Willis George Emerson Zamagljeni Bog: Putovanje u Unutarnju Zemlju Naslov izvornika: The Smoky God or, A Voyage to the Inner World Copyright © 1908 by Willis George Emerson Ilustracija: John A. Williams
Willis George Emerson
ZAMAGLJENI BOG Putovanje u Unutarnju Zemlju
Sadržaj
I. II. III. IV. V. VI.
poglavlje: UVODNA RIJEČ AUTORA................................................7 poglavlje: PRIČA OLAFA JANSENA...............................................19 poglavlje: S ONE STRANE SJEVERNOG VJETRA.....................33 poglavlje: U PODZEMNOM SVIJETU............................................51 poglavlje: MEĐU LEDENIM BRIJEGOVIMA...............................61 poglavlje: ZAKLJUČAK.......................................................................69 Bilješka autora.................................................................75 .
"On je Bog koji sjedi u Centru, na pupku Zemlje, i on je tumač religije cijelom čovječanstvu." Platon
I. poglavlje Uvodna riječ autora
B
ojim se da će ova naizgled nevjerojatna priča koju ću iznijeti biti smatrana rezultatom poremećenog intelekta, pobuĎenog prije svega čarima razotkrivene čudesne misterije nego li istinitim doţivljajem neusporedivog iskustva Olafa Jansena, čije se elokventno ludilo toliko svidjelo mojoj imaginaciji da su sve misli analitičkog kriticizma bile učinkovito odbačene. Marko Pollo bi se zasigurno okretao u grobu slušajući ovu čudnu priču za koju sam pozvan da je zabiljeţim, priču čudnu poput priče baruna Münchhausena. TakoĎer je neprimjereno što ja, kao nevjernik, trebam biti taj koji će urediti priču Olafa Jansena, čije se ime sada po prvi puta iznosi svijetu, a koje se sada ili u neka druga vremena mora svrstati meĎu svjetske uglednike. Slobodno priznajem kako njegovi iskazi ne uključuju racionalnu analizu, meĎutim imaju veze sa dubokoumnim misterijem zaleĎenog Sjevera koji već stoljećima zaokupljuje paţnju znanstvenika i laika. Koliko god da variraju od povijesnih kozmografskih rukopisa, njegovi jasni iskazi se vjerojatno odnose na doţivljaje za koje Olaf Jansen tvrdi da je vidio vlastitim očima. Stotinu puta sam se zapitao da li je moguće da je zemljovid svijeta nedovršen da se zapanjujuća pripovijest Olafa Jansena temelji na dokazivim činjenicama. Čitatelj će moţda moći odgovoriti na ta pitanja na svoje vlastito zadovoljstvo koliko god daleko kroničar ove priče bude od uvjerljivosti. Ipak, ponekad sam čak i ja na gubitku znajući da sam ili bio zanesen apstraktnom istinom obmane domišljatog praznovjerja ili se sve do sada prihvaćene činjenice
7
nakon svega temelje na neistini. Postoji mogućnost da pravi dom Apolona nije bio u Delfiju, već u tom drevnom centru Zemlje o kojem Platon govori, za kojeg kaţe: "Apolonov pravi dom je meĎu Hiperborejancima, u zemlji vječnog ţivota o kojoj mitologija priča o dva goluba koji lete sa suprotnih strana i susreću se u tom prekrasnom mjestu, domu Apolonovom. I zaista, prema Hekateusu, Leto, majka Apolonova, roĎena je na otoku u Arktičkom oceanu daleko iza Sjevernog vjetra." Nije moja namjera da pobudim raspravu o porijeklu boţanstava ili kozmogonije svijeta. Moja jednostavna duţnost je da prosvijetlim svijet što se tiče do sada nepoznatih dijelova svemira, kako je vidio i opisao stari Norveţanin Olaf Jansen. Interes za istraţivanje Sjevera je meĎunarodni. Devet zemalja je doprinijelo opasnim i pogibeljnim radom pokušavajući riješiti jedinu zemljinu kozmološku misteriju. Postoji izreka stara kao breţuljci koja kaţe Istina je stranija od fantazije i u najzapanjujućem stilu ta se teza ušuljala u moj dom unutar zadnja dva tjedna. Bilo je tek dva sata ujutro kada sam probuĎen iz bezbriţnog sna silovitim zvonjenjem zvonca na mojim ulaznim vratima. Nepravovremen uznemirivač mi je objasnio da je glasnik koji nosi poruku iškrabanu skoro do točke nečitljivosti od strane Norveţanina čije je ime Olaf Jansen. Nakon dosta dešifriranja odgonetnuo sam rukopis u kojem je pisalo: "Smrtno sam bolestan. DoĎi." Poziv je bio imperativan i nisam trenutka gubio kako bi se spremio da mu udovoljim. Moţda bi ovdje trebao i pojasniti da je Olaf Jansen, čovjek koji je nedavno proslavio svoj 95. roĎendan, zadnjih šest godina proveo ţiveći sam u skromnoj kolibici pokraj Greendale way-a, blizu poslovnog područja Los Angelesa u Kaliforniji. Bilo je to nešto prije manje od dvije godine kada sam šetajući jedno poslijepodne obratio pozornost na dom Olafa Jansena i njegovo okruţenje, spram njenog vlasnoposjednika za kojeg sam kasn-
8
ije saznao da vjeruje u drevno štovanje Odina i Tora. Postojala je njeţnost u licu i prijazni izraz u ţivahno sivim očima toga čovjeka koji je proţivio više od devet banki i usto osjećaj samoće usamljenosti što mi je privuklo simpatije. Lagano sa rukama sklopljenih iza leĎa i pognut, hodao je naprijed i nazad kratkim i izmjerenim korakom toga dana kada smo se prvi put susreli. Teško mogu reći točno koji me je motiv potaknuo da zastanem i pridruţim mu se u razgovoru. Doimao se zadovoljan kada sam ga pohvalio zbog atraktivnosti njegove kolibice i dobro njegovanog cvijeća i biljki penjačica koje su rasle u mnoštvu uz njegove prozore, krova i široke verande. Uskoro sam otkrio da moj novi poznanik nije bio obična osoba, već dubokouman i učen do izvanrednog stupnja; čovjek koji je u kasnim godinama svog dugog ţivota duboko zarinuo u knjige te ojačao u moći meditacijske tišine. Ohrabrio sam ga na razgovor i uskoro saznao kako boravi u Kaliforniji tek šest ili sedam godina, a proveo je šest godina u jednoj od srednje istočnih drţava. Prije toga je bio ribar na obalama Norveške, na području Lofotskih otoka otkuda je putovao daleko na sjever do Spitzbergena ili čak Zemlje Franje Josipa. Kada sam počeo odlaziti, doimao se nevoljko što sam morao otići te me zamolio da navratim opet. Iako u to vrijeme nisam razmišljao, sad se sjećam da je neobično napomenuo: "Ti ćeš doći opet? Da, doći ćeš jednog dana opet. Siguran sam da hoćeš. I pokazat ću ti svoju knjiţicu i reći ti mnoge stvari za koje nisi ni sanjao, stvari toliko čudesne da mi vjerojatno nećeš povjerovati." Sa smiješkom sam ga uvjerio da ne samo da ću doći opet već ću biti i spreman da mu povjerujem. Što god da on odluči da mi kaţe o svojim putovanjima i pustolovinama. U danima koji su uslijedili pobliţe sam se upoznao sa Olaf Jansenom i malo po malo, pričao mi je svoju priču, toliko divnu i čudesnu da prkosi razumu i vjerovanju. Stari Norveţanin uvijek se izraţavao sa toliko ozbiljnosti i iskrenosti da sam postao očaran njego-
9
vom čudnom pripoviješću. Te noći je stigao poziv glasnika i unutar jednog sata našao sam se u kolibici Olafa Jansena. Bio je vrlo nestrpljiv nakon dugog čekanja, iako sam odmah stigao do njegovog kreveta nakon što sam bio pozvan. Moram se napregnuti, uzviknuo je dok je drţao moju ruku za dobrodošlicu. Imam toliko toga da ti ispričam što ne znaš i vjerovati ću samo tebi. "Posve shvaćam", nastavio je ţurno, "da neću proţivjeti noć. Došlo je vrijeme da se pridruţim svojim očevima u velikom snu." Namjestio sam jastuke da mu bude što udobnije i dao mu do znanja da ću mu rado biti od koristi na bilo koji način, jer počeo sam shvaćati ozbiljnost njegovog stanja. Kasni sati, mirnoća okruţenja, tajnoviti osjećaj zbog toga što sam s umirućim čovjekom zajedno sa njegovom čudnovatom pričom sve je to dovelo do toga da moje srce brţe i glasno kuca, i osjećaja kojeg ne mogu opisati. Dakako, mnogo puta je te noći kraj norveţaninove postelje i mnogo puta do tada uzbuĎenje i dojam osvojilo moj duh. Nisam se doimao samo da vjerujem u to, već sam ustvari vidio stranu zemlju, strane ljude i čudan svijet o kojem mi je ispričao i čuo moćno zborno pjevanje tisuće ţivahnih glasova. Više od dva sata doimao se obdaren skoro nadljudskom snagom, govoreći snaţno te iz svakog pogleda razumno. Naposljetku mi je predao u ruke odreĎene podatke, crteţe i narisane karte. "Ovo", rekao je, "Ostavljam u tvojim rukama. Ako mi moţeš obećati da ćeš ih podijeliti sa svijetom, umrijet ću sretan, jer ţudim da ljudi saznaju istinu jer bi tada sve misterije vezane uz Sjevernu zemlju bile objašnjene. Nema šanse da ti propatiš istu sudbinu kao ja. Tebe neće staviti u okove ili te smjestiti u ludnicu, jer ne pričaš o vlastitoj priči, već o mojoj, a ja ću zahvaljujući bogovima Odinu i Toru biti u svome grobu i daleko od dosega nevjernika koji bi me progonili." Bez pomisli na rezultat svega toga, obećanje je odrţano te je na-
10
vijestilo mnoge neispavane noći ot kada sam se prihvatio te obveze. Dao sam mu riječ da ću vjerno izvršiti njegovu ţelju sa samrti. Kako se Sunce uzdizalo iznad vrhova San Jacinta, daleko na istoku, duh Olafa Jansena, moreplovca, istraţivača i štovatelja Odina i Tora, čovjeka čija su putovanja i iskustva neusporediva u svjetskoj povijesti, je iščeznuo, a ja ostao sam s mrtvacem. A sada nakon što sam posljednji put odao počast ovom neobičnom čovjeku s Lofotskih otoka - hrabrom istraţivaču zamrznutih područja koji je u svojoj dubokoj starosti pronašao utočište spokojnog mira u osunčanoj Kaliforniji - uhvatiti ću se posla da njegovu priču objavim u javnost. Ali prije svega, dopustite mi jedno ili dva razmatranja: generacija slijedi generaciju, a tradicije tajanstvene prošlosti prenose se s oca na sina, meĎutim iz nekog čudnog razloga zanimanje za nepoznate krajeve okovanih ledom ne popušta kako godine prolaze, čak ni u umu laika. Svakom budućom generacijom nemiran poriv rasplamsuje srca kako bi pronašli skrivenu tvrĎavu Arktika, krug tišine, zemlju ledenjaka hladnih voda i vjetrova koji su začuĎujuće topli. Povećani interes odrazio se na goleme ledene brjegove, a čudesne špekulacije su iznesene o centru Zemljine gravitacije, kolijevci morskih tokova, gdje se raĎaju kitovi, gdje se magnetska igla trese, gdje Aurora Borealis osvjetljava noć i prema kojem se hrabre i neustrašive duše svake generacije usude zaploviti i istraţiti, prkoseći opasnostima najudaljenijeg Sjevera. Jedan od vještijih radova proteklih godina je "PronaĎeni Raj ili kolijevka ljudske rase kraj Sjevernog pola" od Williama F. Warrena. U svojem paţljivo pripremljenom djelu, gospodin Warren je gotovo udario nogom o istinu, ali promašio naoko za dlaku ako se pokaţe da je otkrivenje starog Norveţanina istinito. Dr. Orville Livingston Leech, znanstvenik, u nedavnom članku piše: "Mogućnost postojanja zemlje unutar našeg planeta prvi put mi je privukla paţnju kada sam pokupio druzu na obalama Velikih
