Zdravko DIZDAR_ Četnička udruženja na području Vukovara u monarhističkoj YU

212

scrinia slavonica 4 (2004), 212-287.

Zdravko Dizdar (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

OSNIVANJE I DJELATNOST ^ETNI^KIH UDRU@ENJA NA PODRU^JU GRADA I KOTARA VUKOVAR U MONARHISTI^KOJ JUGOSLAVIJI (1918. – 1941.) UDK 329(497.5 Vukovar)’’192/194’’ Izvorni znanstveni èlanak Primljeno: ožujak 2004.

U radu se na temelju istraživanja izvorne graðe i objavljene literature prikazuju politièka kretanja te, osobito, osnivanje i djelatnost èetnièkih udruženja na podruèju grada Vukovara i vukovarskog kotara u razdoblju Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1941. godine. Kljuène rijeèi: Kraljevina Jugoslavija, velikosrpska ideologija, èetnièki pokret, Vukovar, vukovarski okrug.

Uvod U dosadašnjoj historiografiji o politièkim kretanjima, a posebice o èetnièkim udruženjima i njihovoj djelatnosti, na podruèju vukovarskog kotara u razdoblju Kraljevine Jugoslavije, nije se posebno pisalo, osim ponegdje nekog segmenta i spomena, dok je o èetnicima objavljeno tek nekoliko dokumenata, no bez podataka o osnivanju, rukovodstvima i radu njihovih organizacija.1 Zato u ovome radu na osnovi izvorne arhivske i druge graðe želim 1

U literaturi o èetnièkoj organizaciji na vukovarskom podruèju u razdoblju Kraljevine Jugoslavije gotovo nigdje nema spomena, pa èak ni u najnovijim radovima o Vukovaru. Primjerice Vukovar vjekovni hrvatski grad na Dunavu (Zagreb, 1994). Jedan od rijetkih koji spominje èetnièku organizaciju u Vukovaru 1925. je Josip Cazi u knjizi Vukovar u klasnoj borbi od prvih radnièkih organizacija do socijalistièke revolucije 1885.-1941. (Zagreb, 1955.), 268, dok je jedina dr. Fikreta Jeliæ-Butiæ u radu: “Iz povijesti èetnièkog pokreta u Hrvatskoj izmeðu dva rata (1934.-1936.)”, Radovi, vol. 21 (Zagreb, 1988.), 145.-232. o njoj objavila tri dokumenta iz 1936. To su: Izvješæe Predstojništva gradske policije o èetnièkoj organizaciji u Vukovaru; Izvješæe Sreskog naèelstva u Vukovaru o stanju èetnièke organizacije na njegovom podruèju i izvješæe Banske uprave Savske banovine upuæenih MUP-u Kraljevine Jugoslavije o èetnièkoj organizaciji na svom podruèju (gdje su spomenuti èetnièki pododbor u Vukovaru i oni na podruèju vukovarskog kotara).


213

opširnije progovoriti o politièkim kretanjima i èetnièkim organizacijama na vukovarskom podruèju u meðuratnom razdoblju. Osnivanje 12 èetnièkih organizacija u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara zapoèinje i sprovedeno je 1925. s osnivanjem i radom radikalskog “Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu”, koje se, zbog svog uskog srpskog okvira, ukida 1929. nakon uvoðenja šestosjeèanjske diktature kralja Aleksandra. Kako je “Udruženje èetnika za slobodu i èast otadžbine” podržalo diktaturu kralja Aleksandra (najèešæe pod geslom: “Za Kralja i Otadžbinu”, te “jedan kralj, jedan narod i jedna država”) to mu je kao jugoslavenskom nacionalistièkom udruženju omoguæen rad. To se od 1929. pa do 1939. i na podruèju vukovarskog kotara osniva i djeluje 11 mjesnih pododbora toga èetnièkog udruženja i u Vukovaru Kotarski (sreski) èetnièki pododbor. Ova èetnièka udruženja, kao i èetnièki pokret u cjelini, 1939. svim svojim snagama ukljuèuju se u pokret “Srbi na okup” kako bi onemoguæili konstituiranje i rad Banovine Hrvatske, zahtijevajuæi da se vukovarski kotar, dijelovi osjeèkog i vinkovaèkog, te šidski i iloèki kotar izdvoje iz njezinog sastava i prikljuèe Dunavskoj banovini, a u konaènici tzv. “Velikoj Srbiji”.2 Politièka kretanja na vukovarskom podruèju od 1918. do 1929. godine Vukovar i vukovarski kotar 1. XII. 1918. ulaze u sastav novoosnovane južnoslavenske države - Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevine Jugoslavije), sa sjedištem u Beogradu, na èelu s dotadašnjim kraljem Srbije. Ubrzo su uslijedile veoma bitne politièke odluke kralja i upravnih vlasti. Tako je svega nekoliko mjeseci potom 1919. Vukovar, u kojem je bilo sjedište Srijemske županije, proglašen gradom, èime ga se upravno izdvojilo od ostalog dijela vukovarskog kotara. On je po svojoj strukturi stanovništva bio multietnièko središte, u kojem su oko polovicu stanovništva èinili Hrvati, a što æe se nastojati izmijeniti u korist Srba. Tako je prema službenom popisu stanovništva 1921. u Vukovaru zabilježeno 3203 domaæinstva s 10.242 žitelja, od kojih je 4786 bilo muškoga, a 5458 ženskoga spola. Prema vjeroispovijestima 7811 žitelja bilo je rimokatolièke, 1702 pravoslavne, 456 židovske, 199 evangelistièke, 68 grkokatolièke i 6 muslimanske vjeroispovijesti. Prema materinjem jeziku bilo je Hrvata ili Srba 6786, Nijemaca 2671, Maðara 571, Èehoslovaka 72, Slovenaca 49, Rusa 24, 2

Opširnije o dogaðajima u Slavoniji, i u tom okviru i u Vukovaru i njegovoj okolici uoèi i u vrijeme osnivanja i rada èetnièkih organizacija na tome podruèju (1918.-1941.) koje u ovom prilogu prvenstveno obraðujem èitatelji mogu proèitati u spomenutoj knjizi Josipa Cazija, Vukovar u klasnoj borbi …, radu Mile Konjeviæa, “O djelatnosti graðanskih politièkih stranaka u Slavoniji 1929.-1941.”, Zbornik Historijskog instituta Slavonije br. 13. (Slavonski Brod, 1976.), 167-208. i njegovoj knjizi Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941. (Slavonski Brod, 1981)., u radu Zdravko Dizdar, “Osnivanje i djelatnost èetnièkih udruženja na podruèju slavonskobrodskog kotara u razdoblju Kraljevine Jugoslavije”, Scrinia slavonica, br. 2, (Slavonski Brod, 2002.) te još nekim radovima, koje navodim u bilješkama.

214

Zdravko Dizdar: Osnivanje i djelatnost ...

Rumunja 15, Poljaka 14, Rusina 13, Talijana 6, Engleza 6, Francuza 2 i ostalih 12. Istodobno je iz sastava vukovarskog kotara najprije izdvojena opæina Jarmina (s 1236 stanovnika 1921., uglavnom rimokatolika, od kojih je bilo Nijemaca 1222, Hrvata 10 i Maðara 4) i prikljuèena vinkovaèkom kotaru. Tako je vukovarski kotar prema popisu 1921. u preostalih 27 opæina imao površinu od 645 km2, 46 naselja, 8075 domaæinstava i 31.930 stanovnika, od kojih je prema vjeroispovijestima bilo rimokatolika 14.894, pravoslavnih 13.502, evangelika 1806, grkokatolika 1641, židova 30, muslimana 15, drugih 41 i bez konfesije 1. Prema materinjem jeziku bilo je Srba ili Hrvata 20.066, Maðara 4884, Nijemaca 4836, Rusina 1552, Èehoslovaka 116, Rusa 93, Slovenaca 57, Poljaka 8, Talijana 8, Rumunja 1, Turaka 1 i ostalih 348.3 Tako su na podruèju vukovarskog kotara i grada Vukovara tada ukupno živjela 42.172 stanovnika, od kojih je prema vjeroispovijestima bilo 22.313 ili 52,91 % rimokatolika (veæinom Hrvata), 16.596 ili 39,36 % pravoslavnih (uglavnom Srba) i 3264 ili 7,73 % ostalih (2005 evangelika, 1709 grkokatolika, 486 židova, 21 muslimana i 42 ostalih i nepoznate vjeroispovijesti). Podaci o materinjem jeziku pokazuju da je hrvatski i srpski bio materinji jezik 26.852 stanovnika, njemaèki 7507, maðarski 5455, rusinski 1565, èeški i slovaèki 188, ruski 117, slovenski 105 stanovnika i 383 stanovnika ostali i nepoznati materinji jezik. Ubrzo je iz sastava vukovarskog kotara izdvojena i opæina Stari Jankovci (s 1178 stanovnika 1921., prema vjeroispovijesti bilo je 907 rimokatolika, 227 evangelika, 33 grkokatolika i 11 pravoslavnih, od kojih je prema materinjem jeziku bilo 655 Maðara, 253 Hrvata, 231 Nijemac, 26 Rusina, 8 Roma i 5 drugih) i prikljuèena vinkovaèkom kotaru, èime se mijenjala nacionalna struktura stanovništva u korist Srba, poglavito ako se uzme u obzir intenzivno i brojno naseljavanje na ovo podruèje Srba iz drugih krajeva, veæinom solunskih dragovoljaca. S podjelom države 1924. na 33 oblasti Srijemska županija pretvorena je u posebnu oblast, a sjedište joj je bilo u gradu Vukovaru. No, od listopada 1929., kada je Kraljevina Jugoslavija podijeljena na devet banovina, Vukovar je samo sjedište kotara (sreza), najprije u Drinskoj banovini (sjedište u Sarajevu), zatim od kolovoza 1931. u Savskoj banovini (sjedište u Zagrebu), a od kolovoza 1939. u Banovini Hrvatskoj. Gubitak bitnih upravnih funkcija Vukovaru nije nadomješten nekim novim, a i razvitak industrije teèe sporo tako da se sporo poveæavao i broj njegovih žitelja. U Vukovaru je u to vrijeme, osim gradske i kotarske uprave, sjedište kotarskog suda, porezne uprave, tehnièkog odjeljka i predstojništvo gradske policije. Od 3 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. godine (Sarajevo, 1932.), 280-284. Manje razlike nalazimo kod Rudolfa Horvata, Srijem: naselja i stanovništvo, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, (Slavonski Brod, 2000.), 292. Kod njega se primjerice navodi da je u Vukovaru tada 1921. bilo 10.244 žitelja, od kojih je prema vjeroispovijestima bilo 7749 žitelja rimokatolièke vjere, 1738 pravoslavne, 453 židovske, 175 evangelistièke, 73 grkokatolièke, 6 muslimanske vjeroispovijesti i pet žitelja drugih vjeroispovijesti.


215

škola - imao je realnu gimnaziju, žensku struènu školu, èetiri osnovne i dvije èitaonice; od društava – društvo Soko, dva pjevaèka društva, vatrogasno društvo, veslaèki klub, zanatlijsko-trgovaèko udruženje i židovsku vjeroispovjednu opæinu; od zadruga - vinogradarsku, ratarsku i poljoprivrednu zadrugu; od privrede – èetiri novèana zavoda, tvornice kola, špirita, glinskih peæi, koža, kemijskih produkata, kudeljaru, nekoliko prediona vune, 6 mlinova, 3 pilane i 2 ciglane; najviše su se izvozile žitarice i drva, posebice preko dunavske luke, imao je dva veæa hotela (Grand Hotel i Lav), dvije koncertne dvorane i dva kina, dok su znaèajniji radovi u gradu od 1919. do 1929. bili poploèavanje ulica, asfaltiranje trga, gradnja nove ulice, gradnja doma narodnog zdravlja i adaptacija mosta preko rijeke Vuke.4 Vukovar je 1931. imao 123 trgovca, 47 sitnih trgovaca, 358 obrtnika, 45 vozara i 64 gostionièara, te 3834 radnika (od koji je bilo: 1253 slugu (1224 muških i 29 ženskih), 3581 pomoænog radnika i nadnièara (i to 264 /137 muških i 127 ženskih/ ispod 16 god. i 3317 /2014 muških i 1303 ženskih/ više od 16 godina starosti) te 253 zaposlene kuæne služinèadi. Socijalno osiguranih radnika 1933. bilo je u Vukovaru 2937 (1925 muških i 1012 žena), a zbog izgradnje i rada Tvornice “Bata” poveæao se 1934. na 3463 (2311 muških i 1153 ženskih), a 1937. na 5255 osiguranih radnika, od kojih je njih 4578 radilo u industriji i obrtu, 225 u trgovini i novèarstvu, 205 u kuæanstvu, 144 u slobodnim zanimanjima, 53 u ugostiteljstvu i 50 u prometu.5 U razdoblju Kraljevine Jugoslavije vukovarski kotar obuhvaæao je površinu od 615.51 km2 i bio administrativno podijeljen na 26 opæina (Antin, Berak, Bobota, Bogdanovci, Borovo, Bršadin, Ceriæ, Èakovci, Gaboš, Koroð, Lovas, Marinci, Markušica, Mikluševci, Negoslavci, Nuštar, Opatovac, Ostrovo, Paèetin, Petrovci, Sotin, Svinjarevci, Tompojevci, Tordinci, Trpinja i Vera) i grad Vukovar s površinom od 52.06 km2.6 Prema popisu stanovništva iz 1931. živjelo je na podruèju vukovarskog kotara 36.474 stanovnika i grada Vukovara 10.862 stanovnika ili ukupno 47.336 stanovnika. Prema vjeroispovijesti na podruèju vukovarskog kotara rimokatolika (veæinom Hrvata) bilo je 14.622, pravoslavnih (uglavnom Srba) 18.011, evangelika 1670, židova 30, muslimana 10 i ostalih i nepoznate vjeroispovijesti 2131. Dok je u gradu Vukovaru rimokatolika (veæinom Hrvata) bilo 8073, pravoslavnih 4

Almanah Kraljevine Jugoslavije, IV. jubilarni svezak 1929.-1931., (Zagreb, 1932.), 457. (Grad Vukovar). 5 J. Cazi, n. dj., str. 420 i 421. 6 Nakon što su iz njegovog sastava izdvojene opæine Jarmina i Stari Jankovci. Vukovarski kotar je tada imao 33 osnovne škole sa 79 odjeljenja i toliko soba te jedno djeèje zabaviše, s 85 uèitelja i 3893 uèenika (što znaèi da je na jednu školu otpadalo 20 km2 površine, 1223 stanovnika i 1 naselje). Školske 1930/31. stanje se malo popravilo jer su otvorene još dvije osnovne škole, a imao je i 15 knjižnica i èitaonica te 34 udruženja i zadruge. Od industrije imao je 8 mlinova, jednu strugaru i dvije tvornice. Almanah Kraljevine Jugoslavije, IV. jubilarni svezak 1929.-1931., (Zagreb, 1932.), 447, 462.-463. (Srez vukovarski) Tu su kraæi podaci za svaku vukovarsku opæinu posebno.

216


(uglavnom Srba) 2189, evangelika 162, židova 307, muslimana 20 i ostalih i nepoznate vjeroispovijesti 111. Tako je ukupno na podruèju vukovarskog kotara i grada Vukovara tada živjelo 22.695 ili 48 % rimokatolika (veæinom Hrvata), 20.200 ili 42 % pravoslavnih (uglavnom Srba), 1832 evangelika, 337 židova, 30 muslimana i 2242 ostalih i nepoznate vjeroispovijesti.7 Podaci o materinjem jeziku pokazuju da je hrvatski i srpski bio materinji jezik 31.537 stanovnika, njemaèki 7542 (2596 u gradu), maðarski 5030 (616 u gradu), slovenski 104, èeški i slovaèki 134 stanovnika i 2989 stanovnika ostali i nepoznati materinji jezik.8 Rimokatolici, veæinom Hrvati, ali i Nijemci te Maðari, èinili su veæinu stanovništva u opæinama Antin (Hrvati), Berak (Nijemci, Hrvati, Maðari), Bogdanovci (Hrvati), Ceriæ (Nijemci, Hrvati), Èakovci (Maðari), Lovas (Nijemci, Hrvati), Nuštar (Hrvati, Nijemci), Opatovac (Maðari, Nijemci), Sotin (Nijemci, Hrvati, Maðari), Svinjarevci (Hrvati, Nijemci), Tompojevci (Nijemci, Hrvati), Tordinci (Hrvati, Nijemci) i u gradu Vukovaru. U ostalim opæinama veæinu su imali pravoslavni, uglavnom Srbi (uz manji broj drugih pravoslavnih, prvenstveno Roma), kojih je prema broju živjelo: na podruèju opæina Markušice 2775, Bobote 2438, Trpinje 2094, Borova 1915, Negoslavaca 1596, Paèetina 1100, Bršadina 1090, Koroða 949, Ostrova 793, Vere 755, Gaboša 694, Martinaca 446, Opatovca 286, Èakovaca 232, Mikluševaca 211, Petrovaca 117 i Antina 111, dok ih je na podruèju ostalih opæina bilo manje od pedeset. Evangelika veæinom Maðara, bilo je najviše na podruèju opæine Koroð (870) i Tordinaca (447), dok su u Mikluševcima najbrojniji bili Ukrajinci - Rusini. Ovakva izmijenjena vjerska i nacionalna struktura na vukovarskom podruèju nastala je iseljavanjem dijela rimokatolika i evangelista Nijemaca, Maðara i Hrvata te planskim osnivanjem kolonija i naseljavanjem pravoslavnih Srba, kao posljedica vladajuæe velikosrpske politike, prema kojoj je ovo podruèje trebalo postati srpsko i uæi u njihovu zamišljenu tzv. “Veliku Srbiju”. Da je to tako dovoljno je usporediti predoèene podatke s onima primjerice iz popisa stanovništva iz 1900. Tada je na podruèju vukovarskog kotara (s Vukovarom) živjelo 42.188 stanovnika, od kojih je prema vjeroispovijesti rimokatolika bilo 22.754 ili 53,92 %, pravoslavnih 15.059 ili 35,69 %, evangelika 2141 ili 5,18 %, grkokatolika 1522 ili 3,61 %, židova 662 ili 1,57 % i 50 ili 0,12 % ostalih. Materinji jezik hrvatski ili srpski iskazalo je 24.805 stanovnika, njemaèki 10.036, maðarski 5399, rusinski 1520, romski (ciganski) 201, slovaèki 79, slovenski 72, talijanski 72, èeški 71 i ostale jezike 33 stanovnika.9 7 M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, 168. Tablica br. I. Stanovništvo Slavonije po konfesionalnoj pripadnosti prema popisu od 31. ožujka 1931. godine. Ti podaci se neznatno razlikuju od onih objavljenih u Godišnjaku banske vlasti Banovine Hrvatske 1939 - 26. kolovoza – 1940., I., (Zagreb, 1940), Prisutno stanovništvo prema popisu od 31. III. 1931.,326. 8 M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, 169. Tablica br. II. Stanovništvo Slavonije po materinjim jezicima prema popisu od 31. ožujka 1931. godine. 9 Statistièki godišnjak Kraljevina Hrvatske i Slavonije, knj. I., (Zagreb, 1905.), 34-35 i 38-39.

217


Zanimljiva je takoðer i struktura stanovnika Vukovara prema zanimanju. Tako je od 10.862 njegovih stanovnika 1931. njih 3735 živjelo od industrije i obrta, 2391 od poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, 969 od javnih službi, slobodnih zvanja i vojske, 794 od trgovine, 632 od prometa, 116 od kredita i 2.205 od drugih zanimanja ili bez zanimanja. Po grupama bilo je 4325 radnika, 1339 službenika, 1902 poljoprivrednika i 1759 ostalih. Od 36.474 stanovnika s podruèja vukovarskog kotara 1931. èak njih 31.020 živjelo je od poljoprivrede, a 2459 od industrije i obrta, 611 od javnih službi, slobodnih zvanja i vojske, 517 od prometa, 318 od trgovine, 3 od kredita i 275 od drugih zanimanja ili bez zanimanja. Ili po grupama bilo je 29.065 poljoprivrednika, 3857 radnika, 1005 službenika i 2547 ostalih.10 Potrebno je istaknuti da je za grad Vukovar i vukovarski kotar veliko znaèenje imalo podizanje od èeškog veletrgovca Bate velike tvornice obuæe na podruèju upravne opæine Borovo, koje je zapoèelo 1931., a uz nju i izgradnja stambenih zgrada za èinovnike i radnike nazvane “grad Borovo”. U “gradu Borovu” broj zgrada raste od 8 iz 1932. na 132 zgrade 1936. a s njima i broj žitelja od 196 iz 1933. na 2100 žitelja 1936. godine.11 U odnosu na druge kotareve grad Vukovar i vukovarski kotar spadali su u srednje razvijenija podruèja Slavonije o èemu govori i podatak od 21 % nepismenih stanovnika, prema kojem su se od 20 slavonskih kotareva nalazili na desetom mjestu. Organiziranom akcijom opismenjavanja rukovodstvo Hrvatske seljaèke stranke (HSS) nastojalo je smanjiti taj postotak nepismenih na 8 posto.12 * * * Neposredno nakon stvaranja Kraljevine SHS zbog geostrateškog položaja, nacionalnog sastava stanovništva te politièkih stavova državnih vladajuæih srpskih struktura Vukovar i vukovarski kotar su potpali “nekako pod srbijansku interesnu sferu” zato su se tu - prema mišljenju naèelnika vukovarskog kotara – “primjenjivale sve srbijanske metode rada i osnivanja politièkih stranaka”.13 Bit toga je – istièe naèelnik – da onaj tko “nije bio s 10

Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 327. i J. Cazi, n. dj., 420-421. Struktura onih koji žive od industrije i obrta u Vukovaru bila je: 743 živjelo ih je od odijevanja, 560 od hrane, 461 od graðevinskih obrta, 377 od industrije i obrta drveta i kosti i 263 od kovina, a na podruèju vukovarskog kotara 696 od odijevanja, 491 od kovina, 359 od hrane, 221 od drveta i kosti i 200 od graðevinskih obrta. 11 R. Horvat, n. dj., str. 46. 12 Pokret za pismenost, Zagreb, 1938., str. 10-11. Napredak, glasilo Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” - Sarajevo, br. 11, (Sarajevo, 1938.), 137. 13 HDA, Fond: Grupa XXI, dok. inv. br. 6.129. Izvješæe Kotarskog (sreskog) naèelstva u Vukovaru od 2. I. 1940. Banskoj vlasti Banovine Hrvatske, Odjelu za unutrašnje poslove – I., o politièkim prilikama na podruèju vukovarskog kotara od osnivanja Banovine Hrvatske (kolovoz 1939.). Izvješæe: Predmet: Ocjepljenje i odvajanje pojedinih srezova od banovine Hrvatske u vezi sa pokretom "Srbi na okup” od 13. IV. 1940. i zaprimni žig Banske vlasti Banovine Hrvatske – Odjeljak za drž. zaštitu, Zagreb, br. 21.422 od 26. IV 1940. Tu su istaknute aktivnosti pokreta “Srbi na okup” na podruèju sjeveroistoènog dijela Banovine Hrvatske i to gradova i kotareva Osijek, Vukovar, Ilok, Šid i Daruvar. Tu je i navedeno izvješæe Kotarskog naèelstva Vukovar.

218


njima, bio je protivnik zemlje i imao je da iskusi sve šikane upravnog aparata”. Vladajuæe politièke stranke na tome podruèju, poèev od Radikalne stranke, su “stvarane odozgo” tako da su “Srbi naprosto terorom natjerani da se upišu i glasuju za JRSD, JNS i poslije za JRZ”. Ove tvrdnje vukovarskog kotarskog naèelnika potvrðuje i praksa. Politièka kretanja, situaciju i praksu na vukovarskom podruèju osvjetljavaju dijelom i rezultati izbora izmeðu dva svjetska rata. Glavna politièka borba vodila se tada s jedne strane izmeðu hrvatskih politièkih stranaka, posebice Radiæeve Hrvatske puèke seljaèke stranke (HPSS, koja je promijenila naziv te se od 1920. zvala Hrvatska republikanska seljaèka stranka /HRSS/, a od 1925. Hrvatska seljaèka stranka /HSS/) i Hrvatske zajednice (osnovane 17. VII. 1919. od Starèeviæeve stranke prava i Napredne demokratske stranke), koje su okupljale Hrvate i zastupale federalizam te srpskih politièkih stranaka, posebice Demokratske (èiji je voða u Vukovaru bio dr. Ivan Palaèek, a stranka okuplja Srbe i jugoslavenski orijentirane Hrvate) i Radikalne stranke (njezin voða u Vukovaru bio je bogataš Nikola Bingulac, a stranka okuplja uglavnom samo Srbe i pravoslavne), koje su zastupale jedinstvenu centralistièki ureðenu državu, prvi kako bi osigurali jedinstvo jugoslavenske nacije, a drugi hegemoniju velikosrpstva, a koje su uglavnom obnašale vlast. Tu je i Socijalistièka radnièka partija Jugoslavije /komunista/ (SRPJ/k/) koja okuplja vukovarsko radništvo bez obzira na njegovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Vukovar je u to vrijeme bio jedno od znaèajnih središta revolucionarnog radnièkog pokreta u državi s jakom partijskom i sindikalnom organizacijom, a s èime æe se odmah morati suoèiti i vladajuæi režim.14 S osnivanjem i djelatnošæu ovih stranka poèele su diobe Vukovaraca prema vjerskoj, nacionalnoj i politièkoj pripadnosti, na pravoslavne i katolike, na Srbe i Hrvate, na monarhiste i republikance, na federaliste i centraliste te na komuniste. Vladajuæi režim je svojim postupcima ove podjele samo potencirao te nastojao sebi stvoriti što jaèi oslonac, posebice meðu srpskim stanovništvom i protagonistima njegove velikosrpske politike, koja je sve više dolazila do izražaja na vukovarskom podruèju. To je posebice vidljivo tijekom izbora. Na njima vukovarski izborni kotar obuhvaæao je 14 biraèkih opæina (Bobota, Borovo, Bršadin, Gaboš i Ostrovo, Mikluševci, Negoslavci, Nuštar, Petrovci, Markušica, Lovas, Trpinja, Paèetin, Sotin i Vukovar /I-IV/). Tako je veæ na prvim lokalnim izborima u novoj državi Kraljevini SHS, održanim 16. III. 1920. u Vukovaru, koji je prije nekoliko mjeseci dobio status grada i bez obzira na izborni teror režima, lista Socijalistièke radnièke partije Jugoslavije /komunista/ (SRPJ/k/) na èelu sa Stjepanom Supancem, graditeljem iz Vukovara, sudionikom revolucije u Rusiji, za vlasti sasvim neoèekivano dobila 12 mandata ili 50 %, a zatim slijede liste Hrvatske zajed14 Opširnije o radnièkom pokretu i djelovanju komunista na podruèju Vukovara i vukoravskog kotara u razdoblju 1918.-1929. vidi u knjigama Josipa Cazija, Vukovar u klasnoj borbi, (Zagreb, 1955.) i Dragiše Joviæa, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., (Slavonski Brod, 1985).


219

nice s 8 i Radikalne stranke s 4 mandata.15 Istodobno na tim opæinskim izborima i na podruèju vukovarskog kotara komunisti su postigli najveæi uspjeh dobivši 76 od ukupno 156 mandata i to: u Antinu, Berku i Tordincima po svih 12 mandata, u Sotinu 11 mandata, u Èakovcima i Mikluševcima po 8, u Tompojevcima 7 i u Lovasu 6 mandata, (a pobijedili su i u Tovarniku). Bio je to rezultat aktivnosti vukovarskih komunista koji su pred izbore održali jedan uži sastanak u Vukovaru te zborove u Lovasu i Borovu, dok su im vlasti zabranile održanje velike skupštine u Vukovaru.16 Zato su vladajuæe politièke strukture poduzele sve da politièku situaciju u Vukovaru promijene u svoju korist. Prvi na udaru su bili predstavnici pobjednièke SRPJ/k/ i njihove pristaše. Kod konstituiranja Gradskog zastupstva u Vukovaru 24. III. 1920. komunistima-zastupnicima, zbog polaganja zakletve uz "ogradu”, bez obzira što su imali 50 % mandata, onemoguæeno je da predlože svoga kandidata za gradskog naèelnika te je na taj položaj izabran Ivan Türk, iz Hrvatske zajednice, a za njegovog zamjenika Nikola Bingulac, iz Radikalne stranke, bogati trgovac. Vukovarski komunisti su se u narednom razdoblju posebno angažirali u radu na podruèju vukovarskog kotara te uspjeli osnovati u svakom selu partijsku organizaciju ili povjereništvo, a osnovali su i Selsko vijeæe SRPJ/k/ za vukovarski kotar.17 U Vukovaru je tada bilo oko 1500 èlanova SRPJ/k/, meðu kojima su se posebno isticali Stjepan Supanac, Josip Mudri i Josip Cazi. Tako su stvoreni uvjeti da se u Vukovaru u lipnju 1920. održi Drugi kongres SRPJ/k/ i sindikalni kongres. Na Vukovarskom kongresu Partija je promijenila ime u Komunistièka partija Jugoslavije (KPJ). Kada je na prijavu KPJ za proslavu radnièkog praznika 1. svibnja Gradsko poglavarstvo, na osnovi zapovijedi banske vlasti, istu 28. travnja 1920. zabranilo, pošto su komunistièki zastupnici odbili dati garanciju, koja se od njih tražila, da tada neæe biti radnièkih manifestacija, gradonaèelnik i ostali èlanovi graðanskih stranka dali su ostavku, kako bi onemoguæili rad komunista. Na ponovljenim izborima u Vukovaru održanim 27. VII. 1920. glasovalo je samo 1867 biraèa od kojih je lista KPJ dobila 987 glasova i 13 mandata, jedan mandat više nego na prvim izborima, dok su graðanske stranke dobile 880 15

Tada su u Gradsko zastupstvo Vukovar izabrani: OD KOMUNISTA: Stjepan Stupanc, graditelj, Petar Janjèec, trgovac, Pavao Luketiæ, zidar, Ivan Beck, odvjetnièki solicitator, Armin Guttman, èinovnik, Stevo Dejak, zidar, Ðuro Graf, baèvar, Ivan Žuljeviæ, ratar, Franjo Haupert, radnik, Pavao Pšenica, ratar, Karl Stenzel, lièilac i Antun Asodi, ribar; OD HRVATSKE ZAJEDNICE: Pavao Radaševiæ, tapetar, Ivan Türk, civilni mjernik, Karlo Gumringer, ratar, Fran Funtak, inžinjer, Martin Feger, gostionièar, Šandor Najpar, posjednik, Josip Puches, urar i dr. Daniel Klein, odvjetnik i OD RADIKALA: Nikola Bingulac, krojaè, Konstantin Teodoroviæ, kr. profesor, Ðokica Radivojeviæ, trgovac i Mita Stojkoviæ, brijaè. J. Cazi, n. dj., 124. 16 D. Joviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., n. dj., 97, 98, 101-104. i Anto Milušiæ, “Politièki i pravni aspekti opæinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji 1920. godine”, Zbornik br. 7-8., (Slavonski Brod, 1970)., 186. i 188. 17 D. Joviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., n. dj., 112 i 114. Komunistièki zastupnici odbili su dati garanciju, koja se od njih tražila, da u Vukovaru 1. svibnja neæe biti radnièkih manifestacija.

