Zijah A. Sokolović
GLUMAC... JE GLUMAC... JE GLUMAC Posvećeno mom ocu Asimu I DIO PROLOG Dobro veče. Dobro došli u teatar. Drago mi je što ste odlučili da jedan dio svog vremena, jedan dio ove večeri, provedete u teatru. To je lijepo i ja sam uvjeren da ste svjesni posljedica. Divno je i to, što vi još uvijek možete samostalno da raspolažete svojim vremenom: da idete gdje vi hoćete i da radite šta vi hoćete. Eto, to je još jedan, u nizu dokaza, da ste vi slobodni ljudi. Činjenica je, da ste jedna bogata kulturna sredina, i da ste kao pojedinci, koji čine tu sredinu, bremeniti kulturom, teatarskom prije svega, i da ta kultura prosto... izvire iz vas. Onda znate, da su rijetki slučajevi, da jedan glumac izañe na pozornicu i da predstava ovako počne. Da, rijetki i neobični. U svakom javnom nastupanju, pa i u ovom mom, ima nečeg stidnog i nedopuštenog. Zato, biću veoma iskren, iako sam u neprijatnoj situaciji i nezavidnom položaju: večerašnja predstava ne može da počne. Ona se otkazuje. Žao mi je što ja to moram da kažem i nadam se, ako me ne razumjete, da ćete me bar opravdati. Kada smo razgovarali da ovu predstavu igramo u ovom prostoru, imali smo dobru volju i želju, ali, nažalost, od naših želja do naših mogućnosti je dug i težak put. Došavši u ovaj novi prostor, željeli smo da predstavu pripremimo, u tehničkom smislu organizujemo, onako kako se ona igra od premijere. I naravno, imali smo mnogo posla: drugačije dimenzije scene, njena širina, dubina i visina; i uopšte, različite tehničke mogućnosti; zatim rad na svjetlu, jer ovdje je drugi raspored reflektora; tako da smo osjetili da predstava gubi neke svoje osnovne elemente. Na primjer, vi znate koji je zadatak svjetla u jednoj predstavi? Tačno, da napravi atmosferu ili da neke scene ili detalje izdvoji iz cjeline. Onda, ova scena je malo šira i duža, tako da se režirana intimnost gubi. A onda se pojavio problem koji nismo mogli da riješimo. Scenografija. Za večerašnju predstavu nije postavljena scenografija. Izvinjavam se ali mislim, bez nje nema smisla ni počinjati predstavu i ona se mora otkazati. Vi, naravno, idete u teatar i znate šta je to scenografija i šta ona znači za jednu predstavu. Koliko meni pomaže da slobodnije igram, da pomoću nje pamtim mizanscen, i na kojem mjestu govorim neki tekst. Sa njom se osjećam sigurnijim. Možda je to navika, ali sada, kada je nema, imam osjećaj kao da sam... oprostite, kao da sam nag. Koliko scenografija vama pomaže: da lakše pratite predstavu, da vidite detalje koji su bitni, a koji se ne spominju u tekstu. Koliko vas scenografija animira: recimo, ako je gluma dosadna, ili recimo, ako sadržaj predstave ne
razumiješ, a pretežno ne razumiješ jer si glup... ti ipak imaš u šta da gledaš. I dok to razgledaš, predstava se i završi. Tako si često bio u teatru, gledao predstave, a nisi ni svjestan da ništa nisi razumio. Ne bih želio da vi pomislite da je sve ovo neozbiljno. Da se nismo pripremili za predstavu. Da smo željeli da vas potcijenimo ili tako nešto slično. Molim vas! Scenografija je trebalo da se prebaci iz našeg teatra u vaš teatar. To je bio dogovor. Ljudi iz naše tehnike su se pripremili za gostovanje, sekretarijat teatra angažovao firmu da se iznajmi kamion da preveze scenografiju, termin predstave je bio dogovoren, i kao što vidite, karte su bile u prodaji! Sve je bilo u redu. A onda nam je ona firma, gdje smo iznajmili kamion ispostavila predračun troškova. Kada smo pogledali taj račun i pročitali sumu novca koju trebamo platiti, mi smo zanijemili. Toliko novaca samo za kamion!? To je ludost! Mi nismo vjerovali. Zvali smo firmu telefonom, provjeravali da možda nije neka greška, da su nam poslali pogrešan račun. Meñutim, nije. Račun je bio naš. Zašto i kako toliko novaca!? Mi smo u tom trenutku zaboravili čime se bavimo. Zaboravili smo i na teatar i na predstavu. Toliko novaca samo za kamion!? Mi kada smo u bifeu teatra najpijaniji, kada pijemo, i kada razmišljamo i sanjamo novac potreban za teatar, nismo došli do te sume! Gospodo, ne bih želio da vi na osnovu ovoga pomislite da mi nemamo novaca za (...teatar... kulturu... umjetnost). Imamo, samo nemamo toliko. Mi imamo novaca za manji kamion, ali na taj manji kamion ne može da stane sve od scenografije. Bilo bi glupo igrati čitavu predstavu sa pola scenografije. A mi smo željeli da ipak bude teatar. Da igramo predstavu. Zato smo bili spremni da sve učinimo. Evo, reći ću vam, ionako ste planirali da ovdje sjedite, da smo mi napravili jednu grupu umjetnika koja je imala zadatak da riješi taj problem... sa kamionom. I mi smo odmah išli u Ministarstvo za kulturu: da sa tom gospodom porazgovaramo; da im objasnimo novonastalu situaciju; da nañemo zajednički topli jezik; da analiziramo stanje. Pitate zašto u Ministarstvo za kulturu? Zato što oni žive od našeg rada, dobro žive, i normalno je da idemo kod njih. I oni su nam stvarno izašli u susret... i mi smo se tom prilikom rukovali sa njima. Ja sam, kao glumac, trebao da objasnim sadržaj predstave, i da govorim o odnosu glumačke igre prema scenografiji, o njenom značaju, i o tome da nema predstave ako nema scenografije. I tako je i bilo. Čim smo došli u Ministarstvo za kulturu i kada je jedan gospodin otvorio vrata, ja sam počeo da govorim: ako nema scenografije onda nema predstave, ako nema predstave nema teatra, a onda nema umjetnosti, nema kulture! Kako sam ja to rekao ovaj gospodin je zanijemio. Nije mogao da progovori. Jer, ni on nije bio svjestan da je takva situacija. Onda smo mi njemu donijeli vode da pije. Onda je on nas pitao da li je ta umjetnost nešto novo, zašta on još ne zna ili je to, taj teatar i ta predstava ono... što je i prije bilo. Ja sam onda rekao da je ta predstava, naravno, nešto novo, a da je teatar kao što je i prije bilo. Onda je on rekao da oni sada nemaju vremena za ono što je prije bilo. Onda sam ja rekao, dajte da se objasnimo. Onda je on rekao da doñemo idući mjesec, u drugi utorak u 10 sati. Ja sam onda rekao, zašto da dolazimo idući mjesec kad smo sad tu? Onda je on pitao da li smo donijeli potrebnu
dokumentaciju i papire? Ja sam rekao, da nismo mogli... Onda je on rekao morate, papire morate donijeti, da sve to stavi u kompjutere. Ja sam onda rekao, dobro, donijećemo papire, samo da vam kažemo naš problem. Onda je on rekao, i mi imamo svojih problema pa nam nikad nije palo na pamet da idemo kod vas i da vas maltretiramo. Onda sam ja rekao, možda to i nije problem. Onda je on pitao, šta je to ako nije problem? Ja sam rekao, da se sve to nama čini kao problem, ali da nam je neprijatno da kažemo. Onda je on rekao, da nama ne treba da bude neprijatno. Onda sam ja rekao, da je nama ipak neprijatno. Onda je on rekao, vi morate da govorite! Govorite! Onda sam ja rekao, radi se o novcu. Onda je on rekao, slobodno recite, nemojte se bojati. Ponovite! Onda sam ja rekao, problem je u novcu. Onda je on rekao, recite slobodno glasnije! Onda sam ja rekao glasnije, problem je u novcu. Treba da nam date novac! Onda je on pitao, ko da vam da novac? Onda sam ja rekao, pa vi! Onda je on rekao, mi vama ne možemo dati novac. Onda sam ja pitao, kako to!? Onda je on rekao, tako! Ne možemo! Mi smo novac za kulturu od ove godine potrošili prošle godine. Onda sam ja rekao, pa nismo mi to znali! Onda je on rekao, eto sada znate! Onda sam ja pitao, šta da radimo?! Onda je on odgovorio, ne znam, nije moje da radim. Onda sam ja skočio i povikao, šta ćemo, kako ćemo planirati?! Onda je on rekao, da su oni planirali i vode veliku društvenu akciju, koja je u toku, da dok se ne nañu novci za kulturu, da vi ove i naredne godine, budete nekulturni! Što se uostalom i vidi. Ja sam tada želio da mu objasnim predstavu, njen sadržaj, odnos izmeñu glumačke igre i scenografije... A ovaj gospodin meni, samo ti igraj! Onda sam ja rekao, ali ne možemo da igramo! A ovaj gospodin meni, kako ne možete? Onda sam ja rekao, možemo! A ovaj gospodin meni, eto vidiš da možete! Onda sam ja rekao, ali ima scena u predstavi koje ne možemo igrati, jer nema scenografije! A ovaj gospodin meni, divno, igrajte predstavu, a kada doñu scene koje ne možete igrati, preskočite i igrajte dalje. Onda sam ja pitao, kako da preskočimo scene u predstavi?! A ovaj gospodin meni, samo ti preskoči, šta publika zna trebaju li te scene ili ne. Onda sam ja rekao, to nije moguće! A ovaj gospodin meni, šta oni znaju?! Oni ne čitaju knjige, njih interesuje loto, sportska prognoza, lutrija... Onda sam ja rekao, ne radi se o toe da znaju ili ne znaju! A ovaj gospodin meni, samo se o tome radi. Onda sam ja rekao, vi to gospodine posmatrate generalno! Molim vas, mislite malo, analizirajte društvo i situaciju! Nisu to sve glupi ljudi! Možda tu u dvorani ima i pametnih pojedinaca... koji sve razumiju i koji čitaju. I znaju sve! Vi mene, oprostite gospodine, gurate u glupu i neugodnu situaciju: da igram predstavu bez scenografije i da preskočim neke scene! Dobro. Evo ja igram predstavu... igram... a onda iznenada u gledalištu ustane neki pojedinac i kaže, prekinite ovu predstavu koja mora da ima scenografiju i nećemo da gledamo teatar u kome se ne igraju sve scene! Gospodine, šta ja da radim u takvoj situaciji?! A ovaj gospodin meni, jedi govna! Ti si glumac i igraj! I šta ti pojedinci imaju da vide?! Čitavo društvo ne vidi, a oni, kao, vide! Gdje su ti pojedinci? U teatru? Onda sam ja rekao, vi mene niste razumjeli. A ovaj gospodin meni, ti samo igraj, a mi ćemo te pojedince snimiti
video kamerom. Onda sam ja rekao, taj novac o kome govorimo, to ne ide nama to ide njima, kao društvu! Ne nama - nego njima - to jest, vama! Da oni daju novac, možda i vama, a onda vi nama. I onda sam ja ovom gospodinu govorio o vama: kako vi dolazite u teatar i gledate predstave; kako razmišljate; kako mijenjate svoj život; kako onda drugačije mislite; kako to vama treba kao i svakom društvu na svijetu; kako je to umjetnost; kako je to tradicija; kako je to kultura... A ovaj gospodin meni, ko ih jebe... samo ti preskoči te scene. Onda sam ja rekao, vi mene savjetujete šta ja da radim, a vi ne znate ni sadržaj predstave, ne znate ni kako se predstava zove, ne znate ni ko je napisao komad. Ništa ne znate! Ja hoću da vam objasnim! Ja hoću tu, u Ministarstvu za kulturu, da vam odigram predstavu, da i vi jednom vidite teatar - ništa vam neće biti. Ako ne čitavu predstavu, ono bar scene iz trećeg čina, jer u tim scenama se najbolje osjeti i vidi odnos izmeñu glumačke igre i scenografije. I ja sam brzo pomakao sto, sklonio stolice, povukao tepih, navukao zavjese na prozore, njegov zvučni stub, televizor i video su bili djelovi moje scenografije. I počeo sam da igram! Treći čin! I dok sam ja igrao čitavo Ministarstvo za kulturu se okupilo u sobi ovog gospodina. Ovako su otvorili oči i gledali. Ovako! Na vratima su stajali i gurali se. Oni koji nisu mogli da uñu, zvali su telefonom da samo malo čuju glume. Kakva atmosfera?! Ja ne znam da vam to prepričam. Ali vjerujte mi: oni su drugi svijet! Oni su tako blizu, a tako daleko. Ko kaže da vanzemaljci ne postoje?! Postoje: u Ministarstvu za kulturu! Ja nisam ni završio scene iz trećeg čina a oni su me prekinuli. Sekretarica od ovog gospodina je plakala. A onaj gospodin, što je sa nama razgovarao, morao je da ide na jedan važan sastanak. Opšte stvari i viši ciljevi! Onda je jedan gospodin rekao, otkud vi?! Šta da radimo sa njima?! Drugi jedan gospodin je rekao, sjedite gospodo, hoćete li kafu i kiselu? Sekretarica je i dalje plakala. Samo je jedan gospodin bio neprijatan: govorio je nešto za glumce i balerine... i kako u orkestru ima previše zaposlenih. Ja sam tada, u Ministarstvu za kulturu, meñu tim ljudima osjetio da je samo u pitanju "ljudski faktor", i da te tu ljudi razumiju, da te shvataju, i da tvoj problem posmatraju kao svoj. Eto, ljudi te ipak razumiju! I ja sam zaplakao! Gospodo, plakao sam, dajte nam scenografiju! Pomozite nam da doñemo do scenografije! Onda se jedan gospodin bacio preko stola i vikao, gospodo, znamo mi za tu vašu scenografiju! Ja sam o njoj čitao u novinama, i ja sam sve te članke iz novina izrezivao i slagao u herbar od mog sina, da se ne pogužvaju. Drugi gospodin je bio tužan, i ja znam šta je scenografija, jer ja sam jednom, prije rata, bio u teatru i vidio sam tu scenografiju. Jedna gospoña je rekla kako joj je drago što će da vidi tu scenografiju - o kojoj je mnogo priča slušala. Ja sam onda rekao, da neće da vidi scenografiju jer nema novaca. Dajte nam novac, pa ćete vidjeti scenografiju! Onda je jedan gospodin rekao, mi vama ne možemo dati novac, jer Ministarstvo za kulturu još nije na tom stupnju civilizacije - da dijeli novac! Sekretarica koja je i dalje plakala je kroz suze rekla, Ministarstvo za kulturu sada samo duhovno djeluje. Onda sam ja rekao, dajte nam da igramo predstavu, da radimo, vrijeme prolazi! Onda je jedan gospodin rekao, mi prvo moramo oformiti jednu komisiju koja treba da sastavi upitnik
