Naslov izvornika Im Frühling sterben sterben © Suhrkamp Verlag Berlin 2015. Sva prava pridržava i zastupa Suhrkamp Verlag Berlin. Berli n. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog prethodnog dopuštenja nakladnika. nakladnika. ISBN 978-953-266-884-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 966721
“Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi.” Ezekiel
Šutnja, duboko prešućivanje, posebno u odnosu na umrle, zapravo je vakuum koji ži vot kad-tad ispuni istinom. Kada bih, u davne dane, spomenuo ocu njegovu jaku kosu, rekao bi da mu je to od rata. Svakodnevno su u tjeme utrljavali svjež brezov sok, ne postoji ništa bolje; nije, doduše, pomagao protiv uši, ali je fino mirisao. I premda je djetetu teško pojmiti vezu između brezova soka i rata, nisam više zapitkivao, jer ionako, kao i obično kada je bila rieč o tom vremenu, ne bih dobio podrobniji odgovor. On mi se razotkrio tek kada sam poslije više desetljeća uzeo u ruku fotografije vojničkih grobova i primijetio da su mnogi križevi iza bojišnice, ako ne i većina njih, napravljeni od debala mladih breza . Moj se otac rijetko smiješio, ali nije zbog toga djelovao neljubazno. Izraz njegova blijeda lica, na kojemu su se isticale naglašene jagodične kosti i zelene oči, bio je podcrtan melankolijom i umorom. Tamnosmeđoj kosi začešljanoj unatrag, oštro izbrijanoj na vratu, oblik je davala krema za kosu Brisk, brada s plitkom brazgotinom uvijek je bila glatka, a pričalo se da je profinjena senzualnost njegovih usana uznemirila nemalo žena. Njegov pomalo prekratak nos bio je jedva primjetno prćast, tako da je iz profila djelovao nešto mlađi no što je uistinu bio, a u pogledu su mu se u trenucima opuštenosti nazirale vragolasta čovječnost i inteligentna empatija. Ali on kao da nije bio svjestan vlastite ljepote i da ju je ikada primijetio, vjerojatno bi pomislio da se vara. Svi su ga susjedi voljeli, njega koji je uvijek bio spreman pomoći; u razgovoru bi se često spominjao kao vrlo pristojan čovjek . Pajdaši iz rudnika s poštovanjem su go vorili da radi kao crnac i malo se tko ikada s njim zavadio. Najčešće je nosio jakne iz C&A i hlače od korda, čiji bi se baršunasti sjaj izgubio već nakon prvoga pranja. No boje su uvijek bile pomno odabrane, tako da se dalo naslutiti da je pri biranju kratko zastao uživajući u skladnim kombinacijama, i nikada mu ne bi palo na um nositi tenisice ili neočišćene cipele, frotirske čarape ili kariranu košulju. Iako se s vremenom pogrbio, naporno radeći prvo kao muzar, a poslije kao rudar, bio je ono što se rijetko viđa: elegantan radnik. Nije međutim imao prijatelja niti ih je tražio, cijeloga života ostao je sam u svojoj šutnji, koju nitko nije želio podijeliti s njim, čak ni njegova žena, koja je pila kavu sa svim susjedima i subotom bez njega išla na ples. Usprkos pogrbljenim leđima vječna ozbiljnost podarila mu je autoritet pred kojim se strepilo, a njegova turobnost nije potje-
cala tek od prezasićenosti svakodnevnom kolotečinom ili crnčenjem, od ljutnje ili neis punjenih snova. Njega se nije tapšalo po ramenu i govorilo: Hajde, Waltere, glavu gore! Bila je to ozbiljnost onoga tko je vidio dublje i moćnije stvari i tko o životu zna više no što umije reći; ozbiljnost za koju se sluti: čak i kada bi je mogao riječima opisati, to mu ne bi donijelo izbavljenje. Zasjenjen vlastitom prošlošću, vozio je bicikl do rudnika, po vjetru i nevremenu, i izuzev brojnih ozljeda i lomova od udaraca kamenja, nikada nije bio bolestan, čak ni prehlađen. Ipak, trideset godina kopanja pod zemljom, bezbrojne smjene i prekovremeni sati tijekom kojih se pneumatskim čekićem suprotstavljao gomilama ugljena (bez ikakve zaštite za uši, kao što je tada bio običaj) urodili su nagluhošću, tako da više nije razumio nikoga – osim moje majke. Do dan-danas nije mi jasno je li za činjenicu da je s njom normalno razgovarao bila zaslužna frekvencija njezina glasa ili način na koji je pomicala usne. Svi su ostali morali vikati i gestikulirati kada su mu željeli nešto priopćiti, zato što nije nosio slušni aparat, zato što ga nije želio nositi jer je, navodno, proizvodio popratne šumove i nepodnošljiv halo-efekt. Zbog toga je ophođenje s njim bilo vrlo naporno i njegova se osamljenost povećavala čak i u krugu obitelji. Ja sam međutim uvijek imao dojam da ga barem ne unesrećuje ta neupitna tišina koja se iz godine u godinu sve više zgušnjavala oko njega. Na kraju, izmožden, rano umirovljen i zbog toga posramljen, brzo se odao alkoholu i od života nije tražio mnogo više od svojih novina i najnovijeg romana o Jerryju Cottonu koje je kupovao na kiosku. Kada su mu liječnici 1987., tek što je napunio šezdesetu, nagovijestili skoru smrt, time kao da ga uopće nisu dirnuli. “Mom se tijelu nož neće približiti”, rekao je odmah na početku bolesti i nije prestao pušiti ni piti. Malo češće no inače poželio bi svoje omiljeno jelo: pečene krumpire s kajganom i špinatom, a votku je od moje majke skrivao u podrumu, ispod ugljena. (Na zidu je još visio njegov okrugli stolčić za mužnju s kožnatim remenom i istokarenom nogom.) Čim je otišao u mirovinu, darovao sam mu jednu lijepu bilježnicu, u nadi da će mi u njoj skicirati svoj život, epizode vrijedne spomena iz doba prije moga rođenja. Ostala je međutim gotovo prazna. Zapisao je samo nekoliko riječi, možda ključnih natuknica, imena nekakvih stranih mjesta, a kada sam ga nakon prvog obilnog krvarenja zamolio da mi podrobnije opiše barem one tjedne u proljeće četrdeset pete, umorno je odmahnuo rukom i rekao onim svojim zvučnim glasom koji kao da je odjekivao iz šupljine nagluhosti: “Ta čemu? Zar ti već nisam ispričao? Ti si pisac.” Potom se počešao ispod košulje, zagledao kroz prozor i poluglasno dodao: “Nadam se da će ovo sranje uskoro za vršiti.” Budući da nas nije čuo, i mi smo zanijemjeli; majka i ja danima smo sjedili uz njegovu samrtničku postelju ne progovorivši ni riječ. Zidovi su do visine pogleda bili oličeni svijetlozelenom bojom lipova lista, a nad krevetom je visjela umjetnička repro-
dukcija slike douarda Maneta Ljetnikovac u Rueilu. Oduvijek sam volio tu sliku, ne samo zbog naizgled jednostavnog, gotovo melodioznog slikarskog izričaja i ljetne svjetlosti koja je blago prožima, iako se nigdje ne vidi ni komadić neba: vila oker boje s portalom sa stupovima, okružena stablima, grmljem i crvenim cvijećem, pomalo me podsjećala na gospodsku kuću na imanju u sjevernoj Njemačkoj na kojem je moj otac početkom četrdesetih godina izučio muzarski zanat. Ondje su se moji roditelji upoznali, a u djetinjstvu sam nedaleko odande proveo nekoliko sretnih prazničnih tjedana. Na tamošnjemu kanalu i danas žive naši rođaci. Ljetnikovac duše obasjan večernjim suncem. Plastični okvir pucketao je pod posljednjim naletom vrućine, a majka, koja se nije naslanjala na naslon stolca i kojoj je torbica visjela o pregibu lakta kao da je samo nakratko svratila u posjet smrti, sklonila je bocu s vodom u sjenu. Uvijek besprijekorne frizure, s odviše laka za kosu, na sebi je imala salonke od antilop-kože i tamnoplavi kostim s tankim svijetlim prugama, koji je sama sašila, a kada bi tiho zajecala, nanjušio bih liker. U onih skoro osamnaest godina koje sam proživio kod roditelja, a i poslije, tijekom rijetkih posjeta za Božić i rođendane, rijetko sam vidio znak nježnosti između njih dvoe, dodir ili zagrljaj, barem usputan poljubac; umjesto toga čuli su se uvijek isti prigovori zbog svakodnevnih obaveza ili pijano razbijanje pokućstva. No sada je iznenada pritisnula čelo uz njegovo i pomilovala ruku svojega sve neprisebnijeg muža, tek letimično, kao da se srami pred sinom, a moj je otac otvorio oči. I dalje blago obrubljene ugljenom prašinom što je urasla u njih, već su danima bile neobično krupne i bistre, bjeloočnica blistavih poput sedefa, s prepoznatljivim smeđim pigmentom u tamnomu zelenilu šarenice. Podignuo je drhturav prst i upitao: “Jeste čuli?” Čak i kada zanemarimo njegovu gluhoću, bilo je potpuno tiho, nijedan se zvuk nije uvukao u sobu ni kroz prozor koji je gledao na rascvali park klinike, ni iz hodnika; redovito doba posjeta završilo je, večera je bila odavno poslužena, posuđe nedavno izneseno. Sestra u noćnom dežurstvu već je završila obilazak, a moja je majka jedva primjetno odmahnula glavom i promrmljala: “Ah, sad je opet u ratu.” Nisam upitao odakle joj to. Već sama prisnost koja je isijavala iz njezina zaključka govorila mi je da je njezina tvrdnja točna, i doista, nekoliko trenutaka poslije on je viknuo: “Evo!” i oboje nas pogledao bespomoćnim, zabrinutim pogledom. “Evo opet! Zar ne čujete?” Prstima je kružio po prsima, zgužvao noćnu košulju i zagladio je, a onda glasno gutnuo te ponovno utonuo u jastuk, okrenuo glavu prema zidu i zatvorenih očiju izgovorio: “Sve se više približavaju, čovječe! Kad bih bar znao neko mjesto gdje se možemo...” U Bibliji mojih roditelja, pohabanom izdanju u kožnatom uvezu punom računa iz
dućana Schätzlein1, netko je u Staromu zavjetu obilježio jedan stih – ne olovkom, nego vjerojatno noktom kažiprsta ili palca – i premda se ta knjiga otisnuta goticom sada već desetljećima povlači po mojim vitrinama ili škrinjama, udubina u tankome papiru izgleda kao da je netom napravljena. “Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda”, stoji ondje. “Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!” 2 edini životinjski zvuci koji su se čuli u tmini bili su šuškanje preživačkih čeljusti i po vremeno soptanje iza ograde hranilice. Svjetlosni krug petrolejke tu i tamo okrznuo bi vlažnu njušku s crnim, iznutra ružičastim nozdrvama, ili bacio na obijeljeni zid sjenu rogova koji su stršali uvis u duljini dvaju koraka te odmah potom ponovno izblijedjeli. Lastavičja gnijezda pod sjenikom još su bila pusta, ali u tami su, nevidljive, već mijaukale mlade mačke. Težak mlaz urina štropotao je po podu, slatkast vonj kukuruza i mekinja ispunjavao e stražnji dio zgrade u kojem su u pojedinačnim boksovima stajale bremenite krave i velikim očima gledale muškarca u plavom radnom odijelu, koji je za njih možda bio tek vrludava svjetlosna točka. Pritom su bile potpuno nepomične i tek kada je mladi muzar ušao u prostoriju s kantama, jedna je gotovo sasvim bijela – imala je tek jednu mrlju na slabinama – zamukala visokim glasom i ošinula repom po zraku. “Mir, mir, već idem”, promrmljao je Walter i zatvorio vrata. Na zidu su bile poredane kante za neprerađeno mlijeko, njih dva tuceta ili više. Izvana zagasitosive, iznutra čiste, oprane i osušene; u njihovu sjaju čovjek se mogao ogledati. Ali vidjevši da krpe za procjeđivanje leže na podu među pregačama i gumenim čizmama, on ljutito cokne i objesi svjetiljku o kuku. Napuni vodom jedno limeno korito, ubaci šaku soda-bikarbone i namoči rijetko tkane pamučne krpe. Pospremivši u vitrinu još nekoliko stolčića za mužnju i zatvorivši teglu paste za pranje ruku, otvori vrata prema dvorištu. Jato drozdova prhne iz krošnje lipe; u gazdinskoj kući nije bilo svjetla. Motte, stari pas Thamlingovih, spavao je na stubama. Pougljenjene grede tornja sa satom stršale su prema ljubičastomu nebu, oluk se klatario po zraku. Razmrskane prozore u međuvremenu su obložili daskama, ali grb imanja, koji je prikazivao crna pastuha ispod prekriženih srpova, još je stajao u dvorištu ispred kuće. I ulazni je trijem bio oštećen i naheren; napad lovaca bombardera razotkrio je da su ižlijebljeni stupovi, koji su podsjećali na hram, iznutra šuplji, sastavljeni od gipsanih ploča, unutar kojih su sada živjeli miše vi. Walter prijeđe dvorište, prođe kroz kovačnicu i otvori vrata staje za telad. Od nagla propuha sječka se uskovitla na podu. On podigne petrolejku i pročita objavu na crnoj dasci, odluku vojne opskrbne službe. Potom zatvori prozore, kucne po rezervoaru za
vodu i poviri u jasle. Pod golemim krovom od trstike bilo je mjesta za više od dvjesta ži votinja, no sada ih se ondje nalazilo jedva četrdesetak, crno-šarene pasmine, u dobi netom pred prvo tjeranje. Lagano zazviždi dozivajući ih, na što ih nekoliko priđe rešetkastim vratima. Cuclajući mu palac, dopuštali su da im nježno češka lisu. Otkako je na imanju gotovo ponestalo svinja, oduzimali su im sve više teladi. Dobra trećina životinja već je na slabinama nosila križ nacrtan kredom. Walter istrese vjedro puno mekinja u valov, zatvori vrata za sobom i prijeđe cestu. Tik do ulaza u mljekaru, u staroj konjušnici, živjele su izbjeglice, svaka obitelj u jednom boksu, i u večernjoj tišini mogli su se čuti ženski i dječji glasovi te zvuk harmonike. Iako im je bilo zabranjeno ondje kuhati, kroz prozore okovane rešetkama uzdizao se dim te je mirisalo na pečeni luk i vruću lužnatu otopinu. Ispod nadstrešnice mljekare bila je rastegnuta užad za sušenje rublja puna plahti i pelena, a nalet vjetra u lice mu nanese nešto svileno: hladne čarape. Pokraj njih visjela e tanka košulja s vezenim uzorkom; Elisabeth ju je nosila prošloga vikenda i dugo je nije htjela svući, čak ni nakon što je popila Steinhäger 3. Tek kada ju je “zasvinjila”, kako se izrazila, brzo ju je svukla preko glave i natopila u njegovu lavoru, zgađena izraza lica. Onako naga učinila mu se još nježnijom i moglo je se zamijeniti za dijete, da nije bilo crnih, sjajnih malja. On vršcima prstiju klizne po izvezenomu uzorku. No tek što se nagnuo kako bi pomirisao tkaninu, začuje glas iza plahte: “I, je l’ već... suha?” Gospođa Isbahner sjedila je na stubama ispred prostorije za pripremanje stočne hrane i gulila krumpire na svjetlosti svijeće. Nosila je rukavice bez prstiju i otrcan kaput, a sijedu kosu skupila je u punđu. Imala je podjednako tanke usne kao i obje njezine kćeri, s kojima je tu živjela, a kada bi privukla bradu vratu, iskočila bi joj guša, ve lika izraslina prigušena sjaja puna čekinja. “Došao sam samo nabrzinu provjeriti mlijeko”, reče on. “Nije vam hladno?” Žena, na čijem je krilu spavala mačka, kimne. “Ali ovdje vani na zraku je bolje”, promrmlja izrezujući oko iz krumpira. “Znači, provjeravaš mlijeko. Savjestan si, ha? Kakvo će biti to tvoje mlijeko? Bijelo ili sivo, možda malo žuto. Hladno ili ne baš hladno, kiselo ili slatko. S vrhnjem odozgo ili malo zgrušano? Mlijeko je mlijeko još od Adama i Eve, ne moraš ga provjeravati.” Ona ubaci krumpire u lonac i osmjehne mu se, pri čemu joj proteza sklizne. “Ništa mi ne krademo, dečko. Snalazimo se nekako. Izbjeglice smo, nismo lopovi.” On smeteno trepne. “Nitko to nije ni rekao, ne? Ali Thamling je još uvijek u Malenteu, pa ja moram obaviti večernji obilazak. Liesel nije tu?” “Stari lisac...” Ona tiho cokne jezikom. “Opet je u Malenteu? Da mi je samo znat što uvijek radi na putu. Je l’ se uzobijestio? Trči za mladim mesom? A žena mu leži bolesna u krevetu.” Walter izvadi ključ. “Ne, ne, išao je zbog traktora. Uzeli su tri, a na po-
pisu su stajala samo dva. Mora predati žalbu.” Ona odmahne glavom. “Ah, Bože, ko da to pomaže... Kolko sam žalbi ja već predala, zbog stana. Šipak! Nek pazi samo da ga odmah ne zadrže i ne pošalju na frontu. Što ednom strpaju u džep, to ti više ne vraćaju; sad skupljaju sve što je još ostalo. Baćuške su na Odri, možda će uskoro i u Berlin, jesi čuo?” “Nisam”, odgovori Walter i protrlja vrat. “Ja sam muzar, ne razumijem se u politiku. A i ovdje nitko ne uključuje neprijateljske radiostanice.” Gospođa Isbahner zažmiri na jedno oko. “Što, misliš da ja to radim? Ma ptičice su mi kazale. Cvrkutavice male, lude su za proljećem. Kolko te proputuju u životu! Sjednu tu kraj mene i pričaju mi o našoj lijepoj zapadnoj Pruskoj, gdje je raslo najbolje žito. Ako si prvog u mjesecu ispekao kruh i spremio ga u hrastovu škrinju, uvijek prvo kruh, pa daska, pa kruh, na kraju mjeseca još uvijek je bio hrskav i svjež.” Walter gurne ključ u bravu. Otkako su bombardirali elektranu u Neumünsteru, mlijeko, svježi sir i maslac hladili su se kao prije stotinu godina: voda se sustavom brana i ustava dovodila iz rukavca Eidera kroz uzak prokop od cigle, a kante i korita polagali su se u tok. Široke, mahovinom obrasle daske na zabatnoj strani omogućivale su podešavanje vodostaja u jarku; nakon što ga je malo spustio, Walter podigne svjetiljku i zaviri u bačve s maslacem. Vrhnje je bilo mjestimično obrano, nemasno mlijeko plavkasto e svjetlucalo, a on zapiše svoje ime i sat na zidnu ploču i iziđe na otvoreno. Povrh stabala uz rub ceste uzdignuo se mjesec: golem, narančastocrven krug. Gos pođa Isbahner nije više sjedila na stubi i premda su vrata kuhinje bila otvorena, on pokuca na okvir. Još je vonjalo na napoj koji se tu nedavno kuhao, kiselkast zadah po kori repe i krumpira; znao ga je nanjušiti i na Elisabethinim haljinama. Madraci i slamarice bili su poredani duž zidova pocrnjelih od plijesni, a Elisabethina majka miješala je nešto u loncu stojeći uz peć. “I”, reče ne okrećući se. “Trebaš još nešto, Walteriću?” Pušila je kratku lulu s jantarnim usnikom. On zakorači u prostoriju i ispravi sliku iznad kredenca: anđela čuvara koji vodi dvoje djece preko trošna mosta. “Htio sam samo pitati... ovaj...” Gutne. “Je l’ bih mogao večeras povesti Liesel na kanal? Oni iz RNST-a4 časte bačvom piva, a svirat će i novi orkestar, njih osmorica. Sve redom slijepci i ratni invalidi, al muzika im je vesela. Pa sam mislio, kad već tako rado pleše... Dopratit ću je natrag.” Grančice u otvoru peći pucketale su. Gospođa Isbahner doda još jednu cjepanicu na vatru te ubaci prstohvat soli u lonac. “To je moraš sam pitat, momče. Skoro će sedamnaest, puši ko Turčin i potuca se tko zna gdje, ne mogu ja s njom na kraj.” Ona uzme drvenu žlicu i kuša juhu. “Moš je mlatit dok ne propiša krv, al i dalje će bit drska. Al ako je na kraju netko napumpa, onda će tulit, a ja ću opet bit draga mamica.” Nabranih
obrva okrene se prema njemu. “Što je ono nedavno bilo iza štale, ha? Kako ti je ono prolila vodu od klanja po nogama? Bila je vruća, je l’?” Siva prugasta mačka skoči na stol, a on kimne i pomakne prste u čizmama. Bez obzira na mast kojom ih je mazao, i dalje su ga boljeli. “Skoro kipuća... Rekla je da me ne želi. Zapravo, to je rekla prijateljicama, Ortrud i Hedwig, onako preko ramena. Ne želim ga. I pljus, cijelu zdjelu! Iako sam bio bos, zbog gaženja po mljevenom mesu! Sva sreća da je Thamling imao zavoje.” Gospođa Isbahner potegne iz lule i ispusti dim kroz nos, da se ne bi vidjelo kako se smijulji. “Ma žene to često tako kažu kad mjesec sja. Samo po sebi to nije loš znak. U svakom slučaju, ne smatra te bezveznjakovićem, tolko poznam svoju fakinku. Zna ta od koga je... Pokloni joj nešto šareno i dobro je provrti na plesu, i vidjet ćeš kako će sve štimat.” Ona razgrne zastor kredenca, odgrabi malo vrhnja iz vrča i izlije ga u juhu; pritom baci brz pogled na vrata. “Što misliš?” upita tiho, gotovo sa zebnjom. “Što će sad bit? Hoće i vas uskoro pokupit, ko i druge? Čovječe, pa još ste djeca, ti i Fiete! Nemate pojma o pojmu. Pustim te da se spetljaš s mojom Elisabeth, zato što si ljepuškast i imaš pošteno lice, i na kraju ona dobije bogalja.” Oči joj se navlaže, ali Walter se iskesi. “Skoro mi je osamnaest!” reče i stane uspravnije. “Al mene ionako neće moći iskoristiti, gospođo Isbahner. I u Hitlerovoj mladeži sam promašio metu. Slabo vidim. A ovdje smo važni, neophodni. Netko mora musti krave i izvlačiti telad na svjetlo dana. Nema rata bez mlijeka, kaže uvijek Thamling.” On priđe peći i pogleda u lonac; bijeli grah. “Ionako se bliži kraj”, prošapće. “Ameri sve više nadiru, a Englezi su, navodno, već na nizozemskoj granici. Možemo se samo nadati da će doći do sela brže od Rusa.” “A tako”, uzvrati gospođa Isbahner, sada se ponovno smješkajući. “Tko to dakle sluša neprijateljske stanice? Samo se čuvaj, momče, omča se brzo steže.” Ona pogladi mačku po leđima i pruži joj žlicu. “A sad me pusti da radim. Mislim da je Liesel već u Fährhofu. Kobluhn je došao po nju, onaj pilar na motoru. Po nju i ostale cure. Taj izgleda prilično zgodan u uniformi! Da smo imali takve prije Danziga, mogli smo još uvijek bit u zapadnoj Pruskoj.” Ona povuče dim iz lule, u kojoj tiho zacvrči, i zagleda se u anđela čuvara. “A zašto oni iz RNST-a časte pivom?” Walter slegne ramenima i zaželi joj laku noć. Brzo se uputi malim parkom zamračenim crnogoričnim drvećem. Šljunak na stazama, blago smrznut od večernjeg mraza, prigušeno je škripao; nekoliko srna gotovo nečujno šmugne u mrak. Ni kroz stražnje prozore gazdinske kuće nije dopiralo svjetlo, na terasi je ležala golema hrpa borovih če-
šera, a kuhinjska vrata – on s nevjericom prodrma kvaku – bila su zaključana. Podigavši svjetiljku, kroz okno iscrtano šarama od mutnog stakla pogleda prema stolu. Na njemu je stajala posipaljka za papar. Tiho opsuje i uputi se preko dvorišta. Nakon napada niskoletećih zrakoplova u muzarske se prostorije ispod krova staje za krave moglo ući još samo preko ljestava; razrušeni ostaci vanjskih stuba ležali su u gnoevki. Tu gore bilo je deset izbi, odijeljenih tek daščanim pregradama, mnoge od njih bez vrata i samo nekoliko s prozorima, uspravno postavljenim razrezima na krovu koji kao da su bili namijenjeni šišmišima. Pokraj kreveta stajale su cipele pune prašine od siena, ispod stolaca ležale su knjige i časopisi, na zidovima su visjele obiteljske slike ili fotografije Marike Rökk i Magde Schneider. Ali poljodjelci koji su tu nekoć živjeli mahom su već odavno bili mrtvi. Na jednom kariranom jastuku ležala je vojnička bukvica, na drugom srebrni križ kakvim su se odlikovali sudionici Bitke kod Staljingrada. Walter ga je jednom prilikom odvagnuo u ruci i shvatio da je razočaravajuće lagan. Iako se uske izbe opremljene krevetom, stolcem i emajliranim umivaonikom nisu grijale, ondje je uvijek bilo toplo zahvaljujući životinjama koje su boravile ispod njih. Walter svuče radno odijelo, odvrne slavinu i opere se komadom sapuna od lavande koji mu je poslala majka. Zatim opipa bradu i obraze, stavi nov žilet u brijač i oblanja žulje ve s ruku. Odjene platnene hlače boje gorušice i dohvati čistu košulju iz zidnoga ormara. Bila e neizglačana, ali bijela; ostavi otkopčan okovratnik i preko košulje navuče debelu pla vu vunenu jaknu s dvorednim kopčanjem. Kosu, koju je frizer u Sehestedtu uvijek us poređivao s čavlićima, oblikuje pomoću malo mliječne masti, kojom premaže i čizme te ih ulašti do visoka sjaja. Naposljetku uzme novac iz limene kutije s utisnutim likom crnca i ponovno se spusti ljestvama, bolje rečeno sklizne niz uzdužnu letvu, izvuče bicikl iz prazna boksa za bikove i bez svjetla se uputi prema kanalu. Na poljima su svjetlucali vrhovi ranih usjeva, poput stakalaca na svjetlosti mjeseca koji se još nije uspeo visoko na nebo. Lovci bombarderi plovili su zrakom obasjani istom tom svjetlošću, njihova mala eskadrila kretala se u smjeru Kiela; u kabinama su se vidjeli piloti. Na jednom obilježenom pašnjaku što se protezao uz cestu stajale su ovce pasmine tipične za Lineburšku pustopoljinu, životinje debela krzna okupljene oko hrpe sijena, a jedan škotski ovčar istrči ispod pastirskih kola, ali ne preskoči jarak. Bez glasa trčao je mimo Waltera sve do šume dok mu je krzno poskakivalo pri svakom koraku, a onda se jednako tiho i ponosno vrati istim putem. Među visokim bukvama mjesečina se doimala tmurnijom, a lupine bukovih žirova na stazi krckale su pod gumama kotača. Glazba koja je dopirala iz Fährhofa potjecala je s gramofonske ploče ili radija; Walter prepozna glas Hansa Albersa. U izvana potpuno zamračenomu lokalu sagrađenom
tik uz nasip uglavnom je bilo električne rasvjete; Sybel Jahnson, gostioničar i skelar, znao je u nekoliko pokreta rukama pretvoriti motor svojega broda u generator. Ispred zabata bile su razapete maskirne mreže, poput baldahina na smrekovim granama, ispod kojeg su stajali transporter Hanomag i dva prašnjava Mercedesa 170 sa esesovskim runama na registracijskim pločicama. Svjetiljke su bile zastrte. Walter nasloni bicikl na bočnu prikolicu Kobluhnova motocikla marke Zündapp i oš jednom prođe prstima kroz kosu prije no što je odškrinuo vrata. Gusti dim lebdio je iznad šanka ukrašenoga starom pramčanom figurom, nevjestom vjetra u zlatnoj haljini, a pjesma, smijeh i zveket čaša odzvanjali su iza njega, preko vode. Fieteova djevojka Ortrud, koja je točila pivo stojeći uz majku, rukom ga pozove neka uđe u dvoranu. Izgledala je sretno usprkos spontanom pobačaju otprije tri tjedna, a na blago oznojenu licu njezin je osmijeh djelovao još blistavije. Nitko nije mazao usne tako jarkocrveno kao ona. “Zbog tog neće propasti svijet”, treštalo je iz jeftina “narodskog” radioprijamnika na zidu. Pokraj njega visio je stijeg RNST-a s mačem i klasom. S cigaretama i čašicama za rakiju u ruci gologlavi vojnici stajali su među gostima i razgovarali naglašeno vedro i srdačno. Bili su to pripadnici Waffen-SS-a 5 viših činova, u čistim sivim odorama. Primičući se vratima dvorane, Walter namiriše pomadu u kosi jednog narednika. Taj je lijevu ruku nosio u povezu oko vrata, a i cijela lijeva polovina lica bila mu je ozlijeđena, nagrđena velikim ožiljkom. Oko mu je suzilo. Na stalcima u garderobi visjele su kacige. Elisabeth je sjedila na prozorskoj dasci pokraj pozornice. U tamnozelenoj haljini uspravna kruta ovratnika, koju joj je poklonila gospođa Thamling, više uopće nije djelovala kao djevojčica, posebno zbog toga što je bila našminkana i sjedila vrlo uspravnih leđa. Crne kovrče pridržavao je sedefast obruč, crte na kapcima povukla je izvan kutova očiju, a očigledno je upotrijebila i Ortrudin ruž za usne. Uz svilenu haljinu nosila je gumene čizme u kojima je pobjegla iz Danziga, er nije imala druge obuće, i tek što joj je kimnuo, podignula je bradu i zagledala se mimo njega, kao da očekuje nekog drugog. No onda mu isplazi jezik, samo vrh. Iznad pozornice visio je transparent s natpisom “Borba do pobjede! Bolje grob nego rob!” Sada su i ostali primijetili Waltera. Hedwig, koja je sjedila do Elisabeth, podigne ruke i mahne mu. Fiete, koji se njihao na stolcu i motao cigaretu, isceri mu se. I dalje je bio u prnjama u kojima je svakodnevno muzao krave: cokulama s čeličnom kapicom, širokim radnim hlačama od driliha i plavom puloveru punom rupica od moljaca, a ruke su mu bile prljave. “Evo nama našeg predradnika”, izgovori pomalo nerazgovijetno. “Sieg heil, druže. Sve po špagi?” Hedwig, Ortrudina sestra, koja je vodila kućanstvo Thamlingovih, bubne ga laktom u rebra, a Walter odmahne glavom. “A kako ti to izgledaš?” upita prijatelja izvlače-
ći mu vlat slame iz plavih kovrča i ispravljajući mu ovratnik pulovera. “Je l’ se nisi mogao bar malo oprati i počešljati, i obući nešto pristojno? I kad si se prije stigao toliko nalokati?” Fiete prebaci nogu preko noge i povuče dim odveć labavo smotane cigarete. U kutovima njegovih usana, kao i obično, zalijepilo se nešto skorene sline, a kada je zatvorio zasjenjene oči, izgledao je kao djevojka, uska lica bez ijedne dlačice, dugih, uvijenih tre pavica. “Pokorno javljam, moj vođo: pristojne odjeće nemam. Nikad je još nisam imao. Uostalom, zar nismo u štali? U svakom slučaju, tako smrdi. I vidim samo esesovska go veda.” Sada ga i Walter udari. “Je l’ ti dosadio život, idiote?” procijedi kroza zube. “Umjesto što se stalno razmahuješ velikim riječima, bolje obavljaj svoj posao! Što rade zasrane čizme i pregače u prostoriji za mlijeko? Krpe za procjeđivanje nisu bile namočene, stolčići su bili razbacani na sve strane, a telad je stajala na propuhu. Čim nema starog, ti sve zapustiš. I soba ti je ko svinjac. Kažem ti, bude li ti prilijepio još jednu primjedbu, loše ti se piše. Onda možeš zaboraviti šegrtski ispit.” “Uff”, otpuhne Fiete i otrese pepeo o rub obližnje lončanice. “Veliki poglavica Ata e zborio. Sve uvijek mora blistati kao sunce.” Izvadi bocu dreisterna iz džepa hlača i ot pije gutljaj. “Al za sve su krive proklete izbjegličke ženske, čovječe! Te uopće ne znaju gdje je kravi dupe, a gdje glava. Te bi muzle drške metle. I onda im objašnjavam kako to ide, a za to, dakako, treba vremena: prvo lijepo nježno naneseš mast; ne potežeš cice, nego ih pritišćeš; ne smiješ prekinuti prerano, nego trebaš temeljito izgladiti životinju. I dok se onda opet obučeš...” On pruži bocu Elisabeth. “Je l’ tako, mala moja?” Ona iskrivi lice i potapša se po čelu. “Fiete, ti si jedan najobičniji stari prasac!” reče. “Nije ni čudo što su te izbacili iz gimnazije.” Zatim otpije malo rakije, strese se i prosliedi bocu prijateljici. “Ne”, dometne Hedwig i dlanom obriše otvor grlića. “On je mladi prasac. Odakle ti uopće ta brlja, lopužo jedna? Iz moje kuhinje?” Fiete se nasloni na prozorski križ i šutke ispuhne dim, a Walter dobaci: “Vjerojatno u je trampio za vrhnje. Ionako je svejedno hoćemo li moći isporučiti maslac ili ne, ha, to je tek obično potkopavanje borbene moći. Ta što je nama nekoliko godina logora... A gdje si ti bila večeras? Zar mi nisi htjela spremiti nešto za jelo?” Hedwig, koja je uplela kestenjastu kosu u pletenice te ih smotala i podvrnula unutra, razrogači oči. “Kako, molim? Pa i jesam!” uzvrati povrijeđenim glasom i ispravi leđa. “Što ti je danas? Tanjur pun sendviča sa šunkom, kiselim krastavcima i jajetom. Imala sam još i malo kompota. Sve je bilo u ostavi!” Na sebi je imala plisiranu vunenu suknju i bluzu s oznakom BDM 6 bez kravate, a on pokaže na lanac s ključevima koji joj
e visio oko vrata, u izrezu bluze. “Ali nisam mogao ući u kuhinju”, reče, na što ona za prepašteno zadrži dah i rukom prekrije usta. Ali vidjelo se da se iza prstiju hihoće. “Oprosti, Ata! Stvarno mi je žao. I sutra ću ti napraviti tvoje omiljeno jelo, obećavam! Imam još jednu limenku špinata.” Ernst Kobluhn, njezin zaručnik, izađe iz prostora iza šanka i položi malen poslužavnik pun svježe točena piva na prozorsku dasku. I on je nosio terensku odoru WaffenSS-a sa zvijezdom na reveru i ranjeničkom kolajnom u visini srca. “Živio RNST!” reče i udari Waltera po ramenu. Poznavali su se iz Ruhrskog područja; bili su susjedi u Essen-Borbecku. Obojica su nakon završene osnovne škole željela postati rudari, kao i veći dio njihova razreda, ali budući da je većina rudnika bila zatvorena zbog zračnih na pada, zavod za zapošljavanje poslao ih je na sjever. “I, dragi moj, kako je? Dugo se nismo vidjeli. Ima li novosti o starom Urbanu?” Walter uzme pivo. “Ne, nikakvih. Otkad su ga premjestili, više ne dolazi pošta – tako bar kaže moja majka. A što vi uopće tu radite, ti i tvoji pajdaši? Zar ne biste morali biti na fronti?” Ernst, koji je u međuvremenu postao knjigovođa u pilani, prijavio se dragovoljno prije godinu dana, a sada je smijuljeći se pljesnuo rukom po navlaci pištolja od ulaštene kože. “Pa i jesmo, Ata, i jesmo! Došlo je doba da se satre taj bijedni duh zaleđa. Fronta je posvuda!” Walter kimne bez riječi i pogleda prema pozornici, po kojoj su se razmještali glazbenici, također u odorama. Neki su odložili štake i štapove ispred sebe na tlo prije no što su uzeli instrumente, a Fiete začepi bocu i dobaci: “Bok, veliki ratniče! Opet si se okitio novim komadom lima? Je l’ istina ono što se priča: da su ti raznijeli jedno jaje?” Elisabeth ga uštipne za nadlakticu, ali sugovorniku njegov komentar nije pokvario veselje. “Pa čuj, to nije sasvim netočno. Pogodilo me odbijeno zrno, u jednoj kaznenoj ekspediciji. Događalo se to već i generalima, Imi. Ponekad jednostavno zaboraviš skinuti remen i iznenada dođe do odbijanja od kopče. Ali ako hoćeš baš točno znati: sve e zaraslo kako treba i sjajno funkcionira.” On namigne Hedwig. “Možeš pitati svoju šogoricu.” Ona teatralno zine i podigne ruku, kao da će ga ošamariti. Ali Fiete, utrnuvši opušak na prozorskoj dasci, nije ga puštao na miru. “Znači, sam si sebi raznio jaje... A što sad znači kaznena ekspedicija?” upita, ne obazirući se na Walterov pogled. “Jeste kog pokokali? Civile?” “E, stvarno si šaljivdžija!” Ernst ga prezirno odmjeri. “Nismo valjda išli pit kavu na frontu. Partizani su nam nanijeli gubitke, pa smo ušli u sela i desetkovali im obitelji i stoku. Granate na štale i cak! Misliš da se meni to sviđa? Urlici konja su mi još u ušima, da čovjek ne izdrži. Ali to ti je ratovanje, najteži posao koji si možeš zamisliti.” Fiete grokne i izvadi rupčić iz džepa, zgužvan dronjak. “Granate na štale, desetkova-
li obitelji...” promrmlja i potrga rupčić. “O, jadna piljevino od vojnika, ma što ti znaš! esi kad pomagao kravi koja se teli? Kad dobije grčeve jer joj je maternica okrenuta? Ili oj je zdjelica preuska, a tele leži poprijeko i ne želi van? Da ti zapešća prsnu i žile ti po pucaju u očima. Donijeti stvorenje na svijet, to ti je najteži posao. Uništavati i ubijati može svaki idiot.” Usekne se i doda prigušenijim glasom: “Time, naravno, ne želim reći ništa protiv tebe. Ima i inteligentnih idiota.” Ernst problijedi i jagodične mu se kosti trznu, kao da je škrgutnuo zubima. “Fiete!” poviče Hedwig odjednom reskim glasom. Podignula je oštro iscrtane obrve, a njezin preplašeni pogled prelijetao je između Fietea i zaručnika. “Nalio si se ko letva, tikvane jedan! Kako samo možeš tako govoriti!” Ona brzo uzme dvije krigle piva s pladnja i drhtavim rukama pruži svakome jednu. “A sad ćete se pristojno ponašati, jeste čuli! Želim mir u obitelji.” No muzarski se naučnik ne osvrne na ispruženu kriglu, nego spremi rupčić natrag u džep. “Krivog si upecala”, promrmlja, sklizne na pod s prozorske daske i polagano se uputi preko dvorane prema toaletima; na hlačama mu se ocrtavala izbočina od dreisterna. U tom trenutku odjekne tremolo na bubnjevima, a trubač, jednoruki muškarac, oglasi se tušem, što je bio znak za početak plesa. U daljini zaštekće pas. Gosti, uglavnom žene i stariji muškarci, zagrle se u početnom položaju i zagledaju jedni drugima u oči. Pojedini su mahali vrhom cipele ili odbrojavali takt i čim je orkestar zasvirao, jedan po jedan par ispuni plesni podij vrteći se po njemu. Natiskana gomila što je vonjala na znoj, rakiju i ružinu vodicu proguta Hedwig i Ernsta, a ni Fieteova plavokosa glava više se nije vidjela. “Prijatelj, dobar prijatelj...” Podbočena rukama o prozorsku dasku, Elisabeth je mahala nogama i pjevušila melodiju. Izbjegavala je pogledati Waltera. Kimnuvši jednom poznaniku, prstom priprijeti mlađoj sestri, koja se priljubila uz nekog redova. “A što je, što blejiš ko tele u šarena vrata?” prozbori krajičkom usana. “Još nikad nisi vidio svilenu haljinu? Nećeš me pitati za ples?” Dio čela povrh sljepoočnica, na kojem joj je kosa bila iznimno tanka, zacrnila je dr venim ugljenom ili nagorenim plutenim čepom. Walter otpije malo piva bez pjene. “Ne, ne mogu plesati”, odgovori. “Ofurena su mi stopala, ako si možda zaboravila. Pri svakom koraku me boli. Zašto nisi došla sinoć? Mogla si mi ih namazati mašću.” Ali Elisabeth ne odgovori, barem ne izravno. Malo se uspravi, podigne bradu i pogleda prema šanku; pritom prevuče donju usnicu preko gornje i počeše se malim prstom po vratu. “A dobro, kako hoćeš”, reče naposljetku. “Ionako ne volim cmizdravce. Onda ću si nać nekog drugog.” Skočivši s prozorske daske, nogama glasno istisne zrak iz čizama. Potom potrči na-
prijed i pridruži se vojnicima, a Mark Hunstein, debeli vođa mjesnoga RNST-a, smjesta joj pruži cigaretu i natoči rakiju. Kada joj je nešto šapnuo na uho, ona se nasmije i Walter pomisli kako zapravo nije lijepa. Imala je neravne, neobično sive zube, predug nos, sićušne grudi i mršave bokove, no kada bi je čovjek samo pogledao, imao je osjećaj da već pod prstima osjeća glatkoću njezine kože. Osim toga bilo je u njoj nečeg blista vog, što je možda potjecalo od njezine drskosti, nekakva sasvim posebna snaga koja se manje očitovala u pomalo bojažljivu pogledu njezinih sitnih oči ju, a mnogo više u sjaju njezinih crnih obrva. Ponekad je mislio da u sebi uistinu ima nešto cigansko. Orkestar je svirao “Mornara to ne može potresti!”; trubač je pjevao. Walter se probijao među plesačima prema kuhinjskim vratima s okruglim oknom i već je uhvatio kvaku, kada ga netko potapša po leđima. Crven u licu, is pucanih usana, Klaus Thamling staao je iza njega u kožnatom kaputu sa zlatnom stranačkom značkom na reveru. “He, he, nema dezertiranja”, reče i zagladi rijetku kosu unatrag. Ispod vrećastih podočnjaka oš su mu se nazirali tragovi motociklističkih naočala. “Kamo ćeš? Je l’ sve bilo u redu?” Walter kimne. “Ništa se naročito nije događalo. Polako se prazne zalihe petroleja i kamena za lizanje. A i Bijelka će se možda uskoro oteliti. Već joj se vidi vodenjak.” Stari olabavi kravatu. “Pa da, zašto i ne bi. Odresci za konačnu pobjedu. A koliko mlijeka?” “Jedva šesto litara. Većinu su već odnijeli, bez potvrde. Jeste uspjeli vratiti traktor?” Odmahnuvši glavom, upravitelj kvrcne kukasti križ na reveru. Pripadao je vlasniku imanja, generalu Wehrmachta7 Van Cleefu, koji je poginuo početkom rata; Thamling, koji nije bio član stranke, povremeno se njime koristio kada bi išao u pohod upravnim tijelima. “Bombon mi nije ništa vrijedio, momče. Ti bi vjerojatno otprašili i Führera. Hoće nam dati konje, neke tamo poljske rage iz konjičkih zaliha. Najbolje da odmah počnemo kositi kosom.” Izvuče etui iz džepa. “A dobro, idem sad još popušiti cigaretu i malo se ulizivati onom tupanu od mjesnog vođe, zbog kvota masti i tome slično. Pazi na kolegu i ne idi kasno leći, jesi čuo? U pola pet želim vidjeti svjetlo u šta lama. U sedam dolaze po stoku za klanje.” “U redu”, reče Walter i otvori vrata. Jahnsoni su posvuda po tapali vrše te se u tavi uvijek moglo naći nekoliko jegulja ili iveraka, a kada je kročio u hodnik prema kuhinji, nanjuši prženu slaninu. Unutra su stajali muškarci u odorama, njih dvadesetak ili više, i eli krumpir-salatu iz zdjelica. Karabini i lake strojnice, neki s bajunetama, bili su os lonjeni o zid, a na stolčiću ispred prozora prema blagovaonici sjedio je časnik, vođa postrojbe. S crvenom vrpcom željeznoga križa u rupici za dugme, miješao je žličicom po šalici, a Walter podigne ruku na njemački pozdrav, ali je savije u laktu zbog uska prostora. Za-
