tzv. zajednice i zajednički pripremali hranu. Dijelili su na taj način ono što su dobivali iz paketa od svojih kuća i tako se međusobno pomagali. l ja sam tako s Garajem, Tramšekom i Matotekom osnovao zajednicu. Ne znam, ali mislim da je u to vrijeme u našoj zajednici bio i Boris Ankon, skojevac koji je s nama došao u logor. Takvih zajednica bilo je mnogo. Uglavnom unutar njih vladala je primjerna sloga, ali je bilo i slučajeva da su se zatočenici međusobno svađali. Osnivanje takvih zajednica bilo je toliko normalno u tim uvjetima da nisam mogao u prvo vrijeme niti zamisliti da se iza tih organizacija krije (za ustaše) ilegalna logorska organizacija kojom rukovode komunisti. To je isto tako normalno izgledalo i ustašama, pa se na taj vid udruživanja zatočenika nisu okomili, već su ga tolerirali. Nisu niti pomišljali na to da se kroz tu formu organiziranja logoraši okupljaju, da je to osnovna ćelija otpora koja se formirala među zatočenicima. Dozvoljavajući zatočenicima da se hrane na taj način, ustaše su zapravo u ishranu zatočenika računale i doprinose članova porodica zatočenika, koje su od svojih usta odvajale hranu do koje je tada bilo teško dolaziti. Pa i od tih paketa ustaše su mnogo koristile za sebe, a samo djelomično paketi su dostavljani onima kojima su bili i namijenjeni. No, i to je značilo znatno poboljšanje ishrane, što je bilo preduvjet da se izdrži, da se preživi. Ponavljam, to je bilo vrijeme kada je režim u logoru bio najblaži. Odnos ustaša stražara prema zatočenicima nije bio pretjerano loš. Bilo je tu i tamo slučajeva da su nekog zatočenika pretukli, pa i da su ponekog ubili, navodno prilikom pokušaja bjekstva, ali su to bile izuzetne a ne svakodnevne pojave. U tom razdoblju osjetio sam da postoji logorska organizacija za koju ustaše ne znaju niti smiju znati. Osjetio sam po tome, što su povremeno i do mene prodirale vijesti o stanju na frontovima, što se od mene tražilo da nešto od svoje hrane odvojim nekome koga nisam poznavao, ali mi je netko od poznatih rekao da trebam dati. Za uzvrat mogao sam nabaviti obuću koja mi je bila neophodna, jer su se moje cipele počele raspadati. Sve to išlo je preko poznatih do nepoznatih i od nepoznatih preko poznatih do mene. Ipak, još uvijek mi to nije ličilo na neku dobro organiziranu snagu koja djeluje među zatočenicima. Osjetio sam samo da ima netko tko se brine i o meni i o drugima, netko koga ja ne znam, ali za kojeg znam da postoji. Bila je to velika moralna podrška, a povremeno se ona i te kako materijalizirala.

mogao savijati prema nozi, a oba su dijela bila spojena nekom kožom od starih cipela. Postojao je i remen koji je držao prednji kraj džona a zatim sistem remenja kojim se takva sandala vezala za nogu. Za locorske prilike to je bila vrlo udobna obuća. No, treba naglasiti da se ta obuća nije smjela izrađivati u logoru. Ako je neki stolar ili obućar bio uhvaćen da izrađuje ovakve sandale bio je najčešće pretučen, a ponekad i mnogo surovije kažnjavan. Ipak, ta se obuća masovno proizvodila. Ustaše su vidjele da zatočenici nose tu obuću. Nisu ispitivali odakle im, jer su to znali. Tolerirali su da zatočenici imaju takvu obuću, jer im oni nisu davali nikakvu, ali su progonili one koji su takvu obuću izrađivali, pa makar i za sebe. Bio je to jedan od mnogih paradoksa u logoru. Znao sam kakvoj se opasnosti izlaže onaj koji će mi napraviti obuću. Nisam znao tko će je napraviti, ali sam bio siguran da ću je dobiti kada je zatražim, jer mi je bila obećana. l samo to saznanje bilo je znatna moralna podrška, pothranjivala je svijest da nisi sam prepušten sebi, da imaš drugove koji brinu i o takvim tvojim potrebama. A to je istovremeno poticalo da i ti budeš spreman nešto učiniti za te nepoznate drugove koji žjve s tobom, koje ne znaš ni po liku ni po imenu, ali znaš da postoje. Čak je bilo bolje da ih ne znaš, jer nisi u opasnosti da ih odaš i nesvjesno u razgovoru sa zatočenikom koga si pogrešno procijenio i koji je, možda, ustaški doušnik (konfident). Svaki dan s ostalim logorašima iz šumske grupe odlazio sam na rad u šumu na bosanskoj obali Save. Svaki dan smo se prevozili skelom u pratnji straže. Najčešće je broj stražara bio istovjetan broju zatočenika. Svaki stražar imao je obavezno pušku i kamu, poneki i puškomitraljez. Prema tome s vanjskog rada moglo se pobjeći samo u izuzetnim prilikama, jer to normalno nije bilo moguće. Rad nije bio previše iscrpljujući, nisu nas previše tjerali, a norma od 1 m3 ogrjevnog drveta mogla se relativno lako izraditi kada smo obarali topolu. Topolove cjepanice slale su se u Dubicu, gdje su ustaše imale krečanu koju su opet posluživali zatočenici. Uostalom, sve što se radilo u logoru to su radili zatočenici, osim, naravno najpovjerljivijih ustaških poslova u zapovjedništvu. Ustaše su samo vodile nadzor i to ne toliko nad tim što se i kako radi, nego da li se radi ili ne. Uvjeren sam da su mnogi zatočenici platili glavom neispunjavanje većih normi i tako prisilili ustaše na smanjivanje norme na količinu koja se mogla izraditi. To je također bio jedan vid otpora prema ustašama s dvostrukim ciljem: da se smanji kapacitet logora i smanji količina logorskih proizvoda i da se olakša život zatočenicima.

Spomenuo sam obuću. To su bile sandale načinjene od džonova izrađenih po obliku stopala od tvrda drveta, najčešće jasena. To drveno stopalo (džon) bilo je na mjestu pregiba presječeno tako da se džon 25

24


IV

NEKI POKUŠAJI PSIHOLOŠKE BORBE PROTIV JEDINSTVA ZATOČENIKA l UNOŠENJA RAZDORA MEĐU LOGORAŠE U tom najmirnijem od svih razdoblja postojanja logora, ustaše su pokušale unijeti razdor među zatočenike. Prije svega, počeli su klasificirati zatočenike prema nacionalnostima. Postojali su Jevreji, Romi i Srbi, koji su sačinjavali jednu kategoriju, ali kategoriju koja se između sebe donekle razlikovala, od slučaja da slučaja. Zatim su postojali Hrvati, katolici i muslimani. To je bila najgrublja podjela. Naime, u to vrijeme već je bilo mnogo Hrvata u logoru. Kako je rastao otpor u zemlji, kako se rasplamsavala narodnooslobodilačka borba, tako je sve više Hrvata dopremano u logor. Nisu to sve bili komunisti, ali su komunisti činili većinu. U to vrijeme Hrvati su bili u donekle povlaštenom položaju. Oni nisu morali raditi nedjeljom, odnosno petkom, Muslimani su petkom imali slobodan dan, nisu vođeni na rad ali su morali odlaziti u džamiju, koju su ustaše improvizirale u logoru. Katolici u nedjelju nisu morali raditi, ali su morali ići na misu. Naprotiv, Srbi, Jevreji i Romi morali su raditi i nedjeljom prije podne. Bio je to pokušaj da se podvajanjem logoraša unese razdor među njih, i ne može se reći da u tom nastojanju nije bilo i nekog sporadičnog uspjeha za ustaše. S jedne strane, izvan logora, Srbi, Jevreji i Romi su bili obespravljeni, Srbi su bili građani drugog ili trećeg reda, a Jevreji i Romi čak nisu bili niti to, oni su naprosto bili nešto što je trebalo istrijebiti, ali ih prethodno iskoristiti do maksimuma, ako je to moguće. Sada, u logoru, ta se politika nastavlja. Čak i zatočenici, koji — barem po općem shvaćanju — nisu bili pristalice ustaša, ali su Hrvati, imali su neke privilegije. One nisu išle dalje od te male poštede na radu, ali je i to značilo mnogo, prije svega zato što je jasno ukazivalo na razliku. A svaka razlika je neprijatna, kako za one koji imaju određenu privilegiju, tako još više za one koji je nemaju.

Hodža je bio jedan od ustaških oficira, a misu je služio ustaški satnik Brekalo inače po profesiji katolički svećenik. On se čak trudio da drži i propovijedi, ali je na njih malo tko obraćao pažnju, osim da iz tih propovijedi pokuša saznati nešto o općoj situaciji u kojoj su se ustaše nalazile. Poslije dugotrajnog boravka u logoru, poslije svih muka i poniženja koja su podnijeli, neki su zatočenici — bez obzira na nacionalnu, rasnu, religioznu ili političku pripadnost — popustili. Prestali su biti ono što su bili prestali su biti ono što se naziva čovjekom. Prišli su ustašama i služili im ne samo kao doušnici, nego i kao fizički mučitelji, vješto rukujući batinom koja se često nemilosrdno spuštala na leđa, glavu i druge dijelove tijela drugih zatočenika. Naglašavam, to su bili pojedinci i ne može se reći da ih je bilo više iz ove ili one grupacije. Ali bilo ih je. Među Hrvatima posebno mjesto zauzimali su kažnjene ustaše i kažnjeni ustaški redarstvenici. To su bili ljudi koji su znali da su dotjerani u logor samo privremeno, zbog neke disciplinske ili druge greške i da će prije ili kasnije biti ponovo pušteni i nastaviti posao koji su radili prije nego što su dovedeni u logor. Oni su se smatrali privilegiranima, jer oni su bili ustaše. Istina je da su mnogi od njih bili i naočigled sviju favorizirani. Često su dobivali ostatke hrane iz ustaške kuhinje, pa čak i »časničke«; ustaše su se prema njima posebno ophodile, dozvoljavale su im da nose batinu, da tuku logoraše, da umjesto njih gone logoraše u red, na posao i sve drugo. Ali, njihov glavni zadatak bio je da motre logoraše, da nastoje saznati postoji li bilo kakva logoraška organizacija i nastoje joj ući u trag. Takvim svojim držanjem prema zatočenicima oni su mogli saznati od logoraša samo ono što bi slučajno saznali prisluškujući razgovore logoraša bilo negdje u logorskom krugu, bilo pored latrine. Oni, dakle, nisu predstavljali za ustaše ono što su trebali biti, jer su se veoma brzo otkrivali i na taj način zatočenike upozoravali na opasnost koja im od njih prijeti. Ali, njihova relativna brojnost, zatim izmiješanost s ostalim logorašima predstavljala je latentnu opasnost i otežavajuću okolnost za logorsku organizaciju. l tada se po logoru pročula vijest da će se logoraši razdvojiti: da će Hrvati ići isključivo u Staru Gradišku, da će svi ostali ostati u Jasenovcu. POKUŠAJI RAZDORA MEĐU ZATOČENICIMA Za onoga koji ne poznaje logorske prilike to ne bi značilo ništa osim administrativnog razdvajanja. Međutim, već sam naglasio da je Stara Gradiška bila logor u kojem su životni uvjeti bili znatno povoljniji nego li oni u Jasenovcu. Osim toga, Stara Gradiška bila je na periferiji logorskog područja, dok je Jasenovac bio u centru. A sve je to na neki način imalo odraza na zatočenike.

26

27


Jednom je Alber Londr napisao kako su kažnjenici u Birbiju (zloglasnom zatvoru legije stranaca u Africi) sanjali o Gijani, a ne o slobodi ili zatvoru u Francuskoj, iako je Rene Belbenoa o toj Gijani napisao čuveno djelo »Suha giljotina« nad kojim se čovječanstvo zgražalo. A Gijana je bila nešto o čemu se u Jasenovcu moglo sanjati. Jasenovac je daleko nadmašio Gijanu. Tako su i logoraši u Jasenovcu sanjarili o Staroj Gradiški. Sama ova glasina još je više unosila razdor među zatočenike. Razumije se da to nije bilo nešto znatnije, da to nije uzelo nekog većeg maha, ali se taj utjecaj podvojenosti ipak osjećao. Nije to još izazivalo mržnju, niti ju je moglo izazvati, ali je izazivalo prezir. A to je bilo dosta. l tada sam počeo osjećati utjecaj logorske organizacije. Stalno se prenosilo, a da nikada nisam znao od koga, da ne smijemo podleći ovakvoj ustaškoj taktici, da treba nastojati da se ne dozvoli odvajanje među samim zatočenicima, da privilegije koje ustaše daju jednoj grupaciji treba neutralizirati pojačanom pažnjom baš tih privilegiranih zatočenika prema drugima itd. Razumije se da sami zatočenici nisu mogli izmijeniti ustaški stav i njihove planove, ali su ih mogli znatno oslabiti. Međutim, u to vrijeme se počela širiti i jedna »direktiva« logorske organizacije. Ne znam tko mi ju je prvi prenio, a to nije niti važno. Važno je da je ona kao takva i prenošena. A sastojala se u slijedećem: Logoraši ne smiju pojedinačno bježati. Bjekstvo se dozvoljava samo ako se cijeli logor oslobodi, a nikako pojedinačno, jer da pojedinačna bjekstva izazivaju ustaške represaiije, pa je bjekstvo pojedinca ravno aktu na ostale zatočenike. Čak je bilo rečeno da će onaj koji samostalno, pojedinačno pobjegne biti strijeljan kada dođe na oslobođeni teritorij. Stalno sam se interesirao odakle je potekla takva direktiva. Mnogo kasnije sam saznao da je, navodno, potekla od CK Hrvatske. Čini mi se da je poslije slučaja Andrije Hebranga, koji je jedno vrijeme bio zatočenik u logoru, a kasnije zamijenjen, donekle rasvijetljena tajna te »direktive«. Andrija Hebrang bio je zavrbovan od strane ustaša. A bio je tada sekretar CK KPH. Ako je on tu direktivu izdao, nije čudo da su logoraši smatrali da je to direktiva CK KPH. Međutim, ta je direktiva bila toliko očigledno voda na ustaški mlin, da je zatočenici nisu mogli prihvatiti. Bjekstva su se nastavljala i organizirala, kada god je to bilo moguće. Ipak, takva je »direktiva« demorauzatorski djelovala na logoraše i predstavlja još jedan ustaški pokušaj psihološkog djelovanja, što je inače kod njih bilo rijetko.

KRAJ »MIRA« U LOGORU U vrijeme, kada je u logoru bilo relativno mirno, kada su batinanja predstavljala rijetkost, kada je ubijanje logoraša na radu bilo također rijetkost, negdje sredinom srpnja 1943. jedna grupa zatočenika (dvojica ili trojica) uspjela je pobjeći, l to je bilo dovoljno da se režim u logoru iznenada promijeni. Sjećam se tog prvog jutra poslije bjekstva. Svi smo se postrojili u nastup pred zapovjedništvom. Zapovjednik »zdruga«, ustaški pukovnik Pavlović, kočoperio se ispred stroja, sa svih strana opkoljen ustaškom stražom i držao govor. Govorio je o tome kako smo nezahvalni, kako je sada režim u logoru bio dobar, pa ipak su se našli pojedinci koji su pobjegli iz logora. Ne treba — rekao je — nama popuštati, treba imati čvrstu ruku, treba pokazati snagu i vlast. A on ima tu čvrstu ruku i pokazat će nam kako se poštuje vlast i poglavnikova država. Itd. Ali, nije se sve zadržalo na tom govoru. Od ranog jutra su već u lančari okivali logoraše. Svi oni koji su zbog poslova morali izlaziti izvan logorske žice okovani su. Okovi su se sastojali od dvije karike od debelog lima, koje su bile međusobno povezane lancem srednje jačine, a dužine oko 50 cm. Te karike su se okivale oko noge iznad članka. Kroz njih se nisu mogle provući ni gaće ni hlače. A korak nije mogao biti duži od 50 cm. Pri svakom pokretu lanac je zveketao i opominjao da se njegov nosilac kreće. Karike su žuljale kožu, pa su ih zatočenici odmah nastojali omotati bilo kakvim krpama, da barem koliko toliko zaštite noge. Jer, pri samo malo većem koraku karike su dosta bolno i sve jače povređivale kožu na nogama. Da lanac ne bi zapinjao za busenje zemlje, travu ili korijenje, morao se konopcem povezati za pojas, što je još za neki centimetar skraćivalo korak. Ipak, i tako okovan čovjek je trebao raditi. Međutim, sada rad više nije kao onaj rad jučer. Sada su po zatočenicima pljuštali udarci rukama, nogama, batinom, korbačem, kundakom, čime se stiglo. Kretanje u toku rada moralo je biti trčećim korakom, iako je lanac bio veoma kratak. Kako smo tako okovani radili u 29

28


šumi, može se zamisliti i nije potrebno detaljnije opisivati. Na moju sreću tog prvog dana nisam određen na rad izvan logora. Ostao sam u logoru, ali su drugi iz moje grupe otišli. Do smanjenja je došlo zbog pomanjkanja stražara. Uvečer, po povratku s rada, bilo je znatno manje zatočenika, a rijetko koji je mogao normalno hodati. Svi od reda bili su pretučeni, prepuni modrica, neki i sa slomljenim rebrom. A nekoliko desetina nije se vratilo u logor. Ubijeni su i ostavljeni da leže tamo gdje su i ubijeni. Sutradan je broj zatočenika sposobnih za posao izvan logora bio smanjen skoro na polovicu, tj. na onu polovicu koja prethodnog dana nije izašla iz logora. l ja sam toga dana pošao na rad u šumu. Najprije su nas kamionom odveli do sela Jablanac. Bilo je karakteristično da je toga dana ustaški vodnik Tomaš, nadzornik šumske grupe, molio stražare da nas ne tuku. l stvarno je toga dana u našoj grupi bilo vrlo malo onih koji su dobili batine. Ja ih nisam dobio, valjda zato što sam se javio da komandiram čamcem kojim se drvo prevozilo od stovarišta uzvodno od sela do tog sela, pa su se ustaše, koje su s nama išle, bojale da se čamac ne prevrne. Eto, imao sam sreću zajedno s još dvojicom mojih drugova koji su bili veslači na čamcu, da nismo dobili batina. Po povratku u logor vidjeli smo da smo svi iz ove šumske grupe došli natrag u logor, da nitko nije ubijen, l broj pretučenih bio je malen, a batine nisu bile tako teške kao jučer. Okove smo nosili tjedan dana. Tada je došlo naređenje da se skinu. Opet su lančari otkivali zatočenike. Bilo je veliko olakšanje opet normalno hodati, ali se nikada više nije vratilo ono relativno mirno stanje koje je bilo prije toga. To je samo dokaz koliko je ona »direktiva« o zabrani bježanja bila ustaška tvorevina. Jer, Pavlović je rekao sve ono što se navodilo kao argument protiv bježanja, osim »da će svaki koji pobjegne biti od strane partizana strijeljan«. On partizane nije niti spominjao, ali je sve ostalo bilo identično. Sama činjenica da se nikada nije povratilo ono mirno vrijeme u logor, dokazuje indirektno i to da je bjekstvo bilo samo povod, a nikako ne i uzrok promjene režima. Ustaše su odlučile da Jasenovac i dalje ostane logor uništavanja, a ne radni logor, da im nije bio cilj »preodgajanje«, kako su to isticali, nego istrebljenje zatočenika. A morali su zadržati izvjestan broj radi sebe, da bi oni imali opravdanja da budu tu, a ne negdje na frontu i da bi pribavili koliko toliko proizvoda, u čemu se u tadašnjoj »NDH« i te kako već oskudijevalo.

to nije bilo sistematski pojačavano i izazivano, sada je to bilo redovno, onako kako su ustaše bile raspoložene. Jer, o njihovu raspoloženju je veoma mnogo ovisilo. Ustaša, praktično, nije odgovarao ni za kakav postupak prema zatočeniku, osim ako bi bio izuzetno blag. što je bio oštriji, to je bio za njih bolji. Ustaša se mogao vratiti bez nekog zatočenika, trebao je samo reći da ga je ubio, i sve bi bilo u redu. Ali, ako je rekao da mu je zatočenik pobjegao, to je onda bilo nešto drugo. Mogao je čak odgovarati i kao suučesnik u bjekstvu. Zatočenici su nastavili provoditi svoj mučan život. l samo čvrsta riješenost da se ne popusti pred teškoćama, da se ustašama ne dozvoli trijumf, tjeralo ih je da ne podlegnu, da sačuvaju moralnu snagu i izdrže sve što su proživjeli i sve ono što ih je još očekivalo. NAPORI ZA ODRŽAVANJE MORALA Logorska se organizacija borila za održavanje morala. Krađom iz ustaških magazina, pružala je i materijalnu pomoć. To se već osjetilo i već sam bio svjestan postojanja organizacije, iako nisam primijetio da sam i sam u nju uključen. Tolika je bila konspiracija! Iz ovog razdoblja moram ispričati jedan istiniti događaj kao ilustraciju koliko moralna snaga može podići čovjeka, a koliko ga gubitak tog samopouzdanja može uništiti. U šumskoj grupi sa mnom je bio i Mijo Čužić, drvodjelac iz Velike Gorice. Bio je to snažan čovjek četrdesetih godina, mišićav, ne mnogo visok, ali širokih ramena, snažnih ruku i nogu. Sjekirom je mogao raditi najmanje za dvojicu. Bio je i dobro ishranjen, jer je tek nedavno došao u logor. Ubrzo smo se sprijateljili i zbližili. Negdje početkom ove promjene o kojoj je riječ, on mi se požalio kako ne može izdržati, kako će zaglaviti u logoru. Nastojao sam ga ohrabriti, govoriti mu da zna zašto je došao u logor, da ne smije kapitulirati itd. On je odgovarao otprilike ovako: »Točno je to. Sve ja znam. Ali, razumi me, Čedo, ja ću umrijeti od toga što nisam na slobodi. Neće me ustaše ubiti. Ja ću umrijeti od zatočeništva«. l kolovoz nije ni prošao, a Mijo Čužić je zaista umro. Od tuge za slobodom, a ne od neishranjenosti ili neke druge bolesti. On je, fizički, mogao izdržati. Bio je snažan, primao je dobre pakete i to često. Vjerojatno mu je porodica slala pakete barem dva puta tjedno, kada je on svakog tjedna primao po jedan. Hrane je, dakle, imao dovoljno da može izdržati. Čak nije niti jako oslabio do smrti. Ali, on je bio osuđen na smrt time što nije mogao podnositi zatvor, što nije mogao živjeti bez slobode.