220


glasova i 11 mjesta (5 Hrvatska zajednica, 4 Radikalna stranka, 1 od “židova” i 1 mjesto od “zemljoradnika” tj. HPSS) u Gradskom zastupstvu. I ovaj puta zastupnici graðanskih stranka, da bi onemoguæili komuniste, žalili su se na izborne rezultate. Vlasti su raspustile gradsko zastupstvo, gradu dodijelile vladinog povjerenika, te nakon nekoliko mjeseci poništili izbore i raspisali nove. Na tim izborima komunisti su dobili 8 mandata, no njihovi su mandati, s donošenjem i primjenom Zakona o zaštiti države 1921., poništeni, te je tako vlast obraèunala s vukovarskim komunistima. U potom izabranom Gradskom zastupstvu sredinom 1921. gradonaèelnik je postao Mirko Sterl, obrtnik i posjednik. Prije toga, 28. XI. 1920., bili su raspisani izbori za Ustavotvornu skupštinu. Vukovarski komunisti osnovali su sredinom listopada 1920. agitacijsko tijelo i “crvene redare” da štite svoje govornike i agitatore od napada, a poèeli su predizbornu aktivnost, dijeljenjem letaka, brošura i novina te zborovima. Bio je to znak režimu da prijeðe na obraèun s vukovarskim komunistima i njihovim radnièkim pokretom, kao njihovom bazom.18 Zato vlasti dozvoljavaju udarnim grupama radikala da napadaju (noževima i štapovima) komunistièke voðe na njihovim skupovima kako bi ih pokušali onemoguæiti. Tako je primjerice na skupu KPJ u Opatovcu, napadnut Stjepan Supanac te u sukobu “crvenih stražara” i radikalskih napadaèa jedan napadaè ubijen a dvojica teže ozlijeðena, na skupu u Marincima, ozlijeðen je komunist Ivan Beck i na skupu u Vukovaru, napadnut je komunist Josip Šipoš.1 Na vukovarskom podruèju agrarna reforma veleposjeda najavljena regentovim proglasom 6. I. 1919. i kolonizacija koja ju je pratila na ovome podruèju imale su od poèetka politièko znaèenje i bile su u funkciji velikosrpske politike. Tako je veæ u proljeæe 1919. poèelo grabljenje i dijeljenje u zakup najbolje i najplodnije veleposjednièke zemlje, ali ne siromašnim domaæim interesentima niti siromašnim zemljoradnicima Hrvatima iz sjeverozapadne Hrvatske (kojima je izrijekom 5. V. 1919. bilo zabranjeno naseljavanje) nego poèinje dodjela zemlje Srbima, solunskim dobrovoljcima i kolonistima iz posve srpskih krajeva i njihovo naseljavanje. S tom svrhom je Županijski agrarni odbor u Vukovaru, pred izbore poèetkom studenog 1920., izuzet ispod nadležnosti agrarne direkcije u Zagrebu i stavljen pod nadležnost agrarne direkcije u Novom Sadu. Od tada imamo sluèajeve da je zemlja bila oduzimana onima koji su pristajali uz Radiæevu HRSS i dodjeljivana pristalicama režima (prvenstveno Radikalne stranke).20 Tada 1920. na podruèju vukovarskog kotara pod udarom agrarne reforme našla su se dobra veleposjeda grofa Eltza, 18 A. Milušiæ, n. dj., 198-199. Opširnije o tome vidi: Josip Cazi, Vukovar u klasnoj borbi, (Zagreb, 1955). 19 D. Joviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., str. 138. 20 Mira Kolar-Dimitrijeviæ - Filip Potrebica, “Na slavonsko-srijemskom razmeðu 1918.1945. godine”, Vukovar vjekovni hrvatski grad na Dunavu (Zagreb, 1994.), 242-243.


221

u Vukovaru, velièine 33.050 kat. jutara; grofova Khuen-Belassia, u Nuštru, površine 10.749 kat. jutara; kneza Odescalachija, u Iloku, površine 24.888 kat. jutara i Hideghety, u Bogdanovcima, površine 762 kat. jutra.21 Na podruèju srijemske županije, u koju su ulazili Vukovar i vukovarski izborni kotar, od 81.074 biraèa na izbore 1920. izašlo je bilo i glasovalo njih 56.254 ili 69,65 % i izabralo 14 narodnih poslanika. Od toga Radikalna stranka je dobila 25.658 glasova, HPSS 9882 glasa, Demokratska stranka 7754, KPJ 5575 glasova (od kojih u Vukovaru 828 glasova), Hrvatska zajednica 4333 glasa, Hrvatska (i slov.) puèka stranka 2975 glasova, Socijal-demokratska stranka 2757 glasova i Zemljoradnièka stranka 1075 glasova.22 Režim nije bio zadovoljan ovim rezultatima izbora iako su njegove stranke (Radikalna i Demokratska) dobile najviše glasova, ali nisu pobijedile hrvatske stranke i komuniste u sjedištu županije u Vukovaru. Isto tako nije bio zadovoljan ni rezultatima izbora na državnoj razini jer su komunisti s osvojenih 198.736 glasova zauzeli èetvrto, a s 58 izabranih poslanika treæe mjesto (iza Demokratske i Radikalne stranke). Istodobno HPSS je dobila na izborima najviše glasova meðu hrvatskim strankama njih 230.590 i 50 zastupnièkih mjesta preuzevši tako vodstvo hrvatske politike u novostvorenoj državi, dok je njezin predsjednik Stjepan Radiæ postao predvodnik borbe hrvatskog naroda protiv centralizma i velikosrpske hegemonije. Taj svoj primat Radiæeva HRSS još uvjerljivije potvrdila je na izborima 1923. godine osvojivši ukupno 477.733 glasa i 70 zastupnièkih mandata, dok su joj izbori 1925. donijeli 532.872 biraèka glasa i 67 zastupnièkih mjesta i oba puta drugo mjesto odmah iza radikala. Nakon takvog uspjeha komunista 1920. režim je pristupio radikalnim mjerama kako bi ih u potpunosti onemoguæio, a tako je bilo i na podruèju Vukovara. Vlada je noæu od 29. na 30. XII. 1920. donijela “Obznanu” kojom je zabranila rad KPJ na osnovi koje je poèelo proganjanje i zatvaranje èlanova KPJ. Prije toga komunisti Vukovara su, na vijest da vlada namjerava u grad i okolicu naseliti Vrangelove vojnike, na sastanku Mjesne organizacije KPJ (27. XII.) donijeli Rezoluciju protiv te namjere vlade da se tim kontrarevolucionarima dade zemlju i inventar, pored ogromnog broja domaæeg seoskog stanovništva koje vapije za zemljom, te da te bande iskoristi za gušenje revolucionarnog pokreta, zahtijevajuæi da im se zabrani ulazak u Vukovar i okolicu i tako oèuva red i mir. Sutradan je, kod dolaska vrangelovaca na željeznièku stanicu Borovo, skupina radnika i komunista na èelu sa Supancom prosvjedovala, ali su oni pod zaštitom otpremljeni u Bršadin i razmješteni u sela Bobotu, Paèetin, Trpinju i Veru. Saznavši za “Obznanu” 1. I. 1921. 21

Zdenka Šimonèiæ – Bobetko, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.-1941., (Zagreb, 1997), 427. 22 Ferdo Èulinoviæ, Jugoslavija izmeðu dva rata, I., (Zagreb, 1961), 312 a. Tablica izbornih rezultata na izborima za Konstituantu 28. XI. 1920. u zemlji po izbornim okruzima (županijama) i strankama.

222


rukovodstvo vukovarske partijske organizacije sazvalo je konferenciju na kojoj je nastojalo donijeti odluku o ilegalnom organiziranju kako bi u novim izmijenjenim okolnostima mogli nastaviti rad, ali je na kraju konferencije žandarmerijska patrola opkolila kuæu te uhitila Supanca i još neke komuniste. No Supanac se istrgao žandaru i pokušao pobjeæi, ali je pogoðen iz pištolja i ubijen. Iza toga uslijedila su poništenja mandata komunistièkim odbornicima i gradskim zastupnicima (u gradskoj opæini Vukovar, te upravnim opæinama Antin, Berak, Èakovci, Koroð, Mikluševci, St. Jankovci i Tordinci) te brojna uhiæenja i suðenja istaknutijih vukovarskih komunista u kojima je tamošnja organizacija KPJ desetkovana, te su se preostali komunisti pasivizirali. Zakonom o zaštiti države 1921. režim je ozakonio dotadašnje i buduæe progone komunista.23 Režim je mogao sada prijeæi na obraèun s HRSS, drugim svojim glavnim politièkim protivnikom, i na provoðenje jaèe centralizacije države. Nakon Vidovdanskog ustava, u kolovozu 1921. hrvatske opozicijske stranke HRSS, HZ i HSP osnovale su “Hrvatski blok”, izjasnivši se protiv vladine centralistièke, a za federativno ureðenu jugoslavensku državu, zbog èega su odmah od režimskih stranaka proglašeni “antidržavnim” strankama i ”separatistima”. Kako je HRSS od 1922. na izborima nastupala samostalno to su hrvatski glasaèi sve više bili orijentirani na ovu stranku, pa je “Hrvatski blok” ubrzo prestao postojati. Na izborima u Vukovaru 17. II. 1922. pobijedio je “Hrvatski blok” s velikom veæinom glasova. “Hrvatski blok” organizirao je veliku proslavu u Vukovaru 8.-9. VI. 1922. prilikom posvete i otvorenja “Hrvatskog doma”. Proslavi su nazoèila mnogobrojna hrvatska društva iz Osijeka, Vinkovaca, Županje, Zemuna, Subotice i Zagreba te je trebala pokazati hrvatski karakter Vukovara. Vukovarski radikali i demokrati i sva projugoslavenska i srpska društva odbila su pismeno sudjelovati u toj proslavi, a bilo je i prijetnji kako æe jednog dana nestati svih Hrvata. Odgovor je ubrzo uslijedio s hrvatske strane 17. IX. 1922. kada su radikali slavili posvetu barjaka vukovarskog Srpskog pjevaèkog društva “Javor” i kada su sva hrvatska društva u Vukovaru odbila pismeno da kod toga sudjeluju, smatrajuæi da im vukovarski Srbi “svojom nametljivošæu i uvredama” žele oduzeti punu slobodu. Ta podvajanja æe se nastaviti i dalje, prenositi s politièkih stranaka i na omladinu te narod. Tako se stvarala i poticala meðunacionalna mržnja izmeðu Hrvata i Srba.24 Nositelji velikosrpske politike nastojat æe uz centralizaciju da u Vukovaru, kao najjaèem središtu hrvatstva u Srijemu, preuzmu što prije vlast, što æe uz podršku najviših državnih strukutra vlasti ubrzo i uspjeti, te u njemu provode srbizaciju. Prvi potez na tom pravcu bila je primjena Vidovdanskog ustava (iz lipnja 1921.) te prestanak 23

Hrvatski državni arhiv (HDA), Zagreb, Grupa XVI – Teror vladajuæeg režima, dok inv. br. 36. i 42. i D. Joviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., 146-147. Èitatelji tu dalje mogu naæi podatke o aktivnostima vukovarskih komunista i akcijama režima od 1921. do 1929. godine. 24 J. Cazi, n. dj., str. 265-266.


223

djelovanja Zemaljske vlade u Zagrebu 1922. i stvaranje zasebne Srijemske oblasti (jedne od 33 u državi) sa sjedištem u Vukovaru, a vezane samo za vladu u Beogradu. Tada je za velikog župana Srijemske oblasti postavljen Vaso Isajloviæ, sekretar Ministarstva unutarnjih poslova iz Beograda, a kasnije su se na toj dužnosti do 1929. izmijenila još èetiri velika župana, takoðer svi iz uže Srbije, podržavani u potpunosti i od vukovarskih radikala. Godine 1923. premješta se Okružna financijska uprava iz Vukovara u Novi Sad, a s njome i porezi prikupljeni u Srijemu odlaze izvan Hrvatske, pa se od njih ne grade ni škole, ni ceste, a ni željeznièke pruge na srijemskom podruèju. Istodobno nastavlja se i kolonizacija na veleposjed vukovarskog grofa Eltza, posebice dobrovoljaca, prvenstveno po stranaèkom kljuèu, pa zemlju dobivaju gotovo iskljuèivo pristaše režimskih stranka, posebice Radikalne stranke. Nije sluèajno da je od 25 novih dobrovoljaèkih naselja u Srijemu u to vrijeme èak njih 15 nastalo na posjedima grofova Eltz, te da su od tisuæu koloniziranih obitelji samo dvije bile katolièke vjere dok su sve ostale bile pravoslavne vjere. Dobrovoljci su bili iz Crne Gore, Like, Bosne a dio i iz Srbije. To pokazuje jasnu namjeru vladajuæe velikosrpske politike da planskom izmjenom nacionalne strukture toga podruèja ostvari i na ovome podruèju svoju prevlast. U tom smjeru vladajuæe stranke su nastojale razviti svoju politièku aktivnost, ukljuèiti što više ljudi u svoje redove, a posebice meðu mladima. Demokratska stranka tako u Vukovaru 1921. pokreæe svoj list “Demokrat” kako bi ojaèala jugoslavensku ideju,25 a skupina orijentirana na Svetozara Pribièeviæa 1922. stvara svoju “borbenu organizaciju” Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) uglavnom sastavljenu od omladine. Orjunaši, naoružani i podržavani od vlasti, vršili su napade ne samo na hrvatske nacionaliste veæ i na napredne omladince, intelektualce i radnike. No sva nastojanja demokrata za jaèanje jugoslavenske ideje, kako meðu Hrvatima tako meðu Srbima, doživjela su u Vukovaru slom tako da se list ubrzo gasi, a jedna radnièka omladinska borbena skupina ispremlatila je voðu Orjune, aktivno vojno lice iz Mostara, pa je i ova organizacija prestala s radom.26 “Hrvatski blok” je od mladeži osnovao 1922. u Vukovaru Hrvatsku narodnu omladinu (HANAO), kao svojevrsnu protutežu Orjuni koju napada rijeèima i prijetnjama. Hanao je pokrenuo svoj list “Gvozd”,27 ali nije uspjela okupiti veæi broj hrvatske mladeži. Dio mladeži je okupljen u tada obnovljenom “Hrvatskom sokolu” u Vukovaru, te drugim hrvatskim društvima u gradu. 25 “Demokrat”, glasilo Srijemskih demokrata za jaèanje misli jedinstva, urednik dr. Ivan Paleèek, (Vukovar, 1921). 26 J. Cazi, n. dj., 264-265. 27 “Gvozd”, organ Hrvatske narodne omladine, (Vukovar, 1922).

224


Radikalna stranka, koja je tada osim u Vukovaru imala svoju organizaciju i u 17 okolnih sela vukovarskog kotara, nastoji posebice okupiti omladinu pa u to vrijeme osniva u Vukovaru “Srpsku nacionalnu organizaciju” (SRNAO) koja 1923. poèinje izdavati svoj list “Radikalska omladina”.28 Potrebno je istaæi da je èlan Vrhovne uprave SRNAO-a bio i Puniša Raèiæ, te da se pod njezinim izravnim nadzorom osnivaju srpska èetnièka udruženja, pa tako i u Vukovaru. Politièki program oba udruženja bio je stvaranje tzv. “Velike Srbije”, a za zadaæu su imali da “zdrav i istinski srpski nacionalizam” suprotstave “razornim ideologijama”, posebice “separatizmu” Hrvata.29 Kako oni nastoje u svrhu provedbe velikosrpske politike fizièki obraèunati sa svojim protivnicima tj. nasiljem, raznovrsnim i èesto bezobzirnim prepadima zastraše i onemoguæe politièke protivnike, a uglavnom bez ikakvih posljedica, nije ni potrebno isticati koliko je to utjecalo na politièko stanje u Vukovaru. Aktivnosti radikala i demokrata te njihovih “borbenih” skupina posebno æe se pojaèati nakon izbora 18. III. 1923. godine. Naime na tim izborima u Srijemskoj oblasti Radiæeva HRSS dobila je 32.010 glasova, Radikalna stranka 27.189, Demokratska stranka 6810, Socijal-demokratska stranka 4927, Njemaèka stranka 4005, Srpska stranka 3621, Zemljoradnièka stranka 1961, Hrvatska puèka stranka (klerikalci) 1247, Nezavisna radikalna stranka (Protiæ) 1126, Invalidska stranka 986 i Ratnièka stranka 189 glasova. Na podruèju vukovarskog izbornog kotara Radiæeva HRSS dobila je 3411 glasova, Radikalna stranka 3321, Demokratska stranka 843, Socijal-demokratska stranka 18, Njemaèka stranka 225, Srpska stranka 346, Zemljoradnièka stranka 163, Hrvatska puèka stranka (klerikalci) 227, Nezavisni radikali (Protiæ) 31, Invalidska i Dobrovoljaèka (Ratnièka) stranka 81 glas. I dok je Radikalna stranka pobijedila na podruèju vukovarskog kotara (od 13 izbornih opæina u 9, a u ostale 4 HRSS /Nuštar, Petrovci, Paèetin i Sotin/) HRSS i to 2948 : 2054 glasa, dotle je u gradu Vukovaru pobijedila HRSS radikale s 1357 : 373 glasa, dok je Demokratska stranka dobila 100 glasova. Odmah 28 “Radikalska omladina”, (Vukovar, 1923.) RS svoje organizacije imala je tadu u: Vukovaru, Bršadinu, Paèetinu, Ostrovu, Mikluševcima, Lipovaèi, Markušici, Negoslavcima, Berku, Sotinu, Borovu, Opatovcu, Veri, Martincima, Bogdanovcima, Trpinji i Boboti. Sve one su ulazile u Kotarsku organizaciju RS èiji je predsjednik bio Nikola Bingulac, koji je bio narodni poslanik, a tajnik Nikola Teodoroviæ, koji je bio i tajnik Mjesne organizacije RS Vukovar, dok joj je predsjednik bio Nikola Jovanoviæ, ravnatelj. Sljedeæih godina RS osniva organizacije u još nekoliko vukovarskih sela. 29 Kao ciljevi SRNAO-a isticani su: “Èuvanje Otadžbine i Kralja i propagiranje nacionalizma i odbrane Srbinove tekovine do istrijebljenja svih antidržavnih i antinacionalnih elemenata” (Srpska rijeè, Sarajevo, 13. XII. 1924.). Nazoènost najviših predstavnika vojske, vlade, civilnih i crkvenih vlasti kod posveæenja SRNAO-vske zastave u Sarajevu Glas slobode, organ Socijalistièke partije Jugoslavije (br. 23., Sarajevo, 11. VI. 1925.) ocijenio je kao antidržavni akt zato: “1. što je Srnao organizacija koja zvanièno javno propovjeda nasilnièke metode u javnom životu i koja te metode u praksi primjenjuje i 2. što je Srnao velikosrpsko separatistièko udruženje koje radi na oživotvorenju tzv velike Srbije, koju meðutim, bez razbijanja ove države i sužavanja njenih granica nije moguæe ostvariti”.


225

se u vukovarskom radikalskom tisku poèelo zbrajati i pisati kako Srijem nije hrvatski nego srpski.30 U gradu su se širile i vijesti o tzv. “amputaciji” Hrvatske iz velikosrpskih krugova bliskih Radikalnoj stranci, zbog neoèekivanog uspjeha HRSS na izborima, prema kojima se od “amputacione linije” Virovitica-Grubišino Polje-Sisak-Karlovac-Kupa do mora kod Bakra jugoistoèno, ukljuèujuæi i vukovarsko podruèje, predstavljalo bi “Veliku Srbiju”. No, to su uz federaliste osudili i jugoslavenski orijentirani centralisti.31 No to je bio signal velikosrpskim politièarima da krenu u obraèun s HRSS. Tako je Radiæev boravak 1924. u Moskvi i pristup HRSS Seljaèkoj internacionali režim iskoristio za proglašenje HRSS komunistièkom strankom koja se izjasnila za “tuðinsku, protudržavnu, komunistièku propagandu” (što ona nije bila i što su svi znali) te za primjenu Obznane i Zakona o zaštiti države od 1. I. 1925. i na tu stranku. Tako su odmah raspuštene sve organizacije HRSS, zabranjeni su svi zborovi, konferencije i rad ove stranke kao i izlaženje njenih novina i publikacija, ali nije zabranjeno njezino sudjelovanje na izborima. Brojni èlanovi stranke su bili uhiæeni ukljuèujuæi i Stjepana Radiæa. Tako je bilo u Vukovaru i na vukovarskom podruèju. Veæ 8. I. 1925. dolazi do premetaèine u uredništvu “Srijemskog Hrvata” i mnogobrojnih premetaèina kod èlanova i pristaša HRSS-a, te više uhiæenja u gradu. Istodobno žandarmerija kruži po selima gdje kundaèi i terorizira èlanove i pristaše HRSS-a posebice u Bogdanovcima, Sotinu, Tovarniku i Šarengradu, a dio uhiæuje i predaje na kotarski sud, kao primjerice iz Bogdanovaca na èelu s Matijeviæem, predsjednikom tamošnje organizacije HRSS. Kako je poèetkom 1924. došlo do rascjepa u Demokratskoj stranci, gdje se od Ljube Davidoviæa izdvaja skupina Svetozara Pribiæeviæa i osniva novu Samostalnu demokratsku stranku (SDS) to se tada i u Vukovaru osniva ogranak SDS. U studenom 1924. dolazi i do rascjepa u redovima Hrvatske zajednice, poglavito u svezi odluke vodstva da se proglase Republikanskom strankom, pa je u Vukovaru tada osnovana nova “Hrvatska narodna stranka”. No, hrvatski glasaèi su se u ogromnoj veæini izjašnjavali za HRSS, za koju su glasali i zajednièari, a veæina Srba glasovala je za Pašiæevu Radikalnu stranku. No, i uz silan teror režimskog aparata vlasti, gdje su ukljuèena i èetnièka udruženja, brojna uhiæenja, pri èemu je bilo i uporabe oružja i policijske torture, te ubojstava Hrvata seljaka, na izborima 8. II. 1925. HRSS je postigla najveæi dotadašnji uspjeh i po broju glasova (532.872) i zastupnièkih mjesta (67) zauzevši drugo mjesto odmah iza radikala.32 Slièno je bilo i u Vukovaru gdje je HRSS na 30

Radikalska omladina, br. 14., (Vukovar, 23. III. 1923). Ferdo Èulinoviæ, Jugoslavija izmeðu dva rata, I., (Zagreb, 1961), 413. 32 Tako je primjerice u Stajici u Lici tijekom ovih izbora ubijeno pet seljaka Hrvata. Opozicijski blok je u svom izvješæu od 19. III. 1925. upuæenom Verifikacijskom odboru Narodne skupštine Kraljevine SHS ukazao na postupke vlasti pri izborima, zbog kojih su oni za njih “lišeni svake legalnosti i nisu izraz slobodne narodne volje”. Posebno su istaknuli: “… I kandidati i agitatori i, u opšte, pristalice opozicije bili su izloženi gonjenju, kažnjavanju novèano i zatvorom i fizièkim napadima od strane potplaæenih rulja, koje je vlast ne samo tolerirala nego èesto puta i nautkavala…. Na dan izbora stavljana je u pokret sva oružana sila, i 31

226


izborima dobila 1364 glasa, Pašiæeva RS 457, Pribiæeviæeva SDS 84, Hrvatska narodna stranka 42, Njemaèka stranka 29, Hrvatska puèka stranka 12, Srpska zemljoradnièka stranka 8, Koraæeva Socijalistièka stranka 7, Hrvatska stranka prava 7 te Radikalska disidentska i Demokratska stranka svaka po 5 glasova. Pa iako je RS na podruèju vukovarskog kotara dobila 4263 glasa, dvostruko više glasova nego na izborima 1923. i pobijedila, ipak veæih promjena nije bilo jer je od 13 izbornih opæina u èetiri (Nuštar, Petrovci, Lovas i Sotin) opet pobijedila HRSS.33 I na državnoj razini na ovim izborima HRSS, bez obzira na režimsku represiju i zabranu rada, postigla je najveæi dotadašnji uspjeh. Nositelji velikosrpske politike na ovakvo stanje u Vukovaru reagirali su tako što su, uz potporu državnog aparata pristupili i osnivanju èetnièkih udruženja u Vukovaru i još jedanaest okolnih sela vukovarskog kotara. Ipak uz sve pritiske i teror na gradskim izborima u kolovozu 1925. u Vukovaru je od 1927 glasaèa njih 1197 glasovalo za “Hrvatski blok” (na èelu s HRSS), 436 za radikale i 84 za demokrate. Tako je “Hrvatski blok” dobio 15 mandata, Udružena Graðanska radikalska lista 5, židovska 1, lista dr. Tiæaka 1 i lista Njemaèkih ratara 1 mandat.34 Pa iako je gradsko zastupstvo bilo verificirano, ono je raspušteno, a gradom upravlja vladin komesar Vukoviæ. Uz pritiske na novim izborima u ožujku 1926. radikali nisu poveæali broj svojih mandata ali su to uspjele opozicijske snage. Tako su na izborima od 2027 biraèa dobili i to “Hrvatski blok” (Hrvatski federalistièki seljaèki savez i Hrvatska puèka stranka) 649 glasova i 8 mandata, Narodna radikalna stranka 394 glasa i 5 mandata, HRSS 373 glasa i 4 mandata, Radnièka stranka 219 glasova i 2 mandata, SDS 166 glasova i 2 mandata, dr. Milutin Tiæak 77 glasova i 1 mandat, Židovi 77 glasova i 1 mandat, Njemaèka stranka 65 glasova i 1 mandat i Socijalistièka stranka 17 glasova i žandarmerija i vojska, pa na nekim mestima upotrebljena i radi sprovoðenja izbora….Glavno i skoro redovito sredstvo bilo je napadanje na konferencije od strane organizovanih bandi tobožnjih patriotskih organizacija srnaovskih i novoosnovanih è e t n i k a Petra Mrkonjiæa. Niz krvavih zloèina što su ih takve oružane rulje, uz zaštitu vlasti vršile, poznat je veæ danas javnosti…. Pored oružanih bandi koje su spreèavale prilazak biralištu, na samim biralištima organi vlasti spreèavali su ulazak…. Selima su obilazili žandarmi, oboružani financi i èetnici pucajuæi iz pušaka. U svaku su kuæu bacali plakate na kojima je bila narisana mrtvaèka glava ispod koje je štampano bilo, da æe ovako svakoga zadesiti, ako ne bude glasao za Državnu radikalsko-demokratsku kutiju…”. Ferdo Èulinoviæ, Dokumenti o Jugoslaviji, (Zagreb, 1968), 258-259. 33 Radikalska omladina, br. 11., (Vukovar, 21. II. 1925). Iskaz glasova palih prilikom izbora 8. II. 1925. Ostale stranke na vukovarskom kotaru dobile su: Srpska stranka 64 glasa, Socijalistièka stranka 42, Srpska zemljoradnièka stranka 152, Hrvatska puèka stranka 272, Njemaèka stranka 385, SDS 886, Hrvatska stranka prava 32, Radikalska disidentska stranka 15, Demokratska stranka 12 i Hrvatska narodna stranka 24 glasa. Ukupno je na vukovarskom izbornom kotaru (s gradom) od 11.704 biraèa na izbore izašlo njih 9935 te su dali svoje glasove i to: za RS 4720 glasova, HRSS 3121, Srpsku stranku 72, Socijalistièku stranku 49, Srpsku zemljoradnièku stranku 164, Hrvatsku puèku stranku 284, Njemaèku stranku 414, SDS 970, Hrvatsku stranku prava 39, Radikalsku disidentsku stranku 20, Demokratsku stranku 17 i Hrvatsku narodnu stranku 66 glasova. J. Cazi, n. dj., 270-271. 34 Radikalska omladina, br. 35., (Vukovar, 29. VIII. 1925). Gradski izbori u Vukovaru.


227

0 mandata.35 Potom je za gradskog naèelnika izabran inž. Jaroslav Schell i ostaje do 1931. lavirajuæi izmeðu hrvatskog bloka, vukovarskih obrtnika i radikala na vlasti. Kako su se pritisci na HRSS i dalje pojaèavali Radiæ mijenja taktiku, pregovora s radikalima koji su završili 14. VII. 1925. sporazumom i predstavnici HSS-a ulaze u vladu, što omoguæuje daljnji rad stranke. Veæ prije toga radikali su iskoristili sve one progone protiv komunista i HSS-a na vukovarskom podruèju, posebice u gradu Vukovaru, da bi protjerali mnoge pripadnike njemaèke i maðarske nacionalne manjine, ali i mnoge Hrvate, posebice intelektualce i one iz upravnog aparata te škola, a na njihova mjesta imenovali i doveli uglavnom Srbe. Hrvatskim društvima bio je otežan rad, a pojedina se hrvatska društva, zbog pritisaka režima i pojedinih režimskih, poglavito velikosrpskih skupina i organizacija, gase kao primjerice Podružnica Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” u Vukovaru, potkraj 1925. godine. To nije moglo promijeniti i nastojanje HSS-ovih ministara, pa i samoga Stjepana Radiæa, koji je nakon ulaska u vladu 17. XI. 1925. postao ministar prosvjete te napadao radikale. Oni su morali uvjeriti pristaše HSS da prihvate politiku sporazuma i da pružaju punu podršku predsjedniku stranke St. Radiæu. Tako je Radiæ 1. I. 1926. prisustvovao i govorio na skupštini HSS-a u Vukovaru, ali nije napao radikale, vjerojatno zato da ne pogorša i onako teško stanje Hrvata na vukovarskom podruèju. Naime nakon skupštine Radiæ se sastao s delegatima mjesnih organizacija HSS-a koji su mu iznijeli tamošnje probleme hrvatskog naroda te posebice “mnoge teške jade i nevolje seljaèkog svijeta u Srijemu”. Tada su mu posebno naglasili kako i dalje u mnogim opæinama, u kojima su na izborima pobijedile hrvatske stranke, “proti narodnoj volji” postoje komesari te da uèitelji napadaju sporazum, nasilno se ponašaju i prijete seljacima, nastojeæi uvjeriti hrvatskog seljaka u svu promašenost Radiæevog politièkog pokreta. Zato je u zdravici na sveèanom ruèku Grèeviæ, predsjednik vukovarske Kotarske organizacije HSS “naroèito naglasio da Hrvati u Srijemu vide od sporazuma vrlo malo koristi”. Radiæ je istaknuo da je to krivo mišljenje te da dobro treba razlikovati ”veliku liniju naše seljaèke politike i našega zajednièkoga nastupa sa Srbima i Slovencima u velikim državnim poslovima”, te da je teško odjednom postiæi da hrvatski narod koji je do nedavna bio izvan zakona “postane odluèujuæi politièki faktor”.36 Izvješæa s terena potvrðivala su da se stanje nije mijenjalo. Kako se sporazum provodi pokazuje i primjer sela Sotina, u kojem je tada živjelo oko 1500 žitelja, najviše Nijemaca, zatim Hrvata te Maðara, te oko stotinjak Srba, inaèe jednom od najjaèih uporišta oporbe i HSS-a u meðuratnom razdoblju na podruèju vukovarskog kotara, ipak u njemu je uèitelj bio Srbin, lijeènik Hrvat koji se posrbio, bilježnik i blagajnik takoðer Srbi, a 35

Radikalska omladina, br. 6., (Vukovar, 27. III. 1926). Gradski izbori u Vukovaru. Dom, (Zagreb, 6. I. 1926). Dragiša Joviæ, “O reagiranju Radiæevih pristaša u Slavoniji na politiku sporazuma s Radikalnom strankom”, Slavonski povijesni zbornik 25, br. 1-2, (Slavonski Brod, 1988), 74. 36

228


opæinski naèelnik radikal, te novinar zakljuèuje još “da mogu metnuli bi nam i popa, ali sreæom ne mogu”.37 Zato nakon što HSS, istupom iz vlade 1. II. 1927., postaje oporbena stranka i radikali ponovo preuzimaju vlast na vukovarskom podruèju stanje se i dalje pogoršalo. Tako uz strogu režimsku cenzuru i druge pritiske veæ 1927. nemamo više nijednih hrvatskih novina u Vukovaru, a zamjenjuju ih njihove režimske kao “Sremski radikal” (1926.1927.), odnosno “Sremska samouprava” (1927.-1929.) te one s jugoslavenskom orijentacijom “Sremske novine” (od 1929.). Iako se poèetkom 1927. HSS opet našla u oporbi posljedice nagodbe s beogradskom vladom iskazale su se kroz smanjeni broj glasova na tadašnjim izborima te kroz pojavu disidenata. I kod radikala je došlo do rascjepa. Glavnina je uz Božu Maksimoviæa, koji dolazi i drži veliki zbor u Boboti, a tri dana pred izbore Vukovar je posjetio i Velja Vukièeviæ, predsjednik vlade. Nikola Bingulac, dugogodišnji predsjednik Kotarskog odbora RS Vukovar i narodni poslanik, pošto se opredijelio za pristalice N. Pašiæa na èelu s dr. Vojom Janjiæem, iskljuèen je iz Radikalne stranke. Pašiæevci su se tako kandidirali bez vladine potpore kao disidenti vladine stranke. SDS je ojaèala, i prelaskom veæine prijašnjih èlanova Demokratske stranke u Vukovaru. Tako su na izborima 11. IX. 1927. u Vukovaru dobili: “Hrvatski blok” (Hrvatska federalistièka stranka i i Hrvatska puèka stranka) 612 glasova, SDS 208, Pašiæevi radikali dr. Voje Janjiæa (Bingulac) 204, Radnièka stranka (komunisti) 194, HSS 177, Nijemci 91, Radikali Bože Maksimoviæa 48, Socijalisti 31 i Zemljoradnici 4 glasa.38 Time se politièko stanje u Vukovaru samo još više zaoštrilo. Naime sa stvaranjem SDK (od HSS i SDS) u listopadu 1927. povedena je oštrija oporbena borba, ali i odgovor režima. Tako su vladine pristalice i u Vukovaru zahtijevale od vlade da na SDK primijeni «Obznanu» i Zakon o zaštiti države. Vlada se na to nije odluèila. No, uslijedio je atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. VI. 1928. i ubojstvo dvojice te ranjavanje trojice hrvatskih prvaka, meðu kojima i Stjepana Radiæa, koji je 8. VIII. podlegao ranama. SDK kao reakciju na ovaj zloèin napušta Narodnu skupštinu 21. VI. 1928., objavljuje apstinenciju, traži reviziju ustava i vraæanje na 1918. Sve to je izazvalo ogromno ogorèenje hrvatskoga naroda diljem zemlje, posebice u Zagrebu gdje je došlo i do masovnih demonstracija i borbi s policijom, ali i njegovu veæu homogenizaciju oko HSS. Tako je bilo i u Vukovaru, odakle su mnogi išli u Zagreb na velièanstven Radiæev sprovod. Nakon toga tamošnji Hrvati masovno æe se opredjeljivati za HSS, kao za svoj narodni pokret, iako æe vladine jugoslavenske (u osnovi velikosrpske) stranke biti tu na vlasti sve do izbora u svinju 1940. godine, kada æe HSS i SDS pobijediti i preuzeti vlast. Tih prvih deset jugoslavenskih godina (1918.1928.) Miroslav Krleža, kao suvremenik i jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika ovako rezimira: “dvadeset i èetiri politièke smrtne osude, 600 37

Hrvatski list, (Osijek, 12. II. 1926). D. Joviæ, “O reagiranju Radiæevih pristaša …”, n. dj., 75-76. 38 Novosti, (Zagreb, 12. IX. 1927), J. Cazi, n. dj., 274.


