slavenska mitologija

Maja Užarević: Slavenska mitologija

SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI ODJEL ZA OBRAZOVANJE UČITELJA I ODGAJATELJA RAZREDNA NASTAVA AK. GOD. 2006./2007.

Maja Užarević:

SLAVENSKA MITOLOGIJA

Mentor: dr. sc. Slaven Bertoša

Pula, 27. studeni 2006. ___________________________________________________________ 1


UVOD

Mitologija slavenskih naroda vrlo je raznorodna, što je odraz migracija iz dalekih krajeva, njihove međusobne kulturne raznolikosti i ustrajne privrženosti starim vjerovanjima, običajima i obredima. Budući da slavensko pismo nije postojalo do pojave prvih kršćanskih misionara, neki autori tvrde da se o pretkršćanskom religijskom sustavu naših predaka ne zna mnogo (Lozica, 58.). Unatoč tome, iz arheoloških nalazišta je moguće djelomično rekonstruirati slavenski panteon ( Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ). Slavenska kultura u svojoj srži ima rustikalnu mitologiju koja se prenosila usmenom predajom ( Mitologija – mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ). Slaveni pripadaju velikoj etničkoj skupini indoeuropskih naroda koja danas prevladava na ogromnoj površini svijeta, od San Francisca, preko Atlantskog oceana, pa na istok sve do Calcutte i Vladivostoka. Kao poseban narod Slaveni su definirani u 6. stoljeću. Danas su Slaveni razvrstani u tri velika bloka – istočni, zapadni i južni. Približno do 8. stoljeća oni su govorili istim jezikom, ali na različitim dijalektima. Danas razlikujemo trinaest slavenskih jezika. Izvornim Slavenima se može na temelju arheoloških nalaza utvrditi podrijetlo do u razdoblje između 2000. i 1000. g. pr. Kr. U pisanoj povijesti javljaju se u tekstovima grčkog pisca Herodota ( 5. st. pr. Kr. ), koji ih spominje kao Neure, koji žive na gornjem toku rijeke Dnjestra. O lokaciji izvorne domovine Slavena se mnogo raspravljalo, a najmjerodavniji dokazi govore da im je kolijevka vjerojatno bila sjeveroistočno od Karpata. Vrlo su značajni bili rani kulturni dodiri Slavena s različitim iranskim plemenima, koja su se proširila na područje današnje Rusije. Tijekom prvog stoljeća prije Krista, Slaveni su od Iranaca preuzeli riječi poput: bog, raj, svijet. Smatra se da su Slaveni u ovom razdoblju od Iranaca preuzeli i neke religiozne predodžbe, poput obožavanja sunca i štovanja nekih božanstava (Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ). Tijekom 6. stoljeća Slaveni su prešli Dunav i proširili se prema jugu na Balkanski poluotok, stigavši do zidova Carigrada. Iz tog razdoblja nas bizantski kroničar Prokopije obavještava da su Slaveni prinosili životinjske žrtve svojem glavnom božanstvu, Gospodaru svjetla. Žrtvovana životinja je bila prožeta svetom manom, pa su je vjernici

___________________________________________________________ 2


konzumirali, kako bi cijela grupa bila obredno ojačana. U ključnom odlomku tvrdi da Slaveni poštuju rijeke i nimfe i različite druge demone, te svima prinose žrtve. Uz pomoć tih žrtava oni gataju i proriču ( Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ). Oko 826. Viking Rurik i njegovi sljedbenici nametnuli su svoju vlast u svim najvažnijim ruskim gradovima, te dolazi do miješanja starih vikinških vjerovanja s onima slavenskih podanika. U vrijeme princa Vladimira, prvog kršćanskog vladara u Rusiji, slavenska božanstva ponovno dobivaju prevlast. U kronikama opisan kao divlji barbar, Vladimir postavlja ispred svoje palače u Kijevu kipove slavenskih bogova. Na početku svoje vladavine žrtvovao je gotovo tisuću ljudi svojim idolima, ali 989., pod bizantskim utjecajem, prelazi na kršćanstvo, te prisiljava svoje ljude da učine isto. Naravno, to se nije moglo provesti bez borbe: preobraćeni princ se dao na paljenje i cijepanje idola. Sustavno razaranje koje je uslijedilo svaki put kada bi neki slavenski narod prešao na kršćanstvo, razlog je što su slavenski idoli tako rijetki. Unatoč tako intenzivnom uništavanju idola, slavenski narod je tvrdoglavo odbijao da ih se odrekne. SLAVENSKI DUALIZAM, ANIMIZAM I TOTEMIZAM U slavenskim mitovima prevladava sukob snaga kaosa i zlonamjernosti s jedne i reda i dobre volje s druge strane. Takav dualizam, suprotnost Svjetla - Dobra i Tmine - Zla osnova je, kako su već zapazili i prvi istraživači praslavenske davnine, svih vjerovanja i vjerskih koncepcija starih Slavena. Slaveni su vjerovali da je sve što je dobro dolazi od dobrog boga, a zlo od zlog ( Internet ). Černibog je donositelj razaranja, živi noću, u sjenama. Bjelibog je bog svjetlosti i kreativne snage. Javlja se danju kao ljubazan starac s bijelom bradom. Kasnije su ova dva božanstva pomiješana s likovima boga i vraga. No, ovi likovi u izvornom obliku nisu predstavljali dobro i zlo u kršćanskom smislu. Naprotiv, slavenska je mitologija ustanovila vrstu dualizma koji je bio u suprotnosti s kršćanskim (Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ). Nosioci obaju principa, Dobra i Zla, jednako su moćni i njihova svetišta nalaze se u neposrednoj blizini. Istraživač staroslavenskog dualizma prof. Peisker utvrdio je njihove značajke: većinom to su brda ili

___________________________________________________________ 3


humovi, od kojih je jedan posvećen bogu svjetlosti i dobra, te stoji na lijevoj strani vode, dok je drugi posvećen bogu tame i zla, na desnoj strani. Tako se neke gradine u Istri nazivaju imenima karakterističnim za staroslavenski dualistički kult. To su redovito dvije gradine s jedne i s druge strane nekog tjesnaca ili ponora, od kojih se jedna obično zove Beli grad, a druga Črni grad ( Internet ). Animizam ima bitnu ulogu u staroj slavenskoj mitologiji, jer gdje bi god prapovijesni čovjek vidio nešto što se kreće, pretpostavio bi postojanje svjesnog posrednika, pa je stoga mnoge nežive stvari obdarivao razumom. Također, staroslavenska se mitologija odlikovala iznimnim poštivanjem drveća i životinja, za koje se smatralo da su stariji i mudriji od čovjeka, te su se štovali kao čovjekovi preci. Postojala je ljestvica totemskih životinja, a svako slavensko pleme je imalo svog totemskog zaštitnika. Tijesna veza se može pronaći između stare slavenske mitologije i pogrebnih običaja i obreda, te kulta praotaca ili klana. Od najranijih vremena, poseban kult u obiteljskoj kolibi posvećen je duhovima predaka (Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ). STAROSLAVENSKA MITOLOGIJA

U početku stari Slaveni su štovali, pored raznih starih božanstava, i posebno božansko trojstvo, u sastavu boga Peruna, Potrimbe – donositelja plodnosti i Pokola – zloduha podzemlja. Ovo trojstvo štovali su pod starim dubovima, u koje bi urezali likove navedenih bogova trojstva, a pred njima bi bili postavljeni žrtvenici, na kojima su se polagale žrtve bogovima. Nevidljive ruke bogova upravljaju svim prirodnim pojavama. Slavenski bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji, prvo božanstvo Sunca kod Slavena, bio je Svarog. Korijen svar- je indoeuropski Sunce+ nastavak og (čert-og=dvorana, brl-og, vrtl-og). Prema tome Svarog znači mjesto Sunca, nebo, personificirano znači i samog boga neba, boga Sunca ( Internet ). Svarog je povezivan s kovanjem željeza i vatrom. Uspoređuju ga s grčkim Uranom i Hefestom (božjim kovačem). Prema ruskoj legendi, Svarog je iskovao sunce i postavio ga na nebo.