U logoru je opet nastupilo »normalno« stanje. Batine su pljuštale, nekad više nekad manje, zatočenici su »ubijani u bjekstvu«, ali sada

31

30


uopće nisu mogli otići u Staru Gradišku, jer su ustaše smatrale da su im neophodni za »proizvodnju« u jasenovačkim radionicama. Sve ovo govori dovoljno jasno da se nije radilo o odvajanju Hrvata i stvaranju posebnog »hrvatskog koncentracionog logora«, nego da se radilo samo o tome da se unese razdor među logoraše, zasnovan više na religioznoj nego na nacionalnoj osnovi, ali prikazivan na nacionalnoj osnovi.

VI

VRAĆAJU ME U STARU GRADIŠKU Glasine o slanju Hrvata u Staru Gradišku uporno su se održavale. Čak se govorilo da to treba biti izvršeno u toku mjeseca kolovoza. l zaista, već prvih dana kolovoza prva grupa Hrvata zatočenika otpremljena je u Staru Gradišku. Jasno je bilo da nijedan Jevrej ili Srbin, a pogotovu ne Rom neće otići u Gradišku, ali se isto tako znalo da iz Gradiške u Jasenovac neće preseliti one Srbe, Jevreje i Rome koji su bili tamo. Očigledno je bilo da su ustaše težište svoje »proizvodnje« prenijele na Gradišku, da su tamo koncentrirale većinu radionica. Među Hrvatima je bilo više kvalificiranih ljudi nego među ostalima, jer su ostali hapšeni odreda, a među Hrvatima uglavnom samo oni koji su na ovaj ili onaj način pokazivali da nisu ustaški simpatizeri, da su njihovi protivnici. Pored toga treba naglasiti da sve nije bilo baš zasnovano na nacionalnom principu. Prije je odlučivala religiozna pripadnost. Jer, kao Hrvati tretirali su se i Slovenci, jer su bili katolici. Dakle, sve je bilo zasnovano na tom principu, a činjenica je da je većina katolika bila hrvatske nacionalnosti. Isto vrijedi i za muslimane, koji bili »cvijeće hrvatstva«, pa čak i onda kada su bili Romi, što vrijedi naročito za neke grupe bosanskih Roma. No, bez obzira na ove netočnosti, sve je to bilo prikazivano kao da se Hrvati sele u Gradišku, a ostali ostaju u Jasenovcu. l na mene je došao red da budem prebačen u Staru Gradišku. Bilo je to negdje krajem kolovoza. Nikad nisam mogao saznati po kojem su redu odabirali logoraše koji su trebali biti prebačeni u Staru Gradišku. To nije bio abecedni red, jer su otišli mnogi prije mene koji su počinjali sa slovima koja po abecedi dolaze iza H. To nije bilo niti po važnosti mjesta koja su trebali zauzeti u Staroj Gradiški, jer su otišli mnogi koje sam ovdje zatekao na vanjskom radu. To nisu bili niti oni koji su predstavljali manje važna radna mjesta u Jasenovcu, jer ih je bilo i među onima koji su bili kvalificirani i visoko kvalificirani radnici. A neki

lako smo se mi, koji smo trebali prijeći u Staru Gradišku tome radovali ipak nam nije bilo prijatno ovo razdvajanje i siguran sam da bi većina bila protiv toga da ih se moglo pitati. Vjerojatno većina ne bi pristala da se na taj način podvajaju logoraši. Ali, to su bili ustaški planovi i njih logoraši nisu mogli mijenjati. Oni su mogli samo donekle utjecati da učinak koji su ustaše mislile time postići, smanje. A to nije bilo niti lako, niti jednostavno. Međutim, uspijevalo se. A najvažnije je u tom suzbijanju efekta ustaške propagande bilo baš to što u tim svojim zamislima nisu bili dosljedni. Tako je nama, zatočenicima dana mogućnost da osporavamo istinitost njihovih navoda i da razotkrijemo i razobličimo njihova nastojanja. U tome smo imali uspjeha, ali nismo potpuno mogli neutralizirati djelovanje ovih ustaških akcija. Opet sam se dakle našao u Staroj Gradiški. Razumije se i opet na vanjskom radu. Želio sam ući u neku radionicu, osim ostalog i zbog toga da se uklonim od neprestanog i neprekidnog ustaškog nadzora, da smanjim mogućnost dobivanja batina, da se sklonim od kiše, vjetra i zime. Ali, morao sam ostati na vanjskom radu. Negdje polovicom rujna opet je k meni došao Pocem. Rekao mi je da trebam otići raditi u kuhinju. Ja sam se nećkao jer to nisam volio. Osim toga, kuhari su bili stalno na nišanu logoraša i ustaša. Ali, rekao mi je, da moram to prihvatiti, jer organizacija (prvi puta ju je tada spomenuo) smatra da je rad u kuhinji najvažniji, s obzirom da od rada kuhara u velikoj mjeri ovisi kako će se logoraši održati, da to moraju biti mirni, staloženi ljudi, koji će znati prikriti svoju aktivnost, a koji će savjesno ispunjavati sve zadatke koje im logorska organizacija postavi. POSTAO SAM KUHAR Tako sam došao u kuhinju i postao kuhar. Logorska kuhinja je imala dva odjeljenja. Jedno se zvalo obrtnička, a drugo radnička kuhinja, iako su obje bile jednake i po opremi, vrsti i količini hrane koju su pripremale. Samo, jedna kuhinja nije bila dovoljna za kapacitet zatočenika pa se moralo koristiti obje, a naziv kuhinja ostao je još od vremena kada je u Staroj Gradiški bila kaznionica i kada je taj naziv imao svoj značaj.

32

33


U svakoj kuhinji su bila po dva velika kazana, svaki od najmanje 300 — 400 litara. Bili su usađeni u zidanu peć, a hranu se miješalo drvenim kuhačama, koje su ličile na vesla. Na svakog zatočenika dolazilo je po 100 gr. kukuruznog brašna dnevno, od toga je trebalo napraviti tri obroka. Otprilike 20 do 30 gr. bilo je za doručak, oko 40 do 50 grama za ručak i ostatak za večeru. Količina vode je za svaki obrok bila ista i iznosila je oko pola litre. Iz toga se može vidjeti koliko je to bila gusta pura i kako je hrana bila loša. A s tom hranom je trebalo preživjeti, i ne samo to, nego još i raditi. Soli nije bilo niti zrna i sva je hrana bila neslana. Negdje početkom jeseni, ustaše su donijele odluku da se iz paketa koje su dobivali logoraši uzima sva hrana koja je spremna za kuhanje i da se priprema za sve u logorskoj kuhinji. Tada se hrana znatno popravila, ali to je išlo na račun samih zatočenika. Da bi onemogućili da se tako rekvirirana hrana krade i izdvaja iz općih zaliha, logorašima je zabranjeno da sami kuhaju i pripremaju hranu. Onaj tko je bio uhvaćen da nešto kuha dobivao je grdne batine, a nije bilo rijetko da je bio zatvaran i mučen. Ponekad se nije ni vratio iz zatvorskih odjeljenja, nego je iznošen izvan logora na groblje. U takvim okolnostima bilo je naročito važno da u kuhinji budu ljudi koji će se prema toj zatočeničkoj imovini odnositi pošteno, koji će se usuditi da mimo svih ustaških nadzora i usprkos njima vrše preraspodjelu hrane, tj. da dodaju nešto hrane onima koji nisu primali pakete i koji su bili slabiji. A to je već bio težak »zločin« za koji nije bila dovoljna smrtna kazna već je trebalo prirediti i polagano umiranje u teškim mukama. Jer, to je već ukazivalo na postojanje organizacije i tada je trebalo da taj nesretnik pod mukama oda organizaciju. Moram priznati da nikada dok sam se nalazio u kuhinji nisam bio uhvaćen, niti bilo tko od nas. A bilo je pokušaja da nas se uhvati. Sjećam se jednog slučaja. Bilo je to nekako ujesen 1943. godine. Pripremali smo neku juhu i uz to tzv. tvrdu puru koja se mogla dijeliti kao kruh. Iznenada, ustaše su odlučile izvršiti kontrolu diobe hrane da bi uhvatili kuhare koji daju više nego što zatočeniku pripada. Međutim, nije ih bilo dovoljno da zauzmu sva mjesta kod podjele hrane. Zato su između logoraša izabrali jednog ili dvojicu koji su morali vršiti kontrolu, ali su ih morali uzeti iz tzv. opskrbnog odjeljenja. Jedan od tih bio je naš čovjek. On je stao pokraj kuhara Alije Požegije. Bušio je karte na osnovi kojih se dijelila hrana, a Alija je po tome morao izdavati. To je tada bilo jedino mjesto, na kojem se moglo izdati više nego što je nekome pripadalo. A i moralo se dijeliti više da ne bi došlo do viška neizdane hrane, jer smo svjesno kuhali više da nitko ne bi ostao prikraćen, a da bi ipak određene grupe zatočenika dobile više.

l Alija je izdavao i izdavao. Na kraju, kada je podjela hrane završena nedostajale su dvije ili tri tvrde pure. Ustaše su se uvjerile da se ne kuha više hrane nego što treba, da nema organizirane podjele viška hrane da se nitko ne pomaže. Kuhari su bili spašeni, a logorska organizacija odnijela je jednu značajnu pobjedu. Napominjem da je do takvih kontrola dolazilo više puta, ali je ova bila najteža, jer se moglo dijeliti samo na jednom mjestu. Nekom drugom prilikom, ne znam kako i zbog čega, ostalo je juhe više nego što je to normalno, a ustaše su to doznale, vjerojatno preko nekog svog konfidenta, koji nije morao biti u samoj kuhinji. Došao je ustaški zastavnik Ćenan, koji je nosio emigrantske oznake, što je govorilo da je bio ustaša još u emigraciji. Raspitivao se o tome, i kako mu nitko nije mogao objasniti zašto je i kako do toga došlo, on je sve kuhare odveo u zapovjedništvo i tamo osobno svakome udario 5 do 10 batina korbačem po stražnjici, a dvojica ustaša su zatočenika držali za vrat da ne može izmaći udarcima. Za ustaše je to bio posebno veseo prizor. Mi smo se bili mnogo uplašili, jer nismo mislili da ćemo tako jeftino proći. Bojali smo se neke veće istrage i već bili pripremljeni na mnogo teže stvari. No dobro je prošlo. Samo nekoliko udaraca korbačem u kojem su se nalazile željezne kuglice, bilo je za logorske prilike, vrlo jeftino. Logorska organizacija se brinula za logoraše. Sada, kada sam postao potpuno svjestan da sam i ja član te organizacije, kada sam znao da postoji i unutrašnja disciplina u organizaciji, da se moraju izvršavati zadaci koji se pred tebe postavljaju, ali da ti moraš naći načina kojim ćeš ih izvršiti, bio sam spreman i da ih primim. Taj se zadatak sastojao da točno određenim grupacijama, a preko određenih zatočenika, dajem po jednu ili dvije porcije više, za njegovu zajednicu. Pa i to se mijenjalo, jer je nekad trebalo jednoj grupi davati više, a drugi puta drugoj. To je ovisilo od stanja zajednice, od toga kada su i kakve pakete primili, da li im je potrebno više hrane ili mogu izaći i s manjim količinama. Imao sam spisak (razumije se samo u glavi) od desetak logoraša koji su mi se trebali javljati kao predstavnici svojih zajednica i znao sam koliko svakome treba dati više. Danas se više ne sjećam koji su to zatočenici bili. To, uostalom, nije važno. Ali, ja sam na taj način znao relativno velik broj logoraša, a i relativno velik broj njih znao je mene. l to daleko veći broj nego što sam i mogao zamisliti. Jer, svi iz zajednice znali su da sam taj koji im daje hranu, a ja nisam niti mogao niti trebao znati za njih. Mislim da ovo dovoljno pokazuje koliko je teško bilo raditi u logoru i koliko se dobro očuvala konspiracija, jer i pored toga što me je toliko zatočenika znalo, nijedan me nije odao.

35

34


lako to više nije bilo ono razdoblje logorskog mira, o kome sam govorio, ipak situacija nije bila tako strašna kao ona ranije. Logorska organizacija radila je i dalje. U radionicama je nastojala vršiti sabotaže, kako bi se, koliko je to moguće, smanjili kapaciteti. Nastojalo se da se logoraši opskrbe odjećom i obućom, da im se pojačava hrana, da se zaštite od ustaša i njihova režima koliko je to moguće. Ali to nije sve. Organizacija se uspjela povezati i s vanjskim svijetom i dostavljala nam pojedine vijesti i izvještaje. Naši su zatočenici nalazili mogućnosti da slušaju i radio, čak i zabranjene stanice, jer su radili kao »posilni«, tj. sluge oficira u zapovjedništvu. Oni su bili veza sa svijetom. Preko njih smo uspjeli saznati što se zbiva na frontovima. Organizacija je čak uspjela pribaviti i neke materijale s oslobođenog teritorija. Sjećam se da sam nekoliko puta vidio i Bilten Vrhovnog štaba i neke druge publikacije sa slobodnog teritorija. Jednom sam čak vidio i list »Naprijed«. Sve to zajedno omogućavalo je zatočenicima da ne klonu, da izdrže sve što ih je snalazilo i da ostanu čvrsto riješeni ustrajati u borbi protiv okupatora i njegovih izdajnika, iako su bili obespravljeni, iako su ustaše, te najvjernije sluge njemačkih i talijanskih fašista i najvjerniji izvršioci njihovog programa genocida — svim silama nastojale u zatočenicima ubiti sve ljudsko, od njih načiniti stvorove koji bi bili niži od životinja, načiniti obične robote koji će izvršavati samo ono što se od njih traži i neće predstavljati niti zahtijevati ništa, pa čak ni hranu. To je bio ideal zatočenika koji su ustaše postavljale. A ipak, u tim i takvim uvjetima, zatočenici su ostajali ljudi, borili su se protiv ustaša sredstvima koja su imali. A ta su sredstva bila mala. Samo, zatočenici su ih koristili do maksimuma.

VII

STARA GRADIŠKA Stara Gradiška je bila nekadašnja tvrđava. Kažu da je sagrađena još za vrijeme Marije Terezije, da bi branila Turcima prijelaz iz Bosne u Slavoniju i Hrvatsku. Bila je građena od opeke sa živim krečom tako da su zidovi bili izuzetno tvrdi, a pored toga i jako debeli. Tko zna koliko je tisuća cigli ugrađeno u njene zidove koji su negdje bili i do metar debeli, koliko je bijednih kmetova i svoje živote uzidalo u ove zidine. A sada su zatočenici, robovi, morali rušiti neke od tih zidova koji su smetali ustaškim koncepcijama, čistiti ciglu od maltera i tako očišćenu ugrađivati u zidove koji su okruživali logor i bunkere na vrhovima zida na svim uglovima, a ponegdje i između uglova. Jer, trebalo je logor braniti i izvana i iznutra. Tako su ustaše postavile stvar. Logor stara Gradiška sastojao se od tri dijela. Prvi je bio od samog ulaza. Nasuprot glavne ulazne kapije, koja se nalazila blizu puta Okučani—Bosanska Gradiška, okrenuta prema Slavoniji, nalazila se zgrada zapovjedništva. Bila je to lijepa zgrada, jednokatna, prostrana, građena u ono vrijeme kada se nije štedjelo na materijalu. Zidovi su bili debeli, a zgrada čak i ukrašena. Koliko se sjećam, njena fasada bila je jasno žuta i djelovala je vedro između velikog drveća koje je tu bilo posađeno (mislim da su bili hrastovi). Ulazeći u logor na desnoj strani, odmah do kapije smjestila se tzv. ekonomija. Tu su bile staje za konje, krave, svinjci, kokošinjci i si, a nalazio se i dosta velik vrt. S lijeve strane bile su ruševine koje je trebalo potpuno porušiti i ciglu koristiti za izgradnju zida oko drugog dijela logora, o kome će kasnije biti riječi. Negdje na sredini tog prostranog dvorišta s parkom nalazilo se raskršće putova. Nalijevo je vodio put prema »kuli«. To zdanje, možda najstarije u logoru, imalo je veoma debele zidove s mnogo malih prozora, građeno bez izolacije tako da se vlaga u zidovima dovukla već do kata. Tu je bio ženski logor. On je od ostalih dijelova logora bio ograđen tri metra visokim zidom. Samo su rijetki zatočenici imali pristup u kulu, i to samo oni kojima su tamo bile radionice.

