Put Do Pisane Presude

PUT DO PISANE PRESUDE (o pisanoj presudi, činjenicama, indicijama i dokazima) Priručnik za radionicu Autor: Ranko Marijan, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske

Zagreb, 2010.

Autor: Ranko Marijan, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske

Copyright © 2010. Pravosudna akademija Ulica grada Vukovara 271, 10 000 Zagreb, Hrvatska TEL 00385(0)1 6003 300 FAKS 00385(0)1 6003 362 WEB www.pak.hr

Autor: Ranko Marijan, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske

Copyright © 2010. Pravosudna akademija Ulica grada Vukovara 271, 10 000 Zagreb, Hrvatska TEL 00385(0)1 6003 300 FAKS 00385(0)1 6003 362 WEB www.pak.hr

PUT DO PISANE PRESUDE

Sadržaj O pisanoj presudi, činjenicama, indicijama i dokazima ............ ......................... .......................... .......................... ................. 5 PowerPoint prezentacija I. ..........................................................................................................23 PowerPoint prezentacija II. .........................................................................................................33 Powerpoint prezentacija III. .......................................................................................................43 Literatura ..........................................................................................................................................73

3


O pisanoj presudi, činjenicama, indicijama i dokazima Presuda je najvažniji procesni akt koji se donosi u kaznenom postupku i kojim se najčešće meritorno rješava predmet optužbe. Svaka presuda mora imati formu koja je određena u čl. 459. ZKP-a (NN 152/08, 76/09 – dalje ZKP). Sadržaj presude je ovisan od onih elemenata koji determiniraju odluku koncentriranu u izreci, dok se u obrazloženja unose razlozi odluke na način koji je predviđen odredbom čl. 459. st. 5. ZKP-a. Pisana presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena (čl. 459. st. 1. ZKP-a). To znači da mora imati izreku kakva je javno pročitana prilikom objavljivanja i razloge u bitnom onakve kakvi su priopćeni pri objavi. Premda izreka presude sadržana u zapisniku o raspravi predstavlja izvornik (čl. 412. ZKP-a) čak ni ona ne može obvezivati ukoliko ne odgovara objavljenoj presudi. Obvezuje jedino objavljena presuda. Za stranke i javnost ni zapisnik o vijećanju i glasovanju (čl. 88. ZKP-a) nema odlučujući značaj. Za stranke je, naime, relevantno samo ono što je objavljeno a ne i ono što je odlučeno ali nije objavljeno. Sud ne može objavljenu presudu ispravljati prilikom izrade pisane presude ni u korist niti na štetu optuženika. Objavljivanjem je presuda izašla na vidjelo javnosti pa nesuglasje između objavljene i pisano izrađene presude ne mogu biti sadržajne već čisto tehničke prirode. Pogreške u imenima i brojevima te druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostaci glede oblika ili suglasnosti napisane presude s izvornikom, ispravit će posebnim rješenjem predsjednik vijeća na zahtjev stranaka ili po službenoj dužnosti (čl. 462. ZKP-a). Stranke u žalbi mogu isticati da napisana presuda ne odgovara onoj objavljenoj. Međutim, njihova žalba u tom dijelu nije žalba protiv presude, već zahtjev za ispravak napisane presude koji stranka može postaviti i izvan roka predviđenog za žalbu. Viši sud, u tom dijelu, ne preinačuje niti ukida pisanu presudu, već je vraća 5


sudu prvog stupnja kako bi je usuglasio s objavljenom presudom prema zapisniku sa rasprave ili prema drugim dokazima. Presuda je uvijek samo jedna i to ona koja je objavljena i zato je logična odluke VSRH iz davne 1971. godine: „…pod presudom se ima smatrati ona odluka suda koja je nakon završetka glavne rasprave javno objavljena. Izreka objavljene i pisano izrađene presude moraju biti identične. Ako, pak, glede sadržaja presude postoji neusklađenost između usmeno objavljene presude, s jedne strane i pisano izrađene presude, odnosno njezinih prijepisa sa druge strane, u takvom slučaju pisano izrađena presuda odnosno njezini prijepisi mogu se dovesti u suglasnost s usmeno objavljenom presudom samo donošenjem posebnog rješenja o ispravku…“ (Vrhovni sud Hrvatske, Kž-19/71)

Nesuglasje izvornika i usmeno proglašene presude, odnosno nesuglasje napisane presude s izvornikom ili proglašenom presudom, ne razmatra se kao povreda odredaba kaznenog postupka. Takva povreda postoji ako je presuda proturječna sama sebi ili ako je izreka proturječna razlozima, tj. ako je proturječnost u okviru same presude. Ovdje je, međutim, proturječnost između presude sa jedne i daljnjih oblika njene tehničke obrade sa druge strane i zato je potrebno izvršiti usuglašavanje sa presudom koja je objavljena. Kao što je već rečeno, presuda uvijek mora imati formu predviđenu u čl. 459. ZKP-a, dakle mora imati uvod, izreku i obrazloženje. Nedostatak bilo kojeg od ovih sastavnih dijelova čini presudu tako manjkavom da ona objektivno i nije presuda. Obrazloženje presude mora sadržavati ocjenu dokaza izvedenih na raspravi i zaključke da li je neka relevantna činjenica dokazana ili nije dokazana, pa ako je ocijenjeno dokazanom onda zašto je dokazana a ako je ocjenjeno nedokazanom, zašto nije. Radi se o procesu logičke dedukcije i zaključivanja na osnovu više ili manje danih premisa dobivenih u dokaznom postupku koje dozvoljavaju ili snagom logike nameću određeni zaključak kao silogizam. Zaključci o važnim okolnostima na kojima se zasniva presuda ne mogu biti rezultat ocjene izvjesnih pretpostavki, već moraju proizlaziti iz nesumnjivo utvrđenih odlučnih činjenica, koje u pisanoj presudi moraju biti jasno obrazložene. Metodologiju izrade i sustav obrazloženja pisane presude ne propisuje ni novi ZKP, ali je sudska praksa dala smjernice kako bi presuda trebala izgledati i kakvo obrazloženje daje optimalni rezultat. Na početku obrazloženja treba naznačiti optužnicu ili privatnu tužbu temeljem 6


koje se vodi kazneni postupak (čl. 17. ZKP) uz naziv kaznenog djela koje je stavljeno optuženiku na teret sa navođenjem odredaba kaznenog zakona koje se, na prijedlog tužitelja, trebaju primijeniti. Kako je činjenični supstrat iz optužnog akta manje-više sadržan u izreci presude, potrebno je naznačiti (a kasnije i obrazložiti !) odstupanja od tog činjeničnog opisa. Zatim bi trebalo navesti sve izvedene dokaze, uz oznaku gdje se nalaze u spisu kako bi se brže i lakše izvršio neposredan uvid u iste, potom izložiti obranu optuženika, neovisno u kojem je stadiju dokaznog postupka ispitan, a zatim sadržaj ostalih izvedenih dokaza. Suvišno je obrazloženje opteretiti kompletnim sadržajem iskaza svih ispitanih osoba. U zabrinjavajuće velikom broju slučajeva do sada su se prepisivali kompletni iskazi dati pred redarstvenim vlastima, zatim oni pred istražnim sucem i naposljetku na glavnoj raspravi. Zato je osnovana bojazan da će se i dalje mehanički prepisivati iskazi dati pred državnim odvjetnikom, istražiteljem, sucem istrage i oni sa rasprave. To je i do sada bila pogrešna strategija pisanja presude a primjenom novog ZKP-a ona postaje potpuno promašena pa i protivna zakonskim odredbama. Naime, na pripremnom ročištu optuženik, ukoliko poriče optužbu, mora odrediti koji dio optužbe poriče i zašto (čl. 376. st. 2. ZKP-a). Optuženik dakle sam sužuje područje utvrđivanja spornih činjenica i područje koje treba detaljno obrazložiti. Tijekom iznošenje i obrazlaganje dokaznih prijedloga na pripremnom ročištu državni odvjetnik mora navesti koje dokaze namjerava izvesti na raspravi i na koju okolnost a branitelj isto tako mora navesti dokaze koje namjerava izvesti i na koju okolnost. Sud će na raspravi odbiti dokazne prijedloga (čl. 421. st. 2. ZKP) ako su stranke za njih znale do potvrđivanja optužnice ili okončanja pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile. Prema tome već na pripremnom ročištu se mora jasno definirati sporno područje koje će biti predmet raspravljanja i određuju dokazi kojim se sporne činjenice žele utvrditi. Zato se i obrazloženje presude mora baviti tim spornim područjem a ne nekritičkim serviranjem svih dokaza koji su bili izvedeni. Do sada su brojne presude sadržavale tek reprodukciju sadržaja vještačkih nalaza i mišljenja te zapisnika o očevidu i drugih zapisnika. Takav prepisivački stil rada, prilikom izrade pisane presude, ukazuje na nekompetentnost suca, na njegov formalistički pristup poslu i funkcioniranje na razini osobnog komoditeta. Navedeni pristup pisanoj izradi rezultira presudu čija je jasnoća i preglednost obratno proporcionalna njenoj opširnosti. Bez nužno potrebnog intelektualnog angažmana i 7


