Jens Lapidus
Nemoj zajebat sa švedskoga preveo: Danilo Brozović
naslov izvornika: Jens Lapidus ALDRIG FUCKA UPP
»Ja sam murjak«, rekao je. »Najobičniji murjak. Razumno častan. Častan koliko to možeš očekivati od čovjeka u svijetu u kojem poštenje nije u modi. Raymond Chandler
Prvi dio
1 Okus metala u ustima nije bio prirodan. Kao kad očetkaš zube i slučajno popiješ sok od naranče. Potpuna zbrka. No sada je – napokon – pronašao svoje mjesto. Taj okus pomiješan sa strahom. Panikom. Smrtnom tjeskobom. Šumarak. Mahmud je čučao u travi, s rukama na glavi poput kakvog jebenog vijetkongovca u ratnom filmu. Tlo je bilo mokro, vlaga se probijala kroz traperice. Sati je možda bilo devet. Nebo je i dalje bilo svijetlo. Oko njega je stajalo pet tipova. Svi smrtonosno opasni. Pravi fajteri. Momci koji su se zakleli stajati uz svoju bandu. Koji su gangsterčiće poput Mahmuda papali za doručak. Svaki božji dan. Koje sranje. Hladan zrak usred ljeta. Svejedno je na svojoj koži osjećao vonj znoja. Kako je, jebote, došlo do ovoga? Trebao je uživati u životu. Napokon izvan bukse - slobodan kao ptica na grani. Spreman Švedsku uhvatiti za jaja i zavrnuti ih. A onda ovo ovdje. Još malo pa game over. Bez zajebancije. Revolver je škripao prislonjen uza zube. Odjekivalo mu je u glavi. Munje su mu sijevale pred očima. Slike iz njegova života. Sjećanja na gunđave socijalne radnice koje su glumile suosjećajnost i prikriveno rasističke razrednike. Pa kaže Per-Olov, njegov učitelj iz osnovnjaka: »Mahmude, tako se u Švedskoj ne ponašamo, razumiješ li?« Potom Mahmudov odgovor - u nekoj drugoj situaciji nasmijao bi se: »Puši kitu, tako se to radi kod nas u Albyju«. U Albyju, najopakijem predgrađu Stockholma. Još isječaka: nesposobni murjaci koji nikada nisu skužili što usrani superšvedski državni preodgoj čini momcima poput njega. Tatine uplakane oči na maminom pogrebu. Druženje s dečkima iz teretane. Prvi put kada ga je umočio. Savršeno točna bacanja vodenih balona na ljude koji su šetali pse ispod balkona. Sitne krađe u centru grada. Blagovaonica u buksi. A on je bio: pravi milijunaš jer je živio u pregradu sagrađenom tijekom stambenog buma šezdesetih, na putu prema gore kao pravi izvanserijski gangster. No sada je: naglavačke na putu prema dolje. Strmoglavo. Pokušao je prošaptati šehadet unatoč cijevi u ustima. Ešhedu en la ilahe illallah. Svjedočim da nema drugog boga osim Alaha.
Tip koji mu je u ustima držao pljucu pogledao ga je. »Nešto si reko?« Mahmud se nije usudio pomaknuti glavu. Pogledao je prema gore. I nije mogao ništa reći. Je li frajer bio malo mutav? Pogledali su se. Frajer još uvijek nije kužio. Mahmud ga je poznavao. Daniel: bio je na putu da postane netko i nešto, no još nije bio krupna riba. Oko vrata mu je visio fini 18-karatni zlatni križ – u vrlo asirskom stilu. Trenutačno je možda on šefovao. No da mu je mozak od kokaina, prodajna vrijednost jedva bi dostajala za čokoladicu. Naposljetku: Daniel je skužio situaciju. Izvadio je revolver. Ponovio: »Nešto si htio, ha?« »Nisam. Pusti me. Vratit ću šta sam dužan. Obećavam. Ajde.« »Kuš! Misliš da me možeš smotat? Čekaj samo da Gürhan porazgovara s tobom.« Cijev natrag u usta. Mahmud je zašutio. Nije se usudio ni pomisliti na šehadet. Iako nije bio religiozan, možda bi morao postati. Pomisao koja ga je tištila: je li sada svemu kraj? Suma oko njega kao da se vrtjela ukrug. Pokušao je doći do daha. Jebo ga. Jebo ga. Jebo ga. Jebo ga. * Petnaest minuta kasnije. Daniel se umarao. Vrpoljio se i djelovao dekoncentrirano. Pljuca je škripala gore nego stariji modeli vagona podzemne željeznice. Kao da je u ustima imao bejzbolsku palicu. »Misliš da možeš radit šta oćeš, je li?« Mahmud nije mogao odgovoriti. »Misliš da nas možeš krast, ha?« Mahmud je pokušao odgovoriti da nije tako mislio. Zazvučalo je duboko u grlu. Nije bio siguran je li Daniel skužio. Frajer je rekao: »Nas nitko ne potkrada, jasno?« Dečki otraga skužili su da se stvari zahuktavaju. Približili su se. Četvorica njih. Gürhan, legendaran, ubojito opasan dilerski kralj. Tetoviran do vrata: ACAB1 i list mariške. Duž jedne podlaktice: asirski orao raširenih krila. Duž druge ruke crnom goticom: Born to be hated. Rođeni da ih se mrzi. Bio je potpredsjednik istoimene bande. Najbrže rastuće bande u južnom Stockholmu. Jedan od najopasnijih ljudi koje je Mahmud poznavao. O njemu su kolale priče; bio je nagle naravi i lud ko puška. U Mahmudovu svijetu: što si
luđi, to si moćniji. Mahmud nikada prije nije vidio ostalu trojicu, no imali su iste tetovaže kao i Gürhan. Born to be hated. Gürhan je gestikulirao Danielu: izvadi pljucu. Potpredsjednik ga je uzeo i uperio ga u Mahmuda. Pola metra od njega. »Slušaj me. Vrlo je jednostavno. Nabavi nam lovu i prestani se zajebavat okolo. Da nisi zajebo, ne bi morali igrat ovako. Žišku?« Mahmudu su se osušila usta. Pokušao je odgovoriti. Zurio u Gürhana. »Platit ću. Oprosti, zajebao sam. Kriv sam.« Čuo je kako mu glas podrhtava. Gürhanov odgovor: šamarčina vanjskom stranom šake. Opalilo ga je po glavi poput pucnja. No nije pucao - šamar je bio tisuću puta bolji od pucnja. No ipak: ako Gürhan popizdi, gotovo je s Mahmudom. Frajerovi vratni mišići napeli su resastu strukturu lista marihuane preko kože. Pogledi su im se sreli. Prikovali ih jedan za drugoga. Netremice. Gürhan: golem, krupniji od Mahmuda. A Mahmud baš i nije bio šibica. Gürhan: zloglasni agresivac, samozvani prorok, ljubitelj nasilja i gangsterski olimpijac. Gürhan: na obrvama je imao više ožiljaka od, recimo, Mikea Tysona. Mahmud je pomislio: ako ljudima u očima možeš vidjeti dušu, Gürhan je nema. Pogriješio je što je uopće otvorio usta. Morao je skloniti pogled. Pokoriti se potpredsjedniku. Gürhan se izderao: »Pizdo jedna. Najprije zajebeš pa pustiš da te hapaju. A onda pošiljku presretne murja. Pročitali smo sudsku presudu. Mislio si da nećemo saznat, je li? Znamo da je u zaplijeni palo deset tisuća ampula manje. Znači da si nas pokro. A sada, pola godine kasnije, brbljaš gluposti umjesto da nam platiš šta nam duguješ. Misliš da si važan jer si gulio? Maznuo si nam tri tisuće paketa Winstrola. Nas ne smiješ potkradat. Još nisi skužio, habibi?« Mahmud u panici. Nije znao što bi odgovorio. Tihim glasom: »Oprosti mi. Molim te. Oprosti. Platit ću.« Gürhan ga je oponašao falsetom. »Oprosti. Oprosti. Baš si ko prava pederčina. Misliš da će ti to pomoć? Zašto brbljaš pizdarije?« Gürhan je objema rukama obujmio revolver. Spustio cijev. Meci su mu jedan po jedan padali u lijevi dlan. Mahmud je osjetio kako se opustio. Mogli su ga srediti. Prebiti ga na mrtvo ime. Ali ne i upucati - očito ga se još nisu namjeravali riješiti. Jedan od likova okrenuo se prema Gürhanu. Izgovorio nešto kratko na turskom. Mahmud nije skužio: je li lik zapovijedao ili je tako iskazivao poštovanje? Gürhan je kimnuo. Opet uperio cijev u Mahmuda. »Okej, ovako ćemo. U bubnju je jedan metak. Danas sam dobre volje. Inače bi te odmah koknuo.
Žišku? Pa ne možemo tolerirat klaunove poput tebe, koji cmizdre čim se dogodi sranje. Jebeno si nam dužan. Al večeras sam, ko što rekoh, dobre volje. Zavrtjet ću bubanj pa ako budeš imo sreće, bilo ti je suđeno. Možeš ić.« Gürhan je podigao bubanj prema polumračnom nebu. Jasno ih je vidio: pet praznih rupa i jedna s metkom unutra. Zavrtio je bubanj. Zvuk je podsjećao na okretanje kola ruleta. Široko se nacerio. Uperio cijev u Mahmudovu sljepoočicu. Škljocaj napetog okidača. Mahmud je zatvorio oči. Opet je šaptao šehadet. Potom ga je uhvatila panika. Opet mu je sijevalo pred očima. Srce mu je kucalo toliko jako da gotovo ništa nije čuo. »Aj da vidimo je l’ imaš sreće, kmico.« Kliknulo je. Ništa se nije dogodilo. NIŠTA SE NIJE DOGODILO. Ponovno je otvorio oči. Gürhan se nacerio. Daniel se grohotom smijao. Ostali su se glupo smijali. Mahmud im je pratio poglede. Pogledao prema dolje. Koljena su mu bila mokra od vlage s tla. I još nečega: duž lijeve nogavice njegovih traperica. Dugačka mrlja. Umiru od smijeha. Rugaju mu se. Zlobno se cere. Gürhan je vratio revolver Danielu. »Idući put možda te pokaram u šupak. Curico.« Osjećaji podivljali. Nada protiv umora. Radost protiv mržnje. Olakšanje no istodobno i sram. Najgore je prošlo. Živjet će. S ovime. Zavjesa se spušta. * NASILJE NAD ŽENAMA Prema statističkim podacima Švedskog nacionalnog vijeća za prevenciju zločina, broj prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama u posljednjih deset godina narastao je za 30 posto, na otprilike 24.100 prijava. Povećanje je vjerojatno uzrokovano činjenicom da se zlostavljanje u današnje vrijeme prijavljuje češće, kao i činjenicom da bilježimo porast nasilja u društvu. Istodobno, i dalje je visok broj neprijavljenih zlostavljanja. Vijeće je u prijašnjim studijama procijenilo da se policiji prijavljuje tek svaki peti slučaj nasilja nad ženama.
U otprilike 72 posto prijavljenih slučajeva počinitelj je ženin poznanik. Često su muškarac i žena u bliskoj vezi ili su tek raskinuli. Samo 21 posto od ukupnog broja prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama završava podizanjem optužnice. A to podrazumijeva da je istraga dovela do osnovano osumnjičene osobe, nakon čega je državni odvjetnik odlučio nešto od sljedećeg: podignuti optužnicu, odustati od optužnice, čak i u slučaju da postoji osnovana sumnja (ako je, primjerice, osoba mlađa od 18 godina ili je riječ o blažem slučaju), ili izložiti kazneni prijedlog (novčanu ili uvjetnu kaznu). Nasilje nad ženama i djecom društveni je problem kojem se posljednjih godina posvećuje mnogo pažnje. Razlog tome je novi zakon (koji, između ostalog, uključuje zabranu nedozvoljenog pristupa i povredu integriteta žene), ali i druge mjere, poput osnivanja Nacionalnog centra za zlostavljane i silovane žene te novi obrazovni poticaji. Značajna je u tom smislu bila i djelatnost pojedinih organizacija, primjerice osnivanje dežurnih savjetodavnih telefonskih službi za žene i djevojke u otprilike polovici općina u zemlji. No problem je i dalje izražen unatoč pokrenutim mjerama - tisuće žena zlostavljano je i ponižavano svake godine. Švedsko nacionalno vijeće za prevenciju zločina
2 Niklas se vratio. Živio je sa svojom majkom Marie. Povremeno bi između noćnih mora pokušao malo odspavati. U tom su ga svijetu lovili, tražili i kažnjavali. No isto tako često je on bio taj koji je držao oružje ili nogom udarao nemoćne zarobljenike. Baš kao što se tamo dolje događalo. Na javi. Trosjed mu je bio prekratak za spavanje, stoga je položio kožne jastuke na pod. Stopala su mu visjela na hladnome, no bilo je to u redu - bolje nego da leži skvrčen poput noža na sklapanje - iako je na takve stvari već bio navikao. Niklas je kroz pritvorena vrata nazirao svjetlo. Majka je sigurno čitala ženske časopise – baš kao što bi uvijek činila. Životopise, memoare i tračeve.
Trajni interes za tuđi jad. Proživljavala je razvode, alkoholizam i ljubavne nevjere drugorazrednih zvjezdica. Možda se zbog njihovih jadnih života osjećala bolje. No sve je to bila laž. Baš kao njezin život. * Jutrima bi ostao ležati. Slušati je kako se sprema za posao. Razmišljao je kakav će biti njegov život u Švedskoj, odnosno njegov civilni život. Čime će se točno ovdje baviti? Znao je koji bi mu poslovi odgovarali: zaštitar, tjelohranitelj i vojnik. Posljednje nije išlo. Obrambene snage ne bi zaposlile čovjeka njegove prošlosti. S druge strane, to mu je najbolje ležalo. Ostajao bi kod kuće. Gledao televiziju i pripremao omlete s krumpirom i kobasicama. Pravu hranu - a ne suhe obroke, limenke i konzerviranu tjesteninu s umakom. Hrana u pješčaniku gotovo da mu je umrtvila ukus prave kobasice, no postupno se vraćao. Nekoliko puta izašao je iz stana. Kako bi istrčao rundu, kupio hranu i obavio štogod. Usred dana, kad vani nije bilo mnogo ljudi – trčao je bezumno naporno. Ne misleći ni na što. Stanovao je na posuđeno vrijeme. Mami nije odgovaralo što je bio ondje. Njemu nije odgovaralo što je stanovao s njom. Nije im odgovaralo što su oboje znali da im ne odgovara. Morao je smanjiti pritisak. Pronaći drugo mjesto za stanovanje. Učiniti nešto. Morao je to srediti. Vratio se – u laganu i sigurnu Švediju. Gdje se uz malo dobre volje sve dalo srediti, uz pomoć novca ili partijskim vezama. Niklas takve veze nije imao. No zato je imao dobru volju - jaču od oklopa na tenku M1A2 Abrams. Mama ga je nazivala umišljenim i drskim. Možda je bilo nečeg u tome. Tamo dolje je u svakom slučaju bio dovoljno drzak da se nosi s tipovima koji bi te ismijali za pišljivu pogrešku dok govoriš engleski. A novac? Nije ga imao dovoljno da bi živio lagodno do kraja života – no trenutačno ga je imao dosta. * Stajao je u kuhinji i razmišljao. Tajna dobrog omleta bila je pripremanje pod poklopcem. Jaje tada na površini brže koagulira, nema sluzavog želatinoznog bjelanjka ni zagorjelog dna. Dodao je krumpir, luk i kobasicu narezane na kockice. Posuo sirom. Pričekao da se sir otopi. Miris je bio fantastičan. Toliko bolje od sve klope tamo dolje, čak i za američki Dan zahvalnosti. Misli su mu postale turobne. Vratio se - bilo mu je lijepo kod kuće. No čemu se zapravo vratio? Mama je bila odsutno prisutna. Više nije znao koga
sve u Švedskoj poznaje. A kako se osjećao? Kad bi o tome malo bolje razmislio? Bio je zbunjen i uplašen od prepoznavanja. Ništa se nije promijenilo. Osim njega. Što ga je na smrt plašilo. Prvih godina izbivanja, kući se vraćao par puta godišnje. Često bi dobio dopust za Božić ili Uskrs. No sada su prošle više od tri godine. Irak je bio preintenzivan. Nije mogao kući kad mu se sprdnulo. Tijekom tog razdoblja rijetko je razgovarao s mamom. Nije se javljao nikome drugome. Bio je takav kakav je bio. Nitko ga nije poznavao. No opet - je li ga itko ikada poznavao? * Dan je prolazio sporo. Sjedio je ispred televizora kad se vratila s posla. Još uvijek sit od omleta. Gledao je dokumentarac o dva frajera koji su Antarktiku prelazili na skijama - nešto najbesmislenije što je u životu vidio. Dva pizdeka pokušavala su se praviti da preživljavaju - bilo je očito da je s njima išla i televizijska ekipa. Kako im je uspijevalo ako je bilo toliko hladno i grozno? Patetičari koji o preživljavanju nisu imali pojma. A još manje o životu. Mama je izgledala mnogo starije nego kad je posljednji put bio kod kuće. Iscrpljeno. Umorno. Kao da je posijedjela. Pitao se koliko je pila. Koliko se brinula za nj nakon što bi navečer pogledala vijesti. Koliko je puta srela Njega s velikim Nj - muškarca koji im je uništio živote. Posljednji put kad je bio kod kuće tvrdila je da se više ne viđaju. Niklas je u to vjerovao jednako koliko i Muktada al-Sadr u to da Sjedinjene Američke Države njegovu narodu žele samo dobro. No tome će sada doći kraj jednom za svagda. Na neki način bila je snažna. Sama je odgojila problematičnog sina. Odbila pomoć društva. Odbila je odustati i otići u prijevremenu mirovinu poput svojih prijateljica. Iscrpljivala se kroz život. No s druge strane, dopustila je Njemu da postane dio njezina života. Da nad njom preuzme kontrolu. Da je ponizi. Da joj sabotira život. Kako su mogli biti toliko različiti? Na pod je položila vrećicu s hranom. »Hej, bok. A što si ti danas radio?« Vidio je koliko ju je boljelo. To je shvatio još prvog dana u Švedskoj – leđa su je izdala. No i dalje je nastavljala raditi. Na pola radnog vremena, doduše, no čemu? Lice joj nikada nije zračilo veseljem. Bore između očiju sada su bile dublje, no postojale su oduvijek. Zbog njih kao da je stalno bila zabrinuta. Spustila bi obrve i stisnula ih, a bore bi joj se produbile za gotovo centimetar. Nastavio ju je proučavati. Nosila je ružičastu vestu na kopčanje - boja joj je bila omiljena. Par uskih traperica. Oko vrata ogrlicu sa zlatnim srcem. Kosa joj je bila kovrčavo plava. Zapitao se šiša li se još uvijek u salonu Sonje Östergren. Neke stvari uvijek ostaju iste, znao bi reći Collin.
Zapravo je bila najbolja osoba na cijelome svijetu. Previše dobra. To nije bilo pravedno. Marie. Njegova mama. Koju je volio. Istodobno prezirao. Upravo zbog toga – zbog dobrote. Bila je previše slaba. Nije trebalo biti tako. No njih dvoje nikada neće moći o svemu razgovarati. Niklas je vrećicu s hranom odložio u kuhinji. Vratio se u dnevnu sobu. »Mama, uskoro ću se preseliti. Kupit ću ugovor za najam.« Opet bore. Kao pukotine na pustinjskoj cesti. »Ali, Niklase, nije li to nezakonito?« »Pa zapravo i nije. Nezakonito je prodavati ugovore o stambenom najmu, ali ne i kupovati ih.2 Bit će sve u redu. Znaš da ne postoji nijedan drugi način da dobijem stan u ovom gradu. Glupa socijalistička stambena politika. Novca imam i nitko me neće prevariti. Kunem se.« Marie je promumljala nekakav odgovor. Otišla u kuhinju. Pripremiti večeru. * Nesanica će ga dokrajčiti. Toliko loše nije spavao ni najgorih noći u pješčaniku kad bi granate stvarale buku veću nego što bi je stvarale petarde u dnevnoj sobi. Čepići za uši obično su bili blagoslov. CD-player spas. No sada mu ništa nije pomagalo. Pogledao je pukotinu ispod maminih vrata. Ugasila je svjetlo u pola jedan. Zbog nečega je već tada znao da neće moći zaspati. Okretao se i okretao. Svakim okretom plahta bi skliznula s jedne strane jastuka. Gužvala se. Onemogućavala mu da zaspi. Razmišljao je o svojim nedavnim kupovinama. Bez oružja nije bio siguran. Sada se smirio. Sredio je sve što mu je za sada bilo potrebno. Misli su se raspršile. Razmatrao je različite poslove. Koliko bi od svojeg životopisa trebao objelodaniti? Gotovo da se u mraku nasmijao: možda u Švedskoj nisu toliko mnogo cijenili temeljito poznavanje četrdesetak različitih vrsta oružja. Mislio je o Njemu. Morao je van iz stana i iz zgrade. Vibracije su ovdje bile loše. Uspomene mučne. Blizina opasna. Niklas je nakanio živjeti slijedeći vlastitu filozofiju. Hram razmišljanja koji je posljednjih godina temeljito gradio. Etička pravila bila su važna samo za
sebe. Slobodan si oslobodiš li ih se. U pješčaniku je sve to umrlo. Moral se smežurao poput kraste koja bi otpala nakon nekoliko tjedana. Bio je slobodan – slobodan pobrinuti se za vlastiti život onako kako mu je najbolje odgovaralo. Sjetio se kolega. Collina, Alexa i ostalih. Oni su znali o čemu je pričao. Čovjek u ratu postane svjestan samoga sebe. Postojiš samo ti i nitko više. A pravila su vrijedila za druge ljude. * Idući dan obratio se ilegalnom posredniku. Frajer je preko telefona zvučao vrlo sumnjivo. Sigurno jako odvratan tip. Niklas je dobio broj od starog školskog prijatelja Benjamina. Najprije je ostavio poruku u posrednikovu pretincu govorne pošte. Četiri sata kasnije nazvao ga je sa skrivenog broja. »Zdravo, javljam se zbog poruke. Kažeš da si zainteresiran pogledati neke nekretnine. Točno?« Niklas je pomislio: određeni ljudi dobro žive na račun onih koji zapadnu u krizu. Frajer je bio poput zmije. Dosljedno je izbjegavao riječi kao što su stan, ugovor ili na crno – znao je da ne smije spomenuti ništa što bi se moglo upotrijebiti protiv njega. Posrednik ga je instruirao: ja zovem tebe, nikad ti mene. Dogovorili su susret već idući dan. * Ušao je u McDonald’s. Stravično umoran, no spreman za sastanak s posrednikom. Mjesto je bilo baš kao što ga se sjećao. Neudobne metalne stolice, presvlake boje trešnjina drveta i pod od linoleuma. Klasični miris McDonald’sa: mješavina ustajalosti i hamburgera. Pokraj blagajni škrabice Ronalda McDonald’sa, na podlogama pladnjeva oglasi za Happy Meal, šeprtljavi tipovi i tamnopute cure za blagajnama. Razlika otkako je ondje posljednji put jeo: fašizam zdrave hrane. Patuljaste mrkve umjesto prženih krumpirića, u hamburgerima integralni kruh umjesto tradicionalnog bijelog te Cezarova salata umjesto dodatnog cheeseburgera. Pa koji je ljudima vrag? Ako ne vježbaju dovoljno kako bi sagorjeli običnu hranu, morali bi dvaput promisliti prije nego što uopće uđu ovamo i slična mjesta. Naručio je mineralnu vodu.
Njegovom stolu prišao je muškarac. Odjeven u dugačak kaput koji se gotovo vukao po podu, a ispod je nosio sivo odijelo i bijelu košulju. Bez kravate. Zalizane kose i praznog pogleda. Osmijeha toliko široka da mu se glava zamalo prepolovila. Sigurno posrednik. Muškarac mu je pružio ruku. »Bok, ja sam čarobnjak koji će ti srediti stvar.« Niklas nije prihvatio ruku. Kimnuo mu je. Dao mu je do znanja: možda i jesi čarobnjak koji mi je potreban - ali neću ti zato ljubiti guzicu. Posrednik se iznenadio. Nakratko je oklijevao. No potom je sjeo. Niklas je odmah prešao na stvar: »Što mi nudiš i koja je procedura?« Posrednik se nagnuo naprijed. »Ti s neba pa u rebra. Nećeš pojesti nešto?« »Neću sada. Reci mi radije što mi nudiš i koja je procedura.« »Kako hoćeš. Imam objekte gdje god ti zatreba. Mogu ti srediti u južnom ili sjevernom dijelu grada, u Östermalmu ili Kungsholmenu. Mogu ti čak srediti i dio kraljevske palače Drottningholm ako si zainteresiran. Ali ne izgledaš kao takav tip.« Posrednik se grohotom nasmijao vlastitoj šali. Niklas je šutio. »Ali zapamti, spomeneš li ikad da smo se ovdje sreli i raspravljali o tome o čemu ćemo raspravljati, to se nije dogodilo. Samo da znaš da sam trenutačno na sastanku s nekim kolegama.« Niklas nije čuo ni skužio o čemu je posrednik pričao. »Da, dobro si čuo, pokriven sam ako netko zajebe. Samo da znaš. Dođe li do ikakvih neugodnosti, imam svjedoke koji će potvrditi da sam bio negdje drugdje, radio nešto drugo.« »Okej. Blago tebi. Ali nisi mi odgovorio na pitanje.« Posrednik se opet nasmiješio. Počeo je pričati. Govorio je brzo i nejasno. Niklas ga je nekoliko puta zamolio da mu ponovi. Frajerov samouvjeren stil nije se poklapao s načinom govora. Prepričao mu je pojedinosti o objektima: u svim dijelovima užeg centra. O suradnji s vlasnicima luksuznih stanova, obiteljskih kuća i javnih stambenih poduzeća. O otmjenim stanovima u užem centru grada, dvosobnim stanovima s kuhinjom na Södermalmu i garsonijerama u predgrađima. Tvrdio je: sigurni i cijenom povoljni aranžmani. Niklas je već znao što želi. Dvosoban stan u nekom bližem predgrađu. Najradije blizu mame. Posrednik mu je objasnio proceduru. Pripreme. Vremenski plan. Cijeli proces. Frajeru sve to kao da je bila igra. »Najprije ćemo te na nekoliko mjeseci upisati kao vlasnika ugovora za
stan negdje dalje jer su za takve stanove liste čekanja prilično kratke. U registru sve izgleda prema propisima. Adresa ti postaje prebivalište. Budući da je lista čekanja kratka, nitko se neće pitati kako si ostvario pravo na stan. Meni prepusti kontakt s vlasnikom zgrade. Nakon nekoliko mjeseci mijenjamo stan za taj koji ćeš kupiti. Zamjena je tako posve čista. Stvar je u tome da taj koji prodaje mora imati prebivalište najmanje dva mjeseca u tom stanu s kojim se mijenjaš, dakle u tvom fiktivnom stanu. Nadam se da razumiješ da je u mojem poslu vjerodostojnost vrlo bitna.« Problem. Tako ne bi išlo - Niklas je stan morao srediti već ovaj tjedan. Morao se iseliti iz mamina stana. Brzo. Posrednik se nacerio. »Okej, kužim u čemu je problem. Cura te izbacila? Poderala ti odjeću? Razbila liniju? Katkad znaju popizditi kao da su na Divljem zapadu.« Niklas nije svrnuo pogled. Zurio je dvije sekunde predugo kako bi mu prema društvenom kodeksu ponašanja dao do znanja da to nije shvatio kao šalu. Posrednik je naposljetku skužio - nije bilo vrijeme za zajebanciju. Rekao je: »Kako god želiš. Svejedno, mogu ti pomoći. Sredit ćemo podstanarski ugovor ta tri mjeseca dok čekaš. Može? Ako hoćeš, mogu te već idući tjedan staviti u fini dvosobni stančić od pedeset kvadrata u Aspuddenu. Što kažeš?« Morao je iseliti još brže. »Ako platim još malo više, može li se srediti brže?« »Još brže? Stvarno ti se žuri. Naravno, možeš se useliti već prekosutra.« Niklas se u sebi razveselio. Zvučalo je dobro. Morao se maknuti. Bolje od očekivanog, zapravo. Što će tako brzo nestati.
3 Južni dio grada možda nije imao najveći broj prijavljenih kaznenih dijela - no uvijek je prednjačio po broju najtežih zločina. Apsolutni rekord u brojkama držao je uži centar, to su svi znali, no samo zato što bi u nj pristizao šljam koji je živio južnije od južnih dijelova i ondje počinio svakakva sitna sranja. Sitne krađe, otimačine mobitela, prijetnje i tučnjave u bircevima. Thomas je pomislio: južni dio grada - vražja geta za koja političari kurcem
ne mrdaju. Fittja, Alby, Tumba, Norsborg i Skärholmen. U sjevernim dijelovima svi su znali za rupetine poput Rinkebyja i Tenste. Državne donacije projektima za raznolikost i useljeničkim kulturnim vijećima. Usmjerene donacije. Invazija institucija za integraciju useljenika. No na jugu su u potpunosti vladale bande. Iračani, Kurdi, Čileanci i Albanci. Bandidos, Fucked For Life i Born to be hated. Probleme se moglo nabrajati do vječnosti. Najviši u Švedskoj: udio posjedovanja vatrenog oružja, udio ljudi koji su odbijali razgovarati s policijom, gomila prijavljenih pokušaja ucjenjivanja. Kriminalci su se organizirali, kopirali hijerarhije motociklističkih bandi i upravljali vlastitim čvrsto utvrđenim strukturama. Klinci su slijedili utabane staze starijih pljačkaša banaka, raspačavača droga i zlostavljača. Put jasno označen. Put prema sranju od života. Dalo se nabrojiti proizvoljno mnogo činjenica. Thomas je smatrao - svejedno je kako nazivali sve te kmice i gubitnike – da je sve to bio šljam. Naslušao se teorija koje su laprdale tetke socijalne radnice i psiholozi za mladež. No čemu služe sve te kognitivne, dinamičke, biheviorističke i blablastične hipoteze? Ionako nijedna metoda nije djelovala. Nitko nije mogao njima upravljati. Širili su se. Množili se. Dijelili. Preuzimali. Jednom je i on vjerovao da ih je možda moguće zaustaviti. No bilo je to davno. Prije je bilo bolje. Klišej. Ali kao što je Lloyd Cole pjevao: razlog zašto je nešto klišej jest zato što je to istina. * Još jedna noć u ophodnji. Thomas je vozio smireno. Ruke su mu počivale na upravljaču. Znao je da kod kuće može izbiti pizdarija zato što se upisao za noćnu smjenu cijeli tjedan. Dodatak za izvanredne uvjete rada nije mu bio potreban - iako je tako tvrdio Åsi3. Uobičajena narednička plaća nije odgovarala ni desetini vrijednosti droge koju bi zaplijenio tijekom normalne večeri. Bila je to uvreda. Poruga. Pljuvačka u lice svim poštenim momcima koji su znali što zapravo treba činiti. I zato uopće nije bilo pogrešno okoristiti se djelićem zapljena. Na tim se turama izmjenjivala njih petorica ili šestorica. Kružili su područjima oko južnih predgrađa Skärholmena, Sätre i Bredänga. Proklinjali vražji napredak i tjerali ga u pičku materinu. Pucalo im je za usranu političku korektnost i kvazisuosjećajnu komunjarsku retoriku. Znali su kako se s njima trebalo postupati – slomi ih ili krepaj. Thomasov večerašnji kolega Jörgen Ljunggren sjedio je na suvozačevu sjedalu. Običavali su se zamijeniti oko dva.
Thomas je pokušao izbrojiti. Koliko su puta on i Ljunggren ovako prošli ispod ljetnog neba koje se polagano mračilo. Razgovarajući taman toliko koliko je bilo potrebno. Ljunggren sa svojom papirnatom šalicom za kavu, čekajući predugo - sve dok se kava ne bi ohladila, a on ih požurivao prema najbližem mjestu otvorenom dvadeset i četiri sata kako bi kupio još. Thomas je često mislio na nešto drugo. Najčešće na automobil kod kuće: pocinčavanje tek pristiglih izvornih detalja, dijelove stražnje osovine ili novi brojač okretaja. Vlastiti projekt za kojim je žudio. Ili je žudio za streljanom. Nedavno je nabavio novi pištolj - Strayer Voigt Infinity skrojen prema njegovim specifikacijama. Thomas je bio sretan jer je osim kuće imao više od jednog doma. Kao prvi dom brojio je ophodnje s momcima. Potom vlastiti automobil kod kuće. Te streljački klub. A na kraju, možda i pravi dom – vilu u Tallkrogenu. Jörgen Ljunggren dobro mu je odgovarao – volio je ljude koji nisu suviše brbljali. Ionako su većinom lajali gluposti. Pa su tako njih dvojica šutke sjedili. Ponekad bi se samorazumljivo pogledali, kimnuli ili razmijenili nekoliko kratkih rečenica. Bilo im je dovoljno. Ugodno. Razumjeli su se. Tako su gledali na svijet. Ništa komplicirano: bili su ovdje kako bi očistili grad od govana koja su ga prijetila preplaviti. Ljunggren je bio jedan od boljih policajaca. Netko koga želiš pokraj sebe kada zagusti. Thomas se osjećao opušteno. Policijski radio bljuvao je zapovijedi. Stockholmska policija rabila je dvije frekvencije umjesto jedne: sustav 80 za uži centar, južne i zapadne dijelove grada te sustav 70 za ostatak. U skladu s ostatkom organizacije. Neučinkovitost se podrazumijevala – dva sustava umjesto jednog. Nitko se nije potrudio skužiti da dolaze nova vremena. Više nisu mogli raditi kao prije. Neprestano je razmišljao o istom: čopor se organizirao u potpuno nove strukture. Nije više vladalo nekoliko Jugića i umornih finskih muljatora. Šljam se unaprijedio. Bili su profesionalci, međunarodni i multikriminalni. Bile su potrebne nove mjere. Brže. Pametnije. Brutalnije. A čim bi netko nešto poduzeo, mediji su kukali o novim zakonima kao da je policija nekoga namjerno htjela ozlijediti. Radio je zakrčao. Tražila se pomoć zbog sitne krađe u dežurnoj trgovini u Sätri. Pogledali su se. Nacerili. Malo sutra da bi oni preuzeli takve usrane posliće - neka to riješi kakav žutokljuni policijski vježbenik. Namjerno se nisu javili. Nastavili su. Približavali su se Skärholmenu.
Thomas je prebacio u drugu i zakočio. »Razmišljamo otputovati nekamo za Božić.« Ljunggren je kimnuo. »Super. Kamo?« »Ne znamo. Moja žena hoće u toplije krajeve. Prošle smo godine bili na Siciliji. U Taormini. Jebeno lijepo.« »Znam. Samo si o tome i govorio puna tri mjeseca nakon godišnjeg.« Stanka za grohotan smijeh. Thomas je skrenuo prema storholmskoj školi, ispred trgovačkog centra u Skärholmenu. Uvijek bi se isplatilo baciti pogled na školsko dvorište. Ondje bi se povremeno znale okupljati propalice - sjedili bi na naslonima klupa, motali džoje, napušavali se i uživali u svojim kratkim životima. Pazi ironije - isti klinci koji bi danju markirali, noću su se skupljali u školskom dvorištu – kako bi si marihuanom pržili mozgove. Sami će si biti krivi ako za pet godina i dalje budu nezaposleni sjedili na istim klupama. Ali oni su se žalili da je za to krivo društvo. I prelazili na teže droge: jači alkohol, hašiš i žuto. Ako ih ne prati sreća: hors. Učinak neće izostati. Bolesti, depresija i uništenje. Odbrojavanje do tisuću. Potpora i socijalna pomoć. Raspačavanje na malo i provale u kuće u predgrađima. Njihovi roditelji također su krivi - morali su tome stati na kraj davno prije. I policija je kriva moralo se odmah djelovati. Društvo je krivo - zazivalo je probleme okupljanjem toliko šljama na jednom mjestu. Izdaleka su vidjeli svjetiljke sa školskog dvorišta. Siva školska zgrada u mraku iza dvorišta nalikovala je na golemu lego-kockicu. Zaustavili su automobil. Izašli. Ljunggren je ponio bijeli pendrek. Posve nepotrebno – ali u redu. Tanki teleskopski pendrek nije uvijek bio dostatan. Školsko dvorište bilo je prazno. »Maria se stalno mora kulturno uzdizati. Putovati u Firencu, Kopenhagen, Pariz i svakakvu pizdu materinu. Pa tamo ne možeš vidjeti ništa lijepoga.« »Valjda si uživao u Mona Lisi?« Opet grohot. »Naravno, lijepa kao jebena vreća kobasica.« Thomas je pomislio: Ljunggren bi morao manje psovati i svojoj ženi pokazati tko je gazda. Rekao je: »Meni je baš fina.« »Tko, Mona Lisa ili moja žena?« Još smijeha. Dvorište je, eto, barem jedanput bilo prazno. Osim pod jednim košem za košarku. Ondje je stajao parkiran crveni opel. Thomas je uključio džepnu svjetiljku. Držao je u razini glave. Osvijetlio
registarsku tablicu: OYU 623. Rekao je: »To je automobil Kenta Magnussona, ne moram ni tražiti registraciju. Jesmo ga koji puta zajedno uhitili?« Ljunggren je stavio pendrek za pojas. »Nemoj se tako šaliti. Hapali smo ga barem deset puta. Jesi posenilio?« Thomas nije odgovorio. Krenuli su prema automobilu. Nazirala se slaba svjetlost. Netko se pomaknuo na prednjem sjedalu. Thomas se nagnuo naprijed. Pokucao na prozor automobila. Svjetlost se ugasila. Začuo se glas. »Marš!« Thomas se nakašljao. »Nećemo mi nikuda. Jesi to ti, Magnussone? Policija ovdje.« Iz automobila glas. »A u pičku materinu. Večeras nemam ništa. Čist sam ko votka.« »Okej, Kente. Sve u redu. Ali daj izađi da porazgovaramo.« Nejasne psovke umjesto odgovora. Thomas je opet pokucao, ovaj put po krovu. Malo jače. Vrata automobila otvorila su se - iznutra je vonjalo: na dim, pivo i pišalinu. Thomas i Ljunggren stajali su raskrečenih nogu. Čekajući. Kent Magnusson je izašao. Neobrijan i zapetljane kose, loših zuba i prepun herpesa po ustima. U pohabanim trapericama koje su mu visjele oko koljena - frajer ih je morao povući barem pola metra da se ne spotakne. Nosio je i majicu kratkih rukava s reklamom za Stockholmski festival vode staru barem sto godina. Preko majice nezakopčanu kariranu košulju. Slika i prilika pravog narkića. Još sjebaniji nego što je bio kad ga je Thomas posljednji put vidio. Uperio mu je svjetiljku u oči. »Bok, Kente. Jesi se napucao?« Kent je mumljao: »Nisam, uopće nisam. Smanjio sam.« Oči su mu zapravo bile bistre. Zjenice normalne veličine – skupile su se kad je na njih pala svjetlost svjetiljke. »Strašno se trudiš smanjiti. Što imaš kod sebe?« »Iskreno. Nemam ništa. Pokušavam prestat. Majke mi.« Ljunggren se razgoropadio. »Daj ne seri, Kente. Izvadi to što imaš pa da završimo s time. Poštedi nas nevolja, zajebancija i prozirnih laži. Večeras sam jebeno umoran. Posebno me ljute lažljivci. Možda onda budemo dobri prema tebi. Kužiš?« Thomas je pomislio: čudno je to s Ljunggrenom, ovome narkiću rekao je više nego njemu tijekom cijele večeri u automobilu. Kent je napravio grimasu. Kao da je vagao koje su mu opcije.
»Ali iskreno. Nemam ništa.« Narkić si je otežavao situaciju. Thomas je rekao: »Kente, pretražit ćemo ti auto. Samo da znaš.« Kent je opet napravio grimasu. »U kurac, pa ne smijete mi pretrest auto bez naloga. Niste ništa vidjeli. Znate da nemate prava kopat mi po autu.« »Znamo i boli nas kurac. Tek toliko.« Thomas je pogledao Ljunggrena. Kimnuli su si. Nema problema, kasnije će u izvještaju napisati da su vidjeli Kenta kako se igra nečim sumnjivim dok su otvarali vrata automobila. Ili da su ga vidjeli drogiranog. Ili bilo koji vrag – uvijek je postojala osnovana sumnja. Ništa lakše. Čišćenje Stockholma bilo je važnije od prigovora cmizdravog narkića. Ljunggren se uvukao u automobil i pretraživao. Thomas je narkića odveo podalje. Držao ga je na oku. Kent se obrecnuo: »Koji vam je kurac? Ne smijete ovako. Znate i sami.« Thomas je bio smiren. Nije vrijedilo gubiti živce. »Smiri se«, rekao je jednostavno. Narkić je nešto prosiktao. Možda: »Murjačka svinjo.« Thomasu je takvih poput njega bio pun kufer. »Što si rekao?« Kent je nastavio mumljati. Jedno je bilo što je tip prigovarao i stvarao probleme. Nešto sasvim drugo to kako ga je nazvao. »Pitao sam te što si rekao.« Kent se okrenuo prema njemu. »Murjačka svinjo.« Thomas ga je nogom snažno udario u pregibu koljena. Srušio se kao kula od karata. Ljunggren ih je pogledao iz automobila. »Sve pet?« Thomas je okrenuo Kenta. Trbuhom prema tlu, s rukama na leđima. Stavio mu je lisičine. Jednom mu nogom stao na leđa. Povikao Ljunggrenu: »Sve pet, bez brige.« Potom se okrenuo narkiću. »Pička ti materina.« Kent je nepomično ležao. »Molim te, otpusti mi lisice. Jebeno me stežu.« Što se sad nije bahatio. Nakon pet minuta, Ljunggren ga je zazvao. Naravno da je u automobilu pronašao dvije vrećice pune hašiša. Posve očekivano. Ljunggren ih je pružio Thomasu. Provjerio ih je - jedna od deset i jedna od oko četrdeset grama. Thomas je povukao Kentovu glavu prema natrag. »A što sad imaš za reći u svoju obranu?« Narkić je promijenio priču. »Pa dajte, naredniče, pa to mi je netko podmetnuo. Nisam znao da su u autu. Mislim, stvarno, pa gdje ste to
pronašli? Budite malo obzirni.« Nema problema. Pedeset grama hašiša nije mnogo u danim okolnostima. Pustit će ga ovaj put. Thomas je rekao: »Sve pet.« Uzeo je vrećice. Stavio ih u unutrašnji džep svoje jakne. »Ali da mi više nikada nisi lagao. Jasno?« »Neću. Nikad više. Hvala mnogo. Jebote, baš ste pravi. Jebeno dobri. Totalno ste kul.« »Ne moraš nam ljubiti guzice. Samo nemoj lagati. Ponašaj se kao muško.« Dvije minute kasnije Kent im nije ljubio guzice. Thomas i Ljunggren vraćali su se prema automobilu. Ljunggren se osvrnuo prema Thomasu. »Jesi bacio robu?« Thomas je kimnuo. Kent je sjeo u svoj opel. Upalio motor. Pojačao zvuk na stereu. Svirao je švedskog Brucea Springsteena, Ulfa Lundella: »Oh la la, želim baš tebe.« Narkić je upravo izbjegao mjesec ili dva u buksi - unatoč gubitku hašiša bio je sretan kao malo dijete na Božić. Vratili su se u automobil. Thomas je skinuo rukavice. Ljunggren je htio do kioska kupiti kavu. Radio je pozvao: »Područje dva, imamo li koga tko bi se mogao pobrinuti za onesviještenog muškarca u Axelsbergu? Izgleda da je ozbiljno ozlijeđen. Vjerojatno alkoholiziran. Muškarac leži u podrumu na adresi Ulica Göste Ekmana 10. Prijem.« Koje sranje od zadatka. Tišina. Nastavili su cestom ravno. Ponovno radio: »Ne dobivamo odgovor. Javite se za Ulicu Göste Ekmana. Netko to mora preuzeti. Prijem.« Kvragu, dva fina policijska narednika kao što su Thomas i Ljunggren večeras se ne bi trebala baviti glupostima. Dovoljno je što je Ljunggren bio prisiljen puzati po prljavom automobilu odvratnog narkića. Šutjeli su ko zaliveni. Nastavili vožnju. Radio je zapovjedio: »Okej. Nitko ne želi preuzeti Ulicu Göste Ekmana. Automobil 2930, Andrén i Ljunggren, izvolite se pobrinuti za to. Jasno? Prijem.« Ljunggren je pogledao Thomasa. »Kako tipično.« Nije im bilo druge. Thomas je pritisnuo gumb mikrofona. »Jasno. Preuzimamo. Imate još kakve informacije? U pitanju je pijanac, ha? Je l’ ostalo što cuge za nas? Prijem.« Glas na radiju pripadao je jednoj od dosadnih djevojaka bez smisla za humor. Thomas je tvrdio da je cura prava ukiseljena pička. S njom se nije mogao šaliti kao s većinom ostalih operaterki. »Nemoj se zafrkavati, Andrén. Lijepo se odvezi tamo. Javit ću se kad saznam nešto više. Gotovo.«
* Nekoliko minuta kasnije našli su se ispred kućnog broja deset u Ekmanovoj ulici. Ljunggren je prigovarao jer još nije dobio svoju kavu. Znatiželjnici su se okupili ispred ulaza kao da su se dijelile besplatne ulaznice. Mnogo ljudi – zgrada je imala osam katova. Razdanjivalo se. Izašli su iz automobila. Thomas je preuzeo vodstvo. Ušao je. Ljunggren je rastjerivao okupljene. Thomas ga je čuo kako kaže: »Dragi ljudi. Mislim da ovdje nema ničeg posebnog za vidjeti.« Unutra: arhitektura tipična za šezdesete. Pod od nekakvih betonskih ploča. Vrata dizala kao da su pripadala svemirskom brodu u Zvjezdanim stazama. Mali ulaz vodio je u unutarnje dvorište i u podrum. Metalna ograda na stubištu prema prvom katu. Netko je ondje stajao. Žena u kućnom ogrtaču i papučama, muškarac s naočalama i u trenirci te mlađi dečko koji im je sigurno bio sin. Žena je pokazivala prema dolje. »Tako mi je drago što ste došli. Eno ga leži dolje.« Thomas je odgovorio: »Najbolje da se vratite u stan. Mi ćemo se pobrinuti za ovo. Uskoro ću se vratiti da malo porazgovaram s vama.« Kao da se umirila nakon što je obavila svoju građansku dužnost. Možda je baš ona i nazvala službu 112. Thomas je krenuo dolje. Stubište je bilo usko. Vodilo je pokraj unutarnjeg sustava za bacanje smeća na kojem je pisalo: Budite ljubazni - pomognite svojim smetlarima - zavežite vrećicu! Opet je pomislio na svoj automobil. Za vikend će možda kupiti novi motor za električne podizače prozora. Provjerio je lokot na vratima podruma. Sudeći po marki bio je proizveden ranih devedesetih. Ako ne uspije otpiračem, morat će zamoliti obitelj odozgo da mu pomognu. Nekoliko trenutaka otpirač se vrtio. Brava je popustila. Unutra je bilo mračno. Upalio je džepnu svjetiljku. Prstima desne ruke šeprtljavo tražio gumb na njoj. Krv na podu, na rešetki koja je odvajala spremišta koja su pripadala različitim stanovima i na predmetima u njima. Navukao je rukavice. Promotrio tijelo. Muškarac. Prljave odjeće, sada i jako krvave. U košulji kratkih rukava i samtericama. Prekrivenim bljuvotinom. Na nogama odvezane zimske cipele. Ruka mu je ležala pod čudnim kutom. Thomas je pomislio: još jedan narkoman poput Kenta.
Gornji dio tijela bio mu je presavijen. Ležao je licem nadolje. Thomas je rekao: »Halo, čuješ me?« Bez reakcije. Podigao mu je ruku. Bila je teška. Još uvijek nikakve reakcije. Skinuo je jednu rukavicu. Opipao puls - mrtav kao klada. Podigao mu je glavu. Lice mu je bilo potpuno razbijeno - pretučeno do neprepoznatljivosti. Nos kao da više nije postojao. Oči su mu bile toliko natekle da se nisu vidjele. Usne su više nalikovale na špageti bolonjeze nego na prava usta. Ali nešto je bilo neobično. Čeljust kao da mu je utonula. Stavio mu je dva prsta u usta i opipao. Mekano kao dječje desni - mrtvac nije imao zube. Ovo očito nije narkoman koji se onesvijestio vlastitom zaslugom – ovo je bilo ubojstvo. Thomas se nije žurio. Razmišljao je bi li ga preokrenuo, no ostavio ga je da leži. Nije ga pokušavao oživjeti. Nije imalo smisla. Slijedio je pravilnik. Obavijestio je Okružnu komunikacijsku centralu. Prinio je radio ustima, govoreći tiho kako ne bi uznemirio cijelu zgradu. »Želim prijaviti ubojstvo. Zbilja jezivo. Ulica Göste Ekmana 10. Prijem.« »Primljeno. Trebate još automobila? Prijem.« »Da, najmanje pet. Prijem.« Začuo je opći poziv svim jedinicama u južnom distriktu. Iz radija se ponovno čulo: »Trebate li nekog od zapovjednika? Prijem.« »Da, mislim da trebamo. Tko je dežuran večeras? Hansson? Prijem.« »Točno. Poslat ćemo ga. Hitnu pomoć? Prijem.« »Da, molim. I pošaljite nekolika rola papirnatih ručnika. Ovdje se mnogo toga mora obrisati. Gotovo.« Idući korak, prema pravilniku: razgovarao je s Ljunggrenom preko radija, zamolio ga je da ogradi prostor, legitimira prisutne i zamoli ih da ostave adrese i brojeve telefona radi eventualnih izjava. Zatim pričeka ostale automobile s ljudstvom koje će im postaviti kontrolna pitanja. Thomas se osvrnuo po stubištu. Kako su ubili tipa? Nije vidio nikakvo oružje, sigurno ga je počinitelj ponio sa sobom. Što da sada radi? Opet je pogledao leš. Podigao mu ruku. Nije mu se dalo slijediti pravilnik - po njemu bi trebao pričekati forenzičare i hitnu. Pogledao je pokojnikove ruke. Bile su nekako čudne - prsti na broju, ni pretjerano čisti ni prljavi - ne, nešto je drugo bilo u pitanju. Okrenuo je ruku. Sada je vidio – vrhovi prstiju bili su oštećeni. Na svakom vršku: oteklina. Kao da su bili izrezani, izblanjani i izbrisani. Pustio je ruku. Krv na podu se posušila. Koliko je dugo mrtvac ondje
ležao? Brzinski mu je pretražio džepove hlača. Nikakva novčanika, ni mobitela. Nikakva novca ili dokumenata. U jednom stražnjem džepu: papirić sa zamrljanim telefonskim brojem. Vratio ga je. Prethodno ga zapamtivši. Majica kratkih rukava bila je zalijepljena za muškarčevu kožu. Pobliže ju je promotrio. Malo je okrenuo leš iako nije smio. To se itekako protivilo pravilniku. Zapravo bi prije nego što pomaknu tijelo morali sve fotografirati i pretražiti mjesto zločina - no ovo ga je zaintrigiralo. Tada je na ruci zapazio nešto čudno. Ubode od igle. Sitne modrice oko svake rupe. Potpuno očito: na podu ispred njega ležao je ubijeni narkić. Začuo je zvukove s druge strane podrumskih vrata. Pristiglo je pojačanje. Ljunggren je ušao. Za petama su ga slijedila dvojica iz mladih snaga. Thomas ih je poznavao, bili su to dobri dečki. Pogledali su leš. Ljunggren je rekao: »Kvragu, ziher se poskliznuo na prolivenu krv.« Nacerili su se. Policijski humor - crnji od mraka u podrumu prije nego što je Thomas upalio svjetlo. Iz zvučnika komunikacijskog radija zapljuštale su zapovijedi zapovjednik Hansson je pristigao, raspoređujući snage kako bi ogradili mjesto zločina. Radio je što i obično: bjesnio, strukturirao i derao se. No ipak je to bila vježbica. Da nije bila riječ o običnom narkiću u podrumu, pozvali bi sve raspoložive automobile. Blokirali pola grada. Zaustavili vlakove, automobile i podzemnu željeznicu. Ovako nije bilo hitno. Hitna pomoć pojavila se nakon sedam minuta. Ostavila leš nekoliko trenutaka na miru. Niz stube se spustio forenzičar i digitalnim fotoaparatom snimio nekoliko snimaka. Analiza krvi. Osiguravanje dokaza. Istraga mjesta zločina. Bolničari hitne pomoći donijeli su nosila. Podigli leš na njih. Prekrili ga pokrivačima. Izgubili se. * Zabavno je kad se nešto događa. Večeri prolaze u hipu kad se zabavljaš. No njima se sreća nije osmjehnula. Ljunggren je uzdahnuo: »Zašto se uopće oko svega podigla takva strka? Ionako se radi o običnom alkiću koji bi pizdio zato što se trgovina alkoholom jedno subotnje jutro otvorila tri minute kasnije. Baš onda kad smo najmanje raspoloženi za takva sranja.« Thomas je
pomislio: Ljunggren ponekad previše laje. Nasumično su preslušali susjede. Fotografirali podrum uzduž i poprijeko. Ogradili zgradu. Poslali dva tipa do postaje podzemne. Zabilježili imena i brojeve telefona svih u susjednoj zgradi, rekavši da će im se javiti idući dan. Forenzičari su u podrumu tražili otiske prstiju i uzimali uzroke DNK. Nekoliko automobila blokiralo je ulicu, nasumično zaustavljajući sudionike u prometu na obližnjoj prometnici. Ionako jedva da je itko i vozio ovako rano. * Šutjeli su vraćajući se u policijsku postaju u Skärholmenu. Umorni. Premda se ništa nije dogodilo - događaj je bio intenzivan. Bit će lijepo istuširati se. Thomas nije mogao prestati razmišljati o tijelu iz podruma. Sjebanom licu i vrhovima prstiju. Ne zato što mu je bilo slabo ili zato što je scena bila mučna - već zato što je naletio na previše grozota da bi ga ta pogodila. U pitanju je bilo nešto drugo. Cijela stvar je bila sumnjiva - narkić je ubijen suviše sofisticirano. No što je zapravo bilo čudno? Netko se na nj zbog nekog razloga dobrano raspizdio. Možda su se posvađali oko nekoliko miligrama, neplaćena duga ili su se napili. Sigurno nije bilo teško srediti tipa. Vjerojatno je bio drogiran kao pravi narkić. Ali zubi koji su nedostajali? Možda ni to nije bilo čudno. Narkićima bi tijelo brzo propalo - previše fikseva šteti vanjskom izgledu. Svima ispadnu zubi prije četrdesete. No ipak, lice mu je bilo pretučeno do neprepoznatljivosti, vršci prstiju oderani, a izvađena mu je i zubna proteza. Možda frajera neće ni uspjeti identificirati. Netko si je zaista dao truda. Drugim riječima: posao je obavio poluprofesionalac. Možda čak i punokrvni profesionalac. To nije bilo djelo nekog narkića. Nema šanse. Sumnjivo.
4 Erika Ewaldsson iritirala je Mahmuda. Smetala mu je i solila mu pamet.
Uopće nije odustajala. Ali iskreno, za nju mu je pucao kurac, bila je nebitna. Ionako se ništa ne bi dogodilo ako bi blago prekršio pravila Uprave za zatvorski sustav. Problem je bio u onome što su mogli smisliti. Ukratko: mislili su da njime mogu upravljati, odlučivati kad smije u grad, a kada se mora odmarati. Rizično je bilo ako bi se činilo da se slagao s onime što su mu ti papci zapovijedali. Određivali uvjete. Nadzirali kmicu s osjećajem za čast ma neka se jebu. No ipak, sjedio je na crvenoj liniji podzemne na putu u centar. Iz Albyja do Uprave preko Hornstulla. Od frendova – Babaka, Roberta, Javiera i ostalih - do Erike, inspektorice iz Uprave, debele saboterke i strvinarske pičke. Nije mu dala disati. Odbijala je skužiti da će biti pošten, ili je barem iskreno mislio kad joj je to rekao. Stiskala ga je gore nego njegov frend iz razreda koji mu je pomagao sa zadaćama kad je imao trinaest godina - Šved koji je mislio da je upravo Mahmud problematičan. Kučka. Podzemna je brujala. Mahmud gotovo sam u vagonu. Trudio se proučiti uzorak na suprotnom sjedalu. Što su te črčkarije predstavljale? Okej, prepoznao je kuglicu - arena Globen. Kao i toranj s tri mjehurića - gradsko vijeće, odnosno Gradska vijećnica, ili kako se već zvala. Ali ostalo. Tko je tako ružno crtao? I koga je gradski prijevoz farbao? Podzemna nije neko toplo i ugodno mjesto i nikad neće biti. Svejedno se super osjećao, ovako opušten u vagonu. Slobodan. Silazeći i ulazeći kako je htio. Flertujući s dvjema trebicama koje su sjedile malo dalje. Život u buksi bio je kao život na slobodi, ali ubrzan. Vrijeme je prolazilo brže, svaki djelić kao da je bio zbijeniji - kao da upravo uopće nije zastranio. Jedino što mu je smetalo – noćne more koje je imao posljednje dvije noći. Ruski rulet u bubnju koji se okretao. Mrlje od pišaline koje se •spuštaju niz njegovu nogu. Sjaj Gürhanovih žutih zubi. Morao je zaboraviti. Born to be hated. * Vlak je ulazio na peron. Sišao je. Jelo mu se slatko. Hodao je prema aparatu za samoposluživanje. S deset metara razdaljine vidio je da je aparat bio razvaljen. Koji amateri. Zar nisu mogli opljačkati nešto veće kad su već išli pljačkati? Koliko vrijedi par kovanica iz automata? Sigurno narkići. Patetični luzeri. Zašto se Erika nije pobrinula za njih? Mahmud nije pravio probleme nikome tko njemu nije pravio probleme. Prioriteti su se promijenili. Krenuo je prema pokretnim stubama. Zidovi od bijele cigle na postaji podsjetili su ga na kaznionicu u Asptuni. Odande je izašao prije mjesec i pol
dana - nakon šest mjeseci iza brave. A sada su ga prisilili da jedanput mjesečno putuje do pakla u Hornstullu i da se ondje ponizi. Da sjedi i laže kučki u lice koliko je dug i širok – kao da je opet u osnovnjaku. Nije išlo. Neki bi se frajeri nakon izlaska zatvorili u male garsonijere koje bi im sredila socijalna služba. Nisu mogli podnijeti velike stanove, htjeli su da im izbe što više nalikuju na ćelije. Drugi bi se vratili svojima mamicama. Nisu bili u stanju živjeti na slobodi bez nekoga tko bi im kuhao i čistio za njima. Ali ne i Mahmud - on će uspjeti. Imati vlastiti stan, putovati i slobodno se kretati. Mnogo će jebati i zarađivati velike pare. SA STILOM. Ali tada je slika Gürhanove njuške iznenada uništila sve njegove maštarije. Prešao je na drugu stranu ulice Långholmsgatan. U pozadini žamor prometa. Nebo je bilo sivo. Ulica je bila siva. Zgrade su bile najsivlje. Uprava je dijelila ulaz sa Službom za javne stomatološke usluge i Agencijom za socijalno osiguranje. Pomislio je: je li ova zgrada rezervirana samo za državne službe? Čistač je polirao pod od linoleuma. Mogao bi, eto, naletjeti i na svog tatu Bashira. Ali njegov babo neće više morati ovako živjeti. On će se osobno pobrinuti za to. Obećao si je. Na recepciji se nisu trudili otvoriti staklenu pregradu za njega. Morao se nagnuti prema mikrofonu. »Dobar dan. Došao sam na sastanak s Erikom Ewaldsson. Imam rezervirano prije deset minuta.« »Aha, sjednite, ona će doći po vas.« Sjeo je u čekaonicu. Zašto ga uvijek puštaju da čeka? Ponašali su se kao čuvari u buksi. Stručnjaci za ponižavanje gladni moći: pederčine. Pregledao je bezvrijedne časopise i novine. Dnevne novine, jedan časopis o svemu, svačemu i ničemu, te magazin za uređenje stambenog prostora. Nacerio se: Pa koji bi krele u Upravi za zatvorski sustav čitao magazin o uređenju stambenog prostora? Potom je začuo Erikin glas. »Zdravo, Mahmude. Baš lijepo što si došao. Skoro na vrijeme.« Mahmud ju je pogledao. Erika je izgledala kao i obično. Žute hlače i smećkasti pončo. Nije baš bila vitka - stražnjica joj je bila velika kao Saudijska Arabija. Oči su joj bile zelene, a oko vrata joj je visio sitni zlatni križ. Jebote, opet taj okus metala u ustima. Pratio ju je u njezin ured. Unutra prugasta svjetlost zbog rebrenica. Plakati po zidovima. Pisaći stol prepun dokumenata, papirnih i plastičnih fascikala. Za koliko je likova poput njega bila zadužena? Svatko u svoju sjedalicu. Okrugli stolić između njih. Presvlake na foteljama čvoraste. Naslonio se. »Dakle, Mahmude, kako si?«
Mahmud je samo htio da sve što prije završi. Usredotočio se na pravilan izgovor. »Dobro sam. Sve ok.« »Divno. Kako ti je tata? Beshar, tako se zove, je li?« Mahmud je još uvijek stanovao kod tate. Nije bilo idealno, ali naravno da su rasistički stanodavci bili skeptični prema kmici tek izašloj iz zatvora. »On je isto dobro. Al tamo nije savršeno za stanovanje. No s vremenom ću sredit svoj stan.« Mahmud je htio ublažiti problem. »Tražim posao. Već sam bio na dva razgovora ovaj tjedan.« »Ma predivno! Jesu li ti štogod ponudili?« »Nisu, rekli su da će se javit. Tako uvijek kažu.« Mahmud je pomislio na posljednji razgovor za posao. Namjerno je došao samo u potkošulji. Tetovaža na tetovaži. Tekst Vjeruj samo sebi na jednoj ruci i Zauvijek Alby na drugoj. Tetovaže su govorile vlastitim agresivnim jezikom: bude li pizdarija - najebat ćeš ko žuti. Samo tako. Kad će ona skužiti? Neće njemu nikakav posao oduzeti slobodu. Nije on bio stvoren za život od devet do pet; znao je to još kad je kao dječak došao u Švedsku. Gledala ga je. Predugo. »Što ti je to na obrazu?« Potpuno krivo pitanje. Gurhanov ga šamar inače ne bi ozlijedio – no frajer je nosio masivni pečatnjak. Oderao mu je pola lica. Rana je bila pokrivena samoljepljivim flasterom. Što da joj kaže? »Ništa. Malo sam boksao s frendom.« Nije idealno objašnjenje, ali možda će popušiti. Erika kao da je razmišljala. Mahmud je gledao kroz rebrenice. Kao da ga se ništa nije ticalo. »Nadam se da nisi u opasnosti, Mahmude. Ako jesi, slobodno mi možeš reći. Znaš da ti ja mogu pomoći.« Mahmud je ironično pomislio: aha, ti mi baš možeš pomoći. Erika je skrenula s teme. Mljela. Pričala mu o programu za pomoć nezaposlenima Zavoda za tržišnu radnu spremnost nezaposlenih radnika ili tako nešto. Kao stvoreno za ljude poput njega. Mahmud je prestao slušati. Godine vježbe. Svi ti razgovori s pedagozima, socijalnim radnicama i policijska ispitivanja davali su ploda. Postao je stručnjak nad stručnjacima za isključivanje ušiju kad je to bilo potrebno - a da se i dalje doimao zainteresirano. Erika je nastavila spiku. Bla, bla, bla. Kako je mljeeela. »Mahmude, nisi li bio zainteresiran za nešto poput instruktora fitnessa? Mislim, jer mnogo vježbaš. O tome smo već razgovarali. Kako to napreduje?«
»Super. U teretani se osjećam odlično.« »I ne padaš u iskušenje opet se baviti onime, znaš na što mislim?« Znao je na što je mislila. Erika bi to spomenula baš svaki put. A što će drugo nego nasmijati se. »Ne, Erika, ne bavim se više onime. Sto put smo pričali o tome. Piletina bez masti, tunjevina i proteinski napici djeluju jednako dobro. Ne trebam više nedozvoljena sredstva.« Nejasno je slušala što joj je govorio. Zapisala je nešto na svoj papir. »Smijem te još nešto pitati? S kim se družiš?« Sastanak se odužio. Namjera tih usranih sastanaka: kratak razgovor u kojem bi se osvrnuli na probleme koji bi se pojavili u životu na slobodi. No o pravom problemu nije smio ni zucnuti. »Družim se s ekipom iz teretane. Dečki su super.« »Koliko vremena provodiš tamo?« »Ja sam ozbiljan igrač. Dvaput dnevno. Jedanput prijepodne, kad nema mnogo ljudi. I jedanput kasnije, navečer, oko deset.« Erika je kimnula. Brbljala. Pa tome nikad kraja. »A kako su ti sestre?« Njegove sestre bile su svete, dio njegova dostojanstva. Kakvu god kaznu švedski sustav osmislio – ništa ga ne bi spriječilo da ih zaštiti. Je li mu Erika dovodila sestre u pitanje? »Kako to misliš?« »Pa viđaš li je - svoju stariju sestru? Njezin je muž u zatvoru, nije li?« »Erika, moramo raščistit jednu stvar. Moje sestre nemaju ništa s mojim sranjima. Bijele su ko snijeg i nedužne ko janjad. Kužiš? Moja najstarija sestra počinje nov život. Udat će se i tako to.« Tišina. Hoće li se Erika sada raspekmeziti? »Ali, Mahmude, nisam mislila ništa loše. Moraš shvatiti. Meni je važno da redovito viđaš nju i svoju obitelj. Tek otpuštenim zatvorenicima mnogo pomaže kontakt sa stabilnim i bliskim osobama. Koliko sam shvatila, tvoj odnos sa sestrama vrlo je dobar. Ništa više.« Nakratko je zastala i promotrila ga. Je li opet gledala ožiljke od Gürhanovog udarca? Pogledao ju je u oči. Nakon nekoliko trenutaka položila je ruke u krilo. »U redu, mislim da smo gotovi za danas. Uzmi sa sobom ovu brošuru o projektu Vijeća za tržište rada o kojem sam ti pričala. Vijeće se nalazi u Hägerstenu, mislim da će ti zaista moći pomoći. Organiziraju tečajeve o ponašanju na razgovoru za posao i slično. Moglo bi ti pomoći da postaneš bolji kandidat, da postaneš konkurentniji.«
* Vani na ulici. I dalje gladan. Razdražen. Ušao je u Seven Eleven kod ulaza u podzemnu. Kupio fantu i dvije energetske pločice. Razmrvile su se pod desnima. Razmišljao je o Erikinim napornim pitanjima. Telefon mu je zazvonio. Nepoznat broj. »Da?« Glas s druge strane: »Je li to Mahmud al-Askori?« Mahmud se pitao tko je to. Netko tko se nije predstavio. Sumnjivo. »Da. A ti si?« »Zovem se Stefanović. Mislim da smo se koji put i sreli. Ponekad treniram u Fitness Centeru. Surađivao si s nama.« Mahmud je zbrojio dva i dva: Stefanović - ime mu je sve govorilo. Nije na liniji bio bilo tko: netko tko je trenirao u teretani, netko tko je zvučao hladnije od leda u Gürhanovim venama, netko tko je bio Srbin. Mahmud nije prepoznao glas. Nije ga spojio s licem. No ipak, poziv je mogao značiti samo jedno: netko od krupnih riba želio je s njime porazgovarati. Ili je bio u govnima dublje nego što je mislio, ili je na pomolu bilo nešto zanimljivo. Nije odmah odgovorio. Neće li Stefanović reći nešto više? Naposljetku je rekao: »Poznato mi je ime. Je l’ radiš za znaš već koga?« »Možemo to tako reći. Rado bismo se našli s tobom. Mislimo da nam možeš pomoći oko nečeg važnog. Imaš razvijenu mrežu kontakata. I dobar si u onome što si prije radio.« Mahmud ga je prekinuo. »Nemam namjeru opet u buksu. Samo da znaš.« »Smiri se. Ne želimo da radiš nešto zbog čega bi morao u buksu. Ni blizu. Ovo je nešto sasvim drugačije.« Jedno je bilo sigurno: nije bila riječ o normalnom poslu. S druge strane: zvučalo je kao laka lova. »Okej. Pričaj mi.« »Ne sada. Ne preko telefona. Ovako ćemo. U poštanskom sandučiću ostavili smo ti jednu kartu za nedjelju. Dođi onamo u dva pa ćemo ti objasniti. Vidimo se.« Jugić je poklopio. Mahmud je sišao stubama do postaje podzemne. Spustio se pokretnim stubama do perona. Mislio je: nema jebene šanse da se ponovno vratim u buksu. Bilo je vrlo vjerojatno da će ga Jugići natjerati da učini nešto glupo. Ali profesionalcu poput Mahmuda ne bi škodilo da se nađe s njima. Da čuje što žele. Koliko plaćaju.
A važnije je bilo: bude li radio za Jugiće, možda će se izvući iz sranja s Gürhanom u koje je zapao. Oraspoložio se. Ovo bi mogao biti novi početak.
5 Nije ispalo kako je Niklas zamislio. Jednog dana nakon što se uselio u novi stan, posjetila ga je mama. Zamolila je smije li prespavati. Radilo se upravo o tome - da jedno drugome ne idu na živce, da ne zađu preduboko na tuđi teritorij i ne ometaju tuđe rutine. Ali nju nije mogao odbiti. Bojala se, strašno se bojala. S punim pravom. Nazvala ga je na mobitel odmah nakon posla. »Bok, Niklase, jesi to ti?« »Naravno da sam ja, mama, pa zoveš me na moj broj.« »Da, ali još se nisam navikla. Baš je dobro što si opet kod kuće u Švedskoj. Dogodilo se nešto grozno.« Niklas je po njezinu glasu mogao pretpostaviti da je riječ o nečem neuobičajenom. »Što to?« »Policija je u našoj zgradi pronašla ubijenog čovjeka. Užasno. Mrtvac je cijele noći ležao u našem podrumu.« Niklas se skamenio. Misli su mu se razbistrile. Istodobno, misli su mu se raspršile. Ovo je bilo neugodno. »Zvuči posve bolesno, mama. Što kažu?« »Tko? Susjedi?« »Ne, policija.« »Ništa ne kažu. Stajala sam vani pola noći i smrzla se. Svi smo se smrzli. Susjeda Berit Vasquéz je izvan sebe.« »Dovraga, to je užasno. Ali jesi li razgovarala s policijom?« »Idem na ispitivanje danas poslije posla. Ali ne usuđujem se spavati sama kod kuće. Smijem li prespavati kod tebe?« Nije se uklapalo u njegove planove. Nije bilo dobro. »Naravno. Spavat ću na madracu ili na karimatu. Zašto si danas išla na posao? Morala bi uzeti nekoliko dana bolovanja.« »Ne, ne mogu. Hoću se maknuti iz zgrade. Lijepo mi je na poslu.« Pitanje u Niklasovoj glavi. Morao ju je pitati.
»Znaju li tko je ubojica?« »Policija o tome nije ništa rekla. Ja o tome ne znam ništa. Ništa nisu rekli. Smijem doći poslije posla?« Rekao je da nema problema. Objasnio joj kako. U sebi uzdahnuo. * Niklas je odjenuo kratke hlače i majicu kratkih rukava: logotip Dyncorpa ispisan crnim slovima preko grudi. Obožavao je svoju opremu. Čarape za trčanje bez šavova kako ga ne bi nažuljale i elastična vrpca na vrhovima kako bi stajale na mjestu. Tenisice Mizuno Wave Nirvana - šmokljanski naziv, ali najbolje tenisice koje je našao u specijaliziranoj trgovini opreme za trčanje. Prvo što je učinio nakon povratka kući - i jedna od rijetkih prilika da je malo duže izašao - bila je kupnja tenisica i ostale opreme za trčanje. Probao ih je na vrpci za trčanje u trgovini, raspravljao o širini kalupa, učinku veće pronacije na trčanje te građi stopala. Mnogi su mislili da je džogiranje zgodan sport jer je jednostavno i jeftino te ne zahtijeva dodatnu bespotrebnu opremu. Ne i Niklas: zabavnije je zbog opreme. Čarape, kratke hlače s dodatnim prorezima kako ne bi ozlijedio nogu, mjerač otkucaja srca i, naravno, tenisice. Cijena viša od tisuću i petsto kruna. Vrijedne svake krune. Trčao je već više od deset puta otkako se vratio. Ondje je također povremeno džogirao, no rjeđe. Ako se nađeš nekoliko metara niže u pogrešnoj ulici, moglo bi loše završiti. Dva Britanca iz njegove jedinice: nađeni prerezanog vrata. Ukradenih tenisica. Čarapa još toplih na stopalima. Stao je ispred zrcala kako bi namjestio mjerač otkucaja srca oko grudi. Pogledavao se. U dobroj je formi. Svježe ošišan – jedva da se vidjelo koliko je plav. No plave su ga oči odavale. Zrcalni odsjaji jednog drugog lica: crne crte povučene ispod očiju, masna kosa i čeličan oblik. Spreman za borbu. Na kraju je stavio sat s mjeračem bila. Postavio ga na ništicu. Sat mu je davao smisao za intenzitet i pravilan tempo. A najbolje od svega: davao mu je neposredne informacije o tijeku treninga. Izašao je. Trčkarao niz stubište. Otvorio vrata. Lijep dan. Trčanje: njegova kontrola samoće. Njegov lijek. Njegovo opuštanje pred zbunjenošću što je opet bio kod kuće. Krenuo je polako. Nakon posljednje ture osjećao je blagi bol u preponama. Trčao je prema školi u Aspuddenu. Velikoj žutoj ciglenoj zgradi s jarbolom za zastavu u dvorištu. U blizini se nalazila niža drvena kuća, možda prostor za slobodne aktivnosti ili niže razrede. Protrčao je kraj nje. Lišće na granama bilo je krhko. Zelenilo ljepše od svega. Bio je sretan što je ponovno kod kuće.
Padina je bila sve strmija. Naginjala se prema nečemu što je nalikovalo na udolinu. Na drugoj strani: šumovit brežuljak. Na dnu udoline otvaralo se područje s vrtovima - životni san svih domaćica: u rukavicama prtljati po vrtu. Malene kućice, cijevi za vodu i nasadi koji su propisno rasli. Zelenilo je u Švedskoj bilo toliko zeleno. Nije se mogao suzdržati od analize terena. Doživljavao ga je kao da je u pitanju bila FEBA - Front Edge of Battle Area. Prednja linija bojišnice. Arena. Savršeno za zasjedu, neočekivan napad s obiju strana na neprijatelja koji napreduje ili neprijateljski konvoj na dnu udoline. Najprije stižu: helikopteri AH64 Apache - opremljeni automatskim 30-milimetarskim topovima M230 koji ispaljuju više od dvije tisuće metaka u minuti. Melju kamione i terence. Uništavaju ih. Zaustavljaju. Slijedi helikoptersko bombardiranje projektilima Hellfire, koji zaustavljaju većinu oklopnih vozila. Nakon toga ljudstvo naoružano granatama postavljeno na strminama ispaljuje svoje 20milimetarske projektile koji probijaju oklope te granate s automatskog oružja. Dovršavaju tenkove jednom za svagda. Šećer dolazi na kraju: pješaštvo pali terence, puca na neprijatelja koji još pruža otpor i vodi brigu da nitko ne uspije pobjeći. Vodi brigu o ostacima. Olupinama. Zatvorenicima. Tako je valjalo igrati. Čisto ko suza. Usred vrtova. Gotovo da mu je nedostajala pustinja. Trčao je dalje, prema brežuljku s druge strane. Nastavio zamišljati ratne scene. Drugačije slike. Krvave ljude. Opečena lica. Raznesene dijelove tijela. Ljude u odrpanim poluvojnim odorama koji su se derali na arapskom. Njihove zapovjednike s pištoljima u rukama i oznakama čina koji su se derali: Imshi - naprijed. Vojnike koji pužu. Ranjenike. Tijela koja se dime. Posvuda. U panici. Iskrivljeni izrazi lica. Rane koje zjape. Prazne oči. Sranje. Trčao je. Dolje prema jezeru. Grane su zatvarale prolaz poput krova. Nastavio je prema stambenom naselju. Osjetio se umorno. Pogledao je na sat. Trčao je dvadeset i jednu minutu. Zapamtio je prolazno vrijeme. Vrijeme je za povratak. Klipsao je. Hoće li se moći vratiti kroz vrtove? Pomislio je: kako se zapravo osjećam? Znao je da je vrijeme provedeno u Dyncorpu ostavilo traga. Naslušao se priča o tipovima koji se nisu znali nositi sa sigurnom svakodnevicom kad bi se vratili u svoje zemlje.
* Još najviše dvjesto metara do ulaza. Usporio je. Prohodao posljednju dionicu. Neka se šećer u krvi slegne. Disanje uspori. Obožavao je svoju opremu. Materijal koji je disao; majica gotovo da nije bila mokra od znoja. Nebo vedro i plavo. Lišće na raslinju u ulici bistro zeleno. Tada ga je vidio. Na razvodnoj kutiji za struju. Pas mater. Nije mislio da ih ima u Švedskoj. U pješčaniku su se množili kao ludi. No u tome je bila razlika – tamo je nosio hlače pojačane kevlarom uvučene u visoke i teške vojne čizme. Bio je naoružan - ako bi se previše približili, nije imao milosti. Sadržajem njihovih sitnih mozgova natopio bi pijesak. Tada su mu bili gotovo sasvim okej. Ali sada. Štakor je zurio u nj. Niklas se nije micao. Nije nosio čizme – samo tenisice za trčanje Mizuno. Nikakve pojačane hlače - samo kratke hlače. Nikakav pištolj. Štakor se nije micao. Niklas je pomislio da je velik poput mačke. Uhvatila ga je panika. Netko se približio ulaznim vratima. Štakor je reagirao. Skočio s kutije. Nestao duž ruba zgrade. Niklas je otvorio ulaz i ušao. Unutra je jedna djevojka bacala smeće. Imala je možda dvadeset i pet godina, dugu crnu kosu, obrve crne kao ugljen i smeđe oči. Lijepa. Možda je bila haji, kako su Amerikanci dolje nazivali civile. Krenuo je uza stube. Znojan. No kao da to nije bilo zbog trčanja. Više zbog šoka od štakora. Djevojka ga je slijedila. Petljala je oko ključeva od stana. Stala je pred svojim vratima, na istome katu. Pogledala ga. Otvorila vrata. Odjevena u donji dio trenirke, široku majicu dugih rukava i japanke. Tada mu je sinulo – to mu je bila susjeda. Trebao ju je pozdraviti, čak iako nije znao koliko će dugo još ondje stanovati. »Zdravo, mislim da bih se trebao predstaviti«, rekao je. Nije ni shvatio, a već je rekao: »Salaam Aleykum. Kefalek?« Na licu joj se pojavio jedan posve drugačiji izraz - širok i iznenađen osmijeh. Istodobno: gledala je u pod. Prepoznao je ponašanje. Tamo dolje žena nikada nije gledala muškarca u oči. Osim kurvi. »Govoriš arapski?« pitala je.
»Da, pomalo. Dovoljno za razgovor sa susjedom.« Nasmijali su se. »Drago mi je. Ja sam Jamila. Pretpostavljam da ćemo se viđati u praonici rublja ili gdje već.« Niklas se predstavio. Jamila je zatvarala vrata. Rekla je: »Doviđenja.« Potom je ušla u svoj stan. Niklas je ostao pred svojim vratima. Na neki način. Unatoč štakoru kojeg je upravo vidio. * Četiri sata kasnije u kuhinji: on i mama. Niklas je pio Coca-Colu. Ona je donijela bocu vina. Na stolu: vrećica bademovih kolačića koje je također ona kupila. Znala je da Niklas jako voli te kolačiće. Taj suhi, slatki okus kad bi tijesto zapelo za zube. Kolačići za kućnu njegu, tako ih je mama zvala. Nasmijao se. Stan je bio skromno namješten. U kuhinji je bio stari drveni stol. Prepun okruglih tragova od vrućih šalica. Četiri drvene stolice - iznimno neudobne. Niklas je preko naslona mamine stolice prebacio majicu kako bi joj bilo malo mekše. »Pričaj mi. Što se zapravo dogodilo?« Kao da je pritisnuo gumb. Mama se nagnula naprijed preko stola kao da je željela da je bolje čuje. Isteklo je iz nje. Nepovezano i osjećajno. Nejasno i preplašeno. Ispričala mu je kako ju je probudio susjed. Rekao da se u podrumu nešto dogodilo. Zatim se pojavila policija. Obavijestila stanare. »Nemojte se ništa bojati.« Postavljali su im čudna pitanja. Susjedi su stajali vani, na ulici. Razgovarali tiho i uplašeno. Policija je ogradila područje. Na ulici sirene. Naoružani policajci u pokretu. Fotografirali su stubište, podrum i područje ispred zgrade. Legitimirali je. Zapisala je svoj broj telefona. Potom je vidjela kako iz podruma iznose pokriveno ljudsko tijelo. Pila je vino između rečenica. Glava joj je visjela nad čašom. Loše držanje vidjelo se i dok je sjedila. Tako su je danas pozvali na ispitivanje. Postavljali joj svakakva pitanja. Je li znala tko bi mrtvac mogao biti? Je li što čula ili vidjela. Je li se koji susjed u posljednje vrijeme čudno ponašao? »Je li bilo neugodno?« »Vrlo. Probaj zamisliti. Da te ispituje policija kao da si umiješan u ubojstvo ili tome slično. Stalno su me pitali znam li tko bi ubijeni mogao biti.
Zašto bih ja to znala?« »Znači ne znaju tko bi to mogao biti?« »Pojma nemam, mislim da ne. Da znaju, onda valjda ne bi toliko navaljivali. Užas. Kako to da ne znaju? Nikakve koristi od policije u današnje vrijeme.« »Jesi li vidjela mrtvaca?« »Jesam. Zapravo nisam. Vidjela sam nešto što je moglo biti lice, ali bio je toliko pokriven. Ne znam. Mislim da je bio muškarac.« »Mama, nešto te moram zamoliti. Možda zvuči čudno, ali stvarno bih te molio da razmisliš. Znaš, bilo bi najbolje zbog moje prošlosti da...« Prekinuo se. Natočio još kole. Iz limenke je klokotalo. »Ne želim da policiji kažeš za mene. Nemoj ni spomenuti da sam se vratio kući. Ne spominji da sam živio kod tebe. Obećaj mi.« Niklas je pogledao Marie. Sjedila je i šutjela. Zurila u njega.
6 Otišli su na kavu – Thomas i Ljunggren, kao i obično. Unatoč tome što je bilo tek dva, Ljunggren je već pio svoju osmu šalicu toga dana. Thomas se pitao: je li Ljunggrenov želudac bio načinjen od čelika? Kavana: poslovično okupljalište taksista kod Liljeholmena. U jednom kutu visio je televizor na kojem se glasno prikazivala utakmica talijanske lige. Neudobne metalne stolice i karirani stolnjaci. Po stolu su ležale rasprostrte novine i jedan maloprodajni katalog. Savršeno mjesto za opušten policijski odmor – čekali su zadatak vrijedan angažmana. Ljunggrenove radijske slušalice ležale su na stolu. Pozivi komunikacijske centrale jedva su se mogli čuti od uzbuđenih komentara sportskih novinara. Fiorentina je pokazivala da želi biti pri vrhu talijanske prvenstvene ljestvice, upravo je razbijala Cagliari. Danac Martin Jørgensen upravo je postigao zgoditak za 2:1. Vrlo je lijepo sjeo na svoje mjesto. Čitali su svaki svoje novine. Kao i uvijek - nisu mnogo razgovarali. Njegovali su svoj smireni imidž. No Thomas nije bio usredotočen. Novinski članci zujali su mu pred očima. Listao je nezainteresirano. Nije mu se dalo slušati ni o Fiorentini. Nije mogao
smetnuti s uma ono iz podruma. Obično bi zaboravio čim bi se vratio u postaju. Istuširao bi se, obrisao i odjenuo civilnu odjeću. Zlostavljanja, ubojstva i silovanja, sve bi to isprali voda i sapun. Ali ovo ga je grizlo. Stalno je mislio na to pretučeno lice. Listajući novine vidio je komadiće mesa, ulubljeni slomljeni nos i otekline ispod očiju. Ubode igle na ruci. Krvave vrhove prstiju. Prazne desni. Pomislio je kako je to bila čudna rutina za prave policajce - čim bi stvari postale zanimljive, morali bi sve prepustiti štakorima iz kriminalističkog. Uredskim policajcima, što će reći inspektorima - likovima koji su ulicu zamijenili papirologijom. Često su to bili stariji inspektori s bolovima u leđima ili problemima s koljenima – kao da će leđa ozdraviti ako po cijele dane budu sjedili za stolom. Ili su patili od takozvanog sindroma izgaranja, iscrpljenosti uzrokovane poslom. Svi su znali da je to pizdarija. No ponekad bi to bili mladi zajebanti tek pristigli s policijske akademije, ali previše nježni da bi odmah radili. Vjerovali su da će u hipu postati knjiški inspektori Kurt Wallander ili Martin Beck. Thomas je znao - devedeset posto istraga kojima se bave bile su sitne krađe i krađe bicikala. Jako uzbudljivo, aha. Radio ih je obavijestio: »Na autocesti A4 prema jugu imamo pijanca koji misli da je Ayrton Senna. Ima li koga blizu Liljeholmena? Prijem.« Stanka tijekom nogometa. Thomas je jasno i glasno čuo radio. Vidio je na Ljunggrenovu licu da je i on čuo. Nacerili su se svaki na svoj uobičajen način. Odgovorio je: »Mi ne možemo preuzeti. Nalazimo se kod Älvsjöa. Prijem.« Sitna laž samo da se time ne bi morali pozabaviti. Centrala nije imala pojma koliko su blizu zapravo bili. Thomas je pomislio: pa što onda ako nam je radni moral nizak. Ako smo lijeni. Ako ih varamo. Ali odgovorni su si sami krivi - ako ne ulažete u policiju, ne očekujte ništa zauzvrat. A pijanac koji je umislio da je autocesta trkaća staza ionako neće dobiti više od mjesec dana – pa čemu se onda truditi? Ljunggren je natočio devetu šalicu kave. Srkao je. * Ljunggren je posljednje sate u smjeni odvozio sam. Thomas je morao na sastanak vezan uz istragu. Odnosno, kako se to neformalno nazivalo, na raport. Željeli su da prepriča svoje dojmove od noći trećeg lipnja. Ispričati krim-inspektorima dužu, bolju i sočniju priču. Bilo im je potrebno više od forenzičarskih fotografija, pismenih izvještaja i zapisnika s ispitivanja. Morao je u središnjicu, što će reći u Kronoberg. Što će reći: raj za štakore
iz kriminalističkog, papirologe i ženskice. Povezla ga je kolegica koju još nije upoznao. Nije mu se dalo čavrljati. Uljudno ju je pozdravio - ostatak vožnje držali su jezik za zubima. Svoj izvještaj sastavio je na polovici papira veličine A4. Totalno sranje, uobičajene fraze i kratice. Nar. Andrén i nar. Ljunggren odazvali su se pozivu u 00.10 aktualne noći. Stigli na adresu Ulica Göste Ekmana kbr. 10 u 00.16. Ispred zgrade okupljen određen broj građana te otprilike 8 osoba na stubištu. Hrpa satnica, imena policajaca koji su se odazvali pozivu, dežurni zapovjednik, ograđivanje mjesta zločina, prikupljanje informacija i tako dalje. Nakon toga kratki opisi: Niži potp. prvi na mjestu zločina. Obavljen pokušaj pružanja prve pomoći. Mj. zločina fotografirano. Primijećeno: tragovi krvi i povraćanja na zidovima i podu. Lice okrenuto prema podu, uočljive snažne otekline i ozljede. U stražnjem džepu: računi, neidentificirani papirići. Hitna pomoć na mjestu 00.26. Forenzika na mjestu 00.37. Thomas je mrzio pisati izvještaje zbog dva razloga. Prvi razlog: borio se s tipkovnicom. Problemi su bili jednostavni. Slučajno bi stisnuo Caps Lock. Shvatio bi što se dogodilo tek tri minute kasnije. Stisnuo bi Insert kad je trebao obrisati nešto - svako slovo koji bi upisao izbrisalo bi tekst koji je slijedio. Ne bi uspio ispraviti takva sranja. Razljutio bi se. Ponovno napisao pola izvještaja jer ga je izbrisao tijekom pisanja s uključenim Insertom. Gotovo da je kuhao od bijesa. Pa tko je uopće izmislio tipkovnicu? Drugi razlog: uopće nije bilo bitno što se zaista dogodilo. Poanta je pokazati da si se držao pravila i procedure. Zapravo, uopće nije pružio prvu pomoć. Ma nitko na njegovu mjestu ne bi pružio prvu pomoć. Moraš zaštititi sebe, na to se sveo policijski život – a što kasnije uđe u izvještaj, e to je drugi par opanaka. Glavni ulaz iz ulice Polhemsgatan svježe je obnovljen. Sjajan mramorni pod, ulašten metal i goleme bijele dizajnerske svjetiljke. Thomas nije kužio zašto su na renoviranje potrošili tolike pare. Postoje murjaci u južnom distriktu koji isto oružje rabe već dvadeset godina, no ovdje, kod finih policajaca, milijuni se troše na obnovu ulaza. Kako je to švedska policija građanstvu pružala bolju javnu uslugu ako je luksuzno obnovila glavni ulaz? Pogrešnim odlukama nikad kraja. Na recepciji je pokazao policijsku značku. Zamolio ih da nazovu voditelja pripremne istrage s kojim je imao sastanak, Martina Hägerströma. Soba 547. Peti kat. Pogled je sigurno bio odličan. Dizalo je bilo puno uredskih štakora, pretežno žena. Nije prepoznao ni jedno jedino lice. Jesu li sada u policiju primali samo djevojke? Usredotočio je pogled na tipku dizala, točnije na gumb s brojkom pet. Svjedočio strogom
švedskom bontonu u dizalu – uđi, promotri tko je sve unutra, upri potom pogled u jednu točku na zidu, na tipku dizala ili potvrdu o redovnom servisu. Zadrži pogled. Ne miči se. Ne okreći glavu. Ne gledaj okolo. A ponajviše: ne gledaj nijednog suputnika u oči. Svi gumbi naizmjenično su svijetlili. Na svakom katu netko bi sišao. Vožnja se odužila. Na petom katu: tražio je pravu sobu. Vrata su bila zatvorena. Pokucao je. Netko je rekao: »Uđite.« Unutra: kaos - toliko neuredno da se u sobi bez problema mogao zagubiti motocikl. Duž jednog zida bila je polica s knjigama, novinama i ponajviše fasciklima. Posvuda po podu mape sa spisima prepunim dokumenata poslagane u hrpe. Policijski izvještaji, zapisnici, informativni materijali, podaci o svjedocima i izvještaji o tijeku istrage unutar ili izvan plastičnih džepića. Radni stol bio je zakrčen sličnim stvarima: ispisanim saslušanjima svjedoka, izvještajima o tijeku pripremne istrage i ostalim sranjima. Posvuda šalice kave, napola ispijene boce vode i kore od naranče. Na hrpi ispred zaslona računala čokoladice, kutijice s burmutom i olovke. Negdje među svim tim papirima zasigurno je bila i tipkovnica. Negdje u tom neredu zasigurno se nalazio i inspektor. Prišao mu je vitak momak. Frajer je zacijelo stajao iza vrata. Ispružio je ruku. »Dobro došli. Thomas Andrén, ha? Ja sam Martin Hägerström. Inspektor.« »Novopostavljeni?« Thomasu se nije sviđao njegov šmokljanski stil: samterice, zelena košulja s raskopčanim gornjim gumbima, nered u sobi i nepočešljana kosa. Kao da je bio u civilnoj službi. »Pa ne baš. Premjestili su me ovamo iz Unutarnje prije šest mjeseci. Ovdje su zatrpani poslom. Bilo im je potrebno pojačanje. Kako je kod vas? U Skärholmenu, ha?« Hägerström je uzeo nekoliko stvari koje su se nalazile na stolici. Pokazao Thomasu da sjedne. U glavi mu je odjekivalo samo jedno: Unutarnja. Martin Hägerström bio je jedan od Njih. Petokolonaša, kvislinga i izdajica - iz Unutarnje kontrole. Onih čija je zadaća bila cinkati druge policajce, kolege i braću. Odjel u koji su novačili ljudstvo iz ostalih regija u zemlji kako ne bi imali prijatelja u području gdje su radili. Glavni razlog za brigu svakom policajcu. Neprijatelj broj jedan svakom normalnom čovjeku. Najniža stuba u internoj hijerarhiji. Thomas ga je oštro pogledao. »Okej. Vi ste jedan od njih.« Hägerström mu je uzvratio još oštrijim pogledom. »Tako je. Ja sam jedan od njih.«
Hägerström je nekako izvadio čist notes i kemijsku olovku. »Ovo neće dugo trajati. Htio bih samo da mi kažete što ste vidjeli, s kim ste razgovarali te kako ste prekjučer ocijenili situaciju na stubištu i u podrumu. Primio sam vaš izvještaj, no još nismo završili s istragom mjesta zločina te smo ispitali otprilike trećinu tamošnjih stanara. Čak nismo sigurni ni u to je li se ubojstvo dogodilo u podrumu. Ponekad moramo nadopuniti informacije kako bismo dobili kompletniju sliku.« Thomas je također sjeo. Gledao kroz prozor. »Što vam je potrebno nadopuniti? Ne znam ništa više od onoga što piše u izvještaju.« Najbrži način izbjegavanja predugih izvještavanja bilo je upućivanje na pismeni izvještaj. Thomas je želio otići. Bilo je to samo gubljenje vremena, »Možda bismo mogli započeti s onime što se dogodilo kad ste stigli tamo. Kako ste pronašli leš?« »Ne piše li u izvještaju?« »Piše da ste, citiram, ‘mrtvaca pronašli u podrumu ispred spremišta broj 14’. Samo to.« »Pa tako je i bilo. U hodniku na prvom katu stajala je obitelj u kućnim ogrtačima, pitajući se što se dogodilo. Rekli su mi da je on tamo dolje. Sišao sam. Vrata su bila zatvorena lokotom pa sam provalio. Najprije sam na podu podruma spazio krv i bljuvotinu. Zatim sam vidio tijelo. Ležalo je licem prema dolje. Fotografije imate, zar ne?« Inspektor se nije predavao. Nastavio je postavljati detaljna pitanja. Kako je izgledala obitelj na stubištu. Kako je podrum bio sagrađen. Kako je tijelo bilo položeno. Thomas je shvatio da je primijenio pogrešnu taktiku – morao je ispočetka opisati pojedinosti. Ovo bi moglo potrajati cijelu večer. Nakon jednosatnog ispitivanja Hägerström je ustao. »Hoćete kavu?« Thomas je odbio. Ostao sjediti. Hägerström je izašao iz ureda. Thomasove su se misli raspršile. Želio je biti negdje drugdje. Mislio je na svoj streljački klub. Na svoj pištolj Infinity, na svoje ostale pištolje. Čeznuo je – za moćnom izolacijom i koncentracijom kad bi sa zaštitom za uši ispalio deset točnih hitaca pravo u središte papirnate figure. Mogao je bez srama izjaviti da je jedan od najboljih strijelaca stockholmske policije. Hägerström se vratio u ured. Kao da je htio nakratko neobavezno popričati. »Znate, mislim da vas policajce u ophodnji ne cijene dovoljno. Mislim da je vrlo često presudan prvi dojam koji ostavljate. Najveći broj uhićenja teških kriminalaca rezultat je istražnih radnji. Mi ovdje prikupljamo informacije te ih poput zavežljaja šaljemo državnom odvjetniku. S radnog stola. No
potrebna nam je informacija s ulice, iz stvarnosti. Od vas.« Thomas je samo kimnuo. »Imam svoje zamisli o novim načinima suradnje. Mi iz ureda zajedno s vama koji ste zaista tamo. Krim-inspektori s policijskim inspektorima. Mogli bismo osnovati ekipe s članovima obaju timova. Danas toliko mnogo znanja biva protraćeno.« »Jesmo li završili? Smijem ići?« »Ne, nismo još gotovi. Još bih jednu stvar htio s vama raspraviti.« Thomas je uzdahnuo. Hägerström je nastavio: »Često spominjemo različite tipove nasilnih prijestupnika. Toga se zasigurno sjećate s policijske akademije. Profesionalni kriminalci i psihički rastrojeni. Profesionalni kriminalci, primjerice, posvećeni su planiranju, manipulativni su i ponekad imaju psihopatske karakteristike. Često su relativno inteligentni, odnosno barem, kako da kažem, posjeduju uličnu inteligenciju. Psihički rastrojeni, s druge strane, često su usamljenici. Mnogima je odrastanje problematično ili obilježeno nekim traumatičnim iskustvom. U stanju su dugo živjeti a da ne počine nikakav prijestup, no odjednom puknu i počine ozbiljan seksualni ili nasilni zločin. Riječ je o tome da ta dva tipa različito djeluju. Kreću se u različitim krugovima i čine različita sranja. Ubijaju na posve različite načine. Profesionalci - zločinci vođeni ekonomskim motivima - često ubijaju brzo i čisto, ostavljajući žrtve na mjestima koja ih ne povezuju sa zločinom, a ubojstva nisu nepotrebno krvava. Motivi psihičkih bolesnika drugačiji su. Oni mogu biti seksualne naravi, što kasnije može ispasti pravo sranje, često nasrću na ljude iz vlastite okoline ili naude nekolicini odjednom. Žrtve ostavljaju tako da budu otkrivene, kao poruke ostatku svijeta. Ili poziv upomoć. S obzirom na prirodu ovog ubojstva, pretpostavljam da možete pogoditi koje je moje iduće pitanje. Onako spontano, što biste rekli o ovome ubojstvu - je li u pitanju profesionalni kriminalac ili psihički bolesnik?« Pitanje ga je iznenadilo. Thomas se zbog nekog čudnog razloga osjetio počašćenim – ta ovaj je uredski štakor cijenio njegovo viđenje stvari, njegovo mišljenje i intuiciju. Zatim je odagnao pomisao. Frajer mu se ulizivao. Odgovorio je kako i doliči – oholo. »Pa nije baš izgledao razdragano, ubojstvo je sigurno bilo prilično bolno.« Plägerström nije skužio šalu. »Kako to mislite?« »Pa upravo to hoću reći, nije izgledao razdragano, izraz lica bio mu je čudan. Možda je ‘krvav’ prava riječ.« Pogledi su im se opet sreli. Nijedan ga nije spustio. »Andrén, ne sviđaju mi se vaše pošalice. Molim vas da mi jednostavno
odgovorite na pitanje.« »Nisam li upravo odgovorio? U podrumu je bilo toliko jebeno krvavo da je to sigurno djelo pravog psiha.« Šutnja od tridesetak sekunda - dugo za dvojicu muškaraca koji se ne poznaju. »Ne brinite, uskoro ću vas pustiti. Samo još jedno pitanje. Koje je vaše spontano, preliminarno mišljenje o uzroku smrti?« Nema smisla raditi zbrku. Da ga inspektor ne zadrži ovdje samo zato što mu se digao. Rekao je točno to što je mislio: »Zapravo ne znam. Mrtvac je na ruci imao očite tragove uboda igle tako da je moguće da se prije nanošenja ozljeda predozirao.« Hägerström je širom otvorio usta, na trenutak djelujući iskreno zaprepašteno. Potom se pribrao. Vratila se uobraženost: »Nisam li rekao da mi se ne sviđaju vaše pošalice?« Sada se pak Thomas iznenadio. Što je tip time htio reći? Pa nije se šalio. »Hägerströme, bit ću iskren. Ne volim vas iz Unutarnje. Mislim da se moramo držati zajedno, a ne uništavati živote vrijednim policajcima. No bit ću susretljiv i odgovoriti na vaša pitanja, samo zato što želim kući. Problem je u tome da mi u ovom trenutku nije jasno o čemu vi pričate.« »Nije vam jasno? Hoću reći da želim odgovore na svoja pitanja. Koje je vaše spontano i preliminarno mišljenje o uzroku smrti? Ne spominjite mi, molim vas, nikakve jebene tragove uboda igli.« »Ali rekao sam da ne znam. Vjerojatno je nasmrt pretučen, no moguće je i da se predozirao. S obzirom na tragove uboda igli.« Hägerström se nagnuo prema njemu. Naglašeno jasno izgovorio: »Ne postoje tragovi uboda igli ni rane od uboda nožem. Na lešu nije bilo takvih ozljeda.« Ponovno šutnja. Obojica su procjenjivala situaciju. Njihova lica: manje od metra udaljena. Naposljetku je Thomas rekao: »Čini mi se da niste pročitali moj izvještaj. Leš je na desnoj ruci bio probušen kao sito. Ako je on ili netko drugi kroz te rupe napumpao drogu, moguće je da je odapeo od predoziranja. Pratite me?« Hägerström je šuškao po papirima na stolu. Zgrabio jedan; bio je to Thomasov izvještaj. Pružio ga Thomasu. Pola stranice. Kratke rečenice koje je prepoznao. No nešto na kraju nije bilo kako valja. Nedostajale su neke riječi. Je li zaboravio pohraniti posljednje retke? Je li zagubio dio teksta zbog problema s prokletim tipkama na tipkovnici ili ih je netko drugi izbrisao? Odmahnuo je glavom. Ni riječi o ubodima od igle u izvještaju. Thomas je podigao pogled s izvještaja. »Pa ovo je laž.«
* ZAPISNIK S OBDUKCIJE Nacionalno vijeće za sudsku medicinu, 4. lipnja Odjel sudske medicine Retzius Road 5 Retzius väg 5 171 65 SOLNA E 07-073, K 58599-07 A. Uvod Prema nalogu Okružne policije u Stockholmu obavljena je opsežna obdukcija nepoznatog tijela, pronađenog 3. lipnja u Ulica Göste Ekmana u Stockholmu, u daljnjem tekstu »X«. Pregled je obavio niže potpisani s Odjela sudske medicine u Stockholmu, u prisutnosti forenzičara Christiana Nilssona. Prema podacima Okružne policije u Stockholmu, identitet još nije utvrđen, ali mogu se izvesti sljedeći zaključci: 1. X je muškarac; 2. X je bijelac; 3. X je u dobi između 45 i 55 godina; te 4. X je preminuo 3. lipnja između 21.00 i 24.00 h. B. Dodatne okolnosti Dodatne okolnosti u slučaju proizlaze iz primarnog izvještaja Okružne policije u Stockholmu, zavedenog pod rednim brojem K 58599-07, koji je potpisao kriminalistički inspektor Martin Hägerström. C. Vanjski pregled 1. Mrtvac je visok 185 cm, a težak 79 kilograma. 2. I dalje prisutna mrtvačka ukočenost.
