V. Vugrin Algoritam kapitala

1

PREDGOVOR – RECENZIJE KNJIGE

2

3

ALGORITAM KAPITALA VLADIMIRA VUGRINA Ova je knjiga novost za ekonomsku teoriju, a posebno za financijsko računovodstvo. Kotruljević je otkrio aktivu i pasivu odvojivši dužnike i vjerovnike. Ono što je najvrednije u ovome djelu jest sasvim nov pristup. Autor je odvojio novac od robe te stvorio novu kvalitetu u projektiranju i praćenju poslovnih događaja. Do toga je došao jer on zna što je kapital i što je algoritam kapitala. Zna kako kapital nastaje te kako i zašto propada, zna što je višak vrijednosti (profit, dobitak) i zna kako ga očuvati, zna zašto smo danas u krizi. Zna kako izvesti privatizaciju i decentralizaciju te kako preko novca izvesti financijsku integraciju unutar poduzeća i među poduzećima na razini države. Zna kako da vlasnik, menadžer i knjigovođa utvrde realitet i postave strategiju, što danas u nas malo tko zna i – što je još gore – malo tko želi znati. Od 1997. pokušavam afirmirati njegova otkrića među našim ekonomistima i pravnicima i veoma malo uspijevam, neovisno o tome je li riječ o studentima, postdiplomcima, knjigovođama ili doktorima ekonomskih znanosti. Najbolju ilustraciju stanja dat će odgovor jednoga vrlo poštenog i pametnog magistra ekonomije te vrsnog knjigovođe. Njegov konačni komentar bio je: »Ante, ovo je vlak bez tračnica, ja se u njemu neću voziti.« Ja sam ipak odlučio ući u taj vlak i na ovakav način motivirati čitatelje da pročitaju knjigu i zauzmu stav pitajući se: 1. Je li ovaj tekst u sebi, po sebi i za sebe logičan? 2. Nudi li izlaz iz naših ekonomskih i društvenih teškoća? 3. Ako je utemeljen na logici, objašnjava naše teškoće i nudi izlaz, što mogu učiniti da ga afirmiram i izborim se za njegovu realizaciju? V. Vugrin pomogao mi je da svoj znanstveni opus zaokružim – povezujući znanja iz biologije, filozofije, psihologije (to sam diplomirao), tehnologije (to sam magistrirao), ekonomije (to sam doktorirao i radim gotovo 30 godina istražujući varijancu profita) i prava – na autopoietičan način i razvijem viziju o Hrvatskoj sa 100 milijardi dolara BDP-a (sada imamo pet puta manje). Morali bismo imati najmanje 50 milijardi dolara da bismo zakucali na europska vrata, no o tome ne govore naši politički lideri koji nam obećavaju Europsku uniju, ali nažalost ni naši ekonomisti. Ukratko, kao neka inteligencija ne znamo ni kako doći do 50 milijardi dolara, a 100 milijardi za većinu je čista utopija. Bez prirodnog računovodstva, koje u ovoj knjizi razrađuje V. Vugrin, i dalje ćemo imati visoku nezaposlenost, nisku kvalitetu i produktivnost rada, stalni

4

kaos u gospodarstvu i politici. Naši ekonomisti ne znaju objasniti varijancu profitabilnosti, a ni strani nisu otišli mnogo dalje u teoriji, iako je u praksi već neosporno dokazano da ljudski kapital stvara dodanu vrijednost i višak vrijednosti. Dugi niz godina bila mi je enigma zašto ne želimo znati i, u konačnici, ne znamo knjižiti ljudski kapital. Već sam u doktoratu postulirao kako investicijski proces ne smije ići od primarnog ulaganja u fizički kapital (prostor i opremu) pa onda samo reziduum u ljude, nego obrnuto: treba prvenstveno ulagati u ljude (podizanje motivacije, znanja i timske organizacije) te samo na visokoj motivaciji, znanju i organizacijskom potencijalu mudrom monetarnom i fiskalnom politikom ulagati u opremu i prostor. Radeći na doktoratu, htio sam si dokazati kako smo mi (SFRJ) najbolja zemlja na svijetu. Analizirajući 44 zemlje originalnom metodologijom – ljudski kapital, fizički kapital i GDP per capita – otkrio sam da smo s našim ljudskim i fizičkim resursima umjesto 550 dolara trebali imati dvostruko više. Godine 1976./'77. nastojim to verificirati u SAD-u razgovarajući s najboljim ekonomistima i boreći se za to u UN-u i u Svjetskoj banci te u MMF-u. Podržava me najviše J. Vanek, koji je drugom (ekonometrijskom) metodologijom došao do istoga zaključka – da je Jugoslavija avion u kojem radi samo jedan od dvaju motora. Razočaran «feedbackom», pokušavam doći do Tita, ali gotovo završavam u zatvoru. Kad ne ide «top down», pokušavam «bottom up» i na Ovčari u VUPIK-u Vukovar motiviram pet doktora znanosti da radimo s pedesetak zaposlenika i demonstriramo kopernikanski prevrat u investiranju. Do 1985. istražujem psihološke, sociološke, tehničke i ekonomske varijable i tada otkrivam kako se mnogo bolje samoorganiziraju moralno i intelektualno slabiji, a bolji ih se nepotrebno boje. Razvijam model ABCD, kojim među studentima i zaposlenicima u nizu tvrtki po Sloveniji, Hrvatskoj i BiH širim tezu kako ćemo iz tadašnjih kriza izaći samo ako se bolje samoorganiziraju pošteniji i pametniji. Ni ne slutim da je ključ u knjigovodstvu, u načinu knjiženja. Na predavanju skupini 1997. godine jedan mi polaznik reče da postoji čovjek koji razmišlja slično kao ja. Upoznajem V. Vugrina i uviđam da će njegov pristup pomoći da krene investiranje u ljude i da se kreativniji bolje samoorganiziraju. To omogućuje prirodno dvojno knjigovodstvo, koje je složena struktura novca koja mjeri vrijednosti pa materijalna imovina uvijek mora biti u funkciji kako bi novac imao što mjeriti. Zbog toga u tom knjigovodstvu sve proizlazi iz prometa novca, a s obzirom na to da novac ima

5

svoju nominalu koja omogućuje da se ukupna novčana imovina nalazi na jednom računu, to iz toga računa i kompjutor može izračunati poslovni rezultat koji je jednak razlici stanja novčane imovine na kraju i na početku razdoblja. To znači da prirodno knjigovodstvo ima samo jedan poslovni rezultat – to je PROFIT, koji svu materijalnu imovinu drži na nuli neovisno o tome kako ju je procijenio čovjek (knjigovođa). Komunizam je odbacio prirodno knjigovodstvo i služio se nekim izmišljenim knjigovodstvom koje polazi od materije kao osnove života. Tomu je podređeno sve, pa je čak i novac potisnut u drugi plan, a materijalna imovina dominira. Zbog toga je u tom knjigovodstvu poslovni rezultat (dobitak) jednak razlici vrijednosti ukupne imovine na kraju i na početku razdoblja. I tu do izražaja dolazi negativan utjecaj čovjeka jer zbog nekoga svojeg interesa, ili interesa državne vlasti, knjigovođa uvijek manipulira poslovnim rezultatom koliko mu to materijalna imovina dopušta, a ako mu to nije dovoljno, onda procjenom poveća knjigovodstvenu vrijednost te imovine. To znači da u tom knjigovodstvu može biti toliko poslovnih rezultata koliko ih knjigovođa procjenom materijalne imovine može pokazati. Upravo taj odnos knjigovođe prema poslovnom rezultatu temeljni je uzrok zbog kojega je komunizam doživio totalni fijasko – jer njegovo knjigovodstvo utvrđuje veličinu poslovnog rezultata po volji čovjeka (knjigovođe). U socijalizmu smo, koristeći se takvim knjigovodstvom, preko ideologije egalitarizma razvili sentimentalnost prema lošijima i brutalnost prema boljima od sebe. Iz takve noosfere cijelo se društvo u samoupravnom socijalizmu previše bavilo razvojno nesposobnima, a oni su kao vampiri sisali krv inventivnima, poštenima i vrijednima. Isprva nisam znao koliko je ekonomska i politička mafija perfidna i u novoj državi, gdje su se takvi slobodno (samo)proizveli u tajkune i napravili još veći kaos. Već sam u prethodnome društvenom poretku osjetio da opasnost dolazi iz tajnih službi, a razvitak procesa u nas i u svijetu do kraja mi je potvrdio kako je u tajnim službama (vojnim i policijskim) generator ekonomskog i političkog zla. Danas država kao vampir uzima od poštenih, sposobnih i vrijednih te krivo i štetno preraspodjeljuje onima koji nemaju te kvalitete. Tako najboljima ubijamo motivaciju, volju za učenjem i razvitkom te mlade učimo kako da se brzo i nepošteno bogate varajući okruženje. Tako svi tonemo sve dublje jer ne znamo knjižiti događaje kako to predlaže V. Vugrin. Budući da se broj razvojno nesposobnih raširio gotovo do beskonačnosti, izdavanjem ove knjige tražimo tisuću poštenih, pametnih, vrijednih koji će se,

6

ako vrijede postavke iz moje knjige (Metodologija društvenih znanosti), samoorganizirati i izlobirati od Vlade da obvežemo knjigovođe na prirodni način knjiženja. Neki od nas inicijatora spremni su u duhu Fausta i dušu prodati vragu da se to ostvari, ali nadam se da ćemo to s Božjom pomoći izvesti bez krvi, suza i čista obraza. Uvođenjem prirodnog knjigovodstva svaki vlasnik i svaki poduzetnik (p)ostaje zaštićen jer mu pravna osoba jamči i čuva višak vrijednosti, a država ga štiti cjelokupnim aparatom. U primjeni ove koncepcije najdalje se otišlo u BiH, u tuzlanskom kantonu. Što je napravljeno u tuzlanskom kantonu? Dr. M. Kikanović je, za razliku od drugih, izvrsno shvatio Vugrinovo učenje i, kao osoba s karizmom, u tom kraju započeo njegovo provođenje te smatra da je sve što Vugrin predlaže u vezi s načinom knjiženja logično i utemeljeno na prirodnim zakonima. Napravljen je registar u kojemu se vode sve tvrtke sa svim karakteristikama. Planira se napraviti dinamički registar stanovništva koji će pratiti aktivnosti ljudi i osigurati da se trivijalni poslovi prenesu na kompjutor. Kad se osigura infrastruktura (a ona je u Hrvatskoj znatno bolja), Vugrinov će projekt profunkcionirati u kantonu. U tom smislu promijenjen je kontni plan kako bi se pratio i evidentirao ljudski kapital, konkretnije, intelektualni kapital. Sada su pošteni i obrazovani eksploatirani jer se ne knjiži kako Vugrin predlaže. Krenulo se s knjiženjem nekih promjena, ali se pojavio problem s prijenosom informacija (što znači da platni promet u tuzlanskom kantonu ni u državi BiH nije pripremljen za novi pristup). Naime, za taj novi pristup potrebne su odgovarajuće predradnje, a sve su one zapisane u Vugrinovoj knjizi jer ona je projekt koji predlaže kako napraviti fiskalnu samoodrživu autopoietičnu strukturu. S tim projektom i Vugrinovim načinom knjiženja moglo bi se organizirano krenuti od 1. siječnja 2003. Dva su mjeseca, kako kaže Vugrin, dovoljna da se izvrše nužne predradnje, s time da bi 2003. bila tranzicijska godina, u kojoj bi se autopoietski privatiziralo ukupno gospodarstvo i trasirali pozitivni putevi globalizacije. Zbog toga što je Vugrin epohalan, ljudima se čini da je neuvjerljiv te da se njegov način knjiženja ne može primijeniti. No svi dosadašnji pokušaji tranzicije ekonomskog sustava i privatizacije u cilju afirmacije vlastitog kapitala bili su onemogućeni zbog neprirodnog načina knjiženja. To znači da jednom ipak moramo započeti s prirodnim načinom knjiženja – a Vugrin nam svojom knjigom o algoritmu kapitala kaže kako! Ovaj njegov KAKO sadrži u sebi sveukupno ŠTO, koje je autopoietično napisano o razvoju čovjeka i ljudskog društva. Nad time bi se i

7

Crkva trebala zamisliti jer PRIRODNO KNJIGOVODSTVO u provedbenom je smislu SVETO TROJSTVO, u kojemu je vlasnik BOG OTAC, poduzetnik je BOG SIN, a knjigovođa je DUH SVETI, koji nikomu ne dopušta da pogriješi. U tom smislu knjigovođa objavljuje DESET ZAPOVIJEDI BOŽJIH u obliku standardnoga kontnog plana. Taj kontni plan temeljni je zakon razvitka ljudskog društva, njega se mora svatko pridržavati jer njime čovjek i ljudska zajednica pomoću novca predviđaju svoju budućnost. U tome kontnom planu bitna je VLASTITA TROŠKOVNA KAMATA, koja nepovredivo pripada vlasniku, nju vlasnik dobiva samim time što svoj novac bez ikakva rizika drži u banci (kod knjigovođe). Banka mu taj novac brižno čuva i još mu za to čuvanje plaća kamatu, što je OPĆI PARADOKS na kojemu se temelji sveukupni razvoj čovjeka i ljudskog društva. Naime, ta je kamata uvijek unaprijed poznata, a da bi je banka (knjigovođa) mogla platiti vlasniku, ona zadužuje poduzetne ljude da u stvaranju vrijednosti ostvare i tu kamatu kao višak vrijednosti. Zbog toga svaki poduzetnik mora projektirati posao u koji ulazi jer ta je kamata minimalni višak vrijednosti (profit) koji mora ostvariti u budućem razdoblju, to je norma koju mora ispuniti da bi zadovoljio vlasnika. U ljudskom društvu sve je podređeno tome da bi se zadovoljio vlasnik pa stoga i država kao opća pravna osoba pomoću posebnih pravnih osoba stvara uvjete da bi poduzetnici što lakše ostvarili normu koju im je knjigovođa postavio. Pri tome sve posebne pravne osobe moraju koristiti prirodno knjigovodstvo kojim se služi čovjek. U tome su bitna poduzeća jer ona kao posebne pravne osobe u kojima se stvaraju vrijednosti moraju pokazati bilancu najmanje s profitom (viškom novca, viškom vrijednosti) koji vlasnici očekuju. S druge strane, sve ostale posebne pravne osobe moraju brižno čuvati taj profit (višak novca, višak vrijednosti) i pokazati bilancu iz koje se vidi da je profit iskorišten tako da vlasnici budu što zadovoljniji. Država kao opća pravna osoba ujedinjuje te dvije bilance i izrađuje bilancu države kao velikog poduzeća, iz koje se vidi da se i ona (država) pridržava prerogativa koje je odredio knjigovođa (DUH SVETI). 31. listopada 2002.

Prof. dr. ANTUN LAUC

8

OSVRT NA KNJIGU O ALGORITMU KAPITALA VLADIMIRA VUGRINA

9

Čitajući mnogobrojne radove koje je Vladimir Vugrin napisao istražujući bit novca, zamijetio sam da on izrazima fakturirana i naplaćena realizacija (prodaja) pridaje neko posebno značenje. Naime, bili su to izrazi koji su u komunističkoj Jugoslaviji upotrijebljeni još u »Kidričevo vrijeme«, a znamo da je on na određeni način upravljao ukupnom jugoslavenskom privredom. U to je vrijeme naša država imala izrazito visoku stopu rasta, a tako je bilo sve do početka sedamdesetih godina. Zahvaljujući Vugrinovim bilješkama, otkrio sam da je takav razvoj bio moguć jer se u to vrijeme poštivala struktura novca i struktura cijene robe. Naime, novac se sastoji od cijene rada i cijene kapitala, a cijena robe od minule vrijednosti, tekuće vrijednosti i viška vrijednosti (odnosno od prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti). U tim strukturama važno je značenje pojmova vrijednost i cijena; prema V. Vugrinu pojam vrijednost uvijek se odnosi na jednu osobu koja ocjenjuje koliko za nju nešto vrijedi, a pojam cijena uvijek je sporazum između najmanje dviju osoba kojim zajednički izjavljuju koliko vrijedi ono što razmjenjuju. Neću ulaziti u pobliže objašnjavanje tih pojmova i njihovih struktura jer to svatko može pročitati u Vugrinovoj knjizi, nego bih se posebno osvrnuo na spomenute izraze o fakturiranoj i naplaćenoj prodaji. Ti se termini prije Ustava iz ’74. nisu službeno koristili, nego su se u tom smislu počeli upotrebljavati tek kasnije u dohodovnom knjigovodstvu. Čitajući Vugrinove bilješke, postalo mi je jasno zašto je do početka sedamdesetih godina Jugoslavija imala tako brz razvoj i koju je ulogu u tome odigrao novac. Kidrič je, naime, uvidio da je novac najvažniji mehanizam razvoja čovjeka i ljudskoga društva i stoga je posebnu ulogu dao poslovnim bankama; čak je u tom smislu osnovao posebnu instituciju kojoj je dao ime SLUŽBA DRUŠTVENOG KNJIGOVODSTVA (SDK). SDK je zapravo bila banka svih banaka, a ona je opskrbljivala novcem sve pravne osobe u zemlji i preko njih je pomoću novca upravljala državom, a da to nitko nije znao, osim, vjerojatno, samoga Kidriča i njegova užeg tima. Takvo je što bilo moguće jer novac ima tu karakteristiku da se jednostavnim zbrajanjem platnog prometa može doći do ukupnog iznosa novca koji u sebi sadrži sve što se dogodilo svakoj pravnoj osobi, a to znači i državi kao općoj pravnoj osobi. Taj iznos novca saldo je vršnog računa koji ima dvije strane – na jednoj je primanje novca, a na drugoj davanje novca. Središnjica SDK imala je svakog dana za prošli dan takav vršni račun za ukupnu državu, i to još u vrijeme dok je dominirala ručna tehnika obrade podataka.

10

O kakvoj je tehnici bila riječ objasnit ću na primjeru RIZ-a (Radioindustrije Zagreb), u koji je V. Vugrin ušao 1963. godine sa zadatkom da unaprijedi organizaciju poslovanja koju je 1955. uveo Inženjerski biro iz Zagreba po poznatom ING-SISTEMU organizacije poduzeća. Taj sustav organizacije bio je spoj BATINE i SIEMENSOVE škole, a autor je bio diplomirani inženjer SERGEJ SKLEVICKI, koji je ujedno bio i zamjenik direktora Inženjerskog biroa. On je uveo u RIZ tu organizaciju, a kako se zahvaljujući njoj RIZ brzo razvijao, to su se u financijskom poslovanju počeli javljati određeni problemi. V. Vugrin je sve te probleme riješio jednim potezom koji je središnjem knjigovodstvu RIZ-a omogućio da svakoga dana do 11 sati obavijesti financijskog direktora o stanju koje je prethodnoga dana bilo na unutarnjim tekućim računima svih ekonomskih jedinica RIZ-a. Tih ekonomskih jedinica bilo je šezdesetak, a sve su bile obračunski potpuno samostalne, jer one su zapravo bile mala poduzeća u sastavu velikog poduzeća RIZ. Za svako to malo poduzeće svakoga je dana središnje knjigovodstvo imalo permanentnu bilancu, a nakon dolaska V. Vugrina jedina je novost bila ta što je to knjigovodstvo svakoga dana dostavljalo financijskom direktoru izvještaj o stanju unutarnjega tekućeg računa za sve ekonomske jedinice RIZ-a. Zbroj toga izvještaja odgovarao je stanju iz izvoda tekućeg računa koji se dobivao od vanjske poslovne banke (SDK-a). I tako je to bilo svakoga dana punih deset godina, sve do 1973. kada su te ekonomske jedinice postale OOUR-i s vanjskim tekućim računima. U svemu je najzanimljivije bilo to da u tih deset godina nikada nitko nije pitao kako je bilo moguće da središnje knjigovodstvo RIZ-a svakoga dana izradi šezdesetak unutarnjih izvoda tekućih računa čiji je zbroj uvijek odgovarao stanju vanjskog izvoda tekućeg računa, koji je RIZ svakog dana dobivao od SDK-a. Nitko to nije pitao, što je bilo i razumljivo jer je sasvim logično da zbroj stanja svih unutarnjih tekućih računa bude jednak iznosu stanja vanjskoga tekućeg računa. No ta banalnost provocirala je česte i duboke razgovore u kojima je V. Vugrin objašnjavao o čemu je riječ. On je to činio s velikim zadovoljstvom vjerujući da otkriva tajnu novca. U unutarnjoj organizaciji velikog poduzeća, naime, vrijedi načelo promptnog plaćanja, što znači da je trenutak isporuke robe ujedno i trenutak plaćanja. Prema tom načelu između ekonomskih jedinica (ona su mala unutarnja

11

poduzeća) nema potraživanja i dugovanja jer se svaka unutarnja kupoprodaja promptno plaća. To biva i u slučaju kad bilo koja ekonomska jedinica isporučuje ili preuzima robu od bilo koje vanjske pravne osobe ili bilo koje fizičke osobe, samo što se među svim tim osobama i unutarnjim ekonomskim jedinicama uvijek postavlja nevidljiva unutarnja banka. Ta nevidljiva banka svakoj ekonomskoj jedinici odmah plaća robu koja je isporučena vanjskom naručitelju, a isto tako od svake ekonomske jedinice odmah naplaćuje svaku primljenu robu od vanjskog isporučioca, i to neovisno o tome kakvi su rokovi plaćanja ugovoreni. To ujedno znači da ta unutarnja banka preuzima brigu naplate od vanjskih kupaca, kao i brigu plaćanja vanjskim dobavljačima i djelatnicima poduzeća. To je bilo moguće jer je svaka ekonomska jedinica imala svoje prirodno knjigovodstvo i ta su knjigovodstva bila ujedinjena RIZ-ovim središnjim knjigovodstvom, a sva su se plaćanja obavljala u ulaznoj i izlaznoj likvidaturi RIZ-a koja je djelovala u sastavu toga središnjeg knjigovodstva. U takvoj su organizaciji ekonomske jedinice RIZ-a svakoga dana do osam sati dostavljale središnjem knjigovodstvu svoje izlazne račune (to je bio njihov prihod) i svoje ulazne račune (to je bio njihov rashod), što znači da su te ekonomske jedinice svakoga dana izrađivale svoju permanentnu bilancu. Iz tih je bilanci središnje knjigovodstvo pravilo izvode o stanju unutarnjega tekućeg računa svih ekonomskih jedinica, zbroj kojih je uvijek bio nula, jer za koliko su sve ekonomske jedinice prodale za toliko su sve te jedinice i kupile. Jedna od tih ekonomskih jedinica bila je nevidljiva unutarnja banka kao opći posrednik između svih vanjskih pravnih osoba i svih fizičkih osoba, s jedne strane, te svih ekonomskih jedinica RIZ-a, uključujući i vidljivi dio unutarnje banke, s druge strane. Ti su izvodi svakoga dana bili gotovi do deset sati, a među njima je bio i izvod unutarnje banke na kojemu je bilo zapisano stanje njezina unutarnjega tekućeg računa. Zbroj svih tih tekućih računa bio je nula, a to je značilo da je dnevni obračun točan, ali se izvod unutarnje banke razlikovao od izvoda ostalih ekonomskih jedinica po tome što je stanje na njemu bilo otvoreno. Tom otvorenom stanju naknadno je pribrojeno stanje vanjskoga tekućeg računa (izvod je iz SDK-a stizao oko jedanaest sati) i tek nakon toga svi su se izvodi dostavljali financijskom direktoru, s time da je zbroj unutarnjih izvoda uvijek bio jednak iznosu iz izvoda vanjskoga tekućeg računa. I tako je to bilo svakoga dana od 1963. do 1973.

12

Time V. Vugrin objašnjava ulogu novca u organizaciji bilo kojeg poduzeća i bilo koje države, jer RIZ je doista bio korporacija (odnosno država) svih njezinih ekonomskih jedinica (pravnih osoba). On ide dalje jer kaže da pomoću novca financijski direktor korporacije (monetarni vrh države) može nevidljivo i vrlo djelotvorno upravljati svim ekonomskim jedinicama velikog poduzeća (pravnim osobama u državi). Ujedno objašnjava zašto je dvojno knjigovodstvo najljepši izum ljudskog duha; ono je primanje i davanje novca, to su prihodi i rashodi bilo koje osobe. Na osnovi toga V. Vugrin dalje razvija misao i dolazi do zaključka da bi se raniji ZAP, odnosno današnja FINA transformirala u Hrvatsku eskontnu banku! Ta banka imala bi dvojaku ulogu. Obavljajući platni promet između pravnih subjekata, zamišlja Vugrin, ona može, kao ona nevidljiva banka u korporaciji RIZ, svakodnevno i permanentno izrađivati bilancu države razumijevajući državu kao veliko poduzeće. U tom razmišljanju V. Vugrin ide i dalje pa tu eskontnu banku “zadužuje” da opskrbljuje novcem sve pravne subjekte u zemlji. U “igru” uvodi i “vlastitu troškovnu kamatu”, za koju tvrdi da je temeljni mehanizam razvitka ljudskog društva. I tako Vugrinova razmišljanja idu prema neposrednom nadzoru novca i novčane mase te njihovu nenadomjestivu ulogu u poslovanju poduzeća. U tome se ne dotiče poslovnih banaka; očito ih stavlja u akcesornu ulogu. I time se V. Vugrin izražava kao osoba koja cijeloga svog života promišlja o ekonomiji, posebno o knjigovodstvu, organizaciji, novcu i gospodarstvu te smatra da zna kako doći do uspješne države. A ta je doktrina antipod suvremene gospodarske doktrine u kojoj je gospodarstvo samo instrument kojim novac ostvaruje svoju glazbenu dionicu (zvanu profit) i na kojem su banke glavni svirači. Pročitavši knjigu Vladimira Vugrina, mogli bismo reći da smo nešto od toga doživjeli u vremenu tzv. dohodovne ekonomije ili ekonomije samoupravnog socijalizma uvedenog Ustavom iz ‘74., no i da se nešto od rečenoga u toj knjizi može koristiti u sadašnjem vremenu u svrhu bržeg oporavljanja ili zaustavljanja zaostajanja hrvatskoga gospodarstva. Pa zar to nije dovoljno da se ovoj knjizi pristupi sa spoznajom da će trebati strpljenja pročitati je i još više vremena razumjeti je te razlučiti što je današnja ekonomska znanost, a što možda njezino unapređenje, i što je to novo.

13

No da ima mnogo novoga, uhu ugodnoga, to je nedvojbeno, osobito ako imamo u vidu kakvo je danas stanje hrvatskoga gospodarstva i odvojenost novca (banaka) od njega. Stoga ovu knjigu preporučujem svakomu tko razmišlja kako i kojim instrumentom doći do gospodarski uspješnije hrvatske države. 29. veljače 2003.

Dr. MARIJAN ŽIVKOVIĆ

14

FAKTURIRANA I NAPLAĆENA PRODAJA U ALGORITMU KAPITALA VLADIMIRA VUGRINA Posve je točno da Vladimir Vugrin poslovnim bankama daje akcesornu ulogu, ali ta je uloga važna jer u kreditno-monetarnom sustavu bez te uloge novac

15

uopće ne bi mogao izvoditi svoju glazbenu dionicu, a banke bi bili svirači koji bi sve bučnije svirali i svojim zaglušujućim sviranjem sustavno uništavali sve oko sebe. To znači da bi novac sam sebi postao svrhom, pa stoga uopće ne bi mogao izvoditi svoju divnu glazbenu dionicu. Da bi novac mogao izvesti svoju glazbenu dionicu, mora imati svoje note koje će ljude držati u uvjerenju da su to bogatiji što imaju više novca. Taj je novac njihov profit (višak novca), što znači da je njihovo pravo da si tim novcem mogu pribaviti bilo koju imovinu. No to pravo može postojati samo u slučaju ako se ono odnosi na konkretnog čovjeka, a to može jedino biti u privatnom vlasništvu. To znači da su banke svirači koji s jedne strane sviraju po notama koje iskazuju koliko kojemu čovjeku pripada novca od ukupne mase novca (štednja postojećega novca), a s druge strane, sviraju po notama koje iskazuju koliko je koji čovjek ostvario novog viška novca da bi se novčana masa držala na određenoj razini (stvaranje novoga novca). Svirači na jednoj strani su štedionice, a na drugoj strani su poslovne banke. Najljepšu glazbu sviraju poslovne banke jer su one sastavni dio gospodarskog sustava, a zadaća toga sustava jest stvoriti što veći profit. U to ćemo se najbolje uvjeriti ako slušamo partituru koja se zove fakturirana i naplaćena prodaja. Ona je zapisana u standardnome kontnom planu koji omogućuje da se iz jedne točke platnog prometa izvede glazba koja nam kazuje sve što se dogodilo u bilo kojoj pravnoj osobi pa prema tome i u državi kao općoj pravnoj osobi. Stavila sam pred sebe note te partiture – bila je to zamišljena bilanca poduzeća po fakturiranoj prodaji – promatrala sam je, razmišljala sam o njoj, i nakon nekog vremena najednom sam došla na ideju kako je mogu izvesti. Naime, poznato je da eskontna banka u svakom trenutku može napraviti bilancu koja je točnija od bilance bilo kojeg poduzeća, a ako to može ona, onda mogu i ja na temelju platnog prometa iz razreda 0 (knjižni novac) logičnom računicom izvesti potrebne podatke za sve ostale razrede. Učinila sam to i potvrdila na primjeru zamišljene bilance poduzeća da se iz platnog prometa može napraviti cjelokupna bilanca po naplaćenoj prodaji. Time sam zapravo otkrila da u prirodi uvijek postoje dvije bilance – jedna po fakturiranoj prodaji, a druga po naplaćenoj prodaji. To su dvije iste bilance, ali s različitim iznosima; jedino su u prometnoj bilanci isti iznosi u razredu 0 i dodane vrijednosti i viška vrijednosti u razredu 4. Evo najprije prikaza bilance po fakturiranoj prodaji:

16

KNJIGOVODSTVO SVIH PODUZEĆA STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA Prirodna podjela

BILANCA PO FAKTURIRANOJ PRODAJI PROMET

Standardna podjela

Početni saldo

Ulaz (+)

01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih osoba 11 Dužnici 12 Vjerovnici ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC” ROBA 2 TRAJNA 21 Vlastito znanje poduzeća IMOVINA 22 Ostala trajna imovina 3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost 42 Dodana vrijednost 43 Višak vrijednosti 5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja u tijeku 6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 7 PRODAJA 70 Rashodi i prihodi 8 PROFIT 81 Vlastita kamata 82 Dobitak poduzeća 9 KAPITAL 90 Uložena glavnica ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA – “ROBA”

511 300 12 -8 815 2274 105 8 5 -3207 815 0

1473 550 1012 751 3786 3000 105 521 473 242 192 915 902 1000 192 45 7587 11373

Temeljna Razredna NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 1 OSOBE

ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”)

Izlaz (-)

1001 962 771 2734 794 35 438 473 242 192 897 887 1000 192 45 3444 8639 11373

Završni saldo

472 550 50 -20 1052 2206 70 83 18 15 -3444 -1052 0

Poduzeće za sebe pravi bilancu po fakturiranoj prodaji u trenutku kada je kupcu isporučilo naručenu robu. No tu kupoprodaju novac još nije potvrdio, to će učiniti nešto kasnije (a najkasnije u dogovorenom roku) te stoga bilanca koja je napravljena po fakturiranoj prodaji još nije verificirana. Tu istu bilancu može, međutim, napraviti središnja banka (FINA, ZAP ili SDK) po naplaćenoj prodaji. Ta bilanca može se napraviti kad god dođe do neke promjene u razredu 0 jer samo u tom trenutku može doći do promjene profita u razredu 8. Profit se povećava kod svakog primitka novca, a smanjuje kod svakog izdatka novca. Svako povećanje profita znači da se bilanca mijenja, a to uvijek biva u trenutku kad kupac plati – I U TOM TRENUTKU BILANCA JE VERIFICIRANA. Evo prikaza te verificirane bilance:

17

KNJIGOVODSTVO SVIH PODUZEĆA STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA Prirodna podjela

BILANCA PO NAPLAĆENOJ PRODAJI PROMET

Standardna podjela

Početni saldo

Ulaz (+)

01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih osoba 11 Dužnici 12 Vjerovnici ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC” ROBA 2 TRAJNA 21 Vlastito znanje poduzeća IMOVINA 22 Ostala trajna imovina 3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost 42 Dodana vrijednost 43 Višak vrijednosti 5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja u tijeku 6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 7 PRODAJA 70 Rashodi i prihodi 8 PROFIT 81 Vlastita kamata 82 Dobitak poduzeća 9 KAPITAL 90 Uložena glavnica ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA – “ROBA”

511 300 811 2396 -3207 - 811 0

1473 550 962 751 3736 3207 509 242 192 962 192 19 5323 9059

Temeljna Razredna NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 1 OSOBE

ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”)

Izlaz (-)

1001 962 751 2714 811 509 242 192 962 192 19 3418 6345 9059

Završni saldo

472 550 1022 2396 -3418 -1022 0

Ovdje je prikazana verificirana bilanca, s time da su u njoj vidljivi samo podaci iz razreda 0 i podatak o uloženoj početnoj glavnici (tamnije osjenčani iznosi), a do svih ostalih podataka dolazi se logičnim razmišljanjem. Da bi eskontna banka države (FINA, ZAP ili SDK) mogla u svakom trenutku napraviti bilancu po naplaćenoj prodaji bilo koje posebne pravne osobe (poduzeća i ustanove) i države kao opće pravne osobe, ona ima samo jedan vršni konto na kojemu je zabilježen promet novca među svim pravnim osobama u zemlji, kao i promet novca među tim pravnim osobama i svim fizičkim osobama. I taj vršni konto države ima dvije strane – ulaznu stranu na kojoj je zabilježen ukupni primitak novca i izlaznu stranu na kojoj je zabilježen ukupni izdatak novca. Te dvije strane moraju prema općem načelu bilanciranja biti izjednačene, no nas ovdje

18

zanimaju samo bilance poduzeća; stoga pretpostavljamo da taj vršni konto sadrži samo platni promet svih poduzeća u državi (odnosno ukupnoga gospodarstva države), što znači da se te dvije strane razlikuju za iznos profita. Taj je platni promet u ovoj bilanci zabilježen u razredu 0 i tko zna što se sve u njemu krije; u njemu može biti sadržan i svekoliki nepotrebni promet novca. Stoga je za glavnog knjigovođu države važan samo završni saldo razreda 0 jer taj je saldo pročišćen od svega što je nepotrebno. Bitna je karakteristika poduzeća da ostvaruje profit, a to je razlika između završnog i početnog salda razreda 0, i to je jedina istina kojoj se mora vjerovati, a sve su ostalo pretpostavke. U bilanci po naplaćenoj prodaji ta istina je 211 kuna, odnosno razlika između završnog i početnog salda novca (1022 – 811 = 211) i nju treba vidljivo zabilježiti u razredu 8. To je i učinjeno: profit u razredu 8 iznosi 211 kuna (192 + 19). No državi kao općoj pravnoj osobi zanimljivi su i neki drugi podaci: ona treba znati kako su njezina poduzeća ostvarila normu koju su im vlasnici postavili, koliko su novca ljudi upotrijebili za svoju osobnu potrošnju i koliki su višak novca (višak vrijednosti, profit) sačuvali za buduću potrošnju? Državi sve to kaže početna glavnica uložena u poduzeće (u primjeru naše bilance to je iznos od 3.207 kuna), zatim eskontna stopa središnje banke (6%) i uplaćeni iznos poreza na dodanu vrijednost (14,52 kune). Na temelju tih podataka država može izraditi cjelokupnu bilancu po naplaćenoj prodaji, pa pođimo redom da bismo vidjeli kako se logičnom računicom to može napraviti. U toj računici najvažniji je podatak ostvareni profit koji iznosi 211 kuna i taj se podatak u razredu 8 upisuje u dva dijela – prvi je norma koju su postavili vlasnici, a drugi je prebačaj norme koji su ostvarili poduzetnici. Norma u iznosu od 192 kune upisuje se na izlaznu stranu konta 81, a ona se utvrđuje tako da se od uložene početne glavnice izračuna kamata od 6% (3207 × 0,06 = 192). Ostatak od 19 kuna prebačaj je norme (211 – 192 = 19) koji se upisuje na istu stranu konta 82. Ovi se iznosi istodobno upisuju na dugovnu stranu konta 43 (192 kune) i konta 70 (19 kuna). Nakon toga država izračuna koliko su novca ljudi primili za osobnu potrošnju, a to je novac koji je u državnu blagajnu ušao kao porez na dodanu vrijednost (PDV). S obzirom na to da taj porez ima jedinstvenu stopu (koja je jednaka eskontnoj stopi središnje banke) i da nitko ne može biti oslobođen plaćanja toga

19

poreza, vrlo se lako može izračunati da su svi građani u državi primili iznos od 242 kune, jer dovoljno je samo iznos uplaćenog PDV-a podijeliti sa stopom od 6% (14,52 : 0,06 = 242). Taj iznos država upiše na ulaznu stranu konta 42 i toga trenutka zna podatak o ukupnom (neto) društvenom dohotku (proizvodu) koji je ostvaren u državi – jer je taj dohodak u iznosu od 453 kune zapisan na dugovnoj strani razreda 4 i 7 (242 + 192 + 19 = 453). No državu zanima i ukupan bruto društveni proizvod koji se uvijek zapisuje na izlaznoj strani razreda 7. Do toga podatka dolazi se tako da se ulazna strana konta 01 (novac u funkciji poduzeća) umanji za iznos početnog salda na tome kontu te se dobije iznos od 962 kune (1473 – 511 = 962), koji se zapiše na izlaznu stranu razreda 7. Tim je zapisom bilanca po naplaćenoj prodaji zapravo završena jer je njime zapisan ukupni bruto društveni proizvod koji je ostvaren u državi, a razlika od ukupnoga neto društvenog proizvoda u iznosu od 509 kuna (962 – 453 = 509) zapisuje se na ulaznu stranu konta 41 kao prenesena vrijednost. Preostala je još konačna provjera o ispravnosti obračuna, a država to čini tako da izlaznu stranu konta 01 umanji za iznos novca koji je u tom razdoblju ušao na konto 02 (novac u funkciji drugih osoba); to je iznos od 250 kuna, što je razlika između ulazne strane konta 02 i početnog salda na tome istom kontu (550 – 300 = 250). To znači da je ukupni izlaz novca iz razreda 0 iznosio 751 kunu (1001 – 250 = 751), a ako od toga iznosa odbijemo dodanu vrijednost koja je zapisana na kontu 42 u iznosu od 242 kune, onda će se dobiti iznos od 509 kuna (751 – 242 = 509) koji je na kontu 41 već zapisan kao prenesena vrijednost. Time je ujedno izvršena i konačna provjera. S time u vezi ipak moram nešto reći o prenesenoj vrijednosti na kontu 41. Ta se vrijednost, naime, može zanemariti jer predstavlja ponovljene vrijednosti koje se iz raznih razloga multipliciraju te tako može sadržavati i sasvim nepotrebne doznake između poduzeća, kojima se često želi nešto prikriti. No država se na to ni ne obazire jer prenesena je vrijednost u zbroju ionako uvijek nula, a u bilanciranju je potrebna da se provjeri je li bilanca države po naplaćenoj prodaji točna. U našem primjeru država se u to uvjerila pa se nakon toga u nju po volji mogu zapisati i svi ostali podaci da bi bilanca bila potpuna, ali oni uvijek moraju biti u skladu s općim načelima bilanciranja i s iznosom profita, koji je u prirodnom knjigovodstvu jedina istina kojoj se mora vjerovati. Tako je to

20

odredio algoritam kapitala jer poštuje prirodni zakon dvojnosti – a taj zakon kaže da i novac ima dvije strane: PISMO i GLAVU. U prirodnom knjigovodstvu PISMO NOVCA JEST BILANCA PODUZEĆA PO FAKTURIRANOJ PRODAJI – jer svako poduzeće u svojoj računici polazi od trenutka kada je kupcu isporučilo naručene vrijednosti i od njega traži da mu u novcu plati dogovorenu cijenu. To kupac čini u trenutku kada je primio naručenu vrijednost, a taj je trenutak u pravilu uvijek kasniji od trenutka kada su vrijednosti isporučene. No da bi sve bilo u skladu sa zakonom dvojnosti, u prirodnom knjigovodstvu GLAVA NOVCA JEST BILANCA DRŽAVE PO NAPLAĆENOJ PRODAJI – kojom se potvrđuje da je kupac isporučenu vrijednost primio i novcem platio, odnosno da je tom bilancom država verificirala sve kupoprodaje koje u njoj postoje. To ujedno znači da se radi provjere ispravnosti uvijek izrađuju dvije bilance: prva je po fakturiranoj prodaji, a druga je po naplaćenoj prodaji; one se razlikuju samo po tome što je u prvoj završni čin određenih kupoprodaja tek započeo, a u drugoj su sve kupoprodaje privedene kraju. Prema tome, te dvije bilance razlikuju se samo za iznos isporučene prodaje koja još nije plaćena. Iz našega primjera bilance po fakturiranoj prodaji vidimo da u obračunskom razdoblju još nije plaćen iznos od 26 kuna, jer je u razredu 1 tolika razlika između salda na kraju i na početku razdoblja (30 – 4 = 26), a ujedno je tolika razlika između završne glavnice u bilanci po fakturiranoj prodaji i završne glavnice u bilanci po naplaćenoj prodaji (3444 – 3418 = 26). 2. ožujka 2003.

SNJEŽANA DUBAK-BRAŠKIĆ

21

UVODNI DIO

ODLUKA MONETARNOG VRHA DRŽAVE o Standardnome kontnom planu prirodnog knjigovodstva

22

1. DONOŠENJE STANDARDNOGA KONTNOG PLANA

23

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE na temelju Odluke MONETARNOG VRHA DRŽAVE donosi sljedeći STANDARDNI KONTNI PLAN:

STANDARDNI KONTNI PLAN DVOJNOG KNJIGOVODSTVA PODUZEĆA Prirodna podjela temeljna razredna NOVAC

0 KNJIŽNI NOVAC

1 OSOBE

ROBA

2 TRAJNA IMOVINA

3 NABAVA 4 TROŠKOVI

5 PROIZVODNJA 6 PROIZVOD 7 PRODAJA 8 PROFIT

9 KAPITAL

Standardna podjela 01 NOVAC U FUNKCIJI PODUZEĆA Tekući račun, žiro račun i blagajna 02 NOVAC U FUNKCIJI DRUGIH OSOBA Depoziti, dani zajmovi i vrijednosnice 11 DUŽNICI Kupci robe i drugi dužnici 12 VJEROVNICI Dobavljači, djelatnici i financijeri 21 VLASTITO ZNANJE Tajnovito znanje o poslovanju 22 OSTALA TRAJNA IMOVINA Zemljište, zgrade, oprema, licence i dr. 30 NABAVLJENI PROIZVODI Skladište nabavljenih proizvoda 41 PRENESENA VRIJEDNOST KAO TROŠAK Troškovi plaćeni drugim pravnim osobama 42 DODANA VRIJEDNOST KAO TROŠAK Troškovi plaćeni fizičkim osobama 43 VIŠAK VRIJEDNOSTI KAO TROŠAK Troškovna kamata na vlastiti kapital 50 PROIZVODNJA U TIJEKU Nedovršena proizvodnja i poluproizvodi 60 VLASTITI PROIZVODI Proizvodi pripremljeni za prodaju 70 PRODANA ROBA Rashodi poduzeća i prihodi od prodaje 81 VLASTITA KAMATA Prvi dio profita koji pripada vlasniku 82 DOBITAK PODUZEĆA Drugi dio profita koji pripada poduzetniku 90 GLAVNICA PODUZEĆA Vlastita glavnica uložena u poduzeće

Svako poduzeće mora voditi poslovne knjige u skladu s načelima prirodnoga dvojnog knjigovodstva koja se temelje na algoritmu kapitala. Poduzeće je, inače, pravna osoba u kojoj se stvaraju razne vrijednosti (proizvodi i usluge) potrebne ljudima, s ciljem da se ostvari višak vrijednosti (profit ili dobitak

24

novca) najmanje u iznosu kamate koju vlasnik gubi time što je svoj novac uložio u poduzetnički posao. Da bi poduzeća tu svoju zadaću mogla uspješno izvršavati, sve pravne osobe u državi (poduzeća i ustanove) moraju voditi svoje poslovne knjige prema unaprijed pripremljenom STANDARDNOM KONTNOM PLANU koji je ovdje prikazan. U tome je kontnom planu za poduzeća najvažniji podatak VLASTITA TROŠKOVNA KAMATA (konto 43 i 81), koja je uvijek unaprijed poznata i koja nepovredivo pripada vlasniku te se kao takva redovito pripisuje glavnici koju je vlasnik uložio u poduzetnički posao. Ustanove nemaju takvu kamatu jer one samo troše i stoga nemaju vlastite glavnice, pa ne mogu imati ni vlastite kamate. U tome su kontnom planu inače bitni razredi 0 i 7 jer oni čine koordinatni sustav u kojemu je razred 0 sa svojim dvjema stranama (primanje i davanje novca) inverzna slika razreda 7 (rashodi i prihodi od prodaje robe). Prema ovome koordinatnom sustavu prirodno dvojno knjigovodstvo poduzeća možemo si predočiti kao dva klina na kojima vise izlazni i ulazni računi. Na izlaznim računima piše koliko je novca poduzeće primilo od drugih osoba, a na ulaznim računima koliko ga je platilo drugim osobama, s time da se razlika između izlaznih i ulaznih računa nalazi u džepu vlasnika. U standardnome kontnom planu poduzeća taj džep vlasnika jest novac u funkciji drugih osoba (konto 02), što ujedno znači da novac u funkciji poduzeća (konto 01) mora uvijek biti što bliže nuli. Vlada Republike Hrvatske na temelju Odluke monetarnog vrha donosi Standardni kontni plan pozivom na članak 9. sadašnjega Zakona o računovodstvu jer je riječ o unaprijed pripremljenom kontnom planu, koji je trebao stupiti na snagu u proljeće 1991. godine. Iz nepoznatih razloga još uvijek nije donesen i objavljen u Narodnim novinama. To je i razlog da država Hrvatska de facto ne postoji. Naime, taj kontni plan temeljni je akt države koji vrijedi od onoga dana kada je objavljen u Narodnim novinama i toga će dana država kao opća pravna osoba stvarno biti rođena jer sve njezine posebne pravne osobe moraju od toga dana urediti svoje knjigovodstvo prema tome kontnom planu. To znači da se prema sadašnjem stanju u kojemu je Hrvatska sve njezine pravne osobe drže ustanovama (neprofitabilnim tvrtkama), a nakon što se donese Standardni kontni plan, svaka od njih može u cjelini ili u pojedinim svojim sastavnim dijelovima steći status poduzeća (profitabilne tvrtke) ako svojoj poslovnoj banci prijavi glavnicu poduzetničkog posla radi

25

njezine verifikacije. Tako je to bilo zamišljeno početkom 1991. godine, a u odnosu na ono vrijeme jedina je promjena što će u današnje vrijeme poslovna banka verificirati tu glavnicu na taj način da će na tekući račun osnovanog poduzeća kao poticaj doznačiti porez na dodanu vrijednost (PDV), koji je sadržan u prijavljenoj glavnici, a taj će PDV državi vratiti djelatnici toga poduzeća kada prime novac za dodanu vrijednost koju su stvorili. U trenutku objave Standardnoga kontnog plana ujedno je de facto uspostavljena pravna država, što znači da se prema tome kontnom planu moraju uskladiti Ustav Republike Hrvatske i ostali zakonski propisi. Dok to nije učinjeno, odnosno u slučaju bilo kakve dvojbe, vrijedi najveći opći interes koji proizlazi iz toga kontnog plana i nevidljivo je zapisan u prirodnome dvojnom knjigovodstvu poduzeća. 31. svibnja 2003.

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

26

2. POPRATNE ODLUKE ZA PRIMJENU STANDARDNOGA KONTNOG PLANA

27

ODLUKA KOJOM SE UVODI ESKONTNA STOPA HRVATSKE NARODNE BANKE. Ovom se Odlukom pri Hrvatskoj narodnoj banci (HNB) osniva Hrvatska eskontna banka (HEB) s razgranatom mrežom svojih općih i poslovnih banaka. HEB kao banka svih banaka objavljuje svoju eskontnu stopu (6%), kojom ujedinjuje ukupan bankovni sustav države. U skladu s tom eskontnom stopom HEB obavlja sljedeće bankovne poslove: – eskontiranje ukupne novčane štednje (depozitni novac) svih pravnih i fizičkih osoba, koja je povjerena na čuvanje općim i poslovnim bankama; – eskontiranje novčanih zajmova kojima poslovne banke financiraju poduzeća u razvijanju proizvodnje i poduzetništva; – reeskontiranje novčanih zajmova pomoću kojih su poslovne banke eskontirale robne zajmove kojima su poduzeća financirala potrošnju vlastitih proizvoda i usluga (tj. robe). Osim ovih eskontnih poslova HEB mora pratiti ukupan platni promet među svim pravnim osobama u državi te platni promet među pravnim i fizičkim osobama. Ujedno na temelju toga platnog prometa HEB prema potrebi izrađuje permanentne bilance za ukupnu državu i za svaku njezinu pravnu osobu. Da bi bankovni sustav mogao uredno obavljati svoju zadaću, svaka banka mora svoje poslovanje uskladiti sa Standardnim kontnim planom. Rok do kada to mora biti izvršeno zajednički će odrediti Ministarstvo financija Vlade RH i Hrvatska narodna banka, s time da on ne može biti dulji od tri mjeseca računajući od dana kad Standardni kontni plan stupi na snagu. ODLUKA KOJOM SE UVODI POREZ NA DODANU VRIJEDNOST. Ovom se odlukom u cijenu živog ili tekućeg rada ugrađuje porez na dodanu vrijednost (PDV) po stopi koja je jednaka eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (6%). S obzirom na to da se cijena rada dodaje na prenesenu vrijednost (cijenu opredmećenog ili minulog rada) koja se kao trošak vodi na kontu 41, ona kao bruto cijena rada na kontu 42 postaje dodana vrijednost (odnosno dodani trošak). To znači da je dodana vrijednost novac koji pravne osobe (poduzeća i ustanove) na temelju stvorene ukupne vrijednosti isplaćuju fizičkim osobama (zaposlenicima i ostalim građanima) za njihovu osobnu potrošnju. Pri primitku toga novca ljudi moraju od njega platiti PDV; nitko ne može biti oslobođen plaćanja toga poreza.

28

PDV kao porez ima određenu psihološku ulogu koja u ljudima stvara osjećaj da taj porez plaćaju svojoj državi da bi ona mogla uspješno funkcionirati, ali i da mogu od svoje države tražiti da uredno obavlja svoju zadaću i da im prema potrebi pomaže, a to znači da prije svega dobro čuva njihovu štednju u novcu (depozitni novac). PDV je zapravo pretporez koji plaćaju svi građani da bi ga država upotrijebila kao poticajni mehanizam onim poduzetnim građanima koji dokažu da svoj novac nisu upotrijebili za osobnu potrošnju, nego su se njime koristili za razvijanje proizvodnje i izvoza u druge države. Tri su slučaja u kojima se PDV automatski plaća poduzetnim građanima. Prvi je kad građanin svoj novac ulaže u pravnu osobu pa mu poslovna banka automatski svaki ulog povećava za pripadajući PDV. Drugi je kad građanin osniva novo poduzeće, jer u tom slučaju njegova poslovna banka na tekući račun novog poduzeća automatski uplaćuje PDV koji je sadržan u verificiranoj glavnici. Treći je takav slučaj kada poduzetni građani preko svojih poduzeća izvoze robu u druge države, jer im tada poslovna banka ostvarenu izvoznu cijenu automatski povećava za pripadajući PDV. Uvođenjem PDV-a ukidaju se svi porezi, prirezi, carine, trošarine te posebno naš postojeći "PDV", kao i svi drugi nameti koje radi punjenja državnog proračuna posve nepotrebno plaćaju pravne i fizičke osobe. To znači da je suvremena država besporezna, odnosno u njoj postoje samo kazneni porezi na promet štetnih roba (duhan, alkoholna pića ...), koje se dopušteno proizvode, te razne takse koje građani plaćaju da se ne bi bez potrebe koristili uslugama raznih institucija. ODLUKA KOJOM SE UVODI OBAVEZNA PREMIJA OSIGURANJA. Ovom odlukom uvodi se obavezna premija osiguranja (OPO), kojom se zaposlenici osiguravaju za slučaj određenog rizika (nezaposlenosti, bolesti, skrbi za potomstvo i starosti). Stopa OPO-a jednaka je eskontnoj stopi središnje banke (HNB). Sam OPO također ima psihološku ulogu jer zaposlenici, time što ga plaćaju, znaju da će biti zaštićeni u slučaju nastupa određenog rizika i stoga mogu smireno obavljati društvene zadaće za koje su se opredijelili. OPO se utvrđuje na temelju ostvarenih sati rada i mjerne skale uvjetnog rada, i to tako da se na temelju cijene službene košare roba određuje premija za jedan sat uvjetnog rada kako bi se na temelju ostvarenih uvjetnih sati rada u mjesecu utvrdio ukupni OPO za sve zaposlenike u pravnoj osobi i kako bi tu ukupnu premiju početkom mjeseca za protekli mjesec njihova pravna osoba doznačila mjerodavnom osiguravajućem zavodu.

29

OPO je sastavni dio bruto potrebne plaće zaposlenika, ali s obzirom na to da se plaća u jednom iznosu za sve zaposlenike u pravnoj osobi, OPO se osamostalio i postao mehanizam koji određuje bruto potrebnu plaću svih zaposlenika u toj pravnoj osobi, i to tako da se ukupan iznos OPO-a pomnoži s količnikom broja 100 i stope OPO-a (npr. 100 : 6 = 16,67). Dobiveni iznos rasporedi se na sve zaposlenike prema unutarnjem pravilniku, s time da nitko ne može dobiti manje od cijene uvjetnog rada, ali svatko može dobiti više, ovisno o svome osobnom radnom učinku, pa čak i znatno više od potrebne plaće ako ostvareni profit to omogućuje. Potrebna plaća je naime obveza poduzeća prema zaposlenicima te je u istom rangu kao i obveza prema dobavljačima za isporučenu robu, a svaku takvu obvezu poslovna banka mora platiti neovisno o tome ima li poduzeće novac za isplatu takve obveze. Dakako, ako poduzeće nema novac, onda njegovu obvezu podmiruje poslovna banka, ali istodobno pokreće postupak sanacije ili likvidacije toga poduzeća. To znači da je OPO postao i mehanizam koji jasno određuje graničnu točku nakon koje treba poduzeti takve mjere. ODLUKA KOJOM SE UVODI GLAVNICA PODUZEĆA. Poduzeće je pravna osoba u kojoj se ostvaruje poduzetnički posao koji godišnje donosi određeni profit. Glavnica poduzeća jest sadašnja vrijednost budućega poduzetničkog posla, a utvrđuje se tako da se projektirani godišnji profit podijeli s eskontnom stopom Hrvatske eskontne banke. Poduzeće je osnovano kada poslovna banka verificira glavnicu budućega poduzetničkog posla, s time da ona ne može biti manja od 20.000 kuna. To znači da se poduzeće može osnovati za svaki poduzetnički posao koji pri eskontnoj stopi središnje banke od 6% na godinu donosi profit od 1.200 kuna (1200 : 0,06 = 20 000). Glavnica poduzeća nije novac ni bilo koja materijalna imovina, nego je to vrijednost budućeg posla koja se ulaže u poduzeće i ona je osnovica od koje se računa vlastita troškovna kamata (konto 43), koja pripada vlasniku toga posla. Iz te kamate mora se namiriti i vlasnik uloženog novca, koji mora dobiti najmanje kamatu što je gubi u banci. Naime, prema prirodnom zakonu dvojnosti i kapital u razredu 9 dijeli se na dvoje – na glavnicu poduzeća i glavnicu novca. U početku se te dvije glavnice čvrsto drže zajedno kao ukupno znanje o poduzetničkom poslu, ali razvojem poduzeća nastaju korporacije u kojima se jasno razlučuje glavnica poduzeća i glavnica novca. Zadatak prve jest da se prijenosom odgovornosti poduzeće privatizira, a zadatak druge jest da ga pomoću novca integrira.

30

ODLUKA KOJOM SE UVODI UNUTARNJI POSLOVNI ZAJAM PODUZEĆA. Svako veće poduzeće može se pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) rastaviti na više manjih poduzeća. Tim se zajmovima vlasnička odgovornost zapravo prenosi s jednog menadžera na višoj razini na više menadžera na nižoj razini. Poslovanje poduzeća s vremenom se naime širi i menadžeru je sve teže upravljati poslovima; stoga dijelove svojega poduzeća odlučuje pomoću menadžerskih kredita "prodati" svojim najbližim suradnicima, odnosno poduzetnim ljudima koji dobro poznaju problematiku dijela poduzeća – predmeta kupoprodaje. Ta unutarnja kupoprodaja zapravo je reorganizacija poduzeća radi uspješnijega budućeg poslovanja, a u toj reorganizaciji dolazi do osamostaljivanja glavnice novca, budući da novi menadžeri kao unutarnji kupci ponovno procjenjuju materijalnu imovinu koju preuzimaju. Taj se proces inače zove PRIVATIZACIJA jer se u njoj povećava OSOBNA ODGOVORNOST u korištenju materijalne imovine i stoga u njoj dolazi do povećanja sadašnje vrijednosti poduzetničkog posla. To ujedno znači da se povećava glavnica poduzeća koju kupci ulažu u taj poduzetnički posao, ali se istodobno povećava i glavnica novca koja ostaje kod menadžera, koji je pomoću unutarnjih poslovnih zajmova prodao materijalnu imovinu. Ta je prodaja dakle i proces koji se naziva INTEGRACIJA jer se glavnica novca sve više centralizira da bi služila što većem broju poduzeća i na taj način bolje koristila raspoloživi novac. Prema tome, ti su procesi čisto unutarnja stvar poduzeća i gospodarstva, jer u njima novac uopće nije potreban, naprotiv, oni ga stvaraju pa je to glavni razlog zašto su unutarnji poslovni zajmovi (menadžerski krediti) osobito važni državama u tranziciji – pomoću njih se istodobno i u vrlo kratkom roku (praktički trenutačno) vrednuje i privatizira ukupno gospodarstvo. 31. svibnja 2003.

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

3. UPUTE ZA KNJIŽENJE REDOSLIJEDOM BROJEVA KNJIGOVODSTVENIH KONTA Standardni kontni plan proizlazi iz prirodnoga kontnog plana koji se sastoji od deset razreda. Ti su razredi označeni prirodnim brojevima (od 0 do 9) koji ujedno označavaju i informacijski red. Razredi su svrstani u dvije skupine:

31

"NOVAC" (razredi 0 i 1) i "ROBA" (razredi 2 do 9). Svaka je skupina jedna cjelina, a obje su skupine međusobno čvrsto povezane i između njih postoji prirodni sklad. Tu povezanost i skladnost osigurava stanje novca koje uvijek u objema skupinama mora biti jednako, samo s obratnim predznakom, a veličinu toga stanja određuje prva skupina – jer u knjigovodstvu poduzeća jedino je stanje novca činjenica, a sve su ostalo pretpostavke. To je i razlog zašto to stanje novca zovemo KONTROLNI SALDO. Standardni kontni plan ima šesnaest konta s dvoznamenkastom oznakom u kojoj prva znamenka znači razred, a druga je redni broj unutar toga razreda. Ako je drugi znak nula (0), onda to znači da standardni kontni plan odnosni razred dalje ne raščlanjuje. No svako poduzeće može po volji raščlanjivati ta standardna konta, s time da prva dva znaka u oznaci analitičkih konta moraju odgovarati numeričkim znakovima iz standardnoga kontnog plana. Glavno načelo dvojnog knjigovodstva jest personifikacija knjigovodstvenih konta koja omogućuje da to knjigovodstvo već u projektu može pokazati vjernu sliku budućega poduzetničkog posla i u ostvarenju pratiti odstupanje od projekta. Stoga svaki konto u tome knjigovodstvu nešto znači, nešto radi, ima određenu funkciju. U ovim uputama pokušat ćemo objasniti kako pojedini konto "djeluje" da bi zaštitio interes poduzeća, a to znači i interes poduzetnika i interes vlasnika. To knjigovodstvo vodi knjigovođa koji može biti sâm poduzetnik odnosno vlasnik, ili osoba od njegova posebnog povjerenja, ili njegov kompjutor. Ove upute u prvom su redu za tog knjigovođu. Najprije ih dajemo redoslijedom brojeva konta, a zatim redoslijedom poslovnih događaja.

Novac u funkciji poduzeća – konto 01. Na kontu 0 bilježi se novac koji se koristi za poslove zbog kojih je poduzeće osnovano. Novac na taj konto ulazi s konta 21 kada je riječ o ulaganju i s konta 11 kada dužnici uplaćuju novac za robu koju su kupili. Stanje na tome kontu treba biti što bliže nuli, a koliko je ono govori nam kamata koja je cijena za korištenje novca. Ako je prosječna stopa te kamate približno 0%, onda se smatra da je na tome kontu i stanje novca takvo (tj. približno nula). Naime, ukupan promet i stanje novca na kontu 01 prati se pomoću tekućeg računa koji se vodi u poslovnoj banci i u kojemu je u novcu sadržano ukupno poslovanje poduzeća, a taj je račun kombinacija

32

štednog i kreditnog računa, s time da na pozitivno stanje poslovna banka plaća kamatu po viđenju (3%), a na negativno stanje naplaćuje aktivnu kamatu (9%). To znači da na svakom stanju toga računa poduzeće gubi jer ono mora vlasniku platiti kamatu po stopi koja je jednaka eskontnoj stopi središnje banke, odnosno kamati na štednju oročenu na godinu dana (6%). Poduzeću u osnivanju poslovna banka otvara tekući račun na temelju projekta poduzetničkog posla i glavnice poduzeća koja proizlazi iz toga posla te u tom smislu odobrava dopušteno prekoračenje (permanentni poslovni ili komercijalni kredit). Tu glavnicu treba prijaviti mjerodavnom sudu, ali je poslovna banka mora prethodno verificirati. Znak da je to učinjeno upravo je taj tekući račun na koji je država bespovratno uplatila PDV, koji je sadržan u dodanoj vrijednosti projektiranoga poduzetničkog posla. Osim tekućeg računa poduzeće može imati i žiroračun preko kojega se prati korištenje dugoročnog zajma kojega je odobrila poslovna banka. U samoj je prirodi toga računa da stanje na njemu bude uvijek na nuli pa se poslovna banka u tome smislu njime i služi te odobreni zajam pušta u korištenje tek kad se pouzdano zna da je stvorena nova vrijednost, jer tek tada novac ulazi na žiro račun i odmah se doznačuje dobavljaču koji je tu vrijednost isporučio. Na kontu 01 vodi se i račun blagajne pomoću kojega poduzeće prati promet gotovog novca. Opća je težnja da gotovog novca bude što manje u optjecaju pa u tome smislu djeluje kamata kao cijena za korištenje novca. Naime, u interesu je poduzeća da u blagajni drži što manje gotovine te da svaku gotovinsku naplatu što prije položi na tekući račun, jer na svako stanje novca u blagajni poduzeće plaća vlasniku troškovnu kamatu (6%), a ako je novac na tekućem računu, onda gubi manje jer mu poslovna banka plaća kamatu po viđenju (3%). Na gotov novac koji se podiže s tekućeg računa blagajnik poduzeća (jer je fizička osoba) mora platiti PDV, što znači da mora brinuti o tome da si taj PDV vrati od osobe kojoj konačno isplaćuje gotovinu. Poduzeće može na računu blagajne držati i razne surogate novca na kojima najviše gubi. Vrlo je dobar primjer takvoga novca ček s odgođenim rokom naplate jer ako taj ček drži u blagajni, tada je poduzeću potreban kredit pa stoga gubi dvostruku kamatu – jednu za kredit kojim se koristi (9%), a drugu koju mora platiti vlasniku (6%) za novac koji je zaleđen čekom. No i tu kamata čini

33

svoje budući da poduzeće može u banci diskontirati taj ček uz stopu od 12% te će gubitak biti manji. U poslovanju s novcem poslovna banka doista ima vrlo važnu ulogu jer, zahvaljujući kamati i PDV-u, ona postaje vanjska logistička financijska jedinica poduzeća koja se, radi svojega interesa, brine da poduzeću nikada ne uzmanjka novac za njegovo poslovanje, ali i da ga koristi samo toliko koliko mu treba, i to u trenutku kada ga treba.

Novac u funkciji drugih osoba – konto 02. Zbog prirode posla s vremenom u poduzeću dolazi do sve većeg viška novca kojega negdje treba korisno uložiti, jer ako se to ne učini, poduzeće gubi s obzirom na to da i na njega mora vlasniku platiti kamatu (6%). Da se izbjegne taj gubitak, konto 02 pruža više opcija ulaganja, od onih najsigurnijih koji su svakomu dostupni do onih koji su najprofitabilniji, ali ujedno i najrizičniji. Kod takvih ulaganja konto 02 uvijek prima novac s konta 01, a to može biti u sljedećim slučajevima: Deponiranje novca u poslovnoj banci. Najsigurnije ulaganje, praktički bez ikakva rizika, jest deponiranje novca u poslovnoj banci, budući da banka na oročene depozite plaća kamatu koju poduzeće mora platiti vlasniku (6%). U tom slučaju teret posjedovanja novca prebacuje se na poslovnu banku, no ona zna što s njime treba učiniti. Pozajmljivanje novca drugome. Poduzeće može višak novca pozajmiti nekoj drugoj osobi, i to po kamati koja mora biti veća od vlasničke kamate (6%) – jer svatko tu kamatu može dobiti od poslovne banke – ali ne veća od bankovne aktivne kamate (9%) – stoga što svatko po toj kamati može dobiti zajam u poslovnoj banci. Ulaganje novca u vlastiti razvoj. Poduzeće može višak novca koristiti za vlastiti razvoj, a u tom slučaju razvojni posao tereti s interkalarnom kamatom, koja ne može biti manja od kamate koja pripada vlasniku (6%) ni veća od bankovne aktivne kamate (9%), s time da se u doglednoj budućnosti očekuje veći prihod.

34

Ulaganje novca u vrijednosne papire. Poduzeće može višak novca koristiti i za razvoj drugih poduzeća, bilo izravnim ulaganjem bilo preko dionica i drugih vrijednosnih papira, od kojih se također očekuje interes veći od bankovne pasivne kamate (6%). Iz svega ovoga može se zaključiti da je uloga konta 02 da od viška novca osigura prihod koji ne bi smio biti manji od vlastite kamate koju poduzeće mora platiti vlasniku (6%).

Novac koji moraju platiti dužnici – konto 11. Na kontu 11 nalaze se sva potraživanja od kupaca za isporučenu robu, što znači da je taj konto pomoću izlaznih računa izravno povezan s kontom 70 (prihodi od prodaje robe). Potraživanja na tom kontu postoje iz tehničkih razloga te stoga ne mogu biti opterećena kamatom. Naime, nepisano je načelo da kupac primljenu robu treba platiti odmah, ali u odnosima između poduzeća to u pravilu nije moguće zbog prostorne udaljenosti kupca od prodavaoca, kao i zbog vremena koje je kupcu potrebno da bi provjerio količinu i kakvoću primljene robe (kvantitativni i kvalitativni primitak robe). Imajući to u vidu, prodavaoc obično kupcu daje primjereni rok u kojemu mora platiti robu. To znači da se datum izlaznog računa gotovo uvijek razlikuje od datuma u kojemu taj račun treba "odmah" platiti. To je i razlog da potraživanja koja se odnose na razdoblje između tih dvaju datuma nisu opterećena kamatom, ali to kupca obvezuje da preuzetu robu plati u dogovorenom roku. Iznimka je samo u slučaju ako ulazna kontrola kvantitete i kvalitete dokaže da nešto u isporuci ne valja, no tada treba otvoriti reklamacijski postupak.

Novac koji se mora platiti vjerovnicima – konto 12. Na kontu 12 bilježe se sve obveze koje poduzeće ima s naslova nabave proizvoda, rada i novca. Tu je prije svega riječ o dobavljačima raznih proizvoda i proizvodnih usluga te o djelatnicima koji rade za poduzeće. Za obveze prema dobavljačima vrijedi sve ono što je rečeno kod konta 11, stoga ni te obveze ne mogu biti opterećene kamatom. Slično je i s obvezama prema zaposlenicima, budući da se one moraju podmiriti u dogovorenom roku nakon izvršenog posla (krajem dana, tjedna, mjeseca).

35

Svako poduzeće mora svoje obveze prema vjerovnicima podmiriti uredno i na vrijeme. O tome se osobito brine unutarnja financijska operativa, ali i poslovna banka koja je vanjska logistička financijska jedinica. Naime, banka radi svojega interesa vodi računa da svako poduzeće uredno ispunjava svoje obveze plaćanja drugim poduzećima i ostalim vjerovnicima, jer svaki propust u tome može izazvati lančanu reakciju i dovesti u pitanje likvidnost ukupnoga gospodarstva. Kontom 12 završava prvi temeljni dio dvojnog knjigovodstva poduzeća (razredi 0 i 1). Taj se dio obično naziva financijsko knjigovodstvo ("NOVAC") i u njemu svi dokumenti koji su predmet knjiženja imaju svoju nominalu izraženu u novcu. Upravo ta nominala jest činjenica koju financijsko knjigovodstvo iskazuje i koju knjigovođa jedino uvažava; stoga samo ono može pokazati koliki je profit (zaradu u novcu) poduzeće ostvarilo. Ta zarada je razlika između salda financijskog knjigovodstva na kraju i na početku razdoblja, a taj isti saldo, samo s obratnim predznakom, ima i drugi temeljni dio dvojnog knjigovodstva (razredi 2 do 9), koji se obično naziva troškovno ili robno knjigovodstvo ("ROBA"). U knjigovodstvu poduzeća ovaj saldo ima kontrolnu funkciju pa ga nazivamo i kontrolni saldo.

