POJAM FILOZOFIJE, USLOVI NJENOG NASTANKA I RAZVOJA. TEORIJA I PRAKSA Reč filozofija potiče od grčke reči philos-voleti, biti naklonjen i sophia-mudrost, iz čega se može zaključiti da filozofija nastaje iz težnje ka mudrosti. Reč mudrost pojmovno označava istinito znanjeispravan, dobar stav, tako da se filozofija može odrediti i kao ljubav prema jedinstvu istinitog saznanja i dobrog ponašanja. Osnovna načela filozofije su pitati, tražiti, preispitivati. Specifičnost filozofije se ogleda u tome što ona dovodi u pitanje sve, ne zaobilazeći ni samu sebe. Kod starih Grka filozof je, prvobitno, bio mudar čovek koji se isticao mišlju ili delom . Vremenom, ova reč dobija određenije značenje, pa se filozofima nazivaju ljudi koji su sebi postavili cilj da tragaju za istinom. Pitagora je prvi upotrebio reč filozof, mada se 1.filozofom smatra Tales iz Mileta. Filozofija je najstarija teorijska disciplina. Nastaka je u 6.veku p.n.e. u Miletu, gradu na obali Jonskog mora gde su živeli Tales, Anaksimen i Anaksimandar. Odatle se proširila na celu Grčku, da bi svoje najveće domete dostigla u Atini sa Sokratom, Platonom, Aristotelom. Težnja za mudrošću, iz koje se razvila filozofija postojala je i u drugim državama Starog sveta(Indija, Persija, Kina). Osnovna razlika te filozofije i filozofije starih grka je u tome što u njihovom učenju nema te kritičnnosti i misaone zrelosti koja filozofiju uzdiže iznad verskih i mitoloških odnosa prema stvarnosti, dok je to jedna od najbitnijih odlika grčke filozofije. Svaka filozofska orijentacija, pravac i škola pristupaju definisanju pojma filozofije u skladu sa svojim polaznim pretpostavkama i principima. Zbog svega toga nema jedne jedinstvene definicije koja bi imala opšte i obavezno značenje. Ipak, možemo reći da filozofija predstavlja viziju o svetu, umno gledanje sveta kao celine koja se rađa kao rezultat sistematskog traženja istine o kosmosu, životu, društvu i čoveku. Ona uspostavlja sintezu o svetu kao celini koja je data u obliku pojmovnog saznanja, za razliku od mitske slike sveta. Obim u kom se ispoljava i ovakav umni pogled naziva se objašnjenje. Prednost objašnjenja u odnosu na neki drugi tip govora o celini sveta sastoji se iz: dovoljnog obrazloženja, logičke protivrečnosti, proverljivosti i primene u životu.
USLOVI NASTANKA Krajem 7. i početkom 6.v.p.n.e.kada se počinje razvijati filozofija, Grci su posedovali zavidan nivo matematičkih, astronomskih, praktičnih znanja o svetu, koja su zajedno potrebom za razvojem praktičnih delatnosti, dovela u pitanje tradicionalnu mitološku sliku sveta. -Nivo razvijenosti polisa, koji se temeljio na društvenoj podeli rada, omogućio je izvesnom broju ljudi da se posvete duhovnim delatnostima. -Struktura jezika. Starogrčki jezik se temeljio na pretpostavci da svaka umna reč(logos) treba da se poklapa u potpunosti sa stvari koju označava
Osnovni periodi razvoja filozofije su: -antička od 6v.p.n.e.do 529.god. kada car Justinijan zatvara sve filozofske škole u Atini -srednjevekovna od 529.do 15.veka -novovekovna od 15.v. do Hegelove smrti 1831.g. -savremena od 1831. do danas
TEORIJA I PRAKSA U starogrčkoj mitologiji Teorija i Praksis su bile 2 muze. Stari Grci su pod teorijom podrazumevali umni uvid u suštinu stvari, a pod praksom moralno-političku delatnost na trgovima svojih polisa. Prezirali su fizički rad i smatrali su ga nedostojnim slobodnog čoveka. Materijalna proizvodnja je bila za robove. Građane, koji se nisu bavili državnim poslovima na trgu, nazivali su idiotes. Međutim, kod Marksa praksa postaje centralna filozofska kategorija, pa se i čovek određuje kao biće prakse. Pod praksom se podrazumeva svrsishodna, stvaralačka i slobodna ljudska delatnost. Čovek je jedino biće koje se ne prilagođava pasivno svetu, već ga aktivno menja.
POJAM FILOZOFIJE: USLOVI NASTANKA I RAZVOJA Filozofija nastaje iz težnje za mudrošću što kazuje njeno izvorno grčko ime. Filozofos- prvobitno je bio mudar čovek, isticao se mišlju i delom(pesnik i zakonodavac), vremenom ova reč dobija određenije značenje. Filozofi su ljudi koji su sebi postavili cilj – traganje za istinom. Zbog presudnog i dalekosežnog uticaja starih Grka na evropsku i sbvetsku filozofiju, ovo ime se očuvalo do naših dana i koristi se u celom svetu. Istorija filozofije se neprekidno menjala, sadržajem i funkcijama, pa nema nijedne definicije filozofije koja bi mogla imati opšte i obavezno značenje i koja bi mogla od svih biti usvojena. Prvi centri filozofij bili su obala Jonije- Rodos, Milet i Troja. Tri uslova odredila su početak filozofije: 1)određena suma saznanja 2)određen stepen duhovne sposobnosti 3)opšta društvena, politička i duhovna klima tj. slobodno raspravljanje o svemu. Težnja za mudrošću razvila se i u ostalim zemljama starog sveta: staroj Judiji, Kini, staroj Persiji. Termin filozofija nastaje od grčke reči filos- voleti, ljubiti i sophia- mudrost, pa je tako filozofija ljubav prema mudrosti. Filozofija je vizija o svetu, umno ogledanje sveta kao celine, koja se rađa kao rezultat metodičkog, sistematskog, srtljivog traganja istine o kosmosu, životu, društvu i samom čoveku(racionlna vizija o svetu). Filozofija je umno traganje za istinom o celini, o totalitetu sveta u kom živimo. To je vizija sveta koju filozofija pokušava da izgradi, a ujedno je i pokušaj da se kritički oceni misao, značenje i vrednost postojeće stvarnosti. Zato je moguće definisati pojam filozofije kao celovite racionalne i kritičko- umne vizije sveta.
ODNOS FILOZOFIJE PREMA MITU I RELIGIJI Reč mitos- priča, legenda, predanje Mit dolazi iz nemogućnosti da se sagleda stvarnost, prisutan je kod svih naroda, priča o sudbini naroda, Bogu, nastaku sveta. Postoje čak i sistemi mitova i sam početak filozofije kod Grka imao je mitološki karakter. Kod mita je prisutno veliko korišćenje mašte i nastojanje da se putem nejasnog razlikovanja sna i jave objasni svet. Mit karakteriše uvođenje natprorodnih sila i zbivanja. Svi narodi na određenom stupnju razvoja su formirali mitološke predtave o svetu. Tako su Heleni stvorili veliki broj mitova sačuvanih do naših dana. Najpoznatiji mitovi nalaze se u Homerovim epovima „Ilijadi i Odiseji“ i Hesiodovom delu Rodoslavlje Bogova- „Teogonija“ Kod Homera vidimo da svet nastaje iz neba i zemlje. Nebo je iznad zemlje i ima dva sloja: etar- gornji deo neba i njemu je vatra, a donji deo je vazduh. Ispod tog sloja se nalazi zemlja koja je okrugla ploča oktužena okeanom. Ispod zemlje je had- podzemni svet. Po Hesiodu u početku je bio haos iz koga počinje da se uređuje svet. Prvo se rađa zemlja-GEA, EROS-ljubav, EREB-mrak i noć. Kada se govori o odnosu mita i filozofije uočljiva je njihova veza i namera da se razume svet, njegov nastanak, poreklo, uzrok i pravilnosti svetskih zbivanja. Razlika među njima je što se mit oslanja na maštu, a filozofija na um, razum i tako postaje celovito, umno, kritičko objašnjenje sveta. Za filozofiju su karakteristični metodski i sistematični pristupi razumevanju sveta, dok s druge strane mit nema potrebu da argumentovano obrazlaže svoje tvrdnje, da bude logički neprotivrečan i proverljiv u ljudskom iskustvu. Religija potiče od reči religare- vezati, spojiti. Ona je veza konačnog bića Čoveka sa beskonačnim bićem Bogom. Uspostavlja se kroz obredritual, kao jedini mogući put saobraćanja čoveka sa bogom. Ona je pokušaj da se Bog izrazi u obliku predstava tj. kanonizovan skup predstava i obreda kojima se izrađuje slika sveta i utemeljuje odgovarajući tip čovekovog stava prema bogu. Filozofija ide putem umne refleksije da se uzdigne do teorije. Ona je zasnovana na snazi jačeg argumenta, a religija je zasnovana na slepoj veri u boga. Filozofija ne deli svet na zemaljski i nebeski, već nastoji da otkrije prve principe sveta kao jedinstvene stvarnosti. U filozofiji vlada duh racionalne otvorenosti, a religija je puna zabrana, tabua, inkvizicija i slično. Postoje različite vrste religija: prirodne, mističke, objavljene. Filozofija je povezana sa objavljenim religijama tj. monoteističkim proročkim religijama- judaizmom, htišćanstvom, islamom. U ovom tipu prvenstveno je reč o veri u natprirodna bića. Izgrađen je kodeks moralnih normi za koje se tvrdi da su propisane direktno od boga. Molitva je jedini pravi način komunikacije sa bogom, a društvena organizacija u kojoj se praktikuje na institucionalan način data religija je crkva. Temeljni princip svih objavljenih religija je Bogapsolutno, svemoćno i dobro vrhovno biće. On je tvorac sveta i osnova postojećeg poretka stvari. Bog je krajnji cilj ka kome se kreće celokupan tok svetskog zbivanja. Sve religije su utemeljlene na vezi čoveka i boga.