3. Na licu, sljepoočicama i na vratu vidljive su široke i duboke ozljede. 4. Kosa je dugačka oko 10 cm i plava, na sljepoočicama blago sijeda. Na kosi ima sasušene krvi. 5. Na desnoj sljepoočici oguljena je koža na području veličine 10x10 cm. 6. Na lijevom oku vidljiva je velika oteklina. Nedostaje djelić ušne resice veličine 1x1 cm. Na rubovima se nalaze zupčaste ozljede. Na vanjskom kutu uha oguljena je koža na području veličine 0,5x0,3 cm. Koža je također oguljena s područja veličine 1x0,3 cm ispod desnog oka. 7. Na čelu do obrva vidljive su jake otekline, plavo-crvene modrice i duboke ozljede s kojih je oguljena koža, a koje se protežu na jasno odijeljenom području veličine 3x1,5 cm. 8. Na 1 cm iznad desne obrve, unutar područja veličine 4x4 cm, vidi se duboka rana, a okolo se nalaze nejasne plavičaste modrice. 9. Vjeđe su vrlo otečene, plavo-crvene boje. Na oba gornja kapka vidljive su rane. 10. Obrazi su teško ozlijeđeni i prepuni rana i oteklina, koža je duboko oguljena i prepuna modrica koje se protežu duž donje čeljusti do vrata. 11. Na spojnici oka vide se snažna crno-crvena krvarenja. Očne spojnice su ispale. 12. Nosna kost slomljena je na tri mjesta, dok je korijen nosa smrskan. S gornjeg dijela nosa, na području veličine 4x2 cm, ostrugana je koža. Nadalje, u potpunosti nedostaje lijeva nosnica, na čijem se mjestu nalazi 1 cm duboka rana. 13. Donja i gornja usna jako su otekle. Sluznica je djelomično puna crno-crvenih ugrušaka od krvarenja. Nadalje, na gornjoj usni vide se dvije nepravilne ozljede veličine 1x0,5 cm, duboke nekoliko mm. Na sluznici i pregibu sluznice i donje usne vidi se određeni broj velikih nepravilnih ozljeda s pripadajućim krvarenjem. 14. U ustima nedostaju svi zubi osim tri gornja lijeva kutnjaka te dva donja lijeva kutnjaka. Napomena: vjerojatno je nosio zubnu protezu. U ustima je pronađena krvava pjena te bljuvotina.
15. Oštećeni su svi vršci prstiju na obje ruke. Na donjem dijelu svakog vrha prsta nalazi se rana dubine otprilike 0,7 cm koja se stanjuje da bi na najtanjem dijelu bila duboka 0,2 cm. U Stockholmu, na gore navedenoj adresi Bengt Ganz, glavni liječnik Odjela forenzičke medicine
7 Vau - Mahmud je bio impresioniran. S obzirom na njegovo viđenje stvari: nije bio tip koji bi izgubio glavu zbog dobre makine, ukradene zlatnine ili svežnja love. Bio je frajer koji je vozio audi prije sveg tog sranja. Lik koji je dilanjem cijepao sto somova mjesečno. Brdo mišića. Lovac na pičke. Legenda s ulice. No ovdje se osjećao kao početnik. Sjedili su na najskupljim mjestima kraj ringa. Samo da bi mogao kupiti ta sjedala morao si biti netko i nešto u borilačkom svijetu u Švedskoj. A car koji je organizirao ovo definitivno je bio netko i nešto – Radovan, car nad carevima. Bit će fino kad jugobos stupi na scenu. Večeras će biti odlučeno nekoliko važnih mečeva. Rizični omjeri na kladionicama, što će reći: mnogo je love bilo u igri. Naravno da je bos želio izbliza vidjeti kako se dečki u ringu mlate po čelu dok se lova slijeva. Masters Cup, zajednička klasa u Kl. Ime Kl zbog četiri k: karate, kung-fu, kickboxing! knockdown-karate. Pravila zajednička. No zapravo su dopuštali većinu stilova borbe. Nemilosrdne životinje koje su vladale ringovima u svojim teretanama odšepali bi iz ringa kao mljeveno meso. Borci goli do pojasa udarali su toliko snažno da su se udarci osjećali i na gornjim tribinama. Istočnoeuropski divovi nokautirali su švedske useljenike kao na pokretnoj traci: udarali ih koljenima u brade, iščašili bi im ruke i udarali laktom u nos. Publika je urlala. Borci su se derali. Suci su pokušavali prekinuti serije udaraca koje bi oborile i nosoroga. Borci su bili iz Švedske, Rumunjske, bivše Jugoslavije, Francuske, Rusije i Nizozemske. Borili su se za naslove – i za plasman na velika K1-natjecanja u Tokiju. Osam mjesta dalje u istom redu, Mahmud je nazirao Radovana. Uzbuđenog kao i svi ostali. Istodobno, Kum je zadržao svoju smirenost, svoje dostojanstvo - nije se vidljivo uzbuđivao. Jugići su držali do dostojanstva i
poštovanja. I točka. * Mahmud je u arenu stigao na vrijeme, u dvadeset do šest. Svjetina se gurala u redu čekajući otkazane karte. Sigurnosna kontrola gora nego u zračnoj luci. Jedina prednost: ovdje ih nije bilo briga što je on musliman. Prošao je ispod detektora metala, skinuo pojas i ostavio ga s ključevima i mobitelom na pokretnoj traci dok su ga pretraživali ručnim detektorom metala. Prebirali su mu po jajima kao pederčine. U šest sati sjeo je na svoje označeno sjedalo. Oko njega nije još bilo nikoga. Još prerano. Srbi su ga puštali da čeka. Mahmud je mislio na ono što nije htio. Još malo pa tjedan dana od pakla u šumarku. Krasta na obrazu na putu je zalječenja. No ozlijeđena čast – to još nije znao. No zapravo je znao, postojao je samo jedan način. Muškarac koji drugima daje da ga gaze nije pravi muškarac. Ali kako da se osveti? Gürhan je bio potpredsjednik bande Born to be hated. Umisli li se previše, Mahmud bi bez problema mogao završiti kao Luca Brasi u Kumu. Osim toga: Daniel, Åsirac koji mu je gurao revolver u usta, nazvao ga je prije dva dana. Pitao zašto Mahmud već nije počeo s otplatom. Odgovor je bio prilično jasan: nema šanse da bi Mahmud u samo tri dana mogao prikupiti dovoljno love. Daniel mu je poručio nek se lijepo nosi u tri mile materine - pa nije to Gürhanov problem. Neka pozajmi. Neka proda svoju mamu ili koju sestricu. Dali su mu tjedan dana. Zatim žele prvu ratu: sto tisuća u gotovini. Nema šanse da to izbjegne. Balansirao je na rubu britve. Jugići su mu možda bili prava prilika. Istodobno: odbojnost. Sjetio se razgovora s tatom prije nekoliko dana. Beshar se prijevremeno umirovio. Prije toga deset je godina rintao kao tehničar u podzemnoj željeznici i čistač. Sjebao koljena i leđa. Borio se za Švede, a ni za što. Ponosan. Tako ponosan. »Platio sam svaku krunu poreza i zbog toga se osjećam dobro«, običavao je govoriti. Mahmudov klasičan odgovor: »Tata, ti si luzer. Kako ne kužiš? Švedi ti kurca nisu dali.« »Nemoj me tako zvati. Čuješ li me? Ne radi se ovdje o Šveđanima. Nađi posao. Budi odgovoran. Sramim se zbog tebe. Zar ti ne može ta Uprava srediti nešto?« »Nije dobro radit od devet do pet. Slušaj me, ja ću postat netko i nešto a da ne moram ić na usrani posao.« Beshar je samo odmahnuo glavom. Nije kužio.
Mahmud je toga bio svjestan još kad su on i Babak maznuli svoje prve čokoladice. Osjećao je to cijelim tijelom kad su u školskom hodniku klincima iz sedmog razreda krali mobitele i kad je poduvao svoju prvu džoju iza škole. Nije on bio stvoren za drugačiji život. Neće on ni pred kim klečati. Ne pred Upravom. Ni pred Gürhanom. Niti pred ikim u toj žutoj Švedskoj. * Dvadeset i pet minuta kasnije, kad je prva borba između nekih juniora već dobrano odmakla: Stefanović je skliznuo do njega. Nisu se rukovali, frajer se nije ni osvrnuo. Samo je rekao: »Drago mi je što si došao.« Mahmud je nastavio gledati borbu. Nije znao bi li se trebao okrenuti prema Stefanoviću ili će razgovarati potajice. »Naravno da sam došao. Kad vi zovete, čovjek se odazove. Zar ne?« Stefanović je također nastavio gledati borbu. »Tako nekako, da.« Sjedili su šutke usred sve te buke. Stefanović se povremeno osvrnuo prema nekom liku koji je sjedio s druge strane. Mahmud je znao tko je to bio: Ratko. Frend jednog drugog krupnog Jugića s kojim se Mahmud družio prije nego što su ga zatvorili, Mrada. Bilo mu je sumnjivo, tipovi su ga u teretani uvijek pozdravljali, ali ovdje nisu ni trepnuli. Mahmud obično ne bi trpio takva sranja. No sada su mu Jugići bili potrebni. Mahmud je promatrao mjesto. Sportska dvorana u Solni: na tribinama se gužvalo sigurno četiri tisuće ljudi. Bodibilderi - neke je od njih pozdravio – mladi useljenici s previše adrenalina u tijelu i gela u kosi, te zaljubljenici u borilačke sportove koji su obožavali miris krvi. Jeftinije verzije njega samoga - sviđalo mu se što nije sjedio gore među njima. Dolje oko ringa sjedila je drugačija ekipa. Više odijela, više glamura, više skupih Cartierovih satova. Stariji, uredniji i ugledniji. Pomiješani s dvadesepetogodišnjim komadima u uskim dekoltiranim topićima i izblajhane kose. Grubi tjelohranitelji i poslušnici. Mahmud se nadao da neće naletjeti ni na koga iz Gürhanove ekipe. Reflektori bi osvijetlili svakog novog borca koji bi ušao u borilište. Na kraćoj strani: velike zastave zemalja sudionika natjecanja na zidu. Na drugoj: logotip Kl te transparent s punim nazivom natjecanja: masters cup - rumble of the beasts. Sraz zvijeri. Iz zvučnika su izvikivali imena boraca, njihove klubove i nacionalnosti. Iz zvučnika je glasno treštao 50 Cent. Cure sa silikonima, u vrućim hlačicama i uskim majicama sponzora, u stankama su nosile ploče s brojem iduće runde. Mrdale guzicom dok su se penjale u ring na
što je publika urlala gore nego prilikom nokauta. A gore u ringu večerašnji je voditelj bio u pravom điru: Jon Fagert – legenda full contacta, no danas nosi odijelo i lobira za borilačke sportove. »Dame i gospodo, večeras je večer koju smo svi čekali. Večer u kojoj ishode borbi odlučuju iskonski sportski duh, naporan trening i - povrh svega - nepokolebljiva borbenost. Naša prva večerašnja borba vodi se u sklopu natjecanja Kl Max. Kao što već svi dobro znate, nijedan natjecatelj u ovoj kategoriji natjecanja ne smije težiti više od 70 kilograma. Pozdravljam dvojicu boraca s postojanim uspjehom iza sebe. Jedan je tri godine zaredom pobijedio na turniru nizozemskog Društva za tajlandski boks, strašno brz borac ubojitih stražnjih udaraca nogom i dobro poznatih desnih aperkata. Drugi je legendarni borac u vale tuđu s više od dvadeset nokauta iza sebe. Ernesto Fuentes iz Cluba Muay One iz Amsterdama protiv Marka Mikhaleusca iz NFIB Fighters Gyma iz Bukurešta - pozdravite ih srdačnim pljeskom!« Stefanović je usred pljeska izgovorio nešto u zrak, kao da je razgovarao sa sobom: »Taj pederčić tamo gore, Jon Fagert. Tip je pravi klaun. Jesi znao?« Mahmud ga je pratio - bilo je jasno da Stefanović nije htio da cijela arena vidi kako razgovaraju. Pogledao je kako su se Ernesto Fuentes i Mark Mikhaleusco još jednom rastezali prije borbe. Potom je rekao ravno ispred sebe: »Zašto?« »Ne kuži tko plaća cijeli spektakl. Misli da se radi o dobrotvornoj priredbi. Ali čak i jebek poput njega razumije da se onome tko je uložio pare nešto mora dati zauzvrat. Zar ne?« Mahmud zapravo i nije slušao, samo je kimao. Stefanović je nastavio: »Mi smo izgradili ovaj biznis. Pratiš me? Teretanu u kojoj treniraš, Pancrease, borilačku školu HBS Haninge i ostala vježbališta. Tamo regrutiramo kvalitetne ljude. Brinemo se da onaj tamo gore i ostali entuzijasti dobiju svoj dio zabave. Samo da te pitam, jesi se kladio?« Razgovor je bio čudan. Mogli su nabaciti spiku o bilo čemu drugome. Stefanović nije ni trepnuo. Cijelo vrijeme: hladan kao špricer. Mahmud je odgovorio: »Nisam, tko je favorit?« »Nizozemac, stavio sam četrdeset somova na Nizozemca. Ima dinamit u šakama.« Publika je bila kao napeta puška. Borba je počela. Mahmud nije bio potpuni neznalica. Ponekad je na Eurosportu gledao borbe. Obični sportovi nisu ga zanimali, nisu mu ništa mogli pružiti. No od gledanja borbi na televiziji rastao mu je adrenalin. Rumunja su karakterizirale mješovita tehnika, brzina, dobro tempiranje i rad nogu. Lijepi kružni udarci nogom i udarci iz skoka u stilu Brucea Leeja.
Serije udaraca brze kao Keanu Reeves u Matrixu. Majstorski je parirao. Nije bilo sumnje - Stefanović će izgubiti svoju lovu. Prednost je zadržao do kraja prve runde. Krenula je glazba: zaglušujući gangsta rap. Treneri su borcima močili lica. Čekali koju sekundu. Zatim su nastavili. Rumunj je nastavio imponirati. Savršenim kružnim udario Fuentesa u glavu. Tip je pao na koljena. Sudac brojio. Jedan, dva. Publika je urlala. Nizozemčeva slina curila je iz usta na tlo kao paukova mreža. Tri, četiri. Mahmud je u životu nazočio mnogim borbama. Ali ova je bila savršenstvo. Pet, šest. Fuentes je ustao. Polako. Publika je vikala. Nekoliko sekunda do kraja druge runde. Udarci su odzvanjali. Rumunj je pokušao odmjeriti tri udarca. Nizozemac je spustio bradu, stavivši obje rukavice pred lice. Spasio se. Mahmud je bacio pogled na Stefanovića. Jugićevo lice bilo je poput kamena. Ni traga panici što će svojih četrdeset somova uskoro izgubiti kao da ih je bacio u zahod. Počela je treća runda. Nešto se dogodilo. Rumunj je udarao kao u usporenom filmu. Doimao se umorno. No Mahmud je mogao vidjeti iz bližega nego ostali - frajer se nije ni uspuhao. Je li to bilo moguće? Takva premoć prije samo dvije minute, a sada je izgledao gotovo izvan stroja. Netko bi trebao reagirati. Fuentes je polako, ali sigurno dobivao borbu. Teški udarci, lijepi niski udarci nogom i brzi udarci u glavu. Rumunj se borio kao curica. Povlačio se prema rubu ringa prilikom svakog protivnikova napada. Mahao je rukama ispred lica i ne okrznuvši Nizozemčev nos. Izgledalo je skroz glupo. Kao američko hrvanje. Pretvaranje. Runde su prolazile. Frajeri u ringu se umarali. Mahmud samo što se nije grohotom smijao. Iako je borba bila namještena, Stefanović će se obogatiti - a njegov šef Rado obogatit će se još više. Oglasio se gong. Borba je završena. Rumunj je jedva stajao na nogama. Sudac im je prihvatio rukavice. Podigao ruku Ernesta Fuentesa. Stefanović se prvi puta okrenuo prema Mahmudu. Osmijeh mu se jedva
nazirao na licu - no oči su mu sjajile. »Okej, uskoro ćemo razgovarati o poslu. Idući meč je borba nad borbama. Kunem se, pravi giganti, nadljudi. Zbog njih su svi i došli. Publika će pasti u ekstazu. Zaglušujuće navijati za Šveđanina. Tada ćemo razgovarati. Kada svima pažnja bude usmjerena na borbu i nitko nas ne bude čuo. Kužiš?« Mahmud je kužio. Uskoro će dobiti novu priliku. Pokazat će pederčini Gürhanu. Mahmud će se dogovoriti s Jugićima. * Pola sata kasnije: borba samo što nije počela. Mahmud je sjedio na svojem mjestu, čekajući. U stanci je zvjerao okolo. Pozdravio poznanike i spikao s dečkima iz srednje. Bilo im je drago što ga vide. »Dobro došao natrag, rista. Sad je vrijeme da opet postaneš velikan.« Imali su pravo - buksa nije bila dobro mjesto za treniranje. U teoriji je bilo savršeno: mnogo vremena, bez cuge i loše hrane. Ali unutra se svejedno nije mogao pravilno hraniti, na kiosku u buksi nije mogao kupiti ni šumeće vitaminske tablete. Plus: teretana u Asptuni bila je katastrofa. No najveća razlika bila je da trening iza brave nije bio isti kao vani. U buksi mu se nije dalo. U njemu se osušio. Smršavio je dvadeset kila. Jugići su bili dobar potez. Htio je napredovati – morao je napredovati. Pola godine iza brave neće ga zaustaviti. Nema teorije da će on sjediti na klupi za rezerve. A svi koji su htjeli napredovati znali su jedno: prije ili kasnije imat ćeš posla s Radovanom - zašto onda nemati posla s njim pod dobrim uvjetima. Igrati u istoj ekipi s jugobosom. Mahmud je bio Arapin kojega nisi smio prevariti, čovjek na vlastitom putu. A ovo je bilo toooliko ispravno. Pitao se samo što su od njega željeli. Radovan se spustio niza stube. Slijedila ga je prava svita. Mahmud je prepoznao nekolicinu njih: Stefanovića, naravno. Gorana: poznatog kao gradskog vladara krijumčarenja alkoholom i cigaretama. Onog tipa Ratka. Još nekoliko krupnih likova koje je znao iz teretane. I brdo droljica. Stefanović je opet sjeo pokraj Mahmuda. Jon Fagert ušao je u ring. Pogledom prešao po masi ljudi. Svi su utihnuli. »Cijenjena publiko. Danas je velik dan. Samo jedan od dvojice boraca koji će se uskoro sučeliti u ringu nastavit će svoj put. No ne prema bilo čemu. Ne prema još jednoj završnoj borbi u svojoj kategoriji. Ne, nastavit će put prema nečem mnogo većem. Prema krajnjem cilju svih sportova. Gdje pobjednik može biti samo jedan. Na nogama ostaje samo jedan i jedini. Govorim, naravno, o finalu Kl natjecanja u Tokyo Domeu u prosincu kojem će
prisustvovati više od sto tisuća posjetitelja. Pobjednička nagrada iznosi više od petsto tisuća dolara. Jedan borac iz večerašnje borbe plasirat će se u to finale. Samo je jedan borac dovoljno snažan. Samo je jednome borbeni duh dovoljno jak. Uskoro ćemo vidjeti čiji.« Dim je šištao pokraj dva ulaza u ring. Po jedna silueta na svakom kraju. Glazba iz filma 2001: Odiseja u svemiru. Fagert je povisio glas: »Dame i gospodo, čast mi je predstaviti vam dvojicu giganata. Iz Rusije nam, izravno iz moskovske akademije Rude, stiže bivši pripadnik Specnaza s više od dvadeset pobjeda u Kl natjecanju. Čovjek čeličnih šaka, zvijer, smrtonosni stroj, ukratko: Vitalij Ahramenko.« Publika je zaurlala. Jedna silueta krenula je naprijed. Izašla iz dima. Reflektori su pratili njezin težak korak. Kao da je bog silazio u podzemno kraljevstvo. Bio je to najveći čovjek kojeg je Mahmud ikada vidio, a on je ipak trenirao u Fitness Centeru, gdje se nagledao mrga. Visok najmanje dva metra i deset. Mišići su iz izgledali kao na stripovskom junaku. Opseg prsnog koša kao u sumo-borca. Bicepsi širi od Mahmudovih bedara. Jon Fagert je nastavio, nadglasavši glazbu: »A u drugom kutu nalazi se naš švedski super-borac, izravno iz borilačke škole HBS Haninge i s više od deset nokauta iza sebe. Paketirana snaga, razarač nad razaračima, borilački bog, naš jedan i jedinstveni Jörgen Ståhl.« Ozračje kao na najboljem heavy metal koncertu. Glazba je grmjela. Reflektori blještali okolo. Oči Jona Fagerta sijevale. Dječačići na tribinama zapali u ekstazu. Jörgen Ståhl polako je stupio naprijed. Dopustio da povici postupno ojačaju. Na leđima je nosio ogrtač s oznakom HBS-a. Crne tribalne tetovaže prekrivale su mu gotovo cijeli torzo. Na jednoj nadlaktici crnim skupljenim slovima: Ståhl is King. Ståhl je kralj. Mahmud je pomislio na Gürhanovu tetovažu. Stefanović je otvorio usta, i dalje gledajući u ring. »Ljudi su ludi. Malo udaraca i koja kap krvi, i klinci na tribinama mislit će da je izbio svjetski rat. Pojma nemaju. Samo da te pitam, jesi se kladio?« »Nisam se kladio ni prošli ni ovaj put. Al čini se da si ti nešto uložio.« »Točno tako. Sad sam stavio sto somova. Na Rusa. Prava životinja, pazi što ti kažem. Ova borba možda uđe u anale. Što misliš?« Mahmud je mislio: pokušava li me Stefanović učiniti nesigurnim? Svaku rečenicu završava glupim pitanjem. »Ne mislim ništa. Al čini mi se da ti znaš šta radiš. I to dobro.« »Slušaj, Rus je tip od sto i četrdeset kila, ali ima tehniku kao tip od
devedeset. No ne odlučuje o ovome samo brzina – tajming je važniji. Vidjet ćeš. Sastavit će Šveđanina sa zemljom. Naravno, nemojmo zanemariti ni predosjećaj.« Mahmud se pitao kad će Stefanović napokon prijeći na stvar. U ringu je započela borba. Ahramenko je pokušao dohvatiti Ståhla desnim aperkatom. Šveđanin je fino blokirao. Bilo je to kao da je gledao boks teške kategorije s niskim udarcima nogom. »Mahmude, mi ti vjerujemo. Shvaćaš li što to znači?« Opet pitanje. Možda i uvod u pravi razlog zbog kojega su bili ovdje. »Meni možete vjerovat. Čak iako sam se dosta družio s Mradom, znam da vam je radio probleme. Čak iako nisam Srbin. Vi upošljavate Arape. Naši ljudi ovdje nemaju ništa protiv vaših.« »Upravo tako. Vjerojatno znaš jednog od naših Arapa, Abdulkarima. On više nije u igri, ali teško ćeš pronaći boljega. Jesi li ti poput njega?« »Ko što rekoh, u mene se možete pouzdat.« »To nije dovoljno. Nama su potrebni ljudi lojalni sto i pedeset posto. Dogodi se da se ponekad kladimo na pogrešne borce, da se tako izrazim.« Mahmud je znao o čemu je Stefanović govorio - svi su to znali. U posljednje vrijeme dogodilo se mnogo pizdarija u stockholmskom podzemlju. Svašta se događalo: netko si je umislio da hoće postati novi gazda u vrtiću, netko drugi izazvao krupne ribe, nekome su pogazili čast. Primjera ima mnogo. Rat između Albanaca i bande Original Gangsters, pucnjava između različitih falangi u jugomafiji u hladnjačama u Vastbergi, prošlotjedna pogubljenja u Vällingbyju. Gore u ringu Ståhl je uputio seriju udaraca nogom u Rusovu cjevanicu, izmjenjujući ih s brzim udarcima u glavu. Možda bi Šved unatoč svemu i mogao pobijediti. Stefanović je nastavio. »Možeš postati naš čovjek. No da bih se uvjerio da si na mjestu, morat ću te zamoliti za sitnu uslugu. Slušaj me pozorno.« Mahmud se nije okretao. Nastavio je gledati borbu. Prva je runda završila. Šveđanin je krvario iz obrve. »Jesi li čuo za pljačku u zračnoj luci Arlanda? Počela je izvrsno, no naposljetku je otišla kvragu. Sve smo pomno isplanirali kao i uvijek. Znaš na što mislim. Saznali smo sve o čuvarima. Saznali sve o rutinama, nadzornim kamerama, kada je trebao stići kamion s novčanicama, sve o protupožarnim vratima, isplanirali pravce bijega, postavili zamjenske automobile, pripremili metalne čičke da potjeri probušimo gume. U ekipi je bilo četvero momaka, dvojica naših i dvojica iz tvojeg dijela grada, sjeverne Botkyrke. Trojica su ušla na područje Arlande, u skladište sa stvarima. Jedan je stražario ispred. Sve je išlo prema planu. Kad su iznijeli vreće do automobila, presreo ih je tip
koji ih je čekao vani, tip broj četiri. S pištoljem u ruci. Uperenim u njih. Kužiš?« »Preveslao vas je.« »Preveslao nas je i nabio nam veslo u guzicu. Novčanice su vrijedile više od četrdeset i pet milijuna. A taj tip, on je sve pokupio. Ostalu trojicu prisilio je da mu ih spakiraju u auto. Potom je nestao.« »Šališ se? Pa tko je tip?« Potrajalo je prije nego što mu je Stefanović odgovorio. Ståhl i Rus polako su plesali jedan oko drugoga. Rus se doimao umorno. Ståhl je izmicao kao da je znao kako će Ahramenko udariti. Parirao je. Sagibao se. Ušli su u klinč. Ståhl je zamalo dobio koljenom. Sudac ih je razdvojio. Postavio ih na početne pozicije. »Tip se zove Wisam Jibril. Libanonac. Razumije se u pljačke prijevoza novca. Sjećaš ga se? Mislim da je u tvojim krugovima bio svojevrstan guru. Netragom nestao nakon pljačke u Arlandi. Proglašen mrtvim nakon naleta tsunamija prije nekoliko godina, kao što čine mnogi. On uz pomoć četrdeset i pet Radovanovih milijuna.« Odjednom mu je postalo kristalno jasno zašto su ga odabrali. Wisam Jibril bio je jedan od Mahmudovih bogova u djetinjstvu. Tri godine stariji. U istoj školi. Iz istog kvarta. Iste ekipe. Osim toga, njegov je tata poznavao Wisamovu mamu. Kao da su ga tražili da cinka člana obitelji. U pičku materinu. Svejedno se začuo kako pita: »Zašto misliš da ga ja mogu pronać?« »Vjerujemo da se vratio u Švedsku. Viđen je u gradu. No on zna da nismo presretni. No kao da nitko ne zna gdje stanuje. Oprezan je. Nikada nije sam kad je vani. Nije u kontaktu s obitelji, barem koliko mi znamo.« Stefanović je pustio da riječi vise u zraku nekoliko trenutaka. Potom je gotovo šapnuo: »Nađi ga.« Gore u ringu, divovi su se borili. Ståhl je upućivao aperkate naizmjence s direktima. Rus je postupno spuštao gard. Glava mu je visjela, kao da nije bio usredotočen. Nakon dvije minute: bum. Šveđanin je pogodio točno u sridu. Rus se dočekao na konopce ringa. Ståhl mu se približio. Uhvatio Ahramenka za vrat. Gurnuo krupnog tipa prema dolje. Udario koljenom svom snagom. Rusu je pukla čeljust. Odletio štitnik za usta. Dvorana je nakratko utihnula. Rus se potom srušio na pod. Mahmudove misli našle su se u dvostrukom kaosu. Prvo i osnovno: ponuda Jugića bila je lako ostvariva. Pronaći tipa poput Wisama nije bilo teško, pod uvjetom da se nalazio u Stockholmu. Istodobno: frajer je bio obiteljski prijatelj. Frajer je bio iz kvarta i k tome još Arapin. Kako bi se to odrazilo na Mahmudovu čast? No ovo mu je bilo potrebno više nego išta
drugo. S obzirom na dug prema Gürhanu. I ponovno stjecanje vlastitog dostojanstva, Stefanović je ustao. Tip je upravo izgubio sto tisuća. Možda je još uvijek postojala poštena borba - Jugići ipak nisu upravljali svime u gradu. Mahmud je bacio pogled prema njegovoj faci. Nije ni trepnuo. Stefanović se okrenuo prema njemu. »Nazovi me kad promisliš. Ali prije ponedjeljka.« Potom je otišao.
8 Niklas se tuširao četrdeset minuta. Mama je ionako radila pa nije imalo veze: u kupaonici je smio biti koliko god je htio. Koliko će još živjeti kod njega? Okej, jasno da joj nije bilo ugodno zbog mrtvaca u podrumu. Ali imalo je to i svojih dobrih strana. Natjerat će je da promisli i da se promijeni. Nažalost, i on je uvučen u cijelu priču. Kasnije će morati na ispitivanje u policiju. Postavljao si je pitanja dok se pario ispod tuša. Pitao se što misle da će dobiti ako ga ispitaju. A kako će se on postaviti prema nametljivim pitanjima? Bilo je to čudno - kako su uopće saznali da je stanovao kod mame? Možda ga je neki susjed cinkao ili se možda mama izlanula. U kurac - smrdjelo je na nevolju. A mislio je da će izbjeći policiju. Ziher je bio netko od maminih susjeda. Uplašenih, šokiranih i nervoznih. Izlanuli su i ono što nema veze s vezom. Sigurno su rekli murjacima da je kod stare živio neki mladić, vjerojatno njezin sin. No nije se mogao sjetiti tko ga je uopće vidio u zgradi. Tuš kabina bila je u lošem stanju. Hrđavo smeđa prljavština u fugama između keramičkih pločica. Bijeli sloj kamenca na cijevi tuša izgledao je poput stare paste za zube. Slivnik je bio gotovo začepljen. Seronja koji je posredovao stanovima na crno očito nije često čistio odvodne cijevi. Niklasu je glavom prostrujala misao: civilizirani čovjek više se nije snalazio bez šupljina. Šupljine su bile temelj svake čistoće. Začepi li se odvod u tušu, život postaje mučan. Previše papira u zahodskoj školjci ili kose u umivaoniku sjebeš kupaonicu dok si rekao keks. A tek kuhinja - svašta je istjecalo u slivnik kroz sitne rupe, zauvijek nestajući iz svijeta novog komfornog čovjeka. Nitko
se nije pitao kamo je sve to otjecalo. Nikog nije bilo briga što se zbivalo s onim što nije pripadalo slici urednog doma: s kosom, slinom i pastom za zube, ostacima hrane, starim mlijekom i izmetom. Rupe su bile najvažniji sastojak komfora. One su snosile nelagodno zapadnjačko neznanje o istinskoj prljavštini. Zapravo, bilo je čudno što iz rupa nikada ništa nije izlazilo. Nadirući u lažnu čistoću. Okupirajući njezine privatne površine. No Niklas je znao – nije vjerovao rupama. Nisu mu bile potrebne. Snalazio se bez njih u uvjetima znatno težim nego što bi ih ijedan Šved ikada mogao zamisliti. Stresao se od pomisli na to što bi moglo izaći iz rupa. Sjetio se strašnih priča iz djetinjstva. Te stvarnih događaja iz Basre i Faludže, iz pustinje i s brda. Svatko tko je duže vrijeme živio u vojarni zna na što je mislio. Čim bi nogom stupio izvan sigurne zone, sranje je plivalo u poplavljenim odvodnim cijevima. * Svježe istuširan, ispred televizora. Novokupljeni DVD-player od sjajne plastike. Pomalo je bio umoran, pomalo pospan. I dalje je sjebano spavao. Osam godina u šatoru, po vojarnama, vojnim bazama i uskim jednosobnim sobičcima ostavilo je svoje tragove. Samoća bi ga svake večeri udarila kao trzaj automatskog oružja kad se pogrešno drži. Ne da je potpuno poludio – ali osjećao je u sebi nemir koji mu je narušavao ravnotežu. Suzdržao se od uzimanja tableta koje je mama ponijela sa sobom: Nitrazepam. Smiruju živce, uljepšavaju misli i olakšavaju san. No danas je morao biti oštrouman. Oni s kojima se trebao sresti odmah bi po zjenicama primijetili da je na nečemu. Gledao je Taksista. Doista pogrešan izbor. Robert de Niro izvodi mentalno rastrojenu igru oružjem pred zrcalom. De Niro na kavi s kurvom – Jodie Foster mlada kao rosa. Psiho se raspucao po stubištu. Krvi posvuda. Nije izgledalo stvarno. Crvena boja bila je čudna, tekla je nekako suviše žitko. Samoća ga je kljucala. Mislio je: čovjek je zapravo uvijek sam. Nikad se nećeš zbližiti s drugim čovjekom, ma koliko da ste dobri prijatelji, kao sa svojim susjedom u šatoru. Fizička bliskost ponekad je tolika da njegov loš zadah može sjebati cijelu noć. No naposljetku uvijek možeš ustati, navući hlače i košulju te netragom nestati za vijeke vjekova. A susjeda iz šatora za to živo boli kurac. Niklas je bio sam. Samo on. Protiv svih ostalih. Na trenutak je zaklopio oči. Slušao filmske replike.
Vrijeme je prolazilo sporo kao kad bi dolje držao stražu. Princip SSDD Same Shit, Different Day. Isto sranje, drugo pakovanje. Ista tjeskoba, samo sada u dnevnoj sobi. Uskoro će se uputiti na ispitivanje. * Na podzemnoj prema centru. Švedska je postala druga zemlja otkako je otišao iz nje – anonimnija, no istodobno i užurbanija. Često se osjećao kao da je ovdje samo privremeno. Sada doista i jest. Cijelo vrijeme. Mislio je na svoje vježbe. Na noževe. Čišćenje oružja. Dobro poznate situacije. Opuštajuće zanimacije. Ispitivanje ga zapravo nije zabrinjavalo. Murjaci su najčešće bili prave pizde. Deset minuta kasnije ušao je u policijsku postaju. Portirka je imala sijedu kosu i razdjeljak. Ponašala se kao ukočena vojnikinja. Nije se smiješila, postavljajući kratka i jasna pitanja. S kim se sastajete? Kada? Imate telefonski broj? Nakon pet minuta po njega je došao policajac. Soba za ispitivanje: hladna, osim jednog plakata. Na njemu su ljudi veselo nazdravljali okupljeni oko stola. Možda su pili i koju žestoku. Možda za Ivanje. Niklas zadnje Ivanje kao da je slavio prije sto godina. Murja je očito pokušavala razvedriti posjetitelje. Dvije stolice s plišanim jastucima, stol pričvršćen za pod, računalo s terminalom za kartice i kabel sa sitnim mikrofonom koji je visio sa stropa. Pokušaj razvedravanja napola uspio. Policajac se predstavio: »Dobar dan, ja sam Martin Hägerström. A vi ste Niklas Brogren?« »Tako je.« »Aha. Dobro došli. Izvolite, sjednite. Hoćete li kavu?« »Ne, hvala, u redu je.« Martin Hägerström sjeo mu je sučelice. Prijavio se na računalo. Niklas je promatrao tipa. U samtericama i pletenom džemperu. Podignute kragne. Previsok da bi bio pravi murjak. Lutao je pogledom. Zaključak: ovaj tip u pustinji ne bi preživio ni tri sata. »Najprije nešto formalnosti. Ovo ispitivanje je čisto informativno. To podrazumijeva da niste ni za što osumnjičeni. Svejedno ćemo cijeli razgovor snimiti. Ja ću ga potom ispisati, a vi odobriti. Tako ćemo izbjeći nesporazume. Zatrebate li stanku, slobodno recite. Na hodniku su aparat za kavu i zahod. Kako bilo, pretpostavljam da znate zašto ste ovdje. Trećeg lipnja u Ulici Göste Ekmana pronađen je mrtav muškarac. Trenutačno o
događaju prikupljamo što je moguće više informacija. Muškarac nije identificiran i bio je prilično pretučen. Vi ste nekoliko tjedana stanovali kod svoje majke u toj zgradi pa sam vas htio pitati jeste li primijetili nešto neuobičajeno.« Dok je govorio, policajac je pisao nešto na računalu. Niklasa je situacija podsjetila na razgovor za posao od prije neki dan. Poslao je svoj životopis na nekoliko mjesta. Pozvali su ga na razgovor iz Securicora. No zapravo bi morao biti u stanju pronaći znatno bolji posao. Središnjica se nalazila u Västbergi. Tri metara visoka ograda. Tri nadzirana ulaza kroz koja je morao proći prije nego što je sreo idiota iz kadrovske. No sa šest metaka u poluautomatskom Heckler &Kochu Mark 23 bez većih bi problema prošao kroz njihove zapreke. Ponekad bi ga uplašile vlastite misli - nije mogao prestati razmišljati o sigurnosnim pitanjima. No zato je i zasluživao nešto bolje od običnog zaštitarskog posla. Razgovor za posao uspavao ga je. Debeli lik iz kadrovske bio je kratko ošišan, ali sigurno nije imao pojma kako je to kad u krevetu u vojarni imaš toliko uši protiv kojih ne djeluju ni uzastopni tretmani Neo-Pitroidom. Jedino što pomaže bilo je izbrijavanje. Brbljao je o uslugama osobne i tehničke zaštite za potrebe javnog i privatnog poslovnog sektora u Švedskoj. Bla, bla, bla. Nadzor tvorničkih postrojenja, ureda, trgovina, bolnica i ostalih mjesta s ciljem postizanja sigurne radne okoline i smanjivanja rizika narušavanja tuđeg posjeda. Jebeš ti to. Nije to bilo za Niklasa. Nije postavio nijedno potpitanje. Utihnuo je. Ponašao se previše sramežljivo. Nije dobio posao. Povratak u stvarnost. Pogledao je gore. Martin Hägerström završio je s uvodom. Došao je Niklasov red. Duboko je udahnuo, nastojeći se opustiti. »Zapravo nemam ništa posebno za reći o događajima u zgradi. Nekoliko sam godina radio u inozemstvu pa mi je bio potreban smještaj prije nego što nađem vlastiti stan. Najviše sam bio doma, kod mame, povremeno bih džogirao ih otišao na koji razgovor za posao pa nisam često sretao susjede iz zgrade. Koliko ja znam, svi su normalni.« »Kako je bilo stanovati s majkom u vašoj dobi?« »Iskreno, prilično mučno, ali nemojte joj to reći. Nemam ništa protiv svoje mame, da se razumijemo, ali znate i sami kako je.« »Znam, osobno ne bih izdržao više od četiri sata, a zatim bih se napravio da moram obaviti važno ispitivanje ih nešto slično.« Nacerili su se. Murjak je nastavio: »Što ste radili u inozemstvu?« »Nekoliko sam godina studirao. Zatim sam radio u zaštitarskom poslu,
najviše u SAD-u.« Niklas je promotrio murjakovu reakciju. Neki policajci mogli su bez problema nanjušiti laž. »Zanimljivo. Znate li možda je li se u zgradi išta loše događalo? Je li recimo bilo kakvih starih zavada ili nečeg sličnog?« »Ne znam, tamo sam stanovao prilično kratko, a mama o tome nije nikada pričala.« »Možete li opisati susjede iz zgrade?« »Ne poznajem ih. Tamo sam stanovao prije toliko mnogo vremena. Bio sam prilično mlad. Mama nikada nije rekla nešto čudno o njima. Nema kriminalaca. Više.« »Više?« »Pa, stanovali smo tamo i kad sam bio mali. Ne bih mogao reći da je zgrada bila oličenje mira.« »Zašto, je li bilo bučno? Kako to?« »Axelsberg ranih osamdesetih nije privlačio mlade ljude u trendu. Tada je ondje živjela prava radnička klasa, ako znate na što mislim. Alkoholičari i tome slično.« »Okej, dakle niste mislili ni na koga posebno?« »Ha čujte, nekoliko njih još uvijek stanuje u zgradi. Recimo Engström. A ima i nekoliko čudaka. Kao na primjer Lisbet, Lisbet Johansson. Ta je jebeno čudna.« »Zašto?« »Pa derala bi se na stubištu. Sjećam se da se jednom u praonici posvađala s mojom mamom. Pokušala ju je lupiti košarom za rublje. Čak su pozvali i policiju.« Niklas je ušutio. Osjećao je da je rekao previše. No možda je to bilo u redu. Mora tom Hägerströmu baciti koji zalogaj. »Aha, to baš nije zabavno. Što se potom dogodilo?« »Ništa se nije dogodilo. Mama ju je nastojala izbjegavati. Ne sjećam što sam ja napravio. Bio sam klinac.« »Zvuči kao čudna priča. Živi li ona i dalje u zgradi?« »Ne vjerujem. Ne znam gdje stanuje.« »Provjerit ćemo.« Hägerström je frenetično tipkao. »Preostaje mi još samo jedno pitanje.« »Okej.« »Gdje ste bili u noći trećeg lipnja između osam i jedanaest?« Niklas je bio spreman. Pretpostavio je da će to pitanje iskrsnuti u nekom trenutku. Pokušao se nasmiješiti.
»Provjerio sam. Bio sam kod jednog starog prijatelja na pivu.« »Cijele večeri?« »Da, mislim da smo gledali film.« »Aha. A kako se prijatelj zove?« »Benjamin. Benjamin Berg.« * Na peronu pri povratku u svoj ilegalni stan. Iz zvučnika: »Podzemna željeznica vozi prema redu vožnje.« Niklas je pomislio: Švedska je čudna. Kad ju je prije osam godina napustio, podrazumijevalo se da se vlakovi drže rasporeda. A sada, nakon rasprodaje javnog kapitala, privatizacije podzemne i navodne profesionalizacije – a to neoliberalno sranje nikada ne uspije – moralo se, eto, skretati pozornost da podzemna ipak kreće na vrijeme. Vrlo dobro je znao: privatne opcije na papiru čine se blještavima, učinkovitima i racionalnima. PMC – Private Military Companies, Privatna vojna poduzeća, poznata i kao ugovorno osiguranje. Privatna rješenja. Troškovno isplativa. Savršena za žarišta niskog intenziteta. Izvandržavne operacije definirane visokim rizikom. Možebitno katastrofalne na iračkom pijesku i prljavštini. Nasilne onkraj granica mašte. Pokušao je ne razmišljati o tome. Kako su se on, Collin i ostali spuštali iz helikoptera. Zavikali bi uobičajena upozorenja i potom jurišali kroz uske uličice. Kišilo je - crveno blato •prskalo je i njegovu zaštitnu jaknu. Kako su razvalili drvena vrata na kući. Policijsko ispitivanje prošlo je dobro. Vjerojatno neće ni njemu ni mami praviti probleme. Nadao se da će mamu uskoro proći cijela ta priča. Da će se vratiti kući. Ostaviti ga na miru. Benjamin mu je obećao turbouslugu: ako ga netko bude pitao koliko je dugo Niklas bio kod njega u noći trećega lipnja, reći će cijele večeri. * Aspudden, sišao je s vlaka. Dugim ravnim korakom duž perona. Nije bilo mnogo ljudi. Bilo je četiri poslijepodne. A tada, pokret. Dolje lijevo. Na tračnicama. Pogledao je dolje. Zastao.
Pogreška. Upravo ono što nije htio vidjeti: velika životinja iza električnog voda. Oči nemilosrdne i crne kao dugmad. Nije ga jasno vidio. Možda ga više uopće nije vidio. Ali znao je da je bio tamo. Dolje. U tunelu. Čekajući ga. Pet minuta kasnije: bio je kod kuće. Mama još uvijek na poslu. Spavaća soba u stanu jedva namještena. U jednom kutu krevet dugačak 120 cm. Jastuk i pokrivač. Na zidu plakat Muzeja suvremene umjetnosti – izložba otprije petnaest godina – čudno naslikana ženska obličja. Na dnu plakata pisala je riječ »nefigurativno«. Marie ga je ponijela sa sobom kad je došla nakon događanja u zgradi. Nepotrebno veliki ormari iz IKEA-e. Na jednom od njih vrata su visjela ukoso. Legao je na postelju. Na podu kutija s tabletama. Pomislio je: ovdje ima jebenih štakora. Štakoraških pizduna duž rute kojom je trčao. A sada i štakorska govna u podzemnoj. Uzeo je dvije tablete od pet miligrama. Slomio jednu u ruci. Položio jednu cijelu i jednu polovicu na jezik. Otišao u kuhinju. Otpio gutljaj vode. Progutao. Legao na trosjed u dnevnoj sobi. Upalio televizor. Pokušao se opustiti. * Probudio se već nakon nekoliko minuta. Začuo je glasove. S televizora? Ne. Opet glasni glasovi, vrlo blizu. Dopirali su s druge strane zida. Netko se derao. Prepoznao je nešto. Arapske dvoglase. Slušao je. Stišao zvuk na televizoru. Razabrao ih je nakon nekoliko trenutaka. Svađa u susjednom stanu. Zasigurno cura koju je sreo na stubištu. Da, čuo je ženski glas. I još nekoga. Možda njezina dečka, tatu ili ljubavnika. Derali su se. Urlikali. Smetali. Pokušao je razaznati o čemu su raspravljali. Niklasov arapski bio je na osnovnoj razini, no dovoljno dobar da bi uhvatio pokoju psovku. »Sharmuta«, vikao je muškarac. Vrlo grubo - kurvo jedna. »Kh’at um’n!« Još grublje - jebi si mater. Vrištala je. Glasnije. Agresivnije. Istodobno panično. Niklas se uspravio. Pritisnuo glavu uza zid. Osjetio je kako nadolazi stres - neugodnost što je nepozvan sudjelovao u
tuđem privatnom životu. Još je gora bila nelagoda u djevojčinu glasu s druge strane. Derala se. Potom je uslijedio oštriji zvuk. Djevojka je utihnula. Muškarac se zaderao: »Ubit ću te.« Još treskanja. Djevojka je molila. Cvilila. Preklinjala ga da prestane. Zatim drugačiji ton, bez agresivnosti. Samo strah. Intonacija koju je Niklas čuo već mnogo puta. Zvukovi kao da su bili mnogo bliže nego što ih je ikada čuo na arapskom. Poznatiji. Više kao njegova vlastita priča koja se ponavljala. Djevojku u susjednom stanu su tukli.
9 Večera: svinjski odrezak s pečenim krumpirom. Umak od vrhnja s češnjakom i salata. Thomas je salatu ostavio. Iskreno rečeno, povrće je za žene i zečeve. Pravi muškarci ne jedu salatu, znao bi reći Ljunggren. Njegova žena Åsa sjedila mu je nasuprot – brbljala je kao i obično. Danas o vrtu. Ulovio bi pokoju riječ. Sušeno cvijeće koje će posijati u svibnju, cvjetaju blagim mirisom i različitim bojama u ljetu, a sorta ognjica. Jedini miris koji je on osjećao bio je vonj prljavštine, nasilja i smrti. Vonj koji je stalno pratio policijske ophodnje. Neovisno o tome koliko se trudio misliti na nešto drugo - smrad grada nije se dao isprati. Jedine boje koje je vidio: betonski siva, policijski plava i krvavo crvena nakon pogrešnih ubrizgavanja droge i žestokih napada i prebijanja. Neovisno o tome koliko bi cvijeća Åsa zasijala, nijanse nasilja njemu bi uvijek ostale kao primarne boje. Stockholm je mnogima bio ugodan, fin i divan grad. Pitoreskan zbog uljudnih i susretljivih stanovnika, čistih ulica i zanimljivih mogućnosti za shopping. Policajcima je grad bio prepun alkohola, bljuvotine i mokraće. Mnogima su na pamet padali javni prostori koji su promicali ravnopravnost, zanimljivi kulturni projekti, popularne kavane i lijepa pročelja zgrada. Drugima - bio je puka fasada. Iza nje: prljavi bircuzi, narkomanske jazbine i javne kuće. Zlostavljane žene čiji su prijatelji ignorirali modrice na licu, ovisnici o heroinu koji su džeparili tijekom gužve u lokalnim trgovinama,
nedorasli dečki iz predgrađa koji su si davali previše slobode – pljačkajući umirovljenike na putu do banke kako bi platili stanarinu. Stockholm: prava meka za lopove, dilere i bande. Sastajalište svodnika. Tržište dvoličnjaka. Država blagostanja hropćući je izdahnula još tijekom osamdesetih, a svima je pucao kurac. Jedino mjesto na kojem su se dva svijeta sretala bile su trgovine državnog monopola alkoholom. Jedna strana htjela je nešto finije vino u velikom tetrapaku jer im je dolazio gost na večeru, druga je tražila malu bocu žestice za večernje lokanje. No monopol bi se mogao i razdvojiti - na jednu trgovinu za dobro odgojene građane i jednu za ostale. Dvije trećine društva u redovima čekaju na konzumaciju alkohola. Thomas je mislio na svog oca Gunnara. Stari je umro od raka prostate prije tri godine, star samo šezdeset i sedam godina. Thomasu je na neki način bilo drago što tata nije stigao doživjeti to sranje. On je bio istinski radnički junak koji je vjerovao u Švedsku. Ali netko je morao počistiti. Pitanje je bilo je li taj zadatak preostao njemu? Jako je sumnjao u sustav. Previše je tu bilo prijestupa. Sranje, osjećao se kao ogorčeni inspektor u kakvom pospanom švedskom krimiću. Koji se žalio na društvo rješavajući zločine. Pa to i nije bilo za njega, zar ne? »Ne bi li nam zapravo bio potreban kakav maleni staklenik? Što ti misliš, Thomase?« Kimnuo je. Prenuo se iz svojih misli. Nazrio bol u njezinu glasu. Čežnju da on omekša. Kako bi njihovi problemi mogli biti riješeni uz njegovu pomoć. Volio ju je. No problem je uključivao oboje. Nisu mogli imati djece. Potpuna tjeskoba. Prožimajuća. Sve su probali. Thomas nekoliko mjeseci nije pio, vodili su ljubav toliko često koliko su fizički bili u stanju, Åsa je uzimala hormone. Prije dvije godine bili su blizu. Bolnica u Huddingeu činila je čuda. Åsi su njegove spermiće ubrizgali izravno putem katetera - umjetna oplodnja. Prolazili su tjedni. Trudnoća protjecala prema planu. Prošli su granicu od dvanaest tjedana kada bi se većina pohvalila. Kad je bilo sigurno. No nešto je pošlo po krivu – Åsa je pobacila u petom mjesecu. Morali su obaviti rez kako bi izvadili dijete. Zamišljao bi ponekad kako su vadili mrtav plod - njegovo dijete. Vidio je ručice, nožice i malo tijelo. Vidio je glavicu, nosić i ustašca. Sve. A toliko je to želio. Preduvjet, nešto što se činilo danim. Uvjet za dobar život. Uvijek su mogli posvojiti. Dobili bi dozvolu. Srednja klasa bez djece, stabilni i sređeni – barem službeno. Spremni voljeti malca više od svega. No zamisao nije funkcionirala – Thomasu se nije sviđala. Cijelo ga je tijelo svrbjelo, opirući se. Ponekad se sramio razloga. Ponekad se njime ponosio. To nije bilo u redu. Nikako. No dijete nije htio posvojiti jer je htio da izgleda poput njega i Åse. Nikakav Kinez, Afrikanac ili Rumunj. Htio je dijete koje će
se uklapati u obiteljski život koji je želio stvoriti. Mogli bi ga nazvati rasistom. Kretenom punim predrasuda. Kao da živi u srednjem vijeku. Bolio ga je kurac, iako na poslu naravno da nije širio glasine o tome kako je o tome razmišljao – posvojio bi samo i jedino skandinavsko dijete. Åsa mu nije opraštala. * Kuća je ionako bila premala za obitelj. U Tallkrogenu. Sto i deset kvadrata. Od drveta obojenog u bijelo. Katnica. Predsoblje, kuhinja, kupaonica za goste i dnevna soba u prizemlju. Na gornjem katu: dvije manje spavaće sobe, mala soba za gledanje televizije i kupaonica. Sobu s televizijom rabio je kao ured i prostor za treniranje. Sobni bicikl i podstavljena klupa na podu. Nekoliko utega i šipka u ormaru zajedno s fasciklima, šivaćim strojem i odjećom za treniranje. Radni stol s računalom i nekoliko uzoraka za haljine koji su ležali na hrpi. Uredska stolica koju je Thomas dobio kad se preuređivao ured. Inače je soba bila prazna. Thomas nije volio skupljati pizdarije. Kao da su živjeli u kući za lutke. Kuća nije imala prostor za rekreaciju ni pravi podrum. Ne bi nikako funkcioniralo, naročito ako bi posvojili više djece. Gdje bi smjestili kolijevku, stol za presvlačenje i stol za stolni tenis? Nakon večere otišao je do računala. Zatvorio je vrata za sobom. Uključio konzervu. Logotip Windowsa skakao je po zaslonu kao nemirna duša. Kliknuo je na ikonu Explorera. Prisjetio se svog velikog straha – da će se Åsa jednog dana naučiti služiti računalom i u povijesti pretraživanja otkriti da je posjećivao pornografske stranice. Morao bi pitati nekoga na poslu kako da to izbriše. No nije sada zbog toga sjeo za računalo. Tražio je po džepu hlača. Izvadio USB. Thomas: daleko od računalnog frika, ali bilo je ljepše nositi to što mu je bilo potrebno u fizičkom obliku nego slati elektroničkom poštom. Povremeno bi nervozno pipao je li stick na mjestu. Da ga izgubi, a netko pronađe, pogleda što je na USB-u i shvati da pripada njemu - pitanja bi zapljuštala brže nego na unakrsnom ispitivanju na suđenju. Stavio ga je u računalo. Začuo se karakterističan zvuk. Na zaslonu se pojavio kvadratić. Na USB-u je bio jedan dokument, naslovljen: Izvještaj.obd. Računalo je zazujalo. Otvorio se Adobe. Izvještaj s obdukcije stao je na jedva tri stranice. Najprije ga je prevrtio do kraja – uredno ga je potpisao sudski liječnik Bengt Gantz. Počeo je čitati ispočetka. Išlo je sporo. Opet ga je pročitao. I opet.
Nešto je bilo sumnjivo. Prljavo mutno – izvještaj s obdukcije nije spominjao ništa o ubodima na ruci niti da su na tijelu napravljena ispitivanja o povišenoj vrijednosti opojnih sredstava ili nekog drugog sranja. To nije bilo slučajno. Thomasu se upalila buba u uhu kad je kod Hägerströma vidio svoj izvještaj, shvativši da su posljednji redci o mogućim uzrocima smrti bili izostavljeni. Mislio je da je to bilo čudno, ali nije tome pridavao pažnju. No sada sudski liječnici takvo što nisu previđali. Rupe od uboda iglom bile su očite. Ili liječnik o njima zbog nekog razloga nije htio pisati, ili je – pomisao je u trenutku zastala na mjestu – netko izbrisao taj dio. Isti netko vjerojatno je izbrisao taj dio i iz njegova izvještaja. Morao se smiriti. Razmisliti što da napravi. Kako da djeluje. Nikada tijekom vremena provedenog u policiji nije naišao ni na što slično. Åsa je čistila u kuhinji. Nije ni primijetila kad je otvorio vrata i otišao u garažu. Bila je to rutina. Thomas se svojim cadillacom bavio kad god bi pronašao vremena. Osim toga, promatrao ga je i kao investiciju. Dio dodatne love koju bi zaradio na terenu utukao bi u automobil. I nitko ga ništa nije pitao. No još važnije, makina mu je predstavljala životnu meditaciju. Izuzevši streljanu, mjesto gdje se opuštao. Osjećao kao kod kuće. Bila je to njegova malena nirvana. U garaži se nalazilo još nešto: veliki zaključani sivi metalni ormar. Åsa i on nazivali su ga ormarom za alatke, ali samo je ona vjerovala da je u njemu bio alat. U ormaru je doduše držao nešto alata i sitnih dijelova za automobil, ali više od osamdeset posto ormara sadržavalo je važnije stvari: marihuanu zaplijenjenu od arapske bande iz Fittje, hašiš oduzet turskim narkomanima iz Örnsberga, amfetamin koji su švedski narkići zagubili u podzemnoj, nekoliko paketa ruskih hormona rasta pronađenih u jednoj garaži u Älvsjöu i gotovinu iz nebrojenih akcija duž cijele crvene linije podzemne željeznice. Između ostalog. Njegov mali zlatni rudnik. Svojevrsni mirovinski fond. Automobil se sjajio. Cadillac Eldorado Biarritz iz 1959. godine. Ljepotan kojeg je prije šest godina pronašao na internetu. Našao ga je u Los Angelesu, ali nije uopće dvojio. Svaki put kad bi nešto zaplijenio imao je na umu automobil kao krajnji cilj. Bez ušteđevine sa strane od svoje si ga usrane policijske plaće nikada ne bi mogao priuštiti. Ovako jest. Pokupio ga je zajedno s tatom koji je tada još uvijek bio dobro. Dionicu od Los Angelesa do Virginije odvezli su u komadu. Četiri tisuće osamsto europskih kilometara. Pedeset i pet sati vožnje. Åsa se pitala odakle mu novac, a nije pojma imala da je koštao dvostruko više nego što joj je rekao. Bio je predivan. Cadillacov motor od osam cilindara, među ljubiteljima automobila poznatiji kao Q - 345 konjskih snaga - bilo mu je potrebno pola godine samo da uredi klipove cilindra kako bi odgovarali novoj klasi. Gutao je
benzin kao kamion. Automobil koji je Thomas sada gledao kao da je bio s drugog planeta, usporedi li ga s današnjim smećem. Uskoro će završiti s preuređivanjem. Sredio je kromiranje, kupio novu opremu, instalirao električne podizače i električno sjedalo metalno ljubičaste boje, montirao je retrovizore, iz Amerike uvezao novu prednju rešetku i popravio sinkronizirani mjenjač. Dobavio je prave gume s bijelim rubovima i maglenke, ugradio klimatizaciju i nijansirao staklo na rubnim prozorima. Popravio je stražnju osovinu, rasplinjač i kočnice. Oksidirao i pocinčao svaki metalni dio. Eldorado Biarritz: automobil koji je predstavio stražnje peraje i dvostruka svjetla. Stilska ikona bez premca, pravo čudo i legenda. Za novce se nije moglo kupiti toliko rock’n’rolla. Većina tih automobila nije bila u voznom stanju. No Thomasov automobil išao je kao podmazan. Bio je jedinstven. I bio je njegov. Jedino što je preostalo za popraviti bili su hidraulični amortizeri. Thomas je znao što želi - morao je nabaviti originalne amortizere, i točka. To je ostavio za kraj. Automobil je inače bio savršen. Navukao je kombinezon i pričvrstio svjetiljku na čelo. Uvukao se pod automobil. Omiljeni položaj. Oko njega se smračilo. Šasija automobila na okrugloj svjetlosti svjetiljke prostirala se kao jedinstven svijet, s vlastitim kontinentima i zemljopisnim oblicima. Zemljovid koji je poznavao bolje od ikojeg pravog mjesta. Suzdržao se izvaditi odvijač. Proučavao je dijelove automobila. Samo je tako ležao. Netko je izbrisao i njegov i liječnikov opis uboda igle i mogući uzrok smrti. Možda sudski liječnik? Netko iz policije? Morao je nešto učiniti. Istodobno - to nije bio njegov posao. Zašto bi mario? Liječnik je vjerojatno imao razlog zbog kojeg je prešutio ubode. Možda mu se u izvještaju o tome nije dalo pisati masu dodatnih sranja. Ili možda koji Thomasov kolega nije htio da se vidi kako se neznanac predozirao. Pa neka tako i ostane. Nije on bio tip koji bi drukao, cinkao ili njuškao svoje kolege policajce. Nije on bio poput onog Martina Hägerströma. S druge strane - upravo bi on mogao loše završiti. Ako istraže pogrešku iz izvještaja s obdukcije, moglo bi se postaviti pitanje zašto je izostavio važne činjenice. Taj rizik nije htio snositi. Nije znao tko je izbrisao njegov tekst. Nije bila riječ o tome da je zataškavao nešto vezano za nekog od poznatih kolega. Ako se nešto htjelo sakriti, onda budi pošten i otvoren sa suradnicima. Nešto nije bilo u redu. Morao bi razgovarati s nekim. Ali s kim? Jörgen Ljunggren ne dolazi u obzir. Frajer je lajao više od kakve kurvice iz Big Brothera. Hannu Lindberg, jedan od policajaca s kojim je ponekad dijelio smjenu, možda bi razumio, no pitanje je bi li se složio. Hannu nije mario ni za
što što nije imalo veze s novcem ili policijskim dostojanstvom. Ostali tipovi iz smjene nisu mu bili bliski niti povjerljivi. Bili su dobri policajci, nije to bilo u pitanju, ali nisu bili od onih koji su voljeli previše razmišljati. Sjetio se Hägerströmova komentara: »Mogli bismo osnovati ekipe s članovima iz obaju timova. Danas toliko mnogo znanja biva protraćeno.« Thomas više nije imao snage razmišljati o tome. Ugasio je čeonu svjetiljku. Ostao ležati tri minute prije nego što se izvukao. Ustao je. Oprao ruke pod mlazom vode iz cijevi u garaži. Izvadio mobitel. Pohranio je Hägerströmov broj. »Hägerström ovdje«, javio se Martin Hägerström. »Zdravo, Andrén ovdje. Smetam?« Thomas je nazrio zanimanje u Hägerströmovu glasu. »Nimalo, niste u ophodnji?« »Nisam, slobodan sam. Zovem od kuće. Moram s vama o nečemu razgovarati.« »Slušam.« Thomas je monotono mljeo. Nije htio da Hägerström pomisli da su odjednom prijatelji. »Ponio sam kući sa sobom izvještaj obdukcije. Znam da se radi o materijalu iz istrage u tijeku koji se ne smije iznositi iz službenih prostorija, ali boli me kurac. Nisam ga htio ispisati i čitati u postaji. Imali ste pravo, ništa o ubodima igle. Niste iznenađeni jer kažete da ni moj izvještaj nije spominjao ubode, ali znam da sam ih opisao. Niti je vjerojatno da bi ih taj sudski liječnik Gantz previdio. Pa ti likovi režu leševe uzduž i poprijeko. Iskreno rečeno, nitko ih, pa čak ni vi, ne bi bio u stanju previdjeti. Jeste li uopće vidjeli leš?« Tišina s druge strane slušalice. »Hägerströme?« »Tu sam. Razmišljam. To što mi pričate vrlo je čudno. Kako ja to vidim, postoje dva moguća objašnjenja. Prvo je da me zajebavate. O ubodima niste napisali ni retka i samo želite sabotirati moju istragu. To je najvjerojatnije rješenje vašeg malog misterija. Ili nešto definitivno nije u redu. Nešto što ću temeljito istražiti. A leš nisam vidio. No sada namjeravam. Samo da znate.« Thomas nije znao što odgovoriti. Hägerström je pripadao drugoj strani. Ali tip je do sada bio besprijekoran. Zapravo bi mu trebao poklopiti. Uopće ne dopustiti da petokolonaš poput Hägerströma tako s njim razgovara. Osim toga, policajci poput Thomasa ne bi se trebali miješati u kriminalističke istrage. Ipak je ispalio, a da i ne zna zašto: »Najbolje da ja idem s vama. Tako da vam mogu pokazati gdje sam vidio ubode.«
10 Znaci proljeća: sitni bijeli cvjetovi na sivim travnjacima, terase ispred kafića i pseća govna ispod otopljenog snijega. Trinaestogodišnjakinje u prekratkim minicama iako je bilo samo četrnaest stupnjeva. Uskoro će stići: švedsko ljeto. Toplo. Svijetlo. Prepuno cura. Mahmud je čeznuo. Sada mu je preostalo samo da do tada izgradi tijelo i riješi sranje u koje je zapao. Stajao je ispred rupe od trgovine. Mokre kose nakon treninga. Bolnih mišića. Divno umoran. Čekao je svog kompića Babaka. Bilo je šest sati i trebali su već zatvoriti. Čudno da još nije stigao. Mahmud ga je pokušao nazvati. Nitko se nije javljao. Poslao je poruku, začinio standardnom šalom: »Sjećaš se kad smo se vozili vlakom, ja sam se naluknuo, a ti pokazao dupe. Mislili su da smo blizanci. Nazovi me!« Živčan. Zapravo ne na Babaka, frend je stalno kasnio, već na cijelu situaciju: Sve je išlo u kurac. Ostalo mu je manje od pet dana. Nije nabavio ni pet tisuća u gotovini. To nije bilo dosta ni za petinu onoga što je Gürhan htio. Koji kurac da radi? Ista misao vrtjela mu se u glavi poput neprekidne petlje: Jugići su mi jedina šansa. Gledao je razvodnu kutiju na koju se naslanjao. Prepuna grafita: naljepnica s imenom švedsko-kolumbijskog umjetnika Ernesta Guerre, lice oslikano sprejem i reklamne naljepnice za četrdeset tisuća različitih glazbenih prodavaonica. Pomislio je: Švedi se bave takvim sranjima. Njihov luksuz bavili su se nepotrebnim, nerazumljivim i nemuževnim stvarima: ljevičarski su demonstrirali razbijajući pritom izloge sitnih poduzetnika, priređivali gotičke zabave gdje bi se svi preodijevali u leševe ili sjedili u kavani i učili cijeli dan. Ali Švedi nisu znali ništa o životu. O tome kako se osjećaš dok u uredu za socijalnu skrb prevodiš kako bi tvoji roditelji mogli objasniti da ti jednostavno ne mogu priuštiti zimsku jaknu. O tome kako je odrastati na betonu predgrađa bez ikakve perspektive. Gledati kako se ocu slama dostojanstvo svaki put kada mu vlasti ne vjeruju - častan i uvažen čovjek u svojoj domovini, povlači se kroz švedski mulj kao kakva kurva po trgu u rodnom gradu. Pitali su ga zašto nije bio u stanju pronaći bolji posao iako je bio inženjer, zašto švedski nije govorio bolje – davali bi mu formulare za ispunjavanje premda su znali da je jedva čitao švedsku abecedu. Jebo im on mater svima. Mahmud je volio tatu i sestre. Volio je vrijeme provoditi s kompićima; Babakom, Robertom, Javierom i ostalima. Ostali nek se jebu.
Pobijedit će ih on. Pizdune iz bande Born to be hated. Šveđanske pičkice. Stockholmsku bagru. Razmažene jebeke. Vratit će se. Pokazati im tko je šef. Unovčiti znanje. Kmica iz predgrađa postat će car. Sjebati ih. Satrti. Samo da mu Jugići pomognu. Četiri sata ranije nazvao je Stefanovića i prihvatio ponudu – namjeravao ih je dovesti do Wisama Jibrila. Mahmud kao švedski kralj Bernadotte -kad to završi, Gürhan mu može pušiti kurac. Pomislio je na zadatak. Jugića svi uvažavaju. Uspije li im pronaći Libanonca i ispuniti Radovanovu volju, ime će mu se čitati kao: Mahmud Veliki. A ne kao sada: Mahmud, frajer koji bi htio postati krupna riba, ali još se nije pomakao s mjesta. Odmah nakon poziva Stefanoviću nazvao je Toma Lehtimäkija - starog kompića. Tom se bavio ekonomijom i sličnim stvarima. Radio je za neko poduzeće za utjerivanje dugova. Zlata vrijedna veza koja je djelovala odmah. Dva sata kasnije Tom je zamolio nadležni sud da mu faksira sve dokumente vezane uz slučaj pljačke u Arlandi. Odbili su mu faksirati toliko dokumenata. Poslali su ih poštom. Slučaj je zatvoren - državni odvjetnik odustao je od potrage za pljačkašima. No banka i prijevoznik još uvijek su se svađali. Mahmud nije mogao doći k sebi - sud mu je učinio jebeno veliku uslugu. Ponekad je obožavao Švediju i Zakon o pravu na pristup informacijama. Prenuo se iz sanjarenja. Pogledao sat na mobitelu. Zašto Babak još nije došao? Večeras su trebali izaći. Osvojiti grad. Samo naprijed – curke su samo čekale da ih pokupe. Bunga-bunga. Pjevušio si je u bradu na arapskom: Ana bedi kess. Volim pičku. Dopizdilo mu je čekati pa se uspeo stubištem i ušao u trgovinu. Unutra: prepuno ljudi. Bilo je skučeno kao u pečenjarnici. Vonj znoja i žamor. Babak iza staklenog pulta. Trodnevne brade, urednog razdjeljka uređenog briljantinom i raskopčane košulje. Mahmud to nikada ne bi glasno rekao, ali Babak je bio jako zgodan. Pokraj Babaka: njegov tata i nekoliko rođaka. Stari odjeven u lažnu Armanijevu košulju. Stric i bratići u košuljama. Gurali su se, prodavali i pričali. Babak se bavio mušterijom. Mahmud je obožavao mjesto. Ozračje potpuno nešvedsko: posve drugačiji svijet, posve druga zemlja. Cjenkalo se do besvijesti, vikalo da ih se čuje. Trojica mladih crnaca preklinjala su za dobru cijenu kutije ukradenih mobača. Babakov tata širio je ruke, izgledajući kao da su ga pitali smiju li mu izvesti kći na spoj. »Mislite da ja serem lovu? Dajem najviše stotku po komadu.« Mahmud se potajice nasmijao - stari je smrdio na domovinu. Oaza u Švediji. Po policama su ležali rabljeni mobiteli, mp3-playeri, punjači, bežični
telefoni, telefonske kartice i budilice. Ispod pulta raznobojne maske za mobitele, ručni satovi i dekodirani pametni telefoni. Na pultu: tanjuri s Babakovom i tatinom mu večerom. Rajčice, sirovi luk, sir feta i lepinja. Prava. U redu najmanje petnaestoro ljudi. Prodavali su stare ukradene mobitele, tražili pomoć oko dekodiranja i ostavljali satove na popravak. Najviše njih kupovalo je telefonske kartice kako bi mogli jeftinije zvati po cijelom svijetu. Po zidovima su visjele reklame za različite proizvođače mobitela. Bilo je svega, od starih Ericssonovih legendi preko golemih crnih kutija - Novo: dvostruka frekvencija - do iPhoneova. No ponajprije: cjenici za telefonske kartice. Džeda, Jerihon, Jordan. Nema čega nema. Babak je završio s mušterijom. Okrenuo se Mahmudu. »Habibi, daj mi pet minuta. Samo da zatvorimo.« * Pola sata kasnije: zajedno su stajali na ulici. Hodali prema postaji podzemne u Skärholmenu. Mahmud se grohotom smijao: »Obožavam trgovinu tvog starog. Ko da si doma.« Babak je raširio ruke, oponašajući tatu. »Jesi vidio kako je trgovao s klincima, nisu imali šanse.« Preskočili su ogradu. Stare žvakaće na podu oblikovale su uzorak. Mahmud je bio bolje volje. Zmija od plavog vlaka dokotrljala se na peron. Kući k Babaku. Da se pripreme za večeras. * Kasnije kod Babaka: Mahmud, Babak i Robert u stanu u Albyju. Dvosoban stan od četrdeset osam kvadrata. Po zidovima slike obitelji i razne egipatske slike. Babak s Egiptom veze nije imao, ali je zbog nekog razloga volio sfinge, hijeroglife i piramide. Običavao je reći: »Znate da je Egipat bio najveći imperij ikad. Izumili su sve šta danas imaju u Europi. Pismo, papir i ratovanje. Sve. Je l’ me pratite?« U dnevnoj sobi: dvije svijetle kožnate sofe s pripadajućim staklenim stolićem - koji je bio prepun limenki kole, daljinskih za liniju, TV, DVD, digitalni prijemnik i projektor. Omoti igara za X-box 360: Halo 3, Infernal, Medal of Honor. Rizle, časopisi o oružju, pornografija i vrećica s nekoliko
grama travulje. Babak je iz hladnjaka izvadio bocu kole. Sjeo na jednu sofu. Mahmud je listao časopis o oružju Soldier of Fortune. Gledao fine vojne noževe koje su rabili Gurke. Čvršće dečke ne možeš naći. Robert je motao džoju. Polagano lizao rizlu. Pucala je od duhana i mariške. Nije ju zamotao na kraju, travulja je virila baš kao što treba. Stavio je vrh džointa nad plamen upaljača. Pripalio džoju. Duboko povukao. U pozadini sviraju The Latin Kings. Legende švedskog hip-hopa. Dečki iz Albyja. Prodoran glas Doggeja Doggelita objašnjavao je situaciju: »Samo duvaj, stari moj, jer nemamo love, nemamo para.« Robi je pružio džoju Mahmudu. Između palca i kažiprsta. Dobrano je povukao. Okusio. Uživao. Zaljuljao se. Kaaako fino. Polako je izdahnuo dim kroz nos. »Sjećate se škole? Onog tipa Wisama? Mislim da se zvao Wisam Jibril. Bio je par godina stariji od nas. Čuo sam svašta dobrog o njemu.« Robert je bio skroz napušen. Kimnuo je kao u snu. Mahmud ga je udario laktom. »Daj se sredi. Pa ne pušiš hašiš.« Okrenuo se k Babaku. »Sjećaš ga se? Wisama Jibrila?« Babak ga je pogledao. »Ne sjećam se nikakvog Wisama. Kakve veze ima?« »Ma daj, ajde. Nizak tip. Par godina stariji. Družio se s Kulanom, Alijem Kamalom i tim likovima. Sjećaš se?« »Joj, da. Taj lik. Mislim da se nakupio para. Znaš da su mu se mama i tata vratili u Libanon.« »Kako to?« »Pojma nemam.« »A jesi ga vidio u zadnje vrijeme?« Mahmud je razmislio o tome što je Babak rekao: Wisamova obitelj napustila je zemlju - loše. Možda ga zbog toga neće biti lako pronaći. »Davno je to bilo. Visio je u centru. Taman nakon šta sam opljačkao onu trgovinu, sjećaš se? Naletio sam na njega vani par puta.« Prilika. »Gdje si naletio na njega?« »Pa rekao sam, vani.« »Al gdje vani?« Babak se činio kao da je ozbiljno razmišljao. »Mislim da je svaki put bilo u Blue Moon Baru.« »Ooukej.« Mahmud je oponašao izgovor Tonyja Montane u Licu s ožiljkom. »Čuješ li nešto o njemu, proširi glas da ga želim vidjeti.«
Gurnuo je Robija. »Čuješ, i ti. Želim se nać s Wisamom Jibrilom.« Dobar osjećaj. Mahmud je dobio vodilju. Proširio vijest. Približio se. No sada je nakratko morao prestati s pitanjima. * Nakon sat vremena pripalili su novi džoint. Raspravljali su, zamišljali i planirali. Mogli su razgovarati satima. O starim frendovima iz predgrađa, metodama treninga, trgovini Babakovog starog, oružju iz časopisa i patetičnim pokušajima Šveda da ih integriraju. Mahmud im je ispričao o borbi u dvorani u Solni: snažnim udarcima Vitalija Ahramenka i štitniku za zube koji je odletio. No šutio je kao zaliven o zadatku dobivenom od Jugića Babak i Robi bili su odani tipovi, ali o tome se jednostavno šutjelo. Najviše su: spikali o mogućim putevima prema uspjehu. Robert im je ispričao o svoja četiri frenda iz sjevernog Stockholma. Stvarno pametnim likovima koji su skuhali super posao. Naložio se od vlastite priče: »Pazi, likovi su uplatili krstarenje na onim brodovima do Finske, mislim da se poduzeće zove Silja Line, trideset tisuća. Isti dan nazvali su Silju i rekli im da su im krivo uplatili, da nije bilo za njih – ništa za Silju. Naravno, frajeri iz Silje poslali su im isplatnicu. Brat jednog od likova radio je ranije za banku il tako nešto pa je znao da velikim poduzećima poput Silje treba par dana da registriraju isplate. Ako isplate nešto u četvrtak il' petak, nema šanse da otkriju prije ponedjeljka idući tjedan. Zato su bez problema mogli operirat dva dana. Isplatnicu su krivotvorili, to je bar lako, samo je prevučeš kroz kolornu kopirku, pa su onda krenuli na turneju. Podijelili su poštanske urede i na karti odredili na koja će mjesta otić. Mislili su da će ić brže ako budu dvije ekipe. Al sjebali su stvar.« Mahmud ga je prekinuo. »Kako su sjebali? Dečki zvuče turbo pametni.« »Daj da završim. Slušaj. Jedan ured bio je zatvoren zbog preuređenja, al na obavijesti je pisalo da radi drugi, obližnji ured. Al taj obližnji ured bio je u onom dijelu grada koji je preuzela druga ekipa. Znači, došli su dvaput u isti ured. To bi još možda prošlo, al dogodilo se da su došli do iste blagajnice. Kužite? Cura se zapitala. Isplatnice na tako velike svote nisu česte u malim uredima. I to još obje od Silje.« Mahmud se grohotom nasmijao. »Habibi, znaš šta to dokazuje?« Robert je odmahivao glavom. Otpio gutljaj kole. »Dokazuje da možeš zajebat kolko god da si pametan. Jedino što
osigurava uspjeh je nasilje. Kužite? Da su sa sobom imali pištolj, mogli su kučki zaprijetit da začepi gubicu.« Robert je duvao okrajak džoje. »U pravu si. Oružje i eksploziv. A kad ćemo mi napravit nešto veliko?« Mahmud je namignuo jednim okom. »Uskoro.« Uskoro je htio napraviti nešto veliko. * Naručili su taksi. Mahmud u tradicionalnoj kombinaciji za izlaske: bijela košulja raskopčanih gornjih gumba, pomalo preuske traperice - fino su naglašavale mišiće bedara - i crne kožne cipele. U vanjskom džepu jakne opipao je svežanj novčanica - trideset komada od pet stotki koje večeras nije smio baciti u vjetar. Gürhanova lova. No Babak je obećao častiti. Večeras će im se naveliko posrećiti. Autocestom E4 prema sjeveru. Uglavnom taksiji i autobusi. Pola dvanaest. Zamolili su vozača da stavi radio na postaju The Voice. Plesna glazba. Babak je pjevao u taktu: »She break it down, she take it low, she fine as hell, she about the dough.« O sponzoruši koja mrda dupetom za lovu. Justin Timberlake, 50 Cent i cijela hrpa cura. Mahmud je obožavao taj osjećaj. Punoću. Prijateljski duh. Švedsko društvo pokušavalo ih je zgaziti svaki božji dan. No ipak su i dalje bili sposobni toliko se veseliti za vikend. * Na Stureplan su stigli nakon dvadeset minuta. Vozaču su ostavili dvjesto kruna napojnice. Kao pravi carevi. Red ispred Hell’s Kitchena izgledao je kao skupina obožavatelja blizu ograde na kakvom koncertu. Gurali su se naprijed, mahali, čvrsto držali torbice, skakali da bi ih se bolje vidjelo, derali se na zaštitare i tiskali se. Gurali se naprijed. Tiskali prema glamuru. Pokraj razvodne kutije stajao je glavni zaštitar - prstom je pokazivao tko smije unutra. Ostali su zaštitari kao najbrutalniji tajni agenti hodali gore-dolje sa slušalicama u ušima. Pravi švedski dečki zalizane kose nisu morali stajati u redu. Za sobom su vukli platinaste iskvarcane plavuše. Ostali su nudili skrivene petstotice, obećavali da će im kupiti piće za tisuće kruna, svečano prisezali da su slavni, bogati ili da se u njih može pouzdati. Dečki iz predgrađa prijetili su zaštitarima
batinama - ionako su znali da nemaju šanse ući. Cure su pokazivale grudi i napućivale usnice, obećavale pušenje, ševu ili grupnjak. Bilo što samo da uđu. Mahmud je kod devedeset posto ljudi koji su stajali u redu primijetio istu stvar: očaj. Drugim riječima – u centru grada sve je bilo kao inače. Mahmud, Babak i Robert još nisu bili krupne ribe. Obično na mjestima poput Sturecompagnieta i Hell’s Kitchena nisu imali šanse. No Babak se večeras zainatio. Mahmud je zapravo htio otići do Blue Moon Bara u susjednoj ulici Kungsgatan kako bi potražio Wisama. Postaviti nekoliko pitanja osoblju za šankom. Osim toga, uopće nije kužio kako je to Babak zamislio da će ući. No Babak nije štedio sredstva. Netremice je gledao glavnog zaštitara: raširio je prste obje ruke. Zaštitar je povisio obrve, nije kužio. Babak je stupio naprijed i nasjeo na ogradu. Nagnuo se tijelom preko nje. »Sredim ti deset grama.« Zaštitar je namignuo. Podigao traku. Došli su do blagajne. Upad dvjesto pedeset po glavi. Sranje, bogme košta kad si krupna riba. Ali jebeš sve – pustili su ih unutra. Jebeno čudo. Mahmud i Robert gledali su Babaka. Nacerio se. »Šta niste znali? Počeo sam prodavat finu robu.« Unutra: dominirali su razmaženi bogatuni. Posvuda velike boce vina i šampanjac u posudama s ledom. Tipovi s maramicama u džepovima na prsima zalizanih frizura, a oni najatraktivniji: pomalo raskuštrani, ali ipak zalizani. Raskopčane prugaste košulje s blještavim gumbima za manžete, skupi sakoi, dizajnerske uske isprane traperice i kožno remenje s kopčom u obliku monograma: Hermes, Gucci i Louis Vuitton. Neki s kravatama, no većina bez njih; lakše se pokažu prsa. Osim njih: nekolicina starih rokera sa zaliscima i kapama za bejzbol. Mahmud nije kužio zašto su njih pustili. Fine djevojke sjedile su u separeima pijući votku s tonikom ili su ih frajeri nudili šampanjcem. Djeca bogatuna, mlada krema društva i seljaci koji su se pravili važnima. Ali i koktel drugačije ekipe: napola slavnih. Glumci u reality-programima, televizijski voditelji i kojekakvi umjetnici. Okruženi curama koje su nosile markirane torbice i Playboyev nakit oko vrata, cupkajući na mjestu oko njih. Šećer dolazi na kraju: Jet Set Carl, koji je svim curama na Stureplanu prvi na listi onih kojima nikada neće odbiti popušiti kurac. Čak su i Mahmud i njegovi kompići znali za njega. Tip je posjedovao tri mjesta u gradu, a zapravo se zvao Carl i još nekako; Mahmud se nije mogao sjetiti kako. Jedino što je znao: tip je bio jebeno jet set. Otuda ime. Unutra nije bilo mnogo kmica. Možda nekoliko njih usvojenih i integriranih. Poput onih koji se bave glazbom, medijima ili sličnim sranjima. Iskreno rečeno: Mahmud se uopće nije osjećao kao kod kuće – ali cure su bile
jebene. Otkopčao je još jedan gumb na košulji. Babak je na šanku naručio bocu Dom Perignona. Mahmud se ogledao u posudi s ledom koja je slijedila za Babakovim šampanjcem. Sviđalo mu se kako je izgledao. Široke obrve i zalizana crna kosa s toliko gela koliko je tijekom tri tjedna na nju mogao staviti a da mu se ne pošemeri ni vlas. Pune usne, snažna čeljust i savršeno jednakomjerna brada. Vidio je kako mu se iza leđa približavaju zrcalne slike Babaka i Roberta. Okrenuo se prije nego što su mu prišli. Babak iznenađen: »Kako si nas skužio?« Mahmud je rekao: »E, stari moj, kad je na jednom mjestu ovolko pičkica, moraš imat oči na leđima da ne propustiš koju.« Osmijeh na usnama. Nasmijali su se. Otpili šampanjac. Davali sve od sebe da uspostave kontakt očima s djevojkama oko sebe. Neuspješno - kao da su bili nevidljivi dječaci iz kakve reklamne kampanje protiv nasilja. Robi je naposljetku prišao nekima. Rekao nešto. Ponudio šampanjac. Totalno su ga odjebale. Kh’tas - pičke. Nepravda. »Idemo.« Mahmud je htio do Blue Moon Bara. Raspitati se o Libanoncu. Babak se nacerio. »Ne, idemo povuć svaki po lajnu.« * Sat vremena kasnije. Euforija od koke ih je pustila. No Mahmud se još uvijek osjećao kao najjača kmica u gradu, najpametniji imigrant na svijetu, pravi broj jedan – kao jebeni Sherlock Holmes. Pronaći će tog lika Wisama. Natjerati ga da prizna što je učinio s Radovanovom lovom s Arlande. Natjerati ga da progovori. Da dadne Mahmudu priliku impresionirati Jugiće. Kako bi ga zaštitili. Robert se sjurio na plesni podij, pokraj jedne cure koja je djelovala maloljetno. Mahmud i Babak, kao i obično, visjeli su na šanku. Potom je vidio nešto što nije želio vidjeti. Zvukovi oko njega utihnuli su. Zaboljela ga je glava. Oko njega se stvorio vlastiti otočić panike - pet metara dalje od njih za šankom: Daniel i dvojica tipova od one noći. Ukočio se. Zagledao u boce s druge strane šanka. Pokušao zuriti ispred sebe. U kurac. Što da radi? Valovita panika između sljepoočnica. Opet ta sjećanja: škripanje u ustima. Zvuk okretanja bubnja. Danielov cerek.
Trudio se ne gledati ih. Morao je ostati smiren. Jesu li ga vidjeli? Priđu li mu, nije znao kako će reagirati. Čini se da ih Babak nije skužio. Ljudi u pozadini kao da su se kretali kroz izmaglicu. Kada se kasnije prisjećao situacije, nije znao koliko je dugo ondje stajao. Bilo mu je mučno. Ukočio se. Toliko mnogo preplašenih misli na umu. No nakon nekog vremena svrnuo je pogled. Više ih nije bilo. * Jebalo mu se za Babaka i Roberta. Vidio je da je Babak pokušao zbariti neku milfaču. Ženskoj su se na nosu vidjeli tragovi koke. Tragovi ruža na Babakovim obrazima. Blago njemu. Mahmud je htio odatle. Morao je u Blue Moon Bar. Odmah. Izašao je iz Sturecompagnieta. Red vani tri puta duži nego kad su ušli. U pogledu im očaj – trideset puta izraženiji. Glavni zaštitar na svom mjestu, odlučuje tko će unutra, a tko van, tko je dobitnik, a tko gubitnik, živ ili mrtav. Hodao je uz Kungsgatan. Hladniji zrak. Gdje je nestalo ljeto? Odvagivao je bi li smazao hamburger, ali odustao je. Morao je učiniti svoje u Blue Moon Baru. Mjesto se naziralo u daljini. Ispred Blue Moon Bara: također nezamisliv red. Niskih zaštitara širokih ramena na bacanje. Mahmud je pomislio: zar moraš biti patuljak da te ovdje zaposle? Odmah je doklizio do ulaza za VIP-goste. Preko reda. Pristupio je golemom zaštitaru. Pogledi su im se susreli. Određeno razumijevanje između velikih momaka. Poslužio se klasičnim trikom, ovo mjesto nije bilo toliko teško kao Sturecompagniet - šutke je izvadio petsto kruna. Krupni zaštitar ga je upitao: »Solo si?« Mahmud je kimnuo. Zaštitar mu je vratio novce. »Sve pet.« Ušao je. Platio stotku za upad, cijena normalnija nego na prethodnom mjestu. Zaprepastio ga je zaštitarov stil. Doista se prema njemu dostojanstveno ponio. Promotrio je mjesto. Na donjem katu: vrvjelo je tipovima – Åsircima s modernim fudbalerkama i u raskopčanim košuljama ispod kojih su se nazirala depilirana prsa, Švedima s njegovanim trodnevnim bradama i kmicama s nakrivljenim kapama za bejzbol i lažnim zlatnim naušnicama. Plava svjetlost treptala je u taktu s techno glazbom: »This is the rhythm of the night.« Ovo je ritam noći.
Nastavio je. Na idućem katu: jednolična raspodjela spolova – što je asociralo na tržnicu mesom. Gosti su se izvijali na plesnom podiju, tipovi su u zakucima mijesili sise dok su im cure grickale rubove ušiju i masirale kurce preko hlača. Pas mater - Mahmud si je baš poželio pokupiti neku finu picicu. Ali ne odmah. Pristupio je šanku. Naručio mojito. Lokanje inače nije bilo njegov stil, eventualno šampanjac, samo zbog cura. Rado je duvao da se razveseli – ali nikada da izgubi kontrolu. Samo su Švedi lokali do gubitka dostojanstva. A ako se potučeš, nemaš nikakve šanse. Plus: previše kalorija. Naslonio se na šank. Držao mojito sa štapićem. Komadići leda boljeli su ga pod zubima. Brojio je parove koji su se žnjarali. Nagnuo se prema pipničaru koji ga je poslužio. Momak azijatskog izgleda od oko dvadeset i pet godina. »Znaš Wisama? Wisama Jibrila, super lika iz Botkyrke. Ima puno love. Znao je dolazit ovamo. Sjećaš ga se?« Pipničar je slegnuo ramenima. »Pojma nemam. Često dolazi ovamo?« »Ne znam. Al prije par godina stalno je ovdje visio. Jesi tad radio ovdje?« Pipničar je brisao čašu. Kao da je razmišljao. »Nisam, ali pitaj Antona. On je ovdje svaki božji vikend zadnjih pet godina. Ne bi čovjek vjerovao.« Pokazao je prema drugom tipu iza šanka. Mahmud je Antonu skoro pet minuta pokušavao svratiti pozornost. Neuspješno. Stigao ga je temeljito proučiti. U uskoj majici kratkih rukava kako bi naglasio tribalne tetovaže na nadlakticama, namjerno raskuštrane kose, sa širokim kožnim narukvicama oko ručnih zglobova i metalnim prstenjem. Lik nije bio krupan, ali bio je u dobroj formi. Naposljetku: upotrijebio je jedan drugi trik. Opet je mahnuo s petsto kruna. Anton je reagirao. Klasika. Trudio se nadglasati glazbu. Pokazao prstom na prvog pipničara. »Kaže mi da već dugo radiš ovdje. Sjećaš se Wisama Jibrila? Prije je često znao zalazit ovamo.« Anton se nasmiješio. »Naravno da se sjećam Wisama. Lik je legenda.« Mahmud je položio petsto kruna na šank. »Tu se ne može razgovarat. Možemo se maknut negdje na pet minuta? Ovo slobodno zadrži.« Anton kao da ga nije skužio. Posluživao je piće curki koja je izgledala ukomirano. Zar je moguće da nije reagirao na najbolje moguće osvježivanje pamćenja? No nakon nekoliko trenutaka Anton je stupio sa šanka. Poveo Mahmuda ispred sebe. Prema muškom zahodu.
Tip je stao ispred pisoara. Izvadio zmaja. Mahmud kraj njega: učinio je isto. Loš potez - uhvatila ga je pisoarska trema, ni kap nije iscurila. To mu se nikada nije dogodilo. Obično je bio car pišanja. Ali znao je zašto - sjetio se šumske mrlje od mokraće. Pogledao je dolje: pisoar prepun doza švedskog snusa i žvakaćih guma. »Reci. Jesi ga vidio u zadnje vrijeme?« Anton je zakopčao patentni zatvarač. »Dabome da jesam. Wisam je ovdje stalno visio. Bario je dame poput profesionalnog košarkaša, u stilu Dennisa Rodmana. Znaš, frajer je poševio više od dvije i pol tisuće cura. Kužiš ti to? Dvije i pol tisuće.« »Ko to? Rodman il Wisam?« »Pa Rodman, naravno. Ali Wisam je super. Ima ono nešto posebno, znaš. Kad stavi u petu, nijedna mu dama ne može odoljeti.« Mahmud je mislio: »Dabome da jesam« i »dame« - tip je i govorio žuto kao pravi Šved. »Okej. Al jesi ga nedavno vidio?« »Zapravo jesam. Čini mi se prvi puta nakon tri godine. Kruže svakakve priče. Da je na burzi zaradio milijune. Da se bavio preprodajom droge. Da je napisao priručnik kako opljačkati transport novca. Znaš, sve moguće priče. Svakakve se glasine šire.« Bingo - Anton je čuo nešto o Jibrilu. »Jedino što ja znam jest da je lovu trošio sa stilom. Svašta sam vidio.« Bingo sa džokerom. Mahmud je morao nastaviti oprezno, nije htio da pipničar nasluti koliko se mnogo zanimao za Wisama Jibrila. Ogledao se. »Jebemu«, bilo je jedino što je izustio. Anton kao da se zapitao. Još nešto? Mahmud ga je uhvatio za ruku. Pipničar ga je pogledao. Mahmud mu je uzvratio pogled. Čvrsto ga držeći za podlakticu. Osjetio kako je frajer napeo mišiće. Odašiljao mu je jasne signale: izađeš li sada, bit će frke. Mahmud nije čekao. Odvukao je Antona u jedan zahod. »Pričaj. Šta još znaš?« Pipničar se trzao. Širom otvorenih očiju. Uopće se nije opirao. Mahmud je novčanicu spremio u džep. Izvadio tisućicu. Anton nepomičan. Razmišljao je. Potom se izlajao. »Bio je ovdje kojih dva sata, pokupio dvije cure. Prije nekoliko tjedana. Skoro pa sam siguran da je bio Prvi maj. Ne znam skoro ništa više od toga. Iskreno rečeno, pojma nemam.« Mahmud se uhvatio predzadnje rečenice: »skoro ništa više od toga«. Što je tip time htio reći? Očito je znao nešto više.
»Antone, sve mi reci. Nešto znaš.« Opustio je mišiće podlaktice. Crna slova na maslinastoj koži. Alby Forever. Zauvijek Alby. Upalilo je. »Okej, okej. Cure su bile ovdje prošli vikend. Pričale su sa mnom par minuta, impresionirane do jaja. Wisam je navodno na njih trošio para i para, kao da je arapski šeik. Odveo je cure u svoj stan za koji nemam blage veze gdje je. A sigurno ni cure jer su mi rekle da su bile pijane ko majke. Vozio ih je okolo u svojoj novoj makini. Bentleyju.« Mahmud se zbunio. Anton je islovkao: »B, e, n, t, li. Bolesno, ha. Više od toga ne znam. Kunem se.« Netko je lupao po vratima. »Dečki, nije vam ovo pederski bar. Ajde van.« Mahmud je skupio dovoljno informacija za jednu večer. Pronašao nekoliko tragova. Otvorio je vrata. Izašao iz zahoda. Ramenom pokupio tipa koji je vani srao gluposti. Ostavio Antona da se smije. * Odvjetnički ured Settergren Općinskom sudu u Sollentuni
TUŽBENI ZAHTJEV TUŽITELJ Barclays Bank Pic, George St. 34, London, Engleska PRAVNI ZASTUPNIK odvjetnici Roger Holmgren i Nathalie Rosenskiöld, Odvjetnički ured Settergren d.o.o., Strandvägen 12 TUŽENIK Airline Cargo Logistics d.d. PREDMET naknada štete ZAKONSKI TEMELJ Poglavlje 9, čl. 28, par. 1 Zakona o zračnom prometu (1957: 297) Barclays Bank Plc. (u daljnjem tekstu »Barclays«) ovime podnosi tužbeni zahtjev protiv poduzeća Airline Cargo Logistics d.d. (u daljnjem tekstu »Cargo Logistics«).
ZAHTJEV
Barclays traži da Općinski sud naloži poduzeću Cargo Logistics isplatu od 5.569.588 USD s kamatama banci Barclays, sukladno čl. 6 Zakona o kamatama, s rokom od 30 dana nakon uručenja tužbenog zahtjeva pa do isplate. Barclays traži naknadu sudskih troškova u iznosu koji će naknadno biti određen.
TUŽBENA OSNOVA Barclays i Cargo Logistics potpisali su ugovor o zračnom transportu određenog broja poštanskih vreća s različitim valutama u ukupnoj vrijednosti od 5.569.588 USD. Te su poštanske vreće bile predmet oružane pljačke u zračnoj luci Arlanda dok se o njima skrbilo poduzeće Cargo Logistics. Poštanske vreće s valutama u iznosu navedenom u tužbi tako su izgubljene. Sukladno čl. 18. 9. pogl. Zakona o zračnom prometu, prijevoznik je odgovoran za štetu nastalu gubitkom robe, u ovom slučaju poštanskih vreća, kao i smanjenjem količine robe i štetom nastalom dok je roba u skrbništvu prijevoznika u zračnoj luci. Barclays tvrdi da Cargo Logistics u potpunosti snosi odgovornost za nastalu štetu zbog teških propusta u sigurnosti.
DETALJNE OKOLNOSTI SLUČAJA Barclaysov ugovor sa švedskim bankama i Cargo Logisticsom Barclays redovito kupuje vrijednosne pošiljke različitih valuta od tri švedske banke, poimence SEB, Svenska Handelsbanken i Föreningssparbanken (Swedbank). Sukladno ugovoru iz 2001. godine, Cargo Logistics je na zahtjev Barclays Banka na redovnoj bazi na sebe preuzeo odgovornost organizacije transporta poštanskih vreća s valutama od banaka u Stockholmu te njihovog prijevoza zračnim putem do Londona. Prijevoz aktualan u ovome slučaju slijedio je proceduru koju Cargo Logistics redovno primjenjuje. Barclays je Cargo Logisticsu poslao telefaks sa zahtjevom da Cargo Logistics iz tri švedske banke preuzme
određen broj poštanskih vreća s valutom, organizira zračni prijevoz iz Stockholma do Londona te telefaksom pošalje presliku teretnice što je prije moguće, vidi Privitke 1-5. Sukladno naputcima, pošiljke je trebalo pripremiti za zračni prijevoz, a prosječna vrijednost svake vreće nije smjela prijeći vrijednost od 500.000 USD. Tečajna lista tada je iznosila 7,32 SEK za 1 USD. Preuzimanje robe od strane Cargo Logisticsa i prijevoz do zračne luke Arlanda Cargo Logistics je prijepodneva 5. travnja 2005. od tri švedske banke u centru Stockholma preuzeo ukupno 19 poštanskih vreća, sukladno Privitku 6. Zadatak su obavila dvojica zaposlenika Cargo Logisticsa, Göran Olofsson i Roger Boring, u vozilu prilagođenom za prijevoz novca. Olofsson je za Cargo Logistics radio 20 godina, a Boring 5 godina. Sukladno pravilniku ni Olofsson ni Boring nisu znali ništa o vrijednosti valuta u poštanskim vrećama koje su preuzeli. Olofsson i Boring stigli su u Arlandu do ureda prijevozničkog agenta Wilson &Co u 14.15 sati istog poslijepodneva. Ondje su podigli teretnicu i potvrdu o primitku robe. Olofsson i Boring nakon toga odvezli su se 50-ak metara do skladišnih prostora Cargo Logisticsa na području zračne luke, gdje su isporučili 19 poštanskih vreća. Isporuka Cargo Logisticsa Skladišni prostor Cargo Logisticsa preuzeo je 19 poštanskih vreća oko 15 sati istog dana, izdavši Handling Report-Cargo Logistics-Valuable Cargo, izvještaj o preuzimanju vrijednog tereta, Privitak 7. Osoblje Cargo Logisticsa smjestilo je vreće u zaključane sigurnosne kutije, u prostoriju u skladišnom prostoru koja se naziva strong room (u nastavku »trezor«), gdje se roba čuvala pod ključem. Oružana pljačka Let kojim su se sigurnosni ormari trebali isporučiti bio je zakazan za 5. travnja, u 18.25 sati. Zaposlenik Cargo Logisticsa Fredrik Öberg nalazio se u skladišnom prostoru oko 18 sati, premještajući sigurnosne kutije iz trezora u kamion Cargo Logisticsa. Kamion tipa Nissan King Cab trebao je prevesti poštanske vreće do zrakoplova.
Vrata trezora bila su otvorena prilikom premještaja, baš kao i garažni prilaz skladišne zgrade prema području zračne luke. Otvoren je bio i izlaz za nuždu prema cesti izvan područja zračne luke zbog dostave poduzeća Box Delivery koja je taman pristigla. Izlaz za nuždu nalazi se u neposrednoj blizini trezora. U to su vrijeme, dakle oko 18.10 sati, trojica muškaraca od kojih su dvojica bila naoružana vatrenim oružjem, stupila u skladišnu zgradu kroz otvoren izlaz za nuždu. Pljačkaši su priprijetili Öbergu i dostavljaču iz Box Deliveryja, prisilivši ih da legnu dok su istodobno ukrali devet sigurnosnih kutija iz trezora. Ležeći na podu, Öberg je svojim mobilnim telefonom nazvao zaštitarsku tvrtku Falck Security u Arlandi, obavijestivši ih da je u tijeku pljačka. Zaposlenik Falcka koji je primio poziv zbog nekog je čudnog razloga zatražio Öberga da nazove policiju. Nakon pljačke počinitelji su s mjesta zločina pobjegli dijelom u nikada pronađenom BMW-u 528, a dijelom u ukradenom terenskom vozilu Jeep Cherokee, pronađenom napuštenom oko 2-3 km od mjesta zločina s ispražnjenim sigurnosnim kutijama. Pljačka je odmah prijavljena policiji u Arlandi. Bez sigurnosnog nadzora Skladišni prostor Cargo Logisticsa nadzire ukupno 75 CCTV (video) nadzornih kamera uključenih 24 sata dnevno. Nakon pljačke saznalo se da videovrpca u kameri smještenoj na području skladišnog prostora gdje se odigrala pljačka nije izmijenjena sukladno naputku (jedna videovrpca snima 27 sati materijala). Snimka u aktualnoj kameri prestaje oko 13 sati dana 5. travnja te pljačka stoga nije zabilježena na vrpci. Otvoren izlaz za nuždu Trezor u skladišnom prostoru Cargo Logisticsa smješten je u neposrednoj blizini izlaza za nuždu koji vodi do ceste izvan područja zračne luke. Izlaz za nuždu ne može se otvoriti izvana te prema važećim naputcima Cargo Logisticsa mora uvijek ostati zatvoren. Izlaz za nuždu je unatoč tome bio otvoren u trenutku pljačke, što je pljačkašima omogućilo da s ceste izvan zračne luke uđu u skladišni prostor. Razlog zbog kojeg izlaz za nuždu nije zatvoren nakon ulaska
dostavljača nije razjašnjen. Otvoren trezor Sukladno naputcima Cargo Logisticsa, trezor mogu zajednički otvoriti samo dvije osobe, od kojih jedna (u službi šefa) samo uz pomoć elektroničkog ključa. U aktualnoj situaciji trezor je stajao otvoren, zbog čega je pljačkašima koji su u skladišni prostor ušli kroz otvoren izlaz za nuždu bio omogućen ulaz u otvoreni trezor. Razlog zbog kojeg je trezor stajao otvoren nije razjašnjen. Pripremna istraga zaključena Nijedan počinitelj još nije uhićen. Državni odvjetnik odlučio je stoga odustati od pripremne istrage. Krivnja Cargo Logisticsa Barclays tvrdi da je Cargo Logistics u danom kontekstu: namjerno prouzročio štetu ili je kriv zbog nemara kvalificiranog sukladno čl. 24 9. pogl. Zakona o zračnom prometu, koji uglavnom odgovara pojmu grubog nemara u tržišnom ugovornom odnosu. Važne su, između ostalog, sljedeće okolnosti: Pljačkaši su s ceste izvan područja zračne luke imali neposredan pristup skladišnom prostoru jer je izlaz za nuždu bio otvoren, što je u suprotnosti važećim pravilima Cargo Logisticsa. Trezor je bio otvoren, što je u suprotnosti s važećim pravilima Cargo Logisticsa, zbog čega su pljačkaši imali neposredan pristup u otvoreni trezor kad su kroz otvoreni izlaz za nuždu ušli u skladišni prostor. Cargo Logistics zanemario je važeća sigurnosna pravila ne zamijenivši vrpcu u nadzornoj kameri upravo u dijelu skladišta gdje se odigrala pljačka, zbog čega pljačka nije snimljena. Budući da se radi o tržišnom odnosu, zahtjevi glede organizacije, sigurnosti i profesionalnosti Cargo Logisticsa s pravom su visoki. Nanesena je velika materijalna šteta.
