Nino Raspudić BOSANSKO-HERCEGOVAČKI HRVATI IZ ZAGREBAČKE PERSPEKTIVE
SAŽETAK Ono što se definitivno vidi zadnjih godina u BiH, koliko god s jedne strane položaj Hrvata bio težak u institucionalnom smislu, je da kao samosvjesna nacija oni jačaju. Javlja se jedna nova snaga koja se prije svega vidi u činjenici do je izgleda konačno stvorena prava hrvatska politička javnost u BiH, prije svega zahvaljujući internetskim portalima i forumima, jer Hrvati nemaju nacionalnog televizijskog kanala, a utjecaj novina je ionako zanemariv. Najposjećeniji internetski portali imaju duplo veći broj jedinstvenih dnevnih ulaza nego najprodovanije hrvatske novine u BiH. Tu novu, mladu, politički osviještenu hrvatsku scenu u BiH koja stasava i kali se na internetskim portalima i forumima više ne impresioniraju nikakvi narativi iz dojučerašnjih središta koja su uglavnom činila sve da ih se zadrži na političkoj i društvenoj margini. Nastojat ću biti kratak, sigurno će biti i nekih slaganja ili neslaganja, pa ćemo nastojati stvar bolje pretresti kroz diskusiju. Potrebno je preliminarno razriješiti o čemu je riječ i osvijestiti prednosti i ograničenja moje vlastite pozicije. Prije svega ne postoji neka jedinstvena zagrebačka perspektiva u smislu da neko veliko jedinstveno političko oko iz središta R Hrvatske jednoznačno promatra BiH i Hrvate u njoj. Jasno, stvar je znatno složenija, a gledanje je heterogenije. Govorit ću o dva dominantna narativa u hrvatskoj politici, medijima i javnosti, oba izrazito negativna i diskriminirajuća prema Hrvatima u BiH. To nisu univerzalna stajališta jer još uvijek značajan dio i političkih faktora i dijelom čak i medija promatra Hrvate u BiH kao ljude koji imaju, ili bi trebali imati politička prava, jednako kao što ih imaju i Hrvati u Hrvatskoj. No, nažalost ova dva načina gledanja o kojima ću govoriti su dominantna i vjerojatno će još neko vrijeme potrajati kao takva. Osobno govorim iz pozicije, koju sam jednom u šali nazvao - akademski gastarbajter u R Hrvatskoj. Živim i radim u Zagrebu, ali imam žlvu sponu s Mostarom i BiH, pa sam na neki način u okviru ove teme istovremeno i onaj koji gleda i onaj koji je gledan iz zagrebačke perspektive. Pjesnik Veselko Koroman kaže - moja domovina je podijeljena na dvije države. Sam osobno 247
osjećam tako jer smatram da hrvatski narod doista ima dvije države, ima R Hrvatsku i BiH koju dijeli sa ostala dva naroda. Uglavnom moj pogled kao Hrvata iz BiH koji živi i radi u Zagrebu je na neki način dijelom i razrok jer sam istovremeno i ovaj i onaj. Pripadnik sam naroda kojem je u BiH onemogućeno izabrati svoje političke predstavnike koji će participirati u vlasti. Željko Komšić u Predsjedništvu BiH, jednako kao i naš dobar domaćin Emil Vlajki na funkciji potpredsjednika R Srpske nemaju legitimitet predstavljati Hrvate jer ih Hrvati nisu izabrali. Pokušava se formirati izvršna vlast ovih dana bez predstavnika većinske političke volje Hrvata u BiH. Sve ovo svjedoći o tome da je situacija Hrvata u BiH doista dramatična. Premda bošnjačka politička elita opstruira popis stanovništva iz samo njima znanih razloga - možemo pretpostaviti da izbjegavaju popis stanovništva kako se ne bi razbio mit o multietničkim sredinama koje su ostale pod kontrolom Armije BiH ili