Svemodno oko Čas je matematike. Čiča pita, skupilo se đačko srce, samo još ovaj put da me prođe. Prozva ga čiča, ajde sinak, u jednom trenu desi se čudo. Čiči spadoše naočare, poče da olabavljuje okovratnik, đaci poskakaše. Sinak postao mali kao lješnik sakrio se iza krede, ali ne bi to jedino čudo. Krupi vozač plavog taksija je takođe preživio veliko iznenađenje misledi da mu se priviđa. Pored njega je prolazio majušni dječiji auto. Za sva ta čuda je bio kriv dječak Željko i ulice Krivudave. Njegovi roditelji su željeli da dobiju malog plavokosog djecaka. Željko nije bio plavokosi dječak, ali su mu ipak dali ime Željko. Što bi god poželio dobio je i brod na navidavanje, tenk koji iz kojeg vrcaju iskre, ali bio je vrlo sebičan nije dozvoljavao drugoj djeci da se igraju sa njegovim stvarima. Kako je Željko rastao rasle su njegove želje. Želio je da može da dotakne oblak, da ima krila... U jednom djelu Krivudave ulice djeca su igrala fudbal sa njima i Željko. U jednom trenu se začu svirena, škripa kočnica vozač plavog taksija se izvlači ljudina-šofer. Djeca ga nisu voljela jer bi im redovno šutnuo loptu preko krovova u neko dvorište, zbog toga su svi dječaci iz Krivudave ulice bili kivni na šofera. Čim se šofer sklonio dječaci su nastavili po starom. Željko nije nastavio da igra naslonio se na go i nastavio a svojim maštanjima i željama. Pažnju mu je skrenuo jedan čovjek. Vidio je da je posrnuo da ne može da hoda. Prišao mu je i ponudio mu je pomod. Nešto ga je vuklo tom čovjeku, osjedao da se tu krije neka misterija. Njegovo lice je bilo sivo, uzano, dva nepovrljiva oka su pogledala Željka. Kada je shvatio da dječak hode da mu pomogne, njegov pogled je bio blaži. NA PRAGU TAJNE Nastavili su dalje da hodaju, kada su došli do ogromne govzdene kapije Željko je shvatio da je taj čovjek istraživač Jugovid i da je to njegova laboratorija. Iznenađenja su se dalje ređala. Samo jednim pokretom prsta otovrio je izatvorio kapiju. Rekao mu je da moraju biti tihi da ih ne opazi onaj moj. Mislio je na čuvara Okan i njegove vučjake. Odmah bi pozvao ljekara kada bi vidio da mi je loše. Dok su prolazili stazom kroz bastu punu zelenila došli su do bijelog zida tu je istraživač pokušao da maramicom zakloni vid Željku. Dječaku se to nije dopalo, pokušao je da se izvije i da pomjeri maramicu jer se to kosilo sa njegovim željama. Međutim kada ga je istraživač strogo pogledao vratio je povez na oči. Začuo je neko lak pucketav šum isped sebe. Nešto se pomaklo, rastvorilo, sada je iza sebe čuo taj zvuk. Dok su išli osjedao se zadah mašinskog ulja. Došli su do jedne bijele prostorije, sa teškom zavjsom na prozoru. Po zidovima se ocrtavaju kvadrati i krugovi; Željko pomisli da su to tajni sefovi. Istraživač privuče jednu fotelju i upita dječaka za ime. Onmu odgovori da se zove Željko, baš lijepo ime reče istraživač, a zatim dodade e, Željko što si vidio nijesi vidio. Ovdje su neke svemodne sprave moji pronalasci, uskoro du ih otkriti do tada su tajna. Sjede istrživač u fotelju namjesti iščašenu nogu u jednu spravu. Posle malo grčenja sprava je „namjestila“ nogu. Bio je potpuno blijed. Kada se sve završilo reako je Željku da mu oslobodi nogu i zaspao. A Željko? Iskočio je iz sobice, ali nikako da nađe put. Na kraju tredeg hodnika vidio je utvaru, premro je od straha, ali to je bionjego vodraz u posebno ogledalu koje je davalo iskrivljen