U Stockholmu gore navedenog datuma, Roger Holmgren
11 Niklas je nakon uobičajene ture trčanja vježbao u stanu. Rutina ga je pokretala poput motora. Njegova filozofija: temelji pravilne vježbe bili su navika i ponavljanje. Četiri puta pedeset sklekova uz nekoliko vježbi za noge. Četiri serije podizanja utega za bicepse naizmjence s četiri puta šezdeset trbušnjaka. Znojio se kao svinja u vojničkom šatoru. Propisno je odradio vježbe istezanja. Htio je mišiće zadržati pokretljivima. Odmorio se petnaest minuta na sofi. Ustao je. Vrijeme je bilo za vrhunac dana - kate u tanto doriju, borbi nožem. Trčanje je bilo korisno za samoprocjenu, kondiciju i sagorijevanje masti. Sklekovi i vježbe mišića potrebni da bi zadržao snagu i izgledao koliko-toliko okej. Priznao je bez ustručavanja: bio je tašt. No tanto dori bio je nešto drugo: opuštanje i snaga. Mogao je vježbati satima. Kao da meditira. Zaboravio bi na sve. Poniknuo u sebe. Poniknuo u pokrete. Poniknuo u nož. Zamah i korak. Ubod. Tehnike je prije šest godina naučio od nekoliko elitnih časnika iz jedne postrojbe s kojom je surađivao u Afganistanu. Nakon toga vježbao je kad god je stigao. Za pokrete je trebao prostor, kao da pleše. Nije uvijek djelovalo u borbi na terenu. No ovdje u praznom stanu bilo je kao stvoreno za borbu prsa o prsa. Najprije mir. Skupljenih peta. Stopala okrenutih prema van pod kutom od devedeset stupnjeva. Ruku spuštenih i skupljenih ispred trupa. S nožem u desnoj ruci i palca koji je počivao na ravnoj strani oštrice. Lijeva ruka blago drži desnu. Pognute glave, brade spuštene na vrat. Duboko je disao kroz nos. Potom napad. Eksplozija mišića. Korak naprijed desnom nogom. Prebacuje težinu naprijed. Izdisaj kroz usta. Zrak i mišići ispunjavaju trbuh. Važno: ne smije prejako zakoračiti - tada protivnik jasno vidi što si naumio. Nožem ubada kao bičem. Okrenuo ga je povlačeći ga prema sebi. Katu je izveo vrlo usredotočeno. Trebale su mu četiri i pol minute. Svaki pokret vježbao je ponavljajući ga najmanje petsto puta. Ubod u trbuh. Tehnika biča. Metodika sjeckanja.
Prvotno se zapravo radilo o nečem japanskom. No vojnici koji su ga u Afganistanu naučili tehnici izmijenili su izvorne pokrete, dodavši svoje. Tehnike različitih kata pokrivale su sve. Uske prostore poput dizala, zatvorskih ćelija i zahoda. Tehnike za borbu u automobilima, na brodovima i u zrakoplovima. U nestabilnim okolinama i bujnoj vegetaciji te na klizavim površinama i u tišini. Tehnike borbe u vodi gdje je sporost pokreta davala nove mogućnosti predviđanju protivnikova idućeg pokreta, borba prsa o prsa na stubama - posebna pariranja udarcima ili ubodima upućenima s visine. Dok god je nosio nož, nije morao brinuti za ishod bliske borbe. Istodobno, nemir je dolje u pješčaniku bio oznaka mentalnog zdravlja. Vojnici koji nisu osjećali barem djelić straha u borbi, često bi pukli. Plaćeništvo nije toleriralo luđake. Slali su ih kući. Ili bi ih dokrajčili. Bio je sretan što je dobio priliku. Ne postoji mnogo Šveđana koji su se borili u pravom ratu. UN-ovi slabići najčešće su čuvali izbjeglice. Znao je jer je pokušao raditi kao plava kaciga. * Nakon što se istuširao, uzeo je dva Nitrazepama. Samoća ga je nagrizala. Trebao je prijatelje. Benjamin, tip koji mu je sredio posrednika na crno, bio mu je jedini kolega kojeg se sjećao iz srednjoškolskih dana, prije vojnog izvidništva u Arvidsjauru. Možda mu je to bio i jedini prijatelj kojeg je ikada imao. Niklas ga je prošli tjedan sreo prvi put nakon sto godina. Danas se su opet trebali naći. Progutao je još jednu tabletu za smirenje. Izašao. Sišao do podzemne. Provjeravao ima li štakora. * Vlak podzemne željeznice podlegao je napadu grafitera. Niklas je zatvorio oči. Pokušao zaspati. Opet je pomislio na krike koje je čuo od susjeda. Djevojka s iračkim naglaskom sigurno se loše provela. Još nije vidio tipa koji ju je prebio. Ali kad ga vidi, dvojio je hoće li se moći suzdržati. Razmišljao je. Čovjek je kao biće živio u hobesijanskom svijetu. Niklas je to najbolje znao. Dobro se nije moglo razlučiti od zla. Život se nije dalo premazati nekakvom moralnom bojom. Pretvarati se da postoji dobro i zlo, ispravno i pogrešno. To je čisto sranje. Svi se bore protiv svih. Netko je morao upravljati. Netko se morao pobrinuti da se ljudi ne tuku, da ne pucaju
jedni - na druge i ne ubijaju se. Netko je morao zasjesti na vlast. Nitko nije imao pravo žaliti se na sustav ako ga najprije nije pokušao promijeniti vlastitim snagama. Zato je trebalo poštovati mudžahedine. Bio je to rat. Oni kao ljudi nisu bili ništa lošiji od momaka iz njegove postrojbe. Jedina razlika bila je da su njegovi vojnici bili opremljeni boljim oružjem. Stoga su preuzeli kontrolu. Na svoj način isto je bilo i s djevojkom iz susjednog stana. Njezin tip radio je što je znao. Ona bi također trebala raditi ono što zna – zatući ga. Bez zadrške. * Izašao je iz podzemne. Trebali su se naći na trgu Mariatorget. U baru Tivoli. Na pivu. Niklas je sjeo za stol. Stigao je nakon nekog vremena. Benjamin: obrijane glave, ali bradurine kao da svira u ZZ Topu. Bikovskog vrata. Tupoga nosa koji je primio svoj dio udaraca. I sunčanih naočala na nosu. Niklas se sjetio kako su Ameri zvali svoje ružne besplatne sunčane naočale: BCD – Birth Control Device, Sredstvo za kontracepciju - s njima curi nisi smio ni na metar. Benjamin se gegao kao i obično. Arogantan do krajnjosti: ruku u džepovima raskopčane jakne, njihao se hodajući. Kada su se prvi puta sreli, Niklas je pomislio kako se Benjamin doista promijenio otkako su bili klinci. Tada je Benjamin bio klinac koji nikako nije kužio kako stvari funkcioniraju. Pričao je o nezanimljivim stvarima - kao na primjer da mu je mama slučajno oprala bijelo rublje s plavim - i to malčice predugo. Ne bi promijenio majicu nakon tjelesnog. Djevojke mu nikada nisu prilazile, ali on je svejedno slao pisamca najljepšoj curi u razredu, pišući joj da mu se sviđa i bi li se htjela malo žvaliti s njim. Nikada ga nisu maltretirali, a za to je postojao dobar razlog. No nije bio ni dio ekipe. Katkad bi totalno pošizio. Kad bi ga netko isprovocirao, zafrkavao ga zbog znojavih ruku ili zbog imena, ili izmislio nešto o njegovoj staroj. Tada je bilo strašno. Ponašao bi se kao životinja u škripcu. Bio je u stanju izmlatiti dečke dvije godine starije od sebe. Nabijati im glavu u šljunak na nogometnom igralištu ili ih lupati kamenjem. I upravo je to privuklo Niklasa. U višim razredima bilo je bolje. Benjamin je prestao jurcati za curama koje ionako nisu marile. Počeo je trenirati taekwondo. Četiri godine kasnije osvojio je broncu na državnom prvenstvu za juniore. Na njega se moglo računati. Rukovali su se. Benjaminov stisak: kao prenapeti stisak dizača utega. Je li pokušao štogod dokazati?
»Bok, Benjamine. Sve pet?« »Itekako.« »Netko se raspitivao za mene u zadnje vrijeme?« »Zapravo jest. Jutros su me zvali iz murje i pitali koliko si dugo bio kod mene tu jednu večer prošli tjedan.« »I?« »Rekao sam da si ostao cijelu večer, da smo gledali Kumove i tako to.« »Iskreno, hvala ti. Dužan sam ti uslugu. I owe you one.« Prišli su šanku i naručili. Benjamin je zafrkavao Niklasa jer je rabio mnogo riječi na švengleskom. Niklas se nije nasmijao. Naručio je jedan Guinness. Benjamin mineralnu. Niklas je platio za obojicu. »Nećeš nešto drugo?« pitao je Niklas. Benjamin je odmahnuo glavom. »Neću. Na dijeti sam.« Niklas nije kužio. Osam godina na terenu, često bez piva, žestice ili dobre hrane, učinilo je da čezne za takvim stvarima. Sjeli su. Raspričali se. Niklas zapravo i nije skužio čime se Benjamin trenutačno bavio. Navodno je radio kao zaštitar. Potom kao soboslikar. Pa je bio nezaposlen. A sada nešto opskurno. Niklas je pomislio na svoj životopis. Na svoj curriculum vitae, tek nekoliko svijetlih točaka - djetinjstvo mu je uglavnom bilo ispunjeno dosadom, izolacijom i strahom. Dosadom što je svake subote bio sam u stanu, čekajući da se mama vrati kući s posla. Izolacijom u školi. Zato što su svi nekako kužili da u domu Niklasa Brogrena nešto nije bilo u redu, ali nitko nikada ništa nije zucnuo. Strahom da će šupčina zatući mamu. Bilo ga je strah navečer zaspati, strah noćnih mora, mamina preklinjanja, vrištanja i plača. Strah štakora. Ali bilo je i svijetlih točaka. Novačenje. Vrijeme provedeno u izvidništvu. Ushit prije borbe. Prvi put kad je u Afganistanu sudjelovao u pravoj borbi. Proslava s ostalim vojnicima nakon dobro obavljenih zadataka u Iraku. Benjamin ga je pogledao nakon svoje priče. »Halo. Zemlja zove Niklasa. Je l’ me slušaš?« »Nema problema, samo sam se malo zamislio«, nasmijao se Niklas. »Aha, a o čemu?« »Ma znaš, o mami.« »Aha. Onda ću ti ispričati nešto što će te oraspoložiti. Krenuo sam u streljački klub. Jesam ti to već rekao? Super je. Uskoro ću dobiti dozvolu i onda ću kupiti vlastitu dvadesetdvojku. Na revolver moram pričekati. No tebi to vjerojatno i nije nešto posebno. Ti si ziher pucao naširoko i nadaleko, ha?«
»Moglo bi se reći. Ali tamo smo iz pištolja pucali samo zabave radi.« »Kul. Ponese to čovjeka, je l' da? U masi američkih filmova pištolj drže skroz čudno. Koso u ruci kao da ne teži ništa.« »Da, znam, nije to dobro.« »Čisto sranje.« »Yes. Mažu oči. Takvim držanjem ne postiže se preciznost. Ruka ti se trese kad pucaš kao da si penzioner. Kao kad trčiš. I toga ima na filmovima, kako trče i pucaju. Ali tko god je bio u ratu, zna da to tako baš i ne ide.« »Mora se vježbati. Koje ste pljuce vi imali?« O tome Niklas ne bi smio pričati. Pokušao je skrenuti temu: »Ne sjećam se točno. Ali, čuj, imaš kakvu curu?« »Kako se ne sjećaš koji si pištolj imao? Ma daj.« U pitanju je bila čast. O određenim stvarima nije se razgovaralo s vanjskima: o arsenalu, zadacima i ostalim vojnicima iz postrojbe – te koliko si ljudi ubio. Čak i nakon skidanja iz plaćene vojske moralo se pridržavati pravila. Obveza čuvanja tajne vrijedila je dok god si živ. Niklas nije cinkao. Nije bio takav tip. Zašto je Benjamin bio toliko znatiželjan? Benjamin ga je gledao. Niklas je oštro rekao: »O tome se jednostavno ne priča.« Benjaminove su se oči stisnule. Čelo namreškalo. Je li se naljutio? »Okej. Jasno mi je. Nema frke.« Sve je bilo super. Još su neko vrijeme razgovarali. Vrijeme je bilo lijepo. Benjamin je rekao da je kupio borbenog psa. Ponosio se imenom: Arnold. Trenirao ga je na brodskim bokobranima koje je objesio za šipku za isprašivanje tepiha u unutarnjem dvorištu zgrade. Čeljusti bi se sklopile i pas bi ponekad visio više od dvadeset minuta. Nije mogao pustiti. Nemoćno ponižen vlastitim inatom. Usred razgovora zazvonio je Niklasov mobitel. Američki glazbeni ukus – zvuk zvona bila je pjesma Taylora Hicksa. »Bok, mama.« »Zdravo. Što radiš?« »Sjedim i pričam sa starim frendom Benjaminom. Sjećaš ga se? Čujemo se kasnije, može?« Nije se ni trudio sakriti koliko je bio nervozan. »Ne, moram ti nešto ispričati.« »Možemo se čuti za dvadesetak minuta?« »Molim te. Slušaj. Sjetila sam se tko je onaj čovjek kojeg su pronašli u našem podrumu.« Niklas se nakostriješio. Najednom mu je postalo hladno. Nadao se da Benjamin nije čuo ni skužio o čemu su razgovarali. Pritisnuo je slušalicu
čvršće uz uho. »Mislim da mi se Classe htio javiti taj dan. Nismo se vidjeli više od godinu dana. Tada sam to zanemarila, on je takav. Znam da Classea nikada nisi volio, ali on je meni mnogo značio, to isto znaš. Kako bilo, od tada se nije javio. Nije li to čudno? Sjetila sam se toga jučer i onda sam ga pokušala nazvati. Nije se javio. Ali kad ima toliko mnogo brojeva i kad ne znam kojim se služi. Pokušala sam nazvati i nekoliko njegovih starih prijatelja. Nisu bili uzrujani, kažu da je Classea uvijek teško naći. Čak sam mu poslala i poruku. Ali nije se javio. To je grozno, Niklase. Užasno.« »Mama, to ništa ne znači. Možda je u inozemstvu?« »Ne, netko bi to znao. A Classe se obično javi. Sigurno je to on ubijen u podrumu. Sigurna sam. Mrtav je. Ubijen. Tko je to mogao učiniti?« »Mama, nazvat ću te za tri minute.« Niklas je prekinuo. Kao da će povratiti. Ustao je. Benjaminove su se oči ponovno stisnule. »Moram ići. Oprosti. Ali bilo mi je drago. Čujemo se, može?« Benjamin se doimao iznenađeno. * Na putu prema podzemnoj. Misli su se kovitlale: ludo i bizarno. Opet je nazvao mamu. Rekao joj da se smiri. Da je Claes sigurno dobro. Da je Claes bio kreten i da se ne bi trebala brinuti za nj. Ipak je plakala. Pomislio je: Claes je to i zaslužio. Pravda je na kraju zadovoljena. Bog je čuo molitve. Rekao je: »Mama, obećaj mi nešto. Nemoj ovo nikome reći. Ne miriše na dobro. Obećavaš?«
12 Kao istetovirano na Thomasovoj mrežnici: potpuno zgnječeno lice tipa iz podruma, izgrebeno kao srećka satarom. Okrutno i zastrašujuće. Istodobno genijalno izvedeno. Da nije bio toliko znatiželjan, prekršio pravila i pogledao
mu ruku, sve bi bilo vrlo jednostavno. No sada, nešto je pošlo po krivu. Okej, pogreškom izbrisati nekoliko redaka u izvještaju - dogodi se. Ali sudski liječnik? Malo vjerojatno. Pitao se vjeruje li Hägerström njemu ili izvještajima? Vjerojatno potonjima. Obično je bilo obrnuto. Netko bi prebio kakvog narkića, no svi bi vidjeli ubode na ruci te bi se obavili testovi na količinu opojnih sredstava u krvi, pretpostavilo da je riječ o predoziranju i istraga bi nakon nekoliko tjedana bila zaključena. No ovdje je zločin protiv tijela bio očit. Ubodi prikriveni. * Hägerströma je sreo na ulazu u Danderydsku bolnicu. Ljunggren je ostao u patrolnom automobilu. Zlovoljan – cijelim se putom od Skärholmena žalio da zašto moraju ovamo. »Ma daj, pa ne može te prisiliti da opet gledaš tog narkića.« Thomas je odgovorio da je to od njega zatražio krim-inspektor te da zato jednostavno mora. Ljunggren nije prestajao: »A što hoće taj Hägerström? Znaš gdje je ranije radio, ha?« Thomas je promrmljao: »Znam, u petoj koloni.« Hägerström mu je prišao kod ulaza u bolnicu. Bio je niži nego što ga se Thomas sjećao. Kao da je klizio dok je hodao, uzdižući se na prste koračajući. Thomas je pomislio da je taj korak Hägerström uvježbao u pubertetu kako bi dobio na visini pa mu je poslije prešao u naviku. Bio je odjeven u civilnu odjeću, jaknu i traperice, a nosio je i torbicu. Thomas je pomislio: tipično za krim-inspektore, uopće nisu shvaćali koliko je odora važna da se približiš drugima. Ako su krimosi uopće imali odore. * Danderydska mrtvačnica bila je smještena podalje od bolničkog područja. Najprije su prešli podzemne prolaze bolnice. Izašli na stražnju stranu. Između manjih zgrada, specijalističkih klinika, starih stambenih zgrada za sestre i rehabilitacijske dvorane. Nekakvog parka. Prešli pothodnikom ispod neke ceste. Nastavili šljunčanim putom kraj jezera. Hodali su u tišini sve dok Thomas nije rekao: »Mogao si reći da ćemo na cjelodnevnu šetnju. Ovo je gubljenje vremena i novca poreznih obveznika.« Hägerström se osvrnuo. Zastao. »Mislio sam da bismo vrijeme mogli iskoristiti za razgovor.« »Aha.«
»Čuj, ja sam iz Unutarnje. Znam takve poput tebe. Ima vas posvuda u Švedskoj policiji. Tipova koji se bave svime i svačime.« Ovo je bio otvoreni napad. Svi su policajci znali što se podrazumijeva kad se kaže da se murjak bavi »svime i svačime«. Neki bi policajci na terenu djelovali malčice pretvrdo. Jedni se orijentiraju na prosvjedne skupove - do krvi bi tukli aktiviste za prava životinja i antifašiste. Drugi bi se pobrinuli da ovisnici o heroinu, alkoholičari i beskućnici dobiju svoju zasluženu porciju. Jedan dio murjaka zažmirio bi jednim okom na lakše oblike prijestupa ako bi dobili nešto zauzvrat - stanove na crno, ukradenu robu ili besplatne karte za nogometni derbi. Neki bi povremeno zanemarili prijaviti svodništvo zauzvrat za ševu. A onda su postojali i oni koji su se bavili, a nije ih bilo mnogo, »svime i svačime« - ne samo da bi ponekad udarali prejako ili zažmirili na jedno oko za protuuslugu - i sami su se bavili sranjima. Prljavi poslovni ljudi. Zlo sjeme. Posrnuli murjaci. Jedino što to u njegovu slučaju nije bila istina. »Nije lijepo od tebe«, odgovorio je Thomas hladno. Hägerström je zanemario komentar. Samo je nastavio: »No istodobno si britak igrač. Možda bih mogao reći da imaš uličnu inteligenciju. Znam takve poput tebe, ne izlažete se prevelikom riziku. I baš zato ne mogu odagnati pomisao da si možda baš ovaj put iskren. Tvoja reakcija kad si bio kod mene u Kronobergu čini se spontana. Tvoj poziv od pred neku večer nije bio ničim izazvan, osim ako zaista nemaš kakav skriveni motiv. I zato smo ovdje, zajedno na putu prema mrtvačnici. Držim da nije nemoguće da si vidio nešto čega nema u izvještaju.« Thomas je bio impresioniraniji više nego što je htio priznati. Hägerström je doduše bio u krivu – on se ipak nije bavio svime i svačime. No pogodio je u sridu: nije volio rizik. Hägerström je rekao: »Istraga se sastoji od devedeset i pet posto rada za radnim stolom i pet posto terenskog rada. Ali ako je tih pet posto pogrešno, kao na primjer u izvještaju sudskog liječnika, onda smo upropastili cijelu istragu. Vrijedi provjeriti svaku činjenicu.« Thomas je samo kimnuo. »Ovo ubojstvo nije obično. Ubojstva bez osumnjičenika posebno su teška. Ali ovdje ne znamo ni tko je ubijeni. Vrlo neobično. Lice je pretučeno do neprepoznatljivosti, dakle ne možemo ga identificirati klasičnom metodom. Vrhovi prstiju oguljeni su pa otiske ne možemo provesti kroz registar. Što također ukazuje na to da počinitelj zna da naš zastarjeli program ne očitava otiske dlana, za razliku od programa u mnogim drugim europskim zemljama. Jebote, kako smo zaostali ovdje u Švedskoj.« »Neočekivano.«
»Nemoj sad ironizirati. To je pravi problem.« »Da, jasno mi je. A pretpostavljam da ništa ni od zubi.« »Nažalost, ništa. Tipu u ustima jedva da je ostao koji zub pa nije bilo ni smisla uspoređivati zubne kartone. Vjerojatno je nosio zubnu protezu koju je ubojica uzeo. Provjerili smo i krvnu grupu, no tip je A+, što je najčešća grupa u Švedskoj. Slijepa ulica.« Thomas je pomislio na bezubne desni. Slučaj se doimao u slijepoj ulici, nisu imali ništa. Rekao je: »Zar ne možete provjeriti DNK? Ta uzimamo uzorke sline svakome kretenu kojeg privedemo.« »Naravno da možemo, ali to podrazumijeva da ga otprije imamo u registru. Zatim možemo provjeriti jetra, ožiljke, staračke mrlje, bilo što. Ali pretraživanje preko ciroze ili ožiljaka teško je, previše općenito. Potrebno je nešto konkretnije. Ako se mrtvac nalazi u registru DNK, sve pet, ali taj registar je nov, u uporabi je tek od 2003. godine. No kao što kažeš, danas uzimamo uzorke. Ali s time smo počeli tek prije nekoliko godina.« »Jasno. To je zbog nekakvog protuterorističkog zakona.« »Točno. No ako se nalazi u registru od 2003., morao je počiniti prilično ozbiljan zločin. Bit ću iskren - a šesto čulo mi je prilično snažno - ne vjerujem da ćemo ga pronaći u registru DNK.« »Ali budući da si je netko dao truda i riješio se otisaka prstiju, znači da ga imamo u tom registru. Zar ne?« »Točno tako i ja mislim. Inače je nepotrebno. A što nam to govori?« »Mnogo je toga nejasno. Taj ili ti koji su ga ubili znaju da se nalazi u registru otisaka prstiju. No ubojica također zna da ubijeni posljednjih godina nije uhićen ni zbog kakva ozbiljnijeg zločina jer bi se zato nalazio u registru DNK.« »Otprilike tako nekako, no nije sigurno da je osobno poznavao počinitelja ili počinitelje. Ubojice su možda unajmljeni. Što nam ne olakšava posao.« »I što ćete sada?« »Pa, što i obično. Za početak su forenzičari, naravno, uzeli uzorke DNK iz cijelog podruma i polovice stubišta. No to ne daje uvijek toliko mnogo rezultata koliko javnost vjeruje.« »Zašto ne?« »Ma uvijek ima nesposobnjakovića. Netko otvori prozor pa propuh odnese moguća vlakna, netko prođe unutar blokiranog područja pa se pomiješaju tragovi DNK. Ali imamo i drugačije metode. Obilazimo susjedstvo i provjeravamo evidenciju nestalih osoba da vidimo poklapa li se čiji opis. Čekamo odgovore od Nacionalnog laboratorija forenzičkih znanosti. Ispitujemo osobe prve pristigle na mjesto zločina; susjeda koji je prijavio ubojstvo, tebe i ostale policajce na istrazi. Uobičajeno, znaš i sam. Samo
moramo postaviti prava pitanja. Otvorena pitanje bez sugeriranih odgovora kako bi se ljudi prisjetili, a ne fabulirali. To je cijela mudrost.« Thomas je već ranije čuo tu priču. Martin Hägerström zvučao je kao svi inspektori koje je ikada slušao. Trudio se izgledati kao da drži situaciju pod kontrolom. »Trenutačno je najbolji trag nepotpun telefonski broj. Žrtva je u stražnjem džepu imala presavijen papirić s brojem mobitela. Nažalost, rukopis je izblijedio, papirić je sigurno dugo ležao u džepu. Jednu brojku ne možemo pročitati. Statistički imamo deset mogućnosti koje provjeravamo. Nadamo se da osoba na tom broju zna tko je ubijeni.« Hägerström je prestao govoriti. Pred njima: izdužena niska ciglena zgrada. Bijelog limenog krova. Uskih četvrtastih prozora i široka ulaza. Iznad ulaza velika crna slova na bijeloj pozadini: Danderydska mrtvačnica – Hladnjača. Ušli su. Mala čekaonica. Prazna recepcija. Hägerström je izvadio mobitel. Nazvao nekoga. Odužilo se. Thomas i Hägerström stajali su prekriženih ruku. Šutke. Nakon deset minuta u čekaonicu je ušao muškarac u plavoj općinskoj uniformi. Ispružio je ruku. »Dobar dan, Christian Nilsson, obdukcijski tehničar. Ispričavam se što ste čekali. Danas nam nedostaje osoblja. Htjeli ste pogledati tijelo koje nam je poslala policija iz južnog distrikta, je li?« U dvorani za obdukcije bilo je kao u hladnjaku. Nilsson im je objasnio: u hladnjačama je vrlo hladno, ispod nule. Thomas je pomislio: je li zato tip izgledao kao da je hodao kroz snježnu oluju? Na ramenima je imao debeo sloj prhuti. Thomas je prvi put posjetio mrtvačnicu. U želucu jasan osjećaj nelagode nešto se unutra okretalo. Ogledao se oko sebe. Bijele keramičke pločice po zidovima. Dva stola za obdukciju od nehrđajućeg čelika nasred dvorane. Iznad njih snažne svjetiljke; kao zubarske, ali veće. Golemi odvodi. Pomislio je na ono što odvode nakon uspješne obdukcije. Na policama: zdjelice, instrumenti, alatke i vage. Sve od nehrđajućeg čelika. Taman prije nego što su ušli, Nilssonu je zazvonio mobitel. Javio se. Odmaknuo od njih. Tiho razgovarao nekoliko minuta. Thomas i Hägerström stajali su u tišini. Nilsson ih je poveo dalje do hladnjače. Na metalnim vratima bila je naljepnica: Na ovom radnom mjestu ozračje je dobro, ugodno i opušteno - no ipak malo ukočeno. Thomas je pomislio: domišljato – baš kao policijski humor.
U hladnjači je bilo ledeno. Zidovi također obloženi bijelim kalijevim pločicama. Ušli su s kraće strane prostorije – na obje duže strane nalazile su se komore za leševe na izvlačenje. Postavili su osvježivače zraka. Nije pomagalo. Vonj leševa nije bio jak, ali u zraku se jasno nazirao kao bockanje u nosu. Disao je kroz usta. Nilsson je izvukao jednu komoru. Od nehrđajućeg čelika. Leš je bio zamotan u bijelo platno sa službenom oznakom. Izvirivala su stopala. Oko palca je u klasičnom stilu bila omotana identifikacijska oznaka. Nilsson ju je uzeo i pokazao Thomasu i Hägerströmu: Br. E 07-073. Nepoznat identitet. Pristigao navedenog datuma. Br. dosjea Södertörnske policije K 58599-07. Zabilješke mrtvačnice Dnd: obdukcija obavljena. Odg. obdukcijski tehničar: CNI. Hägerström je kimnuo i odložio torbu na pod. Podigao je platno s lica leša. Thomas se sledio. Svi su ispuštali oblačiće pare osim leša. Kao na hladnom zimskom zraku. Nije se imalo što vidjeti. Cijelo lice - kao velik komad mljevenog mesa. Thomas je vidio mnoge mrtvace. Pretraživao je leševe. Dirao ih. Pokušao im davati usta na usta. Još je više mrtvaca vidio na fotografijama. Pretučene, silovane i ozlijeđene. Rane, prostrijelne, ubodne. Smatrao se već prilično iskusnim. No ipak – gadio mu se ugođaj u mrtvačnici. Mučnina ga je iznenadila. Okrenuo je lice. Zagrcnuo se. Oglasio se radio. Isprva nije skužio, bio je namješten da prima pozive isključivo iz svoga automobila. Hägerström je rekao: »Tvoj je, javi se.« Thomas se javio: »Ovdje Andrén, prijem.« »Bok, Ljunggren ovdje. Moraš odmah van. Jebeno hitno. U tijeku je pljačka trgovine tu blizu u Mörbyju. Navodno smo najbliži.« »Stižem za pet minuta. Samo da završim ovo.« »Ne, odmah kreni. Najviši stupanj hitnosti.« »Bit ću brzo gotov. Ionako je samo neki sitni lopov u pitanju.« »Daj se sredi. Gdje si?« »Još uvijek s Martinom Hägerströmom. Pregledavamo leš.« Utihnuo je na nekoliko sekunda. »Jebeš tog Hägerströma. Neka sam pregleda leš. Ja te ne čekam. Izađi odmah.« Hägerström je pogledao Thomasa. »Ljunggren, čujemo se. Gotovo.« Thomas je ugasio radio. Hägerström nije ništa rekao. Obdukcijski tehničar nastavio je skidati pokrivač s leša. Pokrivač je bio pričvršćen sitnim kvačicama. Potrajalo je. Thomas se pitao bi li im doista nedostajalo osoblja kad bi se ovaj tip naučio posao obavljati brže.
Thomas je osjetio kako mu u želucu raste napetost, potiskujući istodobno mučninu. Sada su na izvučenom ležaju vidjeli čitavo blijedo tijelo. Rane su bile vidljive samo izbliza. Obdukcijski tehničari obavili su dobar posao. Hägerström je pitao: »Na kojoj si ruci vidio ubode?« Thomas je prišao desnici. Pokazao. Hägerström je podigao ruku. Nije bilo tragova. Rukom je prešao po mrtvačevoj. Thomas se pitao kakav je to osjećaj. Kad je Hägerström prešao rukom preko njih, vidio ih je: ubode od igle. Hägerström je rekao: »Ponekad moraš malo nategnuti kožu da bi vidio. Ljenčine.« Thomas se osjećao kao pravi agent CSI-a. Hägerström je uzeo torbu s poda. Kopao po njoj. Izvadio digitalni fotoaparat. »Moramo dokumentirati to što je sudski liječnik očito previdio.« Iz dvorane za obdukciju začuo se zvuk. Vrata su se otvorila uz udarac. Ušao je muškarac u odijelu. Bio je to Stig Adamsson, šef policije i redarstvene jedinice u južnom distriktu. Thomasov šef. »Hägerströme, nemate ovlasti biti ovdje. To vrijedi i za tebe, Andrén. Odmah tog smrznutog mrtvaca vratite u komoru.«, rekao je Stig Adamsson autoritativnim glasom. Hägerström se nije bunio. Polako je vratio aparat u futrolu. »Što je bilo, Adamssone? Ja vodim ovu istragu. I ja istražujem što hoću i gdje hoću.« »A ne, za ovo vam je potreban nalog državnog odvjetnika. Jebemu, Hägerströme, pa ovo je povreda radne dužnosti. Obdukcija na mrtvacu je obavljena i sudski liječnik je rekao svoje. Ne možete samo tako upasti ovdje i vaditi leševe kako vam se svidi.« »Žao mi je, ali ne slažem se.« »A kako to, ako smijem pitati?« Prvi put, Hägerström je blago povisio glas. »Nemam pojma što radite. Ali ja sam voditelj istrage, što znači da ova istraga pripada samo meni. Bez obzira na to što ne smijem biti ovdje, nemate se prava miješati. Jasno?« Adamsson ga je pogledao. Nije navikao da mu se tako obraćaju. U mrtvačnici tiše nego u grobu. Nilsson je vratio leš u komoru. U hladnjači je zaječalo. Adamssonove nosnice su podrhtale. »Ja sam vam nadređeni, Hägerströme. Nemojte to zaboraviti.« Zatim je izašao. Dugim, odmjerenim i uznemirenim koracima.
* Šutjeli su sve dok se nisu vratili na stazu. Thomas je pretpostavio da se Ljunggren odvezao patrolnim automobilom te je pitao smije li se povesti s Hägerströmom. »Jesmo li upravo glumili u filmu, ha?« pitao je Hägerström. Nacerio se. Thomas se nije mogao suzdržati, nasmijao se i on. »Nemam jebenog pojma.« »Da snime film o tvojem životu, tko bi te glumio?« »Zašto bi netko snimio film o meni?« »Pa recimo zbog ovoga što se upravo dogodilo. Pravi triler.« Thomas je zamalo prasnuo u smijeh. No suzdržao se. Da održi distancu. »Adamsson je stari lisac. Ali ne kužim zašto je ovo napravio.« »Točno. Nešto ne štima.« »Da, ali što ne štima?« »E to ne znam«, rekao je Hägerström. »Još ne.«
13 Teretana: marinirana mišićavcima, okupirana gorilama i usredotočena na mišiće. Fitness Center, mjesto u kojem su najkrupniji tipovi u Stockholmu visjeli od jutra do sutra. Mjesto gdje nemaš pravo pristupa ako ti promjer nadlaktice u opuštenom stanju ne prelazi četrdeset centimetara. Ali također – mjesto gdje se zajedništvo nije temeljilo samo na interesu za bildanje i steroide. Teretana je tijekom cijele godine bila otvorena 24 sata dnevno. Možda su se ondje redovno sastajali i Radovanovi dečki. Njegovi miljenici, ispravnog stava: visoko su cijenili proteinske napitke, još više debele bicepse, a najviše svog jugobosa. Iz zvučnika je stalno treštao techno. Neki su mislili da je glazba bila dosadna, žestoka i monotona. No Mahmud je smatrao da je to jedini tempo koji ga je poticao na dizanje utega. Plastične biljke u lončanicama na podu. Na zidovima stari plakati s Arnoldom Schwarzeneggerom i Christel Hansson. Ofucane sprave s kojih se ljuštila boja. Oznojeni rukohvati pričvršćeni crnom izolacijskom trakom. Nema veze – svi ozbiljni tipovi rabili su rukavice. Osim toga: sprave su za pičkice. Pravi igrači dižu slobodne težine.
Mahmud je ondje počeo trenirati nekoliko godina prije zatvora. Sada se vratio. Obožavao je to mjesto. Obožavao jer mu je donijelo priliku raditi za Jugiće. Pravo mjesto za stvaranje mreže kontakata. Pričalo se o legendarnom životu Majstora Radovana. O bosu koji je krenuo ni od čega, stigavši praznih ruku u Scaniju u Södertälje još prije nego se Mahmud rodio. Dvije godine kasnije zaradio je svoj prvi milijun. Tip je bio legenda, neka vrsta božanstva. Ali Mahmud je znao više: u teretani je bilo ljudi koji se s Radovanom nisu slagali. Neki njegovi stari prijatelji. Danas im život nije izgledao bog zna što. Ako su uopće bili na životu. Danas: Mahmud je trenirao prsa. Sto kila na šipci na benču. Spora, kontrolirana podizanja. Dizanje utega bilo je potpuno tehnički sport. Lako je razlikovati početnike od rutiniranih - slabići su dizali prebrzo, pogrešno mijenjajući kut ruke. Pokušao se usredotočiti na kuru koju će uskoro početi uzimati; prečicom će brže do cilja. Nemoguće je bilo usredotočiti se. Dva dana do Gürhanova roka, a Mahmud još nije nabavio ni pišljive pare. Tata mu nije mogao pozajmiti. Osim toga, Mahmud nije htio uvući svoga babu u cijelu tu priču. Seka mu je već pozajmila pet somova. Možda bi njezin dragi mogao srediti više, ali nije ga bilo kod kuće. Probao je špikati s Babakom i Robertom dok su neku večer bili vani. Njegovi kompići, dečki u koje se uzdao - nisu imali krupnu lovu. Babak je obećao srediti trideset somova do četvrtka. Robert je mogao pozajmiti deset, ali Mahmud ih je mogao dobiti tek kasnije navečer. Imao je i druge frendove: Javiera, Toma Lehtimäkija i ostale dečke iz mladih dana s kojima je bio dobar. Ali pozajmica? A ne, častan čovjek nije pozajmljivao od bilo koga. Sveukupno: i dalje je bio u minusu od dvadeset i pet somova. Koji kurac da radi? Da opljačka neki kiosk? Da prodaje prašak za pecivo umjesto koke? Zatraži odgodu plaćanja? Malo sutra. Morao je pronaći onog tipa, eto što je morao. Da ga Jugići zaštite. Mahmud je odložio šipku na stalak. Nije prestajao misliti: KOJI KURAC DA RADI? Isti osjećaj panike obuzeo ga je kad je u Hell’s Kitchenu vidio Daniela i ostale likove iz bande Born to be hated. Svijet mu se zavrtio pred očima. Glava mu je klonula. Pogledao je u strop. Zatvorio oči. Dobrano se trudio ne misliti što bi se moglo dogoditi ako Gürhan ne bi na vrijeme dobio svoju lovu. *
Kasnije se primirio. Vježbao tricepse. Ruku po ruku iznad glave. S utegom od trideset kila u ruci. Spuštao polako iza leđa. Lakat u uspravnom položaju. Dizao je još sporije dok nije ispružio ruku. Glatki pokreti. Bol u mišićima. Baš kako treba. Pobliže je razmislio o zadatku. Nije baš skužio sve u zahtjevu za tužbu koji mu je Tom pomogao nabaviti. No jedno je bilo očito: netko u zaštitarskom poduzeću odgovornom za trezor u Arlandi bio je toliko prljav da je srao korumpirane novce. Tom mu je pomogao dobaviti kontakte nekoliko zaštitara poznatih po tome da su katkad švrljali sa strane. Mahmud je već nazvao jednog od njih, trudeći se biti što je moguće uljudniji. Nije išlo. Šved zaštitar pravio se Englez. Prekidao ga je, inatio se i bahatio. Tvrdio da nikada nije čuo ni za kakvog Wisama Jibrila - niti za pljačku u Arlandi. Bolje nije prošlo ni s ostalim tipovima čije je brojeve dobio od Toma - nitko nije htio priznati da su poznavali Jibrila. Možda su govorili istinu. Ali da nisu znali za pljačku u Arlandi. Da, ziher. Malo sutra. Wisam Jibril - superstar iz geta, ulični junak. Skrivao se. Pokušavao ne izlagati se. Ostati neotkriven. Ali ne baš profesionalno - za početak, vratio se u Švedsku. Osim toga: frajer je živio i trošio kao car. Luksuznim životom. Krune su se slijevale brže nego lova u porezne rajeve. Mahmud je nakanio slijediti trag Wisamove love. Tijekom posljednjih tjedan dana: Mahmud se o Wisamu raspitivao što je češće mogao. U klubovima u Stureplanu, pizzerijama u Tumbi, Albyju i Fittji te po teretanama u gradu. Razgovarao je sa starim prijateljima Wisamove obitelji, dečkima iz predgrađa koji nikada nisu postali dovoljno opasni i s djevojkama koje su se družile s Wisamom dok su bile mlađe. Raspitivao se čak i u nekim džamijama te prostorima za molitvu. Bez uspjeha. Ali znao je za bentley. * Babak je parkirao automobil u ulici Jungfrugatan. BMW M5: prekrasnih petsto konjskih snaga ispod plavog laka. Sportska sjedišta, paneli od trešnjina drva i GPS uređaj. Prva liga. Babak ga je, doduše, pozajmio od brata, no ipak - superkul. A najjače od svega: Babakov brat stanovao je u garsonijeri od trideset i dva kvadrata. Čak se i Babak tome smijao. No svi su znali: mi nismo kao Švedi koji sanjaju o sivoj kući u konzervativnim predgrađima. Mi ne marimo za to kako stanujemo. Mi marimo za status. A muškarac bez muževna automobila nije dostojanstven. »Jalla, ajde, vrijeme je.« Mahmud se nasmiješio.
Izašli su. Östermalm okupan ljetnim suncem. Ispod njih Strandvägen. Sa suprotne strane prolaznici su se šetali prema Djurgårdenu. Brodovi i galebovi na vodi. Što su svi ti ljudi radili ovdje? Nisu li Švedi usred dana morali biti na poslu? Okrenuo se Babaku. »Kuži ovo. Jašu nas da ne radimo, a vidi njih.« »Mahmude, normalan čovjek ne može skužit Švede. Kažu nam da ne radimo. Da živimo od socijalne pomoći. A onda isti ti Švedi viču da im krademo poslove. Ma kako to, molim te?« Trideset metara ispred njega nazirao se Bentleyjev salon automobila. Natpis: BENTLEY SHOWROOM, crnim slovima na pročelju iznad kvadratića koji su se prostirali sve do pločnika. Ulazna vrata bila su širom otvorena. Unutra nije bilo nikoga. Gurnuo je ruku u džep: fino je pospremio bokser. Pogledao je Babaka. Kimnuo. Babak je lupnuo rukom po džepu na prsima. Mahmud je znao što je držao ispod gornjeg dijela jakne: skraćenu palicu za bejzbol. Mahmud je ušao. Babak je ostao na ulici, dobro vidljiv iz salona. Zidovi i pod u bijelom. Na stropu reflektori. U salonu četiri velika automobila: dva Continental GT-a, jedan Arnage i jedan Continental Flying Spur. U normalnim okolnostima Mahmud bi te slatkiše mogao gledati bez prestanka. Danas se nije ni osvrnuo. Unutra još uvijek nikoga. Zar ovdje nitko nije radio? Viknuo je: »Halo?« Kroz vrata iza blagajne nalik na šank izronio je neki tip. U crvenim platnenim hlačama s naborima i svijetlom sakou s rupčićem u džepu na prsima. Ispod sakoa nosio je košulju širokih pruga raskopčanih gornjih gumba. Gumbi za manžete bili su oblika slova B, kao u logotipu bentleyja. Nosio je mokasinke tankih kožnih potplata i pozlaćenih kopči. Šved iz Stureplana na kvadrat. Izgledao je kao parodija. Mahmud je pomislio: Tko bi uopće htio kupit auto od ovog tipa? »Zdravo. Kako mogu pomoći?« Podignute obrve. Je li ga time htio otpiliti ili mu se u očima nazirao tračak straha? Mahmud se nikako nije uklapao u taj salon. »Htio sam samo malo pogledat vaše bentleyje. Ovo su svi koje držite?« »Sve što imamo izloženo je ovdje.« Tip se pravio važan. Davao mu je do znanja: ne doimaš se kao kupac. Mahmudu se živo jebalo, nije bio ovdje radi kupnje. »Al negdje imate skladište?« »Naravno, skladište nam je u Danskoj, a proizvodimo na zahtjev. Potrebno je dva do osam tjedana da automobil stigne.« »Je l’ se ovdje može kupit Continental GT s 19-inčnim naplatcima od legure?«
»Naravno.« »Jeste zadnjih mjeseci prodali takav model?« Mahmud je pogledao van. Vidio je Babaka. Uspostavio kontakt očima. Tip je slijedio Mahmudov pogled. Opazio Babaka. Opet pogledao Mahmuda. Je li mu se to u očima nazirao nemir? »Mislim da jesmo«, rekao je tip. Mahmud je prestao glumiti zainteresiranog kupca. »Pitam jer me zanima jesi prodao takav auto tipu koji se zove Wisam Jibril.« Tišina u salonu. »Pitao sam te nešto.« »Da, čuo sam. No ne znam jesmo li ga prodali nekome tko se tako zove. Ne pitamo kupce za imena.« »Jebe mi se. Jesi nedavno prodao taj model kojem Arapinu?« »Smijem na pitanje odgovoriti protupitanjem? Zašto vas to zanima?« »Ajd odjebi.« »Nemam ja pojma tko je Arapin, a tko nije. Osim toga, nemam razloga otkrivati tko su nam kupci. Ljudi se baš ne žele hvaliti kupnjom ovakvog automobila, nemojte me pogrešno shvatiti.« Mahmud je opet pogledao van. Babak na svom mjestu. Mahmud je prišao ulaznim vratima. Zatvorio ih. »Okej, frajeru, evo kako ćemo.« Vratio se do prodavača, ili što god je tip bio. »Moram znat je l' Wisam Jibril ovdje kupio auto, od tebe il od nekog drugog. Jednostavno, kužiš?« Mahmud je bio krupan momak. Široke su mu testosteronske čeljusti oblikovale četvrtastu bradu. Danas je nosio usku majicu kratkih rukava s Vizrezom. Donji dio trenirke. Tek napumpani mišići ruku, ramena i prsa jasno vidljivi kroz tanku tkaninu. Tetovaže su ostavljale uobičajen dojam. Svakome je bilo jasno: s ovim likom nema zajebancije. No tip je svejedno rekao: »Čujte, neću vam odgovoriti. Ne znam što tražite ovdje, ali molim vas da odmah napustite salon.« Tip je krenuo otvoriti ulazna vrata. Mahmud ga je stigao. U tri dugačka koraka. Uhvatio ga za ruku. Čvrsto. S bokserom na šaci, ruke u džepu. »Ajde sa mnom, prijatelju.« Tip je isprva jedva skužio što se dogodilo. Babak je ušao u salon. Tip je pitao: »Kog vraga radite?« Bolio ih je kurac što se buni. Mahmud je ruku s bokserom držao uz nogu. Nije želio da se vidi izvana. »Ej, ajd unutra. Nemoj bit glup.« Tip nije bio borac. Uvukli su ga u prostoriju iza automobila. Zatvorili vrata. Uredski prostor: elegantan stol od hrastovine, luksuzno računalo i kemijske. Bočice s tintom. Ovdje su, eto, potpisivali milijunske ugovore o
prodaji automobila. Mahmud je tipu iz salona rekao da sjedne. Momak je izgledao preplašenije od sedmogodišnjaka ulovljenog u krađi slatkiša. »Stvar je jednostavna. Nećemo se više zajebavat s tobom. Ponavljam, zanima me samo jesi prodao Continental GT Arapinu koji se zove Jibril. Možda je samo bio tu kad je auto kupio netko drugi, onako službeno. Znaš i sam. Vi jedini u gradu prodajete te aute, a ziher ih ne prodate jebeno mnogo svaki mjesec. Je l’ tako?« »Što zapravo hoćete? Ne možete ovako postupati.« »Kuš i odgovori.« Mahmud se približio. Zurio u klinca. Jasno kao suza kako ga je ovo derište prepuno predrasuda doživljavalo: krupna kmica opasna po život koja je došla odnekuda gdje se ratuje i ubija bez zadrške. Kao krvoločno đubre. Naposljetku je zapištao: »Prodali smo jedan takav automobil prije dva mjeseca. Ali kupac nije bio Arapin.« »Sredi se.« »Nije bio Arapin. Radilo se o jednom poduzeću.« Mahmud je odmah reagirao. Frajer je nešto tajio. »Nemoj se pravit glup, znaš ti još nešto. Oćeš reć da Arapi ne smiju držat poduzeća?« Mahmud je otvorio vrata. Pogledao van. Nikoga u salonu. Ošamario je prodavača. Gledajući ga potpuno suludo. »Rasistu.« Tip je ostao sjediti u uredskoj stolici. Obraza crvena kao svjetlo na semaforu. Gledajući ravno u Mahmuda. Babaka s bejzbolskom palicom u ruci. Mahmud se opet namjerio na nj. Koja scena - saslušanje kao u američkim filmovima. Tipu su se oči ispunile suzama. Krv kapala iz nosa. Ali barem se suzdržavao od plakanja. »Ne znam. Kunem se.« Mahmud je eksplodirao. Udario tipa nogom u prsa. Nadahnut impresivnim udarcima Vitalija Ahramenka u sportskoj dvorani u Solni. Uredska stolica poletjela je prema zidu. Tip se srušio na pod. Zavrištao. Oči su mu se trznule. Možda je kanula koja suza. »Jebote, pa ti si lud.« Mahmud nije odgovorio. Udario je tipa posred lica. U sridu. Kao da je nešto slomio. Tip je štitio lice. Presavijen. Mahmud se nagnuo naprijed. »Gukni, golube. Jer od sad pa nadalje može bit samo gore.« Tip je zajecao: »Okej, okej.« Mahmud je čekao.
Tip je s mukom rekao: »Ovako je bilo. Prodali smo jedan Continental prije dva mjeseca. Ako se dobro sjećam, u salonu su bila dvojica. Službeno je kupac bilo jedno poduzeće, no automobil je išao jednom od njih. Naravno.« Mahmud je mirnim glasom rekao: »Možemo pogledat ugovor o kupnji?« * Ulazna vrata glasno su se zalupila. Kao da je u hodniku nešto palo – možda mamin kišobran, možda pumpa za bicikle koja je stajala oslonjena na komodu u hodniku. Sigurno je on opet došao ovamo. Nitko drugi nije kući dolazio usred tjedna, a da prvo nije zvonio, niti je itko vrata zatvarao tako odlučno. To je sigurno bio Claes. Niklas je pojačao televizor. Treći put taj tjedan gledao je isti film: Smrtonosno oružje. Mama zapravo nije voljela što je na videu gledao filmove koji su joj bili »strašni i nasilni«, ali nije imala snage svađati se s njim. To je naučio još davno – mama bi uvijek popustila nakon što bi je on dovoljno mnogo puta zamolio. Ali Claes, on nije popuštao. Niklas je znao da je bilo besmisleno išta pitati dok je Claes bio tamo. Ne zato što se mamu tada nije dalo nagovoriti, već zato što se Claes u sve petljao i sve kvario. Niklasu je branio sve što je htio – gledati filmove na videu, izlaziti navečer i kupovati bombone u trgovini. Claes bi sve pokvario. A tip mu nije bio ni pravi otac. No ponekad je bio drag. Niklas je znao i točno kada: kad bi na poslu dobio lovu. Nije pratio kada bi se to zbilo, ali zbivalo se rijetko. Tih bi dana Claes kući donosio čips i kolu, nekoliko filmova iz videoteke i slatkiše od malina. Uvijek maline zbog nekog razloga, iako je bilo i boljih slatkiša. Sebi i mami donosio bi teške vrećice. Niklas je dobro znao da su to vrećice iz trgovine alkoholom. Znao je što je značio zvuk boca koje su udarale jedna u drugu. Ponekad bi ih otvorili iste večeri. Ponekad su čekali vikend. Ishod je ovisio o Claesovu raspoloženju. Claes je ušao u dnevnu sobu i stao ispred televizora, taman kad je Mel Gibson kanio iščašiti rame. Pogledao je Niklasa koji se razvalio na kauču. Jedan jastuk zamalo mu je pao na pod. »Niklase, ugasi televizor«, rekao je. Niklas je sjeo na kauč i posegnuo za daljinskim upravljačem. Brojke iznad tvrdih tipki bile su izbrisane od korištenja. TV je bio star i izgledao kao drvena kutija. Ali barem je imao daljinski upravljač. Ugasio je televizor. Video je nastavio vrtjeti kasetu u tišini.
»Ugasi i video. Nema potrebe da bude upaljen. Nije te briga što mama ne voli da gledaš takva sranja?« Niklas je otvorio usta da nešto kaže, ali ništa se nije čulo. Mama je došla, zastavši na pragu. »Bok, Classe. Kako ti je prošao dan? Daj mu da gleda film. Hajdemo ti i ja napraviti nešto za jelo.« Claes se okrenuo prema njoj. »Jebeno sam umoran, samo da znaš.« Potom je sjeo na kauč do Niklasa i opet uključio televizor. Vijesti. Niklas je ustao, otišavši u kuhinju. K mami. Gulila je krumpir, ali je prestala kad je ušao. Uzela je pivo iz hladnjaka. »Niklase, daj odnesi Classeu pivo. Da se oraspoloži.« Niklas je gledao hladno pivo. Na limenci su bile vidljive sitne kapljice, kao da se pivo znojilo. Pomislio je kako je to super te se zapitao: u hladnjaku je hladno – zašto se onda pivo znoji? Potom je rekao: »Neću. Claesu pivo ne treba, mama.« »Zašto ga ne zoveš Classe? Ja ga tako zovem.« »Ali zove se Claes.« »Istina, ali Classe je ljepše, od milja.« Niklas je mislio da je riječ Classe ružnija čak i od riječi samt. Mama je uzela pivo i odnijela ga Claesu. Niklas je legao na krevet u svojoj sobi. Bio je prekratak tako da su mu palci izvirivali. Ponekad mu je bilo nelagodno: uskoro će napuniti devet godina, a još je uvijek spavao u dječjem krevetu. Istom krevetu u kojem je spavao cijeli život, rekla je mama. Nisu mu mogli priuštiti novi i veći. No s druge strane, ionako nije imao mnogo prijatelja. S poda je uzeo stari broj Spider-Mana i počeo ga čitati. Trbuh je krčao. Naučio je u školi - to znači da si gladan. Jest, bio je vrlo gladan. Večera još nije bila spremna iako su prošli sati i sati. Zato je pojeo prepečenac s marmeladom i popio kakao. Krumpiri koje je mama ogulila stajali su nekuhani u loncu. U dnevnoj sobi bila su dvije prazne kutije od pizze, mnogo praznih limenki piva te njegova mama i Claes na kauču. Gledali su neki drugi film. Njegova kaseta sa Smrtonosnim oružjem koju mu je snimio tata prijatelja iz razreda bila je odložena na pod pokraj videouređaja. No nije ga boljela nepravda što film nije smio pogledati do kraja. Boljela je jačina Claesova glasa. Niklas je znao što je to značilo. Ponekad kad se ovako napio bio je drag. Ali najčešće je bio gadan. Bilo je tek osam sati. Vratio se u svoju sobu. Pokušao se usredotočiti na Spider-Mana. Borba epskih razmjera s Juggernautom. Spider-Man je razapeo svoju mrežu preko
cijele ulice, nadajući se da će tako zaustaviti oklopljenog zlikovca. Čitajući, mogao je čuti Claesov smijeh i mamino hihotanje. Juggernaut nije mario za Spider-Manovu mrežu. Koračao je teškim koracima koji su ostavljali tragove na njujorškom asfaltu. Mreža se sve više zatezala. Odjednom su se otvorila vrata njegove sobe. Niklas nije pogledao prema njima. Trudio se ostati smiren. Pročitao je još nekoliko kvadrata: Paukova mreža nije pukla. Kuće su se tresle. Bio je to Claes. »Niklase, hajde odi malo u podrum. Igraj stolni hokej ili tako nešto. Mama i ja trebamo malo vremena za sebe.« Claes nije pitao, već zahtijevao. Niklas je to dobro znao. Svejedno je nastavio čitati. Juggernaut se penjao. Mreža je držala. Ali beton na kući preko koje ju je Spider-Man raspeo nije. »Nisi čuo što ti kažem? Hoćeš li nakratko sići?« Mrzio je kad bi se to dogodilo. Pitao se što su radili kad bi on ovako otišao u podrum. Claes bi to s vremena na vrijeme zatražio. Najgore je bilo to što je mama uvijek bila na njegovoj strani. Budući da je večeras djelovala sretno, Niklas se nije bunio. Ustao je. Uzeo smotani strip u jednu ruku, ključeve stana u drugu i sišao. Stubište je bilo mračno; morao je upaliti svjetla. Pozvao je dizalo. Nikada ne bi trajalo duže od pola sata. Potom bi mama sišla po njega.
14 Sinoć: Niklas u tunelu. Svijetle mrlje na krovu. Odjeci teškog disanja. Okrenuo se. Nisu ga gonili. On je gonio. Tanto nož u jednoj ruci. Tunel se rasvjetljavao. Tko je bio ispred njega? Neki čovjek. Možda koji bradati ratnik iz pješčanika. Možda posrednik na crno. Potom je vidio: Claes se okrenuo. Raširio oči. Slina mu je curila kroz usta. Niklas ga je dostizao. Bijela svjetlost ispunjavala je tunel. Ništa se nije vidjelo. *
Taksist drugi put isti dan. Vježbe s nožem dva sata. Niklas golog torza. Kao Travis. Znoj se sasušio. Kate su zahtijevale visok stupanj koncentracije. Otišao je u kuhinju i popio nekoliko gutljaja vode. Luksuz: piti vodu iz slavine. U Iraku su iz slavina izlazile otpadne vode, ako je vode uopće bilo. Osjećao se odurno umorno. Mučile su ga noćne more. Sjeo je. Pogledao okolo. Malodušno. Mama se vratila u svoj stan. To je pojačalo usamljenost. Osam godina sa suborcima. A sada: šest tjedana samoće. Dokrajčit će ga samoća. Bio mu je potreban posao. Da nešto radi. Životni ciljevi. Vrlo brzo. A onda i ono drugo: mamine sumnje. Ispričala mu je da je bila posve sigurna kako je ubijeni muškarac bio Claes. Niklas je opet pomislio na svoju moru. Vani je kišilo. Kakvo je to bilo ljeto? Hvala Bogu na kiši koja će isprati smeće s nogostupa. Citat iz Taksista. Jeo je čips iz vrećice. Vidio Claesovo lice pred očima. Prednjim je zubima hrskao izbrazdane komadiće prženog krumpira. Pucketali su. Claesa više nije bilo. Priča je sretno završila. Niklas je osjećao olakšanje. Opet je uključio DVD. Prevrtio do jedne od omiljenih scena. Travis je tražio posao taksista. Tip na razgovoru pitao je: »Jeste li kažnjavani u ni prometu? Kakav vam je prekršajni dosje? Čist?« Travisov savršeno britak odgovor: »Čist, vrlo čist. Čist kao moja savjest.« Niklas se složio. Što god da je radio, savjest mu je bila čista. Tamo se ratovalo. Izmišljene definicije morala rušile su se pod ekstremnim uvjetima jednako lako kao iračke betonske kuće pod granatama. Ostalo je samo armirano željezo, vireći iz ruševina kao žalosne ruke. Ugasio je film. Uzeo svoje prave noževe, ne oružje kojim je trenirao. Poredao ih je na stoliću. MercWork Equatorian, težak borbeni nož dvostruke oštrice. Njime je bilo predivno bosti, nož kao da je sam od sebe davao snagu zamahu. Pokraj njega CBK, odnosno Concealed Backup Knife. Skriveni pomoćni nož. Maleni fakin. Drška je bila oblikovana kao polukrug, okomito u odnosu na oštricu kako bi se nož lakše sakrio u dlanu i doimao kraćim. Korice su bile posebno dizajnirane, s mehanizmom tako da se mogao pričvrstiti bilo gdje: iza leđa, pod rukom ili oko lista noge. Šećer dolazi na kraju, njegov miljenik Cold Steel Recon Tanto. Proizveden prema japanskoj tradiciji s jednostrukom oštricom od damaskog višeslojnog čelika - Rolls Royce među metalima za noževe. Sablasno uravnotežen, reza savršeno mekog duž cijele oštrice i drške od slonovače koja kao da je bila oblikovana prema njegovoj šaci. Ogledao se u oštrici. Definicija ljepote. Toliko lijep. Toliko čist. Uporaba noža u ratu nije bila uobičajena. No to je zapravio bio krajnji vid borbe. Čovjek protiv čovjeka. Nikakvo visokotehnološko oružje s tragačima topline i noćnim gledanjem. Samo ti protiv protivnika. Samo ti i hladan čelik.
Niklas se naslonio na trosjed. Claes je bio mrtav. Svijet je postao malčice bolji. Mama milijun puta slobodnija. Opet je pustio film. »Čist, vrlo čist. Čist kao moja savjest.« Niklas je razmišljao bi li je nazvao da čuje kako je. Ali trenutačno mu se nije dalo. * Nešto ga je uznemirilo: nešto glasno. Opet od susjeda. Utišao je zvuk. Ustao. Osluškivao. Ponovno arapski kao kad je prvi put čuo deranje. Ugasio je televizor. Prislonio uho uza zid. Gotovo prestao disati. Čuo je sve. Muški glas: »Kako ne shvaćaš da me to boli.« Djevojka, Niklasova susjeda Jamila: »Ali nisam ti ništa napravila.« »Znaš dobro što si napravila. Povrijedila si me. Shvaćaš? Ne mogu više tako, ne mogu tako živjeti.« Svađali su se. Derali. Prepirali. Nisu prestajali. Stalno jedno te isto. No ipak, nije se činilo da će ovaj put postati nasilno. Opet je sjeo na kauč, no nije uključio televizor. Razaznavao je pokoju frazu. Ponovno se igrao svojim supernožem. Uzeo korice. Polako stavio nož u njih. Svađa se s druge strane zida nastavila. Prošlo je četvrt sata. Pustio je film. Jedva ih je čuo. Travis je upoznao Iris, lik Jodie Foster: bili su na kavi. Prošlo je pola sata. Svađa u susjednom stanu postala je glasnija. Niklas je pojačao zvuk na filmu. Iris svojem svodniku: »Ne sviđa mi se to što radim, Sporte.« Svodnika je bolio kurac. Svodniku se živo jebalo. »Ma, mala moja, ne želim ja da ti se sviđa to što radiš. Da ti se to što radiš sviđa, ne bi radila za mene.« Niklas je zurio u zaslon. Nastojao je zanemariti zvuke što su dolazili od susjeda. No nadjačavali su film. Pojačao je zvuk. Iris se derala. Travis još jače. Svodnik se najviše derao. Jačina zvuka neizdrživa. No nadjačao je svađu iz susjednog stana. Pokušao se usredotočiti. Misli su se rojile: Claes ubijen, mama nesretna. Susjedi iz Niklasova djetinjstva vjerojatno su također pojačavali zvuk na svojim televizorima. Trudili se nadjačati mamine krikove. Njegove krikove. Claesovu deračinu.
Ali nekako su se kroz tu buku ipak čuli. Znao je da ondje s druge strane nije sve bilo kako valja. Film se bližio raspletu. Krešendu. Trenutku istine. Pobjedi pravde. Travis je stvar uzeo u svoje ruke. Prošao je kraj svodnika na ulici. »Znamo se odnekud? Kako je Iris?« Svodnik mu laže ravno u facu: »Ne znam ja nikakvu Iris.« Nije djelovalo. Jačina. Susjedi. Claes. Travis. Opet su se čuli tupi udarci. Morao je ugasiti televizor. Nije smio dopustiti da se događa to što se događalo. Žena s druge strane plakala je. Vrištala. Niklas je znao što se događalo. Svi su znali. No nitko ništa nije poduzimao. Pričvrstio je svoj tanto straga, ispod traperica. Stupio na stubište. Osluškivao. Svađa se nastavila. Muškarac se derao. Žena cvilila. Pozvonio je. Tišina. Opet je pozvonio. Nešto su si međusobno rekli, no nedovoljno glasno da bi ih razumio. Špijunka se zamračila, netko ga je gledao. Vrata su se otvorila. Muškarac. Možda trideset godina. Oštre brade. U crnoj košulji. Širokih traperica. »Zdravo, što hoćeš?« Tip je djelovao posve smireno. Niklas ga je snažno pogurnuo u prsa. U hodnik stana. Zatvorio vrata iza sebe. Tip je djelovao potpuno šokirano. No sabrao se brže nego što se očekivalo. »Koji ti je kurac? Idiote jedan.« Niklas je zanemario provokaciju. Bio je profesionalac. Borbeni stroj. Mirno je rekao: »Da više nikada nisi nijednoj ženi učinio nešto nažao.« Istodobno je zgrabio tipa za stražnju stranu glave. Povukao je. Prema svom koljenu. Snaga iz dva smjera. Sila koljena prema gore, njegove obje ruke povukle su glavu prema dolje. Glava je srela koljeno. Tip je odskočio na zid. Ispljunuo krv. Zube. Derao se. Plakao. Niklas je uputio tri brza prema rebrima. Desnicom, desnicom te naposljetku ljevicom. Susjed se presavio. Niklas ga je ritnuo u leđa. Tip je glavu zaštitio rukama. Vikao. Molio i preklinjao. Niklas se sagnuo. Izvadio nož. Položio vršak na njegov pulsirajući vrat. Oštrica se sjajila ljepše nego ikada. »Da više nikad nisi ovo ponovio.«
Tip je šmrcao. Šutio. »Gdje ti je žena?« Tip je nastavio šmrcati. »Gdje je Jamila?« Zapravo nije ni morao pitati. Susjeda je stajala na pragu dnevne sobe. Otekle usnice i natečena oka. Niklas je rekao na arapskom: »Nemoj mu dati da te tuče. Inače ću se vratiti.«
15 Vjerodostojnost ljudi koji tvrde da su svjedočili određenim događajima stupnjevito se razlikovala. Državna policijska uprava ravnala se prema vlastitim internim smjernicama: rangirala je iskaze i ocjenjivala pouzdanost svjedoka. Zapravo se radilo o očitim i neslužbenim pravilima: na sudu se više vrednovao jasan iskaz čestitog švedskog poduzetnika nego loš švedski osamnaestogodišnje kmice iz predgrađa napušene marihuanom. Svjedočanstvo običnog građanina s prosječnom plaćom vrijedilo je više od iskaza prijevremenog umirovljenika na heroinu. Istražne radnje morale su pronaći fokus, što će reći moralo ih se reducirati - neograničeni resursi vrijedili su samo za istrage ubojstva premijera ili ministra vanjskih poslova. Rafalna metoda, odnosno reagiranje na svaki mogući trag u nadi da će istraživanje svega i svačega do nečega dovesti, nije djelovala. Društvo nije bilo toliko bogato da bi na svaku istragu moglo bacati neograničeno mnogo resursa. Tako da se moralo znati koga se i zašto moralo ispitivati. Čiji su iskazi vodili do presuda. Kako nabaviti kvalitetan dokazni materijal. U svrhu podizanja optužnica i presuda. Na skali vjerodostojnosti najviše su bili rangirani iskazi policajaca. Na takve su se iskaze trošili resursi i oni su se najbolje držali na sudu. Trenutačna situacija: dvojica policajaca vidjela su ubode od igle na ruci neidentificiranog mrtvaca. Dvojica policajaca mogla su posvjedočiti da sudski liječnik nije propisno istražio uzrok smrti. Da je bila potrebna još jedna obdukcija. Da ih je Adamsson spriječio fotografirati leš, ruku i ubode. Da nešto nije bilo u redu. Dvojica policajaca nisu lagala, sudeći prema tome kako je sud tumačio stvarnost.
No ipak: ništa se nije dogodilo. Thomas nije kužio. Bilo je očito: Stig Adamsson zbog nekog ih je razloga želio zaustaviti. No Adamsson nije bio bilo tko. Thomasu se stari zapravo sviđao. Svi su znali za njega: pripadao je staroj školi. Njemu bi se Thomas u normalnim okolnostima priklonio jer se Adamsson ne bi libio reći kako stvari stoje, niti bi se miješao kada bi se nešto moralo obaviti. Thomasa je nekako podsjećao na vlastitog oca - čestit, ali na teži način -iako je Adamsson bio politički desno. Adamsson je bio pričuvni časnik i zaljubljenik u streljaštvo. Tvrdi zagovornik većih kalibara i nepopustljivosti te protivnik zapošljavanju slabića u policiji. Poznati protivnik povećanja broja žena i useljenika u službi. O Adamssonu su kružile i druge glasine, o njegovoj ozloglašenoj patrolnoj jedinici koja je sedamdesetih i osamdesetih vladala u norrmalmskoj policiji. O alkićima koje bi ophodnja pokupila i polumrtve odbacila u pustim dijelovima predgrađa, o narkićima koje bi priveli nizašto kako bi ih obradili mokrim telefonskim imenicima – izbjegavajući tako vidljive ozljede i lomove - o policajcima članovima sindikata iz jedinice koje se zastrašivalo, o ženama koje se seksualno maltretiralo dok ne bi zatražile premještaj. Thomasa je to često impresioniralo. Mnoge poput Adamssona sigurno su tijekom vremena odstranili, no ne i njega - stari je bio suviše sposoban. Hägerströma to kao da nije previše diralo. Smijuljio se kad ga je Thomas podvojenih osjećaja nazvao dan nakon posjeta mrtvačnici: »Taj stari prdonja Adamsson neće se dobro provesti zbog onoga. Obećavam.« Thomas je htio saznati više. No iskreno: unatoč Hägerströmovu zaleđu, htio je da ga ovaj i službeno uključi u istragu. Neko su vrijeme raspravljali o različitim scenarijima. Hägerströmove teorije: »Mislim da je mrtvac vjerojatno bio narkoman. Možda je nakanio provaliti nekamo ili prespavati u podrumu. Netko ga je dolje pratio, ili možda tek slučajno sreo, te ga nasmrt prebio. Počinitelj se poslije uplašio i ogulio mu prste kako bi nam otežao posao.« Thomasu ta verzija ni ne trenutak nije djelovala vjerodostojno. »Nemoguće. Ne radi se o slučajnosti. Zašto onda toliko zataškavati ubode? Zašto bi se netko toliko potrudio oko običnog narkića?« »Možda si u pravu.« »I zašto bi mu ogulili prste i uzeli zubalo?« »Okej, okej. U pravu si. Najvjerojatnije su ga napucali nečime, drogama, otrovom ili sličnim, te ga nasmrt prebili. Što se zapravo slaže s time kako je ubojstvo počinjeno. Ništa nije prepušteno slučaju.« »Nije, a uostalom i dalje ostaje pitanje zašto u medicinskom izvještaju nije zabilježeno ništa o o tragovima uboda? Zašto je moj izvještaj prepravljen?«
Prvi put otkad je Thomas upoznao Martina Hägerströma, ovaj nije imao spreman odgovor. Nije se imalo što za reći. Thomas je ipak htio nastaviti razgovor. Pitao je: »A broj telefona? Onaj papirić koji je imao u stražnjem džepu? Jeste li pronašli što?« Hägerström je pokušao objasniti: »Još uvijek ne možemo razaznati posljednju brojku. Provjerili smo sve moguće kombinacije koje pripadaju registriranim korisnicima. Radi se o svim brojevima osim dva na bonove. Provjerili smo pretplatnike. Od njih osam, petoro smo informativno ispitali, što nas nije nikamo odvelo. Znaš, jednostavno nemaju ništa s tim. Nemaju blage veze tko bi mogao biti ubijeni, dvoje ima manje od dvanaest godina, i tako dalje.« Thomas je napeto slušao. Kvragu, nije mogao smetnuti s uma ubojstvo ni kad bi popravljao svoj Cadillac. Postavio je očito pitanje: »A dva broja na bonove? Jeste li od operatera zatražili ispise poziva?« Hägerström se nasmijao. »Andrén, možda je vrijeme da pređeš u kriminspektore.« Thomas je zanemario komentar. Hägerström vjerojatno nije imao namjeru zajebavati se. Hägerström je nastavio: »Zatražili smo ih i dobili popise brojeva. Kao što znaš, kod brojeva na bonove ne možemo vidjeti ime korisnika. No možemo vidjeti ispis poziva upućenih s ta dva broja. Temeljem tih informacija računam da će nam biti potrebno nekoliko dana da vidimo kome pripadaju. Potom nastavljamo s ispitivanjem dotičnih. No bit će potrebno obaviti hrpu telefonskih poziva.« Thomas je pomislio: takvim se sranjima obično bave krim-inspektori. Hägerström si je sam kriv, vražji uredski štakor. Istodobno: Thomas se ponudio kao ispomoć. * Kasnije te večeri došlo je vrijeme za povratak u stvarnost - interventna aktivnost, razgovornim jezikom: ophodnja. Thomas je stajao kraj svojeg ormara u svlačionici. Pripremao se za noćnu turu u patrolnom automobilu s Ljunggrenom. Unatoč rutinama, manjku uzbudljivih događaja i sporosti – ono bitno zbivalo se tijekom ophodnji. Thomas se uvijek veselio tim turama. Krčanju komunikacijskog radija, osmijesima kad bi ignorirali poziv na zadatak i umjesto toga opuštali se u automobilu. A opet, kad bi zakuhalo, zakuhalo bi propisno.
Ljunggren još nije stigao. Još nisu razgovarali o incidentu u mrtvačnici. Thomas se veselio raspravi o slučaju. Da čuje što Ljunggren misli. Pitao se gdje je, Ljunggren obično nije kasnio. Odijevao se sporo. Gotovo ritualno. Jakna M04 i hlače za vanjsku uporabu: od debele tamnoplave tkanine s aramidskim vlaknima. Vodonepropusne, otporne na struju i na stare narkiće prljavih noktiju. No Thomasu se odjeća nije sviđala - fluorescentne pruge na prsima bile su smiješne, zbog nedostatka patentnog zatvarača na jakni, u njoj je izgledao napuhnuto, a hrskavi zvuk što se čuo dok je hodao zvučao je kao da nosi skijaško odijelo. Stare odore bile su bolje. Pojas je zveckao kao kutija s alatom: u jednom ležištu teleskopski pendrek, potom lisice, radio, sprej za samoobranu na bazi papra, ležište za kacigu, ležište za stari tip pendreka, svežanj ključeva, švicarski nožić i futrola za oružje. Najmanje deset kila. Pred očima je vidio tijelo. Tragove uboda od igle. Oprane rane na licu koje više nije bilo lice. Oznaku s imenom oko nožnog palca. Plavičasto blijedu kožu koja kao da je bila od voska. Zapravo nije kužio zašto sve to nije bio u stanju zaboraviti. Bilo je jasno: morao je nešto učiniti. S Hägerströmom ili bez njega. S druge strane - zašto bi ga bilo briga? Nije bilo na njemu da spasi svijet. Nije nalikovalo na njega da se kurči i radi suviše ozbiljno. Nije on taj koji otkucava druge murjake. Morao bi prestati. Ne razmišljati više o tome. Nastaviti sa svojim sitnim poslićima. Nastaviti zarađivati koju krunu ovamo, koju krunu onamo. Izvadio je pištolj iz ormara s oružjem. Poluautomatski 9-milimetarski sigsauer P229. Osam patrona. Pištolj napravljen od zagasito crnog metala izbrazdane drške. Malen - ali ipak bolji od starog pištolja, Waltera. Svi su u južnom distriktu bili upoznati s Thomasovim stavom. Prije nekoliko godina među kolegama je kružila peticija: svim policijskim narednicima s propisnom dozvolom trebalo bi biti dopušteno nositi vlastito privatno oružje. Pravo oružje poput Colta .45. Thomasovo ime bilo je prvo na popisu. Naravno. Ludog narkomana sa sjekirom Walterom bi spriječio jednako kao da na njega pucaš zrnjem graška. A kako bi to završilo? S jednom, dvije, tri rane u prsima. I onda bi policajac bio kriv što je seronja preminuo. Dajte policajcima pravo oružje kako bi odmah spriječili opasnog počinitelja, i to pucanjem u nogu. Manje bi ih krepalo. No sadašnji sig-sauer bio je napredak. Metak koji se u tkivu širio - rastao bi kao gljiva poslije kiše nakon prodiranja u meso. Super. Gdje je, dovraga, bio Ljunggren? Thomas je bio odjeven i spreman. Za vožnju po stvarnom životu. Podigao je slušalicu internog telefona koji je visio
na zidu kraj ormara. Javila se Katarina, dežurna dispečerica. »Bok, Andrén ovdje. Znaš gdje je Jörgen Ljunggren?« »Ljunggren je morao zamijeniti Franssona. Zato će večeras s tobom Cecilia Lindqvist. Na putu je. Trebala bi stići za nekoliko minuta.« »Oprosti na izrazu, ali koji kurac je Cecilia Lindqvist?« »Prilično je nova, zar je nisi već upoznao? Počela je prije četiri mjeseca.« »Zezaš me? Ja da patroliram sa žutokljunkom? Radije ću sam.« »Sredi se, Andrén. To je protiv pravila. Cura stiže svaki čas. Radije pripremi auto umjesto što se buniš.« Thomas je uzdahnuo. Katarina je bila nepokolebljiva. Sviđala mu se. »Čuj, morala bi preispitati koordinaciju ljudstva. Ovako ne ide.« »Dobro jutro, kume. Misliš da sam ja za ovo odgovorna?« »Ma znam da nisi. Pričat ću s vodstvom. Sad moram ići. Čujemo se.« Počeo se pakirati. Izvadio je torbu veličine torbe za hokej. Najprije je na dno natovario teže stvari: štitnike za noge, kacige i plinske maske. Potom vrpcu za ograđivanje prostora, baklje za upozorenje, dodatni komunikacijski radio, kutiju za prvu pomoć, stari gumeni pendrek i fluorescentni prsluk. U pokrajnje džepiće: formulare, gumene rukavice i alkometar. Torbu i teški zaštitni prsluk odvukao je do garaže. Do pripadajućeg mjesta u prtljažniku. A kad je ta Cecilia namjeravala stići? Što je mislila, da kreću na vježbicu? Ljudstvo nije marilo što je bila nova. Ljudstvo nije čekalo do kraja svijeta. Nije ju više mogao čekati. Sjeo je u automobil. Opet nazvao Katarinu. »Ja krećem. Cecilia Lindqvist još nije stigla. Kad se udostoji pojaviti, mogu se vratiti i pokupiti je.« »Okej, kako hoćeš. Ali dobro znaš što ja mislim. Reći ću joj.« Pokrenuo je automobil. Bilo bi lijepo da večeras može neko vrijeme sam patrolirati. Morao je razmisliti o svemu. Taman kad je krenuo unatrag s parkirališta, otvorila su se garažna vrata. Prema njemu se žurila jedna djevojka. S torbom preko ramena. Stao je. Spustio prozor. Pogledao je. Rekla je: »Bok, čini mi se da ću večeras u ophodnju s tobom.« Thomas ju je pogledao: Cecilia je izgledala posve okej. Tamne plave kratke kose. Izraženih jagodica. Plavozelenih očiju. Vitka. Kao da je bila napeta. Čelo: uznojeno. Thomas je pokazao prema torbi. »Stavi je odostraga. Jesi li ponijela i zaštitni prsluk?« »Nisam, mislila sam ga pokupiti sada. Čekaš me?« Thomas ju je pogledao. Nije kužio zašto su zapošljavali ljudstvo koje nije
bilo u stanju istodobno nositi torbu i zaštitni prsluk. * Sat vremena jada i muke kasnije. Cecilia je nastojala razgovarati s njim. Thomas je mislio da se gotovo histerično plašila tišine u automobilu. Raspravljala je o tome kako se studijski program Visoke policijske škole razlikuje od programa u doba kada ju je on pohađao. Thomas se pitao zašto je mislila da je o tome imala pojma. Raspitivala se o šefovima u južnom distriktu. Komentirala nedavni prijedlog ministra pravosuđa da se poveća broj policajaca na ulicama. Thomas je bio nezainteresiran. Kako nije kužila ponekad je bilo okej samo slušati policijski radio, a ne stalno brbljati. Shvatila je nakon dvadeset minuta. Smirila se, no i dalje ispitivala sve i svašta: »Jesi čuo o novim krađama automobila?« I tako dalje. Policijski radio pitao je ima li koga u blizini Skärholmena. Navodno neka svađa u stanu. Thomas nije morao lagati. Upravo su prošli benzinsku crpku pet kilometara dalje. »Super da nismo tamo.« Cecilia je šutjela. Mirno su kružili Thomasovom uobičajenom rutom. Duž Hägerstavägena i pokraj Aspuddena. Pokraj postaje podzemne u Örnsbergu. Bilo je osam sati. Vani i dalje svijetlo. Lijepa ljetna večer. Iz policijskog radija je pljuštalo. Neki pijani vozač vozio je slalom na Södertäljevägenu prema sjeveru. Pokušaj provale u stan u Skansbergsvägenu u Smisti. Tinejdžerska tučnjava pokraj jezera ispred škole Vårbacka u Vårby Gårdu. Možda bi trebali pokušati privesti pijanca iz Södertäljevägena. Ionako im je bilo usput. Thomas je ubrzao. Policijski radio opet je zakrčao. »Non-stop trgovina u Aspuddenu. Alkoholiziran muškarac agresivnog ponašanja. Može li netko odmah preuzeti? Prijem.« Cecilia je pogledala Thomasa. »Moramo to preuzeti. Treba nam par minuta do tamo.« Thomas je uzdahnuo. Polukružno zaokrenuo. Uključio sirenu i svjetla. Ubrzao. Pedeset sekunda kasnije stali su kraj trgovine. Odmah je kroz prozor vidio da nešto nije bilo u redu: umjesto da su čekali na blagajni kako bi platili cigarete, pornografiju ili bombone, nekoliko je ljudi stajalo grupirano, no kao
da ipak nisu bili u grupi. Gledali su u nešto, ali nisu reagirali. Tipično švedsko mjesto zločina na javnoj površini. Javnost je bila prisutna, ali ne onde gdje je trebala. Prvi do blagajne: krupan muškarac prljave odjeće za ruku je zgrabio prodavača, mladića koji se doimao posve izgubljeno. Na granici plača i unezvjerenog pogleda tražio je podršku ostalih. Drugi prodavač pokušavao je osloboditi kolegu. Potezao je krupnog muškarca za ruku. Stari se derao: »Pička vam materina. Sve to sranje će propasti. Čujete? Sve to sranje.« Thomas je ušao. Rekao snažnim glasom organa reda i mira: »Sad je dosta. Ovo je policija. Budite dobri i pustite ga.« Pijanac ga je pogledao. Prosiktao: »Policijske svinje.« Thomas ga je prepoznao. Stari je bio visok i krupan. Izgledao je opasno: ledenoplavih očiju, boksačkog nosa, s dva ožiljka iznad obrve i loših zubi. Ali stari nije samo djelovao opasno. Bio je bivši boksač i obično se družio s pijanicama koji su lokali na klupici u Axelsbergu - lutajuće bure baruta. U prijevremenoj mirovini zbog zdravstvenih razloga, ali s dovoljno elana u rukama da bi mogao ozbiljno ozlijediti mladog prodavača. Ovo bi moglo doista loše završiti. Thomas je prišao pultu. Položio ruku na pijančevu. Drugi ju je prodavač pustio. Thomas je mirnim glasom rekao: »Pustite ga. Odmah.« Cecilia je bila iza njega. Prtljala je s komunikacijskim radijem. Možda je namjeravala zatražiti pojačanje. Tada se dogodilo nešto neočekivano: stari je pustio prodavača. I navalio na Ceciliju. Thomas nije stigao reagirati. Okrenuo se. Stari je Ceciliju udario u prsa. Nije bila pripremna. Ljosnula je na policu s bombonima. Izderala se: »Kog vraga radiš?« Baš dobro - napokon je pokazala zube. Thomas je pokušavao zgrabiti staroga. Kvragu, bio je jači nego što je izgledao. Okrenuo se prema Thomasu. Glavom udario prema njegovu licu. Opalio ga po nosnoj kosti. Još koji milimetar i slomio bi mu nos. Boljelo je kao sam vrag. Vidio je zvijezde. Na trenutak mu se zamračilo pred očima. Zaurlao je. Pijanac se opet bacio na Ceciliju, koja je ustala. Stari je bio preopasan. Ovo je bilo pravo rasulo. Ovo nije bilo okej. Nisu mogli čekati pojačanje. Pokušala ga je odgurnuti. Stari je uputio tri udarca. Lupio je u rame. Cecilia je ustuknula. Da ju je stari pogodio, sastavio bi je sa zemljom. Thomas je brzinski procijenio situaciju. Nije prilika da izvadi službeno oružje. Previše ljudi u trgovini, a tip još uvijek nije bio toliko opasan. No Cecilia je bila nježna. Ovog diva sami neće svladati. Možda pendrecima.
Pokušao je još jedanput. Nos je bolio ko sam vrag. Pokušao je zgrabiti staroga za ruku, uhvatiti ga iza leđa. Malo sutra. Bivši boksač bio je kao razjareni bik. Pijan demonstrirao svoju snagu. Odbacio Thomasa. Odgurnuo ga tijelom. Izgubio je ravnotežu. Spotakao se na poslagane limenke gaziranog pića. Prosule su se posvuda po podu. »Izvadi pendrek, jebote«, derao se Thomas na koljenima. Cecilia se pokušavala obraniti. Potegnula je teleskopski pendrek. Otvorila ga. Stari je udario prema njezinu trbuhu. Ona ga je brzinski opalila po bedru. Ali ništa. Stari je previše podivljao da bi mario za udarac pendrekom. Pritisnuo ju je uz prozor. Thomas je izvadio svoj pendrek. Udario staroga po leđima. Propisno snažno. Stari je reagirao. Opet se okrenuo. Cecilia se zamalo srušila. Stari je udario Thomasa. Ovaj se izmaknuo. Opet udario pendrekom. I opet. Cecilia opet na nogama. Udarila je staroga. On je urlao. Opet krenuo na Thomasa. Thomas je propisno udarao. Morao ga je zaustaviti. Još jedanput je ošinuo alkića po vratu. Još jedanput po bedru. Stari je i dalje urlao. Thomas je opet udario po nogama. Stari se srušio. Urlao. Ritao se prema Ceciliji. Ona je odmjerila još udaraca. Alkić je rukama štitio glavu. Cecilia ga je nastavila udarati. Udarala ga po glavi, prsima i leđima. Uspaničarila se. Thomas ju je shvaćao. Ovo je izmaklo kontroli.
16 Prvo što naučiš u buksi: ne tumaraj po ćeliji. Nema koristi. Umjesto toga, ostani u svojoj glavi i onda možeš otputovati daleko izvan granica zatvorskih zidova. Kao što je Mahmud običavao: maštati kako lagano kruži centrom grada jednoga krasnog proljetnog dana u BMW Z4 kabrioletu, džepova punih para, planirajući super provod s dragim kompićima i voljnim curkama. Život na slobodi u punom sjaju. Ali sada, u svojoj sobi kod tate, hodao je okolo kao majmun u kavezu. Bilo mu je mučno. Vrtjelo mu se u glavi. Boljela ga je. Uskoro će mu preostati još samo jedan dan.
Uspio je namaknuti osamdeset somova. Nedostajalo mu je dvadeset. Prethodnoga dana pokušao je doći do Daniela - kako bi pregovarao s njim. Ali tip nije kužio: Mahmud bi rado platio kamate ako se zadovolje s osamdeset somova za prvu ratu. »Zaboravi. Rekli smo sto. Gürhan mora dobit stotku. Preksutra.« Poklopio je. Mahmud je te noći posebno loše spavao. Vrijeme provedeno spavajući: kraće od komarčeva kurca. Glavobolja eksplozivna. Tjeskobne misli slobodno su vrludale. Nije bio u stanju ni vježbati. Jedino o čemu je mislio: gdje li se nalazio Wisam? Kada to sredi, nitko mu neće smjeti nauditi. Stefanoviću nije mislio naplatiti. Samo ga zamoliti za protuuslugu - da Gürhanu pokažu tko je gazda. * Razgovarao je sa svojim frendom Tomom Lehtimäkijem: frajer je kao pravi forenzičar – Finac mu je pomogao obraditi informacije koje je već imao. Srediti činjenice. Pročistiti mogućnosti. Analizirati tragove. Poduzeće koje je kupilo automobil od tipa iz Bentleyjeva salona zvalo se Dolphin Leasing. Dokument koji je uzeo od prodavača nije govorio mnogo: Dolphin Leasing registriran je na adresi poštanskog pretinca u Stockholmu. Posjedovao je registracijski broj. Dokument je potpisao neki John Ballénius; koje jebeno ime. Tom mu je objasnio: registracijski broj bio je matični broj poduzeća - svako poduzeće u Švedskoj mora imati matični broj. Mahmud je nazvao Švedski registar poduzeća. Dobio podatak o članovima uprave. Dva frajera švedskih imena. Prvi je bio John Ballénius. Drugi se zvao Claes Rantzell. Obojica s poštanskim pretincima: tipično i sumnjivo. Mahmud je posjetio poduzeće za posredništvo poštanskim pretincima. Dočekao ga je debeli čvarkež u skučenom uredu u Hallundi. Mahmud je postupio kao i s frajerom iz Bentleyjeva salona. Zašto mijenjati dobitnu kombinaciju? Nakon deset minuta imao je adrese prebivališta obojice likova. Jedan je živio u centru u ulici Tegnérgatan, a drugi u Fruängenu u Ulici Else Brandström. Provjerio je tipove uz Tomovu pomoć. Nazvali su Ispostavu za izdavanje putovnica i posjetili je u Kungsholmenu – dobili su preslike njihovih putovnica. Tipovi nisu vozili nikakve fine automobile prema informacijama iz Registra motornih vozila. No u Poreznoj upravi saznali su da su debelo dužni porez. Mahmud se uputio do adrese Johna Balléniusa u Tegnérgatan. Čekao ispred zgrade. Stari je nakon četiri sata isteturao van s dvjema vrećicama alkohola. Izgledao je polupijan. Ipak dobro - vidio je kako tip
izgleda. Potom se uputio do adrese drugog lika. Čekao cijele večeri. Ništa se nije dogodilo. Rantzell je bio kod kuće dvadeset i četiri sata dnevno, ili je bio u inozemstvu, ili ondje nije stanovao. Jebo mu pas mater. Tipovi su najvjerojatnije za sitne pare upisani kao lažna uprava poduzeća za leasing. Sitne ribe nisu si mogle priuštiti luksuzne automobile, u svakom slučaju ne ako su ih htjeli registrirati i osigurati. Rješenje je bilo najam luksuznih automobila. Od zaštitara prisutnih tijekom pljačke nije ništa saznao. Neki tipovi s kojima je razgovarao čuli su da se priča kako je Libanonac u gradu, možda su ga čak i vidjeli, ali nitko nije znao gdje se Wisam Jibril skriva. Mahmud i Tom zaključili su: jedini trag koji je Mahmud imao bio je automobil, odnosno bentley. Morao je natjerati jednog od starkelja da propjeva. Ali kako? Vrijeme je prolazilo. * Nazvao je Babaka i Roberta. Čak i Javiera i Toma. Pomoć mu je bila prijeko potrebna. Nije imao snage pregovarati ni s Danielom ni s Gürhanom. Ionako bi ga ponizili. Za dvanaest sati mora imati lovu. Još dvadeset somova. Nije bilo nemoguće. Sreli su se kod Roberta. Mahmud je ponudio superdžoju - travulju u listu cigare umjesto u cigaretnom papiru. Trudio se izgledati sto puta opuštenije nego što se osjećao. Morao je požuriti svoje kompiće. Nadao se da mu u očima nisu nazirali paniku. Robert je naizmjenično puštao hip-hop i arapske hitove. U stanu je bilo toliko dima od mariške da si se već na ulazu osjećao fino. Babak je brbljao kao i obično. »Moramo radit ko krupne ribe, Fucked For Life i njima slični. Otić na Tajland i planirat.« »Samo planirat?« Robert je pogledao Babaka. »A kurve?« Babak se nasmijao. »Okej, malo se poigrat i s Tajlanđankama. Al uglavnom planirat.« Mahmud je kužio spiku. Babak je rekao: »Koji smo mi faktor? Šta moramo napravit? Društvo nas je već sjebalo. Od malena smo to znali, je l' da? Škola i gimnazija nisu bile za nas. Faksu nismo ni prismrdili. Nit ćemo robovat u McDonald’su il čistit urede idućih sto godina. Nikakva slična sranja. A dobre poslove ne možemo
dobit. Iskreno, mi i ne želimo njihove normalne poslove. Daj pogledaj samo svog starog, Mahmude. Švedska nije za kmice poput nas, čak ni za ozbiljne među nama.« Mahmud je slušao. »Zamislite vagu, znate šta mislim. S jedne strane stavite šveđanski život, posao od devet do pet, možda okej auto, al težak posao, i možda kuću negdje u bližem predgrađu. S druge strane su napetost, sloboda, cure i lova. I osjećaj. Osjećaj da si netko i nešto. Šta prevaže? Pa to nije nikakav izbor. Tko ne bi htio živjet lijepim životom, od nule do heroja? Poslat društvo u pičku materinu. Ionako su svi uvijek pišali po nama, zašto ne bi mi pišali po njima? Daj zamisli kako je lijepo bit jugobos, Gürhan Ilnaz ili netko njima sličan.« Robert je duboko uvukao dim iz superdžoje. »Skroz si u pravu, stari. Nitko živ ne bi odabrao život od devet do pet. Al znaš u čemu je stvar?« Babak je odmahnuo glavom. »U tome kako to postić. Je l’ da? Možeš se trudit i sto godina dilat, uvijek neki glavonja kupi vrhnje. Il se zajebavaš sa sitnim prevarama ko oni dečki koji su probali sjebat krstarenja o kojima sam pričao. To je prenaporno.« »Točno. Zato moramo u Tajland. Moramo prestat prodavat sranja i pljačkat na malo. U srcu svega je eksploziv, ko što rekoh.« Mahmud i Robert istodobno: »Misliš pljačka transporta novca?« »A nego. Samo da naučimo eksplozive i gdje bi nam bio kraj? Znate kako se to zove? Velike face takve zločine zovu tehničkim zločinima. To su zločini koji traže planiranje, tehniku. Eksplozivi u prahu, detonatori i fitilji - ja nemam pojma, al onaj tko se kuži u eksplozive, može sve. Samo zamislite, ukrast deset milijuna jednim potezom umjesto da malo ovdje pa malo ondje navlačimo koju tisuću.« Mahmud je pomislio na pljačku u Arlandi i na Jibrila. Robert je rekao: »U Södertäljeu se može dobit recept za pljačkanje prijevoza novca. Poznam neke ljude.« »Da, al onda oni kupe vrhnje. Jebote, moramo to sami. Mahmude, je l’ znaš nekog Jugića koji bi nas mogao naučit?« Mahmud se zamalo uvrijedio. »Zezaš me, ha? Pa nisu mi Jugići kompići.« »Al možda se kuže u takva sranja. Oni su ratnici. Većina njih borila se u ratovima u bivšoj Jugoslaviji prije desetak godina.« Robert je nastavio duvati. »Jedno ću vam reć - nikad ne vjerujte Jugićima. Nisu grupirani kako treba, kao Hells Angels, OG ili Vučje bratstvo. Nemaju pravila. Ne rade za iduću generaciju. Svaki Jugić misli samo na sebe i ne radi ništa za drugoga. Znate zašto su uspjeli u Švedskoj? Zato što su ovamo došli prvi i zato što su imali podršku iz matične domovine. Pa, jebote,
gradom vladaju već dvadeset godina, redove su popunili srpskim vojnicima iz svojih ratova, tipovima koji su došli ovamo radit. Al znate šta ja mislim – nestat će. Oni su klan, a ne organizacija. A u današnje vrijeme pobjeđuju organizacije. Nemaju oni šanse protiv Hells Angelsa i ostalih. Prošlo je vrijeme Jugića. A ima još nešto. Pošvedili su se. Kužite šta hoću reć?« Mahmud se iznenadio - vrijeme Jugića je prošlo? Zar se kladio na pogrešnog konja? Nije bio u stanju misliti na to što je Robi upravo rekao. Morao je namaknuti lovu. Nastavili su pričati. Nakon nekog vremena pala im je na um najbolja zamisao - morali bi upasti na proslavu u blizini za koju je Babak čuo. Babak je slavljeniku Simonu znao prodavati ecstasy. Tako je večeras mogao naplatiti Simonove zaostale dugove: fini šveđanski dečkić opako se navukao na vesele tabletice. Klinji je bio rođendan. A Babak nije bio pozvan. To je bilo dovoljno da klinji pokaže tko je tu glavni. Ozračje se popravilo. Nakon nekoliko minuta još i više – Robert ih je iznenadio bonusom večeri: Rohypnolom. Tri tablete i dva piva. Dobitna kombinacija: ushit do plafona. Agregirana energija. Mahmud je jasno osjećao: krv mu je pumpala više nego drugima – mogao je napraviti što god je htio. Otišli su na proslavu Simonova rođendana. * Vani prohladno. Robertov automobil parkiran. Mahmud, Babak i Robert čekali su ispred ulaza u Simonovu zgradu. Babak je pozvonio. Zamolili su da navrate i čestitaju. Simon neraspoložen. Sudar svjetova - nije htio miješati svoj prljavi život sa svojim finim životom. Bilo je jednostavno: Babak nije bio pozvan. Dakle: Simon je znao da je Babak ljut. Simon ga je uspio nagovoriti da se nađu pred zgradom. Molio: »Danas mi je rođendan, budite dobri.« Frajer je izašao iz zgrade. Stao kraj ceste i čekao. Blijedi mršavko crno obojene kose. Neki drugi tip, možda Simonov frend, stajao je na stubištu. Bilo je teško vidjeti, svjetlost ulične svjetiljke reflektirala se od stakla na vratima. Babak: visok kao dubajski neboderi. Gledao je Simona. »Sretan rođendan. Jesi nabavio lovu?« Mahmud se držao postrance. Gledao je Babakovo čelo, nazirao je prištiće. Čelo se sjajilo na svjetlosti ulične svjetiljke. Tipična nuspojava steroida. »Babak, nisam ti dužan platiti prije iduće nedjelje. I nema ni najmanje
šanse da danas uspijem nabaviti lovu. Zaboravi. Već si uzeo više od pola moje plaće prošli mjesec.« Simon je poznavao pravila. Trebao je biti kažnjen. A večeras će biti kažnjen kako god okreneš. Gurnuo ga je. Simon je zateturao dva koraka unatrag. Babak ljut. Robert ljut. Mahmud je bio presretan – opet na ulici, prilika za nešto. Htio je sudjelovati. Osjetiti ushit. Stupio je naprijed. »Pizdo jedna, šta si glup? Lovu na sunce.« Frend mu je provirio glavom sa stubišta. Izdaleka se doimao umorno zbog tamnih podočnjaka. Povikao je: »Koji kurac radite?« Babak je Simona čvrsto uhvatio za ruku. »Reci svom ružnom frendu da začepi gubicu. Veliš da nemaš love, al netko mora platit, je l' da? Od mene si kupio četiri bočice, a platio samo dvije. Ko snosi preostali dio? Obećao si nabavit lovu. Ja ću plaćat iz svog džepa, ha?« »Ali obećao sam da ću nabaviti.« »Zaboravi. Sad idemo gore na tvoj pederski party i ima da odmah izvadiš pare.« * U stanu je bilo njih četrnaestero. Velika garsonijera s prostranom kuhinjom. Tipovi su na PlayStation trojki igrali FIFA-u. Bolesno dobra grafika. Babak je otišao ravno u kuhinju. Za sobom povukao Simona. Mahmud je sjeo pokraj računala i gledao mp3-ce. Koliko sranja na jednom mjestu. Uopće nisu imali crnačku glazbu? Robert se naslonio uza zid. Prekriženih ruku. Hiphoperskog stava. I on i Mahmud znali su da će nešto iskrsnuti. Znali su da su ih percipirali kao gorile. Čekali su Babakov znak. Očito: Robert napet kao zapeta puška. Mahmud je napipao bokser u džepu. Babak u kuhinji sa Simonom, osjećao je vibracije u zraku, potpuno napet. Fešta je bila više nalik na dosadnu večer kod kuće nego na rođendansku zabavu. U kuhinji su osim Simona i Babaka bile i neke ženske. Kad je Babak ušao, cure su izašle u dnevnu sobu. Jedna je cura stala i podbočila se. »Prestanite igrati. Jebeno je dosadno da satno tako sjedite.« Nikakve bitnije reakcije. Nastavili su igrati nogomet. U sobi očita napetost.
* Babak je izašao u dnevnu sobu. Kmica broj jedan. Ni traga Simonu. Mahmud je kužio situaciju. Babak je kimnuo. Napokon se mogao malo protegnuti. Babak je zakoračio naprijed. Mahmud je stao ispred sofe široko raširenih nogu. Dečki koji su se igrali pogledali su prema gore. Babak grubljim naglaskom nego obično: »Odmah isključite jebenu igricu. Ovo je pljačka.« Iskonska rohipnolska agresivnost koja ne poznaje granice. Mahmud je navukao bokser na šaku. »I da niste pisnuli, inače će bit belaja.« Povukao je rez rukom preko vrata. Robert pokraj njega: zakoračio je unatrag s džepnim nožem. »Sa stvarima na sunce. Amo travulju, mobitele, pokaže, oružje, sve šta imate. Znate šta tražimo. Sa sranjima na stol.« Momci su se nasmrt prepali. Mahmud je pomislio kako su curama lica unatoč iskvarcanoj koži pobijelila poput kokaina. Nevoljko su im dali svoje mobitele. Neki su izvadili pokaže i novčanike. Mahmud je sve skupio. Izvadio gotovinu iz novčanika. Ostavio kartice. Uzeo pokaže i mobitele. Bacio ih Babaku i Robertu. Ovi su to strpali u džepove. Tako lako. Švedi su im doslovno trpali stvari u ruke. Jedna djevojka izgledala je posve izgubljeno. Kao da je s pivom popila tablete za spavanje. Mahmud ju je gurnuo. »Hej, halo? Daš nam svoje stvari?« Jedva da je reagirala. Izvadila je pokaz. Ništa više. Vrijeme je bilo da gibaju odatle. Robert napaljen. Htio je isprovocirati fajt. Urlao je. Mahao nožem. Ritnuo jednog tipa kraj televizora. Mahmud ga je odvukao. Babak je zatvorio vrata. Potrčali su niza stube. I dalje je bio pod utjecajem droge. Kako je bio ljut. Bio je u stanju lako prebiti bilo koga. Vrisak na stubištu. Gotovo da je zaboravio stres i tjeskobu zbog svojih problema: jebenog Gürhana, Eriku iz Zatvorske i tatino gunđanje. Izašli su na ulicu. Pa u Robertov automobil. Pokušali se opustiti. Posljednji vrisak. Spustili su prozor i izderali se: »Alby je zakon!« Učinak Rohypnola jenjavao je. Slijedi povratak u stvarnost. U automobilu su prebrojili pare: četiri tisuće osamsto kruna. Dvanaest
pokaza. Dali bi se prodati za dvjesto kruna po komadu. Fini mobiteli. Dvadeset DVD-filmova sa Simonove police. I plijen večeri: igraća konzola PS3. Nije loše. Mahmud je računao u sebi. Nadao se da će mu frendovi pozajmiti još nešto. Možda bude dovoljno. Babak i Robert: frendovi i pol – prepustili su plijen Mahmudu. Preostao mu je jedan dan da proda pokaze, mobitele, filmove i konzolu. Nadao se da će dostajati.
