PRAVNI POSAO-9 PRAVNI POSAO je (kauzalna) izjava volje kojom se utiče na nastanak, promjenu i prestanak pravnog odnosa. Pravni posao je akt autonomije volje usmjerene ka određenom cilju. Pravni poslovi imaju određene elemente, a to su: bitni, prirodni i slučajni. Pravni posao je nezamisliv bez bitnih elemenata (stvar i cijena kod kupoprodaje, predmet, zakupnina i vrijeme trajanja zakupa). Postojanje prirodnih elemenata se pretpostavlja kod određenog pravnog posla. U slučaju da stranke nijesu drugačije uredile odnose, primjenjuje se dopunsko dispozitivne norme (npr. o vremenu, mjestu i načinu isporuke predate stvari). Slučajni elementi se nazivaju tako jer ih stranke dopuštenim izjavama volje posebno predviđaju (npr. sporazum o kapari, odustanci ...). Da bi se pravnim poslom proizvela pravna dejstva neophodna je aktivnost (materijalna akcija) učesnika. Nije dovoljno stanje duše ili psihološko stanje, naročito ne tzv. unutrašnja volja. Pravni posao se sastoji od dva elementa: spoljnjeg (akt, izjava volje) i unutrašnjeg (volja). Istina, u nekim slučajevima dolazi do razlaza ova dva elementa (npr. zbog mana volje), ali ti slučajevi ne mogu promijeniti suštinu fenomena. Unutrašnja volja, dakle nije nezavisna, suverena volja. Tek kad bude izjavljena ona je podobna da proizvede pravna dejstva. Dakle, iz definicije pravnog posla proizilaze sljedeće tri osobenosti: 1. Pravni posao je izjava volje jedne ili više strana. Iz ove činjenice uočavamo da je za pravni posao od velike važnosti ono što je izjavljeno, i naše pravo prihvata tzv. teoriju izjavljene volje, a to znači da ona ima prevagu nad unutrašnjom voljom ako između njih postoji konflikt. Konflikt između stvarne volje (unutrašnje i onog što je izjavljeno rješava se u korist ovog drugog osim u rijetkim slučajevima. Tako npr., teorija volje dobija prevagu za slučaj kada postoje manjkavosti u izjavljenoj volji (kada volja nije izjavljena slobodno) i onda se istražuje unutrašnja volja, ili posljedica tako izjavljene volje može biti poništenje pravnog posla. Prilikom tumačenja odredbi ugovora tumače se prvo one odredbe koje su sporne (ono što svako jednako ne razumije, jer ono što svako jednako razumije, nema potrebe tumačiti). Kada se tumači sporna odredba, istražuje se ne samo ono što je rečeno, već i zajednička namjera ugovornih strana. Tumač ide do faze pregovora, kako bi se „uhvatila“ ta zajednička namjera, to znači utvrđuje se i njihova volja (stvarna), a ne samo ono što je izjavljeno. 2. Pravni posao je uvijek kauzalna izjava volje bez obzira na to da li se ona u pravnom smislu vidi ili ne. To znači da u svakom pravnom poslu moramo imati cilj obavezivanja, razlog obavezivanja. Odsustvo kauze čini i da posao bude nepostojeći pravni posao (kao da nije ni nastao). Mjenice, hartije od vrijednosti – kauza se ne vidi. 3. Pravni posao je izjava volje kojima se utiče na nastanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa. Volja je usmjerena da proizvede neko pravno dejstvo koje se može ticati nastanka pravnog posla, izmjene i prestanka pravnog posla, odnosno pravnog odnosa (što dvije strane zaključe, one iste mogu odlučiti i da taj ugovor prestane). Da bi izjava proizvodila pravno dejstvo treba da bude data slobodno, da je ozbiljna, da potiče od lica koje ima poslovnu sposobnost. Načini izražavanja volje su različiti: riječima (usmeno, pismeno), znacima i drugim ponašanjima. S obzirom na to postoje: a) Izrečene (neposredne); b) Prećutive (posredne, konkludentne) izjave volje. Izrečenim izjavamo volje se ustvari čine postupci čija je neposredna
svrha da se pokaže određena volja (npr. izjava riječima, opšte usvojenim znacima, ručnim znakom, potpisanim predlogom ugovora). Posrednim izjavama volje se čine ustupci iz kojih se posredno i s obzirom na okolnosti u kojima su učinjeni može sa izvjesnošću zaključiti da se njima izražava određena volja. Često se ove izjave volje nazivaju i prećutnim izjavama volje što treba izbjegavati, jer se iz toga može zaključiti da je tim terminom obuhvaćeno i ćutanje. Naime, za razliku od običnog života, u pravu se uzima da ćutanje nije znak pristajanja, osim rijetkih izuzetaka. Postoji više kriterijuma na osnovu kojih se mogu podijeliti pravni poslovi, i to: 1. Prema broju izjavljenih volja na: jednostrane i dvostrane; 2. Prema tome da li se za zaključenje traži forma ili ne na: formalne i neformalne; 3. Prema tome da li prozvode pravno dejstvo za života ili u trenutku smrti izjavioca na: - pravne poslove među živima (inter vivos), - pravne poslove za slučaj smrti (mortis causa); 4. Prema vidljivosti osnova obaveze (kauze) na: kauzalne i apstraktne; 5. Na teretne i dobročine; 6. Na važeće i nevažeće s aspekta nevažnosti. OSNOV (KAUZA) Osnov je pravni cilj obavezivanja strana u pravnom poslu. Daje odgovor na pitanje zašto se jedno lice obavezuje pravnim poslom (tako npr. kod ugovora o kupoprodaji neposredan pravni cilj obavezivanja kupca je sticanje prava svojine na stvari, a prodavca na novcu. Kauza je neophodan element svakog pravnog posla. Po Zakonu o obligacionim odnosima osnov je uslov punovažnosti ugovora. Ukoliko se osnov zaključenja ugovora ne vidi iz samog ugovora ili je on prikriven, radi ocjene njegove dopuštenosti treba utvrditi osnov zaključenja ugovora i to ne samo iz sadržine ugovora, već ispitivanjem okolnosti koje su dovele do zaključenja takvog ugovora. Postoje tri osnovne teorije o kauzi: 1. Klasična teorija o kauzi; 2. Teorija negacije kauze; 3. Novija shvatanja o kauzi koja mogu biti: a) Subjektivna teorija; b) Objektivna teorija; c) Subjektivno-objektivna teorija.
Objektivna terorija favorizuje ekonomske elemente: kauza je imovinski cilj (ekonomski) koji strane žele da ostvare. Po ovoj teoriji kauza nema zajedničkih elemenata sa voljom i postaje udaljena od motiva. Posmatra se kao ekonomski efekat „koji ima korijena u ekonomskoj ekvivalenciji koje karakteriše ugovorne odnose stranaka“. Tako, npr. na strani prodavca kauza je dobijanje sume novca (ekonomska vrijednost), a na strani kupca dobijanje stvari, kao ekonomske vrijednosti. Subjektivna teorija favorizuje motive stranaka (pobude) zbog kojih se ugovori zaključuju. Kauza je u suštini psihički razlog koji je opredijelio stranke da zaključe određeni posao. Ovi razlozi mogu biti brojni i raznovrsni. Subjektivno-objektivna teorija
Naše zakonodavstvo prihvata mješovitu subjektivno-objektivnu teoriju koju je najviše promovisao francuski pisac Kapitant. Kauza je prije svega pravni fenomen pa kao takav treba biti objašnjen najprije pravnom terminologijom. U našem Zakonu o obligacionim odnosima kauza se posmatra kao pravni cilj i izjednačen je sa osnovom ugovora, a to se vidi iz sljedeće odredbe: „ Svaki ugovor mora imati dopušteni osnov (kauzu), a kauza ili osnov je nedopuštena ako je u suprotnosti sa dobrim običajima, javnim poretkom ili prirodnim propisima“. Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen. Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav. Ugovori zaključeni sa nedopuštenim ekonomskim i pravnim ciljem smatraju se ništavim jer imaju nedopuštenu kauzu. Oni zato ne mogu uživati pravnu zaštitu. Prihvatajući objektivno-subjektivno shvatanje kauze, naš zakonodavac je ovlastio sudove da „zavire u savjest stranaka“, ali ih i obavezuje da ne pređu na tom putu jednu granicu postavljenu u cilju poštovanja principa pravne sigurnosti. Kupovina neuobičajeno velike količine robe ( zlatnog nakita) po redovnom toku stvari upućuje na obavezu utvrđenja dopuštenosti tog ugovora (slijedom toga njegove ništavosti) Pobude (motivi) iz kojih je ugovor zaključen ne utiče na njegovu punovažnost. Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovornika da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovornik znao, ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva. Ako je pobuda (motiv) nedopušten, uticaće na sudbinu pravnog posla i to različito kod teretnih odnosno kod dobročinih poslova. Kod teretnih nedopuštena pobuda će uticati na sudbinu ugovora pod uslovom ako je saugovornik za tako nedopuštenu pobudu znao ili je morao znati, tj. ako je bio nesavjesno lice. Kod dobročinih poslova nedopuštena pobuda je uvijek razlog za ništavost pravnog posla, bez obzira na to da li je saugovornik za nju znao ili je morao znati. p.s. Ugovor bez naknade (a to se odnosi na sve druge dobročine pravne poslove) neće imati pravno dejstvo i kad drugi ugovorac nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača. JEDNOSTRANI I DVOSTRANI PRAVNI POSLOVI Jednostrani pravni posao je posao koji se sastoji od izjave volje jednog lica, odnosno jedne strane (jer na jednoj strani može biti više lica, pogrešno je reći lica). Dvostrani pravni poslovi (ugovori) su saglasne izjave volja dviju (ili više) strana radi postizanja nekog pravnog dejstva. U jednostrane poslove ubrajaju se: testament, otkaz ugovora i izjava o raskidu ugovora zbog neizvršenja, javna obećanja nagrade, izdavanje hartija od vrijednosti, odricanje od nekog prava. Ovim pravnim poslovima mogu se stvarati obaveze za sebe, raspolagati svojim pravom, stvarati prava za treća lica, ali se ovima ne mogu nametati obaveze. Dvostrani. U ove poslove ubrajaju se: svi ugovori, uključujući i poklon jer u njegovom zaključenju učestvuje s jedne strane poklonodavac, a s druge strane poklonoprimac, koji izjavu volje najčešće daje prećutno, što se po pravilu ne uočava. P.S. Od jednostranih pravnih poslova treba razlikovati jednostrano obavezive ugovore, pošto su to u stvari dvostrani pravni poslovi (traži se saglasnost volja obije strane) ali ugovorna obaveza leži samo na jednoj strani (kod poklona obavezu ima samo poklonodavac, iako da bi ugovor nastao i poklonoprimac mora dati pristanak – saglasnost) . Ugovor o poklonu je dvostrano pravni posao, ali jednostrano obavezni ugovor jer stvara obaveze samo za jednu stranu i poklonodavca.
Dok poslovi koji se sastoje od izjave volje samo jednog subjekta mogu biti samo jednostrani, dotle izjave više subjekata, kombinujući se, mogu biti ili jednostrani ili dvostrani, ili višestrani (izjave volja više subjekata mogu imati za posljedicu nastanak jednostranog pravnog posla, tako da različiti subjekti konstituišu samo jednu stranu (npr. više lica javno obeća određenu nagradu). Javno obećanje nagrade - je jednostrana izjava volje obećavaoca učinjena javnim putem neodređenom broju lica, kojom obećava nagradu onome ko izvrši određenu radnju, postigne neki uspjeh. Javno obećanje nagrade je izvor obligacija u tom smislu što stvara obaveze obećavaocu da ispuni obećanja. Ova obaveza nastaje danom objavljivanja oglasa. Nagrada može biti u novcu, stvari ili nekoj besplatnoj činidbi. Lice koje ima pravo na nagradu, ne mora zahtijevati nagradu. Međutim, kada je ispunio uslove iz nagradne igre i npr. dobio glavni zgoditak, onda to lice može tužbom tražiti ispunjenje od obećavaoca nagrade ili njegovog pravnog sljedbenika. Uslovi za javno obećanje nagrade su: 1. 2. 3. 4. 5.
Obećanje nagrade onome ko izvrši određenu radnju ili sl.; Obećanje nagrade učinjeno javno (putem medija, časopisa); Obećanje nagrade neodređenom broju lica (po tome se ono razlikuje od ponude; Određena radnja koja treba da izvrši, postigne neki uspjeh; Odredi nagradu za lice koje izvrši (ili najbolje izvrši neku radnju, ili ispuni neki drugi uslov.
Po zakonu o obligacionim odnosima učinjeno obećanje nagrade onom ko izvrši određenu potrebnu radnju, obavezuje obećavaoca da ispuni obećanje. Obećanje se može opozvati, ali onaj ko je izvršio radnju, a nije znao da je obećanje nagrade opozvano ima pravo tražiti nagradu. Obećanje se ne može opozvati ako je oglasom određen rok za izvršenje radnje. Jednostrano obavezni i dvostrano obavezni pravni poslovi (ugovori) Podjela pravnih poslova na jednostrane i dvostrane je izvršena u zavisnosti od toga koliko strana je potrebno da izjavi volju da bi pravni posao nastao. Zato ovu podjelu treba razlikovati od podjele ugovora na jednostrano obavezne i dvostrano obavezne, izvršenu prema rasporedu prava i obaveza. U jednostrano obaveznim ugovorima jedna strana se javlja samo kao povjerilac (nema istovremeno i obavezu), a druga strana se javlja samo kao dužnik (nema istovremeno pravo). Ugovor o poklonu je tipičan primjer dvostranog pravnog posla, a jednostranog obaveznog ugovora. Dvostrano obavezni ugovori se odlikuju time što se svaka strana prema drugoj pojavljuje i kao povjerilac i kao dužnik u pogledu određene prestacije (ugovor o kupoprodaji, razmjeni, zakupu, zajmu). Dajem ti da bi mi dao je princip koji se primjenjuje kod dvostrano obaveznih ugovora. Jednostrano obavezni ugovori su ugovori kod kojih dvostranom izjavom volje, nastaju obaveze samo za jednu stranu (zajam, zaloga). Oni su po pravilu dobročini, mada mogu biti teretni sa naknadom (poklon sa nalogom). Razlikuju se od jednostranih pravnih poslova kod kojih je za nastanak dovoljna izjava jedne strane (testament, javno obećana nagrada). Kod jednostrano obaveznih ugovori se tumače u korist obavezne strane. Važno – Razlika između jednostrano obaveznih ugovora i jednostranih poslova je u tome što jednostrano obavezni ugovori nastaju saglasnošću volja dvije strane a obaveza je za jednu stranu, a jednostrani pravni posao nastaje izjavom volje jedne od strana. Ugovor o poklonu je dvostrani i jednostrano obavezni pravni posao kojim se saglasnošću volja vrši prenos prava sa jednog lica na drugo bez naknade.
KAUZALNI I APSTRAKTNI PRAVNI POSLOVI Kauzalni pravni poslovi odlikuju se time što je kod njih kauza (pravni cilj) obavezivanja neposredno vidljiva, odnosno svrha obavezivanja obije strane je vidljiva i jasna na prvi pogled i vidi se u čemu se sastoji njena obaveza. Apstraktni pravni poslovi su formalno jednostrano obavezni poslovi iz kojih se ne vidi da li se obavezuje i druga strana i u čemu se sastoji njena obaveza. Kod kauzalnih pravnih poslova naznačen je njihov osnov, tj. onaj razlog zbog koga je ugovor zaključen. Obaveze koje iz takvih ugovora proističu nazivaju se kauzalnim obavezama. Kod apstraktnih nije naznačen njihov osnov, pa se iz njih ne vidi zašto se dužnik obavezao. Zato se i obaveze iz takvih poslova nazivaju apstraktnim obavezama. Naziv apstraktni nije izveden zbog toga što pravni posao nema osnov, nego zbog toga što osnov nije označen. Saglasno tome povjerilac nije dužan da dokazuje njegovo postojanje. Pravni posao koji je apstraktan proizvodi pravna dejstva, tj. stvara prava i obaveze bez obzira što osnov nije vidljiv. Prednost apstraktnog pravnog posla je u olakšanoj mogućnosti podizanja tužbi, jer je povjerilac apstraktnog potraživanja može podići ne navodeći njegovu kauzu. On samo treba da navede da mu je predmet obećan i sudija će to nakon utvrđenja konstatovati. Tipičan primjer apstraktnog pravnog posla je mjenica. Mjenica je hartija od vrijednosti kojom se njen izdavalac bezuslovno obavezuje da će on ili po njegovom nalogu treće lice određeno u mjenici isplatiti u mjenici navedenom povjeriocu ili po njegovoj naredbi iznos na koji mjenica glasi i to u određeno vrijeme ili na određenom mjestu. NEFORMALNI I FORMALNI PRAVNI POSLOVI Neformalni (konsesualni) pravni posao je takav posao koji se zaključuje prostom saglasnošću volja. U modernim pravima konsesualizam je prihvaćen kao opšti princip. Formalni ugovor je izuzetak, nada se u praksi postupa i drugačije (tzv. procvat forme). Fromalni pravni poslovi su oni pravni poslovi koji po zakonu ili sporazumu strana nastaju u određenom obliku. Forma pravnog posla je način izražavanja njegove sadržine preko unaprijed predviđenih spoljnih (vidljivih) oblika. Po Zakonu o obligacionim odnosima zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugačije određeno. Ovom odredbom naš zakonodavac proklamuje princip po kome se ugovori zaključuju prostom saglasnošću volja. Formalni ugovori mogu biti raskinuti neformalnim sporazumom izuzev ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo, ili ako cilj zbog koga je propisana forma za zaključenje ugovora zahtijeva da raskidanje ugovora bude objavljeno u istoj formi. Zakon o obligacionim odnosima propisuje određeni broj izuzetaka u kojima po prijetnjom ništavosti zahtijeva ispunjenje pismene forme i to kod ugovora o građenju, ugovora o licenci, ugovora o jemstvu. U zavisnosti od nastanka, forma može biti: zakonska i ugovorna. U zavisnosti od dejstva forma može biti: bitna (forma ad solemnitatem) i dokazna (ad probationem). Bitnu formu može propisati zakon ili je mogu predvidjeti strane svojom voljom. U oba slučaja ona je uslov punovažnosti pravnog posla. Odsustvo forme čini da posao ne proizvodi pravno dejstvo. Kad postoji sumnja o tome koju su formu strane previdjele, uzima se da su imali u vidu bitnu formu. Dokazna forma (ad probationem) određuje se i služi kao dokaz postojanja ugovora. Za razliku od bitne, odsustvo ove forme ne čini ugovor nevažećim, ali se njegovo postojanje ne može dokazivati drugim sredstvima izuzev u predviđenoj formi. Kad za slučaj bitne forme dođe do uništenja ili gubitka isprave o pravnom poslu, postupak i punovažnost tog pravnog posla može se dokazivati bilo kojim drugim dokazima. Kod dokazne forme ako dođe do uništenja ili gubitka isprave pravni posao postaje pravno nezaštićen akt. U tom slučaju njegovo izvršenje će zavisiti samo od volje stranaka. Dokazna forma je u našem pravu zastupljena kod ugovora o poklonu.
Prema načinu ispoljavanja forma može biti: pisana, forma javne isprave i realna forma. Isprava o pravnom poslu može biti napisana rukom, pisaćom mašinom, kompjuterski. Mora biti potpisana od svih lica koja se njome obavezuju. Forma javne isprave postoji po naređenju zakona uz pisanu formu, a podrazumijeva obavezno učešće državnog organa, npr. ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen od strane sudije koji je dužan prije ovjere pročitati strankama ugovor i naročito ih upozoriti na njegovu prirodu i značaj. Ugovor o prenosu prava na nepokretnostima mora biti zaključen u pisanoj formi, a potpisi ugovorenika ovjereni u sudu. Realna forma podrazumijeva stvari nakon postignute saglasnosti volja. Saglasnost volja (koja prethodi ugovoru) ima karakter predugovora. Punovažni ugovor će nastati tek kad se predaja izvrši. Ustanovljenjem forme zakonodavac hoće da obezbijedi dovoljno dokaza o postojanju pravnog posla, da zaštiti strane od naglih odluka da zaključe pravni posao, da zaštiti od prevare itd. Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo. DOBROČINI I TERETNI PRAVNI POSLOVI Dobročini pravni poslovi su izjave volje kojom jedno lice raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti ili obeća da za života nešto učini ili da u korist drugog lica ili radi postizanja nekog društvenog korisnog cilja, bez naknade. U dobročine poslove mortis causa ubrajaju se: testament, legat i izjava data u testamentu o osnivanju zadužbine. Inter vivos dobročini poslovi su: javno obećanje nagrade, izjava o osnivanju zadužbine za života, dobročini (besplatni) ugovori. Njima jedna strana ne daje ništa za ono što dobija od svog saugovornika. Zbog izostanka nagrade još se naziva besplatan ili lukrativni ugovor – ugovori bez naknade. Dobročini su i beskamatni zajam, poklon koji je zasnovan na namjeri darežljivosti (animus donandi). Teretni pravni poslovi (ugovori) su oni kod kojih jedna strana daje naknadu za korist koju dobija od druge strane (saugovornika). Češći su od dobročinih. Dvostrano obavezni ugovori su istovremeno i teretni ugovori, ali nije svaki teretni ugovor dvostrano obavezan. Jednostrano obavezni mogu biti dobročini i teretni, što zavisi od volje stranaka. Zajam i ostava bez naknade su dobročini, a ako je ugovorena kamata ili naknada ti ugovori su teretni. Ugovor o poklonu je uvijek dobročini. PRAVNI POSLOVI INTER VIVOS I MORTIS CAUSA Pravni poslovi među živima proizvode pravna dejstva za života izjavioca (ugovor o prodaji, zakupu, zajmu). Ovi poslovi mogu proizvoditi pravna dejstva i poslije smrti lica učesnika pravnog posla, ukoliko posao nije intuitu personae. Inter vivos poslovi mogu biti jednostrani ili dvostrani, teretni ili dobročini, apstraktni ili kauzalni, formalni ili neformalni. Pravni poslovi za slučaj smrti (mortis causa) proizvode pravna dejstva tek u trenutku smrti izjavioca (testament, ugovor o nasljeđivanju). Posmatrano sa tog kriterijuma neki ugovori se ne mogu isključivo svrstati ni u jednu ni u drugu grupu (tzv. mješoviti ugovori). Takav je ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je inter vivos posao u dijelu koji se tiče obaveze izdržavanja, a mortis causa u dijelu koji se tiče naknade za izdržavanje.
