1425leksikon globalizacije

Fred W.Riggs –Henry Teune –Anđelko Milardović (ur.)

MALI LEKSIKON GLOBALIZACIJE Metodologijski pronosi proučavanja globalizacije Internet potpora

Pan liber Osijek-Zagreb-Split 2001.

1

1. GLOBALIZACIJA 1.1.POJAM Fred W. Riggs SAŽETAK: Mnogi su kritičari konstatirali kako je globalizacija nejasan izraz koji se nedavno pojavio u našem rječniku. Ima mnogo mogućih značenja od kojih vam svako može biti na pameti dok ju koristite. Kako bih empirički odredio na što neki znanstvenici misle kada govore o globalizaciji poslao sam upitnik svim članovima Međunarodnog društva sociologa, pozivajući one koji su pisali o globalizaciji da pošalju tekst koji bi što jasnije govorio o tome što pod tim smatraju. Na osnovi brojnih odgovora, stvorio sam mali rječnik relevantnih pojmova. Poput riječi “siromaštvo”, “pravda”, “demokracija” ili “majka” i globalizacija je riječ koja obuhvaća mnogo preklapajućih i blisko povezanih koncepata, od kojih svaki može biti prilično upotrebljiv i može se gotovo potpuno definirati jednostavnim tekstom. U kontekstu, riječi poput “globalizacije” može se koristiti nedvosmisleno i točno, ali bez indikatora konteksta, one su neizbježno nejasne i ponekad varljive. Kako bi se pojednostavila zadaća posebnog navođenja koje od mogućih značenja autor ima na pameti, korisno je imati pri ruci listu s više specifičnih izraza, često u obliku fraza ili čak neologizama i akronima, koji se mogu koristiti kao pomoć pri određivanju na koji se koncept misli svaki put pri korištenju takvog šireg termina . Ako, na primjer, razlikujemo “povijesnu” i “suvremenu” globalizaciju, možemo pokazati mislimo li na globalizaciju kao na dugoročan proces (ono o čemu govori Jerry Bentley) ili kao na nedavni razvoj (po prezentaciji Deane Neubauer). Svaka se disciplina fokusira na jedan aspekt složene stvarnosti i može dobro povezati druge aspekte s njim. Na primjer, ekonomisti se usredotočuju na proizvodnju/potrošnju, novac, distribuciju i kapital kao ključne varijable; stručnjaci političkih nauka na upravljanje, mir i sukob, pravdu i zakon; antropolozi i sociolozi prvenstveno promatraju klase i kaste, društvene strukture i patologije, zajednice i grupe. Stručnjaci pojedinih disciplina mogu i ne moraju naglasiti kako aspekti složene stvarnosti poput globalizacije na koju se usredotočuju međusobno djeluju i utječu na druge aspekte. Korištenjem fraza poput “ekonomska globalizacija”, “politička globalizacija”, “društvena globalizacija”, “kulturna globalizacija.” itd. možemo odrediti na koji je aspekt usmjerena naša pažnja. Ostale dimenzije uključuju ideološke pretpostavke pojedinca ili ontološke paradigme, ovisno o tome da li on promatra globalizaciju kao posljedicu ili uzrok događaja, na koja se mjesta u svijetu on fokusira i da li misli uglavnom na pojedince, grupe, regije ili cijeli planet. Sasvim je sigurno da se svi ovi stavovi preklapaju i utječu jedni na druge. Najviši cilj konceptualne analize je da nam 2

omogući da jasnije mislimo o onome što želimo proučavati, te da se možemo izraziti na načine koji će biti shvatljiviji i stručnjacima i javnosti. Ovaj rad o globalizaciji želi razjasniti i ponuditi odgovarajuće termine kako bi se napravile razlike u tekstovima skupljenim od članova Međunarodne udruge z sociologa koji koriste ovu riječ – kao i suradnika UH/SS seminara o globalizaciji.

2.VIŠEZNAČNOST POJMA Smatrajte da svaki od preklapajućih krugova predstavlja jedno od ovih značenja, npr. A,B i C. Tamo gdje se oni preklapaju dva ili više značenja se mogu podudarati. Kada se susretnemo s takvim riječima osjećamo potpunu nejasnoću, ali je moguće deagregirati njihova razna značenja i pronaći nedvosmislene termine za svaki od njih. U slučaju kada kontekst jasno pokazuje o kojem se značenju radi, nejasna se riječ može koristiti bez nejasnoća. 2.1.Četiri aspekta Pojmovi što se globalizacije tiču potječu iz jednog međunarodnog projekta baziranog na upitniku koji je bio podijeljen članovima Međunarodne udruge sociologa.U njima su zastupljena četiri konteksta: ▪ vrijeme/prostor globalizacije ▪ dimenzije globalizacije ▪ uzročni/posljedični ciklusi globalizacije ▪ perspektive globalizacije . 2.1.1.Vrijeme/prostor globalizacije Vrijeme. Kronološki kontekst. Većina društvenih znanstvenika misle na “sadašnjost”neki od industrijske revolucije, no mnogi samo na post-INTERNET period. Nasuprot njima, povjesničari smatraju da je globalizacija započela prije mnogo vremena i mogu odrediti različite periode i povezati ih s događajima, novim tehnologijama ili idejama. Vrijeme: zemljopisni kontekst. Iz planetarne perspektive, globalizacija se pojavila nakon što je Kolumbo povezao Stari i Novi svijet. Prije njega, globalizacija je povezivala Afriku, Aziju i Europu karavanama koje su probijale put kroz pustinje, te brodova koji su plovili Indijskim oceanom. U zatvorenim sustavima svijeta – poput Havajskog otočja prije Cooka, globalizacija je obuhvaćala veliki lanac otoka. 2.1.2.Dimenzije globalizacije Znanstvene perspektive. Svaka od društvenih znanosti promatra određeni aspekt cijelog sustava međusobno zavisnih dijelova koji tvore naš sustav svijeta – poput promatrača lijepe kuće ili grada koji su pronašli prozor mogućnosti i vire kroz njega. Ono što vide je prilično stvarno, ali je samo dio cjeline. Nema potrebe za elaboriranjem – samo pomislite o svakoj od naših disciplina i zapitajte se koji aspekt stvarnosti one promatraju – zato naravno, trebamo inter-disciplinarni pristup, da

3

vidimo kako dijelovi čine cjelinu. U međuvremenu, svaka disciplina stvara pojam globalizacije koji odražava njezino navlastito motrište: , , , , , , ,

ekonomija: globalizacija = trgovina, novac, korporacije, bankarstvo, kapital politologija: globalizacija = upravljanje(vlast), rat, mir, IGO, NGO, režimi sociologija: globalizacija = zajednice, sukobi, klase, nacije, dogovori psihologija: globalizacija = pojedinci kao subjekti i objekti globalne akcije antropologija: globalizacija = preklapanje kultura, prilagođavanje, konflikt, stapanje komunikologija: informacija kao znanje i alat – INTERNET zemljopis: globalizacija = sve, ako može biti fiksirano u prostoru

2.1.3.Uzročno/posljedični ciklusi Volimo razmišljati o nezavisnim i zavisnim varijablama, koje vode do pitanja o tome što uzrokuje globalizaciju i koje su njezine posljedice. Za prvi izraz možemo upotrijebiti globaliziranje, ali nam fali termin za drugi – razmišljam o tome kao o globaliranju, ali to je neologizam, koji se rimuje s iniciranjem i terminiranjem, ali možda i ne odgovara baš najbolje – što predlažete? U širem smislu stalna interakcija znači da je posljedica povratna informacija koja utječe na uzroke. 2.1.3.1.Cirkularne/kružne posljedice U ovom kontekstu, promjena nema linearne uzroke – do nje dolazi kada uzročno posljedični krugovi generiraju ono što Gunnar Myrdal naziva pozitivnim (širećim) učincima ili negativnim posljedičnim učincima. Globalizacija vjerojatno uključuje sve te učinke, no možemo odrediti jedan ili više aspekata u kontekstu s jednim ili više točnih termina. promatramo li je kao bezazleni krug, možemo vidjeti globalizaciju kao pojačani napredak, novu tehnologiju, široke interesne zajednice i opću dobrobit. S druge strane možemo je promatrati kao zloćudan krug koji donosi siromaštvo, uništava okolinu, narušava zdravlje i vodi do nasilnog kriminala, etničkih sukoba i urbanog propadanja. 2.1.3.2.Gustoća uzajamne ovisnosti Niti. U ranoj fazi globalizacije, jedino su tanke niti povezivale udaljene partnere u izmjeni dobara preko velikih udaljenosti – A1. Kako je globalizacija napredovala, mnoge su se niti preklopile, miješajući trgovinu s informacijom i složenijim interakcijama – A2. Danas, obilje niti prenesenih na INTERNETU, masmediji, protok kapitala, robe i ljudi dostigle su nečuvene razmjere – A3. Iz ove perspektive, najosnovnija karakteristika globalizacije danas nije toliko njezina prostorna ekspanzija (planetarna je već nekoliko stotina godina) već porast broja interaktivnih niti koje stvaraju gusto tkanu tkaninu uzajamne zavisnosti svuda i na svim društvenim razinama. Moramo moći razmišljati o globalizaciji kao o procesu rastuće gustoće među uzajamno ovisnim globalnim nitima.

4

2.1.3.3.Struktura sukoba Dok su god globalne interakcije bile nanizane na jednu nit, sukob većih razmjera je bio nemoguć, ali lokalizirani konflikt, sukobi između frakcija i klanska rivalstva su mogla poremetiti tijek – B1. Kako je napredovalo stvaranje država i rast carstava, politička rivalstva između naoružanih politika učinila su međudržavna ratovanja simbolom globalizacije – B2. U današnjem svijetu, multiplikacija niti, možda je najbolje simbolizirana širenjem INTERNET, zaplela je svijet u mrežu tako da je vođenje međudržavnih ratova, barem među velikim silama, zastarjelo – ali generira veliki broj sitnih konflikata koji se šire u građanskim ratovima, terorizmu, lokaliziranim konfliktima od kojih svi imaju globalne uzroke i reperkusije. Žalosno je da nam nedostaje dobar termin za ovo sadašnje stanje stvari koje će, bojim se, dugo potrajati. Privatno, koristim sinarhiju kada govorim o ovom fenomenu – to je neologizam koji povezuje sintezu s anarhijom. Ne mogu smisliti bolju riječ da okarakteriziram suvremeni globalni sustav. 2.1.4.Perspektive Ima mnogo pristupa gledanja na svijet i oni utječu na sve dimenzije razumijevanja globalizacije . Možda se svi mogu sažeti pod slijedeća tri naslova: Induktivan/deduktivan – opis kontra idealnih tipova ili modela Objektivan/subjektivan – što jest kontra onoga što zamišljamo ili vizualiziramo Paradigmatski – konceptualni okvir koji oblikuje naše razumijevanje. 2.4.1.Što je stvarno, a što vidimo Kada netko pokuša opisati svijet u svoj njegovoj složenosti, on može proizvesti kaotičnu mješavinu ili karišik koji odražava stvarnost na jedan nerazumljiv način, ali kada netko pokuša izvući smisao iz takvih utisaka, rezultat može biti čisto imaginarni model koji sadrži samo dio onoga što vidimo, namećući nam naše osobne predodžbe. Prvi pristup možemo smatrati induktivnim, a drugi deduktivnim. Nekako moramo pronaći načine da ih povežemo. Svijet danas je nezamislivo složen i uzajamno zavisan, te kreira stvarnost koja se zaista opire našoj sposobnosti da nam bude logična.

2.4.2.Normativne procjene Gotovo sve što vidimo može se procijeniti pozitivno ili negativno, ovisno o tome kako utječe na nas i na vrijednosti do kojih držimo. Zato ne čudi što neki od nas vide globalizaciju kao nešto strašno čemu se treba nepokolebljivo oduprijeti, dok je drugi smatraju divnim i dobrodošlim olakšanjem. Bez sumnje, stvarnost je mnogo složenija, posljedice su mnoge i od nekih zaziremo, a druge obožavamo. Bez obzira na to trebaju nam izrazi za ove suprotne normativne procjene– dobro i loše u globalizaciji.

5

2.4.3.Paradigme –način gledanja 

Implicitne premise ili modeli, često nejasno izraženi, čine nas sklonim promatranju svijeta, posebno globalizacije, na različite načine. Četiri su ovdje navedena, ali bez sumnje još ih može biti dodano. Uzorci koje sam pronašao u našim tekstovima sugeriraju ove mogućnosti: ekologija:-kako globalizacija nanovo oblikuje uzajamni odnos između ljudi i prirode; evolucija:- kako nemilosrdna dinamika preživljavanja generira pritiske za globalizaciju; slučaj- kako su neobjašnjivi događaji gomilali i stvorili globalizaciju i božanski plan- kako su neobjašnjive natprirodne sile dovele do globalizacije?

   2.GLOBALNO I GLOBALIZACIJA Henry Teune Rad za istraživački odbor o konceptualnoj i terminološkoj analizi, 14. svjetski kongres, Međunarodno društvo sociologa, Montreal, 26.7.-1.8. 1998. 2.1.Globalno i globalizacija Globalno i globalizacija su, naravno, termini. Očito je i lako dokazivo da se probijaju u službenu komunikaciju unutar akademskih i drugih predavačkih društava, no zanimljivo je da njihova upotreba u signalizirajućim porukama naslova članaka eksponencijalno raste u proteklih deset godina. U društvenim znanostima, ono što eksponencijalno raste znači da napreduje. Pojmovi su naravno proizvoljno “točni”. To znači da im se može dati bilo koje značenje bilo kada i koristiti ih u bilo koju svrhu. Kada im se značenje dodijeli definicijom svaki će termin odgovarati kao što generacijama govori Humpty Dumpty u Alisi u zemlji čuda djeci koja uče engleski jezika. Dali smo mnoga značenja obitelji globalnih pojmova, kao što je pokazao Fred Riggs u svojoj vrlo dostupnoj poruci. Svatko ima slobodu korištenja bilo kojeg termina na bilo koji način, izazivanja osjećaja i sjećanja, zbunjivanja i zavaravanja, uništavanja ljudskih dostignuća i olakšavanja ljudskog boljitka. No korištenje termina je ograničeno normama pravnika i klijenata, kupaca i trgovaca, i naravno, sociologa i drugih znanstvenika koji svojataju zakonitost baziranu na znanju. “Pojmovi” su, naravno, ideje označene terminima, ukoliko drugačiji termin nije poželjniji za ideje. Globalizacija kao koncept nije proizvoljno točna ili netočna nego preuzima na sebe “značenja” u kontekstu, od kojih su mnoga iz pučkog jezika a druga znanstvena. Koncept koncepta također ima mnogo značenja, no logički je konstruiran iz jezika. Bila ta logika onozemaljska kao u otkrivenju, doživljajna slučajna okolnost kao u snovima, ili kritička kao u književnosti, ona ne može biti proizvoljna jer tada nikakav jezik ne bi bio potreban. Možemo sretno naklapati kao što to ionako činimo. Znanstveni govor je jedan takav jezik. Općenito se o logici analize znanstvenog znanja govori kao o filozofiji znanosti kojih ima nekoliko, no sve se svode na puno priče o istoj stvari tako da ono što je rečeno u 6