11
jezera. Druza je sferična i izgleda kao čvrst kamen, meĎutim kada se razbije, otkrivamo da je šuplja i okruţena kristalima. Zemlja je samo veći oblik druze, a zakon fizike koji je stvorio šuplju druzu nesumnjivo je u istom stilu stvorio i planet Zemlju." Predstavljajući temu ove nevjerojatne čudesne priče Olafa Jansena nadopunjenu rukopisima, mapama i crteţima povjerenima meni, u sljedećim citatima se moţe pronaći prikladan uvod za ovu priču: "U početku Bog stvori Raj i Zemlju, a Zemlja bijaše bez oblika i praznine" i "Bog stvori čovjeka na svoju sliku". Stoga čak i u graĎenju čovjek se ponaša slično Bogu, jer on je i napravljen na sliku Boga. Čovjek gradi kući za sebe i svoju obitelj. Trjemovi i verande su izvana i oni su sekundarni. Kuća je graĎena zbog udobnosti iznutra. Olaf Jansen iznosi zapanjujuću objavu putem mene, poniznog posrednika, kako je po uhodanom običaju Bog stvorio Zemlju radi "unutrašnjosti" - kako bi se reklo, zbog njenih krajeva, mora, rijeka, planina šuma i dolina i drugih unutarnjih razloga. Dok je vanjska površina Zemlje jedva veranda, trijem gdje stvari rastu oskudno u usporedbi sa unutrašnjosti, poput lišajeva na gorju prianjajući se radi surovog preţivljavanja. Uzmite jaje i sa svake strane napravite rupu debljine olovke. Izbacite njen sadrţaj i dobiti ćete savršen primjer Zemlje Olafa Jansena. Udaljenost izmeĎu vanjske i unutarnje površine Zemlje je po njemu oko 500 kilometara. Centar gravitacije ne nalazi se u središtu Zemlje, već u središtu kore, stoga ukoliko je debljina Zemljine kore oko 500 kilometara, onda je centar gravitacije 250 kilometara udaljen od površine Zemlje. U svojim brodskim dnevnicima arktički istraţivači govore o inklinacijama magnetske igle na kompasu dok brod plovi najsjevernijim znanim područjima. U stvarnosti, oni su na krivini; na rubu kore, gdje je gravitacija geometrijski povećana i dok se magnetski tok naoko uzdiţe prema svemiru, u korist fantomske teze o Sjever-
12
13
nom polu taj isti magnetski tok se natrag spušta i nastavlja svoj smjer uz unutarnju stranu Zemljine kore. U dodatku svojeg spisa, kapetan Sabine prilaţe račun eksperimenta kako bi odredio ubrzanje njihala na različitim zemljopisnim širinama. To je rezultiralo zajedničkim radom Pearya i Sabinea. On tvrdi: "Slučajno otkriće kako se frekvencija njihala povećava kada se premjesti iz Pariza na mjesto sa suprotne strane ekvatora u odnosu na Pariz, predstavlja prvi korak našem dosadašnjem saznanju da su polarne osovine zemaljske kugle manje od ekvatorijalnih; da se gravitacijska sila na površini Zemlje progresivno povećava idući od ekvatora prema polovima." Prema Olafu Jansenu u početku se ovaj naš stari svijet isključivo stvarao radi njegove unutrašnjosti gdje su smještene četiri velike rijeke - Eufrat, Pizon, Gihon i Hidekel. Ta ista imena rijeka kada se pridodaju tekućicama na vanjskoj površini nije ništa drugo negoli čista tradicija iz davnina izvan dosega kolektivnog sjećanja ljudi. Na vrhu visoke planine, blizu izvora tih četiriju rijeka, Olaf Jansen tvrdi da je pronašao dugo izgubljeni "Rajski vrt" – istinski pupak Zemlje, i da je proveo više od dvije godine u proučavanju i izviĎanju te čudesne unutrašnje Zemlje u raskoši veličanstvenog biljnog ţivota i obilju divovskih ţivotinja; zemlja u kojoj ţivotni vijek ljudi traje stoljećima kao i kod Metuzalemskog reda i drugih biblijskih likova; regija u kojoj jednu četvrtinu unutarnje površine zauzima voda, a tri četvrtine kopno; gdje se nalaze veliki oceani i mnoge rijeke i jezera; gdje su načini prijevoza toliko daleko ispred naših kao što smo mi ispred naseljenika "najmračnije Afrike" po tom pitanju. Udaljenost od jedne točke unutarnje površine do točke na suprotnoj strani iznosi tisuću kilometara manje od Zemljinog promjera. U centru tog beskrajnog vakuuma nalazi se prijestolje elektriciteta - gigantska kugla prigušenog crvenog plamena - ne zapanjujuće briljantna, već okruţena bijelim, blagim, svjetlećim oblakom daju-
14
ći jednoliku toplinu drţeći se u centru tog unutrašnjeg prostora nepromjenjivim zakonom gravitacije. Taj električni oblak poznat je ljudima s unutarnje površine kao boravište "Zamagljujućeg Boga". Oni vjeruju kako je to prijestolje "Najuzvišenijeg". Olaf Jansen me podsjetio kako smo svi u školske dane bili upoznati s demonstracijom centrifugalnog gibanja koje jasno dokazuje da kad bi Zemlja bila ispunjeno čvrsto tijelo, brzina njezinog kruţgibanja u odnosu na njene osi bi je raznijela na tisuću dijelova. Stari Norveţanin takoĎer je stajao iza toga da svake godine iz najsjevernijih krajeva otoka Spitzbergena i Zemlje Franje Josipa jato gusaka leti prema još sjevernijim krajevima, točno kako su moreplovci i istraţivači zabiljeţili u svojim brodskim dnevnicima. Nijedan znanstvenik nije bio dovoljno smion da pokuša objasniti, barem radi svojeg zadovoljstva, prema kojim krajevima ove divlje ptice vuče njihov suptilni instinkt. Kakogod, Olaf Jansen nam je dao najrazumnije objašnjenje. Prisutnost otvora u moru u Sjevernoj zemlji takoĎer je objašnjena. Olaf Jansen tvrdi da sjeverni otvor, okno ili rupa, ima promjer od oko 2200 kilometara. S obzirom na to, pročitajmo što je istraţivač Nansen napisao na 288 str. svoje knjige: "Nikada nisam imao izvanredniju plovidbu. Nepomično prema sjeveru sa pogodnim vjetrom, brzo koliko god su nas struja i brod mogli nositi, milja za miljom otvorenog mora, stalno bdijenje kroz te nepoznate krajeve sve čistije i čistije od leda da bi čovjek na to mogao reći: "Koliko će ovo još dugo trajati?" Oči su cijelo vrijeme usmjerene prema sjeveru. Korača prema budućnosti. Ali tamo je uvijek isto mračno nebo što znači otvoreoeno more." TakoĎer, u engleskoj reviji "Norwood" u svom izdanju iz 10. svibnja 1884. piše: "Mi ne prihvaćamo da je led sve do Sjevernog pola - jednom kada ste unutar velike ledene prepreke, novi svijet se otvara istraživaču; klima je poput ove u Engleskoj, a nadalje umjere-
15
na kao na grčkim otocima." Neke od rijeka "unutra", tvrdi Olaf Jansen, veće su od naše Mississippi i Amazone zajedno, u smislu volumena vode koju nose; i uistinu, njihova je veličanstvenost više odreĎena širinom i dubinom nego duljinom, a na ušću tih moćnih rijeka - koje plove prema sjeveru i jugu uzduţ unutarnje Zemljine površine - pronaĎeni su golemi ledeni brjegovi, neki od njih 25 do 30 kilometara široki i 60 do 150 kilometara dugački. Nije li čudno što nikada nije viĎena santa leda u Arktičkom ili Antarktičkom moru koja nije sadrţana od pitke vode? Moderni znanstvenici tvrde da hlaĎenje uklanja sol, meĎutim Olaf Jansen tvrdi suprotno. Antički hindu, japanski i kineski rukopisi, kao i hijeroglifi izumrlih civilizacija sjeverno-američkog kontinenta govore o običaju štovanja Sunca, i moguće je, u zapanjujućem prosvjetljenju otkrivenja Olafa Jansena, da su ljudi unutarnje Zemlje – omamljeni bljeskovima Sunca koji dolaze iznad unutarnje zemljine površine bilo preko sjevernog ili juţnog otvora - postali nezadovoljni "Zamagljenim Bogom", velikim stupom ili majkom oblaka elektriciteta i zamoreni konstantno blagom i ugodnom atmosferom te praćeni bistrim svjetlom, konačno stigli iza zaleĎenog pojasa i raštrkali se po vanjskoj površini Zemlje, do Azije, Europe, Sjeverne Amerike, a kasnije do Afrike, Australije i Juţne Amerike. Sljedeći navod je značajan: "Slijedi da čovjek koji odlazi iz materinje zemlje je neodreĎen, ali čiji broj razmatranja indicira kako je bio na Sjeveru, i kako se selio različitim pravcima; to jest, njegova migracija je konstantno bila sa sjevera na jug." - M. le Marquis G. de Saporta, u Popularnoj znanosti, listopad, 1883. str.753. Vaţna je činjenica da kako prilazimo ekvatoru, status ljudskog roda se sniţava. A Patagonci Juţne Amerike su vjerojatno jedini AboriĎini iz ekvatorskih područja koji su stigli preko otvora obično označenog kao Juţni pol, te su ih nazivali divovskom rasom.
16
Olaf Jansen ističe da je u početku svijet stvorio veliki arhitekt svemira tako da čovjek moţe prebivati na njenoj unutarnjoj površini koja je oduvijek bila stanište "izabranih". Oni koji su odvezeni iz Rajskog vrta ponijeli su sa sobom svoju tradicionalnu povijest. Povijest unutarnjih ljudi sadrţi priču koja podsjeća na priču o Noi i arci. Taj čovjek je otplovio kao i Kolumbo iz odreĎene luke u potragu za nepoznatom zemljom na dalekom sjeveru za koju je čuo, noseći sa sobom svu vrstu stoke i divljih ptica, meĎutim nikada više nisu čuli za njega. Na sjevernim granicama Aljaske i češće na sibirskoj obali pronalazi se gomila kostiju, meĎu njima kljove od bjelokosti, u takvim velikim količinama da se pomišlja kako su tamo drevna groblja. Prema bilješkama Olafa Jansena te kosti potječu od brojnog i raznovrsnog ţivotinjskog svijeta koji vrvi na poljima, šumama i obalama mnogih rijeka unutarnjeg svijeta. Uhvaćene su u oceanskim strujama ili nošeni na santama leda te se nakupile poput debla na sibirskoj obali. Ovo se odvija već vjekovima i otuda te misteriozne gomile kostiju. Na tu temu William F. Warren u svojoj knjizi na stranicama 297 i 298 piše: "Arktičke litice govore divnije o izgubljenoj Atlantidi nego Platon. Okamenjeni bjelokosni pokrovi nadmašuje sve slično što postoji u svijetu. Oni su najmanje od vremena Plinija pod stalnom eksploatacijom i još uvijek su glavno sjedište zaliha. Ostaci mamuta postoje u takvom obilju, da kao što Gratacap kaţe 'sjeverni otoci Sibira izgledaju kao da su izgraĎeni od nagomilanih kostiju'. Drugi znanstveni pisac, govoreći o Novosibirskim otocima sjeverno od ušća rijeke Lene, koristi ovaj rječnik: 'Velike količine bjelokosti iskapaju se iz zemlje svake godine. Dakako, za neke otoke se smatra da su ništa drugo nego li akumulacija isplavljenog drva i smrznutih tijela mamuta i drugih pretpotopnih ţivotinja.' Iz ovoga moţemo zaključiti da od vremena otkada je Rusija zauzela Sibir, skupljene su korisne kljove od više od dvadeset tisuća mam-
17
uta." Ali sada, krenimo na priču Olafa Jansena. Prikazati ću je u detalje kao što ju je i zabiljeţio u svojem rukopisu i istkati je u pripovijest, kao što je on sloţio svoj rukopis sa citatima nedavnih radova o istraţivanju Arktika, pokazujući kako je stari Norveţanin paţljivo usporeĎivao vlastita iskustva sa iskustvima drugih putnika zaleĎenog Sjevera. Ovako je zapisao sljedbenik Odina i Tora.