tim proviri kroz okance, položi kovanicu od jedne marke na dasku i reče: “Daš mi sendvič s ribom, Sybel? Nisam još večerao.” Glazba u dvorani utihnula je, stolovi i stolci su se pomicali, a časnik, na čijoj je oznaci čina na rukavu stajalo “Frundsberg”, ime divizie, odmjeri ga od glave do pete. Zatim ot pije gutljaj, obliže usne i progovori: “Opa, nije li ovo blistav primjerak za tjelohraniteljsku jedinicu? Poznajem li te, druže? Jesmo se već sreli?” U susjednoj prostoriji netko kao da je držao govor, čuli su se jezgroviti tono vi, a Walter slegne ramenima. “Ne znam...” odgovori. “Tamo naprijed, vjerojatno, kod šanka. Radim ovdje na imanju, kao muzar.” Časnik čajnom žličicom podigne s očiju štitnik kape od crnog vulkanfibera. “Kao što? Kako? A tko se bori za domovinu?” Walter uzme sendvič koji mu je gostioničar, zajedno s kusurom, pružio preko daske. Sastojao se od dvije preklopljene kriške kruha premazane debelim slojem maslaca, s komadima sušene jegulje, i on odmah zagrize te mljaskajući odgovori: “Tek mi je sedamnaest. Ovdje smo od koristi za rat.” U susjednoj se prostoriji pljeskalo, a časnik se nasmije, ispustivši podrugljiv zvuk, i otkopča dugme na desnomu zapešću. Zubima svuče rukavicu s prstiju, pripali cigaretu i pusti šibicu da padne na pod, gdje je nastavila gorjeti. Walter se nije usuđivao zgaziti plamičak. “Od koristi za rat...” rokne časnik. “Što sve neću čuti! Mlad i zdrav, a gura se u zaleđe, u mlijeko. Je l’ nemate ženske za te stvari?” Otpije još jedan gutljaj čaja i mahne is pruženim prstima, pokazujući van. “Brzo idi sjesti natrag u dvoranu, jer tamo će ti reći što je uistinu od koristi za rat.” Walter kimne, odgrize još jedan komad sendviča i bez pozdrava se uputi prema vratima. Srebrni paspuli i izvezene mrtvačke glave na vojničkim kapama mutno su se presijavali i premda je malokoji od muškaraca bio veći ili jači od njega, činilo se da ga gledaju svisoka i nevoljko mu prave mjesta. Udarao je o navlake pištolja i nabojnjače te čak ugazio na nečiju nogu; rasvjeta je bila slaba. Glazbenici su odložili instrumente. Gosti su sjedili za stolovima ili na klupama duž zidova, a on proguta posljednji komadić jegulje i privuče kuhinjska vrata. Elisabeth je između prstiju vrtjela bijeli papirnati cvijet i činilo se da, kao i svi, sluša govornika, onoga časnika nagrđene polovine lica i ruke u povezu. Njezina stroga usta međutim nekako su se opustila i djelovala su mu vrlo meko i elegantno kada je htio sjesti pokraj nje. No tada mu put prepriječi esesovac širokih pleća, s počasnim bodežom za opasačem, i podvikne: “Naprijed, druže. Izvoli samo naprijed!” Walter trepne u dim. Na lusteru od jelenjih rogova visjelo je još nekoliko papirnatih vrpca od posljednje proslave Nove godine i on tek tada, hvatajući vojnikovu ruku i skidajući je sa svoje nadlaktice, uoči podjelu publike: uz iznimku staroga Thamlinga, koemu je Ortrud dodavala pivo preko šanka, svi muškarci iz okoline, čak i starci, ranjeni
redovi na dopustu, šegrti sa susjednih imanja i sjedokosi vođa mjesnog RNST-a, sjedili su ili stajali u prednjoj trećini dvorane. Walter kratko protrlja rukav i ugura se na klupu pokraj Fietea. Prijatelj mu pruži bocu. “...ipak smo zadržali položaj!” govorio je časnik na pozornici, mašući rukom kada bi tu i tamo tko poželio zapljeskati. “Obranili smo položaj, i još više: na najljepši način potvrdili ugled Waffen-SS-a kao gasilaca vatre na bojišnici. Gdje smo mi, tamo je pobjeda, to svatko zna. A zašto smo tako snažni? Zašto nas nijedna kiša granata ne može rastjerati?” Pesnicom se lupi po prsima. “Zato što imamo stav, imamo čast, i to nije prazna fraza, nije pusta govorancija, nije slabokrvno moraliziranje. Jer kad mi izgovorimo takvu riječ, kad kažemo čast , ljudi, mi mislimo na nešto opipljivo, nešto što svima pomaže i što svatko može zatražiti od nas.” Smeđe rukavice od velura bile su mu izlizane na jagodicama prstiju, koje uperi u okruglu kopču na svome opasaču. “Ovdje stoji, izliveno u metalu: Moja čast je odanost . A to znači: odanost Führeru, narodu i domovini, odanost diviziji i drugovima, pa i u najvećoj nuždi. I odanost nepokolebljivoj vjeri u pobjedu!” Nekoliko je trenutaka šutio. Ruku prekriženih u krilu, glave oslonjene o zidnu oblogu, Fiete je sklopljenih očiju tiho zahrkao. “Vjerujte mi, znam o čemu pričam. Već sam skoro bio mrtav”, nastavio je časnik. “Neprijateljski meci kovitlali su nas poput jesenskog lišća. Pogođen šrapnelom u rame, ležao sam pod zapaljenim tenkom i mogao sam očajavati, ali nisam se bojao. Znao sam da mogu računati na odanost svojih drugo va i da će oni, ako treba, zakoračiti i u pakao da bi me spasili. I tako je i bilo, ljudi, i tako će uvijek biti: izvukli su me odande. Mislili smo na barbarske horde, na boljševičku opasnost i vašu nedužnu djecu, stresli smo drek s ramena i jurcali dalje – sve do pobjede!” Pri posljednjoj riječi lupi petom o pod i podigne zdravu ruku uvis, na što vođa mjesnoga RNST-a i po jedine žene u dvorani uzvrate glasnim “Heil!” Začuje se neodlučan aplauz, koji ubrzo jačim pljeskanjem počnu potpirivati vojnici poredani uza zidove dvorane, a na kraju nekolicina gostiju čak zatopće. Govornik, kojemu je kapao znoj s čela, baci letimičan pogled na Fieteove nepomične ruke. Potom otpije gutljaj vode, a na pozornicu se uspne Mark Hunstein. Pod krupnim muškarcem škripale su stube. Nosio je otkopčan sako; trbuh, od kojeg su odstajali vrhovi prsluka, obilno mu se prelijevao preko pojasa hlača. I na ovratnik je zakvačio zlatnu stranačku značku, a dok se smiješio, kesio je zube i skupljao oči ispod bijelih obrva, tako da mu se više nisu vidjele šarenice. Rukujući se s časnikom, šapne mu nešto na račje crveno, sprženo uho, i naposljetku se okrene publici. “Hvala!” vikne i olabavi čvor kravate. “Puno vam hvala na velikoj časti koju nam ukazujete svojim posjetom, dragi nositelju viteškoga križa, gospodine Frick, i na vašim
zapanjujućim opisima! Sigurno će nam svima ostati u trajnom sjeća nju. Barem ovdje u ovoj prostoriji ne postoji nitko tko se ne divi vašim postignućima i možemo se samo nadati da je i naše djelovanje djelomično pridonijelo borbenoj sna zi vaših ljudi. Jer kao što uvijek kaže moj stari prijatelj Thamling: nema rata bez mlijeka!” Trepćući, potapše se po trbuhu. “Ali ni kimovača ne škodi.” Publika se nasmije, netko zazviždi, a on podigne prst. “Znam, dragi prija telji, da želite nastaviti plesati. Želite se zabaviti i biti, za promjenu, opet bezbrižni. To ste i zaslužili, trebate plesati. Dopustite samo da kažem ovo: vremena su teška i zahtijevaju samo prijegor, ali svi smo upra vo čuli da drugi teže pate, bolnije se odriču, i mi ćemo im bez oklijevanja pružiti podršku. Što bismo bili do tek bijedan kutak domovine kad bismo se nakon opisa požrtvovnosti i nesebične veličine nastavili vladati isto kao dosad?” On mahne rukom i pokaže na vojnike uza zidove. “Tko bi noćas mogao poslati ove hrabre, požrtvovne muškarce natrag na teren, u vatru, i otići kući kao da je ovo bio tek običan plesnjak, sat vremena bez sudbine i obveza? O, ne, dragi prija telji, toga više nema! I mi služimo Führeru, i mi imamo čast i odanost koje neprijatelj ne smije pogaziti. Borba do posljednjeg metka, tako glasi krilatica, bolje grob nego rob, i zbog toga...” Približi se rubu pozornice obrubljenomu cr venom nabranom tkaninom i stisne debele šake. “Zbog toga, prijatelji moji, predlažem da svaki muškarac na ovoj zaba vi, bio mlad ili stariji, svaki kojem je mio život vlastite obitelji i vlastita gru da zemlje i koji može držati oružje, još večeras dragovoljno pristupi pobjedničkom Waffen-SS-u. To ednostavno dugujemo našim junacima na fronti!” Stišćući pesnice uz bokove, privuče bradu vratu. Nekoliko trenutaka, kratkih poput otkucaja srca, činilo se da je iznenadna tišina paralizirala publiku. Nijedna vjeđa nije trepnula, nijedna se ruka nije trznula, tek rijedak dim cigareta vijugao je prostorijom, a vođa mjesnoga RNST-a razrogači oči. “Tko je protiv...” doda tišim glasom, zagladi kosu unatrag i cmokne jezikom, kao da mu je nešto između zuba. “Tko je protiv, može sad slobodno... ustati.” Časnik je hladno proučavao muškarce ispred pozornice, a Walter se prepadne kada e Fiete jedva primjetno napeo leđa i pogledao po dvorani, u kojoj su se razlijegali sveopće šaptanje, mrmor i struganje nogama. Jedna žena zajeca, kratko i mračno, kao da je odmah poklopila usta rukama, a budući da je sjedio toliko blizu prijatelju da su im se ramena dodirivala, Walter osjeti blago drhturenje koje je proželo Fietea te začuje kru ljenje u njegovu želucu i odlučno zadrža vanje daha. Brzo ga uhvati za leđa pulovera i omota tkaninu oko šake. Istodobno mu stane na nogu, na cokulu, i prosikće mu na uho: “Jesi poludio? Ostani na mjestu! Kuhinja je puna esesovaca. Samljet će te!” Fiete sklopi oči i ponovno se osloni o zidnu oblogu. Časnik za pali cigaretu, a vođa RNST-a čvrsto pljesne dlanovima i protrlja ih. “Eto, molim lijepo, znao sam da kod nas
nema zabušanata. Njemačka srca, Reich može biti ponosan na vas. Svi vojno sposobni mladići i muškarci, istupite sad ovamo naprijed, gdje sjedi Ernst Kobluhn, i prija vite se za sutra ujutro. On će vam reći što i kako dalje. A sad ćemo zasvirati, ako smijem zamoliti! I ratnici ponekad mora ju plesati. Heil Hitler!” Samo su rijetki zapljeskali ili uzvratili na pozdrav; glazbenici su se nadvili nad instrumente. Kada je jednoruki trubač intonirao “Kupit ću ti šareni balon”, Walter ustane i osvrne se tražeći Elisabeth. Esesovci su pročešljavali dvoranu i razdvajali plesne parove ako se nisu sastojali od dviju žena, zahtijevali od muškaraca da im pokažu vojničke knjižice, uvjerenja o bolesti i propusnice za izlazak, a jedan je čak zgrabio nekog šepavca za nogavicu, podignuo je i proučavao dr venu nogu s okovanom cipelom. Kada je njego va supruga počela prosvjedovati, drugi joj je začepio usta svojom kapom. “Sve redom idioti!” promrmlja Fiete, isprazni bocu i sta vi prijatelju ruku oko vrata. “Ma serem im se na to! Dođi, idemo umrijeti.” Negdje dalje od njih čaše su zveketale po podu. Ispred gostioničkoga stola sa zvonom već se stvorila grupica ljudi, a Thamling kimne Walteru navlačeći kaput. “Mogli smo si i mislit”, promrmlja. “Kao da bi RNST tek tako pok lonio bačvu piva, iz čistog čovjekoljublja... Ali kako ću dalje? Da vodim posao sa stranim radnicima, ili što? Ujutro mi nakon mužnje ostavite na stubi sve ključeve, i od mljekare. I večeras se ne morate brinuti za Bijelku, ja ću je pogledati. Bolje se pobrinite za svoje cure.” Prođe prstima kroz Fieteovu zamršenu kosu i pruži im ruku, što za svih tih godina nije nijednom učinio. “Ako se vratite živi i zdravi, uvijek možete opet doći raditi kod mene.” Izvuče kožnatu kapu iz džepa i otvori vrata. Hladan, gotovo leden zrak nahrupi unutra. Ernst Kobluhn, koji je sada nosio žičane naočale s okruglim okvirom pričvršćenim vrpcom na tjemenu, kimne ot pravljajući jednog starca i iskesi se kada su Walter i Fiete prišli stolu. “Vidi, vidi, tko bi to rekao! Ata i Imi ipak idu na frontu”, reče. “Obrisat će pod vama dvojicom! Ali prvo će vas izdrilati u našem lijepom Hamburg-Langenhornu, a onda, tko zna... Možda će vam baćuške brzo zabiti bajunetu u guzicu, pa ćete se moći odmoriti u lazaretu. Budite rano ujutro na stovarištu drva, u čvrstim cipelama i s malo prtljage.” Kada je lupio pečat na dva rješenja o novačenju, Walter baci pogled prema šanku. edan časnik dao je Ortrudinoj majci da mu zašije dugme, drugi je čitao novine Narodni promatrač .8 Stražari pokraj vrata promatrali su plesače. Walter se nagne na prijed i lupne po popisu na kojem je već stajalo nekoliko imena i adresa. “Ne moraš nas upisa ti, Ernste, čemu to uopće”, tiho prozbori. “Englezi su već u Kleveu, Rusi pred Berlinom, sve će skupa ionako uskoro završiti. Ta prijatelji smo, zar ne? Čemu sad više krvariti?” No Fiete ga gurne ustranu. “To uopće ne dolazi u obzir!” profrflja i čvrsto se uhvati za stalak garderobe. Kacige na kukama počnu udarati jedna o drugu. “Daj, ne slušaj tog
kravara. Usro se od straha. Ja se želim boriti, ja sam superoružje, moj metak nekontrolirano leti. Zapiši me kao generala, ti... šogore!” Nagne se preko stola i podrigne u Kobluhna, na što ovaj hitro ustukne. Nosa orošena biserima znoja, usana pretvorenih u tanku crtu, od vrne poklopac zelenog nalivpera Pelikan, koje je imao još od školskih dana, a kada se Walter još jednom približio stolu kako bi ga pokušao uvjeriti, odmahne glavom i procijedi kroza zube: “Bolje ti je da šutiš, Urbane...” Zbog odsja ja svjetlosti svjetiljke oči su mu se samo na trenutak nazrele kroz stak la naočala; brže no što se tinta slije niz pero, on potpiše pa pire i potjera ih rukom. “Točno u sedam. Tko ne dođe, dezerter je. Heil Hitler!” Wal teru klonu ramena. No Fiete salutira, promrmlja “Daj vikler!” i okrene se na petama. U dvorani, gdje je ples netom bio završio, ljudi su zahtijevali još glazbe vičući i plješćući u ritmu, koji je bubnjar preuzeo, a flautist pretvorio u prve tak tove marša “Königgrätzer”. S pladnjem punim krhotina u rukama Ortrud se probijala među gostima. Njezina kosa boje lana bila je raspuštena, niz obraze su joj se sli jevale suze, a dok je razvezivala petlju pregače, ruke su joj drhtale. Ipak se pokuša nasmiješiti, poljubi i zagrli svoga momka, šapne mu nešto na uho, a potom pogleda Waltera i reče: “Pazit ćeš na njega, je l’ tako? Jako je blesav.” “Pokušat ću”, odgovori on. “Ne brini. Vjerojatno će svemu biti kraj i prije no što prođemo obuku.” Njezina mu majka preko šanka doda rakiju, ak vavit blijedo zlatne boje u zamagljenoj čaši. Sada su svirali “Za jednu noć blaženstva”, a Walter istegne vrat. Elisabeth je bila niža od većine gostiju i budući da nigdje nije vidio njezinu gustu kosu sa sedefastim obručem, pog ne se povijenih koljena i potraži njezine čizme među brojnim nogama, no i to je bilo uzalud. Hedwig mu mahne plešući s vođom RNST-a, a on obuhvati usta dlanovima te usnama naglašeno oblikuje ime svoje djevojke. Kada je na njezinu licu pročitao da ne zna odgovor, mahne joj i izađe iz lokala. Zahladnjelo je i pojedinačne pahulje brzo su, vodoravno, prelijetale kanal. U kabini Hanomaga žarile su se cigarete, a ispod cerade muškarci su se smijali i jedna je žena kričala. Čak i ručke omotane likom i kožnato sjedalo njegova bicikla bili su ledeni. Polako e vozio kroz bukov gaj dok su mu zamrznute mlake krckale pod gumama. Vlati ranih usjeva duž ceste, nedavno još ravne i prozirne na mjesečini, sada su se pogibale u svim smjerovima, presvučene krznenim slojem mraza. Pokretne pastirske kućice na dva kotača i ovce nestale su, iza polukružnih prozora prostorije za pripremanje stočne hrane nije gorjelo svjetlo. Jedva je još koji komad rublja visio na užetu i Walter se uveze u dvorište ima nja, odškrine vrata staje te ugura bicikl u boks za bikove. Potom upali petrolejku i uspne se ljestvama do muzarskih sobiča ka. I
na mahovini između opeka blistalo je inje. Neobojene pod ne grede, kroz čije su se sastave vidjeli sjenik i staja za krave, ugibale su se pod njegovim koracima. Zastor od izlizana jutenog platna nije bio sasvim zatvoren. Sobu je obasja vala mjesečina i on prvo ugleda haljinu uredno prebačenu preko naslona stolca, s papirnatim cvietom u rupici za dugme. Gumene čizme sta jale su u podnožju uskoga kreveta, a kada je polako podignuo svjetiljku – slabašno je gorjela, plamen se dimio – Elisabeth rukom prekrije oči. Nanijela je novi sloj ruža na usne, a vidljivo kucanje njezine vratne žile i duboko crnilo njezinih dlaka pod pazuhom na nekoliko mu trenutaka oduzmu dah. Pritisnuv ši rukom kosinu krova, suhu trstiku, on stane prstima jedne noge na petu druge kako bi izuo čizmu. Željezni krevet zaškripi. “Nadam se da ćeš uskoro ugasiti svjetlo!” prosikće ona i okrene se na bok. “Inače odmah idem odavde.” Od prvobitne vojarne još su samo dveri ostale neoštećene, moćni svod od klinkera. Krov zapovjedništva bio je izrešetan, kiša je bubnjala po stolovima, kroz promočene ta pete izbijala je žbuka. No u baraci na rubu iskopa ilovače bilo je toplo toga poslijepodneva kad je satnijski dočasnik zabranio izlazak te su svi novaci – prostoriju su dijelila njih dvadesetčetvorica – ležali na krevetima i pisali pisma, igrali šah ili jednostavno driemali. Iz vlažnih čara pa i kapa prebačenih preko cijevi peći pušilo se, dok se iz zapaljena drva širio smolast miris. Nisu samo zgrade sa spavaonicama bile zakamuflirane, prekrivene granjem, nego i transporteri i protuzračni topovi među drvećem, i premda su Englezi već prije nekog vremena prestali bombardirati vojarne jer su se, kako se potajice pretpostavljalo, uskoro namjeravali sami useliti u njih, tu i tamo netko bi i dalje podignuo gla vu kada bi vjetar zalamatao ceradama. Taj je zvuk nalikovao na onaj koji su ispuštali lovci bombarderi što su sve češće i danju prelijetali njihovo područje i pucali po svemu, čak i po stoci. U nizinskome krajobrazu iz daljine se vidio dim kako se uzdiže iz krovova staja, tinjauće trstike. Walter priđe prozoru i otvori paketić koji mu je poslala majka. Među kapima kiše po ok nima su kljucala zrna tuče. Sedam žena iz logora, koje su radile u iskopu, stisnulo se jedna uz drugu ispod nadstrešnice trošne šupe, zahrđale limene ploče. Potočići tanki poput igala cijedili su se kroz rupe na njihove obrijane glave i u ovratnike njihovih kuta i jakni. Sve su držale pognutu glavu. Vojnik na straži u dugačkom plaštu povukao je svoga psa s tračnica kada se jedan vagonet natrpan brdom vreća dokotrljao niz padinu. Kočnice su zaškripale. U omotnici su bile cigarete, limena kutija Scho-Ka-Kole 9, komad voćnoga kruha s kandiranom limunovom korom i fotografija razrušene kuće. Kutiju cigareta Overstolz dobacio je Fieteu, koji je sjedio na stolcu bez naslona i tupkao žuljeve na stopalima.
Mali Sven Jacobsen iz Elmshorna, prije dva dana smješten na krevet iznad njegova, tiho zazviždi kroza zube. “Vama sigurno dobro ide!” šapne. “I ja bih volio imati tak vu majku.” Kuća u Essenu pretvorila se u brdo cigala, komad dimnjaka i stubište stršali su iz tog brda, a u vrtu je ležao Lenin harmonij, njegovi pougljenjeni ostaci. “Mojoj majci sigurno ide dobro”, uzvrati Walter i gurne kutijicu s čokoladom ispod jastuka. “Zatreskala se u novog tipa, pogrebnog poduzetnika, stalno mi šalje cigarete.” Doda i Svenu jednu kutiju te sjedne za stol s pismom u ruci. “Problem je jedino u tome što uopće ne pušim.” Majka je pisala bojicom i s vremena na vrijeme vlažila joj vrh, tako da su prva slova riječi bila izrazitije plava. “Drago mi je što si još uvijek u vojarni”, pisala je. “Možda ćemo uskoro konačno pobijediti, pa uopće nećeš morati ići na teren! Ovdje je sve nekako zbrda-zdola. Hvala Bogu, bili smo u skloništu kad je pala bomba. Herbert je dobar prema nama, a mi mu pomažemo u poslu. Ima pri ruci mnoge stolare koji izrađu ju lijesove, jer umire se uvijek, kako se ono kaže, a sada, naža lost, i češće no inače. Njegova kuća, ona s velikom kapijom na starom groblju, znaš je, dosad je bila pošteđena. U podrumu su jedna vrata kroz koja se ide još više u dubinu, prema katakombama. Prije su tamo bili rezer voari za vodu – za potrebe pivnice! – a sad su naslagali kosti, jezivo. Ali nema boljeg mjesta za vrijeme zračne uzbune, ne osjeti se skoro nikakvo podrhtava nje. Od tvog oca ni riječi – na svu sreću, skoro bih rek la. Ono o degradiranju je istina. Pot vrdio mi je stari gostioničar, koji isto radi u Dachauu, ali je došao na dopust jer ga je pogodilo. Pok lonio je cigarete onim kriminalcima, ili tko je već tamo zatočen, pola kutije Ecksteina. Netko od stražara prolio je pivo dok su kartali skat, pa su stavili ciga rete na peć da se osuše. Bile su skoro sasvim skvrčene i više ih nitko nije htio pušiti. I onda ih je on dao zarobljenicima i zbog toga su ga premjestili, nemam pojma kamo.” Svjetlo se promijenilo te Walter podigne pogled; ispred barake se zaustavio kamion s rasplinjačem na drva. “Osim toga srdačne čestitke za rođendan! Ako trebaš nešto, javi mi. Zasad nam je podnošljivo, Herbert samostalno određuje cijenu. Nitko mi ne može propisati za koliko ću maraka dodirivati leševe, uvijek kaže, i to je točno! Ponekad se na njegovim rukama još zadrži neki miris, ali možda to samo umišljam, jer je inače stvarno čist. Za ovaj put toliko. (Bože moj, osamnaest godina... Imaš koju svoju sliku, u odori?) Puno te pozdravlja tvoja m.” Walter preokrene vlažne čara pe i lagane vojničke kape koje su se sušile na cijevi peći te gurne pismo u žar. Za puh je zviždao kroz pukotine na prozorima i premda je i dalje pljuštalo kao iz kabla, žene su izašle iz zak lona krova i počele istovarivati stvari. Iz onih vreća koje su se otvorile kuljali su spisi, zahrđale limenke i rastrgana zatvorenička odjeća; odvlačile su ih do jezerca koje se nije doimalo duboko. Tonule su plitko ispod žuć-
kastosmeđe površine i na trenutak je izgledalo kao da preko vode trči pas, rotvajler. Vrata se otvore, jedan se stolac prevrne. Novaci, gotovo svi u crnim trenirkama s runama na prsima, skoče iz kreveta i zauzmu stav. Nekoliko ih zastenje, a potporučnik doktor Rapp, kojeg su potajice zvali Jeziča vi, kratko podigne ruku i počne razgledavati njihova ranjava stopala, posljedicu forsiranih marševa prethodnih noći. Smijuljeći se, upali stropnu svjetiljku. Iz sanitetske torbe koju je nosio izvadi britvu, paket vate i punu šaku ma lih žigova iz kojih su virile kratke iglice te ih stavi na stol. Zatim odčepi apotekarsku bocu, ulije bistru tekućinu u dvije plitice bubrežasta oblika i odvrne čep staklenke s tintom. “Dak le, čujte me”, reče i spusti se na stolac. “Sad ću vam tetovirati krvnu grupu. Doduše, sva ki bi je vojnik uvijek trebao znati na pamet, ali tko zna gdje će u danom trenutku ležati... šala mala. Oslobodite unutarnju stranu lijeve nadlaktice i radujte se nježnoj boli.” Skine kapu, pogleda cedulju i prvo kimne koziča vomu Jörnu Asmussenu, sobnom redaru. Dezifinciravši komadićem vate odgovarajuće mjesto, umoči žig u tintu, nategne novakovu kožu palcem i kažiprstom te zabije iglice do kra ja. Zatim mu pruži flaster i prekriži njegovo ime na popisu. “Inače, mogli biste se poželjeti riješiti ovog znaka”, dometne. “Povijest je prevrtljiva. U tom vam sluča ju preporučujem da ugasite cigaretu na tom mjestu. Jurišnički kandidat Caroli, A pozitivna, istupi!” Fiete zavrne rukav i približi mu se šepa jući; dočasnik pogleda preko ruba stola odmahujući glavom. “Ma vidi ti našu nježnu dušicu. Jesu ti plesne cipelice sinoć opet bile preuske? Jod bi ti mogao pomoći, momče, ali brže će zacijeljeti ako se pomokriš po stopalima.” Nekoliko se novaka počne smijuckati, a liječnik izvadi komad vate iz kutije i obriše staklo svoga sata. “Nije smiješno, ljudi, istina je. Urin je sterilan ako ste zdra vi. Popišajte se na ranu, i na terenu, i zacijeljet će vam triput brže.” On utisne Fieteu žig u kožu, a ovaj stisne oči i zastenje pokazujući zube: “Pokorno avljam, potporučniče, da imam plikove i na petama.” Napućenih usana, promatra jući krva ve vrhove iglica, časnik kimne. “Da, shvaćam, to će već biti teže. Potrebno je imati opremu odgovarajuće veličine i savitljivosti ako se ne želiš cijeli unerediti.” Zatim namigne ostalima u krugu. “Onda moraš dati nekom drugom da ti se popiša po nogama, ne?” Neki slože grimase, drugi se glasno nasmiju, a čak se i Fiete nasmiješi. Potom se osloni o stol, pri čemu gotovo dodirne časnikovu kapu, uzme flaster i postavi pitanje u ozračju općeg veselja: “Hoće li nas još uopće poslati na frontu, dok tore Rapp?” U istome trenu svi zašute, a njihov nadređeni ubaci žig u posudicu, nagne se unatrag na stolcu, prekriži prste preko kopče na opasaču i prikuje pogled uz Fieteovu ruku, ne skrećući ga sve dok je mladić nije povukao. “Još uopće?” upita i na bere obrve. “Kako
to mislite još uopće, kandidate Caroli? Kako bih to trebao shvatiti?” Nasmiješi se nejasno, gotovo sjetno; u peći su pucketale smrekove cjepanice. “Trebam li to uopće shvatiti?” Pokretom glave da Fieteu znak neka se udalji, a nakon što ih je sve tetovirao, ode do slivnika u kutu, ispere žig i plitice te ih vrati u torbu. Naposljetku kvrcne prstima. “Dakle, kandidati, počujte ovamo!” Pričeka trenutak da svi zauzmu stav i zagleda se mimo njih u iskop. Kapci su mu umorno visjeli preko zjenica. “Na ravno da vas neće jo uopće poslati na frontu”, progovori gotovo očinskim glasom, a tu i tamo začu je se glasan uzdah olakšanja. Fiete namigne Walteru. “Postoji li gluplje pitanje? Pa već su vas poslali”, nastavi. “Ovime je osnovna obuka za vršena, iako ste bili u vojarni samo tri tjedna umjesto uobičajena tri mjeseca: odsad se imate pravo zvati pripadnicima Waffen-SS-a. Vaša satnija sa svim narednicima pridružit će se postrojbama ispred Budimpešte; u dvadeset jedan sat transporteri će stajati u dvorištu. Skinite posteljinu s kreveta i ispraznite ormare. Ne želim ovdje više vidjeti ni čačkalice! Sieg heil!” Uzme torbu i okrene se, a kada su se vrata za njim zatvorila, mnogi se skljokaju na krevet, tiho psujući. Fiete jednim pokretom pomete šahovske figure s ploče, stavi cigaretu u usta i priđe Walteru, koji je sta jao pokraj prozora žvačući komad voćnoga kruha, puštajući da mu se lagano rastapa na jeziku. Kiša je bubnjala po stak lu koje je imalo pukotinu, srebrnu liniju. Vreće su sada ležale u jezercu. U barakama na rubu jame – vidjeli su se samo vrhovi krovova i nekoliko dimnjaka bez dima – odjekne rog, znak za večernju prozivku, a žene, kojima su se haljine lijepile za leđa, počnu polako gurati vagonet uz strminu. Pas im je njušio noge. Lok ve su treperile, dugačko korijenje grmlja i stabala iščupano iz raznih slojeva zemlje lelujalo se na vjetru, a Walter rukom obriše okno i sklopi vjeđe. Na trenutak, kratak poput otkucaja srca, mogao je povjerovati da je riječ o priviđenju prouzročenom istočkanim staklom. U nevjerici lupne Fietea. I doista, u jezercu se nešto micalo, nešto se trza lo pod jutenim platnom blatnja ve boje; ocrtalo se koljeno, možda lakat, obris uska lica. I krat ko potom ponovno je nestalo ispod površine. “Draga Elisabeth, ipak moramo na frontu, pa ti pišem nabrzinu, jer mi je ovo zasad zadnja prilika. Ovdje su nas mrcvarili, ali sam barem položio vozački, za sve kategorije, i vrijedit će mi i u civilnom životu. Dak le možeš već sad potražiti kolica kojima ću te uskoro vozati uokolo. Možda oklopnim izvidničkim vozilom? Dobio sam tvoju dopisnicu, stvarno si strašno lijena. Čak mi i sestra više piše, a ona ima tuber kulozu. Što ti znači ono: ‘jedan, dva, tri’? Ma mogu pretpostaviti, ali bilo bi lijepo kad bi to i na pisala,
i to u pismu. Od starog Thamlinga čuo sam da ste se mora le prebaciti na kra ve, i neka vam je. Sad ćete vidjeti kako je naš posao na poran. Fiete te pozdravlja. Odmah je, naravno, imao na lageru neki prosti vic o stočiću za mužnju i tome slično. Sad pakiramo svaki svoju kramu i krećemo za Mađarsku. Kad budem imao poštanski broj, poslat ću ti ga, da mi možeš pisati. Ili se možeš obratiti središnjem poštanskom uredu u Erfurtu i ispod mog imena napisati ‘u maršu’, tako će isto stići. Osim ako budem ‘u kurcu’. Ali to se neće dogoditi, jer imam jednu lijepu uspomenu i ona me čuva. Jedan, dva, tri.” Noću su bez pucnja ve stigli gotovo do Ingolstadta, gdje su se četrdesetorica iz kolone smjestila u skladištu jedne radionice, u štaglju na rubu šume. U tovarnom prostoru transportera bilo je ledeno, tako da su se sada svi nagurali oko užarena dimnjaka iznad ognjišta i stalno su jedni drugima prigovarali da stoje na putu. Jedna sanitetska jedinica prethodne je večeri izišla na cestu suviše rano te se našla na nišanu američkih bombardera. Preživjeli, od kojih su neki nosili zavoje, zajedno s pripadnicima postrojbe za održa vanje, popravljali su svoje vozilo, gadno pogođen Opel Blitz s poluprikolicom, tako da se od piljenja, udaraca čekićem i varenja nije moglo ni pomisliti na spavanje. Čučali su na balama sijena i pušili, a kada su se trebali javiti dragovoljci koji će donieti hranu iz sela, gotovo su svi podignuli ruke. Po dva vojnika morala su nositi dvije emajlirane kante obješene o šipku naslonjenu na rame, a Egon Vateroth, njihov narednik, pogurao je kapu s čela i pogledom pretražio nebo prekriveno rijetkim oblacima prije no što im je rukom pokazao neka prođu kroz vrata i zapute se poljskom stazom. “Držite oči otvorene!” vikne za njima. “Ne treba mi juha s ljudskim mesom. Ameri imaju besprijekorne ciljnike, izbit će vam cigarete iz usta.” Odabrao je Olea i Harryja Laatza, blizance iz okoline Plöna, te Wal tera i suhonja vog Paula Jeppsena. Njih se četvorica hitro zapute stazom, voznim trakom obraslim žutom travom koja im je vlažila kapute. Pritom su se držali što bliže bijelim vrbama uz ja rak, njihovim mjestimice već procvalim mladicama nalik na metle, a Paul, sin seljaka iz predjela Husuma, otkine jednu granu i reče: “Treba odrezati te podivljale mladice. Inače će od njih nastati žalosne vrbe.” “Glupost”, usprotivi se Ole, koji je s Walterom nosio šipku. “Možeš mirno nešto ostaviti pčelama! Nije kasno ni kad procvatu cicamace.” I blizanci, koji gotovo uopće nisu sličili jedan drugome, potjecali su sa sela, ali je pjegavi Ole učio za stroja ra u Flensburgu, gdje su ga prije tri tjedna pokupili iz dvorišta strukovne škole i dopremili ravno u vojarnu. “Naš ih je otac prije često znao potkresati već po zimi, jer nije imao drugog posla. I onda smo morali plesti one usrane ograde, ko da smo ženske. Je l’ tako, Harry moj?” “Ma ne”, odvrati mu brat. “Ja sam to volio raditi. Bar onda kad je Hildica bila s
nama.” On pogleda Waltera. Malo popunjeniji od brata, pohađao je poljoprivrednu školu u Kielu, gdje su vojnici divizije Frundsberg opkolili Kino Gloria i sva kog muškarca koji je izišao odande proglasili dragovoljcem. “Naša rođakinja, znaš. Tak vu pokvarenjakinju svijet nije vidio. Razvlačila je koru sa sluza vih grana vrbe kao prezer vative i...” On zastenje. “To se ne da ispričati. S njom sam gledao onaj film, Romanca u duru ili kako se već zvao, iz zadnjeg reda. I pogodite gdje su mi bile ruke?” “Budite tiho!” prosikće Paul te se svi zaustave i pogledaju u oblake, koji su se mjestimično razilazili na nježnoplavome ožujskom nebu. No on samo ispusti prdac, visok ton kao iz dječje trube, i oni nasta ve smijući se. Nakon što se staza spojila s asfaltiranom cestom koja je vodila uzbrdo kroz polja hmelja, zvuk njihovih potpetica jače je odzvanjao, posebno dok su prolazili ispod željezničkog nasipa. U udolini iza tunela ležalo je selo, četiri ili pet majura, jedna gostionica i jedna raznobojno oličena crkva. Zid ispod kupole tornja u obliku lukovice bio je razvaljen, tako da se vidio stalak za zvono, prazni travej. Jedan sokol šćućurio se između rogova. Dva motocikla Wehrmachta, nekamuflirana, stajala su ispred lokala. Šarke teških vrata zaškripe, a kada su kročili u hodnik pun ormara i škrinja, oba vije ih prohladna tišina prožeta mirisom kvasca i kuhana voća. Crne kamene ploče na podu svjetlucale su na svjetlosti svijeće koja je titrala ispred raspela; poster na zidu prikazivao je nakrivljenu sjenu muškarca sa šeširom i visoko podignutim ovratnikom. Ole zazove: “Heil Hitler, dragi ljudi! Ima li koga? Došli smo po juhu.” Čulo se skvičanje svinja. Na kra ju hodnika netko širom otvori vrata i iz staje izađe mlada žena u pregači bez ruka va. “Ti bokca, već ste tu?” Kosu je nosila povezanu u rep nisko na vratu i u prvom se trenutku činilo da nosi cr vene ruka vice. I na gumenim čizmama imala je svježe krvi. Primijetivši kako mladići pogledavaju njezina naga koljena, nehotično se nasmiješi. “Baš koljemo”, reče i zamahne nožem prema kuhinji, gdje se na vatri grijao velik kotao. “Poslužite se sami. Vreće s kruhom su u sobi.” Vrata staje se zatvore. Mrlje masnoće na kuhinjskomu zidu rastapale su se na sunče voj svjetlosti što je upadala kroz prozorske rešetke te se ponovno zgrušavale u sjeni. “Sto mu gromova”, reče Ole i nagne se nad kotao. “Kak va je ovo juha? Izgleda ko sutrašnje sranje, je l’ tako?” Varivo od raskuhane leće po kojem su plivali crni koluti luka mirisalo je na ocat. Tu i tamo nazirale su se kriške krumpira, ali nigdje ni komadić mesa. “Ne”, odvrati njegov brat i poliže prst. “Nego jučerašnje.” Paul izvadi nekoliko zaimača iz hrpe posuđa u sudoperu. Dok su njegovi drugovi grabili mlaku kašu u kantu, Walter otvori unutarnji prozor između kuhinje i blagovaonice te se zagleda u lokal. I tu je usprkos svijetlome prijepodnevu bilo mračno; prozori su djelovali poput ureza u dubokim zidovima. Pla vokos dječak u pumpericama, koji se šćućurio na klu pi i čitao, uzvrati na njegovo
“Zdra vo!” stidljivim “Bog!” Pritom zamahne nogama u teškim ba varskim cokulama i baci brz pogled prema kutu u kojem je sta jala peć, kao da ga upozora va. Walter se nagne naprijed i, prije no što je razabrao lica dvojice muškaraca u oblaku dima, primijeti sjaj počasnih metalnih oznaka što su im, nalik na ula šteno srebro, visjele na lancu na prsima. Pred njima su sta jale prazne krigle piva, tanjuri s ostacima hrane i košarica s netaknutim bijelim kruhom. Nosili su vojne odore zakopčane do grla, a po ovratnim laticama vidjelo se da su stožerni narednici. Jedan je već bio prosijed na slje poočnicama, a drugi, kojemu su manjkala tri prsta desne ruke, povuče dim i upita: “Što je, što ste blenuli? Ne znate pozdra viti? Istupite svi!” Walter zatvori prozorčić, zakopča kaput i prosik će: “Psi na lancu!10” Paul pljune na pod. Svi namjeste opasače i kape. Kada su ušli u gostinsku blagovaonicu kroz rotirajuća vrata, dječaka više nije bilo, a knjiga, Posljednji Mohikanac , ležala je na jednoj bačvi. Salutiravši prema propisima, zauzmu stav pozor. Obojica vojnih policajaca u međuvremenu su stavila na glavu kape s aluminijskim vrpcama, a obogaljeni je nosio bijele rukavice s ispunjenim praznina ma za prste koji su mu nedostajali. Na klupu na čelu stola, ispod slike Majke Božje s plamtećim srcem, bile su naslonjene dvije automatske puške. Muhe su zujale u prozorskoj niši. Sjedokosi izvadi naočale iz torbe, pokaže njima na Harryja i reče: “Vojnu knjižicu i za povijed za hodnju.” Na kutiji šibica pokraj njegova tanjura bio je otisnut isti motiv kao i na plakatu u hodniku; ispod široke sjene muškarca jarkožutim slovima pisalo je: “Pst! Neprijatelj sluša!” Harry skine torbicu obješenu oko vrata, priđe stolu i progovori: “Pokorno javljam, došli smo po hranu.” Časnik skupi obrve. Pokraj njega na klupi sta jala je tamno-zelena drvena škrinja izlizanih bridova. Pokretom gla ve da znak novacima neka se ponovno svrsta ju u red i otvori vojničku knjižicu u koju nije bilo upisano ništa osim osobnih podataka. Harryjeva je kosa na fotografiji bila premazana pomadom i nosio je civilno odijelo i kra vatu. Zlatni pa pir bombona Storck šuškajući sklizne između listova. “Znači li to da nemate zapovijed za hodnju?” “Poslali su nas samo po hranu”, ubaci se Paul, a časnik podigne bradu i ispruženim dlanom lupi po stolu. “Jesam li možda gluh, redove? Govorit ćete kad vas se pita – zar vam to nisu utuvili u glavu?” Polustisnutim očima proučavao je mladiće. Pokraj pivskih krigli stajale su, također prazne, manje čaše s uzorkom cvijeta encijana. Prelazeći noktom palca po prociepima između zuba, malim prstom iste ruke pokaže na Olea. “Koja sat nija?” Ole glasno gutne i odgovori promuklim glasom: “Pokorno javljam, nismo još raspoređeni. Prošli smo skraćenu osnovnu obuku u Hamburg-Langenhornu, nas četrdesetorica pripadnika SS-a, narednik Vatteroth.”
“Naoružanje? Vozila?” “Karabini K98, ručne granate na štapu i ručno vatreno oružje. Dva transportera Vomag.” “Gdje ste smješteni, kamo ste se uputili?” Walter, koji je stajao pokraj njega, okrene petu i udari ga, ali Ole ipak ispruži ruku i pokaže u neodređenu smjeru. “Kilometar sjeverno odavde, u radionici koja služi za smještaj Waffen-SS-a. Kad padne mrak, idemo dalje do Graza, bolje rečeno do Abelsrieda, gdje će nas rasporediti po divizijama. Stvarno smo samo došli po jelo za po putu.” Časnik s podstavljenom rukavicom, koji je pravio bilješke, odloži bi lježnicu i otvori srebrni etui. U njemu su ležale cigarete ovalna presjeka. “I mi bismo u to treba li povjerovati, ha? Je l’ izgledamo tako glu pi?” Odrješito udari cigaretnikom po poklopcu etuia. “Svi ste se bez nadređenog našli iza glav ne linije fronte, tu gdje nadaleko i naširoko nema nikak vih kretanja tru pa. Ne nosite ni kacige ni oznake čina, nemate propusnice ni za povijed za hodnju. Nismo primili prija vu bolovanja, a nije jasno ni zašto ste se na svojoj navodnoj ruti zadesili baš u ovoj selendri.” Na metalnoj ploči u obliku polumjeseca koja mu je visjela na prsima zrcalio se plamičak šibice. “Pošli ste u posjet baki?” Svi se nacere, ali nitko ne odgovori, a sjedokosi pogleda na sat – crni pilotski kronometar – te i on na vuče ruka vice. “Dobro onda, drugovi”, reče. “Provjerit ćemo vaše na vode. Jao vama ako nisu točni. Pred nama se nitko ne može skriti, čak ni kod bake. Visjet ćete na prvom sta blu prije no što kažete ‘dezerter’. A sad se pobrinite da vaša zemlja pobijedi!” Lupnuv ši petama i pozdravivši ispruženom rukom, mladići se vrate u kuhinju te izgrabe preostalu juhu iz kotla i za opasače za vežu vreće s kruhom. Teret je bio težak, tako da je Walter podmetnuo vojničku kapu ispod drška šipke, a ostali se povedu za njegovim primjerom te šutke izađu iz svratišta i prijeđu cestu, kako bi ih zak lanjali zidovi sta ja. Na nebu više nije bilo ni oblačka, a ispred crkve na suncu su blistali prvi šafrani, bijeli i ljubičasti. “Čovječe, ovi su malo teži kalibar”, reče Ole kada su izašli iz sela. “Drže se propisa ko pijan plota. Baš bih ih volio vidjeti u civilnom životu, nakon koje kriglice piva. Zašto si me uopće šutnuo?” Paul i Harry već su ušli u tunel; preplašeni šišmiši skvičeći prolete ispod luka, a Walter pogleda iza sebe krajičkom oka. “Pa zato što nije bilo baš najpa metnije reći istinu”, prigušeno odgovori. “Tipovi su nosili odore SS-a, ali su vozili motore Wehrmachta. Osim toga imali su radiotelefon i strane cigarete.” Omče užadi zaškripe, a kanta ga udari o list kada je Ole naglo zastao. “Kako? Što bi to trebalo značiti? Misliš da su prebjezi? Izdajice roda svoga, tu u Bavarskoj?” Protrlja nos. “Ma glupost, čovječe. Nijedan se špijun ne bi usudio kretati ovako daleko iza linije. Možda su sve to zaplijenili zarobljenicima ili oborenim pilotima.”