ODNOS FILOZOFIJE PREMA NAUCI I TEHNICI Najdelikatniji je odnos filozofije prema nauci i tehnici. Nauka je jedan koherentan sistem saznanja izraženog kroz pravila, teorije i zakone koji se odnose na jednu oblast ljudskog iskustva o stvarnosti, a do kojih se dolazi primenom naučnih metoda. Nauka mora imati predmet istraživanja i ciljeva da se utvrdi istinito saznanje o tom predmetu. Dva ključna principa na kojima se temelji nauka: 1) nauka ne ispituje svoja sopstvena polazišta i pretpostavke već ih prihvata nastojeći da ih primeni u konkretnom slučaju 2) apsolutna istina ne postoji pa je zato svaka naučna tvrdnja prihvatljiva kao istinita dok se ne dokaže supotno primenom naučnih metoda Nauka je društvena pojava najpre zato što je nemoguća van društvenih uslova i formi čovekovog života i zato što je uopšte čovečanska tj. njeno znanje prevazilazi granice koje nameću religija, država, epoha i slično. Sličnost nauke i filozofije je u tome što obe predstavljaju rezultat metodičkog rada u cilju razložnog objašnjenja vlastitog predmeta istraživanja. Obe otkrivaju i formulišu saznanje o njemu i obe neguju duh racionalne otvorenosti koji omogućuju dijalog i traganje za istinom. Razlike- filozofija je utemeljena na umu, a nauka na razumu. Filozofija nastoji da izgradi celovitu viziju o svetu, a nauka se odnosi na jedan deo stvari koji je obuhvaćen njenim premetom. Dok filozofija preispituje samu sebe i svoje pretpostavke, nauka svoje pretpostavke prihvata nastojeći da ih primeni na konkretan slučaj i zato ona ne razume samu sebe i to očekuje od filozofije ili od filozofske nauke. Filozofija teži da bude umno kritička disciplina, dok je nauka vrednosno neutralna. Tako je filozofija vodilja nauci bez koje je nauka slepa, ali s druge strane filozofija se koristi naučnim rezultatima i vrši njihovu korekciju. Tehnika vodi poreklo od grče reči tehne- praktično. Po Pitagori ljudski rod je počeo da napreduje posle pronalaska vatre. Za Platona nauka je otvaranje prema ideji, za Aristotela tehnika je ono što stvorenje može da stvori, za Hajdegera tehnika je proizvođeja. Tehne nije rad, već stvaranje. Dva krajnja suda o tehnici su: 1) osnovni činilac napredovanja i usavršavanja ljudskog života 2) ona je izvor otuđenja i krivac propasti postojećeg Danas se može govoriti o dve vrste tehnike: 1) prva, kojoj je cilj profit, moć, nezainteresovanost za pojedinca i ljudski rod 2) zainteresovanost za poboljšanje čovekovog života, slobodu, sreću, vrlinu. Današnja teorija nastoji da uključi u sebi i teoriju i praxu i da tako postane totalna i totalitarna. Zato se danas može reći da je dobar filozof onaj kome filozofska tehnika služi u pokušajima da misli misao, probije do otvorenog mišljenja i izdrži u njemu.
PITANJE O BIĆU I JEDNOM Biće se dokazuje na osnovu tri principa: 1) princip identiteta- ako je nešto biće, ono je biće 2) princip protivutečnosti- ako je nešto biće, nije nebiće 3) princip isključenja trećeg- nešto je ili biće ili nebiće, trećeg nema Biće jeste i bez nas. Ono je beskonačno dok svet ima granicu. Ni svet nije neposredno dat, ali se ka njemu da prodirati na različite načine, nadalje mišljenjem. Parmenid, od koga počinje uobličavanje filozofskih govora o biću, smatrao je da se ne može misliti ono što ne postoji. Po Platonu, nasuprot prividnim promenama u čulnom, materijalnom svetu, postoji neprividni, nepromenljivi, večni svet ideja jednak biću. Za Hegela su biće i nebiće momenti u razvoju apsolutne ideje. Čovek jest samo u svetu i u odnosu prema svetu. Znanje o svetu je bez čoveka nemoguće. Samo za čoveka svet jest, jer se samo čovek odnosi prema svetu. Hajeger kaže kako uvek kad hoćemo da shvatimo biće, kao da zahvatamo u prazno , bez bivstvujućeg nema razumevanja bića. Samo bog bi mogao direktno da posmatra biće. Može li se stići do bića? Fink je smatrao da se do bića može doći samo preko sveta u kom se pojavljuju sve konačne stvari. Za Hajdegera svet nije nezavistan od čovka već je strukturni momenat njegovog postojanja. Čovek nije stvorenje koje je ponekad u odnosu sa svetom: on je uvek u njemu i svet je mesto na kome bi moglo da se stvori biće. Filozofi su na različite načine rešavali problem odnosa bića i istine. Samo bi bog mogao da odredi koji se filozof približio istini bića. U biću su i mogućnosti i njeno ispunjenje. Da bi nešto stiglo do postojanja potrebna je mogućnost. Verovatno je svet jedan, a istina o njemu je jedinstvena, ali izraza istine i likova ima mnogo. Hajdeger je naveo 4 razlikovanja bića od drugog: 1) biće i postojanje 2) biće i privid 3) biće i mišljenje 4) biće i trebanje Po Hajdegeru je filozofija zaboravila biće. Zadatak bi morao da joj bude razvijanje svesti o izdaji bića i povratak u otvorenost bića. Biće je uvek biće nekog bivstvujućeg i biće za neko bivstvujuće. On insistira na prepletu bića i mišljenja, na mišljenju koje pre svega misli biće i biću koje se javlja samo mišljenju. Biće sad doista jeste ako ima ko da ga misli, doista ga misli samo filozof.
FILOZOFIJA I ISTORIJA Istorija je nauka koja proučava prošlost ljudskog društva od najstarijih vremena do danas. Naziv potiče od grčke reči istoria- ispitivanje, istraživanje, pričanje, pripovedanje o saznatom. Istorija- israživanje zakonitosti društvenog razvoja tj. opisuje razvojni put čovečanstva. Sličnosti istorije i filozofije: Obe se bave čovekom i društvom Obe su rezultat metodičkog rada Zadiru u oblast prava, države i morala Znanja nisu konačna Razlike: Istorija Nauka Deskriptivna(opisuje) Ograničen predmet istraživanja Konkretna znanja potkrepljuje činjenicama Okrenuta je prošlosti Akcenat je na socijalnim, političkim, ekonomskim aspektima Vrednosno neutralna Filozofija
Teorijska disciplina Eksplikativna(objašnjava) Razmišlja o svemu Apstraktna-teorijska Prošlost-sadašnjost-budućnost Prati razvoj ljudske misli tj. duha Kritička
One su nužno isprepletane. Kada ne bi bilo filozofije, istorija bi se svela na puko nabrajanje i oslikavanje istorijskih događaja bez objašnjavanja njihovog dubljeg smisla-svrhe. Istorija→KAKO? Filozofija→ZAŠTO? KUDA?
