ugovori u rimskom pravu

UGOVORI U RIMSKOM PRAVU SEMINARSKI RAD

SADRŽAJ

1.Uvod.................................. 1.Uvod......................................................... .............................................. .............................................. .......................................3 ................3 2.Pravni posao..................................... posao............................................................ .............................................. .............................................. .......................44 2.1. Pravna sposobnost......................... sposobnost................................................ .............................................. .....................................5 ..............5 2.2. Poslovna sposobnost......................... sposobnost................................................ .............................................. ..................................5 ...........5 3. Ugovor-Contractus .............................................. ..................................................................... .............................................. ........................6 .6 4. Elementi ugovora................................. ugovora........................................................ .............................................. .........................................7 ..................7 4.1. Izjava volje......................................... volje................................................................ .............................................. ................................7 .........7 4.2. Predmet ugovora.................................. ugovora......................................................... .............................................. .............................8 ......8 4.3. Kausa ugovora ............................................ ................................................................... .............................................9 ......................9 4.4. Rok (dies)................................................ (dies).............................................................................. ...........................................................9 .............................9 4.5. Uvjet (conditio)............................................. (conditio)........................................................................... ......................................................9 ........................9 5. Klasifikacija ugovora........................................... ugovora........................................................................... .........................................................10 .........................10 5.1.Verbalni kontrakti.......................................... kontrakti........................................................................ ...................................................10 .....................10 5.2. Literalni kontrakti....................................... kontrakti..................................................................... .....................................................13 .......................13 5.4. Konsenzualni kontrakti......................................... kontrakti......................................................................... ..........................................15 ..........15 5.5. Bezimeni kontrakti........................................... kontrakti......................................................................... ................................................16 ..................16 6. Kontraktna odgovornost................................... odgovornost................................................................. ...........................................................17 .............................17 7. Zakljucak...................................... Zakljucak.................................................................... ............................................................ ...................................................18 .....................18

UGOVORI U RIMSKOM PRAVU 1. UVOD

Rimsko carstvo je tokom svog postojanja prešlo dug put od grada-države na apeninskom poluostrvu pa do ogromnog carstva koje je okruživalo Sredozemno more. Rimsko carstvo razvija se pred našim očima od doba raspadanja rodovsko- plemenske organizacije i stvaranja države, preko čisto robovlasničkog društva u klasičnom razdoblju rimskog prava pa do prvih početaka feudalizacije u formi rimskog kolonata u vrijeme  postklasičnog i Justinijanovog prava. Svaki period je donio određene promjene sa sobom kako u državnom uređenju, tako i u pravnom poretku. Rimska civilizacija je dominirala zapadnom Evropom i područjem oko Sredozemnog mora, inspirišući veliki dio kulture Evrope. Rimsko društvo je robovlasničko ali ima i neke odlike i rješenja koje imaju univerzalan karakter, koje ga čine prihvatljivim i u srednjem vijeku i danas. Na početku, Rimsko društvo pokazuje vidljive tragove prvobitne zajednice, a počevši od principata  javljaju se elementi feudalnih odnosa. Pa ipak, tokom dugih stoljeća svog postojanja, to je tipična robovlasnička država. Rimsko pravo i literatura pružaju brojne dokaze o svom robovl robovlas asnič ničkom kom karakt karakteru eru.. Materi Materijal jalna na osn osnova ova rimske rimske civili civiliza zacij cijee je gotovo gotovo cijela cijela 2

sagrađena robovskim radom, a njena kulturna nadogradnja isključivo radom slobodnih, i to  pripadnika najviših staleža. Džordž Orvel 1 kaže: „ Kad mislim na stari vijek obeshrabruje me pomisao da te stotine miliona robova, na čijim leđima je generacijama počivala civilizacija, nisu iza sebe ostavili nikakav trag.“  Na drugoj strani, rimsko carstvo ima i neke vanklasne, univerzalno prihvatljive osob osobin ine. e. An Anti tičk čkii Rim Rim je do dopr prin inje jeoo razv razvoj ojuu umje umjetn tnos osti, ti, kn knji jiže ževn vnos osti ti,, arhi arhite tekt ktur ure, e, tehnologije, i prije svega, prava, a njegova historija još uvijek ima utjecaja na današnji svijet. Rimsko pravo je dio nasleđa iz antike, koje je bogato i raznovrsno. Rimsko pravo nije propalo s propašću Rimske države. Rimsko pravo je služilo kao glavna podloga kasnijih kodifikacija koje su stupile na njegovo mjesto. Rimski pravnici  postavili su prve temelje pravne znanosti, oni su izgradili i razradili osnovne i najvažnije institute privatnog prava društva. Tako su do današnjeg dana sačuvani sačuvani razni instituti rimskog prava: podjela stvari, zaštita svojine, državina, službenost, klasifikacija ugovora itd. Rimska država je bila velika i dugovječna. U Rimskoj državi postojalo je visoko razvijeno tržište, veliki gradovi bili su potrošački centri. Rimljani su promet roba i usluga  podigli na do tada neviđen nivo. Zahvaljujući tako razvijenom prometu roba i usluga Rimsko pravo je razvilo odgovarajuće svojinske oblike kao i razne vrste ugovora. Razvoj kontrakta ( ugovor) u posljednja dva vijeka republike promijenio je iz osnova izgled rimskog obligacionog prava: od skromnog dodatka sistemu normi koje su davale okvir  zatvorenoj kućnoj privredi, ono je postalo jedan od najviših dometa rimske kulture. Ugovori su danas najčešći i najvažniji dokument pravnog prometa. Ugovor je važan instrument koji se javlja u mnogim granama prava i ima raznovrsne ciljeve. Njime se npr. Zasniva brak, radni odnos, usvojenje, on može biti i osnov za nasljeđivanje. Ugovor se vrlo često koristi u međunarodnom pravu, za regulisanje raznih odnosa između država ili njihovih organizacija, ali se najviše koristi u oblasti imovinskog prava, obligacionog i trgovinskog. Bez ugovora ne bi bila moguća robna razmjena.

