Priredio Dragan RADEVIĆ SLOBODAN MILOŠEVIĆ: ČOVJEK KOJI JE VIDIO DALJE
~ Slobodan Milošević, dugogodišnji predsjednik Srbije i SR Jugoslavije, punih deset godina, u jednom od najtežih perioda jugoslovenske istorije, odolijevao je zajedno sa svojim narodom: okupaciji zemlje, poniženju naroda, poništavanju istorije, ugrožavanju budućnosti... A onda gotovo istovremeno zarobljeni su (on ubijen) odlukom modernih svjetskih okupatora i silnika Još jedna biblijska priča Slobodan Milošević je svojim životom i, posebno smrću ispisao još jednu biblijsku priču, kaže nekadašnji dugogodišnji predsjednik Crne Gore i Savezne vlade dr Momir Bulatović, jedan od najdoslednijih, najodanijih i najčasnijih Miloševićevih saradnika. Ona je, nastavlja on, protkana univerzalnim vrijednostima u smislu borbe dobra protiv zla, Davida i Golijata, istine i laži, rodoljublja i izdajničkog podaništva... Biblija nas podučava da se "ne uzvisimo u pobjedi i ne ponizimo u porazu". Slobodan se u svojoj pobjedi ponizio, a u svom porazu uzvisio, do epskih razmjera. U proširenoj haškoj optužnici, meñu imenima te, samo njima znane, "zločinačke grupe" bilo je navedeno i moje. Što pod okrivljenima, što pod "zločinačkom grupom", Tužilaštvo je imenovalo cjelokupni ondašnji državni i vojni vrh SR Jugoslavije. Dana 8. marta 2006. u 11 sati ujutro, u pritvorskoj jedinici u Ševeningenu, susreo sam se sa Slobodanom, u tri dana, proveli smo zajedno osamnaest sati.
Ponovni susret je za mene bio jedinstven doživljaj. Predamnom je stajao isti onaj čovjek sa čvrstim sjajem u očima i držanjem predsjednika. Njegova garderoba: patike, farmerke i košulja, podsjetila me na dane kada smo u Dejtonu – Ohajo tražili i pronašli mir za Bosnu i Hercegovinu i donijeli sporazum (za koji je on bio najzaslužniji) kojim je prekinut rat, ubistva i krvoproliće. Milošević je bio životno opredijeljen da pobijedi Haški tribunal. Šanse da u tome uspije bile su više nego minimalne, zbog toga je kod mene izazivao osjećaj divljenja. Haški se Tribunal može pobijediti, govorio sam mu, samo ako ostaneš živ. Sada vidim i znam da sam pogriješio. Tribunal se može pobijediti i ako se umre. Sjutradan, 9. marta, u 11 sati, zatekao sam Slobodana koji je razgledao spise Tribunala vezane uz njegovo zdravlje. Poslednje analize su izvršene 12. januara 2006. Meñutim, nalaze je dobio sa dva mjeseca zakašnjenja. Govorio mi je o lijeku "rifampicinu", jakom antibiotiku koji se upotrebljavao kod liječenja lepre i tuberkuloze. Tada je advokatu Tomanoviću i meni iznio tvrdnju da ga u zatvoru truju. Slobodan je u noći četvrtak na petak rukom napisao pismo ministru inostranih djela Rusije Sergeju Lavrovu, koje je oko 11 sati ujutro u petak, 10. marta, advokat Tomanović odnio u rusku ambasadu. Oko 16 sati tog dana Slobodan je bio toliko umoran da je zamolio da prekinemo sa radom. Ponovio je da je pripremljeni materijal krunski dokaz njegove nevinosti i odbrane. Dogovorili smo se da nastavimo u ponedjeljak cijeli dan. Tog petka smo se rastali oko 17 sati uz čvrst zavjet da ćemo, kao u stara dobra vremena, da "pobedimo Tribunal". Te večeri je Slobodan umro. Jedina reakcija Tribunala je bilo i ostalo prikrivanje istine o njegovom zdravlju, o ulozi koju je imao tokom raspleta jugoslovenske krize, za vrijeme divljanja šiptarskih terorista na Kosmetu i NATO agresije na SR Jugoslaviju... Prikrivanje istine o tome ko jeste i ko je bio Slobodan Milošević. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=291891&datum=2011-08-08
Izmeñu sile i slobode Bio sam rukovodilac Spoljne obaveštajne službe Rusije kada sam po nalogu predsjednika Jeljcina, početkom januara 1993. godine, doputovao u Beograd na razgovor sa Slobodanom Miloševićem, sjeća se Jevgenij Primakov, nekadašnji premijer i ministar spoljnih poslova Rusije. "U svojim primjedbama i tvrdnjama, nastavlja Primakov, on nije pokazao samo fenomenalno poznavanje situacije, ne samo odsustvo krutosti i zadrtosti koja se tako često pripisivala tom državniku, nego i iskrenu otvorenost i osjećanje velike odgovornosti za ono što se dogaña. Milošević mi je tada rekao da je stabilizacija u Bosni neophodna za stabilnu situaciju u Srbiji – ja to dobro razumijem; odsustvo mirnog rješenja u Bosni može dovesti ne samo do spoljne nego i do unutrašnje opasnosti za Srbiju kroz jačanje ekstremnih nacionalističkih elemenata. Učestvujući u kontakt grupi, Rusija je činila sve što od nje zavisi da bi Kosovo sačuvala u sastavu Srbije. Shvatali smo teškoće Srbije koja je u pitanju Kosova bila pod direktnim pritiskom SAD i drugih zapadnih sila. Milošević je naginjao ka pozitivnim kompromisnim mjerama koje su bile onemogućene varvarskim bombardovanjem Jugoslavije, uz izigravanje Savjeta bezbjednosti OUN. Sjećam se sastanka sa Miloševićem 17. marta 1998. godine, u toku kojeg smo razgovarali o putevima normalizacije na Kosovu, kada mi je rekao da je Srbija spremna da otpočne
pregovore s političkim rukovodstvom kosovskih Albanaca – s Rugovom. Poslije toga, napetost na Kosovu je opala. Ali kroz nedjelju dana OVK, je presjekla magistralnu liniju koja je povezivala Kosovo sa Srbijom, probivši se u pogranične rejone s Albanijom. Kao odgovor, aktivirane su jugoslovenske oružane snage i počeli su sukobi. U junu 1998. godine Jeljcin je pozvao Miloševića u Moskvu. U pregovorima sam učestvovao i ja, kao premijer Rusije. Usvojena je zajednička izjava, čiji smo tekst izradili Milošević i ja. Zaustavili smo se kod pitanja povlačenja jugoslovenskih specijalnih jedinica sa Kosova. Milošević je objašnjavao nemogućnost takve jednostrane mjere time da će, ako se to dogodi, početi bjekstvo srpskog stanovništva s Kosova i genocid nad Srbima. U vrijeme bombardovanja Jugoslavije, doputovao sam u Beograd poslije telefonskog razgovora s predsjednikom Francuske Širakom, koji me je zamolio da porazgovaram