ODNOS FILOZOFIJE PREMA POLITICI I IDEOLOGIJI U vreme svog nastajanja filozofija je sadržavala u sebi začetak svih društvenih i prirodnih nauka, tako da se misao o politici najpre javilam u okviru filozofije. U antičkoj Grčkoj je nauka o politici bila tesno vezana za filozofiju, da bi vremenom ta veza slabila, ali s obzirom da je nemoguće odvojiti shvatanje politike od shvatanja sveta i njegove suštine, ta se veua nikada nije sasvim prekinula. Međutim, jedinstvo filozofije i politike, za koje se zalagao Platon, nikada nije bilo opšteprihvatljiva zamisao. Politika se određuje kao nauka i veština upravljanja državom, nauka o ciljevima države, sredstvima i načinima ostvarenja tih ciljeva. Ono što politiku odvaja od filozofije je to što je politika više u delu, a manje u znanju i saznanju; ona, za razliku od filozofije, uvek ima lični pečat čoveka koji je vodi. Značajno filozofsko i naučno israživanje politike započeto je Platonovom « Državom », u kojoj je data njegova vizija idealne države, koja bi imala strogo podeljene klase i u kojoj bi bila ostvarena pravda, jer bi svako radio posao za koji ima sklonosti i sposobnosti. Aristotelova politička i pravna teorija data je u delu « Politika ». Osnovna crta njegove filozofije je savlađivanje Platonovog misticizma i idealizma i stvaranje jednog materijalističko- realističkog sistema. « Politika » nema takvu umetničku vrednost kao « Država », ali je ona zato prva potpuna rasprava o državi i društvu. Pojmovi i zakoni koje je Aristotel utvrdio, najčešće važe i danas, a i prvi put je dato pravno razmatranje države i obrađeni su neki pravni pojmovi(ustav). Aristotel je isticao da u svakom čoveku postoji prirodni nagon za državom : »čovek po prirodi je državno (političko) biće, a biće koje po prirodi, a ne slučajno stoji van države ili je ržavo ili neljudsko ». Čovek se potvrđuje tek u državi, tj. Političkoj praxi. Glavno Hegelovo delo iz oblasti prava i politike je « Osnovne crte filozofije prava ». Centralna kategorija Hegelove teoprije države je univerzalna sloboda, koja nije moguća bez svesti o slobodi. Države se razlikuju prema stepenu samosvesti njenih pripadnika po pitanju slobode. Po Hegelovo mišljenju, sloboda dobija svoju punu formu u modernoj državi(posebno protestantskoj Pruskoj državi njegovog doba). Po Hegelu, država nije institucija kojoj je svrha dobrobit i sigutnost građana, već je ona sama sebi svrha. Narod ima suverenitet jedino ako se shvata zajedno sa monarhom i državnim organima. Jednakost se ispoljava u tome da svaki čovek može da postane član upravljčke klase. Tri su pravca u nauci o politici koji imaju različite filozofske osnove: prvi je onaj koji za osnovu ima pozitivističku filozofiju drugi je onaj koji za osnovu ima spekulativnu filozofiju(polazi od osnovnih ideja o ljudskoj prirodi, slobodi, jednakost) treći pravac je onaj koji za osnovu ima marksističku filozofiju Problem ideologije se promišlja u filozofiji. Istina nikada nije cela, ali to nije izgovor da se umesto nje protura, prodaje laž. I laž, najčešće nije potpuna, ali nije svejedno šta se cilja: istina- vezana za ljudsku suštinu i smisao sveta, ili laž- koja nikada nije sama cilj već je u službi obično nevidljivog cilja i uvek odvodi od suštine. U savremenom društvu, uglavnom se, zbog vlasti i profita cilja laž. Za laž se obično upotrebljava ime ideologija. Ona nije toliko neka određena društvena svest, koliko je jedan od načina oblikovanja društvene svesti. Ideologija nikad nema čsvrste granice, nikad nije „čista“. Ona je misaona legitimacija poretka i najčešće je pokrivanje njegove neprivlačne nagosti, skrivanje nedostatka smisla. Može da bude i namerno oblikovanje lažne svesti pod uticajem društva.
ODNOS FILOZOFIJE I PRAVA Pravo je ono što je u skladu sa idejom pravednosti, ispravno, opravdano i odgovara zahtevima pravnog poretka. Kao sistem normi, pravo reguliše odnose među društvenim subjektima. U prošlosti su najznačajnije pravne škole bile prirodno pravo I istorijsko pravna škola, a u naše vreme to su pravni pozitivizam i razne marksističke orijentacije. Kada je reč o odnosu filozofije i prava, tu postoje 3 gledišta: 1. shvatanje o suvišnosti prava- pravo je deo filozofije koja raspravlja sve probleme ljudskog postojanja 2. istovremeno postojanje filozofije i prava- gde obe imaju poseban predmet i sadržaj 3. stapanje filozofije i prava pri čemu se formira posebna nauka- filozofija prava Filozofsko pitanje o biti prava započinje već kod predsokratovaca i sofista. Sofista Protagora npr. tvrdi da društvena pravila nisu božanskog porekla., niti su nepromenljiva, već su samo društveni proizvod koji je relativan i može se promeniti. One zavise od običaja i društvenog gledanja, tako da ono što jednoj državi izgleda pravedno, za nju i jeste pravedno. Ipak je smatrao da građani treba da poštuju zakone svoje zajednice jer će u protivnom biti kažnjeni. Kod Platona i Aristotela pravo stvara celinu sa etikom i filozofijom politike, a slično je tako i u hrišćanskom pravnom mišljenju. Novovekovna filozofija prava je usko povezana sa ugovornim teorijama države od Hobsa do Rusoa. Hobs se smatra osnivačem ugovorne teorije društva. Po njemu, prirodno stanje čoveka nije ni držano ni društveno stanje, nego je čovek po prirodi slobodan. Ljudi su po prirodi jednaki, a pošto svi imaju pravo na sve, čovek postaje čoveku vuk i nastaje rat svih protiv sviju. Prirodni zakon je pravilo razuma koje propisuje šta čovek treba da radi da bi se što uspešnije održao u životu. On nalaže čoveku da osnuje državu, kako bi izašao iz stanja rata. Država je veštačko telo koje nastaje ugovorom. Pojedinci prenose na suverena deo svojih prirodnih u zamenu za siguran život. Suveren ima svu vlast i niko ga ne može osuditi noti kazniti. Ruso, nasuprot Hobsu, polazi od prirodnog stanja u kom su svi ljudi bili jednako slobodni, a postojala je samo fizička nejednakost. Nije bilo privatnog vlasništva, niti nepravde. Ljudi su živeli u slobodi, jednakosti i čestitosti. U ovon stanju čovek je dobar, ali je bio najsrećniji kad su se ljudi počeli međusobno povezivati. Međutim ,strah od osvete za eventualnu uvredu ili nepravdu, dovodi do stvaranja zakona. Obradive površine su dovele do privatnog vlasništva, ropstva i bede i to je prva nejednakost. Postankom države pojavila se druga nejednakost- politička. Suprotnost između bogatih i siromašnih dopunila se suprotnošću između vladajućih i podređenih. Kada je zakonitu vlast zamenila despotska javio se treći stepen nejednakosti, gde svi ljudi u svojoj nejednakosti prema despotu postaju jednaki, tj. Jednako bespravni. Ruso u svojim delima traži političko rešenje socijalne nejednakosti. Teorija prava dostiže svoj vrhunac u Hegelovom sistemskom razmatranju prava, morala i države kao celine u pogledu ostvarenja slobode.
PITANJE ISTINE U traženju istine filozofija postavlja pitanja koja se često graniče sa naukom, umetnošću, teologijom. Na taj način filozofija je u stalnom dodiru sa najraznovrsnijim oblicima duhovnog stvaranja. Filozofi su se podelili na one koji veruju da postoji objektivna istina i na one koji nisu verovali u to. Sofisti- objektivna istina ne postoji jer je sve relativno. Platon- jedina istina je svet ideja koji postoji nezavisno od materijalnog sveta. Avgustin- istina je večna, postoji po sebi, spoznajemo je dušom. Dekart- istina se nalazi u samim predmetima istraživanja. Kjerkegor- istina je subjektivna jer se može protumačiti samo iz sebe. Pragmatičari- govore o pluralizmu istina tj. da je istina ono što je korisno za telesno i duhovno blagostanje čoveka tj. da svako ima pravo na svoju istinu. Većina filozofa tvrdi da istina ne postoji kao saznajna kategorija nezavisno od čoveka budući da samo misao o predmetu, a ne sam predmet, može biti istinita ili lažna. Lok, Lajbnic i moderni filozofi smatraju da postoje: 1) faktičke istine- zavisne od iskustva u posebnim naukama 2) logičke istine-apriori, nezavisne od iskustva, logika i matematika. Teorija koherencije smatra da istina ne može biti u pojedinačnom, izolovanom sudu već u misaonoj celini, sistematskoj koherentnosti. Niče- istina nije najviša kategorija i smisao čovekovog postojanja, već je umetnost vrednija od istine.