229

politièkih ubojstava, 30.000 politièkih hapšenja, 3.000 politièkih emigranata i bezbrojna masa politièkih izgona”.39 Pokušaj osnivanja nekih hrvatskih društava u Vukovaru onemoguæen je.40 U takvoj situaciji sam kralj i velikosrpski politièari, da bi zaplašili Hrvate, pokrenuli su pitanje «amputacije» Hrvatske, a u javnosti su se pojavile i razlièite karte, na kojima su bili iskazani dotadašnji prijedlozi pukovnika Simoviæa i Antonijeviæa (iz 1918.) i Nikole Pašiæa (prije 1926.) do tadašnjeg (1928.) kraljevog službenog prijedloga. SDK je te prijedloge proglasio veleizdajom. U svim tim prijedlozima Vukovar i njegov kotar ulazili bi u sastav tzv. “Velike Srbije”. Vukovarèani su se ubrzo u velikoj veæini izjasnili protiv svake amputacije, cijepanja i rušenja države, nazivajuæi radikale i druge pobornike takvih prijedloga takoðer «veleizdajnicima». Na tu veliku krizu u zemlji kralj Aleksandar odgovorio je vodeæi se krilaticom “jedan kralj, jedan narod i jedna država”. 6. I. 1929. državnim udarom, ukidanjem ustava i uvoðenjem osobne diktature, èime je osigurao neogranièenu izvršnu, zakonodavnu i vojnu vlast, a za što nikome nije odgovarao, niti je mogao biti suðen. To se iskazivalo kroz naziv države Kraljevina Jugoslavija te integralno jugoslavenstvo tj. nametnutu umjetnu jugoslavensku nacionalnost, koji su, prema tvrdnji samih Srba, “… bili kamuflirano velikosrpstvo klike i koterije u Beogradu koji su hteli da veèno zadrže povlašæen položaj u zajednièkoj Jugoslaviji”.41 To oslikava i unitaristièka uzreèica: “Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavene”, èije se oživotvorenje jugoslavenstva, uz pokušaj brisanja nacionalnih identiteta, nastojalo ostvariti najgrubljom represijom. Kralj je za predsjednika vlade postavio svog ranijeg suradnika generala Petra Živkoviæa, a za ministre o dvoru ovisne predstavnike najbogatijih uglavnom velikosrpskih krugova. Odmah je donijet novi “Zakon o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi” pod udar kojega su dolazili svi graðani Jugoslavije, u zemlji i inozemstvu, koji su se na bilo koji naèin suprotstavljali režimu šestosijeèanjske diktature, a kako bi im se sudilo osnovan je u Beogradu samostalan “Državni sud za zaštitu države”, nadležan za cijelu državu, èime se nastojalo onemoguæiti svaki politièki rad i djelovanje. Donijet je i novi zakon o opæinama i oblasnim samoupravama, po kojima su sve opæinske uprave u zemlji bile razriješene, a veliki župani su dobili ovlaštenje da mogu imenovati nove opæinske uprave. Tako su poèetkom 1929. i na vukovarskom podruèju imenovane nove opæinske i gradska uprava. 39 Milivoj Kujundžiæ-Zdravko Dizdar, Hrvatska borba za opstojnost 1918.-1998., (Zagreb, 2000), 25. 40 Tako je primjerice 1928. Kristina Hrga, udovica profesora, na poticaj Vere Sertiæ, predsjednice Gospojinske podružnice HKD “Napredak” iz Zagreba, povela akciju oko osnivanja “Napretkove” podružnice u Vukovaru, upisavši oko 40 èlanova. Njezin pokušaj na vukovarskoj gimnaziji bio je vrlo slab jer je “direktor Srbin i polovica profesora”, tako da se u “Napredak” upisao samo jedan profesor. No, vlasti su onemoguæile ovu akciju te podružnica “Napretka” nije ni osnovana. Arhiv BiH, Sarajevo, Fond “Napredak”, kut. 58., dok. br. 2962/1928. (Vukovar). 41 Miloš M. Miloševiæ, Otvoreno pismo gospodinu Slobodanu Jovanoviæu, (Beograd, 1940), 14-15.

230


Osnivanje i rad èetnièkih organizacija u Vukovaru, na podruèju vukovarskog kotara i njegovom okruženju do 1929. godine Èetnièka organizacija se u novostvorenoj državi Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. nazvanoj Kraljevina Jugoslavija) sa sjedištem u Beogradu od svog osnivanja 1921. po svojim programskim gledištima i po politièkim akcijama iskazala kao jedan od oslonaca vladajuæeg režima. Bila je to poluvojna organizacija, èiji su èlanovi polagali prisegu, nosili odore sa šubarama i na njima kokarde, na prsima èetnièku znaèku, te bili uglavnom naoružani. Zato je èetnièka organizacija bila odluèna u širenju i jaèanju svoje društvene osnove i svog politièkog utjecaja u èemu je nailazila na podršku režima. To joj je omoguæila reorganizacija 1922. kada u svoje redove, uz stare do 1918. aktivne èetnike, prima i nove èetnike. Prema pravilima udruženja to su svi oni “ispravni graðani naše narodnosti” s podruèja države, posebice mladi, koji su pomagali i pomažu “borbu i ideju našeg osloboðenja i jedinstva”. To je stvorilo moguænost stvaranja èetnièkih udruženja i na podruèju Hrvatske, posebice u krajevima nastanjenim srpskim žiteljima gdje nije bilo “starih èetnika”, a proces jaèe zapoèinje 1925., a posebice kada se, 1927. od Radiæeve HSS i Pribièeviæeve SDS (najznaèajnije politièke stranke Srba u Hrvatskoj), stvara oporbena SDK.42 Od politièkih stranaka glavni promicatelji i osnivaèi èetnièkih organizacija bile su Radikalna i Demokratska stranka, stranke koje su uglavnom obnašale vlast i bile glavni oslonac režima. U poèetku su svaka od tih stranaka imala svoje èetnièko udruženje da bi od 1929. nastavilo djelovati jedinstveno “Udruženje èetnika za slobodu i èast otadžbine”, na èelu s predsjednicima vojvodama Ilijom Trifunoviæem – Birèaninom (do 1932.) i Kostom Milovanoviæem Peæancom (od 1932.). Na podruèju Vukovara i vukovarskog kotara èetnièki pokret je od svog osnivanja u novoj državi imao izvjestan broj èlanova i pristaša koji su djelovali u režimskim politièkim strankama te drugim sliènim nacionalistièkim organizacijama i udruženjima. Jaèanju èetnièkog pokreta pomogao je vukovarski geostrateški smještaj na Dunavu, relativna blizina Beograda te njegovo upravno, vojno i regionalno politièko središte, snažno trgovaèko i radnièko središte (s nekoliko tisuæa radnika u gradu i u Borovu), nacionalni i socijalni sastav stanovništva i posebice veæ spomenuto shvaæanje velikosrpske politike, koja je na tome podruèju imala vlast, da taj kraj ulazi u sastav njihove zamišljene Velike Srbije te sukladno navedenoj zamisli plansko naseljavanje solunskih dobrovoljaca, meðu kojima je bilo «starih èetnika», ali se od tih dobrovoljaca veæinom regrutiraju i novi èetnici. 42

Stvaranje Seljaèko-demokratske koalicije 1927. (od HSS-a i SDS-a) smanjilo je opæenito meðunacionalne suprotnosti, a dijelom i na podruèju vukovarskog kotara, iako su režimske stranke na tome podruèju imale prevlast. Zato su ipak na tome podruèju meðunacionalne suprotnosti bile i dalje trajno izražene jer su ih poticale i provodile režimske i vladajuæe velikosrpske strukture graðanskih stranka, organizacija i društava, prvenstveno onih iz Beograda, i njihovi èlanovi ili simpatizeri na terenu. To æe èiniti i èetnièke organizacije na vukovarskom podruèju èije osnivanje zapoèinje 1925. godine.


231

Radikalna stranka, kao glavna vladajuæa stranka koja je od režimskih stranka imala najviše glasova i vlast na vukovarskom podruèju, bila je inicijator i osnivaè èetnièkih udruženja. Njezino “Udruženje srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu”, osnovano 1925. (kojega je voða 1927.-1928. bio Puniša Raèiæ, ubojica hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini u Beogradu) prvo je koje se neposredno nakon osnivanja pojavljuje u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara. Cilj mu je bio ukidanje povijesnog podruèja Hrvatske i potpuno ukljuèenje veæine Hrvatske, a cijele Slavonije, u sastav velikosrpske države.43 Nakon izbora u veljaèi 1925. oèito su nositelji velikosrpske politike na vukovarskom podruèju prosudili kako je i ovdje potrebno pristupiti osnivanju èetnièkih udruženja. Oni su im trebali poslužiti kao dodatni pritisak na glasaèe HRSS, glavne oporbene politièke stranke, posebice u Vukovaru i selima vukovarskog kotara nastanjenim Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom. Radikalna stranka koja je osim Vukovara imala svoje odbore u još 16 sela na podruèju vukovarskog kotara inicijator je osnivanja èetnièkih udruženja, prvenstveno u selima nastanjenim srpskim puèanstvom. Poèetkom svibnja 1925. u Vukovaru je organizacijski osnovano “Srpsko èetnièko Udruženje Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu” sa zadatkom da pripremi èetnièki zbor i posveæenje zastava toga udruženja u Vukovaru, kako iz grada tako i iz svih mjesta vukovarskog kotara, gdje ona postoje, a o èemu je izvješæena javnost.44 Pripreme su se oduljile sve do kolovoza, a do tada je bilo osnovano 12 èetnièkih udruženja, s nešto više od 300 èetnika u upravnim odborima tih udruženja. Uglavnom su to bili poznatiji i aktivniji èlanovi Radikalne stranke te predstavnici lokalnih 43

Tako su primjerice Radikali, uz ostalo tražili da ime zajednièke države bude “Srbija – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”, a oporbenim prvenstveno hrvatskim strankama poruèivali: “Mi jedino znamo, da je Banat, Baèka, Srem, Baranja, Slavonija, Bosna i Hercegovina, Lika i Sjeverna Dalmacija, Dubrovnik (od Neretve) i Boka vjeèno spojena sa Srbijom i da nema te sile, koja se može tome usprotiviti. Ovo je naša velika i najveæa Srbija i teško onome ko u nju takne” (Srpska rijeè, glasilo Radikalne stranke, god. XVIII, br. 35. i 106., /Sarajevo, 22. II. i 28. V. 1921/). Radikali su prijetili amputacijom (kao i drugi predstavnici režima i najveæih režimskih velikosrpskih stanaka) ne samo naprijed spomenutih podruèja veæ i ostalih hrvatskih podruèja, pomièuæi zapadnu granicu zamišljene buduæe “Velike Srbije” na crtu Ludbreg-Križevci-Sisak-Karlovac, te južno na granicu sa Slovenijom ostavljajuæi velikodušno Hrvatskoj samo prostor zapadno i sjeverozapadno od te crte, i to preostali dio Pokuplja, Prigorja i Hrvatskog zagorja, s gradovima Zagrebom, Krapinom i Varaždinom tj. dio tadašnje Zagrebaèke oblasti. Te svoje namjere oni su kartografski iskazivali i javno obznanjivali, kao što je tada u vrijeme osnivanja Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu primjerice uèinio Nikola Pašiæ, predsjednik vlade i predsjednik Narodne radikalne stranke u svezi prijedloga kralju amputacije Hrvatske (Nacionalna i sveuèilišna knjižnica, Zagreb, Fond: Kartografska zbirka, sig., Hrvatska – upravne karte, inv. br. A 110 a. Nacrt vlade g. Nikole Pašiæa /krajem 1925./). Taj nacrt s kartom objavljeni su i kao brošura, dok je karta s Pašiæevim prijedlogom amputacije Hrvatske potom prenošena u nizu drugih brošura i knjiga. Prema toj karti ne samo cijeli vukovarski kotar i grad Vukovar veæ i cijela Slavonija i veæi ostali dio Hrvatske ulazili bi u Veliku Srbiju èija bi zapadna granica išla crtom Koprivnica, Bjelovar, Sisak (rijekom Kupom), Karlovac i slovenska granica. 44 Radikalska omladina, br. 23., (Vukovar, 17. V. 1925).

232


vlasti, kao primjerice naèelnici opæina. Neka udruženja su u meðuvremenu do najavljenog èetnièkog zbora obavila posvetu svoje zastave kao primjerice èetnièko udruženje u Boboti u lipnju.45 Obavijest o održanju èetnièkog zbora u Vukovaru na Ilinj-dan 2. VIII. s dnevnim redom i pozivom na isti data je u vukovarskom radikalskom tisku nekoliko dana ranije. 46 Prema izvješæu s toga èetnièkog zbora vukovarskog lista SRNAO “Radikalska omladina” osveæenje 12 èetnièkih zastava udruženja Mrkonjiæevih èetnika u Vukovaru na Tenis-placu 2. VIII. 1925. bila je velika sveèanost te “grandiozna manifestacija Srpske misli i srpskih ideala”.47 Došli su seljaci iz okolnih sela s kolima i zastavama. Iz Beograda je došla glazba Kraljeve garde, skupina gostiju ispred èetnièkog udruženja i Radikalne stranke, te izaslanik Ministarstva vojske i mornarice, dok je iz Vukovara sudjelovalo Srpsko pjevaèko društvo «Javor». Kum je bio Nikola Bingulac, vukovarski voða Radikala i narodni poslanik, kojega je u odsutnosti zamjenjivao njegov sin Petar Bingulac, koji je izrekao veliki patriotski govor. Nakon njega Vukovarcima je u ime Radikalne stranke održao odlièni govor Puniša Raèiæ (kasniji predsjednik tog srpskog èetnièkog udruženja) o povijesti èetnièke akcije od Karaðorðeva ustanka pa «do sadašnje velike Kraljevine». Zatim je govorio potpukovnik M. Mihajloviæ u ime Ministarstva vojske i mornarice odavši priznanje èetnicima za njihov nacionalni rad, navodeæi primjer i akciju Petra Mrkonjiæa 1875. godine. Na kraju je nazoène pozdravio invalid major Milutin Stojanoviæ u ime predsjednika Glavnog odbora èetnièkog udruženja ðenerala u mirovini Dragoljuba Ð. Okanoviæa. Veæ na završetku Raèiæeva govora «bilo je urnebesno klicanje Kralju, Kraljevom Domu i našem sijedom Premijeru i narodnom voði g. Nikoli Pašiæu”, što je nastavljeno i na kraju govora uz puno pucanja iz prangija. U “Grand Hotelu” (ranijem Radnièkom domu) održao se zatim za goste i prvake vukovarskih èetnièkih udruženja “banket”. Na njemu je govorio i Taško Naumoviæ, nacionalni djelatnik iz zadužbine Cara Dušana “velièajuæi èetnièku organizaciju Srijema i izražavajuæi zadovoljstvo što vidi veliki broj organiziranih èetnika”. S banketa iz Vukovara “u srpskome Srijemu” upuæen je telegram kralju na Bled, a što je i politièka poruka s ovoga èetnièkog skupa. 48 Naveèer je prireðena zabava s kazališnim komadom “Vojvoda Brane” kojega je izveo Diletantski klub èetnika vukovarske omladine i nastup Srpskog pjevaèkog 45

Radikalska omladina, br. 28., (Vukovar, 28. VI. 1925). Radikalska omladina, br. 32., (Vukovar, 30. VII. 1925). 47 Radikalska omladina, br. 33., (Vukovar, 8. VIII. 1925). Tada je u Vukovaru osveæeno 11 èetnièkih zastava dok je 12 osveæena istog dana u Paèetinu, jer je bila sprijeèena zbog kiše. O tom osveæenju vidi i J. Cazi, n. dj., 268. 48 Telegram glasi: “Tebi dièni viteški Kralju Tebi tvorèe velike pobjede, i slava Srbinova, sakupljeni srpski èetnici pod pobjedonosnim barjakom Vašega Oca i Pradjeda, a u srpskome Srijemu prilikom sveæenja 12 zastava udruženja Mrkonjiæevih èetnika, klièemo da živi naš vrhovni zapovjednik Njegovo velièanstvo Aleksandar I. i Njegov Kraljevski Dom. Sekretar: Nikola Mišiæ. Predsjednik: Marko Bugarski. Radikalska omladina, br. 33., (Vukovar, 8. VIII. 1925). 46


233

društva «Javor» uz prisustvo “najotmjenije publike”. Èini se da ova èetnièka manifestacija nije imala znaèajnog politièkog uèinka u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara, a što su, kako smo veæ vidjeli, pokazali izborni rezultati. U èetnièkoj organizaciji je od poèetka bila primjetna snažna velikosrpska linija, poglavito meðu srpskim nacionalistima, a koja je u kriznim prilikama sve više dolazila do izražaja. Ona je najveæi dio Kraljevine Jugoslavije, pa tako i najveæi dio Hrvatske, ukljuèujuæi vukovarski kotar i cijelu Slavoniju, poistovjeæivala sa srpskim etnièkim podruèjem, zalažuæi se za ustrojstvo Velike Srbije, gledajuæi u Jugoslaviji samo prolaznu fazu njenog stvaranja. To njezino glavno programsko polazište - ideja o Velikoj Srbiji participiralo je od 1929. integralno jugoslavenstvo, zato više nije bila potrebna, kao do tada, èetnièka organizacija sa srpskim predznakom. Èetnici su, kao i vladajuæi velikosrpski krugovi, osporavali èinjenicu kako je u trenutku stvaranja jugoslavenske države veæ bio završen povijesni proces osnivanja hrvatske i srpske i drugih nacija koje æe se naæi u njezinom državnom okviru. Smatrali su da se u Jugoslaviji ostvarila i njihova polazišna ideja Velike Srbije. Zato su èetnici bili kategorièni u stavu da je stvaranjem Kraljevstva SHS 1918. skinuto s dnevnoga reda nacionalno pitanje, te da svako pokretanje toga pitanja (prvenstveno s hrvatske strane, poglavito od HSS, najjaèe hrvatske stranke) vodi rušenju postojeæeg poretka, èiji su oni najodaniji branitelji. Riješenim su smatrali i pitanje oblika vladavine – monarhije s dinastijom Karaðorðeviæa. To su iskazivali geslom “Za Kralja i Otadžbinu”. Zbog toga su èetnici politièku djelatnost HSS-a, najjaèe oporbene stranke u zemlji, i njezinog voðe Stjepana Radiæa oznaèavali kao destruktivnu i razornu te smatrali da joj “jednim odluènim gestom” treba uèiniti kraj. U tom svjetlu treba gledati i atentat na Radiæa i èlanove HSS-a u beogradskoj Skupštini, 20. lipnja 1928. kojeg je izveo radikal Puniša Raèiæ, inaèe voða radikalskog “Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu” (do 1928.), i njegov uzvik nakon zloèina “Živela Velika Srbija”. Kako je državna politika ugrožavala i Srbe u Hrvatskoj, koji su korišteni za provoðenje srbijanskih politièkih ciljeva, dolazi kod njih do jaèeg raslojavanja te do povezivanja SDS, najznaèajnije politièke stranka Srba u Hrvatskoj, i HSS te stvaranja SDK 1927. godine, s ciljem zajednièke borbe protiv centralizma i beogradskog hegemonizma, za priznavanje ravnopravnosti drugim narodima. Time je znatno ojaèan blok antirežimskog i anticentralistièkog raspoloženja, te federalistièkog programa kojim bi se riješilo hrvatsko pitanje. Sve to 1927. utjeèe i na jaèe raslojavanje vladajuæe Radikalne stranke i na vukovarskom podruèju. Tako se radikalska skupina tzv. Pašiæevaca oko dr. Voje Janjiæa, s vukovarskog podruèja nekadašnjih organizatora i najaktivnijih èlanova stranke i èetnièkih udruženja (kao primjerice Nikola Bingulac), sada se iskljuèuju iz stranke, ali u Vukovaru kao disidenti dobivaju najviše

234


radikalskih glasova. Dok nasuprot njima skupina Radikalne stranke oko Bože Maksimoviæa, uz pomoæ vlade, nastoji preuzeti organizacije te stranke na vukovarskom podruèju, što i uspijevaju na kotaru, ali broj njihovih glasova sve više opada. Istodobno jaèa opozicija i otpor vladajuæem režimu, te i HSS i SDS poèinju i na ovome podruèju dobivati sve više pristaša i glasova. I umjesto da uvaže opravdane zahtjeve za rekonstrukcijom Kraljevine Jugoslavije od strane SDK kralj Aleksandar i vladajuæi krugovi odluèili su se krizu 1928. riješiti atentatom u Narodnoj skupštini (na predstavnike HSS, meðu kojima i na Stjepana Radiæa, koji je ubrzo podlegao ranama) i uvoðenjem otvorene kraljeve diktature 6. I. 1929. U takvoj situaciji èetnièki pododbori na vukovarskom podruèju se sve više pasiviziraju u radu i polako gase. Vjerojatno se zato u tadašnjem èetnièkom tisku ne spominju pododbori “Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu” na vukovarskom podruèju uslijed pasivizacije ili prestanka s radom, iako se spominju u nekoliko slavonskih kotareva, ukljuèujuæi i susjedni osjeèki kotar. U Osijeku je djelovao i Oblasni odbor toga udruženja koji je izdavao i svoje novine “Glas srpskog èetnika”, te je gotovo sigurno da se njihov utjecaj i rad osjeæao i na vukovarskom podruèju.49 No, potkraj 1929., radi isticanja samo “srpstva”, trzavica u vodstvu i drugih razloga, vlasti raspuštaju i zabranjuju rad toga èetnièkog udruženja, a iduæe godine gasi se i stranaèki list. Tako prestaje djelovati ovo èetnièko udruženje u Vukovaru i okolici, a veæina njegovih èlanova prešla je tada u prvotnu èetnièku organizaciju – Udruženje èetnika za slobodu i èast otadžbine, koje je u potpunosti podržalo diktaturu kralja Aleksandra i moglo slobodno nastavili s radom.50 Režim se kroz centralistièko-unitaristièko ureðenje te kraljevu diktaturu održavao još veæom represijom i politièkom prevlašæu Srbije. Èetnici kao èuvari takvog državnog poretka i pomagaèi vlasti u saniranju unutarnjih problema intenziviraju nakon 1929. aktivnosti oko stvaranja èetnièkih organizacija u Hrvatskoj, ukljuèujuæi i vukovarsko podruèje, gdje je otpor vladajuæem režimu diktature najjaèi i najorganiziraniji. 49 Èetnik, organ viteško patriotske organizacije srpskih èetnika za Kralja i Otadžbinu “Petar Mrkonjiæ”, god. II., br. 3. i 5., (Beograd, 15. VII. i 18. VIII. 1929), 13 i 14. Tu (br. 3.) dat je “Zapisnik Oblasne skupštine u Osijeku 7. VII. 1929.” u kojem se navode delagati èetnièkih organizacija toga udruženja iz Èepina, Darde, Rajiæa, Ðakova i Osijeka, koji su na skupštini govorili, a sigurno je bio nazoèan i delegat iz Vukovara. Oblasni odbor povezivao je èetnièke organizacije na svome podruèju i rukovodio njihovim radom, a predsjednik mu je bio Branislav Kostiæ, koji je bio predsjednik mjesne èetnièke organizacije u Dardi. Prema tom èetnièkom glasilu (br. 1. i 5.) u Slavoniji spominju se još èetnièke organizacije u Belom Manastiru, Brezovom Polju, Brodu na Savi, Orahovici, Pakracu i Vrbanji. Kao “najrevnosije” èetnièke organizacije istièu se one u Èepinu, Dardi i Brodu na Savi gdje je od njezinih èlanova osnovana i zasebna èetnièka èeta. Iz toga proizlazi da rad èetnièkog udruženja u Vukovaru nije bio naroèit. HDA, Fond: SB, UO, pov. br. 2354/36., kut. 385. Glas srpskog èetnika, organ Udruženja srpskih èetnika za Kralja i Otadžbinu, Osijek. 50 HDA, Fond: Grupa VII, dok. inv. br. 863. Izvješæe o raspuštanju i zabrani rada Udruženju èetnika Petar Mrkonjiæ u Brodu na Savi 16. XII. 1929., a tako je bilo i u ostalim mjestima.


235

Politièka kretanja te daljnje osnivanje i djelovanje èetnièkih organizacije u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara od 1929. do 1941. Nakon proglašenja diktature 6. I 1929. raspuštene su sve organizacije politièkih stranaka te zabranjena svaka politièka djelatnost koja je po ocjeni organa režima bila uperena protiv državnog poretka, pa tako i na vukovarskom podruèju. Država je nazvana Kraljevina Jugoslavija, podijeljena na devet banovina, od kojih je na umjetni naèin u njih šest osigurana srpska veæina, èime je hrvatski etnièki i povijesni prostor bio raskomadan. To se najoèitije vidi na ovome podruèju. Tako su grad Vukovar te vukovarski, vinkovaèki i županjski kotar ukljuèeni u sastav Drinske banovine sa sjedištem u Sarajevu, a kotar Ilok i drugi srijemski kotarevi, kao i oni na podruèju Baranje, pripojeni su Dunavskoj banovini sa sjedištem u Novom Sadu. Raspuštene su sve opæinske i gradske uprave, pa su banske vlasti, prema kraljevoj ovlasti, postavile nove sebi odane uprave. Strogo je bilo zabranjeno spominjanje narodnoga imena, isticanje zastava i drugog znakovlja (što se u praksi odnosilo prvenstveno na Hrvate), raspuštena su brojna hrvatska društva i udruženja, ogranièena sloboda govora, uvedena cenzura, a pooštreni su i zakoni prema svim graðanima Jugoslavije, koji navedene zabrane ne bi provodili ili se na bilo koji naèin suprotstavljali režimu kraljeve diktature. To je posebice pogaðalo hrvatski narod, koji je osuðivao skupštinski atentat na svoje prvake 1928. i državni centralizam, u osnovi velikosrpski hegemonizam, a nije se mirio ni s diktaturom koja mu je nastojala poništiti sve znaèajke naroda i s kojom je zavladalo još jaèe okrutno vojno-policijsko nasilje i veliko bezakonje, pri èemu su mnogi Hrvati bili proganjani, tuèeni i muèeni, uhiæeni, osuðeni na zatvor i robiju, a neki i na smrt ili su bili ubijeni. Zato su se protiv monarhoapsolutizma HSS-ovi narodni poslanici inž. August Košutiæ, potpredsjednik i dr. Juraj Krnjeviæ, glavni tajnik HSS-a, koji su izbjegli u inozemstvo, a nakon uhiæenja dr. V. Maèeka u prosincu 1929., obratili sijeènja 1930. za pomoæ memorandumom Ligi naroda, ali bez uèinka, jer su mnogi tadašnji vladajuæi krugovi, prvenstveno oni Francuske i Velike Britanije, pozdravili uvoðenje kraljeve diktature u Jugoslaviji.51 Kao jedan od 51 Ferdo Èulinoviæ, Dokumenti o Jugoslaviji, (Zagreb, 1968), 299-300. U memorandumu se posebno istièe: “…na cijelom hrvatskom državnom teritoriju uveden je apsolutistièki režim srpskog kralja, koji hrvatskom narodu uskraæuje primarna narodna prava, koja su inaèe osigurana svakom narodu. Tako je zabranjena uporaba imena hrvatskog naroda, koji je priznat u meðunarodnim ugovorima kao meðunarodni faktor, te koji se nije odrekao niti svojeg imena niti svoje egzistencije u zajednici naroda. Zabranjeni su hrvatski grb i hrvatska zastava. Raspuštena su i dapaèe zabranjena hrvatska kulturna i znanstvena društva. Istisnut je hrvatski jezik iz škola i javnih službi. Krivotvorena je i brisana hrvatska povijest u školskim knjigama. Nastoji se zaustaviti kulturni napredak hrvatskog naroda, da se narodu otuðe hrvatske generacije, pa da im se otuði cjelokupna hrvatska pisana literatura. Zapostavlja se hrvatska vjera, a ošteæuju se grobovi (npr. u Zagrebu 1. studenog 1929.). Samovoljno su hrvatske zemlje razdrobljene i istodobno podvrgnute srpskoj prevlasti. Zabranjeni su historijski državni nazivi, n. pr. Hrvatska i Bosna. Samovoljno su raspisani porezi i druga javna podavanja, koji se silovito utjeruju i bez kontrole troše veæinom u Srbiji…”. Naglašeni dijelovi u memorandumu su u originalu.

236


odgovora na ubojstva niza Hrvata i brojna velikosrpska nasilja nakon uvoðenja diktature 1929. dolazi do osnivanja ilegalne organizacije “Ustaša hrvatski oslobodilaèki pokret” s dr. Antom Paveliæem na èelu, s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države, izvan Kraljevine Jugoslavije. Paveliæ i veæi dio ustaškog vodstva djeluje u inozemstvu, gdje okupljaju dio državotvornih emigranata i osnivaju organizacije i uporišta, te izvode i prve akcije, kao što je primjerice Velebitski ustanak iz 1932. u Lici. Zato æe se oni kao hrvatski “nacionalisti i separatisti” posebice naæi na udaru režima diktature, a Paveliæa su jugoslavenske vlasti u odsutnosti osudile na smrt. Zemlju je u to vrijeme zahvatila i svjetska gospodarska kriza, koja je strahovito pogodila ukupno gospodarstvo a time i najšire puèanstvo, što je pojaèalo moguænost velikosrpskim vlastodršcima da još više sebi podrede hrvatsko gospodarstvo i jaèe zapostave njegov razvitak. Vukovar u tome nije izuzetak. Osim oslonca na vojsku i policiju, poredak se oslanjao i na brojna nacionalistièka velikosrpska društva i organizacije, meðu kojima su se posebno isticale èetnièke skupine terorom i okrutnošæu, te ubojstvima mnogih Hrvata tih godina, a tada zapoèinje ponovno njihovo osnivanje i djelovanje i na vukovarskom podruèju (Borovo 1929., Vukovar 1931.). Režimu je èetnièka organizacija služila kao jedno od sredstava za borbu protiv sve jaèeg oporbenog raspoloženja stranaka i skupina prvenstveno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ali i u drugim državnim podruèjima izvan nekadašnje Kraljevine Srbije. One su nemilosrdno obraèunavale sa svojim politièkim protivnicima primjenjujuæi najèešæe raznovrsne oblike terora koji su u nizu sluèajeva završavali zloèinima. Posebno su na udaru bile pristalice hrvatskih nacionalnih stranaka, najèešæe oznaèavani kao “plemenski” i “separatistièki pokreti” koji razbijaju i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije, ali isto tako i pristaše ilegalne Komunistièke partije Jugoslavije, koji su bili i najžešæi politièki protivnici velikosrpske hegemonije i kraljeve diktature.52 52

Slièno su pisale i druge politièke skupine. Tako u brošuri: Put k osloboðenju hrvatskog naroda, izdanoj 1932. u Beèu od skupine “Hrvatskih nacionalnih revolucionaraca”, a koju je zasebno tiskala i u inozemstvu širila KPJ piše: “…'Šta je to 'jugoslavenstvo'? 'Jugoslavenstvo' je pusta prevara, jer u Jugoslaviji gospoduju srbijanski vlastodržci s dinastijom na èelu i u njihovim rukama nalazi se sav aparat vlasti: vojska, diplomacija, državna uprava, policija i žandarmerija, kao i sva državna novèana sredstva. 'Jugoslavenstvo' je samo firma kojom srbijanski vlastodržci nastoje da okupe oko sebe još i hrvatske i slovenske bogataše, da bi njihovom pomoæi lakše tlaèili hrvatski i slovenski, makedonski i druge narode. To 'jugoslavenstvo' nema ništa zajednièkog niti sa starijim jugoslavenskim shvaæanjima Štrosmajera, Raèkog ili Supila, a pogotovo ne Stjepana Radiæa….Besmisleno je i uvredljivo nazivati Hrvate nekakvim plemenom ili kao punih deset godina parlamentarnog režima, dijelom nekakvog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, ili kao od proglašenja diktature jednostavno 'jugoslavenskim narodom', kojega ukazima stvara kralj Aleksandar, za sada od Triglava do Gjevgjelije, i hoæe da u to veliko-srpsko more pretopi ne samo slavenske narode na Balkanu, kao Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce, nego i putem odnaroðivanja i posrbljivanja još i neslavenske narode i narodne manjine, kao Albance, Nijemce, Maðare, Rumunje, Turke, Grke i Židove. Kralj Aleksandar hoæe u interesu svoje dinastije i za sjaj svoje krune da Hrvatsku izbriše i poruši, da nasilnim sredstvima ubije nacionalnu svijest Hrvata, da oni napuste borbu za svoje narodno osloboðenje, da zaborave svoju narodnu prošlost i ne misle


237

Osnovno programsko naèelo èetnièke organizacije bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, tj. “beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma”, što je bila i službena politika režima nakon uvoðenja šestosijeèanjske diktature kralja Aleksandra Karaðorðeviæa 1929. godine. Drugo programsko naèelo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije Karaðorðeviæa, slikovito izraženo u èetnièkom geslu “Za kralja i otadžbinu”. Zato ne èudi što je, uz zabrane rada svim politièkim strankama i udruženjima, veæ u sijeènju 1930. ipak bio odobren rad “Udruženju èetnika za slobodu i èast otadžbine” o èemu su izviještene sve banske vlasti u zemlji “kako bi dozvolile rad i postojanje mesnih pododbora” ove èetnièke organizacije.53 Na osnovi tog odobrenja nastavit æe s radom postojeæa èetnièka udruženja, pa i ono u Borovu i osnovati se nova èetnièka udruženja širom zemlje, kako ono u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara tako i ona na podruèju okolnih gradova i kotareva, s kojima su vukovarska udruženja sudjelovala u gotovo svim akcijama. Sve to je izazivalo ne samo omraženost režima, njegove politike i njegovih eksponenata, veæ i sve više organiziranu protuaktivnost, posebice komunista i ustaša, ali i bivše SDK. Naime, kao odraz politièkih kretanja, nakon smrti Stjepana Radiæa i uvoðenja šestosijeèanjske diktature 1929., režim prosuðuje da mu je potrebno i na podruèju kotara i grada Vukovara osnivanje èetnièkih udruženja. Tako je prvi “Pododbor Èetnièkog Udruženja za èast i slobodu otadžbine” na ovome podruèju i na podruèju Savske banovine osnovan 1929. u Borovu, u vrijeme kada tom èetnièkom udruženju još službeno nije bio odobren rad. Zasigurno on nije osnovan sluèajno u Borovu. Razlog se nazire iz njegovog djelovanja meðu sve brojnijim radništvom Tvornice “Bata”, koja poèinje raditi 1932., a vezu s rukovodstvom tvornice potvrðuje i to što je mecena ovog èetnièkog udruženja i kum njegove zastave bio sam direktor tvornice.54 Zatim je 1931. i u gradu Vukovaru, najvjerojatnije s obzirom na hrvatsku veæinu stanovništva u njemu pa i pripreme za donošenje oktroiranog ustava, uslijedilo osnivanje “Pododbora Èetnièkog Udruženja za èast i slobodu otadžbine”. To je bio mjesni odbor, ali on radi neprijavljen protuzakonito do ožujka 1933., kada prijavljuje vlastima svoj rad, ali sada kao kotarski (sreski) odbor. Nakon uvoðenja oktroiranog Ustava raspisani su parlamentarni izbori za 8. XI. 1931. no na njima se mogla prijaviti samo zemaljska lista za cijelu na svoju narodnu buduænost….'Hrvatski narod neæe da zaboravi na svoju prošlost, to manje, što nema za to nikakva razloga', govorio je veæ blagopokoji Stj. Radiæ hrvatskoj i srpskoj gospodi u sudbonosnoj sjednici Narodnog Vijeæa, dne 24. studenoga 1918. …'U skladu sa svojom poviješæu i s hrvatskom narodnom sviješæu i sa zdravim razumom, hrvatski je narod potpuna historijska i kulturna individualnost, pa mu prema tomu pripada neogranièeno pravo narodnog samoopredjeljenja' – tako je glasio zakljuèak Hrvatske Seljaèke Republikanske Stranke od 9. sijeènja 1921…”. Arhiv CK KPJ, SRJ, Beograd, Arhiva CK SKJ, KI 1932/38. i ZŠ/Ia-93., str. 40-41. 53

HDA, Savska banovina, Upravno odjeljenje, Povjerljivi spisi (dalje SB, UO, Pov.) br. 17565/1930., kut. 146.