logičkog promišljanja, koji jedini omogućava kvalitetnu selekciju bitnog od nebitnog, nema ni kvalitetno izrađene presude. Međutim, treba naglasiti kako najvažniji dijelovi iskaza svih ispitanih osoba moraju naći svoje mjesto u obrazloženju pisane presude. Ukoliko je sucu dobro znan sadržaj izvedenih dokaza (a mora mu biti dobro znan) on ga mora kvalitetno sažeti i reproducirati bez nizanja nebitnih okolnosti, bez suvišnih ponavljanja i bez beskrajno dugih rečeničnih konstrukcija, lišenih elementarnih logičkih (a ponekad i gramatičkih) pravila. Ako je pak ispitan izuzetno veliki broj svjedoka, praksa je pokazala najbolje rezultate kada se oni svrstavaju po određenom kriteriju i potom izlažu karakteristike iskaza te grupe svjedoka i kompariraju sa drugom grupom svjedoka. Neovisno o ovome, ključni iskazi (ma koliko ih bilo) moraju biti jasno i zasebno reproducirani u bitnim dijelovima. Tek nakon što se izloži sadržaj izvedenih dokaza, trebala bi slijediti njihova ocjena, zaključci glede utvrđenih odlučnih činjenica i pravna ocjena tih činjenica sa posebnim osvrtom na način počinjenja kaznenog djela i utvrđeni oblik krivnje. Potom bi trebalo izložiti razloge neprihvaćanja određenih dokaznih prijedloga stranaka i drugih procesnih odluka (isključenje javnosti, suđenje u odsutnosti, uskrata prava na određenu radnju zbog zlouporabe prava itd.). Zatim dolazi onaj, često zanemareni, dio koji se odnosi na obrazloženje odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka. Presuda izrađena na opisani način namijenjena je strankama, višem sudu ali i stručnoj te ostaloj javnosti jer su svi potrebni elementi za odluku izloženi po odgovarajućem, logičkom slijedu. Nasuprot sucima koji pišu svoje presude prepisujući iskaze ispitanih osoba na način kao da je baš sve bitno, ima sudaca koji presude pišu kao da ništa nije bitno. Oni samo sumarno pobroje izvedene dokaze, prepišu par općenitih, teorijskih konstatacija o krivnji i dio zakonske norme o odmjeravanju kazne. Tako napisana presuda, i prije nego ju je sudac počeo izrađivati, bila je gotova poput nekog obrasca predviđenog za rutinsko ispunjavanje po ustaljenoj birokratskoj proceduri. Naravno, da je i letimičnim pogledom takve presude vidljiv izostanak nužno potrebnog intelektualnog angažmana koji suca razlikuje od činovnika. Ima i takvih presuda kod kojih je, namjerno, izostavljen ustaljeni logički slijed obrazloženja. One su zasnovane na uvjerenju kako se presuda izrađuje samo za drugostupanjski sud koji mora prethodno pročitati cijeli spis i sam pronaći sve po8


trebne odgovore na ona pitanja koja presuda nije htjela (ili nije znala) odgovoriti, odnosno kako stranke znaju spis predmeta pa je obim pisane presude sveden na najmanju moguću mjeru. Temeljem takvih shvaćanja, obrazloženje često započinje analizom oblika krivnje optuženika a da se prethodno nisu izložile ni osnove obrane optuženika i iskaza svjedoka niti sadržaj drugih izvedenih dokaza. Raspravlja se, dakle, o krivnji bez da je izloženo na osnovu kojih odlučnih činjenica je izveden zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo. Raspravlja se o činjenicama bez navođenja razloga zašto se smatra da su neke činjenice utvrđene a druge nisu i raspravlja se o dokazima bez da je izložena ocjena vjerodostojnosti izvedenih dokaza i što je njima točno utvrđeno. Takvo je obrazloženje objektivno nerazumljivo za svakog tko nema uvid u spis predmeta ili ne zna sadržaj izvedenih radnji. Pogrešno je stajalište kako se presuda izrađuje samo za stranke i viši sud, uslijed čega nema potrebe izložiti sadržaj izvedenih dokaza niti detaljno označiti činjenice koje su njima dokazane. Presuda, kao akt državne suverenosti, konkretizira pravilo sadržano u apstraktnoj pravnoj normi. Obrazložena, pisana presuda postaje konkretna pravna norma koja se primjenjuje na konkretan događaj. Zato su stavovi suda o činjeničnim i pravnim pitanjima važni ne samo za stranke i viši sud. Naime i javnost ima pravo znati kakva stajališta zauzimaju naši sudovi glede određenih činjeničnih i pravnih pitanja. Uostalom, zakonodavac očekuje od sudova da svojim odlukama utječu na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja (čl. 50. KZ-a), pa takva poruka mora biti vidljiva iz pisane presude. Svaka presuda mora biti razumljiva širokom krugu ljudi, kako bi omogućila i strankama i javnosti propitivati zakonitost, opravdanost i pravičnost iznesenih utvrđenja, stavova i zaključaka. Prilikom izrade pisane presude treba voditi računa o zakonskoj obvezi suda da će u obrazloženju samo navesti činjenice koje stranke nisu osporile (čl. 459. st. 5. ZKP-a) a potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, zatim mora izložiti iz kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranak a, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati neposredno svjedoka ili vještaka, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika.

9


Zakonska odredba da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici (čl. 449. ZKP-a) ne znači da se o svakom optužnom aktu treba donijeti posebnu presudu a još manje da za svako kazneno djelo ili za svakog optuženika, obuhvaćenog jednim optužnim aktom, treba doni jeti posebnu presudu. Presuda obuhvaća sve što je bilo predmet jedinstvenog kaznenog postupka i rasprave, neovisno da li je rasprava održana povodom jednog ili više optužnih ak ata (spajanje postupka) i neovisno da li se jedan optužni akt odnosi samo na jedno kazneno djelo i jednog optuženika ili na više njih. Međutim, između optužbe i presude mora postojati identitet. Optužba svojom činjeničnom osnovicom određuje kazneni predmet u dva smjera: određuje se osoba kojoj se sudi i događaj o kome treba suditi. Zato između optužbe i presude mora postojati tzv. subjektivni i objektivni identitet, dok identitet glede pravne ocjene djela zakon ne traži jer sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret (čl. 449. st. 2. ZKP-a). Ostvarivanje principa identiteta optužbe i presude nije samo zadovoljenje teorijskog zahtjeva po kojemu kaznenog postupka bez ovlaštenog tužitelja nema, već se njime sprječava miješanje osnovnih procesnih funkcija odnosno prenošenje ovlasti optužbe na sud, čime bi se spojile ovlasti koje se međusobno isključuju. Poštivanje tog zahtjeva jamči okrivljeniku zaštitu njegovih temeljnih sloboda i prava, te zakonskog principa da prije prvog ispitivanja mora biti upoznat s osnovama sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret (čl. 64. ZKP-a). Okrivljenik ne može kvalitetno organizirati svoju obranu ako ne zna za što odgovara, a njegova bi prava bila grubo narušena ukoliko bi mogao biti osuđen za ono što mu optužnim aktom nije stavljeno na teret. U pogledu subjektivnog identiteta, sud na raspravi razjašnjava samo eventualne dvojbe glede istovjetnosti osobe ili osoba koje su obuhvaćene optužnim aktom. U slučaju da se na raspravi utvrdi da optuženik nije počinitelj kaznenog djela i istovremeno nesumnjivo utvrdi tko je počinitelj, sud može donijeti samo oslobađajuću presudu prema optuženiku, ali ne može donijeti presudu kojom bi oglasio krivim osobu koja nije obuhvaćena optužnim aktom za to kazneno djelo. Ovo zato što ni tužitelj na raspravi ne može proširiti optužni akt prema takvoj osobi, niti može neposredno podići optužbu protiv takve osobe. Proširenje optužbe je moguće samo 10