17 Niklas i Benjamin naručili su drugu rundu piva. Švedsko, u boci. Bilo mu je drago što su nedavno zabranili pušenje u zatvorenim prostorima. No Benjamin je gunđao. »Iskreno rečeno, prije si mogao curama ponuditi cigaretu, što je bio dobar uvod u razgovor.« Danas je nosio crnu majicu kratkih rukava s natpisom Outlaws, Odmetnici, ispisanim bijelim slovima ispod slike motorkotača. Niklas je pomislio: njegov stari prijatelj pravio se zločestim ili je doista bio zločest. Birc je bio u Fridhemsplanu. Benjamin je tvrdio: Fridhemsplan je bio raj prepun krasnih rupetina. A taj birc, Friden, bio je rupetina nad rupetinama. Grohotom su se smijali. Niklasu se bircuz sviđao. Nije prvi put bio ondje. No prvi put nakon osam godina. Primjeren cijenama: pivo jedva da je poskupjelo otkako je otišao iz Švedske. Zgodne konobarice. Udobne stolice, žamor i jeftina klopa. Zidovi obloženi drvom. Šalovi različitih nogometnih momčadi povješani iznad drvenih obloga. Reklame za pivo i ukrasi nalik na božićne dekoracije. Cugu su posluživali u toplim čašama pristiglim izravno iz stroja za pranje posuđa. Kikiriki u zdjelicama koje su izgledale kao pepeljare. Različiti tipovi gostiju: uglavnom navijači kluba AIK i alkići, ali dijelom i mlađa klijentela. Sviđalo mu se ozračje. Benjamin je otišao na zahod. Niklas je proučavao svoju desnicu. Članak srednjaka bio je crven. Sjetio se: tri brza udarca desnom. Ispravna tehnika udaranja: osamdeset posto udarca apsorbirali su članci kažiprsta i srednjaka. Seronji je slomio barem jedno rebro. Tako treba. Benjamin se vratio. Prije nego što je sjeo u separe pokušao je uštipnuti konobaricu za stražnjicu. Nije se ni osvrnula. Baš dobro. Niklas se nije htio
naći usred svađe. Benjamin se nasmijao. »Čudno je to, jebote. Zahodi ovdje bazde baš kao zahodi u hitnoj službi Poliklinike Maria.« »A kad si ti bio na hitnoj? Sigurno prije deset godina.« »Naravno, ali kunem se da taj vonj ostaje u nosnicama poput piercinga.« »Sreća da sjedimo pokraj izlaza pa možeš uloviti malo čistog zraka.« Nasmijali su se. Benjamin je bio posve okej. Niklas bi se možda mogao i naviknuti na život u Švedskoj. * Dva piva kasnije. Niklasu se počelo malo vrtjeti. Benjamin je tvrdio da bi morao popiti najmanje osam piva kako bi alkometar nešto registrirao. Niklas mu je rekao da kenja više nego trgovac na arapskom bazaru. Opet su prasnuli u smijeh. Bilo je dobro smijati se zajedno. A Niklas je cijelo vrijeme mislio: prekjučer je svijet učinio boljim. Mnogo boljim za nedužne zlostavljane žene. Razgovarali su. Benjamin o streljačkom klubu, o curi s kojom će te večeri na čvenk, o poslovima kojima se bavio. Ponekad bi propitivao Niklasa. Koliko puta je sudjelovao u borbama u Iraku, kako puni oružje u mraku, smije li se oružje podmazivati maslinovim uljem, kada se rabilo rasprskavajuće streljivo. O glumi u ratnom kazalištu. No Benjamin je općenito gledajući bio prava sveznalica – mislio je da znao ama baš sve o oružju čije ime nije bio u stanju ni pravilno izgovoriti. Niklas mu je pričao o Iraku. Izostavio bi pojedinosti o imenima i sličnome, no primijetio je da je volio opisivati život u pješčaniku. Zapravo, tko god ratne sukobe nije iskusio iz prve ruke, nije imao pojma. To se nije dalo naučiti čitajući, gledajući filmove ili igrajući igrice. Nešto se zbivalo na ulazu u birc. Pogledali su što. Pedesetogodišnji tip glasno je raspravljao sa zaštitarom na garderobi. Tip je u svakoj ruci nosio vrećicu s alkoholom. Očito ih je želio ostaviti u garderobi te prije toga jednu bocu ponijeti sa sobom u birc. Niklas i Benjamin ponovno su se pogledali. Nasmijali se. Ali to nije bio iskren smijeh. Tip na ulazu Niklasa je podsjetio na mračnija vremena. Pokraj njih su sjela dva krupna lika. Naručili po pivo. Benjamin je pogledao jednog od njih. Nagnuo se naprijed. Tiho rekao Niklasu: »Pogledaj mu džep na prsima. Očito je u istom streljačkom klubu kao i ja. Kul.« Niklas nije bio impresioniran. Benjamin ga je opet počeo ispitivati. Niklasu se učinilo da je povisio ton. Zar je želio da ih čuje tip do njih? Nije ga bilo briga. Krenuo je s pričom.
»Znaš, nosili smo toliko opreme da smo zvučali poput hodajućeg brda stare krame kad bismo izašli iz glavne baze, običavali smo reći battle rattle. Borbeno zveckanje. Imali smo komunikacijski radio, zaštitni prsluk, opremu za noćnu borbu, najmanje dvadeset spremnika po glavi, granate, prvu pomoć, kacige, vreće za spavanje i šatore ako se te večeri ne bismo vratili, kutije s hranom, radarsku opremu, karte. Računali smo da će nam trebati tri sata tamo i tri sata natrag. Jedina pozitiva bila je da će pivo biti šest sati hladnije kad se vratimo.« Benjamin se glasno smijao. Niklas je nastavio. »Tamo i natrag, a naši dečki ne bi nikoga ozlijedili. Takav je bio ritam sličnih zadataka. Crveni polumjesec ili Amnesty International imali bi posla nakon što bismo mi završili. Iskreno, ne pravimo mi mete od tih sela. Sami od sebe prave mete. Zbrinjavaju i hrane bombaše samoubojice i mozgove iza njih. Sami su krivi. Što god se dogodilo, mi nismo ubijali ništa manje nego oni svojim bombama po cijelom Bagdadu.« Iako je Niklas glasno govorio, Benjamin ga nije pozorno slušao. Lutao je pogledom. Cijelo vrijeme prema tipu kraj njih koji je nosio oznaku streljačkog kluba. Niklas se naposljetku zaustavio. »Mogu ja kasnije nastaviti ako mu želiš nešto reći.« Benjamin je kimnuo. Okrenuo se prema muškarcu do sebe. »Čuj, oprosti, samo da te pitam. Jesi li možda član Streljačkog kluba Järfälla?« Muškarac je polako okrenuo glavu. Kao da je htio reći: ma koji je sad tebi kurac? Kako se usuđuješ prekidati me u razgovoru? Pogledao je Benjamina. Ali nije rekao ništa agresivno. »Jesam, član sam već više od dvanaest godina. Hoćeš se učlaniti?« »Već jesam član. Ali tek nekoliko mjeseci. No moram reći da mi je tamo super. Koliko često pucaš?« Niklas je promotrio tipa. Razgovor kao da ga je zabavljao. Imao je kratku plavu kosu. Blizu četrdeset godina. Prugastu košulju raskopčanu pri vratu i plave traperice. Možda je to bilo zato što mu je iz očiju izvirivala pozornost, možda je to bilo zato što je visio u Fridenu iako je bio čist i uredan. Tip je jednostavno morao biti murjak. Razbrbljali su se. Frajer je pričao o streljačkom klubu. O broju članova. O pištoljima koje je posjedovao. Benjamin je upijao kao spužva. Kolega frajera iz streljačkog kluba ubacio se u razgovor. Pričao nešto o svojem oružju. Pokazalo se da su obojica bili policajci. Upravo tako – Niklasov osjećaj za druge ljude nikad ga ne bi iznevjerio. *
Sat vremena kasnije. O oružju su razgovarali dulje nego dečki iz vojarne u pješčaniku. Dvojica policajaca za susjednim stolom bila su vrlo ljubazna. Bircuz je bio ugodan. Tema razgovara predivna. Benjamin je ustao. Morao je na svoj čvenk. Već je bio kasnio. Rukovao se s policajcima. Dogovorio se s Niklasom da će se čuti krajem tjedna. Ploče li se Niklas napokon uspjeti sprijateljiti s nekim? Policajac koji nije bio u streljačkom klubu također je ustao. Morao je kući k obitelji. Niklas i drugi policajac pogledali su se. Zapravo, nije bilo okej ostati s nekim koga ne poznaješ - ali, jebote, zašto ne? Naručili su svaki po još jedno pivo. Nastavili razgovarati o oružju. Niklas se polako opijao. Murjak je naručio kosani odrezak u umaku od papra. »Klasika«, rekao je. »Ovdje poslužuju prilično dobru tradicionalnu švedsku hranu. Ne bi čovjek vjerovao.« Niklas je naručio još kikirikija. Kad im je nakon petnaest minuta ponestalo tema o oružju, policajac je pitao: »A čime se ti baviš?« »Tražim posao.« Niklas je naučio da je to bolji izraz. Nego »nezaposlen sam« – takvo stanje nije bilo dinamično. Umjesto toga, morao je biti u pokretu, loviti i tražiti – posao. Koje sranje. Ta bio je nezaposlen. I to je zasad bilo u redu, ali nakon nekog vremena lova će presahnuti. »Okej. A kakav posao tražiš?« »Pristao bih na nekakav zaštitarski posao. Recimo u podzemnoj. A ne da sjedim i zaštitarim u kakvoj zgradi. Previše dosadno.« »Super. Potrebno nam je više razboritih zaštitara. Koji su grubi kad moraju biti. Znaš što hoću reći.« Niklas nije bio sasvim siguran da ga razumije. Policajac se doimao nekako ogorčeno. »Oh, da. Ne bojim se ja biti grub. Svojedobno sam se bavio prilično grubim poslom.« Pogledali su se. »A što si radio?« rekao je policajac. »Bio sam profesionalni vojnik. Zapravo ne bih smio o tome razgovarati.« »Razumljivo. Potrebni su nam ljudi poput tebe. Znaš li na što mislim? Netko mora iskorijeniti loše pojave u društvu. Trenutačno se u policiju ne ulaže. Nitko se ne usuđuje uhvatiti u koštac s pokvarenjacima. A da ne pričamo o policiji. Zapošljavaju se takve jebene pičkice da se čovjek zapita postaju li normalni pravi muškarci manjina.« »U pravu si. Policiji treba dati veće ovlasti.«
»Narkići, pedofili i muškarci koji tuku žene. Nikog nije briga osim ako ih se izravno ne tiče. A mi sa svima moramo postupati u svilenim rukavicama, inače nastane vražji metež. Ispričat ću ti nešto. Imaš strpljenja saslušati jednog starog i ogorčenog murjaka?« »Naravno.« Bilo je zanimljivo. On je bio prvi koji će se složiti da bi se murja sa zlostavljačima žena morala ozbiljnije pozabaviti. Policajac se raspričao. »Svoj posao shvaćam ozbiljno. Uistinu se trudim zaustaviti ološ koji preuzima naš grad. Prije neki dan stavili su me u ophodnju s jednom curom. Žutokljunkom koja je tek završila Akademiju, a bez ikakva iskustva. Cura mršava i nerazvijena. Uopće ne kužim na osnovu kojih se to kriterija danas zapošljavaju novi policajci. Kako bilo, poslali su nas u jednu non-stop trgovinu gdje je neki alkić pizdio i svađao se s osobljem. Pazi ovo, ja sam tipa odmah prepoznao. Bivši boksač, jebeno jak. Agresivan kao napaljeni tinejdžer. Ali moja suradnica, e ona nije skužila situaciju. Izbila je frka. Boksač se obrušio na nju. Ona se nije znala obraniti. Izbila je još veća frka. Tip je nasrnuo i na mene. A najveća frka izbila je kad smo ga nakanili sastaviti sa zemljom, što nije bilo nimalo lako. Stari je skroz popizdio, snažan kao bik i udarajući kao jebeni Muhammad Ali. Gle mi nos.« Policajac je zastao. Niklas je bio uvučen u priču. »Što se dogodilo?« »Maznuo me. Da sam u ophodnji bio s nekim muškim kolegom, nekim iz uobičajene ekipe, to se ne bi dogodilo. Ali sada je sa mnom bila ta cura i zajedno nismo bili u stanju smiriti tog starog šupka bez primjene nasilja. Bio je jednostavno prežilav. Pa smo upotrijebili pendreke. Kako Bog zapovijeda. Sve dok ga nismo srušili i stavili mu lisice.« Još jedna stanka. Policajac je progutao. Oči su mu opet zasjale ozbiljnošću. »A sad se priča da smo pretjerali s uporabom sile. Pazi ti to.« Niklasa je obrat iznenadio. To je djelovalo privatno, intimno. »Naravno. Zvuči zajebano. Napravili ste što ste morali.« »Društvo se raspada. Dopusti li policija masi nasilnih alkića da rade što žele, a da se tome ne stane na kraj, što onda? Dopusti li policija masi narkića da dilaju teške droge, tko će spriječiti mlade da umiru tako mladi? Ne poduzme li policija ništa protiv tipova koji tuku svoje žene, tko će se pobrinuti da nedužne žene ne budu ponižavane?« Niklas je kimao u skladu s pitanjima. Posljednje što je policajac rekao usjeklo mu se u pamćenje. Bilo je to gore nego što je zamišljao - Švedska je bila u lošijem stanju nego što je očekivao. Ako policija nije mogla normalno obavljati svoj posao, tko će onda? Bio je pijan. Policajac je nastavio govoriti o padu sistema. Niklasove misli
odgalopirale su nekamo. Mislio je i mislio: ako se murja za to ne pobrine, onda se za to mora pobrinuti netko drugi. * NOVINE AFTONBLADET Umirovljenika pretukli pendrecima - i protiv njega podigli prekršajnu prijavu Dvoje policajaca maltene je do besvijesti pendrecima pretuklo jednog umirovljenika. Potom je protiv njega podignuta prijava. No nadzorna kamera otkriva kako policajci tuku 63-godišnjeg muškarca. Novine Aftonbladet u posjedu su videosnimke nadzorne kamere u trgovini koja pokazuje kako policajci umirovljenika Torstena Göranssona najmanje deset puta udaraju pendrecima. Snimku je primio i državni odvjetnik. Snimka potječe s nadzorne kamere jedne non-stop trgovine u Aspuddenu u južnom Stockholmu. – Nadam se da će snimka dovesti do optužnice. Policajci se ne smiju tako ponašati – kaže Torsten Göransson. Branio se Osobnim se automobilom odvezao do trgovine iz Axelsberga gdje stanuje kako bi kupio cigarete. No djelatnik u trgovini odbio mu je prodati cigarete jer nije imao novčanice manjih apoena. – Bankomat u Aspuddenu izbacio je samo novčanice od petsto kruna priča Torsten Göransson. – Potom se pojavila policija. Tukli su me pendrecima. Po cijelom tijelu. Uzvratio sam im u samoobrani koliko sam mogao. Göransson je uhićen i priveden u policijsku postaju u Skärholmenu. Pušten je tek tijekom noći. Zaplijenjeni filmovi
Idući dan odvezao se do Huddinške bolnice kako bi dokumentirao svoje ozljede. Potom je prijavio policajce. Policajci su istodobno prijavili Göranssona. Filmovi koje su naše novine zatražile od policije pokazuju da je Göranssonova inačica priče vjerojatno istinita. Snimka jasno pokazuje kako dvoje policajaca pendrecima više puta udara Göranssona po cijelom tijelu. Bert Cantwell
[email protected]
18 Novinari su ljudska gamad, politički kvazikorektni pedersko-komunistički političari pravi su žohari, a interni policijski istražitelji krvopije bez premca. Žive od tuđe propasti. Hrane se izdajom: pljuju na lojalnost, dostojanstvo i poštovanje. Izdaju Švedsku. Izdaju sve koji rade da zemlja bude bolja. Thomas je dobro znao da većina policajaca koja voli žešću stranu svojeg posla, koji se ne gnijezde samo za svojim stolom ili podvijaju rep čim malo zagusti, u nekom trenutku karijere postane predmet interne istrage. To se ubrajalo u opis posla jer je Uprava povremeno morala inscenirati koju unutarnju raciju kako bi zadovoljila političare i javno mnijenje. No ponekad je bilo ozbiljno - onda kad bi se mediji umiješali. Kada bi novinari koji o životu na ulici kurca nisu znali počeli propitivati, kritizirati i loviti. Hajka je posljedično neutralna – bolio ih je kurac za pojedine policajce čije su glave htjeli na panju. Medije bi svakako trebalo zabraniti. Zato se zapravo i nije iznenadio kada je tri dana poslije članaka u Aftonbladetu, Expressenu, Metrou, Cityju i sigurno još hrpi drugih, u svom poštanskom pretincu opazio omotnicu. Odjel za interne istrage, Stockholmski okrug. Poruka je bila kratka. A i 1187-07 Glavni državni odvjetnik Carl Holm donio je odluku o pokretanju pripremne istrage protiv vas i Cecilije Lindqvist zbog grube povrede radne dužnosti dana 11. lipnja tekuće godine u Hägerstensvägenu.
Glavni državni odvjetnik, sukladno odluci, iznio je nižepotpisanom inspektoru pri policijskom odjelu za interne istrage (Glavnom istražnom odjelu, GIO-u) sumnje o gruboj povredi radne dužnosti, odnosno nanošenju tjelesnih ozljeda. Sukladno informacijama u internom sustavu, na dužnosti ste dana 25. lipnja, zbog čega vas GIO poziva na ispitivanje toga dana u 13 sati. Istodobno vas obavještavamo o pravu na prisutnost odvjetnika prilikom ispitivanja. Nos mu je pulsirao od boli nakon što ga je alkić udario glavom. Bilo mu je mučno. Započet će istragu protiv njega - a ona bi mogla dovesti do privremenog udaljavanja iz službe, premještaja ili još gore: do otkaza. Mogla bi dovesti do optužnice za povredu radne dužnosti. Stajao je tako ispred svog poštanskog pretinca s pismom u ruci. Nije znao što da radi. Još jedanput je pročitao odluku. Vidio broj spisa. Ai 1187-07. Mislio na sve kolege koji su prošli nešto slično. Zazvonio mu je telefon. »Dobar dan, Andrén. Ovdje Stig Adamsson. Jesi li na poslu?« Nakon događaja u mrtvačnici Thomas nije ni trunke vjerovao Adamssonu. Što je sada htio? Je li imalo veze s ubojstvom? Veća je verojatnost da je imalo veze s internom istragom za koju je upravo saznao. Odgovorio je: »Upravo sam stigao.« »Odlično. Možeš li svratiti u moj ured? Prilično je hitno.« U hodniku je pokraj aparata za kavu stajalo šest kolega. Pozdravili su ga. Svi su znali. Bilo je očito. Odmah je vidio tko je bio na njegovoj strani. Diskretno kimanje, namigivanje ili mahanje rukom. No dvoje njih: gledali su ravno kroz njega - kvislinga je bilo i među redarstvenom policijom. Thomas je odzdravio četvorici prijatelja. Vrata koja su vodila u Adamssonov ured bila su zatvorena. Sukladno policijskom bontonu očekivalo se da ih zatvori nakon ulaska. Thomas je pokucao. Iznutra je začuo tiho »uđi«. Adamsson je sjedio za računalom leđa okrenutih vratima. Star i umoran, tvrdokorni policajac. Sef policije okrenuo se. »Bok, Andrén. Valjda znaš sjesti.« Thomas je izvukao stolicu za posjetitelje i sjeo. U ruci je i dalje držao pismo GlO-a. Stig Adamsson ga je pogledao. »Jebeno žalosno.« Thomas je kimnuo. Je li Adamssonu mogao vjerovati? »Pretpostavljam da svi već znaju?« »Ha, znaš kako je. Glasine se brzo šire. No ja sam sve čuo službenim kanalima; slučaj je dobio prioritet te je poslan izravno na stol glavnog državnog odvjetnika. Istražuju i djevojku, Lindqvisticu.«
»A što vi mislite? Hoće li se mediji primiriti?« »Uvijek se primire. No budemo li loše sreće, o svemu će se očitovati i neki jebeni političar. Od toga se, nažalost, Unutarnja još više napali. A potom o tvojem radnom mjestu mora odlučiti i tvoj pretpostavljeni.« »A kad će to biti?« Adamsson je položio obje ruke na stol. Bile su to grube ruke. Ruke koje su u svojim najboljim danima podijelile dosta batina: sigurno su se ubole na igle, kopale po bljuvotini i odradile svoju porciju udaraca. Uzdahnuo je. »Upravo sam razgovarao s njim. Čekat će obavijest GlO-a. Podignu li optužnicu i osude te, moguće je da ćemo te morati otpustiti. Odustanu li od pripremne istrage, situacija je bolja, ali postoji rizik da ćemo te morati premjestiti.« Thomas nije znao što da kaže. »Andrén, htio sam samo reći da te posve razumijem. Pročitao sam izvještaj i prijavu o nanošenju tjelesnih ozljeda. A Thorstena Göranssona poznajem odavno. Prije nekih dvadeset i pet godina bio je perspektivan boksač. Trenirao je u Linnéi. Znaš li za taj klub?« »Naravno.« »Prava beštija. Potom je krenuo pogrešnim putem. Ili je na pogrešnom putu već bio prije boksanja. Ne znam. Kako bilo, već je najmanje pet puta osuđen zbog nanošenja tjelesnih ozljeda. Summa summarum, pendreke ste uporabili s razlogom. A niste vi krivi što su ti novi teleskopski pendreci mlitavi. Niti si ti kriv što je i Cecilia Lindqvist mlitava.« Thomas je kimao sukladno Adamssonovu izlaganju. Mislio je: ne bi li stari trebao barem spomenuti incident u mrtvačnici? Ali nije rekao ništa. Tek je odgovorio: »Točno tako. Da sam bio u ophodnji s kojim kolegom, ne bismo ga morali toliko pendrečiti. Cijenim vašu podršku, Adamssone. Drago mi je. Ali možete li mi odgovoriti na jedno pitanje?« »Dat ću sve od sebe.« »Tko je odlučio da će Cecilia Lindqvist sa mnom u ophodnju? Tko god me poznaje, zna da ja s djevojkama baš ne surađujem najbolje.« »Iskreno rečeno, ne znam tko je to odredio. Ali Ljunggren je morao zamijeniti bolesnog Franssona. Zato smo morali uzeti nekoga drugoga. Takva je rutina, to dobro znaš. Ali provjerit ću.« Thomas je kimnuo. Adamsson je šutio. Izraz njegova lica govorio je: završili smo s razgovorom. Thomas je htio reći nešto o mrtvačnici. Zatražiti razborito objašnjenje. Ali nije. Ustao je. »Još nešto, Andrén. Uzmi slobodno nekoliko tjedana. Uzmi bolovanje mjesec dana ili tako nešto. Mislim da bi morao. Ovdje će ti biti samo mučno.«
Bila je to zapovijed. * Thomas se vozio okolnim putom kući preko Norrmalma. Nije htio voziti najkraćim putom, preko čvorišta Essingeleden. Morao je razmisliti. Donji dio ulice Fleminggatan: irski pubovi i skučeni restorani. Sjetio se kako su on i Ljunggren izašli u Friden. Bircevi pokraj kojih je vozio nisu bili nimalo glamurozni. No Friden je bio ružna rupa svoje klase. Tada mu je sinulo: nije znao točno što, ali u toj frci s Ljunggrenom nešto mu je bilo sumnjivo. Isprva je uporno tupio da moraju otići na pivo. No poslije, kad su već sjedili u Fridenu, kao da nije imao što reći. Ljunggren nije bio pričalica – no ipak su običavali razmijeniti pokoju riječ. Raščlanjivati dan. Žaliti se na šefove i bezvrijedne kolege. Ocjenjivati ženske u baru. No Ljunggren jučer kao da nije bio usredotočen. Stalno je mijenjao teme, vraćajući se na istu nekoliko puta: na to kako su postupili s alkićem boksačem. I sve bi to bilo normalno da koji časak kasnije, prije nego što su ih tipovi za susjednim stolom prekinuli, nije nešto prokomentirao. Kao da je namjerno tupio o tome. »Čuj, Thomase, ne ljutiš se valjda na mene? Hoću reći, premješten sam u drugu ophodnju, zato su ti poslali tu curu.« Ni to nije bilo čudno, naravno da mu je bilo žao zato što je ispalo kako je ispalo. Ali nešto što je poslije izlanuo – nakon što je Thomas odmahnuo glavom rekavši mu da odgovornost ne leži na njemu – e to je bilo jebeno pogrešno. »Andrén, sada kad je započela ta interna istraga, sada ćeš valjda prestati kopati po onom Hägerströmovu sranju, ha?« Thomas isprva nije skužio na što je mislio. Potom mu je sinulo na što je ciljao. Jedini mu je odgovor bio: »Još uvijek sam murjak. I zato ću se nastaviti baviti murjačkim poslom.« Vozio se Središnjim mostom do Slussena. S lijeve strane prostirao se Riddarholmen, gdje su bili smješteni sudovi. Ondje se navodno u Švedskoj pravedno sudilo. Jer Pravda je slijepa. Točno tako, vidjela nije ništa. Sumirao je činjenice. Netko mu je prepravio izvještaj. Netko je prepravio i izvještaj s obdukcije. Adamsson je Hägerströma i njega želio spriječiti da fotografiraju leš. Potom mu je sinulo još nešto: Ljunggren ga je pozvao dok je bio u mrtvačnici - pokušao ga je izvući tvrdeći da se u blizini odvijala pljačka. Ne samo da ga je zamolio da prestane istraživati ubojstvo, možda ga je također pokušao i prevariti. Konačna analiza: čudnovati događaji poredani ovako imali su samo jedno objašnjenje. Nisu htjeli da nastavi njuškati. Možda Ljunggren. No koliko je
Jörgen Ljunggren bio moćan da bi mogao utjecati na takve stvari? Ne, nije to bio on. A Adamsson? Možda. Thomas je morao saznati više. No trenutačno ga je mučila jedna stvar. Morao je nešto sam obaviti. Na Slussenu je polukružno okrenuo. Odvezao se u suprotnom smjeru. * Dvadeset minuta kasnije izašao je iz automobila ispred Danderydske mrtvačnice. Nebo je bilo kristalno plavo. Nos ga je i dalje bolio ko sam vrag. Pomislio je na miris u hladnjači. Pomislio je na Hägerströma. Odjednom se predomislio. Vratio se u automobil. Nazvao Hägerströma. Nije se javljao. Ostavio mu je poruku: »Bok, Andrén ovdje. Danas su se zbila svakakva sranja. Možda već znaš, ali pričat ću ti kasnije. Kako bilo, upravo namjeravam posjetiti sudskog liječnika. Samo da znaš.« Poklopivši, shvatio je da je Hägerström zapravo bio pravi neprijatelj. U prošlom životu izdavao je kolege. Kopile iz Unutarnje. Ušao je. U čekaonici i na recepciji nije bilo nikoga, baš kao ni prošli put. Pritisnuo je gumb za zvono na recepciji. Izašao je obdukcijski tehničar Christian Nilsson. Doimao se iznenađeno. »Dobar dan, kako vam mogu pomoći?« »Da, eto, ja sam bio ovdje prije nekoliko dana. Andrén iz južnog distrikta.« »Tako je, sad se sjećam.« Posve uobičajena reakcija od ljudi koji su ga prethodno vidjeli samo u odori. Kao da je u civilu posve drugi čovjek. No s obzirom na incident s Adamssonom, ovaj mali tehničar morao bi se bolje sjećati. »Vi ste Christian Nilsson?« »Da, ja sam.« Thomas je snizio glas. Nema potrebe glasno govoriti. Nilsson bi se mogao uplašiti misleći da bi u čekaonicu netko mogao ući i čuti što pričaju. »Jeste li bili prisutni prilikom obdukcije leša koji smo kolega i ja pregledali kad smo bili ovdje?« »Ne sjećam se točno, u posljednje je vrijeme bilo mnogo posla.« »Okej. U tom slučaju mogu vam reći da ste bili prisutni jer tako piše u izvještaju s obdukcije. Mrtvačevo lice u načelu je smrskano, a tip nije imao ni zube pa nam je za identifikaciju potrebno više podataka. Recite mi nešto. Jeste li opazili nešto posebno na mrtvačevoj desnoj ruci?« »Koliko se sjećam, prošli put kad ste bili ovdje, izbila je gužva. I odmah ću vam reći da se nažalost ne sjećam svih pojedinosti s obdukcije. No ako želite, donijet ću svoj dnevnik pa možete provjeriti što u njemu piše.«
Thomas je odvagivao mogućnosti. Obdukcijski tehničar djelovao je drsko, no nije se činilo da nešto skriva. Bilo je zapravo prilično čudno kako je Adamsson nahrupio. Thomas ga je zamolio da mu donese izvještaj. Uvijek je postojala mogućnost da ta inačica spominje tragove uboda. Vratio se nakon tri minute. Bez izvještaja. »Nažalost, ne smijem vam predati izvještaj. Koliko shvaćam, isključeni ste iz istrage.« Thomas je pomislio: ako frajer još jedanput kaže »koliko se sjećam« ili »koliko shvaćam«, napucat ću ga u glavu. Potom je odrješito rekao: »Dovedite odmah svog šefa Bengta Ganza. Hvala.« Obdukcijski tehničar pogledao ga je u oči. Okrenuo se na peti i nestao kroz vrata. Deset minuta kasnije u čekaonicu je ušao visok mršav muškarac. U istoj kuti kao i Nilsson. Thomas se pitao zašto mu je bilo potrebno toliko vremena. Liječnik je kopao po nečijem lešu ili je strepio zbog svoje goleme pogreške u izvještaju s obdukcije. Tri spora koraka. Kao da je izigravao dostojanstvenika. »Dobar dan, ja sam Bengt Ganz.« Usporen glas. »Ne bih htio zvučati nepristojno, ali primili smo informaciju da ste isključeni iz istrage u ovom slučaju. Dakle, u nastaloj situaciji pravila o tajnosti podataka ne dopuštaju nam da vam dostavimo dnevnički materijal, izvještaje i slične dokumente.« Thomas je mislio: stari prdonja od liječnika priča blesavije od kakva odvjetnika. Pokušao se smiriti. »Shvaćam. No postavio bih jedno vrlo jednostavno pitanje. Čini se da ste u izvještaju s obdukcije zaboravili određenu informaciju. Radi se o stanju žrtvine desne ruke. Sjećate li se nečeg posebnog na njoj?« Liječnik je za divno čudo razmislio. Zatvorio je oči. No kad je progovorio, nije ispalo kako je očekivao. »Kao što rekoh, o ovom se slučaju ne smijemo izjašnjavati. Žao mi je.« Thomas je mislio kako u životu nije vidio lažniji osmijeh isprike od Gantzova. »Okej. Vidim da moram primijeniti drugačiju taktiku. Znam da je žrtva na desnoj ruci imala tragove uboda od igle. Najmanje tri na dijelu ruke bez dlaka, otprilike centimetar i pol od zgloba. Moj kolega Hägerström također može posvjedočiti da su ubodi ondje. Dajem vam vrlo jednostavno priliku da promijenite izvještaj s obdukcije kako biste izbjegli prijavu za povredu radne dužnosti. Grubu povredu radne dužnosti. Što kažete? Moj savjet ne košta ništa.« Donekle je djelovalo. Ali ne kako je namjeravao.
Liječnik je disao brzo i naglo. Odustao je od službenog jezika. »Ne. Kako ne shvaćate? Moj izvještaj je sasvim u redu. Nema nikakvih tragova uboda. Nikakvih znakova utjecaja opojnih sredstava. Ništa takvo. I poštedite me insinuacija da sam počinio povredu radne dužnosti.« Thomas je šutio. »Moram vas ipak zamoliti da odete. Sve je ovo iznimno neugodno.« Znakovi upozorenja. Vibracije koje govore uvijek isto. U više od deset godina provedenih na ulici razvio je naviku prepoznavanja pogrešnih situacija. Osjetiti kad bi netko pokušao lagati kao pas. Te sitne znakove laganja. Pokrete očiju, kapljice znoja na čelu i pretjerane emocionalne izljeve. Gantz nije pokazao nijedan tjelesni znak istinske uzrujanosti. Bilo je vrlo jasno: stari je o nečemu lagao. * Čim se vratio kući, otišao je do cadillaca. Uspuzao u svoj privatni svijet. Trudio se ne razmišljati o ičemu. Previše sranja na pameti. No možda je tako oduvijek bilo - previše sranja. Samo što se sve sranje slučajno nagomilalo odjednom. Pomislio je na istragu. Hägerström je zamolio Nacionalni laboratorij forenzičkih znanosti da pokuša protumačiti posljednju znamenku telefonskog broja. Istodobno je provjeravao ispise poziva dvaju brojeva na bonove koje je primio od operatora Telenora i Telije. Thomas se nije mogao suzdržati – premda je Hägerström bio neprijatelj – nazvao ga je. Hägerström je uspio saznati kome pripada Telenorov broj - izvjesnoj Hanni Barani, devetnaestogodišnjakinji iz Huddingea. Djevojka je rekla da je trećeg lipnja bila na proslavi mature, što se poklapalo s koordinatama. Kretala se između jednog odašiljača u Huddingeu i jednog u centru grada. Hägerström ju je ipak ispitao, iako ništa nije upućivalo da je imala veze sa slučajem. No preostao je Telijin broj. Upućena su tri poziva, što je neobično malo. Hägerström je provjerio ta tri broja. Pripadali su izvjesnoj Fridi Olsson, Ricardovoj automehaničarskoj radionici i izvjesnom Claesu Rantzellu. Nazvao ih je. Razgovarao s Fridom Olsson i automehaničarem. Nitko od njih nije imao pojma kome bi broj mogao pripadati. Hägerström nije uspio dobiti Claesa Rantzella. Stajali su i tapkali na mjestu. Thomas se trudio usredotočiti na automobil. Popravljao je amortizere. Vožnja bi trebala biti superkomforna, mekša nego kad voziš ijedan Citroen. No istodobno je automobil morao biti gibak – nije smio izgledati kao kakav jebeni puzeći trkaći automobil.
Djelovalo je. Zaboravio je na sranje. Automobil mu je zaokupio svu pažnju. * Åsa se vratila kući dva sata kasnije. Odmah je otišla u kuhinju. Počela kuhati. Thomas je znao: uskoro će joj morati ispričati. Jeli su dok je ona pričala o njihovu vrtu i kolegama s posla koji se međusobno nisu poštovali. Zatim je spomenula i njihov velik projekt: posvojenje. Obratili su se jednom posredniku. Uskoro će im doći u posjet. I možda, možda će za nekoliko mjeseci biti sretni. Thomas se nije mogao usredotočiti. Morao bi – posvojenje je bilo važno. Åsa je također bila važna, iako je to ponekad zaboravljao. No jedino na što je mislio bilo je: zašto mu Hägerström nije uzvraćao poziv? Nakon večere zajedno su gledali film. Tjelohranitelji, jedan iz serije popularnih filmova o fiktivnom švedskom policajcu Johanu Falku. Åsa je tjedno gledala mnogo filmova te je morala pristati na kompromis kako bi ga dovukla pred televizor. Policijske scene bile su bezvrijedne. No scene s oružjem bile su relativno vjerodostojne. Kao da su napokon skužili da rutinirani policajci nikada ne pucaju ispružene ruke. Trzaj se pogrešno apsorbira - uzrokuje teniski lakat. Rano su legli na počinak. Bilo je tek jedanaest. Skutrila mu se blizu. Åsa: nekoć je u njemu budila toliku žudnju. Sada jedva da su normalno razgovarali, više se nisu smijali istim stvarima niti su redovito održavali spolne odnose više se nije palio na nju. »Večeras sam umoran. Oprosti.« Duboko je uzdahnula. Znala je da je svjestan toga koliko se razočarala. Što je stvari činilo još gorima. Ugasili su svjetlo. Nije mogao zaspati. Opet je razmišljao o svemu. Bilo je prekasno da ode do automobila, nikada nije bio zadovoljan popravcima kad je bio umoran. U sobi nije bilo posve mračno. Svjetlost se probijala kroza zavjese. Otvorio je oči. Razabirao je stolicu na koju je odlagao odjeću. Åsino lice. Pogledao je u strop. Pokušao se primiriti. Zazvonio je telefon. Bacio je pogled na radio-budilicu: pola tri. Tko pobogu zove u ovo doba? Thomas je napipao slušalicu. Smireni je muški glas rekao: »Je li to Thomas Andrén?« Thomas nije prepoznao glas. Åsa se promeškoljila. »Jest«, rekao je tiho. »Priđi prozoru.«
Ustao je. Odjeven u donje rublje. Odmaknuo je zavjese. Vani se razdanjivalo. »Stojim pokraj ulične svjetiljke nasuprot vaše kuće. Hoću da znaš da smo stalno ovdje. Čak i kad je Åsa sama kod kuće.« »Koji kurac hoćeš?« S druge strane ulice vidio je muškarca u tamnoj odjeći. Dvadesetak metara dalje. To je morao biti on. »Prestani njuškati i gledaj svoja posla.« »Koja? Tko si ti?« »Prestani njuškati oko onoga u Axelsbergu.« »Tko si ti?« Tišina u slušalici rezala mu je uho. Opet je pogledao odjeću na stolici. Je li onamo odložio službeno oružje? Potom je ponovno pogledao van. Muškarac je nestao. Znao je da nema smisla izići i tražiti ga. Znao je da Åsu više nije želio ostaviti samu.
19 Mahmud se nakon toga osjećao naivnijim od dvogodišnjaka. Sreli su se u McDonald’su u Sergelovu prolazu, u centru grada. Mahmudu su se obično sviđali dijelovi centra. Sjeća se razdoblja iz viših razreda osnovne kad je s frendovima ondje visio češće nego kod kuće. Kako su pustošili obližnje robne kuće. Stanka u McDonald’su da se napune energijom prije nego što nastave prema Kungsgatanu. Prema Stureplanu. Plašili su švedske klince - krali su im jakne, oduzimali mobitele i mažnjavali laku lovu. Bezbrižni trenuci. Tada su bili carevi. Strah i trepet bogatunske djece. Tada kada se buksa činila daljom od, recimo, Polarnoga kruga. No sada kad se trebao naći s dečkima iz Gürhanove bande, bilo mu je mučno. Kao da ga netko cijelo vrijeme udara u trbuh. Možda je to bilo pretkazanje. Mobitele, konzolu, pokaže i filmove prodao je za jebeno nisku cijenu. Inšalah – zahvalio je Bogu, u kojeg nije vjerovao, za trgovine rabljenim konzolama i prčvarnicu Babakova tate. No ipak – nije bilo dovoljno. Devet somova. U pičku materinu. Babu za ovo ipak nije mogao zamoliti. Da je barem
imao nešto za prodati: steroide, hašiš, ma bilo što – čak i hors. No ništa mu nije ostalo: prodao je svoje članstvo u teretani, gdje mu je ostalo još devet mjeseci, za tisuću kruna. Babakovom starom odnio je TV i DVD--player. Dobio još četiri tisuće. Naposljetku je pljunuo na vlastitu čast: založio je svoj lančić – pripadao je njegovoj majci. Dobio dvije tisuće. Ako ga ne uspije isplatiti, život mu ne vrijedi ni pišljiva boba. I svejedno mu je nedostajalo četiri soma. Jebiga. Nije mogao nabaviti više para, a vrijeme je letjelo. Morat će se s time pomiriti. Ušao je. Miris hamburgera. Obitelji s djecom. Za pultom kmice – polovica su vjerojatno inženjeri, a ostali liječnici. Švedi su očito radije htjeli da peku hamburgere nego da primjenjuju svoja znanja. Daniel je sjedio na kraju restorana. Žderao kao svinja. Pokraj njega: dva lika koja je Mahmud vidio u Hell’s Kitchenu. Daniel ga je pogledao: »Zdravo, habibi, izgledaš ko da sam ti razdjevičio seku.« Mahmud je sjeo. »Jako smiješno.« Daniel je doslovno proždirao svoj McFeast. Mahmudova lijeva noga nekontrolirano se trzala pod stolom. Nadao se da nisu primijetili. Usredotočio se - zadržati dostojanstvo. Nikada se pred njima nije smio poniziti. Daniel je buljio. »Smiješno? Zašto se ne smiješ ako ti je smiješno?« Mahmud je šutio. Ignorirali su ga. Daniel je spikao s ostalim tipovima. Usred priče pružio je Mahmudu praznu McDonald’sovu vrećicu. Kimnuo. Gestikulirao rukom: pare u vrećicu ispod stola. Mahmud je stavio ruku u unutarnji džep. Na brzinu stavio novac ispod stola pa u vrećicu. Daniel je vrećicu uzeo osmijeha šireg nego Joker u filmovima o Batmanu. Nastavio brbljati s gorilama. Stavio ruku ispod stola. Bacio kratak pogled kako bi provjerio vrijednost novčanica. Potom – klasika: ne gledaj dolje već broji ispod stola tijekom razgovora. Jasno kao suza. Potrajalo je. Daniel kao da se pitao. Mahmud se nagnuo. »Imam samo devedeset šest. Nisam uspio skupit više.« Daniel je prosiktao: »Pičko jedna. Gürhan je reko sto. Evo ti natrag tvoje smrdljive pare. Idući tjedan oću dvjesto. Ne zajebavam se.« Vrećica je opet bila na stolu. Daniel i ostala dvojica ustali su. Izašli..
Otac koji je s djecom sjedio za susjednim stolom zurio je. Mahmud je sjedio sam. Uzvratio mu pogled. »Šta si se izbečio, pička ti materina?« * Navečer: potonuo u kožnatu fotelju kod Babaka. Pokušao je ublažiti situaciju. Babak se pitao: »Pa šta su ludi? Daš im devedeset i šest nakon dva tjedna, a oni nisu zadovoljni. Zašto te imaju na zubu, stari moj? Čime te drže u šaci?« Mahmud se pravio kao da ga se to nije ticalo. Zamalo se nacerio. »Ma znaš. Nisam htio upast u nevolje. Imaš travulje?« U sebi: dobro je znao zašto su ga uzeli na zub. Mogli su ga koknuti bilo kada. I vidjeli su ga kako se upišao od straha. Sada je samo htio sve zaboraviti. Gledali su film Lice s ožiljkom, dvadeseti put. Mahmud je sanjario: htio je biti lud poput Tonyja Montane. »Želiš igrati grubo? Ooukej.« Bum, bum, bum. Babak je brbljao koliko su dobri bili neku večer. »Kako smo glatko tim pederima drpili stvari. Samo su sjedili. Jesi vidio onu curu koja ko da je pala u trans? A Simon, taj se više nikad neće kačit sa mnom.« Mahmud je htio kući. * Na putu. Podzemnom do postaje u Fittji. Tata ga je nazvao na mobitel. Mahmud se nije javio. Trenutačno nije htio razgovarati s njim. Tata je opet nazvao. Mahmud je isključio zvuk zvona. Neka zove bez odgovora. Ionako će se naći za petnaest minuta. Njemu preko puta: izblajhana cura vrlo dugih noktiju. Mahmudu se sviđao stil: kao u pornjavi. Pomislio je na svoju seku. Pozajmila mu je pet tisuća. Družili su se uglavnom petkom navečer kod tate i povremeno svaki treći mjesec s najmlađom sestrom Jivan. Nakon što bi Beshar posjetio džamiju. Jamilin je dečko također bio u zatvoru. U kaznionici Österåker zbog droge. Mahmudu se nikada nije sviđao. Nije bio dobar prema Jamili. Neke djevojke privlačile su svinje, a Jamila je bila takva. Prije nekoliko dana dogodilo se nešto gadno: Jamilin susjed uletio je u stan tijekom jedne svađe. Prebio joj dečka kao zvečku. A Jamilin dečko nije zvečka. Mahmud nije kužio što se dogodilo, pitao ju je za pojedinosti. Ona je tek odmahnula glavom, nije htjela o
tome razgovarati. »Zna arapski«, rekla je. Možda su ipak postojali i časni Švedi. * Mahmud je stajao ispred vrata svojeg doma. Tata je otvorio i prije nego što je pozvonio. Je li stajao i gledao kroz špijunku? Odmah je opazio: nešto nije bilo u redu. Tata uplakan. Živčan. Uplašen. Zagrlio je Mahmuda čim ga je vidio. Plakao. Jecao. »Ne smiju te odvesti od mene.« Mahmud ga je uveo u dnevnu sobu. Posjeo ga na kauč. Donio mu čaj od metvice. Pomilovao ga po obrazu. Čvrsto ga zagrlio. Kao što je on nekoć grlio njega. Smirivao ga je. Grlio. Tata je pričao. Uz stanke. Nepovezano. Ponavljao se. Mahmud je naposljetku povezao što se zbilo. Bili su ovdje. Trojica njih. Tata je otvorio vrata. Dali su mu plastičnu vrećicu. Istodobno su rekli nešto kao: »Sin ti je u govnima. Sjebat ćemo tebe ako zajebe.« U vrećici: svinjska glava. Njegovu ocu. Pobožnom čovjeku. * Nije mogao zaspati. Okrenuo se šest milijuna puta. Jedina misao na pameti: morao je pronaći Wisama Jibrila. Otvorio je oči. Stao kraj prozora. Gledao ulicu kroza zastore. Sjetio se kako su se sa sedam godina igrali rata pušući zrnja graška jedni na druge. On, Babak i ostali klinci ubrzo su shvatili da je grašak za slabiće. Prešli su na praćke, slamke i šurikene. Babak je nekoj djevojčici iz paralelnog razreda slučajno slamkom u lice ispuhao spajalicu. Izgubila je vid na desnom oku. Rasistički učitelji prebacili su ga zbog toga u poseban program. Bila su dva sata. Uskoro će se razdaniti. Ovako više nije išlo. Morao je nešto poduzeti. *
Sat vremena kasnije bio je na adresi u ulici Tegnérgatan. A da nije posudio automobil. Sjedio je razdragan kao narkić na speedu na noćnoj liniji autobusa prema centru. Namjeravao je probuditi tog Johna Balléniusa - tući ga dok mu ne kaže gdje da nađe Jibrila. Ulaz je bio zaključan. Naravno. Švedi jednostavno moraju staviti zaporku na ulaz iako u centru uopće nije bilo opasno. Plašili su se i vlastite sjenke. Neko se vrijeme muvao okolo. Dvoje ljudi hodalo je ulicom. Pustio ih je da prođu. Podigao olabavljenu kamenu ploču s pločnika. Kao da trenira u Fitness Centeru. Odnio ju je do ulaza. Bacio je kroz staklo. Jebote, kako je puklo. Nadao se da je probudio samo polovicu zgrade. Provukao je ruku i otvorio ulaz. Popeo se do Balléniusovih vrata. Pozvonio. Ništa. Stari je, naravno, spavao. Opet je pozvonio. Tišina. Sigurnosni lanac nije zazveckao. Nije čuo nikoga kako se vuče prema vratima. Pozvonio je treći put. Dugo. Mrtvilo. U pičku materinu - Balléniusa nije bilo kod kuće. Mahmud je razmatrao prednosti i mane. Mogao je provaliti. Vidjeti bi li pronašao išta što bi ga odvelo do Jibrila. S druge strane, ako je Ballénius bio negdje u bircu ili na putu kući, mogao bi vidjeti provaljena vrata. Nazvati drotove koji bi stigli u roku od dvije minute. Ne bi išlo. Prevelik rizik da zajebe. Ali iduća zamisao bila je bolja: drugog lažnog člana uprave nikada nije bilo kod kuće. Zgradu je nadzirao dan i pol. Čak je platio nekim klincima da starome povremeno pozvone na vrata. Ali ništa. Super. To bi mogao. Provaliti Rantzellu. Pronaći kakav trag. Prvi put nakon što su opustošili onu feštu osjećao se okej. Car Mahmud na putu prema gore. Novi miljenik Jugića postaje krupna riba. Nazvao je taksi vrijedit će potrošiti jedan dio teško skupljenih para. Odvezao se natrag u Fittju. Pa u podrum. Uzeo je svoju polugu. Pa natrag istim taksijem do Ulice Else Brändström. Pif-paf. Sati: pola pet. Vani svjetlo. Pusto. Probao je vrata na ulazu. Otvorena. Kako glatko. Ne bi li se ovdje u predgrađu provalnika morali bojati više nego u centru? Na jednim vratima na papiriću je pisalo Rantzell. Provirio je kroz otvor za poštu. Vidio je hodnik. Da pozvoni? Ne, čulo bi se u zgradi. Susjedi bi posumnjali. Uzeo je polugu. Rukom je potražio pogodno mjesto gdje da je postavi. Vrata su se pomakla. Bilo je otvoreno. Hm, sumnjivo. Je li Claes Rantzell bio kod kuće? Zašto nije zaključao vrata? Mahmud je
ušao u stan. Brzo je zatvorio za sobom. Unutra: zapljusnuo ga je vonj. Trulog mesa. Govana. Zadah narkomanije. Povratit će. Navukao je majicu preko nosa. Pokušao disati kroz usta. Kako je netko mogao ovako živjeti? U stanu se vidjelo dovoljno da nije morao uključiti svjetlo. Pozdravio je. Nikakva odgovora. U hodniku: nekoliko iznošenih crnih cipela i dvije jakne. Na podu reklame i pošta. Pomislio je kako ne bi smio ništa dirati. S desne strane bila je kuhinja, ravno naprijed dnevna soba, a s lijeve strane spavaća soba. Najprije u kuhinju: neoprani tanjuri i pribor za jelo, sudoper smeđ od prljavštine. Pakiranje soli kraj praznog pakiranja mlijeka. Kuhinjski stol prepun vrećica, limenki gotove tjestenine u umaku, boca piva i čaša. Na podu: stare kutije cigareta, papiri i krpeni tepih toliko prljav da se nije razaznavalo koje je boje. Pa kakav je ovo svinjac? Koja ironija: stari je sjedio u upravi poduzeća koje je posjedovalo bentley. Otvorio je ormare iznad sudopera. Gotovo prazni, izuzmemo li nekoliko čaša i dva lonca. Potom u dnevnu sobu. Kožna sofa i kožna fotelja. Podsjećale su ga na Babakove. Dvije slike na zidu. Jedna je predstavljala kratko ošišana dječaka sa suzom u oku. Druga više kao fotografija: nekakav general. Nekoliko polica za knjige sa starim enciklopedijama, desetak džepnih knjiga i plišanih ploča s poslaganim medaljama. Ružno. TV, video i osušeni kaktus na prozoru. Stolić u dnevnoj sobi razotkrivao je Claesa Rantzella: četiri ili pet boca piva, dvije vina, napola puna boca viskija i bočica votke. Frajer je bio pravi alkić. Mahmud sranje nije dirao. Nije imao vremena. Htio je što brže van odatle. Navukao je rukave majice preko ruku. Uzeo knjige s police kako bi bacio kratak pogled. Ništa nije bilo skriveno. Na kraju u spavaću sobu. Bračni krevet. Stari je očito živio sam - samo jedan jastuk. Prljav. Pokrivač zamrljan. Plahte žućkaste. Na podu orijentalni tepih, sigurno lažnjak. Zrcalo na stropu. Na noćnom ormariću otvoreni pornografski časopisi: cura puši jednom tipu i drka drugome dok je treći zapišava. Mahmud je prišao ormarima s odjećom. Negdje se moralo skrivati nešto zanimljivo. Unutra: traperice, košulje te ladice s donjim rubljem i čarapama. Drvena kutija. Otvorio ju je. Dovraga i bestraga. Pa u čijem je to stanu, predsjednika Društva ljubitelja sodomije? Kutija puna seksualnih pomagala. Umjetna spolovila superkurčevi s izraženim venama - analni uljez, umjetni penis koji se navlači preko struka, kožna uzica, kratki bič, nekoliko tankih lanaca, kožna maska s patentnim zatvaračem preko usta i ogrlica sa zakovicama. Prsluk od lateksa, lisice, povez za oči, analne kuglice, sredstvo za podmazivanje, raspršivači za uzbuđivanje i svakakva ulja.
Mahmud bi katkad bacio pogled na pornjavu, kao pobožan musliman i pornoljubac. Tatin sin. Pomislio je: ovo je bolesno. Zatim se nacerio. Švedi su pičkice. Nastavio je kopati po ormarima. Bacio je u stranu stare cipele, majice kratkih rukava, torbe i LP-ploče. Napokon: možda nešto vrijedno. Na samom dnu, pričvršćen za zid: zaključan ormarić. Postavio je polugu. Povukao. Ormarić se otvorio. Unutra ključići koji su izgledali kao ključevi za bicikl. Osim njih: dva veća ključa. Kao za lokote. Bio je napet. Iako Rantzella nije vidio tijekom posljednja dva dana niti se stari javljao na telefon, mogao bi banuti svaki čas. Uzeo je veće ključeve. Na trenutak je zastao u hodniku. Što da sada radi? Možda su ključevi nekamo vodili. Ali kamo? Opet ih je pogledao. Marka Assa Abloy. Tri-circle. Prepoznao ih je. Kao na njegovu lokotu na ormariću u teretani. Kao u podrumskom spremištu kod kuće kod tate. Zamisao koju je vrijedilo isprobati. Izašao je iz stana. Stubama prema gore. Nije bilo tavana. Stubama prema dolje. Podrumsko spremište bilo je u lošem stanju. Iza drvenih dasaka i rešetki: hrpa švedskih stvarčica. Zimske jakne, skije, torbe, knjige i kutije. Zašto nisu bacili to sranje? Zar su mislili da će zaraditi masne pare na buvljaku? Isprobao je ključeve na svakom lokotu svakog spremišta. Mislio je na Wisama Jibrila i na tatu. Slike Gürhanova čudovišnog cereka miješale su se sa slikama svinjske glave. Bio je maničan. Ključevi su morali odgovarati nekom lokotu. Isprobavao je lokot za lokotom. Nakon najmanje deset neuspješnih pokušaja: jedan ključ odgovarao je bravi spremišta. Unutra napola prazno. Smotan tepih i nekoliko kutija. U jednoj tanjuri, a u drugoj pornografski časopisi. Nastavio je isprobavati i drugi ključ. Odgovarao je susjednom spremištu. Pomislio je: Rantzell se koristio starim trikom - drpio je tuđe prazno spremište. Ušao je. Na podu gomila vrećica. Jebote pas. Pogledao je u jednu: papiri. Nekakve brojke, imena poduzeća i pisma Porezne uprave. Nije više imao snage kopati. Je li ovo vrijedno? Nije imao snage razmišljati. Uzeo je dvije vrećice. Izašao. Pa van. Jutarnje sunce divno je obasjavalo ulicu. Mahmud je pomislio: možda sam opet na pravome putu. *
Nedjeljno jutro. Sat na mobitelu pokazivao je jedan. Super, odspavao je šest sati. Potom se sjetio kako su se ponijeli prema njegovu ocu. I da ga tata nije budio cijelo prijepodne. Anđeo od čovjeka, kao uvijek. Pomislio je na prošlu noć, sjećao je se kao u magli. Što je postigao? Uzeo dvije vrećice s papirima. Bravo, maleni. Koje sranje. Beshar je sjedio u kuhinji. Pio uobičajenu bliskoistočnu kavu s pet kockica šećera. Mutnu kao blatnjava lokva. Njegove velike tamne oči. Na arapskom: »Kako si spavao?« Mahmud ga je zagrlio. »Babo, kako si ti spavao? Sredit će se sve. Nitko nam neće naudit. Obećavam. Gdje je Jivan?« Beshar je pokucao po stolu. »U školi. Inšalah.« Mahmud je iz hladnjaka izvadio sok od naranče. Gotov pileći odrezak. Tata se nasmijao: »Znam da treniraš, ali je li to kvalitetan doručak?« Mahmud se nasmiješio. Tata nikada neće znati što to znači ozbiljno bildati. Hrana bogata bjelančevinama bez imalo masti nije bila dio njegova svjetonazora. Sjedili su šutke. Sunčeve zrake obasjavale su kuhinjski stol. Mahmud se pitao što je njegov tata mogao postati da su ostali u Iraku. Velik čovjek. Potom je zazvonilo zvono na vratima. Mahmud je opazio paniku u tatinim očima. Tijelo napeto. Mahmud je otišao u spavaću sobu. Uzeo staru palicu za bejzbol. Bokser u džepu. Pogledao je kroz špijunku. Tamnoputi tip kojeg nije poznavao. Opet je zazvonilo. Tata je stao iza Mahmuda. Rekao je Besharu prije nego što je otvorio: »Babo, molim te, odi u kuhinju.« Spreman na sve. Neka tip pokuša nešto i razbit će mu glavu poput jajeta. Otvorio je vrata. Tip ispred vrata ispružio je ruku. »Salam alejkum.« Mahmud nije ništa shvaćao. »Ne prepoznaješ me? Išli smo u istu školu. Wisam Jibril. Čujem da me tražiš.« Beshar se nasmijao iz pozadine. »Wisame, otkada te nismo vidjeli. Dobro došao!«
20 Niklas se danas na trčanju osjećao sigurnije. Kupio je dva para štitnika za cjevanice koji su zapravo bili nogometaški. Pričvrstio ih je oko cjevanica. Kako bi smanjio rizik od ugriza štakora. Pomislio je na svoje noćne more. Pomislio je na mrtvog Claesa. Na svoju mamu. Pomislio je na svoj posjet odjelu otvorenog tipa psihijatrijske bolnice za odrasle u Skärholmenu. Mama ga je natjerala. »Stalno se žališ da loše spavaš i da imaš noćne more«, rekla je optužujuće. »Morao bi potražiti pomoć.« Nastavila je zanovijetati, iako joj Niklas nije ispričao o čemu su zapravo bili njegovi snovi. Takva mu pomoć nije bila potrebna, nije to bilo za njega no zato su mu bile potrebne tablete za spavanje. Noći su prolazile usrano. Zato bi možda trebao poslušati mamu. Do dežurne ordinacije otišao je usred bijela dana. Mislio je da će ondje biti manje ljudi u to vrijeme, da je kraći red. Prevario se - čekaonica je bila puna. Još jedan znak da u ovoj zemlji nešto nije bilo kako valja. Najradije bi se odmah okrenuo i otišao. Nije on slabić kojemu su drugi bili potrebni. Bio je ratni stroj, a takvi jednostavno ne posjećuju psihologa. Ipak je ostao. Najviše zato što je recept za tablete htio što je prije moguće. Ali i da bi mama prestala gunđati. Fotelja u koju je sjeo bila je prilično udobna. Očekivao je turobnu drvenu stolicu, no ovo je bilo ugodno. Psihologinja, psihijatrica, liječnica - kako god joj glasila službena titula – približila je svoju fotelju njegovoj i skinula naočale. »Pa dobro došli. Ja sam Helena Hallström, psihijatrica na ovom odjelu. A vi ste Niklas Brogren, koliko mi je poznato. Jeste li već bili kod nas?« »Nisam.« Promotrio ju je. Desetak godina starija od njega. Crne kose skupljene u rep. Ispitivačkog pogleda. Ruku u krilu. Pitao se kakav joj je bio obiteljski život. Ovdje je ona bila glavna, to je bilo jasno. Ali kod kuće? »Pa da vam ukratko ispričam nešto. Nije mi poznato zašto ste potražili našu pomoć, ali naš cilj jest da poradimo na vašem boljitku, temeljeno na zajedničkoj procjeni vaših potreba. I to kako bismo vam pomogli podići kvalitetu života. Ponuda tretmana nam je široka i raznovrsna pa ćemo vidjeti što vam najbolje odgovara. Možda farmakološke ili društveno-psihijatrijske metode. Možda oboje. Ali u mnogim slučajevima nijedna nije potrebna.« Niklas se nije ni trudio slušati što je govorila.
»Dakle, Niklase, zašto ste ovdje?« »Loše spavam. Pa sam mislio da biste mi mogli pomoći i prepisati tablete za spavanje.« Helena je opet stavila naočale. Pogledala ga onim ispitivačkim pogledom. »Kako to loše spavate?« »Teško zaspim te se budim nekoliko puta tijekom noći.« »U redu, a što mislite, zašto?« »Ne znam. Ležim i razmišljam o svemu i svačemu i još k tome sanjam čudne snove.« »A o čemu razmišljate?« Niklas nije došao ovamo kako bi razgovarao o svojim mislima ili noćnim morama. Tek je sada shvatio da je možda bio naivan. Istobodno je uistinu želio recept za tablete. »O svakakvim stvarima.« »O čemu, na primjer?« Helena se nasmiješila. Sviđala mu se. Kao da je marila. Nije bila vojnik poput njega, no možda je također spoznala pogreške našeg društva. »Često razmišljam o ratu. A i o ratu ovdje oko kojeg nitko od nas ništa ne poduzima.« »Ne razumijem vas baš. Možete li mi pojasniti?« »Dugo vremena radio sam kao profesionalni vojnik. U borbenim postrojbama, da se tako izrazim. Odatle vučem svakakva sjećanja. Ponekad me ta sjećanja uznemiruju. Znam da na ta sranja moram zaboraviti i nastaviti živjeti, trudim se i tu nema problema. Ali otkako sam se vratio u Švedsku, shvatio sam da se i ovdje ratuje.« Nešto je zabilježila. »Jeste li kao vojnik sudjelovali u nasilju?« »To bi se bez problema moglo tako nazvati.« »Nasilju koje vas možda tišti?« »Da, ali najviše me uznemirava rat, rat protiv vas.« »Protiv nas? Kako to mislite?« »Protiv žena. Svakodnevno vas napadaju. Izložene ste napadima i uvredama. Vidio sam. Zbiva se cijelo vrijeme, na ulicama, na radnim mjestima i u domovima. A vi ništa ne poduzimate, što nije čudno s obzirom na to da ste slabiji spol. Ali ni društvo ništa ne poduzima. Zato često zamišljam što bih ja mogao učiniti.« »A što to vidite?« »Zamišljam i sanjam. Postoje mnoge metode od kojih sam neke primijenio prije neku večer. Čuo sam svašta kod susjeda. Ne zaboravite da sam stručnjak za ratovanje.«
Blago je kimnula. »Niklase, u psihijatriji postoje mnogi pojmovi.« »O čemu vi to govorite?« »Pa, za različite vrste razmišljanja postoje različiti nazivi. Ponekad govorimo o deluzijama, pogrešnim uvjerenjima. Pogrešna uvjerenja mogu biti pozitivni simptomi prilikom, primjerice, psihoza. Postoje različite vrste takvih misli, no najbliža ih okolina ne razumije. Ukratko, dolazi do promjene u poimanju stvarnosti. One mogu prouzročiti probleme sa snom, ali i osjećaj tjeskobe. Ponekad se ti simptomi javljaju kod ljudi s traumatičnim iskustvima ili drugim sličnim činiteljima.« »Kako, molim?« »Mislim da bi vam koristilo da dođete kad su redoviti posjeti, ne za vrijeme dežurstva. Da detaljnije porazgovaramo o vašim razmišljanjima.« Sada je otišlo predaleko. Jedino što je želio bile su tablete. Neka Helena priča o kakvim god uvjerenjima hoće. Niklas je vidio štakore. Vidio je žene. Čuo je onoga policajca kako kaže da društvo nije briga. Nije to bila laž - ta policajac je to sam rekao. Nije to bilo pogrešno poimanje svijeta. To jest bio simptom, ali simptom truljenja Švedske. »Možda, ali biste li mi mogli prepisati tablete za spavanje?« »Nažalost, trenutačno ne. Ali doista preporučujem da se predbilježite za termin kod nas. Sigurna sam da vam možemo pomoći.« »Čini se kao da me niste razumjeli. Ali nema veze. Pobrinut ću se ja za sebe, a sada ću otići i sam se pobrinuti za svoje probleme sa spavanjem.« Ustao je. Pružio joj ruku. Helena je također ustala. »Mislim da je to u redu.« Rukovali su se. Rekla je: »Ali samo da znate da smo ovdje ako želite popričati o svojim razmišljanjima. Što kažete da dogovorimo termin ponovnog posjeta?« »Ne treba, u redu je. Hvala vam na vašem vremenu.« Izašao je. Nije se namjeravao vratiti. * Potom je pomislio na momka koji mu je prekjučer zahvalio: na Mahmuda. Krupan tip. Ramena širokih kao Hummer. Glave koja kao da se nastavljala na jednako širok vrat - žile na vratu bile su poput potkožnih crva. Lice mu je bilo četvrtasto, a kosa toliko crna da je djelovala tamnoplavo. Vjerojatno previše ruskih steroida i proteinskih napitaka. Ali momak je djelovao iskreno zahvalno. Susjeda u stanu pokraj Niklasova bila mu je sestra. Frajer je
pozvonio na vrata u pola dvanaest u noći. Niklas nije mario za vrijeme, no ipak je posumnjao da se događa nešto čudno. Pogledao kroz špijunku. Pripremio se na najgore - da je susjedin dečko pozvao prijatelje kako bi se osvetio. Svaki mišić u stanju pune pripravnosti kad je otvorio. S nožem u jednoj ruci. Ali kad je otvorio, dočekala ga je bombonijera. Mahmud je rekao na arapskom: »Želim ti zahvalit. Vratio si nadu mojoj sestri. I drugi bi trebali bit ko ti.« Niklas je primio dar. »Nazovi me ako ti ikad išta zatreba. Ja sam Mahmud. Sestra ima moj broj. Mogu ti sredit skoro sve šta želiš.« I to je bilo to. Niklas nije stigao reagirati. Mahmud je sišao niza stube. Ulazna su se vrata glasno zatvorila. * Niklas je pomislio na to što će danas napraviti. Odvesti se do prihvatilišta za žene - Ženske kuće. Jučer je u novinama o njoj pročitao članak: Zastupnički prijedlog Ljevičarske stranke podnesen prije nekog vremena skrenuo je pozornost javnosti na visok pritisak kojem su izložena ženska prihvatilišta u gradu Stockholmu. Prijedlog, između ostalog, daje do znanja kako su prihvatilišta prisiljena upućivati žene svojim kolegama u graničnim općinama. Fenomen, međutim, nije nov ni neuobičajen. Zaštićena prihvatilišta redovito su popunjena tako da ženske kuće moraju slati žene kojima je potrebna pomoć u druge gradove. To ga je šokiralo. Svi su ih iznevjerili. Slali ih okolo kao goveda. To se nije smjelo trpjeti. Možda je to bilo za njega: planirao je javiti im se kako bi im ponudio svoje usluge. Moralo bi ih zanimati s obzirom na situaciju. Zaštita. Intervencija. Sigurnost. Baš kao u onoj zaštitarskoj tvrtki u kojoj se prijavio za posao. * U podzemnoj prema centru. Svježe istuširan. Osjećao se kao nov.
Mama ga je nazvala ranije toga dana. Skroz bolesno - bila je slomljena zbog Claesa. Zanovijetala da će ispričati murji. Ali Niklas je znao bolje. Cinkaju li murji, mogao bi im doći kraj. Izravno ga je pitala: »Niklase, zašto ti je važno da im ne kažem?« Pokušao joj je objasniti. Istodobno je nije htio uznemiriti. Odgovorio je mirno: »Mama, moraš shvatiti. Ne želim da policija posumnja u mene i stane kopati po mojoj prošlosti. Imam i neprijavljene prihode iz pješčanika koji bi mogli zanimati Poreznu upravu. Zato nema potrebe. Zar ne?« Nadao se da je razumjela. Zatvorio je oči. Pokušavao zaboraviti noćne more. Krv na svojim rukama. Claesa kako je izgledao dok je Niklas bio mali. Svijet je bio bolestan. Nije se isplatilo slijediti uvriježena pravila. Netko je morao prekinuti šutnju. Kao što je murjak kojeg je sreo u Fridenu rekao: »Društvo se raspada po šavovima.« Unatoč tome, logiku mu je poremetilo to što je mama bila shrvana. Bilo je dobro što je Claes nestao. Junačko djelo koje bi se moralo proslaviti. A ona to nije kužila. Ona u čiju je korist djelo počinjeno. Morala bi biti zahvalna kao onaj Mahmud. Vlak je u njegovom umu lupao u svojevrsnom taktu. Trudio se zaboraviti staru. Prisilio se razmišljati o nečem drugom. O vlastitim problemima. O jalovoj potrazi za poslom. Proklet bio što je vjerovao da će svoj imetak udvostručiti na kocki - taman prije povratka u Švedsku zaletio se do Macaa. Naivan, smion i sklon riziku. No to možda i nije bilo toliko čudno s obzirom na sve priče o uspjehu koje je čuo od Collina i ostalih. Činilo se kao da je svima ostalima polazilo za rukom zaraditi lovu na kocki. Osim njemu. Izgubio je polovicu ušteđevine prije nego što se uspio zaustaviti. Niklas je otvorio oči. Uskoro će izaći. Peron postaje nestajao je s druge strane stakla. Pogledao je reklame za lanac robnih kuća u vagonu. Pomislio je: neke su stvari u životu vječne. Jasnoća zvjezdanog neba u pustinji, poteškoće Amerikanaca da nauče koji strani jezik i reklame u stockholmskoj podzemnoj željeznici. Nacerio se. Lijepo je što postoji nešto što se nikada ne mijenja. No postojalo je još nešto: muški stav prema ženama. Nije mogao zanemariti to sranje. Takvi muškarci bili su poput štakora. * Sišao je na Slussenu. Još jedanput provjerio adresu koju je zapisao na papiriću - Svartensgatan 5. Uspeo se na izlaz prema Götgatanu. Ulicu su preuredili u pješačku zonu. Ljudi na ulici: mladi kreteni u uskim trapericama, starkama, majicama i palestinkama te obitelji s djecom u kolicima s tri
kotača gdje su tate nosili naočale debelih okvira i trodnevne brade. Niklas je fenomen već upoznao: u Švedskoj su mladi pizdeki slijedeći trend nosili palestinske šalove kao da je ta odjeća super, kao bilo koji drugi komad odjeće. Niklasu je to bilo jednako bizarno kao i kad bi trčali okolo u dželabijama i s dugačkim bradama. Ljeto je bilo u punom sjaju. Niklas se osjećao kad da je kod kuće. Stavio je sunčane naočale. Pomislio na komatozne sate provedene u ophodnji. Na vrućini. Uz stalan pustinjski vjetar koji bi mu kao lahor gladio obraze i čelo. Skrenuo je nadesno. Uz brijeg. Svartensgatan. Ulica popločena zaobljenim kamenjem. Onako starinski. Kućni broj pet: izvana je zgrada izgledala kao stara crkva. Nad ulazom nije bilo prozora, ali poviše - veliki zaobljeni prozori koji su zasigurno osvjetljavali golemu sobu. Pokraj ulaza bila je mala pločica: Ženska kuća. Srce, ženski simbol i kuća. Lijepo. Iznad portafona iza mjehura od pleksiglasa nalazila se sitna leća kamere. Pozvonio je. Javio se ženski glas. »Dobar dan, kako vam mogu pomoći?« Niklas se nakašljao. »Da, zovem se Niklas Brogren i htio bih porazgovarati o tome kako bih mogao pomoći Ženskoj kući.« Ženski glas na trenutak je utihnuo. Niklas je čekao da brava na vratima škljocne i da se ulaz otvori. »Nažalost, u kuću ne puštamo muškarce. No zahvalni smo za svaki oblik pomoći. Slobodno donirajte nešto. Ili nas nazovite na nula osam šesto četrdeset – četiri nula devet dvadeset i pet. Telefon je dostupan radnim danom od devet do pet.« Utihnula je. Je li mu poklopila? Svejedno je pokušao još jedanput. Najponiznije što je umio. »Razumijem. Ali mislim da se moramo vidjeti kako biste me shvatili. Ja vam mogu u mnogo toga pomoći.« Duboko je udahnuo. Da se razotkrije? Da, htio je to. Rekao je: »Odrastao sam sa zlostavljanom majkom.« Žena s druge strane kamere bila je i dalje na liniji. Čuo ju je kako diše. Naposljetku je rekla: »Oh, shvaćam vas. Vaša nas majka također može nazvati. Na isti broj. Imamo i internetsku stranicu. Ali nažalost, ne smijem vam otključati. Naša pravila vrlo su stroga iz obzira prema ženama kojima pomažemo.« Niklas je pogledao u kameru. Nije ispalo kako je vjerovao da hoće. Sve te noći u kojima je usnuo uz mamino jecanje. To što je nedavno učinio za zlostavljane žene. A sada - nisu ga htjele pustiti unutra. Kakvo im je to sranje? »Ali dajte. Pustite me. Molim vas.« Prihvatio je kvaku na ulazu. Povukao. Ulaz je bio masivan.
»Žao mi je. Ubrzo ću ugasiti portafon. Žene kojima pomažemo često su prošle kroz toliko traumatične događaje da u svojoj okolini ne žele vidjeti ijednog muškarca. To moramo poštovati, a to uključuje i vas. Gasim portafon. Doviđenja.« Zvučnik je zapucketao. Niklas je opet pritisnuo gumb na portafonu, iako je znao da nema smisla. Pas mater. Što da radi? Zakoračio je nekoliko koraka na ulicu. Pogledao velike prozore. Možda ga je žena s portafona gledala. Možda će shvatiti da on samo želi dobro. Pomislio je na nedavni razgovor s onim policajcem. Murija nije ništa poduzimala. Očito ni Ženska kuća nije ništa poduzimala. Nitko nije mario. Svima se živo jebalo. Svi su kapitulirali pred moći nasilja.
21 Thomas je cijelo prijepodne proveo kod kuće, ne radeći ništa. Potom je pokušao vježbati. Dosadno. U kući sumorno. Istuširao se hladnom vodom. Ni to ga nije podiglo. Obično bi. Opipao je nos. Solidno je zacijelio. Sišao je do trgovine. Kupio dva časopisa o motorima. Također dosadna. Odvažio se. Nazvao Asu. Ispričao joj o pripremnoj istrazi protiv njega te koje bi posljedice ona mogla povući u vezi njegova posla. Zabrinula se. Vrlo, vrlo zabrinula. »Ali, Thomase, valjda se ništa neće dogoditi ako te oslobode optužbi?« »Nažalost, svašta se može dogoditi. Mogu i dalje smatrati da bi bilo najbolje da promijenim odjel.« »Ali to ne zvuči toliko ozbiljno.« »Također mogu ostati bez posla.« »Pa jesi li plaćao naknadu za nezaposlenost?« Naravno da nije. On je smatrao da su od toga živjeli nametnici. Smirio ju je kako je znao i umio. Bilo je to gnusno dosadno. U jedan sat stigao je obrtnik kako bi u kuću instalirao alarm. Åsu je i to zanimalo, no rekao joj je da su u okolici učestale provale. Sat vremena kasnije: napokon - uspuzao je u tamu ispod cadillaca. Svjetlost čeone svjetiljke šetala je šasijom. Bila je čišća od planinskog snijega.
Pričekao je s alatom. Ležao tako nekoliko trenutaka. Tjeskobno razmišljao o svemu. Muškarcu koji je stajao ispod ulične svjetiljke, Ljunggrenovom čudnom ponašanju i mogućnosti otkaza. Sudskom liječniku koji je potvrdio da je sjebani izvještaj bio sasvim uredan. Teško sranje sve zajedno. Razmišljao je o istrazi ubojstva. Tih nekoliko brojeva s ispisa poziva preostalog broja na bonove nije ničime rezultiralo. Thomasov razgovor sa sudskim liječnikom također. No ipak je polučio reakciju – muškarca ispred kuće. Hägerström kao da je i dalje mislio da su imali nekakvih tragova, samo što Thomas nije kužio kakvih. Možda će analiza Nacionalnog laboratorija forenzičkih znanosti nečim rezultirati - vlaknima, vlasima kose ili stanicama kože – no izgledi su bili minimalni. No broj mobitela mogao bi ih nekamo voditi. Brojeve na bonove obično su rabili alkići i narkići. Brojevi na bonove bili su ulični pandan PIN brojevima. Igraš li na sigurno, nikada nećeš registrirati pretplatu. Tada mu je nešto palo na pamet. Kako to da se on i Hägerström toga nisu ranije sjetili. Pravila ulice: broj i telefon moraš mijenjati što je češće moguće. No potonje: zašto mijenjati telefon kad već mijenjaš broj? Odgovor je odmah sazrio u tupoj mu tikvi - serijskom broju telefona moglo se ući u trag i preko brojeva na bonove. Dakle: takozvani IMEI, individualni broj svakog telefona, ostajao je zabilježen na telefonskom broju. IMEI-broj uvijek se prilikom svakog započetog razgovora slao operatoru čijom se uslugom služiš. Nije znao što je kratica IMEI značila, ali bilo je jasno – lov još nije završio. Izvukao se ispod automobila. Ustao na noge. Skinuo svjetiljku s čela. Ispružio se. Kao da se cijeli dan izležavao. Nova prilika. Nov dan. Pomisao tako jasna. Život se svodi na određen broj pojedinih trenutaka, a ovo je jedan od njih. Raskrižje. Mogao je birati. Mogao je sjesti na klupu za rezerve i dopustiti nekolicini stupidnih kriminalaca da ga pobijede. Pobijedila bi marva. Ili bi on i Hägerström mogli riješiti slučaj, iako postoji mogućnost da zbog toga izgubi posao. Pa čak i da je Hägerström kvisling. Njega ne bi dirali. Opet je nazvao Asu i pitao je kada će doći kući. Nije se usudio nazvati Hägerströma s fiksne linije ili svog mobitela. Rekla je da će doći za sat vremena. Razmatrao je bi li se odvezao do centrale u Kronobergu kako bi s njime osobno razgovarao. No zamisao nije bila dobra - bolje da on ili oni koji su ga nadzirali ne saznaju u kojem pravcu razmišlja. Thomas je bio previše uznemiren da bi se vratio pod automobil. Sjeo je na fotelju u dnevnoj sobi i čekao. Izvana se čuo pjev ptica. Bilo je pola tri. Ljeto u punom jeku. Susjedstvo je bilo mirno, izuzevši pokoji automobil što je kući vozio hranu iz trgovine i djecu s nogometa.
Uključio je glazbenu liniju. Bruce Springsteen rastura. Thomas je odlučio. Možda će izgubiti posao. Možda će se dogoditi i gore stvari. No ovo je bio jedan od tih trenutaka. Kad je određivao kojim će smjerom krenuti njegov život.
22 Mahmud i Wisam Jibril sjedili su u kuhinji zajedno s Besharom. Nevjerojatno. Potpuno nestvarno. Tata je ponudio kavu; želio je čuti čime se Wisam trenutačno bavio. Tip je neodređeno odgovorio: »Bavim se rizičnim kapitalom, investiram u različita poduzeća. Otkupljujem sve ili određeni dio dionica, pa radim rokade.« Mahmud se nasmijao. Tata je Wisamov navodni biznis kužio jednako koliko i švedske komičare na televiziji - no sviđali su mu se klinci iz susjedstva koji su u životu uspjeli na pošten način. Šteta što je tip lagao. Tata se raspričao. Pretresao stare uspomene. O izletima na jezera u Albyju i Södertäljeu, o glazbenom festivalu s lokalnom arapskom udrugom i večerima tijekom ramadana u prostorijama Muslimanskog kulturnog društva. Nekada je sve bilo bolje. Prije nego što mu je umrla supruga, Mahmudova majka. Wisamovi roditelji vratili su se u domovinu. »Možda bismo svi trebali«, rekao je Beshar. Wisam je kimnuo. Vjerojatno kako bi bio ljubazan prema tati. Mahmud se nije ničega sjećao. Ali sve pet – barem nije morao razmišljati što reći Wisamu. Mahmud je nakon dvadeset minuta rekao: »Babo, molio bi te da nas nakratko ostaviš nasamo. Moram s Wisamom razgovarat o poslu.« Tata ga je zamolio da se smiri. Ostao još pet minuta. Mljeo li ga mljeo. * Kad je tata sjeo pred televizor u dnevnoj sobi, Mahmud je zatvorio vrata. »Otac ti je divan.« »Slažem se. Znaš i sam da smo povezana obitelj.« »Kako su ti sestre?« »Jamila i Jivan su dobro. Jamilinog dečka tek su pustili iz bukse. Tip je
prava svinja.« »Zašto?« »Tuče je.« »Jebemu, znaš kakvi su neki ljudi. Ne mogu si pomoći. Ali znaš i sam što se s takvima događa u buksi.« »Naravno, i ja sam gulio.« »Znam. Koliko dugo? I za što to nisi kriv?« Mahmud se nasmijao. »Pola godine. I nisam prodavao ampula testosterona. No za kmicu je dovoljno da je malo širi u ramenima pa da ga zbog toga osude.« Wisam se također nasmijao. Šutnja od nekoliko sekunda. Mahmud mu je odmjerio sat: skupi Breitlingov. »Sigurno je prošlo deset godina otkad smo zajedno išli u školu. Čime se sad baviš?« »Život je toliko lijep da teku sami med i mlijeko, kužiš, stari moj? Bavim se biznisom, kao što sam rekao tvojem tati. Rizični kapital, u neku ruku. Riskiram s vlastitom lovom, ali kapital se može mnogostruko vratiti.« Nasmijao se vlastitoj šali. Mahmud se također smijao. Pravio se simpa. Htio je zadobiti Wisamovo povjerenje. Wisam ga je prekinuo usred smijeha: »No lova ide u dobre svrhe. Darujem borbi.« »Borbi?« »Da, dvadeset i pet posto ide za borbu. Mi kao braća moramo shvatiti što nam radi ovo jebeno društvo, točnije Europa i SAD. Ne žele nas ovdje, ne žele da živimo kao što mi želimo živjeti. Ne žele slijediti moralna načela. U biti, ako bolje razmisliš, ponašaju se kao nevjerni majmuni, što i jesu. Kako to da si propustio borbu? Pa na kojem planetu si živio zadnjih godina?« »Na planetu Alby.« »Cionisti, SAD i Velika Britanija, svi su zakleti neprijatelji naše braće. I znaš što, traže i mene osobno. Srbi. Znaš li što su nam radili u Bosni? Gori su od Židova.« Na kojim je on drogama? Mora da se šali? Zvučao je kao vražji Osama bin Laden. Mahmud nije imao snage raspravljati s njim. Wisam je lupetao: SAD je šejtan osobno. Muslimanska su braća ponižena. Zapad prezire pravovjerne. Mahmud nije znao što bi napravio. Da odmah nazove Stefanovića? No gužvu u stanu dok je tata bio kod kuće nije htio ni pod razno. Možda bi bilo bolje da izvuče iz Wisama što više informacija o tome gdje ga poslije može pronaći. Te za svaki slučaj dogovoriti sastanak na nekom boljem mjestu.
Ulizivao se: »Borba je važna. Križari i cionisti ponižavaju naš svijet.« Wisam je kimnuo. Mahmud je promijenio temu. »Htio sam te nešto pitat, čuo sam za tvoj posao. Zato sam se htio nać s tobom. Imam jednu zamisao koju bih htio provjerit s tobom. Možda ti se svidi. Možda bi je htio i podržat.« »A u pičku. Sigurno ti gori pod petama da što prije dođeš do novca. Čuo sam od najmanje petorice likova da me tražiš. O čemu se radi?« »Radi se o frizerajima i solarijima.« Mahmud je zapravo mislio kako je ideja bila sjajna. »Čuj, frizerskih salona i solarija ima po cijelom gradu. Seka mi radi u solariju. Ne kužim zašto se ljudi tolko šišaju i sunčaju, al očito postoji neki razlog. Lova je praktički samo na crnjaka, slijeva se samo tako. Al postoji problem, ne postoje lanci. Je 1’ me pratiš?« Wisam se doimao zainteresirano. »Moramo otvorit lanac, ko McDonald’s ili Starbucks, al za frizeraje i solarije.« »Čuj, teško je to s lancima. Konkurencija je opaka. Teško je prodrijeti na tržište, kao da u dupe Paris Hilton pokušavaš ugurati kutnu garnituru, kužiš? Nije tako lako. Potrebne su ozbiljne investicije, marketing i slično. Ali ideja je zanimljiva. Super da misliš na biznis. O čemu si točno razmišljao? Koje bi salone i solarije kupio?« Mahmud je udahnuo. Sada predstoji najvažnije. »Ne bi htio o tome ovdje. Ne dok je tata u susjednoj sobi. Zamisao nije baš snježno bijela, da se tako izrazim, a tata mi se drži zakona ko pijan plota. I upravo sam krenuo u teretanu. Al imam prijedlog, je l' te mogu sutra častit ručkom? Šta kažeš?«
23 Niklasu je trebao alkohol. Ušao je u gostionicu Beefeaters Inn blizu Slussena. Sjeo za nizak stol. Uzeo dvije tablete niprazepama da se smiri. Naručio Staropramen u boci. Konobarica je na pladnju donijela bocu i visoku čašu. Pivo istočila polako kao da je riječ o Guinnessu. Ogledao se okolo. Vrvjelo je ljudima. Veliki prozori gledali su na ulicu. Bila su četiri sata. Götgatan je promijenio karakter – šmokljane s palestinkama i obitelji s djecom zamijenio je drugačiji tip prolaznika. Više nalik na
Benjamina: krupni tipovi s tetovažama, otrcane ženske ispucale kose i mladići u nogometnim dresovima. Pivo je na vrućini izvrsno prijalo. Naručio je još jedno prije nego što je ispio polovicu. Staropramen je vraćao mrtve u život. Niklasove su misli vrludale. Ženska kuća odbila ga je. No zlostavljane žene upravo su dobile pojačanje iz vrhunskih elitnih postrojbi. Plaćenog vojnika koji je sjebao više prljavih muškaraca nego što bi ih tromi švedski policajac mogao nabrojiti. Došlo je vrijeme za ofenzivu, za upad u neprijateljski teritorij. Za ovo se spremao više od osam godina. Prstima je dodirivao svoj skriveni nož. Pričvršćen oko noge, kao i uvijek. Pijuckao pivo. Obrisao pjenu s gornje usne. Izračunao je: u Švedskoj se s poslom završava oko pet. Za jedan sat netko će izaći iz Ženske kuće. Naručio je još jedno pivo. * Zrak je vani i dalje bio topao. Prolaznici su hodali uzduž i poprijeko ulice tražeći slobodno mjesto u barovima i restoranima. Ozračje je za sada bilo mirno, no za nekoliko sati bučno deranje mladeži bombardirat će noć. Naslonio se na ogradi nasuprot ulaza u Žensku kuću. Čekao. Sati: petnaest do pet. Razmišljao je kako da se predstavi. Bi li odmah objasnio što želi ili da najprije priča o nečem drugom. Odlučio je ne spominjati razgovor na portafonu. Ulazna vrata napokon su se otvorila. Izašla je krhka ženskica odjevena u traperice i traper-jaknu. S torbom oko jednog ramena i zaštitnom kacigom za bicikl. Zapitao se je li s njom razgovarao. Morao je odmah djelovati, inače će mu zbrisati na biciklu. Pristupio joj je. »Dobar dan, ja sam Niklas i mislim da vam mogu pomoći.« Žena je djelovala potreseno. Osvrnula se okolo duž ulice. Kao da se smela. »Ne, sigurno ste pogriješili. Ne vjerujem da se poznajemo. Doviđenja.« »Čekajte. Ne poznajemo se. Ali ja znam za vas. Radite dobar posao.« Žena se pokušala nasmiješiti. »Jesam li s vama razgovarala preko portafona prije dva sata? Žao mi je, ali ne mislim da vam možemo pomoći. Ali izvolite, uzmite posjetnicu i dajte je mami.« Bilo je loše. Zbunio se. Razljutio. Opet ga je odbila. Pa kog vraga rade u toj Ženskoj kući? Pruža im se izvanredna prilika, a oni je žele protratiti.
Povisio je glas: »Vjerujte mi, ja vam samo želim pomoći. Hoćete li sa mnom na pivo da vam ispričam?« »Nažalost, moram kući. Nazovite nas tijekom radnog vremena.« »Ne, stanite. Želim vam reći sada i ovdje. Bio sam vojnik.« Žena je krenula prema biciklu zaključanom za ogradu na koju se Niklas naslanjao. Niklas ju je uhvatio za ruku. »Stanite.« Okrenula se. Širom otvorenih očiju. »Budite ljubazni i pustite me.« Odriješit ton. Iznevjerila ga je. Ako nije namjeravala dati više od sebe za pravednu stvar, onda neka slobodno crkne. Ženska se kuća očito nije kanila boriti čim žele odbiti njegove usluge. Čvrsto ju je držao. »Kažem vam još samo jedanput. Hajdemo negdje porazgovarati.« Žena je zavrištala. Dvije su se dvadesetpetogodišnjakinje nekoliko metara dalje zaustavile. Niklasu nije bilo jasno odakle su se stvorile. Ali evo ih sada kako stoje i zure kao dvije budale. Traže svoje mobitele. Niklas je povukao ženinu torbicu. Povikala je nešto o napadu. Povukao je torbicu. Nešto će, tako mu svega, izvući iz ove situacije. Zgrabio ju je. Strgnuo. Pojurio. Žena je razjapila usta. Potrčao je niz brijeg. Čuo deranje iza sebe. Jesu li to bile cure s mobitelima? Nastavio je prema podzemnoj. Zamalo se stropoštao niz pokretne stube. Oko njega kao da su se derali. Netko ga je pokušao zaustaviti. Trčao je duž perona. Vlak je ušao u stanicu. Skočio je na nj. Vrata su se zatvorila. Unutra: gotovo prazno. Mirno. Svježe. Nepomično. U ruci je držao ženinu torbicu. Otvorio ju je. Papiri. Kalendar s planerom. Novčanik. Četka za kosu. Smeće. Provjerio je opet: papire. Informacije o Ženskoj kući. Prijedlog strategije za ugrožene žene. Prijedlog teksta za internetsku stranicu. I popis: imena žena s pripadajućim telefonskim brojevima. Samo je jedno moglo biti u pitanju: ugrožene žene. Žena kojoj je strgnuo torbicu sigurno ih je kanila nazvati. Veličanstveno. Otvorila mu se prilika. Deset imena žena kojima može pomoći. Deset muškaraca skrivenih iza tih imena vidjet će svoga boga. Dvije pomiješane pomisli na umu: pronaći će ih. A tada će oni skupo platiti. Niklas je pronašao svoj životni poziv. Svoju zadaću. Smisao je ipak
postojao. Ofenziva je započela.
24 Glavno pitanje: kolikoj će opasnosti Åsa biti izložena? Thomas je kanio djelovati na vlastitu ruku. Jebeš tipa na ulici. Jebeš Adamssonov savjet – stari ovaj put nije bio na njegovoj strani, to je bilo jasno. Pucao mu je kurac za sve koji su ga htjeli zaustaviti. Nastavit će tragati za IMEI--brojem i identitetom vlasnika broja telefona. Pronaći ubojicu još neidentificirana muškarca. Danas je bio: ponedjeljak. Njegov prvi dan u svijetu kriminalističkih istraga. Kurte Wallanderu4 - marš u penziju. Stiže Thomas Andrén. Åsa je na posao otišla rano kao i obično. Sinoć je također htjela voditi ljubav. Thomas se doslovno skamenio. Åsa mu je masirala leđa posebnim uljem za masažu. Polaganim pokretima duž lopatica. Opuštajuće mu je štipala ramena. Povlačila dlanovima preko doljneg dijela leđa. Točno mu je to bilo potrebno. Problem je nastao kad mu je stala lizati ušnu resicu. Povukao je glavu - škakljalo ga je. Nije imao mira. Åsa mu je milovala unutarnju stranu bedara. Prekrižio je noge. Milovala ga je po prsima. Ležao je nepomično. Na kraju je odustala. Okrenula se na svoju stranu postelje. Hägerströma je nazvao u deset prijepodne. Ovaj je zvučao zadihano kad se javio. »Zdravo, ja sam.« »Andrén, mislim da mi donosiš nevolje.« »O čemu pričaš?« »Premjestili su me. Nisam više zadužen za istragu.« Thomas je gledao kroz prozor. Na ulici nije vidio nikoga. Smrznuo se od toga što je upravo čuo. »O čemu ti pričaš? Pa nije istina. Šališ se.« »Šalim se baš kao što se policajci iz Unutarnje trenutačno šale s tobom. Danas sam pozvan šefu na raport. Ne smatra se primjerenim da nastavim s pripremnom istragom zato što si ti bio umiješan te zato što si trenutačno suspendiran zbog sumnji o gruboj povredi radne dužnosti i nanošenju tjelesnih ozljeda. Šef mi je rekao da bi bilo najbolje smijeniti sve koji su umiješani u istragu.« »Ali to je bolesno, jebote. Prava zavjera.«
»Bolesno je, da. Ne znam što da mislim. Koji ti je kurac bio da si prebio onog alkića?« »Gle, nemoj mi srati. Stari je bio opasan po život, a na vrat su mi natovarili curicu od šezdeset kila. Morali smo upotrijebiti pendreke. Zato se smiri.« Hägerström se s druge strane slušalice sve više zadihavao. »Ja sam iz Unutarnje, nemoj to zaboraviti. Uši su mi oguglale na takva ogavna opravdavanja. Uvijek postoji nekakva izlika. No sve je to sranje kroz gusto granje. Sjebao si se, uporabio pretjeranu silu, baš kao i mnogo puta ranije.« »Hägerströme, daj se sredi. Nemoj biti pizda.« »Očito zbog nekog meni nepoznatog razloga misliš da mi se možeš tako obraćati. Bilo mi je drago. Doviđenja.« Hägerström je poklopio. Thomas je nastavio zuriti kroz prozor. S telefonom u ruci. Drhtao je. Čak ni Hägerström nije shvaćao zašto je situacija u Aspuddenu izmakla kontroli. Očito je još uvijek razmišljao kao da radi u Unutarnjoj. Idiot. Bilo mu je nemoguće pojmiti zašto mu se tip uopće svidio. Sada je ostao sam. Sam protiv neznane prijetnje. Sam protiv interne istrage. Sam u lovu na ubojicu. Legao je na krevet. Nije imao snage popravljati automobil. Nije uopće htio nogom stupiti u postaju pa da ga gledaju, šapuću mu iza leđa i ogovaraju ga. Pokušao je ubiti oko. Teško - bilo je tek pola jedanaest. Nije bio umoran, no ipak je bio gotov. Mozak gotovo prazan. Ležao je tako. Bez snage da ustane. * Vjerojatno je ipak zaspao. Probudila ga je zvonjava mobitela. Osjećao se ošamućeno. Napipavao je gdje mu je telefon. Nije prepoznao broj. Trudio se sakriti koliko je zbunjen i omamljen bio. »Da, halo, ovdje Andrén.« »Dobar dan, ja sam Stefan Ruđman. Ne znam jesam li vam poznat?« Blagi naglasak. Thomas nije prepoznao glas. Istodobno: prezime mu je bilo poznato. »Zovu me i Stefanović.« Thomas skeptičan. Neprijateljski nastrojen. Ima li ovaj poziv veze s prijetnjom njemu i Åsi prije nekoliko noći? »Aha, a što hoćete?«
»Čuli smo da ste na poslu zapali u nevolje. Htjeli bismo vam ponuditi nešto što bi vam moglo biti vrlo primamljivo.« »Gle, ne plaše me vaše prijetnje.« Stefanović je šutio trenutak predugo - je li se uistinu iznenadio ili je načinio prijeteću stanku? »Sigurno ste me pogrešno shvatili. Ne radi se ni o kakvoj prijetnji. Dapače, mislimo da vam naša ponuda može pružiti neslućene mogućnosti. Radi se o poslu. Biste li se sastali s nama?« Thomas nije kužio o čemu je frajer pričao. Omalovažavajuća uslužnost pomiješana sa slavenskim naglaskom. Nešto se nije poklapalo. »Ne znam tko ste, ni o čemu se ovdje radi. Budite ljubazni pa mi recite o kakvom je to poslu riječ?« »Vrlo rado. Ali mislim da je bolje da se nađemo. Tada vam možemo podrobnije objasniti. Uvjeti vam mogu biti vrlo privlačni. Zašto nam ne pružite priliku? Nađite se s nama pa da popričamo. Kada imate vremena?« Thomas nije znao što odgovoriti. Je li ovo kakva telefonska prodaja? Ili nečija zlobna šala? S druge strane: ionako nije imao pametnijeg posla. Sve je išlo u krasan kurac. Baš bi se mogao naći s tim tipom, tko god da je bio. »Mogu već danas.« »Bolje od očekivanog. Doći ćemo po vas. Recimo u četiri. Može?« * Vozili su se tunelom ispod Södermalma. Još nije nastala prometna gužva. Prošli su Sveavägen. Desno prema Roslagstullu. Pa dolje na Valhallavägen. Potom Lidingövägen. Skrenuli na Fiskartorpsvägen. Thomas se pitao kamo će. Vozač se predstavio kao Slobodan i zamolio ga je da sjedne na stražnje sjedalo range rovera. Vozili su se u tišini. Thomas je poželio da sa sobom ima službeno oružje, no morao ga je ostaviti u postaji kad je počela interna istraga. Duž ceste gledao je raznoliku vegetaciju parka prirode i šume LillJansskogen. Skrenuli su na uski šumski put pa uz brijeg. Automobil je naposljetku stao. Slobodan ga je zamolio da izađe. Thomas nikada nije bio ovdje. Našli su se na uzvisini. Ispred njega bila je građevina: dvadeset metara visok toranj. To je sigurno čuvena skakaonica za skijaške skokove. Thomas je se sjećao iz djetinjstva. Bio je ovdje sa svojim roditeljima. Kada su zime bile zimskije. Skakaonica je očito nedavno obnovljena. Beton se gotovo caklio na
suncu. Prišao mu je krupan muškarac. U tridesetima. Odjeven u tamnoplave pamučne hlače s naborima i pomno izglačanom košuljom. Muškarac mu je pružio ruku. »Dobar dan, Thomase, drago mi je što ste mogli doći ovako brzo. Ja sam Stefanović.« Poveo je Thomasa u toranj skakaonice. Prizemlje je bilo novo. Recepcija s računalnim zaslonom prazna. Na zidu plakat: DOBRO DOŠLI U KONFERENCIJSKE PROSTORIJE FISKARTORP. PRIMAMO DO PEDESETERO GOSTIJU. SAVRŠENO ZA SVEČANE VEČERE, GODIŠNJE SKUPŠTINE I OSTALE SKUPOVE. Pod je bio svježe ulašten. Thomas je Jugića slijedio uza stube. Konferencijske prostorije još nisu bile u funkciji - posvuda je bilo prazno. Na vrhu tornja nalazila se golema prostorija. Prozori su gledali u tri pravca. Thomas je bacio pogled prema šumi i parku prirode. Prema Ostermalmu. U daljini je razabirao Gradsku vijećnicu, crkvene tornjeve i nebodere u centru. Najdalje: nazirala se arena Globen. Stockholm se prostirao pred njim. Garnitura za sjedenje, stol za objedovanje sa šest stolica te minibar prepun boca i čaša uza zid bez prozora. Na garnituri za sjedenje: muškarac. Ustao je. Polako prišao Thomasu. Rukovao se s njim čvrsto mu stisnuvši ruku. »Dobar dan, Thomase. Hvala što ste došli u ovako kratkom roku. Fantastično. Moje ime je Radovan Kranjić. Ne znam jeste li čuli za mene.« Muškarčev slavenski naglasak isti kao u Stefanovića. Thomas je odmah skužio. Nije ovaj frajer bio bilo tko. Radovan Kranjić: alias jugobos, alias Majstor Radovan, alias stockholmski kum. Čovjek čije ime sitne ribe ne spominju uzalud. Čija je reputacija čvršća od granita. Legenda stockholmskog podzemlja. Bizaran osjećaj. Istodobno uzbudljiv. »Da, čuo sam za vas. Prati vas, kako da kažem, određena reputacija u mojem zanatu.« Radovan se nasmiješio. Tip je zračio autoritetom poput Marlona Branda u Kumu. »Svašta se priča. Ali i ja sam čuo da vas također prati određena reputacija.« U normalnim okolnostima Thomas bi odmah napao bilo koga tko bi
natuknuo takvo što. Ali ne i ovog tipa - na neki su način bili istoga kova, nagonski je to osjetio. Tek se grohotom nasmijao. Sjeli su na kauče. Radovan je pitao: »Smijem li vam ponuditi nešto žestoko?« Thomas je rekao da može. Stefanović im je natočio viski. Fina sorta: Isle of Jura, šesnaest godina star. Radovan se vanjskom stranom dlana počešao po licu. Stvarno ga je podsječao na don Corleonea. Jugobos je počeo objašnjavati. Obrazlagati svoje poslovanje. Bavio se konjima, automobilima, brodovima, uvozom i izvozom. Mnogo toga iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Uvoz Mercedesovih automobila iz Njemačke. Izvoz rezervnih dijelova strojeva iz zatvorenih švedskih tvornica u poljske termoelektrane. Bila je riječ o širenju poslovanja, ekspanziji i poslovnim mogućnostima. Thomas je slušao. Pitao se je li Radovan doista vjerovao u to što je govorio. Naposljetku: Radovan je prešao na stvar. Pijuckao iz svoje čaše. »Okej. Sada znate čime se primarno bavim. No također imam i neke posloVe sa strane. Djelatan sam u erotskoj branši, ako znate što hoću reći. U posljednje je vrijeme to u Švedskoj postalo vrlo osjetljivo. Trudimo se našim klijentima pružiti što ugodnije osoblje i sredinu. Erotika nisu samo prljavi kinematografi gdje se noću okupljaju usamljeni muškarci sumnjiva morala. Erotika je također profesionalna, poslovna i uredno vođena branša. Erotika je najrašireniji oblik zabave na svijetu. A naše su djevojke, međunarodno gledano, među najkvalitetnijima. Shvaćate što hoću reći?« Thomas je šutke sjedio. Napet kao puška. Istodobno ushićen. O čemu se ovdje radilo? Zašto je najmoćniji mafijaški šef Stockholma sjedio ovdje s njim, objašnjavajući mu poslovne mogućnosti oko kupleraja? Je li to bio test? Jesu li hapali pogrešnog čovjeka? Je li to bilo povezano s ubojstvom koje su on i Hägerström istraživali? Potom je shvatio da mu je Radovan postavio pitanje. Sreo je jugobosov pogled. »Mislim da shvaćam što želite reći.« Radovan je nastavio: »Kad je čovjek mlad, lako je doći do novca. A s novcem dolaze brodovi, automobili i žene. Što god želite. Ali kad čovjek ostari ovako kao ja, e onda poželi nešto više - kontrolirati situaciju. Smirenost. A tu vi stupate na scenu, Thomase. Mene bije određen glas, kako ste i sami primijetili. Ali i vas također. Našoj organizaciji potrebni su ljudi poput vas. Koji ne odstupaju kad je potrebno dati malo više od sebe. Koji ne prate uska pravila prouzročena starim navikama nego misle na ono što je ispravno i racionalno. Pravi muškarci, jednostavno rečeno.« Radovan je namjerno zastao. Pustio da laskanje sjedne.