FILOZOFSKI METOD Metodologija je nauka o metodima. Grčka reč metodos- put, način, planski postupak za ostvarivanje nekog cilja, ustaljen i smišljen način obavljanja nekog rada tj. delatnosti. Metoda tj. put spoznaje je način čijim se posredstvom istražuje i omogućuje predmet odrežene nauke. Mnogi filozofi su razvili sopstvene metode za doživljavanje i doloženje do istine i time ostavili veliki pečat i sredstvo koje koriste i druge nauke. Da bi otkrile zakonitosti određenih struktura, same metode moraju se oslanjati na osnovne zakonitosti pojedinih predmeta nauke. Rrezultat naučnog rada je objektivno određen i upotrebljenom metodom, kao što je i sama metoda dijalektički određena strukturom ispitivanog predmeta. Među prvima je bio Sokrat koji je razvio svoje metode ironije i majautike, kao metoda putem kojih se dolazi do saznanja. Skeptici su imali svoj metod koji se sastojao u tome da u svakoj tezi (mišljenju) suprotstavi antitezu ( protivmišljenje), jer se jedino tako sagleda predmet istraživanja i izbegava jednostranost. Dekart (racionalni metod i obnova poverenja u dedukciju: Spinoza, Lajbnic) je izneo svoj metod sumnje. On kaže da ljudski razum ne može da napreduje ako nije sposoban da načelno sumnja u sve što važi kao istinito i da sve podvrgava sudu razumnog proveravanja i potvrde. Bekon govori o induktivnoj metodi kojo prethodi čišćenje ljudskog duha od zabluda. Ovaj metod obuhvata 3 tablice: 1) tablica postojanja i prisutnosti 2) odstupanja u bližnjem 3) tablica upoređivanja Hegelov metod je dijalektički. Sastoji se iz tri momenta: teze-antiteze-sinteze. Aristotel je predložio neka pravila deduktivnog metoda opšteprihvaćena u starom i srednjem veku. Filozofija može da ponudu različite metode, ali one ne mogu da obezbede sasvim sigurno saznanje. Dugo se verovalo da filozofski metodi treba da obezbede sistematičnost. Metode treba birati prema filozofskom
problemu i prema tome da li je moguće promišljati u celini.
PROBLEM SAZNANJA Kako je uopšte nešto moguće saznata, šta se može znati, kada se može tvrditi da je nešto saznato, kakvo je naše znanje o nečemu, koji je cilj spoznaje? Najčešći cilj spoznaje je bio obezbeđivanje moći nad prirodom i ljudima, u filozofiji se govorilo i o čistom saznanju radi saznanja, ali je pitanje može li se saznanje odvojiti od svega drugog. Može li se dopreti do istinitog saznanja o biću, o bivstvujućem, kako nešto saznati i kako izneti saznato, da li su ljudu sposobni da se odreknu saznanja koje ih ugrožava ? Važna je i svest o ne znanju, jer ma koliko da se zna, zna se malo i loše. Saznanje ne može da bude potpuno sigurno, ali može da bude valjano. Valjno mišljenje ne mora da bude istinito, ali istinito mišljenje( mišljenje koje se stalno samopropituje u brizi oko istine, jer se do pune istine ne može stići) mora da bude valjano. Kada se radi o izvorima saznanja ne treba biti isključiv, može se saznavati na različite načine, koji se mogu kombinovati. Kod ljudi daleko od kulture preovlađuje direktno i čulno- intuitivno saznanje, kod kulturnih ljudi indirektno duhovno- intuitivno saznanje. Filozof mora da ide dalje od ovih oblika spoznaje i da razmišlja u stalnoj napetosti između različitih vidova saznanja. Nekad je saznanje uspešno ako je usklađeno sa logičkim redom, od opažanja- do uviđanja- ka zaključivanju, a nekad logički nered koji izaziva pitanja podstiče saznanje. Pitanje predmeta saznanja je povezano sa pitanjem o biću, da li ono što saznajemo postoji pa ga samo priznajemo ili ga saznanjem konstituišemo? Saznanje nije spona dva odvojena sveta, sveta stvari i sveta ideja. Stvar ne možemo zaista da saznajemo ako je izdvojimo ili odložimo. Saznanje je vid čovekovog postojanja i bez saznanja čoveka i nema. Za Horhajmera i Adorna spoznaja je čovekovo oruđe u borbi za život. Dokle čovek pomoću saznanja može da stigne, koje su granice saznanja, da li one uopšte postoje? Huserl je govorio o samosaznavanju saznanja i pozivao na definitivno utemeljenje saznanje- da li je to mogućeoni koji veruju u to gube iz vida vezanost saznanja za čoveka, istoričnost, a čovek je sam sebi najinteresantnija i najzagonetnija oblast saznanja.
PROBLEM APSURDA I SMISLA Filozofi postavljaju pitanje apsurda i smisla. Čovek ne može da se oslobodi svoje kratkotrajnosti i ograničene moći. Smisao života mu nikada nije dat već ga on sam traži i stvara. Postavljaju se pitanja o apsurdu i smislu čovekovog postojanja, mogućem smislu društva i sveta i smislu filozofskih pitanja. Ranije se često išlo i dalje od traganja za smislom, pa je tražena svrsishodnost svih dešavanja. Još u antici je postojala suprotnost između teološkog i antiteološkog shvatanja tj. jedni su bili ubeđeni da se sve događa sa nekim ciljem i svrhom, dok su drugi to poricali. Jedni su smatrali da je svrha imanentna svetu, a drugi da je transcedentna tj. verovali su u postojanje boga izvan sveta i obično je on bio izvor svrsishodnosti. Filozofi smatraju da se pojedine pojave mogu objasniti kauzalnim( uzročnim) odnosom, drugi da je sve kauzalno određeno, dok neki odbijaju objašnjenja pomoću uzroka. Čovek je stvorenje koje postavlja pitanje o smislu, on je stalno suočen da traga za smislom života, smislom svega u svetu i smislom sveta. Postavlja se pitanje može li čovek da stigne do smisla bivstvovanja ili uvek ostaje apsurdno razdvojen od njega. Nemogućnost nalaženja smisla osnov je apsurda. Čovek je okružen apsurdom, jer je jedino stvorenje sa osećanjem za vreme, a taj mu osećaj omogućava da ima istoriju. Čovek ne zna zaista ko je, nije siguran gde je, mada pomišlja ko bi i gde bi mogao da bude, njegove mogućnosti su uvek pred njim, a ostvarenja iza njega.
PROBLEM VREDNOSTI
Čovekov odnos prema sebi i svetu koji ga okružuje je višedimenzionalan i uvek usmeren. U tom odnosu nastaje i vrednovanje vlastitih postupaka i akcija postupaka drugih ljudi. Vrednosti su proizvod čovekove egzistencije, unutar njegovog vlastitog okruženja prema kome se on praktično odnosi. Vrednost nije nikakvo samostalno svojstvo objekta, objekat nema vrednost po sebi. Niče: tek je čovek uneo vrednost u stvari, on im je dao smisao, stoga sebe i zove čovekom tj. onim koji procenjuje. Vrednost nastaje i opstaje u relaciji subjekat- objekat. Na tom odnosu se uspostavlja vrednosno procenjivanje. Čovek u konkretnoj praxi vrednuje objekte, unosi vrednost u njih i na taj način procenjuje stvarnost radi vlastitog usmeravanja i ispoljavanja sopstvenih snaga. Svaka oblast društvene praxe operiše kategoriju vrednosti. Bez vrednosnih kategorija nije moguća orijentacija subjekata u društvenom životu. Kriterijum za vrednovanje: saznanje da određeni objekat zadovoljava neku od čovekovih potreba i doprinosi unapređenju ličnog i kolektivnog života. Čovek je merilo stvari, ali ne meri prem atome kakav jeste već prema sebi kakav bi mogao da bude. Kada su porpuno prihvaćene vrednosti društvene zajednice onda nama sukoba vrednosti, i to je jako retko. Pored teorija vrednosti, razvija se i teorija ljudskih potreba.