36

37


Na desnoj strani bio je put koji je vodio u logor u kojem su se nalazile tri velike radionice: krojačka, postolarska i stolarska, sasvim desno, blizu ogradnog zida. S lijeve strane od ulaza u taj logorski krug nalazile su se prostorije koje su također bile nekadašnja tvrđava, ali modernije od onih kuli. Tu su stanovali logoraši, bez obzira na to kojoj su grupi, nacionalnosti ili »rasi« pripadali. Spavaonice su bile velike. U njima je, opet u boksovima na kat, spavalo po 20 do 60 zatočenika, što je ovisilo od toga kolika je bila prostorija. Pod u prostorijama bio je od dasaka. U prizemlju zgrade, nalazile su se obje kuhinje, jedna do druge, zatim pekara, pa bojadisaonica i sasvim na uglu kupaonica i dezinsekcija. Na suprotnom dijelu, sasvim u nakraju nalazila se baterija nužnika. Pokraj ove nalazila se nova zidana zgrada s dva ili čak tri kata koja je bila sagrađena kada je tvrđava pretvorena u kaznionicu i ona je sadržavala mnoštvo malih soba-ćelija, koje su tada korištene kao samice. Bile su veličine oko 3 X 4 m, a možda i nešto manje. Uglavnom, u svakoj takvoj sobi bio je samo po jedan boks, jer više nije moglo stati, i u svakoj je sobi spavalo po 6, a ponekad i po 8 zatočenika. Pod u ćelijama bio je betonski. Ta zgrada se zvala »K« nastamba, katolička, a bila je namijenjena za katolike i muslimane, lako tu podjela među logorašima nije bila po religiji i nacionalnosti, ipak je ova nastamba bila namijenjena isključivo onima koje su ustaše smatrale Hrvatima, tj. muslimanima. A bilo je katolike i muslimane. lako tu podjela među logorašima nije bila po relijama. Dalje, prema ogradnom zidu nalazila se ustaška bolnica, koju su zatočenici zvali «Hotel Gagro«, jer je u podrumima te zgrade bio logorski zatvor i mučionica, a među mučiteljima naročito se isticao ustaški vodnik Gagro. Između ovih zgrada nalazilo se dosta prostrano dvorište koje je najvećim dijelom bilo travnato, sa stazama od nasute šljake i otpadaka cigle, tako da nije bilo blata ni za vrijeme najvećih kiša. Jedan dio dvorišta bio je popolčen ciglama. Na tom su održavali nastupi, tu se dijelila hrana, bez obzira da li je lijepo ili je padala kiša tli snijeg. Uvijek je bilo nekoliko iz kojih su je kuhari velikim kuhačama vadili i stavljali je u su zatočenici uvijek nosili sa sobom, naročito oni koji su skom radu.

se prostoru vrijeme bilo bačvi hrane porcije koje bili na vanj-

Na oko dva metra od zadnjeg zida zatočeničkih spavaonica dizao se visok zid koji je dijelio muški od ženskog dijela logora (onog dijela koji nije bio smješten u kuli).

l ovdie u Staroj Gradiški mnogi su logoraši spavali po radionicama, a oni ko i su radili na ekonomiji stanovali su na ekonomiji, po stajama, ali i u posebnim prostorijama, koje su bile u dijelu ekonomije. Dodir sa zatočenicama bio je najstrože zabranjen. Čak i razgovor sa zatočenicama često je kažnjavan smrću i polaganim umiranjem u mukama. Ipak, veza se održavala. Kojim putevima i gdje, preko kojih ljudi, nisam znao. Tek poslije oslobođenja saznao sam da je veza održavana redovno i da je organizacija obuhvaćala i muški i ženski logor, da su planovi usklađivani i da se zajednički radilo. MAKSIMALNA KONSPIRACIJA Stara Gradiška bila je povezana s Jasenovcem telefonom, a redovna razmjena robe vršila se uglavnom Savom, tj. riječnim putem. Za Staru Gradišku bila je vezana i ekonomija u Gređanima, negdje na sredini puta između Okučana i Stare Gradiške. l tamo su, kao uostalom i sve poslove unutar logorskog područja, obavljali zatočenici. Nikoga osim zatočenika, nije bilo da radi. Ustaše su sarno nadzirale red i davale naređenja. Čak i vezu između Stare Gradiške i Jasenovca riječnim održavali logoraši, lađari, koji su plovili uvijek pod jakom stražom. No, zahvaljujući tome, zatočenici iz oba ova dijela li su povezani. Logorska organizacija bila je jedinstvena, iako od drugih bili odvojeni desetinama kilometara.

putem su ustaškom logora bismo jedni

Međutim, česta premještanja zatočenika iz jednog logora u drugi, poneka razmjena logoraša za zarobljene njemačke glavešine, još rjeđi odlasci ponekih logoraša kućama, unosili su poremećaje u logorsku organizaciju. Ova organizacija morala je biti do maksimuma konspirativna, a stvarni rukovodioci organizacije nisu smjeli biti poznati većem broju ljudi. Tako je ispadanje jedne karike, jednog zatočenika, odmah poremetilo vezu među organizacijama i trebaio je vremena i napora, pažljivog ispitivanja, da bi se veze ponovo uspostavile. A u tom obnavljanju organizacije zatočenici su bili neumorni. Čim je negdje došlo do prekida, veza se uspostavljala, jer se nije smjelo primijetiti da dolazi do promjene u vezama, što bi odmah uočili ustaški konfidenti. Tek kasnije saznao sam da je sekretar logorskog komiteta u Staroj Gradiški u to vrijeme bio Ivica Sabljaković. Bilo je to tek kada je on poslije otkrivanja podlegao mukama, a da nikoga nije odao. Nisam znao, a ni danas ne znam tko je poslije njega postao rukovodilac, ali se osjećalo da organizacija radi i dalje i da nije onemogućena niti razbijena. Bio je to velik gubitak, ali ne i nenadoknadiv, jer logorska organizacija je postojala i ona je uvijek nalazila načina da na mjesto onoga kojeg je iz bilo kojeg razloga izgubila, nađe drugog.

39

38


Nema nikakve potrebe detaljnije opisivati sve ovo. Život u logoru je tekao svojim »normalnim« tokom. Jedno vrijeme bio sam u velikoj sobi. Kasnije sam prešao u »K« nastambu. Bio je problem kada sam trebao prijeći, jer se postavljalo pitanje da li je to sa stanovišta organizacije poželjno. Jer, svuda, u svakoj sobi, trebao je biti netko iz organizacije, a u velikim sobama ne samo jedan. Organizacija se povezivala pomoću zajednica. One više nisu imale ono ranije ekonomsko opravdanje, ali su zadržane kao pogodan oblik. Ipak je još bilo mogućnosti međusobnog pomaganja i na taj način, jer se u paketima dobivalo podosta toga što je dolazilo u zajednički kazan.

nizaciju i cijepale njene redove, privremeno čitave dijelove organizacije prepuštene same sebi. lako željan da se nešto poduzme, ipak nisam htio ništa poduzimati na svoju ruku. Nastojao sam svoj zadatak izvršiti kako treba, a drugima prepustio da rade ono što je trebalo uraditi, iako sam bio pomalo nezadovoljan dugim, za nas tamo, predugim čekanjem i odlaganjem.

Te zajednice bile su osnovne ćelije i logorske organizacije. Rijetko, ali ipak ponekad zajednice nisu formirane na dobrovoljnom povezivanju zatočenika. Ponekad je logorska organizacija morala djelovati u tom pravcu da se u neku organizaciju prihvati netko, kome je trebalo pomoći, a koji nije uspio sam sebi stvoriti zajednicu, naročito ako su svi oni koje je poznavao i s kojima se družio bili mahom u istom materijalnom položaju. No i to se sređivalo, mirno, bez ikakvog znaka koji bi ustašama mogao dojaviti o čemu se radi. l moja je zajednica jednom bila u takvoj situaciji. Trebalo je da se u našu zajednicu primi Jakov Tuka. On je bio dotjeran u logor zato što mu je sin bio u partizanima. Njegovi poznanici u logoru bili su praktično bez ikakvih paketa, kao i on sam i bili su već raspoređeni u odgovarajuće zajednice. On je ostao. A baš tada je u našoj sobi ostalo jedno prazno mjesto. Na inzistiranje logorske organizacije mi smo ga prihvatili, iako nismo u početku na to pristali, jer ga nismo poznavali i jer je bio stariji čovjek; mogao nam je barem biti otac, ako ne i djed. No, ipak smo ga prihvatili. On je, dobričina kakav je bio, smatrao da nam treba svoju zahvalnost iskazati na taj način što je predložio da on sam i jedini preuzme čišćenje naše sobe, da se tako nekako oduži. Razumije se da na to nismo pristali i kada je već došao u našu zajednicu, onda je stekao sva prava, ali i obaveze kao i mi ostali, tako se to rješavalo u logoru. Činilo se do organizacija ne radi ništa na pripremama za oslobođenje logora. Činilo se da ona samo vodi računa o zatočenicima u želji da ih zaštiti i da im olakša život, da im omogući da prežive i da čeka neku pomoć izvana. To je ponekad među zatočenicima, pa i onim organiziranim, kao što sam bio i ja, izazivalo nepovjerenje, zahtjeve da se i na tom polju nešto uradi. Uvijek je dolazio odgovor da će se nešto uraditi, da se na tome radi, ali da još nije sve spremno i da treba biti strpljiv. Ja tada nisam shvaćao što je to toliko složeno u tome da se organizira bijeg iz logora, proboj u slobodu. Nisam shvaćao niti kakve teškoće za organizaciju nastaju tim premještanjem logoraša, pa i pojedinačnim ubojstvima, ali ipak takvima koje su nosile pometnju u orga41

40


što se radi, dokle su odmakle pripreme. l baš ovdje su i davani odgovori o čemu sam već govorio. Moram naglasiti da je ovakva grupa za ideološki rad (iako to nismo tako zvali, nego je zvali kursem) bila malobrojna: tri do četiri zatočenika. Veće grupe nismo smjeli organizirati, jer bi to bilo sumnjivo, a ovako male grupe nisu predstavljale nešto što bi ustaški doušnici ili čak same ustaše mogli primijetiti. l tako je prolazio dan za danom. Došla je i kapitulacija Italije. Znali smo za to i pitali se što će biti dalje. Činilo nam se da su ustaše time zbunjene. Svakako da s tim nisu računali. Ta njihova zabuna odrazila se na nas u logoru tako da su malo manje strogo pazili na nas. Na vanjskim radovima je bilo ponekad batinanja, bilo je i poneko ubojstvo, ali uglavnom to su bili izuzeci.

VIII JESEN 1943. GODINE Već sam rekao kako sam, po povratku u Staru Gradišku, dobio svoj prvi zadatak od logorske organizacije da budem kuhar. U kuhinju je bilo teško prebaciti nekoga tko je već radio u nekoj od radionica, jer su svakog tko je radio u radionici ustaše smatrale zanatlijom i sposobnim da obavlja poslove zanatlije, pa nisu bile voljne takvog čovjeka pustiti u kuhinju. Osim ako je bio njihov čovjek. A mi nismo smjeli dozvoliti da u kuhinju bude prebačen neki njihov čovjek. Zato smo birali zatočenike među onima koji su bili na vanjskom radu, nekoga tko bi odgovarao za taj rad. Njega je bilo lakše premjestiti na rad u kuhinju, a time se postizalo dvoje: taj je čovjek bio tu, na njega je organizacija mogla računati, a ako bi došlo do masovnog ubijanja, taj bi čovjek donekle bio zaštićen, jer su prave žrtve bile oni s vanjskog rada.

MILAN BOGIĆ USPIO POBJEĆI Nekako u ranu jesen trebalo je dosta zatočenika za berbu kukuruza na poljima ekonomije u Jablancu. Ustaše su organizirale grupu od više desetina logoraša koji su odvedeni na ekonomiju na rad. Većina zatočenika koji su određeni bili su oni koje su ustaše namjerno tamo poslale. Od organiziranih zatočenika malo je otišlo, a i ti su većinom otišli tako da je izgledalo da su ih ustaše odredile, a ustvari su se sami javljali. Trebalo se samo pojaviti na određenom mjestu, u određenoj grupi za vanjski rad, pa skrenuti na sebe pozornost ustaša, možda baš i time što bi se kao htio sakriti da ga ustaša ne uoči. Kada se u logoru saznalo da će jedna grupa otići u Jablanac, došao mi je Milan Bogić i rekao da će se javiti za rad na ekonomiji, ali zato da bi s ekonomije pobjegao. Bio je uvjeren da će mu to uspjeti. U svakom slučaju barem će pokušati. Sjećam se dobro da sam mu govorio o onoj već spominjanoj direktivi, ali je on odgovorio da ne vjeruje da je to partijska direktiva, nego da je to ustaška smicalica i da je to razlog zbog kojeg hoće da bježi da bi sve provjerio. Poželio sam mu uspjeh i zamolio ga neka na neki način javi da li je uspio i što se vani, na oslobođenom teritoriju misli o toj direktivi.

Kao povjerljiv čovjek organizacije imao sam i svoje zadatke koje sam morao izvršavati, l izvršavao sam ih. Međutim, iako više nije bilo ono mirno logorsko doba, ipak je situacija još uvijek bila daleko bolja nego ranije. Bilo je i slobodnog vremena, kada se nije moralo raditi, kada su zatočenici mogli šetati po krugu, razgovarati i si. To je iskorišteno za to da bi se na neki način i ideološki uzdizali. Osnivane su grupe logoraša, koje nisu bile organizirane po principu zajednice, nego više po međusobnoj sklonosti i ideološkom nivou. Tu se prorađivala historija ljudskog društva, osnovi političke ekonomije i si. Razumije se da nije bilo nikakvih knjiga iz kojih bi se to moglo učiti, već su oni koji su o tome nešto više znali, u razgovoru s ostalima koji su manje znali, diskutirali o pojedinim pitanjima. Onaj tko je znao više, on je davao uvodnu riječ u diskusiji, a ostali su slušali, pitali, iznosili svoje mišljenje, i tome slično. Te su diskusije ponekad bile vrlo žive, jer su se logoraši prepirali oko raznih stvari. Na prvi pogled nitko nije mogao ni slutiti da se ovdje radi o organiziranoj, svojevrsnoj školi.

Nekoliko dana poslije odlaska grupe zatočenika, u kojoj su bili i Milan Bogić i Slavko Hlupić, čuli smo da je Milan pobjegao. Preplivao je Savu i po dogovoru je s druge obale viknuo nešto u čemu je bila i riječ Milan, tako da su zatočenici znali da je uspio pobjeći. Dalje o njemu nisam saznao ništa, dok ga poslije oslobođenja nisam sreo kao kapetana JNA. Slavko Hlupić je trebao pobjeći s njim. Međutim, kako mi je po povratku u logor pričao, nije mogao jer je stalno pored vatre ispred prostorije gdje je bio određen na spavanje sjedio zatočenik Ivica Ledić, na koga smo preko logorske organizacije bili upozoreni da ga se ču-

Baš u okviru tih diskusija često je bilo postavljano i ono za nas sudbonosno pitanje: da li se nešto radi na pripremi ustanka u logoru,

43

42


Bosak ulazi na vrata, a Marković viče: »Pozor!«

vamo, jer da je ustaški konfident. Tako Slavko nije mogao pobjeći. No, baš on mi je pričao da se Milan javio s druge strane Save i da je siguran da je Milan uspio pobjeći.

Mi svi stojimo mirno. Bosak nato odmah reče: »Nastavi s radom«.

Za odmazdu zbog ovog bjekstva nitko nije ubijen, iako su mnogi zatočenici bili pretučeni. Sve u svemu, dobro se završilo, a jedan od naših je uspio pobjeći. To ponovo potvrđuje da je ono bjekstvo zbog kojeg smo dobili okove u Jasenovcu bilo samo povod, dobar izgovor ustašama za uvođenje razdoblja ponovnog batinanja i ubijanja.

kraj koje se našao. Bosak i dvojica trojica drugih ustaških oficira gledaju u nas.

Prošla je rana i došla kasna jesen, sa svojim maglama, kišama i vremenom koje čovjeka čini mrzovoljnim. Život se u logoru nije mnogo promijenio. Ipak, u tom razdoblju dogodilo se nešto što je očigledno pokazivalo da je kod orijentacije ustaša, barem onih iz ustaške obrane, došlo do preorijentacije. Naime, jedna grupa Dalmatinaca bila je puštena. Opravdanje za to je bilo da su oni dotjerani u logor, jer su bili protiv Italije, te da sada, kada je Italija izvan rata, nema više razloga da ih se drži u logoru. Razumije se da ustaše to nisu javno rekle, ali to su dozvolile da se čuje među zatočenicima kao obrazloženje za puštanje grupe zatočenika. Za nas je bilo jasno da ustaše sada više ne namjeravaju vrdati, da su se čvrsto povezale s fašističkom Njemačkom, a iz toga smo izvukli zaključak da će logor još relativno dugo postojati. No, puštanje ovakve grupe ljudi opet je unijelo pometnju u organizaciju, razbilo ju je. l trebalo je opet neko vrijeme dok su se preostali zatočenici međusobno povezali i opet osnovali čvrstu i jedinstvenu organizaciju. Da bih pokazao o kakvim je sve nepredviđenim okolnostima ovisila sudbina zatočenika, iznijet ću ovu pojedinost. Ne znam točno kada se to dogodilo, ali se sjećam da je bilo negdje u kasnu jesen 1943. godine. Obaviješteni smo da ustaški satnik Bosak s grupom ustaša obilazi logor. Bilo je to malo neobično, jer on to inače nije činio. Svi smo se preplašili, jer nikad nismo mogli sa sigurnošću tvrditi što će se dogoditi pri takvim obilascima. Svima je logorašima utuvljivano u glavu da prilikom bilo kakvog posjeta na svako pitanje moraju odgovarati: »Ja sam zatočenik broj taj i taj«. Ništa drugo nije smjelo uslijediti kao odgovor. Kada se Bosak približavao kuhinji, veći broj kuhara je pobjegao iz nje. Ostali su samo, koliko se sada sjećam, šef kuhinje Marko Mihalić, ustaški nadzornik, ustaški vodnik Marković (koji je bio zatočenik iz tko zna kojih razloga), ja i još jedan (mislim da je to bio Omer Ruvić) koji smo se nalazili kod peći i miješali hranu u kazanima, te Alija Požegija koji se zaposlio oko pranja bačvi.

l mi nastavismo miješati hranu u kazanima, a Alija ribati bačvu

Najednom se Bosak približi Aliji i upita ga: »Kako se zoveš?«. Ovaj, napravivši najgluplje lice što je

mogao, reče samo: Alija.

»Kako još« — nastavlja Bosak s pitanjima. »Požegija«. »A odakle si?« »Iz Banja Luke.« »A jesi l' bio ašćija?« »Ne, podvornik«. Poslije ovog dijaloga, Bosak se okrene i sa svojim pratiocima napusti kuhinju. Marković nam priđe i reče: »Imali ste sreću, dobro je raspoložen«. Mi smo samo šutjeli i polako se oporavljali od napetosti koju je njegov dolazak izazvao. Jedva da je to Marković rekao, kada se iz pekare, koja je bila samo zidom odijeljena od kuhinje, začuje vrisak i tupi udarci. Ukočili smo se od užasa. Nekoliko minuta kasnije, kada je Bosak izašao, iz pekare su iznijeli zatočenika Kajtasa iz Mostara. Bio je pretučen i nedugo zatim je izdahnuo. Nikad nisam saznao zašto je Kajtas bio pretučen, a bio je jedan od mirnih zatočenika, mislim čak da je i on bio organiziran u logoru, ali jasno, to nisam mogao znati, kao što i on sigurno nije znao za mene. Ako je istina da je Bosak bio dobro raspoložen, kao što je konstatirao Marković, što bi tek bilo da je bio loše raspoložen. Uglavnom, Bosaku kao da se nešto na Kajtasu nije svidjelo. Što, to uopće nije važno. On je to što mu se Kajtas nije svidio ispoljio na taj način da ga je prebio cjepanicom. A on je to i mogao, jer je bio izuzetno krupan čovjek. Za izradu njegovih čizama pravljen je poseban kalup, jer standardni kalupi nisu bili dovoljno veliki. Koliko se sjećam, 45

44


nosio je čizme broj 52, ili čak i veće. Koristiti manju cjepanicu kao štap, to za njega nije bilo teško. l tako je jadni Kajtas, koji se nije mogao braniti i da je htio, zaglavio toga dana, a da sigurno ni njemu, ni bilo kome drugome nije bilo jasno zbog čega. Bila je to volja, trenutan hir ustaškog satnika i jasno, nitko nije pitao Bosaka zašto je to učinio. Međutim, ovo su bili pojedinačni, u to vrijeme dosta rijetki događaji. O tome se pričalo, i svaki prolazak Bosaka kroz logor izazivao je veći strah nego ranije. Tako je prolazila jesen. Što je vrijeme više odmicalo, osjećalo se sve više da se atmosfera pogoršava. Osjećalo se da se i ustaše boje, ali su one nastojale svoj strah prikriti povećanom surovošću.