2. PRAV PRAVNI NI POSA POSAO O

Prije nego što se posvetim stvarnom pojmu i značenju ugovora o rimskom pravu, kratko ću se posvetiti pravnom poslu općenito, kao i licima koja imaju pravnu i poslovnu sposobnost u rimskom pravu. Pravni posao je, pored stvari, drugi važan pojam rimskog prava. Pravni posao je izjava volje koja sama ili u vezi sa drugim činjenicama izaziva nastanak, promjenu ili  prestanak subjektivnog prava. Pravni posao se dakle definira kao izjava volje koja  proizvodi pravno dejstvo, dejstvo, pri čemu je izjava izjava volje pretpostavka pravnog pravnog posla. Pored Pored nje se zahtjevaju i drugi uslovi kao što su poslovna sposobnost, formalnost itd. 1

Georg Orwell je pseudonim engleskog književnika Erica E rica Arthura Blaira 3

Rimsko pravo poznaje samo pojedine tipove pravnog posla. Pravni poslovi mogu se  podijeliti na jednostrane (negotia unilateraria) i dvostrane (negotia bilateralia). Jednostrani  pravni poslovi nastaju oćitovanjem volje samo jedne stranke, npr. Oporuka. Dvostrani  pravni poslovi nastaju saglasnim očitovanjem očitovanjem volja dviju stranaka, dakle nastaju iz ponude od strane jedne stranke i prihvatanja ponude od strane druge stranke. Dvostrani pravni  poslovi zovu se ugovori. Naročito važnu skupinu ugovora sačinjavaju obavezni (obligatorni) ugovori. Na osnovu ovih ugovora se jedna stranka prema drugoj na nešto obavezuje, njima se znači osnivaju obaveze. Dvostrani pravni poslovi mogu stvarati kod svake strane uzajamna prava i obaveze, tako da je svaka strana i povjerilac i dužnik, a mogu biti i jednostrano obavezujuči, obavezujuči, to znači da je jedna strana povjerilac, a druga dužnik. Staro rimsko pravo ističe pravilo da iz običnog, jednostavnog sporazuma sporazuma stranaka ne može 2 nastati obaveza . Tek kada je sporazum između stranaka bio odjeven u određenu formu, izazivao je učinke, stvarao obavezu i bio nazvan „contractus“ 3.  Najstariji rimski pravni poslovi znači nisu bili strogo akti volje, bili su mnogo bliže magijskim radnjama. Zato su uvijek formalni- dejstvo je posljedica obavljenog rituala, i apstraktni- namjera nije bitna za njihovo dejstvo i zato obično nije ni vidljiva iz forme  pravnog posla. Ni u klasičnom pravu ove osobine starih pravnih poslova nisu bile  prevaziđene. Pravnici Pravnici koriste različite nazive nazive za „sporazum“, „sporazum“, pactum consensus, consensus, conventio. conventio. Pojam kontrakt ograničen je na obligacione ugovore civilnog prava. U daljnjem razvoju rimskog prava pojam kontrakt počinje da se širi.

2.1.

PRAVNA SPOSOBNOST

Pravna ili fizička lica kojima je bilo priznato svojstvo da budu nosioci prava i obaveza, obav eza, tj. da imaju pravnu sposobno sposobnost st i da pomoću pomoću svojih organa organa izražavaju izražavaju volju stupajući u pravne odnose sa drugim fizičkim i pravnim licima, postojala su i po propisima rimskog prava. Iz sačuvanih propisa teško je odrediti ko je sve imao priznatu pravnu i  poslovnu sposobnost sposobnost u vremenu starog prava. Razlika između rimskog i savremenog savremenog prava leži u pojmu „status“ koji danas nije potreban jer su svi ljudi jednaki. Po rimskom pravu to nije bilo tako. U rimskom pravu niti su svi ljudi bili pravni subjekti niti je stupanj pravne sposobnosti kod svih bio jednak. Samo rimski građanin je imao puna građanska i politička  prava i punu pravnu sposobnost. Sasvim sigurno je i to da je Rimska država imala punu  pravnu sposobnost. sposobnost.  Napredak u ovom razmišljanju bio je uvjetovan ekonomskim napretkom Rima. Postepeno se krug osoba koje su imala pravnu sposobnost širio, niži staleži, peregrini, pa čak i robovi su postajali subjekti prava. Osim toga nastala su velika i brojna udruženja, različite društvene tvorevine koje učestvuju u pravnom životu i imaju prava i obaveze te su mogli sklapati pravne poslove. 2

Ex nundo pacto obligatio non nascitur- iz samog sporazuma ne može nastati obaveza. Pitanje klasičnog pojma contractus u nauci je upitno. Neki pisci tvrde da je već klasično pravo consensus odnosno conventio smatralo podlogom svakog kontrakta dok je po drugima pojam contractus bila objektivna veza među strankama koja nastaje iz dozvoljenog djelovanja. Tek u postklasično i Justinijanovo doba smatra se da je osnov kontrakata saglasna volja stranaka, te se sada pojam kontrakta približio današnjem pojmu ugovora. Sada su iz pojma contractus morali otpasti svi oni slučajevi gdje obaveza ne nastaje ugovorom pa su za te slučajeve stvorene kategorije kvazi kontrakata i kvazi delikata. 3

4

2.2.

POSLOVNA SP SPOSOBNOST

Poslov Poslovna na spo sposob sobno nost st je spo sposob sobnos nostt jednog jednog lica lica da svojo svojom m voljom voljom,, znači znači ne iznuđeno, proizvodi pravna dejstva i sklapa pravne poslove. Kod nas se po zakonu  poslovna sposobnost stiče sa 18 godina. Poslovna sposobnost u rimskom pravu zavisila je od uzrasta, spola, mentalnog i fizičkog zdravlja osobe. Ograničenja poslovne sposobnosti  postojala su i kod rasipnika.