Vrednostima se bavi filozofska disciplina aksiologija, koju je u 19.veku konstituisao Herman Lo. Vrednosti postoje tek u relaciji prema čoveku, one se manjaju uporedo sa razvojem ljudskih potreba i društvenih promena. Vrednosti su relativne prema subjektu koji ih procenjuje, što znači da one same po sebi nisu ni dodro ni zlo, nego to postaju tek u odnosu prema čoveku. Čiste vrednosti postoje samo u toriji, dok se u žibotu uvek dolazi do pomešanih vrednosti. S obzirom da je u vrednovanju čovek onaj koji meri i osnova mere, svako vrednovanje je subjektivno i prolazno. Čovek obično ne meri prema sebi kakav jeste, već kakav bi želeo da bude. Večnih vrednosti nema, jer se one tokom života i istorije menjaju. Samo čovek nečemu može pridavati vrednost, a pridajući nečemu vrednost on poseže ka tome. U savremenoj aksiologiji skoro je opšte prihvaćena Šelerova podela na: 1.hedonske vrednosti, čije su krajnosti zadovoljstvo i bol, odgovara im funkcija čulnog osećanja 2. vitalne(biološke)vrednosti, čije su osnovne vrednosti život i zdravlje 3.duhovne vrednosti, koje mogu biti logičke, društveno-moralne, estetske 4.religijske vrednosti, koje su po Šelerovom mišljenju najviše vrednosti Vrednosti možemo podeliti na lične, posebne ili univerzalne. Vrednovanje se stalno vrši, pri vrednovanju čovek ne mora da ima podršku društva, već može da mu se suprotstavlja i zahteva novi poredak vrednosti. Vrednosti neke društvene zajednice su za njene građane nešto dato, ali i zadato. Između tog datog i zadatog često nema saglasnosti. Pojedinci i grupe mogu preovlađujuću vrednost zajednice prihvatiti kao svoju ili isticati neku drugu vrednost i boriti se da ona postane preovlađujuća. Ovaj sukob vrednosti često prerasta u društveni sukob. Vrednosni sistemi pojedinca i društva često nisu koherentni, tako da vrednoti mogu biti: heteronomne, kada se spolja nameću čoveku i autonomne, kad proizilaze iz samog njegovog života. Izbor prvih vodi prilagođenosti, podaništvu, ograničenosti, a izbor drugih samomenjanju. Pošto vrednosti nisu izolovane, promena jedne vrednosti često izaziva lavinu. Vrednosti imaju svoj razvoj, svoju istoriju. Ljudi su često napuštali određene vrednosti, jer nisu bili u stanju da ih očuvaju. Mnoge vrednosti su nestajale sa svojim vremenom, ali su se neke ponovo javljale. Neme te vrednosti koja može da se razvija bez obzira na uslove i koja je uvek prihvatljiva za sve. Za društvo je
loše ako se ne razvijaju nove vrednosti ili ako dođe do bujanja suprotnih vrednosti ili nevrednosti. Život nije najviša vrednost, jer ga ljudi odbacuju zbog neke druge vrednosti, ali je osnovna vrednost jer druge vrednosti mogu da se upoređuju sa njim. U opšte vrednosti spada sloboda. Neke vrednosti su dovoljno opšte npr.10 zapovesti i uvek će biti nekog ko će ih uvažavati. Savremeni svet je zahvaćen krizom vrednosti. Danas je posebno aktuelna i pragmatička teorija vrednosti, prema kojoj je vredno ono što je korisno, a korisnim se smatra ono što ima trenutne povoljne posledice za onog ko procenjuje i u svakodnevnici ova 2 određenja su veoma udaljena. Sve vrednosti pripadaju kulturi, ali je ona viš od pukog zbira vrednosti, ona je vrednosni mozaik kojim su obuhvaćena različita vrednovanja. Često se govori o dva sloja kulture: autoritarnoj-koja obuhvata pozitivno pravo, politika, javni moral, religija, nauka.... Ona ima cilj da obuzda čovekove nagone i smesti ih u društvene okvire, i masovnoj-služi kao dopuna autoroitarne i njom se podstiču one čovekove potrebe koje direktno ne ugrožavaju društvo, a koje čoveka odvode od razmišljanja. To su potrebe za bogaćenjem, povećanjem potrošnje, lakom razonodom.Delovanje masovne kulture ima ulogu ventila koji obezbeđuje da pritisak u društvu ne pređe dozvoljenu vrednost.
OSNOVNA PITANJA MORALA Etika je nauka o moralu, bavi se pitanjima dobrog, spoznajom tj. poreklom i nastankom morala, motivima moralnih shvatanja i delovanja u skladu sa moralom. Moral nastaje kao rezultat kolektivnog i spontanog iskustva ljudi u raznim oblicima neinstitucionalizovanih zajednica i u raznim odnosima koje pojedinci uspostavljaju između sebe. O poreklu morala čovek je odgovore najpre tražio u sferi nadprirodnog. Mišljenje primitivnog čoveka imalo je religiozni, mistički karakter pa shodno tome i izvor morala se pronalazio u nekom moćnom duhovnom biću, npr. biblijki mit po kome je Mojsije primio 10 božijih zapovesti.Na kasnjim stupnjevima smatra se da je izvor morala u čoveku, kao unutrašnji božiji glas. U 17. i 18. veku smatralo se da čovek poseduje urođen moralni instikt, ali ovo shvatanje je pobila društvena praxa( kod raznih naroda postoje vrlo različita moralna shvatanja, na različitim stupnjevima razvoja postoje i moralne norme) Vulgarni materijalizam- izvori moralnih normi u životinjskom svetu nor. Egoizam se identifikuje sa samoodržanjem, a altruizam sa socijalnim nagonom. Istorijski materijalizam- moral je posledica običaja i navika. Osnova moralne svesti data je u prirodi čoveka, moral reguliše ponašanje čoveka s obzirom na neke suštinske vrednosti pojedinca i društva. Osnovne kategorije (problemi) morala su dobro i zlo. Pojam dobro( Sokrat) ono što doprinosi istinskoj sreći- vrlina. Platon- dobro je usavršavanje čoveka do spoznaje boga Epikur- dobro je uživanje, zadovoljstvo tj. izbegavanje bola. Pojam zla: Sokrat- čovek čini zlo iz neznanja. Stoici- ne postoji zlo po sebi. Seneka- zlo kao princip ne postoji, ono je samo izraz nerazvijenog ljudskog duha.
FILOZOFIJA I UMETNOST
Pod umetnošću podrazumevamo jedan svojevrstan i suptilan oblik čovekove praxe i to one koja na najdublji i najapstraktniji način ispoljava čovekovu čulnost(osećajnost) putem njenog uobličavanja u posebnoj predmetnoj stvarnosti(umetničkom delu) čije bogatstvo značenja pobuđuje osećanje zadovoljstva kod svih koji ga doživljavaju. Arhitektura, vajarstvo, slikarstvo, muzika, pozorište... čine jednu posebnu vrstu stvarnosti-estetsku stvarnost. Tri strukture čine poseban značaj: 1)stvaralac-umetnik 2)umetničko delo 3)posmatrač Tek iz njihovog međusobnog odnosa iskrsava na videlo fenomen umetničkog. I umetnost i filozofija nastoje da budu određena vizija sveta s tom razlikom što je u filozofiji akcenat na istinitoj viziji sveta, a u umetnosti na lepoj, uzvišenoj, tragičnoj, komičnoj tj. estetski vrednosno prožetoj viziji sveta. Filozofija se temelji na umu, a umetnost na mašti. One su u stalnom odnosu. U filozofiji se proučava promišljanje stvaranja i razumevanja umetničkog dela. Prostor umetnosti je prostor slobode, istine i vrednosti. Umetnik ne živi i ne stvara van društva. Umetnosti nema bez pulsa života. Hegel- cilj dela nije van njega. Umetnik može da koristi delo da uputi društvu pitanje koje ga muči. Mi o delu možemo da tražimo i odgovore na pitanja koja sami postavljamo.