Vlastito znanje kao najkvalitetnija imovina – konto 21. Kontom 21 započinje drugi temeljni dio dvojnog knjigovodstva pomoću kojega knjigovođa (šef računovodstva, controlling manager) usklađuje dva temeljna dijela knjigovodstva i na temelju kontrolnih salda utvrđuje koliki je ostvareni profit te ga upisuje na konta 81 i 82. Zbog toga je konto 21 zapravo diskrecijski konto knjigovođe (na Zapadu ga zovu GOODWILL i pridaju mu neka tajnovita svojstva), pomoću kojega on upravlja poslovanjem poduzeća i strogo pazi na sve aktivnosti koje se zbivaju na ostalim kontima, a osobito na one u razredima 0 i 1 (tj. u prvome temeljnom dijelu knjigovodstva). Konto 21 prima na čuvanje glavnicu poduzeća koju je konto 90 (osnivač, vlasnik) uložio u poduzeće. Ta glavnica nije novac, nego je to kapital koji je povjeren poduzeću, a temeljna je značajka kapitala da se oplođuje kamatom koja nepovredivo pripada vlasniku. Stoga odmah nakon primitka te glavnice konto 21 tereti troškove poduzeća (konto 43) da bi time za vlasnika osigurao kamatu, koja je ujedno norma poduzeću za buduće obračunsko razdoblje i koja se knjiži u korist konta 81 (tj. prvi dio profita).

36

Svako izravno ulaganje konkretne imovine u poduzeće (novac, zemljište, zgrade, oprema te druga materijalna i nematerijalna imovina) knjiži se na izlaznu stranu konta 21, a ulazi na neka druga konta iz istoga ili nekoga drugog razreda. Ta imovina uvijek mora biti manja od uložene glavnice jer kad bi bila veća, to bi značilo da poduzeće nema vlastitog znanja. Konto 21 zapravo nikad ne bi smio doći u minus stanje, a ako ipak do toga dođe, poduzeće treba sanirati ili likvidirati. Sanacijom se poduzeće reorganizira da bi ubuduće bolje funkcioniralo, a u tu se svrhu obično koriste unutarnji poslovni zajmovi (tzv. menadžerski krediti), pomoću kojih se vlasništvo prenosi na odgovorne osobe u nižim organizacijskim jedinicama. Time se povećava odgovornost za poslovanje, a povećava se i glavnica, što ujedno znači da se povećava i vlastito znanje poduzeća. Ako poduzeće nije moguće sanirati, konto 21 pokreće postupak likvidacije. Već iz dosad rečenoga vidi se da konto 21 ima izuzetnu ulogu u poduzeću, a ona osobito dolazi do izražaja tijekom poslovanja jer materijalnu imovinu neprekidno svodi na nulu. S time u vezi on osobito pazi da poduzeće ostvaruje profit, što je najbolji znak da je vlastito znanje poduzeća u funkciji. Ovdje bi se moglo postaviti pitanje: Što je vlastito znanje poduzeća? Kratak odgovor na to pitanje mogao bi biti: To je znanje najsigurnija, najkvalitetnija i najvrednija imovina budući da se ono ne može otuđiti (tj. prodati), ali se može i treba prenositi na druge, čime se vrijednost vlastita znanja poduzeća povećava. Što je to znanje veće, to znači da poduzeće potpunije koristi sve unutarnje rezerve i da materijalnu imovinu s kojom raspolaže nastoji što bolje iskoristiti. Pritom je najvažnije da neprekidno vodi računa da poduzeće ostvaruje profit veći od kamate koja pripada vlasniku, i ako je to slučaj, onda poduzeće svoj zadatak ostvaruje uspješno.

Trajna imovina u funkciji poduzeća – konto 22. Na kontu 22 vodi se materijalna imovina koja se koristi za više poduzetničkih ciklusa, a to su prije svega zemljište, poslovne zgrade, postrojenja i razna oprema, ali i razna nematerijalna imovina (licence, patenti i druga prava), koja se izjednačuje s materijalnom imovinom. Upravo će taj konto 22 uvelike pojasniti ulogu konta 21, budući da osnivač u trenutku osnivanja poduzeća obično posjeduje neku trajnu imovinu koju unosi u poduzeće. Ovdje se zatim postavlja pitanje: Kolika

37

je vrijednost te imovine, jer je ona nabavljena i plaćena prije osnutka poduzeća? Dakako, osnivač će na neki način odrediti njezinu vrijednost, ali to će ipak biti samo procjena koja u prvome temeljnom dijelu knjigovodstva neće biti potvrđena plaćanjem u novcu. Ta je procjena dakle pretpostavka jer se knjiženje vrši samo u drugome temeljnom dijelu. Uvažavajući sve to i poštujući namjere vlasnika (osnivača), ta će se procjena proknjižiti na kontu 22, ali će se ujedno unutar razreda 2 na posebnome analitičkom kontu (ispravak vrijednosti) takva procjena svesti na nulu. Tako se moralo učiniti budući da procijenjena trajna imovina nema protuknjižidbu u prvome temeljnom dijelu knjigovodstva. Svođenje na nulu učinjeno je pomoću konta ispravke vrijednosti, što je zapravo konto 21 raščlanjen po vrstama imovine na koju se odnosi. Time se zapravo vlastito znanje na kontu 21 smanjuje jer je upotrijebljeno za ispravak vrijednosti imovine koja je na kontu 22. U dvojnom knjigovodstvu svaka imovina koja se knjiži u drugome temeljnom dijelu vrijedi onoliko koliko je poduzeće za nju platilo, što je zabilježeno u prvome temeljnom dijelu knjigovodstva. To znači da imovina koju nikome ne treba platiti za poduzeće vrijedi nula kuna, bez obzira na to kolika je njezina stvarna vrijednost. Dakako, i takva se imovina u knjigovodstvu mora voditi po nekoj vrijednosti, ali nju konto 21 uvijek svodi na nulu. Trajna imovina na kontu 22 jest svaka imovina koja služi za više poduzetničkih ciklusa pa se postavlja pitanje: Kojim će se iznosom teretiti svaki taj ciklus? I tu svako poduzeće ima svoju politiku kako što bolje iskoristiti trajnu imovinu pa si u tom smislu ustrojiti analitičku evidenciju po amortizacijskim stopama pomoću kojih se dolazi do sadašnje vrijednosti te imovine. No te vrijednosti uopće ne utječu na veličinu profita jer u dvojnom knjigovodstvu bilo koja materijalna imovina izražena u novcu vrijedi nula kuna, a da to doista bude tako, budno pazi konto 21.

Obrtna materijalna imovina u pripremi – konto 30. Na kontu 30 vode se razne nabavljene sirovine, materijali i drugi proizvodi koji se kao supstancija ugrađuju u proizvode poduzeća, kao i razni potrošni materijali koji poduzeću služe za opće potrebe. I za ovu imovinu vrijedi sve ono što je rečeno

38

kod konta 22, samo što ovdje trebamo spomenuti standardne (planske) cijene po kojima se obično ta materijalna imovina vodi u knjigovodstvu. Naime, da bi se stalno imao uvid u sve dijelove poslovanja, knjigovodstvo mora uvijek imati spremnu permanentnu bilancu koja je vjerna slika stvarnih zbivanja u poduzeću, što je moguće ako su sve cijene unaprijed određene i kao takve proglašene standardnim ili planskim cijenama. Te cijene omogućuju da se stvarni prometni i proizvodni procesi odvijaju neprekinuto i da ih knjigovodstvo (kompjutor) prati u realnom vremenu. Ako dakle za sirovine i materijale poduzeće ima standardne cijene koje su unaprijed određene, tada se čitav proces nabave može projektirati po tim cijenama pa kada naručene sirovine i materijali budu isporučeni, oni u skladište ulaze po standardnim cijenama i po tim se cijenama kasnije obračunavaju u ukupnom procesu proizvodnje. No taj obračun uvijek prati odstupanje stvarnih cijena od tih standardnih, tako da na kraju konto 30 ipak pokazuje promet i stanje po stvarnim nabavnim cijenama. Ipak, neovisno o tome konto 21 u bilanci i tu obrtnu materijalnu imovinu svodi na nulu.

Prenesena vrijednost kao trošak poslovanja – konto 41. Postoji stalna tendencija da se troškovi poslovanja izjednače s cijenom robe koja se sastoji iz prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti, što je inače aksiom ekonomije. U skladu s time razred 4 razvrstava sve troškove koji ulaze u proizvodnju na prenesene troškove, dodane troškove i višak troškova. Konto 41 prikuplja sve troškove koji su prenesena vrijednost, a to je svaka vrijednost koju je stvorila neka druga pravna osoba. Nabava robe od pravne osobe ujedno je znak da su u vezi s tom vrijednošću podmirene sve porezne obveze prema državi. To znači da na konto 41 ulaze samo one vrijednosti na koje je već ranije plaćen porez na dodanu vrijednost. Koje su to vrijednosti? To su prije svega sve vrijednosti koje ulaze u proizvodnju s konta 22 i 30, jer na ta konta nije mogla ući nijedna vrijednost na koju nije plaćen PDV. Osim toga, konto 41 prima razne proizvode i usluge izravno od dobavljača (konto l2). Ako su ti dobavljači pravne osobe, na ulazu se kontrolira samo kvantiteta i kvaliteta nabavljene robe, a ako su oni fizičke osobe, ulazna se kontrola brine da takvi dobavljači plate PDV, jer samo u tom slučaju njihovi proizvodi i usluge mogu ući na konto 41.

39

Dodana vrijednost kao trošak poslovanja – konto 42. Konto 42 prikuplja podatke o stvaranju dodane vrijednosti i utvrđuje njezinu veličinu. Dodanu vrijednost stvaraju samo fizičke osobe, a to su svi zaposlenici poduzeća i drugi djelatnici koji kao vanjski suradnici rade za poduzeće. Ulaz troškova na konto 42 znak je da je dodana vrijednost doista stvorena, što se potvrđuje odobrenjem konta 12 i konačnim plaćanjem djelatnicima u novcu. U trenutku kad primaju novac, djelatnici su dužni platiti porez na dodanu vrijednost (6%), što u njihovo ime čini poduzeće (pravna osoba). U stvaranju dodane vrijednost posebni status imaju zaposlenici jer oni polažu pravo na potrebnu plaću koju im poduzeće (pravna osoba) mora platiti. Veličinu te potrebne plaće određuje obvezna premija osiguranja (OPO) koju pravna osoba mora platiti osiguravajućem zavodu za svakoga svojeg zaposlenika. Iznos OPO-a ovisi o školskoj i iskustvenoj osposobljenosti zaposlenika te o ostvarenim satima rada u mjesecu, a veličina zaposlenikove potrebne plaće određena je općim odnosom plaće i te premije. Od bruto potrebne plaće zaposlenik plaća određeni postotak kao bruto OPO, što u njegovo ime čini poduzeće (pravna osoba). To znači da se isplata OPO-a može odvojiti od isplate ostatka plaće jer te dvije isplate imaju istu strukturu, a obje su obveza poduzeća prema zaposlenicima. No poduzeće može isplatiti i veće plaće od potrebnih, ali u strukturi te veće plaće nema OPO-a. Osim plaće zaposlenika dodanu vrijednost čine sve ostale isplate koje poduzeće (pravna osoba) isplaćuje fizičkim osobama. To su isplate na osnovi ugovora o djelu, autorskog ugovora, terenskog dodatka, dnevnice za službeno putovanje, naknade za korištenje privatnog automobila u službene svrhe, kao i plaćanje proizvoda i usluga nabavljenih od fizičke osobe. Na svako takvo primanje novca fizička osoba mora platiti PDV, što također u njegovo ime čini pravna osoba. Iz toga slijedi da svaka dodana vrijednost u sebi sadrži PDV koji ima vrlo važnu ulogu u obračunskom sustavu države, jer on je kontrolni mehanizam koji radi na tome da što manje gotovog novca bude u optjecaju i neprimjetno upućuje zaposlenike da svoj zarađeni novac iznad potrebne plaće ne uzimaju iz poduzeća (pravne osobe) u kojemu su ga zaradili, nego da ga ostavljaju u toj pravnoj osobi da bi bili bogatiji za PDV.

40

Višak vrijednosti kao trošak poslovanja – konto 43. Konto 43 jest trošak kamate koja pripada vlasniku uložene glavnice, što je inače jedini trošak čije je odobrenje na većem informacijskom broju (konto 81). Ta iznimka postoji zbog toga što su ulaganja u poduzeće poslovi najvećeg rizika, u što se možemo lako uvjeriti ako usporedimo rizik zajmodavca i ulagača. Naime, ako poduzeće radi s pozajmljenim kapitalom, ono mora zajmodavcu redovito plaćati kamatu na kredit koji koristi, a čim izostane jedno takvo plaćanje, zajmodavac pokreće postupak da se kredit vrati. U tome odnosu rizik zajmodavca postoji samo u slučaju ako poduzeće zajmoprimac nema dovoljno novca da vrati kredit. Rizik ulagača mnogo je veći jer da bi poduzeće moglo vlasniku platiti kamatu i vratiti uloženu glavnicu, ono najprije mora obaviti poduzetnički posao radi kojega je osnovano, a tek se nakon toga postavlja pitanje ima li poduzeće novac koji treba platiti, odnosno vratiti ulagaču. Neupitno je da se kamata na pozajmljeni kapital knjiži kao trošak, budući da poduzeće mora zajmodavcu u određenim rokovima plaćati dogovorenu kamatu na korišteni kredit. Kada je tome tako, tim prije i tim više u troškovima poduzeća kamata mora biti za mnogo rizičniji posao. Tu kamatu ekonomska znanost poznaje kao trošak povoljnije prilike (OPPORTUNITY COST), što znači da na jednoj strani treba nadoknaditi novac koji se na drugoj strani gubi. Višak vrijednosti kao trošak zapravo je vlastita troškovna kamata (VTK) koja pripada vlasniku uložene glavnice. Stopa VTK određena je sustavom kamatnih stopa, što znači da je ona jednaka stopi na štednju oročenu na godinu dana (odnosno eskontnoj stopi središnje banke) – jer vlasnik toliko gubi što svoj novac ne drži u banci na deponiranoj štednji. Ta se stopa primijeni na uloženu glavnicu i dobije se iznos kamate za koji se tereti konto 43, a odobrava konto 81. Tim je knjiženjem poduzeću zadana norma koju treba ostvariti u sljedećem razdoblju da bi se vlasniku osigurala kamata koja mu nepovredivo pripada. Prema ovome, VTK je opći upravljački mehanizam koji neprimjetno upravlja poduzećem, jer on u njemu ima istu onu funkciju koju bol ima u čovječjem organizmu; bez te kamate poduzeće je kao čovjek bez osjećaja boli.

Proizvodnja kao osnovna djelatnost poduzeća – konto 50. Konto 50 prima troškove iz razreda 4 i u njemu se izravni troškovi raspoređuju po

41

nosiocima troška (radnim nalozima, proizvodima) i pribrajaju se zalihama nedovršene proizvodnje, gdje ostaju dok se proizvodi ne završe. Neizravni se troškovi raspoređuju po mjestima troškova (proizvodnim jedinicama), odakle se prema raznim ključevima raspoređuju po nosiocima troškova. Ovakvo raspoređivanje troškova po mjestima i nosiocima postoji samo zbog unutarnje organizacije posla i odgovornosti za nastale troškove, što znači da nema nikakvoga izravnog utjecaja na veličinu profita. Gotovi se proizvodi po standardnim cijenama predaju u skladište gotovih proizvoda (konto 60) ili ako se proizvod ili usluga izravno isporučuje kupcu, tereti se unutarnja prodaja (konto 70), a to terećenje uvijek prati određeno odstupanje od standardnih cijena. Na kraju obračunskog razdoblja (mjeseca, godine) na kontu 50 može ostati veća ili manja nedovršena proizvodnja, koja se obično komisijski procjenjuje i s time se ulazi u bilancu. Sve se ovo radi kako bi se imao što bolji uvid u unutarnju problematiku i kako bi se mogao utvrditi što realniji poslovni rezultat, koji je razlika između prihoda i rashoda, što je inače rezultat "ROBE", a sve se radi stoga da bi se u konačnici ostvario što veći profit, što je rezultat "NOVCA". Poslovni rezultat posebni je interes poduzeća, a profit je sveopći interes. Zbog toga sveopćeg interesa konto 21 ima stalnu zadaću da u knjigovodstvu materijalne zalihe drži na nuli pa to tako čini i s nedovršenom proizvodnjom.

Gotovi proizvodi vlastite proizvodnje – konto 60. Na konto 60 ulaze gotovi proizvodi vlastite proizvodnje s konta 50 po standardnoj cijeni. To su cijene koje su unaprijed određene financijskim planom poduzeća i po njima se zadužuje skladištar gotovih proizvoda, a odobrava se proizvodnja. No standardne cijene uvijek prati neko odstupanje koje ih ispravlja, što znači da se na kontu 60 gotovi proizvodi vode po nekoj pretpostavljenoj cijeni proizvodnje. Troškovi s konta 50 pribrajaju se zatečenim zalihama na početku obračunskog razdoblja, i to je ukupan ulaz u skladište. Tijekom obračunskog razdoblja po nalogu službe prodaje konto 60 isporučuje gotove proizvode kupcu, koji na otpremnom dokumentu potvrđuje primitak. S tom potvrdom i s pretpostavljenom cijenom proizvodnje tereti se konto 70 (služba prodaje). Ako je taj izlaz bio manji od ulaza, razlika se odnosi na zalihe gotovih proizvoda na kraju obračunskog razdoblja. Te zalihe vode se po

42

pretpostavljenim cijenama proizvodnje i s njima se ulazi u bilancu. No konto 21 i te zalihe svodi na nulu!

Rashodi i prihodi u prodanoj robi – konto 70. Konto 70 na ulaznoj strani sadrži pretpostavljene rashode u prodanoj robi, a na izlaznoj su strani zabilježeni prihodi od prodaje pa je razlika između tih prihoda i rashoda poslovni rezultat koji ima značenje samo za konkretno poduzeće. Kod analize toga poslovnog rezultata knjigovođa mora uvijek uzeti u obzir troškove zadržane u zalihama proizvodnje, kao i knjigovodstvenu vrijednost druge materijalne imovine, jer je financijski rezultat (tj. profit) za toliko manji. Ukupni rashodi na kontu 70 inače su uvijek jednaki troškovima iz razreda 4, eventualno korigiranima za početne i završne zalihe na kontima 50 i 60. Prihodovnu stranu čine izlazni računi, koji u prvome temeljnom dijelu ("NOVCU") moraju biti potvrđeni plaćanjem u novcu. To je stoga jedini podatak u drugome temeljnom dijelu knjigovodstva ("ROBI") koji govori o uspjehu poslovanja. Naime, izlazna strana konta 70 sadrži sve izlazne račune kojima su tijekom obračunskog razdoblja terećeni kupci za isporučenu robu, a osnova toga terećenja poslovni su ugovori i potvrda kupca da je isporučenu robu primio. Ako je prihodovna strana veća od rashodovne, poduzeće je ostvarilo dobitak, a ako je obratno, poduzeće posluje s gubitkom (negativnim dobitkom). Taj dobitak, odnosno gubitak prenosi se na konto 82, čime se rashodovna i prihodovna strana na kontu 70 izjednačuju.

Vlastita kamata kao prvi dio profita – konto 81. Vlastita kamata nepovredivo pripada vlasniku pa je već ranije proknjižena na teret konta 43, a u korist konta 81, i time je poduzeću postavljena norma o minimalnom profitu kojega u sljedećem razdoblju (godini) treba ostvariti. Ta se kamata računa po eskontnoj stopi središnje banke (odnosno po stopi deponirane štednje oročene na godinu dana). Ovo knjiženje još ne znači da se za tu kamatu povećava glavnica koju je vlasnik uložio u poduzeće, jer za to mora biti ispunjen samo jedan uvjet – a taj je da na kraju obračunskog razdoblja konto 82 ne pokazuje gubitak. Kamata na kontu 81 znači da su u poduzeću uspostavljeni vlasnički odnosi u kojima vlasnik nalaže poduzetniku da za njega mora ostvariti tu kamatu i da je

43

na kraju obračunskog razdoblja pripiše njegovoj glavnici. Pritom uopće nije važno tko je taj vlasnik, ali on mora biti prepoznatljiva osoba. Za poduzeće je najbolje rješenje ako su poduzetnik i vlasnik ista osoba jer u tom slučaju poduzetnik upravlja poduzećem i ostvaruje profit s vlasničkom odgovornošću.

Dobitak poduzeća kao drugi dio profita – konto 82. Konto 82 sadrži podatak o dobitku poduzeća. Postupak utvrđivanja toga dobitka potpuno je automatiziran, što znači da ga može utvrditi i kompjutor. Opisat ćemo taj postupak. Najprije se saldira ukupna bilanca i utvrdi kontrolni saldo prvoga temeljnog dijela knjigovodstva (razredi 0 i 1). Zatim se provjeri ima li drugi temeljni dio (razredi od 2 do 9) isti taj saldo, samo s obratnim predznakom. Ako dobijemo takav rezultat, ispravnost bilance je provjerena. Nakon toga se pomoću kontrolnog salda utvrdi profit, što je razlika između kontrolnih salda na kraju i na početku razdoblja za koje se radi zaključna bilanca. Od toga profita odbije se vlastita kamata iz konta 81 i dobivena je razlika konto 82 (dobitak ili gubitak poduzeća). Konto 82 trebao bi inače biti jednak poslovnom rezultatu iz konta 70, a ako to nije slučaj, razlika se odnosi na zalihe materijalne imovine i prenosi se na potražnu stranu konta 21 kao vlasnička pričuva. Postupci utvrđivanja profita i knjiženja objašnjeni su u Uputama za knjiženje redoslijedom poslovnih događaja. Na kraju godine (31. prosinca u 24 sata) ostvareni profit pripisuje se uloženoj glavnici, što znači da se za sljedeću godinu norma poduzeća povećava. Tako mora biti jer se profit ne može nikomu isplatiti, što je temeljni zakon kapitala koji knjigovođa mora stalno imati na umu. Ako je na kontu 82 pokazan gubitak koji je manji od kamate na kontu 81, što znači da je poduzeće ipak ostvarilo neki profit, glavnica se automatski povećava za tako umanjeni profit. Ako kontrolna salda kažu da je ostvaren negativni profit, uložena se glavnica smanjuje. Neovisno o tome koliki je gubitak knjigovođa odmah pokreće postupak sanacije ili likvidacije poduzeća.

Uložena glavnica kao temeljni kapital poduzeća – konto 90. Konto 90 na izlaznoj strani sadrži podatak o glavnici poduzetničkog posla. Kod osnivanja poduzeća to je bila osnivačka glavnica, što je u knjigovodstvu

44

poduzeća prvo knjiženje. Glavnica je inače vrlo važan podatak jer ona u jednome novčanom iznosu daje računsku sliku ukupnoga poduzetničkog posla. Ona je zapravo sadašnja vrijednost posla u koji poduzeće ulazi, a njezinu veličinu određuje osnivač na temelju projekta za sljedeće razdoblje, iz kojega je vidljiv očekivani godišnji profit koji će poduzeće ostvarivati. Taj se profit podijeli s eskontnom stopom središnje banke, a dobiveni je rezultat veličina osnivačke glavnice koja se prijavljuje mjerodavnom sudu. Prijavljenu glavnicu nitko ne treba provjeravati s obzirom na to da je nju verificirala poslovna banka otvaranjem tekućeg računa i uplatom PDV-a na teret države, što je znak da se počinje računati kamata na glavnicu jer je poduzeće osnovano. Naime, bitna je karakteristika glavnice da se na nju uvijek računa kamata koja nepovredivo pripada vlasniku, a ta kamata počinje teći od trenutka kad je poslovna banka uplatila PDV na tekući račun osnovanog poduzeća. Tom se kamatom tereti konto 43 i odobrava konto 81 te je time poduzeće zaduženo da za vlasnika mora ostvariti tu kamatu, što ujedno znači da je tim knjiženjem poduzeću određena norma koju treba ostvariti u sljedećem obračunskom razdoblju. Pod pretpostavkom da se projektirani posao ostvari upravo onako kako je predviđeno, poduzeće bi ostvarilo profit u visini vlastite kamate koja je zapisana na kontu 8l. No stvarnost se uvijek razlikuje od projekta, a kolika je ta razlika, bit će zapisano na kontu 82 kao odstupanje od projektiranog profita. Temeljna zadaća poduzeća jest da stvaranjem vrijednosti ostvari i što je moguće veći profit. U knjigovodstvu poduzeća taj je profit zapisan u razredu 8, i to uvijek u dva dijela – prvi je vlastita kamata koja pripada vlasniku, a drugi je dobitak poduzeća koji pripada poduzetniku. Takav zapis profita u dva dijela znak je da su u poduzeću riješeni vlasnički odnosi, ali to ne znači da je izvršena i raspodjela profita između vlasnika novca i vlasnika poduzetničkog posla. Ta se raspodjela naime vrši pomoću konsolidirane bilance koja se radi u postrealnom vremenu i u kojoj su se vlasnik uložene glavnice novca (financijer) i vlasnik uložene glavnice poduzeća sporazumjeli o raspodjeli profita. O toj konsolidiranoj bilanci bit će govora na drugome mjestu jer ovdje razmatramo permanentnu bilancu poduzeća u kojoj se profit uvijek pripisuje glavnici poduzetničkog posla – i to iz razloga što se profit poduzeća nikomu ne može isplatiti! Ako je na kontu 82 poduzeće ostvarilo gubitak, a to se događa uvijek kad je ostvareni profit manji od vlastite kamate ili kad je ostvaren negativan profit

45

(gubitak), glavnica se na kraju godine ne povećava u očekivanom iznosu, ili se čak smanjuje, sve je to znak da treba pokrenuti postupak sanacije ili likvidacije poduzeća. Sanacija poduzeća znači da treba unaprijediti organizaciju poslovanja i u tom smislu prilagoditi proizvodni program kojim bi se ostvarivao profit najmanje u visini vlastite kamate na uloženu glavnicu. Likvidacija poduzeća znači da se njezinom objavom na glavnicu prestaje računati kamata, što znači da je u tom trenutku poduzeće prestalo postojati.

46

4. UPUTE ZA KNJIŽENJE REDOSLIJEDOM POSLOVNIH DOGAĐAJA Projektiranje poduzetničkog posla i verifikacija osnivačke glavnice. Svaki poduzetnički posao mora imati projekt na temelju kojega je utvrđena osnivačka glavnica jer ona je uvjet za osnivanje poduzeća u kojemu će se taj posao ostvariti. Osnivačka je glavnica sadašnja vrijednost poduzetničkog posla u koji poduzeće ulazi, a utvrđuje se tako da se očekivani godišnji profit koji proizlazi iz projekta podijeli s eskontnom stopom središnje banke. Ako, primjerice, predviđeni godišnji profit iznosi 180 kuna, a eskontna je stopa 10%, onda je glavnica 1800 kuna (180 : 0,1), a ako je eskontna stopa 8%, glavnica iznosi 2.250 kuna (180 : 0,08). Ovdje prikazujemo projektnu kalkulaciju u kojoj je glavnica utvrđena u uvjetima eskontne stope središnje banke od 6%, a ta će nam glavnica poslužiti kao polazište primjera koji ćemo obraditi u ovim uputama.

47 Projekt-1 (P-1)

PROJEKTNA KALKULACIJA PODUZETNIČKOG POSLA Elementi cijene Projektirana prodajna cijena robe (proizvoda i usluga) 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Nabavna cijena materijala i usluga ili projektirana prenesena vrijednost Plaće djelatnika ili projektirana dodana vrijednost Ukupni troškovi ili projektirana ukupna vrijednost (2 + 3) Profit ili projektirani višak vrijednosti (1 – 4) Eskontna stopa središnje banke (6%) Glavnica poduzeća ili sadašnja vrijednost poduzetničkog posla (5 : 6)

Iznos 1000 520 300 820 180 0,06 3000

Pretpostavimo da poduzetnik koji želi osnovati poduzeće već ima tvrtku (poduzeće u pripremi, probno poduzeće) u kojoj se poduzetnički posao pripremao za buduće poslovanje. Pripreme su izvršene kad je utvrđena glavnica s kojom će novo poduzeće ući u posao. Tu glavnicu mora verificirati poslovna banka, a znak da je to učinjeno jest uplata PDV-a na tekući račun osnovanog poduzeća. Taj PDV država bespovratno ulaže u poduzeće, a banka ujedno odobrava permanentni komercijalni kredit (dopušteno prekoračenje na tekućem računu) kojim se poduzeće može koristiti prema potrebi.

Osnivanje poduzeća i knjiženje osnivačke glavnice. Uplatom PDV-a u iznosu od 18 kuna (6% od dodane vrijednosti iz projektne kalkulacije) poduzeće je de facto osnovano i od toga trenutka verificirana glavnica počinje računati kamatu koja pripada vlasniku poduzetničkog posla. Prijava mjerodavnom sudu samo je formalnost koja se mora obaviti, a u toj prijavi mora biti naveden naziv tvrtke, broj tekućeg računa kod poslovne banke, naziv osnivača te ime i prezime odgovorne osobe koja će voditi poslove poduzeća. U prijavi mora biti naveden i iznos verificirane glavnice koju osnivač (vlasnik) ulaže u poduzeće, s time da ona ne može biti manja od zakonskog minimuma (20.000 kuna). Osnivačka glavnica knjiži se s datumom uplate PDV-a i od toga dana počinje teći vlastita kamata na tu glavnicu po stopi koja je jednaka eskontnoj stopi HNB-a (6%). Nije važno kada će se ta kamata proknjižiti; knjiženje za sljedeće obračunsko razdoblje može se izvršiti odmah, a mora biti napravljeno najkasnije kod zaključka obračuna za to razdoblje, odnosno na kraju poslovne

48

godine (31. prosinca). Ovdje dajemo primjer knjiženja osnivačke glavnice, uplate PDV-a od strane države i troškovne kamate za prvu godinu poslovanja poduzeća. To su prva knjiženja koja mora obaviti svako poduzeće, s time da knjiženje obračuna kamate ne mora biti treće po redoslijedu, ali ga ovdje tako prikazujemo kako bismo naglasili upravljačku funkciju kamate te da je tim knjiženjem zapravo određena norma koju poduzeće mora ostvariti u sljedećem razdoblju (godini). Temeljnica-1 (T-1) KNJIŽENJE OSNIVAČKE GLAVNICE, UPLATE PDV-a I TROŠKOVNE KAMATE

1. 2. 3.

Opis poslovnog događaja

KONTO

Poslovna banka verificirala osnivačku glavnicu Bespovratna uplata PDV-a od strane države (6% od 300) Godišnji trošak vlastite kamate (6% od 3000)

21/90 01/21 43/81

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

3000 18 180

3000 18 180

Ulaganje novca i prvi trošak poduzeća u osnivanju. Kod otvaranja tekućeg računa osnivač mora uložiti minimalni iznos koji je propisan zakonom, ili veći kojega traži poslovna banka. U našem primjeru takva uplata nije potrebna, jer je država uplatila PDV; stoga u sljedećem primjeru pokazujemo samo knjiženje sudske takse koju poduzeće plaća kod osnivanja. Knjigovođa poduzeća (to može biti sam vlasnik poduzetničkog posla, osoba od njegova posebnog povjerenja ili njegov kompjutor) vodi računa da se novac ulaže onda kada je to potrebno, pri čemu se treba što manje koristiti kreditom koji je odobrila poslovna banka, jer na iznos toga kredita (dopuštenog prekoračenja) banka zaračunava aktivnu kamatu (9%), a poduzetnik (vlasnik poduzetničkog posla) mora ulagaču novca (vlasniku koji ulaže glavnicu novca) platiti pasivnu kamatu (6%), što znači da u slučaju korištenja komercijalnog kredita poduzeće gubi tri postotna poena. T-2 KNJIŽENJE PLAĆANJA SUDSKE TAKSE ZA REGISTRACIJU PODUZEĆA Opis poslovnog događaja 4.

KONTO

Plaćanje sudske takse virmanom

ALTERNATIVA 4. Plaćanje sudske takse gotovinom

41/01

41/21

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

2

2

2

2

49

Alternativa je ovdje pokazana samo kao primjer kako se nepotrebno smanjuje stanje na kontu 21 (što znači da se smanjuje vlastito znanje), jer dok postoji pozitivno stanje na tekućem računu, ne treba ništa plaćati sa svojega osobnog računa. Ovim knjiženjem ujedno je naglašeno da bilo koje ulaganje imovine u poduzeće, i na bilo koji način, ide preko konta 21 (diskrecijskog konta knjigovođe, vlastitog znanja). To ujedno znači da svako ulaganje u poduzeće smanjuje vlastito znanje te stoga knjigovođa preko konta 21 budno pazi da ulaganja u poduzeće budu što manja, a što se tiče ulaganja novca, osobito vodi računa da ta ulaganja budu samo u iznosu koji je potreban i kada je potreban.

Ulaganje materijalne imovine u poduzeće. Poduzeće je već prije formalnog osnivanja raspolagalo određenom trajnom imovinom i drugim materijalnim sredstvima, potrebnima za obavljanje djelatnosti. Tu imovinu s danom osnivanja treba proknjižiti u poslovne knjige po nabavnoj cijeni (dokument je faktura dobavljača) ili je treba procijeniti tako da knjigovodstvena vrijednost bude što bliža stvarnoj tržišnoj vrijednosti (to je ona vrijednost koju bi poduzeće dobilo da tu imovinu proda). Napominjemo, vrijednost te imovine nema nikakvog utjecaja na veličinu profita koji će se ostvariti jer je poduzeće nikome ne treba platiti i zato ona ima samo ulogu posebne pričuve vlasnika koja se mora čuvati. Tu imovinu treba što bolje iskoristiti i upravo stoga knjigovođa djelatnike koji njome rukuju obično zadužuje s nabavnom cijenom jer toliko bi poduzeće moralo za nju platiti da je ponovno nabavlja. Primjer knjiženja trajne imovine može se vidjeti u sljedećem prikazu. T-3 KNJIŽENJE TRAJNE MATERIJALNE IMOVINE KOJA SE ULAŽE U PODUZEĆE Opis poslovnog događaja 5.

Trajna imovina u funkciji po procijenjenoj vrijednosti

KONTO 22/21

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

140

140

Kod ovoga se knjiženja vrlo dobro vidi funkcija konta 21, jer što je više materijalne imovine uloženo, to se više smanjuje stanje na tome kontu, a to znači da se dio znanja nalazi na nekome drugom kontu (u ovome primjeru na kontu 22) pa knjigovođa mora voditi računa i o vrijednosti te trajne imovine. No kod te imovine postoji drugi problem, koji je povezan s profitom koji će poduzeće ostvariti. Naime, s obzirom na to da tu materijalnu imovinu poduzeće ne treba nikome platiti (jer ju je ranije platio osnivač sa svojega osobnog

50

tekućeg računa), to poduzeće ostvaruje nerealno visok profit pa se knjigovođa pri utvrđivanju profita nalazi u velikoj dvojbi – TREBA LI POČETNO ULAGANJE TRAJNE IMOVINE IZJEDNAČITI S ULAGANJEM NOVCA? U svakom slučaju to je poseban problem zbog kojega se glavnica novca počela odvajati od glavnice poduzeća. Zbog toga dolazi do poznatih istodobnih procesa privatizacije i integracije, o čemu će biti govora na drugome mjestu, a u ovom primjeru pretpostavit ćemo da je knjigovođa odlučio kako će pri izračunavanju profita početno ulaganje trajne imovine tretirati kao početno ulaganje novca.

Nabava materijala od drugih poduzeća i plaćanje. Formalno osnivanje poduzeća i prijava glavnice postoje radi toga da javnost bude upoznata sa činjenicom da se određenog dana u složene tokove društvene proizvodnje uključuje novo poduzeće s punom kreditnom sposobnošću. To znači da novo poduzeće može za svoje potrebe naručivati potrebnu robu i da će ona nakon isporuke biti uredno i na vrijeme plaćena. Pritom knjigovođa mora paziti da se naručuje samo ona roba koja je potrebna i da se ulazni račun dobavljača plati u roku dospijeća. U pogledu plaćanja knjigovođa ima tri mogućnosti: prva je da plaćanje izvrši poslovna banka i da tekući račun poduzeća uđe u minus stanje, druga je da vlasnik prethodno sa svojega osobnog računa doznači potreban novac na tekući račun poduzeća i da potom iz njega banka izvrši plaćanje, a treća je da kupljenu robu što prije osposobi za daljnju prodaju i da je kupac plati na tekući račun poduzeća s kojega onda banka plati dobavljaču. Prva se mogućnost koristi samo u slučaju kada poduzetnik nema na raspolaganju vlastiti novac, jer tada poslovna banka uredno i na vrijeme plaća dobavljaču, ali pritom poduzeću zaračunava aktivnu kamatu (9%); poduzeće time gubi budući da bi vlasniku platilo samo pasivnu kamatu na oročenu štednju (6%). Skladište inače u pravilu preuzima materijal po unutarnjim standardnim cijenama, ali njih uvijek prati određeno odstupanje pomoću kojega se one na kontu 30 svode na stvarne nabavne cijene. Te stvarne cijene ovise i o odabranoj mogućnosti, a knjigovođa se mora odlučiti za onu koja je najviše u interesu poduzeća. To je, dakako, treća mogućnost, no ona se može ostvariti samo ako postoje određeni uvjeti (kratak poduzetnički ciklus) pa je u primjeru prikazana samo druga i, kao alternativa, prva mogućnost. T-4 KNJIŽENJE NABAVE I PLAĆANJA MATERIJALA ZA POTREBE PROIZVODNJE Opis poslovnog događaja

KONTO

ULAZ

IZLAZ

51 (duguje)

6. Skladište primilo naručeni materijal od raznih dobavljača 7. Uložen novac na tekući račun 8. Dobavljačima plaćen dospjeli ulazni račun

30/12 01/21 12/01

415 400 407

(potražuje)

415 400 407

ALTERNATIVA (prva mogućnost) 6. 7.

Skladište primilo naručeni materijal Dobavljaču plaćen ulazni račun

30/12 12/01

415 415

415 415

Prenesena vrijednost kao troškovi poduzeća. Svi troškovi koji su plaćeni drugim pravnim osobama za poduzeće su prenesena vrijednost. Značajka tih troškova jest da poduzeće kupac na njih ne plaća porez na dodanu vrijednost (PDV). U tu skupinu troškova ulazi trajna imovina s konta 22 i obrtna imovina s konta 30 te razne usluge pravnih osoba koje izravno terete troškove na kontu 41. No ukoliko se neka oprema ili materijal nabavlja od fizičkih osoba, knjigovođa pri plaćanju mora privatnom dobavljaču sustegnuti PDV i doznačiti ga poreznom uredu. To znači da se na kontu 22 i 30 nalazi materijalna imovina na koju je PDV u svakom slučaju plaćen. U primjeru pokazujemo slučajeve u kojima se prenesena vrijednost javlja kao trošak, primjerice kada razred 4 prima materijalnu imovinu iz razredâ 2 i 3 te razne usluge koje razred 4 izravno prima od drugih pravnih osoba. Svakom poduzeću je u interesu prenesenu vrijednost što prije pripremiti za daljnju prodaju i isporučenu robu naplatiti u što kraćem roku. Taj interes postoji zbog dvaju razloga: prvi je da se što manje novca uloži u poduzeće jer dio svojih troškova može pokriti iz redovitih prihoda koje ostvaruje, a drugi je da što prije ostvari očekivani profit. Poslovni događaj 12 primjer je ulaganja novca u poduzeće kada je to potrebno, što je poduzeću najviše u interesu, budući da vlasniku za korišteni novac plaća pasivnu kamatu od 6% (trošak povoljnije prilike), a poslovnoj banci moralo bi platiti aktivnu kamatu od 9% (trošak nepovoljnije prilike). T-5 KNJIŽENJE PRENESENE VRIJEDNOSTI KAO TROŠKA POSLOVANJA PODUZEĆA Opis poslovnog događaja 9.

Amortizacija opreme (25%)

KONTO 41/22

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

35

35

52 10. 11. 12. 13.

Troškovi materijala za proizvodnju Razne usluge drugih pravnih osoba Uložen novac na tekući račun Plaćanje usluga drugim pravnim osobama

41/30 41/12 01/21 12/01

415 36 50 36

415 36 50 36

Određeni troškovi poslovanja kao dodana vrijednost. Na novac koji pravna osoba isplaćuje fizičkoj osobi u gotovini primatelj novca mora platiti porez na dodanu vrijednost (6%). Isplate djelatnicima na temelju ugovora o djelu i autorskog ugovora, zatim isplate terenskih dodataka, isplate naknada za korištenje privatnog automobila, isplate za kupnju stvari ili usluga od privatne osobe, kao i isplate troškova službenog puta, troškovi su poduzeća koji su po svojoj prirodi dodana vrijednost. Na svaki novac za ove potrebe PDV se mora platiti kada se na osobni tekući račun fizičke osobe doznačuje novac ili se gotovina podiže s tekućeg računa poduzeća. Ovdje obrađujemo primjer službenog puta jer je najsloženiji s obzirom na to da blagajnik mora opravdati PDV, što znači da za PDV treba teretiti putni nalog. Kako blagajnik poduzeća ne bi imao brigu oko toga poreza, postoji mnogo jednostavnije rješenje (vidjeti alternativu) prema kojemu ne treba platiti PDV, što je u interesu poduzeća jer su troškovi manji. Poduzeće naime ima određene troškove (npr. dnevnice za službeni put) koji se plaćaju fizičkim osobama pa su po svojoj prirodi dodana vrijednost na koju državi treba platiti porez. Ako se takvi troškovi plaćaju kreditnom karticom poduzeća, oni su prenesena vrijednost na koju se PDV ne plaća. PDV stoga potiče ljude na pozitivna razmišljanja o tome kako da smanje svoje troškove, a ona osobito dolaze do izražaja kada je u pitanju porez, jer čovjek tada čak i podsvjesno razmišlja što može napraviti kako bi državi platio manji porez.

T-6 KNJIŽENJE TROŠKOVA SLUŽBENOG PUTA KAO DODANA VRIJEDNOST Opis poslovnog događaja 14.

Podignuta gotovina u banci Zaduženje blagajnika za PDV (6% od 20)

15. 16.

Obračun putnog naloga Isplata iz blagajne djelatniku Odobrenje blagajnika za PDV (6% od 20)

KONTO

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

01/01

19

20

01/ ZBROJ 42/12 12/01 - /01 ZBROJ

1 20 20 20 20

20 20 19 1 20

53 ALTERNATIVA (kreditna kartica) 14. Putni nalog na temelju kreditne kartice 15. Plaćeno poduzeću čija je kreditna kartica

41/12 12/01

19 19

19 19

Prihod poduzeća od prodaje proizvoda i usluga. Sljedeći događaj pokazuje prihod koji je poduzeće ostvarilo tijekom obračunskog razdoblja (godine), od kojega je jedan dio ostao nenaplaćen jer dospijeće plaćanja prelazi u sljedeće razdoblje (godinu). Ovdje je inače poznati problem radi li poduzeće svoj obračun po fakturiranoj ili naplaćenoj realizaciji. Tu nema nikakve dvojbe jer je za prodavaoca bitan trenutak kada je prijevoznik ili kupac preuzeo isporučenu robu, a plaćanje ionako mora biti izvršeno u dogovorenom roku, o čemu osobito vodi brigu poslovna banka poduzeća. Zbog toga su izlazni računi najvažniji dokument obračunskog sustava poduzeća jer oni na izlaznoj strani konta 70 pokazuju koliki je prihod poduzeće ostvarilo, a na ulaznoj strani konta 11 piše kada i koliko kupci moraju platiti. T-7 KNJIŽENJE IZLAZNOG RAČUNA ZA ISPORUČENU ROBU I PLAĆANJA KUPACA Opis poslovnog događaja 17. 18.

Fakturirano kupcima za isporučenu robu Kupci platili virmanom

KONTO 11/70 01/11

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

1100 1088

1100 1088

Troškovi potrebne plaće kao dodana vrijednost. Pravna osoba dužna je za sve svoje zaposlenike osiguravajućem zavodu platiti obaveznu premiju osiguranja (OPO). Ukupan bruto OPO-a utvrđuje se na temelju jedinične bruto premije za jedan sat najjednostavnijeg rada te broja uvjetnih sati koje su zaposlenici ostvarili u određenome mjesecu. Taj ukupan bruto OPO-a množi se s određenim multiplikatorom (u našemu primjeru to je 16,67) i dobije se bruto iznos potrebne plaće koji je pravna osoba dužna isplatiti svojim zaposlenicima za taj mjesec. Pravna osoba svojim pravilnikom raspoređuje tako dobiveni bruto iznos plaća na sve svoje zaposlenike, s time da nitko ne može dobiti plaću manju od cijene za jedan sat najjednostavnijeg rada, ali svatko može dobiti više, ovisno o radnom učinku. Iz sljedećega primjera knjiženja može se vidjeti kako se dolazi do bruto iznosa potrebnih plaća zaposlenika. S obzirom na to da se osiguravajućem zavodu OPO uvijek plaća u bruto iznosu (neto + PDV), isplata te premije može se odvojiti od isplate plaća zaposlenicima. Bruto OPO-a mora se platiti do svakog 5. u mjesecu za protekli mjesec, a plaće se mogu

54

isplaćivati bilo kada tijekom mjeseca (dnevno, tjedno i mjesečno), s time da moraju biti isplaćene najkasnije do svakog 10. u mjesecu za protekli mjesec. To znači da se OPO u plaćanju potpuno osamostalio, što je sasvim razumljivo jer se ta premija ne utvrđuje na temelju stvarno isplaćenih plaća zaposlenicima, nego na temelju njihovih koeficijenata radne osposobljenosti, s time da se za svakoga pojedinog zaposlenika računa da je njegova bruto plaća veća za postotak OPO-a (6%). Uloga OPO-a osobito je važna u poduzećima, budući da gornja granica plaća njihovih zaposlenika nije limitirana; ona je ovisna o ostvarenom radnom učinku, ali će poslovna banka iz dopuštenog prekoračenja kreditirati poduzeće samo do iznosa potrebne plaće koja je određena OPO-om (u primjeru je to iznos od 263), jer je ta plaća obveza poduzeća za izvršeni rad, koja se izjednačuje s obvezom prema dobavljačima za isporučenu robu. T-8 KNJIŽENJE POTREBNE PLAĆE KOJA JE KAO TROŠAK DODANA VRIJEDNOST Opis poslovnog događaja 19. 20. 21.

Obračun potrebne bruto plaće zaposlenika u pravnoj osobi Doznaka OPO-a osiguravajućem zavodu (6% od bruto plaće) Isplata potrebne bruto plaće zaposlenicima Doznaka PDV-a poreznom uredu (6%)

KONTO

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

42/12 12/01 12/01 - /01

280 17 263

ZBROJ

263

-

280 17 247 16 263

Prijenos troškova poslovanja na proizvodnju. U razredu 4 tijekom vremena skupljaju se svi troškovi koji nastaju u poduzeću, a svaki trošak znači da je novac nekome već plaćen ili će se platiti u roku dospijeća. Ukupni troškovi poduzeća uvijek se žele izjednačiti s cijenom robe (proizvoda i usluga), stoga je i njihova temeljna podjela izjednačena sa strukturom cijene robe, koja se sastoji iz prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti, a tu istu strukturu imaju i troškovi (preneseni troškovi, dodani troškovi i višak troškova). U dosadašnjim primjerima knjiženja prikazano je kako se skupljaju i razvrstavaju troškovi, a u sljedećem primjeru možemo vidjeti kako se oni prenose na proizvodnju. Razred 4 inače nikad ne pokazuje saldo, jer se troškovi na kraju obračunskog razdoblja (odnosno kad god se radi permanentna bilanca) uvijek prenose u razred 5 radi terećenja proizvodnje, ili izravno u razred 7 (rashodi u prodanoj robi). T-9 KNJIŽENJE PRIJENOSA TROŠKOVA POSLOVANJA NA PROIZVODNJU

55 Opis poslovnog događaja 22.

Ulaz troškova – prenesena vrijednost – dodana vrijednost – višak vrijednosti

KONTO 50/41 - /42 - /43 ZBROJ

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

968 968

488 300 180 968

Utvrđivanje ukupnih rashoda u prodanoj robi. Troškovi u razredu 5 mogu biti veći od troškova koji su preneseni iz razreda 4 za zalihe nedovršene proizvodnje koje su zatečene na početku obračunskog razdoblja. Svi se ti troškovi razvrstavaju po mjestima i nosiocima, odakle se prenose u razred 6, odnosno u razred 7. Izlaz troškova ne može biti veći od ukupnog ulaza (početne zalihe uvećane za ulaz iz razreda 4). Ako je izlaz troškova manji od toga ulaza, razlika se odnosi na zalihu nedovršene proizvodnje na kraju obračunskog razdoblja. O tim zalihama knjigovođa osobito treba voditi računa jer to je najmanje vrijedna imovina poduzeća pa tu materijalnu imovinu kao pričuvu nikako ne treba precjenjivati – time samo zavarava sebe i druge. Sve to vrijedi i za gotove proizvode u razredu 6. T-10 KNJIŽENJE PRIJENOSA TROŠKOVA NA RASHODE U PRODANOJ ROBI Opis poslovnog događaja 23. Prijenos troškova na gotove proizvode 24. Gotovi proizvodi isporučeni kupcima

KONTO 60/50 70/60

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

960 955

960 955

Razredi od 4 do 7 čine povezani niz u kojemu troškovi iz razreda 4 prolaze kroz sve faze proizvodnje te korigirani za početne i završne zalihe završavaju u razredu 7 kao rashodi u prodanoj robi.

Knjiženje viška novca oročenog u poslovnoj banci. Temeljna je zadaća poduzeća da stvaranjem vrijednosti ostvari što je moguće veći profit, pa zbog toga nakon uhodavanja ima na raspolaganju sve više slobodnog novca. Taj se novac ne može nikome isplatiti jer kada bi se to učinilo, automatski bi se povećali troškovi i smanjio bi se profit. Ako je taj višak novca bez potrebe na tekućem računu, poduzeće tada gubi jer mu poslovna banka plaća pasivnu kamatu po viđenju (3%), a ono vlasniku mora platiti kamatu po eskontnoj stopi središnje banke (6%). Iz toga se razloga slobodan novac mora nekako upotrijebiti. Mogućnosti su sljedeće: može ga se oročiti u banci uz kamatu koja se mora platiti vlasniku (6%), može ga se pozajmiti nekome drugom, uz kamatu koja ne bi trebala biti manja od vlasničke kamate (6%) niti bi mogla biti veća od bankovne aktivne kamate (9%), a može ga se i na razne druge načine uložiti

56

u nešto korisno, gdje se očekuje profit veći od kamate koja se mora platiti vlasniku (6%). U primjeru je prikazana prva mogućnost. T-11 KNJIŽENJE VIŠKA NOVCA OROČENOG U POSLOVNOJ BANCI Opis poslovnog događaja 25. Oročen novac u poslovnoj banci

KONTO 02/01

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

300

300

Na kontu 02 nalazi se novac poduzeća koji je u funkciji drugih osoba i taj novac trebao bi donijeti kamatu koja se mora platiti vlasniku. Najmanje što poduzeće treba učiniti jest da novac oroči u banci budući da je to najjednostavnija mogućnost koja je svakome dostupna i ujedno je osigurana kamata koju poduzeće mora platiti vlasniku.

Utvrđivanje profita i knjiženje dobitka poduzeća. Profit je pozitivna razlika između novca na kraju i na početku obračunskog razdoblja, a ako je ta razlika negativna, ostvaren je gubitak. U knjigovodstvu poduzeća novac se nalazi i u razredu 1 i to je naš novac kod kupca, koji nam on mora po dospijeću platiti, ali to je i tuđi novac od raznih vjerovnika (dobavljača, djelatnika i financijera), kojima mi moramo po dospijeću platiti. Stanje razreda 0 i 1 zovemo kontrolni saldo jer taj isti saldo, ali s obratnim predznakom, mora biti i u razredima od 2 do 9. Razlika između kontrolnog salda na kraju i na početku razdoblja jest profit ili gubitak. To znači da je profit u knjigovodstvu uvijek nevidljivo zapisan, knjigovođa ga mora samo pročitati i vidljivo zapisati na kontima 81 i 82. Tu postoje tri moguća slučaja: prvi, ako je profit veći od vlastite kamate koja je na kontu 81 već zapisana, poduzeće je ostvarilo dobitak koji se upiše na konto 82; drugi, ako je profit manji od vlastite kamate, razlika se upiše na konto 82 kao gubitak poduzeća (negativni dobitak); treći, ako je gubitak veći od vlastite kamate, u tom je slučaju i vlasnik ostvario gubitak. U primjeru knjiženja prikazan je prvi slučaj, no s obzirom na to da je u primjeru riječ o poduzeću koje je tek osnovano, a zna se da poduzeće ne može djelovati bez nekoga početnog ulaganja, postavlja se pitanje kako saznati ta početna ulaganja? To nije nikakav problem jer je posve općenito profit razlika između završnog stanja novca i ukupnog ulaganja novca u poduzetnički posao, a koliko je to ulaganje može se prije utvrđivanja profita vidjeti iz glavne knjige na potražnoj strani konta 21. U našemu je primjeru na kontu 21 registrirano da su početna ulaganja iznosila 608, a s obzirom na to da je završni kontrolni saldo

57

815 (823 – 8), ostvareni profit dakle iznosi 207 (815 – 608). U tome trenutku saldo na kontu 70 iznosi 145 i to je poslovni rezultat (razlika između prihoda i rashoda) koji nešto govori poduzeću, a nas ovdje zanima samo dobitak poduzeća na kontu 82. Taj se dobitak dobije tako da se od ukupnog profita odbije vlastita kamata na kontu 81 (207 – 180 = 27), a razlika od prije spomenutoga poslovnog rezultata prenosi se na konto 21 (145 – 27 = 118). T-12 KNJIŽENJE DOBITKA PODUZEĆA I PRIPISA PROFITA GLAVNICI PODUZEĆA Opis poslovnog događaja 26. Utvrđivanje dobitka poduzeća i prijenos u razred 8 Ispravak rezultata za zalihe materijalne imovine 27.

Pripis vlastite kamate glavnici poduzeća Pripis dobitka glavnici poduzeća

KONTO 70/82 70/21 ZBROJ 81/90 82/ ZBROJ

ULAZ

IZLAZ

(duguje)

(potražuje)

27 118 145 180 27 207

27 118 145 207 207

Glavna knjiga u kojoj su poslovni događaji knjiženi po kontima. U dvojnom se knjigovodstvu svaki poslovni događaj knjiži na dva konta: jedan konto prima određeni iznos (to je ulaz na taj konto) pa ga duguje drugom kontu od kojega je taj iznos dobio, a drugi je konto taj isti iznos dao (to je izlaz s toga konta) pa ga potražuje od prvog konta. U ovom prikazu glavne knjige knjiženja su označena rednim brojem poslovnog događaja i brojem konta od kojega je odnosni konto dobio, odnosno kojemu je taj konto dao određeni iznos, kao i sam taj iznos. Ta dvojnost u knjiženju ima posebno značenje i u organiziranju knjigovodstva kao jednoga od organizacijskih dijelova poduzeća u kojima se prati poslovanje, budući da omogućuje praćenje prometa novca u organizacijskom dijelu, koji se zove financijsko knjigovodstvo, dok se poslovna odgovornost prati u drugome organizacijskom dijelu, koji se zove troškovno ili robno knjigovodstvo. Svaki organizacijski dio ima svoju glavnu knjigu koju ovdje pokazujemo izdvojeno (kao K-1 i K-2), s time da svaki taj dio ima u zbroju isti saldo, samo s obratnim predznakom (vidjeti zaključnu bilancu B-1).

Knjigovodstvo-1 (K-1)

GLAVNA KNJIGA FINANCIJSKOG KNJIGOVODSTVA

58 01 NOVAC U PODUZEĆU 2-21 18 4-41 7-21 400 8-12 12-21 50 13-12 14-01 19 14-01 14-01 1 16-12 18-11 1088 16-12 20-12 20-12 20-12 25-02 ZBROJ 1576 ZBROJ

2 407 36 20 19 1 17 247 16 300 1065

17-70

11 DUŽNICI 1100 18-01

1088

ZBROJ

1100 ZBROJ

1088

02 NOVAC KOD DRUGIH 25-01 300

ZBROJ 8-01 13-01 16-01 20-01 21-01 ZBROJ

300 12 VJEROVNICI 407 6-30 36 11-41 20 15-42 17 19-42 263 743 ZBROJ

415 36 20 280 751

(K-2)

GLAVNA KNJIGA ROBNOG KNJIGOVODSTVA 21 VLASTITO ZNANJE 1-90 3000 2-01 5-22 7-21 12-01 26-70 ZBROJ 3000 ZBROJ 6-12

18 140 400 50 118 726

30 NABAVLJENI PROIZVODI 415 10-41 415

ZBROJ

415

ZBROJ

42 DODANA VRIJEDNOST 15-12 20 22-50 19-12 280 ZBROJ 300 ZBROJ

415

22 OSTALA TRAJNA IMOVINA 5-21 140 9-41 35

ZBROJ

140

ZBROJ

35

41 PRENESENA VRIJEDNOST 4-01 2 22-50 488 9-22 35 10-30 415 11-12 36 ZBROJ

300

3-81

300

ZBROJ

488

ZBROJ

43 VIŠAK VRIJEDNOSTI 180 22-50 180

ZBROJ

488 180 180

59 50 PROIZVODNJA U TIJEKU 22-40 968 23-60 960

60 VLASTITI PROIZVODI 23-50 960 24-70

955

ZBROJ

ZBROJ

955

24-60 26-82 26-21 ZBROJ

968

ZBROJ

960

70 RASHODI I PRIHODI 955 17-11 27 118 1100 ZBROJ

27-90

1100

ZBROJ

27

ZBROJ

27

27

ZBROJ

ZBROJ

81 VLASTITA KAMATA 180 3-43

1100

82 DOBITAK PODUZEĆA 27-90 27 26-70

960

180

180

ZBROJ

180

90 GLAVNICA PODUZEĆA 1-21 3000 27-80 207 ZBROJ 3207

Zaključna bilanca poduzeća. Knjigovodstvo poduzeća može tijekom obračunskog razdoblja u svakom trenutku izraditi permanentnu bilancu u kojoj je u razredu 8 profit zapisan u dva dijela: prvi je dio vlastita kamata na kontu 81, a drugi dio je dobitak poduzeća na kontu 82. U takvim bilancama profit još nije raspoređen, za razliku od zaključne bilance gdje je on pripisan glavnici i od toga trenutka kamata se računa na tako povećanu glavnicu. Zaključna se bilanca obvezno radi krajem svake godine (31. prosinca u 24 sata). Ovdje prikazujemo primjer takve bilance. Bilanca-1 (B-1)

ZAKLJUČNA BILANCA IZ PRIMJERA GLAVNE KNJIGE STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA Prirodna podjela Temeljna Razredna NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 1 OSOBE

Standardna podjela

01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih osoba 11 Dužnici 12 Vjerovnici ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC” ROBA 2 TRAJNA 21 Vlastito znanje poduzeća IMOVINA 22 Ostala trajna imovina 3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost

BILANCA PODUZEĆA Početni saldo

-

PROMET Ulaz (+)

1576 300 1100 743 3719 3000 140 415 488

Izlaz (-)

1065 1088 751 2904 726 35 415 488

Završni saldo

511 300 12 -8 815 2274 105 -

60 42 Dodana vrijednost 43 Višak vrijednosti 5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja u tijeku 6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 7 PRODAJA 70 Rashodi i prihodi 8 PROFIT 81 Vlastita kamata 82 Dobitak poduzeća 9 KAPITAL 90 Uložena glavnica ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA – “ROBA” ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”)

-

300 180 968 960 1100 180 27 7758 11477

300 180 960 955 1100 180 27 3207 8573 11477

8 5 -3207 -815 0

Na ovu zaključnu bilancu bez prekida se nastavlja poslovanje poduzeća, i to tako da sljedeća godina na samom početku (1. siječnja u 0 sati) preuzme u svojoj početnoj bilanci završno stanje iz ove bilance, na koje se zatim pridodaje promet u sljedećem razdoblju. To je tako zbog toga što se PERMANENTNA BILANCA radi u realnom vremenu pa se u svakoj sljedećoj godini zbog tehničkih razloga promet iz proteklog razdoblja zanemaruje (da se ne povećava unedogled). To napominjemo zbog toga što postoje još i tzv. KONSOLIDIRANE BILANCE koje se rade u postrealnom vremenu sa svrhom da se vlasnicima podnese račun kako se poslovalo u protekloj godini i za koliko su novca bogatiji.

PRVI DIO

61

PRIRODNO DVOJNO KNJIGOVODSTVO i temeljni parametri algoritma kapitala koji djeluju u monetarnom sustavu

62

5. PRIRODNO DVOJNO KNJIGOVODSTVO KAO GLAVNI MEHANIZAM ALGORITMA KAPITALA OPĆENITO O PRIRODNOME DVOJNOM KNJIGOVODSTVU KAO KNJIŽNOM NOVCU. Novac je sveopća mjera vrijednosti koja je sa svoja dva pojavna oblika prisutna svuda gdje se stvaraju i troše vrijednosti. Jedan oblik novca jest novčanica koja je mjerilo vrijednosti, a drugi je oblik knjižni novac koji pokazuje koliko je vrijednosti izmjereno. Novčanica ljudima pomaže da lakše razmjenjuju vrijednosti; kupac i prodavalac dogovore se o cijeni vrijednosti koju žele razmijeniti pa u toj razmjeni prodavalac predaje kupcu vrijednost, a kupac je prima i novčanicama plaća dogovorenu cijenu. Nakon toga istim novčanicama taj prodavalac plaća nešto drugo, što znači da jedna novčanica može mnogo puta poslužiti kao mjerilo, pa što je manje toga pojavnog oblika novca, to novac bolje izvršava svoju funkciju. Drugi je oblik knjižni novac koji bilježi sve vrijednosti koje su izmjerene i na taj način ljudima pokazuje koliko su toga stvorili i razmijenili te usput zapisuje sve što se dogodilo u toj razmjeni, od toga kako je prodavalac stvarao vrijednosti i zašto

63

ih prodaje do toga zašto ih kupac kupuje. To znači da je poželjno da knjižnog novca bude što više jer veća razmjena znači da je stvorena i veća vrijednost. Ljudima je novčanica poznata jer je uvijek imaju u ruci, dok o knjižnom novcu ne znaju gotovo ništa. Da bismo upoznali knjižni novac, najprije moramo nešto reći o prirodnom zakonu dvojnosti, prema kojemu se život sastoji od dviju kategorija: duha i tijela. I svaka ljudska zajednica ima svoju dušu i tijelo: dušu čine običaji koji vladaju među ljudima, a tijelo su sami ti ljudi. No da bi duša i tijelo funkcionirali kao cjelina, postoji i neka sila koja ih sjedinjuje. U organizaciji ljudskog društva ta je sila država, koja pomoću pravnih osoba upravlja fizičkim osobama. Da bi pravna osoba mogla djelovati u tome smislu, ona se mora služiti prirodnim knjigovodstvom koje postoji u svakom čovjeku kako bi zabilježio sve što je proživio, što trenutačno doživljava i što će doživjeti u doglednoj budućnosti. Upravo to knjigovodstvo treba ugraditi u pravnu osobu da bi i ona mogla "misliti" kao čovjek, ali je ipak treba strogo razlikovati od fizičkih osoba – jer pravne su osobe duša ljudske zajednice koja je u računskom smislu knjižni novac države. Prirodno čovjekovo knjigovodstvo je dvojno prije svega zbog toga što se sastoji od dvaju temeljnih dijelova. Prvi dio je "NOVAC". U njemu se kao vrijednost knjiži sam novac i njegovi ekvivalenti, a to su isprave koje imaju svoju nominalu izraženu u novcu. Drugi dio je "ROBA". U njemu se knjiže proizvodi i usluge (roba) kao vrijednosti potrebne za život ljudi koje se također moraju izraziti u novcu. Svaki taj temeljni dio jedan je knjigovodstveni konto, s time da ta dva konta povezuje prirodna sila koja ih čvrsto drži zajedno. Ta se sila zove KAPITAL. I knjigovodstveni konto ima dvije strane: lijeva je pozitivna (+), a desna negativna (–). Da bismo dobili bolju predodžbu o tome kontu, prikazat ćemo u obliku knjigovodstvenog konta pravnu osobu, ujedno i najsloženiju, u kojoj se istodobno troše i proizvode vrijednosti, a to je PODUZEĆE. Poduzeće u stvaranju vrijednosti naime stvara i višak vrijednosti koji sjedinjuje dvije osobe sa suprotnim interesima: na lijevoj je strani konta poduzetnik koji stvara vrijednosti, a na desnoj je vlasnik koji financira to stvaranje i prisvaja višak vrijednosti. Kako u tome stvaranju i prisvajanju ne bi dolazilo do nesuglasica, između poduzetnika i vlasnika nalazi se knjigovođa koji strogo pazi da poduzetnik i vlasnik u svojim odnosima ne bi negdje pogriješili. To znači da knjigovođa mora biti nepogrešiv, a o čemu sve vodi računa, možemo vidjeti iz sadržaja knjigovodstvenog konta koji pokazuje sve odnose između poduzetnika

64

i vlasnika, s time da knjigovođa osobito pazi da vlasniku ostane višak vrijednosti (profit, zarada u novcu) koji mu nepovredivo pripada. Oblik i sadržaj knjigovodstvenog konta prikazan je u Shemi br. 1. U ovoj su shemi vjerojatno svi pojmovi poznati, a što oni znače u knjigovodstvu pobliže ćemo objasniti tijekom samoga izlaganja. Ovdje ćemo ipak posebno naglasiti da je temeljno načelo prirodnoga dvojnog knjigovodstva personifikacija knjigovodstvenih konta. To znači da svaki konto čini jednu osobu; u dvojnom knjigovodstvu moraju biti najmanje dvije takve osobe, a to su upravo "NOVAC" i "ROBA". Svaka od tih osoba ima dvije strane: lijeva je pozitivna (+), u kojoj je uvijek zapisano nešto što je ta osoba primila, a desna je negativna (–), u kojoj je zabilježeno sve što je ta osoba dala nekoj drugoj osobi. Osim toga, u dvojnom knjigovodstvu sve mora biti zabilježeno u novcu i upravo je to razlog što profesori u poduzetničkim školama već vjekovima dvojno knjigovodstvo prikazuju kao dva klina: na lijevom vise ulazni računi, na kojima piše koliko smo novca dali drugome, a na desnoj strani vise izlazni računi, na kojima piše koliko smo novca primili od drugih, s time da je razlika između onoga što piše na izlaznim i ulaznim računima novac koji se nalazi u džepu vlasnika. To znači da se dvojno knjigovodstvo u horizontali i vertikali dijeli na dva dijela pa ga prema tome možemo prikazati i u obliku koordinatnog sustava, što vidimo u Shemi br. 2. Shema br. 1

SHEMA KNJIGOVODSTVENOG KONTA koji predstavlja poduzeće

65 PODUZEĆE PODUZETNIK (+)

(knjigovođa)

(–) VLASNIK

Dužnik Djelatnik Duguje Terećenje Potraživanje Ulaz Primitak Uplate Rashodi Aktiva Imovina Gubitak Roba Novac -

Vjerovnik Ulagač Potražuje Odobrenje Obveza Izlaz Izdatak Isplate Prihodi Pasiva Izvori Dobitak Glavnica Kapital Profit

Shema br. 2

PRIRODNO DVOJNO KNJIGOVODSTVO u obliku koordinatnog sustava PRIMANJE (+) NOVCA

(–) DAVANJE NOVCA

RAZLIKA PROFIT

1.100

893

+207

893

1.1OO

-207

RASHODI NA ULAZNIM RAČUNIMA (+)

(–) PRIHODI NA IZLAZNIM RAČUNIMA

RAZLIKA PROFIT

U gornjem dijelu koordinatnog sustava su dva kvadranta u kojima se nalazi novac koji poduzeće posjeduje, kao i sve osobe koje s poduzećem surađuju i razmjenjuju vrijednosti. U donjem dijelu su također dva kvadranta u kojima se nalazi trajna imovina pomoću koje poduzeće stvara vrijednosti i ostvaruje višak vrijednosti (profit), koristeći se obrtnom imovinom. To je temeljna podjela prirodnog knjigovodstva, a unutar te temeljne podjele ono se može dijeliti na toliko konta koliko je potrebno, s time da najprije postoji razredna podjela na deset konta a potom standardna podjela na šesnaest konta, koja imaju dvoznamenkastu oznaku konta, obaveznu za sve pravne osobe. Na temelju te standardne podjele svaka pravna osoba, naime, izrađuje svoj kontni plan u

66

kojemu oznake konta mogu biti višeznamenkaste, ali prva dva znaka u broju konta moraju odgovarati znakovima iz standardne podjele. U Shemi br. 3 nalazi se konto u rasternom obliku u kojemu je kao primjer pokazan jedan broj konta pravne osobe. Shema br. 3

KNJIGOVODSTVENI KONTO U OBLIKU RASTERA Naziv konta NOVAC NA TEKUĆEM RAČUNU U POSLOVNOJ BANCI Datum 2. 4. 7. 8. 12. 13. 14. 18. 20. 20. 20. 25.

