Chita(m)
•••
•••
BU&CW
•••
•••
1
Chita(m)
•••
•••
Stephen King
Stephen King, jedan od najpopularnijih pisaca svijeta, rodio se 1947. u Portlandu, Maine, a školovao se na University of Maine u Oronou. U slavuje uzletio već nakon pojave svog prvog romana, Carrie, a potom su uslijedili i Vidovitost (The (The Shining) i Misery, na temelju kojih su napravljeni vrlo uspješni filmovi. Stephen King danas živi sa svojom ženom, romansijerkom Tabithom King, i troje djece u Bangoru, Maine.
•••
BU&CW
•••
2
Chita(m)
•••
•••
Stephen King
Stephen King, jedan od najpopularnijih pisaca svijeta, rodio se 1947. u Portlandu, Maine, a školovao se na University of Maine u Oronou. U slavuje uzletio već nakon pojave svog prvog romana, Carrie, a potom su uslijedili i Vidovitost (The (The Shining) i Misery, na temelju kojih su napravljeni vrlo uspješni filmovi. Stephen King danas živi sa svojom ženom, romansijerkom Tabithom King, i troje djece u Bangoru, Maine.
•••
BU&CW
•••
2
Chita(m)
•••
•••
BU&CW
•••
•••
3
Chita(m)
•••
•••
BU&CW
•••
•••
4
Chita(m)
•••
•••
1
•••
•••
Gospodin H. G. Wells jednom je zgodom napisao roman o čovjeku koji je izumio vremenski stroj, a ja sam otkrio da sam, pišući ove uspomene, i sam stvorio takvu spravu. Za razliku od Wellsove, ona može putovati samo u prošlost – zapravo samo do 1932. kad sam bio stažmeštar u bloku E Državne kaznionice Cold Mountain – ali je ona, usprkos tome, upravo sablasno efikasna. Taj me vremenski stroj unekoliko podsjeća na stari Ford koji sam u to doba vozio; znao si uvijek da će na kraju ipak krenuti, ali nikad nisi bio siguran hoćeš li motor moći upaliti ključem ili ćeš morati izaći i kurblati da ti ruka otpadne. Otkako sam počeo priču o Johnu Coffeyju imao sam mnogo glatkih startova, ali sam jučer morao kurblati. Vjerujem da je to zato što sam dospio do Delacroixova pogubljenja, a dio moje svijesti nije nipošto želio da to ponovno oživljavam. Bila je to ružna smrt, užasna smrt, a dogodila se zato što Percy Wetmore, mladi momak koji se volio češljati, nije trpio da mu se netko smije – pa bio to i proćelavi mali Francuz koji neće dočekati drugi Božić. Međutim, kao i kod svih prljavih poslova, najteže je baš krenuti. Motoru je svejedno jeste li okrenuli ključ ili ste morali kurblati; kad ga jednom pokrenete, on će voziti podjednako glatko i ovako i onako. Tako je to jučer bilo i sa mnom. Isprva su mi riječ i dolazile u malim krhotinama rečenica, potom u čitavim rečenicama, i na kraju u bujici. Otkrio sam da je pisanje poseban i prilično užasavajući način prisjećanja – u njemu je tolika totalnost da izgleda skoro kao silovanje. Možda tako mislim samo zato što sam jako ostario (a to je nešto što mi se, gdjekad mi se čini, zbiva iza leđa), ali u to baš nisam siguran. Ja vjerujem da olovka, udružena s uspomenama, stvara nekakvu praktičnu magiju, a magija je opasna. Kao čovjek koji je poznavao Johna Coffeyja i vidio što taj može učiniti – i miševima i ljudima – čini mi se da imam sve kvalifikacije za takvu tvrdnju. Magija je opasna. No bilo kako bilo, jučer sam pisao čitav dan, i riječi su iz mene naprosto tekle, i solarij je ovog veličanstvenog doma za starije osobe najednom nestao, i na njegovu se mjestu stvorilo spremište na kraju Zelene milje gdje je toliko problematične djece zadnji put sjelo na stolicu, na dnu stepenica što su vodile do tunela ispod ceste. Bilo je to mjesto na kojem smo se Dean i Harry i Brutalni i ja suprotstavili Percyju Wetmoru nad Delacroixovim zadimljenim tijelom, i prisilili Percyja da se ponovno zakune da će zatražiti premještaj u državni zavod za mentalno zdravlje Briar Ridge. U solariju ima uvijek svježega cvijeća, ali sam jučer u podne njušio samo prodorni smrad pokojnikova skuhanog mesa. Zvuk motorne kosilice na travnjaku ispod pozora zamijenio je šuplji plink-plink kapanja vode što se cijedila kroz zakrivljeni svod tunela. Putovanje je već počelo. Ja sam se već vratio u 1932., dušom i mislima, ako već ne tijelom. Preskočio sam ručak, pisao do otprilike četiri sata, a kad sam napokon odložio olovku, već me zaboljela ruka. Polako sam krenuo do kraja hodnika na katu. Tamo je prozor što gleda na parkiralište namještenika. Brad Dolan, bolničar koji me podsjeća na Percyja – onaj koga tako silno zanima kamo ja to idem i što radim na svojim šetnjama – vozi stari Chevrolet s naljepnicom na kojoj piše VIDIO SAM BOCA I ZOVE SE NEWT. Auta više nije bilo; Bradova je smjena bila gotova, i sad se odvezao do auto-kampa koji zove sv ojim domom. Već ga vidim u Airstreamovoj prikolici s Hustlerovom duplericom selotejpom pričvršćenom na zid i s limenkama piva Dixie po kutovima. Izišao sam kroz kuhinju, gdje su već počinjale pripreme za večeru.
•••
BU&CW
•••
5
Chita(m)
•••
•••
„Što to imate u torbi, gospodine Edgecombe?“ upitao je Norton. „Prazna boca“, odgovorio sam. „Tu sam u šumi otkrio Izvor vječne mladosti. Svakog popodneva uronim bocu i natočim si malo. Pijem prije spavanja. Velim vam, prava stvar.“ „Možda vas i pomlađuje“, odgovorio je George, onaj drugi kuhar, „ali vam se na licu ne vidi ni govno. “ Na ovo smo svi prasnuli u smijeh, pa sam izišao. Otkrio sam da pogledom tražim Dolana unatoč tome što mu više nije bilo automobila, rekao sebi koliko sam blesav jer sam ga pustio da mi se toliko usadi u glavu, pa prešao preko igrališta za kriket. Iza njega je čupavi humak, oznaka na kraju igrališta za golf, a koji izgleda toliko ljepše u reklamnim brošurama Georgia Pinesa. Iza njega je opet staza koja vijuga u šumarak istočno od staračkoga doma. Kraj staze su dvije stare šupe, koje danas ne služe baš ničemu. Ušao sam u drugu od njih, koja stoji kraj visokog kamenog zida podignutog između zemljišta Georgia Pines i Georgia Highwayja 47, i u njoj se zadržao kraće vrijeme. Te sam se večeri pošteno najeo, gledao mal o televiziju i rano pošao u postelju. Mnogo bih se puta noću znao probuditi i odšuljati dolje u TV-sobu, pa gledati stare filmove na Američkom filmskom kanalu. Ali ne i sinoć; sinoć sam zaspao kao kamen, i nisam sanjao nijedan od snova koji su me progonili sve otkako sam se upustio u tu malu književnu pustolovinu. Svo me to pisanje zacijelo silno iscrpilo; znate, nisam više mlad kao nekad. Kad sam se probudio i shvatio da je mrljica sunca koja se obično pojavi na podu u šest ujutro prevalila čitav put do mog kreveta, hitro sam se ubacio u papuče, toliko uspaničen da sam jedva i opazio artritični bol koji mi je planuo u kukovima, koljenima i gležnjevima. Obukao sam se što sam brže mogao, pa požurio hodnikom do prozora što gleda na namješteničko parkiralište, sve u nadi da će mjesto na kojem Dolan parkira svoj stari Chevrolet još biti prazno. On ponekad zna zakasniti i čitavih pola sata... Ali nisam bio te sreće. Automobil je već bio tu, i presijavao se hrđom na jutarnjem suncu. Zato što je gospodin Brad Dolan ovih dana imao razloga dolaziti na vrijeme? Da. Stari Paulie Edgecombe rano ujutro odlazi nekamo, starom se Paulieu nešto mota po glavi, i gospodin Brad Dolan kani otkriti što je to. Što ti to radiš tamo, Paulie? Daj mi reci. Sva je zgoda da me već traži. Bilo bi mi najpametnije ostati tu gdje jesam... samo što ne mogu. „Paul?“ Okrenuo sam se tako brzo da sam skoro pao. Bila je to moja prijateljica Elaine Connelly. Oči su joj se raširile i pružila je ruke kao da me želi uhvatiti. Sreća njezina što s am uspio vratiti ravnotežu; njen artritis je prava strahota, i da sam joj pao u ruke vjerojatno bih je slomio kao suhu granu. Kad čovjek prijeđe u tu čudnu zemlju što leži iza osamdesetog rođendana, romantika ne umire, ali zato mora zaboraviti sva sranja u stilu Prohujalo s vihorom. „Oprosti“, rekla je. „Nisam te htjela uplašiti.“ „Sve u redu“, odgovorio sam i slabašno joj se nasmiješio. „Bolje je da me budiš tako nego da me poliješ hladnom vodom. Trebao bih ti platiti da mi to činiš svakog jutra.“ „Gledaš je li tu i njegov auto? Dolanov?“ Muljanje nije imao nikakvog smisla, i zato sam samo kimnuo glavom. „Volio bih biti siguran da je u zapadnom krilu. Želio bih malo brisnuti, ali ne bih volio da me vidi.“ Ona se nasmiješila – bila je to utvara vragolastog draškavog smiješka kojim se smiješila kao djevojka. „Taj gad voli u sve gurati nos, ha?“ „Da.“ „Ali ga nema ni u zapadnom krilu. Ja sam već bila na doručku, knjavalico, i zato ti mogu •••
BU&CW
•••
6
Chita(m)
•••
•••
reći gdje je, zato što sam pronjuškala. On je u kuhinj i.“ Pogledao sam je očajnim pogledom. Znao sam da je Dolan radoznao, ali ne i da je toliko. „Možeš li odgoditi jutarnju šetnju?“ upitala je Elaine. Razmislio sam o tome. „Mislim da bih mogao, ali...“ „Ali ne bi smio.“ „Ne. Ne bih smio.“ Sad će me upitati, pomislio sam, kamo to idem, i što je to u toj šumi tako strašno važno. Ali nije. Umjesto toga mi se ponovno nasmiješila na taj svoj vragolasti način. Taj je smiješak bio tako čudan i tako apsolutno prekrasan na tom izmučenom i izmoždenom li cu. „Poznaješ li gospodina Howlanda?“ upitala me. „Naravno“, odgovorio sam, iako ga nisam često viđao; on je bio u zapadnom krilu, što je u Georgia Pinesu skoro susjedna zemlja. „Zašto?“ „Znaš li zašto je on tako poseban?“ Odmahnuo sam glavom. „Gospodin Howell je jedan od samo petorice preostalih pitomaca u Georgia Pinesu“, rekla je Elaine i nasmiješila se šire no ikad, „koji ima pravo pušiti. To je zato što je on ovamo došao prije nego što su se promijenila pravila.“ Djedovska klauzula, pomislio sam. I koje je mjesto za nju primjerenije od staračkog doma? Pružila je ruku u džep plavo-bijelo isprugane haljine i djelomice izvukla dva predmeta: cigarete i snopić papirnatih šibica. „Koje dijete neće dobro biti“, zapjevušila je smiješnim, iskrivljenim glasom, „dobiti će šibama po riti.“ „Elaine, što...“ „Otprati svoju staru dolje“, rekla je i vratila cigarete i šibice u džep i čvornatim me prstima uhvatila pod ruku. Krenuli smo natrag hodnikom. Dok smo tako išli, odlučio sam se predati i sve dati njoj u ruke. Bila je stara i lomna, ali ne i glupa. Dok smo silazili, hodajući vrlo pažljivo, kao stakleni relikti, Elaine je rekla: „Pričekaj tu na dnu stepenica. Ja idem u zapadno krilo, do zahoda u hodniku. Znaš na koji mislim?“ „Da“, odgovorio sam. „Onaj kraj kupališta. Ali zašto?“ „Nisam zapalila već petnaest godina“, odgovorila je ona, „ali mi se jutros baš puši. Ne znam koliko ću puta morati puhnuti da uključim detektor dima, ali umirem od radoznalosti.“ Pogledao sam je dok se u meni budilo divljenje, i pomislio koliko me podsjeća na moju pokojnu ženu – Jan bi vjerojatno učinila savršeno isto. Elaine mi je uzvratila pogled i opet mi se nasmiješila onim sočnim vragolastim smiješkom. Obgrlio sam joj dlanom šiju, privukao joj lice i lagano je poljubio u usta. „Volim te, Ellie“, rekao sam. „O, velike riječi“, odgovorila je, ali mi je bilo jasno da joj je drago. „A što ćemo s Chuckom Howellom?“ upitao sam. „Da on ne bi imao problema?“ „Ne, zato što je u TV-sobi, gdje s još dvadesetoricom gleda Dobro jutro, Amerika. A ja ću ispariti čim detektor dima uključi alarme u zapadnom krilu.“
•••
BU&CW
•••
7
Chita(m)
•••
•••
„Samo nemoj pasti i ubiti se, ženska. Nikad si ne bih oprostio ako bi...“ „O, daj ne gnjavi“, odgovorila je i ovaj je put ona poljubila mene. Ljubav u ruševinama. To vjerojatno nekima od vas zvuči smiješno a ostalima groteskno, ali da ti nešto kažem, prijatelju: I svakakva je ljubav bolja nego nikakva. Gledao sam je kako odlazi, korakom sporim i ukočenim (ali je išla sa štapom samo u vlažne dane, i samo ako ju je strašno boljelo; bio je to njezin mali danak taštini), i počekao. Prošlo je pet minuta, pa deset, i kad sam već počeo pomišljati da je izgubila hrabrost ili da se u detektoru dima istrošila baterija, u zapadnom je krilu proradio protupožarni alarm i zabrenčao silnom zvonjavom. Smjesta sam krenuo prema kuhinji, ali polako – nije bilo razloga za žurbu dok još nisam bio siguran da mi se Dolan maknuo s puta. Iz TV-sobe (koja se ovdje zove Zabavni centar; mislim, to je groteskno) izletjela je bulumenta staroga svijeta, većinom još u kućnim ogrtačima, da vidi što se to zbiva. Među njima je bio i Chuck Howell, i bilo mi je drago što to vidim. „Edgecombe!“ prohripao je Kent Avery, jednom rukom oslonjen na hodalicu, dok je drugom opsesivno kroz pidžamu natezao prepone. „Stvarna uzbuna ili opet lažna? Što ti veliš?“ „Vrag bi ga znao“, odgovorio sam. Baš su u tom trenutku prokaskala tri bolničara, sva trojica na putu prema zapadnom krilu, pa doviknula svijetu skupljenom oko vrata TV-sobe da izađe van i pričeka da prođe opasnost. Treći je u nizu bio Brad Dolan. U prolasku me nije čak ni pogledao, i ta me činjenica beskrajno razveselila. Dok sam nastavio silaziti prema kuhinji, pomislio sam kako bi ekipa sastavljena od Elaine Connelly i Paula Edgecombea bila dorasla čitavom tucetu Bradova Dolana, sve kad bi se u to ubacilo i pola tuceta Percyja Wetmora da se napuni mjera. Kuhari su u kuhinji nastavili s pripremanjem doručka, ne obraćajući ni najmanje zanimanje na zavijanje požarnih sirena. „Ovaj, gospodine Edgecombe“, rekao je George. „Čini mi se da vas je nešto tražio Brad Dolan. Upravo ste se mimoišli.“ Sretnog li mene, pomislio sam. A glasno sam rekao da ću se s njim čuti kasnije. Onda sam upitao je li iza doručka možda ostalo malo tosta. „Naravno“, odgovorio je Norton, „ali je već tvrd kao kamen. Jutros ste zakasnili.“ „Jesam“, suglasio sam se, „ali sam gladan.“ „Čekajte minutu, napravit ću vam novi i vruć“, rekao je George i dohvatio krišku kruha. „Ma pustite, bit će dobro i ovako“, rekao sam kad mi je pružio dvije kriše (sa zbunjenim izrazom na licu – zapravo su ga na licu imala obojica), nakon čega sam požurio kroz vrata, osjećajući se kao nekad, kao dječak, kad bih brisnuo iz škole i pošao na pecanje s izgnječenim ostacima umotanim u masni papir zataknut pod košulju. Kad sam se našao pred kuhinjskim vratima, hitro sam zamišljenim pogledom potražio Dolana, pa kad nisam opazio ništa što bi me moglo uplašiti, požurio preko igrališta za kriket i golf, žvačući usput komadić tosta. Kad sam se našao u zaklonu šume malo sam usporio, i dok sam išao stazom, otkrio sam kako mi se misli vraćaju u prvi dan nakon jezivog pogubljenja Eduarda Delacroixa. Tog sam jutra razgovarao s Halom Mooresom, i on mi je ispričao kako Melinda zbog tumora na mozgu dobiva napade psovanja i prostačenja... koje je moja žena kasnije nazvala (ne baš sasvim sigurna da je to baš to) Touretteovim sindromom. Drhtanje njegova glasa, udruženo sa sjećanjem na to kako je John Coffey izliječio i moju upalu mokraćnih putova i prebijenu kičmu Delacroixova miša-mezimca, na kraju me gurnulo preko one crte što dijeli pomisao da ćemo nešto učiniti od stvarnog činjenja. Ali bilo je tu i još nešto. Nešto u vezi s Coffeyjevim rukama i mojom cipelom. •••
BU&CW
•••
8
Chita(m)
•••
•••
I tako sam pozvao ljude s kojima sam radio, ljude kojima sam godinama povjeravao svoj život – Deana Stantona, Harryja Terwilligera, Brutusa Howella. Oni su dan poslije Delacroixova pogubljenja došli k meni na ručak, i dok sam im izlagao svoj plan, barem su me saslušali. Svi su oni, nar avno, znali da je Coffey izliječio miša; Brutalnije to čak i vidio vlastitim očima. I zato oni, kad sam izjavio kako vjerujem da bi se moglo dogoditi još jedno čudo ako Johna Coffeya odvezemo do Melinde Moores, nisu smjesta prasnuli u smijeh. Ali je zato Dean Stanton postavio najmučnije pitanje: Što ako nam John Coffey pobjegne dok ga budemo vodili na tu terensku operaciju? „I što ako ubije još nekoga? Ne bih volio izgubiti posao, i ne bih volio završiti u zatvoru – kod kuće me čekaju gladna usta žene i d jece – ali sve bi mi to bilo mnogo, mnogo draže nego da na savjesti imam još jednu mrtvu djevojčicu.“ Uslijedila je tišina, i svi su me pogledali, čekajući da vide kako ću na to odgovoriti. Shvaćao sam da će se, izreknem li što mi je bilo na vrh jezika, sve izmijeniti; povlačenje iza toga više ne bi bilo moguće. Samo što ono za mene već nije bilo. Otvorio sam usta i rekao:
•••
BU&CW
•••
9
Chita(m)
•••
•••
2
•••
•••
„To se neće dogoditi.“ „Kako, za ime Božje, u to možeš biti tako siguran?“ Nisam mu odgovorio. Zapravo nisam znao kako da počnem. Znao sam da će se i o tome povesti riječ, naravno da sam to znao, no ipak nisam znao kako da im počnem priču o onome što znam. A onda mi je pomogao Brutalni. „Ti, Paul, ne misliš da je on to učinio?“ Pogledao me s nevjericom. „Ti misliš da je taj veliki bilmez nevin.“ „Sasvim sam siguran da je tako“, odgovorio sam ja. „A kako to, za ime Isusovo, možeš biti?“ „Zbog dvije stvari“, odgovorio sam. „Jedna je od njih moja cipela.“ „Tvoja cipela?“ uskliknuo je Brutalni. „Kakve veze ima tvoja cipela s time je li John Coffey ubio te dvije djevojčice?“ „Sinoć sam skinuo cipelu i dao mu je“, odgovorio sam. „Mislim, poslije pogubljenja, kad su se stvari opet malo slegle. Gurnuo sam mu je kroz rešetke, i on ju je dohvatio onim svojim velikim šakama. Rekao sam mu neka je zaveže. Želio sam biti siguran, zato što problematična djeca obično nose samo papuče – iako čovjek koji se stvarno želi ubiti to može učiniti i bez povezica. To nam je svima jako dobro poznato.“ Zakimali su glavama. „Uzeo ju je u krilo i prebacio krajeve, ali je onda zapeo. Rekao je kako je sasvim siguran da mu je netko pokazao kako se to radi dok je još bio mali – možda otac, a možda i koji mamin prijatelj nakon što je tata otišao – ali je zaboravio u čemu je štos.“ „Ja sam na strani Brutalnog – ja i dalje ne vidim kakve veze ima ta cipela s pitanjem je li Coffey ubio Detterickove blizanke“, rekao je Dean. Zato sam im ponovno ispričao priču o otmici i umorstvu – sve ono što sam pročitao onog vrelog dana u knjižnici dok me je palilo u preponama a Gibbons hrkao u kutu, kao i sve ono što mi je onaj reporter Hammersmith kasnije ispričao. „Pas Detterickovih kao ujedalac i nije bio baš neki, ali je zato kao lajavac bio prva liga“, rekao sam. „Čovjek koji je oteo djevojčice ušutkao ga je kobasicama. Kod svake bi se sljedeće, pretpostavljam, primakao još malo, i dok je psina žderala posljednju, ispružio je ruku, uhvatio je za glavu i zakrenuo. Prebio joj vrat. Kasnije, kad su sustigli Coffeyja, šerifov zamjenik koji je predvodio potjeru – a zvao se Rob McGee – opazio je u džepu na prsima Coffeyjeva kombinezona nekakvu kvrgu. McGee je u prvi mah pomislio da bi to mogao biti pištolj. Coffey je rekao da mu je to ručak, i pokazalo se da je baš tako – dva sendviča i kiseliš, umotani u novine i zavezani mesarskom uzicom. Coffey se nije sjećao tko mu je to dao, nego samo da je to bila neka žena u kecelji.“ „Sendviči i kiseliš, ali ne i kobasice“, rekao je Brutalni. „Ne i kobasice“, suglasio sam se. „Naravno da ne“, rekao je Dean. „Zato što ih je dao psu.“ „Mislim, to je rekao i tužitelj na sudu“, suglasio sam se, „ali ako je Coffey razmotao ručak i dao psu kobasice, kako je opet mogao zavezati zamotak mesarskom uzicom? Ne znam
•••
BU&CW
•••
10
Chita(m)
•••
•••
je li za to uopće imao prilike, ali ostavimo to zasad po strani. Taj čovjek ne zna zavezati ni najobičniju mašnicu.“ Uslijedio je trenutak zgromljene šutnje, koju je na koncu prekinuo Brutalni. „Svetog ti govneta“, rekao je tihim glasom. „Kako da to nitko nije iznio na suđenju?“ „Nitko o tome nije ni mislio“, rekao sam i otkrio da opet razmišljam o Hammersmithu, onom reporteru – Hammersmithu koji je bio na koledžu u Bowling Greenu, Hammersmithu koji je sebe volio smatrati prosvijećenim, Hammersmithu koji mi je rekao da su psi mješanci i crnci u nečemu isti, da te i jedni i drugi mogu najednom ugristi, a ni zbog kakvog razloga. Samo što ih je on i dalje zvao vašim crncima, kao da su oni još uvijek u nečijem... ali ne njegovom vlasništvu. Ne, ne njegovom. Nikad njegovom. A u to je doba Jug bio pun Hammersmitha. „Nitko zapravo nije ni bio opremljen da o tome misli, iz čega ne izuzimam ni Coffeyjeva odvjetnika.“ „Ali ti jesi“, rekao je Harry. „K vragu, dečki, mi ovdje sjedimo s gospodinom Sherlockom Holmesom.“ Glas mu je zvučio i kao da se zeza i kao da je pun strahopoštovanja. „O, daj okreni ploču“, rekao sam. „Ni ja to ne bih pomislio da nisam ono što je onaj dan rekao zamjeniku McGeeju spojio s onim što je rekao nakon što mi je izliječio upalu, i što je rekao nakon što je izliječio onog miša.“ „Što?“ upitao je Dean. „Kad sam ušao u njegovu ćeliju, osjećao sam se kao hipnotiziran. Mislim da ne bih mogao prestati činiti to što mi veli sve da sam i pokušao.“ „Ovo mi se baš ne sviđa“, rekao je Harry i nervozno se promeškoljio u stolici. „Upitao sam ga što želi, a on je rekao: ‘Samo pomoći’.“ Toga se sjećam sasvim jasno. A kad je to bilo gotovo, i kad mi je bilo bolje, on je to znao. ‘Pomogao’, rekao je. ‘Pomogao sam vam, zar ne?’“ Brutalni je zakimao glavom. „Baš kao što je bilo i s mišom. Ti si rekao: ‘Pomogao si mu’, a Coffey je ponovio kao papagaj: ‘Pomogao sam Delovu mišu.’ I tada si shvatio? Tada, zar ne?“ „Da, mislim da je tako. Sjećam se što je rekao McGeeu kad ga je McGee upitao što se dogodilo. A toga ima u svakoj priči o ubojicama, skoro svakoj. ‘To je bilo jače od mene, gazda. Pokušao sam to ispraviti, ali je već bilo prekasno.’ Kad čovjek govori tako, a u rukama drži dvije mrtve djevojčice, bijele i plave, a on je velik kao kuća, onda nije nikakvo čudo da su ga shvatili krivo. Oni su to što je izgovorio doveli u sklad s onim što su vidjeli, a oni su vidjeli da je on crnac. Oni su mislili da on to priznaje zločin, da govori kako je osjetio kompulzivnu potrebu da otme te djevojčice, siluje ih i ubije. Da se onda osvijestio i pokušao stati...“ „Ali je tad već bio prekasno“, promrmljao je Brutalni. „Da. Dok im je on zapravo htio reći da ih je pronašao, pokušao ih izliječiti – vratiti u život – ali da u tome nije uspio. Jer su već preduboko utonule u smrt.“ „Paul, ti u to vjeruješ?“ upitao je Dean. „Ti u to iskreno, doboga iskreno vjeruješ?“ Još sam jednom ispitao srce svoje, najdublje što sam mogao, pa kimnuo glavom. Ne samo da sam to znao sada, nego je u meni oduvijek bio jedan intuitivni dio koji je znao da u čitavoj toj priči s Johnom Coffeyjem od početka nešto ne štima, da se tu nešto ne slaže još od onog trenutka kad je Percy stigao u blok vukući Coffeyja za mišicu i dreljeći se „Mrtvac hoda!“ koliko ga grlo nosi. Ja sam se s njim rukovao, zar ne? Još se nikad nisam rukovao s ikim tko je došao na Zelenu milju, ali sam se s njim rukovao. „Isuse“, rekao je Dean. „Isuse Kriste blaženi.“ „Tvoja je cipela jedno“, rekao je Harry. „A što je drugo?“
•••
BU&CW
•••
11
Chita(m)
•••
•••
„Malo prije nego što je potjera pronašla Coffeyja i djevojčice, ljudi su izašli iz šume kraj južne obale rijeke Trapingus. Tu su našli krpicu ugažene trave, puno krvi i ostatke spavaćice Core Detterick. Tu su se psi malo smeli. Većina je željela poći na jugoistok, nizvodno obalom. Ali su dva od njih – rakunari – željela poći uzvodno. Pse je vodio Bobo Marchant, i kad je rakunarima dao da onjuše spavaćicu, i oni su krenuli za ostalima.“ „To znači da su se rakunari smeli?“ upitao je Brutalni. Oko usana mu je zaigrao čudan, mučni smješčić. „Oni baš, strogo govoreći, i nisu stvoreni za tragače, pa su se malo zbunili, ne znajući što im je posao.“ „Da.“ „Ništa nisam shvatio“, rekao je Dean. „Rakunari su zaboravili što im je to Bobo stavio pod nos da ih pokrene“, rekao je Brutalni. „U trenutku kad su izbili na obalu, rakunari su tražili ubojicu a ne djevojčice. Što nije bio problem sve dok su ubojica i djevojčice bili zajedno, ali...“ U Deanovim je očima počelo svanjivati. Kod Harryja se osvit već dogodio. „Kad malo razmislim o tome“, rekao sam, „pitam se kako je itko, pa čak i porota koja je taj zločin željela prikačiti crnom lutalici, i u jednom trenutku mogla pomisliti da je John Coffey čovjek koga traže. Već i sama ideja da utiša psa hranom, i onda mu zakrene vrat, daleko nadilazi Coffeyjeve sposobnosti. On farmi Detterickovih nikad nije prišao bliže od južne obale Trapingusa, eto što ja o tome mislim. Deset kilometara, možda i više. On se naprosto klatario, vjerojatno je mislio otići do pruge i uhvatiti teretni vlak koji će ga odvesti nekamo drugamo – kad jednom siđu s papučice, obično im se dugo više ne da skočiti – kad je na sjeveru začuo nekakvo komešanje.“ „Ubojicu?“ upitao je Brutalni. „Ubojicu. Možda ih je već silovao, ili je Coffey čuo baš to. U svakom slučaju, krvava je mrlja na travi označila mjesto gdje je ubojica dovršio posao; tresnuo im je glave, bacio ih i dao petama vjetra.“ „Vjetra prema sjeverozapadu“, rekao je Brutalni. „U smjeru u kojem su htjeli krenuti rakunari.“ „Tako je. John Coffey prolazi kroz šumarak joha malo jugoistočnije od mjesta na kojem su djevojčice ostavljene, vjerojatno privučen bukom, i nalazi njihova tijela. Jedna je od njih možda još živa; moguće je da su bile i obadvije, iako ne još dugo. No to John Coffey nije mogao znati, to je sigurno. On zna samo da u rukama ima iscjeliteljsku moć, pa je pokušava primijeniti na Ćoru i Kathe Detterick. Kad u tome ne uspijeva, on se slama, pa plače i histerizira. I u tom ga stanju i nalaze.“ „Zašto nije ostao tamo gdje ih je našao?“ upitao je Brutalni. „Zašto ih je odnio na jug, riječnom obalom? Možeš li i to nekako objasniti?“ „Kladim se da je ostao skamenjen, isprva“, odgovorio sam. „A na suđenju su stalno govorili o velikoj ugaženoj površini, o tome kako je sva trava upravo zdrobljena. A John Coffey je krupan čovjek.“ „John Coffey je krupan u pičku materinu“, rekao je Harry, no pritom jako snizio glas da ga moja žena, ako slučajno sluša, ne čuje da psuje. „Kad je vidio da mu naum ne polazi od ruke, možda ga je uhvatila panika. Ili je možda pomislio da je ubojica još u blizini, u šumi uzvodno, i da ga gleda. Coffey je, znate, velik, ali ne baš junačina. Harry, sjećaš se kako nas je pitao ostavljamo li poslije lijeganja upaljeno svjetlo?“ „Aha. Sjećam se da sam pomislio kako je to smiješno, kad je tako velik.“ Harry je bio očito potresen i u dubokim mislima. •••
BU&CW
•••
12
Chita(m)
•••
•••
„Dobro, ako on nije ubio djevojčice, tko jest?“ upitao je Dean. Zavrtio sam glavom. „Netko drugi. Najvjerojatnije netko bijel. Državni se odvjetnik bio uhvatio činjenice da je onako velikog psa, kao što je Detterickov, mogao ubiti samo snažan čovjek, ali...“ „To je sranje“, progunđao je Brutalni. „I malo jača dvanaestogodišnja curica može prebiti šiju velikom psu, samo ako ga iznenadi i zna kako da ga uhvati. Ako to nije učinio Coffey, onda je to mogao učiniti bilo tko drugi... mislim, svatko. To vjerojatno nećemo nikada doznati.“ A ja sam odgovorio: „Ukoliko to ne učini ponovno.“ „Nećemo znati čak ni tada, ako to učini dolje u Texasu ili čak prijeko u Californiji“, rekao je Harry. Brutalni se zavalio, zavrtio šake u oči kao umorno dijete, pa pustio da mu opet padnu u krilo. „Ovo je noćna mora“, rekao je. „Pred nama je čovjek koji je možda nevin – koji je vjerojatno nevin – a ipak će se prošetati Zelenom miljom, što je sigurno kao što je sigurno da je Bog napravio visoka stabla i male ribe. I što bismo mi trebali poduzeti? Ako počnemo srati o ljekovitom prstu, svima će otpasti guzica od smijeha, a on će opet završiti na pržilici.“ „O tome ćemo brinuti kasnije“, odgovorio sam zato što nisam imao ni najblažeg pojma kako da mu odgovorim. „A u ovom je trenutku glavno pitanje što da učinimo – ili ne učinimo – da pomognemo Melly. Kad svaki dan čekanja ne bi smanjivao njezine izglede, rekao bih da malo stanemo i uzmemo si nekoliko dana za razmišljanje.“ „Sjećate se kako je pružao ruke prema onom mišu?“ upitao je Brutalni. ‘„Dajte mi ga, gospodine Edgecombe! Dok još nije kasno’, rekao je. Dok još nije kasno.“ „Sjećam se.“ Brutalni se zamislio, pa kimnuo glavom. „Ja sam za. I meni je slabo zbog Coffeyja, ali mislim da bih čisto volio vidjeti što će se dogoditi kad je dotakne. Vjerojatno ništa, ali možda...“ „Ja čisto sumnjam da ćemo tog velikog tupavca ikad i izvući iz z atvora“, rekao je Harry, pa uzdahnuo i kimnuo glavom. „Ali baš me boli kita. Na mene možeš računati.“ „I na mene“, rekao je Dean. „Tko ostaje u zatvoru, Paul? Hoćemo li izvlačiti slamke?“ „Ne, gospodine“, odgovorio sam. „Nema slamki. Ti ostaješ.“ „Samo tako? Vraga crnoga!“ odgovorio je Dean, povrijeđen i ljut. Obrisao je naočale i onda ih počeo srdito glačati o košulju. „Kakva su to ciganska posla?“ „Onakva kakva se rade ako ti djeca još idu u školu“, rekao je Brutalni. „Harry i ja smo neženje. Paul je oženjen, ali su mu djeca odrasla i već grizu vlastitim zubima. Ovo tu je čista luda mačistička parada; mislim da je skoro pisano da će nas uhvatiti.“ Pogledao me je trezvenim pogledom. „Jedno ipak nisi spomenuo, Paul. Ako ga i uspijemo izvući iz buksar e, no ako Coffeyjevi iscjeliteljski prsti zakažu, onda će nas otkucati sam Hal Moores, to ti je kao amen.“ Pružio mi je priliku da mu na to odgovorim, možda i da ga pokušam pobiti, ali ja to nisam mogao i zato sam zadržao jezik za zubima. Brutalni se ponovno okrenuo Deanu i nastavio. „Nemoj me krivo shvatiti, vjerojatno bi onda i ti ostao bez posla, ali bi se ako se stvari zakuhaju, bar mogao izvući od zatvora. Percy će misliti da je to nekakva psina; ako ti budeš dežuran, reci da si i ti mislio isto, i da ti mi nikad nismo rekli drugo.“ „Još uvijek mi se ne sviđa“, rekao je Dean, ali je bilo jasno da pristaje, pa sviđalo se to njemu ili ne. Uvjerila ga je pomisao na klince. „I to treba biti već noćas? Sigurni ste?“
•••
BU&CW
•••
13
Chita(m)
•••
•••
„Ako to uopće mislimo izvesti, onda nam je bolje da to učinimo što prije“, odgovorio je Harry. „Budem li o tome puno razmišljao, mogao bih izgubiti živce.“ „Ma bar da mi prepustite stacionar“, rekao je Dean. „Da napravim bar to, ha?“ „Samo ukoliko to možeš izvesti tako da te ne uhvate“, rekao je Brutalni. Deana je to očito uvrijedilo, pa sam ga potapšao po ramenu. „Čim ti počne smjena, što možeš prije... u redu?“ „Dogovoreno.“ U tom je času moja žena, kao na dani znak, gurnula glavu kroz vrata. „Tko je za još malo ledenog čaja?“ u pitala je vedrim glasom. „Ti, Brutus?“ „Ne, hvala“, odgovorio je on. „U ovom bih času najviše volio da me zdrma jedna konjska doza viskija ali, s obzirom na okolnosti, mislim da to ne bi bila baš jako dobra ideja.“ Sad je Janice pogledala mene. Na ustima joj je bio smiješak, u očima zabrinutost. „Paul, u što to uvlačiš dečke?“ Ali prije nego što sam mogao i smisliti što da joj odgovorim, ona je podigla ruku i rekla: „Nije važno, draže mi je da ne znam.“
•••
BU&CW
•••
14
Chita(m)
•••
•••
3
•••
•••
Kasnije, dugo nakon što su ostali otišli i dok sam se odijevao za posao, ona me uhvatila za mišicu, naglo me okrenula i pogledala u oči sa silnom žestinom. „Melinda?“ upitala je. Kimnuo sam glavom. „Možeš li joj čime pomoći, Paul? Mislim, stvarno pomoć i – ili su to samo puste želje zbog onog što si sinoć vidio?“ Pomislio sam na Coffeyjeve oči, Coffeyjeve ruke, i o tome kako sam, kad me je pozvao, krenuo prema njemu kao hipnotiziran. Zamislio sam ga kako pruža ruke prema slomljenom, umirućem tijelu gos podina Jinglesa. Dok još nije kasno, bio je rekao. I pomislio sam na ono crno što se kovitlalo i pobijelilo i nestalo. „Mislim da joj je to možda zadnja preostala šansa“, odgovorio sam napokon. „Onda je iskoristi“, odgovorila je dok je zakapčala moj no vi krzneni kaput. On je bio u ormaru još od mog rođendana na početku rujna, ali sam ga sad obukao možda tek treći ili četvrti put. „Onda je iskoristi.“ I onda me skoro izgurala kroz vrata.
