ROBNA RAZMJENA SEMINARSKI RAD
SADRŽAJ
UVOD ……………………………………………………………………………………………..1 1. POJAM VANJSKE TRGOVINE I VANJSKOTRGOVINSKOG POSLOVANJA ................... 2 1.1. MeĎunarodno tržište i meĎunarodna razmjena ..................................................................... 2 1.2. Zašto je nužno izvoziti i uvoziti? .......................................................................................... 3 2. ORGANIZACIJA VANJSKE TRGOVINE ................................................................................ 3 2.1. Oblici nastupa na inozemnom tržištu .................................................................................... 3 2.1.1. Neizravan (posredan) nastup na inozemnom tržištu....................................................... 4 2.1.2. Izravan (direktan) nastup na inozemnom tržištu ............................................................ 4 3. ROBNA RAZMJENA REPUBLIKE HRVATSKE U RAZDOBLJU OD 1993-2007............... 5 ZAKLJUČAK .................................................................................................................................. 9 LITERATURA .............................................................................................................................. 10 POPIS GRAFIKONA .................................................................................................................... 11
UVOD Danas ne postoji nacionalno gospodarstvo koje nije barem u odreĎenoj mjeri ovisno o svjetskom gospodarstvu, odnosno svjetskom tržištu. Ta ovisnost dovodi do veće, ali i specijaliziranije, proizvodnje dobara meĎu zemljama, a samim time i specijaliziranije robne razmjene. Značaj i uloga vanjske trgovine razlikuje se od gospodarstva do gospodarstva jer ovise o stupnju razvijenosti tog gospodarstva, strukturi, veličini tržišta, gospodarskih kretanja u svijetu i o ekonomskoj politici odreĎene zemlje. Inozemna izravna ulaganja promatrana kao splet kapitala, tehnologije te proizvodnih, upravljačkih i marketinških znanja i vještina trebale bi pozitivno utjecati na porast konkurentnosti gospodarstava zemalja primateljica. Rast konkurentnosti nacionalnoga gospodarstva utječe na rast vanjske trgovine, osobito izvoza, i porast udjela roba odreĎene zemlje u meĎunarodnoj robnoj razmjeni. Uz to, cilj je svake zemlje, ne samo rast izvoza i vanjske trgovine, nego i promjena strukture robne razmjene u pravcu većeg izvoznog udjela složenijih proizvoda, odnosno proizvoda s više dodane vrijednosti. Suvremeno i racionalno organiziranje vanjskotrgovinske djelatnosti u zemlji i inozemstvu važan je preduvjet za uspješan nastup i poslovanje na svjetskom tržištu. MeĎutim, najznačajniji čimbenik uspješnoga i kvalitetnoga kreiranja i ostvarenja vanjskotrgovinskih poslova jest visoka stručna osposobljenost osoblja na poslovima vanjskotrgovinskog prometa, jer o njihovim radnim, stručnim i moralnim kvalitetama izravno ovise ukupni učinci razmjene robe i usluga s inozemstvom, i sa stajališta poduzeća i sa stajališta hrvatskoga gospodarskog razvoja u cjelini. U monetarnoj ekonomiji je novac mjera svih vrijednosti, moderna 'primitivna' robna razmjena je regulirana zakonima, izdaju se računi i plaća se porez. Cilj ovog rada je prikazati značaj robne razmjene na gospodarstvo i općenito. Struktura sadrži uvod, četiri poglavlja, zaključak, literaturu. Rad je podijeljen u tri poglavlja. Pri izradi rada korištene su metoda klasifikacije, metoda deskripcije, metoda komparacije, metoda analize te metoda sinteze.
Na kraju se u zaključku ukratko objašnjavaju sva četiri poglavlja, koja su obraĎena u ovom seminarskom radu.