Walter odmahne glavom. “Jedan moj kolega s posla, muzar, poginuo je prošle godine, bio je član, dobrovoljac. Imao je i Željezni križ. Svaki od tih pasa na lancu točno zna koji vojnici prolaze preko njegovog područja; inače ne bi bio vojni policajac. Vr sta naoružanja, brojnost ljudstva, tipovi vozila, mjesta za odmor, smjer daljnjega kretanja – ti se ne raspituju za takve stvari. Već su odavno sve saznali preko radija, puno prije no što se ti pojaviš.” Ole zine, ali ne reče ništa. Negdje iza kuća i štaglja začuje se brektanje motora. Oboica se osvrnu. Sokol je još čučao na stalku za zvono čisteči perje, ali je trg ispred svra tišta bio prazan, ako se izuzme žena u pregači. Češkala je krzno psića i dopuštala da joj liže ruke. Njih dvojica izađu iz pothodnika na usku cestu ispresijecanu sjenama pritaka za hmelj i požure sustići ostale. Harry je pritiskao upaljač, držeći cigaretu između usana. “Oženio bih je”, obra ti se Paulu preko ramena. “Bih. Nismo rođaci u prvom koljenu, znaš. Znači, nećemo imati degeneričnu djecu. Lijepo nam je brbljati jedno s drugim, a već mi je i pisa la u vojarnu, o zarukama. Ali sad kad sam kod Himmlera... On je rekao da žena esesovca mora biti visoka najmanje metar i šezdeset. Zato će se morati još malo istegnuti, jer je malena, samo metar pedeset četiri.” On pruži ruku iza sebe i proslijedi cigaretu. “Ma dobro, ili ću jednostavno oženiti neku visoku, pa ćemo voditi dvostruki život, kao u filmu Romanca u molu. Jesi ga gledao?” Paul zaniječe i duboko uvuče dim. Paukova pređa lebdjela je u zraku koji je zaudarao na bočatu otpadnu vodu i vjerojatno je smjer vjetra bio kriv za to što su tako kasno čuli zrakoplov – jednomotorni lovac bombarder, srebrnastosiv. Juha zabućka ispod poklopaca kada su odložili kante i bacili šipke kako bi zalegli što bliže liva di. Na trupu su se razaznavati brojevi i bijela zvijezda na crnu krugu, a pilot u ostakljenoj kabini, koji ih je, dakako, odavno opazio, podigne ruku. Zapravo je izgledalo kao da ih pozdravlja, tako da su jedan kratak trenutak vjerovali da su dvije bombe koje je ispustio pred njih imale sa svim drugi cilj. No nisu padale okomito. Svjetluca jući, vrtjele su se na proljetnom povjetarcu i gotovo se sudarile prije no što su eksplodirale s obje strane ceste, djelić sekunde nakon što su se mladići bacili u arak. Smjesta su oglušili. Barem je Walter, obraza uronjena u nagnjilu travu, vidio samo Paulova otvorena, krikom izobličena usta prije no što mu je glib zapljusnuo lice, zemlja s oranice što je štrcala uvis zamračila mu nebo, a uskovitlane pritke za hmelj sručile se na asfalt poput kiše kopalja, nečujno. Hljebovi mu skliznu do zatiljka, nešto mu okrzne nogu. Na rubu jarka dimila se krhotina bombe, crno-ljubičasta, a kada se uspra vio, sara njegove desne čizme široko zievne. No list mu je, ako se zanemari ogrebotina, bio neoštećen, a i ostali su očigledno imali sreće. Zgnječene poput limenki, kante su leža le na oranici. Mladići su stajali
među krošnjama vrba koje je pritisak zraka otrgnuo od debala te kapa ma otresali leću i prljavštinu s kaputa. Svi su bili blijedi i disali otvorenih usta; Walter, jednom nogom i dalje u jarku, rukavom obriše jedan hljeb. Bio je žut od otisaka vr bovih maca. Većina ih je, umotana u pokrivače i šatorske cerade, još spa vala kada su se transporteri po jutarnjem sivilu uvezli u špilje nedaleko od Abelsrieda. Osim prirodnih šupljina u tlu ispunjenih izvorskom vodom, sastojale su se od širokih hodnika poduprtih čeličnim i betonskim stupovima koji su vodili duboko u brdo, osvijet ljeni električnom ras vjetom. Unutra je odjekivao lavež, a konji i magarci, od kojih su neki bili osedlani ili natovareni stvarima, drijemali su duž zidova od sivobijela vapnenca, uz koje su se uzdizali naslagani kanistri i sanduci sa streljivom, namotane gusjenice tenkova te vreće i kutije pune živežnih namirnica. Ispod lukova visjeli su pu tokazi, dok su grubo otesane stube vodile između osobnih i teretnih vozila parkiranih na obilježenim površinama do galerija punih kreveta na kat. Iako je bilo rano, posvuda se radilo. Iz udubina se čulo kucanje dlijeta ili pijuka, a iza daščanih pregrada kvrcanje pisaćih strojeva. Mehaničari su popravljali časničko vozilo sa svijetloplavim zastavicama i stak lima umrljanim krvlju, liječnici i medicinske sestre zbrinja vali su ranjenike koji su ležali na slami u jednom bočnom prolazu, a zarobljeni Rusi u prašnjavim odorama donosili su košare pune kamenja iz hodnika i praznili ih pokraj ulaza, gdje je stražar motao cigaretu. S toga mjesta moglo se preko šumovitih dolina vidjeti sve do Graza: nekoliko vrho va tornjeva što probija ju jutarnju izmaglicu. Nakon što su se oprali – ter pentinski sa pun visio je na žicama iznad korita – narednik Vatteroth povede ih u blagovaonicu, veliku špilju osvijetljenu dvjema-trima žaruljama. Premda je za dugačkim stolovima sjedio nepregledan broj vojnika i nekoliko civila, čulo se jedva što osim struganja noževa i žlica po limenim tanjurima te tu i tamo nečieg mrmljanja. U špilji se i kuhalo, ali snažnije je vonjalo na znoj, gnoj iz rana i urin nego na mast za pečenje i kavu od žira. Malotko nije nosio zavoj i maločiji zavoj nije bio zreo za promjenu. Brojne štake i šta povi bili su oslonjeni o svjetlucave stijenke špilje. Sjedajući za objed, mladići su kradomice pogledavali neobrijane, ispijene i samo naizgled od sebe starije muškarce koji su krupnim očima zurili ispred sebe, u isti mah iznureni i preneraženi. Mnogi su žvakali kriveći usta i pokazujući zube, kao da žele izbjeći doticaj tvrdoga kruha s nepcima ili zubnim mesom. Nitko nije progovorio ni obratio pozornost na pridošlice u čistim odorama, ili su to činili samo utoliko što su naglašeno izbjegavali njihove poglede, a licima im se razlila neka mrzovolja, srditost koja je možda potjecala od srama. Samo jedan, ispružena vrata i sklopljenih ka paka, kratko zastenje te
ponovno bez riječi utone u sebe. Svod iza šanka bio je crn od čađe. Dočasnik amputirane noge, na službi u kuhinji, igrao se s mačićem pružajući mu svoju praznu nogavicu i izmičući je kada bi životinja zamahnuta kandžama prema njoj. Sjedio je na stolcu bez naslona i nadgledao žene koje su kuhale, očigledno strane radnice, jer kad god bi nešto dovik nule jedna drugoj, Walter ne bi razumio ni riječ. Mjehuri su se rasprskavali u zobenoj kaši koja se pušila u kotlu, masne kobasice pržile su se u velikoj tavi, šunke su visjele u odvodu za dim, ribe su se zlatile, ali ništa od toga nije bilo namijenjeno običnim vojnicima. Zaimačom su im iz vjedara izgrabili nadomjestak za kavu i dvojica po dvo jica morala su podijeliti polovinu kruha, tubu sira i plošku umjetna meda. “Čime bi se osigurala konačna pobjeda”, promrmlja Fiete i pođe za Wal terom van kroz uzak prolaz pun vreća s krumpirom. Na zarav ni iznad doline sta jala je haubica kamuflirana dekama i žbunjem; oni sjednu na sanduke sa streljivom i olaba ve opasače. Sunce se uzdignulo i izmaglica praskozorja već se razišla; još se samo nekoliko maglovitih pramenova držalo za crne šumovite brežuljke koje su mjestimično rasvjetljivale krošnje nježnozelenih listova. I među drvećem stajali su stražari, s karabinima u pregibu lak ta, dok su zarobljenici u prugastim haljama strugali koru s oborenih jela. “Eto, pogledaj samo taj kra jolik.” Fiete mu namigne umačući kruh u nadomjestak za kavu. “Drvo za bjesove sve do horizonta.” Otkako više nisu svakog jutra pili toplo kravlje mlijeko iz kante i jeli vrhnje i skutu s kompotom od voća, smrša vio je i poblijedio, a neki su ga zbog nježnih ruku zvali pijanistom. No drilanje tijekom osnovne obuke dodatno je naoštrilo zajedljivost u njego vim pla vim očima, a kosa, premda kratko podšišana, i dalje mu je stršala na sve strane. “Tko bi te uopće pronašao kad bi nestao u tim šumama? Mislim, prije no što sve završi.” Jedna deka sklizne, a vjetar zazviždi u cijevi topa čija se gornja trećina bijeljela od oznaka za pogođene neprijateljske ciljeve. Posljednje je riječi dje lomično izgovorio u posudu, s umornom hladnokrvnošću u glasu, a Walter se osvrne oko sebe; nije bilo nikog u blizini. “Kako to misliš?” šapne. “Hoćeš zbrisati?” Vrane su u velikim jatima letjele prema istoku, a njegov sugovornik otkine komadić umjetnoga meda. “Kako”, odgovori, “zar ti ne? Radije bi krepao u borbi, pred sam fajrunt, u blatu? Ili bi pustio Rusima da te se dokopaju pa da ostatak života provedeš u rudniku na minus četrdeset?” On utrpa slatkiš u usta i namigne mu. “Ja sam Ortrud obećao djecu, prijatelju. Najmanje troje...” Walter se nasmiješi. “E pa, čestitam. Ali nećeš joj ih moći napraviti ako te zadesi pri-
eki sud”, odvrati i istisne malo sira iz tube na kruh. “Pričekaj još malo; uopće ne znaš kamo nas šalju. Možda nas trebaju ovdje, u zaleđu.” Fiete zakoluta očima. “O, sancta simplicitas, kako bi rekao moj nastavnik latinskog. Za to imaju dovoljno bogalja i zarobljenika, Ata. Ne voza ju nas s jedne na drugu stranu Reicha da bismo gulili krumpire iza linije fronte. Mi smo snažno, svježe meso i nama će nahraniti neprijatelja ako ne kidnemo – je l’ stvarno to ne shvaćaš ili samo ne želiš shvatiti?” Walter zagrize sivi kruh i nehotice škrgutne zubima. “Zabij si u dupe taj svoj nadmeni latinski”, uzvrati žvačući. “Sve može još sasvim drukčije ispasti.” “Aha, a kako?” ustrajao je njegov prijatelj, otpija jući gutljaj žirove kave. “Misliš da će nam Rusi peći palačinke? Taj nastavnik na primjer predavao nam je i tjelovježbu, pet sati tjedno gadnog šikaniranja s trčanjem u prirodi i boksom, a budući da me nije volio, uvijek sam pouzdano znao da ću dobiti protivnika koji će me prebiti na mrtvo ime. Snagom se tu nije dalo ništa isposlovati, Ata, nego samo slabošću: odustao sam od sporta i priuštio bih si ugodnih sat vremena u luci, shvaćaš?” “Ma sjajno. I s kojim rezultatom? Na pustio si gimnaziju.” Fiete zapali cigaretu i snažno zamahne rukom. “Pa ako i jesam, a što sam još tamo imao naučiti? Junačka germanska sranja. Radi nam se o gla vi, kažem ti. Rat je izgubljen. Najbolje da se probijemo kroz brda prema Bavarskoj – onamo bi uskoro trebali stići Ameri. Neće biti tako gadno ako nas oni ulove...” Vrhovi krošanja zašušte, a Walter odmahne glavom. “To ne možeš znati”, promrmlja. “I oni stavljaju ljude pred zid.” U tom trenutku hodnicima odjek ne zvuk zviždaljke njihova narednika, dogovoreni signal. Oni ispiju kavu, zakopčaju kapute i potrče u dio špilje iz kojega su došli. Ondje gdje se kao i prije čulo kvrcanje pisaćih strojeva stajao je kamion, izobličen krupp koji je netom dovezao ranjenike, dvadesetak muškaraca. Mnogi među njima, polunagi i samo površno previjenih rana, ležali su na kr vavim nosilima duž stjenovitih zidova. Neki su bili bez svijesti, a sivo žutilo njihovih lica već je nagovještavalo najgore; drugi su tiho stenjali ili neprekidno tresli gla vom, bez glasa pomičući usne. S karabinima na leđima te na prtnjačama i kacigama postavljenim ispred vrhova čizama, novaci zauzmu stav iza vozila. Na njega je bila postavljena stara stroj nica s bubnjem za streljivo, a jedan je vojnik u prljavoj odori, kojem su oko vrata visjele zaštitne naočale protiv vjetra i dalekozor, pušio cigaretu i umorno ih promatrao. Prašine je imao čak i u obrvama i kratkim čekinjama brade, usne su mu se jedva razaznavale, ali u tamnim očima, koje su sigurno vidjele više no što su mladići mogli i zamisliti, kao da se poja vio tračak sažaljenja. Odvrati pogled od njih i duboko udahne. Narednik rukom pozove Waltera, Harryja i Jörna Asmussena da izađu iz reda i izda
im za povijedi. Budući da su tijekom osnovne obuke položili vozački ispit, raspoređeni su kao ispomoć u postrojbu za opskrbu. Ostali, koji su još žvakali posljednje zaloga je, smjeste se u kamion, u koji nakon njih uđe i narednik te sjedne naprijed uz vozača. Izbacivši ruku kroz bočni prozor, udari po limu. Dim iz ispušne cijevi is puni ulaz u špilju, a muškarci, koji su stiješnjeni sjedili na klupama, sanducima i kanistrima, zanjišu se kada se krupp pokrenuo, stvara jući neobično neizoštrenu sliku, jer ih većina još nije pritegnula remenje is pod brade, tako da su im se kacige klimatale kližući im s glava. Jedino je Fiete bio gologlav i Walter podigne ruku, ali mu ovaj ne uzvrati, ili to učini samo nepomičnim pogledom, ozbiljnim osmijehom. Iskrivivši vrat, baš kao i vojnik za strojnicom, pregledavao je plavo nebo tražeći bombardere. edinica prometne službe u koloni logističke potpore nedaleko od Pečuha, koji su Niemci zvali Fünfkirchen, bila je pred raspadom. Šezdeset kilometara udaljeni Mohač već su nadzirali Titovi ljudi. Na cestama i ispred brdskih prijevoja stajale su velike ploče s nat pisom: “Oprez, partizani! Držite stalno spremno oružje!” Trotoncima i šestotoncima dovozili su provijant i streljivo na liniju bo jišnice uz Dunav te odvozili ranjenike. Kada bi se vozila bez težih pogodaka vratila na nekadašnje seosko imanje te ne bi trebalo ništa popravljati, vozači su pomagali liječnicima i sanitetskom osoblju u bolničkim prostorijama ili sjekli breze i djeljali križeve za zalihe. Horch, nekoć elegantan, no u među vremenu ulupljen časnički automobil s pogonom na sve kotače, bio je presvučen mrežom isprepletenom borovim granama. Prestalo je kišiti, oblaci su plovili dalje na sjever, sunce je bliještalo u lokva ma, a Walter je otkopčao pomični kožnati krov pričvršćen za okvir i gurnuo ga iza stražnjega sjedala, kako bi oslobodio pogled. “Takvi su Nijemci”, reče August Klander, cr venokosi vojnik iz Hessena koji je netom stigao iz za povjedništva. Brzo se osvrne provjeravajući ima li časnika u blizini. “Kod kuće više ne stoji ni kamen na kamenu, fronta se raspada, baćuške su pred vratima, ali vojna pošta je i dalje točna.” Pušeći, dohrama do druge strane automobila i pruži Walteru pismo sa žigom koji je nosio datum od prije tri dana. Uspr kos razmazanoj tinti prepozna sestrin rukopis, njezina mala, okrugla slova. Prethodne e zime napunila dvanaest, a u posljednje je vrijeme umjesto toča ka pravila kružiće. Omotnica je bila otvorena, ponovno zalijepljena i označena markicom službe za pro vjeru pošiljaka, vjerojatno zato što je nešto bilo umetnuto između stranica: fotografija neravna ruba koja prikazuje kratkokosu Leni i crno pero duljine prsta prošarano blista vo pla vim mrljama. List papira mirisao je na parfem. “Dragi Walteriću”, pisala je, “kako ti se sviđa moja nova frizura? Napra vila mi ju je Maschka, Poljakinja iz bunkera. Ponekad pomaže kod
nas kod kuće. Repići su mi prvo bili duži, ali smo previše zagrijale škare za uvojke, pa smo morale skresati još nekoliko centimetara. Nadam se da si zdrav. Ja sam sasvim dobro, skoro uopće ne kašljem. Ne idemo više u školu jer je previše opasno, i dosađujem se kod kuće. Ali ne smijemo se puno udaljiti od podrumskih vrata. Herbert, mamin novi ljubavnik, uvijek smrdi na kreč i lizol. On je nadaleko i naširoko najdeblji muškarac i ne zna držati prste k sebi, kao ni tata. Ali imamo krov nad gla vom i hranu, a otkako Poljakinje spava ju u skladištu za lijesove, mene pušta na miru. Nedav no sam bila u našoj staroj ulici, ili bar onom što je od nje ostalo. Pentrala sam se po hrpama kamenja i tulila. Čuvar bloka htio me potjerati, mislio je da pljačkam. Imao je i oružje, ali sam se izderala na njega. Poklanjam ti ovo pero. Pripadalo je šojki kreštalici, a mali Micky Berg kaže da je ono simbol mudrosti i hrabrosti. Što se tiče tate, još uvijek ne znamo točno gdje je i kako je. Čuli smo da oni koje premjeste po kazni ne smiju nikom pisati. Ali nedavno smo dobili dopisnicu od strica Oswalda, koji je nakon ranjavanja počeo raditi u skladištu za vojne odore u Meißenu. Istraživao je i misli da je njegov brat raspoređen negdje nedaleko od Stu hlweißenburga11 na Balatonu. To bi trebalo biti u tvojoj blizini, zar ne? U svakom slučaju, pozdravlja te – mislim, stric. Sve mu je dobro zacijeljelo i sad piše lijevom skoro jednako brzo kao nekad desnom, samo malo većim slovima. Svjetiljka je počela titrati i ne znam što bih ti još trebala dojaviti. Nadam se da noćas nećemo opet morati u podrum. U Volkssturm 12 zasad ne primaju cure, baš šteta. Herbert je upravo rekao da sam nezahvalna i drska ko drek. To mi se svidjelo. Dakle, doskora! Ne zabora vi tu i tamo pomilovati pero. Puno pozdra va, također od mame, tvoja Helene.” On upali motor automobila. August sta vi kacigu na gla vu, ubaci nekoliko ručnih granata na štapu u pretinac za zemljopisne karte i utisne okvir u laku strojnicu. “Nadajmo se da je usrana cesta slobodna”, reče i utone u suvozačko sjedalo. Prije tjedan dana upao je u zasjedu, pri čemu je masakrirana cijela kolona za opskrbu; samo se on, kojemu je metak okrznuo bedro, uspio spasiti pobjegavši u noć iz zapaljenog borgwarda. “Novosti od kuće?” Walter je polako obilazio čelične protutenkovske za preke i izbjegavao lokve što je bolje mogao. Zadatak im je bio izvući trojicu padobranaca iz mlina u Brevdi, selu na rubu gorja, u kojem se donedavno nalazilo spremište streljiva. “Ne izravno”, odgovori. “Otac mi je bio ču var u Dachauu i osudili su ga na odlazak u prve redove. Sad sam saznao da su ga možda rasporedili ovdje negdje u blizini, kod Stuhlweißenburga. Znaš možda gdje je to? Jesi već bio tamo?” I u smrekovoj šumi kroz koju su prolazili bili su podignuti bolnički šatori te su se čuli stenjanje i vrisci iza cerada. August odmahne glavom.
“Nee”, reče. “I bolje da nisam, mislim. Još od siječnja tamo sve ključa. A što je tvoj stari zabrljao?” Walteru se objese usta. “Na vodno je samo poklonio cigarete zarobljenicima u logoru. To mi nije slično njemu. Uvijek je bio škt, okrutan tip. Prije, dok je bio nezaposlen i cugao rakiju ko vodu, često bi usred noći stao pokraj moga kreveta i pitao: ‘Zašto ne spavaš?’ Iako bih ja spavao. Ali bio je nacugan i htio me istući. Sjeo bi na stolac i zarežao: ‘Ako odmah ne zas piš, namlatit ću te.’ A ja sam njušio njegov dah i molio se svim svetima.” Na rubu šume zaustavi vozilo, izvadi dalekozor iz pregratka ispod ploče s instrumentima i pretraži obzor. “Ali kad-tad zadrhtao bih od straha, ta bio sam još dijete, a on bi strgnuo pokrivač s mene i zaurlao: ‘Pomaknuo si se! Sad ćeš ti vidjeti tko sam ja!’ I onda bi ubio boga u meni. Majčice mila. Metlicom ili ža račem, do krvi. Što bih ja jače vrištao, to bi on više divljao.” “A tvoja majka?” upita August. “Ili sestra? One ne bi ništa rekle?” Walter odloži dalekozor i izveze vozilo iz zak lona. Duž ceste stajali su polugusjeničari, izrešetani i izgorjeli; na nekim blatobranima još se razabiralo bijelo “K”, taktička oznaka oklopne sku pine Kleist. “I moja ga se majka bojala, iako je veća od njega i dvostruko deblja. Pret postavljam da bi se šćućurila ispod perine. U svakom slučaju, spavala e s voskom u ušima. A moja sestra je uglavnom ležala u bolnici.” Voda se slijevala niz litice u tankim mlazovima koji bi se raspršili na izbočina ma, a August ispusti zrak iz obraza. “Pfff”, reče. “Baš ti je krasna obitelj!” Njegovi su roditelji bili učitelji iz Paderborna, a on je nakon rata namjera vao studirati geologiju; u njegovoj kutiji za plinsku masku uvijek je klepetalo nešto tinjca ili diorita. “Ipak, tvoj stari je očito imao i neku dobru stranu, zar ne? Biti čuvar u logoru i pokla njati cigarete... To je skoro pa junačko djelo.” Walter skrene na cestu za Brevdu. Natpis upozorenja o partizanima bio je toliko puta propucan da ga se još jedva moglo pročitati. “Ne znam”, odgovori. “U očima mu e često bilo nečeg mračnog, gotovo ludog. Volio je i ma sakrirati golubove, i to na poseban način. Nježno bi ih obuhvatio jednom rukom, dok bi im vrhom palca druge ruke zabijao pribadaču u srce. I onda bi ih pustio da lamataju krilima po podu sve dok ne bi umrli.” Put je postajao sve strmiji i on prebaci u nižu brzinu. “To je znalo potrajati prilično dugo.” Nakon četrdeset pet minuta vožnje ugledaju mlin. Vrh tornja bio je raznesen, a od krila napravljenih od jedrovine ostali su još samo dronjci na letvama; Walter zausta vi vozilo pokraj raspela uz put i pogleda kroz dalekozor. Nigdje ni čovjeka ni psa, nijedne od onih mrša vih koza koje su se prije više tjedana pentrale onuda i grickale uvenule čičke.
Vrata su bila uništena, od staja je ostala tek hrpa šute, a čak su i mnoga od starih stabala maslina što su rasla uza zid bila pougljenjena ili razmrskana. August otkoči strojnicu. Jedan vojnik u kombinezonu preko odore proviri iza kuće i mahne. Nosio je vojničku kapu SS-a i šaren rubac oko vrata. Walter odahne, krene uzbr do cestom i skrene prema imanju. Trojica padobranaca, svi stariji od njih, u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima, sjedila su za stolom ispred štaglja i žlicom grabila kompot iz velikih staklenih tegli. “Dovraga, kako to da tek sad dolazite?” upita nadređeni, vođa sku pine, glasom koji je zvučao kao da je prehlađen. “Otpale su nam guzice od sjedenja!” Imao je suhonjave, danima neobrijane obraze i nos od bakelita boje mesa. Boca rakije dopola napunjena šljivinim košticama svjetlucala je na suncu. Walter okrene vozilo ispred ku polaste krušne peći i reče: “Heil Hitler! Žao mi je. Poslali su nas tek prije sat vremena.” U retrovizoru ugleda stanare imanja; stajali su u otvorenom štaglju. Izađe iz vozila, salutira i pruži pismenu zapovijed nadređenomu. Ovaj se ne osvrne na njega; jeo je komad sira s oštrice noža i proučavao crvenokosoga Augusta, koji je bez pozdrava odhra mao do bunara napuniti čuturu. “Šteta što nije cura, ha?” dobaci i jezikom obliže zube. “Kako se ono lijepo kaže: gdje je krov hrđav, podrum je vlažan.” Ostali, obojica jurišni vojnici, prasnu u smijeh, a Walter položi cedulju na stol i okrene se. Obasjani trakama svjetlosti što je padala kroz procijepe između dasaka, stari mlinar, njegova slijepa žena i grba vi čuvar koza stajali su u sredini štaglja na plavim stolcima bez naslona, na kojima su obično sjedili sa šalicom čaja u rukama ispred vatre na kojoj bi se pekao kruh. Sivi u licu, raspuk nutih usana, držali su zatvorene oči i činilo se da ga nisu primijetili ni kada je stao neposredno ispred njih. Crni rubac na glavi žene, koja je cvokoćući zarivala nožne prste u slamnato sjedalo stolca, bio je prekriven mrljama od soli. Hlače muškaraca bile su mokre na prepona ma. Žica kojom su im zavezali ruke iza leđa duboko im se usjekla u natečenu kožu, tako da se još jedva nazirala. Neki su im nok ti bili iščupani iz ljubičastoga mesa, a omče oko vrata čvrsto su ih stezale, no ipak ne toliko da ne mogu disati. Užad je visjela prebačena preko grede ispod prostorije za pohranu žita, koja je u ovo doba godine bila prazna; u visokomu prostoru odjekivalo je gukanje golubova. Grbavac, brade spuštene do vrata, glasno je soptao, kao da spa va stojeći; inače bi se činilo da se potpuno prepustio. I mlinar, kojemu su na nogama još uvijek bile dr vene natikače, doimao se kao da već odavno nije pri svijesti. Jedna muha hodala mu je po ne pomičnomu licu. Ali kada je njegova žena odjednom tako snažno zadrhtala da je noga klimavoga stolca kvrcnula po podnoj oblozi, otvori bezuba usta, iz kojih se otme upozora va juće, više prostenjano nego izgovoreno “Žuža”. Iako mu nije uzvratila, ipak joj je dao još malo snage. Podignuvši glavu, ona hropćući uzdahne; na obrazima su joj se na-
zirali tragovi sasušenih suza. Vani netko pljesne rukama. Walter se osvrne i u tom trenutku prepozna rubac oko vrata jednog od padobranaca. Izrađen od žute svile s uzorkom plavih cvjetića, pripadao e kćeri bračnoga para, tridesetogodišnjoj udovici koja je svakog jutra pokraj vrata vješala krletku obloženu daščicama od sedefa punu ptica pjevica, što je sada leža la prazna i zgnječena među razvalinama. “Dakle...” reče vođa skupine i ustane. “Jeste se nažderali? Svi gotovi? Onda pokret!” Ugurav ši žlicu u čizmu, sklopi zemljovid. I on je, kao i većina padobrana ca, preko odore nosio kombinezon kratkih nogavica s velikim džepovima, takozvanu vreću za kosti. August zatvori čuturu i upita: “Što je s onim ljudima?” Padobranac se okrene. Desni mu je rukav bio smeđ od sasušene krvi. “Kojim ljudima?” Nabravši čelo, pogleda Waltera. “Na koga on to misli?” Zatim pokaže palcima iza sebe, pljune i reče: “A, oni... Nemam pojma. Cijelu noć stoje tamo. Valjda nekog čeka ju.” Smijeh se odbije od stijenki krušne peći. Jedan od vojnika, ćelavac, donese krpenu torbu do vozila; iz nje je virila siva padobranska svila. “Ništa ne jedu, ništa ne piju, jednostavno se nikad ne umore”, reče i otvori prtljažnik. “Ma ja bih se već odavno prevrnuo s te stolice.” Drugi složi njihove zdjelaste kacige i štitnike za koljena te položi oružje, tri strojnice MP 28 s bočnim ok virima za streljivo, na stražnju klupu horcha. “To su špijuni”, reče. “Nema ju ni mrvicu dostojanstva, pogledaj ih samo. Seru i pišaju na licu mjesta. Možeš ih ucmekati ako hoćeš!” On mu pruži pištolj, ali se Walter ponovno okrene nadređenomu. “Pokorno javljam: to nisu neprijatelji”, reče. “Poznajem ih, vođo skupine, nedavno smo bili ovdje smješteni. To su mlinar i njegova slijepa žena. Njihova kći, Boglárka, bila je udana za jednog Folksdojčera, dunavskog Švabu, koji je poginuo kod Budimpešte. Kuhala je za cijelu našu desetinu. A onaj drugi, on čuva koze.” Držeći vlat slame između usana, muškarac podigne bradu i skupi oči. “Kako, molim? Jedan bi mi vozač objašnjavao što mi je zadatak? A gdje su ti tu koze? Vi diš li negdje koze?” Pokaže na kuću s razbijenim prozorima. “Mogu ti pokazati što imaju u podrumu, momčiću. Ako je on mlinar, ja sam pečeni kruh.” On ugura zemljovid u kožnatu torbu koja mu je visjela na prsima i osvrne se prema svojim ljudima. “Hajmo sad, prok leti bili, moramo dalje. Donesite preostalu rakiju iz kuhinje i pustite ptice nek odlete!” Vjetar okrene srebrnu stranu lišća prema njima i ponovno se začuje tiho “Žuža!” Ćelavi vojnik stavi cigaretu u usta. “Koliko ti je godina?” upita Waltera i položi mu ruku na rame. “Sedamnaest? Osamnaest? Tek si za vršio školu, ha? Nemaš još ni ogrebotine. Jesi već nekog koknuo?” Walter zaniječe, a vojnik se namrgodi. “Stvarno nisi? Dijete drago, pa što vas uopće uče... Peči kolače? Dođi, pokazat ću ti.”
On odvuče svoj stolac u štagalj, postavi ga iza grbavca i popne se na njega. Kada je olabavio uže, Fredo, kako se zvao pastir, bez glasa pomak ne ispucane usne; na njegovim poluotvorenim očima već su se stvorile bjelkaste naslage. “Kod ovog ološa se moraš pobrinuti da je čvor na prijed”, reče padobranac i okrene omču. “Visi li iza, samo će slomiti šiju, što je posao od dvije sekunde. Ali ako je tu, hulji ispod brade, bit će korisniji. Sad će još kratko vrijeme biti pri svijesti, a onda će lijepo polako hrop ćući odapeti.” Iskesi se. “To jednostavno duguješ njegovim žrtvama.” Sišavši sa stolca, mahne glavom pozi va jući Waltera, koji međutim ostane stajati na vratima štaglja, ruku prekriženih preko prsa. “Gospode Bože, ma kojim žrtvama! Oni nisu partizani!” ponovi i proguta slinu. Grlo mu je bilo suho, glas slab. “To su obični civili, dragi ljudi, dopustili su nam da spa vamo u njihovoj dnevnoj sobi. I njegovali su naše ranjenike i hranili tegleće životinje! Ne može ih se jednostavno likvidirati!” Tada ga onaj s rupcem oko vrata odgurne ustranu i vik ne: “Ne baljezgaj, čovječe! oš samo fali da zacmizdriš. Partizani, Židovi, kurve, koga briga? Jesi kad čuo za prijeki sud? Ajmo sad, svaki jednog...” Stolac bez naslona, najklimaviji od sva tri, slomi se na komadiće kada ga je izmaknuo ispod mlinara. Djelić sekunde činilo se da će starac, kojemu se iz grla oteo prestravljen uzvik, pasti na prijed na pod; bijela kosa poletjela mu je uvis. No uže ga zaustavi i povuče u uspravan položaj silinom koju je bilo teško dovesti u vezu s njegovom krhkom pojavom – kao da je neka nevidljiva sila, koju se tek naslućuje visoko iznad prostorije za žito, povukla uže uvis jednim snažnim pokretom. Tek kad se tijelo prestalo njihati i još se jednom zavrtjelo oko osi, cipele su mu skliznule sa stopala. Drvo zvonko udari o cement, a tada se već i sluga, čvrsto stisnutih kapaka, zanjihao. Iz njegova širokoga grla provale grgljanje i stenjanje, bose mu noge potrče po zraku. Ćelavi vojnik, i dalje sa stolcem u ruci, neko je vrijeme zainteresirano promatrao njego vo iskrivljeno lice koje je usprkos bradici više podsjećalo na cendra vo dijete nego na obješena čovjeka. Zatim cmokne s negodovanjem i reče: “Ne budi tako lakom, čovječe! Pusti. Pusti lijepo sve...” No Fredo nije želio umrijeti i upravo su njegove srasle kvrge, okoštali kralješci, spreča vale potpuno zatezanje omče. Trza jući se, škrgutao je zubima i tražio uporište za noge, koje su sve brže grabile po zraku, dok su mu se ispod nosa raspucavali mjehuri sline. Vojnik baci stolac van i stane ispred svoje žrtve. “Koja tvrdoglava beštija”, promrmlja. “Ništa nisi shvatio o životu, ha? Kad-tad je jednostavno kraj, koliko god ti cirkusirao. Svi moramo jednom otići.” S cigaretom u kutu usana pogladi svoje rukavice i pričeka još nekoliko trenutaka. Pepeo padne s užarenoga kraja cigarete na pod; plećati vojnik zauzme stav kao da će zagrliti grbavca, što na kra ju i učini: ne mareći za promočene hlače, obuhvati mu kukove
kako bi mu dvama, trima snažnim pokretima i trzajem prema dolje, pri kojem je puknula greda, slomio vrat. Golubovi su zanijemjeli. Svijetlosiva i bijela pera lebdjela su spuštajući se s ta vana i ponovno se kovitlala uvis na propuhu, a muškarci pogledom potraže Waltera. “Eto, to e to”, reče ćelavac i položi stisnute pesnice na bokove. “Nikakav problem, je l’ tako? To se trebalo napra viti. Dođi, ženska je tvoja.” I Fredo je sada nepomično visio, s mrljom tamne krvi u kutu usana. Premda su vojnici imali viši čin od njega, Walter dotakne čelo brzim, nesvjesnim pokretom. Pritom mu ruka zadrhti te se okrene prema automobilu. “Oho!” poviče onaj sa svilenim rupcem. “Evo nam jednog jako pobožnog momčića. Ne želi okaljati dušu. Možemo li se kod tebe i ispovjediti?... No dobro, kako hoćeš. Os tavi onda staru da sto ji. Požderat će e štakori.” U brdima se začuju detonacije, odjek borbi što su se vodile u dolini. Nakon što su padobranci složili sve padobrane, čuture i torbe sa streljivom u prtljažnik te se smjestili pokraj nadređenoga na stražnjemu sjedalu, Walter okrene ključ za paljenje motora i pogleda u zrcalo. Iz kuće se uzdizao dim. Vođa sku pine ruka vom je laštio držak strojnice i ispuhivao prašinu iz rupa na oblozi cijevi, proizvodeći zvuk kao iz flaute. Uistinu su ostavili slijepu ženu da stoji između dvojice obješenih, kojima je krv tek la iz očiju, a izmet i urin kapali im s nogu. Zasjenjenih, upalih vjeđa, siva lica izbrazdana borama, naherila je glavu i pomicala nevidljive usne – ili je to bilo cvokotanje? Noge stolca teturale su. Walter je začuje kako tiho doziva, stalno iznova, ali to nije zvučalo ni žurno ni panično, nego onako kako je vjerojatno ci jeloga života dozivala supruga – kao da je u susjednoj prostoriji. “Kristófe?” Glas joj je bio iznenađujuće zvonak, gotovo djevojački. Walter ubaci u brzinu i uputi se prema cesti. Listaste opruge teškoga vozila cviljele su. “Uvijek ima ju sreće, te ženske”, reče nadređeni. “Njihovi prijatelji partizani vjerojatno već vrebaju negdje u grmlju i sad će je odmah skinuti, da im skuha gulaš...” Nagne se naprijed i kvrcne po trokutu na Walterovu ruka vu, oznaci roda vojske. “Čuj ti, dobri samaritanče, evo što me oduvijek zanimalo: kako to da se tako svježi, snažni momci kao što ste vi klata raju u redovima svijetloplavih? Zašto donosite pecivo na frontu umjesto da se borite u postrojbama?” Walter slegne ramenima, bez riječi. Proveze se kroz lokvu, po osovini pljusne, voda se uzburka ispred poljskog raspela. “Pa zato što imamo vozačku dozvolu”, odgo vori August umjesto njega, pretražu jući nebo dalekozorom. “I u ratu vrijedi pravilo desne strane, gospodine.” Muškarac se gromko nasmije i pljesne ga otvorenim dlanom po kacigi. “Nije loše, mali moj... Pra vi si pametnjaković, ha? Student ili tako nešto, odmah sam vidio. Ali i tebe će već izmuštrati. A kakav vam je smještaj na imanju?”
August dobaci brz pogled Walteru, koji ubaci u višu brzinu i odgovori: “Stanje opskrbe A, bolnica. Za više činove ima i kreveta. Nekad je tu bio stožer genera la Balcka; u nekadašnjoj biblioteci u vlastelinskoj kući sad je kasino za časnike, sa samovarom i foteljama za čitanje. A može se igrati i biljar.” “U vražju mater!” uzvikne drugi i skine umjetni nos te ga izloži protoku zraka koji e stvarala vožnja. Iz rupe u kosti stršale su mu srebrne kopče. “Jeste čuli? Tako dakle žive logističari. Mi spavamo na crijevima neprijatelja, a oni imaju krevete! I knjige! Znači, moći ćemo uživati u zabavnom štivu! Uvijek sam najviše volio Karla Maya. Tko e izučio zanat kod Winnetoua, taj je vidio više nego svi osta li.” Ponovno pričvrstivši protezu, umetne cigaretu između usana i uzgredno upita: “Ali čujte, mom ci, ako ste tako dobro opremljeni i imate sav taj luksuz, što će nam onda ona sta ra stolica? Zašto e vučemo za sobom?” Walter, nabranih obrva, naglo zakoči i okrene se. I August mak ne kacigu s čela. Ćelavi vojnik strugao je noktom palca žlijeb bajunete, drugi je umorno zurio u kra jobraz, dok je njihov nadređeni palio upaljač. Staričina stoličica, sada još samo s tri noge, ležala je u lokvi nekoliko metara iza vozila. Walter je pokuša vao duboko disati izlazeći iz kabine i približava jući se spojci prikolice. Nož mu je bio tup te je režući uže poka zivao zube i trepćući pogledavao uvis, gdje je tanak pramen dima plovio prema zapadu. Iz nizine se međutim više nije vidio štagalj, nego samo komad tornja mlina, propucani krov na kojemu su sjedili golubovi čija su se vratna pera nakostriješila na vjetru. “Draga Liesel, nadam se da si dobila moja zadnja pisma. Već neko vri jeme čekam poštu od tebe, a ako si mi pisala u Hamburg-Langenhorn, onda ću sigurno i dalje morati čekati. Sad smo na terenu, u Mađarskoj, ne smi jem ti napisati u ko jemu mjestu. Ali ne moram ići na prvu liniju. Zasad vozim henschel i opskrbljujem vojnike. Vino je ovdje dobro i jeftino, četrdeset pfeniga litra, i svi loču po cijeli dan, čak i voza či. U pusti izgleda isto kao kod nas, uglavnom je ravno, ali ima i brda, a doživljavamo stva ri o kojima se radije ne priča. Tako je to u ratu. Pučanstvo je na našoj strani, mnogi govore njemački. Imaju i Hitlerjugend i BDM, a kad pitaš cure što to znači, one kažu ‘Bratac, Draškaj Me’. Ali ne boj se, vjeran sam ti. I ti meni budi vjer na. Možeš uzeti sa pun od lavande iz moje sobe, prije nego što se osuši, Thamling sigurno neće imati ništa protiv. Ovdje imau lijepe bluze sa šarenim vezom, napiši mi svoju veličinu. Ovdje je moj poštanski broj 47704. Nemoj onoliko puno pušiti, posivjet će ti zubi. I još jednom: jedan, dva, tri. Znaš već što to znači.”
