O SMISLU I ZNAČENJU
Jednakost1 nas tjera na razmišljanje pitanjima koja su s njom povezana i na koja nije lako odgovoriti. Je li ona neki odnos? Je li neki odnos između predmeta? Ili pak između imena ili znakova za predmete? Ovo posljednje pretpostavio sam u svojemu Pojmopisu. Razlozi za koje se čini kako govore u prilog tome jesu sljedeći: α = αία = b očito su stavci različite spoznajne vrijednosti: stavak α = α vrijedi a priori i treba ga, prema Kantu, nazvati analitičkim, dok stavci oblika a - b često sadrže vrijedna proširenja naše spoznaje i ne mogu se uvijek zasnovati α priori. Otkriće da svakoga jutra ne izlazi novo Sunce, nego uvijek isto, bilo je možda jedno od najplodonosnijih otkrića u astronomiji. Ni danas nije prepoznavanje nekoga malenoga planeta ili nekoga kometa uvijek nešto samorazumljivo. Kada bismo u jednakosti htjeli vidjeti odnos između onoga što znače imena "a" i "b", tada bi se činilo da α = b ne može biti različito od a = a, naime u slučaju da je a — b istinito. Time bi bio izražen odnos stvari prema sebi samoj, i to takav odnos u kojemu svaka stvar stoji prema samoj sebi, no nijedna ne stoji prema nekoj drugoj. Čini se da ono što se želi kazati s a = b jest to da znakovi ili imena "a" i "b" znače isto, a tada bi riječ bila upravo ο tim znakovima; tvrdio bi se neki odnos između njih. No taj bi odnos postojao između imena ili znakova samo ukoliko oni nešto imenuju ih označuju. To bi bio odnos posredovan povezivanjem svakoga od tih znakova s istim označenim. No ono je proizvoljno. Ne može se nikome zabraniti da kao znak za bilo što prihvati bilo
koji proizvoljni događaj ili predmet. Time se stavak α = b ne bi više
1
Tu riječ upotrebljavam u smislu identiteta te "a = b" razumijem u smislu "a je isto što i b" ili "a i b se podudaraju".
168
GOTTLOB
FREGE
odnosio na samu stvar, nego samo još na naš način označivanja; time ne bismo izrazili pravu spoznaju. No ipak, u puno slučajeva želimo upravo to. Kad bi se znak "a" od znaka "b" razlikovao samo kao predmet (ovdje oblikom), a ne kao znak - dakle, ne u načinu kako nešto označuje - tada bi spoznajna vrijednost od α = α u biti bila jednaka spoznajnoj vrijednosti od α = b, u slučaju da je α = b istinito. Različitost može nastati
samo time što razlika između znakova odgovara razlici u načinu danosti onoga označenoga. Neka su a, b, c dužine koje kutove nekoga trokuta povezuju sa središtima suprotnih stranica. Točka u kojoj se sijeku α i b tada je ista ona točka u kojoj se sijeku b i c. Imamo dakle različite oznake za istu točku, a imena "točka u kojoj se sijeku α i b" i "točka u kojoj se sijeku b i c" ujedno upućuju na način danosti i stoga je u rečenici sadržana zbiljska spoznaja.
Jasno je dakle kako sa znakom (ime, sintagma, slovo) osim onoga označenoga, koje bismo
mogli nazvati značenjem znaka, kao povezano valja pomišljati i ono što bih htio nazvati smislom znaka, u kojemu je sadržan način danosti. U našemu bi primjeru stoga značenje izraza "točka u kojoj se sijeku α i b" i "točka u kojoj se sijeku b i c" doduše bilo isto, ali ne bi bio isti i njihov smisao. Značenje izraza "Večernjača" i "Danica" bilo bi isto, ali ne bi bio isti i njihov smisao.
Iz konteksta proizlazi da sam ovdje pod "znak" i "ime" razumio bilo koju oznaku koja stoji za vlastito ime, čije je značenje dakle određeni predmet (uzmemo U tu riječ u najširemu opsegu), ali nije ni pojam ni odnos, koje treba pobliže razmotriti u jednom drugom članku. Oznaka pojedinoga predmeta može se sastojati i iz više riječi ili drugih znakova. Poradi
kratkoće može se svaka takva oznaka nazvati vlastitim imenom.
Ο SMISLU I ZNAČENJU
169
Smisao vlastitoga imena razumije svatko tko dostatno poznaje jezik ili sustav znakova kojima ono pripada;2 no time je značenje, u slučaju da postoji, ipak uvijek samo jednostrano razjašnjeno. Za potpunu spoznaju značenja bilo bi potrebno da mi ο svakome danom smislu odmah možemo reći pripada li
mu. Dotle ne dospijevamo nikada.
Pravilna veza između znaka, njegova smisla i njegova značenja takva je da znaku odgovara određen smisao, a smislu opet određeno značenje, dok jednome značenju (jednome predmetu) ne pripada samo jedan znak. Isti smisao u različitim jezicima, pa i u istome, ima različite izraze. Naravno, postoje iznimke od toga pravila. Sigurno je da bi u savršenome sustavu znakova svakome izrazu trebao odgovarati određen smisao; no narodni jezici često ne ispunjavaju taj zahtjev te moramo biti zadovoljni barem time da u istome kontekstu ista riječ uvijek ima isti smisao. Možda se može priznati da gramatički ispravno oblikovan izraz koji stoji za vlastito ime uvijek ima smisao. No time nije rečeno odgovara li smislu i značenje. Riječi "nebesko tijelo najudaljenije od Zemlje" imaju smisao; vrlo je dvojbeno, međutim, imaju
li i značenje. Izraz "najmanje konvergentan niz" ima smisao; no dokazuje se da on nema značenje, budući da se za svaki konvergentan niz može naći manje konvergentan, ah još uvijek konvergentan. Dakle, time što shvaćamo smisao nemamo još sa sigurnošću i značenje.