FILOZOFSKO SHVATANJE ČOVEKA Nakon kosmološkog perioda u kome je filozofska misao okrenuta ka kosmosu, počinje antropološki period u kome glavna filozofska misao postaje čovek. Sofisti kažu čovek je mera svih stvari; svet i sva događanja u njemu se tumače sa stanovišta čoveka, čovek daje smisao svemu oko sebe i tumači pojave u odnosu na sebe. Platon- čovek je božija tvorevina, on je dvojstvo smrtnosti i besmrtnosti, čovek je spoj telesnog (čula) i duhovnog, besmrtne, umne, večne duše koje je božanskog porekla. Epikurejska škola- čovek je spoj atoma i praznine. Bog je trajan, večni broj atoma dok je čovek vremenski ograničen. Stička škola-čovek je nastao od prirode, on je biće koje se večno pojavljuje u svakom uzastupnom svetu i vrši iste radnje koje je vršio u svojoj prethodnoj egzistenciji. Seneka- čovekov život je kratak, njegovo telo je propadljivo i on u tom periodu mora da razvije sve dobre osobine koje su u njemu. Hrišćanska filozofija i teologija- čovek je božanska tvorevina, biće koje je bog stvorio po svom liku i dao mu slobodnu volju. Renesansa- čovek je samosvesna individua, on je merilo vrednosti. Empirizam- čoveka čini njegovo iskustvo Egzistencijalisti- bave se suštinom čoveka. Njegova egzistencija prethodi njegovoj esenciji, on je slobodan ali je osuđen na slobodu, on je sam svoj zakonodavac. Spinoza- čovek je sačinjen od duše i tela i podvrgnut zakonima prirode. Kant- čovek je prirodno biće, ali kaže da je on i umno biće. Hegel- čovek je jedinstvo duha i materije. Kod savremenih filozofa koji žive u uslovima krize građanskog društva, počinje da prevladava pesimizam, čovek se posmatra kao izlovana individua u društvu.
17. PROBLEM LIČNOSTI
U filozofiji se razmatra problem ličnosti. Čoveku nije obezbeđena ličnost rođenjem. Za visinu svoje istine, za uspravnost svog držanja, za ličnost čovek mora da se izbori. On godinama napreduje, ali je većina odraslih daleko od ličnosti, ima smisla boriti se za nju. Životni nemir koji obuhvata sve životne aktivnosti ima vrednost samo ako je usmeren ličnosti. Najviše vrede oni koji se bore da dođu do ličnosti, a ne najobdareniji. U antici su bili ubeđeni da treba neprestano dokazivati da si najbolji. Čoveka su posmatrali kao deo bića i vrednovali ga po njegovom odnosu sa bićem, kao deo društva po ulozi u društvu, ali i kao pojedinca koji je obavezan da radi na svom uzdizanju. Smatrali su da čovek može da oseti svoj doprinos u društvu. Individuum, jedinka, ima vrednost ako je svesna opšteg, ako je u pravom odnosu prema njemu. Stvorenje može da dođe do tog stupnja ako je sebe oblikovalo kao ličnost, personu, jer samo ona može da bude prava javna ličnost. Sokratova izreka- brini za svoju dušu, znači brini da postaneš ličnost Platon, Aristotel- važno je iskustvo da bi neko bio ličnost. Hrišćanstvo- čovek je deo hrišćanske zajednice ali je nekad vrednovan po svom samopropitivanju i ličnom odnosu prema bogu. Mnogi misle da je mogućnost ličnosti osnažena tek nakon prestanka srednjevekovnog kolektivizma.
FILOZOFSKI PROBLEM DRUGOG Čovek živi sa apsurdom: njegove mogućnosti, osim u smrtnom času, uvek su pred njim, ostvarenja iza njega. On ne zna ko je, nije siguran gde je, iaki nekad zna ko bi i gde bi mogao da bude. Pojam ” ja” je daleko od neuobličenog današnjeg izražavanja sopstva. Da li neko sa pravom može da kaže ja? Verovatno da pravo ja još ne postoji, već je ideal vezan za slobodu i sreću. Bez ja kao cilja i bez napora da se približi tom cilju, ljudski život ostaje potpuno bez smisla. Čovek se prema drugom obično odnosi kao prema nečoveku, objektu i pokušava da ga ne primećuje, iskoristi ili uništi. Često uopšte nije svestan mogućnosti i vrednosti drugog, mada tek preko vrednosti drugog može da shvati i svoju vrednost i dođe do svojih mogućnosti. Bez drugog, ne možemo da se uspravimo, poboljšamo, dođemo sebi. Kada je drugi za čoveka samo objekt, radi se o ”ja - to” odnosu. Dok ” to” u odnosu na ja predstavlja samo drugu materijalnost, on predstavlja mogućeg pojedinca, neotkrivenog sagovornika. Drugi se postupno otkriva. Posle izvesnog vremena provedenog sa njim, čovek obično kaže da ga poznaje, mada poznaje samo par olika njegovog ispoljavanja. Poznaje ga, ali ne razume, jer je drugi za njega još daleko i nedostupno. Odnos sa njim je ” ja-vi” odnos u kome se srepi od onog nepoznatog i opasnog u drugom. Veliki broj odnosa sa drugim ostaje na ovom stupnju. Pravo, čovečno saobraćanje među pojedincima je moguće tek kada smo za drugog zaista zainteresovani. To je ” ja-ti” odnos. Postoji još jedan stupanj odnosa ili bi morao da postoji. To je ” ja- ja ” odnos poistovećivanja sa drugim, a da pri tom svako ja održava svoju samostalnost. Da li je uopšte moguć ” ja-ja” odnos odabranih, vaspitanih, obrazovanih, mudrih kada društvo neslobode zatvara mogućnost nicanja ličnosti? Možda je jedino moguće zajedništvo onih koji pate zbog apsurda i poistovećivanja da pobegnu od njega? S druge strane, ako odabrani ili izabrani uspeju da na neki način privremeno izbegnu pun pritisak apsurda, ukupni apsurd nije promenjen: oaze ne menjaju osobenost pustinje.
FILOZOFSKI PROBLEM DRUGOG Čovek se prema drugom obično odnosi kao prema nečoveku, objektu i pokušava da ga ne primećuje, iskoristi i uništi. Često uopšte i nije svestan mogućnosti i vrednosti drugog, mada tek preko drugog može da shvati i svoju vrednost i da dođe do svojih mogućnosti. Bez drugog ne možemo da se uspravimo, poboljšamo, dođemo ka sebi. Kada je drugi za čoveka samo objekat, radi se o JA-TO odnosu, dok TO u odnosu na JA predstavlja samo drugu materijalnost, on predstavlja mogućnost pojedinca, neotkrivenog sagovornika. Drugi se postepeno otkriva posle izvesnog vremena provedenog sa njim. Čovek kaže da ga poznaje, mada poznaje samo par oblika njegovog ispoljavanja. Poznaje ga, ali ga ne razume jer je drugi za njega još daleko i nedostupno VI, a odnos sa njim je JA-VI odnos u kome je stepen od onog nepoznatog i opasnog u drugom. Veliki broj odnosa sa drugim ostaje na ovom stupnju. Pravo čovekovo samoobraćanje među pojedincima je moguće tek kada smo za drugog zaista zainteresovani, to je JA-TI odnos, odnos poistovećivanja sa drugim, a da pri tom svako JA održava svoju samostalnost.
FILOZOFIJA I DRUŠTVO Oni su u stalnom dodiru. Društvo indirektno utiče na razvoj filozofije, filozofi obično žele da svojim učenjima indirektno utiču na promenu društva. Oni postavljaju pitanja o smislu i vrednosti društvenog organizovanja i društvenog ponašanja, pri tom se obično računa i na povezanost sa istorijom, jer filozofsko promišljanje istorije može da pomogne u pronicanju strukture društva i događanja u njemu. U filozofiji se uzima u obzir da čovek ne može da izađe iz društva i da do sebe može da dođe zaista u društvu. U savremenom društvu su prisutni razni oblici prinude, neprekidna promena mesta pojedinca u društvu i vekilo uvećanje stanovništva Zemlje. Pojedinac prihvata razna načela u okviru države, nacije, religije ili partije, ali pokušava da ih ograničeno primenjuje i kombinuje sa vlastitim načelima. Savremeno društvo počiva na masi i masovnoj upotrebi tehnike; čovek mase brine o preživljavanju ilio poboljšanju uslova života, a ne o oblikovanju svog postojanja. U filozofiji se pita kako bi se mogli na bolje promeniti čovek i svet, kako bi ta promena mogla da izgleda? Možda kriza u kojoj se savremeno društvo nalazi, njegovo ubrzano samourušavanje, povećava potrebu za preoblikovanjem filozofske teorije društva?