Bilo je: skrivaj se gdje tko stigne čim se začuje zvuk. Kada bi niskoleteći zra koplovi s cr venim zvijezdama na krilima mitraljirali, zvučalo je kao da netko prošiva ljepenku, provlači vrpce kartona kroz šivaći stroj Singer. Bili su to jednomotorci naziva Iljušin, obojeni u tamnozelenu bez imalo sjaja, i samo su iskusni zapazili da su u posljednje vrieme letjeli s dodatnim strijelcem. Taj je mogao puca ti i otraga, tako da su se isprva mnogi, koji bi s olakšanjem izašli iz zaklona čim bi sjena u obliku križa otklizala dalje nebom, naglo opet bacali na tlo, često treptaj oka prije no što bi do njih stigao zvuk strojnice. Logistička postrojba u međuvremenu se smjestila u Tati, čiji je njemački naziv glasio Totis, u podrumima golema zamka. Svake su noći vo zili preko brda noseći provijant, gorivo i streljivo u nizinu oko Schambecka 13. Iako su rijetko nailazili na zasjede, kvaro vi su bili česti zbog loših cesta koje su preko dana bombardirali Rusi, a preko noći kr pali njemački pioniri; uski pri jevoji, jedva širine vozila, stalno su se urušavali, zbog čega bi se kamioni puni ranjenika prevrnuli ili survali u klance. Često su nastajali zastoji, koji se ne bi uspjeli razriješiti sve do svijetlih jutarnjih sati, kada su guste, ali u ožujku još pretežno gole hrastove šume pružale slab zaklon od zrakoplova. Walter je vozio polako pokraj jedne uništene kolone opskrbnih vozila. Iz guma se pušilo, mrtvi vojnici visjeli su iz vozačkih kabina, brda kruha raspadala su se na kiši. Neprestano je morao kočiti i uspora vati kako bi sigurno provezao trotonac uskim okukama, no ipak bi povremeno otklizao i zabio se u stablo ili izbočinu stijene. Tada bi za čuo kako ozlijeđeni stenju ležeći u tovarnom prostoru i premda je kasno uvečer bilo prohladno, oznojio bi se. Pješak koji je sjedio pokraj njega pruži mu otvorenu limenu kutijicu. Za vijene glave i desnoga oka, još je mogao hodati i pomicati obje ruke i svakom bi drugom vojniku na njegovu mjestu dali injek ciju protiv tetanusa te ga poslali natrag u borbu. No njegov otac, satnik Greiff, zapovjednik logističke postrojbe, očigledno je po vukao veze. “Hvala”, uzvrati Walter gledajući kra jičkom oka žute pilule. “Nisu za moje živce, već sam probao. Nakon jednog pervitina tri sam dana bio budan. Srce mi je tuklo negdje u oblacima.” Sin njegova nadređenog, Jochen, pla vokos mladić visoka čela i uskih usana, isceri se. “Pa u tom i jest smisao ovih stvarčica! Vjerojatno sam zahvaljujući tome još uvijek živ, čovječe. Ako želiš ćoriti, moraš trgnuti veronal. Hoćeš koji?” On izvuče udubljenu aluminijsku tubu, a Walter ponovno odmahne glavom. Jochen slegne ramenima. “Nažalost, od tih vražjih tableta uvi jek budeš napaljen”, promrmlja. “Gutneš nekoliko pervitina i misliš samo na hopa-cupa, čak i u najvećem sranju. Krv suboraca prska ti po licu, zarivaš ba junetu baćuški u trbuh, i čim ponovno dođeš do daha, maštaš o pjenuša voj kupci i jedrim guzicama. Pritom si dolje skroz umrtv-
ljen, ko neki starac. S dvadesetak godina više ti se ne diže.” Smračilo se i kada su stigli na vrh brda, Walter upali farove. Linije svjetlosti koje su prodirale kroz plašteve tmine dosezale su tek toliko da po kiši vide najnužnije: olupine, nanose, rub provalije. Gumena obloga brisača bila je istrošena, metal je strugao po zamagljenu staklu i obojica su ga brisala ruka vima kad su iznenada blokirale kočnice. Teški henschel 33 otkliže po tucaniku i prepriječi se na stazi, a Walter krene unatrag kako bi aktivirao izjedene kočnice. Shvativši da se papučica i dalje ne želi pomaknuti, psujući okrene ključ i ugasi motor. Tada ubaci u brzinu i uzme alat iz kutije. pɐoluʍopuɐʞlɐq U mraku je žuborilo i klokotalo, voda je u tankim potočićima tek la preko ceste. S karbidnom svjetiljkom u ruci zavuče se ispod vozila i počne na žućkastoj svjetlosti udara ti po zahrđalim maticama i odvijati crijeva od skorenih cilindara. Ispustivši tekućinu, iznova pokrene motor. Kada je papučica udarila po podu kabine, polako se uputi prema dolini, gotovo uopće ne dajući gas i isključivo u drugoj brzini, jer je uspijevao kočiti samo ručnom kočnicom i kvačilom. Pritom bi motor zaurlao, a trzaj bi prostrujao svima kroz udove. Jochen se odupre stopalima o ploču s instrumentima i stavi u usta rusku cigaretu, papirosku, čiji je šuplji filtar bio dvostruko duži od komada s duhanom. Kašljući, uhvati se za gla vu. “Prok leti stepski korov”, reče. “Smrdi ko za paljeni madrac, je l’ tako? Uskoro ćemo to pušiti u logorima, budemo li uopće imali što pušiti. Je l’ ima još pravih cigareta? Domaćih rezer vi?” Iako je poznavao stanje zaliha, Walter promrmlja: “Kako bih ja to znao? Moraš pitati oca.” Mladić povuče još jedan dim; na užarenoj svjetlosti duhana njegovo je zdra vo oko izgledalo upaljeno. “Oca... To je isključeno. Njega ne bih zamolio ni za čašu vode, govnara jednog. Njemu mogu zahvaliti što ću ostatak ži vota hodati uokolo s crnim povezom. Mogao sam lijepo plandovati u zaleđu! U Kummersdorfu, nedaleko od kuće, nalazi se za vod za pokuse: majka mi je već bila sredila mjesto tamo, više je voljela mene nego njega i staroga je to ljutilo. Bojao se da ću postati mekušac i peško. Uvijek se tuširaj hladnom vodom, sirovo meso na kruh i juriš na neprijatelja, shvaćaš? Stara škola.” Nagnuvši se, pljune na pod između nogu. “Pozna je Sep pa Dietricha, pa me dao premjestiti. U borbenu grupu Ney, među same sirovine i sadiste. Očvrsnuo sam, jasno. Ali svejedno sam postao tetkica, iako sam bio na fronti. Kad je u smrtnom strahu, čovjek poželi sve doživjeti, a to sam mu i napisao. Ali sad, kad je moja majka mrtva, a naša kuća u Jeni pretvorena u hrpu pepela, sad ga puca sentimentalnost i stalo mu je do obitelji. Serem ti se na to, vjeruj mi.” Ispred njih ležala je okuka puna grbavih zakrpa i Walter ubaci u prvu brzinu kako bi usporio vozilo. Izbočinom dlana lupi po mjenjaču, a od škripe staroga prijenosnika,
zvuka koji je podsjećao na paranje lima, nakostriješe mu se dlake na vratu. “Gdje si se borio?” upita. “Jesi bio i u Stuhlweißenburgu?” “Naravno”, odgovori Jochen. “Sredinom veljače. Pakleni kotao, više od čet vrtine regimente je tamo skončalo. Baćuške su potpuno vladale zračnim prostorom, od naših se aviona nije čuo ni prdac. Nije bilo ni opskrbe, jeli smo krva vi kruh iz torbi mrtvaca. A kad smo iznova izgubili prevlast nad selendrom, rekli su nam da nismo dostojni nositi ime divizije. Führerova naredba glasila je: skidajte oznake s ruka va!” Podrugljivo se iskesi. “Pritom je očito zaboravio da smo ih odavno odstranili, jer je sve do napada trebala biti tajna tko nadire – i to je isto bila naredba sa samog vrha. Ali naš Adolf je temeljit; svakom ne prijatelju treba dvaput skinuti glavu. Zašto pitaš za Stuhlweißenburg?” Walter je šutio. Prošavši okuku, htio je prebaciti u višu brzinu, ali nije uspio pomak nuti ručicu mjenjača, čak ni uz Jochenovu pomoć. Obojica su potezala, šipka je vibrira la, odbila se, pogonski su zupčanici puk nuli i osovina se iznenada počela okretati u praznom hodu, a oni začuju kvrcanje polomljenih željeznih zubaca u prijenosnome mehanizmu. “Ma sjajno, sad je gotovo”, reče Walter i okrene ključ u bravi. Trenutak poslije zgasnu pruge svjetlosti na grmlju. “Čeka nas hladna noć ovdje vani.” On povuče ručnu kočnicu. Koliko je mogao vidjeti, stigli su do ruba šume. Jochen e spuštao bočni prozor okrećući ručicu. Šum kiše, koji je umnoža vala cerada prebačena preko tovarnoga prostora, bio je zaglušan. Zavitlavši opušak kroz prozor, Jochen poviče: “Misliš da moramo ostati ovdje? Usred divljine?” Walter pogleda na sat, na njegove fosforne brojke. “A gdje drugdje? Već će nekog poslati kad shvate da se nismo vratili, al to može potrajati. Jednom sam morao provesti dvije noći u stepi, bez zak lona nadaleko i naširoko. Iskopao sam si rupu. No ako želiš pješačiti, do Totisa imaš dvadeset kilometara, malu jednodnevnu hodnju. Pretpostavljam da nema puno partizana, al ovaj je kraj pun vojnih policajaca, i to lovaca na topovsko meso.” On stavi prst na sljepoočnicu. “Oni će ti pokazati put.” Voda se pjenušala slijevajući se niz padinu. Walter izađe iz vozila, zaobiđe ga i otkvači kraj cerade. Šestorica muškaraca ležala su na slami koju su bolničari razasuti po limenomu podu; jednom je za željeznu konstruk ciju bila za vezana noga imobilizirana udlagom, drugom je iznad gla ve bila povezana ruka. Kada je na njih pao sjaj karbidne svjetiljke, gotovo svi okrenu glave, ošišane na ćelavo zbog uši. Na uprljanim licima oči su im bile krupne, pogledi bojažljivi. On reče: “Oštećen nam je prijenosnik, žao mi je. Vjerojatno će netko uskoro doći po nas. Dobacite mi pljoske, ovdje ima svježe vode na bacanje.” Nakon što se pobrinuo za njih – trebalo je još namjestiti jedan povez i s poda sastrugati izmetom onečišćenu slamu – opere ruke i ponovno se uspne u vozačku kabinu. Zatvori ventil svjetiljke i gurne je pod ploču s instrumentima, a Jochen iz vadi bočicu iz
naprtnjače. “Ruska votka”, reče režući vosak kojim je bio zapečaćen čep. “Moj zadnji zarobljenik je bio časnik. Pokazao mi je fotografiju svoje djece i uvalio mi brlju, i ja bih ga stvarno bio pustio. Znao je malo njemački. Ali dragi drugovi... Zaboravi.” Pruži mu bocu s ispupčenim slovima na stak lu. “Imaš curu?” Prišao mu je blizu, suviše blizu, pa Walter podigne lakat u znak nijemog upozorenja. Ponjuši otvor boce i srk ne rakiju, ali mu nije prijala. “Da, imam”, odgovori opipa vajući ćirilična slova. “Zove se Elisabeth, Liesel.” Nakon sljedećega gutljaja, većeg od prvoga, zakašlje se i odjednom osjeti blago pečenje, užaren mlaz duboko u prsima. “Živi na imanju na kojem radim. Izbjegla je s majkom iz okoline Danziga i jako je drska, ta mala, ko Cigančica. Al išla je u realku.” Jochen se nasmije i iskopa još jednu papirosku iz kutije. “Tako dak le...” Savija jući filtar po duljini, osloni se o svoju kožnatu na prtnjaču i reče: “Mene je otac oduvijek želio spojiti s kćeri svoga kompanjona. U civilnom je životu arhitekt i mislio je da bih ja mogao preuzeti firmu. Ali ja mrzim to pravokutno sranje, ugodnije se osjećam u kaosu. Htio sam postati umjetnik, slobodno se potucati po svijetu i izvoditi što mi se svidi. Ali sad se i s tim mogu pozdra viti. Ili si možda već negdje vidio jednookog slikara?” On uvuče dim. “A što je s tvojim starim? Je l’ i on pod čizmom?” Walter kimne. “Isto je bio u Waffen SS-u, kao čuvar. A onda su ga poslali u kažnjeničku bojnu negdje kod Stuhlweißenburga. Nemam pojma je l’ još uopće živ. Odavno nisam čuo ništa o njemu.” Jochen je pio votku kao da je voda. Grkljan mu se micao gore-dolje. “Hm”, reče na posljetku, “ni ja ti tu baš ne bih imao puno nade. Cijeli taj kraj je vojničko groblje. Kad se gusjenice počnu okretati na mjestu i rovati po blatu, ruske i njemačke kosti lete u zrak. Ali možda ima sreće, mjesto je sad opet u našim rukama. Za pravo je lijepo tamo, ima starih zgrada punih zlata i ukrasa. Samo što tim mađarskim Nijemcima nisu sve na broju, bar muškima. Svi nose brčiće i razdjeljak po strani. U svakom poštanskom uredu sjedi jedan Hitler.” On halapljivo povuče još nekoliko dimova cigarete, zgrize dva veronala i spere ih ostatkom votke. Boca se uz zveket razbije u mraku. Walter izvuče ofucanu deku iz mreže za prtljagu i dometne: “I moj otac nosi taj takozvani ukras na licu. Ali nikad nije bio političan, samo je tražio posao. A s brčićima su ga odmah primali...” Jochan se umorno nasmiješi, izuje vojničke čizme i šćućuri se u ka putu na klupi, bez ustručavanja prdnuvši. Zatim čvrsto prekriži ruke na prsima i već nakon nekoliko minuta toliko je ravnomjerno disao da se Walter iznenadi kada je još jednom podignuo glavu. “Na Balatonu mi je bilo najljepše”, progovori teška jezika. “To svjetlo nad jezerom i između stabala... Tamo je vladao takav mir, čovječe! Jači od svih granata!” Ubrzo je zaspao, a Walter utrne svjetiljku. Umotan u deku, još je nekoliko minuta
sjedio budan i osluškivao kišu. Djelovanje votke već je popustilo i hladnoća mu je gmizala kroz noge. Ozlijeđeni su stenjali u mraku ili iskašljava li sluz iz pluća, a u jednom trenutku jedan mladenački, gotovo još djetinji glas progovori kao u snu: “Mama, pomogni mi.” Vojnik je vjerojatno ležao neposredno iza njega i kao da je grebao po dašča noj oplati ponavljajući tišim glasom: “Zašto mi ne pomogneš?” Walter se čvršće umota u grubu tkaninu. Probudi ga iznenadna tišina. Kiša više nije bubnjala po vozilu i pjenušavi potok pokraj ceste pretvorio se u potočić glatka toka. Niska magla plazila je uz padinu, a pravokutni ribnjaci u dolini, njih nebrojeno mnogo, bljeskali su se u već srebrnim tonovima. Smrza vajući se, protegne udove i protrlja lice. S na prtnjačom pod vratom i pokrivačem navučenim do brade Jochen je tiho soptao. Izgledao je mirno i opu šteno; usne, koje su usprkos dlačicama djelovale ženski, kao da su se smi ješile, ali zjenica ispod zatvorenoga kapka neprestano se pomicala. Neki vojnici u tovarnom prostoru hrkali su. Obzor se polako sve jasnije nazirao. Pojedinačne topole i vrh jednog crk venog tornja izvirili su iz po jasa praskozorja, koji se pov lačio toliko ravnomjerno duž tmaste ravnice da se doimao zakrivljenim. Drozd je čučao na brezi na rubu polja, na najvišoj grani, i uzvraćao na poj iz šume. Pritom je povremeno lepetao krilima i cupkao na mjestu, djelujući osorno ili pak rasrđeno, ljutito se uzdižući, kao da mu se odjek nimalo ne sviđa. U daljini je jedan jedini lovac bombarder letio na sjever. Na padini se nije čuo zvuk njegova motora, a da se iz njega puca, naslućivalo se samo po dimu koji se tu i tamo podizao iza njega: obasjan prvim zrakama sunca, nalikovao je na ciglenu prašinu. Letjelica se smanjivala, a Walter otkopča džep na prsima jakne, u kojem se nalazilo još malo Scho-Ka-Kole, i utrpa jedan trokut u usta. U kutiji je staja lo i šojkino pero te on prijeđe palcem preko njegova ruba. U trenutku kad je shvatio da je ha uba henschela usmjerena prema istoku te se stoga jutarnja svjetlost vjerojatno odražava u vjetrobranskomu staklu poput iskre na rubu vlažno crne šume, zrakoplov se već bio okrenuo. On gurne uspavanoga kolegu uzvikujući njegovo ime. No budući da Jochen nije reagirao, iskoči iz vozila i optrči oko hladnjaka. Naglo otvorivši vrata, uhvati ga ispod pazuha i odvuče malo dalje, na čistinu, pri čemu mladić nevoljko zastenje i pokuša ga udariti. Slika iljušina nečujno je plovila ponad jezeraca u dolini približa vajući im se; već se čuo motor. Walter ponovno ispruži ruke, obuhvati omamljenoga i sruši se s njime poleđice na padinu. U tom se trenutku stakla na vozilu rasprsnu, a pucnji izrešetaju lim. Nakon škrgutava rešetanja uslijede hladni “pling! pling!” odbijenih metaka. Kad su se dvije gume probušile i kamion se nagnuo na stranu uz siktav trzaj, začuje se vriska ranjenika. Tanad je razderala ceradu, a crvene zvijezde na krilima sada su već lebdjele točno iz-
nad njih. Činilo se da je spremnik za bombe prazan; vidjele su se čizme stražnjega strijelca, bielo krzno na sarama. Rafal je raskomadao koru hrastova i iskopao rupe u tucaniku na cesti prije no što je prešao preko henschela. Jochen počne ustajati, ali ga je Walter, kojega su grane i korijenje boli u lice, a voda iz prokopa nadirala mu u čizme, držao čvrsto u stisku i osluškivao zvuk jednomotorca, koji se pak nije okrenuo. Kada je preletio planinski greben, u šumi je opet zavladala tišina i magla se počela postupno nakupljati. Jutarnja svjetlost prodirala je kroz nježne listove. Ni iz tovarnoga prostora nije se čuo nikakav zvuk. Walter odgurne Jochena, skoči na noge i odgrne ono što je ostalo od cerade. Sljemena je greda puknula, a na limom obloženim mosnicama između slamnatih ležaja vidjele su se rupe debljine palca, kroz koje je krv kapala na cestu i miješala se s benzinom. Shvativši da nijedan od muškaraca ne uzvraća na njegov poziv, uspne se u tovarni prostor i uspravi nad izvinutim tijelima koja su ondje ležala. Premda im se u očima zadržala iznenadna za prepaštenost ili čuđenje puno nevjerice, zbog kojih su izgledali budni i živi, na njihova siva lica već se spustila ozbiljnost koja kao da nije potjecala s ovoga svijeta te je poništavala svaku dvojbu. Časnik s novim Željeznim križem na zavou preko prsa grčevito je stezao fotografiju na ko joj se smiješila djevojka; opipavši svakom vojniku vratnu žilu, Walter prelomi po perforaciji identifikacijske pločice koje su im visjele na lancu oko vrata i spremi polovice u džep. Potom se spusti na tlo te ode po lopatu i motiku koje su stajale iza kabine. “Dođi”, pozove tiho, gotovo šapatom, kao da ih poginuli još mogu čuti, “pomozi mi kopati.” Ali Jochen mu ne uzvrati, čak se i ne osvrne. Stojeći u čara pama na cesti, izvadi kutijicu s pilulama iz ka puta i protrese je tik do uha gledajući dolje prema nizini, u kooj se dim uzdizao iz dimnjaka seoskih koliba i ribe iska kale iz ribnjaka na prvom jutarnjem cr venilu. Tjedan dana poslije i u Totisu su ispražnjeni prvi podrumi i skladišta. Muškarci iz dežurne službe za prijevoz bili su smješteni u kućama s vanjske strane opkopa oko zamka, ali nijedan stražar na mostu nije povikao za Walterom kada je nakon večere pošao u su protnom smjeru, prema Engleskomu vrtu. Policijski je sat počeo, te se tru dio što više izbjegavati cestu i kretao se blizu ograda, grmlja i gomila otpada. Iza zatvorenih prozorskih ka paka vladala je tišina, nigdje ni žive duše. Ponovno je zahladnjelo i led je okovao rubove loka va. Sasvim je dobro vidio po mraku, čak i na vrtnim stazama između cesta, ali je ipak tek u posljednjem trenu primietio motocikl s bočnom prikolicom, te se sklonio iza stabla. Tiše od kiše vojnici u crnim kabanicama kotrljali su se niz obronak ispod zamka i tek na najnižoj točki ceste
vozač je upalio motor, kližući po blistavu asfaltu. Velike željezne dveri stajale su otvorene i Walter je ušao držeći se zaklona borova. Podignuo je gla vu kada je iznad njega odjednom postalo glasno: cvrkutanje i šuštanje pronijeli su se krošnjama stabala u kojima noće ptice. Tek nakon što je i rekvirirana stoka u pa viljonima i kapelama počela tuliti, a psi štektati, oglasilo se zvono za zračnu uzbunu, stara sirena na tornju što se pokretala ručicom. Jezero zamka pojačavalo je njezin zvuk, a veliki odašiljači na kalvariji, koji su se pušili na kiši, opipa vali su oblake. Većina prozora na zimskomu vrtu s palmama bila je obložena daskama. Amfore obrasle mahovinom, koje su nekoć ukrašavale krov barokne građevine, ležale su smr skane na šljunku. Lazaret je bio prolazna posta ja; one koji nisu morali odmah natrag na bojišnicu prevozili su dalje nakon brzinskog pružanja prve pomoći, u smjeru Graza ili Beča. Opatice mađarsko-njemačkih korijena sjedile su u predvor ju ukrašenom stupovima, prale zavoje u kacama i pušile, a jedan se liječnik, u otkopčanoj za mrljanoj kuti koju je nosio preko odore, brijao ispred zrcala i nijemo ga promatrao. Na Walterovo pitanje odvratio je pokretom glave. Svi kreveti i vreće sa slamom pokraj kojih je prošao bili su zauzeti. U velikoj prostoriji podijeljenoj zastorima visjelo je samo nekoliko svjetiljaka i uspr kos uobičajenom zadahu lazareta po upaljenim ranama i karbolu, osjetio se i dašak limunova ili narančina mirisa. Stabla bijela cvata sta jala su u dr venim čabrovima u kutovima, kamelije su se presija vale u ružičastim i cr venim tonovima, na jednoj su palmi visjele mlade banane, tlo su grijali topli prirodni izvori. Tu i tamo ljudi su čučali po kraj kreveta na mramornomu podu, a kada je odmaknuo zastor, Fiete podigne glavu i isceri mu se. U njegovim očima uok virenim sivim sjenama poja vila se neka nova ozbiljnost, a zubi su mu neobično nalikovali na kredu i činilo se da stoje razmaknutiji jedan od drugoga no prije. Po izbrijanoj glavi, nalik na strnište, tek mu je počela rasti kosa. Sjedio je, lijeve ruke u povezu o vratu, ispod uska prozora natr panog vrećama pijeska. Walter ga oprezno uhvati za zdravu ruku. No prijatelj ga snažnije šče pa i povuče na svoj madrac; kroz nabubrene šavove prugasta materijala provirivala je slama. “Ne gledaj me tako malodušno”, reče i zatvori knjigu. “Neću oda peti. Nisi mi donio cvijeće?” Nosio je donji dio odore i sportsku košulju s runama, a tjeme mu je bilo crveno od češanja i mjestimično se počelo gnojiti ondje gdje ga je izgrizla uš. Obrijali su mu i obr ve. Walter pokaže na njegovo rame, čisti bijeli zavoj. “Hoće te to odvesti kući ?” Fiete cokne. “Moš mislit! Običan geler, ispod ključne kosti. Ako se rana ne upali, uskoro ću opet biti upotrebljiv. Prije nekih godinu dana takvim bih pogotkom zara dio put kući, s terapijom i cijelim paketom njege. Ali sad... Čovječe, vidio sam ljude na šta kama kako pucaju iz strojnice i jednoruke vozače tenkova!” Odvrne pljosku i ulije nešto u limenu čašu. “A u međuvremenu su svi postali svjesni da više nema vajde od ovog
rata. Naši časnici bacaju vlastitim ljudima granate pod noge, kako bi ih natjerali da još uopće napadaju.” Ot pivši gutljaj, upita: “A što ti radiš ovdje, mljekarski vojače? Zar nisi u dežurnoj službi?” Walter, kojem je bilo toplo, raskopča ka put i posegne u unutarnji džep. “Da, trebao bih biti. Ali noćas vjerojatno nećemo morati van, barem ne s municijom. U našem sektoru povlače glavnu liniju fronte.” Osvrne se. “Naravno, ne smije se reći da se povlačimo, nego da pripremamo udarni napad, a za to treba uzeti zamah.” Namignuvši, pruži mu smotuljak. “Evo, umjesto cvijeća... Nažalost, zabora vio sam senf.” Fiete razjapi usta, raspucale usne, i protrlja bradu. Gotovo svi nok ti bili su mu izgrizeni do mesa, a prsti su mu drhtali dok je odmotavao masni papir u kojem se skrivala dimljena pečena svinjetina, velik okra jak, na koji su se polijepili komadi narezana ku pusa i borovice. “Tako mi topovske cijevi!” Pognuvši gla vu, udahne miris mažurana i lovora. Oči mu se navlaže. “Dosad sam uvijek mislio da je na fronti najgadnije umira nje”, reče i pogleda prijatelja. “Ali to nije točno, Ata, to uopće nije točno. Ako imaš sreće, umreš dok si reko ‘keks’. Ali to da jedva uspiješ sklopiti oka i da nikad ne znaš hoće li se logistika probiti, to je puno strašnije. Teško je podnijeti pomisao da će te masakrirati gladnog. Čovjek se poželi još jednom dosita najesti prije no što uzaludno izgubi glavu.” Tiho stenjući, zagrize u meko meso. “Htjedoh reći, za Veliku Njemačku, daka ko... Hvala ti, čovječe, dužan sam ti.” Walter odmahne rukom. Začu je se brundanje ruskih tupoljeva i frktanje četverocievnih topova kojima je protuzračna obrana redovito pucala kad je nebo bilo zastrto; njih dvojica brzo se okrenu oko vlastite osi. Inače su bombarderi gađali podzemna skloništa i tvornice streljiva na rubu grada, ali te večeri bilo je pogodaka i u njihovoj blizini. Od pritiska zraka daske na prozorima klepetale su, iz pukotina visokoga svoda oslikanog oblacima i pticama sipila je prašina, medicinske sestre rastrčale su se gaseći karbidne svjetiljke. Plamenici su još kratko tinjali i premda je to zapravo bilo nemoguće usred grmljavine topova, rike motora i urlikanja životinja, Walteru se na trenutak učini da čuje zvuk topla izvora ispod mramora, njegovo tiho grgoljenje. Navije ručni sat. “Otac mi je poginuo”, promrmlja zureći u tminu. “U kažnjeničkoj bojni, nedaleko odavde. Prekju čer je stigao brzojav. Može bit da je bio čestitiji no što sam mislio. Ali sad mu to više nikad neću moći reći.” Fiete podigne gla vu. “Žao mi je”, reče i nadlanicom obriše usta. “To ne bih nikom poželio... Imao sam priliku vidjeti neke iz tih samoubilačkih jedinica. Jadnike su bez ikakve zaštite slali u najgoru gabulu – često samo kao mamac za neprijateljske strojnice... Jeste se dobro slagali? Jesi ga volio?”
Walter ispuhne zrak iz obraza. “Ma čuj, nije baš bio neki uzor. Lokao je i tukao nas i pipkao moju sestru. Ali ponekad smo samo nas dvo jica išli na pecanje na Ruhr; i imao e pušnicu u podrumu. A njegovi zmajevi od papira za lampione uvijek su najviše letjeli. Poslije, kad sam se mogao obraniti od njegovih udaraca, skoro više nismo ni razgovarali. Ali čudno je to: otkako znam da je mrtav, brada mi puno brže raste, nemam pojma kako to. Svaki dan se moram brijati. Osim toga nešto nije u redu sa mnom, stalno se bojim, doslovno se userem kad moram poći na zadatak.” Fiete popije malo vode. Njegovi roditelji poginuli su u zračnim napa dima u Hamburgu i on sada osloni gla vu o zid, na kojem je na čavlu visjela njegova jakna, i reče: “Mislim da je to normalno, Ata. Sigurno te volio, očevi ne mogu drukčije. A kad ih više nema, nešto ti nedostaje, nekak va zaštita ili tako nešto, nešto tajnovito, i ispr va ti se tresu gaće i kukaš i plačeš. Ali nekako i ojačaš.” Odsjaj vatre probijao se kroz procijepe u drvenim oplatama. Walter se počeše po nadlanici i kimne. “Ne bih imao ništa protiv...” Pokaže na broširanu knjigu. “Što to za pravo čitaš? Tajni grad 14? Je l’ to dozvoljeno?” Fiete se naceri. Proguta ostatak pečenja, poliže masni pa pir te potom i svaki prst. “Ne boj se, poglavico, to su samo pjesme, te neće izvršiti dr žavni pre vrat... Vjerojatno nemaš ništa za pušenje?” Walter odmahne glavom prelistavajući knjižicu, u kojoj su tu i tamo u dnu stranice stajale bilješke. Zatim stavi ruku u džep i pruži mu spljoštenu kutiju Overstolza. “Jörn te najljepše pozdravlja. Sutra će možda svratiti.” Iskreno se razveselivši, Fiete ga potapša po križima i za bije si cigaretu između usana. Ali kada je zapalio žigicu – sićušne iskre rasprskava le su se oko njezine sumporne gla ve – oko njih kao da je postalo tiše, kao da je između dva otkuca ja srca nastao vakuum koji je sve pomeo i u kojem su im se bubnjići u ušima pomaknuli, a dah zastao. U tom trenutku pokraj oranžerije eksplodira bomba. Svod se potrese, veliki komadi žbuke rasprsnu se po podu, medicinske sestre vrisnu. Plahte polete na pod, željezni se kreveti počnu pomicati, ranjenici koji su još mogli hodati pođu tromo kroz oblake prašine prema izlazu. I Walter poskoči i pomog ne prijatelju da navuče čizme. Prebaci mu jaknu preko ramena i dohvati na prtnjaču koja je sta jala pokraj ležaja, uzaludno se osvrćući za ka putom. “Ukrali ga”, promrmlja Fiete i uputi se van. Nebo iznad parka bilo je svijetlo. Oči im zasuze od užarena zapaha koji je oduzimao dah. Rusi su fosfornim bombama gađali dio grada s druge strane jezera. Čvrsto zalijepljeni za površinski sloj ceste, vojnici su gorjeli u oblacima crna dima. Žene oba vijene vatrom kao dronjastim velima trčale su šetnicom, bacale zapaljenu djecu sa zida i naslije po skakale za njom. Drveće je buktjelo, zvona su glasno zvonila, visoki mlazovi koje su
gasitelji usmjerivali u zapaljene ljude ispara vali su prije no što bi stigli do cilja. Odjek topova kalibra 88 mm razlijegao se nad jezerom, negdje iza njih čuo se urlik pogođena bombardera koji se sur vavao prema tlu. Nepregledna masa ljudi valjala se po vodi koja je ključala, siktala, pušila se, i tek što bi ponovno izronili na površinu i teturaući se vratili na obalu, kemikalija bi iznova reagirala. Sloj kaučuka na njihovoj koži za palio bi se na kisiku, goreći treptavim plavkastim plamenom, i kada bi očajnici, čiji su urlici sve reskije parali zrak, pokušali udarcima utrnuti plamen, on bi im se zalijepio za ruke i još se više proširio. Stoga im nije preostajalo ništa drugo nego ponovno nepomično uroniti u ledenu vodu. Ispod smreka staza je vodila do bijelo oličene crkvice. Prozorska okna bila su razbijena, edno krilo vrata otvoreno. Vatreni odsjaj grada titrao je po kipovima i slikama. Životinje, dvadesetak sivih podolskih goveda s crnim mrljama oko očiju, okrenu glave. Nekoliko klupa u sredini prostorije bilo je zakucano na način da su dvije po dvije činile jasle iz kojih su krave jele smećkastu silažu. Nig dje nije bilo slame, tako da je urin škropio po podnome mozaiku. Fiete složi grimasu. “Uh, pogledaj to samo. Stari Thamling bi nas razapeo kad bi vidio ovakvo zasrano stanje. Jesu izmužene?” Okovane za noge i jedna za drugu, bile su nedav no kupirane: tačke pune izbrazdanih rogova duljine ruke stajale su pokraj oltara. “Izgleda da jesu”, promrmlja Walter opipava jući jedno vime. Dlaka ve sise te pasmine bile su kratke poput izdanaka te ih je morao obuhvatiti vrhovima prstiju, a ne šakom. “Ili čekaj malo, evo jedne noseće, u visokom stadiju. Uskoro će se oteliti.” Drvena vjedra koja su sta jala među hr pama stočne hrane u jaslama bila su prazna, ali zamazana, a u tabernakulu je ležala samo jedna kutija šibica. No on uspije izvaditi posudu u obliku školjke iz krstionice i nakon što je pregledao okove životinje, podmetne joj ispod vimena umjetnički izrezbarenu kositrenu zdjelu. Za razliku od mnogih bremenitih krava koje se uzjogune i ritaju kada im net ko poželi uzeti prvo mlijeko, presudno za preživljavanje teleta, ova je – očigledno junica – bila posve mirna; čak je polizala ruku Fieteu. Walter izmuze dobru litru te njih dvojica sjednu ispod vječnoga svjetla koje je visjelo sa stro pa i počnu naizmjence piti mlijeko. Bilo je gusto poput pudinga, prošarano tankim nitima krvi: na svijetu nije postojalo ništa toliko okrepljujuće. Ispraznivši posudu, promatrali su amblem na podu, grifona sa za vinutom sabljom u jednoj i tri ruže u drugoj kandži. Fidelis ad mortem, pisalo je u dnu. “Vjerni do smrti”, prevede Fiete. “Zvuči poznato, je l’?” Topovi su utihnuli, bombarderi se više nisu čuli, ali još se nije oglasio znak za prestanak uzbune. “Ortrud mi je pisala”, promrmlja on i zagleda se kroz otvorena crkvena vrata ispuhujući dim cigarete. I trstik je gorio, a leševi su plutali na vodi i polagano se
okretali nošeni strujom pritoka. “I njima je odzvonilo. Gostionicu je direktno pogodila granata, brod je uništen. Ali svi su dobro. A moja djevojčica razmišlja o vjenčanju na daljinu. Nisam ni znao da takvo što postoji. Na stol u matičnom uredu polože kacigu, koja predstavlja mene.” On se primakne Walteru i utiša glas, premda u prostoriji nije bilo nikoga. “Reci mi, kako bi ti zbrisao? Motorom ili nekako drukčije? Na motoru si pokretan.” Ali Walter zaniječe. “Uopće ne bih bježao, bar ne dok smo ovdje. Ceste su zakrčene blatom, do granice je sve ravno, tu se nitko ne može sakriti. Vojni policajci vide svakog na tisuću metara i odmah te objese, bez suđenja. Prava gamad. Vjerojat no ćeš manje riskirati ako se do kraja uspiješ zadržati podalje od fronte.” Pokaže na njegovu ruku. “Utrljaj si drek u ranu; možda ćeš dobiti tem peraturu i drhtavicu i neće te više moći poslati u borbu. Neki to rade.” Fiete je čupkao tepih koji je prekrivao stube oltara. “To vam je, dame i gospodo, dobar sa vjet za siguran kraj.” Njegov mračni glas zvučao je poput čitača rek lamnih poruka u kinu. “Uže vam je preusko? Tane vam je prebr zo? Izaberite onda slasnu sepsu! Tri tjedna grčeva u bolesničkom krevetu, u kojem će vam biti lijepo toplo dok ležite u vlastitim govnima, a naposljetku ćete začuti pjev anđela. Za članove partije besplatno. Plaćate vlastitim životom.” Walter se isceri i rukom otjera dim koji mu je išao u lice; potom obojica podignu glavu. U mraku ispod galerije pomicale su se klu pe, papci su se približa vali jedni drugima na podu, a jedan polunag, strijelama probušen svetački kip klimao se na postolju. Životinje su neprestano gurale njuške u prazna vjedra. Zajecavši, Fiete upali žigicu i otvori vrata pokraj ispovjedaonice. Maleni plamen klizio je po rega lu punom pehara, staklenih bokala i drugog pribora za misu. Iznenada se nešto prevrne, a on poviče: “Tu je i zahod, ali nema vode. Ni posvećene.” Walter ustane i zakopča ka put. Goveda okrenu gla vu kada je posegnuo za ručkama tačaka i izvrnuo njihove duge rogove na pod. Sasvim neznatno svijeni, zvonko su se kotr ljali sve do ispod pro povjedaonice; od toga zvuka zabole ga zubi. On uzme nekoliko vjedara i pogura tačke preko livade do obale. Široke reflektorske zrake križale su se u zraku, na kojem su se tu i tamo lelujale pojedinačne krpice; prvo je pomislio da je riječ o snijegu, a ne pepelu. Kušavši vodu, opere vjedra, napuni ih do vrha, poslaže ih u tačke i opreznim kora kom pođe natrag u crkvu. Dva je objesio i na ručke, a nešto se vode prolilo tek kada je došao do ulaštena kamena ispred vrata, koji je više bio ulek nuće nego prag. Fiete, umotan u izvezeno svećeničko ruho, nazdra vi mu bocom vina. “Krv našega Gospodina”, reče. “U ime Oca svetoga, Krista kneza mira, koba sice i sira! Ni jedan gutljaj idiotima!” Pronašao je nekoliko debelih svijeća za oltar i upalio ih. Zlatni listići na ikonama blistali su dok je Walter pojio životinje kojima su od žeđi oči već upale duboko u duplje. Dugačke sjene trepavica padale su im na nježnosive obraze poput tragova
suza. Zatim još jednom odgura tačke do jezera. Zbrinuv ši sve krave, sjedne pokraj prijatelja na stube oltara. S cigaretom u kutu usana pruži mu bocu: “Rizling za ranu misu.” Šutke su zurili van u noć. Iz urušenih krovo va i prozora raspršivale su se iskre, zrak je mirisao na zagorjeli bakelit. Vatrogasna i sanitetska vozila kretala su se suprotnom obalom, izgorjele su zamatali u deke. U rezonantnoj kutiji oslikanih orgulja odjekivali su udaljeni krici. “Elisabeth mi već tjednima nije pisala”, promrmlja Walter i ot pije gutljaj vina. “Otkako smo pošli na put nakon obuke. Nadam se da im se nije ništa dogodilo.” U sobičku koji je dijelio s četvoricom drugih vozača, u skladištu nekadašnje pekarnice, bilo je još mračno kada je netko zazvao njegovo ime. Trak svjetlosti svjetiljke preleti preko bijelih pločica, a on se uspravi u sjedeći položaj. Iza obrisa koji se ocrtavao u ok viru otvorenih vrata već je svitalo: nazirala se koprena jutarnjeg rumenila. Junker u ka putu progovori prigušenim glasom: “Hajmo, oblači se! Ideš šefu.” Još se samo po opušcima na asfaltu razazna valo mjesto na kojem je prije stajao stražar sa strojnicom. U prokopu oko zamka ležale su vreće s pijeskom. Koračajući za muškarcem preko mosta, Walter je zakopčavao košulju i jaknu. Kamioni, djelomično kamuflirani mrežama i granjem, dolazili su im ususret; u dvorištu su natovarivali polugusjeničare. Pripadnici SS-a i Wehrmachta iznosili su sanduke, pokućstvo i zamotane te pihe iz zamka. Kada je jedan, koji je nosio ploču sa zemljovidom bo jišnica, udario njome o stup, crvene i zelene zastavice zapljuštale su po podu. Viteška dvorana bila je dobro zagrijana. Satnik Greiff, kao i uvijek u jahaćim hlačama i ulaštenim čizmama, stajao je ispod prozora na dok satu i pot pisivao popis koji mu e pružila medicinska sestra. Bio je suhonjav, oštra profila; brazde i utori na njegovu licu posljednjih su se tjedana produbili. Pa ipak, us prkos sabljolikoj sjeni koju je štitnik kape bacao na njegove oči, Walteru se učini da u njima nazire tračak zabavljenosti kada e položio vrhove prstiju na šavove s vanjske strane nogavica i lupio petom o petu. Medicinska se sestra udalji, a časnik priđe veliku stolu na kojem je sta jala hrpa dosjea u sivim mapama. “Urban, je l’ tako? Walter Urban, služba za prijevoz. Gdje ste bili sinoć?” upita proučavajući njegovu prljavu odoru. “Kako sam čuo, bez dopuštenja ste se udaljili iz spa vaonice. Vjerojatno znate što to znači? Tri sata kaznenog vježbanja za cijelu sobu, najmanje tri, o tome će odlučiti vaš satnijski dočasnik. Svaki put lijepo is pod bodljika ve žice... Nakon toga ćete sigurno omiljeti drugovima.” On rastegne usne u osmijeh, a kada je Walter udahnuo kako bi objasnio svoju odsutnost, zamahne rukom po zraku. “Nema veze, bilo pa prošlo; sad ste tu. Na mjestu voljno.” U zelenoj kaljevoj peći koja je stajala pokraj njegova radnog stola, a čiji je gornji rub
bio ukrašen zlatnim zupcima, pucketalo je i krčkalo. On otvori jednu mapu. “Sin mi je ispričao što ste nedav no učinili za njega i na čemu vam može biti zahvalan. Ili na čemu vam ja mogu biti zahvalan, također bi se moglo reći. Vaše je vladanje, doduše, bilo u skladu s dužnošću, ali u trenutačnim okolnostima, kad svatko nastoji samo spasiti vlastitu guzicu... Ta eto. U svakom slučaju, ponosan sam i radostan što u jedinici imam ljude poput vas, srčane ljude, i predložit ću vas za odlikovanje.” Razdere nekoliko stranica iz mape. “Imate li kakve primjedbe?” Iz hodnika su dopirali zvukovi: za povijedi, psovke i ubrzani koraci niza stube; Walter prvo odmahne glavom, ne nalazeći riječi. No potom čvrsto zabije nokte palaca u jagodice malih prstiju, ponovno zauzme stav pozor i izgovori promuk lim glasom: “Za pravo, ovaj, ako dopuštate... Ne želim biti nezahvalan, satnice, doista ne želim. Znam cijeniti čast koju ste mi ukazali. Ali možda... Hoću reći...” Gutne slinu. “Bih li umjesto toga mogao dobiti nekoliko slobodnih dana?” Strogo nabravši obrve, časnik podigne bradu. “Što želite?” Neveselo se nasmije, kao nakon gorke šale, i otvori drugu mapu. Na koricama je pisalo “vojna tajna”. “Žao mi je, mladiću, to ne dolazi u obzir. I sami vidite što se ovdje događa. Prije ćete dobiti hrasto vo lišće s mačevima i dijamantima15. Nitko ne smije kući, čak ni ja.” “Ne, ne!” brzo će Walter. “Nisam mislio ići kući na dopust, satnice. Kod nas je sve razrušeno i vlakovi skoro uopće ne voze.” On se nakašlje. “Nego, otac mi je nedavno poginuo, kod Stuhlweißenburga, i volio bih posjetiti njegov grob. Zapravo, možda ga uopće neću naći. Ali volio bih ga potražiti.” U dvorištu su se palili motori, prozor ska su okna podrhtavala. Nav lačeći rukavice, časnik ga još jednom promotri, sada s blagim, umalo civilnim izrazom lica. Tanka, glatka koža rukavica toliko mu je tijesno prianjala uz šake da se ocrtavao svaki zglob, čak i dvostruki vjenčani prsten. Odmahujući gla vom, otvori vrata peći i ubaci nekoliko papira u nju. U cijevi zazviždi, iz rupe nahrupi plamen, na žaru se žuti listovi zacrne, a velike rune SS-a pobijele prije no što se sve pretvorilo u pepeo. Časnik čujno zajeca, gurne ruku u ladicu pisaćega stola, iz vadi nalivpero i skine mu poklopac. “Dobro onda”, reče. “Iznimno. Ovdje vam je za povijed za hodnju, Stuhlweißenburg i okolica. Nikom ni riječi. Otiđite zapovjedniku tehničke postrojbe, neka vam da vozilo i goriva za tri dana. Ne skrećite s puta, ne kontaktirajte s pučanstvom. Nakon toga želim vas ponovno vidjeti u Abdi, kamo ćemo se privremeno premjestiti. Leži jugoza padno od Győra na rijeci Raab, raspitajte se za put.” Žmirka jući, pruži mu ispra vu. “I ne zabora vite karabin. Za Ruse smo zločinci i kad smo na dopustu.” Walter salutira. Ta pecirana vrata bešumno se zatvore. Na stubama i u pisarnicama nije više bilo nikog, otvoreni ormari zjapili su prazni. Pretrči preko dvorišta, u kojem su stajali još samo jedna limuzina s plavim zastavicama postrojbe, jedan Opel blitz pun
kanistara te dva motocikla. Za povjednik tehničke postrojbe, debeo pričuvnik čiji je ured bio smješten u podrumu kule, stavi kacigu na gla vu i reče: “Ali trebao si prije doći, momčiću. Otkud da ti sad stvorim auto?! Sinoć su mi propucana dva stoewera i jedan otvoreni terenac, skoro nov novcat.” Potom pljune. “Mogao bih ti ponuditi malog magarca ili rekvirirani ženski bicikl. Ili uzmi jednu od one dvije kurirske krntije tamo vani. Natankane su.” Motocik le s četverotaktnim motorom, jedan BMW R75 i jedan zündapp, oba s bočnom prikolicom, prekrivalo je skoreno blato, ali motori su im zvučali besprijekorno. Provjerivši stanje ulja i pritisak u gumama, Walter se odluči za BMW. Potom izvadi vojni kanistar od dvadeset litara iz tovarnoga prostora blitza, pričvrsti ga pojasom iza rezerv noga kotača i polako se odveze preko mosta prema spavaonicama kako bi uzeo ka put, naprtnjaču i provijant. Ožujsko sunce obasjavalo je grad. Tu i tamo još su se dimile kuće i na tlu ležali pougljenjeni leševi, ali poža ri su bili ugašeni i fosforne lokve na tržnici posute pijeskom. Prodavači biskvitnih kolača i svježih kolutića sa sezamom već su ponovno nudili svoje proizvode. Na kolcima povrh vrata većinom su visjeli još samo dronjci reichovskih zastava. Ispred ulaza u Engleski vrt, u kojem su se nježnozelene forzicije pričinjale gotovo žutim, stajala su i pušila dva vojna policajca u otkopčanim pelerinama. Na ulaštenim granitnim pločama zaustavni je trag bio duži no što je očekivao i tek što je prok lizao za duljinu motora pokraj muškarca s cr venom signalnom palicom, drugi je već otkočio strojnicu. Walter umirujućim pokretom podigne jednu ruku, a drugu zavuče u unutrašnjost ka puta te im pruži vojnu knjižicu i za povijed za hodnju. Vrhovi stranica podrhtavali su, a onaj s oruž jem prouči ga stisnutim očima prije no što je pogledom preletio ispra ve. “Oho!” reče. “Netko se zna dodvora vati. Od šefa osobno... Al kad smo već kod toga, redove, ov dje stoji Stuhlweißenburg, a on leži u smjeru to povske grmljavine. Ili smo za pravo namjera vali dezertirati?” Čeljust mu se trzne. “Ne, ne, ma kak vi”, uzvrati Walter i pokaže prema parku. “Želim se samo brzinski pozdra viti s jednim prijateljem. Leži u bolnici.” Časnik skrene pogled na glavnu cestu, po kojoj je marširala postrojba zatvorenika, bradatih Rusa u odrpanim odorama. Neki su bili bosonogi, a mađarsko-njemački milicajci koji su ih nadzirali pucketali su bičevima. “U stakleniku s palmama? Tamo su još samo mrtvi. Sve ozlijeđene koji su bili sposobni za transport ju tros su prebacili u Győr. Osim toga vojnici nemaju prijatelje, oni ima ju drugove.” On baci njegove is prave na rezervoar. “A sad lijepo odjebi odavde!” Walter ih propisno pozdravi, izađe iz mjesta i pođe put juga. Sve do obzora zemlja je
bila ravna; prošlogodišnja trava polegnula je od kiše. Tu i tamo dr veni đermovi bunara uzdizali su se u nebo, čije se pla vetnilo zrcalilo u lokvama i otiscima kopita. Nigdje ni čovjeka ni grla stoke, ali između izgorjelih ili urušenih seljačkih koliba duž ceste ipak je bilo obrađenih polja. Na razmrvljenomu tlu svjetlucale su mlade stabljike kukuruza, a čak su i otiske tenkovskih gusjenica upotrebljavali kao podlogu za sijanje; listovi repe na crvenim stabljikama stršali su iz slamnata malča. Visoko iznad motocik la zrakom je jezdio škanjac, nakostriješenih pera na vrhovima krila. Walter se zaustavi ispod jednog stabla i otvori pok lopac čuture za vodu. U upornom zviždanju ptice kao da je prepoznao resko negodovanje zbog svoje nazočnosti, a dok je pio, primijeti kuniće, njih dvanaestak ili više. Ležali su nepomično u smeđoj tra vi, prilično udaljeni jedan od drugoga, i vjerojatno bi ih svatko previdio da nije bilo po vjetarca koji je tu i tamo prebirao po njihovu krznu i otkrivao bjelkastu površinu ispod dlake. Ušiju spljoštenih na leđima, ispruženih stražnjih nogu, drhtali su osluškujući kriještanje škanjca, čija je sjena klizila nizinom brže no što je on pra vio krugove, ali nisu pokazivali namjeru da pobjegnu ili se odšuljaju u zak lon. Svi su bili toliko mrša vi da su im se nazirala rebra te su imali natečene kapke i krva ve proreze za oči. Walter dalekozorom pretraži ravnicu. Zatim zakvači plinsku masku za opasač i polako pođe dalje. Vjetar je puhao s istoka i moglo se umisliti da donosi miris planinskog bilja, a sunce e već bilo visoko kada je stigao do zaselka u pusti, četiri-pet kuća s krovovima od zahrđala lima iznad kojih se uzdizao visok dimnjak. Pripadao je ciglani, u ko joj međutim nitko nije radio, peć je bila hladna, drveni kalupi bili su hladni, iz mješavine ilovače i gline u jami rasle su blijedozelene vlati. Činilo se da ni u zaselku nitko ne bora vi, prozorski kapci bili su zatvoreni, a kada je povukao uže zvona na jednim vratima, začuo se samo cvilež šarke. Zvono nije imalo batić. S grane hrasta ispred križanja, pokraj kojega je stajala obijeljena pekarnica, klatio se obješen pripadnik Waffen-SS-a. Desna ruka bila mu je u debelu povezu, lice čvrsto stisnutih očiju i otvorenih usta prekrivala je prašina s ceste. Mogao je biti ot prilike Walterove dobi; na obrazu, koji mu je gotovo dodirivao rame, razazna vali su se udarci kljuna, a na prsima mu je visjela bijela drvena ploča s nat pisom: “Ja sam kukavica. Ovako će proći svi izdajnici domovine koji ostave svoje drugove na cjedilu. Pobjeda ili Sibir!” Netko je na ploči, po liniji nacrtanoj olovkom, kistom ispisao ta precizna slova što su izgledala kao otisnuta crnim tiskarskim slogom. Nije više imao ni oznaku čina ni bilo kakav drugi znak raspozna vanja. Walter iz prikolice izvadi fotoaparat, spravicu marke Voigtländer u kožnatoj futroli, koju je posudio od Jörna, no nije bio u stanju pritisnuti okidač. Uđe u pekarnicu i sjedne na klu pu ispod prozorčića. Na obzoru su se, na velikoj međusobnoj udaljenosti, prema nebu uz-
dizali stupovi dima i spajali se u jedan duguljast, crn oblak koji je plovio u smjeru Balatona. Pod nogama osjeti podrhtavanje od topovske paljbe, a čvor na grani zacvili kada e nalet vjetra pomaknuo obješenoga. I zubi su mu posivjeli od prašine. Gotovo prozirni listovi stare šimširove grane zakvačene za zidno raspelo podhrtavali su, a Walter se šćućuri na klupi. Podmetnuvši pljosku presvučenu flisom ispod gla ve umjesto jastuka i položivši sklopljene ruke između koljena, spa vao je više od sat vremena pokriven kaputom. Poslijepodne pojede malo kruha sa sirom iz tube, napuni rezer voar i ponovno se da na put, slijedeći krivudav trag među trnovitim grmljem koje se do visine bokova sivjelo od pramičaka vune. I po drugim stablima i stupovima u ravnici visjeli su mladi vojnici s krupno ispisanim natpisima na prsima. Mnogima su džepovi bili izvrnuti, gotovo nijedan više nije nosio čizme, a ako su im stopala visjela blizu tla, bila su izgrizena do kostiju. Sjene su se produžile. Osta vivši za sobom travnate predjele i stigavši do uzvisine – uskovitlana prašina još je dugo mutila zrak iza njega – skrene na asfaltiranu cestu. Obrubljena jasenima, vodila je do sela sa željezničkom postajom, oronulim kućerkom na kojem je pisalo “Wolfen”. Upita obojicu vojnika za protuzračnim topom kako doći do groblja. Top kalibra 3,7 cm bio je pričvr šćen za drezinu, a muškarci ga umorno promotre sjedeći na sanduku sa streljivom i pušeći. “Tu ima više grobova nego živih ljudi”, odgovori krupniji od dvojice, razvodnik povezane glave. “Kog tražiš?” Usko, ogradom obrubljeno vojno groblje pri padnika Waf fen-SS-a bilo je smješteno na izlazu iz sela i razlikovalo se od groblja za vojnike Wehrmachta s druge strane ceste po tome što su poprečne letve križeva od brezovine bile postavljene ukoso, u obliku rune koja podsjeća na stri jelu, a simbolizira smrt. Na vrhovima križeva visjele su kacige poginulih. Walter ugasi motocikl, otvori vrata što su visjela na kožnatim šarkama i za puti se među grobove dok mu je srce bubnjalo u grlu. Pogledom je prelazio po drvenim pločicama s natpisima utisnutim paljenjem; tu i tamo u njihovu je podnožju ležalo cvieće, ljubičaste kinodokse, žuti petolisti. Očevo ime nije međutim bilo među njima. Na čelu groblja sta jao je križ veći od čo vjeka, i on od brezovine, a vojnik koji je klečao ispred njega grabljajući zemlju osvrne se za Walterom. Bio je to postariji, na zatiljku već sijed muškarac s naočalama i aluminijskim opša vima na rukavima odore. Pokuša vaući ustati, posegne za štakama položenim u travu. Pritom iskesi zube, ali kada mu je Walter htio pomoći, snažno odmahne gla vom. “Trebate nešto?” zadihano upita i strpa u torbu grablje nalik na kandžu. “Mogu li vam kako pomoći?” Walter salutira i objasni mu koga traži. Časnik pročita brzojav s viješću o smrti i pečatom bataljuna. “Alfreda Urbana ovdje nema”, promrmlja. “Ovo su sve bili moji ljudi. Prošlog su tjedna još veselo pjevali...” Iz torbe izvuče srebrni etui te ga otvori uz škljocaj. Unutra su ležale tanke cigarete, a za unutarnju stranu pok lopca bila je zalijepljena
fotografija. “Ne želim te razočarati, momče, ali pripadnici kažnjeničkih jedinica rijetko dobiju grob. Za njih se više ne obara ju stabla. Zakopaju ih tamo gdje su pali, ako ih uopće zakopaju. Osim toga Stuhlweißenburg je užareno područje, tamo su se vodile mnoge bitke, a neprijatelj baš nije poznat po brizi za grobove, je l’ tako?” Kada mu je ponudio cigaretu, Walter još jednom baci pogled na fotografiju obitelji koja ispija čaj za stolom u vrtu, zahvali, zatvori vrata ograde i pođe dalje. Kraj je postao brdovit, ali cesta nije bila loša, duge dionice čak su bile asfaltirane. No seljaci su ga upozorili na ruske pilote te je, kad god je mogao, tražio zak lon šume ili vozio izvan puta po nasipima od vrljike. Svakih stotinjak metara među dr većem je opažao kamuflirana oklopna izvidnička vozila; pripadnici meteoroloških i mjernih službi provjera vali su ga kroz dalekozore. Jedan od njih, s borovim granama na kacigi i telefonskom slušalicom na uhu, pokaže u njegovu smjeru i upozoravajućim pokretom potegne palcem preko vrata. Walter se isceri i mahne mu. Toga je dana pretražio još nekoliko groblja, sve se više približa vajući bojišnici. Posljednje, na koje je naišao prije zalaska sunca, ležalo je na zapadnomu obronku brda iza kojeg su se vidjeli odbljesci vatre s glavne linije i crn dim. Ograda se srušila, zemljište je bilo razrovano gusjenicama tenkova, bombe i granate razbacale su unutrašnjost grobo va, rebra, zalijepljenu kosu, zubala. U kraterima se nakupila voda boje hrđe, a Walter je ka pom pokrio nos i usta korača jući od reda do reda i čitajući ono malo preostalih nat pisa. Večernje sunce ispunilo je sjenama kacige koje su ležale uokolo. Vjetar je postao svježiji i pomicao je tanku, obasjanu koru što se ljuštila s brezovih križeva. Ni ondje nije pronašao očevo ime. Vrativši se na cestu, utrti tucanik, još je neko vrijeme vozio po brežuljcima koji su se protezali usporedo s bojišnicom. No zbog mnogobrojnih olupina oklopnih vozila – na pojedinim blatobranima ljeskao se bijeli ključ, taktički znak tjelohraniteljske jedinice – svako malo morao je skretati na korovom obrasla polja. Na rahloj podlozi teško je držao nadzor nad BMW-om, a na posljetku je postalo premračno za vožnju. Snop svjetlosti što je izvirao iz njegove zastrte svjetiljke nije više pružao dovoljnu vidljivost, te on odluči otjerati motocikl u jarak. Dok su nad njim brujali noćni bombarderi, skupi dvije šake suha šiblja i zapali vatru ispod tovarnog prostora jednog propucanog hanomaga kako bi na njoj zagrijao mast s komadićima kuhana mesa. Okrajkom kruha grabio je iz limenke i žvačući promatrao kroz dalekozor liniju bojišnice, na kojoj su se poljima povlačili pramenovi magle te tu i tamo gorjela vozila. Nisu se više čuli minobacači ni teški to povi. Po vremeno bi odjek nula salva strojnice ili bi svjetleća kugla poletjela prema nebu i dimeći se sručila u dolinu: na cr venoj, zelenoj ili bijeloj svjetlosti zablistao bi tok rijeke i za vrtjele se sjene stabala. Nigdje nijednog vojnika.