2
U slučaju pravoga vlastitoga imena kao što je "Aristotel" mišljenja se ο smislu, naravno, mogu razilaziti. Kao smisao bi se moglo pretpostaviti npr. Platonov učenik i učitelj Aleksandra Velikog. Tko to
čini, taj će s rečenicom "Aristotel bijaše rodom iz Stagire" povezati drugi smisao nego onaj koji kao smisao imena "Aristotel" pretpostavlja učitelj Aleksandra Velikog rodom Iz Stagire. Sve dok samo značenje ostaje isto, te se varijacije smisla mogu
tolerirati, iako i njih u izgradnji dokazne znanosti valja izbjegavati
te se ne smije dopustiti da se pojave u savršenome jeziku.
170 GOTTLOB FREGE
Ako želimo govoriti ο smislu izraza Ά', onda to možemo učiniti jednostavno izričajem "smisao izraza Ά'". U neupravnome se govoru govori ο smislu npr. nečijega govora. Iz toga je jasno da ni u tome načinu govora riječi nemaju svoje uobičajeno značenje, nego znače ono što je inače njihov smisao. Ukratko, želimo kazati: u neupravnome [ungerade] se govoru riječi upotrebljavaju nepravo [un-gerade], odnosno imaju svoje nepravo značenje. Stoga razlikujemo uobičajeno značenje riječi od njezina nepra-voga značenja i njezin uobičajen smisao od njezina nepra-voga smisla. Nepravo je značenje riječi dakle njezin uobičajen smisao. Takve se iznimke uvijek moraju imati pred očima kada u pojedinome slučaju želimo ispravno
Ako se riječi upotrebljavaju na uobičajen način, onda je ono ο čemu se želi govoriti njihovo značenje. No može se dogoditi i to da se želi govoriti ο samim riječima ih njihovu smislu. To se događa npr. ako se nečije riječi navode u upravnome govoru. Vlastite riječi tada prije svega znače riječi drugoga i tek one imaju uobičajeno značenje. Tada imamo znakove ο znakovima. U zapisu se u tome slučaju riječi stavljaju u navodnike. Ne smije se dakle riječ koja stoji u navodnicima uzeti u uobičajenome značenju.
razumjeti način povezivanja znaka, smisla i značenja.
Od značenja i smisla znaka treba razlikovati s njim povezanu predodžbu. Ako je značenje znaka neki osjetilno zamjetljiv predmet, onda je moja predodžba ο tome nutarnja slika nastala iz sjećanja na osjetllne dojmove što sam ih imao te na djelatnosti kako nutarnje, tako i vanjske - što sam ih izvršio.3 Ona je često puna osjećaja;
Predodžbama možemo pridružiti i zorove u kojima osjetilni dojmovi
djelatnosti sami stupaju na mjesto tragova što su ih ostavili u duši. Ta je razlika za našu svrhu nevažna, prije svega jer pored osjeta i djelatnosti i sjećanja na njih pomažu da se upotpuni zorna slika. No pod
zorom se može razumjeti i neki predmet ukoliko je on osjetilno zamjetljiv ili prostoran.
0 SMISLU I ZNAČENJU
171
jasnoća njezinih pojedinih dijelova raznolika je i nestalna. Nije uvijek, čak ni kod istoga čovjeka, ista predodžba povezana s istim smislom. Predodžba je subjektivna: predodžba jednoga nije predodžba drugoga. Time su same po sebi dane mnogostruke razlike predodžaba povezanih s istim smislom. Slikar, jahač, zoolog vjerojatno će s imenom "Buchephalus" povezati vrlo različite predodžbe. Predodžba se time bitno razlikuje od smisla znaka', koji može biti
zajedničko vlasništvo mnogih te dakle nije dio ili modus pojedine duše; jer ne može se zanijekati da ljudi imaju zajedničko blago misli koje prenose s jednoga naraštaja na drugi.4
Dok prema tome nije prijeporno govoriti ο smislu naprosto, kad je riječ ο predodžbi mora se određenije dodati kome pripada i u koje vrijeme. Mogli bismo možda reći: kao što s istom riječi jedan povezuje ovu, a drugi onu predodžbu, jednako tako s njom jedan može povezivati ovaj, a drugi onaj smisao. Ipak, razlika tada postoji u načinu toga povezivanja. To ne priječi da obojica shvate isti smisao, ali istu predodžbu ne mogu imati. Si duo idem faciunt, non est idem. Ako si dvojica predočuju isto, onda svaki ipak ima svoju
vlastitu predodžbu. Ponekad je doduše moguće ustanoviti razlike predodžaba, pa i osjećaja različitih ljudi; ali točna usporedba nije moguća, jer te predodžbe ne možemo zajedno imati u istoj svijesti.
Značenje vlastitoga imena sam je predmet što ga tim vlastitim imenom označujemo; predodžba koju pritom imamo posve je subjektivna, a između toga leži smisao, koji doduše nije više subjektivan kao predodžba, ali ipak nije ni sam predmet. Sljedeća je usporedba možda prikladna da bi se pojasnili ti odnosi. Netko promatra Mjesec kroz teleskop. Sam Mjesec uspoređujem sa značenjem; on je
4
Stoga je svrsi neprimjereno riječju "predodžba" označivati
172
GOTTLOB
FREGE
predmet promatranja koji je posredovan realnom slikom koju projicira objektiv u nutarnjosti teleskopa te slikom na mrežnici promatrača. Prvu sliku uspoređujem sa smislom, a drugu s predodžbom odnosno zorom. Slika u teleskopu, doduše, samo je jednostrana, ovisi ο položaju. No ipak je objektivna, ukoliko se njome može služiti više promatrača. U
nešto u osnovi tako različito.
svakom slučaju, moglo bi se urediti daje više promatrača rabi istodobno. No što se tiče slike na mrežnici, svaki bi promatrač ipak imao svoju vlastitu sliku. Zbog različite građe očiju jedva da bi se mogla postići i geometrijska kongruencija, no zbiljsko bi podudaranje bilo isključeno. Ova bi se usporedba možda mogla navoditi i dalje, pretpostavi li se da se slika na mrežnici od A može učiniti vidljivom B-u; ili bi i sam A mogao u ogledalu vidjeti
vlastitu sliku na mrežnici. Time bi se možda pokazalo kako se predodžba doduše može uzeti kao predmet, ali kao takva promatraču ipak ne bi bila ono što neposredno jest onomu koji predočuje. No otišli bismo predaleko idemo li u tom smislu dalje.