238


zemlju što je mogla i uèinila jedino diktatorska vlada generala Petra Živkoviæa, te je ona na vukovarskom kotaru pobijedila, iako uz znatnu apstinenciju biraèa kao jasan otpor diktaturi.55 Tada, imajuæi potpunu vlast, vladajuæi režim mogao je i vratio grad Vukovar i vukovarski kotar opet u sastav Savske banovine, sa sjedištem u Zagrebu. Kako je šestosijeèanjska diktatura donijela i velike promjene u politièkom životu vukovarskog kotara to režim u namjeri organizacijskog jaèanja osnove svoje vlasti, uz osnivanje èetnièkih udruženja, inicira krajem 1931. od svojih pristaša osnivanje nove režimske organizacije. Ta režimska Jugoslavenska radikalno-seljaèka demokracija (JRSD, od srpnja 1933. mijenja naziv u Jugoslavensku nacionalnu stranku /JNS/) okuplja krug režimu povjerljivih ljudi, ranijih pristaša veæinom Radikalne i dijelom Demokratske stranke, koji su i prije i kroz razdoblje diktature bili na vlasti i dominirali u politièkom životu Vukovara i vukovarskog kotara. U ovom se krugu našla i nekolicina bivših pristaša HSS-a koji su bilo pod pritiskom, bilo u želji za vlašæu i materijalnim probicima, kroz podršku režimu u novoj stranci, takoðer tražili svoj udio u vlasti. Tako je do sredine 1932. režim osnovao odbore JRSD u Vukovaru i mnogim vukovarskim mjestima.56 Uz njih zapoèinje osnivanje i èetnièkih organizacija u kolonijama dobrovoljaca na podruèju vukovarskog kotara i kotarskog èetnièkog pododbora u Vukovaru, kao svojevrsnih pomoænih organa vlastima na terenu. No, djelatnost opozicijskim strankama je i dalje onemoguæena. Zato je vodstvo SDK donijelo 7. XI. 1932. tzv. Zagrebaèke punktacije kao hrvatski nacionalni program u kojima osuðuje apsolutistièki poredak – po obliku hegemonistièko-centralistièki jugounitarizam, a po sadržaju velikosrpski hegemonizam – i predložilo ureðenje države na federalistièkom principu. Poredak je odgovorio represijom utamnièivši i dr. Vladka Maèeka na tri godine, ubivši 1933. Josipa Predavca, potpredsjednika HSS-a i glavnog stranaèkog zadružnog i gospodarskog ideologa, a mnogi su uhiæeni ili proganjani i maltretirani, meðu kojima i oni na vukovarskom podruèju. Na vukovarskom selu toga vremena, gdje je sitni seljak najbrojniji, poèele su se izrazitije osjeæati i posljedice svjetske gospodarske krize, što se posebno oèitovalo kroz niske cijene poljoprivrednih proizvoda, sve veæu zaduženost seljaka, preoptereæenost raznim porezima i drugim davanjima, te ukupno pogoršavanje veæ ionako teškog položaja, što je povremeno dovodilo do sukoba (ukljuèujuæi i poneki oružani) s vlastima.57 Režim, koristeæi se aparatom vlasti i svim ostalim što mu je na raspolaganju te agrarnom reformom, sve to koristi u politièke svrhe. S jedne strane pomaže se na razne naèi54

F. Jeliæ-Butiæ, Iz povijesti èetnièkog pokreta, 203-204. M. Arloviæ, n. dj., 332. 56 Sremske novine, (Vukovar, 25. 6. 1932). M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, 175. 57 Na selu su uz to bili još i loši zdravstveni uvjeti, zbog slabe ishrane harale su razne bolesti, posebice tuberkuloza, a i smrtnost je bila velika. Od sukoba seljaka i žandara zabilježeni su oni u Boboti (14. VIII. 1933.) i Koroðu. 55


239

ne samo privrženike režima, a s druge strane ponovno se dovode i naseljavaju ovdje solunski dobrovoljci i kolonisti, uglavnom Srbi, i pruža im se svestrana pomoæ, koji sve do poèetka Drugoga svjetskoga rata ostaju najjaèa uporišta jugoslavenskih (u osnovi velikosrpskih) vlasti. Na izmjenu nacionalne strukture pokazuju i podaci iz popisa stanovništva iz 1921. i 1931. godine, kada je ovdje tijekom provedbe agrarne reforme na vukovarskim posjedima grofa Eltza osnovano devet kolonija srpskih solunskih dobrovoljaca. Navest æemo ih pojedinaèno i zato što æe u veæini njih biti veæ 1933., uz potporu i u funkciji vlasti, osnovana èetnièka udruženja. Tako je na podruèju opæine Koroð (obuhvaæala je selo Koroð i dvije pustare) gdje nije bilo Srba i gdje su prije uglavnom živjeli Maðari, njih nešto više od tisuæu, uz nekoliko Nijemaca i Hrvata, nakon stvaranja Kraljevstva SHS, naseljavanjem srpskih “dobrovoljaca” iza 1921. na tamošnje posjede grofa Eltza zahvaæene agrarnom reformom, na pustaru Palaèa (117 dobrovoljaèkih obitelji iz Like, Hercegovine i Dalmacije) i pustaru Silaš (180 dobrovoljaèkih obitelji iz Like i Dalmacije) broj pravoslavnih Srba u te dvije kolonije popeo se na 870, dok je svih ostalih stanovnika bilo 1201.58 U opæini Antin (obuhvaæala je selo Antin i jednu pustaru), s velikom veæinom hrvatskog puèanstva, osnovana je kolonija Velika Mlaka (s doseljenih 25 obitelji s oko 110 pravoslavnih žitelja iz Like).59 U opæini Gabošu (koja obuhvaæa samo mjesto Gaboš), s velikom veæinom srpskog puèanstva tijekom provedbe agrarne reforme osnovana je i kolonija Gaboš (s doseljenih 29 obitelji s oko 250 pravoslavnih žitelja iz Crne Gore).60 U opæini Bobota (obuhvaæala je selo Bobotu i dvije pustare), s velikom veæinom srpskog puèanstva, na Eltzovim pustarama osnovane su kolonije: Klisa (s doseljenih 50 obitelji dobrovoljaca iz Bosne i Like, od kojih je dio odselio, a zemlju dobili i Romi) i Ludvinci (naseljena dobrovoljcima iz Like, izbjeglicama iz Istre i domaæim žitelji58

Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske 1939 - 26. kolovoza – 1940., I., (Zagreb, 1940), Prisutno stanovništvo prema popisu od 31. III. 1931., str. 326. U nekim izvorima na podruèju opæine Koroð navodi se i nešto veæi broj pravoslavnih žitelja i to: u koloniji Palaèi njih 432, a u koloniji Silaš 503 žitelja, što je najvjerojatnije posljedica naseljavanja tu novih srpskih kolonista. Prema popisu stanovništva iz 1910. živjelo je tu 1048 Maðara, 10 Nijemaca, 7 Hrvata i po jedan Slovenac i Slovak. R. Horvat, Srijem, 120. 59 U Antinu je 1921. bilo 633 žitelja, od kojih je 620 bilo rimokatolièke, 6 kalvinske, 5 pravoslavne, a 2 židovske vjere. Hrvatski je materinji jezik imalo 539 žitelja, maðarski 84, a njemaèki 10 žitelja. Godine 1931. bio je 801 žitelj, od kojih je 678 bilo rimokatolièke, 111 pravoslavne, 9 evangelistièke, 2 židovske i jedan grkokatolièke vjere. Za hrvatski ili srpski imalo je 698 žitelja, maðarski je materinji jezik imalo 121, njemaèki 11, slovaèki 3, rusinski 1, a svi ostali hrvatski ili srpski i ciganski 37. Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 326. i R. Horvat, Srijem, 21. 60 U Gabošu je 1921. bilo 608 žitelja, od kojih je 479 bilo pravoslavne, 125 rimokatolièke i 4 nazarenske vjere. Za materinji jezik srpski ili hrvatski iskazao je 501 žitelj, njemaèki 64, maðarski 16, èeški 3, ciganski 21, a druge jezike 3 žitelja. Godine 1931. broj žitelja se popeo na 817 žitelja, od kojih je 694 bili pravoslavne, 120 rimokatolièke, dva grkokatolièke i jedan muslimanske vjere. Za materinji jezik srpski ili hrvatski imalo je 698 žitelja, njemaèki 58, maðarski 23, ruski 1 i ciganski 37. R. Horvat, Srijem, 76.

240


ma).61 U opæini Bršadin (obuhvaæala je selo Bršadin i jednu pustaru), s velikom veæinom srpskog puèanstva, na Eltzovoj pustari osnovana je kolonija Lipovaèa (od više od 200 doseljenih dobrovoljaca i skupine Bršadinaca).62 U opæini Negoslavci (obuhvaæala je selo Negoslavce i dvije pustare), s velikom veæinom srpskog puèanstva, osnovana je na pustari kolonija Gornjak (s naseljavanjem 1923. i 1924. 49 obitelji dobrovoljaca iz Bosne, Crne Gore i Like, no dio naseljenika se vratio u zavièaj, a dio odselio u Banat).63 U opæini Markušici, s veæinom srpskog puèanstva, a koja je obuhvaæala selo Markušicu i devet okolišnih pustara bit æe na pet pustara osnovane kolonije, dvije na posjedima grofova Eltz i tri na posjedu nuštarskog vlastelinstva. Tako su na Eltzovim pustarama osnovane kolonija Ada (naseljena od 1922. do 1930. sa 60 dobrovoljaèkih i 19 autokolonistièkih obitelji iz Like i Bosne, te brojala 74 kuæe sa 700 duša) i kolonija Podrinje naseljena izravno kolonistima Srbima iz Srbije. Dok su na pustarama nuštarskog vlastelinstva osnovane kolonije: Križevci (s 30 kuæa), Lanka /ili Petrova Slatina/ (sa 65 kuæa) i Šodolovci (sa 130 kuæa za 132 dobrovoljaèke obitelji) naseljene dobrovoljcima i kolonistima.64 Za kratkotrajnog sudjelovanja HSS-a u vladi, kada je 61

U Boboti je 1921. bilo 2198 žitelja, od kojih su 2134 bili pravoslavne, 57 rimokatolièke i 7 evangelistièke vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazalo je 2109 žitelja, njemaèki 19, maðarski 12, ruski 11, slovenski 2, èeški 2 i ciganski 33 žitelja. Godine 1931. bilo je 2586 žitelja, od kojih su 2221 bili pravoslavne, 81 rimokatolièke, 8 luteranske, 7 židovske, 5 kalvinske i dva grkokatolièke vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazalo je 2184 žitelja, njemaèki 11, slovaèki 8, maðarski 6 i 4 žitelja drugih narodnosti. U koloniji Klisa bilo je tada 124 žitelja (a 1940. njih 200), a u koloniji Ludvinci 128 žitelja. Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 326. i R. Horvat, Srijem, 41. 62 U Bršadinu je 1921. bilo 963 žitelja, od kojih su 894 bili pravoslavne, 60 rimokatolièke, dva židovske i jedan muslimanske vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazalo je 929 žitelja, maðarski 23, rusinski 8 i njemaèki tri žitelja. Godine 1931. bilo je 1232 žitelja, od kojih su 1090 bili pravoslavne, 137 rimokatolièke, 4 evangelistièke i jedan nazarenske vjere. U Bršadinu je živio 991 žitelj, od kojih je njih 908 bilo pravoslavne, 82 rimokatolièke i jedan nazarenske vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazala su 902 žitelja, maðarski 46, njemaèki 6, slovenski 4, ruski 3 i ciganski 30. Ostali 241 žitelj živio je u koloniji Lipovaèa. Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 326. i R. Horvat, Srijem, 55. 63 U Negoslavcima je 1921. bilo 1357 žitelja, od kojih su 1222 bili pravoslavne, 97 rimokatolièke, 33 grkokatolièke, 3 židovske i dva luteranske vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazalo je 1240 žitelja, maðarski 63, slovaèki 36, njemaèki 12, i po tri žitelja rusinski i èeški jezik. Godine 1931. bilo je 1758 žitelja, od kojih su 1596 bili pravoslavne, 103 rimokatolièke, te po jedan evangelistièke, židovske i muslimanske vjere te 56 ostalih vjeroispovijesti. U Negoslavcima je živjelo 1510 žitelja, od kojih je njih 1393 bilo pravoslavne, 58 rimokatolièke, 56 grkokatolièke, te po jedan evangelistièke, židovske i muslimanske vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazala su 1464 žitelja, maðarski 23, njemaèki 8, slovaèki 1, ruski 3 i ciganski 11. Ostalih 248 žitelja živjelo je u koloniji Gornjak. Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 326. i R. Horvat, Srijem, 151. 64 U Markušici je 1921. bilo 1353 žitelja, od kojih su 1018 bili pravoslavne, 302 rimokatolièke, 22 evangelistièke (protestantske), 8 židovske i tri muslimanske vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazala su 943 žitelja, njemaèki 151, maðarski 122, ruski 9, slovenski 4, poljski 3, èeški dva i ciganski 119. žitelja. Godine 1931. na podruèju opæine živjelo je 3370 žitelja, od kojih su 2275 bili pravoslavne, 578 rimokatolièke, 6 evangelistièke, 4 židovske, 2


241

Pavle Radiæ obnašao dužnost ministra agrarne reforme (1925.-1927.), na podruèju vukovarske gradske opæine osnovane su dvije kolonije maðarskih obitelji i to kolonija Lužac (57 maðarskih obitelji sa 181 èlanom, smještenih u 45 kuæa) i kolonija Vukovar Predgraðe (skupina maðarskih izbjeglica, koji su nakon uspostave Hortijeva režima morali napustiti zemlju), ali su beogradske vlasti, odmah nakon istupa HSS-a iz vlade zabranile svako dalje osnivanje kolonija i naseljavanje nesrpskog življa na ovo podruèje. No ove dvije kolonije nisu bitno mogle promijeniti izmijenjenu nacionalnu strukturu u korist Srba na podruèju vukovarskog kotara. Inaèe pojedine manje skupine srpskih dobrovoljaca i kolonista naseljavane su u druga pojedina mjesta vukovarskog kotara. Do travnja 1930. samo na vlastelinstvu grofa Eltza 5042 agrarna subjekta dobila su zemlju. Potom su osim zemlje kolonistima podijeljene i šume. Prema dostupnim podacima na vukovarskom podruèju je na ovaj naèin naseljeno oko 8756 osoba, uglavnom Srba. Tako je na podruèju Vukovarske komisije za agrarnu reformu do 1941. ukupno razdijeljeno 44.186 kat. jutara zemlje, od èega je 21.317 kat. jutara razdijeljeno dobrovoljcima, 10.679 kat. jutara mjesnim interesentima i 6757 kat. jutara kolonistima, optantima, autokolonistima i izbjeglicama. S veleposjeda vukovarskog grofa Eltza podijeljeno je 22.531 kat. jutro, s nuštarskog 7952 kat. jutra, s bogdanovaèkog 763 kat. jutra, iloèkog 9037 kat. jutara i vinkovaèkog državnog erara (dio koji je tada spadao pod vukovarsko podruèje) 3903 kat. jutra. Od zemlje oduzete za kolonizaciju dobrovoljci su dobili najviše i najbolje zemlje, u odnosu na druge korisnike. Srpski dobrovoljci i kolonisti naselili su se u pojedine kolonije i mjesta na podruèju okolnih graniènih kotareva (Ilok, Šid, Vinkovci i Osijek), tako da su na mnogim mjestima bili nadovezani na kolonije osnovane na vukovarskom podruèju.65 U to vrijeme, poèetkom 30tih godina, taj proces naseljavanja uglavnom je bio završen. Uz naseljavanje Srba kroz cijelo to vrijeme na vukovarskom podruèju, uz pomoæ velikosrpskih i jugoslavenskih vlastodržaca, odvija se i proces svakojakih pritisaka na Hrvate, Nijemce i Maðare s krajnjim dugoroènim ciljem njihovog posrbljivanja ili etnièkog èišæenja, kako bi ovo podruèje postalo dio buduæe “srpske jedinice”, odnosno Velike Srbije. Pritisak pogaða i pojedine Srbe koji ne prihvaæaju njihov navedeni politièki program. Metode su bile razlièite, od muslimanske i 5 ostalih vjeroispovijesti. U Markušici je živjelo 1748 žitelja, od kojih je pravoslavnoj vjeri pripadao 1361 žitelj, 377 rimokatolièkoj, 5 luteranskoj, 2 muslimanskoj, 2 židovskoj i 1 nazarenskoj vjeroispovijesti. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazalo je 1480 žitelja, njemaèki 74, maðarski 51, slovenski 7, èeški 3, ruski 2, židovski 1 i ciganski 130 žitelja. Ostalih 1622 žitelja živjela su u èetiri navedene kolonije. Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 326. i R. Horvat, Srijem, 134. 65

Zdenka Šimonèiæ – Bobetko, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.-1941., (Zagreb, 1997), 256, 327-334 (tu je popis svih 15 kolonija na podruèju vukovarskog kotara, prema dokumentu iz 1935., ali i ostalih 99 kolonija osnovanih na podruèju kotareva: Darda, Donji Miholjac, Ðakovo, Našice, Orahovica, Osijek, Podravska Slatina, Požega, Valpovo i Virovitica, kao i izvješæe o stanju u vukovarskim kolonijama), 406, 410, 413-415, 423 i 427., i Mira Kolar-Dimitrijeviæ - Filip Potrebica, “Na slavonsko-srijemskom razmeðu”, 241-249.

242


državnog politièkog terora zabrane rada hrvatskih stranaka, društava i organizacija u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara, zabrane politièkih, kulturnih i vjerskih hrvatskih skupova, uhiæivanja, suðenja, premještanja i otpuštanja Hrvata koji ne pristaju uz režimske stranke i skupine, veæ veæinom uz oporbenu HSS, pa sve do fizièkog nasilja. Uz to dovode se politièki podobni Srbi na državno-upravne i druge dužnosti, a otpuštaju iz tih službi ili premještaju iz tih mjesta “po kazni” domaæi Hrvati. Istodobno protjeruju se s vukovarskog podruèja katolici (posebice Nijemci i Maðari) koji su se tu naselili u razdoblju Austo-Ugarske pozivanjem na zakon o strancima. Umjesto njih tu se naseljavaju Srbi iz drugih krajeva zemlje i skupine Rusa (a režimu nije smetalo što su i oni stranci). Time se planski polako bitno mijenjala nacionalna struktura stanovništva Vukovara i vukovarskog kotara u korist Srba, a na štetu Hrvata, Nijemaca i Maðara što se vrlo lako može zakljuèiti iz usporedbe popisa stanovništva iz 1910. i onog iz 1931. godine. Prema tim popisima u tome razdoblju smanjo se broj nesrba (Hrvata, Nijemaca, Maðara i drugih) sa 75 na 65 % od ukupnog broja stanovništva, dok je broj Srba porastao s 35 na 42 %.66 Sve to utjeèe na politizaciju seljaštva i snažan otpor Hrvata, Nijemaca i Maðara, pa i dijela Srba (uglavnom pristaša SDS). Važno je istaknuti da su upravo vodeæi ljudi iz tamošnje JNS-e bili meðu glavnim inicijatorima za osnivanje èetnièkih organizacija na terenu, posebice u kolonijama dobrovoljaca, koje su im trebale pomoæi u uspostavi i osiguranju vlasti. Na podruèju vukovarskog kotara nalaze pribježište pojedini simpatizeri i èlanovi JRSD koji su se, uz zaštitu organa vlasti, istakli u obraèunu s politièkim protivnicima, prvenstveno HSS-ovcima u drugim slavonskim mjestima.67 U meðuvremenu postojeæe èetnièke organizacije u Borovu i Vukovaru poèinju legalno djelovati, a istodobno se u kolonijama srpskih solunskih dobrovoljaca osnivaju nove. Time se nastojalo ojaèati utjecaj režima na terenu, te što više onemoguæiti oporbu. Ovo je svakako èinjeno u dogovoru s 66 Tako je prema popisu iz 1910. na vukovarskom kotaru od 42.540 stanovnika bilo 10.353 ili 24,3 % Hrvata, 8612 ili 20,2 % Nijemaca, 6386 ili 15,0 % Maðara, 14.896 ili 35 % Srba i 2293 ili 5,5 % ostalih. Od toga je u Vukovaru od 10.359 stanovnika bilo 4125 ili 40,0 % Hrvata, 3502 ili 33,8 % Nijemaca 954 ili 9,4 % Maðara i 1592 ili 15,3 % Srba i 186 ili 1,1 % ostalih. Vidi: Josip Lakatoš, Narodna statistika, (Zagreb, 1914), str. 20, 30 i 45. Prema popisu 1931. broj katolika smanjio se za 12 %, dok je broj pravoslavnih porastao za 7 %, a broj Nijemaca smanjio se na 7542 (2596 u gradu), a Maðara na 5030 (616 u gradu) osoba. M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, 169. Tablica br. II. Stanovništvo Slavonije po materinjim jezicima prema popisu od 31. ožujka 1931. godine. 67 D. Joviæ, “Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda februara 1935. godine”, Zbornik HISIB, br. 9, (Slavonski Brod, 1972), 159-177. Tako je primjerice Petar Ruskiæ, pristalica JRSD seljak naseljenik i jedini pravoslavac u Starim Perkovcima 9. VI. 1933. izveo politièko ubojstvo HSS-ovca mjesnog seljaka Pavla Birtiæa, te pokušao iz puške ubiti i druge prvake bivše HSS u selu, ali su se oni na vrijeme sklonili. Vlasti, umjesto da ubojicu uhite i osude, uhitili su i osudili sve mjesne seljaèke prvake. No, ipak su u kolovozu 1934., pod opæim pritiskom vlasti premjestile Ruskiæa u vukovarsko selo Berak, najvjerojatnije po istom poslu, kao u Perkovcima.


243

Glavnim odborom udruženja èetnika iz Beograda, na èelu kojega se nalazio vojvoda Kosta Peæanac, jer je on bio nadležan da izda ovlaštenje svojemu èlanu da može osnovati pododbor èetnièkog udruženja u Vukovaru. Takav zahtjev za osnivanje Pododbora èetnièkog udruženja u Vukovaru podnijeli su 3. III. 1933. Predstojništvu gradske policije Stevan M. Vujaklija te Dragomir Tornjanski i Ivan Zduniæ, koji su bili “glavni akteri oko formiranja ovog Pododbora”. Policija je odobrila njegovo osnivanje. Konstituirajuæa skupština Sreskog pododbora Èetnièkog udruženja za slobodu i èast otadžbine u Vukovaru održana je 5. III. 1933. Prema izvješæu toga èetnièkog pododbora, upuæenog trinaest dana potom Predstojništvu gradske policije u Vukovaru, na skupštini je “izabrana Uprava pomenutog Udruženja” od ljudi iz Vukovara u sastavu: Predsjednik: Ivan Zduniæ, kotarski (sreski) naèelnik za kotar Vukovar. Potpredsjednik: Velibor Brankoviæ. Tajnik: Dragomir Tornjanski, inspektor Petrolejskih Društava. Blagajnik: Mane Maljkoviæ. Odbornici: Milan Papriæ, Stevo Radovanoviæ, Andrija Pastoroviæ, Radovan Šveniæ, Naum Crvenkoviæ, Živan Uglješiæ, Jevrem Vlaketiæ i Jakob Njegiæ. U izvješæu je istaknuto kako æe Udruženje raditi na osnovi svojih pravila koja se prilažu “te osnivati svoje pododbore u srezu Vukovarskom”.68 Veæ u svibnju 1933. dužnost predsjednika ovog Pododbora preuzeo je Milan Radosavljeviæ, general u mirovini i prièuvi, a u njemu je bilo “95 uglednih èlanova iz grada Vukovara i njegove najbliže okolice”.69 Potrebno je istaknuti kako su u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara èetnièka udruženja ukljuèena u sistem vlasti, tako da su predsjednik ili potpredsjednik ili èlan odbora èelni ljudi državne uprave i policije te vojske. To je možda jedan od razloga što ovdje nismo imali veæih javnih èetnièkih incidenata, a oružje su im zaduživale policijske i vojne vlasti, kojima su morali uredno vratiti nakon svake uporabe. Ovaj èetnièki kotarski Pododbor odmah je pristupio radu na podruèju vukovarskog kotara i tijekom 1933. osnovao pet novih èetnièkih pododbora. Prema izvješæu Kotarskog naèelstva Vukovar Banskoj upravi Savske banovine ti èetnièki pododbori su se nalazili u kolonijama Podrinju i Adi, na podruèju opæine Markušica i kolonijama Palaèi, Silašu, Mlaki na podruèju opæine Koroð. Markušièki pododbor sa sjedištem u Podrinju imao je 32 èlana, a predsjednik mu je bio Vasa Živkoviæ, graðevinar iz Šodolovaca, dok je Pododbor sa sjedištem u Adi, imao 16 èlanova, a predsjednik mu je bio Èedomir Dmitraševiæ, tamošnji upravitelj škole. Pododobor u Palaèi imao je 22 68

HDA, Fond: Savska banovina, Upravno odjeljenje (SB, UO), pov. II. br. 2354/1936. HDA, Fond: SB, UO, pov. II. br. 2354/1936. F. Jeliæ-Butiæ, Iz povijesti èetnièkog pokreta …, n. dj., str. 200-201. 69

244


èlana, a predsjednik mu je bio Mladen Ardaliæ, zemljoradnik iz Palaèe. Pododbor u Silašu imao je 37 èlanova, a predsjednik mu je bio Blažo Samardžiæ, zemljoradnik iz Silaša. I Pododbor u Velikoj Mlaki imao je 21 èlana, a predsjednik mu je bio Milan Æipalo, zemljoradnik iz Mlake. Prema mišljenju kotarskog naèelnika kako su gotovo svi èlanovi ovih pododbora zemljoradnici oni su vrlo malo radili u tim udruženjima “pošto su zauzeti svojim poslovima, a upisali su se u udruženje samo da bi imali kakve koristi od države, pošto su veæim dijelom siromašni”, no svi oni su odani “vladinoj politici”, dobrog moralnog i politièkog vladanja te meðu njima nema nikoga tko bi “radio protivu današnjeg stanja”. Na kotaru je postojao i èetnièki Pododbor u Borovu koji je imao 34 èlana, a predsjednik mu je bio Ðuro Neneziæ, radnik tvornice “Bata”. Ovaj Pododbor je imao i svoju zastavu kojoj je kumovao Toma Maksimoviæ, direktor tvornice “Bata”, te je pod njegovim patronatom i djelovao prvenstveno meðu radnicima tamošnje tvornice.70 Tako se krajem 1933. na vukovarskom podruèju nalazilo sedam èetnièkih organizacija s 257 èlanova. Potrebno je reæi da su se ove vukovarske èetnièke organizacije povezale i èesto zajedno djelovale s èetnièkim organizacijma u okolnim kotarevima, prvenstveno na podruèju osjeèkog (u Dalju, Erdutu, Bijelom Brdu, Tenji, Èepinu, Hrastinu, Ernestinovu, Osijeku), ðakovaèkog (u Ðakovu), vinkovaèkog (u Vinkovcima, Oroliku, Mirkovcima, Novim Jankovcima, Banovcima), iloèkog kotara (u Iloku) i šidskog kotara (u Šidu), a koje su osnovane veæinom potkraj 1934. i tijekom 1935. godine, i navode se u Jugoslovenskoj straži te u izvješæima upravnih vlasti.71 One se uglavnom osnivaju u mjestima uz prometnice te upravno-politièkim i gospodarskim središtima, nacionalno miješanim mjestima, ali ipak veæinom u mjestima nastanjenim uglavnom srpskim življem, obièno tamo ili blizu mjesta gdje je HSS i SDS dobivao tijekom izbora najviše, a režimske stranke najmanje glasova. Zato èesto izazivaju incidente koji znaju završiti i tragiènim posljedicama, tako da su upravne vlasti bile primorane neke od takvih odbora raspustiti.72 70 HDA, Fond: SB, UO, pov. II. br. 2354/1936. F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 203-204. 71 Tako primjerice na posveti zastave Pododbora èetnièkog udruženja u Osijeku i Èepinu 20. XI. 1935., na kojemu je govorio i èetnièki voða vojvoda Kosta Peæanac, sudjeluju i vukovarski èetnici sa svojim zastavama, a na èelu èetnièke povorke nalazila se “Batina” glazba iz Borova. F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 186-189. 72 Takav je primjerice bio sluèaj u susjednom Erdutu, gdje je Srba 1910. bilo nešto više od 22 % stanovništva, dok su veæinu èinili Hrvati 35 %, te Maðari i Nijemci. Tu su mladi pravoslavne vjere iz èetnièkog udruženja 1. XI. 1935. prilikom katolièke crkvene slave, kirbaja, izazvali tuèu s mladima katolièke vjere “kojom je prilikom poginuo Dokiæ Aleksa, zemljoradnik iz Erduta, a nekolicina je od uèesnika ranjena”. Prema izvidima kotarskog naèelstva iz Osijeka “do tuèe je došlo usled politièke netrpeljivosti, koja vlada izmeðu pripadnika pravoslavne i katolièke vjere još od prošlih 5-to majskih izbora, a koja je netrpeljivost rapidno porasla osnivanjem 13. X. 1935. god. Èetnièkog pododbora u Erdutu”, kojega katolici smatraju “èisto srpsko-plemensko, koje je jedino osnovano u svrhu onemoguæavanja njihovog plemensko-verskog i partijskog poleta”, to radi smirenja duhova zahtijevaju njegovo raspuštanje, èemu se ni pravoslani ne protive, a neki istaknutiji to takoðer zahtijevaju, radi èega naèelstvo predlaže banskoj vlasti raspuštanje ovoga èetnièkog pododbora, što je ona i prihvatila. F. JeliæButiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 191 i 230.