P.S. Značaj ove podjele ogleda se u tome što kod poslova za slučaj smrti apsolutno sva njihova dejstva otpočinju tek nakon smrti lica koji ga je preduzelo odnosno smrti jedne od stranaka. Niko ne može da se poziva na bilo kakvo pravo na osnovu posla mortis causa sve do trenutka smrti lica koje ga je preduzelo, odnosno jedne ugovorne strane. Npr. testament – nasljednik nema nikakvo pravo sve dok je zavještalac u životu. Dok za sve pravne poslove inter vivos važi načelo konsesualizma kod mortis causa poslova važi načelo formalizma tj. svi pravni poslovi za slučaj smrti su formalni. MODIFIKACIJE PRAVNIH POSLOVA-10 Izjavom volje kojom nastaje pravni posao mogu se postaviti okolnosti od kojih zavisi sudbina pravnog posla. Danas se kao modifikacije pravnog posla smatraju: 1. uslov, 2.rok i 3.nalog. Uslov je modifikacija po kojoj efikasnost odnosno neefikasnost posla zavisi od budućeg neizvjesnog događaja. Bez obzira što je uslovljeni posao važeći, ipak njegova dejstva nijesu definitivno efikasna. U načelu uslov može biti bilo koji događaj ili voljni fakat. Rokovima se vremenski ograničava efikasnost posla. Radi se o budućim izvjesnim događajima koji uzrokuju nastanak ili gašenje pravnog posla. Njima se utvrđuje i vrijeme u kojem treba da se prestacija izvrši. Nalog podrazumijeva teret za određeno lice. Njegova suština je u tome što se tipičnim efektima posla dodaju drugi efekti. 1.Uslov Uslov je buduća neizvjesna okolnost od čijeg nastupanja ili nenastupanja zavisi nastanak ili prestanak pravnih dejstava pravnih poslova. Fikcija ne (nastupanja) uslova Po Zakonu o obligacionim odnosima smatra se da je uslov ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, a smatra se da nije ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje strana u čiju korist je određen. Propisivanjem ovih fikcija zakonodavac želi da spriječi nesavjesna ponašanja protivna savjesnosti i poštenju. Prva fikcija o ostvarenju uslova, i kad on nije ostvaren, primjenjuje se u slučajevima kada je ponašanje jedne strane kauzalno za nastupanje ili nenastupanje uslova. Pravna teorija smatra da je uslov nastupio (iako stvarno nije) u momentu koji bi nastao prema redovnom ponašanju obaveznog lica. Kod druge fikcije smatra se da uslov nije ostvaren (iako jeste) ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje strana u čiju korist je određena. Odložni i raskidni uslovi Odložni (suspenzivni) uslov je onaj uslov ( u našem pravu kad se ostvari djeluje retroaktivno, osim ako iz zakona ne proizilazi drugo) kojim se dejstvo pravnog posla odlaže do nastupanja uslova. Ukoliko ne nastupi odložni uslov smatra se da posao nije bio zaključen. Npr. moj nasljednik biće Radovan ako postane pravnik, završi pravni fakultet.
Raskidni (rezolutivni) uslov je buduća neizvjesna okolnost od čijeg nastupanja zavisi prestanak dejstva pravnog posla. Dakle, kada se raskidni uslov ostvari, pravni posao prestaje da važi. Npr. Marko će prestati da bude moj nasljednik ako napusti školu. Raskidni uslov djeluje ipso iure. Njegovo nepovratno dejstvo je od značaja prilikom odlučivanja o tome kome pripadaju plodovi koje je stvar dala, ko ima pravo raspolaganja za vrijeme dok uslov još nije nastupio itd. Kod raskidnih uslova dejstvo pravnog posla nastupa odmah, ali prestaje ispunjenjem uslova. Ostvarenjem raskidnog uslova, stečeno pravo se gubi, pravo se vraća prenosiocu, a njegovi prethodni akti raspolaganja važe se. Ostale vrste uslova Uslov može biti: pozitivan i negativan. Pozitivan je ako se ostvaruje nastupanjem događaja, okolnosti (prodaću ti knjigu, ako položim ispit). Negativan je onaj uslov kojim se zbog izostanka budućeg neizvjesnog događaja, ostvaruje nenastupanje (važan kod testamenta). Uslovi mogu biti: potestativni, kazualni i mješoviti. Potestativan uslov je onaj koji zavisi od volje jednog ili drugog učesnika pravnog posla (pokloniću ti auto, ako obećaš da više nećeš voziti motor). Ovaj uslov ima smisla samo onda ako je strana koja je ugovorila voljni uslov u mogućnosti da ugovor sa predviđenom sadržinom stavi na snagu. U protivnom pravni posao ne bi obavezivao. Kauzalni uslov je onaj uslov koji zavisi od slučaja ili isključivo od volje nekog trećeg lica (koje nije učesnik pravnog posla). Iznajmiću ti stan ako dobijem stipendiju za inostranstvo. Mješoviti je onaj koji je istovremeno zavisan od volje učesnika pravnog posla (nasljednika, legatora) i volje nekog trećeg (ili objektivnih okolnosti). Uslov može biti i: nedopušten, nemoguć, nemoralan, nerazumljiv. Ništav je ugovor u kome je postavljen odložni ili raskidni uslov protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. Ugovor zaključen pod nemogućim odložnim uslovom je ništav, a nemoguć raskidni uslov smatra se nepostojećim. Postavljanje nerazumljivih uslova dovodi do problema pri tumačenju. Ako tumač zbog takvih uslova ne može utvrditi pravi smisao, pravni posao neće proizvoditi pravna dejstva jer su ona neodređena (nerazumljiva). Nemoguć uslov je uslov kod kojeg je kao uslov postavljena okolnost koja se ne može ostvariti iz nekih faktičkih ili pravnih razloga. 2.Rok Pravnim poslom može se predvidjeti da njegova dejstva počnu ili se završe po isteku određenog vremena. U praksi se razlikuju: - izvjesno je da će se dogoditi, ali neizvjesno kad, - neizvjesno je da li će se dogoditi i neizvjesnost kad će se dogoditi. Rok je protek vremena čijim nastupanjem pravni posao počinje da proizvodi pravno dejstvo ili prestaje da proizvodi pravno dejstvo. Njime se modifikuju redovna dejstva pravnog posla. Kad dejstvo ugovora počinje od određenog vremena, shodno se primjenjuju pravila o odložnom uslovu, a kad ugovor prestaje da važi po isteku određenog roka, shodno se primjenjuju pravila o raskidnom uslovu. Za razliku od uslova, kod roka nastanak buduće okolnosti je izvjesno. Najčešće se pravni poslovi oročavaju utvrđivanjem termina (početnim ili završnim), kalendarskim danom ili određivanjem proteka vremena (npr. godinu dana od zaključenja).
Međutim, nije rijetkost da se rok ne određuje tako precizno kao u navedenim slučajevima (npr. davalac izdržavanja se u ugovoru o izdržavanju obavezuje da će primaoca izdržavanja izdržavati do njegove smrti, ili do punoljetstva). Oborivo se pretpostavlja da je rok ugovoren u korist dužnika. Ta pretpostavka važi, osim ako iz ugovora ili iz okolnosti slučaja proizilazi da je ustanovljen u interesu povjerioca. Vrste rokova Rokovi se dijele na: odložne i raskidne. Odložen (suspenzivan) rok jeste onaj rok čijim protekom pravni posao počinje da proizvodi pravno dejstvo. Ugovor sa odložnim rokom proizvodi pravna dejstva, ali se ne može zahtijevati izvršenje obaveze prije isteka roka. Raskidan (rezolutivan) je onaj rok čijim protekom pravni posao prestaje da proizvodi pravno dejstvo. Protekom raskidnog roka prestaju pravna dejstva koja je posao proizveo. Pri tom prestanak nema povratno dejstvo. Rokovi mogu biti: subjektivni i objektivni. Subjektivni teku od saznanja za neku činjenicu, a objektivni od nekog pravno relevantnog događaja, pri čemu je saznanje zainteresovanog subjekta za taj događaj irelevantno. Zakonodavac propisuje obije vrste roka (npr. kod poništaja rušljivog pravnog posla ili kod državinskih tužbi), a nekad i jedan i drugi. Kad se propisuju oba, onda je subjektivni kraći i ističe najkasnije sa objektivnim. Kad su propisani i objektivni i subjektivni, ne može se primijeniti samo jedan od njih. Oba su i prekluzivne prirode što između ostalog znači da je sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti dužan paziti na to da li je rok protekao i ako utvrdi da jeste, onda tužbu kao prekasno podnešenu treba odbaciti. Računanje rokova Računanje rokova je određivanje vremenskog perioda ili trenutak u vremenu za koji je vezan početak ili prestanak pravnog dejstva neke pravno relevantne činjenice. Postoji: - civilno računanje koje se izražava u kalendarskim jedinicama (dan, mjesec, godina, tromjesječje), - astronosmko računanje koje se računa u vremenskim jedinicama kraćim od jednog dana (sati, minuti). Rok određen u danima počinje teći prvog dana događaja od čega se rok računa, a završava se istekom posljednjeg dana roka. Rok određen u nedjeljama, mjesecima i godinama završava se onog dana koji se po imenu i broju poklapa sa danom nastanka događaja od koga rok počinje da teče, a ako takvog dana nema u posljednjem mjesecu kraj roka pada posljednji dan tog mjeseca. Ako posljednji dan roka pada u dan kada je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan. Početak mjeseca označava prvi dan u mjesecu, sredina – petnaesti, a kraj – posljednji dan u mjesecu. Astronomsko računanje vremena se najčešće primjenjuje u slučajevima u kojima prednost u vremenu znači i prednost pri sticanju ili ostvarivanju nekog prava. Ta prednost se u našem pravu npr. stiče podnošenjem zahtjeva za upis u katastar nepokretnosti, podnošenjem zahtjeva za upis u brodske registre, podnošenjem prijave za sticanje prava industrijske svojine. Može se primijeniti i na rokove koji se tiču pravnih poslova. Primjena astronomskog računanja vremena podrazumijeva obavezu naznačenja tačnog sata i minuta predaje zahtjeva ili prijave. p. s. Ako je rok određen u danima (npr. predaću stvar za 10 dana) on počinje da teče prvog dana koji dolazi iza onog dana u kome se desio događaj od koga počinje da se računa rok, a završava istekom posljednjeg dana roka. Ako je pravni posao (u prethodnom primjeru) zaključen 4. maja, prvi dan roka je 5. maj i rok se završava između 14 i 15 maja u ponoć.
3.Nalog (namet, modus) Nalog je modifikacija dobročinih pravnih poslova koja se sastoji u obavezi (nametu) korisnika dobročinog raspolaganja (poklonoprimca, nasljednika, legatora) da ispuni neku prestaciju. Ta obaveza mora biti određena, moguća i dopuštena. Nalog podrazumijeva opterećenje prava datog bez naknade nametanjem obaveze da se nešto učini. Od naloga treba razlikovati preporuku (savjet) koju poklonodavac daje korisniku dobročinog raspolaganja. Takva preporuka predstavlja moralnu dužnost, što znači da njeno neizvršavanje nije pravno sankcionisano. U pravnoj teoriji, nalog se smatra nekom vrstom raskidnog uslova, pošto neispunjenje obaveze iz naloga ima za posljedicu gubitak primljene koristi. On može biti uspostavljen poklonom ili testamentom. Poklon sa nalogom je modifikacija ugovora o poklonu u kome je predviđeno pravo poklonodavca da raskine ugovor ukoliko poklonoprimac ne izvrši određenu obavezu. Korist iz naloga može biti ustanovljena za poklonodavca ili trećeg lica ili poklonoprimca. Predmet naloga mora biti dopušten, moguć i određen, a ako to nije slučaja modifikacije nema, već se uzima da poklon proizvodi dejstva bez nje.
NEVAŽNOST PRAVNIH POSLOVA-11 Nevažnost pravnih poslova je nepostojanje pravnih dejstava pravnog posla zbog nedostataka kojima je pogođen. S obzirom na težinu tih nedostataka i posljedica koje povlači postoje: - rušljivi (ili relativno ništavi) pravni poslovi, - ništavi pravni poslovi. Jedan dio teorije govori i o nepostojećim pravnim poslovima kao o trećem stepenu nevažnosti. Sankcija zbog nevažećeg pravnog posla može biti automatska (kad je zaključen ništavi pravni posao, jer od početka ne proizvodi pravna dejstva) i sudska (kad je zaključen rušljivi pravni posao jer proizvodi pravna dejstva dok ga sud na zahtjev ne poništi. Jedna pravila važe za ništave, a druga za rušive. Npr. Ništav je ugovor koji zaključi i potpuno poslovno nesposobno lice. Ugovor koji zaključi ograničeno sposobno lice je rušljiv, pa ugovorna strana u čijem je interesu rušivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Prividan ugovor nema dejstva među stranama. Nepostojeći pravni poslovi Nepostojeći pravni poslovi su poslovi kojima nedostaje neki bitan uslov za postojanje (nastanak). Ti se uslovi najčešće tiču saglasnosti volja, predmeta, kauze, poslovne sposobnosti, forme (kad je obavezna). Nedostatak ovih elemenata sprječava nastanak punovažnog pravnog posla, pa se u teoriji takav pravni posao smatra nezaključenim, dakle ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno tretira kao nepostojeći akt. U načelu Zakon o obligacionim odnosima ne poznaje nepostojeće pravne poslove jer je prihvatio dvojnu podjelu nevažnosti na ništave i rušive, nepostojeće pominje sporadično i to uglavnom riječima: „ da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, ili da takav ugovor nije ni nastao kad stranke vjeruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovu ili o predmetu, ugovor ne nastaje“. Istina, ove kvalifikacije možemo naći i kod propisivanja pravnih posljedica ništavih ugovora. Zato i nema nekih praktičnih razlika između ništavih i nepostojećih pravnih poslova, jer i jedni i drugi ne proizvode pravna dejstva . Ipak o nepostojećim pravnim poslovima u Zakonu o obligacionim odnosima ima govora i naročito je izraženo kod tzv. zabluda prepreka, a one postoje kada se zabluda odnosi na:
- prirodu pravnog posla, - na kauzu, - na predmet pravnog posla. Ove tri zablude uzrokuju da ugovor ne proizvede pravno dejstvo što ga čini nepostojećim aktom. Te zablude sprječavaju da ugovor nastane pa se i zovu zablude prepreka. Inače, pravilo je da zablude uzrokuju rušivost, a ne nepostojanje pravnog posla – ovo je izuzetak.
Ništavi pravni poslovi (ili apsolutno ništavi) Ništavi pravni poslovi su vrsta nevažećih pravnih poslova koji zbog krupnih nedostataka ne proizvode pravno dejstvo. Ništavost je najteža forma nevažnosti. Ništavi su takvi poslovi koji imaju takve mane u bitnim elementima da se uzima da posao ne postoji. Od samog zaključenja oni nemaju pravno dejstvo (ali to ne znači da ovakav pravni posao ne može da bude izvršen). Po zakonu o obligacionim odnosima ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima je ništav. Prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima ništavost postoji u slučaju poslovne nesposobnosti stranaka, nesaglasnosti njihovih volja, nemogućnosti, nedopuštenosti, neodredivosti predmeta, forme. Sankcija za nepostojeće i ništave poslove je ista. Djelimična ništavost Po Zakonu o obligacionim odnosima ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen. Valtazar Bogišić – „korisno se štetnim ne kvari“. Kada se ništavost odnosi samo na cijenu iz kupoprodajnog ugovora, radi se o djelimičnoj ništavosti, ako ona nije bila uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen. Tako npr. kada je ugovorena cijena veća od npr. propisane kupac duguje samo iznos propisane cijene, a ukoliko je isplatio ugovorenu cijenu, ima pravo zahtijevati da mu se razlika vrati. Ugovor će ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena, upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Poništenje ništavih pravnih poslova Poništaj pravnih poslova je lišavanje poslova pravnih dejstava zbog nedostataka koje imaju. U zavisnosti od vrste, odnosno stepena nevažnosti propisana su različita rješenja za poništaj. Tako, rušljivi pravni poslovi se lišavaju pravnog dejstva (nište) po zahtjevu ovlašćenog lica u zakonom određenom prekluzivnom roku. Nasuprot tome, sud po službenoj dužnosti vodi računa o ništavosti pravnog posla, čak i kad strane žele stanje stvoreno ništavošću. Ništav pravni posao po samom zakonu ne proizvodi pravna dejstva. Na nju se može pozvati svako zainteresovano lice, a pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti imaju ugovorne strane, njihovi univerzalni sukcesori, kao i druga lica koja mogu da pokažu interes za takvo traženje. Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i državni tužilac. Na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti, jer je u pitanju zaštita opštih interesa. Ne može se pružiti sudska zaštita onome koji je znao da preduzima radnju koja je nedopuštena sa pravnog i sa moralnog stanovišta. Okolnost da je ugovor raskinut nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništavost. Pravne posljedice ništavosti ugovora ne moraju u svemu biti iste kao i pravne posljedice raskinutog ugovora. Tužba za poništaj ugovora zbog ništavosti je preobražajna (konstitutivna) tužba.
Ugovor nije ništav zbog neostvarivanja svrhe zbog koje je zaključen. Ako je ugovor ništav jer je suprotan važećim propisima, ali samo u odnosu na jednu stranu, ta strana se ne može pozivati na ništavost. Posljedice poništenja Po Zakonu o obligacionim odnosima u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj strani sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno ( npr. kod ugovora o zakupu) protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje (restitucija). Ali, ako je ugovorni stav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti u cjelini ili djelimično zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda optini na čijoj teritoriji ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište. Prilikom odlučivanja sud vodi računa o savjesnosti stranaka koje su preduzele pravni posao, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima. Ugovornik koji je kriv za zaključivanje ništavog ugovora odgovoran je svome saugovorniku za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. U Zakonu o obligacionim odnosima propisane su sljedeće posljedice ništavosti: povraćaj u pređašnje stanje (restitucija, povraćaj datog), naknada štete, zabrana povraćaja i oduzimanje predmeta ugovorne obaveze u korist opštine. Restitucija je povraćaj u pređašnje stanje zbog nedostataka pravnog osnova za prenos prava. Presuda o poništavanju posla djeluje unazad, pa je pribavilac dužan da vrati sve što je primio po osnovu tog posla, odnosno da naknadi vrijednost postignutih koristi. U slučaju restitucije zbog ništavosti ugovora o prodaji prodavac je dužan da kupcu vrati iznos tržišne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke, osim ako razlozi pravičnosti što drugo ne nalažu, sa zateznom kamatom od donošenja sudske odluke do isplate. Ako je ugovor ništav sud može odbiti zahtjev nesavjesne strane za povraćaj datog, ali može i odlučiti da se predmet ništavog ugovora preda opštini, bez obzira što takav zahtjev u parnici nije postavljen. Najtipičniji primjeri ništavosti pravnog posla su zelenaški ugovor, pravni poslovi sa nemogućim obavezama (nekad se subjekt obaveže na činidbu koju objektivno i faktički nije moguće izvršiti, npr. kad se neko obaveže da preskoči Dunav itd., zatim pravni poslovi potpuno nesposobnog bića (ništav je brak koji lice mlađe od 18 godina zaključi bez dozvole nadležnog suda), nemoralni, protivzakoniti, prividni (koji se mogu javiti u dva oblika (fiktivni i simulovani) itd.... Lažirani ugovor je ugovor kod kojeg je u trenutku zaključenja postojala očigledna nesrazmjera između prestacija. Pravo na poništenje ugovora ima oštećena strana u roku od jedne godine ukoliko nije znala i nije morala znati za pravu vrijednost prestacije. ZELENAŠKI PRAVNI POSLOVI Zelenaški pravni posao postoji kad neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću, zavisnošću ili sl. Ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti. To je protivzakoniti i nemoralan pravni posao. Moguće ga je zaključiti kod svih dvostrano obaveznih ugovora, a ne samo kod ugovora o zajmu sa kamatom (kako laici misle). On nije moguć kod poklona jer se jedna strana obavezuje. Na zelenaški ugovor shodno se primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima o posljedicama ništavosti i o djelimičnoj ništavosti ugovora. Suštinu ovog posla čine objektivni elemenat (očigledna nesrazmjera) i subjektivni elemenat (stanje nužde i druge nevolje oštećenog) koji uključuje i namjeru da se korišćenjem takvog stanja oštećenog za sebe ili drugog ostvari nesrazmjerna korist.