•••
BU&CW
•••
15
Chita(m)
•••
•••
4
•••
•••
Svoju sam smjenu – te na mnogo načina najčudnije noći čitavog svog života – preuzeo u šest i dvadeset. Činilo mi se da još njušim zaostali slabašni smrad spaljenog mesa u zraku. To je zacijelo bila iluzija – jer su vanjska vrata, kako u zatvorskom bloku tako i u spremištu, čitav dana bila otvorena, a prethodne su dvije smjene satima ribale i strugale – ali mi zbog toga nos ipak nije prestao dojavljivati to isto, i ne vjerujem da bih mogao ručati čak i da se nisam nasmrt preplašio večeri što je još ležala preda mnom. Brutalni je u blok došao u četvrt do sedam, a Dean u deset do. Upitao sam Deana bi li otišao do stacionara da vidi imaju li termofor za moja nesretna križa koja sam, bojim se, jutros nategnuo dok smo odnosili Delacroixovo tijelo dolje u tunel. Dean je odgovorio da će mi to rado učiniti. Mislim da mi je poželio čak i namignuti, ali se svladao. Harry se pojavio u tri do sedam. „Kamionet?“ upitao sam. „Gdje smo rekli.“ Dosad – sve po planu. Potom je uslijedio kratak odrezak vremena kad smo svi stajali za stolom dežurnog, pili kavu i trudili se da ne govorimo o onom što smo svi mislili i čemu smo se svi nadali: da će Percy zakasniti, da možda uopće neće ni doći. S obzirom na neprijateljske prikaze svog vođenja pogubljenja, to se činilo bar mogućim. Pa ipak, Percy se zacijelo bio pretplatio na onaj stari aksiom da se na konja koji te je zbacio moraš smjesta opet popeti, jer evo ti njega kako u sedam i šest minuta prolazi kroz vrata, uparađen u modru uniformu, dok mu je o jednom boku pištolj a na drugom orahova palica zataknuta u one njegove smiješne, rukom rađene korice. Procvikao je radnu karticu pa nas sve redom oprezno pogledao (osim, naravno, Deana, koji se još nije vratio iz stacionara). „Zezao me starter“, rekao je. „Morao sam kurblati.“ „Au“, rekao je Harry. „Siroto dijete.“ „Trebao si ostati kod kuće i popraviti to sranje“, rekao je Brutalni umiljatim glasom. „Zašto, dečki, da si napreže svoju nježnu ručicu?“ „A, to biste vi voljeli, je l’ da?“ Percy se prezrivo nacerio, ali mislim da ga je ipak umirila srazmjerna blagost odgovora Brutalnog. To je bilo dobro. Jer ćemo se nekoliko idućih sati morati malo poigrati s njim – ne baš jako dušmanski, ali bogami niti baš jako prijateljski. Nakon onog sinoć, njemu je zacijelo bilo sumnjivo sve što je imalo makar i malo topline . Nećemo ga zateći spuštenih gaća, u to smo bili sigurni, ali ih, budemo li na pravi način igrali igru, neće baš sasvim ni podići. U svemu je bila bitna brzina ali je podjednako bilo važno – bar meni – da pritom nitko ne strada. Pa čak ni Percy Wetmore. Dean se vratio i lagano mi kimnuo glavom. „Percy“, rekoh, „sad lijepo otiđi u spremište i obriši pod. I stepenice do tunela. Onda možeš napisati izvještaj o onome sinoć.“ „To se zove kreativan posao“, zamijetio je Brutalni pa zataknuo palčeve za pojas i zagledao se u strop. „Smiješni ste kao fukanje u crkvi“, rekao je Percy, ali je to bio i kraj njegove pobune. Nije nam čak ni ukazao na očitu činjenicu da su taj pod danas već dvaput prali. Mislim da je to bilo zato što se htio maknuti od nas. Ja sam preletio izvještaj prethodne smjene, pa kad u njemu nisam vidio ništa što bi me •••
BU&CW
•••
16
Chita(m)
•••
•••
se ticalo, prošetao sam se do Whartonove ćelije. Sjedio je na krevetu; koljena je bio privukao do brade i obgrlio noge, pa me pogledao s bistrim, neprijateljskim smiješkom. „Vidi, tko nam to ide, veliki šef“, rekao je. „U prirodnoj veličini i dvaput toliko ružan. Izgledaš mi sretno kao svinja do pupka u vlastitom dreku, gazda Edgecombe. Sigurno ti je žena pred polazak malo pomuzla pimpača, ha?“ „Kako život, Kid?“ upitao sam ravnodušno, i na to mu se lice stvarno razvedrilo. Pustio je noge, uspravio se i protegnuo. Smiješak mu se raširio i iz njega je nestalo bar malo neprijateljstva. „Mislim, k vragu!“ rekao je. „Jednom da mi znaš ime! Što je to s tobom, gazda Edgecombe? Da nisi bolestan, ili koji ti je vrag?“ Ne, nisam bolestan. Ali sam bio bolestan, no za to se pobrinuo John Coffey. Njegove ruke više ne znaju kako se vezuju cipele, ako su ikad i znale, ali su zato znale druge trikove. O, da, i još kako. „Dragi moj“, odgovorio sam mu, „ako želiš biti Billy the Kid a ne Divlji Bill, i za to me zabolje.“ On se na ovo vidljivo napuhao, kao one gnusne ribe iz južnoameričkih rijeka koje te mogu nasmrt izbosti bodljama na leđima i bokovima. Za svog života na Milji imao sam već posla s kojekakvim opasnim tipovima, ali ih je bilo zaista jako malo odbojnijih od Williama Whartona, koji je sebe smatrao velikim odmetnikom, ali čija su se junaštva u zatvoru svodila uglavnom na pišanje i pljuvanje kroz rešetke. Mi mu sve do sada nismo iskazali svoje strahopoštovanje, na koje je on, po vlastitom uvjerenju, polagao pravo, ali sam želio da baš večeras bude obradiv. Ako mu zbog toga bude trebalo prati guzicu dječjim sapunom, ni toga se neću libiti. Bosnaunited.net „Ja sam po toliko toga sličan Kidu, i ako si pametan, onda to vidiš i sam“, rekao je Wharton. „Nisam ovamo dospio zbog krađe bombona.“ Gordo, kao čovjek koga su primili u Brigadu junaka francuske Legije stranaca, a ne kao seronja kome su zaključali guzicu na sedamdeset dugih koraka od električne stolice. „Gdje je moja večera?“ „No daj, Kid, u izvještaju piše da si je dobio u pet i pedeset. Mesna štruca s umakom, grašak, pire. Nećeš me samo tako preveslati.“ On se široko nasmijao pa opet sjeo na krevet. „Onda uključi radio.“ Taj je „radio“ izgovorio onako kako su se ljudi tada zezali, više kao „radijo“. Čudno je čega se sve čovjek sjeća iz trenutaka kad su mu živci bili tako napeti da su skoro svirali. „Možda kasnije, veliki dečko“, odgovorio sam. Odstupio sam od njegove ćelije i pogledao niz hodnik. Brutalni se već odšetao do njegova kraja, i tu provjerio jesu li vrata disciplinske sobe zaključana jedanput a ne dvaput. Znao sam da jesu, jer sam to već p rovjerio i sam. Kasnije ćemo ta vrata morati otvoriti najvećom mogućom brzinom. Tad neće biti vremena da iz nje vadimo svu tu tavansku kramu što se skupljala već godinama; sve smo to već bili izvadili, sortirali i spremili na drugo mjesto nedugo nakon što se Wharton pridružio našem veselom društvu. Vjerovali smo da će se soba s mekim zidovima često upotrebljavati, i to bar dok se „Billy the Kid“ ne prošeće Miljom. John Coffey, koji bi u to vrijeme već ležao, lica okrenuta zidu i njišući dugačkim, debelim nogama ovješenim preko ruba kreveta, sad je prekriženih ruku sjedio na rubu ležaja i promatrao Brutalnog kao da je sasvim budan – i sasvim prisutan – što njemu uopće nije bilo svojstveno. A ni iz očiju mu se nisu cijedile suze. Brutalni je provjerio vrata disciplinske sobe, pa se vratio Miljom. U prolazu je bacio pogled na Coffeyja, a onda je Coffey rekao nešto čudno;
•••
BU&CW
•••
17
Chita(m)
•••
•••
„Naravno. Baš bih se volio provozati.“ Bilo je to kao da Brutalnom na nešto odgovara. Pogled Brutalnog susreo se s mojim. On zna, skoro sam ga čuo kako govori. On to po nečemu zna.
Ja sam samo slegnuo ramenima i raširio ruke, kao da velim: Naravno da zna.
•••
BU&CW
•••
18
Chita(m)
•••
•••
5
•••
•••
Stari su Tu-Tu i njegova kolica zadnju noćnu turu u bloku E imali oko četvrt do devet. Nakupovali smo toliko tih njegovih sranja da se nasmiješio od pohlepe. „Recite, dečki, jeste vidjeli miša?“ upitao je. Odmahnuli smo glavom. „Možda ga je vidio lijepi dečko“, rekao je Tu-Tu i pokazao glavom prema spremištu, gdje je Percy ili prao pod, ili pisao izvještaj, ili čeprkao po guzici. „Što te briga? Kako god okreneš, nisu tvoja posla“, rekao je Brutalni. „Pokreni kotače, Tu. Tu si nam već sve zasmrdio.“ Tu se nasmiješio onim svojih neobičnim, neugodnim smiješkom, krezub i potunjen, pa se dao na njuškanje zraka. „Ne smrdim vam to ja“, rekao je. „To vam Del veli zbogom.“ Zacerekao se pa odgurao kolica kroz vrata na vježbalište. I tako ih je nastavio gurati još deset godina, još dugo nakon mog odlaska – k vragu, dugo nakon što je otišao i sam Cold Mountain – gurati i prodavati čokoladne tortice i slatku sodu stražarima i zatvorenicima koji su si to mogli priuštiti. Ponekad ga još i danas čujem u snu, kako viče da se peče, da se pečeče, eto pečen puran. Nakon što je Tu otišao, vrijeme se rasteglo, i sat kao da je puzao. Jedan smo i pol sat imali uključen radio, i Wharton je revao od smijeha na Freda Allena i Allenovu aleju, iako ne dajem ni crnoga vraga da je razumio i pola štosova. John Coffey je sjedio na kraju ležaja, preklopljenih ruku, a oči su mu rijetko silazile s čovjeka za stolom. Viđao sam već ljude gdje tako sjede na autobusnom kolodvoru čekajući da ih pozovu u njihovo vozilo. Oko četvrt do jedanaest iz spremišta je došao Percy i pružio mi izvještaj, pedantno napisan olovkom. Mrvice od gumice ležale su posvuda po papiru u ljepljivim mrljama. Vidio je kako preko njih prelazim palcem, pa je žurno rekao: „To je samo prva verzija. To ću poslije prepisati. Što ti misliš?“ A ja sam pomislio da je to najodvratnije svinjsko pranje od svega što sam proči tao otkako sam ispao iz mamice. A rekao sam mu da je to u redu, i on je zadovoljno otišao. Dean i Harry su igrali kribidž, govorili preglasno, i prečesto se natezali oko bodova, i svakih pet sekundi pogledavali na puzave kazaljke sata. U posljednjoj su p artiji te noći ploču obišli ne dvaput, nego triput. U zraku se osjećala takva napetost da se mogao mijesiti kao glina, a od svih je ljudi, po svemu sudeći, nisu osjećali samo Percy i Divlji Bili. Kad je već bilo deset do dvanaest, ja to više nisam mogao izdržati, pa sam Deanu lagano kimnuo glavom. On je ušao u moj ured s bocom R. C. Cole kupljene od Tutua, i nakon minutu-dvije se i vratio. Kola je sad bila u limenoj šalici, kakvu zatvorenik nije mogao potrgati i potom njom zaklati nekoga ili sebe. Uzeo sam je i osvrnuo se oko sebe. U mene su gledali i Harry, i Dean i Brutalni. A gledao me je, kad smo već kod toga, i John Coffey. Ali ne i Percy. Percy se vratio u spremište, gdje se bar ove noći vjerojatno osjećao nekako ugodnije. Brzo sam je njušnuo, i on a nije mirisala ni po čemu osim po R.C. koli, koja je u to doba mirisala čudno ali ugodno po cimetu. Odnio sam je do Whartonove ćelije. Wharton je ležao na krevetu. Nije masturbirao – ne još – ali mu se u gaćicama diglo rebarce, pa bi ga svako malo krepk o zveknuo, kao drogirani basist po posebno debeloj žici E.