onda ako osoba koja se pojavljuje kao počinitelj, na raspravi već ima svojstvo optuženika za neko drugo kazneno djelo. Temeljno je pitanje kada se smatra da je objektivni identitet izmijenjen. Opće je pravilo da identitet postoji ako se radi o istom događaju i to u njegovim bitnim dijelovima. Činjenice koje nisu bitne za opis kaznenog djela ne mijenjaju njegov identitet, pa tako identitet nije izmijenjen ako su, u presudi, izmijenjene samo one okolnosti koje se ne odnose na bitna svojstva kaznenog djela. Ukoliko se ukaže potreba izmijeniti pravno relevantne i odlučne činjenice, to može učiniti jedino ovlašteni tužitelj uz sve ostale posljedice koje iz toga proizlaze. Optuženiku se mora omogućiti kvalitetna obrana od svih navoda iz izmijenjene optužbe. Moraju se izvesti svi potrebni dokazi kako bi se utvrdile relevantne činjenice iz novog optuženja. U suprotnom, ako se utvrdi bitno drugačije činjenično stanje od onog navedenog u optužnom aktu, a do izmjene ne dođe, sud će optuženika osloboditi od optužbe. Zato su, prilikom intervencije u činjenični supstrat optuženja, ovlasti suda uvi jek ograničene. „…Kada se donosi oslobađajuća presuda izreka presude sadrži, pored podataka o optuženiku, odluku kojom se optuženik oslobađa od optužbe za djelo za koje je optu žen (čl. 347. st. 3. ZKP/93). Dakle, sud nije smio mijenjati činjenični opis djela za koje je optuženica optužena i podešavati ga tako da iz njega proizlazi kako je djelo počinjeno u nužnoj obrani. Izreka presude kojom se optuženica oslobađa od optužbe, isto kao i izreka odbijajuće presude, mora sadržavati činjenični opis djela kakav je sadržan u optužnici...“ (Vrhovni sud republike Hrvatske, I Kž 926/95.)

Sudska praksa je zauzela stajalište kako povrede objektivnog identiteta između optužbe i presude nema, premda sud zasniva svoju odluku na činjeničnom stanju koje se razlikuje od činjeničnog stanja opisanog u optužnom aktu, ako je utvrđeno činjenično stanju povoljnije za optuženika i ako se radi o istom događaju. Odredbu zakona da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe (čl. 449. st. 1. ZKP-a) odnosno da se ne može presuditi za djelo drukčije od onog opisanog u optužnom aktu, ovo tumačenje korigira ograničavajući ovlasti suda samo na slučajeve kada bi izmjena činjeničnog stanja ukazivala na teže kazneno djelo od onog u optužnom aktu. Novi ZKP izričito propisuje da sud ne može optuženika proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret (čl. 449. st. 2. ZKP-a). 11


U pogledu pravnog identiteta, dakle u pogledu podvođenja činjeničnog supstrata pod zakonsku odredbu, sud nije vezan pravnom ocjenom koju je tužitelj dao u optužnom aktu. Do razlika u ocjeni može doći jer ovlašteni tužitelj i sud iz istog činjeničnog korpusa izvlače drugačije pravne zaključke. Premda tužitelj, u optužnom aktu, opisuje događaj tako da iz njega proizlazi onakva pravna ocjena kakvu on i zastupa, ta ocjena može biti pogrešna odnosno fragmentarno izvučena iz činjeničnog opisa koji se ne slaže sa procesnim materijalom ili sud ima različiti stav o pojedinim pravnim pitanjima. Do razlike u pravnoj ocjeni može doći i zbog toga što se činjenično stanje izmijenilo na raspravi u onom opsegu koji omogućava sudu suditi bez izmjene optužbe. Promjena pravne ocjene je moguća i u slučaju kada je neka činjenica iz tužiteljevog opisa djela ostala nedokazanom ili se utvrdi da je nema, odnosno kada se činjenično stanje izmijenilo u korist optuženika. Sud koji zaključi kako tužiteljeva pravna ocjena djela iz optužnog akta ne odgovara utvrđenom činjeničnom stanju, dužan je ispitati da li u postupcima optuženika, kako je to opisano u optužnom aktu, ima elemenata nekog drugog kaznenog djela. Tada do osuđujuće presude može doći samo pod uvjetom da se radi o istom događaju ali o blažem kaznenom djelu, koje po ustajaloj sudskoj praksi mora biti pozicionirano unutar iste glave Kaznenog zakona kao i kazneno djelo koje je ovlašteni tužitelj stavio na teret optuženiku. Sud samostalno rješava pravna pitanja, a svoja shvaćanja je uvijek dužan razumljivo argumentirati u pisanoj presudi. Ako ne prihvati pravnu kvalifikaciju tužitelja, neće izreći oslobađajuću presudu glede ove kvalifikacije i osuđujuću glede kvalifikacije koju smatra ispravnom. Pravno je nedopustivo istovremeno egzistiranje osuđujuće i oslobađajuće odluka za isti činjenični opis. Zato će se optuženik oglasiti krivim uz pravnu kvalifikaciju koju sud smatra ispravnom, a svi relevantni razlozi takve odluke i neprihvaćanja tužiteljeve kvalifikacije moraju biti vidljivi u obrazloženju presude. Praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske vrlo rano se ustalila glede stajališta kada povrede identiteta nema: a) „…kada se činjenični opis djela naveden u presudi razlikuje od činjeničnog opisa djela u optužnici samo u pogledu nebitnih okolnost…“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-1475/59 od 20. kolovoza 1959.) b) „…kada je sud djelo koje je u optužnici opisano uopćeno, u presudi opisao sa više pojedinosti, formulirajući ga u dispozitivu presude nešto drugačije nego je to učinio tužitelj u optužnici, dajući mu pri tome samo bliži činjenični opis…“ (Vrhovni sud

Republike, Hrvatske Kž-848/54)

12


c) „…kada su u presudi izostavljene pojedine nedokazane činjenice navedene u optužnici ili su unesene nebitne činjenice koje su dokazane, ako je potrebno opis djela uskladiti sa zakonskim obilježjima od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona …“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-557/72 od 11. kolovoza

1972.) d) „…kada je optuženiku stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela tjelesne povrede koja je nanijeta u tučnjavi, a presuda je izrečena za krivično djelo sudjelovanja u tučnjavi, jer nije bilo dokazano da je baš optuženik nanio tešku tjelesnu povredu…“

(Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-2172/65) e) „…točno je to da u činjeničnom opisu kaznenog djela pod toč. 1 izreke prvostu panjske presude, u optužnom aktu, nisu navedene udaljenosti sa koje je optuženik pucao u pravcu policajaca M.M. i I.K., ali to nije bilo ni nužno, jer je i bez tog navoda kazneno djelo u pogledu svih odlučnih činjenica dovoljno određeno i jasno, pa time što je prvostupanjski sud unio u činjenični opis djela udaljenosti, odnosno približne udaljenosti sa koje je optuženik pucao prema M.M.(od oko 8-10 metara) te M.M. i I.K. (od 7-8 metara) a što je našao utvrđenim na temelju izvedenih dokaza, nije povrijedio identitet optužbe niti ju je prekoračio. O prekoračenju optužbe se može govoriti npr. onda ako sud, bez intervencije ovlaštenog tužitelja, izmijeni činjenični opis djela u pogledu odlučnih činjenica tako da se, bez te izmjene ne bi radilo o inkriminiranom djelu ili kada se s tom izmjenom radi o drugom, a ne i drugačijem kaznenom djelu od onog iz optužnog akta. Ovdje se o tome ne radi, jer unošenje podataka o udaljenosti sa koje je optuženik pucao samo je pobliže i preciznije opisan isti kriminalni događaj, pa se onda nikako ne radi o povredi identiteta optužbe…“ ( Vrhovni sud Republike Hrvatske,

I KŽ- 572/01) f) „…Istina je, da je osuđenik optužnim aktom bio terećen i da je I-optuženiku I.V. (izravnom počinitelju) “objasnio na koji način treba otvarati kase, prozore i vrata” i da je tu radnju, kao način poticanja, sud prvog stupnja kao nedokazanu ispustio. Međutim, time on nije prekoračio optužbu već je postupio ispravno i zakonito. Naime, kada izostanu aktivnosti državnog odvjetnika u vidu izmjene optužnog akta sukladno re zultatima dokaznog postupka, onda je sud ovlašten činjenični opis kaznenog djela sadržan u optužnom aktu izmijeniti prema rezultatima glavne rasprave, ako se u osnovi radi o istom događaju odnosno, da nije izašao iz granica onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva i da je izmijenjeno činjenično stanje povoljnije za optuženika, a upravo je to ovdje slučaj.Prema tomu, kada je iz više načina poticanja za koja se optuženik teretio, sud ispustio samo jedan način, onaj citirani te tako smanjio kriminalnu količinu za koju je optuženik bio terećen, onda time nije došlo do povrede objektivnog indentiteta između optužbe i presude, pa time ni do prekoračenja optužbe, kako to smatra podnositelj zahtjeva...“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske,

