Anna Todd
Poslije svega: Zauvijek sretni sretni (prvi dio) S engleskog prevela Andrea Marić
Za sve one koji su se ikada borili za nekoga ili za nešto u što vjeruju.
PROLOG
Mnogo puta u životu osjećao sam se neželjeno, kao da nikamo ne pripadam. pripadam. Moja se mama trudila, zaista zaista se iskreno trudila, trudila, ali to ednostavno nije bilo dovoljno. Previše je radila, preko dana bi spavala jer e cijelu noć bila na nogama. Trish se trudila, ali dječaku, pogotovo tako izgubljenom dječaku, potreban je otac. Znao sam da je Ken Scott nesretan, nezreo čovjek kojem se ništa što bih ja napravio nikada nije nije sviđalo. Ali malom Hardin Hardinu, koji je bio dovoljno patetičan da se ipak trudi impresionirati tog dugonju čija su vika i posrtanje ispunjavali čitav zagušeni prostor naše usrane male kuće, svidjela bi se mogućnost da taj hladni čovjek nije njegov otac. Samo bi uzdahnuo, dohvatio svoju knjigu sa stola i upitao mamu kada će Christian, ljubazni čovjek koji ga je nasmijavao recitirajući mu čitave odlomke iz starih knjiga ponovo svratiti. No odrasli Hardin Hardin Scott koji se bori s ovisnošću i bijesom koji mu je prenijelo prenijelo to govno govno od oca oc a kakvo ka kvo je imao, imao, problijedio je kao krpa. Osjećam Osjeća m se izdano, totalno i jebeno sam ljut. Ovo nema smisla. Taj otrcani zaplet sa zamijenjenim očevima, kakva koriste u svakom usranom sitcomu, ne može biti moj život. Počnu mi navirati potisnuta sjećanja. Moja mama na telefonu nakon što je jedan moj školski esej izabran za objavu u lokalnim novinama: „Moram ti ovo javit. Hardin je briljantan. Baš kao njegov otac.“ Tiho me hvalila nekome s druge strane linije. Osvrnuo sam se po malom dnevnom boravku. Crnokosi muškarac koji
upravo spava u naslonjaču s bocom tamnog pića u pored noge ni po čemu nije briljantan. On je jebeni kaos, pomislio sam kad se promeškoljio u naslonjaču, a mama naglo spustila slušalicu. Bilo je puno sličnih situacija, previše da bih brojio, a ja sam bio previše glup, previše mlad, da bih razumio zbog čega je Ken Scott bio tako distanciran prema meni, zbog čega me nikada nije grlio onako kako su drugi očevi grlili svoje sinove. Nikada nije igrao igrao bejzbol sa s a mno nom m niti me poučio ičemu osim os im tome tome kako biti jebeni pijanac. pijanac. Jeli sve bilo uludo. Je li Christian Vance moj pravi otac? Prostorija se vrti oko mene, a ja zurim u njega, u tog čovjeka koji me j navodno začeo i vidim nešto poznato u njegovim zelenim očima, u liniji njegove čeljusti. Ruke mu se tresu dok miče kosu gore, od čela i ostanem kao ukopan shvaćajući da i ja radim identičnu stvar.
1. Tessa
- To nije moguće. Ustanem pa brzo opet sjednem na klupu jer osjetim kao da se travnjak ispod mojih nogu nekako izmiče. Park se upravo puni ljudima. Hrpa obitelji s malom djecom, balonima i darovima u rukama, iako je hladno. - Istina je. Hardin je Christianov sin – reče Kimberly, a plave su joj oči bistre i fokusirane. fokusirane. - Ali Ken… Hardin sliči na njega. Sjetim se kada sam prvi put vidjela Kena Scotta, u onoj maloj slastičarnici s voćnim jogurtima. Smjesta sam znala da je to Hardinov otac; njegova tamna kosa i visok stas naveli su me na taj zaključak. - Ma je li? Ne bih rekla, osim što obojica imaju tamnu kosu. Hardin ima oči iste kao Christian i oblik lica im je isti. Zar stvarno? Mučim se zamisliti sva tri lica. Christian ima rupice u obrazima poput Hardinovih i ima iste oči… ali sve skupa jednostavno nema smisla: Ken Scott je Hardinov otac – mora biti. Christian izgleda tako mlado u usporedbi s Kenom. Znam da su slične dobi, ali Kenov alkoholizam ostavio je traga na njegovu izgledu. I dalje je zgodan muškarac, ali alkohol ga je vidljivo postarao. - Ovo je… to je… - borim se za zrak i za riječi.
Kimberly me pogleda kao da se ispričava – Znam, strašno sam ti željela reći. Bilo mi je grozno tajiti to od tebe, ali nije bilo moje da ti govorim takve stvari. Spusti ruku na moju i blago je stisne. – Christian me uvjeravao da će, čim mu to Trish dopusti, reći Hardinu. - Ja samo… - duboko udahnem. – To sada radi Christian? Sada to govori Hardinu? Opet ustanem, a Kimberlyna ruka padne s moje – Moram do njega. On će… Ne mogu čak ni početi zamišljati kako će Hardin reagirati na te vijesti, pogotovo nakon što je sinoć onako zatekao Trish i Christiana. Ovo će mu stvarno biti previše. - Da – uzdahne Kim. – Trish se nije s tim potpuno složila, ali Christian e rekao kako je i ona dovoljno blizu toj odluci, a da su stvari ionako izmaknule kontroli. Dok vadim svoj mobitel moja je jedina misao da ne mogu vjerovati kako bi Trish takvo što skrivala od Hardina. Imala sam bolje mišljenje o njoj, mislila sam da je bolja majka i sada se osjećam kao da je zapravo nikada nisam upoznala. Mobitel mi je već priljubljen uz uho, zvuk zvona Hardinova mobitela odjekuje mi u uhu, kad Kimberly reče: - Rekla sam Christianu da moraš biti s Hardinom u trenutku kad mu to bude govorio, ali Trish mu je rekla da, ako mu već kani reći, mora to učiniti nasamo... Kimberlyne usne stisnu se u tanku crtu, ona pogleda oko sebe po parku pa podigne pogled u nebo. U mome uhu sad zvoni dosadni ton automatske sekretarice na Hardinovoj govornoj pošti. Ponovno ga zovem dok Kimberly sjedi i šuti, i opet dobijem samo govornu poštu. Gurnem ljutito mobitel natrag u torbicu i počnem kršiti ruke. - Možeš li me odvesti do njega, Kimberly? Molim te?
- Da. Naravno da mogu - skoči i ona na noge dozivajući Smitha. Dok gledam tog malenog dječaka kako hoda prema nama poput batlera iz crtića, sine mi da je Smith Christianov sin... dakle Hardinov brat. Hardin ima bracu. A onda pomislim na Landona... što će ovo značiti za Landona i Hardina? Hoće li Hardin sad uopće htjeti imati ikakva posla s njim kad vise nisu obiteljski povezani? A Karen, što s dragom Karen i sa svim onim finim jelima koja priprema? Što s Kenom, s tim čovjekom koji se toliko trudio iskupiti za loše djetinjstvo dečku koji uopće nije njegov sin? Zna li Ken za sve to? U glavi mi se sve okreće, i moram vidjeti Hardina. Moram se uvjeriti da je svjestan kako sam tu za njega i da ćemo sve prebroditi zajedno. Ne mogu zamisliti kako se u ovom trenutku osjeća; sigurno je izvan sebe. - Zna li Smith? - pitam. Nakon par trenutaka tišine Kimberly reče: - Mislili smo da zna, zbog načina na koji se ponaša prema Hardinu, ali zapravo ne, on to nikako nije mogao saznati. Suosjećam s Kimberly. Već se morala nositi s nevjerom svog zaručnika, a sad još i ovo. Kada Smith stigne do nas, samo zastane i zagonetno nas pogleda, kao da mu je posve jasno o čemu smo razgovarale. To nije moguće, ali zbog načina na koji je samo prošao pokraj nas i krenuo prema autu, bez riječi, čovjek bi pomislio da nas je ipak čuo. Dok se vozimo preko Hampsteada kako bismo našli Hardina i njegova oca, panika se u mojim prsima diže i spušta, diže i spušta.
2. Hardin
Zvuk lomljave drveta prolomi se barom. - Hardine, prestani – Vanceov glas odnekud odjekuje prostorom. Još jedan zvuk lomljave, popraćen zveketom razbijenog stakla. Zvuk mi paše, pojačava moju žeđ za nasiljem. Moram lomiti stvari, moram nešto udariti, pa makar to bio predmet. I to radim. Prolome se vriskovi budeći me iz transa. Pogledam dolje u svoje ruke i vidim rascufani kraj noge skupe stolice. Pogledam blijeda lica uznemirenih stranaca oko sebe, tražeći jedno i jedino lice: Tessino. Ali ona nije ovdje i u ovom trenutku bijesa ne mogu odlučiti je li to dobro ili ne. Ona bi se prepala; ona bi se jako zabrinula za mene, počela bi paničariti i potrčala bi k meni, zovući me i od njezina glasa utihnuli bi ovi tuđi vriskovi i zaprepašteni uzdasi koji mi paraju uši. Brzo ispustim komad drveta kao da mi je opekao kožu. I osjetim kako mi se nečije ruke sklapaju oko ramena. - Vodi ga odavde prije nego što pozovu policiju! – reče Mike glasom snažnijim no što sam ga ikad čuo. - Nosise u kurac dalje od mene! – otresem Vanceove ruke i zurim u njega kroz crvenilo koje mi zastire vid.
- Zar hoćeš u zatvor?! – viče on tek koji centimetar od moga lica. Najradije bih ga gurnuo na pod, zgrabio oko vrata i… Ali još nekoliko žena vrisne i to me odvrati od namjere da krenem u tom smjeru. Osvrnem se po ovom skupom baru, primijetim komadiće rascijepljenog drveta na podu, slomljeni stolac, užasnute izraze lica gostiju. Proći će tek koji trenutak prije no što se njihova šokiranost preobrazi u gnjev što sam poremetio njihovu preskupo plaćenu potragu za srećom. Christian je opet pored mene dok jurim pokraj hostese i van. – Ulazi u moj auto pa ću ti sve objasniti – otpuhne on. Zabrinut da bi se murjaci mogli pojavit svaki čas, učinim što mi je rekao, ali nisam siguran ni što bih mislio niti što bih rekao. Unatoč njegovu priznaju, ne mogu to pojmiti. To je sve nevjerojatno, toliko da je smiješno. Sjednem na suvozačko mjesto u istom trenutku kada se on ubaci na vozačko. - Ne možeš ti biti moj otac, to nije moguće. To nema smisla, ništa od ovoga nema smisla. Gledam u ovaj skupi unajmljeni automobil pitajući se je li Tessa sada zaglavila u onom jebenom parku u kojem sam je ostavio. – Kimberly ima drugi auto, ha? Vance me pogleda s nevjericom. – Da, naravno da ima. Tiho brujanje motora blago se pojača dok se ubacuje u promet. - Žao mi je što si to ovako doznao. Sve se počelo nekako slagati u zadnje vrijeme, a onda se ovako izmaklo -uzdahne on. Šutim jer znam da ću izgubiti živce ako bilo što progovorim. Zabijem prste u svoje noge; blagi bol pomaže mi da se smirim. - Sve ću ti objasniti, ali, molim te, ne razmišljaj uskogrudno, okej? pogleda me iskosa i u očima mu vidim sažaljenje.
Neće mene nitko žaliti. - Ne obraćaj mi se kao da sam prokleto dijete, ebote! -ispalim. Vance me pogleda pa vrati pogled na cestu. - Znaš da sam odrastao s tvojim tatom, Kenom... Bili smo frendovi otkad znam za sebe. - Znaš što? Uopće to nisam znao - zabuljim se u njega. Onda okrenem glavu i počnem zuriti u krajolik koji promiče. - Očito nisam imao jebenog pojma ni o čemu. - U svakom slučaju, to je istina. Odrasli smo gotovo kao braća. - A onda si mu ti izjebao ženu? - kažem prekidajući njegovu priču za laku noć. - Slušaj - gotovo zareži. Članci na prstima gotovo su mu bijeli od siline kojom stišće volan. - Pokušavam ti nešto objasniti i zato šuti i slušaj. Duboko udahne kako bi se malo smirio. - I, da odgovorim na tvoje pitanje, ne, nije bilo tako. Tvoja mama i Ken počeli su hodati u srednjoj školi, kad se tvoja mama doselila u Hampstead. Bila je najljepša cura koju sam ikada vidio. Želudac mi se okrene kad se sjetim Vanceovih usta na njoj. - Ali Ken ju je odmah oborio s nogu. Provodili su skupa svaki trenutak svakoga dana, baš kao i Max i Denise. Nas petero bili smo svojevrsna klika, moglo bi se reći. Izgubljen u svojim ridikuloznim uspomenama, opet uzdahne, a glas mu počne zvučati kao da dolazi iz daljine. - Bila je duhovita, pametna... i ludo zaljubljena u tvog tatu... Jebiga. Moram ga konačno prestati zvati tako... zamumlja. Prsti mu lupaju po volanu kao da time potiče auto da vozi brže. - Ken je bio pametan dečko, zapravo, bio je briljantan, stvarno, i kad je i prije roka upao na sveučilište s punom stipendijom, postao je jako zauzet. Previše zauzet za nju. Provodio je sate i sate na fakultetu. Ubrzo se nas petero svelo na nas četvero, bez njega, i stvari su između mene i tvoje mame počele... pa, ja sam već bio preko ušiju zaljubljen u nju, a i
ona je počela osjećati nešto za mene. Vance malo uspori da promijeni traku i uključi klimatizaciju, da nam da više zraka. Zrak je i dalje težak i ustajao, a meni se misli komešaju poput vrtloga kada on opet progovori. - Ja sam nju oduvijek volio, i ona je to znala, ali voljela je njega, a on e bio moj najbolji prijatelj - izgovori Vance gutajući knedlu. - Kako su dani i noći prolazili, mi smo postali... bliski. Ne u seksualnom smislu, tada još ne, ali i jedno i drugo počeli smo pokazivati svoje osjećaje, prestali smo se skrivati. - Poštedi me jebenih detalja. Stisnem šake u krilu i prisilim se začepiti kako bi on mogao završiti svoju priču. - Okej, okej, dobro - reče ne skidajući pogled s ceste. - No, jedna je stvar vodila drugoj i mi smo se upustili u pravu pravcatu aferu. Ken nije imao pojma o tome. Max i Denise su ponešto sumnjali, ali nisu govorili ništa, nijedno od njih. Preklinjao sam tvoju mamu da ga ostavi jer je zapostavlja. Znam da je to sjebano od mene, ali bio sam zaljubljen u nju. Obrve mu se spoje od mrštenja. - Ona mi je bila jedini bijeg od vlastitog autodestruktivnog ponašanja. Bilo mi je stalo do Kena, ali nisam e zato mogao prestati voljeti. Snažno ispuhne zrak. - I... - potaknem ga da nastavi nakon par sekunda tišine. - Da... Pa, kada je rekla da je trudna, mislio sam kako ćemo zajedno pobjeći i da će se udati za mene, umjesto za njega. Obećao sam joj da ću se, ako odabere mene, prestati zajebavati i da ću biti tu za nju... i za tebe. Osjećam da me sada gleda, ali odbijam okrenuti glavu da i ja pogledam njega. - Tvoja je mama mislila da ja nisam dovoljno stabilan za nju i tako sam samo sjedio tamo i grizao se za jezik dok su ona i tvoj... ovaj, Ken...
objavljivali da čekaju dijete i da će se vjenčati, isti taj tjedan. Koji kurac? Pogledam ga zatečeno, ali on je očito izgubljen u prošlosti dok zuri ravno preda se na cestu. - Želio sam joj samo najbolje i nisam je mogao povlačiti po blatu, nisam mogao reći Kenu niti ikome drugome istinu o tome što se zbivalo između nas. Ponavljao sam sam sebi da on sigurno, negdje duboko, zna kako to dijete što raste u njoj nije njegovo. Tvoja mama mi se klela kako e on nije taknuo mjesecima. Vanceova ramena blago zadrhte od jeze koja ga je načas prožela. Stajao sam tamo, u odijelu, na njihovu malom vjenčanju, kao njegov kum. Znao sam da će joj on dati ono što ja nisam mogao. Nisam čak ni planirao upisati fakultet. Nisam radio ništa osim što sam naganjao udane žene i memorirao dijelove starih romana na koje moj život nikada neće nalikovati. Nisam imao plana ni novaca, a njoj je trebalo i jedno i drugo uzdahne on, kao da pokušava pobjeći od sjećanja. Gledajući ga, iznenadim se onome što mi je palo na pamet i što sam osjetio da moram reći. Stisnem šake, pa ih opustim, pokušavajući se oprijeti tom porivu. A onda opet stisnem šake i jedva prepoznam vlastiti glas dok govorim: - Dakle, moja mama je zapravo tebe iskoristila da se zabavi i onda te odbacila jer nisi imao love? Vance ispusti duboki uzdah. - Ne. Nije ona mene iskoristila. Pogleda u mom smjeru. - Znam da se tako može činiti i da sve ovo izgleda sjebano, ali morala je misliti na tebe i na budućnost. Ja sam bio totalni i krajnji zajeb, nezamislivo smeće. I ništa me nije očekivalo u životu. - A sada imaš milijune - jetko ubacim. Kako je samo može braniti, nakon svih sranja koja je napravila? Što mu je? A onda se nešto u meni preokrene i počnem razmišljati o svojoj majci koja je ostala bez dvojice muškarca koja su se poslije obogatila, dok je ona kulučila na svome poslu
i vraćala se svojoj tužnoj maloj kući. Vance kimne. - Da, ali tada se ni po čemu nije moglo slutiti u što ću se pretvoriti. Ken je bio normalan, ja nisam. Točka. - Sve dok se nije počeo ubijati od pića svaku noć. Moj se gnjev ponovno počne razbuktavati. Mislim da mu nikada neću moći umaći, tom svom gnjevu, dok me u tijelu probada osjećaj izdaje. Proveo sam čitavo djetinjstvo s jebenim pijancem, a za to je vrijeme Vance živio kao bubreg u loju. - To je još jedan od mojih zajeba - reče taj čovjek za kojeg sam tako dugo mislio da ga poznajem, da ga zaista poznajem. - Proživio sam svakakva sranja nakon što si se rodio, ali upisao sam fakultet i volio sam tvoju mamu izdaleka... - Sve dok? - Sve dok nisi navršio nekih pet godina. Bio je tvoj rođendan i svi smo se okupili radi proslave. Ti si utrčao u kuhinju, vičući „tata, tata”... Vancea izda glas i ja jače stisnem šake. - Držao si knjigu stisnutu uz prsa i na sekundu sam posve zaboravio da se ne obraćaš meni. Udarim šakom u pretinac za rukavice. - Pusti me van - ljutito zatražim. Ne mogu ovo više slušati. Sve je to tako sjebano. Sve je to previše za mene u ovom trenutku. Vance ignorira moj ispad i nastavlja voziti kroz ovu rezidencijalnu četvrt. - Nisam više mogao šutjeti. Zahtijevao sam od tvoje mame da kaže Kenu istinu. Nisam mogao više podnijeti da samo izdaleka promatram kako rasteš, a do tada sam već napravio neke stvari i osigurao si preseljenje u Ameriku. Preklinjao sam je da ide sa mnom, da dovede tebe, moga sina. Moga sina.
Želudac mi se stisne. Trebao bih jednostavno iskočiti iz ovog auta, istog trena, dok vozi. Pogledam te zgodne male kuće kraj kojih se vozimo misleći kako bih uvijek puno lakše podnio fizički bol nego ovo. - Ali ona me odbila. Rekla je kako je napravila neke testove... i da ti ipak nisi moje dijete. - Molim? Primim se za čelo. Da glavom razbijem prozor? I to bih napravio kad bih mislio da će pomoći. Pogledam u njega i vidim kako je bacio pogled lijevo pa desno. Potom primijetim kojom brzinom vozi i shvatim da je prošišao kroz svaki semafor i pored svakog znaka obaveznog zaustavljanja, očito pazeći da mi ne pruži priliku za iskakanje van. - Mislim da se jednostavno uspaničila. Ne znam - pogleda me opet. Znao sam da laže. Kasnije, godinama kasnije, priznala mi je da nije bila ni na kakvom testiranju. Ali u to je vrijeme bila nepokolebljiva. Rekla mi je samo neka pustim sve to i ispričala se zbog toga što me je ostavljala u uvjerenju da si moj. Usredotočim se na svoju šaku. Stisni, opusti. Stisni, opusti... - Prošla je još jedna godina i mi smo opet počeli razgovarati... započne on, ali u glasu mu je nešto čudno. - Hoćeš reći, opet ste se počeli jebati. Još jedan težak uzdah otme mu se s usta. - Da... svaki put kad bismo bili blizu jedno drugome, napravili bismo istu pogrešku. Ken je puno radio, u to se vrijeme pripremao za magisterij, a ona je s tobom bila kod kuće. Uvijek si bio toliko nalik na mene; svaki put kad bih došao, nos ti je bio u knjizi. Ne znam sjećaš li se ti toga, ali uvijek sam ti donosio knjige. Dao sam ti svoj primjerak Velikog Gatsb... - Stani. Sav sam se naježio od divljenja u njegovu glasu dok mi u glavu naviru raspršena sjećanja.
- Nastavili smo tako, povremeno smo se viđali godinama, i mislili smo da nitko ništa ne primjećuje. Za to sam ja bio kriv; nikada je nisam uspio prestati voljeti. Što god učinio, misao o njoj proganjala me. Preselio sam se bliže vašoj kući, u istu ulicu, točno preko puta. Tvoj je otac ipak znao; ne znam kako je doznao, ali postalo je jasno da zna. Nakon kratke tišine, i nakon što je skrenuo na drugu cestu, Vance doda: - I tada je počeo piti. Uspravim se u sjedištu udarajući svom snagom dlanovima o ploču ispred sebe. On se i ne trzne. - Znači, ostavio si me tamo s ocem alkoholičarem koji se propio samo zbog tebe i moje mame? Moj gnjevni glas ispunjava prostor automobila i jedva hvatam dah. - Pokušavao sam je uvjeriti, Hardine. Ne želim da nju kriviš, ali stvarno sam je pokušavao nagovoriti da te dovede, da dođete živjeti k meni. Nije htjela. Provuče ruku kroz kosu, kao da će je počupati iz korijena. - On je pio sve više i sve češće, ali ona i dalje nije htjela priznati da si moj, čak ni meni, i onda sam otišao. Morao sam otići. Prestane govoriti, i kad ga pogledam, primijetim da jako trepće. Uhvatim ručicu za otvaranje vrata, ali on doda gas i pritisne centralno zaključavanje nekoliko puta zaredom, tako da je zvuk zaključavanja triput odjeknuo autom. Vanceov glas zvuči šuplje kad nastavi govoriti. - Preselio sam se u Ameriku i nisam se čuo s tvojom mamom godinama, sve dok je Ken konačno nije ostavio. Nije imala novca i radila je do iznemoglosti. Ja sam dotad već počeo dobro zarađivati, ni izbliza toliko kao sad, ali dovoljno da imam ušteđevinu. Vratio sam se ovamo i našao nam stan, za nas troje, i brinuo sam se za nju dok njega nije bilo, ali ona se od mene sve više udaljavala. Ken je poslao dokumentaciju za razvod, ne znam ni sam odakle, a ona i dalje nije željela sa mnom stupiti u bilo kakvu trajnu vezu - namršti se Vance. - Nakon svega što sam učinio, još uvijek ništa nije bilo
dovoljno. Sjećam se da nas je on primio k sebi nakon što je moj tata otišao, ali nikad nisam puno o tome razmišljao. Nisam imao pojma da to čini zato što ima i osobnu povijest s mojom mamom, i naravno da nisam slutio da to čini zato što sam mu sin. Ionako narušena slika o mojoj mami sada je potpuno uništena. Potpuno sam je prestao poštovati. - I tako, kad se ona opet vratila u tu staru kuću, ja sam se i dalje financijski brinuo za vas dvoje, ali otišao sam u Ameriku. Tvoja mama mi e počela vraćati čekove koje bih slao iz mjeseca u mjesec, nije se javljala na moje pozive, pa sam počeo misliti da je našla nekog drugog. - Nije. Samo je svaki dan radila po cijeli dan. Svoje tinejdžerske godine ja sam doma provodio posve sam. Zato sam valjda i upao u loše društvo. - Mislim da je čekala da se on vrati - brzo domet ne Vance, pa malo pošuti. - Ali on se nije vratio. Ostao je pijanac još više godina, dokle god ednom, iz nekog razloga, nije odlučio da mu je dosta. Godinama nisam razgovarao s njim. A onda mi se javio, kad je preselio u Ameriku. Bio je već dugo trijezan, a ja sam upravo bio izgubio Rose. Rose je bila prva žena nakon tvoje mame koju sam mogao pogledati a da pred sobom ne vidim Trishino lice. Bila je tako draga, i činila me sretnim. Znao sam da nikoga neću voljeti tako silno kao tvoju mamu, ali bio sam zadovoljan s Rose. Bili smo sretni i gradio sam svoj život s njom, ali očito sam bio proklet... a ona bolesna. Rodila je Smitha i onda sam je izgubio zauvijek... Zastanem, gotovo bez daha. - Smith. Toliko sam se izludio pokušavajući povezati sve sjebane detalje zajedno, da nisam ni pomislio na maloga. Što sve ovo znači? Jebote. - Malog genijalca doživio sam kao svoju drugu priliku da budem otac. Zbog njega se nisam raspao nakon što mu je umrla majka. Uvijek me podsjećao na tebe kad si bio mali; izgleda baš poput tebe kad si bio tih godina, samo su mu oči i kosa svjetliji.
Sjetim se kako je i Tessa rekla isto to kad smo upoznali maloga, ali ja nisam vidio nikakve sličnosti. - Ovo je... ovo je totalno sjebano. To je jedino što sam uspio reći. Mobitel mi vibrira u džepu, ali samo pogledam prema svojoj nozi, kao da je to vibriranje neka fantomska senzacija, i ne uspijevam se pomaknuti niti toliko da odgovorim na poziv. - Znam da jest, i oprosti. Kad si i ti došao u Ameriku, nadao sam se da ću nekako moći biti blizu tebi, a da se pritom ne postavljam kao otac. Ostao sam u kontaktu s tvojom mamom, zaposlio sam te u Vanceu i nastojao sam ti se približiti do one mjere do koje mi ti sam dopustiš. Popravio sam svoj odnos s Kenom, iako će među nama uvijek ostati određenog neprijateljstva. Mislim da me je žalio kad sam izgubio suprugu, a do tog trenutka i sam se već puno promijenio. A ja sam samo želio biti blizu tebi - pristao bih na sve, pomirio bih se s toliko koliko mogu dobiti. Znam da me sada mrziš, ali volio bih misliti kako sam se, barem nakratko, uspio približiti tebi. - Čitavog si mi života lagao. - Znam. - A isto tako i mama i moj... Ken. - Tvoja je mama još uvijek u fazi nijekanja - reče Vance. Opet je opravdava. - Jedva da bi to sve i priznala, čak i sad. A što se tiče Kena, uvijek je imao određene sumnje, ali tvoja mama mu ih nikada nije potvrdila. Vjerujem kako se on i dalje oslanja na to da postoji neka mala šansa da si zaista njegov sin. Prevrnem očima na taj apsurd koji je upravo izgovorio. - Ti meni govoriš da je Ken Scott dovoljno glup da vjeruje kako sam ja njegovo dijete nakon svih tih godina što ste mu se ti i ona jebali iza leđa? - Ne. Zaustavljajući automobil pokraj ceste, prebaci u ler i pogleda me
ozbiljno i napeto. -Ken nije glup. On se samo nada. Volio te je - i još te voli - i ti si jedni razlog zbog kojeg je prestao piti i vratio se studiju. Iako e znao da postoji i drugačija mogućnost, ipak je sve to učinio, radi tebe. Iskreno žali zbog svega što si zbog njega proživio, i ti i tvoja mama. Stresem se dok mi slike, koje ispunjavaju moje noćne more, prolaze pred očima. Dok ponovno gledam što su joj oni pijani vojnici napravili, prije toliko godina. - I kažeš, nije bilo nikakvog testiranja? Kako onda uopće možeš znati da si mi ti otac? Ne mogu vjerovati da ga to pitam. - Jednostavno znam. A znaš i ti. Svi uvijek govore kako sličiš na Kena, ali ja znam da je to moja krv, to što teče tvojim venama. I zbog vremenskog slijeda on ti nikako ne može biti otac. Nema nikakve šanse da e ona zatrudnjela s njim. Zagledam se u drveće vani, a mobitel mi opet počne vibrirati. - Zašto sad? Zašto mi sada sve ovo govoriš? - pitam ga, a glas mi je povišen. Moje ionako krhko strpljenje počelo je nestajati. - Zato što je tvoja mama postala paranoična. Ken mi je nešto spomenuo prije dva tjedna, htio je da napraviš neke krvne pretrage kako bi pomogao Karen i ja sam to spomenuo tvojoj mami... - Kakve pretrage? Kakve veze sad Karen ima s bilo čim? Vance pogleda prema džepu mojih hlača, a onda prema vlastitom mobitelu koji vibrira nasred upravljačke konzole. - Mislim da bi se ipak trebao javiti. I mene upravo zove Kimberly. Ali ja odmahnem glavom. Nazvat ću Tessu čim iziđem iz ovog auta. - Stvarno mi je žao zbog svega ovoga. Ne znam što mi je bilo da sam sinoć otišao k njoj. Nazvala me je i ja sam jednostavno... Ne znam. Kimberly će postati moja žena. Volim je više od svega, čak i više nego što sam volio tvoju mamu. Drugačija je to ljubav, dobro, ali je uzvraćena, i ona mi je sada sve. Strašno sam pogriješio što sam opet otišao vidjeti
tvoju mamu i provest ću ostatak života nastojeći to popraviti. Ali neću se čuditi ako me Kim ostavi. Joj, daj me poštedi tog cendranja. - Aha, Kapetane Logični. Stvarno je moguće da nisi trebao pokušati poševiti moju mamu na kuhinjskom kredencu. On se zagleda u mene. - Zvučala je uspaničeno i rekla mi je da se prije vjenčanja želi uvjeriti kako je prošlost sada zaista samo prošlost. A ja sam ogledni primjer čovjeka koji donosi katastrofalne odluke - reče posramljeno i zabubnja prstima po volanu. - To mogu i ja reći za sebe - promrmljam i posegnem prema kvaki na vratima. On me uhvati za ruku. - Hardine. - Ne pokušavaj - izvučem ruku i izađem iz auta. Treba mi neko vrijeme da pojmim sve ovo sranje. Upravo me je bombardirao prevelikim brojem odgovora na pitanja koja nisam ni znao postaviti. Moram disati, moram se smiriti, moram se maknuti od njega i doći do svoje cure, do svoga spasa. - Želim jedino da se makneš od mene. Obojica to znamo - kažem mu vidjevši da ne pomiče automobil. Na trenutak se zagleda u mene pa kimne i ostavi me tamo, na cesti. Osvrnem se po ulici i primijetim poznate fasade malo dalje. Samo edan blok dijeli me od kuće moje mame. Krv mi udara u ušima dok hodam i guram ruku u džep kako bih nazvao Tessu. Moram čuti njezin glas, potrebna mi je da me vrati u stvarnost. Dok gledam poznatu zgradu, čekajući da mi odgovori na poziv, moji demoni bore se u meni, vukući me natrag u udobnu, poznatu tamu. Poriv da potonem sve je jači sa svakim neodgovorenim zvonom i ubrzo noge me same nose preko ceste. Gurajući mobitel natrag u džep, otvaram vrata i ulazim u poznati prostor svoje prošlosti.
3. Tessa
Slomljeno staklo pucketa mi pod nogama dok se s nelagodom premještam s noge na nogu, strpljivo čekajući, ili barem onoliko strpljivo koliko mogu. Naposljetku, kad je Mike konačno prestao razgovarati s policijom, priđem mu. – Gdje je on? – pitam ne baš ljubazno. - Otišao je s Christianom Vanceom. U Mikeovim očima nema nikakvih emocija. Njegov pogled natjera me da se malo smirim, shvaćajući da on ni za što od ovoga nije kriv. Danas je njegovo vjenčanje i već je upropašteno. Pogledam slomljeni stolac i komade drveta po podu i ignoriram bučno došaptavanje znatiželjnika oko nas. Želudac mi je stisnut u čvor i pokušavam biti sabrana. – Kamo su otišli? - Ne znam – reče on i pokrije lice dlanovima. Kimberly me potapše po ramenu. – Čuj, kada policija završi s ovima tu, budemo li još prisutne, možda će htjeti razgovarati i s tobom, znaš. Pogledavam prema vratima, pa prema Mikeu. Kimnem te krenem van za Kimberly. Ne želim privući pažnju nikakvih policajaca. - Možeš li opet nazvati Christiana? Oprosti, ali stvarno moram razgovarati s Hardinom. Stresem se od hladnoće vani.
- Sad ću, samo malo – obeća ona i krenemo prema njezinu unajmljenom automobili na parkiralištu. U trbuhu osjetim spori, mučni osjećaj propadanja dok promatram kako oš jedan policajac ulazi u elegantni bar. Užasno se bojim za Hardina, ne zbog policije, nego zbog toga kako će se on nositi sa svim tim, ovako sam s Christianom. Pogledam Smitha koji sjedi tiho na stražnjem sjedalu auta, pa se laktovima naslonim na haubu i sklopim oči. - Kako misliš, ne znaš? – viče Kimberly trgnuvši me iz mojih misli. – E pa mi ćemo ga naći! – ispali i poklopi slušalicu. - Što se zbiva? Srce mi lupa tako glasno da se bojim kako neću čuti njezine riječi. - Hardin je izašao iz auta i Christian ne zna gdje je sad. Ona energično podigne ruke i skupi kosu u visoki rep. – Još malo pa je vrijeme za to prokleto vjenčanje – reče pogledavajući prema vratima bar u kojem Mike stoji sam samcat. - Ovo je katastrofa - progunđam moleći se u sebi da je Hardin sad negdje na putu natrag ovamo. Dohvatim opet mobitel i osjećaj panike na trenutak popusti kad vidim njegovo ime na popisu propuštenih poziva. Drhtavim rukama zovem ga opet i čekam. I čekam. I ništa. I opet zovem, i opet, ali mobitel me svaki put samo prebaci na govornu poštu.
4. Hardin
- Jack i colu - zalajem. Ćelavi barmen zuri u mene dok dohvaća praznu čašu i puni je ledom. Šteta što se nisam sjetio pozvati i Vancea; mogli smo popiti piće kao otac i sin. Jebote, kako je ovo sjebano. - Dajte mi dupli, zapravo - ispravim narudžbu. - Shvaćam - sarkastično odgovori ljudina. Oči mi polete prema ekranu starog televizora na zidu, čitam slova na dnu ekrana. Reklama je za neku osiguravateljsku kuću, a čitav ekran prekriva lice bebe koja guguće. Iz kojeg razloga guraju te bebe u svaku reklamu, to nikad neću shvatiti. Barmen bez riječi gurne piće preko drvenog šanka k meni, baš u trenutku kad beba s ekrana ispusti zvuk koji bi valjda trebao još više „očaravati” od gugutanja, a ja prineseni čašu ustima puštajući svom umu da me odnese daleko, daleko odavde. * * *
- Zašto si to kupila? Pa to je za bebe - pitao sam je. Sjela je na rub kade i podigla kosu u visoki rep. Počeo sam se brinuti
da je opsjednuta djecom - prema ovom što vidim, čovjek bi to lako pomislio. - Nije to za bebe - rekla je Tessa i nasmijala se. - Samo na pakiranju ima sliku tate s bebicom. - Stvarno ne razumijem zašto su tu stavili bebu. Podignem kutiju s proizvodima za brijanje koji mi je Tessa donijela, proučavam bucmaste dječje obraščiće i pitam se kakve veze, dovraga, beba ima sa sredstvima za brijanje. Ona slegne ramenima. - Ne razumijem ni ja, ali sigurno se zbog slike bebe proizvod bolje prodaje. - Možda među ženama koje kupuju ta sranja svojim dečkima ili muževima - ispravim je. Nijedan normalan muškarac ne bi uzeo ovu stvar s police u dućanu. - Ne, sigurna sam da i očevi to kupuju. - Aha, možeš misliti. Razderem omot kutije i poredam sadržaj ispred sebe pa potražim njezin pogled u odrazu zrcala. - Zdjelica? - Da, to je za kremu. Bolje ćeš se obrijati ako koristiš četkicu za brijanje. - A otkud ti to znaš? - podignem obrvu promatrajući je. Nadam se da nije to naučila od Noe. Njezin se osmijeh raširi još više. - Informirala sam se. - Naravno da jesi. Moja ljubomora nestane, a ona me zaigrano lupne nogom. - Budući da si očito veliki stručnjak u području brijanja, dođi i pomozi mi - kažem joj. Uvijek sam koristio običnu pjenu i žilet, ali s obzirom na to da je ona
očito uložila određeni trud u ovo, neću joj proturječiti. A iskreno, ideja da me ona obrije najednom mi se čini vrlo seksi. Tessa se nasmiješi i ustane pa stane pokraj mene ispred umivaonika. Uzme tubicu kreme i istisne malo u zdjelicu, pa četkicom zamuti gustu pjenu. - Evo ga - smiješi se pružajući mi četkicu. - Ne, ti ćeš to. Vratim joj četkicu u ruku pa položim dlanove na njezine bokove. Samo navali. Podignem je na umivaonik. Kad se smjestila, raširim joj noge i stanem između njih. Izraz lica joj je napet i pozoran dok umače četku u pjenu i nanosi je preko moje vilice. - Stvarno mi se nikamo ne ide večeras - kažem joj. - Imam baš puno posla. A ti me stalno ometaš - kažem joj hvatajući rukom njezinu sisu. Nježno je stisnem. Njoj ruka poskoči, a malo pjene za brijanje kapne mi na vrat. - Sva sreća da ti žilet nije bio u ruci - zafrkavam je. - Da, sreća - uzvraća ona i dohvaća nov novcati žilet. Malo se gricne za svoje pune usne i pita: - Jesi li siguran da želiš da ti ja to napravim? Bojim se da bih te slučajno mogla porezati. - Prestani se bojati - nacerim se. - Kladim se da si i taj dio dobro proučila na internetu. Djetinjasto mi se izbelji, a ja se nagnem da je poljubim prije no što me počne brijati. Ona nije rekla ništa. Naravno, kad sam u pravu. - Ali da znaš, ako me porežeš, bolje ti je da te ne uhvatim - smijem se. Ona se opet namršti. - Daj, budi miran. Ruka joj se blago trese, ali brzo povrati sigurnost dok nježno povlači britvom duž linije moje čeljusti. - Trebala bi jednostavno otići bez mene - kažem i zatvorim oči.
Dok mi Tessa brije lice, osjećam se nekako ugodno i neobično umireno. Nije mi se išlo na večeru k mome ocu, ali Tessa je već poludjela što smo stalno u stanu i kad nas je Karen pozvala da dođemo, bez razmišljanja je pristala. - Ako ostanemo večeras doma, prebacit ću dogovor za ovaj vikend. Hoćeš li do vikenda završiti s tim poslom? - Valjda hoću... - nevoljko kažem. - Onda ih ti nazovi pa im to reci. Kad te obrijem, napravit ću nam večeru, a ti se možeš primiti posla. Jagodicom prsta takne mi usne dajući mi znak da ih uvučeni, pa pažljivo obrije područje oko njih. Kad je završila, rekao sam joj: - Mislim da bi trebala popiti ono vino iz hladnjaka jer je otvoreno već treći dan. Još malo pa će se pretvoriti u ocat. - Ja... Ne znam baš - reče oklijevajući. Odmah sam znao što misli. Otvorio sam oči, a ona je spustila ruku iza leđa kako bi otvorila slavinu i namočila ručnik. - Tess - prstom joj podignem bradu. - Slobodno možeš piti ispred mene. Pa nisam ja nikakav alkoholičar. - Znam, ali ne želim da ti bude nelagodno. Uostalom, ni ja ne trebam piti toliko vina. Ako ti ne piješ, ne moram ni ja. - Nije moj problem piće. Problem je samo kad me nešto raspizdi, a popio sam - e, to je problem. - Znam - promrlja ona. Zna ona to itekako dobro. Obriše mi lice toplim ručnikom otirući višak pjene za brijanje. - Grozno se ponašam samo kad pijem kako bih riješio neko sranje, a u zadnje vrijeme nije bilo neke potrebe za takvim rješenjima, pa sam okej. Čak i ja znam da to baš i nije potpuna istina.
- A ni u kojem slučaju ne želim postati pijanica kakav je bio moj otac, koji bi pio dok ne poglupi i dok sve oko sebe ne dovede u opasnost. A budući da si ti slučajno ta jedna i jedina osoba do koje mi je neki kurac stalo, ne kanim više piti u tvojoj blizini. - Volim te - jednostavno mi je odgovorila. - I ja volim tebe. Prekidajući taj trenutak smrtne ozbiljnosti, između ostalog i zato što više nisam htio govoriti o takvim stvarima, zagledam joj se u tijelo naslonjeno na umivaonik. Na sebi ima moju bijelu majicu i ispod nje baš ništa osim malih crnih gaćica. - Možda ću te sad morati zadržati u svojoj blizini, sad kad vidim da me znaš pravilno obrijati. Ti kuhaš, čistiš... Ona me zvizne šakom u rame i prevrne očima. - A što ja imam od svega toga? Ti si nered na dvije noge; pomogneš mi kuhati otprilike ednom tjedno, ako i toliko. Ujutro si mrzovoljan... Prekinem je gurajući glavu među njezine noge i gurajući tkaninu njezinih gaćica u stranu. - Hm, valjda i ti moraš barem u jednoj stvari biti dobar - naceri se dok guram jedan prst u nju. - U samo jednoj stvari? - kažem i dodam još jedan prst, a ona zastenje zabacujući glavu. Barmenova ruka tresne o šank ispred mene. - Pitao sam te hoćeš li još edno piće? Zatrepćem nekoliko puta i pogledam oko sebe, po baru, a potom podignem lice prema njemu. - Aha - pružim mu čašu. Slike iz sjećanja blijede dok čekam da mi opet natoči. - I opet duplo.
Dok stari, ćelavi gad od barmena odlazi nekud niz bar, začujem začuđeni ženski glas: - Hardin? Hardin Scott? Okrenem glavu i ugledam donekle poznato lice Judy Welch, stare mamine prijateljice. No dobro, bivše prijateljice. - Aha - kimnem primjećujući da je prilično ostarjela. - Čovječe božji! Koliko je prošlo... šest godina? Sedam? Zar si sam ovdje? Stavi mi ruku na rame i popne se na jedan od barskih stolaca pokraj mene. - Aha, tako nešto i da, sam sam ovdje. Moja mama te neće doći naganjati. Judy ima ono nesretno lice žene koja je puno previše popila u životu. Kosa joj je iste platinaste boje kakvu je nosila dok sam bio tinejdžer, a njezini implantati djeluju preveliki za njezin krhki stas. Sjećam se kad me e prvi put dotaknula. Osjetio sam se kao muškarac - jebući maminu frendicu. A sad, kad je pogledam, ne bih je pojebao ni kurcem ćelavog barmena. Ona mi namigne. - Definitivno si odrastao. Moje se piće pojavi preda mnom i strusim ga u sekundi. - Pričljiv si kao i uvijek - potapše mi ona opet rame dovikujući barmenu svoju narudžbu. Onda se opet okrene k meni. - Došao si utopiti tugu? Ljubavni jadi? - Ni jedno ni drugo - kažem. Vrtim čašu u ruci i slušam kako led zvecka o staklo. - Pa, ja sam došla utopiti poprilično jednoga i drugoga. Dakle, daj da ti i ja popijemo jednu zajedno - reče Judy s osmijehom koji pamtim iz davnine i naruči rundu jeftinog viskija za nas.
5. Tessa
Kimberly poliko psuje Christiana preko telefona da nakon što prestane mora zastati kako bi povratila dah. Ispruži ruku do mog ramena. Nadam se da Hardin samo šeće okolo da raybistri glavu. Christian kaže da ga je morao ostaviti malo na miru – zagunđa sa negodovanjem. Ali znam ja Hardina i ynam da on sad ne bistri glavu šetnjom. Ponovo ga pokušam dobiti na mobitel ali odmah me prebavuje na govornu poštu. Očito je ugasio mobitel. - Što misliš hoće li doći na vjenćanje? – pogleda me Kim – Znaš zato da napravi scenu? Želim joj reći kako on neće napraviti rakvo što, ali znajući pod kakvim e pritiskom ne mogu zanjekati da je to moguće. - Ne mogu vjerovati da to uopće predlažem – oprezno zapoćne Kim – ali možda bi naposljetku ti trebala doći na vjenćanje, ako ništa drugo da se uvjeriš kako se on neće pojaviti. Osim toga, vjerovatno će te pokušati potražiti, a s obzirom na da nikoga neće moći dobiti na telefon, vjerovatno će te na vjenćanju najprije tražiti. Od pomisli da bi se Hardin mogao pojaviti u crkvi i napraviti scenu istog mi trenutka pozli. Ali sebićno se ponadam da će on stvarno doći jer u suprotnom nemam pojma gde bih ga uopće tražila. Brine me to što je ugasio mobitel - želi li on uopće biti pronađen? - Možda si u pravu.
Možda da odem i samo prićekam vani ispred crkve? – predložim. Kimberly mi s razumevanjem kimne glavom, ali izraz u očima joj se promijeni kad ugleda kako se luksuzni crni BMW zaustavlja na parkiralištu, odmah do njezina unajmljenog auta. Christian izlazi odjeven u odijelo. Nikakvoga glasa od njega? – pita prilazeći. Naginje se kako bi poljubio Kimbery u obraz. – vjerovatno je tako navikao – ali se ona izmakne i on joj usnama nije uspeo dotaknuti obraz. - Oprosti ćujem ga kako joj je šapnuo. Ona odmahne i usmjeri pažnju na mene. Srce me boli zbog nje: zaista nije zaslužila takvu izdaju. A valjda to i jest bit svake izdaje: ona ne bira zrtve i najradije napada one koji joj se ne nadaju niti je zaslužuju. - Tedda ide s nama. Prićekat će vani Hardina ako se odluči pojaviti na vjenčanju - počne objašnjavati. Potom ipak pogleda Christiana u oči. Tako da se dok svi mi budemo unutra, ona pobrine da ništa ne naruši ovaj savršeni dan. Otrov u njezinom glasu jasan je, ali govori mirno i tiho. Christian zavrti glavom. – Ne iddemo na prokleto vjenćanje. Ne nakon svih ovih sranja – reće svojoj zarućnici. - Zašto ne? – pita ga Kimberly očiju hladnih kao smrt. - Zbog ovoga - mahne Vance rukom između nas dvoje - i zato što su oba moja sina važnija od nekakvog vjenčanja, posebno ovog. Ne očekujem od tebe da mirno sjediš s osmijehom u istoj prostoriji s njom. Kimberly izgleda iznenađeno, ali, čini se, barem malo zadovoljnije zbog njegovih riječi. Ja samo gledam i šutim. Pogodilo me kako je Christian, po prvi put preda mnom, i Hardina i Smitha nazvao svojim sinovima. Toliko e toga što bih mogla sada reći ovom čovjeku - toliko ružnih riječi koje ednostavno žele poletjeti prema njemu - ali znam da ne smijem to učiniti. Od toga nitko ne bi imao ništa dobroga, a moja pažnja mora ostati
fokusirana na to gdje bi Hardin mogao biti i kako se nosi s vijestima. - Ljudi će svašta govoriti. Pogotovo Sasha - namršti se Kimberly. - Jebe mi se za Sashu i za Maxa, i za bilo koga. Neka pričaju što hoće. Mi živimo u Seattleu, ne u Hampsteadu. On pruži ruke prema njezinima i ona mu ovaj put dopusti da joj dlanove skupi među svoje. - Jedino što mi je sada važno jest da popravim svoje pogreške - reče drhtavim glasom. Hladna ljutnja koju prema njemu osjećam počinje se topiti, ali samo malo. - Nisi smio pustiti Hardina iz auta - reče Kimberly držeći se i dalje za ruke s Christianom. - Zapravo ga nisam mogao zaustaviti. Znaš Hardina. A onda mi se i kopča sigurnosnog pojasa u autu zaglavila, i nisam uspio ni vidjeti kamo e krenuo... dovraga! -reče, a Kimberly mu blago kinine, u znak suglasnosti. Konačno osjetim da je došao trenutak da progovorim. - Što mislite, kamo je otišao? Ako se ne pojavi na vjenčanju, gdje da ga potražim? - Pa, upravo sam ga tražio u oba bara za koja znam da su otvorena ovako rano - reče Vance mršteći se. - Za svaki slučaj. Izraz lica mu se smekša kad me pogleda. - Sad znam da ga nisam smio odvajati od tebe da mu kažem ono. To je bila ogromna greška, a znam da si ti jedino što on sada treba. Nesposobn Nespos obnaa smisliti išta ni blizu blizu pristojno pristojno da bih rekla Vanceu, samo mu kratko kimnem i izvadim opet mobitel da pokušam nazvati Hardina. Znam da mu je ugašen, ali svejedno moram probati. Dok zovem, Kimberly i Christian tiho se promatraju držeći se za ruke, kao da oboje u očima onog drugoga traže nekakav znak. Kad spustim mobitel, on me pogleda i kaže: -Vjenčanje počinje za dvadeset minuta. Mogu te ja tamo odvesti, ako želiš. Kimberly podigne dlan. - Ja ću je odvesti. Ti uzmi Smitha i otiđi s njim
natrag u hotel. - Ali... - počne se on protiviti, no, s obzirom na izraz njezina lica, mudro odluči zaustaviti se u pola riječi. - I ti ćeš onda doći u hotel, zar ne? - pita je očiju punih straha. - Da - uzdahne ona. - Neću isti čas napustiti državu. Olakšanje zamijeni paniku na njegovu licu i on pusti Kimberlyne ruke. - Pazi na sebe i nazovi me ako bilo što treba. Znaš gdje je crkva, zar ne? - Znam. Daj mi svoje ključeve - ispruži ona ruku prema njemu. - Smith e zaspao, a ne želim ga buditi. U mislima joj plješćem na tom čvrstom držanju. Na njezinu mjestu, ja bih se raspala. ras pala. Zapravo, ja se s e već jesam raspala, iznutra. Za manje od deset minuta Kimberly me ostavlja ispred malene crkve. Većina uzvanika već je unutra, na vanjskim stepenicama stoji tek nekoliko ljudi. Sjednem na klupu i pogledom pretražujem ulice tražeći bilo kakav znak Hardina. Sa svoga mjesta vani čujem kako je upravo počela svadbena koračnica u crkvi i zamišljam Trish u vjenčanici, kako hoda prema oltaru i prema svome mladožen mladoženji. ji. Nasmiješena N asmiješena i blistava i prelijepa. Ali slika Trish u mojoj glavi ne slaže se sa slikom majke koja jedinom sinu laže o tome tko mu je otac. Stepenice su sada prazne jer je onih preostalih nekoliko uzvanika ušlo unutra gledati Trishino i Mikeovo vjenčanje. Minute polako prolaze i čujem gotovo svaki zvuk koji dopire iz malog zdanja. Pola sata kasnije čuje se veselje iznutra, mladoženja i mladenka proglašeni su mužem i ženom, i ja ustanem da odem. Ne znam kamo bih pošla, ali ne mogu samo sjediti ovdje i čekati. Trish će svaki čas izići iz crkve, a samo mi još fali da se danas još i sukobim s mladenkom. Počnem hodati putem kojim smo ovamo došli, barem mi se tako čini.
Ne sjećam sjeća m se točno točno puta, ali svejedno, kao da mi se ikamo ikamo žuri. žuri. Opet izvadim mobitel i opet zovem Hardina, ali mobitel mu je i dalje ugašen. I moja se baterija bliži kraju, ali ne želim gasiti mobitel jer bi me Hardin možda mogao nazvati. Dok nastavljam svoju potragu besciljno hodajući po kvartu i zavirujući u restorane tu i tamo, sunce se počinje spuštati po londonskom nebu. Trebala sam pitati Kimberly da mi posudi jedan od njihovih unajmljenih automobila, ali nisam bila koncentrirana u tom trenutku, a ona, osim toga, sada mora rješavati i svoje brige. Auto koji je unajmio Hardin i dalje stoji na parkiralištu pred Gabrielom, onim elegantnim barom, ali ja nemam rezervni ključ. Ljepota i dražest Hampsteada nestaju sa svakim korakom koji pravim prema prema drugom drugom kraju grada. Nog Nogee me bole, a proljetni proljetni zrak zrak sve je hladniji ladniji kako se bliži noć. Nisam trebala obući ovu glupu haljinu ni ove glupe cipele. Da sam znala u što će se pretvoriti ovaj dan, obukla bih trenirku i teniske da mi bude lakše naganjati Hardina po gradu. Ubuduće, ako ikada opet odem ikamo s njim, to će mi biti obavezna oprema. Nakon nekog nekog vremena vremena ne ne znam poigrava poigrava li se to moj um sa mnom mnom ili mi mi e ulica po kojoj lunjam zaista poznata. Obrubljena je malim kućama, dosta nalik na Trishinu kuću, ali kad nas je Hardin vozio k njoj, napola sam spavala i ne mogu se pouzdati u svoje sjećanje. Sretna sam što su ulice uglavnom prazne i što su, čini se, svi ljudi već u kućama. Da nije tako, da se moram susretati s ljudima koji upravo napuštaju barove, bila bih još paranoičnija. paranoičnija. Gotovo brizn briznem u plač olakšanja kad ug ugledam, ledam, mislim, Trishinu kuću malo dalje. Sad je već mrak, ali ulična je rasvjeta dobra i dok se približavam, sve sam sigurnija da je to ta kuća. Ne znam hoće li Hardin biti tu, ali čak i ako ne bude, nadam se da će barem vrata biti otključana, da mog oguu ući i napiti napiti se vode. Satima Satima sam besciljn bes ciljnoo hodala po gradu. Sva sreća što sam uopće nabasala abasa la na jedinu jedinu ulicu u ovom golemom gradu od koje bih mogla imati ikakve koristi. Dok se približavam Trishinoj kući, pažnju mi privuče treperavi neonski
znak u obliku medvjeda. Mali bar smješten je između kuće i druge ulice. Osjetim kako me podilaze žmarci. Mora da je Trish bilo jako teško ostati u toj kući, tako blizu bara iz kojeg su došli njezini napadači kada su tražili Kena. Hardin mi je jednom rekao kako si jednostavno nije mogla priuštiti da se odseli. Način na koji je to rekao, pomirljivo, sliježući ramenima, tad me je iznenadio. Ali, nažalost, novac ne zna za milosrđe. On je unutra, osjećam to. Stignem do malog bara i kada otvorim željezna vrata, najednom se zastidim zbog svoje odjeće. Izgledam kao potpuna luđakinja u ovoj haljinici i golih nogu, bosa, s cipelama u ruci. Izula sam ih još prije sat vremena. Spustim štikle na tlo i pažljivo ih nazujem lecajući se od bola koji mi izazivaju na mjestima gdje su mi već nabile žuljeve. U baru nema mnogo ljudi i treba mi tek trenutak da pogledom pretražim prostoriju i ug ugledam ledam Hardin Hardina koji sjedi za šankom s čašom dign dignutom do usana. Srce mi se prolije po podu. Znala sam da ću ga ovakvog pronaći, ali ipak se osjećam poraženo. Ipak sam se nadala, svaka čestica u meni nadala se da neće odmah početi pićem liječiti svoju bol. Duboko udahnem prije nego nego što krenem krenem prema prema njemu. njemu. - Hardine - dodirnem ga po ramenu. On se okrene skupa s barskim stolcem prema meni, a moj želudac okrene se zbog prizora koji vidim. Oči su mu krvave, toliko krvave da mu se jedva vide bjeloočnice. Obrazi su mu zažareni, a miris alkohola toliko e snažan da ga mogu osjetiti na jeziku. Dlanovi mi se počnu znojiti, a usta sušiti. - Ma vidi tko nam je došao - propenta on. Čaša u njegovoj ruci gotovo e prazna i lecnem se ugledavši još tri prazne čaše na šanku ispred njega. Kako si me uopće pronašla? Zabaci glavu i iskapi ostatak smeđe tekućine pa odmah zazove barmena: barmena: - Još jedno! jedno! Premjestim Premjestim se tako da mi je lice odmah odmah ispred njegova, da ne može skrenuti pogled.
- Bejbi, jesi li dobro? Znam da nije, ali ne znam kako bih mu pristupila dok ne procijenim u kakvom je raspoloženju i koliko je dosad popio. - Bejbi... - polako izgovori, zagonetno, kao da misli na nešto posve drugo. Ali onda se prene i uputi mi ubojit osmijeh. - Aha, da, da, dobro sam. Daj sjedi. Hoćeš nešto popiti? Daj popij jedno... - barmeeeen, još edno! Barmen me pogleda, a ja odmahnem glavom. Ne primijetivši to, Hardin privuče k sebi jedan od stolaca i potapše sjedalo. Bacim još pog pogled led oko sebe pa se popnem na visoku barsku stolicu. - Reci, kako si me našla? - ponovno me pita. Zbunjena sam i zatečena njegovim ponašanjem. Očito je posve pijan, ali nije to ono što mi smeta; smeta mi taj neki razdragani, mirni ton koji osjećam u njegovu glasu. Već sam ga prije čula i nikad sa sobom još nije donio ništa, ali baš ništa dobro. - Hodala sam okolo satima i prepoznala sam kuću tvoje mame preko puta, pa sam s am zn znala... ala.. . no, znala znala sam s am da te ovdje trebam potražiti. potražiti. Stresem se sjetivši se Hardinovih priča o tome kako je Ken noći i noći provodio u ovom, baš u ovom baru. - Moja mala detektivka - nježno reče Hardin dižući ruku kako bi mi zataknuo kosu iza uha. Ne trznem se, ne izmičem se, unatoč nervozi koja već počinje ključati u meni. - Ideš sada sa mnom? Idemo natrag u onaj hotel noćas, a onda ujutro možemo na put. U tom trenutku barmen stavi novo piće preda nj, a Hardin ozbiljno pogleda pogleda u času. - Ali ne još. - Molim te, Hardine - pogledam u njegove krvave oči. - Strašno sam umorna, a znam da si i ti umoran.
Pokušavam ga dobiti na svoju slabost, pazim da ne spomenem Christiana ili Kena. Nagnem se bliže k njemu. - Noge mi otpadaju, a nedostajao si mi cijeli dan. Christian te isto tražio, ali te nije mogao naći. Ja sam već dugo na nogama i stvarno bih htjela sada otići u hotel. S tobom. Znam ga dovoljno dobro da bih bila sigurna kako bi, da sam počela pričati o bilo kojoj težoj temi, temi, on pukn puknuo uo i da bi ova njegova njegova mirnoća irnoća nestala u sekundi. - Očito me nije stvarno tražio. Počeo sam piti... - Hardin podigne svoju čašu - u baru ispred kojeg me praktički ostavio. Naslonim se na njega, a on opet počne go govoriti voriti prije neg negoo što sam smislila što bih rekla. - Daj, popij piće. Tu mi je prijateljica, ona će te počastiti. On mahne rukom prema čašama naslaganim iznad šanka. - Naletjeli smo jedno na drugo u onom prvom malo uglednijem lokalu, ali tamo mi je sve izgledalo kao da sam zalutao u svoju prošlost pa smo se premjestili ovamo. Za ljubav starih dobrih vremena. Meni želudac potone dublje u trbuh. - Prijateljica? - Stara obiteljska prijateljica - kimne on prema ženi koja upravo dolazi iz toaleta. Izgleda kao da je u kasnim tridesetim godinama, ili ranim četrdesetima, i ima izbijeljenu plavu kosu. Nekako mi je lakše što nije mlada jer očito Hardin s njom danas pije već neko vrijeme. - Mislim da bismo stvarno trebali krenuti - uporno ponavljam posežući za njegovom rukom. On je izmakne. - Judith, ovo je Theresa. - Judy - ispravi ga ona u isti čas kad ja izgovorim „Tessa”. - Drago mi je - nasmiješim se na silu i opet okrenem Hardinu. - Molim te - nastavljam opet. - Judy je znala da je moja mama kurva - reče Hardin, a miris viskija
opet mi napadne čula. - Nisam to rekla - nasmije se žena. Odjevena je odveć mladenački za svoju dob. Majica joj je kratka, tako da joj se vidi trbuh, a traperice su joj potpuno pripijene. - Je, to je rekla. Moja mama mrzi Judy! - nasmije se Hardin. Čudnovata žena uzvrati mu osmijeh. - Pitaš se zašto? Počnem se osjećati kao peti kotač. Ne razumijem na što uopće ciljaju njih dvoje. - Zašto? - pitam bez razmišljanja. Hardin je pogleda upozoravajući i digne ruke, kao da će njima odmahnuti i to moje pitanje. Jedva se savladam da ga ne gurnem dolje s tog barskog stolca. Da nisam svjesna kako takvim ponašanjem samo pokušava prikriti vlastitu povrijeđenost, bila bih to i učinila. - Duga priča, lutkice - mahne žena sad prema barmenu. - U svakom slučaju, ti izgledaš kao da ti treba jedna tekila. - Ne, ne, hvala. Zadnje što želim je piće. - Malo se razvedri, bejbi - nagne se Hardin prema meni. - Nisi ti ta koja e upravo otkrila da ti je čitav život velika jebena laž i zato se razvedri i popij jednu sa mnom. Srce me boli zbog njega, ali piće nije odgovor. Moram ga izvući odavde. Odmah. - Voliš li više margaritu iz leda ili s kockicama leda? Mislim, nije ovo neko otmjeno mjesto, pa ne možeš ne znam koliko birati - govori mi Judy. - Rekla sam da ne želim jebeno piće! - ispalim. Oči joj se rašire, ali brzo se pribere. I ja sam iznenađena svojom provalom bijesa koliko i ona. Čujem kako se Hardin smijulji kraj mene, ali ne mičem oči s te žene koja očito uživa u svojim tajnama.
- Okej onda. Netko ovdje treba malo opuštanja. Ona zakopa ruke u svoju torbu. Izvadi kutiju cigareta i upaljač iz prevelike torbe. -Hoćeš zapaliti? - pita Hardina. Pogledam ga i, na moje čuđenje, on kimne. Judy ispruži ruku pored mene i pruži mu upaljenu cigaretu, onu iz svojih usta. Tko je, dovraga, ova žena? Smrdljiva cigareta sad je među Hardinovim usnama i on uvlači dim. Pramičci dima vrte se po zraku između nas i ja pokrijem usta i nos. Zurim u njega. - A otkad ti pušiš? - Uvijek sam pušio. Jedino nisam pušio otkad sam upisao koledž. Povuče još jedan dim. Sjajni crveni žar na vrhu cigarete razdražuje me i podignem ruku, ukradem mu cigaretu iz usta i spustim je u njegovu punu čašu. - Koji kurac? - napola vikne i zaprepašteno gleda u svoje upropašteno piće. - Idemo. Sad. Spustim se sa stolca, uhvatim ga za rukav i povučem. - Ne. Ne idemo. Izmakne ruku iz mog stiska i opet mahne barmenu kako bi privukao njegovu pozornost. - On ne želi nikamo ići - zacendra Judy. U meni već sve ključa, a ova mi žena stvarno ide na živce. Zagledam se oštro u njezine podrugljive oči koje jedva i vidim od slojeva maskare koje si je nalijepila na trepavice. - Ne sjećam se da sam tebe išta pitala. Gledaj svoja posla i nađi si nekog drugog s kim ćeš piti jer mi idemo! viknem. Ona pogleda Hardina, kao da očekuje da je on obrani - i tu mi na pamet padne da njih dvoje vjerojatno dijele kakvu bolesnu priču iz prošlosti. Jer
ovako se ne bi ponašala „obiteljska prijateljica”, ne sa sinom svoje prijateljice od kojega je upola starija. - Rekao sam ti da ne idemo nikamo - inzistira Hardin. Dosad sam već rekla sve što sam imala, a on ne želi slušati. Zadnja karta na koju mogu odigrati jest njegova ljubomora - nizak udarac, pogotovo kad je on u ovakvom stanju, ali nije mi ostavio drugi izbor. - Pa - kažem napadno se osvrćući po baru - ako me nećeš ti odvesti u hotel, morat ću naći nekoga drugoga da to napravi. Pogled mi padne na najmlađeg od gostiju, koji sjedi za stolom s prijateljima. Pustim Hardinu nekoliko sekundi da reagira, a kako on ne učini ništa, krenem prema grupi mladića za stolom. Za manje od sekunde Hardinova ruka zgrabi me za rame. - Nema šanse. Naglo se okrenem, primijetim kako je njegov stolac pao dok je skakao za mnom i kako ga Judy smiješnim, nekoordiniranim pokretima pokušava ispraviti. - Onda me vodi natrag - odgovorim mu, naginjući glavu u stranu. - Mrtav sam pijan - reče on, kao da je to opravdanje za čitavu ovu scenu. - Znam. Možemo uzeti taksi do Gabriela, pa ćemo tamo uzeti svoj auto i ja ću nas odvesti u hotel. U sebi izgovorim tihu molitvu da mi ovaj trik uspije. Hardin zaškilji prema meni. - Sve si smislila, ha? - promrmlja sarkastično. - Nisam. Ali ništa dobro neće se dogoditi ostanemo li ovdje, tako da možeš platiti svoja pića i odvesti me van ili ja sada odlazim s nekim drugim. On opusti ionako lak stisak na mojoj ruci i priđe mi korak bliže. -
Nemoj ti meni prijetiti. I ja bih isto tako mogao otići odavde s nekim drugim - reče tek pedalj od moga lica. Žalac ljubomore me zapeče, ali ignoriram to. - Samo hajde. Onda idi doma s Judy. Znam da si s njom već spavao. To vidim. Pazim da su mi leđa posve uspravna i da mi je glas čvrst dok ga izazivam. On pogleda mene, pa nju, pa se malo nasmije. Ja se trznem, a on se namršti. - Pa nije to bilo ništa posebno. Jedva da se i sjećam. Njegov pokušaj da mi popravi raspoloženje potpuno je promašio cilj. Sad se osjećam još gore. - Dakle? Što si odlučio? - podignem obrvu. - Dovraga - zagunđa, pa nekako posrne i otetura prema baru kako bi platio račun. Čini se da je upravo ispraznio džepove na šank, a kad mu barmen pokaže prstom još neke račune, Hardin ih samo gurne pred Judy. Ona pogleda njega pa mene i blago se poguri, kao da se neki balon u njoj naglo ispuhao. Dok izlazimo iz bara, Hardin mi kaže „pozdravila te Judy” i ja gotovo eksplodiram. - Ne govori mi ništa o njoj - ispalim ljutito. - Jesi malo ljubomorna, Theresa? - propenta grleći me rukom. - Jebote, kako mrzim ovo mjesto, ovaj bar, ovu kuću. Pokaže rukom prema maloj kući preko puta. - Oh! Hoćeš čuti nešto zabavno? Vance je živio ovdje. Hardin pokaže prstom kuću od cigle, odmah pored bara. Mutno svjetlo dopire kroz gornje prozore, a ispred kuće je parkiran automobil. - Pitam se što je radio one noći kad su oni ljudi došli u našu jebenu kuću. Hardinove oči pretražuju po podu, a zatim se on sagne. Prije no što sam shvatila što se zbiva, ruka mu je već iza glave, drži ciglu.