•••
BU&CW
•••
19
Chita(m)
•••
•••
„Kid“, rekoh. „Skini se“, odgovorio je on. „U redu“, suglasio sam se. „Donio sam ti malo kole zato što si se čitavo veće ponašao kao ljudsko biće – što je za tebe skoro rekord – ali je možda bolje da je sam popijem.“ Kao da želim napraviti baš to, podigao sam šalicu do usta – šalicu istučenu uzduž i poprijeko mnogim lupanjima o mnoge zatvorske rešetke. Wharton je skočio s kreveta kao munja, što me nije iznenadilo baš nimalo. To i nije bio nikakav baš jako riskantan blef, jer su mnogi teški robijaši – doživotnjaci, silovatelji kao i ljudi u adresaru Stare Iskrilice – bili prave svinje na slatko i slatkiše, i ovaj nije bio iznimka. „Daj mi to, bilmezu“, rekao je Wharton. Izgovorio je to kao da je on silni špan, a ja samo jedan od mnogih bijednih kmetov. „Daj to Kidu.“ Pružio sam mu je s vanjske strane rešetaka, i pustio ga da je dohvati kroz njih. Učiniti obratno recept je za grdnu nevolju, kao što će vam reći svaki dugogodišnji zatvorski ču var. Mi o tome mislimo čak i kad ne mislimo da o tome mislimo – onako kao što znamo da ne smijemo dopustiti zatvorenicima da nam se obraćaju imenom, onako kao što znamo da brzo zveckanje ključeva znači frku u bloku, zato što je to zvuk što ga proizvode čuvari u trku, a čuvari nikad ne trče ukoliko se nije zakuhala nekakva nevolja. Sve su to stvari koje Percyju Wetmoru neće nikad ući u glupu glavu. Večeras, međutim, Wharton nije bio zainteresiran ni za grabljenje ni za davljenje. Zgrabio je limenu šalicu, strusio kolu u tri duga gutljaja, pa se gromoglasno podrignuo. „Sjajno!“ rekao je. Ispružio sam ruku. „Šalicu.“ On ju je na trenutak zadržao, izazivajući me očima. „Što ako ne?“ Slegnuo sam ramenima. „Onda ulazimo da je uzmemo. Onda ideš u onu sobicu. I onda ti je to zadnja R. C. Ukoliko je, naravno, ne poslužuju dolje u paklu.“ Smiješak mu se izgubio. „Znaš da ne volim viceve o paklu, pederčino.“ Gurnuo je šalicu kroz rešetke. „Na. Uzmi.“ I uzeo sam je. A iza mene, Percy je rekao: „A za koga vraga takvom blesotupu daješ kolu?“ Zato što je u nju udrobljeno toliko droge iz stacionara da će se izvrnuti na četrdeset osam sati, a da nije ništa ni osjetio, pomislio sam. „Zato što Paul“, rekao je Brutalni, „ne škrtari milosrđem; ono iz nj ega sipi kao blaga kišica s nebesa.“ „Ha?“ upitao je Percy i namrštio se. „Što znači da ima meko srce. Uvijek ga je imao i uvijek će ga imati. Percy, hoćeš igrati lude osmice?“ Percy je prezrivo otfrknuo. „Poslije ribe i usidjelice, to je najgluplja igra na karte što su je ikad izmislili.“ „Baš zato sam i mislio da bi volio baciti koju partiju“, rekao je Brutalni i medeno se nasmiješio. „Blago vama kad imate pameti kao govana“, rekao je Percy i mrgodno se povukao u •••
BU&CW
•••
20
Chita(m)
•••
•••
moj ured. Nije mi se baš svidjela misao da će taj mali štakor parkirati dupe za mojim stolom, ali sam zadržao jezik za zubima. Sat je nastavio puzati. Dvanaest i dvadeset, dvanaest i trideset. U dvanaest i četrdeset, John Coffey je ustao s kreveta i stao uz vrata ćelije, i onda se lagano uhvatio za rešetke. Brutalni i ja smo otišli do Whartonove ćelije i pogledali unutra. Oči su mu bile otvorene, ali su izgledale kao goleme staklene špekule. Jedna mu je ruka ležala na prsima; druga je mlitavo visjela preko ruba kreveta, i zglobovima brisala pod. „Isusek“, rekao je Brutalni, „od Billy the Kida do Willie Plačljivka za manje od sat vremena. Pitam se koliko mu je tih morfijskih pilula Dean stavio u tonik.“ „Dovoljno“, odgovorio sam. I glas mi je malo zadrhtao. Ne znam je li to čuo i Brutalni, ali ja sigurno jesam. „Idemo. Daj da to obavimo.“ „A nećemo pričekati da naš ljepotan otplovi?“ „Već je otplovio, Brutalni. Samo je toliko smlavljen da ne može ni zatvoriti oči.“ „Ti si šef.“ Pogledom je potražio Harryja, no Harry je već bio tu. Dean je sjedio ravno kao metla za stolom dežurnog, i premetao karte tako žestoko i žurno da me čudi kako mu se nisu zapalile, i pri svakom bi propuštanju karata kroz prste pogledavao nalijevo, prema mom uredu. Držeći na oku Percyja. „Je li već vrijeme?“ upitao je Harry. Njegovo je dugo, konjsko lice bilo vrlo blijedo nad modrom košuljom uniforme, no ipak je stvarao dojam odlučnosti. „Da“, odgovorio sam. „Ako mislimo krenuti, onda je već vrijeme.“ Harry se prekrižio i poljubio se u palac. A onda je otišao do disciplinske sobe, otključao je i vratio se sa stezuljom. Predao ju je Brutalnom. Potom smo sva trojica pošli Zelenom miljom. Coffey je stajao na vratima ćelije; gledao nas je kako idemo’, ali nije rekao ni riječi. Kad smo stigli do stola dežurnog, Brutalni je stavio stezulju za leđa, dovoljno široka da je sasvim sakriju. „Sreća“, rekao je Dean. Bio je blijed kao i Harry, i držao se jednako odlučno. Percy je sjedio za mojim stolom, da, sjedio u mojoj stolici i mrštio se nad knjigom što ju je vukao sa sobom posljednjih nekoliko večeri – ali nije to bila ni Argosy ni Stag nego Bolnička njega duševnih bolesnika. A po pokajničkom, zabrinutom pogledu koji nam je dobacio kad smo ušli, čovjek bi pomislio da čita Posljednje dane Sodome i Gomore. „Što?“ upitao je i žurno zatvorio knjigu. „Što hoćete?“ „Razgovarati s tobom, Percy“, rekao sam, „to je sve.“ Ali nam je on na licima pročitao ne samo želju za razgovorom nego i još svega vraga, pa je poletio kao metak i požurio – ne baš potrčao, ali skoro – prema otvorenim vratima spremišta. Pomislio je da smo ga došli bar dobro ispljuskati, ako ne i ubiti boga u njemu. Harry mu je presjekao put i zagradio vrata, s rukama prekriženim na prsima. „Heeej!“ Percy se okrenuo prema meni, pun straha koji se trudio ne pokazati. „Što je sad ovo?“ „Ništa ne pitaj, Percy“, odgovorio sam ja. Mislio sam, kad jednom zaplovimo u tu ludost, da ću opet biti u redu – mislim, vratiti se na normalu – ali nije ispalo tako. Nisam mogao povjerovati da radim to što radim. Sve je to bilo kao ružan san. Stalno sam očekivao da će me žena probuditi i reći da ječim u snu. „Bit će mnogo bolje za tebe da se naprosto prepustiš.“ „Što to Howell drži iza leđa?“ upitao je Percy iskrzanim glasom, pa se okrenuo da malo bolje pogleda Brutalnog. „Ništa“, rekao je Brutalni. „Mislim... ovo...“ Naglo je izvukao stezulju i zatresao njome kraj boka, kao matador crvenom krpom kad
•••
BU&CW
•••
21
Chita(m)
•••
•••
izaziva bika da srne. Percy je razrogačio oči i skočio. Pomislio je potrčati, ali ga je Harry zgrabio za lakte i tako je sve i ostalo samo na skoku. „Daj me pusti!“ zaurlao je Percy i pokušao se istrgnuti iz Harryjeva stiska. Ali se to nije moglo dogoditi, jer je Harry bio teži od njega za preko četrdeset kila, a mišići su mu bili kao u orača i drvosječe, no Percy se toliko potrudio da ga je odvukao preko pola sobe i zgužvao mi onaj ružni zeleni tepih koji sam mislio zamijeniti. Na trenutak sam pomislio da će čak uspjeti osloboditi i jednu ruku – panični strah ima silnu motivacijsku moć. „Daj se smiri, Percy“, rekao sam. „Tako će nam svima biti lakše i...“ „Daj, nemoj mi govoriti da se smirim, ti ignoramus!“ dreknuo je Percy pa zatrzao ramenima i pokušao osloboditi ruke. „Dajte me pustite! Svi vi! Ja poznajem ljude! Krupne zvijerke! Ako ne prestanete, ići ćete sve do Južne Caroline po kupon za prosjačku čorbu!“ Još je jednom pokušao skočiti, i zabio se gornjim dijelom bedra u moj stol. Knjiga koju je maločas čitao, Bolnička njega duševnih bolesnika, na ovo je poskočila, pa je iz nje iskočila skrivena knjižica, ne veća od brošure. Nije nikakvo čudo što se Percy, kad smo ušli, držao tako pokajnički. Nisu to, istina, bili baš Posljednji dani Sodome i Gomore, ali je to zato bila jedna od onih knjižica koje povremeno dajemo zatvorenicima kad su posebno narajcani, a lijepo su se ponašali pa zaslužuju nagradu. Mislim da sam je već spomenuo – bila je to knjižica sa stripom, u kojem je Oliva počastila sve osim onu Popajevu bebu. Pomislio sam kako je to tužno da je Percy baš u mom uredu uživao takav ofucani pornić, a Harry je – koliko sam mogao vidjeti preko Percyjeva napetog ramena – na nj reagirao s izrazom blagog gađenja, ali je zato Brutalni zaurlao od smijeha, i to je u Percyju ubilo svaku želju za borbom, bar na neko vrijeme. „O, Percy“, rekao je on. „Što bi na ovo rekla tvoja mama? I još gore, što bi na to rekao guverner?“ Percyja je oblilo duboko rumenilo. „Daj začepi. I pusti moju majku na miru.“ Brutalni mi je dobacio stezulju i unio se Percyju u lice. „Nema problema. A sad samo budi dobar pa ispruži ruke.“ Percyju su zadrhtale usne, a oči su mu postale i preblistave. Shvatio sam da je na rubu suza. „Neću“, rekao je djetinjim, drhtavim glasom. „I ne možete me prisiliti.“ A onda je podigao glas i zavrištao u pomoć. Harry se trznuo, a trzn uo sam se i ja. Ako smo ikad zamalo digli ruke od svega, onda je to bilo tada. Možda bi se tako i dogodilo, da nije bilo Brutalnog. On nije oklijevao ni trenutka. Zakoračio je Percyju iza leđa i našao se rame uz rame s Harryjem, koji je i dalje sapinjao Percyju ruke iza leđa. Brutalni je ispružio ruke i uhvatio Percyja za uši. „Daj se prestani derati“, rekao je Brutalni. „Ukoliko ne želiš da ti od ušiju napravim najslavnije vrećice za čaj na svijetu.“ Percy je prestao vrištati u pomoć i samo ostao staja ti tako. Samo je drhtao i pogledavao na korice priproste knjižice sa stripovima, na kojima su bili prikazani Popaj i Oliva kako to čine na jedan kreativan način za koji sam već čuo ali ga nisam nikad i iskušao. „Oooo, Popaj!“ pisalo je u oblačiću iznad Olivine glave. „Ak-ak-ak-ak!“ pisalo je u oblačiću iznad Popajeve. No on je pritom i dalje pušio lulu. „Ispruži ruke“, rekao je Brutalni, „i daj da prestanemo s glupostima. Smjesta.“ „Neću“, odgovorio je Percy. „Neću, i vi me ne možete prisiliti.“
•••
BU&CW
•••
22
Chita(m)
•••
•••
„Tu se ljuto varaš, znaš“, rekao je Brutalni, pa potegao Percyju uši i zavrnuo ga kao dugme na električnoj pećnici. Pećnici koja ne peče kako se od nje očekuje. Percy je ispustio bijedni krik bola i iznenađenja, i dao bih mnogo da ga nisam morao čuti. Jer to nije bio krik samo bola i iznenađenja, shvaćate, nego i spoznaje. Percy je po prvi put u životu shvatio da se te strahote ne događaju samo drugim ljudima, onima koji nemaju sreću da su u rodu s guvernerom. Poželio sam reći Brutalnom da prestane, ali to, naravno, nisam mogao učiniti. Sve je već otišlo i predaleko. Mogao sam se samo podsjetiti kako je Percy priredio paklene muke samo zato što mu se Delacroix nasmijao. Ali me to prisjećanje baš nije jako utješilo. Možda bi me i moglo, da sam bio pravljen više na sliku i priliku Percyjevu. „Daj gurni ruke ovamo, ljubavi“, rekao je Brutalni, „ili ćeš dobiti još.“ Harry je već pustio mladog gospodina Wetmora. Ovaj se rasplakao kao malo dijete, i suze, koje su se dotad zadržavale u očima, razlile su mu se niz l ice. Percy je ispružio ruke ravno pred sebe, kao mjesečar u filmskoj komediji. Ja sam mu nataknuo rukave stezulje dok bi rekao keks. Jedva sam mu je i navukao preko ramena, kad je Brutalni pustio Percyju uši i dohvatio remenje što je visilo s manžeta luđačke košulje. Zavio mu je i zabacio ruke prema bokovima, tako da su mu ostale čvrsto prekrižene na prsima. Harry se u međuvremenu pobrinuo za leđa i zakopčao poprečne kopče. Od trenutka kad se Percy predao i ispružio ruke, čitava priča nije potrajala ni deset sekundi. „Dobro, ljubavi“, rekao je Brutalni. „Naprijed marš.“ Ali on nije htio. Pogledao je Brutalnog, pa okrenuo užasnute, uplakane oči prema meni. Ni riječi više o svojim vezama, ili kako ćemo morati sve do Južne Caroline po besplatni ručak; to je već davno bio prošao. „Molim te“, prošaptao je hrapavim, vlažnim glasom. „Nemoj me staviti k njemu, Paul.“ I tada sam shvatio zašto se tako uspaničio, zašto se toliko otimao. Mislio je da ćemo ga staviti u ćeliju s Divljim Billom Whartonom; i da će kazna za onu suhu spužvu biti suho guljenje kućnog psihopata. Umjesto da ta spoznaja u meni pobudi samilost prema Percyju, osjetio sam gađenje i još veću odlučnost. On nas je, napokon, sudio prema sebi, prema onom kako bi se on ponio prema nama da je situacija obratna. „Ne Whartonu, Percy“, rekao sam. „Nego u disciplinsku sobu. Tu ćeš provesti tri -četiri sata u tami i razmišljanju o tome što si učinio Delu. Vjerojatno je za tebe već prekasno da shvatiš kako se ljudi trebaju ponašati – ili bar tako misli Brutalni – ali ja sam optimist. A sad pokret.“ Našto je on i krenuo, mrmljajući ispod glasa kako ćemo zbog ovog požaliti, i to krvavo, samo neka se strpimo pa ćemo vidjeti, ali se sve u svemu držao mnogo samouvjerenije i kao da mu je laknulo. Kad smo ga izgurali u hodnik, Dean nas je pogledao s takvim razrogačenim zaprepaštenjem i rosnom nedužnošću da bih se bio i nasmijao da sve to nije bilo tako ozbiljno. Bolju sam glumu vidio i u nastupima amaterskih družina po hambarima Bogu iza nogu. „Mislim, niste li ipak malo pretjerali sa šalom?“ upitao je Dean. „Ti daj šuti, ako samom sebi ne želiš zlo“, progunđao je Brutalni. Bile su to rečenice iz scenarija što smo ga napisali za ručkom, i baš su mi tako i zvučale, kao rečenice iz unaprijed pripremljenog scenarija, ali je Percy bio tako uplašen i zbrkan da bi u slučaju da zagusti možda ipak mogle Deanu Stantonu spasiti posao. Ja osobno nisam mislio tako, ali je sve bilo moguće. Svaki put kad bih u to posumnjao, i tada i od tada, samo bih pomislio na Johna Coffeyja i Delacroixova miša. Potjerali smo Percyja Zelenom miljom, i on se spoticao i zapuhano nas molio da usporimo, jer će pasti na nos. Wharton je bio na svom krevetu, ali smo prošli prebrzo da vidim je li budan ili spava. John Coffey je stajao na vratima delije i sve to promatrao. •••
BU&CW
•••
23
Chita(m)
•••
•••
„Ti zao čovjek i zaslužuješ spreme te na mračno mjesto“, rekao je, ali ja ne vjerujem da ga je Percy čuo. I onda smo ušli u disciplinsku sobu. Percyju su obrazi bili crveni i mokri od suza, a oči su mu se okretale u dupljama, a razmaženi mu uvojci lupkali po čelu. Harry je Percyju jednom rukom izvukao pištolj a drugom njegov dragocjeni orahov glavobojac. „Dobit ćeš ih natrag, ništa se ne boj“, rekao je Harry. Glas mu je zazvučao malo zbunjeno. „Bilo bi mi drago da to i ja mogu reći o tvom poslu“, odgovorio je Percy. „Da to mogu reći svima vama. Niste mi to smjeli učiniti! Niste smjeli!“ On se očito spremao nastaviti još neko vrijeme u istom stilu, ali mi nismo imali vremena za njegove propovijedi. Ja sam u džepu imao kolut izolir-banda, što je predak iz tridesetih godina današnjeg selotejpa. Percy ga je ugledao i ustuknuo. Brutalni ga je zgrabio iza leđa i zagrlio ga, a ja sam mu pljesnuo vrpcu na usta i za svaki mu slučaj zakružio kolutom oko glave. Kad mu skinemo traku imat će nekoliko čuperaka manje na glavi, a povrh toga i ozbiljno ispucale usne, ali me za to više baš i nije bilo briga. Bio mi je pun nos i Percyja i Wetmora. Odmaknuli smo se od njega. Stajao je u sredini prostorije, pod žaruljom u žičanom kavezu, odjeven u luđačku košulju, a disao je kroz raširene nosnice i kroz vrpcu ispuštao prigušeni mmmmh! mmmmh! Sve u svemu, izgledao je luđi od ijednog zatvorenika što smo ga ikad ubuturili u tu sobu. „Što budeš tiši, prije ćeš van“, rekao sam. „Pokušaj to ne zaboraviti, Percy.“ „A ako te počne mučiti samoća, samo razmišljaj o Olivi“, posavjetovao ga je Harry. „Ak-ak-ak-ak.“ Potom smo izašli. Ja sam zatvorio vrata, a Brutalni ih je zaključao. Dean je stajao malo podalje na Milji, točno ispred Coffeyjeve ćelije. Već je u gornju bravu stavio zajednički ključ. Nas četvorica samo smo se pogledali, no nitko nije prozborio ni riječi. Za to nije ni bilo potrebe. Pokrenuli smo mašineriju; sad smo se još mogli samo nadati da će poći svojim putem a ne negdje usput iskočiti iz tračnica. „Johne, ti još uvijek želiš poći na taj izlet?“ upitao je Brutalni. „Da, gospodine“, odgovorio je Coffey. „Mislim da da.“ „Dobro“, odgovorio je Dean. Okrenuo je ključ u prvoj bravi, izvadio ga, pa ga gurnuo u drugu. „Johne, hoćemo li te morati okovati?“ upitao sam. Coffey kao da se nad time malo zamislio. „Možete ako hoćete“, rekao je napokon. „Ali ne morate.“ Kimnuo sam Brutalnom, i on je otvorio vrata, pa se okrenuo Harryju, koji je držao Percyjev .45 uperen manje-više u Coffeyja dok je ovaj izlazio iz ćelije. „Daj to Deanu“, rekao sam. Harry je zažmirkao kao čovjek koji se budi iz kratkoga drijema, opazio da su mu Percyjev pištolj i palica još u rukama, pa ih predao Deanu. Coffeyjevo se glomazno tijelo u međuvremenu našlo u hodniku, a ćelava mu se glava zamalo očešala o svjetlo u žičanom kavezu na stropu. Dok je stajao tako, s rukama ispruženim prema naprijed i ramenima što su se koso spuštala s obje strane bačvastih prsa, još me jednom podsjetio, kao prvi put kad sam ga ugledao, na golemog uhvaćenog medvjeda. „Zaključaj Percyjeve igračke u stol dežurnog dok se ne vratimo“, rekao sam. „ Ako se vratimo“, dodao je Harry. „Hoću“, rekao je Dean ne obazrijevši se na Harryja.