18
II. poglavlje Priča Olafa Jansena
M
oje ime je Olaf Jansen. Ja sam Norveţanin, iako sam roĎen u malom ruskom pomorskom gradiću Uleaborgu na istočnoj obali Botničkog zaljeva, sjevernog tjesnaca Baltičkog mora. Moji roditelji su bili na ribarskoj plovidbi po Botničkom zaljevu pa su se smjestili u tom ruskom gradiću Uleaborgu za vrijeme mog roĎenja, 27.10.1811. Moj otac Jens Jansen je roĎen u Rodwigu na skandinavskoj obali blizu Lofotskih otoka, ali nakon što se oţenio pronašao je dom u Stockholmu, jer je tamo bila smještena rodbina moje majke. Sa sedam godina sam počeo odlaziti sa svojim ocem na ribarenja duţ skandinavske obale. U ranoj sam dobi počeo pokazivati interes prema knjigama, a u dobi od devet godina upisan sam u jednu privatnu školu u Stockholmu u kojoj sam bio do svoje četrnaeste godine. Nakon toga uobičajeno sam išao sa ocem na svako njegovo ribarsko putovanje. Moj otac je bio 187 cm visok i teţio je preko sto kilograma, tipičan Norveţanin najkršnije graĎe i kadar biti toliko izdrţljiv, više od bilo kojeg čovjeka za kojeg znam. Posjeduje njeţnost ţene na neki način, iako se njegova odlučnost i snaga volje ne mogu ni opisati. Njegova volja nikada nije priznavala poraz. Imao sam devetnaest godina kada smo započeli nešto što će se pokazati kao naše zadnje ribarsko putovanje, koje će rezultirati čudesnom pričom koja će biti otkrivena svijetu - ali ne dok ne završim svoje putovanje na ovom svijetu. Ne usuĎujem se da činjenice koje znam budu objavljene dok sam ţiv, zbog bojazni ili daljnjeg poniţavanja, ograničavanja i paće-
19
nja. Kao prvo, ja sam stavljen pod okove od strane kapetana kitolovca koji me je spasio iz nijednog drugog razloga nego što sam rekao istinu o čudesnim otkrićima mojeg oca i mene. MeĎutim, to je bilo daleko od završetka mojih patnji. Nakon četiri godine i osam mjeseci odsutnosti pojavio sam se u Stockholmu, da bi saznao kako mi je majka umrla godinu dana ranije, a posjed mojih roditelja pripao majčinoj rodbini, ipak, odjednom sam sve to prebolio. Sve bi moţda bilo u redu da sam izbrisao iz pamćenja priču o našoj avanturi i groznoj smrti mojeg oca. Konačno sam priču ispričao u detalje mojem ujaku, Gustafu Osterlindu, čovjeku zavidne imovine, i nagovorio ga da mi omogući ekspediciju kako bi izveo drugo putovanje u tu nepoznatu zemlju. U početku sam mislio da podupire moj projekt. Doimao se zainteresirano te me je pozvao da krenem prije odreĎenih duţnosnika kojima je objasnio, kao ja njemu, priču o našim putovanjima i otkrićima. Zamislite moju razočaranost i šok kada su bez donesenog zaključka o mojoj priči, potpisani dokumenti od strane mojeg ujaka, a ja se bez upozorenja našao uhićen te poţurno smješten u kobno i strašno zatočeništvo ludnice gdje sam zadrţan dvadesetosam godina - dugih, mučnih, uţasnih godina patnje! Nikada nisam odustajao braniti svoj zdravi razum i protestirati protiv nepravde mojeg zatočeništva. Konačno, 7.listopada 1862g., pušten sam na slobodu. Moj ujak je bio mrtav, a prijatelji iz moje mladosti sada su bili stranci. Naravno, čovjek iznad pedesetih godina čija je jedina poznata prošlost ona u košulji luĎaka, nema prijatelja. Nisam znao što da radim za ţivot, samo sam se instinktivno okrenuo prema luci gdje su se u velikom broju okupile ribarske brodice, a u roku od tjedan našao sam se ploveći s ribarom imena Yan Hansen koji je krenuo na dugačko ribarenje Lofotskim otocima. Tamo su se moje ranije godine iskustva pokazale velikom prednošću, pogotovo u omogućavanju da budem koristan. To je bio tek
20
21
početak ostalih putovanja, a skromnom štednjom za nekoliko godina sam si nabavio vlastitu ribarsku brodicu. Otada sam dvadesetsedam godina pratio more kao ribar, pet godina radeći za druge i najmanje dvadesetdvije godine za samog sebe. Tijekom svih tih godina marljivo sam proučavao knjige uz naporno obavljanje svojeg posla, ali i dobro pazio da nikome ne spomenem priču o otkrićima koje smo otac i ja doţivjeli. Čak i u ove kasne dane znao bi imati bojazan da ne bi netko slučajno vidio ili saznao za stvari koje pišem, za bilješke i mape koje čuvam. Kada mojim danima na Zemlji doĎe kraj, ostaviti ću mape i bilješke koje će prosvijetliti i nadam se, koristiti čovječanstvu. Sjećanje na moje dugo zatočeništvo sa manijacima i sve strašne tjeskobe i patnje je još presvjeţe da bi poduzimao neke rizične korake. 1889g. sam prodao svoje ribarske brodiće i saznao kako sam sakupio dovoljno novaca kako bi mogao ţivjeti na miru. Tada sam otišao u Ameriku. Blizu dvanaest godina moj je dom bio u Illinoisu, blizu Batavije gdje sam skupio većinu knjiga moje sadašnje biblioteke, premda sam mnoga izabrana djela donio iz Stockholma. Poslije sam odselio u Los Angeles gdje sam stigao dana 4. oţujka 1901, dan kojeg se dobro sjećam, jer je to bio drugi inauguracijski dan predsjednika Mckinleya.Tamo sam kupio skromnu kućicu i uredio je kao svoje prebivalište zaštićeno biljkama penjačicama i smokvinim stablima i sa svojim bilješkama unutra kako bi mogao izraditi mape i crteţe nove zemlje koju smo otkrili i napisati u detalje priču od vremena kada smo otac i ja napustili Stockholm sve do tragičnog dogaĎaja u Antarktičkom oceanu koji nas je razdvojio. Dobro se sjećam kada smo krenuli iz Stockholma sa šalupom trećeg dana mjeseca travnja 1829 godine i otplovili prema jugu ostavljajući otok Gothland s lijeve i otok Oeland s desne strane. Nekoliko dana poslije uspjeli smo zaobići Sandhommar i provući se kroz tjesnac koji razdvaja Dansku od skandinavske obale. Na vrije-
22
me smo došli u grad Christiansen gdje smo se odmorili dva dana te zatim krenuli oko skandinavske obale prema zapadu putujući za Lofotske otoke. Otac je bio dobrog raspoloţenja zbog odlične naplate našeg zadnjeg lova kada smo trgovali u Stockholmu, umjesto prodavajući u jednim od pomorskih gradova na skandinavskoj obali. Posebno je bio za zadovoljan prodajom nešto bjelokosnih kljova koje je pronašao na zapadnoj obali Zemlje Franje Josipa tijekom jednog od njegovih putovanja sjeverom protekle godine. Izrazio je nadu da bi ovaj put mogli imati dovoljno sreće da napunimo našu malu ribarsku jedrilicu sa bjelokošću, umjesto bakalarom, haringom, skušom i lososom. Stali smo u Hammerfestu, na 71˚40" zemljopisne širine radi nekoliko dana odmora. Zadrţali smo se tjedan dana opskrbljujući se dodatnim zalihama hrane i bačvama pitke vode, a onda otplovili prema Spitzbergenu. Prvih dana smo imali otvoreno more i pogodan vjetar, a onda smo primijetili puno leda i mnogo santi leda. Plovilo mnogo veće od naše male ribarske jedrilice nikako ne bi moglo pronaći put meĎu tim labirintom ledenjaka ili se provući kroz jedva otvorene prolaze. Te goleme sante leda predstavljaju beskrajan slijed kristalnih palači, masivnih katedrala i fantastičnih brdskih lanaca, sablasnih te kao nekakvi straţari, nepokolebljivih poput nekih visokih litica stojeći mirno poput sfinge odupirući se nemirnim valovima srditog mora. Nakon što smo više puta umaknuli za dlaku, stigli smo u Spitzbergen 23.lipnja i usidrili se u zaljevu Wijade na kratko vrijeme gdje smo imali vrlo uspješan ulov. Nato smo podigli sidro i prejedrili tjesnac Hinlopen i plovili uz sjeverno-istočnu obalu. Pamtiti će se kako je Andre krenuo na svoje fatalno putovanje balonom sa sjeverno-zapadne obale Spitzbergena. Snaţan je vjetar stigao sa sjeverozapada na što je otac prozborio da bolje iskoristimo tu prednost i pokušamo dosegnuti do Zemlje
23
Franje Josipa, gdje je godinu dana prije slučajno pronašao bjelokosne kljove za koje je dobio tako dobru cijenu u Stockholmu. Nikad prije ili poslije nisam vidio toliko puno morskih ptica; bile su u tolikom broju da su prekrile stijene na obali i zamračili nebo. Nekoliko dana smo plovili duţ stjenovite obale Zemlje Franje Josipa. Konačno je stigao pogodan vjetar omogućujući nam da prijeĎemo zapadnu obalu, a nakon jednodnevne plovidbe stigli smo do jedne prekrasne uvale. Teško bi itko povjerovao da je to bila sjeverna zemlja. Mjesto je bilo zeleno sa rastućom vegetacijom. Iako područje nije obuhvaćalo više od jednog ili dva jutara, zrak je bio topao i spokojan. Čini se da se na tom mjestu najsnaţnije osjeća utjecaj Golfske struje. Sir John Barrow, Bart., F.R.S., u svom radu naziva “Putovanja, otkrića i istraživanje unutar arktičke regije" na str.57 piše: "Gosp. Beechey nas upućuje na ono što je često pronaĎeno ili primijećeno - blage temperature na zapadnoj obali Spitbergena, gdje je osjećaj hladnoće mali ili nikakav, premda termometar pokazuje nekoliko stupnjeva iznad ništice. Blistavi i živosni efekt vedrog dana kada sunce sja iz vedrog neba, čije je plavetnilo toliko intenzivno da se ne može usporediti ni sa dičenim talijanskim nebom." Na istočnoj su se obali nalazili nebrojeni ledenjaci, ipak, mi smo bili tu na otvorenom moru. Daleko sa naše zapadne strane prostirale su se gusto nabijene sante leda, a još zapadnije led se doimao kao brdski lanac. Ispred nas, ravno prema sjeveru, prostiralo se otvoreno more. Kapetan Caine na str. 299 navodeći se na Mortonov dnevnik, kaže: "Koliko se meni čini, otvoreni prolazi su bili 25 ili više kilometara široki, katkada sa zdrobljenim ledom koji ih je razdvajao. Ipak,sve je to bio mali led i mislim da ili pluta prema sjeveru na otvoreno more ili se otapa, jer ga nisam mogao vidjeti dalje na sjeveru. Otac mi je bio odani štovatelj Odina i Tora i često mi govorio da
24
25
su oni bili bogovi koji su stigli s područja daleko iza Sjevernog vjetra. Objasnio mi je da je postojalo tradicionalno vjerovanje kako još uvijek skroz na sjeveru postoji zemlja ljepša od bilo koje koju je smrtnik ikada vidio i da je naseljena "izabranima". Sljedeće nalazimo u "Njemačkoj mitologiji", str. 778 iz pera Jakoba Grimma: "Tada su sinovi Bora izgradili u središtu svemira grad zvan Asgard, gdje stanuju bogovi i njihovo srodstvo, a iz tog borav šta stvaraju toliko puno čudesnih stvari, kako na Zemlji tako i na nebesima iznad nje. U tom gradu nalazi se mjesto Hlidskjalf, a kada Odin tamo sjedne na svoje uzvišeno prijestolje, vidi cijeli svijet i razaznaje sve što ljudi rade." Moja mlaĎahna imaginacija pobudila se zanosom i vjerskim ţarom mojeg oca, pa sam uskliknuo: "Zašto ne otploviti u tu boţanstvenu zemlju? Nebo je vedro, vjetar pogodan, a more čisto." Čak i sada mogu jasno vidjeti izraz zadovoljne iznenaĎenosti na njegovom licu kad se okrenuo prema meni i pitao: "Sine moj, zar si voljan ići sa mnom i istraţivati - ići dalje nego što se čovjek ikada usudio? Odgovorio sam potvrdno. "Dobro onda", odgovorio je. "Neka nas bog Odin štiti!" i brzo namještajući jedro, ulaštio je naš kompas, usmjerio pramac ravno prema sjeveru u smjeru otvorenog prolaza i naše putovanje je započelo. Hall piše na str. 288: "Na dan 23. siječnja dva Eskima u društvu dva moreplovca krenuli su na Rt Lupton. Izvijestili su o otvorenom moru koje se pružalo koliko god je oko moglo doseći." Sunce je bilo nisko na horizontu, kao da je još rano ljeto. Doista, imali smo još skoro četiri mjeseca ispred nas prije nego se smrznute noći opet vrate. Naša mala ribarska šalupa jurnula je naprijed kao da je poţudila za avanturom. Unutar 36 sati bili smo izvan vidika najviše obalne točke Zemlje Franje Josipa. Čini se da smo bili pod snaţnom morskom strujom ploveći sjeverno od sjeveroistoka. Daleko desno i li-
26
jevo od nas nalazile su se sante leda, ali naša mala šalupa se izgurala u tjesnac, prošla kroz prolaze i van u otvoreno more – prolaze toliko uske na nekim mjestima da se nikada ne bi provukli da nam je brodica bila malo veća. Trećeg dana smo stigli na otok. Njegova obala bila je naplavljena morem. Moj otac je odlučio pristati i istraţiti ga na jedan dan. Ova mlada zemlja bila je lišena stabla, ipak, našli smo veliki skup isplavljenog drva uz sjevernu obalu. Neka su debla bila trinaest metara dugačka i promjera od šezdeset centimetara. Greely nam govori u prvom djelu, str.100: "Connel i Frederik su pronašli dugačko crnogorično stablo na plaži, točno iznad najviše razine na kojoj more dodiruje kopno. Bilo je skoro sedamdeset centimetara u obujmu, nekih devet metara dugačko i očigledno tamo bilo nošeno strujom nekoliko godina. Dio njega odsječeno je radi ogrjeva i po prvi puta na tom području, živahna, radosna logorska vatra pružala je čovjeku okrjepu." Nakon jednog dana istraţivanja obale otoka, podigli smo sidro i okrenuli pramac prema sjeveru u otvorenom moru. Dr. Kane piše na str. 379 svojeg rada: "Ne mogu zamisliti što se dogaĎa s ledom. Jaka struja je usmjerena konstantno prema sjeveru; meĎutim s visine od 150 metara vidio sam samo uski pojas leda s velikim površinama slobodne vode koje su se prostirale 15 do 25 kilometara izmeĎu njih. Stoga mora ploviti prema otvorenom prostoru na sjeveru ili se otopiti." Sjećam se da oboje nismo kušali hranu skoro trinaest sati. Moţda je to bilo od uzbuĎenja zbog našeg čudesnog putovanja u vodama dalekog sjevera, u kojima nitko još nije kročio, kako tvrdi moj otac. Ţivahno promišljanje potisnulo je zahtjeve fizičkih potreba. Umjesto da je hladnoća bila intenzivna kako smo i očekivali, bilo je stvarno toplije i mnogo ugodnije nego što je znalo biti u Hammerfestu na sjevernoj obali Norveške prije nekih šest tjedana. Drugo putovanje kapetana Pearya u vezi je sa ostalim okolnostima koje mogu poslužiti u potvrĎivanju nagaĎanja kako
27
postoji otvoreno more, osloboĎeno od leda blizu Sjevernog pola ili na njemu. "2. studenog" kaže Peary, "vjetar je ojačao u buru sa sjevera na zapad, snizujući živin stupac na termometru za pet stupnjeva, dok je naprotiv, pojačanje vjetra na otoku Melville obično popraćeno istovremenim povišenjem temperature. Nije li to možda," pita se on,"uvjetovano vjetrom koji puše iznad mora u kraj otkuda vjetrovi stižu? I težiti potvrditi mišljenje da blizu ili na Sjevernom polu postoji otvoreno more." Oboje samo otvoreno priznali kako smo jako gladni, pa sam smjesta spremio izobilan obrok iz naše dobro opskrbljene smočnice. Kada smo se s apetitom nauţivali u obroku, ocu sam rekao, mislim da ću zaspati, jer sam se počeo osjećati veoma pospano. "Dobro onda", odgovorio mi je, "ja ću čuvati straţu". Nemam ideje koliko dugo sam spavao, samo znam da sam grubo probuĎen groznim komešanjem jedrilice. Na moje iznenaĎenje vidio sam oca kako bezbriţno spava. Snaţno sam mu uzviknuo, a on se ustajući brzo pridignuo na noge. Stvarno, da se nije odmah uhvatio za ogradu, sigurno bi bio odbačen u nemirne valove. Silna snjeţna oluja je počela bjesniti. Vjetar je bio direktno na krmi, tjerajući našu šalupu zastrašujućom brzinom i cijelo vrijeme prijetio da nas prevrne. Nismo imali puno vremena, jedro je moraalo biti smjesta spušteno. Naš brod se grčevito previjao. Znali smo da se nekoliko santi leda nalazi sa svake strane, ipak srećom se otvorio prolaz koji ravno vodi prema sjeveru. Ali da li će ostati tako? Ispred nas, opasujući horizont od lijeva do desno, nalazila se uparena magla ili sumaglica, crna kao egipatska noć na rubu mora i bijela poput oblaka na visinama koja se konačno izgubila iz vidika kada se stopila sa velikim pahuljicama snijega koji je počeo padati. Da li je prekrila podmuklu santu leda ili neku drugu skrivenu prepreku u koju bi se naša mala šalupa skršila, a nas poslala u vodeni grob, ili je to bio samo fenomen arktika – to nismo mogli odrediti.
