Bošnjaci - pouzdani vojnici AustroUgarske Monarhije Integracija bosanskohercegovačkih Bošnjaka (muslimana) u vojsku AustroUgarske slovila je za bečku upravu nakon okupacije BiH kao posebno težak izazov. Bosanske postrojbe su, međutim, vrlo brzo postale elitne jedinice ove vojske.
"Austro-Ugarska Monarhija je bila etnički dosta raznovrsna i nehomogena, i u prava je
imala iskustva s raznolikošću, ali su muslimani u okviru Monarhije ipak bili nešto posebno. Najprije zbog toga što se o njima nije mnogo znalo. U nekim izvještajima iz doba okupacije pronašla sam kako časnici pišu o nekakvim 'muslimanskim svećenicima', oni dakle o svemu tome nisu imali pojma”, objašnjava Valeria Heuberger, povjesničarka s odjela za studije sociološke antropologije Austrijske akademije znanosti u Beču. Tako je, smatra ona, zanimljiva i analize vrijedna činjenica da su muslimani nako n okupacije jako brzo prihvatili novu vlast te da su, zajedno s bosanskohercegovačkim
pravoslavcima i katolicima, za kratko vrijeme postali najpouzdaniji vojnici te vojske. Što je u povijesti osvajanja i ratovanja, ukazuje Heuberger, prilično jedinstven slučaj. Prikupljanje informacija No, kako je ovako brza integracija bila moguća? Obzirom na činjenicu da su muslimani za habsburšku upravu bili jedna velika nepoznanica, službeni Beč najprije se potrudio prikupiti što više infomacija o muslimanskim običajima. Pri tome su m u od pomoći bila iskustva Londona i Pariza koji su već imali muslimane u vlastitim postrojbama. Istodobno se austrougarska uprava pokušavala na sve moguće načine obratiti stanovništvu u BiH, pri čemu se uvijek naglašavalo kako muslimani u Bi H ne trebaju strahovati od velikih promjena. "Tako se i časnik Philipovic, koji je bio zadužen za okupaciju Sarajeva, stanovništvu obratio javnim proglasom u kojemu se kaže kako će svi, pa tako i muslimani, i dalje imati sva vjerska prava, da će se paziti na njihove običaje, da se ništa neće nasilno mijenjati te da u Austro-Ugarskom carstvu već živi mnogo različitih naroda koji i dalje pričaju svoj materinski jezik”, objašnjava Valeria Heuberger.
Valeria Heuberger
Ovakav pristup rezultirao je činjenicom da većina muslimanskog stanovništva nakon
austrougarske okupacije BiH nije napustila zemlju: "Što je također bilo nešto potpuno novo, jer su muslimani nakon okupacije drugih dijelova Osmanskog carstva od strane drugih velesila bivali ili protjer ani ili pobijeni ili su dobrovoljno napuštali prostor koji
više nije bio pod upravom Istanbula." Regrutacija novi izazov No, samo nekoliko godina nakon okupacije, Austro- Ugarska se u BiH našla pred novim
izazovom kada je 1882. godine počela regrutacija stanovništva BiH u m onarhijske postrojbe. Stanovništvo se bojalo službe pod novim vladarima, a posebno su bili zabrinuti
muslimani, pojašnjava i Christoph Neumayer, jedan od autora knjige "Carevi Bošnjaci",
opširne monografije o bosanskohercegovačkim jedinicama u sastavu Austro -Ugarske Monarhije. “Oni su se plašili da će u vojsci morati jesti svinjetinu, da će morati slaviti nemuslimanske praznike i općenito su se plašili kršćanskog misioniranja koje bi ih udaljilo od njihove vjere", kaže Neumayer. No Austro-Ugarska je i u ovom slučaju djelovala preventivno, te još prije regrutacije najavila ustupke prema bosanskohercegovačkim muslimanima. Konkretno je to značilo da su oni mogli biti slobodni za vrijeme vjerskih praznika, da su im bile osigurane prostorije u kojima su mogli obavljati molitve i da im je bilo dozvoljeno da sami sebi
pripremaju jelo. "Muslimani su imali čak i poseban pribor za jelo, a osim toga angažirani su i vojni imami koji su se također o njima brinuli", dodaje Neumayer.
Muslimani u austrougarskoj vojsci
Ovakav pristup austrijske uprave omogućio je etabliranje pouzdanih jedinica i vojnika, kakvima su se Bosanci i Hercegovci u redovima Austro-Ugarske kasnije i pokazali.
Prepoznatljiva uniforma No, daleko od toga da su svi Bosanci i Hercegovci u vojsci Austro-Ugarske Monarhije bili
muslimani. Oni su činili samo nešto više od 30 posto bosanskohercegovačkih jedinica.
Prema navodima iz Austrijskog vojnog arhiva, 31. siječnja 1913. godine bosanskohercegovačke postrojbe brojale su 39.956 vojnika. Od toga su 15.907 bili pravoslavci, 12.555 muslimani, 10.132 rimokatolici i 1.077 grkokatolici. "Muslimani nisu bili u ve ćini, ali su svi vojnici imali uniformu koja je djelovala dosta
orijentalno, što je bilo dosta upečatljivo pa se često mislilo da su svi oni muslimani. Najprije su bili neobični fes i široke hlače, ali u to vrijeme to nije bila odjeća specifična samo za muslimane, već za cjelokupno stanovništvo. U svakom slučaju, to je bilo nešto po čemu su se bosanskohercegovačke jedinice prepoznavale", kaže Heuberger. A to je bilo i ono po čemu je i protivnik na frontu prepoznavao Bosance i Hercegovce i od čega je zazirao. Često je tako i nakon povlačenje bh. jedinica sa fronta na liniji ostajao samo mujezin koji bi se redovno oglašavao, kako bi protivnik mislio da su postrojbe još uvijek tu.
Bez nesuglasica
Sami vojnici, iako su bili različitih vjeroispovijesti, međusobno su se dobro slagali, navodi povjesničarka Valeria Heuberger. Nacionalna strujanja u Srbiji i Hrvatskoj u to vrijeme još nisu bila tako jaka, pa tako nisu imala ni utjecaja na pravoslavce i katolike u bosanskohercegovačkim jedinicama. Osim toga, vojnici o tome nisu mnogo ni razmišljali, njima je bilo mnogo važnije funkcionirati na bojištu i međusobno se pomagati kako bi preživjeli. "Tada se različitostima jednostavno nije pridavalo toliko važnosti kao danas", kaže Heuberger.
Efendi Mehmed Čaušević - zadnji bosanski reis-ul-ulema austrougarske ere u BiH
Korak prema Europi
No, koliko god je austrougarskoj upravi bio važan korektan pristup prema muslimanskim vojnicima, tako joj je bio važan i pristup prema muslimanskom stanovništvu u samoj BiH. Za njihov duhovni i vjerski život bio je nadležan Istanbul, tako je Beč već neposredno nakon okupacije počeo raditi na planovima za instaliranje određenog vjerskog autoriteta u samoj BiH. Za vrijeme austrougarske uprave u BiH postavljen je tako i prvi bosanskoherce govački reis-ul-ulema, izgrađena je šerijatska škola koju su
pohađali budući vojni imami, a islam je zakonom iz 1912. godine postao i priznata državna religija. Retrospektivno se tako, pišu autori monografije "Carevi Bošnjaci", može reći da je dolaskom Austro-Ugarske u BiH za muslimane ove zemlje počeo i proces njihovog odvajanja od Istanbula i približavanja Europi.