•••
BU&CW
•••
24
Chita(m)
•••
•••
„A ako se netko pojavi – vjerojatno neće nitko, ali ipak – što ćeš mu kazati?“ „Da je Coffey oko ponoći postao nemiran“, odgovorio je Dean. Izgledao je pripremljeno kao student na završnom ispitu. „Morali smo mu navući stezulju i sprtljati ga u disciplinsku sobu. Ako bude kakve bitke, mislit će da je to on.“ Podigao je bradu prema Johnu Coffeyju. „A što je s nama?“ upitao je Brutalni. „Paul je u administraciji, pregledava Delov dosje i traži što su rekli svjedoci“, odgovorio je Dean. „To je posebno važno sada, zato što je pogubljenje ispalo takav zajeb. Rekao je da će gore vjerojatno ostati sve do kraja smjene. Ti i Harry i Percy ste prijeko u praonici, i perete odjeću.“ Mislim, tako je bar glasila službena verzija. U skladištu bi se praonice ponekad noću kockali; drugi bi to put bio ajnc ili poker ili triktrak. No što god od toga bilo, uvijek bi se reklo da stražari peru odjeću. Na tim bi društvenim sijelima obično bilo i švercane cuge, a povremeno bi zakružila i travka. Valjda je tako bilo u svim zatvorima otkako je svijeta i vijeka. Kad čitav život čuvaš ljude iz gliba, teško se bar malo ne zamazati. No, u svakom je slučaju bilo malo vjerojatno da će netko poći provjeravati. Prema „pranju odjeće“ u Cold Mountainu svi su se odnosili s velikom diskrecijom. „Prosto kao pekmez“, odgovorio sam, okrenuo se Coffeyju i pokrenuo ga. „A ako se sve sruši, Dean, onda ti ne znaš ništa ni o čemu.“ „To je lako reći, ali...“ U tom je trenutku između rešetaka Whartonove ćelije izletjela koščata ruka i uhvatila Coffeyjevu gromadu od bicepsa. Svi smo samo zinuli. Wharton je trebao biti mrtav za svijet, skoro komatozan, pa ipak je stajao pred nama i ljuljao se na nogama kao grogirani boksač i mutavo se cerio. Coffeyjeva je reakcija bila čudna. On nije istrgnuo ruku, nego je samo dahnuo, srknuo zrak kroza zube kao čovjek koji je dotakao nešto hladno i neugodno. Oči su mu se razrogačile i na trenutak je izgledao kao da on s onim tupanom nema baš ništa, da se s njim nikad nije ni sreo, a kamoli da je s njim svakoga jutra ustajao i svake večeri lijegao. Izgl edao je živ – prisutan – kao onda kad me je pozvao u svoju ćeliju da me dotakne. Ili da mi pomogne, izrečeno Coffeyjskim jezikom. A tako je izgledao i u trenutku kad je pružio ruku prema mišu. I sad mu se lice i po treći put osvijetlilo, kao da mu je netko najednom u mozgu uključio reflektor. Samo što je ovaj put bilo drukčije. Ovaj je put bilo hladnije, i tad sam se prvi put upitao što bi se dogodilo da John Coffey najednom pošandrca. Imali smo pištolje, i mogli smo u nj pucati, ali ga i stvarno oboriti nije bilo baš nimalo lako. Slične sam misli pročitao i na licu Brutalnog, ali se Wharton naprosto nastavio ceriti svojim drogiranim smiješkom ovješenih usana. „Kamo bi to ti?“ upitao je. A zazvučalo je nekako kao kambitoti? Coffey je stajao nepomično, pa pogledao najprije u Whartona, potom u njegovu ruku, pa opet u njegovo lice. Ja nisam mogao protumačiti taj izraz. Hoću reći, na njemu sam vidio inteligenciju, ali je nisam mogao protumačiti. Što se pak tiče Whartona, on me nije brinuo baš nimalo. On se svega toga kasnije i tako neće sjećati: bio je poput pijanca koji još hoda iako mu se smračilo. „Ti si zao čovjek“, prošaptao je Coffey, i ne mogu reći što sam zapravo čuo u tom glasu – bol ili bijes ili strah. Možda svo troje. Coffey je ponovno spustio pogled na ruku na svojoj mišici, onako kako bi pogledao kukca koji ga je ugrizao baš opako, kad bi taj kukac imao pameti. „Tako je, crnjo“, odgovorio je Wharton uz mutav, nabusit smiješak. „Zao koliko voliš.“
•••
BU&CW
•••
25
Chita(m)
•••
•••
Najednom sam bio sasvim siguran da će se dogoditi nešto strašno, nešto što će promijeniti planirani tok zbivanja u ovim sitnim satima, onako kao što katastrofalni potres zna promijeniti tok rijeke. To će se dogoditi, i ništa što bismo učinili ja ili bilo tko od nas to ne može spriječiti. A onda je Brutalni ispružio ruku, strgnuo Whartonove prste s Coffeyjeve mišice, i tog je osjećaja nestalo. Bilo je to kao da se prekinuo neki potencijalno opasni strujni krug. Već sam rekao da za svog mog bivanja u bloku E guvernerov telefon nije nikad zazvonio. To je istina, ali da se to dogodilo, vjerujem da bih pritom osjetio isto ono olakšanje koje me je preplavilo kad je Brutalni skinuo Whartonu ruku s tog orijaša što se visio kraj mene. Coffeyjeve su oči smjesta potamnjele; bilo je to kao da mu je netko najednom ugasio onaj reflektor u glavi. „Daj lezi, Billy“, rekao je Brutalni. „Daj se malo odmori.“ Bila je to uobičajena mehanička fraza, ali mi, s obzirom na okolnosti, nije bilo krivo što ju je Brutalni izrekao. „Možda i hoću“, suglasio se Wharton. Otkoračio je, zanjihao se, skoro se prevalio, pa onda u zadnji čas povratio ravnotežu. „Huuu, tatice. Čitava se soba vrti. Kao da sam pio.“ Krenuo je natraške prema svom krevetu, svo vrijeme ne skidajući s Coffeyja svoj mutavi pogled. „Crnje bi trebale imati posebnu električnu stolicu“, izrazio je mišljenje. A onda je stražnjom stranom koljena udario u krevet i svalio se na nj. Prije nego što mu je glava i dotakla zatvorski jastuk već je zahrkao, a pod prazninom njegovih očiju pojavile su se duboke modr e sjene, a vršak mu je jezika ispao iz usta. „Isuse, kako je mogao ustati s toliko droge u sebi?“ prošaptao je Dean. „Nije ni važno, sad je ispao iz igre“, odgovorio sam. „Ako počne dolaziti k sebi, daj mu još jednu pilulu u čaši vode. Ali samo jednu. Ne želimo da nam umre.“ „To govoriš u svoje ime“, progunđao je Brutalni i uputio Whartonu prezriv pogled. „Ali takvog majmuna i tako ne možeš ubiti drogom. Takvi na njoj bujaju.“ „On je zao čovjek“, rekao je Coffey, ali ovaj put tišim glasom, kao da vi še nije sasvim siguran što to govori niti što to znači. „To je istina“, odgovorio je Brutalni. „Zbilja opak. Ali to sada nije problem, zato što više s njim nećemo plesati tango.“ Ponovno smo pošli, četvorica nas oko Coffeyja kao vjernici oko idola koji je zateturao u nekakvom poluživotu. „Reci mi nešto, John – znaš li kamo te to vodimo?“ „Da pomognem“, odgovorio je on. „Mislim... da pomognem... gospođi?“ Pogledao je Brutalnog sa zabrinutošću i nadom. Brutalni je kimnuo glavom. „To je istina. Ali kako da to znaš? Otkud znaš ?“ John Coffey je pažljivo razmotrio to pitanje, pa zavrtio glavom. „To ne znam“, rekao je Brutalnom. „Da velim istinu, gazda, ja ne znam skoro ništa ni o čemu. Niti sam ikada znao.“ I time smo se morali zadovoljiti.
•••
BU&CW
•••
26
Chita(m)
•••
•••
6
•••
•••
Znao sam da vratašca između ureda i stepenica što su se spuštale u spremište nisu bila izgrađena za Coffeyja i njemu slične, ali sve dok nije stao pred njih i pogledao ih nekako zamišljeno, ja nisam ni shvatio koliki je tu nesrazmjer. Harry se nasmijao, ali John kao da nije vidio ništa smiješno u tome što krupan čovjek stoji pred uskim vratima. A nije, naravno, ni trebao; čak i da je bio za nekoliko stupnjeva bistriji nego što je bio, čak ni tada ne bi trebao. On je skoro čitav život bi o tako krupan, a ta su vrata bila samo dlaku uža od većine ostalih. Coffey je sjeo pa se tako provukao kroz njih, a onda ponovno ustao i sišao niza stube gdje ga je već čekao Brutalni. I tu je zastao, i pogledao na drugi kraj prazne prostorije, prema podiju na kojem je čekala Stara Iskrilica, nijema – i sablasna – kao prijestolje u dvoru mrtvoga kralja. Na jednom je od stražnjih stupica nekako šuplje prpošno visila kapa, više nalik kapi dvorske lude negoli kraljevskoj kruni, nečemu što bi nosila luda, ili time tresla da bi se njezina visokorođena publika slađe smijala njezinim dosjetkama. Sjena stolice, izdužena i paučinasta, uspinjala se zidom kao prijetnja. I da, činilo mi se da u zraku još njušim spaljeno meso. Smrad je bio slabašan, ali jači od onog ko ji bi mogla stvoriti mašta. Harry se pognuo i prošao kroz vrata, a za njim i ja. Nije mi se sviđao sleđen, razrogačen pogled što ga je John uputio Staroj Iskrilici. A još mi se manje svidjelo ono što sam mu vidio na rukama kad sam mu prišao: naježurenu kožu. „Daj idemo, veliki dečko“, rekao sam. Uhvatio sam ga za zapešće i pokušao povući prema vratima što su vodila prema tunelu. U prvi se čas nije htio pomaknuti, pa sam s jednakim uspjehom mogao pokušavati iz zemlje golim rukama iščupati kamenu gromadu. „Daj, idemo, John, moramo ići, ako nećeš da se četveropreg opet pretvori u bundevu“, rekao je Harry i opet se nasmijao onim svojim nervoznim smijehom. Uhvatio je Johna za drugu ruku i povukao, ali John i opet nije želio poći. A onda je tihim i sanjivim glasom rekao nešto. Nije to rekao meni, nije to rekao nikome od nas, pa ipak to nikad neću zaboraviti. „Oni su još tu. Dijelovi njih, još su tu. I čujem ih kako vrište.“ Harry se prestao nervozno smijuljiti, i na licu mu je zaostao samo smiješak koji mu je visio na ustima kao iskrivljena roleta na napuštenoj kući. Brutalni me pogledao pogledom skoro užasnutim i odstupio od Johna Coffeyja. U manje od pet minuta, sad sam i drugi put osjetio da se čitav pothvat našao na granici sloma. Sad sam ja uskočio u igru; kad je malo kasnije katastrofa zaprijetila i po treći put, red je bio na Harryja. Vjerujte mi, te smo noći svi dobili šansu. Kliznuo sam između Johna i stolice, i stao na prste da budem siguran da sam mu sasvim zagradio pogled. A onda sam mu pucnuo prstima pred očima, dvaput i oštro. „Idemo!“ rekao sam. „Hodaj! Rekao si da te ne trebamo okivati, sad to i dokaži! Hodaj, veliki dečko! Hodaj, Johne Coffeyju! Ovamo! Ova vrata!“ Pogled mu se razbistrio. „Da, gazda.“ I, hvala budi Bogu, krenuo. „Gledaj u vrata, Johne Coffeyju, samo u vrata i ni u što drugo.“ „Da, gazda.“ John je poslušno upro pogled na vrata. „Brutalni“, rekao sam i pokazao prstom. •••
BU&CW
•••
27
Chita(m)
•••
•••
On je požurio naprijed, pa zatresao kolut s ključevima i pronašao pravi. Johnov je pogled i dalje bio zalijepljen za vrata tunela, dok je moj bio zalijepljen za Johna, ali sam kutkom oka vidio kako Harry baca nervozne poglede na stolicu, kao da je vidi prvi put u životu. Oni su još tu. Dijelovi njih, još su tu. I čujem ih kako vrište.
Ako je to istina, onda je Eduard Delacroix zacijelo vrištao najduže i najglasnije od svih, i bio sam sretan što ne čujem isto što i John Coffey. Brutalni je otvorio vrata. Krenuli smo niza stube s Coffeyjem na čelu. Kad smo se našli na dnu, on je turobno pogledao kroz tunel, s njegovim niskim svodom od opeke. Dok dođe do drugoga kraja puknut će mu križa, osim... Dogurao sam nosila na kotačima. Plahta na koju smo bili položili Dela bila je već skinuta (i vjerojatno spaljena), tako da su se vidjeli crni kožnati jastučići. „Penji se“, rekao sam Johnu. On me pogledao s nevjericom, no ja sam ga obodrio naklonom glave. „Tako će tebi biti lakše, a nama neće biti teže.“ „U redu, gazda Edgecombe.“ Sjeo je, pa legao na leđa, i pogledao nas svojim zabrinutim smeđim očima. Njegove noge, obuvene u jeftine zatvorske papuče, visile su skoro do poda. Brutalni je zašao između njih i pogurao Johna Coffeyja kroz memljivi hodnik kao što je pogurao već tolike. Jedina je razlika bila u tome što je sadašnji putnik još disao. Otpri like na pola puta – negdje ispod ceste, gdje bismo začuli prigušen bruj automobila u prolazu da ih je u to doba bilo – John se počeo smiješiti. „Mislim“, rekao je, „ovo je veselo.“ To mu neće biti ni na kraj pameti kad se sljedeći put proveze kolicima; bila je to misao koja mi je proletjela kroz glavu. Ali zapravo, kad se sljedeći put proveze kolicima, onda više neće ništa ni misliti ni osjećati. Ili možda hoće? Dijelovi njih, još su bili tu, tako je rekao; i čuo ih je kako vrište. Dok sam tako hodao iza ostalih, njima nevidljiv, sav sam se stresao. „Nadam se da nisi zaboravio Aladina, gazda Edgecombe“, rekao je Brutalni kad smo stigli do drugog kraja tunela. „Ništa ne brini“, odgovorio sam ja. Aladin nije izgledao ništa drukčije od drugih ključeva što sam ih tada nosio sa sobom – a imao sam ih čitav svežanj od najmanje dvije kile – ali je to bio lopovski ključ nad ključevima, ključ koji je otvarao sva vrata. U to je doba svakih pet blokova ćelija imalo svog Aladina, i svaki je od njih bio u rukama nadst ražara tog bloka. Drugi su ga stražari mogli posuditi, ali ga je samo stražmeštar mogao uzeti bez reversa. Na drugom su kraju tunela bila vrata od željezne rešetke. Ona su me oduvijek podsjećala na slike starih zamkova; shvaćate, na dane iz davnina kad s u vitezovi bili hrabri i viteštvo u punom cvatu. Samo što je Cold Mountain bio daleko i predaleko od Camelota. Iza tih vrata, niz se stepenica uspinjao do neupadljivih vrata, sličnih onim nepropusnim na brodovima, na kojima je s vanjske strane pisalo ZABRANJEN PROLAZ i DRŽAVNA IMOVINA i ŽICA POD NAPONOM. Ja sam otključao vrata, a Harry ih je povukao. Krenuli smo gore, opet s Johnom Coffeyjem na čelu, skutrenih ramena i pognute glave. Kad smo se našli na vrhu, Harry ga je obišao (mada ne bez problema, iako je bio najmanji od nas trojice) i otključao nepropusna vrata. Bila su teška. Mogao ih je pomaknuti, ali ih nije mogao i podiči. „Evo, gazda“, rekao je John. Ponovno se probio na čelo – i pritom udarcem boka odbacio Harryja na zid – i jednom rukom podigao vata. Pomislili biste da su napravljena od obojenog kartona a ne debelog čeličnog lima. U lice nam je puhnuo hladan noćni zrak, donesen vjetrom što se spuštao s visokih planina, a koji će nam puhati sve do ožujka ili travnja. S njim je došao i kovitlac mrtvoga lišća, i John Coffey je jedan od njih uhvatio slobodnom rukom. Nikad neću zaboraviti kako ga je pogledao, ni kako ga je zgužvao pod svojih širokim, lijepim nosom, da ispusti miris.
•••
BU&CW
•••
28
Chita(m)
•••
•••
„Idemo“, rekao je Brutalni. „Idemo, naprijed marš.“ Ispentrali smo se. John je spustio kapak a Brutalni ga je zaključao – za ova nam vrata nije trebao Aladin, ali nam je zato trebao da otključamo vrata u kavezu od stupova i žice što je okruživao kapak. „Ruke uz bokove, veliki momče, dok prolaziš“, promrmljao je Har ry. „Nemoj dirati žicu, ako se ne želiš opeci.“ A onda smo već bili na čistini, i stajali na rubu ceste kao mali skup (vjerujem da smo izgledali kao tri sitna brijega u podnožju planine), i zurili preko zidova i svjetala i stražarskih tornjeva kaznionice Cold Mountain. Čak sam uspijevao i nejasno razabrati obrise čuvara u jednom od tih tornjeva, i vidjeti kako puše u ruke, no to je potrajalo samo trenutak; prozori na tornju okrenuti cesti bili su mali i nevažni. Pa ipak smo morali biti jako, jako tihi. Kad bi sad ipak naišao automobil, našli bismo se u grdnoj nevolji. „Idemo“, prošaptao sam. „Ti vodiš, Harry.“ Zagegali smo se cestom prema sjeveru u nizu, kao da plešemo kongu, s Harryjem na čelu, dok su za njim išli John Coffey, pa Brutalni, pa ja. Preš li smo prvu uzvisinu i spustili se s druge strane, odakle smo od zatvora vidjeli samo. odsjaj u krošnjama. A Harry nas je poveo i dalje. „Gdje si ga parkirao?“ upitao je Brutalni scenskim šaptom, pa iz nosnica ispuhnuo bijeli oblak pare. „U Baltimore?“ „Još malo naprijed“, odgovorio je Harry, a glas mu je bio nervozan i razdražljiv. „Daj, Brutus, nećeš se upišati.“ Ali bi Coffey, po onome što sam vidio, rado hodao i dok se ne digne sunce, a možda i dok se ne spusti. On se zagledao posvuda, i prenuo se – ne od straha, nego od veselja, u to sam siguran – kad je zahukala sova. Najednom sam pomislio, ako se boji mraka unutra, ovoga se vani ne boji baš nimalo. On je milovao noć, trljao se o nju osjetilima, onako kao što muškarac trlja lice o obline i udubljenja ženinih grudi. „Ovdje skrećemo“, promrmljao je Harry. Nadesno je skretao mali cestovni odvojak – uzak, neasfaltiran, s korovom na središnjem hrptu. Krenuli smo njime i prevalili još četiristo- petsto metara. Brutalni je već ponovno počeo rogoboriti kad je Harry najednom stao, skrenuo na lijevu stranu oputine, pa počeo odmicati nabacane odlomljene borove grane. U igru su se odmah ubacili i John i Brutalni, i prije nego što sam im se stigao pridružiti, razotkrili ulubljenu njušku starog kamioneta Farmall, koji je zurio u nas farovima zaštićenim žičanom mrežicom, nalik očima kakvog velikog kukca. „Bio sam, znate, najoprezniji što mogu“, rekao je Harry Brutalnom tankim, prijekornim glasom. „Možda je sve to za tebe, Brutus Howell, samo jedan veliki vic, ali ja potječem iz vrlo pobožne obitelji, i imam rođake koji ližu oltare i tako su sveti da su kršćani prema njima lavovi, i kad bi me uhvatili da se igram s tako nečim...“ „Sve u redu“, odgovorio je Brutalni. „Malo sam živčan, to je sve.“ „I ja“, odgovorio je Harry ukočeno. „Sad samo da ta stara mrcina proradi...“ Obišao je nos kamiona, i dalje mrmljajući, a Brutalni mi je namignuo. Što se Coffeyja tiče, mi smo prestali postojati. Glava mu je bila zabačena, i sad je pogledom pio zvijezde kojima je bilo zasijano nebo. „Ja ću se, ako hoćete, voziti straga s njim“, ponudio se Brutalni. Iza nas je Farmallov starter nakratko zacvilio, oglasio se kao kakav stari pas koji se pokušava uspraviti u hladno zimsko jutro; a onda je motor eksplodirao u život. Harry mu je jednom dodao gasa, pa ga vratio u isprekidani ler. „Nema potrebe da to činimo obojica.“ „Dođi naprijed“, rekao sam. „Ti ćeš se voziti s njim kad se budemo vraćali. To jest, ako •••
BU&CW
•••
29
Chita(m)
•••
•••
se ne vratimo zatvoreni u vlastitu maricu.“ „Daj, ne govori tako“, rekao je on, glasom kao da ga je to stvarno uznemirilo. Kao da je sad prvi put shvatio kako bismo se mogli provesti da nas uhvate. „Isusa ti, Paul!“ „Idemo“, rekoh. „U kabinu.“ On je i učinio kako sam mu rekao. Ja sam zatrzao Johna Coffeyja za ruku sve dok mu nisam na trenutak ponovno vratio pažnju na zemlju, a onda sam ga poveo do stražnjeg dijela kamiona, koji je bio ograđen letvama. Harry je preko motki prebacio ceradu, i to bi nam moglo pomoći ako naiđemo na automobile i kamione koji idu u suprotnom smjeru. On, međutim, nije mogao učiniti baš ništa u pogledu otvorene stražnje strane. „Hopala, veliki dječače“, rekao sam. „Sad se idemo voziti?“ „Tako je.“ „Dobro.“ Coffey se nasmiješio. Bio je ljubak i mio, taj smiješak, možda i zato što ga nisu zakomplicirale misli. Uspeo se otraga. Ja sam pošao za njim, povukao se u dubinu teretnog prostora pa zalupao po krovu kabine. Harry je ubacio u prvu, i tako se kamion, tresući se i poskakujući, izvukao iz male sjenice u koju se bio sakrio. John Coffey je stajao u raskoraku posred teretnog prostora, i glava mu je opet bila zabačena prema zvijezdama. Široko se smiješio, nimalo se ne obazirući na grane koje su ga šibale dok je Harry vozio kamionet prema cesti. „Vidi, gazda!“ uskliknuo je tihim, ushićenim glasom, i pokazao u crnu noć. „To je Kašika, dama u stolici za ljuljanje!“ Imao je pravo; i ja sam je vidio u stazi zvijezda između mračnih masa stabala u prolazu. Ali kad je spomenuo damu u stolici za ljuljanje, ja nisam pomislio na Kasiopeju, nego na Melindu Moores. „Vidim, John“, rekao sam i povukao ga za ruku. „Ali bi sad morao sjesti, može?“ On je sjeo i naslonio se na kabinu, ni na trenutak ne skidajući pogled s noćnog neba. Na licu mu je bio izraz sublimne sreće bez ijedne misli. Sa svakim je okretom Farmallovih ćelavih guma Zelena milja ostajala sve dalje iza nas, i naoko beskonačni potok Coffeyjevih suza kao da se bar privremeno zaustavio.