___________________________________________________________ 4


Svarog je imao dva sina: Dažbog – personifikacija sunca, i Svarožić – bog vatre i domaćeg ognjišta, koji na glavi ima klobuk protiv žege, u desnoj ruci drži rog obilatosti, o lijevome boku mač kojim je sjekao zloduha jureći na svome konju. Nakon bezbrojnih godina vladavine, Svarog je predao vlast sinovima, pa je Dažbog postao vrhovno slavensko božanstvo. Dažbog je postao simbolom sreće i pravde, možda stoga što su Slaveni trpjeli strašne zime, pa je sunce i svjetlo donosilo i ugodu i opstanak. Živi u zlatnoj palači, na istoku, u zemlji gdje ljeto vječno traje. Svakog jutra bi kretao iz palače u dijamantnim kočijama koje su vukli bijeli konji, kojima je iz nozdrva frcala vatra, i prelazio bi preko neba. Služile su ga dvije prekrasne djevice, jutarnja i večernja zvijezda, a savjetovalo ga je 7 sudaca – planeta. Kometi su mu bili glasnici. U nekim mitovima piše da se Dažbog rađa svakog jutra, u podne postaje lijep mladić, a svake večeri umire ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ). U legendama često se pojavljuje u obliku hromog vuka (vukovi - inkarnacija duša) ili kao hromi Daba. Pojavom kršćanstva pretvoren je u Sotonu. U nekim legendama Dabog je gospodar zemlje, protivnik božji, "car na zemlji". U nekim mitovima se, kao njegova, družica spominje Dajbaba ili Baba ( Internet ). Mokoš je povezivana s prirodnim ženskim poslovima, posebice predenjem. To je žensko božanstvo, boginja plodnosti, zaštitnica žena. Zvana je Mati-Syra-Zemlya, što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju ( Internet ). Ona striže ovce i prede vunu. Luta maskirana kao žena i posjećuje kuće, obavljajući kućne poslove. Noću se ostavlja pramen vune kao ponuda Mokoši. Smatra se da je ona u početku imala ulogu kućnog duha, te da je Mokoš tamna kao što je i crna plodna zemlja. Po nekim slavenskim legendama ona je žena boga Svaroga. Na njen nagovor, Svarog je odlučio stvoriti na zemlji biće koje će izgledom biti kao on. Udahnuo je život jednom hrastu, iz kojeg je nastao prvi čovjek, a Mokoš je udahnula život drugom čovjeku i nastala je prva žena. Njezin kip u hramovima je u sjedećem položaju, kao i Svarogov. Na njemu su rezbareni razni predmeti iz domaćinstva i likovi žena. Njoj u čast prali su se kipovi i drugi idoli u vodi. Hors, Horz je istočnoslavensko božanstvo. za koje se pretpostavlja da je formirano pod utjecajima s juga. Hors, kao i Dažbog, je božanstvo sunca.

___________________________________________________________ 5


Njegov drveni idol se nalazio u Kijevu, uz idole Peruna, Dažboga, Striboga, Semargla i Mokoši. Može se sa sigurnošću ustvrditi da Hors nije slavenska riječ. Horsovo ime dovodi se u vezu s egipatskom riječju horz-hor (označavala je jutarnje Sunce), perzijskom Khores i židovskom Cheres (phelvi khorsed) koja označava Sunce. U epu "Slovo u polku Igorevu" spominje se Hors. Knez Vsevolod je bježao, prije nego su pijetlovi zapjevali, od Kijeva do Tmutorakana i presijecao put velikom Horsu. Prema tome, knez je stigao u Tmutorakan prije Sunčeva izlaska ( Internet ). Slaveni su poštivali tlo za koje se vjerovalo da ga posjeduje Mati Vlažne Zemlje, koja je uvijek štovana u svojem prirodnom obliku i nikad joj se nisu pripisivale ljudske osobine. U rano proljeće zemlju se smatralo trudnom i nije ju se smjelo ozlijediti, tj. raniti motikom do zimskog ekvinocija. Zauzvrat bi se odužila velikim izobiljem u proljeće. Dok su se davale svečane prisege, u ruci se držao komad zemlje, katkad i u ustima. Mladenci su polagali bračne zavjete s grumenom zemlje na glavi. Sve do ranih godina 20. stoljeća ljudi su se u nedostatku svećenika ispovjedili zemlji te tražili njen oprost prije smrti (Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ). Bog mjeseca je poznat kao Mjesjac i prikazivan je na dva načina: kao ćelavi starac koji strpljivo čeka da se Dažbog vrati s dnevnog putovanja; i kao prekrasna mlada žena udana za Dažboga. Zbog njihova burnog odnosa, potresi su se pripisivali njihovim svađama, a neplodne zime njihovim razdvajanjem ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ). Danica je svijetla božica sutona. Drevni Slaveni smatrali su je zaštitnicom ljudskog sna. Prvo svjetlosno tijelo koje se pojavljuje na večernjem nebu je Večernja zvijezda ili Večernjača - Danica. Njezino je mjesto na zapadu, gdje se večernja vrata rasklapaju po mrkloj noći. Planeta Venera je u našem narodu poznata pod imenom Danica ili Večernjica. Vidi se samo navečer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru poslije izlaza Sunca, zato ju onda zovemo Zora. Danica je Sunčeva i Zorina sestra (Internet, prema F. Lediću ). Zora je svijetla božica jutarnjeg svanuća, mira i sloge, jutarnja zvijezda, zaštitnica jutarnjeg rada. Ona daje Suncu snagu. Na izmaku noći, prije nego

___________________________________________________________ 6


dan osvane, ponovno se pojavljuje zvjezdana božica na istočnom nebeskom svodu (dok se Danica pojavljuje na zapadnom). Slaveni su poznavali tri boga vjetra – sjeverni, zapadni i istočni. Govorilo se da žive na otoku Bujanu, a njihova se ćud odražavala na prirodu vjetra ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ). Svantevid, Svetovid, Swiatowit, Sutvid, Vid je povezivan s ratovima i proricanjem. Opisivan je kao četveroglavi bog, čije su dvije glave gledale naprijed, a dvije natrag. Ovako udruženih glava, on može obuhvatiti pogledom sve strane svijeta (Svevid ). Njegov konj bijele boje čuvan je u njegovom hramu i o njemu su se brinuli svećenici. Vjerovalo se da Svantovid ratuje protiv neprijatelja jašući na ovom konju, koji je služio i za gatanje. O Svantevidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda, trgovačkih putovanja, bogatstvo žetve. U isto vrijeme on je držao jedan luk ili mač, kao simbol rata, i rog za piće. Svantevidu su prinošene životinjske žrtve. Baltički Slaveni su ga prihvaćali kao prvog ili najvišeg boga. Vjeruje se da je dolaskom kršćanstva Svantevid i dalje ostao u slavenskom narodu kroz lik svetog Vida. U rijeci Zbrucz (pritoka Dnjepra), kod Husiatina, na međi prema Podolji, 1848. pronađen je 2.70 metara visok kameni stup s izrađenim reljefnim ukrasima. Poljski arheolozi iz Krakova pretpostavljaju da je to kip staroslavenskog

boga

Swiatowita.