III Kr-256/01)

13


Nasuprot navedenom, sudska praksa smatra da povreda identiteta postoji: a) „…kada sud u izreci presude, na štetu optuženika, doda opisu kaznenog djela okolnosti koje optužba nije sadržavala, a koje predstavljaju daljnju povredu propisa ko jima se regulira javni saobraćaj…“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-204/68) b) „…kada je privatni tužitelj tužio za jedne uvredljive izraze a presuda je izrečena za druge uvredljive izraze, utvrđene na glavnoj raspravi, na koje tužba nije bila proširema…“ d) „… kada je po optužnici za kazneno djelo ubojstva s umišljajem u prekoračenju nužne obrane izrečena presuda za kazneno djelo ubojstva na mah, ali bez prekoračenja nužne obrane…“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-542/65) e) „…optužnicom od 26. svibnja 1992. godine optuženika se optužuje da je počinio četiri kaznena djela ubojstva u pokušaju, odnosno da je dana 27. travnja 1992. godine u O., nakon kraće prepirke u lokalu, iz vozila donio pušku sačmaricu cal. 12 mm, ispalio jedan metak u zrak na stepeništu ispred lokala, nemogavši ući u isti, te čuvši da gosti bježe ulicom iza lokala krenuo do ugla i u cilju da usmrti više ljudi sa udaljenosti od 60-70 m ispalio metak iz navedene puške u pravcu četvero ljudi koji su bježali, kojom prilikom je D.J. pogođen s leđa…Pobijanom presudom optuženik je međutim proglašen krivim zbog kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom. Takvom izmjenom činjeničnog opisa i pravne kvalifikacije sud prvog stupnja nije poštivao pravilo da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici. U konkretnom slučaju radi se o drugom djelu, za koje je proglašen krivim od onoga za koje ga se optužuje budući je individualni zaštitni objekt kod kaznenog djela iz pobijane presude sigurnost za život, tijelo ili imovinu, a grupni, opća sigurnost ljudi i imovine … Naprotiv, kaznenom djelu ubojstva, koje je svrstano u drugu glavu krivičnog zakona, individualni zaštitni objekt je život čovjeka, a grupni zaštitni objekt je život i tijelo ljudi pa bez obzira što je optuženik proglašen krivim za lakše kazneno djelo od onog za koje se tereti optužnicom, optužba je prekoračena, kada se nalazi utvrđenim u pobijanoj presudi da je optuženik izazvao konkretnu opasnost za više osoba…“. (Vr-

hovni sud Republike Hrvatske, Kž-560/97) f) „…optužnicom državnog odvjetnika optuženiku se stavlja na teret počinjenje ka znenog djela pokušaja ubojstva a sud prvog stupnja iz optuženikove obrane, i svih provedenih dokaza, nije našao utvrđenim da bi se, u djelatnosti ovog optuženika, stekla bitna obilježja tog kaznenog djela, već sukladno činjeničnom opisu djela proizlazi da je na mjestu događaja, a nakon prepirke s oštećenikom, istog napao nožem, te mu zadao ubodne rane prednje strane grudnog koša u visini srca, na leđima između 11-12 rebra, te lijeve podlaktice koje ozljede su bile lake narav, pa je takvo postupanje kvalificirao nasilničkim ponašanjem. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je trebao ocijeniti je li moguće utvrđeno postupanje optuženika uklopiti u činjenični opis djela iz optužbe, uz određene manje intervencije u tom pravcu, a da se ne narušava 14


identitet optužbe, pri čemu nije vezan za pravnu oznaku djela, ali ukoliko je utvrdio da to ipak nije moguće, kao što je to bilo i u konkretnom slučaju, jer je utvrdio sasvim nešto drugo od onoga za što se optuženik tereti, trebao je donijeti oslobađajuću presudu (čl. 360. toč. 3. ZKP). Međutim, sud prvog stupnja je oglasio optuženika krivim za ono što mu se uopće ne stavlja na teret, već ga tereti potpuno novom inkriminacijom nasilničkog ponašanja, koja s obzirom na zaštitini objekt predstavlja drugo kazneno djelo, različito od kaznenog djela ubojstva u pokušaju, pa je na navedeni način unošenjem u činjenični opis bitnih elemenata tog kaznenog djela za koje optuženik nije bio terećen, prekoračena optužba…“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-14/97).

Intervencija u činjenični supstrat optuženja ili ne prihvaćanje tužiteljeve pravne ocjene djela, suptilan je i složen zahvat u strukturu optužnog akta sa stalnom opasnošću od statičkih poremećaja koji mogu narušiti stabilnost objavljene i napisane presude. Zato je to jedan od najzahtjevnijih sudačkih zadataka, a razlozi intervenci je moraju, beziznimno, biti vrlo detaljno obrazloženi. Sud temelji svoju presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi, a dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje (čl. 418. ZKP-a). Sa jednakom se pažnjom moraju ispitati i utvrditi kako činjenice koje terete optuženika tako i one koje mu idu u korist. Rezultati analize i ocjene vjerodostojnosti izvedenih dokaza moraju biti vidljivi u pisanoj presudi kada će se razložno podastrijeti argumenti kojima su potkrijepljeni zaključci suda. Ocjenjivanje postojanja ili nepostojanja činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Sud slobodno ocjenjuje sve izvedene dokaze i pri tome nije vezan ni ocjenom tužitelja niti ocjenom vijeća izvan rasprave. Daleko najvažniji posao u suđenju je utvrđivanje činjenica a na njega se nadovezuje, nešto lakši posao, primjena apstraktne pravne norme na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Naravno, sudske odluke se ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenim na nezakoniti način, dakle na dokazima koji su pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom propisanim zabranama mučenja, okrutnog ili nečovječnog postupanja, zajamčenim pravom obrane, pravom na dostojanstvo, ugled i čast i pravom na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, kao i na dokazima koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koje izričito predviđa ZKP, te na onim dokazima za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza (čl. 10. st. 1. i 2.ZKP-a).

15


Prijepore i dvojbe izaziva odredba iz čl. 10. st. 3. ZKP-a koja propisuje da se ne smatraju nezakonitim oni dokazi koji su pribavljeni povredom prava i sloboda iz čl. 10. stavka 2. točke 2. ZKP-a u postupku za teške oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti postupak, kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela. Zakonitost takvih radnji biti će temeljito i beskompromisno propitivana od strane viših sudova, kako sa motrišta pravilne primjene zakona tako i sa motrišta ustavom zajamčenih prava. Zaključak suda o postojanju ili nepostojanju činjenica nužno zahtijeva obrazloženi navod na čemu temelji takve zaključke. Svoju ocjenu glede (ne)postojanja odlučnih činjenica sud mora jasno izložiti u obrazloženju presude, a propusti glede ovoga rezultiraju ostvarenjem bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a). U obrazloženju presude sud mora iznijeti razloge za svaku točku presude, odnosno izložiti nesporne činjenice te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, ocjenjujući pri tome vjerodostojnost proturječnih dokaza. Posebno mora obrazložiti iz kojih razloga nisu prihvaćeni pojedini prijedlozi stranaka, iz kojih razloga nije neposredno ispitan pojedini svjedok ili vještak i kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja. Detaljno treba obrazložiti utvrđenja glede postojanja kaznenog djela i krivnje optuženika, te primjenu određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i počinjeno djelo. S obzirom da i novi Zakon o kaznenom postupku govori o činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi (čl. 450. ZKP-a) mogao bi se steći dojam kako se radi o dvije odvojene, zasebne kategorije na kojima se temelji presuda. Takav bi zaključak bio pogrešan. Izreka presude se manifestira kao zaključak (conclusio) logičkog silogizma u kome je preamissa maior apstraktna pravna norma a preamissa minor utvrđeno činjenično stanje. Presuda se mora temeljiti na činjenicama, a ne na dokazima. Činjenica je pojava u stvarnosti (zbivanja, aktivnosti, izjave, raspoloženja, osjećaji) ona je promjena u vanjskom svijetu ili određeno stanje koje može biti kazneno-pravno relevantno i koje treba utvrditi kako bi se donijela pravilna odluka. Kako nema istinitih i neistinitih činjenica, dobro je što novi Zakon o kaznenom postupku više ne spominje „istinitost činjenica“ kao što je to bio slučaj u čl. 423. starog ZKP-a. 16