na koji će se odgovoriti, treba li ta vaša scenografija ili ne! Mi ćemo komisiju sastaviti od penzionera i domaćica iz našeg okruga. Mi ćemo te ljude organizovati, aktivirati, daćemo im osjećaj da nisu zaboravljeni, da nam je njihova pomoć dragocjena, daćemo im hemijske olovke, papire, proteze za zube, čepiće za normalnu stolicu, mjerićemo im krvni pritisak svaki dan i daćemo im materijale sa tim informacijama oko te kulturne problematike. I čim oni izgrade mišljenje o toj problematici, a to je za tri-četiri godine, ako u meñuvremenu ne zaborave zašto se okupljaju - mi njima napišemo na velikoj tabli zašto se okupljaju, ali ovi iz plesne škole izbrišu! Sekretarica je prestala da plače i lakirala je nokte na nogama. Dakle, kad oni donesu odluku, mi ćemo obezbijediti novac, vi kamion, i tako će publika da vidi - to što treba da vidi. Onda je jedan drugi gospodin rekao, kako vi ulaznice od ove predstave večeras morate da sačuvate, jer kada oni donesu odluku o finansiranju, to je dakle, za tri-četiri godine, mi platimo kamion, onda će se ta scenografija postaviti ili ovdje na pozornici u teatru ili u nekom parku ili na nekom trgu. A vi ćete, putem sredstava javnog informisanja biti obavješteni: kada je to, koji dan, u koliko sati i, naravno, na kom mjestu. Tada ćete vi doći sa večerašnjom ulaznicom da vidite tu scenografiju i da kompletirate svoj umjetnički doživljaj! Onda je drugi gospodin rekao, ako taj dan, kada se bude postavljala scenografija, bude slučajno nacionalni praznik, obilježavanje pobjede u slavnoj bitci od prije 897 godina, to se može iskoristiti da se pozove i scenograf da održi kratki govor. Vi se možete tom prilikom i fotografisati sa njim. Pozvaćemo folklorne grupe iz susjednih gradova, vatrogasne orkestre, prodavaćemo mjesta za roštilj i flipere. Organizovaćemo trku konja, skok udalj, bacanje kamena sa ramena, potezanje užeta izmeñu sela. Pozvaćemo televiziju! Onda je ona gospoña opet rekla, da joj je drago jer će ipak vidjeti tu scenografiju. Sekretarica je plakala jer je prosula lak za nokte. Onaj gospodin koji nas je prvi primio javio se telefonom da ide na službeni put godinu dana! Ostali su se počeli dogovarati koji datum bi bio najbolji da se scenografija postavi. Vjerujte mi, ja sam želio da im objasnim predstavu, njenu ideju, način na koji igramo likove... želio sam, ali nisam mogao. Oni kao da su prirodno glupi i kao da nemaju centar za razmišljanje. Ja sam vikao, gospodo, mi smo predstavu već napravili. U nju smo uložili: vrijeme, znanje i ljubav! Kako da napravimo drugu, desetu, stotu predstavu, ako ovu sada ne možemo da igramo?! Ja bih želio da igram, ali ne mogu jer nema scenografije. Ne mogu zbog sebe... a i zbog vas! Vi da sjedite tu u teatru... kao stoka... da gledate... da blenete... da se gurkate... i naravno pitate se, šta je ovo?! Ne razumijete šta se dogaña i mislite da je problem tu - na sceni! A nije - problem je sasvim na drugoj strani! Evo, mogu da vam to objasnim. Hoću. Moram! Ja sam glumac. Reći ću vam: to je drama! Ha-ha-ha! Drama! Ne znam koliko ste vi toga svjesni, jer vi ste trenutno u mraku: drama! I u toj drami, ja igram ulogu princa koji dolazi pred zidine jednog ogromnog srednjovjekovnog dvorca, jedne velike tvrñave: da iz tih zidina, iz tog dvorca, iz te tvrñave oslobodi svoju dragu - svoju ljubav koju je neprijatelj zarobio! Gospodo, gdje ja
sada da doñem - kad nema novaca za kamion?! Gledajte, ja već u prvoj sceni, prvog čina, izlazim na pozornicu kao princ, i govorim tekst: "Oooo! O ja danima i godinama čekam, čekam da oslobodim svoju dragu, moju ljubav". A neko će od vas, iz gledališta reći: "Zašto čekaš?! Oslobodi je odmah!". A ja ne mogu da je oslobodim zato što postoje zidine! A ti zidine ne vidiš - jer nema novaca za kamion! A ja moram da čekam ispred tih zidina: danima i godinama. Zašto?! Zato što je to drama. Jer, kada bih ja tu princezu, moju ljubav, odmah oslobodio: to bi bila komedija, a ne drama. I ja tako čekam: da li ću je moći osloboditi ili neću?! Da li je još uvijek volim?! Da li ona voli mene?! I na kraju - u meni se javlja dilema! Da li je sav taj trud koji sam uložio da je oslobodim - adekvatan rezultatu koji ću ja dobiti od princeze, na kraju drame?! I dok ja živim sa svojom dilemom, satima, danima, godinama: vi kao društvo dva puta izlazite napolje. Predstava ima tri čina i dvije pauze: ti na svakoj pauzi izlaziš u foaje, piješ, pušiš, pišaš, sreñuješ frizuru, stavljaš parfem, šminkaš usne - vratiš se u gledalište, gledaš koga ima na balkonu, pitaš gledaoca pored sebe: "Oprostite, onaj glumac... princ, da li je oslobodio svoju dragu ili još uvijek čeka?!". Ti se zabavljaš, a ja i dalje ostajem sam sa svojom dilemom!! /PRVA dijalog scena - DRUGI partner/ Oprosti, nemoj da se smiješ! Budalo jedna! Sjediš tu i smiješ se! Ja objašnjavam kako je ovo drama, kako je čovek nesrećan, kako je ovo tužno - a ti se smiješ!? Stavio prst u nos i uživaš! Ti nisi svjestan šta je ovo! Izvoli ti izañi na pozornicu i stani ispred zidina i čekaj! Samo tri dana čekaj? A pomisli sada na princa koji čeka godinama?! I ti se sada smiješ! Platio ulaznicu (reći cijenu teatarske karte) i sve ti smiješno. Da si platio ulaznicu 5000 ti bi se zamislio, ne bi se smijao. A ovo je drama! Evo sad ću vam pokazati da se uvjerite. (PRVA A dijalog scena DRUGI partner) Molim vas gospoño, izvadite svoju maramicu iz tašne. Vidim da ste našminkani, pa da vam suze, koje će početi da teku kada ugledate nesrećnog princa, ne pokvare vaš izgled. Gledajte! Prva scena iz trećeg čina u kojoj princ dugo stoji ispred zidina tvrñave: "Ooooo, zidine! Oooo, proklete zidine!". To on kao da razgovara sa zidinama. "Ooo, zidine krvave!" A zidine su krvave zato što su se prva dva čina prinčevi vojnici penjali uz njih i na njima se borili. Tu je bilo mrtvih i ranjenih koji su krvarili i zato su te zidine i u tekstu krvave. To objašnjavam da znate zašto su krvave. "Ooo, zidine! Ooo, zidine indiferentne!". Indiferentne zidine?! Ha-ha-ha! Kako zid može biti indiferentan?! Joj, kako je glupo preveden ovaj dio teksta. Šta mi glumci sve moramo da govorimo: koje gluposti i budalaštine! Zamisli sada mene, kao glumca, koji ozbiljno govorim ovu glupost: "Ooo, zidine indiferentne!". U pičku materinu! Ova replika nema logike! A u stvari prevodilac nije shvatio šta je pisac želio da kaže tom replikom. Pisac je želio da pokaže kako je princ očajan: jer zidine u sebi imaju princezu - fizički, a nije im stalo do princeze, a princ nema u sebi princezu - fizički, a stalo mu je do nje! Jednostavno, zar ne?! (DRUGA dijalog scena - DRUGI partner) Gospodine, razumiješ? Ništa ti ne razumiješ! "Ooo, zidine! Ooo, zidine!", i dok ja igram očajnog princa, neko od vas će iz gledališta reći: "Ovaj
glumac... on nije normalan! Govori o nekakvim zidinama, a zidina nema na pozornici!". Tačno gospodo, nema. Zidina nema, jer nema novaca za kamion. Jer, šta su zidine? Šta zidine predstavljaju? Zidine su materijalna prepreka mom duhovnom zaovoljstvu. I što su veće zidine - to je veća dilema! A što je veća dilema - to je veći umjetnički doživljaj! A što je veći umjetnički doživljaj - to je jača katarza! A što je jača katarza - to je skuplja ulaznica! Kako da ulaznica bude 5000 kad nema zidina i kad nema dileme? Znate li šta je meni žao? Meni je žao što vi ne možete da vidite te naše zidine. Kako su one pravljene, koliko je to radnika postavljalo, kako to sve izgleda sa ove druge naše strane koju vi nikada ne vidite. Koliko je raznog materijala potrošeno da se te zidine naprave da budu prave: dasaka, eksera, platna, stiropora, ranih metalnih kopči. E, kad bi vi to vidjeli? (DRUGA A) dijalog scena - DRUGI partner) Gospodine, kad bi ti vidio te zidine, a nećeš ih vidjeti jer nema novaca za kamion. Ti bi, recimo, ušao u teatar, u gledalište, sjeo na svoje mjesto i kad bi vidio te naše zidine, ti bi rekao: "Ooo, zidina?! To će biti drama. Onaj glumac nikada neće osvojiti ovaj dvorac. Nikada!" A princ mora na kraju drame da osvoji dvorac. Zašto? Zato što je princ pozitivna ličnost. I dok sam ja vikao u Ministarstvu za kulturu, kako da napravimo hiljaditu predstavu, kad ovu jednu ne možemo da igramo - došao je jedan novi gospodin. Onda je on pitao, zašto ne možete da igrate predstavu? Onda sam ja rekao... Onda je on rekao, nema?! Onda sam ja rekao, nema! Onda je on rekao, ako nema, a treba vam, onda vi toj publici, tim gledaocima, tim ljudima - objasnite šta nema i zašto nema. Objasnite im zašto to vama treba i zašto ne možete da igrate predstavu. Onda sam ja rekao, ali teatar se ne može objasniti, on se mora igrati! A da bismo ga igrali, mi smo radili mjesecima. Radili na svakoj nijansi i svakom detalju: kada i ko je napisao ovaj tekst i u kojim političkim, ekonomskim i drugim uslovima; kojem pokretu i filozofiji pripada pisac; u koje vrijeme i u koji prostor je stavljen sadržaj predstave; koji su odnosi meñu likovima i kako se oni razvijaju; mi moramo znati karakter svake ličnosti, kako misli i kako se razvija i mijenja u odnosu prema drugim ličnostima i prema dogañajima u kojima učestvuje. Probe teksta: čitaće probe. Postavljanje mizanscena. Sitna rekvizita. Progoni pojedinih scena. Progoni činova. Svaka rekvizita na sceni. Kostimi. Svijetlo. Ton. Svaki pokret mora da ima svoje opravdanje. Nije isto kada se ruka podigne ovako... ili ovako... ili ovako! Samo jedan prst drugačije postavljen ljudima mijenja život. Onda je ovaj gospodin rekao, ako nemate to što vam treba, a hoćete da igrate predstavu... napravite napravite od nečega to što vam treba, objasnite ljudima šta bi to trebalo da bude, šta to vama znači, i šta to predstavlja u vašoj predstavi. Onda sam ja rekao, ali vi mene tjerate u neprijatnu situaciju i nezavidan položaj. Ja sam, ipak, samo glumac! Onda je on rekao, ako želite da igrate, potrudite se: napravite i objasnite to šta nema... i igrajte predstavu. Ako nećete, onda lijepo otkažite predstavu. Zato sam ja večeras i izašao na pozornicu, i zato je predstava tako i počela. I ja mislim da je bolje da se objasni - nego da se otkaže. A vi? Da li mislite isto kao i ja? (TREĆA dijalog scena - DRUGI partner) Molim vas, gospodine-gospoño, da li
