KS-ROMANI »ZRNO« Kolo III., knjiga 3
GRAHAM GREENE
Izdavač KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Marulićev trg 14 Zagreb Za izdavača Vjekoslav Bajsić Zagreb, Kaptol 31 Lektura Dubravko Horvatić
KRAJ LJUBAVNE PRlCE
Korektura Lidija Belinc Oprema Alfred Pal Prevela Ljerka
Radović Tisak GORENJSKI TISK Kranj
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB 1984
Naslov originala: Graham Greene, The End of the Affair © 1951 by Graham Greene © za hrvatski prijevod: »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb 1984.
PREDGOVOR Uzbudljivo je piščevo sporo otkrivanje individualne metode pisanja romana, ali kad zađe u zrele godine života, naiđe trenutak kad osjeća da više nema kontrole nad svojom metodom, postao je, naime, njenim zatočenikom. Onda se tu usadi i jedno dulje razdoblje — zvano l'ennui1 — kad mu izgleda da je sve to već ranije učinio. Tada se više boji čitati povoljne kritike o sebi nego one nepovoljne, jer one prve strahovito strpljivo, na njegove oči, odmotavaju nepromjenjivu šaru kao na tepihu. Ako je pisac mnogo zavisio o podsvjesnom, o svojoj sposobnosti da i svoje vlastite knjige zaboravlja, kad se one konačno pojave na policama knjižara, kritičar ga podsjeća — ova se tema oživotvorila prije deset godina, ona poredba, koja mu je tako nepromišljeno došla pod pero, prije nekoliko tjedana, upotrebljena je prije skoro dvadeset godina u jednom odlomku gdje on . . . Pokušavao sam pobjeći iz svoga zatvora pišući za film, ali me je Treći čovjek pozvao u drugi, još 1
l'ennui (franc.) = dosada
KS-ROMANI »ZRNO« Kolo III., knjiga 3
GRAHAM GREENE
Izdavač KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Marulićev trg 14 Zagreb Za izdavača Vjekoslav Bajsić Zagreb, Kaptol 31 Lektura Dubravko Horvatić
KRAJ LJUBAVNE PRIČE
Korektura Lidija Belinc Oprema Alfred Pal Prevela
Ljerka Radović Tisak GORENJSKI TISK Kranj
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB 1984
Naslov originala: Graham Greene, The End of the Affair © 1951 by Graham Greene © za hrvatski prijevod: »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb 1984.
PREDGOVOR Uzbudljivo je piščevo sporo otkrivanje individualne metode pisanja romana, ali kad zađe u zrele godine života, naiđe trenutak kad osjeća da više nema kontrole nad svojom metodom, postao je, naime, njenim zatočenikom. Onda se tu usadi i jedno dulje razdoblje — zvano l'ennui' — kad mu izgleda da je sve to već ranije učinio. Tada se više boji čitati povoljne kritike o sebi nego one nepovoljne, jer one prve strahovito strpljivo, na njegove oči, odmotavaju nepromjenjivu šaru kao na tepihu. Ako je pisac mnogo zavisio o podsvjesnom, o svojoj sposobnosti da i svoje vlastite knjige zaboravlja, kad se one konačno pojave na policama knjižara, kritičar ga podsjeća — ova se tema oživotvorila prije deset godina, ona poredba, koja mu je tako nepromišljeno došla pod pero, prije nekoliko tjedana, upotrebljena je prije skoro dvadeset godina u jednom odlomku gdje on . . . Pokušavao sam pobjeći iz svoga zatvora pišući za film, ali me je Treći čovjek pozvao u drugi, još 1
l'ennui (franc.) = dosada
luksuzniji zatvor. Prije nego što sam se vratio onome što smatram svojim pravim poslom, čitao sam Velika očekivanja. Dickensa nikada prije toga nisam smatrao vrlo simpatičnim piscem, ali sam sada bio opčinjen prividnom lakoćom kojom je upotrebljavao prvo lice jednine u pripovijedanju. Činilo mi se: ovdje se nalazi izlaz iz određenoga, ustaljenoga uzorka, u ovakvom postupku, u kojemu se još nisam ogledao. Prvo je lice jednine oduvijek pružalo očigledne prednosti: izabrana je točka gledišta jamčila protiv bilo kakvog iskušenja od zastranjivanja, tj. »ja« može promatrati samo ono što »ja« promatra, ali kad sam se upoznao s upotrebom prvog lica u romanima gospodina Somerseta Maughama i njegovih imitatora, mislio sam da je ovakav postupak pomalo prelak i suh, previše blizak nespretnom ljudskom govoru, da je bezbojan . . . Možda i jest bio suh i bezbojan, ali ne i lak. Mnogo puta sam zažalio što sam slijedio to »ja« na njegovom zlosretnom putu i promišljao započeti Kraj ljubavne priče sasvim ispočetka, s Bendrixom viđenim izvana, u trećem licu. Nikad se prije toga nisam tako naporno morao boriti da bih ostvario zanimljivo pripovijedanje. Na primjer, kako sam mogao učiniti raznolikim onaj najvažniji »ton«, kad je postojala samo jedna ličnost koja stalno komentira? Već je na prvoj stranici Bendrix odredio ton: »Tako je ovo zabilješka o mržnji daleko više nego o ljubavi« — a ja sam se užasavao pomisli da se zbog njegove mržnje cijela knjiga ne osuši poput dimljene ribe. Dickens je na neki čudesan način varirao svoj ton, ali kad sam pokušao analizirati tajnu njegovog uspjeha, osjećao sam se poput čovjeka koji ne razlikuje boje i koji pokušava razumski razlikovati jed-
nu boju od druge. Za moju su knjigu postojale samo dvije nijanse iste boje — pomamna ljubav i pomamna mržnja; gospodin Parkis, privatni detektiv, i njegov sin bili su pokušaj da uvedem još dva tona, humoristički i patetični. Knjiga je počela da oživljava u prosincu 1948. godine, u jednoj sobi hotela Palma, u Capriju. Uvijek zamišljam da je na mene utjecala knjiga što sam je čitao u to vrijeme, tj. jedan izbor djela Barona von Hiigela, poimence odlomci iz njegove studije o sv. Katarini Denovskoj. Imam običaj da obilježavam knjige koje čitam, pišući zabilješke na marginama, pa ipak ne mogu naći ni jednu bilješku uz odlomak o sv. Katarini, nijednu koja bi imala neki značaj. Ali, u drugom jednom Hiigelovom eseju nailazim na slijedeći podvučeni odlomak: »pročišćavanje i polagano konstituiranje pojedine osobe u ličnost posredstvom naizgled slijepog determinizma prirodnog zakona i prirodnih događaja . . . Ništa ne može biti sigurnije od toga da moramo priznati i smjestiti ovaj neporecivi, svenametljivi element i silu negdje u naše živote: ako ga ne priznamo posrednikom, ščepat će nas kao našu posljedicu.« Ništa nije moglo biti dalje od von Hiigelovog značenja, od pripovijetke koja je sada počela da mi kopka po glavi — o čovjeku koji je gonjen i nadjačan nagomilavanjem prirodnih slučajnosti, sve dok se nije uplašio da će, zbog samo jedne slučajnosti, isprika o slučajnosti propasti. Na žalost! Bila je to namjera koju sam ja iznevjerio. Ima mnogo toga što mi se sviđa u ovoj knjizi — čini mi se da je jednostavnije i bolje napisana od svojih predhodnica i vješto konstruirana da bi izbjegla razvučenost vremenskoga slijeda kojega sam spomenuo negdje
drugdje (naučio sam, ponešto, neprekidno i ponovno čitajući izvanredni roman Dobar vojnik — Forda Madoxa Forda), ali sve dok nisam stigao do konačnoga dijela, nisam shvatio ogroman problem koji sam sebi postavio. Šarah je bila mrtva, knjiga je trebala da se nastavi bar isto toliko i poslije njene smrti, a ipak, poput Bendrixa, shvatio sam da nemam velike želje nastaviti u trenutku kad je moja glavna ličnost zauvijek nestala i kad je iza nje ostala samo filozofska tema. Počeo sam juriti prema kraju i mada u posljednjem dijelu ima prizora, naročito onih koji izražavaju razvoj nježnosti između Bendrixa i Sarinog muža, koji mi se čine dovoljno uspješnim, prekasno sam uvidio kako sam varao — varao samoga sebe, varao čitaoca, varao Barona von Hiigela. Događaj sa jagodastim mladežom nije trebao biti u knjizi; svako takozvano čudo, kao što je izliječenje Parkisova sina, trebalo je imati potpuno prirodno objašnjenje. Slučajnosti su se trebale nastaviti tokom godina, nagrađujući Bendrixov um, namećući mu neradu sumnju u njegov vlastiti ateizam. Posljednje bi stranice ostale gotovo iste kao što su i napisane (stvarno mi se vrlo sviđaju posljednje stranice), ali previše sam ubrzavao kako sam se primicao kraju. Ispalo je da sam se u ovom izdanju pokušao vratiti bliže mojoj prvobitnoj namjeri. Smvtheov je jagodičasti biljeg zamijenjen kožnim oboljenjem, koje je moglo biti nervnoga porijekla i prijemljivo ozdravljenju kroz vjeru. Jedna epizoda u knjizi, koja se mnogim kritičarima nije svidjela, jest otkriće da je Saru njena majka potajno krstila kad je bila malo dijete. 8
Agnostičnom čitaocu — s kojim sve više suosjećam — izgleda kao da ova epizoda uvodi ideju magije. Ali, ako hoćemo vjerovati u neku silu koja je neizmjerno iznad nas, po kapacitetu i znanju, tada magija zaista formira dio našega vjerovanja — ili radije, magija je termin koji upotebljavamo za tajanstveno i neobjašnjivo — poput stigmi2 Oca Pija, koje sam promatrao udaljen nekoliko koraka, dok je on čitao Svetu misu jednog ranog jutra u svom manastiru, u južnoj Italiji. Epizodu Sarinog tajnog krštenja izveo sam iz života Rogera Casementa. Katolički se kapelan u njegovom zatvoru, koga je on zamolio da ga primi u katoličku vjeru, raspitivao i saznao da je ovaj bio potajno kršten kad je bio dijete. Ovdje nismo nužno u carstvu »magije« ili slučajnosti — možda smo u području Dunneovog Eksperimenta s vremenom. Roman Kraj ljubavne priče imao je većeg uspjeha kod čitalaca nego kod kritičara. Toliko sam sumnjao u njega, da sam pretipkani rukopis poslao svom prijatelju Edwardu Sackvill-Westu i zamolio ga za savjet. Treba li da stavim knjigu u ladicu i jednostavno zaboravim na nju? Iskreno mi je odgovorio da mu se roman ne sviđa, ali ga, ipak, moram objaviti — mi treba da imamo vitalnost viktorijanaca, koji nikada nisu oklijevali objaviti kako dobre tako 1 loše stvari. I tako sam je objavio. Umnogome su me utješile pohvalne riječi Williama Faulknera. Po slije sam bio zahvalan dvogodišnjem vježbanju kroz koje sam prošao u upotrebi prvoga lica jednine pišu ći ovaj roman, jer sam kasnije možda mogao straho2
Stigma, eccl. Pl. stigmata, (lat.) = stigme, rane, kakve su na Isu sovu tijelu ostavili čavli i koplje (nap. prev.)
9
vati da upotrijebim tu metodu u Mirnom Amerikancu, romanu koji je takav način pisanja imperativno zahtijevao i koji je, možda, što se tehničke strane tiče, uspješnija knjiga. Prijevod: Dušanka Jovanović
10
Posvećeno C.
11
»Čovjek u svom srcu ima mjesta koja još nisu oživjela, a patnja se uvlači u njih da bi ta mjesta mogla oživjeti«
PRVA KNJIGA
LEON BLOY
1.
P
Pripovijetka nema ni početka ni kraja: čovjek svojevoljno odabire onaj trenutak doživljaja od kojega će se osvrnuti unatrag i od kojega će pogledati unaprijed. Kažem »čovjek odabire« s nemarnim ponosom profesionalnog pisca koga su — kad se sasvim proslavio — hvalili zbog njegove vještine pisanja, ali ja ću zapravo od vlastite volje odabrati tu tamnu kišovitu siječanjsku noć na Commonu, 1946. godine, kad sam ugledao Henrvja Milesa kako se nakrivio gazeći preko široke rijeke, a možda su te slike i prilike odabrale mene? Zgodno je i ispravno, prema pravilima moga 12
13
zanata, početi baš tamo, ali da sam tada vjerovao u Boga, isto tako sam mogao vjerovati u jednu ruku u blizini koja me je gurkala, i nagovarala »Oslovi ga, još te nije vidio.« Ali zašto bih ga oslovio? Ako mržnja nije previše krupan izraz da se primijeni na ijedno ljudsko biće, mrzio sam Henrvja — a i mrzio sam njegovu ženu Saru. Mislim da je on mene zamrzio ubrzo poslije događaja te večeri: kao što je kadšto zacijelo mrzio svoju ženu i onog drugog u kojega, srećom, u to doba nismo vjerovali. Tako je ovo zabilješka o mržnji daleko više nego o ljubavi, pa ako kažem što u prilog Henrvja i Šarah, onda mi se može vjerovati. Pišem protiv predrasuda, jer moj profesionalni ponos više voli poluistinu, pa čak i, da tako kažem, polumržnju. Neobično je bilo vidjeti Henrvja vani u takvoj noći: volio je svoju udobnost i, na kraju krajeva — ili sam to tako shvatio — imao je Saru. Za mene je udobnost nešto kao pogrešno sjećanje na krivom mjestu ili vremenu. Ako je čovjek osamljen, više voli neudobnost. Bilo je previše udobnosti čak i u kombiniranoj sobi koju sam imao na krivoj — južnoj — strani Commona, u uspomenama iz prošlosti drugih ljudi. Poželio sam da se malo prošetam po kiši i da popijem nešto u gostionici. Malo prenatrpano predsoblje bilo je puno stranih šešira i kaputa, a ja sam slučajno dohvatio nečiji kišobran — čovjek na prvom katu imao je u gostima prijatelje. Zatvorio sam za sobom vrata od obojena stakla i pažljivo silazio stubištem koje je bilo uništeno eksplozijom 1944. godine i nikad nije bilo popravljeno. Imao sam razloga da se sjećam te zgode, i kako je obojeno staklo, izdržljivo i ružno i viktorijansko, podnijelo udarac kao što bi ga podnijeli i naši djedovi. 14
Čim sam prešao preko Commona, opazio sam da sam ponio tuđi kišobran jer je počeo propuštati vodu koja mi se slijevala pod ovratnik kabanice. Onda sam spazio Henrvja. A tako lako sam ga mogao izbjeći; nije imao kišobrana, a na svjetlu svjetiljke vidio sam da su mu oči zaslijepljene od kiše. Tamno drveće bez lišća nije bilo zaštita od kiše; stajalo je poput razbijenih vodovodnih cijevi, a kiša je kapala s Henrvjeva crna kaputa državnog službenika. Da sam prošao pokraj njega, ne bi me vidio, a da sam stupio s kolnika samo dvije stope, bio bih sasvim siguran, ali ja rekoh: — Henry, izgledaš kao neki stranac — i primijetih kako mu oči zasjaše kao da smo stari prijatelji. — Bendrix — reče on ljubazno, a ipak ljudi bi re kli da je on imao razloga za mržnju, a ne ja. — Kud si pošao, Henry, po toj kiši? — Ima ljudi prema kojima čovjek osjeća nesavladivu želju da ih zadirkiva, ljude čije vrline ne dijelimo. Izbjegavajući otvoren odgovor, on reče: — Oh, želio sam se malo prošetati na zraku — i za vrijeme iznenadnog jakog udara vjetra i kiše, on na vrijeme prihvati svoj šešir da se ne otkotrlja prema sjevernoj strani. — Kako je Šarah? — upitah, jer bi se moglo činiti čudno da nisam pitao, premda se ničemu ne bih toliko obradovao kao tome da je bolesna, nesretna, da umi re. U to vrijeme zamišljao sam da bi svaka patnja ko ju je ona trpjela, olakšala moju patnju, a da je mrtva, bio bih slobodan: više ne bih zamišljao sve one stvari koje čovjek zamišlja pod mojim podlim prilikama. A da je Šarah mrtva, možda bih mogao zavoljeti tog jad nog glupog Henrvja, pomislih. — Oh, večeras je nekamo izašla — a đavo u mojoj duši opet se pokrenu, sjetivši se onih dana kad je 15
«*-",
i'mf
Henry morao baš tako odgovarati drugim znatiželjnicima, dok sam samo ja znao gdje je Šarah. — Da popijemo jednu čašicu? — upitah, i na moje iznenađenje on pođe ukorak sa mnom. Nikad još nismo zajedno pili izvan njegove kuće. — Odavno te nismo vidjeli, Bendrix. — Ne znam zbog čega, ali ja sam čovjek poznat po svom prezi menu — nije trebalo ni da me krste jer me svi moji prijatelji nazivaju prilično izvještačenim imenom Maurice, kojim su me moji učeni roditelji nazvali. — Dugo vremena. — Pa mora biti — preko godinu dana. — Lipnja 1944. godine — rekoh. — Tako dugo — gle, je li moguće. — Budala, po mislih, budala kad ništa nije primijetio tijekom go dine i pol dana. Naše dvije »strane« razdvajalo je manje od petsto jardi ravnog travnjaka. Zar mu nikad nije palo na pamet da kaže Sari: — Kako je Bendrix? Kako bi bilo da pozovemo Bendrixa? — a zar mu se njeni odgovori nikad nisu činili. . . čudni, izbjegavajući, sumnjivi? Potpuno sam im ne stao iz vida kao kamen kad padne u ribnjak. Mislim da je žubor vode uzbuđivao Saru tjedan dana, mje sec dana, ali Henrvjevi naočnjaci bili su čvrsto pri vezani. Mrzio sam njegove naočnjake čak i onda kad sam znao da se s njima mogu okoristiti, kao i svi drugi. — Da li je u kinu? — upitah. — Oh ne, ona gotovo nikada ne ide u kino. — Išla je. »Pontefract Arms« bila je još za Božić ukrašena papirnatim trakama i zvončićima svijetloljubičaste i narančaste boje, i stajala kao sjećanje na komercijalno božično veselje, a mlada gostioničarka na16
slonila se grudima na bar, promatrajući svoje mušterije s omalovažavanjem. — Lijepo — reče Henry a da nije ozbiljno mislio, pa se, očigledno ne snalazeći se, poče ukočena po gleda sramežljivo osvrtati okolo da negdje objesi še šir. Imao sam dojam da je najsličniji lokal koji je ikad posjetio bio onaj jeftini restoran blizu Northhumberland Avenue, gdje je objedovao sa svojim kolegama iz ministarstva. — Što ćeš ti? — Ništa ne bih imao protiv jednog whiskyja. — Niti ja, ali ćeš se morati zadovoljiti rumom. Sjedili smo za stolom i prebirali prstima po čašama. Nikad nisam imao mnogo toga da kažem Henryju. Sumnjam da bih se ikad trudio da dobro upoznam Henryja, ili Šarah, da nisam 1939. godine počeo pisati pripovijetku u kojoj je glavna ličnost bio visoki državni službenik. Henry James je jednom u razgovoru s Walterom Besantom rekao da jedna mlada žena s dovoljno talenta treba samo proći ispred prozora zajedničke blagovaonice u baraci straže i pogledati unutra, i već bi mogla napisati roman o brigadi, ali ja mislim da bi u jednoj fazi pisanja knjige smatrala da je potrebno poći u krevet s jednim od gardista, pa makar da samo provjeri pojedinosti. Razumije se da ja nisam legao s Henryjem u krevet, ali učinio sam nešto bolje, i prve večeri kad sam izveo Saru na večeru imao sam namjeru hladnokrvno izvlačiti ideje iz žene državnog službenika. Ona nije znala što radim; mislila je, siguran sam, da me iskreno zanima njen obiteljski život i možda je baš to u prvom redu probudilo njenu sklonost prema meni. U koje vrijeme Henry doručkuje, pitao sam je. Ide li u ured podzemnom željeznicom, autobusom ili tak17
šijem? Donosi li uvečer posao kući? Ima li torbu za spise s kraljevskim grbom na torbi? Naše prijateljstvo je cvjetalo na temelju mog interesa; bila je vrlo zadovoljna što netko uzima Henrvja ozbiljno. Henry je bio važan, ali bolje rečeno važan kao što je slon važan, po veličini njegova odsjeka; postoje neke vrste važnosti koje ostaju beznadno osuđene na neozbiljnost. Henry je bio važan kao pomoćnik tajnika u ministarstvu za mirovine, a poslije u ministarstvu unutrašnjih poslova — poslije sam se tome smijao u onim trenucima kad mrzite svoga druga i tražite neko oružje . . . Došlo je vrijeme kad sam namjerno rekao Sari da sam Henrvja izabrao u namjeri da ga kopiram, i to da ga kopiram kao ličnost koja je bila smiješan, komičan element u mojoj knjizi. Tada joj je moja knjiga postala mrska. Osjećala je golemu odanost prema Henrvju (to nikad nisam mogao po reći) i za vrijeme tih pomućenih sati kad je vrag uzeo moj mozak u svoje ruke, bezazlenog sam Hen rvja čak mrzio, iskoristio bih roman i izmišljao epizode previše obične da se napisu . . . Kad je jednom Šarah provela sa mnom cijelu noć (tome sam se radovao kao što se pisac raduje posljednjoj riječi svoje knjige), tu sam zgodu iznenada pokvario slu čajnom riječju koja je uništila raspoloženje, koje se kadšto satima bez prekida činilo kao prava ljubav. Oko dva sata mrzovoljno sam zaspao i probudio se u tri, a kad sam Saru uhvatio za ruku, ona se probudila. Mislim da sam želio da opet sve popravim, dok moja žrtva nije prema meni okrenula svoje lice, mutnih i od sna lijepih očiju i punih povjerenja. Zaboravila je prepirku, a ja sam u njenoj zaboravljivosti na šao čak novi povod. Svi smo mi neurotična ljudska bića, a opet kažu da nas je Bog stvorio. Kraj svega toga 18
teško mi je zamisliti bilo kakvog Boga, koji nije isto tako jednostavan kao savr šena jednadžba i čist kao zrak. Rekoh joj: — Ležim budan i razmišljam o petom poglavlju. Da li Henry prije ne kog važnog sastanka izgricka zrna kave da pro čisti zadah iz usta? — Ona odmahnu glavom pa poče tiho plakati, a ja sam se naravno pravio da ne razumijem razlog — jednostavno pitanje, mučilo me zbog moje ličnosti, to nije bio napad na Henryja, kadšto najsimpatičniji ljudi grickaju zrna kave . . . Tako sam nastavljao. Ona je malo plakala, pa zaspala. Imala je tvrd san, a mene se ta njena sposobnost da čvrsto spava dojmila još i kao uvreda. Lutajući tužno pogledom između svijetloljubičastih i narančastih traka, Henry je brzo pio rum. Upitah ga: — Lijepo ste proveli Božić? — Vrlo lijepo. Vrlo lijepo — reče on. — Kod kuće? — Henry me pogleda kao da je moja modulacija te riječi čudno zvučala. — Kod kuće? Da, naravno. — Kako je Šarah? — Dobro! — Hoćeš li još jedan rum? — Na menije red. Dok je Henry pošao po pića, ja sam otišao u zahod. Po zidovima bile su naškrabane rečenice: »Gazdo, vrag odnio tebe i tvoju prsatu ženu.« »Svim svodnicima i kurvama zabavan sifilis i sretna gono reja.« Brzo sam se vratio veselim papirnatim traka ma i zveckanju čaša. Ponekad vidim sebe previše odraženog u drugim ljudima pa se mogu osjećati udobno, i tada dobijem golemu želju da vjerujem u svece, u junačku vrlinu. 19
Ponovio sam Henrvju dvije rečenice koje sam pročitao u zahodu. Želio sam ga zgranuti, a iznenadilo me kad je rekao jednostavno: — Ljubomora je grozna stvar. — Misliš ono o prsatoj ženi? — I jedno i drugo. Kad si nesretan, drugim ljudi ma zavidiš na sreći. Nikad nisam očekivao da će to naučiti u ministarstvu unutrašnjih poslova. A eto — u toj rečenici — gorčina je opet procurila s moga pera. Kako je ta gorčina bešćutna i bez života. Kad bih mogao, pisao bih s ljubavlju, ali kad bih mogao pisati s ljubavlju, bio bih drugi čovjek: nikad ne bih izgubio ljubav. No odjednom sam preko sjajne površine stola obloženog pločicama osjetio nešto — ništa tako krajnje veliko kao što je ljubav, možda ništa više od drugarstva u nesreći. Rekoh Henrvju: — Jesi li nesretan? — Bendrix, zabrinut sam. — Kaži mi. Mislim da ga je rum natjerao da govori, ili je bio svjestan koliko ja znam o njemu? Šarah je bila odana, ali u vezi kakva je bila naša, tomu se ne da pomoći da čovjek ne dozna jednu dvije stvari. .. Znao sam da ima madež lijevo od pupka, jer je Saru na to jednom podsjetio jedan moj madež: znao sam da pati od kratkovidnosti, ali da nije htio nositi naočale u društvu stranih osoba (ja sam još bio dovoljno stranac i nikad ga nisam vidio s naočalama). Znao sam da u deset sati voli popiti čaj, čak sam znao njegove navike spavanja. Je li on bio svjestan da ja već toliko znam, da jedna nova činjenica neće promijeniti naš odnos? On reče: — Plašim se zbog Sare, Bendrix. 20
Vrata bara se otvoriše a ja sam na svjetlu vidio kako šiba kiša. Neki mali veseli čovjek jurnu unutra i uzviknu: — Zdravo, svima — no nitko mu ne odgovori. — Je li bolesna? Mislim da si rekao . . . — Ne, nije bolesna. Mislim da nije. — On se tužno osvrnu okolo — ovo nije bio njegov milieu*. Primijetio sam da su mu bjeloočnice zakrvavljene; možda nije dosta nosio naočale — uvijek ima tako mnogo stranih osoba, ili je to možda bila posljedica suza. On reče: — Bendrix, ovdje ne mogu razgova rati — kao da je nekoć imao naviku da negdje ra zgovara. — Hajde sa mnom kući. — Hoće li se Šarah vratiti? — Mislim da neće. Platio sam piće, a to je opet bio predznak Henrvjevog nemira; nikad nije lako prihvaćao ljubaznost drugih ljudi. Uvijek je bio onaj koji u taksiju ima u ruci pripremljen novac, dok smo svi mi ostali prtljali tražeći novac. Kiša je još tekla na avenijama Commona, ali do Henrvja nije bilo daleko. Otključao je vrata ključem patentne brave koja se nalazila na ulaznim vratima ispod polukružnog prozorčića u stilu Kraljice Anne, ušao i doviknuo: — Šarah, Šarah! — Čeznuo sam za odgovorom premda sam ga se bojao, ali nitko nije odgovorio. On reče: — Još se nije vratila. Hajdemo u moju radnu sobu. Još nikad nisam bio u njegovoj radnoj sobi: uvijek sam bio Sarin prijatelj, a kad sam sreo Henrvja, bilo je to na Sarinom teritoriju, njezinoj nasumce namještenoj dnevnoj sobi gdje se ništa nije slagalo, Milieu = sredina; (franc.) (Prev.)
21
ništa nije bilo u stilu ili planirano, gdje se sve činilo kao da pripada onom istom tjednu, jer nikad ničemu nije bilo dopušteno da ostane kao znak sjećanja na nekadašnji ukus ili minule osjećaje. Sve je tamo bilo upotrebljavano, isto tako kao u Henrvjevoj radnoj sobi, sada sam osjećao kako je vrlo malo toga ikad bilo upotrebljavano. Sumnjam da su odabrana Gibbonova djela i jednom otvorena, a odabrana Scottova djela bila su tamo jer su vjerojatno — pripadala njegovu ocu, kao i brončana kopija kipa Bacača diska. Pa ipak bio je sretniji u svojoj neupotrebljavanoj sobi jednostavno zbog toga što je bila njegova, njegovo vlasništvo. Pomislio sam s ogorčenjem i zavišću: ako čovjek sigurno posjeduje neku stvar, nije potrebno da je ikad upotrijebi. — Whisky? — upita Henry. Sjetio sam se njego vih očiju i upitao se ne pije li on više nego što je pio nekada. Dva dvostruka whiskyja što ih je natočio svakako su bila obilna. — Što te muči, Henry? — Odavno sam napustio onaj roman o višem državnom službeniku, više ni sam tražio sliku i priliku ličnosti. — Šarah. — reče on. Bih li se uplašio da je to rekao na isti način prije dvije godine? Ne, mislim da bih bio ushićen — čovjeku tako očajno dojadi obmana. Sa zadovoljstvom bih prihvatio otvorenu borbu, pa makar postojala ma kako mala šansa, zbog koje sam nekom njegovom taktičkom pogreškom, mogao pobijediti. A nikad u životu, ni prije ni poslije toga, nisam toliko želio pobijediti. Čak nikad nisam osjećao ni tako jaku želju napisati dobru knjigu. On me pogleda onim svojim od plakanja crvenim očima, pa reče: — Bendrix, bojim se. — Više se ni22
sam prema njemu mogao vladati pokroviteljski. Prošao je istu školu, i prvi put sam ga smatrao sebi ravnim. Sjećam se jedne stare potamnjele fotografije njegova oca, što je u okviru stajala na njegovom pisaćem stolu, i gledajući je pomislio sam kako je bio sličan Henryju (fotografirana je otprilike u istim godinama, sredinom četrdesetih), i opet kako nije slična. Nije se razlikovala zbog brkova — već zbog viktorijanskog izgleda samopouzdanja, što se on osjećao kao kod svoje kuće, što je poznao načine i odjednom me opet obuzeo onaj osjećaj prijateljstva i drugarstva. Više sam ga volio nego što bih volio njegova oca (koji je radio u ministarstvu financija). Mi smo bili znanci, a zapravo stranci. — Čega se bojiš, Henry? On sjede u naslonjač kao da ga je netko gurnuo i reče sa gnušanjem; — Bendrix, uvijek sam mislio da je najgora stvar, zbilja najgora stvar koju jedan čovjek može učiniti. . . — u ono drugo vrijeme svakako bih bio kao na mukama: kako mi je bila strana, kako beskrajno dosadna ta nepomućenost bezazlenosti. — Znaš da mi se možeš povjeriti, Henry. Možda je, pomislih, sačuvala jedno moje pismo, premda sam napisao tako malo pisama. To je profesionalni rizik kojemu su izloženi pisci. Žene su sklone da uveličavaju važnost svojih ljubavnika, a nikada ne predvide dan razočaranja kad će se u autograf skom katalogu po cijeni od pet šilinga, pojaviti jedno in diskretno pismo obilježeno oznakom »zanimljivo« — Pogledaj ovo — reče Henry. Pružio mi je jedno pismo. Rukopis nije bio moj. — Hajde. Čitaj! — reče Henry. Pismo je bilo od nekog Henrvjeva prijatelja koji piše: »Predlažem da 23
se taj čovjek kome želite pomoći, obrati na izvjesnog čovjeka imenom Savage, 159 Vigo Street. Poznato mi je da je taj čovjek sposoban i diskretan, a njegovi pomoćnici manje su odvratni nego što su obično takvi momci.« — Ne razumijem, Henry. — Pisao sam tom čovjeku i rekao da jedan moj znanac traži moj savjet o privatnim detektivskim agencijama. To je užasno, Bendrix. Mora da je pro zreo tu izliku. — Zaista misliš . . .? — U tom pogledu ništa nisam poduzeo, ali to pismo stoji na mom pisaćem stolu i podsjeća me . . . Izgleda tako glupo, zar ne, što potpuno mo gu vjerovati da ga ona neće pročitati, premda do lazi ovamo svaki dan po desetak puta. Čak ga i ne stavljam u ladicu. A ipak nemam povjere nja ... sada je u šetnji. Šetnji, Bendrix. — Kiša mu je promočila i obrub odijela, pa je rub rukava sušio kraj plinske peći. — Žao mi je. — Uvijek si bio njen naročiti prijatelj, Bendrix. Uvijek kažu, zar ne, da je muž posljednja osoba ko ja upozna svoju ženu . . . Sinoć, kad sam te vidio na Commonu, pomislio sam ako ti to kažem, a ti mi se budeš smijao, moći ću spaliti pismo. Sjedio je tamo s vlažnom ispruženom rukom, odvrativši od mene pogled. Nikad mi nije bilo manje do smijeha, a da sam mogao ipak bih se volio nasmijati. — Nije to situacija kojoj bi se čovjek mogao smi jati, makar jest fantastično pomisliti . . . On me molećivo upita: — I jest fantastično. Ti misliš da sam budala, zar ne . . . ? 24
Trenutak prije bio sam spreman da se nasmijem, a ipak sada, kad sam samo morao lagati, sva stara ljubomora se vratila. Jesu li muž i žena u tolikoj mjeri jedno tijelo, da, kad čovjek mrzi ženu, također mrzi i muža? Njegovo me pitanje podsjetilo kako ga je lako bilo obmanuti: tako lako da se gotovo činilo da je sudionik u nevjeri svoje žene, kao što čovjek koji ostavlja novčanice u hotelskoj sobi prešutno odobrava krađu, i mrzio sam ga zbog iste one osobine koja je jednom pomogla mojoj ljubavi. Rukav njegova kaputa isparavao se ispred plinske peći i on ponovi, i dalje me ne gledajući: — Naravno, vidim da misliš da sam budala. Tada progovori zloduh: — Oh ne, ja te ne smatram budalom, Henry. — Misliš, zaista misliš da je . . . moguće? — Naravno da je moguće. Šarah je ljudsko biće. On reče ogorčeno, kao da sam ja napisao to pismo: — A ja sam uvijek mislio da si ti njezin prijatelj. — Naravno — rekoh — ti je mnogo bolje pozna ješ nego što sam je ja ikad poznavao. — Na neki način — reče on tužno, a ja sam znao da je mislio upravo na one stvari u kojima sam je ja najviše poznavao. — Pitao si me, Henry, smatram li te budalom. Samo sam rekao da u toj sumnji nema ništa glupo. Ništa nisam rekao protiv Sare. — Znam, Bendrix. Oprosti. U posljednje vrijeme ne spavam dobro. Noću se budim i pitam što da ra dim s tim nesretnim pismom. — Spali ga. — Želio bih da to mogu. — Još ga je držao u ruci i na tren sam pomislio da će ga zaista zapaliti. — Ili posjeti gospodina Savagea — rekoh. 25
— Ali pred njim se ne mogu pretvarati da nisam njen muž. Zamisli, Bendrix, sjedim tamo ispred pi saćeg stola na stolcu na kom su sjedili svi oni ljubo morni muževi, pričajući istu priču . . . Misliš li da tamo postoji neka čekaonica tako da jedan drugo me vidimo lica dok prolazimo? — Čudno, pomislih, Henrvja bismo gotovo mogli smatrati čovjekom bujne mašte. Osjetio sam kako se moja superiornost uzdrmala, i u meni se probu dila stara želja za zadirkivanjem. Rekoh: — Zašto ja ne bih pošao onamo, Henry? — Ti? — Za trenutak sam pomislio nisam li oti šao predaleko i neće li čak i jedan Henry početi sumnjati? — Da — rekoh, poigravajući se s opasnošću; jer što sad smeta ako Henry sazna nešto o prošlosti? Bit će to dobro za njega, a možda će ga naučiti da bolje pripazi na svoju ženu. — Mogao bih se pretva rati da sam ljubomorni ljubavnik — nastavih. — Ljubomorni ljubavnici su poštovaniji, manje smije šni od ljubomornih muževa. Njih podržava utjecaj književnosti. Pomisli na Troila. Neću izgubiti svoje amour propre* kad budem razgovarao s gospodi nom Savageom. Henrvjev rukav se osušio, ali ga je još pridržavao pokraj vatre i tkanina se počela paliti. On reče: — Zar bi ti to zaista uradio za mene, Bendrix? — a oči mu se ispuniše suzama, kao da nikad nije očekivao ili zaslužio taj najveći znak prijateljstva. — Naravno da bih uradio. Gori ti rukav, Henry. On pogleda rukav kao da nije njegov. 'Amour propre = samoljublje; franc. (Prev.)
26
— Ali to je fantastično — reče. — Ne znam što sam zapravo mislio. Najprije da ti kažem, a onda da te to zamolim. Čovjek ne može uhoditi vlastitu ženu putem prijatelja, i da se taj prijatelj pretvara kao da je njen ljubavnik. — Oh, to nije uobičajeno, —rekoh — ali to nisu ni preljub ni krađa, niti se ne bježi ispred neprija teljske vatre. Svakog dana čine se stvari koje se ne pristoje, Henry. To je dio modernog života. Većinu tih stvari i sam sam učinio. — Ti si dobar čovjek, Bendrix. Meni je bio potre ban samo jedan pravi razgovor da razbistrim gla vu. — I ovaj put zaista je zapalio pismo. Kad je pos ljednji neizgoreni komadić papira stavio u pepelja ru, rekoh: — Ime je bilo Savage, a adresa je ili 159 ili 169 Vigo Street. — Zaboravi to — reče Henry. — Zaboravi što sam ti rekao. To je besmisleno. U posljednje vrije me jako me boli glava. Posjetit ću liječnika. — Čujem škripu vrata — rekoh. — Šarah se vra tila. — Oh — reče on — to će biti služavka. Bila je u kinu. — Ne, to je Sarin korak. On pođe prema vratima pa ih otvori, a njegovo lice automatski zadobije izraz nježnosti i ljubavi. Uvijek me je ljutilo to mehaničko reagiranje na njenu prisutnost jer ništa nije značilo, čovjek se ne može uvijek radovati ženinoj nazočnosti, čak i ako je zaljubljen, a ja sam vjerovao Sari kad mi je rekla da se njih dvoje nikad nisu voljeli. Vjerujem da je u mojim trenucima mržnje i sumnje, bilo iskrenije dobrodošlice. Ona je za mene bila barem ličnost sa svojim vlastitim pravima, a ne dio kuće, 27
poput komada porculana kojim se mora pažljivo rukovati. — Sa-rah, — doviknu on. — Sa-rah — rastavlja jući slogove s nepodnošljivom neiskrenošću. Kako da je opišem strancu dok je stajala u predsoblju na dnu stubišta i okrenuta prema nama? Čak ni svoje izmišljene ličnosti nikad nisam mogao drukčije opisati nego samo po njihovim postupcima. Uvijek mi se činilo da čitaocu romana mora biti dopušteno da sam sebi predstavi ličnost onako kako je njega volja; ja mu ne želim pružiti gotove ilustracije. Sada me je iznevjerila vlastita tehnika, jer ne želim da bilo koja druga žena zamijeni Saru, želim da čitalac vidi ono široko čelo i samopouzdana usta, oblik lubanje, a sve što mogu izraziti to je da se neka neodređena osoba pojavila u kišnom kaputu s kojega kaplje voda, rekavši: —Da, Henry? — a zatim — Ti? — Uvijek me je zvala »ti«. »Jesi li to ti pri telefonu?« — »Možeš li ti?« »Hoćeš li ti?« tako da sam ja budala već umišljao da na svijetu postoji samo jedan »ti« i da sam to ja. — Milo mi je što te vidim — rekoh. Ovo je opet bio jedan od trenutaka mržnje. — Bila si u šetnji? — Da. — Gadna noć — rekoh optužujući, a Henry doda s neprikrivenim strahom: — Posve si mokra, Sarah. Jednog dana ćeš se na smrt nahladiti. Otrcana fraza sa svojom mudrošću ponekad može razgovoru dati prizvuk zle kobi, a ipak čak da smo i znali da govori istinu, pitam se bi li i jedan od nas dvojice, hladnokrvnošću, nepovjerenjem i mržnjom, osjetio pravi strah za njenu sreću.
28
2.
Ne znam koliko je prošlo dana. Stari nemir se vratio, a u tom tmurnom stanju čovjek ne može razlikovati dane kao što slijepac ne može razlučiti svjetlo od tmine. Je li to bio sedmi ili dvadesetprvi dan kad sam odlučio da krenem u akciju? Sada, pošto su prošle tri godine, nejasno se sjećam, bdijenja duž granice Commona, kako sam iz daljine promatrao njihovu kuću stojeći pokraj jezera ili ispod trijema crkve iz osamnaestog stoljeća, malo vjerujući da će se vrata otvoriti, a Šarah sići onim nerazbijenim i dobro izglačanim stubama. Pravi čas nikad nije otkucao. Kišni dani su prestali i noći su bile ugodne, rosne, a kao iz neke oštećene kućice s figurama muškarca i žene, od kojih jedna pokazuje kišovito a druga suho vrijeme, ni muškarac ni žena nisu izlazili. Nikad više nisam vidio Henrvja kako poslije sumraka prolazi Commonom. Možda se stidio zbog onoga što mi je rekao, jer je bio vrlo konvencionalan čovjek. Pišem taj pridjev uz podrugljivi osmijeh, a ipak ako ispitam sebe, za konvencionalnost osjećam samo divljenje i povjerenje, kao za sela koja čovjek vidi s autoceste kojom prolaze automobili, a pod slamnatim 29
krovovima i s kamenim zidovima čine se tako tiha i ulijevaju mir. Sjećam se da sam u tim mračnim danima i tjednima mnogo sanjario o Sari. Kadšto bih se probudio s osjećanjem bola, kadšto sa zadovoljstvom. Ako čovjek cijeli dan misli na jednu ženu, ne bi trebalo da noću o njoj sanja. Pokušao sam pisati knjigu koja mi jednostavno nije išla. Napisao sam svojih svakodnevnih pet stotina riječi, ali osobe nikad nisu oživjele. Pisanje tako mnogo ovisi o površnosti čovjekova dana. Čovjek može biti zauzet kupovinom i uštedom na porezu i slučajnim razgovorima, ali tijek podsvijesti, rješavajući probleme i unaprijed planirajući, nesmetano teče dalje. Riječi kao da dolaze s neba, situacije koje su se činile blokirane u nekom beznadnom ćorsokaku počinju se razvijati, posao je obavljen dok je pisac spavao ili kupovao ili razgovarao s prijateljima. Ali ta mržnja i sumnja, ta strast za uništenjem, prodire dublje od knjige — podsvijest je dalje radila, dok se jednog jutra nisam probudio i saznao — kao da sam to isplanirao noću — da ću danas posjetiti gospodina Savagea. Kako je čudna ta kolekcija pouzdanih profesija. Čovjek ima povjerenja u svog odvjetnika, svog liječnika, ako je katolik u svog svećenika, a sada sam tom popisu dodao svog privatnog detektiva. Potpuno je bila pogrešna Henrvjeva pomisao da će ga drugi klijenti oštro promatrati. Ured je imao dvije čekaonice, i mene su samoga primili u jednu. Bilo je to neobično, i tako nešto nije se moglo očekivati u Vigo Streetu — gdje je vladala neka zagušljiva atmosfera ureda u odvjetničkoj čekaonici, spojenom s pomodnim izborom materijala za čitanje, 30
i koja je više podsjećala na zubarsku čekaonicu — bili su tu Harper's Bazaari Life i mnogo francuskih modnih časopisa. Čovjek koji me je uveo, bio je nešto malo previše pažljiv i dobro odjeven. Privukao mi je stolac do vatre i vrlo pažljivo zatvorio vrata. Osjećao sam se kao pacijent, a mislim da sam to i bio, dovoljno bolestan da pokušam poznato liječenje ljubomore šokom. Prvo sam na gospodinu Savageu uočio njegovu kravatu: mislim da je bila znak nekog udruženja bivših polaznika istih ekskluzivnih škola, koji sada drže vodeće položaje u društvu. Zatim kako mu je lice dobro izbrijano i naprašeno tankim slojem pudera, pa onda njegovo čelo, s kojeg mu je opala sijeda kosa, a koje je blistalo razumijevanjem, sućuti, željom da pomogne. Kad smo se rukovali, osjetio sam kako mi je na čudan način svinuo prste. Vjerojatno je bio slobodni zidar, i da sam mu mogao uzvratiti znak raspoznavanja, vjerojatno bih kod njega imao posebne privilegije. — Gospodine Bendrix — reče on — sjednite. Mislim da je ovo najudobniji stolac. — Potreptao je po jastuku i brižno stao pokraj mene dok se nisam uspješno spustio na stolac. Onda privuče do mene običan stolac, kao da će mi opipati bilo. — Sada mi sve recite vlastitim riječima — reče on. Ne mogu zamisliti koje bih inače druge riječi mogao upotrijebiti osim vlastitih. Osjećao sam se zbunjen i ogorčen; nisam došao ovamo zbog sućuti, već da platim za neku praktičnu pomoć, ako budem imao sredstava. Počeo sam: — Ne znam kolike su vaše pristojbe za praćenje? 31
Gospodin Savage je blago gladio svoju prugastu kravatu. — Za to se sada ne brinite, gospodine Bendrix. Za ovo pripremno savjetovanje naplaćujem tri gvineje, ali ako ne želite dalje nastaviti, ne naplaćujem ništa, baš ništa. Znate — ubaci on cliche kao da mi stavlja termometar — zadovoljan klijent je najbolja reklama. U običnoj situaciji, mislim, svi se mi ponašamo vrlo slično i upotrebljavamo iste riječi. Rekoh: — Ovo je vrlo jednostavan slučaj — i rasrdivši se razabrao sam da gospodin Savage zapravo sve zna o tome i prije nego sam počeo pripovijedati. Gospodinu Savageu ništa ne bi bilo strano, ništa novo ne bi on mogao iščeprkati iz zemlje što ove godine nije već bezbroj puta bilo iščeprkano. Čak i liječnika kadšto neki pacijent dovede u nepriliku, ali gospodin Savage bio je specijalist koji se bavio samo jednom bolešću koje je svaki simptom poznavao. On reče s neshvatljivom blagošću: — Ne žurite se, gospodine Bendrix. Zbunio sam se kao svi ostali njegovi pacijenti. — Zaista više ništa nemam reći — objasnih. — Ah, to je moja briga — reče gospodin Savage. — Vi mi samo opišite raspoloženje, atmosferu. Mi slim da razgovaramo o gospođi Bendrix? — Ne baš tako. — Ali ona se pojavljuje pod tim imenom? — Ne, sasvim ste me pogrešno razumjeli. Ona je supruga mog prijatelja. — I on vas je poslao? — Nije. — Možda ste vi i ta dama — u intimnim odno sima? 32
— Nismo. Vidio sam je samo jednom od 1944. — Žao mi je, ali još mi nije jasno. Ovo je uhodarenje, rekli ste. Dotad nisam shvatio da me je toliko naljutio. — Zar čovjek ne može voljeti ili mrziti — planuo sam na njega, — i nakon toliko vremena? Nemojte griješiti. Ja sam samo jedan od vaših ljubomornih klijenata, ne tvrdim da sam drukčiji od ostalih, ali u mom slučaju postoji vremenski razmak. Gospodin Savage mi spusti ruku na rukav kao da sam neko prgavo dijete. — U ljubomori nema ničeg nečasnog, gospodine Bendrix. Uvijek je pozdravljam pod znakom prave ljubavi. Vi imate razloga da pretpostavljate da je ta dama o kojoj smo razgovarali sada — intimna s drugim? — Njen muž misli da ga ona vara. Ima tajne sa stanke. Laže gdje je bila. Ima svoje tajne. — Ah, tajne, da. — Možda u tome nema ništa, naravno. — U mom dugom iskustvu, gospodine Bendrix, bez iznimke uvijek ima nešto. — Kao da me je sada dovoljno umirio da bi mogao početi s lije čenjem, gospodin Savage se vrati pisaćem stolu i pripremi da piše. Ime, adresa. Zanimanje muža? Vrteći olovku spreman da zapiše, gospodin Sa vage upita: — Zna li gospodin Miles za ovaj razgo vor? — Ne. — Gospodin Miles ne smije primijetiti našeg čovjeka. — Svakako ne. — S time bi se stvar zamrsila. — Možda ću mu kasnije pokazati vaše izvješta je. Još ne znam. 33
— Možete li mi dati neke podatke o njihovu ku ćanstvu? Imaju li služavku? — Imaju. — Koliko joj je godina? — Ne bih znao. Trideset osam? — Znate li ima li ona udvarača? — Ne. A ne znam ni kako je ime njene bake. Gospodin Savage mi se umirujuće osmjehne; za trenutak sam pomislio da namjerava ustati od pisaćeg stola i opet me potreptati. — Vidim, gospodine Bendrix, da niste imali iskustva s raspitivanjem. Služavka je vrlo važna osoba. Ona nam može ako hoće mnogo reći o navikama svoje gospodarice. Vi bi se iznenadili što je sve korisno čak za najjednostavnije raspitivanje. — To jutro svakako je dokazao svoju namjeru: ispisao je cijele stranice svojim sitnim rukopisom. Prekine s pitanjima, pa me upita: — Biste li imali nešto protiv toga — ako bi bilo hitno potrebno — da moj čovjek dođe k vama kući? Rekao sam mu da nemam ništa protiv i odmah me obuzeo osjećaj da sam pustio neku zarazu u svoju sobu. — Kad bi se to moglo izbjeći. . . — Naravno. Jasno. Razumijem — i uistinu sam vjerovao da je razumio. Mogao sam mu reći da bi mi nazočnost njegova čovjeka bila kao prašina na pokućstvu što prlja moje knjige poput čađe, a on se ne bi ni iznenadio ni razljutio. Moja strast je bila da pišem na čistom papiru s linijama. Mrlja, pa čak i samo trag čaja na kojoj stranici, čini ga neupotre bljivim, pa me obuze neobična pomisao da moram zaključati svoje papire za slučaj ako dođe neželjeni posjetilac. Rekoh: — Bilo bi lakše kad bi najavio 34
dolazak... — Svakako, ali to nije uvijek moguće. Vaša adresa, gospodine Bendrix, i vaš broj telefona? — To nije izravna linija. Moja gazdarica ima priključak. — Svi moji ljudi su izvanredno diskretni. Želite li izvještaje tjedno ili više volite da primite konačni rezultat istrage? — Tjedno. Istraga možda nikad neće biti završe na. Vjerojatno nema što da se pronađe. — Niste li često bili kod liječnika a da ništa nije pronašao? Znate, gospodine Bendrix, činjenica da čovjek treba naše usluge neminovno znači da ipak ima nešto da se pronađe. Čini mi se da sam imao sreću što je gospodin Savage prihvatio taj posao. Preporučen je kao manje neugodan nego što su to obično ljudi njegove profesije, ali meni je njegov način uvjeravanja ipak bio odvratan. Kad čovjek dobro promisli, to nije sasvim častan posao, to uhođenje nedužnih, jer — nisu li ljubavnici uvijek nedužni? Oni ne čine nikakav zločin, u duši su uvjereni da nisu učinili nikakvo zlo. »Tako dugo dok nikome ne nanosim bol, osim sebi samom«, — stara otrcana fraza uvijek je spremna na njihovim usnama, i ljubav, naravno, isprika je za sve — tako oni vjeruju, upravo kao što sara i ja vjerovao u ono vrijeme kad sam volio. A kad smo došli do plaćanja, gospodin Savage bio je iznenađujuće umjeren: tri gvineje na dan i tekući troškovi koji, naravno, moraju biti odobreni. Objasnio mi je te troškove kao »povremeno po neku kavu, znate, a ponekad u tim zgodama naš čovjek mora nešto i popiti«. — Malo sam se našalio dodavši da ne priznajem whisky, ali gospodin Savage 35
nije razumio šalu. — Znao sam jedan slučaj — reče mi — kad je jednomjesečno istraživanje bilo spašeno dvostrukim whiskyjem, ali u pravo vrijeme — i to najjeftinijim wbiskyjem što ga je moj klijent ikad platio. — Objasnio je da neki njegovi klijenti vole dobiti dnevne izvještaje, ali sam mu rekao da ću biti zadovoljan tjednim. Sav taj posao obavio se vrlo brzo. Kad sam izlazio iz Vigo Streeta, gotovo me je uvjerio da je to bio razgovor što ga prije ili poslije dozive svi muškarci.