s predsjednikom Jugoslavije da učini "neki korak", poslije čega će bombardovanja biti prekinuta. Širak je očito bio protiv NATO bombardovanja, ali se bojao da to otvoreno kaže. Milošević je bio spolja spokojan, iako mu se kroz lice probijala ozbiljna napregnutost. Razgovor je trajao nekoliko sati. Slobodan mi je rekao: Spreman sam i učiniću takav "gest", ali ne mislim da će ga prihvatiti Amerikanci, koji stoje iza odluke o bombardovanju. Tako je i bilo. Čim se moj avion podigao u vazduh, na beogradski aerodrom su se sručile bombe. Prilikom poslednjeg susreta u Hagu još jednom sam osjetio koliko je taj čovjek bio hrabar, silne volje, pametan", ističe akademik Jevgenij Primakov. Miloševićev uspjeh U razgovoru sa državnim sekretarom SAD Madlen Olbrajt koji je voñen kada sam postao ministar spoljnih poslova Rusije upitao sam je: Mislite li Vi da bi uspjeh u Dejtonu mogao biti postignut da nije bilo Miloševićeve uloge? Odgovorila je direktno: Da, bez Miloševića pozitivan rezultat ne bi bio postignut. (Primakov) http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=291980&datum=2011-08-09
Znam da smo ga izdali U oktobru osamdeset devete, prošloga vijeka, sjeća se nedavno preminuli veliki srpski književnik Brana Crnčević, dugogodišnji Miloševićev saradnik i prijatelj, Slobodan i ja vodili smo iznuñeni razgovor o Srbima u rasijanju koji su, kao i drugi Srbi, očekivali da baš on promijeni sve: i zastavu, i himnu, i ljude. „Ko je on, šta je, kakav je", pitao je Mihiz docnije. „Zaslužuje svaku pažnju", rekao sam. Mihiz je zahtijevao da se ne ponašam kao Pinki koji je vidio Tita, nego da mu tačno kažem: šta će Milošević biti Srbima i šta će Srbi biti Miloševiću. Bio sam isuviše star da bih bio Pinki. „Videćemo ko je on", rekao sam tvrdo. Tajna Slobodanovog i mog prijateljstva može se svesti na uprošćenu ideju o razumevanju vremena u kom živimo. Zastupao sam ideju da su u hrvatskim i slovenačkim komunističkim voñama preživeli Hrvati i Slovenci – i prirodno katolici, a da su u srpskim komunističkim voñama uspešno umrtvljeni Srbi i pravoslavci.
Zagreb i Ljubljana razumeli su da komunizam truli na nogama, shvatili su da je papa Vojtila dobio Vatikan zbog toga što je Poljak. Govorio sam svoje uverenje Slobodanu pokušavajući da umrtvim levičara u njemu, a on me je, uveravao da je svet bez levice nezamisliv. Vukao me je na svoju, a ja njega na svoju stranu. Obojica nismo uspeli. „Brano, nećeš valjda", rekao mi je poznati glumac u jednoj televizijskoj emisiji, „posle svega što nam se dogodilo, reći da je Milošević bio državnik ". „Slobodan Milošević je bio državnik sa greškama", priznao sam smerno, „a ovi tvoji su greška bez državnika, završio sam goropadno. Kao da sam bio Veliki vezir kod Sulejmana veličanstvenog, prijatelji i radoznalci me povremeno pitaju: zašto nismo pomogli Slobodanu da vlada bez Mire. Dugo nisam znao odgovor na to pitanje. Danas, posle svega, razumem njenu potrebu da ga štiti od svih i svakoga. Možda je, pomišljam, njen strah od globalizacije bio preosetnjiv, ali stvaran. Pokušala je, zajedno sa njim, da poraz posle NATO bombardovanja pretvori u moralnu pobedu. Nije htela da veruje u istinu proverenu 1389, da moralna pobeda traži vek, ili nekoliko vekova, ne bi li bila zapažena i prihvaćena. Milošević bi, istorijski gledano, mogao biti uništen da je u petooktobarskim dogañajima bio ubijen. Zašto se to nije dogodilo? Priča o porodičnoj tiraniji potrošena je u Rumuniji. Bračni par Milošević-Marković nije mogao doživeti sudbinu Nikolaja i Elene, čak i da su petooktobarski prvaci imali snage i volje to da učine. Nije li ranije bilo dogovoreno da srpski vladar bude izručen Haškom tribunalu, ne bi li razlozi za satanizaciju Srba i rasturanje Brozove Jugoslavije dobili ubedljivo i presudom utemeljeno opravdalje!? Najveće zasluge za produženi i najvažniji deo života Miloševića ima upokojeni premijer Srbije Zoran ðinñić, takoñe tragična figura novije srpske istorije. Nije li, najviše on, po ranijem dogovoru, Slobodana isporučio Hagu? Pokušaj da se u Hagu preko utamničenog Miloševića napiše nova srpska istorija i opravda ratno globalističko divljaštvo javno je propao. Miloševićeva haška odbrana i smrt sprečila je haško pisanje istorije Srbije. Njegova smrt stavila je u ruke budućih istoričara pero koje može, ako bog da, biti pravedno i istinito. Gledajući ga utamničenog, video sam ono što nisam zapazio družeći se s njim. Bio sam, i još sam, zadivljen njegovim držaljem u Hagu. Iskupljujem li se zbog greha svojih, jer znam: nije on izdao mene i tebe, nas, mi smo izdali i proneverili njega. On je sve svoje greške i grehe poništio u Hagu javljajući nam, onako utamničen, ko smo, šta smo i kakvi smo i šta će nam se dogoditi budemo li pristali na sve, kaže na kraju Brana Crnčević u svom poslednjem tekstu, pisanom za knjigu „Takvog ga znam". http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=292118&datum=2011-08-10
Borio se do kraja ~ Milošević se suočavao s najboljim snagama zapadne politike i diplomatije. I nadigrao je taj čopor, odlučno braneći interese Jugoslavije Remzi Klark, državni tužilac SAD i ministar pravde u vladi predsjednika Kenedija, sa Slobodanom Miloševićem se sreo 1999. godine tokom druge sedmice bombardovanja od