PROBLEM SLOBODE Sloboda je mogućnost čoveka da bude drugačiji, pa i neslobodniji. Slobodan je onaj sa umnom
voljom, onaj ko hoće da bude kao bog. Mnogi se plaše ovog cilja i odgovornosti koja je nerazdvojiva od slobode. Čovek je konačan, ali može da bude slobodan i mora da se muči da, grabeći slobodu, ne izgubi mogućnost. Bitna je i spremnost da se prihvati mogućnost različitog i angažovati se u odbijanju’’’’’’’’’’’’’’’’’’’’’’’’ opšteprihvaćenog. Drugi ne mogu da plate cenu naše slobode. Sloboda nije stvarna bez javnosti. Tamo gde nema javnosti, ljudi su proterani u skučen prostor doma ili svoje unutrašnjosti. S druge strane, često pravo na privatnost i tajnost izgledaju kao preduslovi slobode. Čoveku se samo u slobodi, koja ne zatvara mogućnost, otvara biće. Društvena grupa može da teži oslobođenju. Celo društvo ne može da bude slobodno ako nisu slobodni svi pojedinci u njemu. Potpuna sloboda, koja uključuje i slobodu ubijanja, kao da onemogućava slobodu koja uzvisuje čoveka.
PROBLEM JAVNOSTI I SLOBODE Govori se o javnom, privatnom i tajnom. Javno upućuje na otvorenost svega što jest na javi, ali ne može da bude svedena na otvorenost jer je u današnjem društvu važniji drugi vid javnosti, poznatost u narodu- publicitet. Otvorenost prema javnosti podrazumeva da su sva vrata prema svakom otvorena, da se sve zna i sve može reći. Međutim mora se znati(pitati) šta zatvaraju i skrivaju otvorena vrata, valja znati šta je vredno saznavanja. Potpune, sadržajne otvorenosti nije nikada bilo, iako je bila proklamovana. Takođe, treba biti svestan odgovornosti pune otvorenosti, ona je druga strana otvorenosti. Otvorenost može i treba da koristi onaj koji je kadar da saznaje i razlikuje žito od kukolja, onaj koji ima šta da izgovori, zna kako da kaže i uradi i stoji iza svojih reči i dela. U većini društava otvorenost je vrlo ograničena, ali je istovremeno amputirana i odgovornost.
PLATONOVO SHVATANJE UMETNOSTI U vreme kad je pisao o umetnosti, pojam umetnosti se razlikovao od današnjeg. Za Platona dobar umetnik je obućar, grnčar, lekar... odnosno svako ko je stigao do veštine u onome čime se bavi i u stanju
je da je uspešno primenjuju. Umetnici su i oni koji druge mogu nečemu da podučavaju npr. učitelji gimnastike, aritmetike... Ako se radi o umetnosti u užem smislu, današnjem, njoj više odgovara termin mimetika- veština podražavanja. Umetnici koji podražavaju ne teže ni mudrosti ni znanju, već uspehu i zadovoljstvu, mimetika je daleko od istine. Pesnici pišu o onome što ne razumeju, nadahnuće im ne služi da se približe ideji, naročito su opasni po mlade, Platon je tražio najstrožiji nadzor pesništva. Pesme se po Platonu sastoje od reči, koje su najvažnije, ritma i melodije koji bi trebalo da se upravljaju po njima. Pesnik ne bi trebalo da opisuje nepoštene, a srećne, o smrti, slabiće kao jake i obrnuto. Pesnik ne bi trebalo da se pored pesništva bavi još nekim poslom- onaj ko radi dva posla ne završi ni jedan. Naročito su mu smetali umetnici koji koriste svetlost, senku, perspektivu, izobličavanje da bi postigli ubedljiv privid. Platon je pred umetnike stavljao zadatak da svojim delima omoguće saznanje, jer je saznanje shvatio kao večno rađanje lepote, a svet ideja kao svet večne lepote. Da bi se došlo do lepote u predmetima, potrebna je neka vrsta ljubavnog zanosa i ljubavnog odnosa čoveka i stvari. Iz ovoga se rađa nešto što nije ni objektivno ni subjektivno, što je deo nebeske stvarnosti. Brinuo se zbog nekontrolisanog uživanja koja izazivaju umetnička dela, treba dopustiti umetnost koja je korisna za državu, pristojna i moralna. Takvu umetnost, naročito muziku treba koristiti u vaspitanju. Kod Platona teč je o dve vrste lepote: nadčulne i čulne, koja je odraz natčulne. Platon kaže da stvari nisu lepe s obzirom na bilo šta drugo nego su uvek lepe same po sebi. U Gozbi se kaže da je lepota ono što filozof traži celog života, ono najvažnije što daje smisao življenju. Poatoje stupnjevi lepog. Fizička lepota je najniža. Lepota do koje se stiže filozofijom je najviša vrsta lepote, neuništiva je, savršena, božanska. Kad je uživanje u umetničkim delima neškodljivo, država može da ga dopusti, podobna je ona umetnost koja izaziva samo korisna osećanja i ona treba da bude korisna za pojedinca, ali i za državu. Država može da dopušta umetnost koja je skladu sa svojim vaspitnim zadatkom, koja može da pomogne u uzdizanju ljudi, država mora da kontroliše da se ne pojavi nešto drugo, pa je Platon predlagao srog nadzor i cenzuru umetnosti. Problem Platonovog vrednovanja umetnosti je što je kao kriterijum vrednovanja postavljena korisnost.
PROBLEM ZNANJA I ZNANOSTI Program studija u Likeju, školi koju je Aristotel osnovao, poklapao se sa Aristotelovom klasifikacijom nauka: sve nauke su raspoređene u tri ciklusa, koji vertikalno stoje jedan iznad drugog, od najnižeg do najvišeg.
Sva moguća ljudska znanja i sve moguće ljudske nauke pripadaju jednom od tri vertikalno postavljena ciklusa: POETIČKOM PRAKTIČNOM(pragmatičkom) TEORIJSKOM. Ono što je Aristotel nazivao poetičkim znanjima ne odnosi se samo na znanje sastavljanja stihova, nego na veoma širok krug ljudskih stvaralačkih aktivnosti, uključujući tu slikarsku, vajarsku, graditeljsku, jednim delom i lekarsku veštinu. Sposobnost bitna za poetična znanja je TEHNE, a to je umetnost u smislu sposobnosti za stvaranje veštačkih predmeta kojih inače nema u samoj prirodi i kojih ne bi bilo bez takve ljudske sposobnosti. Poetička znanja su uvek upućena na neki materijal, od koga ona stvaraju, a to znači oblikuju ono što pre toga u materijalu nije postojalo. Aristotel nije identifikovao znanja- veštine sa naukama tj. sa pravim znanjima. Pravo znanje je znanje iz uzroka, znanje principa. S toga, peotičke nauke→poetika retorika logika, su nauke koje ispituju i saopštavaju principe i pravila pesničkog, besedničkog i logičkog govora. Pesnici i retori mogu i po svojoj prirodnoj obdarenosti umeti da sastavljaju lepe govore, iako ne znaju ništa o principima poetike i retorike. Isto tako, obični ljudi znaju logički misliti iako ne znaju ništa o principima logike. Danas izgleda dosta čudno što je Aristotel razlikovao „stvaranje“ od „delanja“ i što je delanje smatrao višim oblikom ljudskog ponašanja. U skladu sa tim su i praktička(delatna)znanja za Aristotela viši oblik znanja. Delanje je nešto uzvišenije od stvaranja, zato što se stvaranje odnosi na pasivni materijal, na materiju, dok se delanje odnosi na ljude kao aktivne i slobodne subjekte. Prvo(stvaranje) se odnosi na nešto što u sebi samom nema pokretački princip, a drugo (delanje) se odnosi na ljude koji imaju dušu i zbiva se u državi, dakle u jednoj zajednici slobodnih subjekata. Zatim, tu su i klasne predrasude od kojih grčki filozofi nisu bili nikako pošteđeni. Pesnici, vajari, zanatlije stvaraju, dok plemeniti ljudi i državnici deluju i moralno i politički. Spšosobnost za stvaranje je tehne, a sposobnost za delanje je razboritost( FRONESIS). Praktična znanja nisu isto što i praktične nauke→etika politika ekonomija. Običan čovek se može ponašati moralno- ispravno iako ne zna principe etike, može dobro privređivati iako ne zna principe ekonomije, može posedovati političku mudrost iako se ne bavi israživanjem principa politike. Praktična znanja i praktične nauke zauzimaju viši stupanj u hijerarhiji od poetičkih znanja i poetičkih nauka, i zbog toga što je ispravno delanje samo sebi cilj. Praktična znanja i nauke nisu najviši i najuzvišeniji oblik znanja jer se odnose na materijal koji se može na različite načine oblikovati. Na vrhu stoje teorijske nauke→matematika fizika metafizika. Kod Aristotela postoje i teorijska znanja različita od teorijskih nauka. Čovek može znati brojati i računati, iako ne zna da izvodi stoge matematičke dokaze za brojanje i računanje. Čovek može imati neka znanja o telima i njihovom kretanjima, iako ne zna principe fizike. Svrha teorijskih znanja nikako nije korisna primena znanja koja se u okviru njih stiču. Ove nauke se odvajaju od svega što bi moglo voditi iskorišćavanju prirode radi povećanja udobnosti ljudskog življenja. Jedini korisni efekat se pokazuje u kultivisanju duše, u stvaranju duhovnog plemstva. Jedino Heleni razumeju značaj toga, jedino oni jasno razlikuju vredost od praktične koristi, a to je upravo ono po čemu su oni osećali svoju ogromnu superiornost od Varvara.