- Hardine, ne! - viknem i uhvatim ga za ruku. Cigla padne na asfalt i odbije se dalje. - Jebeš ti to - mumlja on i pokušava opet dohvatiti ciglu, ali stanem ispred njega. -Jebeš ovo sve! Jebeš ovu ulicu! Jebeš ovaj bar i tu jebenu kuću! Jebeš ih sve! Ponovno posrne i uhvati ravnotežu. - Ako mi već ne daš da uništim tu kuću... Glas ga izda, a ja opet izujem cipele i požurim za njim preko ulice, prema pročelju njegova roditeljskog doma.
6. Tessa
Spotaknem se o vlastite bose prste dok žurim za Hardinom preko prednjeg dvorište kuće u kojoj je proveo svoje bolno djetinjstvo. Jednim sam koljenom pala na travu, ali brzo sam se uspravila i nastavila. Prednja zaštitna vrata širom su otvorena i čujem kako Hardin na trenutak petlja po kvaki, a potom frustriran udara šakom o vrata. - Hardine, molim te. Idemo u onaj hotel - pokušavam ga uvjeriti dok mu prilazim. Ignorirajući me u potpunosti on se saginje kako bi dohvatio nešto skriveno pod trijemom. Pretpostavim da je riječ o rezervnim ključevima, ali ubrzo se pokaže da sam pogrešno pretpostavila kad kamen, veličine šake proleti kroz stakleni otvor na sredini vrata. Hardin provuče ruku unutra, srećom se ne posjekavši na krhotine stakla, i otključa bravu. Osvrćem se po mirnoj ulici, ali ništa se ne čini neobično. Nema nikoga tko bi primijetio našu "provalu" i nijedno se svjetlo nije upalila nakon zvuka lomljave stakla. Molim se da Trish, i Mike sad nisu u susjednoj, Mikeovoj kući, da su otišli ovu noć u neki otmjeni hotel s obzirom na to da nijedno od njih nema novca za neki ekstravagantni medeni mjesec. - Hardine. Znam da već hodam po vodi, da sam već blizu prelaska neke nevidljive granice i da je jedna pogrešna riječ dovoljna da se i on i ja utopimo.
- Ova jebena kuća nikad nije bila ništa drugo nego moje mučilište progunđa on spotičući se o vlastite noge. Uhvati se za naslon malenog kauča da ne padne. Gledam po dnevnoj sobi i drago mi je što su gotovo sve stvari već zapakirane u kutije. Kuća je već u velikoj mjeri spremna zu rušenje koje će uslijediti kad Trish iseli. Hardin stisne oči i zagleda se u kauč. - Ovaj kauč ovdje potisne prstima čelo prije nego što nastavi - točno tu se ono dogodilo znaš? Na ovom, istom jebenom kauču. Znam da sad nije baš pri sebi, a njegove riječi to potvrđuju. Sjećam se kako mi je prije više mjeseci rekao da je osobno uništio taj kauč - "taj komad govna nije bilo teško polomiti u komadiće." Tako mi se pohvalio. Gledam, u kauč pred nama i očito je da je nov. Vidi se to po zategnutim jastučićima i tkanini na kojoj nema nikakvih tragova. Želudac mi sa okrene. I zbog događaja na koji on aludira i zbog toga što se sad bojim u kakvo raspoloženje Hardin upravo upada. Njegove se oči na trenutak sklope. Možda se jedan od mojih jebenih očeva mogao sjetiti kupiti novi. - Žao mi je. Znam da ti je danas svega dosta i previše - nastojim ga utješiti ali on me i dalje ignorira. Otvori oči i ode u kuhinju, a ja hodam pola koraka za njim. - Gdje li je samo... -mumlja i spušta se na koljena kako bi prokopao po unutrašnjosti kredenca ispod sudopera. - Imam te. Izvadi bocu bezbojnog pića. Ne želim ni pitati čije je to piće bilo, ili est, i kako je ovamo dospjelo. Po tankom sloju prašine koji ostane na Hardinovoj crnoj majici kad njome prijeđe preko boce, rekla bih da je ovdje bila skrivena više mjeseci. Idem za njim natrag u dnevnu sobu nemajući pojma što će me čeka. - Znam da si sada povrijeđen i imaš potpuno pravo biti ljut - kažem. Stanem preda nj u očajničkoj potrebi da privučem njegovu pažnju. On me
i ne pogleda. - Ali možemo li, molim te, sada otići u hotel? Pružim ruku prema njegovoj ruci, ali on je povuče. - Možemo razgovarati, i ti bi se mogao rastrijezniti. Molim te. Ili možeš ići spavati, što god hoćeš, samo molim te, daj da se maknemo odavde. Hardin me zaobiđe i ode do kauča, pokazujući prstom. - Ona je bila ovdje... Pokazuje na kauč rukom u kojoj drži bocu. Moje se oči pune suzama, ali nekako ih potisnem. - I nitko se nije pojavio da ih spriječi. Nijedan od te jebene dvojice. Pljune i odvrne čep pune boce. Prisloni otvor na usta i zabaci glavu povlačeći dugačke gutljaje. - Dosta! - viknem koraknuvši prema njemu. Spremna sam oteti mu tu bocu iz ruke i razbiti je u komadiće o kuhinjske pločice. Napraviti bilo što, samo da to ne popije. Ne znam koliko još alkohola njegovo tijelo može podnijeti prije no što se onesvijesti. Hardin povuče još dobar gutljaj prije no što odmakne bocu od usta. Nadlanicom obriše usne i bradu. Naceri se i pogleda me u oči, prvi put otkako smo ušli u ovu kuću. - Zašto? I ti bi malo? - Ne... zapravo da, hoću i ja malo - slažem. - Prava šteta, Tessie. Nema toliko da bi se dijelilo - promrsi držeći visoko veliku bocu. Naježim se što me je nazvao onako kako me inače zove moj otac. U boci ima sigurno više od litre pića, kakvo god da je; naljepnica je izblijedjela i napola otrgnuta. Pitam se kada ju je uopće ovdje sakrio - da to nije napravio tijekom onih jedanaest najgorih dana u mom životu? - Kladim se da će ti se ovo svidjeti - reče. Uzmaknem korak i pokušavam smisliti plan djelovanja. U ovom trenu nemam puno mogućnosti i pomalo se počinjem bojati.
Znam da me on nikada ne bi fizički ozlijedio, ali ne znam što je u stanju napraviti samome sebi - a nisam emocionalno pripremljena na još jedan njegov agresivni ispad prema meni. Malo sam se previše navikla na donekle kontroliranog Hardina s kojim me sreća u zadnje vrijeme počastila: sarkastičnog i ćudljivog, doduše, ali ne više Hardina iz kojeg izbija mržnja. Sjaj u njegovim krvavim očima previše mi je poznat i vidim kako se u tim očima upravo zakuhava čista zloća. - Zašto bi mi se to svidjelo? Mrzim te gledati ovakvog. Strašno mi je što si ovako povrijeđen, Hardine. On se smiješi i tiho hihoće podižući bocu i prolijevajući nešto alkohola na jastučiće po kauču. - Jesi li znala da je rum jedno od najlakše zapaljivih pića? - mračno me pita. Krv mi se sledi u žilama. - Hardine, ja... - Ovaj rum je skoro stopostotni alkohol. To je prilično visok postotak. Glas mu je nejasan, spor i sve me više plaši dok nastavlja prolijevati po kauču. - Hardine! - viknem snažnijim glasom. - Što kaniš napraviti? Spaliti kuću? To neće baš ništa promijeniti! Odmahujući rukom prema meni kao da me otpušta, on procijedi: Trebala bi otići. Djeci je pristup zabranjen. - Ne obraćaj mi se na takav način! Osjetim nalet hrabrosti, ali i straha, dohvatim bocu i čvrsto zgrabim grlić. Hardinove se nosnice šire dok pokušava oteti bocu iz moje ruke. Pusti. Pusti to. Odmah - govori kroza zube. - Neću. - Tessa, ne izazivaj me. - Što kaniš napraviti, Hardine? Potući se sa mnom oko boce alkohola?
Oči mu se rašire, usta mu se u čudu otvore dok začuđeno gleda kako se naše ruke natežu oko boce. - Daj mi tu bocu - zahtijevam ne popuštajući stisak oko grlića velike boce. Teška je, a Hardin mi nimalo ne olakšava, no adrenalin u mojoj krvi daje mi potrebnu snagu. Psujući sebi u bradu, on pusti bocu i povuče ruku. Nisam očekivala da će je samo tako pustiti, a kako je naglo prestao potezati na svoju stranu, tako je meni boca iskliznula iz ruke i pala na pod, stvarajući odmah lokvu na pohabanu parketu. Saginjem se podignuti je, a njemu govorim posve suprotno: - Ostavi to tu. - Ne vidim u čemu je problem - kaže grabeći bocu prije mene. Prospe oš tekućine po kauču, pa počne kružiti po sobi, prolijevajući za sobom zapaljivi rum. - Ova usrana rupa će tako i tako biti uništena. Samo radim uslugu novom vlasniku. Pogleda me i zaigrano slegne ramenima. - Ovo je vjerojatno i jeftinije rješenje. Polako se okrenem na drugu stranu da me Hardin ne vidi dok vadim mobitel iz torbice. Svijetli znak da je baterija pri kraju, ali pritisnem broj za koji mislim da nam jedini može pomoći u ovom trenutku. Držeći mobitel u ruci, okrenem se Hardinu. -Policija će doći isti čas ako to učiniš. A ti ćeš biti uhićen, Hardine. U sebi se molim da osoba koju sam nazvala čuje što upravo govorim. - Živo mi se jebe - mrmlja kao da ne može razdvojiti zube. Gleda u kauč i izgleda kao da njegove oči kroz sadašnjost pred sobom vide jedino prošlost. - Ja je još uvijek čujem kako vrišti. Zvučala je kao jebena ranjena životinja. Znaš kako taj zvuk zvuči u ušima malog dječaka? Srce me boli zbog Hardina, zbog obiju verzija Hardina - i onog nedužnog malog dječaka koji je bio prinuđen gledati kako mu majku tuku i siluju, i ovog gnjevnog, povrijeđenog čovjeka koji misli da mora spaliti čitavu ovu kuću kako bi se riješio svojih jezivih uspomena.
- Ali ti ne želiš ići u zatvor, zar ne? I kamo ću onda ja? Bit ću u totalnom škripcu. Uopće me nije briga što bi bilo sa mnom, ali govorim mu to jer se nadam da bi barem radi mene mogao još jednom razmisliti o tome što čini. Moj prelijepi mračni princ stoji i zuri u mene koji trenutak, kao da su ga moje riječi ipak dotaknule. - Nazovi taksi, odmah. Otiđi do kraja ulice. Pričekat ću da odeš prije nego što išta napravim. Glas mu je sada jasniji nego što bi trebao biti, s obzirom na količinu alkohola u njemu. Ali sve što čujem jest to da on upravo odustaje od samoga sebe. - Ne mogu platiti taksi - izvodim predstavu vadeći svoj novčanik i pokazujući mu da su u njemu jedino američki dolari. Pogleda me opasno stisnutim očima i udari bocom o zid. Boca se razbije, a ja jedva da se i trznem. Ovo sam tijekom zadnjih sedam mjeseci vidjela i čula previše puta da bi me potreslo. - Uzmi moj prokleti novčanik i nestani. Van! Odjebi! Jednim glatkim potezom izvadi svoj novčanik iz džepa i baci ga na pod ispred mene. Sagnem se i gurnem ga u svoju torbicu. - Ne. Moraš i ti ići sa mnom blago mu kažem. - Ti si tako sva savršena... znaš to, zar ne? Zakorači prema meni i podigne ruku kako bi stavio dlan na moj obraz. Trznem se od dodira, a duboko mrštenje iskrivi njegovo prelijepo, izmučeno lice. - Zar ne znaš to? Savršena si. Ruka mu je vruća na mom obrazu, a palcem mi počinje milovati lice. Osjećam da mi drhti donja usnica, ali silim se zadržati mirno lice. - Ne. Nisam savršena, Hardine. Nitko nije - tiho mu odgovorim ne skidajući
pogled s njegovih očiju. - Ti jesi. Ti si previše savršena za mene. Najradije bih se rasplakala. Zar smo opet došli na ovo? - Neću ti dopustiti da me odgurneš od sebe. Znam što sad radiš: pijan si i pokušavaš ovo sve opravdati time što nas uspoređuješ. I ja sam jednako sjebana kao i ti. - Ne govori tako - opet se namršti. Podigne i drugu ruku do moga lica, pa je gurne u moju kosu. - Ne zvuči kako treba kad dolazi iz tih prelijepih usta. Palcem prelazi preko moje donje usne i ne mogu ne primijetiti kontrast između njegovih usplamtjelih, gnjevnih očiju i tog nježnog i blagog dodira. - Ja tebe volim i ne idem nikamo - kažem moleći se u sebi da se nekako uspijem probiti kroz njegovo pijanstvo. Gledam ga u oči i u njima tražim bar kakav trag moga Hardina. - „Kad se dvoje ljudi voli, nema tu sretnoga kraja” - blago mi uzvrati. Smjesta prepoznavši te riječi, otrgnem pogled s njegovih očiju. - Nemoj ti meni citirati Hemingwaya - ispalim. Zar je mislio da neću repoznati taj citat i da neću odmah znati što upravo pokušava? - Ali to je istina. Nema sretnoga kraja - ne za mene, u svakom slučaju. Previše sam sjeban. On spusti ruku s mog lica i okrene mi leđa. - Ne, nisi! Ti... - Zašto mi to radiš? - promrmlja pijano, dok mu se tijelo ljulja naprijednatrag. -Zašto uvijek tražiš nekakvo svjetlo u meni? Probudi se, Tessa! ema tu nikakvog svjetla! -vrisne i udari objema rukama o svoja prsa. Ja sam nula! Ja sam sjebano govno sa sjebanim starcima i sjebanom glavom! Pokušao sam te upozoriti, pokušao sam te maknuti od sebe prije nego što te upropastim...
Glas mu postaje tiši i on gurne ruku u džep. Prepoznam ljubičasti upaljač koji mu je Judy dodala u baru. Hardin me ne gleda dok pali upaljač. - I moji roditelji su sve zabrljali! Otac mi je na odvikavanju, za ime Božje! - vičem i ja na njega. Znala sam da će se ovo dogoditi, znala sam da će Christianovo priznanje slomiti Hardina. Čovjek može izdržati samo određenu količinu stresa, a Hardin je već bio u vrlo ranjivom stanju. - Ovo ti je zadnja šansa da odeš prije nego što ovu kuću spalim do temelja - govori ne gledajući me. - Zapalit ćeš i mene skupa s kućom? - jedva izgovorim. Sad već plačem, ali ne sjećam se kad sam počela. - Neću. Čizme mu glasno lupaju po podu dok hoda preko sobe; u glavi mi se vrti, srce me probada i bojim se da sam izgubila svoj osjećaj za stvarnost. - Dođi ovamo - ispruži on ruku prema meni. - Daj mi upaljač. - Dođi ovamo - ispruži obje ruke prema meni. Ja već jecam iz svega glasa. - Molim te. Prisilim se ne reagirati na njegovu poznatu gestu, koliko god me to boljelo. A Želim samo poletjeti u njegovo naručje i odvesti ga daleko odavde. Ali ovo nije roman Jane Austin sa sretnim krajem i dobrim namjerama. Ovo je u najboljem slučaju Hemingway i ja prezirem što se skriva iza njegovih tako nježno ispruženih ruku. - Daj mi upaljač i idemo van zajedno. - Gotovo si me uspjela uvjeriti da i ja mogu biti normalan. Upaljač još uvijek opasno leži na njegovu dlanu. - Nitko nije normalan! - jauknem. - Nitko, i ne želim da ti budeš takav.
Volim te ovakvoga kakav jesi, volim i tebe i sve ovo! - pogledam okolo po dnevnoj sobi i opet u Hardina. - To ne može biti. Nitko me nikad ne bi mogao voljeti, niti me je volio. Čak ni vlastita mama. Dok izgovara te riječi, zvuk vrata koja se s treskom otvaraju natjera me da poskočim. Pogledam u smjeru iz kojeg dolazi ta buka i preplavi me olakšanje kad Christian uleti u dnevnu sobu. Bez zraka je, sav u panici. Stane kao ukopan kad ugleda prizor pred sobom u maloj sobi, u kojoj je gotovo svaki centimetar poliven alkoholom. - Što... - Christianove oči suze se ugledavši upaljač u Hardinovoj ruci. - Čuo sam sirene na putu ovamo. Moramo smjesta otići, odmah! - vikne on. - Kako si samo... Hardin gleda malo u njega, malo u mene. - Ti si ga nazvala? - Naravno da je! Što je drugo trebala napraviti? Pustiti te da zapališ čitavu kuću i da odeš u zatvor? - viče Christian. Hardin digne ruke u zrak i dalje držeći upaljač. - Izlazi van! Izlazite oboje! Christian se okrene prema meni. - Tessa, idi van. Ali ja ne mičem s mjesta. - Ne, neću ga ostaviti ovdje. Zar Christian još nije naučio da mene i Hardina ne treba razdvajati? - Idi - reče i Hardin koraknuvši prema meni. Palcem prijeđe preko metalnog dijela upaljača kresnuvši vatru. - Vodi je van - promumlja ponovno. - Moj auto je preko puta, na cesti, idi do njega i tamo nas pričekaj uputi me Christian. Kad opet pogledam Hardina, njegov je pogled uprt u plamičak upaljača i znam ga dovoljno dobro da mi je jasno kako će on to učiniti bila ja unutra ili ne. Sada je previše pijan i previše ljut da bi se zaustavio.
Hladni svežanj ključeva stavljen mi je u dlan i Christian se naginje bliže meni. - Neću dopustiti da mu se išta dogodi. Nakon još jednog trenutka unutarnje borbe sklopim dlan oko ključeva i odem van iz kuće, ne osvrćući se. Potrčim preko ulice i molim se da sirene koje dopiru iz daljine idu na neku drugu adresu.
7. Hardin
Kako je Tessa izjurila kroz vrata tako je Vance počeo mahati rukama ispred sebe. - Hajde! Napravi to! Napravi to! O čemu ovaj govori - i zašto je, jebete, uopće ovdje? Mrzim Tessu što ga je nazvala. Ne. krivo, ne mrzim je, nikako, ali jebote, stvarno sam ljet. - Nitko te ne drži ovdje - kažem mu, a usta me jedva slušaju. Oči me peku. Gdje je Tessa, je li otišla? Mislio sam da je, ali sada sam zbunjen. Kad je ona došla ovamo? Je li uopće bila ovdje, za početak? Nemam pojma. - Upali vatru. - Zašto? Htio bi da i ja izgorim s kućom? - pitam ga. U mislima mi se pojavi njegova slika, mlađeg njega, kako se naslanja na kamin u kući moje mame. Čita mi nešto. - Zašto je on meni čitao? Jesam li to sad rekao naglas? Nemam jebenog pojma. Sadašnji Vance zuri u mene, nešto očekuje. - Sve tvoje greške nestale bi da nestanem ja. Metalni zupčanik upaljača opeče mi jagodicu palca, ali nema veze, i dalje ga palim. - Ne samo želim da zapališ kuću. Možda ćeš onda naći neki svoj mir. Mislim da on viče na mene, ali jedva da i vidim išta a kamoli da bih
znao koliko glasno mi se obraća. Čekaj, on to meni daje dopuštenje da spalim ovo govno od kuće? Tko kaže da meni treba njegovo dopuštenje? - Tko si ti da meni išta odobravaš? Jebote. Tko tebe što pita? Spustim plamičak do naslona kauča i pričekam da se upali. Čekam da plane velika vatra i uništi ovo mjesto. Ništa. - Koji sam ja genij, ha? - govorim čovjeku koji tvrdi da mi je otac. - Ovako ništa nećeš napraviti - reče on. Ili sam to ja upravo rekao - tko bi, dovraga, više znao? Dohvatim stari časopis s vrha jedne od kutija i prinesem plamičak kutu papira. Odmah se zapalio. Promatram vatru kako se penje preko stranica i bacim gorući časopis na kauč. Impresioniran sam brzinom kojom vatra guta kauč i kunem se da mogu osjetiti kako jebena sjećanja gore zajedno s tim komadom govna. Sljedeći je na redu trag ruma - gori u krivudavoj liniji. Moje oči jedva uspijevaju pratiti putanju plemena dok pleše preko površine poda, palucka i kvrcka proizvodeći zvuk koji me tješi. Boje su jasne, jebeno lude dok vatra ljutito napada ostatak sobe. Kroz zvuk plamena čujem Vancea kako viče: - Jesi sad sretan? Možda i jesam, ali to još ne znam. Tessi ne bi bilo drago, ona bi bila žalosna što sam zapalio kuću. - Gdje je ona? - promucam gledajući oko sebe po sobi, a sve mi je mutno i vidim jedino dim. Ako je ona ovdje i ako se njoj nešto dogodi... - Vani je. Na sigurnom je - uvjerava me Vance. Da mu vjerujem? Pa ja ga jebeno mrzim. On je za sve ovo kriv. Je li Tessa, još ovdje? Laže li on?
Ali onda shvatim da je Tessa previše pametna za ovo. Dosad je sigurno već otišla. Daleko odavde. Daleko od moje destrukcije. A da me je ovaj čovjek odgojio, ne bih postao ovako loša osoba. Ne bih povrijedio tolike ljude, uključujući Tessu. Nikad je nisam htio povrijediti, a stalno je povređujem. - Gdje si ti bio? - pitam ga. Želim da plamen bude jači. S ovom vatricom kuća nikad neće izgorjeti do kraja. Možda sam negdje spremio oš jednu bocu. Ne mogu sad jasno razmišljati, ne mogu se sjetiti. Vatra mi se ne čini dovoljno jakom. Ovi plamičci nisu u skladu s veličinom mog ebenog gnjeva, trebam jaču vatru. - Bio sam u hotelu s Kimberly. Hajde, idemo prije nego što naiđu vatrogasci ili ćeš se opeći. - Ne, gdje si bio te noći? Soba se počinje vrtjeti, vrućina me guši. Vance se doima iskreno iznenađen i stane, uspravi se potpuno. olim? Pa uopće nisam bio ovdje, Hardine! Bio sam u Americi. Ne bih nikad dopustio da se takvo što dogodi tvojoj mami! Ali Hardine, sad moramo ići! - viče on. Zašto bismo išli? Hoću gledati ovo sranje kako gori. - Pa, svejedno se dogodilo - kažem, a tijelo mi je sve teže i teže. Vjerojatno bih trebao sjesti, ali ako se meni te slike moraju vrtjeti u glavi, neka se vrte i njemu. - Pretukli su je do jebene koštane srži. Svaki od nje imao je svoju seansu na njoj, jebali su je jedan za drugim, jedan za drugim... U prsima me boli za popizditi, da bar mogu zabiti ruke unutra i iščupati to sve van. Sve je bilo lakše dok nisam sreo Tessu, tada me ništa nije moglo povrijediti. Čak me ni ovo sranje nije ovoliko peklo. Naučio sam sve potiskivati, sve dok me ona nije natjerala... natjerala me da osjetim sranja koja nikad nisam želio osjećati i sad se čini da ih više ne mogu isključiti.
- Žao mi je! Žao mi je što se to dogodilo! Ja bih to bio spriječio! Pogledam ga, a on plače. Kako se samo usuđuje plakati kad nije to ni morao gledati -on to nije morao gledati svaki put kad sklopi oči pred san, godinu za godinom, za godinom, za godinom. Plava svjetla počnu bljeskati kroz prozore, rasprskavati se po staklu na podu, ometajući moju vatricu. Sirene su jebeno glasne - jebote, totalno su nepodnošljive. - Izlazi! - urla Vance. - Izlazi, odmah! Trči kroz stražnja vrata i idi u moj auto! Hajde! -fanatično vrišti. Koji jebeni dramatičar. - Odjebi. Spotaknem se; soba se sad malo brže vrti i sirene mi probijaju uši. Prije nego što sam ga uspio zaustaviti, ruke mu se sklapaju oko mene i on gura moje pijano tijelo unatrag, kroz dnevnu sobu u kuhinju, pa na stražnja vrata. Pokušavam se oprijeti, ali moji mišići odbijaju suradnju. Hladni me zrak udari, od njega se osjetim vrtoglavo i tu moja guzica sleti na beton. - Idi kroz uličicu i uđi u moj auto - mislim da je rekao prije no što je nestao. Nekako se osovim na noge nakon što sam nekoliko puta pao i pokušam otvoriti vrata koja vode u kuhinju, ali zaključana su. Iznutra čujem glasove, više njih, svi viču i nešto zuji. Koji je to sad kurac? Izvadim mobitel iz džepa i vidim kako Tessino ime bljeska preko ekrana. Mogu otići do njegova auta i suočiti se s njom ili ući u kuću i biti uhićen. Gledam u njezino zamućeno lice na ekranu i odluka se stvori sama od sebe. Po cijenu života ne mogu shvatiti kako da, jebote, prijeđem ulicu a da me murjaci ne vide. Ekran na mom mobitelu udvostručava se i skakuće, ali nekako uspijem nazvati Tessu.
- Hardine! Jesi li dobro? - viče ona u slušalicu. - Pokupi me na kraju ulice, ispred groblja. Odmaknem zasun sa susjedove kapije i spremim mobitel. Barem ne moram proći kroz Mikeovo dvorište. Je li se on oženio mojom mamom danas? Za njegovo dobro, nadam se da nije. „Ne želiš valjda da ostane zauvijek sama. Znam da je voliš; i dalje ti je majka”, zvoni mi Tessin glas u glavi. Krasno, sad još čujem i glasove. „Nisam savršena, nitko nije”, podsjeća me njezin slatki glas. Ali ipak e u krivu, potpuno je i totalno u krivu, i skroz je naivna, i sasvim savršena. Nekako se zateknem kako stojim na nogama na uglu mamine ulice. Groblje iza mene je mračno; jedina svjetlost dopire od plavih bljeskova iz daljine. Crni BMW staje ispred mene, Tessa je za volanom. Ulazim u auto bez riječi i ona nagazi po gasu čim zatvorim vrata za sobom. - Kamo da vozim? - glas joj je promukao, i očito se trudi prestati jecati, ali joj nikako ne uspijeva. - Ne znam... Nema puno... - oči su mi teške - mjesta ovdje, kasno je... ništa ne radi... Sklopim oči i sve nestane. Zavijanje sirena prene me iz sna. Skočim kao oparen i udarim glavom o krov auta. Auto? Koji kurac radim u autu? Pogledam oko sebe i vidim Tessu kako sjedi na vozačkom sjedalu, sklopljenih očiju i nogu podignutih uz tijelo. Izgleda kao maca koja spava. Glava me jebeno ubija. Popio sam puno previše. Dan je, sunce se skriva iza oblaka ostavljajući nebo sivim i depresivnim. Sat na upravljačkoj konzoli obavještava me da je deset
minuta do sedam. Ne prepoznajem parkiralište na kojem stojimo i pokušavam se sjetiti kako sam, dovraga, uopće dospio u auto. Nema nikakvih policijskih auta niti sirena... Bit će da sam ih samo sanjao. Bubnja mi u glavi i kad podignem majicu do lica da se obrišem, u nosnicama osjetim težak vonj dima. Isječci slika, kauča koji gori i Tesse koja plače plešu mi u mislima. Upinjem se spojiti ih u neku cjelinu; još uvijek sam napola pijan. Pokraj mene Tessa se promeškolji i trepavice joj zadrhte prije no što otvori oči. Ne znam što je sve sinoć vidjela. Nemam pojma što sam rekao ili napravio, ali znam da bi mi, zbog načina na koji me ona sad gleda, bilo bolje da sam izgorio... s onom kućom. Slike mamine kuće prolijeću mi mislima. - Tessa, ja... Ne znam što bih joj rekao; ne rade mi ni mozak ni jebena usta. Izbijeljena Judyna kosa i Christian koji me gura kroz stražnja vrata mamine kuće ispune neke šupljine u mom sjećanju. - Jesi ti dobro? Tessin je ton i blag i oštar u isti mah. Ali čujem da je gotovo ostala bez glasa. Čekaj, ona to mene pita jesam li dobro? Pogledom pretražujem njezino lice, sav zbunjen tim pitanjem. - Ovaj... aha? A ti? Možda se ne sjećam većeg dijela noći... kvragu, dana ili noći, ali pouzdano znam da bi se ona morala ljutiti na mene. Ona polako kimne, dok joj oči izvode istu predstavu pretraživanja kao i moje. - Pokušavam se sjetiti... Policajci su došli... Sjećanja mi počinju navirati. - Kuća je gorjela... gdje smo mi? Pogledam opet kroz prozor pokušavajući prepoznati mjesto.
- Mi smo... pa, zapravo ne znam gdje smo - reče ona. Pročisti grlo i pogleda ravno preda se, kroz vjetrobransko staklo. Bit će da je puno vikala. Ili plakala, ili oboje jer jedva govori. - Nisam znala kamo bih otišla, a ti si zaspao, pa sam samo vozila i vozila, ali bila sam jako umorna. Na kraju sam morala negdje skrenuti i maknuti se s ceste. Oči su joj crvene i natečene; crna maskara ostavila je mrlje ispod očiju, a usne su joj suhe i ispucale. Jedva da i sliči sebi. I dalje je prekrasna, ali stvarno sam je iscrpio do daske. Gledajući je takvu, primjećujem kako nema topline u njezinim obrazima, kako nema nade u tim očima, ni radosti na tim punim usnama. Uzeo sam prelijepu curu koja svoj život živi uvijek misleći na druge, koja uvijek nalazi dobro u svemu, pa čak i u meni, i pretvorio je u ljusku čije me prazne oči upravo blijedo gledaju. - Mislim da će mi pozliti - jedva izgovorim i naglo otvorim vrata. Sav onaj viski, sav rum, sve moje greške pljusnu na asfalt na tlu i ja povraćam i povraćam sve dok u meni nije ostalo ništa osim krivnje.
8. Hardin
Tessin glas, blag i promukao, dopire kroz moje bučno disanje. - Kamo da vozim? - Ne znam. Dio mene rekao bi joj da ode na prvi avion koji leti iz Londona, sama. Ali sebični - i puno jači dio - zna da ću ja, učini li to provesti noć pijući dok se ne onesvijestim. Opet. U ustima mi je okus povraćanja. U grlu me pali od brutalnog načina na koji se moj sustav riješio alkohola. Tessa otvori pretinac između nas izvadi papirnati rupčić i počne mi brisati krajeve usana. Papir je grub. Njezini prsti jedva mi dotiču kožu, a i od tog se dodira trznem, toliko su joj ruke hladne. - Smrzavaš se. Upali auto. Ali ne čekam da me posluša. Umjesto toga, nagnem se prema volanu i okrenem ključ i zrak počne puhati iz ventilacijskih otvora. Zrak je isprva hladan ali ovaj jebački skupi auto ima svoje tajne trikove i toplina se vrla brzo počne širiti malenim prostorom - Moramo natočiti benzina. Ne znam koliko sam dugo vozila, ali lampica je upaljena, a i na ekranu piše da ostajemo bez goriva - pokaže ona elegantnu komandnu ploču.
Zvuk njezina glasa ubija me. - Izgubila si glas - kažem, iako je to nevjerojatno očito. Ona kimne i okrene glavu od mene. Moji je prsti primaju za bradu i okrećem njezino lice prema sebi. - Ako želiš otići, neću ti zamjeriti. Ako hoćeš odmah ću te odvesti na aerodrom. Ona me zbunjeno pogleda, pa tek onda otvori usta. - A ti ostaješ ovdje? U Londonu? Naš je let večeras, mislila sam da... Zadnje riječi zvuče više kao jauk nego išta drugo i ona počne žestoko kašljati. Pogledam u držač boca da vidim ima li vode ili bile čega, ali sve e prazna. Milujem je po leđima sve dok ne prestane kašljati, pa promijenim temu. - Daj da se zamijenimo. Ja ću voziti dalje. Kimnem glavom prema benzinskoj crpki preko puta. - Trebaš vode ili nešto za grlo. Čekam da sa ona pomakne s vozačkog mjesta, ali ona me samo odmjeri pogledom prije no što ubaci mjenjač u prvu i polako krene s parkirališta. - Još uvijek u krvi imaš previše alkohola - konačno šapne, tiho, da ne napreže svoj nepostojeći glas. Zapravo joj ne mogu proturječiti. Nema šanse da me je par sati drijemanja u autu posve otrijeznilo. Popio sam dovoljno alkohola da pola noći budem u nesvijesti a glavobolja koju mi je to ostavilo sad je nepodnošljiva. Vjerojatno ću biti pijan još cijeli ovaj dan ili pola. Tko bi znao. Ne mogu se sjetiti čak ni koliko sam pića popio... Zbrka od misli u mojoj glavi prestane kad Tessa zaustavi auto ispred benzinske crpke i uhvati kvaku na svojim vratima. - Idem ja - kažem brzo izlazeći iz auta da se ne stigne pobuniti. Nema gužve ovako rano ujutro, samo nešto ljudi odjevenih za posao. Ruke su mi pune aspirina, boca vode i vrećica grickalica kad Tessa uđe u mali dućan.
Gledam kako se sve glave okreću prema njoj i zure u tu neurednu ljepotu u njezinoj prljavoj bijeloj haljini. Od izraza u njihovim očima još mi je više zlo. - Zašto nisi ostala u autu? - pitam je dok mi prilazi. Ona mi zamahne nečim crnim i kožnatim pred licem. - Tvoj novčanik. - Oh. Stavi mi ga u ruke, nestane na trenutak i pojavi se kraj mene baš kad sam došao na red. U svakoj ruci drži po jednu veliku šalicu vruće kave. Spustim svoju hrpu stvari na pult. - Možeš provjeriti lokaciju na mobitelu dok plaćam? - pitam je uzimajući prevelike papirnate čaše s kavom iz njezinih malih ruku. - Molim? - Lokaciju na mobitelu, da vidim gdje smo. Uzimajući bočicu aspirina, prodavač iza pulta protrese je i prinese čitaču bar-koda, dobacujući: - Allhallows. Tu se nalazite. Kimne Tessi koja mu se ljubazno nasmiješi. - Hvala - osmijeh joj se raširi, a jadni se prodavač zacrveni. Da, znam da izgleda fenomenalno. A sad miči te oči s nje prije nego što ti ih izvadim iz glave - to bih mu najradije rekao. A sljedeći put ka ašuškaš tim tabletama dok mene ovako boli glava, s tobom je gotovo. Nakon prošle noći dobro bi mi došlo ispuhati se na nekome, a stvarno nisam raspoložen trpjeti pohotne oči ovog slinavca na prsima svoje cure u ebenih sedam ujutro. Da nisam bio izrazito svjestan nedostatka emocije u njezinim očima, vjerojatno bih ga izvukao preko tog pulta, ali njezin lažni osmijeh, crnilom zamazane oči i zamrljana haljina zaustave me i prenu iz mojih agresivnih misli. Ona izgleda tako izgubljeno, tako tužno, tako jebeno izgubljeno. Što sam ti to napravio? bezglasno je pitam.
Njezinu pažnju privuku vrata koja se otvaraju, ulaze žena i mala curica, drže se za ruke. Gledam nju kako ih promatra, previše pomno ako se mene pita; ovo je već na rubu jezivog. Kad djevojčica digne glavu i zagleda se u svoju mamu, Tessina donja usnica zadrhti. O čemu se ovdje zapravo radi? O mom ispadu nakon najnovijeg otkrića u obitelji? Službenik je dosad već spakirao sve moje stvari i drži vrećicu donekle bezobrazno ispred mog lica, valjda da mi privuče pažnju. Čini se da je istoga trena kad ga je Tessa prestala lijepo gledati odlučio biti bezobrazan prema meni. Istrgnem mu plastičnu vrećicu iz ruke i nagnem se Tessi. - Spremna? pitam gurkajući je laktom. - Da, oprosti - promrmlja ona i uzme čaše s kavom s pulta. Napunim spremnik auta benzinom čitavo vrijeme promišljajući o mogućnosti da odvezem Vanceov unajmljeni auto ravno u more. Ako smo u Allhallowsu, to znači da smo blizu obale; ne bi to bilo teško izvesti. - Koliko smo daleko od bara Gabriel? - pita Tessa dok ulazim u auto. Tamo je naš auto. - Samo sat i pol vožnje ako nema gužve. Auto polako tone u ocean i donosi Vanceu trošak od više tisuća funti; mi uzimamo taksi do Gabriela za par stotina. Zvuči pošteno. Tessa odvrne čep male bočice aspirina i istrese mi tri komada na dlan, pa se namršti i zagleda u ekrančić svog mobitela, koji je počeo svijetliti. Želiš li razgovarati o tome što je bilo noćas? Upravo sam dobila poruku od Kimberly. Pitanja se počinju probijati kroz zamućene slike i glasove od prošle noći i izranjati u mojoj svijesti... Vance koji me izgurao van pa zaključao vrata i vratio se kroz goruću kuću... Dok Tessa i dalje zuri u mobitel, postajem sve zabrinutiji.
- Nije valjda... Ne znam kako bih postavio to pitanje. Jednostavno se ne želi probiti kroz moje stisnuto grlo. Tessa me pogleda, a oči joj se počnu puniti suzama. - Živ je, naravno. Ali... - Što? Reci što mu je... - Ona kaže da je opečen. Nekakva sitna, nepoželjna bol pokušava se progurati kroz pukotine u mom obrambenom zidu. Kroz pukotine koje je ona stvorila u meni. Ona obriše oko nadlanicom. - Samo jednu nogu. Kim kaže da je opekao jednu nogu, i da će biti priveden čim ga otpuste iz bolnice, a to će biti brzo, svaki čas zapravo. - Priveden zbog čega? Znam odgovor prije nego što progovori. - Rekao je policiji da je on potpalio vatru. Tessa podigne svoj usrani mali mobitel meni pred lice, tako da i sam pročitam dugu poruku od Kimberly. Pročitam je do kraja i ne doznam ništa novo, ali dobijem dobar uvid u razinu panike kod Kimberly. Ne kažem ništa. Nemam što reći. - Dakle? - tiho upita Tessa. - Što dakle? - Zar nisi bar malo zabrinut za svoga oca? Primijeti moj pogled ubojice i doda: - Mislim, Christiana. Ozlijeđen je zbog mene. - Nije trebao ni dolaziti onamo. Tessa izgleda zgranuto mojom ravnodušnošću. - Hardine. Došao je kako bi pomogao meni - i tebi.
Osjećam da će sad nahrupiti čitava bujica riječi, pa je prekinem. Tessa, znam da... Ali ona me iznenadi dignuvši dlan u znak da šutim. - Nisam završila. Da ne spominjem činjenicu da je on preuzeo krivnju za požar koji si ti izazvao i da je pritom i ozlijeđen. Volim te i znam da ga sad mrziš, ali znam te - pravoga tebe - i nemoj mi se tu pretvarati da ti nije ni najmanje stalo do toga što je bilo s njim jer prokleto dobro znam da jest. Silovit kašalj prekine njezino ljutito izlaganje i ja joj ponudim bocu vode. Zastanem na trenutak kako bih razmislio o tome što je rekla dok ona pokušava prestati kašljati. Ima pravo, naravno da ima, ali jebeno nisam spreman priznati da je on učinio nešto za mene, ne nakon svih ovih godina. Nisam spreman na to da mi on odjedanput postane jebeni otac. Nećeš, ebemti. Ne želim da itko, a najmanje on, misli kako smo time sad kvit, da ću nekako zaboraviti sva sranja koja je propustio, sve noći koje sam proveo slušajući svoje roditelje kako viču jedno na drugo, sve one večeri u kojima sam bježao uza stepenice na prvi zvuk glasa svog pijanog oca - i da ću zaboraviti kako je on sve vrijeme znao, a ništa mi nije govorio. Ne, nećeš, jebote. Mi nismo kvit i nikad nećemo biti. - Ti misliš da ću mu oprostiti zato što dobio koju opekotinu na nozi i zato što je sam odlučio preuzeti krivnju? Prstima prođem kroz kosu. - I zato bih mu trebao oprostiti što mi je lagao dvadeset i jednu godinu? - pitam je puno glasnije nego što sam namjeravao. - Ne, naravno da ne! - reče ona podižući glas jednako kao i ja. Prepadnem se da bi si mogla, što ja znam, oštetiti glasnice, ali ona samo nastavlja. - Ali ne pristajem da sad ovo otkloniš kao nekakvu nevažnu sitnicu. On će ići u zatvor za tebe, a ti se držiš kao da ti na pamet ne pada pitati kako je on. Odsutan, lažljiv, otac ili ne, on te voli i sinoć ti je spasio guzicu.
Ma ovo je sranje. - Na čijoj si ti strani, jebote? - Nema tu nikakvih strana! - vikne ona, a zvuk njezina glasa odjekuje po malom prostoru automobila od čega moja glava, koja ionako zvoni, nije nimalo bolje. - Svi su na tvojoj strani, Hardine. Znam da ti misliš kako si sam protiv cijeloga svijeta, ali daj malo pogledaj oko sebe. Imaš mene, imaš svog oca - obojicu njih - Karen, koja te voli kao da te rodila, i Landona, koji te voli više nego što bi i jedan od vas dvojice htio priznati. Tessa se napola nasmiješi na spomen svog najboljeg prijatelja, ali nastavi s predavanjem. - Kimberly te možda katkad provocira, ali i njoj je itekako stalo do tebe, a Smith... pa ti si doslovce jedina osoba na svijetu koja se tom malom sviđa! Primi moje ruke svojim drhtavim rukama i nježno mi palcima prijeđe preko dlanova. - To je stvarno ironično: dečko koji mrzi čitav svijet omiljen je u tom svijetu - šapne ona, a oči su joj sjajne od suza. Suza za mene, toliko mnogo suza za mene. - Bejbi - povučem je na svoje sjedalo i ona mi se smjesti u krilo. Rukama me čvrsto zagrli oko vrata. - Ti nesebična curo. Zagnjurim lice u njezin vrat, kao da se pokušavam čitav sakriti u njezinoj raščupanoj kosi. - Pusti ih sve unutra, Hardine. Život će ti tako biti puno lakši. Pogladi me po čelu kao da sam nekakav kućni ljubimac... ali jebote, to mi tako godi. Zagnjurim nos dublje u njezin vrat. - Nije to samo tako. Grlo me peče i čini mi se da je jedini zrak do kojeg mogu doći ovaj, kad udišem miris njezine kože. I kroz njega dopire tračak mirisa dima i vatre kojima sam, očito, nekako natopio auto, ali i dalje me taj njezin miris umiruje.
- Znam. Ona i dalje prolazi prstima kroz moju kosu i ja joj želim vjerovati. Zašto je uvijek tako puna razumijevanja za mene kad to uopće ne zaslužujem? Zvuk automobilske trube natjera me da dignem glavu iz svog skrovišta i podsjeti me da smo na benzinskoj crpki. Očito se čovjeku u kamionu iza nas žuri. Tessa se izvuče iz moga krila i uvali na suvozačko sjedalo. Pomislim da bih sad baš trebao ostati u autu tu gdje jest, tek toliko da iživciram ovog što trubi, ali začujem kako Tessi kruli u trbuhu i zbog toga se predomislim. Kad je zadnji put jela? To što se ne mogu ni sjetiti kad je to bilo, govori mi da je bilo davno. Odvezem nas s crpke i zaustavim auto na praznom parkiralištu preko puta, na kojem smo proveli noć. - Pojedi nešto - kažem gurajući joj pločicu žitarica u ruke. Pomaknem auto malo dublje na parkiralište, ispod nekakvog drveća, i uključim grijanje. Proljeće je, ali jutarnji je zrak leden i Tessa čitava drhti. Obgrlim je jednom rukom, a drugom napravim gestu kao da joj nudim čitav svijet. - Mogli bismo otići u Haworth, pogledati svijet sestara Bronte. Mogao bih ti pokazati pustopoljine. Ona me iznenadi smijehom. - Što je sad? - podignem obrvu gledajući je, pa zagrizem mafin od banane. - Nakon ovakve no-kho-ho-ći - ona pročisti grlo - ti bi mene vodio na pustopoljine? Odmahne glavom i uzme u ruku svoju kavu. Slegnem ramenima, polako žvačući. - Ne znam, možda... - Koliko bi nam trebalo do tamo? - pita, s puno manje entuzijazma no što bih očekivao. No dobro, da se ovaj vikend nije pretvorio u totalnu katastrofu, možda bi je moj prijedlog više razveselio. Obećao sam je odvesti i u Chawton, ali pustopoljine bi više odgovarale mom sadašnjem raspoloženju.
- Četiri sata ili tako nešto do Hawortha. - To je dug put - reče ona zamišljeno i otpije gutljaj kave. - Mislio sam da ćeš htjeti ići - kažem, pregrubo. - Pa i htjela bih... Jasno mi je da je nešto u vezi s mojim prijedlogom muči. Jebote, postoji li mogućnost da napravim ili kažem nešto što njoj neće predstavljati problem? - Zašto ti onda smeta duljina puta? - završim svoj mafin i otvorim pakiranje s drugim. Ona se doima pomalo uvrijeđeno, ali glas joj ostane blag i promukao. - Pitam se zbog čega bi ti sad želio voziti toliko dugo do Hawortha samo da vidiš pustopoljine. Zatakne pramen kose iza uha i uzdahne. - Hardine, dovoljno te dobro znam da mogu prepoznati kada se duriš i udaljavaš od mene. Ona otkopča svoj sigurnosni pojas i premjesti se na sjedalu tako da je okrenuta prema meni. - To što me želiš odvesti na pustopoljine koje su inspirirale Orkanske visove, radije nego na neko mjesto iz Austeničinih romana, čini me još uznemirenijom nego što već jesam. Ona vidi točno što se skriva iza svih mojih sranja. Kako joj to uvijek olazi za rukom? - Ne - slažem. - Samo sam mislio da bi ti voljela vidjeti pustopoljine i krajolike u kojima su živjele sestre Bronte. Za to priznajem krivnju po svim točkama optužnice -prevrnem očima kako bih izbjegao taj njezin pogled i kako bih izbjegao priznati da je u pravu. Njezini se prsti igraju omotom pločice od žitarica. - Pa, radije ne bih išla tamo. Želim samo doći kući. Duboko uzdahnem i uzmem joj tu pločicu iz ruku te poderem omot. Moraš nešto pojesti. Izgledaš kao da ćeš se svaki čas onesvijestiti.
- Tako se i osjećam - tiho kaže, kao da govori više sebi nego meni. Već mislim kako bih joj gurnuo tu prokletu pločicu u usta kad je ona uzme od mene i zagrize zalogaj. - Onda, hoćeš kući? - konačno pitam. Neću je pitati gdje bi to „kod kuće” po njoj trebalo biti. Ona napravi grimasu. - Da, tvoj je otac bio u pravu. London stvarno nije onakav kakav sam zamišljala. - Ja sam ti ga pokvario, u tome je stvar. Ona ne poriče, ali i ne potvrđuje to što sam rekao. Njezina šutnja i način na koji odsutno zuri van u drveće natjera me da kažem ono što sam već morao reći. Sada ili nikada. - Mislim da bih ja trebao ostati još neko vrijeme... - izgovorim u prazni prostor između nas. Tessa prestane žvakati, okrene se i pogleda me stisnutih očiju. - Zašto? - Nema smisla da se opet vraćam tamo. - Ne, nego nema smisla da ostaješ ovdje. Zašto ti to uopće pada na pamet? Sada je povrijeđena, baš kao što sam i mislio da će biti - ali koji mi je drugi izbor? - Zato što moj otac zapravo nije moj otac, zato što je moja mama lažljiva - prekinem se prije no što je nazovem onako kako sam htio - i zato što moj biološki otac ide u zatvor jer sam ja zapalio kuću. To je već samo po sebi dovoljno glupo i dramatično, pravi materijal za TV seriju. Kako bih izvukao od nje ikakvu reakciju, nastavim nonšalantno: - Sve što još trebamo je glumačka postava koju će sačinjavati mlade cure s previše šminke i u nepraktičnoj odjeći, i imali bismo pravi hit. Njezine tužne oči proučavaju moje lice. - I dalje ne vidim zašto bi te bilo što od toga navelo da ostaneš ovdje. Ovdje, drugim riječima daleko
od mene - to je ono što želiš, zar ne? Želiš se maknuti od mene. Zadnji dio izgovorila je kao da samo naglas potvrđuje nekakvu istinu. - Nije baš tako... - započnem, ali se zaustavim. Ne znam kako pretočiti svoje misli u riječi - to je uvijek bio moj najveći jebeni problem. - Mislim, ako ti i ja budemo neko vrijeme razdvojeni, moći ćeš uvidjeti što ti činim. Samo se pogledaj. Ona se lecne, ali ja se natjeram nastaviti. - Stalno se suočavaš s problemima koje ne bi ni imala da nije mene. - Da se nisi usudio ponašati kao da to činiš za moje dobro - ispali ona, a glas joj je hladan kao led. - Ti si autodestruktivan do bola i to je jedini razlog što ovo činiš. Jesam. Znam da jesam. I to je ono što radim: povređujem druge ljude, a potom povređujem sebe tako da me nitko drugi ne može toliko povrijediti. Kako sam sjeban; eto, to je jednostavno tako. - Znaš što? - reče ona nakon što joj je dosadilo čekati da nešto kažem. - Dobro. Dopustit ću ti da povrijediš i sebe i mene ovom svojom samouništavajućom misijom... Moje su ruke na njezinim bokovima, a ona opet u mom krilu prije nego što je dospjela završiti rečenicu. Tessa se pokušava izvući iz mog krila, grebe me po rukama kad je ne pustim da se pomakne ni centimetar. - Ako već ne želiš biti sa mnom, onda se miči od mene - prosikće. Nema suza, samo gnjev. S njezinim se gnjevom znam nositi, suze su ono što me ubija. Gnjev ih srećom poništava. - Prestani se tući sa mnom - kažem dok joj jednom rukom držim obje ruke iza leđa. Ona zuri u mene pogledom koji upozorava. - Ne moraš raditi uvijek istu stvar kad god se osjetiš loše. Ne moraš svaki put odlučiti da sam predobra za tebe! - viče mi u lice. Ignoriram njezine riječi i spuštam usne na pregib njezina vrata.
Njezino se tijelo opet trzne, ali ovaj put od užitka, a ne ljutnje. - Prestani s tim... - govori ona potpuno neuvjerljivo. Pokušava nijekati što joj ovo znači jer misli da bi tako trebala, ali oboje znamo da je ovo ono što nam treba. Trebamo ovu fizičku povezanost koja nas odvodi u emocionalne dubine koje ni jedno od nas ne može ni objasniti ni zanijekati. - Volim te, znaš da te volim - govorim usisavajući njezinu nježnu kožu pri dnu vrata, radujući se što za mojim usnama ostaje ružičast trag. Nastavljamje ljubiti i grickati, tek toliko da joj ostavim čitav niz sitnih tragova na koži, ali ne toliko jako da bi se ti tragovi zadržali dulje od par sekundi. - U svakom slučaju ne ponašaš se kao da je tako. Glas joj je težak, a oči joj prate moju slobodnu ruku koja se pomiče preko njezinih golih bedara. Haljina joj se podigla i nabrala oko struka na najizazovniji mogući način. - Sve što radim, radim zato što te volim. Čak i najveće gluposti. Dotaknem čipku njezinih gaćica i ona dahne kad jednim prstom prijeđem preko vlage koja se već nakupila među njezinim nogama. Uvijek si tako mokra za mene, čak i sad. Odmaknem joj gaćice i gurnem dva prsta u mokro meso. Ona stenje i izvija leđa preko volana, i osjećam kako joj se tijelo opušta. Pomaknem sjedalo unazad da nam ostavim više prostora. - Nećeš mi omesti pažnju ovim svojim... Izvadim prste iz nje i gurnem ih natrag, prekidajući je prije nego što je uspjela izreći do kraja. - Da, bejbi, mogu. Približim usne njezinu uhu. - Hoćeš li mi se prestati opirati ako ti pustim ruke?
Ona kimne. Čim sam ih pustio, ruke su joj se našle u mojoj kosi. Prsti oj se zabijaju u gusti kaos moje kose i ja joj jednim potezom spustim gornji dio haljine. Njezin bijeli čipkasti grudnjak djeluje grešno, unatoč svetačkoj boji. Tessina plava kosa i bijela odjeća predstavljaju najekstremniji kontrast mojoj tamnoj kosi i odjeći. Nešto u vezi s tim kontrastom jebeno je erotično: tetovaže na mojim rukama, dok moji prsti opet nestaju u njoj, čista, besprijekorna koža njezinih bedara, to kako njezini tihi uzdasi ispunjavaju zrak dok moje oči besramno prelaze preko njezina zategnutog trbuha natrag na njezine grudi. Odlijepim oči s njezinih savršenih dojki tek toliko da bacim pogled na parkiralište oko nas. Prozori su zatamnjeni, ali želim biti siguran da smo još uvijek sami na ovom dijelu ceste. Jednom joj rukom otkopčam grudnjak, a usporim pokrete druge ruke. Ona zaječi u znak negodovanja, ali ja se i ne trudim sakriti svoj osmijeh. - Molim te - potiče me da nastavim. - Molim te što? Reci mi što želiš - nagovaram je, onako kako sam radio i na početku naše veze. Uvijek mi se nekako činilo kao da ništa nije dovoljno stvarno, sve dok ona te riječi ne izgovori naglas. Kao da nikako ne mogu povjerovati da ona mene želi toliko kao ja nju. Ona me primi za šaku i gurne moju ruku natrag među svoje noge. Diraj me. Nabrekla je i željna i jebeno mokra, čeka me, treba me i ja je jebeno volim, više nego što bi ona ikada mogla i zamisliti. Trebam ovo, treba mi ona da smete moje lude misli, da mi pomogne pobjeći od svih sranja, pa makar na posve kratko vrijeme. Dam joj to što traži i ona dašće moje ime, zahvalno, grizući svoju donju usnu. Ruke joj se zavuku ispod mojih kako bi me primila kroz traperice. Tvrd mi je toliko da me boli, a Tessini dodiri i gnječenje tome ne pomažu. - Želim te izjebati, Tessa. Sada. Moram. Jezikom prijeđem preko jedne njezine dojke. Ona kimne, prevrne
očima, a ja joj sišem osjetljivi vršak dojke dok drugu polako mijesim slobodnom rukom. - Hardin... - mumlja ona. Njezine ruke žele me što prije riješiti mojih traperica i bokserica. Odignem bokove toliko da mi može spustiti traperice. Prsti su mi i dalje ukopani u nju, pokreću se nježnim ritmom, upravo kako i treba da je dovedu do jebenog ludila. Izvadim prste iz nje i prinesem ih njezinim nabreklim usnama, gurnem ih joj u usta. Ona ih siše, ezik joj polako prelazi duž mojih prstiju i ja zaječim i brzo ih izvučem prije nego što svršim samo od toga. Podignem joj bokove i spustim je natrag na sebe. Zajedno uzdahnemo od olakšanja, oboje očajni od želje. - Ne smijemo se razdvajati - reče ona povlačeći me za kosu sve dok nam usne ne dođu u istu razinu. Zar u mom dahu može osjetiti da se upravo kukavički i potajno pozdravljam s njom? - Ali moramo - kažem dok ona počinje ljuljati bokovima. Jebote. Tessa se polako odigne. - Neću te tjerati da me želiš. Više neću. Počnem paničariti, ali sve mi misli nestanu iz glave kad se ona polako spusti opet na mene, samo da bi se opet odigla i opet ponovila taj izluđujući pokret. Nagne se da me poljubi, jezik joj paluca oko mojega dok ona preuzima kontrolu. - Želim te - dahnem joj u usta. - Uvijek te jebeno želim i ti to znaš. Tihi zvuk potrese mi tijelo dok njezini bokovi ubrzavaju kretnje. Jebote, ubit će me ovako. - Ali me ostavljaš - kaže ližući mi donju usnu, a ja spustim ruku do mjesta gdje nam se tijela spajaju kako bih prstima dirao njezin nabrekli klitoris. - Volim te - kažem, nesposoban pronaći druge riječi, a ona umukne dok oj trljani i draškam osjetljivi sklop živaca. - Oh, Bože.
Glava joj padne na moje rame, dlanovima me primi oko vrata. - Ja te volim - praktički zajeca dok svršava, stežući me svojim unutarnjim mišićima. Ja svršim odmah poslije nje, ispunjavajući je do kraja, doslovno i metaforički. * * *
Nekoliko minuta prođe u tišini, a ja žmirim, rukama ovijenim oko njezinih leđa. Oboje smo znojni; vrućina i dalje dopire kroz ventilacijske otvore, ali ne želim je pustiti čak ni toliko da isključim grijanje. - O čemu razmišljaš? - konačno pitam. Glava joj se odmara na mojim prsima, diše polako i mirno. Ne otvara oči dok mi odgovara: - O tome kako bih htjela da zauvijek možeš ostati sa mnom. Zauvijek. Jesam li ikada želio išta manje s njom? - I ja isto - kažem. Da joj barem mogu obećati budućnost kakvu ona zaslužuje. Nakon još nekoliko minuta tišine Tessin mobitel zazuji na podu i ja ga bez razmišljanja podignem, pomaknuvši njezino tijelo zajedno sa svojim. - Kimberly je - kažem pružajući Tessi mobitel. Dva sata kasnije kucamo na vrata Kimberlyne hotelske sobe. Gotovo pomislim da smo pogriješili sobu kad vidim kako Kimberly izgleda. Oči su joj natečene i na licu nema ni trunke šminke. Bolje mi izgleda bez šminke, ali sad se doima kao da je potpuno uništena, kao da je isplakala sve svoje suze, plus još nečije. - Uđite. Ovo jutro je stvarno dugo trajalo - reče ona bez traga uobičajene drskosti u glasu.
Tessa je zagrli, objema rukama, čvrsto, a Kimberly počne grcati u suzama. Osjećam se nevjerojatno neugodno stojeći na vratima jer mi Kimberly inače totalno ide na živce i jer nije tip osobe koja bi željela publiku dok je ovako ranjiva. Ostavim njih dvije u dnevnoj sobi velikog apartmana i odlunjam u kuhinju. Natočim si šalicu kave i buljim u zid dok se jecaji iz sobe ne počnu pretvarati u prigušene glasove. Bolje mi je držati se podalje. - Vraća li se moj tata? - čujem tihi glas odnekud i poskočim od iznenađenja. Spustim pogled i vidim zelenookog Smitha koji upravo sjeda u plastičnu stolicu kraj mene. Nisam ni čuo kad je prišao. Slegnem ramenima i sjednem u stolac do njega i dalje zureći u zid. - Aha. Mislim da se vraća. Trebao bih mu reći kakav je jebeni heroj njegov... naš otac zapravo. Koje sranje. Ovaj mali izvanzemaljac od klinca moj je jebeni buraz. Meni to apsolutno ne ide u glavu. Pogledam ga, a on to shvati kao znak da nastavi svoju seriju pitanja. - Kimberly kaže da je on u nevolji, ali da može platiti da se iz nje izvuče. Što to znači? I nehotice otpuhnem, nemiran zbog toga što mali, osim što prisluškuje, oš i bezočno ispituje. - Siguran sam da je ona u pravu - promrmljam. - Samo je htjela reći da će se on ubrzo izvući iz te nevolje. Zašto ne odeš malo sjesti kod Kimberly i Tesse? Kako sam izgovorio njezino ime, od tog me zvuka u prsima nekako zapeče. On okrene glavu u smjeru zvukova njihovih glasova, pa me mudrački promotri.
- One su ljute na tebe. Pogotovo Kimberly, ali još se više ljuti na mog tatu, pa te neće gnjaviti. - S vremenom ćeš shvatiti da se žene uvijek ljute. On kimne. - Osim kad umru. Kao moja mama. Zinem u čudu gledajući maloga. - Ne bi trebao govoriti takva sranja. Ljudima će to zvučati... čudno. On slegne ramenima kao da govori da je on ljudima ionako već čudan. Što je i istina, valjda. - Moj tata je dobar. Nije zločest. - Dobro? - zbunjeno kažem, zureći u stol samo da ne bih gledao u te zelene oči. - On mene svakuda vodi i govori mi lijepe riječi. Smith stavi dio vlaka igračke na stol. Što je to s ovim klincem i vlakovima? - I, što s tim? - kažem, gutajući nelagodu koja mi dolazi s njegovim riječima. Zašto on sad trtlja o tome? - I tebe će voditi svakuda, znaš, i govoriti lijepo s tobom. Pogledam ga. - A zašto bi to meni trebalo nešto značiti? - pitam, ali njegove zelene oči govore mi kako on zna mnogo više nego što mogu pretpostaviti. Smith nagne glavu i napravi grimasu kao da je nešto maleno progutao, i samo me promatra. Ovaj je mali najčudniji klinac kojeg sam ikad vidio. Djeluje kao da je totalno odvojen od svega, a u isti mah i kao najranjiviji djetetu nalik stvor. - Ti ne želiš da ti ja budem brat, ha? Dovraga. Pogledom očajnički tražim Tessu, u nadi da će se pojaviti i spasiti me. Ona bi točno znala što sada reći. Pogledam ga, trudim se djelovati mirno, ali sigurno mi baš i ne ide. Nikad to nisam rekao.
- Tebi se ne sviđa moj tata. I upravo tad Tessa i Kimberly uđu i spase me. Sad više ne moram ništa reći, hvala Bogu. - Jesi mi ti dobro, dušice? - pita ga Kimberly, blago mu kuštrajući kosu. Smith ne govori. Jedva da malo kimne glavom, popravi si kosu, uzme svoj vlak i ode u drugu sobu.
9. Tessa
- Slobodno se ovdje otuširaj. Izgledaš kao da te more izbacilo, curo - reče Kimberly ljubaznim, tonom unatoč tome što joj reči nisu laskave. Hardin još sjedi za stolom držeći šalicu kave svojim velikim dlanovima, jedva da me je pogledao otkako sam ušla u kuhinju i zatekla ga kako razgovara sa Smithom. Slika njih dvojice kako provode vreme kao braća, ugrijala mi je srce. - Sva odjeća mi je u autu ispred onog bara - kažem joj. Više od svega želim se otuširati ali nemam što obući. - Možeš uzeti nešto moje - predloži ona, iako obje znamo da nikako ne bih stala u njezinu odjeću. - Ili nešto Christianovo. Ima li tu neke kratke hlače i majicu koju bih mogla... - Ne dovraga nikako - prekinu je Hardin, mrko je gledajući. - Otići ću a po tvoju robu. Ni slučajno nećeš oblačiti išta njegovo. Kimberly otvori usta kao da bi nešto rekla, ali zatvori ih ne rekavši ni riječ. Pogledam je zahvalno. Sretna što je time sprečila izbijanje malog rata u svom hotelskom apartmanu. - Koliko ima odavde do Gabriela? - pitam, nadajući se da netko od njih dvoje zna odgovor. - Deset minuta, reče Hardin i pruži ruku da mu dam ključeve auta.