245

Istodobno mreža organizacije ovoga èetnièkog udruženja postupno raste u cijeloj zemlji, pa tako i u Savskoj banovini, poglavito od 1932. do 1936. godine. Naime, kralj Aleksandar, glavni nositelj apsolutizma, centralizma i integralnog jugoslavenstva, što je uglavnom maska velikosrbizma, ubijen je 1934. u Marseilleu, kamo je došao da uz pomoæ Francuske ojaèa svoj meðunarodni položaj. Atentat su obavile ustaše u suradnji s makedonskom revolucionarnom organizacijom, èiji ga je èlan ostvario. Nakon tog atentata u Jugoslaviji je pojaèana protuhrvatska represija, jer su mnogi nositelji velikosrpske politike za njega najèešæe okrivili cijeli hrvatski narod. Tako imamo svake godine desetke ubijenih, stotine ranjenih i pretuèenih te mnogo zatvorenih po kaznionicama i zatvorima. Na ovome podruèju najviše su odjeknule tzv. Sibinjske žrtve, petnaest ubijenih hrvatskih seljaka tijekom pobune (izbile radi nagomilanih nacionalnih i društveno-gospodarskih proturjeènosti koje su se ispoljavale u svakodnevnom životu) u sukobu sa žandarima i èetnicima u Sibinju, kod Slavonskog Broda u veljaèi 1935. godine.73 I seljaci iz vukovarskog sela Koroð u to vrijeme 1935. oružano su napali žandarmerijsku patrolu zbog žandarskog udaranja i zlostavljanja, ali sreæom bez ljudskih žrtava.74 Atentat na kralja predstavljao je poseban poticaj za omasovljenje postojeæih i osnivanje novih èetnièkih organizacija ali i aktivnosti u svezi izbora 1935. godine. Tada je osnovan niz èetnièkih organizacija na selima od kojih su mnoge bile organizirane i kao èete. Tako je primjerice 1934. bilo 150 èetnièkih pododbora na podruèju Kraljevine Jugoslavije (meðu kojima je i šest s vukovarskog podruèja), da bi se taj broj 1935. veæ poveæao na 430 èetnièkih pododbora (od kojih je njih 114 bilo na podruèju Savske banovine, meðu kojima sedam s vukovarskog podruèja) s ukupno 213.210 èlanova, što 73 Neki smatraju da: “Uzrok ovih nemira, odnosno nezadovoljstva naroda bio je neèovjeèno postupanje, batinanje i zlostavljanje po žandarmeriji i redarstvu radi najmanjih sitnica, te što više i radi pjevanja hrvatskih pjesama”, i svakako su u pravu. (Josip Krpan, Narod je bio sustavno izazivan, Hrvatski narod, br. 158, Zagreb, 22. VII. 1941., str. 6.). Jer èinjenice govore da je ova pobuna hrvatskih slavonskobrodskih seljaka u veljaèi 1935. bila u znatnoj mjeri spontana, ali i da kod nje postoje i elementi organiziranosti, da se u njoj oèituju i ciljevi glavnih politièkih snaga te da su u nju bili umiješani i èetnici. Vodstvo HSS-a reagiralo je na ovaj zloèin tako što je 22. veljaèe 1935. izdalo letak “hrvatskom narodu grada Zagreba”, koji je potpisao dr. V. Maèek, u kojem se poziva graðanstvo na misu zadušnicu u katedrali za žrtve pale u Sibinju i Gornjoj Vrbi. Misi su prisustvovale najuglednije liènosti iz vodstva HSS-a i brojno graðanstvo. Nakon mise demonstrirao je dio frankovaèke omladine protiv režima uz poklike “Živio dr. Maèek”, “Slava muèenicima”, “Živila slobodna i samostalna Hrvatska” i “Dolje ubojice”, ali ih je policija onemoguæila. O tom pokolju pristaša HSS-a dr. V. Maèek je kasnije napisao da je imao za cilj “narod uplašiti i slomiti mu opozicijski izborni elan”, ali se dogodilo protivno “jer je taj žalosni dogaðaj potaknuo ljude na još žešæu borbu”. Vladko Maèek, Memoari, Zagreb, 1992., str. 112.. Opširnije vidi: Z. Dizdar, “Osnivanje i djelatnost èetnièkih udruženja na podruèju slavonsko-brodskog kotara u razdoblju Kraljevine Jugoslavije”, Scrinia Slavonica, svezak 2, (Slavonski Brod, 2002), 91-96. 74 HDA, Grupa XXI, dok. inv. br. 4342/1935. Izvješæe Sreskog naèelstva Vukovar Banskoj upravi Savske banovine o oružanom napadu seljaka sela Koroð na žandarmerijsku patrolu.

246


dovoljno govori o kakvoj se represivnoj sili radi.75 Djelatnost ovih èetnièkih udruženja, posebice njihove teroristièke i zloèinaèke akcije, unosile su nemir meðu hrvatsko stanovništvo i snažno zaoštravale meðunacionalne odnose te naišle na opæu osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva i manjeg dijela srpskog stanovništva koje se zalagalo za zajednièki život s Hrvatima. Uvoðenje diktature i ta pojaèana èetnièka aktivnost imale su za posljedicu poduzimanje suprotnih akcija hrvatskih nacionalistièkih snaga posebno iskazanu kroz nastanak i djelatnost ilegalne ustaške organizacije, koja se zalagala za neovisnu hrvatsku državu izvan Kraljevine Jugoslavije. Aktivnost pojedinih èlanova ilegalne ustaške organizacije osjetit æe se na vukovarskom podruèju potkraj tridesetih i poèetkom èetrdestih godina. Istodobno, kao odgovor na èetnièki teror i zloèine, u okviru HSS-a, najjaèe hrvatske politièke stranke koja se zalagala za rješenje hrvatskog pitanja u okviru Kraljevine Jugoslavije, nakon što joj je 1935. omoguæen rad zapoèinje ustroj samoobrambenih snaga u obliku Hrvatske Graðanske i Seljaèke zaštite. Èetnièke organizacije na vukovarskom kotaru, sukladno svojim pravilima, radile su na daljem organiziranju bivših i novih èetnika i “nacionalnih radnika”, starale se o interesima svojih èlanova i njihovih obitelji te za ukazivanje poèasti svojim èlanovima, a posebice su se starale o podizanju “nacionalnog ponosa”, svijesti o državi, “rodoljublju i viteštvu”. Sudjelovali su na skupštinama, zborovima, proslavama i sliènim manifestacijama èetnièkih udruženja na podruèju Vukovara, vukovarskog kotara te susjednih kotareva. Tako je Kotarsko Udruženje èetnika Vukovar 1934. dobilo svoju zastavu. U svezi s atentatom na kralja Aleksandra, prema izvješæu predstojnika gradske policije u Vukovaru od 2. XI. 1934., i na vukovarskom kotaru širene su razne vijesti o Hrvatima radi èega “sa strane pravoslavnog puèanstva èuli su se prigovori i komentari, koji su mogli izazvati plemensku mržnju”. Tako su govorili: “Pa što opet hoæe ti Hrvati! Uvijek samo kopaju i ruju i nièim ih se ne može zadovoljiti”.76 Policijske vlasti su svojim mjerama onemoguæile eventualne izgrede. Da su u širenje takvih vijesti bile ukljuèene i èetnièke organizacije pokazuje i primjer iz susjednih Vinkovaca. Tamo su, prema izvješæu tamošnje gradske policije, “èlanovi ovdašnjeg èetnièkog udruženja nagovorili pravoslavno stanovništvo okolnih vinkovaèkih sela, da doðu u Vinkovce zajedno s njima da demoliraju kuæe izvjesnih ljudi i da izvedu demonstracije”, no na intervenciju policije i upozoravanje na moguæe 75 Jugoslovenska straža, god. II, br. 26., (Beograd, 23. VI. 1935). Izvješæe s kongresa udruženja. Vidi još opširnije: N. Šehiæ, str. 69. 76 HDA, Grupa XXI – Politièka situacija, dok inv. br. 3671. Izvješæe Predstojništva gradske policije u Vukovaru upuæeno 2. XI. 1934. Otsjeku za državnu zaštitu Banske uprave Savske banovine u Zagrebu o politièkoj situaciji i prilikama u narodu u vezi sa atentatom u Marselju.


247

posljedice toga èina, do toga nije došlo.77 Vukovarsko èetnièko udruženje osnovalo je poèetkom 1935. èetnièki pododobor u Trpinji, ali æe on ubrzo prestati s radom i bit æe ponovno osnovan tri godine potom.78 U to vrijeme dolazi u Vukovaru do oživljavanja ilegalne komunistièke aktivnosti i osnivanja Mjesnog komiteta KPJ Vukovar. Vukovarski komunisti glavnu aktivnost usmjeruju meðu radništvo, poèevši od 1933. ulaze u sindikalne podružnice, ili osnivaju nove, i u mjesne meðustrukovne odbore. Tako tada u Vukovaru dolazi do osnivanja nekoliko podružnica Ujedinjenog radnièkog sindikalnog saveza Jugoslavije (URSSJ), kao što su šivaèkoodjevnih, graðevinskih, kožarsko-preraðivaèkih, poljoprivrednih radnika te privatnih namještenika i osnivanje Mjesnog meðustrukovnog odbora (MMO, kojega je predsjednik Nikola Vlaški, komunist), koji ih povezuje. URSSJ je 14. I. 1934. organizirao održanje radnièke skupštine u Vukovaru, koja je u usvojenoj rezoluciji najbolje odrazila tamošnje radnièke probleme.79 Radnici su kroz tarifni pokret i štrajkove nastojali riješiti neke od svojih problema. Tako su tijekom 1934. najprije radnici vukovarske Kudeljare (u travnju) morali svoja prava “radi nasilja uprave” braniti štrajkom te pregovorima, kojima je prisustvovao i ministar socijalne politike, koji su završili “dosta povoljno” za radnike, a zatim su (u kolovozu) mlinarski radnici u Vukovaru sklopili kolektivni ugovor, dok istodobno (u kolovozu) to nisu uspjeli ni štrajkom postiæi šivaèko-odjevni radnici u Tvornici èarapa Sotin, jer su poslodavcima pomogli “Bata” i Inspekcija rada.80 Ta aktivnost je nastavljena i sljedeæih godina. Takoðer se djeluje i kroz radnièka športska društva te knjižnice i èitaonice u Vukovaru i dijelom Borovu.81. Nasilno ponašanje èetnika izazivalo je i sve veæe nezadovoljstvo i otpor kod upravnih organa vlasti. To nezadovoljstvo je proizlazilo i iz toga što su èetnici, suprotno povremenim nastojanjima vlada, najèešæe u svojim redovima okupljali samo Srbe i djelovali prvenstveno kao srpska politièka organizacija.82 Tako je Ministarstvo unutrašnjih poslova potkraj 1934. upoznalo banske vlasti, a one sve podruène organe, o potrebi suzbijanja pojedinih pojava u radu èetnièkih udruženja pa i zabrani njihovog rada kada je to potreb77

HDA, SB UO, Pov. II., br. 2354/1936. Izvješæe Predstojništva gradske policije u Vinkovcima upuæeno 21. XII. 1934. Otsjeku za državnu zaštitu Banske vlasti Savske banovine u Zagrebu o ogranizaciji, djelovanju i èlanovima èetnièkih udruženja. F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 166-167. 78 Jugoslovenska straža, god. II, br. 9/35, (Beograd, 3. III. 1935). 79 Mile Konjeviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941., 94. i 136. Tu su navedeni i glavni radnièki problemi i zahtjevi prema usvojenoj rezoluciji. 80 Isto, str. 112-115. 81 J. Cazi, n. dj., 121-122. 82 Èetnici su se primjerice u cijelosti razilazili s vanjskopolitièkom orijentacijom prema nacistièkom Treæem Reichu i fašistièkoj Italiji vlade dr. Milana Stojadinoviæa, kao i njezinoj novoj politièkoj taktici prema oporbi u Hrvatskoj (posebice prema HSS-u) s ciljem njezina razjedinjavanja i produbljivanja antagonizama izmeðu nje i ustaških elemenata.

248


no.83 Na osnovi toga Banska uprava Savske banovine od sredine 1935. zapoèela je sa zabranom rada pojedinih èetnièkih organizacija na svome podruèju koje su prekoraèile svoj djelokrug rada, prouzroèile razne incidente kojima su ugrozile javni red i mir te se ogriješile o zakon. Ministarstvo unutrašnjih poslova zapovjedilo je 4. XII. 1935. banskim vlastima Savske, Primorske, Vrbaske, Zetske, Drinske i Dunavske banovine, a one podruènim organima, da zbog svega navedenoga na svojim podruèjima ne dozvole “osnivanje novih èetnièkih pododbora”, te da na “diskretan i taktièan naèin” provjere posjeduju li pojedini èetnièki pododobori i pojedini njihovi èlanovi i dalje oružje vojnièkog znaèenja te da ga o tome što prije izvijeste.84 Do svibnja 1936. na podruèju Savske banovine od vlastima prijavljenih èetnièkih pododbora bio je zabranjen rad 51 èetnièkom pododboru, dok su i dalje postojala 63 èetnièka pododbora (meðu kojima i svih pet na podruèju vukovarskog kotara i onaj u gradu Vukovaru) kojima rad nije bio zabranjen, s više od dvije tisuæe èlanova. Iste vlasti Savske banovine smatrale su da bi zbog svoje djelatnosti sve èetnièke organizacije trebale da “što prije potpuno nestanu u ovoj Banovini”.85 Oèito da se mjere zabrane nisu odluèno provodile. Mnoge su èetnièke organizacije, zahvaljujuæi podršci kraljevskog dvora, te raznih jugonacionalnih stranaka i nacionalnih velikosrpskih organizacija i pokreta, i nakon zabrane nastavile raditi (ponegdje u nešto izmijenjenom obliku) sve do poèetka rata 1941., a ponegdje su osnovane i nove kao što je sluèaj i s onom u Vukovaru i onima na podruèju vukovarskog kotara,.86 83 F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 165-166. Tako u zapovijedi MUP-a prvenstveno se naglašava kako èlanom èetnièkog udruženja može “postati svako lice, koje se upiše i plati èlanarinu”, kako se “nezgodan pa i štetan rad pojedinih pododbora èetnièkog udruženja” manifestira u tome da njegovi uniformirani i naoružani pojedini èlanovi “traže na nedolièan pa i na preteæi naèin èlanarinu i priloge za udruženje”, te “prodaju knjige i slike”, a u miješanim sredinama “stvaraju èetnike samo od jedne plemenske ili verske pripadnosti, što izaziva plašnju ili suprotan stav na drugoj strani, da su negde naoružani upadali u javne lokale ili vozove, pak i sa dugim puškama, i vršili neka pretraživanja i t.d”, što “rðavo utièe na red i mir, na oseæaj zakonitosti kod stanovništva na sprovoðenje ideologije narodnog jedinstva i na ugled državne vlasti”. Zato MUP traži od banskih vlasti da zapovijede “podruènim vlastima da se èlanovima ovog udruženja zabrani nošenje oružja, ako na isto nemaju odobrenje nadležne vlasti po zakonu o držanju i nošenju oružja; da se zabrani rad pododbora gde oni imaju plemenski karakter i gdje štetno utièu na slogu i jedinstvo stanovništva bez obzira na pleme i veru; da se suzbija kupljenje èlanarine i priloga na nedolièan i preteæi naèin, kao i naturanje knjiga i slika i da se najstrožoj odgovornosti podvrgava svaki eksces pojedinih èlanova udruženja”. Banska vlast Savske banovine naredila je podruènim vlastima da je do 10. I. 1935. izvijeste o dosadašnjim opaskama u radu èetnièkih udruženja na njihovom podruèju i kako se one na terenu manifestiraju, bez obzira na prijašnja izvješæa. 84 Arhiv Bosanske krajine, Banja Luka, BiH, Fond: Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine, Upravni odjel II – 5/189. (Kopija dokumenta u posjedu autora). 85 F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 225-231. 86 Dovoljno je pogledati Jugoslavensku stražu iz toga razdoblja pa da vidimo izbore uprava i rad za više podobora èetnièkih udruženja s podruèja Savske banovine. S podruèja Slavonije, osim onih u Vukovaru i okolici, najaktivnija su ona èetnièka udruženja u i oko Osijeka, Vinkovaca, Pakraca, Virovitice i Daruvara, a još aktivnija su bila ona u Baranji.


249

Režim je ipak morao popuštati i dozvoliti izbore koji su se održali 5. svibnja 1935. Predsjednik vlade Bogoljub Jeftiæ, okupivši svoje pristaše oko Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS) terorom i falsifikatima nastojao je onemoguæiti uspjeh oporbe koja je nastupila udružena s dr. Vladkom Maèekom kao nositeljem liste. Osobito živu politièku aktivnost Jeftiæeve pristalice razvijaju u Vukovaru i vukovarskom kotaru, gdje se na vladinoj listi kandidirao Žarko Tomaševiæ. I sam Jeftiæ došao je u Vukovar 24. travnja 1935. I to je sigurno utjecalo na ishod izbora. Od 13.820 vukovarskih biraèa glasalo ih je 10.824 ili 78,32 %. Vladina lista dobila je 7.402 ili 68,38 % glasova i pobijedila na vukovarskom izbornom kotaru, dok je lista Udružene oporbe dobila 3400 ili 31,41 % svih glasova biraèa.87 Na ishod izbora utjecao je koordiniran rad i pritisci službene vlasti, Jeftiæevih pristaša i èetnièkih udruženja na tome za njih vrlo važnom strateškom i politièkom podruèju. Bez obzira na izborni teror Udružena opozicija èiji je nosilac liste bio Maèek od 2,881.915 glasova dobila je 1,075.389 glasova i tako postigla znaèajan uspjeh. Zato je knez Pavle, iako je Jeftiæeva vlada službeno proglasila pobjedu vladine liste, odmah nakon izbora u svibnju 1935. uklonio Jeftiæa i na njegovo mjesto predsjednika vlade postavio dr. Milana Stojadinoviæa. Stojadinoviæ od svojih pristaša osniva i novu stranaèku formaciju nazvanu Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), koja u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara, gdje je JNS imala dobre pozicije, odmah osniva svoje “privremene odbore”, u koje se ukljuèuju pristaše režima i veæina èlanova prijašnjih režimskih stranaka, ukljuèujuæi i one iz JNS. Kao i drugdje i na vukovarskom podruèju vlada je razlièitim mjerama željela oslabiti oporbu i ojaèati svoje redove, prvenstveno pridobivanjem što veæeg broja pristaša meðu srpskim stanovništvom, posebice glasaèima SDS-a, te održati vlast, posebice izbornim mahinacijama. U meðuvremenu, prema èetnièkom tisku, od èetnièkih organizacija s vukovarskog podruèja zabilježena je redovita aktivnost tijekom 1935. one u Vukovaru, Palaèi, Silašu, Markušici, Velikoj Mlaki i Trpinji, a posebice one u Borovu.88 Sigurno je dio tih aktivnosti bio i u svezi izbora, a ostalo su redovite godišnje skupštine i izbor novih uprava ili osnivanje ponovo pododbora koji su nakratko prestali s radom. Tako su “stari ratnici i patriote iz Borova” u lipnju 1935. “u nizu velikih nacionalnih manifestacija” osnovali Pododbor Udruženja èetnika. Na sam dan osnivanja u èetnièku organizaciju “upisao se veliki broj omladine iz èega se može zakljuèiti da nailazi era nacionalizma”. U Upravni odbor izabrani 87 M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, 179. i 180. Tablica br. III. Uspjesi kandidatskih lista u Slavoniji na parlamentarnim izborima 5. svibnja 1935. godine. Za ostale dvije liste glasovalo je: za Ljotiæevu listu 17 glasova ili 0,16 posto i Maksimoviæevu listu 5 glasova ili 0,05 posto glasova. U Slavoniji Vladina lista pobijedila je još jedino na kotaru Grubišino polje (s 55,55 % osvojenih glasova) i na osjeèkom kotaru (s 50,54 % osvojenih glasova). Vidi i: Obzor, god. LXXVI, br. 121, (Zagreb, 21. svibnja 1935), str. 5., èlanak: Podjela mandata po izbornom rezultatu. 88 Jugoslovenska straža, (Beograd, god. II., br. 1., 8. i 9./1935). /Velika Mlaka, Palaèa, Silaš, Markušica, Vukovar, Tprinja/.

250


su: predsjednik: Ðuro Neneziæ, potpredsjednik: Stevan Buliæ, tajnik: Dušan Vatiniæ, blagajnik: Ljubomir Buzoretiæ, administrator: Todor Iliæ. Èlanovi: Vojin Prediæ, Zec Burat, Mirko Èeviæ, Sreto Šoškatanik i Obrad Tomiæ. A u Nadzorni odbor: predsjednik: Žarko Simiæ, i èlanovi: Ilija Simiæ i Krivo Kapiæ.89 I zaista novi pododbor imao je zapaženih manifestacija. Tako je 16. prosinca 1935. u Borovu organizirao veliku èetnièku manifestaciju – posveæenje nove zastave èetnièkog pododbora. Proslavi su prisustvovali mnogi graðani Borova, Vukovara i okolice te predstavnici èetnièkih pododbora s velikim brojem èlanova od kojih su bili zapaženi oni iz Bogojeva, Sonte, Osijeka, Dalja, Brèkog i Srijemske Mitrovice, a bio je nazoèan i sam predsjednik Udruženja èetnika vojvoda Kosta Peæanac. I ovaj puta kum èetnièke zastave èetnièkog udruženja u Borovu bio je Tomo Maksimoviæ, direktor Tvornice gume i obuæe “Bata” i predsjednik opæine, èiji tekst u odsutnosti je proèitao Bogdan Dejanoviæ, paroh iz Borova. Posvetu je obavio Nikola Todoroviæ, sveæenik i profesor iz Vukovara uz asistenciju Ruvina Miliæeviæa, arhiðakona iz Dalja. A govorio je i vojvoda Peæanac priprjetivši smræu svima onima koji ih napadnu ili ometu u njihovu programu, pozvavši ih da u svoje redove što više okupe omladinu.90 Pododbor je u ožujku 1936. sveèano proslavio svoju èetnièku slavu Sretenje Gospodnje kojoj su, uz èetnike i parohe, prisustvovali i svi predstavnici opæinskih upravnih vlasti Borova, a koje je završilo narodnim veseljem.91 Pododbor èetnièkog udruženja Borovo posvetio je 7. VI. 1936. spomenik Milovanu Neneziæu na groblju u Markušici, èetovoði-dobrovoljcu, pješ. poruèniku, bivšem predsjedniku Pododbora Udruženja èetnika u Adi, u nazoènosti èetnika dobrovoljaca iz okolice, iz Osijeka sa zastavom i predsjednikom, s èetovoðom te predsjednikom opæine Markušica, koji je bio darovac i kum zastave èetnièkog pododbora u Adi. Isti Podoodbor organizirao je 21. lipnja 1936. u Borovu veliku èetnièku proslavu uz sudjelovanje svoje diletantske sekcije, glazbe Tvornice “Bata” te nazoènost predstavnika èetnika iz Osijeka i okolice.92 SDS je u vrijeme petosvibanjskih izbora zapoèeo jaèu politièku aktivnost na vukovarskom podruèju. Nastavio ju je i nakon pada Jeftiæa održavši u srpnju 1935. u Vukovaru zbor. No uslijed pritiska režima redove SDS-a i ovdje sve više zahvaæa raslojavanje. Istodobno HSS, i pored svih poteškoæa od vladajuæih struktura, nastoji obnovom svojih organizacija na vukovarskom podruèju, gdje je to moguæe, ojaèati i svoju politièku djelatnost. Jedna od takvih politièkih akcija su komemoracije povodom godišnjice smrti Stjepana Radiæa koje su u kolovozu 1935. održane u Vukovaru i Sotinu. Sliènog su karaktera i druge akcije, kao primjerice proslava 100-godišnjice hrvatske himne, iako vlasti ovdje još ne dozvoljavaju upotrebu hrvatske tro89

Jugoslovenska straža, (Beograd, god. II., br. 24../9. VI. 1935). Jugoslovenska straža, (Beograd, god. II., br. 52../22. XII. 1935). 91 Jugoslovenska straža, (Beograd, god. III., br. 78../21. VI. 1936). 92 Jugoslovenska straža, (Beograd, god. III., br. 64../22. III. 1936). 90


251

bojnice.93 Kroz osnivanje pojedinih ogranaka Seljaèke sloge (u Bogdanovcima, Lovasu, Sotinu i Tordincima 1936. te Nuštru 1937.) HSS nastoji kulturno djelovati meðu vukovarskim seljaštvom.94 A kroz osnivanje ogranaka Gospodarske sloge (osnovana 1935.) u veæini vukovarskih sela nastanjenim hrvatskim puèanstvom potkraj 30-tih godina HSS nastoji tu i privredno djelovati.95 Istodobno kroz osnivanje prvih podružnica Hrvatskog radnièkog saveza (HRS-a) u Vukovaru 1936. HSS nastoji djelovati i meðu tamošnjim radništvom. U Vukovaru, iako uz niz poteškoæa, postupno se obnavljaju i dalje uspješno rade neka od prijašnjih hrvatskih društava.96 Policijski i upravni aparat, ukljuèujuæi i vukovarske èetnike, pratili su ova kretanja, a posebice sindikalne aktivnosti znajuæi da se iza njih nalaze komunisti zato su stupili u akciju. Tako dolazi do velike provale u vukovarskoj organizaciji KPJ 1936. i uhiæenja više od 20 komunista u gradu, Borovu i nekim okolnim mjestima, koji su potom suðeni i nekoliko njih osuðeni na robiju, te pojedince vezane uz njihovu aktivnost.97 Time slabi aktivnost URSSJ u Vukovaru, dok s osnivanjem drugih sindikalnih organizacija sindikalna aktivnost u ovom gradu na Dunavu postaje složenija. Poslodavci, uz potporu vlasti, 1936. zapoèinju akcije za osnivanje režimskog Jugoslavenskog radnièkog saveza (JUGORAS-a), èija podružnica je u Vukovaru i osnovana u lipnju 1937., te djelovala do rata meðu obalskim radnicima. I HSS nastoji i u Vukovaru osniva u kolovozu 1936. podružnicu Hrvatskog radnièkog saveza (HRS-a), koja je poèetkom 1937. imala 273 èlana, a prodire se i u tvornicu Bata. Od kada HRS postaje režimski sindikat (1939.) znatno raste i broj njegovih èlanova na ovome podruèju do poèetka rata. Ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu, listopada 1934. i izbori za Skupštinu, u svibnju 1935. poslužili su rukovodstvu èetnièkog udruženja kao mobilizirajuæi èimbenik za osnivanje èetnièkih udruženja u nizu mjesta gdje ih prije nije bilo. Takav je primjerice bio sluèaj i sa susjednim podruèjima 93

HDA, Grupa XXI, dok. inv. br. 4815/1936. Izvješæe Sreskog naèelstva Vukovar Banskoj vlasti Savske banovine o nedozvoljenom nošenju hrvatske (crkvene) zastave po Stjepanu Pastorèiæu iz Tordinaca na èelu povorke u Vinkovce na proslavu 100-godišnjice Hrvatske himne. 94 O tome opširnije vidi: Suzana Leèek, “Ustrojavanje Seljaèke sloge u Slavoniji, Srijemu (1925.-1941.)”, Scrinia Slavonica, svezak 2, (Slavonski Brod, 2002), 325-352. 95 Tako je 1940. na podruèju vukovarskog kotara bilo 17 povjereništava i 1052 èlana Gospodarske sloge, što na 11.662 domaæinstva iznosi tek 9 %. Kalendar Gospodarske sloge za 1941., (Zagreb, 1940), 146. Tablica: Pregled broja povjereništava i èlanova Gospodarske sloge 1940. 96 Tako su u Vukovaru nakon 1932. djelovali Hrvatsko pjevaèko društvo “Dunav”, Društvo hrvatskih gospoða “Dobrotvor” i Hrvatska obrtna zadruga, i to uglavnom u Hrvatskom domu. A potkraj 30-tih osnivaju se ponovo još neka hrvatska društva u Vukovaru, kao primjerice podružnica HKD “Napredak” (20. II. 1938.) s više od sto èlanova. Vidi: Z. Dizdar, “Osnivanje i rad “Napretkovih” organizacija na podruèju Slavonije”, 313-314.. 97 J. Cazi, n. dj., 321-321.

252


osjeèkog i vinkovaèkog kotara. To je bio i poticaj èetnièkim udruženjima u obraèunu s politièkim protivnicima te su oni u to vrijeme izveli niz nasilja i ubojstava Hrvata, od kojih nekolicinu i na podruèju Slavonije, na što je reagirao dr. V. Maèek, predsjednik HSS-a.98 I dr. Sava Kosanoviæ, jedan od prvaka SDS, povodom brojnih sukoba koje su izazvali èetnici, u kojima je bilo ubojstava i krvoproliæa, ne videæi opravdanost organiziranja èetnika i njihove akcije, jer izazivaju širenje mržnje prema Hrvatima i drugim nesrbima, a koja se zbog njihovog sastava i oslonaca na vlasti može eventualno vratiti i usmjeriti na sve Srbe, u sijeènju 1936. obratio se posebnim letkom “Srbima Seljacima” istaknuvši kako se u èetnièkim organizacijama u Hrvatskoj nalaze žandarmerijski povjerenici, koji su naoružani i zaštiæeni od vlasti. Kod èetnika s vukovarskog podruèja to je oèito.99 To se najbolje vidi iz izvješæa Banske uprave Savske banovine upuæenog 9. V. 1936. Ministarstvu unutrašnjih poslova o èetnièkoj organizaciji na svom podruèju.100 Tu se konstatira kako je “najveæi broj takvih organizacija u ovoj Banovini” nastao “krajem 1934. i poèetkom 1935. godine” kada ih je prema prikupljenim podacima bilo 114, a koje su kao cilj i svrhu svoga rada “smatrale prvenstveno pozvanima da budu zatoènici ideje jugoslavenskoga narodnoga jedinstva, èuvari posto-

98

Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, DZ XX st., in. br. 6052. Izjava predsjednika dra Vladka Maèeka, Zagreb, sijeènja 1936. Reakcija je to na èlanak: “Odvajanje g. dr. Maèeka od 'Frankovaca'”, objavljen u beogradskom “Vremenu” od 18. I. 1936., u kojem se – izjavljuje Maèek – “hoæe prikazati da su krvavi sukobi, koji se dogaðaju u hrvatskim krajevima nad hrvatskim seljaštvom, rezultat nesloge meðu samim Hrvatima”. Maèek dalje nastavlja: “Moram tu istaknuti, da nijesu apsolutno nigdje meðu Hrvatima nastali nikakvi sukobi, nego su u posljednje vrijeme opet oživjele po režimu favorizirane teroristièke bande, u kojima po besavjestnoj gospodi zavedeni srpski seljaèki svijet u krajevima, gdje se nikada nije vodilo raèuna o 'Frankovcima', iz èista mira ubija hrvatske seljake”. Te sa podruèja Slavonije navodi ove primjere: “Zar su onih 30 pravoslavnih seljaka, koji su 13. o. mj. provalili u Luèincima (opæina Viliæ selo, kotar Požega) u kuæu Mije Raèiæa, koji je sam živio sa ženom i 8 godišnjim sinom, pa ga izvukli u dvorište, te ga razapeli i ubili sa 6 pušèanih hitaca – zar su to pitam 'Frankovci'? Zar su oni pravoslavni seljaci, koji su 17. o. mj. navalili oboružani na mirne hrvatske seljake u blizini sela Biškupca – opæina Stražeman, kotar Požega – kad su ovi išli na posao i otvorili na njih pušèanu vatru, te jednoga od hrvatskih seljaka uhvatili, prisilili ga da im vozi drva u selo Svrzigaæe, opæina Viliæ selo – zar su to 'Frankovci'? Zar su 'Frankovci' oni pravoslavni seljaci 'Èetnici', koji su dne 3. o. mj. ubili hrvatskog seljaka Šimu Gjurièiæa iz Gornje Garešnice, a koji su po savjetu pravoslavnog seljaka Pane Cvetojeviæa iz sela Podgariæ pošli da budu pratnja i zaštita ubijenom - zar su to 'Frankovci'? Ne! Nema u hrvatskom seljaèkom narodu ni pravih, ni tako zvanih 'Frankovaca', ni u opæe nikoga, tko bi se izdvajao iz jednodušne politièke borbe hrvatskoga naroda, te pravio ispade i nerede, - u koliko ih pod zaštitom vlasti ne uèine njezini pristaše. Hrvatski je narod – naglasio je odluèno predsjednik dr. Vladko Maèek – discipliniran i zato miran, ali nitko ne može od njega tražiti, da se dade klati poput janjeta. Protiv ilegalnih istupa, - s koje god strane oni došli – brani se i branit æe se hrvatski seljaèki narod, a beogradskom 'Vremenu' i njemu sliènima prepuštam i dalje priželjkivanje nesloge u hrvatskom narodu.” Naglašeni dijelovi su dati u originalu. 99 F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 149. 100 HDA, SB, UO, Pov. II, br. 3009/1936., kut. 287.; F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 226-227.