jednoj od njih biva dovoljno razumljivo i zamjenjivo u svima, osim izleta u kolektivno ludilo. Što god govorili o konceptima, mora uključivati analizu predviđanja koja se mogu iskusiti, “promatrati”, na više manje slične načine tako da ih mogu ocijeniti znanstveno pismeni ljudi. Gore navedeno je dug način da se kaže kako se koncept globalnog može analizirati iz perspektive logike znanstvenog jezika, a ne samo kao leksikografija termina koju koriste različite skupine ljudi. Terminološka analiza je korisna za znanstveni napredak na mnogo načina, uključujući povezano istraživanje na nekoliko polja, stimuliranje novih ideja i otkrivanje dokaza važnih za teorije. Konceptualna analiza je intelektualan posao druge vrste. 2.1.1.Globalno kao znanstveni koncept Globalno se odnosi na najvišu razinu agregacije u određenom kontekstu razina. U fizici, globalno se često odnosi na planet zemlju, ali budući da znamo da je ona dio puno širih sustava, to nije najviši nivo. Smatra se najvišim praktični nivoom, unatoč pokušajima međuplanetarnih putovanja kako bi i neki drugi nivo postao pristupačniji. Koristimo termin “svemir” kada govorimo o najvišem i najobuhvatnijem nivou fizičkih stvari, iza kojih više nema ničega, osim Stvoritelja ili nekog Višeg bića. Ne odnosimo se više prema zemlji kao svemiru, ili čak njegovom centru. Zaista, kada se podignemo na nivo koji smatramo globalnim, mi općenito i ispravno vjerujemo, da smo i mi koraknuli naprijed u prosvijećenju. Ovo je logički koncept globalnog. Više o tome kasnije. Globalnim nazivamo objekt, stvar, ili klasu stvari, koje su obuhvatnije od drugih neke druge vrste. Možemo osjećati ili reći da je naš dom ili ured sveobuhvatan, no znajući da postoji više od toga na svijetu, bili bismo prkosno samotni ili ignorantni kada bi tako nešto napravili, te bi nas drugi otpisali ili se pobrinuli za naš mentalni oporavak. No stvar koja je za nas najobuhvatnija je, barem su nas tako učili, da je zemlja kugla, odnosno barem njezina površina. I tako danas znamo da je zemlja ne samo najsveobuhvatnija površina za nas važna, nego i da je okrugla i tako je globus zemlja koncipirana kao okrugli objekt, kugla, ne najveća stvar za koju znamo, no sigurno najveća za sve praktične svrhe. No to ne govori mnogo, jer je globus također spremnik svih vrsta stvari, poznatih i nepoznatih, i magnet za njih, ponovo poznatih i nepoznatih. No prije svega svi su globusi kao sferične površine po definiciji okrugli i tako lopte svih vrsta zovemo globusima. Globusi mogu biti djelotvorni “okruživači”, no okruživači ne moraju biti okrugli. To je drugo znanstveno značenje globusa, okružujuća stvar ili klasa stvari, ako ne sveobuhvatna. Globalno se također može koristiti za identifikaciju objekta koji nešto predstavlja, postoji za nešto, ili je model ili replika nečega ili klase stvari koje su globalne. Ovaj smisao pojma globalno je također empirički, odnoseći se na jedan ili više objekata koji predstavljaju druge. Globus može biti ime za fizičko predstavljanje planeta zemlje, uobičajeno značenje, ili za bilo koji objekt koji predstavlja ili ocrtava istoličan način njegovih fizičkih dimenzija veličine i oblika (malo lošije oblikovana lopta) i može uključivati podjele političkih, ekonomskih i kulturnih karakteristika ljudskih stanovnika površine ili biljaka koje ukazuju na vremenske promjene i mineralnih resursa. Gotovo smo svi navikli na stvar planet zemlja bez da smo je zapravo vidjeli, iako ju je moguće vidjeti pomoću satelita i kamera kao okrugli fizički prikaz, koji se 7

također može prikazati i u dvodimenzionalnoj ravnini. To je treće značenje globalnog, model nečega što je globalno i okružujuće, poput modela svemira. Globalno također može biti i svojstvo gotovo svake vrste objekta, uključujući “globalnog čovjeka” ili “globalista”, proizvođača, oglašivača i reportera, s dodanom normativnom vrijednošću. Za države, globalno je danas naziv kojim je zamijenjen izraz “međunarodno” kao u globalnoj trgovini, globalnoj snazi ili globalnoj poziciji. To može značiti dvije stvari: Ili se objekt, entitet razgranao uključivanjem do razine iza koje više nema ničega što se može uključiti, ili se razgranava pomoću neke aktivnosti li namjere. S obzirom da se i jedno i drugo danas smatra dobrim, a teškim za postizanje, dolazi do terminološke konfuzije značenja, ili da to ljepše kažemo, obmane. Svemu što postaje “dobro” pruža se otpor jer to dobro čini neku drugu stvar lošom. Stvaraju se grupe koje se tome suprotstavljaju. To je povijest promjene i reakcije; razvoja i izjednačavanja, tužna priča osim kad se predstavlja kao drama koja se na kraju zaboravlja ili je se povremeno s zanimanjem prisjeća. To je četvrto značenje koncepta globalno. 2.1.2.Globalno kao koncept u društvenim znanostima Mnogo je termina dostupno za razine agregacije i deagregacije skupova i njihovih elemenata, sustava i komponenata, viših i nižih redova organizacije, moćnijih i manje moćnih autoriteta i božanstava, te drugih entiteta koji su sastavljeni na različite hijerarhijske načine. Svi se ovi termini odnose na logičke – relacijske koncepte uključivanja i isključivanja elemenata općih skupova stvari ili komponenata sustava i njihovog poretka prema nekom kriteriju. Oni su relacijski utoliko što mora postojati referenca prema dva ili više objekta, ili koncepta i barem jedna vrsta odnosa među njima. Iz te osnovne ideje, može se kreirati složenost uz pomoć mnogostrukih razina, kontradiktornih svojstava i presjeka dinamike interakcije po razinama. Međunarodni odnosi se mogu promatrati kao jednostavan skup odnosa između velikih i malih, te jakih i slabih država unutar međunarodnog sustava. Također se mogu teoretski promatrati kao globalna politika s gradovima, političkim strankama, društvenim kretanjima i mnogim drugim čimbenicima, kako unutar tako i izvan nacionalnih granica, uključujući korporacije, sindikate, znanstvene udruge, a svi djeluju u različitim domenama, na različitim razinama unutar jednog sveobuhvatnog okvira i skupom vremenskih planova u skladu s njihovim odvojenim organizacijskim imperativima. Svaki koncept koji proizvodi toliko fluidne složenosti vodi do terminološke zbunjenosti, konceptualne dileme, intelektualnih sukoba i teorijskog siromaštva. Globalno je novčić kraljevstva za stanovnike babilonskih kula. Kada koncept inkluzije i poretka poprimi normativne dimenzije kompliciraju se konceptualni problemi. Trajan primjer je koncept suvereniteta, zagovaran globalan koncept vlasti, koji je državi dala nekolicina ljudi uključenih u Westfalski sporazum prije nekih tristo pedeset godina. “Suverenitet država” postao je doktrina koja kaže da nema više vlasti od države, poričući vrhovnu vlast svemu unutar državnih granica i naravno svim božanskim snagama na zemlji, osim onih koje su bile isključivo povezane s državnom vlasti. Konceptualna zbunjenost je cvala kada je globalnost normativne potvrde suvereniteta povezana s konceptom autonomije. Zapravo, nije bilo i nema takve stvari kao što je autonomija bilo kakvog zemaljskog sustava i ako je nema, pojavilo se bitno pitanje može li na zemlji postojati nešto poput suvereniteta? 8

Odgovor je naravno, postoji, ako se ne brka s autonomijom, samodostatnošću ili drugim idejama korištenim u političkom jeziku kod natjecanja za pozicije moći. Direktan pokušaj bavljenja razinama pojavio se u klasičnoj ekonomiji dvadesetog stoljeća s teoretskim odvajanjem na makro i mikro ekonomiju. Postojala su dva ekonomska svijeta, onaj koji se nalazio u domaćinstvima, mjestima i regijama i onaj koji postojao na nacionalnoj razini posredstvom kontrole trgovine, bankarstva, novčanih tokova i drugih političkih mehanizama nedostupnih na nižim razinama unutar države. Sociologija i politologija dvadesetog stoljeća također su pokušale razdvojiti svoje teorije na mikro i makro, ali to nije bilo tako jednostavno kao u ekonomiji. Sazrele su u eri dominacije nacionalne države i uzele su je kao polaznu točku i centar analize. No važnije od toga je da su se pretplatile na zakonitost nacionalnih sociologija i političkih znanosti. U istraživanju, makro je bila zatvorena u nacionalne usporedbe, zanimljive zbog dostupnosti podataka na nacionalnoj razini, unatoč postojanju golemih razlika unutar nacija. Ova nacionalna orijentacija društvenih znanosti izdala je teoretska očekivanja sociologa devetnaestog stoljeća koji su željeli objasniti naciju – državu kao dio općenitijih procesa promjene i razvoja ljudskih društava. Razlika makro-mikro je logično na dvije razine, makro je globalno i pojedinačno, a mikro niže svega ostalog. Uzimanje nacije-države kao empiričkog referenta makra ili globalnog, uzrok je teoretskih promašaja. Zapravo, najsloženiji sustavi imaju nekoliko dinamično povezanih, kontradiktornih nivoa. Postoje lokalne i regionalne ekonomije i nekoliko političkih kultura unutar država koje često izlaze van nacionalnih granica. Nekoliko inicijativa tijekom protekla dva desetljeća bilo je poduzeto od nekoliko društvenih znanstvenika kako bi svoja istraživanja učinili makro globalnim radije nego makro nacionalnim. U ekonomiji, Project Link, koji je vodio Lawrence Klein, pokušao je povezati nacionalne ekonomske podatke u svjetski ekonometrijski model. U politologiji, Karl Deutsch je organizirao Globus Project kako bi analizirao migraciju, trgovinu i ostale izmjene u političkim kontekstima, uključujući političke trendove diljem svijeta. U oba slučaja država je zadržala dominantnu poziciju. U sociologiji, vodeće grupe unutar Međunarodnog društva sociologa, kao i druga profesionalna društva društvenih znanosti, poduzela su korake početkom 1990tih kako bi olakšala razvoj jedne “međunarodne” sociologije. I ona su zadržali državu kao osnovu. Djelovanje ovih i mnogih drugih pokušaja će tek biti ocijenjeno. Još jedan način izražavanja koncepta globalnog je da nema ničeg drugog van “globalnog” što je važno teoretski ili empirički. No mi zapravo prepoznajemo da je sve “stvarno” za razliku od “logičkih” sustava otvoreno, čak i zemlja kao planet. Ona prima sunčeve zrake koje variraju, materijalne supstance iz vanjskog svijeta, a ona sa svoje strane se miješa sa svim što dolazi ili odlazi, dramatično ali trivijalno, no kada to planiraju ljudi. Ono što globalno kao logički relacijski koncept zahtijeva su barem dva nivoa, kao što “desno od” upućuje na “lijevo od” i kao što “gore” upućuje na “dolje”. Makro mora odrediti mikro, barem kao ostatak svega ostalog. Globalno mora također implicirati što je lokalno, što se dodaje ili tvori globalno. Kada koncept svega uključivog bude stavljen u kontekst svijeta kao fizičkog, prostornog sustava tada će globalno morati 9

odrediti lokalno. “Lokalno” može biti neodređen ostatak, aglomeracije materijala ili organizama, udubine u ekološkoj biosferi, ili ljudska društva s teoretskom važnošću za društvene znanosti. 2.1.3.Globalni sustavi Svijet kao cjelovit globalni sustav tek je nedavno shvaćen u dimenzijama fizičkog, živućeg i ljudskog društvenog sustava, od kojih je posljednji danas kontroverzno formuliran. Ovo su opće dimenzije, koje su naravno, razlomljene na sektore i tipove svih vrsta za razne upotrebe. Društvene se znanosti primarno fokusiraju na ljudske sustave, no za teoretsku cjelovitost neophodni su odnosi između sve tri dimenzije. Podrijetlo svijeta kao globalnog fizičkog entiteta, naravno, je centralno pitanje svih znanosti. Što se dogodilo fizičkom svijetu da je stvorio biološki sustav, manje je važno pitanje. Dio odgovora na to pitanje je način na koji se biološki sustav predao ljudskim društvima. Ljudska su se društva razvila kao sustavi, danas gotovo potpuno naselivši svijet. Da li se većina ljudskih društava transformirala u pojedinačan globalni, ili nije, pitanje je oko kojeg trebaju raspravljati povjesničari 20. stoljeća. Nijedno od ovih važnih teoretskih pitanja nije od direktne važnosti za teme koje okružuju koncept globaliteta. Osnovno je pitanje za koncept globalnog ljudskog sustava koji je nivo integracije definicijski dovoljno točan i teoretski značajan da se može zaključiti da zapravo postoji globalno ljudsko društvo. Ako je svijet skup nacija-država dovoljno integriranih tako da tvore međunarodni sustav koji dominira nad objašnjenjima aktivnosti ljudskih društava, tada svijet nije globalni ljudski sustav. Debata o međunarodnom sustavu kontra globalnog trebala bi se usredotočiti na činjenice o ovom pitanju. Dimenzije integracije sustava mogu biti deagregirane na jačinu odnosa među njezinim komponentama, što god da se događa drugdje u sustavu utječe na uključivost komponenti i koliko i kako je važan sustav za komponentu, te širina onoga na što se utječe. Prva se bavi vjerojatnošću hoće li bilo koja promjena u bilo kojoj komponenti išta promijeniti u bilo kojoj drugoj komponenti; druga opsegom u kojem se nalaze izolirane ili pak samo komponente na koje se povremeno utječe, komponente više ili manje “izvan sustava”; treća, kako i koliko je na komponente utjecao sustav, samo na podnožje vulkana ili na gotovo sve, prehranu, sklonosti, bogatstvo i političko ponašanje. “Zabavan” školski tekst o “sustavnosti” je tekst o peru koje pada u Kini i izaziva pad cijena u polovici svijeta. No, on definira gotovo “savršeno” integrirani sustav u kojem bilo koja promjena bilo gdje utječe sa sigurnošću svuda na sve, i to trenutačno. Naravno, globalni ljudski sustav je slabo integriran po mjerilima gotovo bilo koje dimenzije. Samo je nekoliko sektora ljudske aktivnosti globalno integrirano: možda sektori vođeni inovacijama i enklave proizvodnje, možda napredna znanstvena istraživanja, možda popularna zabava i najvjerojatnije telekomunikacije. Iako smo bombardirani tvrdnjama da danas živimo u globalnoj ekonomiji, ekonomski neuspjesi u mnogim dijelovima svijeta čine se , čak i nakon dugog čekanja, da imaju malo utjecaja na ekonomije mnogih drugih regija i zemalja, no možda se vremenski zaostatak skraćuje. Posljednji svjetski rat dramatično je utjecao na mnoge ljude, no većinu nije jako uznemirio, samo indirektno na duže staze. 10

