Robert Kuper 5 maksima za završni ispit iz MZ iUK 2018-01-20 1. Prva maksima- Stranci su drugačiji
U ovoj maksimi Kuper navodi da je najčešći način razumijevanja stranaca upravo pretpostavka kroz da su oni slični vama -što je on pokazao kroz primjer lorda Mekartnija i Kineskog cara, i kroz primjer Hruščovog pogrešnog tumačenja Kenedijevu Kenedijevu uporabu sporednih kanala za komunikaciju kao znak slabosti. Također Kuper navodi u prvoj maksimi tri slučaja s ozbiljnim posljedicama. Prvi slučaj je iz zamršenih događaj a koji su prethodili Prvom svjetskom ratu. Drugi primjer je moderne Kine, neobaveznost s kojom je Američka vlada tj. General Mekartur -odlučila da ne postoji stvarni rizik od kineske intervencije u korejskom ratu. Slučaj Koreje pokazuje drugi način pogrešnog razumijevanja stranaca, što je jednostavno neobraćanje pažnje na njih. Još jedan primjer je Vijetnam - bivši Sekretar SAD-a, Robert Meknamara Meknamara je odredio 11 razloga u svojoj knjizi “ Iz ove perspektive“ za katastrofu. Prva 4 su: 1. Pogrešno smo procijenili geopolitičke namjere naših protivnika i preuveličali smo opasnost po SAD. 2. Promatrali smo ljude J.Vijetnama s naše točke gledišta i pogrešno p ogrešno smo procijenili političke snage unutar zemlje. 3. Podcijenili smo moć nacionalizma 4. Naše procjene o tome to me tko su prijatelji a tko su neprijatelji odražavale su naše duboko nepoznavanje povijesti, kulture, i politike naroda u regionu i ličnosti njihovih lidera. Kuper naglašava da je lekcija koju svi s vi moramo naučiti upravo ta „ Stranci su drugačiji „ odgajani su drugačije, misli su im drugačije strukturirane, navike su im pod utjecajem drugačijih škola, drugačijih društvenih običaja... sljedeći primjer o nerazumijevanju Kuper pronalazi u primjeru Hitlera i Čemberlena kao zaključak navodi da lični odnosi i odnosi moćnika su neizbježno isprepleteni i da bi bolje bilo da oni koji imaju vlast poznaju i razumijevaju jedni druge. Lični kontakt je neophodan- lično povjerenje je od suštinskog značaja. No kako autor kaže postoji neka opća teškoća za moćnike da razumiju vanjski svijet. Prvo oni imaju manje potrebe od slabih da razumiju druge. Jaki mogu da se brinu sami o sebi. Kroz primjer Sadama Huseina
navodi da je neuspjeh stavljanja u poziciju pozi ciju onog drugog već velika greška, jer njihova pozicija nije ono što vi zamišljate, da je Sadam Husein bolje razumio strance, vjerojatno ne bi o slobodio taoce u praskozorje Pješčane oluje, možda čak ne bi izvršio invaziju na Kuvajt. Navodi da empatija može biti važnija od intelekta. Prvo što političari moraju da urade je da slušaju ljude koji se nalaze na terenu. Važno je ne samo biti na terenu već imati sadašnje informacije s terena. Glavno pravilo sadašnje diplomacije mora biti saslušanje savjeta lokalnih stručnjaka. 2. Druga maksima- na kraju bitna je unutrašnja politika
U 19. Stoljeću njemački povjesničari su razvili teoriju pod po d nazivom prvenstvo vanjske politike. Prema njoj, država uvijek daje prednost interesima i nteresima vanjske politike nad unutrašnjom. U 19. Stoljeću upravo dok se razvijala ova teorija vanjska politika je počela da gubi prvenstvo. Vlade su počele sve više da zavise od domaće podrške dok je domaće sljedbenike - u dogledno vrijeme, glasače- sve više zanimala unutrašnja politika. Pošto je unutrašnja politika najvažnija, vanjska je od drugorazrednog značaja. Kada se u diplomaciji radi „o drugim ljudima“- situacija na Bliskom istoku, kriza u Africi, potreba za stabilizacijom st abilizacijom Afganistana- ona može biti važna i strašno zanimljiva, čak i od vitalnog značaja za nacionalne interese. Ali