253

jeæeg poretka u Državi, pa èak da budu sudije svim onim graðanima, za koje oni smatraju da su protivnog mišljenja njihovom”. Zatim se dalje navodi da èetnièke organizacije “uopæe nijesu prijavljivane vlastima od strane osnivaèa”, te su praktièki djelovale “ilegalno”, da meðu èlanstvom svih tih mjesnih odbora “nema niti 5 pravih èetnika”, da je u miješanim sredinama (katolici i pravoslavni) èlanstvo “veæinom sastavljeno od pravoslavnih”, da meðu èlanovima “uopæe nije zapaženo koje uglednije lice”, da su na èelu organizacija “mahom lica nižih društvenih redova”, da je meðu èlanstvom zapažen “oveæi broj ljudi sumnjiva zanimanja, ili uopæe bez prava zanimanja, zatim takvih koji su poroèna života, èak i otpuštenih robijaša, te uopæe ljudi sklonih pravljenju izgreda i tuèama”, da je više njihovih èlanova “zateèeno u bespravnom posjedu oružja, èak i takve vrste, za koje se po Zakonu ne izdaju dozvole”, da su uzimale “u odori i pod zastavom uèešæa u raznim sveèanim patriotskim manifestacijama”, i same “za svoj raèun prireðivale patriotske parade”, i na kraju da su “metode njihove akcije” bile “vrlo neugodne, jer su èlanovi èetnièkih organizacija svojim nastupima izazivali nerede i davali povoda sukobima”, navodeæi nekoliko takvih primjera. Posljedica te èetnièke aktivnosti na podruèju Savske banovine, prema mišljenju banskih vlasti, bila je “pogoršanje odnosa u narodu” tako “da se onaj dio stanovništva, koji se ukazuje nepristupaènim ideji integralnoga jugoslavenstva, još više odbio od te ideje”, te je “u tom dijelu stanovništva došlo do reakcije, koja se ispoljila u poznatim krvavim razraèunavanjima”. O kakvoj se represivnoj sili radi pokazuju i službeni podaci prema kojima se broj èetnièkih pododbora Udruženje èetnika na podruèju Kraljevine Jugoslavije i broj njegovih èlanova od poèetka 1935.. poveæao do 1938. više nego podvostruèio i narastao na oko 1000 pododbora (od kojih, i pored zabrana, više od 100 na današnjem podruèju Republike Hrvatske, pretežito u mjestima nastanjenim Srbima), a broj èetnika u njima poveæao se na više od 500.000 èlanova.101 Mnogi èetnici su djelovali i u nacionalistièkim organizacijama i društvima sliènog programskog usmjerenja. U travnju 1936. Predstojništvo gradske policije u Vukovaru izvijestilo je Bansku upravu Savske banovine o organizaciji i djelatnosti èetnièkog udruženja u gradu. Navelo je da ono postoji od 1931., kao podružnica Èetnièkog udruženja vojvode Koste Peæanca u Beogradu, da ima svoju zastavu od 1934., da s oružjem nije raspolagalo i da je od svoga osnivanja kod svih priredaba posuðivao oružje kod policije ili kod streljaèke družine Sokolskog društva, da mu je na èelu predsjednik Milan Radosavljeviæ, ðeneral u mirovini i prièuvi, da se Pododbor «sastoji od 95 èlanova uglednih graðana iz samog Vukovara i njegove najbliže okoline», kako «pravoslavni, tako i kato101 Jugoslovenska straža, God. II., br. 26. od 23. VI. 1935., (Beograd, 1935), 1.; God. V., br. 157 od 6. V. 1938., (Beograd, 1938), 2. Opširnije vidi: Nusret Šehiæ, Èetništvo u Bosni i Hercegovini (1918.-1941.). Politièka uloga i oblici èetnièkih udruženja, (Sarajevo, 1971), 69. O èetnicima uoèi i tijekom rata u Hrvatskoj vidi: Fikreta Jeliæ-Butiæ, Èetnici u Hrvatskoj 19411945., (Zagreb, 1986).

254


lici» koji su svojim radom s «podizanjem nacionalnog ponosa, svesti o državi, rodoljublju i viteštvu» i svojim držanjem organizaciji dali «patriotsko-rodoljubivi karakter», èime kod graðanstva nije izazivana plemenska mržnja, niti je dolazilo do bilo kakvih nepoželjnih demonstracija i incidenata od strane èetnika.102 Nakon navedenih izbora 1935., nezadovoljni njihovim ishodom, velikosrpski i èetnièki krugovi iznose Krunskom savjetu i kralju prijedloge za amputacijom Hrvatske na crti Drava-Virovitica-Sisak-Kupa-Karlovac-slovenska granica-Ogulin-Senj (ili Karlobag) te se u svezi s time javnosti opet predoèuju brošure i karte s “povijesnim objašnjenjima” i ucrtanim srpskim i hrvatskim etnièkim podruèjima, koja bi se zatim pretvorila u teritorijalna. Takvi su primjerice karta “Srpsko-hrvatskog etnièkog podruèja” i brošura dr. J. Ž. Milosavljeviæa, “Srpsko-hrvatski spor” /(malo istorije …) I. deo/ iz 1936., a koji se pojavljuju i na vukovarskom podruèju, koje je po njima nesporno “srpsko etnièko podruèje”. Postojanje na mnogim od tih “srpskih etnièkih podruèja”, kao primjerice u Slavoniji, i u apsolutnoj veæini katolièkog hrvatskog stanovništva, “znanstveno se objašnjava” kako su to tobože “slavonski Srbi pokatolièeni u 18. veku (za vreme Marije Terezije)”.103 Kotarski pododbor Udruženja èetnika za èast i slobodu otadžbine Vukovar je svake godine održavao skupštinu te birao novu upravu. Tako je 15. II. 1937. u Vukovaru održao svoju glavnu skupštinu, uz nazoènost 20 èlanova iz grada i s podruèja kotara, razriješio stari i izabrao novi Upravni odbor. Opet je za predsjednika izabran general Milan Radosavljeviæ, za potpredsjednika: Milutin Ivanoviæ, predstojnik gradske policije i za tajnika: Svetislav Spajiæ, uèitelj.104 I kod ovoga izbora svakome je uoèljiva sprega izmeðu vladajuæe politike i vlasti, tako da su rukovodioci SDS-a s pravom 102

F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 200-201. Duga, Srbi u Hrvatskoj, (Beograd, juli 1990.) 50-51. Tu je donijeta ta karta u svezi s održanim izborima i potrebom rješavanja “hrvatskog pitanja” iz 1936. o amputaciji Hrvatske za potrebe Krunskog savjeta kneza Pavla. U njoj ucrtana etnièka granica srpskog podruèja koja na zapadu ide od rijeke Drave (sjeverozapadno od Virovitice) pa do Siska, rijekom Kupom do Karlovca i dalje do slovenske granice, slijedeæi je do zapadnih granica kotara Vrbovsko, a zatim ide zapadnom granicom kotareva Ogulin, Otoèac i Gospiæ, spuštajuæi se kod Karlobaga na Jadransko more. Na njoj su na tome “srpskom etnièkom podruèju”, uglavnom na osnovi popisa stanovništva iz 1931., prikazane apsolutne i relativne veæine stanovništva u boji. I za druga podruèja koja imaju apsolutnu veæinu nesrpskog stanovništva, kao svojevrstan odgovor zašto je i ona tu ukljuèena navedeno je kako su to bili Srbi koji su u meðuvremenu promijenili vjeru. U brošuri dr. J. Ž. Milosavljeviæ, Srpsko-hrvatski spor (Beograd, 28. XII. 1936.) nastoji sve to “znanstveno” dokazati te u zakljuèku uz ostalo navodi: “Vekovni san sviju Srba bio je ujedinjenje celog Srpstva u jednu državu. Taj se san posle ispolinskih borbi ostvario. SRPSTVO IZNAD SVEGA!” … “Dakle linija: Senj-Ogulin-Glina i rekom Èazmom na Dravu od prilike je granica izmeðu srpskog i hrvatskog jezika”, gdje treba: ”Što pre uspostaviti narodnosnu (nacionalnu) granicu izmeðu Srba i Hrvata”, da bi završio: “SRBI SVIJU VERA NA OKUP!”. 104 HDA, SB, pov. II. DZ, br. 5807/1937. Izvješæe Predstojništva gradske policije u Vukovaru Banskoj vlasti Savske banovine od 18. II. 1937. o organizaciji i radu èetnièkog udruženja. 103


255

isticali kako su èetnici u biti produžena ruka policije, od njih naoružavana i zaštiæena, a što smo vidjeli i iz izvješæa gradske policije. Nakon ove skupštine uoèljiva je èetnièka aktivnost u gradu i na podruèju vukovarskog kotara, a posebice njezinog predsjednika. Èetnièka organizacija u Vukovaru se tako ukljuèuje u tamošnje aktivnosti upravno-policijskog aparata, posebice protiv ilegalne komunistièke aktivnosti. Tako je kotarsko (sresko) naèelstvo poèetkom 1937. u Vukovaru osnovalo Antimarksistièki komitet sa svrhom da “putem javnih predavanja, novinskih èlanaka i crkvenih propovjedi suzbija svim raspoloživim sredstvima komunistièku propagandu i akciju”, preko javnih kuhinja za prehranu nezaposlenih privuèe na te aktivnosti radnike i veæinu ih pridobije za rad u tome Komitetu. U radu Komiteta posebno se isticao predsjednik vukovarskih èetnika general Milan Radosavljeviæ. Tako je on u travnju 1937., u okviru aktivnosti Antikomunistièkog komiteta i kao njegov èlan, održao zapaženo predavanje pod naslovom: “Naša omladina i komunizam” u kojem nastoji proniknuti zašto jaèa komunistièki utjecaj meðu omladinom, koja se na taj naèin udaljava od interesa naroda i države, te kako je od toga odvratiti. On razlikuje seljaèko-zemljoradnièku, trgovaèko-zanatlijsku, radnièku i školsku omladinu. I dok su – prema Radosavljeviæu - trgovaèkozanatlijska, radnièka i školska omladina lako podložne utjecaju komunizma, jer su nezadovoljne svojim stanjem i žele izmjenu postojeæeg društvenog ureðenja u svoju korist, posebice radnièka omladina koja je sva “komunistièka», dotle je seoska omladina “najjaèa tvrðava protiv komunistièke navale u našoj zemlji”. U pripremi je bilo još njegovo predavanje: “Komunizam, nacionalizam, socijalizam”.105 Èini se da je rad ove èetnièke organizacije, posebice meðu mladima, poluèio bolje rezultate u Borovu nego u Vukovaru. Tamo naime u srpnju 1937. «46 omladinaca Pododbora Udruženja èetnika Borovo na sveèan naèin položili su zakletvu» pred Ðurom Neneziæem, predsjednikom tamošnjeg èetnièkog udruženja. Omladinci su bili i Srbi i Hrvati. U èetnièkom tisku o tome istièe se kako je istoga dana u Borovu osnovan i Sportski klub «Èetnik» koji je od prvoga dana pokazao dobar uspjeh te su na natjecanju u Adi odnijeli pehar, dok je prihod s utakmica poklonjen listu Jugoslovenska straža, organu Udruženja. Te se borovski èetnici istièu kao dobar primjer ostalim èetnicima kako treba raditi.106 Ubrzo potom 1937. na podruèju vukovarskog kotara spominju se u èetnièkom tisku èetnièki pododbori u Nuštru i Šodolovcima.107 105

Mile Konjeviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941., 200. Tu su i šira pojašnjenja na osnovi kojih je dao gornje prosudbe o utjecaju komunizma na omladinu opæenito i onu u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara. 106 Jugoslovenska straža, god. IV., br. 129/130/1937, (Beograd, 11. VII. 1937.). 107 Jugoslovenska straža, god. IV., br. 137 i 147/19337., (Beograd, 26. IX. i 26. XII. 1937). I dok se Èetnièki pododbor u Nuštru samo spominje za Èetnièki pododbor u Šodolovcima se navodi da je na redovitoj godišnjoj skupštini krajem prosinca 1937. izabran Upravni odbor i to: predsjednik Ðoka Bohalj, potpredsjednik Ðura Kovaèeviæ, tajnik Jovan Šikliæ, blagajnik Jovan Miljkoviæ te èlanovi: Petar Radoviæ, Stanko Grubiæ i Živojin Todoroviæ. Dok su u Nadzorni odbor izabrani: Mile Mlaðenoviæ, Milovan Trkulja, Mile Studen, Petar Kajganiæ i Miloš Jakšiæ.

256


U to vrijeme pojavljuje se opet brošura dr. Ž. Milosavljeviæa, Neimari Jugoslavije (Ko su tvorci ove države, Srbi ili Hrvati? II. deo), tiskana u Beogradu u srpnju 1937. koja zastupa stajališta velikosrpske politke i prema kojoj “granica izmeðu Srbije i Hrvatske ide linijom: Senj-Ogulin-Glinarekom Èazmom na Dravu”, ukljuèujuæi pritom Èazmu, Bjelovar i Ðurðevac, a što je iskazano na priloženoj: “Etnografskoj karti Jugoslavije”. Prema Milosavljeviæu to je etnografska granica izmeðu Srba i Hrvata koja bi se pretvorila u teritorijalnu i politièku zapadnu granicu buduæe “Velike Srbije”. Vukovarski kraj, gdje se brošura takoðer distribuira, sastavni je dio te velikosrpske zamišljene Srbije. Njega ni malo ne smeta što je podruèje Hrvatske, koje bi se ukljuèilo u njegovu zamišljenu Veliku Srbiju, (kao primjerice Slavonija) povijesno hrvatsko podruèje i što Hrvati na njemu imaju apsolutnu veæinu stanovništva od oko 80%, a tek daljnjih 20% stanovnika su Srbi, Nijemci, Maðari, Èesi, Slovaci, Ukrajinci i drugi.108 Politièka aktivnost oporbenih i vladajuæih stranaka i na ovome podruèju u to vrijeme vezani su dijelom i za postignuti sporazum od 8. X. 1937. izmeðu SDK i Udružene opozicije (vodstava Radikalne stranke /grupa oko Ace Stanojeviæa/, Demokratske stranke /grupa oko Ljube Davidoviæa/ i Zemljoradnièke stranke /grupa oko Joce Jovanoviæa/) kojim je stvoren Blok narodnog sporazuma oporbe u Kraljevini Jugoslaviji nasuprot JRZ-i i režimskoj strukturi na vlasti. Jugoslavenski nacionalisti su u Vukovaru poèetkom 1938. pokrenuli svoj “vanpartijsko-politièki” list “Odjek”, u kojem nude svoj koncept za rješenje hrvatskog pitanja i zalažu se za osnivanje Saveza Jugoslavenskih nacionalnih, kulturnih i privrednih društava Vukovara i okolice.109 Zbog postojeæe politièke situacije u nepuna dva mjeseca (I. i II.) 1938. porastao je broj èetnièkih odbora za više od sto te ih je tada u zemlji bilo ukupno 1100.110 Tijekom 1938. imamo uobièajene aktivnosti èetnièkih udruženja u Vukovaru i Borovu, ali i osnivanje novog u Bršadinu. Najprije je Pododbor Èetnièkih udruženja u Vukovaru u ožujku 1938. održao godišnju skupštinu i izabrao novu upravu. Tada su u Upravni odbor Udruženja èetnika u Vukovaru bili izabrani: predsjednik i dalje general Milan Radosavljeviæ, potpredsjednik Dušan Rokniæ, tajnik Svetislav Spajiæ i blagajnik Paja Uglješiæ, te odbornici: Jakov Njegiæ, Voja Vranješeviæ, Lepoja Blagojeviæ, Marko Bugarski, Voja Vukoviæ i Dušan Paunoviæ.111 Pododbor Èetnièkih udruženja u Borovu svoju godišnju skupštinu održao je u svibnju 1938. i izabrao novu upravu u sastavu: Upravni odbor: predsjednik i dalje Ðuro Neneziæ, potpredsjednik Ljubomir Buzaretiæ, tajnik i blagajnik Slobodan Boliæ, te odbornici: Špiro Æuæuz, Milan Živakoviæ, Sabif Seferagiæ i Vitomir Beljanski, a u 108

Dr. Ž. Milosavljeviæ, Neimari Jugoslavije, (Beograd 1937). “Odjek”, (Vukovar, 15. I. 1938). M. Konjeviæ, “O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji”, 191. 110 Jugoslovenska straža, god. V., br. 152/1938., (Beograd, 27. II. 1938). 111 Jugoslovenska straža, god. V., br. 154/1938., (Beograd, 27. III. 1938). 109


257

Nadzorni odbor: predsjednik: Ilija Živanoviæ, èlanovi: Ilija Krivokapiæ, Vojin Plavšiæ, Obrad Tomiæ i Ratomir Babiæ. Za èetovoðu i II. predsjednika izabran je Niša Kontiæ. Pododbor je radio posebice na okupljanju omladine, jer je imao èetnièku èetu sastavljenu veæinom od omladinaca, i radio na «širenju nacionalne misli», te je istican kao primjer drugim èetnièkim udruženjima u zemlji.112 Upravo uz pomoæ èetnièkog udruženja iz Borova poèetkom lipnja 1938. u Bršadinu je održana osnivaèka skupština Pododbora Udruženja èetnika i izabrana njegova uprava. U Upravni odbor izabrani su: predsjednik Stevan Ðorðeviæ, potpredsjednik Jovan Butrakoviæ, tajnik Nikola Teofiloviæ i blagajnik Gojko Laziæ, te odbornici: Žarko Rakiæ i drugi, a u Nadzorni odbor: predsjednik: Srðan Šašiæ, èlanovi: Petar Radovanoviæ, Živko Mitroviæ, Jovan Radojèiæ i Slavko Stojanoviæ.113 Ova aktivnost je dijelom vezana i za izbore koji su bili najavljeni. Istodobno u vezi s izborima, koje je vlada dr. M. Stojadinoviæa raspisala za 11. XII. 1938., oživljava i rad kako vladinih tako i oporbenih stranaka. I dok prve ostaju na svojim ranijim stajalištima dotle oporbene stranke, prvenstveno SDK, odluèno se izjašnjavaju za rješavanje hrvatskog pitanja. Na Maèekovoj listi za vukovarski kotar bili su kandidati Stipo Matijeviæ, seljak iz Bogdanovaca (sa zamjenikom Marijanom Ðukiæem, seljakom iz Sotina) za HSS i Milan Kostiæ za SDS, a na Stojadinoviæevoj listi kandidat je bio Miloš Vidakoviæ. Spomenimo predizborni zbor u Borovu na kojem se Milan Kostiæ, nakon što je proèitao Maèekovu poruku biraèima, založio za “jednu frontu, u kojoj se nalazi sve što je èestito i dobro na srpskoj i hrvatskoj strani”.114 Pa iako je na vukovarskom podruèju utjecaj opozicije, posebice HSS-a porastao, ipak je Stojadinoviæeva lista, iza koje je stajao upravni aparat i pristaše JRZ te njima naklonjene skupine i pojedinci, imala više uspjeha i pobijedila. Tako je od 14.479 upisanih biraèa na vukovarskom izbornom kotaru glasalo njih 11.117 ili 72,56 %. Vladina lista dobila je 6431 glas ili 57,86 %, odnosno 945 glasova manje nego na prethodnim izborima, udružena oporbena lista dr. V. Maèeka dobila je 4505 glasova ili 40,54 %, odnosno 1102 glasa više nego na prethodnim izborima i lista “Zbora” Dimitrija Ljotiæa (kandidat Petar Èurèiæ) dobila je 181 glas. Od glasova na Maèekovoj listi HSS je dobio 3919, a SDS 586 glasova. Istodobno je na Osjeèkom izbornom okrugu, u èijem se sastavu nalazio i vukovarski kotar, vladina lista dobila 24.547 glasova, a Maèekova lista 55.940 glasova. No zahvaljujuæi izbornoj mahinaciji vlada je na tome okrugu dobila 5 mandata (ili 4909 glasova za 1 mandat), a Maèekova lista samo 4 mandata (ili 13.985 glasova za 1 mandat).115 Na podruèju Slavonije Stojadinoviæeva lista je pobi112

Jugoslovenska straža, god. V., br. 157/1938., (Beograd, 6. V. 1938). Jugoslovenska straža, god. V., br. 160./1938., (Beograd, 5. VI. 1938). 114 M. Konjeviæ, “O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji”, 192. 115 Opširnije o tome vidi: Dr. Tomo Janèikoviæ, Hrvati u izborima 11. prosinca 1938., (Zagreb, sijeèanj, 1939). Rezultati u vukovarskom izbornom kotaru iskazani su na tablici, str. 33., a ostali podaci na str. 34-36. U Osjeèkom izbornom okrugu broj 9., osim Vukovara i Osijeka, nalazili su se još izborni kotarevi Ðakovo, Donji Miholjac, Našice, Slatina, Valpovo i Virovitica. 113

258


jedila još u izbornim kotarevima Grubišno Polje i Okuèani, te u srijemskim izbornim kotarevima: Ilok, Šid, Irig, Ruma, Srijemski Karlovci, Srijemska Mitrovica, Stara Pazova i Zemun. Udružena opozicija s Maèekom kao nositeljem liste dobila je 1,364.524 ili 44,90 % glasova, a Stojadinoviæeva lista samo 1,643.783 ili 54,09 % glasova. Bio je to izvanredan uspjeh opozicije, posebice HSS koja je dobila 801.333 glasa, te zahtijevala rješavanje hrvatskog pitanja. Stojadinoviæ, koji to nije bio spreman uèiniti, morao je otiæi s vlasti. U svezi rezultata izbora nastavljena je èetnièka aktivnost na vukovarskom podruèju. Tako je potkraj prosinca 1938. osnovan èetnièki pododbor u Trpinji. U Upravni odbor Pododbora Udruženja èetnika u Trpinji izabrani su: predsjednik Vojin Vranjiševiæ, potpredsjednik Petar Paliæ, sekretar Petar Janèuriæ, blagajnik Jovan Paliæ, te èlanovi uprave: Petar Pantelinac, Lazar Karagiæ, Žarko Jerkoviæ, Petar Mariæ, Èedo Radiæ i Akso Paliæ. A u Nadzorni odbor izabrani su: predsjednik Mirko Kovaèeviæ i èlanovi: Slavko Ignjatoviæ, Jovo Voliæ, Milenko Vukajloviæ i Glišo Vranješeviæ.116 Èetnièko udruženje u Vukovaru održavalo je u ožujku 1939. svoju redovitu godišnju skupštinu i izabralo novu upravu. U Upravni odbor tada su bili izabrani: predsjednik Stevan Ðurðeviæ, poèasni predsjednik Ðuro Neneziæ, èetovoða Nišo Kontiæ, potpredsjednik Petar Cetina, sekretar Žarko Simiæ i blagajnik Slobodan Boliæ. U Nadzorni odbor predsjednik Ilija Živanoviæ i još 11 èlanova.117 I u Borovu je u svibnju te godine takoðer održana godišnja skupština i izabrana nova uprava. U Vukovaru i Borovu, kao industrijskim mjestima s velikim brojem radnika i povoljnim uvjetima za politièko djelovanje, od 1938. obnavlja se i oživljava ilegalni rad KPJ (kad se osnivaju ilegalne æelije i MK KPH Vukovar) s povratkom s robije pojedinih komunista u radnièkim organizacijama i meðu graðanstvom, ali i u vukovarskoj okolici, gdje se sve èešæe rasturaju letci, ali izvode i druge aktivnosti i pored policijskog nadzora. Naime, policija je 1939. ustrojila posebnu evidenciju o ljevièarski i komunistièki nastrojenim licima ili njihovim simpatizerima te ih stavila pod stalni nadzor. Pri tom je policija utvrdila da se na èelu veæine podružnica URSSJ i MMO nalaze lica “koja su ranije pripadala komunistièkoj stranci”. Kada ni nakon pritisaka rad komunista u tim sindikalnim organizacijama nije prestao policija je 1940. zatvorila njihove prostorije, neke komuniste uhitila i tako tu onemoguæila rad. No rad nije prestao veæ se znatnije prenio i u vukovarsku okolicu, gdje imamo u više navrata pojavu letaka i ispisivanja parola. Tako do poèetka 1941. osim partijskih æelija i MK KPH u Vukovaru imamo æelije KPH u Borovu Selu, Negoslavcima, Sotinu i Paèetinu, a jaèi utjecaj komunisti su imali još u Petrovcima i Bršadinu.118 116

Jugoslovenska straža, god. V, br. 166/167./1938., (Beograd, 28. XII. 1938). Jugoslovenska straža, god. VI, br. 170/171. Beograd, 20. III. 1939. U to vrijeme uz èetovoðu postoji u Vukovaru i Èetnièka èeta. 118 Mile Konjeviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941., 200, 246-247., 282-284. 117


259

Èetnici i drugi velikosrpski nacionalisti (posebno oni na vlasti, u vojsci i policiji) neposredno uoèi, a posebno nakon izbora 1938., nezadovoljni njihovim rezultatima (tj. izvanrednim uspjehom HSS-a i Udružene oporbe u cjelini), poduzimaju niz aktivnosti kako bi otklonili njihov uèinak. Posebno su nastojali zaustaviti daljnje jaèanje hrvatskog narodnog pokreta predvoðenog HSS-om, koji se na izborima iskazao kao svojevrsni hrvatski plebiscit i neodgodivo na dnevni red stavio rješavanje “hrvatskog pitanja”, te onemoguæiti bilo kakve moguæe promjene. Tako su uoèi izbora na podruèju Savske banovine uslijedili “pouzdanièki sastanci Jugoslavenskih nacionalista”, kao primjerice onaj od 15. V. 1938. u Zagrebu, na kojima sudjeluju i predstavnici “èetnièkog udruženja, koje je sada raspušteno”, na kojima se u prihvaæenim rezolucijama zahtijeva od svih jugoslavenskih nacionalnih organizacija stvaranje jedinstvenog jugoslavenskog narodnog fronta pod zajednièkim motom: “jedan Kralj, jedna nacija, jedna država i jedno autoritativno narodno i državno vodstvo”.119 Nakon izbora, na poticaj tih jugoslavenskih (u osnovi velikosrpskih) nacionalista, a u okviru protuhrvatskih aktivnosti, osnovano je 10. veljaèe 1939. srpsko društvo “Krajina” s privremenim sjedištem u Zagrebu.120 Društvo je trebalo svojim radom obuhvatiti veæinom Srbe u Savskoj banovini (južno od rijeke Save i Kupe), zatim u zapadnom dijelu Primorske banovine (sjeverna Dalmacija) i zapadnom dijelu Vrbaske banovine, ili ukupno u 25 kotareva.121 Bila je to prva faza dezintegracije Savske banovine, jer je u drugoj buduæoj fazi zamišljeno slièno sprovesti i na prostoru Slavonije i njezino ukljuèivanje u “Krajinu”. Meðu potpisnicima pravila “Krajine” nalazila su se i dvojica Srba podrijetlom iz Slavonije (uèitelj Jovo Milojeviæ, i brijaè Žestiæ, oba u Zagrebu) i dvojica podijetlom iz Srijema (inž. Dragomir Subotiæ i Bogdan Miletiæ, obojica èinovnici). Ova akcija s osnivanjem društva “Krajina” naišla je na jedinstven otpor hrvatskih politièara kao i dijela srpskih politièara, posebice onih iz SDS-a.122 Brzo se na tome podruèju traži stvaranje nove politièke jedinice, “Srpske krajine”, kojoj bi sjedište bilo u Bihaæu. Time se htjelo onemoguæiti moguæe promjene i tadašnje zahtjeve HSS-a za rješavanjem hrvatskog pitanja u okviru Kraljevine Jugoslavije, koje 119 HDA, Grupa VI, dok. inv. br. 1534. Izvješæe Uprave policije Zagreb upuæeno 15. V. 1938. Kraljevskoj banskoj upravi Savske banovine o održanju u Zagrebu pouzdanièkog sastanka Jugoslavenskih nacionalista, s prihvaæenom rezolucijom u prilogu. 120 HDA, Grupa VI, dok. inv. br. 2970. Zapisnik s osnivaèke skupštine udruženja “Krajina”, održane u Zagrebu 10. II. 1939. godine. 121 Krajina, Srbi u našim sjevero zapadnim pokrajinama, (Zagreb, 1939). Uz ciljeve i program rada u brošuri je tablica i karta podruèja s brojem i postotkom Srba u navedenom podruèju “Krajine” ali i sjeverno od rijeke Save, gdje su meðu ostalim srezovima “srpska naselja” Ludbreg, Križevci, Èazma, Sisak te Zagreb, kao nekakva zapadna srpska granica, što dovoljno govori o namjerama samo za sebe. 122 Posebno je odjeknuo èlanak Save N. Kosanoviæa: Osnivanje društva “Krajina” koji je objavila zagrebaèka Nova rijeè od 2. ožujka 1939. godine, str. 12., a prenijeli drugi listovi, nakon èega su uslijedili brojni napisi u svezi s “Krajinom”.

260


je velikosrpski monarhistièki režim, zbog zaoštravanja meðunarodnih prilika u Europi i opasnosti raspada zemlje, ipak morao uzeti u obzir i dijelom uvažiti. Novi predsjednik vlade Dragiša Cvetkoviæ, uvažavajuæi okolnosti u zemlji i svijetu zapoèinje pregovore s dr. V. Maèekom za rješavanje hrvatskog pitanja, a što je rezultiralo meðusobnim sporazumom i stvaranjem Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939., svega nekoliko dana pred poèetak Drugoga svjetskoga rata. I dok su ostale banovine i dalje bile podvrgnute tijelima središnje vlasti tim Sporazumom Banovina Hrvatska dobila je uz bana i bansku upravu, i svoj Sabor, te zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju, koja joj se bez njezina pristanka nije mogla oduzeti ni smanjiti. Njime su postavljeni poèetni temelji za buduæu složenu ili federalnu državu, nasuprot dotadašnjem državnom velikosrpskom centralizmu. I dok su rukovodstva HSS i SDS nastojala smiriti situaciju radi stvaranja uvjeta za lakše provoðenje sporazuma, s druge strane pristaše vladinih stranaka, te protagonisti politike velikosrpskih i unitaristièkih koncepcija poduzimaju akcije da to onemoguæe, to više što su na vukovarskom podruèju bili na vlasti, a pod sloganom “SVI SRBI NA OKUP! SRPSTVO JE U OPASNOSTI!”.123 Tako se organizira širi pokret protiv sporazuma nosilaca velikosrpske politike pod nazivom “Srbi na okup” u koji su se ukljuèila i èetnièka udruženja s vukovarskog i okolnih podruèja. Posebice se to dogaðalo nakon osnivanja Banovine Hrvatske (1939.), èijoj su se uspostavi odluèno suprotstavile sve srpske stranke (izuzev SDS), nacionalistièke i velikosrpske organizacije i udruženja, meðu prvima èetnici, zatim vojska i pravoslavna crkva, smatrajuæi je opasnošæu za srpstvo i opstanak države. Zato su pokrenuli pokret “Srbi na okup”, koji je bio aktivan i na vukovarskom podruèju, s ciljem da se ostalih šest banovina (Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska, Vardarska i Zetska) spoje u jednu upravnu cjelinu pod nazivom “Srpske zemlje”. U njihov sastav bi ušli i svi oni dijelovi Banovine Hrvatske u kojima srpsko stanovništvo ima veæinu, kao i oni za koje Srbi smatraju da im iz geostrateških i politièkih razloga trebaju pripasti, u koje su ulazili Vukovar i vukovarski kotar. Na, terenu njihovi promicatelji nastoje se povezati, te uz pomoæ pojedinih struktura vlasti, te policije i vojske organizirano djelovati, što utjeèe na zaoštravanje meðunacionalnih odnosa. Posebno se na udaru našla SDS koja se nastoji diskreditirati meðu Srbima u Banovini Hrvatskoj. Osobitu poteškoæu u radu SDS èinila je JRZ, koja je pokrenula i listove “Srpska rijeè” i “Nova srpska rijeè” koji je eksponiraju kao instrument politike JRZ u Banovnini Hrvatskoj. Na što je SDS i na vukovarskom podruèju odluèno reagirao protiv svih ovih nositelja velikosrpske politike. HSS je, osim napada od strane nositelja velikosrpske politike, napadana i od pristaša ustaškoga pokreta, koji su se zauzimali protiv 123 Tako završava tekst brošure dr. Ž. Milosavljeviæa, Srpsko-hrvatski spor, (Beograd, 30. VIII. 1939).


