EDGAR RIČE BURROUGHS Edgar Rič e Burroughs
TARZAN I NJEGOV SIN
IZABRANI ROMANI E. R. BURROUGHSA Naslov originala originala
THE SON OF TARZAN Copvright © 1915, 1916 Frank A. Munsey Companv
Prevela s engleskoga
TARZAN I NJEGOV SIN
MILICA BUINAC Naslovnu stranicu izradio izradio
Pi-vo izdanje u ovoj biblioteci
IGOR KORDEJ Cover Art bv IGOR KORDEJ Copyright © 1986, EDGAR RIČE BURROUGHS, INC. Ali Rights Reserved
Urednik ZVONIMIR
MAJDAK
a
sa
IZDAVAČKO KNJIŽAR K NJIŽARSKA SKA RADNA ORGANIZACIJA
mladost ZAGREB 1986
Niz široki Ugambi plovio je čamac s broda „Marjorie W, nošen strujom nadošle plime. Njegova se posada lijeno valjuš-kala uživaju ći u odmoru nakon naporna veslanja uzvodno. Tri milje nizvodno ležala je sama „Marjorie W, spremna da isplovi čim se oni popnu na palubu, i podignu čamac. Međutim, uskoro su ljudi prekinuli svoj drijemež ili brbljanje. Pažnju im je privukla sjeverna obala rijeke. Tamo je stajala neobična ljudska prilika i ispruženih, koš čatih ruku dozivala ih napuklim glasom iz petnih žila. — Grom i pakao! Što je to? — uzviknuo je netko od posade. — Bijelac! — promrmlja i doda: — Zaveslaj te momci da mu se primaknemo i vidimo što želi. Kad su se primakli obali, ugledali su iscrpljenu priliku rijetke sijede kose zamršenih pramenova. Njegovo mršavo, iskrivljeno tijelo bijaše golo tek s krpom oko bedara. Niz upale, kozi čave obraze tekle su suze. Čovjek im je progovorio nerazgovijetno nekim stranim jezikom. — Znaš li engleski? — zapitao je oficir čovjeka. Da, znao je. Isprekidano, sa zastajkivanjem, kao da se tim jezikom već godinama nije služio, preklinjao ih je da ga uzmu sa sobom i izbave iz te strašne zemlje. Pošto je prispio na palubu „Marjorie W", stranac je ispri čao spasiocima tužnu pri ču o svojoj bijedi, stradanju i mukama kroz proteklih deset godina. On im nije rekao zašto je došao u Afriku, ali su naga đali da je zaboravio sve što je doživio prije onih strašnih muka, koje su ga umno i fizi čki uništile. Nije im čak ni rekao svoje pravo ime, ve ć im se predstavio kao Mihael Sabrov. Uostalom, više nije postojala nikakva sli čnost izme đu ove bijedne ruševine i nekada muževnog, iako beskrupuloznog Alexisa Paulvitcha. Prije deset godina on je izbjegao sudbinu koju je doživio njegov prijatelj i zloduh (Rokoff) i ne jednom, ve ć bezbroj puta u proteklih deset godina, Paulvitch je proklinjao udes koji je 5
Tada otvori jedan kov čeg i izvu če nešto odjeće. Dobro je zasnovao svoj plan. Nije ništa pitao životinju koja se pokoravala svim njegovim naredbama. Zajedno su se iskrali iz ku će. Ni jedan od prolaznika nije mogao primijetiti da je jedan od njih majmun.
Nekoliko dana novine su pisale o ubojstvu osamljenog starog Michaela Sabrova koje je po činio veliki dresirani majmun. Pro čitavši to, lord Grevstoke je nastojao da se njegovo ime ne dovede u vezu sa tom aferom, ali se preko policije stalno obavještavao kako te če potraga za majmunom. Doista, njega, kao i najve ći dio čitalaca, zanimao je samo misteriozni nestanak ubojice. Nekoliko dana nakon tragedije obavijestili su ga da Jack nije stigao u školu. No, još ni sada otac nije povezivao nestanak svog sina s misterioznim doga đajima oko majmuna. Tek mjesec dana kasnije otkrilo se pažljivim ispitivanjem da je dječak napustio vlak prije nego što je krenuo iz Londona. Našli su i kočijaša koji je dje čaka odvezao k starom Alexisu i tek tada je Tarzan, kralj majmuna, shvatio da je Akut u vezi s nestankom dječaka. Sve što se dogodilo nakon trenutka kada je ko čijaš ostavio svog putnika na pločniku ispred kuće u kojoj je stanovao Ale-xis, bilo je obavijeno tajnom. Nitko nije vidio