PROF. DR RADOŠ LJUŠIĆ: KNEGINJA LJUBICA – „SRCE PUNO TRNJA”
Kneginja Ljubica Obrenović (Anastas Jovanović, 1851.) Feljton o kneginji Ljubici Obrenović uradili smo po knjizi prof. Ljušića „Kneginja Ljubica”, koju je izdao Zavod za udžbenike iz Beograda, 2013. Godine. Priredio: Miladin Veljković Velika i složna zadruga Vukomanovića Prof. dr Radoš Ljušić, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, na kome je i upravnik Katedre za srpsku istoriju u novom vijeku, spada u red najvećih imena srpske i jugoslovenske istoriografije. Njegova bibliografija broji preko 500 bibliografskih jedinica, od toga više od 30 posebnih izdanja. Svaka njegova knjiga ima posebnu vrijednost i postaje predmet naročitog interesovanja svih slojeva čitalaca. To se može reći i za Ljušićevu knjigu „Kneginja Ljubica”, koju je 2013. godine izdao Zavod za udžbenike iz Beograda. Kao što se iz samog naslova može zaključiti, knjiga sadrži biografiju supruge kneza Miloša Obrenovića, Ljubice, koja je sa „srcem punim trnja”, po zaključku prof. Ljušića, od svih srpskih kneginja i kraljica 19. i 20. vijeka, „ostala u najboljem sjećanju srpskog naroda”. Uz njegovo odobrenje i saglasnost beogradskog Zavoda za udžbenike, kao izdavača knjige, prenijećemo iz nje u narednih nekoliko brojeva najinteresantnije detalje, čime ćemo čitaocima približiti lik čuvene kneginje, koja je, uz ostale osobine, posjedovala i „srčanost mušku”.
Na Suvoborskoj gredi, duž koje vodi stari put Valjevo–Čačak, danas bez ikakvog saobraćajnog značaja ali oduvijek s važnim strateškim položajem, nalazi se selo Srezojevci, na nadmorskoj visini od 650 metara, u sastavu SO Gornji Milanovac. Smješteno je između tri uzvišice: Vis (638 metara nadmorske visine), Vaskova glava (622) i Galič (683) i prostire se na istočnoj strani pomenutog druma. Od Gornjeg Milanovca udaljeno je 28, a od Čačka 20 kilometara. Vukomanovići su bili najbrojniji i najpoznatiji rod u Srezojevcima. Slavili su Lučindan (18/31. oktobar). Vukomanovići su, prema porodičnoj tradiciji koju je zapisala Mileva Alimpić, rođena Vukomanović, porijeklom iz Metohije, iz okoline Peći. Poslije pada ove oblasti pod Turke, negdje u 16. vijeku, Vukomanovići su se preselili u Hercegovinu, u Nikšić. Pleme je u seobi predvodio Sava Kostić-Vukomanović. Vukomanovići nijesu našli u Nikšiću trajno utočište. Nikšićki paša nije podnosio doseljeno pleme, pa je naredio da se ubije Sava Vukomanović, poslije jednog povratka iz Dubrovnika gdje je boravio radi trgovine. Tom prilikom opljačkana mu je sva roba. Shvativši to kao upozorenje da im u Nikšiću nema opstanka, Savini sinovi, Vukoman, Časlav, Ćirjak i Dragić, poslije krvne osvete – skoro isključivi motiv sa seobe u okvire Turskog carstva i iz njega, u čiju pozdanost se može sumnjati – preselili su se u Beogradski pašaluk. Na putu ka Beogradu zaustavili su se u Stragarima, gdje su ostavili porodice, a oni otišli beogradskom veziru da zatraže dozvolu za nastanjivanje. Vrativši se u Stragare, najvjerovatnije sa dopuštenjem vezira, i uvjerivši se da im odgovara planinski kraj oko Rudnika, odabrali su prostor između Dičine i Čemernice i tu se naselili. Selo Srezojevce prihvatili su za novu postojbinu, i uz rječicu Carević podigli svoje domove, polovinom 16. vijeka, prema porodičnoj tradiciji, mada će prije biti da se to zbilo u 18. stoljeću. Od četvoro braće, najmlađi Dragić, s rođakom Nikolom – Nikšom, odselio se u Rusiju. Njihovi potomci življeli su u Odesi. Zna se da je Vukoman imao sedam sinova: Budimira, Radomira, Vasilija, Dimitrija, Vojina, Pavla i Savu. Vukomana i sina Vojina ubili su Turci na rijeci Dičini, dok su nosili prihode spahiji u Brusnici. Dugo se jedan vir na Dičini zvao Vukomanovac, po mjestu gdje je ubijen Vukoman sa sinom. Sve do druge polovine 18. vijeka nemamo pouzdane podatke o ovoj porodici. Tada se ističe kao porodični starješina Gavrilo Savić Vukomanović. Njegov otac Sava sin je Vukomana, jednog od doseljene braće, žrtve turskog nasilja, od kojeg su bježali iz Metohije u Hercegovinu, iz Hercegovine u Srbiju, iz Srbije čak u Rusiju. Vukomanovići će glavama plaćati tursko nasilje i u narednom periodu, posebno u vrijeme srpskih ustanaka. Joakim Vujić piše da su Vukomanovići iz Srezojavaca, roditelji kneginje Ljubice, „bili česni i bogate gazde ljudi, koji su počitanije i kod naroda imali”. Dugovječna Vasilija Vukomanović kazivala je Panti Srećkoviću: „U ono vreme ova je kuća bila čuvena sa svoje velike zadruge i velike imućnosti; dočekivala je i ispraćala i careve Turke, svoje gospodare, i najvažnije Srbe, svoje prijatelje”. Sjećanja potomaka i zabilješke putnika namjernika ukazuju na to da su Vukomanovići bili velika, složna i materijalno bogata zadruga. I pored svog pristojnog imetka i ugleda u selu, Vukomanovići nijesu igrali zapaženu ulogu u Pr-
vom i Drugom ustanku. Gavrilo Vukomanović je imao četiri sina: Sretena, Radosava, Milisava i Đorđa. Gavrilo je umro 1797, pa je starješina zadruge postao njegov najstariji sin Sreten. Svi njegovi sinovi ostavili su za sobom potomstvo, koje je dobilo drugačija prezimena: Đorđevići, Ratkovići, Antonijevići, Simovići. www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=474471&datum=2015-02-03 Najviđenija među djevojkama
Crkva u Savincu
Radosav, otac kneginje Ljubice – prim. M.V., (1758–1805) bio je oženjen Marijom Damnjanović (1762– 1797) iz sela Družetića, Užičke nahije. Marija je umrla u 35. godini života, pa se Radosav ponovo oženio, ali je ime druge njegove supruge ostalo nezapisano. Netačan je podatak da je Vasilija Kojović, majka kneginje Ljubice, ali nije isključeno da je ona bila druga supruga Radosava. Ni Mileva Alimpić, ni Panta Srećković, osim Milana Đ. Milićevića, ne pominju drugi brak Radosava. Izgleda nevjerovatno da Mileva, kćer Petra i Vasilija, nije zapisala ime svoje bake! Ona, zna, sasvim sigurno, da se Radosav dva puta ženio, jer kaže „on je imao desetoro djece”, a ne on i Marija. Pouzdan dokaz o Radosavljevoj drugoj ženidbi jeste njegov sin Petar, rođen 1801, četiri godine poslije smrti Marije (1797). To se vidi na nadgrobnoj ploči u Savincu koju je postavila kneginja Ljubica svojoj braći, gdje piše: „Petar požive 32 leta i prestavio se mjeseca aprilija 1833”. Radosav je, dakle, iz dva braka imao desetoro djece – šest sinova i četiri kćeri. Kumovali su im Mandići iz Premića, kod Čačka. Ljubica Vukomanović je rođena 3/14. januara 1785, kao druga kćerka. U memoarskim spisima pominju se tri godine rođenja kneginje Ljubice (1780, 1785, 1788). Raspon od skoro decenije ukazuje na nepouzdanost memoarista, te smo, na osnovu drugih činilaca, usvojili godinu za koju se opredijelio Pantelija Srećković u rukopisu Rodoslovije, Naslednik i Petrija. On nije naveo tačan datum (rođena 1785. god. u početku mjeseca januara), već je to uradila Mileva Alimpić. Ovu godinu prihvatio je i Steva Čuturilo. Iako smo se za nju opredijelili, ni ona nije sasvim pouzdana. Alimpić i Srećković tvrde sa su se Ljubica i Luka rodili iste godine – 1785, s tim što je brat mlađi od sestre jedanaest mjeseci. S ovim kazivanjem nije sasvim u saglasnosti natpis na nadgrobnoj ploči u Savincu, na kojoj piše da je Luka umro januara 1833, po-
