4.2. Pragmatizam
Osnivači pragmatizma, Čarls Sanders Pers i Viljam Džems u središte istraživanja ne stavljaju više naučno-teorijsko saznanje već svakodnevnu, prakt ičnu ljudsku delatnost, a to će reći: delatnost individua, zasnovanost njihovih akcija, racionalne i emocionalne elemente delovanja i ponašanja koji se ocenjuju u svetlu kriterijuma korisnosti, efikasnosti, kontrolisanosti. Najveća pažnja se pridaje ubeĎenj ima i verovanjima, koji se razmatraju kao pravila koja reguli šu delovanje i ponašanje. U prvi plan dospeva problem razjašnjenja razjašnjenja misli i verovanja pa predstavnike pragmatizma interesuje filozofija koja se maksimalno približava onom što je konkretno, dostupno delovanju, č injenice. Iako se nekim svojim elementima pragmatizam približava f ilozofiji ilozofiji života to je tipično američka f ilozofija ilozofija zasnovana na konkretnom delovanju i efikasnosti, potrebi za uspehom i maksimalni m razjašnjenjem verovanja i ubeĎenja, a to je svojstveno duhu nesklonom spekulativnom mi šljenju. Jedan od izvora ameri čke „pragmatičke f ilozofi ilozofi je“ je“ svakako je englesk i empirizam i utilitarizam, dok je drugi izvor empiriokriticizam. Za prvi izvor pragmatizma se vezuje svojim polaznim pretpostavkama o svakom znanju kao znanju koje se sti če čulnim iskustvom a važnost dob iva u domenu ž ivotnog iskustva, dok za drugi izvor se vezuje prihvatanje pretpostavke da je mišljenje u svojoj osnov i funkci je je živog organizma i da sva misaona nadgradnja treba da se zasnuje kao sredstvo za poboljšavanje ef ikasnosti životnih aktivnosti i kvaliteta života. Uz takve osnovne pretpostavke i zamisli pragmatička f ilozofija ilozofija se izgraĎivala u punom skladu sa, već unapred rečeno, američk im im načinom života. Italijanski pragmatičar Papini predstavlja pragmatizam kao centar svih teorija: „Pragmatizam je hodnik, koji u hotelu čovečanstva treba podjednako da vod i kroz razne sobe, vezujuć i ih, a u kojima se u jednoj nalazi čovek koji piše knjigu o ateizmu, u susednoj sobi nalazi se čovek koj i se moli za veru i snagu, u trećoj mističar i hemičar, u četvrtoj metafizičar, u petoj racionalist i empirist…ali svi oni poseduju hodnik, i svi oni moraju da idu kroz njega, kao nač in izlaska ili ulaska u svoje sobe.“1 Pers želi da filozofi ju ju poveže sa realnim praktičnim životom. Zbog toga on uzima kao pravilo da je jedan stav važan samo po tome kakve su njegove prakti čne posledice u svakodnevnom ž ivotu. Budući da je svaki čovek racionalno biće koje tež i vlastitom dobru, u posledicama koje neki stav i ma u odnosu na njegov ž ivot nalazi se kriterijum koji je u stanju da na dovoljno dob ar načni razdvoji (trenutno) istinite od lažnih stavova. Pragmatični metod prihvata one stavove čije su posledice korisn ije ili prihvatljive, dok
stavovi koji ne proizvode nikakve praktične posledice se odbacuju kao besmisleni. Čovekovo delanje zasnovano je na verovanju kao suštinsko -stvarnom pravilu koje vodi čovekovo delanje. To verovanje, koje se slaže sa korisnim posledicama proisteklim iz čovekovog delanja koje asimiluje novost svoga iskustva sa kojim on zadovoljava svoju želju svrha je samog pragmatizma. A verovanju kao načelu pragmatizma, odgovora teorija istine, pri čemu je istina sve ono što se dokaže da je dobro u obliku verovanja, a otuda se i svako ljudsko mišljenje I delanje koje se u praktičnim posledicama ispolji kao 1
V. Džems, Pragmatizam, Beograd, Dereta, 1991, str. 39
dobro za čoveka i pojedinca, i to sada i ovde, jeste istinito, a istinito i vredno je onoliko koliko je korisno za praktičan ljudski život, to jest za njegovo unapreĎenje i čija je suština u konkretnostima, činjenicama, delanju i moći. U članku „Kako da svoje ideje učinimo jasnim“, Pers je istakao vlastitu maksimu i osnovnu motivaciju pragmatizma kao ideju da verovanje u istinu mora biti u bliskoj vezi sa uspehom u delovanju: „M i smo ustanovili da izazivanje sumnje podstiče misaonu aktivnost i da ta aktivnost prestaje čim se ustanovi verovanje .“2 Put sumnje dovodi do verovanja u koje se vi še ne sumnja, nego se samo deluje i po osnovu delanja proizvode se posledice koje postaju mera stvari, a samim tim i istine. Po njegovom mišljenju nešto je istinito samo ukoliko nam omogućava da doĎemo do c ilja, da ostvarimo odreĎene svrhe. Istina je samo ono što uspeva, što donos i korist. Ona je istrument naše delatnost i i nastala je na osnovu navike. Mera istinitosti ideje jeste njena primena i proverljivost u vlastitom učinku, odnosno i skustvu,čime se ukazuje na poželjnu funkcionalnost i instrumentalnost same ideje pretočene u posled icu.