ste za to da se predstava objasni ili otkaže? (dijalog A) Vi ste da se objasni. Hvala vam što mislite kao i ja. Kako ste pametni. Zato sam vas i pitao, jer izgledate kao jedan intelektualac. Gospoño, ovo je vaš muž? Kako je pametan. Vi ste se dobro udali. Bilo bi divno, ako ste i vi pametni kao on. Gospoño, da li biste vi razumjeli kada bih ja objašnjavao? Razumjeli bi? Divno! Evo vidite, postoje žene kojima možeš nešto objasniti! Gospoñice šta vi mislite, da ili ne? Vi kažete, da! Uzbuñen sam, sačekajte me poslije predstave! Hvala vam, što želite da vam objasnim. (dijalog B) Vi ćutite? Pustite ga, razmišlja. Ne smije da govori, žena mu ne da. Ćuti, jer zna da ništa ne zna. On ne razumije šta sam ga pitao, on je stranac. (dijalog C) Vi želite da se predstava otkaže? Ja vas razumijem, vi ste večeras prvi put u teatru i malo ste zbunjeni. Gospoño, ovaj gospodin je sa vama? Kako je glup. A inače u životu, da li on vas razumije, kada vi njemu nešto objašnjavate? Ako ne bi razumijeli, zašto ste sjeli tu, u prvi red, kao da ste neka važna ličnost. Pogledajte, najgluplji sjede u prvim redovima. Evo primjera da odijelo ne čini čovjeka: lijepo obučen, a glup. Većina gledalaca je za to da se objasni. Divno! I treba da se objasni čega nema. I objasniću! (ČETVRTA dijalog scena - DRUGI partner) Naravno, vi znate kako izgledaju srednjovjekovne zidine. Učili ste u školi, gledali u raznim filmovima i u televizijskim serijama, putovali ste po svijetu i gledali, često na kalendarima i turističkim vodičima postoje kolor fotografije srednjovjekovnih dvoraca: dakle, vidjeli ste ih i znate. Jer, kada vi znate kako izgledaju i od čega su napravljene, te prave zidine, meni je sada mnogo lakše da objasnim gdje su one na pozornici zakucane za pod, zatim, kako čitav dvorac izgleda i da još pokažem i detalje koji su bitni za našu dramu. Gospodine-gospoño, molim vas, da li ste vi vidjeli neke srednjovjekovne dvorce ili tvrñave? (odgovor A) Vidjeli ste! Divno. Hvala vam. I vi ste putovali. Evo on-ona zna, učio u školi, sjeća se, to je knjiga iz istorije! (odgovor B) Ovaj opet ćuti. On se i ne sjeća. Ona i ne zna šta je to dvorac. On nije siguran da je to što je vidio odgovor na moje pitanje. (odgovor C) On nikada nije vidio neki zamak, dvorac ili tvrñavu? Šteta, ja sam mislio da ste išli u neku školu. Ja sam siguran da si ti vidio, ali si zaboravio. Jadnik, on se ničega ne sjeća. Ti gledaš samo u svoju ženu. (ČETVRTA A dijalog scena - DRUGI partner) Pošto ste vidjeli i učili i znate kako izgledaju srednjovjekovni dvorci i tvrñave, molim vas gospodinegospoñ o, recite nam, od čega su i od kojeg materijala napravljeni: s a d! (dijalog A) Od kamena. Od drveta. Od gline. Od cigli. Od željeza. Od stakla. On zna jer je pametan. Ovaj je bio odličan ñak, sve zna! Gospoño, da li je vaš muž bio ovako pametan i prije braka? (dijalog B) Ti razmišljaš? Hajde, kad se sjetiš, ti nama lijepo reci. Ti ćutiš? Mora da ti je krivo što drugi znaju, a ti ne znaš. (dijalog C) Ne znate i nikada ih niste vidjeli? Normalno, toga I nema na selu. Od stiropora? Nisam pitao šta vam je u gaćama, nego od kojeg su materijala zidine. Šta se ti smiješ? Ja kada ne bih znao ja bih plakao. I ti se smiješ? Ne zna, a smiješno mu. Nemojte vi da mu govorite. Znao on, samo ne može da se sjeti. Od kartona? Ti si se šalio? Ako se nisi šalio, onda si
glup. Šta sjediš tu ako ne znaš? Ako ne znaš, zapiši šta ovi pametni ljudi govore. Ti nju voliš, a ona ništa ne zna. Gospoñice, vi ste spavali sa njim? Pa on ništa ne zna! Te materijale smo već spomenuli. Ne ponavljamo gradivo. Gospoñice, kako ja vas da zadovoljim, kada ništa ne znate. Pogledajte koliko ljudi ništa ne zna! Pojma nemaju ni o čemu! Zamislite da je predstava počela... a da niko ništa nije objasnio: onaj sjedi i zeva; onaj gleda na sat; onaj ćuti; ona jede bombone; onaj spava; onaj ništa ne razumije; ona ništa ne zna; onaj glup; onaj misli da smo mi glupi, a da je ovo budalaština; ona se ne sjeća; onaj zaboravio; onaj misli da zna, a ne zna; ona stalno priča kao da je na ulici... I onda izgleda na kraju da sam ja kriv - što ste vi glupi! Nije istina! Samo treba da se objasni! I objasniću! Dakle, ništa nema! Prvo ću objasniti činjenice koje su prirodne i istorijske - njih večeras nema - jer nema novaca za kamion. Onda ću objasniti još neke stvari iz samog sadržaja predstave. To se, inače, nikada ne objašnjava, ali ja ću to uraditi zbog vas. Vidite i sami, da ovdje, meñu nama, u gledalištu ima ljudi koji ništa ne razumiju. Samo sjede, jedu, seru i spavaju - i onda glasaju! A ja ću to objasniti, tako da svi razumjemo, da svi znamo, da svi gledamo istu predstavu - i da smo svi jednaki! Molim vas, nemojte sutra po gradu pričati kako sam ja vama večeras sve objašnjavao. Onda će drugi ljudi reći da ste glupi i da ništa ne znate. Dakle, to je drama! Ha-ha-ha! U toj drami ja igram lik jednog princa, koji je od svojih malih nogu bio princ. Evo, recimo, ova činjenica nije iz scenografije nego iz sadržaja drame. I on je od svojih malih nogu - od svog djetinjstva bio pozitiva ličnost. Njemu je i priroda pomogla da bude pozitivna ličnost. (ČETVRTA B dijalog scena - DRUGI partner) Neko od vas će upitati, kako mu je priroda pomogla? E, priroda mu je pomogla tako što je on bio sin - jedinac! Jer, da je bilo još braće u porodici, oni bi sigurno vodili rat izmeñu sebe, koji od njih će biti princ. U tom slučaju, da je bilo tako - nama večeras ne bi trebali novci za kamion... I tako je bilo u jednoj zemlji: kraljevini. A u drugoj zemlji, isto kraljevini, hiljadama kilometara daleko, živjela je druga porodica, koja je umjesto sina - gle slučajnosti - imala ćerku, princezu. Jedinicu. Ovdje je on... ovdje ona... i vremenom... oni se upoznaju. To je želio i pisac predstave, da se oni što prije sretnu, upoznaju i krenu u dramu. I sad, moje dame i gospodo, oni rastu. Rastu... ti ne osjećaš kako vrijeme prolazi, kako te prostata muči i moraš u klozet, kako si gladan jer čitav dan nisi stigao ni da jedeš, kako nećeš stići na posljednji autobus, kako sutra moraš zubaru, kako su cijene opet skočile... a oni rastu. Rastu! Postali zreliji i pametniji ljudi. I onda, kada su oni postali zrele ličnosti, kada je trebalo da imaju intimne odnose, kada su morali svoju ljubav da krunišu jednim takvim svetim i prirodnim činom, koji je u našoj predstavi umjetnički doživljaj: došao je rat! Neprijatelj je osvojio kraljevinu, zarobio princezu i zatvorio je u zidinama jednog ogromnog srednjovjekovnog dvorca. Kada je princ čuo tu vijest i shvatio da je ostao bez svoje drage, jedine ljubavi - tek tada je znao šta princeza znači za njega. Okupio je svoju kraljevsku vojsku i krenuo u rat, da osvoji taj srednjovjekovni dvorac u kome je zarobljena njegova princeza: "Vojsko moja! Govori vam vaš princ! Juuuuriš na zidine dvorca!
Uraaaa!". Ura! Ura! Ura! Zidina nema, jer nema novaca za kamion. Zato vam sada i objašnjavam kako je princ krenuo i gdje je došao. (PETA dijalog scena - DRUGI partner) Evo, zato sam i donio ove dvije cigle, od kojih se mogu napraviti zidine, kao što je onaj gospodin i rekao. Evo, gospoño, provjerite. Da li su prave i da li su tvrde? Da, da draga moja, to je tvrdo, a ne ono što vaš dragi ima u gaćama! Nemojte se više zavaravati. Dakle, to su zidine ogromnog dvorca. Ovdje, na vrhu cigle, nalaze se vojnici koji brane dvorac i ne dozvoljavaju princu i njegovoj bandi da ga osvoji. Jer, za ove unutra, ovi napolju su banda, a za ove napolju, ovi unutra su banda. I tako se čini da su, u ovoj drami, svi banda u komadu. Princ i njegova banda, oprostite, i njegovi vojnici, su više puta pokušavali da osvoje dvorac, ali to je bilo nemoguće. Nemoguće prije trećeg čina! A i zbog toga što su zidovi dvorca strašno visoki. Molim vas, pogledajte kako i koliko su visoki ovi zidovi. (ŠESTA dijalog scena - DRUGI partner) Gospoño, vi sjedite vrlo blizu dvorca i dobro vidite: može li ovo normalan čovjek da osvoji ili mora da čeka? (dijalog A) Tako je gospoño, on ne može da osvoji dvorac, jer su zidine velike, i on mora da čeka, a vi sjedite blizu i sve to vidite. (dijalog C) Ne mora da čeka i može odmah da osvoji? Gospoño, nisam vas pitao da li biste spavali sa mnom, nego, da li princ može da osvoji dvorac. Da li ste vi mene slušali kad sam govorio? Ovo je drama! Ovo su ogromne zidine dvorca. Ovo su vojnici - i on mora da čeka. Idemo dalje: svaki srednjovjekovni dvorac je u svojim u uglovima imao ogromne kule. Tako i dvorac iz naše drame ima kulu. Pošto kule nema, jer nema novaca za kamion... sačekajte da potražim nešto što liči na kulu. Evo, ova mala kanta za smeće! Kada se okrene... ovako... i kada se postavi pored ove cigle... izgleda kao prava kula. Naravno i ona je visoka... pogledajte, veća i od samih zidina. Tu je princeza i zarobljena, na samom vrhu dvorca. Tu su prozorčići kroz koje ona gleda: da li je njen dragi došao. Ona bi željela da on što prije doñe i da je oslobodi. Ali, ona je glupa, jer ona ne zna da će on nju osloboditi - a vi znate, jer sam vam ja rekao. Eto, to je skoro sve! Meni je žao što vi ne možete da vidite i detalje u scenografiji, jer bi onda sami mogli dalje da razmišljate. Neko će sada, možda, upitati, zašto je ta kanta ovakve boje? E, ona je ovakve boje zato što je u to vrijeme ta boja bila moderna. Drugi neko će upitati, zašto ti prorezi na kuli? To je napravljeno zbog cirkulacije zraka: ventilacija. Treći će upitati, zašto je kula okrugla i zbog čega je veća od zidina samog dvorca? Pametno pitanje gospdine. To nije bez razloga. Zamislite ovdje hiljade vojnika. Princ komanduje: "Juuuuriiiiš na kulu sa njene desne strane!". Napad ne bi uspio, pošto je kula okrugla i nema svoju desnu stranu! Ha-ha-ha! I još nešto: u ovoj kuli su odaje od vitalnog značaja za život čitavog dvorca. Tu su odaje, sa zlatom, oružjem i municijom i hranom, koje su meñusobno povezane uskim spiralnim hodnicima. I kada neprijatelj, u ovom našem slučaju princ i njegovi vojnici, osvoje dvorac, da bi osvojili i kulu, moraju stati u red, jedan iza drugoga. Ha-ha-ha! Eto, to su razlozi. Neki pametnjaković će razmišljati i postaviti pitanje: "Zašto je to drama? Jer odnosi izmeñu žene i muškarca su se promijenili. Zašto princ ratuje,
kad ima još žena na svijetu? Zašto sada igrate taj tekst i šta ste htjeli reći sa tom predstavom?". To su, možda, prava pitanja. Zašto mi to igramo i koja je poruka ove drame? Šta je princu, kao običnom čovjeku, davalo snagu da se bori i žrtvuje? Koji je to motiv da čovjek, a posebno naš princ, izdrži i istraje u svemu. Motiv je taj: što je prineza bila nevina! Gospoño, nemojte da se smijete... nije ona kao vi! Dakle, to je to, što smo vam htjeli reći. Tako prirodan i normalan trenutak u životu čovjeka, a prikazan na umjetnički način. Da sa tom, dramatičnom porukom, koju mi večeras vama dajemo, idete poslije kući. Da danima i danima razmišljate, diskutujete, analizirate, pričate... i na kraju zaključite: "Kakva drama! Pfa! Kako veliki dvorac sa zidinama i još većom kulom! Koliko vojnika. Kakav rat! Koliko ranjenih. Koliko mrtvih. Koje sve oružje. Koji topovi. Princ! Princeza! I kakva jebačina na kraju!?". Gospodo moja, i sve to za koliko novaca? (reći cijenu teatarske ulaznice), recimo: 100! 100! 100! Pa gdje to ima za te novce?! Gdje? Ima kod nas: u kulturi - u umjetnosti - u teatru! Dakle, zidine... Ovo je kula... Pa, da, zaboravio sam: tu je i kapija. A kapije u srednjem vijeku bile su napravljene od ogromnih balvana i okovane željezom, a visoke na desetine metara. I jedna takva kapija, bila je ovdje... izmeñu zidina i dvorca... i bila je stalno dignuta: ovako! A to princezi ne odgovara, jer princ ne može ući u dvorac da je oslobodi. A ovoj vojsci tako odgovara: jer su sigurniji, stepen bezbjednosti je veći, manje ih ide na stražu, i imaju više vremena za svoje slobodne aktivnosti: šah, zidne novine, horska-dramska-recitatorska sekcija i saradnja sa srednjom medicinskom školom. Kapija se, ponekad, i spušta: ovako! I kada se spusti, to opet princezi ne odgovara. Možda će neko pomisliti, da njoj ništa ne odgovara i da je malo čudna. Gospodo: ljubav! Mislite kao što misli princeza: princ čeka godinama ispred zidina dvorca i kada vidi kapiju spuštenu, to je za njega mogućnost da uñe u zidine dvorca i da je oslobodi. Naravno, on tu mogućnost neće propustiti. Ljubav i strast su jači od razuma. Izvući će svoj mač i jurnuti preko spuštene kapije: "Draaaagaaaa!". U tom trenutku, neprijatelj sa zidina dvorca može ga strijelom racionalno pogoditi: "Fijuuu!". Gdje? U vitalne dijelove tijela, koji su potrebni princezi. I šta ako ga tu pogode? Nema umjetnosti! Nema drame. Tada se naša predstava prekida, a princeza ostaje junferica. A vi morate znati da bez njegovih muda nema kulture. Opet će neko od vas reći: "To sve što ste govorili mi razumijemo. To su razlozi za dva čina drame, ali ne razumijemo zašto tri?!". Tačno gospodo, jer nisam završio sa svim detaljima, kojih nema jer nema novaca za kamion. Gledajte: ispred ovih zidina nalazi se veliki, duboki kanal sa vodom... pun ameba, aždaja, bakterija koje mogu da ugrizu i prenesu zarazu. Taj neko će još da insistira kako kanal i nije nešto važno. Pa, za tebe i nije, jer nisi obrazovan i ne čitaš. A lekcije iz istorije? A strategija ratovanja? Uzmi, molim te vojnu enciklopediju. Lekciju A: rana zora. Magla. Tišina. Princ. Hiljade vojnika. Nareñenje: "Juriiiiiš!". "Uuuuraaa!". "Ura!". "Uraaa!". "Na zidiiineee!". "Ura... kanal! Stanite... kanal! Ne guraj se, idiote, zar ne vidiš?!". Onda svi doñu do kanala, pa se moraju skidati, pokvasiti, plivati. A vrijeme prolazi. Oni koji znaju plivati