Istina je kvaliteta ljudske spoznaje, a ne svojstvo objektivne stvarnosti. Činjenica je objektivna stvarnost, ono što postoji ili ne postoji. A samo spoznaja o činjenicama ili naša tvrdnja o njima može biti istinita ili neistinita. Neistinitih činjenica, dakle, nema. Činjenica, kao element procesne građe je sve ono iz prošlosti ili sadašnjosti što ulazi u sastav premissae minor logičkog silogizma iz kojeg nastaje sudska odluka. Utvrđivanje činjenica funkcionalno se vrši dokazivanjem, tako da je odnos činjenica i dokaza odnos cilja i sredstva. Samo utvrđene činjenice, kao cilj dokaznog postupka, mogu biti osnov presude, a dokaz odnosno dokazivanje je sredstvo kojim se dolazi do saznanja o činjenicama, do istinite spoznaje o nekom događaju. Pošto se u svakom sudskom postupku utvrđuju činjenice iz bliže ili dalje prošlosti, to se u kaznenom postupku dokazivanje kreće u pravcu reprodukcije činjenica tempore criminis. Naravno, činjenica i dokaz u postupovnom smislu su nerazdvojno povezani i uvjetovani, jer se činjenice utvrđuju izvođenjem dokaza, odnosno dokazom se može potvrditi postojanje neke činjenice. Međutim, pogrešno je govoriti o činjenicama i dokazima na način kako je to izloženo u čl. 450. ZKP-a. U svezi izvođenja dokaza i utvrđivanja činjenica, poseban je problem tzv. indicijalno dokazivanje, odnosno dokazivanje putem indicija. Bez obzira kako nazvali ovo posredno dokazivanje, dokazivanje putem indicija iziskuje obrazloženu ocjenu svake činjenice-indicije zasebno, te svih indicija zajedno i u međusobnoj svezi. Činjenice, utvrđene indicijama, moraju biti ocijenjene u sklopu svih ostalih nedvojbeno utvrđenih činjenica. „…indicije (posredni dokazi) ne mogu biti zamijenjene pretpostavkama na kojima bi se dalje gradio tijek dokazivanja. Ovo stoga što baš indicije - s obzirom na svoj karakter - moraju biti nesumnjivo utvrđene…“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-

885/72) Kada nema neposrednih dokaza da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, činjenično stanje se mora utvrditi izvođenjem posrednih dokaza. Osnov za osuđujuću presudu i tada predstavlja niz međusobno povezanih činjenica koje tvore nedjeljivu i logičnu cjelinu. Ove činjenice moraju biti utvrđene na nedvojben način i međusobno čvrsto povezane. 17


Rezultati posrednih dokaza moraju činiti zatvoreni krug utvrđenih činjenica koje sa punom sigurnošću upućuju na zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo koje je predmet optužbe. Pošto se u takvim slučajevima konačni zaključak suda temelji na većem broju činjenica i okolnosti koje trebaju biti uzajamno povezane, to je nužno da se rezultati dokazivanja dodatno provjere. Dakle i pored nedostataka zadovoljavajućeg broja izravnih, neposrednih dokaza, odgovornost optuženika se može utvrditi kada je međusobna sveza izvedenih posrednih dokaza takva da se utvrđene činjenice pojavljuju kao karike jednog lanca, kada predstavljaju sustav indicija koji isključuje svaku drugu verziju i mogućnost od one koju je utvrdio sud. „…međutim, kada se imaju u vidu svi izvedeni dokazi te sve utvrđene relevantne činjenice, nedvojbeni je zaključak da je optuženik počinio odnosna kaznena djela. U takvoj konstelaciji dokaza činjenica nepronalaska tijela žrtava nema tu odlučujuću te žinu temeljem koje bi se morao, kao po nekom automatizmu, izvesti zaključak kako nema dovoljno dokaza da bi optuženik počinio odnosna kaznena djela..“. (Vrhovni

sud republike Hrvatske, III Kž-1/07) Sve relevantne okolnosti moraju, u obrazloženju pisane presude, biti označene, jasno izložene i detaljno obrazložene. U slučaju kada činjenice koje idu na štetu optuženika ostanu sumnjive ili neutvrđene u cijelosti, sud mora uzeti da te činjenice ne postoje, odnosno činjenice koje idu na štetu optuženika, naravno, uvijek moraju biti potpuno dokazane. S tim u svezi i priznanje optuženika podliježe slobodnoj ocjeni, pa sud nije dužan priznanje prihvatiti kao gotovu istinu, već ga je dužan cijeniti i svoju ocjenu obrazložiti. Dakle, dvojbe glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, sud mora rješavati presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika (čl. 3. st. 2. ZKP-a). „…prema tome, premda određeni broj utvrđenih činjenica mogu ukazivati i na drugačiji zaključak (koji je nepovoljniji za optuženicu), sud prvog stupnja je pravilno postu pio kada je dvojbe, glede postojanja određenih činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela, rješavao na način koji je povoljniji za optuženicu, te prihvatio njenu obranu, koja nije bila pobijena izvedenim dokazima, da je bila napadnuta, da ju je u kuhinji oštećenik držao rukama za vrat i noge, da je ona sa kuhinjskog elementa uzela nož i braneći se od njegovog napada, ovoga ubola dok su se nalazili sučelice...“ (Vrhovni sud Repu-

blike Hrvatske, I Kž- 927/06)

18


Međutim, optuženik koji se u odnosu na sve točke optužbe izjasnio da se smatra krivim, ne može podnijeti žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije (čl. 464. st. 7. ZKP-a). Odbijanje izvođenja dokaznih prijedloga stranaka sud mora obrazložiti te izni jeti ocjenu činjenica koje bi se tim dokazima mogle utvrditi i da li bi se i što time dobilo, a ne tek formalistički odbiti prijedlog, uz oznaku odredbe čl. 421. ZKP-a i paušalnu tvrdnju kako se radi o nedopuštenom, nevažnom, neprikladnom ili prijedlogu kojim se odugovlači postupak, bez navođenja razloga zašto to smatra. Sudska je praksa, donekle, ublažila „tvrdu“ zakonsku odredbu, ali samo pod strogo predviđenim pretpostavkama: „…Točno je da je u odredbi čl. 359. st. 7. ZKP-a propisano da će sud u obrazloženju presude, između ostaloga, navesti i razloge iz kojih nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka, a da u pobijanoj presudi, na str.4. na kojoj sud obrazlaže zbog čega je odbio i koje dokazne prijedloge stranaka, ne ponavlja razloge koji su navedeni u rješenju koje je o tome donio na raspravi, ali time nije počinjena bitna povreda na koju se žalitelj po ziva. O bitnoj povredi iz čl.367. st. 1. toč. 11. ZKP-a radi se onda kada u presudi nedosta ju razlozi o odlučnim činjenicama koje se odnose na elemente kaznenog djela, odgovornost počinitelja i odabir kaznene sankcije. Nedostaci na koje ukazuje žalitelj mogu predstavljati tzv. relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, iz čl.367. st. 3. ZKP-a, pod uvjetom da je takva povreda utjecala ili mogla utjecati na presudu. Po ocjeni ovog suda osnovano je sud prvog stupnja odbio naprijed navedene dokazne prijedloge obrane optuženika upravo iz onih razloga koji su navedeni u raspravnom rješenju, pa propust suda da te iste razloge navede i u pobijanoj presudi nije utjecao na presudu, niti je na nju mogao utjecati …“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-804/05)

Ako je optuženik osuđen na kaznu, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Posebno će obrazložiti kojim se razlozima vodio kad je ustanovio da kaznu treba ublažiti ili optuženika osloboditi od kazne ili primijeniti uvjetnu osudu, odnosno sigurnosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi. Ako je sud izrekao novčanu kaznu u dnevnim dohocima u obrazloženju će posebno iznijeti dokaze i okolnosti važne za odluku o visini i broju dnevnih dohodaka te svoju ocjenu optuženikovih osobnih i imovinskih prilika. Pri odmjeravanju kazne, sud uzima u obzir niz okolnosti i činjenica koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne. Parafraziranje zakonskog teksta u obrazloženju presude ne znači puno, jer se na taj način tek formalistički pristupa odluci o kazni. 19