Po zakonu o obligacionim odnosima moguće je da oštećeni zahtijeva od suda izmjenu zelenaškog ugovora u smislu svođenja vrijednosti uzajamnih davanja na ekvivalentni odnos (jednake vrijednosti u zajam ili davanja - npr. zajam sa propisanom kamatnom stopom). Ako oštećeni zahtijeva da se njegova obaveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u tom slučaju ugovor sa odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi. Oštećenik može podnijeti zahtjev za smanjenje obaveze na pravičan iznos u roku od 5 godina od zaključenja ugovora. Do smanjivanja obaveze iz zelenaškog ugovora može doći samo na zahtjev oštećenog. Po odredbi Zakona o obligacionim odnosima radi se o ništavom ugovoru sa naglašenim elementom moralnog prestupa. PRIVIDNI PRAVNI POSLOVI Po Zakonu o obligacionim odnosima nema dejstva među ugovornim stranama. Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost. Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu. To znači da se zaključenjem takvog ugovora ne mogu vrijeđati interesi trećeg lica koje je bilo u uvjerenju da je ugovor punovažan. Po Zakonu o obligacionim odnosima prividan ugovor (posao) obuhvata dva ugovora: fiktivan i simulovan ugovor. Fiktivan pravni posao je takav posao kod koga stranke (stranka) stvaraju privid zaključenog ili izvršenog pravnog posla, mada izjave volje koja je proizvodila pravno dejstvo nema. Zakon o obligacionim odnosima ih svrstava u mane volje, iako izjavljene volje nema. To je teža simulacija – apsolutna simulacija. Kod simulovanog javnosti se prikazuje da je zaključen jedan pravni posao, a u stvari je zaključen drugi pravni posao. Kod simulacije učesnici pravnog posla dovode javnost u zabludu o stvarnosti (realnosti, istinitosti, o pravdi, o učesnicima). Pobude kod simulatora su različite (prevara trećeg lica, izbjegavanje poreza, želja da javnost ne dozna za privatne poslove, skromnost ili ravnodušnost poklonodavca koji želi da ostane anoniman i izbjegne zahvalnost onih koje daruje). Fiktivni pravni posao (apsolutna simulacija) postoji u slučaju kada stranke samo prividno zaključuju pravni posao, a faktički ne žele zaključiti nikakav posao. Radi se o apsolutno ništavom poslu jer kod njega postoji obostrani nesklad između volje i onoga što je izjavljeno. Kod tzv. relativne simulacije stranke prividno, prema vani, zaključuju jedan posao (simulovani) da bi tako prikrile drugi posao (disimulovani) koji su stvarno u okviru prividnog posla zaključile. Simulovani pravni posao je apsolutno ništav, dok disimulovani može biti punovažan pod uslovom da ima sve pretpostavke za to. Disimulovani pravni posao ustvari odgovara pravoj volji stranaka. Fiktivni pravni posao spada u nepostojeće (ništave) pravne poslove. Pravilo je da treća savjesna lica ne mogu biti oštećena. Shodno tome, kad treće lice stekne neko pravo od pribavioca iz fiktivnog posla, to pravo se ne može osporavati. Kod apsolutne simulacije strane ne žele u stvarnosti da ostvare jedan posao, a kod relativne simulacije strane žele jedan posao drugačije od simulovanog. Relativna simulacija može se odnositi na kauzu (npr. poklon se simulira kao prodaja) ili na predmet (cijena se prikazuje u mnogo manjoj visini u odnosu na realnu). Simulacija i prevara su dva različita pojma. KONVERZIJA Konverzija je slučaj kad jedan ništav pravni posao proizvodi pravna dejstva drugog pravnog posla. Po Zakonu o obligacionim odnosima ako jedan ništavi ugovor proizvodi pravno dejstvo drugog ugovora onda će taj drugi ugovor (pravni posao) važiti pod uslovom da je to saglasno sa ciljem koga su strane željele postići
prilikom zaključenja pravnog posla iako se može uzeti u obzir da bi strane zaključile takav pravni posao da su znale za ništavost prethodnog (svog ugovora). Konverzijom se izbjegava definitivna ništavost posla u odnosu na suštinu cilja strana. Ova predstavlja legalnu formu modifikacije ugovora. To je zato što se u ništavom pravnom poslu mogu proizvesti efekti nekog drugog pravnog posla čiji su elementi suština i forma cilj strana. Osnovne pretpostavke za konverziju su: 1. Da je zaključeni posao ništav i da takav ne proizvodi pravna dejstva; 2. Da ovaj pravni posao ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog pravnog posla; 3. Da je to u saglasnosti sa ciljem koji su učesnici imali u vidu kad su ugovor zaključili, i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj pravni posao da su znali za ništavost svog pravnog posla. Konverzija u suštini podrazumijeva dva različita posla: jedan koji je definitivno ništav i drugi sa dejstvima punovažnog posla. Nasuprot tome, konsolidacija pretpostavlja dvije faze istog posla: fazu nevažnosti i fazu valjanosti. Konverzija pretpostavlja dva različita posla. Jedan je definitivno ništav, a drugi je punovažan i proizvodi pravna dejstva. Kod konverzije je zaključeni pravni posao aktivno ništav, pa predviđena pravna dejstva tog pravnog posla izostaju. Ovdje se podrazumijeva da ništavi pravni posao ne može proizvoditi dejstva zbog kojih je zaključen, ali ponekad može da se desi fenomen njegove transformacije u drugi pravni posao koji će biti validan (ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života koji nije zaključen od svih lica pretvara se u ugovor o poklonu). Konverzija i kon. validnost se mogu primjenjivati ne samo na ugovor već i na jednostrane pravne poslove (npr. kod zavještanja). Konverzija u širem smislu predstavlja svako potpuno ili djelimično pretvaranje jednog pravnog stanja u drugo (revizija obligacionog odnosa uz obostranu saglasnost). U širem smislu ona je pretvaranje ništavog pravnog posla u drugi (punovažan) koji je u skladu sa izjavljenom voljom stranaka. RUŠLJIVI PRAVNI POSLOVI Rušljivi pravni poslovi su pravni poslovi kojima se vrijeđaju privatni interesi, uslijed čega ih prate blaže sankcije od onih koji pogađaju ništavost. Pravni posao je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je zakonom ili posebnim propisom određeno. Kao i kod ništavosti i rušljivosti može biti parcijalna, da bi se njome izbjeglo potpuno gašenje pravnog posla. Rušljivi pravni posao postaje definitivno efikasan zbog proteka vremena u kome nije tražen njihov poništaj ili zbog konvalidacije. Naš zakonodavac rušljivost pravnog posla prvenstveno vezuje za mane u izjavljenoj volji (zabluda, prevara, prijetnja), kao i u slučaju zaključenja od strane ograničeno poslovno sposobnog lica. Rušljivost postoji i kod prekomjernog oštećenja, kao i u nekim drugim slučajevima određenim posebnim propisima. Naravno, nije svaka mana u izjavljenoj volji razlog za rušljivost pravnog posla. Tako, npr. samo bitna zabluda ima za posljedicu rušljivost ugovora. Prijetnja je mana volje koja uzrokuje rušljivost, što se ne može reći za fizičku prinudu, jer ova sprječava nastupanje saglasnosti, što za posljedicu ima nepostojanje pravnog posla. Kvalifikovana zabluda označena kao prevara takođe je razlog za rušivost, poslovi ograničeno poslovno sposobnog lica zaključeni bez odobrenja zakonskog zastupnika, takođe. Rušljivi pravni poslovi postoje i proizvode pravna dejstva. Međutim, njihova sudbina je određeno vrijeme neizvjesna. Ova neizvjesnost se može otkloniti poništenjem pravnog posla. To poništenje ima povratno dejstvo, pa se posao smatra nevažećim od samog početka. Shodno tome, dužnik nije obavezan da izvrši obavezu (nemogućnost prinudnog izvršenja), a ako je obavezu već izvršio ima pravo na povraćaj datog (restitucija)
Rušljivi pravni poslovi ne mogu se s uspjehom pobijati iznošenjem prigovora u parnici. Oni imaju pravna dejstva i obavezu stranke sve dok ih sud na zahtjev (tužbeni zahtjev u tužbi) jedne od stranaka konstitutivnom presudom ne poništi. Poništenje Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Poništaj rušljivog pravnog posla najčešće zahtijeva ugovornik čija je volja manjkava (lice koje je u zabludi ili lice koje je uslijed prevare ili prijetnje zaključilo pravni posao. Pravo na poništaj ovakvog pravnog posla može zahtijevati i univerzalni sukcesor ovih lica, kao i treća lica koja imaju pravni interes za to (singularni sukcesor – povjerilac). Sud ne pazi na rušljivost po službenoj dužnosti. Takođe, za razliku od ništavih pravnih poslova gdje sudska presuda ima deklarativno dejstvo – utvrđuje već postojeću ništavost, kod rušljivih pravnih poslova presuda ima konstitutivno dejstvo – stvara, konstituiše ništavnost. Po zakonu o obligacionim odnosima, pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušivosti, odnosno od prestanka prinude (subjektivni rok). To pravo prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora (objektivni rok). Kad tužilac npr. postavi zahtjev za poništenje ugovora po proteku roka od jedne godine, računajući od dana kada je shvatio značenje ugovora (prestala zabluda) taj zahtjev ne treba prihvatiti, jer je nastupila prekluzija prava tužioca da zahtijeva poništenje ugovora kao rušljivog pravnog posla. Posljedica rušljivosti ugovora je da stranka u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može u propisanim rokovima tražiti poništenje ugovora. Međutim, sve dok se takav ugovor ne poništi ili pak, ako ovlašćeno lice uopšte ne zatraži njegovo poništenje on proizvodi svoja pravna dejstva. Istekom prekluzivnog roka za poništaj pravni posao se osnažuje (konvaldira). Ono ima to dejstvo što se smatra da je pravni posao punovažan od samog početka. Shodno tome, obaveze iz pravnog posla se moraju izvršiti, onako kako glase i kao takve mogu se prinudno izvršiti. Ako je njihovo izvršenje uslijedilo ranije, ne može se tražiti povraćaj datog (ili obeštećenje). Nema, dakle restitucije jer se uzima da se stvar drži po punovažnom pravnom osnovu. Pravila konvalidacije se primjenjuju i u slučaju kada se pravno zainteresovano lice prije isteka prekluzivnog roka odrekne prava da zahtijeva poništenje. Na rušljivost sud ne pazi po službenoj dužnosti, već samo na zahtjev pravno zainteresovanog lica. Posljedice poništenja Ako je na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Poništenjem, rušljivi pravni posao ne proizvodi nekakva pravna dejstva. Ono djeluje retroaktivno (ex tuno). Pravne posljedice (sankcije) su blaže od onih koji važe za ništave pravne poslove. Povraćaj u pređašnje stanje i naknada štete su sankcije koje pogađaju rušivost. Međutim, učesnici rušljivog pravnog posla mogu drugačije regulisati svoje odnose npr. predvidjeti da pravni posao neće proizvoditi dejstva samo za ubuduće, a osnažiti prethodno djelimično izvršenje posla. Primjena pravih dispozitivnih normi kod rušljivih pravnih poslova objašnjava se time što su njihovim zaključenjem povrijeđeni interesi ugovornih strana. Restitucija se po pravilu vrši u naturi (naturalna restitucija), a ako to nije moguće onda se daje odgovarajuća naknada u novcu. Kod rušljivih pravnih poslova ne dolazi do primjene pravila ________________zabrana povraćaja ili pravila o oduzimanju predmeta ugovorne obaveze u korist nadležne opštine. To je zato što se ne radi o težim povredama kao kod ništavih pravnih poslova. Ugovornik na čijoj je strani uzrok rušljivosti, odgovoran je svom saugovorniku za štetu. Ograničeno poslovno sposobno lice odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvom uvjerilo svog saugovornika da je poslovno sposobno. Naknada štete se dosuđuje u visini koja je dovoljna da savjesnu ugovornu stranu postavi u onaj položaj u kome bi bio da je ugovor izvršen onako kako glasi. Naknada je dovoljna da savjesnu ugovornu stranu postavi u onaj položaj u kome bi bio da je ugovor izvršen onako kako glasi.
Naknada u novcu daje se prema cijenama u vrijeme vraćanja odnosno donošenje sudske odluke. Razlike između rušljivog i ništavog posla 1. Ništav ne proizvodi pravno dejstvo, kao da nije ni zaključen, a rušljiv proizvodi pravno dejstvo sve dok zainteresovano lice ne zahtijeva njihovo poništenje pred sudom. 2. Kod ništavih krug lica koji mogu podnijeti tužbu da se utvrdi ništavost je širi od kruga lica koji traže poništaj . Kod ništavih – državni tužilac, učesnici, kao i njihovi univerzalni i singularni sukcesori. Kod rušljivih – pravno zainteresovana lica, učesnici i njihovi univerzalni i singularni sukcesori. 3. Pravo da se zahtijeva utvrđenje ništavosti ne zastarijeva, dok je pravo za poništaj rušljivog pravnog posla vezan za rokove ona su prekluzivna (subjektivni - 1 godina od saznanja. Objektivni – 3 godine od zaključenja); 4. Odluka suda o utvrđenju ništavosti je deklarativnog karaktera, Odluka suda o utvrđenju rušljivih – konstitutivno dejstvo; 5. Sankcije su teže kod ništavih – povraćaj, zabrana povraćaja (sud zabranjuje nesavjesnoj strani povraćaj i pređašnje stanje), oduzimanje, Kod rušljivih su blaže sankcije; restitucija, naknada. HRAMAJUĆI PRAVNI POSAO Hramajući pravni posao je takav posao kod koga se stvara privid da je pravni posao zaključen, a punovažne (saglasne) izjave volja nema. Do dobijanja saglasnosti, koja može uslijediti kasnije, posao ne proizvodi pravna dejstva. U našem pravu ta saglasnost je potrebna za pravne poslove starijih maloljetnika. Osnaženje tog posla nastupa onog momenta kada zakonski zastupnik na poziv saugovornika poslovno nesposobnog lica posao odobri. Zastupnikovo negativno izjašnjenje ili ćutanje duže od 30 dana čini da posao ne proizvodi pravno dejstva. Ograničeno poslovno sposobno lice može tražiti poništaj pravnog posla koji je zaključilo dok je to ograničenje postojalo. Zahtjev da se proglasi ništavim posao može se podnijeti u roku od tri mjeseca od sticanja potpune poslovne sposobnosti. Ako taj zahtjev izostane nastupa konvalidacija posla. O hramajućim pravnim poslovima možemo govoriti i u drugim slučajevima kada je za nastanak posla potrebna saglasnost nekog trećeg. Tako npr. traži se saglasnost nadležnog organa pravnog lica za zaključenje poslova određene vrste od strane zastupnika pravnog lica. Do momenta davanja saglasnosti postoji neizvjesnost o tome da li će zaključeni, a još neodobreni posao proizvesti pravna dejstva. PUTATIVNI PRAVNI POSAO Putativni pravni posao je takav posao kod koga se stvara privid da je pravni posao zaključen, a punovažne (saglasne) izjave volje nema. Za razliku od fiktivnog i simulovanog, kod kojih stranke svjesno stvaraju privid da su zaključile određeni pravni posao, ovdje stranke djelaju u uvjerenju da zaključuju punovažni pravni posao. Uzrok putativnog pravnog posla je najčešće nesporazum oko bitnog elementa pravnog posla ili njegove prirode. U pravnoj teoriji je sporna pravna priroda putativnih pravnih poslova. Po jednima radi se o vrsti zablude (zabluda-prepreka). Moglo bi se reći da je ovo rješenje prihvaćeno i u našem pravu. Po drugima, putativni posao nije vrsta zablude, jer su njihove posljedice različite. Zabluda je po pravilu, razlog nevažnosti postojećeg posla, a ovdje posla uopšte nema (iako postoji privid). Svrstavanje putativnog posla u zabludu značilo bi da je moguća konvalidacija ovog posla, kao što je moguća kod zablude određene dejstvenosti. Naravno, tako nešto nije moguće kod putativnog pravnog posla. MANE VOLJE
Mane volje su nedostaci u pravnom poslu, izjavi volje učinjenoj u namjeri da se ostvari, promijeni ili ugasi građansko pravni odnos. Mane volje samo po sebi ne uzrokuju ništavost ugovora. Njima se omogućava da se strani čija je izjava volje nesavršena da ovlašćenje da pokrene postupak za poništaj pravnog posla. Volja kao najvažnija pravna činjenica podrazumijeva svijest izjavioca o pravnim posljedicama izjave. Zato se traži da izjavilac slobodno izjavi volju. U protivnom, uzima se da postoje mane u izjavljenoj volji, koja se u kontinentalnom i u našem pravu smatra razlogom rušljivosti pravnog posla. U mane volje spadaju: zabluda, prevara i prijetnja. Neki u ovu grupu ubrajaju i prinudu, mada je za nju preciznije reći da predstavlja nedostatak pravno relevantne volje, a ne nedostatak u volji. Iako simulovani pravni posao, prevara, zabluda predstavljaju primjere mane volje, ipak se radi o različitim pravnim pojmovima. Dok simulovanim poslom stranke saglasno izražavaju nešto što u stvari ne žele da bi prikrile pred trećima ono što žele, kod prevare jedna od strana izaziva zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora. ZABLUDA Zabluda je pogrešna predstava o stvarnosti. Uobičajeno se definiše kao pogrešna predstava o nekom elementu pravnog posla ili o drugoj činjenici vezanih za volju kao pravnu činjenicu. Ona se može objasniti kao nesklad između stvarne (unutrašnje) volje i stvarnosti (teorija volje). Zatim, to je nesklad između volje i izjave (teorija izjave), zatim nesklad između značenja izjave koju daje njegov primalac i onog koje je imao ili bi imao u vidu da nije bio u zabludi njen izjavilac. Kod zablude je važno da pri stvaranju netačne predstave o nekoj činjenici saugovornik nema nikakvog (svjesnog) udjela. Ako bi saugovornik namjerno izazvao takvu predstavu, onda bi se radilo o prevari a ne o zabludi. Kod zablude postoji nesklad između dva htijenja. Zabluda u klasičnom slučaju, kojeg citira Pother, npr. postoji kad jedno lice kupuje svijećnjak od posrebrenog bakra vjerujući da će dobiti srebrne svijećnake. U tom primjeru možda je prodavac bio iskren (po tome se pojam zablude razlikuje od pojma prevare), ali je i iskrena kupčeva volja konkretizovana u posao i ne koindicira sa unutrašnjom voljom. Očigledno je da je tada nastupio konflikt između cilja i dobijenog rezultata. U zavisnosti od sankcije koje su posljedica pogrešne predstave, razlikuju se tri kategorije zablude: 1. Zablude koje imaju za posljedicu nepostojanje pravnog posla (tzv. zablude prepreka); 2. Zablude koje uzrokuju relativnu ništavost pravnog posla; 3. Zablude koje su bez pravnog značaja za validnost pravnog posla. U prvom slučaju zabluda ima za posljedicu nepostojanje pravnog posla, a to znači da je ona u konkretnom slučaju destruktivna. Taj pravni posao je posljedica nesporazuma. Kod ovog slučaja nesklad postoji ne samo između iskazane i efektivne volje jedne od strana, već i između volja obiju strana koje se nijesu srele. U takvim okolnostima nema saglasnosti, pravni posao nije ni nastao, pa je svako zainteresovano lice u mogućnosti da pred sudom ukaže na tu činjenicu. Druga kategorija zabluda je manjeg stepena destruktivnosti. Kod ovih zabluda dvije volje su se srele i pravni posao nije lišen ni jednog od ovih bitnih elemenata. Pravni posao (namjera) postoji, bez obzira na to što su „pokretači“ i cilj koji su u osnovi ove namjere bili uzdrmani pogrešnom predstavom. Zato je i sankcija blaža i sastoji se u relativnoj ništavosti. Treća kategorija zabluda su zablude koje nemaju dejstvo na efikasnost pravnog posla. One ne poništavaju saglasnost. Ima ih više: - zabluda o osobinama (kvalitetima) pravnog posla koje nijesu bitne (suštinske), - zablude o vrijednosti stvari, - zabluda o ličnosti kod ugovora koji nijesu intuitu personae ( s obzirom na lična svojstva), Slučajeva zabluda ima više:
1. 2. 3. 4.