odraz onog ko se u njemu ogledao. Nije znao šta da radi dosta mu je bilo svega. Ali zar da tako izgibi vrijeme, može se probuditi istraživač, ili naidi Okan.Probao je na jedna vrata, ali u pobježe od velike tmine iz koje nešto šuška, nastavi dalje i dođe do jedne sobice obasjane svjetlošdu gdje je stajao veliki sto sa staklenom pločom, a na zidu su visili slike sa motivima iz prirode. Prišao je stolu, pokušao je da otvori fioku, kad gle čuda fioka je otvorena. Tu je bila hrpa spisa. Prvrčudi papire naišao je na debelu svesku uvijenu u crveni savijan. Na njoj je pisao moj dnevnik. Listao je ništa nije razumio, dok nije naišao na rečenicu da je istraživač razvio svemoćno oko koristedi igru svjetlosnih zraka.Iako je istraživač naglasio da baš nije savršeno, Željko je odludio da potraži svemocno oko. Išao je tako iz prostorije u prostoriju pomalo i raočaran, sve doknije došao do velike dvorane prepune raznih sprava. Nije smio ništa da dira bojedi se da greškom ne stisne kakvu polugu ili
dugem i da znak za uzbunu, ali jednog trena ugleda malo policu na zidu i konačno pronađe svemodno oko. To je bila četvrtasta sprava koja je podsedala na baterijsku lamapu na jednom kraju je imala plavo sočivo. Uz spravu je stajalo upustvo, svemodno oko ima četiri modi. Taman kada je bio na domak kapije da pobjegne sa svojim skrivenim blagom, kada začu glas Okana držte ga. Ved je zamišljao kako ga vučjaci kidaju. On izvadi svemodno oko i prisloni ga uz obraz. Prva mod uperi Svemodno oko. Dječak okrenu svemodno oko ka kapiji i ugleda plavo dugme koje kada je pritisnuo otvori se kapija. Konačno spašen. DRUGA MOD Bježeči tako Željko natrča na grupu mališana okupljenih oko kruga ugljenom nacrtanog. Jedan od njih zagunđa i obrati mu se „Ej silo neka ti tata kupi sirenu tu-tu.“ Djeca ciknuše u smijeh. Ne obrati pažnji on nanjih i pomisli eh da znate da sam bas sila i šta imam. Uhvatila ga je po malo panika kako da zavara trag, ali svestan je on da Istraživač nije bilo ko i da ga može otkriti. Ipak odluči da pođe kudi da na miru u svojoj sobi osmotri spravu. Čučnuo je ispod prozora da ga ne bi vidjeli komšije preko puta. Kada je okrenuo svemodno oko vidio je da sočivo žuto. Šta sada da radim, sjetio se upustva. Na dnu upustvva je stajala napomena, ali Željko je bio previše nestrpljiv, pomislio je nauču sva upustva napamet. Pritisnu dugme i uperi lampu ka ormaru, ormar se smanji, kada je makao lampu vratio se u prvobitno stanje. Skakao je po sobi od uzbuđenja. Istrčao je napolje ne primjetivši da je slomio vazu sa stočida. DVA NAVIJAČA Tog dana Željko je izvršio nekoliko čuda. Upao je u školu, porazio čiču na času matematike. Na boksmeču je spasio slabijeg. Nije imao mira, a osvetio se i vozaču plavog taksija. Imao je on raznih želja i fantazija. Vukla ga je ulica. Tamo je sreo svog druga koga su zvali Draško-Mudrijaško. Draško mu reče vidjeli ono čudo na času matematike. To ne može ostati tajna za mene. Željko mu odgovi da ponešto o tome i zna, ali kada ovaj poče više da ga zapitukuje produži dalje. Draško mu je takođe rekao za čuveni derbi između SK „Parni kazan“ i SK „Šniranca“, nisam nije zano zašto je pošao ka stadionu. Da bi ušao na stadion Željko je uperio spravu u sebe i onako malen se provukao bez karte. Morao je dobro da cuva spravu u ovoj guzvi, alikada ju je okrenuo vidio je da sočivo crvne boje. Šta li je to značilo pitao se?