IX

PRIJELAZ U NOVU 1944. GODINU Jesen je odmicala. Nastala je već kalendarska zima. U logoru se ništa bitno nije događalo što bi remetilo sliku koju sam već iznio. No, u noći od 31. prosinca 1943. na 1. siječnja 1944. godine dogodilo se nešto što je za nas zatočenike imalo izvanredno krupan značaj. Naime, te noći partizani su napali Bosansku Gradišku. Ne znam da li je cilj napada bilo oslobođenje logora, ali je nama u logoru tako izgledalo. Svi smo bili u svojim sobama, na svojim ležištima. Odavno se već spavalo. Ne znam koje je doba noći bilo kada su nas probudili odjeci borbe. Čuli smo tutanj minobacača, rafale mitraljeza i pojedinačne puščane pucnje. Poneki svjetleći metak prešao je i preko logora. Moram napomenuti da su vrata željeznih rešetaka na logorskoj zgradi i ulazna vrata u »K« nastambu uvijek bila uvečer zaključavana, tako da je noću iz tih zgrada bilo nemoguće izaći. Ipak, ustaše su s prvim pucnjevima donijeli u logorski krug mitraljez i postavili ga tako da je pred njegovom cijevi bio ulaz u logorsku nastambu, a vrlo lako se mogao za samo nekoliko stupnjeva okrenuti i zasuti mecima vrata »K« nastambe. Jer, ustaše su se bojale da će zatočenici i pored zaključanih vrata provaliti iz zgrade i napasti ustašku posadu iznutra. Naravno, to se nije dogodilo, jer logorska organizacija nije mogla predvidjeti takvusituaciju i tako se pripremiti. Veza s vanjskim svijetom, s organizacijom koja je djelovala u Bosanskoj i Staroj Gradiški, nije bila toliko pouzdana da se moglo organizirati ovakav sinhroniziran napad i izvana i iznutra. Jer, sistematska i brza veza s vanjskim svijetom nije mogla biti ostvarena u logorskim uvjetima. Zato je bilo iluzorno da se u toj noći nešto poduzme od strane zatočenika, iako su oni i dalje, cijelu noć budni ležali, osluškivali zvukove borbe i čekali da dođe sloboda. Nažalost, ona nije došla. Partizanski napad bio je odbijen. Pričalo se da je glavnu zaslugu za ustaški uspjeh imao već spomenuti ustaški satnik Bosak. Navodno je on na čelu jedne satnije ustaša 47

46


izletio na most prema Bosanskoj Gradiški i onemogućio njegovo zauzimanje, što je osujetilo partizanski napad i zbog čega on nije uspio. Negdje ujesen 1945. godine jedan oficir JNA, inače španjolski borac, na dužnosti pomoćnika upravitelja Vojne bolnice u Somboru, pričao mi je kako je s jednom jedinicom slavonskih partizana došao pred sam logor, da su nekoliko sati gacali blato, vodu i susnježicu da bi se privukli pod logor, ali da su se morali povući, jer da napad iz Bosanske Gradiške nije uspio, tj. partizani nisu uspjeli prijeći Savu. Bilo kako bilo, tek napad nažalost nije uspio, logor je ostao logor, a naš se život nastavio istim tokom kao i prije toga. Ipak, moram ispričati jednu pogibiju baš te noći. U kuhinji su svake noći spavala po dva kuhara, koji su bili dežurni i koji su morali rano ujutro, prije ustajanja svih podložiti vatre i kuhati »doručak«. Te noći dežurni u kuhinji bili su Julije Suplika iz Siska i Mirko Sirotić, mladi radnik ZET-a iz Zagreba. Kada su ustaše postavile mitraljez u sredini logorskog kruga, Mirko Sirotić to nije vidio. Čuo je ustašku komandu da nitko ne izlazi iz sobe. Međutim, njega je potjerala nužda. Pošao je u nužnik, koji se nalazio svega desetak metara od kuhinje, u istom hodniku, a unutar ograde od željezne rešetke. l tu, pred samim nužnikom, Sirotić je ubijen. Ujutro smo ga našli kako leži na samim vratima nužnika. Tek poslije izvjesnog vremena, on je odnesen i zakopan negdje na logorskom groblju pokraj zidina logora. Iznesen je iz logora i nikada se više u njega nije vratio, ali je bio i izbrisan iz spiska živih. Kao da je to bila simbolika toga trenutka: odavde se može izaći samo, kako se govorilo, s nogama naprijed, simbolika koju su nam ustaše htjele sugerirati kao jedino rješenje kao jedini način da napustimo logor i prestanemo biti zatočenici. Poslije ovog događaja još se više inzistiralo na pripremi ustanka u logoru. l nadalje je dolazio odgovor da se na tome radi, ali da još nije sve pripremljeno da bi se moglo pristupiti akciji i svakome prenijeti njegove zadatke. Ako je ranije i bilo pokušaja da se poduzme nešto koordiniranom akcijom izvana i iznutra, poslije ovog događaja je sigurno svaka takva namjera napuštena. Ipak, primjećivalo se da se nešto radi. Sve češće su postavljani zadaci da se ispita ovo ili ono, da se vidi kako funkcionira ovo ili ono, koji su to ljudi u koje se može pouzdati da bi izvršili svaki postavljeni zadatak i sl. Danas, iz današnje perspektive jasno mi je da se tada već po određenom planu tražilo sve potrebno da bi se plan mogao konkretizi-

rati, da bi se mogli odrediti strategijski i taktički zadaci, da bi se eventualno izvršilo premještanje jednih logoraša na jedne, a drugih na druge položaje u logorskoj organizaciji. Tada sve to nisam gledao tako, jer nisam imao nikakva iskustva u takvim stvarima. Ali, da se nešto priprema, to smo već svi osjećali. l zato je sada bilo manje pitanja da li se nešto radi, a češće dokle se stiglo, kada će konačno taj željno očekivani napad i konačno oslobođenje, pa neka košta žrtava koliko bude trebalo. Prolazila je i zima s početka 1944. godine. U logoru se ništa bitnog nije događalo. Režim je bio kao i prije nove godine. Nije bio najblaži, ali niti onaj karakterističan za uništavanje zatočenika. Bio je relativan mir i zatočenici su mogli, pod tadašnjim uvjetima, donekle lakše trpjeti boravak u logoru. Pod tim prividnim mirom i jednoličnošću, logorska organizacija je djelovala. Sve njene funkcije, svi njeni zadaci, kako su već odavna bili utvrđeni, obavljali su se. BEZIMENI — A UVIJEK PRISUTNI U radio šulja. tu su

to sam vrijeme ostao bez odijela. Nije mi trebao kaput, jer nisam na vanjskom radu, ali odijelo mi je trebalo. Također i neka koO tome smo raspravljali u organizaciji, u našoj zajednici, jer se rješavala sva životna pitanja svakog zatočenika.

Jedan iz moje zajednice, Branko Cvitković, obećao mi je nabaviti odijelo. l zaista, poslije nekoliko dana, donio je u našu ćeliju njemačku uniformu, gotovo novu. Razumije se da se od toga ništa nije moglo posebno učiniti. Trebalo ju je rasparati, obojiti, pa zatim nekako prekrojiti, da odijelo ne bi bilo baš sasvim nalik na uniformu. Ali opet, zbog kroja, nije se moglo niti previše od njega odstupiti. Kada je odijelo isprano, odnio sam ga Barti (mislim da se zvao Josip i bio je koliko se sjećam iz Đakova a radio je u bojadisaonici). On je trebao da te komade čoje oboji tako da neće ličiti na uniformu. Nažalost, on ih je obojio u crno, jer drugom bojom nije raspolagao. A crna je boja bila također boja uniforme, ali na sreću ne i ustaša iz ustaške obrane. Zatim je od toga trebalo sašiti odijelo. To je učinio Melhior Tramšek iz Osijeka, o kojem je već bilo riječi. Tako sam došao do vrlo pristojnog dovoljno toplo za uvjete u kojima sam žili su mi, već opisani drvenjači, ali i to nje cipela za mene nije niti postavljalo, bile potrebnije.

odijela, koje je ujedno bilo i radio. Cipela nisam imao, sluje bilo dovoljno. Tako se pitajer je bilo onih kojima su one

49

48


Na sličan način, kao što sam ja došao do odijela, dolazili su i drugi zatočenici. Samo, razumije se, da je njima odijelo (ponekad uniformu, ponekad civilno odijelo) donosio drugi logoraš, iako je možda baš Cvitković sva ta odijela nabavljao. Ja to ne znam, niti sam pitao, jer se takve stvari u logoru nikada nisu govorile i nitko, osim provokatora, ne bi takvo pitanje ni postavio. Isto tako je možda Tramšek i mnogima drugima sašio odijelo, košulju ili nešto drugo. Ali, o tome se nije pričalo. Sve što je netko uradio, uradio je zato jer je to logorska organizacija zahtijevala, l nitko se nije hvalio onime što je učinio, jer se to moralo kriti. Dobro je bilo da se što manje zna. Zbog toga sigurno ne mogu spomenuti mnogo zaslužnih zatočenika, koji su za organizaciju, za njenu čvrstinu i uspješnost mnogo učinili, koji su mnogo učinili za svoje drugove logoraše. Takvih je ljudi bilo, ali su oni bezimeni. O njima se može govoriti samo bezlično, bez spominjanja imena, jer su ostali nepoznati. A ipak, za svaki takav akt mogli su izgubiti glavu i to ne da budu odmah ubijeni, nego prethodno i mučeni, kako se to obično kaže »zvjerski«, iako zvijeri ne muče. Ostali su nepoznati i nikada se za njih neće saznati, jer su oni mrtvi, izginuli tko zna kako, a mrtvi su i premnogi svjedoci koji bi o njihovim djelima mogli svjedočiti. Ostat će zauvijek samo bezimeni pripadnici organizacije zatočenika koja možda i nije imala svoje posebno ime, koja je bila isto tako bezimena, iako je u njenim redovima djelovala KPJ, čiji su kadrovi bili i okosnica organizacije.

OD PROLJEĆA DO JESENI 1944. GODINE Život u logoru tekao je svojim redom. Naizgled ništa se nije promijenilo i nije davalo izgleda da neke promjene predstoje. Hrana je bila kakva je bila, sada znatno bolja nego ranije, jer se u kazan sipalo i dosta toga što su zatočenici dobivali od svojih kuća. lako su mnogi zatočenici našli načina da obavijeste svoje poznanike i prijatelje o tome da im više ne šalju sirovu hranu, ipak je dolazilo još dosta sirove hrane, tako da je uz ono malo kukuruznog brašna što se sljedovalo po zatočeniku, hrana bila takva da je život bio podnošljiv. Odjećom su se logoraši snabdijevali od ustaša, iz njihovih magazina, tako da su bili relativno dobro odjeveni. Kažem, relativno, jer se to odnosi na logorske uvjete. Malo tko je bio poderan, malo tko nije imao što obući i da bude izložen hladnoći. Na prvi pogled čak bi se reklo da su logoraši dobro odjeveni. Takav utisak bi stekao svaki posjetilac logora, jer on nije niti mogao sve vidjeti. U logoru su postojale razne radionice, lako je bilo zabranjeno da logoraši imaju kod sebe nož ili nešto slično, ipak gotovo da nije bilo logoraša koji nije imao svoj džepni nož. U drvorezbarskim radionicama su se za logoraše izrađivale kutije za cigarete, u bravarskoj radionici upaljači, a benzin i kremen se nabavljao isto tako ilegalno. U tom pogledu, u tom razdoblju ustaše nisu bile rigorozne i tolerirale su kada su vidjele da netko ima dozu za cigarete ili upaljač, pa čak i nož. l to je bio jedan od dokaza da u logoru nije ono najgore stanje. Ja nemam ništa od logorskih predmeta, ali poneki preživjeli logoraš ih ima, pa to može poslužiti kao dokaz mojih tvrdnji. A zašto ih ja sada nemam, to će biti jasno tek na kraju ovih zapisa. Logorska organizacija nije nikako mirovala. Radila je na pripremanju ustanka u logoru, pobune logoraša u cilju oslobođenja logora. To je bilo jasno i sve jasnije iz dana u dan. U tom razdoblju doznao sam mnoge stvari o ranijem stanju u logoru, lako se dosta nerado pričalo o proteklom vremenu, ipak se o tome

51

50


govorilo, prenosilo se na nove logoraše ono što su raniji doživjeli. O jednom od takvih događaja htio bih nešto reći.

već u vrijeme mog dolaska u logor, to ne bi bilo moguće. Iz poštovanja prema palim drugovima.

OČAJNIČKI PROBOJ ZATOČENIKA

Kakvo je bilo stanje u ženskom logoru, tada nisam znao. To je bio odvojen svijet. Znao sam da organizacija održava stalnu vezu i sa ženskim logorom, ali nisam znao kojim putem, niti sam se mogao za to interesirati. Jer, previše znati nije bilo poželjno.

Bilo je to krajem 1942. ili početkom 1943. godine, u svakom slučaju prije nego što je nastalo razdoblje poboljšavanja logorskih uvjeta, prije nego što sam ja došao u logor. Ustaše su bile uhvatile jednu grupu logoraša i zatvorile ih u »Hotel Gagro«, tj. zgradu ustaške bolnice. Tamo su ih mučili i isljeđivali. Rezultati istrage bili su veoma mršavi, jer zatočenici ni pod najtežim mukama nisu odavali niti postojanje logorske organizacije, a kamo li nešto više. Napokon, ustaše su ih osudile na smrt od gladi, računajući da će na taj način, na smrt izmučene zatočenike dovesti do takvog psihičkog stanja kada se više neće moći kontrolirati. Računali su da će makar tada nešto saznati. No, ti logoraši su im poremetili račune. Vidjevši da im se više ne daje nikakva hrana, oni su organizirali i jednog dana provalili iz zatvorskih ćelija. Provalili su u sam logorski krug, jer nisu mogli izaći izvan logora. Pokušali su se dokopati kapije kaja je vodila prema zapadu. Ali u tome nisu uspjeli. Nastao je bjesomučan lov na ljude. Ustaše su nastojale uhvatiti pobunjene zatočenike. Razvila se čak i neravnopravna borba u kojoj su mlade, uhranjene i izvježbane ustaše napadale na izgladnjele i izmučene zatočenike, odlučne da više živi ne uđu u zatvorske prostorije. Borba nije trajala dugo, ali je završena onako kako to ustaše nisu htjele, a kako su vjerojatno pobunjeni zatočenici predvidjeli kao najnepovoljniju varijantu: svi zatočenici su pobijeni. Tko metkom, tko kundakom, tko nožem. Tek nitko od pobunjenih nije preživio. Taj očajnički proboj zatočenika, koji su morali očekivati onakav kraj kakav su i doživjeli, jer realno nije bilo ni najmanje mogućnosti da se dočepaju slobode, još je jednom dokazao da se ne može niti primjenom najsurovije sile postići ono što se hoće, ako je protivnik spreman i na najveće žrtve. Zatočenici nisu dozvolili da dođu u situaciju da toliko oslabe da bi mogli postati plijen ustaške znatiželje. Oni su radije odabrali časnu smrt u borbi, neravnopravnoj, bezizlaznoj, bez izgleda na uspjeh, nego da čekaju smrt, polaganu, u strašnim mukama, i da tada možda čak, zbog svoje slabosti, odaju ono zbog čega su podnosili tolike muke. Na dijelu logorskog kruga gdje se odigravala ova bitka, rasla je trava. Jednom, u početku najboljeg logorskog perioda, ovdje su održali i nogometnu utakmicu između logoraša. Međutim, kasnije je malo koji logoraš htio gaziti po tom zemljištu. Tada, u vrijeme kada su stari zatočenici bili znatno prorijeđeni, a novi još nisu bili upoznati s tim tragičnim događajem, moglo se i organizirati takvu utakmicu, ali kasnije, 52

Ali, što se više približavalo ljeto sve je očitije bilo da se priprema ustanak. Sve konkretnija i konkretnija pitanja su postavljana, sve konkretnije informacije se tražile. Za one koji su pripadali organizaciji bilo je očito da je organizacija živnula, da nekako jača, da ju je ispunila neka visoka svijest o nečemu što treba izvršiti, nečemu što će biti značajnije od svega onog što je do tada urađeno. Ne mogu se točno sjetiti dana, ali znam da je to bilo negdje u kolovozu. Uspostavljena je bila veza između mene i Rade Mirkovića, pravnika iz Sarajeva. Obaviješten sam tada da trebam naći grupu od 6 ljudi, po mogućnosti cijelu moju zajednicu, i tu grupu pripremiti za skoru akciju. Vođa naše grupe, koja je trebalo obuhvatiti 10 do 15 zatočenika, bio je spomenuti Rade Mirković. Naša grupa je imala zadatak likvidirati ustaškog vodnika »Bimbu«, koji je bio ustaški nadzornik na ekonomiji, ljudina od možda stotinjak kilograma, naizgled trom i spor, pa zatim otvoriti vrata prema cesti u pravcu Okučana, provaliti kroz vrata i osvojiti bunker pred vratima, koji sa strane logora nije bio branjen, jer je branio logor od napada izvana. Za naoružanje, rečeno je, trebamo se sami pobrinuti, i to uglavnom za dobre noževe ili sjekirice. Obaviješteni smo da postoje i druge grupe koje imaju druge zadatke, da se ne trebamo interesirati za druge, jer je organizacija vodila računa o svakom čovjeku, te da ne treba nikoga vrbovati u grupu, nego grupu sastaviti od onih ljudi koje je organizacija kao moguće odredila. Na svakom od nas je bilo da vodi računa i odabere pouzdane i odlučne suradnike. Saznao sam istovremeno da se iste pripreme vrše i u Jasenovcu, te da će napad na logorsku posadu biti istovremen ovdje u Gradiški i tamo u Jasenovcu. Svakako je trebalo vremena dok se sve to sredi i poveže, dok se utvrdi da sve funkcionira kako treba. Napokon je stigla i obavijest da je sve gotovo i da se samo čeka ugovoreni dan početka. Prepad je trebalo izvršiti prije podne, a znak za napad dala bi logorska sirena, što bi omogućila grupa zatočenika koja je radila u električnoj centrali gdje se nalazila i sirena. 53


Tada se mnogo govorilo o tome da u Lepoglavi nije »ustaška obrana«, nego PTS »poglavnikov tjelesni zdrug«. Očekivalo se prema tome da se za zatočenike koji odlaze u Lepoglavu prilike poboljšavaju.

Kasnije sam saznao da je bila pripremljena i grupa koja je trebala provaliti u puškarsku radionicu i tamo se snabdjeti svim lakim oružjem koje je bilo na raspoloženju, te likvidirati logorska satnija, tj. logorska posada. Saznao sam da ništa nije ostalo nepredviđeno. Ali tada, neposredno pred napad, saznao sam za zadatak moje grupe i za taj sam se zadatak s grupom pripremao.

Međutim, kasnije smo saznali da je zapovjednik logora u Lepoglavi u to vrijeme bio Ljubo Miloš, zloglasni jasenovački koljač. Bilo je jasno da je to samo manevar da se ne izvrši masovna likvidacija logoraša u samoj Staroj Gradiški. Da li su ustaše to htjele izbjeći zato što je Stara Gradiška sada bila u centru pažnje, da li su htjele da se sa zatočenicima razračunaju bez prisustva Nijemaca, ili iz bilo kojih drugih razloga, tek Stara Gradiška nije postala novo masovno gubilište. Ona grupa, pretežno Srba, bila je jedina masovna likvidacija tih dana.

Međutim, do planiranog napada, do ustanka zatočenika ipak nije došlo. Naime, da li na sam dan napada ili neki dan ranije, to ne znam, a ne vjerujem da će se ikada točno saznati, partizani su napali aerodrom u Banjoj Luci. Bio je to velik napad na jedno od isturenih i za Nijemce tada veoma važnih saobraćajnih centara.

Tada nisam ništa znao što je s Jasenovcem. Nisam znao da li su tamošnji zatočenici pokušali prepad, jer nisam vjerovao da su mogu biti pravovremeno obaviješteni o našem odustajanju, o našoj nemogućnosti da se nešto poduzme. Nisam znao ni da li je tamo sve bilo spremno kao u Gradiški, iako sam u to vjerovao, jer mi je tako bilo rečeno.