možda da bi možda očuvali mit o bošnjačkoj velikoj brojčanoj premoći u BiH. Ne znam koji je razlog, ali bošnjačka politička elita opstruira popis stanovništva. No, unatoč tome što popisa nemamo izgledno je da je broj Hrvata u BiH smanjen najmanje za trećinu u odnosu na predratni. Na području RS-a od skoro 200.000 Hrvata koji su tu živjeli prije rata Hrvati su ostali u tragovima, pa i u Banja Luci u kojoj je nekada bio veliki broi Hrvata. U Federaciji na teritoriju koji je ostao pod kontrolom Armije BiH situacija je gotovo jednaka. Preostali Hrvati u BiH su politički obespravljeni što se do kraja pokazalo i zaoštrilo nakon zadnjih izbora. Odnos službene politike R Hrvatske prema takvoj stvarnosti u zadnjih 10 godina je doista nezabilježen u svjetskoj povijesti. Osobno ne znam nijedan primjer države, ako netko zna neka ga iznese, koja je ne samo mirno promatrala politički nestanak vlastitog naroda u drugoj državi već je dijelom i sudjelovala u tome. O notornom primjeru Stjepana Mesića kao glavnog generatora takve politike mislim da i nije potrebno govoriti. Stjepan Mesić kroz dva predsjednička mandata nijednom nije posjetio Hrvate u BiH, čime je kršio Ustav RH koji mu nalaže posebnu brigu za dijelove hrvatskog naroda izvan RH. Štoviše, podupirao je nacionalističku bošnjačku politiku, čime mislim da je najviše štete nanio upravo bošnjačkom narodu podržavajući nerealne ambicije i aspiracije poklapanja cjelokupnog teritorija BiH u smislu unitarne države kojom će se komandirati iz Sarajeva. Jedan recentan primjer je činjenica da je čelništvo hrvatskog SDP-a bilo nazočno i podržalo završni skup Lagumdžijinog SDP-a u Sarajevu, premda je bilo jasno koja je Lagumdžijina politika i tko će opet glasati za Željka Komšića, što se kasnije egzaktno i pokazalo. Možemo u tom smislu spomenuti i protuustavne izjave hrvatskog veleposlanika u Sarajevu koji je u intervjuu „Oslobođenju” 12. studenog prošle godine izjavio, kaže, „ovo će vas možda iznenaditi, ali primarni interes R Hrvatske ovdje u BiH nije položaj Hrvata u BiH nego stabilna i funkcionalna 248
BIH”, što izravno krši Ustav R Hrvatske koji nigdje ne govori o stabilnoj i funkcionalnoj BiH. Vladajući HDZ u Hrvatskoj uglavnom godinama pere ruke od Hrvata u BiH ili papagajski ponavlja briselske fraze tipa: BiH treba ostati cjelovita i tri naroda trebaju biti ravnopravna. I sad smo mi to rekli, a politički ništa nismo učinili, nismo ni digli glas niti diplomatski nešto pokušali glede preglasavanja i političkog eliminiranja izborne volje Hrvata u BiH. Dominantan narativ u većem dijelu politike i medija u R Hrvatskoj prema Hrvatima u BiH kakav traje godinama je orijentalistički, doista u smislu klasičnog orijentalizma kako ga je koncipirao Edward Said. Ta plodna teorija je kasnije imala odjeka i na nama bliskim prostorima. Tu mislim na knjigu bugarske teoretičarke Marije Todorove „Imaginarni Balkan” u kojoj ona pokazuje kako na primjeru Balkana, ne kao konkretnog zemljopisnog prostora već kao metafore funkcionira taj mehanizam, gdje Europa radi konstrukciju jednog svog dijela kao civilizacijski nižeg, divljeg, primitivnijeg i zaostalog, prema kojem se onda povratno pozicionira kao civiliziranija, napredna i slično, a što kasnije to učitano, fiksirano