28
Na str.283 svog djela, Hall piše: "S vrha Providence Berga vidjela se tamna magla na sjeveru, ukazujući na vodu. U 10 sati ujutro tri čovjeka (Kruger, Nidemann i Hobby) su krenuli do rta Lupton da doznaju, ukoliko je moguće, opseg slobodne vode. Na svom su povratku zabilježili nekoliko pristupačnih vodenih površina i mladi led - ne starijeg od jednog dana, tako tankog da se lako probijao bacanjem komadića leda." Ne znam kojim smo čudom izbjegli sudar do krajnjeg uništenja. Sjećam se kako je naše malo plovilo škripilo i pucalo, kao da se njeni spojevi lome. Njihalo se i teturalo kao da ju je zgrabila neka bijesna protustruja vrtloga. Srećom je naš kompas bio pričvršćen dugačkim vijcima za gredu. Većina naših zaliha se prevrnulo i odneseno je sa palube kabine, a da nismo poduzeli mjere opreza na samom početku tako što smo se čvrsto privezali za jarbol jedrilice, i mi bi takoĎer završili u divljem moru. Uz zaglušljivu buku bijesnih valova začuo sam očev glas. "Budi hrabar, sine moj", povikao je, "Odin je bog voda, pratioc hrabrih, i on je sa nama. Ne boj se." Meni se čini da ne postoji način da izbjegnemo strašnu smrt. Mala šalupa plovila je morem, snijeg je padao tako brzo da nas je zaslijepio, a valovi prodirali preko naše krme bezobzirnom srdţbom. U svakom smo se trenutku mogli slupati u neku santu leda. Strahovito uspinjanje odnijelo bi nas na same vrhove planinskih valova, a onda spustilo u dubine dola morskog vala kao da je naša šalupa neka krhka školjka. Gigantski valovi su nas poput pravih zidova ogradili uzduţ broda. Ta strahovito teška iskušenja sa svojim neopisivim hororima napetosti, agonije i straha, nastavila su se više od tri sata, a sve to vrijeme smo bili nošeni razjarenom brzinom prema naprijed. A onda, iznenada, kao da se iscrpio od pomahnitalog napora, vjetar je počeo gubiti svoj bijes i malo pomalo se umirivati. Napokon smo se našli u savršenom spokoju. Izmaglica je takoĎ-
29
30
er nestala, a ispred nas je leţao prolaz bez leda moţda 15 do 25 kilometara širok sa nekoliko santi leda skroz desno i arhipelagom manjih santi lijevo od nas. Pozorno sam promatrao svog oca, odlučan da ostanem tih dok ne progovori. Začas je odvezao uţe sa svog pojasa i bez da je izgovorio riječ počeo je raditi na pumpama, koje srećom nisu bile oštećene, kako bi rasteretio šalupu od vode koja se ukrcala tijekom ludila oluje. Podigao je jedro šalupe mirno kao da baca ribarsku mreţu i napomenuo kako smo spremni za povoljan vjetar kada stigne. Njegova hrabrost i upornost bili su zaista izvanredni. Saznali smo da nam je ostala jedna trećina zaliha, dok smo na našu potpunu obeshrabrenost otkrili kako su naše bačve s vodom ispale za vrijeme ljuljanja naše brodice. Dvije od naših bačvi s vodom nalazile su se u spremištu za teret, obje su bile prazne. Imali smo pristojne zalihe hrane, ali ne i pitku vodu. U trenutku sam shvatio nepodnošljivost naše situacije. Uskoro sam bio uhvaćen u ţeĎ. "To je uistinu neugodno", napomenuo je moj otac. "Kakogod, idemo osušiti našu smočenu odjeću, jer smo mokri do koţe. Vjeruj bogu Odinu, sine moj. Ne gubi nadu." Sunce je tuklo prema dolje u koso, kao da se nalazimo na niţim zemljopisnim širinama umjesto u dalekoj Sjevernoj zemlji. Kretalo se okolo, njena putanja, vazda vidljiva i svakim danom sve viša, često prekrivena, a ipak stalno proviruje preko oblaka poput nekog osornog oka sudbine, štiteći tajanstvenu Sjevernu zemlju i ljubomorno gledajući vragolije čovjeka. Desno od nas sunčeve zrake su krasile prizme ledenjaka, divan prizor. Njene refleksije emitirale su bljeskove granata dijamanta i safira. Vatrometna panorama nebrojenih boja i oblika, dok se ispod moglo vidjeti zelenkasto išarano more, a iznad, grimizno nebo.
31
32
III. poglavlje S one strane Sjevernog vjetra
P
okušao sam zaboraviti na ţeĎ zaokupljujući se nošenjem malo hrane i prazne posude iz spremišta. Poseţući preko ograde, napunio sam posudu s vodom kako bi oprao ruke i lice. Na moju zaprepaštenost, kada sam usnama dotaknuo vodu, nisam mogao okusiti sol. Bio sam zapanjen tim opaţanjem. "Oče!", dobrano sam izdahnuo, "voda, voda; pitka je!" "Što, Olaf?" viknuo je motreći uţurbano. "Sigurno si u krivu. Nema kopna. Počinješ gubiti um." "Ali, okusi je!", povikao sam. I tako smo otkrili da je voda zaista bila pitka, apsolutno bez traga slanog okusa ili čak sumnje na slan miris. Smjesta smo napunili naše dvije preostale bačve, a moj otac ustvrdio kako je to volja bogova Odina i Tora. Bili smo skoro izvan sebe od sreće, meĎutim glad je brzo potisnula naše veselje i snagu. Sada kada smo pronašli pitku vodu u otvorenom moru, što još moţemo očekivati na ovoj čudnoj zemljopisnoj širini gdje nikada prije brodovi nisu plovili, a zapljuskivanje vesala nikada nije čulo? U volumenu I, str. 196. Nansen piše: "To je svojstven fenomen - ta mrtva voda. U ovom trenutku imamo bolju mogućnost za njeno proučavanje nego što smo mogli poželjeti. Pojavljuje se kada površinski sloj leži na slanoj morskoj vodi, a nošena je zajedno s brodom klizeći ispod njega na težoj morskoj vodi kao na čvrstom postolju. Razlika izmeĎu ta dva sloja je u ovom slučaju bila toliko velika, da dok smo pili vodu s površine, voda koju smo dobili s donjeg ventila strojarnice bila je previše slana da bi je iskoristili za kotao.
33
Jedva jedvice smo utaţili glad kada je povjetarac počeo ispunjavati besposlena jedra, a letimičnim pogledom na kompas smo primijetili da sjeverna točka kompasa silovito pritišće staklo. Kao odgovor na moje iznenaĎenje, otac je prozborio: "Čuo sam za ovo prije; to je ono što nazivaju inklinacija magnetske igle." Otvorili smo kompas i okrenuli ga na desni kut u odnosu sa površinom mora prije nego što se njegova točka odmakne od stakla i počne ukazivati neuznemirujućim čarom. Nemirno je pokazivao smjer i činio se nestabilnim poput pijanca, ipak, konačno je ukazao na pravi smjer. Prije toga smo mislili da nas vjetar nosi sjeverozapadno. Naš kurs je stalno bio usmjeren prema sjeveru. U volumenu II, na stranicama 18 i 19, Nansen piše o inklinaciji igle. Govoreći o Johnsonu i njegovom zapažanju: "Jedan dan - bio je 24. studeni - došao je za vrijeme večere malo poslije šest sati, veoma uznemiren i izustio: 'Upravo je došlo do inklinacije igle za 24 stupnjeva. Dovoljno već neobično, čak je njen sjeverni kraj pokazivao na istok." Nalazimo opet i u prvom putovanju kapetana Pearya na str. 67. sljedeće: "Primijećeno je od trenutka kada su ušli u Lancaster Sound da su kretnje igle kompasa bile trome, a to se zajedno s njenom devijacijom povećavalo kako su napredovali prema zapadu i tako nastavilo dok su prolazili tom uvalom. Dostižući 73˚ zemljopisne širine po prvi put su svjedočili neobičnom fenomenu moći igle za usmjeravanjem koja je postajala toliko slaba da je potpuno svladana privlačnošću broda, tako da se može reći da igla sada pokazuje prema sjevernom polu broda." More je bilo spokojno sa jedva kojim uzburkanim valom, dok je vjetar razvedravao nebo. Sunčeve zrake pruţale su smirujuću toplinu dok su nas postrance obasjavale. Takvo vrijeme trajalo je iz dana u dan, a u našem smo brodskom dnevniku opazili da od završetka oluje plovimo već jedanaest dana otvorenim morem.
34
Najstroţom štedljivošću naše su se zalihe hrane dobro odrţale, ali ipak su se počele smanjivati. U meĎuvremenu se jedna bačva vode ispraznila, a otac je rekao: "Napuniti ćemo je opet." MeĎutim na naše razočaranje, saznali smo kako je voda sada slana kao na području Lofotskih otoka kraj norveške obale. To nas je natjeralo da budemo krajnje paţljivi sa preostalom bačvom. Našao sam se u situaciji da ţelim spavati jako dugo vrijeme; da li je to bio utjecaj uzbuĎujućeg iskustva putovanja u nepoznate vode, ili opuštanja od uţasnog incidenta u morskoj oluji, ili zbog ţelje za hranom, nisam mogao reći. Često sam leţao na palubi naše male šalupe i gledao visoko u plavi nebeski svod. Usprkos tomu što je sunce sjalo daleko na istou, uvijek sam vidio jednu zvijezdu iznad glave. Narednih dana kada sam traţio tu istu zvijezdu, uvijek je bila tamo, ravno iznad nas. Prema našem računanju sada je bilo negdje oko prvog kolovoza. Sunce se nalazilo visoko na nebesima i toliko jarko da više nisam mogao vidjeti onu usamljenu zvijezdu koja je nekoliko dana ranije privlačila moju paţnju. Jednog dana u ovo doba, otac me zaprepastio obraćajući mi paţnju na neobičan prizor daleko ispred nas, skoro na horizontu. "Ono je laţno sunce", uzviknuo je moj otac. "Čitao sam o njemu; to se zove refleksija ili fatamorgana. Uskoro će nestati." Ali to mutno crveno laţno sunce, kako smo ga smatrali, nije nestalo već nekoliko sati; i dok smo bili nesvjesni bilo kakvog emitiranja sunčevih zraka, otada nije bio slučaj da nismo mogli vidjeti horizont i locirati osvjetljenje takozvanog laţnog sunca tijekom dvanaestosatnog perioda svakih 24 sata. Oblaci i magla bi na neko vrijeme skoro ali nikada potpuno sakrili njegovu lokaciju. Postupno bi se činilo kako se penje po horizontu grimiznog neba dok smo se kretali prema njemu. Teško se moţe reći da sliči na sunce, osim svojim sfernim oblikom, a kada nije prekriveno oblacima ili oceanskom sumaglicom, onda ima magličasto crveno-brončani izgled, koji bi promijenio u bijeli izgled pop-
35
36
ut svjetlećeg oblaka kao da reflektira nekakvo intenzivnije svjetlo. Konačno smo se sloţili u raspravi o tom zadimljenom, plameno obojenom suncu, da, štogod da je razlog ovog fenomena, to nije refleksija našeg sunca, već planet neke druge stvarnosti. Nansen na str. 394 piše: "Danas se dogodila još jedna stvar vrijedna spomena. Oko podne smo vidjeli sunce ili da budem precizniji, sliku sunca, jer ona je bilo samo iluzija, fatamorgana. Prizor sjajećeg plamena koji je svijetlio točno iznad krajnjeg ruba leda, stvarao je osobiti dojam. U skladu s entuzijastičkim opisima mnogih putnika na Arktik o prvom susretanju s tim bogom života nakon duge zimske noći, dojam bi trebao pobuditi zanosno uzbuĎenje; ali toga nije bilo u mom slučaju. Nismo očekivali da ćemo ga ugledati već u roku od nekoliko dana, tako da su moji osjećaji bili bliže razočarenju i boli što smo vjerojatno bili odneseni strujom mnogo južnije nego što smo mislili. MeĎutim, uskoro sam sa zadovoljstvom shvatio da to nije moglo biti pravo sunce. Fatamorgana je u početku bila izravnana, sjajeća crvena linija plamena na horizontu; kasnije su bile dvije linije, jedna iznad druge s tamnim prostorom izmeĎu; a poslije sam mogao vidjeti četiri ili čak pet takvih horizontalnih linija točno jedne iznad drugih, sve jednake dužine, kao što možete zamisliti četverokutno, mutno crveno sunce sa horizontalnim tamnim linijama." Jedan dan, nedugo nakon toga, osjećao sam se krajnje pospano te naposljetku upao u bezbriţan san. Činilo se kao da me skoro odmah nakon toga probudilo očevo silovito treskanje po ramenu, dok je govorio: "Olaf, Olaf, probudi se; kopno je na vidiku!" Uzdigao sam se. Oh! Neopisiva radost! Tamo, daleko u daljini, točno u našem pravcu, odvaţno su stršile zemlje iznad mora. Obalna linija se protezala desno od nas, u daljinu koliko je oko moglo vidjeti, a duţ cijele pješčane obale valovi su se kršili u uzburkanu pjenu, povlačili, zatim opet vraćali naprijed, vazda oglašavali monotonim zagrmljujućim tonovima pjesma dubina. Obronci su bili
37
prekriveni drvljem i vegetacijom. Nisam mogao izraziti osjećaje veselja zbog ovog pronalaska. Moj otac je stajao nepomično, s rukom na rudi kormila i gledajući ravno ispred zahvalio se i pomolio bogovima Odinu i Toru. U meĎuvremenu je mreţa koju smo pronašli u spremištu za teret bila bačena, pa smo ulovili nekoliko riba koje su skromno povećale našu nestajuću zalihu. Kompas kojeg smo pričvrstili natrag na svoje mjesto zbog bojazni od još jedne oluje je još uvijek pokazivao prema sjeveru te se micao na svom naglavniku kao i u Stockholmu. Inklinacija magnetne igle se primirila. Što bi to moglo značiti? Onda su nas takoĎer naši mnogi dani plovidbe odnijeli daleko mimo Sjevernog pola. A ipak, igla je i dalje pokazivala prema sjeveru. Bili smo nemilice zbunjeni; naš smjer je zasigurno bio prema jugu. Pearyevo prvo putovanje, str. 69 i 70: Približavajući se otoku Sir Byam Martina, najbliži otoku Melville, zemljopisna širina je na mjestu promatranja bila 75˚09'23", a dužina 103˚44'37" inklinacija magnetne igle od 88˚25'58" zapadno na zemljopisnoj dužini od 91˚48', gdje su izvršena posljednja promatranja na obali, do 165˚50'09" na njihovom sadašnjem položaju, tako da smo imali", kaže Peary, "plovidbu preko prostora izmeĎu ta dva meridijana koji prolaze odmah sjeverno od magnetskog pola te nesumnjivo prolaze preko jednih od onih mjesta na globusu gdje magnetna igla kompasa varira za 180˚, drugim riječima tamo gdje kompas pokazuje da je Sjeverni pol na jugu." Plovili smo tri dana duţ obale, te stigli do ušća fjorda ili rijeke neizmjerne širine. Doimao se poput nekog velikog zaljeva, i u njemu smo okrenuli naš ribarski brodić blago prema sjeveroistoku. Uz pomoć srditog vjetra koji nam je stizao u pomoć svakih dvanaest sati, nastavljali smo putem prema unutrašnjosti kopna koji se naposljetku ispostavio kao jedna ogromna rijeka za koju smo poslije saznali da je nazivaju Hiddekel.