Opis poslovnog događaja Primljen PDV od države Plaćena sudska taksa Ulog novca od vlasnika Plaćeno dobavljačima Ulog novca od vlasnika Plaćene razne usluge Isplata putnog naloga Kupci platili Doznačen OPO Doznačen PDV Isplata plaće Oročen novac u banci ZBROJ

Konto 21 41 21 12 21 12 12 11 12 12 12 02

DUGUJE (primitak, ulaz) 18 400 50 1.088 1.556

POTRAŽUJE (izdatak, izlaz) 2 407 36 20 17 16 247 300 1045

broj konta 01.001 SALDO (stanje) 18 16 416 9 59 23 3 1.091 1.074 1.058 811 511 511

Svako jednostavno poduzeće pravna je osoba u kojoj je zaposlen najmanje jedan djelatnik (zaposlenik), koji kao poduzetnik upravlja svim aktivnostima poduzeća. Taj djelatnik je kao fizička osoba odgovoran vlasniku koji je u poduzeće uložio svoj novac, s time da vlasnik novca može biti bilo koja fizička osoba ili bilo koja druga pravna osoba. Najbolje je rješenje kada su poduzetnik i vlasnik ista fizička osoba, ali i u tome slučaju dvojno knjigovodstvo "rastavlja" tu fizičku osobu na dvije knjigovodstvene osobe (konta). U svakom poduzeću, međutim, postoji i treća osoba, koja poznaje sve tajne poduzetničkog posla i koja budno pazi koliko novca vlasnik ulaže, te što poduzetnik njime radi. Ta treća osoba jest knjigovođa koji može biti sâm vlasnik poduzetničkog posla, ili osoba od njegova posebnog povjerenja, ili kompjutor koji je programiran tako da radi u interesu poduzetnika i vlasnika. Osobito je značajno da i kompjutor može biti knjigovođa, pa će ovo izlaganje ujedno biti i smjernica kako treba

67

programirati kompjutor da poduzetnika neprekidno upućuje na to da za sebe stvara što više vrijednosti a da pritom za vlasnika ostvari što veći višak vrijednosti. Da to doista bude moguće, višak novca koji poduzeću nije potreban mora uvijek biti negdje uložen, najmanje uz kamatu koja pripada vlasniku. Dakako, kompjutor treba zadovoljiti i državu, čija je temeljna funkcija štititi vlasnika, a najbolje će ga zaštititi STANDARDNIM KONTNIM PLANOM, koji u Shemi br. 4 pokazujemo zajedno s primjerom dvojnog knjigovodstva, koji je ujedno i zaključna bilanca poduzeća. Shema br. 4

u milijardama kuna

DVOJNO KNJIGOVODSTVO PODUZEĆA STANDARDNI KONTNI PLAN 01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih 11 Dužnici 12 Vjerovnici ZBROJ (razredi 0 i 1) 21 Vlastito znanje 22 Ostala imovina 30 Kupljeni proizvodi 41 Preneseni troškovi 42 DODANI TROŠKOVI 43 Višak troškova 50 Proizvodnja 60 Vlastiti proizvodi 70 Prodani proizvodi 81 Vlastita kamata 82 Dobitak poduzeća 90 Uložena glavnica ZBROJ (razredi od 2 do 9) ZBROJ (razredi od 0 do 9)

Početni saldo Aktiva Pasiva 511 300 12 8 823 8 3000 726 105 8 5 3207 3118 3941

3933 3941

PROMET Ulaz (+) Izlaz (-) 1473 1001 550 1012 962 751 771 3786 2734 3000 794 105 35 521 438 473 473 242 242 192 192 915 897 902 887 1000 1000 192 192 45 45 3444 7587 11373

8639 11373

Završni saldo Aktiva Pasiva 472 550 50 20 1072 20 3000 794 70 83 18 15 3444 3186 4258

4238 4258

SALDO NOVCA KAO NAJVAŽNIJI KONTROLNI PODATAK DVOJNOG KNJIGOVODSTVA. O kontnom planu bit će još mnogo govora, a ovdje ga prikazujemo kako bismo unaprijed sagledali cjelinu i njezinu temeljnu strukturu, što knjigovođi (kompjutoru) omogućuje da

68

u svojemu djelovanju bude nepogrešiv i da pravodobno uoči svaku pogrešku, neovisno o tome tko ju je počinio, te da je ispravi. Ljudi su naime općenito skloni pogreškama, jer tko radi taj i griješi, pa tako može pogriješiti i poduzetnik i vlasnik. No prirodno knjigovodstvo koje se temelji na algoritmu kapitala, knjigovođi omogućuje samokontrolu koja na vrijeme otkriva svaku pogrešku, učinjenu iz nepažnje, neznanja ili namjerno. U prirodnome dvojnom knjigovodstvu knjigovođa ispravlja svaku pogrešku i knjiži je na svom diskrecijskom kontu. Taj je konto spona između dva temeljna dijela knjigovodstva ("NOVCA" i "ROBE") i mi smo mu dali naziv "Vlastito znanje poduzeća" – jer knjigovođa preko toga konta neprimjetno upravlja poduzećem. Konto 21, naime, ima više funkcija, a jedna od njih jest da skuplja sve pogreške koje je učinio bilo tko iz bilo kojega razloga i s bilo kojom namjerom, što znači da je prirodno knjigovodstvo nepogrešivo. Tu nepogrešivost daje mu saldo prvoga temeljnog dijela ("NOVAC"), jer se u tome dijelu knjiže samo isprave koje imaju nominalu izraženu u novcu, što znači da predmet knjiženja ima svoju samokontrolu pa je i saldo toga dijela knjigovodstva zajamčeno ispravan. Taj je saldo stoga preuzeo sveopću kontrolnu ulogu pa ga zovemo KONTROLNI SALDO. Prirodni kontni plan koji se temelji na algoritmu kapitala dakle omogućuje da se knjigovodstvo vodi bez pogreške jer u sebi ima kontrolni mehanizam koji u najranijem trenutku otkriva svaku pogrešku i automatski je ispravlja. Taj mehanizam jest saldo koji proizlazi iz ukupnog prometa novca koji je knjižen u prvome temeljnom dijelu knjigovodstva (razredi 0 i 1). U tome se dijelu knjiže samo novčane isprave, a među njima može biti i takvih koje su nepotrebne, neispravne, lažne i tko zna kakve sve, a knjižene su s namjerom da se netko obmane. No kada se sve te isprave svedu na svoju posljednju derivaciju, a to je kontrolni saldo, dobije se iznos koji je posve pročišćen i koji točno kaže s koliko novca u danom trenutku raspolaže osoba za koju se vodi knjigovodstvo. To znači da je kontrolni saldo vjerodostojan podatak i stoga knjigovođa (kompjutor) samo njemu vjeruje i pomoću njega kontrolira sve ostalo što je zapisano u dvojnom knjigovodstvu. Taj saldo ima takvu kontrolnu moć zbog toga što se u dvojnom knjigovodstvu svako knjiženje u istom iznosu mora obaviti na dva mjesta: jedno na njegovu lijevu, plus (+) stranu, što znači da taj konto prima i stoga duguje drugoj strani, a drugo na desnu, minus (–) stranu, što znači da je taj konto dao i stoga

69

potražuje. Ako se oba ta knjiženja obave u prvome temeljnom dijelu, kontrolni se saldo ne mijenja, što s aspekta općeg stajališta (države) znači da se nije dogodilo ništa bitno, nego samo ono što proizlazi iz neke obveze ili potraživanja. Upravo su te obveze i ta potraživanja bitni u dvojnom knjigovodstvu jer njihov protukonto mora biti u drugome temeljnom dijelu, što je i razlog da "NOVAC" i "ROBA" imaju isti saldo. U dvojnom se knjigovodstvu naime sve izražava u novcu i zbog novca, pa tako i naše obveze i naša potraživanja. Obveza znači da je naše poduzeće poslovnom partneru dužno u roku platiti određeni iznos za nešto što je učinio na naše traženje, a potraživanje znači da je naš poslovni partner dužan u roku platiti određeni iznos za nešto što je naše poduzeće učinilo na njegov zahtjev. Obveze i potraživanja uvijek se knjiže na kontima iz razreda 1, koji je u prvome temeljnom dijelu granični razred s drugim dijelom, a u tome drugom temeljnom dijelu zabilježeno je što je netko učinio za naše poduzeće, odnosno što je ono učinilo za nekoga. Prema tome, to su uvijek dva ista iznosa, zapisana u dijelu "NOVAC" i u dijelu "ROBA". Kontrolni saldo je iznos koji ima prvi temeljni dio ("NOVAC"), a drugi temeljni dio ("ROBA") mora imati taj isti iznos samo s obratnim predznakom.

PROFIT KAO NAJVAŽNIJI INFORMACIJSKI PODATAK PRIRODNOGA DVOJNOG KNJIGOVODSTVA. Glavna je zadaća drugoga temeljnog dijela da vidljivo pokaže poslovni rezultat koji ostvaruje poduzeće. Zbog toga se u tome dijelu događa mnogo toga: nabavljaju se oprema i materijal, stvaraju se nove vrijednosti pri čemu nastaju razne obveze za koje se odobrava prvi temeljni dio (konto 12). U tome stvaranju postoji i unutarnji promet, koji se knjiži samo u drugome temeljnom dijelu, a ostvarene nove vrijednosti na kraju se prodaju kupcima po unaprijed dogovorenoj cijeni. Upravo tom cijenom prirodno knjigovodstvo otvara liniju prodaje na svom kontu prihoda u drugome temeljnom dijelu (konto 70) i ujedno u prvome temeljnom dijelu najprije tereti konto potraživanja od kupca (konto 11). Kada kupac plati, novac u funkciji poduzeća (konto 01) konačno potvrđuje prihod koji je knjižen na kontu 70, a to znači i poslovni rezultat koji je ostvarilo poduzeće. Da bi se utvrdio taj poslovni rezultat (dobitak, zarada), moraju biti poznati svi rashodi koji su sadržani u prodanim vrijednostima (robi), jer taj je rezultat razlika između prihoda i rashoda. I sada nailazimo na najveći problem: kako doći do toga rezultata kad je jedan dio obveza, koji je preuzeo drugi temeljni dio, ostao u zalihama opreme, materijala i gotovih proizvoda, pa čak i

70

u zalihama nedovršene proizvodnje? Naime, sve se te zalihe vode po nekim unutarnjim cijenama, a neke se procjenjuju komisijski (nedovršena proizvodnja) pa ako drugi temeljni dio i dođe do nekakvoga ukupnog rashoda koji se odnosi na prodanu robu, ipak je taj podatak u pogledu točnosti uvijek upitan. A kada je u pitanju točnost, onda "NOVAC" "uskače" sa svojim kontrolnim saldom da pomogne "ROBI". U prirodi je čovjeka da na kraju razdoblja broji novac. Ako ga ima više nego na počeku razdoblja, onda je zaradio, a ako ga ima manje, onda je izgubio. To isto broji i "NOVAC", jer ako je kontrolni saldo na kraju razdoblja veći od onoga koji je bio na početku razdoblja, poduzeće je ostvarilo dobitak, a ako je obratno, ostvarilo je gubitak. "ROBA" mora poslušati što "NOVAC" kaže, jer novac kao sveopća mjera vrijednosti uvijek govori istinu pa u drugome temeljnom dijelu knjigovodstva treba zabilježiti taj rezultat kao profit (dobitak u novcu). Ako je profit "NOVCA" različit od poslovnog rezultata što ga je na temelju svojih rashoda utvrdila "ROBA", onda se u razredu 8 vidljivo zapiše PROFIT (konta 81 i 82), a razlika se proknjiži na diskrecijskom kontu knjigovođe (konto 21) – jer knjigovođa ne smije mijenjati ostala konta u knjigovodstvu poduzeća. Profit je inače najvažniji podatak prirodnog knjigovodstva, a u Shemi br. 5 prikazano je kako je on utvrđen u bilanci iz Sheme br. 4. Shema br. 5 UTVRĐIVANJE I PODJELA PROFITA NA DVA PRIRODNA DIJELA TE PRIPIS PROFITA GLAVNICI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Elementi bilance Početna glavnica Završni saldo prvoga temeljnog dijela "NOVCA" Početni saldo prvoga temeljnog dijela "NOVCA" Ostvareni profit (1 minus 2) Vlastita kamata – konto 81 (6% od glavnice iz točke 1) Dobitak poduzeća – konto 82 (4 minus 5) Završna glavnica (1 plus 4)

IZNOS 3.207 1.052 815 237 192 45 3.444

Profit ili višak vrijednosti poduzeća prirodno se uvijek javlja u dva osamostaljena dijela: prvi dio je unaprijed poznata vlastita kamata koja nepovredivo pripada vlasniku, a drugi dio je dobitak poduzeća koji pripada

71

poduzetniku pa ga tako treba zapisati i u prirodnom knjigovodstvu. Ta dvojnost zapisa znak je da su u poduzeću riješeni vlasnički odnosi – i da je stoga prirodno knjigovodstvo postalo PROJEKTNO. To je zbog toga što vlasnikova kamata uvijek mora biti unaprijed poznata, što znači da je unaprijed poznata i kamatna stopa i njezina glavnica, odnosno da je unaprijed poznat poduzetnikov posao i da mu je vlasnikova kamata postavila normu koja se mora ostvariti u sljedećem razdoblju. Stoga je vrlo važno da se profit može izračunati u svakom trenutku da bi se moglo pratiti kako se norma izvršava, a to čini permanentna bilanca prirodnog knjigovodstva, koja je ujedno i zaključna bilanca kada se u njoj profit pripiše glavnici. Naime, posebna karakteristika profita jest da se on ne može nikome isplatiti jer onoga trenutka kada se to učini profit kao cijena kapitala nestaje i postaje cijena rada, pa se zbog toga profit pripisuje glavnici koju poduzeće i druge pravne osobe čuvaju za vlasnika. To je razlog da algoritam kapitala stvara i razne druge mehanizme kojima je zadatak čuvati profit (višak vrijednosti) – DA GA NITKO NE BI OTUĐIO OD VLASNIKA.

72

6. UVJETNA CIJENA RADA KAO PRVI TEMELJNI PARAMETAR MONETARNOG SUSTAVA

73

OPĆENITO O NOVCU KAO SVEOPĆOJ MJERI VRIJEDNOSTI. U monetarizmu se svaka vrijednost izražava u novcu i kao takva postaje cijena robe. Svaka cijena robe sastoji se iz prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti, što je aksiom ekonomije. Novac kao sveopća mjera vrijednosti mora potvrditi svaku tu vrijednost, a važnu ulogu u tome imaju pravne osobe, koje nisu misaona bića, pa mogu biti nepristrane. Da bi ta nepristranost došla do izražaja, država preuzima ulogu općeg vlasnika radi zaštite interesa svakoga pojedinog vlasnika. Interes vlasnikâ jest da imaju što veći višak vrijednosti, a pravne osobe (poduzeća i ustanove) zadužene su čuvati njihov višak od bilo kakve štete. One to čine na razne načine, a jedan od njih je da pomoću novca potvrđuju sve vrijednosti u proizvodnji, prometu i potrošnji roba. Pritom se uvijek drže spomenutog aksioma ekonomije pa je prenesena vrijednost potvrđena kad pravna osoba novcem plati kupljenu robu bilo kojoj drugoj pravnoj osobi, dodana vrijednost je potvrđena kad pravna osoba u novcu plati tu vrijednost bilo kojoj fizičkoj osobi, a višak vrijednosti je potvrđen kad bilo koji kupac novcem plati pravnoj osobi dogovorenu cijenu robe. To su temeljna načela koje država proklamira u svojoj funkciji općeg vlasnika da bi se sačuvao višak vrijednosti svih pravnih i fizičkih osoba u zemlji, a da bi se ta načela provela u život, država prije svega donosi Standardni kontni plan prirodnog knjigovodstva, koji je obavezan za sve pravne osobe. Ujedno objavljuje da je promet robe između svih osoba u državi potpuno slobodan i da su pravne osobe oslobođene svih vrsta poreza (porezi, prirezi, carine ...), a fizičke osobe plaćaju jedino porez na dodanu vrijednost (PDV). Ta su načela opći uvjeti u kojima će slobodno raditi svi građani države, osobito poduzetnici, da bi ostvarili svoj najveći interes (višak vrijednosti). U provođenju tih načela najvažniju ulogu ima prirodno knjigovodstvo jer ono je zapravo sâm taj novac koji mjeri sve vrijednosti, a standardni kontni plan jednoznačni je izraz strukture novca kojim se u mjerenju vrijednosti služe sve pravne osobe i time stvaraju obračunski sustav u kojemu je u računskom smislu zapisano sve što se dogodilo u svakoj posebnoj pravnoj osobi i u državi kao općoj pravnoj osobi. No da bi novac mogao stvoriti takav obračunski sustav, on mora imati svoj početak, a to su dva temeljna parametra: prvi je broj 1, koji je kao novac jedinica jednog sata najjednostavnijeg rada, a drugi je jedan broj između 0,01 i 0,1 (ili između 1% i 10%), koji je razmjerni dio novca što se odnosi na kapital. Prvi temeljni parametar jest cijena rada, a drugi je cijena

74

kapitala; ta dva parametra zajednički djeluju u vremenu čija je jedinica jedna godina i u tome djelovanju rad mora tijekom jedne godine ostvariti vrijednost, koja kao cijena rada pripada stvaraocu, i višak vrijednosti, koji kao cijena kapitala pripada vlasniku. Cijena rada i cijena kapitala imaju svoje prirodno mjerilo kojim se mjeri njihova veličina. Najprije ćemo govoriti o cijeni rada, koja se utvrđuje pomoću određene mjerne skale.

MJERNA SKALA KAO SVEOPĆE MJERILO VRIJEDNOSTI. Ta mjerna skala služi ljudima, polazi od čovjeka, mjeri život i rad svih ljudi koji žive i rade u državi. Jedinica te mjerne skale jest jedan sat najjednostavnijeg rada; za taj rad nije potrebno nikakvo znanje ni iskustvo, nego je jedino važno da čovjek postoji. Ako znanje i iskustvo za najjednostavniji rad označimo brojem 1, svaki drugi složeniji rad ima veći broj. To znači da svaki čovjek, od tek rođenog djeteta do najstarijeg umirovljenika, ima broj 1. Taj broj povećava se stjecanjem znanja i iskustva. Znanje se stječe u raznim školama i praktičnim radom, a do iskustva se dolazi s vremenom, što je vidljivo i iz mjerne skale u Shemi br. 6. Shema br. 6 MJERNA SKALA KOJOM SE MJERI ŽIVOT I RAD LJUDI

Školska stručnost 1 1 – Osnovna škola 2 – Niža srednja škola 3 – Srednja škola 4 – Viša škola 5 – Fakultet 6 – Magisterij 7 – Doktorat

KOEFICIJENTI RADNE OSPOSOBLJENOSTI iskustvene ukupne školske MIN. MAKS. MIN. MAKS. (2+3) (2+4) 2 3 4 5 6 1 0 2 1 3 1,25 0 2,5 1,25 3,75 1,5 0 3 1,5 4,5 1,75 0 3,5 1,75 5,25 2 0 4 2 6 2,25 0 4,5 2,25 6,75 2,5 0 5 2,5 7,5

Ovakvom mjernom skalom služi se svaki čovjek pa je potrebna i svakoj pravnoj osobi (poduzeću, ustanovi i državi). Ta skala polazi od čovjeka, od njegova životnog vijeka koji se sastoji od razdoblja djetinjstva, vremena školovanja, radnog vijeka i umirovljeničkog razdoblja. U njoj razdoblje

75

djetinjstva traje pet godina, razdoblje školovanja najviše dvadeset godina, radni vijek traje četrdeset godina, a preostalo vrijeme je umirovljeničko razdoblje. Ako se za osnovicu uzme osnovno školovanje koje traje osam godina, a najjednostavniji rad ima broj 1, onda taj broj možemo izraziti i kao razlomak 8/8, gdje broj osam u nazivniku znači stalnu osnovicu, a u brojniku je to stvarni broj godina školovanja koje čovjek posjeduje i koji ne može biti manji od osam (to znači da se svakom čovjeku priznaje kao da ima osam godina osnovnog školovanja). U skladu s time, brojnik može biti jednak ili veći od nazivnika, ali nikako veći od 20 jer je to pretpostavka za najveći mogući broj godina školovanja. Iz odnosa brojnika i nazivnika proizlazi koeficijent školske osposobljenosti svakog čovjeka, što znači da je minimalni školski koeficijent 1 (8 : 8), a maksimalni 2,5 (20 : 8). Osim toga, postoji i koeficijent iskustvene radne osposobljenosti, koji proizlazi iz odnosa broja godina provedenih na radu i broja godina osnovnog školovanja, s time da se čovjeku priznaje da je radno iskustvo stjecao u vremenskom trajanju koje je jednako dvostrukom broju godina njegova školovanja. To znači da se najveća iskustvena osposobljenost čovjeka postiže kad se broj godina rada izjednači s dvostrukim brojem godina njegova školovanja. Prema tome, čovjekov minimalni koeficijent iskustvene radne osposobljenosti jest 0 (nula), a maksimalni se kreće u rasponu od 2 (16 : 8) do 5 (40 : 8). Osim toga, postoji i koeficijent ukupne radne osposobljenosti, koji je zbroj koeficijenata školske i iskustvene radne osposobljenosti, što znači da taj koeficijent može biti bilo koji broj između 1 i 7,5. Svaki čovjek ima svoj koeficijent ukupne radne osposobljenosti, čija veličina ovisi o njegovoj školskoj spremi i radnom stažu. Taj se koeficijent, pojedinačni (za čovjeka) ili ukupni, odnosno prosječni (za poduzeće, korporaciju, ustanovu, regiju, državu), može vrlo lako izračunati pomoću mjerne skale uvjetnog rada. Uvjetni rad kao sveopća mjera rada ima izvjesne sličnosti s novcem, a s obzirom na to da je riječ o količinskoj mjeri, ona u odnosu na novac ima određenu prednost. Može se koristiti u svakoj pravnoj osobi (ustanovi i poduzeću), može se učiniti obaveznom za bilo koju državu, može postati i svjetska mjera jer uvjetni je rad mjera rada isto kao što je metar mjera dužine. Iako ima sličnosti s novcem, uvjetni rad nije i ne može biti novac, ali se može

76

izraziti u novcu i tada postaje UVJETNA CIJENA RADA. Glavna razlika između uvjetnog rada i novca jest u tome što je u novcu osim cijene rada (dodana vrijednost) sadržana i cijena kapitala (višak vrijednosti). Cijena rada jest novac koji se ljudima isplaćuje za vrijednost koju su stvorili u sadašnjosti i kao takva se dodaje na prenesenu vrijednost koja je stvorena u prošlosti (otuda izraz dodana vrijednost). I ona se prema zakonu dvojnosti dijeli na dvoje – na novac koji se isplaćuje djelatnicima u poduzeću i novac koji se isplaćuje svim ostalim ljudima u državi. Za nas je u ovome trenutku posebno zanimljiva dodana vrijednost jer u njoj osim cijene rada postoji i cijena kapitala, te je stoga struktura dodane vrijednosti izjednačena sa strukturom novca. O dodanoj vrijednosti bit će još dosta riječi, a sada govorimo o uvjetnoj cijeni najjednostavnijeg rada, koja je prvi temeljni parametar monetarnog sustava i kao takva ujedno minimalni dohodak svakog čovjeka na danom stupnju razvitka države. Ta se cijena uvijek određuje za jedan sat najjednostavnijeg rada, te ona može biti bilo koja veličina, pa prema tome i jedna novčana jedinica (jedna kuna). Ako se ta jedinična veličina (cijena) pomnoži s kalendarskim fondom radnih sati u jednoj godini (2191 sat), dobije se minimalna veličina godišnjeg dohotka koji država mora osigurati za svakog čovjeka, a ako taj godišnji minimum pomnožimo s brojem građana, dobivamo minimalni dohodak koji država mora osigurati za sve svoje građane u toj godini. Ako pak taj ukupni minimum pomnožimo s prosječnim koeficijentom školske i iskustvene osposobljenosti svih građana, dobivamo ukupni dohodak koji bi država trebala osigurati u jednoj godini. Dakle, treba samo odrediti primjerenu veličinu jedinične uvjetne cijene živog rada kako bi se na temelju raznih količinskih podataka mogle izraditi mnoge računice, potrebne za razne proračune, a kakve su u tome smislu mogućnosti, pokazat ćemo na zamišljenom primjeru denominacije novca, čime ćemo ujedno objasniti bit uvjetne cijene rada. Denominacija novca je naime poželjna i često nužna mjera svake ozbiljnije društvene, političke i gospodarske reforme, jer njome treba već u početku postići određeni psihološki učinak koji u ljudima stvara što veće povjerenje u denominirani novac, a time ujedno i veće povjerenje u samu državu. U ovom učenju prirodnog knjigovodstva jedini nam je cilj dokazati da se denominacijom novca bit ne mijenja, jer je u jednoj novčanoj jedinici prije i poslije denominacije sadržan isti broj uvjetnih sati rada.

77

UVJETNA CIJENA RADA POMOĆU KOJE SE NOMINIRA NOVAC. U ovome primjeru denominacije novca pretpostavit ćemo da se upravo radi postizavanja što većega psihološkog učinka mijenja i naziv domaće valute (npr. hrvatski dinar postaje kuna). U pripremi gospodarske reforme organizatora ponajprije zanima minimalni dohodak čovjeka prije denominacije novca. Do toga podatka dolazi se na temelju košare roba potrebne za četveročlanu obitelj i aktualnih cijena roba u njoj, a taj podatak treba imati svaka država. Pretpostavimo da je uoči denominacije za tu košaru na mjesec bilo potrebno 126.584 hrvatskih dinara. Ako tu svotu svedemo na jedan sat po članu obitelji (126584 : 4 : 182), dobijemo iznos od 173,88 dinara, što je cijena za jedan sat najjednostavnijeg rada. Nakon toga denominaciju novca možemo izvršiti po volji, a to znači da iznos od 173,88 dinara podijelimo s bilo kojim brojem većim od jedan kako bi jedna novčana jedinica dobila veću vrijednost. Kao djelitelji se obično uzimaju brojevi 10, 100, 1000 ..., no u našem primjeru uzet ćemo i broj 173,88, što je cijena jednog sata najjednostavnijeg rada u trenutku denominacije. Obično se u gospodarsku reformu ulazi i zbog toga što su cijene roba disparitetne, a zadatak je reforme, između ostaloga, da cijene učini što više paritetnima. To se može postići na dva načina: prvi je da se jednostavno prepusti tržištu da učini svoje i da se tijekom vremena sadašnje cijene dovedu u odnos koji diktira tržište, a drugi je da se već u početku gospodarske reforme cijene svih roba dirigirano dovedu u određeni paritet, s time da taj dirigirani paritet vrijedi samo kao polazište na koje će djelovati zakonitosti tržišta koje će uspostaviti konačne odnose među cijenama roba. Dirigirani paritet treba izvršiti prema cijenama roba koje najviše strše, što znači da i cijene svih ostalih roba treba podići na tu razinu. Pretpostavimo da se zbog toga cijene roba iz košare povećavaju u prosjeku za 20%, a za toliko se povećava aktualna cijena jednog sata najjednostavnijeg rada pa bi nam u tom slučaju djelitelj bio 208,66 (173,78 × 1,2). Dirigirano povećanje cijena roba obezvrjeđuje novac za daljnjih 20% pa vlasnike novca treba obeštetiti, što znači da se glavnice novca na svim štednim (depozitnim) računima povećavaju na teret središnje banke za 20%. U Shemi br. 7 pokazujemo obje ove denominacije. Shema br. 7 PRIKAZ DENOMINACIJE NOVCA U POČETKU GOSPODARSKE REFORME

78 bez povećanja cijene roba s povećanjem cijene roba Uvjetna Uvjetna Povećanje Uvjetna cijena rada cijena rada uvjetne cijena rada prije Denominacija poslije cijene Denominacija poslije denominacij za: denominacije rada za: denominacije e (1 : 2) (20%) (4 : 5) 1

173,88 173,88 173,88 173,88

2

3

10 100 173,88 1000

17,39 1,74 1,00 0,17

4

208,66 208,66 208,66 208,66

5

6

10 100 208,66 1000

20,87 2,09 1,00 0,21

Kao što se vidi, kod denominacije novca aktualnu uvjetnu cijenu treba podijeliti s iznosom kojim se želi denominirati. Ako se pritom povećavaju cijene roba radi uspostavljanja pariteta, najprije se aktualna uvjetna cijena rada povećava za određeni postotak. Takvo povećanje cijena prodavaoci će lako prihvatiti jer svatko želi prodati što skuplje, a ako neki to ne žele, ili ako će povećati za više, to je već djelovanje zakona tržišta. Učinci denominacije novca u početku gospodarske reforme u prvom su redu psihološki, s time da učinak može biti slabiji ili jači. Taj učinak razmotrit ćemo prema veličini za koju se denominira novac, pri čemu ćemo odabrati dvije veličine koje bi mogle doći u obzir. To je veličina od 100 i ona koja je jednaka jediničnoj cijeni najjednostavnijeg rada (173,88, odnosno 208,66). U slučaju denominacije za 100 svi su postupci puno jednostavniji i, pod pretpostavkom da se uvodi kuna koja je 100 puta jača od dinara, od početka gospodarske reforme cijene svih roba izražavaju se isključivo u kunama. Što se pak tiče dinara, koji određeno vrijeme još ostaje u optjecaju, treba samo zamisliti da se u njemu brišu dvije zadnje nule, odnosno da se decimalni zarez pomakne za dva mjesta ulijevo. Vrlo jednostavno, i upravo je stoga psihološki učinak slabiji. U slučaju denominacije za 173,88 ili 208,66 sve je znatno složenije, jer cijene na svim prodajnim mjestima gdje se prodaje za gotovinu moraju biti izražene u dinarima i kunama. Tu je već kod pisanja cijena i svake kupoprodaje potrebna određena računica i upravo će ta računica svakog prodavaoca i kupca upućivati na veći oprez, što će u svakom od njih pobuditi osjećaj da je kuna vrjedniji novac od dinara. Dakle, psihološki će učinak biti jači, iako se u biti ništa nije

79

promijenilo. Da je to doista tako, pokazuje Shema br. 8 u kojoj se pretpostavlja da ukupni depozitni novac države prije denominacije iznosi 1,000.000 kuna i u kojoj je prikazana denominacija u obje alternative. Shema br. 8 UVJETNI SATI RADA U RAZNIM STUPNJEVIMA DENOMINACIJE NOVCA Veličina prije denominacije Indeksi cijena roba

cijene rada

depozita

1 100

2 173,88

3 1,000.000

100 100 100 120 120 120 120

173,88 173,88 173,88 208.66 208,66 208,66 208,66

1,000.000 1,000.000 1,000.000 1,200.000 1,200.000 1,200.000 1,200.000

Veličina poslije denominacije denominacija za:

cijene rada (2 : 4)

4

5

10 100 173,88 1.000 10 100 208,66 1.000

17,39 1,74 1 0,17 20,87 2,09 1 0,21

6 100.000

Uvjetni sati rada (3 : 2) ili (6 : 5) 7 5.751

10.000 5.751 1.000 120.000 12.000 5.751 1.200

5.751 5.751 5.751 5.751 5.751 5.751 5.751

depozita (3 : 4)

I tako smo preko referentne košare roba došli do količine uvjetnih sati najjednostavnijeg rada koji postoji u ovome zamišljenom primjeru, s time da je ta količina ista u bilo kojem slučaju denominacije novca, što je računski dokaz da denominacija novca ne mijenja bit. No njome se može postići zaista izvanredan psihološki učinak, a taj je da građani steknu povjerenje u svoju državu, u svoje banke i u domaću valutu. Stoga je i te kako važno da već u početku reforme vlastiti novac postane konvertibilan, što se postiže tako da svatko može na šalteru banke kupiti bilo koju stranu valutu. U tome smislu kao dobar primjer može poslužiti Markovićeva privredna reforma, koja je počela krajem 1989. godine. Kako li su ljudi bili zadovoljni što doista mogu mijenjati novac po vlastitoj volji! No ta reforma može poslužiti i kao vrlo loš primjer jer nije vodila računa o biti novca, zbog čega je neslavno propala, i to unatoč tome što ju je pripremio svjetski monetarni vrh (MMF).

80

DODANA VRIJEDNOST KOJA SE LJUDIMA ISPLAĆUJE KAO POTREBAN DOHODAK. Suvremena država i te kako vodi računa o drugoj strani novca, o njegovoj biti, o robi i o uvjetnoj jedinici rada. Ovim primjerom denominacije novca željeli smo pokazati da je novac u krajnjem slučaju ipak samo mjera vrijednosti, a druga je stvar da on u toj funkciji djeluje na psihu svih ljudi tako da o njemu imaju posve drugu sliku i da na novac gledaju kao na nešto što je prijeko potrebno za život i rad. I u redu je da tako misle, ali zato monetarni vrh države mora znati strukturu novca, mora znati što je knjižni novac i što je u njemu višak vrijednosti. Ljudi naime žele i nastoje imati što veći višak vrijednosti; država im u tome nastoji pomoći, a to najbolje čini tako da ukupni višak vrijednosti koji gospodarstvo ostvaruje u jednoj godini koristi za financiranje opće potrošnje u toj istoj godini, i to pomoću knjižnog novca kojega u tu svrhu emitira središnja banka. Da bi se to moglo ostvariti, i ljudi i država moraju se u svojim proračunima što više koristiti mjernom skalom uvjetnog rada, u kojoj je novčana jedinica uvijek jedan sat najjednostavnijeg rada i potom te računice u finalnom dijelu ponderirati s aktualnom cijenom jedinice uvjetnog rada. Tada će proračun biti završen u vrlo kratkom roku. Kao primjer uzmimo gradnju jednoga prekooceanskog broda pa se upitajmo kolika je dodana vrijednost (tj. cijena živog rada) u tome brodu? U kompjutoru imamo sveukupnu tehničku dokumentaciju u kojoj piše ŠTO i KAKO treba graditi. Konstrukcijska dokumentacija kaže ŠTO, a tehnološka KAKO, što znači da traženi odgovor možemo dobiti iz tehnološke dokumentacije jer svako KAKO ima i svoj ŠTO. U toj dokumentaciji postoje stotine tisuća tehnoloških lista i nekoliko puta više raznih operacija. Uz svaku operaciju zapisana je kategorija radnika (koeficijent osposobljenosti) i vrijeme trajanja svake operacije, što kompjutoru omogućuje da pomoću mjerne skale i aktualne jedinične cijene rada u trenu izračuna dodanu vrijednost koja je sadržana u tom prekooceanskom brodu. O takvom i sličnim proračunima bit će posebno govora, a ovdje ga spominjemo da bismo vidjeli kako se od temeljnog parametra (brojka 1) dolazi do potrebnog dohotka svih ljudi u državi. Potrebni dohodak je naime cijena rada koju kao novac od svojih pravnih osoba primaju svi građani u državi. To je dodana vrijednost koja se sastoji od poreza na tu vrijednost (PDV) i neto iznosa koji za svoje potrebe ljudi primaju na osobni tekući račun ili na ruke. Tim državnim proračunom unaprijed je osiguran novac svim građanima države, osim onima

81

koji su zaposleni u poduzećima koja izravno stvaraju ukupni društveni dohodak. To znači da se dohodak zaposlenika u ustanovama i građana koji ne stvaraju vrijednosti (djeca, učenici, studenti, bolesnici, nezaposlenici, umirovljenici ...) isplaćuje u određenim rokovima i u unaprijed zadanim veličinama, dok je isplata dohotka zaposlenicima u poduzećima determinirana algoritmom kapitala. Algoritam kapitala sveopći je upravljački mehanizam koji pomoću svojih mehanizama djeluje tako da svaki čovjek traži svoj najveći interes, koji je ujedno i najveći opći interes. Određenu ulogu u tome imaju zaposlenici u ustanovama čija je zadaća da stvaraju uvjete u kojima će zaposlenici u poduzećima stvoriti što je moguće veći profit. Profit je višak novca koji na kraju obračunskog razdoblja postoji u poduzećima i koji se u sljedećem razdoblju može koristiti samo za razvijanje proizvodnje i poduzetništva, a isti je taj novac u proteklom razdoblju upotrijebljen za financiranje opće potrošnje. U stvaranju profita važnu ulogu ima PDV, koji motivira ljude da od pravnih osoba uzimaju samo toliko novca koliko im je potrebno za život, a ostatak zarađenog novca ostavljaju na svojim štednim (depozitnim) računima u pravnim osobama u kojima su ga zaradili. Na taj deponirani novac ne treba platiti PDV jer nije ni izašao iz pravne osobe, što znači da su ljudi bogatiji upravo za PDV, a bit će još bogatiji jer im pravna osoba na deponirani novac plaća kamatu. Posebna je značajka dodane vrijednosti da to nije samo novac koji pravne osobe moraju isplatiti građanima nego je to i novac koji su građani dužni primiti da bi njime platili robu koju su koristili za osobnu potrošnju, s time da na svaku takvu potrošnju državi moraju platiti porez na dodanu vrijednost (PDV). Zbog toga je minimalna veličina tih osobnih primanja zajamčena svakom čovjeku, što znači da nitko ne može dobiti manje od cijene najjednostavnijeg rada, s time da je gornja granica za ljude iz ustanova određena posebnim državnim proračunom, a za djelatnike u poduzećima ona je limitirana njihovim radnim učinkom. U tome smislu građani primaju svoj potrebni dohodak prema pravilima pravne osobe koja se brine o njima, pri čemu se obveza pravne osobe za potrebni dohodak djelatnika poduzeća (koji se utvrđuje pomoću mjerne skale) izjednačuje s bilo kojom obvezom prema bilo kojemu vjerovniku. U prirodnom knjigovodstvu poduzeća inače vrijedi načelo da se svaka obveza prema vjerovniku mora platiti, a ako poduzeće dužnik to ne može učiniti,

82

umjesto njega plaća država i ujedno pokreće sanacijski ili likvidacijski postupak protiv dužnika. Dakle, iz ovdje rečenoga može se zaključiti da je državni proračun dodane vrijednosti potrebni dohodak koji će se u sljedećem razdoblju (godini) isplatiti svim građanima za osobnu potrošnju robe, što ujedno znači da je taj dohodak temeljni novac. Novac kao sveopća mjera vrijednosti ima vrlo složenu strukturu koja se sastoji od knjižnog novca i efektivnog novca, a temeljni je novac onaj koji građani na mjesec primaju od pravnih osoba (ustanova i poduzeća) za potrebe osobne potrošnje. Ako temeljni novac označimo sa 100, knjižni je novac veći od toga broja (100, 200, 300 ...), a efektivni je manji (100, 90, 80 ...). Da bi država imala uvid u tu strukturu, svaka pravna osoba mora voditi knjigovodstvo prema jednoznačnome kontnom planu koji se temelji na algoritmu kapitala, što znači da osim prvoga temeljnog parametra, cijene rada, postoji i drugi temeljni parametar, cijena kapitala.

7. CIJENA KAPITALA KAO DRUGI TEMELJNI PARAMETAR MONETARNOG SUSTAVA SUSTAV KAMATNIH STOPA U KOJEMU LJUDI NALAZE SVOJ NAJVEĆI INTERES. Novac ima dvije strane: poduzetničku i financijsku, zbog čega u ljudskom društvu postoje dva istodobna procesa. Prvi

83

je proces privatizacije, a drugi proces integracije. U tim se procesima stvara mnogo malih poduzeća koja djeluju posve samostalno, ali ih novac pomoću cijene kapitala drži zajedno i integrira u korporacije raznih veličina i na raznim razinama, a na samom vrhu te piramide jest središnja banka kao čvrsti i najmoćniji holding monetarnog sustava. Tu moć središnjoj banci daje cijena kapitala, koja je drugi parametar toga sustava i čija razmjerna veličina u odnosu na prvi parametar (broj 1 kao cijena rada) mora odgovarati razmjeru ploda prema matici (primjerice broj 0,1). Taj drugi parametar zapravo je kamata koju rad mora ostvariti, to je višak vrijednosti koji je nedodirljiv, to je interes koji nepovredivo pripada vlasniku, a u monetarnom sustavu to je eskontna stopa središnje banke (6%), pomoću koje ona upravlja svim pravnim i fizičkim osobama koje žive i djeluju u sklopu monetarnog sustava kojega stvara ta stopa. Zbog djelovanja novca na psihu ljudi eskontna stopa središnje banke naime stvara posebni sustav kamatnih stopa, što je prirodni mehanizam koji svakom sudioniku društvene reprodukcije omogućuje da pronađe svoj najveći interes. Taj mehanizam djeluje samo u slučaju ako se središnja banka aktivno uključi u tokove društvene reprodukcije eskontiranjem i reeskontiranjem raznih novčanih zajmova kojima se poduzeća koriste radi stvaranja novih vrijednosti (robe). U tome središnja banka ima odnose jedino s općim i poslovnim bankama, preko kojih pomoću sustava kamatnih stopa nevidljivo upravlja svim poduzećima, a preko njih i svim ostalim pravnim i fizičkim osobama u državi. Primjer toga sustava kamatnih stopa prikazujemo u Shemi br. 9. Iz Sheme br. 9 vidimo da je konstanta kamatnog sustava polovica veličine eskontne stope središnje banke, a to je inače pasivna kamata poslovne banke po viđenju. Za tu konstantu povećavaju se sve ostale kamatne stope (pasivne kamate na rok od jedne godine, aktivne kamate poslovne banke, reeskontne kamate središnje banke, diskontne kamate poduzeća i eskontne kamate poslovne banke) i tako tvore interesni niz kamatnih stopa. U ovoj shemi imamo deset takvih nizova, za slučajeve kada je eskontna stopa središnje banke od 1 do 10 posto. Prvim nizom (1%) koriste se samo države na vrlo visokom stupnju razvitka, a eskontna stopa iz desetog niza (10%) preporučljiva je za države na vrlo niskome razvojnom stupnju. Eskontna stopa središnje banke donosi se obično za dulji rok jer je razvoj dugoročni proces, a u ovome učenju prirodnog knjigovodstva služit ćemo se eskontnom stopom od 6%, budući da ona otprilike odgovara razvojnom stupnju Hrvatske. Shema br. 9

84

SUSTAV NIZOVA KAMATNIH STOPA U KOJIMA SVATKO MOŽE NAĆI SVOJ NAJVEĆI INTERES VRSTA KAMATE 1.

Eskontna kamata središnje banke države Pasivna kamata na depozite po viđenju Pasivna kamata na depozite oročene na 1 mjesec Pasivna kamata na depozite oročene na 3 mjeseca Pasivna kamata na depozite oročene na 6 mjeseci Pasivna kamata na depozite oročene na 9 mjeseci Pasivna kamata na depozite oročene na 1 godinu Vlastita troškovna kamata poduzeća

NIZOVI KAMATNIH STOPA 1,0

2,0

3,0

4,0

5,0

6,0

7,0

8,0

9,0 10,0

0,5

1,0

1,5

2,0

2,5

3,0

3,5

4,0

4,5

5,0

0,6

1,2

1,8

2,4

3,0

3,6

4,2

4,8

5,4

6,0

0,7

1,4

2,1

2,8

3,5

4,2

4,9

5,6

6,3

7,0

0,8

1,6

2,4

3,2

4,0

4,8

5,6

6,4

7,2

8,0

0,9

1,8

2,7

3,6

4,5

5,4

6,3

7,2

8,1

9,0

1,0

2,0

3,0

4,0

5,0

6,0

7,0

8,0

9,0 10,0

1,0

2,0

3,0

4,0

5,0

6,0

7,0

8,0

9,0 10,0

1,5

3,0

4,5

6,0

7,5

9,0

10,5 12,0 13,5 15,0

10. državne banke

1,5

3,0

4,5

6,0

7,5

9,0

10,5 12,0 13,5 15,0

11. Diskontna kamata poduzeća

2,0

4,0

6,0

8,0

10,0 12,0 14,0 16,0 18,0 20,0

12. Eskontna kamata poslovne banke

2,5

5,0

7,5

2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Aktivna kamata poslovne banke Reeskontna kamata središnje

10,0 12,5 15,0 17,5 20,0 22,5 25,0

Bit interesnog niza kamatnih stopa jest u tome da svi sudionici društvene reprodukcije nalaze svoj najveći interes upravo u stopama iz odgovarajućeg niza. Stoga središnja banka mora voditi računa o tokovima društvene reprodukcije te u tom smislu organizirati ukupni bankovni sustav, i to na strogo centralističkim načelima – jer tako zahtijeva sama priroda novca. Pritom se središnja banka uopće ne treba postavljati kao neka "centralna vlast" nad svim bankama, ali zato eskontiranjem i reeskontiranjem svih zajmova treba poticati sudionike u društvenoj reprodukciji da traže svoj najveći interes, a to se osobito odnosi na poslovne banke. Zbog toga se bankovni sustav, prema kamatnim stopama i poslovima koji iz njih proizlaze, dijeli na tri velike skupine: opće banke ili štedionice, poslovne ili kreditne banke i središnju banku, s time da se poslovi štednje i davanja kredita mogu obavljati u jednoj pravnoj osobi koju obično zovemo BANKA. Takva podjela poslova točno odgovora tokovima društvene reprodukcije, a to su najprije poslovi štednje kojima se prikupljaju sredstva, zatim slijede eskontiranja zajmova kojima se financira proizvodnja, a sve završava eskontiranjem i reeskontiranjem robnih zajmova kojima se financira potrošnja.

85

To su temeljne postavke kojih se središnja banka treba pridržavati u organiziranju ukupnoga bankovnog sustava kako bi mogla uspješno obavljati svoju ulogu sveopćeg holdinga. Banke pritom posve samostalno odlučuju o svojim poslovnim potezima, a središnja banka računa da će to biti poslovi s onom kamatom koja donosi najveći interes. Kako prema tim postavkama funkcionira bankovni sustav, opet će nam pokazati prirodno knjigovodstvo jer ono nije, kako smo već rekli, samo "duguje i potražuje", nego je prije svega vrlo složeni skup interesnih računica svih sudionika društvene reprodukcije. U tim je računicama bankovni sustav zapravo osamostaljeni prvi temeljni dio prirodnog knjigovodstva ("NOVAC"), koji je inverzna slika drugog dijela ("ROBE"). Pri tome nikada ne smijemo smetnuti s uma da je novac mjera vrijednosti robe i što u prirodnom knjigovodstvu kaže "NOVAC", to je činjenica koju "ROBA" mora poštovati.

INTERES ŠTEDIONICA KOJI SREDIŠNJA BANKA PLAĆA ZA ESKONTIRANI NOVAC. Glavna je zadaća središnje banke da čuva novac koji je kao štednja deponiran u bankovnom sustavu, jer taj je novac akumulirani višak vrijednosti svih pravnih i fizičkih osoba u državi; ona taj novac mora čuvati od bilo kakve štete, a osobito od inflacije. Središnja banka zna da se poslovi štednje ne ubrajaju u kategoriju tržišnih poslova pa svaka osoba može svoj slobodni novac deponirati u bilo kojoj štedionici, a svaka banka dužna je primiti taj novac i deponentu (štediši) platiti pasivnu kamatu. U tome odnosu banka ne samo da čuva novac štediše, nego mu još plaća kamatu – što je svojevrsni paradoks, a na tom se paradoksu temelji ukupni kreditnomonetarni i obračunski sustav države. Upravo je to razlog zašto učenje o bankovnom sustavu započinjemo depozitnim novcem i štedionicama. Vlasnici depozitnog novca su štediše. To su sve pravne i fizičke osobe koje su svoj slobodni novac deponirale u štedionicama uz kamatu koja je unaprijed dogovorena. Štediša uopće ne ulazi u to zašto mu banka plaća kamatu jer on živi u uvjerenju da je banka dužna deponirani novac čuvati od bilo kakve štete, osobito od inflacije, i da mu kamata na taj novac nepovredivo pripada. Deponiranje novca za deponente je ulaganje bez rizika i zato su štediše – pasivni vlasnici. Sve je to dobro poznato središnjoj banci te ona stvara mehanizme koji vode računa da interes štediša bude maksimalno zaštićen i

86

motiviraju banke da radi svojega najvećeg interesa deponirani novac povjere njoj na čuvanje. U stvaranju takvih uvjeta središnja banka objavljuje da će od banaka (štedionica) otkupiti svaku štednju po otkupnoj kamatnoj stopi koja je za tri postotna poena veća od pasivne kamate koju štedionice plaćaju svojim deponentima, s time da je najviša otkupna kamatna stopa 9%, a najniža 6%. Ovom objavom stvaraju se dužničko-vjerovnički odnosi u kojima štediše pozajmljuju svoj novac štedionicama uz pasivnu kamatu koja ne bi smjela biti veća od 6% ni manja od 3%. U uvjetima iz te objave štedionicama naime nije u interesu da plaćaju pasivnu kamatu višu od 6% jer onda gube, a ako bi plaćale nižu od 3%, pitanje je tko bi kod njih štedio kad čak i svaka poštanska štedionica plaća 3%. Upravo te poštanske štedionice trebaju u poslovima prikupljanja štednje odigrati odlučujuću ulogu, jer one su svojom razgranatom mrežom "pri ruci" svakom štediši, a s obzirom na to da se pošta po svojoj prirodi bavi poslovima na ukupnom prostoru države i svijeta, središnja banka upravo preko nje utječe da se u poslovima štednje banke ponašaju isto tako kao i poštanske štedionice. U Shemi br. 10 prikazujemo pregled pasivnih kamatnih stopa za razne rokove oročenja u uvjetima kad je eskontna stopa središnje banke 6%. Nakon te objave sve štedionice preispituju svoje poslovanje te zaključuju da se sada i na samim poslovima štednje može dobro zaraditi (tj. 3% od glavnice štednje). To ih potiče da deponirani novac povjere središnjoj banci na čuvanje uz otkupnu kamatu od 6% do 9% jer u svakom tom slučaju, neovisno o oročenju, ostvaruju interes od 3 postotna poena. Štedionice su, znači, potpuno slobodne u odabiru kamatne stope koju će plaćati svojim štedišama, a to će vjerojatno biti stope koje su u ovoj shemi tamnije ispisane, jer ako će plaćati više stope, onda će gubiti, a ako bi to bile niže stope, pitanje je tko bi kod njih štedio. Shema br. 10 PREGLED PASIVNIH KAMATA KAD JE ESKONTNA STOPA SREDIŠNJE BANKE 6% Početna glavnica štednje

Rok štednje

Godišnja stopa pasivne kamate

Glavnica nakon godine dana

Iznos koji plaća središnja banka

Interes štedionice (5 - 4)

Interes središnje banke (1 - 5)

87 1 100 100 100 100 100 100 100 100 100 100

2 a.v. a.v. a.v. 1 mj. 3 mj. 6 mj. 9 mj. 1 god. 1 god. 1 god.

3 1 2 3 3,6 4,2 4,8 5,4 6 7 8

4 101 102 103 103,6 104,2 104,8 105,4 106 107 108

5 106 106 106 106,6 107,2 107,8 108,4 109 109 109

6 5 4 3 3 3 3 3 3 2 1

7 -6 -6 -6 -6,6 -7,2 -7,8 - 8,4 -9 -9 -9

U poslovima štednje štediše su vjerovnici, štedionice posrednici, a središnja banka je glavni dužnik. Ta je objava najviše u interesu štediša jer su kao pasivni vlasnici stavljeni u jednaki položaj s obzirom na to da u svakoj štedionici svoju štednju mogu deponirati i oročiti uz jednaku stopu pasivne kamate, dakle ne trebaju gubiti vrijeme tražeći banku koja im daje povoljniju kamatu. S druge strane, svaka štedionica rado prima tu štednju – budući da će na svaki novac koji je kod nje deponiran od središnje banke dobiti kamatu od 3% – tim više što je sav rizik preuzela središnja banka. Središnja banka to čini jer zna kakvu moć novac ima nad ljudima i zato svakom deponentu jamči da će njegov novac brižno čuvati čak i od inflacije obvezujući se da će štedišama na njihove štedne račune doznačiti novac ako bi ga inflacija obezvrijedila za više od njezine eskontne stope. Osim toga, svaki štediša svojom ušteđevinom raspolaže potpuno slobodno, a jedino mu je ograničenje u oročenoj štednji, no i to je bila njegova volja, odnosno njegov interes (veća kamata). S druge strane, štedionice imaju jedinu obvezu da u svakom trenutku budu spremne isplatiti gotov novac deponentima na njihov zahtjev, što znači da im središnja banka mora osigurati potrebnu gotovinu. Zbog svega toga štedionice čine sve moguće da štednja bude još veća. U svemu tome bitnu ulogu ima središnja banka, jer ona zna da je za ljude deponirana štednja jedini pravi novac, budući da im donosi kamatu. Stoga za središnju banku nije važna ni ročnost depozita, nego je najvažnije da ukupna glavnica štednje bude konstanta koja bi se svake godine trebala povećati najmanje za kamatu koju primaju štediše. No s obzirom na to da su štediše slobodni ljudi i kao takvi često nepredvidivi, za depozite oročene na vrijeme kraće od godine dana određene su niže kamatne stope, a najmanja je pasivna

88

kamatna stopa za depozite po viđenju (3%). Te niže stope su mjera osiguranja da svi deponenti svoju ušteđevinu ne zatraže u kratkom roku.

INTERES POSLOVNIH BANAKA KOJI SREDIŠNJA BANKA PLAĆA ZA ESKONTIRANI ZAJAM KOJIM SE FINANCIRA PODUZEĆE. Središnja banka objavljuje da će eskontirati svaki zajam kojim su kreditne banke financirale razvijanje proizvodnje i poduzetništva, i to po eskontnoj stopi koja je za tri postotna poena niža od bankovne aktivne kamate po kojoj je zajam odobren, s time da je donja granica te eskontne stope 6%. Nakon te objave poslovne će banke izračunati da im je najviše u interesu da ubuduće kreditiraju samo poduzeća (pravne osobe), uz uvjete koje postavlja središnja banka. Utvrdit će, naime, da ostvaruju najveći interes ako kreditiraju poduzeća uz aktivnu kamatu od 9% jer će eskontiranjem toga zajma od središnje banke dobiti provizijski interes od 2,46%, što možemo vidjeti u tamnije ispisanom retku u Shemi br. 11. Poslovna banka zadržava pravo općeg kreditiranja razmjerno veličini štednje deponirane kod središnje banke, a ako je riječ o zajmovima kojima se financiraju proizvodnja i poduzetništvo, njezina mogućnost kreditiranja je neograničena budući da si eskontiranjem zajma neprestano obnavlja kreditni potencijal. Upravo ta neograničenost u kreditiranju potiče kreditnu banku na brigu o njezinoj stručnosti i sposobnosti zadovoljavanja svake potrebe poduzeća za kreditom. Samim time poslovna banka sve više postaje vanjska financijska logistička jedinica poduzeća kojega kreditira, pa ga prati tijekom ukupnoga poduzetničkog ciklusa i time razvija njegovo poslovanje. Pritom se osobito brine da poduzeće uredno i na vrijeme podmiruje svoje financijske obveze prema svim svojim poslovnim partnerima čime, zbog svojega interesa, pridonosi općoj likvidnosti gospodarstva. Shema br. 11 FINANCIRANJE PODUZEĆA I ESKONTIRANJE ZAJMA KAD JE ESKONTNA STOPA SREDIŠNJE BANKE 6% Glavnica zajma kreditne banke

Aktivna kamata na glavnicu zajma

Nominala koju treba vratiti (1 + 2)

Eskontna stopa središnje banke (p)

Središnja banka plaća iznos (3 - 3p)

Provizija poslovne banke (5 - 1)

89 1 100 100 100 100 100

2 7 8 9 10 11

3 107 108 109 110 111

4 6 6 6 7 8

5 100,58 101,52 102,46 102,30 102,12

6 0,58 1,52 2.46 2,30 2,12

U tome joj znatno pomaže tekući račun, koji je kombinacija kreditnog i štednog računa. Kreditnoj je banci naime u interesu da tekući račun poduzeća bude u minusu jer to znači da poduzeće njoj plaća aktivnu kamatu (9%), a ako taj račun ima pozitivno stanje, ona poduzeću mora platiti kamatu po viđenju (3%). I žiroračun pridonosi općoj likvidnosti jer kao prolazni račun prati korištenje kredita. Kredit se u pravilu počinje koristiti nakon što je poduzeće zaprimilo robu koja je predmet kreditiranja pa ono banci tek tada daje nalog da iz odobrenog kredita dobavljaču plati račun, što poslovna banka čini preko žiroračuna poduzeća koje je korisnik kredita. Poslovnoj je banci u interesu da se kredit nikad ne vrati ako se redovito plaća aktivna kamata, no poduzeće po prirodi svojega posla kredit vraća čak prije isteka vremena, zbog čega je poslovna banka primorana neprekidno tražiti nove inicijatore u razvijanju proizvodnje. To je upravo ono na što središnja banka računa, budući da je glavna zadaća poslovne banke, zbog svojega interesa, stalno poticati ljude na osnivanje novih poduzeća radi razvoja proizvodnje i poduzetništva te u tome smislu pronalaziti što više novih inicijatora koji će tražiti kredite za izvršenje poduzetničkog posla u koji ulaze. Središnja banka naime zna da ograničavajući faktor u razvijanju proizvodnje nije novac, nego da su to inicijatori, njihovo znanje, sposobnost i kvalitetni projekti pa sa svoje strane, u ulozi općeg vlasnika, stvara mehanizme koji poslovnim bankama omogućuju neograničeno kreditiranje poduzeća u stvaranju novih vrijednosti, a na kraju poduzetničkog ciklusa i neograničeno eskontiranje robnih zajmova kojima se potiče potrošnja stvorenih vrijednosti.

INTERES POSLOVNIH BANAKA KOJI SREDIŠNJA BANKA PLAĆA ZA REESKONTIRANI ROBNI ZAJAM, KOJIM JE PODUZEĆE FINANCIRALO POTROŠNJU SVOJIH ROBA. Poduzeća moraju jedan dio svojih roba prodati na zajam, čime potiču potrošnju svojih roba. Vrlo dobar primjer takvoga zajma su čekovi s odgođenim rokom

90

naplate. No za poduzeće je taj zajam zaleđeni novac pa mu je za redovito poslovanje potreban dodatni novac, zbog čega se kamata udvostručuje budući da poduzeće plaća kamatu na zaleđeni novac i na zajam kojim se ono dodatno financira. Zbog toga je poduzeću u interesu da robni zajam diskontira, i to unatoč tome što je diskontna kamata dvostruko veća od eskontne stope središnje banke. Imajući to u vidu, središnja banka objavljuje da će reeskontirati svaki robni zajam kojim su poduzeća financirala potrošnju svojih roba, a koji je eskontirala poslovna banka, i to po reeskontnoj stopi koja je za šest postotnih poena niža od eskontne stope po kojoj su poslovne banke eskontirale robne zajmove, s time da je donja granica reeskontne stope 9%. Nakon te objave sve poslovne banke će izračunati visinu eskontne stope s kojom će raditi. Najveći će interes ostvariti ako robni zajam eskontiraju po stopi od 15%, s time da ga reeskontiraju kod središnje banke po reeskontnoj stopi od 9%, što im donosi provizijski interes od 4%, kako je vidljivo iz tamnije ispisanog retka u Shemi br. 12. Eskontiranjem robnih zajmova poslovne banke ostvaruju najveći interes, što je razlog da se više ne upuštaju u izravno financiranje robne potrošnje (tj. davanje zajmova potrošačima robe), nego to prepuštaju poduzećima kako bi bilo više robnih zajmova i slijedom toga više eskontiranja i reeskontiranja. Eskontne banke čak pomažu poduzećima u davanju potrošačkih zajmova, i to na taj način da pripreme sve dokumente na temelju kojih kupci preuzmu robu, banka plati poduzeću određenu cijenu umanjenu za 15% na neto zajam i potom taj zajam reeskontiraju kod središnje banke uz reeskont od 9%. Sa stajališta poduzeća ovdje je riječ o diskontiranju robnog zajma uz diskontnu stopu od 13%, a sa stajališta banke riječ je o financiranju poduzeća uz eskontnu stopu od 15%. Shema br. 12 ESKONTIRANJE I REESKONTIRANJE ROBNIH ZAJMOVA KAD JE ESKONTNA STOPA SREDIŠNJE BANKE 6% Glavnica robnog zajma poduzeća 1 100 100 100

Diskontna stopa poduzeća 2 10 11 12

Glavnica eskontne banke (1 - 2) 3 90 89 88

Eskontna stopa poslovne banke (2 : 3) 4 11,11 12,36 13,64

Reeskontna stopa središnje banke 5 9 9 9

Iznos koji plaća središnja banka (1 - 5) 6 91 91 91

Provizija eskontne banke (6 - 3) 7 1 2 3

91 100 100 100 100

13 14 15 16

87 86 85 84

14,94 16,28 17,65 19,05

9 10,28 11,65 13,05

91 89,72 88,35 86,95

4 3,72 3,35 2,95

INTERES SREDIŠNJE BANKE DRŽAVE U ESKONTNIM I REESKONTNIM POSLOVIMA. Iako diskontna kamata znači gubitak novca, taj gubitak i središnjoj banci ipak donosi najveći interes, pa je to i općedržavni interes. Da bi središnja banka mogla ostvariti obvezu prema štedionicama, ona mora preko poslovnih banaka poduzećima pozajmiti depozitni novac za razvijanje proizvodnje i poduzetništva, s time da poduzeća prodajom svojih proizvoda taj novac oplode najmanje za kamatu koju od središnje banke potražuju štedionice. Jedan dio te prodaje ostvaren je pomoću robnih zajmova koji su reeskontirani, čime je zatvoren kreditno-monetarni krug. Taj je krug bio uspješan ako je svaki sudionik u njemu ostvario neku zaradu, a jedan od sudionika jest središnja banka. Središnja banka države vrh je kreditno-monetarnog sustava od kojega sve počinje objavljivanjem eskontne stope i deponiranjem ukupne štednje, da bi se nastavilo eskontiranjem zajmova kojima poslovne banke financiraju poduzeća te reeskontiranjem robnih zajmova koje su poslovne banke eskontirale i na taj način financirale potrošnju roba. U svim tim novčanim transakcijama središnja će banka ostvariti interes ako je kreditiranje jednako ili veće od deponirane štednje. Pritom uopće nije bitno da središnja banka ostvaruje profit (zaradu u novcu) jer je njezin najveći interes da bude što više poduzetničkih poslova i da svaki posao uspije, a znak da je posao uspio jest profit poduzeća, koji mora biti veći od kamate koju vlasnik gubi što svoj novac ne drži u banci, nego ga je uložio u određeni poduzetnički posao. Profit poduzeća pokazuje njegovo prirodno dvojno knjigovodstvo, a takvo knjigovodstvo ima i središnja banka u obliku svoje knjige blagajne u kojoj je zapisan ukupan kreditno-monetarni sustav. Taj se sustav sastoji od mnogobrojnih kreditno-monetarnih ciklusa, čiji krajnji rezultat pokazuje s kakvim je uspjehom središnja banka pomoću svoje eskontne stope upravljala državom. Jedan takav kreditno-monetarni ciklus pokazuje Shema br. 13. Ta shema pokazuje primjer središnje knjige blagajne u kojemu je sadržan kreditno-monetarni ciklus u uvjetima eskontne stope središnje banke od 6%. U tome primjeru ciklus započinje početkom godine (1.

92

siječnja) prikupljanjem štednje (depozitnog novca) u iznosu od 1.000 kuna i završava krajem te godine (31. prosinca) valutiranjem robnog zajma koji dospijeva za godinu dana. To znači da je trajanje toga ciklusa dvije godine i da u njemu sve vrijednosti dospijevaju za godinu dana, kamata na štednju obračunava se nakon jedne godine, financijski se krediti zajedno s kamatom vraćaju krajem godine, kada počinje teći robni zajam koji će se vratiti za godinu dana. Primjer je prikazan u tri alternative kreditnog novca (950, 1000 i 1050), i to uz pretpostavku da prosječna kamatna stopa na depozite koju središnja banka plaća štedionicama iznosi 7,5%, da prosječna pasivna kamatna stopa koju štedionica plaća svojim štedišama iznosi 4,5% te da su robni krediti 20% od kreditnog novca (tj. 190, 200 i 210). Središnja banka uspješno upravlja kreditno-monetarnim sustavom države ako je krajnji saldo središnje knjige blagajne približno nula, s time da je poželjno da taj saldo bude u minimalnom plusu, a to će biti samo u slučaju ako kreditni novac kojim se koriste poduzeća bude veći od depozitnog novca. Najbolji način da se to postigne jest da se depozitni novac smanjuje zbog toga što ljudi vlastiti novac ulažu u poduzeće. To znači da će se smanjiti pasivna kamata i da će se povećati motiviranost za stvaranje vrijednosti, a to će rezultirati povećanjem robne proizvodnje. Posljedica toga bit će i veći robni zajmovi, a njihovim reeskontiranjem bankovni sustav ostvaruje najveći interes.

Shema br. 13

PRIMJER KREDITNO-MONETARNOG CIKLUSA KAD JE ESKONTNA STOPA SREDIŠNJE BANKE 6% Datum 1. 1.

1. 1.

Kredit 950/1035 Kredit 1000/1090 Kredit 1050/1145 Opis novčane Ulaz Izlaz Saldo Ulaz Izlaz Saldo Ulaz Izlaz Saldo transakcije Početno stanje depozitnog novca, prosječna kamatna stopa 7,5% koja se krajem godine plaća 1000 - 1000 1000 - 1000 1000 - 1000 štedionicama Kreditnoj banci plaćen eskontirani kredit koji dospijeva 31. 12., eskontna - 973 27 - 1025 -25 - 1076 -76 stopa 6%

93 31. 12. 31. 12.

31. 12.

31. 12. 31. 12. 31. 12.