divljaštvo, necivilizlranost, opravdava kolonijalno tretiranje tog prostora. Unutar postkolonijalne kritike razvijen je jedan dragocjen pojam, a to je reprodukcija orijentalizma gdje Zapadna Europa promatra Istočnu kao apriori civilizacijski niži prostor, a onda unutar Istočne Europe imamo Balkan kao orijentalce Istočne Europe, a onda se to opet ponavlja na samom Balkanu. Kakve ovo veze ima sa R Hrvatskom i Hrvatima u BiH? Pa bosansko-hercegovački Hrvat postaje neka vrsta unutarnjeg hrvatskog Balkanca. Odnos Europe prema RH se na mikro razini reproducira kao patronizlrajući odnos RH prema bosanskohercegovačkim Hrvatima koji se u dobrom dijelu medija i javnosti promatraju kao primitivniji i iracionalniji, zaostali u razvoju u fazi nacionalizma koji je RH-a eto kao nadvladala, a nadasve kao nepolitički subjekt, kao neka puko etnička činjenica. Primjer toga je manifestacija „Tjedan Hrvata iz BiH”; koja je prije par godina održana u Zagrebu gdje je nekoliko ljudi koji participiraju u visokoj kulturi u Zagrebu porijeklom iz BiH, od opernih pjevačica do uglednih glumaca, paradiralo obučeno u narodne nošnje iz BiH. Znači Hrvatima u BiH takvo stajalište, kažem koje je jedno od, ali nažalost dominantno danas u politici i medijima i javnosti u R Hrvatskoj, priznaje etničko, ali ne priznaje i političko hrvatstvo ili im ga priznaje samo onda kada je u funkciji središta tj. R Hrvatske, od uloge vječnih graničara na Drini, do mita o pacifiziranju Muslimana. Dvije su osnovne varijante takvog pogleda, obje su dlskriminirajuće i štetne za interese Hrvata u BiH. Jedan, okvirno možemo nazvati „europska” ili euronska pozicija, a druga je nacionalističko-maksimalistička ili „drinska”. Ova „europska” pozicija i pogled se želi maksimalno distancirati i od BiH i od tamošnjih Hrvata. Stvara se slika kao da je BiH neki sasvim drugi i daleki 249
svijet koji kao da se nalazi na drugom kontinentu, jedan svijet koji je zaglibio u Balkanu i s kojim zemlja koja eto samo što nije završila pristupne pregovore, niti ima niti želi imati neke posebne veze i posla. Onima koji reproduciraju takvu sliku granica političkog hrvatstva je ona avnojevska, njima je granicu hrvatstva iscrtao Moša Pijade, Đilas ili tko ih je već tamo određivao. Oni tu avnojevsku, danas državnu granicu, promatraju kao granicu svjetova ili kao granicu različitih civilizacija, kao da je Metković bliži Kopenhagenu nego Čapljini ili kao da Zagreb nije od Velike Kladuše ili Bosanskog Novog udaljen 100-ak već američkih 10.000 km. E sad, ono što je tako daleko nije potrebno naročito poznavati. Otud zapanjujući diletantizam koji je osnovna osobina promotora takvog stava. Uzmite hrvatske medije pa pročitajte što većina njih, na koji način i na kojoj razini komentatora piše o BiH. Oni naprosto ne poznaju osnovne činjenice. To s jedne strane i ne čudi jer u Zagrebu ne možete kupiti novine iz BiH, ne može se gledati nikakav program ako nemate kablovske televizije, a HTV je tek odnedavno uvela emisiju o Hrvatima u BiH i dijaspori koja traje 10 min i emitira se u 8 sati ujutru. Moj prijatelj kaže „prije lavova”, tj. Opstanka i sličnih jutarnjih dječjih emisija. Vrhunac takvog stava je rečenica „okrenite se Sarajevu”. Pri tome kažem fakti oko onoga što danas znači Sarajevo i kakvo je nisu važni. O