•••
BU&CW
•••
30
Chita(m)
•••
•••
7
•••
•••
Do kuće Hala Mooresa u Chimney Ridgeu bilo je četrdeset kilometara, i to je u sporom i klimavom farmerskom kamionetu Harryja Terwilligera potrajalo preko jedan sat. Bila je to sablasna vožnja, i makar mi se danas čini da mi se svaki njezin trenutak urezao u pamćenje – svaki okret, svaka grba, svako naginjanje, jezivi trenuci (dva po redu) kad smo se mimoišli s kamionima koji su išli u suprotnom smjeru – ne vjerujem da bih mogao makar i izdaleka opisati kako sam se osjećao dok sam tako sjedio straga s Johnom Coffeyjem, i dok smo obojica bili umotani kao Indijanci u stare deke koje je Harry obazrivo ponio. Bio je to prije svega osjećaj izgubljenosti – onaj dubok i užasan bol što ga osjeća dijete kad shvati da je otišlo u krivom smjeru, da su sve oznake nepoznate, i on više ne zna put kući. Bio sam u noći sa zatvorenikom – i to ne bilo kakvim, nego takvim koji je suđen i osuđen zbog ubojstva dvije djevojčice, osuđen da umre zbog svog zločina. Ako nas uhvate, moje uvjerenje da je nevin neće značiti baš ništa; tad bismo se i sami našli u zatvoru, a s nama vjerojatno i Dean Stanton. Ja sam bacio preko ramena sve što sam čitav život radio i u što sam čitav život vjerovao i to samo zbog jednog ružnog pogubljenja i zato što sam vjerovao da je taj prerasli bilmez što je sjedio do mene možda mogao jednoj ženi izliječiti inoperabilni tumor. Pa ipak, dok sam gledao Johna kako gleda zvijezde, sa zaprepaštenjem sam shvatio da ja u to više ne vjerujem, ako sam ikad stvarno i vjerovao; moja se upala mokraćnih putova sad činila dalekom i nevažnom, baš kao što se takve bolne i opake stvari uvijek čine kad jednom prođu (kad bi se žene zaista sjećale kako ih je boljelo kad su prvi put rađale, rekla je jednom zgodom moja mati, nikad se ne bi odlučile na drugo dijete). Što se pak tiče gospodina Jinglesa, nije li moguće, pa čak i vjerojatno, da nam se krivo učinilo da ga je Percy tako gadno ranio? Ili nas je možda taj John – koji je zaista posjedovao nekakvu hipnotičku moć, bar to nije bilo sporno – zapravo obmanuo, pa smo vidjeli nešto što zapravo uopće nismo vidjeli? A onda je tu ostajalo i pitanje Hala Moo resa. Onoga dana kad sam ga iznenadio u uredu, zatekao sam drhtavog, rasplakanog starca. Ali ja nisam mislio da je to bila ona najpravija strana našeg upravitelja. Pravi je upravitelj Moores bio čovjek koji je jednom zgodom slomio zapešće vucibatini koja ga je htjela proburaziti; čovjek koji mi je cinički točno ukazao da će se Delacroixov mozak skuhati bez obzira tko bude stajao pred ekipom za pogubljenje. Mislim li zaista da će Hal Moores krotko stupiti ustranu i pustiti nas da mu u kuću dovedemo osuđenog djecoubojicu da položi ruke na njegovu ženu? Što smo se dalje vozili, moje su sumnje rasle sve više, kao bolest opaka. Ja naprosto nisam shvaćao zašto sam učinio sve to što sam učinio, niti zašto sam nagovarao druge da pođu sa mnom na to šašavo noćno putovanje, kao što nisam vjerovao ni da imamo izgleda da ćemo se iz svega toga izvući – šanse su nam bile kao psu da dođe u raj, kako su to govorili stari. Pa ipak ja nisam ni pokušao viknuti da prestanemo s tim, što sam možda mogao učiniti; sve dok se ne pojavimo pred Mooresovom kućom neće se dogoditi još ništa nepopravljivo. Pa ipak me nešto – a mislim da su to možda bili baš valovi oduševljenja što su se širili od orijaša što je sjedio do mene – priječilo da zalupam po krovu kabine i dreknem Harryju da se okrene i vrati nas u zatvor dok još nije kasno. Takvo je bilo moje stanje duha dok smo silazili s ceste na okružni put 5, a s njega na cestu za Chimney Ridge. Petnaestak minuta potom zvijezde su izbrisane obrisom krova, i shvatio sam da smo stigli. Harr y je prebacio iz treće u drugu (ja mislim da je za čitavog putovanja samo jednom vozio u četvrtoj). Motor je poskočio i odaslao drhtaj kroz čitav kamion, kao da se i sam zgrozio
•••
BU&CW
•••
31
Chita(m)
•••
•••
pred onim što je pred nama. Harry je skrenuo na Mooresovu pošljunčanu prilaz nu stazu i parkirao gundravi kamion iza upraviteljeva staloženog crnog Buicka. Ispred nas i malo desno stajala je kuća, uredna kao ispeglana, u stilu koji se, mislim, zvao Cape Cod. Takva bi kuća u našem brdskom kraju trebala možda izgledati pomalo neumjesno, ali nije. Mjesec se već digao, i jutros mu je smiješak bio malo deblji, i u njegovu sam svjetlu vidio da je dvorište, uvijek tako dobro održavano, sad izgledalo zapušteno. Bilo je to najviše zbog nepograbljana lišća. U normalnim bi okolnostima to bio Mellyn posao, ali Melly ove jeseni nije više bila dorasla ni tome, kao što nikad više neće ni vidjeti lišće kako pada. I to je bila čitava istina, a ja sam lud ako sam ikad pomislio da tu išta može promijeniti taj idiot praznog pogleda. Ali je možda još bilo vremena da se spasimo. Već sam se bio spremio ustati, i prebačeni mi je gunj spao s ramena. Povit ću se, pokucati na vozačev prozor, reći Harryju da se nosimo do sto đavola odavde... John Coffey me uhvatio za podlakticu svojom silnom šačetinom i pov ukao me natrag kao dojenče. „Vidi, gazda“, rekao je i pokazao prstom. „Netko je ustao.“ Pošao sam pogledom za njegovim prstom i osjetio kako mi tone ne samo želudac, nego i srce. U jednom se od stražnjih prozora pokazala iskra svjetla. Najvjerojatnije je to bila soba u kojoj je Melinda sad provodila svoje dane i noći; više se nije mogla kretati stepenicama kao što nije mogla ni grabljati lišće opalo poslije oluje. Oni su, naravno, čuli kamion – prokleti Farmall Harryja Terwilligera, njegov motor koji je kruljio i prdio kroz dugu ispušnu cijev neopterećenu frivolnošću koja se zove prigušivač. Osim toga, k vragu, Mooresovi tih dana zacijelo nisu spavali baš jako tvrdim snom. Zatim se upalilo svjetlo i bliže fasadi (u kuhinji), pa potom i u dnevnoj sobi iznad nje, pa u prednjem predsoblju, pa iznad nadstrešnice. Gledao sam ta svjetla što su stupala prema meni, kao čovjek pred betonskim zidom dok puši zadnju cigaretu i gleda kako mu se strojevim korakom približava streljački vod. Pa ipak, ni tada si nisam želio priznati da je za sve već prekasno sve dok nejednolično sjeckanje Farmallova motora nije zamrlo u tišini, i vrata zacviljela i šljunak zaškripao u trenutku kad su Harry i Brutalni izašli iz kabine. John je već ustao i povukao me za sobom. U sumrač nom svjetlu lice mu je bilo živo i oduševljeno. A zašto i ne bi bilo? znam da sam pomislio. Zašto ne bi bilo oduševljeno? Kad je lud. Brutalni i Harry stajali su rame uz rame pred papučicom kamiona, kao djeca u oluji, i opazio sam da su obojica uplašena, zbunjena i mučena istom nelagodom kao i ja. Od toga mi je postalo još gore. John je sišao. Za njega je to bio više korak nego skok. Ja sam pošao za njim, ukočenih nogu i s bijednim osjećajem u duši. Da me nije uhvatio za mišicu, bio bih se rasprostro po šljunku. „Mislim da smo se zeznuli“, rekao je Brutalni siktavim sitnim glasom. Oči su mu bile jako razrogačene i jako pune straha. „Kriste svemogući, Paule, gdje nam je bila pamet?“ „Sad je već prekasno“, rekao sam. Gurnuo sam Coffeyja u bok, i on se poslušno maknuo i stao kraj Harryja. Ja sam uhvatio Brutalnog pod ruku kao da smo zaljubljeni par, i onda smo zajedno pošli prema nadstrešnici pod kojom se upalilo svjetlo. „Priču prepusti meni. Jasno?“ „Da“, odgovorio je Brutalni. „U ovom trenutku od svega na svijetu jasno mi je samo to.“ Ja sam bacio pogled preko ramena. „Harry, ti ostani s njim kraj kamiona dok te ne pozovem. Ne želim da ga Moores vidi
•••
BU&CW
•••
32
Chita(m)
•••
•••
dok nisam spreman.“ Samo što to nikad neću biti, i to sam znao. Brutalni i ja smo upravo došli do dna stepenica kad su se ulazna vrata otvorila tako silovito da je mesingani zvekir tucnuo o pločicu. Pred nama je stajao Hal Moores u plavim hlačama od pidžame i atlet-majici, a čelično mu je siva kosa stajala sve u busovima i čupercima. On je u svojoj karijeri stekao tisuće neprijatelja, i to je znao. U desnoj je ruci držao pištolj abnormalno duge cijevi, ne baš uperen u pod, onaj koji mu je uvijek stajao nad kaminom. Bio je to pištolj poznat pod imenom Ned Buntline Special, bio mu je još djedov i u tom je trenutku (kad sam to opazio srce mi je napravilo još jedan korak prema petama) bio sasvim napet. „Koga su to vrazi dotepli ovdje u vražja dva i pol u noći?“ upitao je. U glasu mu uopće nije bilo straha. I – bar na trenutak – one je trešnje u njemu nestalo. Ruka kojom je držao pištolj bila je čvrsta kao stijena. „Odgovorite ili...“ Cijev se pištolja počela dizati. „Stanite, upravniče!“ Brutalni je digao ruke i prema čovjeku s pištoljem okrenuo dlanove. Nikad mu još glas nije zazvučao tako; činilo se kao da je drhtavica uspjela pobjeći iz Mooresovih ruku i naći put do grla Brutusa Howella. „To smo mi! To smo Paul i ja i... to smo mi!“ Napravio je korak uza stube, tako da mu svjetlo što je dolazilo ispod nadstrešnice sasvim padne na lice. Ja sam mu se pridružio. Pogled se Hala Mooresa počeo seliti između nas, a njegova je ljutita odlučnost ustupila mjesto zaprepaštenju. „Što vi tu radite?“ upitao je. „Ne samo da je cik zore, nego ste još i na dužnosti. Znam da jeste, jer sam u radionici objesio raspored. I što onda, za ime... o, Isuse. Nije valjda štrajk? Ili pobuna?“ Ponovno je pogledao čas njega čas mene, a pogled mu se izoštrio. „I tko je to još kraj kamiona?“ Priču prepusti meni. Tako sam bio rekao Brutalnom, ali vremena za priču i nije bilo, i ja nisam ni stigao otvoriti usta. Polazeći tog popodneva na posao, pažljivo sam isplanirao što ću reći kad se nađem pred njim, i mislio sam da to neće zvučati baš previše šašavo. Ne baš normalno – jer u svemu tome nije bilo baš ničeg normalnog – ali možda ipak ne toliko abnormalno da nas ne bi pustio kroz vrata i bar nam pružio šansu. Pružio šansu Johnu. Ali sad su se sve moje brižljivo uvježbane riječi izgubile u gromoglasnoj zbrci. Misli i slike – Delà kako gori, miša kako umire, Tua koji se baca u krilu Stare Iskrilice i vrišti da je pečeni puran – vrtjele su mi se po glavi kao pješčana pijavica. Ja vjerujem da na svijetu postoji dobro, i da svo ono na ovaj ili onaj način potječe od Boga. Ali ja vjerujem da postoji i jedna druga sila, sila do zadnje dlake stvarna – kao i Bog kome sam se molio čitavog života – koja se svjesno trudi da uništi sve naše poštene namjere. Nije tu riječ o Sotoni, ne mislim na Sotonu (iako vjerujem da je i on sasvim stvaran), nego o nekakvom demonu nesloge, spadalu i glupanu koji se smije od veselja kad se neki starac zapali dok pripaljuje lulu ili kad obljubljena bebica strpa u usta svoj prvi božićni dar i uguši se. Imao sam mnogo godina da o tome razmišljam, čitavim putem od Cold Mountaina do Georgia Pinesa, i danas vjerujem da je te noći ta sila na nas aktivno djelovala, da se kovitlala posvuda kao magla, pokušavajući udaljiti Johna Coffeyja od Melinde Moores. „Ravnatelju... Hal... ja...“ Ništa što sam pokušao izgovoriti nije imalo nikakva smisla. On je ponovno podigao pištol j i uperio ga, i ne slušajući, između Brutalnog i mene. Njegove su se podlivene oči najednom sasvim razrogačile. I sad se pojavljuje Harry Terwilliger, koga manje-više vuče naš veliki dječak, sa svojim širokim i blentavo očaravajućim smiješkom. „Coffey“, samo je dahnuo Moores. „John Coffey.“ Uvukao je zrak i dreknuo glasom krhkim no jakim: „Stoj! Stoj gdje jesi, ili pucam!“ Odnekud iza njega zazvao je slabašan i kolebljiv ženski glas: „Hal? Što to radiš vani? I s kim to pričaš, kaj kurac kenjaš?“
•••
BU&CW
•••
33
Chita(m)
•••
•••
On se na samo trenutak okrenuo u tom smjeru, lica smetena i očajna. Samo na trenutak, kao što rekoh, ali dovoljno da mu taj pištolj duge cijevi istrgnem iz ruke. Samo što nisam mogao ni podići ruke. Kao da mi je netko na njih privezao utege. U glavi mi je bilo samo krčanje; kao u radiju za vrijeme električne oluje. Jedine emocije kojih se sjećam bile su strah i nekakav tupa zbunjenost zbog Hala. Harry i John Coffey stigli su do dna stepenica. Moores se okrenuo iz smjera odakle je došao ženin glas i opet digao pištolj. Kasnije je rekao da je zaista kanio pucati u Coffeyja; da je zaključio da smo svi mi zarobljenici, i da je mozak koji je stajao iza svega što se zbiva ostao kraj kamiona, i da sad viri iz mraka. Nije mu baš bilo jasno zašto bi nas doveli k njemu, ali je osveta bila najvjerojatnija mogućnost. Prije nego što je mogao ispaliti metak, Harry Terwilliger je prestigao Coffeyja i stao pred njega i tako mu zaklonio skoro čitavo tijelo. Na to ga nije natjerao Coffey; Harry je to učinio od vlastite volje. „Ne, upravitelju Moores!“ rekao je. „Sve je u redu! Nitko nije naoružan, nitko nikom ne želi nikakvo zlo, došli smo pomoći!“ „Pomoći?“ Mooresu su se skupile zapletene, čupave obrve. Oči su mu planule. Ja nisam mogao skinuti pogled s povučenog oroza Buntlinea. „Pomoći kako? Pomoći kome?“ Kao da mu želi odgovoriti, u tom se trenutku opet digao staričin glas, svadljiv i siguran i sasvim izgubljen: „Ulazi i pročačkaj mi guzicu, ti usrani seronjo! Dovedi i te svoje šupčine! Idemo, svi redom!“ Pogledao sam Brutalnog, potresen do dna duše. Shvaćao sam da mora psovati – da je tumor na to na neki način tjera – ali je ovo bilo više od psovanja. Mnogo više. „Što radite tu?“ upitao nas je Moores ponovno, iz glasa mu se izgubilo mnogo odlučnosti – za to su se pobrinuli kolebljivi krikovi njegove žene. „Ništa mi nije jasno. Je li to bijeg iz zatvora ili...“ John je maknuo Harryja ustranu – naprosto ga podigao i preselio – pa se uspeo uza stube. Stao je između Brutalnog i mene, tako velik da nas je skoro obojicu gurnuo, svakog s druge strane, u Mellyno grmlje božikovine. Mooresov se pogled podigao da ga vidi, onako kako se podiže pogled kad se želi vidjeti krošnja visokog drveta. I onda se svijet najednom vratio na svoje mjesto. Onaj duh nesloge, koji mi je ispremiješao misli kao jaki prsti kad prolaze kroz pijesak ili rižu, najednom se izgubio. A shvatio sam i zašto je Harry mogao djelovati dok smo Brutalni i ja mogli samo stajati, bez nade i neodlučni, pred svoj im šefom. Harry je bio s Johnom... i bez obzira što bio taj duh koji se opire tom drugom, demonskom, on je te noći bio u Johnu Coffeyju. A kad je John iskoračio i stao pred upravitelja Mooresa, kontrolu je nad situacijom preuzeo taj drugi duh – to nešto bijelo, eto kako ga ja zamišljam, kao nešto bijelo. Ono drugo nije otišlo, ali sam ga vidio kako se povlači kao sjena pred najednom nadošlim jarkim svjetlom. „Ja želim pomoći“, rekao je John Coffey. Moores je na nj podigao pogled – pogled fasciniranih očiju – razjapljenih usta. Ne vjerujem da je Hal, kad mu je Coffey izvadio iz ruke Buntline Special i predao ga meni, uopće i shvatio da se nešto dogodilo. Pažljivo sam spustio oroz. Kasnije, kad sam pregledao bubanj, otkrio sam da je i tako bio prazan. Ponekad se pitam je li to Hal znao. A John je u međuvremenu nastavio mrmljati: „Došao sam joj pomoći. Samo pomoći. To je sve što želim.“ „Hal!“ viknula je ona iz spavaonice sa stražnje strane. Glas joj je zazvučao snažnije, ali i nekako uplašenije, kao da se to nešto što nas je tako zbunilo i oduzelo nam muškost sad povuklo do nje. „Daj ih potjeraj, pa ma tko da bili! Što će nam akviziteri usred noći! Ne treba nam nikakav Electrolux! Nikakav Hoover! Nikakve francuske gaćice da mi se uvuku u pizdu!
