Miro Gavran
Kad umire glumac (drama) Lica: EVA 61 godina TOM 62 godine PRVI ČIN (Scena koja se ukazuje pred nama ispunjena je starom rekvizitom i dijelovima scenografija iz različitih stilskih razdoblja. Naime, cijela ova drama događat će se na sceni jednog amaterskog teatra, koja se koristi i za mnoge druge svrhe, a ne samo za kazališne predstave.) l. SCENA (Vidimo Toma kako s čekićem i kliještima popravlja jednu rasklimanu stolicu. Na scenu ulazi Eva, izrazito elegantno odjevena, odudarajući od ambijenta u kome se zatekla.) EVA: Oprostite. TOM: Izvolite. EVA: Vjerojatno sam pogriješila. TOM: Možda i niste. EVA: Tražim grupu, amatersku grupu. Vodi ih gospodin Tomislav - rekli su mi da je on tu negdje. (Tom odloži čekić, obriše ruke o kutu, pristupi Evi i pruži joj ruku.) TOM: Tom, zovite me Tom. Drago mi je da ste došli. (Eva prihvati njegovu ruku.) EVA: I meni je drago. (Šutnja. Gledaju se. Tomje odmjerava kao da je prvi put u životu vidi.) TOM: Drugačiji ste, ovako u životu, nego na sceni, dok glumite, u onom sjaju i reflektorima. EVA: Pa, i ovo je scena. TOM: Da, ali amaterska. A ja nisam u gledalištu i dojam je potpuno drugačiji. EVA: Gdje su ostali? TOM: Koji ostali? EVA: Članovi vaše amaterske družine. TOM: A, da. Vidite - možda je i bolje, sad, na prvom razgovoru, da smo sami, a onda u zavisnosti od toga što se odlučimo raditi - pozvat ću one koji budu trebali raditi. Ako budu trebali, naravno. EVA: Kako mislite: ako budu trebali? TOM: Čujte, postoje kazališni komadi s mnogo lica, a postoje i komorni komadi. Od komada zavisi koliko je glumaca potrebno, zar ne? EVA: Da, ali... TOM: Tu o čekujem vašu pomoć, vaš savjet. Ja, naravno, imam svoj prijedlog. Koji se
vama možda neće ni svidjeti. Ali ne moramo odmah o poslu. Izvolite sjesti. EVA: Hvala. TOM: Imamo ovdje i bocu rakije. Ako ste za jednu čašicu? (Tom iz stilskog ormara za odjela izvadi bocu.) EVA: Ne, radije ne: TOM: Onda ništa. (Šutnja) Tako mi je drago da ste došli. Velika hrvatska glumica i sve... a ipak ste pronašli vremena za našu kazališnu družinu, za nas amatere. Inače, profesionalci preziru amatere, zar ne? EVA: Pa, čujte... TOM: To je normalno i razumljivo. EVA: Da, logično je. TOM: Ali, i amateri preziru profesionalce. EVA: Ne znam baš... TOM: Ali ja znam. A i to je logično. Zar ne? EVA: Pa, sad. Ne znam zašto. TOM: Ja prezirem i jedne i druge. EVA: I jedne i druge?! TOM: Ako nisu pravi, ako nisu istinski. Shvaćate što hoću reći? Ili ti je Bog dao, ili ti nije dao. Ja tako gledam na te stvari. Slažete se? EVA: Da, da. (Šutnja) TOM: I amater može biti pravi glumac. Naravno, ako ima talenta i iskustva. Znate: ja već četrdeset godina glumim za svoju dušu. To nije isto kao kod vas profesionalaca, ali ipak oko šezdeset uloga je iza mene, ako shvaćate što želim reći. Iskustvo je u našem poslu jako bitno. Iskustvo i obrazovanje. EVA: I talent. TOM: Naravno - oni bez talenta me i ne zanimaju. (Šutnja) TOM: A da ipak popijemo po čašicu? EVA: Ja izbjegavam alkohol. TOM: Stvarno?! A ja sam mislio da su svi veliki umjetnici mazohisti i da se vole po malo uništavati. EVA: Zašto to mislite? TOM: Jednostavno - čovjek koji kreira, koji oživotvoruje druge likove, koji je svakodnevno konstruktivan, radi ravnoteže mora biti povremeno destruktivan. U nama su sva stanja, sve kvalitete i sve suprotnosti. Oni koji čine najviše dobrih djela, često počine najviše zla. Oni koji najsnažnije vole -najsnažnije i mrze. Radi ravnoteže. Kreativci su najdestruktivniji. Slažete li se? EVA: Djelomično. Uistinu, čovjek nakon nekih poslova, nakon nekih emotivnih trošenja, ima sklonost ka... dobro, može, natočite mi rakiju. (Tom nato či Evi, potom sebi.) TOM: U vaše zdravlje, i za naš posao. EVA: U vaše zdravlje. (Tom ispije cijelu čašu, Eva otpije gutljaj.) EVA: Jaka je. TOM: Prepeka. Slavonska. (Gledaju se u oči. Šutnja dugo potraje.) EVA: Kažite. Što predlažete? Što očekujete od mene? Da li samo savjet, ili možda da vam režiram ili... TOM: Vi biste htjeli odmah konkretan razgovor, a ja sam mislio da se prvo upoznamo. Glumci vole upoznati partnera prije nego li odluče da li s njime surađivati. Nije li tako?
EVA: Da, ali ja... TOM: Vidite - ja vas dobro poznajem. Jako dobro. Gledao sam vaše predstave, znam kako glumite. Znam vaše mogućnosti i ograničenja. EVA: Ograničenja?! TOM: Svi imamo ograničenja. I John Gielgud. Genije je omeđen svojim ograničenjem, kao slika okvirom. S tim da ograničenje postaje kvaliteta kad ga osvjestimo. To sam htio reći. EVA: A, tako. TOM: I sad - meni nije teško odlučiti da li s vama surađivati ili ne. EVA: Pa, poslali ste mi ono lijepo pismo. TOM: Točno, već u tom pismu izrazio sam divljenje prema vašoj glumačkoj vještini, prema talentu i osjećaju za scenu i partnera. Ja vas uistinu dobro poznajem, i tu više nije potrebno trošiti riječi. Uostalom, cijela zemlja vas poznaje, svi znaju da ste vi najveća hrvatska glumica svoje generacije - mada vas većina znade po filmovima i televizijskim ulogama. Ja kad govorim o glumi i umjetnosti, onda uvijek govorim o kazalištu. Mislim da me shvaćate. EVA: Uglavnom. TOM: Televizija je sranje, film je pseudoumjetnost, kazalište je ono pravo. Samo kazalište. EVA: Ne možete tako uopćavati. TOM: Mogu. Na stotinu idiotskih filmova snima se tek jedan dobar. EVA: Eto, s tim "jednim dobrim", i vi priznajete da je moguće da film bude dobar. TOM: Uglavnom je to smeće. Filmom se ponajviše bave ljudi s najmanjim kvocijentom inteligencije - željni brzog uspjeha i slave. Kazalište je skromnije, jednostavnije - ali zato snažnije, jer živi od tijela i duše živog čovjeka, od glumca. Pravo kazalište. Bit ću iskren do kraja: ja vas poznajem i cijenim kao kazališnu glumicu, i kao takva me zanimate. A vaše izlete na film i televiziju - dopustite da to zanemarimo, zaboravimo. Ja sam vas pozvao radi želje da ostvarimo kazališnu suradnju, pa ostanimo na toj temi. EVA: Počeli ste govoriti o sebi, i o tome da vas ja ne poznajem. TOM: Točno. Vi me ne poznajete, a da biste željeli sa mnom surađivati, da bi mi vjerovali, kao što ja vama vjerujem, nužno je da znadete moje kvalitete. Zato sam spreman, sada pred vama, izgovoriti jedan monolog, kako biste shvatili da nisam bez kvalitete, kako biste i vi mene cijenili i uvažavali, kao što ja vas uvažavam. EVA: I vi ste spremni sada preda mnom govoriti monolog, kao što na Akademiji glumci polažu pred profesorima prijemni?! TOM: Točno tako. Ja ću pred vama i za vas položiti prijemni iz glume. EVA: Ali, ja sam željela znati što vi u ovoj amaterskoj družini očekujete od mene, kako da vam pomognem? TOM: Polako, doći će i to na red. Ali tek nakon što vidite kako ja igram, kako glumim. Tek nakon što saznate kakav je vaš suradnik, možete s njime ozbiljno i poslovno popričati. Nije li tako? EVA: Tako je. Mada, ja ne inzistiram na tome da sad preda mnom glumite. TOM: Ali, ja inzistiram. Želim da znate s kakvim glumcem imate posla, i želim da uvidite da nisam uzalud odigrao šezdeset i dvije uloge u svome životu. EVA: A iz kojeg komada će biti monolog? TOM: Iz jedne odlične drame. Naziv joj je "Odlaze glumci".