tom dilentatizmu i nepoznavanju osnovnih činjenica svjedoči i izjava Stjepana Mesića od prije par mjeseci gdje on kao razlog protiv trećeg entiteta navodi kako u Tuzlanskom bazenu danas živi više Hrvata nego u Hercegovini, što je notorna budalaština. Ili Socijaldemokratska partija Hrvatske, njezino čelništvo izgleda doista misli da dolazi sestrinskoj Socijaldemokratskoj stranci na završni skup u Sarajevo, da su to neki socijaldemokrati kao što su oni, jedna stranka koja se zalaže za građansku opciju, za toleranciju, za slične stvari, naprosto ne znaju što se dogada. U sklopu takvog stava često se čuje i mit kako u BiH treba ostati sve ovako kako jeste jer je nužno, i jer BiH treba služiti kao nekakav tampon između Istoka i Zapada, Srbije i Hrvatske. No, postavlja se jedno pitanje sa stanovišta morala, zašto bi neki ljudi cijeli život trebali živjeti u provizornom političkom okviru koji je u funkciji drugih, a ne u njihovoj funkciji!? Zašto bi neki ljudi bili tampon, a neki drugi mogu biti suvereni politički subjekt!? Na istom tragu su onda i neki mutni pojmovi poput „arhitektura Balkana”, „stabilnost regiona” i slično, potpuno fluidni pojmovi, ali uglavnom zbog svega toga je jako važno da Hrvati u BiH politički ne talasaju previše. BiH se iz te perspektive promatra kao daleki drugi svijet za kojeg je samo važno da je pacifiziran bez obzira na to tko će tamo imati politička prava a tko neće. Pri tome se uglavnom ponavljaju one isprazne frazetine kakve čujemo od međunarodne zajednice, a ono što je dominantno kod zastupnika takvog stava je mit o nekakvoj idiličnoj, beskonfliktnoj BiH koju je onda kao netko izvana odjednom krenuo razbijati, 250
ili da nema vanjskog miješanja tu bi odjednom nastala harmonija i ljubav i cjelovitost!? Dio hrvatskih lijevih intelektualaca nekritički prihvaća taj mit multietničke, bratske, složne, harmonične „Bosne” kako oni kažu, kao jednu fantazijsku kompenzaciju i potencijalnu jezgru jugoslavenskog idealizma. Neki djelomično zainteresiraniji plasiraju još jedan mit koji se često čuje kako je nužno da Hrvati ostanu u Federaciji s Bošnjacima u ovakvom okviru kako bi ih nadzirali, tj. Hrvati trebaju biti nekakvi čuvari sekulamosti bosanskohercegovačkog društva. Ovo je problematično na više razina – najprije taj mit kako svijet ne želi islamsku državu u srcu Europe. Prvo, zastupnici ovakvog stajališta iako su deklarativno veliki prijatelji bošnjačkog naroda kao npr. Stipe Mesić u biti ovakvim stavom pokazuju vrlo slabu vjeru u demokratski potencijal Bošnjaka. Stlpe Mesić u intervjuu austrijskim novinama kaže da kad bi se stvorio hrvatski entitet u BiH bošnjačka državica bi postala poligon za terorizam”. Pa zašto!? Kakvo mišljenje on uopće ima o Bošnjacima ako misli da je jedini potencijal i mogućnost tog naroda da postanu teroristi!? Drugo, u Europi već postoje države u kojoj su Muslimani većina, Albanija, a evo i Kosovo. Treće, sve da je ta tendencija islamizmu kod Bošnjaka realna, kako Hrvati to mogu kontrolirati!? Kako oni iz sadašnje pozicije, iz ovih sredina gdje ih još uvijek imaju mogu kontrolirati što se događa u nekakvim kampovima gore u Srednjoj ili Sjevernoj Bosni!? Nije li logičnije da upravo neriješeno nacionalno pitanje stvara plodno tlo za svaki ekstremizam, pa