3.
— A ako ima još nešto važno što biste mi mogli reći? — sjećam se da mi je rekao gospodin Savage. Mora da je detektivu važno, kao i piscu, da nagomila beznačajan materijal prije nego izabere pravu nit. A kako je teško to izabiranje — i stavljanje u pokret prave teme. Golemi pritisak vanjskog svijeta pritišće nas kao peine forte et dure*. Sada kad počinjem pisati vlastitu pripovijest, problem je isti, ali teži - ima mnogo više činjenica, pa ih ne moram izmišljati. Kako mogu iznijeti ponovno na vidjelo ljudski karakter iz dosadnog mjesta radnje - dnevnih novina, dnevnog jela, prometa koji monotono škripi prema Batterseau, galebova koji dolijeću s Temze tražeći kruh, i ranog ljeta 1939. godine koje se svjetluca preko parka gdje djeca puštaju u vodu jedrilice da plove — jednog od onih predratnih izgubljenih ljeta? Pitao sam se bih li mogao, kad bih dugo razmišljao, otkriti njenog budućeg ljubavnika na zabavi koju je priređivao Henry. Prvi put smo se vidjeli, pijući loš južnoafrički sherry, zbog rata *Peine forte et dure = bol jaka i mučna — franc. (Prev.) 36
37
u Španjolskoj. Primijetio sam Saru, čini mi se, zbog toga što je bila sretna; tih godina osjećanje sreće dugo je umiralo pod burom koja se približavala. To se osjećalo u pijancima, djeci, rijetko gdje drugdje. Odmah mi se svidjela, jer je rekla da je čitala moje knjige i nije se okanila tih tema — odmah sam osjetio da se prema meni odnosi kao prema ljudskom biću, a ne kao prema piscu. Nisam ni pomislio da ću se u nju zaljubiti. Prije svega, bila je lijepa, a lijepe žene, naročito ako su i inteligentne, u meni potiču neki duboki osjećaj inferiornosti. Ne znam jesu li psiholozi već pronašli naziv za »Copethua complex«*, ali meni je uvijek bilo teško da probudim seksualnu želju bez nekog osjećaja bilo mentalne bilo fizičke superiornosti. Prvi put sam u nje primijetio samo njenu ljepotu i njenu sreću i način na koji ljude dodiruje rukama kao da ih voli. Sjećam se samo jedne stvari koju mi je rekla, osim one tvrdnje kojom je počela, »Čini se da mnoge ljude ne volite.« Možda sam zajedljivo govorio o mojim kolegama piscima. Ne sjećam se. Kakvo li je to ljeto bilo. Neću ni pokušati da se sjetim koji je mjesec bio — morao bih se vratiti i proći kroz toliko bola, ali sjećam se da sam izišao iz tople i pretrpane sobe, pošto sam popio previše sherrvja, i prošetao se s Henrvjem po Commonu. Sunce je palilo zemlju oko Commona i trava je izblijedjela. U daljini kuće su bile u viktorijanskom stilu, male i točno razmaknute i tihe; samo je negdje u daljini plakalo dijete. Crkva iz osamnaestog stoljeća stajala je kao neka igračka na otoku trave — ta igračka se mogla ostaviti noću po lijepom vre" »Copethua complex«. Odnosi se na legendu o kralju Copethuai i prosjakinji.
38
menu. Bili su to trenuci kad se čovjek povjerava strancu. Henry reče: — Kako bismo svi mogli biti sretni. — Zaista! Neobično mi se svidio, dok je sa suzama u očima stajao tamo na Commonu, daleko od svog društva. Rekoh: — Imate divnu kuću. — Pronašla ju je moja žena. Upoznao sam ga tek prije tjedan dana — na nekoj drugoj čajanci. U to doba radio je u ministarstvu financija, a ja sam ga zadržao i gnjavio zbog materijala za svoju knjigu. Dva dana kasnije primio sam dopisnicu. Potom sam čuo da ga je Šarah nagovorila da je pošalje. — Jeste li dugo oženjeni? — upitao sam ga. — Deset godina. — Ljupka vam je žena. — Ona mi je od velike pomoći — odgovori on. Jadni Henry. Ali zašto treba da kažem jadni Henry? Zar nije on na kraju krajeva dobio igraće karte na koje se dobiva, karte nježnosti, skromnosti i povjerenja? — Moram se vratiti — reče on. — Ne smijem joj ostaviti sav teret, Bendrix — i on spusti dlan na moju ruku, kao da se poznajemo godinama. Nije li taj pokret naučio od nje? Bračni drugovi postaju slični jedno drugome. Išli smo jedan pokraj drugo ga, a kad smo otvorili vrata predsoblja u zrcalu sam ugledao odsjaj kako se dvije osobe razdvajaju kao nakon poljupca — jedna je bila Šarah. Pogle dao sam Henrvja. Ili nije vidio ili nije mario. — Ili, pomislih, kako on mora biti nesretan čovjek. Bi li gospodin Savage smatrao taj prizor važnim? Poslije sam doznao da je to nije poljubio ljubavnik 39
već neki Henrvjev kolega iz ministarstva financija, čija je žena prije mjesec dana pobjegla s nekim kršnim mornarom. Prvi put ga je srela toga dana, a čini se nevjerojatno da bi on još mogao sudjelovati u prizoru iz kojega sam ja tako odlučno isključen. Ljubav ne treba mnogo vremena da se sama iscrpi. Volio bih da sam ostavio na miru to prošlo vrijeme, jer kad pišem o 1939. godini osjećam kako se sva moja mržnja vraća. Čini se da mržnja upravlja istim žlijezdama kao ljubav: čak proizvodi ista djela. Da nismo naučili kako da protumačimo priču o Muci, bismo li samo iz njihovih djela mogli reći je li ljubomorni Juda ili bijedni Petar volio Krista?
40
4.
Kad sam se vratio kući od gospodina Savagea i kad mi je gazdarica rekla da me je telefonski nazvala gospođa Miles, osjetio sam ushićenje kao nekad kad bih čuo kako se prednja vrata zatvaraju i njen korak u predsoblju. Osjetio sam neobuzdanu nadu da je moja pojava u njoj probudila — ne ljubav, naravno, već neki osjećaj, uspomenu na kojoj bih mogao dalje graditi. U to vrijeme činilo mi se, kad bih je mogao imati još jednom — makar kako brzo i grubo i nepotpuno — opet bih stekao mir, odbacio bih je iz svoje duše, a poslije bih ja ostavio nju, a ne ona mene. Čudno je bilo nakon osamnaest mjeseci šutnje nazvati taj broj: Macaulav 7753, a još čudnije što sam ga morao potražiti u imeniku, jer nisam bio siguran u zadnji broj. Sjedio sam i slušao kako telefon zvoni i razmišljao je li se Henry već vratio iz ministarstva i što ću reći ako se on javi. Tada sam uvidio da u istini nema više ništa loše. Laži su me napustile i ja sam se osjećao osamljen kao da su one bile moji jedini prijatelji. Glas neke dobro izvježbane služavke 41
ponovi mi telefonski broj u usni bubnjić. Upitah: — Je li gospođa Miles kod kuće? — Gospođa Miles? — Zar to nije Macaulav 7753? — Jest. — Želim razgovarati s gospođom Miles. — Imate pogrešan broj — i spusti slušalicu. Ni kad mi nije palo na pamet da se s vremenom i male stvari mijenjaju. Potražio sam Miles u imeniku, ali stari broj još je bio tu, imenik je zastario više od godinu dana. Upravo sam htio upitati informacije, kad telefon ponovno zazvoni, a to je bila Šarah osobno. Ona reče zbunjeno: — Jesi li to ti? — Nikad me nije nazvala imenom, pa se sada bez njenih starih ljubavnih izreka našla u neprilici. Rekoh: — Ovdje Bendrix. — Ovdje Šarah. Zar nisi dobio moju poruku? — Oh, htio sam te nazvati, ali sam morao za vršiti neki članak. Međutim mislim da sada ne znam tvoj sadašnji broj. U imeniku je, pretposta vljam . . .? — Ne, još nije. Promijenili su ga. Sada je Ma caulav 6204. Htjela sam te nešto upitati. — Da? — Ništa tako strašno. Htjela bih s tobom na objed,to je sve. — Zašto ne. Bit će mi drago. Kada? — Možeš li sutra? — Ne. Sutra ne. Znaš, jednostavno moram zavr šiti taj članak . . . — U srijedu? — Može li četvrtak? — Da — reče ona, i gotovo sam mogao zamisliti 42
razočaranje u tom slogu — tako nas obmanjuje naš ponos. — Onda ću te čekati u jedan u Cafe Royal. — To je lijepo od tebe — reče ona, a po njenom glasu mogao sam zaključiti da je tako i mislila. — Do četvrtka. — Do četvrtka. Sjedio sam i držao telefonsku slušalicu u ruci i gledao na mržnju kao na nekog ružnog i glupog čovjeka, koga čovjek nije želio poznati. Pozvao sam njen broj; mora da sam je zatekao prije nego je imala vremena da ode od telefona, pa rekoh: — Šarah. U redu — sutra. Nešto sam zaboravio. Na istom mjestu. U isto vrijeme — i sjedeći tamo, s prstima na tihom aparatu, imajući nešto čemu da se radujem, pomislih u sebi: Sjećam se. Ovako izgleda nada.
43
5.
Raširio sam novine na stolu i više puta pročitao istu stranicu, jer nisam htio gledati prema ulaznim vratima. Ljudi su ulazili, a ja nisam htio biti jedan od onih koji glupim spuštanjem i podizanjem glave odaje iščekivanje. Što svi mi imamo da očekujemo kad sebi dopuštamo da nas razočarenje tako zaokupi? U večernjim novinama pisalo je o uobičajenom umorstvu i prepirci u parlamentu, o racioniranju šećera, a ona je zakasnila pet minuta. Imao sam smolu da me uhvati kako gledam na sat. Začuh je kako reče: — Oprosti. Došla sam autobusom, a promet je zakrčen. Rekoh: — Podzemna željeznica je brža. — Znam, ali nisam htjela da se žurim. Često me je istinom dovela u nepriliku. U ono vrijeme kad smo se voljeli, pokušavao sam je nagovoriti da kaže više od istine — da naša ljubav nikad neće prestati i da ćemo se jednog dana vjenčati. Ne bih joj vjerovao, ali bih volio čuti te riječi s njenih usana, možda samo zbog toga da mi pruži to zadovoljstvo da ih odbacim. Ali ona nikad nije igrala tu igru pretvaranja, a onda iznenada, neočekivano, 44
skršila bi moju hladnoću nekom izjavom takve miline i obilja . . . Sjećam se kako sam jednom bio nesretan zbog njene hladne pretpostavke da će se jednog dana naša veza završiti, i čuo neizmjerno sretan: — Nikad nisam, nikad nisam voljela nekog muškarca kao što volim tebe, i nikada više neću tako ljubiti. — Eto, nije znala — pomislio sam — ali je i ona igrala istu igru pretvaranja. Sjela je pokraj mene i zamolila čašu piva. — Rezervirao sam stol kod Rulesa — rekoh. — Zar ne možemo ovdje ostati? — Obično smo išli tamo. — Da. Možda je naše ponašanje odavalo napetost, jer sam primijetio da smo privukli pažnju jednog malog čovjeka koji je sjedio nedaleko na tapeciranoj klupi. Pokušao sam mu'odvratiti pogled zureći u nj i to s uspjehom. Imao je duge brkove, blage oči i brzo je odvratio pogled; pri tom je laktom zapeo za čašu piva, srušio je na pod, i sav se zbunio. Bilo mi ga je žao, jer mi je palo na pamet da me je možda prepoznao prema fotografijama; možda je to bio čak jedan od mojih rijetkih čitalaca. S njim je sjedio mali dječak, a kako bi to bilo okrutno poniziti oca u prisutnosti sina. Dječak se zacrvenio kad je konobar žurno prišao, a njegov se otac počeo ispričavati s nepotrebnom vatrenošću. Rekoh Sari: — Naravno, možeš objedovati gdje želiš. — Znaš, više nikad nisam bila tamo. — Pa to nikad nije bio tvoj restoran, zar ne? — Ideš li često tamo? — Meni je to zgodno. Dva tri puta na tjedan. 45
Ona naglo ustade pa reče: — Idemo — i odjednom je uhvati kašalj. Činilo se da je to prejak kašalj za njeno slabašno tijelo: čelo joj se oznojilo od naprezanja. — Neugodan kašalj . . . — Oh, nije to ništa. Oprosti. — Taksi? — Radije bih se prošetala. S lijeve strane Maiden Lanea prolazili smo pokraj jedne veže i ograde od željeznih rešetki a da nismo progovorili ni jednu riječ. Poslije prve večere, na putu do podzemne željeznice, kad sam je ispitivao o Henrvjevim navikama, a ona se zagrijala mojom pažnjom — prilično nespretno sam je poljubio. Ne znam zašto sam to učinio, jedino ako nisam pomislio na onu sliku u ogledalu, zapravo nisam imao namjeru da s njom vodim ljubav, nisam imao naročitu namjeru ni da je ponovno pogledam. Bila je previše lijepa da uzbudi u meni pomisao da bih joj se mogao približiti. Kad smo sjeli, jedan od starih konobara mi reče: — Odavno niste bili ovdje, gospodine — i ja sam požalio što sam protivno tvrdio Sari. — Oh — rekoh — sada objedujem na gornjem katu. — A vi, gospođo, također odavno . . . — Gotovo dvije godine — reče ona s točnošću koju sam kadšto mrzio. — Ali sjećam se da ste voljeli veliku čašu piva. — Imate dobro pamćenje, Alfred — a on zasja od zadovoljstva sjećajući se toga. Uvijek je imala običaj da se dobro odnosi prema konobarima. Jelo je prekinulo naše dosadno ćaskanje, i tek kad smo završili objed, nagovijestila je zašto je tu. 46
—Željela sam da sa mnom objeduješ — reče ona. —Htjela sam te pitati nešto o Henrvju. — O Henrvju? — ponovih pokušavajući da se u mom glasu ne primijeti razočaranje. — Zabrinuta sam za njega. Gdje si ga pronašao one noći? Je li se čudno ponašao? — Nisam ništa neobično primijetio — rekoh. — Željela sam te pitati — oh, znam da si jako zauzet — bi li ga mogao kadšto posjetiti. Mislim da je osamljen. — Uz tebe? — Ti znaš da on mene zaista nikad ni ne primje ćuje. Godinama. — Možda te počinje primjećivati kad nisi tamo. — Ne izlazim mnogo — reče ona — sada — a ka šalj u pravi čas prekide tijek razgovora. Kad se na padaj smirio, ona je smislila početni potez, premda nije bio njen običaj da izbjegava istinu. — Pišeš li novu knjigu? — zapita ona. Činilo se to kao da go vori neki stranac i to stranac koga čovjek sretne na koktelu. Nije učinila tu primjedbu čak ni prvi put kad smo pili južnoafrički sherrv. — Naravno. — Posljednja mi se knjiga nije naročito svidjela. — Bila je to prava muka baš tada pisati — rat je završavao . . . — A isto tako sam mogao reći da je mira nestalo. — Kadšto sam se plašila da ćeš se vratiti na onu staru temu — onu koju sam mrzila. Neki muškarci bi to učinili. — Treba mi godina dana da napišem knjigu. To je previše težak posao za jednu osvetu. — Kad bi ti samo znao kako malo toga ima zašto bi se morao osvetiti. . . 47
rer e-m
— Razumije se da sam se šalio. Nas dvoje smo se lijepo zabavili; mi smo odrasli ljudi, znali smo da jednom mora doći kraj. Pa, znaš, možemo se sasta ti kao prijatelji i razgovar ati o Henrvju. Platio sam račun pa smo izišli, a dvadeset jardi niz ulicu bila je ona veža i željezna rešetka. Zaustavih se na pločniku i rekoh: — Čini mi se da ideš na Strand? — Ne, na Leicester Square. — Ja idem na Strand. — Stajala je u veži a ulica je bila prazna. — Ovdje ću se oprostiti. Milo mi je bilo što sam te vidio. — Meni također. — Nazovi me telefonom kad god bude š slobod na. Pošao sam prema njoj; osje ćao sam rešetku pod nogama. — Šarah — rekoh. Ona naglo okrene gla vu, kao da hoće vidjeti dolazi li netko, da vidi je li to prilika . . . ali kad se opet okrenula, uhvatio ju je kašalj. Previjala se u ve ži i kašljala i kašljala. Oči su joj se zakrvavjele od ka šlja. U krznenom ogrta ču činila se kao neka životinjica stjerana u kut. — Oprosti. Rekoh s gorčinom kao da mi je nešto oteto. — Ti moraš liječniku. — To je samo kašalj. — Ona pruži ruku i reče, — Zbogom Maurice. — To ime bilo je kao neka uvreda. Rekoh: Zbogom — ali nisam prihvatio njenu ruku. Otišao sam žurnim korakom a da se nisam ni osvr nuo, pokušavajući ostaviti dojam zaposlena čovjeka i kao da mi je odlanulo što odlazim. A kad sam po novo čuo kašalj, poželio sam da zazviždim neku me lodiju, nešto obijesno, pustolovno, sretno; ali nisam imao dara za glazbu. 48
6.
Kad čovjek u mladosti stekne radne navike vjeruje da će one trajati cijelog života i odoljeti svakoj katastrofi. Preko dvadeset godina sam pisao prosje čno petsto riječi na dan, radeći pet dana u tjednu. U godinu dana mogu napisati jednu knjigu, tu je uzeto u obzir vrijeme za reviziju i ko rekturu rukopisa. Uvijek sam bio vrlo metodi čan a kad je moja norma rada bila ispunjena prekidao sam čak usred rečenice. Od vremena do vremena tijekom jutarnjeg rada izbrojim što sam učinio i na rukopisu označim stotice. Nije bilo potrebno da se slagar m uči s brojenjem redaka, jer je već na prednjoj stranici rukopisa za bilježena brojka — 83.764. Kad sam bio mlad, čak ni ljubavna avantura nije mogla promijeniti moj ras pored. Ljubavna avantura morala je po četi poslije objeda, i makar kako kasno oti šao spavati - tako dugo dok sam spavao u vlastitoj postelji - pročitao bih jutarnji posao i s njim zaspao. Čak je i rat jedva mijenjao tijek mog rada. Zbog sakate noge nisam primljen u vojsku, a kad sam bio u Civilnoj obrani, moji drugovi u poslu bili su presretn i što nikad nisam tražio smjenu u prijepodnevnim satima. A re 49
zultat je bio da sam, sasvim nezasluženo došao na glas po zalaganju, međutim, zalagao sam se samo za svojim pisaćim stolom, za svojim listom papira, za onu normu riječi koje su sporo, ali metodično kapale iz pera. Bila je potrebna Šarah da uznemiri moju disciplinu koju sam sebi nametnuo. Bombe su se između tih prvih napada po dnevnom svjetlu i VI raketa 1944. godine držale meni prikladnih noćnih rasporeda, ali najčešće jedino sam ujutro mogao vidjeti Saru, jer poslije podne nikad nije bila sigurna od svojih prijateljica koje su poslije kupovine željele društvo i ćaskanje prije večernjih sirena. Kadšto bi došla između dva čekanja u redu, a mi bismo vodili ljubav između kupovine u voćarnici i kupovine u mesnici. Ali čak i pod tim uvjetima bilo je posve lako vratiti se poslu. Tako dugo dok je čovjek sretan, može podnijeti svaku disciplinu: nesreća ruši radne navike. Kad sam počeo shvaćati kako smo se često svađali, kako sam joj neprestance srdito i nervozno prigovarao, postao sam svjestan da je naša ljubav osuđena na propast; ljubav se pretvorila u ljubavnu vezu s početkom i krajem. Mogao sam navesti trenutak kad je počela, a jednog dana sam znao da ću moći navesti posljednji čas. Kad bi Šarah otišla iz kuće, nisam se mogao primiti posla; prisjećao bih se što smo jedno drugom rekli, raspirivao bih u sebi gnjev ili grižnju savjesti. A cijelo sam vrijeme znao da ubrzavam kraj. Tjerao sam, tjerao iz svoga života jedino što sam volio. Tako dugo dok sam se pretvarao da ljubav traje bio sam sretan — mislim da se sa mnom moglo dobro živjeti, i tako je ljubav trajala. Ali ako je ljubav morala umrijeti, želio sam da umre brzo. Činilo se kao da je naša ljubav bila malo 50
stvorenje uhvaćeno u klopku i da smrtno krvari; trebalo je zatvoriti oči i zakrenuti joj vratom. A cijelo to vrijeme nisam mogao raditi. Kao što sam već rekao, u piščevu radu toliko toga odvija se u podsvijesti, u tim dubinama posljednja je riječ napisana prije nego li se prva pojavi na papiru. Pisac pamti pojedinosti priče, ne izmišlja. Rat nije uzmutio te duboke morske spilje, ali sad je za mene postojalo nešto od neusporedivo veće važnosti od rata, od mog romana — kraj ljubavi. To se sad završavalo kao pripovijetka. Oštra riječ koja bi Saru natjerala u plač, koja kao da se spontano pojavila na usnama, naoštrila se u tim podvodnim dubinama. Moj roman je polako odmicao, ali je moja ljubav poput inspiracije jurila kraju. Ne čudim se što joj se nije svidjela moja posljednja knjiga. Cijelo vrijeme pisana je na silu, bez pomoći, bez ikakva razloga, osim što sam morao dalje živjeti. Kritičari su ocijenili da je to posao umjetnika; to je bilo sve što mi je ostalo od nekadašnje strasti. Pomislio sam da će se strast možda vratiti sa slijedećim romanom, uzbuđenje probuditi u sjećanju onoga što čovjek svjesno nikad nije znao, ali tjedan dana poslije onoga objeda sa Sarom kod Rulesa, više ništa nisam mogao raditi. Ponovno počinje — ono: Ja, ja, kao da je to pripovijest o meni, a ne o Sari, Henrvju i, naravno, onom trećem kojega sam mrzio, a da ga još nisam ni poznavao ili čak u nj vjerovao. Pokušao sam raditi ujutro, ali nisam uspio. Za objedom sam previše pio tako da je i poslijepodne propalo. Kad se snoćalo stajao sam kraj prozora pri ugašenom svjetlu i preko ravnog mračnog Commona gledao osvijetljene prozore na sjevernoj strani.
51
Bilo je vrlo hladno, a plinska peć grijala me samo ako sam se skupio kraj nje, a onda bi me opekla. Nekoliko pahuljica snijega zalepršalo je oko svjetiljaka s južne strane i svojim debelim vlažnim prstima ovlažilo prozorska stakla. Nisam čuo kad je zazvonilo zvono. Moja gazdarica zakuca na vrata i reče: — Došao je neki gospodin Parkis — označavajući tom neodređenom zamjenicom društveni status moga posjetioca. Nikad nisam čuo to ime, ali sam joj rekao neka ga uvede. Pitao sam se gdje li sam vidio te blage molećive oči, te duge staromodne brkove vlažne od magle? Čim sam upalio stolnu svjetiljku on mi kratkovidno zureći priđe, nije me mogao razabrati u sjeni. Upita me: — Gospodin Bendrix, gospodine? — Da. On reče: — Ja sam Parkis — kao da bi to meni trebalo nešto značiti. I doda: — Čovjek gospodina Savagea, gospodine. — Oh, da. Sjednite. Izvolite cigaretu. — Oh ne, gospodine — reče on — ne na dužnosti — osim, naravno, u svrhu privikavanja. — Ali vi sad niste na dužnosti? — Na neki način, gospodine, jesam. Zapravo ću biti razriješen dužnosti, čim završim izvještaj. Go spodin Savage je rekao da biste željeli imati tjedni izvještaj — s tekućim troškovima. — Imate li neki izvještaj? Nisam bio siguran da li osjećam razočaranje ili uzbuđenje. — Nije sasvim prazna stranica, gospodine — pri mijeti on samodopadno, pa iz džepa izvuče neobično mnogo papira i omotnica, tražeći pravu. — Molim vas sjednite. Inače se osjećam ne ugodno. 52
— Kako god želite, gospodine. — Pošto je sjeo, mogao me je bolje vidjeti. — Zar vas nisam već neg dje vidio, gospodine? Izvadio sam prvi list iz omotnice, bio je to popis troškova, ispisan vrlo urednim rukopisom, kao da ga je napisao neki učenik. Rekoh: — Vrlo čitko pišete. — To je pisao moj sin. Vježbam ga za posao. — I odmah doda: — Za njega ne podnosim nikakav ra čun, gospodine, jedino ako ga ostavim na straži kao sada. — On je na straži? — Samo dok završim izvještaj, gospodine. — Koliko mu je godina? — Prošao je dvanaest — reče on kao da mu je sin sat. — Mladić može biti od koristi a da ne stoji ništa, osim od vremena do vremena koji strip. I nitko ga ne primjećuje. Dječaci su rođena oklijevala. — Neobičan posao za jednog dječaka. — Pa, gospodine, on ne shvaća pravi smisao. Kad bi došlo do upadanja u neku spavaonicu, ne bih ga poveo sobom. — Čitao sam: 18. siječnja: dvoje večernje novine 2d povratak podzemnom željeznicom 1/8 d kava, pecivo 2/— Dok sam čitao, pažljivo me promatrao. — Kava je bila mnogo skuplja nego što sam želio — reče on — ali to je bilo najmanje što sam mogao naručiti a da ne privučeni pažnju. 19. siječnja: podzemna željeznica 2/4 d pivo u bocama 3/— koktel 2/6 d vrč piva 1/6 d 53
Ponovno me prekinuo u čitanju. — Pivo mi je pomalo na savjesti, gospodine, jer sam zbog vlastite nepažnje prevrnuo čašu. Ali bio sam pomalo nervozan, bilo je nešto za izvještaj. Znate, gospodine, kadšto prolaze tjedni razočaranja, ali ovaj put već drugi dan . .. Naravno da sam ga~se sjetio, kao i njegovog zbunjenog sina, pod 18. siječnja vidio sam na prvi pogled da su bile navedene samo beznačajne stvari: »Stranka o kojoj se radi otišla je autobusom do Piccadillv Circusa. Bila je uzrujana. Nastavila je Air Streetom do Cafe Rovala, gdje ju je čekao jedan gospodin. Ja i moj sin . . . Nije me pustio na miru. — Primijetit ćete, gospodine, da je ovo pisano drugim rukopisom. Nikad ne dam svom sinu da napiše izvještaj ako se slučajno odnosi na neki intimni događaj. — Jako se brinete za njega — rekoh. »Ja i moj sin sjeli smo na najbližu tapeciranu klupu« čitao sam dalje. »Stranka i gospodin bili su očito vrlo bliski, vladali su se jedno prema drugom odano i bez ceremonije, i čini mi se da su se jednom ispod stola držali za ruke. U to nisam siguran, ali lijevu ruku stranke nije se moglo vidjeti, a ni desnu ruku gospodina, što obično znači stisak takve prirode. Poslije kratkog i intimnog razgovora krenuli su pješice prema jednom mirnom i zabitnom restoranu, što ga njegovi gosti nazivaju Rules, i izabravši tapeciranu klupu, a ne stol, naručili su dva svinjska odreska.« — Jesu li svinjski odresci važni? — Oni bi mogli predstavljati znakove za identifi kaciju, gospodine, ako često u njima uživaju. 54
— Dakle, niste identificirali tog čovjeka? — Vidjet ćete, gospodine, ali nastavite čitati. »Tu narudžbu primijetio sam pijući koktel za barom, ali nisam mogao izmamiti ni od kojeg konobara ni od gospođe za barom identitet toga gospodina. Premda sam pitanja postavljao zaodjenuto u neki neodređen i nehajan način, ona su očito izazvala znatiželju, pa sam pomislio da je bolje da se toga okanim. Međutim sklopivši poznanstvo s vratarom stražnjeg ulaza Vaudeville kazališta, mogao sam restoran držati na oku.« — Kako ste se — upitah — upoznali? — Za barom »Bedford Heada,« gospodine, videći da su spomenute osobe zauzete narudžbom kotleta, a poslije sam ga otpratio do kazališta, gdje je straž nji ulaz kazališta . . . — Poznam to mjesto. — Pokušao sam sažeti svoj izvještaj, gospodine, na bitne elemente. — Potpuno ispravno. Izvještaj se nastavljao: »Poslije objeda stranke su nastavile Maiden Laneom i rastale se ispred jedne trgovine mješovitom robom. Imao sam dojam da ih muči veliko uzbuđenje, i učinilo mi se kao da se rastaju zauvijek, što bi bio ovoj istrazi sretan završetak, ako mogu reći.« Opet me prekide zabrinuto: — Oprostit ćete ovaj osobni ton? — Naravno. — Čak i u mojoj profesiji, gospodine, kadšto su duboko dirnuti osjećaji, a meni se sviđala gospođa — naime stranka o kojoj je riječ. »Oklijevao sam bih li pratio gospodina ili stranku o kojoj je riječ, ali sam ocijenio da mi moje instruk55
čije ne bi dopustile ono prvo. Zbog toga sam pratio potonju osobu. Išla je malo prema Charing Cross Roadu i činila se jako uzbuđena. Onda je skrenula u National Portrait Gallerv, ali tamo je ostala samo nekoliko minuta . . .« — Ima li još što važno? — Nema, gospodine. Mislim zapravo da je tra žila mjesto gdje da sjedne, jer je zatim u šla u crkvu. — Crkvu? — Rimokatoličku crkvu, gospodine, u Maiden Laneu. Sve ćete pročitati u izvještaju. Ali ne da se moli, gospodine. Samo da sjedi. — Čak i to znate, zar ne? — Naravno. Ušao sam za strankom u crkvu. Klek nuo sam nekoliko klecala iza nje da bih izgledao kao bona fide* vjernik, a mogu vas uvjeriti, gospodine, ona se nije molila. Ona nije rimokatolikinja, zar ne, gospodine? — Nije. — Morala je sjediti u mraku, dok se ne umiri. — Možda je imala sastanak? — Nije, gospodine. Ostala je samo tri minute i ni s kim nije razgovarala. Ako mene pitate, željela se do bro isplakati. — Možda. Ali ono s rukama griješite, gospodine Parkis. — Rukama, gospodine? Maknuo sam se da bi mi svjetlo potpuno obasjalo lice. — Nismo se čak ni rukama dotakli. Sad mi ga je bilo žao kad sam se našalio — žao mi je bilo što sam još više uplašio čovjeka koji je bio ta* bona fide = u dobroj vjeri; lat. (Prev.)
56
ko plašljiv. Promatrao me je malo otvorenih usta, kao da mu je iznenada nanijeta bol, a sad je parali ziran čekao na idući udarac. Rekoh: — Mislim da se takve pogreške često događaju, gospodine Parkis. Trebalo je da nas gospodin Savage upozna. — Oh, ne, gospodine — reče on nesretan — to ovisi o meni. — Onda obori glavu, i sjedio je zagle davši se u šešir koji mu je bio na koljenima. Poku šao sam ga ohrabriti. — To nije ozbiljno — rekoh. — Ako to promatrate izvana, zaista je jako smi ješno. — Ali ja sam već unutra, gospodine — reče on. Vrtio je šešir i nastavio glasom potištenim i turob nim kao što je bio Common. — Ne marim ja zbog gospodina Savagea, gospodine. On je uviđavan čov jek kakve sve srećete u našoj profesiji — već zbog mog sina. On je o meni stvorio sjajno mi šljenje. — Iz dubine svoga jada tražio je omalovažavajući i uplašen osmijeh. — Znate što oni čitaju, gospodine. Nick Čartera i slično. — Zašto bi trebalo da ikad za ovo sazna? — S djetetom treba postupati pošteno, gospodine, a on će sigurno postavljati pitanja. Željet će znati kako sam pratio — to sada uči, pratiti. — Zar mu ne možete reći da sam ja uspio identi ficirati tog čovjeka — samo to, i da me nije zani malo? — Ljubazno je od vas što to predlažete, gospodi ne, ali vi sve to morate gledati. Ne ka žem da to ne bih učinio čak mom sinu, ali što će on misliti ako vas ikad sretne — tijekom istrage? — To nije potrebno. — Ali bi se moglo dogoditi, gospodine. — Zašto ga ovaj put ne ostavite kod ku će? 57
— To bi bilo mnogo gore, gospodine. On nema majke, a sada ima školske praznike, i ja sam se pri hvatio da ga za vrijeme praznika odgajam — i to s punim odobrenjem gospodina Savagea. Ne. Ovaj put napravio sam od sebe budalu i s time se moram pomiriti. Bar da nije tako ozbiljan, gospodine, pa da ne uzima k srcu kad ja napravim neku grubu po grešku. Jednog dana rekao je gospodin Prentice — to je pomoćnik gospodina Savagea, gospodine: »Još jedna od vaših grubih pogrešaka, Parkis« tako da je dječak čuo. To mu je prvi put otvorilo oči. — Ustao je, a njegovo držanje odavalo je veliku odlučnost (tko smo mi da mjerimo hrabrost drugog čovjeka?) i rekao: — Zadržao sam vas, gospodine, i pripovije dao o svojim problemima. — Bilo mi je milo, gospodine Parkis — rekoh bez ironije. Budite bez brige. Vaš sin se mora ugledati u vas. — On je naslijedio pamet svoje majke, gospodine — reče on tužno. — Žuri mi se. Vani je hladno. Prije nego sam pošao, pronašao sam mu lijepo, zaklonje no mjesto. Ali on je tako revan da nemam povjere nja da će ostati suh. Budite tako dobri pa odobrite troškove, gospodine, ako ste voljni? Promatrao sam ga s prozora kako odlazi sa zavrnutim ovratnikom kišnog kaputa i starim oborenim šeširom; snijeg je sve jače padao, a već se ispod treće svjetiljke činio kao mali snjegović kroz koga je provirivala zemlja. Primijetio sam da, začudo, deset minuta nisam mislio na Saru ili na svoju ljubomoru; postao sam gotovo dovoljno čovječan da razmišljam o mukama drugog čovjeka.
58
7.
Ljubomora — ili sam barem uvijek tako vjerovao — postoji samo ako to želimo. Pisci Starog zavjeta su rado upotrebljavali riječi »ljubomorni Bog«, a možda su tako na svoj grub i prikriven način izraža vali vjeru u Božju ljubav prema čovjeku. Ja pak mislim da postoje različite vrste želje. Sada je moja želja bila bliža mržnji nego ljubavi, a Henry je, (imao sam razloga da vjerujem — po onome što mi je jednom rekla Šarah) prestao prema njoj osjećati bilo kakvu fizičku želju. A ipak, mislim, bio je tako isto ljubomoran kao i ja. On je jednostavno osjećao želju za drugarstvom. Prvi put se osjetio isključe nim iz Sarina povjerenja, bio je zabrinut i bez nade — nije znao što se događa ili što će se dogoditi. Živio je u strašnoj nesigurnosti. U toj mjeri njegov neugo dan položaj bio je gori od moga. Ja sam bio siguran da ništa nemam. Ništa više nemam što bih još mo gao izgubiti, dok je on još mogao izgubiti njenu na zočnost za stolom, šum njenih koraka na stubištu, otvaranje i zatvaranje vrata, poljubac u obraz, pa sumnjam da je sada bilo išta više, ali kako je i to mnogo za čovjeka koji umire od čežnje. A da stvar 59
bude još gora, on je nekoć uživao u osjećaju sigurnosti dok ga ja nikad nisam imao. Pa, eto, sad kad se gospodin Parkis vraćao preko Commona, čak nije ni znao da smo Šarah i ja jednom bili ljubavnici. I dok pišem tu riječ, moje misli protiv moje volje nesavladivo lutaju točno tamo gdje je bol počela. Prošao je cijeli tjedan poslije onog nespretnog poljupca u Maiden Laneu prije nego sam telefonom nazvao Saru. Spomenula je za ručkom da Henry ne voli kino, pa je rijetko išla u kino. »Warner« je prikazivao film prema jednoj od mojih knjiga i tako — djelomice »da se razmećem«, djelomice zato što sam smatrao da se s tim poljupcem od uljudnosti mora nekako nastaviti veza, a djelomice i zbog toga što me je još uvijek zanimao bračni život državnog službenika — pozvao sam Saru da pođe sa mnom. — Mislim da nema smisla pozvati Henrvja? — Ni najmanje — odgovori ona. — On nam se može poslije pridružiti pri večeri? — On donosi kući mnogo posla. Neki bijedni libe ral postavljat će idući tjedan u parlamentu pitanja o udovicama. — Tako biste mogli reći da nam je taj li beral, mislim da je bio Velšanin, a zvao se Lewis, te noći namjestio postelju. Film nije bio dobar, a na trenutke bilo je bolno gledati situacije koje su mi bile tako stvarne, kako se na platnu izvrću u uobičajene klišeje. Poželio sam da sam sa Sarom išao pogledati što drugo. Najprije sam joj rekao: — To nije ono što sam napisao, znaš — ali nisam mogao to stalno ponavljati. Ona mi je dirljivo dodir nula ruku, i otad smo sjedili držeći ruke u nedužnom stisku kao što to običavaju djeca i ljubavnici. Iznenada i neočekivano, samo za nekoliko trenutaka, film je oživio. Zaboravio sam da je 60
to moja priča i da je to barem dio mog dijaloga, a iskreno me dirnuo mali prizor u jednom jeftinom restoranu. Ljubavnik je naručio odrezak s lukom; žena je za trenutak oklijevala da jede luk, jer njen muž nije volio taj miris; ljubavnik je bio uvrijeđen i ljutit, jer je spoznao što se krije iza njenog oklijevanja, a u duši je zamislio neizbježan zagrljaj kad se ona vrati kući. Prizor je uspio: želio sam izraziti osjećaj strasti putem obične, jednostavne epizode bez ikakve retorike u riječima ili akciji, i to mi je pošlo za rukom. Nekoliko sekundi bio sam sretan — to je bilo pisanje: ništa drugo me nije zanimalo na svijetu. Želio sam da odem kući i ponovno pročitam taj prizor; želio sam raditi na nečem drugom. Žalio sam, kako li sam žalio, što nisam pozvao Saru Miles na večeru. Poslije kad smo bili kod Rulesa i upravo kad su nam posluživali odreske, ona reče: — Ima jedan prizor što si ga zaista napisao. — Ono s lukom? — Da. — I isti tren spustili su zdjelu s lukom na stol. Upitao sam je — te večeri nije mi još palo na pamet da je poželim; — Ima li Henry nešto protiv luka? — Da. Ne podnosi ga. A ti ga voliš? — Da. — Ponudila me lukom, pa se zatim sama poslužila. Je li moguće da se čovjek zaljubi uz porciju luka? To se čini nevjerojatno, a ipak bih se mogao zakleti da sam se baš tada zaljubio. Naravno, nije to bilo izričito zbog luka. Iznenada sam osjetio osebujnost žene, iskrenost koja me poslije tako često učinila sretnim, ali i nesretnim. Spustio sam ruku pod stolnjak i stavio je na njeno koljeno, a njena ruka je pa61
la na moju i nije je ispuštala. Rekoh: — Dobar odrezak — a njen odgovor začuh kao poeziju: — Najbolji što sam ga igda jela. Nije bilo nikakva traženja ni nikakva zavođenja. Ostavili smo pol toga dobrog odreska na tanjurima i trećinu boce crvenog vina i izašli na Maiden Lane s istom namjerom u našim dušama. Točno na istom mjestu kao i prije, pokraj veže i rešetke, poljubili smo se. Rekoh: — Zaljubljen sam. - I ja. - Ne možemo poći kući. - Ne. Kod kolodvora Charing Cross zaustavili smo taksi, i rekao sam šoferu neka nas odveze u Arbuckle Avenue — tako smo među sobom nazivali Eastbourne Terrace, niz hotela što su stajali uzduž kolodvora Paddington, s raskošnim imenima, kao Ritz, Carlton i tome slično. Vrata tih hotela uvijek su bila otvorena i u bilo koje doba dana uvijek se mogla dobiti soba na sat-dva. Prije tjedan dana ponovno sam posjetio to mjesto. Pola ga je nestalo. Ona strana gdje su bili hoteli bila je bombama raznesena na komadiće, a ono mjesto gdje smo one noći vodili ljubav, bilo je tračak zraka. Bio je to Bristol. U predvorju stajali su lonci s paprati, plavokosa direktorica uvela nas je u najljepšu sobu; pravi edvardovski stil s velikim pozlaćenim bračnim krevetom i zastorima od crvena baršuna i zrcalom do poda. (Posjetioci Arbuckle Avenue nikad nisu tražili sobu sa dva kreveta.) Vrlo dobro se sjećam beznačajnih pojedinosti: kako me direktorica upitala želimo li ostati preko noći; kako je soba stajala petnaest šilinga za kratak boravak; kako je strujomjer primao samo dva šilinga, a nas dvoje nismo imali ni jedan komad 62
od dva šilinga, ne sjećam se ničeg drugog — kako je Šarah prvi put izgledala, ni što smo radili, osim da smo oboje bili nervozni i da smo loše vodili ljubav. No to nije bilo važno. Počeli smo — to je bilo bitno! Tad je pred nama bio cio život koji smo s veseljem očekivali. Oh, još se jedne stvari dobro sjećam. Na vratima naše sobe (»naša soba« poslije samo pol sata), kad sam je ponovno poljubio i rekao kako mrzim i samu pomisao da se vraća kući Henrvju, ona reče: — Ne brini, on se marljivo bavi udovicama. — Mrzim i pomisao da će te poljubiti — rekoh. — Neće. On ništa ne mrzi tako kao što mrzi luk. Otpratio sam je kući na njenu stranu Commona. Henrvjevo svjetlo sjalo je ispod vrata njegove radne sobe, a mi smo se popeli gore. U dnevnoj sobi smo se zagrlili i nismo se mogli rastaviti. — Doći će gore — rekoh — svakog trenutka. — Možemo ga čuti — reče ona, i doda užasno raz govijetno: — Jedna stuba uvijek zaškripi. Nisam imao vremena da skinem kaput. Ljubili smo se i začuli škripu stuba, a kad je Henry ušao tužno sam promatrao mir njena lice. Ona reče: — Nadali smo se da ćeš doći gore i ponuditi nas nekim pićem. Henry reče: — Naravno. Što želiš, Bendrix? — Rekao sam da ne želim ništa piti; moram raditi. — Mislio sam da si rekao da nikad ne radiš noću. — Oh, ovo je važno. Recenzija. — Zanimljiva knjiga? — Ne osobito. — Želio bih da imam tvoju snagu — da pišem. Šarah me otpratila do vrata i mi smo se ponovno poljubili. Toga trenutka ja sam volio Henrvja, a ne 63
Saru. Činilo se kao da su svi muškarci u prošlosti, a da će i u budućnosti, zasjenjivati sadašnjost. — Što ti se dogodilo? — zapita me. Uvijek je brzo čitala značenje koje se krilo iza poljupca, pa i šapat u duši. — Ništa — odgovorih. — Ujutro ću ti telefonirati. — Bolje da ja tebe nazovem — reče mi ona. Op rez je oprez, pomislih. Kako li dobro zna voditi tak ve ljubavne avanture; pa se ponovno sjetih one stu be koja uvijek zaškripi — »uvijek« bila je fraza što ju je često upotrebljavala.