1. POJAM VANJSKE TRGOVINE I VANJSKOTRGOVINSKOG POSLOVANJA Vanjska je trgovina gospodarska djelatnost koja obuhvaća razmjenu robe i usluga s inozemstvom, odnosno sveukupnu razmjenu materijalnih i nematerijalnih dobara izmeĎu zemalja. U užem smislu vanjska trgovina obuhvaća samo promet robe izmeĎu gospodarskih subjekata iz različitih zemalja, pa je predmet vanjskotrgovinske razmjene samo ona roba koja prelazi državnu granicu, odnosno carinsku crtu jedne ili više zemalja. Za razliku od unutranje trgovine, koja obuhvaća djelatnost trgovačkog prometa unutar granica jedne zemlje, vanjska trgovina izlazi iz državng područja i dobiva osobinu inozemnosti koja odreĎuje vanjskotrgovinski promet. Trgovina posreduje izmeĎu proizvoĎača i potrošača, tj. izmeĎu fizičkih ili pravnih osoba koje se pojavljuju jedanput u proizvodnji u svojstvu organizatora i izvršitelja proizvodnog procesa neke robe, a drugi put kao potrošači na tržištu, u prodavaonicama, na tržnici i sl., koji kupuju robu. U svim zemljama obično tri vrste čimbenika ureĎuju vanjsku trgovinu. To su sljedeći čimbenici: -
Državna tijela, od kojih posebnu ulogu ima ministarstvo nadležno za vanjsku trgovinu
-
Drugu vrstu čine misije, ustanove i asocijacije ili zajednice čija je zadaća unapreĎivanje vanjske trgovine, analiziranje meĎunarodne trgovine, utvrĎivanje rezultata poduzetih mjera i predlaganje novih mjera za poboljšanje položaja zemlje na svjetskom tržištu.
-
Treću vrstu čimbenika čine trgovačka društva koja se bave izvozom i uvozom robe i usluga.
1.1.
MeĎunarodno tržište i meĎunarodna razmjena
Tržište se definira kao skup aktivnosti ili kao mehanizam kojim se roba, usluge i čimbenici usmjeravaju u potrebnim smjerovima. Uloga tržišta ogleda se u ostvarenju tzv. “cijene ravnoteže”, koja se oblikuje na tržištu kao odraz ujednačenih odnosa ponude i potražnje. MeĎunarodno tržište je područje koje obuhvaća manji ili veći broj zemalja radi meĎusobnog održavanja stalnih trgovačkih odnosa i gospodarstvene suradnje. Takvo tržište, na kojem odreĎeni broj zemalja obavlja razmjenu robe i usluga, zapravo je dio svjetskog tržišta. Putem svjetskog tržišta meĎusobno su ovisne sve nacije svijeta i njegovo je postojanje nužno za sve. Ta meĎuovisnost nije jednakog inteziteta i značaja. Ovisnost zemlje o svjetskom tržištu redovito je obrnuto razmjerna veličini i stupnju razvijenosti njenoga nacionalnog tržišta. Ako je nacionalno tržište neke zemlje veće i razvijenije, ona je manje ovisna o svjetskom tržištu, jače utječe na svjetsko tržište te na oblikovanje cijena i odnosa na njemu.
1.2.
Zašto je nužno izvoziti i uvoziti?