i islamski!? Drugi stav, drugo gledalište iz Zagreba prema BiH u ovom negativnom smislu nazvao bih nacionalističko-maksimalističkim. To je formulacija: Hrvatska mora biti do Drine i držimo se toga pa makar nestalo i Hrvata zapadno od Neretve. Ti kako ih jedan hercegovački kolumnist naziva „dobrovoljni darivatelji tuđe krvi” ne haju za politička prava preostalih Hrvata u BiH, što se vidi iz koaliranja minornog HSP-a sa Lagumdžijom. Njima su Hrvati u BiH važni samo kao graničari i potencijalni jurišnici na Drinu i kao uporište za njihove maksimallstičke fantazije. Pri tome se može koalirati i sa Lagumdžijom. Blaža liberalnija varijanta ovog stava ponavlja mit kako Hrvati u BiH ne smiju tražiti svoju teritorijalnu jedinicu jer bi to značilo cementiranje Republike Srpske, koja eto samo što nije pala!? Ili kako kažu – ne smije se dopustiti da Srbi pređu Drinu! No što sa preko 1.200.000 Srba koji su tu u BiH i tu su oduvijek? Ovdje nisu do kraja eksplicitni. Zanimljivo je da neki dežurni borci za ljudska prava u R Hrvatskoj, čelnici uglednih nevladinih organizacija koji su napravili velike „NGO” karijere promatrajući pod lupom i najmanju nepravdu učinjenu Srbima u R Hrvatskoj, odjednom hladno kalkuliraju sa sudbinom 1.200.000 Srba u BiH. Što im to znači „ne smiju preći Drinu”!? Ukratko, Hrvati u BiH se promatraju kao vječni graničari u funkciji interesa Hrvata iz R Hrvatske koji se poimaju kao neki prvoklasni Hrvati, a Hrvati u BiH su drugog reda pa i ne moraju imati kolektivna i politička prava. U ovom smislu je znakovito 251
stigmatiziranje političkog savezništva Hrvata i Srba u BiH. Istovremeno dok traje proces „relaksacije” kako oni kažu između R Hrvatske i Srbije ili dok HDZ može koalirati i sa Pupovcem i sa Stanimirovićem, BiH Hrvati ne smiju ostvarivati nikakav politički dijalog ili partnerstvo sa BiH Srbima, jer to je odmah pakt Boban-Karadžić, Tuđman-Milošević, konclogori, fašizam i slično. Znači oni smiju paktirat sa Srbima, ali ovi dolje, oni ne smiju. Naravno, razlog je što se to barem donedavno, nije uklapalo u dominantni međunarodni interes i viziju BiH. Nema vremena za objašnjavanje geneze i političkog instrumentaliziranja mita o Hrvatima iz BiH, pogotovo Hercegovcima kao uzročnicima svih jada i problema R Hrvatske. No, zadnjih godinu dana se stvar potpuno promijenila jer iz današnje perspektive remetinečkog zatvora prepunog političara i krupnih gospodarstvenika, među kojima nema Hrvata iz BiH, jasno je da se radilo o pukom mitu i da je najveću štetu od te višegodišnje političke i medijske prakse konstruiranja kolektivnog krivca za sve hrvatske nedaće imalo hrvatsko društvo u cjelini. Jer umjesto da se kritički suočavalo sa političkim, društvenim, korupcijskim i drugim problemima i rješavalo ih, hrvatsko društvo se uljuljkivalo, u mitu o vlastitoj nedužnosti i poštenju i dobroti te ekskluzivnoj krivici jednog kolektiviteta, eto tih Hrvata iz BiH ili Hercegovaca kako hoćete. Analiza medijskih prikaza Hrvata u BiH pokazuje da se oni promatraju kao nekakvi da kažem unutarhrvatski Balkanci koji su dobri dok ostaju na razini etničke skupine bez političkih zahtjeva. I u klasičnom orijentalizmu je tako, orijentalac je u očima Zapada dobar dok ga se može sažaljevati i patronizirati. No, postaje