Zahladjelo je i slutilo je na kišu. Pojevši još jednu jabuku, načupa suhe trave s polja, nagomila je na hrpu ispod bloka motora i po njoj raširi ceradu. S ruk sakom umjesto astuka mogao je tako spa vati skriven od niskoletećih zrakoplova. Zakopčavši ka put, umota se u pokrivače. Dim se uzdizao uz brežuljak, ali na bojišnici je sad bilo mirno ako se izuzme glazba ko jom su Rusi s druge strane rijeke mamili prebjege: “Domovino, tvoje zvijezde” i “Lili Marleen”. Vjetar je raspršivao zvuk glazbe i on je vjerojatno već neko vrijeme spavao, kad iznenada začu je korake na cesti. Zadržava jući dah nekoliko trenutaka, nije znao šuška li to možda stepska trava ili njegova vlastita krv u ušima. Oprezno postavi karabin ispred prsa, palcem pritisne osigurač i zadrži mali prst na kundaku, kako ga škljocaj ne bi odao. Okrene glavu i premda je mjesečina sjala kroz oblake, ne uspije razaznati ništa i nikog među olupinama, te već pomisli daje sanjao. No koraci se tada začuju jasnije, oprezno koračanje ili šuljanje po tucaniku, a njemu od kucanja u vratnoj žili zapleše limena pločica na vratu. “Dojte, drugovi! Dojte! Čokolade i rakije!” kriještalo je iz zvučnika u dolini i u mraku je ponovno bljesnula signalna raketa. Walter na posljetku ugleda noge tik do sebe, crne, blista ve, s dvama papcima što su se pri svakom koraku lagano širili. Preko ceste padne sjena srndaća kratkih rogova, koji ga je u tom trenut ku očigledno nanjušio. Oštro sopćući, kao da hropće, i uskovitlavši brabonjke nalik na kamenčiće, skoči ustranu i nestane u grmlju. Walter s olak šanjem odahne. Još je neko vrijeme osluškivao noć prije no što je zakočio karabin, ot pio gutljaj iz čuture i ponovno zaspao. Pred jutro su po propucanoj karoseriji počele bub njati kišne kapi, voda je potekla iz bloka motora, a on je na vukao ceradu preko gla ve. Hladni vjetar na kojem su se grane trle jedna o drugu vonjao je na sumpor i benzin, kroz polusan je čuo kako netko govori “Opačina i Berlin”, a konačno ga je probudio neodređen drhtaj za koji je u pr vom trenu pomislio da dolazi iz njegove vlastite nutrine, dok nije osjetio podrhta vanje tla. Još e bilo mračno, nebo bez dubine bojila je tinta, ali on ipak ispred pruge jutarnjeg rumenila na istoku nazre obrise vojnih transportera i tenkova, dugačke kolone koja mu se brzo primicala. Naježen od hladnoće, ispuže iz zaklona, složi pokrivač i izvuče BMW iz jarka. Tek što se umio vodom iz skupljenih dlanova i istrljao zube rupčićem, prva su se vozila već poja vila u okuci ispred obližnjeg šumarka. Čvrsto se držeći, vojnici su sjedili ili stajali gdje god su mogli, ne samo na teškim kamionima, izvidničkim vozilima i haubicama koje su oni vuk li nego i na kupolama i oklopnim plaštevima tenkova, od kojih su pojedini i dalje bili prebojeni bijelom bojom kao zimskom kamuflažom. Po prljavim licima prepoznavali su se tragovi znoja i suza, mnogi su bili ranjeni, a svježiji zavoji blistali su
na ranojutarnjoj svjetlosti. Dok su jedni halapljivo povlačili dim cigarete i pogledavali nebo u potrazi za lovcima bombarderima, drugi su ispred užarenih ispušnih cijevi držali štapiće s nabodenim komadima kruha i krumpira. Walter upali BMW. Na njegovoj strani kolnika nije bilo mnogo slobodnog mjesta, te je vozio brzinom hoda; kotač bočne prikolice po vremeno je lebdio iznad prokopa. Nekoliko vojnika, prema kojima je podignuo pogled, nabiralo je obr ve ili se kvrckalo po čelu. Na sljedećem križanju zastane, jer se preko ceste prepriječio traktor s prikolicom. Vozač je uzaludno pokušavao upaliti motor – spremnik je bio prazan – a svi koji su još imali snage skočili su s utovarne površine i pretrčali cestu kako bi se uspeli na sljedeće, jednako pretrpano vozilo. Ali samo su malobrojni pronašli mjesto. Suborci su ih tukli štapovima i štakama, a oni koji su izvisili psova li su i vikali, mašući kr va vim rukama. U želji da se izvuče iz te pometnje Walter poku ša skrenuti na poljsku stazu, ali se jedan horch izdvoji iz kolone i prepriječi mu put. I u njemu su se gurali ranjenici, a za upravljačem je sjedio satnik Wehrmachta, koji mu se obrati. Walter ga nije razumio od buke motora i zvrndanja i jecanja gusjenica tenkova, ali pret postavi kako ga pita za odredište te pokaže na istok. Časnik, kojemu su na obodu kape sta jale prašnja ve naočale, na pravi grimasu i vikne: “Pa što tražiš tamo?!” Walter mu pruži zapovijed za hodnju. “Očev grob”, odgovori, a muškarac pročita što piše na papiru i odmahne glavom. Kolona je stala i na trenutak je bilo tiše; dim is pušnih cijevi cijelu ju je obavio. “U Stuhlweißenburgu su sad baćuške, mladiću. Tamo ćeš naći samo vlastiti grob!” “Draga majko, nadam se da ste svi dobro. Zdrav sam, iako nam vlažna hladnoća često zadaje muke. Ali još malo pa će proljeće, ima već puno cvijeća. Sjedim ovdje u Rózsi, na njemačkom Rosenort, u malom poštanskom uredu u kojem nema nikog. Možda su ljudi pobjegli, možda su otišli na pauzu za ručak, ne znam. Vojna groblja, na kojima sam tražio tatino posljednje počivalište, sve su veća. Rusi snažno pritišću i piloti borbenih aviona puca ju na sve što se miče, čak i na izbjeglice. Ako okreneš razglednicu, vidjet ćeš kako ovdje izgleda po ljeti, u miru. (Ali moraš zamisliti sliku bez tornja lječilišta, jer je on dobio direktan pogodak.) Hvala ti na lijepim željama za rođendan i na paketu, obradovao me je. Doviđenja! Tvoj sin”. Golubovi su kružili iznad propucanih golubinjaka. Neka su krovišta gorjela, vrata i prozori kuća bili su otvoreni, pokućstvo i rastrgane perine ležali su ispred pragova. Na svim ulicama stajale su konjske i volovske zaprege natr pane pokućstvom i madracima,
među kojima su sjedila djeca, no većina je ljudi išla pješice, vukući kolica ili gurajući natovarene bicik le. Napadno su ga izbjega vali pogledati. Samo su psi lajali na njega. I stada su vodili na sigurno. Prašina je lebdjela nad rackim ovcama s rogovima nalik na vadičepove, a pucanje bičeva kojima su vitlali seljaci odjekivalo je ispod nadsvođena ulaza u grad. Nosili su stare puške na leđima i bili odjeveni u pumperice, bijele košulje i crvene prsluke – nošnju mađarskih Nijemaca iz te regije – a neki su već obrijali kvadratne brčiće: svježe obrijana mjesta isticala su se na inače neobrijanim licima. Zapovjedništvo Wehrmachta smjestilo se u hotelu Rebmann, kući tradicionalne skeletne konstruk cije na trgu u Kiszémelu, čije je njemačko ime glasilo Klauben. Vojna vozila sta jala su zgurana u zak lonu pokraj kuća, ali je večernje sunce njihova stak la ipak obojilo u cr veno. Walter parkira BMW ispod uleknuta krova jedne dr varnice i izvuče utikač svjećice. Zatim napuni čuturu na zdencu i počne klipsati uz brežuljak iza spaljene škole. To posljednje groblje, do kojega je stigao nakon još jednog dana uzaludne potra ge, smjestilo se na kra ju vinograda. Trsovi su bili svježe podrezani; na rezovima su blistale iscurjele kapi. Bile su ljepljive i slatkaste i dok je lizao prste, čitao je imena na križevima, kojih više nije bilo mnogo; svaki put kada bi bomba ili granata pala na brežuljak, ljudi su uzimali štapove od brezovine i njima podupirali propupalu lozu. Puteljci između redova bili su popločeni nadgrobnim spomenicima s nat pisima na hebrejskom. Ni na tom počivalištu mrtvih, koje se žutjelo od šafrana, nije pronašao očevo ime. Vrativši se na trg, već izdaleka uoči da je njegov rezervni spremnik za gorivo nestao: remen kojim je bio pričvršćen njihao se iznad tla. Kroz otvorena hotelska vra ta orio se smijeh; jedan narednik, s kapom poguranom visoko na oznojeno tjeme, zatetura preko praga i po vrati. Vojnici su sta jali i pili u hodniku i blagovaonici; vidjevši da su uglav nom viših činova, Walter zaobiđe erker i potraži stražnja vrata. Prolazeći pokraj mjestimično otvorenih uskih prozora premazanih katranom, začuje zvuke glasovira, pjesmu, dreku, grohot, pljeskanje. Zakoračivši na drvenu stubu, uđe u zadimljenu kuhinju. Obični vojnici i tajnice sjedili su za dugačkim stolom i jeli juhu. Vrućina je ispod niskoga stropa od greda bila nesnosna, kondenzirana voda curila je niz pla vo-bijele pločice i činilo se da ni tu nema trijeznih; lica su blistala, glasovi su bili nerazgovijetni. Na jednom kredencu sta jalo je nebrojeno boca od kamenine punih njemačke rakije. Muškarac prosijede brade, kvartirmajstor Wehrmachta ako je bilo suditi po odori, rukom ga pozove neka priđe peći. “Goveđi gulaš prve klase”, reče i napuni mu tanjur. “Navali, mladiću! U logoru će za ručak biti samo kamenčići.” Jedan vojnik sanitarne postrojbe podrigne i napravi mu mjesta na dugačkoj klupi. Gurne mu vino i košaricu kruha, a Walter svuče kaput te sjedne pokraj jedne žene.
Podlak tica oslonjenih o stol i obraza naslonjenih na nadlaktice, izgledala je kao da spa va. Tanka nit sline visjela joj je s iskrivljenih usana. Sjedila je raširenih nogu, stražnjice rasprostrte preko ruba klu pe i suknje podignute do dugmadi haltera. Do njega dopre dašak kolonjske vode, a on otkine komad bijela kruha i umoči ga u gu laš. Bio je gust i ljut, ali je meso bilo žila vo. Žvačući, slušao je glazbu iz susjedne prostorije i tek nakon nekog vremena primijeti da ga žena promatra. Ne podižući glavu, obliže kut usta i promrmlja: “Vidi vraga, opet obećanja... Dakle, borče, jesi za vršio s ratovanjem? Sve je gotovo, ha? Kola više ne prolaze.” Kosa i trepa vice bile su joj crvenkastopla ve, pogled umoran. Iako je bila tek nešto starija od njega, možda u srednjim dvadesetima, ispod kapaka i oko kutova usana već su joj se ocrta vale jedva primjetne bore. “Da sam bar ostala kod kuće, glupača. Nikad se dobrovoljno ne prijavljuj ni za što, uvijek je govorio moj dida, u ratu i u kinu najbolja su mjesta u zadnjim redovima. Naprijed previše treperi i bljeska. Ali ja sam htjela u sviet...” Isturivši usnu, otpuhne tanak pramen kose koji joj je pao na lice, ali on padne na trag; jagodične kosti bile su joj posute sićušnim pjegama. “A eto... i umiranje prođe. Kao da si mi odnekle poznat. Waffen-SS? Jesam te već vidjela ovdje?” Amblem boje mesinga na njezinu ruka vu, grom kao simbol radiojedinice, svjetlucao e na svjetlosti svijeća. On odmahne glavom. “Teško”, odgovori. “Samo sam u prolazu. Tražio sam jedan grob, očev. Misliš da bih noćas mogao ov dje prespavati?” Ona se ispra vi zijeva jući, povuče suknju dolje i olaba vi kravatu. “Naravski. Ima više nego dovoljno mekanih kreveta. Pa ovo je nekad bio hotel. Kod nas su bora vile slav ne osobe, na primjer ministri. A i Leanderica i Willy Birgel – jako je šarmantan.” Nagnuvši gla vu, odjednom nastavi tišim glasom. “Ali ako nisi topli brat, na tvom bih mjestu dobro razmislila. Za mlade vojnike bez čina na ras polaganju je samo soba sto sedamdeset pet, a u njoj vlada ju tetkice. Tako da ćeš tamo teško zaspati.” Ona pritisne koljeno uz njegovo. “Jesi me shvatio, čovječe?” Walter nakratko sklopi oči i oprezno otpije gutljaj iz boce okrhnuta grla. Ali oštri otvor brzo mu se pripije uz usnu. Ona se nasmiješi. “A jesi lakom... Nego, znaš što sam maloprije sanjala? Hoćeš da ti ispričam?” On podigne ramena, a ona izvuče iz rukava rupčić s kukičanim rubom. Mirisao je ednako kao njezin parfem. “Bila sam u službi u nekoj prekrasnoj palači, zamisli si to samo. Posvuda zlato i kristali, a ja sam trebala čuvati jednu bocu. U njoj je bio eliksir vječnog života i svi su mu se klanjali, svake nedjelje. To je bila državna dužnost. Ali ja sam ga iska pila sa svojim zaručnikom jer sam željela da mi i naša ljubav nikad ne umremo. Mislim, stvarno smiješno, ja uopće nisam zaručena, nemam čak ni momka. Ali taj e čovjek imao dobre oči, kao Loibl... Čekaj malo, porezao si se.” Ona mu rupčićem upije kap krvi s gornje usne. “Onda sam napunila tu bocu vodom, ali nekako su me ot -
krili i osudili su nas na smrt, tek tako. Već smo sta jali pod vješalima, s omčama oko vrata, kad sam rek la: ‘Dosta sad, prestanite! Razmislite malo! Ako nam ta tekućina stvarno može podariti vječni život, onda nas se ne može ubiti. To bi bilo nemogu će’. I onda su svi uvidjeli da je sve to bila laž, da je cijeli taj kult bio samo opijum za narod! I u palači su podigli revoluciju!” Smiješeći se, okrene dlanove prema gore. “I što misliš, što se dogodilo? Skinuli su nam uže s vrata i oslobodili nas!” On ispusti nešto zraka kroz nos i odgurne tanjur. Ona se nasloni na njega i prijeđe prstom po ostatku gulaša te ga poliže. “Dojmljivo, ha? Bar sam u sno vima luka va. Bi li me mogao zagrliti?” On je blago pomiluje po sljepoočnici, a ona ponovno priljubi bedro uz njegovo, tako da je osjetio dug me njezina haltera. Uhvativši ga za ruku, palcem mu protrlja vlažni dlan. U tom trenutku vrata se širom otvore i časnik u košulji, kojemu je jedna naramenica visjela s pojasa hlača, trepčući pogleda okupljene za stolom. Glazba glasovira, bavarska polka ispresijecana zvižducima, nahrupila je s njim u prostoriju, a on pljesne dlanovima i poviče: “Trebamo još rakije, dovraga! Klekovaču za konačnu pobjedu!” Njišući se, pokaže na Waltera i djevojku. “Ajmo, ajmo, golupčići, is poručite par boca na frontu. Ali velikoga kalibra, molim lijepo! Da ne osta ne ništa od nas...” Ona napravi grimasu. “Još jedan peder!” prosikće usta jući te oboje uzmu po nekoliko glinenih boca iz kredenca i pođu hodnikom za muškar cem. Stare lovačke puške, rogovlje i preparirane veprove glave visjeli su na zidovima prepunje noga lokala obloženima plutom do visine ramena. S lustera izrađenih od golemih kotača ka pao je vosak bezbrojnih svijeća, ploča peći žarila se, a Walter se progura između ljudi i položi boce na dasku jednog zatamnjenog prozora, na kojoj su ležali automatski pištolji. Pijanist je bio nag do pupka; na stolu je plesala mlada žena u kratkoj podsuknji s plaketom vojne policije u obliku polumjeseca na prsima. Okretala se među ispruženim rukama prevrćući čaše i gazeći po tanjurima i pladnjevima. Kosti šaka i prstiju vojnika ocrtavale su se pod crnom svilenom tkaninom poput kralježnica okretnih životinja. Kada je zabacila glavu, istodobno se smijući i plačući, trak maskare slio joj se u uho. Is pod Hitlerove i Szálasijeve slike muškarci su jedni drugima ispijali rakiju iz usta i zav lačili ruke u odore. Iz susjedne prostorije, sobe za biljar, do pirali su krici parova što spolno opće. Debeo narednik gurao je nekoliko plesačica preko crte povučene kredom otprilike dva metra ispred peći. “Sljedeća!” vikne. “Ovu pritišće! Gotovo je s ulozima!” Stvorio se polukrug i jedna starija žena, odjevena samo u haltere, s kapom sa štitnikom na glavi, položi ruke na ramena dvojice redova, koji je uhvate za pregib koljena i podignu joj noge. Širok trokut stidnih dlaka širio joj se sve do pupka, a teške dojke, prekrivene cr venim i modrim tragovima ugriza, visjele su joj postrance preko rebara. Kratko se na-
smijavši, pokaže zlatan zub. Glasovir utihne i na nekoliko sekundi gotovo svi utonu u muk, na petu tišinu, dok e žena zurila u strop i grickala donju usnu, kao da se mora usredotočiti. Jednom je bojniku ta tišina ipak predugo trajala. Glasno, kap po kap, pođe ulijevati rakiju u šalicu, pijanist zasvira tuš, a ona konačno sklopi oči i počne u visokom luku pišati svijetložut mlaz koji je pucketajući i sikćući ispara vao na gornjoj ploči cjevaste željezne peći. Prostorijom se razlijegnu pljesak i dreka dok su nov čanice prelazile iz ruke u ruku. Vonj izgorjele mokraće na trenutak oduzme dah Walteru. Gorčina iz želuca popne mu se u grlo. Pijan muškarac u košulji mokroj od znoja pripije se uz njega i promrmlja mu nešto na uho opipava jući mu mišiće. Walter se odmakne, kimne djevojci s kojom je došao i izađe. Vani se već mračilo. On dahne na hladnoći i polako prijeđe dvorište. Među kantama smeća ležao je mrtav časnik, mršav muškarac s hrastovim lišćem na ovratniku. U razjapljenim ustima i dalje mu je ležao pištolj. Na nogama su mu bile nove vojničke čizme s niskom sarom i pečatom Wehrmachta na svijetloj potpetici. Za kopčava jući ka put, Walter ispitivački položi stopalo uz njegovo. Bile su premale. Na ulicama više nije bilo nikog, čak ni psa, i on izvuče BMW iz dr varnice i pritegne svjećice. U tom trenutku iz kuće izađe njegova poznanica. Kravata s brošem u obliku orla sada joj je ponovno bila pravilno svezana. Držeći ruke u džepovima jakne, promatrala je nebo, na kojem je svijetlila večernjača. “Znači, ostavljaš me samu?” upita, umorno se nasmije te nakratko sklopi oči. Koža njezina lica, koja je u kuhinji još nalikovala na alabastar, sada je bila blijeda. “Vi muškarci ste stvarno svi isti... Inače, zovem se Reinhild, ako se nekad poželiš sjetiti. Reinhild Lerche. Moja obitelj živi u Gra inbachu u Chiemgauu. Vežemo marame s folk lornim motivima... Jesi na kraju našao očev grob?” Izdaleka se čuo tutanj “Staljinovih orgulja”, koji je tek povremeno prekidalo praskanje njemačkog topništva. Walter na vuče ruka vice i odmahne gla vom. Kada je objahao gumeno sjedište, ona mu se približi. Njezine mliječnopla ve oči bile su bistre, budne. Nagne se prema njemu i poljubi ga u sljepoočnicu. Ruke su joj ostale u džepovima. Približivši usne njegovu uhu, reče: “Nemoj pro pasti, ču ješ li.” On kimne, poželi joj isto promuklim glasom: “Ni ti!” i upali motor. Noć je proveo u kolibi bez prozora na rubu vinograda, na tvrdom leža ju od lika. Vrata su se dala zakračunati iznutra, a kroz rupe u krovu vidio je nebo, bijele osvijetljene rubove oblaka. Na sjeveru su odjekivali krici div ljih gusaka. Negdje je zabrundao motor i nedugo potom sve se opet smirilo. Tišina je, kada ju je jednom primijetio, biva la sve dublja. Na zidu iznad njega visjele su pletene košare od šiblja. Iščeprkao je žilave ostatke
grožđa iz pletera i žvakao ih sve dok iz njih nije pocuclao svu slatkoću i kiselinu. Zatim ih je ispljunuo, prekrižio ruke iza vrata i promatrao neravne oblike rascvjetane salitre na zidu, koji su se na mjesečini isticali poput ljudskih prilika. Nalikovali su na one koje e povremeno viđao zatvorenih oči ju, niz lica što su brzo klizila preko mrežnice, samo obrise, istodobno poznate i nepoznate. Odspavavši nekoliko sati, još po mraku ponovno pođe na put. Zrak je ispunjavalo treštanje ruskih bombardera koji su letjeli na velikim visinama prema zapadu. Tu i tamo pokoji bi iljušin proletio ispod njihovih formacija tražeći mete u nizini. No Walter, koji je bočnu prikolicu napunio uvenulim šibljem i za leđa privezao slamnati prostirač, prošao je nepogođen stepom i kasno poslijepodne stigao u Győr, u kojem je malokoja kuća bila neoštećena i čak se i iz crkvenih tornjeva dimilo. I ondje je počeo egzodus. Ručna kolica i konjske za prege bili su natovareni pokućstvom i drugim kućnim potrepštinama. Polako je vozio klimavim pontonskim mostom preko Raaba. Rijeka je zaudarala na trulež. Sivozelena vodena struja nosila je leše ve u njemačkim i ruskim odorama, koji su se vrtjeli u virovima, nestajali ispod dasaka mosta i ponovno izranjali na drugoj strani. Neki bi pak, ukočeni i napuhnuti, zapeli i ukliještili se između bačava i čamaca za jedno s onima koji su doplutali nakon njih, što e ugroža valo nužnu pokretljivost cijele konstrukcije. Nato bi odmah dotrčala djeca s dugačkim štapovima te pročačkala i oslobodila nakupljena pluta juća tijela. Iako je počelo kišiti, iza vodene koprene sjalo je sunce. Mrtvaci krva vih lica ležali su i po cesti za Abdu; kada je zašao za staju na jednom seoskom imanju, odjednom se pred njim stvori dugačak niz malaksalih muškaraca koji su marširali u sivoj radnoj odjeći. Bili su to židovski radnici na prisilnom radu u rudnicima bora, kako mu je rekao ču var koji se vozio biciklom na kra ju povorke, mađarski Nijemac sa starom mauzerkom, takozvanom drškom metle, u ruci. “Vodimo ih kući u Reich. Tko posustane, ima peh. Ne razumijem zašto im to rade.” Držeći ruke na uprav ljaču bicikla, ispljune duhanski sok; žitke kapi slijevale su se sa svjetiljke. “Mislim, kako to da ih odmah ne koknu. Iz tih ispijenih spodoba se više ništa ne može izvući... Imaš rakije?” Za opasačem je nosio zahrđala kliješta. Walter zaniječe i polako se proveze pored povorke. Muškarci, po kojima su visjeli dronjci vreća i pokrivači, držali su pognute neobrijane glave i jedva su ga primjećivali. U obojcima ili bosi, trudili su se držati korak i bezvoljno su zurili is pred sebe te bi se, u najbolju ruku, štrecnuli – kod nekih se to odraža valo tek u trza ju kapaka – kada bi negdje u nepreglednomu nizu odjeknuo neobično bezvučan pucanj pištolja izbliza, gotovo nalik na pljesak. Tada bi se leđa ispra vila i svi bi ponovno koračali malo brže. Nedaleko od račvanja označenoga putokazom Walter posegne u prikolicu i pruži najbližemu zarobljeniku limenku mesnog namaza koja mu je još bila preostala. Nježni
muškarac s naočalama, u hlačama nejednake duljine nogavica, smjesta je str pa u unutrašnjost jak ne i jedva mu primjetno kimne, ne gledajući pritom ni Waltera ni upra vo ustrijeljenoga muškarca na rubu polja, koji se trzao i grčio zaba dajući bose pete u tlo, dok mu je policajac silom širio čeljusti. I na njegovu su opasaču, na zlatnom lancu za sat, visjela kliješta. Na putokazu je stajalo da do Abde ima još tri kilometra, ali već su se čula crkvena zvona što su objavljivala podne. Teški protuzračni topovi osiguravali su sjedište logističke postrojbe, veliko četverokutno dvorište. On odveze motocikl za povjedniku tehničke postrojbe i objesi prtljagu u prostoriju za vozače pokraj sta ja. Zapovjednikov ured nalazio se u prizemlju kuće nalik na dvorac, punom klepeta pisaćih strojeva. Vidljivo nenaspa vani Troche, satnikov pobočnik, prouči njegovu zapovijed za hodnju. “Ma vidi ti to”, reče. “Ima ih i koji se vraća ju... Je l’ gotova šetnja? Vrijeme bilo lijepo?” Zabije cigaretu između usana i ode do telefona. “Uzmi jelo i budi pripravan!” Walter zatvori vrata i pođe prateći natpise. U dvorani punoj umjetničkih slika i zrcala ležali su ranjenici, većinom na slami. U kuhinji se odavno nije kuhalo; liječnici i medicinsko osoblje u prljavim pregačama stajali su oko stola, iz sudopera su stršali dijelovi ruku i nogu, cr veni i plavi od upaljenih rana. Jedna medicinska sestra pokaže gla vom na otvoreni štagalj na kra ju dvorišta. U taboru, u kojemu su duž zidova stajali novi motocik li, kupole tenka i kavezi puni golubova pismonoša, bila je smještena i poljska kuhinja s rudom. Is pregnuti konj drijemao je pokraj jasli u kutu. Walter napuni limeni tanjur i sjedne uz vozače, koji su se kartali na kra ju dugačka stola. “A, evo ga nazad!” reče Jörn. “Sad smo svi na broju. Jesi slikao što si htio?” Kada je Walter zanijekao glavom i pružio mu fotoaparat, on doda: “Ali uslikao si mi nekoliko rackih ova ca?” Studirao je veterinu u Hannoveru. Walter kimne i stavi u usta žlicu juhe od krumpira. Trojica muškaraca, bez oznake na laticama ovratnika, pila su vino iz čaša od bru šenog stakla. Jörn mu ih predstavi: Friedhelm i Hermann, maturanti iz Münchena, i Florian, kožarski šegrt iz Tullna na Dunavu, smješteni su u spavaonicu s njima i premda su svi bili podjednako mladi, Jörn ih je zvao klincima; nosili su nove vojničke kape, a svietlopla ve trokutaste zastavice opskrbne jedinice na rukavima još su im bile čiste. Iako e bilo tek podne, bili su pripiti i rječkali se o pra vilima igre te tako snažno lupali kartama po stolu da su šibice, u koje su kartali, poskakivale i padale preko ruba. Ni Jörn više nije bio trijezan. Primakne se Walteru, izvadi dlaku iz njegove juhe i reče: “Ne samo što sve zasmrde prdežom nego i igraju ko Kozaci; nemam nikakve šanse. Nego, nastradao je August, Klander. Naš geolog, želio je uzeti jedan svjetlucav kamen, ali ispod njega je, nažalost, ležala mina. Sad više nikad neće morati prati ruke... Znaš da je Fiete tu?”
Walter spusti žlicu koju je već bio prinio ustima i pokaže glavom na cestu. “Misliš, preko u Győru, u lazaretu?” Jörn prijeđe jezikom preko zuba i na trenutak sklopi oči. “Tu je, rekao sam. Tu u podrumu, iza zaključane brave. Glupi idiot...” “Ali kako?” upita Walter. “Kako je to moguće? Pa ranjen je.” Oblaci su se razišli i zasljepljujuće je svjetlo prodrlo kroz vrata štag lja, naizgled brišući sićušne ožiljke od vodenih kozica s Jörnova čela. No njegov je izraz ostao mračan. Ne trepćući, odgovori šutnjom, prodornijom od bilo koje rečenice. Tek kad je ot pio oš jedan gutljaj, ponovi tišim glasom: “Jebeni kreten. Sad kad smo tako blizu kraju... Ameri su na Rajni!” Walter osjeti kako se zno ji i teško diše te otkopča ovratnik jak ne. Pritom je zurio u konja, staro kljuse kojemu su zdjelične kosti oštro stršale, a leđa se uvijala. Jörn sta vi čašu pred njega i ponovno se uključi u igru. Uzimao je nove karte i raspoređivao ih u ruci. “I ja sam prvo mislio da ne ču jem dobro”, promrmlja. “Ali sad više nema izlaza. Nitko mu više ne može pomoći.” Walter odloži žlicu, a Friedhelm, mršav mladić u nekoliko brojeva većoj odori, sasvim malo podigne pogled i probode ga njime ispod obrva. Rub crnog vina na njegovoj usnici nalikovao je na skorenu krv. “I pogodi”, reče, “tko će smjeti otvoriti posljednja vrata tvom hrabrom prijatelju.” Ljuljajući se na klupi, izvuče kartu iz lepeze u ruci i pokaže njome ukrug na sve njih. “Svi mi ov dje, naša spavaonica. Dakle i ti. Na redu je sutra ujutro.” On baci as na stol, ostali uzvrate, a Walter izlije juhu od krumpira pred konja. Trbuh i noge životinje prekrivalo je skoreno blato i griva mu je bila zamr šena, ali na mjestima na kojima su mu pričvršćivali jaram i remenje za vuču kola krzno mu je na suncu blistalo svilenkastosmeđe, kao u jednogodišnjeg ždrebeta. Walter se naposljetku glasno nasmije, glasom koji mu je grebao suho grlo, prekorači klu pu i obrati im se: “A sad je dosta, blesani jedni! Pijani ste ko panjevi! Skoro sam povjerovao u vaše bljezgarije!” Pogleda Jörna. “Je l’ danas prvi april?” Konj udari kopitom o pod od ilovače, koji šuplje za ječi, no sobni redar ne odgovori, nego mu samo uputi tužan osmijeh. Zatim gurne nekoliko šibica na sredinu stola, upita tko je na redu i odigra novu kartu, koja očigledno nije ništa valjala. U svakom slučau, učenici zastenju, a kožarski šegrt, plavokosi čupa vac s plavim mrljama po rukama, pokupi dobitak i progovori rastežući riječi, austrijskim naglaskom: “Danas je dvadeset deveti ožujka. Saberi se. Što možemo, za povijed je za povijed. Ako ne poslušamo, i nas će pred zid. Al ja nemam namjeru umrijeti zbog jednog takvog trtaroša. Kod kuće me čeka cura!”
Zrak je ispunjavala rika topova. Teretna jedrilica tupa kljuna spuštala se prema oranici dok joj se iz repa dimilo. Kroz okna puna otisaka prstiju vidjela su se blijeda lica dvojice pripadnika Hitlerove mladeži, kojima to očigledno nije bio prvi let. Mirno su držali kurs i sletne su im klizaljke već dodirivale tlo. Ali iljušin koji je pogodio jedrilicu počne se vraćati us prkos protuzračnim topovima i ponovno zapuca. Toga puta pogodi upravljač i raznese krilo od šperploče, zbog čega se trup nagne ustranu, a teret – nakon jeziva trenutka tišine, tijekom kojeg se jedan od mladića pokušavao izvući kroz bočni prozorčić – eksplodira u visokom stupu vatre. Od tlačnoga vala prozori na imanju prsnu i dok su njegovi drugovi trča li preko oranice s pokrivačima, lo patama i vjedrima, Walter prođe is pod arkada i spusti se podrumskim stubama. Sa svakim korakom njegove su potpetice sve jače lupale. Hodnik pun zahrđalih limenih vrata bio je slabo osvijetljen. Vojnik na stolcu bez naslona pokraj grijaće spirale razrezivao je jabuku. Kada ga je Walter pozdravio i iznio mu molbu, on odmahne glavom i uzvrati: “Zaboravi, redove, pogotovo ako nemaš do puštenje. Iza ovih vrata ne sjede prijatelji, ničiji.” Podigav ši glavu, hladno ga odmjeri. “Ali ako gajiš nježne osjećaje prema nekom dezerteru, možda bismo se trebali obratiti šefu, ha? Zbog stege i tih stvari.” Iznad njih začuje se tih le pet. Sa sivih krila leptira koji je le pršao oko svjetiljke padne fina prašina; čuvar ponov no pričvrsti ba junetu na pušku. “Znaš što smo u brdima radili s partizanima, onim Titovim ološem? Poredali bismo ih tako da stoje jedan iza drugoga, prsa na leđa, i kladili se koliko će ih pasti kad pr vom propucamo srce ih grlo. Na taj način možeš uštedjeti municiju, zaraditi koju marku i malo se zabaviti. E isto bi se tako trebalo postupat i s ovim svinjama tu unutra. A sad briši!” On ispljune komad kore, a Walter se uspne natrag stubama. Krećući se iza naslaganih guma i zobnjača, izađe s imanja kroz bočna vrata. Nebo je sada bilo tamnosivo, vjetar je šišteći povijao rane usjeve. Osjeća jući vrelinu za paljene letjelice na leđima, promatrao je podrumske prozore na rubu polja, dugačak niz prozora s rešetkama. Urezi u čeličnim šipkama bili su svinuti poput trnja. U jednoj od podzemnih prostorija obasjanih svjetlošću vatre, u kojoj su sanduci svietlozelene i ljubičaste repe bili naslagani sve do svoda, na podu su sjedila dva vojnika. Na nogama nisu imali čizme, nego samo obojke. Gla ve su im ostale pog nute čak i kada e na njih pala sjena. Na laticama ovratnika svjetlucale su izvezene sablje Handžar-divizije, bosanskih muslimana. Pokraj njih su ležali fesovi s mrtvačkim glavama SS-a. Walter zazviždi kroz zube. Bradonja jako natečenih kapaka podigne pogled. Nok ti na rukama bili su mu crni i krnji, zglobovi izgrebeni. Kada ga je tiho upitao za Fietea, muškarac odmahne gla vom i promrmlja nešto nerazumljivo. No tek što je kleknuo na tlo i pritisnuo čelo na rešetke
kako bi pogledao dublje u prostoriju, začu je kašalj iz mračnoga kuta i klopot koji kao da su proizvele klompe. Odjednom se pod prozorom po javi njegov pri jatelj; nag nuvši glavu, upita ga: “Jesi to ti?” Po glasu se čulo da je žestoko prehlađen. Umjesto odore nosio je nekoć bijelu seljačku košulju, mjestimično umrljanu krvlju, s čvorićima na mjestu dugmadi, prsluk od ovčjega krzna i pla ve radne hlače. Lice mu je djelovalo još izmoždenije no prije nekoliko dana, jagodične kosti oštro su mu stršale, u očima se nazirao grozničav sjaj. Ali ruka mu više nije bila u povezu. “Čovječe božji, što ti se dogodilo?!” prosikće Walter i osvrne se oko sebe. Jedan je čuvar u među vremenu izišao iz podruma i promatrao gasiteljske na pore. “Jesi sišao s uma? Zašto nisi ostao u lazaretu?” No Fiete odmahne glavom i ponovno zakašlje, pri čemu je zavukao ruku ispod košulje i položio je na prljavu gazu kojom mu je bila omotana ključna kost. Ispljunuvši gnoj, klone na panj. Kada je prekrižio noge, jedna mu klompa sklizne. “Kako to misliš, zašto? Kakvo je to pitanje! Pa nisam više htio na frontu, sasvim jednostavno.” Niz sljepoočnice mu se sli jevao znoj, no tijelo mu je istodobno tresla hladnoća i prsti su mu drhtali dok je noktima drobio nekoliko gnjida. “Već su sastavili konvoj. Sve što je još moglo puzati moralo je ponovno u borbu, na prvu liniju, i znao sam da bih taj put sigurno otišao na onaj svijet. Nitko se ne izvuče dvaput samo s krhotinom. Imaš možda nešto za zapalit, Ata?” Walter zaniječe kratko sklopivši vjeđe, a Fiete slegne ramenima i prekriži ruke na prsima. “Polarna zvijezda ti uvijek mora biti iznad desnog uha, tako ćeš znati gdje je za pad – to sam jednom negdje pročitao. I kad se smračilo, šmugnuo sam kroz prozor. Ali te noći uopće nije bilo zvijezda, bilo je oblačno, pa sam satima tumarao po div ljini u mrklome mraku, i stalno za vršavao u blatu. Sve dok pred sobom nisam ugledao bljesak – dva srebrna mjeseca. I znaš što je jedan od pasa na lancu kazao drugom?” Uvlačeći zrak kroza zube, čeprkao je po džepu. “Evo još jednog romantičara.” On podigne pogled i oči mu na trenutak zablistaju. “Kad smo već kod toga... Ortrud je stvarno zatražila vjenčanje na daljinu, zamisli samo. U matičnom uredu u Schleswigs Tko zna, možda smo već i vjenčani. Bilo bi mi možda draže da je to napravila u Hamburgu, ali za pravo je svejedno, ionako nisam tamo.” Klonulo se nasmiješi i namigne prijatelju. “Naime trudna je.” Crni dim požara dolebdi do njih. Fiete se ponovno strese i zacvokoće zubima. Walter ispusti rešetke. Počelo je kišiti i vlažna hrđa lijepila mu se za ruke. “Dobro sad, slušaj me, moramo nešto poduzeti. Razgovarat ću sa satnikom”, reče i ustane. “Odmah idem k njemu. Nisi bio uračunljiv i gotovo. Veronal, pervitin ili alkohol. Ili sve za jedno, zbog bolova. Pa neće te valjda jednostavno sta viti pred zid. Ranjenika se ne može tek tako
ucmekati, mora ju postojati neki zakoni. Mislim, pa vojnici smo, imamo čast, to nam uvijek govore, je l’ tako? To nam je napisano na kopči opasača.” Ponovno se osvrne. Ču var je pio iz čuture, a on se brzo iskobelja iz kaputa i progura ga između rešetaka. “Evo ti ovo zasad, bit će hladno. Donijet ću ti još i deke.” Fiete se protegne prema njemu. “Hvala”, promuca i opipa tkaninu, valjanu vunu posebno izrađenu za vozače, čija unutrašnjost rijetko promoči. “Dobro bi mi došla i sumporna mast protiv svraba. Al prije svega duhan!” Umotavši se u ka put, ponov no sjedne na panj i promrmlja: “A eto, dovraga. Kad ne znam koja je prava zvijezda.” Walter mu kimne. Iz oluka iznad njegove glave curila je voda. Zastori su lepršali kroz razbijene prozore na zgradi. Teretna jedrilica gotovo je prestala tinjati. Nekoliko vojnika lopatama je nabacivalo zemlju na preostali žar, drugi su vukli spašene sanduke s teretom, vjerojatno puškama. Crni, pougljenjeni leševi dvojice pripadnika Hitlerove mladeži ležali su na ranim usjevima pušeći se na kiši. Vrane su čuča le na granama drveća. Pepeljare ispod stolnih svjetiljki bile su prepune, a kada bi klepet pisaćih stro jeva nakratko utihnuo, čuli su se žustri koraci sestara i stenjanje ranjenika u dvorani zrcala. Satnikov pobočnik izvadi nekoliko zelenih zastavica iz zemljovida pribijenog na zid, kako bi ih premjestio malo dalje na zapad, i pogleda ga kra jičkom oka. “Zašto ne stojite u sta vu pozor, redove? Što trebate?” Walter ispravi leđa. Pokretom gla ve pokaže na šareno oslikana dvokrilna vrata is pred zapovjednikova ureda. Kvaka je imala oblik ribe od slonovače čija je krljušt podsjećala na prljave nok te. “Molim vas, želio bih razgovarati s gospodinom satnikom Greiffom. Radi se o privatnoj stvari.” “Oho!” reče Troche, po činu stožerni vodnik, mršav muškarac izbrazdana lica. “Pri vatna stvar... Izgaram od znatiželje. Što iz volijevate ovaj put? Razgledavanje Alpa? Odmor na Jadranu, da se malo okupate?” Mrzovoljno otvorivši upisnik, prekriži nešto na ednoj od zadnjih stranica i promrmlja: “Vama je predobro, čovječe! Odmah uzmite jedan od blitzova, odite u Győr i donesite preostale lijekove iz lazareta; nek vam izda ju račun. Želim vas opet vidjeti ovdje za dva sata, mrtvog ili živog. I odstupite!” On pljune prožvakanu šibicu na pod i počne okretati ručicu telefona. No Walter se nije micao. Spuštena pogleda prekrižio je prste iza leđa i ustra jao: “Molim vas, želio bih razgovarati sa satnikom. Hitno je. Jednom sam pomogao njegovom sinu i rekao mi je da mu se uvijek mogu obratiti. Radi se o jednom drugu, ne o meni!” Ali dočasnik mu da znak neka zašuti, premjesti dvije cr vene zastavice i izgovori ne-
koliko koordinata, trudeći se nadglasati buku topništva, urlanje i praskanje što su dopirali iz slušalice. Njegov tajnik, koji je nosio štitnike preko ruka va odore, podigne glavu i pokaže na tekst koji je upra vo tipkao. “Revni Greiff jučer je odletio u nebo”, reče. “Zaedno s posljednjim mostom. Možda još nađeš koji ostatak na obali, potpeticu ili uho ili tako nešto. U njega možeš šapnuti svoju molbu.” Zatim razvuče usne u zloban cerek. Walter se okrene i pogleda u dvoranu lazareta, u kojoj je jedna medicinska sestra klečala na podu i skidala za voje s mrtvaca kako bi ih upotrijebila na nekom još ži vom ranjeniku. Oklijevajući, nekoliko je trenutaka zurio u nazupčane, okovane vrhove svojih čizama na kojima se skorilo blato. Na posljetku duboko udahne, uhvati kvaku od slonovače i nađe se – istim pokretom i kucajući i ulazeći – u zapovjednikovoj sobi. Bio je to salon s bordo platnenim ta petama na zidovima i blijedim freskama na stro pu. Dvobojni parket kvadratnog uzorka ostavljao je dojam veće dubine no što ju je prostorija uistinu imala. Unutra je stajala neka vrsta naslonjača sa samo jednim naslonom za ruku, veliki stari globus, vitrine pune smotanih zemljovida i registratora te pisaći stol. Unutarnji kapci oslikani girlandama bili su zatvoreni. Časnik koji je sjedio obasjan svjetlošću svjetiljke nije podignuo gla vu. Listajući knjigu, promrmlja: “Već je goto vo?” Bojnik po činu, bio je debeljuškast i imao je tanku pla vu kosu i naočale s rožnatim okvirom. Nosio je epolete u obliku pletenica, latice na ovratniku bile su mu obrubljene srebrnim gajtanom, a jedna od četiriju zvjezdica, posebno svjetlucava, očigledno je bila nova. Podigao je pogled tek kada je Walter lu pio petama i salutirao. Njegove široke usne bile su mloha ve, izraz pun dosade. “Ma vidi ti!” reče. “Tko je vas pustio unutra?” Na pločici na stolu pisalo je da se preziva Domberg, a dok je odmahivao glavom, loše izbrijani podbradak poskakivao mu je. “Jeste u mojoj satniji? Ili me želite ustrijeliti?” Glas mu je bio neobično tanak i naizgled defenzivan, ali je zapra vo govorio poput čovjeka na viknutog da ga sluša ju upravo zahvaljujući tihomu govoru. Walter se morao osmjehnuti. “Ustrijeliti? Kako to mislite? Pa nemam oružje.” Ali potom se nakašlje, izgovori svoje ime, čin i broj desetine te nastavi: “Dolazim u vezi jednog druga. Završio e u podrumu.” Čulo se stenjanje ranjenikâ. Časnik kimne i nastavi listati knjigu, veliku Bibliju u kožnatom uvezu punu ručno oslikanih inicijala i zlatnih aureola. “U vezi ide s instrumentalom, a ne s genitivom”, reče, gurne ruku u ladicu i izva di cigaretu te je stavi u usta. “U vezi s jednim drugom. Ako baš želite genitiv, recite: dolazim zbog jednog druga. Koju ste školu za vršili?” On položi upaljač marke Triplex ispred sebe, a Walter, koji e na trenutak zabora vio da treba stajati u stavu mirno, sleg ne ramenima. “Tko, ja? Pa normalnu”, odgovori. “Pučku školu Horst Wessel u Essen-Borbecku. Dola zim zbog