Štedionicama plaćena kamata po prosječnoj 75 stopi od 7,5% Štedionice platile kamate koje su po pro-sječnoj stopi od 4,5% pripisane 45 glavnici štednje Kreditnoj banci plaćen reeskontirani robni zajam koji dospijeva za godinu dana (robni je zajam u primjeru 20% od iznosa kredita, a reeskontna je stopa - 173 9%) Kreditna banka vratila 1035 kredit Valuta danas robnog 179 zajma Završno stanje - 1045 depozitnog novca

Z B R O J:

2259 2266

-48

-

75

-100

-

75

-151

-3

45

-

-55

45

-

-106

-176

-

182

-237

-

191

-297

859

1090

-

853 1145

-

848

1038

188

-

1041

-

1045

-7

-

1045

-4

- 1045

0

-7

2323

2327

-4 2387 2387

0

197

94

8. DODANA VRIJEDNOST KAO KONSTANTA MONETARNOG SUSTAVA DRŽAVE OPĆENITO O DODANOJ VRIJEDNOSTI KAO POJMU IZ KATEGORIJE VRIJEDNOSTI. Izraz dodana vrijednost potječe iz monetarističke filozofije koja se vrlo često pogrešno tumači i primjenjuje u praksi, zbog čega dolazi do velikih problema. U tržišnoj ekonomiji svaka cijena robe sastoji se iz prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti – što je inače aksiom ekonomije. No čini se da taj aksiom nije dovoljno poznat jer se smatra da je dodana vrijednost razlika između prodajne i nabavne cijene robe, što je u osnovi pogrešno, jer takvo tumačenje negira novac čija je temeljna funkcija da mjeri vrijednost robe, a u tome mjerenju preko cijene robe nužno dolazi do viška vrijednosti. Zato ćemo najprije ukratko definirati sve pojmove iz toga aksioma kako bismo dobili barem neku predodžbu o tome što

95

je u sustavu vrijednosti dodana vrijednost, pri čemu uvijek moramo imati na umu da novac mjeri sve vrijednosti, pa i samoga sebe kao vrijednost. Tržišna ekonomija jest ukupno gospodarstvo; u njoj se određena vrijednost kao roba proizvodi za nekoga drugog. U takvoj proizvodnji nužno dolazi do prometa robe jer proizvođač robu koju je proizveo mora predati drugome koji će tu robu potrošiti. I tu se u tržišnoj ekonomiji uvijek javljaju odnosi između prodavaoca i kupca, a te odnose regulira novac kao mjera vrijednosti. Prodavalac nastoji svoju robu prodati po što višoj cijeni, a kupcu je u interesu platiti što nižu cijenu. Na kraju se dogovore za određenu cijenu izraženu u novcu i prodavalac kupcu predaje robu kao svoju vrijednost, a kupac prima tu vrijednost i za nju plaća dogovorenu količinu novca kao cijenu te robe. Roba jest vrijednost koja je predmet kupoprodaje, a to može biti neki predmet ili neka usluga koja i za kupca i za prodavaoca ima određenu vrijednost. U tržišnoj ekonomiji je čak i novac roba koja ima značajku mjeriti vrijednost svih ostalih roba te kao takva svakoga zbunjuje budući da je vrijednost novca to veća što ga ima manje u odnosu na količinu svih ostalih roba, i obratno, čim novca ima razmjerno više od količine ostalih roba, to je manje vrijedan. Cijena robe jest dogovorena količina novca koju kupac plaća prodaovaocu kao protuvrijednost za primljenu vrijednost u robi. I novac kao roba ima svoju cijenu, ali je njegova značajka i u tome što se ne može prodati, nego se pozajmljuje glavnica, s time da zajmoprimac tu glavnicu mora vratiti u određenom roku, zajedno s unaprijed dogovorenom kamatom. Prenesena vrijednost jest cijena robe koju je kupac platio prodavaocu. Za kupca je to vrijednost koju je stvorio netko drugi. Ta je vrijednost i kamata koju zajmoprimac plaća zajmodavcu za pozajmljeni novac. Prenesena se vrijednost pojavljuje u kalkulaciji (izračunu) kupca kao opredmećeni ili minuli rad. Dodana vrijednost jest količina novca koju je proizvođač platio sebi i svojim suradnicima za vrijednost koju su zajednički stvorili svojim radom. Dodana vrijednost ima vrlo složenu strukturu jer u njoj je sadržan i porez na dodanu vrijednost (PDV), kao i obavezna premija osiguranja (OPO). Ona se kao živi ili tekući rad uvijek dodaje na prenesenu vrijednost (opredmećeni ili minuli rad)

96

pa je to za proizvođača njegova ukupna vrijednost koju ponudi na tržištu i proda po određenoj cijeni robe. Višak vrijednosti jest razlika između cijene robe ostvarene na tržištu i njezine vrijednosti koju ima za prodavaoca. Ako je cijena robe veća od njezine vrijednosti, prodavalac je ostvario višak vrijednosti (profit, dobitak ili zaradu u novcu), a ako je obratno, ostvaren je gubitak (negativan profit). To znači da je višak vrijednosti rezultat koji je potvrdilo tržište i ima izuzetno značenje za razvitak ljudskog društva, jer svatko želi ostvariti što je moguće veći višak vrijednosti. Prenesena je vrijednost dakle stvorena u prošlosti i kupac ju je potvrdio plaćanjem dogovorene cijene u novcu. Dodana je vrijednost ona koja se stvara u sadašnjosti i koju taj isti kupac kao proizvođač potvrđuje novcem koji plaća stvaraocima te vrijednosti. Višak vrijednosti zapravo je višak novca koji je preko cijene robe tom proizvođaču kao prodavaocu platio sljedeći kupac i time potvrdio vrijednost robe koju je kupio. Toliko, posve općenito, o strukturi cijene robe kao aksiomu ekonomije, a sada ćemo još nešto reći o utjecaju poreznog sustava na deformiranje strukture cijene robe i na stvaranje općeg nereda u sustavu vrijednosti koji zbog toga nastaje u državi. Istodobni procesi privatizacije i integracije neminovnost su informatičkog doba i zbog njih se od velikih poduzeća stvaraju brojna mala poduzeća, koja se potom integriraju u što veće korporacije. U tim se procesima znatno povećava promet roba među poduzećima, što pokraj istog opsega društvenog proizvoda dovodi do višestrukog povećanja cijene robe. Zbog toga kupoprodajna cijena robe uopće nije prikladna kao osnovica poreza, tim više što tu cijenu određuje tržište i što je u njoj uvijek prisutan višak vrijednosti. To je i razlog što razni neizravni porezi (porezi i prirezi na promet roba, carine, trošarine ...) negativno utječu na razvoj gospodarstva jer dolazi do višestrukog oporezivanja iste vrijednosti. Stoga se u svijetu imperativno uvodi porez na dodanu vrijednost (PDV) jer to je jedini porez u kojemu ne može doći do dvostrukog oporezivanja iste vrijednosti. U pitanju je međutim točno definiranje dodane vrijednosti kao osnovice za izračunavanje poreza. U našem Zakonu o porezu na dodanu vrijednost to se pokušalo raščlanjivanjem cijene krajnjeg proizvoda na sve sudionike u lancu stvaranja te plaćanjem i vraćanjem tzv. pretporeza, što je zbog više razloga pogrešno i vrlo štetno. Prvo, zbog toga što višak vrijednosti onemogućava da se na jednostavan način raščlani prodajna cijena krajnjeg

97

proizvoda; drugo, što se zbog neminovnog procesa privatizacije taj lanac sve više produžuje, a ponajviše zbog toga što se sva poduzeća u tome lancu sasvim nepotrebno opterećuju vrlo složenim i pogrešnim načinom obračunavanja poreza te plaćanjem i vraćanjem pretporeza. Taj se nazovi-PDV stoga kratkim postupkom mora staviti izvan snage te uvesti prirodni porez na dodanu vrijednost. U nastavku ćemo podrobnije razmotriti osnovicu toga poreza za koji kažu da je porezni model za 21. stoljeće. DODANA VRIJEDNOST KAO UKUPNI DRUŠTVENI PROIZVOD I KAO NOVAC ZA OSOBNU POTROŠNJU ROBE. Znamo da se cijena robe sastoji od prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti, ali se porez plaća samo na dodanu vrijednost. U strukturi cijene robe prenesena se vrijednost zbog procesa privatizacije naime multiplicira pa ta vrijednost ne može biti predmet oporezivanja jer bi došlo do višestrukog oporezivanja iste vrijednosti. S druge strane, dodana se vrijednost po svojoj prirodi ne može multiplicirati te stoga ne može doći ni do dvostrukog oporezivanja. I konačno, višak je vrijednosti nedodirljiv pa kao takav uopće ne može biti predmetom oporezivanja. Stoga algoritam kapitala određuje da porezna osnovica može biti jedino dodana vrijednost jer se ona kao cijena živog rada dodaje na prenesenu vrijednost – a cijena rada ne može se multiplicirati. Dodana vrijednost kao ukupni društveni proizvod. Dodana vrijednost ukupni je društveni proizvod što ga je potvrdio novac koji su od pravnih osoba primile sve fizičke osobe u državi. Pri primitku toga novca fizička osoba mora platiti porez na dodanu vrijednost (PDV), koji državi prije svega omogućuje da svaki dan prati koliki se ukupni društveni proizvod ostvaruje, što je jedan od razloga zašto PDV mora imati jedinstvenu poreznu stopu. Iz toga bi razloga ta stopa mogla biti što niža, no s obzirom na to da je ipak najvažnija funkcija PDV-a motivirati građane da svoj slobodni novac ulažu u proizvodnju, njegova je stopa jednaka eskontnoj stopi središnje banke (6%). Državni proračun dodane vrijednosti. Država svojim proračunom dodane vrijednosti osigurava novac koji će se u sljedećem razdoblju (godini) isplatiti svim građanima. U tome proračunu plaće djelatnika poduzeća određuje algoritam kapitala, a sve plaće djelatnika ustanova i ostalih nedjelatnih građana financira središnja banka knjižnim novcem. Time je riješen izvor novca za osobna primanja ljudi pa je još jedino ostalo otvoreno pitanje iz kojih će se

98

izvora financirati materijalni troškovi ustanova budući da se suvremena država odrekla svih poreza, prireza, carina i drugih nameta? U odgovoru na ovo pitanje ulazimo u najveću tajnu ekonomije, u višak vrijednosti koji ostvaruje gospodarstvo i koji nepovredivo pripada vlasniku. Taj višak krije se u svakoj cijeni robe, on je nedokučiv, on se čak nikome ne može isplatiti jer onoga trenutka kada se to učini, on se automatizmom obračuna transformira u dodanu vrijednost. Veća dodana vrijednost znači da se povećavaju rashodi uz istodobno smanjivanje viška vrijednosti, a znamo da je temeljna zadaća svih pravnih osoba da brinu o tome da višak vrijednosti bude što veći! Zbog toga se ne može govoriti o dodanoj vrijednosti, a da se istodobno nešto ne kaže o višku vrijednosti, ali i o prenesenoj vrijednosti – jer te su tri vrijednosti sastavni dijelovi cijene robe. Osobna i opća potrošnja robe. Gospodarstvo u jednom razdoblju ostvari određeni društveni proizvod. Taj proizvod treba i potrošiti. Ukupno trošenje toga proizvoda dijelimo na proizvodnu i krajnju potrošnju. U strukturi cijene robe proizvodna potrošnja jest prenesena vrijednost, a krajnja potrošnja dodana vrijednost. Krajnja potrošnja sastoji se od osobne i opće potrošnje. Novac za osobnu potrošnju svi su građani primili od svojih pravnih osoba za dodanu vrijednost koja je stvorena, no pitanje je što je s robom koja je namijenjena za opću potrošnju, tko nju stvara i odakle novac kojim se ona financira? U odgovoru na to pitanje algoritam kapitala ima rješenje koje ljudi teško razumiju jer je u pogledu stvaranja opća potrošnja dio dodane vrijednosti, a u pogledu potrošnje ona je višak vrijednosti. Kako je to moguće? Vrijednost i cijena robe. Moguće je, ako dodanu vrijednost gledamo s aspekta novca jer novac koji su ljudi primili za stvorenu dodanu vrijednost dovoljan je za kupnju samo jednog dijela ukupno stvorene vrijednosti, a drugi je dio namijenjen za opću potrošnju pa je novac koji je potreban za kupnju toga drugog dijela jednak višku vrijednosti. Iz prije rečenoga može se sagledati svestrana uloga novca jer on kao mehanizam koji mjeri sve vrijednosti ujedno i raspodjeljuje te vrijednosti, i to tako da najprije jasno razluči vrijednost od cijene. Vrijednost je naime kategorija koja je individualna za svakog čovjeka, a cijena je dogovor između kupca i prodavaoca. Kupac plaća dogovorenu cijenu i u tome je trenutku on odredio koliku vrijednost za njega ima proizvod koji je kupio. U prirodnom knjigovodstvu taj je podatak najvažniji jer ga prodavalac na izlaznoj strani svoga konta 70 bilježi kao svoj prihod, a na ulaznoj strani

99

toga konta piše rashod koji je njegova vrijednost, ali taj podatak prodavalac još ne zna; to će mu nakon nekog vremena reći njegovo knjigovodstvo. Tek tada će biti izvršena raspodjela vrijednosti jer će i prodavalac saznati vrijednost svojega prodanog proizvoda, a samim time i svoj višak vrijednosti – PROFIT. Općenito o porezima. Ukupne poreze možemo podijeliti u dvije skupine. Prvu skupinu čine neizravni porezi ili porezi na promet roba, a u drugoj su skupini izravni porezi ili porezi na dohodak građana. Tim porezima puni se državni proračun, ali suvremenoj državi porezi nisu potrebni pa oni poprimaju sasvim određenu kontrolnu funkciju sa svrhom da ukupni obračunski sustav na svim razinama funkcionira ispravno. Iz toga razloga neizravni porezi imaju jedinu zadaću da se što više smanje proizvodnja i promet dopuštenih štetnih roba, a u proračunu države taj se porez koristi za zaštitu zdravlja čovjeka i zaštitu njegove okoline. Što se tiče izravnih poreza, iz te skupine uvodi se samo porez na dodanu vrijednost (PDV), i to zbog toga što je on jedini porez koji je koristan za državu; a o kakvoj je koristi riječ, bit će govora u nastavku. Porezi na promet roba. Pokušajmo si zamisliti državu kao veliko poduzeće u kojemu državna administracija ubiranjem poreza pribavlja novac za nabavu robe za opću namjenu. U tome slučaju najprije treba iz gospodarstva izvući toliko novca koliko je potrebno da se može platiti nabava te robe, da bi potom tim novcem platila robu koju je gospodarstvo isporučilo državi za potrebe njezine opće potrošnje. U filozofiji to zovemo sofizmom, a u stvarnosti je to jedan od velikih problema u svijetu i najveći problem koji postoji u Hrvatskoj! Problem je naime u tome što svaki porez povećava troškove poduzeća i time istodobno smanjuje višak vrijednosti koji služi za razvijanje buduće proizvodnje pa je svaki porez, neovisno o tome kako se naziva (porez, prirez, carina, trošarina ...), štetan za državu jer gospodarstvo ima sve manje novca za svoj razvoj, a državna administracija ima sve više novca koji joj nije potreban jer se ukupna opća potrošnja ionako prirodno financira iz profita (viška novca, viška vrijednosti), koji se nalazi na novčanim računima gospodarstva. Novac za opću potrošnju. Sasvim je izvjesno da novca za financiranje opće potrošnje robe nema jer je ukupan novac koji su građani primili za dodanu vrijednost upotrijebljen za kupnju robe osobne potrošnje, a činjenica je da je i roba opće potrošnje ponuđena na tržištu, prodana i naplaćena, pa je pitanje tko je kupio tu robu od gospodarstva i odakle novac da ju je kupac mogao platiti?

100

Odgovor je da su robu opće potrošnje kupile ustanove i platile je knjižnim novcem, a taj je knjižni novac jednak višku vrijednosti koji se nalazi u poduzećima. Ustanove su pravne osobe koje od poduzeća nabavljaju robu opće potrošnje, poduzeća su pravne osobe koje stvaraju tu robu, a sva se plaćanja u odnosima među pravnim osobama vrše knjižnim novcem. Izvor toga knjižnog novca jest prirodno knjigovodstvo koje vodi svaka pravna osoba (poduzeća i ustanove), a u knjigovodstvu poduzeća postoji upravo toliki višak vrijednosti koliki je manjak novca u knjigovodstvu ustanova pa se na razini države taj manjak u ustanovama prebija s viškom vrijednosti u poduzećima. Tako je to prema zakonu dvojnosti, a jedno od glavnih načela prirodnog knjigovodstva jest da se višak proknjiži na onome mjestu na kojem je pronađen, a manjak mora platiti ono mjesto na kojem je utvrđen! S obzirom na to da je ovdje riječ o manjku novca za opću potrošnju države, algoritam kapitala određuje da njezina središnja banka emitiranjem knjižnog novca pokriva taj manjak, čime ujedno neizravno financira razvoj gospodarstva, a samim time i razvoj ukupne države. Novac kojim je središnja banka u tekućem razdoblju financirala opću potrošnju, na kraju se razdoblja kao višak vrijednosti našao na novčanim računima gospodarstva koje ga može upotrijebiti samo za veću proizvodnju jer za postojeću razinu proizvodnje raspolaže dovoljnim novcem. Fizički i novčani opseg proizvodnje. To je dakle rješenje koje pruža prirodno knjigovodstvo (algoritam kapitala) pa će sada vjerojatno biti jasnije zašto na jednome mjestu kažemo da je ukupni društveni proizvod jednak dodanoj vrijednosti, a na drugome mjestu da je to cijena robe krajnje potrošnje, koja se sastoji od dodane vrijednosti i viška vrijednosti. To su samo dva vida iste proizvodnje i jedanput mislimo na fizički opseg, a drugi put na novčani izraz toga istog fizičkog opsega proizvodnje. U novčanom izrazu taj fizički opseg veći je za višak vrijednosti, koji je uvijek jednak cijeni robe opće potrošnje. To doista izgleda vrlo zamršeno i složeno, ali prirodno knjigovodstvo to jednostavno rješava tako da središnja banka države opću potrošnju robe financira emitiranjem knjižnog novca! Knjižni i gotov novac. Knjižni novac točan je rezultat mjerenja vrijednosti, a svako mjerenje mora biti zabilježeno u knjigovodstvu pravne osobe koja je dužna pratiti činjenice koje se događaju. Ako to praćenje nije u skladu s algoritmom kapitala, kapital će nas primjereno kazniti, ovisno o tome kakvo je odstupanje od prirodnih zakona, a najveća je kazna ratni sukob. Knjižni novac

101

ne može se poistovjetiti s gotovim novcem jer je gotov novac samo marginalni dio knjižnog novca. Gotovog novca ima u optjecaju upravo toliko koliko središnja banka smatra da je potrebno, s time da ukupni bankovni sustav radi na tome da ga bude što manje i da se, gdje god je to moguće, koristi bezgotovinsko sredstvo plaćanja, koje kao novac vrlo učinkovito mjeri vrijednosti (npr. jedan virmanski nalog može zamijeniti vrlo mnogo jedinica gotovog novca). Dodana vrijednost kao temeljni novac. Dodana vrijednost konstanta je monetarnog i obračunskog sustava jer ona je temeljni novac koji su u mjesečnom razdoblju ljudi primili za osobnu potrošnju. Ako taj temeljni novac označimo sa 100, onda gotovog novca treba u optjecaju biti što je moguće manje od 100 (... 90, 80, 70 ...), a s druge je strane poželjno da knjižnog novca bude što je moguće više od 100 (... 200, 300, 400 ...). Bankovni sustav stoga, s jedne strane, radi na tome da u optjecaju bude što manje gotovog novca, ali da je ljudima njihov novac dostupan uvijek kad ga trebaju – u tom se smislu uvode čak i bankomati; sigurnost koju pružaju bankomati stvara takav psihološki učinak da se ljudi gotovim novcem koriste samo onda kad im je doista potreban. S druge strane, do povećanja knjižnog novca dolazi iz dva razloga: ako se povećava fizički opseg proizvodnje i ako se ta proizvodnja ostvaruje u većem broju poduzeća. Kad je riječ o povećanju zbog većeg broja poduzeća, bruto društveni proizvod u odnosu na neto društveni proizvod toliko je veći koliko ga je više poduzeća stvaralo. U tom se slučaju povećavaju i robni promet i cijena robe, ali u njezinoj strukturi dolazi do povećanja samo prenesene vrijednosti, i to točno za onoliko za koliko se povećala cijena robe, a dodana vrijednost ostala je nepromijenjena – jer je ona konstanta monetarnog i obračunskog sustava. Dodana vrijednost kao opći trošak države. Dodanu vrijednost stvaraju svi djelatni građani – i oni u ustanovama, i oni u poduzećima. Pitanje je treba li dodanu vrijednost ustanova kalkulirati u cijenu proizvodnje poduzeća? Algoritam kapitala kaže ne, jer to bi također bilo sasvim nepotrebno povećanje troškova poduzeća i smanjenje viška vrijednosti gospodarstva, tim više što je riječ o konstanti koja se ionako utvrđuje posebnim državnim proračunom, odnosno dio dodane vrijednosti koja se odnosi na ustanove također financira središnja banka emisijom knjižnog novca. Kad bi dodanu vrijednost ustanova financiralo gospodarstvo, bio bi to klasičan porez koji povećava troškove poduzeća i upravo bi se za toliko smanjio profit poduzeća.

102

Trenutak stvaranja i plaćanja dodane vrijednosti. Novac kao mjera vrijednosti potvrđuje da je dodana vrijednost stvorena, što znači da je najprije treba stvoriti kako bi se novcem mogla platiti. U tome je smislu prirodno knjigovodstvo ažurnije od samog novca jer ono u realnom vremenu prati ostvarenje dodane vrijednosti, a to je trenutak kad je konto 42 (dodana vrijednost kao trošak) zabilježio da je dodana vrijednost stvorena. No novac to u pravilu potvrđuje neko vrijeme poslije, što je činjenica koju moramo uvažavati, ali to znači da građani određeno vrijeme beskamatno kreditiraju pravne osobe u kojima se ostvaruje dodana vrijednost. S obzirom na to da to kreditiranje postoji isključivo zbog tehničkih razloga, knjiženje na kontu 42 znači da pravne osobe moraju u dogovorenom ili najkasnije u zakonskom roku platiti svoju obvezu prema građanima, a o tome da ona bude doista plaćena brine se bankovni sustav, koji je isplaćuje čak i u slučaju ako pravna osoba nema potreban novac, ali ujedno poduzima određene mjere sanacije ili eventualno likvidacije odnosne pravne osobe. Trenutak kad je novac potvrdio dodanu vrijednost. Pravne osobe brinu o tome da se ljudima njihov potrebni dohodak isplati u dogovorenom roku ili najkasnije u zakonskom roku (npr. 10. u mjesecu za protekli mjesec). U trenutku kada je pravna osoba izvršila isplatu fizičkim osobama, novac je potvrdio da je dodana vrijednost stvorena. Trenutak isplate događa se kad novac izlazi iz tekućeg računa pravne osobe i ulazi na osobni tekući račun bilo koje fizičke osobe ili kad tekući račun pravne osobe isplaćuje gotov novac. Kod svake takve isplate primalac novca mora platiti PDV pa ga u tome trenutku banka susteže i doznačuje u državnu blagajnu. Obavezna premija osiguranja (OPO). Svi zaposlenici u pravnim osobama obavezno se moraju osigurati od određenih rizika (bolesti, odgoja potomstva, nezaposlenosti i starosti) i radi toga moraju državnomu osiguravajućem zavodu platiti OPO. Visina premije ovisi o ukupnoj radnoj osposobljenosti djelatnika (vidjeti mjernu skalu uvjetnog rada) i nema veze s dohotkom koji ostvaruje. Zbog toga se OPO osamostalio i pravna osoba za sve svoje zaposlenike utvrđuje OPO te ga plaća osiguravajućem zavodu neovisno o tome kad isplaćuje plaće. Ovdje bi se stoga moglo postaviti pitanje zašto tu premiju ne financira središnja banka emisijom knjižnog novca, pa bi u tome slučaju troškovi poduzeća bili još niži? To nikako, jer OPO je dio dodane vrijednosti

103

koji moraju platiti svi zaposlenici od svojih plaća, a svaka plaća tereti troškove one pravne osobe za koju zaposlenik radi. No ovdje je riječ o problemu sasvim druge prirode, a taj je problem što se premija plaća u bruto iznosu (tj. zajedno s pripadajućim PDV-om). To je i razumljivo jer je riječ o obaveznoj premiji koju jedna pravna osoba plaća drugoj, pa će ta druga pravna osoba (osiguravajući zavod) platiti pripadajući PDV u trenutku isplate osiguranicima kod kojih nastupi odgovarajući rizik. Naime, temeljno je načelo da se PDV plaća onda kad fizičke osobe primaju novac, s time da su oslobođene plaćanja toga poreza ako svoj novac ulože u pravnu osobu. Obavezna premija osiguranja jest ulaganje u opću sigurnost svih građana države, a s obzirom na to da zaposlenici taj novac nisu primili, nego ga pravna osoba u kojoj su ga zaradili izravno doznačuje osiguravajućem zavodu, takvo se plaćanje drži jednim oblikom ulaganja u kojemu država građanima vraća PDV. Struktura dodane vrijednosti. U sustavu vrijednosti dodana vrijednost ima najsloženiju strukturu, što možemo vidjeti iz načina kako se ona utvrđuje, koji je prikazan u Shemi br. 14. Shema br. 14

PRIMJER KAKO NOVAC UTVRĐUJE STRUKTURU DODANE VRIJEDNOSTI Opis poslovnog događaja 1. Utvrđivanje OPO-a pomoću mjerne skale uvjetnog rada

STRUKTURA DODANE VRIJEDNOSTI Plaće Ostale UKUPNA zaposlenika isplate ISPLATA 6.000 -

2. Utvrđivanje dohotka zaposlenika (redni br. 1 × 16,67)

100.000

-

-

3. Ostvarena dodana vrijednost

103.500

20.000

123.500

6.000

-

6.000

97.500

20.000

117.500

5.850

1.200

7.050

91.650

18.800

110.450

4. Osiguravajućem zavodu doznačen OPO 5. Ostatak dodane vrijednost (3 manje 4) 6. U državnu blagajnu doznačen PDV (6% od rednog br. 5) 7. Isplaćeno djelatnicima pravne osobe (5 manje 6)

Ovo je ujedno primjer kako algoritam kapitala stvara potrebne mehanizme, a jedan je od njih OPO, koji rješava najsloženiji problem u obračunskom sustavu uopće, a to je veličina potrebnog dohotka koji je pravna osoba dužna isplatiti

104

zaposlenicima kako bi mogli uredno obavljati svoje zadatke. Inače valja napomenuti da je potreban dohodak isljučivo obračunska kategorija koja je granična točka do koje poslovna banka mora zaposlenicima isplatiti plaće i u slučaju kad pravna osoba nema vlastiti novac. Naime, ukupan iznos plaća zaposlenika ovisi o uspjehu poslovanja, a potrebni je dohodak pravna osoba dužna isplatiti neovisno o poslovnom rezultatu. To znači da se ta obveza pravne osobe izjednačuje s obvezom prema bilo kojem vjerovniku, a takve obveze banka mora platiti i u slučaju ako pravna osoba nema vlastiti novac, ali onda pokreće postupak sanacije ili likvidacije takve pravne osobe. Veličinu potrebnog dohotka određuje OPO, koji pravna osoba početkom mjeseca u bruto iznosu doznačuje državnomu osiguravajućem zavodu za sve svoje zaposlenike. Iznos te premije izračunava se pomoću mjerne skale za uvjetni rad, a potrebni dohodak dobije se tako da se ta premija pomnoži s određenim množiteljem (u primjeru je to 16,67 jer je pretpostavka da je stopa OPO-a 6%) koji je određen državnim proračunom dodane vrijednosti. To znači da se potrebni dohodak zaposlenika sastoji od OPO-a, PDV-a i neto iznosa, za razliku od plaće preko toga dohotka i ostalih isplata koje se sastoje samo od PDV-a i neto iznosa. Općenito o porezu na dodanu vrijednost (PDV). Za porez na dodanu vrijednost mogli bismo reći da je cijena za pranje novca koju građanin plaća u trenutku kad prima novac od pravne osobe. Osim toga, taj je porez, kako je rekao prof. dr. Manfred Rose, začudno jednostavan porezni model koji se vrlo dobro slaže s gospodarstvom jer je neutralan za troškove i kao takav ne opterećuje ni izvoz ni bilo koja druga ulaganja u poduzeća te u kojemu nema dvostrukog oporezivanja, ali zato ima jedinstvenu poreznu stopu. Da bismo sve to objasnili, moramo ponovno istaknuti temeljnu ulogu koju imaju sve pravne osobe (poduzeća i druge institucije) u državi, a ta je da čuvaju višak vrijednosti koji nepovredivo pripada vlasnicima. Porez na dodanu vrijednost i pravne osobe. Upravo pravne osobe plaćanjem u novcu potvrđuju da je stvorena nova vrijednost koja se u procesu stvaranja uvijek dodaje na prenesenu vrijednost, pa se za tu vrijednost uvriježio termin – dodana vrijednost. Svaka dodana vrijednost mora se potvrditi plaćanjem u novcu; isplatioci su sve pravne osobe (poduzeća i ustanove), a primaoci su novca sve fizičke osobe (zaposlenici i ostali građani). I ovdje dolazi do izražaja začudna jednostavnost toga poreznog modela jer pravna osoba u jednom iznosu plaća taj porez za sve svoje građane o kojima se brine, i to u trenutku kad im se

105

isplaćuje novac za dodanu vrijednost. Da bi to bilo moguće, nužna je jedinstvena porezna stopa, no to nije jedini razlog zbog kojega je ona jedinstvena, u što ćemo se uvjeriti kad razmotrimo funkcije koje taj porez ima. Porez na dodanu vrijednost koji država vraća. Na temelju stvorene dodane vrijednosti svi građani primaju novac za potrebe osobne potrošnje i od toga novca moraju platiti porez na dodanu vrijednost (PDV). Budući da suvremenoj državi porez nije potreban, ona PDV prikupljen od svih građana vraća onim poduzetnim ljudima koji dokažu da se primljenim novcem nisu koristili za osobnu potrošnju, nego su ga uložili u razvojne svrhe. U realizaciji toga najveći je problem u dokazivanju, ali prirodno knjigovodstvo i ovdje nalazi jednostavna rješenja, koja ćemo opisati u nastavku. Porez na dodanu vrijednost i ulaganje u pravnu osobu. Ako građanin svoj novac uloži u pravnu osobu, svaki se taj ulog automatski poveća za pripadajući PDV. To znači da će se na svakih uloženih 100 kuna, u slučaju da je stopa PDV-a 6%, osobni dionički račun u pravnoj osobi povećati za 106,38 kuna jer se primjenjuje postotni račun niže sto. Još je jednostavniji slučaj vraćanja PDVa kad zaposlenici ostavljaju svoj novac u pravnoj osobi u kojoj su ga zaradili, jer je u tome ulaganju automatski uključen i PDV koji nije trebalo platiti s obzirom na to da novac nije ni izašao iz pravne osobe. Novac na dioničkom računu pravne osobe dakle uvijek u sebi sadrži PDV, što je u interesu ulagača budući da oni svoje dionice (prenosivi vrijednosni papir) mogu prodati na burzi po cijeni čak većoj od nominale. Porez na dodanu vrijednost i izvozni posao. Ako se dodana vrijednost koja je stvorena u zemlji izvozi u druge države, to je siguran dokaz da se građani ostvarenom dodanom vrijednosti nisu koristili za osobnu potrošnju. U tom se slučaju građanima neizravno vraća PDV jer se u svakome izvoznom poslu država postavlja kao zamišljeni posrednik između domaćeg izvoznika i inozemnog kupca. U tome zamišljenom posredništvu država od izvoznika kupuje robu po službenom tečaju uvećanom za pripadajući PDV i prodaje je inozemnom kupcu po dogovorenoj izvoznoj cijeni. To znači da svaki izvozni posao ima devizni tečaj koji je od službenoga veći za PDV, čime su izvoznici motivirani da što više izvoze, što znači da će biti veća proizvodnja, veća zaposlenost i veći višak vrijednosti svih građana – pa je i to način na koji im država vraća PDV.

106

DRUGI DIO

PROJEKTNO KNJIGOVODSTVO DRŽAVE kao glavni upravljački mehanizam monetarnog sustava

107

108

9. OSVRT NA RAZVOJ DVOJNOG KNJIGOVODSTVA U HRVATSKOJ POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOG RATA Država je opća pravna osoba koja preko brojnih posebnih pravnih osoba (ustanova i poduzeća te njihovih banaka) pomoću prirodnoga dvojnog knjigovodstva upravlja svim fizičkim osobama (ljudima). U tome smislu vrlo je važan MONETARNI VRH, koji čine premijer države, guverner središnje banke i glavni državni knjigovođa, kao i temeljno načelo prirodnoga dvojnog knjigovodstva (personifikacija knjigovodstvenih konta), koje omogućuje da se neka cjelina po volji rastavi na svoje sastavne dijelove i da svaki dio predstavlja određeni konto koji se brine da u njegovom dijelu sve bude ispravno i u skladu s postavkom cjeline. Samo je čovjek odgovoran za ostvarenje neke cjeline, a knjigovodstvena konta njegovi su "vjerni suradnici" koji mu pomažu da cjelina u svim svojim dijelovima i u svojoj ukupnosti ispravno funkcionira. Zato je J. W. Goethe rekao da je dvojno knjigovodstvo jedan od najljepših izuma ljudskog duha i da bi ga svaki gospodar trebao uvesti u svoje poslovanje. Doista je tako, jer prirodno dvojno knjigovodstvo svetinja je koja ispravno definira sve pojmove i sve subjekte u društveno-ekonomskom životu države (i svijeta) te pomaže da se što točnije projektira budućnost neke cjeline i ujedno prati, kontrolira i prema potrebi ispravlja ostvarenje. Hrvatska je nekad tim knjigovodstvom dobro vladala, ali ga je potpuno zaboravila jer je komunistička država na pritisak jednoga dijela ekonomske znanosti (tzv. dohodaša) uvela jednoumno dvojno knjigovodstvo zbog kojega se SFRJ raspala na stravičan način. Hrvatska je naslijedila to jednoumno knjigovodstvo, "uskladila" ga sa zapadnim standardima i time ga učinila još

109

gorim; stoga je ono temeljni uzrok da je naša zemlja u sve dubljoj moralnoj, socijalnoj i gospodarskoj krizi. Da bi naša državna vlast i ekonomska znanost spoznale taj temeljni uzrok, potrudit ćemo se napraviti usporednu analizu funkcija prirodnoga i jednoumnoga dvojnog knjigovodstva, u kojoj će nam najvažniji kriterij biti kako se procjenjuje materijalna imovina tvrtke i utvrđuje jednoznačan dobitak poduzeća. To je dvoje povezano jer jednoznačan dobitak poduzeća znači da je tvrtka prije svega poštivala načelo nepogrešivosti dvojnog knjigovodstva, zbog čega je i njezino materijalno bogatstvo ispravno procijenjeno. Da bi se to načelo moglo lakše shvatiti, opisat ću događaj kada sam prvi put osjetio moć prirodnoga dvojnog knjigovodstva. U ono sam vrijeme već dobro poznavao to knjigovodstvo jer sam znanje o njemu stekao na zagrebačkoj Trgovačkoj akademiji. Tu sam školu započeo 1940. godine; u njoj je glavni predmet bio upravo dvojno knjigovodstvo. Imali smo ga svakog dana (osim subote) po dva sata pune četiri godine. Tijekom toga vremena stjecali smo znanje o poslovanju poduzeća svih vrsta, s time da smo to znanje morali računski izraziti pomoću tzv. "T" konta (ili knjigovodstvenih "vješala"). Na zadnjem satu u lipnju 1944. naša profesorica iz knjigovodstva rekla nam je sljedeće: "Mlada gospodo, vi ste sada osposobljeni da vodite poduzeće. Kad dođete u poduzeće, naići ćete na nekakve kontne planove. No neću vam ništa reći o kakvim se to planovima radi i čemu služe jer ćete to odmah dokučiti i koristiti ih." Nakon što sam maturirao, otišao sam u rat, ali sam se prije toga upisao na Ekonomski fakultet u Zagrebu. Demobiliziran sam krajem kolovoza 1946. godine i po povratku u Zagreb prvo što sam učinio bilo je da na Ekonomskom fakultetu sredim sve što je potrebno za studij. Bio je to zapravo moj prvi susret s fakultetom. Priznali su mi dva semestra, dobio sam novi indeks i rečeno mi je da mogu odmah polagati ispite s prve godine, a sve informacije o tome naći ću na oglasnim pločama. Naišao sam na oglasnu ploču iz predmeta "Knjigovodstvo" (nastavni profesor dr. Šimun Babić); pismeni ispit bio je za tri dana. Upisao sam se na određeni popis na kojemu je već bilo upisano stotinjak studenata. Nakon tri dana pojavio sam se u ispitnoj dvorani s nekoliko araka praznih trgovačkih papira; ondje sam vidio da svi studenti imaju neke obrasce, knjige i knjižice, a ja nisam imao ništa od svega toga. Pomišljao sam da odem, ali sam ipak pričekao da vidim što će biti. Rečeno nam je da pismeni ispit traje

110

4 sata (od 8 do 12 sati). Od profesora sam dobio ispitni zadatak i u njemu su bili spomenuti neki brojevi konta. Bio sam zbunjen, pitao sam se što oni znače, i najednom sam se sjetio riječi moje profesorice na posljednjem školskom satu. Odmah sam došao k sebi i započeo sam izrađivati zadatak onako kako me je ona naučila. Na kraju sam napravio bilancu koja je potvrdila da sam sve napravio dobro, pa sam pod nju upisao simbol: SEeO (Salvo Errore et Ommissione) – što je značilo da u toj bilanci nema moje pogreške. Bilo je oko 9,30 sati kada sam predao rješenje i tada me je profesor upitao: "Ne možete li riješiti zadatak?" Odgovorio sam da sam ga završio. Letimično ga je pogledao i rekao mi da za dva dana dođem pogledati kako sam ocijenjen. Ocjena je bila 10 (odličan) i oslobođen sam usmenog dijela ispita! Bilo je to moje prvo iskustvo u korištenju prirodnoga dvojnog knjigovodstva, u kojemu sam osjetio njegovu moć, ali tada tome nisam pridavao osobitu važnost. Bio sam uvjeren da to znanje posjeduje svaki čovjek i da ga stječe tijekom života. I ja sam ga tako stjecao, pa čak mogu reći da uopće nisam ni pomislio da mi je osnovu toga znanja ugradila moja profesorica iz knjigovodstva, a njezine završne riječi vjerojatno su mi ostale u sjećanju jer su mi pomogle da vrlo lako prođem na prvom ispitu na fakultetu. Dakako da sam poslije toga ispita pogledao kakve su to knjižice imali svi studenti; bio je to kontni plan koji je 1945. donijela savezna vlada. U njemu nisam primijetio ništa značajno, osim što sam shvatio da je potreban radi lakšeg komuniciranja među poslovnim ljudima. Posvetio sam se organizatorskom poslu. Najviše sam surađivao s inženjerima i pritom se koristio znanjem koje sam stekao u školi (Trgovačkoj akademiji), a kontnim planom i brojevima konta služio sam se samo u odnosima s knjigovođama. I u svojemu organizatorskom poslu nisam imao nikakvih problema; postizao sam značajne uspjehe, a najveći mi je uspjeh bila organizacija koju sam uveo u složenom poduzeću RIZ (Radioindustrija Zagreb), u kojemu je djelovalo šezdesetak malih poduzeća koja su obračunski bila potpuno samostalna. U svome organizatorskom zvanju koristio sam se isključivo prirodnim knjigovodstvom, a da toga uopće nisam bio svjestan; samo ondje gdje je trebalo koristio sam se službenim kontnim planom i brojevima konta. To je bilo moguće jer je taj kontni plan bio u skladu s prirodnim knjigovodstvom – tako sam barem mislio sve do Ustava '74., kada sam u organizatorskim poslovima počeo osjećati probleme. Te probleme nisam

111

povezivao s Ustavom, naprotiv, mislio sam da će mi pomoći jer je njegova osnovna namjera bila privatizacija (decentralizacija) ukupne privredne i društvene djelatnosti, što je upravo bio i moj zadatak u organiziranju poslovnih sustava. No problemi su se i dalje povećavali, a uzrok sam im saznao kada je prema Zakonu o udruženom radu (ZUR-u) uvedeno nekakvo dohodovno knjigovodstvo koje uopće nisam razumio. Pokušavajući ga shvatiti, otkrio sam temeljni uzrok gotovo svih problema koji nastaju u životu bilo koje države – A TAJ JE AKO U KNJIGOVODSTVU VLASTITI KAPITAL NEMA SVOJU CIJENU ZA KORIŠTENJE (VLASTITU TROŠKOVNU KAMATU). U bivšoj Jugoslaviji taj temeljni uzrok datira od 1968. kada je, u namjeri da se umjesto državnog vlasništva uvede društveno vlasništvo, zapravo inaugurirano nevlasništvo (jednoumlje). Ondašnja savezna vlada je naime donijela odluku da poduzeća više ne trebaju u središnji investicijski fond plaćati kamatu na vlastiti kapital, što je bila jednostrana odluka, budući da nije bilo određeno kome će se ta kamata ubuduće plaćati, i otuda potječu svi problemi koji postoje na ovim prostorima. Do te sam spoznaje došao 1978. godine kada sam, nastojeći odgonetnuti dohodovno knjigovodstvo, počeo temeljito uspoređivati prirodno knjigovodstvo i komunističko knjigovodstvo iz 1945. Da si olakšam uspoređivanje, raščlanio sam prirodno knjigovodstvo na deset temeljnih razreda, kako je to učinjeno u doba komunizma (1945. godine), i dobio pregled prikazan u Shemi br. 15. Na prvi pogled nisam vidio neku osobitu razliku, što je vjerojatno bio razlog da meni, budući da sam se uvijek služio prirodnim knjigovodstvom, komunistički kontni plan nije predstavljao nikakav problem jer je prirodnom knjigovodstvu svejedno u kojem se razredu nešto nalazi; bitno je da se zna što je to i onda ćemo lako to nešto staviti u razred koji treba. No nakon Ustava ’74. uočio sam razliku jer je ZUR propisao da su plaće i kamate financijski rezultat, a u prirodnom knjigovodstvu rezultat je profit (dobitak u novcu). U meni se zatim nešto pobunilo pa sam počeo temeljito analizirati komunističko i prirodno dvojno knjigovodstvo. Vrlo brzo sam otkrio da postoji bitna razlika između ta dva knjigovodstva. To je razlika između materijalističke i monetarističke filozofije koju ću nastojati ukratko objasniti na temelju prikazanih kontnih planova. MATERIJALISTIČKA FILOZOFIJA polazi od materije kao osnove života, što znači da je materijalno blagostanje krajnji cilj koji treba postići. Tome je cilju sve podređeno; čak je i novac potisnut u drugi plan jer se drži

112

bonom koji samo pomaže da se materijalna dobra mogu razmjenjivati. To je vidljivo i iz kontnog plana poduzeća jer se u razredu 0 nalaze osnovna sredstva (trajna imovina), što znači da je materijalna imovina u prvom planu. No to je ipak samo formalna razlika u odnosu na kontni plan prirodnog knjigovodstva; bitna je razlika zapravo u razredu 8, i to zbog toga što financijski rezultat (dobitak) u komunističkom knjigovodstvu nije precizno definiran te sve ovisi o znanju i volji knjigovođe. Stoga postoje razne teorije troškova, osobito što se tiče amortizacije trajne imovine, a sve sa svrhom da bi se knjigovođi pomoglo u utvrđivanju dobitka. No zadovoljavajućeg rješenja nema pa se sve svodi na načelo da je financijski rezultat jednak razlici između vrijednosti ukupne imovine na kraju i na početku razdoblja. No i to nije rješenje jer je uvijek u pitanju valorizacija materijalne imovine; ako se ta imovina precijeni, knjigovodstvo će pokazivati bolji rezultat, a ako se podcijeni, čak može doći do gubitka. I tu do izražaja dolazi negativan utjecaj čovjeka, jer zbog nekoga svojeg razloga ili interesa državne vlasti knjigovođa uvijek manipulira financijskim rezultatom koliko mu to materijalna imovina dopušta, a ako mu to nije dovoljno, procjenom poveća knjigovodstvenu vrijednost te imovine. Upravo taj odnos knjigovođe prema financijskom (poslovnom) rezultatu temeljni je uzrok zbog kojega je materijalistička filozofija doživjela totalni fijasko – JER NJEZINO KNJIGOVODSTVO UTVRĐUJE POSLOVNI REZULTAT PO VOLJI ČOVJEKA (KNJIGOVOĐE). Shema br. 15

USPOREDBA KOMUNISTIČKOG I PRIRODNOG KNJIGOVODSTVA RAZREDNI KONTNI PLAN komunističkoga dvojnog knjigovodstva

prirodnoga dvojnog knjigovodstva

0 Osnovna sredstva (trajna imovina)

0 Novac u poduzeću (tekući račun)

1 Potraživanja (dužnici)

1 Osobe (dužnici i vjerovnici)

2 Obveze (vjerovnici)

2 Trajna imovina

3 Nabavljeni proizvodi

3 Nabavljeni proizvodi

4 Troškovi

4 Troškovi

5 Proizvodnja

5 Proizvodnja

6 Vlastiti proizvodi

6 Vlastiti proizvodi

7 Rashodi i prihodi prodaje

7 Rashodi i prihodi prodaje

8 Financijski rezultat (dobitak)

8 Profit (dobitak u novcu)

113 9 Poslovni fond poduzeća

9 Glavnica poduzeća

MONETARISTIČKA FILOZOFIJA polazi od novca koji je u prvom planu i stoga uvijek mora biti u funkciji. U svojoj temeljnoj funkciji kao platežno sredstvo novac je i mjera vrijednosti koja motivira ljude da stvaraju što više vrijednosti. Zbog toga novac uvijek mora biti u optjecaju zajedno s robom (stvarnim vrijednostima), a brzina toga optjecaja treba biti što veća. Tome osobito pridonosi dvojno knjigovodstvo kojemu je interes da novac u funkciji poduzeća bude što bliže nuli. Temeljna je zadaća poduzeća da ostvari što je moguće veći PROFIT (DOBITAK U NOVCU); stoga je u prirodnome dvojnom knjigovodstvu taj podatak najvažniji – jer je krajnji rezultat poduzetničkog posla. S obzirom na to da je profit razlika između stanja novca na kraju i na početku razdoblja, u tome knjigovodstvu on je u svakom trenutku nevidljivo zapisan u razredu 0 pa ga knjigovođa samo treba izračunati i vidljivo zapisati u razredu 8, i to uvijek u dva dijela – prvi je kamata koja pripada vlasniku, a drugi je dobitak koji pripada poduzetniku. Zbog tako zapisanoga financijskog rezultata materijalna imovina u knjigovodstvu poduzeća uvijek je na nuli, i to neovisno o tome kako je ona vrednovana, a to ujedno znači da je interes tvrtke da ta imovina u knjigovodstvu bude iskazana u što realnijem novčanom iznosu – jer materijalna je imovina zapravo potencijalna rezerva tvrtke. Stoga u prirodnome dvojnom knjigovodstvu procjena vrijednosti te imovine uopće ne utječe na financijski rezultat (profit) jer ta procjena služi isključivo za razne poslovne potrebe samog poduzeća, a na općem planu služi samo kao statistička informacija o bogatstvu tvrtke, općine, regije i države. Upravo zbog toga je prirodno dvojno knjigovodstvo poduzeća najvažniji mehanizam obračunskog sustava – JER ONO NEPOGREŠIVO UTVRĐUJE JEDNOZNAČAN POSLOVNI REZULTAT (PROFIT) I DAJE STVARNU SLIKU O MATERIJALNOM BOGATSTVU OSOBE ZA KOJU SE VODI, A SVE TO NEOVISNO O VOLJI ČOVJEKA (KNJIGOVOĐE). Do toga sam zaključka došao 1978. godine nakon što sam usporedio i temeljito analizirao kontne planove komunističkoga i prirodnog knjigovodstva. Bilo je to nakon više od trideset godina organizatorskog staža u kojemu sam se podsvjesno služio prirodnim dvojnim knjigovodstvom, koje me je sve te godine vodilo u postavljanju organizacije poduzeća, a da toga uopće nisam bio svjestan. Da nije bilo ZUR-a i njegova nerazumljivog dohodovnog

114

knjigovodstva, vjerojatno nikada ne bih saznao da vlastiti kapital mora u knjigovodstvu imati cijenu za korištenje. A tako je logično da je ima, jer ako te cijene nema, to znači da nema ni kapitala pa prema tome nema ni vlasnika. Savezna je vlada krajem šezdesetih godina ukinula kamatu na vlastiti poslovni fond poduzeća (vlastiti kapital poduzeća) te je stoga i iz komunističkog knjigovodstva nestala vlastita kamata, što je izazvalo takve probleme da se SFRJ raspala na stravičan način (ratom). Tim se knjigovodstvom, nažalost, Hrvatska još uvijek služi, a to što je ono "usklađeno" s međunarodnim standardima čini ga još gorim, tako da ga čak i državna vlast drži nužnim zlom i, što je još gore, uopće ne vidi ulogu knjigovodstva u funkcioniranju države. Da je tome doista tako, najbolje govori naš "službeni" kontni plan koji u razredu 8 ima nedefinirani financijski rezultat poduzeća – A KAKAV JE TAJ REZULTAT TAKVA NAM JE I UKUPNA DRŽAVA! Samo PROFIT (zarada ili dobitak u novcu) točno je definirani financijski rezultat poduzeća, a on je kao višak vrijednosti nedodirljiv i u knjigovodstvu je uvijek zapisan u dva dijela; prvi je kamata, koja je unaprijed poznata i pripada vlasniku uložene glavnice, a drugi je dobitak poduzeća, koji pripada poduzetniku. Takav zapis profita u dva dijela znači da je prirodno knjigovodstvo PROJEKTNO budući da je vlasnikova kamata uvijek unaprijed poznata (konto 81) pa ukupan poduzetnički posao mora biti projektiran, a ono je osim toga i IZVRŠNO budući da prati odstupanje od projekta koje se zapisuje kao dobitak poduzeća (konto 82). Ta je dvojnost zapisa profita bitna pa je u dvojnom knjigovodstvu dovoljno samo pogledati u razred 8, jer ako je u njemu financijski rezultat zapisan u dva dijela (vlastita kamata i dobitak poduzeća), to je znak da postoji vlasništvo i da država može funkcionirati – JER SU VLASNICI DRŽAVNOJ VLASTI DALI PREROGATIVE KAKO SE MORA UPRAVLJATI DRŽAVOM DA BI NJIHOVO VLASNIŠTVO BILO ŠTO BOLJE ZAŠTIĆENO.

115

116

10. KAKO DRŽAVA POMOĆU KNJIGOVODSTVA UPRAVLJA SVIM PRAVNIM OSOBAMA U informacijskom sustavu tržišne ekonomije glavni je podatak cijena robe, a nasuprot tome podatku je cijena rada. Svaki čovjek ima svoju cijenu robe i svoju cijenu rada, a razlika između tih dviju cijena je cijena kapitala. Cijena robe je novac koji za svoj rad čovjek prima od druge osobe, to je njegov prihod, to je ulaz (input) novca u njegov obračunski sustav. Cijena rada je novac koji je čovjek dao nekom drugom, to je njegov rashod, to je izlaz (output) novca iz njegova obračunskog sustava. Cijena kapitala je novac koji je čovjeku preostao, taj je novac njegov dobitak, to je razlika između prihoda i rashoda, razlika između primitka i izdatka novca, to je novac koji se još nalazi u čovjekovom obračunskom sustavu. To ćemo pobliže objasniti na primjeru iz svakodnevnog života. Neki je čovjek zaposlen u pravnoj osobi, za nju obavlja neki posao za koji prima određenu plaću; ta plaća njegov je prihod, to primanje novca njegova je cijena robe. Taj je isti čovjek od svoje plaće jedan dio potrošio za zadovoljenje životnih potreba i to je platio nekoj drugoj osobi; to plaćanje njegov je rashod, taj je izdatak novca njegova cijena rada. Novac koji je tome čovjeku preostao od plaće njegov je dobitak, to je ono što je on uštedio za svoje bolje i sigurnije sutra, to je njegova cijena kapitala, to je njegov višak vrijednosti (višak novca, višak dohotka, višak plaće), to je depozitni novac koji čuvaju opće banke – a najbolje to čine ako ga preko središnje banke ulože u poslovne banke, koje ga kao kreditni novac koriste za razvoj proizvodnje i izvoza.

OPĆE BANKE (ŠTEDIONICE) ČUVAJU DEPOZITNI NOVAC SVIH VLASNIKA. U odnosu čovjeka i novca ključno je pitanje tko je osoba kod koje čovjek drži svoj novac? Dakako, ne bi nas zadovoljio odgovor da je to neki drugi čovjek jer onda bi i za toga čovjeka vrijedilo isto pitanje, nego mora postojati neko drugo rješenje. U modernoj državi ono postoji – TO JE OPĆA BANKA KOJA LJUDIMA KAO PRAVNA OSOBA ČUVA NOVAC. U toj banci čovjek ima osobni račun na kojemu se nalazi njegov novac. Taj osobni račun može se sastojati od više raznih računa,

117

ali svi se oni razlikuju po svojoj oznaci, u kojoj mora biti i zajednička oznaka da je riječ O NOVČANOM RAČUNU FIZIČKE OSOBE KAO MISAONOM BIĆU. To znači da svaki čovjek može imati više depozitnih i tekućih računa, a svi oni zajedno čine jedan sumarni račun, koji prema prirodnom zakonu dvojnosti ima dvije strane: pozitivnu ili plus (+) stranu i negativnu ili minus (–) stranu. Koliki su iznosi zapisani na jednoj i na drugoj strani toga sumarnog računa može znati samo čovjek koji je njihov vlasnik, jer na jednoj je strani ukupni ulaz novca koji je primio po raznim osnovama, a na drugoj je strani ukupan izlaz novca kojim se koristio zbog neke svoje potrebe. Ovaj sumarni račun ima svoj saldo koji čovjeku pokazuje koliko je njegovo bogatstvo u novcu, odnosno koliko je novca dužan nekome drugom. Taj je saldo najvažniji zbog više razloga, a prije svega zato jer je to prebijeni saldo koji se u životu gotovo nikada ne javlja kao samostalna veličina i kojega zna jedino čovjek koji je vlasnik toga sumarnog računa. Taj prebijeni saldo naime kaže vlasniku koliko novca s raznim rokovima ročnosti trenutačno ima na raspolaganju, a taj je podatak njegova tajna koju osim njega zna samo njegova banka, a ona je ne smije nikome odati. Njegova je banka upravo taj čovjekov sumarni račun, a on se nalazi u jednoj ili više banaka koje kao pravne osobe imaju zadaću brižno čuvati novac vlasnika, njegovu ušteđevinu, njegov višak vrijednosti. To su banke koje rade s građanima, a one su u suvremenome bankovnom sustavu tako organizirane da čovjek sva pitanja u vezi s novcem rješava samo sa svojim bankama, jer u tom smislu djeluje i ukupni kamatni sustav koji ljude potiče da radi svojega interesa sva svoja potraživanja imaju od banke i sva svoja dugovanja imaju prema banci. Čovjek naime nema potrebe pozajmljivati novac od drugih ljudi jer mu njegova banka uvijek može na jednostavan način pozajmiti novac uz bankovnu aktivnu kamatu. No čovjek isto tako nema potrebe pozajmljivati novac drugim ljudima jer mu je puno jednostavnije da svoj novac povjeri banci na čuvanje uz bankovnu pasivnu kamatu. Da bi to funkcioniralo, trebaju, dakako, postojati određeni uvjeti, a to je prije svega eskontna stopa središnje banke koja kao opći upravljački mehanizam, kao uostalom i svi ostali mehanizmi algoritma kapitala, punom snagom djeluje da ukupni depozitni novac (ukupna štednja) bude u funkciji stvaranja nove vrijednosti te da poduzetništvo ostvaruje što je moguće veći višak dohotka (višak novca, višak vrijednosti, profit, veću cijenu kapitala).

POSLOVNE BANKE KREDITNIM NOVCEM FINANCIRAJU PROIZVODNJU. U cilju organiziranja proizvodnje i potrošnje osnivaju se

118

razne pravne osobe (institucije), kojima je zadaća da stvaraju i koriste vrijednosti. To su PODUZEĆA, koja proizvodnom potrošnjom stvaraju ukupne vrijednosti i USTANOVE, koje se dijelom stvorenih vrijednosti koriste za opću potrošnju (preostalim dijelom koriste se ljudi za osobnu potrošnju). U tim je institucijama čovjek zaposlen – TO SU NJEGOVE PRAVNE OSOBE OD KOJIH PRIMA PLAĆU. Te pravne osobe u svojim poslovnim bankama također imaju razne novčane račune, a zajednička im je oznaka da je riječ o NOVČANIM RAČUNIMA PRAVNIH OSOBA KAO NEMISAONIM BIĆIMA. To su isto tako razni tekući i depozitni računi, a svaka pravna osoba ima svoj sumarni račun koji joj kaže kolika su njezina potraživanja, odnosno dugovanja. No s obzirom na to da pravne osobe nisu misaona bića, one i svoje knjigovodstvo moraju voditi po uzoru na prirodno dvojno knjigovodstvo čovjeka. Zbog toga država kao opća pravna osoba donosi Standardni kontni plan, koji se temelji na algoritmu kapitala i kojim se služe sve institucije (pravne osobe) kako bi pomoću njega mogle upravljati društveno-ekonomskim procesima. Taj kontni plan prikazan je u prirodnom i standardnom obliku u Shemi br. 3 i kao takav predstavlja pravnu osobu koja “misli i djeluje” kao čovjek, ali se može po volji organizirati da što bolje čuva i koristi njegov višak vrijednosti. Kao što vidimo, taj kontni plan u svojemu središtu ima dodanu vrijednost ili potrebni dohodak (konto 42), koji je kao temelj novčanog sustava izvor novca koji osigurava država, a u njemu je i profit (konto 81 i 82), koji je kao višak novca (višak vrijednosti) krajnji rezultat poduzetničkog posla. Taj se rezultat ne može nikome isplatiti jer je nedodirljiv i stoga nepovredivo pripada vlasnicima poduzeća. Profit je u knjigovodstvu uvijek zapisan dva puta: prvi put to je nevidljivi zapis razlike između završnog i početnog stanja razreda 0 i 1 (1052 – 815 = 237), a drugi put je profit vidljivi dvostavni zapis u razredu 8 (192 + 45 = 237). Upravo preko profita poduzeća država kao opća pravna osoba pomoću svojega prirodnog knjigovodstva i bankovnog sustava upravlja svim ostalim pravnim osobama (institucijama) i preko njih svim građanima koji u njoj žive i rade. Tu je od posebnog značenja središnja banka države, koja u ulozi općeg vlasnika sjedinjuje sve opće i poslovne banke i u svojoj ukupnosti od njih čini logistički financijski sustav, koji se brine da sve osobe u državi radi izvršenja svoje zadaće raspolažu novcem upravo u trenutku kad im je potreban za stvaranje vrijednosti, odnosno za potrošnju te iste vrijednosti. Taj bankovni sustav na određeni je način inkorporiran u svim pravnim osobama (institucijama), a to su

119

opće i poslovne banke kao vanjske logističke financijske jedinice svih ljudi i svih pravnih osoba te unutarnje financijske logističke jedinice u svim pravnim i fizičkim osobama. U takvoj konstelaciji postoje dva temeljna mehanizma pomoću kojih država upravlja svim društveno-ekonomskim procesima: TO SU ESKONTNA STOPA SREDIŠNJE BANKE I POREZ NA DODANU VRIJEDNOST.

ESKONTNA BANKA KAO BANKA SVIH BANAKA. Eskontna stopa središnje banke tvori interesni sustav kamatnih stopa u kojemu svaki sudionik društveno-ekonomskog sustava može pronaći kamatnu stopu koja mu donosi najveći interes. Središnja banka države aktivno sudjeluje u eskontiranju novčanih zajmova kojima se financiraju poduzeća i reeskontiranju robnih zajmova kojima poduzeća financiraju potrošnju svojih roba. U tome ona ima odnose samo s poslovnim bankama, preko kojih nevidljivo upravlja svim procesima u državi. U tu svrhu mora ukupni bankovni sustav organizirati na strogo centralističkim načelima jer to od nje traži sama priroda novca. Pritom se ne treba postavljati kao središnja vlast nad poslovnim bankama, nego eskontiranjem i reeskontiranjem zajmova mora poticati sudionike u društvenoj proizvodnji da traže svoj najveći interes. To je i razlog da se ukupni bankovni poslovi prirodno dijele na tri velike skupine: štednju, kreditiranje i eskontiranje. Takva podjela bankovnih poslova odgovora tokovima društvene proizvodnje, a to su, ponajprije, poslovi štednje kojima se prikuplja novac, zatim slijede poslovi davanja zajmova kojima se financira proizvodnja robe, a sve se završava poslovima eskontiranja financijskih zajmova i reeskontiranja robnih zajmova. U tome smislu treba organizirati poslove u središnjoj banci, pri kojoj treba biti državna eskontna banka (banka svih banaka) koja će pratiti ukupan platni promet među svim pravnim i fizičkim osobama te ukupan platni promet među samim pravnim osobama da bi se u svakom trenutku mogao izračunati ukupan profit koji ostvaruju poduzeća i kako ga koriste ustanove.

POREZ NA DODANU VRIJEDNOST nije klasičan porez, nego je to mehanizam koji ljude motivira da svoj novac što više ulažu u razvijanje proizvodnje. Bitna značajka toga poreza jest jedinstvena porezna stopa koja je jednaka eskontnoj stopi središnje banke. PDV je potpuno neutralan za gospodarstvo budući da je to porez na osobnu potrošnju robe, koji kao pretporez plaćaju svi građani u trenutku kada od svoje pravne osobe primaju novac namijenjen za njihovu osobnu potrošnju. No država će građanima vratiti

120

PDV ako dokažu da primljeni novac nisu upotrijebili za svrhu za koju su ga primili (za osobnu potrošnju). Način na koji se to dokazuje propisuje država, a u većini slučajeva vraćanje je automatsko. Spomenut ćemo četiri takva slučaja. PRVI je slučaj kada čovjek svoj višak dohotka ostavlja u pravnoj osobi u kojoj ga je zaradio pa PDV ne treba platiti jer novac nije ni izašao iz pravne osobe; to je u interesu djelatnika jer je njegov novac na dioničkom računu pravne osobe veći za PDV, a da ga je primio na svoj osobni tekući račun, bio bi za toliko manji. DRUGI je slučaj kada građanin svoj novac ulaže u pravnu osobu; tada mu se ulog automatski poveća za PDV jer je tim ulaganjem dokazano da njegov novac nije upotrijebljen za osobnu potrošnju. TREĆI je slučaj kada se roba izvozi u drugu državu, što znači da ostvarena dodana vrijednost nije bila namijenjena za osobnu potrošnju i stoga PDV nije ni trebalo platiti pa ga država vraća izvozniku na taj način da za iznos PDV-a u izvezenoj robi poveća izvozni devizni tečaj. ČETVRTI slučaj posebno je zanimljiv, a o njemu će biti govora kad budemo razmatrali glavnicu poduzeća; zasad samo napominjem da pri osnivanju poduzeća država na njegov tekući račun uplaćuje iznos PDV-a koji je sadržan u prijavljenoj glavnici. Svaki porez mora imati svoj izvor jer se nešto ne može uzeti ni iz čega. U monetarizmu se porez plaća u novcu. Izvor poreza može biti samo u stvorenoj vrijednosti, a plaća ga onaj koji je primio novac za tu vrijednost. U Shemi br. 3 vidimo da se sve vrijednosti nalaze u razredu 4, ali oporezivati se može samo dodana vrijednost (konto 42). Razlog za to je taj što je na prenesenu vrijednost (konto 41) porez već plaćen pa bi oporezivanjem te vrijednosti došlo do dvostrukog oporezivanja, a višak vrijednosti (konto 43) ne može se oporezivati jer je nedodirljiv. Dodana vrijednost jest novac koji primaju svi građani od svojih pravnih osoba za osobnu potrošnju, što znači da samo taj novac može biti izvor poreza – I STOGA ONI KOJI SU PRIMILI NOVAC, MORAJU PLATITI POREZ. No s obzirom na to da suvremenoj državi porez nije potreban (država je besporezna jer se na određeni način financira od viška vrijednosti), ona se PDV-om koristi kao mehanizmom koji na ljude djeluje tako da od svoje pravne osobe uzimaju samo toliko novca koliko im je potrebno za zadovoljenje osobne potrošnje. To znači kako PDV ima zadaću da dodanu vrijednost drži na određenoj razini s tendencijom da se kao novac smanjuje, a da pritom višak vrijednosti bude što veći. U tome slučaju ljudi s manje novca mogu kupiti više

121

robe jer joj cijene padaju, a s obzirom na to da opća potrošnja zbog većeg viška vrijednosti raste, ukupni je život ljudi sve ugodniji. Ta se opća potrošnja naime financira od viška vrijednosti koji se kao novac nalazi na raznim osobnim dioničkim i tekućim računima ljudi.

JOŠ NEŠTO O “POREZU NA DODANU VRIJEDNOST” U HRVATSKOJ. Da bi u Hrvatskoj moglo biti tako, Standardnim se kontnim planom mora staviti izvan snage Zakon o porezu na dodanu vrijednost jer u tome zakonskom propisu uopće nije riječ o porezu na dodanu vrijednost, nego o strašno izobličenom porezu na promet roba. Osnovica za izračunavanje toga poreza jest tržišna prodajna cijena, a njegova je izobličenost u tome da ga kao pretporez plaćaju svi proizvođači u čitavome proizvodnom lancu, a ako dokažu da su od kupca naplatili “PDV” na prodajnu cijenu svojih proizvoda, od naplaćenog “PDV-a” mogu si sustegnuti taj pretporez i samo razliku doznačiti državi. Taj porezni model u prvoj godini primjene stvara takve probleme u monetarnom sustavu da dolazi do propadanja niza banaka i poduzeća, a kasnije sasvim nepotrebno opterećuje gospodarstvo stalnim plaćanjem i vraćanjem “poreza na dodanu vrijednost”. Tržište ujedno gubi stabilizacijsku funkciju na tržišne cijene jer taj “PDV” izravno utječe na povećanje cijena. Iz toga nedvojbeno proizlazi da je naš “PDV” porez na promet roba, a promet prirodno ne može biti izvor poreza pa je logično da građani traže diferencirane, pa čak i nulte stope, što im je djelomično udovoljeno. A to je samo po sebi jasan znak da kod nas uopće nije riječ o PDV-u budući da je glavna značajka poreza na dodanu vrijednost jedinstvena stopa i to da nitko ne može biti oslobođen od plaćanja toga poreza – JER ZA POREZ NA DODANU VRIJEDNOST VRIJEDI NAČELO DA LJUDI PLAĆAJU POREZ KAD PRIMAJU NOVAC OD PRAVNIH OSOBA I DA IM GA DRŽAVA VRAĆA KAD SVOJ NOVAC ULAŽU U PRAVNU OSOBU.

122

11. PRVI DRŽAVNI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI KAO IZVOR NOVCA ZA OSOBNU POTROŠNJU ROBE PRVI KORAK KOJI DRŽAVNA VLAST MORA UČINITI DA BI PRAVNA DRŽAVA POČELA FUNKCIONIRATI. Čovjek je misaono biće koje se ne zadovoljava samo vrijednostima koje mu pruža priroda nego i sam nastoji radom stvoriti određene vrijednosti da mu život bude lakši i ugodniji. Čovjek je ujedno i korisnik tih vrijednosti pa u tome stvaranju dolazi i do njihove razmjene među ljudima, a da bi se ona olakšala, priroda je stvorila novac kao sveopću mjeru vrijednosti, koja olakšava razmjenu raznih roba (proizvoda i usluga) na taj način da se kupac i prodavalac dogovore o cijeni konkretne robe koju razmjenjuju. U tome dogovoru prodavalac uvijek nastoji ostvariti cijenu koja je veća od vrijednosti koju je potrošio za stvaranje robe koju prodaje, jer taj mu višak vrijednosti služi da se osigura za budućnost (i vjeverica si stvara zalihu da preživi zimu). To znači da u tako dogovorenoj cijeni prirodno postoji višak vrijednosti pa se svaka cijena robe sastoji od vrijednosti i viška vrijednosti, o čemu i novac kao sveopća mjera vrijednosti na odgovarajući način mora voditi računa. Novcu je u tome znatno pomogao algoritam kapitala na taj način da svaki poduzetni čovjek u svom radu mora stvoriti vrijednosti koje su potrebne njemu kao djelatniku i višak vrijednosti koji nepovredivo pripada vlasniku. U tome se smislu razvija i obračunski sustav države u kojemu postoje dva temeljna parametra: prvi je jedinična cijena najjednostavnijeg rada, a drugi je eskontna stopa središnje banke kao razmjerna cijena kapitala – I ONI U MONETARIZMU DJELUJU SUKLADNO, TAKO DA DRŽAVA KAO OPĆA PRAVNA OSOBA USPJEŠNO FUNKCIONIRA U SVOJOJ GLAVNOJ ULOZI ZAŠTITNIKA VLASNIKA NOVCA. Ako u obračunskom sustavu države nema tih temeljnih parametara, u njoj se stvara sve veći nered, a taj se nered može ispraviti jedino tako da državna vlast te parametre naknadno ugradi u obračunski sustav; u trenutku kada je to učinjeno država de facto počinje funkcionirati. Kada su jednom ti temeljni parametri određeni, onda je naime samo pitanje kako ih ugraditi u obračunski sustav države. To se, dakako, mora učiniti u hodu jer stvarni život neprekidno teče i ne obazire se na to jesu li ti parametri u njemu; a kakav je život bez njih

123

najbolje nam pokazuje stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je naime zahvaćena općom entropijom, i to unatoč tome što postoje Ustav i mnogi zakonski propisi kojima se želi uspostaviti pravna država koja funkcionira. Sve je uzalud jer u obračunskom sustavu naše države nisu ugrađeni spomenuti temeljni parametri pa u njemu vlada sve veći nered, koji je već poprimio takve razmjere da možemo bez daljnjega reći da država Hrvatska de facto ne postoji. To je i posve normalno budući da su cijena rada i cijena kapitala temelj monetarnog i obračunskog sustava države. U tome je osobito važna eskontna stopa središnje banke jer ona određuje koliko od ostvarene cijene rada poduzetnici moraju vlasnicima platiti cijenu kapitala. Kolika je važnost te stope na razini države za funkcioniranje njezinoga obračunskog sustava, najbolji je primjer razvijeni Zapad, jer kad se ta stopa promijeni samo za jedan postotni poen, dolazi do sveopćega gibanja i seljenja kapitala; tako svatko u uvjetima nove eskontne stope traži svoj najveći interes. Naime, svaki čovjek štedi novac za svoju bolju budućnost, a interes je banaka da štedišama (deponentima, vlasnicima novca) plaćaju što manju kamatu, no u općedruštvenom je interesu da kamata ipak bude dovoljno atraktivna za vlasnike novca. Zato središnja banka države, u ulozi općeg vlasnika, svojom eskontnom stopom određuje veličinu stope pasivne kamate koju banke plaćaju štedišama (deponentima) kao pasivnim vlasnicima novca. U našim razmatranjima pretpostavljamo da je eskontna stopa središnje banke 6% jer držimo da ta veličina odgovara stupnju razvoja Hrvatske, pa će i svi računski primjeri biti napravljeni u tome smislu, a među njima je na prvom mjestu DRŽAVNI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI KAO IZVOR NOVCA KOJIM SE GRAĐANI KORISTE DA BI SI PRIBAVILI ROBU ZA OSOBNU POTROŠNJU.

KAKO ESKONTNA STOPA SREDIŠNJE BANKE ČUVA NOVAC I VLASNICIMA OSIGURAVA KAMATU? U uvjetima eskontne stope središnje banke od 6% poduzetništvo mora na svakih ostvarenih 100 jedinica novčanih vrijednosti platiti vlasniku 6 novčanih jedinica. Ili, na svakih 100 novčanih jedinica uloženih u stvaranje vrijednosti nakon godine dana vlasnik mora dobiti 106 novčanih jedinica. O tome državni proračun dodane vrijednosti mora voditi računa, a to znači da uvjetnu cijenu najjednostavnijeg rada treba na određeni način povećati za 6%, pa ako čovjek prima plaću od 100 kuna, onda vlasniku mora platiti 6,38 kuna jer to je kamata od 6% na iznos od 106,38. To napominjem samo zbog toga što je u

124

obračunskom sustavu cijena rada uvijek izražena u bruto iznosu, a od toga bruto iznosa rad mora platiti vlasniku 6% pa ako rad prima 100 kuna, onda bruto cijena rada iznosi 106,38 kuna, a ako je bruto cijena 100 kuna, onda rad prima 94 kune. Da bi u obračunskom sustavu države eskontna stopa središnje banke mogla doći do izražaja, mora postojati i jedinična cijena najjednostavnijeg rada jer to je minimalna cijena koja pripada svakom čovjeku samim time što postoji. Ako tu minimalnu cijenu pomnožimo s godišnjim fondom radnih sati (2191), dobivamo minimalni dohodak koji država mora osigurati za svakog čovjeka u državi, a ako taj minimum pomnožimo s brojem građana, dobivamo ukupan minimalni dohodak koji država u toj godini mora isplatiti svim svojim građanima. No ako taj ukupni minimum pomnožimo s prosječnim koeficijentom radne osposobljenosti građana (o tome vidjeti mjernu skalu u Shemi br. 6), dobivamo ukupan dohodak koji država treba osigurati proračunom dodane vrijednosti. Državni proračun dodane vrijednosti radi se za ukupnu državu jer u stvaranju te vrijednosti prirodno sudjeluju svi njezini građani, od tek rođenog djeteta do najstarijeg umirovljenika. Prema tome, osnova toga proračuna su građani države, a svi podaci o njima redovito se unose u središnji kompjutor države (najvažniji među njima su datum rođenja i datum smrti). Kompjutor za svakoga građanina prati sve promjene tijekom njegova života, što znači da svakog trenutka zna koji je broj živućih građana, koju školu koji građanin pohađa, kada je završio osnovnu i srednju školu, kada se upisao na fakultet i koji, kada je diplomirao, kada se zaposlio, u kojem poduzeću ili ustanovi radi, kada je na bolovanju, kada je ostao bez posla, koliki je njegov radni staž i kada je umirovljen te radi li dodatno kao umirovljenik i gdje. Na temelju podataka koje ima o svakom građaninu kompjutor može pomoću mjerne skale uvjetnog rada izračunati koeficijente radne osposobljenosti za ukupno stanovništvo države – I NAKON TOGA NA VRLO JEDNOSTAVAN NAČIN IZRADITI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI.

KAKO SE ESKONTNA KAMATA SREDIŠNJE BANKE UGRAĐUJE U DODANU VRIJEDNOST? Tim proračunom treba prije svega odrediti veličinu jedinične uvjetne cijene rada kako bi se na temelju određenih količinskih podataka mogle izraditi razne korisne računice i

125

proračuni. Kakve u tom smislu postoje mogućnosti, razmotrit ćemo na primjeru proračuna dodane vrijednosti zamišljene države veličine Hrvatske, koji je izvor novca što ga država kao pravna osoba plaća ljudima (fizičkim osobama). Takav proračun trebala bi imati svaka država, a Hrvatska je u tom smislu u prednosti pred ostalim državama jer ona se iz duboke krize (opće entropije) može izvući jedino ako pomoću temeljnih parametara počne graditi život od samog početka. Taj početak započinje donošenjem Standardnoga kontnog plana koji se temelji na algoritmu kapitala. Naime, prema tome kontnom planu svaka pravna osoba (ustanova i poduzeće) mora voditi svoje poslovno knjigovodstvo po uzoru na prirodno knjigovodstvo čovjeka (svaka pravna osoba mora "misliti i računati" kao čovjek). Osim toga, u trenutku kada stupa na snagu taj kontni plan, država postaje besporezna, što znači da se ona odriče svih poreza, prireza, carina, trošarina i raznih drugih nameta jer država od toga trenutka ne uzima novac, nego ga samo daje. U tome smislu ona istoga trenutka donosi SVOJ PRVI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI, KOJI JE JEDINI IZVOR NOVCA potreban građanima da bi zadovoljili osobnu potrošnju koja je dostojna čovjeka na danom stupnju razvitka države. Ovaj prvi državni proračun dodane vrijednosti donosi se u trenutku u kojemu se na temelju STANDARDNOGA KONTNOG PLANA počinje uvoditi prirodno knjigovodstvo – glavni mehanizam koji sve ljude u državi motivira da traže svoj najveći interes (u našem razmatranju pretpostavljamo da je taj trenutak 1. srpnja 2003.). Tim se proračunom osigurava novac koji je ljudima potreban za život i rad, i to u uvjetima koji postoje u državi u trenutku donošenja toga proračuna, s time da su u njemu vrijednosti određene za slučaj da jedinična cijena uvjetnog rada iznosi 1 kunu, što je inače osnova svakog proračuna, ali i vrijednosti za slučaj da ta cijena iznosi 8,22 kune, što otprilike odgovara sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj. Koeficijenti radne osposobljenosti u primjeru su određeni proizvoljno, što je u našem razmatranju irelevantno jer svrha je ovoga primjera državnog proračuna dodane vrijednosti da pokaže prvi korak kojim država kreće u život, pod pretpostavkom da u tom trenutku još nema ni Ustava ni bilo kakvih zakonskih propisa, nego postoji samo Standardni kontni plan i njegovo prirodno knjigovodstvo. To znači da ovim proračunom želimo pokazati kako se osigurava novac koji će se građanima isplatiti tijekom prve godine, u kojemu se obračunski sustav države tek počinje konsolidirati, s time da će na kraju godine taj sustav biti toliko uređen da država kao opća pravna osoba može uspješno funkcionirati. Primjer takvoga prvog državnog proračuna za zamišljenu državu veličine Hrvatske prikazujemo u Shemi br. 16.