Sada možemo uočiti tri stupnja razlike između riječi, izraza i cijelih rečenica. Razlika se najviše odnosi ih na predodžbe ih na smisao, ah ne na značenje, ih konačno i na značenje. U odnosu na prvi stupanj valja primijetiti da, zbog nesigurnoga povezivanja predodžaba s riječima, za jednoga može postojati razlika
koju drugi ne nalazi. Razlika između prijevoda i izvornika ne treba zapravo prekoračiti prvi stupanj. Razlikama koje su ovdje još moguće pripadaju obojenosti i osvjetljenja koje pjesništvo i govorništvo nastoje dati smislu. Te obojenosti i osvjetljenja nisu objektivni, nego ih svaki slušatelj i čitatelj mora sebi sam stvoriti na temelju nagovještaja pjesnika ih govornika. Bez neke srodnosti ljudskoga predočivanja umjetnost dakako ne bi bila moguća; no nikada se ne može točno doznati u kojoj mjeri odgovaramo nakanama pjesnika.
0 SMISLU I ZNAČENJU 173
Ο predodžbama i zorovima ne treba dalje više govoriti. Oni su ovdje spomenuti samo zato da se predodžba koju neka riječ pobuđuje u slušatelja ne bi pobrkala s njezinim smislom ili značenjem.
Da bismo se kratko i točno izrazili, mogle bi se ustanoviti sljedeće formulacije: vlastito ime (riječ, znak, spoj znakova, izraz) izražuje svoj smisao, znači ili označuje svoje značenje. Nekim
znakom izražujemo njegov smisao i njime označujemo njegovo značenje.
S idealističke i skeptičke strane možda je već odavno upućen prigovor: "Ti ovdje bez dvoumljenja govoriš ο Mjesecu kao predmetu; ah odakle znaš da ime 'Mjesec" uopće ima neko značenje, odakle znaš da uopće bilo što ima značenje?" Odgovaram da nam namjera nije govoriti ο našoj predodžbi Mjeseca i da se, isto tako, ne zadovoljavamo smislom kada kažemo 'Mjesec', nego pretpostavljamo značenje. Kad bismo htjeli pretpostaviti kako je u rečenici "Mjesec je manji od Zemlje" riječ ο predodžbi Mjeseca, to
bi značilo da upravo promašujemo smisao. Kada bi govornik htio to, tada bi upotrijebio izričaj "moja predodžba Mjeseca". No u toj pretpostavci očito možemo i pogriješiti, a takve su se pogreške i dogodile. Ah pitanje griješimo h mi možda uvijek u tome može ovdje ostati neodgovoreno. Da bi se opravdao govor ο značenju znaka - pod uvjetom da neko takvo značenje postoji dovoljno je uputiti na našu namjeru pri
govorenju odnosno mišljenju.
Dosad smo razmatrali smisao i značenje samo onih izraza, riječi, znakova koje smo nazvali vlastitim imenima. Sada pitamo ο smislu i značenju cijele tvrdnje. Takva rečenica sadrži misao.5 Treba li tu misao shvatiti kao njezin smisao ih kao njezino značenje? Pretpostavimo prvo da
5
Pod mišlju ne razumijem subjektivni čin mišljenja, nego njegov objektivni sadržaj, koji može biti zajedničko vlasništvo mnogih.
174 FREGE
GOTTLOB
rečenica ima značenje. Zamijenimo li sada u njoj jednu riječ drugom riječju istoga značenja, ali drugoga smisla, to ne može imati nikakav
utjecaj na značenje rečenice. No vidimo da se u takvu slučaju mijenja misao. Jer npr. misao rečenice "Danica je tijelo što ga obasjava Sunce" različita je od misli rečenice "Večernjača je tijelo što ga obasjava Sunce". Onaj tko ne zna da je Večernjača Danica, taj bi jednu misao mogao držati istinitom, a drugu lažnom. Misao dakle ne može biti značenje rečenice, štoviše trebat ćemo je shvatiti kao smisao. No što je onda sa značenjem? Možemo li uopće ο njemu pitati? Ima li možda rečenica kao cjelina samo smisao, ali ne i značenje? U svakom slučaju, može se očekivati da postoje takve rečenice, jednako kao što postoje dijelovi rečenice koji imaju smisao, ali ne i značenje. Takve će vrste biti i rečenice koje sadrže vlastita imena bez značenja. Rečenica "Čvrsto spavajući Odisej iskrcao se na kopno u Itaci" očito ima
smisao. No budući da je dvojbeno ima U ime "Odisej" što se u njoj pojavljuje značenje, dvojbeno je i to ima li cijela ta rečenica značenje. No ipak je sigurno da netko tko tu rečenicu ozbiljno drži istinitom ili lažnom i imenu "Odisej" pripisuje značenje, a ne samo smisao; jer značenju toga imena pripisuje se ili odriče predikat. Tko ne priznaje značenje, taj mu ne može ni pripisati ni odreći predikat. No napredovanje do značenja imena bilo bi suvišno; kad bismo htjeli ostati kod misli, mogli bismo se zadovoljiti smislom. Kad bi stvar bila samo u smislu rečenice, u misli, tada bi bilo nepotrebno brinuti se ο značenju dijela rečenice. Za smisao rečenice relevantan može biti samo smisao, a ne značenje toga dijela. Misao ostaje ista bez obzira na to ima li ime "Odisej" značenje ili ne. Činjenica da se uopće bavimo značenjem
dijela rečenice znak je toga da i za samu rečenicu uopće priznajemo i zahtijevamo značenje. Misao gubi za nas na vrijednosti čim spoznamo da jednome njezinu dijelu nedostaje značenje. Posve je dakle opravdano što se ne zadovoljavamo smislom rečenice, nego pitamo i ο njezinu značenju. No zašto onda želimo da svako vlastito ime
0 SMISLU I ZNAČENJU
slušanju kakva epa pored blagozvučja jezika zaokuplja nas samo smisao rečenica te predodžbe i osjećaji što odatle proizlaze. S pitanjem ο istini napustili bismo umjetnički užitak i posvetili se znanstvenome razmatranju. Stoga nam je, sve dok pjesmu razumijemo kao umjetničko djelo, i svejedno ima li npr. ime "Odisej" neko značenje.6 Dakle, težnja za istinom jest ono što nas svugdje tjera da napredujemo od smisla prema značenju.