odmah skoče u kanal: "Buć!". Ostali, koji ne znaju plivati, moraju plivalice i dušeke da naduvaju. Oprostite, ne čujem šta pitate? Zašto princ ne prepliva kanal i da li zna da pliva? Naravno da zna, gospoño. On je pozitivna ličnost. On sve zna! I zato zna da ne može da savlada prepreku koja je istorijska činjenica: da u srednjem vijeku nije bilo kanalizacije. Da ljudi u ona davna vremena nisu toliko razmišljali o sranju, kao vi danas! Ha-ha-ha! Jednostavno: nisu bili time opterećeni. A mi, jesmo i tako se civiliziramo. Misliš da nije tako? Pogledaj: sjedneš... uložiš odreñeni rad... gledaš... Moje! Niko kao moje! Pustiš vodu. Ode. Srce boli... ali, ode. Za pola sata staneš na prvi most i gledaš. Eno ga! Vidi ga?! Moje. Ode! To je civilizacija. A u ona davna vremena sve je bilo drugačije. Recimo primjer: vojnik na zidinama dvorca. Na straži! Gleda da li ima neprijatelja. Ljut! I odjednom: velika nužda. Mora da sere. Klozeta nema. Niko ga nije izmislio, a on glup da ga izmisli. I kako će to da uradi? Prirodno. Kao ti na izletu. I pošto nije bio time opterećen, on to lijepo uzme, i sve preko zidina dvorca: "Opaa!". Izvinite, molim vas. I gdje je to palo?! U kanal! A to princ zna, jer je tada i živio. Zamisli da to princ nije znao: prepliva kanal... popne se uz zidine dvorca... bori se... osvoji kulu... pronañe odaju u kojoj je princeza zarobljena... provali vrata... u jednoj ruci drži veliki mač... u drugoj štit... po čitavom tijelu rane i krv... a na vrhu glave nečije govno! Princ kaže: "Ljubavi moja. Ljubavi daj mi!!". Koja bi mu istorijska ličnost dala? Ne postoji dramaturg, niti dramaturški postupak koji bi tu odluku opravdao. Eto, to je sve! (SEDMA dijalog scena - DRUGI partner) Baš sam se umorio, ali vjerujem da sam rekao sve što je značajno. Evo, da i ja pogledam. A? Nije loše. Dobro je! Gospodine-gospoño, da li ste zadovoljni mojim objašnjenjim? Hvala vam. Zidine dvorca su kao prave. Možda ona kanta malo smeta... ali, ipak se vidi da je to kula. Šta vi mislite gospodine-gospoño? Što duže gledam sve više vjerujem da je to ogroman dvorac i da ga je nemoguće osvojiti. Ali... ipak... ja nisam zadovoljan. Jer, jedan je osjećaj kada igraš, a drugi kada gledaš. Možda... kada bi imali vremena za samo nekoliko detalja... sve bi bilo još bolje. (OSMA dijalog scena - DRUGI partner) Gospodine, hoćete li malo da nam pomognete? Izvolite, molim vas, popnite se na pozornicu. Hvala vam. I vi, gospodine. Slobodno se popnite. Kako se vi zovete? Drago mi je. Gospodine, molim vas, i vi se popnite na pozornicu. Gospoño, vratiću vam muža, ne brinite, iako mi se čini da nećete biti mnogo srećni. I vi, doñite, gospodine. A sada... vas nekoliko stanite ispred zidina dvorca. Doñite ovdje. Polako. Pazi na kanal! Kanal. Da li su vam mokre cipele? Nisu. Dobro je. Sada stanite mirno. Okrenite leña publici. Nemojte da stojite u jednoj liniji. Opustite se, budite slobodniji. Sada polako dignite ruke visoko iznad glave. Još više. Budite mirni. Dame i gospodo: ovo je šuma ispred zidina dvorca! Tu se, u šumi, princ i njegova vojska pripremaju za napade na dvorac. Šuma: budi mirna. Ne okreći se. Vi gospoñice, molim vas, budite tako dobri kao što ste lijepi i popnite se i vi na pozornicu. Tako, hvala vam. Kako ste? Čučnite, evo tu. Molim vas, na oba koljena. Gospoñice, vi
imate veliku i značajnu ulogu. Vi ste: žbun! Grm! Šuma ne okreći se. Hej ti, ti si drvo, kako možeš da se okrećeš? Gospoñice, vi ste sada mjesto gdje princ, u ovome ratu, provodi najviše vremena: on tu kod vas spava, jede, misli, odmara se od bitaka, piše dnevnik, sere... Šuma gledaj naprijed! (dijalog A) Gospoñice, vi ne nosite grudnjak? Mora da su vam sise čvrste i da stoje same od sebe. Mogu li da ih vidim? Divne su. Hvala vam. Kakve sise ima?! Mogu li da ih dodirnem? Kao kamen! (dijalog B) Vi nosite grudnjak?! Naravno, takve sise kao što su vaše i moraju da se čuvaju. Mogu li da ih pogledam?! Gospoñice, nemojte se smijati. Vaša uloga je ozbiljna. Koji miris upotrebljavate? Divan je. Gospoñice, ako se vi budete smijali, publika će pomisliti, da vama kao grmu, nije stalo do princa, a to znači da niste razumjeli svoju ulogu i da ste glupi. Molim vas, budite ozbiljni. Tako. Grm, pazi, tvoja uloga je da pokažeš kako je princ očajan. Stavi ruke na grudi i glavu okreći desno-lijevo. Malo jače! Gospodine, doñite na pozornicu. Hvala vam. Kleknite na koljena... i sad još na laktove. Polako... tako. Sada hodajte: vi ste medvjed! Medo! Vi gospodine. Isto tako... kao da imate četiri noge: vi ste vuk! Šta me gledate? Hodajte! Ovo je šuma. Vi ste slobodni. Vi ste sada gladni i idete šumom da nešto pojedete. Šuma: digni ruke! Gdje si vidio da se drvo okreće i smije. Gospodin, vi ste kao pravo drvo: zimzeleno! Gospoño, dodajte mi vašu tašnu. Ne bojte se, nisam ja lopov, ja sam glumac! Hvala. Sada ću da je stavim na rame ovom drvetu. Evo, ovako; to je gnijezdo. Gospoño, molim vas, i vas gospoñice, stanite tu pored grma. Ruke ispružite naprijed, da budu savijene u laktovima: ovo su dvije tužne vrbe. Gospodine, to je vaš sin? Doñi mali na pozornicu. Brzo. Jednu ruku stavi ovom drvetu na rame, a drugu ovom drvetu na ruku. Poskoči malo u mjestu. Hop-la! Još jednom. Ovo je majmun na dvetu. Evo... tek sada imamo sve detalje. Šuma. Divlje životinje. Medo. Vuk. Zec? Grm. Tužne vrbe. Zidine. Kula. Dvorac! Sada moramo da napravimo probu najteže scene u predstavi. Druga scena trećeg čina: kada princ osvaja dvorac i oslobaña princezu. Morate mi svi pomoći. Slušajte me. Blizu je kraj predstave. Još samo nekoliko scena i vi idete kući. Drama traje! Na samom kraju Druge scene počinje veliko nevrijeme: oluja! Sve je u tom trenutku protiv princa: i Bog, i razum i priroda! Ti, kao gledalac si očajan i misliš: "On nikada neće osloboditi svoju dragu princezu. Nikada više neće biti sa njom?!". Ali, pogledaš na svoj ručni sat i pomisliš: "Još petnaestak minuta i biće kraj... znači za koji minut ovaj glumac će osloboditi princezu!". I petnaestak minuta prije kraja predstave, dakle, počinje, oluja! Kiša pada: ssssssssss, sssssss! Gromovi udaraju: grom! Bruuum! Grooom! Vjetar nosi i čupa sve ispred sebe: uuuuuu! Fijuuu! Grom! Sssss! Fijuuu! Drama! Molim vas da probamo tu Drugu scenu iz trećeg čina. Sve, molim vas! Velika oluja! Svi zajedno... tri-četiri: uuuu! Ssss! Grom! Brum! Fijuu! Oluja mora biti jača. Što je jača oluja to je veća drama. Glasnije gospodo. Još glasnije! Šuma, šta stojiš. Njišite se: desnolijevo. Jače! Grm, ti moraš da se treseš. Životinje su uplašene. Medvjede jedan, ti si uplašen. Oluja mora biti glasnija i jača! Grooom! Ssss! Uuuuu! (OSMA KATARZA dijalog scena - DRUGI partner, GLUMAC silazi sa pozornice i sjeda u gledalište) Uuuu! Fijuuu! Grom! Sss! Ovi su glumci
izvrsni, gospodine. Da li se i vama sviña ova predstava? I meni. Ono treće drvo sa lijeve strane je sjajno. Kada vidim ove tužne vrbe, ja pomislim da sam u prirodi pored neke rijeke. Šteta što onaj vuk-medvjed nije u nekom zoološkom vrtu. Bravo! ( aplauz) Dame i gospodo, proba je bila sjajna. Tako ste nadahnuto igrali da sam u jednom trenutku zaboravio da niste prava šuma! Medvjede, kako si ti talentovan. Slušajte me svi: vi sada idete na svoja mjesta u gledalište. Kada doñe treći čin i ova scena koju smo sada probali, ja ću tekstu, koji govori princ, dodati još repliku: "Šuma! Grm! Medo! Majmune! Vrbe tužne!". Vi u tom trenutku brzo izañite na scenu i glumite to što smo sada probali. A ja ću i dalje igrati princa. Hvala vam! Još jedan aplauz za njih! Hvala vam! (DEVETA dijalog scena - DRUGI PARTNER) Tek sada je sve ovo kao prava predstava. Ja sam siguran da sam objasnio sve čega nema. Gospodine-gospoño, da li ste zadovoljni? Da li sam sve lijepo objasnio? Da li vam je sada jasno koliko scenografija znači teatru?! Da li sve vidite? Da li ste prepoznali sve detalje? Želite li da neke detalje ponovimo? Da li ste sve vidjeli o čemu smo govorili? (dijalog A) Vi mislite da sam sve objasnio? Hvala vam. Naravno da vam je jasno, jer ja sam se toliko trudio. Vi sve vidite? Divni ste. Vi imate maštu. (dijalog B treba zanemariti kao da ne postoji, a tražiti odgovore koji prave dijalog i grade predstavu) (dijalog C) Niste zadovoljni? Nisam dobro objasnio? Ne vidite? Vi ste, stvarno, prirodno nemaštoviti. Bolje bi bilo da ste ostali kod kuće. Gospodin-gospoña, koji sjede u istom redu kao i vi, oni vide, a vi kao ne vidite? Molim vas, pogledajte još jednom! Samo malo mašte i ništa vam se neće dogoditi! Gospodine-gospoño, da li vidite dvorac? Vidite! Hvala vam. Da li je dvorac veliki? Naravno da je veliki, ovo je drama! Da li vidite zidine? Hvala vam što vidite. Da li vidite kulu? Naravno, nju je lako vidjeti jer dominira scenom. Da li vidite prozorčiće na kuli? Vidite. Hvala vam. Ne vidite. Vjerujem vam: jer su prozori tako mali, a vi sjedite daleko. Možda ne bi bilo loše da sutra ujutro odete kod očnog ljekara. Jer, malo je čudno da svi vide, a vi ne vidite. Gospodine-gospoño, da li vi, možda, vidite i princezu na prozorčiću? Vidite?! Vi ste maštoviti. Sjajno. Hvala vam. Vi ne vidite? Gospodine-gospoño, vi je ne vidite zato što ne može princeza čitav dan da bude na prozoru. Hladno je! Vi ne vidite zato što daleko sjedite? Molim vas, doñite na pozornicu. Da li sad vidite. Ako ne vidite, ja ću sad da vam kantu donesem u krilo. Da li sad vidite? Sada bi svaka budala vidjela! Gospodine-gospoño, ako vidite princezu, recite nam, kako izgleda? Da li joj je kosa plava ili crna ili... Plava kosa. Hvala vam. Crna kosa? Divno. Vi imate svoje mišljenje. Hvala vam. Smeña. Zelena. Crvena. Sijeda! Ćelava! Da li neko vidi neku drugačiju princezu? Guzata? Sisata?! Obrijana. Gospodinegospoñ o, nisam pitao kakvi ste vi dole! Žuta sa tačkicama?! Šarena?! Gospodine-gospoño, vi ste ludi, a mi tražimo nešto normalno, Vi ste seksualni manijak. Gospoño, molim vas koliko vi vidite vojnika na zidinama dvorca? (odgovor sa dvadesetak vojnika) Gospoño, nisam vas pitao sa koliko njih ste održavali seksualne odnose, nego koliko ih ima na zidinama
dvorca? Ovo je drama gospoño, koja traje tri čina. Ne može u drami da bude dvadesetak vojnika. Njih mora da bude hiljade! (odgovor u desetinama i stotinama vojnika). Čestitam, gospoño. Čestitam! Ona broji dok se mi igramo! (DESETA dijalog scena - DRUGI partner) Dame i gospodo, pošto vidimo više različitih princeza, a da u drami ne bi bilo zabune: sada moramo glasati! Moramo glasati da bi svi vidjeli istu princezu. Glasati, dizanjem ruke. Ona princeza koja dobije najviše glasova, ona će biti zarobljena u kuli, pojavljivaće se na prozorčiću, i nju će princ na kraju... osloboditi. dame i gospodo, možemo li da glasamo? Hvala vam. Plava princeza! Ko glasa za princezu plave kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Crna princeza! Ko glasa za princezu crne kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Zelena princeza! Ko glasa za princezu zelene kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Crvena princeza! Ko glasa za princezu crvene kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Smeña princeza! Ko glasa za princezu smeñe kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Šarena princeza! Ko glasa za šarenu princezu neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Ćelava princeza! Ko glasa za ćelavu princezu neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Guzata princeza. Sisata princeza... itd. Hvala vam! Dakle, dame i gospodo (na primjer: plava) plava princeza je dobila najviše glasova (tačan broj). Plava princeza: prvi put. Plava princeza: drugi put! Plava princeza: treći put! Prodano! Plava princeza! Pla-va! Plava! Plava princeza je na prozorčiću, plavu princ voli, plava princeza je nevina, i plavu će na kraju princ osloboditi. Dame i gospodo, još samo malo, nekoliko trenutaka i počeće drama! (JEDANAESTA dijalog scena - DRUGI partner) Moramo, molim vas, da glasamo za dvorac. Moramo biti sigurni da svi vidimo veliki srednjovjekovni dvorac, zidine, kulu i vojnike. Tek tada može da počne predstava! Dakle, dame i gospodo, ko vidi dvorac neka digne ruku! Da li svi vide čega nema?! Ko vid neka digne ruku: jedan, dva, tri... !! II DIO PREDSTAVA SCENA 1. Gospoñi reci: kada mi piće spravi, Neka zazvoni. Idi, pa počini. Sluga odlazi. Da li to nož pred sobom vidim ja, Okrenut drškom prema šaci mojoj? Daj da te ščepam! Nemam te, a ipak Vidim te neprestance. Pa zar nisi, Privide kobni, i opipljiv ti, Ko što si vidljiv oku? Ili si Tek nož u mašti, tobož-tvorevina, Iz vručićava mozga ponikla? A vidiš se opipljiv ko i ovaj