Pragmatizam jeste princip korisnosti koji se sastoji od stremljenja čoveka ka koristi, uspehu, efektivnosti, orijentaciji na realnost , postojeći poredak stvari, stremljenje samo ka ciljevima koji se mogu dostići, programiranju cilja i delovanja posle njenog dostizanja, odsustvo orijentacije na ideale. Otuda su opšte postavke pragmatizma sledeće: 3 • Korisnost ne može biti isključivi kritetijum čovekovih postupaka. Pridržavanje samo principa korisnosti može da se pretvori u merkantilizam i sukob interesa ljudi. Orijentacija na korisnost je postala prioritetna u kapitalističkom i postkapitalističkom društvu u uslovima otuĎenja ljudi. Oni učvršćuju otuĎenje, atomizaciju ljudi, njihove interese
• Prioritet grupnog interesa cenom ograničenja pojedinih, individualnih interesa može da bude svrsishodan samo u uslovima pretnje za društvo • Saglasno doktrini razumnog egoizma opšti interes nastaje od raznolikih pojedinačnih interesa. Čovek, stremeći sopstvenoj koristi, doprinosi blagostanju društva • Korist ne može zamenjivati vrlinu. Neophodno je moralno ograničenje principa korisnosti.
Na osnovu uprošćen ih Persovih ideja, Džems je dospeo do tačke tak ozvanog radikalnog empirizma i njime stavlja naglasak na jedinku, dok celinu posmatra kao zbir elemenata iz kojih se ona sastoji. Džems radikalnom empirizmu dodaje jednu ključnu odredbu , da taj empirizam obuhvata ne samo elemente koji sačinjavaju iskustvo nego i relaci je meĎu tim elementima, relaci je koje takoĎe mogu i moraju da budu doživljene. Sa takvim radikalnim empirizmom koji insisti ra na doživljaju, vezana je i teorija o pluralizmu istina, budući da je istina jedino celi shodna u nač inu našeg ponašanja, te shodno tome, valjanost istine stanuje u identitetu sa primenlji vošću to jest sa prakt ičnim učinkom kao jedinom svrhom. Shodno tome sledi da svako polaženje od sebe ka seb i, 2 3
Č. S. Pers, Izabrani spisi, BIGZ, Beograd, 1993, str. 168
Milan miljevic
ali ne I ka drugima, ukoliko nema celishodnosti i koristi za onoga ko polazi, vodi ka odreĎenju pragmatizma kao “osvajačke sudb ine”, koji okrenut ka budućnosti , i kroz „akciju i moć“ obuhvat io sve temperamente, sve nacije, sve rase i sve klase kao i svih emocionalno-psihološk ih čovekovih stanja. Istinu je Džems najpre definisao kao posebno dobro za čoveka, za ljudsk i organizam i za duhovno i duševno zdravlje ljudske jed inke. Potom je to dobro bli že odredio utilitarističk i: kao ono što je za telesno, duševno i duhovno blagostanje ljudske jedinke korisno. Shodno tome svako u oblasti religije i filozofi je može da ima svoju istinu, ukoliko mu doživljaj onoga u šta veruje omogućuje kor isne posledice i pridonosi mu odreĎeno dobro. Takvo po imanje istine, moglo bi da omogući puno ostvarenje principa toleranci je meĎu različitim shvatanjima i verovanjima. Pošto je istina na taj nač in relativisana, nije od velikog značaja p itanje da li se kod one „kor isti” radi o čisto privatnoj ili o nekoj opšte-ljudskoj koristi. Jer, pored li čnih, moguće su i opšte istine, odnosio koristi. Naravno, i z Džemsovog pr idavanja primarne važnost i i vrednosti onome pojedinačnom, iz njegove pretpostavke da su celine samo zbirovi njihovih delova, sledi zaključak da je ono što je kor isno za sve jedinke ili barem za većinu jedinki, takoĎe kor isno i za celo društvo. 