što „požive 48 leta”. Ako je Luka rođen u decembru 1785, onda je on poživio 47, i tek zašao u 48. godinu života. I samo u tom slučaju oni su se, zaista, mogli roditi u istoj godini! Poznata su i imena Ljubičine braće: Luka (1785–1833), Jovan (1792–1815), Petar (1801–1833), Antonije, Teodor i Gavrilo (Gaja) i sestre: Ružica, Smiljana, Mirjana i Bosiljka. O skoro svim znamenitim ljudima, rođenim u drugoj polovini 18. vijeka, postoje razne priče, često legendarne, o njihovom dolasku na svijet. Ta vrsta legendarnih priča nije mimoišla ni kneginju Ljubicu. Prilikom njenog rođenja u kući se zatekao Selim-beg Tokatlić, koji je tom prilikom darovao djevojčicu, sjećali su se njeni bližnji a zapisali memoaristi. Na Ljubučinim leđima bile su „dvije crne belege sa šake velike”, koje je nosila od rođenja do smrti. U vezi s njima nastala je priča o Turčinu koji je, boraveći jednom prilikom u kući Vukomanovića, tražio od majke Marije da poturči djevojčicu. On je govorio majci da će njena kćerka „nekad biti na veliku gospostvu”, odnosno da će „nekad znati za glavara zemlje”. U strahu da Turčin ne ostvari namjeru prevjeravanja, majka je Ljubicu sklonila u „devetu kuću” i tako je sačuvala. Iako je zadruga Vukomanovića bila brojna i jaka, zbog turskih zuluma morali su i oni da skrivaju svoju žensku djecu na stanove, u Kosmaju i na Čemernici, gdje su boravili čobani sa stokom. Djevojke su izlazile izvan kuće samo u vrijeme pričešća i važnijih narodnih praznika, kada su se okupljali u obližnjim crkvenim portama. Srezojevčanima je bila najbliža crkva brvnara u Brezni. Uoči udaje, Ljubica je „bila najviđenija među djevojkama iz sve okoline”. Čak i da je Mileva Alimpić pretjerivala u opisu Ljubičine ljepote i otmenosti, mladi beg Tokatlić imao je dovoljno motiva da se zagleda u stasalu Srezojevčanku. On je pomišljao na njenu otmicu, ali nije se usuđivao da je ostvari plašeći se gnjeva svog strica, starog Selim-bega Tokatlića, dobro raspoloženog prema raji, kao i brojne i moćne zadruge Vukomanović. Kada je 1803. Tokatlić boravio u kući Vukomanovića, o čemu je bilo riječi, zatražio je da mu dovedu Ljubicu i ostalu djecu. Ljubicu je darovao „niskom merdžana, okićenom mletačkim rušpama”. Već u to vrijeme Radosav je namjeravao da uda Ljubicu u Sarajevu, po želji svojih rođaka Budimlića. Predavši joj dar, beg joj je rekao „na, Ljubice, ovo je moja hanuma nizala i tebi na dar poslala, da je se sjećaš kad pođeš po Sarajevu šetati”, zapisla je njena sestrična. Oko udaje Ljubice Vukomanović nijesu raščišćene mnoge pojedinosti. Njenu udaju u Sarajevu spriječilo je izbijanje Prvog ustanka 1804. i, u isto vrijeme, opredijelilo njenu buduću sudbinu. Da se udala u Sarajevu, za nju povijest ne bi znala, kao što ne zna za mnoge druge djevojke, ljepše i otmenije, ali je buna šumadijske raje usmjerila tok srpske istorije u novom pravcu i Ljubičin budući život učinila zanimljivijim, poznatijim i dostojnijim. U nju se zagledao, godinu ili dvije prije izbijanja ustanka, brat po majci Milana Obrenovića, Miloš Teodorović, potonji srpski knez. O tome postoje dvije verzije, jedna je sačuvana u porodičnoj tradiciji Vukomanovića, a druga u jednoj kneževoj priči. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=474604&datum=2015-02-04
Udaja za Miloša i Karađorđevo kumstvo U poznim godinama, dok je boravio u Beču, knez Miloš se sjetio kako je upoznao Ljubicu. Napuštajući svog zeta Savu, možda 1802. ili 1803, prije nego se konačno doselio kod polubrata Milana, Miloš je preko Pranjana, na putu za Brusnicu, prošao kroz Srezojevce, „puno živih izvora”. Na jednom od srezojevačkih potoka, na rijeci Dičini kako su zapisali neki memoaristi, ugledao je
Ljubicu i majku koje su belile platno. „Tada mi je me bilo prošlo 20 godina, a još sam bio kao devojka. Čim videh Ljubicu, ostaše mi oči na njoj. Ona i majka joj, opaziše mene, iziđoše iz vode, i spustiše skute (bejaše ih stid od mene da duboko gaze). Ja pregazih vodu, i, i na drugom bregu, sedoh obuvati se. Ošljario sam valjda čitav sahat, samo da duže gledam Ljubicu. E, činiš `voliko, jest bila lepa za čudo”. Ovom kneževom sjećanju, saopštenom momku Milovanu Pejčinoviću u Beču, poklanjamo povjerenje kada je riječ o ovom prvom susretu i zagledanosti u buduću suprugu.
Knez Miloš Kad mu je polubrat Milan povjerio da za njegove trgovačke potrebe luči stoku, Miloš je učestalo navraćao u Srezojevce, kod Vukomanovića, ne bi li ponovo ugledao Ljubicu. Njegov drug u kalauženju stoke, Turčin Ćor-Zuka, pronikao je u Miloševu tajnu i on mu je priznao da je „zavolio Ljubicu” i da, nje radi, češće kalauzi stoku u Srezojevcima i u zadruzi Vukomanović. Turčin je, potom, preuzeo na sebe ulogu provodadžije s namjerom da ubijedi Milana da isprosi Ljubicu od Vukomanovića. Ovo je kneževa priča o djevojci Ljubici i njihovim prvim susretima. Porodična tradicija bilježi da su Milan i Miloš dolazili u kuću Vukomanovića i da se tu mladi junoša zagledao u Ljubicu. Miloš nije imao hrabrosti da saopšti svoju želju Milanu, već je zamolio Nikolu Milićevića Lunjevicu da o tome porazgovara sa svojim rođakom Radosavom. Nikola je prethodno obavijestio Milana, a on ga je odbio riječima: „Prođi se toga! Ljubicu ištu u Sarajevo, pa se Radosav zateže, a ti oćeš da se ja sramotim da je ištem za moga Miloša. Šta je Miloš i šta on ima? Kad bude stekao i imao, naći će se i za njega žena”. I pored ovog savjeta, Lunjevica se, na Miloševo insistiranje, obratio i Radosavu. Vukomanović mu je odgovorio: „Čest i poštenje Milanu i tebi brate, ali ja ne mogu dati svoju ćerku za Milanovog momka iako mu je brat”. Otac
je, očigledno, želio da udomi kćer u bogatiju porodicu u Sarajevu, a ne za trgovačkog momka, makar on i bio polubrat poznatog šumadijskog trgovca. Povjesnik Srećković tvrdi da je to bilo prije izbijanja Ustanka 1804, što se može prihvatiti kao pouzdan podatak. Pitanje Miloševe ženidbe postavilo se ponovo tek poslije izbijanja Ustanka. Iz kneževe priče saznajemo da je vojvoda Milan isprosio Ljubicu i doveo je u njihov dom, ali ne navodi godinu kada je to uradio. „Kad sam se oženio, bilo mi je oko 24 godine”, riječi su kneza Miloša koje je saopštio momku Pejčinoviću, koji, očigledno, nije dobro upamtio godinu starosti u kojoj se srpski knez oženio. U prvoj ustaničkoj godini knez Rudničke nahije bio je Blagoje Vilotijević, ali je Milan Obrenović bio poznatija ličnost, glavni trgovac u nahiji. Odmah po osvajanju Rudnika, vožd Karađorđe je prvi put dodijelio zvanje vojvode jednoj ličnosti – bio je to Milan Obrenović, vojvoda, komandant i savjetnik Rudničke nahije, jedna od najznamenitijih ličnosti Prvog srpskog ustanka. Ne možemo utvrditi kada, ali nam se čini vjerovatnijim poslije paljevine Rudnika i postavljanja za vojvodu, 18. marta 1804, Milan je pozvao Karađorđa da bude vjenčani kum njegovom polubratu Milošu Teodoroviću (još nije preuzeo Milanovo prezime), pošto je već bio vjerio Ljubicu. Tek obavljena vjeridba i uspjesi oko osvajanja Rudnika, bili su dobar motiv Milanu da zamoli Karađorđa da se okume. Vožd je prihvatio ponudu, a da nije bio svjestan, kao ni Obrenovići, kakve će to posledice ostaviti u budućim odnosima dviju najistaknutijih porodica u Srbiji 19. vijeka. Njihovi odnosi za vrijeme Ustanka bili su prijateljski i dobri sve do 1810, kada je Milan prešao u opoziciju voždu. Miloš Teodorović i Ljubica Vukomanović vjenčali su se i uzeli u proljeće 1804. godine. Svadba je bila u Brusnici, kumovao je Karađorđe, stari svat bio je Lazar Mutap, a ručni djever Nikola Milićević Lunjevica. Mladoženja Miloš Obrenović još nije imao svoj dom, pa je Ljubica dovedena u kuću vojvode rudničkog Milana Obrenovića. Niti je porodična tradicija Vukomanovića, niti su pak memoaristi prve polovine 19. vijeka zabilježili ovo porodično veselje, te o njemu ništa pouzdano ne znamo. Ne samo da se ne zna u kojoj su crkvi vjenčani, već je teško utvrditi i vrijeme kad je bilo veselje, najvjerovatnije prije Uskrsa kada je održana Ostružnička skupština, kojoj su prisustvovale skoro sve ustaničke starješine, a među njima i Milan Obrenović. Ako je svadba bila na neki poznatiji praznik, onda su to mogle biti samo Cvijeti. Budući da je riječ o prvim ratnim danima, obilježenim nemirima i nesigurnošću, veselje je moglo biti bilo kog dana kojem je vožd Karađorđe mogao prisustvovati. Rođenje sina Petra, „oko 1805”, ide u prilog ovoj tvrdnji, ali ni taj podatak nije pouzdan pošto se natpis na njegovoj posmrtnoj ploči više ne može pročitati. www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=474757&datum=2015-02-05
Šuma najsigurniji dom
Miloš Obrenović je dugo bio u sjenci Milana Obrenovića, najznačajnije ličnosti u Šumadiji poslije vožda Karađorđa i Mladena Milovanovića. Miloša nalazimo u pratnji svog brata tokom ratovanja na Rudniku (1804), Užicu (1805), Bratačiću i Mišaru (1806), a redovno pored južne granice. Na položajima prema Višegradu i Novoj Varoši, Obrenovići su podigli šančeve na Katićima i Deretinu, u kojima je najčešće boravio Miloš, odvojen od kuće i porodice. Obrenovići su se istakli pri osvajanju Užičke tvrđave (1807). Vožd je povjerio opsadu tvrđave komandantu Rudničke nahije Milanu, kome su Turci predali u ruke ključeve grada. U početnim
borbama za utvrđenje teško je ranjen Miloš. Vuk piše da ga je „udarilo tane puščano više leve sise, pa izašlo kroz pleća; no i tu mu sreća njegova, ili može biti sreća naroda Srpskoga održi život, i on posle 10-12 nedelja ozdravi sasvim”. Prije bitke na Užicu Miloš Obrenović je sa Milanom Grbovićem spalio Požegu, a poslije bitke vidao je rane u Brusnici.