Koncept globalnog, sveuključujući sustav traži razjašnjenje i zbog praktične i za teoretske relevantnosti. Barem polovica zakonski priznatih država još uvijek ima viši nivo integracije, to jest, odlučnije su po pitanju toga što se događa s njima bilo od strane međunarodnog ili globalnog sustava. Čak i ako je to općenito istina, a još uvijek je u mnogim državama lokalno važnije od nacionalnog, ljudski globalni sustav je integriran na neke načine koji zahtijevaju detaljizaciju. Ono što je važno znati je smjer integracije svijeta kao potpunog ljudskog sustava. Zaključak je da su se nakon dugog vremena društva pomaknula prema integraciji na globalnoj razini i da i dalje nastavljaju tim putem. To je možda suvremeni trend; možda također i teoretsko predviđanje bazirano na makro teorijama ljudskog razvoja. Motrišta po tom pitanju dijele ljude u skladu s njihovim pogledima na ljudsku prirodu i razvoj, što se uglavnom objašnjava jednostavnom psihologijom radije nego teškim radom koji je potreban za teoretsko razmišljanje i analizu. 2.1.4.Procesi globalizacije Svako obilježje koje je karakteristika empiričkog ili “stvarnog” sustava će se, po definiciji, promijeniti s vremenom i opravdava korištenje bilo pozitivnog ili negativnog koncepta procesa. Globalizacija je pozitivna što znači da se rasprostire, raste i širi na jedan ili više načina. To ne znači da je to dobro ili loše, već samo više. Na žalost, nema jednostavnog načina u engleskom jeziku da izrazimo sažimanje pa koristimo termine poput decentralizacije, deindustrijalizacije. U slijedećih nekoliko godina nije baš vjerojatno da će nam biti potreban termin “deglobalizacija”. Globalizacija kao proces širenja, naravno, može imati mnogo vremenskih funkcija, epoha, ako želimo dramatičan termin; linearnih, ako želimo običan; postepenih funkcija, sekvencijalnih “eksplozija” povećavanja koja slijede visoravni; “S” oblikovana krivulja, što je često zgodan opis postotka povećanja populacije kao i postotak pismenih ili onih koji imaju radio; ili drugih “zakrivljenih”funkcija uspona i padova, ali na kraju uvijek napreduje. Sve one imaju zgodne logičko-matematičke formulacije za one koje to zanima. No pošto većina nas živi u psihološki kratkom vremenu, linearni smjer je sasvim u redu. Zemlja ide "ili u dobrom ili u lošem” smjeru i ja se osjećam”bolje ili lošije”. Većina nas uzima proizvoljne vremenske intervale bezrezervno, dan je dan, bez obzira da li na Arktiku u lipnju ili prosincu; 21. stoljeće počinje u određenom momentu vjerovali mi ili ne u rimskog papu. Iako se globalizacija kao proces može opisati s mnogo logičkih vremenskih funkcija, koje će se više-manje uklapati, ovisno o tome gdje tko počinje, vremenskim jedinicama potrebnim za promjene na mapi i naravno o tome što tko mjeri, različitim dimenzijama. Ljudima je jako važno kakav se logički jezik koristi. Na burzi, termini “početna i konačna cijena” stvaraju razliku u vjerovanju u zaradu ili gubitak; “Sada dolje, a kasnije gore” su argumenti koji mogu odbiti političke oponente; “odstupanje” može odvratiti vojnike od povlačenja. Globalizacija kao teoretski proces, naravno, mora se razlikovati od ostalih deskriptora koji mogu ili ne moraju biti njezini “valjani” indikatori. Opća rasprostranjenost, univerzalizacija i širenje mogu nešto reći ili ne moraju o globalizaciji. Sama činjenica što svuda postoje boce Coca – Cole ili McDonaldsovi hamburgeri govori za sebe ono što govori. Svila u zastavama Rimljana nije ih zato činila Kinezima niti njihovo carstvo globalnim; niti aromatizirana, gazirana voda ili meso na pecivu čine Amerikance ili globalne građane. Vjerojatno se zapravo događa 11

sasvim suprotno, ovisno o osobnoj teoretskoj perspektivi širenja, što mora uključivati i procese kulturnog prilagođavanja, lokalizacije kao i vremenskih funkcija. Globalizacija sustava podrazumijeva “uključivo pripajanje” svih potencijalnih komponenti u globalni sustav, prestajući u točki u kojoj ne postoji više ništa što se može pripojiti. Potpuni globalni sustav je zaista poput “smiješnog” pera u kineskom “testu”. Potpuni globalni ljudski sustav je onaj u kojem će bilo koja promjena bilo kojeg pojedinca promijeniti sve karakteristike svih drugih ljudskih bića, možda čak i onih u budućnosti. Tu će proces globalizacije stati. Ali popuno integrirani globalni ljudski sustav znači da ne postoji nikakav međusustav, odnosno samostalno smješta sve unutar globalnog sustava. Ovo može biti teško za shvatiti, kontroverzno ili zastrašujuće. Pojedinci su ovdje uzeti kao osnovna komponenta, ne udruženja, grupe, organizacije ili države. U tom smislu individualci će biti slobodni i “slobodni” da budu drugačiji. Ovo zahtijeva razradu. 2.1.5.Globalizacija i ljudski razvoj Sve su ljudske organizacije načinjene od hijerarhija, viših i nižih nivoa unutar sustava. Globalni sustav, ako je politički, značiti će jedinstvenu hijerarhiju, svjetskog vladara i druge fantazije zla o kojima veliki broj djece uči u raznim kulturnim verzijama zločeste vještice s istoka, u Čarobnjaku iz Oza. Ključno teoretsko pitanje u politici je da li je hijerarhija neizbježna, neophodan uvjet za postojanje ljudskih društava ili barem onih koja će se u nešto razviti. Dopunsko pitanje je da li će se bilo koja politička hijerarhija, ili barem ona s potvrđenim monopolom kontrole, na kraju na neki način degenerirati, kao što je vjerovao Thomas Jefferson, ili istrošiti, kao što neki misle da je zaključio Karl Marx. U svakom slučaju društvo će se ili obnoviti kroz transformacije bilo odozgora ili odozdola, ili će se raspasti i nestati zbog krivo podijeljenih resursa od strane političke elite u ratu i gluposti. Točnije, problem političke teorije je u hijerarhiji i demokraciji. Ako će pojedinci odlučivati o svojim vlastitim sudbinama oni moraju biti nezavisni i slobodni da biraju, ali ako će hijerarhija biti upotrebljivo sredstvo za dobrobit pojedinca, tada hijerarhije moraju biti pokorne. Rješenje za ovaj paradoks tek treba pronaći. Traženi odgovor su hijerarhije odgovorne ljudima, ukupnost pojedinaca koji su odabrali da budu pod nekom hijerarhijom. Ako je to pitanje za teoriju demokracije (koristeći teoriju u normativnom smislu ili kao uzorak, prije nego u pozitivnom ili predvidivom smislu), tada joj je dužnost da shvati kako se vlast može učiniti odgovornom. Taj problem je nadilazi reprezentacije interesa, rješenje problema 19. stoljeća pomirenja demokracije s hijerarhijom, o kojima se sada razgovara u etabliranim demokracijama kao što je naznačeno u mjerama koje odražavaju slabljenje vjere u vladu, novi program za ponovno kreiranje države i općenite nezainteresiranosti prema vodstvu. Predmet rasprave globalizacije i ljudskog razvoja je dobivaju li više autonomije pojedinci, grupe, organizacije i “lokaliteti”. Oni koji podržavaju globalizaciju kao pozitivan politički razvoj, a ne samo mogućnost za veću zaradu, vjeruju da globalizacija ne samo da stvara više bogatstva, bolje dodjeljuje resurse za globalno ljudsko društvo, zaključak koji je sigurno kompatibilan s klasičnom ekonomijom, već također daje više izbora pojedincima da budu u društvima s kojima su u skladu i da njeguju vlastite vrijednosti. Posljednje je istraživački program za one kojima je bitan utjecaj globalizacije na ljudski razvoj. Teoretske orijentacije pri imenovanju problema globalizacije i ljudskog razvoja se razilaze u dvije točke. Prva, pitanje kako se globalizacija događa, znanstveno pitanje. 12

Druga, pitanje definicije ljudskog razvoja, naravno, temeljno uobičajeno pitanje. Na prvo od ovih pitanja se može odgovoriti na teoretski zadovoljavajući način da su procesi globalizacije razvojni ili “nametnuti s vrha”; na drugo da li je ljudski razvoj baziran na pojedincima ili grupama. Ako razvoj interpretiramo teoretski i makro – povijesno, tada bi se trebao manifestirati u globalizaciji kao proces: a) nezavisan od bilo kakvih pojedinačnih grupa utoliko da svatko može sudjelovati ili mu pridonijeti i b) koji vodi do evolucije složenosti. Ako postoji razvojna dinamika koja gura prema većoj kompleksnosti, tada će globalno ljudsko društvo biti najsloženije društvo. Ako je globalizacija prirođen ljudski proces ljudi na vlasti koji uče donositi odluke pomoću kojih izbjegavaju i rješavaju probleme, tada je globalno ljudsko društvo željeno i dobivamo nacije, države kao više oblike nego što su to bile dinastije; regionalne vlade, kao viši oblik od saveza država; i međunarodni sustav pravde kao viši nivo od zakona unutar nacija. Naravno, oba ova procesa, razvoj i ljudske odluke su danas u upotrebi u onome što se interpretira kao globalizacija. Koji će se pokazati dominantnijim na duge staze je teoretsko pitanje velike važnosti. Opći procesi se vide u ekonomskoj međuzavisnosti; napori političkih vođa u početnim institucijama u upravljanju poslovima, monetarnim tokovima, migraciji i odnedavno za definiranje i provođenje normi pravde. 2.1.6.Integracija raznolikosti na globalnoj razini Nivo složenosti bilo kojeg sustava će se povećati ako je povezan s drugim koji je na višem nivou složenosti. Na prvoj instanci, ta povezanost, poput konfederativnog ili federativnog političkog uređenja, dati će “ukupnom” sustavu svu složenost sustava koji je povezan plus onu složenijeg sustava. Ako je razvojno nadiranje prema složenijem, tada će veza biti zamijenjena utjelovljenjem i sustav na nižem nivou će postati komponenta sustava višeg reda, radije nego da bude zavisan sustav. Ako niži poredak ima jedan ili više elemenata ili karakteristika koje su različite od onih iz višeg reda, tada će integrirani sustav imati viši nivo raznolikosti. Nije baš najuputnije ovdje nastaviti razradu uzroka tih događaja, osim ako se tolerancija prema zbrci ne proteže van granica strpljivosti. No treba ustvrditi jednu stvar: da bi se oslobodio sustav za više raznolikosti u nekoj točci, raznolikost mora biti premještena nadolje u svakom hijerarhijskom sustavu. Jednostavno, kako bi bilo više koordinacije mora biti manje koordinatora. Sustav mora postati nezavisan radije nego da njime bude upravljano. Kako bi postigao što veću samovladajuću složenost broj komponenti se mora povećati. To se jedino može postići diferenciranjem lokaliteta od zemalja, jedne grupe od druge i na kraju pojedinaca od grupa. Da bi sustav širio svoju raznolikost, razvijao se, mora množiti komponente koje moraju preuzeti više raznolikosti, čime svaka postaje kompleksnija. To se može postići reproduciranjem entiteta, stvaranjem više organizacija ili oslobađanjem pojedinaca istovremeno ih povezujući sa sustavom. Sve hijerarhije imaju ograničenja za raznolikost koju mogu integrirati, opći zakon gore spomenut. Dakle kontinuirana tenzija unutar svih hijerarhijskih organizacija između raznolikosti i stapanja, između decentraliziranja i centraliziranja. Globalizacija kao dinamički proces integriranja raznolikosti na višem nivou kompleksnosti oslabljuje srednje hijerarhije i kontrolu grupa nad svojim članovima. Pojedinci su slobodni da budu komponente obuhvatnijeg sustava sa svim mogućim raznolikostima i bez ikakve posebne potrebe za bilo kojom formom organizacijske ili grupne odanosti.

13

Odgovori na postavljena pitanja: globalizacija je namijenjena pojedincima omogućavajući više alternativa na odabir, ali da bi svijet bio stabilan sustav na višim nivoima integrirane raznolikosti mora se nastaviti ili bez dobrohotnog vladara ili bez straha od zločeste vještice s istoka. 2.1.7.Što je globaliziranje? Što postaje globalno ovisi o razini složenosti entiteta unutar zemalja. Složeniji entiteti, obrazovaniji pojedinci, tvrtke visoke tehnologije, viši obrazovni istraživački instituti i nove tehnologije, prvi se nalaze u globalnom sustavu. Najslabije razvijeni dijelovi svijeta otkidaju se od hijerarhijske državne vlasti u fragmentirane grupe. Globalizacija gura one najsloženije u najsloženiji sustav, globalni; ona također lomi vlast posrednih hijerarhijskih organizacija, državnih i lokalnih vlasti i vodstva tradicionalnih društava. Jedno gleda prema budućnosti; drugo poretku prošlosti. Dakle postoje dva svijeta ljudskih društava, da budemo što jednostavniji u ovoj točki 20. stoljeća: jedno koje je dio globalnog društva i drugo koje se oslobađa od hijerarhijske kontrole i angažira se u aktivnostima koje su isključene iz bilo čega globalnog osim tehnologije koja pojačava grupnu solidarnost i uništavanje neprijatelja. No obje pojave su dio procesa globalizacije, tisuća plemena koja koegzistiraju u složenom svjetskom društvu. 3.TEKSTOVI O GLOBALIZACIJI 3.1.Podaci za COCTA skupinu na Svjetskom kongresu Međunarodnog društva sociologa, Montreal, Kanada, srpanj 1998.

3.1.1.Tekstove koji slijede kompilirao je Fred W. Riggs na osnovu odgovora na upitnik koji je bio distribuiran putem e-maila članovima društva. Tekstovi koji slijede nastali su kao odgovor na postavljenu poruku o uporabi izraza globalizacija u sociološkim i politološkim radovima. Složeni su po abecednom redu, povezani kao što se može vidjeti u slijedećoj tablici. Citiran je samo bitan materijal . SURADNICI NA ISPOD CITIRANIM TEKSTOVIMA ANTIKAINEN BOYD COX GILL JUSSAUME MCBRIDE TWADDLE

BELL CUALES HART KNAUDER MILANI RATHZEL TARDANICO

BENTLEY CELEBI CURRIE HERRMANN KOC MISINA SONNTAG VIOLA

CHASE-DUNN FRANK HEYDEBRAND KRAUSE MODELSKI TEHRANIAN WELLMAN

ANTIKAINEN Ari [email protected] Moj sažetak prihvaćen za predavanje Globalizacija i obrazovni procesi .Sociologija obrazovanja u Montrealu. 14

POVIJEST ŽIVOTA UČENJA, “DRUŠTVO KOJE UČI” I GLOBALIZACIJA Život kako ga živimo, život kako ga doživljavamo i život kakav nam je ispričan oduvijek je zanimao mnoge autore i istraživače (Bruner 1986). Biografska metoda u svojim različitim oblicima je dio povijesti sociologije od Čikaške škole iz 1920-tih (Thomas & Znaniecki 1918-20). Osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća, sociolozi i znanstvenici drugih disciplina su pokazali oživljeni interes za biografsku metodu. Kako su životna iskustva osobe osnovni temelj obrazovnih procesa, prirodno je da se biografska metoda također koristi u obrazovnim istraživanjima, posebno u obrazovanju odraslih. Na osnovu mnogih analiza životnih tokova vođenih u različitim zemljama, Peter Alheit (1994) argumentira da je “življenje života” postalo problematično i nepredvidivo. To je “laboratorij za razvijanje vještina čija je korisnost neizvjesna”. Još uvijek, u kasnijoj modernoj kulturi pojedinci imaju svoju svakodnevnu sposobnost organiziranja vlastite biografije i tokom naših života mi stvaramo značenja povezana s nama i našim društvenim okvirom. Sa stajališta biografske ili životne povijesti imamo više mogućnosti nego što ih možemo upotrijebiti. “Biografičnost” – kao što Alheit (1992) zove biografsko znanje i kvalifikacije bazirane na tom znanju – sadrži veliki kapacitet za učenje. Možemo imati osjećaj da se možemo ponašati prilično nezavisno nad našim biografijama i istovremeno moramo priznati strukturalne granice nametnute našim društvenim i etničkim podrijetlom, spolom i vremenom u kojem živimo (Stanley 1993). Dakle, Alheit(1994, 288) stavlja opasku koja je mogla biti metodološki princip u našoj studiji značenja obrazovanja i učenja u životu Finaca: “Procesi učenja između strukture i subjektivnosti su raznoliki, ali se mogu razumjeti samo ako se pravedno odnosimo prema oba pola: strukturalnom okviru uvjeta koji upravljaju našim životima i spontanim sklonostima koje prilagođavamo sebi.” ZNAČENJE OBRAZOVANJA I UČENJA Istraživački projekt “U potrazi za značenjem obrazovanja” razmatra značenje obrazovanja i učenja u životu Finaca (Antikainen 1991; Antikainen et al 1995 i 1996; Antikainen & Huotelin 1996). Uz formalno obrazovanje, zanima nas obrazovanje odraslih i drugi, manje formalni, načini stjecanja znanja i vještina. Zapravo, bavimo se doživotnim učenjem u društvenom kontekstu finskog društva koje se brzo mijenja. Prema našem teoretskom okviru, značenje obrazovanja može se analizirati na tri nivoa, kao što se vidi iz slijedeća tri pitanja: 1.Kako ljudi koriste obrazovanje u stvaranju svojih životnih tokova? 2. Što obrazovna i iskustva učenja znače u stvaranju i oblikovanju individualnog i grupnog identiteta? 3.Kakve vrste značajnih iskustava imaju Finci u različitim stadijima svojih života? Potječu li ta iskustva iz škole, s posla, obrazovanja u odrasloj dobi ili aktivnosti u slobodno vrijeme? Što je materija, oblik i društveni kontekst značajnih iskustava učenja? U ovakvoj vrsti studije obrazovanje se smatra produktivnim faktorom – ne samo reproduktivnim – u pojedinčevu životu. Ne dovodimo u pitanje utjecaj institucionalnog obrazovanja na životni tok i nejednakost, ali dajemo hipotezu da je situacija na biografskom nivou složenija i da obrazovanje ima nekoliko, također oslobađajućih značenja (Antikainen 1991). Postoji li već kulturni uzorak doživotnog učenja u finskom društvu? U tom slučaju ću nastaviti s diskusijom o obrazovnoj politici. Idemo li prema novom društvu koje uči? Kakva je to vrsta društva?