38
Deset dana smo plovili i saznali kako smo na sreću dostigli udaljenost prema unutrašnjosti gdje oceanske mijene više nemaju utjecaja na vodu, koja je sada pitka. Kakogod, to otkriće nije stiglo prerano, zato su naše preostale bačve vode bile skoro ispraţnjene. Ni trenutak nismo gubili za punjenje bačvi, a zatim smo nastavili ploviti dalje uz rijeku dok je vjetar još bio pogodan. Duţ obale su se miljama daleko mogle vidjeti velike šume. Drveća su bila enormnih veličina. Iskrcali smo se nakon što smo se usidrili blizu pješčane plaţe. Ugazili smo u vodu i nedugo zatim bili nagraĎeni pronalaskom lješnjaka, veoma ukusnih i zasitnih. Srdačno smo pozdravili promjenu od naših monotonih zaliha. Bilo je negdje oko 1.rujna. Izračunali smo da je prošlo preko pet mjeseci otkada smo otplovili iz Stockholma. Najednom, skoro smo se isprepastili do gubitka razuma kada smo u daljini čuli pjevušanje ljudi. Ubrzo nakon toga smo ugledali golemi brod kako klizi rijekom ravno prema nama. Putnici su pjevali u tako moćnom zboru da je jeka od obale do obale zvučala poput tisuće glasova koji su ispunjavali svemir treperivom melodijom. Pratnja je svirala na gudačkim instrumentima slični harfama. Bio je to brod veći od svih koje smo ikada vidjeli, a bio je i drugačije konstruiran. Azijska mitologija - str. 240, "PronaĎeni Raj" - iz Sayce-ovog prijevoda, u knjizi "Zabilješke iz prošlosti" se spominje “prebivalište" koje su "bogovi stvorili" za prva ljudska bića - prebivalište u kojem su "postali veliki" i "povećali se u broju" na lokaciji opisanu riječima koje točno korespondiraju sa onima u iranskoj, indijskoj, kineskoj, edaičkoj i asteškoj literaturi; to jest, "u središtu Zemlje". - Warren. U tom trenutku, naša jedrilica ostala je bez vjetra i ne daleko od obale. Obala rijeke, prekrivena gigantskim drvećem, uzdizala se nekoliko stotina metara u neodoljivom stilu. Čini se da smo bili na rubu neke iskonske šume koja se nesumnjivo protezala daleko od
39
obale. Famozna posada napravila je pauzu, a čamac je skoro odmah spušten. Šest ljudi divovskog rasta veslalo je prema nama. Obratili su nam se nepoznatim jezikom. Znali smo prema njihovim manirama da nisu bili neprijateljski raspoloţeni. Razgovarali su nešto vaţno meĎu sobom, a jedan od njih se pretjerano smijao kao da misli da je došlo do nekakvog komičnog otkrića. Jedan od njih je primijetio naš kompas i čini se kako ih je on zainteresirao više od bilo kojeg dijela naše šalupe. Konačno je voĎa dao znak kao da pita da li smo voljni napustiti naš brodić te da se ukrcamo na njihov brod. "Što kaţeš, sine?" pitao me otac. "Ne mogu učiniti ništa više nego da nas ubiju." "Čini se da su ljubazno raspoloţeni", odgovorio sam, "iako, kakvi zapanjujući divovi! Mora da su to izabrana šestorice kraljevske vladavine. Samo pogledaj njihovu ogromnu veličinu." "Moţemo isto tako ići voljom kao i silom", izustio je moj otac smiješeći se, "jer oni su itekako sposobni da nas uhvate." Odmah zatim dobio je znakovima na znanje kako smo spremni pridruţiti mu se. Unutar nekoliko minuta bili smo ukrcani na njihov brod, a pola sata kasnije naš mali ribarski brodić bio je podignut s mora nepoznatom vrstom kuke i kolotura, te postavljen na brod poput nekakvog rariteta. Nekoliko stotina ljudi nalazio se na tom golemom brodu za kojeg smo saznali da se zove "Naz", što smo kasnije shvatili da znači "zadovoljstvo" ili da pruţim prikladniju interpretaciju – brod "Ekskurzija zadovoljstva". Kao što smo moj otac i ja bili pod začuĎujućim motrenjem gostiju s broda, tako je i ta strana rasa divova izazivala u nama jednaku količinu čuĎenja. Nije bilo niti jednog čovjeka na brodu koji je bio manji od 3,7 metara. Svi su imali dugačke brade, ne posebno duge, ali izgleda kratko podrezane. Lica su im bila blaga i lijepa, krajnje svijetla s
40
rumenim tenom. Nekima su kosa i brada bile crne, nekima riĎave, dok ostalima plave. Kapetan, kako smo označili dostojanstvenika na zapovjedništvu velikog plovila, je bio za glavu viši od svih svojih drugova. Ţene su bile u prosjeku 3-3,5 metara visoke. Njihove karakteristike su bile posebno profinjene, dok je njihov ten bio od najdelikatnijeg tona boje uljepšane ljekovitim rumenilom. Vodeći se svim dostupnim podacima, to stanovito mjesto u razdoblju takvog čovjekovog izgleda se nalazilo u, nama poznatom, izgubljenom "Miocenskom kontinentu" koji je do tada okruživao Arktički pol. Po toj istini, izvorni Eden nekih ranijih generacija ljudi je dostigao duhovnu zrelost i dugovječnost neusporedivu u bilo kojoj znanoj zemlji postpotopne povijesti, što je bez premca znanstveno nevjerojatno. - Wm. F. Warren, "PronaĎeni Raj", str.284. Oboje, i muškarci i ţene su se doimali da posjeduju posebne manire što smo smatrali znakom dobrog odgoja, i usprkos njihovoj divovskoj veličini, ništa kod njih nije postojalo što bi ukazivalo na neprijatnost. Iako sam bio momak od devetnaest godina, gledao sam sigurno prema gore kao pravi Tom Thumb. 196 centimetara mojeg oca uopće nije podiglo pogled povrh linije struka tih ljudi. Svaki od njih se činio kao da se nadmeće s ostalima u pruţanju uljudnosti i iskazivanju ljubaznosti prema nama. Sjećam se kako su se svi smijali iz srca kada su improvizirali stolice za mene i mojeg oca kako bi sjeli za stol. Bili su raskošno odjeveni u kostimima svojstvenima za njih, i to veoma atraktivnim. Muškarci su bili odjeveni u lijepo ukrašenim tunikama od svile i satena te zakopčani na trupu. Nosili su dokoljenice i visoke čarape finog kroja, dok su njihova stopala bila u sandalama ukrašenih s zlatnim kopčama. Rano smo otkrili da je zlato bilo jedno od najpoznatijih metala i da se često koristilo u dekoraciji. Koliko god zvučalo čudno, ni moj otac ni ja nismo osjećali ni najmanju zabrinutost zbog naše sigurnosti. "Stekli smo zasluţeno priznanje", izusti mi otac, "Ovo je ispunjenje tradicije o kojoj su
41
42
mi govorili moj otac i djed, kao i mnoge generacije naše rase. Ovo je zasigurno zemlja s one strane 'Sjevernog vjetra'." Čini se kako smo utisnuli takav dojam na zabavu da smo posebno povjereni jednom čovjeku, Jules Galdei i njegovoj ţeni radi učenja njihovog jezika, a mi smo bili jednako nestrpljivi da ga naučimo kao i oni da nas pouče. Na kapetanovu zapovijed brod je vješto okrenut te započeo ploviti istim putem natrag uz rijeku. Strojevi broda su uz svu svoju tišinu bili jako snaţni. Izgledalo je kao da obala i šume jure. Brzina broda je premašivala brzinu svih vlakova na kojima sam se ikada vozio, čak i ovdje u Americi. Bilo je predivno. U meĎuvremenu smo izgubili iz vida sunčeve zrake, ali smo opazili zračenje "iznutra", emitirajući se iz mutno crvenog sunca koje je već prije privukao našu paţnju, a sada nam izgleda predaje blijedu svjetlost preko teškog, niskog oblaka daleko ispred nas. OslobaĎalo je, rekao bih, veću svjetlost od dva puna mjeseca u vedroj noći. Za dvanaest sati taj bi oblak bjeline nestao s našeg vidika kao da je zasjenjen, a sljedećih dvanaest sati je odgovaralo našim noćima. Ubrzo smo otkrili da su ti čudnovati ljudi bili štovatelji tog velikog oblaka noći. Bio je to "Zamagljeni Bog" "Unutarnjeg svijeta". Brod je bio opremljen osvijetljenim modovima za koje sad pretpostavljam da su bili električni ureĎaji, a ni otac ni ja nismo bili dovoljno vješti u mehanici da bi znali odakle dolazi snaga za pokretanje broda ili odrţavanje prelijepih svjetla koje su odgovarale za istu namjenu kao i naše sadašnje metode osvjetljavanja ulica gradova, domova i ustanova. Treba imati na umu da je to bilo u kolovozu 1829 godine, a mi sa vanjske površine Zemlje nismo takoreći ništa znali o električnoj struji. Električki preopterećeno stanje zraka je konstantno okrepljivalo. Nikada se nisam bolje osjećao nego tijekom tih dviju godina kada
43
smo otac i ja boravili u unutrašnjosti Zemlje. Da saţmem moju priču dogaĎaja: Brod na kojem smo plovili stao je dva dana nakon što smo se ukrcali. Otac mi je rekao što je preciznije mogao prosuditi, da se nalazimo direktno ispod Stockholma ili Londona. Grad u koji smo stigli zvao se Jehu, što je označavalo grad na luci. Kuće su bile velike i prekrasno izgraĎene i prilično su izgledale uniformirano premda bez sličnosti. Činilo se kako je glavna preokupacija ovih ljudi poljoprivreda; breţuljci su bili prekriveni vinogradima, dok su doline bile namijenjene za rast ţitarica. Nikada nisam vidio takvu izloţenost zlata. Bilo ga je posvuda. Okviri vratiju i stolova bili su presvučeni zlatnim oplatama. Kupole javnih zgrada bile su od zlata. Zlato je bio najplemenitije iskorišteno u ukrašavanju velikih muzičkih hramova. Vegetacija je rasla u najizdašnijoj raskoši, a voće svih vrsta je imalo najdelikatniji okus. Kitice groţĎa metar do metar i pol dugačke, svaki grozd veličine naše naranče, a jabuke veće od ljudske glave obiljeţavale su čudesan rast gotovo svega u unutrašnjosti Zemlje. Velike kalifornijske sekvoje bile bi šikare u usporedbi sa divovskim drvećem šuma koje su se protezale miljama u svim pravcima. Uz podnoţja planina viĎali smo nebrojena krda stoke tijekom posljednjeg dana plovidbe rijekom. Često smo slušali o gradu naziva "Eden", no zadrţani smo u Jehu-u čitavih godinu dana. Krajem tog razdoblja od jedne godine, naučili smo dobro govoriti jezikom te čudnovate rase ljudi. Naši poučavatelji, Jules Galdea i njegova ţena su nam dokazali da je to uistinu bilo hvalevrijedno. Jednog dana je stigao poslanik vladara Edena kako bi nas vidio. Cijela dva dana otac i ja smo bili podvrgnuti nizom iznenaĎujućih pitanja. Ţeljeli su znati odakle smo došli, koja vrsta ljudi "vani" prebiva, kojeg boga štujemo, o našim religijskim vjerovanjima, način ţivljenja u našoj stranoj zemlji i tisuću ostalih stvari.