Kuća kneza Miloša u Crnući
Na front je otišao čim je ozdravio, preuzimajući postepeno vojne dužnosti od polubrata koji je u međuvremenu postao i sovjetnik. U drugoj polovini aprila 1807, prije konačnog pada Užica, u kući Mihaila Radovića u Ravnima, vožd Karađorđe imenovao ga je vojvodom, „videći heroičesku hrabrost u meni”. Miloš Obrenović je dosta kasno stekao vojvodsko zvanje. Razlog je trebalo potražiti u tome što je neprestano bio uz brata, pomažući mu u svim ratnim pohodima. Obrenovići su, zajedno s voždom, pošli u značajan pohod u Rašku (1809). Učestvovali su u skoro svim bitkama, a kada je Karađorđe morao da se povuče na Moravu, poslije poraza na Čegru, oni su branili Srbiju s juga. Obrenovići su bili odani svom kumu voždu Karađorđu do poraza 1809, ali već tada su pristupili njegovoj opoziciji, u čemu je Milan igrao zapaženu ulogu. Milanov boravak u Bukureštu u svojstvu narodnog deputata i njegova smrt 1810, izbacili su Miloša kao najznačajniju ličnost u Rudničkoj nahiji, kao i na cijelom prostoru prema južnoj srpsko-turskoj granici. U poslednjim godinama Ustanka Miloš je bio komandant Rudničke nahije (1809) i jedan od najvažnijih voždovih zapovjednika, koji je od 1811. uživao zvanje glavnokomandujućeg jugozapadne granice. Za sve vrijeme Prvog ustanka Ljubica je boravila u Brusnici, u zajedničkom domu Obrenovića. Miloš, koji je bio neprekidno na frontu, nije imao vremena da sagradi sebi kuću, pa je Ljubica boravila u Milanovom domu. Jedini pouzdan podatak o njegovom povremenom dolasku kući jesu dva njegova djeteta rođena u vrijeme Prvog ustanka, Petar (1805) i Petrija (1808). Teško i neizvjesno stanje, opšta nesigurnost, strah od turske osvete i sasvim neizvjesna budućnost primorali su Miloša Obrenovića, oborkneza triju nahija – Kragujevačke, Rudničke i Čačanske – da krajem marta ili početkom aprila 1815. preseli porodicu iz Šarana „dublje u planinu”, u Crnuću. Kad su njemu, najpoznatijem Srbinu u Beogradskom pašaluku, još samo šuma i planina
ulivali sigurnost, koliko je tek bilo teško ostalom narodu! Milan i Jakov Obrenović su, osim imovine u Brusnici, posjedovali imanje i u Crnući, gdje ime je ljeti boravila stoka. Kad su braća vratila majku Višnju sa djecom iz drugog braka, iz Dobrinje u Brusnicu, poklonili su mu posjed u Gornjoj Crnući. Nije poznato kada je Obrenović u Crnući, „u jednoj dolini u velikoj vrleti načinio kuću i nekoliko zgrada oko nje”. Vjerovatnije je da je ove zgrade sagradio tokom 1814. godine i da su u njima našli sklonište Lazar Mutap, Sima Paštrmac i Blagoje iz Knića, prije nego se Obrenović preselio u Crnuću. Nijesu uvjerljiva kazivanja da se knez Miloš s porodicom preselio u Crnuću prije Hadži Prodanove bune. Poslije Sabora u Takovu, Miloš se vratio u Crnuću, gdje je, nakon kraćeg premišljanja, otišao u vajat, obukao vojvodsko odijelo, pripasao srebrno oružje i, davši svoj vojvodski barjak Paštrmcu, uzviknuo: „Evo mene, a eto vama rata s Turcima!” Zbilo se to u dvorištu njegove kuće, u prisustvu majke, supruge i djece Petrije i Jelisavete. Sin Petar umro je u jednoj kablarskoj pećini u vrijeme bjekstva od Turaka i svog tumaranja 1814. godine. Svršetkom Drugog ustanka, koji je Miloša Obrenovića izbacio u sam vrh kao vožda, a potom i kneza Srbije, cjelokupna porodica Obrenović našla se u Crnući. U Brusnicu se vratio muselim, pa knez nije htio u nju da preseljava svoje ukućane. Nekoliko godina ostaće baba Višnja sa sinovima, snahama i unucima u Crnući. Braća Miloš, Jovan i Jevrem, zauzeti narodnim poslovima, najmanje su se zadržavali u ovom zabitom mjestu. Knez je silom prilika najviše vremena proveo u Beogradu, prve dvije godine poslije Ustanka. U Crnuću su braća navraćala samo da posjete svoje. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=474928&datum=2015-02-06 Kneževa kuća smatrana narodnom
Šareni konak u Kragujevcu Gornja Crnuća se može smatrati prvom, ali privremenom, prestonicom Srbije kneza Miloša. Njegova skromna kuća, s jednom velikom sobom, prostranom kujnom, trijemom i divanhanom, i pomoćnim zgradama, vajatima, mutvakom, mljekarom, ambarom, košem i harom za konje i
ogromnim voćnjakom u ogradi, bio je dvor ili konak prvog kneza Srbije. Okolo imanja bio je gust lug. Budući da je knez Miloš rijetko boravio u Crnući, u konaku je najvažnija ličnost bila kneginja Ljubica. U kneževoj kući bilo je previše posla za domaćicu. Kneževa kuća smatrana je kao narodna, pa su u nju navraćali mnogi ljudi koje je Ljubica morala dočekati, sa suprugom ili bez njega. Njoj i knezu, kad je boravio u dvoru, bili su pri ruci Petrija i Jelenka, čibugdžija Vule Gligorijević, kavedžija Petar Cukić, kuvar Arsa Andrejević, konjušar Lazar Indža, pisar Dimitrije Đorđević i starješina nad svima, gazda, Toma Vučić Perišić. Kako se živjelo u Crnući, slikovito je opisao Petar Cukić: „U jednoj sobi, na patosu, prostirala se postelja, gdje su spavali knez Miloš i kneginja Ljubica. Ispod njihovih nogu lijegali su Vule i Petar Cukić. Kad izjutra treba ustati, knez bi viknuo i gurnuo Vula da se probudi i da ustane. A kneginja bi, na takav isti način, probudila Peru. Vule bi otišao da loži vatru, a Pera bi donio karlicu i vrg s vodom, te polio Gospodara da se umije”. U takvoj prostoti i zajednici živjelo se, u vrijeme ustaničkih nemira i odmah poslije njih, na prvom vladarskom dvoru novovjekovne Srbije. U decembru 1815. sastala se narodna skupština koja je izabrala Miloša za „verhovnog kneza i pravitelja naroda serbskog”, usvojila prvi budžet (kako i koliko sakupiti porez) i postavila članove Narodne kancelarije. Kad knez nije boravio u Crnući, porez je primala kneginja. Tu se neko vrijeme nalazila narodna blagajna, o kojoj je, kao knežev pomoćnik, brinula i kneginja Ljubica, što se može smatrati njenom prvom državničkom obavezom. Nepovjerenje između kneza Miloša i Marašlije, kao i između Srba i Turaka, bilo je veliko. Vezir je bio najsigurniji kad je Obrenović boravio u Beogradu. Vjerovatno na njegov zahtjev, knez je u martu 1816. doveo u Beograd i izveo pred Marašliju svoju suprugu Ljubicu. Tada ga je vezir hrabrio i obećao mu bezbjednost i sigurnost. Obrenović je, ipak, ostao do kraja života nepovjerljiv prema Turcima. A Ljubici je to bio prvi boravak u sjedištu Beogradskog pašaluka i prvo njeno udaljavanje od rudničkih bespuća. Od preseljenja kneza Miloša Obrenovića u Kragujevac, 1818. godine, ovo mjesto bilo je prestonica Srbije. U vrijeme knez Miloševog dolaska, Kragujevac je bio mala palanka, s nekolicinom Turaka i cincarskih porodica. Godine 1818. imao je 193 kuće, 480 poreskih glava, 722 lica sposobna za vojsku, 