Taj

četverouglasti

stup

prikazuje:

na vrhu lik četveroglavog boga Swiatowita, sa šeširom na glavi i rogom obilja u ruci, obučen je u dugu haljinu, o pojasu mu visi dugi mač, a uz njega je konj. U sredini se nalazi lik žene, najvjerojatnije božanstvo povezano s plodnošću, a u podnožju je lik boga koji podignutim rukama podupire svijet. Ovaj kameni idol poznat je pod imenom Zbruczski idol, a likovi isklesani na njemu najvjerojatnije simboliziraju: gornji (duhovni) svijet, prikazan kroz lik četveroglavog božanstva, zemaljski (ljudski) svijet, koji simbolizira lik žene, i donji svijet (pakao), prikazan kroz lik božanstva koje rukama podupire gornje svjetove ( Internet ). Jarovit, Jarevid, Gerovit, Gerovid je božanstvo zapadnoslavenskog panteona. Jarovit je uspoređivan s Marsom, jer je bog rata, srdžbe, jarosti. Smatran je i božanstvom plodnosti. Korijen jar u Jarovitovom imenu znači

___________________________________________________________ 7


nasilan. U Jarovitovom hramu u Wolgastu čuvao se štit koji su iznosili svaki put kad su molili za pobjedu u borbi. Štit je bio neobično velik i obložen zlatnim pločicama. Triglav, Troglav je troglavi bog ratnik. Za njegov kult, kao i za Sventovitov, značajan je hram s crnim konjem. Njegova tri lica su predstavljala nebo, zemlju i podzemni svijet. Kroničar Ebbo je ostavio zapis o ovome božanstvu ( Internet ). Prema njemu, svećenici tog idola tvrde da Triglav ima tri glave, jer vlada trima kraljevstvima: nebom, zemljom i paklom, a povez mu je preko očiju jer ne želi gledati grijehe ljudi. Smatralo se da njegove oči imaju veliku moć, pa su na kipovima oči na sve tri glave bile pokrivene. Ime boga Triglava sačuvano je u imenima najviših planina i planinskih vrhova (Troglav - vrh na Dinari, Triglav - najviši planinski masiv u Sloveniji). Pomeranski Slaveni su u Szczecinu imali hrast s izvorom pod njim, koji je bio posvećen bogu Triglavu. Naime, Pomerani su potpuno napustili štovanje u obliku trojstva, a uspostavljen je kult bog Triglava. Pomeranima je Triglav predstavljao Peruna, Potrimbu i Pokola. U povodu arheološkog istraživanja starih gradina u okolici Knina, u odlomku Ždrapanj, koji leži ispod Bribirske gredine, pronađeni su razni predmeti iz pretkršćanskog doba Slavena, kao i posuđe u koje se stavljala hrana i piće za mrtvace. Pored ostalog, tamo je u gomili ruševnog kamenja, kraj brežuljka koji se i danas zove Suvid, pronađen i kameni kip s tri glave. Taj nalaz podsjeća na staro vjerovanje Slavena i troglavo božanstvo Triglava. Ovu pretpostavku potkrepljuje još to što se nedaleko ovog lokaliteta uzdiže Troglav, najviši vrh Dinarskog velegorja. Do otkrića Troglavljeva kipa došlo je nakon dugogodišnjih istraživanja, koja je od 1889. vršilo Hrvatsko starinarsko društvo u Kninu. Tamo su nađeni i drugi ostaci srednjovjekovnih spomenika iz doba hrvatskih narodnih vladara ( Internet, prema F. Lediću ). Trojan je ponekad prikazivan kao bog noći s voštanim krilima (na Balkanu) ili kao demon. Povezivan je s rimskim imperatorom Trojanom (107.117.). Neki autori povezuju lik Trojana i boga Triglava. U narodu postoji legenda o Trojanovoj smrti. Prema njoj, Trojana je Sunce stiglo na putu.

___________________________________________________________ 8


Sakrio se pod plastom sijena, ali su volovi prevrnuli plast. Sunčeve zrake su ga dotakle i ispržile. Morana, Morena, Maržana, Marana, Mora. Ime Morane je u vezi praindijske riječi "mara", što znači silom umrijeti. Naziv "morena" označuje strahotne snježne lavine i ledenjake. Morana je boginja smrti i zime, pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti, s vučjim očnjacima i kandžama na rukama. Mnogi tumače da je njen drugi lik onaj Babe Ruge (Baba Jaga, Baba Zima), ružne stare vještice. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali boginjom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge, u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda. Moranina lutka je korištena u ritualima vezanim za umiranje i uskrsnuće u prirodi ili u dozivanju kiše. Kod Istočnih Slavena, Morana je boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih poslova, posebno predenja. Njen drveni idol postavio je knez Vladimir na brdu u Kijevu, pored idola Peruna i ostalih bogova. Na sjeveru Rusije nazivaju je i Mokuša i u legendama je prikazuju kao ženu velike glave i dugih noktiju. Njezin kult je, sudeći prema toponimima, bio raširen i kod Zapadnih Slavena. Prema periodizaciji slavenske mitologije po V. V. Ivanovu i B. N. Toporovu ( preuzetoj s Interneta), slavenska mitologija se može podijeliti na stupnjeve. Prvom stupnju slavenske mitologije pripadaju dva praslavenska božanstva - Perun i Veles, čija su imena vjerno rekonstruirana, kao i pripadajuća im ženska božanstva. Oni su međusobno povezani kao sudionici olujnog mita: bog nepogode Perun, koji živi na nebu, na najvišem vrhu planine, progoni svog zmajolikog neprijatelja Velesa, koji živi na zemlji. Perun - gospodar oblaka i groma. Smatra se da je bio najmoćniji slavenski bog, bog grmljavine, groma i bure, onaj koji udara, tuče (korijen per - naporna misao, silan udarac), kao Thor u Germana, Zeus Keraunos u Grka, Juppiter Fulgur u Rimljana. Povezuju ga i s likom Sv. Ilije. Bog Perun često je prikazivan kao ljudsko biće sa srebrnom glavom i zlatnim brkovima. Njemu se