175
ima ne samo smisao, nego i značenje? Zašto nas misao ne zadovoljava? Jer nas, i utoliko što nas, ona upućuje na svoju istinosnu vrijednost. To nije uvijek tako. Npr. pri
Vidjeli smo da se kod rečenice značenje treba tražiti uvijek kad je riječ ο značenju sastavnih dijelova, a to je slučaj uvijek i samo kada pitamo ο istinosnoj vrijednosti.
Tako smo došli do toga da kao značenje rečenice prihvatimo istinosnu vrijednost. Pod istinosnom vrijednošću rečenice razumijem okolnost da je ona istinita odnosno da je lažna. Druge istinosne vrijednosti ne postoje. Poradi kratkoće jednu nazivam istinitost, a drugu lažnost. Svaku tvrdnju u kojoj pitamo ο značenju riječi treba dakle shvatiti kao vlastito ime, a njezino je značenje, u slučaju da ga ima, ili istinitost ili lažnost. Svatko tko uopće sudi, tko nešto drži za istinito, dakle i skeptik, priznat će, makar samo prešutno, ta dva
178
GOTTLOB
FREGE
vidjeli, u tom slučaju nije uobičajeno. Rečenica u upravnome govoru
predmeta. Označivanje istinosnih vrijednosti kao predmeta može ovdje izgledati kao proizvoljna dosjetka ili možda kao puka igra riječima iz koje se ne mogu izvući duboki zaključci. Ono što nazivam predmetom može se točnije razjasniti samo u vezi s pojmom i odnosom. To želim zadržati za jedan drugi članak. No ipak
6
Za znakove koji trebaju Imati samo smisao bilo bi poželjno imati neki poseban izraz. Kad bismo Ih nazvali recimo slikama, tada bi riječi glumca na pozornici bile slike, zapravo bi sam glumac bio slika.
ponovno znači rečenicu, a u neupravnome misao.
Došli smo tako do razmatranja zavisnih rečenica. One
nastupaju kao dijelovi rečeničnoga niza koji s logičke točke gledišta također izgleda kao rečenica, i to kao glavna rečenica. No tu se susrećemo s pitanjem vrijedi li u tome slučaju i za zavisne rečenice da je njihovo značenje isti-nosna vrijednost. Već znamo da je u slučaju neupravnoga govora upravo suprotno. Zavisne rečenice gramatičari shvaćaju kao ono što stoji za dijelove rečenice i prema tome ih dijele na imenske rečenice, pridjevske rečenice i priloške rečenice. Odatle bi moglo proizići mišljenje da značenje zavisne rečenice nije istinosna vrijednost, nego da je istovrsno značenju imenice,
pridjeva üi priloga, ukratko dijelu rečenice koji kao smisao nema misao, nego samo dio misli. To bi moglo razjasniti samo podrobnije istraživanje. Pritom se nećemo strogo držati gramatičkoga putokaza, nego ćemo skupiti ono što je tome logički istovrsno. Potražimo najprije takve slučajeve u kojima smisao zavisne rečenice, kako smo gore predmnijevali, nije samostalna misao.
Apstraktnim imenskim rečenicama koje počinju s "da" pripada i neupravni govor, a vidjeli smo da u njemu riječi imaju svoje nepravo značenje, koje se
podudara s onim što je obično njihov smisao. U tom slučaju, dakle, zavisna rečenica kao svoje značenje ima misao, a ne istinosnu vrijednost. Kao smisao nema misao, nego smisao riječi "misao da...", koji je samo dio misli čitavoga rečeničnoga niza. To dolazi nakon "reći", "čuti", "mniti", "biti uvjeren", "zaključiti" i sličnih riječi.8 Drukčije, i to prilično zamršeno, stvar stoji s riječima kao što su "spoznati", "znati", "misliti", što će trebati razmotriti poslije.
0 SMISLU I ZNAČENJU 179
Činjenica da je u našim slučajevima značenje zavisne rečenice zapravo misao vidljiva je i iz toga što je za istinu cjeline svejedno je li ta misao istinita ih je lažna. Usporedimo npr. dvije rečenice: "Kopernik je vjerovao da su putanje planeta kružnice" i "Kopernik je vjerovao da je privid kretanja Sunca prouzročen zbiljskim kretanjem Zemlje". Ovdje je moguće jednu zavisnu rečenicu zamijeniti drugom bez štete po istinu. Glavna rečenica, zajedno sa zavisnom rečenicom, kao smisao ima samo jednu jedinu misao, a istina cjeline ne uključuje ni istinu ni neistinu zavisne rečenice. U tim slučajevima nije dopušteno u zavisnoj
rečenici jedan izraz zamijeniti drugim koji ima isto uobičajeno značenje, nego samo takvim koji ima isto nepravo značenje, tj. isti uobičajen smisao. Ako bi netko htio zaključiti da značenje rečenice nije njezina istinosna vrijednost "jer tada bi se ta rečenica mogla uvijek zamijeniti drugom iste istinosne vrijednosti", taj bi previše dokazivao. Isto bi se tako moglo tvrditi da značenje riječi "Danica" nije Venera, jer ne može se uvijek za "Danicu" reći 'Venera". S pravom se može zaključiti samo to da značenje rečenice nije uvijek njezina istinosna vrijednost i da "Danica" ne znači uvijek planet Veneru, naime ne znači tada kada ta riječ ima svoje nepravo značenje. Takva se
iznimka nalazi u gore razmatranim zavisnim rečenicama čije je značenje misao.