ČUDO NA STADIONU Sprava je izgubila još jednu mod, i to lako, jeftino, došlo mu je da zaplače. Ne mogavši da se odupre svoj želji uperi spravu u loptu, kad gle čuda lopta se pretvori u ogrmoni balon koji se polako spuša ka centru, nasta panika. Igrači se rastrčaše prema golovima. U istom trenu kada je dodirnuo zemlju Željko dodirnu dugme i balon se pretvori u običnu sivu loptu. Odlazio je sa stadiona tužan ,njegovom timu nije pomogao, a ni druga nije pozvao sa sobom. Šetajudi tako ulicama začuo je viku. Prodavac novina je uzvikivao čudo na stadionu, Načnik Jugovid odbio da da komentar! Željko se sjeti Jugovida i pretrnu. OKAN U POTJERI Sve što je prethonog dana Željko radio, sanjao, a najteži dio sna je kada mu Draško –Mudrijaško otima spravu, a ovaj ne može da ga stigne. Kada se probudio nije mogao da vjeruje da se nalazi u krevetu. Nije mogao da spava, stalno je razmišljao šta bi još mogao da uradi sa spravom. Maštao je da se popne na uzvšenje iznad Zvezdare i da okrede spravu na razne strane svijeta. Razmišljao je o Nilu, prerijama... i tako sve dok nije zaspao. Ujutro je morao da žuri u školu. Žuredi u školu ramišljao je koje časove ima kad ispred njega ispade grdna ljudina, Okan. Bježao Žaljko a za njim je jurio Okan, kada je vidio da de biti uhvaden on uperi spravu u sebe i postade ogromni div, ramena su mu bila u ravni krovova. Kada je to vidio Okan se dade u bjekstvo. Slatko se ismijao. Međutim kada je pogledao u sočivo ono je bilo crno.
GLEDAJTE GRAĐANI Nije mu se išlo u školu, i bio je tužan što njegova sprava polako modi, ali da nije upotrijebio spravu Okan bi mu je oteo. Kao i prije on je bio nestrpljiv da oktrije šta još sprava može pa okreu spravu prema petospratnom kolosu i pritisnu dugme. Mjesto petospratnice pojavi se pusta poljana. Prolaznici su se našli u čudu. Dakle, sprava je imala mod da sve učni nevidljiv koliko je on samo o tome maštao. Gledajte građani zgrada je opet tu. Odluči se on da napravi još malo magije. Odmače od sebe svoju torbu i uperi sočivo u nju.Torba poče sama da lebdi, djecu je privlačila, a stariji su se sklanjali. Neka djeca su bila hrabra pa cak pokušavala da vuku torbu. Digla se opšta graja. Željko je bio na muci. Ova šala je bil aveoma nepovoljna po njega. Ne bi valjalo da neko povuče torbu. On je zgrabi i povuce ka sebi nesta torba ispred radoznale djece. Požurio je do škole, ved je kasnio na čas, ispred vrata učionice srete Draška-Mudrijaška. Polako su se prikrali i ušunjali načas tako da nastavnica istorije nije ni primijetila ko je ušao. Samo je Maridu naredila da zatvori vrata.Nastavnica je znala zanimljivo da priča, jedino joj je bila mana što je sve htjela da prikaže na tabli to je tražila i od učenika. Znala je iscrta granice države Nemanjida, pa mačeve... danas je pričala o Maričkoj bici, okrenula se ka tabli i da nacrta kako je izgledao prodor turaka. Kad čuda table nema, nastavnica je bila šokirana okrenula se prema đacima kao da traži spas. Kada se ponovo okrenula prema tabli, ona je bila na svom mjestu. Nastavnica se izvinula djeci, izvinite nesšto sam danas pospana i izašla je vani da se malo umije. Željku je bilo žao što je to uradio. VIDIŠ-NE VIDIŠ Željko je na plaži uživa. Htio bi da se kupa ali ne zna šta da uradi sa spravom. Kopka ga da uradi još neku vragoliju. Pono vo je u gradu šeta, pomislio je da uđe u