strane SAD i NATO-a. Dan prije, okolina Beograda je bila razrušena projektilima. Milošević, sjeća se dr Klark, nije tada pomenuo svoj dom ili porodicu, ali je detaljno govorio o strateškom bombardovanju Srbije i Crne Gore. Bio je smiren i fokusiran na nevolje svog naroda. To je bio čovjek, ističe Klark. Sledeći put, priča Klark, sreli smo se u haškom kazamatu. Proveli smo zajedno tri uzastopna dana. Nijesmo uspjeli da izdejstvujemo bar malo blagonaklonosti prema njegovim pravima na fer suñenje. -Rijetki su optuženici o kojima smo čitali u istoriji koji su imali hrabrosti, kao Milošević, da se sami bore; koji su posjedovali toliko energije da se održe protiv nadmoćnije sile ili, pak, snage, sposobnosti i strpljenja da analiziraju i da se koncentrišu na pravu lavinu optužbi dostavljenih iz neograničenih resursa, koji su boli oči po ogoljenim lažima i besmislicama - zaključuje nekadašnji državni tužilac SAD. General Božidar Delić, komandant 549 motorizovane brigade u ratu sa NATO alijansom na Kosmetu i jedan od najupečatljivijih Miloševićevih svjedoka u Hagu, priča o susretu sa visokim činovnikom Haškog tribunala, koji ga je tom prilikom upitao: „Kakav ste vi to narod, generale? Kako ste mogli da predate i prodate svog predsjednika?" Nijesam znao da li me provocira, pa odgovorih: „Tražili ste ga". „Ali ni u snu nijesmo očekivali da ćete ga izručiti. To ne bi učinio nijedan narod na svijetu. Da ste ga ubili, rekli bismo da ste varvari i da vam to nije prvi put! Zapamtite, generale: Kada ste izručili prvog, izručićete sve koje budemo tražili." Poslije ove lekcije, osjećao sam se jadno, ističe general Delić. Klaus Hartman, predsjednik njemačkog i potpredsjednik svjetskog saveza slobodnih mislilaca, tvrdi da imperijalisti znaju mnogo bolje od većine progresivnih ljudi zašto su lagali i bili protiv Miloševića, koji se zalagao za zaštitu multikulturne Jugoslavije, bio protiv diktature Svjetske banke i MMF -a, protiv rasprodaje nacionalnih resursa i suvereniteta. Pod teškim okolnostima, Milošević je, kaže Hartman, nastojao da ostvari te strateške ciljeve. Činio je to znalački i politički vješto. Bio je jedan od rijetkih, izuzetnih svjetskih političara, koji je s punim pravom mogao da se nazove državnikom Ibraj i Fazliju Sjećam se kada su u Hag stigla svedoci, Albanci sa Kosmeta, izbjegli u Srbiju, Muharem Ibraj i Šaban Fazliju. Ibraj je bio iz okoline ðakovice, a Fazliju iz okoline Uroševca. Trpjeli su strahovite pritiske. Ibraju je ubijeno šest članova porodice, a Fazlijuu je kidnapovana kćerka neposredno pred svjedočenje. Obojica su u toku dana bili na pripremi kod Miloševića. Po povratku u hotel izjavili su: „Kada bismo mogli da odemo u zatvor na 100 godina a da ovaj čovjek izañe, učinili bismo to ovog momenta". (General Božidar Delić. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=292225&datum=2011-08-11
Gorostas u odbrani nacionalnih interesa Slobodan Milošević se našao na čelu Srbije u vrijeme kada su se Srbiji i srpskom narodu dogodila mnoga zla i tragedije, koje su sticajem istorijskih okolnosti postale i dio njegove sudbine. Za više od decenije, bili su izloženi najgrubljoj nepravdi i smišljenoj torturi domaćih razbijača zajedničke države Jugoslavije i velikih sila zapada, kaže dr Borisav
Jović, nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, dugogodišnji Miloševićev najbliži saradnik i drug, koji se, poslije smjenjivanja sa svih funkcija, povukao iz politike. Moćna svjetska propaganda, nastavlja Jović, prebacila je, bez ikakvih stvarnih dokaza, svu odgovornost, na Srbiju i srpski narod, a prije svega na Miloševića, želeći da sebe opravda za ogromne žrtve rata, koga su oni nametnuli. U akciju satanizacije srpskog naroda i Slobodana upregnute su najveće svjetske medijske sile i organizovani specijalni meñunarodni forumi i sudovi. Miloševića nisu mogli da osude za zločine, koje su izmislili. Pretekla ih je njegova smrt, za koju su odgovorni. Meñutim, osuda Srbije i srpskog naroda je nastavljena nesmanjenom žestinom. Današnje srpsko rukovodstvo, koje je došlo na vlast uz svestranu pomoć Zapada, javno prihvata odgovornost naroda i izvinjava se i za ono što se nije dogodilo. Srbija i Milošević su se suprostavili uzurpiranju srpskih nacionalnih prava. Da to nisu učinili bili bi odgovorni pred istorijom. Da njega nije bilo, ne bi bilo Republike Srpske, a srpski narod iz Bosne i Hercegovine bio bi prognan kao iz Hrvatske, što je ravno genocidu. Čitav politički život Miloševića bio je prožet borbom za opstanak srpskog naroda na Kosmetu i njegovog ostajanja u okviru Srbije: od čuvene Osme sjednice CKSKS, na kojoj je na tim pitanjima porazio političke protivnike, preko ustavnih promjena 1989. kojim je Srbija iz tri dijela postala jedinstvena , do neprekidnog rvanja sa separatističkim pobunama na Kosmetu. Na kraju, posle neravnopravne herojske odbrane od agresije 18 država NATO pakta uspjelo je da izdejstvuje Rezoluciju SB OUN 1244 kojom se Kosovo i Metohija privremeno stavlja pod upravu OUN, ali teritorija ostaje autonomija u okviru Srbije. Sve te političke pobjede nisu mu ni do danas oproštene. Velike sile Zapada, koje komanduju NATO paktom, nisu mu mogle oprostiti Rezoluciju 1244 i, koristeći osionu moć, izigrale Ujedinjene nacije , podržavši nelegalnu nezavisnost Kosova. Danas sa žaljenjem konstatujemo, naglašava dr Borisav Jović, da se pod tzv. demokratskom, proevropskom, a zašto ne, i proameričkom srpskom vlašću, rigorozno poništavaju politička dostignuća iz perioda Miloševića . Slobodan, sa svim nedostacima i manama, bio je, kada je odbrana nacionalnih interesa u pitanju, gorostas u odnosu na one koji su posle njega došli na vlast u Srbiji. Uz Lazara i Karañorña Obično se kaže da će vrijeme tek pokazati istinitost i vizionarsko predviñanje Slobodana Miloševića, a ja sam uvjeren da je i ovo, u istorijskim razmjerama, kratko vrijeme, to već potvrdilo. Poznato je da je gebelsovska propagandna mašinerija bila uzor svjetskim moćnicima za pripremu svjetskog javnog mnjenja za satanizaciju Srba i za piratsko bombardovanje Jugoslavije i njeno razbijanje. Genijalni vladika Rade, u Gorskom vijencu u Posveti prahu oca Srbije, posvećenoj Karañorñu, kazao je: „Da,viteza sustopice tragičeski konac prati: tvojoj glavi bi suñeno za vjenac se svoj prodati! Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema : Na Borise, Vukašine, opšta grmi anatemač ..."