___________________________________________________________ 9


molio u trebištima i svetim šumama, posebno pod drvom hrasta. On u rukama drži ognjeni kamen, sličan gromu, jer riječ Perun kod Rusa i Poljaka znači grom. Stari Slaveni su vjerovali da grmljavina nastaje kada siloviti Perun izleti iz svojih dvora u kočiji. Vjerovalo se je da se pojavljuje u proljeće kako bi donio kišu, učinio zemlju plodnom, otjerao oblake i donio sunčevu svjetlost. On ispaljuje svoje munje na Velesa tj. šalje kišu na Zemlju te time donosi plodnost. Perunovo magično oružje su strijele (munje). Perun nije samo donosilac plodnosti, on je i ratničko božanstvo kojemu su prinašane biljne i životinjske žrtve i donošen ratni plijen. Vjerovalo se da je on taj koji uništava neprijateljske zemlje tučom. Uz njegov kult vezani su i obredi prizivanja kiša. U Bugarskoj i Makedoniji je do prve polovice 12. st. postojao običaj prizivanja kiše među seljacima. Centralni lik u tom obredu je mlada djevojka zvana Perperuna, čije ime je očito povezano s Perunovim imenom. Folklor sjeverne Grčke također ima sličan obred s djevojkom Perperunom, Albanci imaju Pirpirunu, Rumunji Perperonu. U mitologiji Albanaca postoji bog groma Perěndi, za kojeg se smatra da je preuzet iz mitologije Južnih Slavena. Prilikom sklapanja ugovora i polaganja zakletvi pozivalo bi se ime boga Peruna i Volosa - boga stada. Povezuju ga s biljkom perunikom, koja se zove i bogiša (božja biljka). God. 980. Vladimir Veliki je stvorio za njega dva kultna središta, jedno u Kijevu, a drugo u Novgorodu. U njegovom hramu u Novgorodu gorjela je i noću i danju vatra naložena od hrastovog drva. Ako se nepažnjom slugu vatra ugasila, svi bi odmah bili osuđivani na smrt. Kada je 988. god. Vladimir pokršten, idola su bacili u rijeku Dnjepar, a lug za žrtvovanje uništili. Veles – Volos – Voloh je slavenski bog stada, zemaljsko božanstvo vezano za vode i nizine. Obožavanje Velesa najduže se zadržalo kod balkanskih i karpatskih Slavena. Perun i zmajoliki Veles su sukobljeni. Uzroci sukoba su Velesova krađa životinja, ljudi i žena. Veles se skriva i pretvara u razne životinje i ljude. Perun prilikom tog dvoboja baca munje, razbija stijene. Rezultat bitke su kiša i plodovi prirode. Uz kult Velesa vezane su maškare i vučari (oponašanje vukova). U folkloru slavenskih naroda zabilježen je običaj vezanja klasja, u kojem glavnu ulogu ima žena koja veže klasje. Za tu ženu se

___________________________________________________________ 10


u nekim krajevima govorilo da veže Velesovu bradu, dok se u drugim krajevima govorilo da veže Perunovu bradu. U narodu je bilo rašireno vjerovanje da je tim činom žetva zaštićena od demona. Odatle je i nastao izraz "puna šaka brade". Nakon primanja kršćanstva, Veles je povezivan s kršćanskim svecem Vlahom / Blažom, koji je zaštitnik stada i grla. Nižem stupnju pripadaju božanstva povezana s proizvodnim ciklusima i sezonskim poljoprivrednim obredima. To su bogovi Rod i Čur kod Istočnih Slavena, kao i brojna ženska božanstva, kakva je Mokoš. Rod je predstavljao vrhovno božanstvo zemljoradnje. Bio je bog koji je stvorio svijet i život: stvorio je čovjeka, osnovao obitelj i udružio naciju. To je bog plodnosti i svjetlosti. Usko je povezan s obožavanjem predaka. Njegova žena je Rožanica ("ona koja daje život"). Kod Slavena su postojale svečanosti koje su pratile rođenje i na kojima su se pozivale Rožanice i Rod. Rožanice su bile uz čovjeka pri rođenju i prilikom određivanja njegove sudbine. U to vrijeme je poligamija bila uobičajena među slavenskim narodima, pa se smatra da je možda imao i više žena. Jarilo je personifikacija proljeća, bog proljetne vegetacije i plodnosti. U jednoj priči on je sin Daboga i Lade. Na Ladinu zapovijed on otvara vrata neba i silazi na Zemlju donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je mladić izuzetne ljepote, nosi krunu napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj klasja u rukama. Postoji sličnost između bjeloruskog narodnog običaja Jarila i hrvatskog Jurjeva. Uspomena na Jarila sačuvana je u bjeloruskim proljetnim obredima, u kojima je glavni lik, djevojka odjevena u bijelo s cvijećem u kosi, jahala na bijelom konju. U Bjelorusiji je puk Jarila predstavljao kao mladog čovjeka s bijelim plaštem, koji jaši na bijelom konju, a na glavi mu je vijenac proljetnog poljskog cvijeća. U desnoj ruci drži čovječju glavu, a u ljevici mu je klasje. Dio pjesme pjevane u ovom bjeloruskom običaju: "Vukao se Jarilo po svemu svijetu, polju je žito rodio, ljudima djecu plodio, a kuda on nogom, tamo žito kopom, a kuda on pogleda, tamo klas dozrijeva." Kupalo je povezana sa slavljenjem ljetnih solsticija, u noći između 23. i 24. lipnja. Božanstvo je uroda, obilja i veselja. U narodu su izrađivali i lutku (nazivanu Kupalo) od slame ili drva, odjevenu u žensku odjeću, koja je u svečanoj povorci donošena do rijeke i bacana u vodu ili u vatru. U tom običaju

___________________________________________________________ 11


važnu ulogu ima kupanje, skakanje preko krijesa, pletenje ivanjskog cvijeća i bacanje cvijeća u vodu. Vjerovalo se da je ovo jedina noć u godini u kojoj paprat cvjeta i da taj cvijet ima magičnu moć. On tada može uništiti demone, podariti uspjeh ili veliko bogatstvo. Lada je božica proljeća, ljubavi i ljepote. Živi u drugom svijetu zvanom Irij, do proljeća kada se budi, noseći sa sobom proljeće. U jednom ruskom mitu udana je za Daboga. Porevit, Porevid - bog ljeta. Imao je petoglavog idola i prikazivan je bez oružja. Stribog (slavenski srei - boja, iranski srira - lijep) je bog vjetrova i vjetrove nazivaju njegovim unucima. Idol ovog boga bio je u Kijevu, s idolom Peruna, Horsa, Mokoše, Simargla ( o kojemu se gotovo ništa ne zna ) i Dažboga. Posebno su ga štovali Rusi zadnjih godina 10. stoljeća. Vesna (od indoeuropskog korijena vesr - svjetlost, proljeće, svitanje) je pobjediteljica, božica proljeća, posebice obožavana kod sjevernih Slavena. Stupnju

apstraktne

personifikacije

božanskih

funkcija

pripadaju

božanstva: Pravda i Krivda, Dobra Kob i Zla Kob. POSLJEDNJI STUPANJ RAZVOJA SLAVENSKE MITOLOGIJE S koliko god su žara preobraćenici na kršćanstvo nastojali uništiti stara slavenska vjerovanja, narod je tvrdoglavo odbijao odreći ih se – tako je, primjerice, Perun ponovno utjelovljen u liku Sv. Ilije Gromovnika. Križarske

vojske

su

znatno

pridonijele

sustavnom

uništavanju

slavenskog panteona, prodirući u slavenske zemlje i ostavljajući domaćim starosjediocima razrušena svetišta i hramove. Spaljeni su sveti gajevi, uništeni njihovi stari bogovi, a oskrnavljena je vjera pradjedova. U vremenima mongolskog ugnjetavanja, kada je slavenskim zemljama vladalo siromaštvo i samovlada svećenika, izblijedjelo je sjećanje na stare bogove. No, duboko ukorijenjena potreba za pričanjem priča i narodnom