261

Kraljevine Jugoslavije i za stvaranje Hrvatske kao samostalne i neovisne države. To utjeèe i na raslojavanje u toj stranci. HSS u to vrijeme, potkraj 1939., i u Vukovaru osniva jedinice Graðanske zaštite. Tako politièka situacija na tome podruèju postaje sve složenija i zaoštrenija. Na nju utjeèe opæa svjetska, a posebice politièka situacija u državi, gdje je uoèi rata sve zamjetnije raslojavanje u glavnim graðanskim politièkim strankama te jaèanje kod dijela stanovništva centrifugalnih snaga i krajnjih politièkih opcija – lijeve (komunistièke) i desne (proustaške i provelikosrpske) skupine. Potrebno je istaknuti da ipak dominiraju one graðanske demokratske snage koje su protiv ovih centrifugalnih snaga i krajnjih politièkih opcija.124 No, osvrnimo se malo opširnije na to vrlo važno razdoblje. Dakle sporazumom Dragiše Cvetkoviæa i dr. Vladka Maèeka 26. VIII. 1939. nastala je zasebna upravna cjelina Banovina Hrvatska u sastavu Kraljevine Jugoslavije, s vlastitom banskom upravom, te zakonodavnom, upravnom i sudskom autonomijom, koja se bez pristanka Hrvatske nije mogla oduzeti i smanjiti.125 Vukovar i njegov kotar, kao i cijela bivša Savska banovina ušli su u sastav Banovine Hrvatske.126 Uspostava Banovine Hrvatske naišla je na žestok otpor ne samo èetnièkih udruženja veæ i gotovo svih drugih srpskih krugova, a poglavito nacionalistièkih. Ta se pojava nazirala u pokretanju 124

Vidi navedene radove Mile Konjeviæa, Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941. i O djelatnosti graðanskih politièkih stranaka u Slavoniji 1929.-1941. Tu su podaci o organizacijama KPJ na tome podruèju u tome razdoblju ali i o pojavi i aktivnosti frankovaca-ustaša. 125 Opširnije o tome vidi: Ljubo Boban, Sporazum Cvetkoviæ-Maèek, (Beograd, 1965). 126 Banovina Hrvatska imala je površinu 65.456 km2 s 4,025.601 stanovnikom (prema popisu iz g. 1931.) od kojih je bilo 70,1% Hrvata, 19,1% Srba, 3,6% Bošnjaka muslimana i 7,2% ostalih. U sastav Banovine Hrvatske ušao je kotar Ilok (dotad u Dunavskoj banovini) te 13 kotareva s podruèja BiH i kotar Šid s podruèja Vojvodine u kojima je hrvatsko puèanstvo bilo veæinsko. Tom razdiobom uz navedeni “dobitak” u BiH Hrvatska je izgubila svoja povijesna podruèja: kotar Dvor na Uni, istoèni Srijem sa Zemunom te Boku kotorsku s Budvom i Spièom. Vladko Maèek i politièko rukovodstvo HSS-a smatrali su BiH u cjelini dijelom hrvatskog povijesnog prostora, zbog èega su ovaj sporazum smatrali samo jednom od etapa na putu za konaèno rješenje hrvatskog pitanja. Nadali su se da æe u sluèaju referenduma veæina od ostalih kotareva u BiH, posebno oni u kojima je bošnjaèko-muslimansko i hrvatsko stanovništvo èinilo veæinu, izjasniti se za ulazak u sastav Banovine Hrvatske. Takoðer su raèunali i na referendum u nekim podruèjima u Vojvodini, gdje su Hrvati živjeli u veæem broju (kao primjerice u Baèkoj). S hrvatske strane protiv Sporazuma su se izjasnili pristaše ustaškog pokreta jer su smatrali da njime nije u potpunosti riješeno hrvatsko nacionalno pitanje. Oni su isticali da je Sporazum dao Hrvatskoj “siæušnu administrativnu autonomiju bez ikakvog jamstva”, da su Maèek i HSS, doprinoseæi na takav naèin unutarnjem sreðivanju i jaèanju Kraljevine Jugoslavije, izdali ideju o stvaranju Hrvatske kao samostalne i neovisne države, za što se oni zauzimaju i zbog èega su protiv toga Sporazuma. Protiv Sporazuma bio je i veæi dio muslimanskog politièkog vodstva, predlažuæi da Bosna i Hercegovina postane zasebna politièko-teritorijalna jedinica u svojim povijesnim granicama. Ilegalna KPJ pozdravila je stvaranje Banovine Hrvatske kao poèetak stvaranja federativne države, ali ne i ulazak dijelova povijesne Bosne i Hercegovine u njezin sastav, smatrajuæi da ona treba biti zasebna jedinica. Tu buduæu federativnu Jugoslaviju komunisti su zamišljali kao onu u SSSR-u. Pa, tako, iako nisu bili protiv Banovine Hrvatske, komunisti su bili protiv režima Cvetkoviæ-Maèek iz politièkih i klasnih razloga.

262


“srpskog pitanja” u Jugoslaviji i u Banovini Hrvatskoj i stvaranju poznatog velikosrpskog pokreta “Srbi na okup”, zatim u osnivanju raznih odbora s ciljem “obrane i zaštite” srpskog stanovništva.127 Èetnici i ostali srpski nacionalistièki krugovi su odluèno zahtijevali ukidanje Banovine Hrvatske, a ako to ne bi uspjelo isticali su da æe zahtijevati stvaranje posebne državne zajednice pod nazivom “Srpske zemlje”, u koju bi trebala uæi cijela “srpska” Bosna i Hercegovina, i najveæi dio današnje Hrvatske, ukljuèujuæi Slavoniju i Srijem (i u njihovom okviru vukovarsko podruèje) u cjelini. Èetnici bi tim “srpskim zemljama” dali jedinstven naziv “Velika Srbija”.128 Taj pokret nije mimoišao Slavoniju, posebice njezin istoèni dio. Tako je akcija pokreta “Srbi na okup” na podruèju vukovarskog kotara zapoèela u listopadu 1939. sa zahtjevom dijela lokalnih Srba da se taj kotar odcijepi od Banovine Hrvatske i pripoji Dunavskoj banovini. Inaèe glavni aktivisti te aktivnosti postaju pri127 Vidi: Ivan Jeliæ, O nekim odjecima sporazuma Cvetkoviæ-Maèek meðu Srbima u Banovini Hrvatskoj, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, br. 3., Slavonski Brod, 1965., str. 147-166. O tom pokretu postoji više pojedinaènih i zbirnih izvješæa lokalnih vlasti te vlasti Banovine Hrvatske. Na èelu su mu se nalazili i mnogi èlanovi iz rukovodstva društva “Krajina”, kao primjerice dr. Variæak Vladimir, odvjetnik iz Zagreba, koji je izdavaè lista “Srpska Rijeè”, u kojem promièe stajališta pokreta, te su banske vlasti ubrzo zabranile njegovo dalje izlaženje. (HDA, Grupa VI, dok. inv. br. 6129. Izvješæe Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu Banskoj vlasti Banovine Hrvatske od 15. III. 1940. o pokretu 'Srbi na okup'”). U jednom od letaka “Odbora Srba krajišnika” iz kraja 1939. koji ima naslov “Srbi na okup!”, uz poziv svim Srbima s podruèja “Krajine” da se okupe u jedinstven front istièe se i jasan zahtjev: “Mi hoæemo pod svaku cijenu jedinstvo sa Srbijom i Beogradom”. (HDA, Zbirka XVIII – letci – 31/1407.). Program pokreta promicao je i beogradski “Srpski glas”, èije je geslo bilo “Jako Srpstvo – Jaka Jugoslavija”, a kojega je glavni urednik bio Dragiša Vasiæ, jedan od glavnih ideologa èetnièkog pokreta tijekom Drugoga svjetskoga rata. To je najotvorenije iznijeto u èlanku pod naslovom “Gde god je Srba – tu je Srbija” objavljenom u Srpskom glasu od 14. XII. 1939. 128 Tadašnje èetnièke granice “Velike Srbije” na crti: Virovitica-Sisak-Karlovac-OgulinKarlobag, istaknut æe kao svoj program Draža Mihailoviæ, voða èetnika u Drugom svjetskom ratu i nastojati ga “èišæenjem” svih nesrba s tih podruèja ostvariti. Taj njegov program kao svoj prihvatila je i emigrantska Vlada Kraljevine Jugoslavije (kojoj su dominirali velikosrbi) i gotovo do kraja na njemu ustrajala. (Opširnije o tome vidi: Z. Dizdar-M. Sobolevski, Prešuæivani èetnièki zloèini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. godine, /Zagreb, 1999/). Èetnici i njihovi sljedbenici nisu se nikada odrekli navedenog programa stvaranja velike Srbije na raèun hrvatskih povijesnih teritorija što æe ostat trajno opredjeljenje velikosrpskih i èetnièkih politièkih ekspanzionistièkih krugova sve do naših dana. U tom njihovom stalnom zalaganju za uspostavu takve etnièki èiste velike Srbije na navedenim podruèjima leže bitni uzroci njihovog terora i zloèina genocida prema tamošnjim nesrpskim narodima i politièkim protivnicima, što se posebice manifestiralo u Vukovaru i na vukovarskom podruèju tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinskog rata 1991-1995. Na žalost i u sadašnjoj srpskoj politici nije nestalo velikosrpske ideje stvaranja Velike Srbije na raèun hrvatskih podruèja u što smo se mogli uvjeriti i prilikom posljednjih parlamentarnih izbora u Srbiji i Crnoj Gori 2004., u izjavi Tomislava Nikoliæa, zamjenika predsjednika Šešeljeve Srpske radikalne stranke (SRS), koja je na izborima dobila najviše glasova, a kojega je Šešelj 1993. proglasio èetnièkim vojvodom zato što je pokazao “veliku hrabrost i junaštvo i osobnim primjerom pokazao kako se brani srpstvo”, jer je u vrijeme raspada SFRJ otišao u Slavoniju i sudjelovao u borbama protiv Hrvata, kako njegova stranka “nije odustala od koncepta stvaranja “Velike Srbije” i to “na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica”.


263

jašnji èlanovi Radikalne stranke i èetnièkih udruženja, a tada èlanovi vladajuæe JRZ-e (iako je predstavnik te stranke potpisao sporazume s dr. Maèekom, predstavnikom HSS-a), a podržavaju ih èetnici (gdje se meðu aktivistima nalaze neki prijašnji i sadašnji njihovi èlanovi) i svi drugi velikosrbi.129 Akcija je opet nešto oživjela uoèi i tijekom opæinskih izbora u svibnju 1940.130 O aktivnosti pokreta “Srbi na okup” te odcjepljenju i odvajanju pojedinih kotareva s podruèja banovine Hrvatske na vukovarskom podruèju bansku vlast Banovine Hrvatske na njezinu zapovijed od 11. III. 1940. iscrpno su izvijestili Sresko naèelstvo i Predstojništvo gradskog redarstva Vukovar. Kako se radi o jednoj osjetljivoj politièkoj akciji navest æemo izvješæe Predstojništva gradskog redarstva Vukovar upuæeno 14. III. 1940. banskoj vlasti Banovine Hrvatske o njoj u cijelosti: “Pozivom na nareðenje od 11. ožujka o. g. br. 13026/I. pov. D.Z. 1940 izvješæuje se slijedeæe: Pokret za odcjepljenje grada i sreza Vukovara iz podruèja banovine Hrvatske i pripojenja Dunavskoj banovini, prvi su organizovali Bugarski Marko obuæarski majstor i Bingulac Marko krojaèki majstor iz Vukovara, ranije pristalice Radikalne stranke, a kasnije Jugoslovenske radikalne zajednice. Isti su poèetkom studenoga 1939. sastavili rezoluciju o zahtjevu Srba vukovarskog sreza za odcjepljenje i prikupivši za istu potpise upravnih odbora pravoslavnih crkvenih opæina grada i sreza Vukovara podnijeli je svima politièkim i utjecajnim liènostima. O ovoj rezoluciji podnesen je izvještaj 4. XI. 1939. pod pov. br. 1297/39. Dana 12. XI. 1939. rasturani su po nepoznatim licima u Vukovaru letci pod natpisom: “Braæo Srbi na okup” i “Da li je to demokratski” u kojima je pisano, da je vukovarskom srezu mjesto u srpskoj banovini obzirom da ima srpsku veæinu i da tamo pripada cio Srijem te da je do rješenja toga pitanja potrebno da se u banovini Hrvatskoj, a pogotovo u gradu i srezu Vukovaru sprovodi prema Srbima naèelo slobode, bratstva i jednakosti. Pošto oba letka nisu imali rekvizite propisane Zakonom o štampi, a svojim sadržajem raspirivali su mržnju izmeðu hrvatskog i srpskog naroda ovog kraja, to je njihovo 129

HDA, Fond: Grupa XXI, dok. inv. br. 6.129. Izvješæe: Predmet: Ocjepljenje i odvajanje pojedinih srezova od banovine Hrvatske u vezi sa pokretom "Srbi na okup” od 13. IV. 1940. i zaprimni žig Banske vlasti Banovine Hrvatske – Odjeljak za drž. zaštitu, Zagreb, br. 21.422 od 26. IV 1940. Tu su istaknute aktivnosti pokreta “Srbi na okup” na podruèju sjeveroistoènog dijela Banovine Hrvatske i to gradova i kotareva Osijek, Vukovar, Ilok, Šid i Daruvar. 130 HDA, Zbirka XVIII – letci – 33/1515. Tada se u ime “jugoslavenskih nacionalista iz svih krajeva Banovine Hrvatske" posebnim letkom “Srbima Banovine Hrvatske” obratio 5. svibnja 1940. i senator iz Gospiæa dr. Petar Zec, jedan od istaknutih aktivista pokreta “Srbi na okup”. On u zakljuèku uz prosvjed zbog raspisivanja izbora u letku uz ostalo navodi: “Srbi u Banovini Hrvatskoj izlaze na izbore ujedinjeni sa parolom: za pravu narodnu samoupravu, i za jaku Jugoslovensku narodnu državu, a protiv maèekovske diktature i protiv rasparèavanja Jugoslavije”.

264


rasturanje ovd. odlukama od 12. XI. 1939. pov. 1333 i 1334 zabranjeno, o èemu je takoðer podnešen izvještaj 14. XI. 1939. pod pov. br. 1333/1939. U vezi rezolucije donešene u studenome 1939. Bugarski Marko, kao njen prvi potpisnik pozvo je sve èlanove upravnih odbora Srp. pravoslavnih crkvenih opæina grada grada i sreza Vukovara kao potpisnike i pokretaèe predmetne akcije da doðu 25. XII. 1939. u Srpski dom u Vukovaru na dogovor radi nastavka i boljeg organizovanja akcije.131 Na ovaj dogovor, koji nije bio uopæe prijavljen redarstvu, prisustvovalo je oko 25 osoba i to èlanovi odbora gorenavedenih opæina iz Vukovara, Trpinje, Negoslavaca, Bobote, Gaboša i Mikluševaca /sreza vukovarskog/ te Dalja, Bijelog Brda, Erduta i Koprivne /sreza osijeèkog/ kao i sami voðe akcije Bugarski i Bingulac. Na ovom dogovoru donešen je po predlogu Vukotiæ Spasoja, paroha iz Trpinje, pristalice ranije Radikalne Stranke, a kasnije Jugoslovenske radikalne zajednice, zakljuèak, da se stavi jedna nova opširnija rezolucija sa kojom æe se tražiti izdvojenje iz banovine Hrvatske ne samo grada i sreza Vukovara veæ i opæina Dalj, Bijelo Brdo, Erdut i Koprivna /sreza osijeèkog/ te da se u tu svrhu preko Srp. pravoslavnih crkvenih opæina prikupe potpisi svih Srba. Izabran je uži odbor u koji su ušli Bugarski Marko, Bingulac Marko i Kozobariæ Jovan, protojerej vukovarski takoðer pristalica ranije Radikalne stranke, a kasnije Jug. radikalne zajednice i Vukotiæ Spasoje paroh trpinjski i ovom odboru odreðeno je da uputi pismeni apel svima crkvenim opæinama sreza vukovarskog i gorenavedenim crkvenim opæinama sreza osijeèkog da odmah pristu131

Prema izvješæu kotarskog naèelstva pozvani su bili u stan prote Jovana Kozobariæa, a nakon usvojene rezolucije o izdvajanju vukovarskog kotara iz Banovine Hrvatske i sakupljanja potpisa “inicijativom pravoslavnih sveštenika skoro u svim srpskim selima sakupljeni su potpisi i predani proti Kozobariæ Jovanu, koji ih je predao navodno u Patrijaršiji u Beogradu”. Dalje se pojašnjava kako su voditelji akcije kao razloge za odcjepljenje ovoga kotara, uz ekonomske, gospodarske i prometne razloge, navodili i “postupke Hrvatske banovine spram Srba, a napose spram Srba èinovnka, koji da su u velikoj mjeri proganjani, bezrazložno premještani, šikanirani i t.d.”, te ometanje rada i djelovanja Srpskog kulturnog kluba, izlaženja i širenja “srpskih listova na teritoriju banovine Hrvatske”. Ipak im je kao jedan od “najveæih argumenata za otcjepljenjem, a koji je najviše i upalio kod Srba jest èinjenica, da banska vlast banovine Hrvatske, agrarno pravni otsjek nije dozvolio prenos agrarne zemlje sa nekolicine Srba agraraca i dobrovoljaca na druge Srbe, veæ se koristila pravom prvenstvenog prekupa, dok je nekim Hrvatima taj prenos dozvolila”. U tome su “Srbi gledaju nejednako postupanje i tendencu da se Srbi ovdje smatraju kao neka nacionalna manjina”. U gradu Vukovaru pored prote Jovana Kozobariæa, akciju su vodili još Marko Bugarski, obuæarski majstor, Marko Bingulac, krojaèki obrtnik, Toša Selakoviæ, trgovac i Jovan Smajiæ, trgovac, a svi oni skupa su ujedno odbornici srpske crkvene opæine u Vukovaru. Na podruèju kotara to su Spasoje Vukotiæ, paroh iz Trpinje, Milan Petoviæ, paroh u Gabošu i Bogdan Dejanoviæ, paroh u Borovu. Kotarsko naèelstvo je u veljaèi 1940. pozvalo “na odgovornost nekoliko sveštenika i ostalih istaknutijih ljudi, koji su se od straha pred kaznom isprièavali, da su bili zavedeni u bludnju, da oni nemaju ništa protiv današnjeg stanja”. U opæini Borovo razriješeni su dužnosti odbornika Bogdan Dejanoviæ, prota i èetvorica seljaka, ali se “od daljih postupanja protiv kolovoða ove akcije odustalo po izrièitom nalogu g. bana”. HDA, Fond: Grupa XXI, dok. inv. br. 6.129. (B. H., Pov. II. D.Z. br. 14.130.). Izvješæe Sreskog naèelstva Vukovar upuæeno 15. III. 1940. Banskoj vlasti Banovine Hrvatske o pokretu “Srbi na okup” i otcjepljenju i odvajanju vukovarskog kotara od podruèja Banovine Hrvatske.


265

pe prikupljanju potpisa naglašavajuæi da se potpis ima tražiti od svakog Srbina bezobzira da li je punoljetan ili maloljetan pismen ili nepismen pa èak i od žena jer da æe nova rezolucija imati karakter plebiscita. Sastav nove rezolucije povjeren je takoðer užem odboru, a njene stilizacije primio se je Vukotiæ Spasoje kao najborbeniji pristalica ovog pokreta. Sa prikupljanjem potpisa otpoèelo se je poèetkom sijeènja 1940. i do kraja tog mjeseca poslati su spiskovi potpisa navodno samo iz opæina Paèetin, Mikluševci, Borovo, Sotin i Èakovci. U gradu Vukovaru nije još otpoèeto sa prikupljanjem potpisa dok je u ostalim opæinama sreza vukovarskog potpisivanje otpoèeto, ali koliko se je moglo doznati još nije dovršeno. U meðuvremenu podnešen je od strane nekih èlanova akcionog odbora prijedlog da se organizuje jedna velika deputacija Srba iz svih gorenavedenih opæina i da ta deputacija poðe u Beograd i tamo mjerodavnim faktorima preda rezoluciju sa svim potpisima i usmeno još obrazloži želju ovdašnjih Srba za odcjepljenjem. Ta deputacija, prema istom prijedlogu, imala bi se prikljuèiti sliènim deputacijama sreza šidskog i iloèkog tako da bi sve skupa imale pojaviti se kao predstavnici Srba navedenih srezova i manifestovati želju svih potpisnika rezolucije. O ovom prijedlogu voðena je izvjesna akcija ali do danas još ništa konkretna nije odluèeno i prema dobivenom obavještenju ne zna se da li æe se deputacija sastaviti, od koliko osoba i kada bi trebala krenuti.132 Ovu akciju potpomaže, a po nekim obavještenjima, i vodi Teodoroviæ Nikola bivši kateheta ovdašnje gimnazije koji je u sijeènju o. g. premješten u Beograd. Isti je ranije takoðer bio pristalica Radikalne stranke, a kasnije sve do svog odlaska iz Vukovara pristalica pa izvjesno vrijeme i potpredsjednik sreske organizacije Jug. radikalne zajednice i na sjednici iste sreske organizacije održane 31. XII. 1939. u Vukovaru živo je zagovarao prijedlog da sreska organizacija donese zakljuèak kojim traži odcijepljenje grada i sreza Vukovara iz podruèja banovine Hrvatske. Takav zakljuèak je na toj sjednici, kojoj je prisustvovao i g. Èvrkiæ Vojko, ministar na raspoloženju i delegat Glavnog odbora J.R.Z. stvarno i donešen. Jedan primjerak zakljuèka predao je isti navodno lièno g. Èvrkiæu, a više primjeraka ponio je u Beograd i predao raznim politièkim liènostima. Prema ovome, Teodoroviæ igra vrlo vidnu ulogu u cijelom ovom pokretu i održava vezu izmeðu užeg odbora pokreta i politièkih faktora u Beogradu. Bugarski Marku i drugovima je u smislu raspisa br. 2199/i. pov. D.Z. 1940. saopæeno da ne smiju u vezi predmetne akcije održati nikakav sastanak ni dogovor bez dozvole ovog predstojništva i do sada nije primjeæeno da bi 132

Kotarski naèelnik o tome je izvijestio: ”Govorilo se da æe se skupiti deputacija od 1000 ljudi koja bi imala da ode u Beograd u audijenciju kod g.g. Pretsjednika i Potpredsjednika Kraljevske Vlade da im razloži želje i težnje Srba sreza vukovarskoga, ali se u posljednje vrijeme o toj akciji ne govori apsolutno ništa”. HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br. 14.130.

266


takav sastanak bio u gradu Vukovaru održat. Po jednom obavještenju, najživlju akciju u predmetnom pravcu vode na podruèju sreza vukovarskog Vukotiæ Spasoje paroh iz Trpinje i Petojeviæ Milan paroh iz Gaboša od kojih je prvi vrloèesto viðen u Vukovaru pa postoji moguænost da je glavna akcija prenešena sa podruèja grada Vukovara u opæinu Trpinja, Borovo ili Gaboš i da se tamo možda održavaju sastanci o nastavku akcije. Sama akcija naišla je kod veæine Srba grada Vukovara na vrlo oduševljen prijem i ima izgleda da bi ista u koliko bude nastavljena naišla i na njihovu saradnju i potporu. O razvijanju ove akcije potpisati vodi diskretnim putem stalan nadzor i putem povjerljivih osoba prikuplja sve potrebite podatke, pa o svakom važnijem zapažanju bit æe izvještaj podnešen”.133 Kao što se i iz ovoga izvješæa vidi, akcija je voðena koordinirano s takvim akcijama u susjednom osjeèkom, šidskom i iloèkom kotaru, gdje je živio znatan broj srpskog stanovništva iako je nesrpsko stanovništvo èinilo veæinu.134 Glavni nositelji akcije pokreta “Srbi na okup” na osjeèkom podruèju za “otcjepljenje i odvajanje opæine Dalj i Bijelo Brdo iz Banovine Hrvatske” bili su tadašnji predsjednici opæina u Dalju, Marko Ajdukoviæ, posjednik iz Dalja, i u Bijelom Brdu, Dušan Stankoviæ, ratar iz Bijelog Brda, istaknuti pristaše JRZ-e. Akcija je po prosudbi vlasti kod tamošnjih “Srba naišla na prilièan odziv”. Vlast Banovine Hrvatske je zbog “nedozvoljenog rada kao i zbog neurednosti u voðenju opæinskih poslova” obojicu smijenila s položaja spomenutih predsjednika opæina s cijelim opæinskim odborima, te postavila privremene opæinske uprave s novim predsjednicima na èelu. Ovim promjenama na osjeèkom kotaru prestala je aktivnost ovoga pokreta.135 Na podruèju iloèkog kotara akcije pokreta “Srbi na okup” vodili su uglavnom pristaše glavnih odbora Radikalne i Demokratske stranke. Tako su 3. III. 1940. održali konferencije i to: dr. Jovan Živkoviæ, gradski èinovnik iz Novog Sada, inaèe roðen u Èareviæu, na podruèju iloèkog kotara, u Iloku pristaša bivše Radikalne stranke, a Ljubormir Mièiæ, novinar iz Beograda i Andrija 133 HDA, Banovina Hrvatska, Pov. II. D.Z. br. 13.918. Izvješæe Predstojništva gradskog redarstva Vukovar upuæeno 14. III. 1940. Banskoj vlasti Banovine Hrvatske o pokretu “Srbi na okup” i otcjepljenju i odvajanju vukovarskog kotara od podruèja Banovine Hrvatske. 134 Tako je na podruèju osjeèkog kotara, prema popisu stanovništva iz 1931., živjelo 33.514 stanovnika, od kojih je bilo 19.580 katolika, 11.915 pravoslavnih, 1813 evangelika i 205 ostalih, Na podruèju iloèkog kotara živjelo je 29.839 stanovnika, od kojih je bilo 11.674 katolika, 12.985 pravoslavnih, 4425 evangelika, 377 židova i 378 ostalih. I na podruèju šidskog kotara živjelo je 34.353 stanovnika, od kojih je bilo 14.211 katolika, 15.574 pravoslavnih, 1666 evangelika, 63 židova i 2839 ostalih. 135 HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br. 13.026/40. Izvješæe Sreskog naèelstva u Osijeku Banskoj vlasti Banovine Hrvatske od 18. III. 1940. o pokretu “Srbi na okup” otcjepljenju i odvajanju opæine Dalj i Bijelo Brdo iz Banovine Hrvatske. Grupa XXI., br. 6129. (B. H., Pov. II. D.Z. br. 21.422.) Izvješæe Odjeljka za državnu zaštitu Banske vlasti Banovine Hrvatske od 13. IV. 1940. o otcjeljenju i odvajanju pojedinih kotareva od Banovine Hrvatske u vezi s pokretom “Srbi na okup”.


267

Poleta, student u Beogradu, u Beoèinu pristaša bivše Demokratske stranke, uglavnom kritizirajuæi naèin kako je došlo do sporazuma Cvetkoviæ-Maèek, pozivajuæi Srbe na okup. Kako su Živkoviæ i Mièiæ redovito dolazili u posjet rodbini to su vlasti sumnjale da akciju za odcjepljenje iloèkog kotara od Banovine Hrvatske vode po privatnim kuæama u manjem krugu svojih pristaša. Osim njih takvu potajnu akciju odcjepljenja iloèkog kotara od Banovine Hrvatske vodili su Popoviæ Dušan, paroh iz Èereviæa bivši narodni poslanik na listi JNS 1935., te JRZ 1938. i dr. Giga Nikoliæ, advokat u Iloku, 1935. na listi JNS, a 1938. aktivno pomagao kandidata prof. Magaraševiæa na listi JRZ. Oni naroèitu podršku nalaze u Novom Sadu i Beogradu, gdje èesto putuju. U tim gradovima “naroèito u Novom Sadu, vodi se otvorena akcija za odcjepljenje sreza Ilok od Banovine Hrvatske”, te u “tom smislu na javnim zborovima govore i aktivni ministri Srbi”. Isto tako oni su u tijesnoj vezi s èlanovima Srpskog kulturnog kluba u Šidu u kojem se vodi “žešæa akcija za okupljanje Srba i za odcjepljenje pojedinih srezova od Banovine Hrvatske”. Kotarska vlast konstatira da ideja odcjepljenja iloèkog kotara od Banovine Hrvatske “nailazi na dobar prijem” meðu tamošnjim Srbima, što pripisuje i neaktivnosti SDS koja je do sada na kotaru održala samo dvije konferencije (u Beoèinu i Banoštru) na kojima bi ukazala na pozitivne strane sporazuma Cvetkoviæ-Maèek.136 Na podruèju šidskog kotara neposredno nakon uspostave Banovine Hrvatske poèele su aktivnosti sa svrhom da se taj kotar izdvoji iz njezinog sastava i prikljuèi Dunavskoj banovini. Tako su poèetkom studenog 1939. Srbi iz šidskog kotara u telegramu banu I. Šubašiæu “izjavili da ne odobravaju pripajanje sreza šidskog banovini Hrvatskoj”. Dalji korak predstavljalo je osnivanje 17. I. 1940. pododbora Srpskog kulturnog kluba u Šidu. Odbor je održao dva predavanja (11. II. u Šidu i 10. III. u Berkasovu) sa svrhom razbuðivanja i njegovanja srpskog patriotizma te okupljanja svih Srba u jednu frontu protiv postojeæeg državnog ureðenja, “a napose da se Srijem odvoji od Banovine Hrvatske”. Iako se u ove akcije nije ukljuèilo mnogo Srba (njih oko 200), pošto su pokretaèi uglavnom politièki kompromitirani, ipak kotarske vlasti konstatiraju kako bi tamošnji "Srbi volili biti pridruženi srpskoj jedinici”.137 136

HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br. 13.026/40. Izvješæe Sreskog naèelstva u Iloku Banskoj vlasti Banovine Hrvatske od 15. III. 1940. o pokretu “Srbi na okup” otcjepljenju i odvajanju iloèkog kotara iz Banovine Hrvatske. 137 HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br. 13.026/40. Izvješæe Sreskog naèelstva u Šidu Banskoj vlasti Banovine Hrvatske od 15. III. 1940. o pokretu “Srbi na okup” otcjepljenju i odvajanju šidskog kotara iz Banovine Hrvatske. Grupa XXI., br. 6129. (B. H., Pov. II. D.Z. br. 21.422.). Voðe pokreta “Srbi na okup” u Šidu bili su: Gavro Laziæ, obuæar, Dušan Babiæ, poduzetnik, Ðoka Krsmanoviæ, trgovac, Ilija Jovièiæ, trgovac, Sava Bujanov, trgovac, Marko Debeljaèki, trgovac, Vlajko Stanišiæ, trgovac, Milivoj Lièina, trgovac i Jovan Mirkoviæ, apotekar, a kod osnivanja odbora od viðenijih osoba u Šidu pristupili su im još: dr. Nikola Trumiæ, advokat, Stevan Blagojeviæ, advokatski pripravnik, Neško Neškoviæ, protojerej i paroh i Vlada Kostiæ, privatni èinovnik. Tu su se još isticali dr. Ðorðe Cvejiæ, lijeènik iz Tovarnika i Veliša Rajèeviæ, novinar i urednik lista “Slavonija” iz Vinkovaca, koji je nastojao da dokaže “da je Srijem samo srpski i da je to srpska zemlja koja treba da se povrati Srpskoj Vojvodini”. U Baèincima su aktivni bili Bogdan Rakiæ, posjednik i Budimir Marinkoviæ, gostionièar, a u Berkasovu Žarko Rakiæ, paroh, i Sreta Vrkatiæ, seljak.

268


Beogradski Srpski glas, organ pokreta “Srbi na okup”, izvijestio je 16. XI. 1939. o rezoluciji vukovarskih Srba, donoseæi izvode iz nje. Iz tih izvoda se vidi da je rezolucija kao letak dijeljena u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara, te ga je policija zaplijenila, a kako nije bio prijavljen i odobren, to ga je ona i zabranila. Kako je on zanimljiv za temu to ga dajem u cijelosti. On glasi: “Samo sloga Srbina spasava

Braæo Srbi na okup ! Uredbom o Hrvatskoj banovnini vukovarski srez koji je kroz vekove èinio nerazdvojnu celinu sa ostalim Sremom iskljuèen je iz toga Srema i pripojen Hrvatskoj banovnini. Dok se tako na jednoj strani organizuje Hrvatska banovina na drugoj strani, pre ili kasnije, doæi æe do obrazovanja Srpske banovine. Mi Srbi vukovarskog sreza smatramo da je vukovarskom srezu mesto u Srpskoj banovnini obzirom da on ima srpsku veæinu i da tamo pripada i ceo Srem. Imajuæi to u vidu mi Vas pozivamo da muški ustanemo i povedemo borbu za ispunjenje naših želja, tj. pripojenje vukovarskog sreza banovini srpskoj. U ovoj borbi nemojmo gledati na partije, ostavimo sve sitne nesloge, i rame uz rame dokažimo da smo sinovi starih Srba koji su znali ceniti slobodu i svojski se zalagali za narodnu stvar, a da je naša borba opravdana ne može nam poreæi niti najljuæi neprijatelj. Združeni svi zajedno, spremni da borbu izvršimo do kraja, doæi æemo do pobede. Po cenu najveæih žrtava moramo izvojevati pobedu svojih ideala i ne dopustiti da nam se oduzima što je naše. Našem srezu mesto je u Srpskoj banovini”.138 Sve ovo je utjecalo na još jaèe zaoštravanje meðunacionalnih odnosa na ovome podruèju. Tako o tome vukovarski kotarski naèelnik, u vezi ovih aktivnosti pokreta “Srbi na okup” te odcjepljenja ovog kotara iz Banovine Hrvatske, 15. III. 1940. javlja banskim vlastima u Zagrebu sljedeæe: “Odnosi Srba i Hrvata u srezu vukovarskom dosta su zaoštreni. Pretjeruje se i sa jedne i sa druge strane. Meðusobna suradnja i odnosi nisu nikakvi. Hrvati osuðuju Srbe jer su pomagali sve dosadašnje režime, a Srbi opet prigovaraju sada Hrvatima da progone Srbe, specijalno èinovnike, da veliku hrvatsku politiku u gradu i srezu vode stranci, Njemci, Maðari, a ne Hrvati, pa da prema tome oni nisu u stanju da se povinuju po željama i diktatima tih i takovih stranaca. 138

HDA, ZB – XVIII – L-33/1520. Letak je pisan æirilicom.