O prirodi pravnog posla (error in negotio – daje se ponuda za kupovinu, a ponuđeni misli da je poklon); Na predmet (error corpore - kupac misli da kupuje vinograd, a u stvari kupuje golu parcelu); Na svojstva predmeta (error in supstantia – kupac misli da kupuje engleski štof, a štof je turski); Na lice (error in personae – naručilac vjeruje da je naručio portret kod poznatog slikara, a naručio ga je od nepoznatog početnika); 5. Na motiv (error in motivo – ostavilac zavješta cjelokupnu imovinu svom suprugu zato što joj je bio vjeran pa se ispostavi da je imao troje vanbračne djece); 6. O osnovu (error in causa). Zabluda lica preko kojeg je strana izjavila svoju volju smatra se isto kao i zabluda u vlastitom izjavljivanju volje. Zabluda zastupnika smatra se zabludom zastupanoga. Bitna zabluda (važno) Nije svaka od zabluda razlog za rušljivost pravnog posla, već samo ona koja je bitna. U našem pravu kao bitna zabluda se smatra nesporazum kojim se sprječava nastanak pravnog posla, zabluda o bitnim svojstvima predmeta (pogrešna predstava o suspstanciji – materiji ili osobinama stvari). Bitna zabluda je zabluda o ličnosti, ali samo pod uslovom da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor intuitu personae ( s obzirom na lična svojstva) – pogrešna predstava o identitetu drugog sagovornika) kod ugovora intuitu personae, nije svaka zabluda o ličnosti bitna. Kod dobročinih poslova bitna zabluda je i zabluda o pobudi – motivu (pogrešna predstava o činjenici koja je pobudila i opredjelila ugovorenika); Zablude o okolnostima koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučujućim, a stranka koja je u zabludi ne bi inače preduzela pravni posao takve sadržine, da je znala za pravo stanje stvari. Zbog bitne zablude pravni posao je rušljiv, a to znači podložan je poništenju. Strana koja se poziva na svoju zabludu i na čiji zahtjev je ugovor poništen, dužna je da naknadi štetu drugoj savjesnoj strani. Pri tome, irelevantno je da li je strana koja je u zabludi kriva ili nije, za svoju zabludu. Strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Dakle na bitnu zabludu se ne može s uspjehom pozivati ona strana koja po zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. Npr. ako stranka nije pažljivo pročitala ugovor o poravnanju, već samo letimično uzeće se da se sopstvenim postupanjem dovela u zabludu. U slučaju poništaja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete, bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozvati ako je druga strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nije bilo. Ovo pravilo je ustanovljeno zbog očuvanja (principa) pravne sigurnosti koji je obezbijeđen ako se ugovori poštuju i izvršavaju onako kako glase. Zabluda o bitnim svojstvima predmeta Postojanje zablude o bitnim svojstvima predmeta cijeni se na osnovu subjektivnog kriterijuma: da li je određeno svojstvo stvari odlučujuće uticalo na ugovornika. On se može povesti za pogrešnom predstavom o materiji od koje je stvar sačinjena ili za određenim kvalitetom stvari. Pri tom je veoma važno utvrditi namjeru stranaka, jer se radi o činjenicama koje nijesu stalne i nepromjenljive, već o onim koje su podložne promjenama zavisno od volje stranaka u svakom konkretnom slučaju. Kod ove zablude mogu nastati teškoće prilikom tumačenja činjenice da li je kvalitet (supstanca, osobina) predmeta odlučujuće uticala na stranu da zaključi pravni posao. Taj posao tumačenja pripada sudu. Zabluda o bitnim svojstvima predmeta ne može biti razlog za ništavost ugovora, već samo za rušljivost. Zabluda o ličnosti (error in persona) Zabluda o ličnosti je pogrešna predstava o identitetu ili osobinama ličnosti saugovornika. Zabluda o ličnosti je razlog za rušljivost ugovora, ako je ugovor zaključen intuitu personae (s obzirom na lična svojstva). To znači da su svojstva jedne ili obije strane odlučujući element nastale saglasnosti. Lična svojstva se mogu ticati različitih okolnosti, kao što je npr. naročita sposobnost ugovornika njegov talenat ili vještina, povjerenje ili naklonost koju uživa zbog ličnih osobina. Ove okolnosti su naročito karakteristične za ugovor o punomoćstvu, ugovor o djelu,
ortakluku, poklonu, doživotnom izdržavanju i drugih ugovora kod kojih je izvršenje obaveza ili sticanje prava strogo vezano za onog ugovornika zbog čijih je ličnih svojstvava ugovor i zaključen. Intuitu personae je termin koji se upotrebljava za obligacije kod kojih se pravo i obaveza, s obzirom na svoj karakter i sadržinu, ne mogu odvojiti od subjekata obligacija. Realizacija prava iz ove obligacije može tražiti samo prvobitni povjerilac (jer je zbog njega ono konstituisano), a obavezu iz nje može da izvrši prvobitni dužnik (jer je vezana za njegovu stručnost, svojstvo, ugled). Zbog takvog karaktera – nije dozvoljena zamjena subjekta. Većina dobročinih pravnih poslova se zaključuju s obzirom na ličnost ugovornika (poklon, jemstvo, beskamatni zajam, testament). Naravno, postoje poslovi koji su dobročini, a zaključuju se bez obzira na svojstvo. Zabluda o ličnosti se može odnositi na fizički identitet ličnosti (tzv. zamjena ličnosti) ili osobinama ličnosti. Te osobine moraju da budu bitne, odnosno da odlučujuće utiču na volju ugovornika. Kod dobročinih poslova gotovo da dolazi do poistovjećivanja zablude o ličnosti i zablude o motivu. To je zato što su neke osobine ličnosti poklonoprimca često i motiv darežljivosti. Činjenična zabluda (error fakti) i pravna zabluda (error iuris) Činjenična zabluda je zabluda o nekom elementu pravnog posla, licu sa kojim je pravni posao zaključen, ili pravnoj prirodi posla. Pogrešna predstava se može odnositi na bilo koji element pravnog posla, ali sve te zablude ne utiču posljedično na njegovu punovažnost. U određenim slučajevima zabluda može biti uzrok rušljivosti pravnog posla (ako je ona bitna). Pri određivanju bitne zablude naš zakonodavac je pošao od objektivnih i subjektivnih karakteristika činjenice. Objektivne se odnose na pretpostavljeni značaj činjenice o kojoj je zabluda. Taj značaj se potvrđuje običajem i izraženom voljom stranaka. Subjektivne karakteristike činjenice podrazumijevaju uticaj zablude na konktretnu volju. Ako se ostvari poništaj pravnog posla zbog zablude, drugoj strani se duguje naknada štete. To je zato što druga strana nije zabludu izazvala, niti je saugovornika držala u zabludi. Pravna zabluda je pogrešna predstava o postojanju i značenju jedne pravne norme. Zabluda o pravu može biti uzajamna zabluda o dvostranom poslu ili jednostrana zabluda o jednostranom poslu. Za razliku od tzv. činjenične zablude, kod pravne zablude izjavilac volje ima tačnu predstavu o svim činjenicama, ali ima pogrešnu predstavu o postojanju ili sadržini pravne norme. Ta ga zabluda navodi da zaključi određeni pravni posao, koji inače i da nije tako ne bi zaključio. Prevara Prevara je uvijek razlog za rušljivost kada potiče od saugovornika, a kada potiče od trećeg lica onda se pravi razlika, da li je u pitanju teretni ili dobročini pravni posao. Ako je teretni onda je prevara uzrok za rušljivost pravnog posla, ako je saugovornik za nju znao ili je morao znati tj. ako je bio nesavjestan. Kod dobročinih prevara sve kvari, uvijek je uzrok za rušivost bez obzira na savjesnost ili nesavjesnost. Prevara je kvalifikovani oblik zablude. Ona je svesno dovođenje u zabludu ili održavanje nekog u zabludi s namjerom da se zaključi pravni posao. Prevara podrazumijeva dva elementa: 1. Namjera određenog lica (saugovornika ili trećeg) da ugovornu stranu navede ili održi u zabludi; 2. Ostvarenje te namjere preduzimanjem postupaka kojim se stvara kod ugovorne strane pogrešna predstava o relevantnim činjenicama. Ovi elementi zajedno utiču na volju ugovornika, koji ne bi zaključio ugovor u njihovom odsustvu. Prevara može biti učinjena aktivnim ili pasivnim ponašanjem. Ovaj drugi (pasiva) slučaj postoji kada ugovornik uoči zabludu kod druge strane, pa o tome ćuti i time ga održava u zabludi ili utiče na pojačavanje zablude. Prevarom se djeluje na razum, na način što se saugovornik (autor posla) dovodi u zabludu ili se održava u zabludu. Da bi prevara bila relevantna, ona mora biti determinantna odnosno takva da bez nje subjekt ne bi zaključio pravni posao.
Po Zakonu o obligacionim odnosima ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kada zabluda nije bitna. Slično zabludi, prevara predstavlja pogrešnu predstavu o pravnim činjenicama potrebnim za punovažnost ugovora. Međutim, ovdje pogrešna predstava proizilazi iz određenih radnji ili postupaka saugovornika. Zbog toga se ona naziva izazvana zabluda, koja uzrokuje teže pravne posljedice od obične zablude. Za razliku od zablude, prevara je uvijek uzrok za rušljivost pravnog posla – prevara sve kvari. Strana koja je zaključila ugovor pod prevarom ima pravo da zahtijeva naknadu pretrpljene štete. Prevara može poticati i od nekog trećeg lica. Ako je prevaru učinilo treće lice prevara utiče na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru. Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice, bez obzira na to da li je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru. Pravne posljedice prevare su da druga strana može tražiti poništenje ugovora. Stranka ima pravo na naknadu štete i kad pod prevarom zaključen ugovor nije prethodno poništen. Prijetnja i prinuda Prijetnja je vrsta mane volje kod koje učesnik u pravnom poslu izjavljuje volju pod dejstvom straha koji je izazvao saugovornik ili neko treći. Razlikuje se od prevare i zablude po tome što kod nje strana izjavljuje ono što neće (suprotno svojoj volji). Kod zablude i prevare izjavilac hoće svoju volju, ali nema njenog dejstva zbog pogrešne predstave o nekom elementu pravnog posla. Zbog koga se prijetnja ubraja u strožije razloge rušljivosti, jer će se uvijek uzeti u obzir, bez obzira na to od koga poticala, i da li je saugovornik savjestan ili ne. Po Zakonu o obligacionim odnosima ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili neko drugo dobro ugovorne strane ili trećeg lica. Tradicionalno, u pravnoj teoriji se razlikuju fizička i psihička prinuda ili (moralna) prijetnja. Kod fizičke upotrijebljena je fizička sila kako bi se izvršio pritisak na volju ugovornika. Fizičkom prinudom lice se bez ispoljavanja sopstvene volje fizičkom silom natjeruje da ishodi neki rezultat. Radnje koje znače fizičku prinudu mogu biti različite: zlostavljanje, nanošenje tjelesnih povreda, fizičko mučenje. Ovdje se vidi da se u ovom slučaju radi o potpunom odsustvu volje, a ne o mani volje. Zaključeni posao pod prinudom nije akt slobodne volje. Naravno, prinuda treba da bude direktna kauza izjavljene volje, što znači da bez nje ugovorna strana ne bi htjela ono što je htjela. Ako je pritisak blag, ako je strah odigrao samo sekundarnu i nebitnu ulogu, ugovor nije podoban preispitivanju. Dakle, prinuda mora imati izvjestan intezitet koji treba da se dokaže. Zbog toga je ispravnije reći da zbog fizičke prinude ugovor ne nastaje. Kod prijetnje ugovorna strana ili neko treći vrši pritisak na volju ugovornika psihičkim putem, čime kod njega izaziva opravdani strah od buduće opasnosti. U modernim pravima i pravnoj praksi traži se da je postojao takav strah koji je spriječio lice da ispolji slobodnu volju i slobodno rasuđuje. Prijetnjom (viskompulsiva) volja strane se usmjerava da proizvede određenu radnju. Da bi se radilo o razlogu za poništaj ugovora potrebno je da je ugovor zaključen kao posljedica nastalog straha kod ugovornika. Relevantna je ona prijetnja koja ima određeni takav intezitet da se njome „snažno i prodorno“ utiče na ugovornu stranu da zaključi određeni ugovor. U stvari, prijetnja treba da je odlučujuće uticala da se izjavi volja u određenom pravcu. Kao posljedica prijetnje javlja se strah koji je neotklonjen zbog ozbiljnosti pritiska. Koji je pritisak ozbiljan cijeni se u svakom konkretnom slučaju. U sudskoj praksi ozbiljni pritisak (opasnost) postoji onda kada je kod ugovorne strane stavljeno u izgled ugrožavanje života, tjelesnog integriteta ili drugog dobra ugovornika ili nekog trećeg.Osim toga, akt prijetnje treba da bude nedopušten, a on će takav biti kad je protivan imperativnim propisima i moralnim normama. Prijetnja mora biti nedopuštena, ali i ozbiljna, dakle zaprijećena nekim ozbiljnim zlom za slučaj nedavanja tražene izjave volje (objektivni kriterijum) i kao takva ozbiljno shvaćena. Treba reći da prijetnja kao mana volje ne podrazumijeva pogrešnu predstavu o stvarnosti, što je obilježje zablude i prevare, već je riječ o volji koja je izraz tačne predstave stvarnosti, ali koja je izjavljena kao rezultat određenog pritiska usmjerenog ka izazivanju straha. Prijetnja je uvijek uzrok rušljivosti pravnog posla bez obzira na
to od koga potiče (saugovornika ili nekog trećeg). To je opravdano jer je prijetnja teži oblik uticaja na slobodu volje nego zabluda ili prevara. Prekomjerno oštećenje Prekomjerno oštećenje je rušljiv pravni posao. Ovaj institut podrazumijeva prekomjerni gubitak imovine nastao kao posljedica ugovaranja po vrijednosti nejednakih (neekvivalentnih) ugovornih obaveza u dvostrano obaveznim (teretnim) ugovorima. Po zakonu o obligacionim odnosima, ako je između obaveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora, ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati. Prekoračenjem određenih granica ekvivalentnog odnosa, rađa se pravo oštećene strane da zahtijeva poništenje ugovora. Naš zakonodavac je prihvatio tzv. subjektivni pojam prekomjernog oštećenja , jer se poništenje ugovora može tražiti ako oštećena strana za pravu vrijednost obaveza u vrijeme zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati. Ova strana može tražiti samo poništenje ugovora, što isključuje mogućnost podnošenja zahtjeva da se nastalo oštećenje odstrani. Pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom jedne godine od njegovog zaključenja. Ugovor će ostati na snazi ako druga strana ponudi dopunu do prave vrijednosti. Pravo na ponudu dopune do prave vrijednosti druga strana može dati u svako doba, čak i u postupku prinudnog izvršenja. Takvim aktom ugovor se održava na snazi. Prekomjerno oštećenje se primjenjuje u gotovo svim dvostranim ugovorima (ne može kod ugovora na sreću, javne prodaje, kao ni onda kad je za stvar data više cijena iz osobite naklonosti – ne može se zbog ove nesrazmjere tražiti poništenje). Konvalidacija (konvalscencija ) Konvalidacija je naknadno osnaženje nevažećeg pravnog posla. Ona predstavlja legitimnu akciju kojom se verifikuje nevažeći ugovor. Konvalidacija može biti izričita i prećutna. Pravilo je da se osnažuju rušljivi pravni poslovi. To se najčešće događa propuštanjem prekluzivnog roka u kome se rušljivi posao može napadati i tada konvalidacija nastupa po samom zakonu. Konvalidirani pravni posao proizvodi i pravno dejstvo kao da je bio punovažan od početka. 1. 2. 3. 4.
Da bi konvalidacija proizvodila pravna dejstva potrebno je da se ispune nekoliko uslova: Da je rušljivi ugovor; Da je preduzeta od lica koja su ovlašćena da zahtijevaju poništenje ugovora; Da ta lica znaju za postojanje nedostataka koji uzrokuju rušljivost; Da lica mogu u momentu u kome se konvalidacija preduzima slobodno da izjave volju.
Konvalidacija ne nastaje po pravilu, samim protekom vremena, već je potrebno da se ostvare i neke druge činjenice (netraženje poništaja, dobrovoljno izvršenje obaveze, odricanje od prava na poništaj). Rušljiv ugovor uslijed preduzete konvalidacije postaje punovažan. Ništavi pravni poslovi se po pravilu, ne mogu konvalidirati protekom vremena pošto se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Takav ugovor na postaje punovažan ni kad zabrana ili koji drugi uslov ništavosti naknadno nestane. S tim u vezi Valtazar Bogišić kaže: „Što se grbo rodi vrijeme ne ispravi“ – što je s početka nezakonito, to vremenom zakonito ne postaje. Ipak u Zakonu o obligacionim odnosima postoje dva izuzetka od pravila da se ništavi pravni poslovi ne mogu konvalidirati i to: 1. Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim, iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi nešto drugo.
2. Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Ali ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, 3. ništavost se ne može isticati. Na ništavost, sud pazi po službenoj dužnosti. ZASTUPNIŠTVO-12 Zastupništvo je vršenje pravnih poslova u tuđe ime ili na osnovu ovlašćenja za zastupanje, sa dejstvom da prava i obaveze iz preduzetog posla neposredno nastaju za zastupanog, kao da je on posao sam preduzeo: „Što ko uglavi po tvojoj naredbi, sam si uglavio“. Pored ovlašćenja za zastupanje potrebno je da postoji i namjera (poznata trećem) da se djela u tuđe ime. Zastupništvo podrazumijeva učešće tri lica: zastupani (lice za koga se pravni posao zaključuje ili preduzima), zastupnik (lice koje djela za zastupanog) i treće lice (lice za koga se ugovor zaključuje ili prema kome se pravni posao preduzima). Ovlašćenje za zastupanje zasniva se na: zakonu, opštem aktu pravnog lica, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog (punomoćje) Od zastupnika treba razlikovati organ pravnog lica. Organ pravnog lica je fizičko lice koje nastupa u prometu za pravno lice. Za razliku od zastupanog koji može poslove, čije je zaključenje i staranje prenio na zastupnika, sam preduzima, pravno lice nastupa isključivo preko svog organa. Od zastupništva treba razlikovati i komisione pravne poslove. Komision je ugovor kojim se komisionar obavezuje da za naknadu (proviziju) u svoje ime, a za račun i po nalogu komitenta zaključi jedan ili više pravnih poslova. Kod ovog pravnog posla se konstituišu dva pravna odnosa. Jedan je interni – odnos zasnovan između komisionara i komitenta (nalogodavca), konstituisan zaključenjem ugovora. Drugi je eksterni, a nastaje momentom zaključenja pravnog posla između komisionara i trećih lica radi izvršenja komitentovog naloga iz ugovora o komisionu. Od posredovanja i zastupanja se razlikuje po načinu na koji komisionar istupa u pravnom prometu. U obavljanju pravnih poslova komisonar istupa prema trećim licima kao samostalna ugovorna strana (u svoje ime). Međutim, ekonomski efekti od tih poslova pripadaju komitentu (za račun komitenta). Od zastupništva treba razlikovati i posredništvo. Posredništvo je ugovor robnog prometa čija je svrha korišćenje stručnih usluga posrednika da bi se olakšalo zaključenje drugih ugovora robnog prometa. Ugovorom o posredovanju obavezuje se posrednik da nastoji naći i dovesti u vezu sa nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju određenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu ako taj ugovor bude zaključen. Ugovorom o posredovanju posrednik je uspostavio sa nalogodavcem neku vrstu ad hoc pravnog i poslovnog odnosa. Za razliku od zastupnika, posrednik obavlja jedan krug tehničkih radnji kojima nastoji da dovede nalogodavca u vezu sa trećim licem radi zaključenja određenog ugovora. Ostale radnje, nalogodavac sam obavlja. Zastupništvo je moguće kod svih pravnih poslova, osim kod nekih pravnih poslova porodičnog ili nasljednog prava (testament). Dejstva zastupanja Ugovor koji zaključe zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu. To znači da pravni posao koji zaključi zastupnik nije njegov, nego je zaključen za zastupanog. Zastupnik je dužan obavijestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanog, ali i kad on to ne uradi ugovor proizvodi pravno dejstvo za zastupanog i drugu stranu ako je ova znala ili je iz okolnosti mogla zaključiti da on istupa kao zastupnik. Pravne posljedice iz zaključenog posla djeluju u korist ili na teret zastupanog.