15

INTERVJUI Naše smo podatke prikupili pomoću biografskih i tematskih intervjua. U početnim intervjuima sugovornici su verbalno ispričali svoje životne priče. Kao što je bilo potrebno, svakom se sugovorniku postavilo dosta određenih pitanja o obrazovanju, samodefiniciji i području znanja važnih u njegovom ili njezinom životu. Intervju je u prosjeku trajao tri do četiri sata. Nakon toga smo izabrali listu važnih doživljaja učenja iz svake životne priče i dali ih sugovornicima na odobravanje ili reviziju. Na početku drugog intervjua razmatrali smo svaki takav doživljaj i njegov društveni kontekst puno opširnije. Pretpostavljajući da obrazovanje također može uništiti identitet, na kraju smo pitali svakog sugovornika za njegovo najlošije iskustvo vezano za učenje. Drugi je intervju trajao otprilike jednako dugo kao i prvi. U skladu s našom namjerom, intervjuirali smo mnogo vrsta ljudi; žene i muškarce, predstavnike različitih društvenih klasa i etničkih grupa kao i osobe različite dobi. Od 44 sugovornika većina (na otprilike tri tisuće stranica) je govorila finski (n=28), ali su u grupu bili uključeni i govornici švedskog jezika, Laponci, Romi i pojedinačni članovi imigrantskih i izbjegličkih grupa. Intervjui s članovima etničkih manjina bili su u prosjeku nekompletniji od onih koji su vođeni s govornicima finskog. Sugovornici su klasificirani u četiri dobne grupe ili kohorte čije smo iskaze željeli što vjernije prikazati. U skladu s našim temeljnim teorijskim pristupom završili smo prikupljanje podataka kada smo došli do kriterija zasićenja. OSTALE ZNAČAJKE UČENJA I ZAJEDNICE KOJA UČI Konstrukcija termina “značajno iskustvo učenja” može se dodijeliti našem prvom sugovorniku, šezdesetšestogodišnjoj karelijskoj domaćici i majci obitelji, Anni. Njezin intervju ukazuje da životna priča može uključivati različite preokrete biografija učenja i obrazovanja. Te točke preokreta smo nazvali: “značajna iskustva učenja”. Definirali smo ih u odnosu prema životnom putu i identitetu na slijedeći način: značajna iskustva učenja su ona koja su vodila životni put sugovornika ili su promijenila ili pojačala njegov ili njezin identitet (Antikainen 1991). Uskoro smo otkrili da životna priča svakog sugovornika uključuje gore definirana iskustva. Broj je varirao od jedan do deset. U svakom značajnom iskustvu učenja osobni i društveni odnosi koji podupiru učenje lako su uočljivi. Oni nisu uključeni u definiciju značajnog iskustva učenja no, ta je tendencija zanimljiva. To znači da se učenje može promatrati kao osoban odnos čak i u tehnološkom društvu. Primjenjujući jezik simboličkog međudjelovanja nazvali smo osobne i društvene veze značajnim drugim učenja. Upoznavanje s teorijama učenja i pokušaj da se učenje poveže u svom društvenom kontekstu dovelo nas je do toga da primijetimo kako učenje ima i lokalnu i daleku okolinu (Antikainen et al. 1996, 90 – 101; cf. Lave & Wenger 1991). Dakle, ono također ima lokalne značajne druge i daleke značajne druge. Ovi prvi su uvijek konkretna ljudska bića, a potonji su često simboličke ili reprezentacijske slike. Ispitujući odnose između onoga koji uči i lokalno značajnih drugih primijetili smo da karakter ovog odnosa ima više veze s zajednicom (Gemeinschaft) nego s udrugom (Gesellschaft). S obzirom na to, primjerice postoje razlike među generacijama, no one su od mnogo manjeg značenja od očekivanog. Uz lokalnu okolinu, daleka okolina koja u velikoj mjeri čini lokalnu, može se otkriti npr. u iskustvima učenja u našem predmodernom, Anninom slučaju i u najmodernijem slučaju Tarue. Annini daleki značajni drugi – ili referentna grupa ili obzor društvenog svijeta – mogu se naći u govorima o izgradnji nacija, patriotizmu, agrarnom klasnom društvu. Taruini daleki značajni drugi mogu se naći u govorima o međunarodnim 16

mrežama, masmedijima i post industrijskom društvu s mnogostrukim identitetima. Za Taruu, društvo može biti post – tradicionalno društvo kakvo je opisao Giddens (1994, 106), društvo koje nije globalno u smislu svjetske zajednice, već više nedefiniran prostor u kojem je moguć prijenos s jednog mjesta na drugo i konkretno – putovanjem – i simbolički – putem komunikacijskih sustava i slika. U post – tradicionalnom društvu društvene veze nisu pripisane već postignute ili napravljene. Ono je decentralizirano s obzirom na vlast i kontrolu, ali centralizirano s obzirom na mogućnosti i probleme. Životne priče i životne povijesti obje žene imaju karakteristike životnih projekata. U Anninom slučaju, projekt je prilagođen u velikoj mjeri; u Taruinom slučaju projekt je otkriven – za sada (Csikszentmihalyi 1990). Životna iskustva obje žene također uključuju karakteristike draži činjenja, to jest, tekućeg iskustva. Obje su aktivne i nagrađene, više zadovoljstvom nego materijalnim nagradama. Na kraju, Annino i Taruino iskustvo učenja, u skladu s mojim pogledom na učenje općenito, uključuje “sebe” (individualni identitet), “nas” (zajednicu u tradicionalnom i post – tradicionalnom obliku) i “druge” (društvo). PREMA DRUŠTVU KOJE UČI? U suvremenom dijalogu na društvo koje uči gleda se u velikoj mjeri kao na sinonim za doživotno učenje. Ne smatram doživotno učenje novim fenomenom. Štoviše, predstavnici svake generacije koju smo proučavali stekli su iskustva učenja kroz život. Ono što je novo je kontekst i situacija u kojima se doživotno učenje trenutno traži. Moramo primijetiti, kakogod, da se ovaj kontekst tek sada gradi. Mislim na društvo u kojem se simultano razvijaju individualizacija i globalizacija. U ovakvoj vrsti društva spremnost za doživotno učenje može postati trajan izazov... Prema našoj studiji, važnost obitelji kao posredne institucije i društva koje uči je centralna. Hobiji djece i tinejdžera samih, ili s vršnjacima, uspostavili su institucionalizirane i manje poznate subjektivne i subjektivizirane strane. Ova subjektivizacija se ne može razmatrati u tradicionalnim konceptima socijalizacije i razvoja. Škola kao mjesto za opće obrazovanje je izgubila nešto od svog značenja. Ova situacija poziva na diskusiju o odnosima između institucionalizacije i naoko bezglave rutine škole i školskog i vanškolskog života mlade osobe. Profesionalno i fakultetsko obrazovanje također bi moglo izgubiti svoje značenje ako nezaposlenost ostane velika još duže vrijeme. Linija između obrazovanja i rada je već postala nejasna i u budućnosti bi mogla postati još nejasnijom. Dakle društveno – političke odluke koje se odnose na radni život su istovremeno i odluke koje se tiču obrazovanja. Naši intervjui su ukazali da je grupa mladih ljudi naučila koristiti institucijsko obrazovanje na način nordijskog popularnog (ili liberalnog) obrazovanja odraslih. Izabrali su studije koji su povezani s društvenim kretanjima i ideologijom ili pak one koji odgovaraju stilu života kojeg oni predstavljaju. Ovi mladi ljudi bi lako mogli postati najaktivniji građani budućeg društva. Vjerojatno je da će u budućnosti obrazovanje, posao i slobodno vrijeme biti još dublje povezani. Učenje ima i lokalnu i daleku okolinu. Daleka postaje sve globalnija, ali i kaotičnija. Budućnost društva koje uči sve više i više ovisi o izgradnji svjetske zajednice između i unutar društava. Primjedbe i interpretacije načinjene u našoj studiji nisu oprečne s Giddensovim (1994) predodžbama o dinamici kasnije suvremenosti, koja se odnosi na globalizaciju ekonomije i komunikacije, detradicionalizaciju društvenog života i potrebe za refleksivnošću u svim pogledima i stadijima života. Ova tendencija bi značila da učenje postaje osnovna i prodiruća karakteristika kasnijeg modernog društva. Izvori učenja i stvaranja biografskog rada nisu jednako raspoređeni. Društvo koje uči je riskantno društvo (Beck 1994; Hake 17

1997; Antikainen 1997b). Prvo, veza između društvenog određenja i mogućnosti obrazovanja i tržišta rada nije nestala u kasnijem modernom društvu. Zapravo, u kontekstu visoke nezaposlenosti i rastućeg individualizma, društvene suprotnosti i nejednakosti rastu kao što debata “jedna trećina, dvije trećine društva” pokazuje. Društveno izopćenje prijeti nezaposlenim radnicima u godinama, etničkim manjinama i također ženama i mladima u obliku povremenih ili privremenih poslova, kao i onima iz niže društvene klase. Izdvajanje i odabir su očiti i na organizacijskoj razini. Na primjer, Nasta (1993; Antikainen et al 1996, 98) daje vrlo dobar opis pomaka u organizacijskoj strukturi prema učećoj organizaciji. Usred njegove egalitarijanske retorike, on prikazuje istu organizacijsku strukturu u smislu klasifikacije radnika u tri grupe: ... “srž koja se sastoji od vrlo kvalificiranih ljudi, profesionalaca, tehničara ili menadžera; ugovorni dio koji se sastoji od individualaca i organizacija koje daju usluge na podugovornoj osnovi prema srži; i treća ... fleksibilna radna snaga, oni koji traže povremeni ili privremeni posao”. Dakle društvo koje uči je klasno društvo koje slavi profesionalno – menadžersku klasu (Antikainen et al 1996, 99). Analize rađene u bivšoj Istočnoj Njemačkoj (Meier 1997; Meier et al 1997) potvrđuju da nezaposleni također koriste obrazovanje više za stvaranje svojih biografija i identiteta, nego za formalnu političko – ekonomsku zadaću. Ako smo suočeni s krajem rada i pojavom trećeg sektora, ili civilnog društva kako je prikazao Rifkin (1995), značenje obrazovanja i učenja će se drastično promijeniti. Za Alheita(1997), društvo koje uči je u budućnosti, iznad radnog društva. Nevjerojatno je koliko sliči tradicionalnom nordijskom popularnom modelu obrazovanja za odrasle! No kako će ljudi naučiti preživljavati u ovom nadolazećem društvu koje uči? BELL Wendell [email protected] Pripremio sam posebno izdanje “Futures Research Quarterly” 12, br.1 (proljeće 1996) koje se dijelom bavilo temama vezanim za globalizaciju, iako možda ne tako direktno kao što biste željeli. Iz mog uvoda, “Svijet budućnosti kao moralna zajednica: uvod gosta urednika,” str. 5 – 7, govorim (str. 5) “Predmeti o kojima govorimo u ovom posebnom izdanju su od rastuće važnosti za sve ljude s obzirom na konstantnu globalizaciju ljudskog društva. Tko ili što će dati norme i vrijednosti za svjetski poredak? Što su prikladne vrijednosti koje će dozvoliti ljudima na Zemlji da žive zajedno u miru i napreduju? Kako će problemi globalnih običnih ljudi utjecati na sve nas, poput ... itd.” Iz mog članka, “Svjetski poredak, ljudske vrijednosti i budućnost,” str. 9 – 24, govorim (str. 11) “Sviđalo nam se to ili ne, znali to ljudi ili ne, na mnogo načina porast razina modernog društva učinilo je većinu ljudi članovima jednog, međuzavisnog globalnog kolektiva. Štoviše, suvremena tehnološka dostignuća rapidno povećavaju i opseg i učestalost društvenog kontakta i čine globalne mreže društvene interakcije sve gušće isprepletenim svakog dana. Mreža života je sve gušća i dinamičnija, globalno se povećava, povezuje ljude sve čvršće i vuče ih prema zajedničkoj ljudskoj sudbini.” Također na str.11: “Kakve su šanse da se stvori globalna uprava koja bi odgovarala opsegu globalne interakcije i rastuće globalne svijesti ljudi? Kada, ako ikada, bi

18

mogao takav zakonski sustav globalne političke i društvene kontrole nastati?” Pokušao sam odgovoriti na ta pitanja. BENTLEY Jerry [email protected] Po pitanju globalizacije nalazim se negdje između Freda Riggsa i Gundera Franka. Frank se zalaže za radikalni kontinuitet, a Riggs smatra da su stvari sada kvalitativno drugačije u odnosu na prošlost (otkad to?). Moj pristup temama ove vrste je pokušaj da uokvirim opću definiciju koja vrijedi za sva relevantna vremena i mjesta, zatim da periodiziram i prepoznam dinamiku na djelu koja dopušta analizu... DESET TEZA KOJE SE TIČU GLOBALIZACIJE 1. Poput termina “nacija”, “društvo”, “religija”, “svjetski sustav” i mnogih drugih, “globalizacija” je koristan konstrukt za vođenje analize svijeta, no bitno je uvijek se sjetiti da je to konstrukt, a ne fenomen. 2. Konstrukt globalizacije ne odnosi se na događaj ili stanje koliko na proces. Ima prošlost i sadašnjost kao i budućnost. 3. Do globalizacije je došlo zbog ljudskog djelovanja. Neke životinjske i biljne vrste putuju po svijetu bez ljudske pomoći, ali nisu aktivirale procese akcije, reakcije i interakcije koji su osnova globalizacije. 4. Postoje tri osnovna faktora globalizacije: namjera, transport i komunikacija. Ti faktori pokreću procese akcije, rekcije i interakcije. 5. Točnije, faktori globalizacije podupiru procese migracije, imperijalizma i trgovine koji su najvažnije autonomne mašine ljudske interakcije. 6. Nakon migracija, imperijalizma i trgovine su procesi biološke, tehnološke i drugih vrsta razmjena, od kojih su svi primarne karakteristike globalizacije. 7. S rastom ljudske populacije i tehnološkog kapaciteta, rast interakcije nije opcionalan već neizbježan. 8. Rast populacije i tehnoloških kapaciteta doveli su prethistorijske procese interkulturalne interakcije i daleke antike u sadašnjost. 9. Na mnogo načina, razlike između povijesne i suvremene globalizacije su različitosti, više u stupnju nego u vrsti. 10. Neki važni preokreti u povijesti globalizacije uključuje slijedeće, iako ovo ni na koji način nije isključiva lista: migraciju “homo erectusa” iz Afrike prije nekih 500 000 do 1 000 000 godina; pripitomljavanje konja i izum čvrstog plovila oko 4 000 prije Krista; izum kotača oko 3 500. prije Krista; pripitomljavanje deva nakon 3000. prije Krista; afirmaciju prometnih morskih puteva Indijskim oceanom nakon 500. prije Krista; otvaranje puteva svile oko 200. naše ere; širenje epidemičnih bolesti preko istočne hemisfere, zapadne hemisfere i Oceanije nakon 1492; osnivanje globalnih trgovačkih kompanija nakon 1600; razvoj modernog prijevoza i komunikacijskih tehnologija nakon industrijalizacije; pojavu transnacionalnih korporacija i integrirane globalne ekonomije u dvadesetom stoljeću.