Što ga sad potržem. Vodiš me putem kojim kretoh već, Oružje uprav tako imao sam Da upotrijebim. Il se s vidom mojim Ostala moja čula šegaju, Il vrijedi on koliko ona sva. Klov... molim... Klov. Vidim te neprestano, a na tvom Sječivu i na dršci kapi krvi Koji ne bijaše prije. Al toga nije: To se tek samo tako priviña Krvavi ovaj posao mom vidu. Nad polovinom svijeta priroda Izgleda sada kao umrla. A san, za zastor skriven, morom more Opaki snovi: sada čarobnjaštvo Hekati blijedoj žrtve prinosi, A sablasno ubistvo, probuñeno Stražarom svojim, vukom, što na svojoj Zavija straži, korakom se mučkim, Ovo je mučki korak; tarkvinski krupnim, Ovo je tarkvinski korak, i kratkim Sladostrasnim, evo ga, Svom cilju šunja kao duh. O, draga moja ledi Makbet! Operi ruke moje od te krvi, O, draga, ledi Makbet. Učini zločin moj nevidljiv za oko ljudsko. Da krv njegova nestane s ruku mojih, Da Dankanova vlast uñe u tijelo moje, A krv njegovu operi, operi, s ruku mojih. Operi ruke moje krvave, draga Ledi Makbet, Operi ovaj prljavi pod po kojem se Valjam ja, ovaj pod niko nije obrisao Godinu dana; dobiću infekciju, o draga Ledi Makbet! I ovdje je vaš prilog za kulturu? Ovo... sitna para - sitna logika. Koliko para... toliko glume! Kad završim glumu svoju, ko hoće još nek stavi, Ko neće... marš na televiziju! O, čvrsta I postojana zemljo, korak moj, Ma kud da krenem prečuj, kako ne bi
Ni same stijene izbrbljale kud ću, Te grozu s ovog skinule trenutka Koja mu sad tako pristaje. Dok ovdje prijetim ja, on živi tamo: Za dijela zar sve riječi led su samo. Brrr! Dolazim, dolazim, Da Librijum u tijelo svoje stavim I čašicom se jednom okrijepim, Po ljekarskom receptu! Idem, i stvar će izvršena biti: Zvono me zove. Ti ga, Dankane, Prečuj, jer ovo pogrebno je zvono: U raj il pakao poziva te ono! SCENA 2. Molim... Da. Jesam. U gimnaziju. Ne, ja sam bio u Prvoj gimnaziji. Možda ste čuli za nju: profesorica Milačić. A, ne. Nisam. Molim. Da, sam. Mislio sam da je tako najbolje. Ne čujem. Da, da. Tu je sa biografijom i monologom. Da, da. Pjesma. Nisam. Jesam. Mislio sam da je tako najbolje. Sam. Da, da. Nisam. Jesam. Kako nema... mora biti, tu na kraju. Da. Pjesma. A ovo još nije gotovo... Mislio sam ako treba još. Vi ste me prekinuli. Da, da. Pripremio sam. Jedna naša poznata pjesma koju je napisao naš poznati književnik i pjesnik. Pa, ovaj... Da, Laza Kostić. Laza Kostić: Meñu javom i med snom Srce moje samohrano ko te dozva u moj dom? Neumorna pletisanko, što pletivo pleteš tanko meñu javom i med snom. Srce moje, srce ludo, što ti misliš s pletivom? Ko pletilja ona stara, dan što plete, noć opara, meñu javom i med snom. Srce moje, srce kivno, ubio te živi grom! Što se ne daš meni živu razabrati u pletivu meñu javom i med snom! SCENA 3. Tata. Tata. Položio sam. Glumac. Bilo je izvrsno. Sjajno. Ne mogu da vjerujem. Izveo sam monolog i jedan gospodin me pohvalio. Glumac! Tata?! To je danas fakultet: fakultet Dramskih umjetnosti. Tata! Glumac?! To se danas kaže izvršilac dramskih radova. Tata, šta ti misliš o tome da ja danas budem glumac... Sine, dobro. Dobro. tako si nam malo izmakao ispod kontrole i... Ja i mamica
se jako radujemo da si ti izabrao baš to zanimanje. Ti najbolje znaš... Imaćemo u našoj porodici jednog sina inženjera, a sada... imaćemo... jednog sina... glumca! Ali, tata. Biti glumac. Biti glumac... to je... ishodište jedinstvenosti. Ishodište. Tata, slušaj me! Vjeruj mi. Ma, ti mene ne razumiješ. Nikada me nisi razumio. Gledaj me. Tata. Dobro je da se neke stvari unaprijed odrede. Tata! Gluma je vještina mnogo jednostavnija nego što se to na prvi pogled misli. Hej, tata! Glumci glume kao da je istina ono što ti čarobnjaci dočaravaju svojom glumom - kao da je istina. Glumci glume glumeći kao da im nešto jeste što zapravo nije, tako da gledalac vjeruje kao da je istina ono što oni glume. Tata. Čovjek kome vjeruju da ga nešto boli, a ne boli ga ništa, ili obratno, čovjek koji se tako srdačno smije da može nasmijati i druge, a možda je subjektivno veoma nesretan i bole ga zubi, a ljudi mu vjeruju, za takva čovjeka se kaže da je dobar glumac. A vidiš, tata, ja bih želio biti... SCENA 4. Aurea prima sata est aetas, ljuae vindice nullo sponte sua sine lege fiden rectumljue colebat. Poena metusljue aberant, nec verba minacia fixo aere legebantur nec supplex turba timebat iudicis ora sui sed erant sine vindice tuti. A, E, I, O , U ! A, E, I, O , U ! A, E, I, O , U ! As! Pozicija jedan Pas de deux. Pozicija dva Pas declie. Pozicija tri En avant. Kiks! SCENA 5. Snove snivam, snujem snove, Snujem snove biserove, U snu živim, u snu dišem, Al ne mogu sitne snove, Ne mogu ih da napišem! Snove snivam, snove snujem, U slike bih da ih kujem, Al su sanci poletanci Ne mogu ih da prikujem Srcu mome laganome! SCENA 6. Molim vas, izgovorite taj govor onako kako sam vam ja pokazao, da vam gotovo klizi sa jezika. Ali ako budete žvakali, kao što čine mnogi vaši glumci, onda će mi to biti isto tako prijatno kao da sam opštinskom dobošaru dao
da govori moje stihove. Pa nemojte suviše ni testerisati vazduh rukama, ovako: nego budite u svemu umjereni. Jer i u samoj bujici, buri, ili, da tako kažem, vihoru strasti, vi glumci, morate imati mjeru, koja će to ublažiti. O, kako me vrijeña do dna duše kad čujem kakvog plećatog razbarušenog klipana kako u dronjke cijepa neku strast, da bi probijao uši najjeftinijoj publici u pozorištu, ovo je naravno metafora, koja nije ni za šta drugo nego za nerazumljive pantomime i galame. Volio bih da išibam takvog dripca. Molim vas, izbjegavajte to! SCENA 6 a. Ja jamčim za to vašoj svjetlosti. SCENA 6 b. Al nasloni na te snove tvoje grudi biserove, dve ledene biser kapi: Ta bi studen smrzla snove, sve te slike sledila bi. SCENA 6 c. Ali ne budite ni suviše krotki, već neka vas uči vaše roñeno osjećanje mjere; udesite radnju prema riječi, a riječ prema radnji, i naročito se starajte da nikada ne prekoračite granice prirode. Jer svaka takva pretjeranost promaši cilj glume, čiji je zadatak, u početku i sad, bio i jeste, možete zapisivati, da bude, tako reći, ogledalo prirode: da vrlini pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu roñenu sliku, a samom sadašnjem pokoljenju i biću svijeta oblik, i otisak. Sad ako se u tome pretjera, ili ne dotjera, neznalice će se možda smijati, ali će pametnima biti vrlo mučno. Pametnima! Hvala, gospodine. A sud ovih ako dopustite, mora pretegnuti čitavo pozorište prvih. Mora! Mora! SCENA 6 d. Hvala vam. Ovo je bio neposredan kontakt umjetnika sa narodom. Hvala! A sad, dame i gospodo, istorijska scena u kojoj umjetnik nalazi oslonac u društvu. SCENA 6 e. O, gledao sam igru nekih glumaca i slušao druge da ih hvale, i to vrlo mnogo, koji, pa da se ne izrazim prostački, nisu imali ni naglaska krštene duše, ni hoda krštenog, ni nekrštenog, ni čovječijeg; nego se to šepurilo i urlalo, da sam ja pomislio da je kakav nadničar prirode napravio ljude, a nije ih napravio dobro, tako su nakazno podražavali čovječanstvu! SCENA 7. "Nadam se da je to kod nas uglavnom..." (popravljeno). "Da je to kod nas... uglavnom..." (popravljeno). Uh! "Nadam se da je to kod nas uglavnom..." (popravljeno). Ne, ne mogu se sjetiti. Znam smisao te riječi, ali je ne znam tačno izgovoriti. Znam da je to kao glagol, ali je nekako čudno preveden. Ne čudno: nelogično! Ta riječ, taj glagol, on je izmišljen. Prevodilac je to izmislio. Ovaj monolog je pisan u stihu, i da bi se nastavci rimovali... ova posljednja riječ u stihu je izmišljena! Ovaj prevodilac je lud! Taj njegov prevod, možda, i zvuči logično, ja se u to ne razumijem mnogo, ali ja, kao
glumac, kad ga učim, moram da ga učim napamet. To je grozno. Oprostite, molim vas. Nadam se da je to kod nas uglavnom... (popravljeno). Eto, ne mogu se sjetiti. Što sada više insistiram da se sjetim, to mi je sve teže... Još znam da mi je to slaba memorijska tačka u monologu, i prije nego što sam krenuo u ovu scenu, ja sam u sebi ponovio taj glagol, i opet sam zaboravio! Uh! Potrebna je samo sekunda dekoncentracije i čovjek se izgubi. Oprostite mi. U ovoj predstavi ima toliko teksta, toliko promjena ritma, različitih emocija, čudnih detalja... a sve igram sam! Da je ovdje, sa mnom, barem sufler: sve bi bilo drugačije. Niko od vas ne bi vidio da ja ne znam tekst. Ja bih glumio: "Nadam se da je to kod nas uglavnom... O!... Uglavnom...". A on, sufler, bi mi šapnuo rečenicu, riječ, koju ne znam: "Sss... sss!". I ja bih nastavio da glumim. Nije meni žao što nema suflera, ni što se predstava prekinula, nego mi je žao zbog lika! Malo mi je neugodno zbog njega. Jer ja sam sad izašao iz njega, da se sjetim teksta koji sam zaboravio, a on, lik, je i dalje ostao naslonjen na ovom gospodinu-gospoñi. On je sad tu, ja sam izašao iz njega, i ja sam sad tu. Jer, ne može lik da se sjeti teksta. On ne zna šta je tekst. On misli da su sve te riječi i rečenice iz njegove glave. Nije! Ja sam učio tekst, ja sam zaboravio šta treba da kažem, i ja sam prekinuo predstavu. Kako bi sad lik mogao da razgovara sa vama kad vas ne poznaje i ne vidi. Vi za njega ne postojite. Mi smo imali suflera, kod nas u teatru. Jer to je ipak neka sigurnost. Taj posao je radio jedan divan momak. On je završio stomatologiju, ali je kao sufler bio sjajan. To ne može da radi svako. Jer sufler mora da zna koja su mi slaba mjesta u tekstu, i da li sam zaboravio rečenicu ili samo jednu riječ. I mi smo željeli da on kod nas radi. I on je želio. Mi smo pisali molbu da se u teatru otvori još jedno radno mjesto. Dobili smo odgovor iz Ministarstva: ako se otvori još jedno radno mjesto u teatru, onda nacionalni dohodak iz četvrtog kvartala prošle godine, koji se stabilizirao na optimalnih 14,7%, u odnosu na prvi i drugi kvartal ove godine, gdje je prosjek 76,3% u porastu, i ako sad zaposlimo suflera, nacionalni dohodak ne raste, nego pada za cijelih 17,4%, a po kvartalu 0,18%, što znači: da je moj honorar manji za 10%! A ja ne dam moj honorar! Da, ne dam... ali zato sam sad i prekinuo predstavu jer sam zaboravio tekst. Evo, čim se sjetim nastaviću da glumim. Vratiću se u lik i igram dalje. Nemojte vi misliti da je to lako: da ja uñem i izañem iz lika. To je jedna složena psihološka radnja, koja utiče na rad mozga, na psihu i raspoloženje. To ostavlja posljedice. To je društveno dokazano! Bolje je da ostavlja mentalne posljedice, nego da ja dajem svojih 10%! Ući i izaći iz lika to i nije tako strašno. Strašno je kad glumac nekom liku da svoje organe, zaboravi tekst, i izañe iz njega da se podsjeti šta govori. Na primjer glumac da liku svoje organe. Publika u dvorani šapuće: "Umjetnički doživljaj! Pfa! Glumac mu je dao svoje organe! Pfa!!". Ja igram. Igram!: "Aaaa!". I odjednom zaboravim tekst. Glumac nije mašina. Recimo, boli me glava, nešto mi se dogodilo taj dan i ja zaboravim tekst. Izañem iz lika da se sjetim teksta: a lik ode sa mojim organima. Gdje ode?! Ode u društvo! I tako nekoliko puta i puno društvo organa! Ljudi se onda pitaju: "Odakle toliki organi?!". Iz kulture!! Dobro, da ne govorimo o tome. Evo, drugi primjer: koliko puta ste bili u