EVA: Tko je autor? TOM: Saznat ćete. A sad - možete sjesti ovdje. (Eva sjeda. Svjetlosna promjena kojom cijela scena ostaje u mraku, osim svjetlosnog buga koji osvjetljava Toma.) TOM: Kad umire glumac, ne umire samo jedan čovjek, umiru brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali. Umire i naša publika, a da to i ne zna. Umiru čak i sjećanja na nas, jer sjećanja na mrtve nisu iskrena, nisu dovoljno kritična i iskrena, sjećanja na mrtve su plačljiva i neiskrena, puna naše slabosti i straha od vlastite smrti. Kad umire glumac, umiru sve moguće podjele uloga u kojima je još mogao zaigrati, gase se čak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane. Kad umire glumac, umire stotine likova, a život se ukazuje poput loše predstave u kojoj rasplet i završetak nisu vješto pripremljeni. Kad plačemo zbog smrti glumca, mi ne plačemo samo za njim, nego za svim danima i svim predstavama koje smo zajedno s njime proživjeli u teatm. Kad umire glumac, umire njegova publika, jer je svojom smrću potvrdio i prolaznost njenoga života. Ali, najgora smrt glumca je smrt koja nastupa prije nego li je glumac odigrao svoju životnu ulogu - ulogu u kojoj je dao sve od sebe, u predstavi s idealnom podjelom, odličnim tekstom i neprimjetnom režijom. Ulogu nakon koje on sam osjeća da je iskazao sve svoje mogućnosti, znanja, kvalitete i vještine - nalazeći pravu mjeru za svaku riječ i za svaki pokret. Ulogu u kojoj je prihvatio svoje tijelo onakvim kakvo je, i u kojoj nije varao svoje godine. Ulogu koju nije odglumio, nego odživio. Tužno je umrijeti, a ne odigrati takvu ulogu. A, eto, i ti i ja cijeloga života živjeli smo u kazalištu i za kazalište. Dvadeset godina smo proživjeli u braku jedno s drugim. Odigrali po stotinjak uloga, doživjeli pohvale i hvalospjeve o kojima smo sanjali kao djeca, a da nikada ni ti ni ja nismo ostvarili tu idealnu životnu ulogu. A nismo je ostvarili samo zato jer nikada nismo bili kazališni partneri. Nas dvoje - najpoznatiji glumački par, nikada nismo zaigrali zajedno u istoj predstavi - i samo zato nismo ostvarili vrh. Svjesni smo toga oboje. Vrijeme nam curi kroz prste. Dolazi jesen našeg života - i zato te molim: učinimo to dok još možemo, dok nam tijela imaju snage odražavati dušu. Učinimo to da ne bismo ostatak života proživjeli žaleći što nismo zaigrali zajedno. Ne obraćam ti se kao bivšoj ženi, nego kao idealnom partneru, bez koga se ni moja vještina ne može razviti do svoga maksimuma. Odličnom glumcu treba odličan partner. Nema dobrog boks-meča, ako je jedan boksač jak i vješt, a drugi slab i nevješt. Ne odbijaj moju ponudu, jer sam i ja tebi potreban koliko i ti meni. Jer ni ti ne možeš glumiti sama za sebe. Jer ni ti nećeš dodirnuti vrh bez mene. Zaboravi našu rastavu, zaboravi svoga muža i moju ženu, i misli samo na to da nam je kraj blizu, a da nismo pokazali sve što umijemo. (Promjena svjetla.) TOM: Eto - prijemni ispit je završen. Jesam li položio? EVA: Pa, vi, vi ste sjajni. Vi ste tako uvjerljivi. A i tekst je predivan. Čija je to drama? TOM: Moja. EVA: Vaša?! Pa, vi i pišete?! TOM: Samo ovaj tekst. Godinu dana sam tražio nešto prikladno, komad koji bi izrazio neka moja osjećanja. Kad ga nisam pronašao, sjeo sam za stol i napisao ga. EVA: Kako ste rekli da se zove? TOM: "Odlaze glumci". Junaci su muž i žena, po profesiji su oboje glumci. Ljudi naših godina. Petnaest godina prije nego li počne ova drama, njih dvoje su se razveli, ušli u druge brakove, i onda... ma, bolje da vam ne pričam, nego da sami pročitate ovu dramu. EVA: Ali, čekajte - rekli ste da su samo dva lica?!
TOM: Točno. EVA: A tko bi to igrao? TOM: Nas dvoje. EVA: Nas dvoje?! TOM: Da - osim ako vam nije neugodno igrati s jednim "amaterom". EVA: Ma ne - stvarno odlično igrate, iznenađujuće uvjerljivo i sugestivno. Ali, tko će to režirati? TOM: Ja. EVA: Vi?! TOM: Da, ja. EVA: Ne volim kad glumci režiraju predstave u kojima igraju. To je nešto kao masturbacija. TOM: Ne znam mnogo o masturbaciji, ali znam da će ovo biti odlična predstava. Najbolja u gradu. Osim ako... EVA: ...ako mi nije neugodno zaigrati s jednim amaterom. TOM: Vidite da se odlično kužimo - čak pogađate i moje misli. Ali, ne morate danas donijeti odluku, uzmite tekst i pročitajte ga. Svidi li vam se, uvjeren sam da nećete odbiti ulogu. Uostalom, i tako nemate što izgubiti. EVA: Kako to mislite da nemam što izgubiti? TOM: Niste niti u jednoj podjeli, ne igrate ništa. Kazalište "Gavella" se obnavlja, a iz drugih vas baš i ne zovu. EVA: Vidim da ste dobro informirani. TOM: Pravi režiser mora znati sve o glumcu kome nudi ulogu. EVA: Dobro, pročitat ću vašu dramu, mada to sa glumcima junacima, to mi se ne sviđa previše. Nije baš originalno. Pročitala sam na stotine drama na tu temu. TOM: Ova se razlikuje od svih. EVA: Po čemu? TOM: Po tome što je dobro napisana. A dobro je napisana, jer joj je autor glumac. EVA: Ne volim kad su autori glumci. TOM: A voljeli ste igrati u Shakespeareovim komadima? EVA: Jesam, s užitkom. TOM: On je bio glumac. I Moliere. EVA: Ali Čehov nije bio glumac. TOM: Ali mu je žena bila glumica. EVA: Ne prenosi se to iskustvo preko kreveta. TOM: Prenosi, prenosi. 2. SCENA EVA: Između nas se previše toga dogodilo. Previše ružnog. TOM: Bilo je i lijepoga. EVA: Bilo je - ali mnogo manje. Oprosti, ali ja ne želim s tobom... TOM: Ne želiš? EVA: Ne mogu. TOM: Ako želiš, možeš. Znam da još više od mene želiš tu predstavu, tu ulogu. Zadnjih godina i tako rijetko igraš, za razliku od mene.
EVA: Uvijek sam zavidjela vama glumcima, jer je napisano pet puta više muških uloga, nego ženskih. Oduvijek mrzim dramske pisce, jer neće i ne znaju pisati za žene. TOM: Zato i ne smiješ odbiti ovu dramu, obje uloge su predivne, bogate, slojevite. EVA: Dobro, zar ti nisi svjestan koliko je to perverzno da nas dvoje nakon svega igramo zajedno. Što će reći tvoja žena, što moj muž? TOM: Ljutit će se, bit će protiv toga. EVA: Eto vidiš - ipak sam u pravu. TOM: Ne, nisi u pravu, nego ne želiš čuti moje razloge. To nam je posljednja prilika da pokažemo što znamo. Ne zaboravi da smo zagazili u šezdesetu godinu života. EVA: A ti ne zaboravi da smo proživjeli dvadeset godina u zajedničkom braku, i da ja s tobom ne želim obnavljati relacije koje su zauvijek pokopane. TOM: Ja to i ne tražim od tebe. Ja te pozivam na profesionalnu suradnju, i ništa drugo. Dok smo bili u braku, govorila si da ne želiš da glumimo zajedno zato što smo u braku, da bi svi to protumačili kao izvanumjetnički razlog. A kad smo se rastali, onda nisi htjela igrati sa mnom zato što više nisi bila u braku sa mnom. EVA: Nisam htjela zbog svog novog muža, nisam željela njega povrijediti, a ne želim to ni danas. (Izmjena svjetla) TOM: Dobro, dosta. Pazite, ovo: "nisam htjela ni zbog svog novog muža" - treba naglasiti "muža", muž je za nju argument. On je treći u igri, on je nazočan, mada ga nema. Ne smijete ga spominjati usput. On je najveća prepreka. Zbog njega glumac teško dobiva njenu privolu. EVA: U redu. TOM: I još nešto: šutnje vam nisu napunjene značenjem. EVA: Probamo tek tri tjedna, a vi... TOM: Da, ali ovu scenu smo prošli pedeset puta. EVA: Ali to mi je glupo da pilimo jednu scenu, umjesto da prelazimo cijeli komad. TOM: U ovoj sceni je ključ cijeloga komada, u ovoj sceni se mora uspostaviti njihov odnos - ako ovu scenu dobro uradimo, onda će se sve druge scene uraditi same od sebe, prema svojoj unutrašnjoj logici. Ako mi sebi, kroz ovu scenu, objasnimo tko su naši junaci, nakon toga dovoljno je da im posudimo svoja tijela i glas. I ništa više. Ako vi budete znali što vaša glumica misli i osjeća, znat će i publika. Ako vi budete razumjeli lik koji otjelovljujete, i publika će razumjeti na pravi način vašu ulogu. EVA: To je sve u redu, samo ne znam što nije u redu s mojom šutnjom. TOM: Znate što je za mene prava gluma? Prava gluma je kad stojiš na sceni, ne pomjeraš se, ne izgovaraš tekst, a svi u publici te gledaju s pažnjom. Ali, šutnja mora biti pripremljena, napetost mora biti postignuta tvojom koncentracijom na partnera, mentalnom zaokupljenošću onim čime bi tvoj lik u toj situaciji morao biti zaokupljen. Šutnja mora biti u dobrom kontekstu, napetost mora prožimati oba partnera. I osrednji glumci znaju dobro brbljati, vješto plasirati rečenice koje ne znače mnogo. Hamletov monolog može dobro odigrati svaki početnik, ali Hamletovu šutnju može interpretirati samo vrhunski profesionalac. Zato često volim citirati najveću glumačku maksimu: "Pokaži mi kako šutiš na sceni, pa ću ti reći kakav si glumac." (Šutnja) EVA: Čija je to misao? TOM: Moja. Prvi put sam je izrekao 1967. godine. Kako vrijeme prolazi, sve se više uvjeravam da sam bio u pravu. A sad - idemo još jednom proći ovu scenu. EVA: Odakle?
TOM: Od početka. (Izmjena svjetla.) EVA: Između nas se previše toga dogodilo. Previše ružnog. TOM: Bilo je i lijepog. EVA: Bilo je - ali mnogo manje. Oprosti, ali ja ne želim s tobom. TOM: Ne želiš? EVA: Ne mogu. 3. SCENA (Tom je sam na sceni. Nervozno hoda sjednog kraja na drugi. Na trenutak zastane kod stilskog ormara, izvuče bocu s rakijom, natoči si čašicu, ispije ju u jednom gutljaju. Dolazi Eva.) EVA: Oprostite, ali tramvaji su pretrpani, a ja... TOM: Kasnite! EVA: Jednostavno: nisam imala sreće, oko Kvatrića je gužva... TOM: Kasnite! EVA: Tako mi je žao, ali... TOM: Kasnite već sat vremena. EVA: A je li? TOM: Da, točno sat vremena. EVA: Žao mi je - nisam namjemo. TOM: Niste ni slučajno. EVA: Što hoćete reći? TOM: U ovih mjesec dana, zakasnili ste već osam puta. To je neprofesionalno, nekorektno i nemoralno. Razbijate mi koncentraciju. Što mislite, kako je meni igrati nakon što vas cijeli sat čekam? Podsjećam vas da ja nikada nisam zakasnio, nikada. Mrzim glumce koji zakašnjavaju na probe, prezirem ih. Uostalom, sjetite se što je Stanislavski rekao o glumcima koji kasne na probu. EVA: Što sad ovo znači? Ja vama činim uslugu time što uopće pristajem raditi s vama, a vi si dozvoljavate da me vrijeđate... TOM: Oprostite gospođo, ali ja vama činim veću uslugu nego vi meni. EVA: Vi meni činite uslugu?! Glupost! TOM: A, ne. Ni najmanja glupost. Nemojte misliti da ne znam da već četiri godine niste dobili ulogu. Nikakvu ulogu. Mislite da ne znam kako svaki put kad zazvoni telefon pomislite "možda zovu iz teatra", a kad čujete glas prijateljice iz susjedstva, razočarani ste i tužni više nego prije zvonjave. Ja vama činim uslugu, jer vam omogućujem da radite posao koji volite, a što vi zauzvrat činite, nakon četiri godine neigranja, počnete raditi, i odmah kasnite. Svi ste vi profesionalci isti. Hrvatski glumci misle da kazalište treba služiti njima, ne shvaćaju da oni trebaju služiti kazalištu. EVA: Bezobrazni ste i drski. TOM: Nitko ne može biti bezobrazniji od glumca koji kasni. EVA: Ako se nastavite ovako ponašati prema meni, ja ću izići iz predstave. Zaboravljate da sam ja ipak dama, a vi muškarac. TOM: Dami se ispričavam, a glumicu prezirem jer me uopće podsjeća na to da je dama. Da ste pravi profesionalac, ne biste iz rukava izvlačili ženske argumente. EVA: Vi si previše dopuštate.