___________________________________________________________ 12


mitologijom, kao i stalni strah od dugih zimskih noći, potaknuli su slavenski narod na stvaranje bajki i fantastičnih priča, u kojima se oživljavaju uglavnom strašna bića, ali i red nadnaravnih ljudi, narodnih junaka, koje odlikuje iznimna hrabrost i želja da štite narod od svih nevolja ( Mitologija – ilustrirana enciklopedija ). Mnoge drevne slavenske predaje, koje su se očuvale u pričama i legendama, opisuju panteon animističkih duhova. Upravo ta bića se svrstavaju u posljednje stupnjeve razvoja slavenske mitologije. Stupnju mitologizacije povijesnih tradicija pripadaju junaci mitološkog eposa. Oni su poznati u određenim slavenskim mitološkim tradicijama, kakvi su rodoslovni junaci: Kuj, Šćek, Hariv – kod Istočnih Slavena: Čeh, Ljah i Krak – kod Zapadnih Slavena. Stupnju bajkovitih ličnosti drevno-slavenske mitologije pripadaju mitologizirana lica najnižeg mitološkog razvitka. Takvi su Baba-Jaga, čudojudo, šumski car, vodeničar, morski car, zli čarobnjak ( Internet ). Baba Jaga je složena osoba s mnogo lica. Utjelovljuje smrt, a smatra se da ima veze i s plodnošću i sudbinom. Imala je dar proricanja i veliku mudrost. Oni koji su se htjeli okoristiti time morali su krenuti na dug put do njezine kuće u najdubljem dijelu šume – na kokošjim nogama, kako bi se mogla okretati. Baba je zadavala ljudima teške zagonetke i nemoguće zadatke, a oni koji ih nisu uspjeli izvršiti svojim kostima bi ukrašavali ogradu oko njene kuće ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004.). Šumski car se pojavljuje kao vuk ili kao starac koji jaše na vuku. Umjesto šumskog duha javlja se u novijim varijantama Sv. Sava ili Sv. Juraj. Ženski šumski demon je gorska majka ili šumina mati, koja na djecu šalje gorsku bolest, zbog koje djeca ne mogu spavati, mokre u krevet i plaču ( Schneeweis, 2005. ). Najnižem stupnju razvoja drevno-slavenske mitologije pripadaju grupe duhova, zlih duhova - nečastivih. Oni su svojstveni cjelokupnom mitološkom prostoru od kuće do šume. Ovoj grupi pripadaju: vodenjaci, rusalke, vile,

___________________________________________________________ 13


vještice, ale, čume, mora, vampiri, karakondžule; a od životinjskih božanstava medvjed i vuk ( Internet ). Domaći duhovi Banik je duh iz istočnoslavenske mitologije. Boravi u prostorijama namijenjenim kupanju. Postojalo je vjerovanje da poslije svake tri grupe kupača i sam Banik pristupa kupanju i u tome ga nitko ne smije uznemiravati. Zato su kupači Baniku ostavljali malo vode. Mogao je predviđati budućnost. Često su ga posjećivali demoni šuma i vragovi. Domovoji su kućni duhovi koji su se u pradavna vremena posvadili sa Svarogom, te su protjerani s nebesa. Pali su u dimnjake i tako žive u pećima. Noću se čuju njihovi jecaji kroz škripanje kuće. Dodir njegovog krzna po noći navještava sreću, dok glasni jecaji navještavaju smrt. Njegova žena Domovika živi u podrumu i noću škaklja djecu koja su lijena. Slaveni su izbjegavali spavati na mjestima koja bi mogla ometati njihovo kretanje po noći, kao, primjerice, pokraj peći (Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004.). Dvorovoj je duh dvorišta, odgovoran za smrt životinja, osobito onih s bijelim krznom, koje posebice nije volio. Ovinnik je duh štale i mogao je poprimiti oblik crne mačke koja sjedi u kutu štale – mogao je zapaliti imanje zajedno s vlasnikom ako bi ga se naljutilo ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ). Vodjanoj

je zlovoljni duh rijeka i jezera, živi u podvodnoj kristalnoj

palači, odakle je rado vukao djevojke koje bi onuda prošle; one bi tada postale vodene nimfe, poznate kao rusalke. Vodan je prvotno predstavljao boga voda. Pojavom kršćanstva degradiran je od veličanstvenog božanstva (rijeka, jezera, mora, zdenaca) u zlog vodenog demona. Leši je bio duh šume – zabavljao se zbunjujući putnike koji bi danima hodali šumom u krug, prije nego bi ih pustio van. Naziva se još i Lešij, Lesovik, Lesovoj, Lešak, Lesnik, Leši. Bio je pastir čije stado čine jeleni, košute, zečevi, koje čuvaju vukovi ili risovi. Obrazi su mu plavi, oči zelene, brada duga i zelena. Ponekad se ogrne u krzno, a neke legende ga prikazuju

___________________________________________________________ 14


s rogovima i kopitima. Lijeva cipela mu je uvijek na desnoj nozi, a kožuh zakopčava na pogrešnoj strani. On nema sjenu, krv mu je plava ( Internet ). Polja nastala nakon sječe šume nastanjivao je Polevik, koji je volio kažnjavati pijance i besposličare ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).

DEMONI

U narodnom predanju do danas su se zadržala božanstva koja pripadaju najnižem stupnju razvoja mitologije- demonologiji. Velik broj demona zahvaljuje svoj postanak vjerovanju da duša prerano preminulog čovjeka nalazi mir tek po proteku životnog vijeka koji mu je bio namijenjen (Schneeweis, 2005.). Današnja vjerovanja naroda koji žive na područjima gdje su obitavali stari Slaveni čine neobičnu mješavinu različitih elemenata. Najznačajniji utjecaj na mijenjanje starih slavenskih vjerovanja imalo je prihvaćanje kršćanstva. Schneeweis smatra da je danas nemoguće načiniti točnu sliku razvoja vjerovanja koje se mijenjalo tijekom stoljeća, te važan izvor vjerovanja pronalazi u starim običajima koji su vezani uz određena godišnja doba, razne svečanosti na kojima su se prinosile žrtve kao nada u rodnu godinu, itd. On po Niederleu dijeli demone koje štuju stari Slaveni na demone manističkog podrijetla i demone koji počivaju na oživljavanju prirode. Demoni manističkog podrijetla su oni koji nastaju od duša pokojnika. Takvo vjerovanje se može pronaći i u vjerovanjima drugih naroda. Iskazuje se u raznim oblicima kulta predaka: polaganje predmeta u grob pretka, prinošenje žrtve precima, paljenje vatre njima u čast – sve to treba olakšati precima put u onaj svijet. Iako su ovakva vjerovanja s kršćanstvom izblijedjela ili promijenila svoj prvotni oblik, kod Srba se još uvijek zadržalo štovanje zaštitnika kuće. Zaštitnik kuće je preuzeo funkciju pretka koji na proslavi slave sjedi na desnom ramenu glave kuće. Ovakav prizor se javlja i u drugim slavenskim narodima (Schneeweis, 2005.).