44
Kompas kojeg smo ponijeli sa sobom privukao je posebnu paţnju. Otac i ja smo meĎusobno prokomentirali činjenicu što je kompas još uvijek pokazivao prema sjeveru, premda sada znamo da smo isplovili preko krivulje ili ruba zemljinog otvora i da smo otišli daleko prema jugu s unutarnje strane zemljine kore, koja je prema procjeni mojeg oca bila otprilike 480 kilometara debljine od unutarnje do vanjske površine. Relativno govoreći, nije bila deblja od ljuske jajeta, tako da ima skoro jednako toliko površine (morske i kopnene zajedno) u unutrašnjosti koliko i na vanjskoj strani Zemlje. Veliki svjetleći oblak ili uţarena mutno crvena kugla - plameno crvena ujutro i navečer, a tijekom dana isijava prekrasno bijelo svjetlo, "Zamagljeni Bog" - izgleda da lebdi u središtu golemog vakuuma unutar Zemlje gdje se odrţava nepromjenjivim zakonom gravitacije ili odbijajućom atmosferskom silom, što bi ovdje mogao biti slučaj. Pritom mislim na poznatu silu koja privlači ili odbija sa istom snagom u svim smjerovima. Baza tog električnog oblaka ili središnjeg osvjetljenja - sjedala bogova - je tamnog i neprozirnog (izuzevši neizbrojive male otvore) izgleda na dnu velikog podupirača ili oltara boţanstva na kojem "Zamagljeni Bog" obitava, a svjetla koja sjaje kroz te nebrojene otvore svjetlucaju po noći u svom punom blistavilu. Izgledaju kao zvijezde, prirodne poput onih koje gledamo kako sjaje s našeg doma kraj Stöckholma, osim što se te čine veće. Izgleda da "Zamagl jeni Bog" uz svakodnevno okretanje Zemlje, izlazi na istoku i zalazi na zapadu isto kao što radi i naše sunce gledano s vanjske površine. Ustvari, ljudi "unutra" vjeruju da je "Zamagljeni Bog" prijestolje njihovog Jahvea i njegovo boravište. Efekt noći i dana je stoga uzrokovan svakodnevnom zemljinom rotacijom. Od tada sam otkrio da je jezik ljudi unutarnjeg svijeta veoma sličan Sanskrtu. Nakon što smo se dokazali emisarima iz središnje vlade unutarnjeg kontinenta i nakon što je na njihov zahtjev moj otac na svoj grubi način skicirao mapu vanjske površine Zemlje, pokazujući ra-
45
spored kopna i vode i imenujući svaki kontinent, veliki otok i ocean - odvedeni smo kopnom do grada Eden prijevoznim sredstvom drugačijim od bilo kojeg smo imali u Europi ili Americi. To je vozilo bilo bez sumnje nekakav električni izum. Bilo je nečujno i kretalo se po jednoj ţeljeznoj tračnici savršenom ravnoteţom. Putovanje se odvijalo pri velikoj brzini. Voţeni smo preko brda i dolina, duţ nizina, pa opet uz strme planine bez ijednog očitog pokušaja da se poravnamo sa zemljom kao što je to slučaj sa ţeljezničkom prugom. Sjedala vozila su bila ogromna, a ipak udobna i dosta visoko iznad poda auta. Na vrhu svakog auta nalazili su se visoko opremljeni kotači zamašnjaci naslonjeni sa svake strane. Bili su tako dobro automatizirani da kako se brzina auta povećavala tako se brzina tih kotača geometrijski povećavala. Jules Galdea nam je objasnio da ti kotači nalik na ventilatore na vrhu auta, poništavaju atmosferski pritisak ili što je općenito shvaćeno kao gravitacija tako da je auto siguran od pada sa trake kao što bi bio i u vakuumu; kotači zamašnjaci svojim brzim okretanjem učinkovito poništavaju takozvanu silu gravitacije ili silu atmosferskog pritiska ili koja god da je to moćna sila koja uzrokuje da sve nepoduprte stvari padaju na zemljinu površinu ili na najbliţu točku. Očevo i moje iznenaĎenje bilo je neopisivo kada smo usred kraljevskog veličanstvenog i prostranog predvorja konačno dovedeni do Velikog Visokog svećenika, vladara nad svim zemljama. Bio je raskošno odjeven i mnogo viši od onih oko njega i nije mogao biti manji od 4,3-4,6 metara. Golema prostorija u kojoj smo primljeni je bila obloţena zlatnim oplatama bogato ukrašeni draguljima nevjerojatnog sjaja. Grad Eden se smjestio u prekrasnoj dolini, ali ipak na najuzvišenijoj planinskoj visoravni Unutarnjeg kontinenta, oko jedne do dvije tisuće metara iznad bilo kojeg dijela okruţujućih zemalja. To je najljepše mjesto koje sam ikad vidio na svim svojim putovanjima. U tom povišenom vrtu sve vrste voća, vinove loze, niskog raslinja, drveća i cvijeća je raslo u neobuzdanom obilju.
46
U tom vrtu četiri rijeke su imale svoj izvor u moćnom arteškom vrelu. Razdvajale su se te kretale u četiri smjera. To mjesto uroĎenici nazivaju "pupak Zemlje" ili početak, "kolijevka ljudskog roda". Imena rijeka su Eufrat, Pison, Gihon i Hiddekel. "I Gospodin Bog posadi vrt i učini da iz zemlje raste svako drvo koje je ugodno za gledati i dobro za hranu." – Knjiga Postanka. Neočekivano smo naišli na naš mali ribarski brodić u toj palači ljepote. Donesen je do Visokog svećenika u savršenom izgledu, baš kakav je i bio kada je uzet iz mora tog dana i poloţen na brod ljudi koji su nas otkrili na rijeci prije nešto više od godinu dana. Iskazali su nam sluţbeni prijem na više od dva sata u prisustvu velikog dostojanstvenika koji se činio ljubazno raspoloţen i obziran. Pokazao se nestrpljivo zainteresiran postavljajući nam brojna pitanja te konstantno ona pitanja koja njegovi emisari nisu uspjeli postaviti. Pri završetku razgovora raspitao se za naš dojam, pitajući nas da li imamo ţelju ostati u njegovoj drţavi ili radije preferiramo da se vratimo u "vanjski" svijet, omogućujući nam ukoliko je to moguće, uspješan povratak preko pojasa ledene barijere koja okruţuje sjeverni i juţni otvor Zemlje. Moj otac je odgovorio: "Veselilo bi mene i mojeg sina posjetiti vašu zemlju i vidjeti narod, vaše visoke škole i palače umjetnosti i glazbe, vaše prostrane doline, vaše predivne šume; i nakon što budemo imali takvu prijatnu privilegiju, mi bismo voljeli pokušati vratiti se doma na vanjsku površinu Zemlje. Ovaj sin je moje jedino dijete, a moja dobra ţena biti će iscrpljena iščekujući naš povratak." "Bojim se da se nikada nećete vratiti", odgovorio je glavni Visoki svećenik, "jer put povratka je najrizičniji. Kakogod, posjetiti ćete različite zemlje sa Julesom Galdeom kao pratnjom i biti voĎeni s puno susretljivosti i ljubaznosti. Kada god budete spremni na povratak, uvjeravam vas da će vaš brod koji je ovdje na izloţbi biti
47
48
iskrcan u vode rijeke Hiddekel na njezinom ušću, a mi ćemo vam poţeljeti jahvinu brzinu." Tako je završio naš jedini razgovor s Visokim svećenikom odnosno Vladarom kontinenta.
49
50
IV. poglavlje U podzemnom svijetu
N
aučili smo da se muškarci ne ţene prije svoje sedamdesete pa do stote godine ţivota, a da su godine u kojima ţene ulaze u brak nešto manje. I muškarci i ţene ţive izmeĎu 600 do 800 godina, a u nekim slučajevima i mnogo dulje. Josip kaže: "Bog je produljio život starješinama koji su prethodili potopu, i na račun njihovih virusa i kako bi im dali priliku u usavršavanju geometrije i astronomije, koje su inače otkrili; što u tome ne bi uspjeli da nisu živjeli šesto godina, jer samo je nakon perioda od šesto godina velika godina ostvarena." - Flammarion - Astronomski mitovi, Pariz, str. 26. Tijekom godine koja je uslijedila posjetili smo mnogo sela i gradova, meĎu kojima su značajni bili Nigi, Delfi, Hectea, a mog oca su prozivali barem šest puta da ponese mape napravljene grubim skiciranjem u kojima je prikazao podjelu izmeĎu kopna i vode na vanjskoj površini Zemlje. Sjećam se kako sam čuo zamjerku oca kako divovska rasa ljudi u zemlji "Zamagljenog boga" ima skoro preciznu ideju o zemljovidu vanjske površine Zemlje kao i prosječni sveučilišni profesor u Stockholmu. Na našim putovanjima smo naišli na šumu gigantskih drveća blizu grada Delfi. Biblija kaţe da drveća preko sto metara visine i promjera većeg od deset metara rastu u Rajskom vrtu. Ingersolls, Tom Paines i Voltaire bi bez sumnje proglasili takvu izjavu mitom. Ipak, to je opis kalifornijske gigantske sekvoje; nego, ti kalifornijski giganti su beznačajni kada se usporede sa šumom Goliaths koju smo vidjeli na unutarnjem kontinentu. Ona obiluje stablima
51
od 250-300 metara visine i promjera od 30-35 metara; u nebrojenom broju i oblicima šume se proteţu stotinama kilometara od mora. Ljudi su izvanrednog stupnja znanja u umjetnosti i znanosti, posebice u geometriji i astronomiji. Njihovi gradovi su opremljeni ogromnim glazbenim palačama, gdje nije rijetko slučaj da dvije i pol tisuće ţudnih glasova te divovske rase glasno pjeva moćnim pripjevima najuzvišenijih simfonija. Djeci nije namijenjeno da pohaĎaju obrazovne institucije prije svoje dvadesete godine. Tada započinje njihov školski ţivot i traje trideset godina, od kojih je deset godina posvećeno glazbenom obrazovanju. Njihova osnovna zanimanja su arhitektura, agrikultura, vrtlarstvo, uzgajanje velikih krda stoke i gradnja prijevoznih sredstva svojstvenih za tu zemlju, u svrhu putovanja kopnom i vodom. Pomoću nekog ureĎaja koji ne mogu objasniti odrţavali su vezu jedni s drugima izmeĎu najudaljenijih dijelova njihove zemlje. Sve su graĎevine podignute s posebnim osvrtom na čvrstoću, otpornost, ljepotu i simetriju, i sa arhitektonskim stilom daleko atraktivnijim za oko nego li bilo koje druge graĎevine koje sam ikada ugledao. Oko tri četvrtine unutarnje površine Zemlje je prekriveno kopnom, a jedna četvrtina vodom. Postoje brojne rijeke golemih širina, neke teku sjevernim, a neke juţnim smjerovima. Neke od njih su 45 kilometara široke, a iz tih golemih vodenih tokova na krajnjim sjevernim i juţnim dijelovima unutrašnje površine Zemlje, u regijama gdje su opaţene jako niske temperature, se formiraju sante leda pitke vode. Zatim se izbacuju u more poput ogromnih jezičaka leda abnormalnom bujicom turbulentnih voda koja dva puta godišnje počisti sve pred sobom. Vidjeli smo bezbrojne primjerke ptica, ne većih od onih koji se viĎaju po šumama Europe i Amerike. Dobro je poznato da je tijekom zadnjih nekoliko godina značajan broj vrsta ptica napustio Zemlju. Autor u nedavnom članku na ovu temu piše:
52
"Skoro svake godine viĎamo izumiranje jedne ili više vrsta ptica. Od četrnaest vrsta ptica koje su otkrivene u zadnjem stoljeću na zapadnom indijskom otoku Sveti Thomas izračunato je kako je osam vrsta ptica zasad nestalo." Da li je moguće da su te nestale vrste ptica napustile svoje staniište s ove strane svijeta i pronašle azil u Unutrašnjem svijetu? Bilo to daleko od mora meĎu planinama ili duţ morske obale, mi smo pronalazili šaroliki ptičji svijet. Kada su raširili svoja velika krila neke ptice su imali raspon krila od devet metara. Bilo ih je raznolikih oblika i boja. Dopušteno nam je da se popnemo na rub stijene i ispitamo gnijezdo jaja. Bilo ih je pet u gnijezdu, od kojih je svako bilo 60 centimetara dugačko i 35 centimetara široko. Nakon toga smo odsjeli tjedan dana u gradu Hectea. Profesor Galdea nas je odveo do uvale gdje smo vidjeli tisuće kornjača duţ pješčane obale. Suzdrţavam se od toga da vam kaţem veličinu tih velikih stvorenja. Bile su 7,5-9 metara dugačke i najmanje 2 metra visoke. Kada je jedna od njih izbacila svoju glavu imala je izgled nekakvog gnusnog morskog čudovišta. Strani klimatski uvjeti "unutar" nisu bili povoljni samo za prostrane livade raskošnih trava, šume divovskih drveća i ostali vegetacijski ţivot, već i za prelijepi ţivotinjski svijet. Jedan dan smo ugledali veliko krdo slonova. Zacijelo je bilo oko petsto tih gromovitih stvorenja s ljuljajućim deblima. Trgali su debele grane s drveća i zgazili raslinje do prašine. Bili su u prosjeku preko trideset metara dugački i dvadeset do dvadeset i pet metara visoki. Činilo se, dok sam zurio u to predivno krdo divovskih slonova kao da se ponovno nalazim u javnoj knjiţnici u Stockholmu gdje sam mnogo vremena proveo proučavajući čuda miocenskog doba. Bio sam ispunjen nijemom zapanjenošću, a i otac mi je bio bez riječi uz strahopoštovanje. Drţao mi je ruku zaštitničkim stiskom kao da će nas zadesiti strašna nepogoda. Nas dvoje smo bili poput dva atoma u toj ogromnoj šumi, i srećom nezamijećeni od tog krda
53