TOM: Ne više nego vi sebi. EVA: Neću dopustiti jednom neostvarenom glumcu da mi soli pamet. Sigurno ste deset puta išli na prijemni na Kazališnu akademiju, i sigurno ste deset puta pali, pa se sad iživljavate na meni zbog svojih kompleksa. (Šutnja) TOM: Da. Išao sam na prijemni. Ali ne deset puta, nego jednom. I nisam pao, nego prošao. I to one iste godine kad i vi. EVA: Nemoguće. TOM: Moguće. Sjetite se. Pedeset i druge godine kad ste primljeni vi, na Akademiji su primljeni i Izet, Zido, Slip, Kohnica, Sanda, Drach, Rogulja... To je bila treća generacija u povijesti Akademije. Vi ste imali dvije duge pletenice i plavu haljinu s malim brošem. Dok ste čekali da dodete na red, sjedili ste u dnu hodnika i drhturili poput osušenog lista u jesen, koji iščekuje pad. Jako ste željeli položiti prijemni, jako. EVA: Ali, kako to sve znate?! Stvamo: imala sam plavu haljinu i mamin broš. Tko vam je to pričao? TOM: Kažem vam: i ja sam te godine položio prijemni, ali nisam mogao studirati. EVA: Točno, kad smo došli na prvi sat, profesori su spominjali jednog studenta, koji je odustao. Jakov Bratanić, koji je predavao povijest umjetnosti, kazao je da će taj student biti sretniji od nas koji nismo odustali. Da je on odabrao bolje. TOM: To se odnosilo na mene. EVA: Ali, zašto niste studirali, kad ste već uspjeli položiti prijemni. TOM: Duga je to priča. I tužna. Nije bitno... Govorili smo o vašim zakašnjenjima. EVA: Točno - govorili smo o mojim zakašnjenjima - vi se morate pomiriti s njima što prije. TOM: Ali... EVA: Cijeloga života sam kasnila na pokuse, i kasnit ću do zadnjeg dana. Na to se morate navići, kao što su se navikli svi hrvatski redatelji. TOM: Ali, glumac koji kasni, za mene je... EVA: Tom - "Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu". Meni se uvijek opraštalo i ono što se nije moglo oprostiti prosječnim glumcima. Ne zaboravite da kazalište počiva na nepisanoj hijerarhiji, u kojoj riječ jednakost ne postoji. 4. SCENA EVA: Kazalište je zbir varljivih sjećanja, neprovjerenih tračeva, sitnih spletki i nezajažljive žudnje za slavom. Kazalište je najodvratnija ustanova koju je Bog stvorio, i u koju je, bez sumnje, po kazni stavi one ljude koji nemaju svoju osobnost, svoje mjesto pod suncem. Ljude koji su željeli prevariti svoju sudbinu i prirodne zakone, nerijetko vrlo ograničene i vrlo nezanimljive ljude, a vi takvo kazalište idealizirate kao hram umjetnosti. TOM: Ne, ja ne idealiziram takvo kazalište. Ja idealiziram kazalište koje vaše kolege nisu dosegnule, jer su prodale dušu sitnim ciljevima. EVA: Kojim? TOM: Trčanju za novcima, za popularnošću koju pružaju televizija i film. Današnji glumci žele biti ugledni poput akademika, bogati poput trgovaca, utjecajni poput političara i popularniji od sportaša. A sve je to kriva motivacija. EVA: A što je to prava motivacija?
TOM: Scena, i samo scena. I publika, naravno. Ako čovjek misli da na svijetu postoji veći užitak od igre pred punom dvoranom ljudi koji s pažnjom promatraju svaki njegov pokret - onda je bolje da se bavi nečim drugim, a ne glumom. EVA: I glumac je čovjek s potrebama poput drugih ljudi. Pa čak i sa potrošačkim potrebama. TOM: Svejedno, oni glupi partizanski filmovi u kojima ste igrali šezdesetih godina nisu vam trebali. A ni dvije televizijske serije, koje su samo njihovi urednici nazivali humorističkima, nisu vam trebale. Sve je to smeće. EVA: To su radile sve moje kolege. Htjeli smo se iskušati u drugim medijima. TOM: Htjeli ste lovu i popularnost. To nisu glumački mediji - to su redateljski mediji. Samo u kazalištu glumac može biti Bog, može biti kralj koji po svome osje ćaju vlada sobom i drugima. EVA: Ja sam zaigrala na televiziji, jer sam bila u maloj krizi. Željela sam promjenu. TOM: Izlaz iz te krize ste trebali potražiti na sceni, a ne na besmislenim snimanjima. EVA: Imala sam kćerku kojoj sam željela osigurati što bolje uvjete za život. Imala sam muža koji je stalno govorio da zarađuje više od mene. Željela sam dokazati suprotno, željela sam dokazati da mogu biti financijski neovisna. Lako je vama idealizirati glumu, kad nikada u životu niste živjeli od glume. I ja sam na prvoj godini Akademije maštala o čistoj umjetnosti, o idealnim uvjetima i idealnim partnerima. Ali već na trećoj godini studija, znala sam da je ovo krvav i okrutan posao u kome se moraju činiti kompromisi i pogreške. TOM: Ali ne tako često. EVA: Sad je lako biti pametan. TOM: Točno. Zato je bolje okrenuti se budućnosti i predstavi koju sada radimo. EVA: Slažem se. (Šutnja) TOM: Htio sam vam nešto predložiti. EVA: Recite. TOM: Znam da ste prošle godine željeli proslaviti godišnjicu rada u teatru, znam da ste to predlagali upravi svoga kazališta, i znam da su vam obećali pronaći ulogu za vas i da su na obećanje zaboravili. EVA: Dobro ste informirani. TOM: Eto, cijeli kazališni Zagreb vas je ostavio na cjedilu, ni jedan režiser nije učinio ono što je mogao učiniti i u drugom teatru s vama. Nitko vam nije omogućio da proslavite svoju obljetnicu, i sad ja mislim... mislio sam da bi ovu našu predstvu trebalo proglasiti predstavom kojom slavite četrdeset godina rada. EVA: Ovu predstavu? TOM: Da, ovu. Znam da dvorana nije velika, ali nije lošija od većine dvorana u zagrebačkim kazalištima. Uostalom, ako se predstave mogu igrati u predvorju "Gavelle", zašto ne bi mogle i u Domu umirovljenika. EVA: Tom - ideja je fantastična! To će biti pljuska kulturnoj javnosti. Već vidim naslove po žutoj štampi: "Velikoj glumici onemogućena proslava" ili "Nakon četrdeset godina profesionalizma - prvi amaterski nastup". To će biti prava provokacija. A ja ću se potruditi da na predstavu dodu i novinari i kritičari. TOM: Uvijek ste voljeli senzacije. EVA: U ovom poslu ne mogu škoditi.
TOM: Eva. EVA: Recite. TOM: Vjerujete li u našu predstavu? EVA: Naravno da vjerujem. Zar sumnjate u moje povjerenje? TOM: Ne - ali vi profesionalci često ste ziheraši puni predrasuda. EVA: Tom. TOM: Kažite. EVA: Zašto niste studirali glumu? (Šutnja) TOM: Duga je to priča. EVA: Svejedno - zanima me. (Šutnja) TOM: Moj otac je bio poštar. Danju. Noću je svirao bisernicu sa tamburašima u Slavonskom Brodu. Ja sam bio najstarije dijete u obitelji. Kad sam imao četiri godine, moja majka je rodila blizance. Bili su to divni dečki. Tri godine potom rodila nam je sestm. Sve je bilo dobro u našoj obitelji, do siječnja četrdeset i šeste godine. Tada su komunisti na prijekom sudu osudili moga oca na smrt vješanjem. EVA: Zašto? TOM: Samo zato jer je za vrijeme rata svirao pjesme za krivo društvo. Imao sam četrnaest godina, i u jednom danu shvatio da je djetinjstvo završeno, i da od mene zavisi hoće li moja sestra i braća preživjeti. Uglavnom - moja majka i ja smo radili najgore poslove za koru kruha. EVA: A gluma? TOM: Četrdeset i osme, kad mi je bilo šesnaest godina, u Slavonskom Brodu je gostovalo zagrebačko kazalište, tada sam prvi put u životu vidio pravu kazališnu predstavu. Zaljubio sam se u kazalište, poželio da i sam glumim i igram. I tako: četrdeset i devete zaigrao sam u jednom skeču, s brođanskim amaterima. A nedugo potom u drami Maksima Gorkog - tada su se igrali ruski socijalisti čki autori. To, srećom, nije bila loša drama. EVA: "Na dnu"? TOM: Ne, nego "Djeca sunca". I tako, odlučio sam postati pravi glumac. U proljeće, pedeset i druge, uspjelo mi je nagovoriti majku da cijela naša obitelj preseli u Zagreb. Mama je trebala raditi kod strica u gostionici, a ja sam uspio prona ći posao na kolodvoru, kao fizički radnik. Zbog oca nisam mogao dobiti normalno zaposlenje. U mojim dokumentima je pisalo da mi je otac obješen kao narodni izdajnik. EVA: Ali, položili ste prijemni, te iste godine? TOM: Točno. Položio sam prijemni za glumu, a dva dana nakon toga, moja majka je umrla. Iznenada, neočekivano. Morao sam hitro donijeti odluku što činiti - bili smo bez novca, a sestra i braća su zavisili isključivo od mene. Znao sam da moram odgoditi studiranje za bolja vremena i da moram izdržavati cijelu obitelj. Danju sam radio na kolodvoru, a noću sam radio u gostionici posao koji je moja majka radila nekoliko mjeseci prije smrti. Tako je sve potrajalo pet dugih godina. Nakon toga, došao sam pedeset i sedme na Kazališnu akademiju da se pokušam ponovo upisati, ali su mi rekli da student prve godine ne smije imati više od dvadeset i četiri godine, a ja sam imao punih dvadeset i pet. I tako: nije mi ostalo drugo nego da se amaterski bavim glumom, i da kao do tada idem u kazalište gledati profesionalce. Bio sam beskrajno nesretan. Sjećam se te jeseni pedeset i sedme, vi ste u "Zagrebačkom dramskom kazalištu" imali premijeru Shawove drame "Zanat gospođe Warren", bili ste sjajni, predivni. Nakon toga ste se