Zastupnik ne može prenijeti svoja ovlašćenja na drugog, izuzev kad mu je to dozvoljeno zakonom ili ugovorom. Izuzetno, on to može učiniti ako je spriječen okolnostima da posao lično obavi, a interesi zastupanog zahtijevaju neodložno preduzimanje pravnog posla. Kad zastupnik daje i prenosi dalje ovlašćenje za zastupanje na drugo lice, onda se govori o tzv. podzastupništvu. U tom slučaju zastupnik djela u ime (za račun) zastupanog, pod uslovom da je prethodni zastupnik mogao da svoje ovlašćenje prenese na drugog. U teoriji se smatra da ovaj prenos mogu vršiti: zakonski zastupnici i organi pravnog lica, kao i generalni zastupnik ili prokurista. Takvo ovlašćenje po pravilu nema zastupnik sa specijalnim ovlašćenjem, izuzev kad mu je to dozvoljeno ugovorom ili zakonom. Supstituisanje punomoćja na drugog predstavlja dodjelu novog ovlašćenja, a ne prenošenje dodijeljenog ovlašćenja. Supstitut (podzastupnik) je zastupnik vlastodavca, iako je ovlašćen od strane supstituenta. Iako nije dobio ovlašćenje direktno od vlastodavca, supstituent preduzima radnje koje su u korist ili na teret vlastodavca. Prekoračenje granica ovlašćenja Kad zastupnik prekorači granice ovlašćenja, zastupani je u obavezi samo ukoliko odobri prekoračenje. Naknadno odobrenje pravnog posla od strane zastupanog naziva se ratifikacija. Njome, zastupani čini za sebe efikasnim pravni posao koji je zaključen u njegovo ime. Pravo ratifikacije je prenosivo na nasljednike. Ono se gasi ako učesnici raskinu ili otkažu pravni posao (ugovor) prije ratifikacije. Dok se zastupani ne izjasni, pravni posao visi. Ako zastupani ne odobri ugovor u roku koji je redovno potreban da se ugovor takve vrste razmotri i ocijeni, smatraće se da je odobrenje odbijeno. Odobrenje ima povratno dejstvo, ako strane ne odrede drugačije. Ako druga strana nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja, može odmah po saznanju za prekoračenje, ne čekajući da se zastupani o ugovoru izjasni, izjavi da se ne smatra ugovorom vezana. Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela, ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja. Neovlašćeno zastupanje postoji u slučajevima kada zastupnik nema ovlašćenje da zaključi ugovor, ili kad je punomoć u međuvremenu prestala, ili u slučaju prekoračenja granica ovlašćenja. Sa svim ovim slučajevima izjednačava se i slučaj zloupotrebe ovlašćenja od strane zastupnika za koju njegov poslovni partner zna ili može znati. Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtijevati od neovlašćeno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava. Ako neovlašćeno zastupani u ostavljenom roku ne odobri ugovor smatra se da ugovor nije ni zaključen. U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora. Vrste zastupništva U zavisnosti od toga ko određuje zastupnika i obim njegovog ovlašćenja postoji vanugovorno (ne zavisi od volje zastupanog) i ugovorno zastupništvo. Vanugovorno nastaje iz različitih razloga i to: zbog poslovne nesposobnosti, spriječenosti ili odsutnosti zastupanog. Postoje četiri slučaja vanugovornog zastupništva: 1. Zakonsko zastupništvo (u užem smislu); 2. Nužno i korisno poslovodstvo bez naloga; 3. Zakonsko sudsko zastupništvo;
4. Sudsko zastupništvo. Punomoćje Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac daje pravnim poslom punomoćniku, bez obzira na to da li je dato usmeno ili pisano. Punomoćnik može biti fizičko lice sa poslovnom sposobnošću, kao i pravno lice. U praksi se češće pribjegava pisanom punomoćju i kada to zakon ne traži, imajući upravo u vidu sigurnost pravnog prometa i lično dokazivanje. Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen. U zavisnosti od obima, punomoćje može biti opšte (generalno) i posebno (specijalno). Punomoćje mora biti određeno prema sadržaju i prema obimu. Na osnovu opšte punomoći, punomoćnik može preduzimati samo pravne radnje koje dolaze u redovno poslovanje. Generalno punomoćje sadrži ovlašćenje za preduzimanje svih pravnih radnji u vezi sa poslovnom djelatnošću vlastodavca sa njegovom imovinom, uključujući i pokretanje sporova, izuzev pred izabranim sudom. Primjeri slučajeva akata redovnog poslovanja su: naplata potraživanja, isplata dugova, raspolaganje stvarima ili pravima manje vrijednosti. To su prije svega akti upravljanja a ne raspolaganja (uz rijetke izuzetke). Radi se o tekućim (normalni, uobičajeni) poslovima, kojima se bitno ne mijenja vrijednost, struktura vlastodavčeve imovine. Specijalno (posebno) punomoćje se po pravilu daje radi preduzimanja poslova koji prelaze okvire redovnog poslovanja. Ono može biti dato za određenu vrstu poslova i za svaki pojedini slučaj. U zavisnosti od toga da li su punomoćniku data uputstva, ili ne, punomoćje može biti neograničeno i ograničeno. Dajući punomoćniku neograničeno uputstvo vlastodavac mu prepušta da posao preduzme prema svom znanju i svojoj procjeni relevantnih okolnosti. Ograničenim punomoćstvom se naziva ono u kome se daju bliža uputstva u pogledu sadržine posla, vremena i načina zaključenja. Ta uputstva u zavisnosti od stepena obaveznosti mogu biti: imperativna, indikativna, fakultativna. Imperativna se moraju bezuslovno postarati bez odstupanja. Od indikativnih se može odstupiti ako zbog opravdanih razloga (npr. kratkoća vremena) nije moguće pribaviti saglasnost od vlastodavca, pod uslovom da se po razumu i procjeni može smatrati da je to vlastodavčev interes. Od fakultativnih uputstava, punomoćnik takođe može odstupiti bez obaveze da traži prethodnu saglasnost vlastodavca (čak i kad je to moguće). 1. 2. 3. 4. 5.
Punomoćje prestaje: Protekom ugovornog roka; Opozivom od strane zastupanog; Otkazom punomoćnika; Smrću jednog ili drugog lica; Gubitkom poslovne sposobnosti jednog i drugog lica.
Vlastodavac može po svojoj volji suziti ili opozvati punomoćje, čak i ako se ugovorom odrekao tog prava i bez forme. Umrloj stranci se ne može otkazati punomoćje izjavom advokata sudu već samo otkazom punomoćja saopštenim nasljednicima, ili opozivom punomoćja od strane nasljednika. Ništav je ugovor koga zaključi punomoćnik umrlog lica. Punomoćje prestaje prestankom pravnog lica, odnosno smrću lica koje ga je dalo osim, ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete po pravne sljedbenike, ili ako punomoćje važi i za slučaj smrti davaoca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla.
Punomoćnik po zaposlenju Punomoćnik po zaposlenju je posebna vrsta punomoćja povjerena zaposlenom u privrednom društvu, drugom pravnom licu ili kod preduzetnika koji radi na takvim poslovima čije je obavljanje vezano za zaključenje određenih ugovora. To su lica, čije ovlašćenje za zaključenje i ispunjenje ugovora izvire iz same činjenice da obavljaju određenu radnu dužnost. Po Zakonu o obligacionim odnosima lica koja rade na takvim poslovima čije je obavljanje vezano za zaključenje i ispunjenje određenih ugovora, kao što su prodavci u prodavnicama, lica koja obavljaju određene usluge u ugostiteljstvu, lica na poslovima šalterske službe u pošti, u banci, ovlašćeni su samim tim na zaključenje i ispunjenje tih ugovora. Vlastodavac nije u obavezi da ovim licima daje pisano ovlašćenje za obavljanje ovih poslova, niti se ono upisuje u registar. Punomoćnik u parnici Punomoćnik u parnici zastupa na osnovu ovlašćenja za zastupanje. Stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika, ali sud može pozvati stranku koja ima punomoćnika da se pred sudom lično izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici. Obim punomoćja određuje stranka. Radnje u postupku koje punomoćnik preduzima u granicama punomoćja imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka. Stranka može da izmijeni ili da opozove izjavu svog punomoćnika na ročištu na kome je ta izjava data. Parnična stranka može imati više punomoćnika.Kada izjave punomoćnika nisu saglasne,pravilo je da jedan punomoćnik ne može svojim protivljenjem da otkloni dejstvo neopozive radnje koju je drugi preuzeo.Kad postoji neslaganje o radnji koja je opziva vazi poslednja preuzeta radnja.Sud treba upozoriti po službenij dužnosti punomoćnike radi usaglašavanja njihovih izjava kako stranka ne bi trpjela štetne posledice. Prokura Prokura je poseban oblik punomoćja. Sadrži najšira ovlašćenja za zastupanje privrednog društva i granicama utvrđenim zakonom. To je posebna trgovačka punomoć sa zakonski utvrđenim sadržajem i obimom ovlašćenja. Ona se može uspostaviti samo u trgovačkom prometu, a ne i u drugim pravnim odnosima (građansko pravnim, porodičnim, bračnim). Prokura ne sadrži ovlašćenje za zaključenje poslova koji se odnose na otuđenje i opterećenje nepokretnosti. Ovlašćenja iz prokure se ne mogu ograničiti, i prokura se ne može dati na određeno vrijeme niti se može vezati za određene uslove. Ograničenja prokuriste nemaju dejstvo prema trećim licima. Prokuru daje privredno društvo jednom licu ili većem broju lica kao pojedinačnu ili zajedničku. Pojedinačna – ako je prokura data većem broju lica kao pojedinačna, svaki prokurista ima sva zastupnička ovlašćenja iz prokure. Ako je data većem broju lica kao zajednička, pravni poslovi koje zaključuju ili radnje koje preduzimaju punovažni su samo uz saglasnost svih tih lica. Ona se može dati samo fizičkom licu i neprenosiva je. Prokuru privredno društvo može da opozove u svako doba. Zakonsko zastupništvo ( u užem smislu ) Zakonski zastupnik je lice koje zaključuje pravne poslove i preduzima druge pravne radnje nezavisno od volje zastupanog lica. Pošto zastupano lice nije u stanju da sebi odredi zastupnika, pribjegava se neposrednoj primjeni zakona ili drugog akta o određivanju zastupnika, koji će služiti zaštiti interesa određenog lica. Kod ove vrste zastupništva zakonom je određen obim zastupnikovih ovlašćenja i sam zastupnik. Određivanje zastupnika se vrši u zavisnosti od odnosa prema zastupanom. Takav je slučaj zastupanja maloljetnika od strane njegovih roditelja. Kada je to potrebno roditelji mogu otuđiti ili opteretiti djetetovu imovinu, ali uz odobrenje organa starateljstva. Lice koje se pojavljuje kao zakonski zastupnik dužno je da na zahtjev suda dokaže da je zakonski zastupnik. Poslovodstvo bez naloga Poslovodstvo bez naloga je obligacioni odnos koji nastaje na osnovu činjenice da jedno lice (poslovođa) obavlja poslove drugog lica (gospodar posla) za njegov račun i radi zaštite njegovih interesa nemajući ni obavezu ni
ovlašćenje da to čini. Vršenju tuđeg posla može se nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi. Kao zastupnik pojavljuje se lice koje se na osnovu zakonskog ovlašćenja samoinicijativno i dobrovoljno prihvata da vrši te poslove. Poslovođa bez naloga dužan je obavijestiti o svom postupku što je moguće prije onog čiji je posao i nastaviti započeti posao ukoliko mu je to razumno moguće, dok ovaj ne bude mogao preuzeti brigu o njemu. Po svršenom poslu, on je dužan položiti račun i ustupiti onome čiji je posao sve što je pribavio vršeći njegov posao. Pri vršenju tuđeg posla, dužan je postupati sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina. Sud može, s obzirom na okolnosti u kojima se neko nezvano prihvatio tuđeg posla, smanjiti njegovu odgovornost ili ga sasvim osloboditi odgovornosti za nepažnju. Poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale, ima pravo da zahtijeva da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svih obaveza koje je zbog toga posla uzeo na sebe, da mu nadoknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu nadoknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut. Njemu pripada i primjerena naknada za trud, ako je otklonio štetu od lica čiji je posao, ili ako mu je pribavio korist koja odgovara u svemu njegovim namjerama i potrebama. 3. Zakonsko sudsko zastupništvo Zakonsko sudsko zastupništvo je slučaj kod koga su zakonom određeni obim ovlašćenja i uslovi za postavljanje zastupnika. Kao zastupnik pojavljuje se lice koje je određeno odlukom suda ili nekog drugog državnog organa. Takvo je zastupanje poslovno nesposobnih štićenika od strane njihovih staralaca. Po Porodičnom zakoniku CG staralac se određuje maloljetnom licu koji nije pod roditeljskim staranjem, kao i licu koje je lišeno poslovne sposobnosti. Staralac zastupa štićenika. Organ starateljstva zastupa štićenika ako dužnost staraoca vrši neposredno ili ako je ograničio ovlašćenje staraoca i odlučio da štićenika sam zastupa. Staralac ne može da zastupa štićenika u pravnim poslovima u kojima kao druga strana učestvuje bračni drug ili bliski srodnici staraoca, već za takav slučaj organ starateljstva postavlja štićeniku drugog staraoca ili ga sam zastupa. Staralac samostalno u ime štićenika i za njegov račun vrši poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje štićenikovom imovinom. 1. 2. 3. 4.
Pod starateljstvom će se staviti maloljetnik: Čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati; Čiji su roditelji lišeni roditeljskog prava; Čijim je roditeljima oduzeta poslovna sposobnost ili je ograničena; Čiji roditelji zloupotrebljavaju ili grubo zanemaruju vršenje roditeljskih prava.
Staralac maloljetnog štićenika dužan je da se kao roditelj stara o njegovoj ličnosti, zdravlju, vaspitanju. Maloljetni štićenik koji je navršio 14 godina može sam da zaključuje pravne poslove, ali je za punovažnost tih poslova potrebno odobrenje staraoca, a za one poslove koje u smislu ovog zakona, staralac sam ne može da zaključuje potrebno je i odobrenje organa starateljstva. Starateljstvo nad maloljetnim štićenikom prestaje njegovim punoljetstvom, zaključenjem braka, usvojenjem, smrću. 1. Sudsko zastupništvo (u užem smislu) Sudsko zastupništvo je slučaj kod koga su odlukom suda određeni i zastupnik i obim njegovih ovlašćenja. U ovu vrstu zastupništva ubrajaju se slučajevi zastupništva ad hoc (staraoci za posebne slučajeve). Organ starateljstva postaviće staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije prebivalište odnosno boravište nije poznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kad je potrebno da se neko o toj imovini stara. Ovim licima sud ili drugi organ pred kojim se vodi postupak, može postaviti staraoca. Ovi organi su dužni da bez odlaganja o tome izvijeste nadležni organ starateljstva. Posebni staralac postaviće se maloljetniku nad kojim roditelji vrše roditeljsko pravo. Za vođenje spora između njega i njegovih roditelja, za zaključenje pojedinih poslova između njih, kao i u drugim slučajevima kad su njihovi interesi u suprotnosti. Licu pod starateljstvom postaviće se posebni staralac za vođenje spora između njega i
staraoca, za zaključenje pravnih poslova između njih, kao i u drugim slučajevima kad su njihovi interesi u suprotnosti. Pri postavljanju staraoca za posebne slučajeve organ starateljstva odrediće dužnosti i prava staraoca, imajući u vidu okolnosti svakog pojedinog slučaja. Statutarno zastupništvo Statutarno zastupništvo je posebna vrsta zastupništva. Ovlašćenje za zastupanje pravnog lica može se zasnivati na zakonu, statutu, aktu nadležnog organa, ili izjavi volje zastupanog (punomoćje). Pravna lica stupaju u pravni promet preko svojih organa. Statutarni zastupnik je sastavni dio pravnog lica. Statutarni zastupnici se određuju s obzirom na radno mjesto i zadatke koje obavljaju. Kada se odredi više statutarnih zastupnika, onda se u opštem aktu uređuje razgraničenje njihovih zastupničkih ovlašćenja. Zatupnik privrednog društva dužan je prema privrednom društvu da poštuje sva ograničenja ovlašćenja na zastupanje utvrđena osnivačkim aktom, ugovorom ortaka, ili članova društva. Statutom zastupnik privrednog društva koji prekorači ograničenja ovlašćenja odgovoran je za štetu koja se time prouzrokuje privrednom društvu ili trećem licu sa kojim je posao zaključen. Ograničenje ovlašćenja, privredno društvo ne može isticati prema trećem licu. Ograničenje ovlašćenja za zastupanje, koja se sastoje u zastupanju od strane dva ili više lica zajedno, može se isticati prema trećim licima. Pravni poslovi zastupnika privrednog društva izvan djelatnosti društva navedenih u osnivačkom aktu, obavezuju društvo, osim ako ne dokaže da je treće lice znalo ili je prema okolnostima slučaja moglo znati da su ti poslovi izvan djelatnosti, s tim da obavljanje samo po sebi nije dovoljan dokaz za to. Objavljeni podaci u vezi sa licima koja su ovlašćenja da zastupaju društvo, obavezuju društvo i kada postoje nepravilnosti u njihovom izboru. Na to se mogu pozivati i treća lica ako društvo ne dokaže da su treća lica znala ili mogla znati za te nepravilnosti. PRAVNE ČINJENICE-13 Pravne činjenice su činjenice koje su pravno relevantne. Činjenica je pravno relevantna ako je podobna da izazove pravnu posljedicu (pravno dejstvo). Umjesto termina „činjenica“često je u upotrebi termin „pretpostavka“ ili „Uslov“ koji u pravu imaju i svoje uže značenje. Time se želi potencirati uloga činjenice u stvaranju pravne posljedice, bez koje ova ne bi nastupila. Nastupanjem te posljedice (pravnog dejstva) nastaju, mijenjaju se ili preinačuju prava ili obaveze sposobnosti (pravne, poslovne, deliktne) ili svojstva (imena, prebivalište, boravište, državljanstvo). Tako, npr. upis u katastar nepokretnosti je jedna od pravnih činjenica (uslov, pretpostavka) za sticanje pravne svojine na nepokretnoj stvari. Određeno stanje duševnog razvoja jeste potrebna pravna činjenica (uslov, pretpostavka) za lišenje poslovne sposobnosti. Rjeđa je pojava da samo jedna pravna činjenica proizvodi pravnu posljedicu. Obično je potrebno više pravnih činjenica. Cjelina tih činjenica naziva se činjeničnim skupom. Takav činjenični skup npr. imamo kod održaja: savjesna, zakonita, svojinska, prava državina i protek vremena. Pravne činjenice mogu biti događaji i ljudske radnje. Događaj je okolnost koja nastupa nezavisno od volje i svijesti ljudi, a koji proizvodi određeno pravno dejstvo u vidu nastanka, prestanka ili izmjene pravnih odnosa. U događaje spadaju: rođenje, smrt, uzrast, elementarne nepogode, propast stvari. Ljudske radnje su pravne činjenice koje nastaju aktima ljudske volje. Mogu biti dopunske (koje su dominantne) i nedopuštene (protivpravne). Najznačajnija ljudska radnja u skladu sa pravom je pravni posao. Pravni poredak zabranjuje određene ljudske radnje (prouzrokovanje štete, povreda ličnih dobara, neizvršenje obaveza). Da bi proizvele pravne posljedice pravne činjenice po pravilu moraju nastati, mada ima slučajeva kada se one pretpostavljaju ili fingiraju (pretpostavke i fikcije).