126

Shema br. 16

u milijunima kuna

PRIMJER DRŽAVNOG PRORAČUNA DODANE VRIJEDNOSTI Opis

1. Jedinična neto cijena uvjetnog rada 2. Godišnji fond radnog vremena u satima 3. Prosječni koeficijent /K/ 4. Broj građana u državi /K 3,06556/ 5. Broj djelatnih građana /K 4,3/ 6. Broj nezaposlenih građana /K 3,2/ 7. Broj umirovljenika /K 3,2/ 8. Broj djece, učenika i studenata /K 1/ 9. Broj nedjelatnih građana (6 do 8)

Mjera

STRUKTURA DODANE VRIJEDNOSTI Varijanta I. Varijanta II.

-

1,00 kuna

8,22 kune

-

2.191 3,06556 4,500.000

2.191 3,06556 4,500.000

-

1.600.000 400.000 1,000.000 1,500.000 2,900.000

1,600,000 400.000 1,000.000 1,500.000 2,900.000

10. Minimalni dohodak države (1 × 2 × 4) 11. Potreban dohodak države (10 × 3) 12. Porez na dodanu vrijednost (6% od 13) 13. Dodana vrijednost (11 + 12)

kuna kuna kuna kuna

9.860 30.226 1.929 32.155

81.049 248.461 15.859 264.320

14. Naknade nezaposlenima (1 × 2 × 6 × K) 15. Mirovine (1 × 2 × 7 × K) 16. Dječji doplatak (1 × 2 × 8 × K) 17. Isplata nedjelatnicima (14 do 16) 18. Isplata djelatnicima (11 – 17) 19. Potreban neto dohodak (17 + 18) = (11) 20. Potreban bruto dohodak (19 + 12) = (13)

kuna kuna kuna kuna kuna kuna kuna

2.804 7.011 3.287 13.102 17.124 30.226 32.155

23.049 57.630 27.019 107.698 140.763 248.461 264.320

21. Plaće nedjelatnika (17 + PDV) 22. Plaće djelatnika ustanova (PRORAČUN) 23. Ukupno plaćanja u općoj potrošnji (21 + 22) 24. Plaće djelatnika poduzeća (20 – 23) 25. Ukupno plaće zaposlenika (22 + 24) 26. Obvezna premija osiguranja (6% od 25)

kuna kuna kuna kuna kuna kuna

13.938

114.572

7.124 21.062 21.189 18.127 1.088

58.559 173.131 91.189 149.748 9.985

U tome državnom proračunu vidimo da se njime u novac ugrađuje i porez na dodanu vrijednost (PDV) pa se postavlja pitanje zašto se uvodi taj porez kad je država postala besporezna? Odgovor je – upravo zato što državi ne treba porez

127

pa uvodi PDV koji kao monetarni mehanizam koristi jedan dio viška vrijednosti da u ljudima stvori psihološki učinak da imaju svoju državu koja je dužna brinuti o njima i da je zbog toga moraju financirati porezom, ali ujedno je taj PDV motivacijski faktor da ljudi iz svojih pravnih osoba ne izvlače novac iznad svojih potreba, odnosno da svoj novac što više ulažu u razvoj proizvodnje i izvoza. Da bi se taj mehanizam mogao ugraditi u obračunski sustav, država donosi proračun dodane vrijednosti u kojemu postoji PDV, što znači da se njime uopće ne dira u dohodak ljudi jer se državnim proračunom njihov dohodak umjetno povećava i kao takav se u obračunskom sustavu pojavljuje kao neto dohodak i bruto dohodak, s time da ljudi državi vraćaju PDV kada od svojih pravnih osoba primaju novac za osobnu potrošnju. I tu je sada jasno vidljivo kako se središnja banka svojom eskontnom stopom koristi da bi pomoću nje iskoristila jedan dio viška vrijednosti (koji u cijelosti pripada vlasnicima novca) da ljudi uz pomoć stope PDV-a nastoje ostvariti što je moguće veći profit ulaganjem svojeg novca u razvijanje proizvodnje i izvoza. U toj je ulozi i stopa OPO-a jer zaposlenici plaćaju tu premiju kako bi imali osjećaj da su osigurani u slučaju određenih rizika (bolesti, nezaposlenosti, odgoja potomstva i starosti) – A SVE TO U SVRHU DA LJUDI SMIRENO I S BOLJIM UČINKOM MOGU STVARATI ŠTO JE MOGUĆE VEĆI VIŠAK VRIJEDNOSTI. No sada se još postavlja i pitanje, kada pravne osobe od države primaju PDV da bi ga u bruto osobnom dohotku mogle platiti ljudima i da bi ga oni potom mogli vratiti državi? U odgovoru na to pitanje najprije moramo reći da se dio osobnih primanja ljudi odnosi na izravne troškove gospodarstva, a drugi su dio opći troškovi države. Naime, državu moramo promatrati kao veliko poduzeće, a svako poduzeće ima svoje izravne i opće troškove, s time da se ti troškovi (i izravni i opći) prirodno dijele na troškove materijala i troškove plaća. Troškovi plaća dodana su vrijednost (konto 42), ali tu postoji velika razlika u plaćama ustanova kao općem trošku u odnosu na plaće poduzeća kao izravnom trošku, budući da se veličina dodane vrijednosti kao općeg troška (plaće djelatnika ustanova) unaprijed određuje državnim proračunom, a određivanje veličine dodane vrijednosti kao izravnog troška (plaće djelatnika poduzeća) prepušta se algoritmu kapitala. Država, naime, posebnim proračunom mora osigurati novac za plaće zaposlenika u raznim ustanovama, kao i naknade za nezaposlene te ostale nedjelatne građane pa je tako dodana vrijednost kao opći trošak ušla i u ovaj proračun, a razlika do ukupne dodane vrijednosti države odnosi se na plaće

128

djelatnika poduzeća. Jedino se tako u prvom proračunu može utvrditi veličina dodane vrijednosti koja kao izravni trošak postoji u poduzetničkim poslovima – s obzirom na to da u Hrvatskoj uopće nema poduzeća (ona djeluju u sivoj ekonomiji). Donošenjem Standardnoga kontnog plana siva će ekonomija početi izlaziti iz anonimnosti – nema se više razloga skrivati jer je država postala besporezna; štoviše, država čak potiče svaki organizirani rad da prijavi glavnicu poduzetničkog posla svojoj poslovnoj banci, koja će verificirati tu glavnicu uplatom novca (PDV-a) na tekući račun pravne osobe, čime je poduzetnički posao postao pravna osoba sa statusom poduzeća. To znači da obračunski sustav poduzeća počinje djelovati prijavljivanjem glavnice koju poslovna banka verificira tako da se iz državne blagajne na tekući račun tek osnovanog poduzeća uplaćuje PDV koji postoji u strukturi te glavnice. Time zapravo država ispravlja glavnicu (jer je ona veća za PDV stoga što su u glavnici projektirani bruto osobni dohoci) i ujedno motivira poduzetne ljude da što više osnivaju svoja poduzeća. To znači da je PDV u svojoj biti potpuno neutralan za poduzeće budući da će novac koji je ovom uplatom ušao u poduzeće biti isplaćen djelatnicima u njihovu bruto osobnom dohotku, od kojega državi moraju vratiti njezin PDV.

POLAZIŠNA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA, U KOJOJ JE SADRŽANA DODANA VRIJEDNOST IZ PRVOGA DRŽAVNOG PRORAČUNA. Prva godina nakon donošenja Standardnoga kontnog plana poslužit će svakoj osobi koja se bavi poduzetničkim poslom da ispita svoje poslovanje i da uđe u nove poslove te da u tom smislu utvrdi glavnicu poduzetničkog posla koju njezina poslovna banka treba verificirati. Tom verifikacijom svako sadašnje dioničko ili trgovačko društvo može postati jedna ili više novih pravnih osoba sa statusom poduzeća, to mogu postati i sve obrtničke radionice, seljačka gazdinstva, razni poslovi iz kućne radinosti, kao i svaki drugi poduzetnički posao, a jedini je uvjet da prijavljena glavnica poduzeća iznosi najmanje 20.000 kuna i da ju je verificirala poslovna banka. To ujedno znači da projektirani profit ne može biti manji od 1.200 kuna jer se glavnica utvrđuje tako da se profit podijeli s eskontnom stopom središnje banke (1200 : 0,06 = 20000). Znak da je verifikacija izvršena jest uplata PDV-a sadržanog u prijavljenoj glavnici, a izvor toga PDV-a osiguran je državnim proračunom dodane vrijednosti, s time

129

da ga uplaćuje poslovna banka na novootvoreni tekući račun poduzeća. Tim je tekućim računom na temelju verificirane glavnice određeni poduzetnički posao dobio status poduzeća, a taj status znači da novo poduzeće ima kreditnu sposobnost jer mu je njegova banka na tome računu dopustila određeno prekoračenje, odnosno permanentni komercijalni kredit kojim se poduzeće može koristiti prema potrebi. Da bi takvih poduzetničkih poslova bilo što više, država na razne načine otvara brojne javne radove za koje su jedini uvjet kvalitetni idejni i izvedbeni projekti te prijavljena glavnica poduzeća kojom se ulazi u izvršenje projekta. U tim se uvjetima očekuje i da će u prvoj godini nakon donošenja Standardnoga kontnog plana biti brojne prijave glavnica poduzeća i da će država na kraju te godine imati verificirani podatak o sveukupnoj glavnici koju su poduzeća uložila u poduzetničke poslove. Iz sveukupne glavnice država izvlači podatak o minimalnom profitu (višku novca, višku vrijednosti, višku dohotka) koji će poduzeća ostvariti u sljedećem razdoblju, a to znači da je u tome trenutku država saznala veličinu neto društvenog proizvoda koji će se minimalno ostvariti u sljedećem razdoblju. To ćemo podrobnije objasniti na našem primjeru u kojemu je to sljedeće razdoblje druga godina nakon donošenja Standardnoga kontnog plana (tj. 2004. godina). Ako pretpostavimo da će krajem 2003. godine ukupni iznos prijavljenih glavnica biti 2.633 milijarde kuna, onda lako možemo doći do podatka o minimalnom profitu koji će sva poduzeća u državi ostvariti u 2004. godini. Do toga podatka doći ćemo tako da na ukupnu glavnicu primijenimo eskontnu stopu središnje banke od 6% i dobit ćemo iznos od 158 milijardi kuna (2633 × 0,06 = 158), a to je minimalni profit koji će sva poduzeća ostvariti u 2004. godini. Ako taj profit (odnosno višak vrijednosti) pribrojimo dodanoj vrijednosti iz prvoga državnog proračuna, država ima podatak da će se u 2004. godini ostvariti neto društveni proizvod u minimalnom iznosu od 422 milijarde kuna (158 + 264 = 422). To je državi sasvim dovoljno jer joj je sada poznato sve kako bi si mogla napraviti projektnu bilancu države kao velikog poduzeća za sljedeće razdoblje (2004. godinu), a u toj bilanci bit će i podatak o bruto društvenom proizvodu. Za državu taj podatak nije bitan, ali je ipak važan jer govori o stupnju organiziranosti gospodarstva. O tome će još biti dosta govora, ali za sada samo

130

toliko da se upoznamo o čemu se ovdje radi. Naime, bruto društveni proizvod može biti bilo koja veličina veća od neto društvenog proizvoda, s time da je poželjno da ona bude što veća. U našem primjeru država želi imati taj podatak, a da bi došla do njega, mora si najprije izraditi polazišnu projektnu državnu bilancu za 2004. godinu. To čini tako da si zamisli neki primjereni bruto društveni proizvod, a da to ne bi bio bilo koji izmišljeni podatak, najbolje je da to bude bruto društveni proizvod iz 2002. godine. Pretpostavimo da je to iznos od 1.524 milijarde kuna i u tako pretpostavljeni bruto društveni proizvod ugradi se projektirana dodana vrijednost i projektirani višak vrijednosti (odnosno projektirani neto društveni proizvod) u iznosu od 422 milijarde te dobijemo polazišnu projektnu državnu bilancu kao velikog poduzeća, koja je prikazana u Shemi br. 17. Shema br. 17

u milijardama kuna

POLAZIŠNA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO PODUZEĆA izrađena nakon što su poduzeća prijavila svoje glavnice – 31. prosinca 2003.

STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA Prirodna podjela

BILANCA DRŽAVE

Standardna podjela

Početni saldo

01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih osoba 11 Dužnici 12 Vjerovnici ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC” ROBA 2 TRAJNA 21 Vlastito znanje poduzeća IMOVINA 22 Ostala trajna imovina 3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost 42 Dodana vrijednost 43 Višak vrijednosti 5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja u tijeku 6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 7 PRODAJA 70 Rashodi i prihodi 8 PROFIT 81 Vlastita kamata 82 Dobitak poduzeća 9 KAPITAL 90 Uložena glavnica ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA – “ROBA”

68 73 -50 91 -783 340 182 98 72 -91 0

Temeljna Razredna NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 1 OSOBE

PROMET Ulaz (+)

1592 1597 1366 4555 2633 372 1252 1102 264 158 1622 1596 1524 10523 15078

Izlaz (-)

1366 1524 1416 4306 783 32 1070 1102 264 158 1524 1524 1524 158 2633 10772 15078

Završni saldo

226 73 -50 249 1850 340 182 98 72 -158 -2633 -249 0

131 ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”)

Tu projektnu bilancu nazvali smo polazišnom (startnom) zbog toga što je u njoj bruto društveni proizvod poznata minimalna veličina koja već u prvoj godini nakon donošenja Standardnoga kontnog plana treba u odnosu na neto društveni proizvod biti što veća. Naime, s obzirom na to da će u 2004. godini sasvim sigurno doći do znatnog povećanja bruto društvenog proizvoda, polazišna projektna bilanca potrebna nam je najviše radi toga da možemo vidljivo pokazati kako se dolazi do toga povećanja i zašto je važno da bruto društveni proizvod bude što veći. Inače, već sam podatak o bruto društvenom proizvodu govori koliki je stupanj organiziranosti gospodarstva; ako je taj stupanj veći, to znači da će se određeni neto društveni proizvod ostvariti u većem broju manjih poduzeća, odnosno ostvaruje se veći promet roba pa je i ukupna cijena robe veća – i sve to unatoč tome što je ukupna proizvodnja količinski ostala na istoj razini (tako je zamišljeno u našem primjeru). O tome će biti mnogo govora u nastavku ovih razmatranja, a polazišna projektna bilanca iz Sheme br. 17 početak je tih razmatranja.

132

12. KAKO DRŽAVA POMOĆU GLAVNICE PODUZEĆA UPRAVLJA GOSPODARSTVOM KAKO GLAVNICA PODUZEĆA DRŽAVNO VLASNIŠTVO ILI NEVLASNIŠTVO TRANSFORMIRA U NAJVIŠI OBLIK PRIVATNOG VLASNIŠTVA? Od trenutka donošenja Standardnoga kontnog plana i izrade prvoga državnog proračuna dodane vrijednosti započet će prijelazno razdoblje u kojemu će svaki aktivni građanin nastojati što prije ovladati osnovama prirodnog knjigovodstva, s time da će to razdoblje trajati sve dok državna uprava ne izradi prvu projektnu bilancu države kao velikog poduzeća. To je i pripremno razdoblje u kojemu će se u vrlo kratkom vremenu konsolidirati obračunski sustav koji se u svijetu pomoću novca uz ogromne žrtve već vjekovima pokušava izgraditi, ali bez konačnog uspjeha. Razlog je taj što u razvijenom svijetu osnova izgradnje obračunskog sustava sve više postaje dionički sustav koji je krovište obračunskog sustava, a taj se već vjekovima izgrađuje na temelju prirodnog knjigovodstva. To je knjigovodstvo na Zapadu SVETINJA, ali se njime služe samo ljudi, dok se na općoj razini sve više koristi dionički sustav koji postaje sam sebi svrhom. To i jest razlog da se u zapadnim zemljama privatnom vlasništvu pridaje velika važnost, što je inače posve u redu jer ono i jest osnova svega, no pritom se zaboravlja da prema prirodnom zakonu dvojnosti ta osnova ima svoj monetarni vrh – KOJI JE PO PRIRODI NAŠ OPĆI ILI DRUŠTVENI VLASNIK. Osnova razvoja ljudskog društva jest novac čiji su vlasnici ljudi (osobno ili privatno vlasništvo), s time da ga oni ne smiju držati kod sebe, nego ga moraju povjeriti bankovnom sustavu kojim upravlja monetarni vrh države (svijeta). A problem je razvijenog Zapada u tome što privatno vlasništvo promatra jednostrano pa je ondje čak i svjetski monetarni vrh u privatnom vlasništvu. To je temeljni razlog da je Zapad sa svojim dioničkim sustavom došao u svojevrsnu krizu iz koje ga njegova svetinja (prirodno knjigovodstvo) na razne načine pokušava izvući (na primjer njihov PDV i EURO); ali to su tek putovi da se dođe do pravih rješenja i tko zna kada i kako će svijet izaći iz duboke krize u kojoj se nalazi. U tome smislu Hrvatska može pomoći čak i razvijenom Zapadu jer će u njoj prijelazno

133

razdoblje iz totalnog jednoumlja (nevlasništva) u najviši oblik privatnog vlasništa trajati svega pola godine (od 1. srpnja 2003. do 31. prosinca 2003.) i u tome razdoblju u razvoju obračunskog sustava učinit će se više nego što je u zapadnom svijetu učinjeno stoljećima – jer će u Hrvatskoj svaki poduzetnički posao Standardnim kontnim planom dobiti GLAVNICU PODUZEĆA pomoću koje će i država kao opća pravna osoba uspješno obavljati svoju zadaću.

ZAŠTO U GOSPODARSTVU POSTOJE GLAVNICA PODUZEĆA I GLAVNICA NOVCA? U svemu tome je, dakako, najvažnije prirodno knjigovodstvo koje na temelju prirodnog zakona dvojnosti i algoritma kapitala tvori dvije glavnice – prva je GLAVNICA PODUZEĆA, koja postoji samo do tada dok traje poduzetnički posao, a druga je GLAVNICA NOVCA, koja je trajna. Te dvije glavnice djeluju vrlo uspješno jer je zadaća glavnice poduzeća da u stvaranju vrijednosti stvori i što veći višak vrijednosti koji vrlo dobro čuva glavnica novca. Naime, prirodno je da glavnica poduzeća nestaje u trenutku kad je poduzetnički posao završen, pa se stoga postavlja pitanje: Što biva s viškom novca (profitom) kada završetkom poduzetničkog posla prestaje postojati i poduzeće koje kao pravna osoba ima zadaću čuvati taj višak novca? No problema zapravo nema; taj višak novca ionako nikada nije ni bio u poduzeću u kojemu je stvoren, jer obračunski sustav neprekidno radi na tome da novac u poduzeću bude uvijek što bliži nuli i da ga brižljivo čuva bankovni sustav. To znači da se taj višak novca uopće nije ni mogao nalaziti u poduzeću, jer kad bi to bio slučaj, poduzeće bi umjesto profita stvaralo gubitak. O svemu tome, dakako, posebno se brine monetarni vrh preko svoje središnje banke i ukupnoga bankovnog sustava. Država kao opća pravna osoba sastoji se od brojnih posebnih pravnih osoba koje se dijele na ustanove i poduzeća. USTANOVE su pravne osobe koje stvaraju opće uvjete za život i rad te u tu svrhu zapošljavaju određeni broj građana koji stvaraju i troše razne vrijednosti za potrebe opće potrošnje. PODUZEĆA su pravne osobe koje imaju zadatak stvarati vrijednosti i u tu svrhu aktivirati što više poduzetnika koji pomoću svoje glavnice znaju i mogu stvarati vrijednosti za potrebe opće potrošnje svih ustanova i osobne potrošnje svih ljudi u državi te da pritom ostvaruju što veći profit (višak vrijednosti). Iz toga slijedi da se ukupna potrošnja u državi sastoji od proizvodne potrošnje (prenesena vrijednost), osobne potrošnje (dodana

134

vrijednost) i opće potrošnje (višak vrijednosti). No novac koji je potreban za tu potrošnju uvijek se nalazi u posebnim ustanovama koje čine bankovni sustav i imaju zadaću čuvati glavnicu novca iz koje se prema potrebi svim poduzećima dozira potreban novac kako bi neopterećena novcem mogla stvarati nove vrijednosti, a i svim ustanovama da se u općoj potrošnji tim vrijednostima u što većoj mjeri razumno koriste. Posebno je zanimljiva upravo ta opća potrošnja – jer se jedan njezin dio odnosi na RAZVOJNU POTROŠNJU o kojoj GLAVNICA NOVCA osobito vodi računa stoga što je za tu potrošnju potrebno uložiti što više PROFITA koji je stvorila GLAVNICA PODUZEĆA.

RAZVOJNA ULAGANJA KAO OBLIK OPĆE POTROŠNJE KOJI UVIJEK ZAVRŠAVA VERIFICIRANOM GLAVNICOM PODUZEĆA. Svako stvaranje nove vrijednosti uvijek započinje trošenjem neke postojeće vrijednosti pa tako u općoj potrošnji postoji i razvojna potrošnja koja prethodi proizvodnji roba. Naime, sasvim je logično da se svaka proizvodnja mora najprije razviti i da tijekom toga razvoja dolazi do razvojnih ulaganja koja su vrlo važan vid opće potrošnje. Posebna je značajka razvojnih ulaganja da se njihov početak ne može točno utvrditi pa se u početku jedan njihov dio gubi u proizvodnoj ili osobnoj potrošnji, ali kad se primijeti da takvi troškovi postoje, osnivaju se posebne jedinice, pa čak i posebne tvrtke koje imaju zadatak da te troškove prate, registriraju i usmjeravaju prema uspješnom završetku. Taj uspješni završetak označava se osnivanjem poduzeća u kojemu će se ostvariti proizvodnja koja je prošla svoj razvojni put. Iz toga slijedi da se razvojnim ulaganjima kao posebnom vidu opće potrošnje mora posvetiti najveća moguća pozornost – JER SE SAMO U TOM SLUČAJU LJUDSKO DRUŠTVO MOŽE RAZVIJATI. Vidljiva razvojna ulaganja ostvaruju se u specijaliziranim znanstvenim i istraživačkim institucijama te u raznim tvrtkama koje osnivaju budući poduzetnici da bi stvorili uvjete za osnivanje poduzeća. Ove tvrtke imaju status ustanova u kojima se priprema novo poduzeće da bi budući poduzetnici stekli potrebno znanje o poduzetničkom poslu u koji namjeravaju ući. U tom se pripremnom razdoblju osigurava prostor, nabavlja oprema i materijal za potrebe probne proizvodnje te se uči prirodno dvojno knjigovodstvo koje mora voditi svako poduzeće. Pri tome nisu sami; poslovne banke pomažu im da steknu

135

potrebno praktično znanje u financijskim poslovima te kako se izrađuju elaborati za traženje kredita, što ti krediti znače i kako se oni koriste. I država sa svoje strane čini sve da bi se budući poduzetnici što bolje osposobili za poduzetničke poslove u koje namjeravaju ući pa organizira permanentne tečajeve koje moraju pohađati svi budući poduzetnici koji potrebno teoretsko znanje nisu stekli u odgovarajućim stručnim školama. Poduzeća naime mogu voditi samo ljudi koji su završili stručne škole ili su položili stručni ispit na posebnim tečajevima na kojima se uči što je kapital i kako se izračunava glavnica poduzeća. Utvrđivanje glavnice najvažniji je uvjet za osnivanje poduzeća te stoga uz potrebno teoretsko znanje postoji i praktični rad u tvrtki gdje budući poduzetnik stječe početno iskustvo – A ZNAK DA GA JE STEKAO JEST VERIFICIRANA GLAVNICA KOJOM PODUZEĆE ULAZI U PODUZETNIČKI POSAO.

KOJA JE ULOGA GLAVNICE PODUZEĆA I ZAŠTO JE POSLOVNA BANKA MORA VERIFICIRATI? Poduzeće kao pravna osoba jest mehanizam koji obavljanjem poduzetničkih poslova stvara nove vrijednosti i pritom sjedinjuje dvije osobe sa suprotnim interesima: poduzetnika koji zna i može obavljati poduzetnički posao te vlasnika koji je uložio potreban novac da bi se taj posao mogao obaviti. Svaki poduzetnički posao započinje prije nego što će se osnovati poduzeće. To je razdoblje u kojemu vlasnik ulaže novac za nabavu prostora i opreme te druge izdatke potrebne za stvaranje nove vrijednosti – ŠTO JE RAZVOJNA POTROŠNJA BUDUĆEG PODUZEĆA. Financiranje te potrošnje može obavljati sam poduzetnik i u tome mu slučaju kao vlasniku pripada kamata po stopi koju bi dobio kao štediša (deponent) u banci. No tu postoji problem kako utvrditi koliko je novca uloženo u neki razvojni posao i koliko je u tome sudjelovao poduzetnik svojim vlastitim ulaganjem? Naime, uvijek se postavlja pitanje kad su ta vlastita ulaganja započela i kolika su ona bila, pa je ulog vlastitog kapitala u budući poduzetnički posao vrlo upitan. No tu upitnost rješava glavnica poduzetničkog posla koja je uvjet da se posao ostvaruje u pravnoj osobi koja ima status poduzeća, a otuda i termin – GLAVNICA PODUZEĆA. Da bi neka tvrtka uopće mogla dobiti status poduzeća, ona mora svojoj poslovnoj banci prijaviti glavnicu kojom poduzeće ulazi u posao i zatražiti

136

njezinu verifikaciju. Država posebno motivira poduzetnike da prijavljuju glavnicu, i to tako da u trenutku verifikacije poslovna banka na tekući račun poduzeća doznači iznos PDV-a koji je sadržan u prijavljenoj glavnici. Ta doznaka države ujedno je i znak da je glavnica verificirana i od toga trenutka na glavnicu se počinje računati kamata po eskontnoj stopi središnje banke sve do dana kad se objavi likvidacija poduzeća. Ta je glavnica naime današnja vrijednost budućega poduzetničkog posla, a kamata te glavnice za poduzeće je norma koju mora ostvariti u sljedećoj godini da bi se na kraju godine kao minimalni profit pripisao glavnici poduzeća. Knjiženje vlastite troškovne kamate jedina je prisila koju država čini u novim uvjetima jer je svakome teško razumljivo da kao trošak poduzeća mora prikazati kamatu koju poduzeće nikome ne treba platiti! I doista, tu kamatu poduzeće niti ne može platiti, ali zato treba utvrditi točnu glavnicu poduzeća jer ona je hipoteka na temelju koje poslovna banka budućem poduzeću odobrava permanentni komercijalni kredit, koji znači da će novo poduzeće uredno i na vrijeme podmiriti svaku preuzetu obvezu – a to je i glavni razlog zašto poslovna banka mora verificirati glavnicu poduzeća.

ZAŠTO SVAKO NOVO PODUZEĆE MORA FINANCIJSKIM PLANOM UTVRDITI PROFIT DA BI SE MOGLA UTVRDITI GLAVNICA PODUZEĆA? U pripremnom razdoblju poduzetnik stvara uvjete da njegovo buduće poduzeće može funkcionirati, a da su oni doista stvoreni, dokaz je projekt budućega poduzetničkog posla. Sumarni pregled toga projekta jest financijski plan poduzeća za sljedeće obračunsko razdoblje (godinu), koji se može izraziti i u knjigovodstvenom obliku. Kao primjer projektne bilance može poslužiti Shema br. 17 (ako je tretiramo kao jedno poduzeće), a ona se sastoji od početne bilance kojom novo poduzeće ulazi u posao i financijskog plana (prometna bilanca poduzeća) toga posla za prvu godinu poslovanja. Početna bilanca u ovome sumarnom pregledu zapravo je završna bilanca tvrtke koja je pripremala buduće poduzeće i ona je polazište od koje novo poduzeće kreće u samostalan život. Iz toga financijskog plana vidimo da su razvojna ulaganja novca iznosila 783 kune (konto 21), ali to su samo ona koja su registrirana u tvrtki koja prethodi poduzeću, a koliko ona stvarno iznose, govori nam podatak o uloženoj glavnici (konto 90) jer ta je glavnica današnja vrijednost poduzetničkog posla. Da bi se naime došlo do te vrijednosti, osnivač poduzeća (poduzetnik) morao je projektirati ukupan

137

poduzetnički posao u koji ulazi, i to sa svim njegovim pojedinostima, te utvrditi koliki će profit taj posao donijeti u sljedećoj godini. Iz prometne bilance financijskog plana vidimo da očekivani profit iznosi 158 kuna, a ako taj profit podijelimo s eskontnom stopom središnje banke (u primjeru je to 6%), dobijemo glavnicu od 2.633 kune (158 : 0,06). Vrlo jednostavna računica, samo moraju postojati opći uvjeti da ona može biti od koristi. Glavnicu poduzeća poduzetnik prijavljuje mjerodavnom sudu, što je formalnost koja se mora obaviti da bi tvrtka dobila status poduzeća. Tu je glavnicu prethodno verificirala poslovna banka odobravanjem dopuštenog prekoračenja na tekućem računu poduzeća, što je visina komercijalnog kredita kojim se poduzeće može permanentno koristiti tijekom poduzetničkog posla. U tu je svrhu poduzetnik poslovnoj banci dostavio uredno elaborirani projekt s financijskim planom i utvrđenom glavnicom. Poslovna banka pregleda taj elaborat i, ako utvrdi da je u redu, otvara tekući račun, odobrava permanentni kredit i na teret države odobri novo poduzeće za iznos PDV-a koji je sadržan u glavnici. Tim činom poslovna banka postaje vanjska financijska logistička jedinica toga poduzeća i kao takva preuzima obvezu da će redovito s tekućeg računa podmirivati sve njegove obveze koje proizlaze iz glavnice. To znači da je ta glavnica vrlo važan mehanizam za funkcioniranje društveno-gospodarskog sustava: ona je hipoteka koju daje novo poduzeće, ukupno znanje o novome poduzetničkom poslu, ukupan vlastiti kapital kojim poduzeće ulazi u posao, ona u sebi sadrži sve podatke relevantne za izvršenje budućega poduzetničkog posla, pa čak i koliko je potrebno tuđeg kapitala od raznih inozemnih tvrtki.

ULOGA DRŽAVE U STVARANJU GLAVNICE PODUZEĆA I KAKO POMOĆU NJE UPRAVLJA GOSPODARSTVOM? Da je u glavnici poduzeća doista sadržano sve o budućem poduzetničkom poslu, najbolji je znak da na tekući račun novog poduzeća država uplaćuje PDV koji postoji u toj glavnici. Zašto to čini i kako banka dolazi do iznosa PDV-a? Puni odgovor na ovo pitanje obuhvatio bi gotovo ukupno znanje o ekonomiji, no mi ćemo se zasad zadovoljiti sa svega nekoliko riječi i financijskim planom iz Sheme br. 17, za koju ćemo pretpostaviti da je sumarna projektna bilanca svih poduzeća u državi, što znači da se u njoj na kontu 42 nalazi ukupna dodana vrijednost iz državnog proračuna. O tome će proračunu biti još mnogo govora, a ovdje ćemo samo napomenuti da država uplatom PDV-a motivira ljude da u što većem broju osnivaju svoja poduzeća i da je taj PDV njezin doprinos da bi

138

se novi poduzetnički posao uspješnije ostvarivao, ali ujedno i znak da će država sa svoje strane voditi brigu o novom poduzeću. Ukupan iznos PDV-a nalazi se u dodanoj vrijednosti, a s obzirom na to da taj porez ima jedinstvenu poreznu stopu, treba ga samo izračunati (u primjeru je to 6% od 264 milijarde). Pojedinačno za glavnicu svakog poduzeća taj izračun izvrše poslovne banke i ujedno uplaćuju PDV na tekući račun novoosnovanog poduzeća, čime preuzimaju odgovornost za njihovu ispravnost – jer državi su potrebne točne glavnice svih poduzeća u zemlji. Naime, vlastita kamata koja proizlazi iz ukupne glavnice ujedno je minimalni iznos državnog proračuna opće potrošnje robe, a to znači da ta projektna bilanca u sebi sadrži i materijalnu opću potrošnju svih ustanova uključujući i materijalne troškove razvojnih ulaganja. O tome će biti govora na drugome mjestu, a ovdje ćemo samo ukratko reći što konkretno treba učiniti da bi se sadašnje nevlasništvo u jednome trenutku transformiralo u najviši oblik privatnog vlasništva. Ako sve ovo što je dosad rečeno usporedimo sa stanjem u našoj državi, onda možemo zaključiti da u Hrvatskoj poduzeća uopće nema, nego postoje samo razne tvrtke koje to pokušavaju biti, ali im JEDNOUMLJE ne dopušta da se razvijaju. Istina, poduzeća postoje u sivoj ekonomiji jer u njoj vladaju prirodni zakoni, ali ni ona u jednoumnoj okolini nemaju uvjeta za razvoj. Da bi se moglo izaći iz toga negativnog ozračja (jednoumlja), država mora dekretom donijeti STANDARDNI KONTNI PLAN PRIRODNOG KNJIGOVODSTVA, koji svaku pravnu osobu obvezuje da svojoj poslovnoj banci prijavi glavnicu poduzetničkog posla kojim se namjerava baviti i da zatraži njezinu verifikaciju, jer njome taj posao stječe status poduzeća (tj. pravne osobe koja u stvaranju vrijednosti ostvaruje profit). S obzirom na to da u trenutku donošenja toga kontnog plana u Hrvatskoj uopće nema poduzeća, država sva trgovačka i dionička društva, kao i obrtničke radionice te razne organizacije u sivoj ekonomiji proglašava tvrtkama u kojima su se pripremala buduća poduzeća i objavljuje da se svaka od njih po gore opisanom postupku može transformirati u jedno ili više manjih poduzeća, pod uvjetom da prijavi glavnicu poduzeća koja ne može biti manja od 20.000 kuna i da tu glavnicu verificira poslovna banka. Sve to treba obaviti u tekućoj godini kako bi država na kraju te godine imala točan podatak o vrijednosti svih poduzetničkih poslova koji će se ostvarivati u budućem razdoblju.

139

KAKO DRŽAVA POMOĆU GLAVNICE PODUZEĆA MOŽE U KRATKOM ROKU PRIVATIZIRATI GOSPODARSTVO? Tu je najvažnije pitanje što treba napraviti da se u jednom trenutku (odnosno u jednoj godini) može doći do točnog podatka o ukupnoj vrijednosti svih poduzetničkih poslova koji se ostvaruju u državi, jer u nevlasništvu se uopće ne zna koji su to poslovi, pa kako bi se onda mogla znati njihova vrijednost? To ne zna država, ali znaju ljudi u državi, i to prije svega poduzetni građani, ali to je njihova tajna koju oni osobito kriju od svoje države. Prema tome, ovdje je najveći problem: Što država treba učiniti da poduzetne ljude privoli da otkriju tu svoju tajnu? Dakako, država prije svega treba objaviti da pravne osobe, a među njima su i poduzeća, ne mogu biti porezni obveznici; štoviše, država će svakom poduzeću čak doznačiti PDV ako svojoj poslovnoj banci prijavi glavnicu poduzetničkog posla kojim se bavi. Da takvih prijava bude što više, država treba otvoriti razne javne radove i raspisati brojne natječaje za izradu idejnih i izvedbenih projekata, s posebnim naglaskom da su za svaki kvalitetan projekt osigurana financijska sredstva i da svatko može ostvariti svoj projekt u svojem poduzeću pod uvjetom da prijavi glavnicu koja ne može biti manja od 20.000 kuna. Osim toga, i sama se državna vlast treba dokazati primjerom pa preko raznih institucija mora inicirati što više projekata te objaviti da svatko može u njima sudjelovati sa svojim idejama, prijedlozima ili konkretnim izvršenjem te da novac nije i nikada ne može biti razlogom da se nešto što je potrebno ne napravi. I tu sada dolazi do izražaja prirodni zakon dvojnosti, koji pomoću novca djeluje da se razvijaju istodobni procesi privatizacije i integracije, ali u svijetu ti procesi traju vjekovima, a u Hrvatskoj će se oni dogoditi u jednom trenutku (u jednoj godini) jer će svi poduzetni ljudi u tekućoj godini prijaviti svoje glavnice tako da država krajem godine može izraditi projektnu bilancu koja je prikazana u Shemi br. 17. I time je sve riješeno. U pitanju je samo tehnički problem jer treba nešto učiniti da svi poduzetni ljudi istodobno (u jednoj godini) na jednoznačan način prijave svoje glavnice. No za prirodno knjigovodstvo sve je jednostavno, iako po svemu izgleda da je na razini države riječ o velikom problemu. Naime, pojedinačno za svakoga poduzetnog čovjeka problema gotovo da i nema; njemu samo treba reći kako da na jednoznačan način izračuna glavnicu poduzeća i on će to lako učiniti jer vrlo dobro poznaje svoj poduzetnički posao. To znači da bi se ukupna privatizacija mogla izvršiti i za mjesec dana, ali problem je u verificiranju glavnice jer poslovne banke

140

preuzimaju najveću odgovornost te im za posao verificiranja ipak treba dati više vremena. Dakako, da bi se verificiranje olakšalo i da bi sve teklo u redu, država mora donijeti Standardni kontni plan i objaviti eskontnu stopu središnje banke (6%), a neposredno prije toga treba održati seminar na kojemu će se stotinjak odabranih financijskih stručnjaka upoznati s osnovama prirodnog knjigovodstva i načinom na koji se izračunava glavnica poduzeća. Stručnjaci će to znanje prenijeti u sve poslovne banke i osposobiti potreban broj bankovnih stručnjaka koji će verificirati glavnice poduzeća. S druge strane, od trenutka objave Standardnoga kontnog plana nekoliko desetaka tisuća knjigovođa počet će razmišljati o tome kako se izračunava glavnica poduzeća, a to nikako ne mogu bez poduzetnika za kojega vode knjigovodstvo. Dakako, poduzetnici znaju svoje glavnice, samo ne znaju na koji ih način mogu jednoznačno izračunati, a odgovore će dobiti od svojih knjigovođa koji će to naučiti na brojnim seminarima koje će održavati razne organizatorske tvrtke pa će tako doći do zbližavanja knjigovođa i poduzetnika jer će zajedno raditi na izračunu glavnice poduzetničkog posla. Tako će to biti na ukupnome državnom planu, u svim dioničkim i trgovačkim društvima, u obrtničkim radionicama, u seljačkim gazdinstvima, u kućnim radinostima i u sivoj ekonomiji – jer će svi nastojati što točnije izračunati svoju glavnicu i prijaviti je poslovnoj banci radi verifikacije kojom će njihov poduzetnički posao dobiti status poduzeća.

KAKO SE “PRIVATIZIRA” HRVATSKO GOSPODARSTVO? Prema programu MMF-a knjigovodstvo bivše SFRJ trebalo je uskladiti sa zapadnim standardima kao preduvjet da bi se moglo privatizirati gospodarstvo. Do sada su bila tri takva pokušaja. Prvi je bio 1987. godine, ali MMF nije bio zadovoljan pa je to ponovno učinjeno 1989. novim Zakonom o računovodstvu SFRJ. Kasnije je ustanovljeno da naše knjigovodstvo još uvijek nije usklađeno sa zapadnim standardima pa je to početkom 1991. pokušano i treći put, što je konačno sankcionirano Zakonom o računovodstvu Republike Hrvatske. Ali ni taj treći put knjigovodstvo nije usklađeno sa zapadnim standardima, iako je prividno izgledalo da se naše računovodstvo temelji na MEĐUNARODNIM RAČUNOVODSTVENIM STANDARDIMA! Izgleda da ovoga puta MMF namjerno nije intervenirao pa su u Hrvatskoj pretvorba vlasništva i privatizacija započele bez prirodnog knjigovodstva. Rezultate znamo: oni su krajnje pogubni

141

jer se prema pravilima komunističkog knjigovodstva materijalna imovina najprije godinama procjenjivala, da bi je onda pomoću nazovidionica država prodavala vlastitim građanima, što je sve zajedno gotovo potpuno devastiralo hrvatsko gospodarstvo. Takva privatizacija traje i dalje, samo mijenja oblike pa sada država ono što je preostalo prodaje strancima, a stranci to na svoj način iskorištavaju, što samo znači da država Hrvatska de facto ne postoji. I ne može postojati jer se još uvijek služi komunističkim knjigovodstvom, u kojemu vlastiti kapital nema cijenu za korištenje, nema vlastitu troškovnu kamatu koja nepovredivo pripada vlasniku kapitala. U svemu tome najžalosnije je što MMF ne može reći pravu istinu zbog čega je Hrvatska u sve dubljoj krizi jer onda bi trebao reći da je on glavni krivac za sve nevolje što ih je proživjela Republika Hrvatska. MMF naime zna da vlastita troškovna kamata prirodno postoji i da svaki privatnik i te kako o njoj vodi računa, ali je u tranziciji SFRJ propustio reći da u knjigovodstvu ta kamata znači trošak povoljnije prilike i da je ona bitna u procjeni isplativosti ulaganja, a ako te kamate u knjigovodstvu nema, onda to znači da nema ni vlasnika pa ne treba ni države – jer je temeljna funkcija države da štiti vlasnike. To nam je sredinom 1990. jasno dao na znanje dr. Norman A. Bailey, pa je na temelju toga MMF treći put zatražio da knjigovodstvo uskladimo s međunarodnim standardima te da u tome smislu unaprijed pripremimo odgovorajući kontni plan. No kada je početkom 1991. to učinjeno, najednom se MMF predomislio i nije dopustio da se unaprijed pripremljeni kontni plan objavi. Razlog je vjerojatno bio taj što je u to vrijeme već bilo očito da njegov program tranzicije u SFRJ nije uspio, pa je za taj neuspjeh okrivio HDZ-ovu Vladu i kaznio Hrvatsku time što nije dopustio da se taj pripremljeni kontni plan provede u život, jer onda ne bi mogao inicirati galopirajuću inflaciju niti nam podmetnuti nekakav porez na dodanu vrijednost (PDV) koji to nije. Ta kazna još uvijek traje, i trajat će sve dok se ne donese Standardni kontni plan koji se temelji na algoritmu kapitala.

142

13. KAKO DRŽAVA ISTODOBNOM PRIVATIZACIJOM I INTEGRACIJOM ČUVA VIŠAK VRIJEDNOSTI ZADAĆA JE DRŽAVE ČUVATI VIŠAK VRIJEDNOSTI VLASNIKA. Svaka država kao opća pravna osoba ima svoj obračunski sustav koji je skup obračunskih sustava svih posebnih pravnih osoba u državi. Te su pravne osobe vrlo važne u organizaciji države jer one, za razliku od fizičkih osoba, nisu misaona bića pa je pomoću njih lako uspješno upravljati državom ako svoje knjigovodstvo vode po uzoru na prirodno dvojno knjigovodstvo čovjeka. To se knjigovodstvo temelji na algoritmu kapitala, stoga su u njemu nevidljivo zapisani svi ekonomski zakoni, i to najsavršenijim hijerarhijskim redom, a na samom je vrhu te hijerarhijske ljestvice ZAKON VLASNIŠTVA. Prema tome zakonu vlasnik pozajmljuje poduzetniku novac da bi ovaj mogao stvarati vrijednosti i od njih vlasniku platiti unaprijed dogovorenu kamatu. No stvarati vrijednosti može samo čovjek kao misaono biće pa on uvijek nastoji pronaći način kako da vlasniku ne plati njegovu kamatu, tim više što taj vlasnik može biti bilo koja fizička ili pravna osoba. No da bi odnosi između poduzetnika i vlasnika ipak dobro funkcionirali, algoritam kapitala određuje da se oni ostvaruju u posebnoj pravnoj osobi (poduzeću) koja pomoću dvojnog knjigovodstva sjedinjuje dvije osobe sa suprotnim interesima – poduzetnika koji stvara vrijednosti i vlasnika koji prisvaja jedan dio vrijednosti. Taj odnos postoji čak i u slučaju ako su poduzetnik i vlasnik ista fizička osoba, jer u tome slučaju dvojno knjigovodstvo "rastavlja" jednu osobu na dvije: poduzetnika i vlasnika. To je inače najviši oblik privatnog vlasništva jer su se u njemu tako "rastavljene" dvije osobe sporazumjele da prvoj (poduzetniku) pripada dodana vrijednost, a drugoj (vlasniku) višak vrijednosti – što znači da se tog sporazuma u međusobnim odnosima moraju pridržavati svi poduzetnici i vlasnici. U tržišnom se gospodarstvu svaka vrijednost potvrđuje na tržištu, gdje dobiva svoju cijenu robe. Ta je cijena novčani izraz vrijednosti koju su dogovorili prodavalac i kupac. U tome dogovoru interes je prodavaoca da proda po što višoj cijeni, a kupac nastoji platiti što nižu cijenu. Zbog takvih odnosa koji vladaju na tržištu roba, algoritam kapitala određuje da se svaka cijena robe sastoji od PRENESENE VRIJEDNOSTI, DODANE VRIJEDNOSTI I

143

VIŠKA VRIJEDNOSTI. Za čovjeka je prenesena vrijednost potvrđena kada je kao kupac novcem platio nekom drugom za vrijednost koju je primio. Dodana je vrijednost potvrđena kada je čovjek sebi i svojim suradnicima platio za vrijednost koju su stvorili. Višak vrijednosti potvrđuje se na tržištu roba, gdje je ukupna vrijednost (prenesena i dodana) dobila svoju cijenu robe koju je kupac platio novcem. Višak vrijednosti potvrđen je samo u slučaju ako je cijena robe veća od vrijednosti, a ako je ona manja, ostvaren je gubitak. To znači da višak vrijednosti može biti i negativna veličina, za razliku od vrijednosti koja je uvijek pozitivna veličina, pa je prema tome samo vlasnik taj koji može izgubiti. Da bi se, naime, neka vrijednost mogla ponuditi na tržištu, nju najprije treba stvoriti, što se plaćanjem potvrđuje stvaraocu, pa tek nakon toga tržište plaćanjem u novcu ponuđenu vrijednost potvrđuje poduzeću – a višak vrijednosti ostvaren je samo ako je cijena robe veća od ponuđene vrijednosti. Upravo zbog toga algoritam kapitala stvara pravne osobe koje ljudima pomažu da stvaraju što više raznih vrijednosti i da pritom ostvaruju što je moguće veći višak vrijednosti, koji te pravne osobe brižno čuvaju za vlasnike. No da bi pravne osobe u tome smislu mogle funkcionirati i međusobno komunicirati, država mora standardizirati prirodno knjigovodstvo i učiniti ga obaveznim za sve pravne osobe. To knjigovodstvo državi omogućuje da na pregledan način ima uvid u sve što se događa u pravnim osobama i da preko njih na nevidljivi način upravlja poslovnim procesima kako bi vlasnici imali što više novca (viška vrijednosti). Zbog toga algoritam kapitala razlikuje dvije vrste pravnih osoba: poduzeća i ustanove; poduzeća imaju zadaću kao pravne osobe stvarati što više vrijednosti za opću i osobnu potrošnju, a ustanove kao pravne osobe brinu o vrijednostima što se koriste u općoj potrošnji, koja treba biti što veća – jer u tom slučaju veći je i vlasnikov višak vrijednosti.

KAKO DRŽAVA POSPJEŠUJE RAZVIJANJE PROCESA PRIVATIZACIJE I INTEGRACIJE. Da bi višak vrijednosti bio što veći, u suvremenoj državi novac uvijek traži rad. Novca nikad ne smije nedostajati za nešto što je potrebno, korisno i što možemo sami napraviti. U tome smislu djeluje i ukupni bankovni sustav koji čini sve moguće da poduzećima nikada ne uzmanjka novca za ostvarivanje njihove društvene zadaće (proizvodnje robe za tržište). Zbog toga algoritam kapitala stvara glavnicu koja postaje vidljiva tek kad se poduzeće osposobi stvarati vrijednosti

144

i u tome stvaranju ostvarivati dovoljan višak vrijednosti koji će zadovoljiti vlasnike. To tako određuje algoritam kapitala pa je poduzeće kao pravna osoba ujedno i mehanizam koji pomoću glavnice od poduzetnika najprije stvara vlasnika poduzetničkog posla da bi tijekom vremena sve više postao i vlasnik novca. To znači da algoritam kapitala istodobno stvara dvije glavnice – prva je GLAVNICA PODUZEĆA, čiji je vlasnik isključivo poduzetnik, a druga je GLAVNICA NOVCA, čiji vlasnik može biti bilo tko. Posebna je značajka glavnice poduzeća da mora biti poznata prije formalnog osnivanja poduzeća jer ona je znak da je o poduzeću poznato sve, pa čak i kamata koju kao minimalan profit treba ostvariti u sljedećem godišnjem razdoblju. To znači da je u trenutku osnivanja, osim glavnice poduzeća, potpuno ili djelomično poznata i glavnica novca. Naime, razlika između tih dviju glavnica jest u tome što se glavnica poduzeća u cijelosti ulaže odjednom (pri osnivanju poduzeća), a glavnica novca ulaže se u više navrata (prije i poslije osnivanja), i to onda kada je i ako je potrebno. Zadaća je glavnice poduzeća ostvariti što veći profit za vlasnika poduzetničkog posla. Zbog toga ona snažno utječe na razvijanje procesa privatizacije, koja od velikih poduzeća stvara mnoštvo što manjih poduzeća jer se u malim poduzećima brže dolazi do profita pa samim time on biva veći. Osim toga, u malom je poduzeću lakše upravljanje, stoga je ono uspješnije i zbog toga je vrednije, a veća vrijednost znači da je veća i glavnica poduzeća. Stoga se svaka organizacijska jedinica velikog poduzeća želi organizirati kao malo poduzeće, što se i ostvaruje ako se ta jedinica računski može izraziti kao ekonomskotehnološka cjelina. Zbroj glavnica malih poduzeća obično je veći od glavnice postojećega velikog poduzeća pa je i to razlog da se razvija proces privatizacije, ali pritom se istodobno razvija i proces integracije jer glavnica poduzeća i njezin profit neprekidno vode računa da novac u poduzeću bude što bliži nuli, što znači da svako poduzeće mora svoj višak novca deponirati u poslovnoj banci ili u unutarnjoj banci korporacije. Svako veće poduzeće nastoji se organizirati kao korporacija sa što više malih poduzeća jer na tome stalno djeluje unutarnja banka koju ima svako poduzeće. Naime, unutarnja banka prirodno teži posluživati što više poduzeća, jer se onda novac može bolje koristiti, te stoga nastoji da ona budu što manja i da ih bude što više. S druge pak strane, svako poduzeće želi biti što samostalnije, što inače

145

odgovara unutarnjoj banci, ali im pritom ona ne dopušta da se odvoje, a to čini tako što ih permanentno opskrbljuje potrebnim novcem, i to upravo u trenutku kada ga trebaju, pa ona ni ne pomišljaju na odvajanje jer ih korporacija pomoću novca čvrsto drži zajedno. Posve općenito to znači da se svaki poduzetnički posao teži privatizirati jer se time povećava osobna odgovornost za njegovo izvršenje pa tako i sam taj posao postaje vredniji. No istodobno sâm novac teži da se sve centralizira jer onda kao mjera vrijednosti s manjom količinom novca može izmjeriti više stvarnih vrijednosti. Zbog toga i postoji opća tendencija da se svako veće poduzeće organizira kao korporacija sa što većim brojem malih poduzeća ili da se svako samostalno poduzeće radi uspješnijeg obavljanja svojega posla udruži u već postojeće korporacije. Ova opća tendencija osobito dolazi do izražaja u državama u kojima je gospodarstvo u državnom vlasništvu, a osobito je važna za države u kojima vlada nevlasništvo (kao što je to slučaj u Hrvatskoj). U takvim se državama naime mora istodobno privatizirati ukupno gospodarstvo, a to se čini pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita), koji su i inače organizacijski mehanizam čijim se prijenosom vlasničke odgovornosti na niže razine upravljanja ponovno vrednuje materijalna imovina većeg poduzeća. Taj organizacijski mehanizam omogućuje da se u jednom trenutku (u jednoj godini) dođe do točnog podatka o ukupnoj vrijednosti poduzetničkih poslova u velikom poduzeću, odnosno u ukupnoj državi. Davanje menadžerskih kredita isključivo je unutarnja stvar svakoga većeg poduzeća; to je zapravo organizacijska mjera kojom se svako poduzeće nastoji bolje organizirati radi uspješnijeg poslovanja. Za unutarnje zajmove novac uopće nije potreban jer se pomoću njih prodaje postojeća materijalna imovina, a to znači da vanjske opće i poslovne banke financijski uopće ne sudjeluju u tim organizacijskim zahvatima, jedino mogu radi svojega interesa pomoći savjetima da ti zahvati budu što uspješniji. U vezi s korištenjem unutarnjih poslovnih zajmova potrebno je samo znanje o prirodnome dvojnom knjigovodstvu, a koje je to znanje objasnit ćemo na primjeru zamišljene velike "državne" kompanije, u kojoj je glavni direktor dobio zadatak da pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) proda materijalnu imovinu kompanije onim poduzetnim ljudima koji će tu imovinu uspješnije koristiti.

KAKO JE GLAVNI DIREKTOR POMOĆU MENADŽERSKIH KREDITA PRODAO UKUPNU MATERIJALNU IMOVINU

146

DRŽAVNE KOMPANIJE? U ovome primjeru pretpostavimo da je riječ o glavnom direktoru velike državne kompanije, a isti bi postupak bio kada bi bila riječ o privatnoj kompaniji u kojoj je glavni direktor ujedno i jedini privatni vlasnik. To znači da u oba slučaja glavni direktor postupa jednako jer njegova je zadaća da poduzeće posluje što uspješnije i da u tome štiti interes vlasnika. U ovom ćemo opisu pretpostaviti da je vlasnik nepoznat i da glavni direktor sve radi u interesu toga nepoznatog vlasnika. U tome smislu razmišlja i o tome kako bi lakše upravljao poslovima kompanije budući da su se oni znatno proširili te mu je sve teže upravljati procesima. Istina, njemu pomažu odabrani suradnici, ali unatoč tome ima različitih problema kojih ne bi trebalo biti. Mora nešto učiniti kako bi svoje suradnike jače motivirao za uspješnije izvršavanje postavljenih zadataka. Puno je o tome razmišljao i najednom se sjetio da je na knjigovodstvenom tečaju učio kako se svako poduzeće sastoji od pet temeljnih dijelova (opća uprava, tehnička uprava, nabava, proizvodnja i prodaja) i da se prijenosom vlasništva pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) svaki taj dio može bolje organizirati. Odmah odluči materijalnu imovinu kompanije prodati osobama koje su spremne preuzeti poduzetničku odgovornost radi boljeg korištenja imovine te u tom smislu opću upravu proglasi HOLDINGOM, a njegovo knjigovodstvo "unutarnjom bankom". Ta će banka raspisati natječaj za dodjelu unutarnjega poslovnog zajma, kojim će odabrani kupci kupiti materijalnu imovinu pojedinih organizacijskih dijelova kompanije. Za glavnog direktora ovaj je natječaj samo formalnost jer je buduće kupce već unaprijed odredio, ali to nitko, pa ni sami kupci ne trebaju znati. Da bismo lakše dokučili o čemu je riječ, opisat ćemo zamišljeni razgovor glavnog direktora s poslovođom jednoga proizvodnog odjela. Namjeravam, započinje glavni direktor, prodati materijalnu imovinu ove kompanije, s time da pravo prvokupa imaju sadašnji voditelji poslova u tim dijelovima pa sam vas pozvao da iskoristite to pravo. Dakako, najprije moramo precizirati predmet i cijenu kupoprodaje. Vi kupujete samo onu materijalnu imovinu (prostor, opremu i materijal) koja vam je potrebna za izvršenje zadatka vašega odjela. Tu imovinu treba točno identificirati i nakon toga je procijeniti: materijal prema aktualnim nabavnim cijenama, a prostor i opremu prema stupnju istrošenosti i ekonomskoj zastarjelosti. S obzirom na to da dobro poznajete situaciju u vašem odjelu, vi ćete najbolje procijeniti imovinu koju kupujete; stoga predložite cijenu koju ste spremni platiti, a u visini dogovorene cijene ‘unutarnja banka’ odobrit će vam poslovni zajam kojim ćete platiti tu

147

materijalnu imovinu. Prostor koji vam nije potreban stavit ćete meni na raspolaganje, opremu koja vam ne treba pohranite u naše središnje skladište, a isto to učinite s nekurentnim materijalima. Od postojećih radnika zadržite samo one koji su vam doista potrebni, a za radnike koji su višak pobrinut ću se ja. No, da biste mogli dobiti poslovni zajam, morate osnovati svoje poduzeće, ali prije toga trebate položiti ispit iz dvojnog knjigovodstva jer to je jedan od uvjeta da se poduzeće može registrirati, s time da će tečaj iz knjigovodstva organizirati naša ‘unutarnja banka’. Na tom ćete tečaju naučiti kako se projektira budući poduzetnički posao i kako ćete utvrditi godišnji profit koji ćete ostvariti, a na temelju toga profita izračunat ćete glavnicu vašega poduzeća. Tu glavnicu mora verificirati ‘unutarnja banka’ i takvu ćete prijaviti mjerodavnom sudu radi registracije poduzeća. Nakon toga vaše će poduzeće zaključiti ugovor s ‘unutarnjom bankom’ o dodjeli poslovnog zajma u visini kupoprodajne cijene koju ćemo dogovoriti. Prema tome ugovoru ‘unutarnja banka’ je zajmodavac, a vaše je poduzeće zajmoprimac, s time da se zajmodavac obvezuje da će financirati vaše poduzeće, dok se zajmoprimac obvezuje da će ostvareni profit redovito uplaćivati zajmodavcu. Uplaćeni profit koristit će se za kamatu na poslovni zajam, a ostatak od toga bit će vaš udio u dioničkoj glavnici ‘unutarnje banke’. Predlažem da o svemu ovome što sam rekao dobro razmislite i za tjedan dana očekujem vaš potvrdni odgovor. Poslovođa je pozorno slušao što mu je glavni direktor govorio, nakon čega je pomno razmišljao o njegovu prijedlogu i u njemu tražio svoj interes. Razmišljao je o prostoru i opremi koju bi kupio te o kupoprodajnoj cijeni koju će predložiti; odvojio je nekurentne materijale koje neće preuzeti, a posebno se posvetio odabiru radnika koje će zadržati. Pritom je radio različite kalkulacije, projektirao svoj posao, u njemu se počeo buditi vlasnički duh pa je čak izračunao i osnivačku glavnicu svojega budućeg poduzeća. Na kraju je zaključio da je ovaj ugovor o poslovnom zajmu za njega vrlo povoljan jer ništa ne treba platiti, a ako se ispravno postavi, može mnogo toga dobiti. Nakon tjedan dana zadovoljno dolazi glavnom direktoru ne samo s potvrdnim odgovorom nego i s prijedlogom cijena materijalne imovine koja je predmetom ove kupoprodaje. Slično je bilo i s ostalim mogućim kupcima. Svi su oni nakon tjedan dana zadovoljno donosili svoje prijedloge o cijenama koje su spremni platiti za materijalnu imovinu koju namjeravaju kupiti, a najzadovoljniji je bio glavni

148

direktor jer se njegova namjera u potpunosti ostvarila. Naime, ovom kupoprodajom sva će odgovornost za troškove biti prenesena na zajmoprimce. Rezultati su odmah bili vidljivi jer su se budući vlasnici već na samom početku riješili balasta koji ih je dotad opterećivao. Istina, sada je time opterećen glavni direktor, no i to je od koristi jer sada barem zna da balast postoji i da s njime mora nešto učiniti. S predloženim cijenama također se složio jer je nepoznati vlasnik bogatiji upravo za cijenu koju su predložili direktori novih malih poduzeća buduće korporacije. No, to je manje važno; najvažnije jest da su sve organizacijske jedinice velikog poduzeća odjednom sređene i da će njihovi voditelji (direktori poduzeća) ubuduće s vlasničkom odgovornošću brinuti o poslovanju svojih malih poduzeća te da će ujedno kao dioničari velikog poduzeća voditi računa o općem uspjehu korporacije.

KAKO SE VLASNIČKA ODGOVORNOST PRENOSI NA NIŽE RAZINE UPRAVLJANJA? Privatizacija je kontinuirani prirodni proces u kojemu se pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) svako veće poduzeće rastavlja na što veći broj manjih poduzeća. U tome procesu dolazi do ponovnog vrednovanja trajne imovine na temelju menadžerskih kredita, pomoću kojih se ona prodaje novim malim poduzećima. Zbog toga se u "unutarnjoj banci" stvara novi kreditni novac, koji povećava glavnicu novca te banke. No time dolazi i do povećanja glavnice poduzeća jer je zbroj glavnica novih malih poduzeća veći od glavnice dotadašnjega velikog poduzeća (zato što je privatizacija reorganizacija poduzeća s ciljem da ukupno poslovanje korporacije bude uspješnije, a veća uspješnost znači da su poduzeća vrednija, odnosno da je veća i suma glavnica svih novih poduzeća). Upravo je ta suma najpouzdaniji podatak o njihovoj vrijednosti jer ona je veličina koja proizlazi iz proračuna poduzetničkog posla u koji se ulazi, a taj su proračun izradili najmjerodavniji stručnjaci – u ovom slučaju to su zajmoprimci poslovnog zajma, koji kao poduzetnici najbolje poznaju taj posao i koji su sada kao vlasnici osobno zainteresirani da poslovanje bude uspješnije i da njihov proračun bude što točniji. Pomoću unutarnjih poslovnih zajmova se dakle svako veće poduzeće u kratkom roku može transformirati u korporaciju sa što više manjih poduzeća, i to s ciljem da se prijenosom vlasničke i poduzetničke odgovornosti poveća uspješnost poslovanja. U tome veliku ulogu ima "unutarnja banka", koja je zapravo knjigovodstvo ukupne korporacije, a to knjigovodstvo vodi i koristi

149

opća uprava koja je u HOLDING poduzeću. Pomoću toga knjigovodstva menadžment korporacije nevidljivo upravlja svim poduzećima u njezinu sastavu, a svako to poduzeće vodi svoje knjigovodstvo i ima svoju glavnicu koja ga upućuje kako će izvršavati svoje zadatke. No između glavnice samostalnih poduzeća i glavnice poduzeća u sastavu korporacije postoji razlika. Glavnica samostalnih poduzeća svake se godine povećava za ostvareni profit i svake sljedeće godine računa se kamata na tako povećanu glavnicu; to znači da se ukupna glavnica tih poduzeća sastoji od osnivačke glavnice i glavnice novca koja nastaje iz ostvarenog profita. To mora biti tako stoga što se profit (višak vrijednosti) poduzeća nikome ne može isplatiti jer kad bi se to učinilo, profit bi jednostavno nestao. To znači da je u svakom sljedećem obračunskom razdoblju (u svakoj sljedećoj godini) glavnica poduzeća veća, a samim time veća je i vlastita troškovna kamata, što mnogim poduzetnicima ne odgovora budući da neprekidno moraju razmišljati kako da prošire i povećaju poslovanje poduzeća zbog toga što to od njih traži kamata koja je za poduzeće norma koju moraju ostvariti u sljedećem poslovnom razdoblju (godini). U poduzećima korporacije to nije slučaj jer ona svoj ostvareni profit redovito uplaćuju "unutarnjoj banci" pa je u njima glavnica poduzeća uvijek jednaka osnivačkoj glavnici. No zbog toga u korporaciji postoji holding poduzeće koje ima status trajnosti, za razliku od ostalih poduzeća koja traju toliko dugo dok ostvaruju profit i onda nestaju, ali se pritom stalno osniva više novih poduzeća. Da to bude tako brine se "unutarnja banka", koja pomoću osamostaljenoga prvog temeljnog dijela prirodnog dvojnog knjigovodstva ("NOVCA" – razredi 0 i 1) novac korporacije neprekidno ulaže u razvoj proizvodnje i poduzetništva te u tome smislu upravlja svim poduzećima, pa čak i HOLDINGOM u kojemu je opća uprava korporacije. Naime, svako poduzeće sâmo vodi osamostaljeni drugi temeljni dio prirodnoga dvojnog knjigovodstva ("ROBA" – razredi od 2 do 9), u kojemu je njegova osnivačka glavnica koja ga upućuje kako da sa što manje novca uspješno ostvaruje svoju djelatnost i da svoj profit redovito uplaćuje "unutarnjoj banci", što znači da je u poduzećima novac uvijek na nuli. To se događa zbog toga što se u korporaciji glavnica novca odvojila od glavnice poduzeća (proces osamostaljivanja financijskog kapitala), ali pri tome osamostaljivanju svaki vlasnik poduzetničkog posla zna koliki je njegov udio u ukupnoj glavnici novca koja se nalazi u "unutarnjoj banci". Sve je to radi toga da bi opće (korporacija) i posebno (sva poduzeća) usklađeno djelovalo pa

150

"unutarnja banka" brižno čuva višak vrijednosti vlasnika poduzeća (malih dioničara) i ne dopušta da se taj višak ikome isplati u novcu, čak ni njegovim vlasnicima. Oni ga ni ne traže jer imaju dionice koje su prenosivi vrijednosni papir koji, ako im je potreban gotov novac, mogu prodati na burzi čak po cijeni većoj od nominale.

ŠTO DRŽAVNA VLAST U HRVATSKOJ MORA UČINITI DA SE SAČUVA VIŠAK VRIJEDNOSTI VLASNIKA? Dakako, prije svega treba donijeti temeljni akt kojim se de facto uspostavlja država, a to je STANDARDNI KONTNI PLAN prirodnog knjigovodstva, što znači da Ustav i drugi zakonski propisi koje donosi državna vlast moraju biti usklađeni s tim temeljnim aktom. Donošenjem toga kontnog plana stvorit će se pozitivno ozračje u kojemu će država kao opća pravna osoba ispravno funkcionirati. U tome je najvažnija prva godina nakon donošenja Standardnoga kontnog plana jer se u njoj treba dogoditi sve što je bitno da bi se država razvijala u tome smislu da pomoću posebnih pravnih osoba (poduzeća i ustanova) upravlja svim društveno-ekonomskim procesima radi boljeg života svih svojih građana. U toj prvoj godini sve će se promijeniti jer će eskontna stopa središnje banke sve ljude u državi poticati da traže svoj najveći interes, a država će im u tome svesrdno pomagati, prije svega time što od njih neće ništa uzimati, nego će im samo davati, a dat će im više ako će ljudi u svojemu interesu bolje raditi. S time u vezi vrlo je važno da se odmah privatizira ukupno gospodarstvo, a na koji to način treba učiniti, objašnjeno je u ovome izlaganju. To znači da se već u prvoj godini svako dioničko društvo i svako veće trgovačko društvo treba transformirati u korporaciju sa što više manjih poduzeća. U tome ne bi trebalo biti nikakvih problema jer će svi sudionici u tim transformacijama biti upoznati s osnovama prirodnog knjigovodstva, a to će ih knjigovodstvo uvijek ispravno voditi – jer ono je nepogrešivo. Pritom je vrlo važno da hrvatska državna vlast ne sluša Zapad; naprotiv, ona čak i njemu treba pomoći jer razvijeni zapadni svijet jako griješi previše se oslanjajući na svoj dionički sustav, koji je ipak samo krovište obračunskog sustava. Zbog toga krovišta sve više zanemaruje prirodno knjigovodstvo, koje je temelj obračunskog sustava i koje je stvorilo njihov dionički sustav te ga dovelo do visokoga razvojnog stupnja.