proslavili s Kolarovom predstavom "Svoga tela gospodar". EVA: Pa sa Čehovljevim "Galebom". TOM: Da, to je bila vaša najbolja sezona. A iduću sezonu niste započeli novom premijerom, nego vjenčanjem. EVA: Točno, udala sam se u rujnu pedeset i osme. TOM: Za lije čnika koji nije volio kazalište. EVA: Otkud znate da nije volio kazalište? TOM: Pretpostavljao sam. (Šutnja) EVA: A vi? što je bilo s vama? TOM: Mjesec dana nakon vašeg vjenčanja, zaposlio sam se u Gradskoj knjižnici. Za mene je to bio lagan i jednostavan posao, ali daleko od onoga što sam želio. Imao sam priliku iščitati svake godine stotinjak knjiga, razgovarati s ljudima koji poznaju i cijene lijepu literaturu. Umjesto razgovora s kolodvorskim šljakerima i gostima stričeve mračne gostionice, pružila mi se prilika razgovarati sa studentima književnosti, sveučilišnim profesorima i piscima. Izvana gledano trebao sam biti sretan i zadovoljan. A nisam bio niti sretan, niti zadovoljan. Proklinjao sam sudbinu što živim u zemlji u kojoj ne postoje glumačke audicije, i u kojoj se cijene samo oni glumci koji su završili Kazališnu akademiju. Ali, nisam zamrzio kazalište zbog toga. Čak naprotiv, postao sam dobar gledatelj i vrijedan amater. Kad bih vam rekao da sam vidio sve vaše predstave ne biste mi povjerovali. EVA: Ne bih. TOM: Do sada ste imali točno osamdeset i četiri kazališne premijere. EVA: Ali - otkud znate točan broj? TOM: Kažem vam, vidio sam sve vaše predstave. A vodio sam i dnevnik - Gledaočev dnevnik, samo za sebe. Kad ste šezdeset i treće rodili kćerku, uplašio sam sc da se nećete brzo vratiti teatm. I uistinu: imali ste dvogodišnju pauzu. Srećom, vaš povratak je bio sjajan, blistav do vrtoglavice, opet vam je pritekao u pomoć odličan pisac - Bernard Shaw. EVA: "Pigmalion" je i meni bio najdraža predstava. Najdraža uloga. TOM: Dan nakon premijere "Pigmaliona", ja sam se oženio, godinu dana kasnije dobio sina Stjepana i tako. (Šutnja) TOM: Da nastavimo s probom? EVA: Može. TOM: Idemo na treću scenu. EVA: Dobro. TOM: Nastojte biti jednostavni, bez patetike, morate svom bivšem mužu reći sve u lice, ali sa sviješću da je prekasno, sa sviješću da ta svađa ne može završiti s jednim pobjednikom i jednim poraženim, nego da će oboje biti poraženi kad se ogoli njihova prošlost. Ja ću glumca braniti argumentima racionalnog čovjeka, on je ipak muškarac. Vi ćete se kao žena, što je prirodno, pozivati na emocije, na logiku duše, a ne na logiku razuma. EVA: U redu. (Izmjeno svjetla.) EVA: Tada, tog ljeta, prestao si me voljeti. TOM: Nije istina. EVA: Istina je. Prestao si me voljeti, jer sam se ja prestala diviti svakoj tvojoj duhovitoj
doskočici, svakoj igri riječi. Nisi više dominirao nada mnom, kao prije, i zato si poželio drugu ženu, ženu koja će te voljeti, koju ćeš impresionirati svojim humorom, poslom i uglađenim držanjem. U svakom slučaju, trebala ti je mlada guska, koja ne zna ništa o životu. I baš takvu ljubavnicu si pronašao. TOM: Uvijek si bila sklona jeftinoj psihoanalizi, a zaboravila si kako si se ti ponašala u to vrijeme i tko je uopće uspostavio pravila igre u našem braku. Sve što sam u to vrijeme činio, činio sam zbog tebe, a ne zbog sebe. Uostalom, sjeti se kroz što sam sve morao proći samo da bih... 5. SCENA EVA: Oprostite Tom, ali ovako dalje ne možemo raditi, uistinu ne možemo. TOM: Zašto? Gdje je problem? EVA: Problem je u tome što radimo ovu predstavu već više od mjesec i pol dana, a da ja ne znam u kakvom ću kostimu igrati. TOM: Pričekajte još dva-tri dana, pa ćemo riješiti taj problem. EVA: I prije tjedan dana ste rekli: "pričekajte još dva-tri dana, pa ćemo riješiti taj problem". TOM: Oprostite, Eva, ali morate uzeti u obzir da ja radim i kao glumac i kao redatelj do kraja, bez ostatka. Pa sad, ako sam nešto malo zakazao kao organizator, onda mi to valjda možete oprostiti. EVA: Tko je uopće taj kostimograf? Nikada nisam ni čula za njega. TOM: Radio je odlične kostime za amatersku družinu "Daska" iz Siska. EVA: A zašto se onda ne pojavi i ne pokaže skice, prijedloge? TOM: Polako. Čovjek ima obiteljskih problema, čim ih riješi, doći će na probu. Uostalom, kostim nije tako bitan za uspjeh predstave, bitno je to imate li vi u rukama svoju ulogu, ili je nemate. A ja osjećam da posao dobro napreduje i da ćemo ostvariti odlične uloge. EVA: Jednom sam tako, šezdeset i sedme, radi lošeg kostima propala s ulogom koju sam dobro napravila. TOM: Niste propali zbog kostima. EVA: Nego? TOM: Propali ste zato jer ste u trideset i četvrtoj godini života pristali igrati devetnaestogodišnju djevojku i to u izrazito realističnoj predstavi. EVA: Oho, pa vi me još i vrijeđate. TOM: Ne, nego samo konstatiram da i vi poput svih glumica ovog svijeta niste znali odrediti trenutak u kome više ne možete igrati djevojke i djevojčice, i kada počinju uloge zrelih žena. To vam je bila najlošija uloga u karijeri. Potrošili ste energiju da odigrate mladost i nevinost, koje se ne mogu odigrati, umjesto da ste se koncentrirali na karakter lika. EVA: U to vrijeme sam bila u maloj krizi. Ne sjećam se zasto sam uopće prihvatila tu ulogu. TOM: Prihvatili ste je, jer je godilo vašoj taštini igrati mladu djevojku, u trenutku kada više niste bili mladi. Htjeli ste dokazati da ste još uvijek mladi - a to se ne dokazuje. EVA: Znate što mi kod vas ide sve više na živce? TOM: Recite.
EVA: To što mislite da ste uvijek u pravu. TOM: A što mogu kad jesam. Da ste u životu imali mene za prijatelja, ne biste u karijeri napravili toliko krivih poteza. EVA: Oho - sad ćete tvrditi da je bilo još promašaja u mome životu. TOM: I te koliko. Sjetite se samo 1976., kad vam je Igor ponudio da igrate Gertrudu u "Hamletu". To je bilo čisto sranje od predstave, u kome niste trebali sudjelovati. EVA: To je bilo vrijeme modernih predstava - Igor je režirao u tom stilu. TOM: Igor je režirao u stilu idiota, jer je idiot. Duša me je boljela dok sam vas gledao u toj na silu modernoj predstavi - to je bio početak balkanskog kazališnog postmodernizma u Zagrebu. Jadni Hamlet je svo vrijeme bio u krošnji onog oraha, i odozgo, sa stabla je govorio svoje stihove. A vi iz ansambla ste kružili oko njega i razgovarali s partnerom na grani. EVA: I sad se sjećam da me je boljela glava i vrat nakon svake probe. Igor je htio s tom koncepcijom predstave naglasiti da je Hamlet odvojen od ostalih aktera i da naše rije či ne dopiru do njega. TOM: Tome režiseru nikada ništa nisam vjerovao, on ne zna što je to gluma, on ne zna da kazalište počiva na glumcu, a ne na jeftinim simbolima. On je s tom predstavom ponizio glumce, za njega je Hamlet majmun koji još nije sišao s drveta. Povraćam od ljudi koji po svaku cijenu žele biti moderni, a ne shvaćaju da su kreativne nule. EVA: Ne možete tako govoriti - njegove predstave su dobivale nagrade po BITEF-ima i EUROKAZ-ima, a i na sličnim inozemnim festivalima, posvećenim modernom teatm. TOM: Svi ti BITEF-i i EUROKAZ-i, sve su to pizdarije. Nagledao sam se ja tih gluposti. Sve je to smišljeno u slavu režisera, i na štetu istinskih glumaca. Većini takvih predstava nisu ni potrebni pravi glumci - mogu se realizirati s običnim diletantima, koji su spremni povjerovati u imbecilne koncepcije. Vi pseudo-profesionalci, vi koji ste prestali ljubiti teatar iskreno dječ je nevino, vi svi ste prodali dušu petorici režisera i petorici kritičara koji pojma nemaju o istinskom teatru. Odustali ste od dobrih tekstova i pristali na besmislene montaže, odustali ste od igre i pristali na idiotske "interpretacije" koje tjeraju publiku od kazališta. Pristali ste na to da vam drugi tumače što je dobro, a što loše. EVA: Pa, vi ste protiv modernog teatra. TOM: Ne, naprotiv. Ja sam za moderan teatar, jer svaka moderna predstava, svaki moderan tekst, nakon samo nekoliko godina pokazuje se i dokazuje klasičnim. Ja sam protiv pomodnog teatra, jer se pomodne stvari, ako ne odmah, a ono nakon nekoliko godina, ukazuju besmislenima. Ja nemam ništa protiv loših i osrednjih predstava, njih po matematičkim zakonima mora biti u svim sezonama i u svim kazalištima, ali sam protiv besmislenih predstava, za koje se unaprijed zna da će biti besmislene. Kod nas ljudi ne znaju razlikovati moderno od pomodnoga, jer u tim stvarima ne arbitriraju ljudi od struke, nego nerealizirani šarlatani. EVA: Ali, u svakoj zemlji imate i tu vrstu teatra. TOM: U svakoj zemlji, me đu kazališnim ljudima, imate tri-četiri diletanta koji su alergični na normalan glumački teatar, i koji bi hodali na ušima samo da dokažu svoju originalnost. Šetaju po okruglim stolovima i pišu eseje o vizualnom teatru. Diletanti jako pate na likovnost, važnija im je scenografija i kostim od glumca, a vole i tzv. "fizi čki" teatar, kao da uopće može postojati nekakav nefizički anorganski teatar. Vole oni kad se priča iskazuje tijelom i kricima. Jedino su se Englezi uspjeli oduprijeti tim glupostima. Kod njih su drkadžijski eksperimenti sporedna stvar, a u pravom dramskom teatru