- Možeš voziti? Ja sam vozila od Allhallowsa ovamo jer mu je krv još puna alkohola, a oči su mu još uvijek staklaste. - Mogu - reče on razdražljivo. Krasno. To što je Kimberly predložila da obučem nešto od Christianove odjeće prebacilo je Hardina iz faze durenja u fazu ljutnje za manje od minute. - Hoćeš da idem s tobom? Mogla bih dovesti naš unajmljeni auto jer ti ćeš voziti Christianov - počnem ali on me prekine. - Ne, sam ću. Ne volim kad je ovako otresit, ali pregrizem jezik, skoro doslovce, da mu ne izgovorim svašta. Ne znam šta me je spopalo u zadnje vreme, ali vidim da mi je sve teže i teže držati jezik za zubima. A to za mene može biti samo dobro. - za Hardina možda ne, ali za mene svakako. Ode iz apartmana bez ijedne reči, ne pogledavši me niti na tren. Zurim u zid otprilike minutu, dugu minutu, dok me Kimberlyn glas ne prene iz transa. - Kako se on nosi s tim? - pita pita pokazujući mi da sjednem za stol. - Ne najbolje. Obje uzmemo stolice. - To vidim i sama. Spaliti kuću vjerojatno nije najzdraviji način nošenja sa svojom ljutnjom - reče ona, bez naznake bilo kakvog osuđivanja u glasu. Buljim u tamni drveni stol, nespremna pogledati prijateljici u oči. - Ne bojim se ja njegove ljutnje. Vidim da se sve više zatvara u sebe sa svakim trenutkom koji prolazi. Znam da je djetinjasto i sebično od mene što ti to i spominjem jer i sama prolaziš sve ovo, a Christian je u nevolji...
Možda mi je najbolje zadržati svoje sebične misli za sebe. Kimberly stavi ruku na moju nadlanicu. - Tessa. Nema nikakvog pravila koje bi propisivalo tko će i koliko bolnih stanja prolaziti, I ti prolaziš kroz sve ovo jednako koliko i ja. - Da, ali stvarno te ne želim gnjaviti svojim probl... - Ne gnjaviš me. Govori. Pogledam je, s namjerom da nastavim šutjeti, da zadržim svoje pritužbe za sebe, ali ona odmahne glavom kao da mi čita misli. - On želi ostati ovdje, u Londonu, a ja znam da je, ako ga pustim ovdje, s nama gotovo. Ona se nasmiješi. - Vas dvoje imate malo drugačiji pogled na „gotovo” od nas ostalih. Najradije bih joj se sada bacila oko vrata, zbog tog toplog osmijeha koji mi pruža usred ovoga pakla. - Znam da je to teško povjerovati s obzirom na našu... povijest, ali čitava ova stvar s Christianom i Trish bit će ili posljednji čavao u lijesu naše veze ili spas u zadnji čas. Ne vidim drugi mogući ishod, a sad se malo bojim... što će se od tih dviju stvari dogoditi. - Tessa, previše tereta nosiš u prsima. Ispričaj mi sve. Ispuši se malo, i onda još malo. Ništa što mi kažeš neće te u mojim očima promijeniti ili na bilo koji način narušiti moju sliku o tebi. A s obzirom na to da sam sebična kučka kakva jesam, možda mi bude lakše kad čujem koliko je tebi grozno. Ne čekam da se Kimberly predomisli. Umjesto toga, moja se brana podigne i riječi iz mene počnu sipati kao nekontrolirana bujica. - Hardin želi ostati u Londonu. Hoće ostati ovdje, a mene bi poslao u Seattle kao da me se što prije želi riješiti. Povlači se u sebe, izolira se od mene kao i svaki put kad je povrijeđen, a sad je stvarno otišao predaleko i zapalio tu kuću, i uopće se ne kaje zbog toga. Znam da je ljut i ne bih mu to nikad
rekla, ali on cijelo vrijeme sve samo pogoršava samome sebi. Da se samo nekako uspije suočiti s tim svojim gnjevom i da prizna kako i on smije osjećati bol - da prizna kako mu je, osim mene i njega, ipak još netko na ovome svijetu važan, on bi se uspio izvući. A ljuti me do ludila jer mi govori da ne može živjeti bez mene i da bi radije umro nego ostao bez mene, ali čim se pojavi nekakav problem, što on napravi? Gura me od sebe. Ne pada mi na pamet odustati od njega - za takvo što sam dosad već stvarno preduboko zaglibila. Ali ponekad sam toliko umorna od borbe s njim da počnem razmišljati o tome kako bi moj život mogao izgledati bez njega. Podignem pogled i zagledam se u Kimberlyne oči. - Ali kad to počnem zamišljati, gotovo umrem od boli. Dohvatim napola praznu šalicu kave sa stola i iskapim je. Glas mi je malo bolji nego prije par sati, ali ova bujica riječi ostavila je trag na mome bolnom grlu. - Ali još uvijek mi nije jasno kako to da sam u stanju, nakon svih ovih mjeseci, nakon svih ovih previranja, i dalje radije prolaziti sve ovo mahnem rukom po zraku u vrlo dramatičnoj gesti - nego biti bez njega. I oni najgori dani s njim ne znače mi ništa kad ih usporedim s našim dobrim danima. Ne znam živim li u iluziji ili sam poludjela. I jedno i drugo možda. Ali ja njega volim više nego sebe, više nego što sam ikad mislila da se može voljeti, i samo želim da on bude sretan. Ne radi mene, nego radi njega. Želim da se pogleda u ogledalo i da se nasmiješi, umjesto što se mršti. Strašno bih željela da prestane o sebi misliti kao o čudovištu. Strašno bih željela da i on konačno vidi pravoga sebe jer ako se ne prestane poistovjećivati s ulogom negativca, to će ga sasvim uništiti, a ja ću ostati bez ičega. Molim te, nemoj mu reći, nemoj reći ni Christianu ništa od ovoga. Sad mi je samo potrebno da nekako sve shvatim i razriješim jer osjećam se kao da se utapam, a teško mi je držati glavu iznad vode dok se borim protiv struje kako bih spasila njega, a ne sebe. Glas mi s ovim zadnjim riječima pukne i opet se pretvorim u stroj za
kašljanje. Smiješeći se, Kimberly otvori usta da nešto kaže, ali ja podignem prst. Pročistim grlo. - Ima još. Da sve bude još gore, bila sam kod doktora da mi propiše... khm, da mi propiše kontracepciju - gotovo šapnem tu riječ. Kimberly daje sve od sebe da ne prasne u smijeh, ali uzalud. - Pa ne moraš šaptati, curo, reci to slobodno i naglas! - Dobro - pocrvenim. - Dobila sam kontracepciju, a doktor mi je napravio ultrazvučni pregled maternice. Kaže da mi je grlić kratak, kraći nego što bi trebalo i hoće da dođem na još neka testiranja, ali spomenuo je neplodnost. Pogledam je tražeći suosjećanje u njezinim plavim očima. - Hm. I moja sestra ima istu dijagnozu; oni to zovu cervikalnom inkompentencijom, mislim. Koji grozan termin. Inkompentencija zvuči kao da je njezina vagina dobila jedinicu iz matematike ili da joj je propala odvjetnička karijera, ili što već. Zbog toga što se Kimberly pokušala našaliti, i zato što poznaje nekog sa sličnim problemom, ipak mi je malo lakše. Ali vrlo malo. - A je li ona dobila dijete? - pitam i smjesta se pokajem vidjevši kako oj se lice izduljilo. - Nisam sigurna da sada želiš slušati o njoj. Mogu ti ispričati neki drugi put. - Ispričaj mi sad - kažem. Ne bih to trebala željeti čuti, ali ne mogu si pomoći. - Molim te. Kimberly duboko udahne. - Godinama se mučila da zatrudni; bilo je to grozno za nju. Probali su razne tretmane za neplodnost. Sve što možeš naći na Googleu, ona i muž su probali.
- I? - požurujem je da nastavi, a samoj sebi zazvučim poput Hardina jer e tako ružno prekidam. Nadam se da se on već vraća ovamo. U stanju u kakvom jest, ne bi uopće trebao nikamo ići sam. - Pa, naposljetku je ipak uspjela zatrudnjeti i to je bio najsretniji dan u njezinu životu. Kimberly makne pogled ustranu i sada znam da laže ili izostavlja neki važan detalj. - Što se dogodilo? Koliko je sad stara njezina beba? Kimberly pljesne rukama i pogleda me ravno u oči. - Bila je u četvrtom mjesecu trudnoće kad je imala spontani pobačaj. Ali to je samo njezina priča; ne daj da te pokoleba njezin slučaj. Ti možda uopće nemaš istu dijagnozu kao ona. A ako i imaš, ne mora se tebi dogoditi išta slično. S nekom napuklom prazninom u glasu, kažem: - Imam tu slutnju, taj neki osjećaj u trbuhu, da neću moći ostati trudna. U trenutku kad je doktor spomenuo neplodnost, samo je nešto u meni sjelo na mjesto. Kimberly me opet primi za ruku. - To ne možeš znati. I, nije da te želim podsjećati, ali Hardin ionako ne želi imati djecu, zar ne? Čak i nakon što mi je tim riječima gurnula dublje nož u ranu, ipak se osjećam bolje što sam konačno s nekim podijelila svoje brige. - U pravu si. Ne želi. Ne želi djecu i ne želi se vjenčati sa mnom. - A ti se ipak nadaš da će se predomisliti? - nježno pojača stisak na mojoj ruci. - Da, tužno, ali istinito. Bila sam gotovo uvjerena da hoće. Ne odmah, naravno, ali za nekoliko godina. Mislila sam, kad bude malo stariji i kad oboje završimo koledž, on će se ipak predomisliti. Ali sad mi se to još više nego prije čini kao veliko samozavaravanje. Osjećam kako mi se obrazi žare od srama. Ne mogu vjerovati da sam to sad sve naglas izgovorila. - Znam da zvučim smiješno jer se u ovim godinama brinem oko djece, ali otkako znam za sebe, uvijek sam željela
postati majka. Ne znam je li to zato što moji majka i otac nisu baš bili najbolji roditelji, ali uvijek sam osjećala tu žudnju, taj poriv, da jednom budem, majka. Ne samo majka, nego stvarno dobra majka - majka koja će bezuvjetno voljeti svoju djecu. Nikad ih ne bih korila ni omalovažavala. Nikad im ne bih stvarala pritisak niti ih ponižavala. Ne bih ih pokušavala silom pretvoriti u bolju verziju sebe. Isprva, dok govorim o tome, osjećam se pomalo kao luđakinja. Ali Kimberly samo kima glavom na svaku moju riječ i zbog tog se počinjem osjećati kao da nisam jedina koja se tako osjeća. - Mislim da bih bila baš dobra majka, samo kad bih imala priliku, a od same pomisli o maloj smeđokosoj curici, sa zelenim očima, koja juri u Hardinovo naručje, srce mi skoči u grlo. Ponekad je stvarno zamišljam. Znam da je to glupo, ali ponekad ih zamišljam kako sjede tamo, oboje s neposlušnom, čupavom kosom. Nasmijem se naglas svojoj šašavoj viziji koju sam zamišljala prečesto da bi se to moglo smatrati normalnim. - On bi joj čitao i nosio je na ramenima, a ona bi ga motala oko malog prsta. Nasmiješim se, na silu, pokušavajući maknuti tu dragu sliku iz svoje glave. - Ali on to ne želi, a sad kad je doznao da mu je Christian otac, znam da se nikad, nikad neće predomisliti. Zatičući kosu za uho, samoj se sebi čudim i nemalo se ponosim sobom što sam sve ovo uspjela izreći bez i jedne jedine suze.
10. Hardin
"Voljela bih, kad bi mogao ostati sa mnom zauvijek?" Tessa je to izgovorila tiho, usana prislanjanih, o moje prsa. To je ono što sam htio čuti. To je ono što mi je bila potrebna čuti: zauvijek. Ali zašto bi ona voljela prevesti sa mnom čitav život? Kako bi to uopće izgledalo? Tessa i ja, oboje u svojim četrdesetima, bez djece, nevjenčani - samo ona i ja? To bi bilo upravo savršeno za mene. To bi bila moja apsolutno idealna budućnost ali znam da to njoj nikada ne bi moglo biti dovoljno. Toliko smo puta prošli istu svađu oko tih, stvari i znam da je ona svaki put prva popustila samo zato što zna da ja neću popustiti. Kad si već šupak od čovjeka, moraš biti tvrdoglaviji od svih. A ona je u stanju odreći se braka i djece radi mene. Osim toga, kakav bih je uopće bio otac? Usran eto kakav. Ne mogu to ni zamisliti a da se ne nasmijem - toliko je komično uopće zamišljati nešto slično. Koliko god da je ovo naše putovanje ispalo sjebano, barem mi je pružilo pošteno otrežnjenje u pogledu moje veze s Tessom. Uvijek sam je pokušavao upozoriti spriječiti je da potone sa mnom ali očito se nisam dovoljna potrudio. Iskreno govoreći, znam da nisam učinio sve što sam mogao da je spasim od sebe samog ali samo zato što sam sebičan. Sad kad vidim na što bi joj sličio život sa mnom sad više nema uzmaka. Ovo putovanje raspršilo je romantičarsku maglu koja mi se nakupila u glavi i,
vidi čuda, ukazala mi se mogućnost da sve jednostavno završim. Poslat ću e lijepo samu natrag u Ameriku i ona će moći nastaviti sa svojim životom. Tessi budućnost sa mnom ne nudi nište drugo doli crnilo i samoću. Ja bih od nje dobio sve što meni treba - njezinu ljubav i toplinu, godinu za godinom ali ona bi ostala neispunjena, neostvarena i kako bi vrijeme prolazilo sve bi mi viša zamjerala što sam joj uskratio ono što je najviše željela. Mogao bih, konačna iz te priče isključiti posrednika i uštedjeti joj godine izgubljenog vremena. Kad stignem do Gabriela, brzo ubacim Tessinu torbu na stražnje sjedalo i uputim se natrag u Kimberlyn hotel. Trebam skovati plan, neki ebeno čvrst plan kojeg ću se doista i držati. Ona je previše tvrdoglava i previše zaljubljena u mene da bi tek tako odustala od nas To i jest njezin problem, to što pripada ljudima koji daju i daju, ne tražeći ništa zauzvrat i sjebana je činjenica da su takvi ljudi, poput nje, najlakši plijen nekome poput mene, tko uzima i uzima sve dok više ništa ne preostane. Tako sam postupao od početka takav ću ostati. Ona će me pokušati uvjeriti u suprotno: znam da hoće. Reći će da joj brak više nije važan ali tako će samo lagati sebi da bi me zadržala blizu. To puno govori o meni, to što tako manipuliram njom da me voli ne postavljajući uvjete. Dok vozim mazohist u meni počne sumnjati u njezinu ljubav. Voli li ona mene kao što kaže ili je samo ovisna o meni? Velika je razlika između tih, dvije stvari, a što je više spremna trpjeti mojih sranja, meni to više nalikuje na ovisnost. Možda nestrpljivo čeka da opet nešto zajebem, pa da ona uskoči i popravi stvar. To je to: sigurno me doživljava kao vlastiti projekt, kao osobu koju će baš ona vratiti na pravi put. Već smo jednom bili došli na tu temu, više nego jednom, ali ona je odbila priznati. Upinjem se sjetiti kad je to bilo i konačno mi se kroz moju zamagljenu, mamurnu svijest pojavi sjećanje na taj razgovor. Bilo je to neposredno nakon što je moja mama otišla natrag u London
poslije Božića, kad me je Tessa zabrinuto pogledala. - Hardine? - Daa? - pitao sam je držeći olovku među zubima. - Bi li mi pomogao raspremiti ovaj bor kad završiš s poslom? Zapravo nisam radio, pisao sam, ali ona to nije znala. Iza nas je bio dugačak i zanimljiv dan. Ulovio sam je da se vratila s ručka s jebenim Trevorom, pa sam je prebacio preko njezina radnog stola i brutalno izjebao. - Dobro, daj mi samo još minutu. Spremio sam papire, da ih slučajno ne bi pronašla dok posprema, i došao joj pomoći skinuti majušno drvce koje je okitila s mojom mamom. - Na čemu to radiš? Je li nešto dobro? Posegnula je za ofucanim fasciklom za koji mi je uvijek prigovarala što ga ostavljam bilo gdje po kući. Uvijek su je izluđivali krugovi od šalice kave i crte od kemijske olovke po tom kožnatom fasciklu. - Ništa posebno - otmem joj fascikl prije nego što ga je stigla otvoriti. Ona se povuče, očito iznenađena i malo ozlojeđena mojom reakcijom. - Oprosti - tiho je rekla. Njezino prelijepo lice sada je namršteno, a ja bacim fascikl na kauč i uzmem je za ruke. - Samo sam pitala. Nisam htjela zabadati nos ili te živcirati. Jebote, koji sam ja bio kreten. I dalje sam. - Ma sve okej, samo se ne petljaj u moj usrani posao. Ne volim kad... Nisam uspio smisliti nikakvo objašnjenje jer je prije nisam nikad sprječavao da vidi što radim. Kad god bih naišao na odlomak za koji sam znao da će joj se svidjeti, pročitao bih joj ga ili joj pokazao da sama pročita. Ona je to voljela, a sad je prekoravam što je htjela pogledati što radim. - Okej. Okrenula se od mene i počela skidati ukrase s odvratnog drvca.
Gledao sam joj leđa neko vrijeme i pitao se zašto sam se uopće tako naljutio. Da je pročitala što sam napisao, kako bi se osjećala? Bi li joj se svidjelo? Ili bi se zaprepastila i napravila mi scenu? Nisam znao i još uvijek ne znam jer joj to do dana današnjeg nisam pokazao. - Okej? I to je sve što imaš reći? - ponovno je počnem bockati, tražeći svađu. Bolje da se svađamo nego da me ignorira; vikanje trpim bolje od tišine. - Neću se više miješati u tvoje stvari - reče ona ne okrećući se. Nisam znala da ćeš se tako uzrujati. - Ja... - malo sam zapeo ne znajući kako nastaviti svađu. A onda mi je sinulo. To uvijek upali. - Zašto si ti uopće sa mnom? - grubo sam je upitao. - Nakon svega što se dogodilo - je li drama to što ti zapravo tražiš? - Molim?! - naglo se okrene, s ukrasom u obliku pahuljice u ruci. Zašto se sad hoćeš svađati sa mnom? Rekla sam da se neću više miješati u tvoje stvari. - Uopće se ne svađam - lagao sam. - Samo želim znati jer mi se čini da si postala pravi ovisnik o dramama, o stalnim usponima i padovima, da ti e to najdraže od svega. Znao sam da nije fer što to govorim, ali svejedno sam to rekao. Bio sam neraspoložen i htio sam da i ona bude takva. Ona je zakoračila prema meni, odloživši pahuljicu u kutiju kraj bora. Znaš da nije tako. Ja tebe volim, čak i kad se želiš svađati sa mnom. Mrzim dramatiku, to dobro znaš. Volim te zbog tebe i kraj priče. Podigla se na prste kako bi mi dala poljubac u obraz, a ja sam je zagrlio. - Dobro, ali zbog čega me tako voliš? Ja ništa ne radim za tebe slabašno primijetim. Scena koju sam ranije tog dana napravio kod Vancea oš mi je bila svježa u mislima.
Ona je strpljivo uzdahnula i naslonila glavu na moja prsa. - Zbog ovoga - pokuca prstom po mome srcu. - Eto zbog čega. A sad se, molim te, prestani svađati sa mnom. Čeka me rukopis koji moram čitati, a ovo se drvce neće samo pospremiti. Bila je tako dobra prema meni, tako puna razumijevanja, čak i kada ga nisam zasluživao. - Volim te - rekao sam joj u kosu i premjestio ruke na njezine bokove. Ona se posve naslonila na mene, pustila da je dignem, ovila noge oko mog struka dok sam je nosio preko dnevne sobe prema kauču. - Volim te, uvijek te volim. Nemoj sumnjati u mene, uvijek ću te voljeti - uvjeravala me, s usnama na mojima. Razodjenuo sam je polako, uživajući u svakom centimetru njezinih seksi oblina. Uživao sam gledati kako joj se oči šire dok stavljani kondom. To isto popodne bila se sva usplahirila kako će se jebati dok ima menstruaciju, ali prsa su joj se odmah počela uzbuđeno dizati i spuštati kad sam si ga počeo gladiti pred njom. Njezino uzbuđeno disanje i tiho stenjanje bilo je dovoljno da je prestanem dražiti. Premjestio sam ga među njezine noge i polako joj ga stavio. Bila je tako vlažna i čvrsta da sam se odmah sav izgubio u njoj i stvarno se više ne sjećam kako se jebeno drvce na kraju pospremilo. * * *
Ovo prečesto radim u zadnje vrijeme, sanjarim nad sretnim uspomenama s njom. Ruke mi se tresu stežući volan dok se silom otkidam iz tog sanjarenja; njezini uzdasi i stenjanje nestaju dok se prisiljavam vratiti u stvarnost. Čekam u sporom, zagušenom prometu, tek još koji kilometar od Tesse. Moram smisliti plan i pobrinuti se da Tessa večeras završi u tom avionu. Let je dosta kasno, neće krenuti prije devet, pa ima još dosta vremena da stigne na Heathrow. Kimberly će je tamo odvesti, znam da hoće. Glava me još uvijek boli - alkohol vrlo polako nestaje iz mog tijela i
oš se uvijek osjećam pomalo pijano. Ne toliko da ne bih mogao voziti, ali oš nisam sav svoj. - Hardine! - čujem poznati glas. Glas je prigušen jer dolazi s vanjske strane mog prozora i brzo spustim staklo. Svaki put kad se okrenem, netko iz moje prošlosti već je izronio i doziva me imenom. - Jebote, čovječe! - vičem prema autu kraj mene. Moj stari prijatelj Mark je u susjednoj traci. Ako ovo nije znak odozgo, onda ne znam što je. - Daj parkiraj sa strane! - viče mi keseći se od uha do uha. Skrenem Vanceovim unajmljenim autom na ugibalište ispred dućana sa sladoledima, a on parkira iza mene. Izleti iz svoje krntije prije nego što sam ja uspio izići iz auta i već širom otvara moja vrata. - Tu si, a nisi mi se ni javio? - viče tapšući me po ramenu. - I, jebote, reci da si ovo unajmio, ili si se obogatio na moj račun? Prevrnem očima. - Duga priča, ali da, ovo je rent-a-car. - Jesi se stvarno vratio, ono, za stalno, ili što? Njegova smeđa kosa sada je kratko ošišana, ali oči su mu odsutne kao što su uvijek bile. - Aha, vratio sam se za stalno - odgovorim, utvrđujući to u svojoj glavi. Ja ostajem, ona odlazi, eto tako. On proučava moje lice. - Gdje su tijebeni ringovi? Izvadio si ih? - Aha, dosadili su mi - slegnem ramenima promatrajući njegovo lice. Kad malo pomakne glavu, opazim dvije male rupice ispod njegovih usta. Jebote, mali izgleda kao da ga je ugrizla zmija. - Dovraga, Scotte, izgledaš sasvim drukčije. Totalno ludilo. Koliko je prošlo, dvije godine? - izbaci on ruke u zrak. - Ili tri? Jebote, ušlagiran sam zadnjih deset godina, ja stvarno ne trebam procjenjivati vrijeme. Opet se nasmije i zavuče ruku u džep da izvadi kutiju cigareta. Odbijem kad mi ponudi jednu, a on podigne obrvu u čudu. - Što sad,
postao si neki čistunac? - optuži me. - Ne, samo neću jebenu cigaretu - obrecnem se na njega. On se nasmije onako kako se uvijek smijao kad bih ja postao ovakav. Uvijek je on bio vođa naše male skupine delinkvenata, stariji od mene možda godinu dana, ali opet dovoljno da bih se u njega na neki način htio ugledati i da sam želio biti kao on. Baš iz tog razloga, kad se pojavio edan još stariji od njega, James, i kad su on i Mark počeli izvoditi razne igre, odmah sam im se priključio. Nije mi smetalo što su se tako ponašali prema curama, čak ni kad su ih počeli snimati bez njihova znanja. - Postao si pičkica, ha? - smiješi se, s cigaretom među zubima. - Odjebi. I sad si urokan, zar ne? Znao sam da će uvijek ostati takav, ušlagiran i zauvijek zaglavljen u danima svoje slave, hrpetine komada i droge. - Nisam, samo je iza mene fakat dugačka noć - naceri se, očito ponosan na sebe jer se sjeća što je radio, ili koga je obrađivao čitavu noć. - Kuda si krenuo sad? Stanuješ kod svoje mame, zar ne? Stisne me u prsima na spomen moje mame i kuće koju sam spalio do temelja. Još uvijek osjećam miris dima i vidim sjajni plamen koji guta kuću dok se osvrćem iza sebe, ulazeći u auto s Tessom. - Ne, trenutačno ne stanujem nigdje. - Oho, kužim. Ali ne kuži on ništa. - Ako trebaš negdje prespavati, dođi kod mene. James mi je sada cimer - ej, ispalit će kad vidi u što si izrastao. Pravi si Amerikanac, jebote. U glavi čujem Tessin glas kako me moli da ne krećem opet tim istim, poznatim putem, ali ignoriram vlastite misli i samo kimnem glavom Marku. - Zapravo, trebala bi mi usluga. - Hej, pa ja ti mogu naći sve što ti treba - James sada i dila! - odgovori
Mark s određenim ponosom. Prevrnem očima. - Nisam na to mislio. Htio sam te pitati da me otpratiš do mog hotela, nešto moram nekome ostaviti tamo, pa da me odbaciš do Gabriela po moj auto. Morat ću produljiti najam automobila, ako pristanu. Namjerno ne razmišljam o stanu i autu koji me čekaju u državi Washington. Tim ću se sranjem baviti kasnije. - A onda ideš kod mene? - kaže on i zastane. - Čekaj, kome nosiš to nešto u hotel? Čak i drogiranom, taj mu detalj nije promakao. Ali nema jebene šanse da Marku govorim bilo što o Tessi, a ne. - Nekoj curi, ništa važno. Osjećam kako me grlo peče od ove laži koju sam izrekao o Tessi, ali moram je zaštititi od svega ovoga. On krene natrag prema svom autu i okrene se kod vrata. - Je li komad? Mogu te pričekati malo ako je trebaš još jednom pojebati. A možda bi i meni dala... Zacrveni mi se pred očima i duboko udahnem nekoliko puta da se smirim. - Ne. Jebeno ne. Ni govora. Ne miči se iz auta. Čak ni ja neću ulaziti unutra. On ne izgleda nimalo uvjereno, pa dodam: - Stvarno ti kažem. Ako se samo makneš iz jebenog auta i pokušaš se približiti i centimetar... - Ej, čovječe, odjebi s tim sranjima! Ostat ću u autu! - drekne on i digne ruke kao da se predaje policajcu. Još uvijek se smije i odmahuje glavom dok me svojim autom prati preko parkirališta i natrag na cestu.
11. Tessa
Provjerim opet svoj mobitel, uključen u zid radi punjenja. - Nema ga već više od sat vremena. Ponovno ga pokušam nazvati. - Vjerojatno mu treba malo više vremena - reče Kimberly, ali u očima oj vidim sumnju dok me samo pokušava utješiti. - Ne odgovara na pozive. Ako se opet vratio u onaj bar... Uspravim se i počnem hodati po sobi. - Ma sigurno će se pojaviti svaki čas - reče ona, ode do vrata, otvori ih i zaviri u hodnik. Tiho izgovori moje ime, a glas joj zvuči čudno. Nešto nije u redu. - Što? Što je sad? - pitam. Zar je Hardin u hodniku? Priskočim vratima, do Kimberly koja se upravo saginje... i podiže moj kofer. Svlada me užas i padnem na koljena. Jedva osjećam Kimberlyne ruke na svojim leđima dok otvaram prednji pretinac kofera. Avionska je karta, jedna avionska karta, u pretincu. Odmah do nje Hardinovi ključevi auta i njegova stana, na istom privjesku. Znala sam. Znala sam da će se maknuti od mene čim mu se pruži prilika. Hardin nije u stanju nositi se ni s kakvom emocionalnom traumom, ednostavno nije opremljen za to. Ja sam trebala znati, ja sam trebala biti spremna na ovo i zašto mi je onda ova karta tako teška u ruci i zašto me u
prsima peče ova vatra? Mrzim ga što mi radi ovo, ovako naprečac i iz ljutnje i mrzim sebe što nisam bila spremna na ovo. U ovom trenutku moram biti jaka; trebala bih prikupiti ono malo dostojanstva što je u meni ostalo i držati se ponosno. Trebala bih uzeti ovu kartu, uzeti ovaj prokleti kofer i nestati iz Londona. To bi napravila svaka žena koja imalo drži do sebe. To je toliko jednostavno, zar ne? Vrtim u glavi tu misao dok mi koljena pucketaju pod težinom tijela, dok mi se ruke tresu prekrivajući sram na mome licu i dok se ponovno raspadam u tisuće komadića zbog tog čovjeka. - Koji je on šupak - uvrijedi Kimberly Hardina kao da ja već ne znam da je šupak. -Znaš da će se vratiti, zar ne? Uvijek se vrati - kaže mi, usana priljubljenih uz moju kosu. Pogledam je i u njezinim očima vidim da bi ga najradije ubila zbog mene. Nježno se izvučem iz njezina zagrljaja i odmahnem glavom. - Dobro sam ja. Dobro sam. Nije mi ništa - ponavljam, više sebi nego njoj. - Nisi - ispravi me zatičući mi jedan nestašni pramen kose iza uha. U njezinoj kretnji prepoznam Hardinovu gestu i izmaknem se. - Moram pod tuš -kažem prijateljici prije nego što posve puknem. Ne, nisam slomljena. Nisam; ja sam poražena. To što sada osjećam čistije, iskonski poraz. Potrošila sam mjesece i mjesece boreći se protiv neizbježnog, boreći se protiv struje koja je bila presnažna da se itko s njome bori sam, a sad me je ta bujica progutala. I nikakva pojasa za spašavanje nema na vidiku. - Tessa, Tessa, jesi li dobro? - viče Kimberly kroz vrata kupaonice. - Dobro sam - uspijem odvratiti, a riječi zazvuče slabašno, kako se i osjećam. Ako već nemam u sebi ni mrvicu snage, mogu se barem potruditi prikriti slabost. Voda je sad već hladna, zapravo hladna je već nekoliko dugih minuta... a možda i sat? Nemam ni najblažu ideju o tome koliko sam dugo već
ovdje, skvrčena na podu tuš-kabine, koljena priljubljenih uz prsa, dok me hladna voda prska odozgo. Prije nekog vremena ta mi je hladnoća gotovo nanosila bol, ali tijelo mi je utrnulo još prije predzadnjeg Kimberlyna lupanja po vratima. - Izlazi više iz tog tuša. Nemoj misliti da neću razbiti vrata. Ne sumnjam ni na sekundu da je u stanju napraviti to što kaže. Ignorirala sam njezine prijetnje već nekoliko puta, ali ovaj put ispružim ruku i zatvorim slavinu. Ipak, ne mičem se sa svoga mjesta na podu. Neko vrijeme Kimberly se ne čuje. Vjerojatno je pomoglo to što sam zatvorila vodu. Ali kad sljedeći put zalupa po vratima, doviknem joj: Evo me, izlazim. Do trenutka kad ustanem, noge su mi nesigurne, a kosa gotovo suha. Prekopam torbu i mehanički obavim nekoliko radnji: navučem traperice, nogavicu po nogavicu, dignem ruke iznad glave, navučem majicu preko trbuha. Osjećam se kao robot, a kad dlanom obrišem zamagljeno zrcalo, vidim da i izgledam kao robot. Koliko će mi puta on ovo napraviti? bezglasno pitam svoj odraz u zrcalu. Ne, koliko ću mu puta dopustiti da mi ovo napravi? To je pravo pitanje. - Ne više - glasno izgovorim tom stranom licu u ogledalu. Pronaći ću ja njega, ovaj posljednji put, i to samo radi njegove obitelji. Odvući ću to njegovo dupe iz Londona i napraviti ono što sam davno trebala napraviti.
12. Hardin
- Jebote, Scotte! Ma vidi ti njega - postao si pravi mamut! - govori James ustajući s kauča i hodajući prema meni. Istina je. Kad se usporedim s njim ili s Markom, jebeno sam ogroman. - Narastao si, ono, dva metra, ha? Jamesove su oči staklaste i krvave. A jedva da je jedan popodne. - Metar devedeset - ispravim ga, a on me pozdravi slično kao i Mark ranije, snažnim stiskom po ramenu. - Pa ovo je genijalno! Moramo svima javiti da si se vratio. Svi su još tu, čovječe. James protrlja dlanove kao da sprema nekakvu veliku zavjeru, a ja najradije ne bih ni htio doznati na što točno misli. Je li Tessa dosad već našla torbu ispred vrata? Što je pomislila kad ju e vidjela? Je li se rasplakala? Ili je već u fazi kad nema više suza? Samo znam da ne želim znati odgovor na to pitanje. Ne želim zamisliti izraz njezina lica kad je otvorila vrata. Ne želim čak ni razmišljati o tome kako se osjećala kad je vidjela samo jednu kartu u pretincu kofera. Svu svoju odjeću izvadio sam i samo je bacio na zadnje sjedalo unajmljenog auta. Znam da je očekivala da se s njom ipak pozdravim. I znam da će me pokušati potražiti prije nego što odustane od svega. Ali nakon što u taj pokušaj uloži još taj jedan, posljednji trud, ipak će odustati. Morat će. Neće imati drugog izbora jer nema nikakva načina da me pronađe prije
nego što dođe vrijeme za njezin let, a do sutra će svakako biti daleko, jako daleko od mene. - Čovječe! - Markov je glas snažan i njegova ruka maše pred mojim licem. - Jebote, gdje si ti? - Jebiga - kažem sliježući ramenima. Ali onda mi padne na pamet: što ako se Tessa izgubi u Londonu tražeći me? Što bih napravio? Bih li išta napravio? Mark me povuče za ruku uvlačeći me u razgovor koji on i James već vode, o tome koga će sve pozvati ovamo. Spominju hrpu poznatih mi imena i neka za koja još nisam čuo i već vrte telefone spremajući tulum usred dana, izvikujući u slušalicu vrijeme i narudžbe pića. Izvučem se od njih i odem u kuhinju potražiti čašu vode. Usput gledam okolo po stanu koji nisam dobro ni pogledao otkako sam ušao. Koji nered. Izgleda točno onako kako je kuća bratstva izgledala svake subote i nedjelje ujutro. Naš stan nikad nije izgledao ovako, barem ne kad god je Tessa bila tu negdje. Kod nas se po kutovima nikad nisu nalazile hrpe praznih kutija pizze niti su se na stolovima taložile boce piva i bonga. Vraćam se u svoju lošu prošlost i svjestan sam toga. Kad već spominjem bong, ne moram ni pogledati u drugu sobu da bih znao što upravo rade Mark i James. Čujem klokotanje vode u bongu, a potom se prepoznatljivi miris trave počne širiti stanom. Mazohist kakav već jesam, izvadim mobitel iz džepa i ponovno ga uključim. Fotografija koju sam postavio na početni zaslon moja je najnovija omiljena fotografija Tesse. Barem zasad. Moja omiljena fotka Tesse mijenja se svaki jebeni tjedan, ali ova je pravo jebeno savršenstvo. Plava joj je kosa raspuštena, pada joj preko ramena, a od svjetlosti koja na nju pada izgleda kao da iznutra sjaji. Iskreni osmijeh isijava joj kroz lice, a oči su joj čvrsto zatvorene, nos nabran na najslađi mogući način. Smijala se meni, zapravo, korila me je jer sam je opalio po dupetu ispred Kimberly, a ja sam ukrao ovu snimku kad je prasnula u smijeh nakon što sam joj šapnuo kakve bih joj još, samo puno prljavije stvari, mogao
napraviti tu pred njezinom nesnosnom prijateljicom. Odlunjam natrag u dnevnu sobu, a James mi mazne mobitel iz ruke. - I ja bih malo toga na čemu si ti! Uzeo sam mu mobitel toliko brzo da nije stigao baciti pogled na sliku. - Jako dirljivo, uf, uf - zajebava me James dok ja mijenjam pozadinsku fotografiju na zaslonu. Ne trebam ložiti maštu ovim jebačima. - Pozvao sam Janine - reče Mark smijući se naglas zajedno s Jamesom. - Ne kužim zašto se vas dvojica kesite - kažem pokazujući na Marka. Pa tebi je ona sestra. A onda pokažem na Jamesa. - A i ti si je jebao, uostalom. Nije to nikakva novost; Markova sestra poznata je po tome što se pojebala s baš svakim prijateljem svog mlađeg brata. - Daj, odjebi, čovječe! - povuče James još jedan dim iz bonga i doda mi ga. Jebote, Tessa bi me ubila. Kako bi samo bila razočarana da me vidi; ne voli ni kad pijem, a kamoli da pušim travu. - Povuci ili šalji dalje - požuruje me Mark. - Ako već Janine dolazi, trebat će ti. I dalje je jebeni komad - govori mi James. Mark ga samo pogleda, a ja se nasmijem. I tako prođu sati, u pušenju, druženju, ispijanju pića, druženju, pušenju i prije nego što sam se snašao, u stanu je već hrpa ljudi, uključujući i spomenutu curu.
13. Tessa
Možda mi ga nije baš previše ostalo, ali ipak još imam nekog ponosa i radije ću se sama suočiti s Hardinom i obaviti taj razgovor s njim licem u lice. Točno znam što će učiniti. Reći će mi da sam predobra za njega i da on nije za mene. Reći će nešto što će me povrijediti, a ja ću ga pokušati uvjeriti u suprotno. Znam da Kimberly sad mora misliti da sam prava budala jer trčim za njim nakon što me onako hladnokrvno ostavio, ali ja ga volim, a to radiš kad nekoga voliš: boriš se za njega - trčiš za njim kad znaš da si mu potrebna. Pomažeš mu u toj borbi protiv samoga sebe i nikad ne odustaješ od njega, čak ni onda kad je on već odustao od sebe. - Dobro sam ja. Ako ga pronađem, a ti budeš sa mnom, osjetit će se kao da smo ga stjerale u kut, a to će samo pogoršati stvari - govorim Kimberly po drugi put. - Molim te, budi oprezna. Ne bi mi bilo drago da moram ubiti tog klinca, ali, u ovom trenutku, sve su opcije na stolu - napola mi se smiješi. - Čekaj, još nešto - podigne Kimberly prst i požuri preko sobe, prema stoliću na sredini dnevnog boravka. Prokopa po svojoj torbici i mahne mi da priđem. Kimberly, kakva već Kimberly jest, premaze mi usne blistavim, bezbojnim sjajilom i gurne mi maškaru u ruke. - Želiš izgledati najbolje što možeš, zar ne?
Iako me sve boli u prsima, njezin pokušaj da mi pomogne izmami mi osmijeh. Naravno da moram izgledati najbolje što mogu, pa to je jasno kao dan, barem njoj. Deset minuta kasnije obrazi mi više nisu blijedi ni lice izmučeno od plakanja. Zahvaljujući korektoru i puderu, crvenilo oko očiju gotovo se više i ne vidi. Kosa mi je iščešljana i donekle pod kontrolom, u velikim, krupnim valovima. Kimberly je nakon nekoliko minuta odustala, uzdišući, i zaključujući da su ti „prokleti valovi” sad baš kako treba. I ne sjećam se kako me je presvukla iz one moje obične majice u uski topić s kardiganom, ali stvarno me je brzo iz zombija pretvorila u nešto mnogo ljepše. - Obećaj mi da ćeš me nazvati ako me budeš trebala - inzistira Kimberly. - Nemoj misliti da te neću ići tražiti. Kimnem joj u znak potvrde, znam da ne bi oklijevala ni minute da je pozovem. Zagrli me još dvaput prije no što mi uruči ključeve Christianova unajmljenog auta koji je Hardin ostavio ispred hotela. Kad uđem u auto, uključim mobitel na punjač i spustim prozor do kraja. U autu sve miriše na Hardina, a prazne čaše od kave, od jutros, i dalje stoje u držačima, podsjećajući me kako smo prije samo nekoliko sati ovdje vodili ljubav. To je dakle bilo njegovo „zbogom” - a sada shvaćam da sam to negdje u sebi i osjećala, samo nisam bila spremna prihvatiti to. Nisam htjela priznati poraz koji se već pomaljao na površini, čekajući da me poklopi. Nevjerojatno mi je da je već skoro pet. Imam manje od dva sata da nađem Hardina i uvjerim ga da se vrati kući sa mnom. Avion polijeće u pola devet, ali moramo tamo stići prije sedam da prođemo osiguranje na vrijeme. Zar ću tim avionom sama kući? Pogledam se u retrovizor. I vidim tu istu djevojku koja se morala
sabrati i ustati s poda kupaonice. Osvijestim mučni osjećaj u trbuhu koji mi govori, da, bit ćeš sama u tom avionu. Znam jedno jedino mjesto gdje bih ga mogla potražiti, a ako nije tamo, nemam pojma što ću dalje. Okrenem ključ, upalim auto, ali zastanem s mjenjačem u ruci. Ne mogu se besciljno vozikati Londonom bez plana i prebijene pare u džepu. Očajna i zabrinuta, pokušam ga ponovno nazvati i gotovo briznem u plač od sreće kad se on javi na mobitel. - Halooo, tko je to? - kaže neprepoznatljivi muški glas. Odmaknem mobitel da vidim jesam li nazvala točan broj; da, Hardinovo ime stoji nasred ekrana. - Halooo - ponovi glasnije čovjek ponovno razvlačeći riječ. - Ovaj, bok. Je li Hardin tu? Želudac mi se steže; kao da zna da je ovaj tip loša vijest, iako nemam pojma tko je. Iz pozadine se čuju smijeh i razni glasovi; više njih su ženski, koliko čujem. - Scott je... u ovom trenutku disponiran - govori mi čovjek. Disponiran? - Kaže se indisponiran, budalo - viče neka žena u pozadini, smijući se. O, Bože. - Gdje je on? - pitam. Po načinu na koji se zvuk promijenio čujem da sam stavljena na zvučnik. - Zauzet je - govori drugi muški glas. - A tko je to? Dolaziš na tulum? Zato zoveš? Ej, sviđa mi se tvoj američki naglasak, mala, a ako si već Scottova prijateljica... Tulum? U pet popodne? Pokušavam se usredotočiti na taj beskorisni podatak, radije nego na brojne ženske glasove koji mi se probijaju u uho, i na činjenicu da je Hardin „zauzet”.
- Aha - izgovore moja usta prije nego što se mozak usuglasi. - Samo sam zaboravila adresu. Glas mi je drhtav i nesiguran, ali čini se da oni to uopće ne primjećuju. Čovjek koji mi se prvi javio daje mi adresu, a ja je brzo utipkavam u navigacijski sustav na mobitelu. Dvaput zakaže i moram ga opet pitati da mi ponovi što je rekao, ali on mi sve lijepo ponovi i još doda neka požurim, spominjući ponosno da pića ima sigurno više nego što sam ikad vidjela u životu. Dvadeset minuta kasnije nalazim se na malom parkiralištu ispred oronule zgrade od cigle. Prozori su veliki, a tri prozora prekrivena su nečim što izgleda kao bijela traka ili možda vreće za smeće. Parkiralište je prepuno; BMW koji sam dovezla strši među drugim automobilima kao slomljeni prst. Jedini auto koji mu bar izdaleka nalikuje upravo je Hardinov unajmljeni auto. Parkiran je blizu ulaza u zgradu, zapravo blokiran ostalim automobilima, što znači da je ovamo stigao prije većine ostalih. Ispred ulaza u zgradu zastanem i duboko udahnem da prikupim snagu. Neznanac na telefonu rekao mi je treći kat, druga vrata. Oronula zgrada ne čini mi se toliko velikom da bi imala tri kata, ali kad se počnem penjati stubištem, pokaže se da nisam u pravu. Glasni glasovi i teški miris marihuane pogode me i prije no što sam došla do vrha stepenica na drugom katu. Gledam gore i pitam se zašto je Hardin ovdje. Zašto bi dolazio na ovakvo mjesto suočavati se sa svojim problemima? Dok se uspinjem na treći kat, srce mi divlje lupa, a želudac mi je stisnut u čvor dok u mislima prebirem. Što bih sve mogla zateći iza ovih izgrebenih i grafitima išaranih vrata s brojem dva. Otresem glavom i odbacim svoje sumnje. Zašto sam tako paranoična i nervozna? Pa to je Hardin, moj Hardin, naposljetku. Čak i kada je ljut, i u fazi povlačenja u sebe, osim ružnih riječi ne bi mi nikad napravio nešto čime bi me namjerno povrijedio. Sada proživljava zaista tešku situaciju sa svim tim problemima
u obitelji i treba me; samo trebam uletjeti ovamo i odvesti ga kući sa sobom. Bez veze izluđujem samu sebe i sva sam se uspuhala bez razloga. Vrata se otvaraju u trenutku kad pružam ruku do kvake i mladić, sav u crnom, prođe kraj mene a da nije ni zastao niti za sobom zatvorio vrata. Valovi dima pokuljaju u hodnik i ulažem svjestan napor da ne prekrijem nos i usta. Prijeđem preko praga kašijući. I stanem kao ukopana pred prizorom koji ugledam. Šokirana pogledom na polugole djevojke koje sjede po podu, osvrnem se po sobi i primijetim da su zapravo svi polugoli. - Skini to - govori mladić s bradom izbijeljenoj plavuši. Ona prevrne očima, ali brzo skine majicu, ostajući samo u grudnjaku i gaćicama. Zureći još malo u taj prizor, shvaćam da oni igraju neku vrstu kartaške igre koja uključuje skidanje. To je ipak malo bolje nego ono što mi je prvo palo na pamet... ali samo malo bolje. Mrvicu mi je lakše kad vidim da Hardin nije u ovoj grupi ljudi koji ubrzano gube sve sa sebe i još jednom, za svaki slučaj, pogledom preletim po hrpi ljudi u sobi. Nema ga. - Ulaziš ili ne ulaziš? - upita me netko. Okrenem se prema tom glasu. Zatvori vrata i uđi - reče on pojavljujući se iza nekoga meni s lijeva. Jesam li te već negdje vidio, Bambi? Zahihoće se, a ja se nelagodno premjestim dok njegove krvave oči ispituju moje tijelo, zadržavajući se na mojim grudima toliko dugo da se to može smatrati samo vulgarnim. Ne sviđa mi se kako me je nazvao Bambijem, ali očito ne nalazim svoj glas da bih mu rekla kako se zaista zovem. A po zvuku njegova, čini mi se da je upravo to osoba koja mi se avila na Hardinov mobitel. Odmahnem glavom; sve riječi kao da su mi nestale s jezika. - Mark - predstavi se on pružajući mi ruku, ali ja se samo odmaknem. Mark... Odmah sam se sjetila tog imena iz Hardinova pisma i drugih priča
o njemu. Drži se prilično prijateljski, ali znam kakav je on zapravo. Znam što je napravio svim onim curama. - Ovo je moj stan. Tko te je pozvao? Prvo pomislim da se ljuti, zbog tog pitanja, ali lice mu je jednostavno ozareno. Ima stvarno jak naglasak, a izgleda vrlo atraktivno. Malo zastrašujuće, ali atraktivno. Smeđa mu je kosa iznad čela podignuta u zrak, a bradica mu je očito brižno odnjegovana tako da izgleda neuredno. Hardin bi taj tip izgleda nazvao „kretenskim hipsterom”, ali meni se sviđa. Ruke mu nisu uopće tetovirane, ali ispod donje usne strši mu pirsing. - Ja sam... ovaj... - mučim se umiriti svoje živce. On se opet glasno nasmije i primi me za ruku. - Pa, Bambi, daj da ti nađemo neko piće za opuštanje - smiješi se. Kad te vidim ovakvu, dođe mi da se i sam prepadnem. Dok me vodi prema kuhinji, počinjem se pitati je li Hardin uopće ovdje. Možda je ovdje ostavio auto i mobitel, pa otišao nekamo drugamo. Možda je u autu. Zašto nisam provjerila? Možda bih trebala otići dolje i pogledati, bio je toliko umoran da je možda jednostavno zaspao... A onda mi zrak, kao od udarca, nestane iz pluća. Da me je tko upitao kako se sada osjećam, ne znam što bih uopće rekla. Mislim da ne bih imala odgovor. Bol, probadanje, panika, odbijanje da povjerujem, ali u isto vrijeme, kao da nemam nikakvog osjećaja. Ne osjećam ništa i osjećam sve, u isti mah, i to je nešto najgore što sam ikada, ikada doživjela. Hardin leži naslonjen preko kuhinjskog šanka s džointom u ustima i bocom pića u ruci. Ali nije mi zbog toga zastalo srce. Ono što mi je izbilo dah iz pluća jest žena koja sjedi na šanku pred njim, s golim nogama ovijenim oko njegova struka, privijena uz njega kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. - Scotte! Daj mi tu prokletu votku. Imam tu jednog malog Bambija
kojemu treba piće - viče Mark. Hardinove krvave oči okrenu se prema Marku i licem mu se razvuče zločesti osmijeh, dajući mu tako mračan izgled, kakav na njemu nikad još nisam vidjela. Dok pogledom prelazi s Marka na mene, provjeriti tko je to Bambi, dovoljno sam mu blizu da vidim kako mu se sužene zjenice naglo šire, uklanjajući smjesta s njegova lica taj čudni, strani izraz. - Što... što ti ovdje... - počne mucati. Pogled mu klizi niz moju ruku i oči mu postanu još veće kad ugleda kako me Mark drži za ruku. Licem mu prijeđe grimasa bijesa, a ja istrgnem ruku iz Markove. - Vas dvoje se znate? - pita moj domaćin. Ne odgovorim mu. Umjesto toga, pogledom strijeljam ženu čije su noge i dalje stisnute oko Hardinova struka. On se još nije pomaknuo niti toliko da je makne sa sebe. Ona na sebi ima samo gaćice i majicu. Običnu crnu majicu. Hardin na sebi ima gornji dio svoje crne trenirke, ali ispod vrata mu ne vidim rub crne iznošene majice. Cura koja ga grli očito uopće nije svjesna napetosti trenutka, fokusirana samo na džoint koji je upravo izvadila iz Hardinovih usta. Čak me malo pogleda i nasmiješi mi se, bezazlenim, očito napušenim osmijehom. Ostala sam potpuno bez riječi. Šokirana što uopće imam ikakve veze s ovom osobom u koju gledam. Mislim da ne bih bila u stanju progovoriti, čak i da sam htjela. Znam da je Hardin sad u mračnoj fazi, ali vidjeti ga ovakvog, pijanog i napušenog i s drugom ženom, za mene je previše. Jebeno previše i jedino što mi pada na pamet učiniti jest okrenuti se i pobjeći što dalje odavde. - Smatram ovo potvrdnim odgovorom - nasmije se Mark i izvuče bocu pića iz Hardinove ruke. Ni Hardin još uvijek ništa ne govori. Samo gleda u mene kao da sam duh, kao da sam neka već zaboravljena uspomena koju više nikad nije namjeravao oživjeti.
Okrenem se na peti i proguram kraj svakoga tko mi se našao na putu do izlaza iz ovog pakla. Pretrčim, gotovo preletim preko prvog niza stepenica, naslonim se na zid i spustim se u čučanj, bez zraka. U ušima mi zvoni i težina svega što sam doživjela u zadnjih pet minuta spusti se na mene poput olova - ne znam ni kako ću uopće izaći iz ove zgrade. Uzalud osluškujem hoću li čuti zvuk čizama koje lupaju po metalnim stepenicama, a svaka naredna minuta tišine zasijeca se u mene bolnije od prethodne. Pa on nije čak ni izišao za mnom. Pustio me je da ga vidim takvoga i nije se zamarao time da krene za mnom i bilo što objasni. Nemam više nijedne suze za njega, ne danas; ali pokazuje se da plakanje bez suza boli još jače nego sa suzama i da se ne može kontrolirati. Nakon svega što smo prošli, nakon svih svađa, svakog smijeha, sveg tog vremena koje smo proveli zajedno, zar je odlučio završiti sve na ovakav način? Zar će me ovako odbaciti? Zar toliko malo drži do mene da se drogira i dopušta da ga ta druga žena dodiruje i nosi njegovu majicu nakon Bog zna čega što je radio s njom? Ne mogu si dopustiti čak ni razmišljanje o tome - ta bi me misao posve slomila. Znam što sam vidjela, ali vidjeti i prihvatiti nešto dvije su posve različite stvari. Najbolje mi ide smišljati izlike za njegovo ponašanje. Usavršila sam taj talent tijekom dugih mjeseci naše veze i ostala sam do bola vjerna takvom ponašanju. Ali ovaj put nema isprike. Čak ni bol koju on osjeća jer misli da su ga izdali i njegova majka i Christian, čak ni to mu ne može dati pravo da me ovako povrijedi. Ja njemu nisam napravila išta čime bih zaslužila ovakvo ponašanje. Moja je jedina greška to što sam pokušavala biti tu za njega i što sam se previše dugo mirila i nosila s njegovim pogrešno usmjerenim gnjevom. Što dulje sjedim na ovom praznom stubištu, sve više se moje poniženje i bol pretvaraju u ljutnju. Ne ljutnju, nego bijes, teški, gusti, nepodnošljivi ebeni bijes - i sad je dosta smišljanja opravdanja za njega. Dosta je. Neću mu više dopuštati da radi ovakva sranja i da se svaki put izvuče s jednom
isprikom i obećanjem da će se promijeniti. Ne. Dovraga, ne. Neću se predati bez borbe. Odbijam jednostavno otići i pustiti ga da misli kako je u redu ovako se ponašati prema ljudima. Njemu očito više nije stalo ni do samoga sebe niti do mene, u ovom trenutku, i dok mi ljutite misli pune glavu, ne mogu zaustaviti svoje noge koje već snažno lupaju po tim usranim metalnim stepenicama noseći me natrag u onu rupu od stana. Otvorim vrata tako silovito da usput njima opalim nekoga tko je stajao preblizu i probijeni se natrag do kuhinje. A gnjev u meni još više zakipi kad nađem Hardina na točno istome mjestu, s točno istom kurvom koja i dalje drži noge oko njegovih leđa. - Ne, ma nije to nitko, čovječe. Samo neka slučajna... - govori on Marku. Jedva da i vidim od silnoga gnjeva koji mi je zamutio vid. Prije nego što me uspio i registrirati, grabim bocu votke iz Hardinove ruke i bacim je u zid. Razbija se uz tresak i čitava prostorija utihne. Osjećam se kao da nisam u svome tijelu; kao da promatram kako gnjevna, mahnito gnjevna verzija mene upravo gubi kontrolu i ne mogu je zaustaviti. - Ej, koji ti je kurac, Bambi? - viče Mark. Okrenem se k njemu. - Zovem se Tessa! - dreknem. Hardin zažmiri, a ja gledam, čekajući da nešto kaže, da progovori. - Pa, Tessa. Nisi baš morala razbiti votku! - sarkastično mi kaže Mark. Toliko je drogiran da očito i ne primjećuje nered koji sam napravila; žali samo zbog prolivenog alkohola. - Učila sam od najboljih kako razbiti bocu o zid - kažem gledajući Hardina. - Nemoj mi sad reći da imaš curu - reče mu drolja, i dalje zakačena za njega.
Pogledavam malo u Marka, malo u nju. Prilično su slični... a previše sam puta pročitala ono prokleto pismo da mi ne bi odmah postalo jasno tko je ona. - Slobodno Hardinu prepusti brigu o tome ako ti u stanu treba luda Amerikanka koja će razbijati boce i praviti sranja - govori Mark, očito zabavljen. - Nemoj - reče Hardin koraknuvši prema nama. Dobacim mu svoj najbolji pokeraški pogled. Prsa mi se brzo dižu i spuštaju od uspaničenog disanja, ali lice mi je maska, fasada lišena bilo kakve emocije. Baš kao i njegovo. - Tko je ova? - pita Mark Hardina kao da ja ne stojim kraj njega. Hardin me opet omalovaži riječima „Već sam ti rekao”, a nema muda ni pogledati u mene dok me tako ponižava pred punom prostorijom ljudi. Ali meni je toga dosta. - Dobro, što je uopće tebi? - vrisnem. - Mislio si se skloniti ovdje i pušiti travu cijeli dan da zaboraviš na svoje probleme? Znam da se ponašam ludo, ali za promjenu, više mi ni najmanje nije stalo do toga što će tko misliti o meni. Ne dam mu priliku da mi odgovori, već odmah nastavljam. - Kako si sebičan! Misliš da ću se samo pomiriti s tim što si me gurnuo u stranu i što se praviš nedodirljiv? Dosad si već mogao naučiti kako stvari stoje! Ti bez mene ne možeš izdržati ni dana samo ćeš biti očajan, isto kao i ja. Toliko si me povrijedio, a sad te još zatječem ovakvoga? - Ne znaš o čemu govoriš - reče Hardin, glasom dubokim i prijetećim. - Ne znam, je li? - bacim ruke u zrak. - Pa na njoj je tvoja jebena majica! - vrisnem i pokažem prstom prema jebenoj kurvi, a ona skoči dolje sa šanka, navlačeći majicu preko bokova da pokrije bedra. Puno je sitnija od mene i majica na njoj djeluje ogromno. Ta će mi se slika zauvijek urezati u sjećanje, do mog posljednjeg daha, znam da hoće.
Osjećam kako mi se upravo usijeca u mozak i čitavo me tijelo peče od vatre bijesa i u tom trenutku čistog, nepatvorenog, jebenog bijesa... sve mi sjedne na mjesto. Sad mi sve ima smisla. Ono što sam prije mislila o ljubavi i o tome kako ne odustaješ od onoga koga voliš, ne može biti dalje od istine nego što jest. Čitavo sam vrijeme bila u krivu. Kad nekog voliš, nećeš mu dopustiti da te uništi zajedno sa sobom, nećeš mu dopustiti da te vuče po blatu. Pokušat ćeš mu pomoći, pokušat ćeš ga spasiti, ali u trenutku kad shvatiš da ljubavi s druge strane nema ili da je sebična, ako i onda nastaviš pokušavati, onda to znači samo da si budala. I ako ga volim, onda mu neću dopustiti da i mene uništi. Toliko sam puta pokušala s Hardinom. Davala sam stalno nove šanse, i opet, i opet, a i sad sam mislila da će sve biti u redu. Stvarno sam mislila da ćemo uspjeti. Mislila sam da će, samo ako se dovoljno trudim, ako ga dovoljno volim, sve funkcionirati i da ćemo biti sretni. - Zašto si uopće došla? - pita on prekidajući moj trenutak spoznaje. - Molim? Mislio si da ću te pustiti da se onako kukavički izvučeš? Pod slojem boli, ljutnja u meni počne šištati tiše. Gotovo se bojim da me bijes ne napusti, ali s odlučnošću koja me obuzima dolazi i neki mir. Zadnjih sedam mjeseci stalno sam bivala sve slabija zbog Hardinovih riječi i čitavog tog kruga odbacivanja, ali sad nasu promjenjivu vezu vidim onakvu kakva jest. Neminovna. Uvijek je bila neminovna i ne mogu vjerovati da mi je trebalo sve ovo vrijeme da to uvidim, da to prihvatim. - Dat ću ti još ovu, posljednju šansu da iziđeš sad sa mnom van i da odemo kući, ali ako ja sama izađem kroz ova vrata, bez tebe, znaj da je to kraj. Njegova šutnja i prepreden izraz u njegovim odsutnim očima gurnu me
preko ruba. - To sam i mislila - kažem, sad već normalnim glasom. Nema smisla. On me i ne sluša. Nikad i nije. - Znaš što? Slobodno uživaj u svemu ovome, slobodno propij i propuši čitav svoj život - priđem mu bliže zaustavljajući se tek tridesetak centimetara od njega - ali znaj da je to sve što ćeš ikada imati. Nadam se samo da ćeš uživati u tome dok još možeš. - I hoću - odgovori, kao da mi zabija nož u srce. Opet. - Dakle, ako ti ovo nije cura... - započne Mark i ja opet postanem svjesna da nismo sami u sobi. - Nisam ja ničija cura - obrecnem se na njega. Moju drskost Mark očito doživi kao poticaj; njegov se osmijeh još više raširi i on mi stavi ruku preko leđa, kao da me želi povesti sa sobom natrag u dnevnu sobu. - Super, onda smo sve riješili. - Miči ruke s nje! - skoči Hardin i gurne Marka, ne toliko da ga sruši, ali dovoljno da ga odgurne od mene. - Van, odmah! - drekne na mene, prođe i preko dnevne sobe ode kroz vrata stana. Slijedim ga van, u hodnik, i zalupim za sobom vrata. Hvata se za kosu, sve ljući. - Koji je to bio kurac? - Na što točno misliš? Na to što sam se izvikala na tebe što si takav? Zar si mislio da mi možeš samo gurnuti avionsku kartu i ključ u kofer i da ću samo nestati? Udarim ga u prsa, a on leđima udari o zid. Gotovo mu se ispričam, gotovo mi je krivo što sam ga tako gurnula, ali kad pogledam te proširene zjenice, nestane svako kajanje u meni. Sav smrdi na travu i alkohol, nema tu ni traga onog Hardina kojega volim. - Znaš što, toliko sam sjeban ovaj čas u glavi da ne mogu ni razmišljati, a kamoli tebi nešto jebeno objašnjavati po tisućiti put, u kurac! - vikne, pa udari šakom o jeftini pregradni zid koji napukne. Mislim da sam ovu scenu vidjela previše puta. Ovaj će put biti zadnji.
- Nisi se nimalo potrudio! Ja ti baš ništa nisam napravila! - Što tebi više treba, Tessa? Zar ti trebam nacrtati? Odlazi odavde - idi tamo gdje pripadaš! Nemaš ti što raditi ovdje, tebi tu nije mjesto. Zadnji dio rečenice izgovori neutralnim tonom, čak blago. Gotovo nezainteresirano. U meni nije ostalo nikakve želje za borbom. - Jesi li sad sretan, Hardine? Ti si pobijedio. Opet si ti pobijedio. Zapravo uvijek pobijediš, zar ne? On se okrene gledajući me ravno u oči. - Ti to znaš bolje od ikog drugoga, pa zaključi sama.
14. Tessa
Ne znam ni sama kako sam na vrijeme stigla na Heathrow, ali jesam. Kimberly me dovezla i mislim da me čvrsto zagrlila za pozdrav. Sjećam se da me je Smith samo gledao, kao da u glavi preračunava nešto nespoznatljivo. I sada sjedim u avionu, pokraj praznog sjedala, prazne glave, praznoga srca. U vezi s Hardinom pogriješila sam u svemu i sve to samo dokazuje da ne možeš mijenjati nikoga osim samoga sebe, koliko god se trudio. Ljudi se promijene samo ako to sami žele. Ili se ne promijene. Nemoguće je promijeniti čovjeka koji se promijeniti ne želi. Ako netko ima tako niska očekivanja od samoga sebe, ne možeš to nadoknaditi nikakvom podrškom. I ako netko mrzi samoga sebe, ne možeš to nikako nadomjestiti vlastitom ljubavlju. Ta je bitka bila unaprijed izgubljena i konačno sam, nakon čitavog ovog vremena, spremna priznati svoj poraz.
15. Hardin
Jamesov glas zvoni mi u uhu, a njegovo boso stopalo dira mi obraz. Čovječe, diži se! Carla će se svaki čas pojaviti, a ti zauzimaš jedinu kupaonicu. - Odjebi - progunđam opet sklapajući oči. Da se mogu pomaknuti, zgrabio bih ga za taj nožni palac i slomio mu ga. - Scotte, diži se, u kurac. Lezi na kauč ako hoćeš. Jebote, koliki si, ne mogu se od tebe ni popišati ni oprati zube. Njegovi nožn ožnii prsti pritišću mi čelo i ja se pokušani dign dignuti s poda. Tijelo osjećam kao da je vreća puna cigli, a oči i grlo me peku kao vatra. - Živ je! - dovikne James nekome. - Daj začepi. Pokrijem uši šakama i nekako prođem kraj njega do dnevne sobe. Polugola Janine i pretjerano živahni Mark skupljaju prazne pivske boce i plastične čaše čaš e i trpaju ih u koš. - I, kako je spavati na podu kupaonice? - pipljavo pita Mark preko cigarete što mu se dimi među usnama. - Prva liga - prevrnem očima i sjednem na kauč. - Ej, totalno si se skršio skrš io - reče on prilično ponosno, kao da je to njegova zasluga. - Kad si se zadnji put tako nalio?
- Nemam pojma - protrljam čelo, a Janine mi doda šalicu. Odmahnem glavom, ali ona mi je gura u ruke. - Popij, to ti je samo voda. - Ne treba mi - kažem. Ne želim biti grub prema njoj, ali, jebote, dosadna je. - Ej, kako te je raspizdila - govori Mark. - Mislio sam da će ta Amerikanka... kako se ono zove, Trisha...? Srce mi se uzlupa na spomen nje, iako je rekao pogrešno ime. - ... mislio sam da će nam sve porazbijati! Bila je prava mala furija. Slike Tesse koja viče na mene, baca bocu u zid i gnjevno odlazi, ispunjavaju mi sjećanje. Težina boli u njezinim očima pritisne me dublje u kauč i osjećam se kao da ću se opet razboljeti. To je za njezino dobro. Zaista jest. Janine prevrne očima. - Mala? Ne bih rekla da je baš mala. - Znam da upravo ne komentiraš njezin izgled - rekoh hladno, unatoč gorućoj želji da ovu šalicu vode zavitlam u Janineino lice. Ako ona misli da se po ljepoti uopće može uspoređivati s Tessom, bit će da je povukla više kokaina nego što sam mislio. - Nije tako vitka kao ja. Još jedan kurvinski kurvinsk i komentar, komentar, Janine, i razderat razder at ću ti to samopouzdanje u krpice. - Seko, bez uvrede, ali ta je cura neusporedivo ljepša od tebe. Vjerojatno se zato Hardin toliko i zaljuuubio - rastegne Mark tu zadnju riječ. - Zaljubio? Ma daj molim te! Pa izbacio ju je van nogom u guzicu nasmije se Janine, a nož u mome srcu se okrene. - Nisam... - ne mogu čak ni završiti rečenicu a da mi glas ne zadrhti. Nemojte Nemojte je spominjati. spominjati. Nisam N isam raspoložen - zaprijetim zaprijetim im. im.