151

14. KAKO MONETARNI VRH POMOĆU KNJIŽNOG NOVCA UPRAVLJA SVIM PRAVNIM OSOBAMA U DRŽAVI ŠTO JE KNJIŽNI NOVAC I KAKO SE NJIME UPRAVLJA SVIM PRAVNIM OSOBAMA U DRŽAVI? Jesmo li se ikada zapitali što je novac, gdje je njegov izvor, što znači emisija novca, zašto je potrebno emitirati novac, koliko ga treba emitirati i zašto je novac tako važan? Na ta i mnoga druga pitanja dobit ćemo odgovor ako pozorno razmotrimo prvu

152

projektnu bilancu zamišljene države veličine Hrvatske (Shema br. 17) i pomno proučimo ulogu svih pojedinosti u njoj te njihovu međusobnu povezanost i kako se sve one kao KNJIŽNI NOVAC slažu u konačni poslovni rezultat koji zovemo VIŠAK VRIJEDNOSTI ILI PROFIT. I taj višak vrijednosti svojevrstan je fenomen jer je u prirodnom knjigovodstvu permanentno nevidljivo zapisan, samo ga treba pročitati i vidljivo zapisati u razredu 8. Profit je inače podatak koji bilo kojoj osobi nepogrešivo pokazuje koliki je njezin dobitak u novcu, pri čemu je bitno da taj podatak može utvrditi samo osoba koja je vlasnik ili posjednik novca. Da bi vlasnik novca saznao koliki je dobitak ostvario, mora prebrojiti koliko novca ima danas i taj iznos usporediti s iznosom iz nekoga ranijeg brojanja pa ako je današnji iznos veći, onda je to bilo uspješno razdoblje jer je ostvario pozitivan rezultat (profit). No taj iznos može biti i manji pa je onda vlasnik izgubio dio svojeg novca, što znači da je ostvario negativan rezultat (gubitak). Sâm izraz profit asocira da je ostvarena neka zarada, ali računica kojom se on utvrđuje uvijek točno pokazuje kolika je u određenom razdoblju razlika između završnog i početnog stanja novca, a ta razlika može biti i negativna veličina, što znači da prirodno knjigovodstvo može pokazati i negativan profit (gubitak). Da bi knjigovodstvo (kompjutor) bilo potpuno sigurno da je profit ispravno izračunat, algoritam kapitala određuje da se on u knjigovodstvu svake pravne osobe izračunava na dva potpuno različita načina: prvi je razlika između sadašnjeg stanja novca i stanja na početku određenog razdoblja, a drugi je razlika između prihoda i rashoda u tom razdoblju, s time da ta dva načina moraju dati isti rezultat. Prvi je način mnogo jednostavniji jer zahtijeva samo jedno brojanje na kraju razdoblja i utvrđivanje razlike u odnosu na brojanje koje je izvršeno na početku razdoblja. Drugi je način znatno složeniji jer se tijekom cijelog razdoblja mora pratiti svaki primitak i izdatak novca da bi se na kraju razdoblja iz ukupnih prihoda i rashoda izračunala razlika. Ako te dvije računice daju različite rezultate, znači da se u računici potkrala pogreška koju treba pronaći i ispraviti. Ljudi obično profit računaju na prvi način jer je jednostavniji, ali ga ipak za svaku sigurnost trebaju potvrditi ponovnim brojanjem. Dakle, svaka osoba može bez ikakva problema utvrditi svoj profit, s time da taj podatak zna samo posjednik novca jer se obvezno utvrđuje prebrojavanjem. Da je to doista tako, potvrđuje i odgovor jednog poduzetnika kojemu smo postavili

153

pitanje je li mu poznato koliki profit ostvaruje država. Odgovor je bio: “Ja znam koliki je moj profit, a koliki je profit države, to morate pitati nju!” Ovim je odgovorom sve rečeno – jer svatko zna svoj profit pa ga, prema tome, mora znati i država! S obzirom na to da je novac potpuno neutralan jedna je od njegovih značajki da on u sebi na određeni način samo u jednom iznosu sadrži sve podatke o životu osobe koja je vlasnik novca, a taj je iznos uvijek zapisan na jednom računu (kontu) koji ima dvije strane – ulaznu i izlaznu. Na ulaznoj je strani primitak novca koji govori kada, zašto i od koga je ta osoba primila novac, a na izlaznoj strani piše kome je, zašto i kada izdala novac, a ako je ulaz novca bio veći od izlaza, onda je posjednik novca ostvario profit. Takav konto ima svaka osoba pa ga ima i država koja se kao opća pravna osoba brine o svim posebnim pravnim i fizičkim osobama u zemlji. Taj je konto zapravo monetarni vrh države, koji na svojoj ulaznoj strani ima zapisan ukupan depozitni novac koji je štednja svih vlasnika novca (štediša), a na izlaznoj je strani ukupan kreditni novac kojim se koriste poduzeća radi stvaranja vrijednosti. Na tome kontu vidi se bitna razlika između države kao opće pravne osobe i svih ostalih osoba koje postoje i djeluju u toj državi – jer država ostvaruje profit ako je na kontu monetarnog vrha izlaz novca veći od ulaza! Na vršnom kontu države naime dolazi do punog izražaja kamatonosna značajka novca, koja sve više postaje pozitivna kategorija, a kamata je inače poznata po svojoj negativnoj ulozi. Pozitivnu značajku kamata je počela poprimati tek nakon objave države da podloga novcu više nije zlato (SAD, 1969.) – NEGO JE TO PROIZVODNJA I PODUZETNIŠTVO. Otada se počela razvijati i monetaristička filozofija, čije je temeljno načelo da država treba prije svega zaštititi novac koji kao svoju štednju građani drže u bankama. Tu će zaštitu država najbolje pružiti ako, pojednostavnjeno rečeno, njezina središnja banka otkupljuje od općih banaka (štedionica) svu štednju po svojoj reeskontnoj stopi (9%) i ako po toj istoj stopi preko poslovnih banaka financira poduzeća u stvaranju vrijednosti. U skladu s time središnja banka na sav depozitni novac štedionicama mora platiti kamatu po stopi od 9%, a da bi to mogla, te depozite štediša mora kao kreditni novac posredstvom poslovnih banaka pozajmiti poduzećima po istoj stopi. U tim odnosima sa štedišama i poduzećima vršni konto može biti pozitivan, što znači da je depozitni novac veći od kreditnog novca, a u slučaju takvoga pozitivnog stanja središnja banka gubi jer štedišama

154

mora platiti veću kamatu nego što će primiti od poduzeća. Ako je kreditni novac jednak depozitnom novcu, središnja banka dolazi na svoje jer štedišama plaća upravo toliku kamatu koliku je primila od poduzeća. Ako je kreditni novac veći od depozitnog novca, središnja banka zarađuje jer prima veću kamatu od poduzeća nego što je plaća štedišama. Normalno je da svatko želi zaraditi (ostvariti profit) pa to želi i središnja banka, a iz toga slijedi da bi izlaz iz vršnog konta trebao uvijek biti veći od ulaza, što je protivno prirodnim zakonima. Ali to nije protivno zakonu kamate i to je razlog zašto je ona poprimila pozitivnu značajku – kamata je sama po sebi negativna kategorija, pa ako se kao takva nalazi na negativnoj (izlaznoj) strani vršnog konta, ona poprima pozitivno svojstvo (minus puta minus daje plus). I tako je kamata postala opći upravljački mehanizam koji pomoću eskontne stope središnje banke tvori sustav kamatnih stopa, u kojemu svaki sudionik monetarnog sustava (štediše, štedionice, poslovne banke i poduzeća) može naći svoj najveći interes.

KAKO MONETARNI VRH DRŽAVE KAO APSTRAKTNA PRAVNA OSOBA UPRAVLJA SVIM KONKRETNIM PRAVNIM OSOBAMA U DRŽAVI? Pozitivnu značajku kamata je dobila zbog toga što je monetarni vrh i ukupni bankovni sustav apstraktna pravna osoba koja, za razliku od konkretnih pravnih osoba (ustanova i poduzeća), može imati izlaz novca veći od ulaza. Naime, svaka banka konkretna je pravna osoba koja u sebi ima još jednu apstraktnu pravnu osobu, koja se brine o stanju i prometu novca svih komitenata te banke, što ujedno znači da taj novac ne pripada banci, nego je to novac štediša koji su joj ga povjerili na čuvanje. To ujedno znači da svaka banka ima i dva knjigovodstva: jedno je knjigovodstvo apstraktne pravne osobe, koje se brine o stanju i prometu novca svih komitenata banke, a drugo je poslovno knjigovodstvo konkretne pravne osobe, koja ima svoje rashode i prihode, kao što ih imaju sve ostale konkretne pravne osobe. No ovdje se događa nešto čudno što se vrlo teško može razumjeti, a to je da apstraktne pravne osobe kao pozitivnu kategoriju imaju izlaz novca veći od ulaza, što je svojevrstan paradoks koji postoji zbog kamatonosne značajke novca. Naime, svaka banka i bankovni sustav u cjelini djeluje uspješno ako je njezin/njegov izlaz novca veći od ulaza, a to vrijedi i za monetarni vrh, čiji vršni konto treba pokazivati da je ukupan kreditni novac kod svih poduzeća

155

veći od ukupnoga depozitnog novca svih štediša. Sasvim je normalno da on bude veći budući da je novac ipak samo mjera vrijednosti, a da veći novac na izlazu ne može biti bilo koja veličina, priroda se pobrinula na taj način da u stvarnom životu postoji ograničenje koliko kreditni novac može biti veći od depozitnog novca – a to su ograničenje KVALITETNI PROJEKTI koji su ujedno i jedini izvor novca kojim PODUZEĆE ulazi u poduzetnički posao. I upravo zbog toga poduzeće kao pravna osoba jest mehanizam u kojemu punom snagom djeluje algoritam kapitala i on svojom glavnicom jamči da se u novi poduzetnički posao ulazi potpuno spremno – JER TA JE GLAVNICA SADAŠNJA VRIJEDNOST PODUZETNIČKOG POSLA. S obzirom na to da je središnja banka pomoću svoje eskontne stope preuzela svu brigu o ukupnome bankovnom sustavu i pomoću njega brigu o svim konkretnim pravnim i fizičkim osobama u zemlji, jedino se kod nje može nalaziti izvor novca. Ali kako će se taj izvor koristiti, to središnja banka prepušta poslovnim bankama; stoga one nisu ograničene u davanju financijskih zajmova poduzećima – pod uvjetom da su zahtjevi za kreditima popraćeni kvalitetnim projektima. To znači da bankovni djelatnici moraju biti osposobljeni čitati te projekte i verificirati ih te sa svoje strane učiniti sve da takvih projekata bude što više i, radi svojega interesa, neprekidno brinuti da se oni uspješno ostvaruju. U prvoj projektnoj bilanci države iz Sheme br. 17 očito je da takvi projekti postoje jer je bruto društveni proizvod projektiran u iznosu od 1.524 milijarde kuna, a neto društveni proizvod iznosi 422 milijarde kuna, što znači da će u stvaranju toga društvenog proizvoda sudjelovati brojna poduzeća čiji su projekti jamstvo da će u sljedećoj godini bruto društveni proizvod biti najmanje toliki koliki je prikazan u toj prvoj projektnoj bilanci. Ovdje se postavlja pitanje – što znači razlika između bruto društvenog proizvoda i neto društvenog proizvoda? Odgovor na to pitanje daje nam knjižni novac koji je monetarni izraz za bruto društveni proizvod, a taj se bruto proizvod uvijek sastoji od prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti, za razliku od neto društvenog proizvoda koji sadrži samo dodanu vrijednost i višak vrijednosti. Knjižnom novcu suprotan je efektivan ili gotov novac. Knjižni je novac prihod koji su ostvarila poduzeća i koji je u knjigovodstvu uvijek vidljivo zapisan na kontu 70, što je u svojoj ukupnosti bruto društveni proizvod, čija je struktura kao troška zapisana u razredu 4 na kontima 41, 42 i

156

43. U toj su strukturi dodana vrijednost i višak vrijednosti (konto 42 i 43) neto društveni proizvod i kao takav su konstanta, za razliku od prenesene vrijednosti (konto 41), koja kao varijabla uvijek nastoji biti što veća jer to znači da u stvaranju društvenog proizvoda sudjeluje veći broj poduzeća. Zbog toga je podatak o bruto društvenom proizvodu veličina koja sama po sebi ništa ne govori, ona nešto znači samo uz podatak o neto društvenom proizvodu. Naime, odnos bruto i neto društvenog proizvoda govori nam o stupnju organiziranosti države kao velikog poduzeća; govori nam o koeficijentu organiziranosti koji treba biti što veći – jer to znači da se u državi neto društveni proizvod ostvaruje u većem broju poduzeća pa je stoga zbog povećanoga unutarnjeg prometa veći i knjižni novac. U projektnoj bilanci iz Sheme br. 17 istaknuta je DODANA VRIJEDNOST jer je ona određena državnim proračunom (Shema br. 16) i kao takva je apsolutna konstanta obračunskog sustava zbog toga što algoritam kapitala punom snagom djeluje da se dodana vrijednost ostvari u projektiranoj veličini, pa čak radi na tome da ona bude manja, ali da se unatoč tome neto društveni proizvod ostvaruje kako je predviđeno u projektu. To znači da je VIŠAK VRIJEDNOSTI relativna konstanta jer gotovo svi mehanizmi kapitala djeluju u tome smislu da višak bude što veći, pa čak nastoje da se povećava na račun dodane vrijednosti. Zbog toga je višak vrijednosti najveća tajna obračunskog sustava koju rijetko tko može razumjeti, a da bi se to ipak barem donekle moglo, treba nešto reći o razlici između knjižnog novca i efektivnog novca. Knjižni novac označava DOBRO i treba ga biti što više, a efektivni novac asocira na ZLO pa ga treba biti što manje. Efektivni ili gotov novac potreban je prije svega zbog toga da bismo mogli prepoznati zlo i da ga se klonimo tako da se što više koristimo knjižnim novcem. U tome korištenju dodana je vrijednost granična točka između knjižnog i efektivnog novca (granična točka između dobra i zla), a da bismo nekako shvatili tu graničnu točku, poslužit ćemo se našim primjerom proračuna dodane vrijednosti. U tome je proračunu predviđeno da dodana vrijednost za projektiranu godinu iznosi 264 milijarde kuna, a to znači da se ljudima taj iznos isplaćuje u mjesečnim ratama od približno 22 milijarde kuna. Ovih 22 milijarde treba umanjiti za PDV i OPO jer to su monetarni mehanizmi koje građani ionako nikada ne primaju pa dobijemo iznos od približno 20 milijardi, koliko pravne osobe isplaćuju ljudima za njihovu osobnu potrošnju robe. Ta je isplata MAKSIMUM EFEKTIVNOG NOVCA, s time da algoritam kapitala snažno djeluje da od toga maksimuma,

157

koji je ujedno MINIMUM KNJIŽNOG NOVCA, gotovog novca bude što manje, pa stoga pravne osobe ljudima isplaćuju novac na njihove osobne tekuće račune, odakle se koristi tek onda kad je to potrebno. U tom smislu u obračunskom sustavu postoje razni mehanizmi (platni nalozi, čekovi, kreditne kartice ...) da se što manje koristi gotov novac, pa se čak ljudima pred kuću dovode bankomati da bi se što manje služili gotovinom.

ORGANIZACIJSKA SHEMA PO KOJOJ SE SVAKO VEĆE PODUZEĆE MOŽE ORGANIZIRATI U KORPORACIJU S NAJMANJE ŠEST PODUZEĆA. Algoritam kapitala potiče ljude da knjižnog novca bude što je moguće više, a kako se to postiže pokazat ćemo na našem primjeru, u kojemu je polazište 264 milijarde kuna dodane vrijednosti koja je određena državnim proračunom (Shema br. 16). Ta dodana vrijednost stvorit će i višak vrijednosti koji proizlazi iz verificirane glavnice poduzeća u iznosu od 2.633 milijarde kuna. Ova glavnica znači da postoje brojni projekti koji predviđaju da će se ostvariti neto društveni proizvod od 422 milijarde kuna, jer će se osim spomenute dodane vrijednosti ostvariti još i 158 milijardi kuna viška vrijednosti (6% od verificirane glavnice). S obzirom na broj poduzeća koji je u našem primjeru postojao u trenutku donošenja Standardnoga kontnog plana, za početni trenutak izrađena je prva projektna bilanca države u kojoj je neto društveni proizvod konstanta bruto društvenog proizvoda od 1.524 milijarde kuna, što znači da je u tome trenutku koeficijent organiziranosti države bio 3,6 (1524 : 422). No već u prijelaznom razdoblju počet će se ozbiljno razmišljati o reorganizaciji postojećih poduzeća prijenosom vlasničke odgovornosti na niže razine upravljanja, što može dovesti do naglog skoka bruto društvenog proizvoda jer će se mnoga dionička i veća trgovačka društva pomoću menadžerskih kredita transformirati u korporacije sa što više malih poduzeća. Pritom će se na najjednostavniji način doći do točne vrijednosti mnogih poduzetničkih poslova koji se obavljaju u državi i istodobno će se znatno povećati bruto društveni proizvod, unatoč tome što će neto društveni proizvod ostati na razini projektne bilance iz Sheme br. 17. Kako je to moguće? Shema br. 18

ORGANIZACIJSKA SHEMA BUDUĆE KORPORACIJE KORPORACIJA

158 “Unutarnja banka” H Holding N Nabava E Elementi

T Tehnika

P Prodaja S Sklopovi

To je moguće stoga što algoritam kapitala vrlo snažno djeluje da se razvijaju istodobni procesi privatizacije i integracije, u kojima se svako veće poduzeće transformira u korporaciju sa što više manjih poduzeća. Ako još i država raznim mjerama potiče takve transformacije, što je slučaj u našemu primjeru u kojemu država u jednom trenutku postojeće nevlasništvo transformira u vlasništvo, onda će već u prvoj godini nakon donošenja Standardnoga kontnog plana doći do znatnog povećanja stupnja organiziranosti. To je i razlog zašto naša projektna bilanca na kraju prijelaznog razdoblja pokazuje mnogo veći bruto društveni proizvod, unatoč tome što je neto društveni proizvod isti onaj koji je zatečen u trenutku kad je transformacija započela. Ako se naime određeni društveni proizvod ostvaruje u više poduzeća, onda prividno dolazi do većeg prometa robe i do povećanja cijene robe (prihoda poduzeća na kontu 70), što znači da se povećava i knjižni novac, ali će se u strukturi cijene povećati samo prenesena vrijednost, dok će dodana vrijednost ostati ista. Višak vrijednosti pritom može biti nešto veći, ali samo zato jer će zbog češćeg mjerenja postati prije vidljiv. Kako dolazi do češćeg mjerenja, pokazat ćemo na primjeru naše projektne bilance iz Sheme br. 17, u kojemu ćemo pretpostaviti da će se svako dioničko i veće trgovačko društvo organizirati kao korporacija s najmanje šest poduzeća, kako je to prikazano u Shemi br. 18. Svako se poduzeće, posve općenito, sastoji od pet temeljnih dijelova, neovisno o svojoj veličini (to vrijedi i za poduzeće s jednim zaposlenikom, koji je ujedno i vlasnik i poduzetnik), a to su: opća uprava, tehnička uprava, nabava, proizvodnja i prodaja. Ako se proizvodnja, odnosno temeljna djelatnost poduzeća, može obračunski izraziti kao odgovornost konkretnog čovjeka

159

(poduzetnika) i ako u poduzeću postoje najmanje dva takva čovjeka, onda se postojeće poduzeće može organizirati kao korporacija s tri poduzeća i najmanje tri zaposlenika s punom vlasničkom i poduzetničkom odgovornošću. Svaka korporacija ima HOLDING u kojemu se obavljaju djelatnosti opće uprave, tehničke uprave, nabave i prodaje, pa ako i u svakoj toj djelatnosti postoje pojedinačne odgovornosti, onda se korporacija može sastojati od šest poduzeća s ukupno najmanje šest zaposlenika s prije spomenutom odgovornošću. MATRIČNI RAČUN KOJI POKAZUJE KAKO SE U TRENUTKU OSNIVANJA KORPORACIJE PRIVIDNO ZNATNO POVEĆAVA PROMET ROBA. U Shemi br. 18 poduzeće H (HOLDING) konkretna je pravna osoba, koja će u novoj korporaciji biti pravni sljednik sadašnjega poduzeća, a sastojat će se od ureda glavnog direktora korporacije, sektora općih poslova i knjigovodstva (središnji kompjutor) te nevidljive "unutarnje banke" koja je apstraktna pravna osoba korporacije. Ta apstraktna pravna osoba nema nijednog zaposlenika ni bilo kakvih materijalnih sredstava; ona je zapravo prvi temeljeni dio prirodnog knjigovodstva ("NOVAC" – razredi 0 i 1); ona je na neki način pokrenula veliko poduzeće da se transformira u korporaciju sa što više manjih samostalnih poduzeća. Pritom ne dopušta da se ta mala poduzeća odvoje od nje, nego ih pomoću holding poduzeća (opće uprave) čvrsto drži zajedno i brine se o njima tako da čuva njihov novac (višak vrijednosti), koji im je inače uvijek na raspolaganju i mogu se njime koristiti kad treba i koliko treba. Osnivanjem korporacije prividno se povećava promet roba, a kako dolazi do toga povećanja, vidimo u Shemi br. 19, u kojoj je matričnim računom pokazano kako se veliko poduzeće iz Sheme br. 17 transformira u složeno poduzeće (korporaciju). Shema br. 19

u milijardama kuna

MATRICA UNUTARNJEG PROMETA ROBE I POLAZIŠNE PRODAJNE CIJENE KORPORACIJE Poduzeće SADAŠNJE PODUZEĆE Holding Nabava Tehnika Elementi Sklopovi Prodaja KORPORACIJA

H 53 -55 2 0

N 32 1 -33 0

T 33 2 3 -38 0

E 800 26 15 20 -861 0

S 571 24 11 18 386 -1010 0

P 35 2 2 475 1010 -1524 0

K 1524 0 0 0 0 0 -1524 0

160

Tom se transformacijom prihod na kontu 70 povećao za 1.997 milijardi (od 1.524 na 3.521), koliko se zbog većeg broja poduzeća prividno povećao i promet robe, no to se povećanje u strukturi cijene robe odrazilo samo na prenesenu vrijednost, što možemo vidjeti u Shemi br. 20, koja je nova varijanta prve projektne bilance države kao velikog poduzeća. Za isto toliko povećao se i knjižni novac, a koeficijent organiziranosti države povećan je s 3,6 na 8,3 (za više od 231%), za koliko je povećan i bruto društveni proizvod – dok je neto društveni proizvod ostao isti. Tu bi se moglo postaviti pitanje čemu onda sva ta pretvorba vlasništva kad nije došlo do povećanja neto društvenog proizvoda? Nije došlo stoga jer je ovo tek prvi korak u organizaciji države kao velikog poduzeća, no u drugom koraku doći će do znatnog povećanja viška vrijednosti (profita), prije svega zbog vlasničke odgovornosti poduzetnika, ali i zato što se u malim poduzećima brže dolazi do profita. Sve nam to pokazuje matrica iz Sheme br. 19, iz koje se vidi kako novac u određenom trenutku jednom organizacijskom mjerom znatno povećava postojeći bruto društveni proizvod, što je znak da od toga trenutka algoritam kapitala počinje djelovati pa će sadašnja poduzeća ubuduće funkcionirati mnogo uspješnije. To ujedno znači da se sva veća poduzeća u državi u jednom trenutku (u jednom mjesecu) mogu transformirati u korporaciju s najmanje tri poduzeća, a bit će čak korporacija sa stotinjak poduzeća i sve će one zajedno ostvariti bruto društveni prozvod koji je prikazan u drugoj varijanti projektne bilance države kao velikog poduzeća (Shema br. 20). Shema br. 20

milijardama kuna

PROJEKTNA BILANCA GOSPODARSTVA ZA 2004. GODINU STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA Prirodna podjela Temeljna Razredna NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 1 OSOBE

Standardna podjela

01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih osoba 11 Dužnici 12 Vjerovnici ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC”

BILANCA GOSPODARSTVA Početni saldo

PROMET Ulaz (+)

68 3589 73 3594 -50 3363 91 10546

Izlaz (-)

3363 3521 3413 10297

Završni saldo

226 73 -50 249

161 ROBA

2 TRAJNA IMOVINA 3 NABAVA 4 TROŠKOVI

21 Vlastito znanje poduzeća 22 Ostala trajna imovina 30 Nabavljeni proizvodi 41 Prenesena vrijednost 42 Dodana vrijednost 43 Višak vrijednosti 5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja u tijeku 6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 7 PRODAJA 70 Rashodi i prihodi 8 PROFIT 81 Vlastita kamata 82 Dobitak poduzeća 9 KAPITAL 90 Uložena glavnica ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA – “ROBA” ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”)

-783 340 182 98 72 -91 0

2633 372 3249 3099 264 158 3619 3593 3521 20508 31054

783 32 3067 3099 264 158 3521 3521 3521 158 2633 20757 31054

1850 340 182 98 72 -158 -2633 -249 0

Polazište za izradu projektne bilance iz Sheme br. 20 jest bruto društveni proizvod sadašnjeg poduzeća u iznosu od 1.524 milijarde kuna (konto 70 iz Sheme br. 17), a struktura toga proizvoda ostvaruje se u šest organizacijskih jedinica koje žele postati samostalna poduzeća. Ta struktura prikazana je u prvom retku Sheme br. 19, u kojemu svaka od tih šest jedinica ima svoj dio bruto društvenog proizvoda sadašnjeg poduzeća, ali ako svaka od njih postane samostalno poduzeće, taj njezin dio postaje cijena robe koja se uvijek sastoji od prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti. U dijelu te cijene iz prvog retka nalazi se samo dodana vrijednost i pripadajući dio viška vrijednosti; to je dohodak organizacijske jedinice, a da bi on postao cijena robe, svaka jedinica mora primiti cijenu robe drugih jedinica koje se osamostaljuju. To primanje uvijek je prenesena vrijednost koja povećava troškove jedinice, koji time kao njezin prihod postaju cijena robe, a ta je cijena za svaku jedinicu u Shemi br. 19 prikazana s predznakom minus. Zbroj svih tih minus vrijednosti veći je od bruto društvenog proizvoda sadašnjeg poduzeća upravo za iznos (1.997 kuna) za koji se u toj transformaciji povećava cijena robe (knjižni novac, bruto društveni proizvod). To znači da će se bruto društveni proizvod u iznosu od 1.524 milijarde već u prijelaznom razdoblju povećati na iznos od 3.521 milijarde kuna, a u strukturi toga iznosa povećala se samo prenesena vrijednost s početnih 1.102 milijarde na 3.099 milijardi kuna.

162

163

15. KAKO ALGORITAM KAPITALA PROFITOM FINANCIRA OPĆU POTROŠNJU DRŽAVE ZAŠTO JE DRŽAVNA OPĆA POTROŠNJA MANJAK KOJI DRŽAVA MORA PLATITI? Algoritam kapitala ispravna je računica o korištenju vlastitog kapitala, a to je prije svega naše znanje o vlastitim resursima kojima raspolažemo i o vlastitim sposobnostima da iskoristimo te resurse, no nije manje važno i naše znanje o sposobnostima drugih koji su nam potrebni da bismo mogli ostvariti svoje namjere. Najbolji pokazatelj toga našeg ukupnog znanja jest GLAVNICA PODUZEĆA jer ona u jednome novčanom izrazu predstavlja znanje kojim se ulazi u poduzetnički posao. Poduzetnik

164

naime mora dobro poznavati posao u koji namjerava ući, zatim treba upoznati svoje buduće poslovne partnere, treba se dobro pripremiti za novo poslovanje, treba osigurati prostor u kojemu će obavljati djelatnost i opremu kojom će se pritom koristiti te, što je najvažnije, mora projektirati posao i utvrditi profit koji će mu taj posao donijeti. Da bi sve to mogao napraviti, poduzetnik mora imati znanje iz prirodnoga poduzetničkog knjigovodstva i u tome posebno znanje o profitu (dobitku ili zaradi u novcu) – ŠTO JE NAJVAŽNIJI PODATAK KOJI DAJE TO KNJIGOVODSTVO. Profit je krajnji rezultat poduzetničkog posla, to je višak novca koji posjeduje poduzeće, to je dobitak poduzeća u novcu – a taj se dobitak nikome ne može isplatiti jer svaka isplata novca povećava trošak i smanjuje profit. To je i razlog zašto ulagači novca dobiju dionice kao potvrdu da su svoj novac uložili u poduzeće, a ta je činjenica vrlo važna u poduzetničkom poslu jer ona ujedno znači da se profit kao višak novca može koristiti isključivo za razvoj proizvodnje i poduzetničkih poslova. O tome razmišlja i suvremena državna vlast pa odlučuje poduzeće osloboditi od plaćanja svih poreza, prireza, carina i drugih nameta, a sve to stoga da bi gospodarstvo ostvarilo što veći profit, te ujedno uvodi porez na dodanu vrijednost (PDV) da ljudi ne bi bez potrebe uzimali novac iz poduzeća. PDV, naime, zapravo i nije porez, nego je to monetarni mehanizam koji kao pretporez plaćaju svi ljudi kad od pravne osobe primaju novac za osobnu potrošnju, a država ga kao poticaj vraća onim poduzetnim ljudima koji stvaraju vrijednosti. Suvremena je država, prema tome, besporezna, a to znači da se njezina ukupna opća potrošnja tekućeg razdoblja financira od profita koji su poduzeća u tom razdoblju ostvarila i kojim će se u budućem razdoblju koristiti za razvoj proizvodnje i poduzetništva. Da je doista moguće da država bude besporezna i da se financiranje može izvršiti na taj način, uvjerit ćemo se nakon što pomno razmotrimo prvu projektnu bilancu države kao velikog poduzeća (Shema br. 20). Ta projektna bilanca prikazuje državu sa svim troškovima koji postoje u velikom poduzeću, a vrlo je dobro poznato da se troškovi svakog poduzeća sastoje od izravnih i općih troškova, a ovi se opet dijele na materijalne i osobne troškove. Svi ti troškovi ili rashodi čine ulaznu stranu bilance, a ona prirodno mora biti jednaka izlaznoj strani, u kojoj su zabilježeni svi prihodi poduzeća. S obzirom na to da poduzeća djeluju u skladu s algoritmom kapitala, bilanca svakoga od njih mora imati prihode veće od rashoda, a koliko su oni veći pokazuje razlika koja je u bilanci poduzeća zabilježena kao PROFIT. Profit

165

pokazuje zaradu u novcu, odnosno koliko je poduzeće u svojem poslovanju imalo veći primitak od izdatka novca pa je to zapravo višak novca koji se prema načelu prirodnog knjigovodstva mora proknjižiti ondje gdje je nastao, a to znači u poduzećima. Budući da svaki višak znači da negdje postoji isto toliki manjak koji prema tome istom načelu to drugo mjesto mora platiti, postavlja se pitanje u kojoj se bilanci nalazi taj manjak. Dakako, to drugo mjesto sve su ustanove u državi, no to ne znači da manjak treba tražiti u bilanci tih ustanova, jer on je nevidljivo zapisan i u ovoj bilanci države kao velikog poduzeća, samo ga treba pročitati i vidljivo zapisati kao opći materijalni trošak države. No kad bi se to učinilo, nakon toga bi zapisa nestao profit na kontu 81, jer bi upravo za toliko bili povećani preneseni troškovi na kontu 41. Da se to ne dogodi, država treba platiti taj manjak jer su ga poduzeća u svom knjigovodstvu proknjižila kao višak novca (profit). Na koji će način država platiti taj manjak, bit će govora u završnom dijelu izlaganja o projektnom knjigovodstvu države.

PROFIT PODUZEĆA VIŠAK JE NOVCA KOJI SE MOŽE UPOTRIJEBITI SAMO ZA RAZVOJ PROIZVODNJE I NOVIH PODUZETNIČKIH POSLOVA. Profit poduzeća najvažnija je obračunska kategorija, što je i razlog da algoritam kapitala pomoću novca snažno djeluje da se u ljudskom društvu razvijaju istodobni procesi privatizacije i integracije, koji u prvi plan stavljaju osobnu odgovornost ljudi zaposlenih u poduzećima radi zaštite svojih interesa i osobnu odgovornost ljudi zaposlenih u ustanovama radi zaštite interesa svih ljudi u državi. Ti procesi omogućuju da se imovina velikih poduzeća pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) "prodaje" mnogim poduzetnicima, zbog čega se stvaraju brojna mala poduzeća, a svako novo malo poduzeće mora mjerodavnom sudu prijaviti svoju glavnicu. Mala poduzeća znatno su učinkovitija i fleksibilnija, što se vidi već iz veličine glavnice koja se prijavljuje kod osnivanja pa tako u našem primjeru projektne bilance države kao velikog poduzeća vidimo da sadašnja vrijednost (odnosno glavnica) svih poduzetničkih poslova u zemlji iznosi 2.633 milijarde kuna, a ta će glavnica u projektiranoj godini svim poduzećima države donijeti profit u iznosu od najmanje 158 milijardi kuna (6% od glavnice poduzeća). Dakako, država sa svoje strane treba stvarati uvjete koji će omogućiti da se taj profit doista i ostvari. Zbog toga se mjerodavni državni organi trebaju duboko zamisliti nad prvom projektnom bilancom države kao velikog poduzeća jer u njoj su dva podatka od posebnog značenja; prvi je podatak o dodanoj vrijednosti (konto 42), koja je u

166

iznosu od 264 milijarde kuna određena državnim proračunom, a drugi je podatak o višku vrijednosti (konto 43), koji u iznosu od 158 milijardi proizlazi iz verificirane glavnice svih poduzeća u državi. Ta dva podatka zajedno čine (neto) društveni proizvod koji će se ostvariti u projektiranoj godini i kao takvi su konstanta obračunskog sustava, a podatak o prenesenoj vrijednosti (konto 41) je varijabla koja treba biti što veća da bi država imala veći koeficijent organiziranosti – a taj veći koeficijent samo znači da se konstanta (neto društveni proizvod) ostvaruje u više poduzeća. Razmišljajući o svemu tome, državni organi u prvoj projektnoj bilanci države zamijetit će jednu zanimljivost, a ona je u tome što u toj bilanci nigdje nema podatka o materijalnoj općoj potrošnji svih ustanova. Naime, sasvim je sigurno da je ta bilanca ispravna jer je na kontu 70 zabilježen ukupan prihod svih poduzeća u iznosu od 3.521 milijarde kuna, što znači da je u tome prihodu sadržana i roba koju su za potrebe opće potrošnje kupile i platile sve ustanove u državi, a s obzirom na to da je zbroj u ovoj projektnoj bilanci jednak na ulaznoj i izlaznoj strani, u toj je bilanci sadržano sve. Kako to može biti kad pouzdano znamo da u njoj nema materijalnih troškova ustanova? I u redu je da ih nema, jer da su prikazani u toj bilanci, u njoj ne bi bilo profita (viška vrijednosti); no to ujedno znači da u bilanci iz Sheme br. 20 materijalni troškovi ustanova ipak postoje, samo su oni zapisani pod drugim nazivom (profit), što znači da je opća potrošnja države uvijek jednaka profitu gospodarstva. To je i sasvim logično jer da su ustanove kupile robu od poduzeća za samo jednu kunu manje, onda bi poduzeća na kontu 70 imala prihod za jednu kunu manji, pa bi toliko bio manji njihov profit, ali bi i materijalni troškovi u ustanovama također bili manji za jednu kunu. Pa kada je to tako, zaključit će mjerodavni državni organi, onda se na isti način mogu financirati i osobni troškovi ustanova (plaće zaposlenika u ustanovama, mirovine i razne druge naknade), koji iznose 173 milijarde kuna (redni br. 23 u Shemi br. 16).

PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE SASTOJI SE OD BILANCE SVIH PODUZEĆA I BILANCE SVIH USTANOVA. Privatizacijom, odnosno pretvorbom vlasništva doći će do ozbiljnih promjena u strukturi građana s obzirom na zaposlenost, jer će raznim poticajima države ljudi biti motivirani osnivati poduzeća pa će tako i siva ekonomija sve više izlaziti iz anonimnosti, a da ne govorimo da će seljačka gazdinstva i razne kućne radinosti prijaviti svoje glavnice i registrirati se kao poduzeća. Država je, naime, zakonom propisala da minimalni temeljni kapital (glavnica poduzeća)

167

iznosi 20.000 kuna, a to znači da u uvjetima eskontne stope središnje banke od 6% minimalni godišnji profit iznosi svega 1.200 kuna (jer je 1200 : 0,06 = 20 000), a toliki se profit može zaraditi i u svakom poslu kućne radinosti. Dakako, to će osjetno promijeniti i strukturu dodane vrijednosti, koja će kao konstanta u svojoj ukupnosti ostati nepromijenjena (vidjeti Shemu br. 21 ). Dodana je vrijednost poslije pretvorbe ostala ista, ali je broj zaposlenika znatno povećan uz isto toliko smanjenje broja nezaposlenih i umirovljenika. Pritom se uopće ne očekuje da će u strukturi građana doći do takvih promjena, a osobito se neće smanjiti broj umirovljenika jer će svatko nastojati zadržati stečena prava. No to državnu vlast ne zabrinjava jer je njoj jedino bitno da će se registrirani dohodak građana znatno povećati, a koliki je u njemu njihov potreban dohodak, to ionako znaju samo oni. Državi je više zanimljiv višak dohotka jer ako umirovljenik radi svoj registrirani poduzetnički posao, on će u svojem poduzeću ostvarivati veći profit zato što jedan dio svojih potreba podmiruje od mirovine. Bitno je, dakle, da će u novim uvjetima doći do promjene u strukturi dohotka i da će poduzetnici svoj višak dohotka (višak vrijednosti, profit) držati na odgovarajućem novčanom računu svojega poduzeća, odnosno svoje korporacije, a do kakvih će promjena doći u strukturi dohotka, bit će zabilježeno u odvojenim bilancama poduzeća i ustanova (Shema br. 22 i 23). Shema br. 21

u milijunima kuna

DRŽAVNI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI Opis 1. Jedinična neto cijena uvjetnog rada 2. Godišnji fond radnog vremena u satima 3. Prosječni koeficijent /K/ 4. Broj građana u državi /K 3,06556/ 5. Broj djelatnih građana /K 4,3/ 6. Broj nezaposlenih građana /K 3,2/ 7. Broj umirovljenika /K 3,2/ 8. Broj djece, učenika i studenata /K 1/ 9. Broj nedjelatnih građana (6 do 8)

Mjera -

STRUKTURA DODANE VRIJEDNOSTI Prije pretvorbe Poslije pretvorbe 1. VII. 2003. 31. XII. 2003. 8,22 kune 8,22 kune

-

2.191 3,06556 4,500.000

2.191 3,06556 4,500.000

-

1.600.000 400.000 1,000.000 1,500.000 2,900.000

2,400,000 100.000 500.000 1,500.000 2,100.000

168 10. Minimalni dohodak države (1 × 2 × 4) 11. Potreban dohodak države (10 × 3) 12. Porez na dodanu vrijednost (6% od 13) 13. Dodana vrijednost (11 + 12)

kuna kuna kuna kuna

81.049 248.461 15.859 264.320

81.049 248.461 15.859 264.320

14. Naknade nezaposlenima (1 × 2 × 6 × K) 15. Mirovine (1 × 2 × 7 × K) 16. Dječji doplatak (1 × 2 × 8 × K) 17. Isplata nedjelatnicima (14 do 16) 18. Isplata djelatnicima (11 – 17) 19. Potreban neto dohodak (17 + 18) = (11) 20. Potreban bruto dohodak (19 + 12) = (13)

kuna kuna kuna kuna kuna kuna kuna

23.049 57.630 27.019 107.698 140.763 248.461 264.320

5.763 28.816 27.019 61.598 186.863 248.461 264.320

21. Plaće nedjelatnika (17 + PDV) 22. Plaće djelatnika ustanova (PRORAČUN) 23. Ukupno plaćanja u općoj potrošnji (21 + 22) 24. Plaće djelatnika poduzeća (20 – 23) 25. Ukupno plaće zaposlenika (22 + 24) 26. Obavezna premija osiguranja (6% od 25)

kuna kuna kuna kuna kuna kuna

114.572

65.530

58.559 173.131 91.189 149.748 8.985

58.559 124.089 140.231 198.790 11.927

Plaće u ustanovama smanjuju se za 49 milijardi kuna (od 173 na 124 milijarde kuna), što znači da će u odvojenoj projektnoj bilanci poduzeća profit biti veći za 124 milijarde, koliko u promijenjenim uvjetima iznose plaće u projektnoj bilanci ustanova, a sve to pri neto društvenom proizvodu od 422 milijarde kuna. Do toga su zaključka došli mjerodavni državni organi nakon što su pomno proučili ove odvojene projektne bilance te su u takvom razmišljanju sagledali sasvim novo pozitivno ozračje koje stvara algoritam kapitala. Naime, na isti način na koji razmišljaju mjerodavni državni organi, razmišljat će i svi poduzetni ljudi. I oni će svaki za sebe u svojim računicama doći do istih zaključaka; te će računice i njima pokazati da zbog toga što su oslobođeni plaćanja bilo kakvog poreza mogu ostvariti sveukupni profit od 282 milijarde kuna. Budući da se to razmišljanje događa u trenutku projektiranja, i njihove bi verificirane glavnice mogle biti znatno veće od one koja je prikazana u projektnoj bilanci iz Sheme br. 20 (2.633 milijarde kuna); one bi mogle iznositi čak 4.700 milijardi kuna koliko je prikazano u Shemi br. 22 jer projektirani profit u njoj iznosi 282 milijarde kuna (282 : 0,06 = 4700). To dakle znači da se projektirani profit poduzeća povećava za isto toliko koliko iznose ukupna

169

osobna primanja u svim ustanovama u državi, što je i sasvim razumljivo – jer se ni ti rashodi u ustanovama više ne financiraju porezom. Shema br. 22

u milijardama kuna

PROJEKTNA BILANCA SVIH PODUZEĆA ZA 2004. GODINU STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA Prirodna podjela Temeljna Razredna NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 1 OSOBE

Standardna podjela

01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih osoba 11 Dužnici 12 Vjerovnici ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC” ROBA 2 TRAJNA 21 Vlastito znanje poduzeća IMOVINA 22 Ostala trajna imovina 3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost 42 Dodana vrijednost 43 Višak vrijednosti 5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja u tijeku 6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 7 PRODAJA 70 Rashodi i prihodi 8 PROFIT 81 Vlastita kamata 82 Dobitak poduzeća 9 KAPITAL 90 Uložena glavnica ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA – “ROBA” ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”)

Shema br. 23

ZBROJNA BILANCA PODUZEĆA Početni saldo

PROMET Ulaz (+)

68 3589 73 3594 -50 3239 91 10422 -783 4700 340 372 182 3249 3099 140 282 98 3619 72 3593 3521 -91 22575 0 32997

Izlaz (-)

3239 3521 3289 10049 783 32 3067 3099 140 282 3521 3521 3521 282 4700 22948 32997

Završni saldo

350 73 -50 373 3917 340 182 98 72 -282 -4700 -373 0

u milijardama kuna

PROJEKTNA BILANCA SVIH USTANOVA ZA 2004. GODINU

170 ZBROJNA BILANCA USTANOVA

STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA Prirodna podjela Temeljna Razredna NOVAC 0 KNJIŽNI NOVAC 1 OSOBE

Standardna podjela

01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih osoba 11 Dužnici 12 Vjerovnici ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC” ROBA 2 TRAJNA 21 Vlastito znanje poduzeća IMOVINA 22 Ostala trajna imovina 3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost 42 Dodana vrijednost 43 Višak vrijednosti 5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja u tijeku 6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 7 PRODAJA 70 Rashodi ustanova 8 PROFIT 81 Vlastita kamata 82 Gubitak ustanova 9 KAPITAL 90 Uložena glavnica ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA – “ROBA” ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”)

Početni saldo

-

PROMET Ulaz (+)

Izlaz (-)

282 282 158 158 124 282 282 1004 1286

282 282 564 158 158 124 282 722 1286

Završni saldo

-282 -282 282 282 0

ZAŠTO OSOBNA PRIMANJA U PODUZEĆIMA MOGU BITI ZNATNO VEĆA OD OSOBNIH PRIMANJA ZAPOSLENIKA U USTANOVAMA? U novom ozračju poduzetnici su vrlo zadovoljni što u poduzećima postoji znatno veći manevarski prostor u kojemu se određuju plaće djelatnika poduzeća, jer to omogućuje ostvareni dohodak (dodana vrijednost i višak vrijednosti). Taj manevarski prostor veći je upravo za ostvareni profit, a u našemu primjeru to znači da prosječna osobna primanja u poduzećima mogu biti znatno veća od osobnih primanja u ustanovama, da ne govorimo o tome koliko mogu biti veća u poduzetnih pojedinaca. No u svemu tome postoji jedan problem, a taj je što se manevarski prostor povećava i za iznos plaća koji je državnim proračunom određen za ustanove. Pa kako se onda taj isti iznos može isplatiti u poduzećima? Algoritam kapitala i za taj problem ima rješenje, a ono je u tome što se profit poduzeća nikome ne može isplatiti jer bi inače za toliko bio manji, ili ga uopće ne bi bilo. Zbog toga isplate ljudima u novcu ne mogu

171

biti veće od dodane vrijednosti (potrebnog dohotka), koja je konstanta obračunskog sustava, a profit poduzeća višak je vrijednosti koji se uvijek tretira kao ulaganje. Zbog toga ljudi višak vrijednosti primaju u dionicama, što znači kao da su primili novac i potom ga odmah uložili u poduzeće. No taj uloženi novac donosi unaprijed dogovorenu kamatu (dividendu) koja pripada vlasnicima toga novca, pa ipak treba postaviti pitanje – je li ispravno da plaće u poduzećima mogu biti toliko veće od plaća u ustanovama? Algoritam kapitala navodi mnoge razloge da je to ispravno jer poduzeća moraju najprije stvoriti vrijednosti da bi se mogle isplatiti sve plaće u državi, a to znači i one u ustanovama, pa je posve u redu da poduzetnici (djelatnici u poduzećima) budu jače motivirani za stvaranje tih vrijednosti, a to se posebno odnosi na čelne poduzetnike (menadžere). To znači da algoritam kapitala pomoću svojih mehanizama motivira djelatnike poduzeća da stvaraju što više raznih vrijednosti koje su potrebne ljudima i da oni za sebe ostvare što veći dohodak, a u tome najveća zasluga pripada menadžerima poduzeća. Kako bi bilo što više takvih menadžera, algoritam kapitala posebno vodi računa da se permanentno razvijaju istodobni procesi privatizacije i integracije. U njima se pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) vlasnička odgovornost menadžera prenosi na niže razine upravljanja poduzetničkim poslovima (mala poduzeća), uz istodobno razvijanje odgovornosti vlasnika novca da se njihov novac što bolje koristi jer im to omogućuje pogled sa što viših razina (korporacija). Tako je to prema algoritmu kapitala – da bi se kao proces neprekidno usklađivalo OPĆE i POSEBNO. U tim su procesima osobito važna poduzeća jer se u njima izravno stvaraju vrijednosti pa algoritam kapitala određuje da poduzeća budu što manja – da bi u stvaranju vrijednosti bila što uspješnija i da se u tome što prije dođe do profita (viška vrijednosti) koji su projektirali poduzetnici. Profit je naime krajnji poslovni rezultat, to je višak novca koji su djelatnici poduzeća zaradili iznad svojega potrebnog dohotka, a veličina toga potrebnog dohotka određena je obveznom premijom osiguranja (OPO), koju na kraju mjeseca poduzeće mora platiti za sve svoje zaposlenike. Taj potrebni dohodak raspoređuje se na pojedine zaposlenike prema unutarnjem pravilniku, s time da nitko ne može dobiti manje od uvjetne cijene najjednostavnijeg rada. No svaki zaposlenik prima plaću prema svom doprinosu poslovnom rezultatu (profitu, višku vrijednosti), s time da pri svakoj isplati mora platiti PDV (6%). No, zaposlenik

172

može odlučiti da dio ili cijelu svoju zaradu ostavi na dioničkom računu svojega poduzeća (svoje pravne osobe) pa u tome slučaju ne treba platiti PDV jer novac nije ni izašao iz pravne osobe. To ujedno znači da svaka pravna osoba (poduzeće) može imati svoj osobni dionički račun na kojemu je zabilježen vlasnički ulog svakoga ulagača. Taj osobni dionički račun pandan je osobnom štednom računu u poslovnoj banci, ali ima tu prednost da je ulog na dioničkom računu za PDV veći nego što bi bio ulog na štednom računu u banci. No ipak postoji velika razlika između tih dvaju novčanih računa s obzirom na mogućnost isplate, jer sa štednog računa u banci vlasnik može podignuti novac kad to zaželi, a s dioničkog računa isplata uopće nije moguća. Algoritam kapitala i ovdje nalazi rješenje: da dionički račun ne bi izgubio prednost, ulagač novca dobiva potvrdu o ulaganju (dionicu) – koja se kao prenosivi vrijednosni papir može prodati na burzi ili bilo kome drugome, čak po cijeni višoj od nominale.

KAKO RAZLIKOVATI DODANU VRIJEDNOST OD NOVCA KOJI JE VIŠAK VRIJEDNOSTI? Prema prethodno rečenom proizlazi da plaće u poduzećima mogu biti znatno veće od plaća u ustanovama, što je i normalno jer su plaće u ustanovama unaprijed određene, a plaće u poduzećima ovise o uspjehu poslovanja. No plaće u veličini potrebnog dohotka su državnim proračunom dodane vrijednosti unaprijed određene za sve ljude u državi, kako bi mogli živjeti i obavljati svoje zadatke, pa se stoga postavlja pitanje zašto unatoč tome plaće u poduzećima mogu biti veće? Algoritam kapitala ima odgovor i na to pitanje, jer se u obračunskom sustavu samo u pogledu potrebnog dohotka (dodane vrijednosti) izjednačuju svi građani države (taj dohodak utvrđuje se pomoću mjerne skale iz Sheme br. 6), pa stoga do razlike može doći samo u višku dohotka (višku vrijednosti, profitu) koji se ionako ne može nikome isplatiti. To je i razlog što ostvareni profit automatski povećava glavnicu poduzeća, a ljudi koji polažu pravo na njega dobivaju dionice što je potvrda o dijelu vlasništva. Zato i jesu svi mehanizmi algoritma kapitala prirodno podešeni da djeluju tako da profit poduzeća bude što veći i da dodana vrijednost bude što bliže potrebnom dohotku, a posebnu ulogu u tome ima PDV koji djeluje u tome smislu da ljudi od svoje pravne osobe ne uzimaju više novca nego što im treba. To se osobito odnosi na djelatnike u poduzećima, jer gornji iznos njihove zarade nije limitiran, pa se ipak posve načelno moramo zapitati koliki je ukupan dohodak ljudi i kako država kao opća pravna osoba razlikuje potreban dohodak od viška dohotka (dodanu vrijednost od viška vrijednosti).

173

Potreban dohodak jest onaj novac kojim se ljudi, u skladu sa svojim mogućnostima, koriste za nabavu robe, što znači da svatko sam određuje veličinu svojega potrebnog dohotka. Ta veličina ovisi o tome koliko čovjek može zaraditi, kakva je ponuda na tržištu roba i predispozicija čovjeka za trošenjem. Algoritam kapitala o svemu tome vodi računa pa svakom čovjeku pruža mogućnost da što više zaradi, a najveća zarada može biti u poduzeću jer se u njemu izravno stvaraju vrijednosti za tržište roba. Što je veća ponuda na tome tržištu, to je veća vjerojatnost da će čovjek više potrošiti, a algoritam kapitala ga raznim mehanizmima (potrošački krediti) čak potiče da ostvarene vrijednosti potroši te u tu svrhu omogućuje da mu novac koji drži u banci bude uvijek pri ruci (bankomati). Bankomati su vrlo djelotvoran mehanizam algoritma kapitala jer oni postoje i zbog toga da se čovjek što manje služi gotovim novcem, odnosno da se njime koristi samo u trenutku kada kupljeno treba platiti gotovinom. Algoritam kapitala snažno djeluje da proizvodnja i potrošnja robe bude što veća, ali da potreban dohodak bude što bliži dodanoj vrijednosti iz proračuna i da pritom višak dohotka bude što veći, s time da cijene roba moraju biti stabilne, a svemu tome važan doprinos daju bankomati. Novac je naime mjera vrijednosti koja se ljudima predstavlja kao vrijednost, jer imati više novca znači biti bogatiji, ali držati novac kod sebe (u svom džepu) nije dobro jer se gubi kamata. Kako riješiti taj problem kada unatoč svemu čovjek želi imati svoj novac kod sebe jer mu to čini unutarnje zadovoljstvo i ujedno stvara osjećaj sigurnosti? Upravo su bankomati sredstvo koja stvaraju takav učinak, jer novac se nalazi u sigurnim sefovima banaka i čovjek istodobno ima osjećaj da je njegov novac kod njega i da se njime može koristiti kad god mu je potreban. To znači da bankomati pomažu da se novac kao mjera vrijednosti optimalno koristi, jer je trenutak kad ga čovjek uzima iz banke sve bliži trenutku kad se njime nešto plaća, a to ujedno znači da je čovjek i bogatiji – jer se njegov novac najduže zadržava na štednom računu koji mu donosi kamatu. Sada smo sve bliže tome da otkrijemo tajnu profita (viška vrijednosti, viška dohotka), jer to je višak novca koji si ljudi čuvaju za svoju bolju budućnost te koji se prema zakonu dvojnosti u tekućem razdoblju koristi za opću potrošnju države, a u sljedećem će se razdoblju koristiti za razvoj proizvodnje i novih poduzetničkih poslova. Taj višak novca inače pripada ljudima koji su u tekućem razdoblju stvarali vrijednosti, a to su prije svega menadžeri i djelatnici

174

u poduzećima i oni ga svojom voljom ostavljaju u pravnoj osobi u kojoj su zaposleni – da im čuva novac za budućnost. Da toga novca bude što više, zadužen je PDV da kao monetarni mehanizam djeluje na ljude kako bi što manje zarađenog novca uzimali od svoje pravne osobe. I ovdje je odgovor na pitanje u čemu se novac kao dodana vrijednost razlikuje od novca koji je višak vrijednosti, i kako država istodobno na vrlo jednostavan način može saznati koliko su građani primili novca koji im kao dodana vrijednost služi za njihovu osobnu potrošnju te koliki je novac kao njihov višak vrijednosti. Naime, na novac koji je dodana vrijednost državi se plaća PDV, pa je dovoljno znati koliko je u državnu blagajnu uplaćeno PDV-a da bi država imala točan podatak koliko je novca ljudima plaćeno za osobnu potrošnju. S viškom vrijednosti je sve drukčije jer to je ukupan novac koji se nalazi na raznim depozitnim računima u državi, to je ukupna glavnica novca koja pripada točno određenim vlasnicima. Veličina ukupne glavnice novca državi je vrlo dobro poznata jer ta se glavnica sastoji od viška vrijednosti koji je najkvalitetniji novac pa zbog toga njegovi vlasnici nad njime neprestano bdiju i paze da se taj novac povećava za dogovorenu kamatu. Država im u tome pomaže na taj način da sve svoje pravne osobe obvezuje da kamatu redovito pripisuju svakoj pojedinačnoj glavnici novca, da bi vlasnici tih glavnica bili zadovoljni. To znači da ukupnu glavnicu novca države čini zbroj svih pojedinačnih glavnica, a glavna je značajka tih pojedinačnih glavnica da računaju kamatu koja pripada vlasniku. I sada možemo dati posve općeniti odgovor na pitanje u čemu se novac kao dodana vrijednost razlikuje od novca koji je višak vrijednosti. Naime, novac kao dodana vrijednost prepoznaje se po tome što ljudi na primljeni novac plaćaju porez u visini eskontne stope središnje banke (6%), a novac kao višak vrijednosti prepoznaje se po tome što vlasnici na taj novac primaju kamatu također u visini eskontne stope središnje banke (6%).

175

16. KAKO DRŽAVA IZRAĐUJE SVOJU PRVU PROJEKTNU BILANCU U KOJOJ SU RASHODI I PRIHODI IZJEDNAČENI

176

ZAŠTO DRŽAVA KAO OPĆA PRAVNA OSOBA MORA NAPRAVITI PRVU PROJEKTNU BILANCU DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA? Temeljna funkcija države jest zaštita vlasništva, a da bi tu funkciju mogla što bolje obavljati, mora dekretom donijeti Standardni kontni plan koji se temelji na algoritmu kapitala, jer njime se u poduzetništvo uvodi jednoznačni jezik komuniciranja. Bitna je odredba u tome kontnom planu da svako poduzeće u svojem knjigovodstvu mora kao trošak redovito obračunavati kamatu na uloženu vlastitu glavnicu, i to po stopi koja je jednaka eskontnoj stopi središnje banke (6%). Time je vlastiti kapital dobio svoju cijenu za korištenje i od toga trenutka stvara se sasvim novo ozračje (prirodni odnosi poduzetništva i vlasništva), koje sve ljude potiče na stvaralaštvo. Dakako, država u tome treba dati početni zamah, ona mora inicirati što je moguće više javnih radova, u čemu treba prednjačiti stanogradnja koja najviše pridonosi povećanju zaposlenosti. Najbolji znak da se u državi događaju pozitivne promjene bit će velika seoba ljudi iz ustanova u poduzeća, pri čemu je osobito značajan dragovoljan prelazak zaposlenika iz državne administracije u profitabilne djelatnosti. Naime, plaće zaposlenika u ustanovama određene su državnim proračunom dodane vrijednosti, a u poduzećima njihovu veličinu utvrđuje algoritam kapitala, koji od djelatnika traži da svatko uredno i na vrijeme izvršava svoje obveze koje proizlaze iz poduzetničkog posla. I upravo zbog toga u državi sve mora biti podređeno gospodarstvu u kojemu si svaki čovjek može svojim projektom osigurati formalno zaposlenje u svojemu poduzeću i ostvariti što je moguće veću plaću. U takvom ozračju siva ekonomija nestaje jer više nitko nema potrebe nešto skrivati od državne vlasti stoga što suvremena država samo daje, ništa ne uzima, što se vidi i po tome da poduzetnim ljudima uplaćuje PDV kad osnivaju svoja poduzeća. Svatko dakle može svoju poduzetničku djelatnost legalizirati osnivanjem poduzeća; to može biti čak i svaka kućna radinost jer jedini uvjet koji država postavlja jest da poduzetnik prijavi svoju glavnicu koju mora verificirati poslovna banka i, dakako, da vodi svoje knjigovodstvo prema Standardnome kontnom planu. Kućna radinost je ovdje spomenuta da bismo naglasili kako se u obračunski sustav države može uključiti mnoštvo sitnih poduzetničkih poslova. Čak i naš Zakon o trgovačkim društvima u članku 389. propisuje da je najniži iznos temeljnog kapitala 5.000 DEM (mi bismo rekli da je najniži iznos glavnice poduzeća 20.000 kuna), pa ako je eskontna stopa središnje banke 6%, onda je najniži iznos profita koji poduzeće mora ostvariti

177

svega 1.200 kuna na godinu (6% od 20.000). To znači da se gotovo svaka kućna radinost i svako seljačko gazdinstvo može prijaviti kao poduzeće. Čovjek uvijek radi u svojem interesu, a da taj interes ne bi bio na štetu drugoga, priroda je suvremenog novca takva da svaki čovjek radi svojeg interesa drži svoj novac u banci. Zbog toga banke imaju sve više novca i čuvaju ga za vlasnike (štediše), a k tome im još za to čuvanje plaćaju kamatu! Ukupna štednja u bankama sastoji se od mnogobrojnih glavnica novca, svaka ta glavnica od određenog je vlasnika, a suma svih tih pojedinačnih glavnica jest GLAVNICA NOVCA DRŽAVE. U organiziranom društvu novac uvijek traži rad; novca ne smije nikad nedostajati za nešto što je potrebno, korisno i što možemo sami napraviti. U tome smislu djeluje i ukupni bankovni sustav, koji čini sve moguće da poduzećima nikada ne uzmanjka novca za stvaranje novih vrijednosti (proizvodnju robe za tržište) pa algoritam kapitala stvara još jednu glavnicu koja postaje vidljiva tek pri osnivanju poduzeća. Poduzeće je naime mehanizam koji sjedinjuje dvije osobe sa suprotnim interesima – poduzetnika koji stvara vrijednosti (robu) i vlasnika uloženog novca koji prisvaja višak vrijednosti (kamatu). U tome se sjedinjenju stvara nova glavnica koja u sebi osim novca koji ulaže vlasnik sadrži još i znanje koje ulaže poduzetnik – a to znanje je GLAVNICA PODUZEĆA. Suma svih ovih pojedinačnih glavnica jest GLAVNICA DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA. Posebna je značajka glavnice poduzeća da mora biti poznata prije formalnog osnivanja poduzeća jer ona je znak da je o poduzeću poznato sve, pa čak i kamata koju kao minimalan profit treba ostvariti u sljedećem godišnjem razdoblju. To znači da je u trenutku osnivanja, osim glavnice poduzeća, potpuno ili djelomično poznata i glavnica novca. Razlika između tih dviju glavnica jest u tome što se glavnica poduzeća ulaže pri osnivanju poduzeća odjednom u cijelosti, a glavnica novca ulaže se u više navrata (prije i poslije osnivanja), i to samo u slučaju ako je, kada je i koliko je potrebno. Osim toga, glavnica se poduzeća tijekom obračunskog razdoblja (godine) ne može mijenjati jer ona permanentno računa kamatu koju na kraju razdoblja pripisuje sebi kao profit, a nakon toga pripisa kamata se računa na povećanu glavnicu. Na taj način glavnica poduzeća čuva novac koji se nalazi u poduzeću u tome smislu da se profit kao višak novca mora negdje uložiti uz unaprijed određenu kamatu. To je i razlog zašto glavnica poduzeća snažno utječe na razvitak istodobnih procesa privatizacije i integracije, u kojima se od velikih poduzeća stvara mnoštvo manjih – da bi svaki poduzetni čovjek što prije došao do

178

svojega profita (viška vrijednosti) i da bi ga dobro uložio, što znači da se novac dalje oplođuje jer netko njime stvara vrijednosti i na taj način čuva njegov profit. Zbog toga ta kamata potiče stvaranje što većih korporacija, čija unutarnja banka bolje čuva ukupni višak novca, jer ona ima više mogućnosti negdje ga korisno uložiti uz kamatu veću od one koja nepovredivo pripada vlasniku. Osim toga, svaka korporacija mora napraviti bilancu kojom podnosi račun svojim vlasnicima, a budući da u tome istodobnom procesu privatizacije i integracije država postaje korporacija na najvišoj razini, ona mora najprije napraviti prvu projektnu bilancu države kao poduzeća, kojom će ujedno vlasnicima najaviti da započinje novo ozračje u kojemu vladaju skladni odnosi između poduzetnika i vlasnika. Rezultati toga novog ozračja vidjet će se iz prve izvršne bilance države kao poduzeća, kojom će ona položiti račun svojim vlasnicima (građanima). Suvremena država kao opća pravna osoba sastoji se od brojnih posebnih pravnih osoba. Te posebne pravne osobe dijele se na dvije velike skupine – PODUZEĆA i USTANOVE. Poduzeća imaju zadaću stvarati vrijednosti za ukupne potrebe države, a u ustanovama se troši dio tih vrijednosti (OPĆA POTROŠNJA) sa svrhom da se stvore što povoljniji uvjeti da bi poduzeća mogla stvarati što više raznih vrijednosti potrebnih ljudima (OSOBNA POTROŠNJA). To znači da i ustanove svojim djelovanjem stvaraju dio dodane vrijednosti, koja se na općem planu također dodaje ranije ostvarenoj prenesenoj vrijednosti. Ukupna dodana vrijednost određena je državnim proračunom i ona u našem primjeru iznosi 264 milijarde kuna (Shema br. 21, točka 13), a od toga nakon izvršene privatizacije 124 milijarde kuna otpada na dodanu vrijednost koja će se ostvariti u ustanovama (Shema br. 21, točka 23), što znači da dodana vrijednost svih poduzeća u državi iznosi 140 milijardi kuna (Shema br. 21, točka 24). Zbog toga je u toj privatizaciji došlo do bitne promjene u izradi projektne bilance države kao velikog poduzeća, koju najbolje možemo vidjeti ako tu bilancu države prikažemo u dvije bilance: JEDNA je bilanca gospodarstva, koja pokazuje profit u iznosu od 282 milijarde kuna, dakle, profit je veći upravo za toliko koliko iznosi dodana vrijednost u ustanovama (usporediti Shemu br. 20 i 22), a DRUGA je bilanca svih ustanova, koja ostvaruje upravo toliki gubitak koliki je profit u bilanci gospodarstva (vidjeti Shemu br. 22 i 23). Ove dvije bilance pokazuju završnu situaciju prijelaznog razdoblja od pola godine u kojemu će se negativno ozračje nevlasništva (jednoumlja) pretvoriti u pozitivno ozračje vlasništva (višeumlja). To razdoblje počinje s bruto društvenim proizvodom u iznosu od 1.524

179

milijarde kuna (vidjeti Shemu br. 17) i završava projektiranim bruto društvenim proizvodom od 3.521 milijarde kuna (Shema br. 20), i to unatoč tome što u toj tranziciji uopće nije došlo do promjene u neto društvenom proizvodu (422 milijarde kuna). No ove dvije bilance ipak pokazuju da su se u tome prijelaznom razdoblju u državi dogodile velike pozitivne promjene jer je izvršena istodobna privatizacija ukupnog gospodarstva u kojoj su osnovana mnoga mala poduzeća te je zbog većeg stupnja organiziranosti države došlo do povećanja bruto društvenog proizvoda. Do toga je povećanja moglo doći i zbog toga što se jedan broj ljudi preselio iz ustanova u poduzetnički sektor i počeo se baviti profitabilnim poslovima. Ako gledamo posve općenito, sve te promjene događaju se spontano jer privatizacija je prirodni proces koji neprekidno traje. No u državi u kojoj vlada nevlasništvo, taj se proces mora pod nadzorom države na ukupnome državnom planu provesti u jednom trenutku, a nakon toga ga se može prepustiti algoritmu kapitala, koji će sve sudionike društvene proizvodnje i potrošnje upućivati da postupaju u skladu sa svojim najvećim interesom. U našem primjeru taj jedan trenutak traje pola godine, ali on je zapravo znatno kraći (svega mjesec dana) jer privatizacija je unutarnji organizacijski potez svake pojedine tvrtke, kojim se vlasnička odgovornost prenosi na niže razine upravljanja. Nijednoj tvrtki za taj potez ne treba više od mjesec dana, no problem je u tome što prelazak iz nevlasništva u vlasništvo traži određeno vrijeme za upoznavanje prirodnog knjigovodstva pa je to jedini razlog da smo u primjeru odredili da taj trenutak traje pola godine. U tome jednom trenutku (tj. u pola godine) u našoj se projektnoj bilanci bruto društveni proizvod povećao za približno 130%. Da, reći će netko, lako je to u projektnim bilancama jer projekti podnose mnogo toga; u njima se može projektirati divan život, a da unatoč tome u stvarnosti sve ispadne vrlo ružno! Doista, takvo se što vrlo lako može dogoditi, osobito kada je u pitanju nevlasništvo (jednoumlje), ali u našem primjeru to nije moguće jer je u njemu projektna bilanca države kao velikog poduzeća napravljena prema algoritmu kapitala u kojemu je ona kao projektni dio samo norma za sljedeću godinu koju će stvarni život zasigurno premašiti. A da doista bude tako, jamči to što su projektnu bilancu radile stotine tisuća poduzetnika, koji vrlo dobro poznaju svoj budući poduzetnički posao i koji su današnju vrijednost tih poslova (tj. glavnicu poduzeća) prijavili svojim poslovnim bankama. One su verificirale te glavnice uplatom PDV-a na tekući račun poduzeća, što je jamstvo da će se u sljedećoj godini projektirana bilanca i ostvariti jer su poduzeća kao pravne osobe preuzela obvezu da će taj PDV državi vratiti svi djelatnici kad prime novac koji

180

im je potreban za osobnu potrošnje robe. Stoga će državna vlast sa zadovoljstvom promatrati prvu projektnu bilancu države, koju najprije prikazujemo u obliku koordinatnog sustava u kojemu su u konačnici u sva četiri kvadranta isti iznosi (Shema br. 24), što znači da su primanja i davanja novca, odnosno prihodi i rashodi izjednačeni te da je profit ostvaren u veličini pozitivne nule. Shema br. 24a

u milijardama kuna

PRVA PROJEKTNA BILANCA SVIH PODUZEĆA ZA 2004. g.

u obliku koordinatnog sustava PRIMANJE (+) NOVCA

(-) DAVANJE NOVCA

RAZLIKA PROFIT

3.521

3.239

+282

3.239

3.521

-282

RASHODI (+) NA ULAZNIM RAČUNIMA

(-) PRIHODI NA IZLAZNIM RAČUNIMA

Shema br. 24b

RAZLIKA PROFIT

u milijardama kuna

PRVA PROJEKTNA BILANCA SVIH USTANOVA ZA 2004. g.

u obliku koordinatnog sustava PRIMANJE (+) NOVCA

(-) DAVANJE NOVCA

RAZLIKA PROFIT

-

282

-282

282

-

+282

RASHODI (+) NA ULAZNIM RAČUNIMA

(-) PRIHODI NA IZLAZNIM RAČUNIMA

Shema br. 24

RAZLIKA PROFIT

u milijardama kuna

PRVA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE ZA 2004. g.

u obliku koordinatnog sustava PRIMANJE (+) NOVCA

(-) DAVANJE NOVCA 3.521

3.521

RAZLIKA PROFIT 0

181 3.521 RASHODI (+) NA ULAZNIM RAČUNIMA

3.521

0

(-) PRIHODI NA IZLAZNIM RAČUNIMA

RAZLIKA PROFIT

PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO PODUZEĆA. Tu istu projektnu bilancu u Shemi br. 25 prikazujemo na knjigovodstveni način. U toj su bilanci u prvome temeljnom dijelu dvojnog knjigovodstva (razredi 0 i 1) ulaz i izlaz novca izjednačeni (kontrolni saldo jednak je na početku i na kraju razdoblja), što ujedno znači da je profit jednak nuli. Tako je to zapisano i u drugome temeljnom dijelu (razredi od 2 do 9) jer su u njemu rashodi i prihodi jednaki, što također znači da je profit nula. Sve je to vidljivo iz te prve projektne bilance države pa se s punim pravom postavlja pitanje što je s projektiranim profitom koji će ostvariti sva poduzeća države? Gdje se on izgubio? Nije se izgubio, nego je samo isplaćen vlasnicima koji su ga odmah uložili u poduzeće, što znači da je taj profit zapravo povećao ukupnu glavnicu države kao velikog poduzeća. I svi su zadovoljni: država – jer poduzeća za sljedeće razdoblje imaju veću normu (glavnicu); vlasnici glavnice novca uloženog u poduzeće – jer su u obliku dionica dobili svoju kamatu (dividendu); zaslužni poduzetnici – jer su također u tome obliku dobili svoj dio profita i time su postali i vlasnici (dioničari). Sve što je gore rečeno, kazuje bilanca iz Sheme br. 25 jer se glavnica poduzeća na kraju razdoblja povećala s početnih 4.700 milijardi na završnih 4.982 milijarde kuna, dakle upravo za 282 milijarde kuna, koliki je projektirani profit. Do toga povećanja doći će u točno određenom trenutku (31. prosinca 2004. u 24 sata), što će pokazati zaključna PERMANENTNA BILANCA koja se uvijek radi u realnom vremenu, a naknadno će u postrealnom vremenu (30. travnja 2005.) u KONSOLIDIRANIM BILANCAMA vlasnicima biti pokazano da su postali bogatiji za 282 milijarde kuna i u što je njihov novac uložen. Shema br. 25

u milijardama kuna

PRVA PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO PODUZEĆA STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA Prirodna podjela Standardna podjela

ZBROJNA BILANCA DRŽAVE Početni Završni PROMET

182 Temeljna NOVAC

Razredna 0 KNJIŽNI NOVAC 1 OSOBE

01 Novac u poduzeću 02 Novac kod drugih 11 Dužnici 12 Vjerovnici ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC” ROBA 2 TRAJNA 21 Vlastito znanje IMOVINA 22 Ostala trajna imovina 3 NABAVA 30 Nabavljeni proizvodi 4 TROŠKOVI 41 Prenesena vrijednost 42 Dodana vrijednost 43 Višak vrijednosti 5 PROIZVODNJA 50 Proizvodnja 6 PROIZVOD 60 Vlastiti proizvodi 7 PRODAJA 70 Prodana roba 8 PROFIT 81 Vlastita kamata 82 Dobitak poduzeća 9 KAPITAL 90 Uložena glavnica ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA – “ROBA” ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”)

saldo

68 73 -50 91 3917 340 182 98 72 -4700 -91 0

Ulaz (+)

3589 3594 3521 10704 4982 372 3407 3257 264 3619 3593 3521 23015 33719

Izlaz (-)

3521 3521 3571 10613 783 32 3225 3257 264 3521 3521 3521 4982 23106 33719

saldo

68 73 -50 91 4199 340 182 98 72 -4982 -91 0

183

17. U GLAVNOJ KNJIZI DRŽAVNE BLAGAJNE SADRŽANE SU SVE NOVČANE TRANSAKCIJE KOJE SE ODNOSE NA VIŠAK VRIJEDNOSTI PODUZEĆA GLAVNA KNJIGA DRŽAVNE BLAGAJNE ILI DRŽAVNA RIZNICA. Neovisno o tome kako će se raspodijeliti profit u konsolidiranoj

184

bilanci, u permanentnoj bilanci taj će profit već u projektnom razdoblju izvršiti svoju PRVU društvenu zadaću jer će financirati ukupnu opću potrošnju države toga razdoblja, a DRUGA će mu zadaća biti da u tome istom projektnom razdoblju u što većem dijelu financira razvoj proizvodnje i novih poduzetničkih poslova. Na koji način će se to izvršiti, prikazuje primjer glavne knjige državne blagajne u Shemi br. 26. Shema br. 26

Iznosi u milijunima kuna

GLAVNA KNJIGA DRŽAVNE RIZNICE Opis novčane transakcije 1. Isplata plaća u ustanovama te mirovina i raznih naknada osiguranicima (redni br. 23 iz sheme 1) 2. Svi građani na primljeni novac uplatili porez na dodanu vrijednost (redni br. 12 iz sheme 1) 3. Svi zaposlenici uplatili obaveznu premiju osiguranja (redni br. 26 iz sheme 1) 4. Isplaćen poduzetnim građanima poticajni faktor (15859 + 11927) = UPLATE: (toč. 2 + toč. 3) 5. Poduzećima plaćena kupljena roba za opću potrošnju (282000 - 124089) = STANJE: (toč. 5 - toč. 4) 6. Poduzeća samofinancirala razna razvojna ulaganja (proizvoljan podatak naveden sano zbog primjera) 7. Središnja banka emitirala novac kojim je fimancirala još neiskorišteni profit (282000 - 200000) U K U P N O

PROMET NOVCA

Stanje

Uplata

Isplata

-

124.089

-124.089

15.859

-

-108.230

11.927

-

-96.303

-

27.786

-124.089

-

157.911

-282.000

200.000

-

-82.000

82.000

-

-

309.786

309.786

0

U toj će se knjizi redovito bilježiti sve novčane transakcije koje će izvršiti profit (višak novca, višak dohotka, višak vrijednosti) što će ga u projektnom razdoblju ostvariti ukupno privatizirano gospodarstvo države. Ta je knjiga zapravo državna riznica. U njoj će se bilježiti sve isplate koje je u određenom razdoblju izvršila država, a to su plaće zaposlenicima u ustanovama i naknade svim ostalim građanima čiji se dohodak financira iz državnog proračuna dodane vrijednosti, sve isplate koje se odnose na nabavu robe za potrebe tih ustanova i ujedno sve uplate novca koje se odnose na PDV i OPO, kao i sve isplate PDV-a poduzetnim ljudima. Ukupan saldo tih isplata i uplata jednak je profitu koji će ostvariti poduzeća, a kako će se taj profit koristiti, to je također zabilježeno u toj državnoj riznici koju ovdje prikazujemo u obliku glavne knjige državne blagajne (Shema br. 26).