gospodari su glurnci. U normalnim zemljama - eksperimentalni teatar je tek jedan mali rukavac kazališne rijeke, a ne glavna struja, kao što sve više postaje u nas, ili kao što je u još luđem obliku eskalirao u besmislicu u njemačkim kazalištima, gdje su glupi režiseri postali sveznajuće mesije, a glumci i publika pristali na amneziju i potčinjen položaj. EVA: Djelomično ste u pravu. TOM: U potpunosti sam u pravu. EVA: Ipak - odviše ste isključivi. TOM: Nisam. Ja govorim kao gledatelj našeg kazališta, kao vjerni četrdesetogodišnji gledatelj koji ni jednu zagrebačku predstavu, i niti jedno inozemno gostovanje nije propustio. Ja govorim kao čovjek koji je sve svoje novce i cijeli svoj privatni život, ne htijući, uništio zbog ljubavi prema teatru. Govorim kao zaljubljeni čovjek koji ima pravo iskazati što je to ljubav, jer ju je doživio i zbog nje patio. Ja govorim kao čovjek koji je proputovao pola Europe u potrazi za savršenom predstavom, za istinskim kazališnim dogadajem. Toliko puta sam gledao kako nerealizirani idioti s pseudo-eksperimentalnim predstavama tjeraju publiku od kazališta. Ja nisam teoretičar, praktičar sam. I što je najvažnije: ja ne živim od teatra, nego živim za teatar. EVA: Govorite poput nevine djevojke, koja idealizira brak, samo zato jer nikada u životu nije s muškarcem provela tri dana i tri noći za redom, pa joj se zajednički život ukazuje kao idealna razmjena osmjeha i nježnih poljubaca. Teatar živi i od banalnih prozaičnih stvari, teatar čine i klanovi u kojima je glumac varljivo zaštićen i koji će se uskoro raspasti, baš kao što ga čine klanovi koji su trajno protiv tebe. Teatar čine i kazališni ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim manama i vrlinama. S taštinama koje guše i njih i njihovu okolinu. Ta kazališna poezija o kojoj vi sanjate, uvijek je nastajala u dreku i neprilikama ako je uopće nastajala. I glumac je čovjek od krvi i mesa, čiji se život često i mimo njegove volje preljeva u njegove uloge. TOM: To sam vam uvijek zamjerao. EVA: Što? TOM: To što se na sceni vidjelo kad vam se u životu događalo nešto ružno. To profesionalac nikada ne smije učiniti. Ja kao gledatelj ne smijem znati da li vam je ju čer umro otac, da li vas boli glava, da li ste raspoloženi ili neraspoloženi. Ja kao gledatelj ne smijem znati da vas je muž ostavio i otišao s drugom, i da vi zbog toga patite. (Šutnja) EVA: Zar je to kod mene bilo vidljivo? TOM: Bilo je. Tu cijelu sezonu igrali ste bez koncentracije, nimalo nalik sebi od prije. (Šutnja) EVA: Na svoj četrdeset i peti rođendan, saznala sam da me vara s medicinskom sestrom. Bio je to grom iz vedra neba. Ta njegova... bila je u trećem mjesecu trudnoće. Ništa se nije moglo izmjeniti, zaustaviti. On je kretao u novi život, ispo četka. A ja sam se preko noći našla sama i odbačena. Ubrzo mi je kćerka otišla na studij u Ameriku. Preko noći sam ostala bez obitelji. Sve se srušilo. TOM: Nije se sve srušilo, ostao vam je teatar. EVA: Ne može se život svesti na samo jednu dimenziju. Željela sam pobjeći od svega, od grada, od poznanika, biti sama sa sobom. A morala sam svake večeri izlaziti pred ljude i pokazivati vještinu vladanja emocijama. Ja koja sam od tih emocija bila pregažena. TOM: Piše li vam kćerka? EVA: Rijetko. Da se nije udala za Amerikanca, bar bih jednom tjedno imala s kime popričati iskreno, otvoreno, o svemu. Osamnaest mjeseci je nisam vidjela. (Šutnja) Znate,
jučer mi je palo na um da bi i za mene bilo bolje da živim ovako kao vi - u Domu umirovljenika, nego što sam sama, u stanu. TOM: Ne pričajte gluposti - velika hrvatska glumica, pa da završi u Domu umirovljenika. EVA: Pa, i vi ste odabrali Dom umirovljenika. TOM: Ja sam nešto drugo. Ja sam uvijek i u čoporu ostajao vuk samotnjak. Osim toga, nakon što mi je žena umrla, nisam više mogao živjeti u tom stanu, punom uspomena. A kad mi se sin oženio - shvatio sam da ni njemu ne želim smetati. Ostavio sam mu stan i preselio ovdje. Da sam ostao u stanu, zasmetao bih i njemu i njegovoj ženi - a ovako smo ostali u dobrim odnosima. EVA: Viđate li se? TOM: Jednom mjesečno odem kod njih na nedjeljni ručak. Oni su predlagali da ih posjećujem jednom tjedno, ali sam ja procjenio da se mene može durati samo jednom mjesečno. Poigram se s unukom i - nazad u brlog, prije nego li im dosade moje priče o kazalištu i prošlim vremenima. (Šutnja) TOM: Sjećam se, nekada, prije - bili ste poput breze - a onda naglo, sedamdeset i devete ste se udebljali. Samo su vam oči ostale iste - oči djevojke iz pedeset i druge godine, s prijemnog ispita. EVA: Kad se glumac udeblja postaje uvjerljiviji, životniji. Zahvaljuju ći kilogramima, početkom osamdesetih sam odigrala nekoliko sjajnih karakternih uloga koje bi me mimoišle da se nisam udebljala. Uostalom: mrzim pretjerano vitke glumice. TOM: Ali, nekada ste i sami bili takvi. EVA: Sve u svoje vrijeme. Nakon rastave se sve žene udebljaju. Ili propiju. Meni se dogodilo i jedno i drugo. Nakratko. Nakon dvostruke apstinencije - alkohol je ispario, a kilogrami ostali. (Šutnja) Dakle: kada će biti gotov kostim? TOM: O Gospode, kako mi idete na živce! DRUGI ČIN 6. SCENA TOM: Možda sam ja uistinu bio prema tebi nepravedan, možda sam ti bio loš muž i loš kolega. Ali onih dvadeset godina ne možeš prebrisati, baš kao što ne možeš zanemariti da smo jedno drugo cijenili, u glumi. Uvijek. I uvijek smo željeli igrati zajedno. Recimo da sam ja bio lošiji muž, nego ti žena, recimo da sam ja zaslužio sve ove ružne riječi koje si mi izgovorila, recimo da smo u mnogo slučajeva pogriješili, ili da sam ja pogriješio, recimo da i moje "oprosti" upućeno tebi ne znači više ništa i da dolazi šesanest godina prekasno, recimo da je sve tako, ipak, molim te da svim propustima našeg života ne dodaješ još jedan propust. Možda najveći propust. Ne zaigramo li ovu dramu zajedno, znaj da ćeš i ti žaliti za time koliko i ja... Ali, dobro. Znam da je sve uzalud i da te ne mogu nagovoriti da radiš s čovjekom koga prezireš. Hajde, naprijed, reci mi u lice svoje "ne", i sa radošću osvetnika odbaci me od sebe, kao što misliš da sam ja tebe odbacio prije šesnaest godina. Hajde, reci svoje "NE". (Šutnja) EVA: Nikada se prije u svome životu nisi borio za moje DA, za moju naklonost. Nikada mi prije nisi pokazao da ti je stalo do mene. Da si samo jednom u životu s ovoliko istinske želje pristupio k meni, nikada se prije ne bismo rastali. A ti si uporno pokazivao svoju superiornost, svoju nezainteresiranost za mene i za moje osjećaje.
TOM: Mislio sam da ću tako potaknuti tvoju ljubomoru, tvoj interes za mene, a ti si mi odvratila hladnoćom i prezirom. EVA: To si i zavrijedio. Izdao si moju ljubav. TOM: Ali, ja te nikada nisam prestao voljeti, nikada. EVA: Ne vjerujem ti. TOM: Kunem ti se. EVA: Mogao si mi to reći, nekada prije, i naši životi ne bi otišli ovim smjerom. TOM: Tražio sam prave riječi, vjeruj mi. Ali me ti u to vrijeme nisi željela čuti. EVA: Uistinu si me volio? TOM: Ja te nikada nisam ni prestao voljeti. Nikada. Znam da je to sada nevažno. Znam da naši životi idu kraju, i da nemamo vremena za novi početak, čak i kad bismo htjeli. Ali želim da znaš da te nikada nisam prestao voljeti. Nikada. Baš kao što znam da i ti mene još uvijek voliš. I da je tvoja ljubav jača od svih naslaga mržnje prema meni, kojima si okovala našu ljubav. Tvoj sadašnji muž, i moja žena - čak i oni znaju da smo nas dvoje jedina prava podjela, čak i oni znaju da su u našoj predstavi tek epizode, koje nam olakšavaju starenje i kojima mi olakšavamo starenje. (Šutnja) EVA: Dobro. Pristajem s tobom zaigrati u toj drami. Pristajem da zajedno proslavimo našu četrdesetu godišnjicu rada, ali pod uvjetom da mi dopustiš da te i dalje mrzim, kao što sam te nekada voljela. TOM: Dopuštam ti i to sa zadovoljstvom. Jer znam da svako očitovanje tvoje mržnje prema meni ima korijen u žudnji za mnom, u neuspjelom zatomljavanju ljubavi. Što me više budeš mrzila, to ću biti sretniji, jer du u tvojoj mržnji prepoznavati snagu povrijeđene ljubavi. EVA: Zar moram reći, zar moram izgovoriti, zar moram priznati koliko mi još uvijek značiš, da bi shvatio ono što se ne može izreći, ti prokleti... (Krene rukama na njega, ali završi u njegovom zagrljaju u plaču.) TOM: Oprosti mi, oprosti. EVA: Tako bih voljela da te ne volim, da te mogu mrziti, da mogu živjeti bez misli na tebe. TOM: Bit će ti lakše kad priznaš sebi da smo nas dvoje idealna podjela. EVA: Znam to, znam. Prokleto dugo to znam. Ti neodoljivi prepotentni zavodniče. (Izmjena svjetla.) TOM: Dobro je. Relativno dobro. EVA: Što znači to "relativno dobro"? TOM: To znači da mi se čini da vi možete još jače ići u emocijama. Ali manje vidljivo. EVA: Što hoćete reći? TOM: Snaga emocija je najveća u trenutku njihova zatomljavanja. Jače ćete izraziti emocije ako publika vidi i osjeti da suzdržavate plač, nego ako zaplačete. Možda je čak bolje, u trenutku kad mu padnete u zagrljaj, da uopće ne zaplačete. EVA: Dobro, probat ću i tako - mada je najbolje kad mjeru emocija odredi moje osjećanje u tom trenutku. TOM: Jeste li za jednu rakijicu? EVA: Rado. (Tom uzima bocu i toči rakiju u dvije čaše.) TOM: Dobro je bilo, dobro. Pošteno smo probali. EVA: Ova vaša drama je i naporna i zahvalna. Moja junakinja je puna emocija, sjećanja, i snage. A opet - tako je ranjiva, puna prikrivenih frustracija. Volim takve uloge. Mada,