ni dje čaka ni majmuna od toga časa, nitko živ. Vlasnik ku će identificirao je momka kao veoma čestog posjetioca sobe starog Alexisa. Osim toga nije znao ništa. I tu, pred vratima prljave stare zgrade u predgra đu Londona, tragačima se suprotstavio tajanstveni zid koji nije ništa više govorio. Idućeg dana nakon smrti Alexisa Paulvitcha, mladi ć koji je pratio svoju uzetu baku, ukrcao se u Doveru. Stara dama, zastrta velima, bijaše tako iscrpljena od godina i bolesti da su je na palubu unijeli u kolicima na kota čima. Dječak nije nikome dozvolio da gura kolica, ve ć joj je sam pomogao da siđe s njih u svoju kabinu i sve do ponovog iskrcavanja, nitko od posade i putnika nije vidio staru damu. Dje čak je inzistirao da sam obavlja sve poslove u kabini jer, objasnio je, njegova baka dobiva živčane napadaje od prisustva stranih osoba. 27 26
na te nježne grudi, i zapla če kako nije plakala cijelog svog života. Bile su to neobjašnjive suze olakšanja i radosti. I tako je Meriem, divlja mala Mangani, dospjela iz svoje ljubljene džungle u jedan kulturni i ugla đeni dom. ,,Bwana" i „Draga" —- ona je nastavila da ih i dalje zove onako kako je prvi put čula — bili su joj uvijek kao otac i majka. Kad je iš čeznuo onaj divlja čki strah, osjeti umjesto njega nešto sasvim suprotno: vjernost i ljubav. Sada je željela da ovdje sačeka dok ne pronađu Koraka ili Korak nju. Ta misao nije je nikada napustila — Korak, njen Korak bijaše iznad svega. Daleko odavde u džungli Korak, sav prekriven ranama i korom zgrušane krvi, plamte ći gnjevom i tugom, teturao je u potrazi za velikim babunima. Nije ih našao ondje gdje ih je posljednji put zatekao, a ni u jednom od njihovih uobi čajenih lovišta, ali ih je slijedio po onim jasno ozna čenim tragovima koje su ostavljali za sobom, i najzad ih pronašao. Kad ih je prvi put susreo, kretali su se sporo, ali uporno prema jugu u jednoj od onih povremenih seoba čije su razloge jedino babuni sami mogli objasniti. Kad straže opaze bijelog ratnika kako im se približava niz vjetar, upozore krikovima i zaustave cijeli čopor. Na strani, gdje su se nalazili mužjaci, za čuje se rezanje i mumljanje, i mnogi se usprave ratoborno uko čenih nogu. Majke su nervoznim, vrištavim glasovima dozivale mladun čad i s njima potražile sigurnost iza svojih mužjaka i gospodara. Korak glasno pozove kralja koji se, na taj poznati glas, odazove polako, ratoborno, uspravan i uko čenih nogu. On se morao na licu mjesta uvjeriti vlastitim njuhom, prije no što riskira da se osvjedo či ušima i očima. Korak je stao potpuno mirno. Da mu se po čeo približavati^mogao je smjesta izazvati bjesomu čan napad ili, još vjerojatnije, pani čan bijeg. Divlje zvijeri su veoma naprasita stvorenja. Kod njih je, relativno, veoma lako izazvati izvjesnu vrstu histerije, koja će prouzročiti bilo manija čku potrebu za ubijanjem, bilo najočitije znakove podlog kukavi čluka, mada je pitanje jesu li divlje zvijeri uop će ikada kukavice. Kralj babuna pri đe Koraku. Stade obilaziti okolo naokolo u sve manjim krugovima reže ći, mumljajući i njuškajući. Korak progovori: — Ja sam Korak — re če. — Otvorio sam kavez u koji si se uhvatio. Izbavio sam te od Tarmanganija. Ja sam Korak, Veliki Ubijač. Prijatelj sam ti. — Huh — zareži kralj. — Da, ti si Korak. Uši mi javiše da si ti Korak. Moje oči svjedoče da si ti Korak, a sada i njuhom 114
115
svog druga, koji ju je htio spasiti. Onda ju je najzad spasio bwa-na. Malbihnovo glatko lice obmanulo ju je, ali sada, kada mu je narasla brada i kada je Meriem došla u sli čnu situaciju, sjetila se svega, brzo i točno. Ali danas nema bwane da je spasi.