BOYD Gary [email protected] 19

Globalizacija je “novogovor” koji implicira kako su dominantne radnje (posaouništavateljstvo, monokulturna nametanja, itd.) korpokracije samo djelovanje neizbježnih sila povijesnog napretka (primijenjeni argumenti iz Popperovog Poverty of Historicism). No kako obrazovati javnost o varkama krimiborbenog krapitalizma kada korpokracija dominira svim medijima, zaista je problematično.! CELEBI Nilgun Celebi [email protected] OD KULTURE DO IDENTITETA .Proces globalizacije može se opisati kao kruženje znanja, novca i čovjeka oko globusa. Natjerani smo čitati znanje kao informaciju, novac kao plastične kartice i dionice, a čovjeka kao kozmopolitski tok ovog procesa. Neki intelektualci koji teže teoretskom generaliziranju i predviđaju budućnost globalizacijskog procesa, predstavili su projekt globalnog sela. Ipak postoji otpor iako oni koji ga pružaju nemaju poznatu, konceptualnu sociologijsku bazu poput klase ili sloja ili pak centar moći koji bi podržao njihov prigovor. Nemaju ni projekt za budućnost. Oni pružaju otpor da ne postanu pasivni seljaci tog sela. Bez obzira koliko je to prostodušno, otpor zahtijeva hrabrost i svi su otpori dostojanstveni dokle god definiramo hrabrost kao čuvanje dostojanstva usprkos teškoćama. Dok se ljudi bore da ne postanu pasivni stanovnici tog globalnog sela, oni ispred svega stavljaju svoj identitet. Pružaju otpor jer smatraju da je stanovanje u globalnom selu štetno za njihov ljudski potencijal. Ne bi više bilo mjesta za njihovu realizaciju i ne bi bilo načina da se oslobode otuđenja. Ljudi su shvatili da se odupiranje ovom procesu može realizirati samo ako budu pamtili sami sebe. CHASE – DUNN Christopher Chase – [email protected] i Volker [email protected] Tijekom kasnih osamdesetih dvadesetog stoljeća novi je termin ušao u popularne rasprave: globalizacija. Umjesto razjašnjavajućih tema po pitanju svjetskog razvoja nejasna je riječ pridonijela konfuziji i nesporazumima. Postoji barem pet različitih dimenzija globalizacije koje se trebaju razlikovati: , ekonomska globalizacija , politička globalizacija , zajednička ekološka ograničenja , kulturne vrijednosti i institucije i , globalizacija komunikacije Dok se činilo da prijašnja popularna rasprava o globalizaciji sugerira barem implicitno – da se globalizacija i svjetski razvoj ekonomije pojavljuju u tandemu, pogled izbliza otkriva da su razni aspekti globalizacije postali naglašeni u fazi dugoročno sporog ekonomskog rasta (1973 – 1992), u usporedbi s prijašnjim dugoročnim usponom (1950 – 1973). Postalo je očito da se unatoč nekolicini zemalja s primjetnim napretkom u 80ima i 90-ima, sveopća polarizacija u svijetu nije smanjila već povećala u posljednjoj eri globalizacije. Pridjevi poput “nejednak” i “granice” se sve više i više pojavljuju u naslovima akademskih radova o globalizaciji. To ne samo da odražava kritičko stajalište već također očitu potrebu za teoretskim razjašnjenjem i empiričkim istraživanjem. 20

Radovi će ispitivati različite fenomene “globalizacije” i razmotriti održivost razvoja i nacrta novih (ili ojačanih postojećih) institucija kako bi se oblikovao manje polariziran i mirniji društveni svijet. Kako su različiti aspekti globalizacije povezani jedni s drugima? Što su dugoročne putanje međunarodne integracije? Kakve se institucionalne strukture mogu pojaviti u budućnosti kako bi se nosile s nedavnom ekonomskom integracijom na visokom nivou? COX Robert W. [email protected] Moja dva recentna poglavlja u objavljenim knjigama raspravljaju o globalizaciji: “Pogled na globalizaciju” u izdanju Jamesa H Mittelmana, Globalization: Critical Reflections (Boulder: Lynne Rienner, 1996.) “Ekonomska globalizacija i granice liberalne demokracije” u izdanju Anthonyja McGrewa, The Transformation of Democracy? (Milton Keynes: Polity Press u suradnji s Open University, 1997.) Robert W.Cox umirovljeni profesor političkih znanosti, York University, Toronto email: [email protected] CUALES Sonia [email protected] ... kontekst globalizacije je neizbježan u mojim pogledima, zapažanjima i analizama društvenog razvoja Kariba i posebice još uvijek ne – nezavisnih karipskih država (takozvane NICS). Na ovu je podregiju usredotočena moja zaokupljenost napretkom, te ljudskim i društvenim razvojem. U ovom kontekstu tri su pitanja za mene od posebne važnosti: činjenica da se prema “globalnom društvu” sada, kao prema “državi” prije, odnosi kao da nema niti gramatički rod, niti klasnu poziciju. 2. “nova” opcija za bivše kolonije da njima vlada njihova bivša kolonijalna država u smislu proizvodnje, trgovine i usluga. 3. prikrivene strategije primijenjene pod krinkom globalnog bloka (EU, MERCOSUR, itd.) kako bi se kontrolirao administrativni, politički, ekonomski i ljudski/društveni razvoj u NICS i SIDS (male otočne države u razvoju). CURRIE Jan Currie [email protected] Nekoliko odlomaka iz uvoda mojoj knjizi, izdanoj u suradnji s Janice Newson: Globalization and Universities: Critical perspectives: Je li program globalizacije neodoljiv? Mnogi promatrači odmah odgovaraju na bilo kakav upit o globalizacijskim metodama stavom mirenja i predavanja: svi smo mi oduševljeni ovim globalizacijskim trendovima (Internet, e-mail, fax, CNN, globalna ekonomija), pa kako je moguće zaustaviti ono što se pojavljuje kao neumoljiv pokret koji nas povlači u taj posebni tip globalnog svijeta? U ovoj knjizi želimo ustvrditi kako postoji značajna razlika između globalizacijskih trendova koji nas povlače u 21

globalnu ekonomiju i globalizacijskih metoda koje smatraju kako je tržište jedini faktor koji treba uzeti u obzir po pitanju strukturiranja naših života i institucija. Ova je knjiga zainteresirana za ispitivanje ljudskih troškova globalizacijskih metoda (Rees, 1994) i potvrđuje da ima i drugih modela, čak i globalna ekonomija, koje mogu i trebale bi biti uzete u razmatranje u oblikovanju naših institucija (Cox, 1995). Nema sumnje da su globalni komunikacijski sustavi oslabili nacionalne granice i da ideje kruže brže oko globusa; ali jedno od pitanja koje postavljamo je koje ideje kruže i mogu li se one oblikovati i drugim interesima osim onih koji su motivirani profitom i komercijalnim interesima. Vjerujemo da globalizirana politička ekonomija ima i ideološku komponentu i materijalnu bazu. Ovdje ne istražujemo samo njezine metode već i način na koji je prezentirana kao sveobuhvatna neodoljiva ideja. Mi vjerujemo da joj se može odoljeti i da ona nema sve odgovore. Postala je, u Focaultovim terminima, “režim istine” koji teži da bude “totalizirajući” (Foucault, 1991). Kada većina vladinih agencija i političara govori jednim glasom koji predlaže da globalizacijske metode budu jedini odgovor za sve nacije, teško se mogu čuti drugi glasovi. Kada nadnacionalne agencije, poput Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj i vlade, posebice anglo – američke vlade, naglašavaju kako ekonomije trebaju biti prepuštene slobodnom razvoju, društvene službe privatne, a vlade postati manje - i u moći i u veličini, teže je misliti pojedincima kako budžet ne bi trebao biti izbalansiran, kako radnici ne bi trebali postati viškom, kako ne bismo trebali plaćati za usluge koje omogućuje država i kako takse ne bi trebale biti povisivane, s obzirom na tako snažne, složne međunarodne glasove. Ove su ideje gotovo postale zdrav razum i nije ih lako osporiti. Zašto postoji takvo pokoravanje sudbini prema ideji nadmoći tržišta? Tržište je prikazano kao neutralno, objektivno, tamo, slobodno i neobuzdano. Ali, da li je to pravo stanje? FRANK A.Gunder [email protected] ReORIENT: GLOBALNA EKONOMIJA U AZIJSKOM PERIODU, sveučilište California Press, April 1998, AUTOROV SAŽETAK .Ova knjiga prikazuje i analizira globalnu ekonomiju, njezinu sektorsku i regionalnu podjelu rada, te cikličnu dinamiku od 1400 do 1800. Dokaz i argument da su unutar ove globalne ekonomije bili dominantni Azijci, posebno Kinezi, ne “tradicionalniji” od Europljana, zapravo mnogo manje tradicionalni. Povijesna dokumentacija daje izazov izrazom‘car je gol’ svoj općenito prihvaćenoj eurocentričnoj historiografiji i društvenoj teoriji od Montesquieua, Marxa i Webera, ili Toynbeea i Polanyia, do Rostowa, Braudela i Wallersteina. Knjige o analizi globalne ekonomije nude cjelovitiju teoretsku alternativu. ‘Uspon Zapada’ nije se dogodio zahvaljujući nekom ‘europskom čudu izuzimanja’ koji mu je navodno dopustio da se popne gore vlastitim vezicama, kako su tvrdile Weberove pristalice. Niti je Europa izgradila “europsku svjetsku ekonomiju oko sebe” a la Braudel, a time i prema Marxu i Wallersteinu (kao i moja SVJETSKA AKUMULACIJA 1492 – 1789) inicirajući europski usmjeren “moderni kapitalistički svjetski sustav” prvenstveno iskorištavanjem bogatstava svojih američkih i afričkih kolonija. Međutim, Europa je iskoristila svoje američko srebro za kupovinu marginalnog ulaza, na već davno prije postojeće tržište u Aziji. Tržište koje je bilo mnogo veće, produktivnije i konkurentnije. Ono se nastavilo širiti mnogo brže do 1800. i moglo je izdržati stopu rasta populacije koja je tada bila 22

duplo veća od europske do 1750. Tada je promjena ekonomskih/demografskih/ekoloških odnosa i relevantnog faktora cijena u konkurentnoj svjetskoj ekonomiji, dovela do privremenog ‘pada Istoka’ i do mogućnosti za također privremeni ‘uspon Zapada’. Europa je iskoristila ovu svjetsku ekonomsku mogućnost kroz uvoznu zamjenu, promociju izvoza i tehnološku promjenu da postane Nova industrijalizirajuća ekonomija nakon 1800, kao što se to danas ponovo događa u istočnoj Aziji. Ta regija danas ponovo vraća svoju ‘tradicionalnu’ dominaciju u globalnoj ekonomiji, s kineskim ‘središnjim kraljevstvom’ ponovo u svom ‘središtu’. NEKI IZVADCI S POSEBNIM OSVRTOM NA “GLOBALIZACIJU” Trenutno moderna teza “globalizacije” smatra da 1990 te obilježavaju novu polaznu točku u ovom svjetskom procesu. Premda nerado, neki promatrači vide isto od 1945 ili čak tijekom cijelog 20. stoljeća, a neki čak i u 19. stoljeću. No, ReORIENT: GLOBALNA EKONOMIJA U AZIJSKOM PERIODU pokazuje da je globalizam (čak više od globalizacije) bio životna činjenica barem od 1500. za cijeli svijet, izuzev, samo nakratko, nekoliko vrlo rijetko naseljenih otoka na Pacifiku. Štoviše, barem je afroeuroazijska “ekumena” ili “središnji svjetski sustav” funkcionirao kao jedinica već puno prije toga, kao što između ostalih argumentiraju McNeill (1963), Hodgson (1993), Wilkinson (1987, 1993), Frank i Gills (1993) i Chase – Dunn i Hall (1997). Nedavna teza “globalizacije” također pretpostavlja veliki povijesni diskontinuitet između srednjovjekovnih i modernih vremena. Može doći do razilaženja datira li taj diskontinuitet iz 1100, 1300, 1500 ili 1800. naše ere; ali postoji rasprostranjeno mišljenje da se svjetski povijesni proces radikalno i kvalitativno mijenjao zahvaljujući “usponu Zapada” – i kapitalizmu. Argument i dokaz u ovoj knjizi jest da je povijesni kontinuitet mnogo važniji od bilo kojeg i svih diskontinuiteta. Ideja o novoj vodećoj polaznoj točki, koja navodno znači diskontinuirajuću promjenu u svjetskoj povijesti, je bitno iskrivljena uvjerenjem o eurocentričnoj prednosti. Jednom kada napustimo ovaj eurocentrizam i prihvatimo globalniji cjelovitiji svijet ili čak paneuroazijsku perspektivu, diskontinuitet će biti zamijenjen s mnogo više kontinuiteta. Ili je obrnuto? Kada jednom potpunije pogledamo na cijeli svijet, povijesni se kontinuitet čini mnogo dužim, posebno u Aziji. Zaista, kao što je sugerirano u prethodnim poglavljima baš se tada čini da onaj “uspon zapada” potječe iz tog globalnog povijesnog kontinuiteta. Na nesreću, nedovoljno smo opremljeni da bi se suprotstavili našoj svjetskoj stvarnosti jer krivo mislimo kako naš svijet tek sada prolazi zakašnjeli proces “globalizacije”. Sam naš jezik i njegove kategorije odražavaju i sa svoje strane krivo navode naše razmišljanje na stil Sapir/Whorfiana (ili čak post – moderno) i tjeraju nas da pretpostavimo kako su se prvo pojavili dijelovi, a tek se onda složili u cjelinu: Naše ‘društvo’ moja ‘zemlja’, njemačka riječ ‘Nationalekonomie’, ‘među – narodni’ odnosi sa ili bez ‘među – narodne’ trgovine. Svi ti izrazi zvuče kao da već dugo živimo, iako bi neki od nas htjeli i dalje živjeti u nekim društvenim, političkim, ekonomskim ‘jedinicama’, koje navodno imaju primitivno postojanje još od (njihovog) stvaranja svijeta. Čak tada ili tek sada su se oni međusobno povezali. To nudi gotovo najdoslovnije besmislenu “perspektivu svijeta” i interpretaciju njegove stvarnosti pojmljivom. Pošto, nažalost, nisam u mogućnosti izmisliti jedan potpuno nov vokabular koji bi bio nepoznat čitatelju, primoran sam raditi s opće prihvaćenom terminologijom i pokušati je rastegnuti tako da obuhvati globalniju stvarnost. U svakom slučaju, potrebno nam je više od globalne terminologije. Potrebne su nam globalna analiza i teorija. Sličan argument je dao Frank Perlin. Povijest svijeta ne bi 23