2.235 stanovnika. Od obične palanke Kragujevac je brzo postao jedno od najvećih naselja u Srbiji. Kneginja Ljubica selila se iz Crnuće u Kragujevac dva puta. Prije nje to je uradio knez, ali tek pošto je sebi sagradio konak. Odluku da se preseli u Kragujevac knez je donio prije 1817, budući da je maja te godine započeo izgradnju konaka. Do kraja godine, uz konak su nikli mutvak i konjušnica. Godine 1818. dovršen je prvi i započeta gradnja drugog konaka, vodenice i pridvorne crkve. Konak kneginje Ljubice, poznat kao Šareni konak, počeo je da se zida 1819, a dovršen je 1820. godine. „Šareni konak počet je praviti se onoga leta, i tek druge jeseni bio je gotov, u koji se preselila knjeginja Ljubica s decom. Posle godine dana napravi se i onaj preko potoka spram šarenog konaka, u koji se preseli knjaz Miloš sa svojom kancelarijom i ostalom svitom”, piše Aleksa Simić. Jedno vrijeme su knez i kneginja živjeli u prvom konaku, pa se potom knez preselio u svoj, Knežev konak, a kneginja u svoj, Kneginjin (Šareni) konak. Ovaj kompleks dograđivan je i kasnije podizanjem kuća, ambara, košara i magaza. Knežev konak opisali su mnogi putnici, a kneginjin samo poneki, kao Joakim Vujić (1826), zato što je u ženske odaje, po turskom običaju, rijetko ko zalazio. Vujić naziva Kneginjin konak haremom, budući da je on to zaista bio. Putopisac je zapisao da u njemu obitava „svetla Gospoža
Ljubica s dva njena maloletna sina mlada Gospodarića, Milanom i Mihailom, kako ravno i vozljubljenom Gospodičnom Jelisavetom, svojom ćeriju, i celom njenom ženskago pola svitom”. U njemu je rođen knez Mihailo. „Ovaj harem leži ot palate Gospodareve s severa i sostoji se takožde iz dva departmenta, koji različite male i velike sobe imaju, koje su prekrasno mobilirate, izmolovane i nameštene, pak kongovi ot obadva sprata jesu široki, s lepi divani”, piše Vujić. Zato što je bio ofarban i ukrašen spolja i iznutra, s mnogo raznih slika i natpisa na zidovima, nazivan je Šarenim konakom. Iznad ulaznih vrata bio je natpis: ‘’Gospod da blagoslovi vhod i ishod tvoj.” Sličnih natpisa, isključivo u pobožnom duhu, bilo je na više mjesta, uz zidne slike. Konak je nepažnjom izgorio 1884. godine. www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475063&datum=2015-02-07 Sebi i djeci šila haljine Na kneževom dvoru u Kragujevcu živjelo se skromno i jednostavno. Ustajalo se rano i rano se lijegalo. I hrana je bila jednostavna, naročito u vrijeme postova. Najviše se koristio pasulj, sočivo, kisjeli kupus i riba. Sva hrana bila je jako začinjena biberom. Vino, koje se redovno pilo poslije objeda, nije bilo dobrog kvaliteta. Knez je radije pio bijelo vino, a njegovi činovnici crno. Jelo se iz glinenih posuda, sa drvenim i kalajnim kašikama. Porculan i srebrno posuđe ušli su u upotrebu tek tridesetih godina 19. vijeka. Poslije ručka srkala se kafa, pušilo na luli i odlazilo na popodnevno spavanje. Do 1833. kneginja Ljubica je, po starom srpskom običaju, stajala pored sofre (stola) i posluživala muža. Tek tada joj je knez dopustio da sjedi pored njega. „Bila je potrebna svekolika ljubav i povjerenje naroda naspram kneza, te da ovo novačenje ne izazove gunđanje. Prije nego što sedne za sto, kneginja poljubi u ruku kneza i posluži ga čašom rakije. Knez čita molitvu prije i poslije jela”, zapisao je Boa-le-Kont. Kad su knez i kneginja dočekivali goste, Ljubica je i dalje dvorila supruga. Jovan Hadžić je upamtio da je 1837. u Topčideru kneginja „sa skrštenim rukama iza stolice knjažeske njega dvorila i posluživala, pošto mu je pri početku salvet oko vrata vezala onako kao što majke djeci maloj obično vežu”. Na jednoj svečanoj večeri kod Hodžesa, engleskog konzula u Beogradu, sve su žene sjedjele sa svojim muževima za stolom, možda prvi put u svom životu, napuštajući time istočnjačku a prihvatajući evropsku tradiciju. Umjesto kneza na večeri su bili kneževići Milan i Mihailo, i njihova majka koja je sjedjela do Hodžesa. Poznata je bila štedljivost kneza Miloša, te je i kneginja morala da bude takva. Budući da nijesu bili rasipnici, trudili su se da to ne budu ni drugi. U tome su često pretjerivali i izazivali zavist kod bolje stojećih ljudi, od koji se jedan jadao riječima „narodu je protivno i gorko bilo”. Savremenici su vjerovali da ovo potiče usled kneževe i kneginjine „prostačke zlobe i visokoumija o samom sebi”. Kneginji Ljubici je smetalo kad bi druge gospođe i njihova djeca imali haljine bolje od haljina njenih i njene djece, pritom govoreći: „Kad one nose tako za čim ćedu se moje kćeri i ja odlikovati od njih?” Ovo je jedan od rijetkih primjera njene zavisti, koje je inače, može se reći, uglavnom bila lišena. Bilo joj je, naravno, lakše da šije sebi i djeci odjeću nego da ubijedi kneza da odriješi kesu. Kad je kneginja naručila 1823. kod Nauma Ička da joj šije haljine, Obrenović je odbio da ih plati. Knez je često naređivao kneginji da svilene postave sa njihove starije odjeće i njihove djece prenese na novošivenu garderobu. Jednom prilikom slala je kneginja knezu (1820) anteriju i molila ga da od nje načini po ćurak za nju i Perku. Neku godinu kasnije on šalje kneginji tražene haljine i piše joj da je kupio u Jagodini trinaest oka svile, ali nije mu se sva svila dopala. Knez je zadržao šest oka svile jer je bila bolja, a sedam je prodao, kao što je i kupio – „dram po četiri pa-
re”. Mlađi Mihailo često je nosio prekrojena odijela starijeg Milana. Zbog brojnih žalosti koje su je snašle, kneginja Ljubica uglavnom nije nosila nikakav nakit. To isto tražila je i od kragujevačkih, požarevačkih i beogradskih gospođa. „Kneginja ne prenebregava ništa da bi zadržala žene u prostoti starih običaja i da bi ograničila upotrebu zlata i dragog kamenja u njihovom kićenju”, bilježi Boa-le-Kont. U vrijeme boravka u Kragujevcu kneginja Ljubica rodila je Milana, Mariju i Mihaila, kojima je, uz Petriju i Jelisavetu, poklanjala najveći dio svog vremena. I kneginja i djeca su često pobolijevali. Kneževi sekretari bili su obavezni da Obrenovića, koji je najčešće bio na putu, obavještavaju o zdravlju kneginje i djece. Nije nimalo iznenađujuće što se najviše pažnje poklanjalo Milanu, prestolonasljedniku. Osim roditelja, o njemu su brinuli svi kneževi činovnici, gdjegod da je on boravio. Tako, na primjer, knez Petar Topalović piše kneginji da je, obilazeći knežinu, ulovio soma i uhvatio jedno lane, pa ih šalje Milanu, poželjevši njemu, kneginji i ostaloj djeci da lijepo provedu praznik Svetih Apostola. Poslije udaje Petrije 1824, i nešto dužeg boravka u Beogradu, kneginja se vratila u Kragujevac. Đakova buna (1825) zatekla ju je u prestonici. Kao i knez i ona je bila zabrinuta zbog njenog toka i ishoda. Đakova buna privlačila je kneginjinu pažnju zato što je za starješinu Peru Vulićevića, jednog od uzročnika bune, bila udata njena sestra Bosiljka. Knez Miloš je Peru i Bosiljku neko vrijeme gonio i prezirao, pa ih je kneginja uzimala u zaštitu. Kneginja je pohvalila kneževu odluku da ne drži Narodnu skupštinu u Ostružnici, na kojoj bi se razmotrile posledice Đakove bune, već u Kragujevcu. Kad se Skupština sastala, kneginja se sa djecom preselila u Požarevac, odakle je, na knežev zahtjev, uputila predstavnike Požarevačke nahije u prestonicu, u kojoj je provela sedam godina (1818–1825). http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475330&datum=2015-02-08