3. UG UGOV OVOR OR-- CONTR CONTRAC ACTU TUS S

Sam termin termin kon kontra trakt kt potiče potiče od riječi riječi „cont „contrah rahere ere“, “, što znači znači stegnu stegnuti, ti, sažeti sažeti,, sakupiti, ujediniti, dogovoriti se. U osnovi je ideja o zajedničkoj aktivnosti koja ima neke  pravne posljedice. Stara prava nemaju opći pojam ugovora 4. Grci su došli do saznanja o „sinalagmi“, riječi koja je po etimologiji slična rimskom kontraktu. U početku rimska  pravna nauka smatra da je ugovor aktivnost, činidba u formi koja je zakonom ili običajima  propisna, koja stvara, mijenja ili ukida obligacioni odnos. Tek u klasičnom pravu se javlja shvatanje da je suština ugovora sporazum, saglasnost volja. Nema ugovora bez saglasnosti volja. I današnja nauka tako definiše ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju, mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi. Ugovor je saglasna izjava volje dva ili više lica upravljena na postizanje određenog cilja. Ugovor se sklapa po pravilu u onom času lada  ponuditelj primi izjavu ponuđenog da ovaj prihvata ponudu. Danas su ugovori najčešće neformalni, osim ako je zakonom drukčije određeno. Međutim, u rimskom pravu važio je suprotan princip. Za zaključenje ugovora zahtijevana je naročita forma: upotreba određenih riječi i simbola, prisustva svjedoka, zaključenje radnje na određenom mjestu i sl. taj zahtjev bio je uslovljen predstavama ljudi o magijskom, čarobnom značaju izgovorene riječi. Forma je bila osnov nastanka pravnog 4

Rimsko pravo poznaje samo pojedine tipove pravnog posla. Njemu je stran opći pojam ugovora. Čak i kada se kasnije u rimskom pravu proširio zatvoreni krug ugovora, rimsko pravo nije došlo do općeg pojma. 5

 posla. Znači, po civilnom pravu, samo ugovor koji je bio odjeven u objektivni elemenat forme proizvodio je utuživu obavezu i samo takav se smatrao kontraktom. Dakle po rimskom pravu potrebna je saglasna izjava volje da bi se dobio kontrakt, ta suglasnost se morala izraziti u određenoj formi, dalje je morala za svaki ugovor postojati unaprijed predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. Kontrakt postoji samo ako su ovi uslovi ispunjeni u suprotnom se eventualno može reći da postoji pakt, iako i pakt spada u ugovore u širem smislu riječi.

4. ELEMENTI UGOVORA

Bitni elementi ugovora su volja, predmet i kausa ugovora. Bez ovih elementa ugovor nr može ni postojati.

4.1. IZJAVA VOLJE Volja Volja za zaklj zaključe učenje nje ugo ugovor voraa može može se izjavi izjaviti ti pismen pismenoo ili usmeno usmeno,, riječi riječima, ma, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti njeno  postojanje. Pored ovog izričitog očitovanja volje postoji i prećutno i neizravno očitovanje volje volje koje koje se naziv nazivaa kon konklu kluden dentni tnim m činima činima (npr. (npr. Šutnja Šutnja). ). Međuti Međutim,p m,pita itanje nje da li se  pasivnim ponašanjem (ćutanjem) može izjaviti volja je diskutabilno. U rimskom pravu je važilo pravilo: Qui tacet non utique fatetur, sed tamen verum est eum non negare.- ko ćuti ne priznaje, ali je tačno da ne poriče. U modernom pravu je prihvaćena teorija da se ćutanje po pravilu ne smatra  pristankom. Ovo pravilo nema apsolutnu važnost nego postoje izuzetci od kojih su neki 6

ustanovljeni zakonom. Npr., za ugovore o nalogu, zakupu i druge ugovore sa trajnim izvršenjem obaveza važi pravilo da , ukoliko je zakupac po isteku roka na koji je zajup ugovoren, nastavio da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome nije protivio, smatra se da  je zaključen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja, a pod istim uslovima kao i  prethodni.  Nemo in vitus agere cogitur- nikoga se ne može siliti na djelovanje protiv njegove volje. Što znači da izjava volje mora biti dana slobodno, bez prinude. Mora postojati slobodna, ozbiljna, stvarna volja, usmjerena na nešto što je moguće ostvariti. Ona ne smije  biti posljedica zablude, prevare, prijetnje ili prinude, što u starom Rimu nije uvijek bilo tako. Zaključenje ugovora silom nije moguće zbog neophodnosti izjava volje stranaka. Budući da je svaki pravni posao očitovanje volje, gdje unutarnja volja treba odgovarati izjavljenoj, mane volje mogu utjecati na valjanost pravnog posla i uzrokovati njegovu ništavost. Problem mana volje nije postojao u starom rimskom pravu gdje je vladalo strogo objektivno tumačenje volje, što znači da su se riječi i geste tumačile doslovno, bez obzira na pravu volju stranaka i bez obzira na moguće nepravedne posljedice takvog tumačenja. Tek rimski pravnici iz republike počinju obraćati pažnju na volju i uvažavaju stvarnu volju koja stoji iza očitovanja. U Justinijanovom pravu prednost se daje unutarnoj volji i namjeri stranaka.  Nesklad između volje i očitovanja volje može biti svjestan ili nesvjestan. Svjestan nesklad volje je ako stranka namjerno očituje nešto što zapravo neće, tj. ako se ima dojam da neko neki posao želi sklopiti, a zapravo ne želi (ako je sklopljen, pravni posao je valjan); dalje to mogu biti poslovi sklopljeni u šali ili na pozornici ( ovakav pravni posao nije valjan). Ignorantia facti excusat/ non nocet- nepoznavanje činjenica ispričava/ ne šteti. Ignorantia iuris non excusat/ nocet- nepoznavanje prava ne ispričava/ šteti.  Nesvjestan nesklad nesklad volje i očitovanja volje je zabluda. Zabluda, Zabluda, prijevara i prijetnja  prestavljaju razloge za rušenje ugovora. Zabluda je pogrešna predstava o nekom elementu ugovora ili o nekoj drugoj činjenici koja utječe na njegovu punovažnost. Zabluda je slična  prevari, razlika je u tome što se kod zablude ne postavlja pitanje krivice, dok je kod  prevare i druga strana kriva zato što je dovela u zabludu suugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. Postoje 4 tipa zabluda:

4.1.1. ZABLUDA O LIČNOSTI Zabluda o ličnosti postoji kada neko sklapa ugovor s jednom osobom, misleći da ga sklapa s drugom.

4.1.2. ZABLUDA O PRAVNOM POSLU Ova zabluda postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne, ali oko zaključivanja postoji nesporazum (npr. „hoćeš li mi dati sto sestercija ?“; „hoću“, 7

 jedno lice misli na poklon drugo na zajam, ovdje nije došlo do saglasnosti volja i ugovor  ne važi).

4.1.3. ZABLUDA O PREDMETU Ova zabluda postoji kada stranke ne misle na isti predmet, npr. Neko proda olovo umjesto srebra, ni ovdje nema saglasnosti volja.

4.1.4. ZABLUDA O SVOJSTVIMA To je zabluda o svojstvu ili kvalitetu neke stvari.

4.2. PREDMET UGOVORA Uslova za nastanak ugovora je također postojanje predmeta (objekta) na koji se ugovor odnosi, to je stvar ili radnja povodom koje nastaju određena prava i obaveze. Predmet ugovora označava označava ono što se duguje, duguje, odnosno na šta se dužnik obavezuje. obavezuje.

4.3. KAUSA UGOVORA Kausa predstavlja neophodan uslov za sklapanje i nastanak ugovora, svaki ugovor  mora imati dopuštenu i dozvoljenu kausu, tj. ne smije biti protivna propisima, javnom  poretku ili dobrim običajima. Kausa je odgovor na pitanje zašto se nešto duguje, ona je uzrok, povod, razlog, cilj nastanka ugovora. Po subjektivnoj teoriji kausa je psihološki elemenat koji pokreće pojedinca da zaključi posao, ona je motiv prihvatanja. U nekim ugovorima kausa nije jasno izražena. To su apstraktni ugovori, oni imaju kausu jer je ona uslov punovažnosti punovažnosti pravnog posla, ali ali je ona skrivena, nepoznata nepoznata za treća lica. Elementi ugovora kao što su rok i uslov smatraju se nebitnim, jer oni samo bliže određuju prava i obaveze stranaka, a ugovor može postojati i bez njih. Rok i uslov su dakle okolnosti čije nastupanje se očekuje u budućnosti, rok je buduća izvjesna okolnost, a uslov  buduća neizvjesna neizvjesna okolnost, tj. uslov uslov stavlja u pitanje pitanje vršenje prava.

4.4. ROK (DIES) Dies interpellat pro homine- rok opominje umjesto čovjeka. Dies a quo non komputatur in termino- početni dan se ne računa u rok. 8

Rok je uzgredna odredba pravnog posla kojom je učinak pravnog posla vremenom ograničen, učinak ili nastaje od određenog vremena (dies a quo- početni rok), ili traje do određenog vremena (dies a quem- završni rok). Dalje rokovi mogu biti prosti, nastup roka  je izvjestan, tako da tačno znamo kada će početi teći (dies certus an- tačno određen) i rokovi- uvjeti, gdje nastup roka neizvjestan, znamo da će sigurno početi teći, ali ne znamo kada, npr. nečija smrt (dies incertus an- neodređen).

4.5. UVJET (CONDITIO) Uvjet je uzgredna odreda kojom stranke učinak pravnog posla čine zavisnim od neke neizvjesne buduće okolnosti. Uvjetovana okolnost mora biti buduća i neizvjesna, a ako nedostaje jedno od tih obilježja, tada govorimo o nepravim uvjetima, a to su:

4.5.1. NUŽNI UVJETI Uvjetova Uvjetovana na okolnost okolnost je budu buduća, ća, ali se sigurno mora ispuniti, ispuniti, na primjer primjer ako neko umre, takav posao se smatra bezuvjetnim, to je zapravo rok.

4.5.2. NEPRAVI UVJETI Ako se uvjetovana okolnost već dogodila u sadašnjosti ili prošlosti, a ta okolnost strankama nije poznata, za pravi uvjet je potrebna objektivna neizvjesnost, subjektivna nije dovoljna.

4.5.3. NEMOGUĆI UVJETI To su takvi uvjeti koji se ne mogu ostvariti, bilo fizički, bilo pravno, stranka nastanak učinka veže uz nešto nemoguće, zapravo taj učinak ne želi niti taj učinak može ikada nastupiti. Rimski pravnici su usvojili pravilo da su takvi uvjeti dodani pravnom poslu inter vivos činili posao ništavnim, dok se kod pravnih poslova mortis causa smatraju kao da nisu dodani, takvi poslovi se smatraju bezuvjetnim i valjanim.