Stara Gradiška nalazi se negdje u blizini polovice puta između pruge Zagreb-Beograd-stanica Okučani - i Banje Luke. Osim toga, ona je štitila most preko Save, praktično jedinu sigurnu vezu za Nijemce s Banjom Lukom. Zato je iznenada, za nas zatočenike potpuno neočekivano, ogromno porasla uloga Stare Gradiške. Tvrđava je opet postajala tvrđava. U logor su stigli njemački tenkovi, posada je više nego utrostručena, opreznost ustaša i Nijemaca znatno pojačana. Bio je to rujan 1944. godine.

Svi smo bili zabrinuti. Pokazalo se da ustaše nisu odustale od masovne likvidacije logoraša. Pokazalo se također da su dani logora u Staroj Gradiški odbrojani. Što će biti s nama koji smo i dalje ostali u njoj, nikome nije bilo jasno. Likvidacija se očekivala svakog časa. Svaki novi dan značio je samo da je konačna likvidacija još za jedan dan odložena.

Sada se moralo prekinuti sa svakom akcijom, jer bi u tim uvjetima prepad bio čist samoubilački gest i ne bi mogao donijeti nikakve rezultate. Izgledi da se netko od logoraša spasi, da preživi napad na logorsku stražu, bili su minimalni.

Nažalost, s prelaskom većeg broja zatočenika u Lepoglavu, poremećene su i naše veze s vanjskim svijetom. Mnogi zatočenici koji su radili u zapovjedništvu, prebačeni su u Lepoglavu, pa nismo dolazili do novih vijesti koje su oni prikupljali tajno slušajući radio-emisije.

Logorska organizacija je saopćila da se prepad odlaže, dok se prilike malo ne konsolidiraju. Ali i ustaše su imale svoje planove. Njima je sada Stara Gradiška trebala za nešto drugo, a ne za logor. Zbog toga je trebalo hitno nešto poduzeti. Tako se događalo nešto što zatočenici nisu predvidjeli, a nisu mogli spriječiti.

Ali i pored svega, organizacija nije klonula. Odmah se pristupilo konsolidiranju redova, popuni praznina koje su nastale.

Ustaše su povukle prvi potez. Skupile su grupu zatočenika, prvenstveno Srba, među kojima je bio i spomenuti Rade Mirković, i pobile ih na Savi. Na taj način već je unijeta rupa u logorsku organizaciju zatočenika, a da to ustaše nisu ni znale, pa čak ni slutile. DIO ZATOČENIKA PREBAČEN U LEPOGLAVU Nekoliko dana kasnije jedna veća grupa zatočenika otpremljena je za Lepoglavu. Broj zatočenika je prepolovljen, ali je za logorsku organizaciju nastala daleko veća šteta, jer su sada njeni redovi bili znatno prorijeđeni, mnoge karike u organizaciji ispale su iz lanca. 55

54


imao povjerenja i pokušao organizirati prepad, ali je to bilo ipak nemoguće. On sam nije bio u mogućnosti da zna sve one u koje bi se mogao pouzdati, kao što i mene nije znao, a niti ja njega. To o njegovu pokušaju saznao sam tek kasnije u Jasenovcu. Osjećalo se da je logorska organizacija razbijena, da su njeni članovi ovdje, ali nepovezani. Jer i ovo naše razdvajanje od ostatka zatočenika, od onih koji su ostali u Staroj Gradiški, još je više rupa unijelo u lanac logorske organizacije, kako ovog dijela koji je sada pješačio prema Jasenovcu, tako i onog koji je i dalje ostao u Gradiški.

XI

PONOVO U JASENOVCU Moj rad u kuhinji nastavljen je onako kako je tekao ranije. Manje se kuhalo, jer je bilo i manje zatočenika, ali je bilo i manje onih koje je trebalo dopunski snabdijevati. Odnos je ostao gotovo isti. Nisam primijetio neke promjene. Ali i to je trajalo samo nekoliko dana. Jednog jutra opet nastup. Više od polovice preostalih zatočenika odabrano je u veliku grupu. Naređeno nam je da pokupimo sve svoje stvari. Išli smo za Jasenovac. Ali ovaj put pješice i to uz obalu Save. Brzo smo se morali spremiti. Bio je to 23. rujna 1944. godine. Poredali su nas po trojicu u dugačku kolonu, a bilo nas je nekoliko stotina. Točan broj ne znam, a ne vjerujem da su i ustaše točno znale broj onih koje šalju. Slali su iz svih grupa, a sve s tzv. vanjskog rada. Zadržali su samo one koji su im bili potrebni u radionicama, jer krojačka i postolarska radionica trebale su nastaviti rad punim kapacitetom, a od ostalih samo oni koji su bili nužni za održavanje pogona. Razumije se da je ostalo još dosta logoraša, ali je logor Stara Gradiška poslije našeg odlaska ostao s vrlo malim brojem zatočenika. Put je bio naporan, lako nismo bili sasvim izgladnjeli, ipak smo dosta slabi, i takav marš s nošenjem najpotrebnijih stvari bio je nešto što je zahtijevalo krajnje napore zatočenika. Imali smo jaku stražu. Čini mi se da je na svaka dva zatočenika bio po jedan ustaša. Bila je to svakako ojačana satnija, ako ne i dvije, s nekoliko puškomitraijeza, dosta »strojnica«, a mnogo je ustaša osim puške imalo i pištolj. Ta straža izabrana je među najokorjelijim ustašama. Prije polaska nam je rečeno da će se za svaki i najmanji pokušaj bjekstva pucati i da nitko neće pobjeći. U takvim uvjetima, razumije se, bježanje nije bilo moguće. Možda bi bilo moguće da se organizira napad na stražu, ali na to nismo bili spremni. Sjećam se Oskara Brukera, mladog, snažnog Jevreja iz Bjelovara, koji je prešao sa začelja na čelo, tražeći zatočenike u koje je

Nitko nije pokušao bjekstvo, ali je nekoliko zatočenika, najmanje desetak, pobijeno. Prvenstveno onih koji su posustali pa se nisu mogli kretati dalje, a potom i neki od onih koji su mogli izdržati ali za koje se ustašama učinilo da nešto pokušavaju. Tako je ubijen i jedan zatočenik, za kojeg sam bio obaviješten da je gestapovac koji je iz nekih razloga dotjeran u logor i kojega su se logoraši klonili. Ne sjećam mu se više imena, ali se i danas sjećam njegova lika, kako leži u prašini na obali Save s prostrijeljenom lubanjom na kojoj su još uvijek bile naočale, kao da su mu nužne da gleda što se događa, jer su mu i oči ostale otvorene. Oko podne smo imali mali odmor, od možda jednog sata, pa se nastavilo prema Jasenovcu. Što je put do Jasenovca postajao kraći, to je umor zatočenika bio veći. Ustaše su sve više požurivale hod. Ponekad su oni na kraju kolone morali i potrčati ne zato što je čelo išlo suviše brzo, iako su čelne zatočenike ustaše gonile na brži hod, već jednostavno zato što se duga kolona izmrcvarenih i na smrt umornih zatočenika svaki čas prekidala, pa je trkom, pod udarcima kundaka trebalo stizati one koji su malo odmakli. Bila je već večer, sumrak je već prelazio u mrak kada smo stigli u Jasenovac. Ušli smo kroz kapiju iz Košutarice. Negdje blizu te kapije nalazile su se neke barake gdje smo prenoćili. Bili smo u Jasenovcu, unutar logorskog zida i logorske žice, i sada smo bili barem oslobođeni prisustva ustaša, a i nije se moralo više pješačiti. Premoreni zatočenici mogli su se konačno odmoriti. Fizički je pružena mogućnost za odmor. Psihički, međutim, nije. Jer, neizvjesnost je ostala i dalje. Nikome nije jasno što se to zbiva, nitko ne može prozrijeti ustaške namjere. A činjenica da nismo odmah dopremljeni u sam logor, nije bila dobar znak. To je moglo značiti i da smo ovamo dotjerani radi likvidacije, ali da »mašina« za likvidiranje još nije stupila u akciju. Očigledno je bilo samo to da ustaše nisu organizirale naš dolazak, da je to izvršeno na brzinu, pod nekim pritiskom, pod izuzetnim okolnostima. Sutradan odmah smo raspoređivani na rad. Razumije se da su zanatlije odmah bile prebačene u radionice, a mi ostali upućeni na 57

56


vanjski rad. Pokazalo se da je ustašama za njihove planove potrebno više radne snage u Jasenovcu, a da je nisu više mogle nabavljati jednostavnim upadanjem u sela. Izgleda da je taj izvor radne snage presušio, ili barem da je bio znatno smanjen. Samo toj činjenici trebamo zahvaliti što smo ostali već tada nismo pobijeni, kao tolike tisuće prije nas.

u životu, što

»SLOBODNI KAPACITETI« ZA NOVE ŽRTVE

XII

Ponovo sam bio na vanjskom radu. A to znači da sam radio sve što je trebalo, od istovara balvana i drugog materijala do čišćenja kruga.

POSTAO SAM »OBSKRBNIK«

Postupno su nas prebacivali u logor, već kako su ustaše uspjele organizirati prihvat.

Jesen je već uvelike uzela maha. Prošlo je možda već mjesec dana od mog dolaska u Jasenovac, kada je došao k meni Dragan Roler, student iz Zagreba i rekao mi da je logorska organizacija odlučila da preuzmem dužnost obskrbnika. Rekao mi je kako je do sada obskrbnik bio Vladimir Bornemisa iz Zagreba, ali da ga je ustaša-obskrbnik, zastavnik Silvestar Primorac tukao i sada ga treba povući s te dužnosti prije nego što ga ubije.

Hrana je u Jasenovcu bila znatno slabija nego ranije u Gradiški. l ovdje je bila ista metoda kao i u Gradiški, i ovdje se sva sirova hrana iz paketa dostavljala u kuhinju (osim onoga što su ustaše uzimale za sebe, što se samo po sebi podrazumijeva), ali je toga bilo znatno manje nego u Gradiški, a broj zatočenika je bio znatno veći.

Ujedno mi je u kratkim crtama opisao i moj zadatak. Moja je dužnost bila da iz ustaškog magazina kradem što je moguće više hrane, da bi što više kukuruznog brašna došlo u kazane i da bi se pojačala hrana. Znao sam što takav zadatak znači. To je značilo u samom logoru svakoga dana nositi glavu u torbi.

Uvjeti života se nisu promijenili od onog vremena prije nešto više od godinu dana kada sam otišao iz Jasenovca. Samo što je sada bila jesen, padala je kiša, tako da je svuda bilo blato. Nikoga od onih s kojima sam svojevremeno radio u šumskoj grupi nisam našao. Svi su u međuvremenu bili pobijeni. Kako, kada. to nisam saznao. Bila je to postupna, tiha likvidacija, nesistematska, ali konstantna. Likvidacija koja je dovela čak do oskudice radne snage u Jasenovcu, koji je uvijek imao višak radne snage i uvijek »slobodnih kapaciteta« za prijem novih za gubilište.

Pokušao sam odbiti, iako sam znao da će to netko morati prihvatiti, te da će taj drugi biti u istoj situaciji u kojoj sam i ja. No, on je u ime organizacije kratko odbio moj prigovor istakavši da je organizacija vodila o tome računa te da smatra da ću ja moći obaviti taj zadatak, jer sam staložen, miran i uvijek dovoljno sabran, te da ću se znati čuvati. Osim toga, ne treba da sve obavljam sam, niti to mogu. Ja moram stvoriti organizaciju koja će mi omogućiti izvršenje zadatka. l posljednji moj adut, da je pitanje hoće li me ustaše htjeti postaviti na tu dužnost, glatko je odbio, rekavši mi da je to gotovo već uređeno. Nisam imao kamo. Prihvatio sam novi zadatak i postao sam obskrbnik. Službeno, prema ustašama moj se zadatak sastojao u tome da na osnovi brojnog stanja zatočenika koje dobivam od logorske pisarnice trebujem iz magazina odgovarajuću količinu kukuruza računajući 100 gr. po zatočeniku dnevno. Taj kukuruz se nalazio u magazinima u samom selu, a ne u logoru. Tek neznatne količine bile su smještene u sušari u samom logoru. 59

58


veoma crnpurast čovjek, nešto stariji od mene, uvijek u pokretu, uvijek je nešto radio, a uživao je veliko povjerenje ustaše koji je bio magaziner. Zahvaljujući tom Ljubi, ja sam u svakim kolima odnosio po stotinu i više kilograma kukuruza preko količine koju sam sljedovao, l ne samo to. Zahvaljujući Ljubi, a i zatočenicama, posebno jednoj koju su zvali Bogek (a čije pravo ime nikada nisam saznao), ja sam vozio u logor i grah i krumpir, ponekad i komade suhog mesa, cigarete. Sve je to odlazilo u logor kao kukuruz. Trebalo me je samo jednom takvom prilikom pretresti pa da nikada više ne ugledam dan. l ja i Jagar.

Kukuruz sam kolima dovozio u logor i predavao u mlinu, a zatim iz mlina preuzimao brašno i odvozio ga do kuhinje gdje se od njega kuhala pura. Kuhinja u Jasenovcu razlikovala se od one u Staroj Gradiški. Prije svega, kazani su bili manji i gotovo je svaka grupa imala svoj kazan i svog kuhara, a poneka je imala i po dva. Kada je bilo vrijeme za podjelu hrane iz svake grupe su dolazila po dvojica zatočenika da ponesu kazan do mjesta diobe. Njihovo je pravilo bilo da ostrugnu kazan poslije podjele, ali i obaveza da ga potom operu. Za logorske prilike je bilo vrlo povoljno biti nosač kazana, jer je to značilo izvjesno pojačanje hrane.

Uvijek je s nama na kolima išao i ustaša-stražar. On je trebao da bude prisutan prilikom utovara, stalno je bio uz nas dok smo hranu vozili u logor. Tek na logorskoj kapiji ispred stražarnice, on nas je predavao, razduživao se i mi smo mogli slobodno odahnuti, znajući da je opet jedan dan prošao a da nismo bili otkriveni.

Zaista, dan dva kasnije pozvan sam u logorsku pisarnu gdje mi je saopćeno da sam imenovan za zatočenika-obskrbnika i predstavljen sam ustaškom zastavniku Silvestru Primorcu, koji se još nije bio pokazao kao koljač. Bio je to vrlo krupan čovjek, znatno i viši i krupniji od mene. Samom svojom pojavom ulijevao je strah. A svaki dan sam morao ići k njemu, tražiti ga u »časničkoj blagovaonici«, moliti da mi potpiše trebovanje, da odvoji stražara i sve drugo što je bilo vezano za obavljanje moje dužnosti. Prvih dana nisam mogao ništa učiniti na ostvarenju svojih zadataka, dobivenih od logorske organizacije. Istina, tih dana nitko nije ni pitao kako mi je, da li ću uspjeti. Nije se sumnjalo u uspjeh, a ostavljeno mi je vremena da se snađem u novoj ulozi. Prva i najvažnija stvar je bila da nađem »kočijaša« zatočenika koji će ići sa mnom, koji će mi pomagati timariti konje i koji će mi biti najbliži suradnik u mom radu za zatočenike. Odabrao sam Karla Jagara, iz Starog Graca kod Virovitice, koji je bio partizan i kao takav uhvaćen i dotjeran u logor. Rekao mi je, razumije se kasnije, kada smo se zbližili, da mu je ilegalno ime bilo Korčula. l tako smo svako jutro, Jagar i ja polazili u selo. Tamo smo u logorskoj staji morali očistiti i upregnuti konje. Bio je to dosta težak posao, jer su konji morali biti čisti, a u vječnom blatu kišovite jeseni to je bilo jako teško. Inače, ako se ne bi vodilo računa o tome da konji budu čisti, moglo je i samo to biti uzrok batinama, pa čak i smrti. Jer, konj je u logoru značio više nego zatočenik, bilo ga je teže nadomjestiti. Zatim bismo kolima odlazili u magazin. Tu smo u vreće trpali kukuruz, stavljali ga na vagu, pa pošto bi ih zatočenik ili ustaša izvagao, tovarili bismo ih u kola i odnosili u mlin. U magazinima su radile uglavnom zatočenice. Tako sam i s njima uspostavio kontakt. Za ustaše taj je kontakt bio strogo služben, svodio se samo na nekoliko riječi nužnih za trenutni posao koji smo obavljali. Ništa više. Međutim, mimo ustaša razgovor se vodio i o drugim pitanjima, pa čak i o tome kako da dođem do što više hrane. Kukuruz mi je obično vagao zatočenik zvani Ljubo (prezimena mu se ne sjećam, a mislim da nikad nisam ni znao). Bio je to jedan mršav,

Logorska organizacija se opet oporavljala, popunjavala su se upražnjena mjesta. Opet se nastavilo radom na isti način, i opet je glavna preokupacija bila: organiziranje prepada. Ovom prilikom moram nešto reći o ranije izvršenim pripremama koje su bile usuglašene s onima koje smo mi izvršili u Staroj Gradiški. VJEŠALI SU l POLUMRTVE Na čelu logorske organizacije u Jasenovcu bio je Remzija Rebac. Međutim, po svemu sudeći, jedan veterinar-zatočenik s ekonomije, koji je trebao poslužiti kao veza s partizanima, uhvaćen je i u zatvoru je odao izvjestan broj zatočenika iz organizacije, među kojima su bili i Remzija Rebac, dr Bošković i drugi čija imena ne znam. Nekoliko dana prije mog ponovnog dolaska u Jasenovac, svi su oni bili obješeni, osim doktora Boškovića koji je bio strijeljan. Logoraši kažu da su svi polumrtvi vješani, toliko su bili mučeni da je Remzija Rebac bio gotovo sav ispečen. No, iako je to bila velika »provala«, jer je uhvaćeno nekoliko rukovodilaca, organizacija je ostala sačuvana. Uhvaćeni su izdržavali sve muke, ali nikoga nisu odali. Kakve su to muke bile neka posvjedoči samo to da su većinu donijeli do vješala, jer nisu mogli sami hodati; većini je tijelo bilo u opekotinama, jer su ih ustaše pekle da bi od njih iznudile priznanje. Bez obzira na to što je provala zaustavljena, što nije nitko bio odan, ipak je organizacija bila obezglavljena, a osim toga, veze između pojedinih dijelova bile su prekinute. Trebalo je to ponovo uspostavljati. l u vrijeme tog rada ja sam došao u Jasenovac. Naša organizacija iz logora Gradiške (odnosno njen dio koji je dopremljen u Jasenovac) vrlo je brzo uspostavila kontakt s preostalim dijelom jesenovačke organizacije. Nastala je nova ojačana organizacija, ali još i ne dovoljno čvrsto povezana. Možda je baš takva situacija i diktirala da se mene 61

60


izabere za obskrbnika, jer ne vjerujem da sam bio jedini koji je mogao odgovoriti postavljenim zadacima. Međutim, rad organizacije u Jasenovcu je bio teži i složeniji nego onaj u Staroj Gradiški, iz jednostavnog razloga. Logor Jasenovac je bio smješten na znatno većem prostoru, udaljenosti između pojedinih grupa bile su daleko veće, a bilo je i daleko više vanjskog rada, rada izvan logora. Još uvijek se radilo na ekonomiji i u šumskoj grupi, u terenskoj montaži, na građenju pa i na postavljanju električne mreže. Jasenovac je radio kao da se ništa ne događa. Ustašama su ovi kapaciteti, ma koliko oni mali i slabi, bili veoma dragocjeni. Sada je već bila izgrađena nova električna centrala koja je gutala veće količine drveta, ali koja je sigurnije snabdijevala pojedine pogone strujom. Radna snaga je bila neophodna za održavanje svega toga u pogonu. A produktivnost je bila veoma niska. U tom pogledu logorska organizacija činila je što je više mogla da se kapaciteti ne povećavaju, da se proizvodi što manje, da norme radnog učinka budu smanjene. Rezultati te uporne borbe započete samim osnivanjem logora sada su se pokazali. Da to nije bio logor, da se nije sistematski borilo protiv proizvodnje, ali lukavo i prikriveno, ustaše bi imale daleko veće i bolje zadovoljavanje svojih potreba, nego što je to bio slučaj. Logorska organizacija je djelovala svuda. U to vrijeme pojavio se pjegavac. Lijekova nije bilo. Nije bilo čak ni mogućnosti da se oboljelima da neka bolja i lakše svarljiva hrana. Jedino kada mi je uspjelo u logor donijeti nešto krumpira, onda smo to mogli dati bolnici i tada su bolesnici dobivali pomalo krumpirove čorbe, što je značilo poboljšanje za njih i olakšavalo njihovu organizmu borbu protiv bolesti.