Kada kažemo "čini se da...", pod tim podrazumijevamo "čini mi se da..." ili "mislim da...". Ponovno dakle imamo isti slučaj. Slično je s izrazima kao što su "veseliti se", "žaliti", "pristajati", "kuditi", "nadati se", "bojati se". Kada se Wellington pri kraju bitke kod Waterlooa veselio što su došli Prusi, razlog njegove radosti bila je uvjerenost. Da se prevario, ne bi se, za vrijeme trajanja njegove zablude, veselio ništa manje, a prije nego što je postao uvjeren da su Prusi došli nije se mogao tome veseliti,
iako su oni zapravo već nadolazili. 8
U "A je lagao da je vidio B-a" zavisna re čenica znači misao ο kojoj je prvo kazano kako ju je A tvrdio kao istinitu, a zatim kako je A bio uvjeren u njezinu lažnost.
182
GOTTLOB
FREGE
pretpostavljeno da ime "Kepler" nešto označuje. Ali zbog toga u smislu rečenice "Kepler je umro u bijedi" ipak nije sadržana misao da ime "Kepler" nešto označuje. Kad bi to bio slučaj, nijekanje ne bi smjelo glasiti
"Kepler nije umro u bijedi", nego
"Kepler nije umro u bijedi ili ime 'Kepler' je bez značenja".
Činjenica da ime "Kepler" nešto označuje jest štoviše pretpostavka kako za tvrdnju
"Kepler je umro u bijedi".
tako i za njoj suprotnu tvrdnju. Jezici sada imaju taj nedostatak što su u njima mogući izrazi koji prema svojemu gramatičkomu obliku izgledaju određeni za to da označuju predmet, ali to svoje određenje u pojedinim slučajevima ne postižu, jer to ovisi ο istini rečenice.
Tako ο isäni rečenice
Ο SMISLU I ZNAČENJU 183
"postojao je onaj koji je otkrio eliptični oblik putanja planeta"
ovisi da li zavisna rečenica
"koji je otkrio eliptični oblik putanja planeta"
zbiljski označuje predmet ili samo izaziva privid toga, a zapravo je ipak bez značenja. I tako se može činiti kao da naša zavisna rečenica kao dio svojega smisla sadrži misao da je postojao netko tko je otkrio eliptični oblik putanja
planeta. Kad bi to bilo točno, tada bi nijekanje moralo glasiti
"onaj koji je prvi spoznao eliptični oblik putanja planeta nije umro u bijedi ili nije postojao onaj koji je otkrio eliptični oblik putanja planeta".
To dakle stoji do nepotpunosti jezika, od čega uostalom nije posve oslobođen ni znakovni jezik analize. I tu bi se mogle pojaviti veze znakova koje stvaraju privid kao da nešto znače, a koje su, barem dosad, još uvijek bez značenja, npr. divergentni beskonačni nizovi. To se može
izbjeći npr. posebnom tvrdnjom da divergentni beskonačni nizovi trebaju značiti broj 0. Od logički savršenoga jezika (poj-mopisa) valja zahtijevati da svaki izraz koji je iz već uvedenih znakova na gramatički ispravan način oblikovan kao vlastito ime uistinu označuje predmet i da nijedan novi znak neće biti uveden kao vlastito ime, a da mu nije osigurano značenje. Logičke nas knjige odvraćaju od višeznačnosti izraza kao izvora logičkih pogrešaka. Ništa manje umjesnom ne držim opomenu od prividnih vlastitih imena koja nemaju značenje. Povijest matematike može pripovijedati ο pogreškama koje su odatle nastale. U tome
je, isto tako, očita demagoška zloupotreba, možda očitija nego kod višeznačnih riječi. Kao primjer za to može služiti "volja naroda"; jer lako će se ustanoviti kako ipak ne postoji nikakvo općeprihvaćeno značenje toga izraza. Nije dakle sasvim nevažno izvore tih pogrešaka jednom zauvijek zače-piti, barem u znanosti. Tada onakvi prigovori kakve smo upravo naveli postaju nemogući, jer tada nikada ne može ο istini misli ovisiti ima li neko vlastito ime značenje.
184
I pridjevske rečenice služe tome da se oblikuju složena vlastita imena, iako one, za razliku od imenskih rečenica,
FUEGE
GOTTLOB
Tim imenskim rečenicama u raspravi bismo mogli pridružiti i neku vrstu pridjevskih i priloških rečenica, koje su im logički srodne.
same nisu za to dostatne. Te pridjevske rečenice treba razmatrati na isti način kao i pridjeve. Umjesto "kvadratni korijen iz 4 koji je manji od 0" [die Quadratwurzel aus 4. die kleiner ist als 0] može se također reći "negativni kvadratni korijen iz 4" [die negative Quadratwurzel aus 4]. Ovdje" imamo slučaj daje iz izraza za pojam uz pomoć određenoga člana u jednini oblikovano složeno vlastito ime, što je u svakom slučaju dopušteno kada pod pojam potpada jedan i samo 9
jedan predmet. Izrazi za pojmove mogu se oblikovati tako da se oznake navedu pridjevskim rečenicama, kao u našemu primjeru rečenicom "koji je manji od 0". Bjelodano
je da takva pridjevska rečenica, isto kao ni prije imenska rečenica, kao smisao ne može imati misao, a kao značenje ne može imati istinosnu vrijednost, nego kao smisao, koji se u većini slučajeva može izraziti i pojedinim pridjevom, ima samo dio misli. I ovdje, kao i kod onih imenskih rečenica, nedostaje samostalni subjekt, a time i mogućnost da se smisao zavisne rečenice iznese u samostalnoj glavnoj rečenici.
Mjesta, vremenske točke, vremenski razmaci jesu, logički razmotreni, predmeti. Stoga jezičnu oznaku određenoga mjesta, određenoga trenutka ili vremenskoga razmaka valja razumjeti kao vlastito
ime. Priloške rečenice mjesta i vremena mogu se upotrijebiti za oblikovanje takva vlastitog imena na način koji je sličan onome što smo ga uvidjeli u slučaju imenskih i pridjevskih rečenica. Isto se tako mogu oblikovati izrazi za pojmove koji obuhvaćaju mjesta itd. I tu valja primijetiti da se smisao tih zavisnih rečenica ne može iznijeti u glavnoj rečenici, jer nedostaje jedan bitan
9
Prema onome što smo gore primijetili, takvu bi se Izrazu zapravo posebnom odredbom uvijek trebalo osigurati značenje, npr. određenjem da bi kao njegovo značenje imao vrijediti broj 0 ako pod pojam ne potpada
nijedan predmet ili više nego jedan.