Individualizacija kazne, kao princip, mora doći do izražaja u svakom konkretnom slučaju, a iz pisane presude i obrazloženja odluke o kazni može se vidjeti da li je taj princip suštinski došao do izražaja u konkretnoj odluci. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela, i taj zakonski imperativ mora naći svoj puni odraz u pisanoj presudi. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora obrazložiti okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela. Slijedom iznesenog proizlazi zaključak kako svaka presuda mora biti sustavan, obrazložen i jasan odgovor na temeljna pitanja koja proizlaze iz optužnog akta: da li je kazneno djelo počinjeno i da li je djelo počinio optuženik, sa svim daljnjim posljedicama koje iz toga proizlaze. Zato se presuda i može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe (čl. 449. st. 1. ZKP). Vodeći računa o tome da se presudom meritorno rješava predmet optužbe, sud tijekom cijelog postupka mora voditi računa da li raspolaže odgovarajućim utvrđenim činjeničnim supstratom za donošenje zakonite i pravične odluke. Međutim, odredbom čl. 419. ZKP-a, raspravnom vijeću je znatno ograničena dosadašnja inicijativa u izvođenju dokaza na način da može odlučiti izvesti samo one 20


dokaze koji nisu predloženi ako smatra da ti dokazi upućuju na postojanje razloga isključenja protupravnosti ili krivnje ili na činjenice od koji ovisi odluka o kaznenopravnoj sankciji. U završnom govoru tužitelj može predložiti vrstu i mjeru kazne te kaznenopravnu sankciju što treba povezati s čl.57. st. 3. KZ-a, a branitelj i optuženik se mogu osvrnuti na navode tužitelja i oštećenika (čl. 444. i čl. 446. ZKP-a). Nakon završnih govora stranaka, predsjednik vijeća je dužan upitati želi li još tko što izjaviti, te zaključiti raspravu (čl. 447. st. 3. ZKP-a). Takva odluka mora biti posljedica zaključka da su razjašnjena sva sporna pitanja, uslijed čega se odluka može kvalitetno utemeljiti na činjenicama i dokazima iznesenim na raspravi (čl. 450. st. 1. ZKP-a). Nakon što je sud izrekao presudu, predsjednik vijeća će presudu odmah objaviti na način da će javno pročitati izreku i ukratko iznijeti razloge, te poučiti stranke o pravu na žalbu i pravu na odgovor na žalbu (čl. 457. ZKP-a). Pisana presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena (čl. 459. st. 1.ZKP-a). U presudi se ne može ništa mijenjati ni sa pristankom niti bez pristanka stranaka, pa čak niti onda kada izmjene nesumnjivo idu u smjeru da se jedna nezakonita presuda pretvori u zakonitu. Upravo zato, prije izricanje presude, vijeće (a poglavito predsjednik vijeća) moraju biti sigurni da su sva sporna pitanja razjašnjena i da je činjenično stanje potpuno utvrđeno. Jasno je, obzirom na sve do sada rečeno, zašto je presuda najvažniji procesni akt koji se donosi u kaznenom postupku. Radi se o obrazloženoj odluci kojom se osigurava da nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon (čl. 1. st. 1. ZKP-a). Zato, svaka pisana presuda mora biti pravni, smisleni i logični odgovor na sva relevantna pitanja postavljena tijekom zakonito provedenog postupka.

21


PowerPoint prezentacija I.

23


PISANA PRESUDA PUT DO PISANE PRESUDE 1.

• pripremno ročište • određivanje rasprave

Put do pisane presude 1. pripremno ročište i određivanje rasprave

Svaka pisana presuda mora biti

pravni, smisleni i logični odgovor na sva relevantna pitanja postavljena tijekom zakonito provedenog postupka.

25



• Pripremno ročište - odgovarajuća primjena odredbi o raspravi (čl. 370/1) • Ročište nije javno (čl.370/2) • Održava se (čl.371/1) - u roku mjesec dana (ako je optuženik u istražnom zatvoru) inače dva mjeseca od primitka optužnice u pisarnici (radi se o instruktivnom roku)


– Pripremno ročište se održava se pred

predsjednikom vijeća. Ako je postignut sporazum, on donosi i

presudu na temelju sporazuma (čl.374) – Održava se uvijek – ako je propisan dugotrajni zatvor – Nikada – ako je postignut sporazum – Po potrebi – za sva ostala djela (čl.371/2)

26



• Predsjednik vijeća na pripremnom ročištu otvara zasjedanje (prema čl. 350/1 kao postupak pred optužnim vijećem) navođenje optužnice, - utvrđivanje istovjetnosti optuženika (ne o osuđivanosti),

-

- provjera je li okrivljenik primio i razumio pouku o pravima - upozorenje oštećeniku o imovinskopravnom zahtjevu (čl.373)

• Izvješće stranaka je li postignut sporazum (čl. 374) – ako da – presudu donosi predsjednik vijeća, ako je postignut djelomično – razdvajanje postupka – ako ne - nastavak


• DO izlaže dio optužnice iz koje proizlazi (375/2) : – činjenični opis (zakonska obilježja) i zakonski naziv djela – navodi dokaze koji potvrđuju optužnicu – može predložiti izricanje vrste i mjere kaznenopravne sankcije • Predsjednik vijeća provjerava je li optuženik razumio optužnicu (čl. 376/1) • Optuženik može ostati kod ranijeg očitovanja o optužbi ili iznijeti novo očitovanje (376/2)

Kod priznanja optužbe (a ne prihvaćanja sankcije) predlažu se dokazi samo u odnosu na sankciju (čl. 378/1)

27



Kod poricanja optužbe, optuženik određuje koji dio optužbe poriče i zašto (376/2) - npr.: – u odnosu na krivnju (uz navođenje razloga) : • ubrojivost, • namjera ili nehaj, • zbog zablude o protupravnosti ili biću djela.

– u odnosu na sastavnice kaznenog djela (uz

navođenje razloga): • način (radnju) počinjenja, • vrijeme i mjesto (alibi), • razlozi za isključenje protupravnosti.


PREDSJEDNIK VIJEĆA UPOZORAVA STRANKE I OŠTEĆENIKA DA SE NA RASPRAVI NEĆE IZVESTI ONI DOKAZI ZA KOJE SU ZNALE ALI IH, BEZ OPRAVDANOG RAZLOGA, NISU NA PRIPREMNOM ROČIŠTU PREDLOŽILE . (čl. 377/1)

28



• Iznošenje i obrazlaganje dokaznih prijedloga: – DO navodi da na raspravi namjerava izvesti dokaze

na okolnost ... – branitelj navodi da na raspravi namjerava izvesti dokaze na okolnost ...

• Očitovanje o dokaznim prijedlozima protivne stranke (377/2)


Predsjednik vijeća: NA RASPRAVI će odbiti izvođenje onih dokaza za koje su stranke znale do potvrđivanja optužnice ili okončanja pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile (čl. 421.st.2. toč. 1. ZKP) 29



• RJEŠENJA O DOKAZNIM PRIJEDLOZIMA: – čitanje izvedenih dokaza u odnosu na činjenice koje protivna strana ne osporava (čl. 377/3) – odbijanje izvođenja dokaza koji su trebali ili trebaju biti izdvojeni iz spisa (čl.377/3) – izdvajanje nezakonitih dokaza (čl.371/3) – prihvaćanje ili odbijanje određenih predloženih dokaza uz navođenje okolnosti…


• PREDSJEDNIK VIJEĆA PRIJE ZAVRŠETKA PRIPREMNOG ROČIŠTA NALOGOM ODREĐUJE VRIJEME I MJESTO ODRŽAVANJA RASPRAVE (čl. 381/1 ZKP) • AKO PRIPREMNO ROČIŠTE NIJE ODRŽANO RASPRAVA SE ODREĐUJE U ROKU DVA MJESECA OD ZAPRIMANJA POTVRĐENE OPTUŽNICE (čl. 381/2 ZKP)

30



Na raspravu se pozivaju: - tužitelj i oštećenik te njihovi zakonski zastupnici

i opunomoćenici, - optuženik i njegov branitelj a po potrebi tumač.

Svjedoke i vještake koje su predložile pozivaju same stranke -čl.383. u svezi čl. 175.-177. ZKP.

31


PowerPoint prezentacija II.

33


PISANA PRESUDA PUT DO PISANE PRESUDE 2. 2.