269

Zbog toga je ova akcija imala dosta povoljan uspjeh i uspjela je da zatalasa sve Srbe i da ih donekle i oduševi za samo otcjepljenje. Meðutim zub vremena, kao i svagdje, tako i ovde izgriza one prve utiske i Srbi sreza vukovarskoga pomalo se ohlaðuju. Sa strane ovoga naèelstva èini se sve što je moguæe da se ova akcija razvodni, ali je u tom pravcu djelovanje vrlo otešèano, jer same politièke prilike u organizacijama H.S.S., a specijalno u S.D.S nisu takve da bi se ova akcija mogla tako lako paralisati”.139 Sve to su dijelom pokazali opæinski izbori provedeni 9. V. 1940. u Banovini Hrvatskoj, pa i na podruèju vukovarskog kotara. Kako je JRZ imala vlast u veæini vukovarskih opæina to su HSS i SDS nastojale u što veæem broju opæina osvojiti vlast, i u tome je politièki znaèaj ovih izbora. S obzirom na angažiranje JRZ i nosilaca pokreta “Srbi na okup”, koji su nastojali saèuvati i eventualno proširiti steèene pozicije ovdje se posebno angažirala SDS. Tako su se na konferenciji SDS u Osijeku 5. XI. 1939., na kojoj su meðu predstavnicima osam slavonskih kotareva bili i predstavnici iz Vukovara, njezini èelnici odluèno suprotstavili pokretu “Srbi na okup” u Banovini Hrvatskoj, istièuæi kako se u njoj tj. SDS-u “manifestira istinska bratska saradnja i sklad Srba i Hrvata”, te da æe s negativnim elementima na hrvatskoj strani obraèunati HSS, a s onima na srpskoj strani SDS. Nekoliko dana potom dr. Sava Kosanoviæ, glavni tajnik SDS, primio je jedanaest predsjednika opæina s podruèja vukovarskog kotara koji su došli “naroèito da izjave kako osuðuju podmukle akcije, koje se sa izvjesne strane pokreæu u Vukovaru, za otcjepljenje od Banovine Hrvatske”.140 O složenosti politièke situacije na podruèju vukovarskog kotara pokazuje i to da je u 26 opæina istaknuto 49 kandidatskih lista. HSS je istaknuo 14 lista, SDS 12, graðanska 7, JRZ 6, njemaèka 4, nezvanièna HSS 2, srpska 1, zemljoradnièka 1, SDK 1 i HSS-Nijemci 1. Na izbore je od 10.395 biraèa izašlo 5684 ili 54,68 %. Pojedine stranke i izborne liste osvojile su sljedeæe opæine: HSS 12 (Antin, Berak, Bogdanovci, Ceriæ, Èakovci, Koroð, Mikluševci, Sotin, Svinjarevci, Tompojevci, Tordinci i Lovas), SDS 6 (Markušica, Negoslavci, Petrovci, Trpinja, Vera i Paèetin), graðanska 6 (Bobota, Borovo, Gaboš, Marinci, Opatovac i Ostrovo), JRZ jednu (Bršadin) i HSS-Nijemci jednu (Nuštar).141 Izbori su pokazali veliki uspjeh SDS u gotovo svim opæinama iako je pobijedila samo u šest opæina te veliki poraz JRZ, dotad najjaèe i stranke na vlasti u kotaru, koja je pobijedila samo u jednoj opæini. Time se SDS iskazala kao politièki najutjecajnija stranka meðu srpskim stanovništvom, kao što je HSS bila meðu hrvatskim stanovništvom. Ovim su potisnute protivsporazumske 139

HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br. 13.026/40. Izvješæe Sreskog naèelstva u Vukovaru Banskoj vlasti Banovine Hrvatske od 15. III. 1940. o pokretu “Srbi na okup” otcjepljenju i odvajanju vukovarkog kotara iz Banovine Hrvatske. 140 Nova rijeè, (Zagreb, 9. i 16. XI. 1939). M. Konjeviæ, “O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji”, 200. 141 Mile Konjeviæ, “Opæinski izbori u Banovini Hrvatskoj 9. maja 1940. godine”, Prilozi 9/1, (Sarajevo, 1973), 291.

270


snage, u osjetljivo vrijeme kada se rat razbuktavao Europom i svijetom i kucao na granice Kraljevine Jugoslavije. Slab odziv biraèa pokazuje slabljenje utjecaja graðanskih stranaka. Pojava neslužbenih i sliènih lista na izborima, zatim nekoliko frakcija i frakcijica u glavnim strankama, te aktivnosti desnièarskih i ljevièarskih snaga u graðanskim politièkim strukturama ukazuje na tendenciju njihova raspadanja putem ubrzane diferencijacije. Taj proces radikaliziraju pogoršana gospodarska situacija kako u gradu, a još više na selima posljedica koje je sve više osiromašivanje seljaka, koji postaju radnici, a èime se poveæava broj nezaposlenih radnika te opæe socijalne i klasne suprotnosti, ali i nacionalne. To se manifestiralo i u dogaðajima iz poèetka 1941. u svezi pristupa Jugoslavije Trojnom paktu 25. III. i puèu generala Dušana Simoviæa, dva dana potom. I tako dok su jedni pozdravili prvi dogaðaj drugi su pozdravili ovaj drugi. Tako je primjerice Toma Maksimoviæ, direktor tvornice “Bata” i glavni patron èetnièkog udruženja u Borovu, povodom Simoviæevog puèa, organizirao manifestacije u Borovu i održao govor podržavši puèistièku vladu i kralja Petra. Komunisti su pristup Jugoslavije Trojnom paktu osudili kao nacionalnu izdaju te pozdravili puè iskazujuæi spremnost da brane neovisnost zemlje.142 Tako je to meðuratno razdoblje bilo uvod u dogaðaje koje æe slijediti tijekom rata ali je ono u pojedinim aspektima utjecalo na dogaðaje sve do naših dana. Zakljuèak Na kraju možemo zakljuèiti kako su se grad Vukovar i vukovarski kotar nalazili u podruèju interesa velikosrpske politike i èetnièkog udruženja od osnivanja, posebice jer su ih, kao i cijelu Slavoniju, smatrali sastavnim dijelom svoje zamišljene Velike Srbije. Tako je on od poèetka potpao “pod srbijansku interesnu sferu”. U nastojanju da to u praksi i ostvare od poèetka su nalazili na podršku vladajuæih velikosrpskih krugova, prvenstveno onih iz redova Radikalne i Demokratske stranke, koje su i bile osnivaèi prvih èetnièkih udruženja. To se jasno vidi kroz politièka kretanja, a posebice kroz rezultate izbora u tome razdoblju. Na vukovarskom podruèju èetnici su, s obzirom na njegov nacionalni sastav (veæina hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva) i smještaj (uz Dunav, prometno križište, ali i veza izmeðu Srba na istoku iz Vojvodine i Srbije s onima na zapadu Slavonije), imali i poseban cilj - pomoæi velikosrpskim vlastima u suzbijanju najprije komunistièkog pokreta, u kojem je veliku veæinu èlanova, posebice u Vukovaru, èinilo nesrpsko stanovništvo (1920/21.), a zatim posebice hrvatskog nacionalnog pokreta okupljenog oko HSS-a i djelovati na srbizaciju toga prostora. U tu svrhu na to podruèje kolonizirano je više od 8.000 Srba, uglavnom dobrovoljaca, uspostavljena vlast koju režimske velikosrpske stranke nisu ispuštale sve do 1940. godine. To je i razlog zašto beogradsko èetnièko ruko142 Slavonac, Vinkovci, 5. 4. 1941. M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, str. 203.


271

vodstvo ubrzo nakon osnivanja Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu (tzv. Raèiæevih èetnika) 1925. upravo u Vukovaru, meðu prvim mjestima u Slavoniji, osniva 12 pododbora ovoga udruženja u kojima je tada bilo više od 300 èetnika. Od poèetka ova udruženja su najizravnije ukljuèena u strukture lokalnih vlasti i policije, èiji glavni nositelji su najèešæe i èlanovi ili voditelji ovih udruženja. Kako je to èetnièko udruženje bilo izrazito srpsko i najizravnije zastupalo velikosrpska stajališta, to je njegova pojava i aktivno djelovanje izazvala odluèan otpor stanovnika Vukovara i vukovarskog kotara. Uz Hrvate, na tome putu isprijeèio im se i dio Srba okupljenih oko Pribièeviæeve SDS (iako ovdje ne tako brojnih, ali politièki bitnih) nakon 1927. kada ove stranke stvaraju Seljaèko-demokratsku koaliciju, pa su se i oni našli na udaru èetnika. Zavoðenjem šestosijeèanjske diktature 1929. i proglašenjem Kraljevine Jugoslavije, zbog svog uskog srpskog okvira, prestaje rad ovog èetnièkog udruženja uopæe pa tako i na vukovarskom podruèju. Veæina èlanova prešla je jedinstvenoj èetnièkoj organizaciji – Udruženju èetnika za slobodu i èast otadžbine, s vojvodom Kostom Peæancem na èelu. Kako su èetnici u potpunosti podržali diktaturu kralja Aleksandra (najèešæe pod geslom: “Za Kralja i Otadžbinu”, te “jedan kralj, jedan narod i jedna država”) slobodno su nastavili s radom. Tako zapoèinje rad odbora ovoga Èetnièkog udruženja u Borovu (od 1929.), Vukovaru (od 1931.), u kolonijama dobrovoljaca Podrinju, Adi, Palaèi, Silašu i Velikoj Mlaki (svi od 1933.), Nuštru i Šodolovcima (od 1937.) te Bršadinu i Trpinji (od 1938.), s ukupno oko 500 èlanova. Sredinom 1930-tih godina došlo je do postupnog rasta broja njihovih èlanova i mreže njihovih organizacija na podruèju cijele Kraljevine Jugoslavije (na 450 èetnièkih pododbora s 213.000 èlanova), pa tako i na podruèju vukovarskog kotara. Poseban poticaj bilo im je ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu (listopada 1934.) te izbori 1935. godine. U to vrijeme osniva se niz pododbora èetnièkih udruženja na podruèju okolnih kotareva (posebice onih koji ga okružuju: osjeèkog, vinkovaèkog, šidskog i iloèkog), a s kojima oni s vukovarskog podruèja najizravnije suraðuju u gotovo svim akcijama. No to je i vrijeme kada u okolnim podruèjima Slavonije na više mjesta dolazi do najozbiljnijih sukoba vlasti i pojedinih èetnièkih èlanova s hrvatskim seljacima koji ponegdje završavaju krvoproliæem (kao primjerice u Sibinju i Slavonskom Brodu u veljaèi 1935. kada je ubijeno 15 seljaka, nekoliko ranjenih i više desetaka uhiæenih, muèenih i dijelom osuðenih od osam mjeseci do tri godine robije). Brutalni teror vlasti i èetnika na okolnim slavonskim podruèjima nastavio se i iduæih mjeseci s novim hrvatskim žrtvama, ali je proizveo suprotan uèinak – homogenizaciju hrvatskog stanovništva oko HSS-a i na vukovarskom podruèju (što se iskazalo znatnim uspjehom na izborima u svibnju 1935.), ali i na pojavu skupine èlanova ustaškog pokreta, koji zastupaju stajalište stvaranja neovisne hrvatske države izvan Jugoslavije. Istodobno sve više jaèa i radnièki pokret i djelatnost ilegalne KPJ, bez obzira na periodiène provale (kao ona 1936.), uhiæenja i osudu pojedinih komunista. Zato u tim izmijenjenim politièkim okolnostima

272


nakon 1935. godine ne samo na ovom podruèju veæ u zemlji, a i u inozemstvu, vlasti moraju popuštati. To je potkraj 1935. rezultiralo službenom zabranom javnog rada èetnièkih udruženja na mnogim okolnim slavonskim podruèjima, a potom i na podruèju Savske banovine. No, ova se zabrana nije odnosila na èetnièke organizacije u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara jer one ne samo da nastavljaju s radom do poèetka rata 1941. godine veæ se osnivaju i nove, a tako je i na okolnim kotarevima (Osijek, Vinkovci, Šid, Ilok), ali i onima preko Dunava u Vojvodini. Svakako da to ne bi nikako mogle bez snažne podrške politièkih velikosrpskih vrhova vlasti iz Beograda i umreženosti s glavnim nosiocima vlasti na tome podruèju. Sve te èetnièke organizacije iz toga dijela istoène Hrvatske koordinirano djeluju, a što se najbolje vidjelo nakon osnivanja Banovine Hrvatske (kolovoz 1939.) kroz osnivanje pokreta “Srbi na okup”, i zajednièkim zahtjevima da se vukovarski kotar, dijelovi osjeèkog i vinkovaèkog, te šidski i iloèki kotar izdvoje iz njezinog sastava i prikljuèe Dunavskoj banovini, a u konaènici tzv. “Velikoj Srbiji”. Vlasti Banovine Hrvatske onemoguæile su dalju javnu aktivnost ovoga pokreta te na izborima u svibnju 1940. HSS i SDS su odluèno pobijedile velikosrpske politièke snage na vukovarskom podruèju i prvi puta preuzele vlast, što je bilo vrlo važno s obzirom da se rat nezaustavljivo približavao i ovome podruèju. No, javno djelovanje èetnika na vukovarskom podruèju, kroz èije je organizacije prošlo oko 1000 ljudi, uglavnom Srba, dvadesetogodišnja vlast nositelja velikosrpske ekspanzionistièke politike, naseljavanje više od 8000 srpskih kolonista uglavnom dobrovljaca te zapošljavanje uglavnom Srba u organe vlasti i uprave, koji su provodili mjere te politike jako su zaoštrili meðunacionalne odnose. Tako da su posljedice koje su prouzroèili ostale trajno prisutne meðu tamošnjim hrvatskim i nesrpskim stanovništvom. Tako je to meðuratno razdoblje bilo uvod u dogaðaje koje æe slijediti tijekom rata. Tada æe doæi do snažne radikalizacije odnosa, što æe u ratnim uvjetima imati tragiène posljedice ustaškog režima prema Srbima ali i od sljedbenika èetnièkog programa i njegovog provoðenja u praksi tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.) prema Hrvatima i drugim nesrbima. Sažetak Vukovarski kotar (s Vukovarom) je u razdoblju monarhistièke Jugoslavije (1918.-1941.) vladajuæa velikosrpska politika odredila kao “srbijansko interesno podruèje” te ga se onda na razlièite naèine nastojalo i pretvoriti u “srpski kraj”. Kako je nesrpsko stanovništvo èinilo oko 65 %, to se odmah zapoèelo s promjenom njegove nacionalne strukture u korist Srba. Tako su iz sastava vukovarskog kotara izdvojene dvije opæine u kojima nije bilo Srba, Vukovar je proglašen gradom, a odmah je uslijedilo i plansko naseljavanje više od 8000 Srba dobrovoljaca i kolonista, uz zabranu naseljavanja Hrvata. Istodobno su vladajuæi velikosrpski krugovi, prvenstveno oni iz redova Radikalne i Demokratske stranke, koje su i bile osnivaèi prvih èetnièkih udruženja, od poèetka postavljali u lokalne upravno-politièke vlasti


273

samo one ljude (uglavnom Srbe) koji bi provodili njihovu politiku. Tamošnjim vlastima su u provoðenju vladine politike i suzbijanju svake oporbe (najjaèi je otpor dolazio od Hrvatske seljaèke stranke /HSS/) te u srbizaciji tog prostora pomagala èetnièka udruženja. Njihovo je organiziranje zapoèelo 1925., kada su u Vukovaru i u 11 okolnih mjesta osnovani Pododbori Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu iz Beograda (kao ekspoziture Radikalne narodne stranke Nikole Pašiæa) u kojima je tada bilo više od 300 èetnika. To èetnièko udruženje je držalo grad i kotar Vukovar, kao i cijelu Slavoniju, sastavnim dijelom svoje zamišljene Velike Srbije. Uz njihovu su pomoæ na vukovarskom podruèju režimske stranke pobjeðivale na izborima i preuzele vlast, ne ispuštajuæi je sve do 1940. godine. Od poèetka su èlanovi ovih udruženja bili najizravnije ukljuèeni u strukture lokalnih vlasti i policije te najèešæe bili njihovi najistaknutiji èlanovi ili voditelji na razini opæina i kotara (pr. naèelnici i predstojnici policije) èime su bili u moguænosti provoditi represiju protiv svih protivnika režima. Bez obzira na to, njihovo je djelovanje izazvalo odluèan otpor veæine stanovnika Vukovara i vukovarskog kotara, posebice Hrvata okupljenih oko HSS kojima se 1927. nakon stvaranja Seljaèko-demokratske koalicije (SDK) pridružio i dio vukovarskih Srba iz Pribiæeviæeve Samostalne demokratske stranke (SDS). Nakon uvoðenja diktature 1929. vlasti su zabranile rad dotadašnjeg èetnièkog udruženja uopæe pa tako i na vukovarskom podruèju. Meðutim, organizacija je nastavila s radom pod novim imenom Udruženje èetnika za slobodu i èast otadžbine s vojvodom Kostom Peæancem na èelu. Zamijenivši velikosrpsku ideologiju jugoslavenskom, ipak je ostala nacionalistièka organizacija, koje je sada u potpunosti podržala diktaturu (najèešæe pod geslom: “Za Kralja i Otadžbinu”, te “Jedan kralj, jedan narod i jedna država”) i slobodno nastavila s radom i na vukovarskom podruèju. U meðuvremenu se na podruèju grada i kotara Vukovar, kako pokazuje popis iz 1931., izmijenila nacionalna struktura stanovništva i porastao udio Srba na 42 %, a proces se nastavio do 1941. Uz politièko djelovanje upravnih vlasti, tome su doprinijela èetnièkih udruženja, èiji je rad zapoèeo u Borovu (od 1929.), Vukovaru (od 1931.), u kolonijama dobrovoljaca Podrinju, Adi, Palaèi, Silašu i Velikoj Mlaki (svi od 1933.), Trpinji i Markušici (1935., ali su ubrzo prestali s radom), Nuštru i Šodolovcima (od 1937.), Bršadinu i Trpinji (od 1938.). Organizirali su i paravojnu Èetnièku èetu u Vukovaru (od kraja 1938.), a svoju organizaciju za mladež (Èetnièku omladinsku èetu), pa èak i športsko udruženje (Sportski klub “Èetnik”) imali su u Borovu, od srpnja 1937. Ukupno je u ovim organizacijama bilo više od 500 èetnika. Isprepletenost èetnièkih udruženja i vladinih upravnih tijela i dalje je prisutna, a primjetno je i koordinirano djelovanje s èetnièkim udruženjima iz okolnih kotareva, posebice prilikom izbora (1935. i 1938.). Nasilno ponašanje èetnika nerijetko je dovodilo do krvoproliæa (najpoznatije je u Sibinju kraj Slavonskog Broda u veljaèi 1935. kada je ubijeno 15 seljaka). Brutalni teror vlasti i èetnika utjecao je na jaèe okupljanje hrvatskog stanovništva oko HSS-a i na

274


vukovarskom podruèju (što se iskazalo znatnim uspjehom na izborima 1935. i 1938.), te na pojavu radikalnih politièkih opcija (ustaške i komunistièke). Da sprijeèe daljnje zaoštravanje politièkih sukoba, vlasti su postupno od kraja 1935. do sredine 1936. službeno zabranile javni rad èetnièkih udruženja na podruèju Savske banovine, te na vukovarskom i okolnim podruèjima. Meðutim, uz podršku Beograda, ona su ipak ovdje nastavila s radom, èak su osnivane i nove organizacije, koje koordinirano djeluju sve do poèetka rata 1941. godine. Posebice su aktivne nakon osnivanja Banovine Hrvatske (kolovoz 1939.) kroz pokret “Srbi na okup”, kada se tražilo da se vukovarski kotar (izmeðu ostalog) izdvoji iz njezinog sastava i prikljuèi Dunavskoj banovini, a u konaènici tzv. “Velikoj Srbiji”. Vlasti Banovine Hrvatske otežavale su javnu aktivnost ovoga pokreta te su na opæinskim izborima u svibnju 1940. HSS i SDS konaèno pobijedile i prvi puta preuzele vlast u kotaru. No, javno djelovanje èetnika, kroz èije je organizacije prošlo oko 1000 ljudi, zatim dvadesetogodišnja vlast nositelja velikosrpske ekspanzionistièke politike, naseljavanje više od 8000 srpskih kolonista te zapošljavanje uglavnom Srba u organe vlasti i uprave, imali su trajne posljedice za buduænost vukovarskog kotara.


275

“Udruženje Srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za kralja i otadžbinu” u Vukovaru obavještava i poziva graðane iz grada i okolice preko vukovarskog lista “Radikalna omladina” od 30. VII. 1925. na veliku sveèanost i posvetu svojih 12 zastava vukovarskog kotara u Vukovar 2. VIII. s dnevnim redom i potrebnim informacijama.

276


Karta s ucrtanim prijedlozima za amputaciju Hrvatske pukovnika Dušana Simoviæa i Milisava Antonijeviæa iz 1918. i Nikole Pašiæa iz potkraj 1925. upuæena jugoslavenskom kralju Aleksandru Karaðorðeviæu kao i službeni kraljev prijedlog iz 1928. Èetnici i drugi velikosrbi ovu kartu objavljivali su u više navrata uoèi, tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata, opredjeljujuæi se uglavnom za Pašiæev prijedlog, ali pomièuæi èesto granicu još više na zapad, kao primjerice glavni èetnièki voða Draža Mihailoviæ /na crtu Ludbreg-Križevci-Ivaniægrad, nešto južnije od V. Gorice i Jastrebarskog na Žumberak i slovensku granicu pa do mora/, iskazanih u prijedlogu i na karti 1941. izbjeglièkoj vladi Kraljevine Jugoslavije, koja ga je prihvatila kao svoj, odreðujuæi tako maksimalne buduæe moguæe granice “Velike Srbije”, u koje ulazi i vukovarsko podruèje. (Karta je preuzeta iz brošure Dr. Ž. Milosavljeviæa, Srpsko-Hrvatski spor i Neimari Jugoslavije, treæe izdanje, Amerikanski Srbobran, Pittsburgh, PA., U.S.A., 1945. /prema drugom izdanju, tiskanom u Beogradu 1938.1939., pred parlamentarne izbore i stvaranje Banovine Hrvatske/).


277

Dok je uvoðenjem šestosijeèanjske diktature 1929. politièkim strankama, te mnogim udruženjima i organizacijama u Kraljevini Jugoslaviji bio tijekom njezina trajanja zabranjen rad, èetnièkom udruženju je on odobren. Prijepis obavijesti Beogradske policije upuæene 18. I. 1930. svim banskim vlastima o odobrenju rada “Udruženju èetnika za slobodu i èast otadžbine”, na osnovi kojega su potom osnovani i radili i pododbori toga Udruženja na vukovarskom podruèju.

278


Prijepis Izvješæa Kotarskog (sreskog) pododbora Udruženja èetnika za slobodu i èast otadžbine u Vukovaru upuæeno Predstojništvu gradske policije o održanoj konstituirajuæoj skupštini 5. III. 1933. i sastavu izabrane uprave toga èetnièkog udruženja.


279

Izvješæe Predstojništva gradske policije Vukovar od 17. IV. 1936. upuæeno Banskoj upravi Savske banovine o èetnièkom udruženju u Vukovaru.

280


Izvješæe Sreskog naèelstva Vukovar Banskoj upravi Savske banovine od 18. IV. 1936. o stanju èetnièke organizacije na podruèju vukovarskog kotara.


281

Izvješæe beogradske “Jugoslovenske straže” od 22. XII. 1935. o velikoj èetnièkoj manifestaciji – posveæenju nove èetnièke zastave udruženja u Borovu, kojoj je nazoèio i na njoj govorio vojvoda Kosta Peæanac, predsjednik èetnièkog udruženja.

282


Beogradska “Jugoslovenska straža”, kao službeni organ Èetnièkog udruženja, izvješæivala je o èetnièkim proslavama, godišnjim skupštinama te o osnivanju i izboru uprava novoosnovanih Pododbora Udruženja èetnika za slobodu i èast otadžbine na vukovarskom podruèju, kao što je predoèeno s èetnièke proslave u Borovu, te osnivanja èetnièkih pododbora u Bršadinu i u Trpinji 1938. godine.


283

Letak pokreta “Srbi na okup”, u koji su se ukljuèili vukovarski èetnici i drugi velikosrbi, iz studenoga 1939. u kojem se poziva Srbe vukovarskog kotara na okup u borbu za odcjepljenje od Banovine Hrvatske i “pripojenje vukovarskog sreza banovini srpskoj”, koja bi se trebala osnovati. Letak je rasturan meðu stanovništvom vukovarskog kotara krajem 1939. i poèetkom 1940., kada je zabranjen i plijenjen od banskih vlasti Banovine Hrvatske.

284


Izvješæe Predstojništva gradskog redarstva Vukovar upuæeno 14. III. 1940. Banskoj vlasti Banovine Hrvatske o pokretu “Srbi na okup” i odcjepljenju i odvajanju vukovarskog kotara od Banovine Hrvatske.

285


Summary

FOUNDATION AND ACTIVITIES OF THE CHETNIK ASSOCIATIONS IN VUKOVAR AND THE VUKOVAR DISTRICT DURING THE MONARCHIST YUGOSLAVIA (1918-1941) The town of Vukovar and the Vukovar district were the locus of interest of greatserbian politics and of the chetnik asssociation ever since its inception. Namely, this political current considered the area, as well as the whole of Slavonia, part of what constituted their idea of Great Serbia. Vukovar thus happened to become part of the Serbian "interest sphere". The chetnicks enjoyed, from the very outset, widespread support among the greatserbian governing authorities, primarily in those belonging to the Radical and Democratic party. The first chetnick associations emerged from the soil of the two political parties as can be ascertained by as little as a short glance at the then political trends, especially the election results. Given the structure of the population in the Vukovar area (comprised primarily of Croats and other non-Serbs) and its location (alongside the Danube where many important traffic routes converged, and where it bridged the gap between the Serbs in the east, in Vojvodina and Serbia and those in the west, in Slavonia) the chetnicks in the area had a special mission – to help greatserbian authorities supress first the communist (1920/21), and then the Croatian national movement held together by the Croatian Peasant Party, and to pave the way for a serbization of the area. This manifested itself in the colonization of more than 8.000 Serbs into the area, most of them arriving on a voluntary basis. The parties belonging to the greatserbian regime never lost their power and authority over the area until 1940. That is the reason why, soon after the foundation of the Serbian Chetnick Association Petar Mrkonjiæ, «Za Kralja i otadžbinu» («for the King and Fatherland»), the so called Raèiæ Chetnicks, it was nowhere else but Vukovar (among the first places in Slavonia) that the central chetnick administration from Belgrade founded in 1925 twelve branches of this association numbering more than 300 members. Ever since their inception, those associations penetrated all the bodies of local administration, police forces, where most often their members or even leaders held key positions. As this chetnick association most directly represented greatserbian ideas, its thriving and activities in the area sparked off massive resistance among the people in Vukovar and in the Vukovar district. Joining the Croats after 1927 was also a part of Serbs gathered around Pribièeviæ's Serbian Democratic Party (although they were not so significant in number, they had some political impact). These two parties jointly formed the PeasantDemocratic Coalition, and both appeared on the chetnicks' black list. With the introduction of the so called January 6th Dicatorship in 1929 and the emergence of the Kingdom of Yugoslavia, and due to its narrow Serb-oriented frame, the chetnick association ceased to operate completely, so too in the Vukovar area. Most of its members then joined the unique chetnick organization – The Chetnick Association for the Freedom and Honor of the Fatherland, with duke Kosta Peæanac on top. Since the chetnicks wholeheartedly supported King Alexander's dicatorship (most often under the slogans: “For the King and Fatherland”, and “one

286


King, one people, one country”), they freely continued with their activities. Thus this Chetnick association branched out into Borovo (from 1929), Vukovar (from 1931), into the Serb colonies in Podrinje, Ada, Palaèa, Silaš and Velika Mlaka (all from 1933), Nuštar and Šodolovci (from 1937) and Bršadin and Trpinja (from 1938), with a total of approximately 500 members. In the middle of 1930s those branches gradually increased in size, and a whole network of new ones emerged in the whole of Kingdom of Yugoslavia (450 chetnick branches with 213.000 members), so too in the Vukovar district. This association found a further impetus in the assassination of King Alexander in Marseille (in October 1934) and in the elections of 1935. At that time a range of subunits of the chetnick associations was founded in surrounding districts (especially those close by: the Osijek, Vinkovci, Šid and Ilok district), with which those from the Vulkovar area enjoyed most direct cooperation in almost all activities. Those were the times, however, when in several places in the surrounding areas of Slavonia serious clashes arose between the authorities and certain members of the chetnick associations on the one hand and Croatian peasants on the other, occasionally ending in bloodshed (as for example in Sibinj and Slavonski Brod in February 1935 when 15 villagers were killed, serveral wounded and several dosens were arrested, tortured and sentenced to 8-months' to three years' hard labor). The brutalities exerted by the authorities and chetnicks over Slavonian people continued for the next several months, resulting in new Croatian casualties. However, this also had its countereffect - a homogenisation of Croatian people around the Croatian Peasant Party in the Vukovar area (which showed in the Party's marked success in the May 1935 elections), but also in the emergence of a group of members of the Ustasa Movement, who fought for the idea of an independent Croatian state outside the bounds of Yugoslavia. Simultaneously the workers' movement and activities of the illegal Yugoslav Communist Party gathered force, occasional raids (as that in 1936), arrests and convictions of some communists notwithstanding. That was the reason why, given the changed political circumstances following 1935 not only in those areas but also in the rest of the country as well as abroad, the authorities had to loosen up the rein. Towards the end of 1935 public activities of the chetnick association were offically banned in many surrounding Slavonian areas, and afterwards in the area of the so called Savska banovina (Banovina of Sava). This ban, however, did not affect the chetnick organizations in Vukovar and in the Vukovar district, because, not only did they continue with their activities until the outbreak of war in 1941, but even new ones were formed. The surrounding districts saw the same thing happen (Osijek, Vinkovci, Šid, Ilok), as did the ones accross the Danube in Vojvodina. It goes without saying that none of that would have been possible had there not been for a wholehearted support of and link with the greatserbian authorities from Belgrade. All chetnick organizations from that part of East Croatia worked in unison, which could best be observed after the foundation of the so called Banovina of Croatia (in August 1939), when the “Srbi na okup” («Serbs, gather together») movement cropped up, insisting that the Vukovar district, parts of Osijek and Vinkovci, and the Šid and Ilok district be extracted from it and annexed to the Banovina of Danube, ultimately to become part of the so called “Great Serbia”. Authorities of the Banovina of Croatia prevented further public activities of this movement. In the May 1940 elections, the Croatian Peasant Party and the Serbian Democratic Party won a landslide victory over the greatserbian political forces in the Vukovar area and took over the power for the first time, which was a fact of some significance given that the Second World War was getting dangerously near. Yet, the public activities of the

287


Vukovar chetnicks, about a thousand of whom were members of Serb-dominated chetnick organizations; twenty years' government of greatserbian expansionist powers; the voluntary colonization of more than 8000 Serbs and the systematic employment of Serbs in various positions of bodies of government and administration, who implemented such politics, significantly aggravated international relations. All the consequences thus brought about remained deeply ingrained in Croats and other nonSerb peoples living in the area. The period between the two wars was just a prelude to the events that were to take took place during World War Two. This radicalized significantly the relations between the peoples, which, given the overall situation, had tragic consequences, be it for Serbs under the Ustasa regime, be it for Croats and other non-Serbs at the hands of followers of the chetnick agenda during the Second World War (1941-1945), be it for those whose political goals and ideals ran against those of the new communist authorities. In the aftermath, there were numerous casualties on all sides. The greatserbian expansionist politics, most radical representatives of which were the chetnicks, lived to see the end of the war, (1945-1990) continued into the communist era under some new circumstances and in a new form, all through the present day onyl to rear its ugly head again in the agression over the Republic of Croatia during the Croatian War of Independence (1991-1995). Only this time with even more tragic consequences, especially here in the Vukovar area. For the last time, let us hope. (Prijevod sažetka: Gabrijela Buljan) Key words: Kingdom of Yugoslavia, greatserbian ideology, Chetnik movement, town of Vukovar, the Vukovar district.

Zdravko DIZDAR_ Četnička udruženja na području Vukovara u monarhističkoj YU

Recommend Documents