Ο SMISLU I ZNAČENJU 185
sastavni dio, naime određenje mjesta ili vremena koje je samo naznačeno odnosnom zamjenicom ih česticom.10
I u pogodbenim rečenicama, kao što smo vidjeli da je i kod imenskih, pridjevskih i priloških rečenica, većinom valja priznati jedan neodređeno naznačujući sastavni dio kojemu u apodozi odgovara upravo isti takav. Time što jedan
na drugoga upućuju, oni dvije rečenice povezuju u cjelinu koja u pravilu izražava samo jednu misao. U rečenici
"ako je neki broj manji od 1 i veći od 0, onda je i njegov kvadrat manji od 1 i veći od 0"
taj je sastavni dio "neki broj" u protazi i "njegov" u apodozi. Upravo tom neodređenošću smisao dobiva općenitost koja se očekuje od nekoga zakona. No upravo time biva i to da sama protaza kao smisao nema potpunu misao i zajedno s apodozom izražuje misao - i to
samo jednu jedinu čiji
10
Uostalom, kod takvih su rečenica lako moguća različita shvaćanja. Smisao rečenice "nakon što se Schleswig-Holstein odcijepio od Danske Prusija i Austrija su se zavadile" možemo prikazati i u obliku "nakon odcjepljenja Schleswig-Holsteina od Danske Prusija i Austrija su se zavadile". Pri takvu je razumijevanju zacijelo dostatno jasno da kao dio smisla ne treba shvatiti misao da se SchleswigHolstein jednom odcijepio od Danske, nego da je to nužna pretpostavka za to da izraz "nakon odcjepljenja Schleswig-Holsteina od Danske" uopće ima značenje. Naša se rečenica, dakako, dade shvatiti 1 tako da njome treba biti iskazano da se Schleswig-Holstein jednom odcijepio od Danske. Tada imamo slučaj koji će trebati razmotriti kasnije. Premjestimo se, da bismo jasnije uvidjeli razliku, u dušu nekoga Kineza, koji u svojemu slabom poznavanju europske povijesti činjenicu da se Schleswig-Holstein jednom
odcijepio od Danske drži lažnom. On našu rečenicu, shvaćenu na prvi način, neće držati ni istinitom ni lažnom, nego će joj odreći svako značenje, jer bi ono tada nedostajalo zavisnoj rečenici. Rečenica bi samo
naizgled određivala neko vrijeme. Ako, nasuprot tome, našu re čenicu shvati na drugi način, u njoj će naći Izraženu misao koju bi držao lažnom, pored jednoga dijela, koji bi za njega bio bez značenja.
186
naznačujući sastavni
GOTTLOB
FREGE
dijelovi nisu više misli. Općenito je netočno da su u hipo-tetičkome
sudu dva suda postavljeni u uzajamni odnos. Ako se kaže tako ili slično, onda se riječ "sud" upotrebljava u istome smislu koji sam ja povezao s riječi "misao", tako da bih zato mogao kazati: "u hipotetičkoj su misli dvije misli postavljene u uzajamni odnos". To bi moglo biti istinito samo ako nedostaje jedan neodređeno
dio;11 · no tada ne bi bilo ni općenitosti.
Ako u prolazi i apodozi treba neodređeno naznačiti vremensku točku, to se onda nerijetko događa samo uz pomoć tempus praesens glagola, koji u tom slučaju ne suoznačuje sadašnjost. Taj je gramatički oblik tada u glavnoj i zavisnoj rečenici neodređeno naznačujući sastavni dio. "Kada se Sunce nalazi u Rakovoj obratnici, na sjevernoj polutci
imamo najduži dan" jest primjer za to. I ovdje je nemoguće smisao zavisne rečenice izraziti u glavnoj rečenici, jer taj smisao nije potpuna misao. Jer kad bismo kazali "Sunce se nalazi u Rakovoj obratnici", to bismo stavili u odnos prema našoj sadašnjosti i time bismo izmijenili smisao. Isto tako, ni smisao glavne rečenice nije misao; smisao sadrži tek cjelina koja se sastoji od glavne i zavisne rečenice. Uostalom, i više zajedničkih sastavnih dijelova mogu biti neodređeno naznačeni u protazi i apodozi.
Bjelodano je da imenske rečenice s "tko", "što" i priloške rečenice s "gdje", "kada", "uvijek gdje", "uvijek kada" valja prema smislu često razumjeti kao pogodbene rečenice, npr. "Tko dodiruje smolu, taj se prlja".
I pridjevske rečenice mogu stajati za pogodbene rečenice. Tako smisao ranije navedene rečenice možemo izraziti i u
Ο SMISLU I ZNAČENJU
187
obliku "kvadrat nekog broja koji je manji od 1 i veći od 0 manji je od 1 i veći od 0".
Stvar je posve drukčija ako se zajednički sastavni dio glavne i zavisne rečenice označi vlastitim imenom. U rečenici
"Napoleon, koji je uvidio opasnost za svoje desno krilo, sam je poveo svoje trupe na neprijateljski položaj"
izražene su dvije misli:
Napoleon je uvidio opasnost za svoje desno krilo;
Napoleon je sam poveo svoje trupe na neprijateljski položaj.
Kada se i gdje to dogodilo, to se može doduše spoznati samo iz konteksta, no valja ga razumjeti kao time određeno. Ako cijelu našu rečenicu izgovaramo kao tvrdnju, onda time ujedno tvrdimo oba dijela rečenice. Ako je jedan od tih dijelova lažan, onda je time lažna i cjelina. Ovdje imamo slučaj da zavisna rečenica sama za sebe kao smisao ima potpunu misao (ako je dopunimo naznakom vremena i mjesta). Značenje je zavisne rečenice prema tome isti-
nosna vrijednost. Možemo dakle očekivati da se zavisna rečenica bez štete po istinu cjeline može zamijeniti rečenicom iste istinosne vrijednosti. Tako i jest; samo moramo paziti na to da njezin subjekt mora biti "Napoleon", iz čisto gramatičkoga razloga, jer samo tada ona može biti stavljena u oblik pridjevske rečenice koja spada u
"Napoleon". Napustimo U pak zahtjev da je promatramo u tome obliku i dopustimo li da iza slijedi "i", onda to ograničenje otpada.