teatru i gledali predstavu u kojoj, recimo, neki glumac trči preko pozornice. On trči: "Aaa!". Ti misliš: "Pfaa! Kako onaj glumac glumi!". Ti misliš da on glumi: a on, u stvari, trči za svojim organima! Trči, jer se davanje organa posebno honorariše! Ti misliš da je to lako: ući - izaći dati organe - a ostati normalan. Naravno, da nije lako. Ti nemaš ni vremena ni prostora ni toliko uloga da bi to sve postalo lako i normalno. Nemaš! Opera, balet, drama - sve je to kod nas na jednoj pozornici. Ne mogu ja dovesti svoj lik, iz neke predstave, i deset sati probati da uñem i izañem iz njega i još da mu dajem svoje organe. Jer, ti imaš svoju probu: tri-četiri-pet sati! Pa ko uñe - uñe, ko da da! Ti, recimo, probaš, i treba ti samo malo da uñeš u neki svoj lik: kad dolaze ovi iz opere-pjevači: "La-la-la!", pa ovi iz baleta igrači: "Hop-la-hop!", ili glumci iz neke druge predstave, i svi nose svoje likove. I oni imaju probu. Još je sreća, ako ti je lik, u koji moraš da uñeš, neki dobar čovjek. Zamisli da je neki ružan, nepristojan, nekulturan, nervozan, da je idiot, budala - jer svijet, koji mi igramo, je pun takvih ljudi. Gospodo, ako ne vjerujete, okrenite se okolo sebe i pogledajte. Pogledajte ne svijet, nego prvog koji sjedi pored vas! Pogledajte se u ogledalu! Ti nemaš ni vremena, ni prostora ni dovoljno uloga da igraš. A kad misliš da sve to imaš: penzija! A ja sam imao sreću! Sreću, da je predsjednik kućnog savjeta (hausmajstor) gdje ja živim, shvatio šta meni treba. On je došao i rekao: "Ti si jedan veliki potencijal, ti si jedan veliki entuzijasta... ti si malo onako... Marš u podrum!". Dolje u podrumu je ostala prazna prostorija od kućnog savjeta. Ja nisam vjerovao. On je vikao: "U podrum!". Ja sam dobio prostor, ja sam dobio vrijeme! "U podrum podrum!!". Ja sam bio srećan! "I nemoj mnogo da se dereš, djecu da ne plašiš". Heeej! "I pazi na kućni red: ne možeš iza 20 sati...". Hej! Ja sam sakupio sve svoje likove: Makbet, Hamlet, Viktor, Cibra, Ferdiščenko, Edgar, Leopold, Aleksa, Jovadin, Lanselot... i sve dolje u podrum! Opaaa! I tu, u podrumu, ja sam probao. Satima, danima, godinama. O? A! Iii! U? E-he-he! A? Uuu! Eu? Io? A! I! O! U! Sve: sam... sam... sam! I jednoga dana, došao sam iz podruma umoran, kad neko kuca na vrata stana. Kuc! kuc! Ja otvaram vrata i ugledam predsjednika umjetničkog savjeta iz teatra. "Dobar dan". "Dobar dan". "Šta je bilo?". "Donešena odluka!". "Kakva odluka?!". "Jednoglasna!". "Za šta?!". "Za angažman!". "Gdje?!". "U teatru! Ti!". "Šta ja?!". "Ti treba da igraš lik jednog kriminalca". "Da uñem u lik jednog kriminalca?!". "I ubice!". "Ubice?!". "Lopova!". "Lopova?!". "Četrdeset proba!". "Četrdeset?!". "Dvanaest predstava!". "Dvanaest?!". "50% na prvoj probi". "50%?!". "A daš li mu organe, još 12%!". "Organi 12%?!". "Maksimum!". "Maksimum?!". Toliko kod nas vrijede kriminalci, maksimum! Mojoj sreći nije bilo kraja. Ja sam o tome, u podrumu, mogao samo da sanjam. Jurnuo sam stepenicama, niz hodnik, u podrum. Jurio sam, srećan, da onom kriminalcu kažem da ću ja ući u njega. Da ću ga ja igrati! A on je dolje u podrumu. Svi su oni dolje: u podrumu. U mraku. Čekaju: svjetlo... zavjesu... kostim... šminku... repliku... znoj... aplauz... kritiku! Čekaju mene! Utrčim u podrum: "Hej, gospodine kriminalac... ja ću vas igrati!" A on me nogom udari: "Buuum!". "Heeeej?!". Udari rukom: "Traaas!". "Heeej?!". "Šljaaap!". Kriminalac. Kriminalac i ubica. Da bih bio srećan: morao sam biti ubica i
kriminalac! Bilo mi je teško i bila mi je muka! On da se prema meni tako ponaša?! On? On koji, bez mene, ne postoji! Kriminalac? Ha-ha-ha! Ja sam glumac. Ja mogu ući u njega i on će biti frljav. Ja mogu ući u njega i on će biti smiješan: ovako će da hoda! Ali ja hoću da on bude to što jeste! Jer, ja sam glumac! Ponovo ja siñem u podrum. Polako. Stavim uho na vrata podruma. Svi su unutra. A meni muka. Stavim ključ u bravu. Tišina. Otvaram vrata podruma: "Škriiip!". Uñem. Gledam. Izañem: "Škriip!". Zatvorim vrata: "Škljoc!". U podrumu panika. A meni muka. Otvorim vrata ponovo: "Škriip!". Lijevom rukom: "Klip!". Upalim svjetlo. "Škriip!". Zatvorim vrata: "Škljoc!". Gledam ih: "Ko vas jebe!!". To ja likovima u podrumu. Ha-ha-ha! Sad mi reci gdje je granica!? Gdje?! Ovdje? Ili ovdje?! Ha-ha-ha! Kakav moral! Ovo je teatar! I ja hoću da igram! U tom trenutku, onaj kriminalac se okrenu, kao da je htio da diskutujemo. Ali, ja sam glumac! I ja sam skočio na njega. Igraću te: "Aaaa! Aaaa!". Kad ja hoću i kako ja hoću! "Aaa! Aaaa!". A ova čistačica što čisti stubište u zgradi: ona ima veći honorar od mene. Ona čisti tri stubišta u tri zgrade i zaradi više nego ja kada liku dam organe. Ona čisti: "La-la-lo-lu!". A ja dolje u podrumu: "Aaaa!". Ja ulazim u njega. "Aaa!". A čistačica: "Ljudi! Ljudi! Šta je ono u podrumu?!". Svi stanari su došli na vrata podruma: "Aaa?!". "Ooo?!". "Uuu?!". "Iii?!". "Eee?!". Svi su rekli: "Ujetnički doživljaj!!". Ja ulazim u njega: "Aaa!". A oni gledaju. Ja postajem on: "Aaa!". A oni gledaju. Ja sam on: "Aaa!". A oni gledaju: "Platite kartu!! Platite kartu!". Pobjegoše. Ali nije to ništa. Ovo, nije ništa. Ja sam, tako, jednom igrao Budalu. Deset godina. Budalu! Kakva sam ja Budala bio! Dobio sam nagradu za Budalu. Društveno priznanje: kao Budala! Kad sam ja želio da budem Budala, ja nisam odmah bio Budala. Ja sam, prvo, danima i danima išao i gledao ljude. Gledao i tražio inspiraciju za svoju Budalu. Jer ja nisam želio da to bude neka tamo nama nepoznata Budala: nego naša Budala! Naša! Kad čovjek doñe u teatar da gleda: on gleda i kaže: "Vidi, onaj je isti kao ja!". Jedno kulturno poistovjećenje. Ali, ni ti nije ništa! Ovo nije ništa. Ja sam jednom igrao "Medvjeda" (A. P. Čehov). Godinu dana! Godinu. Medvjeda! SCENA 8. Kad se preneš, prvo biće, Koje spaziš, tvoje bit će, Tvoja ljubav, tvoje žice Bio medvjed, mačak, lis, Vepar ljuti ili ris Kad se preneš, bit će cio Tvome srcu drag i mio, Makar kako gadan bio. SCENA 9. Glumac, radimo jedan projekat na televiziji. Ovo je medij. Glumac. Radimo jednu veliku seriju. A ja režiram. Glumac. Kad sam čitao scenario, glumac, ja sam našao jednu ulogu za tebe. Uloga! Mislim... nema teksta.... Ali, uloga! Glumac. Pazi: gledaj ovamo! Ovamo. Pazi! Tvoja uloga. Snimamo seriju. I onda jednoga dana snimamo: total! Vide se: brda... oblaci - kumulusi... konji... rijeka... šume... A ti, glumac, ti stojiš u dubini totala. Stojiš. I šutiš!
Glumac. Televizija! Serija! Pazi! Sjedi narod i gleda. Gleda! I odjednom: total! I onda onaj što gleda kaže: "Jao! Total! Upali video. Ženo probudi djecu. Brzo ovamo, svi! Gledaj! Vidi! Vidi ono! Vidi ovo! Vidi ono! A vidi, vidi, vidi onog glumca kako šuti!". Glumac! Teatar?! Tebe će više ljudi vidjeti na televiziji kako šutiš, nego u teatru za čitav život. Halo? Ko je?... Klov? Halo Klov? Prekinu se. Glumac, da ti kažem istinu: tu tvoju ulogu... tu tvoju ulogu... može da odigra bilo ko! SCENA 10. U posjetu je došla jedna žena. Sreo sam je "Kod Labuda". Sjedila je i pušila, veoma privlačna, ali ima čudan pogled. Prodoran. Upravo sam razgovarao sa svojim prijateljem, Imanuelom Kantom, 1724 - 1804, pa mi je gazda rekao: "Okani se toga, Viktore!". Kada je čula moje ime, pogledala me i nasmiješila se. Izašao sam. Dolje pred kapijom, baš kada sam htio ući, stiže me. Ona. Otvarala je vrata od auta i ja sam sjeo. Rekla je: "Ti si Viktor?". Htio sam joj predstaviti svog prijatelja Kanta, ali ona se nagnula preko mene i zalupila mu vrata pred nosom. Nasmiješila se i rekla: "Ti si, dakle, Viktor!". Nisam znao šta da radim. Izašao sam iz auta. Ona je sjedila i posmatrala me. Ja sam prišao i otvorio vrata. Kao neki lakej. Gledala me kako sam blenuo u njene noge dok je izlazila. Vidio sam ih sve do iznad čarapa. Divne noge. Stajala je, zaklanjajući oči od sunca. Pitala me: "Da li često razgovarate sa mrtvim filozofima?". Objasnio sam joj da je to jedan od mojih štosova. Nasmiješila se i otišla. To je moje... ishodište... dodao sam. Tata! Ishodište jedinstvenosti. Tata, nemoj se osvrtati, stoji iza tvoje stolice. Kako ko? Karl Marks. Marksa je stid zbog mene. Tata pogledaj: Georg Vilhelm Hegel, 1770 - 1831! U redu, tata. Otišao je čim je tebe opazio. Tata, ja volim ovo mjesto. Volim ga. Ja živim i drugo mi ne treba. Ovdje se osjećam siguran. Ja sam prestrašen. Shvataš li? Ja sam bolestan. Ja sam prestravljen. Šta misliš, zašto sam bio tamo ... tamo, gdje sam bio? Tamo sam imao bijelu sobu. Bijeli krevet. Bijele vrtove. Sve je bilo tako tiho. U tome i jeste stvar što ljudi nikako ne mogu da shvate da sam sretan. Ne mogu da vjeruju, a to je sasvim prosto. Neizlječivo, ali optimista. Ne dam se ničim uzbuditi. Znam sve što rade. Čime su tako strasno zauzeti. Ali me nije briga. Ne muče me nikakvi nazori. Ja sam srećan. Tako je to u mojim godinama. Šta hoćeš da radiš? Kao da nije dosta, već i to, što oni rade! I tako prevrćeš po smeću... kao da si sasvim po strani. A onda se vratiš ovamo, sposoban za novu čarku. Mogao bih ubiti jednoga dana. Znate, ja razmišljam o mučenjima i imam nekoliko zanimljivih ideja. Ali moram reći da to ne bi išlo tako lako. Tata, vidiš li onog smiješnog čovjeka koji čuči? Onog što nas gleda? To je Darvin. Vidio sam Dekarta kako je ušao ovamo! Dekart je kurva! Jurim ga. Ja sam prognan. O! Xon Stjuart Mil! 1807 - 1873. Činjenica je da mi se bolest povratila. "Sloboda je u tome da svako može činiti ono što želi!". Tačno je! Ja sam prognan. Ja sam osuñen na izgnanstvo. Ja sam glumac. Sloboda je u tome da ti svako može režirati ono što želi! SCENA 11. Sam od prekjučer: sve bijaše teatar. Bijah neki put na balkonu, a neki put na sceni. U jednom činu, kulise su bile tako goleme, da se ništa drugo nije
vidjelo. Nema scene. Nema gledališta. Nema mraka. Nema osvijetljene rampe. Za uzvrat masa publike je bila na sceni. Masa! SCENA 12. Narode! Narode! Dobro veče i dobro došli u teatar! Kod nas je svako dobro došao. Sanjate li da postanete umjetnik? Doñite! Doñite, narode. Nas teatar zapošljava svakoga. I svakog stavlja na njegovo mjesto. Jeste li se odlučili? Čestitamo! Ne?! Šteta! Ali požurite, predstavite se. Cirkus je najpristojnija forma teatra! Doñite, narode! Da li još uvijek sanjate da postanete umjetnik?! Doñite! Imate vrijeme, prostor, radnju! Sve! Odlučili ste se? Čestitamo! Ali požurite, predstavite se. Još prije ponoći. Jer u ponoć ćemo zatvoriti i nikada više nećemo otvoriti! Jadan onaj koji nije povjerovao. Sloboda je u tome da ti svako može režirati ono što želi. Narode. Narode. A ovo: ovo je sve režija. Doñite. Ja sam samo glumac! Doñite! Ovo je jedinstvena prilika! SCENA 13. Dragi naši gledaoci, imam čast da vam kažem u čemu je stvar ako budete ljubazni da me saslušate. Dakle, ovo je komedija. Komedija! I ova komedija se još na grčkom jeziku igrala pod naslovom: ....................! U latinskom prevodu, ova komedija se igrala pod naslovom: ....................! Mi smo tu komediju uzeli i kod nas u teatru na repertoar i igramo je pod naslovom: ..................! Dakle, to je komedija. Vidjećete, glavna radnja u toj komediji odvija se oko jednog sluge i njegovog gospodara. To su dva glavna lika. Moram, na početku, nažalost, da napomenem da ja igram ulogu i sluge i gospodara. To izgleda kao mali problem, ali... nije. Jer, ja nisam želio da igram sve. Ja sam čak pisao i žalbu, ali mi je ona odbijena. Ima glumaca, kod nas u teatru, koji su mogli da igraju jedan od ova dva lika. Ali, ovaj jedan glumac, što bi mogao da igra, on