bioskop, međutim nije htio da troši modi. Nastavio je da šeta, bio je usamljen, odvojio se od drugara, ni sa roditeljima ne razovara nije smio nikom da se pohvali da ima svemodno oko. Ispred je ugledao drugaricu Lenu i tiho joj šapnuo na uhu izigravajudi njenu savjest. Lena nisi napisala domadi iz francuskog, danas se Mica hvalila d a je bolje radila fuigre od tebe.. Lena je hitala naprijed pokušavajudi da odagna savjest, a tada je on upta a šta misliš o Željku on je pametan dječak, jes odgovori Lena uobražen i sebičan, a onda je savjest upita a, čekaj Leno a što ti njemu nisi posudila knjigu. Lena reče ti si „najdosadnija savjest, šta si mi se navrzla idi svojim putem“. Idudi dalje Željko udari u smijeh. TUGA MALOGA SANDA Poslije večere otac je čitao novine, a Željko je držao na krilu otovoren zemljopis, ispod je sakrio svemono oko. Otac je imao pogled uperen u kutiju na ormaru, što je zagolicalo Željkovu radoznalost. Uperio je svemodno oko i kutija je nestala, ali otac nije ništa primijetio nastavio je i dalje da zuri. Majka je tražila da čita naglas novine našta on nije rado pristao. Dok je čiao Željka je uhvatila dremež (pospanost) polako su riječi njegovog oca ga uspavljivale a riječi iz novina pretvarale se u slike, o vještimo kitolomcima, slonovima. U tom trenutku je zaboravio na svemodno oko oslanjao se samo na svoju smjelost i dovitljivost. Iz pospanosti ga je probudila vijest koju je otac pročitao o porodici lovca na irvase Ringa u Ledenbergu. Njegova žena je urmala, a njego sin je pao na postelju i niko ne zna od čega je bolestan. došli su do zaključka da tuguje za svojom majkom, i da ga treba razveseliti. Pokušavali su njegovi drugari ali ništa, dječak je svakog dana bio sve lošije. Željko je brzo preko ramena oca pročitao priču o dječaku Sandu. Ko de ga razveseliti, pa naravno Željko. Ali šta da radi, daleko je to znao je da svemodno oko inie baš toliko svemodno. Dok se prevrtao po po svom krevetidu Željko odluči da napravi neobičan plan.
NA SREBRNIM KRILIMA Željko je pobjegao od kude, spakovao je hrane za dva tri dana i autobosuom stigao do aerodroma. Čekao je strpljivo da čuje obavještenje. Ubrzo je čuo glas koji je saopštavao da se pripreme putnici za put u Snježaniju. Kada je došao pogodan trenutak on pritisnu dugme, postade nevidljiv i trčedi od do aviona. Kada je stigao do stepenica obuze ga nelegodnost da li je dobro postupio, nikada se nije odvajao od roditelja. Mislio je ša de redi roditelji, pa israživač koji de biti zabezeknut, mali Sand koji ga čeka. Odjednum začu glas koji upozorava putnike da požure, učinjelo mu se kao i da njega upozoravaju. Strijepnje su se raspršile. Željko požuri u avion i zauze mjesto, no onda razmisli, šta du ako neko sjedne na mene. Ustao je i sačekao da svi sjednu, jedino slobodno mjesto bilo je pored sipljivog čičice. Međutim Željka je čekalo iznenađenje, kada je čiča pitao kada stižu Ekvatoriju, on se šokirao i kriknuo uplašivši čiču koji se čudio šta to bi s obzirom da je sjedište bilo prazno pored njega. Šta dalje, više mu nije bilo do gledanja kroz prozor, a onda je ohrabrivao samog sebe, bide sve u redu dok je samnom svemodno oko. U EKVATORIJI Kada je izašao iz aviona ugedao je pješčanu pustinju, zapuhnuo je topao vjetar. Iz razgovora nekih naših ljudi shvatio je da avion za Snježavu polijede tek sjutra. Šta da radi do