Janine promrmlja nešto sebi u bradu, a Mark se smije prazneći pepeljaru u vreću za smeće. Zavalim se u jastuk na kauču i sklopim oči. Neću više nikad biti u stanju biti trijezan. trijezan. Ne ako želim da ova bol nestane; ne ako već moram sjediti ovdje s tolikom rupom u jebenim grudima. Osjećam se nemirno i nestrpljivo, mučno mi je i iscrpljen sam, a to mi e najgora kombinacija. - Bit će ovdje za dvadeset minuta! - kaže James. Otvorim oči i vidim ga kako, pristojno odjeven, hoda u krugovima po malom dnevnom boravku. - Znamo, znamo. Daj više zašuti. Prolazimo ovo jednom mjesečno upali Janine džoint, a ja pružim ruku da mi ga doda čim povuče dim. Moram sam sebi pronaći lijek; nema drugog izbora za kukavicu poput mene koja se zavlači po kutovima i skriva od svoje pulsirajuće boli nakon što su joj oteli sve u životu. Zakašljem se od prvog dima. Pluća mi očito zamjeraju što sam ih spalio prevelikom količinom trave. Nakon trećeg dima bol izblijedi, a otupjelost me preuzme. Ne toliko koliko bih želio, ali idem u pravom smjeru. Još malo pa ću se vratiti u formu. - Daj mi malo toga - pružim ruku prema boci u Janineinoj ruci. - Nije još ni podne - reče ona zavrćući čep. - Nisam te pitao za vrijeme ni za temperaturu zraka. Tražim samo votku - istrgnem joj bocu iz ruke, a ona nezadovoljno frkne. - Znači, izbacili su te s faksa, ha? - pita Mark, oblikujući usnama kolute dima. - Ne... Sranje. - Zapravo ne znam. Dotle još nisam došao.
Povučem gutljaj votke i uživam što me pali dok putuje u moje prazno tijelo. Nemam jebenog pojma što ću napraviti u vezi sa školom. Do diplome mi je ostalo još samo pola semestra. Već sam predao i svu papirologiju papirologiju za diplomu diplomu i najavio da me neće biti na svečan sveča nosti dodjele diploma. A tamo mi je i stan sa svim mojim stvarima i auto mi je parkiran na parkiralištu aerodroma Seattle-Tacoma. - Janine, molim te pogledaj je li oprano sve iz sudopera - reče Mark. - Neću, uvijek ja perem vaše jebeno suđe... - Častit ću te ručkom. Znam da si bez para - reče on i to upali, i ona nas ostavi same u dnevnoj sobi. Iz druge sobe čujem Jamesa kako nešto radi; po zvukovima bi se reklo da je odlučio preurediti stan. - Tko je ta Carla, što s njom? - pitani Marka. - To je Jamesova cura. Mislim, stvarno je kul, ali pomalo je i snob, znaš. Nije da prigovara ili bilo što, jednostavno je malo drukčija, nisu ova sranja njezin tip stvari - kaže Mark mahnuvši rukom kao da pokazuje čitav ovaj mračni, oronuli stan. - Studira medicinu i starci su joj neki bogatuni. Ja se nasmijem. - A što joj ne valja u glavi pa je završila s Jamesom? - Čujem te, pizdo! - viče James iz svoje sobe. Sad se i Mark smije, glasnije nego ja. - Ne znam, ali on se čitav izbezumi kad god ona treba doći. Ona živi u Škotskoj, pa to onda bude samo jednom mjesečno, ali tako ti je svaki put. On je uvijek pokušava impresionirati. Zato se i upisao na fakultet. Već je pao dva ispita. - I zato stalno jebe tvoju sestru? - podignem obrvu. James se nikad nije znao skrasiti samo s jednom, curom, to sam prokleto siguran. Jamesova glava proviri iza ugla. Očito se odlučio braniti. - Carlu vidim samo jednom mjesečno, a Janine nisam jebao tjednima! i opet nestane. - A sad prestanite pričati sranja. Prebit ću vas obojicu dobaci iz sobe.
- Dobro! Idi obrij jaja ili radi nešto korisno - zafrkava ga Mark i dodaje mi džoint. Potapše prstima etiketu na boci votke koju držim između nogu. - Gledaj, Scotte, nisam baš najbolji kad treba pričati o vezama i dramama, ali mogu ti reći da nisi nikog zavarao onom svojom glumom. - Nisam ništa glumio - ispalim. - Da, da, svakako. Samo što si se pojavio u Londonu nakon što te nije bilo tri godin godine, da ne spomin spominjem curu koju si doveo sa s a sobom s obom.. Njegove se s e oči premjeste premjeste s mog lica na bocu, pa na džoin džoint. - I što si se odmah počeo ubijati cugom i svime. Plus, mislim da ti je ruka slomljena. - Tebe se to ne tiče. A otkad tebi smeta ubijanje cugom i travom? Ti to radiš svaki dan. Mark mi sve više ide na živce, on i njegova iznenadna potreba da gura nos u moj jebeni život. Ignoriram njegov komentar o mojoj ruci koja je, moram priznati, poprimila ljubičaste i zelene tonove. Ali na onom glupom knaufu sigurno nisam slomio kost. - Daj, ne budi kreten. Radi što hoćeš, meni ne smeta. Ali ne sjećam se da si prije bio ovako osjetljiv; prije si bio, ono, bezobziran, jebote. - Nisam ja osjetljiv, nego ti radiš nešto od ničega. Ta je cura ednostavno neka mala s mog koledža u Americi. Sreo sam je, jebao sam e. Htjela je vidjeti Englesku, pa sije platila put ovamo i onda sam je opet malo jebao na kraljičinom teritoriju. Kraj priče. Popijem još dobar gutljaj votke da isperem sranja koja sam upravo izgovorio. Mark svejedno ne izgleda uvjeren. - Aha - prevrne očima; tu je lošu naviku pokupio od sestre. Iziritiran, okrenem se prema njemu sučelice, ali prije nego što sam i progovorio, progovorio, osjetim kako mi mi se gorčina orčina pen pe nje uz grlo. grlo. - Slušaj, kad sam je sreo, bila je još djevica i jebao sam je zbog oklade koja mi je donijela dobru šaku dolara i dakle ne, nisam osjetljiv. Ona meni
nije nitko i niš... Ovaj put to nisam mogao progutati. Prekrio sam usta i projurio kraj Jamesa koji se brzo pojavio na vratima kupaonice i počeo vikati na mene er sam povratio po čitavom podu.
16. Tessa
- Ova je stvar kao mali laptop. Pritisnem još jednu tipku na svojoj novoj spravici. Moj novi iPhone ima više funkcija nego kompjutor. Prijeđem prstom preko velikog ekrana tapšući jagodicom po malim ikonicama. Slučajno upalim fotoaparat mobitela i poskočim kad mi on uz tihi zvuk smjesta vrati ne baš laskavu sliku mog lica iz tog kuta. Brzo ugasim tu aplikaciju i pritisnem ikonu na kojoj piše Safari. Upišem „Google” jer... pa, zato što mi to prvo pada na pamet. Ovaj je mobitel tako čudan. Potpuno me zbunjuje, ali neka, s vremenom ću naučiti kako upravljati tom stvarčicom. Imam ga tek deset minuta i još uvijek nisam ni izišla iz dućana. Svi govore kako je ovo jednostavno, tapkaju i kližu prstima preko ogromnog ekrana, ali pogledaj samo koliko tu ima opcija. Previše, za moj ukus. Ipak, vjerojatno je zabavno imati toliko opcija kojima mogu ispuniti vrijeme. Ovim se mogu igrati satima, možda i danima. Skrolam kroz glazbene aplikacije i ne mogu se prestati čuditi tome što mi je beskrajan niz pjesama nadohvat prsta. - Hoćeš da ti pomognem prebaciti tvoje kontakte i fotografije i sve na novi mobitel? -pita me mlada djevojka koja tu radi. Gotovo sam zaboravila da su ona i Landon tu; toliko sam se zanijela u svoje pokušaje da shvatim kako ovo radi.
- Ovaj, ne, hvala - ljubazno odbijem. - Sigurna si? - pogleda me iznenađeno svojim debelo obrubljenim očima. - Traje samo sekundu. Gleda me i žvače svoju kaugumu. - Ali znam napamet sve brojeve koje trebam. Ona slegne ramenima i pogleda Landona. - Daj mi svoj broj - kažem mu. Brojevi moje majke i Noe bili su uvijek edini brojevi koji su mogli biti potrebni za neki krajnji slučaj. Sada mi treba novi početak, novi start. Moj blistavi novi mobitel, u kojem je spremljeno tek nekoliko telefonskih brojeva, pomoći će mi u tom startu. Koliko god sam prije odbijala nabaviti novi mobitel, sad mi je drago što ga imam. Osjećam se neobično lagano s ovim novim početkom: bez kontakata, bez slika, bez ičega. Landon mi pomogne pospremiti novi broj, pa iziđemo iz dućana. - Pokazat ću ti kako vratiti svu muziku koju si imala. Na ovom je mobitelu sve lakše -reče on smješkajući se dok okreće volan i izlazi autom na cestu. Vraćamo se iz trgovačkog centra u kojem sam potrošila previše novca na odjeću. Čist start, eto, to je ono što trebam. Bez uspomena i prisjećanja, bez pregledavanja fotografija. Ne znam kamo ću ići, što ću sljedeće raditi, ali znam da trebam napokon dići ruke od onoga što nikad i nije bilo moje. U suprotnom će me samo još više boljeti. - Znaš li kako je moj otac? - pitam Landona dok ručamo. - Ken je zvao u subotu i rekli su mu da se Richard prilagođava. Prvih nekoliko dana uvijek je najgore - reče Landon pružajući ruku da ukrade krumpirić s mog tanjura.
- Znaš li kad bih ga mogla posjetiti? Kad su mi od svega ostali samo Landon i taj moj, do prije mjesec dana gotovo zaboravljeni otac, želim im biti što bliže mogu. - Ne znam, ali pitat ću čim se vratimo kući. Landon me pogleda ozbiljno. Ja držim svoj novi mobitel, čvrsto, priljubljen na prsa, a da nisam ni mislila o tome. Landonove su oči pune sućuti. - Znam da je prošao tek jedan dan, ali jesi li bar malo razmislila o New Yorku? - oprezno me pita. - Da, malo jesam. Čekat ću s odlukom dok mi se ne pruži prilika da osobno popričam s Kimberly i Christianom. S njom sam se čula jutros i rekla je kako će oni krenuti iz Engleske u četvrtak. Još uvijek pokušavam shvatiti kako to da e tek utorak. Meni se čini kao da je prošlo mnogo više od dvaju dana otkako sam napustila London. Misli mi polete na njega i pitam se što on sada radi... i s kim je. Dodiruje li i sad onu curu? Nosi li ona opet njegovu majicu? Zašto mučim samu sebe mislima o njemu? Pazila sam da ne mislim na njega, a sad su mi opet pred očima njegove krvave zelene oči i opet osjećam vrhove njegovih prstiju na svome obrazu. Bila sam povrijeđena, a u isto sam vrijeme osjetila i patetično olakšanje kada sam pronašla njegovu prljavu crnu majicu prekopavajući svoj kofer na aerodromu u Chicagu. Tražila sam punjač mobitela, a naletjela na zadnji Hardinov udarac. Nisam se mogla natjerati, ma koliko sam puta pokušala, uzeti tu majicu i odnijeti je u najbližu kantu za smeće. Nisam mogla. Umjesto toga, gurnula sam je natrag u kofer i pokopala je pod slojeve svoje odjeće. Toliko o čistom startu, ali ne smijem ni sebe previše strogo suditi, s obzirom na to koliko mi je sve ovo teško. Kako se čitav moj svijet opet raspao, a ja sam ostavljena da sama slažem komadiće koji su preostali...
Ne. Kao što sam odlučila još u avionu, neću si dopuštati ovakve misli. Takve me misli nikamo neće odvesti. Samosažaljenje samo otežava sve. - Sviđa mi se ideja o New Yorku, ali treba mi još malo vremena za odluku - kažem Landonu. - Dobro - nasmiješi se on svojim zaraznim smiješkom. - Krećemo tek za tri tjedna, kad završi semestar. - Nadam se - uzdahnem, očajnički želeći da vrijeme što prije prođe. Minuta, sat, dan, tjedan, mjesec, svaki djelić vremena koji je prošao za mene u ovom trenutku može biti samo dobar. A vrijeme baš to radi, prolazi. I nekako se zatječem kako se i ja krećem zajedno s njim. Problem je samo u tome što još ne znam je li to zaista dobro ili ne.
17. Hardin
Otvarajući vrata stana, ostanem iznenađen što su sva svjetla upaljena. Tessa ih obično ne drži sva upaljena; uvijek pazi da nam račun za struju ne bude prevelik. - Tess, doma sam. Jesi u sobi? - dozivam je. Osjetim miris večere u pećnici i tiha glazba dopire iz naših zvučnika. Bacim svoj fascikl i ključeve na stol i odem je tražiti. Odmah primijetim da su vrata spavaće sobe malo otvorena, potom začujem glasove kako se iskradaju kroz njih, kao da odgone glazbu dalje u hodnik. U trenu kad prepoznam njegov glas, grubo širom otvorim vrata. - Koji kurac radite? - viknem, a zvuk moga glasa odjekuje malenom spavaonicom. - Hardine? Što ti radiš ovdje? - pita me Tessa, kao da sam ja ovdje uljez. Podiže poplun da njime pokrije svoje golo tijelo, a blagi smiješak oj titra na usnama. - Što ja radim ovdje? Što on radi ovdje? - uperim prstom u Zeda koji se izvlači natraške iz kreveta i počinje navlačiti gaće. Tessa me i dalje gleda kao da sam ja taj koji jebe neku budalu u našem krevetu. - Ne možeš stalno dolaziti ovamo, Hardine. Ton njezina glasa tako je sažaljiv, kao da mi se ruga. - Ovo ti je već treći put ovoga mjeseca - uzdahne ona stišavajući glas. - Zar si opet počeo piti?
U njezinu pitanju čuju se i suosjećanje i razdražljivost. Zed prođe ispred kreveta i zaštitnički stane ispred nje, držeći ruke iznad njezina... trudničkog trbuha. Ne... - Zar si...? - gotovo se gušim. - Ti si... ti i on? Ona opet uzdahne, popravljajući pokrivač na sebi. - Hardine, ovo smo prošli već toliko puta dosad. Ti više ne živiš ovdje. Ne živiš ovdje već, ne sjećam se više, nešto dulje od dvije godine. To izgovara s puno strpljenja, ali primjećujem kako pritom očima traži Zedov pogled da joj pomogne s uljezom. Zbunjen sam, ostajem bez zraka, padam na koljena pred njima dvoma, I odmah osjećam nečiju ruku na svom ramenu. - Žao mi je, ali sad moraš otići. Uznemiruješ je - blago mi govori Zed. - Ne možeš mi to napraviti - preklinjem je pružajući svoju ruku prema njezinu trudničkom trbuhu. Ovo ne može biti stvarno. Ovo ne može biti stvarno. - Sam si sebi sve napravio - reče ona. - Žao mi je, Hardine, ali ti si to napravio. Zed je miluje po ruci da je umiri, a mene rasijeca gnjev. Guram ruku u džep i vadim upaljač. Nijedno od njih to ne primjećuje; samo se grle dok moj palac prelazi preko kresiva upaljača. Taj mali plamen odnekud poznajem, sad mi je već stari prijatelj, dok ga prinosim zavjesama. Zatvaram oči dok Tessino lice sjaji obasjano bijesnim plamenovima koji gutaju sobu. * * *
- Hardine!
Markovo je lice prvo što vidim kad otvorim oči. Gurnem to lice od sebe i bacim se s kauča na pod u panici. Tessa je bila... a ja sam... - Ej, čovječe, nešto si gadno sanjao - odmahuje Mark glavom gledajući me. - Jesi okej? Mokar si kao miš. Trepnem nekoliko puta i provučem ruke kroz kosu, mokru od znoja. Bol u ruci me ubija. Mislio sam da će modrica dosad već proći, ali nije. - Jesi okej? - Ja... Moram se maknuti odavde. Moram nekamo otići ili nešto učiniti. Slika sobe u plamenu još mi je pred očima. - Uzmi ovo i vrati se na spavanje. Tek su četiri ujutro. On odvrne čep na plastičnoj bočici i stavi mi jednu tabletu na znojni dlan. Kimnem, nesposoban išta reći. Popijem tabletu bez vode i legnem ponovno na kauč. Pogledavši me još jedanput, Mark nestane u svoju sobu, a ja izvadim mobitel i pogledam Tessinu sliku. Prije nego što sam se uspio spriječiti, prst mi je već prešao preko tipke za poziv. Znam da ne bih to smio, ali kad bih samo čuo njezin glas, ednom, možda bih mogao mirno zaspati. - Vaš poziv ne može se ostvariti... - govori mi robotski glas. Molim? Provjerim broj i ponovim poziv. Rezultat je isti. Opet i opet. Nije valjda promijenila broj. Ne bi valjda... - Vaš poziv ne može se... - čujem po deseti put. Tessa je promijenila broj. Promijenila je broj mobitela da bi bila sigurna kako je neću dobiti. Kad napokon opet zaspim, satima kasnije, ponovno sanjam, ali
drugačiji san. Počinje na isti način, mojim dolaskom u stan, samo ovaj put nitko nije kod kuće.
18. Hardin
- Još mi nisi dao da dovršim ono što sam počela u subotu - naginje se Janine k meni, stavljajući glavu na moje rame. Pomaknem se malo na kauču, da se odmaknem od nje, ali ona to shvati kao da joj ostavljam mjesta da legne kraj mene, pa se samo još bolje namjesti uz mene. - Pusti me - odbijem je po stoti put u zadnja četiri dana. Zar su stvarno prošla samo četiri dana? Jebote. Vrijeme bi trebalo brže prolaziti jer ne znam kako ću inače preživjeti. - Trebaš se malo opustiti. Ja ti mogu pomoći u tome - govori ona, a prsti joj klize niz moja gola leđa. Danima se nisam otuširao ni obukao majicu. Nisam se mogao natjerati da tu prokletu majicu stavim na sebe nakon što ju je Janine nosila. Mirisala je na nju, a ne na moga anđela. Jebem ti Tessu. Poludjet ću. Osjećam kako su popustile spojnice koje su moj um držale na okupu i uskoro će se posve raskopčati. To mi se događa svaki put kad prestanem piti - ona mi se uvuče u misli. Noćna mora koja me progonila protekle noći još uvijek mi ne da mira. Ja nju nikada ne bih povrijedio, ne fizički. Volim je. Volio sam je. Jebemu, i dalje e volim i voljet ću je uvijek, ali ne mogu baš ništa učiniti u vezi s tim. Ne mogu se svakoga dana čitavog života boriti sa sobom da bih njoj bio dobar. Ja nisam to što ona treba i nikad neću biti.
- Treba mi piće - kažem Janine. Ona se bezvoljno digne s kauča i ode u kuhinju. A kad mi se u glavu naseli nova neželjena misao o Tessi, viknem za Janine: - Brže s tim pićem! Janine ulazi s bocom viskija u ruci, ali stane i pogleda me čudno. - Što ti misliš, tko sam ti ja? Ako već misliš biti šupčina, možeš se bar malo potruditi oko mene. Nisam izišao iz ovog stana otkako sam došao, čak ni do parkirališta, po odjeću iz auta. - Ja ti i dalje tvrdim da je ta ruka slomljena - reče James dok ulazi u dnevnu sobu prekidajući me u razmišljanju. - Carla zna što priča. Trebao bi stvarno otići do bolnice. - Ne treba, dobro sam. Stisnem šaku pa raširim prste da mu pokažem. Trznem se od bola i opsujem. Ma znam i ja da je slomljena, samo ne želim poduzeti ništa u vezi s tim. Sam se liječim već četiri dana; još koji dan više neće ništa značiti. - Neće ti se uopće oporaviti ako ne odeš doktoru. Ali stvarno bi trebao otići što prije, a onda, kad se vratiš, slobodno se primi te boce - uporan je James. Fali mi onaj James koji je bio šupak. Onaj James koji bi pojebao curu i onda, sat vremena kasnije, pokazao snimku dečku te cure. Ovaj James koji se tako brine za moje zdravlje stvarno mi ide na živce. - Da, Hardine, poslušaj ga - upadne i Janine, skrivajući viski iza leđa. - Dobro! Kako ste dosadni! - progunđam. Dohvatim svoje ključeve i mobitel i iziđem iz stana. Dohvatim majicu sa stražnjeg sjedala i navučem e pa krenem prema bolnici. Čekaonica je puna bučne djece, a ja sam se stisnuo na jedinom slobodnom sjedalu, pokraj cendravog beskućnika kojem je netko pregazio
stopalo. - Koliko već dugo čekaš? - pitam ga. Smrdi kao smeće, ali ne mogu mu to reći jer vjerojatno smrdim gore od njega. Podsjeća me na Richarda i pitam se kako se taj sada drži u klinici za odvikavanje. Tessin je otac na odvikavanju, a ja se ovdje utapam u alkoholu i zamagljujem si mozak pretjeranom količinom trave i, tu i tamo, ponekom Markovom tableticom. Svijet je zbilja prekrasno mjesto. - Dva sata - odgovori mi čovjek. - Jebote - promrmljam za sebe i zagledam se u zid. Mogao sam znati da ne trebam dolaziti ovamo u osam navečer. Pola sata kasnije moj kolega beskućnik je prozvan, a ja sam sretan što opet mogu disati na nos. - Moja zaručnica ima trudove - objavi neki čovjek ulazeći u čekaonicu. Na sebi ima uredno izglačanu košulju i bež hlače. Izgleda mi neobično poznato. Kad sitna i vrlo trudna brineta uđe za njim, samo potonem dublje u plastičnu stolicu. Naravno da se ovo moralo dogoditi. Da dođem na pregled sa slomljenom rukom u istom trenutku kad ona ima trudove i dolazi u bolnicu. - Možete li nam pomoći? - govori on, sav nemiran, hodajući naprijednatrag. -Trebaju joj kolica! Vodenjak je pukao prije dvadeset minuta, a kontrakcije su joj svakih pet minuta! Zbog njegove se nervoze svi drugi pacijenti počnu vrpoljiti, ali trudna se žena samo nasmije i zagrli svog muškarca. Ali to je Natalie, ona je takva. - Mogu ja hodati. Dobro sam, sve je okej - kaže Natalie i objašnjava medicinskoj sestri da je njezin zaručnik, Elijah, malo više zabrinut nego što bi trebalo. Dok on nastavlja hodati gore-dolje po čekaonici, ona je i dalje mirna, doima se kao da je ovdje kod kuće i ja se glasno nasmijem, a
ona se okrene prema meni i susretne moj pogled. Smiješak joj se raširi preko lica. - Hardine! Kakva slučajnost! Je li to onaj trudnički sjaj o kojem svi pričaju? - Hej - kažem gledajući na sve strane, samo ne u njezina zaručnika. - Nadam se da si dobro - kaže i prilazi mi dok njezin zaručnik razgovara sa sestrom. - Srela sam tvoju Tessu neki dan. Je li ona ovdje s tobom? - pita Natalie osvrćući se po čekaonici. Zar se ne bi trebala previjati od bolova ili takvo što? - Ne, ona je... ovaj... - počnem nešto brljati, ali u tom trenutku iza pulta izađe i druga medicinska sestra i kaže joj: -Gospodo, spremni smo za vas. - O, jesi li čuo? Moram ići - Natalie se okrene, ali još jednom pogleda preko ramena i mahne mi. - Baš mi je drago što sam te srela, Hardine! Sjedim na svom stolcu, skamenjen. Ovo mora biti neka bolesna šala odozgo. Ne mogu si pomoći, ipak mi e drago zbog ove cure; nisam joj posve upropastio život... Tu je, sva nasmiješena i zaljubljena, spremna roditi svoje prvo dijete, dok ja ovdje sjedim sam, smrdljiv i ranjen, u pretrpanoj bolničkoj čekaonici. Moja me karma konačno sustigla.
19. Tessa
- Hvala ti što si me dopratio. Samo ću ostaviti auto i uzeti par stvari govorim Landonu kroz prozor automobila sa suvozačke strane. Dvojila sam kad sam trebala odlučiti gdje ću ostaviti auto. Nisam ga htjela ostaviti parkiranog ispred Kenove kuće jer sam se bojala što će Har... on reći ili napraviti kad se jednom konačno pojavi pokupiti ga. Parkiranje na parkiralištu ispred stana ima više smisla; dobar je to kvart, s puno policije i mislim da nikome ovdje ne bi palo na pamet dirati tuđi automobil. - Sigurno ne želiš da idem s tobom gore? Pomoći ću ti nositi stvari ponudi Landon. - Ne, ne, sama ću. Ionako nemam puno stvari, samo par sitnica. Neće dugo trajati. Ali hvala, svejedno. Sve je to istina, ali prava je istina da se želim sama oprostiti od našeg starog stana. Sama: to sad zvuči već puno normalnije nego prije. Kad uđem u predvorje, pokušavam stare uspomene držati na udaljenosti. Ne mislim ni o čemu - bijeli veliki prostor i bijelo cvijeće i bijeli tepih i bijeli zidovi. Ne mislim na njega. Niti govora. Mislim na bijeli prostor i cvijeće i zidove, ne na njega. No, moj um očito ima za mene neki drugi plan i polako se bijeli zidovi prožimaju s crnom, tepih se natapa crnilom i cvijeće vene u crne otpale
latice i nestaje. Došla sam samo po par stvari, po jednu kutiju odjeće i fascikl koji mi treba za fakultet, to je sve. Ući ću i izići u pet minuta. Pet minuta nije dovoljno dugo da bih ponovno potonula u tamu. Sad su već prošla četiri dana i ja sam sve jača. Sve lakše dišem, sa svakom sekundom koja prolazi bez njega. Dolazak ovamo mogao bi jako ugroziti moj napredak, ali moram i ovo proći ako želim nastaviti dalje i nikad se više ne okrenuti. Odlazim u New York. Morat ću se odreći nekih sati nastave u ljetnom semestru, što sam već uzela u obzir, i upoznati grad koji će biti moj dom najmanje nekoliko godina. Kad jednom tamo dođem, neću odlaziti dok ne diplomiram. Još edan transfer u mojoj dokumentaciji samo bi davao lošu sliku o meni, zato moram ostati na jednome mjestu dok ne završim. A to će mjesto biti New York. Ta me misao pomalo plaši, a ni majka neće biti sretna zbog mog preseljenja, međutim, to ne ovisi o njoj. Ovisi samo o meni i ja konačno donosim odluke temeljeći ih samo na svojim potrebama i svojoj budućnosti. A kad se ja tamo skrasim, dotle će i moj otac završiti svoj program u klinici i, ako bude moguće, voljela bih da dođe posjetiti Landona i mene. Počnem paničariti čim se sjetim koliko sam nepripremljena za ovaj potez, ali Landon će mi pomoći riješiti sve detalje; zadnja dva dana proveli smo pišući prijave za natječaje i poslali smo ih na sve otvorene natječaje. Ken nam je napisao pismo preporuke, a Karen mi je pomagala tražiti privremene poslove po internetu. Sophia je dolazila svaki dan, također, dajući mi informacije o najboljim mjestima u gradu i upozoravajući me na opasnosti života u tako golemom gradu. Bila je toliko draga da se ponudila razgovarati sa svojim šefom ne bi li me zaposlio kao hostesu u restoranu u kojem je i sama radila. Ken, Karen i Landon preporučili su da se jednostavno prebacim u novu franšizu Izdavačke kuće Vance koja će se otvoriti za nekoliko mjeseci. Bit će nemoguće živjeti bez prihoda u New Yorku, ali jednako je nemoguće i
pronaći plaćeno stažiranje, ako najprije nisi završila koledž. Još uvijek nisam razgovarala s Kimberly o svom preseljenju, ali i njoj se puno toga zbiva ovih dana, a tek su se vratili iz Londona. Jedva da smo se i čule, razmijenile smo samo poneku poruku, ali uvjerava me da će me nazvati čim se sve smiri. Gurajući ključ u bravu na vratima stana, shvatim da se nekakva netrpeljivost prema ovom mjestu u meni ukorijenila otkako sam zadnji put bila tu i sad mi je teško povjerovati da sam prije toliko voljela ovo mjesto. Ulazim i vidim da gori svjetlo u dnevnoj sobi: tako je nalik njemu da zaboravi ugasiti svjetlo prije nego što ode na drugi kraj svijeta. Ali to je bilo prije samo tjedan dana, ipak. Vrijeme je varljivo kad živiš u paklu. Odem ravno u spavaću sobu i u garderobu uzeti fascikl po koji sam došla. Nema smisla ovo rastezati dulje no što je potrebno. Moj debeli fascikl, onaj s puno pregrada, nije na polici gdje pamtim da sam ga ostavila, pa na kraju kopam po hrpama Hardinovih papira. Vjerojatno je samo gurnuo fascikl u ormar dok je pokušavao pospremiti nered po sobi. Stara kutija od cipela i dalje je na polici i znatiželja me nadvlada. Dohvatim je, spustim i sjednem na pod prekriženih nogu. Otklopim kutiju i odložim poklopac sa strane. Kutija je puna stranica i stranica ispisanih rukom u neurednim linijama koje prekrivaju obje strane papira. Primijetim da su neke od stranica tipkane i izvučem jednu od njih da je pročitam. Razdirete mi dušu. Ja sam napola agonija, napola nada. Nemojte mi reći da sam zakasnio, da su takvi dragocjeni osjećaji zauvijek nestali. udim vam ponovno sebe sa srcem koje vam još više pripada nego prije osam i pol godina kad ste ga umalo slomili. Nemojte se usuditi reći da muškarac zaboravlja brže nego žena, da njegova ljubav ranije umire. isam volio nikoga osim vas*. (Jane Austen, Uvjeravanje ). Odmah sam prepoznala riječi Jane Austen. Pročitam nekoliko stranica prepoznajući citat za citatom, jednu laž za drugom, pa ih odložim i
posegnem za jednom od rukom ispisanih stranica. Taj dan, peti dan, bio je dan kad se težina pojavila na mojim prsima. Stalni podsjetnik na ono što sam napravio i što sam vjerojatno izgubio. Trebao sam je nazvati taj dan, dok sam zurio u njezine fotografije. Je li ona gledala moju? Ona i danas ima samo tu jednu jedinu i, kako ironično, sad mi je krivo što joj nisam dopustio da me fotografira češće. Peti dan je dan kad sam bacio svoj mobitel u zid da ga razbijem, a uspio sam postići samo to da napukne ekran. Peti dan je onaj kad sam očajnički želio da me ona nazove. Da me je tad nazvala, bilo bi okej, sve bi bilo okej. Ispričali bismo se jedno drugom i ja bih došao kući. Dok čitam ovaj odlomak po drugi put, moje oči prijete da će spustiti branu. Zašto mučim samu sebe čitajući ovo? To je morao napisati još davno, odmah nakon što se zadnji put vratio iz Londona. Sad se posve predomislio i više ne želi imati ništa sa mnom i ja sam se konačno pomirila s tim. Morala sam se pomiriti. Pročitat ću još samo jedan odlomak i onda ću staviti poklopac na kutiju, samo još jedan jedini, obećavam samoj sebi. Šestoga dana probudio sam se natečenih i crvenih očiju. Ne mogu vjerovati kako sam puknuo sinoć. Težina na mojim prsima pojačala se tako da sam jedva vidio išta pred sobom. Zašto sam ja takav zajeb? Zašto se nastavljam prema njoj ponašati tako grozno? Ona je jedina osoba koja me zaista vidjela, koja je vidjela pravoga mene, stvarnoga mene, a ja sam se prema njoj ponio kao da je govno. ju sam okrivio za sve, a za sve sam samo ja kriv. Uvijek sam ja bio kriv, čak i kad nisam radio ništa pogrešno, bio sam kriv. Bio sam grub rema njoj kada je pokušavala razgovarati sa mnom o svemu, vikao sam na nju kad bi mi spočitnula moja sranja i lagao sam joj, stalno iznova. Sve mi je uvijek opraštala, uvijek. Uvijek sam mogao računati na to i možda sam se zato tako i ponašao prema njoj, jer sam znao da mogu. Šestog dana zgnječio sam svoj mobitel čizmom.
Dosta. Pročitani li još jednu riječ, nestat će i zadnja mrvica snage koju sam gradila otkako sam ga ostavila u Londonu. Gurnem stranice natrag na hrpu i nabijem poklopac na kutiju. Neželjene suze kapaju iz mojih izdajničkih očiju i ovoga časa moram otići odavde. Radije ću zvati referadu na koledžu i tražiti da mi isprintaju sve kopije mojih papira nego provesti i jednu minutu više u ovom stanu. Ostavim kutiju od cipela na pod ormara i odem preko hodnika do kupaonice provjeriti šminku prije nego što se spustim dolje i suočim s Landonom. Otvarajući vrata, palim svjetlo i kriknem od iznenađenja kad nogom zapnem za nešto. Nekoga... Krv mi se sledi i pokušavam se usredotočiti na tijelo na podu kupaonice. Ovo nije moguće. Bože, molim te, daj da to nije... I kad mi se oči izbistre, ispunjeno je pola moje molitve. Ovo što leži na podu kod mojih nogu, to nije dečko koji me ostavio. To je moj otac, s iglom koja mu visi iz ruke i bez imalo boje u licu. Što znači da je ispunjena i polovina mojih noćnih mora.
20. Hardin
Debele naočale doktoru leže nisko na nosu i praktično mogu nanjušiti prijezir koji izbija iz njega. Pretpostavljam da je još ljut što sam izgubio živce kad me deseti put pitao „jeste li sigurni da ste udarili u zid”. Znam što je mislio i neka lijepo odjebe. - Imate metakarpalnu frakturu - obavijesti me. - Može na engleskom, molim? - promrmljam. Sad sam se smirio, uglavnom, ali stvarno mi je digao živac tim ispitivanjem i mrkim pogledima. Radeći u najposjećenijoj klinici u Londonu, sigurno je vidio i puno gore od mene, a svejedno bulji u mene kao smrknuta krava. - Slo-mlje-na - reče on polako. - Ruka vam je slomljena i morat ćete nositi gips nekoliko tjedana. Dat ću vam recept za lijekove, pomoći će protiv bolova, ali jednostavno ćete morati čekati da kosti ponovno srastu. Ne znam čemu bih se više smijao, ideji da ću nositi gips ili tome što on, čini se, misli da meni treba pomoć da pretrpim bol. Nisu farmaceuti oš smislili ništa za moj bol. Ako nemaju nesebičnu plavušu sa sivoplavim očima na polici, nemaju ništa za mene. Sat kasnije šaka i zglob prekriveni su mi debelim gipsom. Trudio sam se ne nasmijati se u lice starijem čovjeku u gipsaonici kad me pitao koju bih boju želio. Sjećam se kad sam bio mali i želio imati gips na koji će se
svi moji prijatelji potpisati i crtati glupe crteže vodootpornim flomasterom; šteta što nisam imao nikakve prijatelje sve dok nisam pronašao svoje mjesto s Markom i Jamesom. Njih su dvojica sada posve drukčija nego što su bila kad smo bili tinejdžeri. Mislim, Mark je i dalje nevolja na dvije noge, mozak mu je spržen od droge. To se više ne da popraviti. Ali promjene i kod jednog i kod drugog očite su. James je postao papučar zbog neke studentice medicine, što ne bih nikada očekivao da se dogodi. Mark je i dalje divlji, i dalje u svom svijetu u kojem se ne mari za posljedice, ali i on je nekako mekši, opušteniji i čini se kao da je zadovoljan svojim životom. U ove tri godine i jedan i drugi izgubili su neku grubost koja ih je ranije pokrivala kao pokrivač. Ne, više kao štit. Nemam pojma što je dovelo do toga, ali s obzirom na moju aktualnu situaciju, situaciju, ne sviđa mi se to što vidim. Očekivao sam iste one bitange od prije tri godine, ali tih frajera nema na vidiku. Da, oni i dalje uzimaju više droge nego što bi čovjeku smjelo biti moguće, ali nisu to više oni stari pakosni delinkventi kakvi su bili kad sam ostavio London prije tri godine. - Svratite još do ljekarne i možete kući - kimne mi kratko doktor i ostavi me u sobi za pregled. - Jebiga - kvrcnem po tvrdoj površini glupoga gipsa. Koje sranje. Hoću li moći voziti? A pisati? Jebote, ne, ionako ne moram ništa pisati. I to sranje mora prestati odmah; to već predugo traje, a moja trijezna svijest zajebava me ubacujući misli i sjećanja baš u trenucima kad mi je pažnja previše ometena da bih mogao o njima razmišljati. Karma me i dalje jebe, a u skladu sa svojom kurvinskom reputacijom, nastavlja mi se izrugivati dok izvlačim mobitel iz džepa, samo da bih ugledao Landonovo ime preko ekrana. Ignoriram poziv i gurnem tu napravu natrag u džep traperica. Koji sam jebeni kaos napravio.
21. Tessa
- Koliko će joj dugo biti ovako? - pita Landon nekoga, negdje. Svi se ponašaju ponašaju kao da ih ne ne mogu mogu čuti, kao da uopće nisam nisam ovdje, ali nema nema veze. I ne želim biti ovdje i zapravo mi odgovara da se, kad već jesam tu, osjećam nevidljivom. - Ne znam. Trenutačno je u šoku, dušo - Karenin slatki glas odgovara sinu. Šok? Nisam ja u šoku. - Trebao sam odmah ići s njom unutra! - jedva izgovori Landon gušeći se u jecajima. Da mogu maknuti pogled s ovog smećkasto obojenog zida u dnevnoj sobi Scottovih, znam da bih ga sad vidjela u majčinu zagrljaju. - Bila je gore s njegovim tijelom sama gotovo sat vremena. Mislio sam da sprema stvari i da se možda pozdravlja sa svojim uspomenama u stanu, a ispada da sam je ostavio da sat vremena sjedi kraj njegova mrtvog tijela! Landon jako plače i trebala bih ga utješiti; znam da bih trebala i napravila bih to da mogu. - Joj, Landone - čujem kako i Karen plače. Čini se da plaču svi osim mene. Što je sa mnom, što mi je? - Nisi ti kriv. Nisi mogao znati da je on gore; otkud si mogao znati da je prekinuo prekinuo s program programom om?? U nekom trenutku, tijekom prigušenih šapata i sućutnih pokušaja da me
se makne s mog mjesta na podu, sunce se spustilo, a pokušaji su se prorijedili, prorijedili, dok na kraju nisu posve prestali i ja sam ostavljena na miru u prevelikom dn dnevnom evnom boravku, koljena koljena čvrsto stisnutih uz prsa i s pogledom pogledom koji se nije maknuo maknuo sa s a zida. Užurbani glasovi osoblja hitne pomoći i policije, komentari koje su izmjenjivali jedni s drugima, potvrdili su mi da je moj otac mrtav. Znala sam to čim sam ga ugledala, čim sam ga dotaknula, ali oni su to službeno potvrdili. potvrdili. Umro Umro je od vlastite ruke, od te droge droge koju si je gurnuo urnuo u venu. Vrećice heroina u njegovim džepovima svjedočile su o njegovim namjerama za vikend. Lice mu je bilo toliko blijedo, gotovo bijelo i slika koju vidim iza sklopljenih kapaka više nalikuje na masku nego na ljudsko lice. Bio je sam u stanu kad se to dogodilo i bio je mrtav već satima kad sam gotovo stala na njegovo tijelo. Život ga je napustio dok je heroin još ulazio u njegovo tijelo kroz špricu, u tom paklenom mjestu maskiranom u naš bivši stan. Pakao, eto što je taj stan - i osjećala sam ga kao takvog od trenutka kad sam ušla unutra. Police i zid od cigle služile su kao maska za zlo koje se tu skriva, kao ukrasna kamuflaža ukletog prostora, u koji me svaki demon iz mog života namjerno vraćao, u taj prokleti stan. Da nikad u životu nisam prešla preko tog praga, sad bih još uvijek imala sve u svom životu. Imala bih svoju čednost; ne bih je bila poklonila muškarcu koji me nikada nije volio dovoljno da bi ostao sa mnom. Imala bih svoju majku; možda ona nije mnogo, ali ipak je sada jedina obitelj koju imam. Imala bih svoje mjesto za život i ne bih se ponovno povezala sa svojim ocem, tek da bih ga dva mjeseca kasnije pronašla mrtvog na podu kupaonice. Itekako sam svjesna da me ove misli odvlače na vrlo mračno mjesto, ali nemam snage boriti se s njima. Predugo sam se borila za nešto, za nešto što sam mislila da je sve, prokleto predugo sam se borila, ne mogu više.
- Je li uopće spavala? Kenov je glas tih i oprezan. Sunce se sad već diglo i ja ne mogu naći odgovor na Kenovo pitanje. Jesam li spavala? Ne sjećam se da sam zaspala ni da sam se probudila, ali ne čini se mogućim ni to da sam čitavu noć provela ovako, zureći u prazni zid. - Ne znam, nije se pomaknula od sinoć. Tuga u glasu mog najboljeg prijatelja duboka je i boli. - Njezina je mama opet zvala prije sat vremena. Je li se Hardin javio? Spominjanje njegova imena ubilo bi me... da već nisam ovako mrtva. - Nije. Ne odgovara na moje pozive, a zvao sam i broj koji si mi dao, od Trish, ali ni ona se ne javlja. Možda su još uvijek na medenom mjesecu. Ne znam što da napravim, ona je tako... - Znam - uzdahne Ken. - Samo joj treba vremena, ovo je velika trauma za nju. Još uvijek pokušavam doznati što se točno dogodilo i zašto me nitko nije obavijestio da je napustio kliniku. Dao sam im jasne upute, zajedno s pozamašnom količinom novca, da me nazovu ako se bilo što dogodi. Htjela bih reći Kenu i Landonu da prestanu okrivljavati sebe za pogreške pogreške mog ogaa oca. oca . Ako ikoga treba kriviti, onda onda sam s am to ja. Nisam trebala otići u London. Trebala sam ostati ovdje i paziti na njega. Umjesto toga, otišla sam na drugi kraj svijeta da bih se bavila gubicima drugačije vrste, a Richard Young ostavljen je da se potpuno sam bori i izgubi bitku sa svojim demonima. Karenin glas probudi me, ili prene, iz mog transa. Ili što god to već jest. - Tessa, daj barem popij malo vode. Sad je već drugi dan, draga. Tvoja mama dolazi ovamo, po tebe, dušo. Nadam se da je to okej - blago mi govori žena koju doživljavam kao nešto najbliže pravoj majci u svom životu.
Pokušam kimnuti glavom, ali moje tijelo ne reagira. Ne znam što je to sa mnom, ali iznutra vrištim, a nitko me ne čuje. Možda sam stvarno u šoku. Šok, međutim, nije loš. Rado bih ostala u ovom stanju koliko god mogu. Manje boli.
22. Hardin
Stan je opet pun ljudi, a ja radim na svome drugom piću i prvom džointu. Alkohol me peče po jeziku, dim mi puni pluća i počinjem osjećati njihovo djelovanje. Da mi nije tako jebeno teško podnijeti sebe trijeznoga, ne bih bio ni taknuo taknuo ovo sran s ranje. je. - Tek je drugi dan, a ovo sranje već užasno svrbi - žalim se nekome kraj sebe. - Sranje, čovječe. Ali drugi put barem nećeš šakama bušiti zid, ha? zafrkava me Mark cerekajući se. - Hoće, hoće - rekoše James i Janine u isti glas. Janine ispruži dlan ispred mene. - Daj mi još jednu od tih tableta protiv bolova. U manje od dva dana, ova jebena narkomanka već mi je popila pola bočice tableta. Baš me briga briga - ionako ionako mi ne trebaju, a živo mi se s e jebe što ona stavlja u sebe. Probao sam ih piti, mislio sam da će mi pomoći, ušlagirati me bolje od ovih sranja koja mi daje James, ali ništa. Samo mi se spavalo, a ako zaspim, onda ću imati i noćne more, koje uvijek uključuju i nju. Prevrnem očima i ustanem. - Najbolje da ti jednostavno dam cijelu bočicu. Odem u Markovu sobu izvući bočicu tableta ispod hrpice svoje
odjeće. Tu sam već tjedan dana, a presvukao sam se samo jednom. Prije nego što je otišla Carla, dosadnjakovićka s kompleksom spasitelja, našila mi je neke odvratne crne zakrpe preko rupa na trapericama. Svašta bih joj oš bio izgovorio, samo da me nije James izbacio van kad sam počeo urlati na nju. - Halo, Hardine Scotte! Telefon! - odzvanja visoki Janinein glas iz dnevne sobe. Jebemti. Ostavio sam mobitel na stoliću u dnevnoj sobi. Ne odgovorim joj odmah i već čujem njezin glas kako veselo govori: „Gospodin Scott je u ovom trenutku zauzet, mogu li znati tko ga treba?” Požurim natrag. - Daj mi taj mobitel, odmah - kažem joj dok joj bacam bočicu s tabletama da je uhvati. Pokušavam ostati miran dok mi ona pokazuje srednji prst i nastavlja razgovarati s nekim na mom mobitelu, puštajući da bočica padne na pod. Stvarno mi je dosta njezinih sranja. - Oooo, Landon zvuči kao vrlo seksi ime, a ti si Amerikanac. Volim Amerikance... Napustio me osjećaj za suptilnost pa grubo otmem svoj mobitel iz njezine ruke i prislonim ga na uho. - Koji kurac hoćeš, Landone? Da sam te htio čuti, zar ne misliš da bih se bio javio i prošlih... koliko si zvao, trideset puta? - zalajem u slušalicu. - Znaš što, Hardine? - glas mu je jednako grub kao i moj. - Odjebi. Ti si sebični šupak i nisam te ni trebao zvati. Preživjet će ona ovo i bez tebe, kao što je i sve drugo morala. I veza se prekine. Preživjeti što? O čemu on to priča? Želim li ja to uopće čuti? Koga ja to zajebavam - pa naravno da želim. Smjesta ga nazovem i proguram se pokraj nekoliko ljudi tražeći bar malo privatnosti u praznom hodniku. Počinjem osjećati paniku, a moj sjebani mozak odmah smišlja
najgore moguće scenarije. Kad se u hodniku pojavi Janine, jer očito želi prisluškivati, iziđem van do unajmljenog auta koji još nisam vratio. - Što hoćeš? - ispali on. - O čemu govoriš? Što se dogodilo? Ona je dobro, je li tako, reci mi da je dobro. - Landone, reci mi da je ona dobro - ponovim naglas. Nemam strpljenja slušati ga kako šuti. - Radi se o Richardu. Mrtav je. Što god da sam očekivao čuti, to nije bilo ovo. Kroz omaglicu u svojoj glavi, osjećam to. Osjećam žalac gubitka u sebi i jebeno mrzim taj osjećaj. Ne bih trebao to osjećati, jedva da sam i znao tog džankija... tog čovjeka. - Gdje je Tessa? Zato me je, znači, Landon zvao toliko puta. Ne zato da mi drži lekcije o Tessi, nego da javi da joj je tata umro. - Tu je, u kući, ali upravo stiže njezina majka po nju. U šoku je, mislim. Nije progovorila ni riječ otkako ga je našla. Zadnji dio rečenice odzvanja mi i steže me u prsima. - Koji kurac? Ona ga je našla? - Da. Landonov se glas promijenio i čujem ga da plače. Zanimljivo, to mi ne smeta toliko koliko bi mi inače smetalo. - Jebote! Zašto je moralo biti tako? Zašto se to moralo dogoditi baš kad sam je a onako poslao samu kući? - Gdje ga je našla, gdje je bilo tijelo? - U tvom stanu. Otišla je gore uzeti par svojih preostalih stvari i ostaviti tvoj auto.
Naravno. Nakon svega, nakon što sam joj ono napravio, ona je i dalje bila toliko obzirna da misli na moj auto. Prisilim se izgovoriti riječi koje jednako želim i ne želim reći. - Daj da razgovaram s njom. Želio sam čuti njezin glas i zadnje dvije noći besmisleno sam pritiskao njezin broj, slušajući robotski glas koji me podsjećao da je promijenila broj. - Nisi me čuo, Hardine? - reče umorno Landon. - Nije progovorila niti se pomaknula u zadnja dva dana, osim što bi otišla na WC, a ni u to nisam siguran. Ja je nisam vidio da se miče. Ne jede i ne pije, ništa. Sva sranja koja sam potiskivao i trudio se ignorirati, sada isplivaju i preplave me. Baš me briga kakve će biti posljedice, baš me briga ako me napusti i zadnji tračak zdravog razuma: moram razgovarati s njom. Uđem u auto i u trenu mi je jasno što moram učiniti. - Samo joj prisloni mobitel na uho. Poslušaj me, učini što ti govorim kažem Landonu dok palim auto, moleći se u mislima kome god tko odozgo sluša, da ne bude gužve na putu do aerodroma. - Bojim se da bi joj se moglo pogoršati ako čuje tvoj glas - čujem njegov iskreno zabrinut glas kroz zvučnik. Pojačam ton do kraja i stavim mobitel nasred upravljačke konzole. - Prokletstvo, Landone! - udarim gipsom po volanu. Kao da mi nije već dovoljno teško voziti s ovim glupim gipsom. - Stavi joj mobitel kraj uha, sada, molim te - trudim se govoriti mirnijim glasom unatoč ciklonu koji me upravo iznutra kida na komadiće. - Dobro, ali nemoj joj govoriti stvari koje bi je uzrujale. Već joj je previše teško. - Ne govori sa mnom kao da je ti znaš bolje od mene! - viknem. Moj polubrat pametnjaković uvijek me uspije totalno izbaciti iz takta. - Možda je ne poznam bolje, ali znaš što znam? Znam da si ti totalni
idiot zbog onoga što si joj, što god to bilo, napravio ovaj put, i znaš što još znam? To, da bi bio ovdje s njom da nisi tako prokleto sebičan i da ne bi ni bila u ovom groznom stanju - izdere se i on na mene. - Da, i još jedna stvar... - Dosta! - udarim opet gipsom po volanu. - Samo joj stavi taj telefon na uho! To što se ponašaš idiotski neće nikome pomoći. A sad joj daj taj ebeni telefon. Prvo tišina, pa blagi Landonov glas: - Tessa? Čuješ me? Naravno da me čuješ - napola se nasmije. Čujem bol u njegovu jegovu glasu dok je pokušava nagovoriti da nešto kaže. - Hardin je s druge strane i on bi... Tih zvuk, kao pjevušenje, dopire kroz zvučnik, i naginjem se bliže mobitelu da pokušam razabrati. Što je to? Još nekoliko sekundi taj se zvuk nastavlja, sad malo dublji i nekako zastrašujući, i treba mi predugo da shvatim kako je to Tessin glas i da ponavlja stalno jednu te istu riječ. „Ne, ne, ne”, govori, bez zaustavljanja, bez usporavanja, samo „ne, ne, ne, ne...” Ono što je od moga srca uopće ostalo, rasprsne se u tisuće komada. - Ne, molim te, ne! - zavapi ona s druge strane linije. O, Bože. - Dobro je, dobro je, ne moraš razgovarati s njim... Linija zamre i ja zovem natrag, znajući da nitko neće odgovoriti na poziv poziv.
23. Tessa
- Sad ću te podignuti - govori poznati glas koji predugo nisam čula, nježno, umirujuće, dok me snažne ruke podižu s poda i drže u naručju kao da sam dijete. Zagnjurim glavu u široka Noina prsa i zatvorim oči. I glas moje majke e tu. Ne vidim je, ali čujem je kako govori: - Što joj je? Zašto ne govori? - Samo je u šoku - počne objašnjavati Ken. - Uskoro će doći k sebi... - Pa što da radim s njom kad ne želi ni govoriti? - jetko mu uzvrati moja majka. Noah, koji se bolje od bilo kog kogaa zn znaa nositi s mojom bešćutnom majkom, blago joj kaže: - Carol, pronašla je svog tatu mrtvoga prije tek par dana, budi malo blaža blaža prema njoj. Nikad mi u životu životu nije bilo toliko drago kao sad što je Noah tu. Ko Koliko liko god volim Hardina, i koliko god sam zahvalna njegovoj obitelji u ovom trenutku, moram se maknuti iz ove kuće. Sad mi je potreban netko poput njega, mog najbližeg prijatelja. Netko tko me poznaje otprije. Mislim da gubim razum, osjećam da ludim. Moj mozak ne radi kako treba još otkako sam nogom udarila u tvrdo, nepomično tijelo svog oca. Nisam bila u stanju domisliti domisliti nijedn nijednuu razumn razumnu misao još otkako sam ga vrišteći zvala i tresla ga tako jako da mu se vilica otvorila i igla ispala iz ruke proizvodeći tihi zvuk lupkanja po pločicama koji mi još uvijek
odjekuje u glavi. Tako jednostavan zvuk. Tako strašan zvuk. Osjetila sam da je nešto u meni puklo kad se ruka mog oca trznula u mojoj, kao da mu se mišić grči, i još uvijek nisam u stanju shvatiti što je to bilo i je li se uopće zbilo ili je to samo moj um stvarao lažni osjećaj nade. Ta je nada prebrzo nestala, čim sam mu opet opipala puls, a nije ga bilo i mogla mogla sam s am samo nemoćn nemoćnoo gledati u njegove njegove mrtve oči. Blago se ljuljam u Noinu naručju dok on krupnim koracima hoda kroz kuću. - Nazvat ću kasnije na njezin mobitel, da vidim kako je. Molim te, javi se da mi kažeš je li bolje - tiho zatraži Landon. Ja želim znati kako je Landon; nadam se da nije vidio ono što sam ja vidjela. Ne mogu se sjetiti. Znam da sam držala očevu ruku u svojim dlanovima i mislim da sam vikala ili plakala, ili oboje, kad sam čula Landona kako ulazi u stan. Sjećam se da me je pokušavao natjerati da pustim tu ruku, da se maknem od oca kojeg sam tek počinjala upoznavati, ali nakon toga sjećam se samo dolaska liječnika i onda opet ničega, sve do trenutka kad sjedim na podu u kući Scottovih. - U redu, hoću - govori mu Noah i čujem kako se otvaraju vrata. Osjetim kako mi hladne kapljice kiše klize po licu i ispiru moje sasušene suze. - Bit će sve u redu. Sada idemo kući, sve će biti dobro - šapće mi Noah mičući mi kišom smočenu smočenu kosu s čela. I dalje žmirim žmirim,, obrazom naslonjena na njegova prsa; kucanje njegova srca samo me podsjeća kako sam pritiskala uho na očeva prsa, uzalud tražeći zvuk kucanja srca ili disanja. - Bit će sve okej - ponovi Noah. Ovo je kao u stara vremena, kad me dolazio spašavati nakon što bi ovisnosti moga oca uzrokovale kaos. Ali sad nema staklenika u koji bih se sakrila. Nema ga više za mene. Sada e ostala samo tama i nikakva izlaza nema na vidiku. - Idemo sada doma - ponavlja Noah dok me polaže u automobil. Noah e drag i divan, ali zar on ne zna da ja više nemam dom?
Kazaljke na satu miču se tako sporo. Što ih dulje gledam, više mi se rugaju i sve više usporavaju. Moja stara soba nekako je narasla - mogla bih se zakleti da je bila mala, a sad se čini og ogrom romnna. Možda Možda sam se ja smanjila? Sada se osjećam lakšom nego onda kad sam zadnji put spavala u ovom krevetu. Osjećam kao da bih mogla otplutati i nitko to ne bi primijetio. primijetio. Moje misli misli nisu norm normalne; alne; toliko mi je jasno. ja sno. Noah Noa h mi mi to stalno ponavlja, ponavlja, svaki put kad me pokušava dozvati natrag u stvarnost. I sad je ovdje; nije se maknuo od mene otkako me je stavio u ovaj krevet, sam Bog zna kad je to bilo. - Bit ćeš ti dobro, Tessa. Vrijeme liječi sve. Sjećaš se kako je to naš pastor uvijek go govorio. vorio. Noine Noine plave oči jako su zabrinu zabrinute. te. Kim Kimnem, šuteći, i nastavim gledati u taj sat na zidu koji me provocira. Noah vilicom prijeđe preko netaknutog tanjura tanjura hrane rane koji tu stoji već satima. - Tvoja će mama uskoro doći i tjerati te da pojedeš večeru. Kasno e, a ti još ni ručak nisi taknula. Pogledam prema prozoru i vidim da je vani mrak. Kada je nestalo sunce? Zašto me nije povelo sa sobom? Meki Noini dlanovi sklapaju se oko mojih šaka i on me moli da ga pogledam. - Uzmi bar nekoliko zalogaja, zalogaja, sam sa mo da te ostavi os tavi na miru. miru. Uzmem tanjur jer mu ne želim dodatno otežavati stvari. Znam da samo radi ono što mu je naložila moja majka. Prineseni osušeni kruh ustima i sporo žvaćem gumastu hranu s tanjura. Računam koliko mi vremena treba da na silu pojedem pet zalogaja hrane i progutamje uz pomoć gutljaja mlake vode koja stoji u čaši na ormariću još od jutra. - Moram sklopiti oči - kažem Noi dok mi on nudi malo grožđa s tanjura. - Ne mogu više - nježno odgurnem tanjur. Od pogleda na hranu poželim povraćati. Legn egnem em i podignem podignem koljena koljena prema prema prsima. prsima. Noah, vjeran samome sebi, pita me sjećam li se kako smo završili u kazni nakon što smo se gađali zrnjem grožđa tijekom nedjeljne mise kad smo imali
dvanaest godina. - Mislim da je to bila najbuntovnija stvar koju smo napravili -reče tiho se smijući. Uz taj zvuk utonem u san. - Ne, ne možeš ući. Samo nam još fali da je uznemiriš. U nekoliko dana sad je tek prvi put zaspala - čujem glas svoje majke iz hodnika u prizeml prizemlju. ju. S kim razgovara? A ja ne spavam, zar ne? Uzdignem se na lakte i krv mi pojuri u glavu. Tako sam umorna, jako umorna. Noah je ovdje, sa mnom, u mom malom krevetu. Sve mi ovo izgleda tako blisko i poznato, ovaj krevet, raščupana plava kosa na Noinoj glavi. Ali osjećam se čudno, ipak, kao da nisam svoja, sva sam dezorijentirana. - Nisam došao da bih je uznemiravao, Carol. Bit će joj drago što me vidi. Dosad si to već mogla shvatiti. - Ti... - čujem kako je majka podigla glas, ali on je prekine. - A dosad si također mogla shvatiti da mi se živo jebe za to što govoriš. Vrata moje sobice otvaraju se i zadnja osoba koju bih se nadala ovdje vidjeti upravo se progurava unutra prolazeći kraj moje iznervirane majke. Noina Noina ruka teško teš ko leži preko mene, pritišćući me na krevet. U snu me je čvrsto zagrlio oko struka, a mene grlo peče od pogleda na Hardina. Njegove Njegove zelene zelene oči divlje su od bijesa zbog prizora prizora koji vidi pred sobom. U dva koraka već je kraj kreveta i silovito miče Noinu ruku s mene. - Što se to... - Noah se budi, zatečen i skače na noge. Kad Hardin opet krene prema meni, naglo se povučem unatrag preko kreveta i leđima udarim o zid, jako. Dovoljno jako da mi udarac izbije zrak, ali i dalje pokušavam pobjeći od njega. Počnem Počnem kašljati, a pog pogled led u Hardin Hardinovim očima ublaži se. Zašto je došao? Ne može biti ovdje, ne želim ga ovdje. Napravio je
dovoljno štete i nema se pravo samo tako pojaviti. - Jebote! Jesi okej? Njegove tetovirane tetovirane ruke pružaju se k meni meni i ja napravim prvo što mi je, u mojoj sluđenosti, palo na pamet: počnem vrištati.
24. Hardin
Njezin vrisak ispunjava mi uši, moje prazne grudi, pluća, sve dok se taj vrisak konačno ne smjesti negdje duboko u meni, na nekom mjestu koje vise, možda, ništa neće dosegnuti. Na mjestu koje samo ona može dotaknuti. - Što ti ovdje radiš? - skače Noah na noge i staje zaštitnički između mene i njezina malog kreveta, kao kakav vitez koji postoji samo da bi nju čuvao... od mene? Ona i dalje vrišti; zašto vrišti? - Tessa, molim te... Ne znam ni sam što je molim, ali njezino vrištanje pretvori se u kašljanje, a kašljanje u jecanje, a jecanje se ubrzo pretvori u nekakve zvukove gušenja koje jednostavno ne mogu podnijeti. Oprezno joj priđem malo bliže i ona konačno povrati dah. Njezine unezvijerene oči i dalje me gledaju bušeći u meni rupu koju samo ona može ispuniti. - Tessa, želiš li da on ode? - pita Noah. Ionako sam na rubu da puknem već zato što je on tu, a sad je stvarno pretjerao. - Dajte joj malo vode! - kažem njezinoj mami. Ona me ignorira.
A onda, nevjerojatno, Tessina glava pokrene se brzo natrag i naprijed, presuđujući mi. To njezina navodnog zaštitnika navede da digne ruke prema meni i silno se ohrabri. - Ne želi te ovdje. - Ne zna ona što želi! Pa pogledaj je! - i ja dignem ruke u zrak, i odmah osjetim Caroline manikirane nokte kako me grebu po ruci. Nije normalna ako misli da ću otići. Zar nije dosad naučila da me ne može spriječiti da budem pokraj Tesse? Jedino sam sebe mogu natjerati da budem dalje od nje - a to je jebeno glupa ideja koje se, očito, nikako ne uspijevam držati. Noah se malo nagne prema meni. - Ne želi te vidjeti i najbolje je da odeš. Jebe mi se što je ovaj mali, očito, narastao i povećao mišićnu masu otkako sam ga zadnji put vidio. On nije ništa za mene. Uskoro će shvatiti zašto je ljudima najbolje i ne pokušavati stati između Tesse i mene. I njemu bi bilo bolje da se odmah makne. - Ne idem nikamo - okrenem se k Tessi. Ona još uvijek kašlje, a njih kao da se to ne tiče. - Neka joj netko da malo vode! - dreknem u toj maloj sobi, a glas mi se odbija od zidova. Tessa opet zajeca i privuče koljena prsima. Znam da joj je teško i da ne bih trebao biti ovdje, ali također znam da ni Noah ni njezina mama ne mogu zaista, istinski doprijeti do nje. Znam Tessu bolje nego njih dvoje zajedno, a ni ja je nikad nisam vidio ovakvu, pa sam posve siguran da nijedno od njih nema ni najblažeg pojma što raditi s njom dok je u ovom stanju. - Zvat ću policiju ako odmah ne odeš, Hardine - reče Carol, tiho i prijetećim tonom, iza mojih leđa. - Ne znam što si ovaj put napravio, ali dosta mi je toga i ne možeš biti ovdje. Nikad ti tu neće biti mjesto.