Tako sam i zbog ustaške kamuflaže dobivao nešto kukuruza više nego što mi je po tablici sljedovalo. K tome sam ja dodavao nešto što sam mogao dodati uz pomoć Ljube i zatočenika i napokon dodavao je i Milan Milutinović, mislim da je bio iz Bijeljine, koji je bio mlinar. Naime, trebalo je da za meljavu platim ušur, tj. da dobijem manje brašna nego što sam donosio kukuruza. Međutim, ja sam gotovo redovno dobivao više brašna nego što sam davao kukuruza. Kako je Milan pravdao to, ne znam, niti sam pitao a niti bi mi on rekao. Sigurno je sve nadoknađivao na isti način kojim sam ja povećavao sljedovanje. Postojao je, dakle, cijeli lanac zatočenika koji su svaki na svom mjestu doprinosili tome da se uvjeti života, odnosno prehrana, poboljšaju, l svaki je od nas bio jednako izložen, i svaki je morao bezgranično vjerovati onom drugom. Jer, bez toga bi takav rad bio nemoguć. Došla je već i zima. Moje se odijelo poderalo. Nisam imao cipela. Zatražio sam od organizacije. Obećano je bilo da će mi se pomoći čim to bude moguće. Uskoro sam dobio odijelo od finog štofa. Sigurno je nekom pritvoreniku bilo skinuto prilikom likvidacije. Nije ga trebalo prepravljati. Zatim sam dobio cipele. Vrlo dobre, prave gojzerice, potkovane klincima. Jer, u to vrijeme je u postolarskoj radionici bilo dosta kože i dosta starih cipela od kojih su se uzimali dijelovi i krojile nove cipele. Tako su jedne nove cipele, po ustašama namijenjene ustaši, došle k meni. A koliko je sličnih otišlo drugima, ja ne znam, niti će itko ikada moći utvrditi.

U to je vrijeme stvorena još jedna kategorija logoraša. To su bili 1zv. pritvorenici. Ime je trebalo označiti da su oni samo pritvoreni dok se nešto ne ispita, dok se ne dovrši istraga ili nešto slično.

Ali jednog dana, kada sam natovario na kola točno 100 kg više nego što je bilo zapisano, baš pred sam izlazak iz magazina, došao je ustaša-magaziner i tražio da se sve ponovo izvaže. Na sreću, sve nije moglo stati na jednu vagu. Moralo se dva puta vagati. No, i pored toga, otkriveno je da se na kolima nalazilo točno 100 kg. kukuruza više nego što je bilo zapisano.

Zbog toga što nisu bili zatočenici, što su bili samo pritvorenici, oni nisu dovođeni u logor. Nalazili su se sasvim na istočnom dijelu logora, odvojeni žicom od zatočenika. Pristup k njima je bio moguć samo kada im se donosila hrana. Oni nisu korišteni za radove.

Izgledalo je da sam dolijao, da me ništa ne može spasiti. Ali, logorska organizacija je odmah stupila u akciju i to ovdje u magazinu. Prvo se zauzeo Ljubo, a zatim i Bogek. Ona mi je samo u prolazu šapnula neka budem miran da će ona to urediti.

Međutim, bez obzira na to što su bili pritvorenici, ili možda baš zato, svake je noći po nekoliko desetina, možda ponekad i više stotina, odvođeno na Savu i tamo ubijano i bačeno u rijeku da ih voda odnese.

Čini se da taj magaziner nije bio posebno krvoločan čovjek, a čini se i da nije imao čiste prste. Ja to nisam znao, ali su to znali i Ljubo i Bogek. l Bogek je uspjela ustašu ucijeniti reskirajući da i sama bude uvučena u cijelu stvar i da i sama plati glavom i bez mene i sa mnom. Međutim, njihova procjena je bila dobra. Sve je bilo zataškano. Ustaša više nije pokrenuo to pitanje, a i mi smo postali znatno oprezniji.

Ja sam i njih imao odvojeno iskazano u brojnom stanju. Naime, u brojnom stanju sam svakog dana pokazivao koliko ima zatočenika a koliko pritvorenika. Međutim, smanjenje broja pritvorenika uslijed likvidacije nije se odražavalo u brojnom stanju. Ma koliko da je pobijeno, ja sam u brojnom stanju prikazivao samo da je brojno stanje smanjeno za desetak ljudi. A pritvorenika je u to vrijeme bilo uvijek više od tisuću, jer su stalno dovođeni novi.

Nekoliko dana morali smo se uzdržati od bilo kakve akcije, dok stvar ne legne, a onda se sve nastavilo kao i prije. Jer, to je logor.

63

62


Nitko od nas nije došao u logor da se tamo čuva, nego da nastavi tamo gdje je prije hapšenja stao. Logorska organizacija nije znala za uzmicanje. Ona je znala za gubitke, znala je za žrtve, ali ne i za izbjegavanje izvršavanja zadataka iz straha zbog mogućih posljedica. Ne treba misliti da nije bilo straha. Svaki prolaz kroz kapiju s ukradenom hranom koja nije bila kukuruz, izazivao je strah i kod mene i kod Jagara, ali to je bio sastavni dio života, to je značilo preživjeti da bude dostojno čovjeka. l zato se rad nastavio, iako je jednom otkrivenima to predstavljalo pojačanu opasnost.

XIII

Izvijestio sam o svemu organizaciju. Rečeno mi je da je sve zataškano i da trebam nastaviti rad, da nema zamjene.

POČETAK KRAJA Cijela jesen 1944. i prvi mjeseci 1945. godine (zapravo samo siječanj i veljača) prolazili su u atmosferi očekivanja među zatočenicima. Znali smo da postoje pritvorenici, znali smo da mašinerija za ubijanje djeluje, ali da ovaj put zatočenici predstavljaju unekoliko zaštićeni dio žrtava. Zašto je bilo tako to nismo mogli zaključiti, a ne mogu to zaključiti ni danas. Rad se odvijao normalno. Svaki je obavljao svoje dužnosti koliko je to morao. Do nas su dopirale vijesti s frontova, znali smo — u glavnim crtama barem — kako stoji s Njemačkom, a time i s ustašama. To je sve budilo određene nade da će ipak oslobođenje logora uslijediti prije nego što ustaše uspiju sve likvidirati. Moram napomenuti da je u to vrijeme među zatočenicima bilo više struja. Jedni su smatrali da ustaše zbog svojih glava neće smjeti sve likvidirati, da će nastojati s nama, ostacima stotina tisuća svojih žrtava, spasiti svoje živote. Bilo je čak i takvih mišljenja da će ustaše u posljednjem trenutku okrenuti list, ne bi li se tako spasili, ne samo svoje živote, nego uz pomoć zapadnih saveznika čak i neke svoje organizacione forme. Organizacija je uporno objašnjavala da ne treba imati nikakvih iluzija. Ustaše nas trebaju i dok nas trebaju dotle smo relativno sigurni. Međutim, onoga trenutka kada bude i njima posve jasno da je sve izgubljeno, da ćemo svi biti likvidirani, ako ni zbog čega drugog a ono zato da ne bismo bili svjedoci njihovih zlodjela. Organizacija je isticala da se treba pripremiti na borbu. U općoj atmosferi uspjeha saveznika, jačanja i proširenja slobodnog teritorija, oslobođenja velikih dijelova zemlje, kao da je bilo lakše povezati ljude, kao da se bilo lakše snaći u onom velikom broju zatočenika. Jer, to je sada svakome već bilo jasno, kraj je blizu. Nitko nije mogao reći koliko će to približavanje kraja trajati, ali je svatko znao da je to neusporedivo kraće razdoblje od onoga koje je ostalo za nama. Međutim, konspiracija se i dalje morala čuvati. Onih koji su mogli biti obuhvaćeni organizacijom nije bilo previše, čak niti dovoljno da bi 65

64


organizacija brzo i efikasno mogla funkcionirati, a čiji su pripadnici bili rasprostranjeni po svim dijelovima logora i međusobno ponekad bili udaljeni i više od kilometra. Neopaženo prenositi obavještenja, neopaženo održavati sastanke, u takvim uvjetima bilo je teško. Ali, ipak se radilo. Treba imati u vidu da su ustaški agenti, bez obzira na to da li su bili kažnjene ustaše ili redarstvenici, ili pak kroz proteklo razdoblje za tu službu zavrbovani zatočenici, nastojali pojačati svoje napore i dodvoriti se ustašama, pokazujući zatočenike. Bilo je u tom razdoblju i nekoliko hapšenja (unutar logora), ali to ili nisu bili organizirani zatočenici, ili su bili u perifernim organizacijama, tako da opasnosti od provale i šireg zahvata u organizaciju, u njene redove, nije bilo. Međutim, tu psihozu je organizacija iskoristila pa je ustaški bijes usmjeravan na njihove ljude, tako da je i nekoliko kažnjenih ustaša, odnosno redarstvenika pobijeno, umjesto drugih zatočenika. Ti naoko sitni detalji pokazivali su sve jasnije da je kraj logora blizu, da kraj može biti samo jedan: likvidacija svih zatočenika, bez obzira na to tko su i što su. Jer, da to nije bio cilj, ustaše ne bi nikada pošle ubijati svoje prije drugih. Ali, kada je bilo jasno da će svi otići u smrt, a nitko van iz logora, onda je bilo prilično svejedno — s njihove točke gledišta — tko će prije a tko poslije. Saznali smo u tom razdoblju da su iz Lepoglave vagonima dovažani zatočenici u Jasenovac. Oni su iz vagona otpremani ravno na gubilište, u logor nisu ni ulazili. Ponekad su ti jadnici glađu i žeđu bili toliko izmučeni da im je čak i smrt mogla biti olakšanje. Međutim, u veljači 1945. g. zbio se jedan značajan događaj, koji je bitno utjecao na daljnju sudbinu i logora i zatočenika. Nijemci su trebali novu radnu snagu, jer su prikupljali svoje posljednje snage da što duže istraju u ovom uništavajućem ratu. Pokupiti tu radnu snagu u gradovima i selima gdje su još imali svoju vlast nije izgleda bilo lako, niti je bilo dovoljno ljudskih ruku na taj način prikupljeno. Front se već približavao i Jasenovcu. Jasno je bilo da su dani logora u Jasenovcu odbrojani. Čak više nisu bili važni ni logorski kapaciteti, l zato su — vjerojatno — Nijemci zatražili od ustaša nekoliko stotina zatočenika za rad u Njemačkoj. Nijemci su tražili samo zdrave i snažne muškarce. Ustaše su im htjele utrapiti bilo koje. Nije im više bilo stalo do toga tko će otići a tko će ostati. Možda za ponekog majstora, ali za ostale nije bilo važno. Znali smo jako dobro da zatočenici zaista odlaze u Njemačku, da to nije jedna od onih ustaških patki koje su ranije često puta lansirali da bi bezbolnije pokupili žrtve za svoju klaonicu. Zato je bilo važno da se što veći broj čestitih ljudi ugura u taj transport. Tako smo sami doprinijeli da se opet naši redovi prorijede. Jer, ući u taj transport zna-

66

čilo je osigurati život, odnosno barem za to steći velike šanse, nasuprot ostanku u logoru što je značilo ostati na milost i nemilost ustašama i gotovo sigurno smrt. Isto je tako bilo jasno da svi logoraši ne mogu ući u taj transport. Bilo nas je suviše mnogo. Možda bi za ovim uslijedio drugi ili treći, ali za te ostale transporte više nije bilo vremena. Kasniji događaji su potvrdili ispravnost ovakvog shvaćanja i ovakav postupak logorske organizacije. Jer, najveći broj onih koji su otišli u tom transportu preživio je rat i vratio se svojim kućama. To nije slučaj s onima koji su ostali u Jasenovcu. Ako ustašama nije bilo važno tko će otići a tko će ostati, pojedinačno, ipak im je bilo stalo da ostanu i ljudi sposobni za rad. Jer, logorski kapaciteti i u tom razdoblju još nisu bili za podcjenjivanje. Pogotovu ako se uzme u obzir da su u nekom pogledu ti kapaciteti bili za ustaše nenadoknadivi. No, to ne znači da je to značilo i očuvanje logora i zatočenika. Naprotiv, to je značilo samo iskorištavanje zatočenika do krajnjih granica njihovih mogućnosti. A potom? Zna se — likvidacija. Poslije odlaska ovog transporta, logorska organizacija se još više prorijedila. Ostalo nas je veoma malo, prostor je ostao isti, a i sastav ostalih logoraša isti. Bez obzira na to organizacija je živjela i radila i dalje. PRIPREME ZA UNIŠTAVANJE TRAGOVA ZLOČINA Ako se dobro sjećam, negdje krajem veljače ili početkom ožujka, u lančari se grozničavo radilo na rešetkama. One su rađene od željezničkih tračnica, kao veliko ložište za vatru. To je bilo montažno. Naime, u zemlju su se pobijale šine na koje su zavarene neke kuke odnosno ležišta za druge šine, a na ove su polagane šine na način kako se to radi u pećima s ložištima. Kako je koja rešetka bila dovršavana, tako je odmah utovarena na skelu i prevožena u Gradinu. S ložištem je odlazila i grupa od dvadesetak zatočenika, izabranih među preostalima, najsnažnijih, koji su bili okovani i opremljeni krampovima i lopatama. To je bila priprema za uništavanje tragova ustaških zločina. Ti su zatočenici morali otkopavati ranije masovne grobnice po Gradini, vaditi leševe, bacati ih na te rešetke, polijevati naftom i spaljivati. Nije trebalo ostati traga masovnih likvidacija logoraša. A kada su od danonoćnog rada ti zatočenici posustali, kada više nisu mogli izvršavati svoje zadatke, onda su i oni likvidirani i bacani u vatru. Nestajali su zajedno s ostacima onih koji su ranije bili pobijeni.

67


Jer, ustaše su sebi postavile zadatak da sve masovne grobnice unište, da sve leševe spale, kako se nikada ne bi moglo utvrditi koliko su ljudi pobili, lako je mnogo pobijenih bacano u Savu tako da ih je ona nosila cijelim svojim tokom, što samo po sebi ne bi dozvolilo točno prebrojavanje žrtava, velik broj pobijenih nalazio se i s jedne i s druge strane Save u masovnim grobnicama. Te tragove su ustaše htjele uništiti. Počeli su u Gradini. Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo i svjedočio o uništavanju tragova zločina, ali samo onih materijalnih o broju pobijenih, ali ne i o samoj činjenici uništavanja na stotine tisuća ljudi. l taj dim je bio stalno upozorenje da je kraj logora već veoma blizu, ali ujedno i putokaz što čeka nas koji smo još u životu u logoru. Više nitko nije mogao izlaziti izvan logora. Ni ja više nisam mogao odlaziti po hranu u selo. Kukuruz sam preuzimao u sušari, tu odmah pored mlina, na kolicama prevozio u mlin, a potom isto tako do kuhinje. O nekim radovima u šumi ili na ekonomiji nije bilo ni govora. Samo oni zatočenici što su radili u samom Jasenovcu, za potrebe ustaša, odlazili su na radove. Na taj način nam je otežan i dodir s vanjskim svijetom. Sve teže smo dolazili do vijesti o stanju na frontovima pa i o onom koji nas je najviše interesirao: o napredovanju naših jedinica prema logoru. Znali smo da se one približavaju, ali gdje su, koliko im još treba da i taj put prevale, to nismo znali. Samo smo mogli slutiti. A želje su naše jedinice privlačile uvijek bliže nego što su stvarno bile. l svako jutro ponovno čekanje i svaku večer osluškivanje da li se čuje kanonada. U toku te zime logor je nekoliko puta bombardiran. Izgleda da avijatičari nisu točno znali raspored logora. Gađali su zapovjedništvo, ali su pogodili paketarnicu koja je bila u susjedstvu. Pogodili su električnu centralu i gotovo je potpuno onesposobili. Ali su gađali i logorski vrt. Naime, u tom je vrtu bilo uzvišenje koje je izgledalo kao da pod njim leže rezervoari s gorivom. A toga nije bilo. Nekoliko je bombi palo u blizini, ali su bile bačene uzalud, jer se tamo ništa nije nalazilo do prazne zemlje. Jasno je da je izvjestan broj zatočenika poginuo od bombardiranja. Nije nam bilo žao. Željeli smo da se bombardiranje nastavi, da bude žešće, ali da se prije svega bombardira zid i žičana ograda, no tamo bombe nisu bile upućene. To nam je bilo žao, ali smo vjerovali da će to uslijediti onda kada se naše jedinice više približe logoru. Ali to nismo dočekali, jer su ustaše znajući za razvoj događaja, odredile drugačije.

XIV

KRAJ LOGORA Već je nastupio travanj. Atmosfera u logoru je bila sumorna, jer se osjećao kraj. Zapravo se više uopće nije postavljalo pitanje kakav će biti kraj, nego kada će on nastupiti. U Gradini su se crni stubovi dima i dalje dizali u nebo. Opet je s vremena na vrijeme okivana grupa zatočenika koja je trebala zamijeniti onu koja je iscrpljena već ubijena, ili čak i živa bačena u vatru da nestane. Iz logora se nije izlazilo, osim rijetkih pojedinaca. Ustaše su rijetko dolazile u logor, ali je zato aktivnost njihovih doušnika porasla. Zatočenici su obavljali svoje poslove, kako su stizali. Osjećalo se da ustaše brinu drugu brigu, a da logor već više i ne računaju kao brigu. Ovo malo zatočenika što je preostalo moglo se pobiti, tako reći začas. Ipak, brinule su ustaše i o logoru, ali samo toliko da nitko od zatočenika ne može pobjeći. Straže na izvidnicama su pojačali, a sprečavanje logorašima da izlaze na rad izvan logora bila je također jedna od mjera usmjerenih u tom pravcu. Logorska organizacija je nastojala održati vezu između pojedinih dijelova. Razmišljalo se o oslobođenju kroz borbu, ali se nije moglo naći nijedno rješenje koje bi pružilo koliko toliko šansi za uspjeh. l tako je u toj atmosferi došao i 21. travnja 1945. godine. Negdje popodne, naređeno je da se svi logoraši spreme i da sa svim stvarima krenu u logorsku krojacnicu, čvrstu dvokatnu zgradu tek nedavno završenu u kojoj su se nalazile krojačka i cipelarska radionica. Zgrada je bila građena od cigle, bila je najmanje pedesetak metara dugačka i najmanje dvadesetak metara široka. Na istočnoj strani (prema Košutarici) imala je na svakom uglu po dvoja vrata. Pokraj vrata, u prizemlju, nalazile su se po dvije manje prostorije, dok je cijela sredina zgrade predstavljala jednu prostoriju — radionicu. Tu, u toj prostoriji, krojači i cipelari — zatočenici su spavali, ovamo im se donosila hrana, ovdje su radili. Nisu imali potrebe nikamo ići i zato je napr. kontakt s njima bio otežan jer je svaki izlazak iz zgrade, odnosno svaki ulazak u zgradu trebalo nečime pravdati.

68

69


Ustaše koje su pratile kolonu vikale su, psovale, požurivale, tu i tamo udarale, ali se imao utisak kao da se i njima ne žuri naročito, kao da im je sve svejedno. Ustaški agenti među zatočenicima, uočili su priliku za sebe. Oni su preuzeli dužnost goniča, nadajući se da će tako u posljednji čas skrenuti na sebe pažnju ustaških krvnika i tako sačuvati svoj bijedni život. l više nego ustaše, oni su vikali, oni su psovali, oni su tukli i požurivali. Kao da i oni ne idu tim putem. Vjerovali su u čudo, a čudo za njih nikako nije moglo doći.