DRUGA KNJIGA
1.
sjećaj nesreće mnogo je lakše izraziti negoli osjećaj sreće. Čini se da smo u nevolji svjesni svog vlastitog postojanja, pa makar to bilo u obliku čudovišne sebičnosti: ova bol je moja osobna, taj živac koji se trgne od boli pripada meni i nikom drugom. Ali sreća nas, međutim, uništava: gubimo svoju osobnost. Sveci su upotrebljavali riječi ljudske ljubavi da bi opisali svoje vizije Boga, i tako, čini mi se, mi možemo upotrijebiti izraze molitve, meditacije, razmatranja da bismo objasnili snagu ljubavi što je osjećamo prema nekoj ženi. Mi se odričemo uspomene, duševno-
O 64
65
sti, inteligencije, i doživljavamo gubitak, noche oscura*, a kadšto kao nagradu neku vrst mira. Sam ljubavni čin opisan je kao smrt u malom, a ljubavnici kadšto dozive blagi mir. Čudno mi je što otkrivam kako te fraze pišem kao da volim ono što zapravo mrzim. Kadšto ne prepoznajem vlastite misli. Što ja znam o frazama kao što je »mračna noć« ili o molitvi, ja koji znam samo jednu molitvu? Ja sam te fraze naslijedio, to je sve, i to kao muž kojemu je smrt ostavila beskorisnu ženinu odjeću, mirise, lončiće s kremom . . . A ipak, taj mir je postojao . . . Tako razmišljam o tim prvim ratnim mjesecima — nije li to bio lažan mir kao što je bio lažan rat? Sad se čini kao da je taj mir raskrilio ruke utjehe i umirenja nad svim tim mjesecima sumnje i čekanja, ali da je mir čak i u ono vrijeme bio prekidan nerazumijevanjem i sumnjom. Isto tako kao što sam se one prve večeri vraćao kući bez vedrine i zapravo samo s osjećajem tuge i ravnodušnosti, tako sam se drugih dana opet vraćao kući u uvjerenju da sam ja samo jedan od mnogih muškaraca — zasad omiljeni ljubavnik. Ta žena, koju sam volio tako pomamno, čim bih se probudio ovladala mi je mislima, i ako sam se noću probudio bila mi je ponovno u mislima i više nisam mogao zaspati, ta žena je sve svoje vrijeme posvećivala meni. A ipak nisam osjećao neko povjerenje: u ljubavnom činu znao sam biti drzak, ali kad sam bio sam, bilo je dovoljno da pogledam u ogledalo, pa da vidim sumnju; povod za izborano lice i hrome noge — pa zašto baš ja? Bilo je dana kad se nismo mogli sastati — kad je imala zakazani posjet * noche oscura — mračna noć; španj. (Prev.) 66
zubaru ili frizeru, kad je Henry imao goste, ili kad su bili zajedno sami. Ništa mi nije koristilo da se uvjeravam kako u vlastitoj kući nije imala priliku da me prevari (sebičnošću ljubavnika već sam upotrebljavao riječ prijevara kao da je Šarah imala obveze prema meni, dok Henry kod kuće radi na mirovinama za udovice ili — jer je uskoro bio premješten s toga posla — na raspodjeli plinskih maski i na nacrtu odobrenih kartonskih kutija, ali nisam li i sam znao da je — ako postoji želja — moguće voditi ljubav i u najopasnijim okolnostima? Nepovjerenje raste s ljubavnikovim uspjehom. Eto, upravo kad smo se idući put sastali, upravo se to dogodilo na način što bih ga mogao nazvati nemogućim. Probudio sam se s tugom u srcu zbog njenog posljednjeg opreznog savjeta koji mi je još počivao na duši, ali za nekoliko minuta nakon buđenja njen glas na telefonu rastjerao je tu sjetu. Nikad ni prije ni poslije nisam upoznao ženu koja bi mogla promijeniti raspoloženje pukim razgovorom putem telefona, a kad je ušla u sobu i stavila ruku na moj bok, odmah je stvorila potpuno povjerenje koje sam gubio pri svakom rastanku. — Halo — reče ona — spavaš li? — Ne. Kada te mogu vidjeti? Danas prije podne? — Henry je nahlađen. Ostat će kod kuće. — A kad bi ti mogla doći ovamo . . . — Moram ostati doma za slučaj da netko nazove telefonom. — Samo zbog toga što je nahlađen? Sinoć sam prema Henrvju osjećao prijateljstvo i simpatiju, ali sad mi je već postao neprijatelj kome se valja narugati, mrziti ga i iz potaje zgaziti. — Potpuno je promukao. 67
Osjetio sam zlobnu radost zbog besmislenosti njegove bolesti: državni službenik bez glasa koji promuklo i nerazgovjetno šapuće o mirovinama za udovice. Rekoh: — Zar nema načina da te vidim? — Pa naravno da ima. Na telefonskoj liniji na trenutak je zavladala tišina kao da je prekinut spoj. Zvao sam: Halo, halo. — Ali ona je razmišljala i to je bilo sve; pažljivo, sabrano, brzo, tako da bi mogla odmah dati pravi odgovor: — U jedan sat odnijet ću Henrvju objed u postelju. Mi možemo pojesti sendviče u dnevnoj sobi. Reći ću mu da želiš sa mnom razgovarati o filmu — odnosno 0 onoj tvojoj pripovijetki. Čim je spustila slušalicu osjećaj povjerenja se prekinuo i ja pomislih koliko li je puta prije planirala na isti takav način? Kad sam otišao k njenoj kući i pritisnuo zvonce, osjećao sam se kao neki neprijatelj — ili detektiv koji pazi na njene riječi kao što su Parkis i njegov sin pratili nje no kretanje, nekoliko godina kasnije. A onda su se vrata otvorila a s njima i povjerenje. U ono vrijeme nije se postavljalo pitanje tko koga želi — želja je bila obostrana. Henry je dobio objed na pladnju, sjedio je — podbočen na dva jastuka — u zelenom vunenom kućnom ogrtaču, a u sobi ispod njegove, vodili smo ljubav, na tvrdom drvenom podu 1 samo s jednim jastukom za podupiranje, dok su vrata bila širom otvorena. Kad je došao trenutak, morao sam joj blago staviti ruku na usta, kako bih prigušio onaj čudni tužni i ljutiti krik prepuštanja da je Henry gore ne bi čuo. Kad samo pomislim da sam jednom želio da iz nje izvlačim činjenice. Čučao sam na podu pokraj nje, gledao je i promatrao, kao da to više nikad neću vidjeti — kosu neodređeno smeđe boje kao tekućinu 68
razlivenu po parketu, znoj na njenom čelu, teško disanje kao da je trčala na natjecanju pa sada kao mladi atleta leži iscrpljena nakon pobjede. A onda zaškripaše stube. Za trenutak se nismo ni pomakli. Sendviči su stajali na stolu netaknuti, a čaše prazne. Ona šapnu: — Sišao je dolje. — Sjela je na stolac, a ja sam joj stavio tanjur na krilo i čašu pokraj sebe. — Možda je čuo — rekoh — dok je prolazio. — Zacijelo nije mogao znati što je to bilo. Mora da sam odavao izgled čovjeka koji ni sam u to ne vjeruje, jer ona neutješno i nježno doda: — Jadni Henry. Nikad se to nije dogodilo, ne u cijelih deset godina. Ali svejedno nismo baš bili sasvim sigurni: sjedjeli smo tiho osluškujući dok stuba nije ponovno zaškripjela. Kad sam preglasno rekao: — Milo mi je što ti se sviđa ona scena s lukom, — glas mi je zvučao hrapavo i lažno. Henry otvori vrata i pogleda unutra. Nosio je termofor umotan u sivu flanelsku navlaku. — Zdravo, Bendrix — šapnu on. — Nije trebalo da to sam doneseš — reče ona. — Nisam te htio smetati. — Razgovarali smo o sinoćnjem filmu. — Nadam se da imaš sve što ti treba — šapnu mi pa pogleda crveno vino što mi je Šarah natočila. — Trebala si mu dati vino iz '29. godine — zadahta on glasom neodređena raspona i ponovno se izgubi, ste žući termofor u flanelskoj navlaci, a mi smo opet os tali sami. — Imaš li što protiv? — upitah je, a ona klimne glavom. Uistinu nisam znao što sam time zapravo mislio — valjda sam pomislio da se u njoj probudilo 69
kajanje kad je ugledala Henrvja. Za razliku od ostalih ljudi, nju nije progonio osjećaj krivnje. Po njenom rasuđivanju, kad je nešto bilo učinjeno, bilo je učinjeno; kajanje se ugasilo s činom. Da nas je zatekao, ona bi smatrala od Henrvja nerazumnim, što se ljuti više od nekoliko časaka. Kažu da katolici u ispovjedaonici bivaju oslobođeni tereta prošlosti; s tog stanovišta mogli biste je nazvati rođenom katolikinjom, premda smo oboje malo vjerovali u Boga. I sad se pitam: jesam li tada zaista tako mislio. Ako ova moja knjiga ne uspije održati predviđeni tijek, onda je to zbog toga što sam se izgubio u stranom kraju i nemam zemljopisnu kartu. Kadšto se upitam je li išta istinito od ovoga što sam ovdje napisao. Toga poslijepodneva osjetio sam potpuno povjerenje kad mi je iznenada rekla a da je nisam pitao: — Ni k ad nis am ni šta i ni koga vol j el a kao tebe. Sjedeći tamo na stolcu s preostalom polovicom sendviča u ruci, činilo se da se potpuno prepustila kao što se prepustila prije pet minuta na tvrdom drvenom podu. Većina ljudi oklijeva da da jednu tako potpunu izjavu, mi se sjećamo i slutimo i sumnjamo. Ona nije gajila sumnje. Važan je bio samo trenutak. Kažu da vječnost nije produženo vrijeme, već nepostojanje vremena, a meni se kadšto činilo da njeno prepuštanje dostiže onu zagonetnu matematičku točku beskonačnosti, točku bez širine, koja ne ispunjava nikakav prostor. Kakva smisla je imalo vrijeme — svi budući i bivši muškarci koje je poznala (opet ta ista riječ) od vremena do vremena ili sva budućnost u kojoj će davati isto takvo očitovanje s osjećajem za istinu? Kad sam joj odgovorio da je volim na isti takav način, ja sam bio lažljivac, a ne 70
ona, jer ja nikad ne gubim svijest o vremenu, za mene sadašnjost nikad nije nazočna, ona uvijek znači prošlu godinu ili idući tjedan. Nije lagala ni onda kad je rekla: — Nikog drugog. Nikad više. U vremenu postoje protuslovlja koja ne postoje u matematičkoj točki, to je sve. Imala je tako mnogo više snage da voli nego što sam je imao ja. Ja nisam mogao navući zastor oko toga trenutka, nisam mogao zaboraviti, a nisam mogao da se ne bojim. Čak u trenucima ljubavi bio sam poput policajca što skuplja dokaze o zločinu koji još nije počinjen, a kad sam nakon više od sedam godina otvorio Parkisovo pismo, dokazi su se nagomilali u sjećanju da mi povećaju gorčinu.
71
2.
»Poštovani gospodine«, počinjalo je pismo. »Milo mi je što vas mogu obavijestiti da smo ja i moj sin stupili u prijateljsku vezu sa služavkom na broju 17. To je omogućilo da se istraga nastavi mnogo brže, jer kadšto mogu kradomice pogledati u rokovnik stranke i na taj način više saznati o njezinom kretanju. Također mogu povremeno provjeriti košaru za otpatke, iz koje prilazem zanimljiv dokument, koji molim da mi uz primjedbu vratite. Stranka također vodi dnevnik i vodi ga već nekoliko godina, ali do sad služavka — koju ću ubuduće zbog veće sigurnosti zvati moj prijatelj — nije ga se mogla domoći, jer ga stranka drži pod ključem, što može ali ne mora biti povod za sumnju. Bez obzira na važnost dokumenta što ga prilazem, čini se da stranka troši mnogo vremena ne održavajući zakazane sastanke prema svom rokovniku, pa rokovnik treba smatrati krinkom, premda osobno ne želim steći loše mišljenje ili da ne budem objektivan u istrazi koja zahtijeva točnu istinu na korist svih zainteresiranih stranaka.« Ne povređuje nas samo tragedija. I groteska nosi sa sobom oružje, nedostojno, smiješno oružje. Kad72
što sam poželio da te nesuvisle vrludave i neefikasne izvještaje strpam gospodinu Parkisu u usta, i to u nazočnosti onog njegovog sina. Saru sam želio namamiti u stupicu (ali u koju svrhu?). Da ranim Henryja ili da povrijedim sebe? S time bih pustio jednog klovna da bezglavo uleti u našu prisnost. Prisnost. Čak i ta riječ miriši na izvještaje gospodina Parkisa. Nije li on jednom napisao: »Premda nemam nikakva pravog dokaza o intimnosti koja se dogodila u Cedar Roadu broj 16, stranka je svakako pokazala namjeru da nekoga zavara«. Ali to je bilo poslije. Iz tog njegovog izvještaja saznao sam da se Šarah u dva maha nije pojavila na zakazanim sastancima, kao što je zapisala, kod zubara i krojačice; ako su ti sastanci igda bili dogovoreni, izbjegla je progoniteljima. A onda, okrenuvši neotesan izvještaj gospodina Parkisa, napisan njegovim sitnim drhtavim rukopisom na jeftinom svijetloljubičastom listovnom papiru, vidio sam izraziti i čisti Sarin rukopis. Nisam znao da ću ga prepoznati poslije gotovo dvije godine. To je bio samo otrgnuti komadić papira priboden na poleđini izvještaja, i bio je crvenom olovkom označen velikim slovom A. Ispod A, gospodin Parkis je napisao: »S obzirom na mogući ponovni postupak, važno je da se sav dokazni materijal vrati zbog odlaganja u kartoteku.« Papirić je bio pokupljen iz košare za papir i pažljivo izravnan, kao da ga je gladila ljubavnikova ruka. U svakom slučaju bio je pisan ljubavniku: »Nemam potrebe da ti pišem ili da s tobom razgovaram, ti sve znaš prije nego što ja mogu izreći, ali kad čovjek voli, osjeća potrebu da se posluži istim starim sredstvima koje je i dosad upotrebljavao. Znam da tek počinjem ljubiti, ali već sada želim napustiti sve i svakoga, osim tebe; priječe me sa73
mo strah i navika. Dragi. . .« To je bilo sve. Riječi su me uporno gledale, a ja nisam mogao da ne pomislim kako sam zaboravio svaki redak svih onih pisama koje mi je nekoć napisala. Zar ih ja ne bih sačuvao da su igda tako potpuno iskazivala njenu ljubav, a zar nije, od straha da ih ne bih sačuvao, ona u onim danima bila oprezna i pisala »između redaka« kao što je to i sama govorila? Ali ova posljednja ljubav provalila je rešetke kaveza. Odbila je da se drži i krije između redaka. Sjećam se da je ipak postojala jedna šifrirana riječ — »luk«. Bilo je dopušteno da se ta riječ unese u naše dopisivanje i da potajno predstavlja našu strast. Ljubav je postala »luk«, čak i sam ljubavni čin postao je »luk«. »Već želim da napustim sve i svakoga, osim tebe«, a luk, pomislio sam s mržnjom, luk — tako je to bilo u moje vrijeme. Na dnu tog komadića papira napisao sam »nemam primjedbi«, stavio ga natrag u omotnicu i naslovio na gospodina Parkisa, ali kad sam se u noći probudio, mogao sam cijelu stvar izgovoriti napamet, a riječ »napustiti« poprimila je mnogo vrsta fizičkih predodžbi. Ležao sam i nisam mogao spavati, dok me je sjećanje za sjećanjem podbadalo mržnjom i željom. Njena kosa raširena kao lepeza na parketu, i stuba koja škripi, dan u prirodi kad smo legli u jarak da nas ne vide sa ceste i kad sam gledao kako se mraz iskri između peras-tih pramenova njene kose na tvrdoj zemlji i traktor koji je vozio cestom u našem najslađem trenutku a da se vozač uopće nije osvrnuo. Zašto mržnja ne ubije želju? Sve bih dao da sam mogao zaspati. Ponašao bih se kao neki školarac da sam vjerovao u mogućnost da nešto može zamijeniti 74
nju. Ali bilo je razdoblje kad sam pokušao naći zamjenu, ali nije uspjelo. Ja sam ljubomoran čovjek — mislim da je glupo pisati te riječi u nečem što je, čini mi se, dugačak zapis o ljubomori — na Henrvja, ljubomori na Saru i ljubomori na onog drugog kojem je gospodin Parkis tako nespretno slijedio trag. Kako to sve sad pripada prošlosti, osjećam ljubomoru prema Henrvju samo onda kad sjećanja naročito ožive (jer, kunem se, da smo se vjenčali, uz njen pristanak, i moju želju, mogli smo do kraja života biti sretni). Ali još ostaje ljubomora prema mom suparniku — melodramska riječ, do boli nedovoljna da bi se njome izrazilo nepodnošljivo samozadovoljstvo, povjerenje i uspjeh koji on uvijek uživa. Kadšto pomislim da me on čak ne bi ni prepoznao kao dio te slike, pa osjetim veliku želju da svratim pozornost na sebe, da mu zavičem u uho: »Ne možeš me ignorirati. Tu sam. Makar što se poslije dogodilo, Šarah me je tada ljubila.« Šarah i ja smo vodili duge prepirke o ljubomori. Bio sam ljubomoran čak i na prošlost o kojoj mi je iskreno pripovijedala onako kako se događalo — o avanturama koje uopće ništa nisu značile (osim možda nesvjesne želje da upozna onaj krajnji grč koji Henry, na žalost, nije uspio izazvati). Svojim ljubavnicima bila je isto tako odana kao i Henrvju, ali ono što je trebalo da mi pruži neku utjehu (jer bi ona nesumnjivo i meni bila odana), to me ljutilo. Jedno vrijeme smijala bi se mojoj srdžbi, jednostavno odbijajući da vjeruje da sam iskren. Isto tako kao što je odbijala da vjeruje u svoju vlastitu ljepotu; ja sam se ljutio što nije bila ljubomorna na moju prošlost, na moju eventualnu budućnost. Nisam htio vjerovati da ljubav može zadobiti bilo kakav drugi 75
oblik osim mog oblika: mjerio sam ljubav prema stupnju svoje ljubomore, a prema tom sam mjerilu, naravno, zaključio da me ona uopće ne ljubi. Prepirke su uvijek poprimale isti tijek; opisat ću samo jedan osobit slučaj, jer se tom prilikom prepirka svršila glupošću koja nije ničemu vodila, osim možda do ove sumnje koja se uvijek pojavljuje kad počinjem pisati; osjećaj da je ona na kraju krajeva imala pravo, a ja krivo. Sjećam se kako sam ljutito rekao: »To je samo ostatak tvoje nekadašnje frigidnosti. Frigidna žena nikad nije ljubomorna; ti jednostavno još nisi nadoknadila zaostale obične ljudske osjećaje. Ljutio sam se što se nije usprotivila. — Možda imaš pravo. Ja samo kažem da želim da budeš sretan. Nije mi drago kad si nesretan. Neće me smetati makar što ti uradio samo da budeš sretan. — Ti tražiš izgovor. Ako ja spavam s nekom dru gom, ti smatraš da možeš isto to učiniti — bilo kad. — To je bez osnove. Ja želim da budeš sretan, to je sve. — I krevet bi mi pripremila? — Možda i to. Nesigurnost je najgori osjećaj koji obuzima ljubavnike; kadšto se i najdosadniji brak bez želje čini boljim. Nepovjerenje izvrće značenja i truje povjerenje. U čvrsto opsjednutom gradu svaki stražar je potencijalni izdajnik. Čak i prije vremena gospodina Parkisa kušao sam da je iskušavam: uhvatio bih je u malim lažima, u riječima koje nisu značile ništa osim straha preda mnom. Jer ja sam znao svaku laž uvećati do izdajstva, pa sam čak u najiskrenijim riječima znao čitati skriveno značenje. Kako nisam mogao podnijeti ni pomisao da bi ona rukom mogla 76
dodirnuti nekog drugog muškarca, cijelo sam vrijeme bio u strahu i u svakom najmanjem pokretu njene ruke vidio sam intimnost. — Zar ti ne bi više volio da sam sretna nego da sam nesretna? — upitala me s neumoljivom logi kom. — Radije bih umro ili tebe vidio mrtvu — odgovo rio sam — nego da te vidim s drugim muškarcem. Nisam čudak. To je obična ljudska ljubav. Pitaj bilo koga. Svi će ti reći isto — ako su ikada ljubili. — Iz rugivao sam joj se. — Svatko tko ljubi taj je i ljubo moran. Bili smo u mojoj sobi. Došli smo tamo u sigurno doba dana, u kasno proljetno poslijepodne da vodimo ljubav; konačno smo jednom imali sate i sate vremena, ali sam ih ja sve potratio u svađi tako da nismo imali vremena za ljubav. Sjela je na krevet i rekla: — Žao mi je. Nisam te htjela naljutiti. Mislim da imaš pravo. — Ali je nisam ostavio na miru. Mrzio sam je, jer sam sam sebe želio uvjeriti da me ne voli; želio sam da je udaljim iz svog živčanog sustava. Pitam se sada kakvu sam ja to zamjerku gajio protiv nje, voljela me ili ne voljela? Bila mi je odana gotovo godinu dana, pružila mi je mnogo zadovoljstva, podnosila je moje ćudi, a što sam ja njoj pružio za uzvrat osim trenutnog zadovoljstva? Ušao sam u tu avanturu otvorenih očiju, znajući da će jednog dana ipak doći kraj, a ipak kad me je iznenada obuzeo osjećaj nesigurnosti, logično vjerovanje u bespomoćnu budućnost, ja bih je mučio i mučio kao da sam tog časa želio uvesti budućnost na vrata, toga neželjenog i preranog gosta. Moja ljubav i moj strah djelovali su kao savjest. Da smo vjerovali u grijeh 77
jedva da bi naše ponašanje bilo drugačije. — Ti bi bila ljubomorna na Henrvja — rekoh. — Ne. Ne bih mogla biti ljubomorna. To je bes mislica. — Kad bi vidjela da ti je brak ugrožen? — To se nikad ne bi moglo dogoditi — reče ona hladno, a ja sam njene riječi primio kao uvredu i iza šao iz sobe, spustio se stubištem i ravno na ulicu. Je li ovo kraj? — pitao sam se glumeći sam sebi. Nema potrebe da se ikad vratim. Ako je budem uspio izba citi iz svoje duše, ne bih li mogao negdje pronaći mi ran prijateljski brak koji bi jednostavno trajao? Ta da možda ne bih bio ljubomoran, jer ne bih dovoljno ljubio; bio bih siguran, a moje samosažaljenje i mržnja išli bi podruku preko Commona, nad kojim se spustila tama, kao dva idiota bez čuvara. Kad sam počeo pisati rekao sam da je ovo pripovijetka o mržnji, ali sada nisam u to uvjeren. Možda je moja mržnja isto tako nepotpuna kao i moja ljubav. Upravo sam digao pogled s rukopisa i uhvatio sliku svoga vlastitog lica u ogledalu blizu pisaćeg stola, pa pomislih: da li mržnja zbilja tako izgleda? Jer me je ono lice podsjetilo na ono lice koje smo svi mi vidjeli u djetinjstvu kako nas gleda iz izloga, crte lica zamagljene našim dahom, dok s toliko čežnje zurimo na sjajne i nedohvatne predmete u izlogu. Mora da se ta prepirka dogodila nekako u svibnju 1940. godine. Rat nam je pomogao na vrlo mnogo načina, i zbog toga sam ga smatrao zapravo svojim nečasnim i nepouzdanim ortakom u toj avanturi. (Namjerno bih stavio kaustičnu sodu riječi »priča« na svoj jezik, s nagovještajem da je to početak kraja.) Mislim da su Nijemci tada već izveli invaziju u Nizozemsku: proljeće je poput lešine mirisalo na zle kobi, 78
ali mene ništa drugo nije zanimalo osim dviju praktičnih činjenica — Henry je bio premješten u ministarstvo sigurnosti i radio do kasno u noć, a moja gazdarica, od straha pred zračnim napadima, preselila se u podrum i više nije vrebala preko ograda stubišta nepoželjne posjetioce. Moj se život ništa nije promijenio, zahvaljujući mojoj hromosti (jedna noga mi je bila malo kraća od druge zbog jednog nesretnog slučaja u djetinjstvu); tek kad su počeli zračni napadaji, smatrao sam svojom dužnošću da se javim civilnoj protuavionskoj zaštiti. Dosad kao da sam se bio ogradio od rata. Te večeri kad sam stigao na Piccadillv još sam bio pun mržnje i nepovjerenja. Više nego išta na svijetu želio sam povrijediti Saru. Želio sam povesti neku ženu i legnuti s njom na isti krevet na kome sam vodio ljubav sa Sarom; kao da sam znao da je jedini način da je mogu povrijediti samo takav da povrijedim sebe. U to doba noći ulice su bile mračne i tihe, premda su po nebu bez mjesečine šarali krugovi i snopovi reflektora. Nisu se mogla vidjeti lica žena koje su stajale u vežama i na ulazima u prazna skloništa. Poput krijesnica one su morale signalizirati svojim džepnim svjetiljkama. Duž cijele Sackville Street palila su se i gasila mala svjetla. Zatekao sam se kako razmišljam o tome što sada radi Šarah. Je li otišla kući ili čeka da se ja kojom srećom vratim kući? Neka žena zasvijetli svjetiljkom pa reče: — Hoćeš sa mnom kući, dragi? — Odmahnuo sam glavom i produžio. Malo dalje na ulici jedna djevojka je razgovarala s jednim muškarcem: kad si je osvijetlila lice, načas sam ugledao nešto mlado, tamno i sretno i još nepokvareno: životinju koja još nije 79
svjesna da je u ropstvu. Prošao sam, ali sam se ipak vratio i pošao prema njima; dok sam se približavao, onaj muškarac ode, a ja je upitah: — Hoćeš li nešto popiti? — Hoćeš li poslije sa mnom kući? — Hoću! — Rado bih jednu čašicu na brzinu. Ušli smo u gostionicu na kraju ulice i ja sam naručio dva whiskyja, ali dok je pila, nisam joj mogao vidjeti lice, jer mi je pred očima stalno bilo Sarino. Bila je mlađa od Sare, nije joj moglo biti više od devetnaest, bila je ljepša, moglo bi se čak reći manje pokvarena, ali jedino zbog toga što je u njoj bilo mnogo manje pokvarljivog: spoznao sam da je ne želim više nego što želim društvo psa ili mačke. Pripovijedala mi je kako ima lijep stan na najvišem katu samo nekoliko kuća dalje; rekla mi je koliko plaća stanarinu i koliko joj je godina i gdje je rođena i kako već godinu dana radi u kavani. Kazala mi je da ne ide kući sa svakim tko je nagovori, ali da je odmah vidjela da sam gentleman. Rekla je i da ima kanarinca koga naziva Jones po nekom gentlemanu koji joj ga je darovao. Počela je objašnjavati kako je u Londonu teško nabaviti hranu za ptice. Pomislio sam: ako je Šarah još u mojoj sobi, mogao bih je nazvati. Čuo sam djevojku kako me pita imam li vrt i bih li se ponekad sjetio njenog kanarinca i donio joj ptičje hrane. Reče: — Ne ljutite se što vas to pitam, zar ne? Gledajući je preko čaše whiskyja pomislio sam kako je to čudno da prema njoj uopće ne osjećam nikakvu želju. Kao da sam nakon svih tih godina slobodnog seksualnog života najednom sazreo. Moja strast prema Sari zauvijek je ubila jednostavnu požudu. Nikad više neću moči uživati ženu bez ljubavi. 80
A ipak, zacijelo me nije ljubav dovela u ovu gostionicu; cijelo vrijeme dok sam išao od Commona govorio sam sam sebi da je to mržnja, kao što još uvijek sebi govorim dok pišem ovu priču o Sari, pokušavajući da je zauvijek izbacim iz svojih misli. Uvijek sam znao reći — mogao bih je zaboraviti samo da je mrtva. Izašao sam iz gostionice, ostavivši djevojku da ispije svoj whisky i s novčanicom od jedne funte kao melem za njen ponos, i pošao New Burlington Streetom do telefonske govornice. Nisam ponio džepnu svjetiljku pa sam morao kresati šibicu za šibicom dok nisam okrenuo svoj broj. Čuo sam isprekidani zvuk i mogao sam zamisliti telefon na mom pisaćem stolu; točno sam znao koliko je Sari potrebno koraka do telefona ako sjedi u naslonjaču ili leži na krevetu. A ipak sam pustio da telefon zvoni u praznoj sobi pol minute. Zatim sam telefonirao njenoj kući, a njena djevojka mi je rekla da se Šarah još nije vratila. Zamišljao sam kako se seta Commonom za vrijeme zamračenja — u one dane to nije bilo baš sigurno mjesto i pogledavši na sat, pomislih: da nisam bio budala, mogli smo još tri sata provesti zajedno. Vratio sam se kući i pokušao čitati knjigu, ali sam cijelo vrijeme uzalud osluškivao neće li telefon zazvoniti. Moj ponos mi nije dao da joj ponovno telefoniram. Najzad sam otišao u krevet i uzeo dvostruku dozu napitka za spavanje. Prva stvar koje sam ujutro bio svjestan bio je Sarin glas na telefonu; razgovarala je kao da se ništa nije dogodilo. Osjećao sam ponovno potpun mir, ali čim sam spustio slušalicu stari mi je đavao došapnuo misao kako ona tri protraćena sata njoj uopće ništa nisu značila. 81
Nikad nisam razumio zašto se ljudi, koji mogu progutati golemu nevjerojatnost osobnog Boga, ustežu od osobnog đavola. Ali sam intimno tako točno znao na koji način đavao radi u mojoj mašti. Nikakva tvrdnja koju je Šarah igda izrekla nije bila dokaz protiv njegovih prepredenih sumnji, premda bi obično čekao dok ona ode prije negoli ih je izgovorio. On bi poticao naše svađe davno prije nego su se odigrale; on nije bio toliko Sarin neprijatelj, koliko je bio neprijatelj ljubavi, a zar se to nije moglo očekivati od đavola? Mogu zamisliti — kad bi postojao Bog koji ljubi, đavao bi se osjetio ponukan da uništi čak i najslabiju i najlošiju imitaciju te ljubavi. Zar se on ne bi bojao da bi navika ljubavi mogla rasti, i zar ne bi pokušao da nas sve namami u stupicu, pa da svi postanemo izdajnici i da mu pomognemo u iskorjenjivanju ljubavi? Ako postoji Bog kojemu služimo kao materijal za pravljenje svetaca, onda i đavao možda ima svoje ambicije; možda sanja da uvježba čak i takve osobe kao što sam ja, ili čak jadni Parkis, da postanu njegovi sveci, spremni s posuđenim fanatizmom da uništimo ljubav gdje god je nađemo.
82
3.
Učinilo mi se da sam u narednom Parkisovu izvještaju otkrio pravo oduševljenje za đavolsku igru. Najzad je uistinu nanjušio ljubav i kradom je slijedio, dok mu je sin bio za petama kao lovački pas. Otkrio je gdje je Šarah provodila toliko dragocjenog vremena: štaviše, zacijelo je znao da su ti posjeti bili potajni. Morao sam priznati da je gospodin Parkis dokazao da je lukav detektiv. Uz pomoć svog sina uspio je izvesti Milesovu služavku iz kuće baš u onom trenutku kad je »osoba u pitanju« išla Cedar Roadom prema broju 16. Šarah se zaustavila i razgovarala sa služavkom, koja je imala slobodan dan, a služavka joj je predstavila mladog Parkisa. Zatim je Šarah produžila i zamakla za idući ugao, gdje je osobno čekao Parkis. On je vidio kako se malo prošetala i vratila. Kad je vidjela da su mali Parkis i djevojka nestali iz vida, pozvonila je na broju 16. Gospodin Parkis se tada bacio na posao da provjeri stanovnike broja 16. To nije bilo lako, jer je kuća imala više stanova, a on nije znao na koje je od triju zvona Šarah pozvonila. Obećao je konačni izvještaj za nekoliko dana. Sve što je trebao uraditi kad se Šarah ponovno 83
uputi u tom smjeru, bilo je da pođe prije nje i da sva tri puceta napraši puderom. Razumije se, bez obzira na prikaz. A, jer ne postoji dokaz da je »osoba u pitanju« učinila nešto loše. Ako budu potrebni takvi dokazi na temelju izvještaja u svrhu sudskog postupka, možda će biti potrebno da se stranku, nakon nekog vremena, prati u stan. Bit će potreban i drugi svjedok koji će identificirati stranku. Nije potrebno uhvatiti stranku na djelu: da bi sud donio presudu dovoljna je izvjesna neurednost haljina i uzbuđenost.« Mržnja je vrlo slična fizičkoj ljubavi: ima svoje krize a zatim razdoblja mira. Jadna Šarah, pomislio sam čitajući izvještaj gospodina Parkisa, to je bio taj trenutak orgazma moje mržnje, i sad sam bio zadovoljan. Sad kad je bila opkoljena, mogao sam je žaliti. Ništa nije počinila osim ljubavi, a tu su bili Parkis i njegov sin i pazili na svaki pokret, kujući zavjeru s njenom služavkom, stavljajući puder na zvonca, planirajući žestoke upade, možda u jedini mir u kojemu je danas uživala. Gotovo sam htio poderati izvještaj i opozvati uhode. Možda bih to i učinio da nisam, u otrcanom klubu kome sam pripadao, otvorio Tatler i ugledao Henrvjevu fotografiju. Henry je sada brao lovorike: u povodu kraljeva rođendana za vrijeme dijeljenja plemstva i odlikovanja za svoje zasluge u ministarstvu primio je orden komtura britanske imperije; imenovan je predsjednikom Kraljevske komisije: a ovdje je bio na svečanoj večeri britanskog filma »Posljednja sirena«, blijed i touljook pod fleševima, držeći Saru ispod ruke. Šarah je spustila glavu da izbjegne bljesku, ali ja sam prepoznao onu gustu isprepletenu kosu koja je hvatala prste ili im se odupirala. Odjednom sam poželio da pružim ruku i do84
taknem je, kosu na njenoj glavi i tijelu. Poželio sam da leži pokraj mene i da okrenem glavu na jastuku i razgovaram s njom; želio sam gotovo nezamjetljiv miris i okus njene kože, a tu je bio Henry, gledajući u novinarsku kameru samodopadnošću i sigurnošću šefa odjela u ministarstvu. Sjeo sam ispod uštavljene jelenje glave što ju je darovao Sir Walter Besant 1898, i napisao pismo Henrvju. Pisao sam mu da imam nešto važno s njim raspraviti i bi li htio sa mnom objedovati — neka izabere bilo koji dan idućeg tjedna. Bilo je tipično za Henrvja da me je odmah nazvao i u isto vrijeme predložio da ja objedujem s njim; nikad nisam sreo nikoga tko bi bio neugodniji gost. Ne sjećam se točno što je bio izgovor, ali me je ljutio. Mislim da je rekao da njegov klub ima neki osobito dobar portugizac, ali pravi razlog bio je taj što ga je osjećaj obveze zamarao — čak i obveza na besplatni objed. Nije ni slutio kako će malena biti njegova obveza. Odabrao je subotu, a toga je dana moj klub gotovo prazan. Novinari dnevnih novina ne izdaju novine, školski inspektori su otišli kući u Bromlev i Streatham, a nikad mi nije bilo sasvim jasno što se toga dana događa sa svećenicima — možda ostaju kod kuće da pripremaju nedjeljne propovijedi. Što se tiče pisaca (za koje je klub osnovan), gotovo svi vise na zidu — Conan Doyle, Charles Garvice, Stanley Weyman, Nat Gould, i još pokoje slavnije i glasovitije lice; žive pisce možete izbrojati na prste jedne ruke. U klubu sam se uvijek osjećao kao kod svoje kuće, jer je bilo malo vjerojatnosti da ću sresti kojeg kolegu pisca. Sjećam se da je Henry izabrao bečki odrezak — bio je to znak njegove bezazlenosti. Uistinu vjerujem da nije imao pojma što naručuje i da je očekivao 85
nešto poput »Wiener-Schnitzela«. Izvan svoje kuće osjećao se nesigurno i bilo mu je neugodno da prigo vara jelu, ali je ipak nekako uspio da primora tu ru žičastu raskvašenu smjesu da siđe niz grlo. Sjetio sam se one pompozne pojave pred fleševima i nisam pokušao da ga opomenem kad je naru čio Cabinet Pudding. Za vrijeme tog odvratnog obroka razgova rali smo opširno — ni o čemu! Henry se trudio što je najbolje mogao da velom tajnovitosti prekrije sjednice Kraljevske komisije o kojima su svakog dana iz vještavale novine. Zatim smo pošli u predvorje da popijemo kavu i našli se posve sami ispred kamina i između praznih crnih naslonjača ispunjenih konjskom dlakom. Pomislio sam kako rogovi po zidovima odgovaraju situaciji, i spustivši noge na starinsku nisku ogradu kamina, potpuno sam zatvorio Henrvju izlaz iz njegovog kuta. Promiješao sam kavu i upitao: — Kako je Šarah? — Prilično dobro — reče Henry izbjegavajući is kren odgovor. Pažljivo je i sumnjičavo okusio svoje vino; i pretpostavljam da nije zaboravio be čki odre zak. — Jesi li još uvijek zabrinut? — upitah ga. On tužno podigne pogled. — Zabrinut? — Bio si zabrinut. Tako si mi rekao. — Ne sjećam se. Ona je prilično dobro — objasni on kao da sam ga pitao za njeno zdravlje. — Jesi li igda konzultirao onog detektiva? — Nadao sam se da si to zaboravio. Nisam se do bro osjećao — znaš, kuhalo se ono oko Kraljevske komisije. Bio sam izmoren radom. — Sjećaš li se da sam ti ponudio da ću ga posjetiti umjesto tebe? — Mora da smo obojica bili pomalo premoreni. — 86
Zagledao se gore u stare rogove iznad naših glava stisnuvši oči i pokušavajući da pročita ime darovatelja. Reče glupo: — Čini se da ovdje imate mnogo trofeja. — Nisam namjeravao da ga pustim da se izvuče, pa rekoh: — Posjetio sam ga nekoliko dana kasnije. On spusti čašu pa reče: — Bendrix, ti uopće nisi imao nikakva prava da . . . — Ja plaćam sve troškove. — To je strahovita drskost. — Ustade, ali sam ga ukliještio tako da nije mogao izaći bez sile, a sila nije pristajala Henrvjevu karakteru. — Sigurno bi volio da se provjeri i opravda? — rekoh. — Ništa nema da se provjeri i opravda. Molim te hoću da odem. — Mislim da bi trebalo da pročitaš izvještaje. — Nemam namjeru . . . — Onda smatram da bi trebalo da ti pročitam ne što o potajnim sastancima. Njeno ljubavno pismo sam vratio detektivima za odlaganje u kartoteku. Dragi moj Henry, potpuno si nasamaren. Pomislio sam da će me zaista udariti. Da me je udario, ja bih mu sa zadovoljstvom uzv ratio udarac, udario bih tog glupana kome je Šarah na svoj način ostala odana kroz toliko godina, ali u taj čas uđe u klub tajnik kluba. Bio je to čovjek duge sijede brade, a nosio je prsluk zamrljan juhom, podsje ćao je na viktorijanskog pjesnika, ali je zapravo pisao kratke tužne uspomene na pse koje je nekoć vidio. (Njegov »Zauvijek Fido« imao je veliki uspjeh 1912.) — Ah, Bendrix — reče on — dugo vas nisam ov dje vidio. — Predstavio sam ga Henrvju, a on re če brzo poput frizera: — Svaki dan pratim izvještaje. 87
— Kakve izvještaje? — Henrvju valjda prvi put nije pao na pamet njegov posao kad je ta riječ bila izgovorena. — Kraljevske komisije. Kad je napokon otišao, Henry reče: — Sad mi daj te izvještaje i pusti me da idem. Pomislio sam da je promišljao o tim stvarima dok je tajnik bio s nama, pa sam mu pružio posljednji izvještaj. Bacio ga je ravno u vatru i žaračem ga nabio u ognjište. Nisam mogao a da ne pomislim kako u toj gesti ima dostojanstva. — Što ćeš poduzeti? — upitah. — Ništa. — Nisi se oslobodio činjenica. — Do đavola s činjenicama — reče Henry. Nikada ga prije nisam čuo da psuje. — Uvijek ti mogu dati kopiju. — Hoćeš li me konačno pustiti da odem? — reče Henry. Demon je završio svoj posao; osjećao sam kao da mi je sav otrov istekao. Skinuo sam noge s ograde i pustio Henrvja da prođe. Smjesta je otišao iz kluba, zaboravio šešir, onaj crni naduti šešir s ko jeg se cijedila kiša kad sam ga sreo na Commonu. Činilo mi se da se to zbilo bogzna otkada, a ne prije nekoliko tjedana.
88
4.
Nadao sam se da ću ga dostići, ili barem da ću ga ugledati na dugačkom preglednom Whitehallu, pa sam ponio sa sobom njegov šešir, ali ga nigdje nisam vidio. Okrenuo sam se ne znajući kamo da pođem. Danas je najgore s vremenom — ima ga previše. Svratio sam u malu knjižaru blizu kolodvora podzemne željeznice Charing Cross i pitao se je li Šarah u ovaj čas možda spustila ruku na napudrano zvonce u Cedar Roadu, a gospodin Parkis čeka iza ugla. Da sam mogao vratiti vrijeme natrag mislim da bih pustio da Henry, zaslijepljen kišom, prođe pokraj mene. Ali počinjem sumnjati bih li igda mogao svojom voljom promijeniti tijekdogađaja. Sad smo Henry i ja saveznici, svaki na svoj način, no nismo li mi saveznici protiv sve bujnijeg tijeka događaja? Prešao sam preko ulice, pa pokraj uličnih prodavača voća, ušao u Victoria Gardens. Toga tmurnog i vjetrovitog dana nije mnogo ljudi sjedilo na klupama, i odjednom sam primijetio Henryja, ali mi je trebao koji tren da ga prepoznam. Vani, bez šešira, kao da se pridružio anonimnim i izvlaštenim ljudima koji dolaze iz najsiromašnijih predgrađa i koje nitko 89
ne poznaje; starac koji hrani vrapce, žena sa smeđim paketom označenim »Swan & Edgar's«. Sjedio je tamo pognute glave gledajući u cipele. Tako dugo sam žalio isključivo sam sebe da mi se činilo čudno što žalim svog neprijatelja. Tiho sam stavio šešir na klupu pokraj njega i bio bih otišao da nije digao pogled iz kojeg sam primijetio da je plakao. Mora da je prešao dugačak put. Suze pripadaju jednom svijetu koji se razlikuje od Kraljevske komisije. — Oprosti, Henry — rekoh. Kako li je lako vjero vati da se običnim kajanjem možemo ukloniti svojoj krivnji. — Sjedni — zapovjedi Henry autoritetom svojih suza, a ja ga poslušah. On reče: — Razmišljao sam. — Jeste li vas dvoje bili ljubavnici, Bendrix? — Po čemu sudiš . . .? — To je jedino objašnjenje. — Ne znam o čemu govoriš. — To je također jedino opravdanje, Bendrix. Zar ti ne shvaćaš da je to što si učinio — čudovišno? — Dok je to govorio, prevrtao je šešir i provjeravao ime proizvođača. — Čini mi se da me držiš strašnom bu dalom, Bendrix, što to nisam naslutio. Zašto me nije napustila? Zar da ja njega podučavam o karakteru vlastite žene? Otrov je u meni ponovno proradio. Rekoh: — Imaš dobar siguran prihod. Ti si način života koji je ona prihvatila. Ti si sigurnost. — Slušao je ozbiljno i pažljivo kao da sam ja svjedok koji pod zakletvom svjedoči pred Kraljevskom komisijom. Ogorčeno sam nastavio: — Nisi nam zadao neprilika više nego drugima. — Zar je bilo i drugih? — Ponekad sam mislio da ti je sve poznato, ali da 90
te nije briga. Katkad sam čeznuo da se s tobom otvoreno porazgovaram — kao što to sada radimo kad je prekasno. Htio sam ti reći što mislim o tebi. — Što si mislio? — Da si njen svodnik. Podvodio si je meni i podvo dio si je njima, a sad je podvodiš onom posljednjem. Vječni makro. Zašto se ne naljutiš, Henry? — Nikad nisam ništa znao. — Podvodio si svojim neznanjem. Podvodio si je, jer nikad nisi znao kako da vodiš s njom ljubav, pa ju je morala tražiti drugdje. Podvodio si pružajući joj priliku . . . Podvodio si, jer si bio gnjavator i budala tako da sada netko tko nije dosadan i budala, doživ ljava s njom izvanbračne avanture u Cedar Roadu. — Zašto je tebe ostavila? — Zbog toga što sam i ja postao gnjavator i glup. Ali se nisam takav rodio, Henry. Ti si me takvim stvorio. Nije te ostavila, pa sam ja postao gnjavator, dosađivao sam joj svojim tužaljkama i ljubomorom. On reče: — Ljudi imaju visoko mišljenje o tvojim knjigama. — A kažu da si ti prvorazredan predsjednik komi sije. Koga bijesa znači naš posao? On reče tužno: — Ne znam što bi drugo moglo biti važnije, — i nastavi promatrati tmuran kumulus što je plovio iznad južne obale. Galebovi su nisko letjeli iznad teretnih brodića, a kula s topovskim puškarnicama stajala je crna u zimskom svjetlu između porušenih skladišta. Otišao je čovjek koji je hranio vrapce kao i žena s paketom od smeđeg papira, a prodavači voća u sumraku ispred stanice urlali su poput životinja. Činilo se kao da će cijeli svijet zatvoriti zastore, kao da ćemo uskoro svi biti prepušteni sami sebi. — Pitao sam se zašto me cijelo vrijeme nisi po91
sjetio — reče Henry. — Slutim — na neki način — da se naša ljubav završila. Više nije bilo ničeg drugog što bismo mogli zajedno raditi. S tobom je mogla ići u kupovinu, kuhati i zaspati, ali sa mnom je mogla samo voditi ljubav. — Ona te jako voli — reče on kao da je bio njegov posao da mene tješi, kao da su moje oči nabrekle od suza. — Čovjek se ne zadovoljava nježnošću. — Ja sam bio zadovoljan. — Želio sam da ljubav traje u nedogled i da se nikad ne umanji. . . — Nikad nisam tako ni s kim razgovarao, osim sa Sarom, ali Henrvjev odgovor ni je bio Sarin odgovor. On reče: — To nije u ljudskoj prirodi. Čovjek se mora zadovoljiti . . . — Ali to nije bilo ono što je Šarah rekla, i sjedeći tamo pokraj Henrvja u Victoria Gardensu i gledajući kako se dan gasi, prisjetio sam se svršetka cijele »ljubavne pri če«.
92
5.
Rekla mi je — bile su to gotovo posljednje riječi koje sam čuo od nje prije nego što je ušla u trijem sa zakazanog sastanka: — Ne trebaš se toliko bojati. Ljubav neće prestati samo zato što se nećemo viđati . . . — Već je stvorila odluku, ali nisam to znao do idućeg dana kad telefon ništa drugo nije predstavljao do tiha otvorena usta nekog mrtvaca. Ona reče: — Dragi, dragi moj. Ljudi cijeli život vole Boga a da ga ne vide, zar ne? — Naša ljubav nije te vrste. — Kadšto ne vjerujem da postoji neka druga vrst ljubavi. — Mislim da je trebalo da već tada uočim da je bila pod utjecajem nekog stranca — nikad tako nije govorila kad smo prvi put bili zajedno. Mi smo se bili sretno složili da isključimo Boga iz našeg svi jeta. Dok sam joj pažljivo džepnom lampom osvjet ljavao put kroz opustošeno predsoblje, ona ponovno reče: — Sve će biti u redu ako se dovoljno volimo. — Ja te ne mogu jače voljeti — rekoh. — Već si dobila sve. — Ne znaš — reče ona. — Ti to ne znaš. 93
Prozorsko se staklo mrvilo pod našim nogama. Samo je staro viktorijansko obojeno staklo iznad vrata ostalo čitavo. Staklo je bivalo bijelo gdje se raspadalo u prašinu, kao led što ga djeca razbiju na mokrim poljima ili pokraj ceste. Ona mi ponovno reče: — Nemoj se bojati. — Znao sam da ne misli na ona čudna nova oružja koja još uvijek, poslije pet sati, monotono kao pčele zuje s juga. Bila je to prva no ć što smo je poslije lipnja 1944. godine, nazvali V-l. Bili smo se odvikli od zračnih napadaja. Osim kratkih razdoblja u veljači 1944. nije bilo uznemiravanja otkako je »blitz« presahnuo nakon zadnjih velikih zračnih napadaja 1941. Kad su opet počele zavijati sirene i kad su dolijetali prvi roboti, pretpostavljali smo da se nekoliko avio na probilo kroz našu noćnu obranu. Tjeskobno smo se osjećali kad se znak prestanka uzbune nije za čuo ni nakon sat vremena. Sjećam se da sam rekao Sari: — Mora da su naši popustili. Predugo nisu imali posla. — I u taj tren, ležeći u mraku na mom krevetu, ugledali smo prvog robota. Preletio je nisko iz nad Commona i mi smo pomislili da je to avion u plamenu, a njegovo čudno duboko brujanje poput bumbara učinilo nam se kao da je to odjek motora bez kontrolnog uređaja. Došao je drugi, pa treći. Tad smo promijenili mišljenje o našoj obrani: — Ruše ih kao golubove — rekoh, — mora da su poludjeli kad i dalje nastavljaju. — Ali su navaljivali, sat za satom, čak i kad je zora svanula, dok i mi nismo spoznali da je to nešto novo. Upravo smo bili legli u krevet kad je počeo napadaj. Bilo nam je svejedno. U ono vrijeme smrt nije ništa značila; u početku sam čak želio da dođe smrt; to razorno uništenje koje bi zauvijek spriječilo usta94
janje, odijevanje, gledanje kako njena džepna svjetiljka klizi na drugu stranu Commona, poput stra žnjeg svjetla nekog sporog automobila koji se polaga no udaljava. Kadšto sam se pitao nije li vječnost na kraju krajeva beskona čno produženje trenutka smrti, a to je bio trenutak koji bih ja odabrao, koji bih još i sad izabrao da je ona još uvijek živa, čas potpunog povjerenja i potpunog užitka, čas kad je bilo nemoguće svađati se, jer nismo mogli misliti. Tužio sam se na njenu opreznost, i s gorčinom uspoređivao naše upotrebljavanje riječi »luk« s komadićem pisma što ga je gospodin Parkis skupio iz otpadaka, ali čitajući njenu poruku mom nepoznatom nasljedniku manje bih bio povrijeđen da nisam znao kako je u stanju da se poda. Ne, V-l nas se nisu ticali, sve dok ljubavni čin nije bio završen. Iscrpio sam sve što sam imao, ležao sam na leđima s glavom na njenom trbuhu i s njenim okusom — rijetkim i neuhvatljivim poput vode — u mojim ustima, kad se jedan robot srušio na Common i mi smo čuli kako se lomi staklo tamo preko, dolje na južnoj strani. — Mislim da bismo trebali sići u podrum — re koh. — Tamo će biti tvoja gazdarica. Ne mogu se poja viti pred drugim ljudima. Nakon posjedovanja pojavljuje se nježnost pomiješana s odgovornosti, i kad čovjek zaboravi da je samo ljubavnik koji uopće ni za što nije odgovoran. Rekoh: — Možda je ona otišla. Idem dolje da vidim. — Nemoj ići. Molim te, ne idi. — Vratit ću se za čas. — Bila je to fraza koju smo stalno upotrebljavali, premda smo znali da u tim da nima taj trenutak lako može biti vječno dug. Obukao sam kućni kaput i upalio džepnu svjetiljku. Gotovo 95
je nisam trebao: nebo je bilo sivo i u neosvijetljenoj sobi mogao sam vidjeti obrise Sarina lica. Ona reče: — Požuri se! Dok sam trčao niza stube, čuo sam kako dolijeće slijedeći robot, a onda kad je motor bio ugašen, nastade iznenadna tišina iščekivanja. Još nismo imali vremena da naučimo da je to trenutak opasnosti kada se trebalo maknuti od stakla i ispružiti po zemlji. Uopće nisam čuo eksploziju, a probudio sam se nakon pet sekundi ili pet minuta u promijenjenom svijetu. Mislio sam da sam još na nogama, a tama me zbunila: činilo se kao da mi netko pritiska hladnu pesnicu na obraz, a usta su mi bila slana od krvi. Tijekom nekoliko trenutaka duh mi je bio od svega oslobođen, osim osjećaja umora, kao da sam dugo putovao. Uopće se nisam sjećao Sare i bio sam potpuno slobodan od straha, ljubomore, nesigurnosti, mržnje. Duh mi je bio čisti list papira, na kojemu je netko upravo htio napisati poruku sreće. Bio sam siguran, kad mi se sjećanje vrati, da će se pisanje nastaviti i da ću biti sretan. Ali kad se sjećanje vratilo bilo je drukčije. Prvo sam razabrao da ležim na leđima; ono što je iznad mene balansiralo, bila su prednja vrata i da mi ona zaklanjaju svjetlo. Neke druge krhotine su udarile po vratima i zadržale ih nekoliko desetaka centimetara iznad mog tijela. Bilo je čudno kad sam poslije primijetio da sam imao modrice od ramena do koljena kao da me izubijala sjena tih vrata. Šaka, koja mi je pritiskala obraz, bila je porculanska kvaka na vratima, i ona mi je izbila dva zuba. Nakon toga sam se, naravno, sjetio Sare i Henrvja i straha od svršetka ljubavi. Izvukao sam se ispod vrata i stresao sa sebe praši96
nu. Viknuo sam u podrum, ali ni tamo nije bilo nikoga. Kroz vežu uništenu od artiljerijske vatre, ugledao sam sivo jutarnje svjetlo; zatim me obuzeo osjećaj velike praznine koja se širila iz porušenog predvorja: spoznao sam da je ono drvo, što je zaklanjalo svjetlo, jednostavno nestalo — čak nije bilo ni traga oborenom stablu. Negdje daleko požarne straže zviždaljkom su davale znakove. Popeo sam se uza stube. Na prvom nizu stuba ograda je nestala i bila pokrivena stopu debelom žbukom, ali — u tadašnjim računanjima — kuća zapravo i nije bila teško oštećena. Pun su pogodak pretrpjeli naši susjedi. Vrata moje sobe bila su otvorena i idući hodnikom ugledao sam Saru; sišla je s kreveta i zgurila se na podu — od straha, čini mi se. Izgledala je smiješno mlada, poput golog djeteta. Rekoh: — Ovaj put je bilo blizu. Ona se naglo okrenu i sa strahom zagleda u mene. Nisam znao da je moj kućni kaput bio razderan i sav zaprašen žbukom; kosa mi je bila bijela od žbuke, a na usnama i obrazu zgrušala mi se krv. — Oh, Bože — reče ona — živ si. — Glas ti zvuči kao da si razočarana. Ustala je s poda i dohvatila svoju odjeću. Rekoh joj: — Nema smisla da već ideš. Uskoro će sirena dati znak svršetka uzbune. — Ja moram ići — odgovori ona. — Dvije bombe ne padaju na isto mjesto — rekoh automatski, jer to je bila poslovica koja se često po kazala pogrešnom. — Ranjen si. — Izgubio sam dva zuba, to je sve. — Dođi ovamo da ti operem lice. — Obukla se prije nego sam uspio bilo što odgovoriti — nijedna žena koju sam igda poznavao nije se znala tako brzo 97
obući. Isprala mi je lice vrlo polagano i pažljivo. — Što si radila na podu? — upitah. — Molila sam se. — Komu? — Bilo komu ili čemu što možda postoji. — Bilo bi razumnije da si sišla dolje. — Njena oz biljnost me plašila. Htio sam da je od toga odvratim zadirkivanjem. — Sišla sam — reče ona. — Nisam te čuo. — Tamo nije bilo nikoga. Nisam te mogla vidjeti, a onda sam ugledala tvoju ruku ispruženu ispod vra ta. Pomislila sam da si mrtav. — Mogla si prići i provjeriti. — Pokušala sam, ali nisam mogla dignuti vrata. — Bilo je mjesta da me izvučeš. Vrata me nisu pritisnula. Osvijestio bih se. — Ne razumijem. Bila sam uvjerena da si mrtav. — Onda nisi imala zašto da se moliš, zar ne? — zadirkivao sam je. — Osim za čudo. — Kad je čovjek potpuno bespomoćan — reče ona — možeš moliti i da se dogodi čudo. Čuda se događa ju bijednima, zar ne, a ja sam bila bijedna. — Ostani do svršetka uzbune. — Ona odmahnu glavom i izađe ravno iz sobe. Pratio sam je niza stu be i protiv svoje volje počeo sam je zadirkivati. — Hoću li te vidjeti danas poslije podne? — Ne. Ne mogu. — Sutra bilo u koje doba ... — Henry se vraća. Henry, Henry — to ime odzvanjalo je kroz naš odnos, prigušujući svaki ugođaj sreće ili radosti ili vedrine podsjećavajući nas da ljubav umire, a privrženost i navika odnose pobjedu. — Ne trebaš se to98
liko plašiti — reče ona — ljubav nema kraja . . . — I prošle su gotovo dvije godine do onog sastanka u predsoblju i. . . Ti?