4 Džemsova et ičko-pragmatička koncepcija ima samo jednu meru i smisao a to je da sve razlike izmeĎu vrednog i nevrednog, istinitog i lažnog, dobra i zla nere se prema činjenicama koje se mogu primeniti ili ne primeniti sa svrhom ostvarenja uspeha I koriti. Taj etičko-pragmatičk i put je put kao onoj paradigmi koja glasi: ni šta ne uspeva tako dobro kao uspeh. Odnos čoveka prema stvarnost i je odnos stvaraoca prema pasi vnoj graĎi koju oblikuje prema ciljevima u kojima formuliše svoje biološke i kulturne potrebe. Saznanje je oblik praktičnog oblikovanja sveta, a ne odraz antecedentnih struktura. Prakti čna uspešnost ostvarenih ciljeva je kriterijum istinitosti. Svi iskazi o stvarnosti su iskazi o odnosu ciljeva i sredstava kojima se služ imo u procesu prakti čne izmene sveta. Cilj pragmatizma je da teori je učini shvatljivim i da pokrene na delovanje, odnosno na primenu i proveru teorija u praksi. Tek kada u praksi proverimo neki stav,možemo da pričamo o njegovoj istinitosti. Ideje postaju istinite tek kada nam pomognu da naĎemo zadovoljavajući odnos sa drugim delovi ma našeg iskustva, odnosno kada nova ideja naĎe svoje mesto u spletu stavova koje smo dosada praktično pr imenjivali kao istinite. Pragmatizam naglašava ideju koherentnosti, tj. stav da je potrebno da se postigne jedan skup ideja koje zajedno u praksi pokazuju konkretne pozitivne rezultate. Ako neka ideja ne može da se uklop i u stavove koji za nas već funkc ionišu, po svoj pr ilici se radi o neistinitoj ideji. „Istinitost jedne istine zavisi od njene primene.“ Jedna ideja se naziva
istinitom ukoliko se može uspešno primeniti u životu, odnosno ukoliko je korisna. Zabludna ideja ne može biti plodna. Plodnost je znak istinitosti. Ovakva istinitost, koju odlikuje korisnost, uspešnost i plodnost, ima zadatak da zadovolji ljudsku „volju verovanja“. Pošto je pragmatistička istinitost proveravanje, korisnost, plodnost, ona je uvek u budućnosti i budućnost. Ona nije okrenuta prošlim činjenicama i postavljenim principima, već posledicama koje donosi, novim činjenicama i plodnim principima koji tek treba da uslede. Pragmatisti tvrde da mi verujemo da je nešto istinito, zato što smo ga izabrali. Izbor nije posledica verovanja, nego je verovanje posledica izbora. Sadržinu 4
Branko Balj, Aleksandar Čučković….
životnog iskustva, pod pritiskom finalizma odabiramo, a kad smo je odabrali, mi u nju verujemo Nemoguće je da je jedna ideja istinita, a da protivreči svim drugim idejama koje rukovode naš im svakodnevnim ponašanjem. Zato pragmat isti kažu da se ' istinitost' dešava ideji – ideja ne poseduje ni istinitost ni lažnost, već se njen status odreĎuje u praksi, kada se dovede u vezu sa drugim idejama koje daju konkretne rezultate.
„Pragmatizam znači slobodan vazduh i mogućnost prirode, nasuprot dogmi, izveštačenosti i tobožnjem finalitetu u istini.“ 5 Pored toga, pragmatisti smatraju da je istina jedna vrsta dobra, a ne neka posebna karakteristika, različita od pojma dobra. Istinita ideja je ona koja dobro organizuje iskustvo, i ako nam neka i deja poboljšava ž ivot, onda bi trebalo u nju da verujemo – osim ako se sukobljava sa drugim životnim interesima. Isplati se tražiti istinu zbog onog što nam ona u svakodnevnom ž ivotu donosi.
5
V.dyems pragmatizam, 37