185

NEKA OBJAŠNJENJA NOVČANIH TRANSAKCIJA IZ GLAVNE KNJIGE DRŽAVNE BLAGAJNE. Glavna knjiga državne blagajne sam je vrh monetarnog sustava države, koji pokazuje kako će se koristiti višak vrijednosti kojega će u sljedećem obračunskom razdoblju (godini) ostvariti sva poduzeća u državi. Iako je ovdje riječ o primjeru te knjige s hipotetičkim podacima, u stvarnosti će se sve događati upravo ovako kako je prikazano u toj knjizi, samo sa stvarno projektiranim podacima. Dakako, ti projektirani podaci sigurno će biti drukčiji, ali oni u svakom slučaju neće biti izmišljeni u smislu planova želja, nego će proizići iz projektne bilance države kao velikog poduzeća. U izradi te bilance na određeni će način sudjelovati svi aktivni građani u državi i u tome će se osobito isticati poduzetnici te svi ostali sudionici monetarnog sustava. Projektna bilanca države temelji se naime na glavnici poduzeća, a da se do te glavnice moglo doći, u njezino su se izračunavanje morali uključiti svi ljudi koji se namjeravaju baviti poduzetništvom. Oni su morali analizirati svaki poduzetnički posao (pa i onaj najsitniji – kućna radinost); za svaki taj poduzetnički posao morali su makar samo u svojim mislima izraditi projekt, morali su si napraviti predračunsku kalkulaciju koja će pokazati koliki profit poduzetnik očekuje u svome poslu, a da bi mogao napraviti takvu kalkulaciju, svaki je poduzetnik trebao dobro upoznati posao u koji ulazi i o tome na određeni način kontaktirati sa svojim poslovnim partnerima na nabavnom i prodajnom tržištu. Sve se to radi zbog toga što poduzetnik ulazi u posao samo ako je profit u njegovoj predračunskoj kalkulaciji dovoljno veći od kamate koju će izgubiti jer svoj novac ulaže u odnosni poduzetnički posao, pa ako je u tom smislu zadovoljan, izračuna glavnicu i s ukupnim je projektom podnosi na verifikaciju svojoj poslovnoj banci. Poslovna banka analiza projekt i ako utvrdi da je glavnica ispravno utvrđena, novom poduzeću otvara tekući račun na koji je na teret države uplatila PDV sadržan u prijavljenoj glavnici. Uplata PDV-a na taj tekući račun znak je da je glavnica verificirana i da je poduzeće osnovano. To znači da su podaci iz glavne knjige potpuno vjerodostojni jer oni proizlaze iz VERIFICIRANE GLAVNICE PODUZEĆA, u što ćemo se uvjeriti nakon što pročitamo sljedeća objašnjenja koja dajemo za svaku točku, a osobito za točku 6, u kojoj je riječ o samofinanciranju razvojnih ulaganja.

ISPLAĆENA DODANA VRIJEDNOST U USTANOVAMA (točka 1) odnosi se na plaće zaposlenika u ustanovama i naknade

186

osiguranicima. Ove plaće i naknade unaprijed su određene državnim proračunom dodane vrijednosti (Shema br. 21, točka 23) i u tim će se iznosima tijekom godine isplaćivati svim zaposlenima u ustanovama, kao i svim ljudima kojima se novac isplaćuje po osnovi obaveznog osiguranja od određenih rizika (nezaposlenosti, skrbi za potomstvo, bolesti i starosti). To je zapravo potreban bruto dohodak (neto plus PDV) tih građana, koji će im se isplaćivati početkom svakog mjeseca za protekli mjesec, a sredstva za tu isplatu osiguravaju se emisijom knjižnog novca koji ima osnovu u profitu svih poduzeća u državi. Taj iznos se u ostvarenju neće puno razlikovati od projektiranog jer je određen proračunom i jer je dodana vrijednost konstanta obračunskog sustava države.

UPLAĆENI POREZ NA DODANU VRIJEDNOST (točka 2) odnosi se na novac koji će ljudi kao porez (PDV) uplatiti u državnu blagajnu jer su od svojih pravnih osoba primili novac za osobnu potrošnju robe. Taj porez plaća se u trenutku kad pravna osoba doznačuje novac na osobni tekući račun fizičkih osoba, odnosno kad pravna osoba sa svojeg tekućeg računa podiže gotovinu. Najvažnija karakteristika PDV-a jest da ima jedinstvenu stopu i da nitko ne može biti oslobođen plaćanja toga poreza na novac koji ljudi primaju za osobnu potrošnju robe. S obzirom na to da je taj porez zapravo monetarni mehanizam, veličina stope PDV-a treba biti jednaka eskontnoj stopi središnje banke (u našem primjeru ona iznosi 6%). Na temelju podatka o uplaćenom PDV-u država permanentno zna koliki je bruto dohodak svih ljudi u državi i prema tome prati kako se ostvaruje njezin proračun dodane vrijednosti, te se tako i iz ovoga projektiranog podatka o PDV-u jednostavnom računicom može utvrditi da će dodana vrijednost iznositi 264 milijarde kuna budući da je dovoljno iznos PDV-a iz ove točke podijeliti s eskontnom stopom središnje banke (15.859 : 0,06 = 264.317).

UPLAĆENA OBAVEZNA PREMIJA OSIGURANJA (točka 3) odnosi se na novac koji kao obaveznu premiju osiguranja (OPO) plaćaju svi zaposlenici u ustanovama i poduzećima, i to po stopi koja je također jednaka eskontnoj stopi središnje banke (6%). OPO je dio osobne potrošnje svakog zaposlenika koji se mora platiti kao osiguranje od određenih rizika, a plaća ga pravna osoba za sve svoje zaposlenike u jednom iznosu. Zbog toga se ta premija osamostalila i postala mehanizmom koji određuje ukupan bruto potreban dohodak (potrebna plaća) svih zaposlenika. Taj se potreban dohodak utvrđuje tako da se ukupni iznos OPO-a pomnoži s množiteljem koji je jednak

187

udjelu stope OPO-a u 100 (u našem primjeru taj je udjel 100 : 6 = 16,67). Valja naglasiti da se OPO nikada ne javlja pojedinačno uz plaću zaposlenika jer njega pravna osoba u jednom iznosu doznačuje u državnu blagajnu za sve svoje zaposlenike, ali se podatak o plaći bilo kojega zaposlenika uvijek povećava za stopu OPO-a (6%) računajući na njegovu bruto plaću (neto plus PDV) koju je doista primio. Podatak o iznosu OPO-a inače služi za određivanje ukupnog iznosa potrebne plaće zaposlenika, koja se kao obveza pravne osobe izjednačuje s obvezama prema dobavljačima. Obveza prema dobavljačima mora se naime platiti uredno i u roku, o čemu osobito vodi računa poslovna banka koja takve obveze plaća neovisno o tome ima li poduzeće (odnosno pravna osoba čija je to obveza) dovoljno novca na svome tekućem računu. Poslovna je banka isto tako dužna zaposlenicima isplatiti plaću do visine potrebnog dohotka, čak i u slučaju da njihovo poduzeće (njihova pravna osoba) na svojemu tekućem računu nema novac potreban za tu isplatu. To znači da poduzeće (pravna osoba) svojim zaposlenicima može isplatiti veće plaće od potrebnog dohotka samo ukoliko na svojemu tekućem računu ima dovoljno novca.

ISPLAĆENI PDV PODUZETNIM LJUDIMA (točka 4) odnosi se na novac koji država plaća onim ljudima koji svoj novac nisu upotrijebili za osobnu potrošnju, nego su ga uložili u poduzeće, ili su dodanu vrijednost kao robu izvezli u druge države. Država posebno motivira poduzetne ljude da osnivaju svoja poduzeća, da svoj novac ulažu u njih i da što više svojih proizvoda izvoze u druge države. To znači da država tim poduzetnim ljudima vraća PDV koji su svi ljudi platili na novac koji su primili za osobnu potrošnju. No u tome ciklusu plaćanja i vraćanja PDV-a država je dala početni poticaj time što ga je ugradila u svoj proračun dodane vrijednosti i što ga je uplatila na tekuće račune tek osnovanih poduzeća, što zapravo znači da država ipak plaća PDV, a ljudi ga vraćaju kad od svojih pravnih osoba primaju novac. Pritom između plaćenog i vraćenog PDV-a ne treba biti znak jednakosti, naprotiv, država će biti zadovoljna ako je plaćeni PDV veći od vraćenog jer to znači da postoje pozitivna kretanja. U našem je primjeru isplaćeni PDV veći od uplaćenog za iznos OPO-a – da i na taj način pokažemo da državi porez nije potreban.

PLAĆENA OPĆA POTROŠNJA ROBE (točka 5) odnosi se na ukupan novac koji će tijekom projektne godine biti isplaćen poduzećima za

188

isporučenu robu. Da bi država u projektu došla do toga podatka, moramo najprije izračunati projektirani profit, a do njega ćemo doći tako da najprije zbrojimo sve prijavljene glavnice poduzeća i da taj zbroj pomnožimo s eskontnom stopom središnje banke (6%). U našem primjeru taj profit iznosi 282 milijarde kuna (4700 × 0,06 = 282) i ako od toga iznosa odbijemo sve prethodno navedene novčane transakcije, dobiveni je rezultat projektirani novac koji će biti upotrijebljen za nabavu robe potrebne za opću potrošnju. Taj novac u našemu primjeru iznosi 157.9 milijardi kuna, a do njega dolazimo tako da najprije iznos profita upišemo u stupac stanje ove točke i od njega odbijemo iznos stanja iz prethodne točke (282 – 124,1 = 157,9). Dobiveni rezultat upišemo u stupac isplate iz ove točke, što je posve sigurno točan podatak o novcu koji je u projektu namijenjen za plaćanje robe za opću potrošnju, a po istom postupku izračunat ćemo i novac koji će se u stvarnosti koristiti za tu potrebu.

SAMOFINANCIRANJE RAZVOJNIH ULAGANJA (točka 6). S obzirom na to da su poduzeća u državi projektirala profit u sveukupnom iznosu od 282 milijarde kuna, to znači da će ukupno gospodarstvo raspolagati upravo s toliko viška novca kojega treba negdje korisno uložiti. I tu je najveći problem obračunskog sustava jer je pitanje kako razvojnu potrošnju razlučiti od ostale opće potrošnje robe. Naime, u prirodi je čovjeka da uvijek nešto istražuje, otkriva i razvija, te stoga dio osobnih primanja ulaže u razvojne poslove. Isto je tako i s poduzećima jer te su pravne osobe osnovane sa svrhom da se ostvare određeni poduzetnički poslovi koji su definirani glavnicom poduzeća. No u svakome poduzetničkom poslu krije se začetak (embrio) nekoga novog posla, što je inače posve normalno jer ako su glavnicom poduzeća unaprijed riješene gotovo sve pojedinosti postojećeg posla, onda poduzetnik posve spontano počinje razmišljati o novom poslu i u tom smislu stvara troškove koji opterećuju redovito poslovanje poduzeća. U početku su ti troškovi zanemarivi, ali budući da se oni povećavaju, poduzetnik nalazi načina da ih posebno prati (razvojni radni nalog) pa ako je izgledno da bi taj posao mogao biti profitabilan, onda čak osniva novu razvojnu ustanovu (probno poduzeće) na koju prenosi sve do sada registrirane troškove. Nadalje, preko nje prati sva daljnja ulaganja te obavlja potrebne pripremne radove da bi mogao utvrditi glavnicu i registrirati tu ustanovu kao novo poduzeće. Kada se naime ne bi tako napravilo, sva bi se razvojna ulaganja financirala iz profita koji ostvaruje postojeće poduzeće, u kojemu bi se upravo za iznos profita povećali

189

troškovi pa bi se činilo da to poduzeće uopće nema profit, a ono ga je samo iskoristilo na najbolji način – i to tako da je samofinanciranjem razvojnih ulaganja profit poduzeća permanentno bio na pozitivnoj nuli. U našemu je primjeru podatak o samofinanciranju u iznosu od 200 milijardi kuna proizvoljan jer je riječ o prvoj projektnoj bilanci države u kojoj podaci o razvojnim ulaganjima uopće nisu poznati, a koliko će ta ulaganja iznositi, saznat će se iz ostvarenja prve projektne bilance. Naime, svi mehanizmi algoritma kapitala djeluju u tome smislu da ulaganja samofinanciranjem budu što veća pa obračunski sustav države mora biti tako organiziran da sva poduzeća u državi završe svoje poslovanje sa spomenutom pozitivnom nulom, jer to onda znači da država optimalno funkcionira. No to je samo teoretski moguće; stoga algoritam kapitala nalazi praktično rješenje da se taj teoretski optimum ostvari tako da poduzeća svoje razvojne organizacijske jedinice prijave mjerodavnom sudu i da ih registriraju kao posebne tvrtke sa statusom ustanove u kojoj se pripremaju nova poduzeća. To znači da svako poduzeće u državi u svojoj bilanci PRIKAZUJE PROFIT KOJI JE OSTVARILO i za toliko se u tome poduzeću povećava njegova glavnica ili poduzeće svoj profit uplaćuje na dionički račun korporacije u kojoj se povećava glavnica novca. S druge pak strane, postoje bilance tvrtki sa statusom ustanova u kojima postoje određena razvojna ulaganja koja se kao trošak pokrivaju iz profita poduzeća – što zapravo znači da su poduzeća samofinancirala svoju razvojnu potrošnju.

FINANCIRANJE SREDIŠNJE BANKE (točka 7). Glavna je zadaća središnje banke da u bilanci države uspostavi financijsku ravnotežu, a to znači da i u stvarnom životu prihodi i rashodi moraju biti izjednačeni. To čini upravo pomoću glavne knjige državne blagajne, a da bi mogla izraditi tu knjigu, ona mora pomoću prirodnog knjigovodstva organizirati ukupan obračunski sustav na čijemu je vrhu ova glavna knjiga u kojoj se nalazi najkvalitetniji novac (višak vrijednosti) koji su vlasnici povjerili na čuvanje središnjoj državnoj banci. To je čuvanje najbolje ako njihov novac bude što vredniji, a to će biti ako se poštuje prirodni zakon dvojnosti, prema kojemu KNJIŽNI NOVAC "tiska" poduzeće i treba ga biti što više, a EFEKTIVNI NOVAC emitira središnja banka i treba ga biti što manje. U monetarnom sustavu knjižni novac inače znači DOBRO, za razliku od efektivnog novca koji asocira na ZLO. Središnja banka stoga poduzima sve moguće da knjižnog novca bude što više, a

190

najbolje to čini tako da stvori uvjete da gospodarstvo ostvaruje što veći profit i da ga permanentno koristi za razvoj proizvodnje i novih poduzetničkih poslova. Upravo to treba pokazati glavna knjiga državne blagajne jer u njoj samofinanciranje iz točke 6 mora biti što veće da bi financiranje iz ove točke bilo što manje – a to znači da ALGORITAM KAPITALA i MONETARNI VRH DRŽAVE uspješno obavljaju svoj zadatak.

191

192

SAŽETAK KNJIGE O ALGORITMU KAPITALA Snježana Dubak-Braškić

193

KAKO ORGANIZIRATI DRŽAVU KAO VELIKO PODUZEĆE UVOD. U TV-emisiji “Zakoni vremena” 8. siječnja 2003. sudjelovala je profesorica iz Bleda DANICA PURG, koja je prije sedamnaest godina na Bledu osnovala školu za poduzetnike. U početku je s tom školom imala teškoća, ali danas je više nego zadovoljna jer su poduzetnici ponosni ako nose znak njezine škole. Posebno je bio značajan njezin iznenadni usklik – Pa poduzeće je uvijek uspješno – što je bila primjedba na razgovor o stečajevima

194

poduzeća, koji se vodio u toj emisiji. Taj me usklik podsjetio na dr. MILANA JURANOVIĆA koji je 18. rujna 2001. na gospodarskom skupu ZV-a našem premijeru postavio sljedeće pitanje: Je li vam poznata bilanca države kao velikog poduzeća? Naime, pouzdano znam da poduzeće može djelovati uspješno samo u uvjetima potrebne likvidnosti (protočnosti) i maksimalne solventnosti (sposobnosti plaćanja). S obzirom na to da takve uvjete osigurava jedino algoritam kapitala (ispravna interesna računica), držala sam potrebnim knjigu o algoritmu kapitala VLADIMIRA VUGRINA upotpuniti objašnjenjima kako prirodno dvojno knjigovodstvo (mehanizam algoritma kapitala) omogućuje da se organizacijom poduzeća i njegove okoline postigne da likvidnost bude što bliže optimalnoj i da solventnost bude u doslovnom smislu maksimalna. Optimalna likvidnost i maksimalna solventnost znače da poduzeće ujedno ostvaruje i maksimalni (najveći mogući) profit, a on ne može biti manji od kamate koju poduzeće mora platiti vlasniku novca koji je uložen u njegovo poslovanje. Ta je kamata minimalni uspjeh koji poduzeće kao pravna osoba mora postići u svojemu poslovanju – jer zadaća je poduzeća da stvara vrijednosti i u tome stvaranju mora stvoriti višak vrijednosti koji će zadovoljiti i vlasnika i poduzetnika. Ovdje se samo po sebi postavlja pitanje što treba učiniti da se osnuje poduzeće, jer ono mora uspješno poslovati od samog početka, a taj početak treba biti u točno određenom trenutku. To znači da poduzeće ne mora biti osnovano u trenutku kada je počelo djelovati, pa čak ni u trenutku kada je počelo stvarati vrijednosti, nego tada kada je poduzetnik siguran da će poduzetnički posao ostvariti minimalni profit. Zbog toga poduzetnik nije sam; uz njega je uvijek njegov knjigovođa, koji će mu točno odrediti trenutak kada će osnovati poduzeće – jer knjigovođa se služi prirodnim kontnim planom pomoću kojega izrađuje ispravne bilance poduzeća.

ŠTO JE PRIRODNI KONTNI PLAN? Knjigovođa poduzeća je sâm poduzetnik ili osoba od njegova posebnog povjerenja, ili njegov kompjutor. Knjigovođa se u svome djelovanju služi prirodnim kontnim planom dvojnog knjigovodstva, koji mu umogućuje da nepogrešivo radi bilance poduzeća. Ta bilanca određuje organizaciju poduzeća, a ona prema algoritmu kapitala omogućuje knjigovođi da poduzeće uvijek drži u optimalnoj likvidnosti i maksimalnoj solventnosti – te da ostvaruje profit koji ne može biti manji od kamate koja pripada vlasniku uloženog novca. Zbog te kamate svaki

195

poduzetnički posao mora biti projektiran, a to projektiranje često započinje znatno prije nego što će se osnovati poduzeće; kada će se ono osnovati, knjigovođi će reći zaključna bilanca probnog poduzeća, a to će biti kada izradi projektnu bilancu budućeg poduzeća koja će pokazati profit koji ne može biti manji od prije spomenutoga minimalnog profita. U tome projektiranju sudjeluju i brojna druga poduzeća, a da bi se svako poduzeće izražavalo jednoznačno, država (svijet) mora prirodni kontni plan standardizirati tako da ga označi brojevima (vidjeti shemu A). Na taj se način vrlo lako mogu napraviti projektne bilance čak i za šira područja, pa se može napraviti i PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO VELIKOG PODUZEĆA. Ta bilanca znači da je i država organizirana kao poduzeće, a jer je poduzeće samo po sebi uspješno – to ujedno znači da je i država uspješna, jer se u njoj na općem planu postiže optimalna likvidnost i maksimalna solventnost, koja je stvorena pomoću knjižnog novca prirodnog knjigovodstva.

ŠTO JE KNJIŽNI NOVAC? Novac je sveopća mjera vrijednosti koja ljudima omogućuje da lakše razmjenjuju stvarne vrijednosti, a u toj razmjeni uvijek su prisutni prodavalac i kupac, što znači da je novac zapravo odnos između tih dviju osoba. Svaka osoba ima svoj obračunski sustav, a u tome sustavu postoji EFEKTIVNI NOVAC, koji mjeri vrijednosti, i KNJIŽNI NOVAC, koji bilježi ono što je efektivni novac izmjerio. Efektivnog novca u razmjeni treba biti što manje, a najmanje ga ima u slučaju kada u razmjeni vrijednosti sudjeluju poduzeća (odnosno pravne osobe), jer tada izmjerene vrijednosti bilježi njihovo prirodno dvojno knjigovodstvo, koje se temelji na algoritmu kapitala. U odnosima između poduzeća (pravnih osoba) naime efektivni novac u pravilu uopće nije potreban, jer će kod svake kupnje knjigovodstvo kupca zabilježiti da je iz njegova tekućeg računa izlaz novca bio u iznosu koji je plaćen prodavaocu, a to će zabilježiti i knjigovodstvo prodavaoca s time da će na njegovome tekućem računu kao ulaz biti zapisan isti iznos koji je kupac platio. S obzirom na tu okolnost, solventnost je u toj razmjeni automatski maksimalna, što znači da se u obračunskom sustavu države takav knjižni novac može zanemariti. Poželjno je dakle da takvoga knjižnog novca bude što više, a bit će ga ako bude veći broj poduzeća i ako ona budu što manja. Efektivni je novac, znači, jedino važan u odnosima između pravnih osoba (poduzeća i ustanova), s jedne strane, i fizičkih osoba (ljudi, građana), s druge

196

strane, ali i u tome slučaju njega treba biti što manje u odnosu na minimalni knjižni novac. Veličina toga knjižnog novca određena je brojem građana i njihovom kvalifikacijskom strukturom te potrebnim dohotkom na određenom stupnju razvoja države. Taj minimalni knjižni novac ima svoj izvor, a to je DRŽAVNI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI, kojim je svakom građaninu osiguran potreban novac za osobnu potrošnju (Shema B). U taj knjižni novac država ugrađuje porez na dodanu vrijednost (PDV) da bi novac imao strukturu koju određuje prirodni zakon dvojnosti (cijena rada i cijena kapitala), s time da ljudi plaćaju PDV (cijenu kapitala) kada od pravnih osoba primaju novac za osobnu potrošnju. PDV-om se država koristi kao motivacijskim faktorom i plaća ga poduzetnim ljudima pri osnivanju poduzeća, ulaganju novca u razvoj i izvozu vlastitih proizvoda u druge države. Država inače osigurava knjižni novac za dodanu vrijednost da bi ljudi neopterećeni novcem mogli stvarati potrebne vrijednosti i u tome za sebe što više viška vrijednosti (viška novca), koji im bankovni sustav kao vlasnicima čuva na posebnim novčanim računima. U bankovnom sustavu posebnu ulogu imaju poslovne banke jer one prema algoritmu kapitala djeluju punom snagom da likvidnost bude optimalna i solventnost maksimalna.

ŠTO SU POSLOVNE BANKE? Poslovne su banke dio ukupnoga bankovnog sustava, zadaća kojih je brinuti o pravnim osobama (poduzećima i ustanovama) koje, za razliku od fizičkih osoba (građana, ljudi), nisu misaona bića. Država stoga mora standardizirati poznato dvojno knjigovodstvo i obvezati sve pravne osobe da se njime služe na isti način kako to čine ljudi. Pravne su osobe sve institucije u zemlji, a među njima je najvažnija država kao opća pravna osoba, čiji obračunski sustav ujedinjuje sve ostale pravne osobe u državi. U sustavu pravnih osoba bitna su poduzeća jer njima je zadatak stvarati vrijednosti koje su potrebne ljudima i ostalim pravnim osobama. Zbog toga svako poduzeće (i svaka pravna osoba) ima svoju unutarnju banku koja usko surađuje sa svojom poslovnom bankom u stvaranju vrijednosti i čuvanju viška vrijednosti. U toj će zadaći poduzeća biti uspješna samo u slučaju ako su privatizirana, a to znači da je sva odgovornost za uspjeh poslovanja u čelnom poduzetniku (menadžeru) koji je zadužen voditi poduzeće u kojemu se ostvaruje određeni poduzetnički posao. U tom smislu menadžer mora prije svega imati UPRAVLJAČKU ODGOVORNOST, a ona je jača ako je uz nju prisutna i VLASNIČKA ODGOVORNOST. Upravo zbog toga postoji glavnica

197

poduzeća koja sve to omogućuje te je stoga ona najvažniji mehanizam funkcioniranja poduzeća i države.

ŠTO JE GLAVNICA PODUZEĆA? Poduzeće kao pravna osoba temeljni je mehanizam funkcioniranja gospodarstva, a osnivačka glavnica (temeljni kapital) jest vrijednost poduzetničkog posla u trenutku kada se osniva poduzeće. Poduzeće je osnovano kad mu poslovna banka otvori tekući račun s početnim ulaganjem novca (država uplaćuje PDV koji je sadržan u glavnici) te mu ujedno odobrava dopušteno prekoračenje (permanentni komercijalni kredit). To je prekoračenje mehanizam kojim se osigurava maksimalna solventnost jer njime poslovna banka jamči da će svaku obvezu poduzeća uredno i na vrijeme platiti, a dopušteno prekoračenje samo je znak banci kada treba poduzeti pojačane mjere opreza. To prekoračenje ujedno motivira poduzetnika na vlastito ulaganje jer na komercijalni kredit plaća bankovnu aktivnu kamatu, a ako poduzetnik uloži vlastiti novac, gubi pasivnu kamatu čija je stopa manja od aktivne stope za polovicu eskontne stope središnje banke; ta stopa tvori sustav kamatnih stopa u kojemu svatko u novčanom poslovanju može naći svoj najveći interes. Kada je riječ o novčanom poslovanju, treba naglasiti da glavnica poduzeća nije ni novac ni bilo koja materijalna ili nematerijalna imovina, nego je ona novčani izraz ukupnog znanja uloženog u određeni posao; ona je ukupni kapital potreban za taj posao, ona je sadašnja vrijednost poduzetničkog posla u koji se ulazi. A s obzirom na to da je glavna značajka glavnice da uvijek računa kamatu po unaprijed određenoj kamatnoj stopi, tu značajku ima i glavnica poduzeća, ali budući da ta glavnica nije novac, ona ima poseban status prema kojemu uvijek računa kamatu po eskontnoj stopi središnje banke, koja je u sustavu kamatnih stopa jednaka kamatnoj stopi oročene štednje na godinu dana. Iz svega što je prethodno rečeno može se zaključiti – da je GLAVNICA PODUZEĆA upravo ta koja poduzeće čini uspješnim, jer njezina struktura govori poslovnoj banci sve što je potrebno o poduzeću, a tu strukturu mora osobito dobro poznavati knjigovođa poduzeća.

ŠTO JE ZADAĆA KNJIGOVOĐE PODUZEĆA? Knjigovođa preuzima osnivačku glavnicu na svojemu diskrecijskom kontu (konto 21) te izjavljuje da će je brižno čuvati i voditi računa (otuda izraz računovodstvo) da se ona što bolje koristi. Ova izjava knjigovođe posebno obvezuje poduzeće i stoga je podatak o veličini osnivačke glavnice prvo knjiženje koje se mora obaviti u knjigovodstvu novog poduzeća. Tim knjiženjem tereti se konto 2l (vlastito znanje poduzeća), a odobrava se konto 90 (vlastita glavnica poduzeća). Nakon toga

198

prvog knjiženja odmah slijedi obračun kamate na uloženu glavnicu, kao i knjiženje te kamate na teret konta 43 (vlastita troškovna kamata), a u korist konta 8l (vlastita kamata). Ovim prvim knjiženjem knjigovođa preuzima zadaću čuvanja uložene glavnice te stoga odmah zadužuje poduzeće da u sljedećem razdoblju ostvari kamatu koja pripada vlasniku poduzetničkog posla da bi od te kamate podmirio vlasnike uloženog novca i da za njega ostane dio koji ga zadovoljava. Ta knjiženja pokazuju kako veličina glavnice određuje normu poduzeću; ta je norma minimalni profit (zarada ili dobitak u novcu) koji poduzeće mora ostvariti u sljedećem razdoblju. Već iz ovdje rečenoga može se zaključiti kolika je važnost glavnice u obračunskom sustavu poduzeća i države, ali i odgovornost poduzetnika da utvrdi što točniju veličinu osnivačke glavnice te da je prijavi svojoj poslovnoj banci radi njezine verifikacije. Točnost te glavnice ovisi o tome kako je projektiran poduzetnički posao u koji se ulazi, što znači da nju zapravo određuje financijski plan za sljedeće razdoblje. Glavnicom je dakle unaprijed sve određeno pa knjigovođa u sljedećem razdoblju samo prati odstupanja i pravodobno intervenira u slučaju potrebe, a posebno vodi računa da materijalne imovine u poduzeću bude samo onoliko koliko je potrebno – čime osigurava optimalnu likvidnost i svojoj unutarnjoj banci olakšava održati maksimalnu solventnost.

KAKO SE

UTVRĐUJE

GLAVNICA PODUZEĆA? Svaki

poduzetnički posao započinje određeno vrijeme prije nego što će se osnovati poduzeće u kojemu će se taj posao ostvarivati. To se vrijeme koristi da bi se poduzeće pripremilo za uspješno funkcioniranje; nabavlja se i uvodi određena oprema, obučavaju se djelatnici i ostvaruje se probna proizvodnja. Kod nas su se nekada takve tvrtke nazivale probnim poduzećima, a na Zapadu se koriste terminom poduzeće kći. Nakon što je probnom proizvodnjom potvrđena profitabilnost, probno poduzeće napravi zaključnu bilancu, koja je ujedno i početna bilanca poduzeća koje se osniva. Posve općenito moglo bi se reći da se za poduzeće koje se osniva izrađuje godišnji financijski plan (proračun) koji treba pokazati koliki se profit očekuje u jednoj godini, a na temelju toga profita izračuna se osnivačka glavnica novog poduzeća; u toj računici profit je očekivana kamata pa se pomoću poznatoga kamatnog računa izračuna veličina glavnice poduzeća. No svaki poduzetnički posao ima svoju problematiku koja mora biti vidljiva iz projekta i stoga je kod utvrđivanja glavnice bitan poduzetnik jer on mora vrlo dobro poznavati poduzetnički posao u koji ulazi te jedino on može projektirati glavnicu koju će prijaviti poslovnoj banci radi verifikacije. U svakom slučaju,

199

prijavljena glavnica treba osigurati najmanje dogovorenu kamatu koju poduzeće mora platiti vlasniku ulagaču, s time da stopa te kamate ne može biti manja od eskontne stope središnje banke, a ni veća od bankovne aktivne kamatne stope. Tako određuje algoritam kapitala jer svaki vlasnik novca može bez ikakva rizika dobiti kamatu u visini eskontne stope središnje banke, a s druge strane, svako poduzeće može od poslovne banke dobiti zajam uz bankovnu aktivnu kamatnu stopu. Sve što je naprijed rečeno sastavni su dijelovi postupka kojim se određuje osnivačka glavnica poduzeća i koji mora proći svako novo poduzeće – jer u tom postupku ODGOVORNOST PODUZETNIKA najviše dolazi do izražaja. Isti je postupak i pri privatizaciji gospodarskih kompanija, što je inače transformacija jednoga većeg poduzeća u korporaciju sa što više malih poduzeća.

ŠTO JE PRIVATIZACIJA GOSPODARSTVA? Prirodni zakon dvojnosti pomoću knjižnog novca snažno djeluje da se u ljudskom društvu razvijaju istodobni procesi privatizacije i integracije. U tome je smislu privatizacija gospodarstva prijenos poduzetničke odgovornosti na niže razine upravljanja, a to se čini tako da menadžer velikog poduzeća pomoću unutarnjih poslovnih zajmova prenosi upravljačku i vlasničku odgovornost na svoje suradnike koji postaju menadžeri malih poduzeća (otuda izraz menadžerski krediti). Zajmodavac je unutarnja banka toga velikog poduzeća, a zajmoprimci su nova mala poduzeća; zajmoprimac kupuje materijalnu imovinu po cijeni koju dogovorno utvrđuju menadžer prodavalac i menadžer kupac, a unutarnja banka poduzeća prodavaoca daje poduzeću kupca menadžerski kredit u iznosu dogovorene cijene. Upravo je taj kredit novi novac koji je vrednovao postojeću materijalnu imovinu jer je poduzeće kupac spremno za nju toliko platiti. No kupac nema taj novac pa traži od unutarnje poslovne banke prodavaoca kredit da bi knjižnim novcem prodavaocu platio kupljenu materijalnu imovinu. Poduzeće kupac na primljeni će zajam unutarnjoj banci redovito plaćati interes u veličini ostvarenog profita. Taj će profit unutarnja banka u visini unaprijed dogovorene kamate knjižiti u korist dioničkog računa menadžera bivšega velikog poduzeća, a iznos veći od toga knjižit će u korist dioničkog računa menadžera sadašnjega malog poduzeća. Upravo iz toga knjiženja može se sagledati bit procesa privatizacije gospodarstva, jer pomoću njega menadžeri malih poduzeća postaju i vlasnici tih poduzeća. No istodobno se događa i proces integracije jer se ukupan novac nalazi u unutarnjoj banci velikog poduzeća (odnosno korporacije), a vlasnici toga novca su menadžer bivšega velikog poduzeća (sada glavni menadžer korporacije) i sadašnji menadžeri malih poduzeća.

200

KAKO PRIVATIZIRATI NAŠE GOSPODARSTVO? Postupak privatizacije koji propisuje algoritam kapitala nije prošla nijedna tvrtka u Hrvatskoj, što znači da u našoj državi poduzeća uopće nema; stoga svaka od njih mora proći postupak kojim se poslovnoj banci prijavljuje osnivačka glavnica poduzeća. Taj se postupak mora obaviti istodobno u svim našim tvrtkama (koje to ne učine, držat će se ustanovom koja ima status probnog poduzeća). Time se istodobno ostvaruje opća privatizacija ukupnoga gospodarstva i u tome problema uopće ne bi trebalo biti, jer privatizacija je unutarnji problem svake pojedine tvrtke i svaka tvrtka taj problem rješava na način koji joj najviše odgovara. U tome država samo propisuje jednoobraznost postupka, a to čini donošenjem Standardnoga kontnog plana dvojnog knjigovodstva koji se temelji na algoritmu kapitala. Upravo to knjigovodstvo omogućuje da se u vrlo kratkom roku izvrsi privatizacija ukupnoga gospodarstva – jer ono pomoću unutarnjih poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) stvara mnogo osnivačkih glavnica poduzeća u strukturi kojih je kao menadžerski kredit sadržan novi knjižni novac koji je stvoren samom privatizacijom, ali iz te je strukture kao dodana vrijednost i višak vrijednosti također vidljiv novi novac koji će ta glavnica stvoriti u budućem razdoblju.

TKO JE ODGOVORAN ZA PRIVATIZACIJU? Glavni je teret u privatizaciji na knjigovođi jer on o poslovanju poduzeća mora znati sve, pa i to što je i kako se utvrđuje osnivačka glavnica te što treba napraviti da bi tvrtka postala poduzeće. Ova objašnjenja stoga prije svega služe knjigovođama poduzeća (šefovima računovodstva, controlling managerima) da bi im pomogla u transformaciji tvrtke u poduzeće. Oni će ujedno riješiti jedan od glavnih problema u Hrvatskoj, a to je problem privatizacije ukupnoga gospodarstva, jer svaki knjigovođa mora pokrenuti izradu financijskog plana tvrtke za sljedeće razdoblje (godinu); taj plan može se napraviti za tvrtku u cjelini, a poželjno je da to bude po njegovim organizacijskim dijelovima. Ako jedna tvrtka osniva više poduzeća, onda ta tvrtka postaje korporacija čija unutarnja banka kao zajmodavac pomoću poslovnih zajmova (menadžerskih kredita) prenosi upravljačku i vlasničku odgovornost na odgovorne zaposlenike (nove menadžere), koji su zajmoprimci. Naime, svako poduzeće, svaka korporacija i svaka država ima svoju unutarnju banku – to su razredi 0 i 1 u standardnome kontnom planu. Za uspješno provođenje privatizacije na razini poduzeća odgovoran je knjigovođa poduzeća (menadžer); na razini korporacije odgovoran je glavni knjigovođa korporacije

201

(glavni menedžer); na razini države odgovoran je glavni knjigovođa države (premijer države).

ZAKLJUČAK. Ovime je ukratko objašnjeno kako u Hrvatskoj doći do uspješne države da bi u njoj funkcionirala poduzeća. Pročitajte to i izvedite mnoge korisne zaključke. Ali dovoljan je samo jedan, a taj je da Hrvatska uopće nije država koja bi kao opća pravna osoba čuvala višak vrijednosti (višak novca) koji su si ljudi stvorili za svoje bolje sutra jer uopće nema poduzeća koja bi stvarala profit (dobitak u novcu). Naime, naša državna administracija porezima, carinama i ostalim nametima te raznim prodajama sasvim nepotrebno uzima novac od gospodarstva i svojih građana, čime čini veliku štetu vlastitoj državi, a naš ministar financija ni ne pokušava razmišljati o prirodnome dvojnom knjigovodstvu i njegovu knjižnom novcu, nego dalje služi MMF-u i zajedno s njim priprema nove standby aranžmane kako bi što temeljitije iscrpli Hrvatsku i tako osiromašenu nagradili ulaskom u EU. To se ne smije dopustiti, nego treba odmah, pozivom na članak 9. Zakona o računovodstvu, donijeti unaprijed pripremljeni kontni plan kojim se država ujedno odriče svih poreza, carina i raznih drugih nameta koji osiromašuju državu, a svoju ukupnu opću potrošnju tekućeg razdoblja financira iz profita gospodarstva koji će taj profit (višak novca, višak vrijednosti) u sljedećem razdoblju koristiti za svoju razvojnu potrošnju (vidjeti projektnu bilancu gospodarstva u Shemi C). Taj kontni plan ujedno će omogućiti da se u vrlo kratkom roku izvrši privatizacija ukupnoga gospodarstva i da se pomoću glavnice poduzeća projektiraju brojni poduzetnički poslovi. Dakako, država kao veliko poduzeće dat će svemu tome svoj doprinos, i to na taj način što će pokrenuti i pomagati u projektiranju brojnih javnih radova, koji će ljudima pomoći u stvaranju boljeg života – držeći se pritom uvijek načela da knjižnog novca ima toliko koliko ima kvalitetnih projekata. PRILOG: Sheme A, B i C

202

Shema A

u milijardama kuna

UNAPRIJED PRIPREMLJENI KONTNI PLAN prema članku 9. Zakona o računovodstvu

STANDARDNI KONTNI PLAN PODUZEĆA PRIRODNA PODJELA Temeljna Razredna

STANDARDNA PODJELA

NOVAC

01

Novac u funkciji poduzeća

02

Novac u funkciji drugih osoba

11

Dužnici (kupci)

0

1

KNJIŽNI NOVAC

OSOBE

BILANCA PODUZEĆA Početni PROMET Završni saldo Ulaz (+) Izlaz (-) saldo

68

1592

1524

68

-

158

-

158

73

1597

1524

73

203 12

Vjerovnici (dobavljači i djelatnici)

ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA – “NOVAC” (razredi 0 i 1):

ROBA

2

TRAJNA IMOVINA

3

NABAVA

4

TROŠKOVI

- 50

1366

1416

-50

91

4713

4464

249

-783

2633

783

1850

21

Vlastito znanje poduzeća

22

Ostala trajna imovina

340

372

32

340

30

Nabavljeni proizvodi

182

1252

1070

182

41

Prenesena vrijednost kao trošak

-

1102

1102

-

42

Dodana vrijednost kao trošak

-

264

264

-

43

Višak vrijednosti kao trošak

-

158

158

-

5

PROIZVODNJA

50

Proizvodnja u tijeku

98

1622

1524

98

6

PROIZVOD

60

Vlastiti proizvodi

72

1596

1524

72

7

PRODAJA

70

Rashodi i prihodi u prodanoj robi

-

1524

1524

-

8

PROFIT

81

Kamata koja pripada vlasniku

-

-

158

-158

82

Dobitak poduzeća (poduzetnika)

-

-

-

9

KAPITAL

90

Glavnica poduzetničkog posla

-

-

2633

-2633

-91 10523 10722

-249

ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA – “ROBA” (razredi od 2 do 9):

-

ZBROJ BILANCE (“NOVAC” + “ROBA”):

0 15236 15236 0 Ovaj unaprijed pripremljeni kontni plan na zahtjev prve demokratske Vlade Hrvatske izradilo je Ministarstvo prometa i veza zajedno sa Službom društvenog knjigovodstva i Katedrom računovodstva Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Taj kontni plan predan je polovicom ožujka 1991. Vladi da ga objavi i učini obveznim za sve pravne osobe u državi. No iz nepoznatih razloga to nije učinjeno, ali je u kasnijem Zakonu o računovodstvu u članku 9. spomenut u tom smislu da na temelju njega poduzeća razrađuju svoje kontne planove, no unatoč tome do danas još uvijek nije objavljen. Zašto je zatajen, to treba izvidjeti. Bit toga kontnog plana jest VLASTITA TROŠKOVNA KAMATA, kojom se uspostavljaju vlasnički odnosi. Ta je kamata unaprijed poznata, što znači da postoji i projektna bilanca, koja je ovdje prikazana uz kontni plan. Da je doista riječ o projektnoj bilanci, dokaz je profit koji je zapisan samo u svome prvom dijelu (kao vlastita kamata na kontu 81). U toj bilanci na kontu 42 nalazi se kao trošak ukupna dodana vrijednost iz državnog proračuna (tj. osobna primanja svih građana koji žive i rade u državi), što znači da je riječ o projektnoj bilanci ukupne države.

Shema B

u milijunima kuna

DRŽAVNI PRORAČUN DODANE VRIJEDNOSTI ELEMENTI DODANE VRIJEDNOSTI

Mjera

Struktura dodane vrijednosti Prije pretvorbe

Nakon pretvorbe

1. Jedinična neto cijena uvjetnog rada u kunama

-

8,22

8,22

2. Godišnji fond radnog vremena u satima

-

2.191

2.191

3. Prosječni koeficijent /K/

-

3,06556

3,06556

4. Broj građana u državi /K 3,06556/

-

4,500.000

4,500.000

5. Broj djelatnih građana /K 4,3/

-

1.600.000

2,400,000

6. Broj nezaposlenih građana /K 3,2/

-

400.000

100.000

204 7. Broj umirovljenika /K 3,2/

-

1,000.000

500.000

8. Broj djece, učenika i studenata /K 1/

-

1,500.000

1,500.000

9. Broj nedjelatnih građana (6 do 8)

-

2,900.000

2,100.000

10. Minimalni dohodak države (1 × 2 × 4)

kuna

81.049

81.049

11. Potreban dohodak države (10 × 3)

kuna

248.461

248.461

12. Porez na dodanu vrijednost (6% od 13)

kuna

15.859

15.859

13. DODANA VRIJEDNOST (11 + 12)

kuna

264.320

264.320

14. Naknade nezaposlenima (1 × 2 × 6 × K)

kuna

23.049

5.763

15. Mirovine (1 × 2 × 7 × K)

kuna

57.630

28.816

16. Dječji doplatak (1 × 2 × 8 × K)

kuna

27.019

27.019

17. Isplata nedjelatnicima (14 do 16)

kuna

107.698

61.598

18. Isplata djelatnicima (11 – 17)

kuna

140.763

186.863

19. Potreban neto dohodak (17 + 18 = 11)

kuna

248.461

248.461

20. POTREBAN BRUTO DOHODAK (19 + 12 = 13)

kuna

264.320

264.320

21. Plaće nedjelatnika (17 + PDV)

kuna

114.572

65.530

22. Plaće djelatnika ustanova (PRORAČUN)

kuna

58.559

58.559

23. Ukupno plaćanja u općoj potrošnji (21 + 22)

kuna

173.131

124.089

24. Plaće djelatnika poduzeća (20 – 23)

kuna

91.189

140.231

25. UKUPNO PLAĆE ZAPOSLENIKA (22 + 24)

kuna

149.748

198.790

kuna 8.985 11.927 Ovim proračunom osiguran je novac za plaće djelatnika svih ustanova u državi te mirovina i raznih naknada koje isplaćuju te ustanove (redni br. 23), a plaće djelatnika poduzeća (redni br. 24) ovise o tome kako se ostvaruje norma koju određuje glavnica poduzeća (temeljni kapital poduzeća).

26. OBAVEZNA PREMIJA OSIGURANJA (6% od 25)

3

Shema C

u milijardama kuna

PROJEKTNA BILANCA DRŽAVE KAO PODUZEĆA KONTNI PLAN Prirodna podjela Temeljna

Razredna

STANDARDNA PODJELA KONTNOG PLANA

Početni saldo

PROMET Ulaz (+)

Izlaz (-)

Završni saldo

01 Novac u poduzeću

68

1592

1524

68

02 Novac kod drugih

-

158

-

-

73

1597

1524

73

12 Vjerovnici

-50

1366

1416

-50

ZBROJ PRVOGA TEMELJNOG DIJELA (0 i 1)

91

4713

4464

91

0 KNJIŽNI NOVAC NOVAC 1 OSOBE

11 Dužnici

205 -783

2633

783

1850

22 Ostala trajna imovina

340

372

32

340

30 Nabavljeni proizvodi

182

1252

1070

182

41 Prenesena vrijednost

-

1260

1260

-

42 Dodana vrijednost

-

264

264

-

43 Višak vrijednosti

-

-

-

-

2 TRAJNA IMOVINA

21 Vlastito znanje

3 NABAVA

4 TROŠKOVI ROBA 5 PROIZVODNJA

50 Proizvodnja

98

1622

1524

98

6 PROIZVOD

60 Vlastiti proizvodi

72

1596

1524

72

7 PRODAJA

70 Prodana roba

-

1524

1524

-

81 Vlastita kamata

-

-

-

-

82 Dobitak poduzeća

-

-

-

-

90 Uložena glavnica

-

-

2791

-2791

-91

10523

10772

-91

0

15236

15236

0

8 PROFIT 9 KAPITAL

ZBROJ DRUGOGA TEMELJNOG DIJELA (od 2 do 9) ZBROJ BILANCE

Ovo je projektna bilanca države kao velikog poduzeća, a razlikuje se od bilance iz Sheme A samo u tome što u njoj nema profita jer je iskorišten za financiranje ukupne opće potrošnje države. To se vidi po tome što su preneseni troškovi na kontu 41 povećani upravo za profit u iznosu od 158 milijardi (1102 + 158 = 1260), što znači da su profitom pokriveni materijalni troškovi svih ustanova u državi. To ujedno znači da je riječ o besporeznoj državi i da je stoga taj novac ostao u gospodarstvu, gdje se može i mora upotrijebiti u razvojne svrhe. Da je doista tako, vidi se po tome što je u prvome temeljnom dijelu novac povećan za 158 milijardi te da je za isto toliko u drugome temeljnom dijelu početna glavnica na kontu 21 od 2.633 milijarde povećana na iznos od 2.791 milijardu (2633 + 158 = 2791). Dokaz bi bila ta ista računica pod pretpostavkom da su ustanove kupile od poduzeća manje za jednu novčanu jedinicu, jer onda bi i troškovi ustanova i profit poduzeća bili za toliko manji.

POSEBAN PRILOG

206

Kako Vladimir Vugrin i Snježana Dubak-Braškić nastavljaju razotkrivati tajne

ALGORITMA KAPITALA

Srpanj 2003.

POSVEĆENO DRAGOJ SNJEŽANI

207

Draga Snježana, izdavanje knjige o algoritmu kapitala se oduljilo jer jednoumlje ne dopušta Monetarnom vrhu Hrvatske da donese Standardni kontni plan, a bez toga kontnog plana naša knjiga nema komercijalnu vrijednost. Probni primjerci knjige su u upotrebi; njih može dobiti svatko iz ekonomske znanosti i državne administracije tko se želi oduprijeti jednoumlju i izvršiti pritisak na našu Vladu da Standardni kontni plan proglasi obaveznim za sve pravne osobe u državi. Taj postupak je u tijeku, a nas dvoje nastavljamo razotkrivati mnoge tajne koje sadrži algoritam kapitala, pa smo se 11. svibnja 2003. godine dogovorili da našu knjigu dopunimo novim otkrićima. U vezi s time valja napomenuti da je meni PRIRODA odredila misiju da što potpunije razotkrijem ALGORITAM KAPITALA, a Vama je BOG odredio misiju da raznim pitanjima i prijedlozima utječete na mene da što kvalitetnije obavim svoj zadatak i da Vas redovito upoznajem s rješenjima kako biste mogli sačuvati i širiti znanje – o temeljnom zakonu razvitka čovjeka i njegove zajednice (o algoritmu kapitala ili ispravnoj interesnoj računici). Da biste to mogli, Vi se morate potruditi da Vas sadašnje ekonomsko NEZNANJE što manje ometa, a to prije svega znači da rješenja koja pruža algoritam kapitala ne smijete miješati s jednoumnim rješenjima, jer to će Vas samo nepotrebno zbunjivati. Naime, algoritam kapitala daje cjelovita rješenja i kada ih jednom shvatite i prihvatite, tek onda možete praviti usporedbe s bilo kojim rješenjima jednoumnog ozračja. Pritom nemojte nikada smetnuti s uma da je prirodni zakon dvojnosti temelj monetarnog sustava u kojemu svaki pojam znači najmanje dvoje, u što ćete se uvjeriti kada pročitate sljedeća rješenja koja su rezultanta Vaših pitanja i naših razgovora. 7. srpnja 2003.

VLADIMIR VUGRIN

1. ŠTO ZA GLAVNICU PODUZEĆA ZNAČI NOVO ULAGANJE U TRAJNU IMOVINU Sasvim je sigurno da je naslovno pitanje jedno od najvažnijih, jer nam je ono pomoglo da pomoću prirodnog dvojnog knjigovodstva razotkrijemo samu BIT PRIVATIZACIJE GOSPODARSTVA. Naime, posve općenito, glavnica

208

poduzeća je sadašnja vrijednost budućega poduzetničkog posla koja mora biti zabilježena u knjigovodstvu kako bi se mogla izračunati unaprijed dogovorena kamata koju poduzeće mora osigurati za vlasnika. Ta je glavnica u trenutku osnivanja poduzeća OSNIVAČKA GLAVNICA, a ona znači da je za poduzetnički posao izrađen izvedbeni projekt, da je nabavljena i instalirana potrebna trajna imovina, da su djelatnici osposobljeni, da je ostvarena probna proizvodnja te da je verificirana glavnica toga posla i da u novoosnovanom poduzeću može započeti redovita proizvodnja koja treba dati očekivani profit (kamatu za vlasnika). U ovome izlaganju kao primjer imamo manje privatno poduzeće s verificiranom glavnicom – u kojem je u tijeku ostvarenja redovite proizvodnje nabavljena još neka trajna imovina! S obzirom da se pri svakoj nabavi takve imovine naglo smanjuje profit, to je dovoljan razlog da se postavi pitanje: Zašto je nabavljena ta trajna imovina? Odgovori mogu biti razni, a nas, prije svega, zanima isplativost te nabave. Naime, s obzirom da u tome poduzeću postoji verificirana glavnica, onda je u njegovu poduzetničkom poslu svaka pojedinost riješena već u projektu. Stoga je do te dodatne nabave trajne imovine vjerojatno došlo zbog zamjene dotrajale, odnosno ekonomski zastarjele trajne imovine ili je naknadno pronađeno rješenje kojim se znatno povećava produktivnost. U svakom slučaju, treba ispitati isplativost te nabave i kakav je njezin utjecaj na veličinu očekivanog profita, te u skladu s time na veličinu glavnice poduzeća. Tim ispitivanjem utvrđuje se novi profit kao konačni rezultat te nabave, što znači da treba uzeti u obzir i amortizacijski vijek novonabavljene trajne imovine. Dakako, poduzetnik (odnosno njegov knjigovođa) je sve to učinio, ali rezultat toga ispitivanja zna samo on, pa stoga pretpostavljamo da je isplativost utvrdio, no ipak ostaje otvoreno pitanje: Kako u knjigovodstvu pratiti tu isplativost? Naime, s obzirom na to da nabava bilo koje trajne imovine trenutačno znatno smanjuje profit, što znači da takva nabava može dovesti poduzeće čak i u gubitak – odgovor na to pitanje ujedno je i rješenje jednoga od najvećih problema u organizaciji poduzeća i u organizaciji države. Taj odgovor daje algoritam kapitala, koji za svaki problem u svojemu prirodnom dvojnom knjigovodstvu nalazi vrlo jednostavno rješenje. U ovome primjeru to rješenje su menadžerski krediti (unutarnji poslovni zajmovi) pomoću kojih unutarnja banka “prodaje” svojem poduzeću trajnu imovinu koja mu je potrebna. To je jedan oblik samofinanciranja investicijskog

209

ulaganja, jer će poduzeće kamatu na te unutarnje zajmove plaćati iz profita koji će se ostvariti u budućnosti, a unutarnja je banka tu trajnu imovinu platila iz profita koji je ostvaren u prošlosti. Zbog toga se u knjigovodstvu poduzeća takvi menadžerski krediti knjiže kao aktiva na kontu 02 (Unutarnji poslovni zajmovi), a kao pasiva na kontu 21 (Diskrecijski konto knjigovođe) – da bi se na taj način stvorilo upravo toliko novog novca koliko je plaćeno za nabavu novonabavljene TRAJNE IMOVINE. Nabava bilo koje trajne imovine, prema tome, ne smanjuje profit poduzeća, koji je uvijek nevidljivo zapisan u razredima 0 i 1 i koji mora biti vidljivo zabilježen u razredu 8, jer koliko je plaćeno za nabavu bilo koje trajne imovine toliko je novoga knjižnog novca stvoreno. Naime, svaka nabava trajne imovine znači da je stvorena nova vrijednost, a u ovome primjeru to je stvaranje pokrenulo malo privatno poduzeće, pa je stoga ispravno da se u knjigovodstvu toga poduzeća pojavi i novi novac koji je kao mjera vrijednosti potvrdio da je određena trajna imovina stvorena i da je koristi to poduzeće. I evo sada konačnog odgovora na naslovno pitanje. Nabava trajne imovine za potrebe postojeće proizvodnje uopće ne utječe na promjenu (povećanje) glavnice poduzeća, jer ta se glavnica može povećati samo pripisom ostvarenog profita. Pitanje isplativosti takve nabave isključivo je stvar poduzetnika (odnosno njegova knjigovođe), pa ako je utvrdio da se tom nabavom znatno povećava profit, onda knjigovođa može glavnicu poduzeća još povećati i na taj način da to poduzeće prestaje postojati i da se osnuje jedno ili više novih poduzeća s većom glavnicom od dosadašnje. Ovim se odgovorom ujedno ulazi u samu BIT ISTODOBNIH PROCESA PRIVATIZACIJE I INTEGRACIJE GOSPODARSTVA, jer iz njega jasno proizlazi da menadžerske kredite može koristiti i najjednostavnije malo poduzeće, a ne samo veliko poduzeće u kojemu glavni menadžer u postupku privatizacije pomoću tih kredita prenosi poduzetničku i vlasničku odgovornost na svoje pomoćne menadžere novih malih poduzeća. Taj odgovor je i sasvim logičan jer svaka osoba ima svoju unutarnju banku koja svojoj osobi može dati poslovni zajam za nabavu trajne imovine – a TRAJNA IMOVINA je svaka imovina koja služi u najmanje dva poduzetnička ciklusa, odnosno čija trajnost joj je veća od jedne godine.

210

2. KAKO MENADŽERSKI KREDITI VREDNUJU TRAJNU IMOVINU I KAKO TO ČINE U NAJJEDNOSTAVNIJEM PODUZEĆU Ovdje dajemo primjer kako se u najjednostavnijem poduzeću koristi menadžerski kredit (unutarnji poslovni zajam). Svako poduzeće, naime, ima svoju unutarnju banku koja odobrava menadžerske kredite za svaku uloženu ili nabavljenu trajnu imovinu. U ovome primjeru pretpostavljamo da je jedna

211

umirovljenica odlučila osnovati poduzeće koje će se baviti pletenjem vesta. Prijavila je glavnicu svoga poduzetničkog posla u iznosu od 30.000 kuna i ujedno je u svoje poduzeće uložila 2.000 kuna s čime je nabavila novi stroj za pletenje. Iz sljedećih temeljnica za knjiženje, glavne knjige i završne bilance vidimo kako su tekli poslovni događaji i kako je utvrđen profit, ali da nije bilo menadžerskog kredita u iznosu nabavljene trajne imovine, to bi poduzeće ostvarilo gubitak. No taj kredit nije odobren da bi se pokrio gubitak, nego je riječ o logici dvojnosti jer je unutarnja banka (knjigovođa) najprije zadužila umirovljenicu za nabavljenu trajnu imovinu, a zatim je poduzeću odobrila menadžerski kredit u iznosu od 2.000 kuna da bi se ta imovina mogla platiti. Posve je irelevantno što je ta imovina kupljena novcem koji je u poduzeće uložila umirovljenica jer taj kredit bi se odobrio i da je ona, umjesto novca, u poduzeće uložila stroj za pletenje koji je ranije kupila.

TEMELJNICE ZA KNJIŽENJE Opis poslovnih događaja

Početni saldo – novac Početni saldo – glavnica 1. Nabavljena trajna imovina 2. Plaćena trajna imovina 3. Obračunata VTK 4. Prodana roba kupcima 5. Prijenos troškova na prodaju 6. Kupci platili 7. Otvoren menadžerski kredit ZBROJ

KONTO D P

IZNOSI Duguje Potražuje

01 21 22 12 43 11 70 01 02

2000 30000 2000 2000 1800 1800 1800 1800 2000 45200

21 90 12 01 80 70 43 11 21

2000 30000 2000 2000 1800 1800 1800 1800 2000 45200

GLAVNA KNJIGA JEDNOSTAVNOG PODUZEĆA 01 NOVAC U PODUZEĆU Saldo/21 2000 2./12 2000 6./11 1800

02 MENADŽERSKI KREDITI 7./21 2000

ZBROJ

ZBROJ

3800

ZBROJ

2000

2000

ZBROJ

-

212 4./70

11 KUPCI 1800 6./01

1800

ZBROJ

1800

1800

ZBROJ

21 KONTO KNJIGOVOĐE Saldo/90 30000 Saldo/01 2000 7./02 2000 ZBROJ 30000 ZBROJ 4000

2./01

12 DOBAVLJAČI 2000 1./22

2000

ZBROJ

2000

2000

22 TRAJNA IMOVINA 2000

1./12 ZBROJ

41 PRENESENI TROŠKOVI ZBROJ

-

ZBROJ

-

ZBROJ 5./43

ZBROJ

ZBROJ

ZBROJ

1800

80 OSTVARENI PROFIT 3. /43 1800 ZBROJ

-

ZBROJ

2000

ZBROJ

-

42 DODANI TROŠKOVI

43 TROŠKOVNA KAMATA 3. /80 1800 5. /70 1800 1800

ZBROJ

1800

-

ZBROJ

-

70 RASHODI I PRIHODI 1800 4./11 1800 1800

ZBROJ

1800

90 GLAVNICA PODUZEĆA Saldo / 21 30000 ZBROJ

-

ZBROJ

30000

Na kontu knjigovođe (konto 21) vidimo da nabavljena trajna imovina u pasivi ima dva izvora: prvi izvor je sama trajna imovina (konto 22), a drugi je izvor novac koji je vrednovao tu imovinu (konto 02). U tome je vrednovanju bitno da ta trajna imovina doista postoji i da je za nju zadužena odgovorna osoba. Da je naša umirovljenica već ranije posjedovala stroj za pletenje (prije trenutka kada je osnovano poduzeće), onda bi završna bilanca njezina poduzetničkog posla rezultatski bila potpuno ista (ostvareni profit je 1.800 kuna), samo bi prometna bilanca bilo nešto drukčija jer u njoj ne bi bilo početnog ulaganja novca i plaćanja nabavljene trajne imovine. U to se možete lako uvjeriti ako si postavite primjer u kojem je umirovljenica u poduzeće unijela stroj za pletenje koji je procijenjen na 2.000 kuna i vidjet ćete da je profit isti kao i u završnoj bilanci iz našega primjera, koju ovdje prikazujemo.

213

ZAVRŠNA BILANCA JEDNOSTAVNOG PODUZEĆA STANDARDNI KONTNI PLAN 01 Novac u poduzeću 02 Menadžerski kredit 11 Dužnici (kupci) 12 Vjerovnici (dobavljači) ZBROJ (razredi 0 i 1) 21 Vlastito znanje knjigovođe 22 Ostala tranja imovina 30 Kupljeni proizvodi 41 Preneseni troškovi 42 DODANI TROŠKOVI 43 Višak troškova 50 Proizvodnja 60 Vlastiti proizvodi 70 Prodani proizvodi 81 Vlastita kamata 82 Dobitak poduzeća 90 Uložena glavnica ZBROJ (razredi od 2 do 9) ZBROJ (razredi od 0 do 9)

Početni saldo Aktiva Pasiva 2000 2000 30000 2000 30000 30000 32000

32000 32000

PROMET Ulaz (+) Izlaz (-) 3800 2000 2000 1800 1800 2000 2000 9600 5800 30000 4000 2000 1800 1800 1800 1800 1800 30000

Završni saldo Aktiva Pasiva 1800 2000 3800 30000 4000 2000 1800 30000

35600 45200

32000 35800

39400 45200

35800 35800

U ovome je primjeru očito da je naša umirovljenica ostvarila profit koji je jednak ostvarenom prihodu (konto 70 i 81) jer plete veste iz donesenog materijala pa stoga nema prenesenih troškova (konto 41), ali nema ni dodanih troškova (konto 42) budući da osobnu potrošnju podmiruje iz svoje mirovine. Ujedno iz primjera vidimo da profit ne bi postojao ako ne bilo menadžerskog kredita – što znači da je taj kredit PRIRODNI MEHANIZAM koji se u dvojnom knjigovodstvu pojavljuje onoga trenutka kada je u poduzeće uložena trajna imovina.

3. KAKO DVOJNO KNJIGOVODSTVO RAZGRANIČUJE PLAĆU KOJA JE VRIJEDNOST, OD KAMATE KOJA JE VIŠAK VRIJEDNOSTI U stvaranju vrijednosti čovjek ostvaruje svoj dohodak koji se uvijek sastoji od dva dijela. Prvi dio je plaća koja je vrijednost i kao takva je konstanta koja se koristi za tekuću osobnu potrošnju i koja kao novac treba biti što bliže iznosu iz

214

državnog proračuna dodane vrijednosti. Drugi dio je kamata koja je višak vrijednosti i kao takva je varijabla koja treba biti što veća jer to je novac koji ljudi čuvaju za buduću osobnu potrošnju. No novac kao sveopća mjera vrijednosti potpuno je neutralan; na njemu ne piše koja je njegova namjena (je li plaća ili kamata), pa da bi se čovjek prema novcu ponašao odgovorno, algoritam kapitala određuje da on plati kaznu (porez, PDV) kada od pravne osobe uzima svoj novac za tekuću osobnu potrošnju, a dobiva nagradu (poticaj, PDV) kada svoj novac ulaže u pravnu osobu za razvoj proizvodnje. Da bi se u tom smislu novac mogao razgraničiti, potrebne su pravne osobe (poduzeća i ustanove), koje čuvaju novac fizičkih osoba (ljudi, građana). Kako pravne osobe čuvaju novac građana, najbolje će objasniti promet novca između osobnih novčanih računa. Postoje dva tipa takvih računa: jedan tip su osobni dionički računi, a drugi tip su osobni depozitni računi. Na svakom tom tipu računa nalazi se različita vrsta novca: na osobnom dioničkom računu je novac u kojemu je PDV, a na osobnom depozitnom računu je novac u kojemu PDV-a nema. To znači da postoje dvije vrste novca, a obje vrste čuvaju pravne osobe. Novac na osobnom dioničkom računu pravna osoba koristi za stvaranje vrijednosti i stoga se drži da taj novac nije ni izišao iz nje (pravne osobe), što dokazuje PDV koji se nalazi u tome novcu. Na osobnom depozitnom računu je novac štediša (bankovni depozitni račun je džep štediše) na kojemu nema PDVa, pa je taj novac za toliko manji od novca koji se nalazi na osobnom dioničkom računu. Prema ovome bi se moglo reći da je novac na osobnom dioničkom računu nečist, pa kada izlazi iz toga računa na depozitni račun, državi se mora platiti cijena za pranje novca; ta cijena je PDV koji se po stopi jednakoj eskontnoj stopi središnje banke (6%) plaća državnoj riznici kada novac izlazi iz dioničkog na depozitni račun, a ako je promet obratan, onda državna riznica vraća PDV. Iz toga slijedi da je u prometu novca između raznovrsnih računa PDV uvijek prisutan, pa ako iz dioničkog računa izlazi 100 kuna, onda je ulaz na depozitni račun 94 kune (100 manje 6% je 94) jer se 6% PDV-a mora platiti državi. A ako je izlaz iz depozitnog računa 100 kuna, onda je na dionički račun ušlo 106,38 kuna (106,38 manje 6% je 100) jer država vraća 6% PDV-a. Promet novca između istovrsnih računa oslobođen je plaćanja PDV_a.

215

Građani za svoju osobnu potrošnju mogu koristiti samo čisti novac, a to je novac na njihovim depozitnim računima, koji su od pravnih osoba dobili kao plaću po raznim osnovama (razne plaće po osnovi zaposlenja ili razne naknade po osnovi osiguranja). Taj čisti novac mogu bez ikakvog ograničenja koristiti za osobnu potrošnju; mogu ga čak uložiti na svoj osobni dionički račun u bilo kojoj pravnoj osobi, na što ih država kao opća pravna osoba posebno motivira time što im svaki takav ulog povećava za PDV.

4. ZAŠTO JE UKUPNO STVORENA DODANA VRIJEDNOST JEDNAKA UKUPNOJ VRIJEDNOSTI ROBE OSOBNE POTROŠNJE Cijena robe sastoji se od prenesene vrijednosti (minulog ili opredmećenog rada), dodane vrijednosti (tekućeg ili živog rada) i viška vrijednosti (viška rada). Ta struktura je aksiom ekonomije, i stoga pri razmatranju dodane

216

vrijednosti moramo pred sobom uvijek imati tu strukturu i uz nju prirodni zakon dvojnosti, pa u tom smislu započinjemo odgovarati na naslovno pitanje, s time da u tom odgovoru dodanu vrijednost promatramo s aspekta države kao velikog poduzeća. Dodana vrijednost je ukupna proizvodnja koju su u tekućem razdoblju (jednoj godini) stvorili svi ljudi u državi i ta se proizvodnja dodaje na prenesenu vrijednost koju su u nekom prošlom ili u tekućem razdoblju stvorile druge države; otuda i naziv dodana vrijednost. U monetarizmu svaka se vrijednost izražava u novcu, pa se tako mora izraziti i dodana vrijednost. No, svaki izraz u novcu znači dvoje, jer novac je odnos u kojem se mjere vrijednosti što ih razmijenjuju dvije osobe sa suprotnim interesima - kupac i prodavalac. Ta dvojnost zbunjuje, jer se često jedan naziv koristi za dvije potpuno različite kategorije koje je isti novac izmjerio. Najprije je taj novac izmjerio dodanu vrijednost koja je u tekućem razdoblju stvorena, i to na taj način da je svim ljudima u državi isplaćen novac što su tu vrijednost stvorili. Taj novac je bruto potrebni dohodak koji su ljudi primili od svojih pravnih osoba da bi njime kupili robu za svoju osobnu potrošnju, a on u sebi sadrži i PDV koji ljudi moraju platiti državnoj blagajni kad od pravne osobe primaju novac za stvorenu dodanu vrijednost. Taj isti novac umanjen za PDV izmjerio je i vrijednosti koje su ljudi koristili za osobnu potrošnju, a to su posve druge vrijednosti, to je roba koja je namijenjena za osobnu potrošnju i koja ima cijenu u čijoj su strukturi sadržane sve tri vrijednosti koje čine aksiom ekonomije (prenesenu vrijednost, dodanu vrijednost i višak vrijednosti). Stoga se ne može poistovjetiti roba osobne potrošnje s dodanom vrijednošću, a što se to ipak čini razlog je u dvojnom karakteru novca kao platežnog sredstva i mjere vrijednosti. U toj dvojnosti isti je novac izmjerio dvije potpuno različite vrijednosti, što jasno proizlazi iz sljedećeg prikaza: a) Novac je izmjerio ukupnu proizvodnju koju su ljudi stvorili u jednoj godini i koju nazivamo - dodana vrijednost; b) Taj su novac primili svi ljudi u državi za ukupnu dodanu vrijednost koju su stvorili pa stoga i taj novac nazivamo - dodana vrijednost; c) Tim istim novcem ljudi su kupili robu osobne potrošnje pa stoga i tu robu nazivamo - dodana vrijednost.