Brinula o svakoj sitnici Đakova buna (1825) prilično je uzdrmala kneza Miloša i znatno uticala na njega da Požarevcu pokloni više pažnje. Već u martu on piše bratu Jevremu: „Požarevac, pak, opredelio sam za privremeno prebivanje moje”, gdje je otišao odmah poslije Vaskrsa. Namjera mu je bila da u njega preseli i kneginju sa djecom, na „neko vrijeme”. Sedamnaestog aprila knez je prispio u grad. Donošenjem odluke o preseljenju u Požarevac, on je započeo da gradi konak uz tzv. veliku pijacu. Pored kneževog konaka istovremeno su izgrađeni momački konak sa četiri sobe i kujnom, mutvak (ljetnja kuhinja), čardak, kancelarijska zgrada, zgrada za momke, konjušnica (ar), kasarna, barutana. Prethodni građevinski radovi završeni su iste godine, pod nadzorom majstora Veselina, konačić za mlade kneževe 1826, a konak za kneginju Ljubicu 1827–1829. godine. Cio kompleks građevina bio je povezan popločanom kaldrmom i ograđen dvostrukim palisadom (drvenim zašiljenim stubovima). Bez obzira na to što vladar u ovom gradu nije živio, već njegova porodica, on je postao vojni centar autonomne Srbije, počevši od 1825, a posebno od 1830. godine. U njemu ne samo da su bile stacionirane vojne jedinice već je bila otvorena i „Knjaževsko srbska vojna akademija” (1837), a u njegovoj okolini obavljani su redovni vojni manevri. Ovakvim kneževim građevinskim, potom i urbanističkim radom, Požarevac je polako ali sigurno gubio orijentalnotursko obilježje i postajao je srpska varoš. Knez Miloš je u Požarevačkom konaku boravio privremeno, kada je s porodicom provodio praznične dane – krsnu slavu Svetog Nikolu, Božić, Uskrs, Veliku Gospojinu. U svom dovru knez
je s kneginjom dočekao i ugostio neke poznate ljude, kao Joakima Vujića, Ota Dubislava Pirha, Ištvana Sečenjija, Gicu Oprana, P.I.Rikmana, engleskog konzula Hodžesa. Život kneginje Ljubice u Požarevcu bio je prilično jednostavan. Knez Miloš postavio je suprugu za upravnika svojih dobara u Požarevcu, a Joksu Milosavljevića za njenog pomoćnika. Povjereni posao ona je revnosno obavljala, na kneževo veliko zadovoljstvo. Kao i knez, i ona je bila štedljiva i vodila je računa o svakoj pari i sitnici. Iz sačuvanih pisama upućenih knezu uočava se njeno prilježno bavljenje poljskim poslovima: žirenje svinja i sakupljanje žira, branje kukuruza, košenje livada, žetva pšenice i ječma. Kneževo imanje u Požarevcu bilo je ogromno. Kneginja Ljubica imala je 67 potčinjenih poslužitelja koji su radili na požarevačkoj ekonomiji: šest čobana, četiri govedara, tri svinjara, jedan kobilar, jedan kokošar, dva pudara, jedan vinogradar, tri baštovana, dvoje česmedžija, 11 kočijaša i siza, pet ćirica, 10 čuvara imanja konjanika, sedam čuvara pješaka, jedan ekmedžija sa dva pomoćnika, jedan taindžija za sijeno i zob, jedan za hljeb, jedan za smok, dvoje aščija s jednim pomoćnikom, dva podrumara, jedan kafedžija i jedna stanarica na Moravi. Godišnja plata svih poslužitelja iznosila je 22.456 groša, dok su rashodi na dvoru 1835. iznosili 62.510 groša. Kneginja Ljubica imala je za svoje i dječje potrebe odobren budžet od kneza – 1828. iznosio je 10.343,25 groša. Te godine je kneginju Ljubicu opsluživalo devet žena. Svima je brižno isplaćivala račune provjeravajući svaku potrošenu paru. Kada je tražila novac za potrebe svoga dvora i porodice u Požarevcu, obično je zahtijevala da joj pošalju austrijsku monetu, ali je pristajala, katkad, i na tursku valutu, samo da je „zdrava”. Gdje god da je boravila – Crnuća, Kragujevac, Požarevac, Topčider i Beograd, kneginja Ljubica brinula je, ako ne o cijeloj ekonomiji, onda svakako o onoj koja je bila u neposrednoj vezi s njenim konakom i njenim potrebama. Prije nego je preselio porodicu u Beograd, knez Miloš je podigao neophodne stambene zgrade. Prvo je sagrađen Gospodarski konak (1818) naspram Saborne crkve. Konak kneginje Ljubice, koji i danas postoji, sagrađen je u neposrednoj blizini Gospodarskog konaka, od 1829. do 1831. godine. Plan za izradu ove zgrade uradio je prvi zvanični knežev arhitekta Nikola Živković, „hadži neimar”. Zgrada je pravougaonog oblika, velikih dimenzija (28x18m), ima tri nivoa (podrum, prizemlje, sprat). Četvorovodni krov nadvisuje osmostrano kube i osam dimnjaka. Konak je imao dvije divanhane, s obije strane. Oko zgrade bila je lijepa i prostrana bašta. Knez Miloš je izbjegavao da boravi u Beogradu, nadomak turskih topova i beogradskog vezira, pa je sebi sagradio konak u Topčideru (1831–1834). U njemu je i kneginja Ljubica sa djecom ponekad živjela. Od Đakove bune kneginja Ljubica nije imala mjesto stalnog boravka. Živjela je sa djecom u onom mjestu u kojem nije boravio knez Miloš, s kojim se viđala samo u vrijeme značajnijih crkvenih ili porodičnih praznika. Duže ili kraće, kneginja je boravila u Požarevcu, Beogradu i Topčideru, a ponekad i u Kragujevcu. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475484&datum=2015-02-09
Neredovno školovanje i pobolijevanje djece O životu Ljubice tokom Prvog ustanka nije sačuvan nijedan pouzdan podatak. Jedino se zna da je rađala djecu i, kao svaka majka, brinula o njima dok je vojvoda, komandant i glavnokomandujući južnim frontom Miloš Obrenović ratovao za slobodu Srbije. O redosledu rađanja djece nemamo pouzdane podatke. U autobiografiji knez Miloš kazuje da je s Ljubicom rodio „dece osmoro, to jest, četvoro muških i tako ženskih”. Bez obzira na ovaj vjerodostojan podatak koji je istoričarima promicao, dugo se nije znalo koliko su djece izrodili Miloš i
Ljubica, kao i koliko je vanbračne djece imao knez. Aleksa Ivić, sastavljač rodoslova srpskih dinastija, znao je samo za petoro, knežev biograf Vladimir Stojančević za šestoro, potpuno zanemarivši pouzdana kneževa kazivanja o osmoro djece, kao i podatke koje su nam ostavili Milan Đ. Milićević i Pantelija Srećković.