99
6.
Danima iza toga, ja sam se naravno, nadao. Pomislio sam da je to samo slučaj što telefon ne odgovara, a kad sam nakon tjedan dana sreo njenu služavku i upitao je za Milesove i saznao da su na selu, uvjeravao sam sam sebe da se u ratno doba pisma lako izgube. Jutro za jutrom osluškivao bih klopotanje u poštanskom ormariću i namjerno sam ostao gore, dok mi gazdarica nije donijela poštu. Nisam htio pregledati pisma — kako bih odgodio razočaranje i održao nadu što je moguće dulje. Čitao sam pisma po redu i tek kad sam stigao do dna hrpe, bio sam siguran da od Sare nema ništa. Zatim se dan otezao do poslijepodnevne pošte u četiri sata i onda sam morao opet progurati noć. Gotovo tjedan dana nisam joj pisao, sprečavao me ponos, dok ga jednog jutra nisam potpuno odbacio. Pisao sam zabrinuto i ogorčeno, naslovio na sjevernu stranu Commona i na omotu dodao »hitno« i »Molim uputite dalje«. Nisam dobio odgovor i tada sam izgubio nadu; točno sam se sjetio što je rekla: — Ljudi cijelog života vole Boga, zar ne, a da ga ne vide. — Pomislio sam s mržnjom: ona se uvi100
V
jek želi isticati u svojim očima, miješa religiju s bijegom da bi joj to samoj zvučalo plemenito što me je napustila. Neće priznati da sada više voli ići u krevet s X-om. To je uopće bilo najgore razdoblje: moja je profesija da zamišljam i da mislim u slikama pedeset puta na dan, a čim bih se noću probudio, zastor bi se digao a igra počela; uvijek ista igra, Šarah vodi ljubav, Šarah sa X-om, radi isto ono što smo nas dvoje radili. Šarah cjeliva na svoj naročiti način, izvija se u luk u seksualnom činu i ispušta krik kao od bola, Šarah se prepušta. Noću bih uzimao pilule da odmah zaspim, ali nikad nisam našao pilule od kojih bih spavao do jutra. Tijekom dana samo su me roboti mogli rastresti, samo nekoliko sekundi između tišine i pada bombe moj duh je bio oslobođen Sare. Prošla su dva tjedna a slike su bile jednako jasne i česte, i činilo se da neće nikada prestati, i sasvim ozbiljno sam počeo razmišljati o samoubojstvu. Čak sam bio odredio dan, te sam skupljao pilule za spavanje s nekim osjećajem nade. Govorio sam sebi: na kraju krajeva ne mora se živjeti beskonačno. Tada je došlo vrijeme, a igra se i dalje nastavljala i nastavljala i ja se nisam ubio. Bio je to kukavičluk, spriječila me jedna uspomena — sjećanje na razočarani izgled Sarinog lica kad sam ušao u sobu nakon pada V-l. Nije li se ona u duši nadala mojoj smrti tako da bi njena nova veza s X-om manje pekla njenu savjest? Jer ona je imala neku vrstu elementarne savjesti. Ako se sad ubijem, ona se uopće više neće morati zbog mene uznemirivati, a svakako nakon naših četiriju zajednički provedenih godina bilo bi zacijelo trenutaka zabrinutosti čak i uz X-a. Neću joj pružiti to zadovoljstvo. Da sam znao način, ja bih povećao njenu zabrinutost 101
da je do kraja slomi. Ljutila me moja nemo ć. A kako sam je mrzio! Naravno, i mr žnja i ljubav imaju svoj kraj. Nakon še st mj eseci p ri mi j et i o sa m da j e da n ci j el i dan nisam mislio o Sari i da sam bio sretan. Nije to mo gao biti baš kraj mržnje, jer sam odmah oti šao u papirnicu da kupim razglednicu i napi šem ushi ćenu poruku koja bi joj mogla — tko zna? — prouzročiti trenutačnu bol. Ali kad sam napisao njenu adresu, izgubio sam želju da je povrijedim, pa sam razgled nicu bacio na cestu. Bilo je čudno kako je moj sa stanak s Henrvjem o živio mr žnju. Sjećam se kako sam — dok sam otvarao idu ći izvještaj gospodina Parkisa razmi šljao: kad bi samo i ljubav mogla tako oživjeti. Gospodi n Par ki s j e dobro o bavi o svoj posao : puder je uspio i stan je bio prona đen — stan na najgornjem katu u Cedar Roadu broj 16: stanari, neka gospo đica Smvthe i njen brat Richard. Pitao sam se je li gospo đica Smvthe bila isto tako pogod na sestra kao što je Henry bio pogodan mu ž. To ime raspalilo je sav moj pritajen snobizam — taj »y«, a na kraju ono »e«. Razmi šljao sam, zar je pala tako nisko kao što je jedan Smvthe u Cedar Roadu? Je li on bio kraj jednog dugog lanca ljubavnika posljed nje dvije godine, ili ću — kad ga budem sreo (a odlu čio sam da ga vidim manje nejasno nego u izvje štajima gospodina Parkisa) — ugledati čovjeka zbog koga me napustila u lipnju 1944.? — Bih li pozvonio i odmah u šao i suočio se s njim kao uvrije đeni muž? — upitao sam gospodina Par kisa (s kim sam se sastao prema dogovoru u re storanu A. B. C. — sam je to predlo žio, jer je nje gov sin bio s njim i on ga nije mogao odvesti u bar). l«02
— Ja sam protiv toga, gospodine — reče gospodin Parkis , dodaju ći treću žličicu šećera u čaj. Njegov sin sjedio je za stolom tako da nije mogao čuti razgovor, zabavljaju ći se čašom oranžade i kola či ć em s gr o ž đi cama i v o ć em . P ri mi j et i o j e s va kog a tko bi ušao. Dok su gosti otresali vodenasti snijeg sa šešira i kaputa, promatrao ih je sme đim, okruglim i sjajnim očima, kao da poslije mora podnijeti izvje š taj — možda je morao, kao dio Parkisova u čenja. — Znat e, gospodi ne — re č e Parki s — t o kompl i ci ra stvar pred sudom, osim ako mo žete pružiti dokaze. — To nikad ne će stići pred sud. — Prijateljska nagodba? — Nedostatak interesa — rekoh ja. — Zbilja, ne mo ž e se napravi ti gu ž vu zbog nekoga t ko se zove Smvthe. Jednostavno želim ga vidjeti — to je sve. — Najsigurniji na čin bio bi, gospodine, da se po javite kao pregleda č brojila za plin. — Ne mogu valjda staviti tu šiljastu kapu. — Razumijem va še osjećaje, gospodine. To je stvar koju pokušavam izbjeći. A volio bih da to i moj sin izbjegne kad do đe vrijeme. — Pogled mu je pra tio svaku dje čakovu kretnju. — Zaželio je sladoled, ali sam rekao da danas nije vrijeme za sladoled — i on malo zadrhta kao da ga je od pomisli na sladoled zazeblo. U prvi tren nisam shva ćao značenje njego vih riječi kad je rekao: — Svako zanimanje ima svo je dostojanstvo, gospodine. Upitao sam ga: — Biste li mi posudili svog sina? — Ako mi obe ćate da ne će biti ni šta neugodno, gospodine. — odgovori on sumnji čavo. — Neću ga posjetiti dok je tamo gospo đa Miles. Taj prizor dobit će univerzalnu svjedod žbu. — Ali što vam treba moj sin, gospodine? 103
— Reći ću da mu je pozlilo, da smo se zabunili u adresi. Uvjeren sam da će pustiti da malo sjedne. — Dječak će to dobro izvesti — reče gospodin Parkis ponosno — i nitko ne može odoljeti Lanceu. — Ime mu je Lance, zar ne? — Po Sir Lancelotu, gospodine; od Okruglog stola. — Iznenađen sam. To je bila prilično neugodna epizoda. — Našao je svetog Grala — reče gospodin Parkis. — To je bio Galahad. Lancelota su zatekli u kre vetu s Guineverom. — Zašto osjećamo želju da za dirkujemo nedužnog? Je li to zavist? Gospodin Par kis reče tužno, gledajući preko stola u svog sina kao da ga je izdao: — Nisam znao.
104
7.
Idući dan, prije nego što smo pošli u Cedar Road, — za inat njegovu ocu — kupio sam dječaku slado led u High Streetu. Henry Miles je priredio koktel-partiju — tako je obavijestio gospodin Parkis, i zrak je bio čist. Predao mi je dječaka, poravnavši mu odi jelo. Dječak je, u čast prvog stupanja na pozornicu s jednim klijentom, obukao najbolje odijelo, dok sam ja obukao najlošije. Malo sladoleda od jagoda palo mu je sa žličice i uprskalo odijelo. Sjedio sam šuteći dok nije progutao zadnju kap. Zatim sam ga upitao: —Još jedan? — On kimne glavom. — Opet jagode? On reče: — Vaniliju — i nakon duže stanke doda: —Molim. Drugi sladoled je jeo jako polako, pažljivo ližući žličicu kao da odstranjuje otiske prstiju. Zatim smo, držeći se za ruku, otišli kao otac i sin, preko Commona prema Cedar Roadu. Ni Šarah ni ja nismo imali djece. Zar ne bi bilo pametnije da smo se vjenčali i da smo imali djecu i živjeli zajedno u slatkom i dosadnom miru, a ne u ovoj mješavini požude i ljubomore i izvještaja gospodina Parkisa? Pozvonio sam na najgornjem katu u Cedar Roadu 105
broj 16. Rekoh dječaku: — Zapamti — tebi je zlo. — A ako mi daju sladoled . . . — poče on: Parkis ga je naučio da bude na sve spreman. — Neće. Pretpostavio sam da je vrata otvorila gospođica Smvthe — žena srednjih godina sijede ukrašene kose kao na sajmu u dobrotvorne svrhe. Rekoh: — Stanuje li ovdje gospodin Wilson? — Ne. Žao mi je ... — A znate li slučajno stanuje li kat niže? — U ovoj kući ne stanuje nitko s imenom Wilson. — Oh, bože — rekoh — doveo sam ovog dječaka čak dovle, a sada mu je zlo . . . Nisam se usudio pogledati dječaka, ali po načinu kako ga je gospođica Smvthe motrila, bio sam siguran da on tiho i uspješno glumi svoju ulogu. Gospodin Savage bi bio ponosan da ga prizna članom svoga tima. — Molim vas uđite, neka malo sjedne — reče gospođica Smvthe. — Vrlo ste ljubazni. Pitao sam se koliko puta je Šarah prošla kroz ova vrata u malo prenatrpano predsoblje. Evo me uX-ovu stanu. Smeđi meki šešir na kuki vjerojatno je pripadao njemu. Prsti mog nasljednika — prsti koji su dirali Saru — svaki dan su hvatali kvaku ovih vrata koja su sada bila otvorena prema blijedom plamenu plinske peći, prema ružičastim sjenilima svjetiljki koje su sjale kroz tmurno snježno poslijepodne i na mnoštvo kretonskih nepotpuno zategnutih navlaka na pokućstvu. — Mogu li donijeti dječaku čašu vode? — To je vrlo ljubazno. — Prisjetio sam se da sam to već rekao. 106
— Ili malo oranžade? — Nemojte se truditi. — Oranžade — reče dječak odlučno. Opet duga stanka i: — molim — dok je ona izlazila kroz vrata. Sad smo bili sami pa sam ga pogledao: šćućurivši se na kretonu zaista je izgledao bolestan. Da mi nije namignuo pomislio bih da je zaista bolestan . . . Gos pođica Smvthe se vratila, noseći oranžadu, a ja re koh: — Pa kaži hvala, Arthur. — Ime mu je Arthur? — Arthur James — rekoh. — Posve staromodno ime. — Mi smo staromodna obitelj. Njegova majka je voljela Tennvsona. — Ona je . . .? — Da — rekoh, a ona sa sažaljenjem pogleda dje čaka. — Mora da vam je on utjeha. — I briga — rekoh. Počeo sam se stidjeti; ni malo nije posumnjala, a kakva mi korist od toga što sam ovdje? Moj sastanak s X-om ništa nije bio bliži, a da li bih bio išta sretniji da sam se s tim čovjekom na šao licem u lice? Promijenio sam taktiku. Rekoh: — Trebalo je da se predstavim. Zovem se Bridges. — A ja Smvthe. — Čini mi se da smo se već negdje upoznali. — Mislim da nismo. Vrlo dobro pamtim lica. — Možda sam vas vidio na Commonu. — Kadšto prođem onuda sa svojim bratom. — Da to nije slučajno John Smvthe? — Ne — reče ona — Richard. Kako se osjeća mali dječak? — Gore — reče Parkisov sin. — Da mu izmjerimo temperaturu? 107
— Mogu li dobiti još malo oranžade? — To ne može ništa škoditi, zar ne? — upita gos pođica Smvthe. — Jadno dijete. Možda ima grozni cu. — Dovoljno smo vam smetali. — Moj brat mi nikad ne bi oprostio da vas nisam zadržala. On jako voli djecu. — Je li vaš brat kod kuće? — Očekujem ga svaki čas. — Vraća se s posla? — Pa njegov radni dan je u stvari nedjelja. — Svećenik? — upitao sam s prikrivenom zlobom i dobio zagonetan odgovor. — Zapravo nije. — Izraz zabrinutosti spustio se između nas poput zastora i ona se povukla iza njega sa svojim osobnim brigama. Kad je ustala, vrata predsoblja se otvoriše a na njima se pojavi X. U po lumraku predsoblja ostavljao je dojam čovjeka s lije pim glumačkim licem — licem koje se prečesto gle dalo u ogledalo, s licem na kojem je tračak prostote, a ja sam tužno i bez zadovoljstva pomislio kako bih želio da je imala bolji ukus. Onda se to lice pokazalo u svjetlu svjetiljaka. Debele modrice koje su mu pre krivale lijevi obraz, izgledale su skoro kao znakovi prepoznavanja — oklevetao sam ga, on nije mogao biti zadovoljan gledajući se u ogledalo. Gospodjica Smvthe reče: — Moj brat Richard. Gospodin Bridges. Sinčić gospodina Bridgesa se osjeća slabo. Pozvala sam ih da uđu. Dok smo se rukovali on je gledao dječaka: primijetio sam kako su mu ruke suhe i tople. On reče: — Vašeg sina sam već negdje vidio. — Na Commonu? — Možda. 108
— Bio je previše snažan za ovu sobu; nije prista jao uz kreton. Je li njegova sestra tamo sjedila dok su oni u drugoj sobi . . . ili su je poslali iz kuće da posvršava sitne poslove dok su oni vodili ljubav? Dakle, vidio sam tog čovjeka; nije bilo razloga da dulje ostanem — sad kad sam ga ugledao javilo se mnoštvo pitanja — gdje su se upoznali? Je li ona prva počela? Što je vidjela u njemu? Kako dugo, kako često su bili ljubavnici? Znao sam napamet njene riječi, koje je napisala: »Nemam potrebe da ti pišem ili da razgovaram s tobom . . . Znam da tek počinjem voljeti, a već sve želim napustiti svakoga osim tebe«, i zagledao sam se u oteklinu jagodaste boje na njegovu obrazu i pomislio— nigdje nema sigurnosti; grbavac, bogalj — svi oni imaju okidač koji pokreće ljubav. — Što je bio pravi razlog vašeg dolaska? — upad ne on iznenada u moje misli. — Rekao sam vašoj sestri, gospođici Smvthe — neki čovjek imenom Wilson . . . — Ne sjećam se vašeg lica, ali se sjećam lica va šeg sina. — Učinio je kratak bojažljivi pokret, kao da je želio pomilovati dječakovu ruku: oči su mu odavale neku apstraktnu nježnost. On reče: — Ne trebate me se bojati. Navikao sam da ljudi dolaze ovamo. Uvjeravam vas da sam vam želio samo pomoći. Gospođica Smvthe objasni: — Ljudi su često tako stidljivi. — Ni za živu glavu nisam mogao razumjeti o čemu se sve tu radi. — Samo sam tražio čovjeka koji se zove Wilson. — Vi znate da ja znam da takav čovjek ne postoji. — Molim vas da mi dopustite da pogledam u tele fonski imenik, kako bih provjerio njegovu adresu . . . — Sjedite još časak — reče on i turobno se pre109
pusti teškim mislima o dječaku. — Moram ići. Arthur se osjeća bolje, a Wilson .. . — njegova dvosmislenost me je zbunjivala. — Ako želite, vi možete otići, naravno, ali mogli biste ostaviti dječaka ovdje — barem samo na pol sa ta? Želim s njim razgovarati. — Učinilo mi se kao da je prepoznao Parkisova pomoćnika i da će mu po stavljati unakrsna pitanja. Rekoh: — Sve što ga želi te pitati, možete pitati mene. — Svaki put kad je pre ma meni okrenuo svoj neobilježen obraz, moj bijes je rastao, jer svaki put kad sam ugledao njegov ruž ni tamnomodri obraz, moja se srdžba ugasila i nisam mogao vjerovati — kao što nisam mogao vje rovati da ovdje među kretonom sa cvjetnim šarama postoji žudnja, dok gospođica Smvthe priprema čaj. Očaj uvijek može naći odgovor, ali me očaj sada i pi tao: bih li više volio da se radi o ljubavi, a ne o požu di? — Vi i ja smo prestari — reče on — Ali profesori i svećenici — tek oni su počeli da ga kvare svojim la žima. — Nemam, dovraga pojma što vi to govorite, — rekoh i odmah prema gospođici Smvthe dodah: — Oprostite. — Eto vidite, tako — reče on — dovraga, a da sam vas naljutio, vi biste vjerojatno rekli moj Bože! Učinilo mi se da sam ga šokirao; možda je bio nekonformistički propovjednik. Gospođica Smvthe je rekla da radi nedjeljom, ali ipak je to strašno bizarno da takav čovjek bude Sarin ljubavnik. To je odjednom smanjilo njenu važnost, njena ljubavna avantura postala je vic. Na mojoj idućoj večeri Saru bih mogao iskoristiti kao junaka komične anegdote. Načas sam je se oslobodio. Dječak reče: — Zlo mi je. 110
Mogu li dobiti još čašu oranžade? Gospođica Smvthe reče: — Dragi moj, mislim da bi bilo bolje da više ne piješ. — Zaista moramo otići. Ovo je bilo vrlo lijepo od vas. — Nastojao sam da modre mrlje dobro držim pred očima. Rekoh: — Vrlo mi je žao ako sam vas možda uvrijedio. To je bilo sasvim slučajno. Ja, eto, ne dijelim vaše religiozno vjerovanje. On me začuđeno pogleda. — Pa ja nemam nikakvo religiozno uvjerenje. Ni u što ne vjerujem. — Pomislio sam da se niste složili... — Mrzim pompu koja je preostala. Oprostite mi. Pretjerao sam, gospodine Bridges, znam, ali kadšto se bojim da će čak konvencionalne riječi — kao na primjer zbogom, ljude podsjetiti na pompu. Kad bih barem mogao vjerovati da moj unuk čak neće ni zna ti da nam jedna riječ, kao Bog, nije značila više nego što nam je značila ikoja riječ u svahili jeziku. — Imate unuka? On reče potišteno: — Nemam djece. Zavidim vam na vašem sinu. To je velika dužnost i velika odgovornost. — Što ste ga htjeli pitati? — Želio sam da se osjeća kao kod svoje kuće jer možda bi tada opet došao. Čovjek toliko toga želi reći svom djetetu. Kako je postao svijet.. . Želio sam mu pripovijedati o smrti. Želio sam ga osloboditi svih onih laži koje im ubrizgavaju u školi. — Mnogo za pol sata. — Sjeme se može posijati. Rekoh zlobno: — To je iz Evanđelja. — Oh, i mene su pokvarili. Nije potrebno da mi na to ukazujete. — Da li vas ljudi zaista posjećuju — potajno? 111
— Bili biste iznenađeni — reče gospođica Smvthe. — Ljudi čeznu za porukom nade. — Nade? — Da, nade — reče Smythe. — Zar ne shvaćate kakvo bi to bilo smirenje, kad bi svi na svijetu znali da ne postoji ništa drugo, već samo ovo što mi ovdje imamo? Nikakve buduće naknade, nagrade, kazne. — Lice mu je odavalo neku luđačku plemenitost kad se jagodasta oteklina na jednom obrazu nije vidjela. — Onda bismo počeli uređivati ovaj svijet poput raja. — Zaista ima mnogo toga da se najprije objasni — rekoh. — Smijem li vam pokazati svoju knjižnicu? — To je najbolja racionalistička knjižnica u juž nom Londonu — objasni gospođica Smvthe. — Mene ne treba obraćati, gospodine Smvthe. Onako ni u što ne vjerujem. Osim od zgode do zgode. — S tim se moramo pozabaviti — od zgode do zgo de. — Čudno, baš to su trenuci nade. — Ponos se može prerušiti u nadu. Ili sebičnost. — Mislim da to nema nikakve veze. To se događa iznenada, bez ikakvog razloga, miris . . . — Oh — reče Smvthe — građa cvijeta, dokaziva nje zbog konstrukcije, sve ono o satu kojemu je po treban urar. To je staromodno. Schwenigen je na to sve odgovorio prije dvadeset pet godina. Da vara pro tumačim . . . — Ne danas. Zaista moram odvesti sina kući. Ponovno je učinio onaj pokret nemoćne nježnosti, poput odbijenog ljubavnika. Odjednom sam pomislio na koliko mu je smrtnih postelja bio zabranjen pri112
stup. Poželio sam da ja njemu pružim neku poruku nade, ali kada je okrenuo onaj ružni obraz, ugledao sam samo arogantno glumačko lice. Više mi se sviđao kad je bio za žaljenje, nedorastao, zastario. Ayer, Russell, oni su danas u modi, ali sam sumnjao da on ima mnogo baš tih logičkih pozitivista u svojoj knjižnici. On je imao samo križare, a ne nepristrane. Primijetio sam da na odlasku nije upotrijebio opasni izraz — zbogom. Odapeo sam ravno u njegov lijepi obraz: — Trebali biste se upoznati s mojom prijateljicom, gospođom Miles. Nju zanima . . . i tada sam zastao. Strelica je pogodila. Činilo se kao da je oteklina jače pocrvenjela, i ja začuh gospođicu Smvthe kako reče: — Oh, moj Bože — a on se naglo okrenuo. Nije bilo sumnje da sam mu zadao bol, ali ta je bol bila isto toliko moja koliko i njegova. Kako li sam poželio da je moje tane promašilo. Vani, Parkisov sin je povraćao u slivnik uz pločnik. Pustio sam ga da povraća, stojeći tamo i pitajući se, zar ju je i on izgubio? Zar tome nema kraja? Moram li sada otkriti Y-a?
;f
113
8.
Parkis reče: — Zbilja je to bilo vrlo lako, gospodine. Nastala je takva gužva, i gospođa Miles je mislila da sam jedan od njegovih prijatelja iz ministarstva, a gospodin Miles je mislio da sam jedan od njenih prijatelja. — Je li bila ugodna koktel-partija? — upitah, sjetivši se ponovno onog prvog susreta kad sam ugledao Saru s onim strancem. — Rekao bih vrlo uspješna, gospodine, ali mi se čini da se gospođa Miles nije osjećala dobro. Domog la se vrlo gadnog kašlja. Slušao sam ga sa zadovolj stvom: možda na toj zabavi nije bilo ljubljenja po kutovima ni pipanja. — On s ponosom spusti na moj pisaći stol paketić zamotan u smeđi papir. — Od dje vojke sam doznao gdje je njena soba. Da me je netko primijetio, rekao bih da tražim nužnik; ali nitko me nije primijetio. Bio je tamo, na njenom pisaćem sto lu; mora da je toga dana na njemu radila. Naravno, možda je bila vrlo oprezna, ali moje iskustvo s dnev nicima mi uvijek govori da oni odaju tajne. Ljudi iz mišljaju svoje male šifre, ali ih se vrlo brzo prozre, gospodine. Ili izostave pojedinosti, ali uskoro dozna114
te što su izostavili. — Dok je on govorio, odmotao sam knjigu i otvorio je. — To je u ljudskoj naravi, gospodine, ako već vodite dnevnik, onda i želite da se nekih događaja sjećate. Čemu biste ga inače pisali? — Jeste li ga pročitali? — zapitah. — Ocijenio sam njegovu prirodu, gospodine, a po jednom opisu procijenio sam da ona nije oprezan tip. — Nije od ove godine — rekoh. — Star je dvije go dine. Na trenutak se zbunio. — Ipak će mi poslužiti — rekoh. — Također će postići cilj, gospodine — osim ako joj oprostite. Dnevnik je pisan u velikoj trgovačkoj knjizi, njenim poznatim čvrstim rukopisom precrtanim crvenim i plavim linijama. Nije bilo svakodnevnog upisivanja, pa sam mogao umiriti Parkisa: — Obuhvaća nekoliko godina. — Mislim da ju je nešto nagnalo da ga izvadi i či ta. — Je li moguće, pitao sam se, da se u njoj toga da na probudila neka uspomena na mene, na našu lju bav, pa je nešto uzmutilo njen mir? Rekoh Parkisu: — Drago mi je što sam to dobio, vrlo drago. Znate, zaista mislim da sad možemo zaključiti naše račune. — Nadam se da ste zadovoljni, gospodine. — Sasvim zadovoljan. — I da ćete tako pisati gospodinu Savageu, gos podine. On dobiva loše izvještaje od klijenata, a do bre nikad nitko ne napiše. Što je neki klijent zado voljniji, to više želi zaboraviti; odmah nas izbrisati iz sjećanja. Zbog toga ih se ne može osuđivati. — Napisat ću. — I hvala vam, gospodine, što ste bili ljubazni pre ma mom dječaku. Bio je malo uzbuđen, ali ja znam 115
kako je — teško je dječacima kao što je Lance, zabraniti da jedu sladoled. Izvuče vam ga gotovo bez riječi. Želio sam čitati, ali Parkis je odugovlačio. Možda mi zapravo nije posve vjerovao da ću ga se sjetiti, pa je želio da mi čvršće usiječe u sjećanje te molećive oči i otegnute brkove. — Uživao sam u vašem društvu, gospodine — ako se uopće može reći da čovjek uživa pod tim tužnim okolnostima. Ne radimo mi uvijek za prave gentlemane, pa makar oni imali i titule. Jednom sam radio za nekog plemića iz Gornjeg doma, gospodine, koji se razbjesnio kad sam mu predao izvještaj, kao da sam ja krivac. To čovjeku oduzima volju, gospodine, što više uspijete, to im je milije da vas više ne vide. Znao sam da više ne želim vidjeti Parkisa i njegove su riječi pobudile u meni osjećaj krivnje. Nisam mogao čovjeka najuriti. On nastavi: — Razmišljao sam, gospodine, htio bih vam dati neku malenkost za uspomenu — ali se bojim da ne biste htjeli primiti. Kako je to čudno kad te netko voli. To automatski izaziva izvjesnu odanost. Pa sam slagao Parkisu: — Uvijek sam uživao u našim razgovorima. — Koji su počeli, gospodine, tako nesretno zbog one glupe zabune. — Jeste li to ikad ispripovjedili dječaku? — Jesam, gospodine, ali tek nakon nekoliko dana, poslije uspjeha s košarom za papir. To je otupilo grižnju savjesti. Spustio sam pogled na dnevnik i pročitao: »Tako sam sretna. M. se sutra vraća.« Na časak se nisam dosjetio tko je taj M. Kako je to čudno i neobično kad čovjek pomisli da je bio voljen, da je nečija nazočnost jednoć imala tu moć da stvori razliku između 116
sreće i mrtvila u jednom danu drugog čovjeka. — Ali ako zaista ne biste zamjerili za jednu uspo menu, gospodine ... — Naravno da ne bih, Parkis. — Imam ovdje nešto, gospodine, što bi vas možda moglo zanimati i što biste mogli upotrijebiti. — On izvadi iz džepa jedan predmet zamotan u svileni pa pir i stidljivo ga spusti na pisaći stol. Odmotao sam ga. Bila je to jeftina pepeljara s oznakom »Hotel Metropole, Brightlingsea.« — Ima o tome cijela pri povijetka, gospodine. Sjećate li se slučaja Bolton? — Ne bih mogao reći da se sjećam. — Svojedobno bila je to velika senzacija, gospodi ne. Lady Bolton, njena služavka i muškarac, gospo dine. Svi su zatečeni zajedno! Ova pepeljara stajala je pokraj kreveta. Na onoj strani gdje je bila gospo đa. — Mora da ste sakupili cijeli mali muzej. — Trebao sam to predati gospodinu Savageu — to bi ga naročito zanimalo — ali sad mi je drago, gospodine, što mu nisam dao. Vidjet ćete da će ta oz naka pobuditi komentare kad vaši prijatelji budu stresali pepeo sa cigareta — a vi imate spreman od govor — slučaj Bolton. Svi će poželjeti da čuju više o tome. — Zvuči senzacionalno. — Sve je to ljudska priroda, gospodine, zar ne, i ljudska ljubav. Premda sam bio iznenađen. Nisam očekivao trećeg partnera. A soba nije bila ni velika ni otmjena. Tada je gospođa Parkis još bila živa, ali nisam imao volje da joj opisujem pojedinosti. Takve su je stvari uzbuđivale. — Svakako će mi ovo biti draga uspomena — rekoh. 117
— Kad bi pepeljare mogle govoriti, gospodine. — Da, zaista. S tom dubokoumnom mišlju čak je i Parkis završio svoje pripovijedanje. Posljednji pomalo ljepljivi stisak ruke (možda je bio u dodiru s Lanceovom rukom), i otišao je. Nije bio jedan od onih ljudi koje čovjek očekuje da će ih ponovno vidjeti. Tada sam otvorio Sarin dnevnik. Najprije sam potražio onaj dan u lipnju 1944, kad se sve završilo. Kad sam otkrio razlog tome, pronašao sam mnogo drugih datuma iz kojih sam mogao točno saznati uspoređujući ih sa svojim dnevnikom, kako se njena ljubav postupno izgubila. Želio sam da s ovim postupam kao što se postupa s dokumentom u parnici pred sudom — jednoj od Parkisovih parnica — ali nisam imao potrebnu mjeru mirnoće. Jer ono što sam našao kad sam otvorio dnevnik, nije bilo ono što sam očekivao. Mržnja i sumnjičavost i zavist odveli su me tako daleko da sam njene riječi čitao kao ljubavnu izjavu stranca. Očekivao sam mnoštvo dokaza protiv nje — zar je nisam tako često uhvatio u laži? — a sad je ovdje bio napisan potpun odgovor u koji sam mogao vjerovati kad već nisam mogao vjerovati njenim riječima. Najprije sam pročitao nekoliko posljednjih stranica, a onda sam ih ponovno pročitao da bih bio potpuno siguran. Čudno je to kad čovjek otkrije da ga netko voli, a zna da u njemu ne postoji ništa što bi itko osim roditelja ili Boga, mogao voljeti.
118
TREĆA KNJIGA
1.
.. . ništa nije ostalo, kad smo završili, osim tebe. Ni za jedno od nas dvoje. Mogla sam provesti cijeli život trošeći zaredom po malo ljubavi, dopunjavajući je tu i tamo s ovim ili onim muškarcem. Ali već prvi put, u hotelu blizu Paddingtona, potrošili smo svu ljubav koju smo imali. Ti si bio tamo, učeći nas kako da je potratimo kao što si učio onog bogataša, tako da nam jednog dana ne ostane ništa osim te Tvoje ljubavi. Ali ti si previše dobar prema meni. Kad Te molim za bol, Ti mi pružaš mir. Daj ga i njemu. Daj mu moj mir — njemu je više potreban. 119
12. veljače 1946. Prije dva dana obuzeo me poseban osjećaj mira i ljubavi. Život će opet biti sretan, ali noćas sam sanjala da se penjem dugačkim stubama da bih se na vrhu sastala s Mauriceom. Još sam uvijek bila sretna jer kad dođem na vrh stubišta, mi ćemo voditi ljubav. Doviknula sam mu da dolazim, ali mi nije odgovorio Mauriceov glas; bio je to glas nekog stranca koji je tutnjao kao sirena u magli opominjući izgubljene brodove, i uplašio me. Pomislila sam: iznajmio je svoj stan i otišao, a ja ne znam gdje je; i spuštajući se niza stube, voda se podigla i doprla mi iznad struka, a predsoblje je bilo puno guste magle. Tada sam se probudila. Više nemani mira. Isto ga toliko želim kao što sam ga nekad željela. Htjela bih s njim jesti sendviče. Želim s njim piti u baru. Umorna sam i ne želim više nikakve patnje. Želim Mauricea. Želim običnu pokvarenu ljudsku ljubav. Dragi Bože, ti znaš da želim Tvoju patnju, ali ja je ne želim sada. Uzmi je na neko vrijeme i daj mi je drugom zgodom. Poslije toga počeo sam čitati dnevnik od početka. Nije ga pisala svaki dan, a ja nisam ni želio pročitati sve odlomke. Kazališta koja je posjećivala s Henryjem, restorane, društva — sav taj život o kojem nisam ništa znao još je uvijek mogao raniti.
120
2.
12. lipnja 1944. Kadšto se tako umorim pokušavajući ga uvjeriti da ga volim i da ću ga uvijek voljeti. On se obara na moje riječi kao tužitelj na sudu i izvrće ih. Znam da se boji one pustinje koja bi ga opkolila kad bi naša ljubav prestala, ali on ne može shvatiti da ja to isto osjećam. Ono što on kaže glasno, ja tiho govorim sama sebi i ovdje upisujem. Što može čovjek izgraditi u pustinji? Kadšto, nakon dana tijekom kojeg smo nekoliko puta vodili ljubav, pitam se je li uopće moguće doći do kraja seksa, a znam da se i on to isto pita i boji one točke gdje počinje pustinja. Što ćemo raditi U pustinji ako izgubimo jedno drugo? Kako čovjek može poslije toga živjeti? On je ljubomoran na prošlost i sadašnjost i budućnost. Njegova ljubav je poput srednjovjekovnog pojasa nevinosti. Samo kad je nazočan, sa mnom, u meni, onda se osjeća sigurnim. Kad bih samo mogla u njemu pobuditi osjećaj sigurnosti, onda bismo se mogli voljeti mirno, sretno a ne divljački, pretjerano, i pustinja bi se polako udaljila. Možda za cijeli život. 121
Kad bi čovjek mogao vjerovati u Boga, bi li On ispunio pustinju? Uvijek sam željela da me netko voli ili da mi se divi. Osjećam strašnu nesigurnost ako me koji muškarac napadne ili ako izgubim prijatelja. Čak ne želim izgubiti muža. Ja želim sve, zauvijek, svuda. Bojim se pustinje. Bog vas voli, govore u crkvama, Bog je sve. Ljudima koji to vjeruju ne treba divljenja, oni ne moraju spavati s nekim, oni se osjećaju sigurni. Ali ja ne mogu izmisliti neko vjerovanje. Maurice je cijeli današnji dan bio prema meni vrlo drag. Često mi govori da još nikad ni jednu ženu nije toliko volio. Misli da ću mu vjerovati ako mi to često kaže. Ali ja to jednostavno vjerujem, jer i ja njega na isti način volim. Kad bih ga prestala voljeti, prestala bih vjerovati u njegovu ljubav. Kad bih voljela Boga, vjerovala bih u Njegovu ljubav prema meni. Nije dovoljno samo to da čovjek nešto treba. Prvo moramo sami voljeti, no ja ne znam na koji način. Ipak, meni je to potrebno, još kako mi je potrebno. Cijelog dana bio mi je drag. Samo jednom, kad je bilo spomenuto ime nekog muškarca, primijetila sam kako je odvratio pogled. On misli da ja još uvijek spavam s drugim muškarcima, a kad bih i spavala, zar bi to bilo tako važno? Ako on kadšto ima neku ženu, da li se ja tužim? Ja ga ne bih lišila nekog malog društva u pustinji, ako tamo ne bismo mogli imati jedno drugo? Katkad pomislim kad bi do toga došlo, odbio bi mi čak i čašu vode; natjerao bi me u takvu potpunu osamljenost da bih bila sama bez igdje ikoga i ičega — poput pustinjaka; ali pustinjaci nikad nisu sami, ili barem tako kažu. Tako sam smušena. Što mi to jedno drugome činimo? Jer ja znam da mu činim isto ono što on radi meni. Kadšto smo tako sretni, a nikad u životu 122
nismo znali za veću nesreću. To je kao da zajedno klešemo isti kip klešući ga iz uzajamne nevolje. Ali ja čak ne znam ni skicu toga kipa. 17. srpnja 1944. Jučer sam otišla s njim njegovoj kući i radili smo sve kao obično. Nemam hrabrosti da sve to zapišem, ali bih voljela, jer sada — dok ovo pišem — već je sutra, i bojim se doći do kraja od jučer. Tako dugo dok ovo pišem, jučer je danas i mi smo još zajedno. Dok sam ga jučer čekala na Commonu, tamo je bilo govornika. Po jedan član nezavisne laburističke partije i komunističke partije, zatim neki čovjek koji je jednostavno pripovijedao viceve, i jedan koji je napadao kršćanstvo, koji je — mislim — pripadao Racionalističkom društvu South Londona ili tome slično. Bio bi lijep da nije imao neku oteklinu koja mu je pokrivala jedan obraz. Imao je jako malo slušatelja i nitko ga nije prekidao upadicama. Napadao je nešto što je već mrtvo, i ja sam se pitala čemu se muči. Stajala sam i slušala ga nekoliko minuta: pobijao je dokaze da postoji Bog. Uistinu nisam znala da postoje — osim ove kukavičke potrebe koju osjećam da ne budem sama. Iznenada me obuzeo strah da je Henry promijenio mišljenje i da je poslao brzojav kojim me obavještava da će se vratiti kući. Nikad ne znam čega se najviše bojim — svoga ili Mauriceovog razočaranja. Djeluje isto: počinjemo se svađati. Ja se ljutim na samu sebe, a on na mene. Otišla sam kući, a brzojav nije stigao. Zakasnila sam deset minuta na sastanak s Mauriceom i počela se ljutiti kako bih se sukobila s njegovom srdžbom, a on je neočekivano postao ljubazan prema meni. 123
Još nikad nismo zajedno proveli tako dug dan, nakon kojeg je slijedila cijela noć. Kupili smo zelene salate i zemičke i racionirani maslac; nismo namjeravali mnogo jesti, i bilo je vrlo toplo. I sad je toplo; svatko će reći: kakvo divno ljeto, a ja sam u vlaku, putujem na selo da se pridru žim Henrvju, i svemu ja zauvijek kraj. Strah me je: ovo jest pustinja, i nema nikoga i ničega milje i milje naokolo. Da sam u Londonu, mo žda bih brzo poginula, ali kad bih bila u Londonu oti šla bih do telefona i nazvala onaj jedini broj što ga znam napamet. Često zaboravim i vlastiti broj; mislim da bi Freud rekao da ga želim zaboraviti, jer je to i Henrvjev broj. Ali ja volim Henrvja i želim da bude sretan. Samo ga danas mrzim, jer on i jest sretan, a ja i Maurice nismo. A Henry neće ništa znati. Reći će da izgledam umorna i mislit će da je to zbog menstruacije — on se više ne trudi da vodi računa o tim danima. Večeras su opet zavijale sirene — mislim sinoć, ali zar je to važno? U pustinji ne postoji vrijeme. Ali ja mogu izaći iz pustinje kad god zaželim. Mogu sutra stići na vlak, odvesti se kući i telefonirati Mauriceu. Henry će možda još biti na selu, i mi ćemo moći zajedno provesti noć. Zavjet uopće nije tako važan — i to nekomu koga nikad nisam poznala, nekome u koga zapravo ne vjerujem. Osim mene i Njega nitko neće znati da sam prekršila zavjet. — On ne postoji, zar ne? On ne može postojati. Ne može postojati milosrdan Bog i ovaj očaj. Ako se vratim, gdje ćemo biti? Tamo gdje smo bili jučer prije nego su počele zavijati sirene, i godinu dana prije toga. Bijesni jedno na drugo od straha da će doći kraj, pitajući se što ćemo učiniti sa životom kad 124
nam više ništa ne ostane. Više se ništa ne moram pitati; više se nemam čega bojati. Ovo je svršetak. Ali, dragi Bože, što da radim s tom željom da volim? Zašto pišem »dragi Bože«? On nije drag — ne, meni on nije drag. Ako postoji, onda mi je on usadio taj zavjet u dušu i ja ga zbog toga mrzim. Mrzim. Svakih nekoliko minuta projuri natraške niz prugu neka siva kamena crkva ili gostionica; pustinja je puna crkava i gostionica. I poduzeća s mnogo prodavaonica, i ljudi na biciklima, i trave i krava, i tvorničkih dimnjaka. Vidim ih kroz pijesak kao ribu kroz vodu u akvariju. I Henry čeka u akvariju i pruža svoju gubicu na poljubac. Nismo obraćali pažnju na sirene. Nisu nam bile važne. Nismo se plašili umrijeti na taj način. Ali napadaj se i dalje nastavljao i nastavljao. Nije to bio običan napadaj; još nije dopušteno da o tome novine pišu, ipak to svi znaju. To je ona nova stvar o kojoj su nam govorili. Maurice je sišao niza stube da vidi ima li koga u podrumu — bojao se za mene, a ja za njega. Znala sam da će se nešto dogoditi. Nisu prošle ni dvije minute kako je otišao, kad li je na ulici eksplodiralo. Njegova soba nalazila se na stražnjoj strani i ništa se nije dogodilo, osim što je otpalo malo žbuke, a vrata se razvalila. Znala sam da je on bio u prednjem dijelu kuće kad je pala bomba. Sišla sam niza stube; bile su zakrčene krhotinama i polomljenom ogradom, a predsoblje je bilo u užasnom neredu. U prvi čas nisam vidjela Mauricea, a onda sam ugledala njegovu ruku kako se pruža ispod vrata. Dodirnula sam mu ruku: zaklela bih se da je to bila mrtva ruka. Kad se dvoje ljudi vole, oni ne mogu prikriti nedostatak nježnosti u poljupcu, a zar ja ne bih otkrila život da ga je i malo ostalo, kad sam mu 125
dodirnula ruku? Znala sam ako ga primim za ruku i povučem je k sebi, da će ona sama od sebe otpasti. Sada, naravno, znam da je to bila histerija. Bila sam prevarena. Nije bio mrtav. Je li čovjek odgovoran za ono što obeća u histeriji? Ili za ona obećanja koja prekrši? Sad sam histerična, dok sve ovo zapisujem. Ali nigdje nema ni jedne jedine osobe kojoj bih čak mogla reći da sam nesretna, jer bi me upitali zašto, i ispitivanja bi počela, a meni popustili živci. Ne smiju mi popustiti živci, jer ja moram braniti Henrvja. Oh, dovraga s Henrvjem, dovraga s Henrvjem. Hoću nekoga tko će prihvatiti istinu o meni i kome zaštita nije potrebna. Ja sam beštija i varalica, zar nema nikoga tko može voljeti beštiju i varalicu? Klekla sam na pod; bila sam luda što sam tako nešto učinila: nisam to morala raditi čak ni kad sam bila dijete — moji roditelji nikad nisu vjerovali u molitvu kao ni ja. Nisam imala pojma što da kažem. Maurice je bio mrtav. Umro je. Nešto kao duša nije postojalo. Čak i ono polusreće koju sam mu pružila isteklo je iz njega poput krvi. Više nikad neće imati prilike da bude sretan; nikad ni s kim neće biti sretan. Razmišljala sam: možda bi ga neka druga mogla voljeti i usrećiti više nego što sam mogla ja, ali sada on više neće imati prilike. Kleknula sam i spustila glavu na krevet i poželjela da mogu vjerovati. Dragi Bože, rekla sam — zašto dragi, zašto dragi? — učini da vjerujem. Ja ne mogu vjerovati. Učini da vjerujem. Rekla sam: ja sam beštija i lažljivica i mrzim samu sebe. Ja ništa ne mogu učiniti od sebe. Učini da vjerujem? Čvrsto sam zatvorila oči i zarinula nokte u dlanove dok više ništa drugo nisam mogla osjećati već samo bol, i rekla sam: ja ću vjerovati. Daj da bude živ, i ja ću vjerovati. Daj mi priliku. Daruj mi sreću. Učini to 126
i ja ću vjerovati. Ali to nije bilo dovoljno. Vjerovati ne nanosi bol. Zato sam rekla: volim ga i učinit ću sve samo ako ga oživiš. Rekla sam vrlo polagano: odreći ću ga se zauvijek, samo daj da živi i daj mu priliku; i stiskala sam nokte i stiskala dok nisam osjetila kako mi koža puca, i rekla sam; ljudi mogu voljeti i ako jedno drugo ne vide, zar ne, oni Tebe vole cijelog svog života a da Te ne vide; i tada se on pojavio na vratima, i bio je živ, i ja sam pomislila: sada počinje smrtna muka zbog toga što sam bez njega, i poželjela sam da je opet tamo pod vratima, siguran, mrtav. 9. srpnja 1944. Henry i ja uhvatili smo vlak u 8,30. Prazan vagon prvog razreda. Henry je glasno čitao izvještaje Kraljevske komisije. Uhvatili smo taksi kod Paddingtona i Henrvja sam ostavila kod ministarstva. Natjerala ga da obeća da će večeras doći kući. Vozač je pogriješio i odvezao me na južnu stranu, iza broja 14. Vrata su popravljena, a prednji prozori zabijeni daskama. Užasno je osjećati se mrtvim. Čovjek želi da se opet osjeća živ na bilo koji način. Kad sam stigla na sjevernu stranu, našla sam tamo stara pisma, koja nisu otpremljena dalje, jer sam naredila »ne otpremajte ništa«. Stari katalozi, stari računi, jedno pismo označeno sa »Hitno. Molim proslijediti«. Htjela sam ga otvoriti i vidjeti da sam još živa, ali sam ga poderala zajedno s katalozima.
127
3.