Fietea Carolija, bojniče. Hoću reći, Friedricha Carolija. Sutra bi ga trebali pogubiti, a ja bih vas najpokornije zamolio...” Časnik podigne ruku. Oblak svijetlopla va dima koji je lebdio iznad stola u pr vom je trenu zamirisao na parfem, slatkast i istodobno trpak. “Znači, pučka je škola po vama normalna”, reče. “Nekima ne treba više... Ali nije dovoljna, mladiću. Poslušajte se samo: najpokornije! Takva riječ uopće ne postoji u njemačkom jeziku. Čovjek je pokoran, i u toj je ri ječi – posebno kad je u pitanju vojnik – sadržano sve stupnjevanje, ili nije pokoran. Netko bi možda želio biti življi no njegov bližnji, ali nijedan ustrijeljeni nije mrtviji od ostalih, razumijete li?” Walter nesigurno kimne. “Razumijem. Ispričavam se. Samo sam vas htio pitati...” “Ne!” uzvik ne nadređeni i odvrne čep termos-boce od ulupljena lima. “Budite ljubazni i ne mijenjajte temu, redove! Kako možete biti u mojoj satniji ako ima te poteškoća s elementarnom gramatikom? Kad smo već spomenuli genitiv, što je to uopće? Ili se možda kaže genius? Ili genital?” Na pućivši usne, isturi bradu; šarenice su mu bile sive, zjenice tamne. “Dakle? Molim vas odgovor.” Walter, kojeg je oblila vrućina, proguta slinu. “Pa, to je padež”, progovori promuk lim glasom i rukom dotak ne vrat. “Odgovara na pitanja koga, čega, dakle drugi padež. Prije njega ide nominativ, a poslije njega dativ i akuzativ.” Domberg ulije kavu u šalicu oslikanu ružama – činilo se da je to prava kava od zrna – i doda žličicu šećera. “Dak le, molim, Njemačka ipak još nije izgubljena. A čemu, po vašemu mišljenju, služi taj drugi padež? Zašto ga uopće trebamo?” Promatra jući Waltera, promiješa kavu i povuče još jedan dim cigarete te ga polako ispusti kroz nos. Kristalne suze na obrubu svjetiljke blago zadrhte kad je tenk ili buldožer prošao dvorištem. “Ne služi, gotovo se može reći, baš ničemu!” naposljet ku doda i isceri se. “Jezik bi u mnogim slučajevima i bez njega funkcionirao. Jer ako napišete ‘užasno mi je što je moj prijatelj kukavica’ ili ‘užasa vam se dezerterstva svog prijatelja’, to je zapravo isto, zar ne? Obojica znamo što se pod tim podrazumijeva.” On podigne prst i izvije obr ve. “A ipak, ipak... Genitiv nam nešto čini. Mijenja nam stav. Prizme povijesti, u smiraj dana – čujete li to? Taj blagi brončani ton?” On spoji prst s vrhom palca. “Oplemenjuje nam dušu, mladiću, i uči nas duhov noj uzvišenosti. Naša nakana da ne ispustimo uzde iz ruku i ne idemo uvijek linijom ma njeg otpora, e to je genitiv! Jasno?” Walter kimne, a časnik se nagne preko stola i prolista bilježnicu koja je ležala pokraj njegove kape. “Dak le, kako se ono zvao vaš drug? Caroli? Friedrich Caroli? Li jepo ime, Friedrich, zar ne? Znači ‘knez mira’. To je onaj sjevernjak sa stihovima u džepu, sjećam se.” Stisnuvši oči, podigne pogled prema stropu. Nekoliko trenutaka bezglasno je po-
micao usne. Naposljetku podigne ruku, razgrne njome dim ci garete i izrecitira: “Bog ima vremena. / Drugi posao rade na poran / Dok ja pod nogama / žalopojna vjetra odmaram. // I kad prastari grozd crni / vrati se prašnjav i mlak, / uvi jek bodri me vjera: / Ne žaluj, Bog neće bit’ siromah.” Potom razvuče usne u naheren osmijeh, pokazujući očnjak. “Nije loš taj Loerke, vaš prijatelj ima ukusa. Ali što je, tu je, sam si je kriv. Bojim se da tu više ništa nije u mojoj moći. Baš ništa.” Zakašljavši, zatvori bilježnicu, ugasi dopola popušenu cigaretu i prekriži prste na trbuhu. “Naš je Führer već rekao: vojnik može umrijeti, ali dezerter mora umrijeti. Neka ti daju propusnicu za posjet pa se oprosti od njega, mladiću. Uskoro će znati više nego svi mi.” On pokaže prema vratima, otpije gutljaj pića i ponovno se posveti listanju ilustrira noga sveska. Pozlaćeni rez stranica svjetlucao se poput oštrice. Ali Walter se nije ni pomaknuo i kada je Domberg otpuhnuo prozirno tanki zaštitni papir s jedne slike Bogorodice i upitao ga neobično prigušeno, kao da proizvodi riječi iza zuba, što još treba, on čak pristupi korak bliže časnikovu stolu, skine kapu i progovori: “Molim vas, bojniče... Fiete nije htio dezertirati, sigurno. Poznam ga, stanujemo pod istim krovom i za jedno radimo, gore na Kanalu Cara Wilhelma. Šaljivdžija je, ne zna razmišljati unaprijed i kad je došao k nama, nije razlikovao vile od grablji. Ali životinje ga vole, telad mu liže ruke, a to sigurno nešto znači. Hoću reći, sja jan je momak, dobar vojnik, rijetko je posustajao na osnovnoj obuci i preciznije je gađao od mnogih, čak i od mene. Nježan je, ali nije kuka vica, na protiv, nikad nije bježao od prljavih poslova...” Časnik je loše prikrivao zi jev: brada mu se naborala. Prekriži ruke na prsima i prebaci nogu preko noge. Vrhovi njegovih crnih čizama bijesnu ispod stola. “Kakvih točno poslova? Čime se bavite?” Walter proguta slinu. “Mi smo... muzari. Zapra vo, ja sam muzar, nedavno sam položio šegrtski ispit. Fiete još nije gotov. Prije je išao u gimnaziju. Radimo na ima nju generala bojnika Van Cleefa u blizini Sehestedta i...” “Muzari?” prekine ga nadređeni. “Kakav lijep i častan posao, kad čovjek malo razmisli. I sam dolazim sa sela, nedaleko od König sberga. Tristo hektara. Uglavnom pšenice, ali bilo je i muznih kra va. Naši su muzari uvijek bili prostodušni mladići, preplanuli, krasnih bicepsa: kad bi čovjek pustio nož da padne na njih, odbio bi se. U svakom sluča ju, djevojke su se dobro zabavljale s njima u sijenu, kad se uzme u obzir sav onaj svježi sir koji su jeli.” Smijuljeći se, protrlja bradu. “Ali istinu govoreći, tko će još u budućnosti trebati muzare? Nije li to zanimanje prošlosti? Već i sad to obav ljaju strojevi, zar ne?” Nag ne se ustranu i brzim, pohlepnim pokretom pojede žlicu šećera iz posude. Osjetivši olak šanje zbog njegova neslužbenog tona, Walter odmahne glavom. “Ma ne, neće doći do toga, bojniče. Ne vjerujem. Uči se pune tri godine, a ako želite
pravilno isprazniti vime, nije vam dovoljna samo snaga, nego morate imati i osjećaj u agodicama. Inače u cicama ostane mlijeka i sve se upali. Svaku kra vu treba musti na drugi način i ako to napravite krivo, ritnut će kantu. A treba znati i još više od toga: voditi bika junici i paziti da joj ne slomi leđa, pomagati pri teljenju, prepoznavati i liječiti bolesti. Ali i zaklati kad je nužno ili razrezati kravu da bi se izvadilo mrtvo tele. A za to ne postoje strojevi.” Časnik razvuče kut usana, za koji se zalijepilo nekoliko šećernih kristala; njegov se izraz gotovo mogao protumačiti kao osmijeh. U svijetlomu okviru naočala od kornjačevine zadržala se svjetlost i obavila ga cr venkastom linijom, no kada je skinuo naočale, Walteru se odjednom učini da su mu oči mnogo bliže jedno drugome i da hladno zure u njega. Na koži ispod njih sijevale su sitne bore. Mladić se pribere, udahne i reče: “Fiete, hoću reći Friedrich Caroli, ranjen je, bojniče. Pogodio ga je geler i ima jake bolove od kojih ne može spavati, a u tak vom stanju čovjek ponekad na pravi glupost... Vjerojatno je uzeo brdo tableta, s alkoholom. Sigurno je to učinio; ma on nikad nije znao mjeru. Siguran sam da mu se mutilo pred očima i da je htio samo na svjež zrak. I odjednom su se pred njim poja vili vojni policajci.” Časnik tiho cokne, ulije još kave u šalicu, a Walter nagne glavu i uporno nastavi: “Tek je napunio osamnaest, bojniče. Roditelji su mu izgorjeli u Hamburgu, u zračnim napadima, a njegova je ljubljena zatražila vjenčanje na daljinu jer je trudna... Pozna jem e, stvarno fina i pristojna djevojka, Ortrud, ona će ga dotjerati u red... Molim vas, ne dajte da ga strijeljaju!” Nakratko sklopi oči, zgužva kapu i doda tišim glasom: “Zamijenit ću ga ako želite. Možete mene poslati na frontu, tamo kamo su njega htjeli poslati. Zna voziti trak tor, pa bi se sigurno snašao i s krupppom ili borgwardom, tako da vam ni tu ne bi falilo ljudi... On je moj prijatelj, gospon Domberg, hoću reći bojniče, i stvarno je valjan čovjek. Ispravit će sve što je pogriješio.” Iz otvorene termos-boce uzdizala se para, a nadređeni je zurio u sliku u folijantu, Bogorodicu odjevenu u plavo koja čita na livadi punoj cvijeća. Dok je pio, kap kave slila se niz šalicu, ali se zadržala na dnu. “Vaš prijatelj, vaš dragi prijatelj...” Odmahne gla vom i nosnice mu zadrhte. “Što mislite, koliko dugo to još želim slušati, redove? Dođite sebi! Zalažete se za tipa koji je želio ostaviti na cjedilu vas i vaše drugove? Kojem je svejedno hoće li Rusi umarširati u našu domovinu, poubijati naše najbolje ljude, obeščastiti naše žene i zgaziti našu kulturu? Dakle, za izdajnika domovine? Došli ste ovamo braniti njegovu malodušnost i ozbiljno mi kažete kako je taj zločinac dobar čovjek zato što mu telad liže ruke?” Kap je pala na knjigu u Bogorodičinu krilu, ali on to nije primijetio. Walter je htio nešto kazati, ali Domberg podigne bradu i ponovno sta vi naočale. Njegov glas postao je oštar poput stakla. “Čujte me, Urbane! Zanemarimo sad činjenicu da bih vas zbog
ovog zauzimanja za tog čovjeka mogao strpati iza rešetaka. Ali recimo ovako: u ratu nije važno tko što želi, osjeća ili misli, u ratu se ra čuna samo ono što netko učini – to ste iskustvo vjerojatno već i sami stekli? A taj je čovjek, na čijoj kopči opasača, kao i kod svih nas, piše Moja čast je odanost , taj je učinio ono najgore što vojnik može učiniti: nije on bio kuka vica pred neprijateljem, o, ne! To bi se s obzirom na okolnosti još i moglo razumjeti. On je bio kuka vica pred prijateljem! Razmislite malo o tome. Kad vas sutra pogodi metak, to će se vjerojatno dogoditi zato što su tipovi poput njega, koji nema ju nimalo savjesti, odustali, digli ruke.” On pogleda kapu u Walterovoj ruci. “A sad kapu na glavu i zatvorite vrata izvana! Moje strpljenje ima granice! Sutra ujutro vi i ostali iz vaše spavaonice strijeljat ćete ga prema odluci prijekog suda, a budete li se kolebali ili izmislili da ste bolesni, možete odmah za jedno s njim pred zid. Je li jasno?” Ot pravljajući ga pokretom ručnog zgloba, udari u upijač s drškom u obliku brončanog orla koji je sta jao pokraj svjetiljke. Uvećana sjena orla klizne po tapeti, a Walter nesvjesno na pravi još jedan korak prema pisaćemu stolu. Oči su mu gorjele, vlažne od suza, dok mu je puls tako snažno bubnjao u ušima da je i sam jedva čuo što govori kroz stisnute zube. No Domberg, lista jući knjigu, samo slegne ramenima. “Zašto, zašto...” Glas mu je ponovno bio mek i defenzivan. Sta vivši novu cigaretu u usta, nastavi ispuhujući dim: “Zbog humanosti, dakako. Zato što si mu prijatelj, kako kažeš. I zato ćeš precizno gađati, da ne pati.” Zvono seoske crkve zvonilo je za večernjicu kada se Walter vratio iz Győra. Još je kišilo i nakon što je istovario lijekove, uzme vrećicu s hranom i otrči u podrum. Na stubama e vidio krv, otisak čizme u sasušenoj lokvi, smećkaste brazgotine na žbuci. Dežurni, ne onaj od podneva, koji je čistio zube iverom, ustukne kada mu je pružio propusnicu za posjet, rukom ispisanu rečenicu. “O, i pečat je tu”, reče i otključa limena vrata. “Svijet propada otmjeno!” Repa je ispuštala zemljano-slatkast vonj. Dugmad Fieteova kaputa zablista na krugu svjetlosti koji se prolio po tmini. Jedan od fesova ležao je zgažen na podu. Fiete podigne glavu i polako ustane sa svojega leža ja, hrpe sijena. Pritom se čvrsto držao za zid i u hodu prevrnuo jednu zdjelicu. Stražar počne zatvarati vrata i progovori već napola kroz lim: “Budite brzi, drugovi. Na cedulji piše deset minuta.” Pero ključa zaškripi u bra vi. U iznenadnoj tišini šum kiše glasnije je odjekivao. Oranicu je prekrivala posljednja večernja svjetlost. Walter bez riječi odveže smotani pokri vač s pojasa i baci ga na slamu. Zatim iz vrećice izvuče svijeću, zapali je i počne otvarati vinjak talijanske marke, koji je ku pio od kvartirmajstera. Ruka mu zadrhti i vijčani zatvarač lagano kvrcne po staklu dok je izbjegavao prijateljev pogled u kojem se krilo tje-
skobno pitanje. Šutke podigne pogled prema rešetkama sa svinutim trajem. Stru janje zraka nadimalo je prašnjave paukove mreže pod stropom. Fiete, upalih prsa, na tren sklopi oči. Rukama obujmi bocu i ot pije gutljaj. Kada su sjeli na ležaj, Walter iz vrećice izvadi tablu čokolade, okra jak kruha, malo trajne kobasice i dvije kutije cigareta – posebnu mješavinu duhana. Naba vio je i sum pornu mast i dok ju je istiskivao iz tube, osvrne se oko sebe. U prostoriji, čiju se dubinu na tom oskudnom svjetlu moglo samo slutiti, nije bilo nikog osim njih. Sjene nagomilane repe uzdizale su se do ispod ciglenoga svoda, iz čijih su fuga visjele niti mahovine i lišaja. “Gdje su ona dva Bosanca?” tiho upita, no Fiete, s bocom između koljena, na pravi samo neodređen pokret. Walter ga zamoli da sagne glavu, po kojoj su tek počele rasti oštre vlasi, i mašću mu premaže izgrebena mjesta. Potom mu otkopča kaput i košulju, podigne mu zdravu ruku i pregleda pazuho. Među oznojenim dlakama zalijepilo se bezbroj gnjida, manjih od zrnaca sezama, koje su pod jagodicama prstiju ostavljale doam pijeska. Walter izvadi češalj iz džepa, pograblja ih koliko je mogao te i tu utrlja mast. Pekla ga je ispod noktiju. Kroz kišu se povremeno čula pucnja va lakog topništva s druge strane Raaba. Vjetar u je svako malo nadglasa vao. Fiete je sad pio veće gutljaje, pri čemu mu je malo vinjaka curilo iz usta i ka palo na ključnu kost za vijenu skorenom gazom. Ali kada je Walter predložio da mu sta vi novi zavoj – imao ga je kod sebe – čak i ne odmahne gla vom. Samo ga nijemo pogleda kra jičkom oka, s izrazom gorke zabavljenosti na licu, i istrese cigaretu iz kutije. Jeftini duhan pucketao je na vatri. Nakon prvog udaha uslijedi napadaj kašlja; Fiete ispljune sluz i nešto krvi. Svjetlećim očima zurio je u svijeću na podu, u njezin bijeli plamičak koji se svijao na propuhu i ispod kojeg se stearin rastapao poput vode. “Pa dobro”, promuklo progovori i ponov no povuče dim. “Probao sam.” Obliže raspucale usne i ponovi glasnije, kao da želi nadjačati kišu i pucnje koji su se čuli izvana: “Barem sam probao, dovraga! Već se i to računa, zar ne?” U bronhijima kao da mu je ključalo; Walter oklijeva jući kimne. Nešto se pomakne u tmini i on skupi oči kako bi bolje vidio. Preko ruba jednog sanduka sa za lihama tapkao je štakor, crn stvor svijetla repa, koji se brzo skrije među repom kada je Walter ba cio na njega komad žbuke. Na plodovima su se sve do slatke sredine mjestimično vidjeli tragovi ugriza. On zdrobi nekoliko gnjida koje su mu još ostale zalijepljene za prste i promrmlja: “Tko zna... Možda će Rusi stići prije no što mislimo. Možda već sutra ujutro.” Stearin je curio po podu, a Fiete nabere obrve i odmahne gla vom. “Ne bi mi bilo ništa bolje; oni ne pra ve razliku između dragovoljaca i prisilno unovačenih, Ata. Smjesta ubiju svakog esesovca, zar nisi čuo?”
Pijući, zurio je u klom pe. Drvo je bilo is pucano i na gležnjevima podstavljeno kožom. Lupivši vrhom o vrh, prostenje: “Čovječe, što li sam izgubio. Hoću reći, da sam izabrao Hitlera, kao većina... Ali ja nisam htio upasti u sranje, baš kao ni ti. Nemam neprijatelja, barem ne takvih koje bih htio ubiti. Ovo je rat cinika, koji ne vjeruju ni u što osim u tko jači, taj kvači. A zapra vo su svi uskogrudni i slabići, to sam doživio na terenu. Gaze slabije od sebe, pužu pred ja čima i masakriraju žene i djecu.” S cigaretom u ustima uzme prstima malo masti i nastavi tiho, kao da govori sam sebi: “I takvi mi ima ju pravo ugasiti svjetlo.” Potom zavuče ruku u hlače i protrlja stidni dio. Obojica se lecnu kada su u blizini lupila vrata. Začuju se glasovi, smijeh pijanih, lavež psa. “Milli se zove”, vik ne netko, “za pravo Melitta. Ta će ti zabit pilu za kosti u gla vu!” Gotovo bi jelih usana, Fiete zatvori oči i pripije se uza zid, sipku žbuku. No mu škarci se udalje i u hodniku ponovno zavlada tišina, ako se izuzmu koraci čuvara, koji je povremeno zviždao kako bi rastjerao dosadu. Svakih nekoliko sekundi procijep u okviru vrata zamračio bi se. Fiete proguta slinu. “Smiješno je što sam to već često sa njao”, promrmlja. “Zadnjih godina puno su me puta ustrijelili, a ponekad je to čak bilo do bročinstvo ili izbavljenje. Na primjer kad više nisam imao volje za život, kad bi me mučili ljubavni jadi, Weltschmerz ili što već... Konačno mir, pomislio bih tada, poljubite me svi u gu zicu, idioti. Ali najčešće bih bio užasnut, stavio bih ruku na prsa i jedva disao.” Cigareta mu se ugasila i on je ponovno prinese plamičku. “Moj je otac bio li ječnik, laboratorijski liječnik i sanitetski časnik, jesam ti to pričao? U prošlom ratu, dak le puno prije mog rođenja, više je puta bio ranja van. Mecima snajperista. Jako je hramao. A poslije, kad su ga zarobili Francuzi, negdje na Rhonei, triput su ga natjerali da iskopa vlastiti grob. Svaki put su mu povezali oči i mislio je da će ga smaknuti. Žabari su izvikivali zapovijedi, napinjali puške... ali onda bi se samo popišali u rupu i on je morao opet sve zatrpati. Bio je fin čovjek, često je plakao kad je pričao o ratu.” On ispljune malo duhana. “I jednom, kad sam mu spomenuo svoje snove, rekao mi e da stanice našeg tijela pamte, dak le isto tako i sjemene i jajne stanice, i to se nasljeđue. Ako smo ranjeni duhovno ili tjelesno, to je važno za naše potomke. Bolesti, udarci ili meci koji pogode tebe, ozljeđuju i tvoju nerođenu djecu, takoreći. I poslije, mada su odrastali okruženi ljubavlju i zaštićeni, panično se boje da će oboljeti ili da će ih udariti ili upucati. Ako ne druk čije, barem u podsvijesti, u snovima. To je za pravo logično, zar ne?” Odbacivši ostatak cigarete, ponovno potegne iz boce. Vjetar je nanosio finu vodenu prašinu kroz rešetke, a Walter je iznova oblikovao razliveni i već gotovo stvrdnuti stearin oko sti jenjka. “A što je”, upita bez glasa i pročisti grlo kako bi ga povratio, “što je s onim koji mora pucati? Što on ostavlja u nasljeđe?”
Rubom polja prošao je stražar u kaputu s ka puljačom. Nekoliko vlati slame skliznulo je u vosak i zapalilo se. Fiete se počeše po vratu. Na svjetlosti rasplamsale svijeće njegovo je lice na trenutak izgledalo kao prije, nalik na lice elegantne djevojke, djelomično zastrto sjenom ruke. On se neveselo nasmiješi i reče: “Otkud bih ja to mogao znati, poglavico? Vjerojatno veliku tugu...” Šum kiše utišao se. Iz sela se začuje jedan jedini zvon. Fiete doda prijatelju bocu, na vuče pokrivač do brade i položi mu gla vu na rame. Walter ot pije gutljaj rakije. Spalila mu je grlo i želudac, ali ga nije ugrijala. Zadrža vajući dah, sklopi oči i iznenada na obrazu, vratu i prsima osjeti prijateljevu ruku, sasvim prirodan dodir koji ne stre pi od protivljenja. Bila je to nijema potvrda, posljednja; okrene gla vu kako bi skrio suze. Fiete ponovno zakašlje. “Sjećaš se onog bolesnog psa u Malenteu, Ata? One šuga ve džukele zapjenjene gubice? Sjećaš se kako je teturao po školskom dvorištu, kr vavih očiu, i kako su svi vrištali i bježali? Čovječe, koja grdosija! Dah mu je ječao, kao da je progutao nešto užareno. I odjednom sam još samo ja stajao na dvorištu, okrenut leđima zidu, a on se klatario prema meni kao sam nečastivi. Sjećaš se?” Vani su ispaljivali svjetleća zrna u zrak, a Walter kimne. Fiete ispljune sluz. “Skoro sam se onesvijestio od straha. Zašto ja? prošlo mi je kroz glavu. Zašto baš ja, u vražju mater? Svi su se sklonili na sigurno i buljili kroz prozore, a ja sam se već vidio mrtvog, ili u bolnici, i pomislio sam... doduše, to je više bio osjećaj nego misao: pa čekaj malo, a zašto za pravo ne? Zašto ne ja? Stvarno sam to pomislio. I odjednom mi je tijelom prostrujala neka sloboda, Ata, kak vu još nikad pri je nisam doživio, i osjetio sam lakoću. Nisam više uopće osjećao strah, ili sam ga bar osjećao puno manje, a onaj prok letnik, onaj jadni pas, u tom se trenutku, da ne po vjeruješ, okrenuo od mene...” Odmahne glavom i puhne kroz nos. “Ludo, je l’? Riješio bi me muka.” Walter nije znao što bi rekao te mu šutke vrati bocu. Fiete iska pi ostatak i baci je u repu. Nije se razbila; nije se začuo zveket. Ipak, nekoliko se plodova otkotrlja po podu proizvodeći prigušen zvuk nalik na topot o drvo ili kost, nakon čega se uzdigne sivkasto-smeđ oblak prašine. Lebdio je po podrumu, na svjetlosti svijeće, vonjajući na aromatičnu, suncem isušenu zemlju oranice, na jesenju žetvu. Fiete se ponovno privije uz njega i zatvori oči. Teško je disao i tiho soptao, žila navratu brzo mu je ku cala. Walter je osjećao njego vo unutarnje podrhtavanje, njegov strah. Još jednom oblikovao je razliveni i ponovno stvrdnuti vosak oko plamena te ga sastrugao s prstiju, a onda su i jedan i drugi, po svoj prilici, kratko zadrijemali na slami. Barem je njega, naslonjenoga na hladni zid, cijukanje što je dopiralo odnekle ispod repe podsjetilo na sik tanje i zviždanje vlažnih cjepanica u logorskim vatrama iz djetinjstva te se sk vrčio kada je prijatelj preko njega prebacio edan kraj pokrivača šapnuvši: “Drhtiš.”
Odjednom se okrene ključ u bravi. Brid izobličenih vrata zagrebe goli pod i tanki lim koji su pridrža vale prekrižene kutne šarke, glasno se izboči te ponovno vrati u oblik. Fiete se uspravi u sjedeći položaj, uhvati Waltera za za pešće i pogleda na sat. Na krau osvijetljenog dijela prostorije, koji je poprimio oblik klina, stajalo je nekoliko vojnika. Bojnikov pobočnik unese petrolejku obješenu o žicu i posta vi je pokraj svi jeće. Zatim svuče ruka vice, str pa ih u dže pove kožnatoga ka puta i namigne im. “Neki mogu reći da imaju sreće”, progovori. Njegov odsječeni glas, na viknut na izdavanje zapovijedi, odjek nuo je ispod svoda. “Sigurno imate nekog zagovornika, Caroli.” Kao opijeni mirisom repe, noćni leptiri dolepršali su iz hodnika u prostoriju. Mladići se pogledaju, a Troche se tr pko isceri saginjući se kako bi osuđenome pružio žućkast list pa pira za pisma. “Šef vas pozdravlja. Iznimno ste dobili odobrenje da obavijestite svoje najbliže. Najviše dvadeset četiri reda, čitljivo. Bez oznake mjesta, bez imena drugova ili nadređenih, bez navoda o prijekom sudu. Pisati po crti i ne upisivati ništa na rubove.” Podigne štitnik kape i ispitivački se zagleda u Fieteovo lice. “Jesi me razu mio, mladiću? Adresu primatelja na poleđinu.” Fieteu se obrve trznu, ali ne progovori. La gano ispupčenim očima piljio je mimo Trochea u pod, u vosak koji se ponovno topio, i tek kad je ovaj pokretom ruke poka zao njegovu prijatelju neka izađe iz prostorije, trgne se i duboko udahne. “Ne, čekaj!” Zgrabi ga za ruku. Blijeda lica izobličena od boli zarije mu prste u odoru i ustane za edno s njim, pri čemu iskrene jednu klompu. Walter ga podu pre, pomogne mu da je ponovno obuje i preko ramena mu prebaci pokrivač, koji je bio skliznuo na pod. Drhtavim prstima otrese vlat slame s tkanine, iglicu koja mu se kroz suze doimala zlatnom, kimne i oprezno privuče prijatelja sebi. Nikad prije nije zagrlio muškarca. Fiete, koji mu je us prkos pokrivaču i kaputu djelovao nevjerojatno krhko i čija je brada još bila mladenački glatka, podigne se na prste i progovori na njegovo uho: “Čuvaj se, pogla vico. Hvala ti na svemu. I pozdra vi Ortrud, čuješ li. Pozdravi sve. Sutra će sve biti iza mene.” Zatim zakašlje, priguši kašalj i upita tiše, gotovo dašćući: “Hoćeš biti tamo?” Dah mu je bio grozniča vo vreo. Na rubu oranice šljunak je škri pao pod čizmama stražara, a Walter čvršće zagrli prijatelja i poljubi ga u sljepoočnicu. Sklopljenih kapa ka pomicao je ispucane usne, ne izgovara jući ni riječ, kao da mu je grlo uzeto. Nije mogao ni gutnuti pritišćući svoje hladno čelo na Fieteovo oznojeno i prelazeći prstima po čekinjastim izbojcima njegove kose. Samo prostenje kroza zube, a prija telj ga blago potapša po ramenu i ponovi: “Dobro je, Ata. Sve su to idioti. Sutra me više ništa neće boljeti.” Vjetar se prov lačio kroz rešetke, vojnici na hodniku prigušeno su razgovarali i nije-
dan od njih dvojice nije više plakao kada su se naposljetku razdvojili i još se nekoliko trenutaka šutke promatrali. Oči su im potamnjele, samo neznatno, ali njihove boje, svietlopla vu i zelenkastosmeđu, više se nije moglo razlikovati: Troche je netom prije pot peticom zgazio svi jeću i pljesnuo rukama. “Ajmo, ajmo, nemamo vremena do vijeka!” reče. “Pišite to svoje pismo, Caroli!” Fiete se okrene i pridrži za zid. Zrnca pijeska runila su se sa sipke žbuke. “Što? Sad?” Podignuv ši iščešane obr ve, privuče pokrivač bradi. “Trebam ga odmah napisati?” “Naravno!” odgovori pobočnik i stavi ruku u džep kaputa. “A zašto inače stojim ovdje? Čekam!” Iz džepa izvadi nalivpero, odvrne poklopac i ponovno naredi Walteru neka izađe. On još jednom kimne osuđeniku. Pomaknuvši se, slučajno stane na remen koji je ležao na podu pokraj fesa, te se začuje zveket kopče. Sa svakim korakom koji je pra vio unatrag njegova se sjena sve više širila po podu i zidu, sve dok se konačno nije izgubila u tmini između prozorskih rešetaka. “Onda, do sutra”, promuklo izgovori i nakratko zatvori oči. “Bit ću tamo.” Ali Fiete ga više nije pogledao. Položio je pa pir ispred svjetiljke i pisao, oslonivši podlaktice o pod, duboko se saginjući u klećećem položa ju. Na vukao je pokrivač na vrat, tako da mu se glava jedva vidjela ispod izbočine; krajevi su mu prekrivali ruke, a amblem na pok lopcu nalivpera, neka vrsta pahuljice, blistao je mutnim sjajem. “Hvala”, promrmlja i nastavi pisati. Noću se sva vlaga zamrznula i lokve je prekrio tanak sloj leda. Protuzračni top, djelomično utonuo u glib, sta jao je u kaljuži na kra ju oranice, prve su ptice pjevale, a blijeda se trska uzbibala kada je jedan stari vepar utrčao u vodu. Bila je to krupna životinja nakostriješenih, orošenih vratnih čekinja. Njušeći, podignuo je gubicu i sitnim očima proučavao jele na drugoj obali prije no što se sagnuo i počeo srkati vodenu leću. Vršci ušiju trzali su mu se, a re pić se vrtio od ugode. Na kra ju se rok ćući uvaljao u blato, zrak e ispunio zadah amonijaka, i nakon što je na jednom hrastu naoštrio duge kljove i istrljao debelu kožu iz koje se pušilo – kora se lomila i cijepala, kosti zuba škripale su na bielomu drvetu – njegova je osamljena kupka za vršila te je nestao jednako tiho kao što je i došao. Oba groba iza štaglja – uska brdašca puna otisaka čizama vojnika koji su prethodnoga dana utabali zemlju – prekrio je mraz. Muškarci su zgureno sjedili na kraju dugoga stola i jeli kruh s marmeladom. Jörn im je ulijevao čaj iz limenog čajnika. Nosio je šapku s prek lopima za uši i rukavice bez prstiju. Dok su kožarski šegrt i maturanti već ponovno razgleda vali podijeljene im karte, on pozove Waltera pokretom ruke i gurne mu šalicu. “Kako to izgledaš? Nisi ni oka sklopio?”
Walter u pr vom trenu ne odgovori, nego samo jedva primjetno odmahne glavom i sjedne do njih. Pet očišćenih, nauljenih pušaka s kundacima od orahovine i brunira nim cijevima stajalo je oslonjeno o zid, pet kaciga visjelo je na otvorima ci jevi. Obuhvativši dlanovima vruću šalicu, reče: “Htio sam još jednom k njemu, ali čuvari... Ma, zaboravi. Povremeno sam ga čuo kako kašlje dolje u rupi i zvuča lo je kao da je već pod zemljom.” Jörn ga promotri, ispruži ruku preko stola i položi mu gornji dio prstiju na čelo. Ali Walter se odmakne uz trzaj, a Jörn mu ulije u čaj malo rakije iz srebrne pljoske. “Nemoj previše brinuti”, reče. “U našim najmračnijim trenucima jednostavno je mračno i to moramo pripisati sudbini. A za njega će to vjerojatno biti manje grozno nego što slutimo. Na faksu sam jednom pao sa skele, s drugoga kata, i ne mogu se uopće sjetiti ni kako sam dospio onamo. Izgubio sam svijest prije no što sam udario o tlo. To je neka vrsta milosti kad je čovjeku jako gadno.” Jedan časnik ispitivački je tresao kolce od johina debla zabijene u zemlju ispred oranice. Iz džepa krznene jak ne virio mu je stetoskop. Jörn je trljao i gnječio prste. “Čovječe, mislio sam da će napokon proljeće! Gdje ti je kaput? Je l’ se nisi smrznuo ko guzica?” Walter sklopi oči i ot pije još jedan gutljaj. Čaj je bio jako zaslađen, tako da je jedva osjetio rakiju. “Kod Fietea je”, izgovori u šalicu i doda tišini glasom: “U svakom slučaju, a ću gađati pokraj njega...” Učenici su jeli kruh i prepirali se oko redoslijeda igranja, ali ga je Florian, kožarski šegrt, ipak čuo. Prešavši rubom karte preko grla, obrati mu se: “Ne budi idiot, čovječe, ionako će umrijeti. Broje pogotke i bude li jedan falio, prije ručka će nas sve poslati na frontu. I naša će crijeva već večeras biti na gusjenicama tenkova.” Učenici podignu pogled, a Jörn prekriži ruke na pr sima i progovori tiho, gotovo kao da ga zaklinje. “Ima pravo, Waltere. Nemoj nas uvaliti u govna sad pred sam kraj! Fiete već živi u nekom drugom svijetu, vjeruj mi. U nekoj vrsti sna, iz kojeg se više neće probuditi ni u kakvu stvarnost. Kladim se da nas neće ni prepoznati.” Palcem pokaže na karabine. “Osim toga jedan je metak ionako ćorak. Dakle svaki od nas može umisliti...” Nije dovršio rečenicu; Walter ga pogleda. “Otkud ti to znaš?” upita, ali ne dobije odgovor. Konj u kutu okrene glavu. Na čelu male pratnje u štagalj uđe bojnik. Njegov pobočnik pucne prstima. Vojnici ustanu s klupa i zauzmu stav, a Domberg, čija su stakla naočala bila prašnjava i oči se zacrvenjele u mračnim dupljama, podigne neobrijanu bradu i promotri ih jednog po ednog. Jednom čak namjesti remen, drugom povuče ovratnik. Samo pred Walterom na trenutak sklopi oči. Zatim pogleda na sat i gurne ruke u džepove. Kaput mu se na-
peo preko trbuha, a salo na vratu lagano je podrhtavalo. “Dakle, gospodo, očekujem odrješitost i karakter. U ratu postoje situacije u kojima čovjek mora biti jači od svih skrupula. Tko u ovom presudnom trenutku odustane od naše sudbonosne borbe, taj odustaje od svih nas i taj je prokockao pravo da živi među nama. Molim vas da shvatite kako ispred vaših pušaka ne sto ji drug, nego neprijatelj. On je zgazio našu čast i odanost, a za to postoji samo jedna kazna.” Iz Győra se začuju sirene za zračnu uzbunu. On namjesti naočale i za prijeti im prstom. Premda je sada govorio tiše, njegov je glas bio prodorniji, kao da se sastoji od čista ledenog zraka. “Osim toga, poželi li tko od vas sad odbiti zapovijed, imat ću razu mievanja. Ali nadam se da taj također zna kamo u tom sluča ju mora stati.” Jezikom prijeđe po donjim zubima. “Je li to svima jasno?” Svi jednoglasno odgovore: “Jasno, gospodine bojniče!” On ih pozdravi mlita vo, više pokretom šake nego ruke, kimne pobočniku i udalji se. U odlasku potapša po prašnjavu vratu konja u kutu. Troche, čiji su ožiljci toga jutra bili bljeđi od kože lica, skine kapu, sta vi čeličnu kacigu na glavu i pokaže im neka učine isto. Usprkos kožnatoj podstavi na tjemenu se osjetio hladni metal. Dok su zakopčavali remenje, on upre prstom u oružje i reče: “Dakle, za vršimo s ovim. Pra vila igre su vam poznata. Stati rame uz rame, istodobno otkočiti, ciljati u prsa i čekati moju za povijed. Ne gledati u oči delinkventu i ne uputiti mu nijednu riječ. A sad izlazite i zauzmite stav!” Visoko nad njima čuli su se ruski bombarderi, velika eskadrila tu poljeva letjela je u smjeru Beča, kao i gotovo svakog jutra. Iz jednog su bacali letke, “Vijesti s fronte”, a tko god ih je čitao, bio bi kažnjen. Oni izađu iz štaglja u istome trenutku kada su dva padobranca dovodila Fietea na njegovo mjesto. Hodao je u čara pama, ali je na sebi imao ka put, koji mu je očigledno bio prevelik; iz ruka va su provirivali samo prsti. Iz otvora za vrat virila je razderana vrpca zavoja umrljana sasušenom krvlju. Nisu ga okovali te su ga samo pridržavali za nadlaktice kada bi posrnuo ili zateturao na zaleđenim krtičnjacima. Onaj koji je u ruci držao pištolj nešto mu dobaci krajičkom usana, na što Fiete kratko kimne. Držao se uspravno i na prvi se pogled činilo da je sasvim miran, ali se na jutarnjemu mrazu jasno vidjelo da diše brzo i isprekidano, a njegov je dah bio nježniji i prozirniji od daha njegovih čuvara. Postave ga leđima prema srednjemu kolcu. Troche izvadi uže iz džepa kaputa. Kudjelja je zviždala klizeći preko kožnatog ruba; povezavši mu ruke iza drveta i pričvrstivši ih dvostrukim čvorom, vrhom čizme pokaže mu neka skupi stopala i približi ih kolcu te potom i njih sveže. Zatim izvuče nož, odreže mu gornju limenu dugmad ka puta i prek lopi suvratak, otkrivajući glatku površinu njegovih prsa. Fiete je sve to do pustio bez riječi, spuštenih ka paka, i jedva primjetnim pokretom
glave odbio časnika koji je izvadio izvadio etui i htio mu staviti cigaretu između usana. Zatim Za tim podigne bradu i pogleda prema strijelcima. strijelcima. Pogled mu je bio grozničav, nos i uši crveni od hladnoće. Nabrao je, doduše, čelo i otvorio usta, ali Walter nije bio siguran vidi li ga uopće, jer mu je sunce sjalo u lice. Trepćući, malo je ispružio vrat i potražio ga među na zočnima, no za pravo za pravo ga g a nije pre poznao – kao da je bezizlaznost situacije čak i njegova najboljeg prija prijatelja, kojemu je čelični rub kacige kacige pao na oči i puška mu stajala uz nogu, pretvorila u stranca. Ramena mu ponovno klonu. Nekoliko vojnika koji su netom dobili zajutrak stajalo staja lo je na vratima štaglja s kruhom i čajem u rukama rukama i znatiželjno znatiželjno promatralo. promatralo. Sare Trocheovih jahaćih jahaćih čizama škriškri pale su dok je pra vio pra vio onih desetak koraka koliko koliko ga je dijelilo od strijelaca. Pritom je svakog ponaosob pomno odmjeravao. Pušio je cigaretu koju je Fiete odbio i kada im je kimnuo, oni podignu karabine karabine i otkoče ih kratkim pokretom palca. Walter zadr za drži ži prst ispod metalnoga dugmeta, no škljocanje škljocanje ostalih opruga odjekne na studenomu, bistrom zraku i Fiete, koji je sada oštrije disao, di sao, zatvori oči i jedva jedva primjetno pomakne usne. “Što je s tvojim kaputom?” prosikće Florian iza kundaka. “Hoćeš mu ga stvarno ostaviti?” Ali Walter samo brzo, šutke, pogleda mimo poplavjelih šegrtovih ruku u Trochea, koji je sada stajao pokraj njih. Ne okrećući se više prema osuđeniku, pobočnik uhvati donji dio cijevi jednog od maturanata, matura nata, pažljivo joj ispravi smjer, povuče dim cigarete i reče tiho, gotovo šapatom: šapatom: “Svi spremni? I... cak!” Walter, Walter, koji je očekivao druk čiju, čiju, glasniju za povijed, za povijed, već je ugledao dim iz pušaka pušaka svojih drugova kad je konačno i sam okinuo, više kao refleks nego ispunjavanje ispunjava nje za povijedi. za povijedi. Odjek mu je zujao u ušima. Od jednog prostrijela zemlja prsne uvis. Kosovi polete s oranice, a Fiete, brže no što se zabezek zabezek nutost nutost nenadanom silinom pogodaka stigla ocrtati na njegovu nje govu licu, odjednom povije koljena i zadrži se u tom stavu. Kao kada djeca osjete neočekivani, nikad prije doživljeni bol za kakav ka kav su misili da nije moguć, širom razja pi razja pi usta, ali mu oči ostanu sklopljene. Iz rupa od metaka izleti nešto daha. Osigurači ponovno škljocnu. Premda je još jednom, dok mu je cijelo tijelo podrhta valo, valo, stisnuo noge i pokušao pokušao se us praviti, us praviti, Fieteov se trup polako polako nagne na prijed, na prijed, bore na čelu nestanu nestanu i po naglom naglom se bljedilu razabere razabere da više ne pripada pripa da ovome svi jetu. jetu. Uže od konoplje škripeći spuzne niz mjestimično okrhnutu okr hnutu johinu koru, na svijetlome dr vetu zablista krv i on s mukom, kao da još ne vjeruje da se to događa, dog ađa, odmahne gla vom. gla vom. Bistri trag sline na njegovoj donjoj usnici poprimi svijetlocr venu svijetlocr venu boju. Potom mu brada klone na prsa, a Walter na trenutak zatvori oči držeći vruću cijev puške u ruci. Obuzme Obuz me ga vrtogla vica, vrtogla vica, crijeva mu zakrulje zakrulje i nesvjesno škrgutne zubima zu bima
kada je iza njega netko netko uzviknuo: “Sve čisto!” Podigavši Podigavši rub kacige kacige s čela, ruka vom ruka vom obriše znoj s lica i odjednom ugleda prijatelja prija telja kako leži izvrnut na tlu. Časnik, koji je odrezao užad što ga je pridržavala pridržava la za kolac, zapovjedi im da za pet minuta dođu na prozivku vozača vozača i počne zapisivati nešto u bilježnicu. Oni naslone puške na zid i uđu u štašta galj. No Fiete još nije bio mrtav; donja mu je usna podrhtavala, podrhtavala, prsni se koš uzdizao i spuštao, rukom je hvatao zrak. Dok se liječnik naginjao nad njim i rastvarao mu suvra tak kaputa kako bi izbrojio pogotke pogotke – označivao označivao ih je olovkom – dah mu je i dalje izlazio iz nosa i usta, nježan, isprekidan pramen daha, te je polako otvorio oči pokazujući poka zujući šarenicu, posljednji sjaj i zamućeno plavetnilo pogleda. Pogleda koji više nije bio usmjeren ni u što. Snažno istegnuvši vrat, kao da svima želi još jednom ponuditi grkljan, izgledao je kao da se smiješi, onako drsko dr sko kao što je on to znao, samo kutkom usana. Walter, koji se nije obazirao obazirao na Trocheov Trocheov glas, na njegovu osornu osornu opomenu, nego je posrćući posrćući zakoračio račio prema prijatelju prijatelju po zaleđenoj zaleđenoj travi, pri čemu mu se puška puška vukla po tlu sve dok konačno nije pala, nije ga više zatekao živog. Samo je njegova sjenka pala na prijatelja, na njegovo lice i sada već sive oči, dok mu je posljednji dah iščeza vao iščeza vao iz ispražnjenih, otvorenih usta. Na zubima zubima je imao malo krvi. Liječnik položi po loži stetoskop stetoskop na prsa mrtvoga mrtvoga i drugom drugom mu rukom, palcem palcem i kažiprstom, sklopi vjeđe. Padobranci počnu kopati. Njihove motike i lopate zvečale su na studeni, a onda sve nekako izblijedi, kao da se spustila magla, i Walter Walter osjeti krtičnjake krtičnjake i kamenje kamenje pod leđima te začu je začu je drugove visoko iznad sebe, njihove povike i silovite korake, kao da utaba vaju utaba vaju zemlju. “Draga Helene, Helene, želim ti zahvaliti na pismima i paketiću! Sve je stiglo točno za praznike, iako smo već više puta promijenili mjesto boravka. Čini se da ba rem još pošta funkcionira i možda ćemo sljedeći Uskrs doista provesti u miru. Ne znam je li ti mama ispričala: nedavno sam dobio nekoliko dana dopusta i tražio sam tatin grob. Pao je tu sasvim sasvim blizu, ali na većini križeva nema nat pisa nat pisa i toliko ih je puno... Ne znaš gdje bi počeo s potragom. U svakom sluča ju, sluča ju, leži negdje u ovoj zemlji i ednom kad rat za vrši, za vrši, doći ćemo ovamo. U pusti vlada vlada nekakva posebna tišina, ona je kao neko prostranstvo ili svod, i čini ti se da su mrtvi naću na ćulili lili uši. Keksi koje si sama ispekla, pogotovo oni s čokoladom, bili su slasni! I na trajnoj kobasici sam ti zahvalan. zahvalan. Trenutačno sam u lazaretu, lazaretu, ali ne boj se, sve je u redu. Samo živci, kaže bolničar, nešto kao slom živaca koji dobiju oni na fronti, iako sam ja i dalje u zaleđu. zaleđu. Zapravo mi se lice trza i podrhtava i ne mogu si pomoći. Bilo bi opasno sad se brijati. brijati. Ali već će se to smiriti, daju mi zobene pahuljice i crno vino s medom, kao da sam u toplicama. toplicama.