S gledišta gospodarskog interesa zemlje ekspanzija izvoza ima višestruku važnost. Zemlja koja ne izvozi ne raspolaže devizama potrebnim za uvoz proizvoda i korištenje usluga iz inozemstva. Nema zemlje koja se može potpuno sama “uzdržavati”. Svaka je zemlja više ili manj eovisna o razmjeni roba s inozemstvom. Ovo posebice vrijedi za zemlje u razvoju, pa prema tome i za našu zemlju. Bez deviza zemlja u razvoju ne može uvoziti proizvode, opremu, tehnologiju i znanje koji su joj potrebni za razvoj. Neke zemlje, koje nemaju deviza, ne mogu uvoziti čak ni proizvode za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba svoga stanovništva. Ako neka zemlja raspolaže viškom energije, sirovina i drugih prirodnih bogatstava te ako postiže odgovarajuće cijene i druge uvjete prodaje na meĎunardnom tržištu, logično je da će te viškove nastojati prodati po najpovoljnijim uvjetima na stranom tržištu. Za razliku od izvoza, uvoz se javlja u funkciji podmirivanja potreba domaćeg pučanstva i domaće privrede robom (proizvodima) i uslugama kojih na domaćem tržištu uopće nema ili ih nema u dovoljnim količinama. Te se potrebe podmiruju kupnjom, odnosno uvozom tih
proizvoda i gospodarskih usluga iz drugih zemalja, vodeći računa da se uvozne transakcije obave na najekonomičniji način. Da se te kupnje obave pod najpovoljnijim uvjetima i sa što manje ulaganja deviznih sredstava potrebitih za plaćanje takvih uvoznih transakcija. U svezi s izvozom i uvozom važni su pojmovi trgovinska i platna bilanca zemlje. -
Trgovinska bilanca odnos je vrijednosti ukupnog izvoza i ukupnog uvoza robe jedne zemlje za odreĎeno vremensko razdoblje, obično za jednu godinu. Ona može biti aktivna, pasivna i uravnotežena.
-
Platna bilanca prikaz je ukupnih novčanih primanja i izdavanja jedne zemlje prema inozemstvu. Ona može biti aktivna ako je novčano primanje veće od izdavanja, pasivna ako je zdavanje novca veće od primanja i uravnotežena ako se primanje novca izjednačuje s izvršenim izdavanjem.
2.
ORGANIZACIJA VANJSKE TRGOVINE
Organizacija vanjske trgovine svake zemlje ovisi o njezinu društvenom ureĎenju, razvijenosti njezina gospodarstva i u nizu drugih čimbenika koji odreĎuju cjelokupni sustav ekonomskih odnosa zemlje s inozemstvom. 2.1. Oblici nastupa na inozemnom tržištu Oblik nastupa poduzeća na inozemnom tržištu, odnosno njegovo uključivanje u meĎunarodnu razmjenu, ovisi o nizu subjektivnih i objektivnih okolnosti, od kojih navodimo sljedeće: -
vrste i svojstva robe (ili usluge) koja se izvozi ili uvozi;
-
značajke inozemnog tržišta, uvjeta kupnje ili prodaje i konjukturi koja je na tom tržištu prisutna (ili pokazuje dugoročniji trend stabilnog kretanja) za robu ili usluge koji su predmet trgovanja;
-
vlastiti kapaciteti domaćeg poduzeća (veličina poduzeća, opseg proizvodnje, veličina zaliha, opseg potreba za reprodukcijskim materijalom, sirovinama, opremom i drugim dobrima, raspoloživost stručnog osoblja, skladišni i drugi kapaciteti i dr.);
-
intezitet moguće prodaje ili uvoza i udaljenost od mjesta proizvodnje i/ili nabave;
-
poslovni običaji, uzance i odnosi na inozemnom tržištu;
-
vanjskotrgovinski, devizni i carinski sustav u vlastitoj zemlji i u zemlji potencijalnih poslovnih partnera u inozemstvu;
-
motiviranost domaćeg poduzeća kao potencijalnog izvoznika ili izravnog uvoznika za vlastite potrebe ili potrebe drugoga;
-
ostale specifične okolnosti I uvjeti koji su vezani uz poslovnu odluku u obliku nastupa na inozemnom tržištu.