brojnih slonova dok su tutnjali prateći voĎu kao što to i radi krdo ovaca. Brstili su trave na koje su naišli dok su putovali te tu i tamo pretresli nebeski svod svojim dubokim trubljenjem. "Osim toga, veliki broj slonova je bio na tom otoku, te zaliha životinja svih vrsta. TakoĎer, koje god stvari ima na zemlji, bilo korijen ili trava, ili drveće, ili destilirane kapi cvijeća i voća, raslo je i bujalo u toj zemlji." - "Kratilus", Platon. Mutna sumaglica izlazi iz zemlje svaku večer i stalno kiši barem jednom svakih dvadeset četiri sata. Ta visoka vlaga i okrepljujuća električna svjetlost i toplina moţda su zasluţni za raskošnu vegetaciju, dok visoko nabijeni električni zrak i nepromijenjeni klimatski uvjeti moţda imaju veze sa gigantskim rastom i dugovječnošću ţivotinjskog svijeta. Na nekim se mjestima ravne doline proteţu mnogo kilometara u svim smjerovima. "Zamagljeni Bog" je u svojem bistro bijelom svjetlu izgledao smireno. Postojala je nekakva opojnost u električno nabijenom zraku koja je hladila obraze njeţno poput iščeznućeg povjetarca. Priroda je pjevušila uspavanku slabim ţuborom vjetra čiji je dah bio sladak s miomirisom pupoljka i cvijeta. Nakon što smo proveli znatno više vremena od godine dana u posjećivanju nekoliko od mnogih gradova unutarnjeg svijeta te dobar dio u drţavi izmeĎu tih putovanja, i više od dvije godine nakon što nas je na rijeci pokupio veliki krstareći brod, odlučili smo opet izazvati sreću na moru i pokušati se vratiti na vanjsku površinu Zemlje. Izrazili smo svoje ţelje koje su nerado, ali bez oklijevanja prihvaćene. Naši domaćini su dali mom ocu na njegov zahtjev različite mape koje pokazuju čitavu unutrašnju zemljinu površinu, njene gradove, oceane, mora, rijeke, zaljeve i uvale. TakoĎer su nam velikdušno ponudili vreće zlatnih gruda - neke od njih veličine guščjeg jajeta - za koje smo bili voljni pokušati uzeti sa sobom u našem ribarskom brodiću. U dolično vrijeme smo se vratili u Jehu u kojem smo proveli
54
55
mjesec dana u popravljanju i generalnom remontu naše male šalupe. Nakon što je sve bilo spremno, isti brod "Naz" koji nas je u početku opazio, ukrcao nas je i odveo do ušća rijeke Hiddekel. Nakon što su nam naša divovska braća spustila brodić u more, bili su jako ţalosni zbog rastanka i jasno pokazali zabrinutost za našu sigurnost. Moj se otac zakunio Odinom i Torom da će se sigurno vratiti za godinu ili dvije i opet ih posjetiti. A onda smo im rekli zbogom. Pripremili smo i podigli jedro, ali puhao je lagani povjetarac. Ostali smo bez vjetra sat vremena nakon što su nas naši divovski prijatelji pustili i krenuli na svoje povratno putovanje. Vjetrovi su konstantno puhali prema jugu, tj. puhali su sa sjevernog otvora prema - kako smo znali - jugu, ali za kojeg je naš kompas pokazivao ravno prema sjeveru. Tri dana smo pokušavali ploviti i nadvladati vjetar, no bez uspjeha, na što mi je otac rekao: "Sine moj, vratiti se istom rutom kojom smo došli je nemoguće u ovo doba godine. Pitam se zašto se toga prije nismo sjetili. Bili smo ovdje skoro dvije i pol godine; stoga je ovo doba godine kada sunce počinje sjati na juţnom otvoru Zemlje. Duge zimske noći sada vladaju u području Spitzbergena." "Što da učinimo?", pitao sam. "Samo jednu stvar moţemo učiniti", odgovori moj otac, "a to je da krenemo prema jugu." Zatim je okrenuo plovilo, potpuno raširio jedra i krenuo, prema kompasu sjeverno, no u biti juţno. Vjetar je bio snaţan i činilo se da smo ušli u struju koja se kretala izvanrednom brzinom u istom smjeru. Za samo četrdesetak dana smo stigli u Delfi, grad kojeg smo posjetili u društvu našeg vodiča Julesa Galdee i njegove ţene, blizu ušća rijeke Gihon. Ovdje smo se zadrţali dva dana. Bili smo najgostoljubivije primljeni od istih ljudi koji su nas srdačno primili tijekom naše prošle posjete. Ukrcali smo nekoliko dodatnih zaliha i opet razapeli jedro prateći iglu koja je usmjerena sjeverno. Na našem smo odlasku prošli kroz uski kanal koji se doimao poput odvajajućeg vodenog tijela izmeĎu dvaju zamjetna kopnena ti-
56
jela. S desne strane se nalazila predivna plaţa pa smo je odlučili izviditi. Bacili smo sidro i nagazili na obalu kako bi se odmorili dan prije nego što ćemo nastaviti naš rizični pothvat. Naloţili smo vatru i bacili nekoliko štapova osušenog isplavljenog drva. Dok mi je otac koračao obalom ja sam od naših zaliha pripremio primamljivi obrok. Bila je blaga blistava svjetlost koja je kako je rekao moj otac, rezultirala od sunca koje je sjalo s juţne zemljine pukotine. Tu noć smo bezbriţno spavali. Probudili smo se sljedeće jutro odmorni kao da smo spavali u vlastitim krevetima u Stockholmu. Nakon doručka smo krenuli u unutrašnju avanturu otkrića, meĎutim nismo daleko otišli kada smo ugledali ptice koje smo isprva prepoznali kao pripadnike porodice pingvina. One su neleteće ptice, ali izvrsni plivači ogromne veličine s bijelim prsima, kratkim krilima, crnim glavama i dugačkim šiljastim kljunovima. Bili su visoki oko 2,8 metara. Promatrali su nas s malim iznenaĎenjem i ubrzo počeli prije gegati nego hodati prema vodi te otplivali u sjevernom pravcu. "Noći nikada nisu toliko tamne na polovima kao u drugim regijama, jel čini se kao da zvijezde posjeduju dva puta više svjetlosti i blistavila. Uz to, postoji i neprekidna svjetlost raznolikih nijansi koja pripada meĎu najčudnije fenomene prirode." - Rambrossonova Astronomija. DogaĎaji koji su uslijedili tijekom idućih stotinu ili više dana ne daju se opisati. Nalazili smo se na otvorenom moru bez leda. Procijenili smo da je bio mjesec studeni ili prosinac, i znali smo da je takozvani Juţni pol bio okrenut prema Suncu. Stoga, kada bi napustili unutrašnju električnu svjetlost "Zamagljenog Boga" i njegovu okrepljujuću toplinu, tada bi nas trebala dočekati svjetlost i toplina sunca koje obasjava graničnu unutrašnjost preko zemljinog juţnog otvora. Nismo pogriješili. "Činjenica što daje fenomen polarne aurore, njena najveća važnost je ta što Zemlja postaje samoosvjetljavajuća; da osim sv-
57
jetlosti koju kao planet prima od centralnog tijela, pokazuje i sposobnost održavanja svjetlosnog procesa prikladnog za sebe." - Humbolt. Bilo je trenutaka kada je naše malo plovilo, nošeno neprekidnim i ustrajnim vjetrom, jurilo vodama poput strijele. Dakako, da smo se kojim slučajem susreli sa skrivenom hridi ili nekakvom zaprekom, naše malo plovilo bi se raznijelo u daske. Konačno smo se uvjerili da je atmosfera svakako postajala hladnija, a nekoliko dana kasnije ledenjaci su se mogli opaziti daleko s naše lijeve strane. Otac je objasnio, i to točno, da su vjetrovi koji su napunili naša jedra stigli iz tople klime "iznutra". Ovo doba godine je zacijelo bilo najnepovoljnije za probijanje u "vanjski" svijet i da pokušamo hitro prijeći našom ribarskom jedrilicom kroz otvorene kanale zaleĎene zone koja je okruţivala polarne krajeve. Bili smo meĎu gusto nabijenim santama leda, a tada se naše malo plovilo provuklo kroz tijesne kanale i izbjeglo kršenje o santu leda. Kompas se ponašao u jednako opijenom i nepouzdanom stilu pri prolasku kroz juţnu zakrivljenost odnosno rub zemljine kore, kao i na našem dolaznom putovanju kraj sjevernog ulaza. Vrtio se, inklinirao i izgledao kao da je zaposjednut. Kapetan Sabine na str. 105 u "Putovanja arktičkim područjima piše:"Geografska odluka o smjeru i intenzitetu magnetskih silnica na različitim točkama zemljine površine je bila smatrana kao predmet vrijedan posebnog istraživanja. Istražiti u različitim krajevima svijeta deklinaciju, inklinaciju i intenzitet magnetske igle, i njena periodična i sekularna odstupanja te uzajamne veze i ovisnosti, mogu se valjano istražiti jedino u pouzdanim magnetskim opservatorijima." Jedan dan dok sam tromo gledao preko šalupe u bistro more, otac je iznenada uskliknuo: "Stijene!" Gledajući gore kroz uzdizuću maglu, ugledao sam bijeli objekt koji je stršio stotinu metara uvis kompletno blokirajući naš nastavak plovidbe. Smjesta smo spustili jedro, skoro pa prekasno. U momentu smo se našli zaglavljeni iz-
58
59
meĎu dva monstruozna ledena brijega. Nabijali su se i strugali jedan o drugog. Bili su poput dva boga rata koji se natječu u superiornosti. Jako smo bili uznemireni. Naravno, nalazili smo se na liniji srdite borbe; gromoviti zvuk struganja leda je zvučao na neprekidnu paljbu artiljerije. Blokovi leda veći od kuće stalno su bili dizani tridesetak metara moćnom silom bočnih pritiskanja; tresli bi se do gore i zadrţavali na nekoliko sekundi, a zatim srušili dolje zaglušujućom bukom te nestali u zapjenušanim vodama. Tako se na više od dva sata nastavila borba dvaju ledena brijega. Izgledalo je kao da je stigao kraj. Pritisak leda bio je zastrašujući, iako nismo bili uhvaćeni u opasnim mjestima ugnječenja i što smo bili sigurni na neko vrijeme, dizanje i lomljenje tone i tone leda dok je padalo u ovim vodenim dubinama i posvuda zapljuskivalo, ispunilo nas je uzdrmanim strahom. Napokon, na našu radost, struganje leda se zaustavilo i unutar nekoliko sati velika masa leda se polagano počela odvajati, a zatim kao da se desio čin više sile. Ravno ispred nas je leţao otvoreni kanal. Bili se trebali odvaţiti ući našim malim plovilom u ovaj prolaz? Ako se pritisak opet pojavi, naša mala jedrilica će se zajedno s nama skršiti u ništavilo. Odlučili smo riskirati. Razapeli smo jedro na povoljnom povjetarcu i uskoro krenuli u stilu trkaćeg konja galopirajući kroz šibe ovog neznanog kanala.
60
V. poglavlje Među ledenim brijegovima
S
ljedećih četrdeset i pet dana bili smo preokupirani izbjegavanjem santi leda i lovljenju kanala; dakako, da nismo bili potpomognuti jakim juţnim vjetrom i malim brodićem, sumnjam da bi ova priča ikada bila ispričana svijetu. Napokon je došlo jutro kada mi je otac rekao: "Sine, mislim da ćemo ugledati dan. Skoro pa ćemo se provući kroz led. Pogledaj! Otvoreno more leţi ispred nas." Ipak, bilo je još nekoliko ledenih brjegova koji su plutali prema otvorenom moru ispred nas sa svake strane, proteţući se na mnogo kilometara. Ravno ispred nas, a i po kompasu koji se upravo ispravio, u sjevernom smjeru se nalazilo otvoreno more. "Kakvu predivnu priču imamo ispričati ljudima Stockholma", nastavio je moj otac, dok je izraz oprostivog zanosa oţivio njegov čestit izgled lica. "Pomisli samo na zlatne grude koje smo spremili u spremštu za teret!" Hvalio sam oca, ne samo zbog odvaţnosti i otpornosti, već i zbog hrabre smionosti kao pronalazača i što je uspio izvesti putovanje koje je sada obećavalo uspješan završetak. Bio sam takoĎer zahvalan što je okupio obilje zlata koje smo nosili doma. Dok smo si čestitali zbog toga što smo zadrţali dobre zalihe vode i hrane i zbog opasnosti koje smo izbjegli, najednom smo ostali zaprepašteni slušajući najuţasniju eksploziju uzrokovanu odlomljavanjem ogromnog ledenog brijega. Bio je to oglušujući tutanj poput pucanja tisuće topova. U tom smo trenutku plovili velikom brzinom i slučajno bili blizu monstruoznog ledenog brijega koji je po svojoj prilici bio nepokretan poput malog otoka. Izgleda da se
61
ledeni brijeg odlomio na dva dijela i počeo razdvajati zbog čega se ravnoteţa monstruma kraj kojeg smo prošli porušila, te je on počeo uranjati. Moj otac je brzo predosjetio opasnost prije nego što sam ja shvatio njene moguće uţasne posljedice. Ledeni brijeg je dosegnuo u dubine plavetnila za oko dvjesto metara. Kako se prevrnuo, dio koji je izlazio iz morskih dubina je zahvatio našu šalupu kao polugu sa oslonca te nas odbacio u zrak kao nogometnu loptu. Naš brodić je pao natrag na ledeni brijeg, koji je za to vrijeme promijenio stranu na vrhu. Otac mi je još uvijek bio na brodu zapleten za uţad, dok sam ja odbačen za nekih šest metara. Smjesta sam se podigao na noge i povikao prema ocu, koji je uzvratio: "Sve je u redu." Upravo tada se pred mene pojavila slika. Horor svih horora! Krv se sledila u mojim ţilama. Ledeni brijeg je još uvijek bio u pokretu, a njegova ogromna teţina i sila pri obaranju bi mogla uzrokovati da privremeno potpuno uroni. Potpuno sam bio svjestan kakav bi to usisajući vrtlog moglo stvoriti usred voda sa svake strane. Slijevale bi se u depresiju svojim punim bijesom kao gladni vukovi ţedni krvi. U ovom krajnjem trenutku duševne patnje, sjećam se otklizavanja po brodu koji je leţao na svom boku i razmišljanja da li bi se ikako mogao ispraviti i da li će moj otac uspjeti pobjeći. Da li je ovo kraj naših borbi i avantura? Da li je ovo smrt? Sva ta pitanja prolazila su mi kroz glavu u djeliću sekunde, a trenutak kasnije sam se upustio u borbu ţivota i smrti. Teţak monolit leda potonuo je ispod površine, a ledeno hladna voda je ţuborila oko mene pomahnitalom srdţbom. Nalazio sam se u smočnici u koju je voda curila sa svih strana. Za koji trenutak izgubio sam svijest. Nakon što su mi se djelomično povratila osjetila i probudio se iz nesvijesti poluutopljenog čovjeka, našao sam se leţeći mokar, ukočen i skoro smrznut na ledenom brijegu. MeĎutim, nije bilo znaka mog oca ili naše male ribarske šalupe. Monstruozni ledeni brijeg se smirio i sa svojom novom ravnoteţom uzdigao svoju glavu za oko petnaest metara iznad valova. Vrh
62