Potpune su misli izražene i u zavisnim rečenicama s "iako". Ta rječca zapravo nema nikakav smisao te i ne
11
Izričita jezična naznaka ponekad nedostaje i mora se razabrati iz cijeloga konteksta.
188 GOTTLOB FREGE
mijenja smisao rečenice, nego ga samo na osebujan
način osvjetljuje.12 Mogli bismo doduše bez štete po istinu cjeline dopusnu rečenicu zamijeniti nekom drugom rečenicom
iste isünosne vrijednosti, no osvjetljenje bi tada lako moglo izgledati neodgovarajuće, kao kad bi se pjesma žalosna sadržaja htjela pjevati na veseli način.
U posljednjim je slučajevima istina cjeline obuhvaćala istinu dijelova rečenica. Drukčije je ako pogodbena rečenica izražuje potpunu misao time što umjesto samo naznačujućega sastavnoga dijela sadrži vlastito ime ili nešto što treba promatrati kao tome jednako. U rečenici
"ako je Sunce sada već izišlo, nebo je jako oblačno"
vrijeme je sadašnjost, dakle određeno. I mjesto valja pomišljati kao određeno. Ovdje se može reći da je postavljen odnos između istinosnih vrijednosti protaze i apodoze. naime takav da ovaj slučaj ne nalazimo tamo gdje protaza znači istinitost, a apodoza lažnost. Prema tome, naša je rečenica istinita i ako Sunce sada još nije izišlo - bez obzira na to je U nebo jako oblačno ili nije - i ako je Sunce već izišlo, a nebo je jako oblačno. Budući da je ovdje stvar samo u istinosnim vrijednostima, svaki
od dijelova rečenice možemo zamijeniti drugim iste istinosne vrijednosti, a da ne promijenimo istinosnu vrijednost cjeline. Naravno, i ovdje bi osvjetljenje većinom bilo neodgovarajuće: misao bi lako mogla izgledati iskrivljeno. No to nema nikakve veze s njezinom istinosnom vrijednošću. Pritom valja uvijek držati na pameti da se s njom zajedno pojavljuju sporedne misli, no one nisu navlastito izražene pa ih stoga ne smijemo ubrojiti u smisao rečenice, u istinosnu vrijednost koje dakle ne
13
Misao naše rečenice mogla bi se izraziti i ovako: "ili Sunce sada još nije izišlo ili je nebo jako oblačno", iz čega je vidljivo kako valja shvatiti tu vrstu rečeničnoga niza.
0 SMISLU 1 ZNAČENJU 189
Time su navedeni jednostavni slučajevi. Bacimo jedan pogled unatrag na ono što smo spoznali.
možemo zadirati.13
12
Slično imamo i kod "ali", "ipak".
Zavisna rečenica većinom kao smisao nema misao, nego samo njezin dio te, susljedno tome, kao
značenje nema istinosnu vrijednost. Razlog je toga ih u činjenici što u zavisnoj rečenici riječi imaju svoje nepravo značenje - tako da je misao značenje, a ne smisao zavisne rečenice - ih u tome što je zavisna rečenica zbog u njoj samo neodređeno naznačujućega sastavnoga dijela nepotpuna, tako da ona tek zajedno s glavnom rečenicom izražuje misao. No postoje i slučajevi u kojima je smisao zavisne rečenice potpuna misao i tada zavisnu rečenicu možemo bez štete po istinu cjeline zamijeniti drugom iste istinosne vrijednosti, ukoliko ne postoje gramatičke zapreke.
Promotrimo li potom sve zavisne rečenice na koje možemo naići, namjerit ćemo se na takve koje neće moći odgovarati u tu lepezu. Razlog će tomu. koliko
vidim, ležati u činjenici što te zavisne rečenice nemaju tako jednostavan smisao. Gotovo uvijek, čini se, s glavnom misli koju izgovaramo povezujemo sporedne misli, koje i slušalac, iako one nisu izražene, u skladu s psihološkim zakonima povezuje s našim riječima. A budući da se te sporedne misli tako čine same po sebi povezane s našim riječima, gotovo kao i glavna misao sama, mi tada želimo izraziti i takvu sporednu misao. Time smisao rečenice postaje bogatiji i lako se može dogoditi da imamo više jednostavnih misli nego rečenica. U nekim slučajevima rečenicu treba razumjeti tako, u drugima može biti dvojbeno pripada li sporedna misao smislu rečenice ili ga samo prati. 14 Tako bi se možda moglo iznaći da u rečenici
14
To može biti od važnosti za pitanje je li neka tvrdnja laž, je li neka zakletva krivokletstvo.
190 GOTTLOB FREGE
"Napoleon, koji je uvidio opasnost za svoje desno krilo, sam je poveo svoje trupe na neprijateljski položaj"
ne bi bile izražene samo dvije gore naznačene misli, nego i ta da je spoznaja opasnosti bila razlog zbog kojega je poveo trupe na neprijateljski položaj. Zapravo može biti dvojbeno je li ta misao' samo lagano sugerirana ili je
uistinu izražena. Postavlja se pitanje bi li naša rečenica bila lažna da je Napoleonova odluka bila donesena još i prije uočavanja opasnosti. Kad bi naša rečenica unatoč tome mogla biti istinita, tada našu sporednu misao ne bi trebalo shvatiti kao dio smisla naše rečenice. Vjerojatno ćemo se odlučiti za to. U drugom bi se slučaju stvari prilično zamrsile: tada bismo imali više jednostavnih misli nego rečenica. Ako dakle i rečenicu
"Napoleon je uvidio opasnost za svoje desno krilo"
zamijenimo drugom iste istinosne vrijednosti, npr. rečenicom
"Napoleon već bijaše stariji od 45 godina",
istinosne vrijednosti ne mogu uvijek jedna drugu zamijeniti. Rečenica tada prema svojoj povezanosti s drugom izražuje više nego sama za sebe.