2.1.1. Neizravan (posredan) nastup na inozemnom tržištu Pri posrednom nastupu na inozemnom tržištu, odnosno neizravnom izvozu i uvozu robe, domaći se proizvoĎač odnosno trgovac uključuje u strano tržište putem specijaliziranih vanjskotrgovinskih poduzeća, koja su najčešće locirana u zemlji u koju se roba izvozi. ProizvoĎač robe nije izravan – direktan izvoznik odnosno uvoznik robe, već svoje proizvode prodaje ili predaje vanjskotrgovinskom posredniku (specijaliziranom vanjskotrgovinskom poduzeću), koji obavlja sve radnje u svezi s ostvarenjem vanjskotrgovinskog posla. 2.1.2. Izravan (direktan) nastup na inozemnom tržištu Vrlo oštra konkurencija na svjetskom tržištu nametnula je proizvoĎačima različitih dobara posebnu brigu za što kompletnije i djelotvornije neposredno i izravno uključivanje u prodaju svojih proizvoda na domaćem i stranom tržištu.1 Izravno uključenje u vanjskotrgovinski promet osigurava proizvoĎaču robe velike mogućnosti prilagoĎavanja proizvodnje željama kupaca i svakodnevnoj potražnji novih, privlačnijih, sofisticiranijih, suvremenijih i praktičnijih proizvoda. Uz to proizvoĎač izravnim nastupom na stranom tržištu osigurava ažurne podatke o kretanju strane proizvodnje, stanju ponude i potražnje na tom tržištu, postizivim cijenama i drugim uvjetima kupoprodaje, trendovima, inovacijama i sl.
3. ROBNA RAZMJENA REPUBLIKE HRVATSKE U RAZDOBLJU OD 1993. DO 2007. GODINE Hrvatska, kao mala zemlja s malim tržištem, nije bila (niti je danas) u mogućnosti utjecati na svjetske cijene pa je svoj gospodarski rast koncipirala na izvoznoj orijentiranosti jer mali potrošački potencijal domaćeg tržišta ne daje dovoljno prostora za puno iskorištavanje kapaciteta i time uspješnu konkurenciju s inozemnim poduzećima. Me Ďutim, stvarna su se kretanja uvelike razlikovala od deklariranih ciljeva. Iako je 1993. uspješno eliminirana inflacija, a nakon toga su nekoliko godina uzastopno ostvarene relativno visoke stope rasta BDP-a (1994. rast je bio 5,9%, 1995. godine 6,8%), izvoz je stagnirao, a uvoz uvelike rastao, što je stvaralo neprihvatljivo visok deficit kako u vanjskotrgovinskoj bilanci tako i u bilanci plaćanja. TakoĎer je došlo i do velike ekspanzije javne potrošnje što je rezultiralo u brzom rastu vanjske i unutarnje zaduženosti. Navedeno upućuje na činjenicu da hrvatski model rasta nije bio orijentiran na porast izvoza i investicija, kako se prvobitno priželjkivalo i planiralo, već na porast domaće potrošnje. Temeljem iskustva već je poznato da je takav rast dugoročno neodrživ, a Hrvatska se danas nalazi blizu te granice i neminovno je podreĎivanje instrumenata ekonomske politike k ostvarenju izvozno orijentiranog gospodarskog rasta. U razdoblju od 1993. do 2007. godine i izvoz i uvoz obilježili su konstantan porast, ali po različitim stopama. Za ocjenu vanjskotrgovinske razmjene neke zemlje uvijek je obujam izvoza i uvoza nužno analizirati zajedno sa strukturom roba koje se razmjenjuju.2 Obujam predstavlja kvantitativni, a struktura kvalitativni pokazatelj uključenosti neke zemlje u meĎunarodno tržište i meĎunarodnu podjelu rada. Upravo se od inozemnih izravnih ulaganja očekuje značajan utjecaj, osim na obujam, i na strukturu vanjskotrgovinske razmjene u cilju pomaka izvoza prema složenijim proizvodima s više dodatne vrijednosti.Grafikon 1 pokazuje kretanje vanjskotrgovinske razmjene 2
http://hrcak.srce.hr/38200
Hrvatske u razdoblju 1995.-2007. U razdoblju 1995.- 2002. izvoz je stagnirao, a uvoz konstantno rastao te se povećavao deficit vanjskotrgovinske razmjene i negativni saldo tekućeg računa platne bilance. Iako poslije 2002. godine dolazi do jačeg rasta izvoza, i dalje rastu vanjskotrgovinski deficit i negativni saldo tekućeg računa platne bilance. Kretanje obujma robne razmjene Hrvatske sa zemljama Europske unije poprimilo je zadnjih godina negativni trend. Dok je u ukupnoj robnoj razmjeni Hrvatske Europska unija (EU – 15) 2001. sudjelovala sa 70%, udio je u 2007. (EU – 27) na 63%. Grafikon 1: Vanjskotrgovinska razmjena Hrvatske od 1995 do 2007. u mil. USD, tekući tečaj.