PRAVNE PRETPOSTAVKE Pravne pretpostavke su pravne činjenice koje se ne dokazuju, nego se na osnovu pravne moći uzima da postoje ili ne postoje. Za razliku od fikcije kod koje se pojavljuje sigurnost da nešto ne postoji, kod pretpostavki se javlja nesigurnost da li nešto postoji. Zajedničko i jednim i drugim je da se uzima da to ipak postoji. Pravo se služi pretpostavkama iz praktičnih potreba. Tako se npr. pretpostavlja da je lice proglašeno za umrlo zaista umrlo, da je dijete rođeno u braku bračno itd. Pretpostavke se dijele na: oborive i neoborive. Ova podjela je izvršena s obzirom na to da li je dopušteno dokazivati suprotno onome što se na osnovu norme uzima da (ne) postoji. Tako npr. neoborivom se smatra pretpostavka da su lica mlađa od 7 godina nesposobna za rasuđivanje. Za lica od 7 – 14 godina uzima se da su nesposobna za rasuđivanje, osim ako se drugačije ne dokaže (oboriva pretpostavka). Činjenica da je neko upisan u katastar nepokretnosti kao suvlasnik samo je pretpostavka suvlasništva, a nije samo po sebi dovoljna za utvrđivanje suvlasništva. Neoborive pretpostavke imaju sličnosti sa fikcijama, u tom smislu što se ni jedne ni druge ne mogu obarati (dokazivati suprotno). Razlika je u tome što se kod fikcija uzima za nešto da postoji, iako se zna da ne postoji (fikcija začetog djeteta), a kod neoborive pretpostavke stvarnost po pravilu, neodgovara presumciji (sumnji), mada se može desiti da se podudaraju (djeca mlađa od 7 godina nijesu po pravilu sposobna za rasuđivanje, mada se dešava da to nije slučaj). Neoborive pretpostavke se tako približavaju fikcijama. Ali one ne moraju biti istovremeno i fikcije. Samo ona neoboriva pretpostavka za koju se pouzdano zna da je neistinita, u stvarnosti je fikcija. FIKCIJE Fikcije podrazumijevaju fingirane pravne činjenice, tj. one slučajeve kada se u pravu uzima da nešto jeste iako nije, ili da nešto nije iako jeste. Izmišljanje ili zamišljanje (fingiranje) nekih činjenica se opravdava da bi se postigao neki pravni cilj od značaja za pravni poredak. One su izuzetak, jer mogu negativno uticati na pravnu sigurnost. Termin fictio etimološki podrazumijeva izmišljanje, fantaziranje. U pravno tehničkom smislu (užem smislu) fikcija podrazumijeva pravno pravilo kojim se svjesno propisuje da određena činjenica (pravno relevantna) ili skup činjenica postoji, iako ona ne postoji. Najznačajnije su: fikcija nastupanja uslova, ingnorantia iuris nocet, i fikcija o začetom (nerođenom djetetu). Zahvaljujući fingiranim pravnim činjenicama postiže se da bitno različite situacije budu podvedene pod istovjetan pravni režim, npr. fikcija o začetom, ali još nerođenom djetetu. Bez te fikcije, imovinska prava ostavioca pripadala bi samo nasljednicima (rođenim licima). Smatra se da je začeto ali još nerođeno dijete, već rođeno u momentu ostaviočeve smrti što omogućuje ostvarenje nasljednog prava. Za fikciju uglavnom važe pravila o neoborivim pretpostavkama. To znači da fikciju nije moguće pobijati, odnosno dokazivati suprotno onome što pravo uzima da jeste ili nije. VOLJA Volja je psihološka pojava. Da bi volja bila pravno relevantna činjenica volju treba da čine dvije osobine: 1. Svijest o elementima preduzete radnje; 2. Namjera da se zaključi pravni posao. Pored toga ona mora biti ozbiljna, stvarna, slobodna i upućena na nešto što je moguće ostvariti (pravno i faktički moguće). Volja je najvažnija pravna činjenica. U pravnoj teoriji razlikuju se teorija volje i teorija izjave. Teorija volje favorizuje volju jer je ona stvaralac prava i obaveza. Unutrašnja volja po pravilu ne može biti pravno relevantna sve dok se ne izjavi. Jedino izjavom volja dobija društveni značaj i postaje pravni fenomen. Ukoliko dođe do razilaženja između željenog i izjavljenog onda se radi o grešci u izjavi koja onemogućava da volja proizvede željena dejstva. U tom slučaju izjavljena volja je ili nepostojeća (kad izjavilac nije imao volju), ili je
podložna poništenju (zabluda, prevara, prijetnja ili prinuda). S druge strane teorija izjave volje favorizuje objektivni smisao izjave, pa saglasno tome greška u izjavi ne sprječava nastanak ugovora. Izjava volje podrazumijeva svako ponašanje određenog lica iz koga proizilazi neposredno ili se iz njega može osnovano zaključiti da to lice ima volju da proizvede određeno pravno dejstvo. Najčešće izjavljena volja odgovara unutrašnjoj volji. Pošto izjavljena volja dolazi do izražaja izjavom, to se opravdano ovoj drugoj pridaje veći značaj. Potrebe pravnog prometa i pravne sigurnosti zahtijevaju da se više vodi računa o izjavi volje. Tumač će lakše utvrditi značenje izjave volje od njegove unutrašnje volje. Zato se i pretpostavlja da izjavljena volja izražava unutrašnju volju. Međutim, ne smije se umanjiti značaj i suština fenomena unutrašnje volje. Olako odbacivanje unutrašnje volje nije poželjno bez obzira što samo ona volja koja poprimi društveni značaj (izjavljena volja) postaje pravni fenomen (pravno relevantna). Po pravilu bitna je izjava volje. Opet, ne može se dopustiti da zbog validnosti i efikasnosti posla izjava volje bude dovoljna sama od sebe „ne interesujući se za saglasnost sa internom voljom“. Jedno takvo shvatanje i gledanje svelo bi pravni posao na jedan mehanizam bez života, suprotan od realnosti. Tako npr. ne mogu se ignorisati nedostaci koji se tiču mana volje i koji su pravno relevantni. Kod simulacije ne postoji kontrast između volje i izjave, već između izjave i unutrašnje izjave. U uporednom pravu prednost takođe ima teorija izjave, ali ona nije apsolutna. Tako je i u našem pravu. Po Zakonu o obligacionim odnosima prevagu ima sistem izjave sa određenim odstupanjima. Ona se tiču npr. volja koja nije izjavljena slobodno, pa se u tom slučaju daje prioritet stvarnoj volji. Izjava volje takođe neće proizvoditi pravno dejstvo ako je data neozbiljno ili ako postoji očigledna greška u izjavi. Stvarnoj volji se daje prednost i prilikom tumačenja spornih odredbi ugovora, jer se istražuje i zajednička namjera ugovornih strana. Stvarnoj volji daje se prevaga u onim slučajevima kada se željeni, shvaćeni i izjavljeni smisao međusobno razlikuju. Načini izjavljivanja volje Učesnici u pravnom prometu su po pravilu slobodni da izaberu način kojim će izraziti svoju volju. Odstupanja od ovog principa postoje u slučajevima kada priroda pravnog posla tako nalaže. Postoje brojna i raznovrsna sredstva kojima se volja može manifestivati. Najčešće, volja se izjavljuje aktivnim ponašanjem. Aktivno ponašanje može biti izrično (aktima kojima direktno pokazuje određenu namjeru) i prećutno (aktima na osnovu kojih se posredno može utvrditi postojanje određene namjere). Volja se izrično najčešće izjavljuje riječima (usmeno i pisano) i određenim znacima, gestovima i drugim radnjama. Prećutno volja se izražava tzv. konkludentim radnjama. Po zakonu o obligacionim odnosima znaci i ponašanja određuju se prema okolnostima slučaja i običajima. Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. Tako npr. vlasnik gubi pravo svojine derelikcijom (napuštanjem) kad stvar napusti i nesumnjivo se odrekne tog prava izričito ili konkludentno izraženom voljom da stvar napušta i da više ne želi, da je ima u državini. Komisoni pravni posao zaključen na jednu godinu može se za narednu produžiti konkludentnim radnjama. Konkludentne radnje Neki pravni pisci ih nazivaju prećutnim izjavama volje. Ipak prećutna izjava nije odgovarajući termin za ove radnje jer bi se moglo zaključiti da je njime obuhvaćeno i izjavljivanje volje ćutanjem što nije tačno. Konkludentne radnje su postupci i propuštanja čija neposredna svrha nije da se izjavi volja radi postizanja određenog pravnog dejstva, ali se iz njih sa sigurnošću može zaključiti da lice njima izražava određenu volju. Konkludentnim radnjama je moguće izjaviti volju, pod uslovom da se, s obzirom na okolnosti u kojima su preduzete, može sa izvjesnošću zaključiti, da lica njima izražavaju određenu volju. Tako npr. neko lice primi nenaručenu knjigu i počne da je čita (uz to je i podvlači) iz čega se zaključuje da prihvata ponudu o kupovini knjige. Da li je neka konkludentna radnja izjava volje za nastanak pravnog posla ne zavisi prvenstveno od toga kakvo je o tome shvatanje lica koje je izjavljuje, već se kao mjerodavno uzima shvatanje razumnog lica. Olako držanje ponudioca o tome da je ponuđeni konkludentnom radnjom izjavio volju u određenom pravcu može štetiti ponudiocu. Zato on snosi rizik pogrešne procjene, ako tačno ne protumači smisao ponašanja ponuđenog. Moguće je
da samo lice koje čini takve postupke otkloni neizvjesnost procjene, na način što će volju izjaviti izričito (tzv. protest ili rezerva). Takvu rezervu mora učiniti prije preduzimanja radnji ili istovremeno sa njom, inače ne vrijedi. Protest, takođe neće proizvoditi pravna dejstva ako ga strana derogira na način što preduzima neku drugu radnju (izjavljuje volju suprotnu prethodnoj). Npr. kada ponuđeni otuđi stvar dobijenu od ponudioca, a prije toga ili istovremeno sa tim izjavljuje da ne prihvata ponudu da zaključi ugovor o kupoprodaji te stvari. Ćutanje Jedan od problema koji se može javiti i o kome se diskutuje od klasičnih pravnika III vijeka odnosi se na dejstvo ćutanja ponuđenog na učinjenu ponudu. Na jedan opšti način može se reći da se u određenim slučajevima volja može izjaviti i pasivnim ponašanjem. To „pasivno ponašanje“ podrazumijeva uzdržavanje jednog lica od preduzimanja bilo kakvih akata kojima se volja može manifestovati. To znači uzdržavanje od izrične izjave volje, ali i od konkludentne radnje. Dakle, bitno je da treća lica nemaju mogućnost da saznaju da li uopšte postoji pravno relevantna volja. Takvo pasivno ponašanje postoji npr. u slučaju ćutanja ponuđenog. Opšte je pravilo da se iz ćutanja strane kojoj je učinjena ponuda ne može zaključiti da ona pristaje na učinjenu ponudu. Po zakonu o obligacionim odnosima ćutanje ponuđenog ne znači prihvatanje ponude. Ali kada je ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi sa ponudiocem u pogledu određene robe, smatra se da je prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio. Isto tako, lice koje se ponudilo drugom da izvršava njegove naloge za obavljanje određenih poslova, kao i lice u čiju poslovnu djelatnost spada vršenje takvih naloga dužno je da izvrši dobijeni nalog ako ga nije odmah odbilo. Ako u tom slučaju ponuda, odnosno nalog nije odbijen, smatra se da je ugovor zaključen u trenutku kad je ponuda odnosno nalog stigao ponuđenom. Reservatio mentalis (mentalna rezervacija) Reservatio mentalis je oblik svjesnog nesklada između izjava stvarne (unutrašnje) volje. Nesklad nastupa kada izjavilac svjesno izjavi ono što neće, uvjeren ili u nadi da izjava neće proizvesti pravne posljedice. Izjavilac stvara privid izjave učinjene u namjeri da utiče na sudbinu građansko pravnog odnosa. Mentalna rezervacija se ne prihvata u uporednom zakonodavstvu. Njeno dejstvo se može eventualno ostvariti zahtjevom da izjava volje bude ozbiljna i učinjena s namjerom da proizvede pravna dejstva. Izjava volje učinjena u očiglednoj šali neće proizvoditi pravna dejstva.
Delikt U najširem smislu delikt predstavlja protivpravni postupak koji povlači odgovoranost i pravnu sankciju. U građanskom pravu ovaj termin podrazumijeva svaki postupak koji je štetan po tuđa imovinska i neimovinska dobra, koji se ne sastoji u povredi, a obavezuje odgovorno lice da nadoknadi štetu. S građansko pravnog gledišta, u delikte se ubrajaju samo oni postupci koji povlače građansku deliktnu odgovornost, a ne i oni postupci koji se manifestuju nevršenjem ili ili neurednim izvršenjem ugovornih obaveza. Ova druga odgovornost je ugovorne prirode zbog nastale štete povredom ugovornih obaveza. Prava teorija razlikuje tzv. komisivne delikte (koji nastaju aktivnim ponašanjem štetnika) i omisivne delikte (koji nastaju pasivnim ponašanjem štetnika). Delikt nastaje nezavisno od okolnosti da li je protivpravan i da li je odgovorno lice krivo za nastupanje štete. Vanugovorna (neugovorna, deliktna) odgovornost Vanugovorna odgovornost podrazumijeva obavezu štetnika da oštećenom nadoknadi štetu koju je prouzrokovao, iako prije nastanka štete nijesu bili u ugovornom ili nekom drugom obligacionom odnosu. Ovaj vid odgovornosti, zajedno sa ugovornom odgovornošću konstituišu jedan širi pojam „građansko pravna odgovornost“. Dakle, termin „građanska odgovornost“ podrazumijeva odgovornost za naknadu štete prouzrokovane drugome nekom radnjom ili propuštanjem. Radnje ili propuštanje iz kojih potiče šteta koju treba naknaditi nazivaju se građanskim deliktima. Zato se ova odgovornost naziva i deliktnom odgovornošću.
Deliktna (vanugovorna) odgovornost je različiti pojam od pojma ugovorne odgovornosti. Deliktna (vanugovorna) nastaje faktom prouzrokovanja štete van obligacionog odnosa, a ugovorna pretpostavlja postojanje neke ranije obligacije, koja nije izvršena onako kako ona glasi, dakle ona pretpostavlja povredu obaveze iz ugovora. Zajedničko i jednoj i drugoj je u tome što podrazumijevaju obavezu naknade štete. Za građansku odgovornost nekog lica potrebno je da postoji šteta, da je ta šteta prouzrokovana nekom radnjom ili propuštanjem štetnika i da se ta radnja ili propuštanje može upisati u krivicu štetnika. Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta. To je osnovno načelo Zakona o obligacionim odnosima. Šteta predstavlja povredu pravno zaštićenog dobra(interesa). Povreda se može ticati nekog ekonomskog dobra ili dobra ličnosti (gubitak, umanjenje , oštećenje). Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Ako zanatliji izgori radionica on trpi stvarnu štetu (vrijednost izgorjelog akta) ali mu je dobit izmakla, jer se zna koliko gubi što ne radi nekoliko mjeseci. Naknadom nematerijalne štete ne ostvaruje se naturalna restitucija već se djelimično pridonosi satisfakciji za pretrpljene bolove koje su štetnim događajem nanijete pdređenom fizičkom licu. Satisfakcija ima za cilj popravljanje ugroženog ili izgubljenog nematerijalnog dobra. Svrha naknade za duševne bolove nije njihovo uklanjanje već samo njihovo relativno ublažavanje. U zakonu o obligacionim odnosima napravljena je jasna razlika između ugovornih i vanugovornih odgovornosti, ali sa tendencijom približavanja. Razlike se ogledaju kroz više primjera. Tako npr. vanugovorno odgovoran je i maloljetnik koji nije poslovno sposoban. Za ugovornu štetu može biti odgovorno lice koje ima bar djelimičnu poslovnu sposobnost. Osim toga, smatra se da obaveza naknade vanugovorne štete dospijeva od trenutka nastanka štete, kada i počinje teći rok zastarjelosti. Kod ugovorne odgovornosti, rok zastarjelosti teče od dospjelosti obaveza. Vanugovorna odgovornost se smatra širom odgovornošću od ugovorne, u smislu da je kod nje štetnik u obavezi da naknadi i štetu koju nije mogao da predvidi u trenutku prouzrokovanja štete, za razliku od ugovorne kod koje je štetnik u vrijeme zaključenja morao predvidjeti štetu kao moguću posljedicu povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili mogle biti poznate. ZASTARJELOST I PREKLUZIJA-14 Među pravnim činjenicama posebni značaj ima vrijeme. Vrijeme je „relacija“ sa mogućnošću da postane činjenica. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Njome prestaje mogućnost prinudnog ostvarenja prava kod suda. Radi se o jednom ograničenju u vršenju prava koje nastupa protekom vremena koje propisuje zakon. Uslijed zastarjelosti dolazi do gašenja pravnog (ali ne i moralnog) odnosa uzrokovanog inercijom aktivnog subjekta tog odnosa. Zastarjelost se objašnjava brojnim razlozima: obezbjeđenje opšte pravne sigurnosti, pritisak na strane da vrše svoja prava, izbjegavanje nepotrebnog parničenja. Opšta pravna sigurnost bi bila ugrožena ako bi jedno stanje koje dugo nije osporavano odjednom tužbom bilo napadnuto, da bi se dužnik zaštitio od teškoća dokazivanja koje nastaju ako se tvrdi npr. da dug nije plaćen od prije 20 godina. Kada prava ne bi zastarijevala, sudovi bi bili opterećeni parnicama u kojima bi se uslijed dugog proteka vremena činjenična stanja vrlo teško mogla razjasniti. Zastarjelost u suštini nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Ona predstavlja nemogućnost povjerioca da pravnim putem primora dužnika da ispuni obavezu po proteku zakonskog roka u kojem je moglo da zahtijeva prinudno namirenje potraživanja, ali je to bez posebnih razloga propustio da uradi. Ono nastupa zbog inercije imaoca prava koji to pravo ne vrši određeno vrijeme. Kod zastarjelih obligacija dolazi do oslobađanja pasivnog subjekta od pravne obaveze. Međutim, to se ne može desiti kod prava svojine kao tipičnog, apsolutnog i
stvarnog prava. Ono ne zastarijeva, bez obzira na dugo vrijeme u kome vlasnik nije vratio svoje pravo svojine, ono ne prestaje nevršenjem Zastarijevaju obligaciona prava tj. potraživanje u mementu kad protekne zakonom propisano vrijeme u kome povjerilac nije zahtijevao od dužnika namirenje. Obligacija se ne gasi uslijed zastarjelosti, nego se nastupanjem roka zastarjelosti pretvara u prirodnu obligaciju. Prirodna obligacija je jedna moralna ili društvena obaveza i nije pravno sankcionisana. Do gubitka zahtjeva ne dolazi automatski protekom roka, već isključivo pozivanjem dužnika pred sudom na tu činjenicu. Sud na zastarijevanje ne pazi po službenoj dužnosti. Propuštanje dužnika da istakne prigovor zastarjelosti dovodi povjerioca u položaj stranke kome će sud dosuditi zastarjelo potraživanje kao dugovano. Zastarjelost počinje prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom nije što drugo propisano. Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obavezi. Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Ako dužnik ispuni zastarjelu obavezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obaveza zastarjela. Kad protekne vrijeme zastarjelosti, povjerilac čije je potraživanje obezbijeđeno zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari, ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Međutim, zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja ne mogu se namiriti ni iz opterećene stvari. Kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova. Pravila o zastarjelosti ne primjenjuju se u slučajevima kad su u zakonu određeni rokovi u kojima treba da se podigne tužba, ili da se izvrši određena radnja pod prijetnjom gubitka prava. Rokovi zastarjelosti Potraživanja zastarijevaju za 10 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti (opšti rok zastarjelosti). Po predlogu Zakona o obligacionim odnosima Crne Gore opšti rok zastarjelosti je 5 godina. Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (tzv. povremeno potraživanje). Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za 5 godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti. Ne može zastariti pravo na izdržavanje uređeno zakonom. Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za 3 godine. Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u ukupnom odnosu, zastarijeva za 3 godine. Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za 3 godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za 5 godina od kada je šteta nastala ... Potraživanje naknade štete nastalo povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze. Zastarijevaju za 1 godinu: 1. Potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva; 2. Potraživanje radio – stanice i radio – TV stanice, za upotrebu radio prijemnika i TV prijemnika;
3. Potraživanje pošte, telefona, za upotrebu telefona i poštanskih pregradaka, kao i druga njihova potraživanja koja se naplaćuju u tromjesječnim ili kraćim rokovima. Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom zastarijevaju za 10 godina. Međutim sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost privremenih potraživanja. Prekid zastarjelosti Prekid zastarjelosti je prestanak toka zastarijevanja uslijed određenih postupaka povjerioca ili dužnika, koji je osoben po tome što se proteklo vrijeme ne uračunava u rok zastarjelosti, već on počinje iznova da teče. Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja. Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni. Prekid zastarijevanja mogu izazvati i druge radnje povjerioca, kao što su: isticanje prigovora, prebijanje u sporu, zahtjev za prinudno ispunjenje ili obezbjeđenje, prijava potraživanja u stečajnom postupku. Ako povjerilac odustane od tih ili sličnih radnji, uzeće se kao da prekida nije ni bilo. Odricanje od zastarjelosti, koja je nastupila, ima iste pravne posljedice kao i prekid zastarjelosti, odnosno rok zastarjelosti počinje iznova da teče u cjelokupnom svom trajanju. Obraćanjem punomoćnika tužioca tuženom sa zahtjevom za naknadu štete ____________ spora, ne prekida se zastarjelost. Podizanje tužbe Prestanak toka zastarijevanja može se izazvati i tužbom pod uslovom da je podnijeta prije isteka roka zastarjelosti, ili ako povjerilac od nje ne odustane u toku postupka, ili je sud odbaci, odnosno odbije. Pisanje privatne krivične tužbe kod advokata ne prekida rok zastarjelosti. Prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupilo ako povjerilac odustane od tužbe. Smatra se takođe da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen. Nije nastupio prekid zastarjelosti podnošenjem tužbi, kad je tužba odbačena iz razloga što nije ispravljena i dopunjena u određenom roku. Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od 3 mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom. Priznanje duga Prestanak toka zastarijevanja može nastupiti priznanjem duga od strane dužnika. Priznanje se daje u formi izjave upućene povjeriocu ili preduzimanjem radnje koja ima isti smisao (npr. plaćanje zaostale rate, plaćanje kamate, i sl.). Izjava se mora dati prije isteka roka zaostalosti, u protivnom radilo bi se o odricanju od zaostalosti, a ne o priznanju duga. Priznanje duga je neformalna izjava dužnika upućena povjeriocu, kojom potvrđuuje da duguje ispunjenje određene obaveze. Priznanje duga mora biti dato slobodno, ozbiljno, određeno, jasno. Može biti usmeno i pisano, a može i konkludentnim radnjama (plaćanje kamate, davanje otplate). Za prekid zastarijevanja nije uvijek potrebno da izjava o priznanju duga sadrži i određeni iznos, već može biti dovoljno i to da dužnik prizna svoju obavezu prema povjeriocu (osnov). Bitno je da se u odnosu među strankama zna na koju se tražbinu priznanje odnosi. Slanje novca oštećenom je priznanje duga koje prekida zastarjelost. Od dana priznanja duga počinje da teče novi rok zastarjelosti:
Priznanje u smislu Zakona o obligacionim odnosima mora biti: 1. Izričito i određeno; 2. Mora biti dato od ovlašćenog lica. Tako npr. nije relevantan dopis tužene strane na kome je potpis lica „ovjeren pečatom tužioca“, ako potpisnik dopisa nije ovlašćen da zastupa tuženog (davati izjave koje tuženog obavezuju). Pisano priznanje zastarjele obaveze, smatra se kao odricanje od već nastale zastarjelosti. Puno priznanje zastarjele obaveze tj. duga može pored dužnika dati zakonski zastupnik, ovlašćeni punomoćnik, kao i punomoćnik po zaposlenju. Dejstvo prekida Dejstvo prekida je u tome što rok zastarjelosti počinje da teče iznova, a proteklo vrijeme se ne računa. Pri tome treba naglasiti da od prirode postupka koji su izazvali prekid zavisi trenutak od koga rok ponovo počinje teći (od priznanja duga, od dana kada je spor okončan). Ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a povjerilac i dužnik su se sporazumjeli da izmijene osnov ili predmet obaveze, novo potraživanje zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njegovu zastarjelost. Kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu, odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili svršen na drugi način. Kad je prekid zastarijevanja nastao prijavom potraživanja u stečajnom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana okončanja ovog postupka. Isto važi i kad je prekid zastarijevanja nastao zahtjevom prinudnog izvršenja ili obezbjeđenja. Zastarijevanje koje počinje teći iznova poslije prekida, nastupa kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarijevanje koje je prekinuto. Zastoj zastarjelosti Zastoj zastarjelosti podrazumijeva nastupanje okolnosti koje privremeno odlažu otpočinjanje rokova zastarjelosti i sprječavaju njihov dalji tok. Nakon prestanka ovih okolnosti zastarjelost nastavlja da teče, a proteklo vrijeme do zastoja (ako ga ima) uračunava se u zakonski rok zastarjelosti. Zastarjelost potraživanja koje nije moglo početi da teče zbog određenog zakonskog uzroka, počinje da teče po prestanku tog uzroka. Zastoj zastarjelosti nastupa zbog objektivne spriječenosti povjerioca da sudskim putem zahtijeva izvršenje obaveze, ili zbog pretpostavke da bi se tužbom mogao narušiti sklad posebnih ličnih odnosa povjerioca i dužnika. Zastarijevanje ne teče protiv onoga koji ne može voditi spor. Po Zakonu o obligacionim odnosima zastarijevanje ne teče: 1. Između bračnih drugova; 2. Između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo; 3. Između štićenika i njegovog staraoca, kao i organa starateljstva, za vrijeme trajanja starateljstva i dok ne budu položeni računi. Zastarijevanje ne teče: 1. Za vrijeme mobilizacije, u slučaju ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti; 2. U pogledu potraživanja koja imaju lica zaposlena u tuđem domaćinstvu prema poslodavcu ili članovima njegove porodice koji zajedno sa njima žive sve dok taj radni odnos traje. Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo
moguće zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveza. Ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov dalji rok, ono nastavlja da teče kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost. Zastarijevanje teče i prema maloljetniku i drugom poslovno nesposobnom licu, bez obzira na to da li imaju zakonskog zastupnika ili ne. Međutim zastarjelost potraživanja maloljetnika koji nema zastupnika i drugog poslovno nesposobnog lica bez zastupnika ne može nastupiti dok ne proteknu dvije godine od kada su postala potpuno poslovno sposobna, ili od kada su dobila zastupnika. Ako je za zastarjelost nekog potraživanja određeno vrijeme kraće od dvije godine, a povjerilac je maloljetnik koji nema zastupnika ili neko drugo poslovno sposobno lice bez zastupnika, zastarijevanje tog potraživanja počinje teći od kada je povjerilac postao poslovno sposoban ili od kada je dobio zastupnika. Priračunavanje (akcesija) vremena zastarjelosti Priračunavanje vremena zastarjelosti je uračunavanje u rok zastarjelosti i onog vremena koje je proteklo u korist dužnikovih prethodnika. Pravilo je da na zastarijevanje potraživanja ne utiče promjena dužnika u obligacionom odnosu. Novi dužnik stupa na mjesto starog preuzimajući njegovu obavezu i mogućnost da ulaže određene prigovore, uključujući i prigovor zastarjelosti. Nastala promjena na dužničkoj strani ne sprječava novog dužnika da se pozove na vrijeme zastarijevanja koje je proteklo u korist njegovog prethodnika, uračunavajući ga u rok zastarjelosti povjeriočevog zastarijevanja. Primjena ovog pravila je moguća bez obzira na osnov dužnika (ugovor, testament). Do priračunavanja vremena može doći npr. u slučaju preuzimanja duga (uračunava se u vrijeme zastarjelosti proteklo vrijeme nakon dospjelosti povjeriočevog potraživanja prema starom dužniku) ili u slučaju univerzalne sukcesije (nasljedniku se uračunava vrijeme zastarjelosti koje je poslije dospjelosti potraživanja isteklo prema ostaviocu). Prekluzija Prekluzija je gubitak pravne moći (preobražajnog prava) uslijed nevršenja u zakonskom roku. Prekluzija dovodi do gašenja prava zbog objektivne činjenice – proteka vremena. Ona se ne može inicijalno spriječiti i ne trpi suspenziju ili prekid, zato što se pravo može vršiti samo unutar propisanog roka. Slična je zastarjelosti po tome što nastupa kao posljedica nevršenja prava u propisanom roku. Razlike su brojne. Npr. prekluzija se odnosi na pravne moći (preobražajna prava), a zastarjelost na tražbena prava. Istekom roka zastarjelosti gubi se zahtjev, a prekluzijom prestaje pravo u cjelini. Za razliku od prekluzije kod koje se gubi i samo subjektivno pravo i mogućnost za prinudno ostvarenje toga prava, kod zastarjelosti se gubi samo pravo na prinudno ostvarenje subjektivnog prava. Za razliku od rokova zastarjelosti prekluzivni rokovi teku bez prekida i zastoja. Nastupanje prekluzije se ne može spriječiti odricanjem. Prekluzivni rokovi mogu biti subjektivni i objektivni. Prvi teku od trenutka saznanja, a drugi od trenutka nastupanja određene činjenice. Na istek prekluzivnog roka sud pazi po službenoj dužnosti, a ne po prigovoru tuženog. ZAŠTITA PRAVA-15 Zaštita prava u užem smislu podrazumijeva zaštitu u slučaju povrede subjektivnog prava, a u širem smislu zaštitu u slučaju ugrožavanja prava. Pravo je povrijeđeno ako njegov imalac ne može da vrši sadržinu prava jer mu je ono oduzeto. Apsolutna prava su povrijeđena onemogućavanjem, smetanjem ili ugrožavanjem vršenja prava na njihovom objektu. Relativna (obligaciona) prava se povređuju neizvršenjem radnje od strane dužnika ili stvaranje uslova za to neizvršenje. Zbog povrijeđenog prava imaocu ostaju na raspolaganju reaktivna i preventivna sredstva zaštite. Pored sudske zaštite izuzetno je dopuštena samozaštita (vansudska zaštita).