trebala biti okarakterizirana kao pokret iz lokalno konstituiranih prepreka rastućoj svjetskoj integraciji i homogenizaciji... Ovo posljednje svojstvo upućuje da je “prodiranje” novih univerzalističkih sila u konvencionalan pojam “različitih kultura” neutemeljen... Razlika se neprekidno stvara istovremeno i u oblikovnoj vezi s očitijim integracijskim napretcima... Kontinuum srednjovjekovnih i ranih modernih vremena više nema jedan centar, čak niti pregršt određenih centara začetih kao izvora koji utječu na integraciju. Umjesto toga, njezin karakter je plodna multicentričnost (str. 104, 106). – Frank Perlin 1994 .Čak i samo predlaganje globalne analize, da ne govorimo o teoriji, o svijetu i za svijet je vrlo rizična zadaća. Susreće se s jakim otporom i može pobuditi okrutne protunapade, posebno od onih koji podržavaju ili se suprotstavljaju navodno jedinstveno neobičnoj ili neobično jedinstvenoj svetoj kravi “kapitalizma”. GILL Gerald R. Gill [email protected] Sramota i krivnja u kolektivnom životu: Razmišljanja o trenutnim debatama u australskoj javnoj kulturi o aboridžinskim i euro – australskim odnosima i povijesti – promjenama vrijednosti i svjetonazoru u globalizirajućem društvu Sažetak: Ovaj rad promatra vrlo emocionalne debate koje su buknule u australskoj javnoj kulturi tijekom 1997 o tome trebaju li Euroaustralci osjećati stid ili krivnju zbog povijesti njihova odnosa prema Aboridžinima. Rasistički i genocidan tretman Aboridžina više nije se nepostojeća tema i okupira središnji dio ove epizode javnoga života. No, termini debate o stidu i krivnji upućuju na sukob dvaju različito konstituiranih svjetonazora. Ova epizoda ima potencijal da postane uzrok neslaganja u kolektivnom životu. To je kao da se u praksi sukobljavaju Heideggerovo viđenje svjetonazora kao onog što se može misliti i činiti unutar vlastitih obzora i Habermasova viđenja svjetonazora kao onog koji procjenjuje pomoću argumenata. Navesti ću neke ideje sociopsihologa i sociologa (Freud, Elias, Giddens) koji su se pokušali uhvatiti u koštac sa stidom i krivnjom u društvenoj promjeni. Pretpostavljam psiho-sociološku promjenu koja je dozvolila nekim Australcima da priznaju ono za što su prije bili slijepi, naime, rasistički i genocidan tretman Aboridžina, opsežnom obrascu promjena koje trpamo pod naslov globalizacija. Globalizacija pridonosi pojavi različito konstituiranih pojedinaca i društvenog morala: pojedinca i društvenog morala koji se više ne treba smještati unutar konteksta napretka. Još ne, jer globalizacija je ambivalentan i nejednak proces, neki dijelovi društva se osjećaju prevareno i istisnuto promjenom i sve ih više privlače desne i fundamentalističke ideje i pokreti koji se žele vratiti starim uvjerenjima. Dakle, epizoda također čini očitim nove društvene podjele; to jest onih favoriziranih i onih ugroženih globalizacijom. Hoće li oni koji su sada u stanju osjećati sram zbog rasizma bijelih Australaca biti slijepi prema nepravdi onih materijalno i duhovno ugroženih globalizacijom? Zaključujem raspravom o potrebi za onima posvećenima očuvanju i produžetku demokratske politike koje podržava snažna javna sfera, da pokažu senzibilitet ne samo na razini argumenata već i u društvenoj potpori spremnosti da ostanu angažirani pri analizi u javnoj sferi. Autor: Gerry Gill, pročelnik odsjeka sociologije i kulturnih studija, La Trobe University, Bendigo, Australija.

24

HART Jeffrey [email protected] Jeffrey Hart je označio 5 koncepata koje predstavlja globalizacija, a nabraja ih slijedećim redom: (1) postojanje globalne infrastrukture; (2) globalni sklad ili stapanje nekih važnih karakterističnih svojstava (3) nepostojanje granica (4) globalno širenje nekih na početku ograničenih fenomena; (5) geografska raspršenost najosnovnijih sposobnosti u nekim poželjnim aktivnostima. Rasprava o svakom konceptu se može naći u njegovom članku: Comments on “Changing Sovereignety Games and International Migration” u Global Legal Studies Journal, II:2 HERRMANN Peter Herrmann [email protected] Objavljujem knjigu na zadanu temu – radni naslov je ‘Globalna socijalna država’, no još nisam siguran hoću li zadržati ovaj naslov. Mislim da bi bilo korisnije izmijeniti ga u: ‘Redefiniranje socijalne države’ ili ‘Izazivajući koncept socijalne države’. Dajem samo nekoliko primjedbi: 1) Prije svega rasprava o globalizaciji zanemaruje u velikoj mjeri pitanje blagostanja / socijalna pitanja. Naravno to nije začuđujuće – rasprava po tim pitanjima je bila prilično zanemarena čak prije nego što se pitanje glokalizacije stavilo na program. I naravno ta pitanja (socijalna/dobrostanje) nisu potpuno zanemarena. Međutim njima se bavi na vrlo ograničen način, uzimajući nacionalne granice (ili lokalne, regionalne kao i europske ili kakve već) kao nešto što se samo od sebe razumije. Posljedice naspram drugih su zanemarene (naravno, moraju se priznati neki izuzeci poput Myrdalea). No čak i zamjećivanje ‘blagostanja’ je u vezi s glokalizacijom na neki način ograničeno. Ono što je zaista važno je da se mijenja ‘modus socijalizacije’, način zajedničkog života – teško je ukratko izraziti sve što mislim. Možda je najbolji način da se to napravi istaknuti slijedeće: glokalizaciji se uglavnom pristupa gledajući pojedinačna pitanja poput ekonomskih promjena, načina političkih pregovora, itd. Usko povezano s tim je ograničenje institucionalne točke gledišta. Tada se – možda – razmatraju promjene vrijednosti. No ono što je zaista važno je cjelovita promjena društv(ov)enih sfera. Promjene u ovom smislu nisu samo – i možda nisu u glavnom – zaokupljene promjenama na makro razini. to je samo okvir za procese jačanja lokalnih i regionalnih, a ni najmanje osobnih načina isključivanja i uključivanja, sudjelovanja i pasivnosti, itd.(u ovom smislu promjena mog radnog naslova u korist termina ‘dobrostanje’ ne bi bila uglavnom zaokupljena institucionalnim stvarima već ‘blagostanjem’. 2) Dakle termin glokalizacija je vrlo nejasan – kao što svi znamo. S mog gledišta to nije ni najmanje zahvaljujući činjenici što je analiza na već rečeni prije način ograničena. Potrebno je ne samo proširiti analizu već i razmotriti cjelovit ‘utjecaj na životni tijek ljudi i grupa. Međutim postoji veliki izazov sociološkoj teoriji kojem se vrlo rijetko pristupa. Ukratko ukazujem na tu stvar postavljajući neka pitanja. Može li sociologija uhvatiti trenutne procese ‘glokalizacije’ s konstantnom upotrebom koncepata – funkcionalne – razlike? Do koje mjere je “glokalizacija” samo nastavak modernizacije (naravno, još jedan nejasan pojam)? Na koji je način neophodno redefinirati pojmove centralizacije i decentralizacije – do sada je svaki uglavnom korišten s posebnim značenjem?

25

HEYDEBRAND Wolf [email protected] Naslov mog rada je: “Globalizacija i načela zakona na kraju dvadesetog stoljeća. 1997 European Yearbook of Sociology of Law. Milan: Giuffre, 1997. U ovom radu uglavnom razmatram ekonomsku globalizaciju, globalnu difuziju američkog običajnog prava i utjecaj ekonomske globalizacije na načela zakona. Definiram ekonomsku globalizaciju, općenito, kao porast razina i postotaka transnacionalne ekspanzije financijskog kapitala (direktna strana ulaganja i portfelj ulaganja), ekonomske i korporativne koncentracije, te trgovine. Trenutni val ekonomske globalizacije definiram kao treću fazu povijesne transnacionalne ekspanzije industrijskog i financijskog kapitalizma koja je započela oko 1850. u Europi i rasla otprilike do 1913. pod britanskim okriljem (prva faza), a bila je prekidana prvim svjetskim ratom, ruskom revolucijom u listopadu 1917 i kasnijim sedamdesetogodišnjim prekidom od otprilike 1919. do 1989. (druga faza – s četiri različita segmenta), te je nastavila svoju ekspanziju nakon kolapsa sovjetskog carstva 1989 / 90, grubo rečeno, na nivou prije prvog svjetskog rata, no pod jakim američkim okriljem i novim geo – političkim, informacijsko tehničkim i ideološkim uvjetima (treća faza). Globalizacija američkog običajnog prava uglavnom prati ekonomsko prodiranje, ali je ranjiva zbog rastuće deformalizacije, privatizacije i deinstitucionalizacije načela zakona zbog ekonomskih i političkih procesa. JUSSAUME Raymond A. Jussaume [email protected] GLOBALIZACIJA, POLJOPRIVREDA I RURALNA DRUŠTVENA PROMJENA U JAPANU SAŽETAK Sve više i više globalizacija se koristi za konceptualizaciju tekućih promjena u agro prehambenim proizvodnim sustavima. Jedno od žarišta ovog istraživanja je razumijevanje veza između globalnih i lokalnih razina društvenih promjena. Ovaj rad ispituje tu temu analiziranjem promjene japanskog agrarnog sektora uslijed povećane aktivnosti transnacionalnih korporacija. Istražujući to ova analiza se usredotočuje na pitanje postaju li nacionalni agrikulturni proizvodni sustavi sličniji, unatoč različitim agrarnim povijestima i suprotnim ulogama u globalnim agroprehrambenim sistemima, djelovanjem transnacionalnih korporacija. Prezentirani dokazi pokazuju da velike privatne japanske firme polako počinju širiti svoju nazočnost u agrikulturnoj proizvodnji. Ova “globalizacija” japanske agrikulture povezana je sa slabljenjem ruralnih socioekonomskih infrastruktura. Kako bi naznačili globalnu dimenziju ovog problema, predlažem da lokalne zajednice u raznim nacionalnim ambijentima dublje istraže puteve komunikacije jednih s drugima kako bi razvili odgovarajuće strategije reakcije. KNAUDER Stefanie Knauder [email protected] Naviknuta sam promatrati društvo u globalnom kontekstu iako je termin ‘globalizacija’ kao takav relativno nov. Običavali smo pričati o kolonijalizmu, eksploataciji, novom ekonomskom svjetskom poretku, centru – periferiji, itd. Šaljem vam sažetak istraživanja koje upravo pokušavam objaviti. U prikazu ima oko deset stranica koje se bave različitim značenjima globalizacije. Ako vas zanimaju, obavijestite me, jer mislim da bi slanje desetak stranica na samom početku bilo previše.

26

Kao jedno od najkorisnijih doprinosa razumijevanju globalizacije smatram UNRISD, States of Disarray: The Social Effects of Globalization, Banson, London 1995. Globalizacija, urbani napredak, urbani problemi, ruralni nedostaci – Dokazi iz Mozambika od Stefanie Knauder (projekt je financirala Austrijska znanstvena zaklada). Sažetak. Međuodnos procesa globalizacije i procesa urbanizacije trećeg svijeta s jedne strane i između globalizacije i ruralne stagnacije trećeg svijeta ili sporog razvoja s druge strane, teme su koje u ovim kombinacijama do sada nisu dobile previše pažnje u literaturi, a analizirane su teoretski i empirički u ovom istraživanju. Empirički se dio zasnivao na istraživanju – prvom ove vrste u Mozambiku – obuhvaćajući sve u svemu osam stotina intervjua, od kojih je 678 kvantitativnih korišteno za kompjutorsku obradu 458 domaćinstava. U svakoj se obitelji pokušalo intervjuirati glavu domaćinstva i prvu ženu. Podaci u glavnom gradu Maputou i drugom po veličini Beiri su reprezentativni za periferije urbanih područja. Potpuno urbana područja i sela s druge služili su kao kontrolne grupe. Gradovi nisu smatrani jedinicama već dvama nivoima urbanizacije, takoreći razlikovana su dva urbana svijeta. Prvi je nivo dosegnut u prilikama siromašnih periferija urbanih područja, a drugi u moderniziranim dijelovima gradova europskog karaktera i relativnog prosperiteta, odnosno potpuno urbanim područjima. Vidljivo je kako su ovi drugi profitirali globalizacijom dok su siromašna područja imala samo djelomičnu korist, a dijelom su izgubila, te je vidljivo kako ruralna populacija tvori u gotovo svim aspektima gubitnike. Oba nivoa urbanizacije su opisana kao pozitivni procesi s kojima se ne bavi u izolaciji već uvijek u odnosu s okolinom, te je još uvijek raširena teorija preurbanizacije pobijena. Socijalno ekonomski uvjeti triju područja i njihovih stanovnika, poput prihoda, nivoa obrazovanja, sudjelovanja u radnoj snazi i posebice uvjeti stanovanja s infrastrukturom i društvenim pogodnostima su detaljno analizirani. Gotovo svi ovi podaci ukazuju na više ili manje jednako veliki jaz između dva urbana svijeta kao i između periferija urbanih i ruralnih područja. Otkriveno je da učestalost osobne društvene interakcije opada s urbanizacijom i razinom urbanizacije, ali isto tako stupanj zadovoljstva i sreće se značajno povećava, posebice s prvog prema drugom nivou urbanizacije. U oba ova fenomena globalizirajući utjecaj urbanizacije postaje vidljiv u potpuno urbaniziranim područjima, odgovarajući podacima sa sjevera dok su glave ruralnih domaćinstava najnesretniji s najvišim stupnjem socijalnih interakcija. Manji jaz između periferija urbanih i ruralnih područja u usporedbi s unutrašnjom urbanom razlikom što se tiče stupnja sreće i subjektivnog suda stanovanja i usluga, je očito zbog relativne oskudice koja se osjeća u siromašnim dijelovima grada, ali je još uvijek nema na selu. Velika većina rezultata pokazuje malu ili nikakvu razliku između žena i muškaraca uključujući – (kao i u slučaju industrijaliziranih zemalja) – stupanj sreće što je neobično kada se uzmu u obzir svi empirički dokazi diskriminacije žena. Samo su ona domaćinstva koja vode žene i gdje ne dobivaju novčane pošiljke siromašnija od domaćinstava koja vode muškarci. Omjer je 3:4. Kao glavni uzroci siromaštva smatraju se proces deglobalizacije, programi strukturnog prilagođavanja i neuspjeh programa za ruralni razvoj. Predložena su moguća rješenja. KOC Mustafa [email protected] “Global Restructuring and Communities”, Bob Wolensky i Edward Miller (urednici), Social Science and the Community, spisi s konferencije Small City and Regional community, vol. XI, University of Wisconsin – Stevens Point Foundation Press, 1995

27

“Globalization as a Discourse” in Allesandro Bonanno, Larry Busch, William Friedland, Lourdes Gouevia i Enzo Mingione (urednici) from Columbus to Conagra: Globalization of Agricultural and Food. University of Kansas Press, 1994. “La Globalizacion como Discurso”, Cuadernos Agrarios, #7, pp.9 – 22, Mexico, 1993. Prvi rad istražuje globalizaciju u kontekstu restrukturiranja ekonomije i države i ispituje rascjepkanu prirodu globalne integracije na lokalnoj razini. Drugi i treći rad raspravljaju da kao “proces” ekspanzije robnih veza na globalnoj razini, globalizacija nije nova, već je samo intenzivirana zadnjih desetljeća. Ono što je novo kod globalizacije je njezin ulazak u naš dnevni govor kao izraz “stvarnosti”. U tom smislu kažem da globalizacija nije samo proces već također i rasprava, koja definira, opisuje i analizira taj proces. Ukazujem na neokonzervativnu ideologiju kao na najjači utjecaj u ovoj logički izvedenoj debati. KRAUSE Audrie [email protected] Moć ljudima online Razmislite koliko bi se više moglo postići u borbi protiv globalne korporacijske dominacije da postoji jednostavna, otvorena komunikacija između stotina individualnih organizacija s lokalnim sjedištem koja rade za prava domaćih ljudi. S takvom mrežom, globalno koordinirana nastojanja bi mogla zamijeniti raštrkana nastojanja u pojedinačnim nacijama, a ujedinjene strategije bi mogle dovesti do većeg uspjeha protiv korporacijske moći i pohlepe. Zamislite kako bi se promijenio politički pejzaž kada bi Sandinisti iz Nikaragve koordinirali svoje akcije sa Zapatistima iz Meksika i pokretom Sem Terra iz Brazila. Zamislite koliko bi im uspješniji bili napori kada bi se Domaća ženska mreža u Sjevernoj Americi i Pacific angažirali u koordiniranoj akciji s Seljačkim pokretom Filipina i Udrugom farmera države Karnatake u Indiji.... Zahvaljujući Internetu ovo više nije samo mašta. Aktivisti pokreta ‘domaćih ljudi’ iz cijelog svijeta planiraju se sastati u Ženevi 23-25. veljače, 1998, kako bi lansirali globalno-koordiniranu kampanju otpora prema “slobodnoj” trgovini i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Globalna akcija naroda (PGA) http://www.agp.org Članovi PGA već su počeli izdavati elektronski bilten. Prvi broj, koji su napisali predstavnici grupe koji organiziraju konferenciju u veljači, objašnjava ciljeve PGA. Plan je da se e – mail bilten koristi kao instrument širenja informacija među grupama “domaćih ljudi iz cijelog svijeta. Za kopiju prvog elektronskog biltena PGA pošaljite e – mail na :[email protected]. Kao naslov napišite: PGA bulletin #0 Učesnici prve PGA konferencije uključuju: Central Sandinista de Trabajadores (Nikaragva), Frente Zapatista de Liberaci = F3n Nacional (M=E9xico), Foundation for Independent Analysis/Foundation for an Independent Aotearoa – Novi Zeland) Indigenous Women’s Network (Sjeverna Amerika i Pacifik), Karnataka State Farmers’ Association (Indija), Mama 86 (Ukrajina), Movement for the Survival of the Ogoni People(Nigerija), Movimento Sem Terra (Brazil)=20 Peasant Movement of the Philippines(KMP).