Ignoriram to dvoje gnjavatora i sjednem na rub Tessina malog kreveta. Na moj užas, ona opet uzmakne gurajući se natraške rukama, sve dok rukama naglo ne zahvati preko ruba i tresne leđima na pod. U trenu sam na nogama kako bih je podignuo u naručje, ali zvuk koji ona ispusti kad je dotaknem čak je i gori od onih užasnih vriskova maloprije. Zastanem, ne znam što bih učinio, ali nakon nekoliko beskrajno dugih sekundi u kojima stojimo kao zaleđeni, promukli vrisak „Makni se od mene!” izleti između njezinih raspucalih usana i poput mača zasiječe moje tijelo. Njezine male šake lupaju me po prsima, po ramenima, dok se pokušava izmaknuti od mog zagrljaja. A ni zagrliti je ne mogu kako treba s ovim gipsom na ruci. Bojim se da bih je ozlijedio, a to je zadnje što želim. Koliko god me ubija to što se ona tako očajno želi maknuti se od mene, toliko mi je drago što vidim da uopće nekako reagira. Tessa koja šuti nešto je najgore i umjesto što viče na mene, kao što upravo viče, njezina bi mi mama trebala zahvaljivati što sam trgnuo njezinu kćer iz te najgore faze tugovanja. - Makni se! - opet viče Tessa, a i Noah iza mojih leđa počne protestirati. Tessina ruka udari o moj gips i ona jaukne. - Mrzim te! Njezine me riječi peku, ali ipak i dalje držim njezino tijelo, koje me mlatara, u naručju. Noin duboki glas prolomi se preko Tessinih krikova. - Samo sve pogoršavaš! A ona onda opet umukne... i napravi najgore što je mogla mome srcu. Njezine ruke odvoje se od mene - teško je držati je samo jednom rukom i ispruže se prema Noi. Tessa mu pruža ruke, da joj pomogne, jer mene ne može podnijeti. Istog je časa pustim i ona pojuri u njegov zagrljaj. Jednom rukom on je zagrli oko struka, a drugom joj pridržava zatiljak i vrat, gurajući joj glavu uz svoja prsa. U meni se bore bijes i razum i dajem sve od sebe samo da
ostanem miran gledajući njegove ruke na njoj. Ako ga udarim, ona će me mrziti još više. Ako ga ne udarim, poludjet ću gledajući ovo. Kvragu, zašto sam uopće došao? Trebao sam ostati daleko od nje, kako sam i planirao. A sad kad sam tu, izgleda da ne mogu natjerati svoje noge da me odnesu van iz ove proklete sobe, a njezini jecaji samo u meni bude potrebu da joj ostanem blizu. Ne mogu ostati, ne mogu otići, i to me izluđuje. - Reci mu neka ode - jeca Tessa glave zagnjurene u Noina prsa. Bol zbog njezina odbijanja polako počne prodirati u svaku česticu mog bića i neko se vrijeme ne znam pokrenuti. Noah se okrene prema meni, očima i mimikom lica najljepše me moli da iziđem van. On je postao njezina utjeha; ono čega sam se najviše bojao, nesigurnost koju sam zbog njega osjećao upravo me svom silom udarila u lice, ali ne mogu sad ni misliti o tome. Moram misliti na nju. Na ono što je najbolje za nju. Nespretno se povučem tražeći rukom iza leđa kvaku na vratima. Nekako iziđem, zatvorim za sobom vrata i naslonim se na njih da uhvatim dah. Kako se naš život u tako kratko vrijeme srozao dovde? Zatječem se u Carolinoj kuhinji kako punim čašu vodom. Sve je čudno kad se mogu služiti samo jednom rukom i treba mi dulje vremena da dohvatim čašu, napunim je, da zavrnem slavinu, a sve to vrijeme iza leđa mi puše zlovoljna Carol i ide mi na živce. Okrenem se prema njoj, sve čekam da mi kaže kako je pozvala policiju. Ona me samo gleda i šuti, pa ja kažem: - Više me nije briga za nevažna sranja. Slobodno zovi policiju, radi što god hoćeš, ali ja ne idem iz ove usrane kuće dok ona ne popriča sa mnom. Uzmem gutljaj vode iz čaše i u par koraka prijeđem preko male, ali besprijekorne kuhinje kako bih stao pred nju. Carolin je glas težak. - Kako si dospio ovamo? Bio si u Londonu. - Uz pomoć sprave zvane avion, eto kako.
Ona prevrne očima. - To što si preletio ocean i pojavio se ovdje prije sunca ne znači da ti je mjesto uz nju - prosikće kroza zube. - Jasno ti je dala do znanja. Zašto je ne ostaviš na miru? Samo je povređuješ, a ja više neću samo stajati i promatrati to. - Ne trebam ja tvoje dopuštenje. - Ona ne treba tebe - ispali Carol na mene i zgrabi čašu iz moje ruke kao da mi otima napunjen pištolj. Tresne čašom po kredencu i pogleda me u oči. - Znam da ti se ja ne sviđam, ali ja nju volim. I da, napravio sam neke greške, previše grešaka da bih brojio, ali, Carol, ako ti misliš da ću ja nju ostaviti ovdje s tobom nakon što je ona vidjela to što je vidjela i doživjela to što je doživjela - onda si luđa nego što sam mislio. Dohvatim opet čašu samo da joj prkosim i popijem još gutljaj. - S njom će sve biti u redu - hladno primijeti Carol. Zastane i nakratko šuti, a nešto u njoj kao da je napuklo. - Ljudi stalno umiru, preboljet će ona to! - reče glasno. Preglasno. Nadam se da Tessa nije čula taj hladni komentar. - Dobro, koji je tebi jarac? Ona ti je jebena kći, a on ti je bio muž... glas me nekako izda jer se sjetim da njih dvoje zapravo nisu bili službeno vjenčani. - Doživjela je takav gubitak, a ti si bezosjećajna kuja i upravo je zato neću ostaviti ovdje s tobom. Landon te uopće nije smio pustiti da je odvedeš! Carol prkosno digne glavu. - Pustiti? Ona mi je kći. Čaša podrhtava u mojoj ruci i malo vode prolije se na pod. - Onda bi se možda trebala početi tako i ponašati, i pokušati biti tu za nju! - Biti tu za nju? A tko je tu za mene? - njezin bezosjećajni glas napukne i u šoku promatram kako žena za koju sam bio uvjeren da je od kamena, posrće i prima se za rub kuhinjskog pulta da ne padne na pod. Suze joj se kotrljaju niz lice, kompletno našminkano iako je tek pet sati ujutro.
- Nisam vidjela tog čovjeka godinama... on nas je ostavio! Ostavio me e i sve što mi je ikada dao bila su samo lažna obećanja! Njezine ruke prelaze preko površine pulta rušeći staklenke i kuhinjski pribor na pod. - Samo je lagao, stalno mi je lagao, napustio je Tessu i uništio mi je čitav život! Nakon Richarda Younga više nisam mogla ni pogledati nijednog drugog muškarca, a on nas je napustio! - sad već vrišti ona. Kad me zgrabi za ramena i gurne glavu u moja prsa, plačući i jecajući, na trenutak mi izgleda tako nalik curi koju volim da se ne mogu natjerati da je odgurnem. Ne znajući što da radim, zagrlim je zdravom rukom i samo šutim. - Priželjkivala sam ovo... priželjkivala sam da umre - prizna ona kroz suze. U glasu joj čujem sram. - Toliko sam ga čekala. Govorila sam samoj sebi da će nam se vratiti, da će doći po nas. Godinama sam ga čekala, a sad kad je mrtav, ne mogu se više ni praviti da će doći. Ostanemo tako još dugo vremena, ona plače na mojim grudima i govori mi na različite načine, svaki put drugačijim riječima, kako sad mrzi sebe er joj je drago što je on mrtav. Ne mogu naći riječi kojima bih utješio ovu ženu, ali po prvi put otkako sam je sreo, ispod njezine maske konačno vidim slomljenu osobu.
25. Tessa
Nakon što je nekoliko minuta sjedio sa mnom, Noah ustane, protegne se i kaže: - Donijet ću ti vode. Trebaš nešto i pojesti. Primim ga za majicu i odmahujem glavom, moleći ga da me ne ostavlja samu. On uzdahne. - Razboljet ćeš se ako nešto ne pojedeš - reče, ali znam da sam dobila ovu malu bitku. Noah nikad nije inzistirao ni na čemu. Zadnje što želim su hrana i piće. Želim samo jednu stvar: da on ode i nikad se ne vrati. - Mislim da tvoja mama upravo daje Hardinu jezikovu juhu - pokuša se našaliti Noah, ali osmijeh mu brzo izblijedi. Čujem je kako viče i čujem kako se nešto razbija u daljini, ali odbijam pustiti Nou iz svoje sobe. Ako ostanem sama, on će se odmah vratiti. To on radi, napada ljude kada su najslabiji. A ja sam slaba još od dana kad sam ga prvi put srela. Spustim glavu na jastuk i pokušam ignorirati sve što čujem - majčino vikanje odozdo, duboki glas s britanskim naglaskom koji također viče na nju, pa čak i ono što mi Noah šapće na uho pokušavajući me utješiti. Žmirim i plutam u nekom međuprostoru između noćne more i stvarnosti, pokušavajući odlučiti što je od toga dvoga gore. Kada se opet probudim, sunce sja kroz tanke zavjese na prozorima. U
glavi mi pulsira, usta su mi suha i sama sam u sobi. Noine su tenisice na podu i nakon par trenutaka smirene zbunjenosti, sjetim se zadnjih dvanaest sati i zakopam lice u dlanove. On je bio ovdje. Bio je ovdje, ali Noah i moja majka pomogli su da... - Tessa - čujem njegov glas i trgnem se kao oparena. Najradije bih se pravila da je on tek utvara, ali znam da nije. Mogu osjetiti njegovu prisutnost. Odbijam podignuti glavu dok čujem kako hoda prema meni. Zašto je on još tu? Zašto on misli da me može odbaciti, pa opet uletjeti u moj život kad god mu se svidi? Tako više ne može ići. Već sam izgubila i njega i svoga oca, i ne želim da mi itko sad trlja nos mojim gubicima. - Gubi se - kažem. Sunce na tren nestane, skrivajući se iza oblaka. Eto, čak ni sunce ne želi biti kraj njega. Kad osjetim kako se madrac pomiče zbog njegove težine, pokušam se sabrati i prikriti drhtaj koji mi je prošao tijelom. - Popij malo vode - kaže. Osjetim hladnu čašu na ruci, ali odgurnem je. I ne trznem se kad začujem da je pala na pod. - Tess, pogledaj me. A onda njegove ruke na meni - hladne, njegov dodir gotovo mi je stran - i ja se opet izmaknem. Koliko god želim uvući se u njegovo krilo i pustiti ga da me utješi, neću to napraviti. Neću, nikad više. Iako sad osjećam da mi glava funkcionira kako treba i dalje znam da mu više nikad neću dopustiti da mi se približi. Ne mogu i neću. - Evo - Hardin mi dodaje drugu čašu vode, onu s noćnog ormarića, ta nije hladna. Instinktivno je uzmem. Ne znam zašto, ali njegovo mi ime sad odjekuje u mislima. Nisam htjela opet čuti to ime, ne u svojoj vlastitoj glavi, na jedinome mjestu gdje se mogu sakriti od njega. - Popij malo vode - nježno mi govori.
Šutim i prinosim čašu ustima. Nemam snage odbijati vodu samo iz prkosa, a žedna sam toliko da me grlo boli. Popijem cijelu čašu odjednom, ali pazim da njega uopće ne pogledam. - Znam da se ljutiš na mene, ali samo želim biti tu za tebe - laže on. Sve što on kaže je laž - uvijek je bila, uvijek će biti. Ja šutim, samo se tiho i posprdno nasmijem toj njegovoj izjavi. - To kako si se sinoć ponijela kad si me vidjela... - započne on. Osjećam da me gleda, ali odbijam uzvratiti pogled. - Kako si vrištala... Tessa, nikad me ništa nije toliko zaboljele.. - Prekini - ispalim. Moj glas ne zvuči kao moj glas i počinjem se pitati esam li uopće budna ili je ovo još jedna noćna mora. - Samo želim čuti da se ne bojiš mene. Nisam te ja uplašio, zar ne? - Uopće nije riječ o tebi - uspijem izustiti. I to je istina, apsolutno je istina. On opet pokušava sve okrenuti tako da se vrti oko njega - oko njegove boli - ali ovdje se radi o smrti moga oca i o tome da ja ne mogu više podnijeti gubitak i bol. - Jebiga - uzdahne i točno znam, iako ne gledam, da sad prstima prolazi kroz kosu. -Znam da nije riječ o meni. Nisam to ni htio reći. Zabrinut sam za tebe. Sklopim oči i čujem kako u daljini grmi. On je zabrinut zbog mene? Da se imalo brinuo zbog mene, ne bi me bio poslao samu natrag u Ameriku. Da bar nisam ni stigla kući; da mi se bar nešto dogodilo na povratku - pa da on vidi kako bi se nosio s gubitkom mene. A opet, on to vjerojatno ne bi ni doznao. Bio bi previše zauzet drogiranjem. Ne bi ni znao da me nema. - Nisi pri sebi, bejbi. Počnem se tresti kad izgovori taj bolesni nadimak.
- Trebala bi pričati o tome, o svemu što je bilo s tvojim tatom. Osjetila bi se bolje. Njegov je glas prejak, a kiša počinje bubnjati po starom krovu. Da barem vjetar odnese i ovaj krov i mene skupa s krovom. Tko je ovaj čovjek koji sjedi pokraj mene? Ja njega ne poznam, a on ne zna o čemu govori. Njemu da pričam o svome ocu? Koji je on faktor u mom životu, pa da sjedi ovdje i ponaša se kao da mu je stalo do mene, kao da mi on ikako može pomoći? Meni ne treba pomoć. Treba mi samo tišina. - Ne želim te ovdje. - Da, želiš. Samo si sada ljuta na mene jer sam se ponio kao šupak i sve zajebao. Trebala bih osjećati nekakvu bol, ali nema je. Nema je čak ni kad mi um ispune slike njegove ruke na mome bedru dok se vozimo autom, njegovih usana koje klize preko mojih, mojih prstiju u njegovoj gustoj kosi. Ništa. Ne osjećam ništa ni kada ugodne uspomene zamijeni slika šake koja udara o zid i one djevojke u njegovoj majici. Spavao je s njom prije samo nekoliko dana. Ništa. Ne osjećam ništa i tako je dobro napokon ne osjećati ništa, konačno imati kontrolu nad svojim emocijama. Shvaćam, zureći i dalje u zid, kako ne moram osjećati baš ništa što ne želim. Ne moram se sjećati ničega čega ne želim. Mogu sve zaboraviti i ne moram više nikada dopustiti uspomenama da me uništavaju. - Nije istina - kažem. Ne objašnjavam što sam htjela reći, a on me opet pokuša dotaknuti. Ne pomaknem se. Zagrizem svoj obraz, želim opet vrisnuti, ali neću mu pružiti to zadovoljstvo. Osjećaj mira koji me preplavljuje dok njegovi prsti prelaze preko mojih samo dokazuje koliko sam zapravo slaba, i to baš sad, kad sam se odlučila postati savršeno neosjetljiva. - Jako mi je žao zbog Richarda, znam da...
- Ne - povučem ruku. - Ne, ne možeš tako. Ne možeš se samo pojaviti ovdje i praviti se da mi želiš pomoći, ti koji si me povrijedio najviše od svih. Neću ti više ponavljati. Znam da mi glas zvuči neuvjerljivo - čujem i sama kako zvučim, tako prazno kako se i osjećam. - Izlazi van odavde. Grlo me boli, ne želim više pričati. Samo želim da on ode, da budem sama. Opet se zagledam u zid ne dopuštajući svom umu da me muči slikama očeva mrtvog tijela. Sve mi smeta, sve me uznemiruje i sve prijeti da će narušiti ovo malo razuma što je u meni ostalo. Sada oplakujem dvije smrti i to me razdire, onako kao kad se papir kida na sitne, sitne komadiće. Ali bol u svemu tome nije nimalo ljubazna: bol uzima svoj danak, nemilosrdno čupajući moje meso i neće se zaustaviti sve dok od mene ne ostane samo prazna, slabašna ljuska. Peče me njegova izdaja, ranjena sam njegovim odbacivanjem, ali ništa se ne može usporediti s boli koja dolazi zbog praznine. Ništa ne boli gore od odsutnosti bilo kakve boli i zbog toga što mi ovo u isti mah zvuči potpuno besmisleno i posve smisleno, shvaćam da jebeno gubim razum. I zapravo me uopće nije briga za to. - Da ti donesem nešto za jelo? Zar on mene nije čuo? Zar ne shvaća da ga ne želim ovdje? Ne mogu vjerovati da on ne čuje kaos u mojoj glavi. - Tessa - ponovi kad ja ne odgovaram. Mora se maknuti od mene. Ne želim gledati u te oči, ne želim čuti više nijedno obećanje koje će prekršiti čini prvom prilikom počne popuštati vlastitoj autodestrukciji. Grlo me boli, baš jako, ali ipak skupim snage i viknem ime osobe za koju znam da joj je zaista stalo: - Noah! I čim sam ga pozvala, on se već stvorio na vratima moje sobe i izgleda kao da je odlučio biti ta prirodna sila koja će konačno nepopustljivog
Hardina maknuti iz moje sobe, iz mog života. Noah stoji ispred mene i gleda Hardina, kojega konačno i ja pogledam. - Rekao sam ti, ako pozove mene, tvoj je posjet završen. U hipu se prebacivši iz mirnog u ljutito raspoloženje, Hardin strijelja Nou očima, a ja znam da upravo ulaže sve snage da ostane miran. Nešto mu je na ruci... gips? Pogledam opet i da, crni gips prekriva mu šaku i zglob. - Daj da nešto raščistimo - reče Hardin gledajući Nou odozgo. - Čitavo vrijeme pazim da nju ne uzrujam i to je jedini razlog što ti još nisam slomio jebeni vrat. I zato nemoj izazivati sreću. U mom oštećenom, kaotičnom umu, vidim kako glava mog oca pada unatrag, kako mu se usta širom otvaraju. Samo trebam tišinu. Želim tišinu u ušima i trebam tišinu u glavi. Počne me napinjati poriv da povratim, dok se ta slika u moj glavi umnožava zajedno s njihovim glasovima koji postaju sve jači i ljući, i čitavo me tijelo moli da se pustim, da povratim sve što imam u trbuhu. Problem je što nema u njemu ništa osim vode i osjetim kako mi kiselina pali grlo dok povraćam po svom starom poplunu. - Jebote! - vikne Hardin. - Izlazi van, dovraga! On gurne Nou u prsa jednom rukom, a Noah zatetura unatrag hvatajući se za dovratak da ne padne. - Ti izlazi van! Ti si nepoželjan ovdje! - izdere se Noah i krene na Hardina, gurajući ga . Nijedan od njih ne primjećuje da ustajem i brišem rukavom ostatke povraćanja s usta. I zato što ni jedan ni drugi ne vide ništa osim svoje ljutnje i svoje beskrajne „lojalnosti” prema meni, oteturam iz sobe, niz hodnik i kroz vanjska vrata a da me nitko nije ni primijetio.
26. Hardin
- Odjebi! - opalim ga gipsom preko čeljusti i on zatetura, pljujući krv. Ali ne odustaje. Opet se baci na mene i sruši me na pod. - Ti kurvin sine! - viče. U tren oka već sam na njemu. Ako sada ne prestanem, Tessa će me mrziti još više nego što me mrzi. Ne mogu podnijeti ovog kretena, ali njoj e stalo do njega i ako ga stvarno ozlijedim, nikad mi to neće oprostiti. Uspijem se osoviti na noge i odskočiti ostavljajući dobar razmak između sebe i njega. Kad li je samo postao ovako snažan? - Tessa... - počnem joj govoriti, okrenem se prema krevetu i ne mogu vjerovati: prazan je. Mokra mrlja koja je ostala na poplunu nakon što joj e pozlilo jedini je dokaz da je još maloprije bila tu. I ne gledajući Nou, iziđem u hodnik dozivajući je. Kako sam mogao biti toliko glup? Kad ću prestati biti takav zajeb od čovjeka? - Kamo je nestala? - pita me Noah hodajući za mnom kao izgubljeno štene. Carol i dalje spava na kauču. Nije se pomaknula otkako sam je noćas ovdje polegnuo, nakon što je zaspala u mom naručju. Ta me žena možda uistinu mrzi iz dubine duše, ali nisam joj mogao uskratiti utjehu kad ju je toliko trebala. Na svoj užas, vidim da su vanjska vrata otvorena i da ih olujni vjetar
ljulja naprijed-natrag. Na prilazu kući parkirana su samo dva automobila, Noin i Carolin. Ja sam s aerodroma uzeo taksi i došao ravno ovamo i tih sto dolara koliko je koštala vožnja uštedjelo mi je mnogo vremena koje bih izgubio da sam išao najprije do Kenove kuće po svoj auto. Ako ništa drugo, Tessa se nije nikamo odvezla. - Cipele su joj ovdje - Noah podigne jednu od Tessinih laganih cipela, pa je ispusti opet na pod. Brada mu je krvava, plave su mu oči divlje, lude od brige. Tessa sad hoda okolo sama usred ove ogromne oluje jer sam ja opet dopustio da me nadvlada vlastiti ego. Noah mi na trenutak nestane iz vida dok pogledom pretražujem sve oko kuće ne bih li ugledao bar neki trag svoje cure. Nakon što se Noah opet vrati s kata, gdje ju je tražio, u ruci mu je njezina torba. Otišla je bez cipela, bez novca i bez mobitela. Nije mogla daleko pa tukli smo se najviše minutu. Kako sam mogao dopustiti da me moja narav svlada toliko da i ne vidim da je otišla? - Idem ja autom, potražit ću je po susjedstvu - reče Noah izvlačeći ključeve iz džepa i izlazeći iz kuće. Ovdje je on u prednosti. Odrastao je na ovim ulicama; poznaje mjesto, a ne. Pogledam opet oko sebe, po dnevnom boravku, pa odem u kuhinju. Pogledam kroz prozor i shvatim da je prednost na mojoj, a ne njegovoj strani. Čudim se što se on toga nije sjetio. On možda poznaje ovaj grad, ali ja poznajem svoju Tessu i točno znani gdje je. Kiša i dalje pljušti, nemilice me promače dok skačem preko par stepenica na stražnjem trijemu i žurim preko travnjaka do malog staklenika u dnu dvorišta, skrivenog pod uzljuljanim krošnjama. Metalna su vrata širom otvorena, kao da mi pokazuju da me instinkt ne vara. Pronalazim Tessu skvrčenu na podu, s blatom na trapericama i golim stopalima. Koljena su joj stisnuta uz prsa, a drhtavim rukama prekriva si uši. Srce mi puca od tog prizora; moja snažna cura sad je tek ljuštura sebe same. Staklenik je potpuno zapušten, u njemu su čitave jedino sasušene
tegle zemlje i vidi se da ovamo nitko nije zalazio još otkako je Tessa otišla od kuće. Krovište je popucalo i kroz nekoliko pukotina kiša lije i kapi se rasprskavaju posvuda po malom prostoru. Ne govorim ništa, ali ne želim je preplašiti i nadam se da čuje moje bučne korake po blatu koje prekriva pod. Kad pogledam dolje, vidim da poda zapravo i nema. Zato i jest ovako blatnjavo. Maknem joj ruke s ušiju i sagnem se kako bih je natjerao da mi pogleda u oči. Ona se strese kao ulovljena životinja i ja se lecnem zbog te reakcije, ali ne puštam joj ruke. Ona ih istrgne i nasloni se rukama na blatno tlo, a nogama se počne ritati na mene. Čim sam se odmaknuo, opet je prekrila rukama uši, a strašan ecaj padne joj s usana. - Trebam tišinu - preklinje polako se ljuljajući naprijed-natrag. Mogao bih joj reći toliko toga, toliko bih riječi mogao prosuti sada pred nju u nadi da će me slušati i da će izići iz tog skrovišta u sebi u koje se povukla, ali jedan pogled u njezine očajne oči dovoljan je da nestanu sve riječi. Ako želi tišinu, dat ću joj tišinu. Jebote, u ovom trenutku dao bih joj sve, baš bilo što što želi, samo da me ne tjera da odem od nje. I tako sjednem kraj nje, na blatnjavo i mokro tlo staklenika. To je taj staklenik u kojem se nekoć skrivala od oca, to je staklenik u kojem se sada skriva od svijeta - i od mene. Sjedimo tako dok kiša bubnja po staklenom krovu. Sjedimo dok se njezini jecaji pretvaraju u tiho šmrcanje i dok samo zuri u prazni prostor ispred sebe. Sjedimo šuteći i dok joj ja prstima zdrave ruke gladim šake kojima je prekrila uši i koje je odvajaju od okolne buke, dajući joj toliko potrebnu tišinu.
27. Hardin
Dok sjedim ovdje i slušam zvukove oluje koja bjesni vani, razmišljam o tome kakvu sam samo oluju govana uzvitlao u svom životu. Koji sam ja kreten, najveći na svijetu, najgori jebeni mogući šupak koji je ikada hodao Zemljom. Prije koju minutu Tessa se konačno malo opustila; spustila je ruke i naslonila se na mene, kao da se odmara. Oči su joj natečene, zatvorene i čini mi se da je zaspala, unatoč zvukovima kiše koja glasno bubnja po krovu trošnog staklenika. Malo se premjestim pazeći da je ne probudim i namjestim je bolje, tako da joj glava ugodnije leži na meni. Trebali bismo se maknuti odavde, s ove kiše i s ovoga blata, ali znam što će biti čim otvori oči. Opet će me tjerati da odem, opet će mi reći da me ne želi kraj sebe i, jebote, nisam spreman ponovno čuti te riječi. Sve sam ih zaslužio, zaslužio sam i gore, ali svejedno sam kukavica i želim uživati u tišini dok traje. Samo se ovdje, u ovoj slatkoj tišini, mogu praviti da sam netko drugi. Mogu se, bar na minutu, praviti da sam Noah. No dobro, neka manje iritantna verzija Noe, ali da sam ja on, sve bi otpočetka bilo drukčije. I sad bi sve bilo drukčije. Da sam ja on, osvojio bih Tessu još onda, na početku, lijepim riječima i pokazivanjem osjećaja, a ne bih igrao glupe igre. Nasmijavao bih je, umjesto što sam je stalno tjerao u plač. Bio bih osoba kojoj vjeruje, potpuno i predano, i ne bih nikada iznevjerio to povjerenje, i nikad ga ne bih smrvio u prah i otpuhnuo
u zrak. Uživao bih u njezinu povjerenju i možda bih ga čak bio i vrijedan. Ali ja nisam Noah. Ja sam Hardin. A biti Hardin, e to je sranje. Da nisam ovakav kakav jesam, da se u mojoj glavi vječito ne natječe za pažnju stalno novi i sve gori problemi, možda sam je mogao učiniti sretnom. Mogao sam ja njoj pokazati svjetlo u životu, kao što je ona učinila meni. Umjesto toga, evo je ovdje, slomljene i potpuno sjebane. Koža joj je zaprljana blatom, blato na rukama počinje joj se sušiti, a lice oj je, iako spava, iskrivljeno bolnim mrštenjem. Kosa joj je na mjestima mokra, na mjestima blatna i zapetljana, i počinjem se pitati je li se ona presvukla koji put otkako je otišla iz Londona. Nikad je ne bih samu slao natrag da sam mogao i pomisliti kako će u mom stanu zateći svog tatu mrtvoga. A kad je riječ o njemu i njegovoj smrti, u meni prevladava osjećaj zbunjenosti. Prvi mi je poriv odmahnuti rukom na sve, kao da ništa nije ni bilo jer on je bio propalica i sam si je uništio život. A opet, strašno mi je teško što ga nema i tu težinu osjećam kao kamen na prsima. Nisam ga poznavao dugo i slabo sam podnosio tog čovjeka, ali opet mi je bio drag. Ne bih to priznao nikome, ali zapravo mi je bio drag. Koji lik. Ma bio je grozan i stvarno mi je išlo na živce kako je tamanio moje kutije žitarica, jednu za drugom, ali bilo je nešto neodoljivo u tome kako voli Tessu i njegovu optimizmom kojim je gledao na život, iako mu je život bio totalno usran. I baš kad je konačno došao do nečeg, do nekoga za koga vrijedi živjeti, otišao je. Kao da nije mogao podnijeti toliko dobroga odjednom. Suze me peku u očima. Neću se valjda još rascmoljiti od tuge za čovjekom kojeg sam jedva znao i tek podnosio. Ili od tuge što sam izgubio iluziju da mi je Ken otac, ili od tuge što sam izgubio Tessu... i što se patetično držim te slabašne nade da će se ona ipak predomisliti i da je možda ipak nisam zauvijek izgubio. Moje sebične suze miješaju se s kapljama koje mi padaju iz pokisle kose i sagnem glavu boreći se protiv poriva da zagnjurim lice u njezin vrat radi utjehe. Ne zaslužujem ja njezino tješenje, ne zaslužujem da me itko
tješi. Zaslužujem sjediti ovdje sam i plakati kao jadni gad, u tišini i izolaciji, svojini pravim i najstarijim prijateljima. Moji patetični jecaji ne čuju se od zvuka kiše i zahvalan sam svojoj obožavanoj curi što spava i ne može svjedočiti ovom slomu koji, čini se, ne mogu kontrolirati. Ja sam kriv, moje ponašanje krivo je za sve ove sjebane stvari koje se upravo događaju, uključujući i Richardovu smrt. Da nisam pristao povesti Tessu u Englesku, ništa od ovog ne bi se dogodilo. Bili bismo sretni i jači nego ikada, baš kao što smo bili prije tjedan dana. ebote, zar je samo tjedan dana prošlo? Čini mi se nevjerojatnim da je tako malo dana došlo i prošlo, a meni se čini kao da je vječnost protekla otkako sam je dodirivao, držao u naručju, slušao kako joj srce kuca pod mojim dlanom. Ruka mi sama dođe nad njezina prsa i ostane tako, u zraku, jer se bojim da bih je probudio. Da je mogu samo jednom dodirnuti, samo da čujem postojano kucanje njezina srca, to bi umirilo moje srce i smirilo me. To bi me izvuklo iz ovog stanja i prekinulo te odvratne suze koje mi padaju niz obraze, to bi mi dignulo ovaj preteški teret s prsa. - Tessa! - začuje se duboki Noin glas kroz kišu, izvana, a potom snažno zagrmi grom, kao da stavlja uskličnik. Bjesomučno prelazim dlanom preko lica, najradije bih da mogu nestati u ovom hladnom zraku prije nego što on uđe ovamo. - Tessa! - dovikuje opet, sada još glasnije, i čujem da je već kod vrata staklenika. Stisnem zube i nadam se da će prestati urlati njezino ime jer ako je on sad probudi, ja... - Oh, hvala Bogu! Trebao sam odmah znati da je ovdje! - vikne on ušavši. Glas mu je prejak, a na licu mu se jasno vidi olakšanje. - Daj šuti, jebote. Upravo je zaspala - glasno šapnem i brzo pogledam u njezino uspavano lice. On je zadnja osoba na svijetu za koju bih želio da me zatekne ovakvog i znam da po mojim očima i licu itekako vidi da sam
plakao. Jebote, ne mogu čak ni mrziti ovog imbecila jer, kao da odgovara na moju neizgovorenu molbu, namjerno odvrće pogled i ne bulji u mene, da me ne posrami. Ali ipak ga jednini dijelom zbog toga mrzim više, zato što e tako jebeno, nepogrešivo dobar. - Ona... - Noah se osvrće po blatnjavom stakleniku, pa opet gleda Tessu, - Trebao sam znati da će doći ovamo. Uvijek se ovdje skrivala kad... Gurne svoju plavu kosu uvis, od čela i iznenadi me krenuvši prema vratima. - Bit ću u kući - obzirno kaže. I ode, sav mokar od kiše. Nije mu ni na pamet palo za sobom zatvoriti vrata.
28. Tessa
Salijeće me već sat vremena, zuri mi iza leđa u zrcalo, promatra kako se šminkam i kovrčam kosu, pipka me kad god mu se pruži prilika. - Tess, bejbi - kuka Hardin po drugi put. - Volim te, ali moraš požuriti ili ćemo zakasniti na vlastiti tulum. - Znam, samo se moram malo srediti. Svi će biti tamo. Nasmiješim mu se umjesto isprike znajući da se on neće zaista ljutiti i potajno uživajući u pogledu na njegovo namrgođeno lice. Volim kako mu se pojavi rupica u desnom obrazu kad se ovako mršti. - Malo? Pa nitko neće gledati ni u što osim u tebe - zakuka opet, ljubomorno. - Kamo ono idemo, daj me podsjeti? - pitam dok nanosim tanki sloj sjajila na usne. Ne mogu se sjetiti što se zbiva - samo znam da su svi jako uzbuđeni i da ćemo zakasniti ako vrlo brzo ne završim s uređivanjem. Hardinove snažne ruke oviju se oko mene i najednom se sjetim zašto se svi okupljamo. Strašna misao potrese me tako da mi sjajilo ispadne iz ruke i padne u umivaonik i ja tiho jeknem dok Hardin šapće: - Pokop tvog oca. Uspravim leđa i shvatim da napola ležim, naslonjena na Hardina.
Trznem se i pokušam se brzo odvojiti od njega. - Što je bilo? Što se dogodilo? - dahne on. Hardin je tu, odmah kraj mene i noge su nam se spetljale. Nisam smjela zaspati -zašto sam zaspala? Uopće se ne sjećam da sam zaspala; zadnje čega se sjećam jesu Hardinove tople ruke na mojima, preko mojih ušiju. - Ništa - zakriještim. Grlo me peče i gledam oko sebe dok pokušavam dokučiti što uopće radim ovdje. - Žedna sam. Počešem se po vratu i pokušam ustati, gledajući Hardina. Lice mu je napeto, a oči crvene. - Jesi što sanjala? Ona grozna praznina vrati se u mene, smjesti se iza moje prsne kosti kao da je tu odlučila logorovati, na najdubljem i najpraznijem mjestu. - Sjedi - pruži ruku prema meni, ali njegov me dodir peče i ja se izmaknem. - Molim te, ne diraj me - tiho mu kažem. Onaj mrzovoljni, neodoljivi Hardin bio je samo san, besmisleni san, a preda mnom je pravi Hardin, onaj koji se uvijek vraća zadati mi još jedan udarac nakon što me je već grubo odbacio. Znam zašto to radi, ali to ne znači da se sada želim time baviti. On pogne glavu i spusti ruke na tlo da ustane. Dok se diže, koljena mu se okliznu još dublje u blato i okrenem glavu dok se on prima rukom za šipku. - Ne znam što da napravim - tiho kaže. - Ne moraš ništa napraviti - promumljam i skupim svu snagu da natjeram svoje noge da me iznesu van, na kišu. Na pola sam dvorišta kad ga čujem iza sebe. Drži siguran razmak i zahvalna sam mu na tome. Treba mi prostora za sebe, ne želim ga blizu, želim samo malo vremena da na miru razmislim i da prodišem. Otvorim stražnja vrata kuće i uđem unutra. Iza mene ostaje blatni trag na tepihu i stresem se pomislivši što će majka reći kad vidi taj nered. Umjesto da čekam što će reći, skinem sve sa sebe osim grudnjaka i
gaćica, ostavim svoju blatnu odjeću na hrpici na stražnjem trijemu i pokušam oprati noge pod mlazom kiše prije nego što zakoračim na čiste pločice. Šljapkam bosa po podu i trznem se kad se stražnja vrata opet otvore i Hardin ude unoseći na čizmama blato u sobu. Blato, kakva smiješna briga. Od svih stvari koje me muče, blato mi se sad čini tako trivijalnim, sitnim problemom. Nedostaju mi dani kad sam se brinula zbog nereda. Glas se probije u moj unutarnji dijalog. - Tessa? Jesi li me čula? Zatrepćem, pogledam ispred sebe i ugledam Nou kako stoji u hodniku, u mokroj odjeći i bos. - Oprosti, nisam. On suosjećajno kinine. - Nije važno. Jesi li ti dobro? Bi li ti pasala topla kupka? Kimnem, a on otvori vrata kupaonice i ude unutra otvoriti vodu. Krenem za njim, mami me zvuk vode, ali Hardinov grubi glas zaustavi me na mjestu. - Neće ti on pomagati da se okupaš. Ne odgovorim. Nemam snage. Naravno da mi neće pomagati, zašto bi to radio? Hardin prođe kraj mene i dalje ostavljajući blato za sobom. - Žao mi je, ali to se neće dogoditi. Moj um kao da se opet odvojio od mene ili se možda samo tako osjećam, ali počnem se smijati kao luda zbog blatnog traga koji ostavlja za sobom. Ne samo u kući moje majke, nego gdje god se pojavi, ostavlja za sobom nered. Uključujući mene - ja sam najveći nered koji je za sobom ostavio. Nestane u kupaonici i čujem ga kako govori Noi: - Ona je tu polugola, a ti joj pripremaš kadu. E nećeš. Nisi valjda mislio ostati tu dok se kupa. Ne, ne, to se neće dogoditi, jebote. - Samo joj pokušavam pomoći, zašto radiš problem tamo gdje ga ne...
Uđem u kupaonicu i proguram se pokraj njih dvojice. - Izlazite van, obojica. Glas mi je monoton, robotski i bez emocija. - Idite se negdje drugdje svađati. Izguram ih van i zatvorim vrata. Dok brava škljoca signalizirajući da je sjela na mjesto, molim se da Hardin ne doda i ova vrata na popis robe koju je oštetio. Skinem sa sebe što je ostalo i zakoračim u vodu. Vruća je, paše mi ta vrućina na leđima. Sva sam prljava, a mrzim to. Imam blata i pod noktima, i u kosi. I koliko god se bjesomučno trljala, čini mi se da se nikako ne mogu oprati.
29. Hardin
- Pa što ja imam s tim što se ona skinula? Od svih stvari koje se upravo događaju, ti si se odlučio brinuti zato što sam je vidio u rublju? Prijekor koji se čuje u Noinu glasu budi u meni želju da ga udavim ovom zdravom rukom. - Nije to samo... - duboko udahnem. - Ne radi se o tome. Ima tu još čitava hrpa sranja o kojoj mu ne želim ništa reći. Prekrižim ruke na krilu, pa ih pokušam zagurati u džepove, pa odustanem kad shvatim da mi smeta gips. I opet prekrižim ruke na krilu, što mi je baš nekako čudno. - Ne znam što se dogodilo s vama dvoma, ali ne možeš mene kriviti što oj želim pomoći. Znam je čitav svoj život, a nikad je još nisam vidio ovakvu - vrti Noah glavom u nevjerici. - Nemam ja tebi što objašnjavati. Ti i ja smo ovdje na suprotnim stranama. On uzdahne. - Ali ne moramo tako. Ja joj želim samo najbolje, a vjerujem da i ti misliš isto. Nisam ti prijetnja. Nisam toliko glup da bih mislio da bi ona izabrala mene. Nastavio sam dalje. Normalno, i dalje je volim jer... pa, mislim da ću je uvijek voljeti, ali ne na isti način kao ti. Njegove riječi sad bi mi sigurno zvučale drukčije da ga nisam prezirao i mrzio zadnjih osam mjeseci. Samo šutim, leđima naslonjen na zid preko
puta kupaonice i osluškujem kad će ona zatvoriti vodu. - Vas ste dvoje opet prekinuli, zar ne? - nametljivo pita on. Stvarno ne zna zašutjeti. - Očito. Zaklopim oči i naslonim glavu iza, na zid. - Neću se miješati u vaše stvari, ali volio bih kad bi mi rekao što je to bilo s Richardom i kako se on našao u tvom stanu. Ništa ne razumijem. - Bio je kod mene čitavo vrijeme, nakon što je Tessa otišla u Seattle. Nije imao kamo otići, pa sam ga pustio da bude kod mene. Kad smo otišli u London, on je trebao biti u klinici za odvikavanje. I onda možeš zamisliti koji je to šok bio kad ga je našla mrtvog tamo na podu kupaonice. Vrata kupaonice se otvore i Tessa prolazi ravno kraj nas, omotana samo u ručnik. Noah je takvu nikad nije vidio, toliko golu - nijedan čovjek osim mene nije ju takvu gledao - i na neki sebičan način želio bih da tako i ostane. Znam da se ne bih trebao zamarati takvim sranjima, ali što ja tu mogu. Odem u kuhinju po vodu i uživam u tišini kad začujem Carolin tihi, plahi glas: - Hardine, mogu s tobom malo popričati? Već me je zbunila tim tonom, a tek je počela govoriti. - Ovaj, svakako - malo se uspravim, držeći se na sigurnoj udaljenosti od nje. Pomaknem se bliže zidu i sad se naslanjam na kuhinjski zid. Lice joj izgleda napeto i znam da je njoj ova situacija jednako čudna kao i meni. -Samo sam htjela malo porazgovarati o prošloj noći. Maknem pogled s njezina lica i zagledam se u svoje noge. Ne znam u što će se ovo izroditi, ali ona je već podigla kosu u punđu i očistila šminku koja joj se razmazala prošle noći. - Ne znam što me je spopalo - reče. - Nisam se smjela tako ponijeti
pred tobom. To je bilo nevjerojatno glupo od mene i... - Ne, sve je u redu - prekinem je u nadi da će sada prestati. - Ne, stvarno nije u redu. Želim da ti bude jasno da se između nas dvoje baš ništa nije promijenilo. Ja i dalje samo želim da se makneš od moje kćeri. Dignem pogled do njezinih očiju. Nije da sam i očekivao išta drukčije od nje. - Da ti bar mogu reći da ću te poslušati, ali ne mogu. Znam da se a tebi ne sviđam. Malo zastanem i zapravo se nehotice nasmijem tome kako sam se blago izrazio. - Mrziš me, to kužim, ali ti znaš da ja ni najmanje ne držim do tvoga mišljenja. Ne znam kako bih ti to ljepše rekao. To je tako i gotovo. Ona me potpuno iznenadi nasmijavši se zajedno sa mnom. Kao i moj, i njezin je smijeh bolan i nimalo zvonak. - Ti si baš poput njega, tako kako ti razgovaraš sa mnom, tako je on razgovarao s mojim roditeljima. Ni Richardu nikad nije bilo važno što drugi misle o njemu, ali pogledaj samo kamo ga je to odvelo. - Ja nisam on - obrecnem se. Stvarno se trudim biti ljubazan prema njoj koliko mogu, a ona samo otežava stvari. Tessa je već dugo u kupaonici, a a neprestano susprežem poriv, najviše zbog Noe, da odem pogledati što radi. - Moraš pokušati sagledati čitavu situaciju iz moje perspektive, Hardine. I ja sam bila u sličnoj, pogubnoj vezi i znam kako obično završe takve stvari. Takvo što zaista ne želim Tessi, i da je ti voliš toliko kao što tvrdiš, ne bi joj ni ti takvo što želio. Pogleda me, kao da očekuje moju reakciju, ali onda nastavi. - Ja joj želim samo najbolje. Možda mi nećeš vjerovati, ali uvijek sam e odgajala tako da ne bude ovisna ni o kakvom muškarcu, ne onako kako sam ja bila, a vidi je sad. Ima tek devetnaest godina, a pogledaj kako se
raspadne, u što se pretvori, svaki put kad je ti odlučiš ostaviti... - Ja... Ona podigne ruku. - Pusti da dovršim - uzdahne. - Zavidjela sam joj, zapravo. Jadno, da, ali dio mene zavidio joj je zbog toga što se ti njoj svaki put vratiš, a Richard se meni nikada nije vratio. Ali što više puta ti odeš od nje, više mi je jasno da ćete vas dvoje završiti na isti način kao što smo i nas dvoje jer iako se vraćaš, nikad ne ostaješ. Ako joj želiš da završi kao ja, sama i omražena, onda samo nastavi tako i uvjeravam te da će joj se upravo to dogoditi. Užasno mi je ovo kako me Carol doživljava, ali još mi je užasnije to što mi se čini da je u pravu. Da, stalno ostavljam Tessu i premda joj se vratim, kad ona bude bolje, opet odem. - Sve je na tebi. Ti si, očito, jedina osoba koju ona sluša, a jasno je da te moja kći voli više nego što je to dobro za nju. I ja znam da je tako - ona me voli i baš zato što me voli, mi nećemo završiti kao njezini roditelji. - Ti njoj ne možeš pružiti ono što joj treba; samo je zadržavaš da ne nade nekoga tko to može - reče ona, ali ono što ja čujem jest zvuk zatvaranja vrata Tessine kupaonice, što znači da je gotova. - Vidjet ćeš, Carol, vidjet ćeš ti... - govorim joj dok uzimam praznu čašu s police. Puneći je vodom za Tessu, govorim samome sebi da mogu promijeniti tijek našeg puta i dokazati da su svi pogriješili, uključujući i mene. Znam da to mogu.
30. Tessa
Osjećam se malo manje pomaknuto nakon kupanja, ili mi je možda pomogao onaj kratki san u stakleniku, ili možda tišina koja konačno vlada u kući. Ne znam, ali sad na sve gledam s malo više jasnoće, samo malo više nego prije, ali dovoljno da se ne osjećam toliko loše i dovoljno da osjetim nadu da će svaki sljedeći dan donijeti više jasnoće, više mira. - Ulazim - govori Hardin i otvara vrata prije nego što stignem odgovoriti. Navučem čistu majicu i sjednem na krevet. - Donio sam ti malo vode - odloži on čašu na noćni ormarić i sjedne na drugi kraj kreveta. U kadi sam smišljala što ću mu reći, imala sam cijeli govor u glavi, ali sad kad je tu, kraj mene, ne mogu se sjetiti ničega. - Hvala - to je sve što uspijem reći. - Jesi li sad malo bolje? Oprezan je. Vjerojatno mu djelujem krhko, slabašno. I osjećam se tako, zapravo. Trebala bih se osjećati ljutito, poraženo i tužno i zbunjeno, izgubljeno. I dalje osjećam neki grč praznine u sebi, ali kao da se i na to navikavam sa svakom minutom koja prođe. Tijekom svake dugačke minute u kadi, dok se voda hladila, o stvarima sam mislila iz nove perspektive. Mislila sam o tome kako se moj život pretvorio u ovu tamnu rupu apsolutne praznine, i o tome kako se mrzim
ovako osjećati, i o tome koje bi bilo idealno rješenje, ali sad ne mogu zbrkane riječi složiti u normalnu rečenicu. Valjda je to tako kad gubiš razum. - Nadam se da jesi. On se nada da sam... što? - Da si bolje - doda odgovarajući na nepostavljeno pitanje. Mrzim što je tako povezan sa mnom, što zna kako se osjećam i što mislim, čak i kad ja to ne znam. Slegnem ramenima i opet se usredotočim na zid. - Jesam, nekako. Lakše mi je zuriti u zid nego u njegove blistave zelene oči, te oči koje sam se toliko puta bojala izgubiti. Sjećam se kako sam, kad bismo ležali skupa u krevetu, gledala u njih i kako sam se uvijek nadala da ću imati oš sat, još tjedan, možda čak i čitav mjesec, s tim očima. Molila bih se da se on predomisli i da poželi zauvijek ostati sa mnom, kao što ja želim biti s njim. Ne želim se više tako osjećati, ne želim više osjećati taj neki očaj koji se u meni budi kad je on posrijedi. Zelini samo sjediti ovdje, sa svojom prazninom, i biti zadovoljna i tiha, i možda, jednoga dana, postanem netko drugi, netko tko sam mislila da ću postati prije nego što sam počela ići na koledž. Budem li imala sreće, možda ću jednom opet biti ona ista cura kakva sam bila prije no što sam otišla od kuće. Ali te cure već dugo nema. Kupila si je jednosmjernu kartu za pakao i sad tu sjedi, potiho se pržeći na vatri. - Želim ti reći kako mi je strašno žao zbog svega, Tessa. Trebao sam se odmah vratiti s tobom. Nisam smio prekidati s tobom zbog svojih osobnih problema. Trebao sam ti dopustiti da budeš tu za mene, kao što ja želim biti tu za tebe. Sad tek znam kako si se morala osjećati dok si mi stalno pokušavala pomoći, a ja sam te stalno gurao od sebe. - Hardine - šapnem, nesigurna što ću sljedeće reći.
- Ne, Tessa, daj da ti kažem ovo. Obećavani ti, ovaj će put biti drukčije. Nikad to više neću ponoviti. Žao mi je što je tvoj tata morao umrijeti da bih ja shvatio koliko te trebam, ali nikad te više neću ostaviti, neću te opet zapostaviti, neću nestati u neki svoj svijet -kunem ti se. Očaj koji mu čujem u glasu zvuči mi već i previše poznato: čula sam taj ton i te iste riječi već puno, puno puta od njega. - Ne mogu - tiho kažem. - Žao mi je, Hardine, ali stvarno ne mogu. On se premjesti, sav u panici, i klekne ispred mene gužvajući koljenima tepih. - Što ne možeš? Znam da je potrebno vrijeme i spreman sam čekati da se povratiš iz ovog stanja... tugovanja u kojem se sad nalaziš. Spreman sam napraviti sve; stvarno mislim, baš sve. - Ne možemo, nećemo mi to moći - glas mi je opet bezizražajan. Valjda e robotska Tessa nakanila ostati ovdje. Nemam snage za emocije. - Možemo se vjenčati... - promumlja on, pa se prene kao da je samoga sebe iznenadio tim riječima, ali ne povlači ih. Njegovi dugi prsti omataju se oko mojih ručnih zglobova. -Tessa, možemo se vjenčati. Sutra ću se oženiti ako pristaješ. Obući ću smoking i sve. Riječi koje sam toliko histerično željela čuti od njega i koje sam toliko čekala, sad je izgovorio. A ja ne osjećam ništa. Čujem ih, jasno kao dan, ali ne mogu osjetiti te riječi. - Ne možemo - odmahujem glavom. On postaje nestrpljiv. - Imam novaca, više nego dovoljno da platim vjenčanje, Tessa, i može biti gdje god ti odlučiš da bude. Možeš kupiti najskuplju haljinu i sve cvijeće svijeta i neću ti prigovoriti ni jednu riječ! Glas mu je sada jak, odjekuje po sobi. - Nije riječ o tome. Jednostavno nije u redu. Kad bih barem mogla u svoje srce urezati njegove riječi i ovaj njegov veseli, uzbuđeni ton i odnijeti ih sa sobom u prošlost. U prošlost u kojoj nisam bila sposobna vidjeti koliko je zapravo destruktivna naša veza i u
kojoj bih dala sve samo da čujem te riječi od njega. - Što to znači, onda? Znam da ovo želiš, Tessa; toliko si mi puta to rekla. U očima mu vidim da se u njemu vodi borba i voljela bih učiniti nešto da mu olakšam bol, ali ne mogu. - Ništa mi nije ostalo, Hardine. Nemani više ništa što bih ti mogla dati. Sve si već uzeo i, žao mi je, ništa nije ostalo. Praznina u meni počne još rasti, obuhvaća čitavo moje biće i nikad još nisam bila ovako zahvalna na tome što ne osjećam baš ništa. Jer da sada mogu osjetiti išta od ovoga, to bi me ubilo. Sigurno bi me ubilo, a tek sam maloprije čvrsto odlučila kako želim živjeti. Ne ponosim se mračnim mislima koje su mi se motale po glavi tamo u stakleniku, ali ponosim se time što sam ih brzo nadvladala, sama od sebe, u kupaonici, dok se voda oko mene hladila. - Ne želim ništa uzimati od tebe. Samo ti želim dati i to sve ono što i sama želiš! On praktički hvata zrak, kao da se guši, a to zvuči tako strašno i tužno da bih mu najradije rekla sve što želi čuti, samo da više nikad ne čujem taj zvuk. - Udaj se za mene, Tessa. Molim te, udaj se za mene i kunem ti se da više nikad neću napraviti ništa poput onoga. Možemo zauvijek ostati zajedno - bili bismo muž i žena. Znam da si ti predobra za mene i znam da zaslužuješ boljeg, ali ja sada znam da smo ti i ja posebni, da nema nikog takvog na svijetu. Mi nismo poput tvojih ili mojih roditelja; mi smo drukčiji i mi možemo uspjeti, jebote. Samo me poslušaj još ovaj jedan edini put... - Pogledaj nas - bezvoljno mahnem rukom između nas dvoje. - Pogledaj u što sam se pretvorila. Ne želim više ovako živjeti. - Ne, ne, ne - on ustane i počne hodati po sobi. - Želiš! Daj mi dopusti
da ti sve nadoknadim - moli me, držeći ruku zabijen u u kosu. - Hardine, molim te, smiri se. Oprosti zbog svega što sam ti napravila i iznad svega to što sam ti zakomplicirala život i žao mi je zbog svih naših svađa i natezanja, ali sad moraš znati da to ne bi funkcioniralo. Mislila sam - nasmiješim se žalosno - mislila sam da ćemo uspjeti. Mislila sam da e naša ljubav baš poput onih ljubavi iz romana i da će, koliko god bila žestoka i brza i teška, naša ljubav preživjeti sve i ostati tu da priča svoju priču. - Ali mi to možemo, Tessa, mi možemo preživjeti sve! - gotovo se guši govoreći. Ne mogu ga ni pogledati jer znam što bih vidjela. - Ali o tome se i radi, Hardine. Ne želim više ništa preživljavati. Ja želim živjeti. Moje riječi kao da pogode nešto u njemu i on prestane koračati, spusti ruku iz kose. - Ne mogu te samo tako pustiti. Znaš to. Uvijek sam ti se vraćao - i znala si da ću se vratiti i ovaj put. I svakako bih se i vratio iz Londona i mi bismo... - Ne mogu provoditi svoj život čekajući te da mi se vratiš, a mislim da ne mogu od tebe tražiti da se odrekneš svojih odlazaka od mene, od nas, to bi bilo sebično. Ali sad sam ponovno zbunjena. Zbunjuje me što se ne mogu sjetiti da sam ikad razmišljala na ovakav način; sve moje misli ranije su bile usmjerene na Hardina i na ono što mogu učiniti da bude bolji, da ostane kraj mene. Ne znam odakle mi sada dolaze te misli i riječi, ali ne mogu sakriti svoju odlučnost dok ih izgovaram. - Ja ne mogu bez tebe - izjavi on. To mi je rekao već milijun puta, a opet svaki put učini sve što može da me makne od sebe, da me isključi iz svog života. - Možeš. Bit ćeš sretniji i manje u sukobu sa samim sobom. Bit će ti
lakše, pa to si i sam rekao. I zaista to mislim. Bio bi sretniji bez mene, bez naših konstantnih natezanja. Moći će se fokusirati na sebe i na svoju ljutnju prema obojici svojih očeva i jednog će dana biti u stanju biti sretan. Volim ga dovoljno da mu želim isključivo sreću, pa čak i ako nije sa mnom. On stisne šake, nasloni čelo na njih, stisne zube. - Ne! Volim ga, uvijek ću ga voljeti, ali nemam više što dodati. Ne mogu uvijek biti gorivo za njegovu vatru kad se on stalno vraća s novim kantama vode da je ugasi. - Puno smo se svađali ti i ja. Sad je vrijeme da to prestane. - Ne, ne! - njegove oči kruže po sobi i točno znam što će napraviti. I zato se ne začudim kad mala noćna lampa poleti zrakom i razbije se u komadiće o suprotni zid. I ne pomaknem se. Čak i ne trepnem. Sve mi je to i previše poznato i zato se ponašam ovako mirno. Ne mogu ga sada tješiti, ne mogu. Ne mogu utješiti ni samu sebe, a ne vjerujem si toliko, ne dovoljno, da bih ovila ruke oko njegovih ramena i šaptala mu obećanja na uho. - Ali ti si ovo htio, zar se ne sjećaš? Sjeti se toga. Samo se sjeti zašto nisi htio biti sa mnom. Sjeti se zbog čega si me poslao samu natrag u Ameriku. - Ne mogu ja bez tebe, trebam te u svom životu. Trebam te u svom životu. Trebam. Te. U svom životu - ponavlja on. - Mogu ja i dalje biti u tvom životu. Samo ne više ovako. - Zar ti stvarno predlažeš da mi budemo prijatelji? - otrovno prosikće. Zelene su mu oči sve tamnije kako se njegova ljutnja budi. Prije nego što mu išta odgovorim, on nastavi: - Ne možemo ti i ja, nakon svega, biti prijatelji. Ne bih nikako mogao biti s tobom u istoj prostoriji znajući da više nisi moja. Ti si meni sve i odlučila si me uvrijediti tim prijedlogom da budemo prijatelji? Pa nisi to valjda stvarno mislila. Ti mene voliš,
Tessa. Zagleda mi se u oči. - Moraš me voljeti. Zar me ne voliš? Ona praznina u meni počne uzmicati i očajnički se borim da je zadržim. Ako mi se sad osjećaji vrate, gotova sam. - Da - kratko dahnem. On opet klekne ispred mene. - Volim te, Hardine, ali ne možemo stalno raditi jedno drugom ovakve stvari. Ne želim se svađati s njim i ne želim ga povrijediti, ali on je kriv za sve ovo. Ja bih njemu bila dala sve. Dovraga, ja njemu jesam dala sve, a on to nije htio. Kad postane teško, on me ne voli dovoljno da se zbog mene bori protiv vlastitih demona. Ne, nego samo odustane i tako svaki put dosad. - Kako ću preživjeti bez tebe? - govori tiho. Sad već plače, tu preda mnom i ja brzim treptanjem pokušam otjerati vlastite suze i progutam knedlu krivnje koja mi stoji u grlu. - Ne mogu. Ne želim. Ne možeš samo tako sve odbaciti zato što sad proživljavaš neko sranje. Daj da budem tu za tebe, ne odguruj me od sebe. I opet se moj um odvoji od mog tijela i ja se glasno nasmijem. Ne zato što mi je nešto smiješno; moj je smijeh gorak i tužan, smijem se ironiji toga što je rekao. On je upravo od mene tražio ono isto što sam ja tražila od njega, a da to sam uopće nije shvatio. - Ja tebe molim upravo to, još otkako sam te srela - tiho ga podsjetim. Volim ga i ne želim ga povrijediti, ali moram prekinuti ovaj krug stalnog ponavljanja i to jednom zauvijek. Ako to ne napravim, neću preživjeti. - Znam. Njegova glava nasloni se na moja koljena, osjećam kako mu tijelo podrhtava. -Oprosti, oprosti! Histeričan je, a praznina se u mene vraća prebrzo da bih išta poduzela.
Odbijam ovo osjećati, odbijam osjetiti njegove suze na svom koljenu nakon što mi je obećao i ponudio stvari koje sam čitavu vječnost čekala čuti. - Bit će sve u redu s nama. Kad se ti trgneš iz ovoga, sve će biti okej tiho kaže, čini mi se, ali nisam sigurna, a ne mogu ga pitati da ponovi jer ne bih podnijela čuti to još jednom. Mrzim to u vezi s nama. Mrzim to što a uvijek, što god on meni učinio, uvijek nekako nađem načina da sebe okrivim za njegovu bol. Krajem oka vidim kretanje kod vrata i kimnem Noi dajući mu znak da sam dobro. Mada nisam dobro, ali to traje već neko vrijeme i, za promjenu, ovaj put ne osjećam potrebu da budem dobro. Noin pogled poprati polomljenu lampu, lice mu je zabrinuto, ali ja opet kimnem, očima ga moleći da ode, da me pusti neka uživam u ovom trenutku. U ovom trenutku u kojem možda zadnji put osjećam Hardinovo tijelo pokraj svojega, njegovu glavu u svom krilu, u trenutku u kojem se trudim zapamtiti crne vrtloge tetovaža po njegovim rukama. - Žao mi je što te nisam mogla popraviti - kažem mu nježno milujući njegovu vlažnu kosu. - I meni isto - izgovori on uplakano u moju nogu.
31. Tessa
- Majko, ali tko će platiti pogreb? - pitam. Ne želim ispasti nepristojna ili gruba, ali ja nemam nijednog djeda ni bake i oba moja roditelja bili su jedinci. Znam da moja majka nema otkuda platiti taj pogreb, tim više što je to pogreb mog oca i bojim se da se već o tome požalila svim svojim prijateljima u crkvi. Ne želim nositi ovu crnu haljinu koju mi je majka kupila ni ove crne štikle koje si ona također nikako nije mogla priuštiti, a više od svega ne želim vidjeti kako moj otac nestaje pod zemljom. Majka oklijeva; ruž i dalje drži tik pred usnama, a pogledom u ogledalu traži moje oči. - Ne znam. Pogledam je u nevjerici - mislim, ako uopće mogu prikupiti toliko snage da osjetim nešto što bi se zvalo nevjericom. Možda je to prije nekakva znatiželja koja se javlja kroz moju obamrlost. - Ne znaš? gledam je upitno. Oči su joj natečene, što dokazuje da je njegovu smrt primila mnogo teže nego što bi bila spremna priznati. - Ne moramo sad raspravljati o financijama, Theresa - prekori me i završi razgovor otišavši u dnevnu sobu. Kimnem, ne želeći s njom započinjati rat. Ne danas. Danas će i bez toga biti dovoljno teško. Osjećam se sebično i malo pomaknuto što se ne mogu dovesti do toga da
shvatim što je uopće mislio dok je gurao tu zadnju iglu u svoju venu. Znala sam da je bio ovisnik i radio je samo ono što je godinama navikao raditi, ali još uvijek ne mogu nikako pojmiti što mu je bilo da se u to uopće upušta znajući kako je smrtonosno. Protekla tri dana, otkako sam vidjela Hardina, ponovno mi se počela vraćati zdrava pamet. Ne još potpuno, i dio mene boji se da nikad više neću biti ona stara. On je zadnje tri noći spavao u kući Porterovih. To je bilo ogromno iznenađenje i meni, kao i gospodinu i gospodi Porter, uvjerena sam; oni se dosad nisu baš puno družili s nekim tko nije član mjesnog društvenog kluba. Da sam bar mogla vidjeti lice gospođe Porter kad joj je Noah doveo Hardina da kod njih prespava. Ne mogu zamisliti ni to da se Hardin i Noah lijepo slažu, ili da se ikako slažu, pa pretpostavljam da je Hardina zaista duboko potreslo moje odbijanje ako je bio spreman prihvatiti čak i Noinu dobrodošlicu. Teški teret tuge još me uvijek pritišće i dalje se krijući iza barijere praznine. Osjećam ga kako se gura u prvi plan, u očajničkoj želji da me uništi i gurne preko ruba. Bilo me strah da će i u meni, nakon Hardinova sloma, bol nadvladati, ali srećom, to se nije dogodilo. Čudno je to, znati da je on tako blizu ovoj kući, a nije ni pokušao svratiti. Treba mi prostora, no Hardin nije poznat kao dobar u davanju prostora. A opet, ja to prije nisam zaista željela. Ne kao sada. Kucanje na vratima potakne me da brže popravim crne tajice i bacim još jedan, posljednji pogled u ogledalo. Nagnem se malo bliže, proučavajući svoje oči. Nešto je u njima drugačije, nešto što ne znam opisati... izgledaju prodornije? Tužnije? Ne bih znala reći, ali u potpunom su skladu s patetičnom izlikom za smiješak u koji pokušani razvući usne. Da nisam poluluda, sigurno bih se malo više zabrinula zbog promjene u svom izgledu. - Theresa! - vikne moja majka razdražljivo upravo kad ulazim u
hodnik. S obzirom na zvuk njezina glasa, očekujem da ću vidjeti Hardina. Dao mi je prostora, kako sam i željela, ali očekivala sam da će se pojaviti danas, na dan pogreba mog oca. Ali kad uđem u sobu, tijelo mi se ukoči; iznenađena sam, ali ugodno, vidjevši da na ulaznim vratima stoji nitko drugi nego Zed. Kad nam se oči susretnu, on izgleda nesigurno, ali kad se meni usne razvuku u smiješak, i njegovo lice ozari veseo osmijeh - onaj koji volim, onaj osmijeh pri kojem stavlja vrh jezika među zube i oči mu blistaju. Pozovem ga da uđe. - Otkud ti ovdje? - pitam ga dok mi ruke lete oko njegova vrata. Grli me, malo presnažno i dramatično se zakašljem prije nego što me pusti. On se nasmiješi. - Oprosti, dugo me nije bilo - smije se, a meni se od njegova smijeha odmah popravi raspoloženje. Nisam uopće razmišljala o njemu - gotovo osjećam krivnju što nisam pomislila na njega nijednom u zadnjih nekoliko tjedana - ali drago mi je što je ovdje. Njegova je prisutnost podsjetnik da svijet nije stao zbog moga golemog gubitka. Moj gubitak... ne želim čak ni samoj sebi priznati koji mi je gubitak bilo teže podnijeti. - Da, dugo - kažem. A onda se sjetim iz kojeg se razloga Zed i ja nismo viđali i malo se prenem, pa oprezno pogledam iza njega, u ulazna vrata. Zadnje što mi treba jest tučnjava na majčinu savršeno odnjegovanom travnjaku. - Hardin je ovdje. Mislim, ne ovdje u kući, ali tu je, par kuća dalje. - Znam - reče Zed, ni najmanje uznemiren. - Znaš? Majka me upitno pogleda te nestane u kuhinji ostavljajući me nasamo sa Zedom. Počnem shvaćati da je Zed ovdje. Ja ga nisam zvala - kako je mogao doznati za moga oca? Moguće je, makar malo vjerojatno, da je
vijest o njegovoj smrti objavljena na vijestima ili portalima, ali čak i u tom slučaju, kako bi to Zed primijetio? - On me je nazvao. Naglo podignem glavu da ga pogledam u oči. - On mi je rekao da dođem ovamo, da te dođem vidjeti. Tvoj je mobitel isključen, pa sam mu morao vjerovati na riječ. Ne znam što bih na ovo rekla, pa samo šutim i gledam Zeda pokušavajući dokučiti što se sad krije iza ove čudne računice. - To je u redu, što se tebe tiče? - ispruži on ruku prema meni, ali zaustavi se prije nego što me zaista dotakne. - Ne smeta ti što sam došao, zar ne? Mogu odmah otići ako ti je to sve skupa malo previše. On je samo rekao da bi ti dobro došlo društvo prijatelja, a ja sam odmah znao da je nešto jako loše posrijedi ako on, od svih ljudi, zove baš mene. Zašto bi Hardin ovamo zvao njega, a ne recimo Landona? Zapravo, Landon je već na putu ovamo i zašto bi uopće Hardin od Zeda tražio da dođe k meni? Ne mogu si pomoći, osjećam da je ovo nekakva namještaljka, kao da me Hardin na neki način testira. Ne mogu vjerovati da bi takvo što napravio i to baš sad, ali napravio je on i puno gore stvari. Ne smijem si dopustiti da zaboravim kako je radio i gore, i da uvijek postoji neki skriveni motiv iza njegovih djelovanja. On uvijek ima neki svoj kut gledanja, skrivenu jednadžbu o tome kako mi pristupiti. Više nego išta drugo, povrijedilo me to što mi je ponudio brak. Od samog početka naše veze o braku mi nije dao niti razgovarati, a sam ga je točno dva puta spomenuo - i oba je puta pritom samo nešto želio postići. Prvi je put spomenuo brak dok je bio previše pijan da bi i znao što govori, a drugi put sad, kad me je tako htio nagovoriti da ostanem s njim. Da sam kojim slučajem prespavala tu noć s njim, već bi ujutro povukao svoje riječi, kao što je i prije učinio. Kao što uvijek učini. Otkako sam ga srela, ne daje mi ništa osim praznih obećanja, a jedino gore od toga da si s
nekim tko ne vjeruje u brak jest biti s nekim tko bi se oženio mnome samo zato da odnese neku trenutačnu pobjedu, a ne zato što zaista želi biti moj muž. To moram držati na pameti ili će mi se stalno vraćati ove smiješne misli i slike koje mi se prikradaju čim malo ne pazim. Slika Hardina u smokingu. Svaki mi put dođe prasnuti u smijeh, a Hardin u smokingu u mislima mi se učas pretvori u Hardina koji se ženi u trapericama i čizmama, što mi, na kraju, zapravo uopće ne bi smetalo. Ne bi mi smetalo. Moram prestati s ovim fantazijama; od njih mi se neće vratiti zdrav razum. Ali ipak mi se u misli uvuče sljedeća slika. Ovaj put to je Hardin koji se glasno smije, držeći u ruci čašu vina... i primijetim srebrni prsten na njegovu prstenjaku. On umire od smijeha, glave zabačene unatrag, na onaj njegov totalno šarmantni način. Odgurnem tu sliku iz svoje glave. Njegov mi osmijeh ipak ne izlazi iz glave i sad ga vidim kako prolijeva vino na svoju bijelu majicu. Vjerojatno bi inzistirao na tome da bude u bijelom, umjesto svoje uobičajene crne, samo da ugodi sebi i iznervira moju majku. Blago bi mi maknuo ruke dok salvetom tapkam po mrlji od vina na njemu. Rekao bi nešto poput: „Mogao sam znati da ne trebam nositi bijelo.” I opet bi se nasmijao i prinio moje prste svojim usnama ljubeći mi prst po prst. Oči bi mu se na trenutak zadržale na mom vjenčanom prstenu i licem bi mu se razlio osmijeh ponosa. - Jesi li ti dobro? - prene me Zedov glas iz mojih bijednih zamišljanja. - Aha - odmahnem glavom da odagnam sliku savršenog Harina koji mi se smiješi u glavi, dok prilazim Zedu. - Oprosti, u zadnje sam vrijeme malo odsutna. - Sve u redu. Brinuo bih se da nisi - reče on i zagrli me oko ramena, u znak podrške. Sad kad o tome razmišljam, ne bih se trebala čuditi što je Zed prešao sav taj put da mi pruži podršku. Što više o tome razmišljam, bolje se
sjećam. Uvijek je bio tu za mene, čak i kad mi to uopće nije trebalo. Uvijek je bio tu negdje, uvijek u Hardinovoj sjeni.