Slobodan je ponio taj vijenac, zajedno sa Lazarom i Karañorñem Prof.dr Branko Kostić, član i potpredsjednik Predsjedništva SFRJ do 1992. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=292365&datum=2011-08-12
Nepobjedivi pobjednik U ovom feljtonu, istrgnutom iz knjige "Takvog ga znam", saznaćete: kakve su se prljave igre igrale, ko je, kako i zašto srušio Jugoslaviju, ko su bili branitelji i heroji a ko marionete i izdajnici... Upečatljivo svjedočanstvo o Miloševiću, Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori i pomahnitalom, bezobzirnom i ničim kontrolisanom zapadnom svijetu - Bio je maj 1999. Na putu u Beograd, dok su ga razarale zapadnjačke bombe, u mislima mi je bio savet koji je ratnom dopisniku italijanske državne televizije dao urednik vesti: „Dok budeš izveštavao iz države tog diktatora žednog krvi, uvek naglašavaj etičko čišćenje Hrvatske, Bosne i Kosova, nikada ne zaboravi da opišeš humanitarnu intervenciju da bi se spasio nedužni narod od ultranacionalističke Srbije" - priča Fulvio Grimaldi, ugledni italijanski pisac, publicista i novinar. - Stigao sam u Beograd - nastavlja Grimaldi - dok su „humanitarci" bombardovali škole, bolnice, TV studije... Upoznao sam „diktatorski režim" na otvorenom mitingu, u centru glavnog grada, gde su govorili predstavnici 18 opozicionih stranaka, sindikata, udruženja i medija – većina njih nakljukanih dojče markama i dolarima. Podjednako sam poštovao snažno i univerzalno lamentiranje zbog etničkog čišćenja po bivšim republikama, dok sam posmatrao milione srpskih izbeglica koje su preživele genocidne masakre počinjene od strane „demokratskih" i samozvanih vladara, sistematski naoružavanih ili potpomaganih od SAD. Danas svi Albanci, Hrvati, Bošnjaci imaju svoje sopstvene ili ukradene domove. Milion preživelih Srba nema. Takvo je bilo Miloševićevo „etničko čišćenje". Pošto sam uspeo da sve postavim na pravo mesto, kaže Grimaldi, prekinuo sam veze sa poslodavcem i svoje storije sam objavljivao u levičarskom dnevniku. Vratio sam se sledećeg proleća i video najjači dio Srbije: osiromašene izbegle genocid na Kosovu, Bosni, Hrvatskoj, kako ih zbrinjava vlast maltretirana ratom i sankcijama. Zajedno sa hiljadama Roma koji su dočekani s dobrodošlicom. Toliko o Slobinoj ultranacionalističkoj diktaturi. U najcivilizovanijem balkanskom glavnom gradu bio sam svedok dolaska na vlast alapljivih pacova slobodnog tržišta, nahuškanih od pljačkaša i serijskih ubica kojima je Slobodanov socijalizam, besplatno obrazovanje i lečenje, obezbeñena radna mesta i penzije, nacionalni ponos, solidarnost meñu ljudima i narodima – predstavljao anatemu. Na večitu sramotu čovečanstva – zvao se „Otpor". Te jeseni se dogodio, putem pokradenih izbora, pad čoveka kojeg će jednog dana istorija proglasiti najdemokratskijim i najhumanijim evropskim državnikom, zaključuje Fulvio Grimaldi. Znao je ishod Oslonivši ga na vjekovno iskustvo srpskog naroda, po kojem „ko neće brata za brata, imaće tuñina za gospodara", Milošević je pokušao, naglašava novinar Emilo Labudović,
da ponovo aktuelizuje vrijednost koja je, pod pritiskom sofisticirane propagande i novčane pomoći sa zapada, počela da blijedi i kleca – patriotizam i samopoštovanje. Direktno je upozoravao da istrajavanje traži žrtve i samoodricanja, pri čemu sam život i nije najveća. Slobodan je svoj stav potvrdio – sobom, ovi drugi – našim sudbinama. On je već tada znao ishod, i svoj i Srbije. Upozoravao je da država i narod mogu u jednom trenutku da izgube, dio teritorije, slobodu... ali je sve privremeno ukoliko ne izgube – sebe. Kako danas odbraniti tezu da je Milošević morao biti žrtvovan radi sveopšteg dobra, kada se porazi krste pobjedama, sunovrat predstavlja napretkom a dno doživljava olimpijskim visinama! Prodali su najvećeg Srbina Na dugom putu kroz krvavo, časno i sramotom krcato vreme rata, susret sa predsednikom Miloševićem izdvaja se kao moje najveće i najpotresnije iskustvo. Bio je to njegov poslednji intervju pre nego su, tri dana kasnije, potplaćeni izdajnici prodali najboljeg Srbina ubicama njegovog naroda. Uspeo sam da objavim Slobino kazivanje o bandi svetskih bandita, ostrvljenih na slobodne narode. Osećao sam prema Miloševiću najdublje poštovanje i ljubav, okusio sam toplinu, pravičnost, dostojanstvo i intelektualnu dalekovidost najpamentijeg i najhrabrijeg čoveka. (Fulvio Grimaldi) http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=292524&datum=2011-08-13