Thomas je skrenuo pogled s njega. Opet pogledao cijeli Stockholm. »Vi ste policajac i to mi je jasno. Zato ste nam toliko zanimljivi. Imate veze, pouzdani ste i znate mnogo toga. Istodobno znamo da baš kao i ja pišete vlastita pravila kada je to potrebno. Važno je imati vlastita pravila, samo da znate. Bez pravila nema napretka u životu. Poznato nam je i da se bavite različitim poslićima sa strane. Vi ste policajac koji se bavi svime i svačime, tako se to naziva. Potrebni su nam ljudi poput vas.« Thomas nije odgovorio. Radovan je nastavio: »Da sažmem. Vjerojatno ćete izgubiti posao zato što ste sebe i kolegicu obranili od te alkoholizirane zvijeri. Ja mogu tu katastrofu pretvoriti u vaš novi početak. Želim vas zaposliti u svojoj organizaciji.«
25 Mahmud je jebeno dugo razgovarao sa svojom jugovezom - odredili su savršeno mjesto: Samanovu pečenjarnicu u Tumbi. Ondje se nalazila terasa s mnogo ljudi u pokretu, mjesto na kojem bi frajer poput Mahmuda dogovorio sastanak. Ništa sumnjivo. Pod potpunom kontrolom. Wisama će odande biti lako odvesti. Jedini nedostatak kojeg se mogao sjetiti bilo je pronalaženje parkirališnog mjesta. Trebali su se naći u pet sati u utorak poslijepodne. Wisam je sam predložio vrijeme. Jibrilu se Mahmudov prijedlog mjesta svidio. »Naš tip hrane«, rekao je. Tumba ljeti: gotovo nije bilo ljudi osim nekoliko tinejdžera s previše slobodnog vremena. Mahmud je stigao petnaest do pet i sjeo za stol blizu izlaza. Ispred terase, više-manje parkiran na pločniku: golemi range rover zatamnjenih stakala. Mahmud je nazirao Ratka. S obje ruke na upravljaču. Dođe li murja ili nadzornik parkirališta, morat će se odmah pomaknuti. S druge strane ceste: BMW još tamnijih stakala. Mahmud nije vidio tko je sjedio u njemu, no njegova veza Stefanović uputila ga je: »Bude li sranja, nazovi me. Bit ću u blizini.« Mahmud je čekao. Promatrao klince podalje na ulici. Prepoznao se u njima. Pomislio je na nasade marihuane koje je Robert uzgajao u strininom stanu.
Zapitao se zašto Wisam ne dolazi. Jučer je preko telefona zvučao pozitivno. Mahmud je bio ponosan na spiku o frizerskim salonima i solarijima, na izmišljene poslovne ideje kojih se sjetio u tatinoj kuhinji - bila je to u stvari Jamilina zamisao. A ono o borbi. Mahmudu je već bila poznata takva spika - naletio bi na stare kompiće koji ni o čemu drugome ne bi pričali. Samo o američkoj mržnji prema pravovjernima što se širila diljem svijeta. O židovskoj zavjeri i započinjanju rata protiv muslimana insceniranjem 11. rujna. O britanskom kolonijalnom imperijalističkom kapitalizmu. Ali Mahmud je znao bolje: lova vlada. Tajni židovski Amerikanci koji su htjeli vladati tipovima poput njega nisu imali dovoljno moći. Smiješni engleski lordovi koji su svjesno htjeli dominirati njegovom braćom - njihovi dani bili su odbrojeni. Problem je bio nedostatak love. A odgovor je bio jednostavan. Njegov narod mora doći do đengi. Čim se obogatiš, sve se riješi. Posebno njegovi problemi. Pet i petnaest. Wisam se još uvijek nije pojavio. Stefanović mu je objasnio: range rover ne može čekati duže od dvadeset minuta. Prevelik rizik da se pojave parkirališni nadzorni jebeki ili drotovi. Prošlo je nekoliko minuta. Mahmud nije skužio što se zbivalo. Provjerio je sat na mobitelu. Pet i osamnaest. Pas mater. A onda: na pješačkom prijelazu - evo ga: Wisam. U donjem dijelu trenirke. Sportskoj majici. Tenisicama. Baš kao dečko iz predgrađa. Mahmud se iznenadio tome što je pomislio: činim li pravu stvar? Tip je kao i ja. Dečko iz predgrađa. Moj brat. Nije to išlo. Pustio je misli na pašu. Wisam je prošao pokraj range rovera. Spazio Mahmuda. Kimnuo. Istodobno: dva tipa skočila su iz automobila. U tamnim trapericama. Kožnim jaknama. Klasični Jugići. Prišli su Wisamu s leđa. Jedan mu je nešto rekao. Drugi je držao nešto u ruci. Uperio Wisamu u trbuh. Wisam je širom otvorio oči. Gledao prema stvarčici uperenoj u svoj trbuh. Zatim kao da se opustio. Tipovi su ga poveli u range rover. Odvezli se. Mahmud je ustao. Ostavio stoticu na stolu. Pucalo mu je za ostatak. Vidio je kako se range rover odvozi poprečnom ulicom i nestaje. * U podrumu je uvijek bilo tiho. No tišina Niklasa nije smetala. Zapravo mu se sviđala jer je imao vremena za razmišljanje. No tamu je mrzio. Odnosno samu mogućnost zamračivanja. Jer ako ne bi dovoljno često pritisnuo prekidač, rasvjeta bi se automatski isključila. Razvio je jednostavan sustav. Stisnuo bi
prekidač svake druge minute kako ništa ne bi prepustio slučaju. Srećom, imao je razvijen osjećaj za vrijeme. Kad je sišao, izvadio je stolni hokej. Igra je bila stara. Vanjski igrači nisu se mogli kretati iza vratara kao u novijim inačicama. No zato je vratar mogao otklizati iza vrata što je bilo vrlo opasno – ostaviti mrežu nečuvanom. No trenutačno nema veze – nije mogao varati sam sebe. Zato je vježbao dodavanja. Prednji desni za centra koji puca prema vratima. Desni branič za centra koji pogađa. Centar vrača prednjem desnom koji pločicu udara unutarnjom stranom palice i pogađa. Zapravo je bio vrlo dobar. Šteta što u školi nisu imali stolni hokej. Vrijeme je svejedno prolazilo supersporo. Redovito bi pritiskao prekidač svjetiljke. U međuvremenu bi stigao odigrati otprilike petnaest dodavanja. Mama je trebala već odavno sići i reči mu da dođe gore. Već je bilo pola deset. Možda bi se trebao sam uspeti. Ali htio je pričekati. Jednom nije pričekao kad se umorio, uspeo se dizalom. Dnevna soba i kuhinja bile su prazne, a vrata mamine spavače sobe zatvorena. Zazvao ju je, no nije bilo odgovora. Opet ju je zazvao, začuvši je kako viče iz svoje sobe. »Ostani gdje jesi, Niklase. Evo me.« I mama je izašla odjevena u kućni ogrtač–što je bilo čudno – vrlo ljuta. Snažno ga je povukla za ruku, snažnije nego što je ikada pamtio, i bacila ga na krevet. Zatim ga je neko vrijeme korila. A da on zapravo i nije znao zašto. Ne, neće se samovoljno uspeti. Slobodno neka ona dođe po njega. Nastavio je vježbati serije dodavanja. Prošlo je još pola sata. Znao je koliko je sati jer je svjetiljku palio svake druge minute. Stolni hokej bio je dosadan. Jednoličan: prednji dodaje braniču, pucaš snažno cijelom rukom, pločica u mrežu, lijevi branič napadaču, pa malo klizanja i pogodak. Jednoličnost ga je zamarala. Ali što drugo da radiš Začuo je nešto čudno. Iza stolnog hokeja. Nešto je pucketalo. Temeljito je pogledao što. Prateći zid. Životinja. Zurila je u nj pokraj kartonske kutije sučelice njemu. Štakor. Golemi crni štakor. Očiju kao sjajnih zlobnih porculanskih kuglica. Repa koji se na kutiji previjao kao golemi crv. Skamenio se od straha. Strah koji je bujao iz utrobe. Nije se usudio pomaknuti. Štakor se nije micao. Kao da ga je promatrao. Niklas kao skamenjen. Jedino na što je mislio: samo da ne skoči na mene,
samo da me ne dira. Zatim se rasvjeta ugasila. Zavrištao je. Vrištao je kao nikada prije u životu. Sve je navrlo odjednom: plač, strah i panika. Derao se iz petnih žila, preplašen mrakom i životinjom koja ga je promatrala. Pipao je tražeći prekidač. Istodobno se osjećao kao da će mu srce izgorjeti u grudima ako slučajno dirne živinu. Gdje je bio taj prekidač? Brzim pokretima tražio je rukama po zidu. Nadajući se da je preplašio štakora. Naposljetku je pronašao prekidač. Upalio je svjetlo. Sjurio se prema vratima. Otvorio ih. Potrčao iz podruma u prizemlje. Nije se obazirao na dizalo. Prevalio je sedam katova u jednom dahu. Otvorio je ulazna vrata. Zadihan i uplakan. Čim je ušao, preplavila ga je drugačija panika. Na štakora je odmah zaboravio. Zvuci koje je čuo ubili su svaki strah. Iz dnevne sobe dopirali su krici. Dobro je znao zašto. Čuo ih je toliko mnogo puta. Stolić su odgurnuli dalje od televizora. Jastuci s trosjeda bili su posvuda po podu. Pokraj trosjeda proliveno pivo. Njegova je majka klečeći plakala. Iznad mame stajao je Claes. Tukao ju je. Niklas se derao. Mama je plakala. Nos joj je krvario, a bluza joj je iznad ramena bila poderana. Claes se okrenuo prema njemu. Šaka mu je zastala u zraku. »Vrati se u podrum, Niklase.« Zatim je šaka pala. Udario ju je po leđima. Pogledala je Niklasa. Pogledi su im se sreli. U očima joj je spazio strah. Tugu i bol. U njima je vidio ljubav. Ali i nešto drugo - vidio je i mržnju. I sam ju je jasno osjećao, jasnije nego bilo koju drugu emociju – mrzio je Claesa. Više nego bilo što drugo na kugli zemaljskoj. Mama je povikala: »Molim te, Niklase, sve je u redu. Odi u svoju sobu. Molim te.« Claes ju je opet udario. Derao se. »Jebem ti mater, kurvo jedna. Više ti je stalo do malog nego do mene.« Mama je vrištala. Presavijala se od bola. Claes ju je ritnuo u trbuh. Niklas je otrčao u svoju sobu. Prije nego što je zatvorio vrata, vidio je kako ju je Claes opet ritnuo. Ovaj puta u glavu. Zažmirio je i prekrio uši. Zvuci su ipak dopirali do nj.
Pokušao je misliti na štakora u podrumu.
Drugi dio (dva mjeseca kasnije)
26 Vrijeme je prolazilo brzo kad je zadaća bila na pameti. Životni poziv. Krilatica: Sic vis pacem, para bellum. Ako želiš mir, pripremi se za rat. Niklas je trčao triput tjedno. Vježbao sklekove, trbušnjake i vježbe za leđa. Svaki dan vježbao nožem. Vježbao je disanje, kontrolu i osjećaj. Pripremao se. Naprezao. Jedno načelo bilo je sigurno: mali rat zahtijeva jednako pomne pripreme kao i veliki. Razlika je samo u broju vojnika. Danas je trčao uobičajenom rutom. Preko asfaltiranog dvorišta škole u Aspuddenu. Četiri kata žućkaste cigle i visoki prozori što puštaju mnogo svjetlosti. Ne kao glineni bunkeri afganske djece gdje sedmero njih dijeli jednu školsku knjigu. Dvorište je vrvjelo klincima. Očito je nakon ljetnih praznika opet počela nastava. Niklas ih je promotrio. Nedisciplinirani divljaci što se deru. Nije znao što da misli o djeci. Vidio je kako su se podijelili. Dječaci na svoju stranu, djevojčice na svoju. I podgrupe: šmokljani, sportaši i opasni dečki. Opažao je nasilje. Dječak ne stariji od deset godina, s trapericama s rupama na koljenima: gurao je vršnjakinju. Pala je. Zaplakala. Ležala ondje sama. Sama na tom svijetu. Dječak je otrčao do svoje muške ekipe. U svoju zajednicu. Niklas je razmatrao: bi li prišao i dječaka naučio nešto o guranju. Da se mali osjeti deset puta ugroženiji od djevojčice. No nije bio trenutak za to. Kraj kolovoza. Sunce je neuvjerljivo žarilo: no samo da malo zahladi i smrznut će se na trčanju. Posljednji tjedni bili su užurbani, vrijedni i presudni. Razvijao je strategiju. Definirao žarište konflikta. Bližio se napad. Sic vis pacem, para bellum. Toplina mu je punila tijelo. Najprije trup. Potom noge i glavu. Pomislio je na posljednjih nekoliko mjeseci. Dva dana nakon što je došao do popisa ugroženih žena od djevojke iz
Ženske kuće, ušao je u Seven Eleven i kupio sat vremena interneta. S papirom i olovkom kraj sebe. Potražio je imena i brojeve telefona. Nije pronašao puna imena ni adrese njih tri, možda su bili tajni. Zabilježio je: ukupno osam potpunih imena s pripadajućim adresama. Zapitao se zašto su ženi iz Ženske kuće trebali brojevi. Vjerojatno je namjeravala raditi od kuće, nazvati i tješiti jadnice. Iako su svi znali što je bilo potrebno - smiriti njihove muževe. Razmišljao je. Kako da nastavi potragu? Odvagivao je moguće izvore informacija. Sjetio se tek jednog - Porezne uprave. Nazvao je, provjerio jesu li bile udane; ako jesu, za koga, ako nisu, tko je još prijavio prebivalište na istoj adresi. Na kraju dana: imao je imena šestorice tipova s punim adresama. Šestorica zlostavljača - šestorica protivnika. Idući dan. Niklasova prva investicija - jedan DCU, odnosno kako ga je on nazvao: Data Control Unit. Jedinica za unos podataka. Što će reći da je kupio prijenosno računalo i naručio internetski priključak. Cijeli taj tjedan: na računalu je razrađivao svoje zamisli. Bilježio. Kreirao mape za različite ideje s informacijama o ljudima s popisa. Nakon četiri dana spojili su ga na internet. Sada je mogao ozbiljno istraživati. Pokušao je strukturirati. Razmišljati. Analizirati. Prvo i najvažnije: bio mu je potreban automobil. Ali i ostalo: prvoklasna oprema za špijunažu. Obrnute špijunke za vrata, vodootporne nadzorne kamere, dodatne leće za kamere, zidni mikrofoni, slušalice, dalekozori za noćno gledanje, jedinice za snimanje i lažne registarske pločice. Što više, to bolje. Na internetu je tražio rabljeni automobil. Do tada se u životu internetom jedva služio, no svejedno je uspio pronaći one muškarce. Ipak nije znao isprva: trebalo mu je pola dana da skuži kako. Koje su tražilice davale relevantne rezultate, na kojim je stranicama ponuda bila najveća, gdje se trgovalo između privatnih subjekata a ne pravnih te gdje može pronaći vozila s pogonom na sva četiri kotača, za normalnu cijenu, a vozila da može preurediti u APC -Armored Personnel Carriers, odnosno u oklopno vozilo. Ništa još nije bilo gotovo. Nije znao kada, gdje i kako će mu automobil trebati. Hoće li morati prevoziti nešto, hoće li policija pucati na nj i po kakvom će ga terenu voziti. Dvije su stvari bile sigurne: morao je započeti s nadziranjem zlostavljača. I automobil mora imati zatamnjena stakla. Za oko mu je zapao terenac marke Grand Cherokee iz 2006. godine. Prodavač je u oglasu tvrdio: iznimno dobro čuvan, prešao samo devedeset tisuća kilometara, dizelski motor. Zvučalo je savršeno, s tim je automobilom mogao bilo kuda. Stražnja stakla: velika, tamna i neprozirna. Mana: cijena htjeli su tristo somova. Niklas se za svaki slučaj odvezao do Stocksunda. Automobil je bio krasan, savršeno bi odgovarao. Uštedio je neke novce, ali
rat će zahtijevati još izdataka osim automobila. Morao je racionalno trošiti. Iduća mogućnost: jedan Audi Avant iz 2002. s pogonom na sva četiri kotača. Doimao se super: servisna knjižica posve ispunjena, GPS, bočni zračni jastuci, zimske gume s naplatcima i ksenonske svjetiljke, zatamnjena stakla. Sve što je trebao. Nije mario za naplatke, upravljač, presvlake i slično. Ali GPS - sad mu je palo na pamet: upravo mu je navigator bio potreban, u Stockholmu još nije pronašao najbolji na svijetu. U oglasu je osim toga pisalo da je automobil vozila djevojka. Cijena, dvjesto somova, više nego okej. U vrlo dobrom stanju, dobro očuvani Nazovite i dođite ga pogledati. Utipkao je broj u mobitel. Automobil je prodavala Nina Glavmo Svensén iz Edsvikena u Sollentuni. Vikingavägen: švedska idila prepuna lišća. Prtljao je oko pojasa ispod odjeće. Ondje je sakrio poštansku isplatnicu. Još je nosio i: dvadeset tisuća u gotovini ako neće moći spustiti cijenu. Zahvalio je Dyncorpu na financijskoj podršci. Bez njihova znanja ondje bi mu honorar isplatili u gotovini. Ali ovako: njihove veze s bankama diljem svijeta riješile su mu problem. Lovu su mu isplatili izravno u Manhattan Chase koji ju je prebacio sigurnom Handelsbankenu u Stockholmu preko svoje povjerljive filijale u Nassau. Niklasova preostala ušteđevina nakon fijaska u Macau: pola milijuna kruna. A sada će protratiti gotovo polovicu love. Broj dvadeset i jedan. Katnica od žutog drva s garažom. Dvije ocvale voćke u vrtu. Na travnjaku prskalica i dječji bazen na napuhavanje. Predobro da bi bilo istinito. Zacijelo se iza savršene vanjštine skrivalo nešto prljavo. Pozvonio je. Otvorila mu je žena. Ona koja je prodavala automobil, Nina Glavmo Svensén. Cijele tri sekunde Niklas nije ni pisnuo. Nije očekivao da će biti njegovih godina. Žive li ljudi koji još nisu napunili trideset u ovakvim kućama? Nije znao što bi rekao. Nina Glavmo Svensén: jebeno zgodna. Odjevena u kratke hlače i potkošulju. Kosog osmijeha. S bebom u naručju. Niklas nije mogao procijeniti dob i spol djeteta. Pružio je ruku: »Dobar dan, ja sam Johannes. Došao sam pogledati auto.« Fino lažno ime, Johannes. Nina kao da se iznenadila. Nervozno se nasmiješila. Niklas se nasmijao. Nina ga je duboko pogledala. On joj je odvratio pogled. Što je vidio? Tko je odlučio prodati automobil? Je li odlučila ona ili netko drugi? Kao da joj je u očima opazio tamu, odbljesak tuge. Nije bilo nemoguće. »Dobro da se niste dovezli automobilom, malo nas je teško nad.« Nasmijali su se. Opušteno. U garaži je bilo svježe. Tri automobila. Audi, Volvo V70 i crni Porsche 911.
Niklas je pokazao na porsche. »Dvjesto za ovaj, ha?« Opet: smijeh. Provjerio je audi. Dobri preduvjeti: neće privlačiti pozornost. Sva stakla bila su zatamnjena osim prednjeg. Dovoljno mjesta ako spusti stražnja sjedala. Ksenonske su svjetiljke tijekom noćne vožnje bacale svjetlost šireg promjera. Možda nije terenac kao onaj grand cherokee koji je bio pronašao, ah s pogonom na sva četiri gotovo svaki teren bio bi prohodan. Nina nije točno znala kako GPS funkcionira, ali vjerojatno nije bilo teško skužiti. Nije njime prešla mnogo kilometara, a servisna knjižica činila se u redu. Bolje nije moglo. Bit će njegov - samo da malčice spusti cijenu. Pokazala mu je zimske gume. Niklas je iskotrljao jednu. Pregledao je. »Ovako lijepog ljetnog dana ne bi trebalo misliti na zimu. Ali ove gume nisu dobre. Previše su pohabane.« Ugurao je prst koliko je išlo. »Dubina uzorka ovdje je tek nekoliko milimetara.« Raspravljali su o automobilu. Zimske gume očito su pripadale drugom autu. Dijete u naručju bilo je mirno. Nina se nasmiješila Niklasu, nasmijala se njegovu pokušaju da se našali. Nakon deset minuta rekao je: »Jako me zanima automobil. Uzimam ga odmah za sto osamdeset. Zato što ću morati kupiti nove zimske gume.« Nina ga je opet duboko pogledala. »Sto osamdeset trebalo bi biti u redu. Ali ne možete ga dobiti sada. Moram raspraviti s mužem kad se navečer vrati kući.« Opet. Niklasove misli: u kakvim uvjetima živi ova žena? Čemu je sve to djetešce u ovoj suncem natopljenoj luksuznoj kući moralo svjedočiti? Misli su letjele posvuda, gore i gore. Napregnuo se. Pokušao nasmiješiti. »A za sto devedeset?« Nina je pružila ruku. »Prodano.« * U međuvremenu se zaposlio, ipak kao zaštitar. Kontrolirao je dolazna i odlazna vozila u pogonu farmaceutskog poduzeća Biovitrum u Solni. Nije smio nositi oružje. Listao je novine. Dosadnije nego ophodnja uz bodljikavu žicu tijekom pustinjske oluje. No stiglo je sve što je naručio. Stvari je poredao na pod stana. Osnovni paket za prisluškivanje kroz zidove: uređaj MW 22. Upute za rukovanje tvrdile su da se njime moglo prisluškivati kroz trideset centimetara debele betonske zidove, prozore, vrata, i tako dalje. Opremljena priključkom za snimanje: mogao je priključiti i digitalne funkcije. GPS-sustav za vozila - za automobile koje je morao slijediti u realnom
vremenu, a u koje nije mogao provaliti. Sustav je bio ugrađen u vodonepropusnu zaštitnu torbu s jakim magnetima kako bi ga mogao pričvrstiti na donju stranu automobila. Dvanaest baterija - automobil je mogao pratiti dulje od tjedan dana s ažuriranjem lokacije svakih pet sekunda a da ne mijenja baterije. Čari visoke tehnologije. Dvije vrste kamera. Prvo, tri CCD-kamere za vanjsku uporabu, 480 TVL, s lećama od dvadeset i pet milimetara, crno-bijele i 0,05 Lux. Bile su vodonepropusne i podnosile temperaturu do minus dvadeset i pet stupnjeva. Učinkovite za snimanje onih koji su živjeli u kućama. Zatim četiri male nadzorne kamere za skrivenu uporabu. Mogao ih je instalirati u prekidače, letvice s kabelima, ispod svjetiljaka ili u kutiju s osiguračima. Savršeno za nadzor onih koji su živjeli u stanovima. Hrpa običnih prislušnih uređaja: sitni mikrofoni s radijskim signalom. Uređaj za pohranu. Na nj je stalo podataka za nekoliko dana nadziranja te je preko interneta i ostalih mreža mogao uključiti daljinski nadzor. Uređaj je bio u stanju podnijeti četiri nadzorne kamere odjednom. Srce njegove djelatnosti. Preostale su sitne stvarčice: obrnuta špijunka za vrata, dodatne leće za kamere, dvije različite registarske pločice za automobil, dalekozori, ljestve, propisna odjeća, knjige i alatke. Već je iskeširao više od sedamdeset i pet tisuća. Rat je bio skup - vječita istina. Sveukupno će uz malo sreće potrošiti nešto manje od tristo tisuća. Zaštitarski posao bio mu je prijeko potreban. Dyncorpov novac neće vječno trajati. Bit će još izdataka. Još više zadataka. Zažalio je zbog svoje naivnosti – zašto je tražio sreću u Macau? No ipak: internet je bio čaroban. U četiri tjedna izgradio je pravu FBI-središnjicu. Sada je samo morao krenuti. Uzeo je bolovanje. Sjedio u stanu od osam ujutro do osam navečer: učio je rukovati opremom. Uključivao kameru za kamerom. Čitao upute toliko detaljno kao da će instalirati nuklearni reaktor. Isprobavao, isprobavao i isprobavao. Polijevao je kamere za vanjsku uporabu, provjeravao otpornost na udarce i stavljao ih u zamrzivač. Naučio je rukovati minijaturnim kamerama, sakrivati ih i razvijati kabele duž letvica do mjesta pogodnih za predajnik. Prtljao je oko MPEG tvrdog diska i priključivao ga na televizor. Ponavljao je postupak bez tiskanih uputa. Mjerio vrijeme. Ispitivao ih pod lošijim svjetlosnim uvjetima. Instalirao ih u mraku. Samo jednom rukom. Napamet. Ispitao je prisluškivanje preko zida na susjedi. Tip joj je napokon nestao ili se pritajio. Čuo je kako je razgovarala telefonom ili gledala serije. Instrument je bio opak: kad je birala telefonski broj, kao da je stajala na udaljenosti od pedesetak centimetara. Sastavio je GPS-sustav. Pričvrstio ga
ispod audija. Vozio se okolo po Örnsbergu. Kutija se držala na podlozi čak i po neravninama na Hägerstensvägenu. Provjerio je prijamnik. Funkcionirao je bolje od starog prijamnika kojim je upravljao u pješčaniku. Vozio se okolo, provjeravajući adrese. Naučio je napamet zemljovide; razmještaj slijepih ulica, crvenih svjetala i jednosmjernih cesta. Nastavio je ispitivati instrumente kod kuće, naučivši njima rukovati bolje nego svojim oružjem u službi. Analizirao je metode, pamtio mjesta i planirao. Jedva da je razgovarao s mamom, o ubojstvu u njezinu podrumu više nije ni razmišljao te više nije imao noćne more. Jedva da je odgovarao na Benjaminove poruke. Zanemario je liječničku potvrdu koja mu je bila potrebna za bolovanje. Vrijeme je prolazilo. Uskoro će na zlostavljače sručiti rat. * Iduće tjedne na posao je odlazio kad je stigao. Pitali su se koji je kurac stalno radio petljajući s rasporedom kao da je u pitanju pivo s frendom za kojeg nije mario. Ali što da radi: Sic vis pacem, para bellum. Misija je zahtijevala vrijeme. Tijekom svijetlih večeri i noći sjedio je u audiju ispred stambenog naselja u kojem je živio. Pokušavao procijeniti situaciju. S kojima da počne. Bilo je to šest normalnih tipova. Tako se barem činilo. Radnih dana nisu dugo ostajali budni. Kamere je instalirao tijekom triju noći početkom kolovoza. Radeći šutke. Bilo je jednostavno: već je znao gdje će ih postaviti. Bilo je prekrasno izbjeći suvremeno zaglušivanje bukom: zvonjavu mobilnih telefona, huku prometa i susjede koji su se tukli. Ispred jedne kuće: CCDkamera na stablu. Ispred druge kuće: kamera u grmlju iza razvodne kutije. Sa stanovima je bilo teže. Kako će vidjeti unutra? Jedan stan bio je u prizemlju. Sakrio je kameru na stubište preko puta. Malo predaleko, ali dovoljno za slike koje su mu bile potrebne. S tri ostala stana nije išlo. Morat će ih osobno nadzirati. Jedino što je htio znati: koja su trojica bila najgora? Na koje da se usredotoči? Bio je: hladnokrvni profesionalac. Mogao je čekati. * Povratak u sadašnjost. Na putu prema ljetnim vrtovima u Vintervikenu. Danas nije vidio nikakve ratne scene. Nikakvu krv. Nikakvu zasjedu. Mislio je: možda zato što će uskoro on sam vrebati iz zasjede. Protekli tjedni bili su dobri. On: prava grabežljiva zvijer. Predator. Čovjek koji ostavlja trag u
povijesti. Mijenja okolnosti. Znoj mu je curio niz obrve. Oči su ga pekle. Obrisao je čelo majicom. Jedino što je sada trebao bilo je oružje. Tome je morao stati na kraj. Štakorima. Zlostavljačima. Protivnicima.
27 Gloria Palace, Playa de Amadores, Gran Canaria. Na odmor su mogli i na kakvo ljepše odredište: na Arubu, Mauricijus ili Sejšele. Ali što bi ondje radili? Thomas je otputovao samo da se makne. I da smiri Åsu. Ipak: hotelu Gloria Palace turistička je agencija dodijelila četiri zvjezdice, a imao je i veliku prednost. Bolje na Gran Canariji nisu mogli dobiti. Velike sobe s panoramskim prozorima s pogledom na more. Mala garnitura za sjedenje i stolić s košarom koju je osoblje svaki dan punilo svježim voćem. Više od trideset kanala na televiziji, interni filmski kanal, švedske novine i fantastičan doručak. Jedan od vanjskih bazena u kojem je voda bila dvadeset i pet stupnjeva ležao je tek nekoliko metara od Atlantika - gledaš velike valove dok istodobno iz hotelskih zvučnika svira ambijentalna glazba. A da ne pričamo o teretani: sprave kao da su jučer kupljene. Ruke su mu nakon vježbanja umjesto na policijski znoj mirisale na novu plastiku. Vježbao je svaki dan. Sve je bilo kao što je zamišljao, samo bolje. Åsa je uživala. On se trudio opustiti. Njegova prljava lova dobro je poslužila. Åsa se pitala odakle su si mogli priuštiti odmor u luksuznom hotelu. Ali nije bilo toliko jebeno skupo pa joj je Thomas objasnio da je platio novcem od nagrade iz streljačkog kluba. Nije namjeravao škrtariti. Åsa je u hotelskom wellnessu smjela rezervirati termina koliko je htjela. Unajmio je vodeni skuter i pokušao roniti s opremom, vježbao je zamahe na terenu za golf s devet rupa te je jedan dan s nekoliko sredovječnih Nijemaca otišao ribariti. Svaku su večer u kojem od obližnjih skupih restorana jeli slijed od tri jela ili su se panoramskim dizalom uspeli do šetališta na brijegu iznad hotela te prošetali do obližnjeg hotela Dunas Amadores. Puštao je bradu, prvi put u svom životu, svakog se jutra iznenadivši u
zrcalu. Svrbjela ga je pa ju je pokušao šišati - ali bilo je predivno što se nije morao brijati. Åsa je tvrdila da ju je brada bola. No zapravo: uskoro će biti dva tjedna da su bili na odmoru, a još nijedanput nisu vodili ljubav. U redu, možda su se malo ljubili, ali poljupce jezikom mogao je nabrojiti na prste jedne ruke. Oboje su znali da to nije bilo zbog brade. Ponekad je mislio da bi morao započeti terapiju. Volio je Åsu - zašto se onda nije palio na nju? Zašto je računalni zaslon djelovao bolje od prave žene? Istodobno: nije terapija njegov par opanaka. Zamisli da se pročuje da posjećuje psihića. * Sjedili su na ležaljkama na terasi za sunčanje. Namazani odgovarajućim zaštitnim faktorom. Plava klorirana voda bazena mirno je klokotala. Hotel se nad njima nadvisivao poput litice. Dvadeset i šest stupnjeva. Gran Canaria bila je dobra zbog jednog razloga: zbog atlantske klime nije bilo vruće kao u paklu, kao recimo na Siciliji gdje su ljetovali prošle godine. Pokušao je čitati Dennisa Lehanea u džepnom izdanju: Tmino, uzmi me za ruku. Odložio je knjigu na trbuh. Nespokojan; nije svladavao dugačke odlomke, iako je radnja bila vrlo uzbudljiva. Dijalog je bio najbolji što ga je ikada pročitao. Åsa je ležala zatvorenih očiju, blistava od kreme za sunčanje i znoja. »Izglačana«, kako je sama rekla. Slušala je zvučnu knjigu. Pogledao je ljude na terasi. U ovom hotelu nije bilo mnogo obitelji s malom djecom. Ni on ni Åsa ne bi bili u stanju svaki božji dan gledati sretne roditelje koji bi se u bazenu igrali sa svojim debelim četverogodišnjacima. U hotelu su uglavnom prebivali parovi bez djece nekoliko godina mlađi od njih te umirovljenici u šezdesetima. Uz to i nekoliko društvanaca. Pokraj šanka uz bazen četiri momka ne starija od dvadeset i pet. Gutali su koktele sa suncobrančićima kao ishlapjelo pivo. Thomasu se to sviđalo. Prije nekoliko godina bio je kao oni. A što je bilo još bolje, po bazenu su plivale cure iste dobi kao i dečki. Pomislio je: možda na svijetu ne postoji mnogo toga lijepoga, ali muškarac koji ne voli tange sigurno je glup. Ruka na njegovu bedru. Åsa ga je gledala. Iz ušiju je izvadila slušalice. »Još samo dva dana. Grozno.« Thomas ju je pogledao. Položio joj ruku na rame. Jasno je osjećao: bila je ukočenija nego obično. »Da, uskoro ćemo natrag u jesen. Ali možda će još koji dan biti topao. Piše u novinama da je kod kuće lijepo bablje ljeto.«
»Moramo razgovarati, Thomase. Nije riječ samo o jeseni. Moraš mi reći što se zapravo događa.« Thomas je znao što joj se motalo po glavi. Nije mogla razumjeti zašto se on ne uzrujava zbog interne istrage. Ali ne samo to: osjećala se zapostavljenom. Smatrala je da joj se nije povjeravao i s njome o tome raspravljao. Nije joj bio u stanju objasniti zašto, iako bi možda morao. »Razgovarali smo o tome. Odlučit će za nekoliko dana. Tada ćemo saznati. Ili će prevladati zdrav razum pa se ništa neće dogoditi, ili će podići optužnicu i premjestiti me. No u tom slučaju nisu normalni.« »Ne spominješ posljednju mogućnost, Thomase.« »Prekini. Osude li me za to, selimo se iz Švedske. Pa to bi bio skandal. Ako bi došlo do toga, nijedan redarstvenik ne bi ostao u službi. Svatko bi napravio isto što i ja. Svatko razuman.« »Ali možeš li procijeniti kolika je vjerojatno da te osude i otpuste? Thomase, moram znati. Mi moramo znati. Ne mogu živjeti u neizvjesnosti. Dva mjeseca hodam okolo s grčem u želucu. Što ako dođe do toga. Kako ćemo si priuštiti kuću? Kako ćemo se brinuti za dijete?« Ovo posljednje zapeklo ga je. Potom je pomislio: pa zaposli se na puno radno vrijeme. Ali zadržao je jezik za zubima. Nije htio opet o tome raspravljati. Pretresli su to već tri ili četiri puta tijekom odmora. Uvijek bi završilo nervozno. Åsa je htjela da Thomas počne tražiti novi posao. Nije ni slutila - ponuđeno mu je nešto neobično. »Brineš se bez veze. Neće me otpustiti. Jamčim ti.« »Daj prestani. Ne kužim kako si toliko miran. Kako ne razumiješ da nije riječ samo o tebi? Riječ je o nama, mi smo u ovome zajedno. Sjediš ovdje i praviš se opušten, a znaš da će to utjecati na mene, na nas i na našu obitelj. Rekli smo da ćemo posvojiti dijete i da će odrasti u pravoj kući s vrtom i svime. U kući je sigurno živjeti. Kako ćemo si je priuštiti ako te otpuste? Znaš li koliko stoje dobra dječja kolica, stolica za dijete, igračke, odjeća, krevetić i ostalo? A bogme ih ne kanim kupovati u IKEA-i.« Oči su joj se kristalno sjajile na pozadini plavog neba. »Samo da znaš da nije uvijek sigurno živjeti u kući.« Zamislio je čovjeka koji je stajao pod njihovim prozorom. »Ali obećavam ti, dajem ti časnu policijsku riječ. Sve će se srediti. Nemoj se brinuti.« Ustala je. Neodmjerenih pokreta. Tipično razljućena á la Åsa. Otići će do šanka ili do sobe. Nije mario. Nije imao snage svađati se. Zatvorio je oči. Sunce ga je grijalo. Zamišljao je svašta. Posljednji mjeseci: među najgorima u životu. Daju se usporediti s vremenom nakon što je saznao za Åsin pobačaj. Ponajviše: ispunjeni nemirom. Ali ipak nije nalazio smisla u tome da bi o svemu morao raspraviti
s njom. Ona nije čula cijelu priču. Nije mu mogla pomoći. Zašto bi nju time zarazio? Ne bi to bilo pravedno. Istraga o takozvanom nanošenju tjelesnih ozljeda u non-stop trgovini sporo je napredovala. Nakon odluke o pokretanju istrage zvali su ga na interna ispitivanja. Da ispriča svoju stranu priče. Sa suprotne strane stola sjedio je pizdek nalik na Hägerströma – mlađi kriminalistički inspektor Rovena. Vjerojatno osoba koja je sedam godina nakon diplome provela za radnim stolom. Ili vjerojatnije: ispod stola jer se stalno jebeno plašio da bi nešto moglo kapnuti sa stropa. Možda boja. Ili prašina? Apsurdno da se netko takav uopće smio nazivati policajcem. Vjerojatno je primljen na neku kvotu, kao kmica. Nije taj imao što tražiti u policiji. Thomas je ispričao kako je bilo. Rovenu su zanimale pojedinosti. Koliko je puta muškarac udario Lindqvisticu? Zašto Andrén muškarcu nije uspio staviti lisice? Kako to da je odlučio uporabiti pendrek? »Čujte, o tome je snimljen dobar film, slobodno ga pogledajte«, rekao je Thomas. Rovena se nije nasmijao šali. Nije htio pogledati snimke s nadzornih kamera. Tvrdio je da bi radije čuo Thomasovu inačicu. Koje sranje. Istraga se inače provodila pismenim putem. Thomas se nakon toga obratio odvjetniku. Stari je napisao dva pisma. U jednom je zatražio pristup istražnom materijalu koji Thomas nije smio vidjeti. U drugom je napao postupak vođenja pripremne istrage jer je mlađi inspektor ispitivao starijeg policijskog narednika – podređeni ne bi smio ispitivati nadređenog - te što nije primijećeno da je Cecilia Lindqvist zapravo pokušala pozvati središnjicu, prekinuvši poziv jer je Thorstensson nastupio toliko agresivno. Thomasa nije impresionirao. Jedino do čega su pisma dovela bilo je novo ispitivanje – sa starijim kriminalističkim inspektorom. Preostalo je samo čekati odluku. Uglavnom je visio kod kuće. Donekle je shvaćao zašto bi se pritvorenici uspaničarili nakon nekoliko dana u zatvoru. A on je ipak gledao filmove na DVD-u i u neograničenim dozama pretraživao pornjavu po internetu. Htio se baviti cadillacom, ali u tome nije nalazio mira. Kolege su mu poslale bombonijeru, što ga je hrabrilo. Priložili su kratku poruku: »Veselimo se povratku vladara streljane«. »Vladar streljane«, to je godilo. Thomas je često pobjeđivao u službenim natjecanjima pa mu je nadimak odgovarao – policajci su znali prišivati i puno gore nadimke. Ponekad je u sobi s televizorom dizao utege. Ali bez duha. Dani su prolazili. Ljeto je ispred prozora protjecalo kao smetajući odsjaj na televizoru. Nakon četiri tjedna javio se Adamssonu. Sve se činilo sumnjivim. Adamsson je sigurno kužio da Thomasu nije bio problem ostati po strani sve dok traje istraga. No kao što je već ranije konstatirao: Adamssonu se u ovoj
priči ne može vjerovati. Morao je provjeriti stvar. Pokušao je zvučati što ljubaznije kad je nazvao. »Dobar dan, Adamssone. Ja sam, Andrén.« »Da, čujem. Kako ide?« Stari se trudio biti susretljiv. Pa nije Thomas bio taj koji je tražio da ga pošalju na bolovanje. »Čujte, ne znam mogu li još dugo ovako. Hodam okolo po kući kao nemirna duša u iščekivanju te proklete odluke.« »Razumijem. Ali mislim da je najbolje da se držiš po strani. Znaš, odašiljemo pogrešnu poruku ako se zna da si prisutan u postaji dok čekaš na odluku. Ili će odustati ili će podići optužnicu - trećeg nema.« »Stig, smijem li vas nešto pitati?« Uporabio je ime umjesto prezimena prešavši granicu pristojnosti, no trenutačno ga zaboli kurac. »Neizmjerno vas poštujem i mislim da smo uvijek iznimno dobro surađivali. Da me netko pita tko mi je mentor i uzor, nesumnjivo bih istaknuo vas. Izravni ste i ne pristajete na kompromise kad se radi o očuvanju društvenog integriteta. Također sam dojma da mislite da sam dobar policajac. Zato se pitam postoji li nešto što u danoj situaciju možete učiniti. Razgovarati s nekim iz Unutarnje ili glavnim šefom?« Stig Adamsson duboko je uzdahnuo na drugoj strani slušalice. »Da budem iskren, ne znam. Situacija je zamršena.« Thomas je jasno osjećao: u njemu je bujala grozna razdraženost. Zašto mu tako sere? Za Adamssona bi učinio bilo što, a stari prdonja za njega neće očito ni prstom mrdnuti. Bilo je jasno da Adamsson nešto zna. »Dajte, Adamssone. Mislio sam da igramo u istoj momčadi. Zar baš ništa ne možete poduzeti?« »Moram li ti sricati? Ja. Ne. Znam. Dovoljno jasno?« Adamsson mu je izmaknuo tepih pod nogama. Izdao ga. Opet. Baš kao kad je umarširao u mrtvačnicu. Thomas je promumljao nekakav odgovor. Adamsson je odzdravio. Poklopili su. Te je noći uzeo tablete za spavanje kako bi mogao zaspati. * Još ga je nešto grizlo: nerazjašnjeno ubojstvo. Toliko mnogo pitanja. Žrtva je najvjerojatnije bila povezana s nekim stanarom u zgradi. Ili je bila tek sitni lopov kojeg je neki stanar uhvatio na djelu. No Thomasovo šesto čulo govorilo je da nije riječ o slučajnosti. Žrtva je s nekim bila povezana - no kako otkriti s kim ako nisu znali ni tko je bio ubijen? Ubojica je morao poznavati
žrtvinu prošlost. S druge strane: ubojica se nije pobrinuo za papirić s brojem telefona. Gomilala su se i druga pitanja. Zašto ne postoje naznake da je žrtva pružila otpor? Nikakvih tragova krvi ili izgrebena koža pod mrtvačevim noktima. Žrtva nije bila sitne građe, sigurno je bilo borbe. A kako su se u to uklapali ubodi? Naposljetku: čiji je bio broj telefona na papiriću? Hägerström je provjerio registrirane pretplatnike - čini se da nitko od njih nije imao ništa s ubojstvom. No je li se Hägerströmu moglo vjerovati? Trenutačno nije bio u stanju misliti na to. Unatoč tome, postojali su neprovjereni brojevi mobitela na bonove. Prvim se koristila mlada djevojka koja nije imala veze s ubojstvom. No drugi broj? Za taj se još nije znalo kome je pripadao. Ispis poziva od tri broja. Dvije osobe koje tvrde da pojma nemaju i treća koju Hägerström još nije uspio dobiti. Samo tri pozvana broja - tu nešto nije bilo u redu. Jedini koji su se tako koristili brojevima na bonove bili su kriminalci. Tijekom prvih tjedana na takozvanom bolovanju bilo mu je jutrima teško ustati iz kreveta. Ali nekoliko dana nakon razgovora s Adamssonom: pas mater, istražit će on to na vlastitu ruku. Kao aktivni policijski narednik ili na bolovanju. Pala mu je na pamet zamisao s IMEI-brojem, ali zaboravio ju je kad su se zaredali problemi. IMEI-broj bio je zapisao iako je bilo zabranjeno iz postaje iznositi materijal obilježen oznakom tajnosti. Petnaest brojki. Zaporka. Signal koji se šalje prilikom svakog poziva s mobilnog telefona. Neovisno o broju pretplate. Drugim riječima, mogli su saznati i ostale brojeve upotrijebljene na istom telefonu, neovisno o tome je li telefon pripadao jednoj ili više osoba. Pitanje je bilo kako. Thomas nije bio krim-inspektor, no znao je da nije bila u pitanju viša matematika. Inspektori su se time stalno bavili. No Hägerströma nije namjeravao nazvati. Niti je htio zvati nekog drugog iz postaje da pita kako. Zašto, jebote, nije znao kako se to radi? Thomas: sam protiv urotnika. Teoretski gledano, mogao je dobiti informacije od velikih operatera. Zatražiti pretragu svih poziva s brojeva povezanih s mobitelom čiji je IMEI 351349109200565. No što ako zatraže uzvratni poziv zbog provjere? Ako zatraže da zahtjev faksira sa službene policijske centrale? Ali jebi ga: ta bio je na bolovanju, ali je još uvijek bio murjak. Ne bi smjelo biti problema. Poslije tri dana nazvao je operatere Teliju Soneru, Tele2, Telenor i nekolicinu manjih. Govorio najslužbenije što je mogao. Telia Sonera i Tele2 obećali su provjeriti - trebat će im nekoliko dana. Popušili su priču. Obećali su faksirati odgovor na broj drugačiji od uobičajenog policijskog -Thomasov osobni. Nikakva kontrola identiteta, nikakva povratna provjera odakle je zvao. Ništa.
Ali Telenor. Predstavio se, ali je promijenio nekoliko činjenica. Umjesto južnog distrikta spomenuo je zapadni. Nazovu li njegovu ili koju od ostalih postaja u njegovu distriktu, saznalo bi se da je on bio u pitanju. Zapadni distrikt bio je sigurniji. Zamolio je da ga prespoje odgovornoj osobi. Objasnio je zašto. U pitanju je bila istraga ubojstva visokog prioriteta. Policiji je bio potreban ispis poziva svih brojeva s telefona s određenim IMEI-brojem. Djevojka s druge strane slušalice saslušala ga je, rekla »da, da« i »aha« – činilo se da ga prati. Sve dok je nije zamolio da požuri. »Čujte, moram vas nešto zamoliti prije nego što nam navrat natovarite hrpu dodatnog posla.« »U redu.« Thomas se ponadao da nije u pitanju nešto komplicirano. »Smijem vas nazvati? Znate, moramo slijediti određen protokol.« Osjetio je kako mu se ruke istodobno hlade i znoje. Što da joj sada kaže? Opet je odigrao na kartu upravnog tijela: »Znate što, ovako ćemo. Sutra ću vam faksirati službeni zahtjev. Tada ćete na telefaksu dobiti i naš službeni broj. Mislim da je tako najbolje.« Tišina i napetost. Thomas gotovo da je mogao čuti kako je digitalni kronometar mobitela udarao sekunde. »U redu«, rekla je tehničarka. »Nema problema. Dat ćemo sve od sebe. Pošaljite nam faks i odmah se bacamo na posao.« Izdahnuo je. Sada: preostao je samo jedan problem - telefaks mora poslati iz policijske postaje. Morao je smisliti kako a da nitko ne posumnja. * Idući dan kao da je hodao po iglama. Probudio se u sedam sati. Doručkovao s Åsom. Zajedno su listali kataloge putovanja. Dobar osjećaj, neopisivo dobar. Istodobno, razmišljao je kada bi bilo najbolje ušuljati se u postaju. Kada je tamo bilo najmanje ljudi? Što će izmuljati ako Ljunggren ili Hägerström nalete taman kad bude faksirao šugavi zahtjev? Ili još gore: Adamsson. Kad je Åsa otišla, sjeo je u dnevni boravak. Sjetio se kako je ondje sjedio i slušao Springsteena. Kako je odlučio nastaviti. Obećanje koje će održati. Dobar osjećaj. U životu mu je bilo potrebno malo akcije, da ga obnovi iz temelja. Baš kao svoj Cadillac. *
Bilo je pet i petnaest: dovoljno vremena da stigne prije šest. Savršeno doba dana za neprimijećen posjet policijskoj postaji u Skärholmenu. Taman prije početka druge smjene. A završetka prve. Novi momci u svlačionici. Telefaks je ležao na suvozačevu sjedalu. Ispisao ga je kod kuće kako bi ubrzao postupak: unutra, poslati, van. Jedno nije smio zaboraviti: potvrdu o poslanom telefaksu. Čudno se osjećao kad je s autoceste ugledao golemo moderno umjetničko djelo boje hrđe u Skärholmenu, trideset metara visoku metalnu gredu s čvorom. Nije se parkirao u garaži – gdje su inače svi kolege parkirali privatna vozila. Rizik da naleti na nekog bio je prevelik. Parkirao se na trgu iza trgovačkog centra. Šest sati. Duboko je udahnuo. Izašao. Hodao uobičajenom rutom. Nije naišao ni na koga. Ušao je na glavni ulaz: većina ih se služila ulazom za osoblje kad bi išli kući. Provukao je karticu. Utipkao zaporku. Dizalo: ušla su dvojica inspektora s maloljetničkog. Pozdravili ga. Nisu mu bili bliski. Možda nisu ni znali da je pod internom istragom i na takozvanom bolovanju, ili ih je bolio đon. Dizalom gore. U hodniku naoko nije bilo nikoga. Prošao je pokraj vlastitog ureda koji je dijelio s Ljunggrenom i Lindbergom. Bacio pogled. Åsina fotografija na svom mjestu. Sve dosadne stare poruke Državne policijske uprave bile su na oglasnoj ploči. Ljunggrenov navijački šal kluba Hammarby visio je na zidu kao i uvijek. Hannuove medalje sa speedwaya na svojem mjestu. U jednom uredu sjedio je Peter Scheele, pišući na računalu. Podigao je pogled kad je Thomas prolazio. »Gle, gle, pa bok, Andrén. Zdravo, kako si? Baš mi je drago da te vidim.« Scheele je na odjelu tek dvije godine. Previše neiskusan. Vjerojatno nije kužio cijelu priču ili se pravio blesav. Thomas je kimnuo, odgovorivši da je sve u redu. Telefaks je stajao na hrpi pokraj ostalih sivih plastičnih čudovišta: kopirke, pisača i skanera. Pretprogramirani brojevi telefona: središnjica u Kronobergu, zapadni distrikt, sjeverni distrikt, postaja na Norrmalmu, pritvor, ured državnog odvjetnika južnog distrikta, i tako dalje. Svoje pismo Telenoru položio je u uređaj. Dvaput provjerio da ga je položio s prave strane. Promašaj stoljeća bio bi da prime prazan list. Ukucao je broj. Pritisnuo tipku za slanje. Uređaj je usisao pismo. Iza njega je hodnikom prošla policijska tajnica. Elisabeth Gunnarsson. S njom Thomas nije često razgovarao. Uljudno ga je pozdravila. Nije ga pitala za zdravlje.
Računica mu je bila točna: u ovo doba dana ovdje je doista bilo pusto, s iznimkom dva sata u noći kad je počinjala noćna smjena. Pismo je izašlo s druge strane. Iza sebe je začuo nečiji glas. Finski naglasak. »Andrén, pa nisam te vidio sto godina.« Bio je to Hannu Lindberg. »Pomislili smo da patiš od profesionalnog zamora, kako se to danas kaže. To ne sliči tebi.« Osim Adamssona, Ljunggrena i Hägerströma: Lindberg je bio najgora osoba na koju je mogao nabasati. Izvana šaljiv, žovijalan i veseo pizdek koji je rado zavirivao u čašicu, ne bojeći se ponekad na poslu igrati grubo. No, istodobno, Thomas mu nikada nije vjerovao iako ga je uvijek bilo zabavno slušati. U Lindberga nije imao povjerenja kao u Ljunggrena ili trojicu momaka s kojima je dijelio patrolni automobil. Nešto s frajerom nije bilo kako valja. Možda mu je osmijeh govorio: nasmijavat ću te dok god budeš na mojoj strani. No promijeniš li stranu, smijat ću ti se jer si glup. »Bok, Lindberg«, rekao je Thomas. Lindberg se doimao iznenađeno. »Pa što radiš ovdje, stari borče?« Grohotom se nasmijao. »Morao sam doći da nešto sredim. Dobro znaš da Adamsson smatra da moram biti na bolovanju, ne i ja.« Lindberg je gledao telefaks. Pismo je u izlaznom pretincu bilo položeno stražnjom stranom naprijed. Potvrda o slanju još nije ispisana. »Ma shvaćam te. Sve je to jebeno bolesno. Samo da znaš da te mi ovdje podržavamo. Nekolicina nas prošli je tjedan na poslijepodnevnom pivu nazdravila u tvoje ime. Ljunggren, Flodén i ja. Trebao si nam se pridružiti. Dođi idući petak. Adamsson valjda nema ništa protiv toga.« Telefaks je polagano ispisivao potvrdu o slanju. Thomas je odmahnuo glavom. »Pojma nemam što bi Adamsson mislio o tome. Zlo mi je od svega toga. Nego čuj, Åsa me čeka dolje u autu. Morao sam samo poslati ovaj faks. Pozdravi ostale. Hasta la vista, Hannu.« Lindberg se nasmiješio. Thomas je uzeo pismo i potvrdu. Hannu Lindberg gledao ga je. Je li to bio tračak sumnje u njegovim očima? Thomas je gledao trsi li se pročitati pismo. Sišao je stubama. Srce mu je lupalo sukladno koracima. Bilo je gotovo. Jebote, kako dobro. *
Povratak u sadašnjost i vrućinu. Eto njega, zavaljenoga u ležaljku na terasi za sunčanje hotela Gloria Palace. A pred njim bazen s vodom od dvadeset i pet stupnjeva i dvadesetogodišnje Dankinje zgodne za prste polizati. No svejedno se osjećao strahovito izgubljeno. Istodobno, svi policajci s imalo kralježnice prije ili poslije prođu kroz teško razdoblje. Policijsku akademiju završio je prije nešto više od dvanaest godina, sve vrijeme vjerujući da će raditi na ulici gdje može biti koristan. Odmah je započeo kao redarstvenik u južnom distriktu. Nakon četiri godine unaprijeđen je u policijskog narednika. Uspjeh. Znak da je odabrao pravu profesiju. Tata mu je bio ponosan. Zatim su prošle tri mirne godine. Upoznao je Åsu i potrudio se završiti u ekipi s Ljunggrenom i ostalima. Nakon toga malčice je pretjerao, dvaput je opomenut zbog pretjerane uporabe sile. Na nekom prosvjedu u Salemu na koji su ga pozvali te zbog nekog jebenog zlostavljača koji je pravio nered. Izvukao se s opomenama. Potom je Åsa pobacila. Svijet je potonuo malo dublje u sranje koje je do tada po njegovu viđenju dopiralo do gležnja. Smirivao bi se popravljajući automobil. Nije djelovalo. Više puta mjesečno pretukao bi nekoga. Prebio bi kojeg narkića. Istukao grupicu useljenika. Ubio boga u starim alkoholiziranim kradljivcima. No unutar odjela ozračje je bilo lijepo. Slijedili su kodeks časti. Nitko nije cinkao što je Thomas rabio grublje metode. Kolegu koji je radio svoj posao se ne druka. No dobro, možda je ipak bio posrnuli policajac. Donekle rasističan, prenasilan i pokvaren policajac. Pokvaren kao čovjek. No povremeno bi mu nedostajao dobar stari policijski posao. Traženje istine i ničeg drugog. Usred sveg sranja koje je prouzročio tražeći laku lovu u njemu je preostao djelić pravog policajca. Kojemu je društvo dalo u zadaću sprečavati zločine. Istodobno je mislio na nešto drugo. Što da napravi u vezi ponude Radovana Kranjića? Još nije odlučio - možda će presuditi odluka interne istrage. Kod kuće u Švedskoj dočekat će ga izvještaji telefonskih operatera. Obećali su. Kod kuće u Švedskoj za nekoliko će dana saznati ostaje li na poslu. Kod kuće u Švedskoj morat će odlučiti: što s Jugićima? Kod kuće u Švedskoj stvarni se život može razviti kako god hoće. On je bio spreman. A možda i nije.
28 Jebena Uprava u Hornstullu kremastije boje nego ikada prije. Mahmudovo raspoloženje u vražju mater. Došao je sat vremena ranije. Recepcionarka je tvrdila da se ona pičketina Erika ne želi naći s njim. »Na drugom je sastanku, žao mi je.« Aha, moš mislit - malo sutra je na drugom sastanku. Bile su u pitanju metode poniženja. Pustite Mahmuda da čeka. Dat će on toj kučki »drugi sastanak« kurcem po čelu. Mahmud je pregledavao časopise. Mislio: uređenje okućnice i dnevne novine - pederluk do boli. Pa tko normalan čita takve stvari? Ali Autoklub može. Listao je. Reportaža o novom Ferrarijevom modelu. Nekoliko je trenutaka uzdisao. Potom je pomislio: da ode? Sat na mobitelu pokazivao je: još pedeset minuta. Morao bi otići. Istodobno: Erika je naposljetku ipak bila okej. Plus: zajebe li se s Upravom, zajebat će se s policijom, a zajebe li se s policijom, zajebat će se sa socijalnim, i tako dalje. Načelo je zapravo bilo kristalno jasno: nemoj upasti u sustav. Jer kad te sustav zgrabi, sustav te više ne pušta. Nikad više. Od Babaka je posudio mobač koji je ovaj uzeo iz tatine trgovine. Stalo je na stotine mp3-ica. Babak ga je napunio super stvarima. Teškašima: P. Diddyjem, The Latin Kingsima i Akonom. Kakav ritam. Ali također i: Haifa Wehbe i Ragheb Alama - šampioni bliskoistočne glazbe. Naslonio je glavu na zid. Odmarao se. Nema šanse da ikada ikome spomene koliko je dugo čekao na svoju socijalnu radnicu iz Uprave. Opet je imao noćnu moru. Opet u šumi. Borovi i granje što su zasjenjivali nebo. Ruke ispružene prema nebesima. Oružje je sjajilo hladnom svjetlošću koja kao da je dopirala od uličnih svjetiljki. Čak se i san doimao sumnjivo. Na travi usred kruga načinjenog od u crno odjevenih muškaraca - Mahmud ih je gledao s visine kao da je visio iznad prizora - nalazio se Wisam. Ruku tamnih od krvi koja mu je tekla s lica. Tekla je polako. Toplo. Vruće kao erupcija lave. Povio je glavu. Stefanović mu je uperio pištolj u vrat: »Ne ubijamo te zato što to zaslužuješ, već zato da bismo to mogli prikazati u našem financijskom izvještaju.« Wisam je pogledao prema gore. Očiju nateklih od plača. S ožiljkom na obrazu. Ali možda i bez njega. Krv mu je zamrljala lice. Bradu. Tekla je kao na usporenom filmu. »Pomozi mi«, rekao je. Nije to bilo prvi put. Sve otkako je Jugićima namjestio Libanonca onog poslijepodneva. Snovi su ga zajebavali. Kristalno bistri. Nezaustavljivi. Reski kao kokainska groznica. Šumarak. Pišalina u travi. Ahramenkovi udarci u rebra bezličnog protivnika. Stefanovićev osmijeh. Gürhanov cerek. Born to be
hated. Pokušao se napušiti prije spavanja kako bi bolje spavao. Ne bi vježbao ni pio kolu kasno navečer. Samo bi gledao dosadne televizijske emisije. Ali svejedno ništa. Sjećanja kao da su ga bičevala. Stefanović ga je zamolio da uskoči u automobil. U odijelu, s mobitelom u ruci i izrazito dobre volje. Okrenuo se Mahmudu: »Hvala najljepša na pomoći.« Potom je nastavio razgovarati preko mobitela. Na srpskom. Vozili su put Södermalma. Crveno svjetlo na Vasagatanu: »Je li svinju bilo teško pronaći?« Mahmud se nasmiješio. »Ma nije. Gle, stari, ja sam zakon kad nekog treba pronać.« No sada, nakon dva mjeseca, smiješak mu se činio toliko ogavnim kao da se smijao mami na grobu. * Erika je pokucala na stol ispred njega. Otvorio je jedno oko. Nasmiješila se. Koji se kurac smiješila? Mahmud je slušalice ostavio u ušima. Nije čuo što je rekla. Potapšala ga je po koljenu. Govorila nešto što se kroz moćni beat 50 Centa nije čulo. Izvadio je slušalice iz ušiju. Odvukao se do njezina ureda. Neurednog kao i obično. I dalje su posvuda bile hrpe dokumenata, šalice, boce vode, isušene lončanice i šmokljanski plakati s opako debelim likovima. Tekst na plakatima: Fernando Botero. Jebote Botero, kravo debela. »Hajde, Mahmude, pa ne moraš se duriti kao malo dijete samo zato što si danas došao ranije.« Mahmud je smotao slušalice. »Šta ti misliš tko si?« Pa tiše: »Pičko jedna.« Erika je zurila u nj. Mahmud je znao: trebaš je poznavati malo duže pa da znaš koliko je sada ljuta. Erika: cura čiji si bijes mjerio prema tome koliko je nepomično sjedila. Trenutačno: nepomičnija od nagih kipova ispred koncertne dvorane u centru grada. Prošlo je trideset tihih sekunda. Potom je Mahmud rekao: »Okej, uranio sam. Pogriješio sam. Ispričavam se. Na recepciji su me naljutili. Zašto te nisu mogli zamoliti da se nađemo malo ranije?« Erika je pomaknula ruku - dobar znak. »Nisu one krive. Imala sam drugi sastanak. Svijet se ne vrti oko tebe, Mahmude. Shvati to. No, dobro. Zaboravit ćemo ovo. Baš superiška što si došao.«
Mahmud se nacerio njezinu izboru riječi: »superiška«, ma daj, molim te. Otkad je ona tako govorila? Duboko u srcu: ipak je mislio kako je Erika bila sasvim okej. »Kako ide s traženjem posla? Još malo pa ćeš postati generalni direktor nekog poduzeća, ha?« Da je u pitanju bio itko drugi: Mahmud bi popizdio. Namjerno. Shvatio bi to kao uvredu. Da ga se zajebava. No Erika: duboko u sebi znao je da nije tako mislila. Znao je da nije tako mislila, ali ovdje - ma nije se na nju mogao ljutiti dulje od pet minuta. »Iskreno rečeno, dosta loše. U zadnje vrijeme nisam bio ni na jednom razgovoru.« Nastavili su raspravljati o traženju posla. Erika je recitirala standardne sheme. Rekla da mora upisati na tečaj, biti u kontaktu sa Zavodom za zapošljavanje i svojom socijalnom radnicom. Da mora održavati vezu s tatom i sestrama. Složna obitelj bila je vrlo važna. Društveno okruženje bilo je vrlo važno. Stari prijatelji bili su vrlo važni. Glavobolja se primicala iz prikrajka. Uznemirujuće. Wisam: stari prijatelj. Nabacio je izraz lica kao da ju je uistinu slušao. Ali nije se mogao opustiti. Trudio se suzbiti glavobolju koja ga je razarala. KOJI SI KURAC NAPRAVIO. Kao da se morao za nešto prihvatiti. Kao da će pasti. Spotaknuti se i zavijugati po linoleumu kao kakav kukac. Kao da je Eriki htio sve ispričati. Ali ne. Sranje. Ne bi to išlo. Nikako. Izdržao je. Stisnuo zube. Odgovorio potvrdno na sva pitanja na koja je očekivala potvrdan odgovor. Završili su nakon petnaest minuta. Hvala, hvala tebi, vidimo se za dva tjedna. Brzo. Van. * Dva sata kasnije. Već je nekoliko dana bio kod Babaka, nije mogao podnijeti tatino zanovijetanje. Babaku je krenulo. Nabavio je 46-inčni Sonyjev plazma-televizor. »Nije to model na sniženju za obične bokce«, rekao je. »Sve kak spada, a piksela ima više neg kmica u Albyju. Je l’ me pratiš?« Babak je robu prodavao glatko kao nikad: koku, travulju, pa čak i kat, arapsku drogu. Brbljao bi o tome od jutra do sutra: kokain se prodavao kao nikad. Nisu ga kupovali samo bogatuni i pizdeki iz Stureplana. Obrnuto. Šved i Ali Muhammed sa susjednog ulaza vukli su lajne češće nego što su pili pivo. Svi su ih vukli. Cijene su pale kao da
je nastupilo sezonsko sniženje. Uskoro: koka veći posao od mariške. Babak je svaku kovanicu pretvarao u novčanicu. Častio se: novim televizorom, curama i poslušnicima. Potonje: sredio je dva tipa da dilaju za njega. I tek je tada počeo ozbiljno zarađivati. Častio se svjetski. Prije dva tjedna nabavio je trkaći automobil broj jedan: BMW. Nula sedmicu, uzeo ju je pod dug nekom jadnom dekintiranom Fincu iz Norsborga. Mahmud je jasno osjećao zavist. Prema svom pobratimu. Mrzio je taj osjećaj. Istodobno si je obećao da će jednog dana posjedovati ljepše stvarčice od njega. Ustao je. Hodao amo-tamo. Babak je rekao: »Daj, šta ti je? Činiš me nervoznim. Habibi, ajde sjedni. Ajmo gledat neki filmić.« Ponekad je bio tako smiješan: sve je rekao na arapskom, jedino »filmić« na švedskom. Mahmud je mirno odgovorio: »Čuj, moram ti nešto reć.« »Nema problema. Film može čekat. Samo daj.« »Napravio sam nešto glupo. Jebeno glupo.« Babak je zabacio glavu, napravivši se iznenađenim. »Ma daj, obično si ko jebeno pametan?« »Ozbiljno, Babače. Ovo šta kažem ostaje između nas. Jasno? Izdao sam nekog kog nisam smio.« Babak je skužio da je ozbiljno. Mahmud je hodao okolo. Ispričao sve ispočetka, čak i to što je Babak već znao. Kako ga je Gürhan pritisnuo preko Daniela. Kako je očajavao. Kako se prilika pružila kao dar od Alaha. Prilika da Jugićima učini sitnu uslugu koju bi im grandiozno naplatio. Pronaći Wisama Jibrila, starog poznanika iz djetinjstva koji je Radovana prevario za mnogo love. Babak je jedan dio već bio skužio. Bio je u Bentleyjevu salonu i čuo kako Mahmud svakog božjeg tipa zapitkuje o Wisamu. Ali nije znao cijelu priču. Mahmud je zastao nasred sobe. »A kad je taj dan došao mom starom u stan i kad sam pričao s njim, predložio mu zajednički posao i predložio da se nađemo, nečeg sam postao svjestan.« »Čega to?« pitao je Babak, »Postao sam svjestan činjenice da ću se kajat cijeli život. Kužiš?« Babak je samo kimnuo. Mahmud je nastavio. Opisao je kako je namamio Wisama u pečenjarnicu u Tumbi, kako su Jugići pokupili Libanonca i kako je u jednom BMW-u krenuo s njima. No nisu slijedili automobil s Wisamom. Odvezli su se u centar. Stali na Slussenu. Stefanović mu je rekao neka izađe zajedno s njim. Ušli su u jednu zgradu iza Katarinskog dizala, poznate turističke atrakcije. Uspeli se u uskom dizalu. Izašli. Tamo se nalazio restoran. Bijeli stolnjaci, kristalne čaše i
profesionalni konobari - živi luksuz. Mahmud pojma nije imao da su se ondje nalazili takvi restorani. Stol je bio rezerviran. Konobar je prepoznao Stefanovića. I slična sranja. Stefanović je naručio koktel. Mahmud nije kanio piti alkohol, naručio je dijetalnu kolu kao i obično. »Nadam se da ti se ovdje sviđa. Mislio sam proslaviti što si nam pomogao.« Mahmud je za predjelo naručio guščja jetra umotana u pršut s nekakvim vinaigretteom od kruške. Zamolio je bez pršuta. Stefanović je brbljao. O dobitku na kladionici za Kl, fantastičnim udarcima Jörgena Ståhla i nekom novom baru u Stureplanu. Mahmudu se spika sviđala. Stefanović je pio vino. Mahmud nastavio s dijetalnom kolom. Iznijeli su glavno jelo. Mahmudu nije bilo lako odabrati: na jelovniku je bilo mnogo ribe, a riba nije bila njegova omiljena hrana. Konobar je odložio tanjur. Goveđi odrezak s roštilja. Mesina. Tijekom cijelog razgovora samo mu se jedna misao motala po glavi: morao je zamoliti Jugića da mu pomogne oko Gürhana i njegove bande. Osvrtao se. Parket, gosti u odijelima i predivan pogled na grad. Nekoliko starkelja za jednim drugim stolom tipično je šveđanski zurilo u njega i Stefanovića. Stefanović je otro ruke platnenim ubrusom. »U redu, da popričamo o poslu.« Stišao se. »Najprije da ti još jedanput zahvalim. Bez tebe ga ne bi bilo lako pronaći. Sada će se naši ljudi pobrinuti za njega. Znaš na što mislim?« Mahmud je znao, ali možda ne baš u potpunosti. Zbog nekog je razloga odmahnuo glavom. »Ne znaš? Pa ovako to ide. Nismo ga oteli zato što je to zaslužio, već zato što to moramo prikazati u svojim financijskim izvještajima. Samo da znaš, nije ukrao mnogo tijekom svog sitnog puča u Arlandi. Uspjeli smo vratiti većinu. Nije, dakle, stvar u novcu. Nego u načelima. Pravilima igre. Naše poslovanje temelji se samo na jednome.« Nagnuo se i šapnuo Mahmudu na uho: »Na strahu.« Stefanović je gutnuo vino. »Kako bilo da bilo, iskazao si se. Svoj si posao obavio glatko, brzo i ispravno. Cijenimo to. Znaš li što je u našem poslu najvažnije?« Mahmud je odmahnuo glavom. »Međusobno povjerenje. Povjerenje je jedino što je bitno. Mi ne radimo na temelju pisanih ugovora ili tome sličnoga. Stoga nam preostaje samo povjerenje. Razumiješ?« Stefanović je u usta stavio golem zalogaj. Mahmudu je to što je Jugić rekao zvučalo sasvim u redu. »Meni možete
vjerovat. Sto posto.« »Vrlo dobro.« Stefanović je prožvakao i progutao. »Svoju plaću primit ćeš već danas.« Mahmud nije shvaćao. Ovo je bilo prebrzo. Morao je kontrirati svojim prijedlogom. Ali i dalje igrati prema pravilima. Ohrabrio se. Naoštrio. »Stefanoviću, čekaj malo. Zahvalan sam ti na lijepim riječima. Super je da sam vam mogao pomoć. Iskreno, tog tipa ne biste lako pronašli. Kretao se u mojim krugovima, a ne u vašim. Za takvo nešto trebao vam je tip koji pozna ulicu ko svoj džep. Ja bi rado nastavio radit za vas. O vama se priča mnogo toga dobrog. I zato sam vaš. Al ima još nešto o čemu bi htio popričat. Plaću ne želim u lovi. Zanima me je l’ mi možete pomoć oko nečeg drugog.« Stefanović je podigao čašu u znak zdravice. »Kaži.« »Znaš Gürhana Ilnaza iz bande Born to be hated iz Södertäljea?« Stefanović je kimnuo. Svi su iz svijeta kojem je pripadao znali za Gürhana Ilnaza – baš kao što su svi znali za Majstora Radovana. »Za petama mi je. Radi se o jednom dugu koji sam već otplatio. Al nabijaju mi kamate, kužiš me? Ponašaju se ko prave svinje, prijete mi obitelji i slično.« Zastao je. »Mislio sam ovako. Učinio sam vam veliku uslugu. Umjesto isplate u gotovini možda biste mogli porazgovarat s Gürhanom. Kužiš šta mislim, da malo porazgovarate s njim na vaš način.« Mahmud je očekivao još jedno mirno kimanje. No umjesto toga, Stefanović se nasmijao. Smijao se cijelu minutu. Otpio malo vina. Zavalio u stolici. Nastavio se smijati. »Slobodno zaboravi. Rekao sam ti da smo ti zahvalni. Ali nismo toliko zahvalni da napravimo nekakvu glupost. Kao što rekoh, dobit ćeš lovu. Rekli smo trideset somova, je li? Možda će im se Turčin razveseliti, šta ja znam.« Mahmud je pokušao: »Al, čovječe, jako sam vam pomogao. Pa ne košta vas ništa da malo porazgovarate s njim.« »Nisi me dobro čuo? Zaboravi. Precrtaj si to u glavi. Ali možeš prodavati za nas. Možda uštediš nešto.« Mahmudova priča ovdje je završila. Uživio se u pripovijedanje, navevši svaki komentar. Gotovo da je zaboravio da ga je Babak slušao zavaljen u trosjed. Sada ga je pogledao. »Jebeno sam gotov, kužiš?« Babak se igrao omotom DVD-a. »Glup si ko kurac, stari moj.«
29 Jutro na šugavom zaštitarskom poslu. Nateklih očiju. Naboranih podočnjaka. Još gore: glavobolja ga je bola s unutarnje strane čeone kosti. Podsjećajući ga na manjak sna. Sinoć: spavao je samo četiri sata. Nejasno koliko će dugo još trpjeti. No za sada se držao. Treću je noć zaredom od sedam navečer do jedan ujutro sjedio ispred zlostavljačevih stanova. Dosada pomiješana s uzbuđenom napetošću. Na umu su mu bile izmaštane akcijske scene kombinirane s pravedničkim patosom. Projektu je nadjenuo ime. Operacija Magnum. Prikladno: Travis je u filmu govnara upucao magnumom kalibra .44. Bilo je to moćno oružje. Ovo će biti moćan napad. Sjedio je ispred stana u Sundbybergu. Trudio se s pomoću dalekozora vidjeti koliko se dalo. Žena, Helene Strömberg, kući se vratila u pet sati. Radila je kao zubni higijeničar u ordinaciji javne prakse na Odenplanu. Sin se kući vratio u pola šest. Večerao je sam ispred televizora. Jedina prostorija na koju je imao dobar pogled - dnevna soba. Mali je gledao dokumentarac o prirodi. Niklas je sarkastično pomislio: baš uzbudljivo, a ja sam mislio da klinci poput njega igraju videoigrice. Muškarac, Mats Strömberg, kući se vratio u pola osam. Večerao je zajedno s Helene. Zatim je Mats sa sinom gledao televiziju. Činilo se kao da je Helene prala rublje. Skladan dom. Lažno do boli. Ništa se nije micalo. Kao smiraj u vojarni prije napada. No ništa se nije zbivalo. Kasnije: od pola jedan do pola tri skidao je snimke s kamera postavljenih ispred dvije vile i nasuprot jednom stanu. Odvezao se kući. Pohranio filmove na tvrdom disku. Na brzinu ih premotao jedan za drugim. Veći dio dana u kućama je bilo mračno. Svjetla bi se upalila poslijepodne i navečer. Vraćali bi se kući. Mame, tate i djeca. Izveli bi pse u šetnju. Odvozili djecu na trening. Pripremali večeru. Obični životi. Za sada. Ili nisu li bili? Možda na popisu uopće nisu bile zlostavljane žene. Možda su to bile potencijalne kandidatkinje za telefonsku centralu, dežurstva i potporu Ženskoj kući. Možda se zajebao. Bacio lovu u vjetar. Možda je vrijedilo načelo FISHDO - Fuck It, Shit Happens, Drive On. Jebi ga, usrao si, šibaj dalje. Da razmisli o nečem drugom? Osim toga, morao je pripaziti na svoje financije. Posao nije bio toliko dobro plaćen, najviše deset tisuća mjesečno. Na opremu, automobil i ostalo potrošio je stotine tisuća kruna. Morao je namaknuti sredstva za životne troškove i buduće izdatke za operaciju. Povrh toga, posrednik na crno mogao
bi svakog trenutka zatražiti povrat stana. A što će tada? Snovi su se vratili. Sanjao je Claesa. Krvavih ruku. Udarao je u trbuh. Ritao u lice. Slike iz Iraka. Collin u ratnoj opremi. Napad na džamiju. Potrgani Kurani na hrpi. * Kolovoz se bližio koncu. Čekao je. Strpljivo. Uskoro se mora nešto dogoditi netko će se od muškaraca odati. Bio je četvrtak poslijepodne. Završavao je s poslom. Jedan dan preostao do vikenda. Još više vremena da ga posveti operaciji. Na putu kući javio se mami. »Bok, ja sam.« Čuo je kako u pozadini teče voda. Sigurno je već stigla kući pa je prala posuđe ili takvo što. Super. »Bok, mali. Dugo je vremena prošlo. Ne odgovaraš mi na pozive, ha?« Nije trpio taj optužujući ton. »Nije to već stalno radim. Ne mogu se javiti bilo kad.« »Kako je na poslu?« »Posao je sranje, mama. Sranje i pol.« »Nemoj tako. Možda je dosadnije od tvojih zadataka tamo u pustinji, ali sigurnije je. Za nas oboje.« Niklas je hodao prema automobilu na golemom parkiralištu Biovitruma. Koraci su odjekivali. »Nemoj opet početi, mama. Ponekad se moraš baviti opasnim stvarima da bi stavio kruh na stol, a ponekad opasne stvari jednostavno moraš napraviti.« »Kako to misliš? Moraš li? Baviš li se to nečime opasnim?« »Ma nisam tako mislio.« Vidio je audi na razdaljini od tridesetak metara. Otključao je daljinski. »Ali ponekad bi morala biti malo više zahvalna.« Prestala je zveckati posuđem u pozadini. »Kako to misliš? Zahvalna na čemu?« Otvorio je vrata automobila. Sjeo na vozačko sjedalo. »Cijelo vrijeme si me gnjavila da prestanem ratovati, kako ti to zoveš. Svaki put kad sam bio kod kuće gnjavila si me time. A kad se vratim zbog tebe, što onda? Opet me gnjaviš. Pojma nemaš koliko sam toga dobroga učinio zbog tebe, mama. Ovaj grad prepun je govana. Shvaćaš li? Govana koja nasrću na moju krv. Koja su nasrtala na tebe.« Vrata je zatvorio uz udarac.
»Znaš li što me plaši, Niklase?« »Osim kukaca, golubica i visina? Ne.« »Ti me plašiš. Nisi isti kao prije. Prije si bio žučan i prštao energijom. Znao si se naljutiti, ali uvijek si bio dobar. Što se to događa? Stalno spominješ zahvalnost i sranja oko sebe. Da uprava za parkove ne radi svoj posao jer ti susjedstvo vrvi štakorima. Čudan si. Jesi li posjetio liječnika kao što sam ti savjetovala? Niklase, kako se zaista osjećaš? Mogao bi me posjetiti koju večer? Naručit ću nam pizzu.« Isprva: iznenadila ga je njezina reakcija. Ubrzo je osjećaj zamijenio drugi: indignacija. Gnušanje. Psihijatrica je bila koza. Što je ona mislila? Osjetio je kako mu se ruka tresla. Jedva je mogao držati mobitel pokraj uha. »Prestani! Vidjet ćeš ti. Svi ćete vi vidjeti. Nisam ja kao ti. Ja sam netko i nešto, ostavit ću nešto iza sebe. Radi se o tragu, mama, o tome da promijenim svijet. Nešto se mora poduzeti. Ljudi žive svoje živote, a povijest teče. Svi hodaju okolo mireći se sa sranjima, a poduzima li itko išta? A ti, ti si uvijek i jedino bila slaba.« Prekinuo je razgovor. Bilo je dosta. Ako ga ni rođena majka nije shvaćala, kako će onda objasniti drugima? Operacija Magnum morala se nastaviti. Odvezao se do Sundbyberga. Stan obitelji Strömberg nalazio se na drugom katu. Premjestio se na stražnje sjedalo. Zalegao. Stavio dalekozor na trbuh. Promatrao je stan kroz vjetrobran. Još nikakvog svjetla. Sati je bilo pet i petnaest. Srećom je registarske pločice redovito mijenjao. Pješaci su prolazili pokraj automobila. Prednost što je uranio: lakše je pronašao parkirališno mjesto. Nekoliko je puta zbog pomanjkanja slobodnih mjesta morao odustati. Odvesti se do kojeg drugog stana. To mu je smetalo – rutine su bile nužne. Čekajući da se obitelj vrati kući čitao je svoj novi omiljeni žanr: protutežu neravnoteži snaga. Protutežu pornografiji. Protutežu muškarcima koji su mislili da smiju raditi što god žele. Trenutačna knjiga: izabrani tekstovi Judith Butler. Zastrašujuće akademski, ali svejedno ga je obrazovalo. Uvidio je koliko je Švedska bila bolesna. Svijet također. Muškarci iskorištavaju svoju snagu. Fizičku neravnotežu. Smatrao ih je štakorima koji su koristili svoju priliku da piju krv čovječanstvu samo zato što im je bilo dopušteno. Poput gomilanja prljavštine samo zato što ima mjesta. Sranja koje prlja svaki djelić ljudskog tijela. Prodire u krv, mišićna vlakna i organe za disanje. Prljavština. Ali nisu pojma imali protiv koga se bore – jadni idioti. Sin se vratio kući u šest sati. Obavio svoje uobičajene dnevne rituale. Uključio televizor prije nego što je svukao jaknu. Nestao u kuhinji. Vratio se sa zdjelicom. Možda mlijeko i žitarice. Sjeo je ispred televizora.
No Helene nije stigla kući. Sedam sati. Dječak je nekoliko puta telefonski razgovarao. Seronja Mats vratio se kući u pola osam. Nestao u kuhinji. Vrijeme je prolazilo. Ovo nije bilo uobičajeno. Mats se vratio u dnevnu sobu. Sjeo pokraj sina ispred televizora s pivom u ruci. Sin je ustao i izgubio se iz vida. Možda je legao, no bilo je prerano. Muškarac je sjedio. Pijuckao pivo. Gledao televiziju. Tek je oko pola jedanaest Niklas opazio Helene kako hoda niz ulicu. Zaporku na ulazu već je znao napamet - lako ju je uočio, samo je popratio pokrete prstima na brojčaniku pokraj vrata. Za svaki slučaj nekoliko ju je puta isprobao. Obično joj je do stana bilo potrebno četrdeset i pet sekunda. Točno: Mats je s trosjeda ustao točno četrdeset i tri sekunde nakon što je ušla u zgradu. Lagano je teturao. Izgubio se prema hodniku. U vražju mater, Niklas nije vidio što se zbivalo. Razmatrao je bi li izašao iz automobila i stao niže na ulicu. Da dobije bolji kut i vidi u hodnik. Istodobno, morao je djelovati prekaljeno, a ne prenagljeno. Nije smio trčati okolo s dalekozorom u ruci. Ostao je u automobilu. Čekajući. Nakon deset minuta: ušli su u dnevnu sobu. Helene je gestikulirala rukama. Mats sav crven u licu. Očito - prepirali su se. Niklas potpuno napet. Što su to govorili? Koliko je agresivan bio tip? Trebao je nabaviti bežičnu opremu za prisluškivanje i ozvučiti im stan. Potom ih je jasno vidio. Seronja Mats odgurnuo je Helene. Lice joj se iskrivilo, možda je plakala. Opet ju je pogurnuo. Zakoračila je nekoliko koraka unatrag. Opet ju je gurnuo. Gurao ju je toliko da ih više nije vidio. Prema hodniku. Sada će se zbiti, sada će je pretući: sigurno, uskoro. Niklas je skočio iz automobila. Ponio sa sobom obrnutu špijunku i nož. Vani je bilo mračno. Ulične svjetiljke na čeličnim su žicama visjele između zgrada. Utipkao je zaporku. Začuo se mukli otkucaj kad se brava otvorila. Otvorio je vrata snažnim zamahom. Prekoračivao je po četiri stube odjednom. Napredovao je – usredotočen zbog adrenalina, u napadačkom manevru. Zauzeo je pritajen položaj – spreman za napad. Strömberg. Na vratima je bila keramička pločica sa šarenim tekstom u reljefu: Dobrodošli! Zvuci njihove svađe nerazgovijetno su se nazirali. Iako je Niklas već bio ondje i znao što je pisalo na vratima, stigao je pomisliti: idila je bila lažnija nego obično. Na stubištu je inače bilo tiho. Čulo se samo njegovo uspuhano disanje. Stavio je obrnutu špijunku ha vrata. Unutra: Mats i Helene su ratovali. Ona je
sjedila na stolčiću. On: metar od nje. Derao se. Niklas ga je čuo sada kad mu je glava bila nekoliko centimetara od vrata. »Pizdo jedna sebična. Pa što ti misliš? Cijele si noći vani i provodiš se.« Mats je zakoračio naprijed. Helene je sjedila s licem u rukama. Jecala. Ridala. Plakala. Mats je nastavio lajati. Derao se o preduvjetima njihova zajedničkog života. O sinovu odgoju. Čišćenju kuhinje. O svakakvim sranjima. Helene ga je ignorirala, nije se obazirala. Još joj se više približio. »Slušaš li ti mene uopće? Kurvo jedna najobičnija.« Zgrabio ju je za kosu. Trzajem joj podigao glavu. Oči su joj bile crvene od plača. Niklas ga je poznavao. Njezin strah. Paniku. Možda je znala što je imalo uslijediti. Mats joj je kosu držao čvrsto. Prisilio ju je da ustane. Rukama se pokušala osloboditi. Pustio ju je. Pogurnuo je na ormar. Prevrnula se, spotakla i pala. Pokušala ustati. On je stajao licem na pet centimetara od njezina. Nastavio urlati. Psovao je, vikao i pljuvao. Ona je čučnula. Zgrabila cipele. Niklas je jedva stigao reagirati. Vrata su se otvorila. Helene je pritisnula prekidač za svjetlo na stubištu. Niklas je stajao kao budala, s obrnutom špijunkom u stisnutoj šaci. Helene nije obraćala pozornost na njega. Sjurila se niz stube u čarapama. S cipelama u ruci. Niklas se popeo na viši kat. Slušao. Čuo je kako je Mats zavikao: »Daj se smiri i vrati se.« Vojničko planiranje bilo je bezvrijedno - Niklas nije mogao ništa učiniti. Čekao je dok Mats nije zatvorio vrata. Otišao do audija. Vidio Helene niže na ulici. Hodala je žustro, no kao da je teturala. Slijedio ju je.
30 Osunčan, u dobroj kondiciji i snažan - izvana. Živčan, na iglama i u iščekivanju - iznutra. Danas su trebali odlučiti. Åsa i Thomas prethodnog su se dana vratili s
Gran Canarije. Åsa je rekla kako misli da je bilo predivno. No Thomas je znao: živci su i nju grizli, možda i gore nego njega. Predmet će riješiti nakon jedan poslijepodne. Åsa je bila na poslu. Oko deset je otišao kupiti namirnice. Nebo: oblačno i sivo kao beton te blijedo poput njega iznutra. Alkići ispred trgovine alkoholom stišali su se dok je noseći vrećice prolazio kraj njih - znali su da je policajac. Pomislio je: Alkići su sigurno dobri pripovjedači - ništa drugo i ne rade cijeli dan, samo sjede i brbljaju. Društvena osjetljivost na vrhuncu. Možda bi ovamo trebalo poslati Ljunggrena. Nasmijao se u sebi - kolega mu je možda bio neizlječiv slučaj. Pomisao na Ljunggrena - nedostajao mu je posao. No istodobno je pomislio i na sve što je bilo čudno. Telefaks je jučer kad ga je ispraznio, odmah nakon što su odložili torbe, bio prepun. Najmanje trideset stranica od Tele2, deset stranica od jednog manjeg operatera i više od četrdeset stranica od Telenora. Preostalo mu je samo da prođe kroz njih. Razvrsta informacije. Radi strukturirano. Åsa ga je upitala nije li umoran od dugog putovanja: »Trebalo nam je više od devet sati ako ubrojiš i presjedanja. Ja sam mrtva umorna.« Naravno da je bio mrtav umoran i prokleto iscrpljen. Ali ispisi su mu dali elana. Ne, i više od toga – napunili su ga energijom. Htio je da Åsa ode i legne na počinak kako bi se bacio na posao. Zaspala je oko devet. On se popisima bavio četiri ili pet sati. Sva svjetla u kući osim stolne svjetiljke na njegovu radnom stolu bila su pogašena. Označavao je brojeve pozvane s telefona, pretraživao jesu li se koji ponavljali i tražio ih na internetu. Pronašao je imena - gomilu imena. * Odložio je vrećice s hranom. Polagano otvorio vrata. Napunio hladnjak. Stavio u nj maslac, riblje filete, sir i mlijeko. Potonje: proizvedeno ekološki. Åsa je gnjavila oko toga. Thomas nije imao snage svađati se, makar je svatko normalan znao da je ekološka proizvodnja pizdarija i pol. Sjeo je pokraj telefona. Izvadio ispise poziva iz ladice. Četiri su se broja isticala. Svaki od njih nazvan je najmanje dvadeset puta tijekom svibnja i lipnja. Najprije je namjeravao nazvati broj s najviše upućenih poziva, trideset i tri samo u svibnju tekuće godine. Broj je zasigurno na bonove - prilikom pretraživanja nije ga uspio pronaći među registriranim pretplatnicima. Netko se javio: »Da?« Već samo javljanje jednostavnim »da« upućivalo je na nečasne radnje. »Dobar dan, moje ime je Thomas Andrén. Zovem iz Stockholmske policije...«
Veza se prekinula. Opet je nazvao. Signal zauzeća koji mu se smiješio kao srednjak naguran duboko u šupak. Idući broj: pozvan je ukupno četrdeset i dva puta u svibnju i lipnju. Registriran na Kristinu Swegfors-Ballénius. Treći je bio još jedan nepoznat broj. Četvrti je zvan najčešće: izvjesni Claes Rantzell. Krenuo je s Kristinom Swegfors-Ballénius. Relativno mlad glas: »Dobar dan, Kicki ovdje.« »Dobar dan, ja sam Thomas Andrén, zovem iz Stockholmske policije.« »Aha, a što želite?« Skepsa s druge strane slušalice jasno se osjećala. »Radi se o istrazi jednog ozbiljnog zločina. Potreban mi je odgovor na vrlo jednostavno pitanje. Ovdje imam mobitel s kojeg su vam tijekom svibnja i lipnja upućeni česti pozivi. Brojevi nisu isti, ali u svibnju ste, primjerice, s jednog broja pozvani osamnaest puta.« Pročitao je Telenorov broj na bonove. »Možete ponoviti?« Ponovio je broj. »Ne, blage veze nemam«, rekla je žena. Što to ona sere? Kristina Swegfors-Ballénius s tog je telefona nazvana više od četrdeset puta - morala je znati čiji je broj. Pokušao je osjetiti ton njezina glasa. Je li lagala i koliko teško? »Čujte, istražujemo ubojstvo, jesam li to već rekao? Ne radi se o jebenoj krađi u dućanu. Netko vas je s tog telefona nazvao ukupno četrdeset i dva puta. S istog telefona, ali mijenjajući brojeve jednako često kao što ja mijenjam toaletni papir. Zato se izvolite sjetiti.« Žena s druge strane linije nakašljala se. »Ali ima tome nekoliko tjedana. Kako da se ja toga sjećam?« Nešto nije bilo u redu - nije se htjela sjetiti. Neprijateljski raspoložena, ali nije bila riječ o uobičajenoj netrpeljivosti prema muriji. »Naćulite uši, Kristino Swegfors-Ballénius. Ne sjetite li se broja kurčevitom brzinom, doći ću do vas u Huddinge i osobno prekopati po vašem mobitelu.« Nadao se da će zagristi – dijelom zato što joj je pokazao da zna gdje stanuje, a dijelom što joj je prijetio kopati po privatnom životu - iako zapravo nije imao takve ovlasti. Osobito ne jedan policajac koji je bio na bolovanju, kojeg će možda uskoro premjestiti, a možda čak i otpustiti. Zvučalo je kao da je žena povukla šmrklje u nosu. Potom tišina. Gotovo da ju je čuo kako razmišlja. Jasno kao dan: nešto je znala. Naposljetku: »Čujte, moram provjeriti u mobitelu, znate. Smijem vas nazvati za nekoliko minuta?« Pogodak.
Nekako je znao da će mu uzvratiti poziv. Kicki Swegfors-Ballénius nazvala ga je nakon deset minuta. »Da, evo, uspjela sam otkriti kome pripada taj broj. To je moj otac, John Ballénius. Ne pitajte me zašto, često mijenja brojeve telefona. Nisam ga odmah prepoznala jer običavam prekinuti kad me on zove.« Thomas je provjerio ispise poziva. Poklapalo se s onime što je rekla: pozivi upućeni njoj nisu trajali dulje od sekunde. Kicki kao da je bila bolje volje, ili mu se možda samo ulizivala. Uostalom, nije ga bilo briga. Ime je bilo John Ballénius. Sumnjivo prezime, sigurno ga je promijenio. Ali nema veze. Vrlo velika vjerojatnost da su u slučaju postigli prvi konkretan uspjeh. Broj koji je žrtva nosila u stražnjem džepu sigurno je pripadao tom Balléniusu. Prvi dan kod kuće u Švedskoj počeo je dobro. Nadao se da će sreće imati više nego jedanput – uskoro će ga obavijestiti kako će mu izgledati budućnost. * U mikrovalki je ugrijao mini-pizzu, a na štednjaku ispržio dva jaja. Pizzu je smazao bizarno brzo: za manje od minute. Skriveni talent: nitko nije jeo toliko brzo kao on. Nije kanio odustati čak ni ako ga majmuni premjeste. Namjeravao je ubojstvo istraživati u slobodno vrijeme. Bez pizdeka Hägerströma. Bez ikoga. Vratiti se likujući. Istodobno je mislio na nešto mračnije: što ako ne prekinu istragu ili se ne zadovolje premještajem? Što ako ga osude kao zločinca i ako izgubi posao? Pretražio je Johna Balléniusa na internetu. Bez rezultata. John Ballénius očito se u digitalnom svijetu nije ukazivao. No opet – tko jest? Zna matična evidencija. Balléniusova adresa: poštanski pretinac. Internet je bio bezvrijedan. Morao je pristupiti policijskim bazama podataka. No to je bilo problematično. Kao prvo, službeno je bio na bolovanju. A kao drugo, svaka se pretraga registrirala - čak ni policajci nisu smjeli samo tako njuškati po životima kriminalaca. Morao si provući službenu karticu kako bi pokrenuo bazu, a svaka riječ koju si utipkao bilježila se. Unatoč tome, pokušao je. Nazvao je Ljunggrena i zamolio ga da provuče višestruki upit - istodobno pretraživanje svih registara. Ljunggren je bio skeptičan. »Jebote, Andrén, pa što je to? Ti bi se trebao odmarati kod kuće. A nama je drago što ćeš nam se vratiti.« Istodobno, Ljunggren je u jednu ruku znao je da krivica što je Thomas bio
u govnima bila njegova. Morao je to iskoristiti. Rekao je: »Ma daj. Da si se pojavio kao što si trebao, ja sad ne bih bio na bolovanju. Učini mi tu malu uslugu.« »Nemoj mi samo reći da to ima veze s onim mrtvacem iz Ulice Göste Ekmana?« »Hajde. Samo jedno pretraživanje.« Nevjerojatno: Ljunggren je pristao. Pretraživao je dok je Thomas čekao na vezi. Višestruki upit: pronašao ga je u Općem policijskom registru, bazama podataka Porezne i Prometne uprave te u kaznenoj evidenciji, evidenciji izdavanja putnih isprava i evidenciji osumnjičenika. Ako je netko sumnjiv, bit će ga posvuda. Balléniusa je bilo svugdje: jednom je u osamdesetima bio osuđen za nanošenje tjelesnih ozljeda i prijestup vezan uz opojna sredstva. Sredinom devedesetih opsežno su ga uhodili. Vjerovali su da je stari sjedio u lažnim upravama mnogih poduzeća. No osuđen je samo za vožnju u pijanom stanju i sitne prijestupe vezane uz opojna sredstva. Krajem devedesetih: osobni stečaj, mjere za sanaciju dugova donesene 2001. godine. Zabrana tržišnog natjecanja iste godine. Glave su mu došli takozvani potrošački dugovi. Frajer je opet prijavio osobni stečaj 2003. godine. Pa što je to Ballénius radio? Stari se u igru vratio 2006. godine – registriran kao član uprave u sedam poduzeća. Toplo, toplije. Pogrešno, podcijenio ga je - gorjelo je kao u paklu. Tip je bio mutan. Kao mutna voda. Osim toga, pronašli su i Balléniusovu kućnu adresu. Tegnérgatan 46. Ali nikakvih telefonskih brojeva. Već je bio jedan sat. Još ga nisu nazvali s posla vezano uz rezultate interne istrage. Da on nazove njih? Odlučio je, nazvat će ih ne čuje li ništa do dva. Åsa ga je nazvala u jedan i pet - htjela je čuti je li stigla odluka. Razljutio se. Nije to bio njezin problem. »Nazvat ću te kad mi jave. Može?« Rastužila se. Pola dva. Još ništa. Mislim, koje svinje – puštaju ga da čeka kao da ga žele poniziti. Kućni telefon zazvonio je petnaest do dva. Prepoznao je brojke na zaslonu. Adamssonov izravni broj u postaji. »Dobar dan, Andrén. Adamsson ovdje.« »Da, vidim da ste vi. Sve u redu?« Adamsson se nije činio ni krut ni napet, ali odala ga je mirnoća u glasu. Vijesti nisu bile dobre. »Ja sam dobro. A ti? Kako si?«
»Åsa i ja proveli smo dva tjedna na Gran Canariji. Prokleto lijepo. Inače je prilično dosadno.« Trudio se da ne zvuči previše ogorčeno. Adamsson će mu biti šef ako se vrati, no trenutačno je bio neprijatelj. »Shvaćam. No odluka je bila dobra. Vrlo zrela.« Namjerna stanka. Adamsson je govorio kao da je Thomas samoinicijativno odlučio uzeti bolovanje. Nastavio je: »Primili smo odluku Unutarnje.« Thomas je slušalicu držao toliko čvrsto da su mu članci poblijedjeli. »Zapravo, vrlo je dobro. Odustaju od daljnje istrage. Čestitam.« Osjetio je kako propada u naslonjač. Izdahnuo je. U policiji je očito i dalje bilo razumnih ljudi. Adamsson je nastavio: »No šef policije na slučaj ne gleda dobrohotno. Preporučuje premještaj. Predložio je i kamo. Odjel za prometne prekršaje.« Thomas nije znao što reći. Šala. Poruga. Bahato su mu pljunuli u lice. Još gore: povrijedili mu profesionalni ponos. Adamsson se trudio zvučati simpatično: »U potpunosti shvaćam da nije lako, Andrén. No gledaj na to pozitivno, izbjegao si tužbu. Uvijek si mi bio drag. Ali znaš kako je, glavni šef nema drugog izbora. Žao mi je što je ovako ispalo jer si dobar policajac. Kao što običavam reći: dobrog si kova, još k tome i pouzdan. Ali tako je kako je.« Thomas je pomislio: baš ti hvala, stari prdonjo. Adamsson je nastavio: »U biti te samo mogu savjetovati. Moraš se naučiti kontrolirati. Mislim da ćeš bolje raditi ako ozbiljnije shvatiš policijski posao. Ponekad se mora djelovati grubo, no ponekad za to nema potrebe. Vjeruj mi, ja sam u službi toliko dugo da sam gotovo već sve vidio. Nadam se da ćeš jednog dana naučiti.« * Åsa je kući došla dva sata kasnije. Thomas je ležao ispod automobila, ugašene čeone svjetiljke. Isprva se trudio usredotočiti na šasiju. Odustao je nakon četrdeset minuta. Koje sranje. Zaboravljao je alatke pa se morao kobeljati van četiri puta, stvari su mu ispadale iz ruku, udario je lakat. Očito mu nije bilo suđeno da danas popravlja automobil. Vrata garaže otvorila su se. Ugledao je Åsine noge i papuče. »Bok, ja sam.« »Bok tamo, evo me ispod auta.« »Vidim i sama. Jesu te obavijestili?« Thomas se izvukao van. Ostao ležati na ploči s kotačićima. Pogledao ju je. Odlučio je. Golema odluka. Presudna. Ali izdajnički kolege bolje nisu ni
zaslužili. »Odustali su od interne istrage, ali su me premjestili. U prometnu policiju.« Izraz lica bio joj je dvojak. No ipak jasan – opušten osmijeh. Odahnula je. »Isuse, kako dobro. Predivno. Mislila sam da će biti gore.« »Åsa, pa to je katastrofa. Kako možeš reći da je predivno? Ne shvaćaš li kako ću se ja tamo osjećati? Istrunut ću. Ne može to tako, moram se za to pobrinuti. Ne znam kako, ali samo mi nemoj reći kako je to dobro.« »Oprosti, ali ipak je lijepo. A što da su te osudili? Ne mogu ti ja pomoći.« Ustao je. »Moram ti nešto reći.« »Što to?« Zabrinula se. »Prihvatio sam jedan drugi posao. Kao voditelj zaštitarske službe. Privatne. Nema veze s policijom.« Åsa je i dalje djelovala zabrinuto. »Radit ću tamo.« »Zezaš me, Thomase?« »Ni najmanje. Posve sam ozbiljan. Posao zvuči vrlo uzbudljivo, a radit ću skraćeno radno vrijeme. Tako da sutra kanim nazvati Adamssona i reći mu da u prometnoj policiji također želim raditi skraćeno, a da si svoju sućut slobodno može nabiti u dupe. Preostalo vrijeme radit ću kao zaštitar.« »Ne možeš, Thomase. Mislim da nije sigurno.« Osjećao se toliko umorno. Nije imao snage svađati se. Istodobno, možda je ovo bio jedan novi početak.