moram biti iskrena, naporna mi je kao da igram monodramu. Vi ste vjerojatno gledali onu moju monodramu. TOM: Jesam. Sedamdeset i četvrte u Teatru ITD, u polukružnoj dvorani. To je bilo vrijeme brojnih monodrama. EVA: Da li vam se svidjela? TOM: Ne volim monodrame. Monodrama nije kazalište. To je poput boks-meča u kome nastupa samo jedan boksač, mlati rukama po zraku, skakuće po ringu i pokazuje svoje mišice. Tako je bilo i s vašom monodramom. EVA: Bilo je i lijepih trenutaka u toj monodrami. TOM: Bilo je i suvišnih. EVA: Možda ste gledali neku lošu izvedbu. Bilo je jako dobrih izvedbi. TOM: Gledao sam svih trideset i osam zagrebačkih izvedbi u ITD-u, a vaša gostovanja po provinciji, srećom, nisam imao čast gledati. Uostalom, cilj tih gostovanja bila je brza i dobra zarada. Nakon sto i dvanaeste izvedbe, kupili ste automobil, koliko se sjećam. EVA: Ponekad se pitam da vi ne radite za policiju. TOM: Na žalost, ne radim. EVA: Ipak, za tu monodramu sam dobila sjajne kritike. TOM: Pa i nisu baš sve bile sjajne. EVA: Jesu - sve od reda. TOM: A ona u "Oku"? EVA: A, da. Ali, nećemo to računati. Treba li uopće tog kritičara uzimati ozbiljno. TOM: Kad vas je hvalio, uzimali ste ga ozbiljno. EVA: Nisam. TOM: Jeste. U povećoj biografiji koju ste objavili u programskoj knjižici, baš od te monodrame, citirali ste hvalospjevne izvadke iz njegove kritike o vašoj igri u Osborneovoj drami "Osvrni se gnjevno". EVA: Ipak radite za policiju. TOM: Ili policija radi za mene. (Tom natoči još po jednu čašicu Evi i sebi.) EVA: Znate, vi ste moj idealni gledatelj. Moj jedini istinski kritičar. Čak mi nije teško slušati ni kad me kudite, jer znam da uvijek govorite u kontekstu svega što sam radila. TOM: U kontekstu vaših najboljih ostvarenja, kojima ste vi sami postavili visoke kriterije zbog kojih vas ocjenjujem strožije nego druge glumice. Paradoksalno je da vas, koju smatram najboljom hrvatskom glumicom naše generacije, da vas promatram najkritičnije. Da sam ja kritičar, ja bih loše glumce hvalio, ne bi li stekli samopouzdanje i napokon proglumili, a dobrim glumcima bih ukazivao na mane, ne bi li ih otklonili, i još se više približili savršenstvu. EVA: Glumcu je, ponekad, potrebna samo jedna topla rečenica, mala pohvala koja i ne mora biti točna, pa da proglumi, pa da otkloni sumnju koja ga sputava u kreiranju. Sjećam se kad sam 1966. godine bila u Dubrovniku, radila sam jednu predstavu na "Dubrovačkim ljetnim igrama". Sve je išlo naopako. U Dubrovnik sam otišla, nakon prve oštre svađe s mužem koji je ostao u Zagrebu, i koji iz inata nije želio to ljeto provesti u Dubrovniku sa mnom. TOM: Smetalo mu je što nećete bar preko ljetnih praznika pripadati njemu, a ne javnosti i kazalištu. EVA: Točno. A uz to, prvi put sam se odvojila od svoje trogodišnje kćerke, koja je ostala s mojom mamom. Bila sam rastrešena i nervozna. Sve novine su pisale o tome da ću
upravo ja odigrati Fedru, i da to mora biti veliki događaj, a na nesreću, režirao je onaj prepotentni splitski manijak koji se sve više izderavao na mene. Svi su u ansamblu vidjeli da sa mnom nešto nije u redu, a on, umjesto da pričeka da se skupim i saberem, on je na mene sve više i više vikao, dok se jedne večeri, u sred pokusa, oko jedan u noći, nismo tako posvađali, da sam ga poslala k vragu i otišla s probe. I tada, dok sam šetala Dubrovnikom, gotovo u suzama, s čvrstom odlukom da ću sutradan spakirati stvari i napustiti predstavu i Dubrovnik, u mračnoj uličici, podno zidina, prišao mi je jedan čovjek i rekao: Gospodo, gledao sam pokuse "Fedre", vi ste sjajni, jedva čekam premijeru. Samo to je rekao i nestao, a da mi se nije ni predstavio. Ali, ta njegova rečenica, bila mi je dovoljna potpora da se vratim na pokuse i da s punom koncentracijom napravim odličnu ulogu. A bila sam uistinu u krizi. TOM: Znate, čini mi se da ste odviše često bili u krizi. EVA: Mislite? TOM: Da, napravio sam krivulju vaše karijere, u prosjeku ste svake četvrte godine bili u teškoj krizi, a svake druge godine u maloj krizi. A ja u publici ne bih smio znati da li ste se, dan ranije, posvađali s mužem, niti da li te večeri imate menstruaciju. Želim vidjeti samo glumca koji je do kraja u ulozi. Ako sam bio dovoljno jasan. EVA: I odviše. Čak i vulgarni. TOM: Što se čovjek jasnije i slikovitije izražava, to je veća opasnost da će ga ljudi doživljavati kao primitivca. (Šutnja) EVA: Inače, onaj nepoznati noćni čovjek, iz Dubrovnika, prije nego li je zauvijek otišao, dao mi je za sreću... TOM: ...malu školjku u kutijici za prstenje. EVA: Ali, otkud znate - ja o tome nikada nikome nisam pričala!? TOM: Taj čovjek iz mraka - bio sam ja. EVA: Gospode Bože, ali kako?!? TOM: Kad sam u novinama pročitao da ćete igrati u Dubrovniku, uspio sam, za dobre novce, iznajmiti sobicu s prozorom koji gleda na trg na kome ste uvježbavali "Fedru". Gledao sam sve pokuse, i vidio onu oštru svađu s redateljem. Odmah sam krenuo za vama. Jedva sam vas pronašao. Znao sam da vam treba samo riječ ohrabrenja, i da će sve biti u redu. Bio sam sretan što sam vam pomogao povratiti samopouzdanje. Fedru ste stvarno dobro odigrali. EVA: Tom, pa vi ste u mome životu bili mnogo više nazočni nego što možete i pomisliti. TOM: Stvarno? EVA: Zaista. Ja sam onu malu školjku nosila sobom kao amajliju na svaku svoju premijeru, od šezdeset i sedme do danas, na svaku. Zahvaljujući vama, "Dubrovačke igre" su mi ostale u predivnom sjećanju. TOM: Meni nisu. EVA: Zašto? TOM: Ne volim kazališne festivale na otvorenom. Avioni lete, pijani turisti se dovikuju, mačke po sceni neplanirano šetaju, vjetar i kiša se pojave kad su najmanje poželjni, a glumci pocrnjeli od sunčanja, s pojačanim patosom, recitiraju stihove kao da je sve u redu. Kazalište treba igrati u zatvorenim dvoranama. Ne smije biti iznenađenja koja redatelj nije isplanirao. Publici ne smije biti ni pretoplo ni prehladno. Publiku se ne smije poljevati vodom, niti uvoditi u igru. A vi glumci na sceni, glumačkim sredstvima trebate dočarati vjetar i oluju, hladnoću i sunce, ljubav i mržnju. A kad pokažete sve što znate, i
kad ste sigurni da ste ljudima u gledalištu oplemenili dušu, i u najhladnijeg gledatelja pokrenuli emocije i veče mu učinili nezaboravnim, onda lagano dodite na kraju komada do proscenija i smjerno se naklonite tim ljudima koji su vam poklonili ono najvrijednije na svijetu - svoje vrijeme i svoje povjerenje. I nikada ne zaboravite da dobra publika vrijedi koliko dobar glumac, i da jedni bez drugih ne možete ostvariti kazalište. EVA: Odviše uopćavate. Na "Dubrovačkim ljetnim igrama" gledala sam predivne predstave. Dobro, bilo je i promašaja. Ali postoji neka draž i izazov u tim ambijentalnim predstavama. TOM: Nećete me uvjeriti. 7. SCENA (Tom sjedi na stolici i čita novine. Ulazi Eva.) EVA: Dobar dan. TOM: Dobar dan. (Tom pokaže Evi novine, tj. otvorenu stranicu koju je upravo iščitavao.) TOM: Jeste li čitali ovo? EVA: Jesam. TOM: I, što kažete? EVA: A što bih rekla, intervju kao i svaki drugi intervju, glumci moraju davati intervjue, to je sastavni dio posla. TOM: Ali ovo je ispod svakog nivoa. To da jedan, uvjetno rečeno, ozbiljan glumac u pedesetoj godini života lupeta o svojim hobijima, politici i peseku koji je njegova inspiracija, to je stvarno na nivou najgore žute štampe. Uopće su glumci kod nas slabo obrazovani, slabo načitani. EVA: I Jean Gabin je bio zidarski radnik, pa je bio veliki glumac. TOM: Jean Gabin je bio filmski glumac, a na filmu i konji dobro glume. Uostalom, sjetite se Felinijevih filmova, u kojima su naturščici bili dobro upotrebljeni. A svaki od tih naturščika u kazalištu bi propao do kraja. Jedan Laurence Olivier ne bi nikada postao to što je bio da se nije rodio u obitelji evangelističkog svećenika, okružen knjigama i obrazovanim ljudima. Olivier je sa deset godina u školi glumio Bruta u Shakespeareovom "Juliju Cezaru". Studirao je na koledžu St. Edvard u Oxfordu, a od 1924. do 26. pohađao glumačku školu Fogerty u Londonu. EVA: Ali je i on otišao na film. TOM: To mu nikada nisam oprostio. Srećom, on nije ostavio kazalište, on je na filmu radio u pauzama između dvije predstave, za razliku od brojnih glumaca koji su u kazalištu igrali u pauzama između dva filma. EVA: Pa, ipak, da nije bilo filma, vi nikada ne biste vidjeli Oliviera kako glumi. TOM: Varate se, ja sam ga gledao u kazalištu pedeset i sedme, kad je s "Titom Andronikom" gostovao u Zagrebu, gledao sam ga u Londonu, šezdeset i osme u predstavi "Tri sestre" National Theatrea, po kojoj je kasnije nastao loš film. Gledao sam ga kako igra Sofokla i Ibsena. Radio sam najteže fizičke poslove po Londonu, samo da bih mogao gledati engleske glumce. Putovao sam auto-stopom, spavao u klošarskim prenoćištima, da bih mogao vidjeti osvještene, obrazovane engleske glumce, da bih mogao vidjeti englesko kazalište u kome nisu zaboravili da publika zbog glumaca dolazi na predstave. A odlični tekstovi se kod njih jednostavno podrazumijevaju. Kad ti je Shakespeare u krvi,