• rasprava rasprava i dokazni postupak

Put do pisane presude 2. rasprava i dokazni postupak

“…nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom uhićenju, zatvoru ili izgonu …

…svatko optužen optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra smatra nedužnim nedužn im sve dok se njegova krivnja ne utvrdi pravomoćnom sudskom presudom presud om u postupku u kojem mu je zajamčeno pravo na obranu…” obranu …” (iz Opće deklaracije o ljudskim pravima)

35



“…pravo je svakoga svakoga na zakonom ustanovljeni, ustanovljeni, neovisni i nepristrani nepristrani sud koji će pravično, javno i u razumnom roku ispitati njegov slučaj…” (iz Konvencije o zaštiti z aštiti ljudskih ljudskih prava i temeljnih sloboda)


• Nakon Nakon počet početka ka rasp raspra rave ve preds predsjed jednik nik vije vijeća ća objavljuje kakvo je očitovanje optuženik o optužbi i imovinsko imo vinsko pravnom zahtjevu iznio ranije (čl. 415. st.3. ZKP). (Čl. 376. ZKP - pripremno pripremno ročište- ovlašćuje optuženika na novo –drukčije- očitovanje, pa bi ovu odredbu trebalo smisleno smi sleno tumačiti prema čl. 417. st.1. ZKP - koje traži očitovanje optuženika o optužnici )

36



UVODNI GOVORI: – Tužitelj • oštećenik – Branitelj – Optuženik

SADRŽAJ UVODNOG GOVORA (čl. 417. st. 2. ZKP -a): – koje odlučne činjenice stranka namjerava dokazivati – pravna pitanja koja će za stranku biti predmet raspravljanja – koje sporne činjenice zahtijevaju razjašnjenje – navođenje dokaza kojima se prethodno dokazuje


Vijeće može odlučiti izvesti dokaze koji NISU PREDLOŽENI samo onda ako ti dokazi upućuju na: - Postojanje razloga ISKLJUČENJA PROTUPRAVNOSTI ILI KRIVNJE ili - Odlučnu ČINJENICU ZA ODLUKU O

KAZNENOPRAVNOJ SANKCIJI (čl. 419. ST.1. ZKP) Nakon ispitivanja optuženika na raspravi, stranke mogu predložiti nove dokaze samo ako do ispitivanja optuženika za njih nisu znale (čl. 440 ZKP-a) 37



SVJEDOKA i VJEŠTAKA: GLAVNO ISPITIVANJE od stranke koja ga je predložila – o

(čl. 420. ZKP) Ispitivanje

okolnostima o kojima je pozvan iskazivati UNAKRSNO ISPITIVANJE od protivne stranke - samo na okolnosti iz glavnog ispitivanja - sugestivna pitanja su

dopuštena !!! DODATNO ISPITIVANJE ponovno od stranke koja ga je

pozvala – samo u odnosu na pitanja iz unakrsnog ispitivanja

Sud može postavljati pitanja u svakoj fazi radi razjašnjenja nejasnoća


Zabranjena pitanja ili odgovori svjedoka ili vještaka: – NEVAŽNA ZA PREDMET – NEDOPUŠTENA: • Kapciozna (ono koje polazi od pretpostavke da je ispitivana osoba nešto rekla, a što nije rečeno) • Sugestivna (ono koje navodi na određeni odgovor, odnosno u kojem je već sadržan odgovor) osim (čl. 420. st. 4. ZKP): - u izravnom ispitivanju samo ako je potrebno

razjašnjenje iskaza

- kod unakrsnog ispitivanja - kada ispitivani izbjegava odgovor 38



Odbijanje dokaznih prijedloga (čl. 421. st. 2. ZKP):

– ako su stranke za njih znale do potvrđivanja optužnice ili okončanja pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile; – nedopušteni – nevažni – neprikladni – prijedlog koji odugovlači postupak


U završnom govoru tužitelj može predložiti vrstu i mjeru kazne, te kaznenopravnu sankciju (veza čl.57. st. 3. KZ !!!) a

branitelj i optuženik se mogu osvrnuti na navode tužitelja i oštećenika (čl. 444.i čl. 446. ZKP).

39



Odluke vijeća se donose nakon usmenog vijećanja i glasovanja. Na zahtjev člana vijeća koji je izdvojio glas njegovo PUNO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA PRILOŽIT ĆE SE PISANOJ ODLUCI (čl. 164. st. 5.ZKP)


• Sud nije vezan za pravnu ocjenu djela ali presuda ne može biti za teže kazneno djelo od onog iz optužbe. • U obrazloženju će se činjenice koje stranke nisu os orile samo navesti.

40



• Sud obrazlaže kojim razlozima se rukovodio kod rješavanja činjeničnih i pravnih pitanja, a osobito u odnosu na: – kazneno djelo – krivnju – primjenu određenih odredaba kaznenog zakona na

optuženika i kazneno djelo

• Rok za žalbu je 15 dana, a u složenim predmetima (za djela sa zapriječenom kaznom od 15 godina ili više) na traženje stranke ili branitelja odmah nakon objave presude, predsjednik vijeće može produljiti rok za najdulje petnaest dana (čl. 463. ZKP).

41


PowerPoint prezentacija III .

43


PISANA PRESUDA PUT DO PISANE PRESUDE 3.

• izrada i obrazloženje pisane presude

Ranko Mari an Vrhovni sud

Pisana presuda Presuda je najvažniji procesni akt koji se donosi u kaznenom postupku i kojim se,

najčešće, meritorno rješava predmet optužbe.

45


Pisana presuda Presuda konkretizira pravilo sadržano u apstraktnoj pravnoj normi.

Obrazložena, pisana presuda postaje konkretna pravna norma koja se

primjenjuje na konkretan događaj.

Pisana presuda • Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi.

• Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene

izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

46


Pisana presuda Pisana presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i

obrazloženje.

Pisana presuda „…pod presudom se ima smatrati ona odluka suda koja je nakon završetka glavne rasprave javno objavljena…”. (iz sudske prakse) 47


Pisana presuda “… ako, glede sadržaja presude postoji neusklađenost između usmeno objavljene presude i pisano izrađene presude, u takvom se slučaju pisano izrađena presuda može dovesti u suglasnost s usmeno objavljenom samo donošenjem posebnog rješenja o ispravku…“ (Vrhovni sud Hrvatske, Kž-19/71)

sana presu a Nedostaci glede suglasnosti napisane

presude s izvornikom, ispravit će posebnim rješenjem predsjednik vijeća (čl. 462. ZKP-a).

48


Pisana presuda • Nakon što je sud izrekao presudu, predsjednik vijeća odmah će presudu objaviti.

• Ako sud ne može nakon rasprave istog dana izreći ili objaviti presudu, odgodit će objavu presude najviše za tri radna dana i odrediti vrijeme i mjesto objave presude.

Pisana presuda • Nakon objave presude predsjednik vijeća iznijet će ukratko razloge presude. • Predsjednik vijeća poučit će stranke o pravu na žalbu te o pravu na odgovor na žalbu i upozorit će stranke da do pravomoćnog završetka postupka o svakoj promjeni adrese obavijeste sud. 49


Pisana presuda • Objavljena presuda mora se napisati i otpremiti u roku od mjesec dana nakon objave. Taj se rok produljuje za petnaest dana ako je rasprava trajala dulje od tri dana uzastopce, odnosno za

još petnaest dana ako je rasprava trajala dulje od osam dana i nije morala iznova započeti. • Ako se optuženik nalazi u istražnom zatvoru, pisana presuda mora biti poslana u rokovima koji su za polovinu kraći. • Rokovi za pisanu izradu presude mogu se iznimno prekoračiti.

sana presu a • Na početku obrazloženja pisane presude treba naznačiti optužni akt temeljem kojeg se vodi kazneni postupak (čl. 17. ZKP) uz naziv kaznenog djela i navođenje odredaba kaznenog zakona.

• Kako je činjenični supstrat iz optužnog akta sadržan u izreci presude, potrebno je naznačiti (a kasnije detaljno obrazložiti !) odstupanja od tog činjeničnog opisa.

50


sana presu a - prvo treba pobrojati sve izvedene dokaze (uz oznaku gdje se nalaze u spisu

kako bi se brže i lakše izvršio neposredan uvid u iste) - potom izložiti očitovanje i obranu optuženika (neovisno u kojem je stadiju dokaznog postupka ispitan) - zatim kratki sadržaj svih ostalih izvedenih dokaza.

Pisana presuda • Sud će iznijeti razloge za svaku točku presude.

• Sud će samo navesti činjenice koje stranke nisu osporile.

51


Pisana presuda Obrazloženje presude mora sadržavati : - ocjenu dokaza izvedenih na raspravi. - zaključke da li je neka relevantna činjenica dokazana ili nije dokazana, pa ako je ocijenjeno dokazanom onda zašto je dokazana a ako je ocjenjeno nedokazanom, zašto nije.

Pisana presuda • Sud treba obrazložiti iz kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima. • Sud treba obrazložiti ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza.

52


Pisana presuda Nakon što se izloži sadržaj izvedenih dokaza i njihova ocjena slijedi obrazloženje: 1) Zaključka glede utvrđenih odlučnih činjenica, 2) Zaključka pravne ocjene činjenica, 3) Zaključka načina počinjenja djela i utvrđenog oblika krivnje.

Pisana presuda Sud treba obrazložiti kojim se razlozima vodio rješavajući pravna pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika i pri primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

53


Pisana presuda • Sud će izložiti razloge neprihvaćanja određenih dokaznih prijedloga stranaka. • Sud će izložiti razloge drugih procesnih odluka (isključenje javnosti, suđenje u odsutnosti, uskrata prava na određenu radnju zbog zlouporabe prava itd.).