31 Kišilo je kao iz kabla, gore nego ikad u posljednjih godinu dana. A još je bilo ljeto. Pišalo je po gradu. Pljuštalo je po vjetrobranu kao iz strojnice. Ma bolesno. Mahmud se prisjetio zvuka rafala kad je bio mali. Bilo je to rodbinsko vjenčanje u predgrađu Bagdada. Tada se pucalo iz veselja, običavao je tata reći. Nadao se da će mu ovo biti posljednja vožnja do Shurgardovih skladišnih prostora. Poduzeće koje ih iznajmljuje. U Sköndalu. Zgrada je izgledala kao mješavina viteške utvrde i kutije. Toranj s pompoznim znakom: Shurgard Self-Storage. Our space, your place. Naš prostor, vaše mjesto. Lažno
svjetloružičasto drvo - zgrada je zapravo bila od lima. Okružena asfaltom: parkiralište, prilazi skladištima i prostor za istovar. Prošli tjedan bilo je skladište u Kungens Kurvi, tjedan prije toga u Brommi. Prešao je pola grada, no svugdje su bila ista. Mahmudu se mjesto sviđalo. Baš dobra zamisao. Nije bilo potrebe nalaziti se s jugićkim poslušnicima. Ovime su upravljali vodeći se načelom stroge povjerljivosti, kako je Ratko rekao. Napunili bi ih robom čim bi im Mahmud javio da je želi podići. Lovu je unaprijed ostavio u jednoj trgovini mješovitom robom u Bredängu što su je držali Jugići. Bili su pametni: pravila su im bila vrlo stroga. Mahmud je u njihovu svijetu bio ništica. Uhite li ga, reći će da ga nikada nisu vidjeli, niti su ga poznavali. No opet: aranžman je bio sasvim dobar - s njihova stajališta. No što da radi? Tištio ga je dug Gürhanu. Iskreno, njegovo obećanje Eriki Ewaldsson nije bilo potpuna govnarija. Zaista nije htio prodavati ovo sranje. Preparati za mišićnu masu bili su jedno: njih je i sam uzimao, pa zašto ne financirati vlastito tijelo prodajom pilula. No ovo ovdje - uhite li ga opet, gulit će dugu kaznu. Posudio je Robertov automobil. Mali slatki golf. Opremljen sportski: sjedala presvučena sivom kožom, veliki navigator i novi naplatci. Automobil nije loš, ali prije toga je vozio Babakovu luksuznu makinu. No gotovo je. Babak se nije više htio družiti s njim. Sve otkako mu je Mahmud rekao da radi za Jugiće. Babak ga je zamolio da spakira stvari i odseli se. Sranje – Babak je prava pičkica. Sharmuta – kurva. Vanjsko skladište bilo je skuplje, no bilo se lakše automobilom dovesti do njega. Nisi morao ulaziti u zgradu, prolaziti pokraj svih tih nadzornih kamera i nailaziti na uplašena lica. Ratko se cerio dok mu je pričao kako je skladište čak i osigurano. »Kužiš? Provale li nam u skladište, osiguranje će nam isplatiti lovu za navodnu balzamovinu koju smo tamo držali.« Mahmud je utipkao zaporku. Izvadio ključeve. Ruke su mu bile skliske. Osiguranje je ovdje bilo dobro: zaporka, ključevi i nadzorne kamere. No ipak, bio je slab. Sijevalo mu je pred očima. Wisam na stražnjem sjedištu range rovera. Zašto je mislio na to? Frajer poput njega morao bi zaboraviti na takve stvari. Zanemariti ih. Nakon što danas proda robu, bit će slobodan. Uskoro će podmiriti i zadnju ratu Gürhanu i frajerima iz njegove bande. Uskoro će završiti tri mjeseca terora. Samo da proda ove grame. Sranje, kako glatko. Trideset somova koje je dobio od Stefanovića, zajedno s lovom od prodaje trave i koke, otplatili su devedeset i pet posto duga. A večeras u teretani načelno je sklopio posao s Dijmom, kupcem na veliko. Kako lijepo. Onda će
biti zbogom, Gürhane, stari moj. No još ljepše: pozdravit će se i s jugićkim svinjama – koje su ga sjebale da izda prijatelja iz djetinjstva – za koje je robovao dva mjeseca i koje su ga nabile duboko u dupe kad ih je zamolio za pomoć. Namjeravao je dati otkaz. Slijediti savjet Erike Ewaldsson: prestati s nezakonitim radnjama. Postati slobodan čovjek. * Vrećicu s robom zaključao je u ormariću u svlačionici. Papirnati omot i plastika bili su glomazni. Krađa u Fitness Centeru nema – ulove li nekoga kako mažnjava nešto, najprije bi mu nekoliko puta provukli jaja kroz zupčanike sprave za trbušne mišiće, a zatim bi mu tri ili četiri puta nabili glavu utezima sa sprave za bedra. Zatim bi od jadnika smućkali proteinski napitak i ponudili ga svima iz teretane. Mahmud je ušao u teretanu. Iz zvučnika eurotechno. Pozdravio je nekoliko teškaša s utezima. Dobra strana teretane: tip poput Mahmuda nikad se nije morao osjećati usamljeno. Danas je na programu vježbi isplanirao čučnjeve. U drugim teretanama: sve je prepuno kardioloških sprava s kabelima te savršenih sprava za press ili povlačenje, oblikovanih kako bi izolirale mišiće za koje nisi ni znao da ih imaš. Prava znanstvena fantastika. Nije to loše, svakome prema ukusu, ali Mahmud je smatrao da je ključ rasta u osnovnim vježbama. Uvijek sa slobodnim težinama. A carska vježba nad vježbama, koja je uključivala slobodne težine, bila je jasna sama po sebi - čučnjevi. Mnogo je ljudi tvrdilo da čučnjevi uzrokuju probleme s leđima. No on je znao bolje: uzrok boli u leđima nije bila sama vježba, već loša tehnika izvođenja. A rješenje jednostavno ako imaš malo soli u glavi. Mahmud je čitao i razgovarao s ekipom iz Fitness Centera. Umjesto da pokret krene iz kukova, mora se napraviti kao što kaže guru Charles Poliquin: čučanj započinje iz koljena. Obožavao je vježbu. Uskoro će započeti svoju kuru – tada će biti još bolje. Stavio je četrdeset i pet kilograma na svaku stranu šipke. Započeo vježbu laganim savijanjem koljena. Kukove je micao samo kad je trebalo održati ravnotežu tijekom spuštanja u čučanj. Namjeravao je odraditi tri serije od deset čučnjeva. Režao je, pljuvao i frktao kroza zube. Osjetio kako mu se žile napinju do krajnjosti. Oči su mu zamalo iskočile. U pičku materinu – kako lijepo. Mislio je samo na podizanje, pokret i savinuta koljena. Nikakvih loših izraza lica, ništa od nečiste savjesti, zaboravio je na lošu karmu. Tijekom kure bit će u stanju podići još više. Jebote, kako će narasti. Uz
pravilnu stegu dobit će deset kilograma. Ubrizgat će si steroide i testosteron. Ampule su se doimale vrlo nestvarno, no bilo mu je drago što se nije bojao injekcija - igle su bile velike kao slamke u McDonald’su. Potom će uzeti nešto steroida Winstrola kako bi izbacio tekućinu; nije htio izgledati kao balon. Postojale su i neke loše strane. U teretani se pričalo da bi bubrezi mogli stradati. No turu će ionako pratiti samo osam tjedana. * Sat vremena kasnije: Dijma s gripperom u ruci. Dijma: kupac s velikim K koji nikada nije uzimao na kredu - uvijek je plaćao gotovinom. Dijma je bio Albanac koji nije često vježbao, ali je zato često prodavao robu. Spravu bi uvijek stisnuo do krajnosti. Mišići palčeva bili su mu veliki kao teniske loptice. Frajeru su nokti na malim prstima bili dugački kao da je bio pornozvijezda. Mahmudu se sviđao, frajer je bio skroz dobar. Obučen u klasičnu odjeću za teretanu: u donji dio trenirke i majicu dugih rukava te jaknu s kapuljačom i patentnim zatvaračem. Pogledao je okolo. Nigdje nikoga. Petak navečer teretana je u ovo doba bila poluprazna. Mahmud je odložio utege. »Kompa, prestani na trenutak trenirat mišiće za drkicu i dođi dizat prave utege.« Dijma se nacerio. Pravila hijerarhije: Mahmud je krupniji, Mahmud je prodavao robu. Mahmud je dostavljao. Dakle: Dijma se smijao svakoj Mahmudovoj šali. Na švedskom s groznim naglaskom: »Imaš robe?« Dijma je danas očito bio napetiji nego obično. »Jasna stvar. Pedeset, u jednom paketu.« »Al jebo tebe, trebo si da dijeliš.« »Smiri se. Slobodno sam razdijeli. Nema problema.« »Okej, okej, a cijena?« »Devetsto pezeta.« »Pezeta?« »Kruna, jebote, jesi danas malo spor, ha?« »Devetsto kruna? Nema šanse. Osamsto.« »Devetsto je bilo svaki put zadnjih mjeseci. Nemoj mi sad spuštat cijenu.« »Cijena se mijenja. A niste dijelili.« Dijmi je to bilo kao samorazumljiva mikroekonomska činjenica. Mahmudu se nije sviđalo što ga je gnjavio. »Pa kakva su to sranja? Dogovor je devetsto.«
»Osamsto pedeset, ni kruna više.« Dijma je bio drskiji nego što se preporučalo. Mahmud ne bi trebao olako zanemariti tu bahatost. No ipak, očajnički mu je trebala lova. Izračunao je: proda li pedeset za osamsto pedeset kruna po gramu, ispada četrdeset dvije tisuće petsto. Mahmudov predujam: dvanaest somova. Nije bilo dosta za zadnju ratu Gürhanu koja je iznosila petnaest. Trebao bi prodati za devetsto po gramu. Inače mu se loše piše. Zakoračio je naprijed. »Dijma, cijena je devetsto. Pregovarat možemo idući put, dat ću ti za osamsto. Al danas je devetsto kruna. Kužiš?« Dijma je stisnuo spravu šakom nekoliko puta. Mahmud nije spuštao pogled. Albanac je kimnuo. »U redu danas. Idući dan osamsto.« Super. Dijma je sigurno zbog nečega napet, olako se predao. Obično bi se zbog sličnih stvari proširile loše vibre. Ali ne i danas, a to nije bio Mahmudov problem – bilo je vrijeme za slavlje. Sišli su u svlačionicu. Sjeli jedan pokraj drugoga na klupu. Mahmud mu je pružio vrećicu s robom. Dijma je otišao na zahod isprobati je. Mahmud povišenom glasom: »Više mi ne vjeruješ, ha?« Albanac nije odgovarao. Izašao je pola minute kasnije s palcem prema gore, pruživši mu plastično pakiranje na kojem je pisalo Creatamax 300 - obično se unutra nalazio mliječni napitak za bodibildere. No danas: lova. Mahmud je opipao. Osjetio novčanice. Posve nezamislivo, jupi. Za nekoliko sati Mahmud će se popeti u poretku stockholmskog podzemlja. Riješiti se pedera Gürhana. Dati otkaz jugićkim svinjama. Postati svoj na svome. Do jaja, stari moj. * Pola dvanaest jednog petka navečer u Stockholmu: ljudi su se ponašali kao da su na speedu. Na izlazak su čekali cijeli tjedan, plus što je lijevalo cijeli dan. No sada: kiša je prestala - ljeto nam se vratilo. Možda i posljednja prilika za opijanje na svježem zraku, za ljetnu ševu i duvanje na otvorenom. Frajeri su se u svojim nabrijanim američkim automobilima tradicionalno vozili okolo i naokolo po Sveavägenu, laktova izbačenih kroz spuštena stakla, ponašajući se toliko prokleto šveđanski. A što drugo očekivati od Šveda. Klinci na putu u Vasastanu iz barova koji su se zatvarali. Na zadatku: doći nekako do Stureplana kako bi okusili malo glamura. Mahmud: na putu prema slobodi. Nosio je torbu za trening preko ramena. U njoj: četrdeset i pet somova u
gotovini u pakiranju koje je sadržavalo kreatinski prašak okusa jagode. Robertu je morao vratiti trideset somova koje mu je pozajmio da bi isplatio Jugiće. Ostalih petnaest bilo je za Gürhana. Bilo je jasno kao dan da to nisu bili neki veliki novci. Ali samo su ga oni dijelili od slobode. Hodao je prema centru. S rukom u džepu. U njemu jedna plastična vrećica i kovanica od pet kruna. Stao je u vežu. Izvadio cigaretu. Vrtio je između palca i kažiprsta. Duhan mu je iz papira ispao u šaku. Na rizlu je stavio travu i pomiješao je s duhanom iz cigarete. Polizao ju je. Zarolao. Prešao plamenom preko džoje nekoliko puta kako bi je osušio. Zapalio je. Tri puta duboko udahnuo. Kolutovi dima u veži. Opuštajuće. Bit će to prekrasna večer. * Robert je sjedio u golfu, čekajući ispred kebabdžinice u Hötorgetu. Jaki udarci iz basova čuli su se na nekoliko metara udaljenosti. Robi se nasmiješio. Mahmud još šire. Uskočio je u suvozačko sjedalo. Mahmud je upitao: »Znaš da je Fat Joe Kinez, ha?« Robert je krenuo kao divljak. »Ma nije Kinez, jebote. Nego Indijanac.« »Indijanac? Pa je l’ nisi vidio kako frajer izgleda? Malo ko crnjo, malo Kinez. Kunem se, majke mi.« Robi je nagnuo glavu. Grohotom se nasmijao. Na Sveavägenu su se polukružno okrenuli. Gas do daske. Prema Norrtullu. Jedva je bilo prometa. Skrenuli su na čvorište Essingeleden. Put juga prema Södertäljeu. Robert je promijenio stvar na liniji. Prebacio na super glazbu s Bliskog istoka. Mahmudu su se sviđali rap i r’n’b, ali fini ubačaj nekog Libanonca sjebao mu je koncepciju. Robert je stišao zvuk. »Čuj, zašto se Babak ljuti na tebe?« Mahmud nije znao što bi mu odgovorio. »Ah, ne znam. Zbog nečeg između nas.« Robert je rekao: »Pa je l' ne možete popričat ko ljudi?« Mahmud nije htio uvlačiti Roberta u cijelu priču, rizik je da ne bi skužio pa bi reagirao kao Babak. No ipak: bilo je to gadno. S Babakom je visio odmalena. »Sve je okej. Al sad mi Babak ne paše.« Robert više ništa nije pitao.
* Vozili su se ispod mosta za vlakove. Željeznička postaja Södertälje. Skrenuli su udesno. Prema gradu. Preko kanala. Mahmud ga je navodio. Već je mnogo puta bio ondje. Mjesto mu se sviđalo: najbliže gradu kojim upravljaju kmice, a da nije zaboravljeni geto. Mjesto: Carwash, City &Södertälje. Vanjsko i unutarnje pranje. Na vanjskoj reklami: Nenadmašne CIJENE I AUTO NA POSUDBU DOK ČEKATE! Robert se parkirao. Naslonio se tražeći nešto na podu ispod stražnjeg sjedala. Izvadio lokot za upravljač. Stavio ga i zaključao. »Ovo je Södertälje, znaš, pola klinaca koji se ovdje rode postanu nogometaši, a ostali kradljivci auta.« Pokraj ulaza u garažu bila su metalna vrata. Pozvonili su. Vani se taman smračilo. Mahmud je u stražnjem džepu napipao džepni nož. Zujanje. Brava je na vratima škljocnula. Mahmud je otvorio. Betonski pod. Na zidu reklama za kasko-osiguranje. Reklame za proizvode za održavanje, dodatnu opremu, sredstvo za poliranje i vosak. Mahmud se ogledao. Nigdje nikoga. Glas iz uredskih prostorija: »Gle malog Arapina. A kako si nam danas?« Daniel je stupio iz sjene. Pokraj njega je stajao golem tip. Daniel: bio je kao patuljak u usporedbi s njim. Mahmud je vidio mnoge krupne tipove. U Fitness Centeru, na Kl, u getu i u buksi. Tipove koji su svaki dan kenjali od muke na benču kako bi nabildali vratove do puke neprepoznatljivosti, no svejedno nisu bili ni polovica tipa koji je stajao kraj Daniela. Tip je bio velik kao onaj Rus na K1-večeri. Ušli su u ured. Radni stol, uredska stolica i dvije fotelje. Djevojke s duplerica po zidovima. Gürhan je sjedio na uredskoj stolici. Pogledao Mahmuda u oči. »Dobro došao.« Zvučao je kao nevinašce. Oči su mu bile mrtve. Robert i div nisu sjeli, stajali su u pozadini. Daniel je na stol odložio kutiju s dvjema žicama i antenom. Mahmud je čuo o tome u buksi. Nekakav uređaj protiv prisluškivanja. Ometao bi drotove ako su slučajno ozvučili lokal. Čemu takva mobilizacija? Čemu div iz pozadine? I zašto je uopće Gürhan bio ovdje? Daniel je rekao: »Imaš lovu?« Mahmud je na stol položio pakiranje kreatina. Odvrnuo poklopac. Miris slatkiša. Izvadio je petnaest novčanica po tisuću kruna. Okrenuo se Gürhanu. »Znam da sam zajebao. Izgubio sam ti steroide. Al sada sam isplatio sve do zadnje krune, s kamatama. Sto posto. Otplatio sam dug.«
Sakrio je ruke ispod stola. Znojio se kao da je u jebenoj sauni. Daniel je nastavio odgovarati umjesto Gürhana. »Al nismo kvit. Zajebavo si nas cijelo vrijeme. Kasnio s plaćanjem. Cmizdrio ko pičkica.« Mahmud je zurio u nj. Nije skretao pogled ni za milimetar. Srce mu je udaralo luđe nego bas u pjesmama Fat Joea. »Sereš kvake. Otplatio sam dug. S dvostrukom kamatom. S ovih smo petnaest tisuća krunića kvit.« Daniel je opet srao. »Začepi. Ovako se ne razgovara s Gürhanom. Šta ti misliš ko si, jebena pederčino? Odjebi odavde. Ne želimo tvoje prljave arapske pare.« Robert je gledao Mahmuda. S rukama u džepovima. Nervozan. Možda je svoj nož obuhvatio jednako čvrsto kao što je Mahmud želio svoj. Golemi tip zakoračio je naprijed. Daniel je ustao. »Gubi se, marš van! I uzmi sa sobom svoje prljave bombone od jagoda.« Robert je opet pogledao Mahmuda. Jasno je vidio koliko je napet. Mahmud je ostao sjediti. Netremice gledajući Gürhana. »Nisam ja nikakva pederčina. Mi smo kvit. Platio sam sve šta ste htjeli.« Tišina. Gürhan je gledao Mahmuda. Mahmud je ponovio: »Sad smo kvit.« Daniel je popizdio. »Još jednu riječ i ubit ću boga u tebi.« Tada: Gürhan je podigao ruku. »Sjedni.« Daniel se okrenuo. Iznenađen. Nejasno kome se Gürhan obraćao. »Rekao sam da sjedneš.« Okrenuo se Danielu. Daniel se pokušao pobuniti. Gürhan je ponovio: »Sjedni.« Daniel je sjeo. Golemi frajer napravio je korak natrag prema zidu. »Otplatio je svoj dug.« Mahmud nije vjerovao svojim ušima. Ustao je. Robert je odostraga glasno odahnuo. Gürhan je rekao: »Čekaj.« Mahmud se okrenuo. Gürhanovo lice i dalje neutralno. Rekao je: »Mahmude, čuvaj se.« Gudača glazba. Holivudski završetak. Napokon može odahnuti.
32
Ponedjeljak. Niklas se probudio oko osam iako je legao tek poslije četiri u noći. Jučer je opet posjetio liječnika - prevarom je iskamčio bolovanje. Još je jedanput pogledao filmove od prošle noći. Jedna kamera prestala je snimati u pola jedanaest. Pronašao ju je na tlu ispod drveta za koje ju je pričvrstio. Nije bilo nemoguće da ju je netko vidio i skinuo. Samo da nije bio tip kojeg je nadzirao. Niklasu je trebalo vremena - samo da ga ne otkriju i da ne pobudi sumnje. Operacija je ionako bila na labavim nogama. Unatoč tome: vidio je dovoljno. Kaznit će Matsa Strömberga. Prvi napad Operacije Magnum bio je u uvodnoj fazi. Niklas je planirao strategiju napada. Sjetio se Collina i ostalih kolega iz pješčanika. Opetovano je ponavljao navike obitelji Strömberg. Shvatio je: o svinji nije znao dovoljno. Morao ga je detaljno nadzirati još nekoliko dana. Dan je prolazio. Progutao je Nitrazepam i pojeo jogurt. Čitao je knjigu o radikalnoj feministici Valerie Solanas koju je napisala Šveđanka Sara Stridsberg. Razmišljala je jednako kao i on iako je knjigu napisala loše. No zamisao je bila ispravna. Solanasin Ološ manifest zagovarao je aktivno djelovanje koje probleme rješava učinkovitije od mase patetičnih rasprava. S Benjaminom se trebao naći oko šest. Odvagivao je bi li otkazao. Istodobno, Benjamin mu je obećao dogovoriti vezu za nabavu oružja. To mu je bilo potrebno. Preostalo je nekoliko sati: čitao je, strukturirao informacije o raznim zlostavljačima, njihovim rutinama, uzorcima ponašanja, odnosu prema svojim suprugama, partnericama ili djevojkama. Bila je to demonstracija moći. Nuklearna obitelj bila je zaseban svijet. Pretražio je internet. Novost – pronašao je stranice gdje su se korisnici slagali s njim. Feminističke forume na kojima su rasprave zrcalile njegove osjećaje. Mržnju. Nagon. Lov. Na krivce. Na zlostavljače. * Vani je lijevalo. Kiša je u svim zemljama u kojima je ratovao smatrana blagoslovom. Paravojne postrojbe, pojačanja i gerilci koji su se borili na Niklasovoj strani često bi čak i usred bitke zastali na kojih pola sata kako bi se pomolili svojim bogovima. Zahvalili im što će zemlja opet procvjetati i oploditi se iz sjemenja. Molili su za uspjeh u bitci. Inšalah. Zato mu je ući u Friden bilo prljavije nego obično. Benjamin je već sjedio za stolom. Mokre brade. Ispod stola je držao svog psa Arnolda. Ustao je kad se Niklas približio. Zamahao kratkim repom. No oči; Niklas ga je pogledao u oči. Sjaj slabog intenziteta.
Naručio je dijetalnu kolu. Benjamin je komentirao: »Jesi ti to u međuvremenu postao jedan od onih frikova opsjednutih zdravljem?« Niklas nije htio ništa alkoholno. Za dva sata vratit će se u Sundbyberg kako bi nadzirao obitelj Strömberg – a naročito takozvanog hranitelja obitelji. »Nisam, ali vidio sam neke na putu dovde, izgleda da su hare krišne iza ugla.« »Au, jebote, da nahuškam Arnolda na njih?« Stanka za smijeh. »Jesam napomenuo da ga uvježbavam za prvu borbu?« »Je li kupiran?« »Zar ne vidiš?« »Vidim, ali to je zabranjeno.« »Daj odjebi. Arnolda sam uvezao iz Belgije. Ondje takva glupa pravila ne postoje.« »Okej, a kako napreduje uvježbavanje?« »Ima jedan tip uzgajivač u Stockholmu. Naučio me mnogo toga.« Benjaminove su oči sjajile. »Psa se mora izgladnjivati dok gleda kuje u pokretu koje ne smije dirati. Zatim mu svežeš noge, oko kurca staviš držač tako da pesonja ne šprica okolo, posprejaš kavez menstrualnom krvi kujica i napališ ga do krajnjih granica. Arnold će biti divlji kao pravi tiranosaur.« Niklas je Benjamina gledao kao da ne vjeruje vlastitim ušima. Mislio je: idiote jedan bolesni. Pitao ga je o vezi koju mu je trebao srediti. Benjamin se nasmiješio i kimnuo. Doimao se zadovoljno. Predao mu je presavijen papirić preko stola. Niklas ga je odmotao: Black &White Inn na Södermalmu. Lukić. U ponedjeljak navečer. Benjamin je na dnu papirića načrčkao pištolj. Koja djetinjarija. Niklas mu je pružio ruku. Srdačno se rukovao. »Neću ti ovo zaboraviti.« Nastavili su razgovarati. Benjamin je gnjavio s Arnoldovim mogućim uspjesima, curama i poslovnima zamislima. Lokao je pivo. Niklas je bio napet. Morao je ići za deset minuta. Benjamin je posjeo Arnolda pokraj sebe. Jezik je psu visio iz usta kao kriška slanine. Niklas je razmišljao. Bi li ostao samo zato da bi zabavljao Benjamina? Tip mu je ipak sredio vezu za nabavu oružja. Osim toga, založio se za nj kad je policija ljetos pitala što je radio one večeri. No istodobno, morao je ići. Operacija je trenutačno bila važnija. *
Na putu prema Sundybergu. Niklas je imao previše zamisli istodobno. Ciljevi su bili jasni. Postati čovjek koji će ostaviti trag. No trebao je resurse. Ofenziva je zahtijevala pare. Nakana se razvijala. Možda je nekako mogao iskoristiti i Benjamina. Od većine ljudi nikada ne bude ništa. Kao da se nikada nisu ni rodili. Tko bi stotinu godina kasnije mario da prestanu postojati i prije nego što su se rodili? Tko bi mario da odjednom nestanu s lica zemlje? Uključiti Benjamina. Možda je to bilo moguće. No povlačilo je i ozbiljne probleme: Benjamin nije bio pravoga kova. Neovisno o tome koliko pasa za borbu nabavio ili tetovaža napravio: bio je pičkica. Niklasu je bio potreban netko drugi. Netko tko bi bio u stanju provesti njegove zamisli. No koga je poznavao? Sjetio se stranica koje je posjećivao posljednjih tjedana. Feministice. Možda bi ondje mogao pronaći nekoga?
33 Službeno su mu vratili oružje. No na tom odjelu nitko nije bio naoružan. Thomas je svoje svejedno nosio. Teško mu se bilo odviknuti od nošenja pištolja u futroli. Sako mu se stalno krivio, morao ga je neprestano ispravljati. Naoružan, ali bez odore, tako se policajci u civilu vjerojatno stalno osjećaju. No uz jednu veliku razliku: on nije bio u takvoj službi. Posao u prometnoj policiji gotovo da je bio dosadniji od dvomjesečnog čekanja na odluku. Kolege s odjela bile su kao šmokljani iz njegova nižeg razreda. Točnije rečeno, bili su to isti likovi, samo dvadeset i pet godina stariji. To se ne mijenja; jednom šmokljan, zauvijek šmokljan. Smijali su se glupim igrama riječi, pričali o tome kakvu su večeru skuhali gospođama večer prije i držali traktate o lošoj kvaliteti novih plastičnih fascikala. Odjel je bio u Farsti. Thomas je običavao ručati sam: uzeo bi hamburger ili kebab. No ove noći nešto se trebalo dogoditi. Novo životno iskustvo. Od devet navečer pa do kasno u noć: njegov prvi zadatak za jugobosa, gospodina Kranjića. Nadzor zaštitarske službe. Odgovornost na izbacivačima. Smirivanje napaljenih. Dođe li do nasilja, rječkanja ili opscenosti - na njemu je da se pobrine za situaciju. Težak fizički rad bila mu je specijalnost. Mislio je: jedina mana bila je ta što je morao zaštitariti u striptiz-klubu. Ne da je imao nešto protiv striptizeta. Ponekad bi se zatekao s njima. Na
momačkoj večeri Hannua Lindberga, nakon zabave na poslu prije četiri godine, i zajedno s dečkima iz streljačkog kluba kad su sudjelovali na natjecanju u Estoniji. Koncept mu se sviđao. Sjediti s pićem u ruci i gledati kako su cure izvijale bokovima, pućile usne i obavijale se oko stupića. Kako su otkopčavale grudnjak i haltere te kako bi gaćice pale na pod. Plesale bi u krilu onome tko bi ispljunuo napojnicu. Bilo je to slasno, opušteno i prokleto lijepo. Nikada toliko lijepo kao na internetu, ali stvarnost nije savršena. Povremeni posjet striptizete začinio bi svakodnevicu. Zlato maleno u njegovim hlačama. Pa zato kad je stigao u klub – pomiješani osjećaji: gađenje i spolna uzbuđenost. Osim toga, činilo mu se kao da je bio nevjeran. Iako s Åsom u ložnici nije išlo – obećao si je da takvo što neće napraviti. Pretraživanje pornografskih stranica bilo je dovoljno. Uvjeravao se: striptiz-klub nije nikakav preljub. No također je bio zbunjen što je prešao na drugu stranu. Radio je kao murjak dvanaest godina. Istodobno: djevojke su bile tamo i toliko blizu. Ne samo fotografije na zaslonu ili boginje koje su plesale na pozornici a jedva si ih smio štipnuti za guzicu. Već prave. Vitke, oskudno odjevene i hihotave. Tako lake. Da ih se uzme. I pokupi. To je osjetio čim su se pojavile oko pola deset. Trčale su i s mobitelima istrčavale iz svlačionice jer u njoj nisu imale signala, neke odjevene samo u scensku odjeću. Čvrsta bedra, jedre grudi i primamljive jamice na obrazima. Zurio je kao kakav prljavi napaljeni starkelja. Bilo je bizarno, no istodobno i lijepo. Zamisli da ga samo vide Ljunggren ili Lindberg. Bili bi mu zavidni kao napaljeni zečevi. A da mu šef sazna što je radio polovicu radnog vremena. Što ako bi Åsa saznala? Stop – za to mu se živo jebalo. Trebao je stajati pokraj blagajne na ulazu. Još su dvojica likova bila ondje: onaj Jugić Ratko u lokalu, oko scene. Drugi tip po imenu Andrzej, Poljak ili tako nešto, na ulazu zajedno s njim. Andrzej je igrao grubo i nepokolebljivo. Testirao je i provocirao. Kad mu je Ratko predstavio Thomasa, pitao je: »A što ti radiš ovdje? Zar ti nisi drot?« Ratko ga je zamolio da se sabere. Thomas je šutio. Samo je gledao pravo naprijed. Na blagajni je sjedila djevojka azijatskog izgleda po imenu Belinda. Pokušala je razgovarati. Thomas nije bio baš rječit. Držao se postrance. Nije mario ni za nju ni za Poljaka. Večeras je samo kanio odraditi svoje. Mirno i oprezno. Prvih sati lokal je bio mrtav. Na blagajnu bi svaki sat došla trojica ili četvorica muškaraca. Neki su govorili tiho. Pokušavali izbjeći pozornost.
Thomas je pomislio: gle, već ste ovdje, tako da nitko ne vjeruje da ste slučajno zalutali. Drugi bi galamili. Šalili se s blagajnicom o kasnijoj privatnoj predstavi, pitali je ne bi li mogla dati popust stalnom posjetitelju ili se raspitivali koliko bi tražila za jedan sat samo pušenja. Belinda se okrenula prema Thomasu. »Je li ti Ratko objasnio pravila?« Thomas je odmahnuo glavom. »Dakle, većina cura odradi predstavu s dodacima. Znaš, malo šire noge i plešu u krilu. Dopuste možda blago udaranje po guzi i lizanje grudi, ali ništa više. Ali drugi traže više. Malo hopa-cupa, ako shvaćaš što hoću reći.« Thomas je kužio. Bio je policajac i prije nego što su ovoj curi narasle sise. Oko jedanaest u lokalu su pojačali glazbu. Ratka su zamijenili. Došao je lik koji se zvao Bogdan. Thomas unutrašnjost nije vidio. Ulaz je od pozornice bio odijeljen crvenim vratima. Je li želio vidjeti što se unutra zbivalo? Jest. Nije. Jest. Andrzej i Belinda razbrbljali su se. Salili se i smijali. Raspravljali o posljednjim epizodama neke televizijske serije, cijenama stanova u gradu i koje su cure u klubu imale prave cice. Andrzej je tvrdio da do sada nije pogriješio u procjeni. Odjednom je došlo mnoštvo tipova. Dvadesetak, tridesetak njih. Thomas se naslonio uza zid. Razmišljao o svojoj istrazi. Prošlo je nešto više od tjedan dana otkako je nazvao kćer Johna Balléniusa. Zatražio od Ljunggrena da tipa višestruko pretraži u svim vladinim bazama podataka. Naručio fotografije iz putovnice. Nažalost nije imao djelatni telefonski broj. Ali imao je adresu. Tegnérgatan. Bio je ondje u nedjelju navečer i u ponedjeljak navečer. Probao je također i u utorak i srijedu ujutro i navečer. Zamolio je Jonasa Nilssona, bivšeg kolegu koji je radio u centru, da prođe pokraj stana i usred dana u četvrtak pozvoni Balléniusu na vrata. Nitko nije bio kod kuće. Tip je bio ili u inozemstvu, ili radoholičar ili mrtav. Nazvao je i različite brojeve na bonove kojima se Ballénius koristio posljednjih mjeseci. Svi su bili izvan funkcije, a pozivi se nisu prosljeđivali. Ponovno je pokušao nazvati najčešće korištene brojeve. Na prvome se osoba s druge strane nije javljala, baš kao ni posljednji put. Broj je bio na bonove pa Thomas nije znao kome je pripadao. Drugi najčešće zvani broj pripadao je kćeri s kojom je već razgovarao. Pokazalo se da je treći najčešće korišteni broj pripadao jednoj pizzeriji u Södermalmu. Nisu imali pojma tko je John Ballénius. Četvrti broj pripadao je nekom tipu koji je zvučao kao pravi alkoholičar, a koji je s Balléniusom povremeno poslovao, kako se izrazio. Spustio je slušalicu kad ga je Thomas počeo ispitivati. Tako da je opet odlučio nazvati kćer Kicki. Jasno mu je odgovorila:
»Nemam blage veze gdje mi je otac. Sedam godina nismo bili u vezi, iako me posljednjih mjeseci često nazivao. Prekidala sam vezu čim bih shvatila da je on. Ali o tome smo već razgovarali.« Zvučala je iskreno. Pitao ju je gdje bi se nalazio prije sedam godina. Kicki je mislila da bi stari trebao biti kod kuće u Tegnérgatanu. Inače nije znala. No stari jarac nije bio kod kuće. Thomas nije bio inspektor, ali koliko bi teško bilo pronaći sumnjivog pedesetogodišnjaka u Stockholmu? Tada mu je palo na pamet da je Ballénius možda bio poznatiji nego što je mislio. Opet je nazvao Jonasa Nilssona. Proslijedio mu informacije o Balléniusu koje je dobio pretraživanjem baza podataka. Zamolio ga da provjeri zna li on ili netko drugi iz centra nešto više o tipu. Javio mu se nakon dva sata. Nekoliko starih policijskih njuški samo se slatko nasmijalo kad ih je na ručku zapitao za tipa. John Ballénius bio je klasični mućkaroš. Baš kao što je Thomas i mislio. Nilsson mu je svašta ispričao. Ballénius je bio zloglasni kockar. Kartao je poker, kladio se na sport, konje, ma na sve. Stari je čak praktički i živio u kockarnici Oxen u Malmskillnadsgatanu dok je još radila. Thomas je čuo za taj klub; zloglasna nezakonita kockarnica djelatna osamdesetih. Mnogo se pisalo o Oxenu: tamo se navodno skrivao i Christer Petersson - čovjek za kojeg većina švedskog stanovništva vjeruje da je ubio premijera Olofa Palmea. Stari iskusni policajci savjetovali su ga da Balléniusa potraži ili u Solvalli ili u kasinu. * Thomas ga je najprije potražio u Solvalli. Na kasačkoj stazi. Reklame su posvuda oglašavale: POSEBNA PRILIKA, KLAĐENJE NA UTRKU ZA JUBILARNI KUP. Jedno od najvećih kasačkih zbivanja. Informativni letci tvrdili su da bi svatko s imalo sklonosti prema kasačkom sportu morao biti ondje. Nadajmo se da je i Ballénius mislio isto. Vrijeme je bilo predivno. Vani je vrvjelo ljudima - kišu su zaboravili baš kao i efekt staklenika na sajmu automobila. Ozračje bučno i napeto. Područje je bilo oblijepljeno reklamama za osiguranje životinja Agria. Ljudi su u rukama držali hrenovke i pivo. Iz zvučnika su najavljivali dnevne utrke. Uskoro je trebalo započeti. Thomas nije mislio da će Balléniusa pronaći na vanjskoj tribini. Namjeravao ga je potražiti u zgradi. Bila je velika sa staklenim pročeljem i dugačka barem stotinu metara. Prostirala se na četiri kata gdje je svaki kat služio kao tribina.
Kvaliteta usluge na katovima bila je različita. Na najnižem katu divovske zgrade: sportski bar Ströget. Dičio se dozvolom za točenje alkohola. Golemi zasloni stazu su prikazivali bolje nego da stojiš pokraj konja u prvome redu. Služili su hladno pivo, hrenovke i hamburgere od stopostotne govedine. Klijentela: uglavnom mlađa. Švedski mladići u trapericama i majicama kratkih rukava s novčanicima na stolu. S njima nekoliko djevojaka, cure kose smotane u lopticu navrh glave. Poneka obitelj s djecom. Ispred bara: zaštitari. Thomas je vjerovao svom šestom čulu. Ako je Ballénius bio ovdje, nije visio na ovome katu. Zvučnici su najavljivali poseban događaj dana. »Kao što već znate, u prošlogodišnjoj Elitnoj utrci pobijedio je Conny Nobell vlasnika Björna i Ollea Goopa. No obitelj Goop nije imala priliku defilirati pred našom cijenjenom publikom. Zato smo mi iz Solvalle odlučili ovu priliku posvetiti pobjednicima Elitne utrke. Na stazi želimo dobrodošlicu Björnu i Olleu Goopu!« Idući kat zvao se Bistro - jednostavniji restoran sa stolovima različitih visina. Pogled na stazu. No, samo je upad stajao pedeset kruna. Pokazao je policijsku značku domaćinu na ulazu koji ga je pitao je li se što dogodilo. Thomas je odmahnuo glavom. Pokazao mu je presliku fotografije iz putovnice Johna Balléniusa. »Ne, nije. Ali tražimo jednu osobu. Izvjesnog Johna Balléniusa, poznajete li ga?« Bio je red na domaćinu da zatrese glavom. Momak je bio mlad, vjerojatno u Solvalli nije dugo radio. Preporučio je Thomasu da upita dežurnog voditelja restorana Jensa Rastena. Thomas je prišao pultu i poslužiteljicu pitao za Rastena. Izgubila se u kuhinji. Ubrzo je izašao svjetlokosi muškarac pivskoga trbuha. Blagim danskim naglaskom: »Dobar dan, rekli su mi da ste iz policije. Ja sam Jens Rasten, nadležan za Bistro. Kako vam mogu pomoći?« »Ispričavam se ako vas uznemiravam usred gužve. Tražim izvjesnog Johna Balléniusa. Poznajete li ga?« Rasten je najprije pogledao presliku fotografije, a potom je nakosio pogled. Kao da je razmišljao. Iz pozadine su dopirali usklici veselja. Goopovi su završavali defile na stazi. »Fantastična je ta obitelj Goop«, rekao je Rasten. Thomas se naljutio. O čemu je to Danac pričao? »Jesu, ali ja sam pitao za Johna Balléniusa.« »Ispričavam se. Ne poznajem ga. Ali pitajte onoga tipa tamo, zove se Sami Kiviniemi. Visi ovdje svaki vikend kad su utrke otkako pamtim. Taj poznaje sve i svakoga.« Thomas se umorio. Kakva je ovo glupa igrarija? Koliko će ljudi danas morati pitati za Balléniusa? Ili su ga poznavali ili nije bio ovdje. I točka. No ipak je prišao Kiviniemiju.
U Thomasovim očima: frajer je izgledao kao karikatura Finca. Plave kozje bradice, sa sunčanim naočalama s odsjajem, nakošena osmijeha, bez jednog prednjeg zuba, sa šiltericom s logotipom Mercedes Benza i vrećicom trkališta u jednoj ruci. Nosio je jaknu od flisa iako je bio kolovoz. Sami je razgovarao s nekim tipom o kasačkim utrkama. Thomas se nije trudio biti ljubazan. Potapšao je Finca po ramenu. Jednom rukom pokazao mu je policijsku značku, a Balléniusovu sliku drugom. »Znaš ovog frajera?« Samijeve oči vrludale su okolo. Možda od iznenađenja, možda od zabrinutosti. Uzeo je presliku fotografije. »Naravno, to je Johnny.« Thomas se trznuo. »Ali njega nećeš nikada zateći u Bistrou. Ako je danas ovdje, a trebao bi biti, onda je gore na onom luksuznom mjestu, u Kongresu. Taj je Ballénius pravi maher. Sklizak kao jegulja. Što je napravio?« Thomas: već je bio nasred pokretnih stuba. Prema najvišem katu. Srce mu je lupalo kao da je džogirao. Došao je gore. Pogledao okolo po restoranu i baru Kongres: u restoranu su stolovi bili iznad tribina usporednih s ciljem. Bijeli stolnjaci, tapison, blaga glazba u pozadini, tanki televizijski zasloni i listići za različite tipove klađenja na stolovima. Većina gostiju: gospoda u pedesetima i šezdesetima. Ozračje prepuno iščekivanja. Prva utrka dana počinje za dvije minute. Domaćin na ulazu uputio ga je na šefa sale. Koji je provjerio popis rezervacija. Da, John Ballénius za danas je rezervirao svoj sretni stol. Broj sto osamnaest. Thomas je hodao između stolova. Krajičkom oka promatrao je lokal: gosti s prijenosnim računalima koji nisu marili za vidik, četrdesetogodišnjakinje promukla smijeha, olovke i listići za klađenje te još reklama za osiguranje životinja Agria. Na nekoliko stolova: vjedra sa šampanjcem. Neki kao da su unaprijed znali da će slaviti. Stol sto osamnaest: udaljen još pet metara. Vidio ga je i prepoznao s fotografije u putovnici, to je zacijelo bio on - Ballénius. Sjedio je s još troje: dvije žene i ćelavim muškarcem. Doimao se prilično visok i mršav. Prema matičnom uredu imao je pedeset i šest godina. Iscrpljena lica, dubokih bora na čelu i bora od smijeha koje su obraz rezale kao žileti. Jedino što se na tom licu osmijeh nije nazirao. Thomas nije vidio mnogo ljudi koju su izgledali toliko sivo, šuplje i žalosno. Na stolu su se nalazili tanjuri s hranom, vinske čaše, napola puna boca vina, dvije boce piva te listići, prospekti i fascikli, džepni kalkulatori, kemijske olovke i mobilni telefoni. Žene su izgledale dotjerano, elegantnije nego što bi
očekivao od Balléniusovih pratilja. Sliku je narušavalo: jedna od njih nosila je vrećicu lanca jeftinih trgovina mješovitom robom umjesto torbice. Thomas je prišao njihovu stolu. Pokazao policijsku značku. Jasno je vidio uspaničen pogled Johna Balléniusa. »Zdravo, Johne. Smijem ti postaviti nekoliko pitanja?« Balléniusov pogled nije bio usredotočen. Gledao je nekamo u daljinu. Potom je kimnuo. Žene su se pitale što je. Jedna je pitala ne bi li Thomas mogao pričekati kraj utrke. Ćelavac kao da nije mario. Ballénius je ustao. Krenuo ispred Thomasa. Uspeli su se između stolova. Do prostora za klađenje. Gore je bilo posve prazno. Utrka je počinjala za trideset sekunda. »Što hoćeš od mene?« pitao je Ballénius, i dalje ga ne gledajući. »Super da sam te našao. Situacija je vrlo ozbiljna. Radi se o ubojstvu.« Ballénius je hinio iznenađenje. »U, jebote. Ali što hoćeš od mene?« Thomas mu je na brzinu objasnio. Da su u stražnjem džepu žrtve ubojstva pronašli jedan broj telefona. Da je to vjerojatno bio stari Balléniusov broj, što su naknadno provjerili s njegovom kćerkom. Stari se naslonio uza zid. Iz Kongresa su se čuli uzvici i navijački poklici. Utrka je počela. Stari je gledao preko Thomasa. Tip: lud ko šlapa. Ovo nikako nije bilo nešto konačno. Tijekom prave istrage Balléniusa bi priveli u postaju na informativni razgovor. Ali Thomas je vodio svoju vlastitu istragu. »Pa želio bih znati tko je ubijen.« John ga je okrznuo pogledom. »Gdje si rekao da ste ga našli?« »Ulica Göste Ekmana 10. U Axelsbergu.« »Aha.« Balléniusovo žalosno lice iskrivilo se. Izgledalo je još žalosnije iako je to jedva bilo moguće. »Znaš li tko bi to mogao biti?« »Pojma nemam.« »Podsjeća li te adresa na što?« »Ne, mislim da ne.« Thomas je bio napet - situacija uopće nije pogodna za ispitivanje. Morao je odmah nešto izvući od tipa. Blefirao je. »Tvoja kći rekla je da znaš. Još jučer sam razgovarao s Kicki.« John Ballénius kao da se šokirao. Pogledao je Thomasa i rekao tek: »S Kicki?« »Da, s Kristinom. Dugo sam razgovarao s njom. Čak sam bio i kod nje u Huddingeu.« John kao da je zacvilio. »Istina?«
»Jest, istina je baš kao što je istina da znaš tko je ubijen. Je li?« »Možda se radi o mom starom drugaru.« »Sigurno? A kako se drugar zove?« »Više se ne poznajemo. Davno je to bilo. Ne znam ništa.« Iz pozadine su dopirali snažni uzvici veselja. Autsajder je imao priliku pobijediti u utrci. »Hajde reci, inače te vodim u postaju.« »Pa vodi.« »Ma daj se sredi, jebote. Reci mi samo kako se tip zove.« »Rekao sam ti da ne znam. Bilo je to prije mnogo godina. Uvijek je bio malčice svoj. Prilično mutan. Bilo mi ga je žao. Jebeno žao.« »Ali kako se zvao?« John se nije micao, potom je rekao: »Classe.« »Classe i kako još?« Thomas je u odgovor bio devedeset i devet posto siguran. No ipak: htio se uvjeriti vlastitim ušima. Hajde, Johne Balléniusu. Hajde. Ljudi su dolazili iz restorana. Prostor za klađenje vrvio je od života. Utrka je završila. Došlo je vrijeme za klađenje na idućeg konja. Prostor ispred blagajni brzo se popunio. Thomas je pokušao izvući ime od Balléniusa - sigurno je to bio Rantzell s ispisa poziva. Claes Rantzell. Ballénius se odjednom trznuo. Bacio se u stranu. Thomas ga je pokušao zadržati. Uhvatio ga je za rukav košulje i držao punu mikrosekundu. Zatim mu je tkanina iskliznula iz prstiju. Ballénius se žurio prema redovima u prostoru za klađenje. Prednost od tri metra i trenutak iznenađenja. Ravno u gužvu. Tip je trčao kao lud. Thomas ga je gonio. Lovio je visokog muškarca svojski se trudeći. Na blagajne se naguralo još više ljudi. Neki su mahali listićima. Derali se od veselja. Thomas se gurao kroz masu. Balléniusova se prednost povećavala. Mahao je policijskom značkom. Nikakve koristi. Bilo je previše ljudi. Vikao je. Gurao se. Pokušavao se probiti naprijed. Morao je nešto učiniti.
34
Mahmud se išao naći s tatom. U iračkom klubu Dal Al-Salam u Skärholmenu. Robi ga je vozio. Šutjeli su. Slušali fine rime Jay Z-ja. Robi je vozio kao manijak. Prošlo je tjedan dana otkako je Mahmud sredio otplatu posljednje rate likovima iz bande Born to be hated. Trebao bi biti sretan. Trebao bi se osjećati slobodno, samostalno i neovisno. Trebao bi. Sve je bilo sjebano. Bio je umoran. Iscrpljen. Prvenstveno ljut. Izjebali su ga u dupe toliko jako da je plakao. Iskoristili ga kao kurvu koja je samo primala i primala. Stjerali ga u kut ringa i mentalno mlatili kao beznačajnu nulu. Izdaja bez premca. Ali ne Gürhan i njegovi dečki. Već oni za koje je mislio da su mu spasitelji Jugići: Radovan i kompanija. Prokleti jebeni srpski križari, gori od vražjih cionista. Jebo im on mater. Bilo je to lako reći, ali ne toliko jednostavno učiniti. Robi se okrenuo prema njemu. »Habibi, o čemu razmišljaš? Izgledaš skroz sjebano.« »Ni o čemu. Sve pet.« »Okej, blefiraj blefera. Ako tako kažeš, onda dobro.« Nastavili su slušati glazbu. * Mahmud je prošli vikend nazvao Stefanovića. Zamolio ga da se nađu. Dogovorili su vrijeme i mjesto: subota navečer u gostionici Black &White Inn u Södermalmu. Stefanović mu je poručio: »Znaš, ne možemo se stalno sastajati. Ali poslat ću nekoga.« Nakanio je prekinuti sve veze s Jugićima. Prodati posljednju pošiljku droge koju je pokupio, a onda: prestati. Pronaći normalan posao. Razgaliti Eriku. Prije svega: razveseliti tatu. Taj put vozio ga je Tom koji je volio starije automobile - vozio je ševca iz 1981., crnog s plamenjem naslikanim na haubi. Mahmud nije kužio zašto. Tom ga je uvjeravao: »Motor i ležište su iz devedeset i pete, makina klizi ko skejtbord, nema straha.« Tom je bio dobar. Odabrao je drugačiji put od Mahmuda, ali nikada nije svisoka gledao na tipove poput njega. U srednjoj školi odabrao je gimnaziju, a ne strukovnu školu. Mahmud se nacerio na pomisao: trebalo mu je pet godina da završi, ali vidi ga sada. Tom, star dvadeset i dvije - naučio je sve o utjerivanju dugova, kao pravi student. Kao što je i sam rekao: »Uskoro otvaram vlastito poduzeće, a onda neka se sakriju i službeni pljenitelji i
bande koje utjeruju.« Tom ga je zamolio da načas pridrži upravljač. Izvadio je omotnicu. Posipao koku po omotu CD-a. Bilo je gotovo nemoguće povući ravne lajne vozeći se. Približno je bilo dovoljno. Živjeti na rubu. Tom je zarolao novčanicu i ušmrkao lajnu. Opet prihvatio upravljač. Pružio novčanicu Mahmudu. Procijenio je količinu. Povukao. Jebote, sigurno pola grama. Lupalo ga je bolje ako bi prije trenirao. Dvije sekunde: desni su ga škakljale i umrtvile se. A potom ga je udarilo. Ulična svjetla raspršila su se kao na fotografiji. Noć prokleto lijepa. Predivni osjećaji. Cesta je bila kao dugačka staza za trkaće automobile uokvirena golemim vatrometom. * Black &White Inn: jugićka gostionica. Njihova mala praonica novca. Mahmud i njegova ekipa nisu zarađivali toliko da bi morali prati, ali znao je da je pranje novca velikim igračima nužnost. Gürhanova banda svoju je lovu prala preko kemijskih čistionica, videoteka i ostalih asirskih poslova. Jugići su vodili restorane i barove. Možda i ozbiljnije sheme: inozemne račune na karipskim otocima, dionice i slično sranje. Mahmud je morao pričekati nekoliko minuta u automobilu. Previše ga je lupilo. Nakon petnaest minuta, smirio se. Ušli su. Dobar stari osjećaj gostionice. Duž zidova u drvenim okvirima i po drvenim oblogama bile su reklame za pivo. Drveni stolovi i drvene stolice na drvenom podu. Koja nemaštovitost. Mjesto je bilo poluprazno. Dočekao ih je neki tip. Utonulih duplji. Širok i blijed. Brutalnog izgleda. Odveo ih je u nekakvu sobu za posebne goste. Ondje je sjedio Ratko, Stefanovićeva gorila, zavaljen u stolicu. Jugić odjeven ležerno. Opuštenije nego u prijašnjim prilikama kad bi se Mahmud sreo s njim ili Stefanovićem. Ratko danas: u majici kratkih rukava, crnim trapericama i tenisicama od posebnog materijala. Poluotvorenih usta i razjapljenih vilica. Pravi gnjavatorski izgled. Tip je ipak u teretani bio okej prema Mahmudu. Jugić je kimnuo. »Bok, Šibice, sve u redu s tobom?« Prava provala: »Šibica«, pa to bi on mogao biti. Mahmud je bio dvostruko krupniji od Ratka. No i dalje je bio nabrijan kao britva. Vrhunskog samopouzdanja. Htio je sve obaviti brzo. Odgovorio je izravno, ne prepirući se: »Sa mnom je sve pet.« Pet su minuta razgovarali o svemu i svačemu. Zatim je Ratko prekinuo: »Čuo sam da ti prodaja ide jako dobro.«
Mahmud se nasmijao. Skromnost mu nije bila vrlina: »Slobodno me zovi kraljem kokaina.« Ratko se nasmijao. »A je li?« No potom je promijenio izraz lica. Osmijeh je nestao. »O čemu si htio razgovarati?« Mahmud se ljuljao, mijenjajući težinu s lijeve na desnu nogu. »Počinjem nov život. Zato sam mislio prestat s prodajom. Posljednja će mi bit roba koju sam prekjučer pokupio, al nju sam već platio.« Ratko je šutio. Mahmud je gledao Toma. Tom je gledao Mahmuda. Mahmud je ponovio: »Prestajem prodavat.« Ratko se pravio da nije čuo. »Čuješ me? Prestajem.« Ratko je raširio ruke. »Okej, prestaješ s prodajom. A što da ja kažem na to?« »Ništa.« »Točno, baš ništa. Ali kako će ti onda seka završiti? Što će ti tata misliti?« Mahmud nije kužio o čemu je govorio. »Hoću reći, ako prestaneš prodavati, mi moramo prodati solarij u kojem ti sestra radi. Nisi znao? Mi smo vlasnici. A zatim ti tati moramo reći da si za nas prodavao svakakva sranja. Imamo fotke na kojima predaješ lovu u trgovini u Bredängu. Imamo fotke na kojima preuzimaš robu u skladištu. Imamo fotke kako dilaš po gradu. No prije svega imamo fotke na kojima si s Wisamom Jibrilom. Možda stari slučajno čuje što se dogodilo s Libanoncem. Za što si ti kriv. Što bi on o tome mislio?« Mahmudu kao da je prestala curiti slina, usta su mu bila suha kao pijesak. »Mahmude, mislim da sad shvaćaš.« Tom je zakoračio naprijed. »Pa dajte ga, jebote, pustite da prestane ako to želi.« Ratko je i dalje gledao Mahmuda. »Mahmud ima jezik.« A Mahmud je samo želio odande. Naprezao se. Fokusirao. Morao je reći nešto. Rekao je: »Ajde molim te. Prestat ću ako želim.« Ratkov odgovor zvučao je kao udarac bičem. »Točno.« Kratka stanka, a potom je dodao: »Ali onda neka ti se sestra pozdravi s poslom, a starome ćemo ti sve ispričati. Mi smo iskreni. Morao bi znati.« * U Skärholmenu. Povratak u sadašnjost. Robi ga je ostavio ispred Dal Al-
Salama. Mahmud je otvorio vrata. Zazvonilo je zvonce. Unutra je dim bio gušći nego u turskoj kupelji. Klubu se fućkalo za moguće zabrane pušenja u zatvorenom prostoru: svi unutra imali su ionako više od pedeset godina - zašto da onda budu zdravi? U prostoriji: uski četvrtasti stolovi sa zelenim stolnjacima i pepeljarama. Plastične stolice, plakati sa slikom spiralnog minareta džamije Abu Duluf u Samari, bagdadskog spomenika mučenicima Iračko-iranskog rata, slike iz pustinje u Nadžafu te krda ovaca i deva. Starinski televizor visio je u jednom kutu: na njemu, kao i obično, vijesti Al Jazeere. Razgovaralo se nevjerojatno glasno. Starci su se bavili svojim uobičajenim temama. Jeli su lepinje, pili kavu s iznimno mnogo šećera, pušili jake cigarete i vodene lule, igrali šeš-beš, bliskoistočnu inačicu tavle, slagali pasijans i čitali iračke novine. Mahmuda je odmah udarila nostalgija: kruh umočen u baba ganuš, miris vodenih lula, zvuk uzbuđenih rasprava i slike iz domovine na zidu. Iz dima je izašao Mahmudov tata. »Salam alejkum!« Poljubio je Mahmuda dvaput u svaki obraz. Izgledao je sretnije nego obično: možda to i nije bilo toliko čudno – Mahmud u klubu nije bio otkako je napunio četrnaest. »Daj pozdravi ljude.« Beshar je govorio tiho. Irački naglasak bio mu je jači nego obično – h umjesto k. No Mahmud je bio svjestan što su tatini prijatelji mislili o takvima poput njega, iako je u zatvoru gulio relativno kratko. Iračani koji drugima zagorčavaju prilike i obeščašćuju ih kriminalom. Mahmud je rekao: »Ne, ajde idemo. Hoću ić što prije.« Beshar je odmahnuo glavom. Mahmud je pomislio: što god rekao, njemu je sigurno drago što se ne mora sramotiti i vući me okolo po klubu. * Hodali su preko glavnoga trga u Skärholmenu. Prodaja sa štandova odvijala se uobičajenim tempom. Trgovci su izvikivali navodna jamstva o niskoj cijeni. Trebali su pokupiti Jamilu na poslu, u solariju u Axelsbergu. Mahmud se sjetio jugićke prijetnje. Tata je rekao: »Znaš li što se dogodilo s Jamilinim prijateljem? Je li je prestao napastovati?« Mahmud je pomislio kako je tata ponekad rabio prastare arapske riječi. Što je, recimo, značilo »napastovati«? »Nije joj to prijatelj. Nego momak. Mislim da su prekinuli i da je više ne dira. Nadam se.«
Beshar nije znao mnogo o događaju od prije nekoliko mjeseci kad je Jamilin susjed uletio u njezin stan i prebio joj tipa na mrtvo ime. Ni Jamila ni Mahmud nisu mu htjeli reći. Tip je u bolnici odležao osam dana nakon operacije čeljusti - doručkovao je, ručao i večerao na slamčicu. No svejedno nije htio razgovarati s policajcima koji su ga htjeli ispitati. Unatoč svemu što je učinio Jamili – bio je častan. »Znaš li što joj se dogodilo sa susjedom?« pitao je Beshar. Mahmud pojma nije imao. Tip je bio opasan. Muškarac crne kovrčave kose, prljave pletene veste i s brkovima dijelio je letke. Na njima slika sklupčanog dječaka. Tekst: Moj brat živi u Rumunjskoj. Ne može putovati. Boluje od teške bolesti zglobova zbog čega pati. Potrebna mu je liječnička skrb. Moja obitelj nema sredstva da mu pomogne. Molimo za Vašu pomoć. Bog Vas blagoslovio! Beshar je prosjaku u ruku utisnuo deset kruna kad je prošao kako bi skupio letke. Mahmud ga je pogledao. »Jesi lud? Pa ne možeš dat novac nekom takvom.« »Čestit čovjek uvijek mora biti velikodušan.« Okrenuo se prema Mah mudu. »Dostojanstveni ljudi su velikodušni. To je jedino čemu te želim naučiti, Mahmude. U životu moraš zadržati dostojanstvo. Ponašati se kao muškarac.« »Ponašam se tako, tata.« »Ne, ne kad prodaješ one tablete i svađaš se s policijom i državnim odvjetnikom. Hoćeš li se ikada promijeniti?« »Na dobrom sam putu. Vrlo dobrom putu. Više se ne bavim takvim stvarima. Bilo je to prije zatvora.« Mahmud jedva da je skrivao razočaranje u glasu. Kada će moći upravljati vlastitim životom? Lišiti se svih tih pedera koji su ga zajebavali. Åsiraca, Jugića i jebene Erike. »Ljude koji zavređuju poštovanje moraš poštovati, poštovati moraš i starije i uvijek biti velikodušan, kao na primjer prema tom jadniku koji je molio za pomoć. Zatim, moraš se brinuti o svojoj sestri. Ja sam prestar za to. Sjeti se što je sve prošla. Jesi li zahvalio njezinom susjedu?« »Naravno. Zahvalio sam mu odmah nakon toga. Mislim da sam ga razveselio. Al čini se malo munjeno.« »Nema to veze. Znaš li što je Alahov glasnik, mir bio nad njim, rekao o tome?« »O čemu?« »O ženi.« Mahmud se sjetio poslovica kojima ga je tata naučio prije sto godina. »Ona je ruža.« »Tako je. Sa ženom moraš dobro postupati. Prorok je također rekao da su
najbolji među vama oni koji sa svojim ženama dobro postupaju. Rekao je da ženi čast odaje samo častan muškarac. Razumiješ li? Sjeti se svoje majke.« Mahmud se sjetio mame. Uspomene su s vremenom blijedjele. Njezine oči i njezini poljupci dok ga je uspavljivala. Rubac koji posljednjih godina nije nosila, ali koji je uvijek vješala na vidljivo mjesto da je podsjeća na vjeru. Njezine priče o razbojnicima i kalifima. Pitao se tko je ona zapravo bila. Što bi se dogodilo da je s njima otišla u Švedsku? Možda onda ne bi sve usrao. Uskoro su trebali stići do Jamilina solarija. Prošli su pokraj podzemnog perona postaje Mälarhöjden. Beshar je palcem i kažiprstom brojio tasbah, muslimansku krunicu. Mahmud se jednostavno morao nasmijati ironiji situacije. Prihvatio je posao za Jugiće kako bi izbjegao Born to be hated i uspio u životu. Učinak: umjesto da mu je Gürhan za petama, sad je Stefanovićev zarobljenik. Umjesto da je slobodan ali dužan, bio je bez dugova ali rob. A babo je bio umiješan u oba slučaja. Krknuli su Wisama. Da tata sazna koliki je Mahmudov udio u tome bio - jebote, na to nije htio ni pomisliti. Najbolje da odmah umre od tuge. * Trgovački centar u Axelsbergu imao je uobičajen izbor trgovina. Trgovina mješovitom robom, bankomat i frizerski salon koji izlog kao da nije promijenio posljednjih trideset godina. Novootvoreni meksički restoran u starom lokalu i jedna birtija. Naposljetku: Jamilin solarij. Odnosno Jamilin - a Jugići su bili vlasnici. No ona je ondje radila pet godina. Ušli su. Siva vrata vodila su u prostorije. Jamila je prala pod. Solariji: odvratni, uz miris sasušenog znoja i po definiciji prljavi. Morali su stalno čistiti kako bi privukli ovisnike o brončanoj boji. Jamila se nasmiješila. Beshar se nasmiješio. Mahmud ih je promatrao. Jamila ga je zbog žučne naravi podsjećala na mamu, ali prema tati je uvijek bila posebno draga. Nikada mu nije proturječila, stalno ga je tetošila. No to je možda bilo dobro. Opet se sjetio - svinjske glave u vrećici. Jivan je došla nakon petnaest minuta. Rekla je da je bila uzrujana zbog mnogo zadaća. Mahmud se sjetio svojih školskih dana. Babaka, Robija i ostalih – pojma nisu imali što znači zadaća. Otišli su zajedno do trgovine. Kupili hranu. Potom su prošetali do Örnsberga, gdje je Jamila stanovala. Mahmud je nosio vrećice s namirnicama. Prošli su pokraj igrališta za djecu, nogometnog igrališta i šumarka. Pokraj svih prednosti i povlastica u šveđanskom predgrađu. Nije bila stvar u tome
da je ondje bilo igrališta ili šumaraka – toga je bilo i u Albyju – nego u tome što se sve doimalo toliko spokojno i besprijekorno. Pederski tatice i tete iz vrtića na igralištu igrali su se s djecom, a nigdje nereda. Školske momčadi igrale su nogomet, a nigdje tučnjave. Možda je ipak precijenio sliku vlastitog kvarta. Beshar je ispitivao Jamilu. Ona je govorila kako bi kupila solarij. Napokon. Djelatnost i lokali ne bi smjeli stajati više od pedeset tisuća. Jivan je obećala: »Ja ću postati odvjetnica. Onda ću ti pozajmiti novac.« Nasmijali su se. Ispred Jamiline zgrade. Neki tip pakirao je stvari u audi. Mahmud ga isprva nije prepoznao. Jamila ga je htjela izbjeći, okrenula je glavu. U tri sekunde: Mahmud je skužio tipa – susjed koji joj je prebio bivšeg. Mahmud je zastao. Zazvao susjeda. Tip ih je pogledao. Odgovorio na arapskom. »Salam.« Niklas je prišao Besharu. »Dobar dan, ja sam Niklas, stanujem na istom katu kao Jamila. Ona vam je kći?« Beshar se zbunio. Šveđanin koji govori njegovim jezikom? »Alah vas čuvao«, rekao je Beshar tiho. Mahmud je pomislio: nije li tata mogao reći nešto bolje? Istodobno, ima nešto u tom susjedu Niklasu. Nečime je zračio. Hladnokrvnošću. Snagom. Nepokolebljivošću. Nečime što je Mahmudu trenutačno bilo potrebno.
35 Ljevičari, anarhofeministi, homo-bitranssocijalisti i rodno svjesni komunisti. Niklasu se fućkalo za opise. Fućkalo mu se jesu li čitali iste knjige kao i on. Fućkalo mu se za to što su pisali na forumima, po blogovima i u člancima. Fućkalo mu se tko su i zašto su mislili to što su mislili. Jedno je bilo jasno: za ofenzivu je trebao još ljudi - a neki od njih na tim stranicama razmišljali su poput njega. Operacija Magnum zahtijevala je vremena. Više nije uspijevao sve sam stizati. Pomisao koja je u posljednje vrijeme bujala: morao bi regrutirati. A s Benjaminom nije išlo. U posljednjih deset dana ukupno je spavao: manje od četrdeset sati. Matsa Strömberga slijedio je od pola devet ujutro do pola osam navečer kad
se tip vratio kući. Veći dio vremena proveo bi u audiju ispred seronjina posla, revizorskog poduzeća u Södermalmu. Unajmio je drugi automobil na nekoliko dana kako ne bi privlačio pozornost. Uporabio je lažnu vozačku dozvolu koju je kupio na internetu. Nastavio je čitati ispravnu književnost – Žensku krivicu Katarine Wennstam i Ispod ružičastog pokrivača Nine Björk - jedva je spavao i pio mnogo kave. Ostatak večeri nadzirao bi ostale stanove. Kasnije noću mijenjao bi film u kamerama, pregledavao ih, strukturirao informacije, vježbao borbu nožem i chatao s ljevičarima. Prestao je trčati te se nije javljao ni majci ni Benjaminu ni ikome drugome. Ali kome drugome? Nije baš da mu je društveni život bio nešto posebno bogat otkako se vratio. Pojačao je nadzor nad Matsom Strömbergom. Tip je bio rob navika. Svakog je jutra do postaje prigradskog vlaka hodao istim putom. U istoj bi trgovini svaki dan kupio kavu i roladu od cimeta. Šalicu bi bacio u točno isti koš za smeće. Ili bi izašao s kolegama u pola dvanaest ili bi izašao sam kojih pola sata kasnije da kupi još nešto. Ručao je u jednom od tri restorana. Niklas je svinji jasno vidio u ured jer je radio u prizemlju. U poduzeću je radilo šestero zaposlenih. Pitao se koliko su znali o privatnom životu Matsa Strömberga. Osim toga, u jednoj kući počelo se svašta događati. Roger Jonsson i Patricia Jacobs – sretna obitelj bez djece. Niklas je pogledao filmove. Shvatio je: on se vraćao kući sve kasnije i kasnije. Roger i Patricia svađali su se. Očito: uskoro će je istući, nazirao mu je to u pogledu. U načinu kako joj je prijetio kažiprstom. U govoru tijela koji je odavao nasilje. Drugi problem: javio se posrednik stanovima. Niklas više nije mogao ostati ondje. Posrednik ga je podsjetio da je to bio tek privremeni stan, a sada mu je sredio pravi ugovor. Sve je bilo gotovo. Za sto pedeset somova Niklas će preuzeti stan iz prve ruke. Dao mu je tjedan dana da razmisli. Nije bilo moguće da mu produži ugovor za stan u kojem je sada živio. Dovraga. Ugovor iz prve ruke bio je dobra stvar, ali trenutačno nije išlo. Na poslu su mu prijetili otkazom - Niklas im nije predočio ispravnu liječničku potvrdu koja bi objasnila izostanke. Što da radi? Trebalo mu je još ljudi. Još novca. Više vremena. Više oružja. Više svega. Rješenja. Za nekoliko dana nastupit će trenutak da napadne Matsa Strömberga. Kada završi s time, preostaje mu više vremena za ostalo. Potom: morao bi nekako riješiti novčane probleme, možda da opljačka banku. Naposljetku: namjeravao se uputiti do pučkog učilišta Biskops-Arnö – da sretne Feliciju koju je upoznao na internetu. Studirala je nešto bezvezno što se zvalo ekologija i globalna solidarnost. Potencijalni regrut i pojačanje, još jedan par čizama na terenu.
* U ponedjeljak poslijepodne uputio se u Black &White Inn kako bi nabavio naoružanje. Bio je pod stresom, htio je propustiti što je moguće manji dio života Matsa Strömberga. Nigdje nikoga. Naručio je mineralnu vodu. Sjeo je za jedan stol. Usamljena pipničarka pripremala je bar za večer. Rezala je limun. Pogledao je jelovnik za večeru: napisan kredom na crnoj ploči. Crveni list s prženim krumpirićima i svinjski odrezak u umaku od zelenog papra. Pipničarka nije obraćala pozornost na nj. Nakon deset minuta pitao ju je za Lukića. Odmahnula je glavom. Zatim je prišla ulaznim vratima i okrenula mali znak na zatvoreno. Okrenula se prema Niklasu. »Treba ti nešto?« Kimnuo je. Niklas je njezin pokret rukom protumačio kao: slijedi me. Iza šanka. Kroz kuhinju. Neki je tip nešto kuhao. Hodnikom na drugu stranu. Sa žutih zidova ljuštila se boja. Neonske su žarulje treptale. Prošli su pokraj zahoda, ostave za čišćenje, hladnjače i svlačionice. Kao u kakvom jebenom mafijaškom filmu. U dnu hodnika nalazila se uredska prostorija. Žena je za njima zatvorila vrata. Niklas ju je promotrio. Sivkaste kose koja joj je dopirala do ramena. Podočnjaka koje ni šminkom nije uspjela prikriti. No ipak prodorna pogleda. Ratnički mu je nagon jasno govorio: bila je to istinska ratnica. Otključala je drveni ormarić. Izvadila metalni kovčeg. Odložila ga na stol. Vrtjela lokot sa zaporkom. Otvorila ga. Četiri platnena čvora. Odmotala je sadržaj. Tri pištolja i revolver. Berettu je odmah prepoznao. Mnogi su je suborci rabili - klasična serija 92/96, osnovni pištolj kalibra devet milimetara u različitim izvedbama. Od kromiranog čelika, u maskirnim bojama, s aluminijskom okvirom, pa čak i s drškom od prave slonovače. »Ovo je beretta.« »Znam, devedeset dva devedeset šest. Reci mi o ostalima.« »Kako hoćeš. To su tri ruska oružja. Najprije revolver, nosorog od devet milimetara. Zatim ovaj istog kalibra, gyurza razvijena za probijanje zaštitnih prsluka. Za dešnjake i ljevake. Vrlo dobro oružje. Posljednja je Bagira MR-444, lagani pištolj također kalibra devet milimetara.« »A cijene?« »Ova dva su prljava.« Pokazala je na berettu i gyurzu. »Amerikanca dobiješ za pet tisuća, a Rusa za četiri. No dobri su.« »Što to znači da su prljavi?« »Ne jamčim da nisu rabljeni u kakvoj pljački ili slično.«
»Onda zaboravi. Hoću čistake. Koliko za ovaj?« Niklas nije htio revolver. U ruku je uzeo bagiru. Bila je vrlo lagana te posve čista. Ali koliko je bilo sigurno da neće zatajiti? O marki nije ništa znao. »Dvanaest tisuća. Čista je.« Uzela ju je. Obrisala je krpom. »Koliko streljiva imaš?« »Jedno pakiranje od dvadeset komada.« Problem. Računao je s najmanje pedeset. Morao je propisno uvježbati baratanje oružjem. Nemaru nema mjesta. »Koliko streljiva imaš za berettu?« »Mnogo. Sigurno stotinu, to streljivo mogu lako nabaviti.« Niklas je mislio: jebote, pa to je doista ona vodila. Istodobno: nije mogao kupiti prljavo oružje. Sve do sada operaciju je vodio besprijekorno. Špijunsku opremu naručio je na lažno ime u unajmljeni poštanski pretinac, mijenjao je registracije na audiju, određene dane rabio je unajmljeni automobil, sakrivao se iza zatamnjenih stakala, nije razgovarao niti je sreo ikoga tko bi ga mogao povezati s nadziranjem, osim možda žene iz Ženske kuće – no ona je vjerojatno bila na njegovoj strani. Nije smio riskirati kupnjom oružja koje je policija možda registrirala. Odmahnuo je glavom. Koje sranje. »Ne želim kupiti prljavo oružje. Ne želim kupiti ni revolver koji izgleda kao plastična igračka. Također ne želim kupiti ni oružje s manje od pedeset komada streljiva. Jasno?« »Smiri se. Trenutačno nemam ništa što tražiš. Jesi zainteresiran ili nisi?« Pravila se nepokolebljivom ili što? Nema veze - oružje mu je bilo potrebno. Uskoro. »Ne mogu kupiti ovo oružje. Ali mogu li naručiti?« Kimnula je. Dobar osjećaj. Uskoro će napasti, provesti u djelo svoj TACSOP -Tactical Standard Operations Procedure. Standardni operativni taktički postupak. Primjer kako se ostatak operacije morao odvijati. * Automobil prema Biskops-Arnöu. Put zapada. Mislio je na rat. Na opravdane ciljeve. Prethodnog je dana ispred zgrade naletio na Jamilu, njezina brata i oca. Otac se doimao kao častan čovjek, zahvalio mu je. Baš kao što će mu cijela Švedska zahvaliti kad završi s operacijom. Slaviti ga. Lijepa pomisao. Bilo je deset ujutro. Nije bilo prometno. Autocesta prema Bålsti i BiskopsArnöu: dosadna. Mislio je na rutine Matsa Strömberga. Za sat i pol
najvjerojatnije će izaći s radnog mjesta zajedno s dvoje ili troje kolega. Stao je na benzinskoj taman prije Sollentune. Mirisalo je na pare goriva. Napunio je rezervoar. Benzin je bio skup do boli. Sjetio se koliko je stajalo prije deset godina kad je položio vozački. Sigurno upola jeftinije. A cijena u Iraku: posve druga priča. Opet se uznemirio. Što ako mora nastaviti sam? Ako ga prisile da se preseli ili da plati ugovor? Ako mu ne isporuče oružje? Ušao je platiti. Uvijek gotovinom. Netko ga je iza njega u redu zazvao. »Pa zdravo.« Osmijeh. Odmah ju je prepoznao: ženu od koje je kupio audi, Ninu. Što je ona ovdje radila? Možda to i nije bilo toliko čudno, živjela je na koji kilometar odavde. »Mislila sam da si ti. Vidjela sam auto vani. Prepoznala ga i s dvadeset metara.« Niklas smeten. Nije bilo dobro što su ga mogli locirati u audiju. Istodobno: gledao ju je. Bila je kao anđeo. Kože čiste kao mlijeko. Šarene oči sjajile su na svjetlosti sunca koja je padala kroz velike prozore benzinske postaje. Srela mu je pogled. Svjetlucala je. Dijete joj je sada izgledalo kao pravo dijete. Ne više kao beba. Jadna ona. I dijete. Sjetio se. Rekao je: »Oh, bok. Auto je super.« Kako patetično. Morao je odande. Prije nego što ga Nina započne ispitivati. »Primijetila sam da si ga nanovo registrirao. Nije ti sviđala moja registracija? NLO 544. Meni je bila baš super.« Opet: osmijeh i oči. »Bila je super. Ali bojao sam se da me netko ne prijavi zračnim snagama Ministarstva obrane, znaš.« Jako dobro - šala da se malo opuste, a potom giba odande. Nina se nasmijala. »Dobra fora. Kamo si se uputio?« »Ma vozim se okolo. Poslom.« »Aha, a ja sam i dalje na porodiljnom. Već mi je dosadno. Čime se baviš?« Nije znao što bi odgovorio. Zaštitar je zvučalo patetično. Nije htio precizirati. »Sigurnosnom djelatnošću.« »Zvuči uzbudljivo. I voziš audi zbog posla?« »Ponekad.« »Nedostaje mi. Dobar je, ha?« »Jako dobar.« Htio je završiti razgovor, a da ne ispadne previše bezobrazan. »Čuj, moram ići. Bilo mi je drago.« Sjeo je u automobil. Uznojenih dlanova. Što mu se to događalo? Običan razgovor s prijateljski nastrojenom ženom, a on živčaniji od devetnaestogodišnjeg žutokljunca na prvoj akciji u pješčaniku. *
Dalje. Prema selu. Duž autoceste: žute oranice spremne za žetvu. Seoska imanja, silosi i traktori. Putokaz prema Biskops-Arnöu bio je prljav. Podsjećao ga je na putokaze u pješčaniku. Vječno dotrajale, prljave i ulupljene. Ponekad propucane. Prošao je uzak most prema otoku. Parkirao automobil. Pogledao područje. Ravno nasuprot parkiralištu: veće drvene zgrade obojene u crveno i stari sjenici. Podalje: bijele kamene kuće. Nastavio je. Prema dvorištu obraslom travom. Šest jarbola za zastave na kojima se vijorilo pet zastava nordijskih zemalja te šesta, možda zastava pučkog učilišta. Nekoliko ljudi sjedilo je na travnjaku ispred niza kuća. Niklas im je prišao. Momak s gitarom u rukama. Imao je piercing u nosu, na usnama i u obrvi, kosa mu je bila u debelim dreadlocksima veličine vlastitih podlaktica te je nosio nekakvu majicu s kapuljačom koju kao da je kupio na bazaru u Kabulu. Pokraj njega dvije djevojke. Jedna crveno obojene kose, u košulji zakopčanoj do grla i preširokim trapericama. Treća je nosila platnene hlače i crnu majicu kratkih rukava. Bijelim slovima iznad prsa pisalo je Ramones. Ušne resice bile su joj rastegnute nekakvim naušnicama koje su širile rupu na uhu umjesto da su visjele. Niklas joj je u resicu mogao ugurati palac. Pomislio je: pa kakvo je ovo mjesto? Felicia mu je rekla da pita za nju. Lakrdijaši su mu pokazali put do njezine kućice. Bila je od smeđeg drva s crnim limenim krovom, ne veća od tridesetak kvadratnih metara. Pokucao je. Otvorila mu je djevojka obučena samo u gaćice i potkošulju. Niklas se posramio. Istodobno: vrlo drsko otvoriti strancu odjeven u toliko malo odjeće. Djevojka je pokucala na jedna vrata. Izašla je neka druga djevojka. Obrijane glave, no s repićem na potiljku koji joj je visio kao da je hare krišna. Bila je odjevena u kimono i starke. Bizarno. »Zdravo, ti si Johannes?« Niklas je u svojim internetskim raspravama stalno rabio svoje lažno ime. »Jesam, bok. Baš mi je drago što sam ovdje. Pretpostavljam da si ti Felicia?« Kimnula je. Poželjela mu dobrodošlicu. Pitala ga je li imao problema naći kampus. Bila je draga. Svejedno, pogled joj je bio ispitivački. Stajao je na pragu. Bilo je tako čudno. »Uđi«, rekla je. Ušao je. Sjeli su u kuhinjicu. U kućici su bile dvije spavaće sobe i kuhinjica. »Ovako stanuju svi brucoši.« Pitala ga je je li razgledao kampus. Naravno da nije. Objasnila mu je što se sve ovdje može studirati: fotografija, film, pisanje, kultura, povijest, pomoć zemljama u razvoju, ekologija i solidarnost prema zemljama u razvoju. Niklas je slušao s pola uha. Htio ju je pobliže upoznati, također i ostale iz učilišta,
njihove stavove i snagu. Danas mu je glavni zadatak bila regrutacija. Chatali su skoro svaki dan u protekla dva tjedna. Napamet je znao njezine stavove. U njegovu svijetu: mogla bi postati ratnica. Patrijarhat, kako ga je nazivala, podčinjavao je žene. To se nazivalo poretkom moći između spolova. Ustrajavanjem na ustaljenim društvenim stavovima. Kakve bi žene morale biti, čime bi se morale baviti i kako se ponašati - prisiljavalo ih se da se ravnaju sukladno predodređenim obrascima. Izopćen si ako prestupiš izvan tih granica. Više kao žena nisi uklopljena, dobra i konformistička građanka. No iako bi mnoge žene poretka već trebale biti svjesne, gutale su govna. Jele govna. Dopuštale muškarcima da nad njima vladaju i da ih kažnjavaju, te se nikada nisu borile za svoja prava. Kao neravnopravan rat u kojem je jedna strana neprestance kršila pravila igre. A Felicia - nju je impresionirala veličina njegovih zamisli. Primijetio je to svaki put kada bi spomenuo ratnu propagandu, odgovorila bi mu opisom akcija koje je provela ili nakanila provesti. Prosvjedi, bdijenja ispred pornografskih klubova, razbijanje izloga, narušavanje pročelja grafitima, uništavanje namještaja, internetski napadi na pornografske stranice te izvikivanje krilatica pred ministrima, velikim poduzećima i muškarcima. Možda je bila prava osoba za njega. Poslužila mu je biljni čaj. Njezina cimerica u kućici, Joanna, pričala je o svojim predavanjima: nešto o prirodnoj medicini. Idući semestar otputovat će u Brazil i postati šamanka. »U Amazoniji se može naučiti mnogo više nego na Zapadu.« Oči su joj sjajile iznad šalice. »A čime se ti baviš?« Nije znao što bi rekao. Nagonski je osjetio: bilo bi pogrešno spomenuti svoj uskoro bivši zaštitarski posao. Pustio je da pitanje na trenutak visi u zraku. Otpio je malo čaja. »Nažalost, nezaposlen sam«, rekao je naposljetku. Reakcija je bila pomalo neočekivana. Felicia je djelovala gotovo sretno. Joanna smireno. Felicia je rekla: »Uvjeti u društvu postali su gori otkako su neoliberalni idioti zasjeli na vlast. Nemoj se osjećati obeshrabreno. Mi te podržavamo. Jer vjerujemo u drugačije društvo.« Razgovarali su neko vrijeme. Felicia se raspričala o tome kako nova konzervativna vlada tlači slabe i stare, žene i radnike niskih primanja. Niklas se trudio sudjelovati u raspravi, ali švedsku politiku nije poznavao dovoljno dobro. Nije ni mario. Najvažnije je bilo da je ona dovoljno ljuta. Felicia je nakon nekog vremena ustala. Bilo je vrijeme za nekakvo predavanje kojem su mogli nazočiti svi studenti. Pitala je Niklasa bi li im se htio pridružiti – ulaz slobodan i za posjetitelje. Naravno, može, zvuči zanimljivo. U sebi je bio nervozan. Nikada nije bio na predavanju. Osim kad su im u Dyncorpu objašnjavali nove zadatke.
Mnogo se ljudi okupilo ispred jedne od većih kuća koja je nalikovala na sjenik. Felicia i njezina cimerica pozdravile su se mnogima. Gotovo polovica njih nalikovala je na one koje je Niklas sreo na travnjaku. Nisu izgledali kao ratnici. No ipak, Felicijina obrijana glava ulijevala je nadu. Baš kao prava vojnikinja, zanemarimo li pramen. U sjeniku se nalazila lijepa predavaonica. U bijelo obojeni daščani zidovi, snažna ventilacija i osvjetljenje, videoprojektor na stropu te stol i stolice sa sklopivom plohom za notese. Predavač je bio odjeven u traperice i kariranu crvenu košulju. Imao je možda četrdeset godina. Niklas je očekivao nešto drugo: profesora u samtenom sakou s naočalama za čitanje na vrhu nosa. Uvidio je koliko je naivan bio. Felicia mu je šapnula: »Ovo će ti se svidjeti.« Predavač je započeo predavanje. Predstavio se i prepričao im jednu aktualnu kampanju. Tvrdio je kako je kampanja privatizirala ženski identitet te tako cementirala politički stvorenu spolnu identifikaciju. Potom je nastavio nizati teže pojmove. Govorio je o ulogama spolova, odnosu moći i hijerarhiji između njih te o promjeni spola. Niklas se ogledavao okolo. Studenti različite dobi. Felicia kao u transu. Šamanka Joanna crtala je cvijeće u notesu. Vrlo neozbiljno. Usredotočio se na mlađe. Materijal za vojsku? Jesu li bili spremni noći provesti sklupčani na stražnjem sjedalu automobila, danju marljivo raditi na planiranju, provaljivati kroz vrata, brinuti se za uplakanu djecu i napadati protivničke borce? Naposljetku, pogled mu je zapeo na jednom momku podalje od njih u istom redu. Kratke tamne kose. S nekoliko naušnica u jednom uhu koje su visjele poredane kao da mu je netko uho probušio spiralom iz notesa. Djelovao je mlado i nosio majicu kratkih rukava: ruke su mu bile mršave i gipke. Vojničke ruke. Niklas je to vidio na mnogim kolegama: žilavost zbog koje su bili znatno izdržljivi od krupnijih suboraca. No ponajprije: momak je bio usredotočen. Čelična pogleda i posve usmjeren na predavača. Odlučan. Posjedovao je volju. Možda je bio prava osoba za nj. »Ne možemo samo obrnuti svjetski poredak...« Predavač je šarao pogledom po okupljenima. Kao da se fokusirao na Niklasa. »Već se moramo posve osloboditi predodžbe takvog svijeta.« Niklas je kimnuo slažući se. On će, tako mu svega, posve obrnuti hijerarhijske odnose obitelji Strömberg i Jonsson. Za početak. Koncentracija mu je popuštala. Trudio se ne sklopiti oči. Svejedno, iste stare slike prolazile su mu kroz glavu. Zasjeda ispred džamije. Zasjede prilikom džogiranja u Aspuddenu. Zasjede iz svijeta snova: nasmrt
pretučenog Claesa Rantzella. Jamilina momka na podu. Matsa Strömberga kako cvili. Kako moli za milost. Milost koju nije mogao pružiti. * Za stolom u kućici sjedili su Felicia, šamanka i dva tipa s Felicijina studija. Jeli su u zajedničkoj menzi škole. Nije bilo mesa - samo veganska hrana. Felicia se smela zato što je Niklas negativno komentirao klopu. U pozadini: bučna glazba. »Manu Chao je fantastičan«, mislila je Joanna. Niklas je mislio: možda za šamanske rituale u džungli, ali ne i za rat. Niklas je od Felicije otkupio nekoliko boca piva i jabukovače. Joanna je pila iz boce ne dirajući staklo usnama. »Remeti mi energiju.« Felicia se smijala. Šamanki nisu bile sve na broju. Raspravljali su o školi, predavanju i općenito o situaciji u svijetu. Niklas je uglavnom šutio. Popio je jednu, dvije, tri, četiri, pet boca piva. Jako su kritizirali američku invaziju na Irak. Bulaznili o nasilju, zabranjenom oružju i bombašima borcima za slobodu. Za nekoliko dana trebali su sudjelovati u velikom prosvjedu protiv iračkog rata. Jadni šmokljani - pojma nisu imali o čemu su pričali. U devet sati otišli su u veću kuću nasuprot menzi. Nekakav zajednički prostor. Dvadesetak ljudi sjedilo je u sofama i foteljama, a neki su nastojali opušteno plesati. Ista bučna glazba. Isto ekološki osviješteno ozračje. Iste uzaludne rasprave. Pivo je počelo djelovati. Felicia u kvazidubokoj raspravi s jednim od likova s kojima su cugali. Joanna je plesuckala. Mislio je: kakvo je ovo sranje? Htio je unovačiti Feliciju, ali ona kao da nije marila. Svi su oko njega razgovarali. Mirisali su sladunjavo bljutavo od marihuane. Otpio je još piva. Trudio se doimati mirno. Pojavio se tip s predavanja. Naušnice su mu svjetlucale na prigušenoj svjetlosti prostorije. Niklas mu je prišao. Tip je razgovarao s curom koja je izgledala posve normalno. Stao je pokraj njih. Povio glavu kako bi ih slušao. Nešto o akcijama, prosvjedima i protestima. Ovo prvo zvučalo je okej. Tip je zastao. Okrenuo se prema Niklasu. Isprva: pogled pun nerazumijevanja i ljutit. Potom mu je pružio ruku: »Bok, ja sam Erik. Jesi li gost ovdje?« Niklas se rukovao s Erikom. Predstavio se kao Johannes. Tip je imao čvrst stisak. Dobar znak. »Da, u posjetu sam kod Felicije, znaš je?«
Djevojka s kojom je Erik razgovarao nije prestala buljiti u Niklasa. »Naravno, na istom smo studiju, samo je ona na višoj godini. Odakle je poznaješ?« Niklas nije znao što bi rekao. Zvučalo je glupo reći da su se upoznali na forumu. Promumljao je nešto. Erik je rekao: »Molim?« Niklas je govorio glasnije. »Ovdje sam da bih raspravljao o borbi za ženska prava i slično. Što ti misliš o tome?« Erik se srdačno nasmijao. »Definiraj borbu za ženska prava.« Cura je i dalje zurila. Taman kad je Niklas htio odgovoriti, ispružila je ruku. »Bok, da se i mi upoznamo. Ja sam Betty.« »Kao dražesna gospođica Boop?« Niklas se sjetio lika iz starih crtića čije su slike u pješčaniku crtali na helikopterima. Prave duplerice više se nisu tolerirale, ali Betty Boop uvijek je prolazila. Djevojka je stisnula usne. Očit odjeb. Niklas nije kužio. Zar se nije smio ni našaliti? No nije htio pokvariti situaciju s Erikom. »A humor ti je dio borbe za ženska prava?« pitao je Erik. »Ma to je samo loša šala. Ništa drugo. Ali hoćeš li da definiram borbu za ženska prava? Izgaram za nju.« »To je dobro. I ja također.« Osjećao je dobre vibracije. Erik bi mogao biti osoba koju treba. »Mislim da im mi muškarci moramo pomoći. Žene su ugrožene i nemoćne. Uviđam sve to sranje u Švedskoj. Na ulicama, u kućama i po stanovima. Toliko mnogo prijestupa. Poniženja i nasilja. Borba za ženska prava mora dobiti novu dimenziju.« »Pa tako je, da.« »Moramo se boriti.« Erik kao da je razmišljao. »Slažem se. No kako to misliš?« »Pa kao što sam rekao, moramo prijeći u napad. U određenim situacijama napad je najbolja obrana. A do rata neće doći ako uvijek budemo zauzimali obramben stav. Shvaćaš? Moramo uporabiti neprijateljeve metode. Nasilje se liječi samo nasiljem.« Niklas se uzbudio. Napokon netko tko se slagao. Netko s kim je mogao otvoreno razgovarati. Netko tko bi morao shvatiti. Nakon svih tih dana i noći. Suborac. Govorio je vojnom terminologijom, o strategijama napada i zamislima za naoružanje. Opisivao je moguće zadatke, ciljeve, metode mučenja i načine primjene. Erik je samo kimao.
»Moramo se time pozabaviti. A ja sam na dobrome putu. Već sam mnogo toga isplanirao i odradio dobar dio operative. Napadam za nekoliko tjedana. No potrebna su mi pojačanja. Što misliš? Hoćeš mi se pridružiti?« Tišina. Usrani Manu Chao u pozadini. Niklas je ponovio pitanje. »Hoćeš li mi se pridružiti?« »Johannes, tako se zoveš, je li? Mislim da si popio previše Felicijinih piva.« Niklas je odmahnuo glavom. Bio je pijan, ali jasan. Koje sranje. »Nimalo.« »Možda nisi, ali zamisli su ti agresivne. Teško da bi stvari mogle funkcionirati onako kako ih ti opisuješ. No bilo mi je drago.« Djevojka pokraj Erika zlurado se nasmiješila. Niklas se smrznuo. Dovraga. Tip je govorio gluposti. Cura neka se jebe. Ma neka se i Erik jebe. Pojma nisu imali. O borbi nisu ništa znali. O operaciji. O tome što se mora učiniti. »Pojma nemaš o čemu pričaš«, rekao je Niklas. Erik se okrenuo prema djevojci. Odmahnuo glavom. Bilo je jasno što je mislio o Niklasu. Djevojka je također odmahnula glavom. Bilo je to previše. Čak su i ovdje - među onima za koje je vjerovao da su na njegovoj strani - radili protiv njega. Idioti. Niklas je povisio glas. »Jebeni kolaboratori. Izdali ste borbu.« Erik je krenuo odande. Lupio je kažiprstom po sljepoočnici. Djevojka ga je slijedila. Ma bilo je to previše. Sad su mu se i rugali. Niklas se bacio na djevojku. Uhvatio ju je za vestu. Bacio je na pod. Ona se skupila. Erik ju je pokušao zaštititi. Niklas je stajao nad njom. Nije znao bi li se smijao ili plakao. Bi li ih istukao ili pobjegao odande.