Ovaj podatak pokazuje da inozemna izravna ulaganja nisu imala očekivani utjecaj na robnu razmjenu Republike Hrvatske u cilju njezina povećavanja sa zemljama Europske unije. Dok Hrvatska sa zemljama Europske unije bilježi pad robne razmjene, udio zemalja u razvoju u robnoj razmjeni porastao je sa 20,9 % u 2001. na 27,7 % u 2007. To se kretanje može jednim dijelom pripisati inozemnim izravnim ulaganjima u Hrvatsku i podizanju tehnološke razine
jednog broja poduzeća iznad razine u drugim državama u hrvatskom okruženju, što je doprinijelo rastu konkurentnosti hrvatskog izvoza. U Hrvatskoj su inozemna izravna ulaganja bila, uglavnom, usmjerena u sektore s malom meĎunarodnom robnom razmjenjivošću, a većine investicija usmjerenih u proizvodni sektor glavni cilj bio osvajanje hrvatskog tržišta.
Analiza zemljopisne strukture hrvatske vanjskotrgovinske razmjene sugerira da je jedan od ciljeva bilo i osvajanje tržišta zemalja u razvoju, uglavnom onih nastalih raspadom bivše Jugoslavije, budući da je direktno investiranje u njima rizičnije. Negativni saldo na tekućem računu pokriven je prihodima od usluga, najviše turizma. No, zbog osjetljivosti na ekonomske promjene i političke rizike, kratke sezone, meteoroloških utjecaja i modnih trendova, turizam, mada izuzetno značajan, ne smije biti glavni oslonac u ekonomskim odnosima s inozemstvom. Zbog toga je oslanjanje na izvoz (export led growth) uvjet bez koga nema dugoročnoga dinamičnoga ekonomskog rasta i razvoja Republike Hrvatske. Grafikon 2. prikazuje kretanja četiriju temeljnih pokazatelja odnosa domaćeg i inozemnog tržišta, odnosno ukupnu pokrivenost uvoza izvozom, uvoznu ovisnost, izvoznu ovisnost te stupanj otvorenosti gospodarstva za Republiku Hrvatsku u razdoblju od 1993. do 2007. godine. Grafikon 2 Pokazatelji odnosa domaćeg i inozemnog tržišta za Republiku Hrvatsku u razdoblju od 1993. do 2007. godine u %
Pokrivenost uvoza izvozom u Hrvatskoj nije nikad bila potpuna, odnosno nikad se cjelokupni iznos uvoza nije pokrio ukupnom vrijednošću izvoza. Situacija je bila nešto povoljnija 1993. godine kada je izvoz pokrivao gotovo 90% iznosa uvoza, pa je i deficit vanjske trgovine bio znatno manji nego narednih godina, ali tada su u Hrvatskoj još uvijek vladale ratne godine te je bila relativno izolirana. Cjelokupno gledajući, u većini promatranih razdoblja uvoz je rastao po znatno većim stopama pa pokrivenosti uvoza izvozom bilježi silazni trend, s naznakom poboljšanja i povoljnije situacije u razdoblju od 2004. do 2007. godine. Godine 1997. je ostvarena najmanja pokrivenost uvoza izvozom, i to od samo 42,63% jer je izvoz naspram 1996. Godini opao s 25,4 milijarde kuna na 24,7 milijardi kuna, a uvoz prema istoj godini uvelike porastao s 44,4 milijarde kuna na 58,1 milijardu kuna. Što se uvozne ovisnosti tiče, vidljivo je da su domaća proizvodnja i potrošnja u relativno velikoj mjeri ovisne o uvozu. U 2007. godini, uvozna se ovisnost kretala oko 50%, dok je četrnaest godina ranije ona iznosila 39%. Uvozna je ovisnost za Hrvatsku visoka, što nasuprot niskoj izvoznoj ovisnosti nije dobro. Izvozna je ovisnost u promatranom razdoblju imala suprotan trend kretanja od uvozne ovisnosti. Dok je uvozna ovisnost rasla, izvozna je padala, za promatrano razdoblju opala je za 10%, odnosno s 35% iz 1993. na 24,5% iz 2007. godine. Ova dva pokazatelja realno dokazuju kako je u
Hrvatskoj dio gospodarstva namijenjen izvozu izrazito malen, a hrvatsko tržište preplavljeno uvoznim proizvodima.