32. Hardin
Noah je prokleto naporan. Ne znam kako ga je Tessa uspijevala podnositi sve te godine. Počinjem misliti da se u onom stakleniku skrivala od njega, a ne od Richarda. Ne bih joj zamjerio i sam sam u iskušenju učiniti isto, ovaj čas. - Mislim da nisi trebao zvati tog dečka - govori Noah sa svoga mjesta na kauču, na drugom kraju ogromne dnevne sobe u kući svojih roditelja. Nimalo mi se ne sviđa. Ni ti mi se ne sviđaš, ali on je još gori od tebe. - Začepi - progunđam i nastavim zuriti u ovaj čudni jastuk na plišanom, predimenzioniranom naslonjaču koji sam si prisvojio zadnjih par dana. - Samo kažem. Stvarno ne znam zašto si ga zvao ako ga i sam toliko mrziš. Baš ne zna kad treba zašutjeti. Mrzim ovaj grad koji nema hotela u krugu od trideset kilometara od Tessine kuće. - Zato... - počnem i nervozno puhnem. - Zato što ga ona ne mrzi. Ona mu vjeruje, iako ne bi trebala, a sad joj je potreban nekakav prijatelj, s obzirom na to da mene ne želi vidjeti. - A što je sa mnom? I s Landonom? - govori Noah otvarajući konzervu soka uz glasan plop. Ide mi na živce čak i način na koji otvara konzervu. Noi svakako ne kanim reći da sam iskreno zabrinut jer se bojim da će
se Tessa vratiti njemu, da će radije izabrati sigurnost u vezi umjesto da meni pruži još jednu šansu. A kad je riječ o Landonu, pa, to isto ne bih priznao naglas, ali on mi ovdje treba da bude meni prijatelj. Nemani nikoga i na neki mi je način potreban. Malo. Donekle. Zapravo puno. Trebam ga jebeno puno i, osim Tessi, nemam se kome obratiti, a nju jedva i vidim, pa si ne mogu priuštiti da budem i bez njega. - I dalje mi nije jasno. Ako se ona njemu sviđa, zašto bi ti želio da joj on bude pri ruci? Ti si očito vrlo ljubomoran tip, a i sam znaš, čak malo bolje od drugih, kako ukrasti curu od prijatelja. - Ha-ha - prevrnem očima i pogledam van, kroz goleme prozore koji tvore prednju stijenku kuće. Kuća Porterovih najveća je u ulici, vjerojatno i najveća u ovoj rupčagi od grada. Ne želim da on sad nešto krivo shvati. 1 dalje ga mrzim i jedini razlog što mu dopuštam da mi bude blizu jest taj što moram Tessi pustiti malo prostora, a da pritom ne odlazim predaleko odavde. - Što tebe za to briga, uostalom? Zašto se sad odjednom brineš radi mene? Znam da me prezireš, baš kao i ja tebe. Pogledam ga, odjevenog u njegovu jebenu glupu vesticu i smeđe svečane cipele. Mogao si je po njima polijepiti i dolare, da izgledaju još skuplje. - Ne brinem se radi tebe, nego radi Tesse. Samo želim da ona bude sretna. Dugo mi je trebalo da se pomirim sa svime što se između nas dvoje dogodilo jer sam bio toliko naviknut na nju. Bio sam posve uljuljkan u našu vezu, bio sam istreniran da budem na miru s njom i nikako nisam mogao pojmiti zašto bi ona poželjela nekoga poput tebe. Nisam to shvaćao i još uvijek ne shvaćam, zapravo, ali vidim koliko se ona promijenila otkako je srela tebe. Čak se nije promijenila na gore, nego na bolje. Nasmiješi mi se. - S izuzetkom ovog tjedna, očito. Kako to može pomisliti? Ja joj nisam napravio ništa osim što sam je povređivao i uništavao, sve otkako sam uletio u njezin život.
- Pa - s nelagodom se premjestim u naslonjaču - mislim da smo se dovoljno povjeravali za jedan dan. Hvala ti što se ne ponašaš kao šupak. Ustanem i krenem u kuhinju odakle se čuje kako njegova mama nešto blenda. U ovih nekoliko dana što sam ovdje, prilično me zabavlja gledati e kako se muči pronaći prave riječi i kako se uvijek prima za križić na lančiću pod vratom čim sam u istoj prostoriji s njom. - Ostavi moju mamu na miru ili ću te izbaciti van - upozori me Noah veselim glasom, tako da se i ja umalo naglas nasmijem. Da mi Tessa ne nedostaje ovako grozno, i ja bih se smijao skupa s ovim idiotom. Ali ideš na pokop, zar ne? Možeš s nama u autu. Krenut ćemo tek za sat vremena ponudi on, a ja stanem u mjestu. Slegnem ramenima i počnem čupkati nit koja viri s ruba mog gipsa. Ne, mislim da to ne bi bila dobra ideja. - Zašto ne? Pa platio si pogreb. I ti si mu bio prijatelj, ili nešto tome slično. Mislim da bi trebao ići. - Prestani govoriti o tome. Sjeti se što sam ti rekao o širenju te priče, da sam ja platio čitavo sranje - zaprijetim mu. - Drugim riječima, ne zajebavaj se time. Noah prevrne svojim glupim plavim očima i ja odem u kuhinju mučiti njegovu mamu, samo da maknem misli s činjenice da je Zed u istoj kući s Tessom. Gdje mi je bila pamet?
33. Hardin
Ne sjećam se kad sam zadnji put bio na pogrebu. Sad kad o tome razmišljam, gotovo sam siguran da nikad nisam ni bio. Kad je umrla mama moje mame, jednostavno mi se nije išlo. Imao sam cugu koju sam morao popiti i tulum koji nisam mogao propustiti. Nisam osjetio poriv izreći posljednje zbogom ženi koju sam jedva poznavao. Ono što sam o toj starici znao jest da nije baš nešto marila za mene. Jedva da e podnosila moju mamu i zašto bih onda išao tamo, sjediti u crkvenoj klupici, praveći se žalostan zbog smrti koja me, zapravo, uopće nije pogodila? A ipak, sad sjedim u zadnjem redu u ovoj malenoj crkvi, oplakujući smrt Tessina oca. Tessa, Carol, Zed i valjda pola ovog jebenog grada natiskalo se u prednjim redovima. U zadnjoj klupici, izdvojenoj i naslonjenoj na stražnji zid crkve, sjedimo samo ja i jedna starija žena, za koju sam uvjeren da ne zna gdje se zapravo nalazi. Zed sjedi pokraj Tesse, a s druge strane sjedi joj majka. Nije mi više žao što sam ga zvao... Mislim, jest, ali ne mogu ignorirati neku iskru života koja se u njoj očito pojavila otkako je jutros stigao ovamo. Ona još uvijek ne izgleda posve kao moja Tessa, ali polako se vraća k sebi, pa ako joj je taj šupak donio to svjetlo u oči, neka ga, neka mu bude.
U svom sam životu napravio puno sjebanih stvari, baš puno. Znam to, Tessa to zna, kvragu, vjerojatno to zna i svaki čovjek u ovoj crkvi zahvaljujući njezinoj majci, ali ovo sa svojom curom ću ispraviti. Jebe mi se za popravljanje bilo kojeg sranja iz moje prošlosti ili sadašnjosti; jedino do čega mi je stalo jest popraviti ono što je u njoj zbog mene puklo. Ja sam je uništio... rekla je da me ne može popraviti... da nikad to neće moći. Ali moja oštećenja nije napravila ona. Ona je mene liječila i dok me e liječila, ja sam njezinu predivnu dušu raznio u tisuće komada. U biti, ja sam je posve sam uništio, upropastio sam njezin iskričavi duh, a sebično sam dopustio da ona pokrpa mene. Najzajebaniji dio ovog masakra jest u tome što sam odbio vidjeti koliko joj boli zapravo nanosim, koliko sam njezina svjetla zamračio. Znao sam to; znao sam to sve vrijeme, ali nije bilo važno, postalo je važno tek kad sam dobio što sam zaslužio. Kad me e zanijekala, jednom za svagda. Pogodilo me je poput prokletog kamiona, kojem se ne bih mogao skloniti s puta čak ni da sam probao. Njezin je otac morao umrijeti da bih ja konačno shvatio koliko je glup bio moj plan da je spašavam od samoga sebe. Da sam o tome zaista razmislio, da sam zaista pokušao razumno pojmiti sav taj kaos, shvatio bih koliko je to bilo glupo od mene. Ona je željela mene - Tessa me je uvijek voljela više nego što zaslužujem, a kako sam joj tu ljubav vratio? Gurao sam je od sebe, opet i opet, dok njoj konačno nije postalo dosta mojih sranja. Sada me više ne želi; više me ne želi željeti i moram pronaći način da je podsjetim koliko me voli. Sjedim i gledam kako Zed prebacuje ruku preko njezina ramena i privlači je k sebi. Ne mogu čak ni skrenuti pogled. Kao da su mi se oči zalijepile za njih. Možda kažnjavam samoga sebe, možda ne, ali u svakom slučaju, ne mogu prestati promatrati kako se ona naslanja na njega i kako oj on nešto šapće na uho. Kako je njegov obzirni izraz lica nekako umiruje i ona uzdahne, kimne glavom, a on joj se smiješi. Netko klizne na klupu do mene, prekidajući moju seansu samotorture. - Skoro smo zakasnili... Hardine, zašto sjediš ovdje, umjesto naprijed?
- pita Landon. Moj otac... Ken sjeda na klupu do njega, dok Karen sama odlazi u prednji dio male crkve i prilazi Tessi. - Možete i vas dvojica tamo naprijed. Prvi je red rezerviran za ljude koje Tessa podnosi - potužim se, bacajući opet pogled na prvi red klupa u kojem sjede same face, od Carol do Noe, koje ja ne mogu podnijeti. I to uključuje Tessu. Volim je, ali ne mogu podnijeti da joj budem ovako blizu dok je tješi Zed. On je ne poznaje kao ja; ne zaslužuje sjediti ovako kraj nje, u ovom trenutku. - Prestani s tim. Nije istina da te ona ne podnosi - reče Landon. - Ovo e pogreb njezina oca, pokušaj to imati na umu. Pogledom ulovim oči svog oca - jebote više - Kena, hoću reći, pogledom ulovim Kenove oči kako zure u mene. On čak i nije moj otac. Znam to zadnjih tjedan dana, ali sad kad je tu, ispred mene, opet mi je kao da to prvi put doznajem. Trebao bih mu odmah reći, trebao bih potvrditi njegove dugogodišnje sumnje i ednostavno pustiti u svijet istinu o svojoj mami i Vanceu. Trebao bih mu reći ovdje, upravo sad, i pustiti ga da osjeti razočarenje kakvo sam i ja osjetio. Jesam li bio razočaran? Nisam siguran; bio sam ljut. I još sam ljut, ali ništa više od toga. - Kako si, sine? - njegova ruka ispruži se iza Landona i smjesti se na mom ramenu. Reci mu. Moraš mu reći. - Dobro - slegnem pitajući se zašto moja usta ne žele surađivati s mojim mozgom i jednostavno izgovoriti te riječi. Kao što uvijek kažem, jad voli društvo, a ja sam jadan toliko da jadniji ne mogu biti. - Žao mi je što se sve ovo dogodilo, trebao sam češće nazivati kliniku. Obećao sam ti da ću paziti na njega, Hardine. I jesam, i nisam imao pojma da je otišao sve dok nije bilo prekasno. Oprosti.
Razočarenje koje vidim u Kenovim očima utiša moju potrebu da ga uvučem u vlastiti krug jada. - Žao mi je što te svaki put iznevjerim. Oči nam se susretnu i ja kimnem te odlučim da on ne mora ništa doznati. Ne u ovom trenutku. - Nisi ti ništa kriv - tiho mu odvratim. Osjećam Tessin pogled na sebi, kao da me s te udaljenosti zove da je pogledam. Glava joj je okrenuta k meni, a Zedova ruka više nije na njezinu ramenu. Zuri u mene, kao i ja u nju, i ja se uhvatim rukom za naslon klupice, svom snagom, da se nekako spriječim da ne pojurim preko crkve k njoj. - U svakom slučaju, jako mi je žao - reče Ken i makne ruku s mog ramena. Smeđe su mu oči sjajne, kao i Landonove. - U redu je - promumljam i dalje usredotočen na sive oči prikovane za svoje. - Daj samo otiđi do nje, ona te treba - predloži Landon, blagim glasom. Ignoriram ga i čekam da mi ona da barem neki znak, da pokaže barem mrvicu neke emocije, da mi bilo kako signalizira da me treba. Stvorio bih se pokraj nje u sekundi. Propovjednik iskorači na podij i ona se okrene naprijed, a da me nije pozvala k sebi, zapravo bez ikakva znaka da me je uopće vidjela. Ali prije no što sam uspio potonuti u preveliko samosažaljenje, Karen se nasmiješi Zedu i on se pomakne prepuštajući joj mjesto do Tesse.
34. Tessa
Još jedan bezvoljni osmijeh još jednom potpunom strancu i već se okrećem sljedećem zahvaljujući mu što je došao na ispraćaj. Propovijed e bila kratka; ovaj svećenik očito nije bio previše raspoložen slaviti život ednog ovisnika. Par ukočenih rečenica i otrcanih fraza, i to je bilo to. Još samo nekoliko ljudi; još samo nekoliko isforsiranih zahvala i osjećaja dok mi izjavljuju sućut. Ako još jednom čujem kako je moj otac bio „velik čovjek”, mislim da ću početi vrištati. Mislim da ću početi vrištati ovdje, usred crkve, ispred svih ovih nadmenih majčinih prijatelja. Mnogi od njih nikada nisu ni sreli Richarda Younga. Zašto su uopće došli i kakve im je samo laži ispričala moja majka kad ga toliko hvale? Nije da ja ne mislim kako je moj otac bio dobar čovjek. Nisam ga dovoljno poznavala da bih mogla točno procijeniti njegovu osobnost. Ali znani činjenice, a činjenice kažu da nas je napustio dok sam ja bila dijete, a u moj se život vratio prije nekoliko mjeseci zahvaljujući pukoj slučajnosti. Da nisam tog dana išla s Hardinom u salon za tetoviranje, vjerojatno ga nikada ne bih ponovno vidjela. On nije htio biti dijelom mog života. Nije htio biti ni otac ni suprug. Htio je živjeti svoj život, a njegov se život vrtio samo oko njega. Dobro, i to je u redu, ali ne razumijem. Ne mogu shvatiti zbog čega bi pobjegao od svojih odgovornosti samo da bi živio životom ovisnika o drogi. Sjećam se kako sam se osjetila kada je Hardin spomenuo da je moj otac narkoman;
nisam mogla vjerovati. Kako sam mogla prihvatiti da je alkoholičar, a nisam mogla prihvatiti da je narkoman? Jednostavno mi to nije išlo u glavu. Vjerojatno sam, u svojoj glavi, gradila ljepšu sliku o njemu. Polako shvaćam da sam, kao što Hardin uvijek govori, naivna. Naivna sam i budalasta što stalno pokušavam vidjeti dobro u ljudima, a oni mi zauzvrat samo dokazuju koliko sam u krivu. Uvijek ispadne da sam u krivu, i toga mi je dosta. - Gospođe namjeravaju svratiti do nas poslije crkve, pa mi moraš pomoći da sve pripremimo čim dođemo kući - reče mi majka nakon što je podijeljen i zadnji zagrljaj za ožalošćene. - Koje gospođe? Jesu li ga uopće poznavale? - obrecnem se. Ton mi je oštar i osjetim grižnju savjesti kad se majka namršti. Ali grižnja nestane kad se ona osvrne okolo po crkvi da bi se uvjerila kako me nijedna od njezinih „gospođa” nije čula. - Da, Theresa. Neke od njih su ga poznavale. - Pa, i ja bih rado pomogla - ubaci se Karen dok idemo prema izlazu. Naravno, ako to vama ne smeta - nasmiješi se. Tako sam sretna što je Karen ovdje. Uvijek je tako slatka i obzirna; čini se da se sviđa čak i mojoj majci. - To bi bilo lijepo - uzvrati joj majka osmijehom i na izlazu se odvoji od nas, mašući nekoj meni nepoznatoj ženi među ljudima na travnjaku pred crkvom. - Bi li ti smetalo da i ja dođem? Ako bi, slobodno reci. Znam da je Hardin tu i sve, ali budući da me je on i pozvao ovamo... - reče Zed. - Naravno da ćeš doći. Pa vozio si čitav taj put ovamo. Ne mogu si pomoći, na spominjanje Hardinova imena oči mi same lete tražeći ga na parkiralištu. S druge strane parkirališta vidim Landona i Kena kako ulaze u Kenov auto; koliko vidim, Hardin nije s njima. Da sam barem imala priliku popričati s Kenom i Landonom, ali oni su sjedili s
Hardinom i nisam ih htjela odvlačiti od njega. Nisam si mogla pomoći, tijekom pogreba sam se užasno brinula da će Hardin reći Kenu istinu o Christianu Vanceu, tamo, pred svima. Hardin se zbog toga tako loše osjeća da je u stanju poželjeti da se i netko drugi osjeti jednako loše. Molim se da Hardin u sebi pronađe toliko pristojnosti da pričeka zgodniji trenutak za otkrivanje te bolne istine. Znam da duboko u duši Hardin zaista nije loša osoba. Loš je samo za mene. Okrenem se Zedu koji se zabavlja čupkajući prstima nevidljive čestice sa svoje crvene košulje. - Hoćeš da se prošećemo natrag? Nije daleko, nekih dvadeset minuta hoda. On pristane i uspijemo otići prije nego što me majka natjera da sjednem u njezin mali auto. Sada ne bih podnijela biti zatvorena s njom u tako malom prostoru. Gubim strpljenje s njom. Ne želim biti nepristojna, ali osjećam da moja frustracija raste svaki put kad je pogledam kako rukama prelazi preko svoje savršeno nakovrčane kose. Nakon deset minuta hoda kroz moj mali rodni grad Zed prekine šutnju. - Želiš razgovarati o tome? - Ne znam. Ionako ništa što bih rekla ne bi zvučalo smisleno odmahnem glavom. Zapravo ne želim da Zed shvati koliko sam luckasta postala u zadnjih tjedan dana. Nije me ništa pitao o mojoj vezi s Hardinom i na tom sam mu zahvalna. To svakako nije nešto o čemu bih htjela razgovarati bilo s kim. - Hajde, iskušaj me - govori mi Zed toplo se smiješeći. - Luda sam. - Luda od ljutnje ili od žalosti? - pita me, gurkajući me zaigrano ramenom o rame dok čekamo kraj ceste da prođe auto i da prijeđemo. - Jedno i drugo - pokušam se nasmiješiti. - Uglavnom od ljutnje. Je li to normalno, da se nekako ljutim na svog oca jer je umro? Grozno mi zazvuči to što sam rekla. Ali sad se osjećam bolje, iako ne
bih trebala. Osjećati ljutnju bolje je nego ne osjećati ništa, a ljutnja mi ujedno sasvim dobro odvraća pažnju. Odvraćanje pažnje sada mi očajnički treba. - Nema ništa loše u tome, a opet... nekako ima. Mislim da se ne bi trebala ljutiti na njega. Siguran sam da nije znao što radi kad je radio to što je već radio. Zed me, onako visok, pogleda odozgo, ali ja maknem pogled. - Znao je on što radi kad je tu drogu donio u stan. Svakako, nije znao da će umrijeti, no mogao je znati da postoji i ta mogućnost, ali njemu je bilo stalo jedino do toga da se drogira. Nije mislio ni na koga osim na sebe i na svoj užitak, znaš? Progutam osjećaj krivnje koji mi se, čim sam to izgovorila, popeo u grlo. Voljela sam svog oca, ali moram reći istinu. Moram reći što osjećam. Zed se mršti. - Ne znam, Tessa. Ne mislim da je bilo tako. I mislim da se ne bih mogao ljutiti na nekog tko je umro, pogotovo ako mi je to roditelj. - Nije on mene odgajao ili takvo što. Ostavio nas je kad sam bila mala. Je li Zed to već znao? Nisam sigurna. Toliko sam navikla razgovarati s Hardinom, koji zna sve o meni, da ponekad zaboravim kako ostali ljudi o meni znaju samo onoliko koliko sam im rekla. - Možda je otišao jer je mislio da je tako bolje za tebe i tvoju mamu? reče Zed pokušavajući me utješiti, ali ne ide mu od ruke. Od toga što govori samo mi dođe vrištati. Već mi je dosadilo slušati tu jednu te istu izliku iz svačijih usta. Ti isti ljudi tvrde da mi žele sve najbolje, a ipak smišljaju izlike za mog oca koji me ostavio praveći se da je to bilo za moje dobro. Kakav nesebičan čovjek, spreman zauvijek ostaviti svoju ženu i kćer. - Ne znam - uzdahnem, - Daj da više ne pričamo o tome. I nismo. Šutimo čitavim putem do kuće moje majke i sada se samo
trudim ignorirati razdraženost u njezinu glasu dok me kori što mi je toliko dugo trebalo do kuće. - Sva sreća da je Karen došla pomoći - govori dok ja prolazim kraj nje i ulazim u kuhinju. Zed nesigurno stoji i gleda, ne znajući kako da se uključi. Ipak, moja mu majka brzo u ruke uvali kutiju krekera derući usput omot i glavom mu pokazujući prema praznoj zdjeli. Ken i Landon već su se primili posla i sjeckaju povrće i aranžiraju voće na najboljim poslužavnicima koje moja majka ima. Onima koje koristi kad želi impresionirati goste. - Da, sva sreća - promrsim za sebe. Mislila sam da će mi šetnja po hladnom proljetnom zraku ublažiti ljutnju, ali nije. Majčina je kuhinja premalena, pretrpana i upravo se puni prevelikim brojem odveć dotjeranih žena. - Treba mi zraka. Vratit ću se, ostani unutra - kažem Zedu kad moja majka požuri niz hodnik po nešto. Koliko god da sam mu zahvalna što je došao izdaleka da bi mi dao podršku, ne mogu si pomoći, išlo mi je na živce sve što mi je rekao. Sigurno ću, kad malo ohladim glavu, vidjeti stvari malo drukčije, ali u ovom trenutku samo želim biti malo sama. Stražnja se vrata uz glasan cvilež otvore i ja u mislima opsujem samu sebe nadajući se da majka nije čula kako izlazim u dvorište iza kuće. Inače će se stvoriti ovdje i odvući me natrag u kuću. Sunce je učinilo svoju čaroliju na debelom blatu koje prekriva pod staklenika. Tamne, mokre lokve još uvijek prekrivaju pola prostora, ali ima i suhih mjesta na koja mogu stati. Zadnje što mi treba jest uništiti ove crne visoke štikle koje mi majka nije ni smjela kupiti jer si ne može priuštiti takve stvari. Neki pokret privuče mi pogled i gotovo počnem paničariti, ali vidim da se to Hardin pojavljuje iza police. Oči su mu jasne, a ispod njih se na blijedoj koži ističu tamni podočnjaci. Njegov uobičajeni sjaj, topli ten njegove kože, potpuno je nestao; koža mu je svijetla poput slonovače i djeluje krhko i progonjeno.
- Oprosti, nisam znala da si ti ovdje - kažem i počnem se smjesta povlačiti unatrag, prema izlazu. - Idem ja. - Ne, ne idi. Ovo je uostalom tvoje skrovište, zar ne? - malo mi se nasmiješi, ali taj njegov mali, jedva primjetan smiješak meni se učini stvarnijim od svih onih nebrojenih lažnih osmijeha koje sam danas primila. - Istina, ali svejedno moram natrag u kuću. Uhvatim rukom kvaku na vratima, ali on brzo pruži ruku kako bi me spriječio da ih otvorim. Izmaknem se kad mi njegovi prsti u prolazu okrznu rame, a on glasno usrče zrak, razočaran mojom reakcijom. Brzo se pribere i dohvati kvaku priječeći mi da otvorim vrata. - Reci mi zašto si došla ovamo - blago zahtijeva. - Samo sam... - pokušavam pronaći riječi. Nakon razgovora sa Zedom izgubila sam potrebu da s nekim dijelim svoja užasna razmišljanja o smrti svog oca. - Ništa, zapravo. - Tessa, reci mi. Zna me dovoljno dobro i jasno mu je da lažem, a i ja njega dovoljno znam da mi je jasno kako me neće pustiti van iz staklenika dok mu ne kažem istinu. Ali, mogu li mu vjerovati? Oči mi se ponovno vrate na njega i, ne mogu si pomoći, jednostavno zurim u novu košulju koju ima na sebi. Bit će da ju je kupio baš za pokop er znam svaki njegov komad odjeće, a nema šanse da bi mu Noina košulja tako stajala. A i ne vjerujem da bi on ikada obukao nešto njegovo... Crni rukav njegove nove košulje rasparan je po rubu kako bi bilo mjesta za gips. - Tessa - ponovi vraćajući me iz mojih misli. Gornje dugme košulje otkopčano je, a kragna mu stoji nakrivo.
Koraknem unazad. - Mislim da ne bismo ovo trebali raditi. - Što? Razgovarati? Samo sam htio čuti od čega se sad skrivaš. Kakav jednostavan, a težak zahtjev. Jer ja se skrivam od svega. Skrivani se od previše stvari odjednom da bih ih mogla nabrojiti, a najvažnija od svih upravo je on. Voljela bih mu reći sve što osjećam, ali tako bi bilo lako vratiti se u našu uhodanu rutinu, u isti obrazac koji smo puno puta ponovili, no ja više nisam sposobna igrati te igre. Nemam snage za još jednu rundu. On je pobijedio, a ja upravo učim miriti se s tim. - I ti i ja znamo da nećeš izići iz ovog staklenika dok mi ne kažeš, pa uštedi vrijeme i sebi i meni i lijepo mi odgovori. Očito se potrudio to izgovoriti kao šalu, ali u očima sam mu primijetila kako je bljesnuo neki očaj. - Ljuta sam - konačno priznam. On oštro kinine glavom. - Naravno da jesi. - Mislim, stvarno sam ljuta, zapravo bjesnim. - Tako i treba. Pogledam ga začuđeno. - Treba? - Hej, pa naravno, moraš biti ljuta. I ja bih poludio na tvome mjestu, naravno. Mislim da on ne shvaća što mu pokušavam reći. - Ljuta sam na svog oca, Hardine. Tako sam ljuta na njega - objasnim i čekam kako će Hardin reagirati. - I ja isto. - Ti? - Dovraga, jesam. A i ti bi trebala biti, također; imaš potpuno pravo ljutiti se na njega. Bio mrtav ili ne. Smijeh mi pobježe s usana na taj ozbiljan izraz koji prekriva Hardinovo
lice dok izgovara ove smiješne riječi. - Zar ti se ne čini da je pogrešno što čak ne mogu biti ni tužna jer sam toliko prokleto ljuta na njega što se ubio? - kažem. Zagrizem malo donju usnicu i zašutim na tren, pa nastavim. - Jer to je napravio. Ubio se, a nije ni pomislio kako će to utjecati na bilo koga drugog. Znam, sebično je od mene što tako razmišljam, ali to je ono što osjećam. Pogled mi padne na blatnjavi pod. Sram me je što to govorim i što to osjećam, ali sad kad su te riječi izišle u prostor, ipak se osjećam mnogo bolje. Nadam se da će te riječi i ostati ovdje, u ovom stakleniku, i nadam se da ih moj otac, ako je njegova duša i dalje tamo negdje, ne može čuti. Hardinovi prsti prime me za bradu i podignu mi lice. - Hej - kaže on i a se ovaj put ne trznem od njegova dodira. Ipak, lakše mi je kad makne ruku. - Nemoj se sramiti što se tako osjećaš. On se jest ubio i to nije ničija krivnja osim njegova. Vidio sam koliko si bila sretna što se ponovno vratio u tvoj životi stvarno je idiot što je to sve odbacio samo da se ušlogira. Hardinov je ton grub, ali njegove su riječi upravo ono što mi je u ovom trenutku bilo potrebno čuti. On se tiho nasmije. - Ali tko sam ja da to govorim, zar ne? Sklopi oči i polako digne i spusti glavu. Brzo preusmjerim razgovor na temu koja nije naša veza. - Grozno mi je što se ovako osjećam. Ne želim mu uskratiti poštovanje. - Daj, jebeš to - Hardin mahne rukom u gipsu po zraku između nas. - Ti se imaš pravo osjećati kako god se već jebeno osjećaš i neće ti valjda netko drugi govoriti kako se trebaš osjećati. - Da barem to svi misle - uzdahnem. Znam da povjeravati se Hardinu u ovom trenutku nije najsretnije rješenje i moram biti oprezna, ali ednostavno znam kako je on jedini koji me doista razumije.
- Zaista to mislim, Tessa. Nemoj dopustiti nikome od onih snobovskih budala da ti određuje kako se trebaš osjećati. Kad bi to barem bilo tako jednostavno. Da barem mogu biti malo više kao Hardin i ne mariti za to što drugi misle o meni ili kako se drugi osjećaju, ali ne mogu. Jednostavno nisam takva. Imam osjećaja za druge, čak i kad ne bih trebala, i voljela bih misliti da će jednom ta moja osobina prestati raditi na moju štetu. Mariti za druge, to je lijepa osobina, ali meni e već previše puta naštetila. U tih nekoliko minuta koje sam provela s Hardinom u stakleniku gotovo sva je moja ljutnja isparila. Ne znani što ju je zamijenilo, ali ne osjećam više onu vrućinu bijesa u sebi, samo upornu bol, za koju znam da će me dugo pratiti. - Theresa! - zazvoni glas moje majke preko dvorišta i Hardin i ja gotovo poskočimo. - Znaš da mi nije problem reći ni njoj ni bilo kome tamo neka odjebe. Znaš to, zar ne? - njegove oči pretražuju moje i ja kimnem. Znam da to njemu nije problem i gotovo da ga i poželim pustiti da se izviče na onu hrpu brbljavih žena koje ne bi ni trebale biti u ovoj kući. - Znam - kažem kimajući glavom. - Žao mi je što sam ti sve to sada ovako istresla. Samo sam... Vrata staklenika se otvore i moja majka ulazi. - Theresa, molim te, dođi u kuću - kaže mi strogo. Očito da je sve od sebe da malo prikrije koliko je ljuta na mene, ali njezina fasada brzo pada. Hardin pogledava ljutito lice moje majke, pa moje, a onda se provuče između nas dviju. - Ionako sam bio na odlasku. Meni padne na pamet ona scena od prije toliko mjeseci, kad nas je moja majka zatekla u mojoj sobi u domu. Bila je izvan sebe od bijesa, a Hardin je izgledao kao da ga je netko polio vodom kad sam ja otišla s njom i Noom. Ti mi se dani sad čine tako daleki, tako jednostavni. Nisam ni slutila što je sve bilo preda mnom, nitko od nas nije slutio.
- Što si uopće radila tamo? - pita me ona dok hodam za njom preko dvorišta i na trijem. Što se nje tiče što sam ja radila tamo? Ona svakako ne bi razumjela moje sebične osjećaje, a ja se njoj ionako ne bih imala razloga povjeravati. Ne bi ona shvatila zašto sam uopće razgovarala s Hardinom nakon što sam ga tri dana izbjegavala. Ne bi shvatila baš ništa od onoga što bih joj mogla reći jer ona mene jednostavno ne razumije. I tako, umjesto da odgovorim na njezino pitanje, samo šutim i žalim što nisam stigla pitati Hardina od čega se on došao sakriti u moj staklenik.
35. Hardin
- Hardine, daj molim te. Moram se spremiti - tako je zakukala Tessa u moja prsa onog dana. Njezino golo tijelo ležalo je preko mene i svaka stanica mog mozga bila je zaokupljena upravo tim. - Nisi me uvjerila, ženo. Da si stvarno htjela otići, već bi dosad izišla iz kreveta. Pritisnuo sam joj usne na uho, a ona se migoljila po meni. - I sigurno se ne bi tako trljala po mom kurcu. Ona se smijuljeći izvila i kliznula s mene, namjerno pritisnuvši moju erekciju. - I sad si još i to napravila - zavapim hvatajući je oko bujnih kukova. Sad više nikad nećeš stići na to predavanje. Moji prsti već su kliznuli niz njezino tijelo, sprijeda, uvukli se u nju, dok ona glasno hvata zrak. Jebote, kako je uvijek ovako jebeno čvrsta i topla oko mojih prstiju, a oš i više oko mog kurca. Bez riječi, ona se prevrnula na stranu i uhvatila mi ga rukom, lagano ga drkajući. Palcem je prešla preko izdajničke vlage koja se već nakupila na vrhu glavića, iako sam se pravio strašno kul s tim svojim cerekom na usnama, i zaječala da hoće još.
- Još čega? - zezao sam je nadajući se da će zagristi mamac. U svakom slučaju, znao sam što slijedi; samo sam htio čuti kako to govori. Njezine želje postajale bi konkretnije, opipljivije, kad bi ih izgovorila naglas. To što sam volio slušati kako stenje, kako me doziva, bilo je više nego samo moje zadovoljstvo ili potreba požude. Njezine riječi značile su da mi vjeruje; pokreti njezina tijela urezivali su u stvarnost njezinu odanost meni; a njezina priznanja da me voli ispunjavala su mi dušu i tijelo. Bio sam posve izgubljen u njoj, potpuno jebeno i do kraja, svaki put kad sam vodio ljubav s njom, čak i u ono vrijeme kad nisam bio posve iskren s njom. Ni ovaj put nije bio iznimka. Navaljivao sam da mi kaže riječi koje sam tako htio čuti. Riječi koje su mi bile potrebne. - Reci to, Tessa. Reci mi. - Želim sve, jednostavno... čitavog tebe - promumljala je prelazeći usnama preko mojih prsa i ja sam joj podignuo bedro da ga obgrlim oko svoga. Ovako će nam biti malo teže, ali puno dublje i ovako je mogu gledati. Moći ću gledati što joj samo ja mogu raditi i mogu jebeno uživati u načinu na koji joj se usta otvore kad svršava zazivajući moje ime. Ti već imaš čitavog mene, to sam joj trebao reći. Umjesto toga, samo sam dohvatio kondom s noćnog ormarića i navukao ga pa se ugurao među njezine noge. Od toga kako je zadovoljno jeknula gotovo sam odmah svršio, ali uspio sam se obuzdati dovoljno dugo da nas dovedem do zajedničkog orgazma. Šaptala je da me voli, da me toliko voli, da joj je tako dobro sa mnom i trebao sam joj reći da i ja osjećam isto, i više nego što bi mogla i pomisliti, ali umjesto toga samo sam izgovorio njezino ime dok sam se praznio u kondom. Toliko sam joj toga trebao reći, i mogao sam joj reći, i dovraga, sve bih oj to rekao još tada, samo da sam znao kako su moji dani u raju već bili odbrojeni. Da sam znao da ću tako brzo biti izgnan, bio bih je obožavao onako
kako i zaslužuje. - Jesi li siguran da nećeš ostati još jednu noć? Čuo sam da je Tessa rekla Carol kako ostaje još noćas - reče Noah prenuvši me iz mojih snatrenja. Kako je iritantan. Nakon što je još valjda minutu samo buljio u mene, upita: - Jesi ti okej? - Aha. Trebao bih mu reći o čemu sam upravo razmišljao, kako sam uživao u gorko-slatkom sjećanju na Tessino tijelo pripijeno uz svoje, na to kako me zagrebla po leđima dok je svršavala. A opet, ne želim da se takve slike motaju po njegovoj glavi. On podigne svoju plavu obrvu. - Dakle? - Idem. Moram je malo pustiti na miru. Pitam se kako sam se, jebote, uopće doveo u ovu usranu situaciju. Tako što sam idiot, eto kako. Toliko sam glup da se nemam s kim ni usporediti. Okej, možda sa svojim očevima ili sa svojom mamom, to da. Bit će da sam svoju glupost od njih naslijedio. Bit će da sam zbog njih troje uspio razviti tu svoju potrebu da sabotiram samoga sebe, da uništim ono jedino što je dobro u mom životu. Mogao bih mirno kriviti njih. Mogao bih, ali to što sam uvijek nekoga krivio nije me dosad daleko odvelo. Možda je vrijeme da promijenim pristup. - Na miru? Nisam znao da ti znaš tu riječ - pokuša se našaliti Noah. Vjerojatno sam se zabuljio u njega jer je brzo nastavio: - Ako ti bilo što bude trebalo, ne znam što, bilo što općenito, slobodno me nazovi. On nekako čudno pogleda iza sebe, po tom prostranom dnevnom boravku, a ja se zagledam u zid samo zato da ne bih gledao u njega. Nakon još nekoliko nelagodnih rečenica koje sam razmijenio s Noom, i nakon više od nekoliko nervoznih pogleda gospođe Porter, uzimam svoju malu torbu i odlazim iz kuće. Nemam sa sobom ništa osim ovih par
komada prljave odjeće i punjača za mobitel u torbi. A da sve bude još gore, tek sad, kad sam izišao van, na ovu sipljivu hladnu kišu, sjetim se gdje sam ostavio auto. U pičku materinu. Mogao bih otići do Tessine mame i uhvatiti prijevoz s Kenom ako je on oš tamo, ali ne čini mi se to kao dobra ideja. Ako se sad pojavim u njezinoj blizini, ako joj budem i toliko blizu da samo udišem isti zrak kao i moja cura, nitko me više neće moći otrgnuti od nje. Tako sam lako pustio da me Carol otjera, tamo u stakleniku, ali to se više neće dogoditi. Toliko mi je malo nedostajalo da se probijem do Tesse. Osjetio sam to i znam da je i ona osjetila isto. Vidio sam joj osmijeh. Vidio sam odsutni osmijeh tužne djevojke, osmijeh za tužnog dečka koji je voli čitavom svojom polomljenom dušom. Ona me i dalje dovoljno voli da na mene potroši još jedan osmijeh i to meni znači čitav jebeni svijet. Ona je moj jebeni svijet. Možda, ali samo možda, ako je sad malo pustim na miru, kad joj je to tako potrebno, možda će mi ipak nastaviti dobacivati takve ostatke. A ja ću te ostatke pokupiti s ebenim zadovoljstvom. Jedan mali osmijeh, posve kratki odgovor na poruku na mobitelu - dovraga, ako mi policijski ne zabrani pristup, onda ću se rado zadovoljiti bilo čim što mi ona bude voljna dati, sve dok je ne uspijem ponovno podsjetiti na sve ono što smo imali zajedno. Podsjetiti je? Pa neće to baš biti neko podsjećanje jer zapravo joj nikad nisam ni pokazao kakav mogu biti. Stalno sam bio samo sebičan i prestrašen, pustio sam da moj strah i samoprijezir vode glavnu riječ, da mi stalno odvraćaju pažnju od nje. Bio sam usredotočen samo na sebe i na svoju odvratnu naviku da uzmem svaku mrvu njezine ljubavi i povjerenja, i da joj ih grubo bacim u lice. Kiša je sada ojačala i stvarno je okej. Kiša mi je obično sjajno pomagala da se utvrdim u svom neraspoloženju, u svojoj autodestrukciji, ali danas ne; danas kiša uopće nije loša. Kao da me čisti. Ono, svašta bih još rekao, samo da toliko jebeno ne mrzim metafore.
36. Tessa
Kiša se vratila, pada u gustim, pustim naletima preko travnjaka. Naslanjam se na prozor i gledam van kao da sam opčinjena. Prije sam voljela kišu; dok sam bila dijete, kiša me je na neki način tješila i taj osjećaj prema kiši zadržao se i u mojim tinejdžerskim danima pa i u ovim odraslim godinama, ali sad kiša samo odražava usamljenost koju osjećam u sebi. Kuća se ispraznila. Čak su i Landon i njegova obitelj dosad otišli. Ne mogu odlučiti je li mi drago što su otišli ili sam tužna što sam ostala sama. - Hej - čujem glas i tiho kucanje na vrata moje sobe, što me podsjeti da ipak, naposljetku, nisam sama. Zed je pitao može li ostati prespavati noćas kod nas i nisam ga imala srca odbiti. Sjednem na krevet, bliže uzglavlju, i čekam da otvori vrata. Kad prođe nekoliko sekundi, a on ne uđe, doviknem mu: - Možeš ući. Valjda me netko naviknuo na upadanje u sobu bez pitanja. Nije da mi e to ikad smetalo... Zed uđe u moju sobicu, odjeven isto kao na pogrebu, samo mu je sad nekoliko dugmadi na košulji otkopčano, a gelom dotjerana kosa slegla se dajući mu blaži, ležerniji izgled. Sjedne na rub kreveta i okrene se prema meni.
- Kako se osjećaš? - Pa, dobro sam. Ne znam kako bih se trebala osjećati - iskreno odgovorim. Kako da mu kažem da oplakujem gubitak dviju osoba, a ne edne? - Hoćeš da odemo nekamo? Ili da pogledamo film ili što drugo? Čisto da malo odmoriš glavu. Razmislim na trenutak o njegovu pitanju. Ne, ne želim ići nikamo i ne želim raditi ništa, iako bih možda trebala. Bilo mi je sasvim dobro stajati kraj prozora i zuriti u kišu koja pada. - Ili možemo samo razgovarati? Nikad te još nisam vidio ovakvu, izgledaš kao da to nisi ti. Zed stavi ruku na moje rame, a ja se, sasvim spontano, naslonim na njega. Nije lijepo od mene što sam bila gruba prema njemu danas. Samo me pokušavao utješiti; jedino što je rekao nešto posve suprotno od onog što sam htjela čuti. Nije Zed kriv što sam malo skrenula ovih dana - za to sam odgovorna samo i jedino ja. Ne samo ja: ja i moja praznina. I ona mora dobiti svoj obol s obzirom na to da je samo ona ostala uz mene nakon izgubljene bitke. - Tessa? Osjetim kako me Zed dira po licu da vrati moju pažnju. Posramljena, otresem glavom. - Oprosti, žao mi je. Već sam ti rekla, malo sam luda ovih dana. Pokušam se nasmiješiti, on isto. Zabrinut je za mene; vidim to u tim njegovim zlatnosmeđim očima. Vidim to u slabašnom smiješku koji mu titra na punim usnama. - Sve je u redu. Puno toga ti se događa. Dođi ovamo - potapše prazno mjesto kraj sebe i ja se premjestim bliže njemu. - Htio sam te nešto pitati. Njegovi preplanuli obrazi kao da su malo pocrvenjeli. Kimnem glavom da nastavi. Nemam pojma što me želi pitati, ali ovaj je
dečko zaista dobar prijatelj kad je toliki put prešao da me malo utješi. - Okej, dobro... - zastane pa ispusti dugačak uzdah. - Pitao sam se što se dogodilo između tebe i Hardina - reče i zagrize donju usnu. Brzo skrenem pogled u stranu. - Ne znam baš da bismo trebali razgovarati o Hardinu, i ja... - Ne moraš mi pričati u detalje. Samo sam htio znati je li ovaj put stvarno, ono, stvarno gotovo? Progutam knedlu. Teško mi je to izgovoriti, ali odgovorim: - Da, jest. - Sigurna si? Molim? Opet ga pogledam. - Da, ali ne vidim kakve to veze ima s... Prekine me njegov poljubac. Usne je pritisnuo na moje, ruke mu dolaze u moju kosu, a njegov jezik mi pokušava razmaknuti usne. Iznenađeno udahnem i on to shvati kao poziv da navali jače i priljubi svoje tijelo uz moje, gurajući me dolje na madrac. Zbunjena i zatečena, reagiram instinktivno: guram ga rukama o prsa. On kao da oklijeva na tren, još uvijek pokušavajući stopiti usta s mojima. - Što to radiš? - dahnem, istoga trena kad me je malo pustio. - Što? - oči su mu divlje, a usne nabrekle od pritiska na moje. - Zašto si to napravio? - skočim na noge, potpuno izbezumljena njegovom reakcijom, očajnički se susprežući da ne reagiram pretjerano. - Što? Zašto sam te poljubio? - Da! - viknem na njega i brzo pokrijem rukom usta. Zadnje što mi treba jest da još ovamo dođe moja majka. - Ali rekla si da je gotovo s tobom i Hardinom! Upravo si mi to rekla! Njegov je glas još jači od moga, samo što se on i ne trudi utišati se. Zašto on misli da je ovo u redu? Zašto bi on mene ljubio? Nagonski prekrižim ruke na prsima i shvatim da sam zauzela
obrambeni položaj. -Ali to nije značilo da me ti trebaš ljubiti ili što već! Mislila sam da si došao k meni jer si mi prijatelj! On otpuhne. - Prijatelj? Znaš što osjećam prema tebi! Uvijek si to znala! Zatečena sam grubošću tona kojim mi se obraća. Uvijek je bio tako pun razumijevanja. Što mu je sada? - Zede, i ti si se složio da ćemo biti prijatelji - pa znaš što ja osjećam prema njemu. Trudim se da mi glas zvuči mirno i neutralno koliko je moguće unatoč panici koja mi nadima prsa. Ne želim povrijediti Zedove osjećaje, ali ovaj e put zaista prešao granicu. On prevrne očima. - Ne, ne znam što ti osjećaš prema njemu jer se s vama dvoma nikad ne zna, malo jeste, malo niste i stalno tako. Ti se predomišljaš otprilike jednom tjedno, a ja uvijek čekam, i čekam, i čekam. Povučem se korak unazad. Jedva prepoznajem Zeda ovakvog; neka mi netko hitno vrati staroga Zeda. Zed do kojeg je meni stalo i kojem vjerujem definitivno nije ovdje. - Znam to. Znam da se nas dvoje tako ponašamo, ali mislim da sam ti asno dala do znanja kako... - Da, dala si mi to do znanja tako što si se svaki put bacala po meni reče on hladno, bezličnim glasom i jeza mi se spusti niz leđa od promjene koja se u njemu dogodila u samo dvije minute. Uvrijeđena sam i zbunjena njegovom optužbom. - Nisam se bacala na tebe! Nije valjda to ozbiljno mislio? - Zagrlio si me u crkvi, na očevu pogrebu, da me utješiš. Mislila sam da je to prijateljska gesta; nisam mislila da ćeš ti to ikako drukčije shvatiti. Ja sigurno nisam. Hardin je bio tamo; pa nisi valjda stvarno mislio da ću s tobom koketirati pred njim?
Čuje se kako majka dolje zatvara ormarić, jeka tog zvuka razlije se po maloj kući i osjetim nevjerojatno olakšanje kad Zed progovori tišim glasom. - Zašto ne? I prije si me koristila da njega učiniš ljubomornim grubo šapne. Htjela bih reći nešto u svoju obranu, ali on je u pravu. Ne u svemu, ali ovo zadnje što je rekao stoji. - Znam da jesam, prije, i žao mi je zbog toga. Stvarno mi je žao. Već sam ti se ispričala zbog toga ranije, a i sad ću ti ponoviti: uvijek si bio tu za mene i zaista te cijenim, ali mislim da smo o tome već sve rekli. Mislila sam da si shvatio da ti i ja možemo biti samo i isključivo prijatelji, ako i to. On mahne rukama po zraku. - On je tebe toliko skršio da ni sama nisi svjesna koliko si zaglibila. Vrući sjaj u njegovim očima kao da je jenjao, a oči su mu sad hladne i antarno žute. - Zede - uzdahnem poraženo. Nisam se htjela svađati s njim, ne nakon ovakvog tjedna. - Žao mi je, okej? Stvarno mi je žao, ali u ovom si se trenutku ponio posve neprimjereno. Mislila sam da smo prijatelji. - E pa nismo - ispljune on. - Mislio sam da ti treba malo vremena, mislio sam da će mi ovo biti prilika da te dobijem, a ti si me odbacila. Opet. - Ne mogu ti dati to što želiš, znaš da ne mogu. To je nemoguće. Pravo ili krivo, Hardin je na meni ostavio svoj trag i bojim se da sebe ne mogu dati ni tebi niti ikome drugome. Požalila sam zbog tih riječi čim sam ih izustila. Izraz u Zedovim očima, kad sam završila sa svojim patetičnim govorom, ostavio me je bez zraka, bez daha. U njegovim očima tražim bar naznaku onog bezopasnog, ali nadobudnog gospodina Collinsa kojeg sam mislila da poznajem. Umjesto njega, ovdje u svojoj sobici gledam u napasnog i prijetvornog Wickhama koji se pravio da je šarmantan i lojalan samo da bi dobio naklonost, kojega je i samog u prošlosti Darcy
povrijedio, a zapravo je čitavo vrijeme bio jedino lažljivac. Krenem prema vratima. Kako sam mogla biti toliko glupa? Elizabeth bi me sad zgrabila za ramena i tresla me dok se ne prizovem pameti. Koliko sam samo puta branila Zeda pred Hardinom, tvrdeći da pretjeruje, da je samo dramatičan i ljubomoran, a čitavo je vrijeme Hardin bio u pravu. - Tessa, čekaj! Oprosti! - viče on za mnom, ali ja već otvaram prednja vrata i trčim na kišu. Njegov glas putuje niz hodnik privlačeći pozornost moje majke. Ali ja sam već otišla, otišla, oko mene je samo noć.
37. Tessa
Moje bose noge pljeskaju po betonu i odjeća mi je posve natopljena kad stižem do kuće Porterovih. Ne znam koliko je sati - ne mogu ni pretpostaviti - ali sretna sam što vidim da su svjetla u predsoblju upaljena. Pokucam na vrata i, kad ih Noina majka otvori, olakšanje me prelije poput ove hladne kiše. - Tessa? Dušo! Što je bilo? - požuruje me da uđem, a ja se stresem vidjevši kako voda s mene curi na njihov drveni pod. - Oprostite, samo sam... Dok se osvrćem po ogromnom, besprijekornom dnevnom boravku, već mi je žao što sam ovamo došla. Hardin me ionako više neće htjeti vidjeti - što mi je bilo u glavi? On više nije moj da bježim k njemu; ni on nije čovjek kakav sam mislila da est. Moj Hardin nestao je negdje u Engleskoj, na tome mjestu iz svih mojih bajki, a njegovo je mjesto zauzeo neki stranac koji nas je uništio. Moj se Hardin nikad ne bi drogirao i dirao drugu ženu, a kamoli dopustio da neka druga odijeva njegovu majicu. Moj Hardin ne bi me omalovažavao pred svojim prijateljima niti bi me samu poslao natrag u Ameriku, odbacujući me kao da sam ništa. Zapravo, ja jesam ništa za njega. Što se više njegovih uvreda sjetim, to luđe zvučim samoj sebi. Prava je istina da je
Hardin, jedini Hardin kojega znam, učinio sve od navedenog, i učinio je to opet i opet i opet, a ja ga i dalje, čak i sad, kao jedina osoba u ovoj raspravi, uporno branim. Kako sam patetična. - Strašno mi je žao, gospođo Porter. Nisam smjela dolaziti ovamo. Oprostite -panično se ispričavam. - Molim vas, nemojte nikome reći da sam dolazila. I kao prava luđakinja u kakvu sam se pretvorila, izjurim opet na kišu prije nego što me je uspjela zaustaviti. Do trenutka kad sam prestala trčati, već sam blizu poštanskog ureda. Kao dijete sam mrzila ovaj ugao. Mala kuća od cigle, u kojoj je pošta, stoji tu sama na samom kraju grada. Nema ni jedne jedine kuće ili poslovne zgrade u blizini, a kad je vrijeme ovakvo kao sada, dok je mrak i pada kiša, moje se oči poigravaju sa mnom i čini mi se kao da je pošta nestala među drvećem. Kad sam bila mala, uvijek bih samo protrčala ovuda. Ali sad mi se adrenalin potrošio, a stopala me bole od udaranja po asfaltu. Ne znam što sam uopće mislila, zašto sam čak dovde dotrčala. Očito uopće nisam razmišljala. Moj ionako već upitno zdrav razum ponovno je na kušnji kad se sjena pojavi ispod tende poštanskog ureda. Počnem se povlačiti unatrag, polako, za slučaj da ovu prikazu nisam izmislila. - Tessa? Koji kurac ti radiš ovdje? - reče sjena Hardinovim glasom. Okrenem se na peti da ću potrčati, ali brži je od mene. Njegova me ruka hvata oko struka i privlači me na prsa prije nego što sam uspjela pobjeći. Velika ruka tjera me da pogledam gore, u njegovo lice, i trudim se držati oči otvorenim i fokusiranima unatoč teškim kapima kiše koje mi mute vid. - Kojeg vraga radiš ovdje na kiši, sama? - kori me Hardin
nadglasavajući buku oluje. Ne znam što bih osjećala. Voljela bih prihvatiti Hardinov savjet i ednostavno se osjećati kako god želim - ali nije to tako jednostavno. Ne mogu izdati taj komadić snage koji još imam u sebi. Ako si dopustim da me preplavi olakšanje jer osjećam Hardinov dlan na svom obrazu, to će značiti da sam opet iznevjerila samu sebe. - Odgovori mi. Nešto se dogodilo? - Ne - odmahnem glavom, lažući. Odmaknem se korak od njega i pokušam umiriti disanje. - A što ti radiš ovdje, ovako kasno, usred ničega? Mislila sam da si kod Porterovih. Na trenutak osjetim paniku jer pomislim da je gospođa Porter nekako dojavila Hardinu da sam došla k njima pa odjurila. - Ne, otišao sam odande prije sat vremena. Čekam taksi. Taj je kreten trebao biti ovdje prije dvadesetak minuta. Hardinova odjeća natopljena je kišom, iz kose mu se cijedi voda, a na obrazu osjećam kako mu ruka drhti. - Reci mi zašto si ovdje, bosa i slabo odjevena. Vidim da ulaže napor kako bi ostao miran, njegova maska nije tako nepronična kao što on možda misli. Jasno kao dan, vidim kako mu se panika nakuplja u zelenim očima. Iako je mrak, vidim da se u tim očima kuha oluja. On zna; čini se da on uvijek nekako sve zna. - Ništa. Nije bilo ništa - koraknem malo dalje od njega, ali on ne pristaje na to. Ponovno mi priđe, još bliže nego prije. Nikad nije bio spreman popustiti. Kroz veo kiše probiju se svjetla automobila i srce mi počne snažno lupati u prsima kad se pred nama pojavi obris kamioneta. Mozak mi se uključi i shvatim da poznajem taj automobil. Kad se zaustavi, Zed iskoči van i potrči prema meni, ostavljajući kamionet upaljen. Hardin iskorači između nas bez riječi ga upozoravajući
da ne prilazi bliže. Još jedna scena na kakve sam već previše navikla i koju ne bih opet željela vidjeti. Svaki aspekt moga života poprimio je formu kruga, čini se, i to užasnog kruga koji sa sobom odnese i dio mene svaki put kad se povijest ponovi. Hardinov je glas glasan i jasan, čak i kroz kišu: - Što si joj učinio? - Što ti je rekla? - odgovori Zed protupitanjem. Hardin stane pred njega. - Sve - slaže. Napinjem se razabrati izraz na Zedovu licu. Ne mogu ga jasno vidjeti, čak ni uz pomoć njegovih farova koji nas osvjetljavaju. - Znači, rekla ti je da me je poljubila? - izgovori Zed kroza zube, odvratnim glasom u kojem se miješaju zloba i naslađivanje. Prije nego što sam uspjela i zinuti da se obranim od Zedove laži, kroz mrak se pojavljuje još jedan par svjetala i pridružuje se kaosu. - Što je učinila?! Njegovo je tijelo još uvijek okrenuto k Zedu, a svjetla taksija osvjetljavaju prostor, dajući mi priliku da vidim prepredeni osmijeh na Zedovu licu. Kako je mogao Hardinu ovako slagati o meni? Hoće li mu Hardin povjerovati? I još važnije, je li mi važno hoće li mu vjerovati ili ne? Je li išta od ovoga zapravo važno? - Sve je to zbog Sam, zar ne? - pita Hardin prije nego što je Zed stigao odgovoriti. - Ne, nije! - vikne Zed, brišući rukom kišu s lica. Hardin uperi prst u njega. - Da, je! Znam da je! Jebote, znao sam da ćeš krenuti na Tessu zbog te kurve! - Nije ona bila kurva! I ne radi se samo o njoj - meni je stalo do Tesse! Kao što mi je bilo stalo i do Samanthe, a ti si baš morao sve sjebati! Uvijek se moraš pojaviti i sve mi zajebati! - viče Zed.
Hardin korakne prema njemu, ali govori meni: - Uđi u taksi, Tessa. Stojim na mjestu, ignorirajući ga. Tko je Samantha? Ime mi zvuči nekako poznato, ali ne mogu ga nigdje smjestiti. - Tessa, uđi u taksi i čekaj me. Molim te - reče Hardin kroz stisnute zube. Gubi strpljenje, a po tome kako Zed izgleda, on je svoje već izgubio. - Molim te, nemoj se tući s njim, Hardine. Ne opet - molim ga. Dosta mi je više tih tučnjava. Mislim da ne bih podnijela još jednu nasilnu scenu nakon što sam našla tijelo svog oca kako leži na podu, beživotno i hladno. - Tessa - počne on, ali prekinem ga. Očito sam izgubila i zadnji tračak zdravog razuma kad molim Hardina da ode sa mnom. - Molim te, ovaj je tjedan bio tako užasan, ne mogu ovo više gledati. Molim te, Hardine. Samo uđi u taksi sa mnom. Vodi me odavde, molim te.
38. Hardin
Tessa nije progovorila ni riječ otkako sam ušao u taksi, a ja sam za bilo kakve komentare previše zaokupljen pokušajima obuzdavanja svog temperamenta. Kad sam je vidio onakvu, u mraku, kako bježi od nečega kako bježi od Zeda - vratio mi se stari bijes, punom silinom, i bilo bi tako lako predati mu se. Pustiti ga da izađe iz mene. Ali to ne mogu napraviti. Ne ovaj put. Ovaj put dokazat ću joj da mogu kontrolirati i svoj jezik, ali i svoje šake. Ušao sam u ovaj taksi umjesto da Zedovu glavu razbijem o beton, kao što i zaslužuje. Nadam se da je svjesna toga što sam radi nje učinio; nadam se da će mi to ići u prilog, bar malo. Tessa još nije pokušala pobjeći od mene i nije rekla ništa kad sam uputio taksista da nas odveze do kuće njezine mame, po njezine stvari. To e dobar znak. Mora biti. Odjeća joj je mokra, zalijepljena uz tijelo, kosa oj je zamršena i slijepljena za čelo. Rukom odguruje kosu s čela prema gore, uzdahnuvši kad neposlušne vlasi ne žele ostati na mjestu. Svu svoju snagu ulažem u to da ne pružim ruku i ne zataknem joj kosu iza ušiju. - Čekaj tu dok se ne vratimo - kažem taksistu. - Bit ćemo tu za pet minuta, ne miči se nikamo. Toliko je dugo kasnio da se sad ne smije buniti protiv čekanja. Nije da se žalim; da nije zakasnio, ni ja ne bih zatekao Tessu kako hoda sama po prokletoj kiši.
Tessa otvori vrata taksija i prijeđe preko dvorišta. Kiša kao da joj nimalo ne smeta, iako se slijeva po njoj, zastirući joj tijelo i gotovo ga skrivajući od mog pogleda. Još jednom upozorim taksista neka se ne miče, pa pojurim za njom prije nego što je zbog kiše izgubim iz vida. Zadržim dah sileći se da ignoriram crveni kamionet parkiran ispred kuće. Zed je nekako uspio stići prije nas, kao da je znao kamo ću je odvesti. Ali ne smijem izgubiti živce. Moram pokazati Tessi da se mogu suzdržati i da njezine osjećaje mogu pretpostaviti svojima. Ona nestane u kući, a ja dolazim koju sekundu kasnije. Ali Carol je već napada dok ulazim. - Theresa, koliko ćeš to puta napraviti? Opet se uvlačiš u nešto za što znaš da ne može funkcionirati! Zed stoji usred dnevnog boravka, s njega kaplje voda. Tessa se prstima drži za hrbat nosa, što je u njezinu slučaju znak čistoga stresa, i ja se opet svom silom moram truditi zadržati jezik za zubima. Samo jedna moja pogrešna riječ i ona će možda ostati ovdje, satima vožnje daleko od mene. Tessa podigne ruku, u gesti koja je nešto između zapovijedi i molbe. Majko, možeš li, molim te, prestati? Ne radim ništa, samo želim otići odavde. To što sam ovdje ne pomaže ničemu, a imam posao i predavanja u Seattleu. Seattle? - Zar ćeš noćas u Seattle? - vikne Carol na svoju kćer. - Ne noćas, ali idem sutra. Majko, volim te i znam da ti nije lako, ali sad stvarno želim samo biti pokraj svog... ovaj... - Tessa me pogleda, a nesigurnost joj se jasno vidi u sivim očima. - Landona. Želim biti kraj Landona. Oh... Zed otvori svoja prokleta usta. - Ja ću te odvesti. Naravno da sam ga
prekinuo u pola riječi. - Ne, nećeš. Pokušavam biti strpljiv i sva ta sranja, ali što je previše - previše je. Trebao sam ovamo uletjeti kao divljak, zgrabiti Tessinu torbu i odnijeti i nju i Tessu u taksi prije nego što ju je Zed stigao i pogledati. To što mi se ovaj gad tako ceri, na isti način kao što mi se cerio prije pola sata, to me stvarno provocira. On me namjerno provocira, samo da planem pred Tessom i njezinom mamom. On bi se igrao igrica sa mnom, kao što uvijek čini. Ali ništa od toga, ne noćas. Neću mu priuštiti zadovoljstvo da me pretvori u svog pijuna. - Tessa, uzmi svoje stvari - kažem. Ali mrštenje koje se, gotovo identično, pojavi na oba ženska lica natjera me da preispitam svoj izbor riječi. - Molim te, molim te, možeš li uzeti svoje stvari? Tessino se lice razvedri i ona otapka niz hodnik i ode u svoju staru sobicu. Caroline oči skeniraju malo mene, malo Zeda, a onda i ona progovori. Što se dogodilo da je onako otrčala na kišu? Koji je od vas dvojice za to kriv? Pogled joj je ubojit, gotovo komičan, zapravo. - On - odgovorimo obojica u isti glas, kao dva djeteta. Carol prevrne očima i krene za kćeri u uski hodnik. Pogledam Zeda. - Sad možeš ići. Znam da me Carol i dalje može čuti, ali stvarno me više nije briga. - Tessa ne želi da odem; samo se malo zbunila. Ona se meni nabacivala, pa molila me je da ostanem ovdje s njom - ispljune on riječi. Odmahnem glavom, ali on nastavi. - Tebe, tebe ona više ne želi. Znaš dobro da si potrošio zadnju šansu kod nje. Vidiš i sam kako me gleda, koliko me želi. Stisnem zdravu šaku i duboko udahnem da se smirim. Ako Tessa ne požuri s tom torbom, dok dođe, ovaj će dnevni boravak biti crven od krvi.