Preko puta ove, bila je još jedna slična zgrada. U to vrijeme to je bio jasenovački ženski logor, tj. ono što je od žena — zatočenica preostalo. U to vrijeme tu je bilo smješteno oko stotinjak žena. Naređenje za prelazak u krojačnicu značilo je ustvari naređenje za konačnu likvidaciju logora. To je svakome trebalo biti jasno. A da to ipak nije i svakome bilo jasno, pokazalo se uskoro. Takvim naređenjem logorska organizacija je bila iznenađena. Ona takvu selidbu nije predviđala, a u tom razdoblju priprema za selidbu, nije se moglo ništa uraditi, nije se moglo proučiti novonastalu situaciju, jer za to nije bilo vremena niti mogućnosti. Ali jedno je bilo sigurno: koncentracijom zatočenika na manji prostor, rastu mogućnosti organizacije da nešto učini. Samo, da li će biti vremena za tako nešto?

Negdje na pola puta preko livade, od nasipa s cestom pokraj Save, prema našem odredištu sreli smo kolonu žena — zatočenica. Ta je kolona odlazila iz svog logora prema Savi. Situacija je bila jasna: danas žene, sutra muškarci, l logora više neće biti. To je kraj.

Zatočenici su se sporo prikupljali pred barakama i svojim radionicama. Nosili su svoje zavežljaje u kojima se nalazilo sve ono što su imali, i neophodno i potrebno i nepotrebno. A sve skupa je bilo bezvrijedno. Međutim, ustaše su znale da seoba sa stvarima predstavlja izvjesno umirenje za zatočenike, jer predstavlja manju vjerojatnost za slanje na gubilište, nego kada se šalje bez stvari. Zato su i naredili da se pređe sa svim stvarima. Izvjestan broj zatočenika uvidio je da je to kraj logora. Znao je da mu dugog života više nema. Znao je da će biti ubijen. l mnogi to nije htio dozvoliti. Mnogi je radije sam sebi oduzeo život, nego dopustio da to ustaše učine. Mislim da nije potrebno reći da su tako postupili većinom oni koji nisu bili obuhvaćeni organizacijom, jer su izgubili svaku perspektivu. Znam da je među onima koji su sebi tada oduzeli život bio i Špindl, građevinski inženjer koji je projektirao dimnjak električne centrale. Više desetina zatočenika nije izašlo iz svojih nastambi. Ostali su visjeti u barakama, u hodnicima između boksova, dok je večernji povjetarac lako njihao njihova tijela.

l žene su bile svjesne kamo ih vode. Ali su bile hrabre. Njihova kolona nije bila tako troma kao naša. One su išle bodro. Pjevale su, iako su mnoge imale suze u očima. Ugledao sam i Bogeka, koja mi je spasila život, kako korača, mirno, odmjereno, sa suzama u očima, kao i tolike druge u toj koloni od stotinjak žena. Kada su kolone došle jedna nasuprot drugoj, žene su podigle pesnice u pozdrav nama, svojim drugovima. Odgovorili smo također podignutim stisnutim pesnicama. Jednog trenutka kolone su se zaustavile, kao da će jedna poletjeti drugoj u zagrljaj. Ali, to je trajalo samo trenutak. Trenutak jedan ustaše nisu mogle niti vikati, niti bilo što učiniti da prekinu taj svečani, uzvišeni trenutak oproštaja između muškaraca i žena koji se nisu gotovo ni poznavali, ali koji su bili ujedinjeni istom sudbinom, oproštaja pred neminovnu smrt koja ih je očekivala.

Ustaše su ulazile u barake, slale su onamo svoje doušnike da bi svakog živog zatočenika istjerali napolje u stroj koji je trebao krenuti pokraj »jezera« i ekonomije, pa pokraj Save, preko livade do krojačnice.

Sjećam se da je i mene steglo je teško da gledam Bogeka kako spasila život svojom odvažnošću me je nemoćan bijes, najgori od ništa. A vrijeme za neke gestove, kako nije bilo.

u grlu gledajući ovaj prizor. Bilo mi odlazi u smrt, a ja — kome je ona — ne mogu poduzeti ništa. Hvatao svih koji postoje, ali nisam mogao ma kako oni herojski izgledali, sva-

Nitko se nije obazirao na one koji su ostali visjeti. Bilo je to pomalo čudno. S jedne strane, čudno stoga što ustaše nisu ni pred zatočenicima pokušale ove samoubojice skinuti s vješala na koja su se sami popeli, a s druge strane što nisu nastojale da se leševi uklone. Kao da im je bilo svejedno kako će te barake i ostale nastambe izgledati, kao da su bili sigurni da nitko više neće ući u te barake i da nitko više neće ugledati stravičnu sliku obješenih zatočenika između boksova u kojima su nekada spavali.

Prošla je kolona žena pokraj nas, a mi smo nastavili naš put prema sumornoj, sada još sumornijoj, zgradi od cigala koja nije bila još ni nabačena. Bilo je jasno da ćemo tu provesti noć. Bilo je jasno da će žene danas likvidirati. Sutra će nas. A da bi bili sigurni da ništa nećemo poduzeti, zatvorili su nas u ovu zgradurinu. Stvorili su još jedan zid između zatočenika i slobode, pored svih onih koji su do tada postojali. Kada smo ušli u zgradu, već se logoru. Razmjestili smo se kako smo crijepove, neki su zatočenici vidjeli preko Save u Gradinu. Znači, i one ostati nikakva traga.

KOLONA POLAZI NA SVOJ POSLJEDNJI PUT Napokon, pred sam zalazak sunca, krenula je velika kolona zatočenika na svoj posljednji put. Vijugala je kolona, sporo je odmicala.

spuštala noć. Posljednja noć u mogli. S tavana, kroz razmaknute kako žene odvode na skelu pa će biti spaljene. l od njih neće

71

70


Noć je. Svjetla nema. Ne vidi se tko je pokraj tebe. Ne smiješ govoriti glasnije da ne bi ustaški agent, doušnik, čuo što misliš i možda pozvao stražara da upozori na tebe. Ne znaš tko je pokraj tebe, pa ga ne možeš sa sigurnošću ušutkati za sva vremena, jer ne znaš nema li svog subrata u blizini koji će mu priteći u pomoć. Noć je tamna, bez mjesečine, bez zvijezda. Nikakva svjetla nema. Ako se nešto može učiniti, to se može učiniti samo ujutro. A sigurno je da do jutra nećemo biti likvidirani. Još prije nego što smo se kako tako smjestili, dok mrak još nije posve zavladao, došle su ustaše i zatražile da izađu svi grupnici. Računali su da su grupnici naši rukovodioci i da će njihovim izdvajanjem od ostalih obezglaviti zatočenike. Oni nisu mogli niti slutiti da zatočenička organizacija u većini slučajeva o grupnicima nije uopće ovisila, da grupnici nisu bili najčešće niti u organizaciji, a pogotovu nisu bili neki značajniji rukovodioci u organizaciji. Kada su grupnici odvedeni, onda je ustaški zastavnik Lisac, koji je vodio personalne poslove u zapovjedništvu, zatražio da mu logorska pisarnica da brojno stanje zatočenika. Sjećam se kao sada: Mića Anić iz Osijeka bio je logorski pisar i on je prikupio i predao brojno stanje. Bilo je tada, ovdje u zgradi točno 1073 zatočenika. Ostaci ostataka ogromnog broja zatočenika koji su dovedeni u Jasenovac i koji sada leže po Savi, u masovnim grobnicama Gradine, ili u bližoj ili daljoj okolici logora u Jasenovcu, ili u nasipu pored Struga koji je armiran kostima zatočenika.

želji za ubijanjem, kao svjedoci njihove volje da radije sami sebe unište nego da dozvole ustašama da to učine. Sada postaje jasno i zašto ih nisu skidali s greda, zašto im je bilo svejedno kako će barake izgledati. Znali su da će noćas barake progutati plamen i s njim da će nestati i svi tragovi. Ali, kao što su se nadali da će spaljivanjem ranije pobijenih leševa uništiti tragove svojih zločina, tako su se naivno nadali da će ispaljivanjem mina i pucanjem u zrak uspjeti nekoga zavarati da nisu oni zapalili logor, nego da su to učinili bombarderi. Zato im je i odgovaralo da bude i nekoliko spaljenih leševa u barakama, da bi slika izgledala vjerodostojnije. Ali, čudno je da se nisu zapitali: a tko će posvjedočiti da je to bilo tako? Zar će izjava njihovih ljudi biti dovoljna da se to dokaže? Jer, mi, zatočenici, koji smo i protiv svoje volje svjedoci ove lakrdije od zračnog napada, nećemo preživjeti. Mi nećemo moći svjedočiti. A u blizini nikog drugog nema, nikoga koji bi mogao posvjedočiti da su bombarderi zapalili logor. Koliko su dugo barake gorile, ne znam. Vrijeme nisam mogao mjeriti. Ali, plamen se ugasio još u toku noći. Logora više nije bilo. Od njega je ostao logorski zid, žičana ograda i ove dvije zgrade: ova u kojoj smo mi i druga pusta i prazna u kojoj su do večeras bile žene. Sve ostalo su ruševine. Sigurno da su i ove dvije zgrade minirane, ili će to barem biti poslije naše pogibije. SUTRA ĆE SE SVE ZNATI

Već je odavno pala noć. Tišina svuda. l pored svega naprezanja ne čuje se grmljavina topova. Znači, naši još nisu došli dovoljno blizu logora. Da li su već oslobodili Staru Gradišku i onih desetak zatočenika i isto toliko zatočenica? Ili su i oni već pobijeni? Jer, znali smo, u Staroj Gradiški je ostalo samo nekoliko zatočenika da održavaju vodovod i električnu centralu. Sve ostalo je iseljeno, što u Lepoglavu, što u Jasenovac. A od svih tih zatočenika ostalo je ovih 1073, ovdje u ovoj zgradi u ovoj posljednjoj logorskoj noći. Da, ostalo je još nešto u logoru IV u kožari u samom mjestu Jasenovac, ali ne znamo ni što je s njima. Jesu li i oni danas, noćas pobijeni, ili su i oni ostavljeni za sutra?

Zatočenici su umorni od svega što su vidjeli, od svega što su doživjeli, od svega što ih očekuje. Izgleda kao da nitko više ne vjeruje da bi se mogli spasiti. Ipak, i u tim trenucima, bilo je zatočenika koji su još vjerovali u to da nećemo svi biti pobijeni. Te noći se to nije vidjelo, ali se vidjelo sutradan. Čudnovato je koliko može biti jaka ta nada u neko čudo, čudo koje se ne može očekivati, iako sve što se vidi ukazuje jasno samo na jedan jedini izlaz, neizbježnost likvidacije svih preostalih zatočenika.

Odjednom je tišinu noći prekinulo gruvanje minobacača. Svjetleći meci mitraljeza paraju oblačno, crno nebo bez zvijezda. Radoznalo izvirujemo kroz prozore da vidimo što je. Kao iskra nade i velike sreće pomišljamo da nisu možda naši uspjeli iznenada se privući logoru i napasti ga. Ali, prvi pogled kroz prozor raspršio je sve iluzije. Vidimo, u logoru gore barake u kojima smo još popodne bili, odakle su nas iselili. Ustaše minama iz minobacača tuku barake. Od njihovih eksplozija raspršava se vatra na sve strane i osvjetljava noć koja postaje jasna. Suha jelovina gori, što kažu, kao barut. U plamenu baraka nestaju i oni koji su još maločas tamo visjeli kao nijemi prkos ustaškoj

Opet je zavladao mir. Svuda caruje tišina proljetne noći. Samo se negdje s istoka počinje javljati vjetar koji huji oko osamljenih zgrada koje su se ispriječile na njegovu putu. Poneki zatočenik spava, poneki leži i bulji u tamu, poneki puši, ako ima što. Svaki provodi vrijeme kako sam zna i umije, i čeka. Čeka sutrašnji dan i nešto što će se dogoditi, a nitko ne zna što je to. Svima je jasno: ovo je posljednja noć u logoru. Sutra logora više neće biti. A zatočenika? To će se znati sutra. Jer, dok je živ, čovjek se nečemu nada, nešto očekuje. Ne mora to biti čudo, ali mora biti nešto neočekivano. Hoće li sada, u ovim uvjetima, logorskoj organizaciji uspjeti učiniti ono što do sada nikako nije mogla? Hoće li se moći organizirati napad na stražu? 73

72


cijelo vrijeme rukovodilo organizacijom i koje se mijenjalo i dopunjavalo prema prilikama. To je bilo rukovodstvo stvoreno ad hoc, u toj konkretnoj situaciji. Inicijativu za sastanak i formiranje tog rukovodstva dao je vjerojatno Ante Bakotić, pirotehničar iz Sinja, dugogodišnji zatočenik i svakako član ranijih rukovodstava. U opisanoj prostoriji našlo se desetak zatočenika, među njima i ja. Nikad do tada nisam bio u rukovodstvu logorske organizacije. Sada sam ovdje vidio neke ljude koje sam poznavao, za koje nisam pretpostavljao da pripadaju logorskoj organizaciji, ljude za koje sam znao da pripadaju organizaciji i ljude koje nisam poznavao. Bili su tu, koliko se ja sjećam: Ante Bakotić, dr Petar Krstić, mislim da je bio iz Zagreba, ali u to nisam siguran, Jovo Živković, koji je sada u Beogradu, Dragutin Škrgatić i Pavao Kulaš, također iz Zagreba, ja i još nekolicina. U sjećanju mi je ostao jedan crnomanjast čovjek, star oko 40 godina, sitnog rasta, koji je nosio oznaku da radi u stolariji. Ne sjećam se da sam ga ikada ranije vidio.

XV

PROBOJ

ZATOČENIKA

Svanulo je tmurno jutro 22. travnja 1945. Vjetar je s kišom i snijegom izvodio svoje igre oko krojačnice. Kapija u zidu na putu prema Košutarici bila je otvorena i vjetar je njihao njena krila od gredica povezanih bodljikavom žicom. Nasuprot krojačnici, uz sam put što je vodio od Jasenovca prema Košutarici kroz logor, nalazio se bunker u kojem je ovaj put bila ustaška posada s puškomitraljezom i nekoliko pušaka. Ispod izvidnice koja je nadvisivala kapiju nalazio se također bunker u kojem je bilo barem dva puškomitraljeza i nekoliko pušaka. Na samoj cesti ispod bunkera vidjeli smo bacač koji je noćas izvodio »bombardiranje« logorskih baraka. Tamo sa nalazio i teški mitraljez u kojem je još bio redenik s mecima koji nisu bili istrošeni. Samo ustaša pored tog oružja nije bilo. Valjda su se od vjetra i kiše sklonili u bunker.

Ubrzo, odjednom, tako reći bez ikakva dogovaranja, svi smo bili suglasni da nam preostaje samo napad na stražu i pokušaj da se probijemo izvan logorskog zida. O tome nije bilo nikakve diskusije niti bilo kakvog razmimoilaženja. Znali smo da to treba učiniti što prije jer večer ne smijemo dočekati. Uvečer ćemo svi biti mrtvi. Kako i gdje, to nije bilo poznato, ali to nije niti bilo važno. Važno je bilo probiti se napolje. Bili smo svjesni da nemamo mnogo izgleda na uspjeh. Bilo je jasno da će mnogi poginuti u unakrsnoj vatri s bunkera, ali smo računali na iznenađenje i na to da će ipak netko preživjeti i da će moći reći svima i svakome da se nismo dali poklati, da smo se borili za slobodu.

Ispred vrata na krojačnici nalazila su se po dva stražara, na svaka vrata po jedan. Ženski logor je izgledao pust i prazan, a to je zaista i bio.

Razlika je postojala u načinu kako to postići. Jedni su predlagali da se pokuša pod nekim izgovorom namamiti stražare u zgradu i tu ih likvidirati, pa tako doći do 4 puške. Zatim da se četvorica zatočenika preobuku u ustaške uniforme i da zamijene stražare. Na dani znak da otvore vatru na izvidnice iz pušaka, a dotle da ostali jurnu na kapiju. Predlagači su vjerovali da će na taj način uspjeh biti osiguran, a da će iznenađenje biti potpuno, pa prema tome i gubici smanjeni na minimum.

Na nekoliko metara od ženskog logora prolazio je zid od bodljikave žice, a iza njega je bio zid od opeke. Na kojih stotinjak metara od izvidnice iznad kapije, na zidu se nalazila nova izvidnica koja je također bila zaposjednuta i u kojoj je bio najmanje jedan puškomitraljez. Ustaše su nas mogle tući unakrsnom vatrom. U samo svitanje, čim se moglo raspoznati likove, logorska organizacija je uspjela jednu malu prostoriju, između vrata na sjevernoj strani zgrade osloboditi samo za svoje pripadnike. Oko te prostorije također smo smjestili pouzdane zatočenike. Jer, trebalo je donijeti odluku o tome što poduzeti u ovoj situaciji.

Drugi su predlagali da se ne ide tim putem, nego da masovno na sva vrata i sve prozore pojurimo napolje. Prvi koji uspiju izaći neka napadnu stražare, oduzmu im oružje i zatim pojure s ostalima prema kapiji i usput pokušavaju paljbom po bunkerima spriječiti efikasno pucanje na logoraše. Računali smo da bi ovo bilo također iznenađenje i da bi imalo uspjeha.

Ostali zatočenici nalazili su se i po katovima i u velikoj prostoriji u prizemlju. Sve je izgledalo mirno, ništa nije ukazivalo na to da se nešto priprema.

Ja nisam imao svoj prijedlog. Ali drugi mi se učinio bolji. Sjećam se da sam postavio pitanje što je naš cilj. l kada smo utvrdili da nam je cilj da se probijemo u što je moguće većem broju izvan logora, tada

A u onoj maloj prostoriji sastalo se tadašnje rukovodstvo organizacije. To nije bilo ono rukovodstvo koje je ranije formirano, koje je

75

74


sam rekao da smatram da je jedino druga varijanta pogodna. Prva da predstavlja prevelik rizik, jer imamo dosta smutljavaca među zatočenicima i da iznenađenje može potpuno izostati. Nismo se složili oko toga kojim putem i kako trebamo izvesti prepad. Većinom glasova smo odlučili da idemo po drugoj varijanti. Odmah zatim dana su zaduženja. Osnovane su četiri desetine, za svaka vrata po jedna, a to znači i za svakog stražara po jedna. Kod svakog prozora treba postaviti pouzdanog čovjeka koji će na dani znak skočiti kroz prozor i na taj način pozvati i povesti za sobom ostale koje nismo smjeli uputiti u naš plan, a za koje smo vjerovali da će nas podržati. Jer, jedino je masovnost napada mogla donijeti uspjeh. Ja sam dobio zadatak da formiram desetinu, da je naoružam onime što nađem i da se pripremim i koncentriram na zadnjim vratima, na onima koja su najudaljenija od kapije. Tko je sve dobio zadatak da oformi desetine, ne sjećam se više. Znam da Bakotić nije dobio takav zadatak. On je trebao dati signal za napad. Dogovoreno je da će to biti povik: »Naprijed drugovi!«, da će biti dan iz sredine prostorije u prizemlju.

drugom, i njome desetine iznenadi,

ali tu je već Sava Luketić (ili Vlaketić iz Dalja) imao pušku pucao prema bunkeru pored ceste. Pozvao sam ostatak svoje da obiđemo oko ženskog logora da nas od tamo netko ne ali tamo nikoga nije bilo.

Kada sam izbio pred ženski logor i potrčao prema kapiji, vidio sam da već ogromna masa zatočenika juriša prema kapiji. Bili su tijesno zbijeni jedan uz drugog kao do su se htjeli jedan na drugog osloniti. Vikali su: »Naprijed drugovi!«. Bio je to sada bojni poklič zatočenika koji su jurili prema slobodi. Ustaše su bile potpuno iznenađene, tako da su vatru otvorile tek kada smo pretrčali već gotovo polovicu puta prema kapiji. Ostavili su minobacač, koji nije imao mina, ostavili su i teški mitraljez s neistrošenim redenikom metaka. Sklonuli su se u bunkere njinove izvidnice i odavde nas obasipali vatrom. Razumije se da je mnogo zatočenika padalo. Ali, jurili smo i preko njih, samo naprijed, da što prije stignemo do kapije. l tada se dogodilo ono što nismo mogli očekivati. Najednom se među zatočenicima javiše glasovi: »Nemojte bježati, jer će nas sve pobiti! Natrag!« Dakle, i u ovom trenutku još je postojalo vjerovanje kod nekih zatočenika da neće svi biti pobijeni. Nevjerojatno, ali istinito.