kao što je njima, onda njihovi pisci ne mogu ispod određenog nivoa. EVA: Često se pozivate na Shakespearea i na obrazovanje, a zaboravljate da je Shakespeare bio poluobrazovan čovjek, čak i za svoje vrijeme. Slabo načitan čovjek, koji ni latinski nije naučio kako treba, u vrijeme kad su sve bitne knjige bile napisane latinskim jezikom. Pa ipak, taj i takav čovjek je stvorio predivne drame visokog stila i neosporne uvjerljivosti. A znate zašto je to mogao ostvariti? Zato jer je imao ogromno životno iskustvo, zato što se poput Molierea godinama potucao po provinciji, upoznavajući ljude i život, prije nego li je postao dvorski pisac. Načitanost i obrazovanje za umjetnika ne znače ništa, ako ne postoji talent za pretakanje iskustva u djelo, u umjetničko djelo. Poznajem toliko obrazovanih glumaca, pisaca, režisera - koji su kreativno impotentni, koji divno citiraju tuđe misli, a da svoju ne znaju uobličiti, a da ne znaju tajnu nastanka prave umjetnosti. Ja ne odbacujem važnost obrazovanja, naprotiv: za mene je bila sretna okolnost da sam se rodila u kući državnog činovnika koji je cijenio dobru knjigu, da mi je majka bila veliki ljubitelj likovnih umjetnosti. U slobodno vrijeme, izrađivala je predivne crteže olovkom i ugljenom. Nije nevažno što sam prije Akademije išla u glasovitu zagrebačku Gimnaziju u kojoj su predavali vrhunski profesori, ali sve to ne znači ništa. Sve to ne vrijedi koliko jedna naporna turneja s predstavom po provinciji. Sve te knjige koje pričaju priče o tuđim doživljajima i iskustvima, ne vrijede koliko samo jedan moj doživljaj, moje iskustvo, moje razočaranje. Koliko samo jedan moj susret s ljubavlju ili mržnjom. (Šutnja) Kako je vaša supruga gledala na vaša putovanja po Europi? TOM: Grozno. Zamrzila je kazalište onoliko snažno koliko sam ga ja volio. A ubrzo potom, zamrzila je i mene. Smatrala me je neodgovornim čudakom, koji troši novce i vrijeme na gluposti. Često je govorila: "Muževi drugih žena imaju normalne hobije kuglanje, ribolov, kurve - a ti: prokleto kazalište". EVA: Vjerojatno bi se dobro složila s mojim bivšim mužem. TOM: Bez sumnje. (Šutnja) TOM: Ako se ne varam, u "Proljećima Ivana Galeba", na jednom mjestu piše: "čudno je to kako svaki razgovor o umjetnosti, na kraju završi kao razgovor o nama samima". Sad tek vidim koliko je ta rečenica istinita. Mi uistinu, govoreći o umjetnosti, govorimo o sebi. EVA: Još više kazujemo o sebi, radeći umjetnost. Još više. A da toga i nismo svjesni. (Šutnja) TOM: Znate lijepo govoriti o svome poslu, a ipak - i vi ste nekada davali besmislene i nepotrebne intervjue, u kojima ste govorili o svemu, samo ne o bitnim stvarima vezanim uz vaše glumačko umijeće. EVA: Na glupa pitanja, ne možete drugo nego davati glupe odgovore. Uostalom, od glumaca se i ne očekuje uzvišena misao, od glumaca se traži pikanterija, skandal, polemična izjava, duhovitost. TOM: Ne slažem se s vama. EVA: Što se manje slažete sa mnom, to nam je ugodniji razgovor. TOM: Možda ste u pravu. 8. SCENA EVA: A ti ne zaboravi da smo proživjeli dvadeset godina u zajedničkom braku, i da ja s
tobom ne želim obnavljati relacije koje su zauvijek pokopane. TOM: Pa ja to i ne tražim od tebe. Ja te pozivam na profesionalnu suradnju, i ništa drugo. Dok smo bili u braku govorila si da ne želiš da glumimo zajedno zato što smo u braku, da bi svi u tome vidjeli izvanumjetničke pobude, a kad smo se rastali, onda nisi htjela igrati sa mnom zato što više nisi bila u braku sa mnom. EVA: Nisam htjela ni zbog svog novog muža, nisam željela njega povrijediti, a ne želim to ni danas. (Izmjena svjetla.) TOM: Lijepo. Sve bolje i bolje. Još malo i imamo u ruci odličnu predstavu. EVA: Tom. TOM: Mislim da već sada možemo dogovoriti dan premijere, tako da vi dospijete pozvati i novinare koje hoćete, a da i ja znam reći prijateljima za koje želim da dodu. Ovo će biti predstava kakvu Zagreb nije vidio, vi ćete se vratiti u starom sjaju, na najbolji način. A i meni će se napokon pružiti prilika da zaigram s pravim partnerom. EVA: Tom. TOM: Jedva čekam premijeru. Jedva čekam da publika sjedne i da njima plasiramo emocije koje smo za njih odnjegovali i u likove uobličili. EVA: Tom. TOM: Recite. EVA: Moram vam... Teško je reći, ali... TOM: Što je? Što je bilo? EVA: Od sutra ne mogu više s vama probati. TOM: Štooo?!?! EVA: Moramo prekinuti s probama na mjesec dana - pa tek potom nastaviti. TOM: A zašto? EVA: Uletio mi je jedan posao. TOM: Kakav posao? EVA: Jedna predstava. TOM: Kakva predstava? EVA: U HNK-u igraju "Zanat gospođe Warren" ovaj put su mi ponudili da igram majku, da igram gospođu Warren. TOM: A tko režira? EVA: Igor. TOM: Igor! Taj šarlatan! I vi ste spremna zbog posla s hjim odgoditi našu predstavu s kojom trebate proslaviti četrdeset godina umjetničkog rada. EVA: Tom, vidite, Igor me je pozvao da to igram pod uvjetom da s tom ulogom proslavim četrdeset godina rada. "Gavella" se obnavlja, zato su mi to ponudili u HNK-u. Probe počinju sutra - sve je tako naglo došlo. TOM: Ali taj čovjek nema osjećaj za Shawov teatar - on je cijeli život od najoblje klasike radio najstupidnije postmodernističke pizdarije, on će i ovu dramu uništiti. EVA: Ne, neće. Ima zanimljivu koncepciju. TOM: Čim režiser ima koncepciju, sranje je na vidiku. Ne mogu vjerovati da ste zbog Igora u stanju ostaviti ovaj posao. EVA: Moram. TOM: Ne morate. EVA: Samo na mjesec - mjesec i pol, potom se vraćam našem poslu. TOM: Ipak ste vi osoba bez morala, običan diletant. Nikada niste znali razliku između
pravog i lažnog kazališta. I zato ste odigrali na desetke nepotrebnih predstava. EVA: U kazalištu se nekada mora raditi i ono što glumac ne bi htio. TOM: Ne mora i ne smije. Glupe predstave razaraju glumca više nego što on to može i zamisliti. Pravi umjetnik radi samo ono u što vjeruje i s ljudima kojima vjemje. Zaista ste diletant. EVA: Vi ste dragi moj prijatelju uvijek u pravu samo teoretski, jer ste cijeli svoj život proživjeli izvan teatra. Da se profesionalno bavite glumom, u našem današnjem kazalištu vas ne bi bilo, ne biste opstali s takvim idealističkim poimanjem svijeta. Vjerojatno biste završili u ludnici, poput nekih mojih kolega koji nisu mogli prihvatiti grubu realnost života u teatm. I zato znajte: nisam ja nikakav diletant, prije bih to mogla reći za vas. Jer vaše idealističko poimanje kazališta pokazuje da vi teatar nikada niste pravo živjeli, nego ste ga samo priželjkivali. To vam je kao neostvarena ljubav. Sanjate neku ženu i idealizirate je sve više i više samo zato jer je niste upoznali. Da ste s njom proživjeli desetak dana i noći, uvidjeli bi da ta vasa idealizirana muza ima pokoji prištić, i da nije nimalo idealna - nego sklona banalnostima poput svih drugih ljudi na ovome svijetu. Vi biste s njom doživjeli veliko razoračaranje, ili sazreli, i prihvatili životnu realnost onakvom kakva jest. Tako vam je i s teatrom - morate ga naučiti voljeti sa svim manama koje ima, pa ćete i moju odluku da prihvatim ulogu u "Zanatu gospođe Warren" lakše razumjeti. Kazalište živi od kompromisa. Glumac je bi će kompromisa, i ne može uvijek birati ono što želi. Da ste profesionalac, a ne diletant, bilo bi vam jasno zašto ja, nakon četiri godine neigranja, moram prihvatiti ovu ponudu iz HNK-a, bez obzira što u dubini duše osjećam i što mislim o režiseru i partnerima. TOM: Vaši argumenti nikada ne bi mogli biti moji argumenti, i bez obzira na sve vaše "argumente" znajte da ste me razočarali do kraja. EVA: Zašto se ljutite? Pa ja sam spremna vratiti se u našu predstavu za mjesec i pol dana. TOM: Ali ja više nisam spreman prihvatiti vaš povratak. Ovo što sada činite, za mene je izdaja. Izdali ste ne samo mene, nego i sebe. Ja s takvom osobom ne mogu i ne želim suradivati, dokazali ste da niste pravi umjetnik. Kalkulirate i sada u šezdesetoj godini života, vi ziherašica besramna. Radije ću od svoje predstave načiniti monodramu, nego li je igrati s vama. EVA: Ali, vi mrzite monodrame. TOM: A što mi drugo preostaje, kad u cijelom gradu nema niti jedne prave glumice koja ljubi kazalište do kraja i bez ostatka. Uostalom, ja sam ovu dramu napisao za vas i za sebe i to ne može nitko drugi igrati, jer ne želim nikoga drugoga gledati u toj ulozi. Ja nisam ziheraš, ja ne kalkuliram. Ja sam uvijek igrao samo one drame koje cijenim i s ljudima koje cijenim. Ali, i tako ove riječi ne dopim do vas, jer ste i vi lažni poput svih vaših profesionalnih kolcga. Mislio sam da bar vi znadete što je to prava umjetnost, pravi kazališni posao, ali vidim da ste i vi običan diletant. EVA: Ja ne dopuštam da me vrijedate. Ja sam vama bila spremna učiniti uslugu, a vi se ponašate poput kočijaša. TOM: Oho - sad ćete se još vi na mene naljutiti. Sramite se. EVA: Bezobrazni ste i neuviđavni. TOM: Mrzim vas i prezirem iz dubine svoga srca. EVA: Onda uistinu nemamo više što reći jedno drugome. TOM: Napokon ste shvatili. EVA: Zbogom.