10. srpnja 1944. Mislila sam da neću prekršiti svoje obećanje ako na Commonu slučajno sretnem Mauricea, pa sam izašla poslije zajutarka a onda opet poslije objeda pa rano uvečer i šetala se unaokolo, ali ga nisam vidjela. Nisam mogla ostati vani poslije šest, jer je Henry imao goste na večeri. Govornici su opet bili na Commonu kao u lipnju, a čovjek s oteklinom na licu još je uvijek napadao kršćanstvo, ali nitko se nije na nj obazirao. Pomislila sam, kad bi me bar on mogao uvjeriti da čovjek ne mora držati obećanje nekome u koga ne vjeruje i da se čuda ne događaju, i prišla sam i neko ga vrijeme slušala, ali sam se stalno osvrtala ne bih li slučajno ugledala Mauricea. Čovjek je govorioio postanku Evanđelja i kako je najranije Evanđelje napisano više od sto godina od Kristova rođenja. Nikad nisam znala da su tako rana, ali nisam razumjela zašto je tako važno kad je legenda nastala. A zatim je govornik rekao da Krist u Evanđelju nikad nije tvrdio da je Bog. Ali, je li uopće postojao taj čovjek Krist i što uopće znači Evanđelje u uspo128
redbi s patnjom čekanja i patnje što ne vidim Mauricea? Neka žena sijede kose dijelila je male posjetnice, na kojima je bilo otisnuto ime, Richard Smvthe, i njegova adresa u Cedar Roadu; bio je to poziv svima neka dođu i osobno s njim razgovaraju. Neki slušatelji su odbili primiti posjetnice i otišli kao da žena skuplja milodare, a drugi ih bacili na travu. Vidjela sam kako je neke pokupila, vjerojatno zbog štednje. Činilo se to vrlo tužno — užasna oteklina, pripovijedanje o nečem što nikoga ne zanima, a odbačene posjetnice bile su kao odbačeno prijateljstvo. Stavila sam karticu u džep i nadala se da me je vidio kako to činim. Na večeru je došao Sir William Mallock. On je bio jedan od savjetnika Llovda Georgea u pitanju nacionalnog osiguranja, vrlo star i ugledan čovjek. Henry naravno više nije imao veza s mirovinama, ali ga taj predmet dalje zanima i rado se sjeća onih dana. Nije li on radio na mirovinama za udovice kad smo Maurice i ja prvi put zajedno večerali i kad je sve počelo? Henry je počeo dugu debatu s Mallockom punu statistike o tome bi li mirovine udovica dosegle istu onu visinu koju su imale prije deset godina, kad bi im se mirovina podigla za jedan šiling. Nisu se slagali u pitanju životnih troškova; bila je to vrlo akademska diskusija, jer su obojica tvrdili da nacija ne bi mogla podnijeti povišenje mirovina. Morala sam razgovarati s Henrvjevim šefom u Ministarstvu sigurnosti, a ništa mi nije palo na pamet o čemu sam mogla razgovarati, osim o V-l, i odjednom sam poželjela da svima ispripovijedam kako sam sišla niza stube i kako sam našla Mauricea zatrpanog. Htjela sam im reći, da sam bila gola, jer nisam imala vremena da se obučem. Bi li se Sir William Mallock barem osvrnuo, i bi 129
li Henry i čuo? Imao je divnu sposobnost da ništa ne čuje, osim ono o čemu se upravo razgovara, a predmet razgovora tog časa bio je indeks životnih troškova za 1943. Htjela sam im reći da sam bila gola, jer smo Maurice i ja čitavu večer vodili ljubav. Pogledala sam Henrvjeva šefa. Njegovo ime je Dunstan. Imao je slomljen nos, a njegovo zgnječeno lice podsjećalo je na lončarske otpatke — lice odbijeno za izvoz. Jedino je znao, pomislila sam, da se smiješi: i ne bi se naljutio i ostao bi ravnodušan — on bi to prihvatio kao nešto što čine ljudska bića. Imala sam osjećaj da moram učiniti samo prvi korak, pa će on odgovoriti. Pitala sam se: zašto ne bih? Zašto ne bih pobjegla iz te pustinje, pa makar na pol sata? Ništa nisam osjećala za strane ljude, samo za Mauricea. Ne mogu cijelog svog života ostati sama s Henrvjem a da mi se nitko ne divi, da nikoga ne uzbudim, da slušam kako Henry razgovara s drugim ljudima, da se skamenjujem pod kapanjem razgovora kao onaj polucilindar siga u Cheddar spiljama. 15. srpnja 1944. Ručala s Dunstanom u Jardin des Gourmets. Rekao je . . . 21. srpnja 1944. Popila nekoliko čaša pića s Dunstanom kod kuće, dok je on čekao Henrvja. Sve je išlo ... 23. srpnja 1944. Večerala sa D. Poslije je došao sa mnom kući na još jednu čašicu. Ali nije uspjelo; nije uspjelo. 130
2 3. — 30. srpnja 1944. Telefonirao D. Rekla da nisam doma. Pošla na put s Henrvjem. Civilna zaštita u južnoj Engleskoj. Konferencija sa šefovima civilne protuavionske zaštite i gradskim inženjerima. Problem štete od eksplozija. Problemi dubokih skloništa. Problem da se čovjek pravi da je živ. Henry i ja spavamo jedno pokraj drugog noć na noć kao figure na nadgrobnim spomenicima. U novom pojačanom skloništu u Bigwell-on-Sea načelnik civilne zaštite me poljubio. Henry otišao u drugu prostoriju s gradonačelnikom i inženjerom, a ja zaustavila načelnika zaštite, dodirnula mu ruku i postavila pitanje o ugrađenim čeličnim ležajima u kabini, nešto glupo o tome zašto nema dvostrukih ležajeva za oženjene. Htjela sam ga navesti da me poljubi. On me okrenuo i pritisnuo o jedan ležaj, tako da me metal zabolio u leđima, i poljubio me. Zatim je izgledao tako začuđen da sam se nasmijala i uzvratila mu poljubac. Ali ništa nije uspjelo. Zar više nikad neće uspjeti? Gradonačelnik i Henry su se vratili. Govorio je: — U slučaju nužde možemo naći mjesta za dvije stotine. — Te noći, dok je Henry bio na službenoj večeri, zamolila sam glavnu telefonsku centralu da mi da Mauriceov broj. Ležala na krevetu i čekala spoj. Rekla sam Bogu: održala sam svoje obećanje šest tjedana. Ne mogu u Tebe vjerovati, ne mogu Te voljeti, ali sam održala obećanje. Ako opet ne oživim, postat ću drolja, jednostavno drolja. Sama ću sebe namjerno uništiti. Svake ću se godine sve više navikavati. Hoće li se Tebi to nešto više svidjeti nego da prekršim svoje obećanje? Bit ću poput onih žena po barovima što se glasno smiju, a oko njih se tis131
ka po trojica muškaraca, diraju ih bez intimnosti. Već se raspadam na komadiće. Strpala sam slušalicu uz rame, a telefonska centrala je odgovorila: — Sad nazivamo vaš broj. — Rekla sam Bogu: ako on odgovori, vraćam se sutra. Točno sam znala gdje stoji njegov telefon pokraj kreveta. Jednom sam ga u snu oborila, udarivši ga rukom. Glas jedne djevojke reče: — Halo — a ja sam gotovo spustila slušalicu. Željela sam da Maurice bude sretan, no jesam li željela da baš tako brzo nađe sreću? Noćas me spopala muka u želucu; ali mi je logika pritekla u pomoć, pa sam počela diskutirati sa svojim razumom — zašto on ne bi bio sretan? Ostavila si ga; ti želiš da on bude sretan. Rekoh: — Mogu li razgovarati s gospodinom Bendrixom? Ali sve je propalo. On možda ne bi ni htio da ja sada prekršim svoje obećanje; možda je našao neku koja će ostati s njim, jesti s njim, ići svakamo s njim, spavati s njim jednu noć za drugom, sve dok mu se ne osladi i postane navika, odgovarati mjesto njega na telefonske pozive. Onda glas reče: — Gospodin Bendrix nije ovdje. Otišao je na nekoliko tjedana. Ja sam u međuvremenu unajmila njegov stan. Spustila sam slušalicu. Najprije sam bila sretna, a zatim sam opet postala nesretna. Nisam znala gdje je. Izgubili smo vezu. U istoj pustinji, možda tražeći isti izvor, ali ne videći jedno drugo, uvijek sami. Jer da smo bili zajedno to ne bi bila pustinja. Rekla sam Bogu: Dakle to je to. Počinjem vjerovati u Tebe, a ako budem vjerovala u Tebe, ja ću Te mrziti. Imam slobodnu volju da prekršim svoje obećanje, zar ne, ali nemam snage da bilo što postignem ako ga prekršim. Dopustio si da telefoniram, a onda si mi pred 132
nosom zatvorio vrata. Pustio si me da griješim, ali si mi oduzeo plodove moga grijeha. Pustio si me da pobjegnem s Dunstanom, ali mi nisi dopustio da u tome uživam. Natjerao si me da otjeram ljubav, a onda kažeš da za mene nema ni požude. Što očekuješ da ću sada uraditi, Bože? Kamo da idem odavle? Kad sam išla u školu učila sam o jednom kralju — bio je to jedan od Henrvja, onaj koji je dao ubiti Becketa — i on se, kad je vidio da su njegovi neprijatelji zapalili njegovo rodno mjesto, zakleo, jer mu je to Bog učinio, »zbog toga što si mi oteo grad koji sam najviše volio, mjesto gdje sam rođen i odgojen, ja ću Ti oteti ono što u meni najviše voliš.« Začudo sjetila sam se te molitve nakon šesnaest godina. Kralj se tako zakleo na svom konju prije sedam stotina godina, a ja to sada molim i ponavljam, u hotelskoj sobi hotela Bigwell Regis u Bigwell-on-Sea: otet ću ti, Bože, ono što najviše u meni voliš. Nikad nisam napamet znala Očenaš, ali ovoga se sjećam — je li to molitva? Je li to ono što u meni najviše voliš? Što najviše voliš? Da vjerujem u Tebe, mislim da bih vjerovala u besmrtnu dušu, no je li to ono što Ti voliš? Zar je zbilja možeš vidjeti ispod moje kože? Čak ni Bog ne može voljeti nešto što ne postoji, ne može voljeti nešto što ne može vidjeti. Kad me on pogleda, vidi li nešto što ja ne vidim? Mora da je to krasno kad on to može voljeti. Previše od mene traži da vjerujem — da u meni ima nešto vrijedno ljubavi. Želim da mi se muškarci dive, ali to je smicalica koju se nauči u školi — pokret očiju, boja glasa, laki dodir prstima na ramenu ili na glavi. Kad oni misle da im se divite, oni će vam se diviti što imate dobar ukus, a kad 133
vas obo žavaju, za trenutak imate iluziju da tu ima nešto što je vrijedno divljenja. Cijeli svoj život pokušavala sam živjeti u toj iluziji — to je umirujući lijek koji mi pomaže da zaboravim da sam beštija i lažljivka. Ali što Ti onda možeš voljeti u ovakvoj beštiji i lažljivki? Gdje nalaziš tu besmrtnu dušu o kojoj toliko pripovijedaju? Gdje vidiš u meni tu divnu stvar vrijednu ljubavi — baš u meni između svih ljudi? Mogu razumjeti da to nalazi š u Henryju — mom Henrvju, hoću reći. Možeš to naći u Mauriceu. On je plemenit i dobar i strpljiv i voli me, uvijek me voli. On voli čak i svoje neprijatelje. Ali u toj beštiji i lažljivki, gdje nalaziš išta što se može voljeti? Kaži mi to, Bože, a ja ću se latiti da Ti to otmem zauvijek. Kako je kralj održao svoje obećanje? Željela bih da se mogu sjetiti. Ničeg drugog se ne sjećam osim što je naredio da ga redovnici bičuju na Becketovom grobu. To ne zvuči kao odgovor. Mora da se to dogodilo prije. Henry opet noćas nije kod kuće. Ako siđem dolje u bar i slučajno upoznam kojega muškarca i odvedem ga na plažu pa legnem s njim između pješčanih humaka, zar Ti neću oteti ono što najviše voliš? Ali ne vrijedi. To više ne ide. Ne mogu Te raniti, ako u tome ništa ne uživam. Mogla bih isto tako zabadati u sebe čavle kao što su činili pustinjaci. Pustinja. Hoću učiniti nešto u čemu ću uživati i što će Tebe raniti. Inače što je to nego samo obamira nje, a to je kao neki izraz vjerovanja. I vjeruj mi, Bože, ja još u Tebe ne vjerujemjoš ne vjerujem u Te.
134
4.
12. rujna 1944. Objedovala kod Petera Jonesa i kupila novu svje tiljku za Henrvjevu radnu sobu. Usiljen objed, okru žena drugim ženama. Nigdje muškarca. Kao da sam bila dio neke vojničke čete. Gotovo osjećaj mira. Poslije otišla na Piccadilly u kino s jednosatnim programom kratkih filmova i vidjela ruševine u Normandiji i dolazak nekog američkog političara. Ništa nemam da radim do sedam kad dolazi Henry. Sama popila nekoliko čašica pića. Bila je to pogreška. Moram li se odreći i pića? Ako izbacim sve, kako ću postojati? Ja sam bila osoba koja je voljela Mauricea, a provodila se s drugim muškarcima i uživala u piću. Što se događa kad čovjek raskrsti sa svim onim što čini njegovo ja? Henry se vratio. Primijetila sam da je zbog ne čeg vrlo zadovoljan: očigledno je želio da ga pitam zbog čega, ali nisam htjela. Ipak mi je rekao u krevetu: — Predlažu me za O. B. E. — Što je to? — upitah. Prilično se začudio što ja to ne znam. Objasnio je da će iduća etapa za godinu dvije, kad bude šef svog 135
odjela, biti C. B. E, »a poslije toga« — rekao je — kad odem u mirovinu, vjerojatno će mi dati K. B. E. — To je konfuzno — rekoh — zar se ne možeš držati istih slova? — Zar ti ne bi bilo drago da budeš Lady Miles? — upita Henry, a u meni se nešto pobuni: jedino što že lim jest da budem gospođa Bendrix, ali sam tu nadu zauvijek napustila. Lady Miles — koja nema ljubav nika i ne pije, nego razgovara sa Sir Williamom Mallockom o mirovinama. Gdje bi moje ja bilo cijelo to vrijeme? Sinoć sam promatrala Henryja dok je spavao. Tako dugo dok sam bila ono što zakon naziva okrivljenom strankom, mogla sam ga gledati s privrženošću kao da je dijete kome je potrebna moja zaštita. Sad sam bila ono što nazivaju nedužnom, i on me stalno dovodi do ludila. Imao je tajnicu koja mu je kadšto telefonirala kući. Rekla bi: — Oh, gospođo Miles, je li H. M. doma? — Sve tajnice upotrebljavaju te nepodnošljive inicijale, što ne znači intimnost već kolegijalnost. H. M. — razmišljala sam gledajući ga kako spava — H. M. His Majesty* i supruga His Majestyja. Kadšto bi se nasmiješio u snu kao da kaže: da, vrlo zabavno, ali bolje da se nastavi s poslom, zar ne? Jednom sam ga bila upitala: — Jesi li ikad imao koju avanturu s nekom tajnicom? — Avanturu? — Ljubavnu avanturu. — Ne, naravno da nisam. Kako si došla na tu pomisao? — Ne znam. Jednostavno me zanima.
— Nikad nisam volio neku drugu ženu — reče on i poče čitati večernje novine. Nisam mogla a da se ne upitam: zar je moj muž tako neprivlačan da ga nikad nijedna žena nije poželjela? Osim mene, naravno. Mora da sam ga nekoć na neki način željela, ali sam zaboravila zašto; i bila sam premlada da bih znala što izabirem. To je tako nepravedno. Dok sam voljela Mauricea, voljela sam Henryja, a sada sam, što se kaže, dobra i nikoga uopće ne volim. A ponajmanje Tebe.
' His Majesty = Njegovo Veličanstvo; engl. (Prev.).
136
137
učinila. Poželjela sam da je Maurice uz mene. Željela sam početi iznova i da i ja također pripadam jednoj obitelji. — Vrlo dirljivo, zar ne? — reče Henry. — Eto, sada svi možemo noću mirno spavati — kao da smo igda noću radili što drugo već samo mirno spavali.
5.
8. svibnja 1945. Sišli smo u St James's Park uvečer da promatramo proslavu dana pobjede. Pokraj vode obasjane reflektorima, između zgrade konjaničke garde i kraljevske palače bilo je vrlo tiho. Nitko nije vikao niti pjevao niti se opio. Ljudi su po dvoje sjedili na travi, držeći se za ruke. Vjerujem da su bili sretni, jer je tada bio mir i više nije bilo bombi. Rekoh Henrvju: — Ne sviđa mi se ovaj mir. — Razmišljam kamo će me premjestiti iz ministarstva sigurnosti. — U ministarstvo informacija? — upitah pokuša vajući da budem zainteresirana. — Ne, ne, to ne bih prihvatio. Ono je puno privre menih državnih službenika. Kako bi ti se sviđalo ministarstvo unutrašnjih poslova? — Sve što se tebi sviđa, Henry — rekoh. Uto je kraljevska obitelj izašla na balkon, a gomila svijeta je vrlo pristojno zapjevala. Nisu to bili vo đe poput Hitlera, Staljina, Churchilla, Roosvelta: bila je to jednostavno obitelj koja nikome nije ni šta nažao 138
10. rujna 1945. Moram biti razumna. Prije dva dana kad sam is praznila svoju staru torbicu — Henry mi je neočekivano darovao novu kao »dar mira« — zacijelo ga je stajala mnogo novaca — našla sam posjetnicu na kojoj je pisalo: »Richard Smvthe, 16 Cedar Road, privatno i savjeti, dnevno od 4 do 6. Svatko je dobro došao.« Pomislila sam: — Dosta su sa mnom nemilo postupali. Sad ću uzeti drukčiji lijek. Ako me on uspije uvjeriti da se ništa nije dogodilo, da moje obećanje ne vrijedi, pisat ću Mauriceu i upitati ga želi li nastaviti. Možda ću čak napustiti Henrvja. Ne znam. Ali najprije moram biti razumna. Vi še neću biti histerična. Bit ću razumna. I tako sam otišla i pozvonila u Cedar Roadu. Sad se kušam sjetiti što se dogodilo. Gospođica Smvthe je pripremila čaj i poslije čaja otišla ostavivši me nasamu s njenim bratom. Pitao me kakve imam poteškoće. Sjedila sam na sofi presvučenoj satiniranom tkaninom, a on je sjedio na prili čno tvrdom stolcu s mačkom u krilu. Gladio je mačku, i imao je lijepe ruke, ali meni se nisu sviđale. Gotovo da mi se više dopala jagodasta oteklina, ali on je namjerno sjedio tako da mi je pokazivao samo zdra vi obraz. 139
Rekoh: — Recite zašto ste tako sigurni da nema Boga? Promatrao je svoje ruke što su gladile mačku, i meni ga je bilo žao, jer se ponosio svojim rukama. Da njegovo lice nije bilo nagrđeno, možda se s time ne bi ponosio. — Slušali ste moje govore na Commonu? — Da — rekoh. — Tamo moram postavljati stvari u vrlo jednos tavnom obliku da potaknem ljude da sami razmiš ljaju. Vi ste počeli sami razmišljati? — Mislim da jesam. — U kojoj ste Crkvi odgojeni? — Ni u kojoj. — Znači niste kršćanka? — Možda sam krštena — to je društveni običaj, zar ne? — Ako ni u što ne vjerujete, zašto tražite moju pomoć? Zaista, zašto? Nisam mu mogla ispripovijedati o Mauriceu kako je ležao ispod vrata i o svom obećanju. Zasad još nisam mogla. A to nije bilo sve, jer koliko sam obećanja dala i prekršila u životu? Zašto je ovo obećanje trajno ostalo, poput neke ružne vaze dobivene na dar od nekog prijatelja; čovjek čeka da je služavka razbije; godinama ona razbija vrijedne predmete, a ružna vaza ostaje. Zapravo nikad prije nije mi to pitanje palo na um, a sada ga je baš on morao ponoviti. Rekoh: — Nisam sigurna da ne vjerujem. Ali i ne želim vjerovati. — Pripovijedajte mi — reče on, i kako je zabora vio ljepotu svojih ruku i okrenuo prema meni svoj 140
ružni obraz zaboravivši se u želji da pomogne, počela sam pripovijedati — o onoj noći i kako je pala bomba i o onom glupom zavjetu. — I vi zbilja vjerujete — reče on — da je možda... — Da. — Pomislite na tisuće ljudi širom cijelog svijeta koji se ovog časa mole, a molitve im ne bivaju uslišane. — Tisuće su ljudi umirale u Palestini kad je La zar . . . — Mi ne vjerujemo u tu priču, vi i ja, zar ne? — reče on kao da smo sudionici. — Naravno da ne vjerujem, ali milijuni ljudi jesu vjerovali. Mora da su to držali neophodnim . . . — Ljudi ne zahtijevaju da neka stvar bude raz umna, ako su im povrijeđeni osjećaji. Ljubavnici ni su razumni, zar ne? — Možete li razjasniti i ljubav? — upitah. — Oh da — odgovori on. — U nekih je to želja za posjedovanjem, poput pohlepe; u drugih želja da se predaju, da izgube osjećaj odgovornosti, želja da im se netko divi. Kadšto jednostavno želja da se može s nekim razgovarati, da predaju svoj teret nekome komu to neće biti teško. Želja da ponovno nađu oca ili majku. I pod svim tim, naravno, biološki motiv. Pomislih: — Sve je to istina, ali nema li povrh toga još nešto? Sve sam ja to u sebi iskopala, i u Mauriceu također, ali lopata još uvijek nije dodirnula stijenu. — A ljubav prema Bogu? — upitah ga. — Sve je to isto. Čovjek je stvorio Boga na svoju sliku, pa je prirodno da ga voli. Znate ona ogle dala na sajmovima što izobličuju. Čovjek je napra vio i jedno ogledalo koje uljepšava, u kojem sebe vi141
di lijepa i moćna i pravedna i razumna. To je njegova predodžba o samom sebi. On se ovdje lakše prepoznaje nego u ogledalu koje izobličuje i koje ga nagoni da se smije, a kako li on sam sebe voli u ovom ogledalu. Dok je govorio o ogledalima koja izobličuju i poljepšavaju, nisam se mogla sjetiti o čemu on to zapravo pripovijeda, jer sam razmišljala o onom vremenu od njegova puberteta kad se cijelo to vrijeme gledao u ogledalo i jednostavnim namještanjem glave pokušavao da ga ogledala uljepšavaju, a ne izobličuju. Pitala sam se zašto nije pustio dovoljno dugu bradu da sakrije oteklinu; možda na tom mjestu nije rasla dlaka, ili možda zbog toga što je mrzio obmanu? Palo mi je na pamet da je to čovjek koji zaista voli istinu, ali tu je opet bila ta riječ — ljubav, a bilo je sasvim jasno na koliko se želja njegova ljubav prema istini mogla razdijeliti. Naknada za nedostatak od rođenja, čežnja za vlašću, želja da mu se dive, to više što njegovo jadno sablasno lice nikad neće moći pobuditi požudu. Obuzela me strašna želja da mu lice dodirnem rukom, da ga tješim ljubavnim riječima, trajnim kao što je trajna njegova oteklina. Činilo mi se kao onda kad sam ugledala Mauricea pod vratima. Željela sam se moliti, pridonijeti neku pretjeranu žrtvu samo da se izliječi, ali mi nije preostalo ništa što bih mogla žrtvovati. — Draga moja — reče on — izostavite iz toga po misao o Bogu. To je samo pitanje vašeg ljubavnika i vašeg muža. Nemojte tu stvar brkati s fantomima. — Ali kako da se odlučim — ako ne postoji nešto kao što je ljubav? — Morate se odlučiti za ono što će na kraju kra jeva biti najveća sreća. 142
— Vjerujete li vi u sreću? — Ne vjerujem ni u kakvu potpunu sreću. Pomislila sam da je njegova jedina sreća koju ikad može postići ovo: pomisao da može utješiti, savjetovati, pomoći, spoznaja da može nekome koristiti. To ga svakog tjedna tjera na Common da govori ljudima koji naiđu pa odu ne pitajući ga ništa, a njegove posjetnice bacaju na tratinu. Ima li ljudi koji tako često dolaze kao što sam ja danas došla? Pitala sam ga: — Imate li mnogo posjetilaca? — Ne — reče on. Njegova ljubav prema istini bila je jača od njegova ponosa. On reče: — Nakon dugog vremena — vi ste prva. — Koristio mi je razgovor s vama — rekoh. — Vi ste mi razbistrili mnoge pojmove. — To je bila jedi na utjeha koju mu čovjek može pružiti — podržati njegovu iluziju. On reče stidljivo: — Ako imate vremena, zaista bismo mogli početi od početka i ići do korijena pitanja. Hoću reći, na filozofske argumente i povijesne dokaze. Vjerojatno sam odgovorila nešto izbjegavajući otvoren odgovor, jer on nastavi: — To je zaista važno. Ne smijemo potcjenjivati svoje neprijatelje. Oni imaju svoje argumente. — Imaju? — Da, ali to nisu čvrsti argumenti, već nešto po vršno. To su varavi dokazi. Promatrao me zabrinuto. Mislim da se pitao nisam li i ja jedna od onih koje samo prolaze. Činilo se da malo traži kad nervozno reče: — Jedan sat na tjedan. To bi Vam mnogo pomoglo. — A ja pomislih: zar ja nemam sada i previše vremena? Mogu čitati knjigu ili ići u kino, a ne shvaćam riječi ni slike ne 143
pamtim. Ja i moja nesreća — stalno mi bubnja u ušima i puni oči suzama. Ovo poslijepodne načas sam ih zaboravila. — Da — rekoh — doći ću. Lijepo je od vas što nalazite vremena i za mene. — Rekoh to zgrtajući svu nadu koju sam mogla u njegovo krilo, moleći se Bogu od kojeg me obećao izliječiti: — Daj da mu pomognem. 2. listopada 1945. Danas je bilo jako vruće i sipila je kiša. Otišla sam u mračnu crkvu na uglu Park Roada da tamo malo posjedim. Henry je bio kod kuće, a ja ga nisam željela vidjeti. Kad je bio kod kuće, kušala sam da za zajutrakom budem srdačna, prijazna za objedom i večerom, ali sam kadšto zaboravila na to; on je ipak bio srdačan. Eto, dvoje ljudi koji su cijelog života srdačni jedno prema drugom. Kad sam ušla i sjela i osvrnula se naokolo, vidjela sam da je to rimokatolička crkva, puna sadrenih kipova i loše umjetnosti, realističke umjetnosti. Mrzim te kipove, to raspelo, sve to isticanje ljudskog tijela. Nastojala sam pobjeći od ljudskog tijela i svega onoga što mu je potrebno. Mislila sam da bih mogla vjerovati u neku vrst Boga koji nije sličan nama, nešto neodređeno, bez oblika, svemirsko — čemu sam ja nešto obećala, a koje mi je nešto dalo za uzvrat — nešto što se proteže iz neodređenosti u stvaran ljudski život, poput guste pare koja se provlači između stolaca i zidova. Jednog dana i ja ću postati dio te pare — i zauvijek pobjeći od sebe same. A onda sam ušla u tu mračnu crkvu u Park Roadu i ugledala sva ona tijela kako stoje oko mene na svim oltarima — odvratni sadreni kipovi spokojnih lica. Sjetila sam se 144
da katolici vjeruju u uskrsnuće tijela, onog tijela koje sam zauvijek htjela uništiti. Ovom tijelu nanijela sam toliko rana. Pa kako bih mogla poželjeti da ga sačuvam za vječnost. Iznenada sam se sjetila jedne Richardove izreke — kako ljudska bića izmišljaju doktrine da bi zadovoljila svoje želje, i pomislila sam kako griješi. Kad bih ja izmislila neku doktrinu, postavila bih da se tijelo ponovno ne rodi, da istrune sa svim prošlogodišnjim crvima. Čudno je to kako se ljudska duša njiše amo-tamo, od jedne krajnosti do druge. Leži li istina u nekoj točki putanje njihala, u točki u kojoj njihalo nikad ne miruje, a ne na sporoj vertikali gdje se na kraju njiše kao zastava bez vjetra, već pod nekim kutom, bliže jednoj krajnosti nego drugoj? Kad bi barem neko čudo moglo zaustaviti njihalo pod kutom od šezdeset stupnjeva, čovjek bi mogao povjerovati da je istina tamo. Pa njihalo se i danas njihalo, a ja sam razmišljala o Mauriceovu tijelu umjesto o svom. Razmišljala sam o izvjesnim crtama koje mu je život urezao u lice, crtama koje su isto tako lične, kao što su crte njegova rukopisa. Razmišljala sam o svježoj brazgotini na njegovu ramenu, koju ne bi zadobio da nije jednom zgodom pokušao zaštiti tijelo drugog čovjeka od zida koji se rušio. Nije mi htio reći zašto je ta tri dana proveo u bolnici; Henry mi je to ispripovijedao. Ta brazgotina bila je dio njegova karaktera kao i njegova ljubomora. I tako sam razmišljala, želim li da to tijelo bude para (moje da, ali njegovo?), i spoznala sam da želim da ta brazgotina traje kroz svu vječnost. Ali bi li moja para mogla voljeti tu brazgotinu? Tada sam počela željeti da i moje tijelo koje sam mrzila postoji, ali samo zbog toga što je moglo voljeti tu brazgotinu. Možemo voljeti u du145
hu, ali možemo li voljeti samo duhom? Ljubav se stalno širi tako da možemo voljeti čak i svojim neosjetljivim noktima; volimo čak i svojom odjećom tako da rukav može osjetiti rukav. Richard ima pravo, pomislih, mi smo izmislili uskrsnuće tijela, jer su nam potrebna naša tijela, i odmah sam priznala da on ima pravo, a da je ovo bajka koju pričamo jedno drugom za utjehu; otad više nisam osjećala nikakvu mržnju prema tim kipovima. Oni su bili kao obojene slike u Hansu Andersenu; bili su poput loše poezije, ali netko je osjetio potrebu da je napiše, netko tko nije bio tako ponosan da te kipove radije sakrije nego da izloži svoju glupost. Hodala sam crkvom promatrajući te kipove jednog za drugim. Pred najružnijim od svih — ne znam koja je to bila svetica — molio je jedan sredovječan čovjek. Spustio je pokraj sebe svoj polucilindar, a u polucilindru bilo je nekoliko korijena celera umotanog u novinski papir. A na oltaru, naravno, bilo je i jedno tijelo — tako poznato tijelo, poznatije od Mauriceova, tako poznato da mi nikad nije palo na pamet da je to tijelo sa svim tjelesnim dijelovima, čak s onim dijelovima koje je sakrivala tkanina oko bokova, što je bila jedina odjeća. Sjetila sam se jednog takvog tijela u n ek oj šp a nj ol sk oj c r kv i k oj u s a m bil a p o sjetila s Henrvjem, tijela s kojeg je tekla krv skrletne boje iz očiju i ruku. To mi se smučilo. Henry je želio da se divim stupovima iz dvanaestog stoljeća, ali mi je bilo zlo i željela sam izaći na svježi zrak. Pomislila sam: — Ovi ljudi vole okrutnost. Para ne bi mogla šokirati krvlju i kricima. Kad sam izašla na plažu, rekla sam Henrvju: — Ne mogu podnijeti sve te obojene rane. — Henry je 146
bio vrlo razborit; on je uvijek razborit. On reče: — Naravno, to je vrlo materijalistička vjera. Puna magije . . . — Zar je magija materijalistička? — upitah. — Jest. Daždevnjakovo oko i žablja noga, prst djeteta koje se ugušilo pri porodu. Ništa ne može bi ti više materijalističko od toga. Oni još uvijek vjeru ju da u misi dolazi do pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Isusovu. Sve sam to znala, ali sam mislila da je to višemanje nestalo za vrijeme reformacije, osim, naravno, za sirotinju. Henry me je ispravio (kako je često Henry ispravio moje zbrkane misli): — Materijalizam nije samo razmišljanje siromaha — reče on. — I neki najizvrsniji umovi bili su materijalisti: Pascal, Newman; tako oštroumni u nekim smjerovima, a tako nemilosrdno praznovjerni u drugim. Možda ćemo jednog dana znati zašto; možda je to neki nedostatak u žlijezdama. I tako sam danas gledala to materijalno tijelo na tom materijalnom križu i pitala se: kako je svijet mogao tamo zabiti čavlima u paru? Para, naravno, ne osjeća ni bol ni radost. Bilo je to samo moje praznovjerje kad sam zamišljala da ona može odgovoriti na moje molitve. Dragi Bože, rekla sam, a trebalo je da kažem: draga paro. Rekla sam da mrzim, ali kako se može mrziti paru? Mogla bih mrziti taj lik na križu s njegovim prisvajanjem prava na moju zahvalnost — »Ja sam ovo propatio zbog tebe«, ali paru . . . A ipak Richard je vjerovao u nešto još ništavnije od pare. Mrzio je bajku, borio se protiv bajke, shvaćao je bajku ozbiljno. Ja ne bih mogla mrziti Ivicu i Maricu, ne bih mogla mrziti njihovu kućicu od šećera kao što je on mrzio legendu o raju. Dok 147
sam bila dijete, mogla sam mrziti zlu kraljicu iz Snjeguljice, ali Richard nije mrzio svog Đavola iz bajke. Davao ne postoji, ni Bog ne postoji, ali sva njegova mržnja bila je uperena protiv dobrog lika iz vilinske bajke, ne protiv zlog u vilinskoj bajci. Zašto? Pogledala sam gore na to dobro poznato tijelo, protegnuto u imaginarnoj boli, spuštene glave kao u čovjeka koji spava. Pomislila sam: kadšto sam mrzila Mauricea, ali bih li ga mrzila da ga nisam i voljela? Oh, Bože, kad bih Te zaista mogla mrziti, što bi to značilo? Jesam li ja na kraju krajeva materijalist?, pitala sam se. Imam li neki nedostatak u žlijezdama da me tako malo zanimaju te uistinu važne nepraznovjerne stvari i ideje — kao što su Dobrotvorna komisija i indeks životnih troškova i više kalorija za radničku klasu? Jesam li ja materijalist jer vjerujem u nezavisan život onog čovjeka s cilindrom, metal na križu, u ove ruke kojima se ne mogu moliti? Pretpostavimo da Bog postoji i da je imao tijelo poput ovoga — zašto je krivo vjerovati da je njegovo tijelo postojalo u istoj mjeri kao i moje? Zar bi ga itko mogao voljeti ili mrziti da nema tijelo? Ne mogu voljeti paru koja je bila Maurice. To je surovo, to je životinjski, to je materijalistički, znam, ali zašto da ne budem životinjska i surova i materijalistička? Izašla sam iz crkve. Kipeći od bijesa, i uprkos Henrvju i sveg razumnog i objektivnog učinila sam nešto što sam vidjela da ljudi čine u španjolskim crkvama: umočila sam prste u takozvanu svetu vodicu i učinila nekakav znak križa na čelu.
148
6.
10. siječnja 1946. Noćas nisam mogla izdržati kod kuće, pa sam izašla na kišu. Sjetila sam se onog trenutka kad sam zarila nokte u svoje dlanove; ja tada nisam znala da si se to Ti uselio u bol. Rekla sam: — Daj mu da živi — ne vjerujući u Tebe, ali moje nevjerovanje Tebi nije bilo važno. Ti si ga obuhvatio svojom ljubavlju i prihvatio kao žrtvu. A noćas mi je kiša promočila kaput i haljinu i kožu, i ja sam drhtala od hladnoće, i tada kao da sam Te prvi put gotovo voljela. Šetala sam po kiši ispred Tvojih prozora i željela sam čekati ispred njih cijelu noć, samo da bih Ti pokazala da nakon svega mogu naučiti da volim i da se više ne bojim pustinje, jer si Ti bio tamo. Vratila sam se kući i tamo našla Mauricea s Henrvjem. Tako si ga po drugi put vratio u moj život; prvi put sam Te zbog toga mrzila, a Ti si moju mržnju kao i moje nevjerovanje obuhvatio svojom ljubavlju, čuvajući ih da bi mi ih kasnije pokazao tako da bismo se oboje mogli smijati — kao što sam se kadšto smijala Mauriceu govoreći: — Sjećaš se kako smo nekada bili glupi. . .? 149
7.
18. siječnja 1946. Objedovala sam s Mauriceom prvi put nakon dvije godine; — telefonirala i zamolila ga da se vidimo, a moj autobus je zapeo u prometu na Stockwellu i zakasnila sam deset minuta. Načas sam osjetila nekadašnji strah da će se nešto dogoditi da pokvari dan, da će se naljutiti na mene. Ali nisam imala želju da mu se najprije umiljavam svojom srdžbom. Kao i toliko drugih stvari čini se da se u meni ugasila i sposobnost da se srdim. Željela sam ga vidjeti i pitati o Henrvju. U posljednje vrijeme Henry je bio nekako čudan. Bilo je neobično za njega da izađe i s Mauriceom pije u pubu. Henry pije samo kod kuće ili u svom klubu. Pomislila sam da je možda razgovarao s Mauriceom. Čudila bih se da se brine za mene. Otkako smo se vjenčali nije bilo manje razloga da se brine. Ali kad sam bila s Mauriceom činilo se da nema drugog razloga da budem s njim osim da — budem s njim. O Henrvju ništa nisam doznala. Od vremena do vremena Maurice je kušao da me uvrijedi i uspio je, jer je zapravo sebi 150
nanosio bol, a ja ne mogu podnositi da on sebe ranjava. Jesam li prekršila ono staro obećanje s tim što sam objedovala s Mauriceom? Prije godinu dana tako bih mislila, ali sad ne mislim tako. U ono vrijeme sve sam to shvaćala doslovno, jer sam se bojala i jer nisam znala o čemu se sve radi, jer nisam imala povjerenje u ljubav. Objedovali smo kod Rulesa i bila sam sretna, jednostavno zato što sam bila s njim. Samo sam na kratko bila nesretna kad smo se opraštali iznad one rešetke. Vjerovala sam da će me opet poljubiti i čeznula sam za tim, a zatim me uhvatio napadaj kašlja i taj trenutak je nestao. Znala sam, kad je odlazio, da razmišlja o svim mogućim neistinitim stvarima i da ga one bole, a mene su također boljele jer su njega boljele. Htjela sam zaplakati a da me nitko ne vidi, pa sam ušla u Nacionalnu galeriju portreta, ali na studentski dan — bilo je tamo previše ljudi, zato sam se vratila u Maiden Lane i ušla u jednu crkvu, koja je uvijek previše mračna da bi čovjek mogao promatrati svog susjeda. I sjela sam. Bila je gotovo prazna osim mene i nekog malog čovjeka koji je ušao i tiho se molio u klupi iza mene. Sjetila sam se kako sam prvi put bila u jednoj od tih crkava i kako sam ih mrzila. Nisam se molila. Jednom sam se i previše molila. Rekla sam Bogu, kao što bih rekla svom ocu, da sam se mogla sjetiti da sam imala oca: — Dragi Bože, umorna sam. 3. veljače 1946. Danas sam vidjela Mauricea, ali on mene nije vidio. Išao je u »Pontefract Arms«, a ja sam ga pratila. 151
Provela sam jedan sat u Cedar Roadu — dugi, otegnuti sat, pokušavajući da pratim dokazivanja jadnog Richarda, a iz njih sam samo izvukla osjećaj izvrnutog vjerovanja. Zar bi itko mogao tako ozbiljno i tako polemično raspravljati o jednoj legendi? Ako sam uopće išta razumjela, bila je to pokoja neobična činjenica koju nisam poznala, a čini mi se da bi ta činjenica teško pomogla njegovom dokazivanju. Dokazivao je da je postojao čovjek koji se zvao Krist. Izašla sam osjećajući se umorna i bespomoćna. Išla sam k njemu da me oslobodi praznovjerja, ali svaki put kad sam se vratila, njegov fanatizam je još dublje učvršćivao to praznovjerje. Ja sam pomagala njemu, ali on meni nije. Ili jest? Cijeli sat uopće nisam mislila na Mauricea, ali se on odjednom pojavio prelazeći ulicu. Držeći ga na oku cijelim sam ga putem pratila. Tako smo često bili zajedno kod »Pontefract Armsa«. Znala sam u koji bar će otići, što će naručiti. Bih li ušla za njim, upitala sam se, i naručila piće da vidim kako se okreće i sve počinje iznova? Jutra bi bila puna nade, jer bih mu mogla telefonirati, čim Henry ode, a onda bih se radovala večerima kad bi mi Henry rekao da će se kasno vratiti kući. A možda bih sada napustila Henrvja. Učinila sam sve najbolje što sam mogla. Nisam imala novaca da ih donesem Mauriceu, a njegove knjige donosile su nešto malo više nego što je bilo dovoljno za njega samog. Ja bih mu tipkala, pa bismo mogli uštedjeti pedeset funti na godinu. Ne plašim se siromaštva. Uvijek je bolje pružiti se prema veličini pokrivača, jer ćeš i onako požnjeti kako si posijao. Stajala sam u vratima lokala i promatrala ga kako ide prema baru. Ako se okrene i ugleda me, rekla 152
sam Bogu, ući ću, ali on se nije okrenuo. Pošla sam kući, ali sam stalno mislila na nj. Gotovo dvije godine bili smo stranci. Nisam znala što radi u određeno doba dana, ali sad on više nije bio stranac jer sam znala kao nekoć gdje se nalazi. Popio bi još jednu čašu piva, a zatim bi se vratio u onu poznatu sobu da piše. Njegove dnevne navike bile su još uvijek iste, i ja sam ih voljela kao što čovjek voli stari kaput. Osjećala sam se zaštićena s tim njegovim navikama. Nikad nisam voljela nepoznatost. I pomislila sam kako bih ga mogla učiniti sretnim i kako lako. Čeznula sam da ga opet vidim kako se smije od sreće. Henry nije bio kod kuće. Bio je pozvan na objed poslije ureda i telefonirao je da se neće vratiti do sedam. Čekala bih do šest i trideset, a onda telefonirala Mauriceu. Rekla bih: dolazim k tebi noćas i sve ostale noći. Sita sam života bez tebe. Spremila bih modri veliki kovčeg i onaj mali smeđi. Uzela bih dovoljno odjeće kao za mjesec dana ljetovanja. Henry je civiliziran čovjek i za mjesec dana sve bi se pravne stvari sredile, trenutačna bi gorčina prestala, a sve ostalo što bi mi trebalo od kuće mogla bih uzeti bez žurbe. Ne bi bilo mnogo gorčine; Henry i ja više nismo bili ljubavnici. Brak je postao prijateljstvo, a to prijateljstvo bi se ubrzo moglo nastaviti kao i prije. Odjednom sam se osjetila slobodnom i sretnom. Više se neću zbog Tebe brinuti, rekla sam Bogu dok sam prelazila preko Commona, postojiš li ili ne postojiš, jesi li Ti Mauriceu pružio drugu šansu ili sam ja to sve zamislila. Možda je to ta druga šansa koju sam molila za njega. Ja ću ga usrećiti, to je moja druga zakletva, Bože, i zabrani mi ako možeš, zabrani mi ako možeš. 153
Popela sam se uza stube u svoju sobu i po čela pisati Henrvju. »Dragi Henry«, napisala sam, ali to je zvučalo neiskreno. »Najdraži« bila je laž, i tako je moralo biti kao znancu: — Dragi Henry, tako sam napisala — Dragi Henry, bojim se da će ti ovo biti priličan udarac, ali posljednjih pet godina voljela sam Mauricea Bendrixa. Dvije godine se nismo vi djeli i nismo jedno drugom pisali, ali ne poma že. Ja ne mogu sretno živjeti bez njega; zato sam otišla. Znam da dugo vremena nisam bila osobita žena, ali uopće nisam bila ničija ljubavnica od lipnja 1944. tako da smo svi odreda jadni. Nekoć sam mislila da ću jednostavno samo doživjeti tu ljubavnu avanturu i da će ona polagano i sa zadovoljstvom iščeznuti, ali nije se tako dogodilo. Volim Mauricea više nego sam ga voljela 1939. Čini mi se da sam bila djetinjasta, ali sad znam da svaki čovjek prije ili poslije mora izabrati svoj put, inače će napraviti neprilike na sve strane. Zbogom. Bog te blagoslovio. Precrtala sam »Bog te blagoslovio« tako jako da se nije moglo pro čitati. Zvučalo je samozadovoljno, a uostalom Henry ne vjeruje u Boga. Zatim sam htjela napi sati »Voli te«, ali je ta riječ bila neprikladna, premda sam znala da je to istina. Ja volim Henryja na neki svoj neo bičan način. Stavila sam pismo u omotnicu i označila »Vrlo osobno«. Mislila sam da će to opomenuti Henryja da ga ne otvara ni u čijoj nazočnosti — jer je mogao dovesti kući kojeg prijatelja, a nisam željela da povrijedim njegov ponos. Izvukla sam kovčeg i počela spremati stvari, a onda sam odjednom pomislila: ka mo sam stavila pismo? Odmah sam ga na šla i opet pomislila: pretpostavimo da ga u brzini zaboravim ostaviti u predsoblju, a Henry me čeka i čeka da se 154
vratim kući. Zato sam pismo odnijela dolje da ga ostavim u predsoblju. Gotovo sam sve spremila — samo da smotam večernju haljinu, a Henry neće doći još pola sata. Upravo sam spustila pismo na stol u predsoblju na vrh popodnevne pošte kad začuh ključ u bravi. Ponovno sam zgrabila pismo, ne znam zašto, a onda je ušao Henry. Činio se bolestan i uznemiren. Reče: — Oh, ti si tu? — i prođe pokraj mene ravno u svoju radnu sobu. Čekala sam časak i pošla za njim. Pomislila sam: — Sad mu moram predati ovo pismo u ruke; za to će biti potrebno više hrabrosti. Kad sam otvorila vrata ugledala sam ga kako sjedi pokraj kamina da se nije potrudio da zapali vatru i plače. — Što je, Henry? — upitah ga. On reče: — Ništa. Jako me boli glava, to je sve. Zapalila sam vatru u kaminu. Rekoh: — Imam malo veganina. — Nemoj se mučiti, — reče on. — Već mi je bolje. — Kako si proveo današnji dan? — Oh, gotovo kao i obično. Malo napornije. — S kim si objedovao? — S Bendrixom. — S Bendrixom? — rekoh. — Zašto ne s Bendrixom? Pozvao me na objed u svoj klub. Užasno jelo. Stala sam iza njega i stavila ruku na njegovo čelo. Bilo je neobično ovo što sam uradila čas prije nego što ću ga napustiti zauvijek. Poslije vjenčanja on bi to tako meni učinio kad sam bila nervozna i imala strašne glavobolje, jer ništa nije išlo kako treba. Načas sam zaboravila da sam se onda samo pretvarala da me je na taj način izliječio. On stavi svoju ruku 155
na moju pa mi je čvrsto pritisne na svoje čelo. — Volim te — reče on — Znaš li ti to? — Znam — rekoh. Mogla sam ga mrziti zbog toga što je to rekao; to je bilo kao da postavlja svoje pra vo na mene. Da me zbilja voliš, pomislila sam, pona šao bi se kao svaki drugi povrijeđeni muž. Naljutio bi se i tvoja bi me ljutnja oslobodila. — Ne mogu bez tebe — reče on. Oh, možeš, želje la sam da se pobunim. Bit će nezgodno, ali možeš. Jednom si promijenio novine i brzo si se privikao. To su riječi, konvencionalne riječi konvencionalnog muža, i one uopće ništa ne znače; a onda sam pogle dala njegovo lice u ogledalu i vidjela da još plače. — Henry? — rekoh — Što ti je? — Ništa. Rekao sam ti. — Ne vjerujem ti. Je li se nešto dogodilo u uredu? On reče s nekom čudnom gorčinom — Što bi se ta mo moglo dogoditi? — Je li te Bendrix na neki način uzrujao? — Naravno da nije. Kako bi mogao? Htjela sam maknuti ruku, ali ju je dalje čvrsto držao. Bojala sam se što će zatim reći; bojala sam se nepodnošljivog tereta kojim mi je opterećivao savjest. Maurice je već sada zacijelo kod kuće; da se Henry nije vratio, ja bih za pet minuta bila s njim. Vidjela bih sreću umjesto jada. Ako čovjek ne vidi nesreću, ne vjeruje u nju. Svakome možemo bol zadati iz daljine. Henry reče: — Draga moja, nisam mnogo vrijedio kao muž. — Ne znam što misliš — rekoh. — Dosadan sam ti. Moji prijatelji su dosadni. Mi više — znaš — ništa ne radimo zajedno. Rekoh: — U svakom braku jednom to mora prestati. Mi smo dobri prijatelji. — To je trebala da bu156
de taktika za moj bijeg. Kad on to prihvati, dat ću mu pismo, reći što namjeravam i izići iz kuće. Ali on je taj mig propustio, i ja sam još ovdje, a vrata su se pred Mauriceom opet zatvorila. Samo ovaj put za to ne mogu kriviti Boga: sama sam zatvorila vrata. Henry reče: — Nikad ne mogu o tebi misliti kao o prijatelju. Čovjek može biti bez prijatelja. — Pogleda me iz ogledala i reče: — Nemoj me ostaviti, Šarah. Ustraj još nekoliko godina. Pokušat ću . . . — ali se nije mogao dosjetiti što će to pokušati. Oh, bilo bi bolje za nas oboje da sam ga napustila prije mnogo godina, ali mu ne mogu zadati taj udarac kad je prisutan. I sad će uvijek biti tu, jer sam vidjela kako izgleda njegov jad. Rekoh: — Neću te napustiti. Obećajem. — Još jedno obećanje koje moram držati, a kad sam ga već dala, više nisam mogla izdržati uza nj. On je pobijedio, Maurice izgubio, a ja sam ga mrzila zbog njegove pobjede. Bih li mrzila Mauricea da je on pobijedio? Popela sam se uza stube i poderala pismo u tako sitne komadiće da ga više nitko ne bi mogao sastaviti, i gurnula nogom kovčeg pod krevet, jer sam bila previše umorna da ga ispraznim, i počela pisati ovo. Mauriceova bol ulazi u njegovo pisanje; u njegovim rečenicama može se čuti trzanje živaca. Pa ako bol može stvoriti pisca, i ja također učim pisati, Maurice. Željela bih samo jednom s tobom razgovarati. Ne mogu razgovarati s Henryjem. Ni s kim ne mogu razgovarati. Dragi Bože, daj mi da razgovaram. Jučer sam kupila raspelo, jeftino ružno raspelo, jer sam kupovala na brzinu. Pocrvenjela sam kad sam zamolila da ga kupim. Mogao me je netko vidjeti u trgovini. Trebali bi na vrata staviti neprozir157
na stakla kao u trgovinama prezervativa. Kad zaključam vrata svoje sobe, mogu ga izvaditi s dna svoje kutije za nakit. Željela bih da znam jednu molitvu koja nije ja, pa ja, ja. Pomozi mi. Daj mi da budem sretnija. Daj mi da uskoro umrem. Ja, ja, ja. Daj mi da mislim na onu strašnu oteklinu na Richardovu licu. Daj mi da vidim Henrvjevo lice niz koje teku suze. Daj mi da zaboravim sebe. Dragi Bože, pokušala sam voljeti, a napravila sam takvu zbrku od toga. Kad bih mogla voljeti Tebe znala bih kako da volim njih. Vjerujem u legendu. Vjerujem da si-se rodio. Vjerujem da si umro za nas. Vjerujem da si Bog. Nauči me kako da volim. Ne marim za bol. Njihovu bol ne mogu izdržati. Daj da ja i dalje patim, ali ublaži njihovu bol. Dragi Bože, kad bi Ti mogao samo na kratko vrijeme sići sa svog Križa i pustiti mene da se tamo popnem umjesto Tebe. Kad bih mogla patiti poput Tebe, mogla bih liječiti kao što to Ti činiš. 4. veljače 1946. Henry danas nije pošao na posao. Ne znam zašto. Pozvao me na objed, zatim smo otišli u Nacionalnu galeriju, rano večerali i pošli u kazalište. Ponašao se poput roditelja koji dođe pred školu i izvede dijete u šetnju. Ali dijete je bio on. 5. veljače 1946. Henry računa da u proljeće odemo na odmor u inozemstvo. Ne možemo se odlučiti između dvoraca u dolini Loire i Njemačke gdje bi mogao napisati izvještaj o držanju Nijemaca za vrijeme bombardira158
nj a. Željela bih da proljeće nikad ne dođe. Opet počinjem: želim, ne želim. Kad bih mogla voljeti Tebe, mogla bih voljeti i Henrvja. Bog je postao čovjekom. On je bio Henry sa svojim astigmatizmom, Richard sa svojom oteklinom, samo ne Maurice. Kad bih mogla voljeti rane gubavca, zar ne bih mogla voljeti Henrvjevo dosađivanje? Ali mi se čini da bih se okrenula od gubavca da je ovdje isto tako kao što se zatvaram od Henrvja. Želim uvijek nešto dramatično. Umišljam sebi da sam spremna za bol Tvojih čavala, a ne mogu izdržati dvadeset četiri sata zemljopisnih karata i Michelinovih vodiča. Dragi Bože, ja nisam ni od kakve koristi. Ja sam još uvijek ista beštija i lažljivka. Makni me s puta. 6. veljače 1946. Danas sam imala strašnu scenu s Richardom. Govorio mi je o kontradikcijama u kršćanskim Crkvama; kušala sam slušati, ali nisam najbolje uspijevala i on je to primijetio. Odjednom me upita: — Zbog čega vi dolazite ovamo? — a prije nego sam se snašla, uteče mi: — Da vas vidim. — Mislio sam da dolazite učiti — reče on, a ja sam odgovorila da sam to i htjela reći. Znala sam da mi ne vjeruje i mislila da će njegov ponos biti povrijeđen i da će se naljutiti, ali on se uopće nije naljutio. Ustao je iz svog naslonjača presvučenog satiniranom tkaninom i sjeo pokraj mene na baršunastu sofu s one strane s koje se nije vidio njegov bolesni obraz. On reče: — Mnogo mi znači što vas vidim svaki tjedan — a tada sam znala da će mi se udvarati. Spustio je svoju ruku na moj zglob i upitao: — Volite li me? 159
— Da, Richard, naravno — rekoh — inače ne bih bila ovdje. — Hoćete li se udati za mene? — upita on, a nje gov ponos ga natjera da me tako upita kao da me pi ta želim li još jednu šalicu čaja. — Henry bi se mogao usprotiviti — rekoh kušaju ći da to skrenem u šalu. — Ništa vas ne bi moglo natjerati da napustite Henrvja? — a ja ljutito pomislih, ako ga nisam osta vila zbog Mauricea, koga đavola očekuješ da ću ga zbog tebe ostaviti? — Udata sam. — To ništa ne znači ni vama ni meni. — Ipak znači — rekoh. — Jednom sam mu to mo rala reći. — Ja vjerujem u Boga — rekoh — i u sve ostalo. Vi ste me tome naučili. Vi i Maurice. — Ne razumijem. — Uvijek ste govorili da su vas svećenici naučili da ne vjerujete. Pa može biti i obrnuto. On pogleda svoje lijepe ruke — one su mu preostale. Reče vrlo polagano: — Nije me briga što vi vjerujete. Što se mene tiče možete vjerovati u cijelu tu glupu torbu trikova. Ja vas volim, Šarah. — Žao mi je — rekoh. — Volim vas više nego što sve to mrzim. Kad bih s vama imao djecu dopustio bih vam da ih pokvari te. — Ne biste trebali tako nešto reći. — Nisam bogat čovjek. To je jedino mito koje mo gu ponuditi — da se odreknem svoje vjere. — Ja volim drugoga, Richard. — Ali ga ne volite mnogo kad se osjećate vezani onom glupom zakletvom. Rekoh očajno: — Učinila sam sve najbolje što 160
sam mogla da je prekršim, ali nije uspjelo. — Zar me smatrate budalom? — Zašto? — Zar da očekujem da ćete voljeti muškarca s ovim — i okrene svoj ružni obraz prema meni. — Vi vjerujete u Boga, — reče on. — To je lako. Vi ste li jepi. Nemate se na što žaliti, ali zašto da ja volim nekog Boga koji je ovo dao jednom djetetu? — Dragi Richard — rekoh — nema ničega tako jako lošeg . . . — zatvorila sam oči i stavila usne na njegov ružni obraz. Načas mi se smučilo, jer se bo jim nakaznosti, a on je mirno sjedio i pustio da ga cjelivam. Mislila sam da cjelivam bol, a bol pripada Tebi kao što sreća nikad ne pripada. Volim Te u Tvojoj patnji. Gotovo sam osjetila metalni okus sla ne kože i pomislila: kako si Ti dobar. Mogao si nas ubiti srećom, a puštaš nas da budemo s Tobom u patnji. Osjetila sam kako se naglo odmaknuo i otvorila oči. On reče: — Zbogom. — Zbogom, Richard. — Više se ne vraćajte — reče on — ne mogu pod nijeti vaše žaljenje. — To nije žaljenje. — Učinio sam budalu od sebe. Otišla sam. Nije vrijedilo ostati. Nisam mu mogla reći da mu zavidim što nosi na sebi znak patnje i što vidi Tebe svaki dan u ogledalu umjesto one dosadne ljudske stvari koju nazivamo ljepota. 10. veljače 1946. Nemam potrebe da Ti pišem ili da razgovaram s Tobom, tako sam Ti počela pisati pismo prije nekoli161
ko dana, i stidjela sam se i poderala ga, jer se činilo tako glupo pisati pismo Tebi koji znaš sve prije negoli ja i pomislim. Jesam li igda tako jako voljela Mauricea prije nego što sam Tebe zavoljela? Ili sam uistinu cijelo vrijeme samo Tebe voljela? Jesam li dodirnula Tebe kad sam njega dotakla? Jesam li mogla dodirnuti Tebe a da nisam najprije dodirnula njega, dodirnula ga tako kao što nikad nisam dodirnula Henrvja ili bilo koga? A Maurice me volio i doticao kao što nikad nije dodirnuo neku drugu ženu. Ali je li on volio mene ili Tebe? Jer je on u meni mrzio one stvari koje Ti mrziš. On je uvijek bio na Tvojoj strani a da toga nije bio svjestan. Ti si želio naš rastanak, ali i on ga je želio. Radio je na tome svom svojom srdžbom i svojom ljubomorom, i radio na tome svojom ljubavlju. Jer on mi je pružio toliko mnogo ljubavi, a ja sam njemu pružila također mnogo ljubavi, da osim Tebe ubrzo drugo ništa i nije ostalo. Ni za jedno ni za drugo. Mogla sam provesti cijeli život darujući pomalo ljubavi zaredom, dopunjujući je tu i tamo, na ovog ili onog muškarca. Ali već prvi put, u hotelu blizu Paddingtona, mi smo svu svoju ljubav iscrpjeli. Ti si bio tamo učeći nas kako da je potratimo kao što si učio onog bogataša tako da nam jednog dana ne preostane ništa drugo osim ove ljubavi prema Tebi. Ali Ti si previše dobar prema meni. Kad Te molim patnju, Ti mi pružaš mir. Daj ga i njemu. Daj mu moj mir — njemu je potrebniji.