Promotrimo slučajeve gdje se to događa pravilno. U rečenici
0 SMISLU I ZNAČENJU time bi se promijenila ne samo naša prva, nego i naša treća misao, a time bi i njezina istinosna vrijednost mogla postati drukčija naime u slučaju da njegova starost nije bila razlog za odluku da trupe povede na neprijatelja. Odatle je vidljivo zbog čega u takvim slučajevima rečenice iste
191
"Bebel pogrešno misli da bi se vraćanjem AlsaceLor-raine mogla stišati francuska težnja za osvetom"
izražene su dvije misli i nije tako da
jedna od njih pripada glavnoj rečenici, a druga zavisnoj, naime
Bebel vjeruje da -bi se vraćanjem Alsace-Lorraine mogla stišati francuska težnja za osvetom;
vraćanjem AlsaceLorraine ne bi se mogla stišati francuska težnja za osvetom.
U izričaju prve misli riječi zavisne rečenice imaju svoje nepravo značenje, dok iste riječi u izričaju druge misli imaju svoje uobičajeno značenje. Iz toga
vidimo da zavisnu rečenicu u našemu izvornome rečeničnome nizu zapravo valja uzimati na dvostruki način, s različitim značenjima, od kojih je jedno misao, a drugo istinosna vrijednost. Budući da istinosna vrijednost nije cijelo značenje zavisne rečenice, zavisnu rečenicu ne možemo jednostavno zamijeniti drugom iste istinosne vrijednosti. Slično imamo kod izraza kao što su "znati", "spoznati", "poznato je".
S uzročnom zavisnom rečenicom i njom pripadajućom
glavnom rečenicom izražavamo više misu, no koje pojedinačno ne odgovaraju rečenicama. U rečenici
"budući da je led specifično lakši od vode, on pliva na vodi" 192 GOTTLOB FREGE
imamo:
led je specifično lakši od vode;
ako je nešto specifično lakše od vode, ono pliva na vodi;
činile smisao naše rečenice. Vidimo da je u našoj zavisnoj rečenici
3. led pliva na vodi.
Treća misao možda ne treba biti izričito navedena jer je sadržana u prve dvije. S druge strane, niti prva i treća niti druga i treća zajedno ne bi
"budući da je led specifično- lakši od vode"
izražena kako naša prva misao, tako i dio naše druge misli. Odatle
proizlazi da našu zavisnu rečenicu ne možemo jednostavno zamijeniti drugom iste istinosne vrijednosti, jer time bi se promijenila i naša druga misao, a to bi se lako moglo ticati i njezine istinosne vrijednosti.
Slična je stvar i u rečenici
"da je željezo specifično lakše od vode, ono bi plivalo na vodi".
Ovdje imamo dvije misli, da željezo nije specifično lakše od vode i da nešto pliva na vodi ako je
specifično lakše od vode. Zavisna rečenica opet izražuje jednu misao i dio druge misli.
Ako ranije razmatranu rečenicu
"nakon što se Schleswig-Holstein odcijepio od Danske, Prusija i Austrija su se zavadile"
shvatimo tako da je u njoj izražena misao da se Schleswig-Holstein jednom odcijepio od Danske, onda prvo imamo tu misao, a na drugome mjestu misao da su se u vrijeme koje je pobliže određeno
zavisnom rečenicom Prusija i Austrija zavadile. Ni ovdje dakle zavisna rečenica ne izražuje samo jednu misao, nego i dio druge misli. Stoga je
193
ne možemo općenito zamijeniti drugom iste istinosne vrijednosti.
Teško je iscrpiti sve mogućnosti koje su dane u jeziku. Ipak se nadam da sam u bitnome pronašao razloge zbog kojih ne može uvijek bez štete po istinu cijeloga rečeničnoga niza
zavisna rečenica biti zastupljena drugom iste istinosne vrijednosti. Ti su razlozi:
time što zavisna rečenica izražava samo jedan dio misli ona ne znači istinosnu vrijednost;
time što smisao zavisne rečenice osim jedne misli obuhvaća i dio druge misli ona doduše znači istinosnu vrijednost, ah se ne ograničuje na nju.
Prvi slučaj nastupa
kod nepravoga značenja riječi;
kada dio rečenice samo neodređeno naznačuje umjesto da je vlastito ime.
U drugome slučaju zavisnu rečenicu možemo uzeti dvos-truko, naime jednom u uobičajenu značenju, drugi put u nepravu značenju. Ih: smisao jednoga dijela zavisne rečenice može ujedno biti sastavni dio druge misli koja s onim što je neposredno izraženo u zavisnoj
rečenici zajedno čini cjelokupni smisao glavne i zavisne rečenice.
Odatle s dostatnom vjerojatnošću proizlazi da slučajevi u kojima se zavisna rečenica ne može zamijeniti drugom iste istinosne vrijednosti ne dokazuju ništa protiv naše tvrdnje da je istinosna vrijednost značenje rečenice, a da je njezin smisao misao.
3. Vratimo se sada našoj polazišnoj točki.
194
GOTTLOB FREGE
Ako smo iznašli da su spoznajne vrijednosti od "a = a" i "a = b" općenito različite, onda se to dade objasniti činjenicom što za spoznajnu vrijednost smisao rečenice, naime u njoj izražena misao, nije ništa manje relevantna od njezina značenja, koje je njezina istinosna vrijednost. Ako je α = b, onda je doduše značenje od "b" isto kao i značenje od "a", pa je dakle i istinosna vrijednost od "a = b" ista kao i od "a = a". Unatoč tome, smisao od "b" može biti različit od smisla od "a", a time i misao izražena u "a - b" može biti različita od misli izražene u "a = a"; tada ta dva stavka nemaju ni istu spoznajnu vrijednost. Ako, kao gore. pod "sud" razumijemo napredovanje od misli do njezine istinosne vrijednosti, onda ćemo reći i da su sudovi različiti.