Otvorenost Hrvatske tijekom cijelog razdoblja kretala se izmenu 60% i 74%. To je relativno visoka razina otvorenosti, no kad bi se kao pokazatelj otvorenosti gospodarstva uzela izvozna ovisnost, moglo bi se zaključiti da je Hrvatska relativno zatvorena zemlja jer bi otvorenost bila svega 22%. Činjenica je da je Hrvatska, uvozno gledajući, puno otvorenija i spremna na uvoz, dok hrvatski izvoz nije otvoren prema svijetu jer «vani» nije konkurentan.
ZAKLJUČAK Uzimajući u obzir današnje dosta nepovoljne gospodarske prilike u mnogim zemljama ovoga manje sretnog podneblja, izgleda da je oslonac na vlastite snage jedini ali i pravi put izlaska iz takvog stanja. Kada se to kaže onda se nikako ne misli na bilo kakvo izoliranje, nego, naprotiv, na još intenzivnije iznalaženje vlastitog puta ka gospodarskom prosperitetu. Mi ne možemo oponašati one koji su na svoj način, u drugim okolnostima i dakako samo u svom interesu ostvarili ono što danas jesu. Nužnost vanjskotrgovinske razmjene za razvoj jedne zemlje više nije sporna. Analizirajući vanjskotrgovinsku robnu razmjenu Republike Hrvatske istaknut je eksponencijalan rast hrvatskog uvoza te flegmatičnost hrvatskog izvoza. Nedovoljna iskorištenost resursa, zastarjela tehnologija, manjak inovativnosti, nedovoljna domaća ponuda i skepticizam kupnje hrvatskih proizvoda, doveli su potražnju za inozemnim proizvodima u Hrvatskoj na izrazito visoku razinu pa se kao posljedica svega, ali i nedovoljne državne regulacije, pojavio izrazito visok uvoz, koji
nije bio popraćen jednakim ili većim porastom izvoza, te se kao krajnji rezultat iz godine u godinu javljao sve veći trgovinski deficit u razmjeni Hrvatske s inozemstvom. U Hrvatskoj je mali iznos plasiran u proizvodne djelatnosti. To, kao i negativni saldo vanjskotrgovinske razmjene te visoki vanjski dug, nameću potrebu definiranja strategije odnosa prema privlačenju inozemnih izravnih ulaganja u proizvodne prograne namijenjene izvozu. Bez toga teško da će Hrvatska moći značajnije izmijeniti negativni trend u robnoj razmjeni i osigurati snažniji rast izvoza složenijih proizvoda koji sadržavaju više dodane vrijednosti.
LITERATURA 1. Ivo Andrijanić, Vanjska trgovina – Kako poslovati s inozemstvom, Zagreb, 1999 Internet stranice: http://hrcak.srce.hr/38200
POPIS GRAFIKONA Grafikon 1: Vanjskotrgovinska razmjena Hrvatske od 1995 do 2007. u mil. USD, tekući tečaj 6 Grafikon 2: Pokazatelji odnosa domaćeg i inozemnog tržišta za Republiku Hrvatsku u razdoblju od 1993. do 2007. godine u %
7