TOM: Zbogom zauvijek. I da Bog da vas Igor natjerao da tu svoju ulogu zaigrate iz krošnje stabla. 9. SCENA (Tom je sam na sceni. Približi se prosceniju.) TOM: Dvadeset dugih godina proživjeli smo zajedno, nas dvoje. To se ne može izbrisati, to se ne može zaboraviti. Zar ne shvaćaš da si i ti postala dio mene, zar ne shvaćaš da sam ja postao dio tebe. Koliko toga zajedničkog imamo. Koliko sam samo tvojih misli utkao u svoja razmišljanja, koliko je samo mojih pogleda na život u tvojim očima. Koliko je samo sjećanja koja pripadaju i tebi i meni, u kojima smo nas dvoje junaci. Odbacujući mene, ti odbacuješ i dio sebe. Dio bez koga i ne znaš koliko ćeš biti siromašnija. Zato te molim: zaboravi ružne stvari, zaboravi to kako smo se rastali i misli na to kako smo se sastali i kako smo živjeli zajedno i koliko vrijedimo zajedno. Tek zajedno, nas dvoje udeseterostručujemo svoje kvalitete - jer mi smo idealni partneri. (Izmjena svjetla. Tom uzima bocu s rakijom i lagano je otpije. Trenutak potom, preko razglasa se začuje Evin glas.) OFF-EVA: Dragi Tom, znam da ste toliko ljuti na mene da biste najradije rastrgali ovo pismo na komadiće. Ipak, nadam se da ćete ga pročitati do kraja i da ćete prihvatiti moju ispriku. Uistinu žalim zbog nepravde koju sam vam nanijela. Vjerojatno ste čuli da sam izišla iz Igorove predstave u HNK-u. Nakon rada s vama, s njim je to bilo pravo mučenje. Ništa mu nisam vjerovala, jer mu se nema što vjerovati. Doći ću do vas, sutra, u utorak, u podne, u dvoranu za probe, da se još jednom vidimo i još jednom popričamo o svemu. Odlazim na duži put, tako da je ovo možda posljednja prilika, za naš susret. Molim vas, oprostite mi zbog nepravde koju sam vam nanijela. (Tom se diže sa stolice i polazi prema prosceniju. Izmjena svjetla.) TOM: Kad umire glumac, ne umire samo jedan čovjek, umiru brojne sjene lažnih tijela kojima smo se nesebično davali. Umire i naša publika, a da to i ne zna. (U dvoranu ulazi Eva.) EVA: Kad umire glumac - umiru sve moguće podjele uloga u kojimaje još mogao zaigrati, gase se čak i oni reflektori koji nikada nisu bili upaljeni, otkazuju se predstave koje nikada nisu bile zakazane. Kad umire glumac, umire stotine likova, a život se ukazuje poput loše predstave, u kojoj rasplet i završetak nisu vješto pripremljeni. Ali, najgora smrt glumca je smrt koja nastupa prije nego li je glumac odigrao svoju životnu ulogu, ulogu u kojoj je dao sve od sebe, u predstavi s idealnom podjelom, odličnim tekstom i neprimjetnom režijom. (Izmjena svjetla.) EVA: Dobar dan. (Tom ne odgovara) Morate mi oprostiti... ja... znam da sam vas povrijedila - ja tek sad znam koliko je vaša drama dobra, koliko je i ovaj monolog o smrti glumca snažan i bolan. Ja tek sada znam da je naša predstava mogla biti moja najbolja predstava. I tek sad znam koliko ona vrijedi, koliko mi znači. Tek sad znam da smo je trebali odigrati. (Tom šuti) U HNK-u je sve krenulo nizbrdo. Igor je nažalost ostao Igor. Njemu uopće nije stalo do glumaca, njemu je stalo samo do njegove koncepcije. Izdržala sam dva tjedna u besmislenom poslu, na idiotskim probama, a onda sam izišla. Bilo je i oštrih riječi. Sutradan sam se probudila s jakim bolovima i nezadrživim lupanjem srca. Već deset dana sam u bolnici. Sutra moram na operaciju. Doktor kaže da će sve biti u redi, da se ne plašim.
TOM: Znam, razgovarao sam s njim. EVA: O, Tom, pa vi još uvijek mislite na mene, vi još uvijek nadzirete moj život, poput anđela čuvara. TOM: Zar ste posumnjali da ću vas ostaviti, da ću vas ikada ostaviti. (Eva mu se baci u zagrljaj i zaplače.) EVA: Bojim se... bojim se. (Evin plač se pojača.) TOM: Plačite, Eva, plačite. Isplačite se, ako će vam biti lakše. Treba plakati. (Evini jecaji su sve snažniji.) TOM: Sve će biti u redu, uvjeravam vas, sve će biti u redu, samo ne smijete zaboraviti ono što će vam pomoći. EVA: A to je? TOM: Kutijicu s malom školjkom. Toliko vamje puta pomogla, morate je imati uza se za vrijeme operacije. EVA: O, Tom, Tom - vi ste tako dobri, vi ste tako dragi. Da sam od početka znala za vas, da smo se na početku upoznali, moj život bi bio drugačiji. Sretniji. TOM: I moj, Eva, i moj. EVA: Zašto mi se ranije niste otkrili, zašto mi ranije niste rekli što osje ćate, vi - tajnoviti obožavatelju. TOM: Nisam imao hrabrosti. A i nisam vas želio uznemiriti, hito sam uživati u vama, ne ometajući vaš život, vaš mir. Htio sam biti idealna publika koja uživa u glumcu i znade prepoznati vrijednost, a opet: ne uznemirava ga i ostaje u mraku gledališta. EVA: Bilo mi je predivno s vama raditi, s vama razgovarati. TOM: Zna li vaš doktor da ste ovdje? EVA: Ne zna. Da sam ga zamolila, ne bi me pustio. Nikoga ne puštaju dan prije operacije. Oni se ponašaju kao da ja više nisam vlasnik svoga tijela. Potplatila sam bolničara da mi donese odjeću iz ormarića. Ostavila sam poruku na krevetu da se vraćam za sat vremena. TOM: Ljutit će se na vas. EVA: Neka. Morala sam doći k vama, Tome. Morala sam doći da vam kažem... TOM: Kažite, Eva. EVA: Da vam kažem da ste vi moj najbolji partner, i da mi je... i da mi je žao što nismo zajedno odigrali tu predstavu, što nisam dosegnula i ostvarila tu ulogu. Životnu rolu. TOM: Zašto govorite kao da više nećemo igrati zajedno? Čim se oporavite, možemo nastaviti s probama i odigrati našu predstavu. EVA: Bojim se da više nemam vremena. Tom, znam da nemam šanse, znam da na tu operaciju moram ići da bi moj liječnik mogao samome sebi reći da je pokušao, samo zato. TOM: Ne govorite tako Eva. Morate vjerovati u sebe. EVA: Znam, Tom, znam. Ali nemam snage. Tako se bojim onoga što me čeka. Tako se bojim ove uloge koju moram odigrati bez ijedne probe, bojim se da neću imati hrabrosti, da ću biti obična rasplakana žena, ispod svog nivoa. TOM: Ja ću biti uz vas. Ja ću vam dati snagu, ja ću vam dati hrabrosti. Ja vas nedam, ja vas nedam. EVA: Da mi se ovo dogodilo prije tri mjeseca - sve bi bilo drugačije, sve bi bilo lakše, ali otkako ste vi ušli u moj život, sve je dobilo smisao, sve je dobilo pravo značenje. Sad mi je teško odustati od života. Ja nikada nisam razgovarala sa svojim bivšim mužem kao s
vama, Tom. Ja nikada u kazalištu nisam srela čovjeka koji voli i razumije teatar na vaš način. Ja istinski žalim što nisam odigrala tu ulogu, životnu ulogu. TOM: Eva, imate li snage, imate li volje, da nas dvoje sada odigramo predstavu od početka do kraja? EVA: Ali, kako bez publike? Predstava ne postoji bez publike. TOM: Dovest ću publiku u roku od pet minuta. Štićenici doma upravo završavaju ručak, pozvat ću one koji žele da dodu na predstavu. Kad im kažem da ćete vi glumiti, dvorana će se brzo ispuniti. EVA: Dobro. Pristajem. TOM: Eto vidite, ipak ćemo zaigrati zajedno. Znate li tekst? Dugo nismo probali. EVA: U bolnici se nisam odvajala od vaše drame - znam čak i vaše replike napamet. TOM: Odlično. Idem po publiku. 10. SCENA (Svjetla se postupno pale, na pozornici nema nikoga, trenutak potom pojavljuje se iz dubine scene Tom i prilazi do proscenija.) TOM: Štovana publiko, štovane kolege, štovani štićenici Doma umirovljenika! Drago mi je što ćete danas imati priliku vidjeti predstavu u kojoj nastupa navjeća hrvatska kazališna glumica. Molim vas da primite moju ispriku što ćemo prcdstavu igrati bez scenografije i bez odgovarajućih kostima, ovo je naime tek generalna proba, a kada se gospođa Eva vrati iz bolnice pripremit ćemo pravu premijem, ovdje, na ovoj istoj sceni. Zahvaljujem na pažnji, i želim vam da uživate u našoj drami, kao što smo mi uživali dok smo je uvježbavali. (Preko razglasa se prolomi aplauz. Tom odlazi sa proscenija. Izmjena svjetla. Nakon toga vidimo Evu kako sjedi na stolici u dubini scene. Začuje se kucanje izvana.) EVA: Slobodno. (Ulazi Tom.) Otkud ti? TOM: Rekli su mi da si ovdje u garderobi. Htio sam da popričamo. EVA: O čemu? TOM: Imam jedan prijedlog, oko posla. Ako imaš vremena. EVA: Zauzeta sam. A i da sam slobodna, ne bih s tobom razgovarala o poslu. Mi smo se u onih dvadeset godina braka napričali i više nego što smo željeli i zato te molim da odmah napustiš ovu prostoriju i da mi više ne dolaziš nepozvan u... (Eva se rukom uhvati za grudni koš. Pokušava doći do zraka.) TOM: Eva! (Eva pada na pod. Tom joj pritrči.) Eva, što vam je?! Eva! EVA: Gotovo je, Tom, gotovo je. Žao mi je što neću igrati do kraja... Žao mi je... bio si divan partner, Tom, divan. TOM: Da zovem liječnika? EVA: Nemoj, molim te, nemoj. Zagrli me Tom, zagrli me, ti imaš pravo na to. TOM: Eva, ne smiješ otići, Eva, ja sam te volio, cijeli život sam te volio i divio se tvojoj vještini, ti ne smiješ umrijeti, Eva. Volio sam te sve ove godine. EVA: Znam, Tom, znam. I ja tebe volim. Ja znam da ova tvoja drama... o dvoje glumaca... znam da si maštao o tome da smo nas dvoje taj glumački par... ja znam da smo to mi, kakvi smo mogli biti... ja ću živjeti u toj drami Tom, dok je tvoje drame, živjet ću... mi glumci ne trajemo dugo... pisci imaju više sreće... ono što načine traje duže... hladno mi je... hladno. (Evina ruka se zaustavi. Cijelo tijelo se na trenutak izvije u grču, a potom
beživotno opusti. Eva je mrtva.) TOM: Ne, Eva, ne! Najdraža moja glumice, kako ću bez tebe... Ja ne mogu više biti bez tebe... Ljubavi moja jedina... ljubavi... KRAJ