Pisana presuda • Sud mora obrazložiti zašto je odbio izvođenja dokaznih prijedloga stranaka. • Ne smije se prijedlog odbiti samo uz oznaku odredbe čl. 421. ZKP-a i paušalnu tvrdnju kako se radi o nedopuštenom, nevažnom, neprikladnom ili prijedlogu kojim se odugovlači postupak.

54


Pisana presuda • Na pripremnom ročištu se mora jasno definirati sporno područje koje će biti predmet raspravljanja i odrediti dokazi

kojim se sporne činjenice žele utvrditi. • Obrazloženje presude se mora baviti spornim područjem a ne nekritičkim serviranjem svih dokaza koji su bili izvedeni.

Pisana presuda • Sudac mora u obrazloženju pisane presude izložiti samo najvažnije dijelove iskaza ispitanih osoba. • Sudac mora iskaze znati sažeti i reproducirati bez nizanja nebitnih okolnosti, bez suvišnih ponavljanja i bez rečeničnih konstrukcija lišenih elementarnih logičkih (a ponekad i gramatičkih) pravila. 55


Pisana presuda NA KRAJU PRESUDE: treba jasno i detaljno

obrazložiti odluku o kazni, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom,

imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka.

Pisana presuda Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom

predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

56


Pisana presuda Uloga suda se ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti: - zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. - sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Pisana presuda KVALITETNO IZRAĐENA PRESUD pretpostavlja: intelektualni angažman i logičko promišljanje u selekciji bitnog od nebitnog.

57


Pisana presuda POGREŠNO je obrazloženje opteretiti kompletnim sadržajem iskaza svih ispitanih osoba. POGREŠNO je mehanički reproducirati adržaj vještačkih nalaza i mišljenja te apisnika o očevidu i drugih zapisnika.

Pisana presuda POGREŠAN je stil rada kojim se nekritički prepisuje sadržaj izvedenih dokaza prilikom izrade pisane presude.

Takav stil ukazuje na nekompetentnost suca, na njegov formalistički pristup poslu i funkcioniranje na razini osobnog komoditeta !!! 58


Pisana presuda KVALITETNO IZRAĐENA PRESUDA pretpostavlja: jasno i određeno obrazloženje svih činjeničnih i pravnih pitanja, bez kumuliranja nepotrebnih detalja !

sana presu a Svaka presuda mora biti

razumljiva širokom krugu ljudi kako bi omogućila i strankama i javnosti propitivati zakonitost,

opravdanost i pravičnost iznesenih utvrđenja, stavova i zaključaka. 59


Pisana presuda • Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. • Sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret.

sana presu a Raspravnom vijeću je znatno ograničena inicijativa u izvođenju dokaza. Može odlučiti izvesti samo one dokaze koji nisu predloženi ako smatra da ti dokazi upućuju na postojanje razloga isključenja protupravnosti ili krivnje ili na činjenice od koji ovisi odluka o kaznenopravnoj sankciji (čl. 419. ZKP-a)

60


Pisana presuda

Između optužbe i presude mora postojati identitet.

Pisana presuda Činjenice koje nisu bitne za opis kaznenog djela ne mijenjaju njegov identitet, pa tako identitet nije izmijenjen ako su u presudi izmijenjene samo one okolnosti koje se ne odnose na bitna svojstva kaznenog djela.

61


Pisana presuda Povrede identiteta nema : „…kada se činjenični opis djela naveden u izreci presude razlikuje od činjeničnog opisa djela u optužnici samo u pogledu nebitnih okolnosti…“ (iz sudske prakse)

Pisana presuda Povrede identiteta nema : „…kada je sud djelo, koje je u optužnici opisano uopćeno, u izreci presude opisao sa više pojedinosti, formulirajući ga nešto drugačije nego je to učinio tužitelj u optužnici…“ (iz sudske prakse)

62


Pisana presuda Povrede identiteta nema : „…kada su u presudi izostavljene pojedine nedokazane činjenice navedene u optužnici ili su unesene nebitne činjenice koje su dokazane…” (iz sudske prakse)

Pisana presuda Povrede identiteta nema : „…kada je optuženiku stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela tjelesne povrede koja je nanijeta u tučnjavi, a presuda je izrečena za krivično djelo sudjelovanja u tučnjavi, jer nije bilo dokazano da je baš optuženik nanio tešku tjelesnu povredu…“ (iz sudske prakse) 63


Pisana presuda Povrede identiteta nema : “... unošenje podataka o udaljenosti sa koje je optuženik pucao samo je pobliže i preciznije opisan isti kriminalni događaj, pa se onda nikako ne radi o povredi identiteta optužbe…“ (iz sudske prakse)

Pisana presuda Povrede identiteta nema : “…kada je iz više načina poticanja za koja se optuženik teretio, sud ispustio jedan način te tako smanjio kriminalnu količinu za koju je optuženik bio terećen, onda time nije došlo do povrede objektivnog identiteta između optužbe i presude, pa time ni do prekoračenja optužbe...“ (iz sudske prakse)

64


Pisana presuda Povrede identiteta ima : „…kada sud u izreci presude, na štetu optuženika doda opisu kaznenog djela bitne okolnosti koje optužba nije sadržavala…“ (iz sudske prakse)

Pisana presuda Povrede identiteta ima : “… kada je po optužnici za kazneno djelo ubojstva u prekoračenju nužne obrane izrečena presuda za kazneno djelo ubojstva na mah, ali bez prekoračenja nužne obrane…“ (iz sudske prakse)

65


Pisana presuda Povrede identiteta ima: „…kada je privatni tužitelj tužio za jedne uvredljive izraze a presuda je izrečena za druge uvredljive izraze, utvrđene na glavnoj raspravi, na koje tužba nije bila proširena…“ (iz sudske prakse)

Pisana presuda Povrede identiteta ima: „…optuženiku je stavljeno na teret pokušaj ubojstva a sud prvog stupnja ga je oglasio krivim za nasilničko ponašanje, dakle za ono što mu se nije stavilo na teret čime je prekoračio optužnicu…”. (iz sudske prakse) 66


Pisana presuda

Presuda se mora

temeljiti na činjenicama.

Pisana presuda • Činjenica je objektivna stvarnost, ono što postoji ili ne postoji.

• Spoznaja o činjenicama ili naša tvrdnja o njima može biti istinita ili neistinita. • Neistinitih činjenica - nema.

67


Pisana presuda • Činjenice se utvrđuju dokazivanjem.

• Odnos činjenica i dokaza je odnos cilja i sredstva.

Pisana presuda Kada nema neposrednih dokaza da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, činjenično stanje se može utvrditi izvođenjem posrednih dokaza (indicija). Osnov za osuđujuću presudu i tada predstavlja niz međusobno povezanih činjenica koje tvore nedjeljivu i logičnu cjelinu. 68


Pisana presuda Dokazivanje putem indicija

pretpostavlja: obrazloženu ocjenu svake činjenice-indicije zasebno, te svih indicija zajedno i u međusobnoj svezi.

Pisana presuda • „…indicije (posredni dokazi) ne mogu biti zamijenjene pretpostavkama na kojima bi se dalje gradio tijek dokazivanja. Ovo stoga što baš indicije - s obzirom na svoj karakter - moraju biti nesumnjivo utvrđene…“ (Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž885/72)

69


Pisana presuda Rezultati dokazivanja indicijama

moraju činiti zatvoreni krug utvrđenih činjenica koje sa sigurnošću upućuju na zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo koje je predmet

optužbe.

Pisana presuda Dvojbe glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, sud mora

rješavati presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika (čl. 3. st. 2. ZKPa).

70


Pisana presuda Svaka pisana presuda mora biti pravni, smisleni i logični odgovo na sva relevantna pitanja postavljena tijekom zakonito provedenog postupka.

71


Literatura

Prof. dr. Tihomir Vasiljević: Komentar Zakona o krivičnom postupku Prof. dr. Davor Krapac: Kazneno procesno pravo Milan Petranović: Zakon o kaznenom postupku i izbor odluka iz sudske prakse Prof. dr. Branko Petrić: Komentar Zakona o krivičnom postupku Prof. dr. Željko Horvatić: Novo hrvatsko kazneno pravo Prof. dr. Siniša Triva: Građansko parnično procesno pravo Dr. Gajo Petrović: Logika Ana Garačić: Kazneni zakon u sudskoj praksi Mato Jemrić: Zakon o krivičnom postupku Prof. dr. Bora Čejović: Krivično pravo u sudskoj praksi Prof. dr. Alan Uzelac: Istina u sudskom postupku

73

Put Do Pisane Presude

Recommend Documents