Knez Milan Obrenović (Uroš Knežević, oko 1850.) U bračnoj zajednici Miloša i Ljubice rođeni su: Petar, Petrija (Perka), Jelisaveta (Savka), Ana, Milan, Marija Mihailo i Teodor. Roditelje su nadživivjela samo dva djeteta, kći Petrija i sin Mihailo, a Jelisaveta majku. Knez Miloš i kneginja Ljubica imali su osmoro djece, a knez Miloš imao je još jedanaestoro vanbračne djece (toliko se pouzdano zna). Po broju zakonite i vanbračne djece knez Miloš je nesumnjivo najplodniji srpski vladar – devetnaestoro djece. Knez i kneginja trudili su se da vaspitaju i obrazuju svoju djecu, ali ta zamisao i uloženi napor nijesu bili na nivou jedne vladarske porodice. Nijedno njihovo dijete nije imalo sistematsko obrazovanje. Najstarija kći Petrija jedva da je bila pismena; pisma su joj pisali drugi, a ona ih nevještim rukopisom potpisivala. O njenom vaspitanju brinule su domostrojiteljice kneževih dvorova, kao Jelenka, koje su je podučavale u domaćim ženskim poslovima. Radi vaspitanja svojih sinova knez Miloš je osnovao 1826. tzv. dvorsku školu. Prije toga, neko vrijeme, Milana je učio Aleksa Popovski. Kad je škola otvorena, Milan je već stasao za redovno školovanje, a nešto kasnije pridružio mu se i Mihailo. Učitelji su im bili: Avram Gašparović, Dimitrije Davidović, Dimitrije Isailović, Đorđe Zorić, Petar Teodorović i Konstantin Ranos. Kada je 1830. otvorena Prva beogradska gimnazija, pod imenom Velika škola, kneginja se preselila u Beograd sa sinovima i Savkom. Dvije godine su Milan i Mihailo pohađali Veliku školu,
sve dok nije ukinuta (1832). Vratili su se ponovo s majkom u Požarevac, gdje su nastavili školovanje kod učitelja Đorđa Zorića. Svakog polugođa polagali su obavezne predmete u prisustvu učitelja, oca i majke. Kad se prestolonaslednik Milan ozbiljno razbolio, njihovo školovanje u Srbiji prekinuto je 1838. godine. Od tada knez i kneginja nijesu nalazili zajedničko rješenje za njihovo dalje vaspitanje, bitno su se u tome razilazili, kao i u nekim političkim pogledima. Tada, ali i ranije, postojali su planovi o školovanju kneževih sinova u inostanstvu: u Rusiji (Odesa), Francuskoj ili Njemačkoj, ali se u tom pogledu nije otišlo dalje od zamisli. Što se tiče vaspitanja kneževih i kneginjinih sinova, može se prihvatiti odavno izrečen sud da je ono bilo neredovno, nesistematsko i nedovoljno, bar kada je u pitanju njihov budući vladarski poziv. O školovanju i liječenju djece brinuli su i zajednički odlučivali knez i kneginja, ali najveći dio obaveza padao je na majku. To je sasvim razumljivo budući da su djeca živjela s njom, a knez je bio opterećen mnogim državnim poslovima. Od osmoro kneževe i kneginjine djece petoro je umrli mladi i bez poroda. Petar, Ana, Marija i Teodor umrli su kao mala djeca i skoro je nemoguće utvrditi od koje bolesti. Ostala njihova djeca češće su pobolijevala. Iz prepiske kneza i kneginje zapaža se obostrana zabrinutost i nastojanje da djeca, uz ljekarsku pomoć, ozdrave. Od bolesti pominju se groznica, dar, jektika i stomačne bolesti... Jelisaveta i Mihailo rjeđe su pobolijevali, dok je Milanovo zdravlje bilo rano narušeno. U okviru njihovog školovanja nalazio se i egzercir, uz posebno dodijeljenog oficira, ali je vojno vježbanje prekidano kada su djeca bila bolesna. Tako je bilo 1832. u Požarevcu kada su, radi liječenja kneževića Mihaila, traženi mladi golubići. O bolesti prestolonaslednika Milana znamo više. Boleštine su ga onemogućile da se razvije u sposobnu ličnost za najviši položaj u državi, za kneza Srbije. Razbolio se veoma rano – 1834. bio je teže bolestan, a od 1837. njegov načet i neotporan organizam zahvatila je tuberkuloza. „Na preveliku moju žalost sad primetim i uverim se da je bolest njegova ona nesrećna neizlečiva, prava jektika”, sjećao se knez Miloš. Tuberkuloza je uzimala sve više maha i njegovo zdravstveno stanje postajalo je beznadežno. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475642&datum=2015-02-10
Ubistvo suprugove ljubavnice
Smrt kneza Milana teško je pala i starom knezu i kneginji. Kneginja Ljubica ostala je u kneževini s knezom Milanom, s ciljem da s njim održi Obrenoviće na prestolu. Smrt kneza Milana, iako se očekivala, usled nepovoljne političke klime po dinastiju, veoma ju je potresla. Kneginja je dugo potom nosila crninu i ličila više na kaluđericu negoli na majku vladajućeg kneza Maihila. Kneginja Milica nije doživjela da oženi nijednog sina, ali je dočekala da uda dvije kćeri. Petrija je imala više prosaca, sve iz Austrije, ali je knez odabrao Todora Bajića od Varadije. „Imao sam i od drugih otmenih lica cesarskih ponuđenija za Perku, no nijedan mladić mi se ovako nije dopao kao ovaj Bajićev sinovac”, obavještavao je knez kneginju.
Knez Miloš Obrenović poznat je po svojim brojnim ljubavnim avanturama. Bio je izuzetno senzualna osoba, veliki ljubitelj žena, najveći među srpskim vladarima 19. i 20. vijeka.
Prsten-pečat kneginje Ljubice Treba naglasiti da ondašnje i sadašnje shvatanje bračne veze nije isto. Moralni pogled Karađorđevog i Miloševog pokoljenja bio je nizak u odnosu na današnji pojam morala. Živeći dugo u turskom ropstvu, Srbi su poprimili mnoge osobine svojih gospodara. Jedna od njih je mnogoženstvo, a uporedo s njim i bračna nevjerstva. Razvarata je bilo na sve strane. Budući da je bio neugledan šiparac, s rasječenom gornjom usnom zbog koje su ga zvali Krnjo, te je pribjegao vještini prikrivanja brkovima, Miloš se jedva oženio, uz bratovljevu pomoć, ali kao knez, slavan i moćan, lako se upuštao u ljubavne avanture. U brak su on i Ljubica stupili nevini. Osim sa suprugom, nije poznato da je tokom Prvog i Drugog ustanka imao bilo kakvu ljubavnu vezu, koja mu je glave došla, kao u slučaju njegovog brata Milana. Prva poznata vanbračna veza bila mu je Petrija. Petrija je bila sinovica čuvenog vojvode Antonija Pljakića, kći njegovog brata Pavla. Dugo se u istoriografiji i književnosti vjerovalo da je ona porijeklom iz Sarajeva i pisalo se o njoj kao o lijepoj Sarajki, ali to nije tačno. Pljakići su bili viđeni i lijepi ljudi, a žene su im bile još ljepše. O Petrijinoj ljepoti bio je obaviješten i beogradski vezir. Udali su je za Mijaila, brata Hadži Prodanovog. U vrijeme gušenja Hadži Prodanove bune (1814) Turci su zarobili cijelu njegovu porodicu. Saznavši za to, Miloš je uspio da izvuče iz povorke lijepu Petriju, da je obuče u muške haljine i uputi u Šarane kod baba Marte, rođake kneginje Ljubice, inače imućne, junačne i robusne udovice. Obrenović je s naporom uspio da skloni Petriju od požudnog čačanskog ćehaja-paše. Pošto je provela godinu dana u Šaranima, Petrija je odvedena u Crnuću da se nađe kneginji. Kao što je poznato, knez Miloš je rijetko boravio u Crnuću do 1817. godine. Kada je tačno stupio u intimnu vezu s Petrijom, nije poznato, ali je izvjesno da je do toga došlo prije nego što je Ljubica napustila Crnuću. Ljubomorna na lijepu Petriju, ona je često prebacivala knezu zbog njiho-
vih šala i smijeha, dok jednom prilikom nije zatekla muža i Petriju u krevetu. Kneginja Ljubica dugo nije rađala, ali je početkom 1819. bila trudna, očigledno uspjevši da održi intimnu vezu sa suprugom. To joj je ulilo samopouzdanje i ona je riješila da prekine kneževu ljubavnu romansu. Prethodno je saznala od svojih doušnika, među kojima je bio i Vasa Popović, njen rođak, da se na kneza vrši pritisak da se oženi milosnicom Petrijom. Vjerovalo se da Ljubica ne može više da rađa, a knezu je bio potreban naslednik. Kneginja Ljubica se pojavila u martu 1819. u Crnuću, iznenadivši kneza i Petriju. Zatekavši Petriju kako namješta sobu, upita je: „Kome spremaš dvije postelje, Petrija?” „Spremam jednu Gospodaru, drugu meni”. „A gdje ću ja spavati noćas?” „Vala Bogu, prostrana je kuća!” „Zar tako, Petrija?” „Nisam ti ja kriva što ti Bog nije dao”, drsko odgovori mlada ne obazirući se na Ljubicu. „E kad meni nije Bog dao, ja ću dati tebi”, reče Ljubica i dohvati knežev pištolj. Petrija skoči i uhvati je za pojas, ali je kneginja odgurnu i sasu joj kuršum u grudi. Petrija pade na pod, a Ljubica umače u obližnji šumarak. Padao je prvi mrak kad ju je Jovan Marinković posadio na konja i otpratio u Ljunjevicu, kod Nikole Milićevića, ručnog djevera. On ju je uputio preko Brusnice i Brezne u Srezojevce, porodici njenoj. Ubistvo Petrije je bilo jedno od tri najteža trenutka u njenom životu. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475742&datum=2015-02-11 Ograničavanje suprugove moći