kada domaća interesiranjazaposlenost, porezna politika, imigracije...dođu na red, odjednom je ton oštriji. Ovo je navodno kako autor kaže niža politika. Ako pregovori u inostranstvu imaju za posljedicu porast porezne stope u zemlji ili povećanu po većanu imigraciju, onda rasprava postaje čvršća i napetija. Kao jedan od primjera u ovoj maksimi Kuper je naveo Hladni rat, jer je to na kraju krajeva bio rat između suprotstavljenih unutrašnjih politika. Bila je to borba između dva sistema- demokracije i tržišne ekonomije s jedne strane, a s druge, državne kontrole ekonomije i partijske kontrole svega ostalog. Poraz jednog sistema nije pratilo imperijalno i mperijalno preuzimanje, već unutrašnja promjena. Kuper navodi da su neka od najvećih vanjskopolitičkih pitanja današnjice fokusiraju oko pitanja: kako uvesti demokraciju u Irak, ka ko voditi Afganistan, kako zaštititi manjine u Makedoniji i
Bosni, kako reformirati palestinske vlasti? Kuper navodi da politika može biti vanjska, ali da su njeni motivi domaći. Suština je da je vanjska politika spoljašnji odraz domaće politike. Ideja da vanjska i unutrašnja politika budu odvojene potiče iz koncepta suvereniteta i samoopredjeljenja; vjerovanja da ljudi treba da budu slobodni da odlučuju o vlastitoj sudbini i politici pod uvjetom da se to ne kosi s drugim politikama. Stoga je vanjska politika jedne zemlje legitimni predmet za
diplomatsku žalbu,čak i za vojnu akciju, ali ne i njena unutrašnja politika koja se tiče samo nje. Ali strana konkurencija, nelegalne droge,nelegalne imigracije, mogućnost za međunarodni terorizam se sve više umnožavaju. Ovi izazovi na domaćem terenu potiču od spoljašnjih problema: ratovi ili propale države pod kontrolom korumpiranih ili kriminalnih interesa. Svi oni zahtijevaju vanjskopolitičko rješenje. Teškoće nastaju kada vanjskopolitički problem jedne osobe (države) postaje unutrašnji problem druge. Teškoća je u uvjeravanju strane zemlje da promjeni svoju politiku u odnosu na unutrašnje probleme koje stvara negdje drugdje. 3.
Treća maksima – teško je utjecati na strance
U trećoj maksimi Kuper govori o tome kako vlade na domaćem terenu mogu stvarati zakone i bar u teoriji zahtijevati poslušnost. U inozemstvu one mogu samo predlagati i uvjeravati i nadati se da će se njihov savjet poslušati. Utjecaj na strane vlade nije lak to nam je obrazložio kroz primjer djelovanja američkih izaslanika, državnih sekretara o palestinskom problemu. Poslije prvog palestinskog rata administracija Buš-Bejker je uspjela dovesti obje strane za pregovarački stol i postići neki okvirni sporazum ali sprovođenje je se stalno odlagalo, zatim ni Predsjednik Clinton u pregovorima koji su se dešavali u Kamp Davidu nije postigao rezultate. Promjena politike i sprovođenja takve politike je dovoljno teško i u vlastitoj zemlji, a kamo li činiti to u inozemstvu. Također se navodi da je posao stvaranja ili rekonstrukcije države mnogo teži od razaranja nekog režima npr. Zapadni Balkan. Postavlja se onda pitanje kako države trebaju da se bave situacijama u inostranstvu koje utiču na njihove vitalne interese? Odgovor je da države imaju na raspolaganju 3 glavna instrumenta utjecaja: riječi, novac i silu. Mogu dakle da nagovore, da podmite ili da prisile. Na prvi pogled nagovaranje se čini najslabijim. Riječi mogu imati težinu u onoj mjeri u kojoj ili predstavljaju obećanja pomoći ili prijetnje silom. Riječi predstavljaju jedan ili drugi od dva preostala instrumenta utjecaja. Za novac Kuper navodi da ima naročitu manu, jer kada ga jednom date teško da ćete ga dobiti nazad. Upotreba ekonomske pomoći da bi se postigli neekonomski ciljevi je još teža stvar. Korištenje pomoći kao utjecaja je nešto između igre pokera i „kukavice“ za nacionalne i međunarodne uloge kao primjer Kuper je uzeo Kosovo koji zavisi od međunarodne pomoći i kao takav on je nezavisnog mišljenja i često ne čini ono što im se kaže. Ali da će međunarodna zajednica odustati je malo vjerojatno. Pored pomoći kao pozitivan ekonomski instrument imamo i sankcije kao negativni. Sankcije daju neki poticaj