Vjerovao je u srpski narod Imponovalo mi je što je Slobodan u meni uvijek video inženjera, naglašava Milutin Mrkonjić, Miloševićev graditelj poslije bombardovanja, prijatelj i drug, sadašnji ministar u Vladi Srbije. To je odreñivalo, nastavlja on, i teme naših razgovora: kako žive ljudi, gdje su projekti, kada će naši vozovi ići brže, raspitivao se za mostove, obilaznice… Pružao je podršku mojoj viziji Beograda i Srbije, sa modernom željeznicom, brzim prugama, metroom. Tako smo lansirali ideju o koridorima. U obnovi zemlje, posle bombardovanja NATO, kao da mu je bilo žao što ne može više da pomogne. Pritisla nas je, sjeća se Mrkonjić, velika muka, nestašice, sankcije, ali sve to kao da je rañalo u nama novu snagu, inat, radili smo i gradili danonoćno. Podnosili smo mu redovne izvještaje. Kao otac velike porodice, bodrio nas je, požurivao, ali i brižno upozoravao da se čuvamo. U to vrijeme upoznao sam još jednu njegovu osobinu – skromnost. I pored insistiranja, nije želio da obilazi gradilišta, da tamo proslavlja istinske i herojske radne pobjede. Želio je da, pred kamerama, budu radnici, inženjeri… U danima bombardovanja bili smo često zajedno u CIP-ovoj zgradi u Užičkoj ulici. Objašnjavao mi je mnoge stvari, političke, strateške, koje nisam uvijek najbolje razumijevao. Ono što me je u tim razgovorima impresioniralo, bila je njegova vjera u srpski narod. I kasnije, kada mu je deo tog naroda okrenuo leña, trudio se da nañe riječi opravdanja, razumijevanja za mnoge dogañaje u kojima mu je nanošena velika nepravda. Milošević je bio pravi lider, voña, plijenio je, energijom, mudrošću, pravičnošću, hrabrošću.
A onda – Hag. Tu sam upoznao heroja Slobodana Miloševića. Stoički je podnosio golgotu, pred sudom više je branio svoj narod nego sebe, uvijek nalazeći riječi opravdanja i objašnjenja za mnoge iz našeg okruženja koji su mu okrenuli leña, koji su se, loše ponijeli, moralno srozali. Obilazio sam ga u haškoj tamnici. Nikada neću zaboraviti njegov optimizam. Umjesto ja njega, hrabrio je on mene, koji sam bio totalno utučen sudbinom druga i prijatelja. U haškoj tamnici, se cementiralo naše prijateljstvo. Kada sam na platou i okolnim ulicama ispred savezne skupštine došao da, zajedno sa pola miliona ljudi, ispratim Slobodana na njegov poslednji put u vječnost, konačno sam razumio njegovu vjeru u srpski narod – stari i mladi, uplakana lica, tuga, tišina i – ogromno poštovanje prema Miloševiću. Bio je to istovremeno masovan odgovor naroda na veliku državnu bruku i težak grijeh prema umorenom predsjedniku, kaže Mrkonjić. Istina u rañanju Miloševićev značaj za razumijevanje vremena u kome živimo, svjedoči dr Željko Simić, njegov dugogodišnji savjetnik, kasnije potpredsjednik Savezne vlade i srbijanski ministar kulture, može se mjeriti samo stepenom usredsreñene i orkestrirane kampanje laži, koja je trebalo da na duži vremenski rok preuzme mjesto istorijske istine. Doživio je da na Gazimestanu osvesti i uzdigne jedan narod na istorijskom izdisaju. Izdržao je kidnapovanje u mraku i deportovanje u zapadnu „prokletu avliju". U njoj je vaskrsao, jednako kao što je s njim vaskrsla i svijest da istina nije izgubila smisao. Skrajnute su, kaže Simić, velike istine o Slobodanu kao pretemeljitelju srpske državnosti, obnovitelju srpske duhovnosti i liberalnom političaru koji je odsudno doprinio ukidanju komunističkog tribalizma u srpskom političkom i kulturnom životu. Zaboravlja se: u prvim godinama njegovog „režima" objavljena su sabrana djela, decenijama u tmušu potisnutih: Slobodana Jovanovića, Dragiše Vasića i Milovana ðilasa. Jedini njegov politički koncept bio je da spriječi reprizu pokolja srpskog naroda izvan Srbije. Njegovom pojavom na istorijskoj sceni, istina je dobila šansu, jer je progovorila kroz njega. Milošević nikada nije prestao ispravljati krive Drine ovoga nakaradnog svijeta. Njegovo djelo će poput stećka preživjeti sva naša previranja, drame, haos i dreku koju stvaraju prolazni i pomena nedostojni ljudi . Slobodan Milošević – istina u rañanju. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=292698&datum=2011-08-14
Lider slovenskih naroda ~ Ime Slobodana Miloševića je zauvijek ušlo u spisak velikih mučenika i boraca koji položiše živote za slobodu svog naroda. Takav ostaje u sjećanju Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa, svih slovenskih naroda. (Genadij Zjuganov, predsjednik Komunističke partije) Upečatljiva su svjedočenja generala Leonida Ivašova iz ruskog General - štaba, koji je u to vrijeme raspolagao sa najpovjerljivijim informacijama. Tako se neposredno prije bombardovanja sreo sa predsjednikom SRJ u Bijelom dvoru. - Imao sam dojavu obavještajne službe i bilderberškog kluba, priča Ivašov, da će
bombardovanje početi na jevrejski praznik „Purim", u drugoj polovini marta 1999. Milošević je bio neraspoložen, i stalno se pitao: zbog čega da nas bombarduju, šta smo to nezakonito učinili? Pričao je o dugom razgovoru sa Holbrukom, izaslanikom predsjednika SAD, da su niz uslova Amerikanaca Srbi ispunili, ali na druge zahtjeve ne može pristati .– To bi bila izdaja srpskog naroda, rekao mi je . Zapamtio sam njegovu odlučnost: ne želimo rat, ali nam ne ostavljaju drugi izbor , borićemo se. Iskreno sam se ponosio Slobodanom Miloševićem, apelovao je na Rusiju, pitao me: hoće li Moskva pomoći ? Šta sam mogao obećati predsjedniku bratskog naroda ? Političke odluke donose se u okupiranom Kremlju, koji je bio pun američkih i izraelskih agenata. Jeljcin je maja 1999. g. „na molbu Vašingtona" smijenio Primakova koji je za Zapad bio opasan , sposoban da zaustavi bombardovanja , osujeti razbijanje Jugoslavije. Klinton, je preporučio Jeljcinu da Černomirdina imenuje za specijalnog predstavnika za regulisanje jugoslovenskog problema. Predstavljajući vojni resor primijetio sam tada u Slobodanovim očima blijesak nade. Černomirdin mu je mnogo obećao, čak se osamljivao sa Slobodanom . Počeo sam da