OSNOVNE OSOBINE RENESANSNE FILOZOFIJE
Kolevka renesanse(preporoda) je Italija. Sama reč preporod označava sa jedne strane veliku obnovu interesovanja za dela antičke kulture, a sa druge strane opšti procvat samostalnih individualnih poduhvata u svim sverama ljudske delatnosti i stvaranja. Oslobađanje individualnih ljudskih stvaralačkih energija je bilo oslobađanje od svakovrsnih stega koje su individualnom ljudskom životu nametane u srednjem veku. Italijanska renesansa obuhvata 15. i 16.vek, ali je imala korene i u 13. i 14.veku. Društveno-ekonomsku osnovu italijanskom preporodu davala je trgovina, koja omogućava procvat mnogih slobodnih država u kojima glavnu reč je imao novonastajući gradski stalež. Gledano šire, preporod nije zahvatio samo Italiju, nego i druge zemlje evropskog zapada. Na istoku je došlo do konačne propasti Vizantije: Carigrad je pao 1453.pod vlast Turaka i namesto Vizantije nastala je Otomanska imperija. 40-setak godina kasnije otkrivena je Amerika. Sredinom 15.veka u Zapadnoj Evropi su započele promene u političkoj i socijalnoj sferi→slamanje moći feudalnog plemstva, i osnivanje monarhija. Veoma značajan je i pronalazak za razvijanje pisane reči-gutembergova mašina, 1450. koja je omogućila nezamislivu komunikaciju. U duhovnoj i političkoj sferi dogodio se još jedan preokret→reformacija u 16.veku, započet Luterovom inicijativom u Nemačkoj, koji je podelio zapadno hrišćanstvo na katoličanstvo i protestantizam. Prethodnici reformacije bili su Vitklif i Hus, ona se proširila i na Švajcarsku, Holandiju, Francusku. Sve su ovo bile promene koje su učinile kraj srednjevekovnoj epohi. Engels je te promene opisao kao najveći progresivni prevrat koji je čovečanstvo do tada doživelo. Padom Carigrada u turske ruke, mnogi obrazovani Grci izbegli su na Zapad ponevši sa sobom rukopise starih grčkih filozofa. Do tada na zapadu su znali samo za mali broj Platonovih dela, a i do Aristotelovih dela se dolazilo pretežno preko arapskih komentatora. Dolaskom vizantijskih učenjaka na zapad počelo je otkrivanje autentičnog Aristotela. No, znatno veće zanimanje u Italiji izazvalo je otkriće Platonovih dijaloga i mnogobrojnih novoplatonističkih spisa. Knez samostalne države Firence, Kozimo Mediči, primio je učene vizantijske izbeglice i pod njihovim uticajem je osnovao Platonsku Akademiju u Firenci. Najznačajniju ulogu u florentiskoj obnovi platonizma imao je vizantijski filozof Georgios Gemistos Pleton, koji je počeo da širi pravu filozofiju na zapadu. Neobičnom slučajnošću tri imena Platon-PlotinPleton, počela su od tada sačinjavati filozofsku protivtežu sholastičkom aristotelizmu, pa je Platon uglavnom u novoplatonističkoj interpretaciji dobio značajno mesto u preporodu fiolzofije na zapadu. Novoplatonozam je filozofe renesanse podstakao na obožavanje prirode koje je tada dolazilo do izražaja, dok su izvorni platonozam i pitagorejstvo inspirisali negovanje matematike, i spajanje astronomije i fizike. Ljudi renesanse razvili su interesovanje za lepa i plemenita ljudska dela u klasičnoj grčko-rimskoj starini. To interesovanje i proučavanje ljudskih se nazvalo humaniora, pa su oni koji su postigli radačnji ideal obrazovanosti nazvani humanisti. Humanist je bio onaj ko je znao klasični grčki ili latinski jezik i ko je to svoje znanje mogao upotrebiti za sručnu pripremu i restauraciju starih tekstova. Najveće zasluge stekao je Erazmo Roterdamski. Nauke kojima su se oni bavili nazvane su humanističkim naukama-one proučavaju dela ljudi.
Proučavanje društvenog i političkog života postalo je predmet posebnih proučavanja i konstrukcija države u mislima. Na tom polju proslavio se Tomas Mor delom UTOPIJA-mesto kojeg nema. Tu je opisano jedno ostrvo, koje je posetio jedan moreplovac i na njemu otkrio idealno političko uređenje, idealno po predstavama tadašnjih vizionara. I za ovu konstrukciju uzor je bio Platon, mada je imitacija bila znatno slabija. I sama Morova utopija postala je uzor za kasnije socijalno-političke vizionare. Rodonačelnik moderne političke nauke, Makijaveli- Vladalac, u njemu je opisao metode osvajanja i održavanja vlasti.
UČENJE O METODI Pravo znanje je moguće samo na osnovu metodski vođene indukcije zasnovane na eksperimentu. Nauka je jedinstvo eksperimenta i razuma. Istinski znati, znači znati na osnovu uzroka, kaže Bekon. On preuzima Aristotelovo učenje o uzročnosti (materijalni, formalni, eficijentni, finalni). Bekon odbacuje samo finalni. Najviši cilj nauke, po Bekonu, je da se otkrije forma. Samo onaj ko poznaje forme taj shvata jedinstvo prirode u najrazličitijim oblastima. Tek iz otkrića formi sledi pravo znanje i slobodno delovanje. Po Bekonu, forma je skriveni unutarnji oblik stvari, skriveni shematizam i skriveni proces kretanja stvari i pojava; ona izražava unutrašnju strukturu stvari. U učenju u formi Bekon se približava shvatanju forme kao zakona- forma je uzročna veza među pojavama. Da bi se do otkrića tih zakona koji vladaju prirodom došlo, on predlaže novu – induktivnu metodu, suprotnu aristotelovskoj deduktivnoj formalnoj logici. Po toj metodi, skupljanje podataka počinje tzv. tablicama bitnosti i prisustva. Prvo se nabrajaju sve pojave koje se slažu u nekom određenom svojstvu. Zatim se pravi pregled slučajeva u kojima nedostaje to određeno svojstvo, pravi se tablica odstupanja ili odsustva. Zatim se pravi treća- tablica stupnjeva ili poređenja- u njoj se sagledava u kojim je pojavama dato svojstvo prisutno. Ove tri tablice su materijal za razumsko zaključivanje. Na osnovu ovih tablica stvara se induktivni zaključak koji traži takva svojstva koja su uvek zajedno prisutna ili odsutna u određenim pojavama- veza među tim svojstvima je unutrašnja struktura-forma pojava. Izvođenje zaključaka vodi ka stvaranju nove tablice- povlašćenih slučajeva u kojoj se nabrajaju oni slučajevi u kojima određena svojstva uvek idu zajedno. Tek ovakvim sistematskom istraživanjima unutrašnjih veza, mi saznajemo zakone prirode i postajemo sposobni dda vladamo prirodom potčinjavajući se njenim zakonima. Ono što je skriveno u prirodi bolje se otkrivakad se podvrgne ispitivanju i eksperimentu. Tek kad se eksperiment i razum ujedine dolazi se do pravog saznanja prirode. Učenjem o metodi smatra se začetnikom filoz. koja se zalaže za razvoj prirodnih nauka, za metodičko
povezivanje teorije i logike sa praktičnim istraživanjima i eksperimentima.