ciljnoj zemlji da promjeni način ponašanja, ali će vjerojatno nauditi narodu prije nego njenim vladarima (vladaru) npr. Irak, Srbija... Kuper također navodi da nije nužno da su sve sankcije neuspješne. Kada one uspiju one uključuju i druge pritiske ili poticaje, najvažnije je da moraju da traju duži vremenski period npr. slučaj Južna Afrika. Kuper naglašava d a je vojna sila krajnja sankcija u međunarodnim odnosima. Ona predstavlja moć prije nego utjecaj. Treba reći da upotreba oružanih snaga ne daje i pozitivne rezultate za primjer možemo uzeti Prvi zaljevski rat, u kojem je vojna akcija riješila vojni problem, ali su ostali neriješeni politički problemi agresivne diktature, podijeljenog naroda...ako pogledamo Drugi svjetski rat vidjet ćemo da je najbolja funkcija vojnih operacija upravo stvaranje okruženja u kojem se mogu pregovarati politička rješenja. Autor naglašava da ljudi moraju da žele promjenu. Funkcija diplomacije je često, pronalaženje formule-često dvosmislenih oblika riječi-oko koje se svi mogu da se pretvaraju da se slažu dok čekaju da se nešto promjeni. Vojni ekvivalent strpljive diplomacije je politika obuzdavanja. To je bila u suštini zapadnjačka strategija tijekom hladnog rata. Najuspješnija vanjska politika u moderno doba-preobražaj Europe poslije Dr.sv.rata.
4. Četvrta maksima- spoljna politika se ne bavi samo interesima U ovoj maksimi Robert Kuper govori o različitosti interesa i nacionalnih identiteta. Neki interesi
potiču iz povijesti i geografije, drugi se stječu kao posljedica strateških odluka. Kada jedna zemlja odluči da postane država s nuklearnim oružjem,ili kada pristupi nekom savezu, ona također stječe neke interese koji od tada čine osnovu njene nacionalne politike (npr. Indijski nuklearni program). Jednom kada odredi svoje interese, zemlja traži načina da ih promoviraju kao i opasnosti koje im prijete. Pokušava da otkrije što druga strana želi; traži sebi saveznike- zemlje sa sličnim interesima. Iako su interesi drugorazredna stvar, jezik interesa igra važnu ulogu u međunarodnim poslovima, upravo zato što ne dotiču srž vrijednosti ili identiteta jedne zemlje, lakše je naći zajednički stav kroz diskusiju o interesima nego pokušati da se pregovara o vrijednostima. Kuper navodi jednu rečenicu u kojoj kaže:“ interesi se mogu mijenjati ili predefinirati, a kompromisi zasnovani na udovoljavanju interesima su iz tog razloga promjenjivi“. Iz primjera Poljske- Njemačka 1939. i Belgije- Njemačke 1914.( Belgija bila
neutralna), Kuper objašnjava da je ovdje pitanje interesa bilo pogrešno pitanje. Poljska i Belgija se nisu ovdje borile za svoje interese već zbog toga što su bili takvi narodi i nisu željeli da budu drugačiji. Zatim imamo primjer u 19.stoljeću Britanska vanjska politika je bila ukidanje trgovine robljem, politika je vođena ne iz interesa već zbog moralnih obzira. Zadatak svakog političkog vodstva je da odredi što narod želi, čak i prije nego što on zna što želi. Primjer poslije Drugog svjetskog rata Kuper uzima poslijeratnu Njemačku. Poslije ovog rata je uslijedila transformacija Njemačke i preoblikovanje međunarodnog sistema. U načinu preoblikovanja Njemačke nisu se