noć sam sanjala kako se penjem uz dugačke stube da bih se na vrhu sastala s Mauriceom. Još sam uvijek bila sretna, jer kad se popnem na vrh stuba mi ćemo voditi ljubav. Doviknula sam mu da dolazim, ali mi nije odgovorio Mauriceov glas; bio je to glas nekog stranca koji je tutnjao poput sirene u magli što opominje zalutale brodove, i uplašio me. Pomislila sam: napustio je svoj stan i otišao, a ja ne znam gdje je on. I dok sam silazila niza stube, podigla se voda i doprla mi iznad struka, a predsoblje je bilo puno guste magle. Uto sam se probudila. Više nemam mira. Želim ga kao što sam ga nekad željela. Htjela bih s njim jesti sendvič, i piti s njim u baru. Umorna sam i ne želim više nikakve patnje. Želim Mauricea. Želim običnu pokvarenu ljudsku ljubav. Dragi Bože, Ti znaš da sam htjela željeti Tvoju patnju, ali je sad ne želim. Uzmi je na neko vrijeme i daj mi je drugi put.
12. veljače 1946. Prije dva dana imala sam divan osjećaj mira i spokojstva i ljubavi. Život će opet biti sretan, ali si162
163
ČETVRTA KNJIGA
1.
iše nisam mogao čitati. Neprestano sam preskakao neki odlomak koji bi me previše zabolio. Želio sam otkriti sve o Dunstanu, premda nisam želio otkriti previše, ali sada — pošto sam čitao dalje — sve se vraćalo u daleko vremensko razdoblje kao neki dosadan datum u povijesti. I nije imalo važnosti za sadašnjost. Ostalo mi je poglavlje koje je bilo staro tjedan dana. »Želim Mauricea. Želim običnu pokvarenu ljudsku ljubav.« To je sve što ti mogu dati, pomislih. Ne poznam nikakvu drugu ljubav, ali ako misliš da sam svu po-
V 164
tratio griješiš. Ostalo je dovoljno za naša dva života, i pomislio sam na onaj dan kad je spremila svoj kovčeg, a ja sam sjedio ovdje, ne znajući da je sreća tako blizu. Bilo mi je jako drago što nisam znao i što sada znam. Sad sam mogao nešto poduzeti. Dunstan nije bio važan. Pripadnik civilne protuavionske zaštite nije bio važan. Pošao sam do telefona i nazvao njen broj. Odgovorila je služavka. Rekoh: — Ovdje gospodin Bendrix. Želim razgovarati s gospođom Miles. — Ona mi reče neka pričekam. Dok sam čekao Sarin glas, osjećao sam da mi ponestaje dah kao da sam pri kraju duge trke. Ali javio se opet glas služavke koji mi reče da gospođa Miles nije kod kuće. Ne znam zašto joj nisam vjerovao. Pričekao sam pet minuta, a onda sam čvrsto nategnuo rupčić preko mikrofona, i ponovno nazvao. — Je li gospodin Miles kod kuće? — Ne, gospodine. — Mogu li onda razgovarati s gospođom Miles? Ovdje Sir William Mallock. Nakon samo kratke stanke javila se Šarah. — Dobar večer. Ovdje gospođa Miles. — Znam — rekoh. — Poznam ti glas, Šarah. — Ti. . . ja sam mislila . . . — Šarah — rekoh — doći ću da te vidim. — Ne, molim te, nemoj. Slušaj, Maurice. U kreve tu sam. Govorim iz kreveta. — To bolje. — Ne budi lud, Maurice. Hoću reći da sam boles na. — Onda ćeš me morati vidjeti. Što je, Šarah? — Oh, ništa. Jaka nahlada. Slušaj, Maurice. — Polagano je rastavljala riječ po riječ kao neka gu165
vernanta, i to rne je naljutilo. — Molim-te-ne-mojdoći-ne-mo-gu-te-primiti. — Volim te, Šarah, i dolazim. — Neću biti ovdje. Ustat ću. — Pomislih, ako po trčim, trebat će mi samo četiri minute da prijeđem Common; za to vrijeme ona se ne može obući. — Reći ću služavki da nikoga ne pusti unutra. — Ona nema takvu tjelesnu gradu da bi me mogla izbaciti. A mene bi trebalo izbaciti, Šarah. — Molim te, Maurice . . . Ja te molim. Nisam od tebe već dugo ništa tražila. — Osim jednog objeda. — Maurice, nisam baš zdrava. Jednostavno te da nas ne mogu primiti. Idući tjedan . . . — Prošlo je užasno mnogo tjedana. Hoću da te vi dim sad. Večeras. — Zašto, Maurice. — Ti me voliš. — Kako znaš? — Svejedno. Hoću da te zamolim da pođeš sa mnom. — Ali, Maurice, to ti isto tako mogu odgovoriti putem telefona. Odgovor je: ne. — Ne mogu te dodirnuti putem telefona, Šarah. — Maurice, dragi moj. Obećaj da nećeš doći. — Dolazim. — Slušaj, Maurice. Užasno sam bolesna. Imam jake bolove. Ne želim ustati. — I ne moraš. — Kunem se da ću ustati i otići iz kuće, ako mi ne obećaš... — Ovo je za nas oboje važnije, Šarah, od nahlade. — Molim te, Maurice. Molim te. Henry će se us koro vratiti kući. 166
— Neka se vrati — i spustih slušalicu. Ovo je bila gora noć od one kad sam prije mjesec dana sreo Henrvja. Ovaj put je padala susnježica umjesto kiše; snijeg je već bio na pol puta, i kapi su se probijale kroz rupice za dugmad kišnog kaputa; zasjenile su svjetiljke na Commonu tako da je bilo nemoguće trčati, a ja i onako nisam mogao brzo trčati zbog svoje noge. Krivo mi je što nisam ponio džepnu svjetiljku iz doba rata, jer mi je trebalo dobrih osam minuta da stignem do kuće na sjevernoj strani. Upravo sam sišao s pločnika da prijeđem ulicu, kad se vrata otvoriše, a Šarah iziđe. Pomislio sam pun sreće: sad je imam. Znao sam posve sigurno da ćemo prije nego što prođe noć opet spavati zajedno. A kad se to jednom obnovi, sve se može dogoditi. Nikad je prije nisam poznao i nikad prije toliko volio. Što čovjek više pozna, to više voli, pomislim. Vratilo mi se opet povjerenje. Previše se žurila a da bi me mogla vidjeti kroz susnježicu preko širokog kolnika. Skrenula je ulijevo i brzo se udaljavala. Pomislih: morat će negdje sjesti, pa ću je uhvatiti u klopku. Išao sam za njom na udaljenosti od dvadesetak metara, ali ona se ni jednom nije osvrnula. Obišla je Common, prošla pokraj ribnjaka i bombardirane knjižare, kao da ide prema podzemnoj željeznici. Pa ako bude potrebno, bio sam spreman da razgovaram s njom čak i u prepunoj podzemnoj željeznici. Sišla je niza stube podzemne željeznice i prišla blagajni, ali nije ponijela torbicu, a kad je pretražila džepove, nije našla ni sitniša — čak ni tri novčića od po pol penija, što bi joj omogućilo da se vozi amo-tamo od jutra do ponoći. Ponovno se popela uza stube pa prešla ulicu kojom voze tramvaji. U jednu jazbinu bila je utjerana, a si167
gurno se dosjetila i druge. Likovao sam. Bojala se sebe, ali se nije bojala mene, bojala se sebe i onoga što će se dogoditi kad se sretnemo. Osjećao sam da sam već dobio igru, i već sam mogao osjećati izvjesnu samilost prema svojoj žrtvi. Želio sam joj reći: ne brini se, nemaš se čega bojati, oboje ćemo uskoro biti sretni, noćna mora je gotovo prošla. Uto sam je izgubio. Bio sam previše siguran u sebe i dao joj preveliku prednost. Prešla je cestu dvadeset metara ispred mene (opet sam zbog bolesne noge zakasnio kad sam se penjao uza stube); jedan tramvaj je između nas prošao i ona je nestala. Možda je skrenula lijevo niz High Street ili po šla ravno Park Roadom, ali je nisam mogao vidjeti. Nisam se jako zabrinuo — ako je ne nađem danas, naći ću je sutra. Sad sam znao cijelu tu apsurdnu pripovijest o zavjetu; sad sam bio siguran u njenu ljubav — ona me u to uvjerila. Ako se dvoje ljudi vole, oni spavaju zajedno; to je matematička formula, iskušana i dokazana ljudskim iskustvom. U High Streetu bio je jedan A. B. C. restoran pa sam i tamo pokušao. Tamo je nije bilo. Zatim sam se sjetio crkve na uglu Park Roada i odmah sam znao da je otišla tamo. Slijedio sam je i, zaista, sjedila je tamo u sporednoj lađi blizu jednog stupa i ružnog kipa Djevice. Nije se molila. Jednostavno sjedila je zatvorenih očiju. Vidio sam je samo pri svjet lu svijeća ispred kipa, jer je cijela crkva bila vrlo mračna. Sjeo sam iza nje, kao nekad gospodin Parkis, i čekao. Sad kad sam znao kraj pri če, mogao sam godinama čekati. Bilo mi je hladno i bio sam prokisao, ali vrlo sretan. Čak sam s blagošću mogao gledati na oltar i na lik koji je tamo visio. Ona nas obojicu voli, pomislih, ali ako treba da dođe do suko168
ba između lika i čovjeka, znam tko će pobijediti. Ja sam mogao spustiti ruku na njeno bedro ili usne na njene grudi; lik je zatvoren iza oltara i nije se mo gao maknuti da brani svoj ideal. Odjednom je počela kašljati, pritiskajući ruku na grudi. Znao sam da je boli i nisam je mogao ostaviti samu u boli. Prišao sam i sjeo pokraj nje i stavio ruku na njeno koljeno dok je kašljala. Pomislio sam: kad bi bar čovjek posjedovao moć da dodirom može izliječiti. Kad je napadaj kašlja prestao, ona reče: — Molim te, pusti me na miru. — Nikad te neću pustiti na miru — rekoh. — Što te spopalo, Maurice? Onog dana na objedu nisi bio takav. — Bio sam ogorčen. Nisam znao da me voliš. — Zašto misliš da te volim? — zapita ona, ali je pustila da držim ruku na njenom koljenu. Onda sam joj ispripovijedao kako je Parkis ukrao njen dnev nik — nisam želio da među nama bude ikakve laži. — To nije bilo lijepo — reče ona. — Nije. — Ponovno je počela kašlj ati, a zatim se iscrpljena ramenom naslonila na mene. — Mila moja — rekoh — sve je prošlo. Čekanje, hoću reći. Odlazimo zajedno. — Ne — reče ona. Zagrlio sam je i rukom joj dodirnuo grudi. — Ovdje počinjemo ispočetka — rekoh. — Bio sam loš ljubavnik, Šarah. Tome je bila kriva nesigurnost. Nisam ti vjerovao, nisam te dovoljno poznao. Ali sad sam siguran. Ništa nije rekla, ali se i dalje naslanjala na mene. To se činilo kao pristanak. Rekoh: — Reći ću ti kako bi bilo najbolje. Vrati se kući i odleži u krevetu nekoliko dana — ne možeš putovati s takvom nahla169
dom. Telefonirat ću ti svaki dan i pitati kako ti je. Kad se budeš dovoljno oporavila, doći ću i pomoći ti da spremiš stvari. Nećemo ostati ovdje. U Dorsetu imam rođaka koji ima praznu kuću; možemo se koristiti njome. Ostat ćemo tamo tjedan dana i odmoriti se. Ja ću moći završiti svoju knjigu. Zatim možemo urediti s odvjetnicima. Potreban nam je odmor oboma. Umoran sam i nasmrt izmučen bez tebe, Šarah. — I ja. — Rekla je to tako tiho da ne bih mogao čuti te riječi da mi nisu bile poznate. Ali bio je to ka rakterističan znak koji je odjekivao kroz cijeli naš odnos, od prvog ljubavnog čina u Paddington hotelu. — I ja — to se odnosilo na usamljenost, tugu, razo čaranje, radost i očaj, to je bila tvrdnja da ćemo sve podijeliti. — Novaca će biti malo — rekoh — ali ne premalo. Naručili su da napišem Život generala Gordona i predujam je dovoljan da možemo tri mjeseca udob no živjeti. Zatim ću moći predati roman i za njega dobiti predujam. Obadvije knjige će izići ove godine i one će nas uzdržavati dok ne dovršim iduću. Kad si uza me moći ću raditi. Znaš, sad svakog trenutka mogu uspjeti. No ipak bit će to običan uspjeh i ti ćeš ga mrziti, i ja ću ga mrziti, ali ćemo kupiti svega, pa i raskošnih stvari i bit će nam lijepo, jer ćemo biti zajedno. Odjednom sam primijetio da spava. Iscrpljena bijegom, zaspala mi je na ramenu kao toliko puta u taksiju, u autobusima, na klupi u parku. Sjedio sam mirno i pustio je da se odmara. U mračnoj crkvi ništa je nije moglo uznemiriti. Svijeće su treperile oko Djevice, a nikog drugog nije bilo u crkvi. Zbog njene težine sve više me je boljela ruka, ali to mi je bio 170
najveći užitak koji sam ikad iskusio. Kažu da na djecu utječe što im se šapće u snu, i ja sam počeo šaptati Sari, tiho da je ne probudim, nadajući se da će moje riječi hipnoticki ući u njenu podsvijest. — Volim te, Šarah — šaptao sam. — Nikad te pri je nitko nije volio, kao što te ja volim. Bit ćemo sret ni. Henry neće mariti, osim zbog ponosa, a ponos brzo zacijeli. U zamjenu za tebe, on će pronaći neku novu naviku — možda će skupljati grčke novčiće. Odlazimo, Šarah, odlazimo. Sad nas nitko ne može zaustaviti. Ti me voliš, Šarah, — i zašutio sam jer sam počeo razmišljati treba li kupiti novi kovčeg. Onda ju je kašalj probudio. — Spavala sam — reče ona. — Sad moraš poći kući, Šarah. Ozebla si. — Ono nije moj dom, Maurice — reče ona. — Neću nikamo odavle. — Hladno je. — Svejedno mi je što je hladno. A mračno je. U mraku mogu u sve vjerovati. — Jednostavno vjeruj u nas. — To sam i mislila. — Opet je zatvorila oči, a kad je pogledala na oltar pomislio sam pobjedonosno, gotovo kao da je On živi suparnik: Vidiš — ovi argu menti pobjeđuju, i blago sam joj milovao grudi. — Umorna si, zar ne? — upitah. — Vrlo umorna. — Nisi trebala tako bježati preda mnom. — Nisam ja bježala od tebe. — Ona odmakne rame. — Molim te, Maurice, sad idi. — Ti bi morala biti u krevetu. — Bit ću uskoro. Neću da se vratim s tobom. Jed nostavno želim da se ovdje oprostimo. 171
— Obećaj mi da nećeš dugo ostati. — Obećajem. — I da ćeš mi telefonirati? Kimnula je glavom, ali kad sam pogledao njene ruke, što ih je držala u krilu kao nešto odbačeno, vidio sam da je prekrižila prste. Upitah je sa sumnjom: — Govoriš li mi istinu? — Rastavio sam joj prste, pa rekoh: — Ne planiraš li opet pobjeći od mene? — Maurice, dragi Maurice, — reče ona — nemam snage za to. — I zaplače stavivši šake na oči kao što rade djeca. — Oprosti — reče ona. — Sad idi. Molim te, Mau rice, smiluj se. Nakon te molbe više nisam mogao nastaviti dodijavanjem i domišljanjem; nisam mogao nastaviti slušajući tu molbu. Poljubio sam joj gustu kovrčastu kosu, a odmičući se osjetio njene usne, vlažne i slane u kutu svojih usana. — Bog te blagoslovio — reče ona, a ja pomislih: — Te riječi prekrižila je u svom pismu Henrvju. Kad se kaže zbogom, onda mu čovjek uzvrati zbogom, jedino ako taj čovjek nije Smvthe, i tako sam nehotice odgovorio na njen blagoslov. Ali kad sam se na izlazu iz crkve okrenuo i ugledao je onako sklupčanu na rubu svjetla svijeće, poput prosjaka koji je ušao da se ogrije, zamislio sam Boga kako je blagosliva, ili Boga koji je voli. Kad sam počeo pisati našu priču mislio sam da pišem priču o mržnji, ali mržnja se nekamo zametnula i ja jedino znam da je Šarah usprkos njenim pogreška-• ma i nepouzdanosti bila bolja od većine ljudi. Isto tako je dobro što bar jedno od nas dvoje u nju vjeruje; ona sama nikad nije u sebe vjerovala.
172
2.
Idućih nekoliko dana morao sam se dobro potruditi da budem razborit. Sad sam radio za nas oboje. Odredio sam sebi ujutro najmanje sedamsto pedeset riječi romana, ali obično sam uspio da do jedanaest sati napišem tisuću riječi. Djelovanje nade zapanjuje; roman koji se vukao cijelu prošlu godinu, žurno se približavao kraju. Znao sam da Henry odlazi na posao oko devet i pol, i najvjerojatnije je bilo da će ona telefonirati između deset i dvanaest i pol. Henry je počeo dolaziti kući na objed (tako mi je rekao Parkis); nije se moglo očekivati da će mi telefonirati sve do tri sata. Do dvanaest i pol, ja bih pregledao svoj dnevni rad i pisao pisma, a tad sam bio oslobođen očekivanja, makar kako da mi je bilo teško. Do dva i pol mogao sam provesti u čitaonici Britanskog muzeja praveći zabilješke za Život generala Gordona. Nisam se mogao tako usredotočiti na čitanje i unošenje zabilješki kao što sam to mogao pišući knjigu, a pomisao na Saru razdvojila bi me od misionarskog života u Kini. Često sam se pitao zašto su meni povjerili da napišem tu biografiju. Bolje bi bili uradili da su 173
izabrali pisca koji je vjerovao u Gordonova Boga. Mogao sam ga cijeniti zbog nepopustlji va stava kod Khartouma, zbog mržnje prema političarima koji su zaštićeni sjedili kod kuće, ali Biblija na pisaćem stolu pripada drukčijem svijetu misli nego što je moj. Možda se izdavač ponadao da će moj cinički način obrađivanja Gordonova kršćanstva izazvati succes de scandale*. Nisam imao nikakve namjere da mu ugodim; taj Bog bio je tako đer Sarin Bog, i ja se ne ću bacati kamenjem ni na kakva fantoma kojeg je ona vjerovala da ga voli. Za vrijeme tog razdoblja nisam osje ćao nikakve mržnje prema njenom Bogu , pa — zar se na kraju nije pokazalo da sam ja ja či? Jednog dana dok sam jeo sendviče koji su uvijek, i ne znam zašto, bili uprljani mojom tintanom olovkom, sa susjednog stola pozdravi me poznati glas prigušenim tonom iz obzira prema drugim čitaocima. — Nadam se da je sad sve u redu, gospodine, ako ćete mi oprostiti osobnu nametljivost. Pogledao sam preko svog pisaćeg stola u te nezaboravne brkove. — Vrlo dobro, Parkis, hvala. Izvolite jedan zabranjeni sendvič? — Oh, ne, gospodine. Nikako ne bih mogao . . . — Hajdete, izvolite. Zamislite da je to na ra čun tekućih troškova. — Oklijevajući uzeo je jedan, a kad ga je počeo jesti, primijeti s nekom vrsti u žasa kao da je primio novčić, a onda vidio da je zlatan. — To je prava šunka. — Moj izdavač poslao mi je jednu konzervu iz Amerike. — To je vrlo lijepo, gospodine. * succes de scandale = uspješan skandal; franc. (Prev.) 174
— Još uvijek imam vašu pepeljaru, Parkis — prošaptah, jer me je moj susjed ljutito pogledao. — Pepeljara predstavlja samo sentimentalnu vri jednost — odvrati on šaptom. — Kako vaš sin? — Pomalo je razdražljiv, gospodine. — Iznenađen sam što vas nalazim ovdje. Posao? Nadam se da ne uhodite koga od nas? — Nisam mo gao zamisliti da bi itko od ovih prašnjavih žitelja či taonice — ljudi koji su i u sobi nosili šešire i šalove da bi se ugrijali, ovaj Indijac koji je s mukom prou čavao sabrana djela Georgea Eliota, ili onaj čovjek koji je svaki dan spavao glavom polo ženom pored iste gomile knjiga — da bi bilo koji od njih bio uple ten u neku dramu seksualne ljubomore. — Oh ne, gospodine. Ovo nije posao. Danas imam slobodan dan, a dječak je danas otišao u ško lu. — Što čitate? — Sudske izvještaje iz »Timesa«, gospodine. Da nas proučavam Russellov slu čaj. To našem radu pruža neku vrst podloge, gospodine. Otvara vidike. Čovjeka odvraća od svakodnevnih sitnih detalja. Poznavao sam jednog od svjedoka u ovom slu čaju, gospodine. Radili smo u istom uredu. Pa on je u šao u povijest, što ja neću nikada postići. — Oh, nikad se ne zna, Parkis. — Zna se, gospodine. To je ono što obeshrabruje. Slučaj Bolton bio je sve što sam mogao dostići. Za kon kojim se zabranjuje da se svjedo čenje u brako razvodnim parnicama objavljuje bio je udarac za ljude iz moje profesije. Sudac, gospodine, nikad nas ne spominje imenom, a često ima predrasuda pre ma našoj profesiji. 175
— To mi nikad nije palo na pamet — rekoh su ćutno. Čak je i Parkis mogao pobuditi čežnju. Nikad ga nisam mogao vidjeti a da ne pomislim na Saru. Vratio sam se kući podzemnom željeznicom u nadi da ću biti u njenom društvu, i sjedeći kod kuće, očekujući telefonski poziv, spoznao sam da se moja družica ponovno udaljila, to neće biti danas. U pet sati nazvao sam njen broj, ali čim sam čuo kako telefon zvoni, spustio sam slušalicu; možda se Henry ranije vratio, a ja sad nisam mogao razgovarati s Henryjem, jer sam ja bio pobjednik, jer je Šarah voljela mene i htjela napustiti njega. Ali odgođena pobjeda isto tako može napeti živce kao i odgođeni poraz. Prošlo je osam dana kad je telefon opet zazvonio. To nije bilo u doba dana kad sam ga očekivao, jer je zazvonio prije devet sati ujutro, a kad sam rekao: — »Halo« — javio se Henry. — Je li tamo Bendrix? — zapita on. U njegovu glasu bilo je nešto vrlo čudno i ja pomislih: je li mu rekla? — Da, pri aparatu. — Dogodilo se nešto užasno. Moraš znati. Šarah je mrtva. Kako se konvencionalno vladamo u takvim trenucima. Rekoh: — Strašno mi je žao, Henry. — Radiš li nešto večeras? — Ne. — Želio bih da dođeš na čašicu. Da ne budem sam.
176
PETA KNJIGA
1.
O
stao sam cijelu noć s Henryjem. Prvi put sam spavao u Henrvjevom domu. Imali su samo jednu sobu za goste, a Šarah se u nju preselila prije tjedan dana (da ne bi uznemiravala Henryja svojim kašljem), i tako sam spavao na sofi u dnevnoj sobi gdje smo nekoć vodili ljubav. Nisam htio prenoćiti, ali me je on molio. Mora da smo skupa ispili bocu i pol whiskyja. Sjećam se da je Henry rekao: — Čudno je to, Bendrix, kako čovjek ne može biti ljubomoran na mrtve. Mrtva je samo nekoliko sati, a već sam zaželio da budeš sa mnom. 177
— Nisi imao razloga da budeš tako ljubomoran. Odavno se sve to završilo. — Sad mi takva utjeha nije potrebna, Bendrix. Ni u jednog ni u drugog od vas dvoje nikad nije sve prošlo. Ja sam bio sretan čovjek. Bila je moja sve ove godine. Mrziš li me? — Ne znam, Henry. Mislio sam da te mrzim, ali sad ne znam. Sjedili smo u njegovoj radnoj sobi bez svjetla. Plinska peć nije davala dovoljno svjetla da bismo mogli vidjeti lica, pa sam samo po zvuku njegova glasa mogao znati kad je Henry plakao. Bacač diska ciljao je iz tame na nas obojicu. — Pripovijedaj mi Henry, kako se to dogodilo. — Sjećaš li se one noći kad sam te sreo na Commonu? Prije tri ili četiri tjedna, zar ne? Te noći se jako nahladila. Nije htjela uzimati lijeko ve. Nisam ni znao da joj je zahvatilo pluća. O tim stvarima nikad nikom nije pripovijedala, čak ni svom dnevniku, pomislih. U njemu nije bilo ni ri ječi o bolesti. Nije imala vremena da u dnevniku bude bolesna. — Na kraju je legla u krevet — nastavi Henry — ali nitko je tamo nije mogao zadržati, i nije htjela k liječniku — nikad nije u njih vjerovala. Ustala je i prije tjedan dana izišla van. Bog zna kamo i zašto. Rekla je da joj je potrebno gibanje. Prvi sam se vra tio kući i vidio da je izišla. Vratila se tek u devet, sva prokisla, gore nego prvi put. Mora da je satima ho dala po kiši. Cijelu noć ju je tresla groznica, nekome je govorila, ne znam kome; ni tebi, ni meni, Bendrix. Poslije toga sam je natjerao da primi liječnika. Re kao je da bi se spasila da je prije tjedan dana dobila penicilin. 178
Obojica nismo imali što da radimo, osim da natačemo whisky. Mislio sam na stranca za koga sam platio Parkisu da ga otkrije; stranac je sigurno na kraju pobijedio. Ne, pomislih, ne mrzim Henryja. Mrzim Tebe, ako postojiš. Sjećam se što je rekla Richardu Smytheu: da sam je ja naučio vjerovati. Ni za živu glavu ne znam kako; ali kad pomislim što sam odbacio, onda mrzim i samog sebe. Henry reče: — Umrla je jutros u četiri. Nisam bio nazočan. Bolničarka me nije na vrijeme pozvala. — Gdje je bolničarka? — Obavila je svoj posao vrlo uredno. Imala je drugi hitan slučaj i otišla prije objeda. — Želio bih ti pomoći. — Pa već jesi s tim što tu sjediš. Bio je to grozan dan, Bendrix. Znaš, nikad nisam imao posla sa smrću. Uvijek sam pretpostavljao da ću ja prvi um rijeti — a Šarah bi znala što treba da radi — ako bi tako dugo ostala sa mnom. — Na neki način to je ženski posao — kao rađanje djece. — Mislim da ti je liječnik pomogao. — On je ove zime u strašnoj žurbi. Telefonirao je pogrebniku. Ja ne bih znao kamo da se obratim. Ni kad nismo imali poslovni telefonski imenik. Ali li ječnik mi ne može reći što da uradim s njenom odje ćom — ormari su je puni. Pudrijere, mirisi — ne mogu te stvari tek tako baciti. . . Kad bi bar imala sestru . . . — Odjednom je zastao, jer su se kućna vrata otvorila i zatvorila, isto onako kao one noći kad je on rekao: — Služavka — a ja odgovorio. — To je Šarah. — Osluškivali smo kako služavka korača uza stube. Kako neobično prazna može biti kuća u kojoj se nekoć nalazilo troje ljudi. Ispili smo whisky i ja sam natočio još po jednu čašu. — Imam puno 179
whiskyja u kući — reče Henry. — Šarah je pronašla nov izvor ... — on ponovno zastane. Ona je stajala na kraju svakog puta. Više nije imalo nikakva smisla pokušavati da je izbjegne makar na trenutak. Pomislih: — Zašto si nam Ti to morao učiniti? Da nije vjerovala u Tebe, još bi bila živa, i još uvijek bismo bili ljubavnici. Bilo je tužno i čudno sjetiti se da sam prije bio nezadovoljan s tom situacijom. Sad bih je rado dijelio s Henrvjem. Rekoh: — A pogreb? — Bendrix, ne znam što da radim. Dogodilo se nešto vrlo zagonetno. Kad je bila u bunilu (naravno, nije znala što govori) bolničarka mi je rekla da je stalno tražila svećenika. Stalno je ponavljala: Oče! Oče!, a to nije mogao biti njezin rođeni otac. Nikad ga nije upoznala. Naravno, bolničarka je znala da mi nismo katolici. Bila je vrlo razborita. Umirila ju je. Ali ja sam zabrinut, Bendrix. Pomislio sam ogorčeno i srdito: — Ti si mogao ostaviti na miru jadnog Henrvja. Godinama smo živjeli bez Tebe. Zašto se odjednom uplićeš u sve situacije poput nekog nepoznatog rođaka koji se vratio s drugog kraja svijeta? Henry reče: — Kako živimo u Londonu, spaljivanje je najjednostavnija stvar. Dok mi to bolničarka nije rekla, imao sam namjeru da se to obavi u Golders Greenu. Pogrebnik je nazvao krematorij. Oni mogu urediti za Saru prekosutra. — Bila je u bunilu — rekoh — ne moraš se obazi rati na ono što je rekla. — Pitam se bih li se trebao o tome posavjetovati sa svećenikom. Ona je tako mnogo krila. Koliko ja znam, možda je postala katolkinja. U posljednje vri jeme bila je tako čudna.
180
— Oh, ne, Henry. Ni u što ona nije vjerovala, ni šta više od tebe ili od mene. Htio sam da je spale. Želio sam da mogu reći: Uskrisi to tijelo ako možeš! Moja ljubomora nije završila njenom smrću kao Henrvjeva. Bilo je to kao da je još uvijek živa, u društvu ljubavnika kojega je više voljela od mene. Kako li sam samo želio da mogu poslati za njom Parkisa da uznemiri njihovu vječnost. — Jesi li sasvim siguran? — Sasvim siguran, Henry. — Pomislih, moram biti oprezan. Ne smijem biti kao Richard Smythe, ne smijem mrziti, jer kad bih zaista mrzio ja bih vjerovao, a kad bih vjerovao kakve li pobjede za Tebe i za nju. To je kao igranje teatra, to pripovi jedanje o osveti i ljubomori, to je nešto s čime se bi punim mozak kako bih zaboravio stvarnost nje ne smrti. Prije tjedan dana trebalo je samo da joj kažem: — Sjećaš li se kad smo ono prvi put bili zajedno i kako nisam imao šiling za plinski sat? — i taj prizor pojavio bi se pred nama oboma. Sad je taj prizor bio samo preda mnom. Ona je zauvi jek izgubila sve naše uspomene i kao da mi je svojom smrću otela dio mene samog. Gubio sam svoju individualnost. Bila je to prva faza moje smrti, uspomene su otpadale poput gangrenastih udova. — Mrzim sve te gluposti oko molitava i kopača grobova, ali ako je to Šarah željela, pokušat ću sve to urediti. — Odabrala je vjenčanje u matičnom uredu — rekoh — pa prema tome ne bi željela svoj pogreb u crkvi. — Ne, mislim da je to uistinu tako, zar ne? 181
— Matični ured i spaljivanje — rekoh — idu za jedno. — A Henry u tami podiže glavu kao da je po sumnjao ne govorim li ironično. — Prepusti sve to meni — predložih isto tako kao što sam u ovoj istoj sobi, kraj ovog istog kamina, bio predložio da posjetim gospodina Savagea umjesto njega. — To je lijepo od tebe, Bendrix. — On natoči pre ostali whisky u naše čaše, vrlo pažljivo i do iste visi ne. — Ponoć je — rekoh — moraš malo odspavati. Ako možeš. — Liječnik mi je ostavio neke pilule. — Ali još ni je želio ostati sam. Znao sam točno kako se osjeća, jer sam i ja poslije jednog dana provedenog sa Sa rom odlagao što sam dulje mogao samoću svoje sobe. — Stalno zaboravljam da je ona mrtva — reče Henry. I ja sam isto iskusio tijekom cijele 1945. — teška godina — ujutro kad sam se probudio zabo ravljao sam da je naša ljubavna priča svršila, da će telefon prenijeti svaki drugi glas osim njenog. Bila je isto tako mrtva tada kao i sada. Mjesec dva ove godine neki me duh mučio nadom, ali duh je otjeran u grob, a bol će uskoro prestati. Svakog ću dana po malo umirati, ali kako li sam čeznuo da to usporim. Čovjek živi dok pati. — Idi u krevet, Henry. — Bojim se da ću sanjati o njoj. — Nećeš ako uzmeš jednu liječnikovu tabletu. — Hoćeš li i ti jednu, Bendrix? — Ne. — Zar ne bi htio . . . možda . . . ostati preko noći? Vani je ružno. 182
— Ne smeta mi vrijeme. — Učinit ćeš mi veliku uslugu. — Onda ću, naravno, ostati. — Donijet ću dolje plahte i pokrivače. — Nemoj se mučiti, Henry — ali on je već otišao. Pogledao sam parkete i sjetio se točno boje zvuka njenog krika. Na pisaćem stolu, gdje je pisala pis ma, stajala je hrpa raznih predmeta, a svaki sam predmet mogao protumačiti poput šifre. Pomislih: Nije čak bacila ni taj oblutak. Smijali smo se njego vu obliku, a eto još je tu kao pritiskač za papire. Što će Henry uraditi s njim, i s minijaturnom bočicom likera za koju ni jedno od nas dvoje nije marilo, i s komadićem stakla što ga je uglačalo more, i s malim drvenim kunićem što sam ga našao u Nottinghamu? Bih li sve te predmete ponio sa sobom? Inače će otići u košaru za otpatke kad Henry najzad stigne sve očistiti; a hoću li moći podnijeti njihovo društvo? Dok sam ih gledao, ušao je Henry natovaren pokrivačima. — Zaboravio sam ti reći, Bendrix, ako tu ima nešto što želiš . . . ne vjerujem da je ostavila poruku. — To je jako lijepo od tebe. — Sad sam zahvalan svima koji su je voljeli. — Uzet ću ovaj kamenčić ako smijem. — Čuvala je najčudnovatije stvari. Donio sam ti svoju pidžamu, Bendrix. Henry je zaboravio donijeti jastuk, pa sam ležao glavom na tvrdom jastučiću. Učinilo mi se da osjećam njen miris. Želio sam stvari koje više nikad neću imati — jer zamjena ne postoji. Nisam mogao spavati. Utisnuo sam nokte u dlanove, kao što je ona činila, kako bi bol spriječila mozak da radi, klatno moje želje njihalo se zamorno amo-tamo kao želja 183
da zaboravim i da se sjećam, želja da umrem i da još neko vrijeme živim. I napokon sam zaspao. Šetao sam se Oxford Streetom i bio zabrinut, jer sam morao kupiti neki dar, a sve trgovine bile su pune jeftinog nakita koji se svjetlucao pod prigušenim osvjetljenjem. Od vremena do vremena u činilo mi se da sam vidio nešto lijepo, a kad bih se približio izlogu i vidio nakit izbliza, bio je isto tako umjetan kao svi ostali; na primjer neka grozna ptica sa s krletnim očima, koje su trebale pružiti dojam rubina. Imao sam malo vremena, pa sam žurio od dućana do dućana. Tad je iz jednog dućana izišla Šarah, i ja sam znao da će mi pomoći. — Jesi li nešto kupila, Šarah? — Ne ovdje — reče ona — ali tamo malo dalje imaju neke lijepe bočice. — Žuri mi se — zamolih je — pomozi mi. Moram nešto naći, jer je sutra rođendan. — Ne brini se — reče ona. — Nešto će se naći. Ne brini se — i odjednom se više nisam brinuo. Oxford Street se protegnuo u veliko sivo zamagljeno polje, noge su mi bile bose, a ja sam hodao po rosi, sam, i posrnuvsi u nekoj plitkoj udubini probudio sam se, a još uvijek mi je u ušima zvučao glas: — Ne brini se — poput šapta, proljetnog zvuka koji pripada dje tinjstvu. U vrijeme zajutraka Henry je još uvijek spavao, a sobarica koju je Parkis potkupio donijela je kavu i prženi kruh na pladnju. Razmakla je zastore, a sus nježica se pretvorila u snijeg zaslijepljive bjeline. Još su mi oči bile mutne od spavanja i zadovoljna sna, pa sam se iznenadio kad sam vidio da su služavkine oči crvene od plača. — Nešto nije u redu, Maud? — upitao sam, i tek kad je spustila pladanj na stol i bijesno izišla, ja sam se posve razbudio — 184
u praznoj kući i praznom svijetu. Uspeo sam se gore i pogledao u Henrvjevu sobu. On je još uvijek bio u dubokom snu, smiješio se poput pseta, a ja sam mu zavidio. Zatim sam sišao dolje i pokušao pojesti prženi kruh. Zvonce je zazvonilo i ja sam čuo kako služavka vodi nekoga gore — pogrebnika, čini mi se, jer sam čuo da se vrata gostinjske sobe otvaraju. Taj čovjek je gleda mrtvu: ja je nisam vidio, nisam to ni želio, kao što ne bih želio da je vidim u naručju nekog drugog muškarca. Neki bi se muškarac možda u tom slučaju uzbudio; ja nisam. Ja ne. Nitko me neće natjerati da smrti postanem svodnik. Sabrao sam svoje misli i razmišljao: Sada kad je zbilja svemu kraj, moram početi ispočetka. Jednom sam se bio zaljubio; a mogu se opet zaljubiti. Premda nisam bio uvjeren u to: činilo mi se da sam razdao sav svoj seks. Opet zvono. Koliko se posla obavljalo u ovoj kući, dok je Henry spavao. Ovaj put mi priđe Maud i reče: — Dolje je neki gospodin i pita za gospodina Milesa, ali ga ne bih htjela probuditi. — Tko je to? — Onaj prijatelj gospođe Miles — reče ona i s tim je prvi i jedini put priznala svoj udjel u našoj bijednoj suradnji. — Radije ga dovedite gore — rekoh. Sada sam se osjećao superioran prema Smvtheu, sjede ći u Sarinoj dnevnoj sobi obučen u Henrvjevu pidžamu, zna jući toliko toga o njemu, dok on nije ni šta znao o meni. On me zbunjeno pogled^, pa otrese snijeg na parket. Rekoh: — Već smo se jednom upoznali. Ja sam prijatelj gospođe Miles. — S vama je bio jedan mali dječak. 185
— To ona ne bi željela — iznenadi me on. — Ona ni u što nije vjerovala, upravo kao što vi tvrdite za sebe. On reče: — Zar nitko od vas ne zna? Ona je trebala postati katolkinja. — Glupost. — Pisala mi je. Ona se odlučila. Moje riječi ništa nisu pomogle. Počela je s . . . poukom; upotrebljava ju li oni tu riječ? — Tako, imala je još tajni, pomis lih. To nije nikad zapisala u dnevnik, kao ni svoju bolest. Koliko će se toga još otkriti? Ta pomisao bila je poput očaja. — To je za vas bio udarac, zar ne? — doviknuh mu podrugljivo, pokušavajući da na njega prebacim svoju bol. — Oh, naravno, ljutio sam se. Ali ne možemo svi u isto vjerovati. — Nekoć niste to tvrdili. On me pogleda kao da ga moje neprijateljstvo zbunjuje. Pa upita: — Nije li slučajno vama ime Maurice? — Tako je. — Pripovijedala mi je o vama. — A ja sam čitao o vama. Napravila je budalu od nas obojice. — Bio sam nerazuman — reče. — Zar je ne bih mogao vidjeti? — doda — a ja začuh teške cipele pogrebnika kako silaze niza stube i začuh onu istu stubu kako škripi. — Leži gore. Prva vrata lijevo. — Ako gospodin Miles . . . — Nećete ga probuditi. Dok je sišao ja sam se obukao. On reče: — Hvala vam.
Tako je. Došao sam u posjet gospodinu Milesu — reče on.
— Čuli ste novost? — Zbog toga sam i došao. — On spava. Liječnik mu je dao neke tablete. Bio je to strašan udarac za sve nas — dodah glu po. On se osvrtao po sobi; u Cedar Roadu, dolazeći ni od kuda, bila je bez dimenzija, čini mi se, poput sna. Ali ova joj je soba davala sadržajnost — i to je bila Šarah. Snijeg je polagano napadao na pro zorski žlijeb poput hrpe na lopati. I sobu su zako pali sa Sarom. On reče: — Doći ću ponovno — i okrene se turobno tako da je njegov ružni obraz bio okrenut prema meni. Pomislih: Ovo je ljubila svojim usnama. Sažaljenje ju je uvijek moglo namamiti u zamku. On ponovi glupo: — Došao sam posjetiti gospodina Milesa i reći mu kako mi je žao . . . — U takvim prilikama obično se nešto napiše. — Mislio sam da bih možda mogao nešto pomoći — reče on neodlučno. — Nije potrebno da obratite gospodina Milesa. — Obratim? — zapita on osjećajući se u neprilici i zbunjeno. — Za krutu zbilju da od nje ništa nije ostalo. Kraj. Nestanak. On odjednom plane: — Želio sam je vidjeti, to je sve. — Gospodin Miles čak ne zna da vi postojite. To nije od vas jako razborito, Smvthe, što dolazite ovamo. — Kad je pogreb? — Sutra u Golders Greenu. 186
.A.