4.5.4. NEMORALNI I NEDOPUŠTENI UVJETI Ovi uvjeti prosuđivali su se isto kao i nemogući uvjeti, to jest dodani pravnom  poslu inter vivos činili su posao ništavnim, a kod poslova mortis causa smatrali su se pro non scripto. Uvjeti mogu biti suspenzivni suspenzivni (odgodni), to jest odgađaju postanak i učinak pravnog  posla, i rezulutivni rezulutivni (raskidni), posao se ukida nastupanjem nastupanjem uvjeta. 9

5. KLASIFIKACIJA UGOVORA

Kontra Kont rakt ktii se mogu mogu klas klasifi ifici cira rati ti po razl različ ičiti itim m krit kriter eriji ijima ma ali ali je najv najvaž ažni nija ja klasifikacija po načinu na koji se zaključuju. Već Gaius je kontraktne obaveze klasičnog doba dijelio prema obliku i načinu postanka na 4: aut enim, re contrahitur obligatio aut verbis verbis aut litter litteris is aut aut con consen sensu suss 5. Ovu četver četverodi odiobu obu na verbal verbalne, ne, realne realne,, litera literalne lne i konsenzualne konsenzualne kontrakte zadržao je i Justinian u svojim institucijama.

5.1. VERBALNI KONTRAKTI Roma parla, Oriente scrive- kažu Talijani. Zaista u vrijeme kada su na Istoku  preovlađivali pisani ugovori, Rim je više volio da recituje recitacije. To je ne toliko razlika u ment mental alite itetu tu,, ko koli liko ko u stup stupnj njuu razv razvoj oja, a, jer jer su rani ranije je i naro narodi di star starog og isto istoka ka češć češćee upotrebljavali izgovorene formule, nego pisane riječi, do čega su došli tek poslije izvjesnog razvoja. A i inače, mentalitetu ljudi, koji su tek izašli iz prvobitne zajednice sa svim njihovim njihovim vjerovanj vjerovanjima ima i praznovje praznovjerjem, rjem, više odgo odgovara vara svečana, svečana, religijsko religijskom m maglom maglom obavijena riječ nego pisani dokument. Sjetimo se Indijanaca iz Amerike i njihovog „haug“. Verbalni kontrakti dakle nastaju izgovorom formule, svečanih riječi, suglasnost  postoji, ali nije u prvom prvom planu.

5.1.1. NEXUM  Nexum je najstariji rimski kontrakt i kao takav nije dovoljno poznat, krajem Republike već je bio nestao iz prakse. Jedino što se o nexumu pouzdano zna je činjenica da se zaključivao poput mancipacije, pomoću bakra i vage. To je kontrakt o zajmu koji nastaje u obliku gesta per aes et libram, to jest realnim, kasnije i simboličkim vaganjem zajamske svote pred svjedocima. Nexum je vodio u dužničko robstvo, ako se dug ne vrati na vrijeme, dužnika može bez suđenja preuzeti kreditor. 6

5.1.2. STIPULATIO Stipulacija je najvažniji verbalni kontrakt koji je postojao još u vrijeme zakona XII tablica, naziva se „djevojke za sve“. Sam pojam stipulacija potiče od stipulus- čvrst, dakle : čvrst dogovor, tvrda vjera. Stipulacija je dakle verbalni, apstraktni ugovor starog rimskog 5

„rimsko pravo“, Marijan Horvat, 7. izdanje, str. 250 Automancipacija- dužnik nesposoban za plaćanje dobrovoljno zalaže vjerovniku sam svoju osobu, da bi tako svojim radom odradio dug. 6

10

 prava koji je nastajao svečanim pitanjem vejrovnika i svečanim, saglasnim i neposrednim odgovorom dužnika. Na ovom temelju nastajala je obaveza dužnika i pravo vjerovnika da zahtjeva izvršenje obaveze. Svaka stipulacija je bila jednostrani (iz zaključene stipulacije nastajala su samo  potraživanja za vjerovnika i samo dugovanja za dužnika) i apstraktni ( obaveze dužnika nastajala je iz samog obećanja bez obzira na pravni razlog- kausu, zbog koga se dužnik  obavezivao) ugovor. Ukolik Uko likoo nije nije pos postoj tojao ao „un „unita itass actus“ actus“7, stip stipul ulac acij ijee nije nije bilo bilo,, kao kao što što nije nije bilo bilo stipulacije ni onda, kada bilo dužnik, bilo vjerovnik nisu bili u stanju izgovoriti svečane riječi riječi koje koje su bile bile una unapri prijed jed utvrđe utvrđene. ne. U najsta najstarij rijee vrijem vrijemee stipul stipulaci acija ja je mogla mogla biti biti 8 zaključena jedino u formi sponsio, bio je to najstariji oblik verbalne stipulacije . Vjerovnik   je bio obavezan postaviti pitanje: „Spondes?-obećavaš?, „Spondes?-obećavaš?, na šta je dužnik odgovarao: „Spondeo- Obećavam“. Stipulacija je time bila zaključena. Niti jedno drugo pitanje i ni  jedan drugi odgovor nisu mogli imati takvo djelovanje. Stipulaciju u formi sponsio mogli su zaključiti samo rimski građani. U klasičnom razdoblju međutim, stipulacija je mogla biti zaključena i mnogim drugim odgovarajućim pitanjima i saglasnim odgovorima. Stipulaciju u ovim formama mogli su zaključivati kako rimski građani, tako i ostali stanovnici države koji su imali  pravo sudjelovati sudjelovati u pravnom životu. U postklasičnom pravu je konačno ukinut zahtjev da pri stipulaciji mora postojati  puna suglasnost između postavljenog pitanja i datog odgovora. Bitno je bilo jedino da se  jasno potvrdi suglasnost suglasnost stranaka. stranaka. Stipulacija je bila ugovor koji je mogao biti upotrebljen u svim slučajevima kada je  bilo potrebno zasnovati neku jednostranu obavezu. Osim toga, stipulacija se mogla upotrebljavati i u slučajevima kada je trebalo zasnovati dvostrane obaveze, u takvim slučaj slučajev evima ima bile bile su upo upotre treblj bljiva ivane ne dvije, dvije, privid prividno no odv odvoje ojene, ne, a stvarn stvarnoo ko korel relati ativne vne stipulacije. Na taj način stipulacija je bila ugovor koji je mogao zadovoljiti sve potrebe  pravnog prometa. prometa. Za zaštitu prava vjerovnika postojale su posebne tužbe, uvedene su condictiones ili stroge tužbe civilnog prava. Za zaštitu vjerovnika u periodu klasičnog i postklasičnog  prava isto su služile služile condictiones starog starog prava. Sve stipulacione tužbe bile su apstraktne tužbe, to jest sudac pri ovim tužbama nije vodio računa o pravnom temelju stipulacije. Važno je bilo utvrditi, ne zašto se duguje, već da li se duguje i što se duguje. Stipulacija je jedan opći oblik preuzimanja obaveza, naročito je pogodna za zajam, s tim da se za kamate morala upotrijebiti nova stipulacija. I kupoprodaja se zaključivala  putem dvije stipulacije: stipulacije: jednom bi kupac obećao cijenu, cijenu, a drugom prodavatelj prodavatelj robu. Kroz historiju je pretrpjela razne promjene u formi i suštini. Postepeno su se počeli tražiti načini koji obezbjeđuju dokazivanje stipulacije: svjedoci ili pisani dokumenti. Tako  je postalo uobičajeno da se o usmenoj stipulaciji sastavi pisana isprava. Ona je tokom