slagali Sovjeti s Amerikancima. SAD su željele demokratsku decentraliziranu Njemačku a SS je želio Njemačku s državnom kontrolom nad proizvodnim sredstvima i vojskom pod kontrolom Sovjeta. Vidimo da SAD i SS nisu došli iz različitih interesa, već iz različitih vrsta društva. Tako je Hladni rat ostao konflikt između dva različita pogleda na svijet i sistem vrijednosti. Mnogo važnije pitanje od pitanja kako zemlje slijede svoje interese je pitanje kako ih one određuju. Vanjska politika je ispunjena dilemama, kompromisima i dvosmislenostima. Nijedna politika nije
nikada savršena, ako dozvolite predaju oružja, to oružje može se koristiti za opresiju nad nekim, ako ne dozvolite, legitimnoj izabranoj vladi može se suprotstaviti pokret otpora koji je još manje spreman da poštuje ljudska prava. Uvođenje sankcije može da potakne vladu da ispravi svoje djelovanje, ali također može da izazove velike patnje nevinog naroda. 5. Peta maksima- proširiti kontekst
Ova maksima potiče iz opaske Žana Monea, glavnog pokretača EU: kada ste suočeni s problemom koji ne možete riješiti, proširite kontekst. Na taktičkom nivou ova maksima je stara koliko i vanjska politika. Svaka vrsta veze- sankcije, trgovine, pogodbe ili široki savezi - sve one uvijek podrazumijevaju neku vrstu proširenja konteksta. Jedn a prednost EU je zapravo ta da skuplja širok dijapazon predmeta, omogućavajući zemljama članicama da se fokusiraju na one koji ih zanimaju, dok mogu da povlađuju u vezi s drugima. Originalna europska pogodba se često opisuje- s neznatnim pojednostavljivanjem. Princip proširivanje konteksta može se primijeniti i na strateškom nivou. Pregovori između Britanije i SAD oko stvaranja institucija u Breton Vudsu predstavljaju zanimljiv slučaj proširenog konteksta. Na taktičkom nivou širenje konteksta znači pronalaženje nekog privremenog metoda za primjenu prisile ili poticanja; na strateškom nivou znači uključivanje širih interesa. Na egzistencijalnom nivou znači preobražaj identiteta. Moneova genijalnost leži u proširivanju definicije „ MI “. On je stvorio europski kontekst. Mijenjanje francusko-njemačkog odnosa u europskom kontekstu zahtijevalo je suštinsku promjenu. Ne samo u Njemačkoj već i u Francuskoj. Trajno rješenje izraelsko -palestinskog pitanja zahtijevat će preobražaj Izraela, i palestinskog identiteta. Neki konflikti su završeni stvaranjem jedinstvene države- slučaj Engleske i Škotske mir je ostvaren razvijanjem šireg smisla zajednice. Postavljanje šireg konteksta kao trajnog sastojka međunarodnog života obično podrazumijeva stvaranje trajnih institucija. Ako proširivanje konteksta nekad rješava probleme, sužavanje konteksta je
često način stvaranja ili uveličavanja problema npr. na Balkanu, ljudi koji su sebe nekada zvali Jugoslavenima bili su potaknuti od strane Miloševića, Tuđmana i drugih da sebe odrede kao Srbe ili Hrvate. Širenje konteksta nije neka automatska formula za rješavanje vanjskopolitičkih problema, u većini slučajeva pametno je tražiti načine da se pomire interesi kako bi strane mogle da žive jedna s drugom i zajedničkim problemom bez zavade. Pred uvjet za trajni mir i za širi kontekst su zajedničke vrijednosti i politička kultura. Trajni mir dolazi s postmodernom integracijom identiteta, mirenje interesa može dovesti do zatišja - ne mira već udaljavanja. Na kraju trajan i siguran mir zavisi o d stvaranja legitimiteta. Ako će mir da traje moraju ga svi prihvatiti. Prije nego što možemo da počnemo da gradimo vanjsku politiku moramo da se zapitamo u kakvom svijetu želimo da živimo i tko smo MI? Što je naš odgovor širi veće su šanse da MI živimo u miru.