Kneginjin konak u Beogradu Iz brojnih kneževih ljubavnih avantura rodilo se jedanaestoro djece! Možda ih je bilo i više, ali
mi smo toliko uspjeli da identifikujemo. Prvo vanbračno dijete dobio je 1819, kada je imao 36 godina, a poslednje 1857, kad je imao 75 ljeta. Ako ovome dodamo i osmoro djece s kneginjom Ljubicom, sigurni smo da je knez Miloš bio srpski vladar s najvećim brojem djece. Raspon u dobijanju djece, počevši od prvorođenog u braku s Ljubicom (Petar–1805) iznosio je ravno 52 godine. Zaista dug period njegove plodne reproduktivne moći. Sledeća zanimljivost u vezi s kneževom djecom jesu njihova imena. Nijesmo mogli da utvrdimo iz kojih razloga je knez Miloš imena djece iz braka s kneginjom Ljubicom, koja su umrla mlada, ponovo davao djeci rođenoj u vanbračnim vezama. Savim je pouzdano da je ponovio tri, a možda i četiri imena (Marija, Milan, Teodor i, eventualno, Gavrilo). Može se pretpostaviti da je riječ o kakvom narodnom pravoslavnom običaju, danas nepoznatom. Čini se, ipak, da spisak kneževe vanbračne djece nije konačan i da će ga buduća istraživanja još dopuniti. On je volio i djecu rođenu u braku s Ljubicom i djecu iz vanbračnih veza. Knez Mihailo je primijetio, sasvim tačno, da su ljubavnice uspijevale da ga vežu ponajviše djecom. Savremenici su zapazili da knez Miloš i kneginja Ljubica nijesu življeli u harmoniji, „premda se to javno nije pokazivalo, jer se knjaginja mudro vladala i svoje nezadovoljstvo pokrivala”. Njeno nezadovoljstvo bilo je višestruko, ali se najviše ispoljavalo zbog kneževih bračnih nevjerstava, djece, u politici, kao i u nekim manje važnim pitanjima. Do pojave prve poznate ljubavnice Petrije, njihovi bračni odnosi nijesu bili ničim poremećeni. Od tada oni su bili na najnižoj tački, s koje je bilo moguće samo održati porodicu na okupu. Iako su od tada knez i kneginja provodili malo vremena zajedno, i to im je bilo dovoljno da dobiju još četiri djeteta. Djeca i političke potrebe, budući da je bila majka prestolonasljednika, održali su vladalački brak Obrenovića. Đorđe Protić, jedan od poznatijih kneževih protivnika, slavan po svojim ljubavnim avanturama, zapisao je: „Odkako je cvijet mladosti njegove supruge, današnje kneginje Ljubice, počeo venuti, on je mater svoje rođene djece više puta hteo bez svakog uzroka oterati i s njom se rastati, i samo velika sramota od naroda i ustručavanje od njeni prijatelji mogla ga je od te nepravedne njegove namjere zadržati”. U patrijarhalnoj sredini, u kojoj je „sva nauka zakon Božji”, knežev odnos prema kneginji izazivao je opšte nezadovoljstvo, ali njega to nije mnogo zabrinjavalo. Vuk Karadžić je bio samo jedan od brojnih ličnosti koji je uočio loše strane Obrenovićeve vladavine, i u jednom pismu skrenuo je vladaru pažnju na njih (1832). Tom prilikom istakao je i kneginjino nezadovoljstvo: „Vaša Svetlost dobro znate, da od Vaše supruge niko nije nezadovoljniji s Vama i s Vašim vladanjem”, pri čemu je Ljubičino razočaranje u Miloša sigurno bilo znatno veće nego u njegovu vladavinu zemljom. Osim u prethodno navedenom pismu, ona je vješto i mudro skrivala lično nezadovoljstvo prema suprugu, dok je nezadovoljstvo u pogledu kneževe vladavine, koje se taložilo tokom dvije decenije, izbilo i javno na površinu sredinom tridesetih godina. Ustavobraniteljska opozicija počela je da se formira sticanjem autonomije. Njen cilj bio je da se ograniči kneževa vladavina i da Srbija postane ustavna država. Nezadovoljna s Obrenovićem i kao suprugom i knezom, kneginja je prišla opoziciji jer je „postupke Miloševe sve manje odobravala, i sve se većma sa starješinama tako otisnutima i njihovim željama slagala, pa i sama želila da se kraj njegovom samovoljstvu učini”. Kneginja, prestolonasljednik i Jevrem Obrenović, najistaknutije ličnosti u dinastiji poslije kneza, pružili su opoziciji snažnu podršku. Opozicija je smišljeno podgrijavala nadu kod kneginje da će ovim načinom primorati nezainteresovanog muža da joj, kao supruzi i majci prestolonasljednika, pokloni više pažnje. Zauzvrat, „pristupanje zavjereničkom kolu kneginje Ljubice imalo je potpuno dejstvo koje se od njega iščekivalo. Najveći broj činovnika koji se dotle kolebao stupio je od tog trenutka u veze sa zavjerenicima”, bilježi jedan
savremenik. Knez Miloš nije htio da mijenja svoj apsolutistički način vladavine, ali je pod pritiskom opozicije i Rusije morao da prihvati Ustav iz 1838. godine. Ne mogavši da vlada po „Turskom” ustavu, knez je organizovao bunu protiv ustavobranitelja, pod predvodništvom brata Jovana, ali ona nije imala uspjeha. Nije poznato da li je kneginja učestvovala u ovim događajima. Ne mogavši da se održi na prestolu, knez je abdicirao 1/13. juna 1839. u korist prestolonasljednika Milana. Sjutradan je izabrano Namjesništvo (Avram Petronijević, Jevrem Obrenović i Toma Vučić Perišić), da upravlja državom umjesto bolesnog kneza. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=475914&datum=2015-02-12 Protjerivanje iz Srbije i pad dinastije
Knez Mihailo Kneginja Ljubica teško je podnijela i jedva preživjela abdikaciju kneza Miloša, smrt kneza Milana i protjerivanje kneza Mihaila. Već 1839. naslućivali su se događaji iz 1842. godine. Da su ustavobraniteljski prvaci potajno radili na protjerivanju Obrenovića iz Srbije od 1839. nije nimalo sporno, kao što nije sporno ni to da su oni o tome bili pouzdano obaviješteni. Već u paskvilama, prvim političkim plakatima u Srbiji, tražilo se njihovo uklanjanje iz zemlje, među njima i kneginje: „nego i sama Gospođa Ljubica neka š njima zajedno napolje i čas prije iz Srbije odlazi, dosta je i ona krvavih suza sirotinji naterala”. Ovakva politička osuda mogla se pripisati knezu Milošu, ali ne kneževima Milanu i Mihailu, a pogotovu ne kneginji Ljubici. To je već bila politika u kojoj se ona nije snalazila. Ustavobranitelji predvođeni Tomom Vučićem Perišićem dobro su pripremili i još bolje izveli bunu 1842, koja je u istoriografiji poznata kao Vučićeva buna. Nezadovoljstvo knezom i srpskom