sjutra. Preko puta je vidio urođenike sa kamilama krenuo je ka njima. Gledao je u čudu kako se bijele njihovi zubi. Zatim se odmače sjede u hladovinu da nešto pojede. Hrana ga podsjeti na dom, ali ga iz razmišljanja prenu vika domorodaca. Željkova radoznalost opet pobijedi brzo zatvori torbu i potrča ka njima. Pope se na jednu kamilu i uglavi između dva sanduka. Putujudi tako Željko se pokajao, bilo mu je vrude, mutilo mu se u glavi. Tako su stigli do oaze On provjeri dali ga svemodno oko štiti od putnika karavana, zatim se povuče u hladovinu. Bilo mu je lakše kada je popio malo vode iz tuđeg krčaga. Odlučio je da put nastavi sam. Idudi tako sklonio je svemodno oko.Nije bilo potrebe da bude nevidljiv, međutim kada je vidio lava kako juri ka njemu brzo se predomislio. Stigao je tako do nekog grebena ispod koga je bilo selo domorodaca. Krenuo je dalje do sela, mada jednog trnutka je uplašeno zastao šta ako su ljudožderi. Nastavi Željko dalje. Grupa urođenika se nešto raspravljala. Željko odluči da ispusti krik nalik tarzanu i skloni spravu iza sebe . Urođenici jurnuše ka njemu, on okrenu svemodno oko ka sebi i posta nevidljiv, oni se nađoše u čudu. On se opet pojavi, pa nestade. Tijela urođenika su počela da se tresu, neki su pokrivali oči, tredi klekoše na koljena i pokloniše se modnom duhu. Ostali slijediše primjer. Njihov primjer je slijedio i poglavica. Željku ih je bilo žao, rekao im je da ustanu, ali nisu ga razmijeli. Pokretom ruke im je pokazao da ustanu. POkazao je na sebe pa raširio ruke oponašajudi avion. Shvatili su da je „modni duh stigao avionom“. Pokazivao im je na sebe oponašajudi avion, pa je zatim prstom pokazivao na kamilu. Takođe su shvatil da modni duh pita da ga povedu do mjesta gdje uzlijedu avioni tj. „đavolje ptice“ kako ih zovu domoroci.Poglavica je odmah odabrao malu četu koja de ispratiti „modnog duha“. Išli su tako pustinjom povremeno pravedi pauze dajudi mu napitak sa ukusom čokolade da se osveži. Kada su stigli blizu mjesta odakle se mogao vidjeti sjaj hangara oprostili su od Željka. Željko pruži ruku visokom domorocu da mu se zahvali, ali on ustuknu, Željko mu se tada osmjenu, tek tada se na licu domoroca ukazao osmjeh. Idudi prema arodrmu Željko se okretao i mahao im. Oni su nepomično stajali i gledali za njim.
OLUJA NAD GREBENOM Željko više nije onaj vjetropirasti nestašni dječak. Malo se uozbiljio. Dobro je vodio računa da ponovo ne progriješi. U avionu je dobio mjesto kraj prozorčeta. Ugledao je ono domorodačko selo. Nije mu bilo odasadno sad su letljeli iznad pučine. Sjetio se Sanda želio je da ga ova krila što brže donesu do njega. Pmalo ga je hvatala panika, kako de onto iznenaditi Sanda, s onda reče vidjedu tamo i odmah živnu. Bilo je malo problema u letu, ali su ipak uspješno stigli do Sandove zemlje. U SANDOVOJ ZEMLJI Željko izlede iz aviona i potrča, ali su mu noge malo utrnule, osječao se kao da ga je neko polio ledenom vodom. Cvokotao je. Opet nije imao srede, nije bio u Ledenberg, pokušavao je da se raspita ništa. Zaustavio se pored djece koja su se sankala i pitao ih za Sanda i Ledenberg. Gledali su ga u čudu onako gologlavog, lagano obučenog. Njegov jezik im je bio nepoznat. Željko je vičidi ponavljao Sand, Ledeberg, u to jedan dječak se izdvoji i poče se smijati, pridružiše mu se mllađa djeca. Drugi dječaci se sažališe na Željka