36 Već tjedan dana u službi Jugića. Ne svake večeri - jebo ga - ali u četvrtak, petak, subotu i nedjelju. Åsa nije ništa pitala. Rekla je da joj je drago što je dobio dodatni posao. Danju je drijemao za stolom na svom odjelu. Ignorirao ostale prometne murjake. Mislili su da je bahat, ali - uz dužno poštovanje -
bolio ga je kurac. Svake noći isto. Visio je na blagajni na ulazu s Andrzejom i Belindom ili jednom drugom stripericom i blagajnicom po imenu Jasmine. Laka lova zarađivao je dvije tisuće kruna po večeri. Nikakvih komplikacija i nikakvih rasprava, samo mnoštvo starih napaljenih tipova koji su se htjeli malo zabaviti. * Danas: slobodan dan. Najprije će s Åsom u veliki outlet u Barkarby. Namjeravala je kupiti jesensku jaknu. Željela je nešto »izdržljivo«, kako se izrazila. Znao je što je mislila. I on je bio takav. Obično im se fućkalo za glupe marke i pederski dizajn. Više su marili za sadržaj nego za vanjštinu. No kad je bila riječ o određenim proizvodima, oboje su htjeli najvišu kvalitetu, što je značilo najskuplje marke. Odjeća bi morala izdržati kišu, hladnoću i znojenje. Istodobno je morala biti lagana i praktična. A to je podrazumijevalo prikladan nepromočiv materijal koji je istodobno disao, kao primjerice Gore-Tex. A to je podrazumijevalo mnogo novaca. Promatrao je ljude u trgovini. Obitelji sa šmrkavim trogodišnjacima. Mlađi parovi koji su živjeli u centru, ali su se htjeli dobro pripremiti za Alpe. Obični ljudi od devet do pet. Jesu li živjeli sretnije od njega? Definitivno sigurnije. No on se nadao da je zarađivao više. Sjetio se prošlotjednog posjeta Centra za posvojenje. Posjetile su ih dvije sredovječne žene koje su se činile sasvim normalno. Thomas je očekivao nešto drugo, više nekakve tipove koje ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Jedan su sat sjedili u kuhinji i raspravljali o odgoju djece, rodiljnom dopustu i teškoćama posvojene djece da odrede vlastiti identitet. Uglavnom je govorila Åsa, no Thomas je kimao kad je trebalo. Činilo se da je dobro prošlo. Åsa je bila presretna. »Shvaćaš li da ćemo uskoro možda postati roditelji?« Na kraju su kupili svaki svoju jaknu. Marke North Face. Stajale su više od četiri tisuće kruna po komadu. Thomas je lako platio: fino je zarađivao na novom poslu. * Tog poslijepodneva trebao se naći s Ljunggrenom u streljačkom klubu. Nije znao je li postao paranoičan, ali Ljunggren kao da se držao rezervirano. Bili
su bliski. Od malo riječi, ali na istoj razini humora. Gdje se to izgubilo? Možda je Ljunggren mislio da je Thomas previše puta zasrao stvar pa su ga zato premjestili. Nemoguće. Kolege poput Jörgena Ljunggrena nisu prigovarali zbog povremene grubosti na poslu. Ljunggren osobno - grubost mu je bila srednje ime. No nešto se ipak dogodilo. Povučena je granica. Između njih. Thomas ju je jasno osjećao. U automobilu je mislio na događaj u Solvalli. John Ballénius se preplašio i nestao u gužvi. Prema ispisu poziva, stari nije bio ni blizu Axelsberga one večeri kad je Rantzell ubijen, no nešto očito nije bilo čisto. No najvažnije: Thomas je bio siguran da je žrtva bio Rantzell. Bio je to velik korak naprijed. Odmah u ponedjeljak nakon incidenta u Solvalli, Thomas je nazvao uredskog štakora koji je preuzeo istragu nakon Hägerströma. Stig H. Ronander, stariji inspektor čije je ime u potpunosti odgovaralo svemu što se dogodilo u Solvalli. Thomas je nakratko odvagivao bi li mu se javio. No potom je pomislio na nešto drugo. Ovo bi mu moglo osigurati povratak. Riješi li zagonetku mrtvačeva identiteta, vjerojatnost rješavanja slučaja znatno se uvećavala. No nagađao je, nešto je bilo trulo u ovoj istrazi. A on je mislio da neće odmoći ako ubrza samo rješavanje. Voditelj istrage Ronander primio je skeptično Thomasovu informaciju. Negodovao je što se mimo pravila raspitivao o Balléniusu i bio sumnjičav oko toga da se tip izgubio u gužvi u Solvalli. Thomas je improvizirao – rekao je da se Balléniusovo ime pojavilo još kad je pomagao Hägerströmu. Upućivao je na ispise poziva prešutjevši da ih je on naručio. Stig H. Ronander nije bio zahvalan. Ma nek se jebe. Posao, automobil i streljački klub. To su nekoć bila tri nosiva stupa u Thomasovu životu. Sada više nije bio siguran. U prometnoj policiji bilo je dosadnije nego što je zamišljao. Cadillac ga nije smirivao. Istodobno se u striptiz-klubu dobro osjećao. Jasmine i Belinda bile su drage i prirodne. Premještaj i muškarac ispod prozora zbunjivali su ga. Možda zato što se ispod američkog automobila osjećao ranjivo. Možda je bilo svejedno kad je bio sam. Ali kad je Åsa bila kod kuće – ne. Iako im brak nije bio najbolji na svijetu: nikada si ne bi mogao oprostiti kad bi joj netko naudio. Streljački klub bi ga dakle morao smiriti. No nije mu sviđalo kako su ga gledali nakon pizdarija na poslu. Pitao se što su mislili o njemu. * Klub se nalazio u unutrašnjosti jedne zgrade. Većina streljana u Švedskoj sagrađena je u drvenim kućama tako što bi im otvorili jednu dužu stranu te
postavili baze i mete. Što znači da pucaš ispod krova, ali svejedno vani smrznuo bi se kao pas. No klub u Järfälli bio je luksuzniji: četrnaest usporednih dvadesetpetmetarskih linija za precizno pucanje s najboljim prigušivanjem zvuka koje je Thomas ikada vidio. A sve smješteno unutra na toplome. Ljunggren je već bio ondje. Jedne ruke u džepu traperica, blago povijen i druge ruke ispružene. Držao je natjecateljski pištolj ergonomske drške. U kapi, sa zaštitnim slušalicama i raskrečenih nogu. Spreman pucati. I zapucao je jedanput taman prije nego što ga je Thomas potapšao po ramenu. Dvica. Nije loše. Rukovali su se. Ljunggren se činio istinski sretno. Lupio je Thomasa po leđima. Nije bilo slično njemu – obično bi se tjelesnog kontakta gnušao više nego lupetanja gluposti. »Jesi vidio moju dvicu?« Thomas se razveselio. »Zgodno. Ali ne događa se baš često da pucaš tako precizno, ha?« Sirova stanka za kolegijalni smijeh. Razgovarali su neko vrijeme. Sve kao i obično. Thomas je stao na svoju poziciju. Navukao zaštitne slušalice. Ubacio spremnik u devetmilimetarski pištolj. Zatvorio oči na nekoliko trenutaka. Udahnuo. Usredotočio se. Iako mu se situacija na poslu nije razvijala u željenom pravcu, uvijek je morao biti spreman usredotočiti se u pravom trenutku. Zapucati točno kada to bude potrebno. Pogoditi metu u pravi dio tijela. Polagano je podigao desnicu. Držao pištolj toliko nepomično koliko je bio u stanju. Oko je tražilo nišan. Pronašlo mušicu na nišanu. I dalje se tresla. Opustio se. Slika jasna. Oprezno sada. Fokus. Polako je i jednolično pojačavao pritisak na obaraču. Trudio se ne trzati rukom, šakom i pištoljem. Gotovo da je zatvorio oči. Prst se pomicao sam od sebe. Morao se lišiti svijesti o pokretu koji je trebao uslijediti. Polagano stisnuti obarač. Samo jedan pokret. Stopiti se s mušicom i streljanom preko zraka te osjetiti trzaj oružja i rupu streljiva u meti. Pucanj je nadošao kao iznenađenje. Trzaj ruke dočekao je gotovo iznenađeno. Poluzatvorenim očima pogledao je rupu u meti: jedinica. Ljunggren je rekao: »Iako po cijele dane loviš prometne prijestupnike, nisi izgubio svoj štih. Samo da znaš da si mi nedostajao.« Thomas nije znao bi li se smijao ili plakao. Osjećaj je bio toliko dobar. * Nakon streljačkog treninga Thomas je predložio pivo u Fridenu. Ljunggren je
predložio nešto drugo: »A da se vozikamo okolo? Kao u dobra stara vremena.« Bilo je čudno, no nekako dobro. Ljunggren: oličenje integriteta. Držao se na razdaljini, nije volio tjelesni kontakt, pravi mačo. Zato iznenađuje to što je predložio - samilosno otvaranje. Nježno prijateljstvo. Policajci su se često do streljane vozili službenim automobilima. Ljunggren je uključio policijski radio, no prigušio je zvuk. Thomas to nije mogao protumačiti: možda nije ni razmišljao što je napravio ili je to učinio kako bi dobio na ugođaju. Vozio je polako kao kad su radili. Nalazili su se među kućama. Lišće se sušilo na stablima. Ljeto je bilo vruće unatoč kiši. Pravi rujanski ugođaj - možda baš zato što je bio rujan. Vozikali su se okolo - baš kao nekad. Prije više od tri mjeseca. Činilo se cijela vječnost. Tjeskobna vječnost. Tjeskoba zato što je sve tako brzo otišlo kvragu. »Pričaj malo. Kakvi su prometni šmokljani?« Thomas mu je objasnio. Njihove razgovore, stavove i prehrambene navike. Ljunggren se smiješio. Napokon netko tko je razumio. »Čuo sam svašta o tebi, Andrén. Da radiš sa strane. Točno?« Thomas nije znao što bi mu odgovorio. Koliko je mnogo Ljunggren znao? Trenutačno mu nije mogao sve ispričati. »Naravno. Ispomažem u jednom zaštitarskom poduzeću. Uglavnom večerima i noćima. Kao nekad. Åsa je već navikla.« Ljunggren je kimnuo. Pogleda uprtog na cestu. »Kladim se dva naprema jedan da tamo bolje zarađuješ.« Thomas se nasmijao. »A ja se kladim četiri naprema jedan da ti imaš bolje mirovinsko i socijalno od mene. Moj novi posao je izvan sustava.« »Tako sam i mislio. Isplati li se?« Thomas je nakratko razmislio. Pitanje je i njega mučilo već nekoliko tjedana. A Ljunggren tada pojma nije imao čime se zapravo bavio. »Bit ću iskren, Ljunggrene. Više ne znam što se isplati, a što ne. Jedino što znam je da nisi dužan biti lojalan nekome tko te zapišao. Sve ovo kroz što sam prošao potpuna je govnarija. Znaš li kako je bilo? Rekli su mi da si bio spriječen patrolirati sa mnom jer si morao uskočiti kao zamjena. Zatim su mi prišili onaj curetak koji je jedva dovukao svoj teški prsluk do automobila. Onda nas pozovu jer je stari boksački prvak popizdio u toj trgovini gdje ju je zamalo ubio. A mi se, eto, ne smijemo ni braniti. Mi ne smijemo provoditi javni red i mir. O ne, onda se dogodi sranje. Onda govore o policijskoj brutalnosti. Nanošenju tjelesnih ozljeda. Pretjeranoj uporabi sile. A stara pizda od Adamssona okreče mi leđa. Šalje me na bolovanje i kaže mi zapravo da se nosim. Baš ti hvala na podršci, stara naborana pizdo! Ali i ti i ja znamo
kakav je Adamsson. On u biti nema ništa protiv toga što se dogodilo u trgovini. Morao bi me stopostotno podržati. Ali nije, ovaj put me bacio vukovima. Ne kužim zašto.« Ljunggren je šutio. Kao i obično. Thomas je nastavio. »Ponekad pomislim da je sve povezano. Zamisli da je sve povezano. Sjećaš se one Hägerströmove istrage? U kojoj sam mu prilično pomogao. Okej, takvi kao on mi se ne sviđaju, ali to je ubojstvo bilo vrlo sumnjivo. Zato sam istraživao na svoju ruku. I što se dogodilo? Samo nekoliko dana kasnije počelo je sve to sranje protiv mene. To kao da je bio startni pucanj. Kao da netko nije želio da nastavim pomagati Hägerströmu. Kao kakva urota.« Ljunggren se opet okrenuo prema njemu. »Da, to je bilo malčice čudno.« »Malčice čudno? Ma to je posve ludo.« Ljunggren nije reagirao na Thomasov komentar. »Nemam pojma kako je to bilo te večeri. No u biti me Adamsson nazvao i zamolio da zamijenim Franssona. A ja sam slijedio zapovijed. Ali ne vjerujem da se radi o uroti. Pa to zvuči malo previše, kako da se izrazim...« »Zavjerenički?« »Upravo tako. Zavjerenički.« Ljunggren je zastao. Potom je rekao tiše kao da je razmislio o značenju riječi: »Dakle, da, zavjerenički.« Nastavili su se voziti okolo još jedan sat. Smračilo se. Osvijetljeni instrumenti na ploči u automobilu bili su mu dobro poznati. Nije prestajao misliti na to što mu je Ljunggren upravo rekao. Adamsson mu je dakle zapovijedio da zamijeni kolegu. Jedna misao jasno se iskristalizirala usred sve te kaše u njegovoj glavi: bilo je očito – Adamsson je nekako bio umiješan. Ljunggrenu nije rekao ništa. Ljunggren je krenuo natrag prema streljačkom klubu kako bi Thomasa ostavio pokraj njegova automobila. Ugasio je motor, no ploču s instrumentima ostavio je osvijetljenu. Ruke je držao na upravljaču kao da je i dalje vozio. Pogleda usmjerena u daljinu, možda prema streljani. »Čuj, htio bih ti nešto reći.« Thomas mu je po glasu nazirao da je nešto bilo posrijedi. »Što?« Ljunggren je nekoliko puta progutao slinu. Nakašljao se. Prošla je minuta vremena. »Pa, prije tri dana primili smo jedan poziv. Nekoliko stanara koji su mislili da je u susjednom stanu netko umro. Kroz otvor za poštu na vratima vidjeli su gomilu pisama, a iz stana nitko nije mjesecima izlazio. Otišao sam onamo zajedno s Lindbergom. Stan u Ulici Else Brändström. Pozvonili smo i
pokucali. Uobičajena procedura. Naposljetku smo probali kvaku i ušli jer nije bilo zaključano. Pogledali smo okolo, posvuda je ležao debeli sloj prašine. Kao da u stanu nije bilo nikoga nekoliko mjeseci. Ali mrtvaca nismo pronašli.« Thomas se pitao kakve je veze ta duga pripovijest imala s njim. »Našli smo cijelo brdo tvrde pornografije, lutaka za samozadovoljavanje i sličnih perverzarija. Pronašli smo gomilu alkohola i usmrđeni hladnjak. Ništa više zanimljivoga. Kao da u stanu nije bilo nikoga prilično dugo vremena. Mislio sam da je zadatak bio rutinski. Ali potom sam u kupaonici pronašao čašu sa zubnom protezom. Tada mi je sinulo da je u tom stanu možda živio mrtvac kojeg smo pronašli u Ulici Göste Ekmana. Oko čijeg si ubojstva pomagao Hägerströmu u istrazi. Rekao si da si mu na ruci vidio tragove uboda od igle te da nije imao zube. Mislio sam da bih ti trebao reći ovo. Kao protuuslugu.« Tišina u automobilu bila je kao zgusnuta. Thomas gotovo da je mogao čuti kucanje Ljunggrenova srca. Ovo je bila povreda pravilnika i kazneno djelo povrede tajnosti istrage. Ljunggren normalno za to nije mario. Ali ovo – nešto je veće bilo u pitanju. Thomas se trudio ne djelovati previše zainteresirano. »Okej. Hvala na informaciji. No ja se time više ne bavim. Ali naravno da mislim da je intrigantno. Kako se zove tip koji je ondje stanovao?« Ježio se od uzbuđenja. U biti, već je znao odgovor na pitanje. »Stanar se zvao Rantzell. Claes Rantzell. Ali prezime je novokovanica, to je očito.« »Molim?« »Pa Rantzell je izvedenica, znaš da se u Švedskoj prezimena često mijenjaju. Tip se ranije prezivao Cederholm. Promijenio je prezime prije nekoliko godina. Zvuči ti poznato? Claes Cederholm?« Thomas je odmahnuo glavom iako mu je prezime zvučalo poznato. »Claes Cederholm bio je glavni svjedok na suđenju ubojici Olofa Palmea. Kužiš? Ne radi se ovdje o bilo čemu. Govorimo o ubojstvu švedskog premijera Olofa Palmea5.« Potpuno poremećeno. Thomas je plivao u mutnome. U vrlo, vrlo mutnome. * ŠVEDSKA POLICIJA
Skupina Palme pri Državnoj policiji Datum: 8. rujna, APAL - 2431/07
MEMORANDUM (Oznaka tajnosti sukladno čl. 9 §12 Zakona o tajnosti) Glede Claesa Rantzella (ranije znanog kao Claes Cederholm) (reg. br. 24.555) Claes Rantzell (ranije ime Claes Cederholm, reg. br. 24.555 u registru davatelja iskaza i sumnji na kazneno djelo) najvjerojatnije je ubijen 3. lipnja tekuće godine. Pozadina Claes Rantzell pronađen je u noći 3. lipnja tekuće godine u podrumu u Ulici Göste Ekmana u Stockholmu (vidi priloženi izvještaj, Privitak 1). Pronađen je mrtav. Rantzellovo lice bilo je teško ozlijeđeno zbog primjene vanjske sile te su na tijelu pronađeni znakovi koji ukazuju na nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Pozornosti vrijedna jest činjenica da je Rantzellu izvađena zubna proteza te da su mu vrhovi prstiju bili oguljeni (za pojedinosti vidi izvještaj s obdukcije, Privitak 21. Rantzella zbog tih okolnosti nisu identificirali ni policija u južnom distriktu ni Nacionalni laboratorij forenzičkih znanosti (za pojedinosti vidi zapisnik o identifikaciji, Privitak 3). Činjenice i okolnosti upućuju na to da je Rantzell bio ubijen. Sažetak glede Claesa Rantzella Rantzell je najispitivanija osoba povezana s ubojstvom Olofa Palmea. Ispitan je više od dvadeset puta u razdoblju od 1986. do 1991. godine (vidi APAL-5870/91). Rantzell se, kao što je prethodno navedeno, tada zvao Claes Cederholm. Rantzell je tijekom prve polovice osamdesetih bio poznat kao
preprodavač opojnih sredstava i suvlasnik kockarnice Oxen u ulici Malmskillnadsgatan. Osuđen je za mnogobrojne prekršaje vezane uz opojna sredstva. Na ispitivanju dana 26. travnja 1987. godine (vidi APAL-151/87) između ostalog je naveo da je bio blizak prijatelj Christera Petterssona te da se Pettersson nalazio ispred kina Grand, kina koje je par Palme posjetio neposredno prije ubojstva. Na ispitivanju dana 3. veljače 1988. godine (vidi APAL-2500/88) Rantzell je naveo da se ne sjeća točno. Tada nije naveo nikakvav alibi vezano uz Christera Petterssona u noći ubojstva. Na ispitivanju dana 17. ožujka 1990. godine (vidi APAL-3556/90) Rantzell je ipak ispričao da je u jesen 1985. godine Christeru Petterssonu posudio revolver magnum marke Smith &Wesson kalibra .357. Pettersson je tvrdio da će oružje uporabiti za počasnu salvu na prijateljevu rođendanu. Revolver Rantzellu nikada nije bio vraćen. Ubojstvo je najvjerojatnije počinjeno revolverom magnum marke Smith &Wesson kalibra .357. Podaci o posuđenom revolveru bili su dakle među središnjim dokaznim materijalom tijekom obnove sudskog postupka protiv Christera Petterssona. Državni odvjetnik kanio je povezati Christera Petterssona s mogućim oružjem kojim je ubojstvo počinjeno. Rantzell je živio lutalačkim životom. Vjeruje se da se tijekom osamdesetih uzdržavao uglavnom raspačavanjem opojnih sredstava te kockanjem. Tijekom devedesetih i dvijetisućitih za tuđi račun sjedi u izvršnim odborima različitih poduzeća, uglavnom u građevinskom sektoru (vidi Privitak 4). Od sredine osamdesetih do početka devedesetih živio je s partnericom Marie Brogren. Ocjenjujemo da Rantzellovo ubojstvo nema izravne veze s Palmeovim ubojstvom. No ne može se, međutim, ustvrditi da takve veze ipak postoje. Predložene mjere S obzirom na prethodno iznesene činjenice, predlažemo sljedeće mjere:
1. Skupina Palme uključit će se u istragu ubojstva Claesa Rantzella. Skupinu Palme obavijestit će se o svim istražnim radnjama. Voditelj istrage primat će informacije i jedanput tjedno osobno izvještavati istražitelja iz Skupine Palme. 2. Skupina Palme nastojat će postaviti istražitelje koji će proći kroz sve dokumente vezane uz Rantzella i najkasnije do 30. listopada pripremiti izvještaj. 3. Skupina Palme odredit će vlastitu istražnu skupinu od najmanje tri člana, koja će nadzirati, provjeravati i poduzeti vlastite istražne mjere. Predlažemo da se odluka o tim pitanjima donese na sastanku dana 12. rujna. U Stockholmu, gore navedenog datuma Policijski inspektor Lars Stenås
Treći dio (dva mjeseca kasnije)
37 Pazi proceduru: kristaliće je sjeckao britvicom. Kako bi slomio kamenčiće. Bez zaštitne maske preko usta, kao kad je prošli tjedan koku miješao s tetramizolom, lijekom za životinje. Bez rukavica od lateksa. Bez Jugića koji mu stoji i puše za vratom. Požuruje ga. Nepovjerljivo. Sere po njemu. Samo Mahmud, sam u svojoj gajbi. Nekoliko ulica dalje od Roberta. Nota bene – u svom stanu. Super. Čak je i tata bio ponosan. Na televiziji: Brazil protiv Gane u nekakvoj prijateljskoj utakmici. Nije mario. Sjeckao je više nego što mu je bilo potrebno. Kao u ritmu. U ljutnji koja je tekla iz njega. U bijesu koji je prijetio eksplodirati. Sjebalo se s Jugićima. Duvati je bilo okej. Ali u posljednjih mjesec dana Mahmud je počeo s jačim sredstvima. Sve što je bilo potrebno za kristale kokaina nakon sjeckanja bile su tri kapi vode, nakon čega bi se otopile. Uzeo je iglu za jednokratnu uporabu. Kokain nije bio kao sredstva za doping–vene su se skupljale. Možda deseti put u životu da ubrizgava kokain. Još se sjećao šuta kojim se prije četiri tjedna razdjevičio. Kao bijeli dinamit - euforija kao da je na putovanju prema dženetu. Robert i on kao da su zajedno sudjelovali u HD-programu najjače razlučivosti. Grand Theft Auto puta četiri milijuna. Do jajaaaa. Stavio je iglu uz ruku. Pobrinuo se da mu vena ne pobjegne. Pritisnuo. U iglu je ušla kapljica krvi. Još je malo pritisnuo. Potom je pustio da krv ponovno uđe u iglu. Pa u venu. Deset sekundi čekanja. Devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan. Koji šut! Kao munja koja ga je pogodila pravo u mozak. Za usporedbu: travulja je blijedjela, šmrkanje je bilo preslabo, a alkoholna pića za pubertetlije. Zelena boja nogometnog travnjaka na televizijskom ekranu doimala se zelenijom od Amazonije. Ovo je bio pravi luksuzni život.
* Gdje su Robert i ostali, jebo ih pas? Rekli su da će se javiti. Doći u inspekciju gajbe. Potom su planirali izlazak. Mahmud je povukao lajnu. Osjećaj kao i obično. Lijepo, ali nakon što je testirao intravenozno, intranosno više nije bilo isto. Razmišljao je o vlastitoj situaciji. Osim tih večeri sve je bilo za kurac. Radio je kao pravi Šved, četrdeset sati tjedno. A mogao je naći i kakav normalan posao kao što mu je Erika predlagala. Cijelo se vrijeme vozio predgrađima. Podizao robu u Shurgardovim skladištima. Prodavao je dilerima iz sjeverne Botkyrke, Norsborga, Skärholmena i Tumbe. Posvuda. U pizzerijama nakon zatvaranja, po barovima, klubovima, teretanama, borilačkim klubovima, podrumskim prostorima, tavanima, zabavama u privatnim stanovima, večernjim školama, postajama podzemne željeznice, ostakljenim interijerima trgovačkih centara, parkovima i dječjim igralištima. Najčešće je prodavao iz automobila. Jer istini za volju: zarađivao je kao car kupio je merđu CLS 500. Na otplatu, ali jebo ga on. A takav automobil nikada ne bi nabavio uz pošten posao. Ispod sebe je imao šest ili sedam tipova, ali i jednu curu, koji su redovito dilali za njegov račun. Dijma je bio među najboljima. Kupovao je najmanje dvjesto grama mjesečno. Mahmud – na putu da postane kokainski car južnog Stockholma. Tržio je najmanje kilogram mjesečno. Najmanje pola milijuna kruna na ulici. Jugićima je plaćao četiristo trideset somova za kilu. Ostalo bi mu oko sedamdeset tisuća. Živio je na visokoj nozi, ali za tu se lovu naradio kao pas. Loša strana posla: Radovan ga nije puštao. Mahmud: vrlo isplativ kmet. Unatoč tome koliko je tatu, sestre i Eriku želio učiniti sretnima. Nije uspio. Pa je odlučio: kad je bal, nek je maskenbal. Bilo je vrijeme da jedan Arapin zasjedne na vrh. Postane veći od jugićkih kumova. Za teretanu mu je ostalo manje vremena. Vježbanje je patilo. Nije se dobro osjećao. Nuspojave od kure. Tablete su izazivale jebene nuspojave. Lice i leđa oprištavili su mu kao da ima ebolu. Bubrezi su ga boljeli. Na leđima su mu rasle čudne debele dlake. Sinoć nije spavao ni dva sata. No morao je uzimati tablete Winstrola. Morao je završiti kuru. No morao je smanjiti. Nije mogao istodobno uzimati sredstva za doping i koku. Umjesto toga, na internetu je naručio bolje proteine. Rabio ih je češće. No time nikako nije mogao nadomjestiti prorijeđene treninge u Fitness Centeru ili neuzimanje hormona. Misli su mu lepršale: što bi sve mogao napraviti s tolikom lovom. Istodobno: Jugići su ga bilo kad mogli sjebati. Svi bi oni i rođenu majku prodali za keš.
* Bilo je jedanaest sati. Uzeo je mobitel. Nazvao je Roberta. Frend na telefonskoj sekretarici nije imao pozdravnu poruku, samo neku bučnu arapsku glazbu. Nikakve koristi da mu ostavi poruku. Ionako će vidjeti da ga je zvao. Vrijeme je prolazilo. Mahmud je povukao još jednu lajnu. Igrao je PlayStation kao pravi car. Zazvonio je mobitel. Bio je to Robert, uzbuđen kao malo dijete: »Ajde siđi, jebote, evo nas ispred tvoje zgrade. Grad je večeras naš.« Mahmud je navukao jaknu. Kožnjak s merđinim simbolom na rukavima. U džep je strpao kuglicu od aluminijske folije s dva grama. Večeras: pokazat će Stockholmu - najebat će se pičetine kao nikad prije. Mahmud i Javier najprije su povukli po lajnu. Robijeva linija tresla se od teškog ritma. Atmosfera prva liga. Jedino što mu je nedostajalo: Babak na stražnjem sjedalu. Vidjelo se da se Robi napirlitao kao pravi picolovac. Zalizane kose, kratke no njegovane bradice, sa zlatnim lančićem oko vrata i u uskoj svilenoj majici V-izreza. Bicepsi su mu se jasno ocrtavali na tkanini majice. »Hej, napaljen si večeras, ha?« Robert se nasmijao. »Stari moj, tolko sam napaljen da sam već dvaput svršio u gaće.« »Maher i pol. A da uzmemo moju mečku?« »Ako hoćeš. Super. Ko pravi igrači.« Javier se samo smiješio. Premjestili su se u Mahmudov auto. Kako je bio super. Na putu. Robert se okrenuo prema Mahmudu: široko se osmjehivao kao hijena. »Ako večeras ne zabijem tricu, dajem vam deset puta više love. Može?« »Šta je trica, jebat ćeš tri ženske?« »Nije, habibi. Stvarno ne znaš šta je trica?« Mahmud je pomislio na svašta, no htio je čuti što je Robi imao na umu. »Trica, gle, to ti je kad svršiš u sve tri rupe istu večer.« Mahmud se odvalio od smijeha. Javier se grohotom smijao. Robi je bio zadovoljan samim sobom - smijao se sam sebi. Tri fina tipa u potrazi za pičkom. Ako večeras ne zabiju, onda nikada neće. Mahmud između napadaja smijeha: »Kunem se da ću i ja večeras zabit tricu. Obećavam.« Smirili su se. Približavali se centru. Mahmud se uozbiljio. Htio je ozbiljno razgovarati.
»Stvarno sam ljut ko pas.« »Pa šta opet, ti i Babak? Pusti ga na miru.« »Nije to. Kunem se da se ne želim svađat s Babakom. Pozdravite ga od mene, salam.« »Pa šta je onda?« Mahmud je vidio Robertovo lice u retrovizoru. Doimao se iskreno zbunjeno. »Ma Jugići me jebu u dupe. Zapravo želim prestat.« »Pa prestani onda. Reci im da se nose.« »Ne, ja nisam tip koji lako plane. Ja sagorijevam laganini, ko džoja. Al jedna će kap prelit čašu. Kužite?« Javier se naslonio. »Ja ne kužim. Zarađuješ finu lovu. Gle kakvu mečku imaš. U čemu je problem?« »Pa ja sam njihova pička. Lako tebi, Robi, ti si svoj gazda. Sam svoj majstor. Al mene drže na uzici ko najgoru kurvu. Ko čuvari u buksi, određuju mi šta ću i kad radit. Prijete da će sve ispričat starom ako ih ne poslušam i da će mi sjebat sestru. Ja se s rogatima bodem. Moram nešto učinit.« Robert prvi put te večeri ozbiljan: »Mahmude, slušaj me dobro. Za deset godina možda neću vjerovat u Jugiće, al sad - pripazi. To je sve šta ću ti reć. Dobro se pazi. To su zvijeri, nemoj se s njima zajebavat. Dok god fino zarađuješ, igraj po pravilima i pravi se sretan. Nemoj zajebat.« Grobna tišina u automobilu. * Grad je kao usijan. Mahmud se sjetio: Švedi su slavili nekakve Svi svete. Večernju tamu osvijetlile su platinaste plave pice ogoljenih nogu i u visokim petama. Frajeri u Barbourovim prslucima koji su više izgledali kao podstava nego kao jakne. No večer je pripadala njima. Javier je rezervirao stol u White Roomu. Da je Mahmud pokušao rezervirati: dobio bi šakom u glavu. Svoj ulični naglasak nije mogao sakriti. A nema šanse da bi mogao ući bez rezervacije. Dokazano nebrojeno mnogo puta na primjeru kmica sa sveučilišnim obrazovanjem: dečki su potajice kamerom snimili taj aparthejd na ulazima u noćne klubove i tužili ih. U Švedskoj bi trebali biti junaci - ali za Mahmuda se ništa nije promijenilo. No Javier je bio gotovo kao Šved. Ma prva liga. U White Roomu: u stolove su ugradili vjedra s ledom, na stropu su bili kristali, a ružičasti šank bio je prepun luksuzne votke i šampanjca. Po zidovima je visio nakit - nekakva izložba. Plesni podij bio je kružni prostor
usred kluba. Vrvio je ljudima. Jedino zato što ih nisu puštali u VIP-prostor. Jebeno svejedno: plesali su kao ludi. Ali nemojte pogrešno shvatiti: to nije značilo da je i Mahmud plesao. Faca iz predgrađa poput njega ne bi se nikada tako ponizila. Plesali su Švedi, pederi. No ipak, osjećaj da su u điru suzbijao je sve ostalo. Sjetio se kad je u Sturecompagnietu vidio Daniela i ostale tipove. Sjetio se tjeskobe u želucu. Panike u glavi. Pitao se što je bilo gore. Biti dužan bandi Born to be hated ili kurvati se za Jugiće? Tri lajne kasnije: Mahmud, Robert i Javier sjedili su u separeu s pićem. Mahmud kao i obično nije pretjerivao s pićem. Piće je bilo za cure. Plan: daj im da se nacugaju dovoljno za jebačinu, ali ne previše – nitko nije htio bljuvotinu na kurcu. Mahmud je mislio kako su ih šveđanski likovi gledali prijeteće. Nisu kužili spiku. Carske kmice krale su im pičke. Osjetio je vibracije u džepu. Mobitel mu je smetao. Morao je provjeriti tko zove. Možda je poslovno. Poruka je bila jasna zapovijed: »D večeras želi 50 karata.« Drugim riječima: morao je do nekog Shurgardova skladišta, srediti pedeset grama bijelog i robu isporučiti Dijmi. Evo ga kako sjedi s prijateljima, s tri ili četiri voljne pičke, na svojem vrhuncu i s mogućnosti da zabije tricu. I baš ga tada Majstor Radovan šalje van na posao. Kao da je na kocki izgubio životnu ušteđevinu. Morao bi odbiti i pokazati im srednjak. Koliko mržnje u tom času. Izvirala je u njemu. Kao da se zapalio taj žareći bijes. Postajući nalet lave. Morao bi ih poslati u pičku materinu. Reći im da odjebu. Ali istodobno, toliko snažno i moćnije od bijesa i vrućine: znao je što je morao napraviti. Isporučiti robu. Bilo mu je drago što nije pretjerao s pićem. Automobil je bilo bolje voziti sa šutom koke nego s promilima u krvi. Liniju je pojačao koliko je išlo. Snoop Doggy Dogg u najboljoj formi. Tako se Mahmud trenutačno nije osjećao. Vozio je kroz centar, preko Södermalma pa autocestom ravno prema jugu. Pokraj Liljeholmena, Årste i tako dalje. Do Kungens Kurve – prave kurvetine. Oko skladišta nije bilo nikoga. Pa jasno: bilo je pola jedan u subotu navečer. Sipila je ledeno hladna kišica. Ušao je, neko vrijeme kopao po kutijama u skladištu i izvadio sve što je ondje pronašao - šest puta po pet grama. Vratio se do automobila. Kao manijak kroz noć. Do idućeg skladišta u Årstabergu. Te je dijelove grada već napamet znao. Unutra pa van kao idiot. * Sat i pol kasnije: pedeset grama u jednoj vrećici u džepu. Glupo i opasno - da ga sada zaustavi murja, letio bi u buksu na dvije godine. Najmanje. Sud je
opako kažnjavao količinu, sudio je vrlo strogo i bio nepopustljiv prema dilerima. Vratio se u centar. Nije bilo lako pronaći parkiralište. Nije imao snage voziti se okolo. Jebalo mu se za kazne - automobil je ostavio ispred Nacionalne kraljevske knjižnice. Poslao je poruku Dijmi na broj za koji je mislio da ga Albanac taj tjedan upotrebljava. Čekao je deset minuta. Studenska noć bila je mračna. Ispod svjetiljki gdje se parkirao nigdje nikoga. Pomislio je na tatu. Ako bi saznao da se Mahmud bavi ovim sranjem, plakao bi do smrti. Pokraj njega stao je srebrni saab. Mahmud je zamalo poskočio u sjedalu. Je li zadrijemao u mraku automobila? Vidio je Dijmu na prednjem sjedalu. Iz saaba je izašao neki tip. Otvorio stražnja vrata mečke. Sjeo na stražnje sjedalo. Mahmud posve napet. Nije ga poznavao. Droga u džepu na ulici vrijedila je više od tristo somova. Je li ga Dijma kanio sjebati? Tip je djelovao blijedo. Imao je velike podočnjake i pepeljasto plavu ravnu kosu, s frizurom koja je djelovala istočnoeuropsko. »Kreni«, rekao je na lošem engleskom. Mahmud je pokrenuo automobil. Podalje je vidio saab. Skrenuli su na Sturegatan. Mahmud je osjećao loše vibracije. Ovako obično nisu poslovali. »Parkiraj kraj stadiona.« Bilo je tu nešto mutno: tip je riječ stadion izgovorio malo predobro da bi bio novopečeni useljeni Albanac. Vozio je duž Sturegatana. Saab je skrenuo desno na Karlavägen. »Nemoj ga pratiti«, zapovjedio je teklić na engleskom. Mahmud je usporio. Rekao je: »Tebe ne znam.« Albanac je odgovorio: »Imaš robu?« Mahmud je šutio. Nije imao snage svađati se. Htio se vratiti djevojkama. Vozili su Valhallavägenom. Jedva da je bilo prometa. Automobil je parkirao kraj crvenkastog stadiona. Nastavilo je kišiti. Ugasio je motor. U džepu se igrao drogom. Pokraj automobila dovezao se tamni volvo. Parkirao je i prepriječio izlaz mečki. Tip sa stražnjeg sjedala nagnuo se naprijed. Rekao je na švedskom: »Dobar si ti lik, Mahmude.« Koji je kurac ovo? Albanac je odjednom govorio švedski. Morao je skužiti što se zbivalo. Je li ga Dijma pokušavao prevariti? Ili su se Jugići zajebavali s njim? Ili murja? I baš je te noći morao svoj džepni nož ostaviti kod kuće. »Ma koji si ti? Daj odjebi.« Mahmud je pogledao prema volvu. Na prednjim sjedalima sjedila su dvojica tipova koji su izgledali kao Šveđani. »Evo, odjebat ću. Nema potrebe za živciranjem. Zovem se Alex.«
Mahmud je osjećao cijelim tijelom: tip je bio drot. »S tobom ne razgovaram.« »Zašto ne? Saslušaj me što ti imam za reći, samo par minuta. Pretpostavljam da u automobilu imaš nešto zakonom zabranjeno. Je l’ tako?« »Rekao sam da s tobom ne razgovaram.« »Onda samo reci Dijmi da smo se porječkali i da sam otišao. S njim sam se ove večeri već dovoljno zajebavao pa se neće iznenaditi.« »Nisam napravio ništa nezakonito il šta već sereš.« »Sve pet, Mahmude. Ne kupujem ništa. Večeras te nećemo ni za što privesti. Ne ovaj put. Samo me saslušaj.« Mahmud nije kužio o čemu je to jebeni drot pričao. Sve je bilo gotovo. Volvo ispred njega. Nikakve mogućnosti za bijeg. »Znamo čime se baviš. Ali potrebno nam je više informacija. Potreban nam je netko iznutra. Ljudi poput mene dobivaju kratke poslove, ali ne puštaju nas unutra. Ti si dobar momak. Tvoj tata se brine za tebe. Imaš sestre kojima možeš pomoći. Ne želiš opet u zatvor. Hajde, Mahmude, pa nije valjda da ti je u buksi bilo lijepo? Što bi otac rekao?« Mahmud je gledao ravno ispred sebe. Nije htio pederskog murjaka gledati u oči. »Jebi si mater.« Tip se nije obazirao. Nastavio je: »Nismo nerazumni. Možemo zaboraviti sve što imamo o tebi. Mogu te odmah privesti i dobiješ dvije godine samo za to što imaš u džepu. A imamo dokaze za još dva prijestupa. Za to ćeš dobiti najmanje osam godina, samo da znaš. Ali budemo li surađivali, zaboravit ćemo na sve. Jedino što želimo...« »Jesi gluh, jebote?« To je kraj, Mahmud je mislio nabiti frajeru glavu na mjenjač i otrčati odande. Morao je pokušati. »Mahmude, smiri se i saslušaj me još samo malo. Potreban si nam. Zaboravit ćemo na kaznena djela koja si počinio. Jedino što tražimo jest da se povremeno nađeš s nama i ispričaš nam što se događa.« Bolesno da bolesnije ne može biti. Ozbiljno su mislili da će cinkati. Koje sranje, plave bluze nisu normalne. »Zajebavaš me, ha? Misliš da sam cinker? Nikad.« Alex kao da se razočarao. »Razmisli. Ne radi se o cinkanju. Sve ćemo obaviti glatko. Nitko neće ništa saznati. Ali neću te još dugo zadržavati. Razmisli o svemu. I nemoj napraviti ništa glupo. Ja ću samo ući u susjedni automobil.« Murjak je jednu ruku položio na kvaku, a drugu ispružio. »Evo ti moja posjetnica.« Mahmud ga je ignorirao.
Murjak Alex ostavio ju je na suvozačevu sjedalu. »Nazovi me ako se predomisliš.« »Zaboravi.« »Razmisli o svemu nekoliko dana. Inače ću te idući put kad se vidimo ispitati u pritvoru. Kužiš?« Alex nije pričekao odgovor. Izašao je iz automobila. Okrenuo se prije nego što je zatvorio vrata. »I još nešto. Čujemo li nešto o ovom našem razgovorčiću, dolazimo po tebe. Odmah.« Murjak je ušao u volvo. Leteći start. Mahmud je nekoliko minuta sjedio u tami. Uzeo je posjetnicu. Pisalo je samo Alexander Wren, inženjer, broj mobitela. Fina krinka. Otvorio je prozor. Bacio posjetnicu. White Room bio je otvoren još neko vrijeme, no nije smogao snage vratiti se. Što ako je i Dijma bio policajac u civilu? Nemoguće, Dijma je bio oličenje Albanca iz predgrađa. A on je bio gubitnik. Ni murja nije imala visoko mišljenje o njemu. Istodobno: koga je on to štitio? One koji su ga uvaljali u sranje iskoristivši njegovu ljubav prema svom babi i sestri. Mahmud je Dijmi poslao poruku. Zamolio ga da dođe i sam pokupi robu. Albanac ga je čekao ispred Kraljevske knjižnice. Nije se iznenadio kad mu je Mahmud objasnio da se s pizdom porječkao oko cijene. Mahmud je rekao da ga je izbacio. Uzeo je dvjesto pedeset somova u nesavijenim novčanicama od tisuću. Sve je odjednom postalo bolje. Jebote, možda da se ipak vrati u White Room. Da vidi jesu li Robi, Javier i cure još uvijek ondje. * Ozračje kao na Divljem zapadu, među svim tim bocama šampanjca. Bogati mladi Švedi s dvostrukim manžetama i više voska u kosi nego što je Mahmud rabio u tri mjeseca prskali su se šampanjcem. Čim je sjeo pokraj Robija, frend mu je u ruke turio kutijicu snusa. Mahmud je zavirio ispod poklopca: fina hrpica koke. Otišao je na zahod. Povukao lajnu. Dvjesto pedeset somova – osjećao se sve bolje i bolje. Okej, nisu to sve bile njegove pare, ali, jebi ga, morao se opustiti nakon susreta s murjom. Vratio se u gužvu. Plesni podij krcat. Reflektori su bojili cijelu prostoriju. Eurotechno je udarao u ritmu dok su cure dizale ruke. Jebeno. Javier je otišao s nekom curom. Robi je sjedio i obrađivao svoj kolačić. Gledala ga je u oči. Mahmud se pitao kakve li joj je slatke laži prodavao. Dvije cure pile su posljednje kapi votke Gray Goose. Mahmud je jednoj namignuo. Nadjačao glazbu: »Baš si slatka. A da popijemo malo šampanjca?«
Nije bilo jasno jesu li čule što je rekao. No tri minute kasnije vratio se za stol s najboljim ružičastim šampanjcem. Tada su sigurno skužile. Natočio je. Nazdravili su. On nije pio. Ali smiješile su se. Cura kojoj je namignuo bila je najslađa koju je vidio nakon Lindsay Lohan. Izblajhane kose koja se doimala anđeoski tankom. Velike blistave okice. U sivom topiću podstavljenih ramena. Svoju čašu ispila je naiskap. Natočio joj je još. »Hoćeš nešto veselije, pravi dinamit?« Nasmijala se. Ruke su im se srele te joj je pružio vrećicu. Uštipnuo ju je za guzicu kad se s prijateljicom progurala pokraj njega prema zahodu. Anđeoska cura vratila se nakon pet minuta. Zjenica širokih kao mina na olovci. Kihnula je u ruku. Nasmiješila mu se. Mahmud je bio car. Večeras će zabiti tricu. Je’n, dva - trica! * Žvalili su se kao pomahnitali već u taksiju na putu prema gajbi. Njezina ruka u njegovim hlačama. Gore pa dolje. Poludio je, želio ga je umočiti. No nije imalo smisla svađati se s vozačem. Kišilo je pa se činilo svježe. Cura se zvala Gabrielle. Traperice su joj oko crnih cipela s petom izgledale kao žljebovi. Teturala je, pijana kao majka. Dokobeljali su se do stana. Nije htio uključiti svjetlo - sramio se zbog nereda i prljavštine. Stavila mu je kurac u usta već u hodniku. Počela pušiti. Bez nepotrebne predigre i maženja. Baš kako je htio. Još malo pa će svršiti. Disao je sve brže. Gabrielle je primijetila. Izvadila ga je tako da svrši vani. Mahmud je rekao: »Ostavi ga unutra.« Kimnula je, a kurac mu je pratio pokrete njezine glave. Sjeli su na krevet. Odmorio se nekoliko minuta. Pustio glazbu. Skinuo joj je traperice. Ostavio topić. Turio joj kurac. Gabrielle je stenjala kao u porniću. Karao ju je tako neko vrijeme. Lupao ju je po guzici. »Daj stavi kondom.« »Ma jebe ti se, svršit ću ti na leđa.« Nije se bunila. Mahmud je pretpostavio da je uzimala pilule za kontracepciju. Nastavio je karati, hopa-cupa. Svršio je nakon nekoliko minuta i bogme ga nije izvadio. Nejasno je li ona to uopće primijetila. Super - druga trećina riješena. Čekaj dok frendovi sutra čuju za ovo. Gabrielle je otišla na zahod. Kad se vratila, pripremio je lajnu na omotu za CD. Rekla je: »Ne, hvala, ne treba mi. Možeš mi nazvati taksi?«
Što sad sere? Ostalo je još nešto za obaviti. Morao je zabiti tricu. Svršavanje u dupe mora biti velika završnica. Nagnuo se prema njoj. Ljubio ju je po vratu pa prema licu. Usnama dodirivao njezine oči, obraze i čelo. Rabio je romantični pristup. Nadao se da će se predomisliti. Lizao joj je uho, milovao joj kosu, grudi i stražnjicu. »Hajde, draga, budi dobra. Baš nam je lijepo, zar ne?« Opet su legli. Morao ju je opet jebati, nije bilo druge. Skinuo joj je topić. Tijelo joj je bilo jebeno predivno. Oprezno je legao na nju, bio je desetak puta veći. Nastavio ju je ljubiti po čelu. Zažmirila je. Uvela mu kurac u sebe. Misionarski položaj nekoliko minuta. Potom ju je okrenuo. Kurac prema njezinu čmaru. »Ne, neću tamo«, šapnula je. »Ma bit će ti lijepo. Obećavam.« Uhvatio ju je za guzove. Pokušao silom uvesti kurac. »Neću tamo.« Povisila je glas. »Ajde, dušo, brzo ćemo to.« Gabrielle je maknula stražnjicu. Uhvatio ju je čvršće. »Prestani. Neću.« Još višim glasom. Poremećeno: on koji je bio mišićavi kuronja, osvajač ženskih srca i pravi jebač - spustio mu se. Koja prilika, cura na trbuhu, a on ga je samo trebao zabiti i svršiti. Što mu se to dogodilo? Pustio ju je. Primijetio kako se opustila. »Ostani tako, molim te. Prekrasna si.« Ustao je. Pogledao Gabrielle. Tanke duge noge na krevetu. Morao ju je srediti. Kopao je po svojoj odjeći, jakni, novčaniku i trapericama. Naposljetku je pronašao što je tražio: vrećicu za marke s nekoliko preostalih miligrama. Stavio je kokain na prst. Protrljao kurac. Moralo je upaliti. Morao ga je dići. Odmah.
38 Niklas je držao oružje. Odvagivao ga. Divio se odsjaju metala. Kao da je opet bio u pješčaniku samo što je ovo oružje bilo nerabljeno. Sjetio se proteklih tjedana. Žena iz Black &White Inna dostavila mu je narudžbu. Čist i dobar pištolj: nova beretta. Isprobao ju je prvi put pucajući u
gustoj šumi izvan grada. Dvadeset pucnjeva u nekoliko limenki piva postavljenih po stijenju. Bagdadski ugođaj u stockholmskoj jeseni. Morao je upoznati oružje. Sve njegove dijelove; sigurnosni otponac, repetirajući dio, nišan, oslobađanje cijevi, mogućnost blokiranja spremnika i tako dalje. On i beretta: morali su postati jedno. Kako doliči. Potom vježbanje kod kuće. Morao je naučiti repetirati tako da pokret automatski ostane u laktu. Ugasio je svjetlo, vježbao u mraku, vježbao u vrećastoj odjeći, bez odjeće, hodajući, ležeći i trčeći. Lijevom, desnom, desnom, lijevom. Svi vi zlostavljači – počinje ofenziva Operacije Magnum. Gubite se i sakrijte – ako možete. Danas je bio taj dan. Danas će riješiti prvoga. Svinju Matsa Strömberga. * Mjeseci su prolazili brzo, a rezultati nadzora bili su prvoklasni. Jedino sranje: izbacili su ga iz stana u Aspuddenu. Seronja od posrednika dogovorio je drugi stan, a Niklas je morao pljunuti lovu. Gore od očekivanog, s obzirom na to da se morao riješiti audija te umjesto njega nabaviti ford. Oko sigurnosti nije htio sklapati kompromise. No za nekoliko dana više neće imati novca. A što će tada? Osnovno načelo nije se mijenjalo: rat je koštao, rat je bio trošak. Odnos s mamom pogoršao se. Nije smogao snage javljati joj se. Zvala ga je, slala mu poruke, čak mu je slala i pisma. Nakon svađe prije nekoliko mjeseci: nije bilo u redu. Mama se polovicu života dala ponižavati. Svejedno, činilo se kao da ne želi razumjeti zašto je važno to što će on danas napraviti. Zašto je razmišljala tako izopačeno? No u tome je ležao odgovor. Što su tolike žene pristajale da ih muškarci tuku, tlače i teroriziraju. Što se nisu branile, poduzimale nešto i uzvraćale udarce. Niklas je bio dobro upoznat s argumentima radikalnih feministica iako je prestao čitati njihove jadne stranice nakon incidenta na Biskops-Arnöu. Stvar je bila u društvenim strukturama, raspodjeli moći između spolova i ukorijenjenim obrascima ponašanja koje je svaki pojedinac očito bio prisiljen oponašati. Jedne listopadske noći postavio je GPS sustav ispod automobila Matsa Strömberga. Nakon toga pratio je njegovo kretanje kao manijak. Sjetio se jednog britanskog narednika iz Dyncorpa. Tip je uživao u zemljovidima – gotovo fetišistički. Dok su ostali slušali glazbu na mp3-playerima, čitali pornografske časopise ili kartali poker, narednik Jacobs nevjerojatnim je intenzitetom proučavao zemljovide. Ali, jebote, tip je bio oštar kao britva. Kada bi proučio određeno područje, poznavao bi ga bolje od vlastitog oružja.
Strömberg je na putu kući često navraćao u kiosk u Sundbybergu. Parkirao bi automobil. Izašao i ostajao ondje oko četvrt sata. Niklas isprva nije kužio što tip ondje radi. Jednog dana slijedio ga je unutra. Mats Strömberg ionako ga ne bi mogao prepoznati. Radilo se o klađenju. Tip se izgleda novcem od kućanstva kladio na konje, nogomet i ostale sportove. A Niklas je uviđao obrazac. Tih večeri kada bi se oklade razriješile, Mats Strömberg iskaljivao bi se na svojoj ženi. Kad je u listopadu zahladilo, Strömberg je navukao kariran šal, ovio ga oko vrata kao pravi starkelja, zavezavši jednostavan čvor i pustivši ga da mu najvećim dijelom visi preko grudi. Jaknu od trapera zamijenio je užasno ružnom zelenom najlonskom. Kožne cipele zamijenio je čizmama koje su izgledale kao vojničke. Tek je tada, u listopadu, Niklas uočio još jedan obrazac ponašanja: prvog ponedjeljka svakog mjeseca Strömberg se s nekoliko prijatelja nalazio u jednom baru na Mariatorgetu. Već je naučio: isti bar, otprilike isto vrijeme, isti likovi. Fotografije koje je snimio jasno su davale do znanja. Tri mjeseca zaredom. Večeras je bio četvrti studenoga. Prvi ponedjeljak u mjesecu. Definitivno: vrijeme za napad. Znao je da će se Mats Strömberg kući vratiti kasno i bez automobila. Operacija Magnum prelazila je u iduću fazu. * Niklas je unajmio neutralno vozilo, Volvo V50. Nije htio da jebeni Mats prepozna ford koji je toliko često posljednjih dana stajao parkiran ispred njegove kuće. Tip bi se mogao zapitati. Volvo je bio savršen: nitko nije primjećivao tako dosadan automobil. Čekao je. Ispred bara u kojem se Mats Strömberg veselio. Za divno čudo nikada mu nije bilo dosadno - vrijeme je samo prolazilo dok je gledao kroz prozorsko staklo. Strömberg se ne bi trebao veseliti. Prije četiri dana prebio je ženu naočigled njihova sina. Ona je plakala. On je udarao. Sin se sakrio iza trosjeda. Niklas ga nije namjeravao srediti ovdje u centru – previše ljudi. Umjesto toga: slijedit će ga do Sumpana. A tamo na ulici, na jednom mjestu koje je analizirao: tragedija će biti okončana. Ugasio je zvuk na mobitelu. Uređaj je bio u torbi na suvozačkom sjedalu. Svejedno je osjetio vibriranje, kao da ga drži u džepu traperica. Na zaslonu je pisalo da zove Benjamin. Uistinu nije bilo prikladno da se sada javi. S druge strane, možda bi mu opet mogla zatrebati Benjaminova pomoć. Novčana stiska bila je problem koji nije smio ignorirati.
»Bok, Benjamin ovdje.« »Vidim.« »Pa gdje si ti zadnjih mjeseci? Ovo je prvi put da se čujemo u ne znam ni sam koliko dugo vremena. Jesi se vratio u Irak?« Niklas nije podnosio šmokljana. Koji kurac je htio? »Čuj, trenutno nemam vremena. Što je posrijedi?« Benjamin je utihnuo nekoliko udisaja predugo. Očito iznenađen Niklasovom bahatošću. »Slobodno se možeš vratiti odakle si došao ako sa mnom kaniš tako razgovarati. Jebe mi se. Prekinuo si mi poziv sigurno deset puta zadnjih tjedana.« Bio je u pravu. Niklas se nije javljao, ignorirao ga je, čak mu se nije dalo ni preslušavati poruke. Morao se usredotočiti, a ne ometati bezvrijednim razgovorima. Svejedno: nedostajalo mu je novca. »Znam, žao mi je. Previše radim. Što je posrijedi?« »Mislim da ćeš ovo htjeti čuti. Ako već nisi preslušao poruke.« Niklas je pomislio: nemam snage za ovo. Benjamin je nastavio. »Prije nekoliko tjedana zvali su me iz policije. Pozvali me na ispitivanje. Bio sam kod njih negdje sredinom listopada. Pogodi o čemu se radilo?« »Pojma nemam.« Osjećao je određen nemir. »Radilo se o onome od ljetos. Sjećaš se?« »Čemu?« »Sredi se. Znaš o kome su me ispitivali?« Nemir je rastao. Već je znao odgovor. U pitanju je moglo biti samo jedno koje sranje. »Ispitivali su me o tebi.« »Zašto?« »Sjećaš se kad si me zamolio da kažem da si te jedne večeri bio kod mene?« »Sjećam, ali što su sada rekli?« »Nikad mi nisi rekao o čemu se radilo. U kakvo si me to sranje uvalio? Ispitivali su me sigurno dva sata. Jebeno me tiskali. Jesmo li doista gledali film? Koji film? Pa onda kad si došao k meni, kad si otišao, jesam li siguran u vezi datuma. Kužiš?« »Nisi im valjda ništa rekao?« »Ne, nisam. Ali, jebemu, nisi mi rekao da će ovako završiti. Niklase, o čemu se radi? Pa ovo je bolesno. Ubojstvo.« »Ne znam ništa više od tebe. Pojma nemam. Ne lažem. Jesam li osumnjičen ili što?«
»Otkud, jebote, da ja znam? Ubojstvo, uh. Hajde, Niklase. O čemu se radi?« Niklas se istodobno osjećao hladno i toplo. Kako je do ovoga došlo? Benjaminu nije mogao odgovoriti. Stajao je na raskrižju: s ovim se sranjem nije mogao pomiriti. Istodobno, Benjaminov alibi - od neprocjenjive vrijednosti. Morao se ulizivati do jaja. »Čuj, radi se o tome da su u maminoj zgradi pronašli mrtvaca. I mene su ispitali. I mamu. Radi se o nekom prebijenom jadniku u podrumu. Što je mobiliziralo cijelu jebenu policiju.« »Okej. Ali što ja imam s tim? Zašto su me priveli na ispitivanje i krvnički me pritiskali? A što će ti ono oružje?« »Ništa, kupio sam ga za zabavu. A što se tiče mrtvaca u maminoj zgradi, iskreno, pojma nemam o njemu. Ni najmanjeg pojma. No da sam osumnjičen, priveli bi me već odavno. Radi se o tome da bih zbog svoje prošlosti mogao imati problema s policijom.« Tišina. Dugačka tišina. Kap znoja niz sljepoočicu. Benjamin je rekao vrlo polako: »Čuj, frendovi smo i tako to... ali ovo je već velika stvar. Što ja time dobivam?« »Kako to misliš?« »Mislim da te trenutno štitim na lijepe oči. A što dobivam? Ne misliš li da bih trebao dobiti nešto zato što lažem o toj filmskoj večeri?« »Što mi, jebote, hoćeš reći? Hoćeš pare, ha?« »Ne znam. Ali zapravo hoću. Da. Pa valjda je pravedno. Štitim te. Možeš biti malo širokogrudan.« Ovo je bilo previše. Najprije seronja od posrednika, potom zamjena i najam automobila, a sada i ovo: prijatelj koji ga je izdao. Koji ga je ucjenjivao. Što da mu kaže? Pizdi je morao nešto ponuditi. »Nisam ovo od tebe očekivao, Benjamine. Ali što kažeš na ovo: učinio si mi uslugu i to će ti se isplatiti. Mogu ti platiti pet tisuća. Više nemam.« Benjamin je coknuo jezikom. »Drago mi je što se razumijemo. Udvostruči svotu i kvit smo.« * U ponoć je Mats Strömberg isteturao iz bara s prijateljima. Sav crven od pića. Ovlaš ovijena šala. Uskočio je u prijateljev automobil parkiran tri automobila ispred Niklasova.
Neće biti dobro ako je prijatelj Strömberga kanio odbaciti kući, no Niklas je sličnome već svjedočio – seronju Matsa ostavili bi kod Glavnoga kolodvora, a tada bi se prigradskim vlakom dovukao do Sundbyberga. Automobil je kroz rijedak promet pratio bez problema. Kao što je i očekivao: Mats Strömberg izašao je na Glavnom. Sišao do perona prigradskih vlakova. Niklas je već sve osmislio. Proučio vozni red vlakova za cijelu večer i noć. Mats će stići na vlak za Bålstu u nula nula dvadeset i tri. Koji će možda kasniti. Niklas je na svom mobitelu provjerio informacije o prometu. Do Sundbyberga noću bilo je potrebno deset minuta. Vlakom je trebalo sedam minuta, no kretao je tek za osam minuta. Sve je bilo u redu. Na autocesti mislio je samo na jedno: pucanj je morao pogoditi metu. Ubiti ga odmah. Take him down quickly. Morao je udariti brzo i točno. Brzinski ga oboriti. Operacija Magnum ne tolerira ranjenike. Automobil je parkirao trideset metara od postaje prigradskih vlakova. Spustio je staklo. Čekao. Ulazio je hladan zrak. Još je jedanput na mobitelu provjerio prometne informacije. Vlak stiže za tri minute. Stavio je berettu u krilo. Pokraj automobila prošla je žena s labradorom. Inače nikoga. Još je jedanput provjerio spremnik, osigurač i cijev. Minuta do dolaska vlaka u postaju ispod njega. Nagnuo se i provjerio da su mu cipele bile propisno svezane. Osjećao je nešto u želucu, kao satima prije borbe. Sitne pokrete. Kao da je želudac živio vlastitim životom. Istodobno: zrak je bio prepun iščekivanja i napetosti. Uzbuđenje, kako su taj osjećaj nazivali njegovi suborci iz pješčanika. Uzbuđenje što će napraviti nešto dobro. Začuo je škripu kočnica vlaka. Pogledao na sat. Već se jednom probao popesti stubama s perona i izaći iz postaje. Ovisno o tome gdje je u vlaku tip sjedio, bilo je potrebno između deset i trideset sekunda. Vrata su se automatski otvorila. Izašlo je dvoje ljudi. Ne i Mats. Potom je izašla obitelj: mama je gurala kolica puna usnule djece, a tata je nosio uspavano dijete. Nakon njih: nekoliko tinejdžera. Naposljetku: Mats Strömberg. Crvenilo na njegovu licu splasnulo je. Izgledao je kao uzoran građanin. Prošao je kraj Niklasova volva. Niklas je izašao. Deset metara iza mete. S berettom u džepu. Strömberg je hodao normalnim tempom. Još četiristo metara do zgrade. Za otprilike pedeset metara presjeći će malim parkom. Ondje nije bilo ulične rasvjete ni zgrada. Uskoro je bilo četvrt do jedan. Niklas nije vidio nikoga osim mete. Planirao je napad toliko pomno i toliko dugo, ne samo da sve ispadne savršeno, već i zato da bude siguran da je napao pravilno.
Još trideset metara do parka. Ubrzao je korak. Sedam metara iza Strömberga. Tip uopće nije primijetio da ga netko prati. Niklas je stavio ruku u unutarnji džep. Osjetio topao čelik pištolja. Jasno je vidio tamnozeleno drveće u parku. Znao je što je radio: pucanje u glavu nije siguran način za ubiti metu. Glava je bila pokretna i puna dijelova koje se moglo ozlijediti a da žrtva ne umre: uši, čeljust, lubanja, pa čak i dijelovi mozga. Pogodak u kralježnicu ubijao je na mjestu. Osim toga: bilo je dovoljno pucati s kratke razdaljine. Meta je bila široka i sigurna. Promaši li leđnu moždinu, velike su šanse da pogodi aortu, gornju šuplju venu ili plućnu venu. To bi također trebalo biti učinkovito. Seronja Mats tri metra ispred njega. Lijevo se nalazila penjalica koja se u mraku jedva nazirala. No Niklas je znao da je bila tamo. Mats se javnim prijevozom nije često vozio, no Niklas je odlučio: ovo je bilo najbolje mjesto. Još dva metra. Mats se okrenuo. Niklas ga je pogledao u oči. Pitao se je li seronja shvaćao što će se dogoditi. Još samo metar. Niklas je ispružio ruku. Crna beretta gotovo da se stopila s tamom. Pucao je jedanput. Izravan pogodak. Savršen pogodak. Ulazna rana morala bi biti dvadesetak centimetara ispod vrata. Nije vidio točno. Sagnuo se. Mats je ležao licem nadolje. Dvije rupice. Na pravom mjestu na leđima. Izlazne rane morale su biti veće, no to sada nije mogao provjeriti. Okrenuo se. Potrčao kroz park. Na ulici: koračao je mirnije. Vratio se do automobila. * Tri sata kasnije. Volvo spaljen. Mogući tragovi DNK također spaljeni. Oružje oprano i zakopano. Možda će idući put uporabiti isti pištolj, još nije odlučio. Bio je izvrstan vojnik. Osloboditelj. Junak. Vraćajući se fordom od pougljenjena automobila stao je kraj telefonske govornice u trgovačkom centru u Aspuddenu. Zvonilo je mnogo puta prije nego što se netko javio. Ovaj razgovor jednostavno mora biti zlata vrijedan. Pospana ili uplakana, nije znao kako bi protumačio njezin glas.
»Helene ovdje.« Obećao si je da će biti kratak. »Dobra večer, ispričavam se što zovem usred noći.« »Tko je to?« »Htio sam vam samo javiti da sam vas upravo oslobodio.« »Tko ste vi, kako to mislite?« »Smaknuo sam ga. Više se ne morate brinuti. Više se neće vratiti.« Rado bi duže razgovarao s Helene Strömberg, doimala se dragom. No nije smio. U svakom slučaju ne sada.
39 Thomas je stajao u kuhinji i pripremao doručak. Jedanaest sati. Jučer je ostao do kasno. Vratio se kući tek oko šest. Åsa je ionako spavala, tako da nema veze. Posve svejedno vratio se on kući u pola dvanaest ili pola sedam - ionako nije znala čime se bavio. Jebote, ponekad nije trpio tjeskobu. Probudio bi se sav u hladnom znoju. Ne bi mogao opet zaspati. Sredio si je stvari u Prometnom: radio je skraćeno radno vrijeme. Tako da je u klubu radio u »malu subotu«, to jest u srijedu, te je spavao ostatak idućeg dana. Pola tjedna spavao je danju. Ponedjeljkom ujutro bilo je teže ustati nego što je mislio. Na stolu je bila položena rasparana omotnica. Pokraj nje nekoliko papira. Na kojima je pisalo Centar za posvojenje. Kad se nagnuo nad njih, srce mu je brže zakucalo. Je li to istina? Daj Bože da smo dobili odobrenje. Nešto što bi mu bilo po volji. Kao da su se papiri prilijepili jedan za drugi. Živčanio je i drhtao, trudio se smireno čitati. Gomila ispraznih fraza kojima su popunjavali prostor. Prekontrolirali smo podatke. Konzultirali se s liječnicima za savjet. Ambicija nam je ne samo da pružimo brzu informaciju o posvojenju, već i da podaci budu što je moguće točniji i potpuni. Dostupne informacije o djetetu jako variraju ovisno o zemlji i zemljopisnom području. Ipak ih je pročitao iako je cijelo vrijeme htio prolistati dalje. Možda da se mentalno pripremi za odbijenicu. Pitao se zašto ga Åsa nije nazvala. Potom je ondje bila gomila neprevedenih dokumenata estonskih tijela javne uprave, žigovi i čudni potpisi. Na stranicama koje su slijedile: opisi
sirotišta, dječakova dob, dozvole i obiteljski odnosi. Pravila za preuzimanje, zahtjevi za dodatne dozvole i ostalo. A na zadnjih stranicama: slike. Sanderove slike. Dječak je bio najljepše dijete koje je ikada vidio. Šesnaest mjeseci star vragolan predivnih svijetlih uvojaka, punašan i smeđih očiju. Odmah ga je zavolio: Sandera. Otkucaji srca prerasli su u radosnu zvonjavu. Prvi put u posljednjih nekoliko godina u sebi je osjetio toplinu. Pretpostavio je da je to bila sreća. Fantastično. Nazvao je Åsu. Javila se odmah. Prštala od sreće. Pričala je i naizmjence plakala. Thomas je nije prekidao. On je osjećao isto, dobit će sina. Odmah su krenuli s planiranjem. Kada će preuzeti dječaka, kako će urediti dječju sobu. Tapete, svjetiljku, krevetić, sjedalo za dijete u automobilu, dječja kolica i plišanog medvjedića. Sve čega se Åsa posljednjih godina naslušala od prijateljica. Rekla je da ga nije nazvala jer ga nije htjela buditi. Prepustila mu je da se sam iznenadi, baš kao što je i ispalo. Nasmijao se. Možda je bio prestrog prema njoj kad je zahtijevao da ga ostavi na miru dok spava. U vražju mater – postat će tata. Nije mogao odlučiti: da plače ili da se smije. Plače ili se smije. Da plače od smijeha. * Vježbao je u sobi s televizijom. I dalje sretan. No prikrale su se i druge misli. Prošlo je više od deset tjedana otkako je premješten među prometne šmokljane. Više od osam tjedana otkako je odradio prvu večer za svoje nove poslodavce. Dodatni posao za Jugiće ispao je bolje od očekivanog. U stripklubu osjećao se kao kod kuće. Život mu se brzo promijenio. Stav prema poslu. Prema svemu. To je došlo s godinama, malo-pomalo. Iskušenja zapravo i nisu sastavni dio posla - ona su sastavni dio osobe. Jednog lijepog dana bio je u pustinji gdje nije bilo važno kako se odnosiš prema uličnom šljamu i prema samome sebi. Tada je to bilo normalno. Često se sjetio tate. Gunnar je Švedsku izgradio. Vjerovao da će mu se svi priključiti na tom fantastičnom putovanju. Da nikakva prljava rulja tu Švedsku neće uništiti. No sada više nije bio siguran. Kako su se vlastiti kolege ponijeli prema njemu? Ljunggren i Lindberg? Nazdravljali su, doduše, u njegovo ime na pivu petkom, no što su zapravo poduzimali? Ljunggren je pristao da ga te večeri premjeste te da ne ode u ophodnju s njim. Sada se kajao, ali kako se kaže, poslije jebanja nema kajanja. Kolega nije bio kolegijalan kad je trebalo. U usporedbi s njim Ratko, Radovan i ostali koje je upoznao bili su pravi muškarci. Časni na svoj način. Držali su se svoje riječi i ispunjavali obećanja. Dobio je dogovorenu
plaću, a da nisu potpisali ugovor, no najvažnije od svega – ni Åsa ni policija nisu ništa saznali. Thomas je u Jugiće imao povjerenja. Thomas je vjerovao Jugićima. Više nego i u koga u policiji. Više nego ikome u policiji. Bilo je to čudno, no istinito. Koliko god to uvrnuto zvučalo, posao u klubu na neki ga je način smirivao. Ritam u kojem se pronašao. Ovo je bio on, odriješenih ruku. Izazivači nereda u klubu osjetili su Andrénove pesnice ako bi se razbahatili. Ponekad je radio i druge poslove, kompleksnije i naprednije. Sudjelovao je na zabavama više klase. Sa švedskim i inozemnim poslovnjacima koji su se htjeli dobro provesti. Striptizete su sredili tako da izgledaju kao djevojke sa stilom, unajmili su profesionalne šminkere da ih uljepšaju, a jet set momke sa Stureplana da organiziraju feštu. Thomas se samih zabava nije nagledao, no zujao je okolo. Poučavao bi mlađe dečke iz teretane s kojima ga je Ratko upoznao kako da ispravno zaustave napad pendrekom ili električnim pištoljem. Objašnjavao im kako mirno i razborito, no ipak čvrsto i nepopustljivo, postupati s pijanim pedesetogodišnjakom. Brinuo se da kupe pravilne prsluke, komunikacijsku opremu, pojaseve, lisice i rukavice. To je imao u malom prstu. Ratko ga je volio. Možda je ovo bio uspjeh. Možda bi se ovime mogao baviti puno radno vrijeme. No bilo je tu i ono veliko. Koje ga je grizlo cijelo vrijeme. Kao papirić pričvršćen na unutarnju stranu čela. Ono s Palmeom. Predsjednik socijaldemokrata i premijer tijekom cijelog njegova djetinjstva. Ubojstvo koje je razdjevičilo Švedsku. Potpuno poremećeno. Sve je upućivalo na to da je mrtvac kojeg su pronašli prije pet mjeseci bio Rantzell. A Rantzell je bio Cederholm. A Cederholm – to je ime doista morao prepoznati – bio je ključni svjedok cijele istrage Palmeova ubojstva. Čovjek koji je tvrdio da je Christeru Petterssonu dao revolver marke Smith &Wesson. Revolver oko kojega se vrtila polovica suđenja. Je li Christer Pettersson imao takvo oružje? Je li Cederholm bio vjerodostojan svjedok? Kakav im je bio odnos? Pitanja su prštala. No najgore od svega: u što je to ugazio? Pomislio je na to kako je Rantzell ubijen. Profesionalno. Ogulili su vrške prstiju, izvadili zubnu protezu, a žrtvu nisu nikako mogli identificirati. Istodobno: jeftino i jednostavno. Krvavo i prokleto prljavo u nekom podrumu. Moralo je biti i boljih načina. I još nešto: kao da je bilo osobno. Opet se sjetio staroga. Starome je glasovati za socijaldemokrate bilo samorazumljivo kao i, recimo, činjenica da je bio muškarac. Nije bilo alternative. Ne zato što ga je politika teoretski zanimala, već zato što je glasovao srcem. Što je dobro za mene, dobro je i za Švedsku – putovanju prema državi blagostanja smio se priključiti bilo tko. Gunnar je cijeli život radio kao ličilac. Nije radio kao što se radi danas: da radiš na crno četiri dana tjedno, a onda peti zakonito kako bi imao što
prijaviti Poreznoj upravi. Gunnar je radio za nekoga, ne za sebe. Bio je namještenik, rob na platnoj listi - cijeloga života. Član sindikata od navršene osamnaeste. »Socijaldemokrati«, običavao bi reći, »oni su mi pružili priliku. A Olof Palme«, nastavio bi, »pružio je priliku Švedskoj«. Govorilo se da su Palmea mrzili jer je izdao svoju klasu. No Gunnar je govorio nešto drugo. »Palmea su mrzili jer je govorio tako da bi te dirnuo, stegnulo bi se čak i ovo moje površno kameno, ličilačko srce.« Thomas se sjetio tate ispred televizora. Zajedno s njim dok je Palme držao govor na Norra Bantorgetu. Kao boksač za govornicom. Gunnar se grohotom smijao kad bi se Palme nasmiješio nakon oštro formuliranih riječi. A sada je netko koknuo Cederholma, koji je cinkao osobu koja je za dlaku izbjegla osudi za ubojstvo Olofa Palmea. Nije znao kako se nositi s tim. Već je nadležnom istražitelju Ronanderu ispričao da je u Solvalli sreo Balléniusa. No nije ni pisnuo o svom razgovoru s Ljunggrenom one večeri u automobilu. * Znao je, osjećao je to jače nego bilo koje prijašnje upozorenje - ne bi smio kopati po tome. No ipak jest. Jer bilo je tako očito. Da je sve ostalo na tome što je Adamsson spriječio Hägerströmovu i njegov posjet mrtvačnici, možda više na to ne bi ni pomislio. No sada nakon što mu je Ljunggren ispričao da ga je Adamsson također spriječio da krene u ophodnju, Thomas je znao: Adamsson je bio umiješan u ovo sranje. Mogućnosti su bile prilično jednostavne: ili ga boli kurac za Adamssona ili će istraživati na vlastitu ruku. Zaključak je bio još jednostavniji: nitko više neće srati po njemu – sjebat će pedere. Riješiti Rantzellovu zagonetku. * Odlučio je to one večeri prije dva mjeseca kad mu je Ljunggren rekao tko je Rantzell zapravo bio. Odmah nakon što su se pozdravili, sjeo je u svoj automobil. Trudio se održavati dopuštenu brzinu. Prekipjelo bi mu kad bi ga istraživao vlastiti odjel. Zaustavio je i ušao u pizzeriju na Sveavägenu. Naručio pizzu calzone i jeftini viski. Popio ga u dvije minute. Prostorija se oko njega zavrtjela. Upravo je to saznao. Rantzell je bio Cederholm. Adamsson je bio umiješan. Koliko? Kako? Zbog Ljunggrenove nove informacije otvorio se cijeli ponor. Thomas je požderao pizzu.
Događaje je stavio u novi kontekst. Ako je doista bila riječ o nečem tako velikom kao što je bilo Palmeovo ubojstvo, bilo tko je mogao biti umiješan. Prava ludnica. Tip koji mu je prije tri mjeseca prijetio ispod prozora mogao je biti policajac, južnoafrički plaćeni vojnik, agent izraelske tajne službe Mossad ili kurdski terorist iz PPK-a. Bilo tko. Thomas je pripadao većini koja je vjerovala da je Christer Pettersson ubio Palmea. No uvijek je bilo mjesta za sumnju. Naravno da je čuo i druge teorije. Nisu htjeli da se zamijete ubodi od igle na ruci Claesa Rantzella. Riješili su se Thomasa. Oni čiji su resursi bili neslućenih razmjera. Do sada je djelovao besprijekorno, barem je on sam tako mislio. Baviti se poslom sa strane, policajcu ne bi smjelo biti zabranjeno - a čim je nešto saznao, javio je to novome voditelju istrage. No sada je morao djelovati posve izvan pravila. Morao je sprati ljagu s vlastitog imena. Nakon pizze otišao je preko puta u nekakav kubanski bar. Sjeo za stol. Naručio čašu vina Gran Reserva. Osjećao se usamljeno. Zidovi su bili obojeni u crno. Velike kubanske zastave. Bi li Åsi trebao reći čime se bavi? Zamolio je konobaricu za olovku i papir. U natuknicama je zapisivao sve što je znao o ubojstvu. Otpijao je krupne gutljaje. Pištolj mu je visio sa strane sakoa. Konobarica mu je poslužila tanjurić škampa s roštilja. Naručio je još jednu čašu. Pogledao je svoj popis. Imena, mjesta i vremena. Točaka je bilo premalo. Veliki upitnik pokraj Rantzella. Tko je on bio? Zazvonio je mobitel. Åsa se pitala gdje je. Rekao je istinu: »Sjedim sam u La Habani i pijem crno vino.« Pitala je zašto. Rekao joj je gotovo pa istinu: »Oneraspoložio sam se nakon susreta s Ljunggrenom.« * Sat vremena kasnije: ogledao se u zrcalu dok je pišao na zahodu. Blagi crvenoljubičasti zabrinut smiješak. Pomislio je: Hajde, hajde - sve će se srediti. Izašao je i sjeo u automobil. Bolio ga kurac za promile u krvi. Jebo on prometnu u dupe. Krenuo je prema Fruängenu. Pijanstvo je bilo više-manje okej. Od jesenske tame koja bi ga obično deprimirala sada se ozario. Ova je istraga pripadala samo njemu. *
Već je kod ulaza shvatio da se u zgradi nešto zbivalo. Na vratima dizala bile su dvije velike obavijesti. U tijeku je policijska istraga na trećem i još nekoliko katova. Pokrajinska policija stoga će se određeno vrijeme nalaziti u zgradi. Ispričavamo se za moguće neugodnosti. Imate li pitanja, slobodno se javite na broj telefona 08-401 26 00. Uspinjao se dugim koracima. Na točan kat. Točno ime na vratima. Policijska vrpca. Thomas joj je prišao. Vrata su bila zapečaćena. Masivnim lokotom. Vratio se do automobila. Uzeo otpirač. Navukao rukavice. Sredio bravu za manje od minute. Ušao je. Hodnik je bio mračan. Uključio je svjetlo. Jakne na vješalici s desne strane. Pod prazan. Kolege su mu uzeli cipele i slične pizdarije. Poslali ih Nacionalnom forenzičkom laboratoriju. Zapitao se zašto nisu ponijeli i jakne. Kuhinja je bila mala. Neoprani tanjuri i pribor za jelo, prljavo kao u svakom narkomanskom stanu. Znao je on. Bio je u svom životu u više takvih stanova nego normalnih. Analizirao je što je policija ondje radila. Kao da su mu se od pijanstva izoštrila čula. Slijedio je tijek događaja. Kako su uzimali uzorke otisaka prstiju. Prašili površine i stavljali prljave predmete u vrećice za dokaze. Pogledom je registrirao pojedinosti. Rantzell nije brinuo o sebi. Tragovi su bili vidljivi, prljavština je govorila svoje. U dnevnoj sobi: kožna sofa, kožna fotelja, jeftine slike i police bez knjiga. Prišao im je. Na policama prašina. Stajao je tamo neko vrijeme. Provjeravao i bilježio. Analizirao. Trudio se razmišljati kao inspektori. Što bi Hägerström ovdje vidio? Bilo je tu nečega, osjećao je to. Opet je promotrio sobu. Stolić je bio očišćen, vidio je tragove prašine, mrlje i zagorjele otiske. Televizor i video: ništa čudno. Što bi Hägerström potražio? Nešto što se nije uklapalo. Anomalije. Odstupanja od normalnog. Thomas je poznavao narkomanske stanove. Pred sobom je vidio policu dok je na njoj još bilo knjiga. Možda nekoliko džepnjaka, vjerojatno nekoliko naslijeđenih knjiga i leksikona. Čak je i narkomanima bilo stalo do kulture. Vjerojatno i nekoliko fotografija, sjećanja na bolja vremena. Tada ih je vidio: tragove u prašini na polici. Nisu bili pravilni i ravni. Kao što bi bili da su forenzičari uzeli knjige te ih jednu po jednu stavili u vrećice. Ovo je bilo nešto drugo – knjige su pobacane. Prestao je misliti. Potom je opet pokrenuo um. Knjige su bile porazbacane. Što je značilo da ih je bacio Rantzell ili je stan pretražen prije dolaska policije. Ušao je u spavaću sobu. Na krevetu nije bilo posteljine. Na madracu su se svejedno ukorijenile prljavština i mrlje. Tepih na podu. Zrcalo na stropu. Thomas posve napet. Tražio je još tragova onoga ili onih koji su pretražili stan. Opet je pokušao – razmišljati kao netko drugi. Ništa nije vidio. Otvorio
je ormare. Unutra nikakve odjeće. Spazio je kutiju. Otvorio je. Bila je prazna. Nastavio se truditi da vidi nešto. I dalje je pokušavao nešto uočiti. Na zidu dublje u ormaru bio je mali plastični ormarić dimenzija dvadeset puta dvadeset centimetara. Odškrinut i prazan. Izgledao je kao ormarić za ključeve s tri reda kukica. Pogledao ga je izbliza. Bio je očito provaljen. Razmislio je: ta Rantzell ne bi provalio u vlastiti ormarić. A što je to značilo? Da je u ormariću bilo nečega. Ili su forenzičari to nešto uzeli sa sobom; vjerojatno ključeve. No netko je u stan provalio prije njih. I možda uzeo ključeve koji su možda visjeli u ormariću. Kakvi se ključevi čuvaju u takvom ormariću? Bilo kakvi, ključevi od bicikla, tavana, podruma, vikendice ili automobila. Pomislio je: ne, ne automobila, nije bilo praktično te ključeve držati u ormariću skrivenom u ormaru, iza odjeće i ostalih pizdarija. Pogledom je opet pročešljao sobu. Trudio se shvatiti što je bilo bitno. Nije išlo. Bio je umoran, pijanstvo je popuštalo. Bilo je čudno što je bio tamo. Da ga otkriju, mogao se slobodno pozdraviti s Prometnim. I to odmah. Izašao je iz stana. Sišao stubama. Bilo je pola dvanaest. Na izlazu. Opet je pogledao prilijepljenu obavijest. U tijeku je policijska istraga na trećem i još nekoliko katova. Još nekoliko katova? Što je to značilo? Sjetio se ormarića za ključeve. Morao je provjeriti još jedno mjesto. Sišao je u podrum. Policija je vrpcama označila jedno podrumsko spremište. Prekoračio je vrpcu. Spremište je bilo otvoreno. Stari tepih i dvije kartonske kutije. U jednoj prašnjavi porculan. U drugoj: stari pornografski časopisi. U spremištu osim toga više nije bilo ničega. Krenuo je natrag. Ostala spremišta bila su više ili manje prepuna krame. Skije i pancerice, fotelje, torbe, namještaj, kreveti na rasklapanje, smeće i ostalo sranje. Rešetke su bile slabe. Lokoti na drvenim vratima nikakvi. Prošao je kraj spremišta koje je bilo gotovo prazno, izuzevši računalo staro kojih dvadeset godina. Ljudi su stvarno svašta čuvali. Boljela ga je glava. Htio je kući. Pogriješio je što je došao ovamo. Pogledao je u jedno drugo spremište. Ukočio se. To nije bila slučajnost. Plastične vrećice. Na svima isti logotip. Jasno se sjetio te slike: gospođa koja je u Solvalli sjedila pokraj Balléniusa imala je takvu vrećicu. Razvedrio se. Postojala je neka veza. Ovo mu je bila prilika. Provalio je lokot. Ušao u spremište. Sagnuo se. Provjerio prašinu, otiske cipela i ostale tragove koji bi upućivali da su kolege bili ovdje. Činilo se kao da nisu. Ali zato: pokraj vrećica sloj prašine bio je tanji nego na ostatku poda. Očito: netko je iz spremišta nešto uzeo. Vratio se do automobila. Iz prtljažnika uzeo dvije velike crne plastične vreće. Ispraznio sadržaj vrećice u dvije velike vreće. Izgužvao vrećice te ih stavio unutra. Sutra nitko neće ni znati da je bio ondje.
* Bio je već posve budan kad se Åsa probudila. Previše toga na pameti. Morao je kontrolirati svoje zamisli. Strukturirati svoju potragu. Shvatiti što je značio plijen iz Rantzellova podruma. Mnogo dokumenata. Bit će potrebno vremena da ih pregleda, a nije volio papirologiju. Morao je razmisliti. Dati si vremena. Tema dana bio je Adamsson. Pitanja su se gomilala. Gdje da započne odmotavati klupko? Kada? Sada ili u prošlosti? Pokušao je analizirati situaciju. No kako prometni policajac može voditi istragu protiv zapovjednika koji je također i šef njegovim kolegama u južnom distriktu? Da pristupi Skupini Palme, sitnom ostatku velike istrage i kaže im da ga je Adamsson spriječio pregledati leš u mrtvačnici? Možda je postojao zapisnik koji je potvrđivao da je došlo do intervencije, inače bi se s tom zamisli mogao pozdraviti. Ali čak i da je bilo moguće dokazati da je iza incidenta u mrtvačnici stajao Adamsson, to nije ništa značilo. Adamsson je zapravo bio u pravu – bili su u mrtvačnici bez dopuštenja. S druge strane, Thomas je bio siguran da nisu postojali dokazi koji bi potvrdili da je Adamsson dirigirao Ljunggrenovim rasporedom ophodnje. Ništa više od Ljunggrenovih tvrdnji koje nisu vrijedile mnogo u odnosu na Adamssonove. A Hägerström? Da nazove Hägerströma? Ne, nikada više u ortakluk s tim skotom iz Unutarnje. Morao je zadržati tračak ponosa. Nedavni događaji naveli su ga da posumnja, no nije imao mnogo toga za nastavak. Možda je bilo bolje da potragu prebaci na prošlost. Da sazna tko zapravo Adamsson jest i tko je bio. Osjećao se usamljeno. Prijateljima i kolegama nije vjerovao. Dečki iz streljačkog kluba nisu ga podržavali. A Åsa je u svemu ovome predstavljala opterećenje. Jedini koga se sjetio bio je Jonas Nilsson. Bio je jednostavan – nije previše razmišljao, a Thomas ga je doživljavao kao posve ljubaznog kada su se družili. Nilsson mu je ipak pomogao provjeriti Balléniusa – a da ga pritom nije cinkao, barem ne koliko je Thomasu bilo poznato. Jedina zavrzlama s Nilssonom: bio mu je bivši kolega. Thomas ga zapravo više nije poznavao. Ali vrijedilo je pokušati. Za svaki slučaj nazvao ga je s Åsina mobitela. Dogovorili su se da će se naći jedne večeri toga tjedna. Zamršeno: nije znao bi li Nilssonu ispričao o čemu je zapravo bila riječ. O ubojstvu švedskog premijera. Smuljat će nešto. *
Sve je prošlo jednostavno, našli su se u Fridenu. Nilsson se činio sretnim što ga vidi. Naručili su pivo i odmah se raspričali o svakakvim glupostima. Uspoređivali su distrikte, žalili se na opremu, šefove i kolege. Kolegijalno su se žalili na Švedsku, policijsko vodstvo i vrijeme. Thomas je objasnio svoje: »Jebeno sam ljut zbog toga što mi se dogodilo.« Nilsson je bio pun razumijevanja. Premještaj u prometnu policiju bila je noćna mora svakom policajcu. Thomas je nastavio. Objasnio mu je kako misli da je za sve kriv Adamsson te da želi pronaći način da starome jarcu stane na kraj. I tada je bacio bombu. Rekao je: »Nilssone, poznaješ li kojeg starijeg kolegu koji otprije poznaje Adamssona? Znaš, svašta se o starome pričalo. Što je sve radio osamdesetih i slično. Bilo bi zlata vrijedno ako poznaješ nekoga tko zna više od nas. Tako da mogu pritisnuti Adamssona.« Nilsson je obećao da će razmisliti. Raspitati se kod veterana, možda kod onih koji su mu pomogli oko Balléniusa. * Jonas Nilsson nakon nekoliko dana javio mu je jedno ime: Göran Runeby. Policajac s Norrmalma, inspektor. Nije loše. Nilsson je rekao kako je Runeby o policajcima iz centra znao koliko i istraživač rodoslovlja o svojim rođacima. Runeby je pristao sastati se s njim bez ikakvih uvjeta, kako je rekao Jonasu. Thomas nije znao što očekivati, niti je to igralo neku ulogu - bilo je u redu čak i ako je Runeby znao nešto što su svi znali: da je Adamsson povremeno ševio određenu policijsku tajnicu, da je sklon pretjeranoj uporabi sile i da ne voli useljenike. Sreli su se kod Runebyja u Täbyju. Stari je živio u solidnoj kući od više od dvjesto pedeset kvadrata. Thomas se zapitao je li inspektorska plaća dostajala za takvo što ili je i Runeby igrao istu igru kao i on. Runebyjeva supruga bila je kod kuće. Srdačno ga je dočekala. »Dobar dan, baš je lijepo vidjeti novo lice. Odakle poznajete Gorana?« Thomas nije znao što bi joj rekao. Samo se nasmiješio i promrmljao nešto o policijskom poslu. »Da, da, uglavnom je tako.« Runebyjeva se žena nasmiješila. Pomislio je: pa valjda je navikla na mužev žargon. Podsjećala ga je na vlastitu majku. Runeby je sišao s gornjeg kata. Odveo je Thomasa u dnevnu sobu. Kosa i brkovi bili su mu sijedi. Na ruci je nosio tanak zlatni sat: više od trideset godina u službi države. Stari je fakat bio veteran. »Fino da ste potegnuli čak dovde. Mogu li vas čime ponuditi? Konjak ili
viski?« Thomas je zamolio za konjak. Runeby je zatvorio vrata sobe. Bio je izravan. »Pa, Nilsson mi kaže da se posebno zanimate za starog Adamssona?« Thomasu se svidio njegov način ophođenja. Ništa od nepotrebnog brbljanja. Pravi policijski mentalitet. »Tako je.« »Samo da znate - meni možete vjerovati. Taj polufašist mi se nikada nije sviđao«, rekao je Runeby. Thomas je reagirao u sebi. Nije bilo uobičajeno da je policajac na takav način rabio riječ fašist. Pogledao je Runebyja. »Sigurno ste čuli što mi se dogodilo.« Runeby je šutio. »Premješten sam nakon one priče s boksačem. Od toga sam se propisno ozlovoljio. Osjećam se izdano te da su sa mnom nepravedno postupili. Kao da u južnom distriktu više nema kolegijalnosti. Bit ću otvoren s vama, Runeby krivim Adamssona.« Runeby je kimao, ali šutke. Čekao je da Thomas nastavi. »No ne želim o tome s vama raspravljati. To je prošlost. Voda ispod mosta. Čuo sam svašta o Adamssonu. No Nilsson je rekao da vi znate više toga. Da imate zanimljive informacije o policajcima iz centra. Zato sam vas najponiznije htio zamoliti biste li mi htjeli reći nešto o Adamssonu, starome polufašistu, kako ste ga nazvali. Tko je Adamsson i kakav je bio?« »A smijem li pitati zašto vas to zanima?« »Nadam se da razumijete zašto ne želim ići u detalje. No razočarao me. Nemam prava od vas išta tražiti. No Nilsson je rekao da biste bili voljni ponuditi mi određene informacije.« Runeby se doimao zadovoljno. Iako se stari do sada još nije pokazao na djelu, Thomasu se sviđao. Nad starim je inspektorom lebdjela aura smirenosti, dostojanstva i poštovanja. Opet: mirisao je na pravog policajca – no nekako posebno, posve izvanserijski. Thomas nije mogao reći točno zašto. No jasno je to osjećao. Nekakvu toplinu. »U redu. Mislim da shvaćam«, rekao je Runeby tiho. »Ne znam odakle da točno počnem. Što se tiče Adamssona danas, mogu reći da o njemu čujem samo dobro. Čini se da je među policajcima u južnom distriktu prilično omiljen. Je li to točno?« »Da ste me pitali prije nekoliko tjedana, rekao bih da jest.« »No sada ste manje sigurni u to? Razumijem, no to je ipak povezano s vašim premještajem?«
»Ne samo s time.« »Ha, dobro onda. O Adamssonu kakav jest ne mogu izraziti mišljenje. O Adamssonu kakav je danas ne mogu govoriti. Međutim, imao sam posla s njim sedamdesetih i osamdesetih. Bila su to čudna vremena za nas policajce. Kad ste završili akademiju?« »Devedeset i pete.« »Ah, znači toliko ste mladi. No možda ste čuli priče? No dobro, politička klima je tada bila posve drugačija. Sigurno se sjećate da smo živjeli u sjeni Hladnog rata. No možda ste premladi da biste shvatili značenje i nijanse.« »Ne bih znao.« Runeby je polagano nastavio. »Možda i nije važno. Možemo reći da sam Adamssona prvi put sreo u vojsci. Tada nisam radio na Norrmalmu, ali smo unutar policije držali posebne postrojbe u stanju ratne pripravnosti. Norrmalmska policija imala je zadatak da prilikom napada inicijalno i prije nego što vojska stigne reagirati, stane u obranu kraljevske palače, parlamenta te zgrade Vlade. Ja i još trojica iz današnjeg zapadnog distrikta priključili smo se toj postrojbi jer smo bili vojni rezervisti. Adamssona sam, dakle, prvi put sreo na jednoj simulacijskoj vježbi. Sjećam ga se kao kompetentnog i ljubaznog. U policiji su ga znali kao dobra strijelca velikog znanja o rukovanju oružjem. Nekoliko puta godišnje vježbali smo zajedno s teritorijalnom obranom. Bilo je prilično zabavno. Kao vojna vježba, ali usred grada. No u postrojbi je bilo i skeptika. Mnogi su smatrali da se nije dovoljno ulagalo u obranu. Bojali su se da bi Stockholm pao za nekoliko sati ako bi napad predvodila, recimo, elitna sovjetska postrojba Spetsnaz. Koliko se sjećam, Adamsson je također sudjelovao u tim raspravama. Bio je jedan od najvećih huškača. Jednom smo bili na straži iza Riddarhuseta, Palače plemstva. Sjećam se kako je Adamsson izgrdio jednog mladića. Doslovno se derao na nj. Govorio mu da je izdao domovinu. Toga se sjećam do u tančine.« Thomas se ogledavao po Runebyjevu dnevnom boravku, istodobno ga pažljivo slušajući. Police od tamnog drveta s obiteljskim fotografijama i Nacionalnom enciklopedijom, sabrana djela Jana Guilloua i albumi za fotografije. Na drugom zidu visjele su četiri velike uramljene crno-bijele fotografije priobalnog pojasa. Pretpostavio je da ih je snimio Runeby ili njegova žena. »Možda bih vam ipak morao ukratko opisati situaciju. Mnogi su u policiji imali dojam da vodimo rat. Ne samo onaj koji smo uvijek vodili, protiv kriminalaca, već i protiv nečeg mnogo većeg. Slobodan svijet protiv komunizma. Rusi su mogli napasti bilo kada. A mnogi policajci na sebe su gledali kao na posljednji stup obrane pred napadom.« Thomas se sjetio tate. Koliko god da je bio uvjereni socijaldemokrat,
uvijek je naklapao o Sovjetima. Običavao je govoriti da će Švedska završiti kao baltičke države ako ne uzme Ruse za ozbiljno. Runeby je polako govorio. »U norrmalmskoj policiji počeo sam raditi 1982. godine. Tada smo tamo imali šest specijalnih postrojbi. Jedna je bila dio takozvane Trupe u prvom distriktu, a vodio ju je zapovjednik Jan Malmström, koji je u međuvremenu umro. Možda ste čuli za nj?« Thomasu je ime bilo nekako poznato, no htio je čuti još. Odmahnuo je glavom. »Malmström je bio višestruka legenda. No u prvom distriktu bili su zatvoreni, rijetko su razgovarali s nama ostalima, slušali su samo Malmströmove zapovijedi, a ispitivanja obavljali iza zatvorenih vrata. Bila je javna tajna da su se ponašali kao prave svinje, ispričajte me na izrazu, te da su im simpatije ležale ekstremno desno. Sjećam se da se jedan od njih, Leif Carlsson, otvoreno nazivao nacistom. Ostali su također bili grubi i nepokolebljivi. Kako bilo, neki iz prvog distrikta također su bili i politički aktivni. Postojalo je udruženje koje se nekoliko puta mjesečno sastajalo u Gamla stanu. Udruženje je bilo povezano s ekstremnim desničarskim novinama Contras. U tom sam svojstvu nešto kasnije sreo Adamssona. Osobno sam bio, kako da kažem, vrlo kritičan prema određenim elementima u švedskoj vladi koji su pokazivali toliku pasivnost i popustljivost prema komunizmu.« Postalo je vruće. Thomas se nije mogao suzdržati te je pitao: »Je li Leif Carlsson živ?« »Koliko je meni poznato, Leif Carlsson je živ, no sigurno je već blizu sedamdesete. Gdje sam stao? Ah, da. Kod specijalnih postrojbi i Gamla stana. Mislim da su istražitelji Palmeova ubojstva ispitali voditelje tih skupova. Čini mi se da sam to negdje bio pročitao. No sudionike skupova nije se nikada istražilo. Malmströma, Carlssona i Adamssona - nitko se nije trudio njih ispitati. Kako sam ja bio pričuvni časnik povezan s teritorijalnom obranom te se nisam ustručavao primijeniti silu kad je trebalo, Malmström me smatrao čovjekom od povjerenja. Jednom su me pozvali na taj skup u Gamla stanu.« Runeby je zastao. U tihoj sobi kao da je odjekivalo. Duboko je udahnuo te nastavio. »Bilo je to u jednom podrumskom prostoru u ulici Osterlånggatan. Mislim da ga zapravo rabila ERP, Europska radnička partija, zatvorena skupina koja se sastojala od ljudi koji su uvezli tu američku ludost. Sjećam se da je prvo što sam na ulazu vidio bio plakat s nacrtanom karikaturom Olofa Palmea kako sjedi na školjiću. Žmirio je, a oko njega su iz vode izvirivali periskopi. Pisalo je da Palme žmiri kad je državna sigurnost u pitanju. Iznenadio sam se, gotovo šokirao kad sam vidio koliko se tamo skupilo ljudi. Jedan kolega, koji je ranije bio na skupovima, rekao mi je
da su im nazočili policijski zapovjednici, mornarički časnici, upravitelji tajne službe i ostalo visokopozicionirano državno osoblje. Prepoznao sam nekoliko policajaca, no pojma nisam imao tko su bili ostali. Na ulazu je stajao organizator skupa Lennart Edling, rukujući se apsolutno sa svima. A kad su svi stigli, poslužili su nam piće. Govor dobrodošlice održao je policajac koji mi je u Norrmalmu bio prvi šef. Možda je čudno, no sjećam se točno o čemu je govorio. O temi koju smo smatrali važnom. Domoljublju, prijetnji koja se nadvila nad Švedsku i ekspanzionističkim zamislima komunista. Govornik je rekao da nad nas nadvila prijetnja te da bi Rusi mogli napasti bilo kada ako ne poduzmemo nešto. Zatim smo sjeli večerati te sam završio pokraj Adamssona. Bili smo vršnjaci, no tek smo se površno poznavali sa simulacijskih vježbi s teritorijalnom obranom. To je bilo negdje 1985. godine kad smo imali oko četrdeset – dakle nismo bili žutokljunci. Sjećam se da je na mene praktički ostavio dojam luđaka. Lupetao je da se u vezi kukastog nosa, kako su nazivali Palmea, nešto moralo poduzeti, zato što je premijer svojim utjecajem pripremao put sovjetskoj invaziji Švedske. Kasnije, tijekom večere, Adamsson se napio te me očito smatrao prisnim. Buncao je da mu se sviđam i da su policiji potrebni ljudi poput mene. Zatim je prešao na neobičnije teme. Govorio je kako je namjeravao osnovati i voditi skupinu koja će se pobrinuti za izdajnika. Koja će protiv moskovske marionete možda morati poduzeti određene korake. Pitao sam koga bi htio u skupini. Rekao je da je polovica ljudstva iz Trupe već bila unutra. O tome više nisam želio raspravljati jer sam mislio da se sramotio. Nakon večere održan je govor. Odmah nakon skupa nisam razmišljao o tome što je Adamsson rekao. Mnogi su se tamo ekstremno izražavali. Ali kasnije, nakon ubojstva, često sam se toga sjetio. Upravo sam ja nazvao Skupinu Palme i rekao im za ta okupljanja.« Runeby je utihnuo. Thomas je imao mnogo pitanja, ali se u tom trenutku nije mogao sjetiti nijednog. Jedino što je znao jest da mu je bilo potrebno više imena, više osoba koje bi ga mogle odvesti drugim smjerovima. Naposljetku se sjetio nečeg. »Tko je održao govor nakon večere?« Runeby se nagnuo naprijed sjedeći u sofi i uzdahnuo. »Ja.«
40
Večeras: oproštajka sa stilom. Fitness Center zatvoren. Vlasnici koji su objekt - za divno čudo - vodili posve zakonito te polovica klijentele koja je tamo vježbala - svi su slavili. Jedna stalna mušterija izašla je iz zatvora: Patrik. Mahmudu se sviđao: bivša skinjara koja se popravila. Jedino za što je tip trenutačno brinuo bio je bodi-bilding i lojalnost Majstoru Radovanu. Nije slavila samo ekipa iz Fitness Centera: VIP-soba u Clara’su prštala je od ljudi. Kao »tko je tko« stockholmskog podzemlja. Kao na onoj partiji golfa koju je pokrenuo neki bivši član bande Original Gangsters: svatko s pozivnicom a da je gulio više od dvije godine bio je dobro došao. Hrpa bivših skinjara koji su skužili da od bijele nadmoći i dizanja desnica u zrak nema kruha te su se preusmjerili na unosnije poslove. Na motociklističke bande, borbe i profesionalni reket. Osim toga: većina su bili Jugići. Mahmud je vidio Ratka. Bio je odvratno nakvarcan i izblajhane kose. Blago je kimnuo Mahmudu. Ali nije se rukovao. Seronja. Ostali uzvanici: Albanci, četiri ili pet Åsiraca, ekipa iz X-teama, bande pridružene Bandidosima. Jugići i Albanci: ljubili su se u obraz i izmjenjivali izraze prijateljstva. Osjećalo se u zraku: nisu slavili samo puštanje sitne ribe iz Kumle. Nego su pokazivali svoju širokogrudnost i gospodstvo tako što su pozivali buduće saveznike. Albanci su preuzimali grad. Jugići su se morali paziti, baš kao što je Robert rekao. Te jasna stvar, jednu skupinu gostiju nije se smjelo zaboraviti: kurve. Mahmud nikada nije vidio toliko njih na jednom mjestu. Zapravo se uopće nisu razlikovale od cura u baru, osim što možda nisu izgledale toliko dobro. Sjetio se koliko je blizu zabijanja trice bio prošli vikend. No svejedno se jasno osjećalo – kurve su bile u prostoriji a da nitko za to nije mario. Da su u pitanju bile obične cure, dečki bi barem zurili u njih, flertali i malčice ih štipkali. No ovako je bilo kao da su svi hodali okolo čekajući večeru, još se ne kaneći ničime poslužiti. Djevojke su bile kao filmska scenografija, nešto što se prije početka snimanja na setu jednostavno moralo nalaziti. Jer svi su čekali. Na velikoga glavešinu. Radovan bi se svakog trenutka mogao pojaviti. Mahmud se probio do Patrika, tipa koji je izašao iz bukse. Pomislio je kako mu je sako na ramenima previše napet - prvi puta nakon desetogodišnjice mamina pokopa da se ovako upicanio. Nije navikao, ali bilo je super. Obojica su se široko nasmiješila. »Bok, Patriče, lijepo je vidjeti te vani. Kolko si kila izgubio u buksi?« Patrik: obrijana glava prepuna ožiljaka, svijetlosivo odijelo i uska, blago razvezana kravata. Tetovaže navratu nazirale su se ispod košulje. Nasmijao se. »Mahmude, pizdo jedna teroristička. Za tri tjedna sam opet u igri. Samo čekaj.« Potom je rekao ozbiljnije: »Al ipak nisam nazadovao u ćuzi. Čujem da
si i ti gulio.« »Samo pola godine. Sitno.« »Onda znaš kako je. Ima likova koji kaznu pokušavaju prespavat. Dovoljno je sredstava za smirenje koje prepisuju tim jebenim slabićima. A ako si uporan, može se i vježbat.« »Dakako.« »Čujem da sad radiš za nas.« Patrik je usred razgovora istegnuo ruku unatrag. Mahmud je razmišljao o svemu. Slavili su Patrika kao da je bio kakav jebeni car. No što je tip napravio za Jugiće? Malo je reketario garderobe, posvađao se sa zaštitarima u Kvarnenu, izgubio kontrolu, propisno prebio jednog od njih i završio iza brave na nekoliko godina. Zašto je bio junak? Zašto ga se slavilo? Patrik je zajebao, posao nije odradio profesionalno. Ne kao Mahmud - on se trgao i zarađivao tešku lovu. Nije nikad zajebao. Ništa. Jedino je htio otići odande. Reći Patriku da začepi, a Ratku i Stefanoviću da odjebu. A Radovanu, ako se pojavi, da si jebe mater. »Al ti si gulio u blagom zatvoru, je l’ tako?« rekao je Patrik. Mahmud se gotovo izgubio u mislima, zaboravivši da je bio usred razgovora. »Da, u Asptuni. Skoro u mom kvartu, u Botkyrki. Zatvor uopće nije zatvorenog tipa.« »Budi sretan da je bilo tako. Za nas su iza brave sada teška vremena.« »O čemu govoriš?« »Nisi čuo? Prošli vikend pokušali su koknut jednog tipa u Kumli. Našeg. Sedmorica su ušla pod tuševe, šestorica su izašla. Devet puta su ga uboli naoštrenom četkicom za zube. Leži na intenzivnoj, al kažu da će preživjet, čvrst je ko stijena. Borio se na Balkanu. Takvom tipu neće lako stat na rep, pička im materina.« Mahmud je bio negdje drugdje. Usredotočio se na drugi kraj prostorije. Svi su se utišali. Svi su gledali prema ulazu - ušao je Radovan s pratnjom. Za njim su išle dvije djevojke. Masa se razmaknula načinivši prolaz kao da je riječ o nekoj zvijezdi na dodjeli MTV-jevih nagrada. Mahmud je Radovana vidio samo jedanput, na Kl večeri prije pola godine. Ali izdaleka. Sada: prvi je puta bosa vidio izbliza. Jer bilo je upravo tako: Radovanovo se prisustvo u prostoriji osjećalo. Tip je isijavao autoritetom. Čak su se i Albanci skamenili. Prišli su mu i rukovali se s njim, poljubili ga u obraze, smiješili se i hinili glasan smijeh. Radovan definitivno nije bio među najkrupnijima u prostoriji niti je hodao gipko - iako se vidjelo da je bos prije dvadeset godina bio faca. Radilo se o nečemu drugome: o auri koju je širio oko sebe, krećući se opušteno i isijavajući samo jednim – moći. A vanjština – nije da je Mahmud znao išta o odijelima, no Radovan je nosio nekakvu ekskluzivu.
Djevojke iza njega bile su potpuno različite. Jedna: sigurno kurva ili nekakva ljubavnica. U visokim petama, vrlo dubokog dekoltea i s previše šminke. A druga: mlada, vrlo mlada i za divno čudo propisno odjevena. Podsjetila ga je na Jivan. Pitao se tko je bila. Stefanović je prišao Radovanu i poljubio mu ruku. Mahmudu je pogled zapeo na prstu koji su dupelisci ljubili: Radovan je nosio golemi pečatnjak. Očito: ovo je bio on, legenda i prvi moćnik grada – veći od života – već deset godina glavni kum Stockholma. Patrik je prišao bosu. Učinio kao i drugi - poljubio mu prst. Vidjelo se da nije navikao, Švedi to obično nisu radili. Radovan je rekao nekoliko riječi dobrodošlice. Predstavio svoje žene. Jednoj je rekao samo ime. No Mahmud se iznenadio zbog druge – to mu je bila kći. Zatim je učinio nešto Patriku: zategao mu je čvor na kravati. Jasan signal: super da si vani, ali sitna si riba. Obznanio je poruku: ova zabava nije bila u Patrikovu čast. Možda je bila stvar u Albancima. Mahmud je bio Radovanu na manje od metra. U nutrini mu je osjećao prisutnost. Potom iznenađenje – bos se okrenuo prema njemu. Podigao obrve. »A tko si ti?« Mahmud nije znao što bi odgovorio. Izlanuo je: »Mahmud al-Askori. Radim za vas.« Radovan se iznenadio još više od njega. »Ne vjerujem. Mislim da znam tko je zaposlen u mojim poduzećima.« Stefanović, Radovanu za petama, nagnuo se. Šapnuo mu nešto u uho. Mahmud je skužio dovoljno. Skužio da se osramotio. Istodobno: kužio je da ovo nije išlo. Radovan je nastavio. Mahmud nije bio u stanju zabavljati se. Baš bi mogao i kući. Ali nije. Nije se uklapalo u njegovu samosvjesnu sliku. Ušao je na zahod. Povukao lajnu. Pokušao se ubaciti u đir. * Ratko ga je nazvao idući dan. Mahmud se osjećao opijeno. Feštao je kao pomahnitao. Ispalo je tako. Malo koke i tarapana s nekom curom, i tako to. Nije bilo dobro za trening. Popio je čašu vode. I dvije tablete Diazepam Desitina – protiv tjeskobe. Ratko ga je sinoć gnjavio. Pričao kako je odradio dobar posao. Ulizivao se. Rekao: »Htio bih da nam pomogneš s nečim.« Mahmud je dvojio. Htio se maknuti od njih. Učiniti nešto od svog života.
Zarađivao je, doduše, dobru lovu, ali nije trpio poniženje. Jugići su se s njime poigravali. Zajebavali ga. No svejedno je šutio. Ratko mu je objasnio. Bila im je potrebna pomoć preko dana. Da pazi na nekoliko djevojaka, kako se izrazio. Mahmud je pretpostavio da je mislio na kurve. Cure su stanovale u kamp-kućici u jednom kampu. Ratko je htio da se Mahmud pobrine da djevojke dobiju što im je potrebno. »I da ne izlaze same. Da mi se ne izgube.« Smiješak. Mig-mig, znaš što mislim. »Ne znam je l’ imam vremena.« Ratko je rekao: »Ma stići ćeš.« Potapšao ga je po ramenu. Bila je to zapovijed.