Neprijatelj Neprijatelj se bori i napreduje bez zastoja, a mi ćemo se uskoro povući iza granica Reicha i nadamo se da tu ne vreba previše partizana. partiza na. Možda će nas rasporediti negdje u blizinu Beča, pa ću konačno vidjeti neki velegrad. U tvojoj dobi mi je Uskrs Uskrs bio najdraži najdraži blagdan. Zato što nakon nakon njega njega sve postaje svjetlije i to plije. to plije. I danas danas ga volim više od Božića. Božića. I ov dje dje ima jaja, boje ih pla vom pla vom mašću, kamilicom i cik lom, lom, ali nema zelenih od breze, zato što je većina stabala staba la posječena. Eto, budi mi dobro, lijepa Heleno, gase nam svjetla. Nadam se da manje ma nje kašlješ, sad kad je zima već skoro prošla. Ako ti je u sobi vlažno, stavi prozorsko staklo na pod is pod kreveta, ljudi to i ovdje rade. I pozdravi mamu ako želiš. želiš. Tvoj W.” I posljednje je gorivo bilo potrošeno i sve živežne namirnice spašene iz skladišta odvozile su se iza brda konjskim i volovskim za pregama. za pregama. Walter je vodio tri mlada mlada magarca magarca preko prijevoja i odavno je pretekao drugove koji su se patili patili s lošim putovima i jogunastim životinjama, vjerojatno vjerojatno i zahvaljujući tome što je magarcima povremeno davao šećera. Lak šega šega koraka koraka no što bi se očekivalo s obzirom ob zirom na nabijene nabijene vreće na njihovim leđima, pratili su ga preko nanosa koje je s pa dina nanijelo nanijelo proljetno ota pa ota panje nje snijega i nisu pobjegli ni kada mu je jednom jed nom prilikom uže skliznulo iz ruke. Jednostavno Jed nostavno su ostali sta jati. sta jati. Često je s puta trebalo trebalo sklanjati sklanjati panjeve i cijela stabla, stabla, a oko podneva stigli su do ceste što je vijugala prema prema dolini u smjeru seoceta seoceta s crkvicom. Od polovine polovine je bila pod opsadom. opsadom. Čula se zvonjava, mjeden mjeden zvuk, a tlo je iznenada zadrhta za drhtalo lo i kamenčići kamenčići se zazakotrljali kotrljali s obronka. Životinjama su se uši priljubile uz glavu kada se iz okuke poja vio poja vio maslinastozelen kamion kamion s masivnim branikom branikom i farovima farovima okovanim okovanim rešetkama. rešetkama. Na utovarnoj su površini površini sjedili naoruža naoružani ni Amerikanci. Vozač, za čije je lice u pr vom pr vom trenutku nutku pomislio da je zacr zacrnjeno, njeno, zaustavi se naglo naglo is pred is pred njega i progovori obraćajući obra ćajući se nekom preko lakta: “Hey man, whe’re your wheels?” Cereći se, uperi pištolj u Waltera, koji se – iako nije razu mio ni riječ – također morao nasmiješiti. nasmiješiti. Pritom je toliko široko podignuo ruke da je sakrio sakrio esesovske rune na laticama ovratnika. Krajičkom oka promatrao je ostale vojnike. Neki su skočili s kola i nestali po grmovitim grmovitim sporednim puteljcima, a da nitko nit ko nije zapucao za njima niti ih je slijedio. No većina ih je učinila isto što i on – približili su se oklijevajući. Na kon istovaistovara namirnica životinje su laganim laganim udarcem otpuštene u prirodu. Logor u koji su dovezli vojnike nakon noćne vožnje u otvorenoj prikolici nalazio se u dolini nedaleko od Wagraina, osamdesetak kilometara od Salzburga, kako je saznao od jednog bolničara. bolničara. Područje logora, nekadašnji nekadašnji pašnjak koji je mnogim zarobljenicima služio kao međuposta ja, međuposta ja, obrubljiva obrubljivale le su strme stijene i visoka ograda od bodljikave bod ljikave
žice. Trava je bila izgažena, zemlja je mljackala pri svakom koraku, čizme su brzo promočile. Postavili su, doduše, nužnike, dugačke nizove poljskih zahoda od neobrađenih stupaca, ali za muškarce nije bilo baraka, šatora ni bivaka i neki su praznim limenkama ili golim rukama kopali udubine u zemlji kako bi se u njima barem malo sakrili od sunca i kiše. Nije bilo ničeg za piće, nigdje, i kada više nije mogao izdržati žeđ, Walter je, kao i mnogi drugi, legao na trbuh i kroz stisnute zube srkao vodu iz lok vi. U blatu su svjetlucale značke, medalje i ordenje za borbu prsa u prsa i nakon što je neko vrijeme prolazio između redova i osvrtao se uokolo, i on baci svoju kopču remena i per foriranu oznaku prepoznavanja te posudi krhotinu od jednog vojnika Wehrmachta kako bi izrezao simbol SS-a s jakne. Stajao je na uzvisini na rubu logora – u daljini su se vidjeli bijeli vr hunci planina i divokoze u blistavu snijegu – kada je jedan vojnik pokraj njega, razvodnik, pokazao rukom prema moru muškaraca. Okrenuti prema sada već toplome suncu, mnogi su svuk li jakne odora i košulje te šćućureni drijemali. Izbrijani vratovi bili su im mrša vi, lopatice koje su se ocrta vale ispod prljava rublja šiljaste, ruke suhonjave i izgrebene. “Pogledaj samo”, promrmlja vojnik. “Naše Tisućljetno Carstvo. Kako je ono Führer rekao još i u no vogodišnjem govoru? Onaj od ko jeg sudbina toliko mnogo traži, taj je predodređen za velike stvari... ili nešto slično. Na što li je samo mislio? Što misliš? Na sraćku i svrab?” Iz barake u kojoj su bora vili Amerikanci dopirao je miris cigareta, kave i pečene slanine, ali za zarobljenike nije bilo hrane, nikak ve, već dva dana. Mnogi su u čeličnim kacigama kuhali “proljetnu juhu”, kašu od mlade koprive, livadne kiselice i maslačka, održa vajući vatru vojničkim knjižicama. I Walter je čučnuo is pred jednog tak vog lonca i dao svoj doprinos, a jedan pionir, muškarac u četrdesetim godinama, posudi mu žlicu. Već prosijed, stavi ruku u džep na prsima košulje i izvuče malo duhana, a kad ga je Walter upitao koliko će dugo morati ostati tu, slegne ramenima. “Samo kratko, rekao bih. Amere zarobljenici ne zanimaju previše. Preskupi smo im.” On smota cigaretu; papirić je imao vodeni žig s ćiriličnim pismom. “Traže rat ne zločince, esesovce. I ako mene pitaš, tako im i treba, nitkovima. Uvijek su imali najno vije oružje, najobilnije obroke i najzgodnije ženske, koje su se drage volje dale nategnuti. Führer i njegov Himmler tetošili su ih i obeća vali im brda i doline, ali bez obzira na to nisu nas uspjeli iz vući, ni na Balatonu ni pred Bečom. Dabogda svi istrunuli u buk si.” Walter proguta zalogaj; iako zelena poput špinata, mlaka kaša bila je vrlo gorka i pod zubima mu je škripao pijesak. “Što traže? Kako to mislite, ratne zločince?” upita. “Pa po čemu ih mogu prepoznati?”
Muškarac poliže pa pirić. “E stvarno si mamina maza. Kako po čemu? Pa po tetovaži, naravno, krvne grupe. One su Kainov žig. A nakon toga će dalje prosijavati.” Walter zavuče ruku u košulju i opipa blago povišeno mjesto na koži. Preko vrata mu prostruji hladan dah. “Ali zar...” zbunjeno upita, “zar njih ima ju samo esesovci? Zar nemaju svi vojnici tak vu tetovažu?” Tiho “Aha!”, koje je pionir izgovorio u skupljeni dlan paleći cigaretu, zazvuči podrugljivo. Ispuhnuvši dim kroz kut usta, promotri ovratnik Walterove odore. “Nemaju e svi, ne. Vidjet ćeš kad nas budu zaprašivali protiv ušiju...” Uvečer je počelo kišiti te su gla ve pokrivali jaknama i ka putima. Oni koji su još imali cerade ili pokrivače napinjali su ih s pomoću kolaca preko rupa u zemlji u kojima su spavali ili pokušavali spavati. No uskoro je sve bilo puno vode i kada bi se muškarci stisnuli na hrpu kako bi se barem malo ugrijali, Amerikanci bi s druge stra ne ograde zapucali signalnim pištoljima po mraku. Tada bi se po liticama širile oštre sjene i zapa ljeni magnezij kapao bi iz visine po iscrpljenim ljudima te neke i ozlijedio. Njihovi su vrisci često prerastali u glasan plač i cvilež, a ako bi to dulje potrajalo, iz baraka bi se začulo: “Shutup!” Kiša je pred jutro jenjala, nebo se razbistrilo i neki su ipak uspjeli zaspati usprkos promočenoj zemlji; tu i tamo čak se čulo hrkanje. Zvijezde nad dolinom izblijedjele su, snijegom prekriveni vrhunci planina presija vali su se u ružičastim tonovima, a ovalne identifikacijske oznake koje su visjele na lancima obješenim o bodljikavu žicu, na tisuće njih, lagano su zveckale na vjetru. “Draga Liesel, nadam se da si dobro i zdravo. Ja sam dobro, s obzirom na prilike. Ne čudi se mom škrabopisu. Pišem po specijalnom papiru koji nam tu dijele – pero na pune vodom pa kad pišeš po njemu, poplavi. Ali često se sve razlije i moraš biti oprezan. Nakon nekoliko dana provedenih u blizini Salzburga u Austriji sad sam u jednom bivšem koncentracijskom logoru kod Münchena. Ameri pristojno postupa ju s nama. Ni kod ispitivanja nije bilo urlanja ni udaranja, barem kad je o meni riječ. No eto, ja sam mlad, bio sam prisilno unovačen i samo sam vozio kamione. Dva put tjedno smijemo se tuširati, a daju nam i da nosimo njihove stare odore, ili odore njihovih mrtvih. Ali na leđa moramo velikim slovima na pisati POW, što je engleska kratica za ratnog zarobljenika. Ja sam na pisao slo va pastom za zube, Colgateom, tako da se poslije mogu is prati. Održavamo i popravljamo aute Amerima, inače se nema puno što raditi. Neki se penju na kro vove baraka i vire u ženski blok. Tamo su smještene nadglednice, ratoborne ženske iz divizije Totenkopf. Te su po najžešćoj zimi vezivale gole zarobljenike za ograde i polijevale ih vodom, a ako ne bi dovoljno brzo umrli, potpomogle bi kuhinj-
skim noževima. Sad više nemaju što izgubiti, pa pokazuju muškarcima ono što ovi žele vidjeti. Neki organiziraju čitanja, drugi pripremaju kazališne predstave. Nekad prikazuju i filmove, i zamisli samo, jučer je s nama u dvorani sjedio Göring, Reichsmarschall. U Nürnbergu će se, navodno, održati velik sudski proces. Ušao je kao neki tamo kralj i još e nosio debeli prsten na prstu, ali svi su mu urezi za ordenje na jakni bili prazni. Bar dvadeset vojnih policajaca s bijelim kacigama i remenjem zauzelo je mjesta oko njega, tako da mu se nitko nije mogao previše približiti. I onda je sjeo i gledao s nama Romancu u molu, a kad je na kraju onaj jadni prevareni muž rekao ‘Iscrpljen sam, iscrpljen, više me i ne boli!’, čak su mu suze došle na oči. Vidio sam kako blistaju. Nije još jasno koliko ćemo dugo morati ostati ovdje. Od jučer govore da će prvo puštati mlade rudare, kako bi pridonijeli gos podarskom zamahu, a budući da sam ja rođen u Ruhrskoj oblasti i da moja obitelj tamo stanuje, možda ću proći kao rudar. U svakom slučaju, pokušat ću, slagat ću iz nužde, da bih se na ljeto vratio na sjever. Ili si možda već zaljubljena u nekog drugog? Često sam mislio na tebe i zbog toga sam ostao živ i zdrav, u to čvrsto vjerujem. Jedan, dva, tri.” Kupole identičnih tornjeva izgledale su ot prilike jednako kao na razglednicama ili fotografijama, ali u razvalinama apside ležale su smrskane klupe i raspelo na kojem je nedostajao Isus; za poprečnu gredu držale su se još samo njegove čavlima pribijene šake. Puteljci između hrpa drva i opeke bili su uski, prašina na usna ma imala je okus vapnenca. Walter stane u red s ostalim ljudima koji su čekali ispred hidranta. Svi su nosili vjedra, kantice ili prazne piv ske krigle s porculanskim pok lopcima te su razgovarali na dialek tu u kojem je pre poznavao samo po jedine riječi, ako i njih. Dvije dje vojke koje su stajale izvan reda i za jedno pušile jednu cigaretu, odje vene u haljine u stilu narodne nošnje i u sandalama od kamionskih guma na nogama, nasmiješe mu se. Vrućina je pritiskala. Odasvud su dopirali oštri udarci čekića kojima se obijala stara žbuka s opeka, a njegovo je grlo bilo toliko suho da je jedva gutao i neprestano se na kašljavao. Opskrbivši se, mnogi bi ljudi pok lopili vjedra daščicama ili sno povima slame, kako voda ne bi pljuskala iz njih na putu kroz ruševine. Konačno došavši na red, Walter kimne čuvaru i skupi dlanove ispod otvora. No ču var je zurio u djevojke, mimo žednoga mladića. “Je l’ nemaš čašu? You need a cup”, reče mu. Oko vrata je nosio prljav zavoj, a usta su mu bila tek crta usred neobrijane brade. Na ovratniku jakne njegove odore nije više bilo nikakvih latica, ali sigurno je nekoć imao viši čin, jer je tkanina bila časničke kak voće. Na ruka vu, ondje gdje se nekoć nalazila oznaka s imenom divizije, na suncu je blistao bodljikav vijenac s krajevima niti od izblijedjela zlata. Walter promuklo progovori: “Nijemac sam. Daj mi vode, druže.”
Držeći objema šakama ručicu hidranta, muškarac je proučavao njegove hlače boje senfa i kratku pancirnu jak nu s patent-zatvaračem. “Kako ću kad nemaš čašu?” od vrati. “I zašto nosiš te američke prnje? Je l’ radiš za njih?” “Ne”, odgovori Walter. “Bio sam u logoru, u zarobljeništvu, i tamo su nam pok lonili svoju odjeću. Njemačka nam je padala s kostiju. A sad mi daj vode, molim te. Satima sam hodao.” Muškarac ustukne. U očima je imao gnojne čiriće. “Iz kojeg logora dolaziš? Iz Dachaua? Je l’ nisu tamo velike zvjerke? Čim’ su vas šo pali?” Walter obliže hrapave usne. “Šopali? O, Bože, ananasom. Svaki dan ananas iz konzerve. Ponekad pre pečencem. Više ne znam kakav okus ima ju krum piri, o mesu da i ne govorim.” Ponovno se nagne prema kratkoj cijevi i stavi ruke ispod otvora. “Hajde, daj, moram na vlak!” Ali muškarac se i ne pomakne. “Ananas iz konzerve?” upita. “Svaki dan? E pa, ako to nije luksuz! A mi smo morali grickat tratinčice s livade. Ne dam ti vode, ne dam bez čaše.” Walter podigne obrve. “Ma daj, prestani. Odak le mi čaša? Samo pusti da teče, čovječe! Je l’ ne vidiš da svi čeka ju?” “Pa što onda, je l’ to moj problem? Pitka voda je dragocjena, to sigur no znaš ako si došao iz logora. Pitku vodu se smije izdavati samo u posude, da ne bi došlo do gubitaka. Imam ja svoje naredbe.” Walter s nevjericom odmahne glavom, skvrči šake, zakorači prema blatnoj lok vici ispred hidranta i procijedi kroza zube: “A tko ti ih je dao, mo lim lijepo? Tvoj Führer? Ali on je mrtav, ako slučajno još nisi čuo!” Nogom stane navrh muškarčeve cipele, a ovaj spusti bradu prema vratu i skupi oči. Iz usta mu je zaudaralo. “O, što ja to vidim? Prijetiš mi, usrani Ameru? I još si i nasilan? Ma poljubi me u guzicu!” On iščupa četvrtasti ključ s hidranta i zatakne ga za pojas, na što se začuju gunđa nje i psovanje. Ispravivši leđa i prekriživši ruke na prsima, podigne bradu i poviče: “Čujte i počujte, službena oba vijest: ovim se opskrba pitkom vodom prekida do daljnjeg zbog remećenja jav nog reda. Kao ču var vode imam pra vo na to. Prigovore možete uputiti pismenim putem gradskoj upravi. Sljedeće opskrbno mjesto nalazi se na Stachusu16.” Potom mahne glavom. “Zahvalite ovom tu...” Izgovorivši to, uzvere se preko hrpe opeka i nestane u podrumu jedne kuće od koje su ostali samo izgoreni zidovi. Po crkvenom brodu s druge strane trga letjele su vrane. Walter, kojemu se košulja lijepila za leđa, osvrne se oko sebe. Dvojica odr panih muškaraca izađu iz reda i šutke mu priđu. Starac u kožnatim hlačama koje su mu sezale do
koljena spusti vjedro u prašinu. Ispod njegovih bijelih obrva sijevao je bijesan pogled. “Koji kreten, koja budala!” reče. “Glupi pseći drek! Jes vidio ti lopine...” Blago odgurne Waltera ustranu i okrene se. “Ej, Huberu, šta trebamo? Ključ? Englez il francuz?” Čovjek kojemu se obratio, i on u kratkim hlačama, prstiju kvrgavih od gihta, premetao je po na prtnjači. “A šta ti ja znam! Ma obična kliješta.” Izvuče nov novcat podeša vajući ključ i udari njime po ventilu. “Ma gle ti to, aluminij. Ko pravo željezo, moš zašarafit s njim, al je od aluminija, kopčaš? Najnovija moda. Tako, ko čekićem – oću lijevo il desno?” On poliže vrhove brkova i prione na posao odupirući se nogom o hidrant. Nakon šuplja grgotanja u cijevi, iz koje je zaudaralo na vruću gumu, voda šikne po asfaltu u visokom luku. Ljudi počnu s olak šanjem gunđati i pljeskati, a jedna od dje vojaka, pla ve kose smotane na vratu, pruži vrč Walteru. Kao da još jedna druk čija, neoštećena zemlja leži is pod svih tih razvalina i prašine, široki mlaz ispirao je naslage i oslobađao mozaik u obliku zvijezde koja pokazuje stra ne svijeta. Kada se napio i pljusnuo vodom po licu, djevojka ga tiho upita: “Kakav je ananas iz konzerve?” Malim prstom češkala je nosnicu. “Je l’ sladak?” Na prednjici haljine visio joj je rožnati runolist; on joj vrati posudu i ruke im se na trenutak lagano dotaknu. “Da”, odgovori joj, osjeća jući kako se zarumenio. “Iz dana u dan sve slađi. Jeli smo travu nakon njega, inače ne bismo izdržali.” Ona se nasmije, jer joj se to učinilo kao šala, a on joj kimne i uputi se prema kolodvoru. S obje strane ceste uzdizale su se ruševine višekatnica. Na pojedinim unutarnjim zidovima još su visjele slike i zidni satovi, i jedan ručnik pokraj kr hotine zrcala. Ispred gomila kamenja bile su postavljene tračnice za vagonete kojima se odvozila šuta, tako da se ulica suzila. Kad bi koji vojni kamion zatrubio, prolaznici su morali zagaziti među ruševine, pri čemu su se pridržavali za iskrivljene plinske ili vodovodne cijevi i istezali vratove kako bi vidjeli što se nalazi na uto varnoj površini. Mnogi su tada namigivali i tapkali dvama prstima po usnama, što je bila nečujna molba za cigaretom, ali američki su vojnici rijetko uzvraćali na pozdrave, osim djeci. Nekima su dobacivali bom bone ili naranče. Civilnim osobama bio je zabranjen pristup kolodvoru. Zrak iznad tračnica treperio e od vreline te se činilo da se električni i sig nalni stupovi pomiču ili rasplinjavaju pod pogledom. Na polukružnim svodnim lukovima prepune dvorane nije više bilo nijednog stakla, a ostatke konstrukcije mjestimično su podupirali trupci smreke. Malokoji zid nije bio napuk nut. Rešetke prozora, od vreline eks plozije rastopljene u bizarnim oblicima, visjele su s rukohvata nalik na čelične biljke, ali usprkos nebrojenim rupa ma od projektila i dalje se mogao razabrati natpis iznad šaltera: “München, glavni grad po-
kreta!” Časne sestre dijelile su čaj i sušene kolutiće jabuka ot puštenim vojnicima, stotinama njih iz različitih rodova vojske. Oni su sjedili ili ležali na peronima, među šutom i krhotinama, nijemo zureći u smjeru iz kojeg je trebao stići njihov vlak. Iz vitoperene tračnice stršale su u nebo, pragovi su se klatili na njima. Bočne stijenke izgorjelih vagona koji su se izvrnuli s kolosijeka bile su pune kredom ispisa nih adresa, obavijesti o traženim osobama, pri java o nestalima. Ispod jednog prekriženog nat pisa “Kući u Reich17” stajalo je “Kući majkama!” Nepregledna mora ruševina protezala su se i Essenom: središte grada izgledalo je kao da su ga bombardirali i nakon što više ni kamen nije ležao na kamenu. No di vovska sinagoga u Steeler Strasse uzdizala se u ljetno nebo naoko neoštećena i da nije bilo tragova čađe i dima iznad prozora, starijih od rata, čovjeku bi pala na um neka vrsta milosti, zaštitnička sila. Tramvaj za Borbeck bio je prekrcan. Ljudi su sta jali u izobličenim vagonima bez okana i Walter se vozio gotovo dva sata: svako malo trebalo je izaći i pješice se probijati kroz kratere pune armaturnog željeza, razbijenih cijevi i blata pomiješana s izmetom da bi se izašlo na suprotnu stranu i uspelo u drugi tramvaj. Reklame za Persil na zelenim vagonima bile su izgrebene ili izblijedjele u požaru; dr vena sjedala bila su iščupana. Na ljudima, koji su šutjeli, vidjeli su se tragovi gladi, a i kondukteri su imali koščata lica zamračena tugom. No zvuk zvona, dugačka, reska zvonjava koja se prolamala kada bi se povuk lo uže sa stropa, bila je jednako srebrnasta kao i prije. Ispred kina Lito u Frohnhausenu, u kojem su se sada prikazivali samo filmovi na engleskom, djeca su pokušavala odlijepiti žvakaće gume s pločnika, a Walter se odvezao do samostana i nastavio pješice prema Klopstockstrasse. Straćare od valovita lima i podnih dasaka stršale su iza hrpa ruševina. Dim vatre od zapaljena dr veta grizao je oči. Neke ruševine, omotane pletenom žicom za ograde, služile su kao staje; na ormarima, komodama i naslonjačima bijelim od izmeta čučali su zečevi i kokoši, a u jednoj kupa onici sta jala je mršava krava i jela sijeno iz kade. U razrušenim ostacima kuće u kojoj je Walter proveo djetinjstvo mjestimično je svjetlucala pokoja pla va podna keramička pločica. On se uspne na brdo razlomljenih opeka i osvrne oko sebe. Sva tri broda crkve Svetoga Dionizija bila su uništena uz iznimku nekoliko šiljatih lukova, ali toranj je i dalje sta jao na mjestu. Visoki dimnjak pekare Linde pridržavalo je čelično prstenje. Ispred vrata s novim rešetkama i natpisom “Izdavanje hrane / Food distribution” čekala je gomila ljudi. Lonci i vrčevi za mlijeko zvečali su dok su djeca od dosade udarala jednima o druge. Tada bi vrapci poletjeli iz grmlja.
“Odi, Uschi, odi lijepo baki!” poviče starija žena, a djevojčica koja je stala ispred njega i zaustavila ga okrene se. I zid groblja bio je pogođen, ali je kuća s nadsvođenom ka pijom, u čijem je prizemlju bio smješten pogrebni ured, izgledala kao i prije. Nije bilo nijedne pukotine ni na žbuci ni na ploči od crna stakla s nazivom tvrtke, a na kosomu krovu s uspravnim prozorima nije nedosta jala nijedna ploča od škriljevca. Walter okrene zahrđalo zvono, strese prašinu s jakne i zakorači unatrag. Kao da je stajala ondje i čekala, njegova sestra širom otvori vrata i progovori tiho, gotovo dašćući u zrakopraznomu prostoru, u kojemu vrijeme kao da je neočekivano stalo: “Znala sam, sanjala sam to!” Lice joj obasja osmijeh. “Moje te pero zaštitilo!” U jednom sablasnom trenutku on ugleda očevo lice, a ona skoči sa stube u njegovo naručje. Sjene u kutovima njezinih očiju izgledale su tamnije, ramena koščatija. Toliko e snažno zavrti po zraku da joj pletenice polete, a samtene papuče padnu na asfalt. Tek što su oboje povratili dah, on nabere nos i upita je: “Kako to mirišeš, ha? Je l’ ti to pljugaš?” Ispod haljine s cvjetićima nosila je donji dio trenirke. Pokaže na prozor iznad ploče tvrtke Ukop Hess. “Ja ne”, odgovori. “Mamin frajer ima rođendan, sto osamdeseti il tako nešto. Al već se nacugao, tako da mu ne moraš čestitat. Hrče na fotelji dok dru gi ispijaju njegov Bols i popušit će mu sve cigare.” Ona stavi prste u usta i izvu če dugačku nit sive žvakaće gume. “Hoćeš probat? Ima tek tjedan dana i još je prilično mekana. Po noći je spremim u čašicu za jaje punu šećera, tako da ga upije, pa opet bude slatka.” On napravi grimasu te obo je sjednu na stubu. “Škola je još uvijek zatvorena, al možda će se u kolovozu opet otvoriti”, nastavi brbljati. “Cijeli krov je otišao, je l’ možeš to zamisliti? Sad sama nešto učim, najviše od svega engleski. Prvo su došli Ameri, s genialnim svingom, a sad su tu Englezi. To je s jedne strane loše jer su malo dosadni, rijetko slušaju muziku i go vore ko čajnici, kroz nos. Al čokolada im je, naravno, spectacular !” Dječačić koji se vozio pločnikom na zahrđalom biciklu naglo zakoči i zaobiđe njezine vezene papuče. “To sam ti i htjela sa vjetovati!” poviče ona za njim i namigne bratu. “Znaš da uskoro idem na sjever? U jedan sanatorij u Glück sburgu. Jest da mi se kašalj popravio, al dok tor Böhmer kaže da će uskoro bit više rudnika u pogonu nego prije rata. uǝ poq : ɐ pɐɹqo Jer mi smo motor gospodarstva i onda će zrak opet bit takav da se vani neće moć vješati veš.” Ona progura palce na nogama kroz rupe u sok nama i ponovno ih uvuče. “Dakle, u ratu smo imali dobar zrak, to se mora priznati. Osim kad je sve gorjelo. Stalno sam mogla do kraja udahnuti, čak i po noći, i nije me više oblijevao znoj. Sama sebi sam izgledala sasvim zdra va.” Iščupa malo tra ve što je rasla pokraj stube i pospe njome njegove prste. “A ti? Imaš curu tamo gore? Kladim se da imaš! Je l’ dobra?”
Njezin se brat nasmiješi i kimne. Ne produbljujući temu, ona nagne glavu i pokuša napuhati balon od žvakaće gume, ali bila je suviše žilava, tako da proizvede samo pra sak. Pritom skupi pletenice ispod brade i oči joj se odjednom navlaže, a usne stanje. “To s tatom je grozno, je l’? Nisam mogla ni zamislit da će mi nedostajati. Je l’ ti mama uopće poslala telegram? Više ni sama ne znam, sve je bilo tako zbrkano. Znaš, istog tog dana su iz podruma iskopali mog pri jatelja, Mickyja Berga, sjećaš ga se? Onog kojem si poklonio kutiju s alatom Trix. Bio je jako drag, svako jutro smo išli zajedno u školu. Uvijek sam mu morala držat naočale kad se tukao da bi me obranio. I onda su ga isko pali lopatama, a on je i dalje sjedio na klupi, sav bijel od kreča i bez na očala. Izgledao je ko starac.” Ona šmrcne, proguta slinu i ispljune žvakaću u travu. On je zagrli i privuče sebi. Njezine suze padale su na njegovu jaknu i kotrljale se niz impregnirano platno. Neko su vrijeme šutjeli i gledali preko hrpa razrušenih opeka prema bolnici. S Lenina razdjeljka i pletenica stršale su tanke, meke vlasi koje su ga golicale po vratu, a na ulici e bilo tako tiho da je čuo njezin dah, tiho zviždanje ispod prsne kosti. “Daj, ostani ovdje”, naposljetku mu reče i usekne se. “Na sve strane traže rudare. Dobro ćeš zarađivat i dobit ćeš dodatnu hranu, čak i maslac i svježe mlijeko, a ne samo ovo u prahu. Rudarska zadruga će ti dat stan, pa bi mogli zajedno stanovat. Ja bi spremala, prala rublje i pra vila ti sendviče s maslacem. Snažna sam, znaš, i napokon bi se maknula od debelog. Ma joj, i s tatom je bilo gadno, al ovaj...” “Kako to?” upita Walter, odvoji gornji dio tijela i pogleda je. “Što radi? Je l’ te tuče? Il’ pipka?” Leni grokne. “Ma da, samo nek proba! Zarila bi mu kuhinjski nož u guzicu. Ne, ma ednostavno je oduran, znaš već. Kad jede, mljacka ko svinja, mast mu kaplje s brade, a kad uđeš u kupaonicu, stoji dopola spuštenih hlača i bulji u svoju kakicu. Osim toga ima neku kutiju u koju sprema satove i prstenje umrlih, zamisli samo! Zašto bi ih pokopao s njima, kaže uvijek, crvi ne nose nakit. Mili Bože!” Ona podigne pogled prema njemu, is preplete prste s njegovima i upita ga tiho, gotovo plaho: “Kolko ostaješ?” On slegne ramenima. “Ovisi o tome kako voze vlakovi. Tamo gore imam posao, Leni, i neće mi zauvijek čuvati mjesto. Ali kad budeš otišla na liječenje, moći ćemo duže biti za jedno, obećavam. Glücksburg nije na kraj svijeta. Doći ću po tebe trak torom i pokazat ću ti imanje i ži votinje i sve ostalo. Možda su i oduzete konje već vratili.” Ona napravi izraz lica kao da joj sunce sja u oči. “Daj, čovječe, ne razgova raj sa mnom ko da sam klinka! Još malo pa ću trinaest! I već sam jednom bila zaljubljena i smočila sam cijeli jastuk suzama. Bio je tu jedan captain, David Reeve, da znaš kako je bio lijep! Young lady, često je govorio, take care, young lady. Imao je i žvake s okusom agode i uvijek čiste nokte na rukama. Ali preboljela sam ga. Svijet nam ništa ne duguje,
znaš, a najmanje romantiku. Jednom ću možda poljubit nekog muškarca, jedan jedini put, da provjerim kako je to, a kad za vršim školu, otić ću u časne.” Ona ga udari laktom u bok, obuje pa puče i razvuče usne u širok osmijeh. “Bi li me možda ti poljubio, ha? Ma daj, hajmo gore. Uskoro će klopa.” U prizemlju uske kuće na zid su bili naslonjeni lijesovi različitih boja, dok su cedulje s cijenama visjele na križevima. Iza ureda u kojem je sta jao pisaći stroj Adler stube su vodile do vrata s mutnim staklom na pr vome katu. Lišće fikusa u hodniku blistalo je otprilike jednako ulaštenim sja jem kao i linoleum, ali dnev ni boravak, u kojemu je najmanje dvadeset ljudi sjedilo i poluglasno razgovaralo, bio je pun dima. Zastori su se žutjeli. Njegova sestra pokaže na ćelava muškarca u naslonjaču pokraj prozora. Brada, is pod koje se nadimao golem trbuh, klonula mu je na prsa, ruke je držao u krilu i očigledno je spa vao. Dok je disao, vrh rupčića u gornjemu dže pu sakoa pomicao se, a palac mu se trzao. “Eto, to ti je on”, šapne ona. Nekoliko se gostiju okrene. “Mamina zlatna guska.” Nisu samo muškarci pušili cigare, nego i nekoliko žena, i svi su pili vino uz doručak; na stolu je stajala trbušasta zdjela za punč od granatno crvena stakla. Walter nije pozna vao nikog osim gospodina Moritza, staroga krojača iz Kraftstrasse, te mu pruži ruku i nagne se naprijed kako bi razabrao njegov srdačni pozdrav, koji je zbog bolesti grla izgovorio šaptom. Krhki starčić opipa jaknu njegove odore i Walter mu je upra vo namjera vao objasniti njezino podrijetlo, kada u prostoriju uđe majka. Još punašnija no prije rata, imala je našminkane usne i onduliranu tamnu kosu. U prvi ga mah nije primijetila, ili se barem tako činilo. Treptala je zbog dima. Preko crvene haljine bez rukava ukrašene bisernim brošem nosila je bijelu pregaču. “Oslobodite sredinu stola!” reče. U rukama je držala velik pladanj za posluživanje s hrskavo pečenim komadima piletine i paniranim odrescima. Dok su gosti pomicali šalice, čaše i pe peljare te rastvarali ubruse, Leni ga uhvati ispod ruke i reče: “Pogledajte samo, gospođo Urban, koga nam dovodim!” Ali majka ne podig ne pogled, nego prvo odloži pladanj i Walter, teško gutajući, u tom trenutku shvati da ga je već odavno primijetila. Iako joj je bilo tek četrdeset pet godina, koža na vratu klonulo joj je visjela. Tobože ustuk nuvši, širom otvori usta. U tom iznenađenom izrazu podignutih obrva čelo joj je djelovalo još niže, a teatralni pljesak rukama punim zlatna nakita bolno protrese Waltera; obuzme ga osjećaj da je to samo još jedna predstava za goste. Tamno pa perje raslo joj je nad kutovima usana, a crnosmeđe oči bile su hladne, kao i uvijek; nije se mogao ogledati u njima. “Ma nije valjda! Otkud sad on?” naposljetku reče i na pravi mjesta ženi koja je iz kuhinje donosila zdjele pune salate. “Je l’ se nisi mogao najaviti?” I koža na nadlakticama već joj je bila neravna i mlohava. Pomaknuv ši stolac s cvjet-
nim uzorkom, prouči sina od gla ve do pete. Izgledalo je da joj se na trenutak svidjelo ono što vidi; nošnje, livreje i odore uvijek su joj bile “feš” i “šik”. Za bavljeno se smješkaući, grickala je unutarnju stranu usnice. Ali potom stavi ruke na bokove, odmahne gla vom osvrćući se po prostoriji u kojoj više nije bilo nijednog slobodnog stolca i prostenje kroza zube: “O, čovječe, kamo ćemo sad njega smjestiti? Još jedna usta više za nahraniti...” Netko se nasmije, usnuli se domaćin trgne i otvori natečene kapke, a Walter, koji je upra vo htio prići majci, spusti ruke. Pogled joj je vrludao i izbjegavao njegov, u utorima na čelu blistao joj je znoj. On uz smiješak frkne kroz nos, blago potapša sestru i okrene se. Ulazna vrata još su bila otvorena, stubištem je odjekivala zvonjava tramvaja koji je vukao prikolicu punu šute čiji su kotači škripjeli u okuci. Na rubu nogostupa djeca su se igrala čahurama metaka i šrapnelima koje su poslagali poput pribora za jelo. Leni širom otvori prozor, nagne se preko ruba i vikne za njim. Ali on je više nije razumio. Uskočivši u tramvaj, mahne. Pšenica je bila gotovo zrela, nebo pla vo. Lastavice su letjele na velikoj visini. Za panjujuće mnogo krava paslo je na livadama duž Eidera. Osim onih s crnim mrljama, pasmine Holstein, bilo ih je i crvenkastih nordijskih, kratkorogih. Zrak ponad cvijeća svjetlucao e od krila insekata, pod smrekama u parku stajale su nove košnice, a nekadašnji vjetrokaz koji je cvilio na tornju vlastelinske kuće zamijenila je britanska zasta va. Autobus se zausta vi ispred konjušnice, na koju su radnici upra vo stavljali nov krov. Zvuk drvenih žlica, kojima su udarali po trstici oblikujući je, odjekivao je među zidovima; sječka koja je ležala posvuda prašila se pri sva kom koraku. Nekadašnja prostorija pljesnivih zidova namijenjena pripremi stočne hrane bila je srušena. Walter baci pogled kroz otvorena vrata kovačnice. U dimnjaku nad ognjištem, pod bijelim slojem pepela, tinjala je šaka ugljena i u dimovodu je visjela načeta trajna kobasica, ali nigdje nije bilo nikoga. Gazdinsku kuću krasila je skela. Ižlijebljeni stupovi ulaznoga trijema i grb s pastuhom ispod prekriženih srpova bili su obnovljeni, propucani prozori imali su nova okna, rebra na kapcima bila su svježe obojena u zeleno. Pokraj stuba cvjetale su ruže, sljez i kokotić. Walter podigne tešku alku i pusti je da padne na vrata. No iako je negdje na pr vome katu klopotao pisaći stroj, nitko mu ne otvori. Prošavši kroz sjenu lipe u dvorištu, zakorači u sta ju za kra ve. Nekoliko radnika, vjerojatno vodoinstalatera, pričvršćivalo je poniklane cijevi na zidove i ispod stropa. Velika je prostorija bila prazna; jedino je u bok su za bikove sta jala jedna životinja, belgijsko plavo govedo svijetlih trepavica. Onako dug, širokih leđa i mišića vih bokova, vjerojatno je težio dvostruko više no obični bikovi. Za njušku su mu se zalijepile mekinje i tiho
e soptao dok ga je Walter češkao po čuperku pitajući radnike zna ju li gdje je Thamling. Na tavanu punom sijena pijukale su mlade lastavice. Nitko nije znao gdje je upra vitelj. Walter se uspne svježe istesanim vanjskim stubama, na čijim su se rukohvatima na suncu sušile čara pe i košulje, i uđe u muzarske prostorije. U hodniku je bilo gotovo sasvim mračno i uzaludno je okretao prekidač pokraj vrata, jer u zahrđalomu grlu nije bilo žarulje. No netko u tom trenutku počne variti is pod njega i kroz procijepe između podnih dasaka bljesne dreča voplavo svjetlo, tako da uspije nazreti sobičke u kojima se nekoć spavalo, a koji su u međuvremenu pretvoreni u skladišta za registratore i spremišta. I pokraj njegova neka dašnjega kreveta sve do krovne kosine bile su naslagane škrinje i kartonske kutije, noćni ormarići bez ladica, la vori i vrčevi za umivanje te jedan okvir bicik la. Plamen varenja pucketao je, niti paučine srebrnasto su blistale i on na tren zastane ispred pregratka u kojem je boravio Fiete te promotri slike na zidu. Bili su to izresci iz novina i ilustriranih časopisa: jedna polunaga plesačica, silueta nekog pjesnika ili filozofa s konjskim repom, hamburška luka noću. Pod stropom je i dalje visjela košarica u kojoj je uvijek čuvao zalihu od nekoliko jabuka, na sigurnom od miševa. Walter zakorači preko praga. Madraci ispunjeni morskom tra vom bili su naslagani uvis, te se zidni ormar dao otvoriti samo za pedalj. Kada je posegnuo u mrak, za pahne ga vonj kamfora i užegle mliječne masti, na što nehotice zažmiri. Limeno posuđe za zveči, jedna se knjiga prevrne i on odjednom pod jagodicama prstiju osjeti radni pulover svojega prijatelja, rupičast, od glačala izobličenih ramena, i izvuče ga. Mačka gospođe Isbahner protrči dvorištem, šojka kreštalica poleti iz krošnje lipe. U prostoru među stajama, među zidovima od opeke, odjekne zvuk motora, a oblanjani rukohvat vanjskih stuba lagano zatitra kada se Thamling poja vio iza ugla na zelenom lakiranom trak toru s natpisom “John Deere”. Ukoso postavljen okretač sijena koji je vukao za sobom bio je dug približno pet metara, a vrhovi rotora u obliku paukovih nogu blistali su na suncu. Starac zak loni lice rukom i vik ne: “Nije li to naš Ata? Sunca mi, znači ostao si živ i zdrav?” Dok je zrak treperio iznad poklopca motora i okomite ispušne ci jevi, on str pa ključ u džep na prsima kombinezona, prekorači spojku prikolice i pruži ruku Walteru. Oči su mu suzile od vjetra kojem je bio izložen tijekom vožnje, bijeli brkovi pod nosom žutjeli su mu se od nikotina. “Malo si mršav, al eto... Več ćemo mi tebe opet uhraniti.” Pogled mu padne na pulover prebačen preko Walterove ruke. “Krasno sranje, to s malim, ha? Čovječe, uvijek su mu se po gla vi motale samo budalaštine. Al što će ti sva pamet ako nisi mudar? Dođi, krulji mi u želucu, hajmo nešto pojesti.”
Prođu pokraj otvorenoga svinjca, u kojem su, izgleda, opet svi boksovi bili puni. Thamling otvori vrata na zabatnoj strani gazdinske kuće i obojica operu ruke nad sudoperom. U kuhinji je sve izgledalo nepromijenjeno te je, kao uvijek ljeti, bilo ugodno svježe. Thamling napuni vrč vodom iz slavine, postavi na stol bocu kimovače i dvije čaše te donese iz smočnice hljeb kruha, komad šunke i dimljenu jegulju. Nakon što je Walter uzeo tanjure i jedaći pribor iz ormara, sjednu za stol i prionu na jelo. Kroz visoka stabla samo je malo sunčeve svjetlosti prodiralo u prostoriju, u ko joj je sa stropa visjela spiralna ljepljiva vrpca puna muha. Nisu sve bile mrtve; tu i tamo pomaknula bi se koja nožica ili koje krilo i povremeno se čulo očajničko zujanje. Potom bi sve ponovno utihnulo, uz iznimku kucanja stojećega sata. Starac se blago nasmiješi primijetivši kako Walter stalno iznova njuši namirnice, čak i maslac, i palcem skuplja mrvice. Zatim rasiječe nekoliko žutih jabuka od pret hodne godine i raspodijeli komadiće na oba tanjura. I on je djelovao mršavije, oči su mu počivale u sjenovitim dupljama, no ruke su mu bile jednako krupne kao i prije. Čašica za rakiju izgledala je sićušno između njegovih prstiju. Iskapivši je, lagano zastenje i još ju jednom napuni. Pritom je promatrao park u kojemu su pasle ostrižene ovce, a dvojica engleskih časnika sjedila su za kamenim stolom ispod tise. Njihove kape i šta povi s dršcima od bjelokosti ležali su pokraj njih na klupi. “Svaka je šljaka bolja od rata, je l’ tako? Što god da si doživio, bit će ti dosta do kraja života, vidjet ćeš. Koliko imaš godina, dvadeset?” Punih usta, Walter odmahne gla vom žvačući i gutajući, a starac izvadi zgužvanu kutiju cigareta. “Tek osamnaest? Vrag ih sve odnio!” Mjedeno klatno u kutu zastane i nakon iznenadna zvrndanja zupčanika, takozvanog udaha sata, uslijede dva otkucaja. “A eto”, promrmlja i stavi cigaretu Chesterfield u usta, “većinu ih je već odnio...” Sat je i dalje kucao, a u dvorište se doveze kamion i zastane ispred svinjca. Iz vozačke kabine iskoče četvorica vojnika i još jednom toliko njih iz džipa koji je stigao netom poslije i čija je dugačka stražnja antena bila za vezana za prednje vjetrobransko stak lo. Muškarci navuku ruka vice i naslone na utovarnu površinu nekoliko debelih mosnica sa zakucanim letvicama, a potom nestanu u staroj zgradi s otvorima za zrak u obliku križa. Iz radioaparata dopirala je džez-glazba, zvukovi trube. Nedugo potom kroz vrata dotjeraju malo krdo pjega vih svinja sputanih prednjih nogu. Dok su ih jedni grubo boli vilama i kolcima, drugi su ih povlačili za uši uz strmu rampu. Kada se jedna životinja poskliznula na umazanome dr vetu i po vukla jednog vojnika sa sobom na asfalt, tako da e sletio među teška tjelesa, Thamling se okrene na drugu stranu. Smijeh ostalih vojnika nadglasa skviku životinja, a on ispuhne dim i reče: “Znam što sam vam obećao i odmah bih te ponovno za poslio. Nije bilo pouzdanijeg radnika od tebe. Ali ja ovdje više ne odlučujem. Proizvodimo još gotovo samo za saveznike, a
oni sve prebacuju na stro jeve. Kad pomisliš da do sljedećeg proljeća treba mo imati tristo pedeset krava, onda to i nije tako glupo. Treba li bismo bezbroj stručne radne snage i naplaćali bismo im se do besvijesti... Bolje jednom žestoko investirati.” Časnici vani za stolom listali su isprave, a Walter ot pije gutljaj i uz vrati: “Tristo pedeset krava? I usto još sva telad svake godine? Ali gdje bi svi oni pasli, gospodine Thamling? Brže bi požderali travu nego što bi mogla narasti.” Starac sjetno kimne. “I ja sam to pomislio. Ali one jednostavno cijele godine stoje u štali i dobiva ju dodatnu silažu koja se kupuje u Južnoj Africi; bar zasad tako ide. Tele se samo s pomoću kolotura ili carskim rezom, a ove moderne muzarske stro jeve može priključiti svaki idiot. Da vidiš kakve rafinirane ventile za podtlak imaju, čovječe... Nijedan vrhunski muzar ne bi se snašao s njima. Već sad se to radi vani, na izdvojenome majuru.” Walter iska pi rakiju, napravi grimasu i zagleda se pred sebe. Tek sada primijeti da se u kuhinji ipak nešto promijenilo: pokraj jef tina radioprijamnika sta jao je crn telefon za čiji je brojčanik bila pričvršćena brava. Jedna muha preleti stol, sleti na rub tanjura i nestane u špicastoj jeguljinoj gla vi, a on stavi prste preko čašice kada mu je upravitelj namjera vao uliti još rakije. “Ma krasno”, reče slabašnim glasom, “onda sam tri godine uzaludno učio kod vas, ne? Sve ono bubanje ni za što.” Počeše se po bradi. “Najbolje da se odmah vratim u Ruhr. Tamo traže kopače i metalce i ne plaća ju loše. Mnogi su se rudnici već opet otvorili.” Thamling kimne, otvori ladicu stola i izvadi ceduljicu. “Nema rata bez mlijeka, uviek se prije govorilo, sjećaš se? Još malo pa će se govoriti nema mlijeka bez rata. Imanja se međusobno kolju i na kra ju će preostati samo tvornice. Al potra jat će još neko vrijeme dok se to ne dogodi, momče. Manji pogoni ne mogu si zasad priuštiti strojeve i hladnjače, tako da i dalje ručno muzu. A na taj način se i kra ve štede. Ov dje svaki tjedan moramo amputirati vimena. To se prije nije događalo.” On isprazni čašu i gurne Walteru cedulju preko stola. “Evo, vidi. Uvijek možeš u rudnik”, nastavi. “Pauly je moj stari pri jatelj, bili smo za jedno u pr vom ratu, u lazaretu. Fin momak, uvijek se trudio na pakostiti onima iz RNST-a. Za pravo uzgaja kasače, pra ve pobjedničke konje, al ima i trideset pet mli ječnih kra va i hitno traži bračni par muzara. Pitao me pozna jem li koga i rekao sam mu za tebe. ‘Ako se vrati živ i zdrav, on bi bio pra vi za tebe’, rekao sam mu. ‘Savjestan je i jako čist, zovu ga Ata...’ Trebao bi mu se otići predstaviti. Najbolje idi odmah, prije nego što dok lipše još izbjeglica ili po vratnika, pa plaće počnu padati. Možeš uzeti moja kola.” Walter priđe prozoru, uz koji je bilo nešto svjetlije. “Imanje Fahrenstedt kod Bök lunda, Spielkoppel 7, brzoglas 230” pisalo je na cedulji. Protrlja se po leđima i reče:
“Bračni par muzara? Ali ja nemam ženu, ta to valjda znate.” Starac ustane, začepi bocu rakije, odloži tanjure u sudoper. “Onda se oženi!” odvrati. “Ima ih kolko ti srce želi. Većina ih ima mrtvog muža i jedva čeka ju.” On odreže velik komad kruha i zamota ga s krajem šunke u čist rubac, koji mu gurne preko stola. “Ona mala s kojom si bio zimus, kako se ono zvala, Lisbeth, Lisa ili kako već, bila je dobra, muzla je tu s drugim ženama. Dr ska za poludit i uvijek s cigaretom u ustima, ali brža i temeljitija od muških. Nju ti zgrabi. Sad radi ko konobarica u Kielu, u jednoj od onih rupa za mornare.” Mahnuvši gla vom, otvori vrata. “Hajde, momče, opet moram na sijeno, dok je još toplo. Uzmi još koju jabuku. Auto je u štali.” BalkanDownload
Makadamsku cestu između polja razrovale su tenkovske gusjenice. Pogledavši u zrcalo, Walter ugleda samo prašinu što se dizala iza vozila. Motor VW bube vojničko zelene boje s debelim gumama s utorima i pogonom na sva četiri kotača tandrkao je poput traktora dok se polako vozio obalom Eidera. Tamna voda, u kojoj se zrcalilo nebo s tu i tamo kojim oblakom, tromo je tek la. Roda u tra vi na obali zabaci gla vu, izboči vrat i zaklepeće crvenim kljunom. Uspevši se uz brežuljak, presiječe prorijeđenu bukovu šumu. Bijeli i smeđi osta ci skršenih stabala stršali su iz sjenki. Neka su debla pougljenjela, u druga su se zabile krhotine granata, ali u kraterima bombi već je ponovno rasla mahovina. Radnici u plavoj radnoj odjeći Wehrmachta sjedili su na rudu seljačkih kola, ručali i napadno gledali za njim. Jedan ubaci šaku zelenja u lonac koji se pušio na vatri. U travi je ležalo krva vo zečje krzno. Pod svjetlom u aleji nadsvođenoj visokim stablima njegove su ruke na upravljaču djelovale blijedo. Na rubu šume zaustavi bubu i uga si motor. Između pokošenih livada na kojima je sijeno već bilo skupljeno grabljama u dugačke otkose cesta je vijugala nizbrdo do pristaništa za skelu. Dvije žene s bicik lima čekale su ondje promatrajući tesare koji su radili na skeletnoj dr venoj konstrukciji pogođene kuće. Novo je drvo bilo cr venkasto, svježe kapi smole mjestimično su svjetlucale na suncu, a na sljemenu je stajao ukrasni vi jenac od jelovih grana koji je obilježavao svečano stav ljanje kuće pod krov. S njega su visjele raznobojne vrpce. Glave žena pokrivali su rupci svezani u čvor na čelu i dok su brbljale i smijale se, očigledno komentira jući mlade, polugole radnike, skela im se približa vala s druge obale kanala. Jedan dio ograde nedostajao je, okna na kormilarnici bila su razbijena, izrešetani bijeli zidovi već su počeli hrđati po rubovima. Motor je međutim izgledao nov i jedva ga se čulo. I zvono je bilo drugo, manje, i blistalo je kao ulašteno. S bočnog stupa ponovno je visjela plava općinska zastava sa srebrnim lišćem lopoča.