izbiše onog što je započeo, a druga mlađa đeca se razbježaše. Željko iskoristi pogodan trenutak i pritisnu dugme i postade nevidljiv. Nije bio raspolože ni za podsmjeh ni za sažaljenje. Opazi jednog čiči i skloni spravu. Stade ispred njega i reče Sand, Ledenberg. Čiča je gledao zabrinuto promrzlog Željka i pitao se otkuda on tu. Nekako su uspostavili kontakt. Čiča ga zagrli i ogrnu ga skutom svoje bund e i povede sa sobom. U čičinoj kudi se ugrijao, najeo kolača. Čiča je nešto naređivao sinu. Dao mu je vede dječije čizme, i jaknu. Izašli su isped kude, a tamo su ih čekale sanke sa upregnutim žudkastim psima. Zapovijedio je psima uzvikom Hujaa! i tako su putovali preko mnogo gora, brda i jezrea i stigli do Landberga. Čiča je podigao svoju ruku i rekao Landberg. MAĐIONIČAR I DRESER PORAŽENI. Čiča mu pokza rukom Sandovu kudu. Onda zastade ispred susjedne kude i stavi dlan ispod uha. To je znak da de tu prespavati, prst na usnu želio je da se ne zna o njegovom dolasku. Željko de se sa njim vratiti do arodroma. Nevidljiv željko priđe Sandovoj kudi. Uđe unutra su se čuli prigušeni glasovi, zatim se začu jedan dubok bas. Željko upade u sobu tražedi Sanda. Enoga leži u ukrašenom drvenom krevetu, lice mu je blijedo gotovo se ne razlikuje od bijele posteljine. Kraj vatre je čučao krupan brkat čovjek držedi rukama sljepočnice, to mora da mu je otac, a ko je onaj debeli čovjek u fraku. Shvatio je da je to mađioničar. Znao je da oni vazda nešto kriju u fraku da bi posle iznenadili gledaoca. Željko uperi svemodno oko ka njegovom fraku i zaista ispod njegovog fraka sklupčao se zec. Opazi to Sandov otac i podiže glavu, Sand malo jače podiže trepavice. Jedan čovjek koji je stajao kraj prozora stavio je šaku na usta i prigušivao smijeh. Mali Sand je podigao glavu a mađioničar je svim pokazivao šešir uvjeravajudi ih da je prazan, ali dosjetio se Željko pa kad je mađioničar izvukao zeca, on pritisnu dugme i zec posta nevidljiv. Čovjek pored prozora prsnu usmijeh, sandov otac se nasmija, a usne malog Sanda se blago razvukoše. Od zeca ni traga, ali mađioničar osjeda da ga drži u ruci. Čuveni mađioničar je bio u šoku, zar njemu da se rugaju, on koji je obišao tri kontinenta. Ode u došak sobe i uze sablju, Sandov otac i čovjek iz ugla priđoše i opipaše sablju. Mađionačar se pripremi i na redu je bila scena gutanja sablje, ali nije računao na Željkovu vragoliju.Taman je podigao ruku da proguta sablju kad ona nestade. Mađioničar je posrmaljeno pobjegao iz sobe. Otac je držao sandovu glavu nakojoj se pojavio privi smješak. ALi se ubrzo taj smješak izgubi,v ratio se sandov tup pogled. Jadni otac se pitao šta dalje da radi, pa se sjeti dresera životinja, a Željko opet prilika za još jednu vragoliju. Ušao je malen čovjek, vitak u visokim čizmama, držao je savijen obruč, i korbač u drugoj ruci. Foksi viknu dreser. Pseto sjede i podiže šapu. Dok je Željko tražio crvenu boju, pseto prolede kroz krug, kada je krenuo da ponovi radnju, kada mu je dreser rekao da skače Željko pritisnu dugme psetence se pretvori u grdno,