28

NetAction Notes je nezavisni elektronski bilten, koji izdaje NetAction u svrhu promocije učinkovitog organiziranja običnih ljudi putem interneta. NetAction je nacionalna, neprofitna organizacija posvećena edukaciji javnosti, kreatorima politike i medijima o društveno političkim pitanjima vezanim za tehnologiju, poučavanju aktivista korištenju interneta za organizaciju, te širenje i podršku. Kako bi se pretplatili na NetAction Notes pošaljite poruku na: [email protected]. Poruka treba sadržavati:
MCBRIDE Michael Howlett [email protected] Posljednja obavijest za radove o glokalizaciji i njezinim protivnicima, 23,24. srpanj 1998, Harbour Center Campus, Simon Fraser University, Vancouver, BC. Međunarodna konferencija u koju je uključena prezentacija i usporedbe australskih i kanadskih perspektiva o glokalizaciji. Domaćin je katedra za političke znanosti, Simon Fraser University u suradnji s katedrom društvenih znanosti i društvenog rada Royal Melbourne Institute of Technology, Australija. Glavne teme konferencije oko kojih će biti napravljene i radionice i plenarne sjednice, uključuju pojašnjenje irekonceptualizacije koncepta glokalizacije; posljedice glokalizacije na društvo (rad, poslovanje, NGO, domaći ljudi, društveni pokreti i spolovi) i državu na svim razinama – međunarodnoj, nacionalnoj i podnacionalnoj, te izazovima prema institucijama ( uključujući vlast i treći sektor) i reakcije društvenih grupa na glokalizaciju. [email protected] http://www.sfu.ca/politics/globe98.html Stephen McBride e-mail adresa: [email protected] MILANI C. Milani [email protected] Glokalizacija se može definirati kao skup ekonomskih, društvenih, tehnoloških, političkih kao i kulturnih struktura i procesa koji nastaju promjenom karaktera proizvodnje, potrošnje i trgovine robom, dobara i dobiti koji tvore bazu međunarodne političke ekonomije. Postoji sve veća strukturalna razlika između tih dobara i dobiti koja se raširila preko tradicionalnih političkih granica i ekonomskih sektora, te je 29

rezultirala u većem utjecaju političkih i ekonomskih promjena. Ove transnacionalne promjene i multinacionalna dinamika su od glavnog utjecaja na rezultate u određivanju “tema – područja” (npr. okolina, trgovina i svjetska pravila) i mogu dopustiti globalnim i lokalnim akterima da budu manje ovisni o državi u donošenju odluka. Osnovna pokretačka sila u procesu glokalizacije danas je potraga za tvrtkama koje su i privatne i javne (općenitije, proizvođači i oni koji stiču dobit) za stvaranje profita širom svijeta. Njihova su nastojanja moguća ili olakšana napretkom u informacijskoj tehnologiji i smanjenjem transportnih i komunikacijskih troškova. Glokalizacija se također može smatrati rezultatom većeg procesa izgradnje svjetskog tržišta. To nije sinonim za internacionalizaciju i transnacionalizaciju kapitala same po sebi dvojne transformacije koja se pojavila u glavnom u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Dva su procesa bila ukorijenjena u povećanim merkantilističkim načinima regulacije svjetskih društvenih odnosa, posebno nakon prvog svjetskog rata u model centar – periferija multinacionalnog razvoja. Na pravila također utječe glokalizacija, u tom smislu što vodeći regulacijski akteri ovog novog procesa nisu više primarno države. Na četiri se osnovne karakteristike može računati kako bi se objasnilo porijeklo glokalizacije: integracija u svjetska tržišta nacionalnih ekonomija; tranzicija od “visoko volumenskih ekonomija” u “visoko vrijedne ekonomije” (ovo je zahvaljujući rastućem broju “pametnih” proizvoda i usluga); kraj bipolarnosti i tradicionalnih borbi za nagrade između kapitalizma i socijalizma; te konačno konfiguracija novih trgovačkih blokova. No, glokalizacija nije ni uniformna ni homogena. Postoji značajna razlika između stupnja glokalizacije kakav se odražava u trgovini, Direktnom stranom ulaganju FDI i međunarodnim financijama. Njezine su granice nejasne i njezini osnovni elementi i multidimenzionalan karakter se tek moraju adekvatno istražiti. Neki društveni znanstvenici smatraju glokalizaciju drugim korakom prema složenoj međuzavisnosti koja prihvaća ideju da transnacionalno međuprodiranje također nije homogeno (Keohane i Nye). Ostali pobijaju da glokalizacija duboko modificira strukturalni okvir racionalnog izbora u svjetskim odnosima, jer je uloga glavnog čimbenika koji je obično definirao međunarodne i domaće odnose (npr. država) potpada pod kritičko strukturalnu transformaciju. Država se suočava s krizom organizacijske efikasnosti prema potrošaču i institucionalne zakonitosti prema građanima.. Akteri i njihove organizacijske akcije u procesu glokalizacije su različitog karaktera. Literatura o ovom subjektu često nabraja slijedeće aktere i bitne sadržaje: transnacionalne korporacije, financijska poduzetništva, tehnološke promjene, NGO, pitanja okoline i populacije, međunarodne organizacije. Ova klika aktera, znanosti i ideologije (“struktura znanja”), njihov sukob i dogovori koje nameću duboko modificiraju suvremenu paradigmu međunarodnih odnosa. Njihovo slaganje i ponašanje možemo okarakterizirati na odvojenim razinama: na razini države (državocentrični svijet) i na razini podnacionalnih i transnacionalnih neupravljačkih aktera (multicentrični svijet). Ove su dvije razine autonomne i slijede različite strategije i ciljeve. Procesi uključeni unutar “globalnih trendova”, smatraju se vezom između individualaca i opsežnih sustava kao dio složene dijalektike promjene na lokalnim i globalnim polovima. Naravno, postoje lokalni i globalni procesi ali i procesi koji su regionalnog i nacionalnog karaktera, npr. azijski, afrički, europski, latinsko američki itd. Koliko god lokalno i globalno oblikuju pojedinosti naših svakodnevnih života bit stvari nije u favoriziranju empiričkih i teoretskih prioriteta. Dapače, pojedinac treba inzistirati na lokalnim, globalnim ili drugim relevantnim (ali neprestano pomičnim) 30

geografskim mjerilima razina koje su rezultat, produkt društveno – prostornih promjena. Što nudi program MOST po tom pitanju? Kroz svoju treću istraživačku temu o tome “kako se nose lokalno i regionalno s globalnim ekonomskim, tehnološkim i okolinskim transformacijama”, MOST će pokušati podržati društveno znanstveno istraživanje u cijelosti ili pak o svakom od predmeta spomenutih u naslovu. Priroda istraživanja se mora jasno razlikovati od tradicionalnog akademskog istraživanja, obima rezultata onih koji proučavaju i stvaraju smjernice zahtijeva rezultate MOST programa. Opseg globalnog, na primjer, je od velike važnosti za MOST istraživački program. Konfiguracije opsega i prostora (fizički, ekološki, u smislu regulirajućeg reda ili kao analitička prezentacija) se gledaju kao rezultat trajnog pokreta društveno-prostorne dinamike. Pretpostavljamo da je opseg “proizveden” faktor. On je istovremeno i poprište i trenutak, i analitički i materijalno, gdje su odnosi društvo-moć sporazumni i regulirani, gdje sukobu nema mjesta. To je rezultat i djelo društvene borbe za moć i kontrolu. Utjecaj dostupan svakoj društvenoj sili poprilično varira ovisno o tome tko što kontrolira što i na kojoj razini. Razina izražava ljudske i društvene odnose i nije niti društveno niti politički neutralna. Ontološki prioritet koji daje MOST na procesu baziranom pogledu ima za posljedicu da su i “globalno” i “lokalno” poduprijeti kao polazne točke za analizu i objašnjenje. Razine ne djeluju hijerarhijski već simultano. Globalno i lokalno su postali mjesta za zajedničko okruživanje kontrastivnih metoda analize. Težimo poticanju takvih analiza u našem istraživanju tako da svaka metoda primi svoj produktivni dug. U vezi s tim, Erik Swyngedouw se prisjeća da se globalizacija odnosi na osporavano restrukturiranje institucionalne razine. Restrukturiranje kreće od nacionalne razine na gore do supranacionalnih i/ili globalnih razina i također prema dolje, prema razini individualnih tijela, lokalnih, urbanih ili regionalnih konfiguracija. Globalizacija se također odnosi na međunarodne strategije lokaliziranja najvažnijeg industrijskog, uslužnog i financijskog međunarodnog kapitala. Posebno, koncepti “lokalno” i “globalno” često su samo spekulativna, analitička sredstva koja se koriste za propisivanje političkih, društvenih i ekonomskih procesa u skladu s određenim prostornim kriterijima. U ovom radu (MOST spisi rasprave br.15, 1996) analiziramo različite dimenzije globalizacije: ekonomsku, financijsku, društvenu i kulturnu, političku i okolišnu. MISINA Dalibor [email protected] U mom najnovijem projektu “Globalizacija i njezini suparnici: Analiza svjetskih sustava i “voluntaristička” teorija svjetskog sustava kao teorije globalizacije u smislu konkrektnog i koncepcijskog fenomena” dajem argument za dvostruku razliku koncepta globalizacije – s jedne strane globalizacija kao konkretan fenomen i s druge, kao koncepcijski fenomen. Općenito, globalizacija kao konkretan fenomen odnosi se na niz društvenih, političkih, ekonomskih i kulturnih procesa koji su unaprijedili uvijek rastuću međupovezanost i međuovisnost svijeta, njegovu transformaciju iz svijeta – samog po sebi u svijet – za sebe; kao koncepcijski fenomen globalizacija ima veze s različitim oblicima tumačenja ili teoretiziranja (shvaćena, naravno, u najširem mogućem smislu), ona je proces konstituiranja svijeta kao jedinog, globalnog mjesta ili globalnog polja. U mom projektu, koristim Wallersteinove analize svjetskih sustava kao primjer teorije globalizacije gdje je zadnji smatran konkretnim fenomenom i Robertsonovu ‘voluntaristička’ teoriju svjetskih sustava kao primjere teorije 31

globalizacije gdje je zadnji korišten kao koncepcijski fenomen. Pregled mog rada u kratkim crtama: Prvi dio – Pripremanje terena: Globalizacija kao konkretan i koncepcijski pojam Omogućuje pregled složenosti vezane za proces definiranja koncepta globalizacije i sugerira dvostruku razliku globalizacije – kao konkretnog i koncepcijskog fenomena – i strategije za konceptualiziranje oba. Drugi dio – Teoretiziranje promjene: Organizirani kapital i dalje Raspravlja da su promjene u tekućem stadiju povijesti, uglavnom, bile teoretizirane u smislu ‘druge strukturalne promjene” kapitalizma. Ovaj dio također daje pregled triju varijanti teza post – industrijskog društva – teorija informacija, post – Fordovsko i post – moderno društvo – u smislu u kojem je ‘druga strukturalna promjena kapitalizma’ uglavnom bila teoretizirana. Konačno, ovaj dio ukazuje na ‘neadekvatnost’ teorija kao pravih strategija za bavljenje globalizacijom kao koncepcijskim fenomenom. Treći dio – Immanuel Wallerstein: Analiza svjetskih sustava kao teorije globalizacije u smislu konkretnog fenomena Raspravlja da je Wallersteinova analiza svjetskih sustava adekvatna strategija za bavljenje globalizacijom kao konkretnim fenomenom i nudi pojedinosti ovog pristupa. Četvrti dio – Roland Robertson: “Voluntaristička” teorija svjetskih sustava kao teorija globalizacije u smislu koncepcijskog fenomena. Kao i u slučaju trećeg dijela, ovaj dio sugerira da je Robertsonova ‘voluntaristička’ teorija svjetskih sustava adekvatna teoretska strategija za bavljenje globalizacijom u njezinom koncepcijskom smislu. Peti dio – O Immanuelu Wallersteinu i Rolandu Robertsonu, komparativno i metateoretski: Komparativna metateoretska analiza svjetskih sustava i ‘voluntaristička’ teorija svjetskih sustava Nudi metateoretsku analizu Wallersteinovog i Robertsonovog pristupa u smislu njihovih ontologija, epistemologija, objašnjenja i koncepata akcije. Dalje, poglavlje raspravlja o ‘alternativnom metateoretskom temelju’ Wallersteinove analize svjetskih sustava i predlaže metateoretsku kompatibilnost analize svjetskih sustava i ‘voluntarističke’ teorije svjetskih sustava. Šesti dio – Globalizacija kao konkretan i koncepcijski fenomen poboljšano: Zaključne primjedbe Ovaj dio daje sažetak četiriju glavnih točaka napravljenih u prezentaciji i nudi pregled – diskusiju o tri prijedloga koji se odnose na globalizaciju kao proces – naime, da je (1) proces kao takav prisutan od samog početka ljudske povijesti i da je njegova trenutna faza samo ubrzanje općeg procesa, (2) proces kao takav odgovara eri kapitalističkog razvoja i modernizacije, (3) proces kao takav je suvremeni fenomen povezan s postindustrijalizmom i dezorganiziranim kapitalizmom. Sugerirano je da su sva tri prijedloga donekle ograničena i problematična, te je ponuđena alternativa, ‘komparativno probitačnija’, ‘definiranja’ globalizacije. Dio projekta u kojem uvodim dvostruku distinkciju: I kao koncept kojem se obraćamo i kao problematiku koju treba istražiti do globalizacije je vrlo teško stići. Djelomično, to je zbog toga što je termin kao takav postao “odgovarajući”, te je uključen u naš rječnik tek nedavno; djelomično zbog 32