187
— Meni ne zahvaljujte. Ona više nije moja kao što nije ni vaša. — Nemam prava pitati — reče on — ali bih želio kad biste vi — voljeli ste je, znam, — i doda kao da guta gorak lijek — ona je vas voljela. — Što hoćete s tim reći? — Želio bih da za nju nešto učinite. — Za nju? — Dajte joj njen katolički pogreb. To bi ona vo ljela. — U čemu je tu uopće razlika? — Za nju mislim da nema razlike. Ali uvijek se isplati biti plemenit. — A kakve veze imam ja s tim? — Uvijek je govorila da vas njen muž vrlo poštuje. Želio sam smijehom razbiti mrtvilo ove pokojničine sobe. Sjeo sam na sofu i počeo se grohotom smijati. Pomislio sam kako gore leži mrtva Šarah, Henry spava s glupim osmijehom na licu, a ljubavnik s oteklinom na licu raspravlja o pokopu s ljubavnikom što je uposlio Parkisa da pospe puderom njegoo zvono na vratima. Suze su mi potekle niz obraze koliko sam se smijao. Jednom sam za vrijeme bombardiranja vidio čovjeka kako se smije ispred svoje kuće ispod koje su bili pokopani njegova žena i dijete. — Ne razumijem — reče Smvthe. Stisnuo je pes nice kao da se pripremio na obranu. Bilo je toliko to ga što ni jedan od nas dvojice nije razumio. Patnja je bila poput neke neobjašnjive eksplozije koja nas je srušila na jednu hrpu. — Idem — reče on i lijevom rukom uhvati kvaku. Obuze me čudna pomisao, jer nisam imao razloga da pretpostavljam da je ljevak. — Morate mi oprostiti — reče on. — Uzrujan 188
sam. Svi smo uzrujani. Pružih mu ruku. On je oklijevao a onda je prihvati svojom lijevom rukom. — Smvthe — rekoh — što imate u ruci? Jeste li nešto uzeli iz njene sobe? — On otvori šaku i pokaže mi čuperak kose. — To je sve — reče. — Niste imali nikakva prava . . . — Oh, ona sada ne pripada nikome — reče on, i odjednom je ugledah onakvu kakva je bila — otpa dak koji čeka da ga uklone. Ako vam je potreban pramen kose, uzmite ga, ili joj odsijecite nokte, ako odresci nokata imaju za vas neku vrijednost. Kao u svetice, njene kosti se mogu podijeliti — ako ih ne tko traži. Uskoro će je spaliti, pa zašto ne bi svatko prije toga mogao imati ono što želi? Kakav sam ja bio glupan za te tri godine kad sam zamišljao da je na neki način posjedujem. Nitko nas ne posjeduje, čak ni sami sebe ne posjedujemo. — Oprostite — rekoh. — Znate li što mi je napisala? — zapita Smvthe. — Bilo je to tek prije četiri dana — a ja s tugom po mislih kako je imala vremena da piše njemu, a nije imala vremena da telefonira meni. — Pisala je: »Mo lite se za mene«. Zar to ne zvuči čudno, traži od me ne da molim za nju? — Što ste uradili? — Oh — reče on — kad sam čuo da je umrla, mo lio sam se. — Jeste li znali neke molitve? — Nisam. — Ne čini mi se ispravnim moliti se Bogu u koga ne vjerujete. Izišao sam s njim iz kuće; nije imalo smisla ostati dok se Henry probudi. Prije ili poslije morat će se suočiti s činjenicom da ostane sam, isto kao i ja. 189
Promatrao sam Smvthea kako trzajući se korača ispred mene preko Commona, pa pomislih: histeričan tip. Nevjerovanje može biti proizvod histerije isto kao i vjerovanje. Mokar snijeg, što se topio pod koracima mnoštva ljudi koji su prolazili, ulazio mi je kroz potplate i podsjećao me na rosu iz mog sna, ali kad sam se pokušao sjetiti njenog glasa koji kaže: — Ne brini se — spoznao sam da ne pamtim zvukove. Nisam mogao imitirati njen glas. Čak ga nisam mogao ni karikirati. Kad sam ga se pokušao sjetiti bio je anoniman — kao svaki drugi ženski glas. Počeo je proces zaboravljanja. Moramo čuvati glasove na gramofonskim pločama kao što čuvamo fotografije. Uspeo sam se razbijenim stubama u predsoblje. Ništa nije bilo isto kao one noći 1944., osim obojenog stakla na vratima. Nitko ne zna ničemu početka. Šarah je zaista vjerovala da je kraj počeo kad je ugledala moje tijelo pred vratima. Nikad nije htjela priznati da je kraj već odavno počeo - sve rjeđi telefonski pozivi zbog ovog ili onog nedovoljnog razloga, svađe koje sam s njom počinjao jer sam razabrao opasnost od svršetka ljubavi. Počeli smo gledati iznad ljubavi, ali sam samo ja bio svjestan puta kojim smo gonjeni. Da je bomba pala godinu dana prije, ona ne bi dala to obećanje. Pokidala bi nokte pokušavajući da me oslobodi. Kad dođemo do kraja ljudskih bića, moramo se zavaravati vjerom u Boga, poput gurmana koji traži složenije umake uz svoja jela. Pogledao sam u predsoblje, prazno poput ćelije, odvratne zelene boje, pa pomislih: željela je da imam drugu priliku i eto je - prazan život, bez mirisa, antiseptičan, zatvorski život. I optuživao sam je za to kao da su njene molitve zaista izazvale tu pro190
mjenu. Što sam ti učinio da si me morala osuditi na život? Nove stube i ograda škripale su sve do gore. Nikad se nije njima penjala. Čak su i kućni popravci bili dio procesa zaboravljanja. Kad se sve mijenja, potreban je Bog izvan vremena koji ne zaboravlja. Jesam li još volio ili sam samo žalio ljubav? Ušao sam u sobu, a na mom pisaćem stolu ležalo je pismo od Sare. Bila je mrtva više od dvadeset i četiri sata, a još dulje bez svijesti. Zašto je pismo trebalo tako dugo da prijeđe preko komada tratine? Tada sam vidio da je napisala pogrešan kućni broj, pa se opet iskopalo malo stare gorčine. Prije dvije godine ne bi zaboravila moj broj. Obuzela me takva bol pri pomisli da ću čitati njen rukopis da sam pismo gotovo primakao plinskoj peći, ali je radoznalost bila jača od boli. Bilo je napisano olovkom, vjerojatno zato što je pisala u krevetu. »Najdraži Maurice« — pisala je, »željela sam ti pisati one noći kad si otišao, ali sam se prilično slabo osjećala, a Henry se mnogo brinuo oko mene. Pišem ti umjesto da telefoniram. Ne mogu ti telefonirati jer bih mogla čuti tvoj pomalo smušeni glas kad bih ti rekla da neću poći s tobom. Jer ja zbilja neću otići s tobom, Maurice, najdraži Maurice. Volim te, ali više te neću vidjeti. Ne znam kako ću živjeti u toj patnji i čežnji i cijelo vrijeme molim se Bogu da ne bude prema meni nesmiljen i neka me ne ostavi na životu. Dragi Maurice, ja želim imati i jedno i drugo, kao svaki drugi čovjek. Dva dana prije nego si me nazvao otišla sam jednom svećeniku i rekla mu da želim postati katolkinja. Ispripovijedala sam mu o svom obećanju i o tebi. Rekla sam mu da zapravo više nisam udana za Henrvja. Ne spavamo zajedno — 191
od prve godine provedene s tobom. A to zapravo i nije bio brak, rekla sam; matični ured ne možeš nazvati vjenčanjem. Pitala sam mogu li postati katolkinja i udati se za tebe? Znam da se ti ne bi protivio da prođeš taj obred. Svaki put kad sam mu postavila neko pitanje, imala sam mnogo nade; upravo kao da sam otvarala kapke na prozorima nove kuće i tražila vidik, a svaki prozor je jednostavno gledao u prazan zid. Ne, ne, ne — govorio je on; ja se ne mogu udati za tebe, ne mogu se više s tobom sastajati, ako postanem katolkinja. Pomislila sam: dovraga sa svima njima i izišla sam iz sobe u kojoj sam ga posjetila i zalupila vratima da pokažem što mislim o svećenicima. Oni su se postavili između nas i Boga, pomislila sam; Bog ima više milosrđa. Tada sam izišla iz crkve i ugledala raspelo koje tamo stoji i pomislila: naravno, On ima milosrđa, samo što je to neko čudno milosrđe, koje kadšto izgleda kao kazna. Maurice, moj najdraži, osjećam neku podmuklu glavobolju, kao da ću umrijeti. Bar da nisam tako jaka kao konj. Ne želim živjeti bez tebe, i znam da ću te jednog dana sresti na Commonu, ali tada baš neću mariti ni za Henrvja ni za Boga ni za što drugo. Ali kakve mi koristi, Maurice? Vjerujem da postoji Bog — vjerujem u svu tu vreću smicalica i nema ničega u što ne vjerujem; oni bi mogli rastaviti Trojstvo na bezbroj dijelova, i ja bih vjerovala. Mogli bi iskopati zapise koji bi dokazivali da je Pilat izmislio Krista kako bi bio unaprijeđen, a ja bih i u to vjerovala. Zaražena sam vjerom kao nekom bolešću. Zavoljela sam vjeru kao da sam se u nju zaljubila. Nikad prije nisam voljela kao što tebe volim i nikad nisam ni u što vjerovala kao što sada vjerujem. Sigurna sam. Prije nikad nisam ni u što bila si192
gurna. Kad si se pojavio na vratima krvav u licu, postala sam sigurna. Jednom za svagda. Premda to tada nisam znala. Borila sam se protiv vjere dulje nego što sam se borila protiv ljubavi, ali izgubila sam bitku potpuno.« »Maurice, dragi, nemoj se ljutiti. Žali za mnom, ali se nemoj ljutiti. Ja sam varalica i lažljivka, ali ovo nije ni varanje ni laž. Mislila sam da sam sigurna u sebe i da znam što je pravo a što krivo, a ti si me naučio da ne budem sigurna. Ti si uklonio sve moje laži i varanje same sebe, kao što se počisti krš sa ceste da bi netko nesmetano prošao tim putem. Netko važan, i sada je On došao, ali ti si mu sam očistio put. Kad pišeš pokušavaš biti točan, a naučio si me da i ja tražim istinu, i upozorio si me kad nisam govorila istinu. Zar zaista tako misliš, rekao bi, ili samo smatraš da tako misliš? Eto vidiš, svemu si ti kriv, Maurice, svemu si ti kriv. Molim se Bogu da me ne ostavi ovako na životu.« To je bilo sve. Bila je majstor da joj se molitve uslišaju prije nego ih izgovori, jer nije li počela umirati one noći kad je izišla na kišu i našla me s Henryjem? Da sam pisao roman, mogao sam ga tu završiti; roman — tako mislim — negdje mora svršiti. Ali počinjem vjerovati da je moj realizam cijelo to vrijeme bio na krivom putu, jer kao da se u životu nikad ništa ne završava. Kemičari tvrde da se materija nikad ne može potpuno uništiti, a matematičari kažu da čovjek kad prelazi sobu, svaki korak smanji na polovicu, nikad neće stići do suprotnog zida. Pa kakav li bih ja bio optimist da sam i pomislio da se ova priča ovdje završava. Uza sve to, poželio sam, kao i Šarah, da nisam tako jak kao konj.
193
2.
Zakasnio sam na sprovod. Otišao sam u grad da se sastanem s čovjekom po imenu Waterbury, koji je namjeravao u jednom od malih časopisa napisati članak o mom radu. Bacio sam novčić uvis hoću li se sastati s njim ili ne. Vrlo dobro sam poznavao pompozne fraze u njegovu članku, pa prikrivena značenja koja će njegov članak otkriti, a kojih nisam uopće bio svjestan, i pogrešaka kojih sam bio sit da se s njima suočim. Na kraju će me pokroviteljski staviti — vjerojatno nešto iznad Maughama, jer je Maugham popularan, a ja još nisam počinio taj zločin — još ne; ali premda sam zadržao malo ekskluzivnosti neuspješnog pisca, mali časopisi, kao mudri detektivi, mogu nanjušiti da je popularnost na vidiku. Zašto sam se uopće mučio da bacim novčić uvis? Nisam se želio sastati s Waterburyjem, a svakako nisam želio da piše o meni. Jer sad je prestalo moje zanimanje za posao; nitko me ne može mnogo obradovati hvalom niti me uvrijediti pokudom. Kad sam počeo pisati roman o državnom službeniku još sam bio zainteresiran, ali kad me je Šarah ostavila, otkrio sam kakav je moj posao: tako nedužna droga, 194
poput cigarete, da proguram tjedne i godine. Ako se gasimo smrću kao što pokušavam vjerovati, zar ima više svrhe da čovjek za sobom ostavi nekoliko knjiga, umjesto bočica, odjeće ili jeftinog nakita? A ako Šarah ima pravo, kako li je nevažna sva važnost umjetnosti. Bacio sam uvis novčić, mislim, jednostavno zbog osamljenosti. Nisam imao što da radim prije sprovoda; htio sam se samo ohrabriti čašom, dvije pića. Čovjek može prestati obazirati se na svoj rad, ali se nikad ne smije prestati obazirati na konvencije, a muškarcu ne smiju popustiti živci na javnom mjestu. Waterbury je čekao u malom baru u ulici koja vodi od Tottenham Court Roada. Nosio je crne hlače od rebrasta baršuna i pušio jeftine cigarete; poveo je djevojku koja je bila mnogo viša i zgodnija od njega, nosila istu vrst hlača i pušila iste cigarete. Bila je vrlo mlada, a ime joj je bilo Sylvia. Vidjelo se da je na dugom tečaju studija što ga je tek počela s Waterburyjem — bila je u fazi imitiranja svoga učitelja. Pitao sam se gdje će završiti s tim pogledima, s tim živahnim dobroćudnim očima i zlatnom kosom. Hoće li se za deset godina uopće sjećati Waterburyja i bara pokraj Tottenham Court Roada? Bilo mi ga je žao. Sad je bio tako ponosan, tako se prema nama oboma ponašao pokroviteljski, ali je bio na strani koja gubi. Pa, pomislih, uhvativši njen pogled preko svoje čaše, dok je on izricao neku osobito idiotsku primjedbu o tijeku svijesti, čak sam mu je i sad mogao oteti. Njegovi su članci bili uvezani u papir, a moje knjige u platno. Znala je da od mene može više naučiti. A ipak, jadnik, imao je hrabrosti da je ignorira kad bi povremeno stavila neku jednostavnu, ljudsku neinteligentnu primjedbu. Htio sam 195
ga opomenuti na praznu budućnost, ali umjesto toga popio sam još jednu čašu, pa rekoh: — Ne mogu dugo ostati. Moram stići na pokop u Golders Greenu. — Pokop u Golders Greenu! — uzviknu Waterbury. — Tipično za osobe iz vaših romana. Morao je biti Golders Green, zar ne? — Nisam ja izabrao to mjesto. — Život oponaša umjetnost. — Neki prijatelj? — upita Svlvia suosjećajno, a Waterbury se zagleda u nju zbog te njene pri mjedbe, bez veze s prethodnim predmetom razgo vora. — Da. Primijetio sam da ona razmišlja — muškarac? — žena? — kakav prijatelj? i to mi je godilo. Jer sam za nju bio ljudsko biće, a ne pisac: čovjek čiji su prijatelji umirali i koji je išao na njihove pogrebe, koji je osjećao radost i bol, kojemu bi možda čak utjeha bila potrebna, a ne samo vješt pisac čija djela uživaju možda veću simpatiju nego gospodina Maughama, premda ga naravno ne možemo svrstati tako visoko kao ... — Što mislite o Forsteru? — zapita Waterbury. — Forster? Oh, oprostite. Upravo sam razmišljao koliko vremena mi treba do Golders Greena. — Morate računati dobrih četrdeset minuta — reče Sylvia. — Morate čekati na vlak za Edgware. — O Forsteru — ponovi Waterbury razdražljivo. — Od stanice morate autobusom — reče Svlvia. — Zaista, Svlvia, Bendrix nije došao ovamo da razgovara o tome kako će stići u Golders Green. — Oprosti, Peter, samo sam mislila . . . — Prvo ispeci, pa reci, Svlvia — reče Waterbury. 196
— A sad, možemo li se vratiti na Forstera? — Moramo li? — upitah. — Bilo bi zanimljivo, jer pripadate tako različi tim školama . . . — Pripada li on nekoj školi? Čak nisam znao da i ja pripadam nekoj školi. Pišete li udžbenik? Svlvia se osmjehnu, a ja primijetih njen osmijeh. Znao sam da će on od toga trenutka oštro nabrusiti oružje svog zanata, ali bilo mi je svejedno. Ravnodušnost i oholost su vrlo slične, a on je vjerojatno mislio da sam ja ohol. Rekoh: — Zaista moram otići. — Ta ovdje smo samo pet minuta. Zaista je važ no da taj članak bude dobar. — Meni je zaista važno da ne zakasnim u Gol ders Green. — Ne razumijem zašto. Svlvia reče: — I ja idem do Hampsteada. Pokazat ću vam put. — Nisi mi o tome rekla ni riječi — reče Waterbury sumnjičavo. — Znaš da svake srijede posjećujem svoju majku. — Danas je utorak. — Onda ne moram ići sutra. — To je vrlo lijepo od vas — rekoh. — Bit će mi ugodno vaše društvo. — U jednom od vaših romana služili ste se tije kom svijesti — reče Waterbury u očajničkoj žurbi. — Zašto ste taj način napustili? — Oh, ne znam. Zašto čovjek promijeni stan? — Jeste li to smatrali neuspjehom? — Tako smatram sve svoje knjige. Pa zbogom, Waterbury. 197
— Poslat ću vam otisak članka — reče on kao da se prijeti. — Hvala. — Nemoj kasno, Svlvia. Bartok je na trećem pro gramu u šest i pol. Zajedno smo izašli u ruševine Tottenham Court Roada. Rekoh: — Hvala vam što ste prekinuli sastanak. — Oh, znala sam da želite otići — reče ona. — Kako vara je prezime? — Black. — Svlvia Black* — rekoh — to je dobra kombina cija. Gotovo predobra. — Je li bio dobar prijatelj? — Da. — Žena? — Da. — Žao mi je — reče ona. Imao sam dojam da to iskreno kaže. Imala je mnogo toga da nauči što se tiče knjiga i glazbe, i kako da se odijeva i raz govara, ali nikad je neće trebati učiti čovjekoljublju. Sišla je sa mnom u prenatrpanu podzemnu željezni cu i stajali smo jedno uz drugo držeći se za kožnate držače. Osjećajući je pripijenu uza me, podsjetio sam se želje. Hoće li to sad uvijek biti tako? Ne že lja, već samo sjećanje na želju. U Goodge Streetu okrenula se da propusti novog putnika, a ja sam osjetio njeno bedro na svojoj nozi kao nešto čega je čovjek svjestan da se dogodilo prije mnogo vremena. — Ovo je prvi pogreb kojemu prisustvujem — re koh samo da povedem razgovor.
— Onda su vam majka i otac živi? — Otac mi je živ. Majka mi je umrla dok sam bio na školovanju. Htio sam uzeti nekoliko dana dopus ta, ali moj otac je držao da bi me to uzrujalo tako da me se to nije dojmilo. Samo su me one večeri kad je stigla vijest oslobodili učenja. — Ne bih voljela da me spale — reče ona. — Više volite crve? — Da, više bih voljela crve. Glave su nam bile tako blizu da smo mogli razgovarati a da ne podižemo glas, ali zbog stiske nismo se mogli gledati. Rekoh: — Meni bi bilo sasvim svejedno — i odmah se upitah zašto li sam slagao, jer je bilo važno, mora da je bilo važno, jer ja sam na kraju nagovorio Henrvja da je ne pokopa.
Black = crn (Piev.)
198
199
3.
Jučer poslije podne Henrv se pokolebao. Telefoni rao mi je i molio me da dođem. Čudno kako smo se zbližili otkako je nestalo Sare. Ovisio je sada o meni isto onoliko koliko je prije ovisio o Sari — bio sam domaćin u kući. Čak sam sebi prisvajao pravo da se upitam hoće li me on zamoliti da se preselim k nje mu kući kad prođe pogreb, i kakav bih mu dao odgovor. Što se tiče želje da zaboravim Saru, bilo je svejedno u kojoj sam kući. Šarah je pripadala i jednoj i drugoj. Kad sam stigao, on je još uvijek bio omamljen lijekovima. Inače bih imao s njim više muke. Neki svećenik ukočeno je sjedio na rubu naslonjača u njegovoj radnoj sobi — čovjek zlovoljna upala lica, vjerojatno jedan od redemptorista, koji nedjeljama servira priče o paklu u onoj mračnoj crkvi u kojoj sam posljednji put vidio Saru. Vjerojatno se ispo četka protivio Henrvju i to mi je pomoglo . — Ovo je gospodin Bendrix, pisac — reče Henrv. — Otac Crompton. Bendrix je bio vrlo dobar prija telj moje supruge. — Imao sam dojam da to otac Crompton već zna. Nos mu se objesio niz lice poput 200
potpornja, a ja pomislih: — Možda je baš taj čovjek pred Sarom zalupio vrata nade. — Dobar dan — reče otac Crompton tako zlovolj no, da sam osjetio da nije daleko od toga da me pro kune u deseto koljeno. — Gospodin Bendrix mi je vrlo mnogo pomogao oko pogreba — objasni Henrv. — Da sam znao vrlo rado bih za vas sve poduzeo. Nekoć sam mrzio Henrvja. Sad mi se moja mržnja činila bezvrijednom. Henrv je bio žrtva isto tako kao što sam i ja bio žrtva, a pobjednik je bio taj grozni čovjek sa smiješnim ovratnikom. Rekoh: — To sigurno ne biste mogli učiniti. Vi ne odobravate spaljivanje. — Mogao sam urediti katolički pogreb. — Ona nije bila katolkinja. — Izrazila je želju da to postane. — Je li to dovoljno da postane katolkinja? Otac Crompton je iznio jednu formulu. Polo žio ju je pred nas kao neku novčanicu. — Mi priznajemo želju za krštenjem. — Novčanica je ležala tamo između nas očekujući da je netko podigne. Nitko nije posegnuo. Otac Crompton nastavi: — Još ima vremena da otkažete svoje aranžmane. — Pa ponovi: — Sve ću za vas urediti — i to tonom upozorenja kao da se obraća Lady Macbeth i obećava joj neki bolji postupak da namiriše svoje ruke, nego što su to miomirisi iz Arabije. Henrv reče iznenada: — Je li to zbilja jako važno? Naravno, ja nisam katolik, oče, ali ne razumijem . . . — Ona bi bila sretnija . . . — Ali zašto? — Crkva daje povlastice, gospodine Miles, a ne samo odgovornosti. Za naše mrtve služe se posebne 201
mise. Redovno se čitaju molitve. Mi se sjećamo naših mrtvih — doda on, a ja ljutito pomislih: kako ih se to sjećaš? Tvoje su teorije u redu. Propovijedaš važnost pojedinca. Naša kosa je sva izbrojena, kažeš, ali ja osjećam njenu kosu na dlanu svoje ruke; sjećam se finih pahuljica na završetku njene hrptenjače dok je potrbuške ležala na mom krevetu. I mi se sjećamo naših mrtvih, ali na svoj način. Promatrajući Henrvja kako postaje neodlu čan, smjelo slagah: — Mi apsolutno nemamo razloga da vjerujemo da bi ona postala katolkinja. Henry poče: — Naravno bolničarka je rekla — ali ga prekinuh: — Na kraju bila je u bunilu. Otac Crompton reče: — Nikada ne bih mogao ni sanjati da vam se namećem, gospodine Miles, bez nekoga ozbiljnog razloga. — Dobio sam pismo od gospođe Miles tjedan da na prije njene smrti — rekoh mu. — Kad ste je vi posljednji put vidjeli? — Otprilike u isto vrijeme. Prije pet-šest dana. — Čini mi se vrlo čudno što taj predmet čak nije ni napomenula u svom pismu. — Možda vi, gospodine . . . gospodine Bendrix, ni ste uživali njeno povjerenje. — Možda vi, oče, prenaglo stvarate i to pogrešne zaključke. Ljude može zanimati vaša vjera, mogu oni o toj vjeri postavljati pitanja, ali ne zato da bez uvjetno postanu katolici. — Brzo sam nastavio Henryju: — Bilo bi apsurdno da sad sve promijenimo. Upute su izdane. Pozvani su prijatelji. Šarah nikad nije bila fanatik. Ona bi bila posljednja koja bi že ljela neugodnosti zbog nekog hira. Napokon — tje rao sam dalje, fiksirajući pogledom Henrvja — to će biti savršen kršćanski obred. Makar Šarah nije ni 202
bila kršćanka. Mi nigdje o tome nismo vidjeli nika kav znak. Ali uvijek možemo ocu Cromptonu dati novac za jednu misu. — To nije potrebno. Jutros sam jednu odslu žio. — On pokrene ruke na krilu; bila je to prva promje na u njegovoj ukočenosti. Činilo se kao da gledaš kako se pomiče i naginje debeli zid nakon pada bombe. — Svakako ću je danas spomenuti u misi — reče on. Henry reče s olakšanjem kao da je to riješilo stvar. — Vrlo lijepo od vas, oče — i pomakne kutiju za cigarete. — Čini se čudno i drsko što vam to kažem, gospo dine Miles, ali čini mi se da vi ne razumijete kako je bila dobra vaša supruga. — Ona mi je bila sve — reče Henry. — Mnogi ljudi su je voljeli — rekoh. Otac Crompton okrene pogled prema meni poput školskog ravnatelja koji je čuo kako neki balavac iz dna razreda dobacuje upadicu. — Možda ne dovoljno — reče on. — Pa — rekoh — da se vratimo na ono o čemu smo raspravljali. Mislim da sad ne mo žemo promi jeniti stvar, oče. To bi prouzročilo i mnogo govorka nja. Tebi se ta naklapanja ne bi svi đala, zar ne, Henry? — Ne. Oh, ne. — Izašao je oglas u The Timesu. Morali bismo tis kati ispravak. Ljudi primjećuju takve stvari. Izazva lo bi komentare. Napokon, ti nisi nepoznat, Henry. Trebalo bi razaslati brzojave. Mnogi ljudi su ve ć po slali vijence u krematorij. Razumijete što mislim, oče. — Ne mogu reći da razumijem. 203
— Ono što vi tražite nije nerazumno. — Čini se da vi imate čudnu skalu vrijednosti, gospodine Bendrix. — Ali vi sigurno ne vjerujete da spaljivanje utječe na uskrsnuće tijela, oče? — Naravno da ne vjerujem. Već sam vam rekao svoje razloge. Ako se oni gospodinu Milesu ne čine dovoljno jakima, onda se tu više nema što reći. — On ustade sa stolca; kako je to bio ružan čovjek! Dok je sjedio, barem je odavao dojam snage, ali su mu noge bile prekratke za njegovo tijelo, a kad je ustao, začudio sam se kako je nizak. Činilo se kao da je iznenada krenuo u daljinu. Henry reče: — Da ste došli malo ranije, oče. Molim vas, nemojte misliti . . . — Ne mislim o vama ništa loše, gospodine Miles. — Možda o meni, oče? — upitah ga izazovno. — Oh, ne brinite, gospodine Bendrix. Makar što učinili, to sad neće na nju djelovati. Ispovijedanje nauči čovjeka da prepozna mržnju. On pruži ruku Henrvju, a meni okrene leđa. Želio sam mu reći: — O meni krivo sudite. Ja ne mrzim Saru. Griješite i prema Henrvju. On ju je pokvario, ne ja. Htio sam se obraniti: »Ja sam je volio«, a u ispovjedaonici sigurno nauče kako da prepoznaju i taj osjećaj.
204
4.
— Iduća stanica je Hampstead — reče Svlvia. — Morate sići da posjetite svoju majku? — Mogla bih produljiti do Golders Greena da vam pokažem put. Obično ne posjećujem majku utorkom. — To bi bilo dobro djelo — rekoh. — Mislim da morate uzeti taksi, ako želite stići na vrijeme. — Čini mi se da zapravo nije grijeh ako propu stim početak obreda. Ispratila me do izlaska iz stanice, a zatim se htjela vratiti. Činilo mi se čudnim što se toliko trudila. Nikad u sebi nisam vidio nikakve vrednote koje bi neka žena voljela, a sada manje nego ikad. Bol i razočaranje su poput mržnje. Čovjek postane ružan od samožaljenja i gorčine. A kako ga također čine sebičnim. Nisam imao ništa da pružim Svlviji; ja nikad ne bih mogao biti jedan od njenih učitelja. Ali trebao sam njenu ljepotu da me podrži, jer sam se bojao idućih pola sata, bojao sam se lica koja će uhoditi moju osamljenost pokušavajući da otkriju po mom ponašanju 205
kakve su bile moje veze sa Sarom, tko je koga napustio. — Ali ne mogu se pojaviti ovako obučena — pobunila se ona kad sam je zamolio da mi pravi dru štvo. Vidio sam kako joj je milo što sam želio da bu de sa mnom. Znao sam da bih je odmah mogao odu zeti Waterburyju. Njegovo vrijeme je već isteklo. Ako hoću, on će slušati Bartoka sam. — Stajat ćemo otraga — rekoh. — Vi možete biti strana osoba koja okolo seta. — One su barem crne — reče ona misleći na svo je hlače. U taksiju sam spustio svoju ruku na njenu nogu kao neko obećanje, ali nisam imao namjeru da obećanje održim. Iz tornja krematorija se dizao dim, a voda je stajala u pol tuceta napola smrznutih barica na pošljunčanim stazama. Mimo nas prošlo je mnogo ljudi — s prethodne kremacije, pretpos tavljam; imali su živahno veselo držanje ljudi koji su napustili neku dosadnu zabavu i sada mogu »na staviti«. — Ovim putem — reče Svlvia. — Vi vrlo dobro poznajete ovo mjesto. — Tata je ovdje pokopan prije dvije godine. Kad smo stigli do kapelice, svi su se razilazili. Waterburvjeva pitanja o tijeku svijesti baš su me predugo zadržala. Osjetio sam čudan konvencionalni žalac boli što na kraju nisam vidio Sarin kraj i tupo pomislih: — To je, dakle, bio njen dim što se vijao iznad vrtova u predgrađu. Henry je izašao sam, sav zaslijepljen od plača; plakao je i nije me vidio. Nikog drugog nisam poznao osim Sir Williama Mallocka koji je nosio cilindar. On me pogleda s negodovanjem i požuri dalje. Bilo je tu tucet muškaraca s izgledom državnih službenika. Je li tu bio Dunstan? 206
No to nije bilo tako važno. Neke supruge bile su u društvu svojih muževa. Barem su one bile zadovoljne obredom — to im se gotovo moglo pročitati na šeširima. Poslije Sarina nestanka sve su se osjećale sigurnijima. — Žao mi je — reče Svlvia. — Nije vaša krivnja. Pomislih: Da smo je balzamirali, one nikad ne bi bile sigurne. Čak bi i njeno mrtvo tijelo određivalo mjerilo po kojemu bi se sudilo o drugim tijelima. Prošao je Smvthe i brzo odgacao po baricama ne govoreći ni s kim. Začuh kako neka žena reče: — Carterovi su nas pozvali za vikend desetog u mjesecu. — Želite li da odem? — upita Svlvia. — Ne, ne — rekoh — volio bih da ostanete. Prišao sam vratima kapelice i pogledao unutra. Pristup do peći bio je na časak prazan, ali onda su počeli iznositi stare vijence i unositi nove. Neka starica klečala je tu i molila se, što se nije podudaralo s ovom situacijom; bila je kao neki glumac iz neke druge predstave koga je iznenadilo dizanje zavjese. Neki poznati glas iza mene reče: — Drago mi je, ali i tužno što vas vidim ovdje, gospodine, odakle se mrtvi ne vraćaju. — Došli ste, Parkis! — uzviknuh. — Vidio sam osmrtnicu u The Timesu, gospodine, pa sam zamolio gospodina Savagea da mi da slobo dan dan. — Pratite li uvijek svoje ljude čak tako daleko? — Ona je bila vrlo fina gospođa — reče on prije korno. — Jednom me je na ulici upitala za put ne znajući dakako razlog zašto se tu nalazim. A na koktel-partiji pružila mi je čašu serija. 207
— Južnoafričkog serija? — zapitah ga s mukom. — Ne bih znao reći, gospodine, ali način kako je to uradila — oh, takvih kao što je ona bila nije bilo mnogo. I moj sin također. . . Stalno pripovijeda onjoj. — Kako vaš sin, Parkis? — Nije dobro, gospodine. Ima žestoke bolove u želucu. — Jeste li bili kod liječnika? — Još ne, gospodine. Vjerujem da je najbolje stvari prepustiti prirodi. Do neke granice. Ogledao sam se na te strane ljude koji su svi poznali Saru. Upitah: — Tko su ovi ljudi, Parkis? — Onu mladu djevojku ne poznam, gospodine. — Ona je došla sa mnom. — Oprostite. Onaj tamo dalje je Sir William Mallock, gospodine. — Poznam ga. — Onaj gospodin što je upravo zaobišao baricu, gospodine, šef je odjela u kojem radi gospodin Miles. — Dunstan? — Tako mu je ime, gospodine. — Kako vi mnogo znate, Parkis. Mislio sam da je ljubomora posve mrtva; mislio sam da bih bio spreman da je dijelim s mnoštvom muškaraca kad bi samo opet bila živa. Ali kad sam ugledao Dunstana u meni se na nekoliko sekundi probudila stara mržnja. — Svlvia — viknuh kao da bi me Šarah mogla čuti — jeste li večeras kamo pozvani na večeru? — Obećala sam Peteru . .. — Peteru? — Waterburyju. 208
— Zaboravite ga. Jesi li tu, Šarah. Promatraš li me? Gledaj kako mogu bez tebe. Nije to tako teško, rekao sam joj. Moja mržnja mogla je vjerovati u njeno preživljenje, samo moja ljubav je znala da ona više ne postoji, kao da je neka mrtva ptica. Skupljao se novi pogreb, a žena pokraj ograde zbunjeno ustade ugledavši strane ljude kako ulaze. Umalo se nije našla na spaljivanju nekog drugog. — Mislim da bih mu mogla telefonirati. Mržnja se prevukla preko predstojeće večeri kao dosada. Opredijelio sam se. Bez ljubavi morat ću izvoditi ljubavne pokrete. Osjećao sam krivnju prije nego sam počinio zločin — zločin što nedužnog uvlačim u svoj labirint. Seksualni čin ne mora predstavljati ništa, ali kad čovjek dođe u moje godine onda nauči da se u svako doba može pokazati da može biti sve. Ja sam bio zaštićen, ali tko zna na kakve bih mogao neuroze naići u tog djeteta? Na kraju večeri ja bih nespretno vodio ljubav i sama moja nespretnost, čak moja impotencija, ako se pokaže da sam impotentan, mogla bi riješiti pitanje. Ili ću stručno voditi ljubav, pa bi je i moje iskustvo također moglo dovesti u nepriliku. Zaklinjao sam Saru: — Izvuci me iz ovoga, izvuci me, zbog nje, ne zbog mene. Svlvia reče: — Mogla bih mu reći da mi je majka bolesna. — Bila je spremna lagati; bio je to kraj za Waterburyja. Jadni Waterbury. S tom prvom laži trebali smo postati sukrivci. Stajala je tamo u crnim hlačama između zaleđenih barica, a ja pomislih, da ovdje može početi čitava duga budućnost. Zaklinjao sam Saru: »Izvuci me iz toga. Neću počinjati sve ispočetka i nanijeti joj bol. Ja sam nesposoban za lju209
bav. Osim prema tebi, prema tebi«. Ona sijeda stari ca krene prema meni, drobeći tanki led. — Jeste li vi gospodin Bendrix? — upita ona. — Jesam. — Šarah mi je pripovijedala — reče ona, i dok je oklijevala obuze me neka luda nada da ona ima da mi preda neku poruku, da mrtvi mogu govoriti. — Vi ste bili njen najbolji prijatelj — često mi je pripovijedala. — Bio sam jedan od njenih prijatelja. — Ja sam njena majka. — Nisam se čak ni sjetio je li njena majka živa. U ono vrijeme uvijek smo imali tako mnogo toga da pripovijedamo tako da su cijela područja naših života bila prazna poput ravne novootkrivene zemljopisne karte koju je trebalo po slije popuniti. Ona reče: — Vi niste znali za mene, zar ne? — Pa zapravo . . . — Henry me nije volio. To je bilo prilično nezgod no, pa sam se držala po strani. Govorila je mirno i razborito, a ipak su joj suze tekle iz o čiju kao same od sebe. Muškarci i njihove supruge svi su se raziš li; drugi su ljudi prolazili između nas troje i ulazili u kapelu. Samo je Parkis oklijevao. Mislio je valjda kako mi možda može biti na pomoći dajući mi dalj nje obavijesti, ali se držao podalje, znajući, kako bih rekao, svoje mjesto. — Moram vas zamoliti za veliku uslugu — reče Sarina majka. Pokušao sam se sjetiti njenog prezi mena — Cameron, Chandler, počinjalo je sa C. — Došla sam danas u takvoj žurbi iz Great Missendena . . . — ona obriše suze s očiju tako ravnodušno kao da briše krpom za pranje posuđa. Bertram, sje tih se, tako joj je ime, Bertram.
210
— Da, gospođo Bertram — rekoh. — I zaboravila sam premjestiti novae u svoju crnu torbicu. — Mogu li vam nešto pomoći? — Ako biste mi mogli posuditi jednu funtu, go spodine Bendrix. Znate, treba da nešto večeram pri je odlaska. U Great Missendenu rano zatvaraju lo kale — i dok je govorila ponovno obriše oči. Nešto me na njoj podsjećalo na Saru. Trijeznost u njenoj boli, možda neka neodređenost. Nije li nekoć pre često vrijeđala Henrvja? Rekoh: — Večerajte sa mnom, rano. — Ne bih vam htjela smetati. — Volio sam Saru — rekoh. — I ja sam je voljela. Vratio sam se Svlviji i objasnio joj: — To je njena majka. Moram je pozvati na večeru. Ispričavam se. Mogu li vas nazvati da se dogovorimo za drugu priliku? — Naravno. — Je li vaše ime u telefonskom imeniku? — Waterbury je u imeniku — reče ona turobno. — Idući tjedan. — Bit će mi drago. — Ona mi pruži ruku i reče: — Zbogom. Vidio sam da ona zna da je to bio propu šten trenutak koji se ne ponavlja. Hvala Bogu, t o nije bilo važno. Blago žaljenje i radoznalost dok ne dođe do stanice podzemne željeznice i jedna ljutita riječ Waterburyju zbog Bartoka. Dok sam se vraćao gospođi Bertram, opazio sam da govorim opet Sari: »Vidiš, volim te. Ali ljubav se ne mo že čuti tak o uvjerljivo kao što se mo že čuti mržnju.« 211
Kad smo se približavali vratima krematorija, pri : mijetio sam da je Parkis nestao. Nisam vidio kad je otišao. Jamačno je shvatio da mi više nije potreban. Gospo đa Bertram i ja ve čerali smo u Isola Belli. Nisam htio onamo gdje sam igda bio sa Sarom, i naravno, odmah sam po čeo uspoređivati ovaj restoran sa svim ostalim restoranima ko je smo zajedno posjećivali. Šarah i ja nikad nismo pili chianti i sad me je na čin pijenja pod sjetio na tu činjenicu. Mo gao sam baš naručiti naše omiljelo crveno vino; i mislio sam na nju najviše što je bilo mogu će. Čak je ispunila i prazninu. — Obred mi se nije sviđao — reče gospođa Ber tram. — Žao mi je. — Bio je tako neljudski. Kao na teku ćoj vrpci. — Činilo mi se prikladno. Napokon bilo je i moli tava. — Onaj svećenik — tko je bio onaj svećenik? — Nisam ga vidio. — Govorio je o Velikom Svemu. Dugo ga nisam razumjela. Mislila sam da kaže Veliki Sem. — Po novno su joj suze počele kapati u juhu. Ona nastavi: — Gotovo sam se nasmijala i Henry me vidio. Vidje la sam da mi je to pripisao na teret. — Ne slažete se s njim? — On je vrlo podao čovjek — reče ona, pa obriše suze ubrusom i počne žestoko zveckati žlicom po ju hi miješajući rezance. — Jednom sam morala od njega posuditi deset funti, jer sam došla u London u namjeri da ostanem, a zaboravila torbicu. To se svakome može dogoditi. — Naravno da može. 212
I
— Uvijek se ponosim s tim što nikome na svijetu ništa ne dugujem. Njeno pripovijedanje podsjećalo je na sistem podzemne željeznice; kretalo se u krugovima i zavojima. Uz kavu sam počeo primjećivati povratne stanice: Henrvjeva podlost, njeno financijsko po štenje, njena ljubav prema Sari, njeno nezadovoljstvo s po grebnim obredom, Veliko Sve — iz tih stanica neki su vlakovi išli prema Henrvju. — Bilo je tako smiješno — reče ona. — Nisam se htjela smijati. Nitko nije volio Saru više od mene. — Kako mi svi uvijek to isto tvrdimo i kako se ljutimo kad to čujemo iz tuđih usta. — Ali Henry to nije htio razumjeti. On je hladan čovjek. Jako sam se trudio da promijenim tijek razgovo ra. — Ne znam kakav smo drukčiji obred mogli izabrati. — Šarah je bila katolkinja — reče ona. Uzela je čašu i u jednom gutljaju ispila pol čaše vina. — Glupost — rekoh. — Oh — reče gospođa Bertram — ona to ni sama nije znala. Odjednom, neobjašnjivo, osjetio sam strah poput čovjeka koji je počinio takozvani savršeni zločin, pa promatra prve neočekivane pukotine u zidu svoje obmane. Kako duboko zadire ta pukotina? Mo že li se na vrijeme zatrpati? — Ništa ne razumijem što govorite. — Zar vam Šarah nikad nije rekla da sam neko ć bila katolkinja? — Nije. — Nisam bila neka naročita katolkinja. Znate, moj muž je mrzio sve to. Ja sam bila njegova treća žena, i prve godine, kad bih se naljutila na njega, 213
znala bih mu reći da nismo propisno vjenčani. Bio je opak čovjek — doda ona mehanički. — Ako ste vi katolkinja, to ne znači da je i Šarah. Ona otpije još jedan gutljaj vina i reče: — To još nikad ni živoj duši nisam rekla. Mislim da sam malo pripita. Mislite li da sam pripita, gospodin e Bendrix? — Naravno da niste. Želite li još vina? Dok smo čekali vino kušala je prebaciti razgovor, ali sam je nepopustljivo vra ćao natrag. — Što ste s tim htjeli reći — Šarah je bila katolkinja? — Obećajte da nećete reći Henrvju. — Obećajem. — Neko vrijeme bili smo u Normandiji. Šarah je tek navršila dvije godine. Moj muž je običavao ići u Deauville. Tako je on govorio, ali sam znala da posjećuje svoju prvu ženu. Jako sam se razljutila. Šarah i ja pošle smo u šetnju duž pješčane obale. Šarah je stalno htjela sjesti, a ja sam joj dopustila da se malo odmori pa smo se opet jo š malo šetale. Rekla sam: — »Šarah, ovo je tajna između tebe i mene.« Već tada je znala čuvati tajnu — ako je htje la. Bojala sam se da vam to ispripovijedam, ali to je bila dobra osveta, zar ne? — Osveta? Ne razumijem vas dobro, gospo đo Bertram. — Mom mužu, naravno. Nije to bilo samo zbog njegove prve žene. Rekla sam vam da mi nije dopuštao da budem katolkinja? Oh, nastale bi takve scene kad sam ku šala poći na misu, pa sam pomislila: Šarah će postati katolkinja, a on neće znati i ja mu neću reći, osim ako se stvarno razljutim. — I rekli ste mu? 214
— Godinu dana poslije toga oti šao je i ostavio me. — Tako ste opet mogli biti katolkinja? — Oh, pa nisam mnogo vjerovala, znate. A tada sam se udala za Židova; i on je bio težak. Kažu da su Židovi vrlo plemeniti. Ne vjerujte. Oh, ovaj je bio opak čovjek. — Ali što se dogodilo na obali? — Ništa se, naravno, nije dogodilo na obali. Htje la sam samo reći da smo se tim putem šetale. Osta vila sam Saru pred vratima i ušla da nađem sveće nika. Morala sam mu malo slagati — nedužne laži — da bih mu objasnila stvar. Mogla sam sve svaliti na svog muža. Rekla sam da je prije vjenčanja obe ćao, a poslije prekršio obećanje. Mnogo je pomoglo što nisam znala dobro francuski. Kad čovjek ne zna prave riječi sve zvuči strašno istinito. Uostalom, on je to odmah učinio, a mi smo poslije objeda uhvatile autobus da se vratimo. — Što je učinio? — Krstio je na katoličku vjeru. — Je li to sve? — upitah s olakšanjem. — Pa to je sakrament — bar tako kažu. — Najprije sam pomislio da ste rekli da je Šarah bila prava katolkinja. — Pa, znate, bila je, samo to nije znala. Željela bih da ju je Henry propisno pokopao — reče gospođa Bertram, a groteskne suze ponovno po češe kapati. — Ne možete ga kriviti kad čak ni Šarah nije znala. — Uvijek sam željela da je se to »primi«. Kao cijepljenje. — Čini mi se da se kod vas baš nije jako »primi lo« — nisam se mogao suzdržati da to ne kažem, ali 215
ona se nije uvrijedila. — Oh — reče ona — imala sam mnogo iskušenja u svom životu. Nadam se da će na kraju sve biti dobro. Šarah je bila vrlo strpljiva sa mnom. Bila je dobra djevojka. Nitko je nije bolje razumio od mene. — Popila je još malo vina, pa reče: — Da ste je bar vi dobro poznavali. Eto, da je bila odgojena kako treba, da se ja nisam udala za tako nemoguće muškarce, iskreno vjerujem da je mogla postati svetica. — Ali se jednostavno nije primilo — rekoh surovo i doviknuh konobaru neka donese račun. Na leđima sam osjetio kao da me je uhvatio vjetar od leta onih sivih gusaka što lete iznad naših budućih grobova, ili sam se nahladio u ledenom perivoju Samo da je to smrtonosna nahlada kao što je bila u Sare. Nije se primilo, ponavljao sam sam sebi cijelim putem kući u podzemnoj željeznici, pošto sam ostavio gospođu Bertram kod Marvlebonea i posudio joj još tri funte »jer je sutra srijeda i ja moram biti kod kuće zbog dvorkinje«. Jadna Šarah, ono što se »primilo« to je bio taj niz muževa i očuha. Njena majka ju je uspješno naučila da jedan muškarac nije dovoljan za cijeli život, ali ona sama je prozrela lažne razloge udaja svoje majke. Kad se udala za Henryja, udala se za cijeli život; to sam u očaju spoznao. Ali ta mudrost nema veze s onim podmuklim obredom blizu obale. Nisi se Ti »primio«, rekao sam Bogu, u koga nisam vjerovao, tom imaginarnom Bogu za koga je Šarah mislila da mi je spasio život (može li se zamisliti: u koju svrhu?) i koji je u svom nepostojanju uništio jedinu duboku sreću koju sam igda doživio. O, ne, nisi se Ti primio, jer to bi bila magija, a ja u magiju vjerujem još manje nego što vjerujem u Tebe. Magija je Tvoj križ, Tvoje us216
krsnuće tijela, Tvoja sveta katolička Crkva, Tvoja zajednica svetaca. Ležao sam na leđima i promatrao kako se sjene drveća Commona prepliću na mom stropu. To je samo slučajnost, pomislih, užasna slučajnost koja ju je na kraju gotovo vratila Tebi. Ne može se s malo vode i jednom molitvom za cijeli život obilježiti dvogodišnje dijete. Kad bih u to vjerovao, vjerovao bih u Tijelo i Krv. Nije bila Tvoja sve ove godine, bila je moja. Ti si na kraju pobijedio. Nije potrebno da me na to podsjećaš, ali ona me nije varala s Tobom, dok je ovdje ležala sa mnom, na ovom krevetu s ovim jastukom pod križima. Dok je spavala, ja sam bio s njom, ne Ti. Ja sam je uzimao, ne Ti. Sva su se svjetla pogasila i tama pala preko kreveta, a ja sam sanjao da sam na sajmu s puškom u ruci. Pucao sam u boce koje su se činile kao da su napravljene od stakla, ali moja tanad odskakala je od boca kao da su bile presvučene čelikom. Pucao sam i pucao i ni jednu nisam mogao razbiti. U pet ujutro sam se probudio s istom mišlju u glavi: tijekom onih godina ti si bila moja, a ne Njegova.
217
5.