Pošto je svaki preuzeo određeni zadatak razišli smo se na izvršenje. Skupio sam svoju desetinu u kojoj su bili i već spomenuti Drago Skrgatić i Pavao Kulaš, a pored njih još Mića Anić, Karlo Jagar, no ne mogu se sjetiti i ostalih. Tek. bilo nas je deset. Jagar je imao veliki kuhinjski nož, a isto tako i Škrgatić, koji su se naoružali još u kuhinji prije nego što smo pošli ovamo. Ja sam imao svoj dosta velik džepni nož, a drugi su nabavili krojačke škare, cipelarske čekiće ili noževe. Tako naoružani skupljali smo se na mjestu na kojem smo trebali čekati znak.

Još glasnije se zaorio poklič »Naprijed, drugovi!«. Još smo brže potrčali. HEROJSKI PODVIZI Milan Ristić, zarobljeni partizan, zatočenik, dočepao se mitraljeza i otvorio vatru na bunker na cesti. l ušutkao ga. Aca Grabovac je bacio bacač u Savu. A kada je ispraznio redenik i Ristić je to učinio s mitraljezom. S izvidnice su ustaše bacale na nas ručne bombe. Vjerojatno su se i oni uplašili pa su bombe bacali suviše rano, tako da su šišteći padale na zemlju, vrtjele se tamo. Zatočenici su ih uglavnom nogama gurali u Savu. l ja sam to s jednom učinio.

Bilo je to dosta opasno i teško provesti. Jer, trebalo je s prilaza zgradi sklonuti one koji su bili nepouzdani, a pogotovu one koji su se pokazali kao ustaški doušnici. Jer, neopreznim postupkom moglo je sve biti dovedeno u pitanje.

Za to vrijeme Edo Šajer uspio se popeti uz banderu i prekinuti telefonsku vezu s Jasenovcem.

Vrijeme je sporo odmicalo, jer se sve radilo polako. Ali s druge strane činilo se da pripreme nikad neće biti završene. Napokon je došao Bakotić i rekao mi da su svi javili da su na svojim mjestima. Rekao sam mu neka pođe još jednom da sam provjeri je li sve spremno. Poslije izvjesnog beskrajno dugog vremena, drhtao sam kao šiba. Zubi mi cvokotali, da li od uzbuđenja ili straha ne znam, tako da sam se bojao da će se cvokot zuba čuti čak i izvan zgrade. Napokon, došao je Bakotić i rekao da je sve u redu. Rekao sam mu: »Idi i daj znak«. Toga trenutka nestalo je drhtanja, nestalo je cvokotanja zuba. Ostala je samo odlučnost i spremnost da se udari. Na dani znak izjurili smo kroz vrata. Skrgatić i još jedan, mislim da je to bio Kulaš, oborili su ustašu i s njime se gušali. Poletio sam prema

Već su prvi zatočenici jurili izvan logora prema oko dva kilometra udaljenoj šumi kod Košutarice. Jedna grupa je ušla u Savu u pokušaju da je prepliva i dočepa se bosanske obale. Ustaše su gađale i jedne i druge, tako da se vatra razredila i više se zatočenika moglo spasiti. Napokon sam i ja izašao iz logora. Primijetio sam da ustaše gađaju po vodi, ali da ne mogu tući samu obalu. Brzo sam se spustio i pošao obalom, tako da sam cijelom visinom bio zaklonjen od mogućih metaka. Bio je to mrtvi ugao. Stalno sam pogledavao gore. Vidio sam zatočenike koji trče cestom i vidio kako ih meci obaraju. Vidio sam 77

76


u Savi kako tonu oni koji su je pokušali preplivati. Nastavio sam tim putom. Još dok sam se nalazio u logoru, dok sam trčao prema kapiji, osjetio sam da me pogodio metak. Osjetio sam udarac u prsa. Nisam imao hrabrosti pogledati jesam li i kako ranjen. Samo sam duboko uzdahnuo da osjetim mogu li disati. Kada me ništa u tome nije sprečavalo, nastavio sam trčati pojačanom snagom.

gova uniforma i puška predstavljala suviše velik teret za kretanje. Pošao je prema meni. Ispalio je metak, ali je promašio. Trebalo je ponovo novi metak gurnuti u cijev. Pošao sam prema njemu, riješen da ga likvidiram. Ali on je pobjegao. Nisam potrčao za njim, nego sam se izgubio iza prvog grma, nastojeći da što prije dođem do šume. Nismo znali da se ispred šume nalazi još jedan red ustaških bunkera koje je trebalo proći. Ali, ti su bunkeri bili neutralizirani time što su ustaše bile između nas, pa nisu mogle tući unakrsnom vatrom. Samo su pojedinačno mogli nekoga pogoditi. l sigurno su pogađali, ali to je bilo manje nego što bi bilo da su tukli mitraljezima koje su imali.

Međutim, zatočenici su bili iscrpljeni dugim boravkom u logoru. Nisu imali snage da dugo trče. l čim su izašli iz logora morali su krenuti običnim korakom jer trčati više nisu mogli. Sjećam se da sam vidio Antu Bakotića kako ide po cesti, korakom a pluća mu se nadimaju kao kovački mjehovi. Pozvao sam ga da siđe k meni i da ide ovim mrtvim uglom. On je samo odmahnuo rukom i nije pošao dolje. Tako ga je pogodio metak i on se srušio u Savu.

NAPOKON U ŠUMI

U Savi sam među onom množinom živih i mrtvih koji su plutali, ugledao i onog crnpurastog čovjeka iz stolarije koga sam tog jutra prvi puta vidio. Plivao je na leđima, okrenut k nama, i stalno vikao: »Naprijed drugovi!« Učinio je tako još nekoliko sporih iznemoglih zaveslaja, a zatim još povikao «Naprijed drugovi! Živio drug Tito!« i zatim potonuo. Vjerujem da je bio ranjen kada sam ga ugledao. Bio je obučen, čak je imao i zimski paut, te ga je vjerojatno odijelo, koje se natopilo vodom, povuklo na dno. Ali, do posljednjeg daha on je bio borac. Zatočenik više nije bio. Vrijeme zatočeništva je ostalo za njim, kao i za svima nama. Došao sam i do okuke Save. Sada ovo više nije bio mrtvi ugao. Trebalo se prebaciti preko ceste i nastaviti put prema Košutarici. Plivanje preko Save u toj situaciji izgledalo je moguće. Ustaše su još uvijek raspolagale s jakom vatrom i Savu su posebno tukle. Prešao sam na livadu koja nas je dijelila od šume. Na livadi se nalazilo neko drvo i poneki grm. To je pružalo dobar zaklon od oka, jer je već bilo i ponešto mladog lišća. Ni ja više nisam mogao trčati. Hodao sam korakom i polako napredovao. Cilj mi je bila šuma koja se crnila preda mnom. Dosta je zatočenika išlo tim putom. l sada su ustaše načinile nešto, što je s njihove strane neshvatljivo. Oni su poslali na nas ustašku satniju. Bili su to mladići, gotovo još djeca. Pošli su nas hvatati žive. Kao da će ijedan sada pristati da bude živ uhvaćen. Bila je to borba na život i smrt, ali samo za nas zatočenike. Mi smo mogli, ili ostati živi i slobodni ljudi, ili poginuti. Treće mogućnosti više nije bilo. Zbog toga su ustaše morale prekinuti vatru iz izvidnica, jer bi potukli svoje koji su im još trebali čuvati odstupnicu. A ovi mladići su punili puške, pucali u nas, ali su pokušavali i da nas žive uhvate. Sjećam se jednog, ne vjerujem da je imao više od 13—14 godina, kome je nje-

Napokon sam se našao u šumi. Pošao sam u nju, samo što dalje od logora. Tek tu, u relativnoj sigurnosti, pogledao sam svoja prsa. Odijelo, pa čak i košulja bili su poderani, metak ih je zakvačio. Ali prsa su ostala neozlijeđena. Imao sam, dakle, mnogo sreće. Nastavio sam ići sve dublje u šumu. Tu sam sreo i Jovu Živkovića. Dogovorili smo se da se raziđemo, da svaki krene na drugu stranu kako bi barem jedan sigurno preživio. l tako sam ostao säm u šumi. Pucnjava je postajala sve slabija, pucanje se sve rjeđe čulo. Na kraju je zavladao mir, a ja sam bio slobodan, säm, u šumi i nisam bio povrijeđen. Tada mi je to bilo dovoljno. Tada nisam ni pomišljao na to da smo danas, mi zatočenici, likvidirali logor, da smo ustašama pomrsili račune. To mi je na pamet palo tek nekoliko dana kasnije, kada sam već bio u jedinici. Tada sam samo osjetio veliko olakšanje što više nisam zatočenik, što sam slobodan i neozlijeđen. Sve ostalo je bila budućnost. A ona je morala biti svijetla poslije svega što sam proživio. Idući tako kroz šumu, nekoliko sam puta izbijao na Savu, ali nisam imao smjelosti da zaplivam. Uvijek sam se od Save vraćao natrag u šumu. Ali, kada sam jednom dospio na rub šume, u pravcu prema logoru, učinilo mi se da ustaše opkoljavaju šumu. Hitro sam pošao dublje u šumu, ali pored Save. l kada sam došao na mjesto gdje mi se učinilo da me nitko za vrijeme plivanja neće vidjeti, skinuo sam sa sebe sve osim gaća i bacio se u Savu. Bilo je strašno hladno. Puhao je vjetar, a padala je i kiša. Snijeg je prestao. A Sava mi se činila toliko toplom, toliko je prijatno bilo u njoj da sam brzo zaplivao. Nisam ponio odijelo, samo da bih što prije preplivao. Napokon, stigao sam na drugu obalu. Trebalo je izaći iz vode. Nisam dotle ni primijetio da sam isplivao baš pokraj jednog ranije ubijenog zatočenika, koji je ruku vezanih žicom ležao na obali, tamo gdje ga je Sava izbacila. Od njega se širio strašan zadah truleži i ja sam što sam brže mogao pobjegao na obalu i u šumu. Sada sam bio siguran da sam se spasio i da me više neće moći uhvatiti i ubiti.

79

78


čja, pustog i nenaseljenog kao što je cijelo područje bilo. A mi smo bili goli i gladni, pa čak i žedni. Poslije možda pola sata ili nešto više hoda, ugledali smo kako nam se približava jedan seljak s dvije žene. Valjda sa ženom i kćerkom. Stali su dosta daleko od nas. Muškarac nam je prišao. Bio je to prvi kontakt s nekim izvan logora, prvi dokaz da više nismo u logoru. Gledao nas je sumnjičavo, pitao nas tko smo i kamo idemo, odakle dolazimo itd. Rekli smo tko smo i kamo idemo. On je bio sumnjičav i pošao je sa svojima dalje svojim putem, a mi svojim. Tada nisam ni pomišljao na to da smo mogli biti sumnjivi i da nas je netko mogao smatrati i ustašama koje su pobjegle iz svoje jedinice. Bio sam čvrsto uvjeren da će svatko tko nas sretne znati da srno mi logoraši, koji su eto srećom, slučajem izbjegli smrt.

XVI

ZAKLJUČAK Ušao sam u šumu. Bilo mi je strašno hladno. Od zime su mi zubi cvokotali, udarali jedni o druge. Vjerovao sam da se ne bih mogao pritajiti, ako bi slučajno naišla neka ustaška patrola, jer bi me cvokotanje otkrilo. Pošao sam ravno od Save prema Bosni. U gustoj vrbovoj šumi, branjevini, sastavljenoj od mladog drveća, nisam mogao ništa vidjeti dalje ispred sebe. Znao sam da je preda mnom Prošara i tamo sam se uputio. Ali, izbio sam opet na Savu. Ni danas ne znam da li je to bilo zato što sam gubio pravac, ili zato što je tu Sava pravila mnoge zavoje.

Napokon, pred smiraj dana stigli smo i do kuća. Bile su zaista potpuno puste. Nigdje nije bilo ničega što bi se moglo jesti, nigdje ničega u što bi mogli ogrnuti naša gola tjelesa. A s dolaskom večeri bivalo je sve hladnije i hladnije. Htjeli smo odmah nastaviti put u planinu, ali to nismo mogli. Nismo imali snage. Onaj treći naš drug formalno je izgubio svijest. Htio je trčati, ali nije mogao ni na nogama stajati. Nije dozvoljavao da ga dirnemo, govoreći nam da smo ustaše i da se ne da uhvatiti.

Odjednom sam čuo neke ljudske glasove. Pritajio sam se, a zubi mi cvokoću. Na nekoliko koraka od sebe ugledao sam dvojicu golih mladića. Znao sam da su zatočenici. Jednog sam i prepoznao, bio je to »Ahbab«, sluga kod zapovjednika logora Pičilija. Kasnije sam saznao da se zvao Radovan Popović i da je iz nekog zaseoka pored Podgradaca, ispod Kozare. On je bio doveden u logor poslije neprijateljske ofanzive na Kozaru, kao dječak. Imao je tada. tj. u vrijeme kad sam ga sreo, možda tek 15 ili 16 godina, a bio je već stari logoraš. Drugoga nisam poznavao, niti mu znam ime.

Potražili smo makar nešto slame. Nismo našli niti jednu rukovet ni slame ni sijena. Skupili smo se u uglu jedne od kuća i tamo se spremili da provedemo noć. Ujutro sam Ahbabu objasnio da idem prema Orahovu. Znali smo obojica da je to ustaško uporište. Ali, ja sam vjerovao da nema tog uporišta ustaša u kojem ne bi partizani imali nekog svog suradnika. Vjerovao sam također da je taj — ako postoji — sigurno već obaviješten o našem prepadu i da će morati izaći izvan sela da vidi je li neki od logoraša dospio i da mu pomogne. Ahbab se složio s mojim razmišljanjem, a onaj treći je nepokretan ležao u uglu. Bio je živ, ali se više nije mogao kretati. Samo je nesuvisle riječi izgovarao.

Ahbab je bio ranjen u lopaticu. Kada je plivao preko Save, metak ga je okrznuo i odnio mu dio kosti s lopatice. Bio je potpuno gol, kao i njegov drug. Ja sam imao gaće na sebi, skinuo ih i pokidao tako da sam kako tako previo njegovu ranu. Koliko je on bio sitan, koliko još dijete, neka ilustrira samo ovaj podatak. Mene je, koji sam tada imao svega 25 godina, koji nisam niti visok niti krupan, zvao ljudinom.

Na putu prema Orahovu, izdaleka sam ugledao jednog čovjeka na konju. Imao je tamne hlače, bijelu košulju i nešto crveno na glavi, vjerojatno fes. l on me je primijetio i potjerao konja galopom prema meni. Ja sam pošao prema šumi, ali mi je on doviknuo da ne bježim. Stao sam, a i on je zaustavio konja na nekoliko koraka od mene. Odmah je upitao jesam li logoraš i ima li još neki. Rekao sam mu kako stoji stvar. Obećao je da će se odmah vratiti i donijeti nam nešto da se obučemo i nešto za pojesti. Dogovorili smo se da ga čekamo gore na njivi pod kruškom.

l sada smo utroje nastavili put. Opet smo nekoliko puta izbijali na Savu. Činilo nam se da lutamo i da nikada nećemo izaći iz ove šume, iako smo znali da ona nije niti velika niti široka. Napokon, već je bilo kasno popodne, sunce se probilo kroz oblake, izbili smo na livadu. Daleko, koji kilometar ispred nas, vidjela se Prošara i njeni šumom obrasli obronci. Sada smo vidjeli cilj i pošli prema njemu. Vidjeli smo da ispred šume ima nekoliko kuća. Ali ni iz jedne nije izlazio dim. Vjerovali smo da je i to napušteno selo ili zaselak, u kome nema nikoga. Vjerovali smo da je tu negdje granica logorskog podru-

Vratio sam se po Ahbaba i zajedno smo se popeli na obronak, na onu njivu. Ali nismo pošli pod krušku. Iz opreznosti, jer ipak nisam bio siguran, iako sam vjerovao čovjeku. Kada sam ga izdaleka ugledao

80

81


kako nam prilazi i kada se on osvrnuo, jer nas nije ugledao pod kruškom, mahnuo sam mu. Prišao nam je i rekao da se moramo hitno obući, da sada ne jedemo jer za to nema vremena, da se spustimo dolje na cestu, gdje će doći njegov drug s kolima kojima će nas prebaciti dalje u šumu. Tamo će nas dočekati treći i uputiti nas dalje.

da li sam do njih došao još u logoru ili tek kasnije razmišljajući i preživljavajući sve to. Možda će u svjetlu novih podataka ponešto izgledati drukčije nego što sam to ja prikazao. Ali sigurno je, da nova istraživanja, prikupljanja podataka od preživjelih mogu samo potvrditi osnovnu pretpostavku i neoborivu činjenicu da su i logori bili poprišta narodnooslobodilačke borbe i da oni koji su dospjeli u logor nisu samim tim izbačeni iz borbenog stroja.

Kada su bijesnim galopom dojurili konji i kola, brzo smo se popeli i sjeli. Galopirali su mali bosanski konjići koliko su mogli. Pjena ih je oblila, ali su vukli. Napokon smo krenuli uzbrdo. A nakon nekog vremena naš pratilac i vođa puta rekao nam je da smo iz Hrvatske prešli u Jugoslaviju. Uskoro smo našli i trećeg, koji je sjedio na jednom panju i čekao nas.

Ako sam sve to dokazao, onda sam i u potpunosti uspio.

Tek tu smo pokušali zagristi u tvrd, ali svjež kukuruzni kruh. Ali, nismo mogli gutati. Samo smo mlijeko iz čuture popili. Ono je bilo toplo, a to je toliko godilo. l odijelo nam je godilo, jer je bilo toplo, iako nikako nisam mogao odrediti koje je osnovne boje bilo. Sastojalo se naime sve od zakrpa. Odatle smo pošli ka Vrištiku i tamo nas je našla, odnosno tamo smo našli partizansku stražu. Konačno, bili smo sigurni. A Ahbab je sasvim klonuo. Njegova rana mu nije dala dalje. Dobio je temperaturu i bio je u bunilu kada smo stigli do zaseoka. Ali, još iste noći njegova je majka saznala za njega i prenijela ga u bolnicu gdje je i izliječen.

Često mislim na cijelo to vrijeme. Ne može se sve to samo tako izbrisati. Niti treba. Naprotiv, treba ovo sačuvati kao uspomenu na jedno doba, na jedno vrijeme koje se više ne smije vratiti. Ali, treba znati i to da logori nisu bili samo mučilišta u kojima su se ustaše iživljavale, nego da su bili i poprišta borbe. To je bio cilj ove knjižice, da prikaže kako se vodila borba i kako su se zatočenici ponašali u tim uvjetima, kako su jedan drugog podržavali i kako su se zajedničkim snagama, osloncem jednih na druge uspijevali suprotstaviti. Cilj mi je bio da ovim zapisima potaknem na promatranje logora i iz ovog ugla. Siguran sam da nisam mogao iznijeti sve što bi se o toj materiji moglo reći. Sigurno je da mnogo i mnogo toga ja nisam znao. Vjerujem da ima ljudi koji bi mogli dopuniti ovo nizom novih podataka. A možda će se netko, potaknut ovom knjižicom, prihvatiti toga mukotrpnog i dugog posla. Ja sam pokušao da od niza fragmenata koji su meni poznati prikazem cjelinu kako sam je ja sagledavao. Možda sve to nije potpuno točno. Ja jamčim za točnost samo onih podataka koje sam iznio, ali ne i točnost svih svojih pretpostavki i zaključaka, bez obzira na to 83

82


204036401 Cedomil Huber Bio Sam Zatocenik u Logoru Jasenovac

Recommend Documents