Voda je hučala pljuskajući o asfaltirani prilaz, rampa se spustila za pristajanje, a Ortrud, kose boje lana zavezane u niski rep, izađe iz kormilarnice i obrati se ocu, koji je okretao ručicu. Na sebi je imala zakrpane radne hlače i odveć velik muški sako podvrnutih ruka va. Prebaci omču preko bitve i nakon što se jedan motocik list skotrljao na obalu, rukom pozove žene koje su čekale. Njezin otac, kojeg je bilo teško pre poznati ispod otrcana oboda slamnatog šešira, punio je lulu, a Walter upali automobil, ali zadrži nogu na kvačilu. Izobličena lica, Ortrud se uhvati rukama za bubrege i pritisne križa, kao da trpi bolove. Vjetar što je poviao sijeno uvuče joj se u otkopčani sako i napuše ga. Kada je zaklonila oči rukom i još ednom potegnula uže zvona, Walter ponov no izbaci automobil iz brzine. Grickajući kožicu oko nok ta na palcu, čekao je pod bukvom sve dok se rampa ponovno nije podignula, a zelena voda zapjenila oko kućišta propelera. Motocik list se proveze pokraj njega i podigne ruku, ali Walter ga nije pre poznao zbog naočala. Zrak je bio slankast, vrpce na ukrasnomu vijencu na krovu lepršale su. Trudnica u kormilarnici pila je iz termos-boce okrećući kormilo, njezin otac pušio je lulu, a plo vilo se gotovo nečujno, ukoso, primicalo drugoj strani kanala, na ko joj nije bilo nikoga. Na bitvu je bila naslonjena samo jedna poštanska vreća. Walter nakratko sklopi oči i duboko udahne. Zatim okrene automobil i proveze se između ograđenih pašnjaka i livada punih brižno složenih, ravnomjernih otkosa prema Sehestedtu, gdje se nalazilo još jedno pristanište za skele. Tek pokoja zgrada u Maklerstrasse imala je neoštećen krov; zidove su prekrivale stare cerade ili limene ploče. Kukasti križ iznad vrata kasina namijenjena mornarici bio je izdubljen iz reljefa, ali se njegov negativ razabirao na svjetlosti sunca na zalasku. Walter parkira Thamlingov automobil pokraj kamiona na tri kotača punog bačvi s engleskim natpisima. Kroz otvorene prozore gostionice dopirao je miris pečenih krum pira s lukom i slaninom. Muški smijeh imao je prizvuk rakije. Muškarac am putiranih nogu u invalidskim kolicima svirao je harmoniku, ali ga se edva čulo od buke. Walter ubaci nekoliko pfeniga u njegov šešir i provuče se između stolova i stolaca do dugačka šanka sa spiralnim stu povima i satom. Na ormaru za posuđe stajale su zdjele pune krasta vaca, tvrdo kuhanih jaja i pa palina, a sloj želea jantarne boje na ribljoj hladetini zadrhtao bi svaki put kada bi onuda prošle konobarice s teškim pladnjevima. Jedna mu se nasmiješi, no većina gostiju – lučki radnici u radnim odijelima umrljanim uljem i žene u pregačama – krajičkom je oka otrovno, kako mu se činilo, mjerkala njegovu pojavu, njegovu odoru. Nitko mu nije htio na praviti mjesta. Došao je pomalo prerano. Vrhom čizme odgurnivši košaru punu kišobrana, naruči pivo od pipničarke, izmoždene starice s uvi jačima u kosi. Na drugome kra ju šanka, pokraj telefona pričvršćenog za zid, iznad kojeg su još stajali zalijepljeni ostaci plakata
“Neprijatelj sluša!”, Elisabeth je sušila jedaći pribor. Na djelić se sekunde, doduše, os vrnula prema njemu, ali nije prekinula razgovor s gostom čije je odijelo izgledalo vrlo elegantno, krojeno po mjeri. I ona je nosila novu haljinu i salonke na visoku petu, ali na njezinim čara pama sa ša vom već je pobjegla očica. “Zbog tog neće propasti svi jet...” Harmonikaš je zasvirao prve, otegnute taktove šlagera, a muškarac iskapi do pola punu čašu konjaka. Na lice su mu padali pramenovi masni od pomade. Okrećući prsten na prstu, skine ga i ubaci u čašu. Elisabeth se kvrcne prstom po čelu i nagne preko šanka kako bi mu namjestila krava tu čiji je čvor bio promočen od znoja. Pritom mu se naoko prijekorno obraćala i on naposljetku tužno kimne, pogladi je po obrazu i teturajući pođe prema izlazu. Stavivši prsten u džep, ona uzme natočenu čašu piva od pipničarke i uputi se k Walteru. Pogledom je pak i dalje pratila muškarca koji se udaljavao, kao da je za brinuta za njega, i on se doista spotakne neposredno pri je izlaska, nad harmonikaševim šeširom, na što ona iskrivi kut usana. Crna kosa bila joj je duža no pri je i obrijala je obrve te na koži iscrtala zavojitije lukove. I usta su joj bila našminkana. Tek kada je stala neposredno ispred povratnika, pogleda ga u oči. “Šik uniforma.” Položi čašu ispred njega. “Di si bio tako dugo?” Haljina boje antracita imala je bijeli ovratnik, a uši su joj krasili biseri optočeni zlatom. “Ja? Kako to misliš?” On srkne pjenu. “U toplicama, naravno. Nisi primila moja pisma?” “Koja pisma?” upita ona, zapali cigaretu i promotri boce u regalima, kao da provjera va stanje zaliha. Pritom skine malo duhana s vrha jezika, a on oprezno opipa rub čaše. “Pa ni ja nisam primio tvoja”, reče. “Vjerojatno su završila u neprijateljskim rukama. Sve te strastvene izja ve ljuba vi... Puknut će od zavisti. Sigurno si mi puno pisala, ha?” Ona u prvom trenu ne odgovori. Oslonivši desni lakat o lijevi dlan, s cigaretom u visini lica, promatrala je prostoriju. Držanje tijela promijenilo joj se zbog visokih pot petica, izgledala je ponosnije, samosvjesno ispruženih leđa, a njezine grudi učine mu se većim, što se vjerojatno moglo zahvaliti i vrlo špicastom grudnjaku. Usprkos dimu on nanjuši njezin parfem, Uralt La vendel. Plave oči oštro joj sijevnu kada ga je upitala: “Pa kako ti je bilo, zar mi nisi htio ništa pok loniti? Nešto vezeno?” On skupi obrve i otpije još jedan gutljaj. “Možda”, odgovori i nadlanicom obriše usta. “Ali onda si mi trebala poslat svoju veličinu, je l’ tako?” Ona otrese pepeo smijuljeći se. “O, Bože, da ne po vjeruješ! Ti seljaci... Čo vjek ode u rat i ne donese mi čak ni bluzu. Al dobro sad već, ionako mi ne bi prista jala. One ženske iz puste su sigurno lijepoga kalibra, ha? Okrugle i vatrene, od sve one ljute hrane. esi išao s njima u kino? Ili na ples?”
On slegne ramenima. “Vidio sam samo medicinske sestre. I zarobljenice u logorima.” Muškarac ćelava tjemena s vijencem bijele kose, koji je slušao njihov razgovor, nag ne se preko kuta šanka. Velike oči bile su mu nabubrene i podlivene krvlju. “To je bilo krivo!” vik ne škripa vim glasom i povuče dim kroz usnik cigare. “To sa Židovima je bilo potpuno krivo i glu po, djeco, to sam oduvijek govorio. Hitler ih nije smio zatvarati u logore. Ni ubijati ih nikako nije smio.” Izbaci vlažnu donju usnicu, puhne dim uvis i zamahne kažiprstom kao klatnom. “Na svaki tavan, u svaku tvornicu, na svaki most trebalo je staviti po jednu židovsku obitelj, ili one skroz političke, ili špi june, i kunem vam se: ni jedna jedina bomba ne bi pala na naše gradove!” Četkicom čisteći pepeljaru, Elisabeth podigne gla vu. Nježne bore iznad korijena njezina nosa tvorile su malen pravokutnik, a kada je progovorila, glas joj zazvuči neobično osorno: “Dosta, Willi! Ovdje nema mjesta za politiku, kad ćeš to već jednom shvatiti! Još jedna takva izja va, i pokazat ću ti kako stvari stoje. Onda će bit put pod noge, jasno?!” Ona se zapilji u ćelavca, koji ustukne. “Na za povijed, generale. Molim oprost.” On položi jagodice prstiju na sljepoočnicu. “Mogu dobit još jedno?” Nakon što mu je donijela pivo i rakiju, ponovno stane ispred Waltera. Široke sunče ve zrake padale su ukoso na zadimljeni prostor i stvarale dojam veće visine. Ljudima u sjeni bilo je teško razabrati lice, a oni na svjetlu izgledali su kao sjene. Tu i tamo tinjale su cigarete i premda je bilo bučno, Walteru se učini da čuje tihi zvuk dok je Elisabeth navijala ručni sat. Nijedno nije znalo što bi rek lo, ali šutnja nije bila nelagodna; naprotiv. On ponovno opipa rub čaše. “Što je s čašom?” upita ona na posljetku i zgnječi cigaretu. “Je l’ razbijena?” “Nije”, promrmlja on. “Samo se čudim. Imam osjećaj da je strašno tanka, strašno lomljiva.” Ona objesi pregaču u ormar i pogleda se u zrcalo na unutrašnjosti vrata. “Pa tak ve su piv ske čaše. Odu vijek su bile krhke.” Protresavši kosu, rukama izravna haljinu i nasmiješi mu se. U usporedbi s bijelim ovratnikom zubi su joj djelovali sivlji no što je pamtio. “Dođi, pokazat ću ti svoju sobu. Tu je odmah gore, prozor gleda na pristanište i imam vlastitu kupaonicu.” Dok je is pijao posljednje gutljaje, ona da znak rukom pipničarki i poluglasno doda: “Doduše, ima samo hladne vode, al barem nećeš ofuriti noge...” Ona podigne preklopnu dasku na šanku i izađe s druge strane te se za jedno, držeći se za ruke, probiju kroz gužvu. Uspevši se uskim stubama čiji je srednji dio prekrivao dugačak uski sag od kokosovih niti, nađu se na tavanu na kojem su bila barem dvanaestera vrata, a sa stropa su visjele trokutaste zastavice ratne mornarice i prašnjavi modeli
brodova. Ususret im dođe cr venkasta mačka, mršava životinja ispružena, drhtava repa, koja zatečeno šmugne u jednu od prostorija kad je Elisa beth frknula na nju. “Ovdje je moje carstvo”, reče i izvuče ključ iz kutije cigareta. Bila je to mansardica jedva nešto veća od sobička, s krevetom s izrezbarenim uzglavljem i ormarom čija je vrata prekrivalo zrcalo. Na zidu je visjela drvena polica, na stolcu e stajala limena šalica sa spiralnim kuhalom koje se uranja u vodu, u prozorskoj niši venuo je buket ruža. Pergamentno sjenilo svjetiljke bilo je ispisano brojkama, možda telefonskim brojevima. Čim je Elisabeth zatvorila vrata, Walter je privuče sebi. Obuhvati e oko struka, ali ona odvrati lice od njega i gurne ga od sebe. “Hej, hej! Uvijek polako s mladim konjima! Grebeš...” Potom stenjući za vitla cipele u kut, odloži sat na noćni ormarić, otkopča ovratnik i skine ga s haljine te izvuče dva bijela rupca ispod pazuha. Učini mu se nježnom poput djevojčice kada je odjednom ostala sta jati pred njim samo u čarapama, prekriživši prste iza njegova vrata kako bi ga poljubila na svoj način, vrlo blago. Nakon poljupca usne su oj bile bljeđe, nešto crvenila zadržalo se još samo u kutovima usana, no plavetnilo očiju djelovalo je tamnije. Legne na krevet i rukom pogladi praznu površinu pokraj sebe. Morske ptice kriještale su iznad krova. “Što je htio od tebe onaj tip s kra vatom?” upita Walter. Objesivši jak nu na kvaku vrata, izuje čizme gazeći prstima jedne noge po peti druge i legne pokraj nje. Mrlje na astuku mirisale su na kremu ili pomadu, nježne badrljice pera provirivale su kroz jastučnicu. “Kako to da ti je poklonio svoj pečatnjak?” Iz kupaonice, koja nije imala vrata, nego samo zastor od žuta voštanog platna, dopiralo je klokotanje, u kuhinji ispod njih klepetali su tanjuri, a ona iz vuče pahuljast končić iz njegove kose. “Freddy Crna Burza? O, Bože, to ti je jedan žalostan slučaj”, uzvrati ona. “Pijandura. Kamenčugu uvijek ostavi ovdje da bi sutra imao ispriku da opet dođe u birtiju. Udvara mi se.” “A je li?” Walter je proučavao vlažne rubove na stropu i rupe u žbuci kroz koje su virile vlati slame. Na jednome mjestu provirivao je goli limeni krov, njegovi za hrđali spoevi. “Sigurno je dobra prilika. Vidi se na njemu da ima love.” Ona mu otkopča košulju i opipa prsa. “Da, imućan je. I vrlo njegovan. Miriše kao drogerija i melje do besvijesti. Kaže da sam ja njegov san i zove me Gypsy-Queen. To je na engleskom, znači ciganska kra ljica.” “I zašto si mu dala košaricu?” “Otkud znaš da jesam? On je jedan od mojih brojnih udvarača i samo sam mu rekla da mi je premalen. Da trebam velikog muškarca. Jesi oduvijek imao dlake po prsima?” On spusti bradu do vrata i pogleda dolje. “Nemam pojma. Vjerojatno... S tobom čo-
vjek ne smije biti previše osjetljiv, ha? Možda će tip još narasti, ili ima neke druge prednosti. A jesam li ti ja dovoljno velik?” Iz daljine se začuju brodske sirene, a Elisabeth se zarumeni. Ili je možda samo tako izgledalo; večernje sunce blistalo je u zrcalu ljudske veličine pričvršćenom za ormar. “Ima i većih, dakako...” promrmlja odignuvši preklopni dio njegova rasporka. “Vidi, vidi, što to tu imamo? Pravi pravcati patent?” Gornjim dijelom lakiranih nok tiju prijeđe preko mjedenih zubaca. “Amerikancima se uvijek žuri, ha?” On slegne ramenima. “Ne znam, nikad nisam bio tamo. U svakom sluča ju, ne izgubiš toliko dugmadi.” Prsti su mu drhtali dok joj je stavljao pramen kose iza uha. Vlasi su joj bile tanke i suhe od škara za kovrčanje kose. “Jesi uopće razmišljala o našem telefonskom razgovoru, Liesel?” Ona zine, pra veći se zatečenom. “O čemu? Čula sam samo ‘vratio sam se’ i onda neko zamuckivanje u linijama... To je bio telefonski razgovor?” Walter se uspravi u sjedeći položaj, stari krevet zaškripi, a kada je podignula gla vu i otvorila sitne oči, onako bojažljivo kao što je i prije znala, on ugleda sjene obri janih obrva ispod njezine šminke. “Slušaj me”, promuk lo reče. “Imao sam samo nekoliko ko vanica, iznad mene je stajalo ‘Budi kratak’, a vani su čekali ljudi... Hoću reći, ako baš silno želiš, možemo to obaviti i u crkvi. Gospođa Thamling bi nam posudila svoju vjenčanicu. Pokazala mi ju je, skoro se uopće ne osjeti naftalin. A moja majka će nam sigurno poslati prstenje. Već se neko vrijeme poznajemo i možda od toga nešto bude. U svakom sluča ju, za jedno je mnogo toga lak še, a nekako i ljepše. Samo što bi morala sa mnom u štalu...” On je uhvati za ruku. Nekoliko trenutaka nije mu odgovorila. Uvojak joj je ponov no pao preko uha i nakratko je sklopila oči te duboko uzdahnula. “Ti bokca, time si sve nadmašio”, naposljetku promrmlja. “Čak i crnoburzijanca. Treba se toga sjetiti.” Iako je djelovala zabavljeno, pogled joj je bio za prepašten. “Morala bi sa mnom u štalu... Mislim da svijet još nije čuo tako romantičnu prosidbu!” Izvuče se iz njegova zagrljaja, a on se klonulo osloni o uzglavlje. Leđa mu je žuljao tvrdi reljef: drveno voće i cvijeće. “Da, i?” Ali ona se, brade oslonjene o dlan, ponovno bavila patentnim zatvaračem, polako ga povlačeći gore-dolje. “I što?” uzvrati. “Ne postavljaj tak va glupa pitanja! Tko se udae sa sedamnaest ako ne mora? Osim toga sretna sam što napokon živim u gradu. Dobro mi je ovdje, imam prijateljice, haljine, lijepe ci pele. Šefičina kći je ostala u Neuengammeu, pa mogu nositi sve njeno. Nedjeljom prošećem do luke, do prekooceanskih brodova, tamo mornari u bijelim uniformama zvižde za mnom. I ti me želiš odvu ći natrag u ono blato?” On oprezno kimne. “Pogon je tip-top, vjeruj mi. Blizu Schleswiga je, jučer sam bio
tamo. Trideset pet krava muzara i jedan bik, i to nagrađivan. Zove se Mozart, kao onaj pjevač. Ali zaposlit će samo bračni par muzara; naravno, kako bi uštedjeli na težaku.” Spusti se malo niže i privije uz nju. “Mogli bismo besplatno stanova ti u kućici na kra ju polja, znaš. Ima tri lijepo namještene sobe i vrt plus plaća u naturi, što znači jedna svinja godišnje, guske, jaja, brašno. Nitko nam neće go voriti što da radimo, trebamo samo musti, uredno održavati štalu i nositi mli jeko u mljekaru u Bök lundu. Imaju i kola s konjem za prevoženje vrčeva. A u seoskoj krčmi je svake subote ples, mu zikaši se izmjenjuju. Ja bih se nedjeljom sam brinuo za krave, a ti bi mogla spava ti do mile volje. Što kažeš?” Ona ne odgovori, nego samo nehotično cokne. Kada je ponovno udahnuo, uhvati ga za uši i šapne mu u usta: “Pridrži već jednom taj rub, može?” Nok ti su joj bili špicasti i njezin ga je stisak zabolio, ali usne joj odjednom postanu mek še i punije. Potom svuče haljinu preko glave i otkopča grudnjak, dok se on rješa vao hlača u ležećem položa ju. Osjeti na bedrima dug mad držača njezinih čarapa i njihove prohladne najlonske porube, a njezini crni uvojci zagolicaju ga po obrazu. “A sad pazi...” reče mu. Sjene su prelijetale zidovima i pretvarale se u galebove dok su prelazile preko zrcala. Krevet se ljuljao, uzglavlje je udaralo u radijator od lijevanog željeza, a Elisabeth, koja je držala vrh jezika između usana, pomicala se ne skla pajući oči, ili je to učinila samo nakratko, u posljednjem trenutku, kada mu je pružila usta. I već nedugo poslije mir no su ležali jedno pokraj drugoga, zurili u strop i čekali da im otkucaji srca uspore, znoj na koži se ohladi, a blaga tuga, za koju nisu imali riječi, iščezne. Polako se smrka valo. Spavali su nekih sat vremena i probudili se kada je s pristaništa kroz prozor upao trak svjetlosti. Ona se uspra vi, svuče čara pe s nogu zarolavši ih i otkopča pojas boje mesa. Vješalica na koju je objesila haljinu imala je kukičanu presvlaku. Iz hodnika su se čuli mjauk mačke i njezino grebanje po vratima, koje je utihnulo tek kada je Elisa beth bacila cipelu u tom smjeru. Potom dohvati dopola punu bocu vina, koja je stajala iza vaze, i pokaže mu naljepnicu s debelim svećenikom. “Je l’ ti ovaj ne sliči na starog Hunstedta, vođu RNST-a? Taj je bio gad, nedokaziv. Linčovali su ga osuđenici na prisilnom radu koji su radili za njega. Uže je dvaput puk lo i na kraju su morali uzeti žicu za ogradu.” Ona se ugrize za usnu i proguta osmijeh. Pluteni čep puknuo je dok ga je izvlačila iz grla boce, tako da je ostatak morala izvaditi škarama. Napunivši limenu šalicu, pruži mu je. “Ti prvi, ti si gost. Ja sam se već počastila. Pijmo u Fieteovo ime.” Vino, koje je dobro mirisalo, ali imalo čudnovato metalan okus, bilo je gotovo crno. Ona ponovno legne, priljubi se uz njega i položi mu glavu na rame milujući ga po dlakama na prsima. Sanjarski je gledala kroz prozor, a Walter ot pije još jedan gutljaj, ali osjećaj suhih usta samo se produbi. I zubi kao da su mu trnuli.
“Dezertirati...” promrmlja Elisabeth, kao da je riječ o stranom jeziku. “Ludo, ne? Kako je mogao učiniti tako nešto, kad je znao koliko je to opasno? Inače je uvijek bio prefrigan. Je l’ nisi mogao paziti na njega?” On nähere obrve. “Jesam mu ja stariji brat? Borio se u skroz drugoj jedinici.” Ona podigne pogled prema njemu. Miris la vande gotovo je potpuno ishlapio. “Upozorio sam ga, naravno”, nastavi on. “Svi su se bo jali Sibira, prisilnog rada i logora, jasno. Ali mađarski Nijemci samo su tobože skrivali dezertere, a iza leđa su ih odavali i vojna policija se muvala posvuda i pretraživala svaki stog sijena i svaku močvaru. Fiete nije imao šanse u nizini, gdje već ujutro vidiš tko će u podne proći pokraj tebe. Ali nije me slušao, silno je želio svojoj Ortrud.” Ona mu nježno pomiluje ud. “A ti? Ti nisi htio meni?” Nešto vina kapne mu u udubinu is pod vrata i on joj doda šalicu. “Htio sam pobjeći od svega toga”, odgovori joj. “Jednostavno izdržati to ludilo. Nisam bio na prvoj liniji, edva sam koji metak is palio, precizno rečeno, samo jedan. Dak le bilo je manje vjerojatno da ću pasti nego da će me smak nuti zbog toga što sam šmugnuo.” Elisabeth sjedne; biseri su se mutno presijavali, svjetlo iz vana prov lačilo joj se kroz kosu. Blijeda u licu, tupa pogleda, zurila je pred sebe. Dok je otpijala gutljaj vina, oči joj se navlaže. “Ali tko”, promuklo upita, “tko ima srca učiniti tako nešto? Mislim na ljude koji su ga strijeljali. Je l’ to nisu bili njegovi drugovi, mladići kao i Friedrich? Zar ti nemaju skru pula? Jednostavno pritisnu okidač?” Walter nakratko sklopi vjeđe. “A, baš si pametna. Pa što ti drugo preostaje? Ili izvršiš zapovijed ili je prekršiš. A to je onda osuda na smrt, bez milosti. Odmah i ti ideš pred zid. Postoji samo jedna utjeha, i to slaba: u jednoj od pušaka uvijek je ćorak, barem u to svi vjeruju. I tako svatko u streljačkom vodu može samoga sebe uvjeriti da ga nije baš on pogodio. Radi borbenog morala...” Elisabeth odloži šalicu pokraj pepeljare. Čekala je, ali on je šutio. Reflektor na pristaništu ugasio se. “Pa jesi bio tamo?” upita ga poluglasno, gotovo šaptom. “Jesi vidio?” Bodljikava brada zašušti mu pod prstima kada je prešao rukom preko nje i možda je zbog iznenadnoga mraka u sobi njegova šutnja bila razgovjetnija od tišine. Nisu je pomutili ni opetovano mjaukanje na hodniku ni brodska sirena koja se začula iz vana, toliko blizu i toliko duboka tona da su tanka prozorska okna zatitrala. “Puno sam toga vidio”, reče na posljetku i gutne. “Previše, ako mene pitaš. Ali to je bio rat.” Elisabeth obriše oči. Nekoliko trenutaka kao da je iznutra osluškivala njegov odgo vor, obuhvativ ši gornju usnicu donjom, što joj je bio običaj kada je duboko razmišljala. Palac je već stavila na prekidač noćne svjetiljke, ali je još nije upalila; gledala je kroz prozor, u prve zvijezde iznad pristaništa, od kojih je jedna bila posebno sjajna. Tada odmahne glavom na praviv ši kratak, energičan pokret, kao da je nešto u sebi precrtala, ot-
puhne uvojak koji joj je pao na čelo i tiho progovori: “Siroti dečko. Zaslužio je bolje.” Walter ot pije još malo gorkoga vina. “To sigurno”, promrmlja. “Kao i svi mi.” Ona nato duboko udahne. “O, ne, ti ne”, reče i upali svjetlo. Mjesto na kojem je nabrano sjenilo dodirivalo žarulju pougljenjelo je. “Ti ni u kom sluča ju, momče. Ti si već dobio najbolje, a to sam ja!” Smi ješeći se, razbaruši mu kosu, gurne ruku u noćni ormarić, u kojem su bili naslagani deseci kutija cigareta, i pruži mu tablu čokolade. Kada je pošla u kupaonicu, on ugleda blistavu prugu na njezinu bedru. “Nemoj baciti srebrni papir”, dobaci mu kroz zastor. “Skupljam ih.” Nije ju upitao čemu to, nego je pokidao omot. Suviše gladan da bi pustio da mu se čokolada Cadbury rastopi u ustima, pohlepno ju je žvakao, kao da je kruh. Imala je okus po rumu i grožđicama i kada je Elisabeth pustila vodu u kadi kako je ne bi čuo dok piški, on još jednom ponjuši jastučnicu i kihne. Potom skine nekoliko cr venkastih mačjih dlaka s usana i promotri sobu: ormar s kov čegom na vrhu, stolić is pod prozora na kosome krovu, dr venu policu na zidu. Osim nekolicine drangulija i jedne svijeće na njoj su stajale i knjige: nekoliko svezaka Brockhausove encik lopedije, Grand hotel Vicki Baum, U žrvnju Hermanna Hessea, Biblija. Dolje za šankom oglasi se zvono. Elisabeth se prala štrcajući i cvokoćući od hladnoće, a on ispruži ruku i prolista stari svezak u kožnatom uvezu. Pozlaćeni rez na stranicama izblijedio je, a neki su kutovi bili presavijeni. Između stranica sklizne osušen jesenji list i nekoliko novčanica inflacijskog novca, milijunski iznosi. Prelazeći rukom preko ednog psalma, Walter osjeti slova pod jagodicama prstiju. Nikad prije u rukama nije imao Bibliju. S mukom je odgonetao goticu, tim više što su se sljedeće i prethodne stranice prozirale kroz tanki pa pir. Ri ječi poput Behemot i Levijatan nisu mu značile ništa i često je tek otprilike shvaćao smisao rečenica. Ali svoim svečanim naglašenim slogovima i ritmičnim ponavljanjem kao da su promijenile njegovo disanje i jedva primjetno pomicale njegove usne. Otpije gutljaj i pročita nekoliko stihova iz Knjige Mojsijeve uobičajenom jačinom glasa, pri čemu su mu ri ječi tiho odzvanjale u šalici, kao da ih netko izgovara usporedo s njim. Elisabeth proviri kroz voštani zastor. “Što kažeš?” Ali on ne odgovori, nego noktom palca zagrebe to mjesto i vrati Bibliju na policu, koja se lagano zanjiše: visjela je na zidu o baršunastim vrpcama. “Naslijedila sam svu tu zabavnu literaturu”, reče ponosno i navuče spa vaćicu preko gla ve. Skinula je bisere, a rupice u ušima crvenjele su joj se. “Tu je prije živio jedan student, neki siromašni pjesnik. Krevet mu se, na vodno, nikad nije hladio. Kad smo već kod toga: jesi pazio?” “Na što?” upita on i odgrize još komad čokolade. Ona stavi cigaretu u usta. Iznad korijena nosa stvori joj se stroga bora, ali tanka usta jedva su se primjetno smijuljila. “Ma krasno! I što ako ostanem trudna?”
On slegne ramenima. “Onda ćeš se udebljati. Ali samo devet mjeseci.” “Oho! Ovaj ima petlje.” Ona puhne dim u svjetiljku. “Zavede curu i misli... Po mogućnosti bi htio imat sina, je l’ tako? Prijestolonasljednika ili nastavljača loze, kako se već kaže. A poslije ćemo sagraditi kuću, posaditi drvo... zvuči jako uzbudljivo. Nećeš se oprati?” “Da, i? Svejedno mi je”, uzvrati on. “Može i kći. Za pravo bi mi to bilo draže.” “Ne, ne, želiš sina, budi iskren. Muzarskog sina...” Ona se spusti na krevet i opipa njegovu nadlakticu. “A što bi trebao postati? Glav ni konobar?” Walter joj uzme cigaretu, snažno povuče i iznenadi se što nije zakašljao. “Sve jedno mi je što će postati”, reče osjećajući okus dima u ustima. “To ionako ovisi o sudbini, ili vremenima, ili čemu već. Što se mene tiče, nek bude što hoće, samo ne vojnik.” Uvuče još jedan dim i pogleda je. Usprkos mladosti na jagodičnim kostima već su oj se nazirale sitne is pucane kapilare. “Dak le što ćemo s imanjem, Liesel? Jesi razmislila? Ne moramo zauvijek ostati tamo. Kad-tad će se prebaciti na strojeve, pa ćemo otići u Ruhr, tamo se isto može dobro zaraditi. I onda ćeš opet biti u gradu.” On kašljucne. “Ali trebali bismo se što pri je odlučiti, za vikend je prvi u mjesecu. Hoćeš poći sa mnom?” Iz gostionice se više nije čula glazba, ni glasovi. I zveket tanjura u kuhinji utihnuo je, a Elisabeth utrne svjetiljku, pri čemu prekidač jedva čujno kvrcne. Samo na trenutak zavlada tama i ona se priljubi uz njega, a on joj položi ruku na lopa tice. Mjesec se nije vidio kroz prozor, ali njegova svjetlost obo jila je dim u pla vo i podrhtavala na bridovima pokućstva i fasetama zrcala poput odraza čežnje na koju su od iscrpljenosti gotovo zabora vili. Ona tiho odgovori: “Hoću.”
Epilog Kao i često već početkom ožujka vozio sam se vlakom, umoran nakon naporne, na izgled beskrajne zime, zahvalan na miru u kupeu, na kavi koju donosi poslužitelj, i požudnim sam pogledom tražio prvo cvijeće u krajobrazu. Ali nigdje ni pupoljka, ni svježe travke; na oranicama iza Berlina suha zemlja, u staklenicima prazne palete, a smeđesive srne koje su počivale u jednoj udubini pretvorile su se, kada sam bolje pogledao, u hrpe kamenja i sjene. I trska u iskopima i umjetnim jezerima još je bila bljedunjavo žuta, sunčeva snaga još nedovoljno jaka da rasvijetli vodu i općenito se uskoro ponovno očekivao mraz. Kod Magdeburga na tračnicama se pojavilo inje, tanak sloj snijega, pred Braunschweigom dočekao nas je oblačni prud. No ipak je duboka želja za pro ljećem već dahom zelenila obojila gole breze na obzoru. Grob mojih roditelja trebao je biti poravnan ako se ne odlučim za daljnje plaćanje zakupa. O njemu se brinula jedna moja teta, očeva sestra, koja je ondje, ovisno o godišnjem dobu, sadila maćuhice, begonije ili vrijes, a za Svisvete bi zapalila svijeću. Melankolična duša koja je pušila cigaretu za cigaretom i uvijek znala gdje stoji jägermeister bila je posljednja članica obitelji iz naraštaja mojih roditelja. Ni starost ni bolest niti osamljenost nisu joj uspjele zatrti humor. Kada sam ju jednom prilikom izveo u Café Kloos, samo je načas odložila cigaretu i žvačući rekla: “Prhka pita je dobra. Voljela bih u jesti na svom pogrebu.” Grobnica je ležala na rubu Oberhausena i premda sam u svakom slučaju htio poći u Belgiju, odlučio sam se prethodno provesti Ruhrskim područjem. Moglo se na prste edne ruke nabrojiti koliko sam puta u posljednjih dvadeset pet godina položio cvijeće na nadgrobni spomenik i nisam bio siguran hoću li produžiti zakup. Osim tete Leni, koja mi je već dala do znanja da su joj sađenje i grabljanje suviše naporni i koja je, uostalom, željela da je se pokopa pokraj njezina supruga, nije više bilo druge rodbine, a i većina poznanika mojih roditelja već je bila mrtva – je li onda imalo smisla zadržati grob? Ipak, nešto se u meni protivilo pomisli da ću ga dati poravnati, možda praznovjerje, strah od nesreće ili nijeme kletve, nisam točno znao što. Namjeravao sam donijeti odluku na groblju. Ugovor je potpisao još moj otac, kao što sam tek nedavno vidio, sütterlinskim pismom kojim se služio cijeloga života, već pomalo drhtavim od raka. Is pod prezimena, datuma i broja grobnoga mjesta netko je otisnuo velik crveni žig: Razdoblje
korištenja isteklo! Nadomak Bielefelda doista je počeo padati snijeg, gusta mećava, i vlak je svako malo zastajkivao. Već se mračilo kada sam konačno stigao u Oberhausen. Odnio sam torbu u hotel Ruhrland i uzeo taksi, jedini koji je stajao ispred zgrade. “Kamo ćemo?” upitao e vozač sijede kose povezane u konjski rep koji je rješavao sudoku križaljku i slušao Sc hubertovu skladbu na radiju. “Uvijek za muzikom”, rekao sam, a on je položio ruke pune srebrnog nakita na upravljač, osvrnuo se preko ramena i namrštio, odmah djeluući prijeteće. Ispod desnoga oka imao je tetovirane dvije suze. Ipak, nasmiješio se kada sam dodao: “Na groblje. Tackenberg.” “Kao stranac došao sam, / kao stranac odlazim... 18” Krupne pahulje zalijetale su se u vjetrobransko staklo. Nisu se zadržavale na prometnim cestama u smjeru Sterkradea, ili su stvarale tek sivu bljuzgavicu koja je prštala pod kotačima i kapala sa zidova obli jeplienih plakatima. No kada smo se uspeli do Debele stijene, već je sve drukčije izgledalo; tu se automobil zanosio upadajući u kolotrage koji su bivali sve dublji, sve dok teški, mokri snijeg nije zastrugao po limenoj podnici automobila, a vozač tiho opsovao. Polako smo se provezli pokraj sportskog igrališta, supermarketa Schätzlein, moje nekadašnje škole. Na bijelome dvorištu nije bilo nijednog otiska stopala, nijednog čovjeka, a ptica grabljivica koja je sjedila na zdencu obloženome mozaikom bila je plastična; vjerojatno je služila kao strašilo za golubove. Svjetlost ulične svjetiljke obasjavala je prozore hodnika, tako da se vidjela unutrašnjost učionica, u kojima su sjene pahulja padale na stolce, stolove i obrisane ploče. I još e jednom pogled na tihu zgradu tijekom praznika ili vikenda izazvao u meni veću utu čenost no tijekom nastave – možda zato što je ta pravokutna, brojevima označena arhitektura u odsutnosti ljudi još hladnije očitovala svoju svrhu. Ali možda i zato što mi je to prazno mjesto, više no ijedno groblje, davalo naslutiti kako će biti kada čovjek jednog dana više ne bude postojao i kada od svega što mu je nekoć bilo drago i važno ostane manje od razmazana traga krede kojom su bili ispisani brojevi i slova na ploči. “U snu ometat te neću, / Mir tvoj remetiti, / Korak čuti mi nećeš...” Vozač je skrenuo u Elpenbachstrasse, staru aleju punu platana koje su se, usred kućica od keramičke cigle sa savršeno ravnim živicama i zastorima, isticale poput elegantne francuske rečenice u njemačkom tekstu. Zamolio sam ga da stane pokraj vrtlarije groblja i dao mu po priličnu napojnicu kako bi me pričekao; u tom se kraju taksi mogao dobiti samo po cienu beskonačna čekanja. Zatim sam, visoko podižući noge, gacao kroz snijeg do male cvjećarnice pokraj ulaza i kupio jedan od gotovih buketa iz izloga: bijele tulipane, borove grane i mimoze. Posljednjih godina groblje se proširilo. Poravnali su brdašce s križevima i prekopali vrtove iza njega. Čak i javni bazenčić na susjednoj parceli, koji je već u mojemu djetinj-
stvu bio zatvoren i kojim se posljednji vlasnik služio kao pašnjakom – “Nemojte više ostavljati stari kruh!” pisalo je nekoć na njegovoj kući, “Konj je umro prije pet godina!” – sada je bio pretvoren u zemlju za grobove. Sve bijelo... Samo je staza do nove kapelice bila očišćena i u visokome snijegu od posljednjih se počivališta vidjelo malošto osim tu i tamo kojih leđa nadgrobnoga kamena ili vrha obeliska. Nabadao sam u smjeru koji sam zadržao u sjećanju, pokraj jednog jedinog crvenog plamena što je treperio nakrivljen na snježnom nanosu, i već nakon tri-četiri koraka skrenuo sam sa staze. Ispod mojih potplata škripalo je i pucketalo, kao da gazim po viencima. Grob je svojedobno ležao uz živicu od kaline, no nju se više nije dalo prepoznati, pa sam obišao ograđen komad zemljišta pun otpada – iz konstrukcije od letava visjele su crno-crveno-zlatne mašne, plastične ruže i uvenule krizanteme – i odjednom propao do koljena te se pridržao za jedan odvaljen kamen. Cijelo se zemljište spuštalo prema rudniku u kojemu je moj otac nekada davno radio i od kojega je sada ostao samo prednji toranj, crn od vrana koje su se odmarale na njemu. Spomenici i križevi protezali su se do ruba šume. Između njih vodili su nepoznati putovi i rasla ogoljena stabla, kao pocakljena ledom. Sa snijegom u cipelama pokušao sam još nekoliko puta, u ovom i u onom smjeru, posrtao preko nevidljivih stuba, iskretao noge na skrivenim rubnjacima, meo snijeg s više nadgrobnih spomenika i pritom na rubovima reljefa potrgao rukavice, ali nisam uspio pronaći roditeljski grob. Smračilo se. Pod ledenim pokrovom jednog rezervoara s vodom tiho je glogotalo, edan je zec pobjegao odande visoko skačući, no ja ga nisam našao. Po vlastitim sam se tragovima vratio do onoga plamena boje rubina, iz kojeg se pomalo dimilo, položio buket pokraj njega te ostao stajati nekoliko trenutaka. Vjetar se smirio i prestalo je sniježiti; ne odveć daleko, tamo gdje je dim iz ispušne cijevi taksija ostavljao trag na cesti, svietlila je cvjećarnica. I premda su, dok je još sniježilo, pahulje padale nečujno, zavijajući svijet u tišinu, sada je odjednom sve postalo još tiše. Scan: michonne Obrada: boden
Ralf Rothmann rođen je 1953. u Schleswigu, odrastao je u Ruhrskom području, a od 1976. živi u Berlinu. Radio je kao zidar, tiskar, bolničar i kuhar. Piše romane, pripovietke, pjesme i drame. U djelima se često bavi malograđanskim i proleterskim miljeom, a jedna od omiljenih tema mu je osamljenost. U više romana i pripovijetki opisuje Ruhrsko područje, iz kojega potječe, i život tamošnjih rudarskih obitelji, dok je radnja većine drugih proznih djela smještena u Berlin. Dobio je brojne njemačke književne nagrade, među ostalim nagradu Heinrich Boli 2005., nagradu Max Frisch 2006., nagradu Walter Hasenclever 2010., nagradu Friedrich Hölderlin 2013., nagradu Stefan Andres 2016. i nagradu Kleist 2017. Najpoznatija su mu djela Bik, Mlijeko i ugljen, Molitva na ruševinama, Vrućina, Zima među jelenima, Mlado svjetlo i Umrijeti u proljeće .
Patricija Vodopija rođena je 31. prosinca 1970. u Osijeku kao Patricija Horvat. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevođenjem. Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostalnoj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dosad je prevela dvadesetak književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Aktivna je kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja u Splitu.
Zabilješke 1 Lanac trgovina s odjećom i priborom za zaštitu na radu te sredstvima za čišćenje, (op. prev.) 2 Knjiga postanka, 4,12. U: Jeruzalemska Biblija Biblija, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996. (op. prev.) 3 Vrsta džina njemačke proizvodnje s aromom borovnice, (op. prev.) 4 Njem. Reichsnährstand, staleška organizacija Trećega Reicha koja je upravljala poljoprivrednom djelatnošću i agrarnom politikom između 1933. i 1945. Funkcionirala je kao poludržavna ustanova te nametala propise i kontrole, a članstvo je u njoj bilo obvezno za sve koji su se bavili poljoprivrednom poljoprivred nom proizvodnjom i distribucijom, (op. prev.) 5 Waffen SS (punim nazivom Waffen Schut zstaffel , hrv hr v. Oružani zaštit ni ni odredi) borbeni je ogranak SS-a, ogranka NSDAP-a, Nacionalsocijalističke stranke u Njemačkoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Vrhovni zapovjed nik bio je Heinrich Himmler. Organizacija je provodila arijevsku politiku i sudjelovala u Holokaustu, a pripadnici Waffen-SS-a počinili su brojne zločine kao stjegonoše nacizma, (op. prev.) 6 Njem. Bund Deutscher Mädel (Savez njemačkih djevojaka), ženski ogranak Hitlerove mladeži u doba nacionalsocijalizma u Njemačkoj, koji je obuhvaćao sve djevojke u dobi od deset do osamnaest godina, (op. prev.) 7 Wehrmacht je naziv za njemačke oružane snage u doba nacizma, od 1935. do 1945. Sastojao se od pješaštva (Heer), mornarice (Kriegsmarine) i zrakoplovstva (Luftwaffe). Paravojna organizacija Waffen-SS, zapravo stranačka vojska Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP), iako nije bila dio Wehrmachta, bila je s njim pod za jed za jedničkim ničkim zapovjedništvom, (op. prev.) 8 Njem. Völkischer Beobachter , od 1920. tjedne, od 1923. dnevne novine njemačke Nacionalsocijalističke stranke (NSDP), koje su izlazile sve do pred kraj travnja 1945. Broj čitatelja je 1944. dosegnuo 1,7 milijuna, (op. prev.) 9 Vrsta energetske čokolade s 0,2 posto kofeina njemačke proizvod nje, proizvodi se od 1936. i prodaje u okruglim limenim kutijicama od sto grama, razrezana na trokutaste kriške; bila je sastavni dio vojničkih obroka njemačke avijacije i artiljerije u Drugome svjetskom ratu te su je u to doba zvali “pilotska čokolada” od nosno “čokolada “čokolada tenkista”, (op. prev pre v.) 10 Njem. 10 Njem. Kettenhund , pogrdni naziv za pripadnike njemačke vojne policije tijekom Drugoga svjetskog rata, koji im je nadjenut jer su oko vrata nosili lanac s počasnom metalnom oznakom, (op. prev.) 11 Mađarski naziv: Székesfehérvár; hrvatski naziv: Stolni Biograd; grad u središnjoj Mađarskoj, drevna prijestol11 Mađarski nica mađarskih kraljeva i krunidbeni krunid beni grad u kojem su okrunjeni i pokopani prvi mađarski kraljevi, (op. prev.) 12 Odredi 12 Odredi “državne milicije”, njem. Volkssturm , ustrojeni su 1944. i borili su se u posljednjim bitkama Drugoga svjetskog rata. Okupljali su njemačke civile u dobi od šesnaest do šezdeset godina koji dotad još nisu bili stupili u vojsku iz zdravstvenih razloga (jer su bili vojno nesposobni) nespo sobni) ili zbog obavljanja poslova od važnosti za njemačku vojnu silu. Borili su se u civilnoj odjeći, noseći traku s oznakom na rukavu, (op. prev.) 13 Zsámbék, grad na sjeveru Mađarske, (op. prev.) 13 Zsámbék, 14 Njem. Die hemliche Stadt (1921.), 14 (1921.), zbirka pjesama njemačkoga književnika Oskara Loerkea (1884.-1941.), ednog od predvodnika njemačke moderne. Iako je pred kraj života bio jedan od autora čiji su radovi objavljivani u
časopisu Das Reich, koji je kontrolirao Goebbels, nacionalsocijalistički režim zabranio je većinu Loerkeovih djela, zbog čega ga se smatra jednim od predstavnika “unutarnje emigracije”, (op. prev.) 15 Viteški križ sa zlatnim hrastovim lišćem, mačevima i dijamantima bio je najviše vojno odličje Trećega Reicha, 15 Viteški koje je Hitler uveo krajem 1944. (op. prev.) 16 Karlsplatz, 16 Karlsplatz, popularno zvan Stachus, jedan je od najvećih trgova u središtu Münchena. (op. prev.) 17 Njem. “Heim ins Reich” – ta je parola bila 1. točka programa “Lebensraum” (iz 1920.) Hitlerove Nacionalso17 Njem. cijalističke stranke, a značila je da Njemačka ima pravo uzeti sve teritorije u drugim državama na kojima živi njemačko stanovništvo, (op, prev.) 18 Stihovi 18 Stihovi kojima počinje poznato Zimsko putovanje (Winterreise, 1827.) austrijskog skladatelja Franza Schuberta, ciklus od 24 pjesme za muški glas i klavir na stihove Wilhelma Müllera. (op. prev.)