veliku psinu. Dreseru ispade obruč. on pokri rukama oči, kada ih je ponovo sklonio pred njim je bio maleni Foksi. Mali Sand se osmjehnuo, a njegova ruka je sama pošla prema šoljici za mlijeko, htio je daokvasi grlo. Malo kasnije je pozvao dresera da pokaže još koju vještnu, dreser se nije usuđivao plašio se neke nezgode. Ipak je pristao. Stojedi na vratima objavio je da de izvesti glavnu atrakciju. Za njim uđe veliki bijeli medved. Željko pomisli sada mi treba žuta boja, sačekao je odgovarajudi trenutak. Dreser je ponavljao kako je to najvedi medved u sjevernim zemljama. Mali Sand je tražio od oca da ga pridigne. Ali sada Željko pritisnu dugme i veliki medeved postade mače, koje smiješno poskakuje oko dreserovih nogu. Gledajte kako iskrede glavu, pomjera šapu. Iz grla malog Sanda izbijao je nezadrživ smijeh. Oči su mu plamsele od radosti. Zaboravivši na sve Željko iskoči, a tada se Sandove oči zaustaviše na njemu. Mali Sand se začudi, koje taj čudni dječak i kakva je to sprava. On pruži ruke prema njemu, možda kao što bi prema bilo kom djetetu, ili je ipak osjedao da je on tvorac ovih čuda. Željko je brzo sklonio spravu, i malo mače postade veliki bijeli medved. Opazi to mali Sand i naže se prema Željku da ga zagrli. U Sandovoj kudi je nastupilo veselje. Njegov otac Ring čuveni lovac na irvase pozvao je susjede i prijatelje na gozbu. Dolazili su ljudi veselili se, raspitivali o čudnom dječaku, ali Sand i njegov otac su čuvali tajnu. Uveče je Sandpoklonio Željku lijepo ukrašenu trubu od irvesiva roga, a Željko njemu svoje čelične klizaljke koje je ponio sa sobom da bi mu ih poklonio. Žao je bilo Željku što ne mogu da razgovaraju, ali su se i pogledom razumjeli, obojica su se osmjehivali. Kada je mali Sand umoran zaspao svi su se razišli. Željko je zastao pored njegovog kreveta i gledao kako se mali Sand i u snu osmjehuje. KA RODNOM GRADU Svu nod je bijesnila oluja, kao da su čopori vukova zauvijali. Uzalud je pokušavao da zaspi. Mislio je kako bi lijepo bilo da sotane par dana dok se mali sand ne ustane pa da se igraju zajendo, a opet mislio je na roditelje, inžinjera Jugovida. Ujutro se Željko trže, tišina ni traga od oluje kao da ga je ta tišina i probudila. Prišao je sandovom krevetu, upravo tada se mali Sand probudi, osmjehnu se i poče da doziva oca. Otac sav radostan dotrča i zagrli oba dečaka i pođoše da doručkuju. Ubrzo dođe starac koji je doveo Željka i reče mu da je vrijeme da krenu. Željko je bezvoljno ustao. Kada su se rastajali Sandu su pošle suze ali se ipak osmjehivao. Tražio je da ga prinesu prozoru da gleda odlazak čiče i Željka. Osmjehivao sekad je čuo da kako čiča podvikuje psima. Huja, Huja. Mali Sand je pljeskao rukama i sam uzvikivao huja, hija. Pratio ih je dok se nisu izgubili iz vida čiča i Željko koji su mu otpozdravljali. Čiča je požurivao pse, možda je žurio da Željko ne zakasni na avion. Željko je razmišljao kak sprava nije izgubila mod kada je služila u plemenite svrhe. Nikome je nede dati. Kada su stigli do aerodroma, Željko vrati čiči bundu, čizme, šal. Čiča ga zagrli svojim medveđim rukama, abrkovima mu dtače čelo, pozdravili su se. Željko je opet u avionu. Željko se sada ničega nije bojao, čak ni onog olujnog grebena. Spava mu se, ali ne smije da zaspi da ga ne otkriju Šta li sada radi mali Sand. Što se više približvao kudi Željku su se namedale brige, škola, roditelji Jugovid. Da li da kaže istinu, ali nede mu niko povjerovati, mislide da je sve izmislio. Ako kaže morače redi za tajnu svemonog oka, ali zar smije nju odati. Tu je i Jugovid koji de tražiti svoju spravu nazad. Željko prinese spravu obrazu, a crno sočivo orosiše suze.