___________________________________________________________ 15


Duša pokojnog pretka može se pojaviti u različitim oblicima, najčešće je to zmija koja živi u kući, odnosno čuvarkuća, zmija kućarica. Štovanje ognjišta, koje je jako prisutno u Hrvata i Srba, također je povezano s kultom predaka, jer u vatri na ognjištu obitava predak zaštitnik, kao i običaji koji su povezani s kućnim pragom. Vampiri imaju slavensko podrijetlo i vjeruje se da dobri ljudi postaju vampirima ako neka životinja preskoči preko njihovog trupla – ako se to dogodi, životinja treba skočiti natrag istim putem. Inače, vampirima postaju zločinci, svećenici opterećeni smrtnim grijehom, osoba rođena s amnionskom ovojnicom, koja se naziva zduhač, kao i druge osobe koje su za života imale natprirodne moći (Schneeweis, 2005.). Vukodlak je biće koje se u našim krajevima često poistovjećuje s vampirom i teško je odrediti bitnu razliku među njima. Čini se da je najznačajnija razlika u tome da vukodlak ne siše ljudima krv. On je ljudska mješina puna krvi, nadljudske snage, koja napada ljude koji su noću na putu i lupa po kući i oko nje. Također, kao i vampir, nastaje ako neka životinja preskoči preko ljudskog trupla. Jedini efikasan spas od takvog pokojnika je probadanje glogovim kolcem. Vesna Čulinović – Konstantinović navodi upute o tome s čime i kako ubiti vukodlaka, koje se mogu pronaći u rukopisu iz druge polovice 19. stoljeća i samog početka 20. stoljeća, koje je prema tradicijskom iskustvu zapisao svećenik. Prema izjavama kazivača, svećenici su redovito morali biti sudionici takvih obreda. Također, često je korišten magični broj tri, primjerice u broju sudionika ili broju ponavljanja određenih magijskih riječi. Rašireno je vjerovanje da od krvi koja prsne iz vukodlaka prilikom njegova probadanja, može postati vukodlak i onaj na koga ona padne ( Čulinović – Konstantinović, 1989. ). Vile. Danas pod imenom vila podrazumijevamo vilinsko žensko biće duge kose i neviđene ljepote. Žive na visokim planinama, u špiljama ili starim utvrdama, na vodama, a kako imaju krila uzdižu se u oblake. Traže ljubav, čak i brak s lijepim muškarcem, njihovo mlijeko junacima podaje moć i snagu, kako govori srpska narodna pjesma: Štogod ima Srbina junaka, svakoga je zadojila vila ( Schneeweis, 2005. ). Poznaju ljekovitost biljaka i predviđaju budućnost, a to znanje su spremne podijeliti s onim kome su sklone. Rado kradu lijepu djecu i umjesto

___________________________________________________________ 16


njih podmeću ružnu. Njihovo je ime tabu, pa ih se u narodu naziva prekrasna, divna. Povezano s tim je možda i drugo ime koje se koristi za vile – rusalka, a koje se možda ustalilo u narodu, potaknuto propisima o tabuu. Naziv vila mogao je poteći od dies violae – slavljenje mrtvih u Italiji, koje se obilježava u ožujku, dok naziv rusalka potječe od slavenskog slavlja mrtvih – rosalia. Schneeweis ističe da su pojedini autori naziv vila povezivali s korijenom vil – koji u pojedinim slavenskim jezicima označava budalu, ludu. Međutim, on smatra da je to značenje sekundarno, te da se odnosi na onoga u kojega je ušla vila, koji je opsjednut vilom. Vjerojatnijim mu se čini povezivanje s indogermanskim i staroindijskim korijenima, koji znače zrak, vjetar. Jer, uistinu, vile jure na oblacima, svojim plesom prouzročuju vihor, oluje i tuču. U vilama su se slile manističke i animističke predodžbe– manističkog su podrijetla, jer su nastale iz duša prerano preminulih djevojaka, ili onih koje su počinile samoubojstvo, pa nisu dostojne kršćanskog ukopa, kao i od duša nevjesta koje su morale umrijeti prije vjenčanja. One pod utjecajem antike dobivaju obilježja gorskih, šumskih i vodenih duhova ( nimfe ). Vile se mogu podijeliti prema mjestu gdje žive na: Vodene vile: brodarice, izvorkinje, jezerkinje, koje se odlikuju milozvučnom pjesmom, zbog koje ljudi mogu zaspati na obali i utopiti se. Javljaju se i u labuđem obliku, a rado plešu u skupinama od sedam ili dvanaest. Zemljane vile: prigorske vile, zagorkinje, koje jašu na jelenima ili konjima. Ispred ulaza u špilje prinose im se žrtve: poljski plodovi, cvijeće, šarene trake. Vile oblakinje, zračne vile, redovito imaju krila i povezuju onaj svijet sa zemaljskim ( Faust, 2002. ). Posebna vrsta vila su vile suđenice, koje se po tri pojavljuju nad kolijevkom novorođenčeta i određuju mu sudbinu. Broj tri ovdje predstavlja tri pokojna naraštaja preko kojih se, kako svjedoče stari Germani, Indijci i Grci, protezao kult predaka. Kako bi se udobrovoljile, soba se čisti i osvjetljava, a pod dijete se stavlja kovanica. Viktoria Faust među vilenjake ubraja i domaće, nestašne kućne duhove koji se zadržavaju u blizini ognjišta i koji su nam poznati iz priča Ivane Brlić

___________________________________________________________ 17


Mažuranić, kao i bagana, koji ima svoje mjesto u štali, gdje štiti goveda i ostalu rogatu stoku. Vile se također mogu podijeliti prema tome jesu li dobre ili zle. Faust (2002.) ističe da je jedna od zlih mokoš, koja je u savezu s gromovnikom Perunom i zadržava se u močvarama. Ovdje je očito je da je kroz stoljeća došlo do degradacije Mokoši, od jednog od najštovanijih božanstava staroslavenskog panteona povezivane s Majkom Zemljom, do zle vile kojom su se vjerojatno plašila djeca. Neki spominju njihovu sposobnost mijenjanja oblika, ali je vjerojatnije da se radi o njihovoj sposobnosti mijenjanja načina na koji ih ljudi doživljavaju, tj. kako djeluju na ljudski um. U vilinskom svijetu vrijeme drukčije prolazi – posjetitelju se može činiti da su prošle minute, a ustvari se radi o godinama. Osoba koja dozvoli da bude zavedena i uvučena u vilinsko kolo, ne samo da će izgubiti osjećaj za vrijeme, nego im prijeti opasnost da plešu dok ne padnu s nogu i umru od iscrpljenosti. Takvu osobu može izbaviti samo dobar prijatelj. Dokaze o njihovom postojanju ljudi su pronalazili u minijaturnim strjelicama koje su pronađene u raznim dijelovima svijeta. No, danas se zna da se te strjelice služile čovjeku kamenog doba za lov ptica ( Faust, 2004.). Demoni koji nastaju oživljavanjem prirode su: Zmaj ( Pozoj ) i Aždajkinja se vežu za velike jame u zemlji, ali i za vodu u kojoj borave. Kreću se noću, uništavaju ljudima urod plazeći po poljima. Zmaj se povezuje sa zemljom i vodom, kao najbitnijim elementima preživljavanja ljudi. On je gospodar prirodnih elemenata i izaziva tuču, koja je najgora nepogoda u vrijeme sazrijevanja usjeva. Smatra se da zmaj nastaje od zmije koja brzo raste i kad navrši devetu godinu, steče krila i poleti. Ukoliko padne na vodu, ostane živa i svijetu zadaje jade. U starim legendama zmaju se prinose ljudske žrtve – djevojke, a kasnije životinjske. U simbiozi s kršćanstvom, zmaj je vezan sa Sv. Jurjem. Aždajkinja je krilata zmija i pravi kružno putovanje – iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili leti do drugog lokaliteta, gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se nakon nekog vremena pojavljuje ( Čulinović – Konstantinović, 1989. ).