217

Dakle, u pitanju je terminološki problem koji postoji zbog dvojnog karaktera novca. S obzirom na to da je isti novac izmjerio ukupnu proizvodnju koja je dodana vrijednost i ukupnu robu koja ljudima služi za osobnu potrošnju te da su te dvije izmjerene vrijednosti približno iste veličine, što je vidljivo i iz sljedeće sheme, to ih nehotično nazivom poistovjećujemo - unatoč tome da je riječ o potpuno različitim vrijednostima. PRENESENA VRIJEDNOST DODANA VRIJEDNOST

PRENESENA VRIJEDNOST DODANA VRIJEDNOST

PRENESENA VRIJEDNOST DODANA VRIJEDNOST

100 KUNA

PRENESENA VRIJEDNOST DODANA VRIJEDNOST VIŠAK VRIJEDNOSTI

5. ŠTO JE OBAVEZNA PREMIJA OSIGURANJA I KOJU DVOJNU ULOGU ONA IMA U MONETARNOM SUSTAVU DRŽAVE Obavezna premija osiguranja (OPO) je novac koji pravna osoba plaća u državnu riznicu za sve svoje zaposlenike da bi bili osigurani od određenih rizika. OPO je zapravo dio bruto potrebnog dohotka, ali se s vremenom osamostalio i plaća se u točno određenom trenutku (npr. do svakog 5. u

218

mjesecu za protekli mjesec), neovisno o tome kada se zaposlenicima isplaćuje njihov bruto dohodak. Veličina OPO-a utvrđuje se tako da se na temelju ostvarenih sati rada i mjerne skale uvjetnog rada te eskontne stope središnje banke (6%) izračuna OPO za sve zaposlenike. To znači da se OPO ne izračunava na temelju stvarnog bruto potrebnog dohotka koji se isplaćuje zaposlenicima u skladu sa zadacima koje obavljaju, nego se izračunava prema osobnim značajkama tih zaposlenika (školska sprema i radni staž). No kada je riječ o pojedinačnoj plaći zaposlenika, onda se uvijek računa da je ona veća za 6% računajući od bruto plaće koju je taj zaposlenik primio. No s obzirom na to da državnoj riznici novac nije potreban, jer se opća potrošnja države financira iz viška vrijednosti poduzeća, to plaćanje obavezne premije osiguranja za zaposlenike ima samo psihološki učinak u tome smislu da su osigurani od raznih rizika i da s te strane mogu smireno obavljati zadatke koje su preuzeli. To je jedna uloga te premije, a budući da ona prema prirodnom zakonu dvojnosti ima dvije uloge, OPO postaje i mehanizam koji određuje veličinu bruto potrebnog dohotka koji se zaposlenicima mora isplatiti čak i u slučaju kad njihova pravna osoba nema vlastiti novac. Ta veličina utvrđuje se tako da se ukupni iznos te premije pomnoži s multiplikatorom koji se dobije diobom iznosa 100 sa stopom OPO-a (100 : 6 = 16,67). Tako utvrđeni bruto potrebni dohodak svih zaposlenika pravne osobe njezina je obveza. Ta se obveza izjednačuje s obvezom prema dobavljaču, što znači da se ona mora platiti u dogovorenom, odnosno zakonskom roku. Ako pravna osoba nema vlastiti novac, onda je poslovna banka automatski kreditira do toga iznosa bruto potrebnog dohotka. Taj se iznos prema unutarnjem pravilniku pravne osobe raspoređuje na sve njezine zaposlenike, s time da nitko ne može dobiti manje od cijene najjednostavnijeg rada.

6. ŠTO JE VLASTITA TROŠKOVNA KAMATA I ZAŠTO JE ONA NORMA KOJU PODUZEĆE MORA OSTVARITI Vlastita troškovna kamata znači mnogo toga jer ona je kao posljednja derivacija kreditno-monetarmog sustava temelj NOVCU kao sveopćoj mjeri vrijednosti. U tom pojmu izraz vlastita prije svega znači da postojim JA kao VLASNIK novca, ali se taj novac nalazi kod neke DRUGE OSOBE koja ga

219

koristi za stvaranje vrijednosti. Izraz troškovna za tu drugu osobu znači da je to unaprijed poznati iznos u novcu koji se stvaranjem vrijednosti treba osigurati za vlasnika ulagača. Ta druga osoba može biti samo poduzetnik jer jedino on zna i sposoban je stvarati vrijednosti, pa stoga unaprijed poznata vlastita kamata mora biti trošak u (projektnom) knjigovodstvu poduzeća. To knjigovodstvo poduzetniku govori koliki će biti rashodi u budućem poduzetničkom poslu i da prihod od toga posla treba biti veći najmanje za unaprijed poznatu kamatu koja pripada vlasniku novca uloženog u taj posao (vlasniku glavnice novca). No poduzetnik se time ne zadovoljava, jer i on treba zaraditi barem toliko koliko i vlasnik glavnice novca, pa ga njegovo projektno knjigovodstvo upućuje da vodi računa o sebi i da izračuna svoju glavnicu (sadašnju vrijednost budućega poduzetničkog posla) koju ulaže u taj posao i koja će biti pandan glavnici novca. To je i učinio, a s obzirom da vlasniku glavnice novca pripada unaprijed određena kamata, glavnica poduzetničkog posla tada treba donijeti profit koji će zadovoljiti i vlasnika novca i vlasnika posla. I tako je poduzetnik unaprijed izračunao znatno veću kamatu koja pripada svim vlasnicima, i na taj je način sam sebi odredio normu koju treba ostvariti u budućemu poduzetničkom poslu. A za tu je normu u prirodnome dvojnom knjigovodstvu upotrijebljen izraz vlastita troškovna kamata koja znači dvoje: da je to najmanji interes (kamata) koji nepovredivo pripada vlasnicima (novca i posla) i da je to trošak koji poduzeće ima u stvaranju vrijednosti. Ta norma je projektirani profit (višak zarade, višak novca, višak vrijednosti) koji pripada vlasnicima, ali im se on nikako ne može isplatiti (jer norma je pojam), pa stoga vlasnici kao potvrdu dobivaju dionice koje su prenosivi vrijednosni papir i mogu ga na tržištu dionica prodati za novac.

7. ŠTO JE POREZ NA DODANU VRIJEDNOST (PDV) I ZAŠTO NJEGOVA STOPA MORA BITI JEDNAKA ESKONTNOJ STOPI SREDIŠNJE BANKE Porez na dodanu vrijednost (PDV) je monetarni mehanizam koji djeluje na ljude da od svoje zarade iz pravne osobe uzimaju za osobnu potrošnju samo toliko novca koliko je potrebno i da što veći dio svojega dohotka ulažu u razvoj proizvodnje. Stopa PDV-a jednaka je eskontnoj stopi središnje banke jer je ta

220

eskontna stopa jedina čvrsta točka u monetarnom sustavu, budući da je razmjerna veličina koja od ostvarene vrijednosti pripada vlasnicima. Tu stopu određuje država i upravo zahvaljujući njoj ona može upravljati svim procesima, jer eskontna stopa stvara kamatni niz u kojemu svaki sudionik može naći svoj najveći interes. To znači da i sam novac u svojoj strukturi ima tu stopu, pa ako eskontna stopa središnje banke iznosi 6%, to onda znači da u svakoj novčanici od 100 kuna 6 kuna nepovredivo pripada vlasniku, a samo ostatak od 94 kune pripada primatelju novca. Novac ima svoj izvor: to je državni proračun dodane vrijednosti, što znači da je PDV već u tome izvoru ugrađen u novac po stopi od 6%, a ugradila ga je država. Svaki građanin koji od pravne osobe prima plaću, mora u državnu riznicu platiti porez po stopi od 6%. Taj novac država čuva za vlasnike jer je njezina glavna zadaća da se brine o interesu vlasnika. U toj zadaći država ugrađeni PDV koristi kao poticaj ljudima da osnivaju poduzeća, i to tako da im daje 6% od dodane vrijednosti sadržane u glavnici poduzeća. Osim toga, ubrani PDV koristi se kao poticaj za svako ulaganje novca u razvoj proizvodnje i poduzetništva, što znači da se na uloženih 100 kuna bilježi kao da je ulog bio 106,38 kuna (106,38 manje 6% je 100). Na isti način povećava se i izvozni tečaj, što je poticaj ljudima (u ovom slučaju izvoznicima) da što više izvoze. Sve je to automatizam, od ugradnje PDV-a u proračun dodane vrijednosti do isplate PDV-a kao poticaja u izvoznom poslu, pa je posve logično da PDV ima jedinstvenu stopu. Budući da je PDV monetarni mehanizam, sasvim je normalno da stopa PDV-a bude jednaka eskontnoj stopi, tim više što je eskontna stopa jednaka kamatnoj stopi koja nepovredivo pripada vlasnicima (6%). Eto, zbog toga je stopa PDV-a jednaka eskontnoj stopi središnje banke.

8. ZAŠTO JE POREZ NA PROMET ROBA ŠTETAN I ŠTO JE RAZLOG DA JE NAŠ ZAKON O PDV-u PROPISAO IZOBLIČENI POREZ NA PROMET ROBA Odgovor na naslovno pitanje zahtijeva da se najprije objasni razlika između pojma cijena i pojma vrijednost. Ti pojmovi označavaju dvije potpuno različite kategorije jer cijena je dogovor između kupca i prodavaoca, a vrijednost je individualna za svakog čovjeka. Svaki proizvod ili usluga koja se proizvodi za druge je roba koja dobiva svoju cijenu na tržištu roba; na tom tržištu kupac nastoji platiti što nižu cijenu, a prodavalac nastoji postići što višu cijenu; na

221

kraju se dogovore o cijeni koja zadovoljava jednoga i drugoga. Ta se dogovorena cijena u ekonomiji naziva CIJENA ROBE, a razmjena proizvoda i usluga je promet robe. U toj razmjeni svaka roba ima dvije vrijednosti: jedna je vrijednost za kupca i ona je uvijek jednaka cijeni robe, jer je toliko za nju platio, a druga je vrijednost za prodavaoca i ona mu u trenutku kupoprodaje još nije poznata, nego će mu tu vrijednost nakon nekog vremena reći njegov knjigovođa (njegova unutarnja banka, njegov “duh”). Toliko o tome, a sada možemo govoriti o porezima. Porez na promet robe utvrđuje se tako da se određena porezna stopa primijeni na cijenu robe, što znači da kupac mora platiti veću cijenu nego je dogovorio s prodavaocem, i ta se razlika plaća državi. Taj je porez najobičnija pljačka (osim ako je riječ o porezu na dopuštenu štetnu robu), neovisno o tome koja je država u pitanju i kako se taj porez naziva. Naime, promet roba uopće ne može biti predmet oporezivanja jer to bi bilo isto kao da vodu uzimamo iz tijeka vode, a ne iz potoka ili rijeke; cijena robe je isto što i tijek vode jer se cijena robe ne može koristiti za osobnu potrošnju, isto kao što se tijek vode ne može piti. Ako iz potoka uzimamo vodu, onda dalje teče manje vode, pa bi stoga i cijena u daljnjem tijeku trebala biti manja ako država iz nje uzima porez. Kod poreza na promet robâ to nije slučaj jer se porez dodaje na cijenu robe, pa je ona stoga u daljnjem tijeku veća, što državi i gospodarstvu stvara velike probleme. To znači da je porez na promet robâ (neovisno o tome kako se zove: porez, prirez, carina ...) sam po sebi vrlo štetan. Zbog toga se u svijetu počeo uvoditi porez na dodanu vrijednost (PDV) – čija je najvažnija karakteristika jedinstvena porezna stopa i to da nitko ne može biti oslobođen od plaćanja toga poreza. Kod PDV-a je bitno definirati dodanu vrijednost, a to je ona vrijednost koju poduzetnik plaća sebi i svojim suradnicima za dodanu vrijednost koju su stvorili. To su zapravo bruto plaće ili novac koji svi ljudi primaju za svoju osobnu potrošnju, odnosno to je CIJENA RADA, i od te cijene moraju platiti porez po jedinstvenoj stopi (jednakoj eskontnoj stopi središnje banke). Iz toga slijedi da se ta cijena rada u daljnjem tijeku doista smanjuje, što je i normalno, jer država od bruto cijene rada jedan dio uzima kao porez, pa ljudi za svoju osobnu potrošnju mogu koristiti samo neto cijenu rada.

222

Najveći je problem u definiranju dodane vrijednosti jer neki tvrde da je dodana vrijednost razlika između nabavne cijene i prodajne cijene robe. U takvom definiranju postoji kardinalna pogreška jer se ta razlika sastoji od dodane vrijednosti i viška vrijednosti, a višak vrijednosti može biti i negativna veličina. Tu ćemo pogrešku najbolje uočiti u objašnjenju PDV-a koje je dao ugledni porezni stručnjak prof. dr. MANFRED ROSE kao reakciju na odluku Vlade RH kojom se privremeno suspendirao naš Zakon o PDV-u. Rekao je: “PDV je vrlo jednostavni porezni model, što ću pokazati na jednom primjeru u kojemu pretpostavljam da je poduzetnik nabavio robu za 1.000 kuna i u toj nabavi još je platio 220 kuna PDV-a (22%). Posao nije uspio i nabavljenu je robu prodao za svega 1 kunu, što znači da je morao platiti PDV u iznosu od 0,22 kune, a jer je ranije platio 220 kuna, to mu je država vratila 119,78 kuna. Kod poreza na promet roba takvog povratnog poreza ne može biti, pa se stoga gospodarstvo vrlo dobro slaže s porezom na dodanu vrijednost.” Jednostavno jeste ali ujedno i nevjerojatno da je ugledni financijski i porezni stručnjak već u objašnjenju mogao napraviti takvu pogrešku jer u ovome je primjeru poduzetnik izgubio 999 kuna, što znači da nije ostvario ni lipe dodane vrijednosti, a ipak je platio PDV u iznosu od 22 lipe. A u svemu tome najžalosnije je to da naš Zakon o PDV-u upravo propisuje takvu pogrešnu računicu, što znači da u njemu uopće nije riječ o PDV-u, nego o strašno izobličenom porezu na promet roba s vrlo visokom jedinstvenom poreznom stopom. Zbog te visoke stope reakcija građana bila je žestoka, pa je državna administracija oslobodila ljude od plaćanja toga poreza za dio robe široke potrošnje – što je nedvojbeni dokaz da u našem Zakonu o PDV-u uopće nije riječ o porezu na dodanu vrijednost.

9. ŠTO JE GLAVNICA PODUZETNIČKOG POSLA I KAKO POMOĆU NJE PODUZETNIK ODREĐUJE KOLIKO NOVCA TREBA ULOŽITI U PODUZEĆE Najvažnije načelo dvojnog knjigovodstva je personifikacija knjigovodstvenih konta, a svaki taj konto je jedan mehanizam. Knjigovodstvo bilo koje osobe ima toliko konta (mehanizama) koliko treba, a svaki taj konto je “osoba” koja vodi računa o svojemu dijelu poduzetničkog posla. Tako je i glavnica poduzeća “osoba” koja je zadužena za ukupni poduzetnički posao i ona neprekidno pazi

223

da taj posao bude što uspješnije izvršen (da profit bude što veći). Veći se profit može ostvariti ako se u poduzetničkom poslu koristi što manje novca, a da ga doista u poduzeću bude što manje, glavnica poduzeća poduzetniku neprekidno određuje kako da u vlastitom interesu što bolje iskoristi novac koji mu je na raspolaganju; to je novac njegove poslovne banke, to je novac ostalih potencijalnih financijera i to je njegov vlastiti novac. Glavnica poduzeća stalno upućuje poduzetnika da u svoj poduzetnički posao ulaže vlastiti novac budući da je u tom slučaju najniža kamata koju treba platiti vlasniku novca (tj. samome sebi). Osim toga, ta glavnica ga neprestano upućuje da iz osobnoga štednog računa doznačuje novac na tekući račun svojega poduzeća tek o dospijeću neke obveze, a da i ne spominjemo mogućnost da najprije naplati svoja potraživanja, pa tek nakon toga poduzeće isplati dospjele obveze, ali i u tom slučaju glavnica vodi računa da se sve obveze plaćaju upravo na dan dospijeća. Nadalje, glavnica poduzeća posebno pazi da u poduzeću bude samo potrebna materijalna imovina i da su zalihe materijala što manje, a to znači da je u poduzeće uloženo manje novca. Drugim riječima, glavnica poduzeća ulazi u sve pore poslovanja jer ona je glavni mehanizam funkcioniranja poduzeća, ona je ukupno znanje poduzeća, ona je “osoba” koja se brine o ukupnom poslovanju poduzeća; ona je zapravo knjigovođa poduzeća – a taj knjigovođa je ili sam poduzetnik ili osoba njegova posebnog povjerenja, ili njegov kompjutor. Svaki poduzetnički posao ima glavnicu poduzeća, a novac uložen u taj posao ima glavnicu novca kojom upravlja glavnica posla (poduzeća). Veličina glavnice poduzeća ovisi o vrsti poduzetničkog posla i o sposobnosti poduzetnika da obavi taj posao, pa je s obzirom na to glavnica svakoga poduzetničkog posla vrlo upitna. Nju može znati samo čovjek koji poznaje poduzetnički posao i koji je osposobljen da ga obavlja – jer samo u tom slučaju glavnica poduzeća može upravljati glavnicom novca. Glavnica novca bez glavnice poduzeća stvara samo zlo, ali kada ne bi bilo novca, tada ne bi bilo mjere vrijednosti, pa poduzetni čovjek ne bi mogao izmjeriti vrijednost poduzetničkog posla u koji ulazi. Zbog toga su glavnica poduzeća i glavnica novca jedno: one su temeljni uvjet razvoja čovjeka i njegove zajednice, one su temeljno jedinstvo suprotnosti koje je sadržano u jednoj riječi, a ta je riječ – KAPITAL.

224

Čovjek je misaono biće i stoga mu ALGORITAM KAPITALA omogućuje da nađe svoj NAJVEĆI INTERES, a taj interes može naći samo u slučaju ako projektira svoj poduzetnički posao i utvrdi isplati li mu se u njega ući. To će mu reći projektirani profit (višak novca) koji mora biti veći od unaprijed dogovorene kamate koja pripada vlasniku glavnice novca, koju će on uložiti u poduzetnički posao. Ako taj veći projektirani profit podijeli s eskontnom stopom središnje banke, tada dobiva sadašnju vrijednost budućega poduzetničkog posla u koji se sprema ući – a ta sadašnja vrijednost budućeg posla je glavnica poduzeća. U taj posao će ući samo ako je glavnica poduzeća dovoljno velika da donosi profit koji će zadovoljiti i vlasnika glavnice novca i vlasnika poduzetničkog posla. To ću podrobnije objasniti interesnom računicom. U uvjetima eskontne stope središnje banke od 6% poduzetnik je unaprijed dogovorio da će vlasniku novca platiti kamatu od 8% na ukupnu glavnicu novca koju će uložiti u poduzeće pred osnivanjem (gornja granica je bankovna aktivna kamata od 9%). U projektiranju poduzetničkog posla poduzetnik približno odredi tu glavnicu novca; pretpostavimo da je taj približni iznos 1.000 kuna, što znači da bi minimalni profit projektiranog posla bio 80 kuna. Dakako, i poduzetnik želi nešto zaraditi, barem toliko koliko i vlasnik novca, a kolika će biti poduzetnikova zarada, reći će mu projektirani profit budućega poduzetničkog posla. Pretpostavimo da taj projektirani profit iznosi 150 kuna, a to znači da će od toga profita poduzetniku pripasti 70 kuna (150 – 80). Ako bi poduzetnik koristio kredit od banke, tada bi zaradio svega 60 kuna (150 – 90), a ako bi uložio vlastiti novac, tada bi mu zarada bila 90 kuna (150 – 60). U svakome je slučaju poduzetnik zadovoljan zaradom pa zaključuje svoj projekt utvrđivanjem glavnice koju će prijaviti poslovnoj banci. Glavnica se utvrđuje tako da se projektirani profit podijeli s eskontnom stopom središnje banke. U ovome prepostavljenom primjeru glavnica poduzetničkog posla je 2.500 kuna (150 : 0,06 = 2500). Algoritam kapitala, inače, djeluje u tom smislu da kamata glavnice novca bude što manja, a to djelovanje počinje u projektiranju i nastavlja se u ostvarivanju. Poduzetniku je u projektiranju, naime, važno da je novac za njegov poduzetnički posao osiguran. Taj novac osigurava njegova poslovna banka uz kamatnu stopu od 9%, no u našemu primjeru poduzetnik je našao povoljnijeg financijera (uz kamatu od 8%), a kada bi imao vlastiti novac, tada bi kamata

225

bila još povoljnija (vlastita kamata je 6%). Projektiranje je završeno kada je utvrđen godišnji profit koji će, prema predviđanju, ostvarivati poduzetnički posao. U tome je profitu jedino pitanje koliko kome pripada, pa ako pretpostavimo da je ostvareni profit jednak projektiranom, tada je gotovo sigurno da će u njegovoj raspodjeli sudjelovanje poduzetnika biti veće nego što je bilo u projektu – jer algoritam kapitala doista punom snagom djeluje da glavnica novca bude što manja.

10. KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU DODANE VRIJEDNOSTI IZ DRŽAVNOG PRORAČUNA I ISPLAĆENOG BRUTO DOHOTKA GRAĐANIMA Prije svega valja napomenuti da je kapital duhovna kategorija, pa algoritam kapitala (ispravna interesna računica) stoga pomoću knjižnog novca može organizirati život čovjeka i njegove zajednice na najbolji mogući način. To znači da životna rješenja koja daje algoritam kapitala uopće ne treba uspoređivati sa sadašnjim jednoumljem jer je u višeumlju gotovo sve drukčije. Razlog tome jest to što se u životnim rješenjima algoritma kapitala sve “događa” najprije u razmišljanjima ljudi, a kapital ta razmišljanja usmjerava

226

tamo gdje čovjek može naći svoj najveći interes, vodeći pritom računa da svaki pojedinačni interes (čovjeka) bude u skladu s općim interesom (države). Uloga države jest da stvori opće uvjete u kojima će čovjek stvarati vrijednosti, a to je upravo proračun dodane vrijednosti. U tome je proračunu bitna cijena jednog sata najjednostavnijeg rada jer ta je cijena dogovor između države kao opće pravne osobe i ljudi koji su fizičke osobe. Prema tom dogovoru svaki građanin mora dobiti najmanji dohodak koji mu na danom stupnju razvitka osigurava život dostojan čovjeka, no postoji i mjerna skala uvjetnog rada koja omogućuje da se za sve građane države utvrdi neto potreban dohodak koji odgovara njihovoj radnoj osposobljenosti i koji bi oni trebali primiti u idućem razdoblju. Dohodak koji primaju ljudi osnovica je od koje se računa dio koji pripada vlasnicima, pa zbog toga država po postotnom računu niže sto povećava neto potreban dohodak građana za eskontnu stopu središnje banke (6%), te se tako u proračunu dolazi do bruto potrebnog dohotka građana koji se naziva dodana vrijednost. Taj proračun je tek “razmišljanje” države kojim je u globalu određen iznos dodane vrijednosti koji se mora ostvariti u idućem razdoblju. U ostvarenju je sigurno jedino to da nitko neće dobiti manji dohodak od cijene najjednostavnijeg rada i da će se građanima u svojoj ukupnosti isplatiti bruto dohodak otprilike toliki koliki je predviđen proračunom dodane vrijednosti. Inače se ostvareni dohodak svakoga građanina sastoji od njegova potrebnog dohotka koji mu služi za tekuću osobnu potrošnju i viška dohotka koji čuva za osobnu potrošnju u budućem razdoblju. U tome je smislu dohodak zaposlenika u ustanovama i dohodak osiguranika (djece, učenika, studenata, bolesnika, nezaposlenika i umirovljenika) osiguran posebnim proračunom, i to u približnim iznosima iz proračuna dodane vrijednosti, a dohodak djelatnika u poduzećima određuju mehanizmi algoritma kapitala, s time da nitko ne može dobiti manje od cijene uvjetnog rada. Dakle, dvojben je samo dohodak djelatnikâ poduzeća jer ga oni moraju ostvariti u poduzetničkim poslovima, pa je jedino pitanje koliko će od toga dohotka biti njihov potrebni dohodak? Dakako, o tome odlučuje sam djelatnik, ovisno o dohotku koji će zaraditi, te o njegovoj potrebi i sklonosti da troši i koristi raznu robu. Na isti način postupit će i svi ostali građani u granicama svojih mogućnosti, a da bi u tome trošenju ljudi bili što razumniji, novac stalno pulsira i upozorava ih da vlasniku moraju platiti određeni dio od potrebnog dohotka; taj dio je porez na dodanu vrijednost (PDV) u visini eskontne stope središnje banke (6%).

227

PDV plaća svaki građanin kada od svoje pravne osobe prima knjižni novac na svoj osobni tekući račun u banci ili kada prima gotov novac na ruke, i nitko ne može biti oslobođen od plaćanja toga poreza. No PDV ne treba platiti ako građanin ostavlja svoj novac u pravnoj osobi u kojoj ga je zaradio. U tome se slučaju taj novac nalazi na njegovom osobnom dioničkom računu u toj ili u nekoj drugoj pravnoj osobi. To znači da se na osobnim dioničkim računima nalazi novac u kojemu je sadržan i PDV, a u novcu na osobnom tekućem računu toga poreza više nema (PDV-a također nema u gotovom novcu koji čovjek drži u džepu). Iz toga slijedi da je PDV zapravo porez na promet novca, no na promet između osobnih dioničkih računa porez se ne plaća; isto je tako s prometom između osobnih tekućih računa, ali na svaki promet s dioničkih računa na tekući račun mora se platiti PDV, a taj se porez vraća u obratnom prometu s tekućeg računa na dionički račun. I sada čovjek može birati: ako želi povećati potrebni dohodak, mora platiti PDV, a ako sa svojega tekućeg računa u banci ulaže novac na svoj dionički račun u nekoj pravnoj osobi, onda mu se ulog povećava za PDV. I tako se u tome prometu novca ostvaruje potreban dohodak koji se zbog zakona velikih brojeva neće mnogo razlikovati od onoga koji je predviđen u državnom proračunu, tim više što i svi mehanizmi algoritma kapitala djeluju u tome smislu i što država u svojim “razmišljanjima” pri izradi proračuna dodane vrijednosti vodi računa o aktualnom fizičkom opsegu proizvodnje raznih roba potrebnih za proizvodnu, opću i osobnu potrošnju, te posebno o izvoru novca koji je potreban za osobnu potrošnju. Taj izvor je upravo državni proračun dodane vrijednosti koji u ostvarenju otprilike odgovara isplaćenom bruto potrebnom dohotku građana. Istina, poduzetni građani mogu ostvariti i znatno veći ukupni dohodak, ali taj veći dohodak će u pravilu biti višak dohotka (višak vrijednosti) koji će potrošiti u budućem razdoblju.

228

11. ZAŠTO SE SADAŠNJE KNJIGOVODSTVO MORA IZRAZITI U STANDARDNOM KONTNOM PLANU I KAKO POVEZATI TA DVA KNJIGOVODSTVA Sadašnje knjigovodstvo je svojevrsna evidencija koja nam u nevlasništvu (jednoumlju) samo pomaže da se što bolje samouništimo. Ta nas je evidencija svojedobno zavaravala da živimo u socijalizmu, pa se stoga SFRJ zbog takvog knjigovodstva na stravičan način raspala. Hrvatska je naslijedila to knjigovodstvo i ukrasila ga međunarodnim računovodstvenim standardima, pa je ono postalo još gore, jer sve nas drži u uvjerenju da se nalazimo u suvremenom kapitalizmu, a mi se samouništavanjem velikim koracima vraćamo u prošlost. Temeljni uzrok tome jest to što se služimo knjigovodstvom koje je mrtva evidencija, što znači da Hrvatska uopće nema knjigovodstvo. To je razlog da Monetarni vrh države pozivom na članak 9. Zakona o

229

knjigovodstvu mora ODMAH donijeti unaprijed pripremljeni Standardni kontni plan koji se temelji na algoritmu kapitala. Tim se kontnim planom uvodi poznato dvojno knjigovodstvo koje je živa evidencija jer je njezin krajnji rezultat - PROFIT. U dvojnom knjigovodstvu sve se dijeli na dva dijela, pa se tako i profit sastoji od unaprijed poznate vlastite troškovne kamate i dobitka poduzeća. Tome knjigovodstvu život daje upravo ta unaprijed poznata kamata. U kojem smislu dvojno knjigovodstvo postaje živa evidencija, pokušat ćemo objasniti na inače dobro poznatom tekućem računu koji se Standardnim kontnim planom uvodi u poslovanje poduzeća. Tekući račun poduzeća je mehanizam koji neprekidno pulsira i na razne načine djeluje na čovjeka, ovisno o tome je li saldo toga računa pozitivan ili negativan. Ako je saldo pozitivan, poduzetnik to pulsiranje prima kao signal da na svako stanje novca na tekućem računu poduzeća gubi 3% jer banka njemu plaća kamatu po viđenju (3%), a on vlasniku mora platiti kamatu u visini eskontne stope središnje banke (6%). Ako je saldo negativan, onda mu je to signal da najviše gubi jer banci mora platiti aktivnu kamatu koja je najviša (9%). Dakako, poduzetnik može pozajmiti novac od nekoga drugog uz kamatnu stopu koja mora biti niža od bankovne aktivne kamatne stope jer svatko po toj stopi može dobiti kredit od poslovne banke. No ta stopa ne može biti niža od eskontne stope središnje banke jer tu stopu svaki imalac novca može bez ikakva rizika dobiti od svoje štedionice ako svoj novac uloži na oročenu štednju. Zbog svega toga poduzetniku je najveći interes da koristi vlastiti novac jer onda pouzdano zna koju stopu gubi (6%) i samo o njemu ovisi da i ta kamata bude što manja. To je i razlog da poduzetnik (odnosno njegov knjigovođa) na razne načine vodi računa o interesu poduzeća: On se brine da je saldo tekućeg računa poduzeća što bliže nuli, on se služi kreditom banke jedino u slučaju krajnje nužde i on svoj novac ulaže u poduzeće samo kada je i koliko je potrebno. Eto, tako poznati tekući račun daje život knjigovodstvu poduzeća, ali to je tek jedna strana života. Da bi život bio uspješan, u dvojnom knjigovodstvu mora postojati i druga strana života, a ta druga strana je uložena glavnica u poduzeće.

230

Svakom je poduzetniku unaprijed poznata njegova glavnica poduzetničkog posla, a najvažnija značajka svake glavnice jest da računa kamatu, što znači da se na tu unaprijed poznatu glavnicu izračuna i kamata koju poduzetnik mora platiti vlasniku. Tu kamatu svaki poduzetnik ima u svojoj glavi prije nego uđe u poduzetnički posao jer mu njegov prirodni kontni plan dvojnog knjigovodstva kaže da je ta kamata njegov projektirani profit koji očekuje u tom poslu i koji je ujedno norma koja mu pomaže da ostvari projektirani posao. Ta norma je poduzetnikova tajna: ona proizlazi iz njegove zamišljene glavnice poduzetničkog posla i unaprijed mu kazuje sve što o tome poslu treba znati. Da bi se tom glavnicom poslužila i država, Monetarni vrh treba donijeti Standardni kontni plan (po uzoru na prirodni kontni plan poduzetnika) u kojemu je na kontu 90 uložena glavnica i na kontu 43 njezina troškovna kamata. Najvažniji mehanizam koji se uvodi je upravo ta glavnica jer ona uspostavlja punu suradnju između poduzetnika i njegova knjigovođe. Sadašnji knjigovođa, naime, dobro poznaje dvojno knjigovodstvo, ali o glavnici poduzetničkog posla ne zna ništa pa ga Standardni kontni plan prisiljava da o njoj nešto sazna. Saznati može samo od poduzetnika i time počinje sasvim nov odnos poduzetnika i knjigovođe: oni postaju nerazdvojni suradnici. Knjigovođi treba malo vremena da dobro ovlada glavnicom poduzeća; on će brzo naučiti da upravo pomoću nje može saznati sve o poduzetničkom poslu, pa i to koliki će minimalni profit biti u sljedećem razdoblju (godini). Zbog toga će upravo knjigovođa biti taj koji će poduzetniku reći da svoju glavnicu prijavi poslovnoj banci – jer će mu ona iz državne riznice kao poticaj uplatiti iznos PDV-a koji je sadržan u prijavljenoj glavnici. Ubrzo će brojna poduzeća prijaviti svoje glavnice i jednostavnim zbrajanjem svih glavnica država će saznati minimalni profit koji će u sljedećem razdoblju (godini) biti ostvaren u ukupnom gospodarstvu – a to je upravo podatak koji je državi potreban da bi kao opća pravna osoba mogla upravljati svim posebnim pravnim osobama (ustanovama i poduzećima). Sadašnje knjigovodstvo ima samo jedan život – to je život u nevlasništvu, život u jednoumlju. Takav život imamo u Hrvatskoj u kojoj još uvijek djeluje jednoumni kontni plan bivše SFRJ (sada kontni plan tvrtke RRIF-plus), a ljudi to knjigovodstvo jednostavno odbacuju jer nije u skladu s prirodnim dvojnim knjigovodstvom koje je ugrađeno u njihovim genima. To jednoumno knjigovodstvo osobito zbunjuje poduzetnike jer je ono namijenjeno njima, no

231

oni ga uopće ne razumiju, što je i razlog da sadašnji knjigovođe i poduzetnici nikako ne mogu uspostaviti suradnju. Zbog toga u državi vlada opći nered u kojemu je državna vlast potpuno izgubljena pa u nastojanju da stvar popravi, donosi mnoštvo zakonskih propisa kojih se ljudi u pravilu ne pridržavaju – jer slušaju svoje prirodno knjigovodstvo. Stoga razumna državna vlast na kraju ipak nalazi rješenje: donosi Standardni kontni plan i naređuje svim pravnim osobama da ga se pridržavaju, pa kada ljudi uvide da sve pravne osobe djeluju u skladu s njihovim prirodnim knjigovodstvom, nastaje sveopće olakšanje – jer su knjigovođe i poduzetnici uspostavili punu suradnju. I sada slijedi konačni odgovor na naslovno pitanje. Sadašnje knjigovodstvo mora se izraziti u Standardnome kontnom planu zbog toga da se održi kontinuitet i da knjigovođa jasno vidi da u sadašnjem knjigovodstvu ne postoji kapital jer na kontu 90 nema glavnice poduzeća koja računajući vlastitu troškovnu kamatu uvijek pulsira. Kada knjigovođa to shvati, a to će biti vrlo brzo, tada će u uskoj suradnji s poduzetnikom utvrditi glavnicu poduzeća (sadašnju vrijednost budućega poduzetničkog posla) i podnijeti je na verifikaciju svojoj poslovnoj banci. Na tu se glavnicu počinje računati kamata (ona počinje pulsirati) u trenutku kada je verificira poslovna banka, a taj će trenutak biti tada kada državna riznica na novootvoreni tekući račun poduzeća bespovratno uplati porez na dodanu vrijednost (PDV) koji je sadržan u verificiranoj glavnici. U tome trenutku knjigovođa već mora dobro vladati glavnicom poduzeća, a pritom će mu najviše pomoći postupak pretvorbe sadašnjeg knjigovodstva u knjigovodstvo prema Standardnome kontnom planu. Taj ćemo postupak stoga podrobnije objasniti. Pretpostavimo da je Monetarni vrh donio odluku da Standardni kontni plan stupa na snagu 1. srpnja 2003. i da se primjenjuje od 1. siječnja 2003. U trenutku prelaska na novo knjigovodstvo mora se izraditi završna bilanca sadašnjeg knjigovodstva koja se sastoji od početne saldo bilance (1. siječnja 2003.) i od ukupne prometne bilance (I.–VI. 2003.). U postupku pretvorbe sadašnjeg knjigovodstva u novo knjigovodstvo spomenutu početnu bilancu najprije moramo preurediti prema Standardnom kontnom planu, pa u tome smislu moramo pripremiti bilančni obrazac sa 16 knjigovodstvenih konta (kartica) koji postoje u tome kontnom planu.

232

Započinjemo knjiženjem početnih salda na kontima 01, 02 i 11. Knjižimo samo potraživanja s dospijećem koja moraju platiti određeni dužnici, kao i ona koja donose neki interes (kamatu, dividendu ...) te sporna potraživanja koja čekaju sudsku presudu. Slično je i s obvezama na kontu 12: vrijede samo obveze s dospijećem koje se moraju platiti određenim vjerovnicima, kao i one prema kojima treba platiti neki interes, te sporne obveze koje čekaju sudsku presudu. Naime, svaki podatak iz tih konta (01, 02, 11 i 12) na određeni način pulsira i djeluje na poduzetnika (njegova knjigovođu) da o tim podacima vodi računa. Ti pulsirajući podaci ujedno čine početnu bilancu prvog dijela knjigovodstva (“NOVAC”) u kojemu su zbrojene ulazna AKTIVA i izlazna PASIVA. Saldo toga zbroja može biti pozitivan ili negativan, a to znači da i saldo drugoga dijela (“ROBA”) mora biti takav, samo s obratnim predznakom. Taj drugi dio početne saldo bilance počinjemo upisom konačnog zbroja (ukupne AKTIVE i PASIVE) iz završne bilance sadašnjeg knjigovodstva. Razlika između toga konačnog zbroja i zbroja prvog dijela su zbrojevi drugog dijela, a saldo toga drugog dijela jednak je saldu prvog dijela, samo s obratnim predznakom. U toj je razlici materijalna aktiva na kontima 22, 30, 50 i 60, a njihove realne vrijednosti treba utvrditi i upisati ih kao aktivu uz odgovarajući konto. Zbroj materijalne aktive mora biti jednak spomenutom zbroju drugog dijela, a ako to nije slučaj, tada je učinjena neka pogreška, pa je treba ispraviti, ili je riječ o nekoj upitnoj aktivi koju treba zabilježiti na ulaznoj strani diskrecijskog konta knjigovođe (konto 21). S pasivnom je stranom mnogo lakše jer se ukupni zbroj drugog dijela početne bilance jednostavno upiše na izlaznu stranu konta 21, što se može analitički raščlaniti na “razne kapitale” i na druge upitne obveze. To mora biti tako – jer u trenutku prelaska iz ozračja jednoumlja u ozračje višeumlja glavnice poduzeća još nema. Isti postupak je i sa završnom saldo bilancom, a jedina je razlika u tome što se u završnoj bilanci na kontu 82 upisuje ostvareni profit, koji je razlika između završnog i početnog salda prvoga temeljnog dijela. Ako je razlika negativna, tada konto 82 može biti na nuli, jer tu razliku kao negativnu veličinu knjigovođa upisuje na izlaznu stranu konta 21. Ako je, naime, izgledno da će se u dogledno vrijeme ta negativna razlika pretvoriti u pozitivu, tada knjigovođa tu negativnu razliku drži na svom diskrecijskom kontu, a ako takvog izgleda nema, tada će na konto 82 upisati gubitak (negativan profit).

Prometnu bilancu treba preurediti prema početnoj i završnoj bilanci koju je utvrdilo novo knjigovodstvo, s time da zbroj mora biti jednak zbroju prometne

233

bilance sadašnjeg knjigovodstva. Iz toga slijedi da će se novo knjigovodstvo sastojati samo od pulsirajućih stavaka, što znači da je ono postalo živa evidencija. Sve mrtve stavke privremeno će se nalaziti na kontu 21 i knjigovođa ih mora što prije riješiti na odgovorajući način i novo knjigovodstvo očistiti od toga preuzetog smeća. To čišćenje mora biti završeno do trenutka kada u novom ozračju knjigovođa prijavi svojoj poslovnoj banci osnivačku glavnicu novoga poduzeća.

12. KAKO PRAVNE OSOBE ČUVAJU VIŠAK VRIJEDNOSTI VLASNIKA KOJI PREMA PRIRODNOM ZAKONU JEDINO MOGU BITI FIZIČKE OSOBE Prema prirodnom zakonu dvojnosti i višak vrijednosti kao novac postoji u dva pojavna oblika. Prvi je oblik dionički novac u čijoj je strukturi PDV. Drugi je oblik depozitni novac u kojemu PDV-a nema. Oba ta oblika čuvaju pravne osobe, jer čim taj novac prime fizičke osobe, višak vrijednosti nestaje. Sljedeći prikaz objašnjava kako pravne osobe pomoću PDV-a sprečavaju to nestajanje.

PRAVNE OSOBE U DRŽAVI Novac tipa A s PDV-om SLOŽENI RAČUNI PRAVNIH OSOBA

Dionički računi fizičkih osoba

PDV Novac tipa B bez PDV-a Depozitni računi osoba

fizičkih

234 Svaka pravna osoba ima svoj složeni račun koji je određen Standardnim kontnim planom. U tom je računu bitni tekući račun koji kao kombinirani štedno-kreditni račun teži k nuli jer je u njemu uvijek nečisti novac (s PDV-om). U taj se račun PDV ugrađuje u trenutku kad se u bilo koju pravnu osobu ulaže čisti novac (bez PDV-a) i u trenutku kad poslovna banka verificira glavnicu poduzeća. Zadaća je poduzeća da ostvaruje profit koji se pripisuje glavnici i koji kao nečist novac ulazi na dioničke račune fizičkih osoba.

Vlasnici dioničkih računa su fizičke osobe koje su u nekom odnosu s određenom pravnom osobom. Novac na tom računu također je s PDVom. U njega ulazi profit kao novi novac i već postojeći čisti novac na koji je pridodan PDV. Izlaz novca s dioničkog računa može biti samo uz suglasnost pravne osobe, s tim da vlasnik plaća PDV ako novac ulazi na depozitne račune fizičkih osoba.

D R Ž A V N A R I Z N I C A

Vlasnici tih računa također su fizičke osobe. Novac na tom računu je bez PDV-a (čisti novac). Ulaz novca na taj račun može biti iz složenog računa pravnih osoba i iz dioničkog računa. S novcem na tom računu vlasnik slobodno raspolaže bez ikakvog ograničenja, a ako i postoji neko ograničenje (ročnost, hipoteka), onda je to bila njegova volja. Promet između depozitnih računa je slobodan, a to se također odnosi i na svako izravno plaćanje na tekući račun pravnih osoba. Ako se novac s depozitnog računa ulaže u pravnu osobu, onda se to čini preko dioničkog računa na kojem se ulog povećava za PDV.

235

KAZALO POJMOVA

236

u kojemu su objašnjeni neki poznati pojmovi kako ih tumači prirodno knjigovodstvo

237

ALGORITAM KAPITALA jest u novcu izražena ispravna interesna računica, koja čovjeku i ljudskoj zajednici pomaže da nalaze svoj najveći interes. To je zapravo knjigovodstvo koje prema prirodnom zakonu dvojnosti sjedinjuje dvije osobe sa suprotnim interesima – poduzetnog čovjeka koji radi i stvara vrijednosti te vlasnika novca koji financira to stvaranje uz unaprijed određeni interes (profit). U takvom odnosu algoritam kapitala prisiljava ljude da razmišljaju o budućem djelovanju, pri čemu ih usmjerava u ispravnom pravcu, prati njihov put, prema potrebi ga ispravlja i nakon određene etape profitom im pokazuje dokle su stigli te ih upućuje kako da ostvareni profit upotrijebe da im bude bolje.

AMORTIZACIJA je izraz koji se u poslovanju poduzeća koristi kao postupno otpisivanje vrijednosti trajne imovine, a otpisana vrijednost drži se troškom poslovanja. Veličina amortizacije ovisi o vijeku trajanja pa u tome smislu svako poduzeće za sebe određuje amortizacijske stope za pojedinu vrstu trajne imovine; dugotrajna imovina ima manje stope, a najveća može biti 100%, što znači da se nabavna cijena te imovine otpisuje za godinu dana. Veličina

238

amortizacije utječe na poslovni rezultat kojim se poduzeće koristi za svoje unutarnje potrebe, ali ne mijenja financijski rezultat (profit) jer poduzetničko knjigovodstvo materijalnu imovinu uvijek drži na nuli, neovisno o veličini amortizacijskih stopa i knjigovodstvenoj vrijednosti te imovine.

BANKA je institucija koja se bavi financijskim poslovima, ali i izraz koji označava skup tih poslova. Svaka osoba ima svoju nevidljivu unutarnju banku, koja obavlja financijske poslove (u knjigovodstvu to je razred 0 i 1). Osim toga, postoje i vanjske banke koje se sastoje od nevidljivog i vidljivog dijela; u nevidljivom dijelu obavljaju se razni financijski poslovi za sve bankovne komitente, a jedan je od tih komitenata njezin vidljivi dio. Vanjske banke dijele se na opće i poslovne; opće banke bave se građanima, a poslovne banke brinu o pravnim osobama (ustanovama i poduzećima). Sve banke čine bankovni sustav koji ujedinjuje eskontna banke države (banka svih banaka).

BILANCA je svaki računski prikaz s dvjema stranama (ulaznom i izlaznom) koje moraju biti financijski uravnotežene. Posebno su zanimljive bilance poduzeća jer one moraju imati ulaznu stranu veću od izlazne pa ih izravnaju s profitom (viškom novca, viškom vrijednosti), a za isto je toliko u bilancama ustanova izlazna strana veća od ulazne. Te dvije bilance ujedinjuje bilanca države kao poduzeća. Osim toga, postoji projektna bilanca koja se radi prije realnog vremena da bi se njome predvidjela budućnost, zatim permanentna bilanca koja se radi u realnom vremenu i njome se prati odstupanje od projektne bilance te konsolidirana bilanca koja se radi poslije realnog vremena da bi se njome vlasnici upoznali koliki su profit (višak novca, višak vrijednosti) ostvarili i gdje je njihov novac uložen.

BURZA je specijalizirana financijska institucija koja se bavi kupnjom i prodajom dionica te je kao takva krovište ukupnoga bankovnog sustava. U monetarizmu su vlasnici novca naime definirani dionicama koje znače udio u vlasništvu neke tvrtke i čiju vrijednost potvrđuje novac na tržištu dionica (burzi), a ta vrijednost ovisi o poslovnom uspjehu koji je ostvarila tvrtka čije su dionice. Te su dionice prenosivi vrijednosni papiri koje vlasnici mogu prodati na burzi po cijeni koja je obično veća od nominale dionica. Veličina te cijene ovisi i o tome kakva je potražnja za dionicama određene tvrtke pa je burza svojevrstan barometar koji pokazuje kako pojedina tvrtka kotira na tržištu dionica.

239

CIJENA je sporazum između najmanje dviju osoba o vrijednosti koja je predmet razmjene. U monetarizmu se cijena uvijek izražava u novcu. Razlikujemo: cijenu robe, cijenu rada i cijenu kapitala. Cijena robe dogovor je između kupca i prodavaoca o vrijednosti proizvoda ili usluge koja je predmet kupoprodaje. Cijena rada dogovor je o potrebnom dohotku koji pravne osobe (ustanove i poduzeća) trebaju platiti fizičkim osobama (zaposlenicima i ostalim građanima). Cijena kapitala dogovor je o kamati (interesu) koju pravna osoba treba platiti vlasniku za uloženi novac.

DIONICA je prenosivi vrijednosni papir koji ima svoju nominalu i koji se vlasniku izdaje kao potvrda da je novac uložio u određenu pravnu osobu. To ulaganje može biti izvorno i posljedično. Kod izvornog ulaganja vlasnik svoj novac uplaćuje u pravnu osobu i na uloženi novac kao potvrdu prima dionicu. Kod posljedičnog ulaganja pravna osoba za interes koji je ostvarila povećava izvorno ulaganje i vlasnicima se (dioničarima) kao potvrda izdaje dividenda.

DOHODAK je svako primanje novca u trajni posjed bilo koje osobe, a on se dijeli na potrebni dohodak, što je izvorni novac koji ljudi primaju za stvorene nove vrijednosti, i višak dohotka, što je novac koji je verificiralo tržište roba. Potrebni dohodak ljudi primaju od pravnih osoba za tekuću osobnu potrošnju, a budući da je riječ o izvornom novcu, na svaki takav primljeni novac plaća se porez na dodanu vrijednost (PDV) pa se taj dohodak javlja u bruto iznosu i neto iznosu. Višak dohotka ljudi povjeravaju na čuvanje svojim pravnim osobama za buduću potrošnju pa je to razlog da na taj dohodak ne trebaju platiti PDV, nego će ga platiti kada će u budućnosti taj dohodak koristiti za neku svoju potrebu. Osim toga, postoji i izraz društveni dohodak, koji se također javlja u neto iznosu i bruto iznosu. Neto društveni dohodak jest novac koji su ljudi primili za osobnu potrošnju (potrebni dohodak), a razlika do bruto društvenog dohotka jest višak novca koji su ljudi (vlasnici) povjerili na čuvanje svojim pravnim osobama za buduće potrebe.

DRŽAVA je opća pravna osoba koja preko posebnih pravnih osoba (ustanova i poduzeća) omogućuje fizičkim osobama (ljudima) da u stvaranju vrijednosti za proizvodnu, opću i osobnu potrošnju stvore i što veći višak vrijednosti (višak novca, profit). Taj višak vrijednosti eskontna banka države čuva za njegove vlasnike i brine se da ga što korisnije uloži za razvoj proizvodnje. Posebna je

240

karakteristika suvremene države da se njezina ukupna opća potrošnja u proteklom razdoblju prema prirodnom zakonu dvojnosti financira od viška vrijednosti koji ostvaruju poduzeća i koji će se koristiti za potrebe razvoja u budućem razdoblju. To znači da je država besporezna, a jedini porez na dodanu vrijednost (PDV) zapravo nije porez, nego je to monetarni mehanizam koji potiče ljude da svoj novac ulažu u razvoj proizvodnje.

GLAVNICA je u novcu izražen ukupni kapital koji se nalazi u posjedu neke osobe. Razlikujemo glavnicu poduzeća i glavnicu novca. Glavnica poduzeća sadašnja je vrijednost budućega poduzetničkog posla, a do njezina vidljivoga novčanog izraza dolazi se pri osnivanju svakoga novog poduzeća. Tijekom vremena glavnica se povećava za ostvareni novi novac (profit) i tako biva sve dok taj posao traje. Prestankom rada poduzeća nestaje i njegova glavnica, ali novi novac koji je stvorila glavnica poduzeća pripisuje se glavnici novca, koja uvijek traži nove poduzetničke poslove. Glavnica poduzeća, prema tome, postoji samo dok poduzeće djeluje, a glavnica novca postoji trajno.

IMOVINA je novčani izraz za ukupnu vrijednost koju neka institucija posjeduje, a to je prije svega znanje o budućem poduzetničkom poslu. Pri osnivanju poduzeća to ukupno znanje preuzima knjigovođa na svojemu diskrecijskom kontu, što znači da se na ulaznoj strani toga konta nalazi najvrednija imovina poduzeća, koja se čak ne može otuđiti, ali se prijenosom toga znanja na druge osobe može mnogo zaraditi, pri čemu se i to vlastito znanje znatno povećava. Dio toga ukupnog znanja nalazi se u različitoj ostaloj imovini kojom se koristi poduzeće (to je različita trajna i obrtna imovina), s time da ta imovina treba biti što manja u odnosu na ukupno znanje koje je preuzeo knjigovođa. U prirodnom se knjigovodstvu naime svaka ostala imovina svodi na nulu, što se postiže tako da se na izlaznoj strani diskrecijskog konta knjigovođe zabilježi ukupna knjigovodstvena vrijednost te ostale imovine. Tom zabilježbom smanjuje se vlastito znanje poduzeća kao najvrednije imovine, što znači da je poželjno da poduzeće posjeduje što manje ostale imovine. I novac se drži ostalom imovinom, jer to je pravo da se može kupiti bilo koja imovina, no poduzeću novac uopće nije potreban, pa stoga ta imovina u njemu stvarno treba uvijek biti što bliže nuli.

INTEGRACIJA je dio istodobnoga dvostranog procesa u kojemu unutarnja poslovna banka radi što boljeg korištenja novca opslužuje sve više poduzeća

241

koja privatizacijom postaju sve manja. Ta poduzeća obračunski su potpuno samostalna, ali se radi vlastitoga interesa udružuju u korporaciju koja čuva njihov višak novca (profit, višak vrijednosti) i brine se da se taj novac negdje korisno uloži. Unutarnja banka za njih ujedno obavlja sve financijske poslove i vodi računa da njezina poduzeća uredno i u dogovorenim rokovima podmiruju sve svoje obveze. Zbog toga menadžeri poduzeća i menadžment korporacije uopće ne razmišljaju o novcu, nego svi oni kao dioničari korporacije rade na tome da poslovanje korporacije i svih njezinih poduzeća bude što uspješnije.

INTERES je novčani izraz za višak vrijednosti (višak novca, profit) koji bilo koja osoba očekuje da će ga ostvariti i u tome je smislu usmjereno njezino ukupno djelovanje. Normalni interes koji svaka osoba bez ikakvog rizika može ostvariti jest kamata na štednju oročenu na godinu dana. Taj se interes ostvaruje ako se novac povjeri na čuvanje banci, a banka mu za to čuvanje plaća unaprijed dogovoreni interes, što je SVEOPĆI PARADOKS na kojemu se temelji ukupan razvoj ljudskog društva.

KAMATA je unaprijed dogovoreni interes koji dužnik kao primalac novca mora platiti vjerovniku. Iznos kamate ovisi o veličini glavnice i veličini kamatne stope. U toj računici bitna je veličina kamatne stope, a ona je određena eskontnom kamatnom stopom središnje banke. Ta eskontna stopa naime određuje čitav sustav kamatnih stopa u kojemu svaki sudionik jednoga kreditno-monetarnog ciklusa može naći svoj najveći interes. Ciklus započinje štednjom i eskontiranjem te štednje, nastavlja se pozajmljivanjem poduzećima i eskontiranjem tih zajmova, a završava se prodajom proizvoda poduzeća na robne zajmove te njihovim eskontiranjem i reeskontiranjem.

KAPITAL je najmoćnija sila koja pomoću novca upravlja razvojem čovjeka i ljudskog društva. Novac je naime mjera vrijednosti i stoga je sam po sebi negativna kategorija, što znači da je vrijednost novca to veća što ga ima manje u odnosu na stvarne vrijednosti. Zbog toga kapital traži da se ljudi koriste novcem samo utoliko da im što učinkovitije izmjeri stvarne vrijednosti kojima raspolažu i kojima se koriste za stvaranje novih vrijednosti; ako će tako postupati kapital će ih nagraditi da im bude bolje. Ako ljudi gledaju novac kao stvarnu vrijednost, što znači da bez novca ne mogu ništa napraviti, kapital će ih na razne načine kažnjavati, a najteža kazna su ratni sukobi. Isto će ih tako kapital kazniti ako negiraju novac.

242

KORPORACIJA je skup od najmanje triju poduzeća, od kojih se u dva ostvaruje osnovna djelatnost (proizvodnja), a u jednom su upravljačke i ostale djelatnosti koje pomažu i poslužuju osnovne djelatnosti (opća uprava, tehnička uprava, nabava i prodaja). To znači da se korporacija može sastojati i od najmanje šest poduzeća ako se svaka upravljačka i ostala djelatnost proglasi poduzećem. Svako poduzeće u sastavu korporacije potpuno je samostalno u svome djelovanju, ali sve njih čvrsto drži u zajedništvu nevidljiva unutarnja banka koja ih opskrbljuje potrebnim novcem u trenutku kada je potreban i koliko ga treba te višak novca svih poduzeća negdje ulaže uz najveći mogući interes.

NOVAC je mehanizam koji u funkciji plaćanja ujedno mjeri vrijednosti. U toj se funkciji novac uvijek javlja u dva oblika: kao efektivni novac i kao knjižni novac. Efektivni novac mjerilo je vrijednosti; to su zapravo novčanice (kovanice) kojima se plaća kupljena vrijednost; jedna novčanica može poslužiti za vrlo mnogo kupnji i što ta novčanica brže kruži, to se njome u određenoj jedinici vremena može mnogo puta kupovati. Knjižni novac jest ona vrijednost koju je efektivni novac izmjerio; što novčanica brže kruži, to je više izmjerila i knjižni je novac veći. U monetarnom sustavu vrijedi načelo prema kojemu efektivnog novca treba biti što manje, a knjižnog novca što više; to je i razlog da se u platnom prometu sve više koriste razna sredstva bezgotovinskog plaćanja. Knjižni novac ima svoj izvor: to je državni proračun dodane vrijednosti, a izvorni novac, koji iz njega proizlazi, prepoznaje se po tome što ljudi, kada ga primaju, moraju platiti cijenu kapitala koja pripada vlasniku. Ta je cijena iz pragmatičnih razloga dobila naziv porez na dodanu vrijednost (PDV), a ona je zapravo monetarni mehanizam pa je njezina razmjerna veličina jednaka eskontnoj stopi središnje banke.

OSOBA je čovjek, ali budući da prema prirodnom zakonu dvojnosti postoji tijelo i duh, čovjeka zovemo fizičkom osobom, a duh je pravna osoba. Svaka fizička osoba ima svoju dušu koja ga čuva; ta duša čovjekov je knjigovođa. On se brine kako da čovjek stvara vrijednosti i kako da se njima koristi. Ako čovjek ili skupina ljudi službeno registriraju svoj duh, stvaraju se institucije koje zovemo pravnim osobama. Svaka pravna osoba mora voditi knjigovodstvo po uzoru na prirodno čovjekovo razmišljanje. Ono može biti stvaralačko i potrošačko pa u tome smislu postoje pravne osobe koje stvaraju vrijednosti

243

(poduzeća) za osobnu potrošnju fizičkih osoba (ljudi) i za opću potrošnju o kojoj brinu specijalizirane pravne osobe (ustanove). Glavna je zadaća pravnih osoba da čuvaju višak vrijednosti ljudi, a u tome ih pomoću novca sjedinjuje i usmjerava opća pravna osoba – DRŽAVA.

PODUZEĆE je pravna osoba koja ima zadaću stvarati vrijednosti za osobnu potrošnju ljudi i opću potrošnju države. U tome stvaranju poduzeće pomoću novca sjedinjuje dvije osobe sa suprotnim interesima: poduzetnika koji zna i sposoban je stvarati vrijednosti te vlasnika novca koji financira to stvaranje i traži određenu kamatu. Taj odnos postoji i u slučaju ako su poduzetnik i vlasnik ista osoba. Tada poduzetnik mora tu kamatu osigurati sam sebi jer je kao vlasnik novca gubi u banci. Za poduzeće je ta kamata trošak povoljnije prilike i kao takva je unaprijed određeni prvi dio profita, što znači da i poduzetnički posao mora biti unaprijed definiran i projektiran. Da je to učinjeno, dokaz je glavnica poduzetničkog posla koju svaki poduzetnik zna pa tu glavnicu mora prijaviti svojoj banci kako bi je verificirala i kako bi pomoću nje pratila i pomagala ostvarivanje zadataka poduzeća. Trenutkom verifikacije poduzeće je osnovano kao pravna osoba i ono može početi obavljati svoju djelatnost koja mora biti profitabilna.

PODUZETNIK je posve općeniti naziv za čovjeka koji nešto poduzima; to je čovjek koji zna i koji je sposoban obaviti određeni posao. Svaki djelatnik može biti poduzetnik ako je svoj zadatak dobro proučio, osmislio i projektirao ga u smislu optimalizacije izvršenja te ga u tome smislu i ostvaruje. Ako poduzetnik osniva svoje poduzeće, on je u pravilu i menadžer toga poduzeća, a ako se to poduzeće razvija i postaje veće, on je samostalni poduzetnik koji ujedno osposobljava svoje suradnike te oni time postaju njegovi pomoćni poduzetnici. Svatko može postati samostalni poduzetnik ako dobro ovlada računicom kojom se projektira posao i zna utvrditi glavnicu poduzeća (današnju vrijednost poduzetničkog posla). Čovjek službeno postaje poduzetnikom kada mu njegova banka verificira glavnicu.

POREZ je kazneni mehanizam koji se pojavljuje u raznim oblicima (porez, prirez, carina, trošarina ...), a svi oni služe klasičnim državama da bi se napunio državni proračun, čime one same sebi prave najveću štetu. Stoga se suvremena država odriče svih poreza, ali iz pragmatičnih razloga uvodi jedino porez na dodanu vrijednost (PDV) koji je zapravo monetarni mehanizam. Suvremena je

244

država besporezna jer sve svoje troškove financira iz profita (viška novca, viška vrijednosti) koji ostvaruju sva poduzeća u državi, ali to ne znači da poreza nema; oni postoje, no samo kao kaznena mjera, a dokaz svemu tome upravo je PDV. Naime, on kao monetarni mehanizam ima zadaću poticati ljude da svoj novac što više sačuvaju za buduću osobnu potrošnju, a PDV je kazna ljudima kada svoj novac iz pravnih osoba uzimaju za tekuću osobnu potrošnju. Svrha te kazne jest da ljudi drže novac na osobnom dioničkom računu neke svoje konkretne pravne osobe (štednju čuva banka kao apstraktna pravna osoba), jer su u tome slučaju bogatiji za PDV (država im ga vraća ili ga na zarađeni novac ne trebaju platiti). Osim PDV-a postoje i razni drugi porezi, a to su prije svega porezi na dopuštenu štetnu robu da bi se ljudi radi svojega interesa njome što manje koristili, kao i razne takse koje ljudi plaćaju da bi se primjerenije služili uslugama raznih ustanova. No s obzirom na to da državi porez nije potreban, ona novac prikupljen od svih tih poreza vraća poduzetnim ljudima kao poticaj – da bi što više razvijali proizvodnju i poduzetništvo.

PRIHOD je izraz koji znači da je prodavalac isporučio robu (proizvod ili uslugu) kupcu i traži da mu ovaj u novcu plati dogovorenu cijenu; ta tražnja izražava se izlaznim računom (fakturom). Kupac preuzima robu i nakon toga plaća dogovorenu cijenu; u trenutku plaćanja novac je potvrdio da je kupoprodaja izvršena. Prihod, prema tome, ujedno znači i primanje novca, ali budući da preuzimanje (kvantitativna i kvalitativna kontrola vrijednosti) obično traje dulje vremena i budući da je kupac često prostorno udaljen od prodavaoca, prihod i primanje novca vremenski se ne mogu poklopiti. Zbog toga prodavalac svoj prihod bilježi u trenutku kada je isporučio robu i zadužuje kupca da mu plati u primjerenom roku, a ta bilješka znači da kupac u tome roku mora platiti.

PRIVATIZACIJA je dio istodobnih dvostranih procesa u kojima se pomoću menadžerskih kredita (unutarnjih poslovnih zajmova) obavlja prijenos upravljačke odgovornosti s jednog na više menadžera koji su međusobno poslovno povezani. Te menadžerske kredite daje unutarnja poslovna banka da bi novi menadžeri pomoću njih kupili materijalnu imovinu od postojećeg menadžera i na taj način preuzeli poduzetničku odgovornost da će se tom imovinom koristiti za stvaranje profita (viška novca, viška vrijednosti). Taj će profit redovito plaćati unutarnjoj poslovnoj banci, a ona će se od njega namiriti za kamatu na dane menadžerske kredite, dok će ostatak profita biti udio menadžera zajmoprimca u dioničkom kapitalu korporacije. To znači da se

245

procesom privatizacije decentralizira upravljačka odgovornost, a istodobno se procesom integracije centralizira vlasnička odgovornost.

PROFIT je financijski dobitak, to je razlika između prihoda i rashoda, odnosno razlika između primanja i davanja novca. S obzirom na to da su prihod i primanje novca iste vrijednosne veličine koje se vremenski ne poklapaju, prodavalac svoj profit utvrđuje u trenutku kada je robu isporučio, odnosno u trenutku kada je ispostavio izlazni račun; to je profit po fakturiranoj prodaji kojega novac još nije verificirao. Zbog toga postoji i profit po naplaćenoj prodaji; to je verificirani profit koji se razlikuje od profita po fakturiranoj prodaji za iznos još neplaćenih izlaznih računa.

RASHOD je izraz koji znači da je kupac preuzeo neku robu ili rad koji je naručio i koji mora platiti. Drži se da je kupac platio u trenutku kada je zaprimio robu i to je potvrdio na ulaznom računu (to je izlazni račun prodavaoca) ili platnom dokumentu na temelju kojega se djelatnicima isplaćuju plaće za izvršeni rad. I ovdje su rashodi i davanje novca iste vrijednosne veličine, koje se čak vremenski poklapaju, osim ako stranke u plaćanju nisu drukčije dogovorile.

ROBA je svaki proizvod ili usluga koja se radi za tržište, s time da proizvod može biti za poznatog ili nepoznatog kupca, a usluga je uvijek za poznatog kupca. Svaka roba ima svoju cijenu koja se sastoji od prenesene vrijednosti, dodane vrijednosti i viška vrijednosti; prenesenu je vrijednost stvorio netko drugi, dodanu vrijednost stvorio je određeni poduzetnik sa svojim suradnicima, a višak je vrijednosti razlika između prodavaočeve vrijednosti i cijene robe koja je ostvarena na tržištu. Među svim robama osobito su značajne one koje su po svojoj prirodi monopolne, budući da cijene takvih roba moraju biti primjerene potrošačima imajući pritom u vidu proizvodne mogućnosti. Te cijene obično su niže od stvarnih troškova pa država proizvođače tih roba na odgovarajuće subvencionira.

TROŠAK je izraz koji znači da su potrošene određene vrijednosti radi stvaranja nove vrijednosti: to mogu biti nabavljeni proizvodi i usluge (materijalni ili preneseni troškovi) te uloženi vlastiti rad (troškovi rada ili dodani troškovi). Ukupni troškovi poduzeća dijele se na izravne i opće troškove. Izravni su svi oni materijalni troškovi koji ulaze u supstanciju novog proizvoda i troškovi plaća zaposlenika koji neposredno rade na tome proizvodu.

246

Svi su ostali troškovi opći i oni se na nove proizvode raspoređuju pomoću raznih ključeva. Među njima je i trošak vlastitog kapitala (vlastita troškovna kamata), koja se od ostalih troškova razlikuje po tome što je ne treba nikome platiti. Ako se od prihoda ostvarenog po osnovi prodaje robe odbiju ukupni troškovi sadržani u prodanim proizvodima i uslugama, tada dobivamo poslovni rezultat poduzeća (poslovni dobitak) koji služi isključivo za njegove unutarnje potrebe.

USTANOVA je pravna osoba koja obavlja određene djelatnosti koje su od opće koristi za državu i sve ljude koji u njoj žive i rade. U djelatnosti ustanova nastaju određeni troškovi, a njihova važna značajka jest da one nisu profitabilne. Troškovi ustanova se stoga drže općom potrošnjom države i financiraju se na isti način kao opći troškovi velikog poduzeća, a to znači od profita (viška novca, viška vrijednosti) koji stvaraju sva poduzeća u državi. U tom pogledu posebno mjesto zauzimaju ustanove koje se bave razvojnom djelatnošću, a ta je djelatnost uvijek vrlo rizična pa joj treba posvetiti osobitu pozornost. Među njima su posebice važne ustanove koje su preteče budućim poduzećima (probna poduzeća) jer se u njima razvija proizvodnja (djelatnost) koja će se ostvarivati u budućim poduzećima (profitabilnim institucijama). Verificirane glavnice poduzeća potvrđuju da su te ustanove za to osposobljene.

VLASNIK je izraz za osobu koja svoj novac ulaže u posao koji će mu donijeti veću kamatu od one koju prima u banci na štednju oročenu na godinu dana. Tu mu kamatu jamči poduzetnik svojom glavnicom poduzeća koju je verificirala poslovna banka, jer to znači da mu je banka odobrila određeni kredit uz bankovnu aktivnu kamatu. Vlasnik mu stoga nudi to isto uz kamatu koja je nešto niža od bankovne aktivne kamate, ali ne može biti niža od bankovne pasivne kamate. U tome je smislu najbolje rješenje ako je poduzetnik sâm svoj vlasnik, što znači da mu budući poduzetnički posao mora donijeti najmanje onu kamatu koju prima u banci. Tu mu kamatu u svakom slučaju osigurava glavnica poduzeća jer ona je današnja vrijednost budućega poduzetničkog posla, a poduzetnik je i vlasnik te glavnice. To znači da moramo strogo razlikovati vlasnika glavnice poduzeća od vlasnika glavnice novca, jer samo prvi (vlasnik glavnice poduzeća) može upravljati poduzećem.

VRIJEDNOST je izraz koji čovjeku kaže koliko prema njegovoj vlastitoj procjeni nešto vrijedi. U monetarizmu svaku vrijednost potvrđuje novac i u tome je najvažnija vrijednost robe koja je predmetom razmjene među svim

247

osobama u državi. Ta se razmjena obavlja na tržištu na kojemu svaka roba dobije svoju cijenu, a ona je vrijednost za kupca jer je za nju toliko platio. Kolika je vrijednost te robe za prodavaoca, to zna samo on (ovisno o tome koliko je zaradio ili izgubio). Za kupca poduzetnika plaćena cijena robe jest prenesena vrijednost jer nju je stvorio netko drugi, a ono što će stvoriti on i njegovi suradnici, za njega je dodana vrijednost. I dodanu vrijednost mora potvrditi novac, a to će biti u trenutku kada poduzetnik sebi i svojim suradnicima isplaćuje novac za osobnu potrošnju. Ta je isplata u izvornom novcu, što znači da primalac novca mora platiti porez na dodanu vrijednost (PDV). Zbroj prenesene i dodane vrijednosti ukupna je vrijednost koju poduzetnik nudi na tržištu. Ondje će ta vrijednost dobiti svoju cijenu robe, a razlika između te cijene i vrijednosti jest višak vrijednosti koju je ostvario poduzetnik; ako je ta razlika negativna veličina, poduzetnik je ostvario gubitak.

248

249