problematičan kad iznosi političke zahtjeve koji možda mogu biti u koliziji s nekim interesima središta. Taj sustavan stav i pritisak „okrenite se Sarajevu” već dovodi, a ako se nastavi još 5 ili 10 godina sigurno će i radikalnije dovesti do političkog pa rekao bih i emocionalnog udaljavanja bosanskohercegovačkih Hrvata od službenog Zagreba i to u dva pravca. Jedan pravac, čije zametke vidimo već odavno predstavlja zanemariva manjina Hrvata u BiH, koju je donedavno zastupala bučna no medijski utjecajna skupina intelektualaca, svećenika, glavešina nevladinih udruga, pisaca i slično koja se odnedavno počela značajno osipati. Evo vidjeli ste što se događa sa Hrvatskim narodnim vijećem recimo, odnos prema Ivanu Lovrenoviću koji je izašao iz te opskurne organizacije pa sad odjednom njega optužuju da je ideolog HDZ BiH i HDZ 1990. Ta skupina ljudi, ponavljam – izrazito malobrojna, zastupa poziciju političkog bosanstva unutar kojeg se Hrvati ili katolici kako oni više vole reći, ahdnamaški zadovoljavaju ulogom manjine bez posebnih političkih zahtjeva. Drugi će smjer udaljavanja od Zagreba, ako se ovakva politika R Hrvatske nastavi, ubrzo postati dominantan medu Hrvatima iz BiH. To je stav koji se na internetskim portalima Hrvata u BiH danas još uvijek polušaljivo naziva Sinn Fein, prema irskom modelu, što znači „mi sami”. Oni se odvrću 252
od Zagreba ali se nisu i neće se nikada okrenuti prema ovakvom Sarajevu već prema samima sebi i svojim, isključivo svojim interesima. Radi se uglavnom o mlađoj generaciji, ljudima koji su se emancipirali od uloge vječnih graničara i koji će sigurno u budućnosti slijediti prije svega vlastiti uži zavičajni interes, a ne općehrvatski interes unutar kojeg su Hrvati iz BiH na kraju često bivali politički žrtvovani, a kasnije i stigmatizirani kao krivci za sve nedaće. Takav stav bez kompleksa za svoje ciljeve traži i tražit će političke saveznike gdje god je to moguće, danas u Banja Luci, sutra bilo gdje drugo. Hrvati BiH vjerojatno će, ako se kroz duže vrijeme nastavi ovakva politika službenog Zagreba, konačno postati prava nacija, a ne etnička skupina ili isturena straža sa glavom u Zagrebu. Ono što se definitivno vidi zadnjih godina u BiH, koliko god s jedne strane položaj Hrvata bio težak u institucionalnom smislu, je da kao samosvjesna nacija oni jačaju. Javlja se jedna nova snaga koja se prije svega vidi u činjenici da je izgleda konačno stvorena prava hrvatska politička javnost u BiH, prije svega zahvaljujući internetskim portalima i forumima, jer Hrvati nemaju nacionalnog televizijskog kanala, a utjecaj novina je ionako zanemariv. Najposjećeniji internetski portali imaju duplo veći broj jedinstvenih dnevnih ulaza nego najprodavanije hrvatske novine u BiH. Tu novu, mladu, politički osviještenu hrvatsku scenu u BiH koja stasava i kali se na internetskim portalima i forumima više ne impresioniraju nikakvi narativi iz dojučerašnjih središta koja su uglavnom činila sve da ih se zadrži na političkoj i društvenoj margini. Stoga, ako se ove tendencije nastave, za nekoliko godina ni tema poput ove „bosansko-hercegovački Hrvati iz zagrebačke perspektive ” njih neće pretjerano zanimati jer se prema tom gledištu iz glavnog grada svih Hrvata naprosto više neće ravnati. Hvala.
253