___________________________________________________________ 18


Slavensko – pogansko štovanje drveća prisutno je u Srbiji i Crnoj Gori – svako selo ima zapis, sveto drvo oko kojega se svake godine održava procesija, svećenik ga blagoslivlja kako bi godina bila rodna. Među velikim drvećem – hrastovi, bukve, postoji sjenovito drvo u kojemu obitava demon. Onaj tko posiječe takvo drvo na mjestu umire, ili pak doživotno obolijeva. Ako netko posumnja da je posjekao takvo drvo, treba na njegovom panju istom sjekirom zaklati kokoš, pa mu se ništa neće dogoditi ( Schneeweis, 2005. ). Duhovi vode. U slovenskim i njima susjednim područjima postoji vjerovanje u vodenjaka – vodni mož. Vile se u svim krajevima kupaju u jezerima i potocima i na njima napajaju svoje krilate jelene. Uz usamljena gorska jezera vezuju se predaje o demonu, koji u njima boravi i pojavljuje se u raznim obličjima: kao bik, konj, zmaj, itd. Demoni bolesti – određene bolesti dolaze od demona koji se useljavaju u tijelo. Magijskim riječima, bajanjem može vračara, ili bajač, molbama, darovima ili prijetnjama pokušati istjerati demona. Demoni bolesti prebivaju na kraju svijeta, i nošeni vjetrom traže ljude. Kako ih se ne bi uznemirilo, nije ih se smjelo nazivati pravim imenima, već su se koristili eufemizmi – kuga=kuma, kolera=teta, čir=nepomenik, onaj kojega se ne spominje, epilepsija=ona bolest, itd. Među ljude s demonskim moćima Schneeweis (2005.) svrstava ova bića: Vještica – Iako se copernicama, višticama i višcima smatraju ljudi, ponekad se vjerovanje u njih nedefinirano miješa sa stvorenjima poput vila, ali zle naravi. Karakterizira ih sposobnost letenja i lebdenja, kao i nadnaravna snaga, koju im daju razna bilja i masti. Sačuvano je vjerovanje da vješcem postaje osoba rođena u košuljici, te običaj da odmah nakon rođenja takvog djeteta babica izađe pred kuću vičući da nije rođena ni mora, ni vištica, nego prava divičica, što omogućuje poništavanje zlih sila. Vjeruje se da će onda takvo dijete moći pomagati ljudima, pogotovo u tjeranju nevremena. Vješticom ili copernjakom postaje osoba koja nagazi na ’’kolo vila’’. Nadnaravna magijska sposobnost vještica se očituje u tome da se mogu transformirati u nematerijalno biće, čija se snaga osjeća, ali ju se ne može vidjeti dok djeluje tom snagom, odnosno može ju se vidjeti samo u trenutku transformacije.

___________________________________________________________ 19


Postoje određena mjesta gdje se vještice sastaju ( Čulinović – Konstantinović, 1989. ). Mora podrazumijeva transformaciju zle žene u zlu nematerijalnu silu. Ona djeluje noću, te se prije prvih jutarnjih pijetlova pretvara u ženu. Škodi najviše djeci, te se vjeruje da noću siše djecu, a siguran znak njene nazočnosti je dječji noćni plač. Odrasli u njenoj nazočnosti imaju osjećaj gušenja i neopisivog pritiska po cijelom tijelu. Vjeruje se da ako čovjek ostane budan, može uhvatiti moru, te se ona pretvara u leptira ili mačku, ali može poprimiti i svoj pravi lik. U tom trenutku joj se može naštetiti ili ju osakatiti, ali ako ju se prepozna, o tome se ne smije govoriti. Protiv more se ljudi brane zabijanjem nekog metalnog predmeta s unutarnje strane vrata ili urezivanjem zvijezde repatice na vrata i dječju kolijevku. Mora je djevojka koja se, kada postane žena, pretvara u vješticu ( Čulinović – Konstantinović, 1989. ). Posebice bih istaknula dva bića koja su sveprisutna i dan – danas na priobalnim područjima Hrvatske i drugih jadranskih zemalja. Macić je malo biće koje pronalazimo u vječnim bajkama I. B. Mažuranić, i možemo ga svrstati prema dosadašnjoj periodizaciji među duhove manističkog podrijetla. S druge strane, tu je Orko, biće koje nije danas poznato široj javnosti, ali nastanjuje naša područja od pradavnih vremena. Smatra se da nije slavenskog podrijetla, ali su ga Slaveni, došavši na Jadran prihvatili i otada predstavlja neizostavan dio narodnih vjerovanja. Zato smatram da zaslužuje svoje mjesto među ostalim demonima i utvarama unatoč svojim vjerojatno romanskim korijenima. Macić je mali šumski demon ili pak domaći vražićak koji ljudima prouzročuje razne probleme, ali nije životno opasan kao orko. On nastaje od duša pobačene, nerođene, prerano umrle ili nekrštene djece. Često ga se viđa u primorskim krajevima i u Crnoj Gori, kako sam luta poljima i plače. Inače, on je nestašni dječačić visok oko tri pedlja, sklon nepodopštinama. Gotovo redovito nosi crvenu kapicu, samo ponekad lumberlicu (Lozica, 2002.). Često odvodi koze ili ovce, ali se one svaki puta vraćaju nakon par dana, bez mlijeka i gladne. Nekad ih odvodi i u svoju spilju i također vraća, samo da bi napakostio ljudima. Dolazi i zadirkuje žene koje peru rublje ili prati muškarce kad idu loviti ribu, te baca kamenje oko barke, ali nikada u nju. Čovjek ga se može riješiti tako da ga polije vrućim uljem ili vodom, ali tada mu