vladom istakli su u osam tačaka, od kojih je narodu bila najprijemčivija ona kojom su optužili vlast za podizanje poreza sa pet na šest talira. Ustavobranitelji su okrivili Đorđa Protića, predsjednika vlade, i njegove ministre, ne i Obrenoviće, ali to nije ostavilo nikakvog traga koji bi koristio dinastiji tokom pobune. Mnoge pojedinosti iz ovog dinastijskog prevrata poznate su nam zahvaljujući pismima koja je kneginja Ljubica uputila knezu Milošu. U vrijeme pobune ona nije imala vremena za korespodenciju, već je knezu, skoro svakodnevno, pisala prvih dana poslije preseljenja u Zemun opisujući mu šta se sve tih dana dešavalo u Srbiji. Knezu Mihailu ponuđen je izbor. Vučić mu je ostavljao presto pod uslovom da iz zemlje protjera majku Ljubicu sa svim Obrenovićima, među njima i gospodara Jevrema i sve popečitelje. Budući da Vučić nije vjerovao da mu ruski konzul Vaščenko nije mogao garantovati sigurnost u svom domu, i da nije htio potražiti zaštitu kod beogradskog vezira, odlazak iz zemlje bio je jedino sigurno rješenje za kneza. U noći između 6. i 7. septembra morala se donijeti odluka. Kneginja se trudila da sačuva mir i prisebnost. Trojici mladića, Nikoli Hristiću, Mati Matiću i Svetozaru Davidoviću, brižno je saopštila da je stanje kritično, optužujući za nevolje svog djevera: „Svo je zlo od mog djevera Jevrema”. Te noći ona se dogovorila sa sinom da on napusti Srbiju, a ona da ostane u njoj. Knez Mihailo, iako mlad, već je bio strastven pušač, i te noći pušio je na dugačkom čibuku. „Nije izgledao ni tužan ni brižan, no je bio lica vedra, ćutao je i gledao na Beograd i Srbiju”, zapisao je Hristić. Laknulo mu je kada je shvatio da više neće biti vladar i da se neće sukobljavati sa ustavobraniteljima i pobunjenicima. S tim olakšanjem, iako je odlazio u stranu zemlju punu neizvjesnosti, knez je rano ujutru prešao Savu na skeli kod Topčidera, čime se završila njegova prva vladavina i prva vladavina Obrenovića Kneževinom Srbijom. Isprativši ga, kneginja se obratila pomenutoj trojici mladića: „Ajd te, deco, za knjazom”. Oni su pohitali i uhvatili poslednju deregliju za Zemun, a kneginja je pala u postelju. Prvih mjesec dana poslije bjekstva kneza Mihaila iz Srbije bolešljiva Ljubica je često prelazila u Zemun i sastajala se sa sinom. Ustavobranitelji nijesu ispuštali iz vida kneginju jer su im sastanci majke i sina bili sumnjivi. Saznavši da je u stopu prate, knez Mihailo zabranio joj je da se vrati u Srbiju. Srbija je ostala bez vladara, i to je Vučića i ustavobranitelje bacilo u brigu. Rješenje za Mihailov povratak nije nađeno, pa su ustavobranitelji proglasili Karađorđevog sina Aleksandra za kneza Srbije. Ovim izborom novog vladara Obrenovići su bili poraženi i potreseni, posebno knez Mihailo i kneginja Ljubica. Taj poraz je bio konačan kada je Porta izdala, prvi, zatim i drugi berat o imenovanju Aleksandra za kneza Srbije, o čemu je kneginja brižno obavještavala kneza Miloša. Pred tom činjenicom su i ona i on, kao i njihov sin, bili nemoćni. Kneginja Ljubica je teško podnosila boravak u Zemunu, iako su joj na usluzi bile njene kćeri i brojna druga lica. (...) Kneginja je stanovala na Glavnoj pijaci. Iz predostrožnosti, da bi izbjegla podozrenje i austrijske i srpske vlasti, živjela je skromno, u društvu jedne vjerne starije žene koju je povela iz Srbije, i dviju sestara – majke Savke Subotić i žene Jovana Hadžića. Savka Subotić se sjećala kada ju je majka odvela i upoznala sa srpskom kneginjom. „Kada sam joj prvi put poljubila ruku, reče mi mati: `Zapamti, moje dijete, čiju ruku ljubiš! To je ruka srpske majke. Nesrećna majka nesrećne Srbije`, uzdahnu kneginja iz dubine duše i taj uzdah mi i sada u srcu i duši treperi”. Subotićka je još zapisala da je od kneginje čula da je „najnesrećnija žena”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=476118&datum=2015-02-13
Smrt i sahrana u Krušedolu
Kneginjino zdravlje počelo je naglo da se narušava od aprila 1843, odmah po Voskreseniju. Tada se žalila na zapaljenje crne džigerice, žučne kese i vodenu bolest. Ubrzo su joj ljekari zabranili posjete, i ona je morala neprestano da leži. Potom se pojavio otok trbuha i kneginja je izgubila apetit („vkus”), znojila se i često povraćala. Kćer Petrija, koja je uz sestru Savku bdila na njom, pisala je ocu da joj je majka bolesna od „grozne bolesti”. I dok ju je liječio ljekar Nikolić, ona se jadala knezu Milošu što će umrijeti izvan otadžbine. Njeno zdravlje nije se popravljalo, i to je zabrinulo kneza: „Mnogo sam unespokojen zbog Vaše bolesti, pisao joj je 19. maja. Knez Miloš je poslao ženu Jakova Živanovića da joj se nađe pri ruci i naredio sinu Mihailu da doputuje u Novi Sad.
Spomenik kneginji Ljubici u crkvi manastira Krušedol Kneginja Ljubica umrla je u Novom Sadu 14/26. maja 1843, u pedeset osmoj godini života. Umrla je na rukama svog sina Mihaila, u prisustvu kćeri Perke i Savke i mnogobrojnih izbjeglica. Najstarijoj kćeri Petriji ostavila je u amanet da se i ocu nađe, kao što je njoj, u bolesti i staro-
sti. A sinu je dala na samrtnom času savjet: „sine, majka te ostavlja u amanet narodu tvome, koji je dokazao, da te ljubi. Ljubi sine i ti svoj narod više nego samog sebe”. Knez Mihailo je odmah obavijestio oca o smrti kneginje, kojeg je vijest „jako smutila”, ali je bio toliko priseban da mu je preporučio da je sahrani prema svim pravilima i shodno njenom imenu. Ideja da se sahrani u Novom Sadu, prvo kod Jovanovske a potom kod Saborne crkve, nije bila izvodljiva. Iako je kneginja na samrti izjavila da želi da se upokoji u Zemunu kod kćeri Perke, knez Mihailo i Jakov Živanović, kojeg je knez Miloš poslao da obavi ovaj posao, odlučili su da je sahrane u manastiru Krušedolu, grobnici mnogih slavnih srpskih predaka, majke Angeline, despota i patrijaraha srpskih. Odatle su se kneginjini zemni ostaci mogli lakše prenijeti u Srbiju ako prilike budu dopustile. Pominjala se još i Ravanica (Vrdnik) kao mjesto upokojenja, ali ono nije prihvaćeno zbog bojazni da bi austrijske vlasti pomislile da „mi činimo neke sojuze smisla s knezom Lazarom”, čiji se grob nalazio u ovom manastiru. Bratstvo manastira Krušedola odgovorilo je da „za čast sebi prima gospođu kneginju među znamenite Srblje grobnog pritjažanija polučiti”. Za grobno mjesto određena je sredina ženske priprate, odmah pored despota Georgija Brankovića i dvojice patrijarha Čarnojevića. Kneginjina smrt pogodila je sve Obrenoviće, a najviše kneza Mihaila. Za vrijeme četrdesetodnevnog pomena nekoliko puta padao je u nesvijest. Tetka Bosiljka, koja nije imala poroda, brinula je o njemu. ‘’Knjaz spusti glavu na krst, na kome bješe upisano ime njegove majke i gorko je plakao’’, zapisala je Mileva Alimpić. Kneginjina smrt ostavila je dubok trag kod Srba i u Južnoj Ugarskoj i u Kneževini Srbiji. Njenu smrt, međutim, nijesu zabilježile nijednom riječju Srpske novine, koje su istog dana kad je kneginja umrla pisale o jednoj đačkoj i vojničkoj proslavi. Ustavobraniteljski režim učvršćivao je svoju vlast, pa je strogo vodio računa da se Obrenovići i ne spominju u Srbiji. Putujući lađom iz Vlaške u Beč 1850, knez Miloš je navratio u manastir Krušedol da se pokloni sjenima svoje supruge. Tom prilikom priredio je parastos kneginji Ljubici, a potom je dao i ručak (27. novembar). Kada su se Obrenovići vratili na presto u Kneževini Srbiji, sjetili su se kneginje Ljubice i obnovili nadgrobnu ploču i spomenik. Ona nije mogla ničim da utiče na knez Miloševo držanje prema Karađorđu 1817, ali je dvije godine kasnije omogućila prenos njegovog tijela iz Radovanja u Topolu. Godine 1820. voždova lobanja je iskopana u Beogradu, prenijeta u Topolu i smještena u grobnicu s njegovim kostima. A kada se Karađorđeva porodica vraćala iz Rusije 1830, ona je učinila sve da pomogne Jeleni i njenoj djeci. U životu kneginje Ljubice dva momenta bila su presudna – udaja za Miloša i držanje 1815. godine. Oba događaja omogućili su da postane prva srpska kneginja 19. vijeka. To je, potom, predodredilo cio njen život. Kao što smo iznijeli, on nije bio nimalo lak, ali je bio zanimljiv. Tri momenta u njenom životu bila su najteža – ubistvo Petrije (1819), smrt kneza Milana (1839) i protjerivanje kneza Mihaila i Obrenovića iz Srbije (1842). Najviše se kajala zbog ubistva, najviše je tugovala za prerano umrlim sinom, najviše ju je pogodilo progonstvo. Trojstvo jada ispunjavalo je njeno srce. Ako joj je srce bilo puno trnja 1831, onda je to bilo zbog iznevjerene ljubavi.
Pred smrt njeno srce ispunjeno je bolom zbog porodične tragedije i političkih promašaja. Sve to otjeralo je kneginju Ljubicu prije vremena u grob. Bila je mlađa od kneza, a umrla je znatno prije njega. Od svih naših kneginja i kraljica 19. i 20. vijeka, kneginja Ljubica ostala je u najboljem sjećanju srpskog naroda. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=476266&datum=2015-02-14 (KRAJ)