KLOPKA Prošloje dva dana od kakoje Željko stigao kudi, stišale su se grdnje,nije htio da obmanjuje roditelje samo je dutao i niša nije ogovarao kada su ga pitali gdje je bio. U školi je bio oštro opomenut. Njegovo dutanje su shvatili kao tvrdoglavost. Druge večeri kad su sjedili za stolom i prelistavali novine, otac se obrati majci sjedaš onog dječaka, onoga što ga niko nije mogao razveseliti. Da pa šta s njim odgovori majka. Željko ustade od nestrpljenja. Zavuče ruku u trbu i pomilova trubu od irvasovog roga. Evo nastavi otac piše da je ozdravio, uskoro če da seigra sa drugom djecom. Kažu da ga je spaio jdečak sa čudnovatom spravom. Nek to drugom pričaju. Od uzbuđenja Željko nije mogao ostati u sobi, pokupi svoje knjige i istrča na ulicu. Nije primedivao nikoga oko sebe. Ved se bilo smračilo, on primijeti reflektor na nebu ikrenu u tom pravcu, polako je koračao ne odvajajudi oči od reflektora...Kakav li je ono avion leti lagano bez šuma, a liči na ribu? Nije opazio da se polako udaljio od kude, ali ono više nije avion nego balon, kako bi bilo krasno nadi se gore. Čekaj ali ono je jedrenjak veslaju ljudi osmerac kroz vazduh i jes mi nešto pomisli Željko. Opčinjen Željko ode za tim prizorom i ne primjeti dođe do periferije grada. Na jednom hop. Neko ga ščepa za ruku i povika tu si ptičice. Inženjer Jugovid. Kako smo te namamili. Željko iskoristi pogodan trenutak i ugrize inžinjera za ruku. Jurnuo je u mrak što dalje odatle. Željko je vijzgao tamo, amo lijevo desno i a motocikl za njim. Uskoro se začu lavež vučjaka i Okanov glas. Dotrčao je tako do neke ograde, preskočio je i utrča u malu seosku kudicu. Tu je mlada žena hranila dijete, sakrijte me vikao je Željko. Ustade starac i začuđeno ga pogleda. Neko zalupa na vrata. Ko je upita starac, Jugovid dajte mi tog mangupa. Gotovo je pomisli, a onda uperi u sebe crno oko i nestade isped starca koji se prekrsti. Uđe samo Jugovid, Okan čeka ispre, gdje je dječak upita Jugovid, a Željko strče pored njega. Starac nije mogao da izgovori ni riječ, tresla mu se i brada i ruka kojom je pokazivao da je nekada bio dječak tu. Izađe iz dvorišta pored Okana i vučjaka. Vučjaci su se trzali, ali ih je Okan čvrsto držao. Željko produži ka svjetlostima grada. ODVEŠDU TE NA MJESEC Umor, strah, glad sve je to iscrpjelo Željka jedva je koračao prema gradu. Noge su mu drhtale, ša da kaže roditeljima,najprije ga nema dvadana kudi , a sad se pojavljuje prljav i ranjav. Kako da im dokaže d anije postao skitnica i mangup. Iznenada se iz džepa se začu tanak glas vrati me Jugovidu. Željko pritisnu šakom džep i ubrzano zakorača. Opet je iskoristio spravu u svoju korist. Došlo mu je da zaplače. Sprava je izgubila sve svoje modi. Šta de mu ona više bolje da je nije ni imao, pomisli. Umor ga opet savladao, sjede na zemlju,nakon 15 minuta opet začu glas vrati me Jugovidu. Sada ga češde opominje, iako je pokušavao da pritisne dugne ono je bilo zakočeno. Nije mu se vradalo pred onu kapiju. A onda mu sinu možda Jugovid može da joj vrati modi. Brzo je zakoračao ka kapiji, tada sprava uduta. Kada je došao do kapije pritisnu dugme. Ko je tamo začu se Okanov glas. Uh štene jedno, haduku jeda, uši bihti izvukao koliko si me namučio da mi je Jugovid dozvolio. Evo sad de i Jugovid. Odjednom tišina, mora da se nešto dogovaraju. Jugovid mu spusti ruku na rame i bez riječe uvede unutra. Nađoše se u istoj prostoriji u kojoj je Jugovid zaspao. Daj mi svemodno oko. Istraživač je premetao neke stvari u limenoj kutiji. To je obična lupa, staklo koje uveličava pomode ti pri učenju. Ne zahvaljuj vrijeme je da te vratim kudi. U povjerenju da ti kažem nešto, sa prvom ekspedicijom na mjesec povešdu te sa sobom.