je bio u nekim materijalnim problemima, pa je molio da neko vrijeme ne igra. Jer u isto vrijeme, kada se radila ova predstava u teatru, on je dobio jednu dobru tezgu. Neka zaradi, kolega je. Ovaj drugi glumac, i on bi mogao da igra, meñutim on voli da... popije. Onda svašta kaže, a ljudi ne vole kad ti svašta govoriš. Ovaj treći glumac, i on bi mogao da igra... ali, on je dobar glumac! Dobar! Tako da smo ga mi izbacili da nam ne smeta. Ima ovaj još jedan glumac, meñutim, on je visok, ima crnu kosu, zelenkaste oči, široka ramena... Tako, visok i zgodan. On bi mogao da igra, jedan od ova dva lika, ali ne može zato što je takav! Takav kakav je, on bi recimo mogao da igra likove u ljubavnim komadima, ljubavnike; ljubavne scene; drame; melodrame; A ovo je komedija! Nemojte vi misliti da mi tražimo manu svakom glumcu. Ne! Ali ne može on sve da glumi, jer to su problemi. Niste vi ni svjesni težine tih problema, ne samo za vas, nego i za nas. Evo, molim, primjer jednog vašeg problema: plakat na ulici. Teatar! Predstava ta i ta. Ispod naslova velikim slovima piše: k o m e d i j a! Ti to jedva dočekaš jer obožavaš komedije. Žuto-plavi abonman sa roza tačkicama, iz ljubičastog ciklusa! Ti ženu pod ruku i pravac teatar. Sjedneš u dvoranu. Oni glumci na pozornici glume. Ti se smiješ. Oni glume. I žena ti se smije. Oni glume. I odjednom se pojavi onaj visoki i zgodni - lijepi glumac! Žena kaže: "Jooj, vidi onog glumca?". "Pssst!". "Ovo je ljubavni komad!". "Psst, nije. Ovo je komedija!". "Vidi onog glumca?". "Vidim ga, pa šta?". "U prošlom komadu, kad smo gledali, ona jedna žena je plakala za njim!". "U prošlom komadu. Ovo večeras je komedija". "Kako komedija kad je ona plakala?". "Plakala je u prošlom komadu!". "Šta se dereš?!". "Ne derem se, nego kažem da je ovo komedija". "Ti si ljubomoran?!". "Nisam ljubomoran". "Što si ljubomoran?". "Ovo je komedija". "Ovaj glumac uvijek igra u dramama i ljubavnim komadima". "Čuješ li kako se ljudi smiju? Čuješ li?! Komedija!". "Otkud ti znaš da je komedija?!". "Pisalo na plakatu". "Kojem plakatu?". "Onom ispred teatra". "Kojeg teatra?!". "Ooovooog!". "Gdje je stajao taj plakat?!". "Idi u pizdu materinu i ti i ovaj glumac i plakat!". Ti sa ženom diskutuješ, a mi glumci, na pozornici igramo. Ne možemo mi napraviti pauzu da se ti sa ženom ne dogovoriš šta gledaš. A onda, opet, i nama problem. Da bi on glumio, mi svi moramo da radimo. Gdje je tu logika? Ako on glumi: kostimograf, skica za kostim, materijal za kostim, krojač, materijal krojaču, šminker, perika, puder, ten, fen, obućar, garderoberka, vješalica, pranje, sranje. Bolje meni još jedan mali honorar, nego toliki trošak i gužva. Bolje meni, a bolje i vama. Zašto je bolje vama, dame i gospodo?! Zato jer sve jedan glumac tumači! J e d a n! Jedan glumac: s v e!! Pazi, ti se ne izlažeš nikakvim intelektualnim naporima. Ti samo sjedi... gledaš: a kultura sama ulazi u tebe. Nema onih situacija, kada ti sjediš u teatru i gledaš predstavu sa pedeset glumaca. Svi glume. Ti daleko sjediš. Ne vidiš dobro. Umjesto da pratiš tekst i dramsku radnju, ti pratiš sise i guzice mladih glumica. Nervira te roñena žena, koja ne razumije koliko i ti. Sjediš. Gledaš. I mučiš se! Nema toga moja gospodo! Samo j e d a n glumac! Ti ćeš pitati: "Kako ću ja znati kad si ti koji lik?!". Znaćeš gospodine. Ja ću tebi namigivati. Igram jedan lik - namignem lijevim okom. Igram drugi lik - namignem desnim
okom. Naravno, znam gospodine, ispočetka će to biti teško, ali poslije... Gospodo, nemojte ni vi očekivati od svega ovoga neke velike rezultate, jer: ovo su pionirski potezi u kulturi! Ni Divlji Zapad nije preko noći osvojen. Mi se trudimo, ne znam koliko se vi perete, ali mi se trudimo da "kulturu" gurnemo što dublje u vas. Na svaku vašu poru, u svaku vašu rupu: kulturu! U normalnom životu je isto tako! Evo, još samo da kažem i ovo i počinjemo sa predstavom! U drugoj slici drugog čina pojavljuje se i lik jedne žene. Moram da kažem da je to žena... zato što ću ja i tu ženu odigrati. To malo komplikuje čitavu stvar... ali, ne mnogo. Jer ima kod nas glumica koje su mogle da igraju taj lik, ali, nažalost, njih ima kamionima da ih odvoze. I dok su se režiser, dramaturg i direktor svañali koja bi od njih to mogla najbolje igrati, i dok ne donesu odluku... molio sam, da ja igram. Jebe se meni! Kad se već ovdje večeras blamiram, bolje da se blamiram u tri lika: jer svaki lik nosi mali honorar. Tako je bolje meni, a bolje i vama: kad je jedan glumac! Gledaj: onaj gledalac se zavalio, onaj kunja, onaj uzeo djevojku za ruku pa je stavio na svoja muda, onaj gleda na sat, onaj jede bombone. Opustili ste se, gospodo, i uživate! Zamisli večeras ovdje, umjesto mene, pedeset glumaca. Ti bi ovako sjedio, ti bi imao papir i olovku i zapisivao svaki važan detalj, tebi bombone ne bi pale na um, ti bi zaboravio i da si oženjen. Bolje je, kad je jedan glumac. Zamisli ovdje večeras, jedan teatarski ansambl: pedeset glumaca i trideset statista. Svi oni došli - autobusom. Glumili. Glumili. I svi otišli - autobusom. Niko od njih, poslije predstave, nije izašao ispred zavjese, pred publiku i objasnio: "Dragi naši gledaoci, večeras je bilo ovo... pa je bilo ovo... pa je bilo ovako... pa je bilo onako!" Niko. Svi otišli - autobusom. I sutra tebe pitaju: "Gdje si bio sinoć?". "U teatru!". "Ma nemoj?". "Da, da". "I šta si gledao?". "Jednu predstavu". "Je l?". "Da, da". "I o čemu se radi u predstavi?". "Vrlo interesantno. Jedna savremena tema... Vrlo zanimljive scene... Neobična muzika... Svi glumci su dobri...". "Šta je sadržaj?". "Molim?". "Sadržaj". " A što se sadržaja tiče, ja sam sjedio daleko u dvorani, pa nisam to najbolje pohvatao!". A ovaj što je razgovarao sa tobom, poslije kaže za tebe: "Šupak jedan. Ide u teatar, a ne razumije!". Eto, ispadneš glup - a nisi kriv! Jedan glumac! Ja ti sve fino objasnim, ne poslije, nego prije predstave. U našoj predstavi ima sluga, on je pozitivna ličnost, i ima gospodar, on je negativna ličnost. Sada pazi: ima žena koja voli pozitivnu ličnost, dolazi negativna ličnost i utične na ovu ženu protiv pozitivne ličnosti. Žena odlazi sa negativnom ličnošću, a pozitivna ličnost ostaje sama. Dakle, sve znaš. Sve znaš, a predstave nije ni bilo. Ti pratiš umjetnost, a ona nije ni počela. Gdje to ima gospodo?! Kod nas!! Zamisli sada, sutra ideš ulicom, sretneš onog istog prijatelja i ti njega pitaš: "Izvini, da li si sinoć bio u teatru?". "Ha?". "Nisi? Šteta! Ja sam bio i gledao jednu fantastičnu predstavu. Divnu. Tako interesantan sadržaj. U tom sadržaju ima: sluga pozitivna ličnost. Onda ima gospodar negativna ličnost. Ima žena koja voli pozitivnu ličnost. Dolazi negativna ličnost i utiče na ovu ženu protiv pozitivne ličnosti. Žena odlazi sa negativnom ličnošću, a... izvini žurim, moram kući!". A ovaj što je razgovarao sa tobom, poslije kaže za tebe: "Što on razumije?! I zna
prepričati? Kako on da razumije? Poznajem ja njega, radi sa mnom, glup ko beton. Kako on?! On kad pročita "Sportske novine", njemu ovdje na čelu, žila iskoči! Na šta je taj teatar spao da ga i on razumije! Kad ga on razumije, moram da ga i ja razumijem!". I eto ti i njega u teatar! Tako vi teatar i punite! I bolje je kad je jedan glumac! Ja glumim. Završim. Izañem sa pozornice. Ti malo sačekaš... aplauz i ideš kući. A ovdje njih pedeset! Ti sjediš, a oni glume. Glume. Glume. Onda jedan glumac izañe sa pozornice ti pomisliš da je kraj... aplauz. A svi okolo tebe: "Šššš!". "Oprostite". Opet sjediš. Oni glume. Glume. Tebi dosadno. Nervozan si. Onaj glumac glumi i opet izañe sa pozornice, ti ponovo pomisliš; "E sad je kraj!". Aplauz. A svi okolo tebe opet: Šššš!". Ti psuješ u sebi bijesan što si ispao budala. Hej, pedeset glumaca?! Ti sjediš. A oni glume. Glume. Odjednom, svi glumci izañu sa pozornice. Psihološka pauza! Šta ti znaš šta je psihološka pauza? Ti sjediš sa ženom: "Gdje su? Nema ni jednog?". Žena te vuče za ruku i pokazuje na sat: "Gotovo? Kako gotovo, tek je počelo... Nema ni jednog glumca... Vidi svi sjede u dvorani... Ništa se ne pali od svjetla. Nećemo valjda u mraku izlaziti?... Šta se okrećeš? Jedina se ti okrećeš?... Uh, glupačo jedna! Kažem ti uzmi kaput u krilo... a ti broj da uzmeš!... Nema ni jednog glumca!... Uvijek se nešto zajebe kad ja doñem. Neće oni mene praviti budalom za moje novce!". Ti se digneš sa sjedišta da izañeš iz svog reda... kreneš... a oni glumci iznenada nastave glumiti u predstavi: "Eeee!! Oooo!". Ti stojiš usred dvorane, a svi okolo šapuću: "Pogledaj onog! Primitivac, pošao kući, a predstava nije gotova!". A zamisli da se tako digne predsjednik opštine - pa se on zajebe?! Ej, vi pojma nemate koji su to sve problemi koje mi za vas rješavamo. Ne vjerujete?! Molim gospodo, evo još jedan primjer. Prvo: zavjesa. Počinje predstava. Pedeset glumaca. Pojavi se jedan glumac, ti kažeš: "Znam ja ovog glumca! To je onaj poznati glumac iz one TV serije. Da, da, ona serija što je išla dvanaest godina. Ja sam sve gledala!". "A ja sam gledala i sve reprize!". "Sjajan glumac. On je glumio onog mladog gospodina koji je u 1487 epizodi ostavio svoju ženu!". Eto, znaš glumca! Pojavi se sada drugi glumac, ti kažeš: "Znam i ovog glumca! Da, znam i njega. On je imao vrlo interesantan intervju u onim novinama... Gdje su svi njegovi na naslovnoj strani: on i žena sjede, djeca okolo njih, i baba, i deda, tetka, pas, papagaj... Svi stoje - veseli! Svi se smiju! Svi veseli! Sjajan intervju! Pa se on fotografiše: skinuo se u kratke gaće i naslonio na bijeli klavir. Tu mu je omiljeni kutak kad stvara. Kad hoće nešto da stvori, on tako doñe... A onda druga fotografija: on pored prozora, puši i gleda zabrinuto u daljinu, u budućnost...". A on gleda u komšinicu! "A onda mu se i žena fotografiše. Obukla šlafrok, smotala punñu i stoji pored tapiserije. To je njoj samo hobi! Tako se ona odmara kada djeca legnu da spavaju!". I djecu fotografišu! Djeca sjede na kožnom trosjedu sa plišanim jastucima, jedno pored drugog, skupili noge, i čitaju knjige. A mama iza fotografa viče: "U knjigu gledaj!". A poslije, ispod te iste fotografije piše: "Kaže mama: djeca čim su sisu pustili... knjigu su uzeli sami!". Eto, tako si upoznao umjetnika - glumca. Tako si mu bio u kući, u krevetu, u klozetu. Znaš šta on jede, pije, puši. Ikebana! Itison! Store! Znaš šta radi i kako živi i o čemu on misli. Sve ti znaš! Sve znaš - ni o
čemu ne odlučuješ! Pojavi se treći glumac: "Vidi ga... i ovog glumca znam. Stari dobri glumac. Umjetnik. Šteta što ih danas nema više takvih. Da li ga gledaš na TV?! On reklamira one nove viršle što se jedu zajedno sa plastikom!". Eto, znaš i ovog glumca i od čega živi u penziji. Pojavi se četvrti glumac: "Pa ovog glumca svi znaju!". "Ko je on?!". "On je... sss... sss... Da! Da! Znaš koliki mu je: ovoliki!". Pojavi se jedan glumac, recimo, i ti ga ne prepoznaješ. Ne znaš ko je. A on ima epizodnu ulogu: pojavi se kratko kao sluga i najavi dvojicu drugih sluga, koji opet najave dolazak četvorice gospodara! I to ide brzo u predstavi. Jedan. Dva, Četiri. A ti sjediš u dvorani i pratiš predstavu: "Znam ovog glumca. Znam i ovog glumca. I ovog znam. Sve znam. Ja sam Bog, ja sam Car!". Odjednom se pojavi onaj glumac koga ne prepoznaješ: "Oprostite, molim vas, da li vi znate koji je ovo glumac?". "Pssst!". "Oprostite". Tražiš program predstave u kome piše koji glumci igraju: "Aha, evo ga! To je taj glumac. Nisam ga prepoznao!". Digneš glavu kad na pozornici stoje dvojica: "Kako dvojica?! Sad je bio jedan! Ko su ova dvojica? Gdje je onaj jedan, prepoznao sam ga?". Ulaze četvorica. "Koji su sad ovi?". A ova četvorica se svañaju: "Ajajaja!". "Ojojojo!". "Ajaja!". "Ojoj!". I ovaj jedan vadi nož i ubija ovog drugog. A ti sjediš u dvorani: "Gdje je onaj jedan? Gdje su sad ona dvojica? Ko su ova četvorica? Zašto se svañaju? Nož?! Ubi ga!! Zašto ga ubi? Ko je koga ubio? Gdje su ona dvojica otišla? Šta rade ova četvorica?". Z a v j e s a! Prvi čin. "Au?!". A predstava ima četiri čina. A ti si se u prvom činu zapetljao. A još si i svoju dragu poveo sa sobom. Nećeš ti nju u bioskop ili kafanu - nego u teatar. Kultura! I ona kaže: "Dragi, što je ovo komad!". A ti njoj: "Eeee.... ee!". I ona kaže: "Dragi, molim te, kupi mi sok. Žedna sam". Ti njoj sok da kupiš u teatru: to košta. Kultura košta! Pa se vratiš u dvoranu. Drugi čin. Svi gledaju. Ozbiljno: "Hm, hm". I ti si ozbiljan: "Hm, hm...", i ozbiljno gledaš na sat. Svi se smiju i reaguju: "Ha, ha, ha...". I ti se smiješ i reaguješ: "Ha, ha, ha... ko me nagovori da gledam ovu glupost!". Drugi čin gotov. Pauza. Opet draga: "Dragi moram da... piškim. Daj mi sitno". Ti njoj sitno da piški u teatru - to košta. Kultura košta! Pa se opet vratiš u dvoranu. Treći čin. Četvrti čin. Pa to traje do iza ponoći. Iza ponoći nema tramvaja, metroa, autobusa... i onda taksi! Lova! Lova, gospodo, lova! Kultura košta. Kultura košta! Kultura košta! A ovo je... prrrrd... komedija! SCENA 14. Komedija! Samo jedan čin: kratko i jasno. Gospoña, ako će piškiti, neka piški kući, a ne u kulturu. Eto, zar ne vidite i sami koje mi probleme rješavamo za vas. Zamisli još samo ovo: zamisli da vam se ovdje večeras igra ruski komad? Da li biste ga pratili? Čuješ šta vas pitam? Ruski komad? Pa im svaka ličnost u predstavi ima po tri imena! Da li bi to pratili? Ha! Mi koji igramo ne znamo kako se ko zove, a kamoli vi koji gledate. Znam vi do sada niste ni bili svjesni svega toga. Dakle, možemo li početi?! Dakle: k o m e d i j a! Komedija. Komedija. Prvi, posljednji i jedini čin. Napisao Plaut! Plaut. Plaut. "Hvalisavi vojnik!". Samo trenutak: pogledajte mi oko... namigujem. Sada prvo igram gospodara. On je kakva ličnost? Tako je: negativna. I ona se pojavljuje na sceni.