Koji jebeni kreten, s jebenim kretenskim cerekom. Nije ona njega poljubila. Nema šanse da bi ona njega poljubila. - Ovako neće ići - kažem jedva istiskujući riječi. - Nećeš me navesti da te napadnem tu pred njom. Ne ovaj put. Jebote, volio bih mu rascopati lubanju i gledati kako mu mozak curi van. Kako bih to volio. On sjedne na naslon kauča i nasmiješi se. - Ti meni tako olakšavaš stvari. Rekla mi je da me toliko jako želi, to mi je rekla prije samo pola sata. On pogleda dolje, na svoje golo zapešće, kao da provjerava sat. Koji dramatični majmun, uvijek je bio takav. - Tessa! - zovnem kako bih procijenio koliko još sekundi moram trpjeti prisutnost ovog idiota. Tišina ispuni kuću, a onda se začuju prigušeni glasovi Tesse i njezine mame. Sklopim oči na trenutak u nadi da je Carol neće nagovoriti da ostane još jednu noć u ovoj rupčagi od grada. - To te izluđuje, ha? - provocira Zed. - Što misliš, kako sam se ja osjećao kad si ti jebao Samanthu? Malčice si ljubomoran, ha? Meni je tada bilo tisuću puta gore nego tebi sad. Kao da on uopće može i pojmiti dubinu mojih osjećaja prema Tessi. Pogledam ga s namještenim izrazom dosade. - Rekao sam ti da začepiš i nestaneš. Koga briga za tebe i Sam. Ona je bila obična laka cura, prelaka za moj ukus, zapravo, i to je bilo sve. Zed zakorači prema meni i ja ispravim leđa podsjećajući ga da je i moja visina jedna od mojih brojnih prednosti nad njim. I dalje je moj red da zajebavam njega. - Dakle? Ne sviđa ti se to što čuješ o svojoj Samanthici? Zedove se oči smrače upozoravajući da prestanem, ali neću. Kako se
samo usudio poljubiti Tessu i još pokušava njezine osjećaje koristiti kao municiju protiv mene? Očito ne zna da ja imam čitav arsenal takvog oružja u rukavu. - Zašuti - ispali i tako me samo još više razdraži. Okej, možda mogu ovaj put držati ruke dalje od njega, ali riječima ću ionako postići mnogo više. - Zašto? - kažem bacajući pogled prema hodniku. Nadam se da je Tessa još zaokupljena svojom mamom dok ja krećem u torturu riječima nad Zedom. - Ne želiš čuti kako je bilo one noći kad sam je jebao? Jedva se sjećam toga, zapravo, ali čuo sam da je njoj to bilo toliko novo iskustvo da je pisala o tome u onom svom malom dnevniku. Možda nije bila ženska za pamćenje, okej, ali sjećam se da je bila vrlo revna u krevetu. Znam koliko je on bio lud za njom i sjećam se kako sam mislio da će mi biti malo teže osvojiti je, zbog njezine veze s njim. Na kraju je ispalo da sam je se jedva riješio. - Jebao sam je toliko da joj je mozak izletio van, to te uvjeravam. Sigurno je zato kasnije i zaigrala na kartu trudnoće. Toga se sjećaš, zar ne? Na trenutak, ali vrlo kratak trenutak, zastanem i promislim kako je njemu moralo biti kad je doznao za sve to. Pokušavam se sjetiti što mi je uopće bilo na pameti da sam je odlučio proganjati. Znao sam da inače izlazi s njim. Čuo sam je kako ga spominje, u onoj sobici za fotokopiranje u Vanceu, i to me je odmah zaintrigiralo. Tad sam poznavao Zeda tek koji tjedan i pomislio sam da bi bilo zabavno malo se zajebavati na njegov račun. - Ja sam mislio da si mi prijatelj. Njegove patetične riječi padnu između nas. - Tvoj prijatelj? Nitko od onih degenerika nije ti bio prijatelj. Jedva sam te poznavao; nije to bilo baš ništa osobno. Pogledam opet prema hodniku da se uvjerim kako Tessa nije blizu, a
onda mu priđem i zgrabim ga za ovratnik košulje. - A isto tako nije bilo ničeg osobnog ni u tome kad te je Stephanie upoznala s Rebeccom, iako je znala da se ona viđa s Noom. Ali to što se previše motaš oko Tesse, e, to e već nešto osobno. Ti znaš što ona meni znači - puno više nego što neka uredska drolja ikada može značiti tebi. Gurnuo me i nabio u zid tako brzo da se nisam snašao. Slike na zidu zaljuljaju se i padnu na pod, a Tessa i njezina mama požure u hodnik. - Jebi se! I ja sam mogao jebati Tessu da sam htio! Sama bi mi se ponudila noćas da se ti nisi pojavio! Njegova šaka raspali me po čeljusti i ja progutam krv prije no što rukavom obrišem lice i bradu. - Zede! - vikne Tessa trčeći prema meni. - Odlazi! Odmah! Svojom malom šakom udari ga u prsa, a ja je zgrabim i zagrlim, blago e mičući od njega. Od čistog zadovoljstva što ga je Tessa čula da tako govori o njoj, u ebenoj sam ekstazi. O tome sam joj čitavo vrijeme govorio: nikada on nije bio nikakav slatki, nedužni frajer, iako je manipulirao njome da tako misli. Istina, znam ja da i on ima svoje osjećaje prema Tessi, nisam baš toliko slijep, ali njegove namjere prema njoj nikad nisu bile čiste. I sad joj je to pokazao, a ja ne mogu biti sretniji nego što jesam. Ja sam sebični gad, ali nikad nisam ni tvrdio drukčije. Bez i jedne dodatne riječi, Zed prolazi kroz vanjska vrata na kišu. Uskoro preko prozora bijesnu farovi njegova auta dok on okreće i nestaje niz ulicu. - Hardine? - Tessin je glas blag i protkan umorom. Sjedimo na zadnjem sjedištu ovog taksija već gotovo sat vremena, a nismo progovorili. - Aha?
Moj glas čudno zazvuči, pa pročistim grlo. - Tko je Samantha? Čekam da me to pita sve otkako smo otišli iz kuće njezine mame. Mogao bih joj nešto slagati, mogao bih složiti takvu priču da Zed izgleda kao još veće govno nego što jest. A mogu, za promjenu, biti i iskren. - To je cura koja je bila na pripravničkom kod Vancea. Jebao sam je dok je hodala sa Zedom. Odlučio sam da joj neću lagati, ali pokajao sam se sad kad se, zbog mojih grubih riječi, lecnula. - Oprosti, samo sam htio reći istinu - dodam kako bih malo ublažio svoje riječi. - I znao si da hoda s njim kad si spavao s njom? Gleda mi ravno u oči, onako kako to samo ona zna. - Aha, znao sam. Zato sam to i napravio - slegnem ramenima ignorirajući žalac kajanja koji upravo pokušava izroniti na površinu. - Zašto? Njezine oči pretražuju moje, kao da će u njima naći točan odgovor, ali tog odgovora nema. Imam samo istinu o činjenicama. A ta je istina prljava i prilično sjebana. - Nemam za to nikakvu izliku, meni je to bila samo igra - uzdahnem. Da barem nisam bio takvo govno od čovjeka. Ne zbog Zeda niti zbog Samanthe, već zbog ove divne cure u čijim očima nema ni naznake osude dok me ovako gleda, čekajući dodatno objašnjenje. - Zaboravljaš kakav sam bio prije nego što sam sreo tebe. Nisam bio ni nalik sadašnjem sebi. Mislim, okej, znam da misliš da sam sjeban, ali vjeruj mi, mrzila bi me puno više da si me poznavala tada. Maknem pogled i zagledam se u mrak prozora. - Znam da to možda ne izgleda tako, ali ti si meni jako puno pomogla, dala si mi nekakvu svrhu, Tessa.
Čujem kako je oštro izdahnula i lecnem se od pomisli kako su te moje riječi morale zazvučati. Patetično i neiskreno, sto posto. - A što bi bila ta svrha? - pita ona krotko. Noć oko nas kao da se zaustavila. - To još pokušavam dokučiti. Ali shvatit ću ja to i zato te molim, budi tu, ostani sa mnom dovoljno dugo da dođem do tog odgovora. Ona me gleda, ali šuti. I zahvalan sam joj na tome. Ne bih sad podnio njezino odbijanje. Opet okrenem glavu i zagledam se u crnu, posve crnu tamu krajolika oko nas, sretan što nikakva konačna i razorna presuda nije prešla preko njezinih usta.
39. Tessa
Budim se jer osjetim da me netko podiže u naručje i nosi iz automobila. Bijelo svjetlo na krovu taksija podsjeća me gdje sam i što je bilo noćas. Pogledam oko sebe, na trenutak u panici, dok ne shvatim da smo stigli na Kenov kolni prilaz, a ne u onaj, onaj... - Ne bih te nikad opet tamo odveo - kaže mi Hardin u uho. Točno je znao što ću pomisliti i prije nego što se čitava misao oblikovala u mojoj glavi. Ne bunim se dok me Hardin nosi preko prilaza i u kuću. Karen je budna, sjedi u naslonjaču do prozora, s knjigom recepata u krilu. Hardin me pusti da stanem na noge, osjećam se malo teturavo. Karen ustane, prilazi preko sobe da me zagrli. - Što bi voljela da ti donesem, dušo? Napravila sam jako fine kolače s karamelom, svidjet će ti se. Smiješi se i drži me svojom toplom rukom oko struka, vodi me prema kuhinji, a Hardin nas i ne gleda. - Odnijet ću tvoju torbu gore - čujem ga kako govori. - Landon spava? - pitam njegovu majku. - Mislim da spava, ali sigurno mu ne bi smetalo da ga probudiš. Još je dosta rano.
Karen se smijesi i prije nego se i stignem pobuniti, postavlja pred mene tanjurić s kolačićem ukrašenim karamelnim preljevom. - Ne, sve je u redu, vidjet ću ga sutra. Oči Landonove majke ne silaze s mene, onako tople i blage. Prstima edne ruke nervozno vrti vjenčani prsten na tankom prstenjaku. - Znam da sam izabrala baš nezgodan trenutak i žao mi je zbog toga, ali stvarno bih htjela s tobom popričati o nečemu. Njezine tople smeđe oči sijevnu od zabrinutosti, a rukom mi pokazuje neka probam kolač dok ona toči dvije čaše mlijeka. Usta punih prefinog kolača, kimnem joj da nastavi. Nisam prije stigla esti, bilo mi je jednostavno previše svega, a dan je bio predug. Uzmem oš jedan kolač. - Znam da ti se ovih dana previše toga nakupilo, pa slobodno reci ako želiš da te samo pustim na miru. Vjeruj mi da se neću ljutiti. Ali zaista bih htjela čuti tvoje mišljenje u vezi s nečim. Kimnem joj ponovno, uživajući u desertu. - Radi se o Hardinu i Kenu. Oči mi se naglo rašire, umalo se ugušim komadićem kolača i brzo posegnem za čašom mlijeka. Zar ona zna? Je li im Hardin što rekao? Karen me tapše po leđima dok ispijam čašu hladnog mlijeka do dna i nastavi držati ruku na mojim leđima dok govori: - Ken je tako sretan što ga je Hardin konačno počeo podnositi. Čini ga nevjerojatno sretnim što je počeo graditi normalan odnos sa sinom; to je oduvijek želio. Hardin je njegova najveća briga i godinama ga gledam kako pati zbog toga. Znam da e napravio svoje greške - mnoge, mnoge greške - i ne pada mi na pamet opravdavati ga. Oči joj se pune suzama i ona prstima pritisne unutarnje kutove očiju. Joj, oprosti -kaže s osmijehom. - Stvarno sam plačljiva. Nakon nekoliko dubokih uzdaha, doda: - On sada nije isti čovjek kao
onda. Iza njega su godine terapije i trijeznoga stanja, godine sjećanja i kajanja. Ona zna. Karen zna za Trish i Christiana. Stisne me u prsima i moje se oči također napune suzama. - Znam što ćeš sada reći. Tako mi je draga ova obitelj. Volim ih kao da su moji rođeni i stalo mi e do svakog u ovoj obitelji koja je tako puna tajni, ovisnosti i kajanja. - Da, znaš? - ispuhne kratki dah koji svjedoči o njezinu olakšanju. Landon ti je rekao za bebu? I mislila sam da će ti reći. Tako da i Hardin već zna, pretpostavljam? Opet se zakašljem. Nakon neobično dugog napadaja kašlja, tijekom kojeg je Karen pažljivo gledala moje lice, konačno progovorim: - Molim? Beba? - Znači, ipak ne znaš - meko se nasmije. - Znam, imam puno više godina nego što bi možda očekivala da ima jedna trudnica, ali ipak sam tek u ranim četrdesetima, a moj doktor tvrdi da sam dovoljno zdrava... - Beba? Sretna sam što ona ne zna da je Christian Hardinov otac, ali ovo, ovo je više od iznenađenja. - Da - nasmiješi se ona. - I ja sam isto bila šokirana. I Ken. Tako se zabrinuo za mene. Landon je umalo doživio živčani slom; znao je da odlazim doktoru, ali nije znao zašto, pa je jadničak mislio da sam bolesna. To mi je bilo grozno, pa sam mu sve rekla. Ovo nismo planirali - govori dok me pretražuje očima - ali sada smo sretni, nakon što smo se oporavili od početnog šoka što ćemo ovako stari dobiti bebu. Zagrlim je svom snagom i prvi put nakon toliko dana osjetim istinsku radost. Tamo gdje je u meni bila praznina, sada je sreća. Volim Karen i uzbuđena sam zbog njezine sretne vijesti. Ovo je tako dobro. Počela sam se brinuti da se više nikad neću osjetiti radosno. - Pa to je divno! Tako sam sretna zbog vas dvoje! - gušim se u
emocijama i njezine se ruke jače stisnu oko mojih leđa. - Hvala ti, Tessa. Znala sam da će ti biti drago i zaista je ovo prilično uzbudljivo, sve više kako postajem svjesnija da je stvarno. Ona se malo odmakne od mene i poljubi me u obraz, pa me pogleda u oči. - Samo se brinem kako će se Hardin osjećati kad čuje. I samo tako moja radost zbog nje nestane i zamijeni je zabrinutost zbog Hardina. Čitav je njegov život bio laž, a s novostima koje je nedavno primio nije se znao baš najbolje nositi. Čovjek za kojeg je mislio da mu je otac sada će dobiti drugo dijete, a Hardina će zaboraviti. Bila to istina ili ne, svejedno, dovoljno ga dobro poznajem da bih znala u kojem će smjeru krenuti njegove misli. A i Karen to zna i zato se toliko i brinula kako će mu to reći. - Bi li bilo u redu da mu ja to prva kažem? - predložim. - Shvatit ću ako ne želiš. Ne mogu si dopustiti da se previše uživljavam u ovo. Znam da više ne znam ni gdje je granica između nas, ali ako već ostavljam Hardina, želim biti sigurna da ne ostavljam kaos za sobom. To je samo izgovor, nešto u meni govori. - Ne, naravno da želim, a da ti iskreno kažem, tome sam se i nadala. Znam da to tebe stavlja u nezgodan položaj i ne želim da se osjećaš obaveznom pomagati nam u čitavoj ovoj situaciji, ali stvarno se bojim da bi Hardin loše reagirao kad bi mu Ken to rekao. Ti znaš s njim kao nitko drugi. - Dobro onda. Sutra ću mu reći. Ona me opet zagrli. - Danas ti je bio težak dan. Oprosti što sam ti još i ovo morala spominjati. Trebala sam pričekati... Ali nisam htjela da ta vijest njemu bude prevelik šok, a čini mi se da se moj trbuh već počinje nazirati. Njemu je život bio dovoljno težak i rado bih učinila sve što mogu da mu olakšam. Želim da zna kako je on dio ove obitelji i da ga svi puno
volimo, i da beba to neće nimalo promijeniti. - Zna on to - kažem. Možda to nije spreman i priznati, ali mislim da zna. Njegovi koraci začuju se po stepeništu i nas se dvije instinktivno odmaknemo jedna od druge. Obje brišemo lice od suza radosnica, a ja zagrizem u još jedan kolačić upravo kad Hardin ulazi u kuhinju. Otuširao se i presvukao. Sad na sebi ima donji dio trenirke, s prekratkim nogavicama; logotip koledža koji se proteže preko čitavog bedra izdajnički govori da nosi Landonovu trenirku. On to nikad ne bi obukao da ima izbora. Da smo na nekom drugom mjestu, sad bih ga zafrkavala zbog trenirke. Ali nismo. Sad smo na najgorem mjestu, a opet najboljem za mene; sve je to zbunjujuće i uvrnuto. A opet, zdrava ravnoteža i red nikad nisu bili dio naše veze; zašto bi onda naš prekid bio drukčiji? - Idem u krevet. Trebaš li što? - pita me, a glas mu je dubok i grub. Htjela bih mu pogledati oči, ali on zuri u svoja bosa stopala. - Ne. Ali svejedno, hvala. - Stavio sam tvoje stvari u gostinjsku sobu, u tvoju sobu. Kimnem. Onaj ludi, nerazumni dio mene priželjkuje da Karen nije sada s nama u kuhinji, ali racionalni, gorki i mnogo veći dio mene sretan je što e ona tu. On opet nestane gore, uza stube. Poželim Karen laku noć pa i ja odem gore. I za tren oka već stojim pred vratima sobe u kojoj sam provela neke od najboljih noći u svom životu. Podignem ruku prema kvaki, ali brzo je povučem, kao da mi je njezin hladni metal opekao kožu. Ovaj krug koji se ponavlja mora konačno prestati i ako se prepustim svakom svom porivu, i onome što od mene upravo traži svaka čestica moga bića, koja očajnički želi biti pokraj njega, nikad se neću izvući iz tog neprestanog kruga pogreški i borbi.
Konačno odahnem tek kad za sobom zatvorim vrata gostinjske sobe i okrenem ključ u bravi. Zaspim razmišljajući o tome kako bi bilo lijepo da sam ranije znala koliko opasna može biti ljubav. Da sam znala da ovoliko boli, da sam znala da će me ovako razdirali, pa sastavljati, samo da bi me opet razderala na komadiće, bila bih pazila da od Hardina Scotta budem što dalje mogu.
40. Tessa
- Tessie! Uđi, samo uđi! - zove me otac s hodnika, veselo i glasno. Izvučem se iz svog krevetića i pojurim k njemu. Predugačka pidžama umalo me saplete, ali se uspravim i naglo uletim u dnevni boravak... u kojem moji majka i otac stoje pokraj predivno ukrašenog drvca. Uvijek sam obožavala Božić. - Pogledaj, Tessie, dobila si dar. Znam da si sad već velika, ali vidio sam ovo i morao sam ti to kupiti - moj se otac smiješi, a majka se naslanja na njega. Velika? Pogledam dolje u svoje noge pokušavajući odgonetnuti njegove riječi. Nisam ja velika, barem mi se tako ne čini. Kutijica mi je stavljena u ruke i ja bez imalo oklijevanja razvežem blistavu mašnu na daru. Volim darove. Ne dobivam ih često, pa kad dobijem dar, to mi je nešto zaista posebno. Dok kidam omot, pogledam u svoje roditelje, ali uzbuđeni izraz na majčinu licu nekako me uplaši. Nikad je nisam vidjela da se ovako smiješi, a moj otac, pa, imam dojam da on nekako ne bi smio biti ovdje, samo se ne mogu sjetiti zašto. - Požuri, otvori! - potiče me otac dok podižem poklopac s kutije. Kimnem veselo i gurnem ruku u kutiju... samo da je brzo povučem
nakon što me je nešto oštro ubolo u prst. Malo je nedostajalo da opsujem i ispustim kutijicu na pod. Igla pada na tepih. Kad opet pogledam u roditelje, koža mog oca posve je izgubila boju i oči su mu postale prazne. Majčin je osmijeh i dalje blistav, vedriji no što sam ikada vidjela odjednom me zasljepljuje poput sunca. Otac se naglo sagiba i diže iglu s poda. Kreće prema meni, s iglom u ruci, ja pokušavam ustuknuti, ali me noge ne slušaju. Ne žele se pomaknuti ma koliko ja pokušavala i samo tu bespomoćno stojim i činim jedino što mogu: vrištim iz svega glasa dok mi on zabija iglu u ruku. - Tessa! - Landonov je glas uspaničen, glasan, preplašen dok mi drma rame. Shvaćam da sjedim i da mi je majica natopljena znojem. Pogledam ga, pa pogledam u svoju ruku tražeći po njoj kao luđakinja tragove uboda. - Jesi li okej? - viče on. Teško hvatam zrak, u plućima me boli dok se borim uhvatiti zraka i pronaći svoj glas. Odmahnem glavom, a Landon mi još jače stisne rame. - Čuo sam kako vrištiš, pa sam... - Landon ušuti kad Hardin upadne u sobu. Obrazi su mu crveni, a oči divlje. - Što je bilo? Odgurne Landona od mene i sjedne na krevet. - Čuo sam da vrištiš. Što se dogodilo? Prima me rukom za obraz, palcem mi briše tragove suza. - Ne znam. Sanjala sam - uspijem izgovoriti. - Što si sanjala? - Hardinov je glas gotovo šapat, a jagodicom palca i dalje mi, polako, kako on to uvijek radi, miluje kožu ispod očiju. - Ono što ti sanjaš - odgovorim, jednako tiho. On uzdahne i namršti se. - Otkad to? Otkad ti imaš noćne more? Zamislim se na trenutak. - Tek otkako sam ga našla i dosad samo dva puta. Ne znam zašto to sanjam.
Njegove uzrujane ruke polete u kosu, a meni se srce stisne od pogleda na tu tako dragu, poznatu kretnju. - Pa, mrtav otac na podu svakom bi izazvao noćne more... -zaustavi se u pola rečenice. - Sori, jebiga, trebao bih malo paziti na svoje riječi - uzdahne frustrirano. Makne pogled s mojih očiju i pogleda na noćni ormarić. - Trebaš li što? Možda vode? - pokuša se nasmiješiti, ali uspije proizvesti tek usiljen, tugaljiv smiješak. - Imam dojam da sam ti tisuću puta već nudio vode u zadnjih par dana. - Samo trebam spavati. - Ja ću ostati? - napola pita, napola zahtijeva. - Ne znam, mislim... - pogledam Landona. Gotovo sam zaboravila da je i on prisutan. - Okej - reče Hardin, očiju uprtih u zid iza mene. - Sve mi je jasno. Kad poraženo slegne ramenima, moram uložiti svu svoju snagu, svaku mrvu samopoštovanja u to da mu se ne bacim oko vrata i počnem ga preklinjati da spava uz mene. Treba mi njegova utjeha; trebam njegove ruke oko svog struka, trebam njegova prsa na koja ću nasloniti glavu dok tonem u san. Trebam ga da mi da mir u snu koji sam uvijek ja pružala njemu, ali on više nije izvor moje sigurnosti. A opet, je li to ikada bio? I est i nije, uvijek nekako na samom rubu da mi izmakne ispod ruku, u stalnom bijegu od mene i naše ljubavi. Ne mogu više trčati za njim, ednostavno nemam snage juriti za nečim toliko nedostižnim, toliko nestvarnim. Do trenutka kad sam se uspjela osloboditi tih misli, u sobi je sa mnom ostao samo Landon. - Pomakni se - tiho mi kaže. Učinim kako je rekao i brzo zaspim kajući se što sam se uopće kajala zbog svoje veze s Hardinom. Jer čak i usred neizbježne tragedije u koju se pretvorila naša veza, ne bih mijenjala nijednu sekundu naše povijesti. Ne
bih to htjela ponovno proći, ali ne kajem se ni zbog jednog trenutka koji sam provela s njim.
41. Hardin
Vrijeme je ovdje mnogo bolje nego u Seattleu. Nema kiše, a konačno se pojavilo i sunce. Travanj je - već je i vrijeme da se jebeno sunce ukaže. Tessa je čitav dan bila u kuhinji s Karen i onom Sophijom. Pokušavam oj pokazati da je mogu pustiti na miru, da mogu čekati koliko god treba dok ona ne odluči razgovarati sa mnom, ali sve je to mnogo teže nego što sam mogao zamisliti. Prošla mi je noć bila teška - stvarno prokleto teška, vidjeti nju tako prepadnutu, tako uplašenu. Grozno mi je što su moje noćne more prešle i na nju. Moji su užasi zarazni i rado bih ih uzeo natrag od nje, samo da mogu. Kad je Tessa bila moja, uvijek je mirno spavala. Ona je meni bila sidro, moja utjeha u noći, ona je tjerala moje demone kad bih ja bio slab, kad bih bio previše obuzet samosažaljenjem da bih joj pomogao boriti se protiv njih. Ona je bila tu, sa štitom u ruci, spremna odagnati svaku sliku koja je prijetila sjebati mi mozak. Sama je nosila taj teret i to je ono što ju e naposljetku slomilo. A onda podsjetim samoga sebe da je ona i dalje moja, samo to još nije spremna ponovno priznati. Ali kad-tad će biti. Drugačije ne može. Parkiram auto ispred kuće svog oca. Tip iz agencije totalno je srao kad sam mu javio da se selim. Počeo je prijetiti da će mi naplatiti dvije rate
zbog toga što prekidam ugovor prije vremena, ali samo sam mu poklopio slušalicu. Baš me briga koliko ću morati platiti, ja ovdje više ne stanujem. Znam da je ova odluka impulzivna i zapravo nemam kamo preseliti, ali valjda će me Ken pustiti da par dana ostanem kod njega s Tessom, dok je ne nagovorim da se preseli sa mnom, u Seattle. Spreman sam za ovo. Spreman sam preseliti se u Seattle ako je to ono što ona želi, a nisam povukao ni svoju bračnu ponudu. Ovaj put nisam. Oženit ću se tom curom i živjeti u Seattleu dok ne umrem ako je to ono što ona hoće i ako je to čini sretnom. - Koliko ona ženska kani ostati ovdje? - pitam Landona pokazujući kroz prozor na njezin Prius parkiran kraj Landonova auta. Bilo je na neki način kul od njega što mi je ponudio odvesti me po moj auto, pogotovo nakon što sam ga onako prožvakao zbog toga što je spavao u sobi s Tessom. „Ti ionako ne bi mogao ni otključati vrata”, rekao mi je, ali ja bih ta vrata bio srušio da je trebalo. Pomisao na to da njih dvoje leže u istom krevetu posve me je izludjela, čim sam čuo kako se došaptavaju. Ignorirao sam njegov upitni pogled kad me je našao kako napola spavam sjedeći na podu pred njezinim vratima. Ma probao sam zaspati u svom krevetu, ali nisam mogao. Morao sam biti bliže njoj, za svaki slučaj, ako se još nešto dogodi i ako ona opet počne vrištati. Bar sam to sam sebi ponavljao dok sam se upinjao ostati budan u hodniku. - Ne znam. Sophia se ovaj tjedan vraća u New York. Glas mu ispadne nekako visok i jebeno čudan. Koji mu je sad kurac? - I, što s tim? - navaljujem na njega dok hodamo prema ulazu. - Oh, ništa. Ali Landonovi su obrazi porumenjeli i ja sad hodam za njim po dnevnoj sobi gdje Tessa stoji kraj prozora, zagledana u daljinu, dok se Karen i minijaturna Karen nečemu smijulje.
Zašto je Tessa tako ozbiljna? Zašto ona ne razgovara s njima? Žena se nasmiješi Landonu. - Tu si, dakle! Zgodna je, čisto zgodna, naravno niti blizu Tessinoj ljepoti, ali svakako se u nju da gledati. Dok prilazi, pogledam Landona i opet primijetim da se crveni... u ruci drži kolač... ona se kesi otprilike oko glave... i konačno mi sine. Zašto to nisam prije shvatio? Jebote, ona se njemu sviđa! Milijun šala i komentara koji bi ga uspješno posramili padnu mi na pamet i doslovce se grizem za jezik da ga ne počnem odmah zajebavati. Njih se dvoje upuste u razgovor, a ja odem ravno do Tesse. Ona kao da i ne primjećuje da sam tu, sve dok ne stanem pred nju. - Što se događa? - pitam. Postoji neka fina linija između toga da je pustim na miru i mog... pa... mog uobičajenog ponašanja i stvarno se trudim postići tu neku ravnotežu, iako mi je teško promijeniti navike. Znam da će se ona, ako je previše pustim na miru, povući od mene, a opet, budem li navaljivao i gušio je, pobjeći će. Ovo mi je nova situacija, ali izgleda da sam se malo previše navikao na to da mi ona služi kao vreća za emocionalno pražnjenje. Sada mrzim sam sebe što sam je tako tretirao i znam da zaslužuje nekog boljeg od mene, ali treba bi samo još edna šansa da postanem drugačiji, da postanem netko bolji, za nju. Ne. Trebam biti kakav jesam, ali takav da budem vrijedan njezine ljubavi. - Ništa, pekle smo kolače. Sve uobičajeno. Sad se, zapravo, malo odmaram od toga. Blijedi osmijeh razvuče joj usne i ja se iskesim najljepše što mogu. To što mi se ikako nasmiješila, već i to je dosta da mi raspiri nadu. Nada je inače nešto vrlo novo i vrlo izvan moje zone sigurnosti, ali nema veze, rado ću potrošiti vrijeme da to nekako skužim.
Karen i Landonova najnovija maštarija prilaze i signaliziraju nešto Tessi i u tren oka sve tri već su u kuhinji, dok smo ja i Landon zaboravljeni i ostavljeni sami u velikom dnevnom boravku. Čim sam se uvjerio da nas ženske ne mogu čuti, vragolasto mu se nacerim i uperim prst u njega: - Pa ti si poludio za njom. - Koliko ti puta moram ponoviti? Tessa i ja smo samo prijatelji. Uzdahne na posebno iritantan i predramatičan način, mršteći se na mene. - Mislio sam da sam ti to uspio objasniti, nakon što si se jutros sat vremena derao na mene. Dignem i spustim obrve. - O, ne mislim na Tessu. Mislim na Saru. - Njezino je ime Sophia. Slegnem ramenima i dalje se cerim. - Ista stvar. - Nije - prevrne on očima. - Baš nije. A ti se ponašaš kao da nisi u stanju zapamtiti nijedno žensko ime osim Tess. - Tessa - strogo ga ispravim. - A i zašto bih ja pamtio imena drugih žena? - Zato što ih ovako vrijeđaš bez razloga. Pa Sophiju si nazvao svakim mogućim imenom koje počinje slovom S, osim njezinim. Izluđivao si me i kada si Dakotu zvao Danielle. - Kako si ti naporan - kažem mu i sjednem na kauč, smješkajući se svom polubra... Zapravo, on više nije moj polubrat. Nikad to nije ni bio. Sad kad sam se toga sjetio, uviđam da ne znam kako bih se osjećao u vezi s tim. On se usiljeno nasmije. - I ti si naporan. Što bi on rekao da sazna? Bi li mu bilo krivo? Vjerojatno ne bi, vjerojatno bi mu laknulo što sa mnom nema nikakve obiteljske poveznice. - Vidim da ti se ona sviđa, samo priznaj - zafrkavam ga dalje. - Ne, nije istina. Jedva je i poznajem - kaže okrećući glavu od mene.
Aha! Sad sam ga ulovio. - Ali ona će biti u New Yorku s tobom i moći ćete zajedno istraživati ulice, i naći se zajedno pod kakvom malom tendom dok vani lijeva kiša oj, kako romantično! -zagrizem donju usnu da prigušim smijeh na koji me tjera njegov užasnuti izraz lica. - Hoćeš prestati? Ona je puno starija od mene i totalno je izvan moje lige. - Je, predobra je za tebe, a opet, nikad ne znaš. Nekim curama uopće nije važan izgled - zafrkavam ga. - I tko zna, možda ona baš traži mlađega. Reci, koliko godina ima tvoja starija gospođa? - Dvadeset i četiri. I ostavi me na miru - molećivo kaže, a ja odlučim učiniti baš to. Mogao bih ga zafrkavati još satima, ali ionako imam pametnijeg posla. - Preselit ću se u Seattle - kažem mu. Osjećam se gotovo radosno dok mu otkrivam tu novost. Gotovo se naglas smijem. - Molim? - nagne se prema meni, malo previše iznenađen. - Aha, vidjet ću može li mi Ken pomoći da semestar završim odande i pronaći ću stan za Tessu i sebe u Seattleu. Već znam sve što mi treba za ispite, pa to ne bi trebao biti neki problem. - Molim? - Landon skrene pogled s mojih očiju. Zar nije čuo što sam upravo rekao? - Neću ponavljati. Znam da si me čuo. - Zašto si to sad odlučio? Ti i Tessa više niste zajedno i ona... - Ali bit ćemo. Ona samo treba malo vremena da razmisli o svemu, ali oprostit će mi. Uvijek mi oprosti. Vidjet ćeš. Kako sam to izgovorio, pogledam iza ramena i vidim da Tessa stoji na vratima dnevne sobe, silno namrštena. Ali njezino lijepo, jako namršteno lice odmah i nestane kad se okrene na peti i odmaršira natrag u kuhinju,
bez riječi. - Jebiga sad. Zatvorim oči i naslonim glavu na jastuke kauča psujući sam sebi što sam tako fulao tajming.
42. Tessa
- New York je najbolji grad na svijetu, Tessa - nevjerojatan je. Živim tamo već pet godina, i još nisam vidjela čitav grad. Kladim se da to ne pode za rukom ni nekome tko tamo provede i čitav život - govori Sophia dok riba tepsiju koja je meni zagorjela dok sam pekla tijesto. Nisam pazila. Bila sam previše zadubljena u svoje misli nakon što sam čula Hardinove arogantne, neljubazne riječi da bih primijetila dim koji se dizao iz pećnice. Shvatila sam da tijesto gori tek kad su Sophia i Karen dojurile iz smočnice. Nijedna me nije čak ni prekorila, a Sophia je samo namočila tepsiju hladnom vodom i ubrzo je sama počela ribati. - Seattle je najveći grad u kojem sam dosad bila, ali spremna sam za New York. Moram se maknuti odavde - kažem im. Problem je samo u tome što mi se Hardinovo lice ne želi maknuti iz glave dok to govorim. Karen mi se smiješi dok ulijeva svakoj od nas po šalicu mlijeka. - Pa, ja živim blizu Sveučilišta u New Yorku i mogu ti pokazati grad ako želiš. Uvijek je lakše kad nekoga poznaješ, pogotovo u tako velikom gradu. - Hvala ti - kažem, i zaista to mislim. Landon će isto biti tamo, ali i on će vjerojatno biti jednako izgubljen kao i ja, pa će i njemu i meni dobro doći prijateljica. Misao o životu u New Yorku toliko me plaši, gotovo me obuzima jeza, ali valjda se tako osjeća svatko tko se odluči odseliti toliko
daleko od kuće. Ali kada bi i Hardin išao... Odmahnem glavom da otjeram tu beskorisnu misao. Nisam ga uspjela nagovoriti ni da se preseli u Seattle; nasmijao bi mi se u lice da mu uopće spomenem New York. A on moje planove uzima, kao i sve što ja želim, tako olako da misli kako ću mu oprostiti samo zato što sam to činila prije. - Pa - nasmije se Karen nazdravljajući mi čašom mlijeka - živio New York i nove avanture! Sva blista. Sophia podigne svoju čašu, a ja ne mogu prestati vrtjeti u mislima Hardinove riječi dok nazdravljamo i ispijamo. „Oprostit će mi, Uvijek mi oprosti. Vidjet ćeš”, rekao je Landonu. Strah od preseljenja na drugi kraj države sve je manji i manji sa svakim ponavljanjem te rečenice u mojoj glavi, a svaki slog te rečenice doživljavam kao pljusku u lice mom dostojanstvu ili onom što mi je od njega ostalo.
43. Tessa
Malo je reći da sam uporno izbjegavala Hardina. Kako su dani prolazili zapravo, samo dva dana, ali meni se činilo da ih je sto - izbjegavala sam ga po svaku cijenu. Znam da je tu, u ovoj kući, ali ne mogu se natjerati da ga susretnem. Nekoliko je puta kucao na vrata moje sobe, ali svaki put nekako bih se izgovorila i nisam otvarala vrata. Jednostavno nisam mogla. Međutim, već sam predugo odgađala ono što mu trebam reći i Karen će uskoro postati nemirna zbog toga, znam. Sva puca po šavovima od sreće i znam da ne želi više pred njim skrivati da će obitelj dobiti prinovu. I ne bi trebala to kriti; trebala bi biti ponosna i sretna, kao što i jest. Ne mogu joj kvariti veselje svojim kukavičkim ponašanjem. I tako, kad začujem opet te teške čizme pred svojim vratima, sjedim i šutim, patetično, u isti mah nadajući se da će on pokucati na vrata kao i da će samo otići dalje. Još uvijek mi se um nije posve razbistrio i jedva čekam dan kad ću opet moći misliti jasno i smisleno. Što više vremena prolazi, više se pitam koliko su moje misli inače bile jasne. Jesam li uvijek bila ovako konfuzna, ovoliko nesigurna u sebe i svoje odluke? Čekam sjedeći na krevetu, sklopljenih očiju, grizući usne, a on zaista ode i ne pokucavši. Razočarana sam, a opet mi je lakše kad začujem kako e zalupio vratima svoje sobe.
Skupim snagu i, s mobitelom u ruci, provjerim svoj odraz u zrcalu još ednom prije no što prijeđem tih par koraka do njegove sobe. Podignem ruku da pokucam, a vrata se otvore i tu stoji Hardin, bez majice, i gleda me. - Što je bilo? - pita. - Ništa. Ja... Ignoriram to što mi se grči želudac, dok se njemu obrve mršte u zabrinutu grimasu. Njegove me ruke dodiruju, palcima me nježno miluje po obrazima, a ja samo stojim tu, u dovratku, trepćući i gledajući ga, ne nalazeći ni jedne suvisle riječi. - Moram ti nešto reći - konačno izgovorim. Riječi mi zazvuče kao mumljanje, a on me gleda odozgo, tim blistavim zelenim očima punim brige. - Ne sviđa mi se kako to zvuči - suho primijeti i makne ruke s mog lica. Odlazi do kreveta, pokazuje i meni neka sjednem kraj njega. Nemam povjerenja u sebe kad mi je on toliko blizu, a čini mi se da me čak i pomalo zagušljivi zrak u ovoj sobi draži. - Dakle? Što je bilo? - Hardin raširi ruke iza sebe i nagne se na njih. Na sebi ima sportske kratke hlače, uske; rub hlačica stoji mu tako nisko na kukovima da mi je jasno kako ispod ne nosi bokserice. - Hardine, žao mi je što sam bila tako distancirana od tebe. Znaš i sam da mi je trebalo malo vremena da razmislim o svemu - izgovorim kao da sam na sudu. Nije to ono o čemu sam mislila razgovarati s njim, ali moja su usta očito imala drugačiji plan nego ja. - Sve okej. Drago mi je što si sad tu jer i ti i ja znamo da nisam najbolji kad te trebam pustiti na miru. Izludio sam od toga.
Čini se kao da mu laknulo sad kad razgovaramo. Oči mu počivaju na meni, pogled mu je tako intenzivan da ga ne mogu prestati gledati. - Znam. Ne mogu zanijekati da sam tijekom tjedna itekako primijetila da se on stvarno popravio kad je riječ o kontroliranju svog ponašanja. Sviđa mi se što je, čini se, postao manje nepredvidljiv, ali štit koji sam oko sebe izgradila i dalje je tu, dalje vreba iz pozadine, čeka da me on napadne, kao što uvijek radi. - Jesi li razgovarao s Christianom? - pitam. Ne smijem se prepustiti našem vlastitom kaosu prije nego što riješim temu zbog koje sam došla. On se odmah namršti, sav se nekako ukoči. - Ne - zaškilji na mene. Ovo ne ide kako treba. - Oprosti, nisam htjela biti netaktična. Samo me zanima na što sad misliš. On šuti nekoliko trenutaka, a ta tišina između nas proteže se kao neka beskrajna cesta.
44. Hardin
Tessine me oči promatraju. Vidim da je zabrinuta i to u meni budi neku groznu tjeskobu. Toliko je toga prošla, mnogo toga baš zbog mene, i zadnje što želim jest da se sad još brine zbog mene. Želim da se fokusira na sebe, da postane onakva kakva jest, a ne da se dodatno zamara radi mene. Ali ipak volim što je uvijek pažljiva prema drugima, osobito prema meni, i što zbog drugih često zaboravi vlastite brige. - Nisi nimalo netaktična. Ja sam sretan što uopće želiš razgovarati sa mnom. I to je istina, ali nisam bas siguran da ću i dalje biti sretan kad kaže to što mi je došla reći. Tessa polako kimne. Malo pošuti, pa pažljivo izgovori pitanje koje je, sto posto, i došla postaviti. - Onda, imaš li namjeru ispričati Kenu sve što e bilo u Londonu? Legnem na krevet, sklopljenih očiju, i malo razmislim prije no što odgovorim. Puno sam o tome razmišljao zadnjih dana, vagao sam hoću li mu jednostavno što prije priznati ili učiniti posve suprotno i sve zadržati za sebe. Treba li Ken uopće to znati? I ako mu kažem, jesam li spreman prihvatiti posljedice koje bi mogle iz toga proisteći? Bi li se što promijenilo ili se samo žderem bez veze? Čini se nekako prikladno što sam u trenutku kada sam počeo prihvaćati tog čovjeka, i došao dotle da mu mogu prestati zamjerati, otkrio kako on uopće nije moj otac.
Otvorim oči i sjednem. - Još uvijek nisam odlučio. Zapravo, nekako sam prvo htio čuti što ti o tome misliš. Plavosive oči moje drage ne sjaje se onako kako sam navikao vidjeti, ali u njima je danas više života nego zadnjih dana. Bila mi je to prava tortura, biti pod istim krovom s njom, a ne biti kraj nje, ne na način na koji bih trebao biti. Sve se nekako izokrenulo u ironičnoj igri sudbine i sad sam ja taj koji e zahvalan za malo pažnje, za bilo što što mi je spremna ponuditi. Čak i sad, taj pažljivi izraz u njezinim očima dovoljan je da ublaži konstantu bol s kojom odbijam naučiti živjeti, bez obzira na to koliko me daleko ona gurnula od sebe. - Bi li ti volio uspostaviti odnos s Christianom? - pita me blago prelazeći svojim malim prstima preko ispuštene očice na šavu popluna. - Ne - brzo odgovorim. - Kvragu, ne znam - povučem riječ. - Volio bih da mi ti kažeš što da napravim. Ona kimne, pogledi nam se susretnu. - Pa, mislim da bi to trebao reći Kenu samo ako misliš da će ti to pomoći da se nosiš sa svojim problemima iz djetinjstva. Mislim da mu ne trebaš ništa govoriti iz inata ili bijesa; a što se tiče Christiana, mislim da imaš dosta vremena za odluku. Znaš, treba malo pričekati i vidjeti kako se stvari razvijaju - predloži ona onim svojim tonom punim razumijevanja. - Kako ti to uspijeva? Ona spusti bradu, zbunjena. - Na što misliš? - Uvijek kažeš pravu stvar. - Nije baš tako - nasmije se, i ja s njom. - Nikad ne kažem prave stvari. - Kažeš. Pružim ruku prema njoj, ali ona se izmakne. - Uvijek kažeš prave stvari, svaki put. Samo što te ja prije nisam svaki put čuo.
Tessa odvrati pogled, ali to je u redu. Trebat će neko vrijeme da se navikne čuti ovakve stvari od mene, ali naviknut će se na to. Zavjetovao sam se sebi da ću joj odsad govoriti što osjećam i da ću prestati biti sebičnjak koji očekuje da ona sama dešifrira svaku moju riječ i namjeru. Vibriranje njezina mobitela naruši tišinu i ona ga izvadi iz džepa prevelike trenirke. Pravim se da je kupila sebi trenirku s logotipom Sveučilišta u Washingtonu i da to na njoj nije Landonova odjeća. I ja sam ovih dana nosio njegove trenirke, ali mrzim pomisao na to da njegova odjeća dodiruje njezinu kožu. Znam, to je iracionalno i jebeno glupo, ali ne mogu spriječiti takve misli da mi se roje po glavi. Ona prijeđe prstom preko ekrana i meni treba gotovo sekunda da shvatim u što gledam. Maznem joj mobitel iz ruke prije nego što se stigla snaći. - Kupila si iPhone? Nemoj me zajebavat’! - zurim u novi mobitel u svojoj ruci. - Je li ovo tvoje? - Aha. Ona pocrveni i pruži ruku da mi uzme mobitel, ali ja ga dignem iznad glave, izvan njezina dohvata. - Aha, dakle, sad si kupila iPhone, a kad sam ja htio da ga kupiš, nisi htjela ni čuti! -zafrkavam je. Oči su joj raširene, nervozno udiše. - Kako to da si se predomislila? - pitam je smijući se kako bih ublažio njezinu nelagodu. - Ne znam. Valjda je bilo vrijeme za to - slegne ramenima, i dalje nervozna. Ne volim što se doima ovako nemirnom, ali nadam se da će joj malo šale popraviti raspoloženje. - Koja ti je šifra? - pitam utipkavajući brojke za koje pretpostavljam da bi izabrala. - Ha - uspio sam iz prve i za nagradu mi se na ekranu pokaže slika koju je izabrala za pozadinsku. - Hardine! - skvikne ona pokušavajući dohvatiti svoj mobitel. - Ne
možeš prčkati po mom mobitelu! Nagne se i zgrabi me za golu ruku jednom, a drugom rukom pokušava dohvatiti mobitel. - Da, da, mogu - smijem se. Od običnog dodira njezine ruke sav sam zatreperio; kao da je odjednom oživjela svaka stanica mog tijela. Ona se smije i pruža dlan preda me, zahtijevajući svoj mobitel. Taj mali dlan tako lijepo pristaje uz ovaj slatki mali osmijeh koji mi je toliko nedostajao. - Onda dobro. Daj ti meni svoj. - No, no, žalim slučaj - zafrkavam je i dalje dok opsesivno skrolam preko njezinih poruka. - Daj mi mobitel! - zavapi ona i priđe mi bliže, ali onda se uozbilji. Zapravo, u tvom mobitelu sigurno ima puno stvari koje ne želim vidjeti. I samo tako, u trenutku, ona se opet povlači i zatvara. Točno osjetim. - Ne, nema. Ima samo preko tisuću tvojih slika i čitav album tvoje grozne glazbe i ako stvarno hoćeš vidjeti koliko sam patetičan, slobodno pogledaj koliko sam puta nazvao tvoj stari broj samo da bih slušao onaj usrani robotski glas koji govori da broj nije u funkciji. Ona zuri u mene, očito mi ne vjeruje. Nije ni čudo. Oči joj poprime blaži izraz, ali samo na tren, a onda pita: - A Janine nisi zvao? Rekla je to toliko tiho da sam jedva i čuo za što me optužuje. - Molim? Ne! Što ti je?! Daj, samo pogledaj, tamo je, na komodi. - Ne bih, hvala. Kleknem i prislonim rame na njezino. - Tessa, ona meni ne znači ništa. Nikad i nije. Tessa se silno trudi doimati nezainteresirano. Očito se bori sama sa sobom, želi mi pokazati da me je preboljela, ali poznam je bolje od toga. Znam da upravo kuha od same pomisli na mene s nekom drugom. - Moram ići - ustane, a ja je uhvatim za ruku. Primim je nježno, kao da
e dodirom molim da mi se vrati. Ona isprva oklijeva, a ja je neću siliti. Čekam i prstom joj nježno crtam krugove po mekoj koži iznad zapešća. - Znam da misliš kako znaš što se dogodilo, ali u krivu si - pokušam je uvjeriti. - Ne, dobro znam što sam vidjela. Imala je tvoju majicu na sebi - ispali ona. Istrgne ruku iz moje, ali stane malo bliže meni. - Nisam bio pri sebi, Tessa, ali nisam se jebao s njom. Nisam mogao. Bilo mi je teško podnijeti i to da me dodiruje. Na trenutak pomislim bih li trebao reći Tessi kako mi se zgadilo kad me je Janine poljubila svojim usnama koje smrde na cigarete, ali pomislim da bi e to samo uzrujalo. - Svakako - prevrne ona očima. - Nedostajala si mi ti i tvoje prevrtanje očima - kažem. Pokušavam razvedriti atmosferu, ali ona samo opet prevrne očima. - Volim te. To joj probudi pažnju i ona se odgurne o moja prsa da napravi više mjesta između nas. - Prestani to raditi! Ne možeš me po želji imati i odbacivati kako ti se prohtije! Zelini joj reći da će mi se vratiti zato što ona pripada tu, uz mene, i da e nikad neću prestati uvjeravati da joj je tu mjesto. Ali umjesto toga nasmijem se i odmahnem glavom. - Daj da promijenimo temu. Samo sam ti htio reći da mi fališ. - Okej - uzdahne ona. Prinese prste usnama, a ja u trenu zaboravim koju sam ono temu htio načeti. - Aha, iPhone - okrenem mobitel u rukama još jednom. - Ne mogu vjerovati da si uzela iPhone i ništa mi nisi rekla. Gledam je iskosa i promatram kako joj se mrštenje mijenja u poluosmijeh. - Nije to ništa posebno. Njime mi je lakše praviti raspored, a Landon
će mi pokazati kako mogu skidati muziku i filmove. - Mogu ti ja pokazati. - Ne, ne treba, stvarno - kaže ona. - Ja ću ti pokazati. Mogu odmah - kažem i otvorim iTunes. I tako provedemo čitav sat, ja joj pokazujem kataloge iz kojih ona odabire svoju omiljenu glazbu, pokazujem joj kako može skidati one u šljive romantične komedije s Tomom Hanksom i sve. Tessa je gotovo čitavo vrijeme tiha, samo je koji put rekla „hvala” i „ne, ne tu pjesmu”, a a je ne želim tjerati da govori. Ja sam joj to napravio, ja sam je pretvorio u tihu, nesigurnu osobu i ja sam kriv što ne zna ni sama kako bi se sada ponašala. Ja sam kriv što se ona odmakne svaki put kad se malo naslonim na nju i sa svakim odmicanjem odnese i dio mene. Sad se čini kao da u meni nije ostalo ništa što bih joj mogao dati, a da to već prije nije dobila; njoj već pripada svaka čestica mog bića, ali opet, nekako, kad mi se nasmiješi, čitavo moje tijelo reagira i kao da stvara još malo više mene, za nju, da mi može ukrasti. Sve je to za nju i uvijek će biti tako. - Hoćeš da ti pokažem kako možeš skidati najbolju pornografiju? našalim se, a ona me nagradi zarumenjenim obrazima. - O, sigurna sam da ti o tome sve znaš - zafrkava me ona. Volim ovo. Volim što je mogu zafrkavati kako sam običavao i jebeno sam oduševljen što mi to dopušta. - Zapravo ne, meni to ne treba. Imam ja hrpu takvih slika ovdje kucnem svojim gipsom po čelu, a ona napravi grimasu. - Ali samo tvojih. Ona se i dalje mršti, ali ne smijem je pustiti da nešto pogrešno pomisli. Morala bi biti luda da pomisli kako bih mogao željeti ijednu drugu osim nje. Počinjem misliti da je i ona luda kao ja. To bi možda i objasnilo činjenicu da je tako dugo ostala sa mnom.
- Stvarno. Ja mislim samo na tebe. Uvijek samo na tebe - kažem, a ton mi je sada ozbiljan, jebeno preozbiljan, ali takav i treba biti. Dosad sam već pokušao i sa šalama, i s prijateljskim natezanjem, i samo sam povrijedio njezine osjećaje. Ona me iznenadi pitanjem: - Kakve stvari misliš kad misliš o meni? Zagrizem donju usnicu i pustim da mi njezine slike preplave maštu. Možda ne želiš čuti odgovor na to pitanje. Tessa leži na krevetu, raširenih nogu, a rukama grabi plahte dok upravo svršava pod mojim jezikom. Tessini bokovi kreću se u sporim, izbezumljujućim krugovima dok jaše moj kurac, a njezini uzdasi ispunjavaju sobu. Tessa kleči preda mnom, pune usne otvaraju joj se dok mi ga prima u svoja topla usta. Tessa se naginje naprijed, gola joj koža blista u blagom svjetlu rostorije. Preda mnom je, okreće glavu malo u stranu dok spušta svoje tijelo na moje. Ja je ispunjavam, a ona dašće moje ime... - Vjerojatno si u pravu - nasmije se, pa uzdahne. - Uvijek ovo napravimo. Uvijek se vratimo točno na ovo - mahne rukom između nas dvoje. Točno znam što želi reći. Upravo sam usred najgoreg tjedna u svom životu i usred te muke zatječem se kako se s njom smijem i zabavljam oko jebenog iPhonea. - To smo mi, bejbi. Takvi smo. Ne možemo mi tu ništa. - Možemo. Moramo. Ja moram - kaže. Te riječi njoj možda zvuče uvjerljivo, ali mene nije zavarala. - Prestani previše razmišljati o svemu. Znaš i sama da ovako i treba biti, da se zafrkavamo oko pornića, da ja razmišljam o tome kakve sam ti sve prljave stvari radio i kakve ti tek želim raditi... - Ovo je doslovno ludilo. Ne možemo ovako - nagne se ona bliže k
meni. - Kako? - Nije seks sve u životu - reče, a pogled joj se zadrži na mojim preponama. Vidim da s mukom miče pogled s izbočine koja se tu već pojavljuje. - Nisam to nikad ni rekao, ali ti bi mogla učiniti uslugu i sebi i meni, i prestati se ponašati kao da ne misliš isto što i ja. - Ne možemo. A onda primijetim da nam se disanje posve uskladilo. I, kao da samo potvrđuje koliko sam u pravu, vrh njezina jezika izviri i ovlaži njezinu donju usnicu. - Nisam ništa ni nudio - podsjetim je. I nisam, ali naravno da ne bih ni odbio. Ali nisam te sreće, ipak, nema nikakve šanse da mi sad dopusti da je diram. Ni sada niti u nekom doglednom vremenu... zar ne? - Ali si insinuirao - smješka se. - A kad nisam? - Istina - suspregne ona hihotanje. - Ovo je tako zbunjujuće. Ne bismo smjeli ovo raditi. Ne mogu vjerovati samoj sebi kad si mi ovako blizu. Jebote, pa to mi je najdraže na svijetu. A pola vremena ni sam sebi ne vjerujem. Ali ipak kažem: - Što nam se najgore može dogoditi? - i premjestim ruku na njezino rame. Ona se trzne na dodir, ali ne kao da me odbija, ne onako kako se čitav tjedan ponašala. - Mogu samo nastaviti biti glupača - šapne ona, a ja polako mičem ruku uzduž njezine ruke. - Prestani razmišljati, samo isključi mozak i pusti da tvoje tijelo odluči. Tvoje me tijelo želi, Tessa, ono me treba. Ona odmahne glavom niječući tako očitu istinu.
- Da, da, treba - nastavim je dodirivati, sve bliže prsima, čekajući da me zaustavi. Ako me zaustavi, neću je više taknuti. Ne bih je nikad tjerao na seks. Napravio sam puno sjebanih stvari, ali takvo što nikada nije bilo opcija. - Stvar je u tome... da ja jednostavno točno znam svako tvoje mjesto koje trebam taknuti. Pogledam je u oči tražeći njezino odobravanje, a njoj oči sjaje kao neonska svjetla. Neće me zaustavljati; njezino tijelo i dalje žudi za mnom. - I znam kako te dovesti do takvog zadovoljstva da zaboraviš sve drugo na svijetu. Možda će, ako joj zadovoljim tijelo, i njezin duh biti zadovoljniji. A onda, kad se probijeni do njezina tijela i duha, možda će i njezino srce krenuti za njima. Nikad nisam bio sramežljiv kad je riječ o njezinu tijelu i njezinu užitku: zašto bih sada počeo biti takav? To što šuti i ne miče pogled s mojih očiju prihvatim kao potvrdan odgovor i primim rub njezine trenirke. Prokleta je stvar teža nego što bi trebala biti, a jebena uzica već se zapetljala u Tessinu kosu. Ona me zaigrano udari u ruku i sama skine trenirku, pa potom otpetlja i kosu iz uzice. - Ne tjeram te ni na što sada, zar ne? - moram je pitati. - Ne - dahne ona. - Znam da je ovo grozna ideja, ali ne želim prestati. Kimnem. - Treba mi neki bijeg od svega, molim te, budi moja distrakcija - reče oš ona. - Ne misli ni na što. Zaboravi sva sranja i fokusiraj se na ovo - kažem i prstima joj prođem oko grla, a ona zadrhti od mog dodira. Iznenadi me pritisnuvši svoje usne o moje. Za manje od sekunde spori, nesigurni poljubac nestane i na njegovo se mjesto vratimo mi. Plašljive geste su ustuknule i najednom smo oboje došli na svoje. Sva su druga
sranja nestala i ostali smo samo mi, ja i Tessa, i njezina usta koja se obaraju na moja, njezin jezik koji užurbano prebire po mom, njezine ruke u mojoj kosi, koje mi povlače kosu kod korijena i dovode me do jebenog ludila. Zagrlim je čvrsto i pritišćem kukove o njezine sve dok joj leđa ne dodirnu madrac. Koljeno joj je savijeno, odignuto, u razini s mojim preponama i ja se besramno trljam o nju. Na moju žurbu ona odgovara hvatajući zrak i mičući ruku iz moje kose, da bi njome uhvatila svoju dojku. Mogao bih eksplodirati jer konačno osjećam njezino tijelo ispod svoga - to je već jebeno previše, a još nije dovoljno i ne mogu u glavi oblikovati misao koja se ne bi ticala nje. Ona dodiruje samu sebe, drži rukom svoju veliku dojku, a ja samo zurim u nju, kao da sam zaboravio raditi bilo što drugo osim gledati njezino savršeno tijelo i to kako mi se ona napokon potpuno prepušta. Njoj ovo treba i više nego meni. Treba joj nešto odvratiti misli od stvarnog svijeta i rado ću joj poslužiti za tu svrhu. Naši pokreti nisu promišljeni - pokreće nas čista strast. Ja sam vatra, a ona je jebeni benzin, i nema nikakvog znaka za obavezno zaustavljanje ili usporavanje sve dok nešto ne eksplodira do kraja. Ja ću tada biti tu, spreman gasiti sve požare za nju, paziti na nju tako da se ona više na mene ne opeče, ne ponovno. Ruke joj putuju niz tijelo i ona me prima, klizi rukom preko njega, i ja se moram silno koncentrirati da ne svršim samo od dodira njezine ruke. Premjestim bokove, odmorim ih među njezinim raširenim nogama, dok ona pokušava skinuti moje hlače. Ja skinem njezine, jednom rukom, i uskoro smo oboje goli od struka naniže. I jedno i drugo u glas uzdahnemo kad nam se gola koža dodirne. Malo se premjestim, ulazeći u nju samo do pola, i ona opet zaječi. Ovaj put usta pritisne na moje golo rame. Liže i siše mi kožu dok se guram dublje u nju. Vid mi se muti dok uživam u svakoj sekundi ovoga, u svakom trenutku koji je spremna sa mnom podijeliti na ovaj način. - Volim te - ponavljam joj.
Njezina se usta prestanu micati, a stisak na mojim rukama popusti. Hardine... - Udaj se za mene, Tessa. Molim te. Gurnem kurac u nju do kraja, ispunim je, nadajući se da ću je tako nepošteno uhvatiti u trenutku slabosti. - Ako namjeravaš govoriti takve stvari, onda ne možemo ovo raditi tiho reče. U njezinim očima vidim povrijeđenost, ali i nemogućnost samokontrole kao i inače kad sam ja u pitanju, i odmah se pokajem što sam spominjao jebeno vjenčanje dok je jebem. Koji tajming, ti sebični gade. - Oprosti. Neću više - uvjeravam je ljubeći je. Pustit ću je da razmisli, dat ću joj vremena, neću je gnjaviti teškim temama dok se zabijam unutra i van, u njezinu vruću, mokru... - O, Bože - zaječi ona. Umjesto da joj priznajem koliko je volim, govorit ću joj samo on što želi čuti. - Tako si jebeno čvrsta oko mene. Koliko je vremena prošlo govorim joj u vrat, a ona jednom rukom pritisne dno mojih leđa, pritišćući me dublje u sebe. Oči joj se čvrsto zatvore, a noge joj se počnu kočiti. Znam da je sad blizu, pa ako me i mrzi u ovom trenutku, i dalje voli moj pogani jezik. Neću ni ja još dugo izdržati, kao ni ona. Ovo mi je nedostajalo - ne samo ovo jebeno čisto savršenstvo koje osjećam dok sam u njoj; nedostajalo mi e da joj budem ovako blizu, to mi je trebalo, to treba i njoj. - Hajde, bejbi. Svrši mi da te osjetim - kažem joj kroz stisnute zube. Ona se pokori zabijajući prste u moju ruku i dašćući moje ime dok se glavom odguruje o madrac. Gledam je i uživam. Gledam kako se njezina prekrasna usta otvaraju dok izgovara moje ime. Gledam kako njezine oči traže moje, prije no što se zatvore od užitka. Prelijepo mi je, previše mi je lijepo dok gledam tu ljepotu koja svršava za mene, koja mi dopušta da je
posjedujem. Zabijem se u nju još jednom, držim se za njezine bokove dok se prosipam u nju. - Jebote - padnem na lakte, odmah kraj nje, pazeći da je ne pritisnem svojom težinom. Oči su joj zatvorene, kapci kao da su joj preteški dok se bori da ih otvori. - Mhmmm -promumlja potvrdno. Uzdignem se na lakat i još zurim u nju dok ona žmiri. Bojim se što će biti kad se odmori od orgazma, hoće li se početi kajati zbog ovoga i opet početi ljutiti na mene? - Jesi okej? - ne mogu si pomoći, prstima prelazim preko obline njezina boka. - Aha - reče dubokim, zasićenim glasom. Tako sam jebeno sretan što mi je došla na vrata. Ne znam koliko bih oš uspio izdržati da je ne vidim i ne čujem njezin glas. - Jesi sigurna? - navaljujem. Želim čuti što je sve ovo značilo njoj. - Da - reče. Otvori jedno oko, a ja ne mogu izbrisati glupavi osmijeh s lica. - Onda dobro - kimnem. I dalje promatram kako se odmara i uživam u ovom osjećaju da je ponovno imam, pa čak i ako je to tek na nekoliko minuta. Ona opet zažmiri i ja se taj čas nečega sjetim. - Dakle, zašto si ono svratila u moju sobu? Istoga trena zadovoljni, sanjivi izraz nestane s njezina lica i ona naglo širom otvori oči, pa se brzo pribere. - O čemu se radi? - pitam, a po glavi mi se mota slika Zedova lica. Molim te, reci. - O Karen.
Ona se prevrne na bok, a ja silom maknem pogled s njezinih savršenih sisa. Zašto bismo, zaboga, pričali o Karen dok smo goli? - Okej... A što s njom? - Ona... pa... Tessa zastane na trenutak, a moja prsa preplavi neočekivani val panike zbog te žene, i zbog Kena, također. - Što se dogodilo? - Trudna je. Molim? Koji kurac? - S kim? Moje pitanje očito je zabavi jer se Tessa počne smijati. - S tvojim ocem - reče, ali brzo se ispravi. - S Kenom, s kim drugim? Ne znam što sam mislio da ću čuti, ali svakako ne da je Karen trudna. Kako to? - Znam da je to malo iznenađujuće, ali oni su jako sretni zbog toga. Malo iznenađujuće? Ovo je malo više nego malo iznenađujuće. - Ken i Karen će dobiti bebu? - izgovorim te smiješne riječi. - Da - gleda me Tessa pažljivim pogledom. - Što ti misliš o tome? Što ja mislim... Nemam jebenog pojma. Jedva da i znam tog čovjeka, tek smo počeli stvarati nekakav odnos, a sad će on dobiti malu bebu? Drugoga klinca kraj kojega će, za promjenu, biti dok bude odrastao. - Mislim da uopće nije važno što ja mislim - kažem u uzaludnom pokušaju da pustimo tu temu. Legnem na leđa i sklopim oči. - Da, važno je. Njima je važno. Oni žele da znaš kako beba neće promijeniti ništa, Hardine. Oni žele da budeš dio obitelji. Sad ćeš opet biti nečiji veliki braco. Veliki braco? Pred očima mi se pojavi Smith i njegovo čudnovato, starmalo držanje, i
osjetim mučninu. Sve je ovo previše za bilo koga, a prokleto sigurno je previše za nekog ovako sjebanog kao što sam ja. - Hardine, znam da ti nije lako sve to odmah prihvatiti, ali ja mislim... - Dobro je. Dobro sam. Moram se otuširati - izvučem se iz kreveta i dohvatim hlačice s poda. Tessa sjedne, zbunjena i povrijeđena, dok navlačim hlačice. - Tu sam ako želiš razgovarati o tome. Htjela sam biti prva koja će ti to reći. Ovo je previše. Ona mene uopće više ne želi. Odbija se udati za mene. Zašto ona ne vidi što smo mi? Zašto ne vidi što smo nas dvoje ajedno? Mi se ne možemo razdvajati. Naša je ljubav ljubav iz romana, više nego bilo koja ljubav iz onih romana Jane Austin ili sestara Bronte koje ona pamti. Srce mi toliko lupa kao da će izletjeti iz grudi. Ona se osjeća kao da ona nije živa? Ne mogu to razumjeti. Jednostavno ne mogu. Ja sam živ jedino uz nju. Ona je jedini dah života u meni i bez njega bio bih ništa. Ne bih ni preživio niti bih živio. Ne bih tako ni htio živjeti, čak i da mogu. Jebote, crne misli mi se opet šuljaju u glavu i sve što mogu jest čvrsto se držati za ono malo svjetla što mi ga je Tessa ponovno vratila. Kad će ovo prestati? Kad će prestati izvirati stalno nova govna, svaki ebeni put kad konačno pomislim da imam kakvu-takvu kontrolu nad samim sobom?