Reaktivna (postventivna) zaštita je moguća nakon povrede subjektivnog prava. Svrha ove zaštite je uklanjanje stanja povrede. Tipični primjeri su: restitucija, naknada štete i uklanjanje stanja nastalog povredom prava vlasti (npr. povraćaj stvari, povlačenje neovlašćeno objavljenog autorskog djela). Svrha preventivne zaštite je u sprječavanju radnje povrede (zabranom od strane suda ili sprječavanjem od strane imaoca). Ovaj oblik zaštite postiže se zabranom daljeg vršenja radnje ili zabranom izvršenja tek pripremane radnje. Sudska zaštita je redovan način zaštite, iz čega proizilazi da država ima prioritet u zaštiti prava. Inicijalni akt zaštite pred sudom je tužba. Osnovni oblici samozaštite su: samopomoć, nužna odbrana i krajnja nužda. Dužnost je suda da pruži pravnu zaštitu. Ta dužnost nastaje u momentu kada je zaštita tražena. Sud ne može da se oslobodi ove dužnosti, čak i kada u propisima postoji praznina ili nejasna ili nedovoljna odredba. On mora tumačenjem da dođe do odluke u svakom konkretnom slučaju. Sud popunjava pravnu prazninu i rješava konkretnu pravnu stvar bez obzira na teškoće koje mu se eventualno nametnu. Ali to ne znači da sudija može da donese proizvoljne i neopravdane odluke. On je svoju odluku dužan da obrazloži. PARNIČNI POSTUPAK Parnični postupak je jedan od građanskih sudskih postupaka koji je regulisan pravilima parničnog procesnog prava i predviđen za sudsku zaštitu i ostvarivanje povrijeđenih, ugroženih građanskih subjektivnih prava. Po Zakonu o obligacionim odnosima stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Svoju odluku sud ne može zasnovati na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije pružena mogućnost da se izjasne. Parnični postupak pokreće se tužbom (za osudu na činidbu, utvrđujućom i preobražajnom). Tužba sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužilac zasniva zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice. Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom u pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u toku postupka, parnica počinje da teče od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka. Glavna rasprava je centralni stadijum prvostepenog parničnog postupka koji ima za cilj prikupljanje procesne građe radi ostvarenja uslova za meritorno odlučivanje. Ona se odvija na ročištima, mada neke odluke mogu i van ročišta. Zaključenje glavne rasprave nastupa onog momenta kad sud ocijeni da je procesna građa dovoljna za meritorno odlučivanje. Učesnici u postupku Glavni učesnici u postupku su: stranke i sud. U ime stranke u parnici može se pojaviti i njen zakonski ili statutarni zastupnik ili punomoćnik. Punomoćnici su: pomoćni sudski organi koji obavljaju dostavljanje izvršenja; svjedoci, vještaci, tumači, prevodioci. Stranka u postupku je subjekt koji u svoje ime ili u čije se ime traži od suda pružanje pravne zaštite, kao i subjekt prema kome se ta zaštita traži. Stranka može biti svako fizičko i pravno lice, državni tužilac. Stranka se može naći u ulozi tužioca ili tuženog (aktivne i pasivne legitimacije čine stvarnu legitimaciju stranaka u sporu). Tužilac je aktivno legitimisan ako je imalac prava koje je predmet spora, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovara tužiočevom pravu. Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama da vrši radnje u postupku (parnična sposobnost). Punoljetno lice kome je djelimično ograničena poslovna sposobnost parnično je sposobno u granicama svoje poslovne sposobnosti. Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik. On se određuje zakonom ili aktom nadležnog državnog organa. Zastupnik pravnog lica se određuje ili opštim aktom pravnog lica. U toku cijelog postupka, sud će po službenoj dužnosti da pazi da li lice koje
se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku, i da li je parnično sposobno, da li parnično nesposobnu stranku zastupa njen zakonski zastupnik, i da li on ima posebno ovlašćenje kad je ono potrebno. Načelo dispozicije Načelo dispozicije je u parničnom postupku jedno od osnovnih procesnih načela koje se odnosi na pokretanje postupka, održavanje parnice u toku, određivanje predmeta parnice i raspolaganja predmetom parnice. Suština ovog načela je u tome što od volje stranke zavisi da li će se spor pokrenuti, i o čemu će sud u postupku odlučivati. Za razliku od načela specijalnosti, kod kojeg je inicijativa u rukama suda, po načelu dispozicije incijativa zavisi od nahođenja i volje stranaka. Od volje stranaka zavisi da li će postupak biti pokrenut, da li će se parnica voditi do kraja, da li će se postupak okončati odlukom suda u prvom stepenu ili će biti pokrenut instacioni postupak. Pored toga stranke slobodno raspolažu zahtjevom stvaljenim u toku parnice, kao što su: povlačenje tužbe, povlačenje protivtužbe, povlačenje prigovora, preinačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, zaključenje sudskog poravnanja. Ipak načelo dispozicije ne djeluje apsolutno, postoje izvjesna odstupanja od tog načela. Tužba u parničnom postupku Tužba u parničnom postupku je inicijalna parnična radnja tužioca kojom se pokreće parnični postupak. Parnica je nezamisliva bez tužbe. U materijalnom smislu, tužba je inicijalna pravna radnja koja sadrži zahtjev za pružanje pravne zaštite određene sadržine. U formalnom smislu, tužba predstavlja pismeno u kome je sadržana parnična radnja (podnesak) ili zapisnik koji zamjenjuje podnesak. Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega. Tužilac je dužan da priloži uz tužbu potvrdu o plaćenoj sudskoj taksi. Ako je ne plati poslije opomene koju mu je poslao sud, smatra se da je tužba povučena. U tužbi se iznose činjenice na kojima tužilac zasniva svoj zahtjev, nudeći dokaze o tome i ističući zahtjev za presudu (tužbeni zahtjev). Tužbeni zahtjev predstavlja tužiočevo potraživanje na glavno traženje usmjereno na glavnu stvar (utvrđenje, osuda na činidbu ili preinačenje) i na sporedne stvari (kamate, plodovi). Vrste tužbi U zavisnosti od sadržine pravne zaštite koja se traži od suda razlikuju se: -tužba za osudu na činidbu -tužba za utvrđivanje -tužba za pravni preobražajna Tužba za osudu na činidbu može biti usmjerena za osudu dospjele činidbe,buduće činidbe i na propuštanje. Tužbom za utvrđivanje može se tražiti pozitivno ili negativno utvrđenje. Tužba za pravni preobražaj je umjerena za zasnivanje,promjenu ili prestanak prava ( pravnog odnosa ).
Deklarativna tužba Deklarativnom tužbom tužilac traži od suda da utvrdi postojanje (pozitivna tužba) odnosno nepostojanje (negativna tužba) nekog pravnog odnosa. Ova tužba se koristi radi preventive, jer se podnosi zbog ugroženog, a ne povrijeđenog prava.
Iz tog razloga mora postojati pravni interes za ovu tužbu kao procesna pretpostavka koju tužilac mora učiniti vjerovatnom. Tužba za utvrđenje je nedopuštena ako je tužilac u mogućnosti da traži odmah dospjele činidbe od tuženog. Kondematorna tužba To je tužba kojom tužilac od suda zahtijeva da osudi tuženog da nešto određeno učini, trpi ili propusti. Za podnošenje ove tužbe potrebno je da tužilac ima pravni interes, ali se isti ne dokazuje, već se oborivo pretpostavlja. Smatra se da se ovom tužbom pruža najpotpunija pravna zaštita, jer je presuda koja po njoj slijedi podobna za prinudno izvršenje. U kondematornoj presudi po ovoj tužbi sud određuje rok za dobrovoljno izvršenje činidbe (paricioni rok). Taj rok za novčane činidbe iznosi po pravilu 15 dana, a u posebnim parničnim postupcima 8 dana, računajući od nastupanja pravosnažne presude. Kada paricioni rok istekne nastupa izvršnost presude. Konstitutivna tužba Konstitutivna tužba je tužba kojom imalac preobražajnog prava zahtijeva od suda da presudom izrekne promjenu sadržaja ili prestanak nekog građansko pravnog odnosa. Njome tužilac traži od suda da odlukom stvori pravne odnose koji do tada nijesu postojali. Ova tužba se koristi u onim situacijama kada tužilac nije mogao pravnu promjenu izdejstvovati redovnim putem (raskid ugovora, razvod ili poništaj braka ...) jednostranom izjavom volje ili uz saglasnost druge strane. Tužbeni zahtjev ove tužbe uperen je na donošenje konstitutivne (preobražajne) presude kojom on odlučuje o promjeni ili prestanku postojećeg ili nastanku novog građanskopravnog odnosa. Postojanje pravnog interesa za ovu tužbu se pretpostavlja. Lično pravne tužbe To su tužbe za zaštitu prava ličnosti. Vidovi te zaštite najčešće čine: zahtjevi usmjereni na uklanjanje stanja stvorenog povredom prava ličnosti, zahtjevi za propuštanje radnje kojom se povređuje pravo ličnosti, zahtjevi radi utvrđivanja protivpravnosti radnje, zahtjevi za novčanu naknadu nastalu povredom prava ličnosti. Tužba za uklanjanje je tužba kojom se od suda zahtijeva da naredi preduzimanje određenih radnji radi otklanjanja stanja povrede ili ugroženosti u kome se nalaze dobra ličnosti. Tužilac treba da dokaže da povreda i ugrožavanje potiču od tuženikovih postupaka. Pri tom je i relevantna krivica tuženog, protivpravnost njegove radnje i postojanje štete. DOKAZIVANJE Dokazivanje podrazumijeva niz parničnih radnji suda i stranaka koje imaju za cilj utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti tvrdnji stranaka ili pretpostavki suda o činjenicama značajnim za odlučivanje. Ove radnje se sastoje u predlaganju, izboru, prikupljanju, ispitivanju i ocjenjivanju dokaznih sredstava. Teret dokazivanja je obaveza stranke da dokaže činjenicu koja joj ide u korist, bez obzira na to ko je tu činjenicu u postupku iznio. Stranke imaju dužnost da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te tvrdnje. Sud mora riješiti spor, čak i onda kada neka odlučiva činjenica ostane nedokazana. Rizik nedokazanosti snosi ona stranka kojoj je ta činjenica išla u korist. Dokazna sredstva Dokazno sredstvo je izvor saznanja sudije o činjenici koja je predmet dokazivanja. Taj izvor može biti određeno lice ili stvar. Iz dokaznog sredstva se čulnim opažanjem crpi saznanje o istinitosti tvrdnje, o postojanju ili nepostojanju činjenice čije je utvrđivanje od značaja u parnici. Dokazna sredstva se dijele na: lična (svjedoci, vještaci, tumači i stranke) i stvarna (isprave i predmeti uviđaja). Prema autorativnoj doktrini, uviđaj nije dokazno sredstvo već parnična radnja suda radi ispitivanja sadržaja predmeta uviđaja. Dokazna snaga dokaznog sredstva je njegova podobnost da uvjeri sud u postojanje dokazivane činjenice. Svjedok
Svjedok je lice pozvano da pred sudom da iskaz o svojim ranijim zapažanjima koja bi mogla biti važna za utvrđivanje istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja. Svjedok daje iskaz o činjenicama koje je opazio (vidio ili o njima čuo), a koje sud smatra relevantnim za odlučivanje. On ne mora biti poslovno sposobno lice. Dovoljno je i tzv. faktička sposobnost koja podrazumijeva sposobnost opažanja, pamćenja i reprodukovanje činjenica. Svako lice koje se poziva kao svjedok dužno je da se odazove pozivu, ako zakonom nije drugačije određeno, dužno je i da svjedoči. Dijete se može saslušati kao svjedok, ako sud na osnovu nalaza nadležnog organa ili stručnog lica ocijeni da je sposobno da svjedoči. Svjedok može da uskrati svjedočenje: 1. O onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila; 2. O onome o čemu se stranka ili drugo lice svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovijedilo; 3. O činjenicama koje je svjedok saznao kao advokat, ljekar sud će upozoriti ova lica da mogu uskratiti davanje iskaza. Vještačenje Vještak je lice pozvano pred sudom, da koristeći se svojim stručnim znanjem, iznese svoja zapažanja (nalaz i mišljenje o činjenicama koje bi mogle biti važne za utvrđivanje istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja. Vještačenje se koristi u slučaju kad je za utvrđivanje neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sudija ne raspolaže. Izvođenje dokaza vještačenjem nije obavezno. Od suda zavisi da li će odrediti dokazivanje vještačenjem. Sud je dužan poznavati pravo, zato sadržaj pravnih propisa ne može biti predmet dokazivanja. Vještaci mogu iznositi nalaz i mišljenje iz različitih oblasti: nauke, privrede, umjetnosti. Vještak može biti i fizičko i pravno lice.
Saslušanje stranaka Saslušanje stranaka je jedno od dokaznih sredstava. Njemu se pribjegava po pravilu, u slučajevima kada nema drugih dokaza. Za stranku koja nema parničnu sposobnost saslušaće se njen zakonski zastupnik.Za pravno lice saslušaće se lice koje je zakonom ili opštim aktom pravnog lica određeno da je zastupa.Ako kao stranka u sporu učestvuje na jednoj strani više lica,sud će odlučiti da li će se saslušati sva lica ili samo neka od njih. Isprave Isprava je stvarno dokazno sredstvo. U procesnopravnom smislu ona predstavlja svaki predmet na kojem je pismom zabilježena neka misao. S obzirom na izdavaoca razlikuju se javne i nejavne isprave. Isprava koju je u propisanom roku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo preduzeće ili druga organizacija u vršenju javnog ovlašćenja koje joj je povjereno zakonom (javna isprava) dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. U zavisnosti od sadržine razlikuju se dokazne i dispozitivne isprave. Dokaznim ispravama se potvrđuje neka pravno relevantna činjenica (usmeno zaključen pravni posao) izvod iz matične knjige, list nepokretnosti, pismo o potvrdi usmeno zaključenog ugovora. Dispozitivne isprave sadrže pravni posao (ugovor ili testament) ili neku okolnost od značaja za pravni posao (ponuda, prihvat ponude, otkaz ugovora). Dokazna snaga isprave cijeni se po tome ko je na njoj označen kao izdavalac (javna i nejavna), zatim po njenoj autentičnosti. Uviđaj Uviđaj je parnična radnja suda koja se sastoji u neposrednom posmatranju i istraživanju svojstava lica ili stvari radi utvrđivanja istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja. Ako se stvar koju treba razgledati
ne može donijeti u sud ili bi njeno donošenje prouzrokovalo znatne troškove, sud će izvršiti uviđaj na licu mjesta, o čemu će sastaviti zapisnik. Ocjena dokaza Ocjena dokaza je misaoni proces kojim sud vrednuje rezultate raspravljanja, kako bi donio odluku. Ocjenjuje se svaki dokaz posebno, i svi dokazi zajedno. Ocjena suda može biti zasnovana na principima tzv. slobodne ocjene dokaza (kod nas prihvaćen) ili na principu formalne zakonske ocjene. Naravno, ova sloboda nije apsolutna jer je sud dužan da uvaži pravila logike, psihologije, nauke, iskustva i naravno dužan je da obrazloži svoju odluku. Sud je slobodan da dokaze cijeni prema pravilima nauke, prema svom životnom iskustvu i primjenom pravnih standarda. Pritom nije vezan zakonskim pravilima o tome kada treba uzeti jednu činjenicu za dokazanu. ODBRANA TUŽENOG U PARNICI Tuženi se u parnici brani osporavanjem dopuštenosti tužbe (osporavanje postojanja procesnih pretpostavki) ili osporavanjem tužbenog zahtjeva (tačnost ili potpunost činjeničnog stanja). Norme procesnog prava ne obavezuju nijednu stranku na određeno držanje u parnici. Tako npr. od volje tuženog zavisi da li će biti pasivan u parnici, da li će priznati navode i zahtjeve tužioca ili će se protiviti njegovom zahtjevu. U formalnom smislu sredstva odbrane tuženog su: odgovor na tužbu, protivtužba i podnošenje materijalnopravnih prigovora u toku parnice. Odgovorom na tužbu se isključuje mogućnost donošenja presude zbog izostanka. Prigovorima tuženog nastoji se da činjeničnim tvrdnjama spriječi usvajanje tuženog zahtjeva tužioca. Saglasno tome, prigovorom se može ukinuti tužbeni zahtjev, spriječiti tužbeni zahtjev. Prema vremenu djelovanja prigovori mogu biti: peremptorni (uskraćivanje činidbe na neodređeno vrijeme) i dilatorni (uskraćivanje činidbe na određeno vrijeme). Protivtužba je tužba koju tuženi podiže protiv tužioca iz prvobitne parnice. Njome tuženi (sada protivtužilac) ostvaruje pred istim sudom, i u istoj parnici protiv tužioca (sada protiv tuženog) svoj samostalni tužbeni zahtjev. Ona istovremeno predstavlja ofanzivnu i defanzivnu parničnu radnju tuženog. Ovu samostalnu tužbu tuženi može da podigne do zaključenja rasprave o postupku po tužbi tužioca kod istog suda, ako je stvarno nadležan. Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu odnosno na prvom ročištu za glavnu raspravu, ako pripremno ročište nije održano, podnijeti protivtužbu. Nakon održavanja, protivtužba se može podnijeti samo uz pristanak tužioca. Protivtužba se ne može podnijeti ako je za zahtjev iz protivtužbe stvarno nadležan sud druge vrste. U zavisnosti od uslova za dopuštenost, protivtužba može da bude koneksna (ako je zahtjev iz nje u vezi sa zahtjevom iz tužbe), prejudicijelna (ako ima prejudicijelni karakter u odnosu na tužbu) i kompezaciona (ako se radi o zahtjevima koji se mogu prebiti). Odluka suda Sud donosi odluke na ročištu ili van ročišta. Sud donosi odluke u obliku presude ili rješenja. O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, a u postupku zbog smetanja posjeda rješenjem. Presuda Presuda - je sudska odluka kojom se meritorno i konačno odlučuje o tužbenom zahtjevu. Njome se rješava spor koji je bio povod u parnici.