•••
BU&CW
•••
34
Chita(m)
•••
•••
Pošalji ih pr oč! Neka se jebu u tri pizde lijepe ma... ma... ma...“ I onda se nešto slomilo – kao staklena čaša – i ona je zajecala. „Samo pomoći“, rekao je John Coffey do šapta tihim glasom. Nije se obazirao ni na ženino jecanje, ni na njezine prostote. „Samo pomoći , gazda, to je sve.“ „Ali ne možeš“, rekao je Moores. „To ne može nitko.“ Bio je to ton koji sam već čuo, i trenutak sam kasnije već shvatio da je tako glas zvučao i meni kad sam ušao Coffeyju u ćeliju one noći kad mi je izliječio upalu mokraćnih putova. Hipnotiziran. Ti gledaj svoja posla, a ja ću svoja, eto što sam rekao Delacroixu... samo što je tada o mojim poslima brinuo Coffey, baš kao sada o Mooresovim. „Mi mislimo da možemo“, rekao je Brutalni. „I nismo na kocku stavili svoj posao – uz mogućnost da i sami odemo na besplatan stan i hranu – samo zato da dođemo, okrenemo se i odemo, a da bar nešto ne pokušamo učiniti.“ Samo što sam prije tri minute ja na to bio spreman. A i Brutalni. Sad je John Coffey preuzeo igru u svoje ruke. Progurao se u ulaz i kraj Mooresa, koji ga je pokušao zaustaviti tek podizanjem jedne nemoćne ruke (samo ju je povukao Coffeyju preko boka, i onda je pala; siguran sam da je taj div nije ni osjetio), a onda je krenuo hodnikom prema dnevnom boravku, kuhinji iza njega, i stražnjoj spavaonici iza nje, gdje se ponovno digao onaj prodorni, neprepoznatljivi glas: „Daj ne ulazi! Tko god da bio, da nisi ušao! Nisam obučena, cice su mi gole, i kurvinjak mi se lufta!“ John na ovo nije obratio baš nikakvu pažnju, nego je tupo nastavio, pognute glave da ne razbije žarulju, dok mu se okrugla smeđa lubanja presijavala a ruke mu se zibale uz bokove. Nakon jednog trenutka za njim smo pošli i mi, najprije ja, pa Brutalni i Hal jedan do drugoga, i Harry u zalaznici. I jedno sam shvaćao sav ršeno jasno: situacija se sasvim istrgla iz naših ruku, i sad je u Johnovim.
•••
BU&CW
•••
35
Chita(m)
•••
•••
8
•••
•••
Žena u stražnjoj spavaćoj sobi, koja je sjedila naslonjena na uzglavlje i zapanjeno zurila u diva koji joj je došao na zamućene oči, nije uopće sličila Melly Moores koju sam poznavao već dvadeset godina; nije izgledala čak ni kao Melly Moores koju smo Janice i ja posjetili malo prije Delacroixova pogubljenja. Žena što je sjedila u tom krevetu izgledala je kao bolesno dijete koje se igra vještice. Njezina pepeljasta koža bila je ovješeno tijesto napravljeno od samih bora. I bila joj je skupljena oko desnoga oka, kao da želi namignuti. S iste joj se strane kut usana svinuo prema dolje; a preko pepeljaste donje usne virio joj je stari žuti očnjak. Kosa joj je bila divlja tanka magla oko lubanje. Soba joj je smrdjela po onom što naše tijelo, kad sve funkcionira kako treba, odbacuje s tolikim dostojanstvom. Noćni lonac kraj kreveta bio joj je napola pun nekakvog odvratnog žućkastog smrada. Na koncu smo ipak došli prek asno, pomislio sam užasnuto. Pred samo nekoliko dana još se barem dala prepoznati – bila je bolesna, no još uvijek ona. Od tada je to u njezinoj glavi zacijelo užasavajućom brzinom utvrdilo poziciju. Nisam vjerovao da bi joj sad mogao pomoći i John Coffey. Kad je Coffey ušao, na licu joj je bio samo izraz užasa i straha – kao da je nešto u njoj prepoznalo doktora koji bi napokon mogao doprijeti do toga i iščupati to... posuti solju, kao pijavicu kad je želimo natjerati da otpusti zube. Pazite što vam velim: ne kažem da je Melly Moores bila opsjednuta, i svjestan sam toga da su, s obzirom na to koliko sam bio napet, sva moja opažanja podložna sumnji. Ali ja nikad nisam ni posve odbacio mogućnost da ju je opsjeo demon. U očima joj je, velim vam, bilo nešto n alik na strah. O, mislim da mi bar to možete povjerovati; bio je to osjećaj kojega sam u životu vidio i previše a da bih se mogao zabuniti. No štogod da to bilo, toga je nestalo na brzinu, da bi ga zamijenio izraz živahnog, iracionalnog zanimanja. Ta neizreciva usta zatitrala su nečim što je trebao biti smiješak. „O, tako velik!“ uskliknula je. Izgovorila je to kao djevojčica koju je gadna upala grla strpala u krevet. Izvukla je ruke – spužvaste i bijele kao i lice – ispod pokrivača i zatapšala. „Skidaj gaće! Čitav život slušam o crnčini i njegovoj kurčini, a nikad ga još nisam vidjela!“ Iza mene je Moores tiho zaječao, prepun očaja. John Coffey na sve to nije obratio ni najmanju pažnju. Nakon što je tako trenutak postajao, kao da je želi promotriti izbliza, prišao je krevetu, osvijetljenu jedincatom noćnom svjetiljkom. Ona je bacala sjajni krug svjetla na bijeli pokrivač navučen sve do čipke na ovratniku spavačice. Kraj kreveta, u sjeni, ugledao sam ležaljku donesenu iz dnevne sobi. Pokrivač sastavljen od medaljona, a koji je Melly u sretnije dane isplela vlastitim rukama, ležao je napola na ležaljci a napol na podu. Kad smo se dovezli, Hal je spavao baš na njoj – ili bar drijemao. Dok joj je John prilazio, lice joj je doživjelo i treću promjenu. Najednom sam ugledao Melly, čija mi je ljubaznost kroz tolike godine toliko značila, a još više mojoj Janice kad su djeca odlepršala iz gnijezda i kad se ona počela osjećati tako samotno, tako beskorisno i turobno. Melly se i dalje interesirala, samo što je sad njezino zanimanje, po svemu sudeći, najednom postalo zdravo i pri punoj svijesti. „Tko si ti?“ upitala je ona jasnim, razložnim glasom. „I zašto po šakama i rukama imaš toliko brazgotina? Tko te je to tako gadno izranio?“ „Jedva se i sjećam kako je sve to nastalo, gospođo“, rekao je John Coffey smjernim glasom i sjeo kraj nje na krevet. Melinda se nasmiješila kako je najbolje znala – nacerena joj je desna strana usta
•••
BU&CW
•••
36
Chita(m)
•••
•••
zadrhtala, ali se nije htjela sasvim dići. Dotakla je bijelu brazgotinu, zakriv ljenu kao sablju, na lijevoj nadlanici. „Kakav je to blagoslov! A znaš li zašto?“ „Mislim, ako ne znaš tko ti zlo učini ili pse na tebe nahucka, bar se ne prevrćeš noću“, odgovorio je John Coffey skoro južnjačkim naglaskom. Ona se tome nasmijala, i glas joj je u toj smrdljivoj bolesničkoj sobi bio čist kao srebro. Hal je sad bio kraj mene i disao ubrzano, ali se nije ni pokušao uplesti. Kad se Melly nasmijala, njegovo je brzo disanje na trenutak zastalo, usred udaha, a svojom me krupnom šakom uhvatio za rame. Uhvatio me tako čvrsto da mi je ostala masnica – vidio sam je sutradan – ali sam je u tom trenutku jedva i osjetio. „Kako se zoveš?“ upitala je. „John Coffey, gospođo.“ 1 „Coffey kao piće.“ „Da, gospođo, samo što se drukčije piše.“ Ona se ponovno zavalila u jastuke, uspravila u postelji ali ne baš u sjedeći položaj, i zagledala se u nj. On je sjedio kraj nje i uzvraćao joj pogled, a svjetlo iz svjetiljke okruživalo ih je kao da su glumci na pozornici – glomaznog crnca u zatvorskom kombinezonu i sitnu bjelkinju na samrti. A ona se s blistavim divljenjem zagledala Johnu u oči. „Gospođo?“ „Da, Johne Coffey?“ Te su riječi bile jedva dašak, i jedva su kliznule do nas kroz smrdljivi zrak. Osjetio sam kako mi bubre mišići na rukama i nogama i u leđima. Negdje sam, u velikoj daljini, osjećao kako me ravnatelj čvrsto stišće za mišicu, a na rubu sam vidnoga polja vidio Harryja i Brutalnog gdje se grle kao djeca izgubljena u noći. Nešto će se dogoditi. Nešto veliko. I svi smo to osjećali, svaki na svoj način. John Coffey joj se primakao bliže. Opruge su na krevetu zaškripale, plahte zašuštale, a hladno nasmiješeni Mjesec pogledao je kroz gornje staklo prozora. Coffeyjeve su podlivene oči pretraživale njezino podignuto, izmučeno lice. „Vidim ga“, rekao je. Govoreći ne njoj – ili mi se tako bar učinilo – nego sebi. „Vidim ga, i mogu pomoći. Mirujte... sasvim se umirite...“ Privio joj se bliže, pa još bliže. Njegovo se golemo lice na trenutak zaustavilo na četiri prsta od njezina. Podigao je jednu ruku, raširio prste, kao da nečemu veli da pričeka... naprosto pričeka... pa opet prignuo lice. Njegove su se široke, glatke usne pritisle o njezine i prisilile ih da se otvore. Na trenutak sam samo vidio kako joj se oko, ono što je zurilo kraj Coffeyja, puni izrazom nalik na iznenađenje. A onda se njegova glatka ćelava glava pomaknula, pa je nestalo i toga. Začuo se tihi zviždukavi zvuk – Coffey je udahnuo zrak koji joj je ležao duboko u plućima. To je na trenutak -dva bilo sve, a onda se pod nama pomaknuo pod i oko nas čitava kuća. 1 to nisam izmaštao; svi su to osjetili i poslije komentirali. Bio je to nekakav tupi udarac od koga nam se naježila koža. I začuo se lom kao da se u dnevnoj sobi prevrnulo nešto teško – kasnije se otkrilo da je to veliki podni sat. Hal Moores ga je pokušao popraviti, ali on više nikad nije mjerio vrijeme duže od petnaest minuta odjedanput. Iz manje je blizine dopro zvuk pucanja, nakon čega je uslijedio zveket razbijenog prozora, onog kroz koji je virio Mjesec. Slika na zidu – kliper koji plovi preko jednog od sedam mora – najednom je pala s kuke i tresnula o pod; zaštitno se staklo razbilo u komadiće. Nanjušio sam nešto vruće i opazio kako se s dna bijelog pokrivača diže dim. Jedan je 1
Coffey i coffee (kava) izgovaraju se jednako. (Op. pr.)
•••
BU&CW
•••
37
Chita(m)
•••
•••
komadić najednom pocrnio, onaj dolje, kraj uzbacakanog desnog stopala. Osjećajući se kao da sanjam, otresao sam Mooresovu ruku i pristupio noćnom ormariću. Na njemu je bila čaša vode, okružena s tri-četiri bočice pilula što su se srušile od drmanja. Dohvatio sam čašu i izlio je na zadimljeno mjesto. Začulo se pištanje. John Coffey ju je nastavio ljubiti duboko i intimno, i udisati i udisati, dok ju je jednom rukom još držao, a druga mu je bila na krevetu i podupirala njegovu golemu težinu. Prsti su mu bili rašireni; ruka mu je izgledala kao smeđa zvjezdača. I onda je ona najednom izvila leđa. Jednom je rukom zamlatila po zraku, a prsti su joj se počeli stiskati i širiti u seriji grčeva. Noge su joj zabubnjale po krevetu. A onda je nešto vrisnulo. I opet, to nisam čuo samo ja, čuli su to i drugi. Brutalnom je to zazvučalo kao glasanje vuka ili kojota kad mu nogu uhvati zamka. Meni je zazvučalo kao kliktanje orla, onako kao što sam ih nekada znao slušati kad bi se, s kruto raširenim krilima, kružeći spuštali kroz oblake. Vani je vjetar zapuhao tako žestoko da je kuću potresao i po drugi put – i to je, znate, bilo čudno, zato što sve do tada nije bilo nikakvog, ni spomena vrijednog, vjetra. John Coffey se odmaknuo od nje, i ja sam opazio da joj se lice izravnalo. Desna joj strana usana nije više visjela. Oči su joj ponovno zadobile normalan oblik, i izgledala je deset godina mlađa. On ju je na trenutak -dva gledao kao očaran, a onda se zakašljao. Okrenuo je glavu da joj ne kašlje u lice, pa izgubio ravnotežu (što nije bilo teško; zato što je, kao prvo, onako krupan kakav jest, sjedio na pola guzice na rubu kreveta) i pao na pod. Bilo ga je toliko da je kuću potresao i po treći put. Dočekao se na noge i objesio glavu, pa se zakašljao kao čovjek u zadnjoj fazi TBC-a. A ja sam pomislio: A sad kukci. Sad će ih iskašljati, i koliko li će ih tek sada biti. Ali ih nije iskašljao. Samo je nastavio kašljati kao da duboko, štucavo laje, i pritom između napadaja jedva nalazio vremena da srkne još jedan udisaj zraka. Njegova je tamna, čokoladna koža počela sivjeti. Uplašen time, Brutalni mu je prišao, bacio se kraj njega na koljeno, pa mu preko širokih pleća koja su se grčila prebacio ruku. Kad je gibanje Brutalnog odagnalo čaroliju, Moores je prišao ženinu krevetu i sjeo gdje je do maločas sjedio Coffey. Činilo se da jedva i opaža prisutnost orijaša što je kašljao i gušio se. Iako mu je Coffey čučao do samih nogu, Mooresove su oči bile samo na njegovoj ženi, koja je zaprepašteno zurila u nj. Izgledala je kao prljavo zrcalo koje je netko otro. „John!“ viknuo je Brutalni. „Povrati to! Povrati to kao i prije!“ John je nastavio kašljati kao da se guši. Oči su mu bile vlažne, ali ne od suza nego od naprezanja. Iz usta mu je izletjela pljuvačka u sitnoj magli, ali iz njih nije izišlo više ništa. Brutalni ga je nekoliko puta opaučio po leđima, pa onda pogledao mene. „On se guši! To što je isisao iz nje, to ga guši!“ Poletio sam naprijed. Prije nego što sam napravio i dva koraka, John se na koljenima odmaknuo od mene sve do u kut sobe, svo vrijeme žestoko kašljući i teško uvlačeći svaki udisaj. Naslonio je čelo na tapetu – divlje crvene ruže što su se prelijevale preko vrtnoga zida – pa ispustio jeziv, dubok i oštro isprekidan zvuk, kao da iz grla želi iskašljati i samu sluznicu. Ako išta može istjerati kuk ce, onda je to to, sjećam se da sam pomislio, ali od njih nije bilo ni traga ni glasa. No onda se ipak učinilo da se taj napad kašlja pomalo smirio. „Dobro mi je, gazda“, rekao je, i dalje naslonjen čelom na divlje ruže. Oči su mu ostale zatvorene. Nije mi baš jasno kako je znao da sam tu, ali je to očito znao. „Na časnu riječ ja jesam. Vidite što je s gospođom.“ Ja sam ga pogledao dvojbeno, pa se okrenuo prema krevetu. Hal je milovao Melly po čelu, a ja sam iznad njega ugledao nešto zapanjujuće: malo j e kose – ne baš jako puno, ali bar malo – ponovno pocrnjelo.