45. Tessa
I evo me tu, evo nas tu, u ovom beskrajnom krugu sreće, požude, strasti, ljubavi koja pali sve pred sobom, i boli. Bol, čini se, pobjeđuje, uvijek pobjeđuje, a ja sam umorna od borbe. Gledam ga kako prelazi preko sobe, i silim se praviti da mi nije važno. Čim se vrata za njim zatvore, udarim rukama po čelu i promasiram sljepoočnice. Što sa mnom ne valja, zar zaista nisam u stanju vidjeti išta osim njega? Kako to da sam se jutros probudila spremna suočiti se sa svojim životom bez njega, a koji sat kasnije zatekla sam se u njegovu krevetu? Mrzim što ima takvu moć nada mnom, ali da mi se o životu radi, ne bih to mogla prekinuti. Ne mogu njega kriviti za svoje slabosti, ali kad bih to htjela, mogla bih reći da mi on stvarno otežava vidjeti jasnu granicu između dobrog i lošega. Kad mi se nasmiješi, te se granice zamute i stope i doslovno mi je nemoguće boriti se protiv senzacije koja pulsira čitavim mojim tijelom. On me nasmijava jednako često koliko me i rasplače, i u meni ponovno budi osjećaje kada sam uvjerena da mi je sudbina namijenila unutarnju prazninu. Uistinu sam vjerovala da više nikada neću osjećati ništa, ali Hardin me izvukao iz toga; uzeo me za ruku kad nikom drugom naizgled nije bilo stalo i izvukao me na površinu. Ali to ništa ne mijenja. Mi svejedno više ne možemo biti zajedno. To jednostavno ne funkcionira i ne
mogu dopustiti da se u meni opet razbuktaju nade, samo da bi mi ih on razorio kada se predomisli, kad opet povuče sve što mi je rekao. Odbijam dopustiti da me kida na komadiće, opet i opet, ta ista ruka koja mi jedina i pomaže. Sjedim tu, s licem u dlanovima, opsesivno vrteći u glavi misli o greškama koje su već učinjene - o svojim, njegovim, o greškama naših roditelja - i o tome koliko me ove moje izjedaju ne dopuštajući mi baš nimalo mira. A tračak sam tog mira dobila, neku naznaku spokoja i opuštenosti, kad su njegove ruke bile na meni, njegova vruća usta na mojima, kad su se njegovi prsti ukopavali u nježnu kožu mojih bokova... No, koju minutu kasnije taje vatra splasnula i ja sam opet sama. Sama i povrijeđena i posramljena, i uvijek je to ista priča, samo svaki put s krajem još patetičnijim nego u prošlom uprizorenju. Ustanem s kreveta, zakopčam grudnjak i navučem Landonovu trenirku preko glave. Ne smijem biti ovdje kada se Hardin vrati. Ne mogu se sljedećih deset minuta pripremati za ne znam više ni koju verziju Hardina koja će se ovaj put odlučiti pojaviti. Ovo sam već previše puta napravila i konačno sam se dovela do stanja u kojem moja potreba za njim neće nadvladati sve ostalo. U kojem mi on neće zaposjesti svaku misao, u kojem o njemu ne ovisi svaki moj dah i u kojem sam konačno uspjela zamisliti svoj život poslije njega. Ovo je bio tek kratki pad u staro stanje. To je sve. Bila je to strašna pogreška u procjeni i na to me grubo podsjeća tišina ove sobe. Do trenutka kad začujem kako on otvara vrata kupaonice, već sam odjevena i u svojoj sobi. Zvuk njegovih koraka pojačava se dok prolazi kraj mojih vrata i par sekundi kasnije on zna da nisam u njegovoj sobi. Ali ne kuca na vrata - i znala sam da neće - već samo ulazi u moju sobu. Sjedim na krevetu držeći prekrižene noge pred sobom kao štit. Sigurno mu izgledam patetično: oči me peku od suza kajanja, a sva još mirišem na
njega. - Zašto si otišla? Kosa mu je mokra, voda mu kaplje niz čelo, a ruke je oslonio na gole bokove, iznad ruba hlačica koje mu stoje prenisko. - Nisam. Ti si otišao - tvrdoglavo ustvrdim. On me blijedo gleda nekoliko trenutaka. - Hm, valjda. Vraćaš se? - kaže, oblikujući svoj zahtjev u pitanje, a ja se borim sa svojim porivom da odmah skočim s kreveta. - Mislim da to nije dobra ideja - odvratim pogled s njegovih očiju, a on prijeđe par koraka preko sobe kako bi sjeo kraj mene, na krevet. - Čemu sad ovo? Žao mi je što sam ispalio, jednostavno nisam znao što bih mislio i da ti najiskrenije kažem, bojao sam se da ću još i reći nešto pogrešno, pa sam radije izišao iz sobe da malo sredim misli. Zašto se prije nije mogao ovako ponašati? Zašto nije mogao biti iskren i staložen onda kad mi je to najviše trebalo? Zar sam se morala otpuno distancirati od njega da bi se on konačno poželio promijeniti? - Bilo bi lijepo od tebe da si to bar nekako naznačio, umjesto što si me onako ostavio samu - kimnem glavom sakupljajući to malo snage što imam u sebi. - Mislim da ti i ja zapravo ne bismo trebali ostajati nasamo. Njegove se oči naglo rašire. - Ma o čemu ti pričaš? - zareži. Toliko o staloženosti. Ruke su mi i dalje prekrižene na prsima. - Ja ću rado i dalje biti tu za tebe, ako želiš o nečemu razgovarati ili se ispuhati i ako ti treba netko na tvojoj strani, ali mislim da bismo se stvarno trebali sretati samo u zajedničkim prostorijama. Mislim, u dnevnom boravku ili kuhinji. - Ti se šališ - otpuhne on. - Ne šalim se. - U zajedničkim prostorijama? Ono, da nam Landon posluži kao naša
vlastita Eleanor Tilney? Pa to je smiješno, Tess. Mislim da možemo biti u istoj sobi bez nazočnosti jebene pratilje. - Nisam spominjala nikakvu pratilju. Samo mislim da ću, s obzirom na sve ovo, ipak otići na nekoliko dana u Seattle - uzdahnem. O tome zapravo nisam razmišljala, ali sad kad sam već to izgovorila, čini se da ima smisla. Moram spremiti svoje stvari za selidbu u New York, a i nedostaje mi Kimberly. Imam i onaj pregled kod liječnika, o kojem sam se toliko trudila ne misliti, a i ne vidim kakva korist od toga što se pravimo da stanujemo u rezidenciji Scottovih. Po koji put. - Idem i ja s tobom - on jednostavno ponudi, kao da je to najnormalnije rješenje. - Hardine... Bez pitanja sjedne na krevet, onako golih prsa i sve. - Namjeravao sam pričekati da ti to kažem, ali dobro. Mičem se iz onog stana i selim se i ja u Seattle. To si čitavo vrijeme htjela i sad sam spreman to učiniti. Ne znam zašto mi je toliko trebalo. Prođe rukom kroz kosu, podignuvši polusuhe pramenove gore, i oni ostanu u zraku, u neurednom valu. Odmahnem glavom. - O čemu ti sad govoriš? Sad bi se selio u Seattle?! - Naći ću nam lijep stan. Neće to biti palača na kakvu si navikla kod Vanceovih, ali bit će mnogo ljepši nego što bi si ti ikada sama mogla priuštiti. Znam da to nije rekao s namjerom da me uvrijedi, ali ja sam se ipak osjetila uvrijeđeno i živci mi odmah prorade. - Ti stvarno ništa ne razumiješ! - optužim ga dižući ruke u zrak. Promašio si čitav smisao svega!
- Kakav smisao? Kakvog bi tu smisla trebalo biti? - pita premještajući se malo bliže meni. - Zašto ne bismo jednostavno bili skupa i zašto me ednostavno ne pustiš da ti pokažem kakav još mogu biti? Ne moramo se međusobno natjecati. I ne moraš samu sebe činiti nesretnom jer me voliš, a ne želiš si dopustiti da budeš sa mnom. Svojom rukom pokrije moju. Ja je izmaknem. - Voljela bih se složiti s tobom i rado bih se i ja upustila u taj svijet iz mašte u kojem ti i ja možemo funkcionirati zajedno, ali mislim da sam predugo to radila i ne mogu više. Ti si me pokušavao upozoriti, još prije, i davao si mi jednu priliku za drugom da se uvjerim u neizbježno, ali ja sam bila u fazi nijekanja. Ali sad vidim, međutim - sad vidim da smo od početka osuđeni na propast. Koliko ćemo puta voditi ovaj isti razgovor? On me gleda tim svojim prodornim zelenim očima. - Onoliko puta koliko bude potrebno da promijeniš mišljenje. - Ja nisam nikad uspjela promijeniti tvoje mišljenje; zašto misliš da ćeš ti sad moći promijeniti moje? - Zar tebi nije sve očito? Čak ni nakon ovoga što se upravo dogodilo između nas? - Ja želim da ti budeš dio mog života, ali ne na taj način. Ne kao moj dečko. - Nego kao muž? - kaže. Oči su mu pune humora i... nade? Zurim u njega, zaprepaštena što se usuđuje... - Ali mi nismo skupa, Hardine! I ne možeš mi mahati vjenčanjem pred nosom samo zato da me natjeraš da se predomislim! Ja sam htjela da ti želiš sa mnom brak, a ne da za tim posežeš kao za zadnjim adutom! Disanje mu se ubrza, ali glas mu i dalje zvuči blago. - Nije to moj zadnji adut. Ne igram igre s tobom - u vezi s tim sam naučio svoju lekciju. Želim se oženiti s tobom jer ne mogu zamisliti da bih
svoj život živio na bilo koji drugačiji način i slobodno mi reci da sam u krivu, ali ti znaš da se ti i ja isto tako možemo odmah vjenčati. Nećemo se razdvajati, to tako i tako znaš. Zvuči tako samouvjereno i toliko sigurno u našu vezu, a ja sam opet zbunjena i ne mogu odlučiti bih li trebala biti ljuta ili bih se trebala radovati zbog njegovih riječi. Brak za mene više nema istu vrijednost kakvu je imao prije samo nekoliko mjeseci. Moji se roditelji nikad nisu vjenčali; jedva sam mogla povjerovati kad sam saznala kako su sve lažirali ne bi li ugodili mojoj majci i njezinim roditeljima. Trish i Ken bili su vjenčani, pa ih to nije spasilo od brodoloma. Stvarno, kakvog smisla ima vjenčati se? Brakovi ionako uglavnom ne funkcioniraju i počinjem uviđati koliko je taj koncept isprazan. Nema to smisla, samo su nam usadili u glavu tu ideju da se trebamo nekome obećati i ovisiti o toj osobi kao o izvoru svoje sreće. Ali srećom po mene, konačno sam shvatila da ne smijem ovisiti ni o kome drugom kad je riječ o mojoj osobnoj sreći. -Mislim da se više ne želim udati, nikada. Hardin glasno usrče zrak i primi me za bradu: - Molim? Ti to uopće ne misliš. Njegove oči ispituju moje. - Da, mislim. Kakvog to ima smisla? Nikad ne funkcionira kako bi trebalo, a ni razvod nije jeftina stvar - slegnem ramenima i ignoriram užasnuti izraz na Hardinovu licu. - Kojeg to vraga govoriš? Otkad si to postala tako cinična? Cinična? Ne mislim da sam cinična. Samo moram biti realna i prestati očekivati nekakav sretan kraj kao iz romana, koji očito nikad neću dočekati. Ali to ne znači da sam spremna ponovno pristati na vječito natezanje s njim. - Ne znam, valjda otkad sam shvatila koliko sam beznadno bila glupa. Uopće te ne krivim što si prekinuo vezu sa mnom. Bila sam opsjednuta nekom ludom zamisli o životu kakav nikad neću imati i to te je moralo
dovesti do ludila. Hardin frustrirano zabija ruke u kosu, kako on to već često radi. Tessa, sad govoriš same ludosti. Nisi ti bila opsjednuta ničim. Ja sam ednostavno bio idiot i to je to -zagunđa nezadovoljno i klekne pred mene. - Jebote, vidi do čega sam te doveo! Ja sam kriv što ovako razmišljaš! Ovo je sve naopako. Ustanem i ispravim se. Ne želim se osjećati krivom zbog toga što sam iskreno rekla što osjećam. U meni se sve stalno sukobljava, a to što sam sama u ovoj maloj sobi s Hardinom nimalo ne pomaže. Pokraj njega se nikako ne mogu fokusirati, i ne mogu se držati svojih strategija obrane kad me ovako gleda, kao da je svaka moja riječ nož uperen na njega. Iako sam rekla istinu, kad ga vidim ovakvoga, u meni se samo budi suosjećanje koje za njega sad ne bih smjela osjećati. Uvijek sam olako osuđivala žene koje se ovako osjećaju. Kad god bih na ekranu gledala previše dramatične odnose, uvijek bih pomislila kako je ta žena koja na to pristaje „slaba”, a sad vidim da stvari nisu tako ednostavne i određene. Prije nego što na nekog zalijepimo etiketu, trebalo bi uzeti u obzir mnogo, mnogo stvari i priznat ću da sam i sama, prije nego što sam srela Hardina, te etikete dijelila šakom i kapom. Tko sam ja da sudim o tuđim osjećajima? Nisam imala pojma koliko te lude emocije mogu biti jake; nisam mogla razumjeti tu magnetsku silu privlačnosti. Nikada nisam shvaćala kako to ljubav nadvlada razum i kako strast nadjača logično rasuđivanje, i nisam ni slutila koliko je zapravo strašno što nitko drugi zapravo ne zna kako se osjećaš - i sad znam da ne bih dopustila nikome da me osuđuje kao slabu ili glupu niti da me omalovažava zbog mojih osjećaja. Nikad nisam mislila da sam savršena i sad se svake sekunde borim da ostanem nad površinom vode, ali nije to tako lako kao što ljudi misle. Nije lako otići od nekoga kad ti se on već uvukao u svaku stanicu, kad je preuzeo svaku tvoju misao i kad njemu možeš zahvaliti za sve svoje
najbolje i najgore osjećaje koje si ikada proživjela. Nitko, pa čak ni onaj dio mene koji vječito nešto sumnja, neće me natjerati da se osjetim loše zbog toga što sam strastveno voljela i očajnički se nadala velikoj ljubavi o kakvima sam čitala u romanima. Do trenutka kad sam se konačno prestala samoj sebi pravdati, nešto u meni ipak se prelomilo i opustilo. Kao da se moja podsvijest konačno mogla odmoriti, u olakšanju što sam napokon prestala samu sebe mučiti zbog toga što sam si dopustila voljeti. - Tessa, idem u Seattle. Neću te tjerati da živiš sa mnom, ali želim biti tamo gdje si ti. Pustit ću te na miru i čekat ću u blizini dok ne budeš spremna i bit ću dobar sa svima, čak i s Vanceom. - Ne radi se o tome - uzdahnem. Njegova je odlučnost zaista vrijedna divljenja, ali on nikad nije bio ustrajan. Dosadit će mu i brzo će se opet vratiti na staro. Ovaj smo put predaleko otišli. - Kao što sam već rekao, pustit ću te na miru, neću te gnjaviti, ali idem u Seattle. Ako mi ne želiš pomoći izabrati stan, naći ću ga sam, ali izabrat ću neki koji bi se tebi svidio. Ne moram mu otkrivati svoje planove. Napregnem se svom snagom da ignoriram to što je rekao. Jer ako pustim da me te riječi dotaknu, srušit će se sve barijere koje sam izgradila u sebi. Površina je već napukla prije sat vremena i tad sam dopustila svojim osjećajima da vode moje tijelo, ali ne mogu dopustiti da se to opet dogodi. Hardin iziđe iz sobe nakon što sam još deset minuta davala sve od sebe da ignoriram njegova obećanja, pa počnem pakirati svoju torbu za Seattle. Stalno nekamo idem, previše putujem u zadnje vrijeme i jedva čekam dan kad ću konačno imati mjesto koje ću zvati domom. Potrebna mi je sigurnost, potrebna mi je stabilnost. Zbog te stabilnosti čitav sam život provela planirajući, a sada sam se ovako zatekla bačena u svijet, bez ijednog mjesta koje bih nazvala svojim, bez ikakve zaštite, bez igdje ičega.
Kad stignem na dno stepenica, Landon tu stoji naslonjen na zid i zaustavlja me blagim dodirom po ruci. - Hej, htio sam razgovarati s tobom prije nego što odeš. Stojim pred njim i čekam da progovori. Nadam se da se nije predomislio i da će me pustiti da mu se prikrpam na putu za New York. - Samo sam htio provjeriti da se nisi možda predomislila u vezi s odlaskom na njujorško sveučilište. Ako i jesi, sve u redu. Ali moram znati kako stoje stvari, da mogu reći Kenu koliko avionskih karata treba rezervirati. - Ne, svakako idem u New York. Samo moram otići prije u Seattle i pozdraviti se s Kim i... Gotovo bih mu rekla za svoj termin kod liječnika, ali mislim da još nisam spremna razgovarati o tome. Ništa još nije sigurno, ali radije ne bih sad razmišljala o tome. - Posve si sigurna? Ne bih htio da ideš sa mnom iz nekog osjećaja obaveze, shvatit ću ako želiš ostati ovdje, s njim. Landonov je glas tako ljubazan, tako pun razumijevanja i ne mogu ništa drugo nego zagrliti ga od sveg srca. - Ti si divan, znaš to, zar ne? - smiješim mu se. - Nisam se predomislila. Želim to napraviti; moram to napraviti, radi sebe. - Kad ćeš mu reći? Što misliš, što će on učiniti? Nisam baš previše razmišljala o tome što će Hardin učiniti kad mu kažem da selim na drugi kraj Amerike. Ne mogu dopuštati da Hardinova mišljenja oblikuju moje planove, ne više. - Iskreno, ne znam kako će reagirati. Sve do očeva pokopa mislila sam da ga to neće ni zanimati. Landon kimne, s nesigurnim izrazom na licu. U tišinu koja zavlada među nama probiju se zvukovi iz kuhinje i ja se sjetim da mu još nisam čestitala zbog novosti.
- Ne mogu vjerovati da mi nisi rekao da ti je majka trudna! uskliknem, zahvalna što sam se sjetila kako promijeniti temu. - Znam, oprosti. I meni je tek nedavno rekla, a ti si ionako cijelo vrijeme bila zaključana gore - nasmiješi se, šaleći se. - Je li ti sada žao što odlaziš, a mali brat ili seka je na putu? Na tren se upitam je li možda Landonu draže biti jedinac. Samo smo nekoliko puta razgovarali o tome, ali on je uvijek izbjegavao pričati o svom ocu, pa bi se razgovor uvijek samo prebacio na mene. - Pa je, malo. Brinem se samo kako će se moja mama nositi s trudnoćom bez mene u blizini. Nedostajat će mi ona i Ken, ali dobro, spreman sam na ovo. Nasmiješi mi se. - Barem sad tako mislim. Uvjereno kimnem glavom. - Bit ćemo mi dobro. Posebno ti; tebe su već primili na fakultet. Ja se selim, a i ne znam hoće li me uopće primiti. Što ako me ne prime... Samo ću se smucati po New Yorku, bit ću bez posla i... Landon mi rukom pokrije usta i nasmije se glasno. - I mene uhvati ednaka panika kad pomislim na toliku promjenu, ali zato se fokusiram samo na pozitivne strane. - A te su? - promumljam u njegov dlan. - Pa, to je New York. Dosad je to najbolja strana koje se mogu sjetiti prizna on smijući se od srca i ja se zatječem kako se smiješim od uha do uha upravo u trenutku kad nam se na hodniku pridruži i Karen. - Kako će mi nedostajati taj zvuk kad odete - reče ona, očiju presjajnih pod svjetlom. Ken dođe za njom i poljubi je u zatiljak. - Svima će nam nedostajati.
46. Hardin
Kad otvorim vrata sobe jer netko kuca, ne trudim se kriti razočarenje što pred sobom vidim čudni Kenov osmijeh, a ne curu koju želim vidjeti. On samo stoji, očito čekajući da ga pozovem unutra. - Htio sam s tobom popričati o bebi - oprezno kaže. Znao sam da me i to čeka, i na svoje prilično razočarenje, nema načina da izbjegnem ovo sranje. - Onda uđi - maknem mu se s puta i sjednem na stolac kod radnog stola. Nemam jebenog pojma što mi namjerava reći, niti što bih ja njemu rekao, ili kako će to završiti, ali ne vidim kako bi moglo završiti dobro. Ken ostane stajati. Samo stoji kraj komode s rukama zabijenim u džepove svojih sivih šminkerskih hlača. I te hlače i njegov fini crni pulover i siva prugasta kravata vrište: „Vidi me, ja sam ravnatelj uglednog sveučilišta!” No, obrve su mu spojene od mrštenja, a smeđe oči vrlo zabrinute. Počne prtljati rukama tako patetično da ga jednostavno poželim izvući iz tog jada. - Ne brini se, ja sam okej. Znam da si vjerojatno pretpostavio da ću porazbijati pola kuće i napraviti priličnu scenu, ali iskreno, nije me briga što ćeš dobiti dijete - konačno kažem. On uzdahne, ali ne izgleda kao da mu je lakše. - Normalno je ako si malo uznemiren zbog toga. Znam koliko je to
neočekivano, a znam i što misliš o meni. Samo se nadam da se zbog ovoga tvoja netrpeljivost prema meni neće pojačati. Pogleda u pod, a ja shvatim kako želim da je sad Tessa kraj mene, umjesto što je tko zna gdje s Karen. Moram je vidjeti prije nego što ode. Obećao sam da ću je pustiti na miru, ali nisam se nadao da ću se morati suočiti s ovom „otac i sin” situacijom. - Nemaš ti pojma što ja mislim o tebi. Naravno, kvragu, kad ni ja ne znam što mislim o njemu. Njegovo strpljenje sa mnom očito nema granica, kad kaže: - Nadam se da ovo neće promijeniti ni uništiti ono što smo dosad uspjeli stvoriti u svom odnosu. Znam da ti puno toga moram nadoknaditi i stvarno se nadam da ćeš mi dopustiti da nastavim pokušavati. Kad to čujem, osjetim među nama nekakvu srodnost kakvu prije nisam osjećao. I on i ja totalno smo sjebani; i on i ja vodili smo se glupim odlukama i ovisnostima, i ljut sam što sam te crte i sam razvio promatrajući njega dok sam odrastao. Da me odgajao Vance, ne bih bio ovakav. Ne bih bio iznutra ovoliko sjeban. Ne bih dane provodio strahujući da će se tata pojaviti pijan, ne bih sjedio na podu kraj mame dok je satima plakala i krvarila i borila se da ne izgubi svijest nakon što su je nasmrt prebili zbog njegovih sranja. Ljutnja se u meni počne buditi i meškoljiti, zujati po mojim venama i malo mi fali da počnem dozivati Tessu. Potrebna mi je kad sam ovakav mislim, i inače mi je potrebna -ali sad više nego inače. Trebam njezin blagi glas da mi kaže ohrabrujuće riječi. Trebam njezino svjetlo da se probije kroz tamne sjene moje svijesti. - Želim da budeš dio djetetova života, Hardine. Mislim da to može biti zaista dobro za sve nas. - Nas? - otpuhnem. - Da, za sve nas. Ti si dio ove obitelji. Kad sam se oženio s Karen i
preuzeo ulogu Landonova oca, znam da si ti mislio kako zaboravljam na tebe i ne želim da se tako osjetiš zbog bebe. - Da me zaboravljaš ? Zaboravio si ti mene odavno, puno prije nego što si se oženio s Karen. Ali sad, dok mu ovako nabacujem sranja ravno u lice, više ne osjećam onakvo zadovoljstvo kao prije, dok nisam znao istinu o njegovoj povijesti s mojom mamom i Christianom. Žao mi ga je zbog sranja koja su mu njih dvoje priuštili, a opet sam i dalje jebeno ljut na njega što je bio takav usran otac, sve donedavno. Čak ako i nije moj biološki tata, ipak se trebao brinuti za nas - on je na tu ulogu sam pristao, a onda od nje odustao zbog pića. I ne mogu si pomoći. Trebao bih, ali ljutnja u meni zuji, i moram znati. Moram doznati zašto se on meni uopće pokušava za bilo što iskupiti ako nije posve siguran da mi je otac. - Kad si saznao da se moja mama jebe s Vanceom iza tvojih leđa? pitam ga bacajući tu rečenicu među nas poput granate. Sav zrak nestane iz sobe i Ken izgleda kao da će se svakog trena onesvijestiti. - Kako... - zastane i počeše se rukom po bradi. - Tko ti je to rekao? - Prestani srati. Znam sve o njima. Sve sam doznao u Londonu. Zatekao sam ih na djelu. Povalio ju je na kuhinjskom kredencu. - Moj Bože - reče, a glas mu je stisnut i pišti mu u prsima. - Prije ili poslije vjenčanja? - Prije, ali svejedno se poslije udala. Zašto si ostao s njom ako si znao za njega? On udahne nekoliko puta i osvrne se po sobi. Onda slegne ramenima. Volio sam je. Pogleda me u oči, a gola iskrenost u njegovu pogledu kao da poništava svaku udaljenost između nas dvojice. - Nemam drugog razloga. Volio sam
e, i volio sam tebe, i stalno sam se nadao da će ona jednog dana prestati voljeti njega. Taj dan nikada nije došao... i to me je živog izjedalo. Znao sam što radi i znao sam što on - moj najbolji prijatelj - radi, ali tolike sam nade polagao u nas i vjerovao da će na kraju ona izabrati mene. - Ali nije - primijetim. Mogla je isto tako odabrati Vancea i udati se za njega, provesti život s njim, ali ne, ni njega nije htjela, ni na koji način koji bi sada bio važan. - Očito. A ja sam trebao odustati davno prije nego što sam se okrenuo piću. U očima mu je toliko srama da se i ja sav nekako skrušim. - Aha, trebao si - kažem. Da je to učinio, sve bi bilo drugačije. - Znam da to ne razumiješ, i znam da su moje loše odluke i lažne nade uništile tvoje djetinjstvo. Ne očekujem od tebe ni razumijevanje niti oprost. Naglo zašuti, sklopi ruke kao da moli i njima prekrije usta. Ja šutim jer ne znam što bih uopće rekao. Po glavi mi se izmjenjuju grozna sjećanja i zgromljen sam realnošću činjenice da su svih troje mojih... roditeljskih figura totalno sjebani. Pa ne znam čak ni kako da ih zovem. - Valjda sam mislio da će ona uvidjeti kako joj on ne može ponuditi sigurnost koju sam ja mogao. Imao sam dobar posao, nisam bio nepredvidljiv poput Christiana. On zastane, a pulover mu se na prstima napne od dubokog udaha. Pogleda me u oči. - Mislim da... kad bi se Tessa udala za nekog drugog, u tom bi se slučaju taj čovjek morao osjećati kao ja tada. Uvijek bi se natjecao s tobom, pa čak i kad bi je ti po stoti put ostavio, on bi se nastavio nadmetati s njezinom uspomenom na tebe.
Uvjeren je u to što govori, mogu to reći po tonu njegova glasa i po čvrstini kojom me gleda u oči. - Ja nju više neću ostavljati - kažem kroz stisnute zube. Prsti mi se grče oko ruba stola. - I on je isto govorio - uzdahne on i nasloni se na komodu. - Nisam ja on. - Znam da nisi. Ni na koji način ne želim reći da si ti kao Christian niti da je Tessa kao tvoja mama. Srećom po tebe, ti si jedino što Tessa vidi. Da se tvoja mama nije odupirala svojim osjećajima za njega, i njih su dvoje mogli biti sretni; umjesto toga, pustili su da njihova pogubna veza uništi živote svima oko njih. Ken opet prijeđe rukom preko sitnih dlačica na svojoj bradi. Koja dosadna navika. Na pamet mi padnu Catherine i Heathcliff, i najradije bih se odmah ispovraćao zbog te usporedbe. Možda Tessa i ja stvarno jesmo totalna ebena katastrofa, baš kao njih dvoje, ali ja neću dopustiti da pretrpimo istu sudbinu. Ali ovo što Ken govori nema smisla. Zašto bi on trpio sva ona moja sranja ako je imao razloga posumnjati da ja zapravo nisam njegova briga, za početak? - Znači, istina je, ha? On je tvoj otac, zar ne? - pita me tiho, kao da upravo iz njega istječe neka vitalna sila koja ga je dosad držala na životu. Snažni, zastrašujući čovjek iz mog djetinjstva nestao je i na njegovu mjestu stoji muškarac slomljenog srca, na rubu suza. Želim mu reći da je on jebeni idiot jer čitavo vrijeme trpi moja sranja, i da ja i moja mama ne možemo zaboraviti pakao koji nam je napravio od Života dok sam bio mali. On je kriv što sam se svrstao na stranu demona i što sam se borio protiv anđela - on je kriv što me čeka posebno mjesto u paklu i što nisam dobrodošao u raj. On je kriv što Tessa ne želi biti sa
mnom. On je kriv što sam je povrijedio toliko puta da to ne mogu ni izbrojiti i on je kriv što tek sad pokušavam popraviti dvadeset i jednu godinu pogrešaka. Kad umjesto svega toga ne kažem ništa, Ken ispusti dugačak uzdah. Čim sam te prvi put vidio, znao sam da si njegov. Te mi riječi izbiju zrak iz pluća i skupa s njim sve ljute misli iz glave. - Jednostavno sam znao. Trudi se ne rasplakati, ali ne ide mu. Stresem se i okrenem glavu da ne gledam suze na njegovim obrazima. - Znao sam. Kako ne bih znao? Izgledao si točno kao on i kako su prolazile godina za godinom, tvoja je mama samo sve više plakala i samo se sve češće iskradala nekamo s njim. Znao sam. Nisam htio priznati da znam jer ste vas dvoje bili sve što sam imao. Zapravo, tvoju mamu nisam imao, ne zapravo. Otkako sam je sreo, bila je njegova. Ti si bio sve što sam imao, a kad sam dopustio da me vlastiti gnjev nadvlada, i to sam na kraju uništio. Zastane da uhvati daha, a ja sjedim zbunjen, u tišini. - Znam, tebi bi bilo bolje da si bio s njim, znam da bi, ali ja sam te volio - ja te i dalje volim kao da si moja krv i meso i mogu se samo nadati da ćeš me pustiti da ostanem u tvom životu. Suze mu i dalje cure; previše mu se suza kotrlja niz lice i žao mi ga je. A meni kao da je neki teret podignut s prsa i osjećam kako se godine ljutnje u meni otapaju. Ne poznajem ovaj osjećaj; vrlo je jak i oslobađa. Do trenutka kad podigne glavu i pogleda me, ja se više ne osjećam kao isti čovjek. Očito, ja više nisam ja - jer jedino je time moguće objasniti to što se moje ruke pružaju prema njemu, oko njegovih leđa, i što ga ovako čvrsto, zaštitnički grlim. I dok ga grlim, osjećam kako mu se tijelo trese i tek tada on počne nesputano plakati, naglas, plakati čitavim svojim tijelom.
Zavirite u strastveno finale! →
Tessa
Vožnja je bila grozna kao što sam i očekivala. Cesta kao da nije željela nikad završiti; svaka žuta traka bila je jedan njegov osmijeh, jedno njegovo mrštenje. Svaka beskrajna kolona vozila podsjećala me je na svaku moju grešku koju sam ikada napravila, i svaki automobil na cesti bio je tek još jedan stranac, još jedna osoba s vlastitim problemima. Osjećala sam se samom, previše samom, u svome malom autu dok sam se vozila sve dalje i dalje od mjesta na kojem sam željela biti. Jesam li luda što se borim protiv sebe? Bih li ovaj put mogla biti dovoljno jaka da plivam protiv struje? Želim li to uopće? Kakve su šanse da bi ovaj put, nakon prijašnjih valjda stotinu puta, moglo biti drukčije? Je li on riječi koje sam toliko željela čuti iskoristio iz pukog očaja vidjevši kako sam se udaljila od njega? Glava mi je poput romana od dvije tisuće stranica, prepunog teških misli, nesuvislog brbljanja i hrpetine pitanja na koja nemam odgovor. Kad sam zaustavila auto ispred Kimberlyne i Christianove kuće prije nekoliko minuta, napetost mi je u ramenima bila gotovo nepodnošljiva. Doslovce osjećam mišiće pod kožom, napete do pucanja, i sada dok stojim u dnevnom boravku i čekam Kimberly da siđe, ta napetost samo je oš jača. Smith se spusti niz stepenice i nabere nos, kao da mu se nešto gadi. Rekla je da će se spustiti kad završi s ribanjem tatine noge. Nasmijem se, i nehotice, dječaku s rupicama u obrazima. - Okej. Hvala
ti. Nije rekao ni riječ kad mi je otvorio vrata prije koju minutu. Samo me pažljivo odmjerio pogledom, blago se nasmiješio i mahnuo rukom da uđem. Impresioniralo me što mi se uopće ikako nasmiješio. Sad sjedi na rubu kauča i šuti. Promatra gadget u svojoj ruci, a ja promatram njega. Hardinov mali brat. Tako mi je čudno što je ovaj mali dječak, kojem se očito iz nekog razloga ne sviđam, Hardinov biološki brat. Ima to smisla, na neki način; uvijek se jako zanimao za Hardina i činilo se da, za razliku od većine drugih ljudi, zaista uživa u njegovu društvu. Okrene se prema meni i primijeti da ga gledam. - Gdje je tvoj Hardin? Tvoj Hardin. Čini se da je svaki put kad mi on postavi to pitanje, moj ardin jako daleko. Ovaj put dalje nego ikada. - On je... Tada Kimberly uđe u prostoriju, žureći prema meni s ispruženim rukama. Naravno da je pažljivo našminkana i u štiklama. Izgleda da se ostatak svijeta i dalje vrti i kreće, iako je moj svijet stao. - Tessa! - krikne stišćući me u zagrljaj tako jako da se zakašljem. - Jao! Otkad te nisam vidjela! Stisne me još jednom prije nego što se izmakne iz zagrljaja i počne me povlačiti za sobom u kuhinju. - Kako ste svi? - pitam dok sjedam u istu visoku stolicu na kojoj se, čini se, ovdje uvijek zateknem. Ona stoji pred kuhinjskim otokom, provlači ruke kroz svoju plavu kosu koja joj pada preko ramena i podiže je u neurednu punđu na vrhu glave. Pa, preživjeli smo prokleto putovanje u London - napravi grimasu, a i ja za njom. - Jedva jedvice, ali jesmo. - Kako je noga gospodina Vancea? - Gospodin Vance? - nasmije se ona. - E, nećeš se opet vraćati na te formalnosti. Samo ti njega zovi Christian ili ga zovi jednostavno Vance. Noga mu je bolje. Vatra je, srećom, uhvatila više hlača, a manje kože -
namršti se i kao da se malo strese. - Je li on sad u nevolji? Mislim, sa zakonom? - pitam oprezno. - Ne, zapravo nije. Izmislio je priču o grupi pankera koja je upala u kuću i uništila je, pa spalila. Podignuli su optužnicu protiv nepoznatog počinitelja, a tragova ionako nemaju. Odmahne glavom i prevrne očima. Obriše ruke o skut haljine i opet me pogleda. - A kako si ti, Tessa? Stvarno mi je žao zbog tvoga tate. Trebala sam te češće nazivati... ali baš sam bila u gužvi i trebalo mi je vremena da se sredim zbog svega ovoga. Kimberly ispruži ruku preko granitne površine i stavi svoju ruku na moju. - Znam, nije to nikakav izgovor... - Ne, ne. Nemoj se ispričavati. I tebi se samoj puno toga nakupilo, a ja stvarno nisam bila najbolje društvo. I da si zvala, vjerojatno se ne bih bila u stanju javiti. Nisam bila pri sebi, ali doslovno - pokušam se nasmijati, ali i sama primijetim kako je moj smijeh zvuči prazno i lažno. - Vidim i sama - pogleda me sumnjičavo. - Što je pak s ovim? Rukom mahne ispred mene pokazujući na moju šlampavu jaknu, zapravo gornji dio trenirke, i prljave traperice. - Ne znam. Iza mene su duga dva tjedna - slegnem ramenima i zataknem nepočešljanu kosu iza ušiju. - Očito si opet potonula u depresiju. Je li Hardin napravio nešto novo ili je to još uvijek zbog onog iz Londona? - podigne Kimberly svoju pažljivo očupanu obrvu, što me podsjeti na moje, koje su dosad već sigurno totalno zarasle. Zadnjih mi dana čupanje obrva i depiliranje nije ni padalo na pamet, ali Kimberly je jedna od onih žena zbog kojih poželiš uvijek biti dotjerana kako se ne bi sramila stajati pokraj nje. - Ništa novo. Pa, to u Londonu je isto bilo nešto što on inače radi, ali sad sam mu konačno rekla da je među nama gotovo. Vidim sumnjičavost u njezinim plavim očima, pa dodam: - Stvarno.
Razmišljam o tome da se preselim u New York. - New York? Molim? Što, sa Hardinom? - zine ona u čudu. - Oh, gle mene - pa upravo si mi rekla da ste prekinuli. Pljesne se dlanom po čelu u dramatičnoj gesti. - S Landonom, zapravo. Upisao se na Sveučilište u New Yorku i pozvao me da idem s njim. Uzet ću slobodno ljeto i, nadam se, upisati se na isto sveučilište na jesen. Ona se glasno nasmije. - Čekaj, treba mi minuta. - Velika je to promjena. Znam. Ali jednostavno... pa, moram se maknuti odavde, a budući da Landon ionako ide, sve se nekako zgodno poklopilo. To je ludost, kompletna ludost, preseliti se tako daleko bez pravog razloga i plana, a Kimberlyna reakcija to mi i pokazuje. - Ne moraš mi ništa objašnjavati, ja mislim da ti je to super ideja, samo sam zatečena - govori Kim ne skrivajući sumnjičavi smiješak. - Ali da se ti seliš na drugi kraj zemlje, a da to nisi bar godinu dana u detalje planirala? - Glupo je, ha? Zar ne? - pitam, a ne znam ni sama što bih htjela od nje čuti. - Nije! Otkad si ti postala tako nesigurna u sebe? Curo, znam da si puno sranja prevalila preko glave, ali vrijeme ti je da se sabereš. Mlada si, pametna i prelijepa. Nije ti život baš tako loš! Kvragu, probaj ti malo čistiti rane od opekotina zaručniku koji se bacio u vatru za svog odraslog bezobraznog sina, nakon što te prethodno prevario sa svojom - prstima u zraku oblikuje navodnike - „davno izgubljenom ljubavi” i njeguj ga iako bi ga najradije udavila golim rukama. Ne znam je li to trebalo biti duhovito, ali grizem se za jezik da se ne nasmijem slici koju mi je upravo stvorila u glavi. Ali kad se ona prva glasno nasmije, i ja se nasmijem s njom. - Stvarno, u redu je biti tužan, ali ako prepustiš tuzi da upravlja tvojim
životom, pravog života nećeš ni imati. Njezine riječi pogode me negdje po sredini, na pola puta između mog samosažaljenja i nervoze zbog neisplanirane selidbe u New York. Ima ona pravo; puno sam toga prošla u zadnjih godinu dana, ali kakva mi korist od ovoga, da budem tužna i stalno zaokupljena time što sam izgubila? Onih par dana dok sam u sebi imala samo prazninu, nisam se osjećala normalno, to nisam bila ja. Kao da je svaka negativna misao malo-pomalo poništavala neku stvarnu mene i bila sam se prepala da nikad više neću biti ona prava. Okej, još uvijek nisam, ali možda, jednoga dana? - Znam da si u pravu, Kim. Samo ne znam kako prestati s tim. Čitavo vrijeme sam i strašno ljuta - stegnem šake, a ona kimne - i tužna. Puno tuge, puno boli. Ne znam ni kako razdvojiti jedno od drugog, i vidim da me to sve razara, kao da gubim razum. - Pa, nije to tako lako kao što sam se potrudila da zvuči, ali, prvo i prvo, moraš se trgnuti. Ej, pa seliš u New York, curo! I ponašaj se u skladu s tim. Budeš li po New Yorku hodala s nosom do poda, nećeš tamo steći nikakve prijatelje - nasmiješi se i tim osmijehom malo ublaži svoje riječi. - A što ako ne mogu? Mislim, što ako se sad stalno budem ovako osjećala? - Onda ćeš se stalno osjećati tako. Ali ne možeš sad razmišljati na taj način. Ja sam nešto naučila u svim ovim godinama - Kimberly napravi grimasu - iako nemam puno godina, da ne bi bilo zabune, ali uglavnom, naučila sam da se sranja dogode i jednostavno se moraš pomiriti s njima i ići dalje. Nikad nije lako, a vjeruj mi, posve mi je jasno da ti je sve to zbog Hardina. U tvom slučaju uvijek je Hardin posrijedi... Ali moraš ednom prihvatiti činjenicu da ti on neće dati ono što ti treba i što želiš. Pa ako to i ne možeš prihvatiti, bar se pretvaraj da si nastavila sa svojim životom. Daj sve od sebe, pa ako uspiješ zavarati njega i svakog drugoga,
na kraju ćeš i sama u to povjerovati i onda će to i postati stvarno. - Misliš da ja to mogu? Ono, stvarno ga preboljeti? - pitam kršeći prste u krilu. - Znaš što, ja ću sad tebi lijepo lagati koliko god treba, samo da se oporaviš. Kimberly ode do ormarića i izvadi dvije vinske čaše. - U ovom trenutku treba ti puno sranja i fraza. Uvijek se stigneš i kasnije suočiti s istinom, ali za sada... Sagne se nad ladicom ispod sudopera tražeći nešto, a kad se uspravi, u ruci drži vadičep. - Evo ga. Uglavnom, sad ćemo lijepo popiti malo vina i ja ću ti ispričati hrpetinu takvih priča o prekidima veze da će ti se vlastiti prekid činiti kao dječja igra. - Koja se pretvori u horor? - pitam znajući da je mislila nešto posve suprotno. - Ne, pametnjakovićko - opali me ona po boku. - Pričam ti o tome da znam ženu koja je nakon godina i godina braka otkrila da joj muž praši sestru. Takva luda sranja će ti pomoći da shvatiš kako tebi nije toliko loše. Čaša bijelog vina stavljena je preda me i upravo kad sam se pomislila pobuniti, Kimberly je digne i prinese mojim ustima. Bocu i pol kasnije umirem od smijeha i držim se za kuhinjski šank da ne padnem na pod. Kimberly je predstavila zapanjujuću lepezu totalno ludih odnosa, a ja sam konačno prestala svakih par minuta provjeravati svoj mobitel. Hardin ionako nema moj novi broj, podsjećam samu sebe. Ali naravno, to je Hardin; da me želi nazvati, već bi on došao do broja. Neke od priča koje mi je u zadnjih sat vremena Kimberly ispričala previše su lude da bi mogle biti istina. Uvjerena sam da joj je vino pomoglo da svaku priču malo dotjera kako bi zvučale gore.
Ona o ženi koja se vratila kući i zatekla muža golog u krevetu s njihovom susjedom... i njezinim mužem. Ili previše detaljna priča o ženi koja je htjela ubiti svog muža, ali je plaćenom ubojici dala krivu fotografiju pa je ovaj pokušao ubiti njezina brata. Muž te žene ipak je završio na puno boljem mjestu od nje. Pa onda priča o muškarcu koji je nakon dvadeset godina braka ostavio ženu zbog upola mlade, pa je onda otkrio kako mu je to pranećakinja. Fuj. (Da, ostali su zajedno.) Ili o djevojci koja je spavala sa svojim profesorom i time se pohvalila svojoj manikerki koja je (gle iznenađenja) zapravo udana za tog profesora. Djevojka je pala na polugodištu. Ili o muškarcu koji je oženio seksi Francuskinju koju je upoznao u lokalnom dućanu, a poslije se pokazalo kako nije Francuskinja. Bila je iz Detroita i prilično poznata prevarantica. Ili ona o ženi koja je gotovo godinu dana imala online ljubavnika. Kad se konačno susrela uživo s tim muškarcem, pokazalo se da je to nitko drugi nego njezin muž. Nema šanse da je istinita priča o ženi koja je ulovila svog muža kako spava s njezinom sestrom, potom s njezinom majkom, a onda još i s odvjetnicom za razvode. Nema šanse da ga je stvarno naganjala po odvjetničkom uredu, da mu je bacila štiklu u glavu dok je bježao, bez daha, po hodnicima. Umirem od smijeha, zaista se previjam, a i Kimberly se drži za trbuh dok tvrdi da je vidjela tog čovjeka nekoliko dana kasnije i da mu je posred čela još bio trag koji mu je ostavila štikla uskoro bivše žene. - Ali stvarno ti govorim! Bio je to urnebes! A najbolje u cijeloj priči je to što su se njih dvoje sad ponovno vjenčali! Lupa dlanom po šanku, a ja vrtim glavom zbog jačine njezina glasa; gotovo viče sada kad je ovako pijana. Drago mi je što je Smith otišao
gore i ostavio nas dvije glasne, supijane žene same, pa se ne moram brinuti o tome što će maleni pomisliti o nama kad se ovako grozno smijemo tuđoj nevolji. - Muškarci su kreteni. Svaki, ali baš svaki, bez iznimke - podiže Kimberly svoju svježe napunjenu čašu prema mojoj, i dalje praznoj. - Ali da budemo iskrene, i žene su kreteni, također, pa jedino što možeš je naći sebi kretena kojeg ćeš moći podnijeti. Nekog pored koga ćeš izgledati kao manji kreten od njega. Christian izabere baš taj trenutak da uđe u kuhinju. - Toliko ste se raspričale o kretenima da sam morao doći. Zapravo sam i zaboravila da je on kod kuće. Treba mi trenutak da shvatim kako je u kolicima. Čujem samu sebe, kako sam glasno uzdahnula, a Kimberly me pogleda; krajevi usana poigravaju joj od smijeha. - Preživjet će on, ne brini se - uvjerava me. On se smiješi svojoj zaručnici, a ona se vrpolji kao i uvijek kad je on tako gleda. Iznenađena sam što ih takve vidim. Znala sam da će mu ona oprostiti, ali nisam imala pojma da je to već obavljena stvar niti da će ona pritom izgledati toliko radosno. - Oprosti - ona mu se nasmiješi gledajući ga odozgo iz svog visokog stolca, a on je uhvati za bokove i povuče dolje, sebi u krilo. Jaukne kad mu ona, sjedajući, dodirne ozlijeđenu nogu pa se ona brzo premjesti na drugu, zdravu nogu. - Izgleda gore nego što je - kaže mi on kad primijeti da buljim malo u invalidska kolica, malo u spaljeno meso na njegovoj nozi. - Točno. On samo bezočno iskorištava situaciju - zafrkava ga Kimberly prstom mu milujući rupicu u lijevom obrazu. Skrenem pogled ustranu. - Ti si sama došla? - pita Vance ignorirajući značajni pogled koji mu je
dobacila Kimberly kad ju je gricnuo za prst. Ne mogu ih prestati gledati, iako znam da neću tako skoro biti na njihovu mjestu, ako ikada više uopće i budem. - Da. Hardin je kod svoga oc... - zaustavim se i ispravim. - Kod Kena. Christian izgleda razočarano, Kimberly pogne glavu, a ja osjetim kao da se praznina u meni, koje se nisam sjetila zadnjih sat vremena, ponovno pojavljuje na samo spominjanje Hardinova imena. - Kako je on? Stvarno bih volio da mi se javi kad ga zovem na telefon, mali šupak -promrmlja Christian. Sigurno samo zbog vina, obrecnem se na njega. - Nije njemu nimalo lako ovih dana. Gorčina u mom glasu očita je i odmah se osjetim posramljeno. - Žao mi e. Nisam htjela zazvučati ovako grubo. Samo znam da mu je jako teško u zadnje vrijeme. Nisam htjela biti bezobrazna. Ne obraćam pažnju na to kako se Kimberly mudrijaški smije dok ja branim Hardina. Christian odmahne glavom i glasno se nasmije. - Sve je u redu. Zaslužio sam takav ton. Znam kako mu je. Samo bih želio razgovarati s njim, ali znam ja da će se on predomisliti kad se ohladi. Ostavljam vama damama da se time bavite; ja sam samo htio čuti oko čega se toliko smijete i vrištite. I uvjeriti se da se ne smijete samo na moj račun. S tim riječima poljubi Kimberly, brzo, ali nježno, i odgura svoja kolica van iz prostorije. Podignem čašu da mi Kim natoči još vina. - Čekaj, ali to sve znači da ti više nećeš raditi sa mnom? - pita Kimberly. - Pa ne možeš me ostaviti tamo sa svim onim rospijama! Ti si edina koju od svih žena tamo podnosim, osim nove Trevorove cure. - Trevor ima curu? - otpijem malo hladnoga vina. Kimberly je bila u pravu: vino i smijeh liječe. Osjećam da sam počela izvirivati iz vlastite ljušture, da se pomalo vraćam u život; sa svakom novom šalom i suludom
pričom osjećam se malo lakše. - Da! Onu crvenokosu! Znaš je, ona koja nam vodi društvene mreže? Pokušavam se sjetiti ženske, ali ne vidim dalje od vina koje mi pleše pred očima. - Ne znam ja tko je to. Koliko već hodaju? - Tek nekoliko tjedana. Ali čuj ovo - Kimberlyne oči zasjaju u čast njezine omiljene stvari - uredskog trača. - Christian ih je čuo dok su bili zajedno. Otpijem još gutljaj, čekajući da objasni. - Mislim, čuo ih je zajedno u smislu... Ma, čuo ih je dok su se jebali u njegovom uredu! Ali najluđe od svega je to što je čuo... - zastane da bi se oš malo smijala. - Bili su nastrani. Hoću reći, Trevor je totalni grubijan u krevetu. Bilo je tu lupanja po guzici, bičevanja, bilo je perverznog vrijeđanja, svega što ti može pasti na pamet. Prasnem u smijeh kao neozbiljna školarka. Kao školarka koja je popila previše vina. -Nema šanse! Ne mogu zamisliti da bi slatki Trevor ikoga tukao po guzi. Slika koja mi se pojavljuje u glavi tjera me na još jači smijeh pa odmahnem glavom da pokušam izbaciti to iz glave. Trevor je zgodan, veoma zgodan, ali više od svega je previše pristojan i uglađen. - Kunem ti se! Christian je bio uvjeren da ju je ovaj vezao za stol ili takvo što, jer kad je malo poslije ušao k njemu, on je stvarno odvezivao nešto s kutova stola! Kimberly mahne rukom po zraku, a meni od smijeha malo vina završi u nosu. Nakon ove čaše prestajem. Gdje je Hardin, autoritet za alkohol, sad kad ga trebam? Hardin. Srce mi se uzlupa u prsima i smijeh mi naglo zamre sve dok Kimberly ne doda još jedan sočni detalj u svoju priču. - A i inače sam čula da drži bič u uredu.
- Bič? - pitam prigušenim glasom. - Aha. Jahaći bič. Pogledaj na Googleu čemu služi - smije se ona. - Ne mogu vjerovati. Tako je sladak i miran. Kako bi on vezao ženu za svoj stol i iživljavao se na njoj? Jednostavno to ne mogu zamisliti. Moj izdajnički, vinom natopljeni um počne mi podvaljivati slike Hardina i radnog stola i vezanja i udaranja po guzi. - Tko se, uostalom, seksa u svom uredu? Moj Bože, pa ti su zidovi tanki poput papira. Osjetim da mi se usta otvaraju. Stvarne slike, sjećanja na Hardina iza mene, prebačene preko stola, preplave mi svijest, a moji već zagrijani obrazi pocrvene kao da me je oblila vatra. Kimberly me značajno pogleda i zabaci glavu. - Valjda isti oni koji se seksaju u tuđim dvoranama za fitness - optuži me ona smijuljeći se. Ignoriram je unatoč gorućem sramu koji me preplavljuje. - Da se vratimo na Trevora - kažem, skrivajući svoje lice koliko već mogu iza čaše. - Znala sam da bi on mogao biti perverznjak. Muškarci koji svaki dan nose odijelo obično to i jesu - nastavi Kim. - Ali samo u erotskim romanima - usprotivim se misleći na jednu knjigu koju već neko vrijeme planiram pročitati, a još nikako nisam stigla. - Ali i te priče iz romana moraju odnekud doći, zar ne? - namigne mi. Ja i dalje šećem polako kraj Trevorovog ureda u nadi da ću ga čuti kako e zakucava, ali nisam imala sreće... zasad. Dugo se nisam osjećala ovako lagano kao ove lude večeri. Pokušavam zapamtiti ovaj osjećaj i držati ga se, ne želim da mi izmakne. - Tko bi rekao da je Trevor takva faca, ha? - promeškolji ona obrvama, a ja odmahnem glavom. - Jebeni Trevor - kažem i zašutim, a Kimberly opet prasne u glasan
smijeh. - Jebeni Trevor! - skviči ona, a ja joj se pridružim u preglasnom smijehu misleći na onoga tko je Trevoru prvi prilijepio taj nadimak, koji sad Kim i ja naizmjence ponavljamo, oponašajući njegov britanski naglasak najvjernije što možemo.
Hardin
Ovo je bio dug dan. Predug, i stvarno mi se već spava. Nakon onog emocionalnog druženja s Kenom, potpuno sam iscrpljen. A nakon toga slijedila je još i večera na kojoj su se ona Sarah, Sonya, S-kako-se-već zove i Landon proždirali očima preko stola i udavili me do kraja. Iako mi je žao što je Tessa otišla bez ijedne riječi, ne mogu se na to naglas potužiti jer ona meni stvarno ne duguje nikakva objašnjenja. Ponašao sam se lijepo, kao što sam i obećao Tessi, i u tišini pojeo svoju večeru dok su me Karen i moj tata, ili što mi on već jest, sumnjičavo gledali, kao da čekaju kad ću eksplodirati i pokvariti im večer. Ali nisam. Samo sam šutio i pažljivo žvakao svaki zalogaj. Čak sam pazio da ne držim laktove na stolu, odnosno na onom odvratnom stolnjaku za koji Karen smatra da dodaje krasni proljetni dašak ili takvo nekakvo sranje, što uopće nije istina. Jednostavno je grozan i netko bi ga trebao uzeti i spaliti kad ona ne gleda. Osjećam se malo bolje - jebeno čudno, ali stvarno bolje - nakon što sam porazgovarao sa svojim tatom. Sad mi je zabavno namjerno ga zvati tatom, a prije, dok sam bio tinejdžer, nisam mogao izgovoriti njegovo ime a da se ne namrštim. Koliko sam puta u to vrijeme želio da je tu, da nije otišao, samo da ga udarim. Sad kad razumijem, ili donekle razumijem, kako se osjećao i zašto je napravio to što je napravio, gnjev koji sam u sebi tako dugo nosio na neki je način zgasnuo.
Bio je čudan, međutim, taj osjećaj da me gnjev napušta. Čuo sam za takve stvari, u romanima to objašnjavaju koristeći riječ opraštanje, ali ja to do večeras nisam nikada doživio. Nisam još siguran da mi se sviđa ovo što osjećam, ali moram priznati da mi sasvim lijepo skreće pozornost s konstantnog osjećaja da mi Tessa silno nedostaje. Ili takvo što. Osjećam se bolje... sretnije? Ne znam, ali ne mogu prestati razmišljati o budućnosti. O budućnosti u kojoj Tessa i ja kupujemo tepih i police ili što već rade vjenčani ljudi. Jedini vjenčani ljudi koje znam, a da se međusobno podnose, upravo su Ken i Karen, i stvarno nemam pojma što zapravo rade kad su zajedrio. Osim što prave djecu u svojim četrdesetima. Nezrelo se stresem od te pomisli i pravim se sam pred sobom da nisam upravo mislio o njihovu seksualnom životu. Ali to razmišljanje o budućnosti, istina, sad mi se čini mnogo zabavnije nego što sam ikada zamišljao. Od budućnosti prije nisam očekivao baš ništa, kao ni od sadašnjosti, uostalom. Uvijek sam znao da ću biti sam, pa se nisam zamarao glupim planovima ili željama. Do prije osam mjeseci nisam mogao ni znati da postoji netko kao što je Tessa. Nisam imao pojma da jedna nepodnošljiva plavuša već hoda svijetom čekajući da čitav moj život okrene naglavce time što će me natjerati da potpuno poludim za njom i zavolim je više nego što volim zrak koji dišem. Dovraga, da sam znao da ona postoji, ne bih bio trošio vrijeme na to da izjebem svaku curu koju mogu. Prije se nisam ložio ni na što; nije mi za život trebala nikakva vanjska sila s plavosivim očima da me vodi kroz moj sjebani život, pa sam tako i napravio hrpetinu grešaka i zato se sada moram potruditi više od svega da neke od tih grešaka ispravim. Da sad mogu promijeniti neke prošle stvari, ne bih dirao nijednu drugu curu. Ni jednu jedinu. A da sam samo znao kako je dobro dodirivati Tessu, bio bih se pripremao za to, brojio bih dane do onog trenutka kad je onako upala u moju sobu, u kući bratstva, i dirala sve moje knjige i stvari nakon što sam joj izričito rekao neka to ne radi. Jedina stvar zbog koje nekako uspijevam održati samokontrolu jest
nada da će se ona na kraju predomisliti. Vidjet će da ovaj put neću povući riječ. Oženit ću se ja njome, jebemu sve, pa makar je morao silom dovući do oltara. To je još jedan od naših problema, te nametljive misli. Iako joj to ne bih nikada priznao, ne mogu si pomoći, i sad se smješkam toj viziji nje u bijelom, kako se mršti na mene i viče, dok je ja vlastoručno vučem za noge po crvenom tepihu, dok neka usrana melodija dopire od harfe ili nekog takvog instrumenta koji se ne koristi nigdje osim na vjenčanjima i sprovodima. Da imam njezin broj, poslao bih joj poruku samo da vidim je li dobro. Ali ona ne želi da imam njezin broj. Za večerom sam morao uložiti mnogo napora u to da se svladam i da jednostavno ne maznem Landonov mobitel iz njegova džepa i ukradem njezin broj. Ležim u krevetu umjesto da se vozim za Seattle. Trebao bih, htio bih, volio bih, ali ne mogu. Moram je malo pustiti na miru ili će se još više povući od mene. Držim u mraku pred sobom mobitel i pregledavam njezine slike. Ako su slike iz sjećanja sve što ću imati na raspolaganju još neko vrijeme, morat ću nabaviti još njezinih slika. Ovih sedam stotina i dvadeset i dvije nisu dovoljno. Umjesto da se nastavim ponašati kao nekakav jebeni manijak, ustanem iz kreveta i navučem hlače. Ne vjerujem da bi Landon ili trudna Karen bili ako sretni da me vide golog. Pa, možda i bi. Smiješim se vlastitim mislima i zastanem na tren, da smislim plan. Landon će opet biti tvrdoglav, znam, ali njega ću lako slomiti. Kad ga uhvatim zajebavati u vezi s objektom njegove zaljubljenosti, kod drugog će se vica slomiti i crven u licu priznati koji je Tessin novi broj. Dvaput pokucam dajući mu sasvim pristojno upozorenje prije nego što banem u sobu. On spava, leži na leđima, s knjigom preko prsa. Jebeni arry Potter. Mogao sam i misliti... Začujem neki zvuk i ugledam trak svjetla. Kao znak s neba, njegov
mobitel upravo svijetli i ja ga brzo dohvatim s noćnog ormarića. Tessino ime je na ekranu, zajedno s početkom poruke: „Hej, Landone, jesi budan? Jer...” Ostatak poruke ne vidi se dok je ne otvorim. Moram je otvoriti. Polako zavrtim glavom pokušavajući izbiti ljubomornu misao iz glave. Zašto mu ona šalje poruku ovako kasno? Pokušavam se domisliti kako bi glasila njegova ulazna šifra, ali s njegovim mobitelom mi ne ide lako kao s Tessinim. Njezina je šifra bila upravo komično laka. Znao sam da će i ona, baš kao i ja, iz straha da ne zaboravi šifru, izabrati onu glupu 1234. Nama je to šifra za sve. To nam je PIN, to nam je kod za pretplatu na TV videoteku, za sve gdje su potrebni brojevi, to i ona i ja uvijek koristimo. Eto, pa nas dvoje već smo praktički vjenčani. Mogli bismo se vjenčati upravo u trenutku dok nam neki haker krade identitete, ha. Mlatnem Landona jastukom po glavi, a on zagunđa. - Probudi se, majmune. - Makni se. - Treba mi Tessin broj. Pljas. - Ne. Pljas. Pljas. Još jedan, malo jači pljas. - Daj! - cendra on sjedajući. - Dobro, dat ću ti broj. Gurnem mu njegov mobitel u ruku i gledam koju šifru ukucava, za svaki slučaj. On mi doda mobitel koji je sad otključan. Zahvalim mu i utipkam njezin broj u svoj mobitel. Olakšanje koje osjetim dok gledam kako se broj sprema u moje kontakte upravo je patetično, ali baš me briga. Još jednom tresnem Landona jastukom, tek toliko, i odem iz sobe.
Mislim da ga čujem kako me mrmljajući psuje dok, smijući se, zatvaram vrata za sobom. Mogao bih se još i naviknuti na ovaj osjećaj, na ovo... na ovo stanje radosne nade dok tipkam običnu poruku za laku noć svojoj curi i nestrpljivo čekam da mi odgovori. Sve se nekako okreće nabolje, konačno, a najvažnija stvar doći će na kraju: njezin oprost. Treba mi samo malčice one nade koju je ona uvijek imala, čekajući da joj se vratim. Harrrdin? glasi poruka. Jebote, već sam pomislio da mi se neće ni javiti. Ne, ne Harrrdin. Samo Hardin. Odlučim započeti razgovor zafrkancijom, iako bih je najradije odmah počeo preklinjati da se vrati iz Seattlea ili da ne popizdi ako se ja tamo pojavim negdje usred noći. Oprosti, ne znam još koristiti dobro ovaj ekran. Previše je osjetljiv. Točno je mogu zamisliti, kako leži u svom krevetu tamo, mršti se i škilji tipkajući jagodicom kažiprsta svako slovo. Aha, iPhone, ha? Stara tipkovnica ti je bila golema, pa kužim da ti je roblem. Ona mi odgovori smajlićem, a ja sam impresioniran i zabavljen time što e počela koristiti emotikone. Ja ih jebeno mrzim i uvijek sam ih odbijao koristiti, ali sad ću smjesta skinuti glupu aplikaciju da joj mogu poslati odgovarajući blesavi znakić. Jesi još tu? glasi poruka koja stiže upravo kad sam stisnuo tipku za slanje. Aha. A zašto si ti još budna? Vidio sam da si poslala poruku Landonu. Ovo nisam trebao poslati. Prođe nekoliko sekunda i ona mi pošalje sličicu majušne vinske čaše. Mogao sam i slutiti da se dokasna družila s Kim. Vino, ha? pošaljem, popraćeno emotikonom koji predstavlja iznenađeno lice, valjda. Zašto su napravili toliko ovih prokletih sličica?
Kad će ikome trebati sličica tigra da je pošalje u poruci, jebote? Pomalo znatiželjan, a pomalo drogiran time što mi ona poklanja pažnju, pošaljem joj sličicu jebenog tigra i sam se sebi smijem kad mi ona uzvrati sličicom deve. Smijem se i kesim na svaku jebenu sličicu koju mi ona zaredom šalje, a koja ima jednako malo smisla kao i ranija. Obožavam to što me je skužila, to što zna da sam joj poslao tigra baš zato što nema nikakvog jebenog smisla i sad se igramo igre „pošalji najgluplji mogući emotikon”, i ja ležim ovdje, u mraku, sam, smijući se toliko da me doslovno zaboli trbuh. Ponestalo mi je, piše ona nakon valjda pet minuta dodavanja emotikonima. I meni. Jesi umorna? Jesam, popila sam previše vina. Je li ti bilo lijepo? I sam se sebi čudim što želim da kaže „da”, da se zabavila, iako ja nisam bio s njom. Da, je. Jesi ti okej? Nadam se da je sve prošlo dobro s tvojim ocem. Je. Možda možemo razgovarati o tome kad dođem u Seattle? Popratim svoju nametljivu poruku sličicom srca i nečega što izgleda kao majušni neboder. Možda. Oprosti što sam ti bio takav usrani dečko. Zaslužuješ boljeg, ali ja te volim. Pošaljem poruku prije nego što se stignem predomisliti. Jer to je istina i jednostavno je sada moram reći. Već sam dovoljno zabrljao jer sam joj prešućivao svoje osjećaje prema njoj, i baš zato ona sad lako sumnja u moja obećanja. Previše vina u mom ssustavu za ovaj razgouvor. Christian je čuo Trevora kad se seksao u uredu. Prevrnem očima kad vidim to ime na svom ekranu. Jebeni Trevor,