činjenice da u našim razmišljanjima o globalizaciji mi (uglavnom nesvjesno ili “nenamjerno” težimo brkanju dva njezina značenja – naime, kako sam ih nazvao, konkretnog i koncepcijskog. Očito su oba međusobno povezana; no, svako je karakteristično po distinktivnim “svojstvima” koja čine obostranu različitost i potrebu za kategoričkim razdvajanjem. Vjerujem da je diferenciranje između dva značenja koncepta korisna polazna točka u pokušaju da se – na jedan ili drugi način – pozabavimo fenomenom globalizacije. Korisno je jer tako pridonosi razumijevanju da svaki oblik ‘globalnog razgovora’ započinje prianjajući bilo jednom ili drugom značenju globalizacije – značenju koje u nekim najtemeljnijim pogledima, utječe na naš okvir referenci, naš modus razmišljanja, razinu rasprave i u konačnoj analizi naš način razumijevanja zadane problematike. Dakle, ne mislim da postavljanje konkretnog i koncepcijskog značenja globalizacije rješava sve teškoće vezane za koncept kao takav i procese, vjerujem da nas stvaranje i svjesnost postojanja distinkcije rješava dijela zbrke koji se tiče načina razumijevanja i bavljenja globalizacijom kao oblikom svjesnosti, referentnom točkom ili modusom analize. Dakle, glavna razlika između globalizacije u njezinom konkretnom i koncepcijskom značenju leži u ‘području percepcije’:budući da, kao što smo vidjeli, globalizacija se u svom konkretnom značenju odnosi na konkretne, povijesno konstituirane procese i praksu koja je dala (i još uvijek daje) oblik suvremenih globalnih prilika, globalizacija u svom koncepcijskom značenju ima veze se ‘organizacijskim karakteristikama’ svijeta kao cjeline – tj, (kao što je rekao Giddens) strukturacijom svijeta duž određenih i (često pobijanih) povijesno konfiguriranih putanja. Logično, može se raspravljati da je globalizacija u konkretnom smislu povijesno specifična i većinom usmjerena na suvremene globalne procese dok globalizacija u koncepcijskom smislu odnosi na jedan sveobuhvatan, natkriljujući pokušaj razjašnjavanja transformacije, da tako kažemo, svijeta u sebi u svijet za sebe. Daljnje komplikacije ovog argumenta su, prvo, procesi koji se razmatraju pod pojmom globalizacije kao konkretnog fenomena i obuhvaćeni su unutar područja globalizacije kao koncepcijskog fenomena i drugo, da zapravo, definiranje globalizacije u konkretnom smislu je moguće samo do stupnja da postoji, u jednom ili drugom obliku, pojam globalizacije u koncepcijskom smislu. MODELSKI George Modelski [email protected] Odgovaram na vaš upit po pitanju autora koji koriste termin “globalizacija”. Prije nekoliko sam mjeseci napisao članak pod naslovom “Globalizacija” za nadolazeće revidirano izdanje ENCIKLOPEDIJE MIRA. Bit je članka dokazivanje da je globalizacija proces koji postoji u četiri dimenzije: ekonomska globalizacija, formiranje svjetskog mišljenja, demokratizacija i politička globalizacija. To je zaokruženo tvrdnjom da promjene u jednoj od tih dimenzija (poput ekonomske globalizacije) izazivaju promjene među drugim dimenzijama. RATHZEL Nora Rathzel [email protected] Žarište mog istraživanje su promjene u svakodnevnom životu kao rezultat procesa migracije. Posebno se bavim mladim ljudima u dvije četvrti Hamburga, uspoređujući rezultate sa studijom napravljenom s mladim ljudima u Londonu gdje je korištena ista metodologija. Želimo saznati kako mladi ljudi doživljavaju odnose etničkih grupa i spolova, prikladna mjesta, kako izabiru prijatelje i neprijatelje. Dakle, ne radi se toliko o samopercepciji migranata već o ulozi koju migracija ima u svakodnevnom životu 33

svih grupa (u ovom slučaju mladih) ljudi bez obzira jesu li oni ili njihovi roditelji migrirali ili ne. Ali naravno procesi globalizacije koje bih radije nazvala neoliberalizmom utječu na njihove živote. Ne samo kroz očit tok robe u cijelom svijetu već i po utjecaju koji ti procesi deregulacije i fleksibilnosti radne snage imaju na tržište radne snage, itd. Za mene, kao što sam rekla, globalizacija je uglavnom proces deregulacije tržišta rada, denacionalizacija kapitala, otvaranje granica za robu i kapital i s druge strane zatvaranje granica za ljude -–uglavnom siromašne ljude. Ono što me zanima je način na koji ti ekonomski procesi utječu na migracijske procese pomoću a)potičući migraciju ili čineći je neophodnom, b)poboljšanja (tehničkih) mogućnosti zatvaranja granica i c)porasta zapošljavanja “ilegalnih” radnika migranata. To su naravno prilično kontradiktorni procesi. Budući da radim na mikro razini zanima me svaki rad koji se bavi ovim procesima na međunarodnoj (globalnoj) razini. SONNTAG Selma K. Sonntag [email protected] Moglo bi vas zanimati da sustav California State Universityija ima sustavno opsežan odbor o globalizaciji. Jedan od mojih studenata je predstavnik studenata u odboru tako da sam vidjela neke od internih memoranduma odbora. Oni pokazuju vrlo interesantnu upotrebu termina “globalizacija”, koju nisam čula u široj upotrebi na akademiji. Bit je ove upotrebe riječi globalizacija u funkciji tranzitivnog glagol kao u “mi (CSU sustav) ćemo vas globalizirati (treći svijet)” (podsjećajući na Aiden – Foster – Carterove i Andre Gunder Frankove reference o “nerazvijenosti” kao tranzitivnom glagolu iako sam sigurna da ovaj odbor nije toga svjestan). NAJAVA .Drago nam je najaviti novi dvogodišnji interdisciplinarni magisterij na Humboldt State University o globalizaciji. Definiramo globalizaciju kao trajni povijesni proces koji dolazi do svog vrhunca prema kraju 20. stoljeća. Taj proces dovodi do povećane integracije u proizvodnji dobara, usluga, ideja, kulture, komunikacije i zagađenja okoliša, na svjetskoj razini, utječući na mjesta populacija i rad. Politički odgovor (npr. WTO, NAFTA, MMF/ SVJETSKA BANKA) ovoj integraciji vlada (nacionalnih, podnacionalnih i međunarodnih) je često u neslaganju s društvenim odgovorom građanskog društva (npr. promjena društvenih konstrukcija identiteta, točke otpora među subalternativnim grupama) koje često vode do nasilja i rata. “Mi” smo grupa društvenih znanstvenika koji smatraju suvremene svjetske trendove izazovnim i intelektualno i moralno. Naša je briga priprema studenata da postanu aktivni sudionici u oblikovanju budućnosti globalnih procesa. Humboldt State University je poznat i po brizi za studente i profesore po pitanju okoline i predanosti društvenoj odgovornosti. Ovaj novi postdiplomski program pokušava povezati ove interese i obveze u novoj misiji fakulteta - internacionaliziranju svog nastavnog programa. Svi predavači u ovom novom programu su međunarodni stručnjaci. Ispod se nalazi sinopsis programa. *Šest postdiplomskih seminara (dva po semestru u tri semestra): Globalizacija i svjetski razvoj, Politička ekonomija i pitanja okoliša, Globalna populacijska dinamika, Etnički sukob u međunarodnim odnosima, Sukob civilizacija, Globalizacija i politika otpora. Za ostale informacije kontaktirajte: prof. Selma K. Sonntag graduate coordinator for Social Sciences, department of Political Science, Humboldt State University, Arcata, CA 95501;www.humboldt.edu/~massglob

34

TARDANICO Richard [email protected] Tardanico, Richard. “Od krize do reorgnizacije: Transformacije u Latinskoj Americi i urbano zapošljavanje u svjetskoj perspektivi”. Str. 1 – 45 u Globalnoj reorganizaciji, zapošljavanju i društvenoj nejednakosti u urbanoj Latinskoj Americi, urednici Richard Tardanico i Rafael Menjivar Larin. Coral Gables, Fla.: North – South Center Press pri University of Miami; Boulder, Colo.:Lynne Rienner Publishers. Slijedi citat sa stranica 5 – 6: ...Početna točka je prepoznavanje heurističke prirode koncepta “reorganizacije”, uobičajeno korištenog u pupajućoj literaturi o novom poretku svjetske ekonomije kroz kasno dvadeseto stoljeće...Koncept se odnosi na osnovnu, više ili manje brzu promjenu u tehničkoj, društvenoj, političkoj i teritorijalnoj organizaciji ulaganja, proizvodnje, trgovine i financijskoj podršci. Među promjenama najčešće su prepoznate transnacionalizacija komunikacija, trgovina, proizvodnja, vlasništvo, potrošnja, društveno kulturna reprodukcija i politika; povećano segmentiranje i nepostojanost tržišnih zahtjeva; organizacijska decentralizacija tvrtki i pojačana fleksibilnost proizvodnje; strateška dominacija financijskog kapitala i specijaliziranih usluga koje se odnose na proizvodnju; transfer javnih resursa u privatne ruke; proporcionalno preseljavanje proizvodne aktivnosti iz SAD i Zapadne Europe u Istočnu Aziju kao i druga siromašna geografska područja; pad prosječnog dohotka, stabilnosti i drugih uvjeta zapošljavanja. Četiri problema globalne reorganizacije sve se češće nalazi u literaturi: teži se 1)prevelikom generaliziranju o opsegu reorganizacije u ekonomskim sektorima, geografskim područjima i društvenim grupama; 2)preuveličavaju se suvremeni prekidi s prošlim uvjetima svjetskog kapitalizma, uključujući zanemarivanje mogućnosti obrata nekih suvremenih promjena; 3)smanjivanje važnosti uloga kulture i domaće i međunarodne politike u oblikovanju puteva lokalnih, nacionalnih i regionalnih promjena; 4)potcjenjivanje trajne važnosti domaćeg tržišta od strane vlada, proizvođač i potrošača...Neki od ovih problema su posebno vezani za Latinsku Ameriku kao i Afriku i Aziju. U tom smislu, možda najviše obmanjuje tendencija u literaturi za sažimanjem različitih uvjeta zemalja i subnacionalnih zona nerazvijenog svijeta u simplicistički imidž ‘globalne tekuće vrpce’ i izvedenih političkih režima. Do nekog stupnja ovaj imidž odražava naglasak literature na svjetski dominantne i najinovativnije grane industrije i geografska mjesta. Odakle god da potječe, daje malo uvida u teritorijalnu i vremensku varijaciju po subordiniranim regijama i zemljama, po pitanju prepreka razvoju kao i potencijalnih resursa i strategija za suprotstavljanje tim preprekama. TEHRANIAN Majid Tehranian [email protected] Globalizacija je proces koji se događa već 5000 godina, ali se značajno ubrzao od smrti Sovjetskog Saveza 1991. Elementi globalizacije uključuju prekogranični kapital, rad, management, novosti, image i tokove podataka. Glavni su motori globalizacije transnacionalne korporacije, transnacionalne medijske organizacije, međuvladine organizacije, nevladine organizacije i alternativne vladine organizacije. Iz humanističke perspektive globalizacija uključuje i pozitivne i negativne posljedice. Ona i širi i sužava razlike u prihodima između i unutar nacija, intenzivira i umanjuje političku dominaciju, homogenizira i umnožava kulturne identitete.

35

TWADDLE Andrew C. Twaddle [email protected] Iako se “globalizacija” ne pojavljuje u naslovu izdao sam dva članka u kojima ona ima važnu ulogu. Prvi, “Reforma zdravstvenog sustava – prema okviru za međunarodnu usporedbu”, pojavio se u Social Science and Medicine, 43:5:637 – 54. Cijeli je tekst moguće vidjeti na mreži na www.missouri.edu/~ansar/ potom stišćući gumbe RESEARCH, COMPARATIVE HEALTH REFORM i MCR THEORY. Drugi, “Ljudi, profesije i tržišta”, izašao je u Croatian Medical Journal u srpnju, 1997. 1.) Reforme zdravstvenog sustava – prema okviru za međunarodnu usporedbu Sažetak Pokušaji reforme zdravstva na međunarodnom nivou više su usredotočeni na efikasnost nego na uspjeh ili pravednost. Nedostaje koherentni teoretski okvir za razumijevanje tih reformi ili angažman u komparativnom istraživanju. Ovaj rad predstavlja neke teoretske ideje koje bi mogle pridonijeti tom okviru. Modeli načinjeni na osnovu mišljenja stručnjaka predlažu da hegemonijski sustavi, nacionalni sustavi i zdravstveni sustavi surađuju a da u svakome budu određeni specifični elementi. Predložene su tri sociološke ideje: model trendova koji vode do financijske krize i krize otuđenja; profesije i tržišta kao idealne tipične organizacijske alternative; globalna post – Fordovske teorija i teorije svjetskih sustava i hegemonijski projekti. Sve navedeno zajedno moglo bi objasniti tempiranje, brzinu i smjer pokušaja reforme zdravstva u svijetu. VIOLA Eduardo Viola [email protected] GLOBALIZACIJA I DIFERENCIJACIJA U BRAZILSKOM OKOLIŠU DEVEDESETIH: KONZERVATIVNI GLOBALISTI, NAPREDNI GLOBALISTI, NACIONALISTI I RADIKALI. Ovaj rad ima tri dijela. U prvom je dijelu analizirano kako proces globalizacije stvara veliku složenost i jaku diferencijaciju unutar brazilskog okolišnog pokreta tijekom 90-tih. U drugom dijelu rad analizira četiri glavne struje brazilskog enviromentalizma u ovoj dekadi: konzervativne globaliste, napredne globaliste, nacionaliste i radikale. Napredni globalisti favoriziraju stvaranje institucija globalne vlasti i strogog redefiniranja brazilske države sa svrhom koordiniranja postupne tranzicije prema održivom društvu osnovanom na ideji ekološke reforme. Redefinicija države značila bi smanjenje njezinih ekonomskih funkcija i jačanje njezinih društvenih i okolinskih funkcija. Napredni globalisti misle da je kvaliteta okoliša izrazito javno dobro koje se može održati samo kroz: oštru normativnu i regulirajuću intervenciju države dopunjenu s tržišnom inicijativom; kontinuitet procesa opadanja stope plodnosti; povećanje potrošačkih struktura kod siromašnih, restrukturiranje potrošačke srednje klase i umjereno smanjivanje potrošnje bogatih. Oni misle da razmatranja jednakosti trebaju biti izbalansirana s razmatranjima o ekonomsko okolišnoj efikasnosti. Konzervativni globalisti favoriziraju prevladavajuću upotrebu mehanizama tržišta za zaštitu okoliša i općenito usredotočuju svoju akciju na očuvanje prirodnih eko sustava, u kojima vide velike mogućnosti za savez – kooperaciju s međunarodnim partnerima. Pokušavaju razdvojiti okolišna i društvena pitanja. Nacionalisti ne vjeruju institucijama globalne vlasti (smatraju da uvijek prevladavaju interesi bogatih zemalja) i favoriziraju jačanje nacionalne države, uključujući njezinu ekonomsku regulatornu funkciju i jak proizvodni državni sektor. Protive se korištenju 36

inicijative tržišta za zaštitu okoliša i za prevladavanje mišljenja o jednakosti nad ekonomskom efikasnošću. Radikali favoriziraju ekstremno decentralizirani oblik vladavine i neskloni su uspostavljanju saveza osim onih s radikalnim aktivistima za zaštitu čovjekove sredine Sjevera i siromašnim slojem Brazila. Radikali u globalu odbijaju državu i tržište i imaju pristup zajednici, u skladu s kojim jedino organizacije građanskog društva mogu imati odlučujuću ulogu kako bi dostigle održivo društvo. Protivnici su ideje okolišne revolucije i za drastično smanjenje potrošnje u srednjoj i visokoj klasi. U skladu s tim, razmišljanja o jednakosti bi trebala totalno prevladati nad razmišljanjima o efikasnosti. U trećem dijelu ovaj rad analizira rascjepe, odnos snaga i koalicije među, po nekim pitanjima diferenciranim, sektorom okoliša. WELLMAN Barry Wellman [email protected] ...Ne koristimo “globalizaciju” već vrlo blizak termin, “glokalizaciju” kao dio našeg naslova za svjetski kongres te kao ključni koncept u našem istraživanju. Autori: Keith Hampton i Barry Wellman. Naslov: Glokalizacija i spojeno predgrađe. Sažetak: Da li razvoj informacijskog puta vodi do gubitka na jednom mjestu baziranih aktivnosti i identiteta? Ili zapravo pojačava lokalizam jer su korisnici mreže vrlo vezani za svoj dom ili uredski kompjutorski stolić? Prema tim pitanjima trebamo se odnositi koristeći etnografske, istraživačke i korisničke podatke o onome što je najvjerojatnije “najpovezanije predgrađe na svijetu, Netville, smješteno na periferiji Toronta. Ne samo da ima ekstremno veliku brzinu pristupa Internetu i webu, već su kuće opremljene s videofonima, pojačanim on-line serverima i drugom visokotehnološkom opremom. Sve je to zbog toga što različite kanadske organizacije (u javnom i privatnom sektoru) koriste ovo predgrađe kao laboratorij za proučavanje ljudskih reakcija na informacijski put bliske budućnosti. Naš rad promovira sliku umrežene budućnosti u razvijenom svijetu.

37

38