Kad sam pomislio da bi me možda Henry mogao pozvati da živim s njim u njegovoj kući, bila je to moja sablasna šala. Nisam zapravo očekivao tu ponudu, a kad ju je iznio bio sam iznenađen. Čak i njegov posjet tjedan dana nakon pogreba bio je iznena đenje; još nikad nije bio u mojoj kući. Sumnjam da se igda približio mnogo bliže južnoj strani Commona nego li one noći kad sam ga po kiši sreo na Commonu. Čuo sam da netko zvoni i pogledao kroz pro zor, jer nisam želio nikakvih posjetilaca; pomislio sam da bi to mogao biti Waterbury i Svlvija. Svje tiljka pokraj platane išarala je Henrvjev crni šešir. Sišao sam niza stube i otvorio vrata. — Slučajno ovuda prolazim — lagao je Henry. — Uđi. Stajao je i nespretno oklijevao dok sam vadio pi će iz ormarića. On reče: — Čini mi se da te zanima general Gordon. — Traže da napišem biografiju. — Hoćeš li je napisati? — Mislim da hoću. Sada mi se baš ne radi. — Ni meni se ne radi — reče Henry. 218
i
— Zasijeda li još Kraljevska komisija? — Da. — To ti daje mogućnost da o nečem razmišljaš. — Zbilja? Da, mislim da je tako. Do prekida za objed. — Uostalom, to je važan posao. Izvoli svoj sherry. — To nije ni živoj duši od koristi. Kako je dugačak put prevalio Henry od one samodopadne fotografije u »Tatleru« koja me je onako na ljutila. Dao sam povećati Sarinu fotografiju s obične amaterske fotografije, pa sada leži preokrenuta na mom pisaćem stolu. On je prevrne. — Sjećam se kad sam je fotografirao — reče on. Šarah mi je rekla da ju je fotografirala jedna njezina prijateljica. Pretpos tavljam da je lagala da bi poštedjela moje osjećaje. Na slici se činila mlađa i sretnija, ali ne i ljepša nego u godinama kad sam je ja upoznao. Želio bih da sam joj ja mogao pridonijeti da tako izgleda, ali sudbina je ljubavnika da promatra kako se nesre ća poput sadre stvrdnjava oko njegove ljubavnice. Henry reče: — Pravio sam budalu od sebe da bi h je natjerao da se nasmiješi. Je li general Gordon zanimljiva ličnost? — Na neki način jest. — Ovih dana čudno se osjećam u kući. Kušam što je više moguće da ne ulazim u kuću. Pretpostavljam da nisi slobodan da večeramo u klubu? — reče Henry— Imam mnogo posla koji moram dovršiti. On se ogleda po mojoj sobi i reče: — Ovdje nemaš mnogo mjesta za svoje knjige. — Nemam. Neke moram držati pod krevetom. On podiže časopis što mi ga je poslao Waterbury prije intervjua da mi pokaže primjerak svog rada i 219
reče: — U mojoj kući ima mjesta. Zapravo bi mogao imati vlastiti stan. — Bio sam previše zapanjen da bih mogao odgovoriti. On žurno nastavi, prevrćući stranice časopisa kao da ga u stvari ne zanima njegov prijedlog. — Razmisli. Ne moraš sada odlučiti. — To je vrlo lijepo od tebe, Henry. — Ti bi meni učinio uslugu, Bendrix. Pomislih: zašto ne? Smatraju da pisci nisu nekonvencionalni. Zar sam ja konvencionalniji od nekog višeg državnog službenika? — Noćas sam sanjao — reče Henry — o svima nama. — Zaista? — Mnogo toga se ne sjećam. Zajedno smo pili. Bi li smo sretni. Kad sam se probudio mislio sam da ni je mrtva. — Ja o njoj sada ne sanjam. — Želio bih da smo pustili onog svećenika da radi kako želi. — To bi bilo apsurdno, Henry. Ona nije bila ništa veća katolkinja od tebe ili mene. — Vjeruješ li u zagrobni život, Bendrix? — Ako misliš osobni život poslije smrti — ne. — Ne može se pobiti, Bendrix. — Nemoguće je bilo što pobiti. Pišem, recimo, roman, pa kako možeš dokazati da se opisani do gađaji nikad nisu dogodili, da ličnosti nisu stvar ne? Slušaj. Danas sam na Commonu sreo čovjeka sa tri noge. — Užas — reče Henry ozbiljno. Izrod? — I bile su pokrivene ribljim ljuskama. — Šališ se. — Ali dokaži mi da se šalim, Henry. Ti ništa više ne možeš pobiti moju priču, kao što ja ne mogu pobi220
ti postojanje Boga. Ja jednostavno znam da je on laž, isto kao što ti znaš da je moja priča lažna. — Naravno, postoje dokazi. — Oh, mogao bih i ja izmisliti filozofski dokaz za svoju priču, rekao bih, zasnovan na Aristotelu. Henry naglo vrati razgovor na svoju prethodnu temu. — Ako dođeš i stanuješ u mene, možeš nešto i uštedjeti. Šarah je uvijek govorila da tvoje knjige nemaju onaj uspjeh koji zaslužuju. — Oh, sjena uspjeha pala je na njih. — Pomislio sam na Waterburyjev članak. Rekoh: — Naiđe tre nutak kad možeš čuti kako popularni kritičari zamaču pera za pisanje hvalospjeva čak prije nego li je iduća knjiga napisana. To je samo pitanje vremena. — Govorio sam, jer se još nisam odlučio. Henry reče: — Nema više gorčine, zar ne, Bendrix? Naljutio sam se na tebe u tvom klubu — zbog onog čovjeka. Ali zar je to sad uopće važno? — Pogriješio sam. On je bio samo neki suludi raspaljivački racionalist koji ju je zainteresirao sa svo jim teorijama. Zaboravi to, Henry. — Ona je bila dobra, Bendrix. Ljudi pripovijeda ju, ali ona je bila dobra. Nije bila njena krivnja da je ja nisam mogao . . . pa . . . voljeti kako treba. Znaš da sam strašno razborit i oprezan. Nisam od one vrsti koja može biti ljubavnik. Ona je željela nekoga kao što si ti. — Ostavila je i mene. Otišla, Henry. — Znaš li da sam jednoć pročitao jednu tvoju knjigu; Šarah me natjerala. Opisao si kuću poslije ženine smrti. — »Častohlepan domaćin.« — To je bio naslov. U ono vrijeme mi se činilo da je sve u redu. Smatrao sam da je vrlo uvjerljiva, ali 221
si potpuno pogriješio, Bendrix. Opisivao si kako se mužu kuća činila užasno prazna; hodao je sobama, pomicao stolce, pokušavajući stvoriti dojam kretanja kao da je još netko tamo. Kadšto bi si natočio piće u dvije čaše. — Zaboravio sam. Zvuči pomalo književno. — To nekako ne pristaje, Bendrix. Muka je u tome što se kuća ne čini prazna. Vidiš, u staro vrijeme često sam se vraćao kući iz ureda, a ona bi bila negdje vani — možda s tobom. Dozivao bih je, a ona ne bi odgovorila. Tada je kuća bila prazna. Gotovo sam očekivao da neću naći ni po kućstva. Znaš da sam je na svoj način volio, Bendrix. Posljednjih mjeseci, kad sam se vratio kući a nje nije bilo tamo, užasavao sam se da me čeka pismo. »Dragi Henry« . . . znaš kako se to već piše u romanima? — Da. — Ali sad se kuća više nikad ne čini tako prazna. Ne znam kako da to opišem. Zato što je više nema — uopće nije otišla. Znaš, nikad nije negdje drugdje. Ne objeduje ni s kim, nije s tobom u kinu. Nigdje ona ne može biti osim u svom domu. — Ali gdje je njen dom? — upitah. — Oh, moraš mi oprostiti, Bendrix. Vrlo sam na pet i umoran. Ne spavam dobro. Kako ne mogu raz govarati s njom, razgovaram o njoj; a to mogu jedino s tobom. — Ona je imala mnogo prijatelja. Sir William Mallock, Dunstan . . . — S njima ne mogu razgovarati o njoj. Kao ni s onim čovjekom, Parkisom. — Parkis! — uzviknuh, zar je on zauvijek ušao u naše živote? 222
— Rekao mi je da je bio na njenoj koktel-partiji. Šarah je skupljala čudne ljude. Rekao je da ga i ti poznaš. — Što je zaboga htio od tebe? — Rekao je da je ona bila vrlo ljubazna prema njegovu sinu — sam Bog zna kada. Dječak je boles tan. Čini se da želi nešto njeno za uspomenu. Dao sam mu jednu ili dvije njene stare dječje knjige. Bi lo ih je mnogo u njenoj spavaonici i sve išarane olov kom. To je dobar način da ih se riješim. Čovjek ih jednostavno ne može poslati »Fovlesu«, zar ne? Ne ma ništa loše u tome da ih poklonim, zar ne? — Ne. To je bio čovjek iz Savageove detektivske agencije koga sam namjestio da je prati. — Mili Bože, da sam to znao . . . Ali činilo mi se da ju je zaista volio. — Parkis je čovječan — rekoh. — Njega je lako ganuti. Ogledao sam se po svojoj sobi. Odakle Henry dolazi, tamo neće biti ništa više od Sare, čak možda i manje, jer će ona tamo biti razvodnjena. — Preselit ću se k tebi, Henry, ali mi moraš do pustiti da platim dio stanarine. — Vrlo mi je milo, Bendrix. Ali ta kuća je slobo dan posjed i ne plaćam ništa. Ali možeš platiti svoj dio općinskog prireza. — Uz tromjesečni otkaz kako bih mogao naći dru gi stan za iznajmljivanje kad se budeš ponovno ože nio. Shvatio me je sasvim ozbiljno. — Nikad se više ne bih želio oženiti. Nisam tip za brak. Sari sam nanio veliko zlo kad sam se njome oženio. To sada znam.
223
6.
I tako sam se preselio na sjevernu stranu Commona. Propala mi je stanarina za tjedan dana, jer je Henry želio da se odmah preselim. Platio sam pet funti za kamion koji je prevezao moje knjige i odjeću. Dobio sam gostinjsku sobu, a ostavu je Henrv preuredio u moju radnu sobu. Gore na katu bila je kupaonica. Henrv se preselio u svoju dnevnu sobu, a njihova zajednička soba s hladnim bračnim krevetima ostavljena je za goste, koji nikad nisu dolazili. Nakon nekoliko dana počeo sam razumijevati što je Henrv mislio kad je rekao da kuća nikad nije prazna. Radio sam u Britanskom muzeju do zatvaranja, a zatim se vratio i čekao Henrvja, pa smo obično izišli da nešto popijemo u »Pontefract Arms«. Jednoć kad je Henrv otišao na neko savjetovanje u Bournemouth, pokupio sam neku djevojku i doveo je kući. Nije išlo. Znao sam to odmah; bio sam impotentan. I da poštedim njene osjećaje rekao sam joj da sam jednoj ženi, koju sam volio, obećao da to nikad neću činiti ni s jednom drugom. Bila je vrlo zlatna i puna razumijevanja; prostitutke imaju veliko poštovanje prema osjećajima. Taj put u duši nisam tražio ni224
I
kakve osvete, nego sam samo osjećao tugu što zauvijek napuštam nešto u čemu sam tako mnogo uživao. Poslije sam sanjao o Sari; bili smo opet ljubavnici u mojoj staroj sobi na južnoj strani, ali i opet nije išlo, samo ovaj put zbog toga nisam bio tužan. Bili smo sretni i nismo se žalili. Nekoliko dana poslije otvorio sam ormar u svojoj spavaonici i našao hrpu dječjih knjiga. Henrv je opljačkao ovaj ormar za Parkisova sina. Bilo je tu nekoliko knjiga bajki Andrewa Langa s koricama u boji, mnogo knjiga Beatrix Potters, »Djeca iz Nove Šume«, »Rugoba na Sjevernom polu«, i još nekoliko starijih knjiga za odraslu djecu — »Posljednja ekspedicija Kapetana Scotta« i pjesme Thomasa Hooda. Ova posljednja bila je uvezana u kožu na školski način, s natpisom da je ta knjiga poklonjena Sari Bertram za napredak u algebri. Algebra! Kako se čovjek mijenja. Te večeri nisam mogao raditi. Ležao sam na podu među knjigama i kušao otkriti barem nekoliko značajki u praznim poljima Sarinog života. Kadšto ljubavnik čezne da bude također otac i brat; ljubomoran je na godine koje nije podijelio s njom. »Rugoba na Sjevernom polu« vjerojatno je jedna od Sarinih prvih knjiga jer je gotovo sva bila zaprljana kredama šarenih boja, besmisleno, uništavajuće. U jednoj od knjiga Beatrix Potters ime joj je bilo napisano olovkom; jedno štampano slovo bilo je napisano naopako. U knjizi »Djeca iz nove šume« napisala je vrlo uredno i točno: »Šarah Bertram. Njena knjiga. Molim traži dozvolu da posudiš, a ako je ukradeš, bit će to na tvoju žalost.« Bile su to primjedbe svojstvene svakom djetetu koje je igda živjelo; tragovi tako anonimni kao otisci ptičjih nogu zimi u snijegu. Kad 225
sam zatvorio knjigu, odmah ju je prekrila prolaznost vremena. Sumnjam da je igda čitala Hoodove pjesme. Stranice su bile jednako čiste kao onda kad joj je njena razrednica ili neki odličan posjetilac predao tu knjigu. A kad sam htio vratiti knjigu u ormar, na pod je ispao tiskani list papira — vjerojatno program tog istog dodjeljivanja nagrade. Meni poznatim rukopisom na cedulji je bilo napisano: »Kakva jezovita glupost« (Ali čak i naši rukopisi počinju kao mladi pa s vremenom prelaze u umorne arabeske). Mogao sam zamisliti Saru kako to piše i pokazuje svojoj susjedi dok se razrednica vraća na svoje mjesto, a roditelji joj s poštovanjem plješću. Ne znam zašto, ali kad sam ugledao tu izreku jedne učenice, s uzbuđenjem, nerazumijevanjem i povjerenjem — sjetio sam se jedne druge njene rečenice: »Ja sam lažljivka i varalica«. Ovdje pod rukom bila je nedužnost. Kakva šteta što nije živjela još samo dvadeset godina da bi to sama na sebi osjetila. Lažljivka i varalica. Jesam li je ja tako opisao u trenutku bijesa? Uvijek je podržavala moju kritiku, samo su se pohvale okliznule od nje poput snijega. Okrenuo sam list i pročitao program od 23. srpnja 1926: »Muzika na vodi« J. Handela, svira gospođica Duncan, R. C. M*; recitacija Beatrice Collins: »Lutah usamljena kao oblak« Tudora Avresa izvodi Školsko pjevačko društvo; Chopinov valcer u A-molu, violinski recital izvodi Mary Pippitt. Dugo ljetno poslijepodne od prije dvadeset godina proteglo je svoje sjene prema meni, a ja sam mrzio život, koji nas tako mijenja na gore. Pomislih, da sam tog ljeta
upravo počeo pisati svoj prvi roman; kad sam počeo raditi, bilo je tako mnogo uzbuđenja, ambicije, nade; tada nisam bio ogorčen, bio sam sretan. Vratio sam list u nepročitanu knjigu i gurnuo je u dno ormara ispod »Rugobe« i Beatrix Potters. Oboje smo bili sretni dok nas je razdvajalo samo deset godina i nekoliko pokrajina, koje će se poslije spojiti bez neke osobite svrhe, osim da jedno drugom zadamo tako mnogo boli. Uzeo sam Scottovu »Posljednju ekspediciju«. To je nekoć bila jedna od mojih omiljenih knjiga. Sada se činila neobično zastarjela. To junaštvo gdje je led bio jedini neprijatelj, samožrtvovanje koje uključuje vlastitu smrt i ničiju drugu. Između nas i njih stajala su dva rata. Pogledao sam fotografije: brade i zaštitne naočale, male mogile od snijega, britanska državna zastava, poniji dugačkih griva kao staromodnih frizura između ogoljenih stijena. Čak je i smrt predstavljala »odsjek onog vremena«, kao i učenica što je označila stranice crtama, uskličnicima i koja je uredno napisala na rubu Scottovog posljednjeg pisma kući: »A što dolazi poslije? Bog? Robert Browning« također je bila »odsjek vremena«. Čak joj je onda, pomislih, On bio na pameti. On je bio isto tako potajni ljubavnik, koji iskorištava prolazno raspoloženje kao neki junak koji nas namamljuje svojim nevjerojatnostima i svojim legendama. Stavio sam natrag posljednju knjigu i okrenuo ključ u bravi.
*R.C.M. Royal College Of Music — Kraljevska visoka muzička škola; eng. (Prev.)
226
227
7.
— Gdje si bio, Henry — upitah. Obično je bio prvi pri zajutraku a kadšto je odlazio od kuće prije nego sam sišao, ali jutros njegov tanjur nije bio taknut. Čuo sam kako se prednja vrata tiho otvaraju i on se pojavio. — Oh, samo sam se malo prošetao ulicom — rečeon neodređeno. — Cijelu noć bio si vani? — zapitah. — Ne, naravno, nisam. — Da bi se oslobodio te optužbe, reče mi istinu: — Danas je otac Crompton služio misu za Saru. — To još uvijek radi? — Jednom mjesečno. Smatrao sam da uljudnost zahtijeva da se pojavim. — Mislim da nije znao da si tamo. — Poslije sam prišao da mu zahvalim. Zapravo pozvao sam ga na večeru. — Onda ću ja izići. — Želio bih da ne izađeš, Bendrix. Napokon, on je na svoj način bio Sarin prijatelj. — Nećeš i ti valjda postati vjernik, Henry? — Naravno da neću. Ali oni imaju isto toliko pra228
va na svoje mišljenje kao što i mi imamo na svoje. I tako je došao na večeru. Ružan, upalih obraza, nezgrapan, s nosom Torquemade — to je bio čovjek koji je čuvao Saru od mene. On ju je podržavao u apsurdnom zavjetu, koji je trebala zaboraviti za tjedan dana. Ona je po kiši išla u njegovu crkvu tražeći utočište, a umjesto toga našla je smrt. Bilo mi je teško da pokažem čak i najosnovniju uljudnost i Henry je morao sam izgurati sav teret večere. Otac Crompton nije bio naviknut da večera izvan svoje kuće. Imao sam dojam da on to prima kao dužnost na koju je teško mogao sabrati misli. Bio je vičan samo lakoj društvenoj konverzaciji, a odgovori su mu padali kao panjevi preko ceste. — U ovom kraju imate mnogo sirotinje; tako mi se čini — reče Henry dok smo jeli sir, i bio je prilič no umoran. Pokušao je tako mnogo tema — utjecaj knjiga, kino, nedavan posjet Francuskoj, mogućnost trećeg rata. — To nije problem — odgovori otac Crompton. Henry se jako trudio. — Nemoral? — zapita u pomalo neiskrenom tonu koji ne možemo izbjeći u takvom razgovoru. — To nikad nije problem — reče otac Crompton. — Mislio sam, možda . . . na Commonu se noću vi di. . . — To se, kako vidite, događa na svakom otvore nom prostoru. Osim toga, sada je zima. — I s tim je okončana ova tema. — Izvolite još malo sira, oče? — Ne, hvala. — Pretpostavljam da u ovakvom predjelu imate mnogo muke da skupite prilog — hoću reći — za do brotvorne svrhe. 229
— Ljudi daju koliko mogu. — Malo brandvja uz kavu? — Ne, hvala vam. — Nećete imati ništa protiv ako mi. . . — Naravno da neću. Od brandvja ne mogu zaspa ti, to je sve; a moram ustati u šest. — Ali zašto? — Molitve. Čovjek se navikne. — Bojim se da nikad nisam mogao mnogo moliti — reče Henry, — od dječačkog doba. Molio bih da prođem s odličnim. — I jeste li prošli? — S vrlo dobrim. Kako vidim, takva vrst molitve ne pomaže mnogo, zar ne, oče? — Bolje ikakva nego nikakva. U svakom slu čaju, to je priznanje Božje moći, i to je — mislim — neka vrsta hvalospjeva. Otkako je počela večera, nisam ga čuo da tako mnogo govori. — A ja sam mislio — rekoh — da je to slično ku canju o drvo ili kao izbjegavanje crte na rubu plo čni ka. U toj dobi svakako. — Oh — reče on — pa nisam ja protiv malo praz novjerja. Tako ljudi dođu na pomisao da ovaj svijet nije sve. — Pogledao me ružno niza svoj nos. — To bi mogao biti početak mudrosti. — Vaša je crkva svakako duboko utonula u praz novjerje: sv. Januarije, kipovi koji krvare, vizije Dje vice, i sve takve stvari. — Pokušavamo da odijelimo ono što nije istinito. A zar nije pametnije vjerovati da se bilo što može > dogoditi, nego . . .? Zvonce zazvoni. Henry reče: — Rekao sam djevojci da može poći na spavanje. Molim vas oprostite, 230
oče, samo časak. — Idem ja — rekoh. Bio sam sretan, što sam po bjegao od njegove teške prisutnosti. Odgovori su mu bili previše spremni; jedan amater se nikad ne bi smio nadati da će ga uhvatiti u pogrešci. On je bio poput čarobnjaka koji samo svojom vještinom gnja vi čovjeka. Otvorio sam ulazna vrata i ugledao krup nu ženu u crnini kako drži neki paketić. Pomislio sam da je to naša dvorkinja dok nije rekla: — Jeste li vi gospodin Bendrix, gospodine? — Jesam. — Moram vam ovo predati — i brzo mi gurne pa ketić u ruku kao da je sadržavao nešto eksplozivno. — Od koga je paket? — Od gospodina Parkisa, gospodine. — Prevrtao sam paket s nevjericom. Pomislio sam da je mo žda zametnuo neki od svojih dokaza pa mi ga sad na knadno šalje. Želio sam da zaboravim gospodina Parkisa. — Hoćete li mi dati potvrdu; gospodine? Moram paket predati vama u ruke. — Nemam ni olovke — ni papira. Zaista, ne mogu se gnjaviti. — Vi znate kakav je gospodin Parkis kad su u pi tanju dokumenti, gospodine. Imam olovku u torbici. Napisao sam joj potvrdu primitka na pole đini neke stare omotnice. Pažljivo ju je spremila u torbicu i zatim je sitnim koracima odjurila prema vratima kao da je željela otići što je moguće dalje i brže. Stajao sam u predsoblju i odvagnuo predmet u ruci. Henry mi doviknuo iz blagovaonice. — Što je, Bendrix? — Paket od Parkisa — rekoh. To je zvučalo kao fraza koja se teško izgovara. 231
— Vjerojatno vraća knjigu. — U ovo doba? Na mene je adresirano. — Pa što je onda? — Nisam htio otvoriti paketić; zar nismo obojica bili zauzeti bolnim stanjem zabo ravljanja? Osjećao sam da sam dovoljno kažnjen za svoje posjete agenciji gospodina Savagea. Začuh glas oca Cromptona kako reče: — Gospodine Miles, sada moram poći. — Još je rano. Pomislih, ako ostanem u sobi, neću se morati pridružiti ljubaznošću Henrvjevoj ljubaznosti, možda će prije otići. Otvorio sam paketić. Henry je imao pravo. Bile su to bajke Andrewa Langa, ali između listova bio je umetnut jedan listovni papir. Bilo je to Parkisovo pismo. »Poštovani gospodine Bendrix« — pročitao sam, i pomislivši da je to pismo zahvalnosti, uočio sam posljednje rečenice. — I tako pod tim okolnostima ne bih želio dalje držati ovu knjigu u kući, pa se nadam da ćete objasniti gospodinu Milesu da ne postoji nezahvalnost sa strane Vama odanog — Alfreda Parkisa.« Sjeo sam na stolac u predsoblju. Čuo sam Henrvja kako kaže: — Nemojte misliti da sam ograničena mišljenja, oče Crompton . . . — i počeh čitati Parkisovo pismo od početka. »Poštovani gospodine Bendrix, pišem vama a ne gospodinu Milesu, jer sam siguran u vašu simpatiju zbog našeg bliskog, premda tužnog, druženja i zbog toga što ste vi književni gentleman mašte i naviknut na neobične događaje. Vi znate da se moj sin u posljednje vrijeme loše osjeća, i kako to nije zbog sladoleda, bojao sam se upale slijepog crijeva. Liječnik kaže da treba operirati — to ne može škoditi — 232
ali ja se jako bojim mog jadnog sina dati pod nož, jer je njegova majka umrla pod nožem. Siguran sam da je to bilo zbog nepažnje, i što bih ja učinio kad bih na isti način izgubio sina? Bio bih potpuno sam. Oprostite zbog ovih detalja, gospodine Bendrix, ali u mojoj profesiji navikli smo da stvari iznosimo redom i da stvari najprije objasnimo tako da se sudac ne može požaliti da mu činjenice već nisu jasno prikazane. Tako sam u ponedjeljak rekao liječniku da pričekamo dok ne budemo posve sigurni. Ipak ja kadšto pomislim da mu je to donijela nahlada i čekanje vani, dok je uhodio ispred kuće gospođe Miles, a vi ćete mi oprostiti ako kažem da je ona bila vrlo ljubazna gospođa koja je zaslužila da je ostavimo na miru. U mom poslu ne može čovjek uzimati i birati po volji, ali sve od onog prvog dana u Maiden Laneu poželio sam da smo uhodili neku drugu ženu. No moj sin je bio strahovito uzbuđen kad je čuo da je jadnica umrla. Samo je jednom s njim razgovarala, ali nekako je došao do zaključka, mislim, da je njegova majka bila poput nje, što ona u stvari nije bila, premda je bila uistinu na svoj način dobra žena koja mi nedostaje svakog dana mog života. Pa kad mu se temperatura popela na 39.5, što je za dječaka kao što je on visoka temperatura, počeo je razgovarati s gospođom Miles isto onako kao onda na ulici, pa joj je rekao da je uhodi što, naravno, ne bi učinio, jer je čak u svojoj dobi imao svoj profesionalni ponos. Zatim je počeo plakati kad je ona otišla, a zatim je spavao, ali kad se probudio, temperatura mu je još uvijek bila 38,9, i tražio je dar što mu ga je u snu obećala. Zbog toga sam gnjavio gospodina Milesa i prevario ga, 233
zbog čega se stidim, jer nije postojao profesioni razlog, već je to bilo samo zbog moga jadnog sina«. »Kad sam dobio knjigu i dao mu je, on se smirio. Ali sam bio zabrinut, jer je liječnik rekao da više neće preuzeti nikakav rizik i da u srijedu mora otići u bolnicu, a da je bilo slobodnih kreveta, poslao bi ga još noćas. Pa vidite, zbog moje jadne žene i mog jadnog sina, nisam mogao spavati od briga i bojao sam se noža. Vama, gospodine Bendrix, mogu slobodno reći da sam se usrdno molio. Molio sam se Bogu, a zatim sam se molio svojoj ženi da uradi što može, jer ako je itko u raju, onda je ona sada tamo, a molio sam gospođu Miles ako je tamo neka također učini što može. Pa ako se odrastao čovjek može tako vladati, gospodine Bendrix, možete razumjeti da je moj jadni sin u mašti vidio razne stvari. Kad sam se jutros probudio, temperatura mu je bila 37,3 i nije osjećao bolove, a kad je došao liječnik više uopće nije bilo otekline, pa je liječnik rekao da možemo još malo pričekati, i on se cijeli dan osjećao dobro. Ali rekao je liječniku da je došla gospođa Miles i odnijela mu bol — dodirnula mu lijevu stranu trbuha, oprostite mi taj nepristojni izraz — i nešto mu je napisala u knjizi. Ali liječnik je rekao da mora biti jako miran, da ga ta knjiga uzbuđuje, pa tako pod tim okolnostima više bih volio da nemam tu knjigu u kući . . .« Kad sam okrenuo pismo našao sam post scriptum. »Nešto je napisano u knjizi, ali svatko može vidjeti da je to napisano prije mnogo godina, dok je gospođa Miles bila malena djevojčica, samo što ja to ne mogu objasniti svom jadnom sinu od straha da mu se bol ne vrati. S poštovanjem A. P.« Okrenuo sam čisti list na početku knjige i tamo našao neuobličenu črčkariju tintanom olovkom, istu onakvu kakvu sam prije 234
vidio u drugim knjigama u kojima je dijete imenom Šarah Bertram sastavljalo svoje bilješke. »Bolesna kad bijah, majka da mi knjigu, Bolestan tko leži, bolest od nje bježi. Knjigu Lang napisao, brigu s njom je brisao, Al, tko je ukrade bit će modre brade! Odnio sam je u blagovaonicu. — Što je to? — zapita Henry. — Knjiga — odgovorih. — Jesi li pročitao što je Šarah u njoj napisala prije nego si je dao Parkisu? — Nisam. Zašto? — Slučajna podudarnost, to je sve. Ali čini se da nije potrebno da dijeliš vjersko uvjerenje s ocem Cromptonom, pa da ipak budeš praznovjeran. — Dao sam pismo Henrvju, a on ga pročita i pruži ocu Cromptonu. — Ne sviđa mi se — reče Henry. — Šarah je mrtva. Ne volim da se o njoj okolo pripovijeda . . . — Znam što misliš. I ja tako osjećam. — To je kao da slušam kako strani ljudi o njoj raz glabaju. — Oni ništa loše o njoj ne govore — reče otac Crompton, spustivši pismo. — Sad moram poći. — Ali se nije pomakao, nego je gledao u pismo na stolu. On upita: — A ta pisana posveta? Gurnuh mu knjigu preko stola: — Oh, to je napisano prije mnogo godina. Napisa la je takve stvari u mnogim svojim knjigama, kao sva djeca. 235
— Vrijeme je čudna stvar — reče otac Crompton. — Naravno, dijete ne bi razumjelo da je to sve bi lo napisano u prošlosti. — Sveti Augustin se pitao odakle dolazi vrijeme. Rekao je da dolazi iz budućnosti, koja još ne postoji, u sadašnjost koja ne traje, a odlazi u prošlost koja je prestala postojati. Mislim da mi ništa bolje ne može mo razumjeti vrijeme od djeteta. — Nisam mislio . . . — No, dobro — reče on, ustajući — ne smijete to uzeti k srcu, gospodine Miles. To samo pokazuje kako je vaša supruga bila dobra žena. — To mi ništa ne pomaže, zar ne? Ona je dio prošlosti koja je prestala postojati. — ČdVjek koji je napisao ovo pismo ima u sebi mnogo osjećaja. Ništa ne škodi moliti se mrtvima kao i za mrtve. — On ponovi svoju frazu: — Bila je dobra žena. Posve iznenada sam se razljutio. Vjerujem da me je najviše razljutila njegova samodopadnost, osjećaj da ga nikad ništa intelektualno ne bi moglo uznemiriti, njegovo svojatanje da je intimno poznavao svakoga koga je poznavao samo nekoliko sati ili dana, a koga smo mi poznavali godinama. Rekoh: — Ona uopće nije bila takva. — Bendrix — reče Henry oštro. — Svakom muškarcu znala je staviti naočnjake — rekoh — čak i svećeniku. Ne samo da je vas ob manula, oče, već je prevarila svog muža i mene. Bila je lažljivka od glave do pete. — Nikad se nije izdavala za nešto što nije bila. — Ja nisam bio njen jedini ljubavnik . . . — Prestani — reče Henry. — Nemaš prava . .. 236
— Pustite ga — reče otac Crompton — neka se jadnik izbjesni. — Ne treba mi vaša profesionalna samilost, oče. Zadržite je za svoje pokajnike. — Vi meni ne možete zapovijedati koga moram sažalijevati, gospodine Bendrix. — Nju je mogao imati svaki muškarac. — Želio sam da vjerujem u ono što sam rekao, jer mi onda ništa ne bi nedostajalo i ništa ne bih žalio. Onda više ne bih bio vezan uz nju, makar gdje bila. Bio bih slo bodan. — A o pokajanju vi me ništa ne možete naučiti, gospodine Bendrix. Ispovijedam dvadeset i pet godi na. Ništa ne možemo učiniti što već neki sveci nisu učinili prije nas. — Nemam zašto da se kajem, osim za neuspjeh. Vratite se svojem vlastitom stadu, oče, vratite se svojoj prokletoj ispovjedaonici i svojoj krunici. — Naći ćete me tamo u svako doba kad vam bu dem potreban. — Ja da vas trebam? Oče, ne želim biti surov, ali ja nisam Šarah, Šarah — ne! Henry reče zbunjeno: — Žao mi je, oče. — Ne treba vam biti žao. Znam ja kad čovjek pati. Nisam mogao probiti debelu kožu njegove samouvjerenosti. Odgurnuh stolac i rekoh: — Griješite, oče. To nije ništa tako istančano kao patnja. Ja ne patim, ja mrzim. Mrzim Saru, jer je bila mala drolja, mrzim Henrvja, jer se prilijepila uza nj, i mrzim vas i vašeg imaginarnog Boga jer ste nam je vi svima uzeli. — Vi zaista znate mrziti — reče otac Crompton. Suze su mi navrle na oči, jer sam bio bespomoćan 237
da bilo koga od njih dvojice povrijedim. — Idite svi dođavola — viknuh. Tresnuo sam za sobom vrata i njih dvojicu ostavio zatvorene. Neka izlije svu svoju svetu mudrost na Henrvja, pomislih, ja ostajem sam. Želim biti sam. Ako tebe ne mogu imati, uvijek ću biti sam. Oh, kadar sam vjerovati kao svaki drugi čovjek. Trebalo bi samo da dosta dugo držim zatvorene oči svoje duše, pa bih mogao vjerovati da si ti noću došla Parkisovu sinu i dotakla ga rukom koja donosi mir. Prošlog mjeseca u krematoriju molio sam te da spasiš onu djevojku od mene, a ti si među nas gurnula svoju majku — ili bi oni tako rekli. Ako počnem u to vjerovati, onda moram vjerovati u tvog Boga. Morao bih voljeti tvog Boga. Prije bih zavolio muškarce s kojima si spavala. Moram biti razuman, govorio sam sam sebi dok sam se uspinjao stubama. Šarah je već dugo mrtva, a mrtve se ne voli takvom snagom, samo žive, a ona nije živa, ne može biti živa. Ne smijem vjerovati da je živa. Legao sam na krevet, zatvorio oči i pokušao da budem razuman. Ako je kadšto tako jako mrzim kao što to ponekad biva, kako je onda mogu voljeti? Može li čovjek zaista i mrziti i voljeti? Ili ja to zapravo samo sebe zaista mrzim? Mrzim knjige koje pišem i njihovu sitnu i nevažnu vještinu, mrzim dušu umjetnika u sebi tako pohlepnu za oponašanjem da sam imao namjeru da zavedeni ženu koju nisam volio da dobijem podatke koje mi je mogla dati; mrzim ovo tijelo koje je toliko uživalo, ali nije moglo izraziti ono što je srce osjećalo, i mrzim svoju nepovjerljivu dušu što je poslala Parkisa da te uhodi, da zvonce na vratima posipa praškom, da kopa po košari za papir, da krade tvoje tajne. 238
Iz ladice ormarića pokraj kreveta izvadio sam dnevnik i otvorivši ga nasumce pod datumom prošlog siječnja čitao sam: »O Bože, kad bih Te zaista mogla mrziti, što bi to značilo?« I pomislih da mrziti Saru znači samo voljeti Saru, a mrziti sebe znači samo voljeti sebe. Nisam vrijedan mržnje — Maurice Bendrix, pisac romana »Častohlepni domaćin«, »Okrunjena slika«, »Grob u luci«. Bendrix piskaralo. Ništa, čak ni Šarah — nije vrijedna naše mržnje, ako Ti postojiš, ništa osim tebe. »A ja sam kadšto mislila da mrzim Mauricea, ali bih li ga mrzila da ga isto tako nisam i voljela? O Bože, kad bih te zaista mogla mrziti. . .« Sjećam se kako se Šarah molila Bogu u koga nije vjerovala, a sada sam ja govorio toj istoj Sari u koju nisam vjerovao. — Jednom si nas oboje žrtvovala da bi mene vratila u život, ali kakav je to život bez tebe? Lako je tebi voljeti Boga. Ti si mrtva. Ti ga imaš. Ali meni je život dojadio, trunem od zdravlja. Ako počnem voljeti Boga, ne mogu jednostavno umrijeti. Moram nešto učiniti. Moram te doticati rukama, moram te okusiti svojim jezikom. Čovjek ne može voljeti i ništa ne činiti. Ne koristi što mi govoriš da se ne brinem, kao što si mi jednom rekla u snu. Ako bih igda volio na taj način, to bi bio kraj svemu. Voleći tebe nemam teka za hranu, ne osjećam požudu ni za kojom drugom ženom, ali kad bih Njega voliQ, ne bi bilo zadovoljstva ni u čemu kad On nije prisutan. Čak bih izgubio i svoj rad, prestao bih biti Bendrix. Šarah, bojim se . . . Te noći bio sam potpuno budan u dva sata ujutro. Sišao sam do smočnice i pojeo malo biskvita i popio čašu vode. Bilo mi je žao što sam onako govorio o 239
Sari pred Henrvjem. Onaj svećenik je rekao da mi ništa ne možemo učiniti što već neki sveci nisu učinili. To je možda istina što se tiče ubojstva ili preljube, tih neobičnih grijeha, ali bi li i jedan svetac mogao imati na duši zavist i zlobu? Moja mržnja bila je isto tako sićušna kao i moja ljubav. Tiho sam otvorio vrata i pogledao Henrvja. Spavao je pri svjetlu i rukom štitio oči. Skrivenih očiju tijelo mu je odavalo neku anonimnost. Bio je jednostavno samo čovjek — jedan od nas. Činio se kao prvi neprijateljski vojnik kojega čovjek sretne na bojnom polju, mrtav čovjek koga se ne može razlikovati, ni bijeli ni crveni, već samo ljudsko biće kao što je bio i sam. Ostavio sam dva biskvita pokraj njegova kreveta u slučaju da se probudi i ugasi svjetlo.
240
8.
Posao na knjizi mi nije dobro napredovao (kakvo traćenje vremena je pisanje romana, ali kako bih drukčije utukao vrijeme?), pa sam pošao preko Com1mona da slušam govornike. Bio je tamo jedan čovjek koji me je znao zabaviti za predratnih dana, i bilo mi je milo kad sam ga ugledao živa i zdrava na njegovu stajalištu. Nije iznosio neku poruku kao što to čine politički i religiozni govornici. Bio je to neki bivši glumac i jednostavno je pripovijedao pripovijetke i recitirao po koji stih. Izazivao je svoju publiku da ga uhvate u pogrešci, tražeći bilo koji stih. »Stari mornar«, doviknuo bi netko, i on bi odmah, s naročitim zanosom, izgovorio prvu kiticu od četiri stiha. Neki šaljivac vikne: »Shakespeareov trideset drugi sonet«, a on nasumce izrecitira četiri kitice, a kad je šaljivac prigovorio, on reče: »Imate krivo izdanje«. Ogledao sam se oko sebe i među slušaocima ugledao Smvthea. Možda me on prvi vidio, jer je imao prema meni okrenutu lijepu stranu lica, onu stranu koju Šarah nije poljubila, ali ako je bilo tako, izbjegavao je moj pogled. 241
Zašto sam uvijek želio razgovarati s nekim koga je Šarah poznavala? Progurao sam se do njega i rekao: — Halo, Smythy. — On pritisne rupčić na bolesni obraz i okrene se prema meni. — Ah, to ste vi, gospodine Bendrix — reče. — Nisam vas vidio od pogreba. — Bio sam odsutan. — Zar još uvijek ovdje govorite? — Ne. — Oklijevao je i zatim dodao nevoljko: — Odustao sam od javnih govora. — Ali još uvijek dajete kućne satove? — bockao sam ga. — Ne, i toga sam se odrekao. — Nadam se da niste promijenili svoje uvjerenje. On reče tužno: — Ne znam u što da vjerujem. — Ni u što. Dakako, u tome je stvar. — Tako je bilo. — Krenuo je iz gomile svijeta, a ja se nađoh na njegovoj bolesnoj strani. Nisam se mogao suzdržati a da ga i dalje malo ne bockam. — Boli vas zub? — upitah. — Ne. Zašto? — Tako mi se učinilo. Zbog rupčića. Nije odgovorio, nego je skinuo rupčić. Nije bilo nikakve ružnoće da se sakrije. Koža mu je bila potpuno svježa i mlada, osim jedne beznačajne plave mrlje. On reče: — Dojadilo mi je da objašnjavam znancima kad ih sretnem. — Našli ste lijek? — Da. Rekao sam vam da sam bio odsutan. — U sanatoriju? — Da. — Operacija? — Zapravo ne. — I nevoljko doda: — Ovo je uči njeno dodirom. 242
— Liječenje vjerom u moć molitve? — Ja ni u što ne vjerujem. Nikad ne bih išao ne kom nadriliječniku. — Što je bilo? Urtikarija? On reče neodređeno, kako bi završio razgovor: — Moderne metode. Elektricitet. Vratio sam se kući i pokušao navaliti na posao. Kad god počnem pisati, uvijek se pojavi neko lice u romanu koje tvrdokorno neće oživjeti. Na njemu nema ništa psihološki pogrešno, ali ono zapinje, moram ga gurati, pronalaziti nove riječi i upotrijebiti svu tehničku vještinu što sam je prikupljao godinama napornog rada kako bih svojim čitaocima prikazao živo. Kadšto dobijem gorku zadovoljštinu da ga neki kritičar pohvali kao najbolje ocrtano lice u romanu. Ali ako ga nisam jasno nacrtao, ono je svakako s mukom razvučeno. Kad god počnem pisati, ono mi teško leži na duši, kao slabo probavljena hrana u želucu, i lišava me stvaralačkog zadovoljstva u svakom prizoru u kojem je prisutno. To lice nikad ne učini ništa neočekivano, nikad me ne iznenadi i nikad ne preuzme odgovornost na sebe. Svako mi drugo lice romana pomaže, a ovo samo smeta. A ipak čovjek ne može bez njega. Mislim da Bog isto tako osjeća prema nekim ljudima. Sveci, moglo bi se pretpostaviti, na neki način sami sebe stvaraju. Oni oživljuju. Oni su sposobni da učine ili kažu nešto što iznenađuje. Oni stoje izvan radnje; radnja ih ne uvjetuje. Ali nas treba podstrekavati. Mi posjedujemo tvrdoglavost nepostojanja. Mi smo nerazrješivo vezani uz radnju i Bog nas tu i tamo umorno tjera, već prema svojoj namjeri, lica bez poezije, bez slobodne volje; naša je jedina važnost u 243
tome da negdje i gdjekad pomognemo da se opremi scena u kojoj se živo lice kreće i govori, osiguravajući svecima mogućnosti da pokažu svoju slobodnu volju. Bio sam sretan kad sam čuo zatvaranje vrata i Henrvjeve korake u predsoblju. To je bila izlika da prestanem pisati. Ono lice može tako do sutra ujutro ostati nepomično. Najzad je došao čas da odemo u »Pontefract Arms«. Čekao sam da me zovne. Već smo za mjesec dana uskladili naš način života poput dvojice neženja koji žive sedam godina zajedno. Ali on me nije pozvao, čuo sam kako ulazi u svoju radnu sobu. Malo zatim pošao sam za njim; nedostajalo mi je moje piće. Sjetio sam se one zgode kad sam zajedno s njim prvi put došao ovamo. Sjedio je tamo, pokraj zelenog Bacača diska, zabrinut i klonuo duhom, ali kad sam ga sada promatrao, nisam osjećao ni zavist ni zadovoljstvo. — Da nešto popijemo, Henry? — Da, da. Naravno. Samo sam htio obuti druge ci pele. — Imao je gradske i seoske cipele, a Common je po njegovu mišljenju bilo selo. Sagnuo se nad ve zicama za cipele; jedan čvor nije mogao razvezati — uvijek je petljao s prstima. Kad mu je dojadilo da se gnjavi, silom je skinuo cipelu. Podigao sam je i raz vezao čvor. — Hvala, Bendrix. — Možda mu je čak i tako mali znak drugarstva ulio samopouzdanje. — Danas mi se nešto vrlo neugodno dogodilo u uredu — reče. — Ispripovjedaj mi. — Nazvala me gospođa Bertram. Mislim da ne poznaš gospođu Bertram. — O, da. Neki dan sam je upoznao. — Čudan 244
izraz, »neki dan«, kao da su svi dani isti osim onog jednog. — Nikad se nismo osobito dobro slagali. — To mi je pripovijedala. — Šarah se u tome uvijek dobro snalazila. Nije joj dala blizu. — Je li došla posuditi novaca? — Da. Htjela je deset funti. Njena uobičajena pri povijetka, došla je u grad samo na jedan dan, kupo vala, ponestalo joj novca, banke zatvorene . .. Bendrix, nisam škrtac, ali me njezin način razbjesni. Ona ima svoje dvije tisuće funti godišnje. Gotovo isto toliko koliko ja zarađujem. — Jesi li joj dao? — Jesam. Uvijek joj dam, ali nevolja je u tome što se nisam mogao suzdržati da joj ne očitam bukvicu. To ju je razbjesnilo. Rekao sam joj koliko puta je posudila i nije vratila novac. Izvadila je če kovnu knjižicu i rekla da će mi smjesta napisati ček na cijelu svotu. Bila je tako ljuta da sam uvje ren da je to ozbiljno mislila. Zaista je zaboravila da je već iskoristila posljednji ček. Htjela me poniziti, a uspjela je poniziti samo sebe, jadnica. Naravno, to je bilo još gore. — Što je učinila? — Obijedila me da nisam Sari priredio dostojan pogreb. Ispripovijedala mi je neobičnu priču . . . — Znam. Ispripovijedala mi je to uz nekoliko čaši ca vina. — Misliš da laže? — Ne. — To je neobična slučajnost, zar ne? Krštena s dvije godine, a onda se počela vraćati nečemu čega se nije mogla sjetiti. . . To je poput infekcije. 245
—Tako je kako ti kažeš, čudna slučajnost. — Jed nom prije vratio sam Henrvju potrebnu snagu; sada mu neću dopustiti da oslabi. —Doživio sam ja takve slučajnosti — nastavih. — Prošle godine, Henry, bilo mi je tako dosadno da sam čak bilježio brojeve automobila. Iz toga vidiš kakva je slučajnost. Deset tisuća svih mogućih bro jeva i sam Bog zna koliko kombinacija, a ipak sam u prometnom zastoju više puta vidio dva automobila s istim brojevima jedan pokraj drugog. —Da. Tako se to događa. — Nikad neću izgubiti vjeru u slučajnost, Henry. Telefon je u gornjem katu slabo zazvonio; dosad ga nismo čuli, jer je u radnoj sobi prekidač bio isključen. —Oh, Bože moj, Bože moj — reče Henry. — Ništa me ne bi iznenadilo da je to opet ona ista žena. —Pusti je neka zvoni — i dok sam mu govorio, zvono je prestalo zvoniti. —Nije to zato što sam ja škrt — reče Henry. — Mislim da u deset godina nije posudila više od sto funti. —Hajdemo van da nešto popijemo. —Slažem se. Oh, nisam obuo cipele. — Sagnuo se, i ja sam ugledao njegovo ćelavo tjeme, kao da su mu ga brige razorile. I ja sam bio jedna od njegovih briga. Reče: — Ne znam što bih bez tebe, Bendrix. — Oprašio sam nekoliko pahuljica prhuti s njegova ra mena. — I tako, Henry . . . — a onda prije nego što smo uspjeli krenuti, zvono ponovno zazvoni. — Pusti — rekoh. — Bolje je da se javim. Nikad ne znaš . . . — On ustane. Vezice su mu visjele s cipela, i priđe pisaćem stolu. — Halo — reče on. — Ovdje Miles. — Pruži mi 246
slušalicu i reče s olakšanjem. — Za tebe. — Da — rekoh. — Ovdje Bendrix. — Gospodine Bendrix — reče muški glas. — Morao sam vas nazvati. Jutros vam nisam rekao istinu. — Tko ste vi? — Smythe — reče glas. — Ne razumijem. — Rekao sam vam da sam bio u sanatoriju. A ni kad nisam bio u sanatoriju. — To me ni najmanje ne zanima. Njegov glas dopirao je do mene putem žice. — Mislim da vas ipak zanima. Niste me dobro razumjeli. Nitko nije liječio moje lice. Izliječilo se iznenada, preko noći. — Kako? Još uvijek ne . . . On reče afektirano, urotnički. — Vi i ja znamo kako. To se ne može zaobići. Nije pravo što sam to od vas skrivao. To je bilo . . . — ali spustio sam slušalicu prije nego je uspio upotrijebiti onu glupu novinarsku riječ koja je bila alternativa za »slučajnost«. Sjetio sam se njegove čvrsto stisnute desne šake, sjetio sam se i svog bijesa da se mrtvi mogu tako razdijeliti na komadiće, dijeliti kao njihovo odijelo. Pomislih: Tako je umišljen da uvijek mora imati neku vrst otkrića. Za tjedan ili dva on će govoriti o tome na Commonu i pokazivati svoje iscijeljeno lice. To će se pojaviti u novinama: »Racionalistički govornik izliječen čudotvornim lijekom«. Kušao sam skupiti svu svoju vjeru u slučajnost, ali jedino na što sam mogao pomisliti, i to sa zavišću, jer nisam imao nikakvu relikviju, bio je unakažen obraz koji je noću ležao na njenoj kosi. 247
jek. Ako si ti svetica, onda nije teško postati svetac. To je nešto što On može zahtijevati od bilo koga: skoči! Ali ja neću skočiti. Sjedio sam na krevetu i rekao Bogu: Ti si je uzeo, ali mene još nisi uhvatio. Poznam ja Tvoju lukavost. Ti nas podižeš na visoko mjesto i nudiš nam cijeli svemir. Ti si đavao, Bože, koji nas mamiš da skočimo. Ali meni Tvoj mir nije potreban i ne želim Tvoju ljubav. Želio sam nešto posve jednostavno i vrlo mirno, želio sam Saru za cijeli život, a Ti si mi je uzeo. Svojim sjajnim spletkama upropastio si nam sreću, kao što žetelac razori mišje gnijezdo. Mrzim Te, Bože, mrzim Te kao da postojiš. Pogledao sam na blok papira. Bio je bezličniji od čuperka kose. Kosu možeš dodirnuti usnama i prstima, a od duha sam bio smrtno umoran. Živio sam za njeno tijelo i želio sam njeno tijelo. Ali dnevnik je bio sve što sam imao, pa sam ga zaključao natrag u ladicu. Jer ne bi li to bila još jedna Njegova pobjeda kad bih ga uništio i ostao još potpunije bez nje? Rekoh Sari: U redu, neka bude kako ti hoćeš. Vjerujem da živiš i da On postoji, ali bilo bi potrebno nešto više nego što su tvoje molitve kad bih svoju mržnju prema Njemu mogao pretvoriti u ljubav. On me je opljačkao, a ja ću, kao onaj kralj o kome si pisala, opljačkati Njega za ono što On u meni traži. Mržnja je u mommozgu, ne u želucu ili na koži. Mržnju ne mogu odstraniti kao onaj osip na koži ili bol u trbuhu. Zar te nisam mrzio koliko i volio? A zar ja ne mrzim i sam sebe. Doviknuh Henrvju: — Spreman sam. I rame uz rame uputili smo se preko Commona prema »Pontefract Arms«. Svjetla su bila utrnuta, ljubavnici su se sastajali na raskršćima, a na drugoj 250
strani trave bila je kuća s porušenim stubama gdje mi je On vratio ovaj beznadni osakaćeni život. — Radujem se ovim našim večernjim šetnjama — reče Henry. — Da. Pomislih da ću ujutro nazvati liječnika i upitati ga je li moguće liječenje vjere. A onda pomislih: Radije ne, tako dugo dok čovjek ne zna, može sebi zamišljati bezbrojna liječenja . . . Stavio sam dlan na Henryjevu ruku i tako je držao. Sad sam morao biti jak za nas obojicu, a on još nije bio ni ozbiljno zabrinut. — Te šetnje su jedina stvar kojima se radujem — reče Henry. Na početku sam napisao da je ovo zapis o mržnji, i šetajući tako uz Henryja prema večernjoj čaši piva, zaključio sam da bi jedna molitva mogla odgovarati ovom zimskom raspoloženju: O Bože, dosta si učinio, dosta si me opljačkao, ali ja sam preumoran i prestar da bih naučio voljeti; pusti me na miru zauvijek.
251
Knjižnica Zelina
540027594
-3>
fe.
A »Narodne novine«, Zagreb —(74) (1-735 Oznaka za narudžbu: UT-XI/11-8