Crni dječak, kojeg je Malbihn ostavio na čistini da čeka i da tamo ostane sve dok se on ne vrati, sjedio je zguren ve ć jedan sat u podnožju drveta, kad ga odjednom trgne glasanje lava. Brzinom koju je rodio strah od smrti, dje čak se popne na granu drveta, a tren kasnije kralj životinja do đe na čistinu i pri-makne se lešini antilope koju dječak dosad nije ni primijetio. Sve do svanuća jeo je kralj svih životinja, a dje čak budan sjedio na grani i razmišljao što se dogodilo s gospodarom i sa dva ponvja. S Malbihnom je živio ve ć godinama i zato je dobro poznavao karakter bijelaca. To iskustvo uvjeri ga da ga je gospodar namjerno ostavio ovdje. Rezultat Malbihnove zlo će bio je, da je dje čak mrzio svoga gospodara iz svega srca, a uz bijelca vezao ga je samo strah. Njegova sadašnja nezgoda je samo izazvala još ve ću mržnju. Kad je sunce izašlo, lav se odšunja u džunglu, a crnac spusti s drveta i po đe džunglom natrag u logor. U njegovoj su se glavi rojile razne osvetoljubive misli, ali je znao da ne bi imao hrabrosti da ih izvrši, kad bi mu se i pružila prilika za to. Otprilike milju od čistine nai đe na trag dvaju ponvja koji je pod pravim kutom presijecao njegovu stazu. O či mu lukavo za-bljesnu. Počne se grohotom smijati i udarati po p o bokovima. Domoroci su neumorni brbljavci, a to zna či, drugim rije čima, da su ljudska bića. Malbihnov dje čak nije bio iznimka u tom pravilu, a kako je živio s mnogim bijelcima u posljednjih deset godina, nije bilo tajne u životu Afrike koju ne bi znao iz vlastitog iskustva ili iz naklapanja drugih. Poznavao je svog gospodara i njegova ranija djela, a znao je također mnogo o planovima Malbihna i Bavnesa, jer je o tome kao i ostale sluge često slušao. Iz brbljanja vo đe safarija doznao je da se pola Malbihnove družine ulogorilo kod velike rijeke, daleko na zapadu. Dječaku nije bilo teško da zbroji dva i dva i tako do đe do sume četiri, a to četiri bijaše čvrsto uvjerenje da je njegov gospodar prevario drugog bijelca, oteo mu ženu i 165 164
i
y V
i
nes također zapuca, i dok ga je struja nosila sve dalje Malbihn mu ie odgovarao pucnjevima s obale gdje je ležao u lokvi krvi. 1 tako su dva ranjena muškarca tvrdoglavo nastavila svoj jezoviti dvoboj sve dok vijugava afrička rijeka nije odnijela pl. Mori-sona Bavnesa iza nekog šumarka.
Menem je prošla vec pola seoske ulice kadli, odjednom, iz mračne unutrašnjosti obližnjih koliba nahrupi tucet crnaca i Arapa, odjevenih u bijelo. Ona nagne u bijeg, ali je dohvate čvrstim rukama, a kad upravi mole ćiv pogled prema njima, ugleda visokog, namrštenog starca kako zuri ispod svog burnusa u nju. Cim ga je ugledala, ustukne u stranu užasno iznena đena. Bijaše to šeik. Opet je obuzmu strah i jeza iz njenog djetinjstva. Stajala je dršćući ispred tog užasnog starca kao ubojica pred sucem koji mu je dosudio smrtnu osudu. Znala je da ju je šeik prepoznao. Ni godine, ni promjena odjeće nisu je mnogo izmijenile, pa bi je onaj koji ju je poznavao iz djetinjstva, mogao lako prepoznati. — Dakle, vratila si se svojima, je li? — zareži šeik. — Vratila si se još jednom da zamoliš hranu i obranu, zar ne? — Pusti me! — povi če djevojka. — Ništa od tebe ne tražim ve ć da me pustiš natrag Velikom Bwani. B wani. — Velikom Bwani? — ciknu šeik i izlije bujicu prosta čkih arapskih psovki na bijelca, tog strašnog suca svih prestupnika kojeg se džungla bojala i mrzila. — Ti bi se željela vratiti bwa-ni, zar ne? Tamo si dakle bila otkako si pobjegla od mene? A tko te je sada progonio preko rijeke? Zar je to bio bwana? — To je bio Šveđanin koga si ti neko ć otjerao iz svoje zemlje kad su on i njegovi pratioci kovali s Mbeedom plan da me ukradu — odgovori Meriem. Šeikove se oči zakrijese. Naredi svojim ljudima da se sakriju u grmlje pored obale kako bi mogli dotu ći Malbihna i njegovu družinu. Malbihn se ve ć iskrcao i milio džunglom gledaju ći razrogačenih očiju, Dunih nevjerice, scenu koja se odigravala u napuštenom selu. Cim je ugledao šeika, odmah ga je prepoznao. Dva su čovjeka postojala na svijetu kojih se Malbihn bojao poput đavla. Jedan je bio bwana, a drugi šeik. Istog časa, kad je bacio pogled na tu koš čatu, poznatu pojavu, on podvije rep i po178
179
— Prepoznala sam vas! Poznajem vas! — vikala je. — Oh, sada se svega sje ćam. — I starac ju je stegao u svom naru č ju. Pozvali su Jacka Clavtona i njegovu majku, a kada su im sve ispričali, bijahu presretni što je mala Meriem našla oca i majku. — Ipak, nije li to nakon svega prekrasno — re če Meriem. — Ti si prekrasna — odgovori Korak. — Oženio sam se svojom malom Meriem, a da li je ona Arapkinja ili mala Tar-mangani, za to me uopće nije briga. — Ona nije ni jedno ni drugo, moj sine — progovori general Armand Jacot. — Ona je princeza od ro đenja. Izdava čko knjižarska radna organizacija MLADOST Zagreb, Ilica 30 Generalni direktor BRANKO JURIČEVIĆ OOUR Izdavačka djelatnost Zagreb, Gupčeva zvijezda 3 Direktor ŠTIPAN
MEDAK Likovni urednik IRISLAV
MEŠTROVIĆ Tehnič ki ki urednik JOSIP
ZDUNIĆ Korektori MARIJA MOLNAR SEFIJA IBRAHIMPAŠIĆ
216