7

Unitas actus- zahtjev za postojanjem vremenskog jedinstva izjava stranaka, što znači da je odgovor morao uslijediti neposredno poslije pitanja. 8 „rimsko pravo“ Puhan Ivo, 1970., str.300 11

klasičnog perioda služila samo kao dokaz da je zaključena usmena stipulacija. Vremenom  je dokument postao postao srž posla, a usmena formula je prevaziđena. prevaziđena. Za zaštitu onih koji su preuzeli obavezu a da nisu ništa dobili pretor je dozvolio tužbu zbog prevare čime je stipulacija postala kauzalna. Tako je poslije duge evolucije, stipulacija od verbalnog i apstraktnog posla starog  prava, namjenjenog isključivo za Rimljane, postala pisan i kauzalan ugovor kojim su se mogli služiti svi stanovnici carstva.9 O znač značaj ajuu ov ovog og ug ugov ovor oraa go govo vori ri i činj činjen enic icaa da se i dana danass rije riječč stip stipul ulis isat atii upotrebljava kao sinonim za ugovoriti.

5.1.3. DOTIS DICTIO To je svečano obećanje miraza, učinjeno od žene ako je bila sui iuri ili od njenog  pater familiasa ako je bila alieni iuris. Obećanje je trebalo učiniti ili mladoženji ako je bio sui iuri ili njegovom pater familiasu.

5.2. LITERALNI KONTRAKTI Od klasič klasičnog nog prava prava Rimlja Rimljani ni sve više više pribje pribjega gavaj vajuu pisani pisanim m ugo ugovor vorima ima koji koji obezbjeđuju pouzdanost pouzdanost sadržaja i dokazivanje u slučaju spora. Rimsko pravo je poznavalo samo jedan pisani ugovor, koji se nije održao poslije klasične epohe. Ali s napuštanjem klasičnih pravnih shvatanja i prodorom orijentalnih utjecaja, važniju ulogu dobivaju pisane ispr isprav ave. e. Ov Ovom omee je u po post stkl klas asič ično nom m peri period oduu do dopr prin inje jelo lo uv uvođ ođen enje je form formal alne ne teor teorij ijee dokazivanja u sudski postupak. Postojali su sljedeći pisani ugovori:

5.2.1. EXPENSILATIO EXPENSILATIO  Nomen transcripticum ili expensilatio je literalni kontrakt rimskog civilnog prava,  javlja se u kasno republikansko doba, a u carsko doba već nestaje iz prakse. Obaveza nastaje upisivanjem u vjerovnikovu blagajničku knjigu (codex accepti et expensi- knjiga  prihoda i izdataka). izdataka).

9

Na opisanom razvoju stipulacije očituje se pretvaranje instituta ius civile u ius gentium. Instituti starog civilnog prava su formalistični i apstraktni: razlog njihove obligatornosti ne leži u kauzi nego u formi. Instituti ius gentium su neformalni, ali su zato kauzalni. Konačno je u Justinijanovom pravu potpuno nestalo formalizma. 12

5.3. REALNI KONTRAKTI Osnovna karakteristika realnih ugovora je to što se zaključuju predajom stvari. Po Gaju, predajom stvari nastaje obligacija. Ovdje je suglasnost volja u sjenci same predaje stvari. Po Gaju, jedini realni kontrakt je zajam, iz razloga što se tada smatralo da predaja stvari podrazumijeva prijenos svojine tradicijom, što je slučaj kod zajma. Justinjanove Institucije u realne kontrakte ubrajaju još i poslugu, ostavu i ugovor o zalogu.

5.3.1. MUTUUM (ZAJAM) Zajam je ugovor kojim kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenjivih i potrošnih potrošnih stvari drugoj, a ova se obavezuje da će vratiti istu količinu stvari iste vrste. Predmet zajma mogao je biti i novac. Zajmodavac je u slučaju da mu novac ne bude vraćen, imao deliktnu zaštitu. Zajam je jednostrano obavezujući ugovor stricti iuris, dok su ostali zaštićeni neposrednim sankcionisanjem bona fides. Zajmom se prenosi svojina nad stavrima kojima zajmop zajmoprim rimac ac slobod slobodno no raspol raspolaž aže. e. Kamate Kamate su se smatra smatrale le cijeno cijenom m zajma zajma.. U poč početk etkuu uziman uzimanje je kamate kamate se smatra smatralo lo nemora nemoralni lnim. m. Zakon Zakon XII tablic tablicaa odredi odredioo je maksi maksimal malnu nu kamatu na 12-tinu od iznosa glavnice.