sumnjam kada sam vidio da se osamljuje i sa zamjenikom državnog sekretara SAD Talbotom . Tokom poslednje runde pregovora u Bonu s Amerikancima, uz posredništvo predsjednika Finske Ahtisarija, Černomirdin je odustao od ruskog stava koji je usaglašen sa Beogradom i odobren u Moskvi, prihvativši američku varijantu. Napustio sam pregovore i pozvao ambasadora SRJ u Rusiji Borislava Miloševića sugerišući mu da Jugoslavija ne pristane na ultimatum koji će stići u Beograd. Černomirdin je tražio da srpska strana dokument prihvati u nepromijenjenom vidu. Predsjednik Finske je ćutao. Slobodan je zamolio Jeljcinovog izaslanika da porazgovaraju nasamo . On je uvjeravao jugoslovensko rukovodstvo da sporazum garantuje prestanak bombardovanja , očuvanje cjelovitosti SRJ , i vraćanje Kosova u sastav Srbije. Milošević je tražio moje mišljenje. Pošteno sam rekao: ako sporazum u tom vidu potpišete, Kosovo se nikada neće vratiti u sastav Srbije, ni u sastav SRJ. Kasnije sam saznao da je maja 1998. Černomirdin u vili potpredsjednika Gora dogovorio da ga oni na predsjedničkim izborima u Rusiji podrže, a za uzvrat Amerikancima mora predati Jugoslaviju. Dolazak ruskog vazdušno-desantnog bataljona na Kosovo juna 1999. g. ulio je nadu napaćenoj Srbiji i, uvjeren sam, bio najsrećniji dan za Slobodana tokom čitave agresije NATO-a. Prvi put osjetio je realnu rusku pomoć. Operacija je pripremana u strogoj tajnosti, čak ni rusko MIP nije znalo za nju. Maršal Sergejev se pribojavao da NATO ne napadne ruske padobrance. Slobodan nas je uvjerio da, ako se to desi , jugoslovenska armija će napasti NATO na kopnu , čega su se u Briselu i Vašingtonu strašno bojali. Upravo zato je general Džekson, , odbio naredbu Veslija Klarka da napadne ruski bataljon - ističe general Leonid Ivašov. Vitez Shvatao sam u kakvom očajnom položaju se obreo Milošević, lišen ruske pomoći . Slobodan je postupio kao slovenski knez, stajući na čelo naroda u okršaju sa nadmoćnijim neprijateljem, i time zaslužio da ostane u herojskoj istoriji, ne samo srpskog, nego i slovenskog svijeta. Ljude poput Slobodana su u Rusiji nazivali vitezovima.
(general Ivašov) Kastro: Pružajte otpor Na sastanku tokom bombardovanja, Slobodan je iznenada pokazao pismo podrške od Fidela Kastra. Navodim neke odlomke: „Posle pomne analize svega što se dešava i njegovih prauzroka smatramo da se tu radi o teškom zločinu protiv srpskog naroda, koji će biti prinuñen da pruža otpor kao u doba herojske borbe protiv nacističkih hordi... Ne poznajem Vas lično, ali sam mnogo razmišljao o problemima savremenog svijeta i vjerujem da posjedujem osjećaj za istoriju, pojam o taktici i strategiji borbe male zemlje protiv velesile, i osećam duboku mržnju prema nepravdi. Smisao svoje poruke bih mogao izraziti sa svega šest riječi: pružajte otpor, pružajte otpor, pružajte otpor. Vaš Fidel Kastro, 25. marta 1999. g." (Leonid Ivašov) http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=292850&datum=2011-08-15
Istorijska veličina Ličnost velikog političara koji je ostavio vječni trag u istoriji svoje zemlje, dotakao osjetljive strune narodne duše, mnogo učinio za ljude i nastradao za njih, vremenom postaje sve jasnija. Stvarni sudija istorije – vrijeme – sve stavlja na svoje mjesto. Sa tog stanovišta treba razmatrati Slobodana – jednu od najistaknutijih i najtragičnijih političkih figura na svijetu, krajem XX početkom XX vijeka Kada je zvijezda Miloševića počela da raste nesvjesno sam bio na njegovoj strani, ističe akademik Milorad Ekmedžić, jedan od najboljih istoričara jugoslovenskih prostora. - Slobodan je bio, tvrdi dr Ekmedžić, prvi u istoriji jugoslovenskog komunizma, koji nije unaprijed odreñen šta će politički biti. Posebno nakon Gazimestana i proslave jubileja Kosovske bitke, to je ime sve više ulazilo u narod. I po Bosni su počele popjevke ,"sinoć neko kroz Topolu proñe, čini mi se da je Karañorñe". Miloševićev program, kako ga je do tada jasno objelodanio, nazvao sam vrstom degolizma. Kao i De Gol, i on je smatrao da ekonomija mora biti mješavina malih i velikih sistema, privatne i državne inicijative. Miloševićeva ideja da uloga države ne prestaje u ekonomiji bi dala Srbiji bolje plodove, nego totalna privatizacija kojoj su Ameri u našim ministarkim foteljama, poslije njega podlegli. On je bio realista i gledao na stvari koje mogu i koje ne mogu. Odatle je njegova ideologija bila krilo pod kojim je svako mogao lijepo da se šćućuri. Većinu Burkartovih pretpostavki za istorijsku veličinu, tvrdi profesor Ekmedžić, Milošević je imao. Sposobnost govorenja nije mu bila strana. Ono gdje je kabasto omanuo je poznavanje ljudi, njihovih sposobnosti i karaktera. Bio sam svjedok u njegovoj odbrani, ali i ekspert za istoriju Jugoslavije i Balkana, modernog doba. Trebao sam da nastupim odmah poslije Momira Bulatovića. Nažalost, to se nije desilo, nakon njegove tragične smrti, čije će sumnje da je namjerno izazvana ostati vječna tema buduće nauke. Jedan je pravičan čovjek platio glavom. Najznačajnija je bila posjeta Miloševiću i razgovor s njim, gotovo cio dan. Ni po čemu nije izgledalo da je u zatvoru. Bio je izuzetno smiren, čist, raspoložen. Nudio me je