U čestom ljutom boju Kad pohod spremah ja, Pokazah pravu hrabrost I spretnost, to se zna! Moj ratni poklič: ku! ku! - čim je čuo, Dušmanin je svaki, smjesta kidnuo. Ku! Ku! Junak sam ja! Heroj sam ja! Slavni Pirgopolinik, da! Artrotroze! Artrotroze! Daj narodu nekoliko kritika o meni. Neka čita! Artrotroze! Artrotroze! Neka narod pije u moje zdravlje! Na svoj račun! Artrotroze, (tiho) da živi veliki silni junak. Ja sada igram Artrotroga, on je pozitivna ličnost. Da živi veliki silni junak, Pirgopolinik! Živio! Osvajao sam zemlje i blago sve za tren, a nagrada za hrabrost bio je bogat plijen. I pored kukanja i plača, uzimao sam sve što sam htio - vrhom mača! Junak sam ja! Heroj sam ja! Slavni Pirgopolinik, da! I mnoge lijepe cure, moj divni bijahu plijen. Junak sam ja! Heroj sam ja! Slavni Pirgopolinik, da! Razgovarajmo o slavnim bitkama koje sam ja vodio. Svijet poznaje samo jedan mali dio mojih djela u kojima sam patio, krvario, gušio se, rañao, umirao i nestajao. Da li se sjećaš?! Sve što me okružuje neka bude divno i blistavo. Moj štit neka zamrači sunčevu svjetlost, kao što je nekad, u ljutim okršajima, zasljepljivao oči neprijatelju! Artrotroze! Artrotroze! Zašto zabranjuješ ovom narodu da kaže istinu! Da u meni niste našli prijatelja, p o s t a o b i h p r o s j a k! SCENA 15. Ako nisu težnje naše Zadovoljstvo stekle vaše, Zamislite, da ste snili I tek žrtve varke bili. I da one slike tašte
Tek su san i porod mašte. Ne budite zle nam volje, Drugi put će biti bolje. Ako zvižduk vaš nas mine, Te nam tako sreća sine, Puk se kune svojom glavom, Sve će stazom poći pravom Ili lažem, kad to velim. Laku noć vam svima želim Plješćite nam, pa će sve popravit se mane te! SCENA 16. Tata, slušaj me, osuñeni da objasne misterij svoga života, ljudi su izmislili teatar. Ja sam izmišljotina. Protjerani iz raja zemaljskog stvorili su ovaj privremeni i umjetni raj, možda u očekivanju budućeg raja. To je, u svakom slučaju, najsavršeniji, najoriginalniji od svih njihovih izuma, i onaj koji najviše začuñuje. To je rekao bih, jedini pronalazak ljudi, sve što im je Bog ostavio, proklevši ih. Teatar u sebi sadržava sve druge pronalaske i pronalazak teatra u svojoj infantilnosti ima nešto božansko. SCENA 17. Slušaj me sad dobro. Imam devet godina i imam ličnu četkicu za zube sa crvenom drškom. Tvoja ima plavu dršku. Mamina bijelu. Sve do sada sam bio dijete za primjer. Nisam uradio ništa što je bilo zabranjeno. Na primjer, uvijek sam se zaklanjao rukom kad piškim, kao što ste mi savjetovali, i nikada nisam uvlačio prst u dupe djevojčicama. Jednostavno hoću da ti kažem danas, tata, danas: da više ni jednu godinu neću čekati da bih postao čovjek. Što ne znači ništa. Ali sam jednostavno odlučio da budem nešto. SCENA 18. Jer, nekada kada su glumci bili isključeni iz grañanskog društva i kada su poput boema lutali svijetom, razvijale su se bez sumnje snažnije i osebujnije ličnosti. Njihove strasti bile su plahovitije, njihove reakcije snažnije. Nisu imali drugih interesa. Bili su komedijaši dušom i tijelom. Danas je tijelo dobro odnjegovano, ali je duša slaba, a interesi podijeljeni. Tata, ja vjerujem u besmrtnost teatra. To je najbolje utočište za sve one koji su potajno sačuvali svoju mladost i krijući se od svih, odijelili se od ljudi da bi se s njom igrali sve do svoje smrti. A do tada, ja bih želio da znam šta je ovo? Ovo?! Ovo ishodište jedinstvenosti?! Šta je ovo?! Neću da umrem, a da ne znam: šta je ovo?! Neću! A ja sam sada star... a umire se u svako doba. SCENA 19. A glumac mora biti spreman da uvijek umre. Takav ti je opis radnog mjesta. Da li želite da ja sad jednom umrem? Da umrem za vas? Da li želite da umrem sa dramskom radnjom ili bez nje? Molim... želite smrt sa radnjom! Evo odmah. Tata, izvini, imam smrt. Sačekaj, molim te. Dame i gospodo: smrt samo za vas! Pazi ovu smrt: noć. Tišina. Magla. Planine. Zima. Jeza. Strah. Bol. Neizvjesnost. Kolona: "Šljap! Šljap. Šljap!". I odjednom kolona stade:
"Šljap - pljap!". Nasta kobna tišina. I u datom trenutku glavni glumac promoli glavu i reče: "Slavko!". "Šta je, Mirko!". "Slavko, pazi metak!". Fijuuuuuu!. "Baš ti hvala Mirko. Spasio si mi život!". "Ništa... ništa. Slavko, nije sada vrijeme za zahvaljivanje. Sad je vrijeme za juriše. Juuriš!". "Juriiiš!". Aaaaa! Glumac... je glumac... je glumac! Želite li da još jednom umrem?! Još jednom?! pazi ovu smrt!.... Ha-ha-ha! Ova smrt je interesantna. Igrao sam u jednoj predstavi muža od jedne žene koja je bila... mislim, imala je ono naprijed i ono, nazad. Ovoliko! Da! Oni su imali susjeda koji je imao onu stvar tu... tako do koljena. Da! I sad, susjed je zaveo ženu od ovog što sam ga ja igrao i bio sa njom. Ovaj muž je to teško podnio i počeo je da muca, da dobija tikove, a pošto je ostao sam, počeo je i da... ono... rukom. I on je to tako trpio dva čina, i u trećem činu, kada je njemu sve došlo do ovdje, komšiji je do ovdje, to sam rekao, on ulazi na scenu da se obračuna sa onim. On mu govori: "Ti... ti... moja... že... že!". Ovaj se smije: "Hahaha!". "Da... ti... mo.. že...!". "Ha-ha-ha!". "Dn.. tv.. kn...". "Sikter!". Tog trenutka u njemu buknu sva ona snaga i ponos, nestade tikova i govorne mane i on progovori: "Budalo mudata!". Sad ovaj poče mucati: "Ja... ja... ja!". "Nije jaja - nego glava! Brani svoj život!". I poteže mač. Fiju! Tik. Tak. Tik. Tak. Tak. Tak. Uh! Što je ovo oštro... Aaaaa! Glumac... je glumac... je glumac! Da li želite još jednom da umrem?! Da umrem od ljubavi?! Od ljubavi prema vama? Dobro! Klov... molim... Klov! Evo, umirem od ljubavi prema vama. Umirem! Aaaaa! Da imam tri godine, ja ovo nikada ne bih uradio. Nikada! Ali imam devet i strašno sam pametan. Nevjerovatno pametan! Molim vas, učinite mi još jednu uslugu: posljednju! Molim vas, prdnite jedanput za mene! Ah, kakva sudbina! Ali, tu nema šta da se objasni, mili moj tatice. Pravim se lud. A to nije tako strašno. Ah, ko sam ja? Jesam li živa slika poroka i kajanja? Ah! Ja sam Viktor! SCENA 20. Što se reforme teatra tiče, ide se zaista prebrzo na posao. Izgleda da se gotovo svi oni koje stvar zanima naročito boje vremena; u toj žurbi dobar dio energije će se izgubiti. Svakog dana, svake nedjelje, svakog mjeseca čitamo energične izjave, prenagljene zaključke, koje su formirali entuzijasti. Ti bi entuzijasti morali odahnuti i malo se disciplinirati. Umjesto da trče tako brzo prema zaključcima, trebalo bi da počnu od početka, da traže gdje je istina. To bi ih vodilo kraju njihovog života u raspoloženju koje više zadovoljava nego ono u kojem se izlažu opasnosti da doñu prema sadašnjim izgledima. Reforma može, i ne mora, proizilaziti iz kakve prerade teatarske arhitekture, plesa, pozornice, rasvjete, tema djela, pretprodaje ulaznica, igre glumaca. Sigurno je jedno: ona može biti pravovaljana samo ako se svi reformatori udruže prijateljstvom i budu u uskoj vezi. Nadam se, da će svi ovi entuzijasti, danas podijeljeni, biti uskoro ujedinjeni i da će pružiti istoriji teatra novi dokaz pravog i nesebičnog entuzijazma, kada se entuzijazam udruži sa zdravim rasuñivanjem. I da će uvidjeti da će služiti stvar koja se najviše približava Magiji.
SCENA 21. Ali, tu nema šta da se objasni, mili moj tatice. Došao sam zato što ne mogu da spavam. A ne mogu da spavam zato što previše galamite i zato što sam bolestan. Mnogo me boli... stomak. Svi prethodnici samo opterećuju, sina Šarla i Emili Pomel, Viktora, koji će umrijeti tačno sa devet godina. Tačno sa devet. Šta mi ostaje, pitam te mama, u mom malom porodičnom krugu koji je sav pretrpan mojim nagradama. Šta mi ostaje? Šta? "Sine... rad! Sine... ljubav!". Mama! Pomognut prirodom, imam devet godina i dva metra. Od pet godina sam razumio, tada sam imao metar i šezdeset, razumio sam: da treba da se posvetim Ishodištu Jedinstvenosti. Tata, da li se sjećaš kada sam ti govorio, kada sam ti pričao, kada sam te ubjeñivao. Ostani tu, nemoj baš sada da ideš! Ja ne mogu sam, tata! Tražio sam u tišini, radio u tajnosti i našao sam! Eureka! Našao sam osnovu Ishodišta Jedinstvenosti. Reći ću ti brzo... vrati se... tata... ne treba suviše uznemiravati Ishodište Jedinstvenosti. Tata... reći ću ti: Ishodište... to je... bilo bi lako da imam papir i olovku da ovo zapišem... ovako... Tata, Ishodište to je... Aaaaa. Ja uvijek umrem kada treba nešto važno da kažem. SCENA 22. Svršeno... Svršeno je... Svršit će se... Možda će se svršiti! SCENA 23. Dosta. Bljuvotina. Nešto... od srca. Ah! Moje srce! Nekoliko riječi... iz mog srca. Ostavi svoj kavez... p... p... pti-co vedra, trah-ta, trah-ta-ta, Poleti do moje preljubljene. Reci joj, kad stisneš se uz njedra, U kakvu si govnu našla mene! SCENA 24. Dosta! Kako je to lako. Rekli su mi, pa to ti je ljubav pa da, svakako, vjeruj mi, zar ne vidiš... Izgovaraj jasno! I kako je to lako. Rekli su mi, pa to ti je prijateljstvo, pa da, uvjeravam te, ne trebaš dalje tražiti. Rekli su mi, tu smo, zaustavi se, digni glavu i gledaj tu krasotu. Taj poredak. Rekli su mi, hajde, pa nisi životinja, pomisli na te stvari pa ćeš vidjeti kako sve postaje jasno. I jednostavno! Rekli su mi, gledaj kako znalački njegujemo sve te na smrt osuñene. Dosta! Ponekad - pomislim u sebi: Klov, moraš moći više trpjeti, ako hoćeš, da im dojadi, pa da te prestanu kažnjavati -
jednoga dana. Ponekad - pomislim u sebi: Klov, molim, Klov, u sebi: Klov, molim, Klov, ti se moraš ovdje osjećati bolje nego sada, ako hoćeš da te puste otići - jednoga dana. Ali, ja se osjećam suviše star i suviše daleko, da bih mogao steći nove navike. Dobro, znači da to nikada neće završiti, da ja nikada neću otići. A tada, jednoga dana, iznenada, završava, mijenja se, ne shvaćam, umire, ili to možda ja umirem, ne shvaćam ni to. Pitam riječi, koje su još preostale san, buñenje, veče, jutro. Ni one ne govore ništa. Otvaram vrata ćelije i odlazim. Tako sam poguren da vidim samo svoja stopala, ako otvorim oči... a izmeñu stopala malo dasaka! Kažem sam sebi da se zemlja ugasila, iako je nikada nisam vidio upaljenu. Sve ide samo od sebe. Kad padnem, plakaću od sreće. Klov! Molim. Klov! Ništa. To je ono što zovemo pronaći izlaz. Hvala ti, Klov. O, oprosti, ja tebi zahvaljujem. Na meni je red Da igram. Budući da se tako igra... igrajmo tako.
Zijah A. Sokolović, glumac, pisac i režiser, roñen je 1950. godine u Sarajevu, Republika Bosna i Hercegovina. Završio je gimnaziju i Dramski studio MEESS-a 1969. Iste godine počinje život glumca u Malom pozorištu (Kamerni teatar 55) u Sarajevu. Diplomirao je na Akademiji za scenske umetnosti 1976. godine samostalnim projektom Ex Ponto Ive Andrića. Marta 1983. postaje slobodni umetnik. Radi u pozorištu, na filmu, radiju, televiziji. Igra na scenama najvećih pozorišta preñašnje Jugoslavije - u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Dubrovniku, Novom Sadu, itd. Za svoj umetnički rad dobio je 33. nagrade: dve Sterijine nagrade, četiri zlatna Lovorova vijenca, tri zlatne kolajne na Festivalu monodrame i pantomime, Zlatnu arenu, Šestoaprilsku nagradu Sarajeva, prvu nagradu meñunarodnog festivala Ptuj... Njegov tekst Glumac... je glumac... je glumac preveden je na nemački, engleski, francuski i poljski jezik i igran je dvadeset zemalja sveta. Od januara 1992. Zijah A. Sokolović živi u Beču. Redovni je profesor na Brukner Konzervatorijumu na odseku za glumu. Umetnički je voña projekta Teatro festival u Salcburgu. Premijera monodrame Glumac... je glumac... je glumac
održana je 1977. godine u Kamernom teatru 55 u Sarajevu. Predstavu je režirao i u njoj igrao