•••
BU&CW
•••
38
Chita(m)
•••
•••
„Što se dogodilo?“ upitala ga je. I onda joj se na moje oči u obraze počela vraćati boja. Učinilo se kao da je s tapeta ukrala par ružica. „Kako sam dospjela ovamo? Zar nismo trebali poći u bolnicu u Indianolu? Doktor mi je trebao prozračiti glavu i slikati mozak.“ „Pssst“, rekao je Hal. „Pssst, mileno, sve to više nije važno.“ „Ali ja ništa ne razumijem!“ skoro je jauknula ona. „Stali smo kraj cestovnog štanda... ti si mi kupio kiticu cvijeća od deset centi... i tada... evo me tu. Kako je mračno! Hal, jesi li već večerao? Zašto sam u gostinskoj sobi? Jesam li već bila na rendgenu?“ Oči su joj pošle preko Harryja a da ga skoro nisu ni vidjele – vjerojatno zbog šoka – i zaustavile se na meni. „Paul? Jesam li bila na rendgenu?“ „Da“, odgovorio sam. „Nalaz je bio uredan.“ „Znači da nisu našli tumor?“ „Ne“, odgovorio sam. „Rekli su da će glavobolje sad vjerojatno prestati.“ A kraj nje, Hal je briznuo u plač. Ona se nagnula prema njemu i poljubila ga u sljepoočicu. A onda joj se pogled odselio u kut. „A tko je taj crnac? I zašto je u kutu?“ Okrenuo sam se i opazio da John pokušava ustati na noge. Brutalni mu je pomogao, i John je i uspio uz zadnji trzaj. Pa ipak je ostao stajati okrenut zidu, kao dijete koje su poslali stajati u kut. I dalje je grčevito kašljao, no kašalj mu je ipak stalno slabio. „Johne“, rekao sam. „Okreni se, veliki dječače, i pogledaj gospođu.“ On se polako okrenuo. Lice mu je i dalje bilo sivo kao pepeo, i izgledao je deset godina stariji, kao nekoć snažan muškarac koji gubi bitku sa sušicom. Pogled mu je bio oboren na zatvorske papuče, i činilo se da mu fali šešir da ga vrti po rukama. „Tko ste vi?“ upitala je ona ponovno. „Kako se zovete?“ „John Coffey, gospođo“, rekao je on, našto je ona smjesta odgovorila: „Ali se ne piše kao piće.“ Hal se prenuo kraj nje. Ona je to osjetila, pa ga umirujuće potapšala po glavi, svo vrijeme ne skidajući pogleda s crnca. „Ja sam te sanjala“, rekla je tihim, začuđenim glasom. „Sanjala sam da lutaš u mraku, a lutala sam i ja. i sad smo se našli.“ John Coffey nije rekao ništa. „Našli smo se u mraku“, rekla je ona. „Ustani, Hal, težak si mi.“ On je ustao, i u nevjerici gledao kako prevrće pokrivač. „Melly, ti ne smiješ...“ „Ne budi glup“, rekla je ona i spustila noge s kreveta. „Naravno da smijem.“ Poravnala je spavaćicu, protegla se i stala na noge. „O, Bože“, prošaptao je Hal. „Dragi moj Bože na nebesima, pogledajte ovo.“ Ona je pošla prema Johnu Coffeyju. Brutalni je odstupio od nje, a na licu mu je bio izraz strahopoštovanja. Pri prvom je koraku još šepala, drugim je tek izrazila štovanje drugoj nozi, no tada je nestalo čak i toga. Sjećam se kako je Brutalni pružio Delacroixu obojeni kalem i rekao: Daj, baci ovo. Da vidim kako trči.“ Gospodin Jingles je tada šepao, ali je sljedeće noći, kad se Del prošetao Miljom, već bio sasvim u redu. Melly je zagrlila Johna i stisnula ga. Coffey je na trenutak samo stajao, i pustio da ga grli, a onda je podigao ruku i pomilovao je po tjemenu. Učinio je to s beskrajnom nježnošću. Lice mu je i dalje bilo sivo. Kao da mu je jako slabo.
•••
BU&CW
•••
39
Chita(m)
•••
•••
Ona je odstupila od njega, no i dalje licem okrenuta prema njemu. „Hvala ti.“ „Baš ni na čemu, gospođo.“ Okrenula se Halu i vratila mu se. On ju je obgrlio. „Paul...“ Bio je to Harry. Ispružio je desno zapešće i zakuckao po brojčaniku. Bližila su se tri sata. Prvo će se svjetlo pojaviti u četiri i pol. Ako smo htjeli Johna Coffeyja vratiti u Cold Mountain prije nego što se to dogodi, trebali smo uskoro krenuti. A ja sam ga želio što prije vratiti. Djelimice, naravno, zato što su nam sa svakim časom odlaganja izgledi sve manji. Ali i zato što sam želio da John bude negdje gdje ću mu, ukaže li se potreba, moći legitimno pozvati doktora. A dok sam ga gledao, pomislio sam da bi mu zaista mogao zatrebati. Mooresovi su sjedili na rubu kreveta i grlili se. Pomislio sam zamoliti Hala da dođe u dnevnu sobu na nekoliko riječi u četiri oka, a onda sam shvatio da bih ga za to mogao moliti sve dok se krave ne vrate kući a da se on ni ne makne s mjesta. On bi možda i mogao s nje maknuti oči – bar na nekoliko sekundi – ali tek kad izađe sunce, ne sada. „Hal“, rekao sam. „Sad moramo ići.“ On je kimnuo glavom i ne gledajući me. Proučavao je boju ženinih obraza, prirodnu nenapetu krivinu njezinih usana, novu crninu u ženinoj kosi. Potapšao sam ga po ramenu, dovoljno jako da bar na trenutak privučem njegovo zanimanje. „Hal, mi tu nikad nismo bili.“ „Kako...?“ „Mi nikad nismo bili ovdje“, rekao sam. „Kasnije ćemo još razgovarati, ali za sada je to sve što trebaš znati. Nikad nismo bili tu.“ „Da, naravno...“ Prisilio je sebe da se na trenutak usredotoči na mene, i to s vidljivim naporom. „Uspjeli ste ga izvući. Možete li ga i vratiti?“ „Mislim da možemo. Ali moramo ići.“ „Kako si znao da on to može?“ A onda je zatresao glavom, kao da je sam shvatio da sad tome nije čas. „Paul... hvala ti.“ „Ne zahvaljuj meni“, rekao sam. „Zahvali Johnu.“ Pogledao je Johna Coffeyja, pa ispružio ruku – baš kao što je učinio onoga dana kad su Harry i Percy dopratili Johna u blok. „Hvala ti. Toliko ti hvala.“ John je pogledao ruku. Brutalni ga je munuo laktom, i to ne baš jako suptilno. John se prenuo, pa prihvatio ruku i pretresao je. Gore, dolje, natrag u sredinu, otpusti. „Nema na čemu“, rekao je hrapavim glasom. Meni je zazvučao kao Mellyn kad je zatapšala rukama i rekla Johnu da skine gaće. „Nema na čemu“, rekao je čovjeku koji će, u uobičajenom slijedu stvari, tom istom rukom dohvatiti pero i njime potpisati zapovijed za njegovo pogubljenje. Harry je ponovno zakuckao po brojčaniku svog sata, ovaj put mnogo alarmantnije. „Brutalni?“ upitao sam. „Spreman?“ „Zdravo, Brutus“, rekla je Melinda veselim glasom, kao da ga je tek sada opazila. „Drago mi je što te vidim. Jesu li gospoda za čaj? Jesi li ti, Hal? Mogu vam ga napraviti.“ Ponovno je ustala. „Bila sam bolesna, no sad mi je dobro. Godinama mi nije bilo tako.“ „Hvala, gospodarice Moores, ali stvarno moramo ići“, rekao je Brutalni. „John je već davno trebao biti u krevetu.“ Nasmiješio se da pokaže da je to bila samo šala, ali pogled što ga je uputio Johnu nije bio ništa manje zabrinut od mojeg. „Mislim... ako si siguran...“
•••
BU&CW
•••
40
Chita(m)
•••
•••
„jesam, gospođo. Idemo, Johne Coffey.“ Povukao je Johna za mišicu da ga pokrene, i John je krenuo. „Samo čas!“ Melinda se istrgla iz Halove ruke i potrčala prema Johnu lagano kao curica. Obujmila ga je i još jednom čvrsto privila na prsa. A onda je posegnula iza šije pa iz košuljice izvukla fini lanac. Na njegovu je kraju bio srebrni medaljon. Pružila ga je Johnu, i on ga je pogledao s nerazumijevanjem. „To je sveti Kristofor“, rekla je. „Uzmite ga, gospodine Coffey, i nosite. On će vas štititi. Molim vas, nosite ga. Zbog mene.“ John me pogledao zabrinuto, a ja sam pogledao Hala, koji je najprije raširio ruke, pa kimnuo glavom. „Uzmi ga, Johne“, rekao sam. „To je dar.“ John ga je uzeo, potegao lanac oko volovskog vrata, pa spustio medaljon sa svetim Kristoforom sprijeda pod košulju. Sad je već sasvim prestao kašljati, ali sam pomislio kako je sad još sivlji i da izgleda gore no ikada. „Hvala, gospođo“, rekao je. „Ne“, odgovorila je ona. „Hvala tebi. Hvala tebi, Johne Coffey.“ Kad smo se vraćali, ja sam se vozio u kabini s Harryjem, i zbog toga bio prokl eto sretan. Grijanje nije radilo, ali bar nismo bili sasvim na otvorenom. Prevalili smo petnaestak kilometara, kad je Harry opazio mali odvojak i skrenuo na nj. „Što je bilo?“ upitao sam. „Da nije otišao ležaj?“ Moglo je biti to ili bilo što drugo, jer se Farmallov motor glasao kao da će se raspasti, kao da su mu svi dijelovi na rubu kataklizmičkoga sloma, ili kao da će čitav motor najednom ispustiti dušu. „Ma ne“, odgovorio je Harry tonom kao da se ispričava, „idem pustiti vodu, to je sve. Poplavljen sam do kutnjaka.“ Otkrio sam da je isti slučaj i sa svima ostalima, osim s Johnom. Kad ga je Brutalni upitao hoće li sići i pridružiti nam se u zalijevanju grmlja, on je samo odmahnuo glavom i ne podigavši pogled. Sjedio je naslonjen na leđa kabine, a preko ramena mu je bio prebačen vojnički pokrivač kao sarape. Na licu mu nisam mogao pročitati nikakav izraz, ali sam mu zato čuo disanje – suho i hripavo, kao puhanje vjetra kroz trsku. Nije mi se sviđalo. Ušao sam u vrbik, raskopčao se i otvorio pipu. Upala je mokraćnih putova bila još tako bliska da me tjelesna amnezija još nije bila sasvim zahvatila, i zbog toga sam još bio sretan što mogu piškiti bez krikova. I tako sam stajao, praznio se i gledao u Mjesec; jedva sam i shvaćao da kraj mene stoji Brutalni i čini isto sve dok mi se nije obratio tihim glasom: „On neće nikad sjesti na Staru Iskrilicu.“ Ja sam se okrenuo i pogledao ga, iznenađen i pomalo uplašen njegovim tihim i sigurnim tonom. „Kako to misliš?“ „Mislim zato što je progutao onu gadost umjesto da je ispljune kao prije, i to s razlogom. Možda to potraje čitav tjedan – jer je tako strašno velik i jak – ali se kladim da će biti i brže. Netko će od nas poći u obilazak i zateći ga mrtvog u krevetu.“ Već sam mislio da sam gotov s poslom, kad mi se leđima promeškoljio drhtaj i iz mene je briznulo još malo. Dok sam zakopčavao šlic, pomislio sam koliko je logike u onom što je Brutalni rekao. I ponadao sam se da je u pravu. John Coffey nije uopće zaslužio da umre, ukoliko sam dobro zaključio što se dogodilo s Detterickovim djevojčicama, no ako je već morao umrijeti, nisam želio da to bude od moje ruke. Nisam bio siguran, ako do toga dođe, da ću uopće moći dignuti ruku.
•••
BU&CW
•••
41
Chita(m)
•••
•••
„Idemo“, promrmljao je Harry iz mraka. „Već je kasno. Daj da smo s tim gotovi.“ Dok smo se vraćali prema kamionu, shvatio sam da smo Johna ostavili sasvim samog – što je bila glupost na nivou Percyja Wetmora. Pomislio sam da ga nećemo naći; da je ispljunuo one svoje kukce čim je vidio da ga nitko ne čuva, pa nestao u vidu lastin a repa, kao Huck i Jim i Big Muddy. I da ćemo naći samo deku koja mu je bila prebačena preko ramena. Ali je on još bio tu, i dalje je sjedio leđima naslonjen na kabinu i podlaktica oslonjenih na koljena. Kad je čuo kako dolazimo, podigao je pogled i poku šao nam se nasmiješiti. Smiješak mu je na trenutak ostao na izmučenom licu, no onda kliznuo s njega. „Kako ti je, Veliki Johne?“ upitao je Brutalni i popeo se straga u kamion i dohvatio svoju deku. „Dobro, gazda“, odgovorio je John beživotno. „Dobro.“ Brutalni ga je potapšao po koljenu. „Uskoro se vraćamo. I kad sve stvari dovedemo na njihovo mjesto, znaš što? Pobrinut ću se da dobiješ ovoliku šalicu vruće kave. I to sa šećerom i šlagom.“ Bome će je i dobiti, pomislio sam pa prišao desnoj strani i popeo se u kabinu. Ako nas prije ne pohapse i pobačaju u zatvor. Ali sam s tom mišlju živio sve otkako smo bacili Percyja u disciplinsku sobu, i zbog toga me nije brinula toliko da zbog nje ne bih mogao zaspati. Zadrijemao sam i sanjao Kalvariju. Grmljavina na zapadu i mir kao kad se čovjek napije. Brutalni i Harry i Dean i ja stajali smo u povijesnoj odjeći i s kacigama kao iz filma Cecila B. DeMilla. Mislim da smo bili nekakvi centurioni. Pred nama su bila tri križa, a Percy Wetmore i Eduard Delacroix bili su razapeti s obje strane Johna Coffeyja. Spustio sam pogled na svoje ruke i u njima spazio krvavi malj. Moramo ga skinuti, Paul! kriknuo je Brutalni. Moramo ga skinuti! Samo što nismo mogli, jer su već odnijeli ljestve. Baš sam to htio reći Bruta lnom, kad me probudio jedan posebno jak poskok kamiona. Vraćali smo se natraške na mjesto na kojem je Harry bio sakrio kamion, tog istog dana za koji se činilo da se proteže od početka vremena. Obojica smo izašli i otišli do stražnjeg dijela kamiona. Brutalni je iskočio bez problema, ali su Johnu Coffeyju popustila koljena tako da je zamalo pao. Sva smo ga trojica morali uhvatiti, i on se još nije bio pravo ni uspravio kad ga je uhvatio novi napad kašlja, i to najgori do sada. Sav se savio i pritisnuo dlanovima usta da priguši zvuk. Kad je kašalj popustio, opet smo prednji dio Farmalla pokrili borovim granama i vratili se pješice kako smo i došli. Najgori je dio te nadrealističke ekskurzije bio – bar za mene – posljednjih dvije stotine metara, dok smo žurili na jug rubom ceste. Već sam vidio (makar i samo u strahu) prvo blago blijeđenje neba na istoku, i bio siguran da ćemo naletjeti na nekakvog farmera ranoranioca, koji je krenuo u žetvu bundeva ili da iskopa nekoliko posljednjih redova jam- jama. No čak i ako se to ne dogodi, da ćemo čuti nekoga (u mojoj je to mašti bio glas Curtisa Andersona) kako viče: „ Stoj gdje jesi!“ baš u trenutku dok svojim Aladinom budem otključavao ograđeni prostor oko kapka što vodi u tunel. A onda će iz šuma izaći dva tuceta čuvara s karabinima i to će biti kraj naše male pustolovine. U trenutku kad smo stvarno stigli do ograđenog prostora, srce mi je mlatilo tako silno da mi je sa svakim otkucajem pred očima prskala crvena mrljica. Ruke su mi bile hladne i odrvenjele i daleke, i dugo nisam uspio staviti ključ u bravu. „O, Isuse, farovi!“ jeknuo je Harry. Podigao sam pogled i na cesti ugledao sve jarcu lepezu svjetla. Iz ruku mi je skoro ispao kolut s ključevima; uhvatio sam ga u zadnji čas. „Daj mi ga“, rekao je Brutalni. „Ja ću.“ •••
BU&CW
•••
42
Chita(m)
•••
•••
„Ne, imam ga“, odgovorio sam. Ključ je napokon kliznuo u bravu i okrenuo se. Trenutak kasnije bili smo unutra. Čučnuli smo iza visokog okvira kapka dok je kraj zatvora propućkao pekarski kamion Sunshine Breada. Kraj sebe sam čuo mučno disanje Johna Coffeyja. Zvuk je bio kao kad motor ostane bez ulja. Kad smo izlazili, on je bez napora pridržavao kapak, ali ga ovaj put nismo čak ni zamolili da nam pomogne; to naprosto nije dolazilo u obzir. Tako smo Brutalni i ja podigli kapak, a Harry je poveo Johna niza stube. Naš se krupni prijatelj pritom spotaknuo, ali je ipak uspio sići. Brutalni i ja pošli samo za njim što smo brže mogli, pa za sobom spustili kapak i opet ga zaključali. „Isuse, mislio sam da ćemo...“ počeo je Brutalni, ali sam ga prekinuo oštrim udarcem lakta u rebra. „Da to nisi rekao“, rekao sam. „Da to nisi ni pomislio, sve dok se sigurno ne vrati u ćeliju.“ „A onda nam ostaje još i Percy“, rekao je Harry. Glasovi su nam u ozidanom tunelu bili nekako šuplji, kao jeka. „Noć još nije gotova sve dok još i njega imamo na vratu.“ I, kako će se pokazati, noć je još bila sve prije nego gotova. Završit će se
MIGHTY
•••
BU&CW
•••
43