kruškama koje mu je neko poklonio. „Uzmite, sremske su", šalio se. To su moji vitalni kontakti sa Slobodanom Miloševićem, čovjekom koji pripada istoriji srpskog naroda. Doñe mi da danas zapjevušim: "sinoć neko kroz Topolu proñe...". Obojica su na sličan način platili glavom, ostavili nedovršeno djelo da budućnost učini što čini, zaključuje akademik Ekmečić. Akademik prof. dr Aleksa Buha, nekadašnji ministar spoljnih poslova Republike Srpske, napominje da je srpski narod dugo osjećao potrebu da mu neko probudi samosvijest i uspostavi nacionalno dostojanstvo, a Gazimestan je potvrdio da je taj očekivani, priželjkivani, čak priviñajući čovjek – Slobodan Milošević. Želje, vapaji, nade i povjerenje slili su se na mjesto obilježavanja 600-godišnjice Kosovske bitke, sa svih strana i gotovo iz svih slojeva naroda. Već u prvom susretu, početkom marta 1991, kaže Buha, uvidio sam da on i te kako znade šta mu je u sudbinu dopalo. Pitao me je: šta učiniti sa Kosmetom? Odgovorio sam: ili dva društva jedno pored drugog, sa dva unutrašnja suvereniteta, ili podjela Kosmeta. Nije bio zatečen. Odbijajući gestom i riječju kazao je da mu Amerikanci nude podjelu Kosmeta, po procentu, pola–pola. I sada sa moje strane dolazi stav koji ga je iznenadio: Uzmite predsjedniče ne 50 odsto, nego 30 procenata. U svim pregovorima koji su se ticali srpskog naroda u BiH i Hrvatskoj Milošević je imao presudnu riječ. Imao je sjajne dionice, nadvisujući držanjem, riječju i stavom pregovarače, od ministara inostranih poslova, do predsjednika država. U Dejton smo išli kao jedinstvena delegacija ravnopravno. U slučaju neriješenog ishoda Miloševićev glas je presuñivao. Niti se držao naših prioriteta, niti se svih držati mogao. Veći dio teritorije morao je biti žrtvovan, da bi svjetske sile priznale granice i potvrdile državnost Republike Srpske. Meñu odredbama Dejtonskog sporazuma bila je i ona o obavezi saradnje sa Haškim tribunalom. - Pretvoriće se to, predsjedniče, na lov na optužene čiji će broj stalno rasti - zavapio sam. - Dok sam ja predsjednik, niko neće biti izručen, to vam garantujem - uvjeravao nas je Milošević. Ironijom sila istorije, po toj je klauzuli meñu prvima Hagu, i to na Vidovdan, isporučena njegova glava. I to uprkos garancija tada vodećih ljudi Srbije. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=293024&datum=2011-08-16
Dramatična sudbina U ovom feljtonu, istrgnutom iz knjige "Takvog ga znam", saznaćete: kakve su se prljave igre igrale, ko je, kako i zašto srušio Jugoslaviju, ko su bili branitelji i heroji a ko marionete i izdajnici... Upečatljivo svjedočanstvo o Miloševiću, Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori i pomahnitalom, bezobzirnom i ničim kontrolisanom zapadnom svijetu Život i ličnost Slobodana Miloševića su, po mišljenju dr Natalije Naročnicke, direktora Instituta za demokratiju u Parizu i predsjednika Fonda za istorijsku perspektivu u Moskvi, kao kaplja u vodi odrazili dramatičnu sudbinu srpskog naroda u dvadesetom vijeku. Rastrzana iskušenjima o oprečnim verzijama zemnog raja, iskusivši sva lukavstva neprijateljâ, ali i izdaje prijateljâ i braće – mnogonapaćena Srbija i njen narod našli su se centru otimačine svjetskih sila za gospodarenje. Milošević je krvlju i bićem svoga naroda, tvrdi ova ugledna istoričarka, bio uz sva
njegova kontradiktorna traženja, nade, iluzije, uzlete i padove i prošao je sa njim najdramatičnija iskušenja. Danas, kad je jasan istorijski smisao dešavanja sa Srbima i na Balkanu, kad jedna za drugom otpadaju suve grane od opšteslovenskog i pravoslavnog drveta, herojsko srpsko suprotstavljanje iz 1999. godine, koje je predvodio Milošević, iskazuje se kao poslednji čist i blistav pram plamena, iskočio iz gnjilog truljenja slovenstva, potisnutog na periferiju svjetske istorije. Danas Dik Martijev izvještaj, predstavlja ubistvenu presudu ne samo UČK, već i zapadnoj politici. Sudu su predati ne trgovci organa, ne oni koji su počeli bombardovanje Beograda, već Milošević, koji je izgubio u igri sa Zapadom u ulozi „garanta Dejtona". A zatim postao žrtva „narandžaste revolucije". Za SAD i NATO, za Blera i Klintona, svrgavanje Miloševića bilo je glavno opravdanje i dokaz pobjede NATO. Kao što su pisali američki analitičari: „ako se Milošević ne zatvori, moraće se zatvoriti Klinton" – jer, sve dok Milošević nije osuñen, bombardovanje NATO neće imati čak i formalno pravno pokriće. Za podršku liberalne srpske opozicije, koja je bila spremna da izvrši svaku porudžbinu, potrošen je po legalnim kanalima ozbiljan novac. Bombardovanje NATO procjenjuje se na četiri milijarde dolara, a troškovi za obnovu privrede Kosova na 30 milijardi. Dobra za Srbiju, kao što sada znamo, tvrdi Naročnicka, ta izdaja nije donijela, ali je nanijela težak udarac srpskom nacionalnom dostojanstvu. Amerika i Zapad su Srbiji oteli Kosmet – kolijevku srpske državnosti, prve srpske države Nemanjića, otadžbinu svetog Save. „Slobo" – tako ga je zvao narod, otišao je iz života neosuñen, ne priznajući zakonitost svojih tužilaca – ali ne i iz istorije. Želim da vjerujem da gordi duh, i nacionalna volja srpskog naroda, ovaploćeni u protivrječnoj i tragičnoj ličnosti Miloševića, još nisu potrošili svoje prizvanje. Njegova