Pravosnažnošću presuda postaje konkretna pravna norma. Njome se autorativno utvrđuje sadržaj pravnog odnosa (deklarativna presuda) ili nalaže tuženom da u korist tužioca nešto trpi, učini ili propusti (kondemnatorna presuda) ili se postojeći pravni odnos preinačava ili ukida (konstitutivna presuda). Donošenje presude je intelektualna, logična i voljna operacija suda kojom se određuje njen sadržaj i donosi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pisano izrađena presuda mora imati: uvod, izreku, obrazloženje, uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude. Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime i prezime, prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika, punomoćnika, kratku oznaku predmeta spora i dan zaključenja glavne rasprave, i dan kada je presuda donešena. Izreka presude sadrži: odluku kojom se usvajaju ili odbijaju pojedini zahtjevi u pogledu glavne stvari, i sporednih traženja, odluku o parničnim troškovima ... U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, i zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem zašto i kako ih je utvrdio. Sud će donijeti presudu najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Kao vrijeme donošenja presude podrazumijeva se dan kada je presuda pisano izrađena. Ako sudija prekorači rok dužan je u pisanoj formi izvijestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja. Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna ukoliko je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe. Vrste presuda Presude se mogu kvalifikovati prema različitim kriterijumima. Najznačajnija je podjela prema sadržini pravne zaštite koja se pruža. Saglasno tome, presude se dijele na: osuđujuće (kondemnatorne), utvrđujuće (deklarativne) i preobražajne (konstitutivne). Kondematornom presudom sud nalaže tuženom ispunjenje određene činidbe. Deklarativnom presudom sud potvrđuje postojanje ili nepostojanje nekog prava i pravnog odnosa. Konstitutivnom presudom sud izriče promjenu pravnog odnosa ili pravne situacije. Presude se dalje dijele na: konačne presude i međupresude. Podjela je izvršena s obzirom na to da li sud odlučuje o osnovu tužbenog zahtjeva ili o svim njegovim elementima. Konačnom presudom sud odlučuje o osnovu i visini tužbenog zahtjeva ili o svim njegovim elementima. Odlučujući o količini tužbenog zahtjeva sud okončava parnični postupak u određenom stepenu suđenja. Međupresudu je moguće donijeti samo po tužbenom zahtjevu u kome se traži obavezivanje tuženog na plaćanje određene sume novca ili na davanje određene količine zamjenljivih stvari. Ako je o tužbenom zahtjevu odlučeno u cjelini, onda imamo potpunu presudu. Djelimičnom presudom odlučuje se o jednom dijelu tužbenog zahtjeva. Pravosnažnost i izvršnost Pravosnažnost je svojstvo sudske odluke koja označava da je njom riješen sporni pravni odnos. Tek po pravosnažnosti nastupila je izvjesnost u sporne odnose stranaka. Formalna pravosnažnost se stiče protekom roka za izjavljivanje redovnog pravnog lijeka, odricanjem ili odustankom od pravnog lijeka, ili donošenjem presude u posljednjem stepenu. Materijalna pravosnažnost se stiče nastupanjem formalne pravosnažnosti prema strankama. Tiče se njene sadržine. Primjenom principa ne bis in idem nije dozvoljeno vođenje nove parnice sa istim predmetom spora između istih stranaka. Izvršnost je svojstvo sudske odluke da se može prinudno izvršiti u sudskom izvršnom postupku. Izvršne su kondematorne (osuđujuće) odluke zato što je izrečena obaveza ispunjenja neke činidbe.
Pravni lijek Pravni lijek je radnja stranke ili drugog ovlašćenog lica kojom se pobija sudska odluka i traži njeno preinačenje ili ukidanje zbog tvrdnji da je za njega nepovoljna, nepravilna i nezakonita. Sud u odluci daje pouku o pravnom lijeku. Pravni ljekovi imaju višestruku ulogu: kontrolnu (preispitivanje od strane višeg suda), interesnu (podvrgavanje, preispitivanje načina odlučivanja) i ujednačavajuću (zauzimanje pravnih stavova povodom primjene pravnog pravila). 1. Redovni – kojima se povijaju nepravosnažne sudske odluke; 2. Vanredni – kojima se pobijaju pravosnažne sudske odluke. Prema nadležnosti suda koji o njima odlučuje pravni lijekovi dijele se na : 1. Devolutivne (o kojima odlučuje sud višeg stepena); 2. Remostativne (o kojima odučuje isti sud koji je donio pobijanu odluku). Pravni lijekovi mogu biti: dvostrani (kod kojih je sud dužan da poštuje načelo obostranog saslušanja) i jednostrani (su izuzetak, npr. žalba protiv rješenja u parničnom postupku. U zavisnosti od toga da li se njima odlaže nastupanje izvršnosti (djelotvornosti) napadane odluke, pravni ljekovi mogu biti suspenzivni i nesuspenzivni. Suspenzivni sprječavaju (odlažu) izvršnost kondematorne odluke, odnosno djelotvornost ostalih odluka. Nesuspenzivni ne sprječavaju nastupanje izvršnosti napadane odluke, odnosno njene djelotvornosti. Pravni ljekovi mogu biti: samostalni ili nesamostalni. Samostalan pravni lijek postoji u slučaju podnijetog odvojenog pravnog lijeka. Nesamostalan (vezan) postoji u slučaju kada zakon određuje da se odluka može pobijati samo u pravnom lijeku protiv neke druge odredbe. ŽALBA Žalba je redovni pravni lijek protiv prvostepene presude donešene u građanskim sudskim postupcima. Riječ je o: univerzalnom pravnom lijeku, redovnom pravnom lijeku (sprječava da presuda postane pravosnažna u dijelu koji je pobija), devolutivnom pravnom lijeku (o njoj odlučuje viši sud), suspenzivnom pravnom lijeku (odlaže izvršnost i djelotvornost napadane presude), dvostranom pravnom lijeku (dostavlja se protivnoj stranci na odgovor), samostalnom pravnom lijeku (o njoj se odlučuje nezavisno od drugih pravnih ljekova). Razlikuju se dvije vrste žalbi u parničnom postupku: - žalba protiv presude, - žalba pritiv rješenja. Žalbom protiv presude se napada svaka prvostepena odluka i o njoj odlučuje drugostepeni sud (devolutivno dejstvo). Izjavljivanjem žalbe protiv presude sprječava se nastupanje pravosnažnosti i izvršnosti presude. Žalba protiv rješenja izjavljuje se po pravilu, protiv onih rješenja kojima se postupak okončava i onih za koja je to izričito propisano. Protiv presude donijete u prvom stepenu, stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana donošenja, odnosno dostavljanja prepisa presude, ako u zakonu nije određen drugi rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima ovaj rok je 8 dana. Blagovremeno izjavljena žalba sprječava da presuda postane pravosnažna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud. Stranka se može odreći prava na žalbu od trenutka prijema prepisa presude. Do donošenja odluke drugostepenog suda stranka može odustati od već izjavljene žalbe. Odricanje ili odustanak od žalbe ne može se opozvati.
1. 2. 3. 4.
Žalba treba da sadrži: Označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba; Izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu; Razloge žalbe sa obrazloženjem; Potpis podnosioca žalbe.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 1. Odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu, nedozvoljenu; 2. Odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu; 3. Ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje; 4. Ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu; 5. Preinačiti prvostepenu presudu. Drugostepeni sud nije vezan predlogom žalbe. Neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu odbaciće drugostepeni sud rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud. Protiv rješenja prvostepenog suda dozvoljena je žalba, ako u zakonu nije određeno da žalba nije dozvoljena. Ako zakon izričito određuje da posebna žalba nije dozvoljena rješenje prvostepenog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke. Blagovremeno podnijeta žalba zadržava izvršenje rješenja, ako zakonom nije drugačije propisano. Rješenje protiv koga nije dozvoljena posebna žalba može se odmah izvršiti. Vanredni pravni ljekovi su: revizija, zahtjev za zaštitu zakonitosti i ponavljanje postupka. Predlogom izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku Crne Gore predviđa se još jedan vanredni pravni lijek: zahtjev za ponavljanje postupka povodom konačne presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu o povredi fundamentalnog ličnog prava ili slobode. Sudski izvršni postupak Sudski izvršni postupak je sistem pravnih normi koje uređuju postupak odlučivanja prinudnog izvršenja, postupak sprovođenja i izvršenja, nadležnost i položaj suda i njegovih pomoćnih organa, kao i svojstva i položaj stranaka i drugih učesnika izvršenja. Postupak izvršenja pokreće se predlogom izvršnog povjerioca, a postupak obezbjeđenja predlogom predlagača obezbjeđenja više izvršnih povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja prema istom izvršnom dužniku i na istom predmetu izvršenja namiruju se ovim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, osim u slučajevima u kojima je zakonom drugačije određeno. Izvršenje odluke stranog suda će se odrediti i sprovesti po Zakonu o izvršnom postupku, ako odluka ispunjava zakonom ili međunarodnim ugovorom, odnosno sporazumom propisane uslove za priznanje i izvršenje. Na imovini strane države u Crnoj Gori ne može se odrediti izvršenje ili obezbjeđenje bez prethodne saglasnosti nadležnog državnog organa, osim ako je strana država izričito pristala na izvršenje odnosno obezbjeđenje. NOTAR Notar je lice koje samostalno obavlja javnu službu povjerenu mu od strane države, sa zadatkom da svojim strankama pruži nepristrasne i kvalifikovane savjete, da utvrdi njihovu pravu volju i u skladu sa njom sačini odgovarajući notarski akt u propisanoj formi, koji predstavlja pravni osnov za nastanak, promjenu ili prestanak pravnih obaveza stranaka, sa zadatkom da tom aktu pruži značaj vjerodostojne i javne isprave, kao i da obezbijedi njegovo dugotrajno čuvanje. Ova služba se sastoji u službenom sastavljanju i izdavanju javnih isprava o pravnim poslovima, izjavama i činjenicama na kojima nastaju prava, u službenom
ovjeravanju privatnih isprava, u primanju na čuvanje isprava, zatim novca i predmeta od vrijednosti radi njihove predaje drugim licima ili nadležnim organima te u obavljanju, po nalogu sudova ili drugih organa postupaka određenih zakonom. Notar (javni bilješnik) je stara pravnička profesija koja se kod nas nije dugo vremena obavljala. Od nje se očekuje da olakša pravni promet, da pruži neke pravne usluge koje nijesu ranije pružane, da poveća pravnu sigurnost, rastereti sudove i druge državne organe. Notari treba da budu nepristrasni povjerenici stranaka. Notar je lice koje vrši notarsku službu kao javnu službu, profesionalno i kao isključivo zanimanje u skladu sa zakonom. On uživa javno povjerenje. Dužan je da vrši poslove iz svoje nadležnosti savjesno i pošteno, u skladu sa propisima . Po zakonu o notarima notar je ovlašćen da vrši sljedeće poslove: 1. Sastavlja notarske akte; 2. Prima u depozit isprave, novac, hartije od vrijednosti; 3. Po nalogu suda vrši poslove povjerene ovim zakonom; 4. Vrši i druge poslove povjerene posebnim zakonom. Notarski akti su akti o pravnim poslovima, izjavama volje i činjenicama koje sastavlja notar (notarski zapis), zapisnici o pravnim radnjama i činjenicama kojima prisustvuje notar (notarski zapisnik), potvrde o činjenicama koje potvrđuje notar (notarska potvrda) i ovjere prepisa, potpisa i drugih podataka (notarska ovjera). Sud može notaru povjeriti sljedeće poslove: 1. Popis i procjenu zaostavštine; 2. Čuvanje ostavinskih isprava, novca, hartija od vrijednosti; 3. Druge poslove određene posebnim zakonom. Prije sastavljanja akata, notar mora ispitati volju stranaka i podučiti ih o pravnim posljedicama namjeravanog pravnog posla. Strani notarski akt ima pod uslovom uzajamnosti,isto pravno dejstvo kao i notarski akt sastavljen po našem zakonu. Strani notrski akt može biti izvršna isprava ako se odnosi na prava koja nisu u suprotnosti sa pravnim poretkom Republike Crne Gore i ako sadrži sve elemente koji su po zakonu neophodni za izvršenje. Notar je ovlašćen da odbije preduzimanje radnje: - 1 koja je prema zakonu nedopuštena - 2 za koju smatra da je stranka preduzima prividno, da bi izbjegla zakonske obaveze ili protivpravno oštetila treće lice - 3 ako zbog maloljetstva ili nekog drugog zakonskog razloga stanka ne može punovažano zaključivati pravne poslove Ako notar odbije da sačini akt ili preduzme radnju,stranka ima pravo da podnese pritužbu KOMORI. Notar će odbiti službenu radnju: 1. ako je sam stranka,zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke 2. ako je sa strankom u odnosu saovlašćenika,saobaveznika ili regresnog obveznika ili je u istom predmetu saslušan kao svedok ili vještak
3. ako mu je stranka ili zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena bez obzira da li je brak prestao 4. ako je staratelj,usvojilac ili usvojenik stranke,njenog zakonskog zastupnika ilipunomoćnika Notarski akt nema svojstvo isprave ako je postojao razlog za izuzeće notara. U formi notarskog zapisa sačinjavaju se: 1.bračni ugovor i ugovori o imovinskim odnosima između bračnih drugova i između lica koja žive u vanbračnoj zajednici 2.ugovori o raspolaganju imovinom maloljetnih lica i lica koja nemaju poslovnu sposobnost,čiji predmeti su nepokretnosti ili vrednije pokretne stvari i prava 3.ugovori o raspodjeli i ustupanju imovine za života, ugovori o doživotnom izdržavanju i nasledničke izjave 4.ugovori o kupovini sa zadržavanjem prava vlasništva 5.obećanja poklona i ugovori o poklonima u slučaju smrti 6.pravni poslovi čiji je predmet prenos ili sticanje svojine ili drugih stvarnih prava na nepokretnostima Forma notarskog zapisa za pojedine pravne poslove može biti predviđena i drugim zakonima.
POSREDOVANJE Posredovanje (medijacija, mirenje,koncilijacija) je svaki postupak, bez obzira na njegov naziv, u kojem strane žele da sporni odnos riješe mirnim putem uz pomoć jednog ili više posrednika – medijatora koji strankama pomažu da postignu sporazum. Posrednik nije ovlašćen da stranama nameće obavezujući sporazum. Posredovanje se sprovodi na osnovu izričite saglasnosti strana. U postupku posredovanja, strane su ravnopravne. Posrednici moraju da postupaju nezavisno i nepristrasno. Po zakonu o posredovanju, postupak posredovanja se pokreće na osnovu sporazuma stranaka, a ako je pokrenut sudski postupak, na osnovu preporuke suda. U postupku posredovanja isključena je javnost. Treća lica mogu prisustvovati postupku posredovanja samo uz dozvolu stranaka i uz saglasnost posrednika. Ako sud koji vodi postupak ocijeni da se spor može uspješno riješitit posredovanjem uputiće stranke na postupak posredovanja. Ako stranke ne riješe spor posredovanjem u roku od 60 dana od dana kada su upućene na posredovanje, sud mora zakazati ročište. Posrednik ne može davati obećanja, garantovati uspjeh u posredovanju, niti nametati strankama rješavanje spora. 1. 2. 3. 4.
Posredovanje se okončava danom: Zaključenja poravnanja između stranaka; Kada stranke prihvate predlog posrednika da posredovanje nije više opravdano; Upućivanja posredniku, odnosno drugoj stranci odustanak u pisanoj formi od daljeg postupka posredovanja; Drugim slučajevima određenim ovim zakonom.
Postupak posredovanja u bračnim sporovima neće se sprovoditi ako su jedan ili oba bračna druga lišeni poslovne sposobnosti, osim ako sud utvrdi da su sposobni da shvate značenje braka i obaveze koje iz njega proizilaze, ako je jednom ili oba bračna druga nepoznato boravište najmanje 6
mjeseci, ili ako jedan ili oba bračna druga žive u inostranstvu. Izuzetno, postupak posredovanja će se sprovesti iako oba bračna druga žive u inostranstvu, a imaju maloljetnu zajedničku ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje nakon punoljetstva, ako sud ocijeni da nema većih poteškoća da bračni drugovi učestvuju u postupku posredovanja. SAMOZAŠTITA Samozaštita je zaštita ugroženog ili povrijeđenog prava vansudskim putem koju vrši imalac tog prava. Sudska zaštita građanskih prava koju pruža država je redovni i prvenstveni oblik zaštite ugroženog ili povrijeđenog prava. Istorijski i tradicionalno samozaštita je prethodila pravnoj zaštiti. Samozaštita ima prirodu supsidijarnog, vanrednog i izuzetnog oblika pravne zaštite. Danas ona predstavlja uređeni, legalni i organizovani vid pravne zaštite. Time je državna pravna zaštita izgubila isključivi karakter. Samozaštita je individualna, privatna pravna zaštita koja se primjenjuje u zakonom određenim uslovima. Kao organ pravne zaštite javlja se pojedinac, koji koristeći sopstvenu silu, nastupa umjesto specijalizovanog državnog organa. Pojedinac koji vrši samozaštitu je u stvari imalac prava, koji ne mora imati poslovnu sposobnost. Samozaštita mora biti dopuštena, što podrazumijeva i ispunjenje nekoliko uslova: 1. Ona će biti dopuštena samo ako u konkretnom slučaju sudska zaštita ne bi bila blagovremena i djelotvorna; 2. Kada zaštita ne trpi odlaganje (rušenje zida, narušavanje tjelesnog integriteta); 3. Ona je dopuštena ako je potrebna i primjerena. Ona nije takva u slučaju kada bi se i bez njenog preduzimanja ostvarilo pravo, ili bi se neškodljivo pravo ostvarilo na drugi način. Najzad, ona je dopuštena pod uslovom da pravo koje se štiti nije nesrazmjerno manje vrijedno od škođenja koje za zaštitu prouzrokuje drugom. Samozaštita se smatra manje efikasnom zaštitom od sudske zaštite, iz razloga što imalac često ne raspolaže potrebnom snagom, umjesnošću da bi samozaštitio svoje pravo. Pored toga, pri njenom vršenju postoji opasnost od prekoračenja „dozvoljenih granica“. Imalac ugroženog ili povrijeđenog prava koji ga sam štiti po pravilu ne odgovara za prouzrokovanu štetu koja se dogodi tom prilikom. Izuzetak je u slučaju kad je sam izazvao potrebu samozaštite. Samozaštita se ispoljava kroz sljedeće osnovne vidove: samopomoć, nužna odbrana, krajnja nužda. Samopomoć je ostvarivanje prava angažovanjem sopstvene snage. Na jedan opšti način se može reći da je samopomoć dozvoljena samo ako bi sudska zaštita okasnila zbog neposrednog napada na život i tijelo, tjelesni integritet i imovinu. Držalac koga neko spriječi u korišćenju ima pravo na samopomoć. Samopomoć nije protivpravna, te isključuje postojanje krivičnog djela. Primjer dopuštene samopomoći su: pravo retencije, samopomoć radi zaštite državine. Po Zakonu o obligacionim odnosima ko u slučaju dozvoljene samopomoći prouzrokuje štetu licu koje je izazvalo potrebu samopomoći nije dužan naknaditi je. Ko na svoju štetu dozvoli drugome preduzimanje neke radnje, ne može od njega zahtijevati naknadu štete prouzrokovane tom radnjom. Ništava je izjava oštećenika kojom je pristao da mu se učini šteta koja je zakonom zabranjena. Preduzimanje nužne odbrane i krajnje nužde ne smatra se krivičnim djelom, niti se šteta koja bi nastala tom prilikom smatra građanskim deliktom. Ovo pravilo važi sve dok se ne prekorače određene granice koje postavlja krivično i građansko pravo.
Nužna odbrana je vid dozvoljene samopomoći kojim se adekvatnom odbranom otklanja istovremeni protivpravni napad.