ovog "ledenog otoka" je bila visoravan od pola jutra u opsegu. Jako sam volio svog oca, pogodila me tuga zbog njegove smrti. Proklinjao sam sudbinu što mene nije pustila da spavam s njim u ovim dubinama oceana. Konačno sam se popeo i pogledao oko sebe. Grimizni nebeski svod iznad, osamljeni zeleni ocean ispod te povremeno jedva primjetna santa leda. Moje srce je potonulo u beznadni očaj. Oprezno sam birao put preko brijega do druge strane nadajući se da se naš brodić uspravio. Usudim li se pomisliti kako je moţda moj otac još uvijek ţiv? Bio je to samo tračak nade koji se zapalio u mojem srcu. Očekivanje mi je ugrijalo krv u venama i započelo prodirati poput nekog rijetkog stimulansa svakim djelićem mojeg tijela. Puzao sam blizu strme strane ledenog brijega i provirio prema dubini nadajući se, još uvijek se nadajući. Zatim sam zamislio krug oko vrha brijega skenirajući svaki korak puta te se tako nastavio kretati u krug. Jedan dio mog uma je zacijelo postajao manijakalan, dok je drugi, vjerujem, kao i do dan danas, bio savršeno razuman. Bio sam svjestan da sam napravio krug desetak puta, i dok je jedan dio mojeg uma znao da u svakom pogledu nije postojao ni tračak nade, ipak me je neka čudna, fascinantna zabluda očaravala i tjerala da se zavaravam očekivanjem. Čini se da mi je drugi dio mozga govorio da bez obzira što nije postojala mogućnost da mi je otac ţiv, ako prestanem raditi kruţno hodočašće, ako stanem na trenutak, to će onda biti priznanje poraza. Trebam li to napraviti? Osjećao sam se da ću poludjeti. Tako sam sat za satom kruţio i kruţio bojeći se da ne stanem i odmorim se sa fizičkom nemoći da nastavim mnogo dalje. Oh! Uţas nad uţasima! Doţivjeti brodolom u ovim vodenim prostranstvima bez hrane i pića, i s jednim nepouzdanim ledenim brijegom kao obitavalište. Moje srce je tonulo zajedno sa mnom, a svi izgledi za nadu su bljedili u tamni očaj. Tada, ruka Spasitelja se ispruţila, a smrtna mirnoća osamljenos-
63
64
ti koja je rapidno postajala nepodnošljiva, odjednom je prekinuta pucnjem iz signalnog pištolja. Oduševljeno sam pogledao prema gore, a onda ugledao na udaljenosti od jednog kilometra kitolovca kako se kreće u mom pravcu sa raširenim jedrima. Očito je moja konstantna aktivnost na ledenom brijegu privukla njihovu pozornost. Kada su prišli bliţe, izvadili su čamac i oprezno ga spustili do ruba vode. Bio sam spašen, a trenutak kasnije podignut na palubu kitolovca. Saznao sam da je to škotski kitolovac "The Arlington". Krenuo je iz Dundeea u rujnu i smjesta krenuo prema Antarktiku u potragu za kitovima. Kapetan Angus MacPherson se doimao ljubazno raspoloţen, no po pitanju discipline ţeljezne energije, što sam ubrzo shvatio. Kada sam mu pokušao reći da sam došao iz "unutrašnjosti" Zemlje, kapetan i njegov drug su se pogledali, prodrmali glavom i inzistirali da me se stavi u postelju pod strogim nadzorom brodskog liječnika. Bio sam jako slab da bi imao volje jesti i nisam spavao mnogo sati. Kakogod, nakon nekoliko dana, probudio sam se jedno jutro i obukao bez da sam pitao liječnika ili bilo koga drugoga za dopuštenje, te im rekao da sam normalan koliko i svi ostali. Kapetan je poslao po mene i opet me upitao u vezi toga otkuda sam stigao i kako sam se našao sam na ledenom brijegu u dalekom Antarktičkom oceanu. Odgovorio sam mu kako sam upravo stigao iz "unutrašnjosti" Zemlje i nastavio mu pričati kako smo otac i ja krenuli putem Spitzbergena, a izašli van putem Juţnog pola. Odmah nakon toga sam stavljen pod okove. Nakon toga sam čuo kako kapetan govori drugu da sam lud kao zec u oţujku i da moram ostati u zatočeništvu dok se dovoljno ne urazumim kako bi podnio istinit izvještaj. Napokon, nakon mnogo proklinjanja i obećavanja, pustili su me s okova. Tada i tamo sam odlučio izmisliti neku priču koja bi mogla zadovoljiti kapetana i opet se uputiti na putovanje do zemlje "Zamagljenog Boga", barem kada budem na sigurnom meĎu prija,
65
teljima. Tijekom dva tjedna dopušteno mi je da budem jedan od mornara. Malo kasnije kapetan me zapitao za objašnjenje. Rekao sam mu da su moja iskustva bila toliko uţasna da se bojim prisjećanja na to i zamolio ga da to pitanje ostane neodgovoreno do nekog budućeg trenutka. "Mislim da se značajno oporavljaš", rekao je, "ali ti nisi još razuman samo zbog dobrog dogovora." "Dopustite meni da obavim posao koji će te dodijeliti", odgovorio sam, "a ako vas dovoljno ne kompenzira, platiti ću vam čim stignemo u Stockholm - do zadnjeg penija." I tako je ta stvar mirovala. Kada smo napokon stigli u Stockholm, kao što sam već prije spomenuo, otkrio sam da je moja dobra majka umrla prije više od godinu dana. TakoĎer sam rekao kako me poslije izdajništvo mog roĎaka smjestilo u ludnicu, gdje sam zadrţan dvadesetosam godina - koje su se činile beskrajnima - te kako sam se poslije, nakon izlaska vratio ribarskom ţivotu kojeg sam marljivo slijedio punih dvadesetsedam godina, zatim kako sam stigao u Ameriku te naposljetku u Los Angeles u Kaliforniji. MeĎutim, sve ovo moţe biti od malog interesa za čitatatelja. Naravno, meni se činilo kako su moja predivna putovanja i čudnovate avanture dosegle vrhunac kada me je škotski kitolovac uzeo sa ledenog brijega Antarktičkog oceana.
66
67
68
VI. poglavlje Zaključak
P
ri zaključivanju ove povijesti mojih avantura, ţelio bih se izjasniti kako čvrsto vjerujem da je znanost još uvijek nedorasla što se tiče njenog znanja o zemljinoj kozmologiji. Postoji toliko toga neobjašnjivo za današnje prihvaćeno znanje i tako će i ostati sve dok naši geografi ne upoznaju zemlju "Zamagljenog Boga". To je zemlja iz koje stiţu veliki trupci cedrovine koje pronalaze istraţivači u otvorenim morima daleko od sjevernog ruba zemljine kore, takoĎer i tijela mamuta čije su kosti pronaĎene u beskrajnim naslagama diljem sibirske obale. Istraţivači Sjevera su mnogo učinili. Sir John Franklin, De Haven Grinnell, Sir John Murray, Kane, Melville, Hall, Nansen, Schwatka, Greely, Peary, Ross, Gerlache, Bernacchi, Andree, Amsden, Amundson i drugi su nastojali odlediti zaleĎenu tvrĎavu misterije. Čvrsto sam uvjeren kako su Andre i njegova dva hrabra pratilaca Strindberg i Fraenckell, koji su krenuli balonom "Oreon" sa sjeverozapadne obale Spitzbergena tog nedjeljnog poslijepodneva 11. srpnja 1897., sada u unutrašnjosti Zemlje i nesumnjivo ih zabavljaju kao što su mog oca i mene zabavljala ta dobrodušna rasa divova koja naseljava unutarnji Atlantski kontinent. Kako sam na svoj skroman način posvetio godine tim problemima, dobro sam upoznat sa prihvaćenim definicijama gravitacije, kao i sa uzrokom privlačenja magnetske igle. Usudim se izreći moje čvrsto uvjerenje kako je magnetska igla isključivo pod utjecajem električnih struja koje pokrivaju ovaj planet poput odjeće, i da te električne struje u svom neprekidnom kruţenju izlaze iz juţnog kraja zemljinog cilindričnog otvora, potom se raspršuju i šire
69
po cijeloj vanjskoj površini Zemlje i pomahnitalo juriše svojim smjerom prema Sjevernom polu. I dok te struje jure prema svemiru iznad zemljine krivine ili ruba, na kraju se ipak spuštaju natrag u unutrašnjost i nastavljaju svoj put juţno duţ unutarnje strane zemljine kore, prema otvoru takozvanog Juţnog pola. Mr. Lemstrom je zaključio kako se električni izboj koji se jedino može opaziti spektroskopskim ureĎajima, odvija na površini Zemlje svuda oko njega i da iz daljine izgleda kao blijed izgled Aurore, fenomen blijede i plamene svjetlosti koji se ponekad vidi sa vrha Spitzbergen planina." - Arktički priručnik, str.739. Što se tiče gravitacije, nitko ne zna što je to zapravo, jer još nije utvrĎeno da li je atmosferski pritisak taj koji uzrokuje da jabuka padne, ili na 250 kilometara ispod zemljine površine – pretpostavljam polovica debljine zemljine kore - postoji nekakva snaţna magnetska privlačnost koja privlači jabuku. Prema tome, naučnicima fizike je nepoznato da li je jabuka, kada napusti granu drveta, privučena ili natjerana prema dolje do najbliţe točke otpora. Sir James Ross tvrdi da je otkrio magnetski pol na oko 74˚ zemljine širine. To je krivo - magnetski pol se nalazi točno na polovici udaljenosti kroz zemljinu koru. Dakle, ako je zemljina kora 500 kilometara debljine, što je udaljenost koju sam procijenio, onda se magnetski pol zasigurno nalazi 250 kilometara ispod površine Zemlje; nije bitno gdje je testiranje izvedeno. I na toj zasebnoj točci, 250 km ispod površine, gravitacija prestaje, postaje neutralna; a nakon te točke prema unutrašnjoj zemljinoj površini, geometrijski se povećava reverzna privlačnost sve dok se ne prijeĎe 250 kilometara koji će nas dovesti do unutrašnje površine Zemlje. Stoga, kad bi probušili rupu kroz zemljinu koru u Londonu, Parizu, New Yorku, Chicagu ili Los Angelesu na dubinu od 500 kilometara; ona bi povezivala dvije površine. Dok bi se inercija i moment teţine smanjivali krečući se s vanjske površine do magnetskog centra, ipak, prije nego li bi stigli do
70
71
unutarnje zemljine površine ona bi postupno opadala, pauzirala kada bi prošli polovicu puta, te se smjesta spuštala idući prema vanjskoj površini i tako nastavila oscilirati kao njihanje njihala nakon isključenja energije, sve dok se napokon ne bi odmorila na magnetskom centru odnosno na toj zasebnoj točci točno na polovici udaljenosti izmeĎu vanjske i unutarnje zemljine površine. Zemljina rotacija svakodnevnim aktom spiralne vrtnje - pri brzini od oko 1600 km/h, odnosno oko 450 m/s - čini Zemlju ogromnim elektrogeneracijskim tijelom, velikim strojem, moćnim prototipom slabašnog dinama koji je u najboljem slučaju blijeda imitacija stroja prirode. Doline tog unutrašnjeg Atlantskog kontinenta, koji obrubljuje gornje vode dalekog sjevera, su tijekom sezone prekrivene veličanstvenim i najraskošnijim cvijećem. Ne stotine i tisuće, već milijuni jutara od kuda se pelud i cvjetovi nose skoro svakim pravcem pomoću zemljine spiralne rotacije i puhanja vjetra. Cvjetovi i pelud iz neizmjernih cvjetnih livada su ti koji uzrokuju obojenje snijega u arktičkim krajevima koji toliko zbunjuje istraţivače sjevera. Kane, Volumen I. na str 44. Kaže: "Prošli smo pokraj 'rumenih litica' Sir Johna Rossa u poslijepodne 5. kolovoza. Krpe crvenog snijega zbog kojih su litice i dobile naziv, mogle su se jasno vidjeti sa udaljenosti petanaest kilometara od obale." La Chambre u zapisima Andreove ekspedicije balonom, na str. 144 piše: "Na otoku Amsterdam snijeg je obojen u crveno do znatne udaljenosti, a stručnjaci ga skupljaju kako bi ga ispitali na mikroskopu. On u biti ima neka osobita svojstva; drži se da sadrži veoma sitne biljke. Scorbly, slavni kitolovac, je već prije to zamijetio." Ta nova zemlja "unutar" je bez sumnje dom i kolijevka ljudske rase te gledana sa stanovišta naših otkrića mora po nuţdi imati vaţnu zaslugu za fizičke, paleontološke, arheološke, psihološke i mitološke teorije antičkog doba. Samu ideju o povratku u zemlju misterija - u sam početak - do
72
porijekla čovjeka - nalazimo u egipatskim tradicijama o početnim zemaljskim krajevima bogova, heroja i ljudi; u povijesnim ostacima Manethoa, potpuno potvrĎenim povijesnim podacima uzetih iz nedavnih iskapanja Pompeja; i u tradicijama sjeverno američkih indijanaca. Sada je jedan sat iza ponoći - Nova godina 1908. je ovdje, ovo je treći dan, i nakon što sam konačno završio zapisivanje svojih čudnovatih putovanja i avantura koje ţelim podijeliti sa svijetom, spreman sam i očekujem miran počinak koji će sigurno biti popraćen ţivotnim kušnjama i promjenama. Imam puno godina i sazreo sam u avanturama i tugama, ipak, bogat sam nekolicinom prijatelja koje sam zadrţao uz sebe u svojem naporu da vodim ispravan i čestit ţivot. Poput priče koja je skoro ispričana, moj se ţivot gasi. U meni vlada snaţan predosjećaj kako neću doţivjeti ponovni izlazak drugog sunca. Stoga zaključujem svoj izvještaj. Olaf Jansen
73
74
Bilješka autora Naišao sam na mnogo poteškoća u odgonetavanju i ureĎivanju rukopisa Olafa Jansena. Kakogod, uzeo sam si slobodu rekonstruiranja samo nekoliko izraţaja i u tome nisam ni na koji način promijenio smisao ili značenje teksta. Inače, originalni tekst nije bio nimalo zakinut ili obogaćen odreĎenim riječima ili rečenicama. Nije moguće da izrazim svoje mišljenje o procjeni ili vjerodosttojnosti predivnih iskaza Olafa Jansena. U priči navedeni opisi čudnovatih krajeva i njihovih stanovnika, lokacije gradova, nazivi i smjerovi rijeka i druge popratne informacije se na svaki način slaţu sa grubim crteţima koje je taj častan Norveţanin predao meni na čuvanje. Moja namjera je da jednog dana rukopis zajedno s crteţima predam Smithsonovom intitutu kako bi se sačuvao u korist onih koji su zainteresirani u misterije "najdaljeg sjevera" – zamrznutog kruga tišine. Pouzdano je da postoje mnoge stvari u vedskoj literaturi, u "Josephu", "Odiseji", "Ilijadi", Terrien de Lacouperieovoj "Rana povijest kineske civilizacije", Flammariovoj "Astronomski mitovi", Lenormantovoj "Počeci povijesti", Hesiodovoj "Teogonija", rukopisima Sir Johna de Maundevillea i Sayceovoj "Zapisi prošlosti". Ova literatura je u najmanju ruku u neobičnom skladu s nevjerojatnim tekstovima koje nalazimo u ţutom rukopisu starog Norveţanina Olafa Jansena koji je sada po prvi puta uručen svijetu. Willis George Emerson
75
Willis George Emerson Willis George Emerson
76