5.3.2. COMMODATUM (POSLUGA) Posl Poslug ugaa je real realni ni ko kont ntra rakt kt ko koji jim m jeda jedann stra strank nkaa (pos (poslu lugo goda dava vac) c) daje daje drug drugoj oj (poslugoprimcu) neku nepotrošivu stvar na besplatnu upotrebu, uz obavezu da je poslije upotrebe ili ugovorenog roka vrati. Za razliku od zajma posluga je imala dobročini karakter. Poslugoprimac je morao čuvati stvar koju je dobio, u klasičnom pravu morao je uvijek odgovarati za štetu, osim ako je nastala dejstvom više sile. Ukoliko poslugoprimac ne vrati stvar na vrijeme ili je vrati oštećenu, poslugodavac je protiv njega imao actio commodati.

5.3.3. DEPOSITUM (OSTAVA) Ostava je realni ugovor kojom ostavodavac ili deponent daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar, a ostavoprimac ili depozitor se obavezuje da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. Depozitor stvar ne smije koristiti jer bi bio odgovoran za krađu upotrebe. Zaštitu su po načelima bona fides imali i ostavodavac (actio depositi directa) i ostavoprimac (actio depositi contraria). 13

5.3.4. FIDUCIA Fiducija10 je slična posluzi, ostavi i nalogu, nastaje neformalnim sporazumom uz mancipaciju ili in iure cessio. Fiducijant daje neku stvar fiducijaru uz obavezu da je vrati  po isteku roka ili po ispunjnju uslova. Gaj je nije ubrajao u realne kontrakte, a u Justinijanovim Institucijama se ne spominje jer više nije ni postojala.

5.3.5. PIGNUS (ZALOG) Kod zaloga zalogodavac postaje povjerilac, troškove i štetu preuzima zalogoprimac koji istovremeno postaje dužnik. Zalogodavac je imao actio in factum kao zaštitu u slučaju da zalogoprimac neće da vrati određenu stvar. Zalogoprimac je također mogao koristiti actio in factum kao zaštitu, kao i actio doli.

5.4. KONSENZUALNI KONTRAKTI To su svi oni ugovori koji se zaključuju prostom saglasnošću volja. Oni su veliki  proboj načela slobode volje stranaka u formalizam rimskog prava. To su kupoprodaja, najam, zakup, ugovor o djelu, ortakluk i zastupništvo. Ako ovome dodamo zajam dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopće. Osnovni razlog nastanka ove kategorije ugovor ugo voraa je razvoj razvoj promet prometaa i trgovi trgovine ne koja koja ne trpi trpi forme forme i zahtj zahtjev evaa jednos jednostav tavnos nostt i efikasnost.

5.4.1. EMPTIO VENDITIO (KUPOPRODAJA) Ovo je ko Ovo kons nsen enzu zual alni ni ko kont ntra rakt kt ko koji jim m se jedn jednaa stra strank nkaa (pro (proda dava vač, č, vend vendit itor or)) obavez oba vezuje uje da drugoj drugoj stranc strancii (kupa (kupac, c, emptor emptor)) trajno trajno preda preda stvar, stvar, a druga druga stran stranka ka se obavezuje da za to plati cijenu. Kupovina se smatra načinom za sticanje stvari ili, pravnički rečeno, za sticanje svojine. Još je Gaj zapazio da je porijeklo ovog ugovora u trampi,  prodaja u stvari i jeste trampa za novac. novac. U klasičnom pravu obje stranke svoj zahtjev mogu ostvariti u sudskom postupku, kupac sa actio empti, a prodavač sa actio venditi.

5.4.2. LOCATIO CONDUCTIO

10

Fiducija se posljednji put spominje u Teodozijevu kodeksu. 14

Ovo je ugovor kojim se jedna strana ( zakupodavac, locator) obavezuje staviti na raspolaganje neku svoju stvar, a druga (zakupac, conductor) se obavezuje da će za to platiti određenu naknadu. Razlikujemo Razlikujemo tri vrste ugovora o zakupu: - locatio conductio rei, predmet zakupa je tjelesna, nepotrošna stvar, a zakupnina je morala biti u novcu. Postojala je razlika u obimu upotrebe, utendum locare znači samo najam stvari bez plodova, dok  fruendum locare znači prepuštanje i plodova stvari. -  Locatio conductio operarum, ov ovim im ug ugov ovor orom om se radn radnik  ik  obavezuje da poslodavcu stavi na raspolaganje svoju radnu snagu, a  poslodavac da će radniku platiti određenu novčanu novčanu nadoknadu, što znači da se radnik nalazi u funkciji lokatora, on iznajmljuje sebe. 11 -  Locatio conductio operisfaciendi,  je ugovor o djelu, lokator se obave oba veziv zivao ao da će kon konduk duktor toruu predat predatii neku neku stvar stvar ili lice, lice, a ova ovajj se obavezuje da će s tom stvari ostavriti određeni rezultat za koji će biti  plaćen (npr.lokator preda građevinski materijal i zemljište, da bi konduktor za njega sagradio kuću).

5.4.3. SOCIETAS (ORTAKLUK) Ortakluk je ugovor kojim se dva ili više lica udružuju radi postizanja imovinske dobiti. Svaki ortak unosi svoj dio, i dobit se dijeli prema veličini udjela ili prema ugovoru ukoliko takav postoji.