tragična sudbina biće živi ukor onima koji su ga izdali za „trideset groša", i onima koji su prihvatili tu izdaju. Poslednji izbor je najvažniji izbor, što znači – i sumarijum zemnog života „izgnanika radi pravde" Slobodana Miloševića, postalo je njegovo nepokleklo stojanje protiv laži. Upravo su se u Hagu, uzdigli njegova ispolinska volja i dostojanstvo, gordost i čast – pred kojima su se bespomoćnim našli pokvarenost, laž, farisejstvo i podlost, zaključuje Natalija Naročnicka. Vladar u srpstvu Predanje veli: svaki vijek daje po jednog predstavnika za voñu naroda. U našem slučaju to se potvrdilo. Devetnaesti vijek se razdani s Karañorñem. Dvadeseti sa Miloševićem. Te bljesnu narodu. Čekalo se to i dočekalo. Srbiju je ogrijalo. Posle vožda – vožd. U crnom vremenu i jedan i drugi. Koje bi grče ne treba mjeriti? Ono tursko je bilo čemerno. Ovo natovsko, bezumnije i čemernije. Dušmansko i jedno i drugo. S onim se bismo i dobismo. S ovim, nakon boja u miru izgubismo. Uz pomoć ruke naše, oba nestaše. Umjesto nauka, nesreće ostaše. (PROF. DR RADIVOJE PAPOVIĆ, REKTOR PRIŠTINSKOG UNIVERZITETA (1990–1998)) http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=293193&datum=2011-08-17
Hrastovi koje obaraju Milošević je učinio sve da preduprijedi posledice rušenja jugoslovenske države, stvarajući od Srbije i Crne Gore - SR Jugoslaviju, tvrdi Milorad Vučelić, njegov dugogodišnji saradnik, direktor RTS i potpredsjednik SPS. Tom u osnovi stidljivom i nesujetnom čovjeku, koji se na vlasti ponašao nehajno i gospodski u odnosu na najgore i najniže napade na sebe, nije bilo moguće, kaže Vučelić, nametnuti situaciju u kojoj bi nekog saradnika pomenuo kao krivca, i tako potražio alibi za sebe. Bio sam pet puta u Ševeningenu i vidio ogromno poštovanje i uvažavanje prema njemu. U Srbiji je vrijeme obmana smijenilo vrijeme borbe za nacionalne interese. Tu nema mjesta za Slobodana, ali ima za lažne careve, poput Šćepana Malog. Svojoj knjizi razgovora sa De Golom, Andre Malro je dao naslov „Hrastovi koje obaraju". Podsticaj su mu bili stihovi Viktora Igoa: „O, kakav surov zvuk u suton stvaraju - Hrastovi koje za lomaču Heraklovu obaraju". Takav zvuk čujemo i danas kada se suočavamo sa sudbinom Slobodana Miloševića, zaključuje Vučelić. Za dr Nova Vujoševića, uglednog sociologa i profesora Univerziteta Crne Gore u Podgorici, Milošević je ličnost, koja je obilježila jednu prelomnu političku epohu na Balkanu. U tom turbulentnom vremenu samo je on mogao da održi istorijski govor na Gazimestanu. Imao je poseban sluh i osjećaj da pogodi vrijeme izricanja ključnih i političkih odrednica. To ga je krasilo tokom cijelog perioda vladavine. Njegova popularnost je bila daleko ispred svih tadašnjih političara u Jugoslaviji. U Crnoj Gori se posebno isticala njegova politička hrabrost, naglašava dr Vujošević. Za vrijeme sukoba u Bosni i Hrvatskoj pokazao se kao mudar, i superioran sagovornik. Kod njega su svi dolazili. Narod je stekao utisak da je on osovina oko koje se sve vrti. U Hagu je Slobodan uvjerljivo dokazao da mu je mjesto u prvim redovima svjetskih političara, koji su se iskreno i uporno borili za svete i uzvišene ciljeve svoga naroda, naglašava Vujošević. Od početka sam o Miloševiću, napominje dr Aldo Bernandini, profesor meñunarodnog prava na Univerzitetu „Toramo" u Rimu, stekao utisak velike ličnosti, duboko humane, politički mudre, moralno jake i hrabre. Njegovo čvrsto i jasno uvjeravanje da je "globalizacija" - imperijalizam, potpuno me je impresioniralo. Bio je sledbenik jugoslovenske ideje, koju je smatrao pravim modelom za Evropu. Za narode južnog Balkana, Milošević je predložio meñunarodnu konferenciju na Kipru 1997 – tako mi je rekao – kako bi stvorili zajednicu naroda nezavisnu od sadašnje Evrope. Ta ideja presudno je uticala na Zapad da razbije ostatak Jugoslavije: posebno je francuski ministar spoljnih poslova Vedrin odbacivao Miloševićevu zamisao o jednoj autonomnoj balkanskoj sili. Milošević je bio duboko svjestan da je Evropa točak u imperijalističkoj mašini da je imperijalizam - rušitelj Jugoslavije. Zato je morao biti uništen. Zbog dalekovidosti i postojanosti Milošević je heroj slobodnog i progresivnog čovječanstva, tvrdi Bernandini. Vojni strateg Milošević je u funkciji vrhovnog komandanta Vojske Jugoslavije, svjedoči generalpukovnik Spasoje Smiljanić, komandant RV i PVO u toku agresije NATO, pokazao
veliki interes za tok borbenih dejstava, za vojsku. Govorio je: - Vaš zadatak je da čuvate ljude i ne činite ništa što je protivno ratnom pravu. U analizi stanja i predviñanju daljeg toka rata, je iskazao visok nivo analize, procjene i predviñanja. Na sastanku štaba Vrhovne komande VJ u maju, kada se očekivala invazija NATO kopnenim snagama tvrdio je da „angažovanje SAD na Kosmetu nije motivisano ljubavlju prema Albancima, već daljem opstanku NATO saveza i da za kopnenu operaciju nema uslova". Pitao je: „Da li ste procjenjivali mogućnost desanta u širi rejon Kuršumlije i udar na granicu, iz Albanije"? Ovom analizom je prigovorio obavještajnim službama i dao im zadatak da procijene mogućnost desanta. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=293357&datum=2011-08-18
(KRAJ)