___________________________________________________________ 20


ponekad macić pomuze koze preko noći. Ako mu ribari bace najbolju ribu, ulov će biti dobar. Macića se može i dozvati kako bi donio materijalno blagostanje. Tako, ako se drži jaje od crnog pijetla pod pazuhom devet dana, iz njega će se izleći macić koji će donijeti bogatstvo u kuću. Najviše voli jesti fritule, ali i prženu ribu i krumpir. Brojni kazivači navode da su ljudi ostavljali za macića fritule svake večeri ispred vrata, a on bi im ostavljao stari novac. Međutim, ako bi mu premalo ostavili, on ne bi ništa uzeo i napravio bi nekakvu štetu. Također, ako mu netko uspije oteti klobučić ili štapić na kojem nosi vatru, pratit će ga blagostanje, jer je macić spreman sve dati da bi ih dobio nazad. Oko Dubrovnika se javljaju tintilini, koji su po svemu slični maciću, samo što se ovi često javljaju oko podneva. Tako su majke plašile djecu da bi ih zaštitile od podnevnog sunca. U Istri, na Kvarneru, u Hrvatskom primorju i Sloveniji ovakav mali vragolan se naziva malik. O najstarijim vjerovanjima o maliku se ne zna puno, a Maja Bošković – Stulli upozorava da su slovenski pisci 19. st. prilično nekritično od malog demona stvorili vrhovno pogansko božanstvo slovenskog Olimpa, pozivajući se na prijevode Biblije u kojima se riječju malik označavaju idoli i kumiri ( Lozica, 2002.). Orko po svoj prilici nema slavenske korijene i smatra se da je nastanjivao ova područja i prije dolaska starih Slavena. Lozica ( 2002.) navodi podatak M. Bošković – Stulli da su predaje o Orku nastale na staroj romanskoj podlozi, a tome u prilog ide i sličnost naziva antičkog rimskog boga podzemlja (Orcus) s nazivom Orko, kao i činjenica da se Orko u cijeloj alpskoj regiji podudara s našim Orkom. U Hrvatskoj se Orko javlja najčešće u Dalmaciji i Istri i to u više pojavnih oblika s različitim osobinama. No, te osobine ne predstavljaju strogo razlučena mitska bića istog imena, već se radi o jednom liku fluidna značaja. Orko po nekima nastaje na kokošjem gnojištu koje nije bilo prekopano sedam godina ili pak od smeća. Za sobom ostavlja strašan smrad, a katkad se i pretvori u vrlo smrdljivu tvar. Najčešće se pokazuje noću, kao mali magarac, rjeđe kao mazga, pas, kozlić ili crna ovca. Putnici naiđu na njega na putu, kako pase ili leži. Ponekad se sam zavuče umornom putniku među noge, te putnik katkad od ugode zaspe. Odmah ili nakon nekog vremena,

___________________________________________________________ 21


Orko se transformira, naraste ili se podigne jako visoko i na svojim leđima odnosi ljude u nepoznato. Često ih zna umarati višesatnim trčanjem, ali samo do prvih jutarnjih pijetlova, ili ih spustiti na visoko drveće ili tornjeve. Postoje načini na koje se čovjek može zaštititi od Orka. Navodno ga se može zauzdati nerabljenom uzicom ili krunicom, a boji se pasa koji ga mogu rastrgati. U okolici Splita nazivaju ga Manjinjorgo (Schneeweis, 2005.), a riječ je o morskom duhu nastalom iz duše utopljenika, koji se javlja u liku magarca ili kao napuhana kozja mješina. Od Splitskog Manjinjorga ljudi se mogu obraniti svetim moćima i blagoslovljenom travom, a onog čovjeka koji se uspio od njega obraniti, Manjnjorgo bi od glave do pete zalio smrdljivom tvari (Lozica, 2002.). Orko se u Istri javlja i pod nazivom Mrak, a od njega se čovjek brani tako da zamijeni lijevu i desnu cipelu. Predstavlja drugi pojavni oblik Orka i personifikaciju mraka, pa se u drugim krajevima naziva – pomračnjak, mračnak. Mrak je gorostas koji opkorači cestu i hoda od krova do krova ili od stabla do stabla. Raste i smanjuje se, širi ruke i noge, velik je poput stabla oraha, a često nema glavu. Onaj tko bi mu prošao između nogu umro bi, ali nije se smjelo bježati pred njim. Katkad bi se čovjek borio s njim na cesti cijelu noć, ali samo do zore, jer Orko u zoru nestaje (Lozica, 2002.). Ljudi se usuđuju proći naprijed samo kad su trojica, što asocira na Sveto Trojstvo i utjecaj kršćanstva. Mrak se po nekim izvorima ne vidi i ne čuje, ali škodi dječjim pelenama i rublju, kao i rodiljama. Međutim, on pomaže djeci koja mu preko kuće prebace svoj otpali mliječni zub, da im novi brže naraste. U nekim krajevima se naziva Lorko, te poprima oblik čovjeka, vampira, duba, čempresa.

ZAKLJUČAK

Nepoznavanje stare slavenske mitologije navelo me da detaljnije proučim ovu tematiku. Svjesna činjenice i nezadovoljna time što se vlastita kulturna baština iz ovog područja nepravedno i sustavno u školama zapostavlja, upustila sam se u proučavanje sustava vjerovanja naših predaka, te se prilično iznenadila zatekavši periodizacijsku zbrku. No, burna prošlost naših starih, seobe i miješanja s drugim narodima i kulturama, nepismenost,

___________________________________________________________ 22


kao i uništavanje slavenskih idola tijekom razdoblja prodiranja kršćanstva, razlozi su zbog kojih danas nemamo onako sustavno uređen panteon kakav nalazimo kod velikih civilizacija starog svijeta. Unatoč tome, susrela sam se s ogromnim brojem raznih božanstava, od kojih su neka karakteristična za istočne, neka za zapadne, a neka za južne Slavene. Neka potječu iz ranije faze formiranja mitologije, dok su druga već pod utjecajem kršćanstva promijenila svoj oblik ili funkciju. S druge strane, kod nekih božanstava koja imaju istu funkciju, ostalo mi je nažalost nejasno da li ona potječu iz različitih vremenskih razdoblja ili su pak karakteristična za specifična područja. Za bavljenje ovakvim pojedinačnim problemima, okvir seminara je nažalost preuzak. U svakom slučaju, područje slavenske mitologije mi je pružilo drukčije razumijevanje narodnih običaja koji su usko vezani, koliko s kršćanskim, toliko i s poganskim vjerovanjima. Ponovno, tema narodnih običaja, koliko god je povezana s vjerovanjima, nije mogla pronaći mjesta u okviru seminara. Područje demonologije, koje je ovdje vezano više za usko jugoistočno europsko područje, a manje za opća slavenska vjerovanja, posebice me se dojmilo. Možda stoga što su ti duhovi, demoni i prikaze još uvijek koliko – toliko prisutni u svakodnevnom životu, još nije sjećanje na njih u potpunosti izblijedjelo, pa na neki način žive među nama. Ako počnemo mladim naraštajima ponovno prenositi našu drevnu slavensku tradiciju, ako ponovno počnemo čuvati ono što su naši stari stoljećima izgrađivali, možda tako oživimo i ona predivna i pradavna, zaboravljena božanstva, koja ni po čemu ne zaslužuju zaborav.

___________________________________________________________ 23


LITERATURA

Čulinović – Konstantinović, V. ( 1989.) Aždajkinja iz Manite drage, Split, Logos

Faust, V. ( 2002. ) Vile, Zagreb, Zagrebačka naklada

Lozica, I. ( 2002. ) Poganska baština, Zagreb, Golden marketing

Mitologija – ilustrirana enciklopedija ( 1989. ), Zagreb, Mladinska knjiga

Mitologija – mitovi, legende i vjerovanja ( 2004. ), Rijeka, Dušović i Kršovnik

Schneeweis, E. ( 2005. ) Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga

Internet: www.anita.f20.org

___________________________________________________________ 24

slavenska mitologija

Recommend Documents