5.4.4. MANDATUM (UGOVOR O ZASTUPNIŠTVU) Ovim ugovorom se jedna strana obavezuje da će u svoje ime, a za račun neke druge osobe besplatno obaviti neki pravni akt. Ovo je bila intelektualna usluga, koju pripadnici viših slijeva čine zbog sticanja ugleda, npr. Filozofi i pravnici. Po shvatanju Rimljana zarađivanje sopstvenim radom ponižava slobodnog čovjeka, zato je mandat u načelu  besplatan. Međutim rano r ano je uveden običaj da se licima koji za druge obavljaju posao daje honorarium (pošast).

5.5. BEZIMENI KONTRAKT Bezimeni ili neimenovani ugovori su ugovori koji se ne mogu svrstati ni u jedan već pos postoj tojeć ećii imenov imenovan anii ugo ugovor vor.. Oni liče liče na realne realne kon kontra trakte kte jer sam spo sporaz razum um ne 11

Sklapanje ovog ugovora u funkciji lokatora za radnika je značilo pristajanje na najniži socijalni položaj za slobodnog čovjeka. 15

obavezuje, bitno je da jedna strana izvrši svoju obavezu, tek tada i druga strana postaje obavezna, razlika je u tome što kod neimenovanih ugovora obaveze nemaju međusobno nikakv nikakvee veze, veze, npr.po npr.pomoć moć pri učenju učenju u nak nakna nadi di za održa održavan vanje je vrta. vrta. Važnij Važnijii bezim bezimeni eni kontrakti su: permutatio, aestimatum i precarium.

6. KONTRAKTNA ODGOVORNOST

Pacta dant leges- ugovori obavezuju ugovorne strane kao zakon. Pacta sunt servanda- ugovori se trebaju poštovati. Ovo su glavna načela ugovornog prava. Ugovori se poštuju: „kako izgovore riječi, neka to bude zakon“. 12 S razvojem razvojem načela načela kons konsenzu enzualno alnosti, sti, putem putem pretorske pretorske aktivnos aktivnosti ti nastaju nastaju pravna pravna sredstva kojim se pokušava zaštititi cilj koji su stranke imale prilikom zaključenja ugovora kao i zaštititi povjerioca ili oštećenog. Sredstva protiv zloupotrebe prava, zlonamjerne radnje ili prevare (dolus) bila je tužba (actio doli) putem koje se mogla naplatiti kazna u visini pretrpljene štete i prigovor (exceptio doli). Dalje su postojale civilne tužbe, nastale običajem ili zakonom. U klasičnom pravu, da bi se ustanovila ugovorna odgovornost, odgovornost, mora postojati šteta, ta štet štetaa mora mora biti biti prou prouzr zrok okov ovan anaa pona ponaša šanj njem em dužn dužnik ikaa i to pona ponaša šanj njee mora mora biti biti  protupravno.13 Po starom rimskom pravu svako odgovara za posljedice svojih aktivnih radnji. Po općem pravilu onaj ko drugome nanosi štetu vršeći svoje pravo nije odgovoran. U svim pravnim odnosima učesnici su odgovorni za svoje zlonamjerne radnje, dužnik je bio oslobođen odgovornosti ako je šteta nastala dejstvom više sile. Za zaštitu  povjeriočevih interesa pronađena je ugovorna kazna kojom se povjerilac oslobađao

12

U primitivno doba se povreda ugovorne obaveze smatrala nevjerom i prevarom, dakle deliktom koji treba kazniti. Na temelju presude iz nekih kontraktnih tužbi stizavala je osuđenika i infamia-gubitak časti. 13 Protupravno ponašanje je ponašanje koje zabranjuju opće norme, koje je u suprotnosti s bona fides kao i nepoštivanje odredbi ugovora 16

do doka kazi ziva vanj njaa pret pretrp rplj ljen enee štet štetee i njen njenee vrij vrijed edno nost sti. i. Ob Obli liga gaci cija ja se nije nije gasi gasila la zbog zbog nemogućnosti izvršenja obaveze (npr.propasti stvari), jer ostaje obaveza plaćanja kazne

7.ZAKLJUČAK 

U ovom radu pokusala sam dati kratki pregled ugovora kao najvažnijih pravnih  poslova rimskog prava i prava uopće, uopće, osvrćući se kratko na pravnu pravnu i poslovnu sposobnost.Dalje sposobnost.Dalje sam navela najznacajnije vrste rimskih ugovora i pokušala obrazložiti osnovne karakteristike svakog svakog pojedinačnog pojedinačnog ugovora. Iako je Rimska država prestala da postoji prije više od 1500 godina na velikom  broju Pravnih fakulteta fakulteta proučava se rimsko rimsko pravo kao poseban poseban predmet.Zaista predmet.Zaista izgleda čudno da mi danas, nakon nakon toliko stoljeća proučavamo proučavamo pravni poredak jedne davno iščezle iščezle civilizacije u kojo postoji najsurovija eksploatacija gdje čovjek može biti predmet nečije svojine. Jedan od razloga je značaj historije uopće. Drugi razlog je u značaju koji rimsko pravo ima na ovim prostorima.Naime savremeni pravni sistemi, ako izuzmemo neke egzotične, dijele se na dvije skupine: one koji su nastali na tradicijama rimskog prava i one koji su nastali pod utjecajem engleskog  precedentnog sistema. sistema. Pravni instituti staroga Rima mnogo su utjecali na rješenja kojima se i danas služimo.Iz ovog proizlazi i treći razlog:rimsko pravo je uvod u savremeno građansko građansko  pravo, ono nam omogućuje bolje shvatanje shvatanje ustanova ustanova privatnog prava.To prava.To znaci da dobro naučeno rimsko pravo omogućuje lako shvatanje stvarnog, obaveznog i nasljednog prava.

17

LITERATURA „Rimsko pravo“, Marijan Horvat,Zagreb 2007. „Rimsko pravo“, Ante Romac,Zagreb,2007 „Rimsko pravo“, Puhan Ivo, Naučna knjiga, Beograd, 1970 „Zašto pišem i drugi eseji“, Orvel G.,1977.

18