41 Irak. Zajedno s postrojbom. Mike se znojio kao i uvijek. Collin s iscrtanim crnim crtama ispod očiju. Šalio se da će možda negdje na terenu sresti engleskog princa Harryja. Britanski naglasak. Manire. Geste. Remen strojnice težak preko leđa. Podalje se nazirao crni dim. Okus žvakaće gume u ustima. Collin je sa sobom uvijek nosio nekoliko paketića stimorola. Užitak na vrućini. Prema njima se kretalo terensko vozilo. No nije vidio tko je bio za upravljačem. Krajolik se oko njega mijenjao. Nestale su stijene i litice, a zamijenile su ih bačve nafte iz kojih je gorjelo. Posvuda požar. Svijet zažaren od vrućine. Terenac se bližio. Collin, Mike i ostali nestali su. Niklas je prišao automobilu. Na stražnjem sjedalu ležao je muškarac. Iz jednog uha curila mu je krv. Lice okrenuto nadolje. Niklas ga je okrenuo. Sada ga je vidio – bio je to Mats Strömberg. »Zašto?« rekao je. Plamen oko njega lizao je nebo. Niklas se probudio. Trudio se primiriti. Srce je lupalo sto i deset. Mislio je o snu koji je upravo sanjao. Nije mogao ponovno zaspati. U suvremenom svijetu moral je bio kao izložen na švedskom stolu. Odabir etičkih pravila počinjao je s pogledom na svijet. Bradati ratnici iz pješčanika svoju su etiku izabrali vodeći se mržnjom prema SAD-u. Izmišljali da su osnove tome našli u Kuranu i sunetu. Amerikanci su svoja pravila ispisali u strahu se da više nisu glavne face. No Niklas je poznavao istinska pravila igre. Ispravno i pogrešno kao kategorije nisu postojali, kao ni ikakva pravila. Moral se razvijao u ljudskom umu. No ipak je postojalo jedno pravilo: ne poduzmeš li ništa, nećeš ništa ni
promijeniti. Ciljevi se ostvaruju djelovanjem. Moral je bio izmišljena konstrukcija te mu je nedostajala vrijednost. Njegov zadatak bio je ženama osigurati miran život. A u tome ga neće zaustaviti nikakve noćne more. Niti će ga zaustaviti išta na javi. Gledao je ravno u zid. Prljavo siva boja. Jasno se nazirala konstrukcija zida. Pomislio je na dvije ulazne rane na Strömbergovim leđima. Razmišljao je koga bi idućeg uzeo na zub. Rogera Jonssona ili Patrica Ngona? Prošli tjedan nakon što je sredio Strömberga još ih je intenzivnije pratio. Ngono je prema svojoj ženi bio gori. No bilo je nešto i s Rogerom Jonssonom. Nešto što se nije uklapalo. Niklas ga je posljednjih tjedana često gledao. Kako odlazi s posla. Vozi se automobilom do Fruängena. Ispred trgovačkog centra dočekuje jednu ženu. Kako se voze kući. Izlaze nakon sat vremena. Kako je Roger vraća. Očito: sjedio je na dvije stolice. Klasična nevjera. No tko je bila žena? Prostitutka, naravno. Tip je unajmljivao kurve. Bio je dvostruko kriv. No nešto je drugo odredilo Niklasovu odluku. O dvojici idiota naručio je sav mogući javno dostupan materijal. Nije bilo mnogo. Patrica Ngona pronašao je u starom slučaju Zavoda za useljeništvo, no tip je dobio sve potrebne dozvole. Trajnu dozvolu boravka i radnu dozvolu, živio je ovdje duže od osam godina. Jedno je vrijeme živio od socijalne pomoći, no sada je radio. Sigurno na crno, ali ipak. O Rogeru Jonssonu nije pronašao ništa takvo. Ali je zato pronašao nešto puno gore. Presudu. Gruba povreda osobnih prava u razdoblju između 1998. i 2002. godine. Silovanje. Dobio je tri godine. Presuda je bila javna. Niklas je naručio sav dostupan materijal. Od čitanja se zamalo slomio. Ne, nikada - ništa ne može slomiti elitnog vojnika koji je u pješčaniku vidio svakakva sranja. Upravo suprotno: ojačao je. Postao sigurniji u svrhu Operacije Magnum. Sic vis pacem, para bellum. * DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO JUŽNOGA STOCKHOLMA TUŽBENI ZAHTJEV BR. C-98-25587 Optuženik, puno ime: Roger Karl Jonsson Matični broj: 671001-8563 Telefon: 08-881968 Adresa: Gamla Södertäljevägen Odvjetnik po službenoj dužnosti: Odvjetnik Tobias Åkermark Lišenje
slobode: Pritvoren 3. ožujka 2002., uhićen 5. ožujka 2002. OBRAZLOŽENJE ZAHTJEVA GRUBA POVREDA OSOBNIH PRAVA Oštećena strana Carin Engsäter koju zastupa odvjetnica Lina Eriksson Čin Roger Jonsson je od ožujka 1998. do siječnja 2002. opetovano prijetio i zlostavljao Carin Engsäter. Djela počinjena u nizu opetovanih povreda integriteta oštećene strane imala su namjeru ozbiljno narušiti njezino samopoštovanje. Roger Jonsson je dakle: 1. u travnju 1998. u stanu više puta ošamario oštećenu stranu. Kasnije ju je isti dan u Tumbi više puta udario stisnutom šakom po nadlakticama. Naposljetku ju je isti dan u stanu šakama uhvatio za vrat. Nanošenje tjelesnih ozljeda oštećenoj je strani prouzročilo bol kao i natečeno oko te modrice na vratu, 2. jednom prilikom, u vremenu 14. - 15. listopada 1998., u njezinom stanu u Stockholmu nanio joj je tjelesne ozljede tako što je rukom obuhvatio njezin vrat, bacivši je na leđa, a što je prouzročilo fizičku bol. Nakon što se pokušala osloboditi, više puta udario ju je stisnutim šakama po nadlakticama, 3. jednom prilikom, krajem prosinca 1998., u stanu ju je udario više puta stisnutom šakom po bedrima i leđima, što je prouzročilo fizičku bol, 4. jednom prilikom, u lipnju 1999., u stanu ju je udario nogom u desno koljeno, od čega je pala na pod. Nakon toga ju je još jedanput udario nogom po desnom bedru. Nanošenje tjelesnih ozljeda rezultiralo je fizičkom boli i modricama, 5. jednom prilikom, sredinom rujna 2000., u stanu ju je udario više puta stisnutom šakom po leđima. Potom ju je stisnutom šakom udario po nadlakticama te jedanput po glavi otvorenom šakom. Nanošenje tjelesnih ozljeda rezultiralo je fizičkom boli i modricama, 6. jednom prilikom, u listopadu 2000., u stanu ju je udario otvorenom
šakom po glavi i licu što je prouzročilo fizičku bol i krvarenje iz nosa, 7. dana 14. kolovoza 2001. u stanu joj je jednom rukom gnječio lice istodobno je oborivši na pod. Potom ju je vukao za kosu. Tjelesne ozljede koje su prouzrokovale fizičku bol i modrice počinio je pred njihovim četverogodišnjim djetetom, 8. jednom prilikom, u rujnu 2001., nazvao je oštećenu stranu kući te joj je - namjeravajući kod nje izazvati ozbiljan strah za osobnu sigurnost -prijetio smrću, 9. dana 25. siječnja 2002. nazvao je kući te je - namjeravajući kod oštećene strane izazvati ozbiljan strah za osobnu sigurnost - prijetio ozbiljnim ozljeđivanjem ili smrću. Roger Jonsson je također u više navrata zvao oštećenu stranu na posao, pri čemu joj je - namjeravajući kod nje izazvati ozbiljan strah za osobnu sigurnost - prijetio govoreći da od njega neće otići živa, da će plesati na njezinu grobu te da će joj odrubiti glavu ako je vidi s drugim muškarcem. SILOVANJE Oštećena strana Carin Engsäter koju zastupa odvjetnik Tobias Eriksson Čin Roger Jonsson je više od pedeset puta između 1999. i 2001. prisilio Carin Engsäter na spolni odnos, kako oralni i vaginalni tako i analni, tako što ju je nasilno pritisnuo na krevet ili pod, držeći joj ručne zglobove i pritišćući joj lice u jastuk ili na pod. Osim toga je u najmanje dvadeset navrata godine 2001. silom u njezine spolne organe gurao različite predmete, između ostaloga i štap za masažu te kliješta, što je prouzročilo fizičku bol i ozljede. Zakonska osnova Čl. 4 i 4a §2, čl. 3 §5, čl. 4 §5, te čl. 6 §1 Kaznenog zakona.
42 Jednog vedrog dana sredinom rujna odvezao se u starački dom. Predio je bio prekrasan. Iza glavne ciglene zgrade nazirao je jezero. Drveće je i dalje bilo zeleno, no u zraku se zbog nekakve vlage koja se prikrala dok je izlazio iz automobila osjećala jesen. Posjed Talby: privatni starački dom na obali jezera Mälaren. Na internetskoj stranici navodili su visoku kvalitetu življenja i dobru skrb. Dom za idilične posljednje godine života. Dom u kojem je kvalitetna skrb postavljena kao najveća vrijednost. Dom u kojem je živio Leif Carlsson – bivši policijski inspektor, specijalac i neonacist. Stig Adamsson rekao je da će osnovati desničarsku skupinu koja će Olofa Palmea držati na oku. No što je to zapravo značilo? Thomas je pokušao pročitati nešto više o temi. Nekoliko posuđenih knjiga i internetske stranice – gotovo previše. Ubojstvo Olofa Palmea bilo je švedski pandan Kennedyjevu ubojstvu dvadeset i pet godina ranije. Pravo žarište teorija zavjere koje kao da nisu prestajale. Popisao ih je nekoliko prije nego što je izgubio interes - množile su se kao korov. Jedna je tvrdila da su se ozloglašeni eskadroni smrti Augusta Pinocheta nalazili u Stockholmu isti tjedan kad je počinjeno ubojstvo, no taj trag nije nikada istražen jer je voditelj istrage Holmér vjerovao da su čileanski plaćeni ubojice Michael Canes i Roberto Tartino jedna te ista osoba. Jedna druga teorija tvrdila je da je Christer Pettersson pogriješio jer je zapravo želio ubiti Rantzella, tada Cederholma, no da su dijelovi istrage zataškani zbog policijske šeprtljavosti. Nedostajali su meci, zapisnici o prisluškivanju telefona krivotvoreni su, a policija je odbijala odgovoriti što su dva patrolna automobila zapravo tražila ispred kina Alexandra u večeri ubojstva. Teorija je bilo napretek. Njemu su bile potrebne vrijedne informacije. Koje potječu od aktera ili svjedoka. Ne gomila indicija, opsjednutost pojedinostima ili zaluđenost zavjerama. Ponajprije: morao je slučaj povezati sa sadašnjim događajima – s Rantzellovim osakaćenim tijelom u podrumu zgrade u Ulici Göste Ekmana. Runeby je spomenuo specijalne postrojbe u prvom distriktu kojima je Adamsson pripadao. Ondje je Thomas morao početi. Među onima koji su Adamssona poznavali i dijelili njegove stavove u doba kad je premijer bio ubijen. U pitanju je bilo ukupno osam policajaca, od kojih je jedan bio Adamsson. Njihov šef Malmström umro je. Preostala su šestorica. Nije bilo teško pronaći informacije o njima. Jonas Nilsson sve ih je dobro poznavao; većina ih je i dalje radila u policiji, no ne na sličnoj poziciji. Klasična sudbina
redarstvenika: posljednjih petnaest godina na poslu sjede u podrumu, registrirajući krađe bicikala. Lako je odlučio: prvo će posjetiti Leifa Carlssona. On je među njima bio najstariji. Otvoreno je govorio da je nacist. Povrh svega: stari je bolovao od Alzheimera – savršena meta za ispitivanje. Posjed Talby doimao se idilično. Na nekim je balkonima s pogledom na zelenilo vidio starce. Uski putići za šetnju krivudali su između drveća. Ušao je na glavni ulaz. Fikusi benjamini, sofe s uzorcima Josefa Franka i oglasna ploča s oglasima i informacijama pričvršćenim iglama: Pjevajmo s Laveom Lindérom u četvrtak. Knjižničar iz Trose posjećuje nas sedamnaestog ovog mjeseca u osam sati kako bi nam predstavio novitete. Gimnastika za muškarce u utorak ujutro otkazana je. Čekao je neko vrijeme. Nije bilo recepcije. Sjetio se Runebyja. Zadnje što mu je inspektor rekao bilo je kako je predavanje u Gamla stanu održao on sam. Zapravo i nije bilo toliko čudno koliko je zvučalo - stari je dvije godine krajem sedamdesetih služio u nekakvoj privatnoj južnoafričkoj vojsci. »Zbog borbe«, kako se izrazio, »ne zato što sam rasist«. Thomasa zapravo nisu zanimali njegovi razlozi - no morao je pripaziti; jer u kojoj je mjeri Runeby doista bio umiješan u organizaciju skupova u Gamla stanu? Nakon nekoliko minuta kroz staklena vrata izašla je medicinska sestra. »Živi li ovdje Leif Carlsson?« pitao je. Sestra ga je povela na kat. Cvijeće u prozoru i uramljeni plakati švedskih slikarskih klasika: Zorna, Carla Larssona i Jirlowa. Prostorija s televizorom, blagovaonica i gomila osoblja. Sestra je pokucala na jedna vrata. Thomasa nije ništa pitala. Leif Carlsson nije izgledao toliko oronulo koliko je mislio. Fino počešljanog razdjeljka. Plave kose koja je posijedjela na sljepoočnicama. Nakrivljena osmijeha i blage sumnje koja se nazirala u plavim očima. Je li doista bolovao od Alzheimera? Leif Carlsson bio je visok. Mogao ga je zamisliti prije trideset godina, vjerojatno vrlo jačega: kriminalcima je tjerao strah u kosti. U sobi je bio televizor. Carlsson je sjedio u sofi ispred aparata. Ustao je kad je Thomas ušao. Sestra ih je ostavila. Zatvorila vrata. »Dobar dan. Moje ime je Thomas Andersson, ja sam inspektor iz Skupine Palme.« Carlsson mu je pustio ruku. »Dakle, dolazite tek sada?« Thomas nije mogao procijeniti je li to bila optužba ili zlobni komentar. Stari je sjeo. Kao da je cijelo vrijeme prevrtao nešto po ustima. Vjerojatno tik. Thomas je sjeo na stolicu za malim radnim stolom. Stan je bio malen i
dvosoban: spavaća soba pritvorenih vrata i dnevna soba u kojoj su sjedili. Carlsson ga je namjestio kao pravi dom. Perzijaner na podu, nekoliko slika po zidovima, fotelja i radni stol u rokoko-stilu. »Htio bih vam postaviti nekoliko pitanja. Nadam se da smijem.« Carlsson je navodno posljednjih pet godina bio ozbiljno bolestan. Na ispitivanje bi morao pristati lakše od malog djeteta. Carlsson je kimnuo. »Nemam ništa za sakriti.« Thomas je uključio diktafon koji je nosio u džepu. »Pričajte mi o Trupi.« »Mislite na specijalnu postrojbu?« »Da, pa jedino ste nju nazivali Trupom, zar ne?« »Jasno da smo je tako nazivali.« »Tko ste bili ‘vi’?« »A tko ste vi, ako smijem pitati?« Thomas je smireno odgovorio: »Thomas Andersson iz Skupine Palme.« Stari je očito patio od Alzheimera. Carlsson je opet prevrtao jezik po ustima. Ponovio je: »Dakle, tek sad dolazite.« Thomas je nastavio: »Pričajte mi o Trupi, o specijalcima. Tko je sve bio tamo?« »U Trupi? Pa, naravno, Malmström. Zatim Jägerström, Adamsson, Nilsson i Wallén. I još nekolicina. Ne sjećam se.« »A zapovijedao je Malmström?« »O, da. Malmström. On je bio pravi zapovjednik. Takvi su policiji potrebni. No sad se umirovio. Živi izvan Nykvarna.« »Malmström je umro.« »Je li? Grozno. Nisam ga vidio otkako se umirovio.« Thomas se pitao bi li prekinuo ispitivanje. Carlsson je očito bio previše zbunjen. No pravo je pitanje bilo sjeća li se događaja iz osamdesetih bolje od sadašnjih. »Tko je sve prisustvovao skupovima u Gamla stanu, znate, u prostorijama ERP-a?« Leif Carlsson se zbunio. »Ja nikad nisam bio tamo.« Thomas se iznenadio. Je li moguće da bi mu stari lagao? »Doista?« »Da, doista. Organizatori me nisu pozvali. Åander i Sjöqvist. Ne zato što su imali nešto protiv mene ili ja protiv njih. Uopće ne. Dijelio sam njihovu ljubav prema domovini i nemir pred crvenom infiltracijom. No nikada me nisu zvali. Zapravo i nije čudno. Moj je otac radio u jednoj Bolinderovoj tvornici. Tako da su se bojali umiješati mene u to.«
»Što ste rekli?« »Bojali su se umiješati mene u cijelu priču.« »Ali što, zašto?« »Tata mi je radio u Bolinderovoj tvornici.« »A tko je bio taj Bolinder?« »Financijaš.« »Što je financirao?« Carlssonu je opet zasjajilo u očima te je coknuo jezikom po desnima. Potom je rekao: »Bolinder. On je financirao te skupove, organizaciju i projekt. Sve. No jedino sam ja znao za to.« »Zašto ste jedino vi znali za to?« Leif Carlsson se zasmijuljio. »Samo zato što sjedim ovdje i lupetam gluposti, ne znači da nisam vjerno služio Švedskoj.« »Jasno mi je. No pričajte mi o Bolinderu.« »Bolindera se ne sjećam. Ali Bohman je bio pravi slabić.« »Koji Bohman?« »Pa Gösta Bohman. Predsjednik desničarske stranke. Jeste li premladi da ga se sjećate?« Carlsson je djelovao zadovoljno. Gösta Bohman bio je tijekom sedamdesetih predsjednik Konzervativne stranke, odnosno moderata. Leif Carlsson se zbunio. Zbog Alzheimera nije mogao razlučiti što je važno. Thomas je pokušao s još nekoliko pitanja, no odgovori su bili suviše konfuzni. Bio mu je potreban netko drugi. Na putu kući. Misli su mu se raspršile. Bolinder – gdje je već čuo to ime? Nije se uklapalo. Nije bila riječ o policajcu. Niti o tajnom agentu kojeg je Runeby spomenuo. Tko je bio Bolinder? Zatim se sjetio: Ratko je rekao kako planiraju »malo finije zabave« kod izvjesnog Bolindera. Thomas je čak instruirao i nekoliko gorila kako da rabe voki-tokije samo zato što će im možda trebati na jednoj takvoj zabavi - je li u pitanju bila ista osoba?
43 Ležao je u krevetu. Misli su mu letjele okolo, naokolo. Isto, isto. Sjetio se
murjaka u civilu koji mu je prišao prije otprilike tjedan dana. Možda je pokušavao i s ostalima. Kome je mogao vjerovati? Robertu vrlo vjerojatno. Također Tomu i Javieru. Ali Babaku? Pas mater - nedostajao mu je Babak. Ustao je oko dva. Skuhao kavu. Sasuo šećer u nju. Razbudio se. Popio tabletu diazepama. Kasnije će mu trebati nešto da ga podigne tijekom treninga. Pustio je pornjavu. Pokušao drkati. Mislio je na curu od prošlog vikenda. Na Gabrielle. Pornić je u usporedbi s njom bio pravo bljedilo. Ratko je nazvao u tri. Mahmud je zamalo zaboravio na njegovu zapovijed. Odjenuo se. U traperice i majicu s kapuljačom. Bejzbolsku jaknu. Jesen je bila najgore godišnje doba. Vrijeme vrlo promjenjivo. Dvoumilo se kao jebeni šmokljan pred golom curom. Ratko mu je dao upute: »Sjedni ispred Biggeove pečenjarnice i čekaj.« Jebote, kako su ga veslali. Ko pravu kurvu. * Pola sata kasnije. Mahmud je poznavao to predgrađe kao vlastiti džep. Iskreno, možda bi mogao predavati na faksu. Držati lekcije iz Shurgardovih skladišta i uličnog znanja. Znao je zašto su te četvrti sagrađene. Htjeli su stvoriti svijet iznad kojeg se nitko neće poželjeti izdići. Glavu držati pognutom i ne uzbuđivati se previše. Društvo ga je oblikovalo. Znakovi poduzeća i institucija u getu nisu ni pokušavali privući klijente: Zubna ambulanta, Knjižnice grada Stockholma, trgovina mješovitom robom, banka Swedbank, Revizorska kuća Håkansson &Hult, frizer, restoran Kuća tjestenine – ekstra mnogo, ekstra povoljno, zatim Svedinove cipele, pizzeria i državna ljekarna. Te naposljetku: Biggeova pečenjarnica. Sjeo je tamo. Naručio dijetni sprite. Nazivao neke frendove. Najprije Robija, potom Toma, pa Javiera te na kraju seku. Nitko se nije javio. Vrijeme je prolazilo sporije od stare tetke s hodalicom. Čekao je. Dejan je ušao nakon dvadeset minuta. Tip je bio podmukli seronja. Ratku je za svaku paru ljubio dupe. Lupetao gluposti o Arapima gdje god je stigao. Rukovali su se. Mahmud je sjeo u svoju mečku. Slijedio Dejanov automobil. Najprije između nebodera. Potom kućica. Zatim između industrijskih postrojenja. Kroz prirodu. Cesta je prstenasto kružila. Dalje od betona. Nakon deset minuta: znak. Kamp Pogled - za kućice i kamp-vozila. Na studenoj kiši: dvadesetak kamp-kućica. Pet starih automobila. Glib. Uokolo raštrkano drveće. Od stupova do kućica bile su provučene žice za struju.
Dejan je parkirao. Mahmud je stao iza njega. Nalikovalo je na naselje kamp-prikolica u kakvom američkom filmu s bijelim smećem. Dejan je prišao jednoj kućici. Bijela boja koja je s vremenom posivjela. Na jednom prostoru bila je prilijepljena izblijedjela naljepnica: Naprijed Gästrikland. Ušli su. Dim cigareta udario je Mahmuda poput aperkata. Čula se prigušena glazba s radija. Isprva nije vidio djevojke. Kao da su bile dio interijera. Sive, prljavožute i smeđe. Na sudoperu razbacane kutije za pizzu i limenke kole. Djevojke su sjedile za minijaturnim stolom. Tamnosmeđe kose. Mršave kao kineski štapići za jelo. Jedna vrlo blijeda. Tankih usana. Tužnih očiju. Druga: rumenijih obraza, ali mračnijih očiju. Ispred njih bile su kutije švercanog Maribora? Umorno ozračje. Dejan je rekao nešto na ruskom ili nekom drugom sličnom jeziku. Djevojke nisu djelovale zainteresirano. Nisu ga ni pogledale. Dejan je objasnio na svom grozno lošem švedskom: »Ovo su Natascha i Juliana. Možda nisu najljepše, al su okej.« Nacerio se. »Čuj, ima ih par jako finih. Kunem se.« Mahmud nije znao što bi mu odgovorio. »Sad znaš ko su. Skroz dosta«, rekao je Dejan. Izašli su. Dejan ga je proveo kroz još sedam kamp-kućica. Po dvije kurve u svakoj. Sve su se dosađivale. Sve su prostorije bile zapušene. Svima pogledi prazni. Kad su se vraćali k automobilima, Mahmud je pitao: »I šta želite da ja radim?« Dejan je stao. Raširio ruke. »Pa evo, ovo je naše skladište. A ti si glavni skladištar. Brineš da ništa ne nestane, a ponekad prevoziš robu. Ako muster dođe ovamo – ne smije oštetit skladište. No samo danju. Kad se ne baviš drugim poslom.« Mahmud je skužio: namijenili su mu ulogu svodnika. Da mu samo tata zna. * Te je večeri obavljao uobičajene poslove. Prodao je šezdeset grama nekoj vezi koja je zastupala iračku obitelj, vlasnike nekoliko restorana. Jamila ga je nazvala oko deset. Trebala joj je pomoć oko instalacije novog DVD-playera. Sranje, dobro se počastila tisućicama koje bi joj Mahmud turio nakon uspješno obavljena posla. Samo je posljednjih tjedana za osam tisuća kupila Guccijevu torbicu s drškama od bambusa, cipele s visokim
potpeticama za tri soma i srebrni lančić s debelim slovima – Dior. Jebeno, ali Mahmud je obožavao sjaj u njezinim očima kad bi se vratila kući sa stvarima. Kanio je nastaviti častiti nju i mlađu sestru. Pravom robom. Prtljao je s DVD-playerom. Poslije je namjeravao izaći u grad. Dogovorio se naći s Robertom. Osvojiti Stockholm. Možda ona Gabrielle večeras opet bude vani. Inače će već pronaći koju drugu. Jamila mu je pričala o najnovijoj torbi Louisa Vuittona, nove tračeve o Britney te o svojim planovima za budućnost: da pokrene vlastiti solarij. Mahmud je pomislio: samo da je Jugići ne sjebu. Rekla mu je o gadnim porukama koje je dobila od bivšeg. Mahmud je rekao: »Neće se on usudit ništa. Jadnik.« Jamila je uzdahnula. »Nisam sigurna, Mahmude. On je skroz lud. A onaj Niklas se odselio. A bio je tako drag.« »Aha, bio je zakon. Kamo se odselio?« »Nedaleko odavde.« Rekao joj je gdje. »Okej, ti mu se sviđaš ili? Znaš šta je tata rekao o njemu.« »Ne čini se takav. Mislim da mi je samo htio pomoći. Iskreno pomoći.« »Možda.« Mahmudu je nešto palo na pamet. Niklas se doimao kao dobar Šved. Osim toga: pravi komandos. Možda bi ga morao bolje upoznati. I još nešto: komandos bi povremeno mogao provjeriti kako je Jamila. Jamili se zamisao svidjela. Obično bi vrištala i durila se kad bi tata rekao da je treba više kontrolirati. Mahmud se nasmiješio. »Ma daj, seko, mili ti se taj Šved. Priznaj.« Odlučili su ga posjetiti. Niklas nije živio predaleko. Pozvonili su na vrata. Niklas je otvorio. Na licu su mu očitali iznenađenje i veselje. Počeo je pričati s Jamilom na polugroznom arapskom. Mahmud ga je prvi put temeljito promotrio. Bio je odjeven u majicu s natpisom Dyncorp: bila mu je napeta na prsima i mišićima ruku. Momak je djelovao u formi. Ne kao Mahmud - građen kao golemi sef - već žilavijih, izdržljivijih i otpornijih mišića. Zapitao se što je Dyncorp. Bio je oznojen. Možda je vježbao kod kuće. Mahmud se pokušao naviriti u stan. Vidio je računalo, krevet, gomilu papira, alatke i smeće. A na stolu je vidio i još nešto: dugačak sjajan nož. Jebote, Niklas je bio neki psiho. Malo kasnije otišli su odande. Ipak je bilo ugodno. Jamila izvan sebe. Mahmud se opet nasmijao. »Okani ga se. Znaš šta bi tata rekao.« Jamila se okrenula prema njemu. Ozbiljna pogleda. »Nemoj mi ti govoriti što bi meni babo rekao. Da zna samo desetinu
svega što ti radiš, umro bi od boli.« Mahmud je zastao. »O čem ti pričaš?« »Dobro znaš o čemu ja pričam. Umro bi od srama.« Pogodilo ga je. Sol na ranu. Utrljala je. Umro bi. Od srama. Dobro je znao koliko je bila u pravu. Cijelo mu je tijelo vrištalo. Makni se od njih. Makni se prije nego što bude prekasno. Makni se od Jugića.
44 Niklas je ustao iz kreveta. Umorniji nego obično. Četiri sata sna. Kamere su se tijekom noći zagrijale. Na filmovima koje je na brzinu premotao nije bilo ničeg zanimljivog. Ali bit će. Imat će dokaze. On je dijelio pravdu. O Strömbergu, Jonssonu i Ngonu znao je već dovoljno. Niklas je bio častan: neće napasti nikoga tko se ne pokaže zlostavljačem. Nije bila stvar u moralu: već u pravilnom djelovanju. Nakon doručka stavio je na sebe mjerač otkucaja srca. Odjenuo je dugo donje rublje i trenirku. Zrak je bio hladniji. Asfalt mokar. Trčao je polaganim tempom. Disao svježi zrak. Predivno. * Opet kod kuće: vježbao je kate s nožem. Osjećao se u boljoj kondiciji nego ikada prije. Uvijao je zrakom. Pokreti noža u obliku luka oko njega tvorili su prostor za pariranje. Reski ubodi. Žustra obrana. Nož je baš kao i prsti morao pratiti volju mišića ruku. Tuširao se duže nego obično. Jučer je opet naletio na Jamilina brata Mahmuda. Prije deset godina ne bi se s njim volio družiti. Aktualno pitanje: bi li se s njime volio družiti sada? Možda bi mu Mahmud mogao pomoći u borbi? Niklas je kužio da tip nije dijelio njegove poglede, ali posjedovao je
nagon. Nešto u očima. Ne iskričavu zlobu obične gamadi. Nešto drugo. Arapin je ponajprije bio željan novca. Baš kao i Niklas. Jebalo mu se što je Mahmud radio sa svojom lovom. Novac je bio sredstvo dosezanja drugih ciljeva. No možda bi Arapin za njega značio nešto drugo? Benjamin je bio izdajica. Anarho-feministički aktivisti nisu htjeli sudjelovati u operaciji. Mama Marie bila je izvan igre. Arapin bi mogao postati djelić ratne slagalice. Nakon tuširanja opet je jeo. Ekonomska situacija prerastala je u krizu. Trenutačno na to nije imao snage misliti. Nije znao što bi učinio. Sjeo je u ford. Nekako mu je nedostajao audi. Morao je razmisliti. Vozio je polako. Pokušavao je shvatiti kamo bi se mogao odvesti. Opet je pomislio na svoju lovu. Vozio je preko Nortulla. Razmišljao o Mahmudu. Kako bi mu mogao poslužiti Arapin? Ekipa iz pučkog učilišta samo je brbljala i brbljala. Utjecali su samo jedni na druge - ostatak društva za njih nije mario. Zatim se opet sjetio mame. Zašto više nisu mogli razgovarati? Zašto se nije mogla pomiriti s tim? Sve što je činio, učinio je zbog nje. Osvrnuo se. Čudno. Opet je bio u Edsvikenu u Sollentuni. Gdje je živjela Nina Glavmo Svensén. Žena koja mu je prodala audi. Odvezao se do njezine ulice. Zamislio je njezine zelene oči. Dijete u naručju. Njezin nakrivljen osmijeh. Stigao je do područja. Glavna ulica protezala se dvorištima kao arterija. Pokrajnje uličice bile su kao skretnice prema unutarnjim idiličnim sferama. Ondje, tridesetak metara dalje, nalazila se kuća u kojoj je stanovala. Broj dvadeset i jedan. Žuto obojeno drvo na kisici nije djelovalo toliko sjajno kao ljetos kad je bio ovdje. Drveće bez lišća. Zamislio je kako joj je. S muškarcem koji joj je branio živjeti. Niklas joj je bio potreban. Jasno kao dan. Posve jasno. Vozio je vrlo polako. Naslonio glavu na naslon. Pokušao virnuti kroz prozor. Da vidi svijetli li. Petnaest metara od kuće. Vidio je zatvorena garažna vrata. Jesensko nebo boje kromiranog čelika. Nina je živjela tamo negdje u toplom. Osjećao je: bila je kod kuće. Provezao se pokraj kuće. Polako. Krišom je gledao. Protegnuo se kako bi vidio unutra. Vidio je pokret u podaljoj sobi. Bila je ondje. Skrenuo je desno. Uz brijeg. Oznojenih dlanova. Upravljač je bio ljepljiv. Opet udesno. Dolje. Ponovno na ulici. Srce mu je lupalo. Broj jedanaest. Dum dum. Broj petnaest. Dum dum. Uskoro opet broj dvadeset i jedan. Toliko je jako želio pozvoniti na vrata. Vidjeti je. Dodirnuti je. I ona je htjela vidjeti njega. Zaustavio je automobil ispred kuće. Šteta što to više nije bio audi. Nina bi se razveselila.
Jako bi se razveselila.
45 Jasmine je zakasnila u klub. Thomas je odmah opazio. Večeras se doimala drugačije. Nosila je čvrsto nabijenu šiltericu, vrećastu majicu s kapuljačom i suknju do koljena preko uskih traperica. Smeđa kao mulatkinja nakon dva tjedna na plaži. Što je to s njom? Opet ju je promotrio. Htjela je nešto sakriti. Odjeća koju je nosila jasno je to davala do znanja: majica s kapuljačom i suknja. Preplanulost i kapa. Potom je vidio: usne. Bile su nabubrene kao da ih je napućila. Potom je opazio još nešto: grudi. Također su smiješno nabubrile - ili je ispod majice ugurala dvije rukometne lopte – ili je, što je bilo vjerojatnije, u svaku sisu dala ugraditi kilogram implantata. Thomas se nacerio. »Izgledaš, kako da kažem, vrlo jedro i čilo.« Jasmine je isprva bila smrtno ozbiljna. Nije skužila. Nakon tri sekunde: uzvratila mu je osmijeh. »Kako ti se čini?« Thomas je pokazao palčevima prema gore. »Super. Ali usne? Hoće splasnuti?« Jasmine se nasmijala. »Mislim da hoće. Mijenjam profesiju pa mi trebaju.« »Postaješ model za labelo?« »Ha, ha, jako smiješno. Planiram uspješnu karijeru.« »Aha. Hoćeš mi reći o čemu se radi ili moram pogađati?« »Radi se o erotici.« Thomas je zanijemio na trenutak predugo. Jasmine je primijetila reakciju. »Što je? Smeta ti, ha?« Nije se htio svađati. Skidanje pred strancima i povremeno upravljanje blagajnom u dobro nadziranom strip-klubu možda nije bio najbolji posao na svijetu, ali ipak - lova je bila dobra. A on je nadzirao šljam koji se ondje skupljao. No pornići s druge strane - nekako se doimalo prljavije. Ali nije mogao objasniti zašto. Volio je porniće. No Jasmine mu se sviđala – često su se zajedno smijali. Ne samo istim šalama, već zajedno istim šalama. Kao da su se međusobno razumjeli. Nije želio da zapadne u sranja. »Producent mi je platio implantate i ostalo. Potpuno su besplatni. Kužiš? Znaš koliko ovakav par sisa košta?«
»Pojma nemam. Ali jesi li ispravno odlučila?« »Naravno.« Jasmine je nastavila opisivati koliko će joj dobroga erotska struka donijeti. Pričala mu je o svojim planovima, mogućnostima ostvarivanja karijere, načinima dolaska do slave. »Erotika je zapravo bolja od striptiza. U striptizu u Švedskoj nema para. I da znaš, striptizete znaju biti prave kuje. No svi kažu da je drugačije u filmskoj industriji. Da su ljudi tamo jedna velika sretna obitelj.« Thomas se isključio. Bilo mu je bolno to slušati. Nagledao se dovoljno pornića pa si je mogao zamisliti Jasmine u scenama na koje je obično drkao. * Ratko je stigao kasnije te večeri. Također se smijao kad je vidio Jasmine. »Draga moja, mislim da će ti biti sasvim dobro«, rekao je očinski. Kako je srao. Sjeo je kraj Thomasa. Položio mu ruku oko ramena. Jasmine je izvodila svoju predstavu. Jednu od posljednjih. »Što misliš o Jasmininim planovima?« Thomas je gledao okolo po prostoriji. Zapitao se što je Ratko mislio svojim pitanjem. Je li to bila provokacija? Boli ga kita - on bi uvijek rekao što misli. »Mislim da je to sranje. Radi se o usranom poslu.« »Znači misliš da joj je bolje ovdje?« »Ovdje održavamo red i mir.« Ratko mu isprva nije odgovorio. Thomas se okrenuo prema njemu. »Jesi li još što htio?« Na Ratkovim usnama zatitrao je nakrivljen osmijeh. »Dobro radiš, Thomase. Smatramo da dobro obavljaš posao. Samo da znaš.« Ratko je ustao. Otišao u dio prostorije gdje su se održavale predstave. Thomas se nije ni potrudio protumačiti što mu je Jugić upravo rekao. Kad bude prava prilika, pitat će za Svena Bolindera, takozvanog financijaša o kojem se Leif Carlsson izbrbljao. * Probudio se oko jedanaest. Åsa je kao i obično otišla na posao ne probudivši ga. U kupaonici. Na licu je pjenu za brijanje ostavio iznimno dugo. Temeljito
se obrijao: kratkim potezima novom britvicom. Ogledao se. Trudio se vidjeti sebe, ne samo svoj odraz. Tko je on zaista bio? Što je htio? Znao je što je htio: pronaći Rantzellova ubojicu i dovesti kući svoje posvojeno dijete. Kakva ravnoteža. Jedan projekt koji je morao riješiti izvan doma. Drugi projekt unutar doma. No tko je on bio? Danju uzoran građanin. Noću je pripadao podzemlju. Kao neprijatelj. Možda je bio neprijatelj? Sjetio se smetenih odgovora Leifa Carlssona. Potom se sjetio Christera Petterssona kojeg su zamalo osudili za ubojstvo Palmea. Nije se radilo o tome jesu li bili povezani. Već o tome koliko su bili povezani. Šteta što Petterssona nije mogao osobno ispitati. Tip je odapeo prije nekoliko godina od naoko prirodnog izljeva krvi u mozak. Thomas je kombinirao ono što je svaki Šveđanin stariji od trideset znao o ubojstvu sa svojim policijskim spoznajama. Osim toga, u posljednje vrijeme o ubojstvu je mnogo čitao. Stvarala se određena slika. Slika najtraženijeg čovjeka u Švedskoj Christera Petterssona. Bila je to najobuhvatnija istraga o ubojstvu ikad provedena, ali i nacionalna trauma: neriješeno ubojstvo premijera. Nezaliječena rana na švedskoj svijesti. Neugodna i bolna zagonetka građanima podrijetla sličnog Thomasovu – običnoj srednjoj klasi koja je ipak znala odakle potječe država blagostanja. Kome su morali biti zahvalni što su ovdje gdje jesu. Olof Palme ubijen je na ulici jedne noći prije dvadeset godina. Thomasa politika nije zanimala u onoj mjeri kao njegova oca, no smatrao je: Palme najveći švedski međunarodni političar. Častan, pošten i prijatelj običnom Šveđaninu. Smaknut izravnim pucnjem u leđa. Morao je priznati da je atentat bio lijepo izveden. Tri godine kasnije Christer Pettersson bio je osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva. Tipa je Lisbet Palme pokazala na prepoznavanju koje su organizirali istražitelji. Osim toga, svjedoci su tvrdili da su ga vidjeli blizu mjesta ubojstva te da je šepao baš kao i počinitelj. Pettersson je bio oronuli, agresivni alkoholičar. Možda i vrlo očit žrtveni jarac. No bilo je u pitanju ubojstvo premijera. Tako da se čovjeka nije smjelo osuditi samo na temelju indicija i nedorečenog prepoznavanja -drugostupanjski sud Petterssona je oslobodio. Rekli su da krivnja nije dokazana izvan svake sumnje. Claes Rantzell, odnosno ranije Claes Cederholm, pojavio se nekoliko godina kasnije kao jedan od ključnih svjedoka kad je glavni državni odvjetnik Vrhovnom sudu podnio zahtjev za obnovom sudskog procesa. Državna vlast uistinu je htjela da Pettersson bude osuđen. Claes Rantzell: raspačavao je drogu i za tuđi račun sjedio u upravama poduzeća, a naposljetku je propao od alkohola i zloporabe tableta. Ispričao je
kako je u jesen 1985., nekoliko mjeseci prije ubojstva, Petterssonu posudio revolver Magnum marke Smith &Wesson, kalibra .357. Rekao je da mu Pettersson nikada nije vratio revolver. Pettersson je, osim toga, u večeri ubojstva bio u Rantzellovoj kući, dakle blizu mjesta ubojstva. Rantzella su od svih svjedoka tijekom pripremne istrage najčešće ispitivali, no njegova se pozicija mijenjala – posudio je revolver, dao mu municiju, cinkao ga. Jasno je Petterssona označio krivim. No Vrhovni sud nije pokrenuo postupak. Tužbeni zahtjev nije prošao. Petterssonu nisu ponovno sudili. Legenda iz Sollentune ni tada nije osuđena. No većina ga je smatrala krivim. Tome su doprinijeli loše vođeni postupak prepoznavanja Lisbet Palme i Rantzellove tvrdnje da mu je posudio revolver. Logika švedskog naroda bila je jasna: Lisbet je nekako prepoznala Petterssona, bio je blizu samog mjesta, te je imao revolver istog kalibra kao i oružje kojim je ubojstvo bilo počinjeno. Povrh svega, bio je oronuli, agresivni alkoholičar zbog čega je cijela priča bila nekako jednostavnija. A sada je Rantzell bio ubijen. Što zapravo i nije bilo čudno - ljudi poput Claesa Rantzella umirali su od ciroze jetre, od drugih bolesti povezanih s nemarnim životom ili nasilnom smrću. Ali u ovom slučaju: netko je tragove pokušavao sakriti na suviše rafiniran način. Cijela ta priča bila je zapravo deset puta veća prije nego što je uopće skužio tko je bio Rantzell. Toliko velika da mu se vrtjelo u glavi. * Dva traga polagano su se odmotavala. Adamsson nekoć. Rantzell sada. Nakon napola uspješnog ispitivanja Leifa Carlssona, koji je bolovao od Alzheimera, morao bi ispitati još nekoga. Opet je razmišljao bi li nazvao Hägerströma. Ali ne, ne još. Od koga bi među ostalim članovima Trupe, odnosno Adamssonove specijalne postrojbe, mogao nešto izvući? Malmström je umro. Adamsson je bio neprijatelj. Carlssona je već ispitao. Preostali su: Torbjörn Jägerström, Roger Wallén i Jan Nilsson, sva trojica i dalje aktivni u policiji, te Carl Johansson i Alf Winge, prvi umirovljen, a drugi je vodio vlastito zaštitarsko poduzeće. A morao bi istražiti više i o tom Svenu Bolinderu. Odlučio je započeti s Alfom Wingeom: činilo se da je stari živio mirnim životom bez previše naprezanja. Presudilo je sljedeće: Winge više nije bio u murji, a Runeby ga je spomenuo kao sudionika skupova u Gamla stanu.
Jednog od odabranih. * U pola šest Alf Winge ušao je kroz ulazna vrata zgrade na adresi Sturegatan 32. Krošnje drveća u Parku Humlegården žutjele su. Privatno zaštitarsko poduzeće Alfa Wingea zvano WIP – Winge International Protection – nalazilo se na trećem katu. Thomas je provjerio internetsku stranicu. WIP je svoje usluge otvoreno navodio: posebni zadaci zaštite i nadzora kao dodatak ponudi ostalih sudionika na zaštitarskom tržištu. Posao je procvjetao nakon napada 11. rujna. Alf Winge imao je otprilike pedeset godina. Još je uvijek hodao gipko i snažno. U policijskom stilu: dostojanstven i uspravna držanja, a pogleda uprta negdje dalje na ulicu. Glavu je brijao, lice mu je bilo surovo i izbrazdano, a svijetloplave oči doimale su se sivima. Nosio je tamnoplavi kaput i čvrste crne cipele, a iz uha mu je virio bežični prijamnik koji trenutačno nije rabio. Thomas ga je vidio kako ulazi u automobil, pravi sportski aston martin. Poduzeću WIP očito je dobro išlo. Pokrenuo je vlastiti automobil. Wingeov glasni automobil odvezao se niz Sturegatan. Thomas ga je pratio. Znao je gdje je Winge stanovao. Znao je kojim se putom običavao voziti kući. Znao je gdje će na putu zaustaviti starog specijalca. * Petnaest minuta kasnije: u Brommi, luksuznom predgrađu u kojem si mnogi murjaci ne mogu priuštiti kuću - osim onih koji su napustili službu i bacili se u privatnike. Kiselgränd: ondje se nalazio vrtić okružen raštrkanim šumarkom. Sada je zjapio pust, nakon zatvaranja u šest sati. Kretali su se samo automobili s vozačima na putu kući s posla. Thomas nije opazio da je Winge reagirao na to što ga je slijedio. Ili je opazio, ali nije ga bilo briga. Možda je uistinu bio opasan tip. Thomas je nagazio na gas. Vozio se usporedo s Wingeovim superautomobilom. S prometnog je odjela posudio plavu rotirku. Stavio ju je na vjetrobran. Vidio kako je Alf Winge okrenuo glavu. Shvatio da ga civilni policijski automobil pokušava zaustaviti. Winge je zakočio. Stao uz rub ceste. Thomas je polako skrenuo. Stao ukoso ispred aston martina. Zamalo da se iznenadio što je Winge tako lako stao.
Thomas je policijsku značku tutnuo Wingeu pred lice. Frajer nije ni trepnuo. »Što hoćete?« »Molim vas vozačku dozvolu.« Winge je ispružio ruku i pokazao mu vozačku. Na slici je djelovao mlađe. Alf Rutger Winge. »Ovo je samo rutinska provjera. Smijem vas zamoliti da nakratko izađete?« Winge je ostao sjediti. »A što tvrdite da sam počinio?« »Ništa. Samo rutinska provjera. Nadziremo događanja u okolici.« Potom je pridodao nešto za što je vjerovao da će se Wingeu svidjeti. »Znate, moramo obuzdati šljam. Ne smijemo im dati da dođu u Brommu.« Winge je razmišljao nekoliko trenutaka. Potom je otvorio vrata automobila. »U redu«, rekao je. Na cesti pokraj njih prošao je automobil. Thomas je čekao s pendrekom u ruci. Potom je djelovao. Udario Wingea po stražnjoj strani vrata što je jače mogao. Stari se pognuo i polako pao na koljena. Nije rekao ni riječ. Thomas odmah na njemu. Oko jednog zgloba pričvrstio mu je lisice. Winge se okrenuo i pokušao uzvratiti. Thomas brži: poprskao ga je suzavcem. Sada je barem zavrištao. Thomas je djelovao kao u transu – zavrtio mu je drugi zglob iza leđa, odbacio sprej, izvadio pištolj, pritisnuo ga Wingeu na bok te jasno i glasno rekao: »Ustani.« Winge je ustao. Sigurno je mislio kako je Thomas bio drumski razbojnik koji se domogao policijske značke. Thomas ga je gurnuo prema svom automobilu. Wingeove pocrvenjele oči suzile su: treptao je, treptao i treptao. Pokrenuo je automobil i dodatnim parom lisica pričvrstio Wingeove vezane ruke za kvaku na vratima. Odvezao se na prazno vrtićko dvorište. Podalje od ceste. Podalje od pogleda. Slobodan da započne ispitivanje. Winge je došao sebi. »A koji si ti kurac?« Thomas je skupio snagu. »Začepi.« »Znaš li tko sam ja?« »Jebe mi se tko si.« »Love nemam, a automobil će mi naći u roku od pet minuta. Ima ugrađen GPS. Što hoćeš?« »Začepi gubicu. Ovdje ja postavljam pitanja.« Winge je zastao. Je li prepoznao najčešću policijsku frazu tijekom ispitivanja? - »Ovdje ja postavljam pitanja.« Rekao je: »Ti si policajac?« »Nisi me čuo što sam rekao? Ja postavljam pitanja.« Starome su iz očiju i dalje tekle suze. »Alfe Rutgeru Winge, ne radi se o novcu niti o tvojem automobilu. Radi se
o Trupi, skupovima u Gamla stanu i Bolinderu. Mnogo nam je toga uglavnom već poznato tako da su mi potrebni odgovori na samo nekoliko pitanja.« »Pojma nemam o čemu govoriš. U Trupi sam bio prije sto godina.« »Dobro ti znaš o čemu ja govorim. Samo mi odgovori na pitanja. Jesi li bio član Adamssonove skupine?« »Kao što rekoh, pojma nemam o čemu govoriš.« »Ponavljam, jesi li bio član Adamssonove skupine?« Winge ni trenutka nije skidao pogled s njega. No nije ništa rekao. »Ponovit ću još samo jedanput, jesi li bio član Adamssonove skupine?« Ništa. Thomas je znao da će to što kani napraviti biti najriskantnija igra koju je zaigrao. Jedno je bilo lemati alkiće, narkiće i useljenički ološ. Nešto posve drugo primijeniti metodu na bivšem murjaku koji je s vlastitim pravima bio bolje upoznat od jebenog odvjetnika? No ipak, igrao je na sve ili ništa. Navukao je rukavice. Udario Wingea ravno po nosu. Slomio ga. Krvave mrlje poprskale su unutarnju stranu stakla. U vražju mater - morat će dobro očistiti automobil. Udario je Wingea po uhu. Zatim po čelu, čeljusti i opet po uhu. Lice Alfa Wingea pretvorilo se u komade mesa. »Jesi li bio član Adamssonove skupine?« »Ma goni se.« Mrmljanje pomiješano s mjehurićima krvi. Thomas ga je opet lupio po nosu. »Jesi li bio član Adamssonove skupine?« Tišina. Wingeu je klonula glava. Slina, krv, bale i sluz kapale su mu u krilo. Thomas: kao da je opet bio na ulici. Uzbuđen. Od adrenalina, mirisa krvi i znoja. Kombinacija je bila bolja od mješavine alkohola i Rohypnola. Alf Winge nije smio ništa upropastiti. Morao je odgovoriti. »Zadnji put pitam, jesi li bio član Adamssonove skupine?« Nikakva odgovora. I treći put udario ga je po nosu. Nikada mu neće posve zaliječiti. Winge je zacvilio. Polagano je podigao glavu. Pogledao Thomasa ravno u oči. Thomas je pokušao očitati pogled. Bio je posve prazan. Možda tamo nikada ničega nije ni bilo. Rekao je: »Pojma nemaš u što se upuštaš.« * Nakon susreta s Alfom Wingeom primirio se na nekoliko dana. Čekao je da vidi što će se dogoditi.
Pustio je Wingea. Dalje nije išlo. Da je nastavio, ozbiljno bi ga ozlijedio, a to nije želio riskirati. Pas mater. No postojali su i ostali tragovi koje je mogao slijediti. Vrećice koje je odnio iz Rantzellova stana provjerio je čim ih je našao. Prije otprilike osam tjedana. Nije volio čitati dokumente i isprave, ali prisilio se. Jedva jedvice svu tu silnu masu: ugovore, zapisnike, registarske spise, porezne listove, porezne prijave, potvrde, račune, bankovne obavijesti, izvatke s računa i ostale dokumente. Toliko informacija koje nije razumio. Toliko teško naći ono što bi moglo biti važno. Vrijeme su mu oduzimale večeri kod Jugića i dani na šugavom Prometnom odjelu. Stalno se osjećao kao nesinkroniziran. Jedne noći radio je do pet ujutro. Idući dan prijepodne pio je kavu i razgovarao o ekološkim automobilima s prometnim policajcima. Spise nije stigao čitati koliko je brzo htio. Svejedno: nakon nekoliko tjedana stvorio je određenu sliku. Bilo je očito da je Rantzell u posljednje vrijeme bio aktivan. Za tuđi je račun sjedio u upravama osamnaest poduzeća u posljednjih sedam godina. Thomas se prisjetio šale iskusnih policajaca o Johnu Balléniusu: »Samo se jedan tip može mjeriti s njim, a to je Thomas Ravelli6.« U otprilike polovici poduzeća u kojima je Rantzell bio član uprave, Ballénius je bio zamjenik člana uprave i obrnuto. U drugim poduzećima opazio je još nekoliko imena. Pribilježio je da ih mora provjeriti. Nije nazirao nikakav uzorak među poduzećima kojima su tipovi »upravljali«, osim što su se mnoga bavila građevinom. No tako je uvijek bilo. Dimnjaci i krovovi iz Täbyja d.o.o., Frenellovo grijanje, ventilacija i sanitet d.o.o., Žuti zavijutak d.o.o., Roaming GI d.o.o., Skogsbacken d.o.o., Brze dostave u Stockholmu d.d., Dolphin Leasing d.o.o., i tako dalje. Jedanaest poduzeća u stečaju. Tri poduzeća u sporu s Poreznom upravom. Sedam poduzeća bljuvalo je fakture kao iz strojnice - sigurno prijevare s fakturiranjem. Dva poduzeća imala su prave uprave s članovima koji su, čini se, sjedili i u upravama drugih, ozbiljnih poduzeća. Pet poduzeća zaposlilo je istog revizora. Jedno poduzeće prodavalo je pornografske filmove. O ekonomiji nije znao dovoljno. Gdje da uopće započne potragu? Naposljetku je sranje poredao kronološki. Razmišljao je: krenut ću od najnovijeg. Možda je netko odatle sreo živog Rantzella, a ubojici ću se približiti ako se budem dovoljno približio samome činu ubojstva. Zadnji spis bio je prodajni ugovor poduzeća Dolphin Leasing i trgovca automobilima. U pitanju je bio bentley. Činilo se da ga je potpisao Rantzell, dan prije nego što su ga ukokali.
* Bentleyjev salon nalazio se na Strandvägenu. Na sunčanoj strani Stockholma, na klasičnoj adresi više klase. Thomas se sjetio tatinog pretjeranog prezira prema višoj klasi. Otišao je onamo početkom studenoga. U gradu je bilo toplije nego obično. Nije pridavao mnogo pažnje tim ekološkim naklapanjima, no danas je pomislio upravo na vrijeme. Na topla ljeta s previše kiše i puknućem brana oko Jönköpinga te na čudne zime s previše snijega i ledenicama koje su rasle kad bi zatoplilo, padajući na jadnike koji su u skladu sa zakonom hodali po pločniku. Ponekad se činilo kao da će se sve raspuknuti. Smiješni političari i njihovi pokušaji upravljanja gradom, klima i njegov život. Ušao je. Reflektori su obasjavali šest izloženih automobila. Ovdje u salonu nije bilo kao u kakvom malograđanskom švedskom autosalonu. Umjesto toga: salon je bio malen, ekskluzivan i vrlo skup. Za pultom je stajao mladi gizdelin, praveći se zauzet. Kosa mu je bila duža i začešljana unatrag, a gornji gumbi na košulji raskopčani kao da je kakav pederko. Thomas se zapitao: ne bi li s ovako jakim automobilom morali raditi pravi muškarci? U salonu je bilo još dvoje posjetitelja. Pričekao je dok nisu otišli. Mahnuo policijskom značkom prodavaču ispred nosa. »Dobar dan, ja sam iz policije. Smijem vam postaviti nekoliko pitanja?« Thomas se namjerno nije predstavio imenom. Peško se doimao iznenađeno. Drotove očito u svom salonu nije često viđao - ni čestito zarađena godišnja policijska plaća nije dostajala za kupnju jednog ovakvog automobila. Ušli su u uredsku prostoriju iza pulta. Pisaći stol od hrastovine, računalo i staromodno nalivpero na mramornom držaču. Kako elegantno. Thomas je izvadio prodajni ugovor za bentley. »Jeste li vi ovo potpisali? Jeste li vi Niklas Creutz?« Momak je kimnuo. »Ali ugovora se ne sjećam.« Thomas ga je pogledao. Koliko su automobila ovdje mjesečno prodavali? Pet ili šest komada? Možda i manje. Svaki prodani automobil morao bi biti velika stvar. Ovaj pizdek morao bi dobiti zamjetnu proviziju za svaki prodani automobil. Morao bi se sjećati. »Jeste li sigurni? Koliko ste komada tog modela prodali ove godine?« Momak je zatvorio oči. Trudio se izgledati kao da je razmišljao. Ali zašto bi morao razmisliti? Mogao bi provjeriti kakav popis ili takvo što.
»Mislim da smo prodali četiri komada«, rekao je nakon nekog vremena. Thomas ga je opet pitao. »Jeste li sigurni da se ne sjećate? Prilično je važno.« »Smijem pitati o čemu se radi?« »Pitati svakako smijete. Ali odgovor dobiti nećete.« »A ne?« »Pitam vas još jedanput i to samo zato da biste imali vremena za razmisliti. Sjećate li se osobe koja je kupila taj auto?« Momak je odmahnuo glavom. Thomas je pomislio: pizdek očajno loše laže. * Bok, dečki. Zovem se Juliana. Ja sam seksi, zabavna i društvena djevojka. Imam 21 godinu, visoka 1.60 cm, 52 kg. Izgledam čak i mlađe. U Stockholmu boravim nekoliko tjedana te tražim darežljivu gospodu zbog uzajamnog užitka. Moje napeto mlado tijelo žudi da vas usreći. Pola sata sa mnom 1.000 SEK plus taksi. Sat vremena sa mnom 1.500 SEK plus taksi. Pružam normalni seks u raznim položajima. Užitak pružam tijelom, oralno i uskom pičkicom. Svršiti smiješ koliko god puta možeš;) Sve s kondomom radi obostrane sigurnosti. Ne pružam analni seks. Ako mi želiš svršiti po grudima, usluga košta + 500 SEK. Kontaktiraj me telefonski. Ne odgovaram na skrivene brojeve niti na poruke. Na mene pazi moj prijatelj.
46 Mahmud: brine se za kurve, čuva ih i razvozi okolo. U dva tjedna u kampu je proveo više od polovice svog vremena. Veći dio dana provodio bi u kampkućici. Prozor je gledao na ostatak kampa. Ukupno dvadeset i dvije prljavobijele kamp-prikolice. Osam je pripadalo Dejanu i njegovim ljudima. U još četiri stanovalo je propalo bijelo smeće koje kao da je ispalo iz
Eminemovih pjesama. Ostale kućice: prazne su čekale ljeto. Jebote, kako je bilo dosadno. Slušao je svoj iPod: Akona, Snoop Dogga i glazbu iz domovine: Majidu El Roumi, Elissu i Nancy Ajram. Listao je pornografske i časopise o motorima. Slao poruke Robiju, Tomu, Javieru i seki. Gunđao je. Durio se. Zlovoljio. Pokušao ubiti vrijeme. Gotovo da se ponadao da će koja cura bježati preko polja. Dati se u bijeg. Pa da je lovi. Malo akcije. Ali ne. Bile su mirne. Povremeno bi se na područje dovezao koji automobil. Dejan bi ga uglavnom nazvao da ga upozori. Tipovi bi se povremeno odmah uputili u kućice. Ponekad bi koja djevojka izašla. Ušla u automobil. Mahmud bi joj izdaleka vidio prepoznatljiv izraz lica - trgovina robljem urezala joj se u pamćenje. Vratili bi se poslije nekoliko sati. Ili bi jedanput odzvonila pozivom – znak da je sve prošlo u redu. Isto sranje, ali na neki način drugo pakovanje. Mahmud ih je razvozio. Nataschu, Julianu i ostale. Mršave cure. Blijede, oronule i umorne. Našminkale bi se toliko dobro koliko su mogle. Neke su možda nekoć bile zgodne. Vozio ih je po cijelom gradu - najčešće po predgrađima, ali povremeno i u pokoji fini kvart u centru. Nekoliko puta vozio je četiri cure odjednom. Ostavio ih na istoj adresi. Kad su se vratile, bile su ljepše našminkane i sređenije. Zaključio bi sljedeće: trudili su se da izgledaju kao eskort-djevojke više klase. S kurvama nikada nije razgovarao. Ni sam nije znao zašto. Snažno je osjećao: neću podnijeti to što mi budu ispričale. No možda to nije imalo veze. Švedski su govorile lošije čak i od njegova oca. Dejan bi ga ponekad posjetio. Rješavao praktične stvari: rezervirao bi hotelske sobe i prijevoz za cure. Administrirao oglase na internetu. Oglašavali su sve cure. Nazivao bi mušterije: informirao ih o cijenama i uslugama. Tip je smrdio kao govno. Mahmud je u buksi vidio gotovo sve. Iza brave si znao doći na metar likovima s kojima si hodao po dvorištu, a mnogi se nisu pošteno prali. Najgori su bili tipovi koji se nisu tuširali, ali su svejedno svaki dan na sasušeni znoj stavljali dezodorans. Dejan: bio je baš takav. Ljigavac koji je smrdio na parfem, znoj i prljavštinu. Zamjena bi Mahmudu došla svaki dan oko šest ili sedam. Potom bi se odvezao u centar. Ondje se bavio uobičajenim poslom. Zašto su ga Jugići ovako šetali? U biti je znao zašto. Htjeli su pokazati da u njihovoj organizaciji ne postoje prečice. Krećeš od nule, a penješ se ako se dokažeš. A on njihovu igru nije ni htio igrati. Jebo im pas mater. *
Danas mu je u zamjenu stigao tip koji je nalikovao na miša. Sitnih žutih zubi na donjoj čeljusti te sitnih koraka. Mahmuda nije zanimalo kako se zove. Bolje tako. Upravo je povukao svjetsku lajnu od devedesetpetpostotne robe. Jedino što je htio bilo je otići odande. Tip je bacio pogled na otvoren pornografski časopis. Krupni plan debele kite zabijene duboko u prdaru. Mahmud je zatvorio časopis. Posramio se. Tip je rekao na lošem švedskom: »Zašto to čitaš?« Mahmudu se nije dalo razgovarati. Samo je htio sjesti u automobil i uživati u kokainskoj euforiji. Napeo je vratne mišiće. »Smeta ti, ha?« »U kamp-kućicama su prave piće.« Mahmud je odjenuo jaknu. Otvorio vrata. »Čuj, ja volim željne cure. Jesi ikad upoznao koju takvu?« Frajer ga je blijedo gledao. Mahmud je zalupio vratima. Vani je sniježilo. Nije li bilo prerano? Pa prije nekoliko dana bilo je prilično toplo. Dvadeset i prvog studenog. Bijelo na crnoj pozadini: kao snijeg na televizoru. Pucketavo i lepršavo. Kao u njegovoj glavi. Raspoloženje mu se donekle popravilo kad je sjeo u mečku. Otputio se iz sranja. Sjetio se murjaka koji mu je pristupio prije nekoliko tjedana. Morao je biti oprezniji. Murja bi ga, recimo, možda baš sada mogla imati na oku. Zaustavio se uz rub ceste. Nikoga iza njega. Jedan automobil prošao je u suprotnom smjeru. Sve pet. No ipak, izvadio je mobitel. Izvadio bateriju. Izvadio SIM-karticu. Spustio prozor. Bacio je što dalje. Kao snježnu pahuljicu. * Na putu prema gradu pomislio je na Babaka. Okej, sjebao je stvar. Nije mislio da će Jugići koknuti Wisama. No Babak je reagirao preburno. Unatoč tome, Mahmud ga je htio nazvati. Nabaciti spiku. Izgladiti situaciju. Da sve opet bude kao prije. Da budu kompići. Krvna braća. Na autocesti se provezao pokraj Axelsberga. Pomislio je na seku. Pomislio je na njezina ludog bivšeg susjeda. Onog frajera Niklasa. Koji je njemu bio? Tjedan dana nakon što ga je posjetio sa sestrom, zazvonio mu je mobitel. Skriveni broj. Mogao je biti bilo koji muster, diler ili vražji Jugić - ali bio je Niklas. Sumnjivo. Mahmud se uplašio. Pomislio je da se Jamili nešto dogodilo. Ali nije, Niklas je htio popričati. Možda da se nađu. Tijekom razgovora, odnosno gotovo stalno, frajer je spominjao zlostavljane žene, mustere koji se moraju ukloniti te kako se izrazio, »trulu Švedsku«. Mahmud nije kužio spiku. Bio je zahvalan što je Niklas sestrinog bivšeg naučio pameti. No što je značilo
sve to s musterima, raspadom sustava i najezdom štakora u predgrađima? * Idući dan: ponovno u kamp-kućici. Vrijeme je bilo ljepše. Slušao je Ragheba Alamu. Dejan ga je prijepodne nazvao. Rekao mu nešto o velikoj isporuci. Ratko je također nazvao. Uzbuđen. Egzaltiran. »Mahmude. Sada moraš biti posebno pažljiv. Kužiš? Radi se o velikoj isporuci.« Mahmud je mislio da su zanovijetali. Stalno su ponavljali jedno te isto: velika isporuka. VELIKA ISPORUKA. Poslijepodne je stigao kombi. Jedna žena zajedno s Dejanom. U nercu. Izgledala je tako ruski da je gotovo bilo smiješno. Nije govorila švedski. Dejan se trudio prevoditi, predstavivši je kao šminkericu. »Večeras će bit velika isporuka. Sve cure na istu adresu.« Mahmudu se živo jebalo na koju. Što se njega tiče, mogu organizirati kakve god kurvinjske zabave žele. Samo da se od njih makne na vrijeme. Nekoliko sati kasnije stigao je jedan hummer. Izašla su dva lika. Mahmud je i kroz prozore kamp-kućice odmah opazio – nisu to bili bilo kakvi Jugići ili musteri. Bile su to velike face. Čak je jednog i prepoznao: Jet Set Carla. Tipa koji je posjedovao nekoliko klubova, organizirao najbolje zabave i zarađivao masnu lovu. Frajer je navodno smrčio više pički sa Stureplana nego što ih je Mahmud u životu vidio. Čimbenik moći čak i među Švedima. Mahmud se pitao što je tip ovdje tražio. Isključio je glazbu. Sjeo bliže prozoru. Vidio kako su kurve ušle u kućicu gdje su bili Dejan i Ruskinja. Čekao je. Djevojke su izlazile jedna za drugom. Naposljetku: sredili su svih dvadeset. Našminkane, lijepo odjevene i spremne za ševu. Vratile su se u svoje kamp-kućice. Jetseterski lik stajao je s frendom sa strane i pušio. Nosio je bež kaput do koljena, tamnoplave traperice i šareni šal. Tanke svijetlosmeđe cipele od antilopa. Frizura zalizanija od mačjeg krzna. Nadzirali su cijelu proceduru. Nakon četrdeset minuta sve su cure bile spremne. Vrijeme je stajalo. Mahmud je zurio. Gledao. Špijunirao. Dejan je hodao okolo kucajući po vratima kamp-kućica. Cure su izlazile. U vrlo kratkim minicama, uskim majicama, halterima, visokim čizmama, cipelama s potpeticom i šalovima nonšalantno ovijenim oko vrata. Ljepše nego što ih je Mahmud ikada vidio. Poredali su ih na hladnoći. Njih osamnaest. Kao jebena tržnica konja. Jet Set lik i njegov frend hodali su duž reda. Gledali cure jednu po jednu. Odmjeravali ih pogledom. Usisavali ih očima. Razgovarali su, raspravljali i
procjenjivali ih. Deset minuta kasnije. Ova, ova, ova, i tako dalje. Jet Set Carl pokazao je dvanaest djevojaka. Odabranice. Dejan i Ruskinja utrpali su ih u kombi i u još jedan automobil. Jet Set Carl zapalio je još jednu cigaretu. Dim se jasno vidio. Mahmud je pomislio: velika isporuka. A nije ni znao kamo idu. Nije mogao prestati misliti na to. Još dva sata dok ne dođe zamjena. Nije mu se dalo opet pustiti glazbu. Nije htio Tomu poslati poruku o večerašnjim planovima. Mahmud: nije tip koji bi imao nešto protiv kurvi. Jebote, pa to je najstariji zanat na svijetu i tako to. U njegovoj domovini očevi bi sinove na osamnaesti rođendan odvodili u zapuštenije dijelove Bagdada na poduku iz ševe. Bila bi to dobra lekcija, uvod u seks. Mladići se moraju poigrati. No ipak: nije to trpio. Prema djevojkama iz kamp-kućica odnosili su se kao prema stvarima. Oglašavali su ih na internetu kao stvari. Iskreno, kako su se ikome mogle sviđati cure koje same nisu htjele ševu? Bilo je to nekako bolesno. Pogledao je na parkiralište. Sve mirno. Pitao se jesu li se djevojke koje nisu izabrali osjećale sigurno ili očajno. Zazvonio je mobitel. Skriveni broj. Najprije se nije kanio javiti. Potom je pomislio: moram se lišiti tih depresivnih misli. Baš bih se i mogao javiti da vidim tko zove. Istodobno kad se javio, osjetio je nešto čudno. Da će se dogoditi nešto veliko. Kao da je u utrobi osjećao jednu i jedinu poruku: ovaj razgovor promijenit će mu život. »Mahmud ovdje.« »Bok, Mahmude, ja sam frend tvog frenda Javiera.« Mahmud nije prepoznao glas. Ali prepoznao je naglasak. Latino. Zvučao je otprilike kao Javier. Nakon godina provedenih na ulicama predgrađa Mahmud je naglaske prepoznavao bolje od kakvog stručnjaka za jezike. Vrh znanja: čak je osjećao razliku između različitih kurdskih dijalekata. Sorani ili kurmandži, kako vam drago. Lik na liniji: glas s izgovarao je mekše od ostalih Latinosa. Dakle, najčišći čileanski naglasak. Mahmud je odgovorio: »Okej. Javier mi je frend. A šta ti hoćeš?« Zapravo, uopće nije imao volje razgovarati s tamo nekim minikupcem željnim koke. Tu je večer htio samo visiti s Robertom i dečkima. »Htio bih se naći s tobom. Zovem se Jorge. Ne znam jesi čuo za mene. Gulio sam u Österåkeru s dečkom tvoje sestre. Jesu još uvijek zajedno?« »Nisu.« »Super. Smijem ti reći nešto iskreno?« »Smiješ.« »Dečko tvoje sestre bio je pravi cabrón7 .«
Mahmud se jednostavno morao nasmijati. Ma koji je ovo lik? »No ostavimo to po strani. Javier mi je pričao o tvojoj fiks-ideji. Pa sam se zainteresirao.« »O kakvoj fiks-ideji? O čemu pričaš?« Ime, Jorge, Mahmuda je na nešto podsjećalo. Čuo je da se pričalo o tom tipu prije nekoliko godina. Prije mnogo godina. »Pričaš okolo. Mislim da pola grada zna što misliš o Majstoru Radovanu.« »Šta želiš?« »Želim te osobno upoznati. Popričati o svemu. Mislim da imamo zajedničkog neprijatelja. A znaš kako se kaže kod mene u kvartu: neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj.« Mahmud se sjetio tko je Jorge. Prije nekoliko godina: jebeno mnogo priče o nekom pridošlici koji je revolucionizirao tržište koke u Stockholmu. Pomogao je Jugićima da uporabu bijelog praha prošire na predgrađa. Prodavao je robu Švedima, djeci srednje klase i klincima useljenicima. Lajna kokaina postala je normalna kao čaša piva u bircu. Ali onda je nastalo nekakvo sranje. Glasine kažu: Jugići su organizirali masovno pogubljenje tipova koji su im pomogli izgraditi carstvo nakon što su ti isti likovi Radovana pokušali prevariti za velike pare, a sve je imalo veze s internim sukobima unutar jugomafije. Jorge; ime je bilo poznato. Naravno, Mahmud je čuo kako je Javier pričao o tipu – on je Jugiće naučio kako da dilaju. Pitao se što je Latino htio od njega. Jorge je nastavio priču. »Ne pričaš mnogo, ali mislim da bi se htio naći se sa mnom. Znaš tko sam ja? Jesi čuo za hladnjače u Vastbergi? Za Abdulkarima? Mradu Slovovića? Znaš za njih?« Mahmud se prisjetio. Znao je za njih. Priznao si je: uistinu se želio naći s tim Latinom. Jorge je predložio mjesto. Određen dan. Određeno vrijeme. Poklopili su. Nakon razgovora u glavi mu se pojavila jasna pomisao: ovo bi mogao biti izlaz.
47 Niklas se probudio u mikrosekundi. Probudilo ga je pucketanje. Je li tko bio u sobi? Zgrabio je nož koji je ležao na podu kraj kreveta. Opet oslušnuo.
Mir. Tišina. Tama. Držao je nož ispred sebe, spreman na borbu. Ustao je iz kreveta. Čučnuo. Nazirao je mutne obrise sobe. Iz kuhinje je dopiralo određeno svjetlo. Ondje na prozorima nisu bile rolete. Opet pucketanje. No nikakvih vidljivih pokreta u sobi. Hodao je duž jedinog zida. Napetih mišića. Svakim je korakom zapravo vježbao prikriveni napad. Stan je imao samo jednu sobu i kuhinju. Sobu je, dakle, lako kontrolirao. Doimala se praznom. No uvijek je postojao rizik da su provalili. Kao što naposljetku uvijek uspiju. Ušao je u kuhinju. Ondje je bilo znatno svjetlije. Svjetlost uličnih svjetiljki obasjavala je ravno kroz prozor. Kuhinja nije bila veća od pet kvadrata. Odmah je uvidio da ondje nije bilo ničeg ljudskog. Ali što je s njima? Morao je temeljitije pretražiti: svoju praznu ostavu, prostor ispod sudopera, ormare u kojima je držao pahuljice i suhi kruh. Ispod pakiranja za pizzu, jogurta i plastičnih vrećica. Nije ih pronašao. Stan je bio pod kontrolom. Stan je bio siguran Zasigurno se probudio zbog sna. Življeg nego ranije. Najprije džamija u pješčaniku. Krhotine stakla i poderani tepisi za molitvu. Tipični irački vonj smeća i kanalizacije. Potom promjena scenografije. Ponovno u Švedskoj prije dvadeset godina. Claes koji mamu gura prema zidu. Slika koja pada sa zida. Pala je i ona. Ne dočekavši se na ruke. Ostala ležati. Niklas se sagnuo i uhvatio je za ruku. Povukao je. Ona je vrištala. Derala se. No nije se ništa čulo. Odjenuo se. Povirio između žaluzina. Tama je vani bila zbijena. Pola osam. Danas će biti užurban dan. Pojeo je jogurt. Skuhao dva jaja. Točno četiri minute. Meko kuhana, ali ne premekano. Sjeo je u sobu. Provjeravao berettu. Večeras će uporabiti prigušivač. Uzeo je crni metalni valjak koji je također kupio u baru Black &White Inn. Zavrnuo ga je na cijev pa odvrnuo. Naciljao prema prozoru za probu. Odvagivao oružje u ruci. Odjenuo je jaknu. Stavio pištolj u unutarnji džep. Brzo ga je izvadio, istodobno ga sakrivši. Ponovio je radnju. Brzo. Brže. Najbrže. Morat će pucati izbliza dum-dum mecima kako bi nadomjestio ograničavajući učinak prigušivača. *
Pomislio je na Ninu. Očito je između njih postojalo nešto posebno. Bila joj je potrebna njegova pomoć. Tada kad je sjedio ispred njezine kuće odjednom je izašla. Posve sama. Prvo što je pomislio bilo je: gdje joj je dijete? Izašao je iz automobila. Pogledao je. Bila je petnaest metara od njega. Nije ga opazila. Nina: odjevena u bijeli kaput s crnim pojasom. Kragne zadignute kao da je kakva tajna agentica. U uskim plavim hlačama i crnim kožnim čizmama s niskom petom. Na glavi: crvena pletena kapa koju nije propisno navukla. Nije mogao skinuti pogleda s nje. Očarala ga je jačinom pustinjske oluje. Hodala je prema njemu, no kao da ga nije prepoznala. Zatim mu je palo na pamet: sramila se pred njim. Pa jasno. Znala je da ju je prozreo. U njezinu je tužnom pogledu vidio kako se osjećala. Kako su se prema njoj odnosili. Ponižavali je. Nepomično je stajao. Nina je pogled uprla pravo ispred sebe. Koračala je odlučno. Na usnama blag osmijeh. Još tri metra. Torbica joj se njihala u skladu s koracima. Još dva metra. Nije se micao. Izdisao je sitne oblačiće. Još metar. Morao je nešto reći i dodirnuti je. Prošla je pokraj njega. Udahnuo je njezin parfem. Gotovo su se okrznuli. Gotovo. Povikao je. »Nina!« Istodobno je pomislio: a što ću joj sada reći? Okrenula se. Metar od njega. Posve iznenađena. Očito ga nije prepoznala. Ipak se ljubazno nasmiješila. »Ne prepoznaješ me? Kupio sam tvoj audi.« Nina se jače nasmijala. »Tako je. Sreli smo se jedanput i na benzinskoj.« Bacila je pogled na njegov automobil. »Nemaš ga više?« Nije znao što bi joj odgovorio. Nije ju htio razočarati. »Imam, ali imam više automobila.« Pokušao se nasmijati, no smijeh kao da mu je zastao u grlu. Nina kao da ništa nije primijetila. »Aha. A živiš ovdje blizu?« Još jedno pitanje na koje nije mogao odgovoriti. »Ne, samo sam na proputovanju.« Koji odgovor. Glup do boli. »Proputovanje«, što je to značilo? »Aha. Drago mi je da smo se opet sreli. Izgleda da se redovito srećemo pa ćemo sigurno opet naletjeti jedno na drugo.« Okrenula se kako bi nastavila. No Niklas je osjetio. Njezin pogled. Tugu koja ju je preplavljivala. Osjećaj nemoći. Ugnjetavanje. Poniženje nalik na mučenje. Morao joj je pomoći. Bila je tako lijepa. »Nina, pričekaj malo.« Opet se okrenula. Ovaj put: smiješila se nesigurnije. »Da.«
»Kamo ćeš?« »Zašto?« »Samo pitam.« »U konjički klub s prijateljicom. Moram iskoristiti priliku dok imam dadilju. No moram se požuriti. Prijateljica me čeka.« »Bismo li se mogli jednom vidjeti? I porazgovarati o svemu.« Nina se smiješila još nesigurnije. No u njezinim očima: vidio je da ga je molila za pomoć. Htjela ga je blizu sebi. »O čemu govoriš?« »Da porazgovaramo o tome kako ti je.« »Ne razumijem na što misliš. Uopće se ne poznajemo, ta samo si od mene kupio automobil. Ništa više. Ali bilo mi je drago. Vidimo se.« Ubrzala je korak. Dalje od njega. Ostao je stajati i gledati je. Ritmično je njihala stražnjicom. A jasno je shvatio kad mu je rekla »vidimo se« - htjela se naći s njim. Ispričati mu. Natjerati da ga shvati. Bio joj je potreban. No kako je mogla znati da je on već sve shvatio, i više nego dobro. * Današnja tura činila se boljom nego obično. Misli čiste. Ninino lice u svoj svojoj savršenosti. Večerašnju akciju isplanirao je do u tančine da bi mu i Collin pozavidio. Sve je bilo spremno za drugu ofenzivu Operacije Magnum. Jedino što je smetalo: vražji Benjamin. No Niklas je znao što mora poduzeti. Nakon sklekova i trbušnjaka vježbao je borbu nožem. Najviše kako bi se opustio. Morao je smiriti um. Istuširao se. Ručao. Pregledao filmove s nadzornih kamera. Navike svojih odabranika poznavao je bolje od njih samih. U dva je obavio razgovor koji je planirao danima. Nazvao je Mahmuda, Jamilina brata. Nadao se da će polučiti uspjeh. Spustio se do automobila. Odvezao do Albyja. Mahmud bi trebao biti kod kuće. * Opet kod kuće. Sat vremena nakon sastanka s Mahmudom. Bio je zadovoljan. Razgovor je prošao dobro. Mahmud nije bio ratnik njegova kalibra, ali bio je okej. Najbolje od svega: Niklasu je bio dužan protuuslugu. To što je Arapin obećao da će učiniti za nj, riješit će mu problem. Ali, doduše, još više
opteretiti osobne financije, no drugog izlaza nije bilo. Previše mu je toga visjelo nad glavom. U torbu je upakirao uobičajeno. Dalekozore, opremu za prisluškivanje, filmove i memorijske kartice za nadzorne kamere, računalo, nož i rukavice. Osim toga: berettu i prigušivač. Uzeo je dvije tablete Nitrazepama. Sjeo na trosjed. Uključio televizor i DVD. Taksisti su razgovarali tijekom noćne kave. Travis nagog torza. Isprobavao je svoj magnum. Kasnije: djevojčica kurva, glumila ju je Jodie Foster, našla se s Travisom. Niklas se prisjetio koga je sreo prije nekoliko dana. Jedne večeri pratio je Rogera Jonssona. Slijedio ga sve dok se nije dovezao do trgovačkog centra u Fruängenu. Parkirao je ispred autobusnog terminala. Gledao ga kako prolazi pokraj postaje podzemne. Potom je i on izašao iz svog automobila. Držao se dvadeset metara iza njega. Roger: hodao je pognut naprijed kao da će svakog časa nešto podići. Niklas je odvagnuo mogućnosti. Još nije došlo vrijeme za napad, ali dođe li do nevolje, nije imao nikakve zadrške smaknuti ga. To će se Rogeru Jonssonu ionako dogoditi. Bila je kasna večer, a vani je jedva bilo ikoga osim grupice pripitih mladaca koji su visjeli s druge strane staklenih vrata postaje podzemne. Vjerojatno kako bi se ugrijali čekajući da se nešto dogodi. Roger, taj pokvarenjak, hodao je još neko vrijeme. Ušao u pizzeriju. Niklas je zastao. Ni pod kojim uvjetima nije htio pobuditi sumnju. U pizzeriji: polumračno. Nešto je bilo sumnjivo. Nešto mu je palo na pamet. Otrčao je do automobila. Prekopao po prtljažniku. Izvadio opremu. Otrčao natrag. Oprezno se približio pizzeriji. Prišuljao se uz jedan zid. Taman kad se približio prozoru, sagnuo se. Pravio se da zavezuje cipele. A zapravo je na vanjsku stranu prozora kod brtve pričvrstio prisluškivač. Nije znao hoće li djelovati. Prisluškivač koji je pričvrstio bio je namijenjen za prisluškivanje iste prostorije u kojoj se objekt nalazio. Pitanje je bilo koliko će čuti. Možda uz malo sreće. * Deset minuta kasnije: u pizzeriju su ušla dvojica muškaraca. Niklas na odmjerenoj udaljenosti. Na javnoj klupi. S bocom u ruci. Pravio se da sjedi i pije. Slušalicu je držao u uhu. Ostatak opreme stao je u džep jakne. Bilo je hladno. Već se smrzao.
Do sada nije ništa čuo, no sada su se raspričali. Najprije dvojica muškaraca koji su govorili nekim drugim jezikom. Zvučalo je kao srpski. Potom su se prebacili na švedski. Više ljudi. Blago je pucketalo, kao da je slušao kroz jastuk. Neke riječi ne bi čuo, ponekad ni cijele rečenice. No skužio je smisao: čekali su. Uzdisali. Čeznuli. Uskoro će započeti revija. Parada žena. Prošlo je nekoliko minuta. Više nisu nalazili tema za razgovor. Muškarci u pizzeriji šutjeli su. Srbi bi povremeno izmijenili pokoji komentar. Niklas se kratko pitao bi li ih napao. Pokvarenjake bi na brzinu lišio muka. No moglo bi biti teško boriti se sam protiv petorice. Ostavio ih je na miru. Potom je začuo novi promukli glas. Isprva na srpskom. Potom švedski s jakim naglaskom. Razumio je dovoljno riječi kako bi shvatio smisao. Promukli glas rekao je: »Šest lijepih stvarčica. Jako lijepih.« »Je li koja sređena onako kako ja volim?« »Naravno. Ja svoja obećanja uvijek ispunjavam.« Zatim je uslijedila kratka razmjena rečenica koju nije pohvatao. No shvatio je završetak: »One su vaše bijele ropkinje.« Muškarac s naglaskom nastavio je: »Držimo ih ovdje iza. Kao i obično. Gospodo. Vama na izbor.« Glasovi su nestali. Niklas je ostao sjediti još nekoliko minuta. Svašta mu je padalo na pamet. Možda se prilika da zakolje te svinje povećala jer im je pažnja očito vrlo popustila? Možda će biti dovoljno da skine dvojicu ili trojicu prije nego što nestane? Ali ne, još nije došlo vrijeme za to. Morao je pomno planirati. Žene su vjerojatno uveli na stražnja vrata ili su već bile tamo kad je Roger pristigao. Ogledao se. Nigdje nikoga. Svjetlost uličnih svjetiljki činila je otočiće na asfaltu. Opet je prišao pizzeriji. Ni unutra nigdje nikoga. Skinuo je prisluškivač. Obišao zgradu. Naslanjala se na trgovački centar. Na gornjem katu vjerojatno su bili uredi. U prizemlju restorani, frizeri, prodavaonica cipela i poslovnica banke. Otišao je s druge strane. Zgrada je završavala nakon šezdeset metara. Na stražnjoj je strani vidio metalna vrata, prilaz za prijem tereta i garažna vrata. Sada je samo morao otkriti koja su pripadala pizzeriji. Čekao je. Iz jednih vrata za koja je Niklas mislio da su prava izašli su muškarac i žena. To nije bio Roger. Bio je mnogo tamniji, možda Indijac ili Pakistanac. Odjeven u smeđu kožnu jaknu i vrećaste traperice. Gotovo da je izgledao kao beskućnik. Oronuo, masne kose i trodnevne brade. Djevojka je izgledala mlado. Bila je prelagano odjevena te se obgrlila čim su izašli. Muškarac ju je rukom obujmio oko leđa. Niklas je pomislio: Kao da su pravi par. Koja laž.
Prišli su jednom parkiranom automobilu. Niklas je odlučio: nije vrijedilo čekati Rogera. Saznat će nešto više o ovom tipu. Odmah. Opet je otrčao do automobila. Soptao je tako jako da su ga boljela pluća. Nisu mu smjeli pobjeći. Hlače su ga stezale oko koljena, a cipele su bile teške u usporedbi s tenisicama za trčanje. Nije mario. Požurio se. Uskočio u ford. Leteći je startao i odvezao se do mjesta gdje ih je ostavio. Taman je opazio žuti volvo koji se odvezao s parkirališta. Ugledao je musterovu kovrčavu kosu na vozačkom sjedalu. Slijedio je automobil. Prema jugu. Na autocestu. Stali su u Masmu. Muškarac je opet poveo djevojku. Kroz ulazna vrata zgrade. Jednako smireno i suviše siguran u sebe. Kao da ju je posjedovao. Kao da je mislio da će proći nekažnjeno. * Poslije dva sata djevojka je izašla sama. Nazvala nekoga mobitelom. Naslonila se na zid zgrade. Zapalila cigaretu. Niklas je umislio da je osjetio dim iako je sjedio u automobilu. Sjela je na nisku ogradu. Nagnula se tijelom prema naprijed. Rukama obujmila noge. Lice okrenula nadolje. Sigurno se vraški smrzavala. Tijelom i dušom. Niklas je izašao iz automobila. Kanio je ponuditi da je odveze. Ponuditi joj utočište. Maknuti je iz rata. Iz sranja. Iz prljavštine. DALJE OD OLOŠA. Prišao joj je. Djevojka kao da ga nije čula. Namjerno je hodao stružući po asfaltu. Nikakve reakcije. Stao je ispred nje i dirnuo je po ramenu. Pogledala je prema gore. Lice joj je bilo usko, tamna kosa začešljana u rep, a svijetlosmeđe oči sjajile su se na svjetlosti uličnih svjetiljki. Njezin pogled: pun srama. Istodobno, činila se ravnodušnom. Niklas joj je pružio ruku. »Zovem se Niklas.« Odmahnula je glavom. Na lošem švedskom: »Ne razumjem švedski dobro.« Niklas je ponovio na engleskom. Djevojka je i dalje djelovala iznenađeno. »Što hoćeš?« Na engleskom. Niklas se već dugo nije služio engleskim. No još ga je uvijek dobro govorio. »Došao sam te odvesti odavde.« Djevojka je ustala. Prvi put joj je izbliza vidio cijelo tijelo. Nosila je kratku
suknju i debele hulahupke boje kože. Dugih nogu. U kožnoj jakni koju nije mogla zatvoriti. Ispod joj je nazirao stršeće grudi. Stajala je šutke. Kao da ga je promatrala baš kao što je on promatrao nju. Niklas se posramio: upravo ju je gledao kao da je komad mesa. Baš kao što je i pisalo u svim tim feminističkim knjigama koje je pročitao. Naposljetku ga je pitala: »Kako to misliš?« »Odvest ću te odavde. Nećeš morati raditi to čime se baviš. I kaznit ću ih.« »Smiješ me odvesti odavde. Ali to košta. Tisuću petsto kruna po satu.« »Ne, ne. Pogrešno si me razumjela. Ne želim kupiti tvoje usluge. Upravo suprotno, želim da prestaneš s tim. Oslobodit ću te. I kazniti one koji misle da te smiju prodavati. Obećavam.« Na cesti je stao tamnoplavi opel. Djevojka je pogledala onamo. Potom ponovno Niklasa. »Moram ići.« »Nemoj, pođi sa mnom.« »Ne, moram ići.« Niklas je bacio pogled na opel. Na muškarca na vozačkom sjedalu. Koji ih je gledao. Rekao je: »I njega ću kazniti.« Djevojka je krenula prema automobilu. Okrenula se taman prije nego što je ušla. »Ne možeš ih kazniti sve.« * Nastupio je i taj trenutak. Čučao je kao na bojišnici. Prikradajući se stražnjoj strani kuće Rogera Jonssona. Jer znao je: nevjenčana supruga ove svinje Patricia Jacobs bila je na konferenciji. Znao je još štošta: seronja je pratio prvoligaške hokejaške utakmice toliko vjerno kao što dobro dresirani pas prati svoga gospodara. Večeras u sedam: Färjestad protiv Linköpinga. Sraz giganta što je podrazumijevalo magnet za gledatelje. Sjetio se posljednjega što mu je ona prostitutka rekla. Eh, kad bi ga barem večeras vidjela. Roger Jonsson - kupac kurvi, prljavi muster i zlostavljač žena. Kaznit će ga tako okrutno da će poželjeti da se nikada nije ni rodio. Niklas je nosio laganu crnu odjeću namijenjenu za zimsko trčanje: uske crne pripijene hlače i tanku vjetrovku od Gore-Texa. Na glavi: fantomka koju je sam načinio izrezavši rupe za oči i usta na skijaškoj kapi. Navući će je kad za to dođe vrijeme. Mali ruksak čvrsto pripijen uz leđa. Beretta je bila u futroli.
Ispred njega: manji travnjak, terasa sa stubištem i balkonska vrata prema terasi. Stigao je onamo u pet koraka. Televizor se nalazio u sobi koja je gledala na ulicu tako da se nije morao bojati da će ga Roger primijetiti. Osim toga: utakmica usred druge trećine. Rizik da bi se tip digao pišati bio je ravan nuli. Vrata prema terasi provalio je otpiračem. Već je pokušao dvaput ranije, dok je par bio na poslu. Čuo je prigušene zvukove utakmice. Pljesak gledališta, uzbuđene klišeje komentatora i grebanje klizaljki u krupnom planu. Znao je gdje se što nalazilo u kući. Sjedio je ispred nje i promatrao je dovoljno često. Stvorio je predodžbu kako su prostorije bile povezane. Znao je i postoji li sustav za uzbunjivanje, gdje se nalazio bežični telefon, jesu li zaključavali ulazna vrata i prema kojoj su se strani otvarala. Te kao što je rečeno: dvaput je provalio kako bi ih posjetio. Kako bi na brzinu pogledao. Udomaćio se. Zastao je. Srce mu je tuklo brže nego što su navijači na televiziji lupali nogama po tribinama. Nakratko: ruke je stavio u početni položaj tanto dorija. Duboko je udahnuo. Izdahnuo kroz usta. Osjetio kako ga ispunjava mir. Još nekoliko koraka. Zvuci hokejaškog sraza postajali su jasniji. Izvadio je pištolj. Stopio se sa svojim oružjem. Mogao je nabaviti snajper. Žaleći na koji krov na suprotnoj strani ulice. Metak u čelo – lako. Mogao je raznijeti zlostavljačevu moždanu tvar po zidovima kuće. Mogao je namjestiti bombu u televizor i u hipu raznijeti četrdeset kvadrata kućanske idile. Ili zašto ne, Rogera Jonssona mogao je otrovati. Postojali su jednostavniji načini od ovoga koji je odabrao. No nije bila riječ o tome. Operacija Magnum bila je škola. Pedagoški signal svim počiniteljima. Bit ćete kažnjeni. Patit ćete. Nastupio je i taj trenutak. Ušao je u sobu s televizorom. Tapete su bile prugaste. Trosjed i dvije fotelje. Odvratan tapison i glazbena linija. Na trosjedu: Roger Jonsson. Punašan, blijed i gnusan. Uperio je berettu tipu u glavu. Uzeo daljinski upravljač i promijenio kanal. »Ne volim hokej.« Roger Jonsson izgledao je kao da će se usrati u gaće. Ako je prije bio blijed, sada je pozelenio. Pokušao je nešto reći. Niklas ga je ušutkao. »Budi tiho. Inače ću te morati ubiti.« Postojao je rizik da ih vidi netko izvana. Kuća na suprotnoj strani ulice nije imala izravan pogled na ovu sobu. No ako bi se netko provezao ulicom u kakvom terencu s povišenim sjedalom, mogli bi ih opaziti. Niklas je skinuo ruksak s leđa. Zalijepio Rogerova usta ljepljivom vrpcom. Ovio mu ruke i
noge. Bacio ga na pod. »Znam da voliš jesti tapison, svinjo.« Bio je zadovoljan svojim komentarom. Smislio ga je još davno prije. Sjeo je na trosjed. Položio berettu u krilo. Sada se izvana nisu vidjeli. Vrijeme je za akciju. Objasnio mu je. Održao pomno isplanirano izlaganje. Govorio je najmanje deset minuta. Poredak temeljen na nadmoći jednog spola nad drugim došao je kraju. To će uskoro saznati svi koji tuku, ponižavaju i eksploatiraju svoju snagu. Svi koji žene kupuju i siluju, igrajući se životima. Svako malo ritnuo bi Rogera. Kapljice znoja s čela sigurno su tipu solile oči. Niklas je odmotao jedan papir. Bila je to presuda protiv Rogera Jonssona. Gruba povreda osobnih prava i silovanje. Potražio je nešto u ruksaku. Izvadio malen zavarivač. Roger je izbečio oči. Sada je taj trenutak. Niklas je čitao odlomke iz presude. Bit će to duga noć za jednog zlostavljača žena i kupca prostitutki. * Četiri sata kasnije. Izašao je istim putom kojim je i ušao. Kroz dvorište. Van kroz suprotnu stranu kuće. Unajmljeni automobil parkirao je dvjesto metara dalje. Možda su ga vidjeli kako se kreće područjem. No nisu mu mogli vidjeti boju kose i crte lica. Bilo je mračno kao u rogu, a noć ranije porazbijao je ulične svjetiljke. Izvadio je mobitel. Pripremio SIM-karticu na bonove. Broj Patricije Jacobs znao je napamet. Glasna glazba u pozadini. Poslovna zabava? Nadao se da se Patricia naplesala. »Halo.« »Dobra večer, čujete me?« »Čekajte, izaći ću.« Sedam sekunda. Buka je utihnula. »Sada vas bolje čujem. Tko zove?« »Ime mi je Travis.« »Kako, molim?« »Zovem se Travis.« »Ne vjerujem da vas poznajem.« »I ne trebate me poznavati. Htio sam vam samo reći da sam ga uklonio.
Više se ne morate brinuti. Neće se vratiti.« »Kako to mislite? Tko ste vi?« »Pitajte policiju koliko boli zavarivač na intimnim dijelovima. Znam što vam je napravio. Znam i što je napravio svojoj bivšoj ženi.«
48 Pomislio je na to kako se posljednjih tjedana razvijala privatna istraga. Alf Winge nije zucnuo ni slova. Ali prodavač iz Bentleyjeva salona nešto je skrivao. Thomas nije bio iskusan inspektor. No šestim je čulom jasno osjećao. Ne bi li ipak trebao nazvati kojeg starijeg kolegu? Odgovor na to pitanje nije se promijenio. Ostali iz južnog distrikta bili su bliski s Adamssonom. Da se javi Hägerströmu? Taj mu seronja nije bio potreban. No ipak: trebalo je dublje kopati. Runebyjeve informacije o Adamssonovu projektu iz sedamdesetih. Teško probavljiv materijal koji je uzeo iz Rantzellova podruma. Nesigurnost momka iz Bentleyjeva salona. O momku iz salona iskopao je sve što je mogao. Niklas Creutz. Nikakvih prekršaja u registru, nikakvih poreznih dugovanja niti opomena za naplatu duga. Potjecao je iz stare financijaške obitelji. Vjerojatno mu je tatica još uvijek plaćao stan i automobil. No ipak: osjećao je da se nešto nije slagalo. Prisjetio se lica Niklasa Creutza. Prisjetio se cijele scene. Njegova panična izraza lica. Sada je Thomas osobno pretražio registre višestrukom pretragom. Jebalo mu se ako će ga pitati zašto je pretraživao Creutza. Nikakvih rezultata u registru osumnjičenih ili prijavljenih - ali zato rezultat u registru prijavljivača. Pogodak: Niklas Creutz ljetos je zapao u nepriliku. Thomas je iz središnjeg distrikta naručio kaznenu prijavu: teško nanošenje tjelesnih ozljeda i to u salonu na Strandvägenu. Protiv nepoznatih počinitelja. Jedino što je snob tijekom ispitivanja naveo bilo je da su počinitelji bili tamnije puti i stranog izgleda, a jedan je bio nizak no krupan – vrlo krupan. Silom su ga ugurali u uredsku prostoriju. Ondje su ga propisno nalemali. Liječnička potvrda ukazivala je na napuklo rebro, otekline i modrice na licu te dva izbijena zuba iz gornje čeljusti. Na ispitivanju koje se održalo na mjestu zločina odgovorio je zašto: Htjeli su znati jesam li prodao jedan Continental GT nekome tko se zove
Wisam. Zatim su htjeli vidjeti sve dokumente vezane uz automobil. Potom su rekli da sam rasist. Mislim da se dotični zove Wisam Jibril. Ne razumijem zašto. Potom su me istukli. Mislio sam da ću umrijeti. To nije bila slučajnost. Posljednji spis koji je Rantzell potpisao bio je: prodajni ugovor za Bentley Continental GT, 1.4 milijuna kruna. Te potom ovo: ovaj jadnik prebijen je na mrtvo ime. Samo zbog tog automobila. Zašto? Morao je pronaći Wisama Jibrila. Pretražio ga je u istim registrima kao i prodavača bentleyja. Tip je imao solidan dosje u kaznenom registru: nedopuštene prijetnje, nanošenje tjelesnih ozljeda, oružane pljačke, zločini povezani s opojnim sredstvima i tako dalje. Ološ, pljačkaš, tip koji se time bavio već duže vremena. Naručio je kopije sudskih presuda, zapisnike s pripremnih istraga, prijedloge za nadziranje i izvatke iz općeg nadzornog registra. Radio je kao opsjednut. Tip je bio osumnjičen za sudjelovanje u tri velike oružane pljačke, s naglaskom na velike. Za pljačku prijevoza novca u Tumbi u proljeće 2002. te za jednu u okolici Norrtäljea u jesen iste godine. Ukupna vrijednost plijena milijun i pol kruna. No još veća: pljačka u Arlandi. Thomas se mutno sjećao novinskih naslova. Zračni tovar prepun novca. Mnogo, mnogo milijuna kruna. Wisam Jibril definitivno nije bio baš bilo tko. Opljačkani iznosi bili su zastrašujući. Prepadi legendarni. Magično lijepi načini izvedbe. No nitko ništa nije ni vidio, ni čuo ni znao. Svejedno: glasine na ulici govorile su upravo to što je Thomas čitao u dopisu – Wisam Jibril navodno je umro u katastrofi izazvanoj plimnim valom. No u biti se prije koju godinu vratio u Švedsku. Jibril je bio car oružanih pljački, Jibril je kao luđak konzumirao kapitalistička dobra. Stan, golemi plazma-televizori, bentley, porsche i BMW. Jedan drugi dopis tvrdio je: automobile koje je osumnjičeni nabavio zapravo je iznajmilo na leasing jedno te isto poduzeće - Dolphin Leasing. Jibril: tip je želio sakriti da sjedi na parama. Takav tip imao je vrlo jake razloge da se riješi ofucanog jadnog alkića koji je za njegov račun sjedio u upravi raznih poduzeća ako bi ovaj odlučio laprdati jezičinom. Summa summarum: Thomas je možda pronašao počinitelja. Bio je povezan s Rantzellom te, što je bilo još važnije, imao je motiv. Jedino što se u slagalicu nije uklapalo: a što je s Rantzellovom povezanošću s Palmeovim ubojstvom ako ga je koknuo Jibril? To nije mogao smetnuti s uma. Nešto se još uvijek nije uklapalo. Unatoč tome: Thomas je morao pronaći Wisama Jibrila. Opet je nazvao Jonasa Nilssona. Nilsson je bio častan čovjek. Upravo ga je on upoznao sa starim Runebyjem. Dani su prolazili. Thomas je radio kao luđak. Danju u Prometnom odjelu. Noću u klubu. On, Jasmine, Belinda, Ratko i novi tip, Kevin. Dodatni posao
činio se normalnim. Više od toga, mjesto mu se čak i sviđalo. Tamošnje zajedništvo i sloboda. * Starce iz Trupe ispitat će jednog po jednog. U sebi je ponovio popis. Malmström, Adamsson, Carlsson i Winge: s njima više nije imao posla. Preostali su: Torbjörn Jägerström, Roger Wallén, Jan Nilsson i Carl Johansson. Bivši specijalci. Nekoji bi morao znati nešto o Adamssonovoj mržnji prema Palmeu. No Thomas je promislio - ti su tipovi nepokolebljiviji nego što je mislio. Winge mu je to dokazao. Morao je rabiti drugačija sredstva. Nekako se iznenadio što se muškarac koji je njemu i Åsi prijetio stojeći ispred kuće nije vratio. Shvatio je zašto se o njegovu ispitivanju Leifa Carlssona nije pročulo, stari se vjerojatno nije sjećao ni što je pojeo za doručak. Ali Winge - ne bi li se nešto uskoro trebalo dogoditi? S druge strane: Winge možda nije želio dizati uzbunu prije nego što sazna tko Thomas zaista jest, a to još nije mogao znati. Thomas je pohvalio sam sebe - slijedeći Wingea nije vozio vlastiti automobil. Nabavio je broj Kenta Magnussona, starog narkića kojeg su on i Ljunggren uhitili prošlog ljeta na školskom dvorištu u Skärholmenu. Poznavao je mnoge poput tog majstora, no Kent je bio zadnji kojem je napravio uslugu. Nazvao ga je. Narkić isprva nije skužio s kim je razgovarao. Thomas ga je upitao što kani. Kent nije zvučao dobro, no Thomas je naposljetku dobio obećanje: narkić će provjeriti kod svojih veza. Čuti mogu li nabaviti skopolamin za injekcije. Rano jutro: Thomas je opet privatno nadzirao. Ovaj put ispred kuće Torbjörna Jägerströma u Huddingeu. Sjetio se neuspjeha s Wingeom. Riskirao je. No opet: što ako je Winge skužio tko je on? Morao bi se pobrinuti da se Åsa naoruža. Ili radije, da se preseli nekamo na nekoliko mjeseci dok on ne završi s ovime. Pas mater, uskoro će dovesti Sandera. Torbjörn Jägerström stanovao je u kući veličine Thomasove. Ovo nije bilo područje u kojem je živjela viša klasa, kao Bromma gdje je stanovao Winge. Niti je kuća bila velika kao Runebyjeva. Posve normalna kuća. Jägerström je bio najmlađi u Trupi, četrdeset i sedam godina. Sigurno nije bio stariji od dvadeset i pet kad je počeo raditi s ostalim starcima. Sada je odgovarao za specijalne postrojbe na Norrmalmu. Zapovjednik. Uspio je u životu. Thomas je ispred njegove kuće sjedio ovako već dva ili tri jutra. Provjeravao jutarnji raspored Jägerströma i njegove žene. Ustanovio je: žena odlazi na posao pola sata prije Jägerströma. Ista svakodnevna rutina morala
bi vrijediti i danas. Provjerio je toplomjer u automobilu. Zima se približavala puzećim korakom. Listopad je bio najgori mjesec u godini, s iznimkom studenoga. Predstojala im je cijela zima, ništa čemu su se mogli veseliti. Jägerströmova žena izašla je točno u isto vrijeme kao i posljednji put kad ih je promatrao. Užurbanim korakom. S torbicom na ramenu. Odjevena korektno za rad u uredu. Upitao se čime se bavila. Pričekao je još nekoliko trenutaka. Još jedanput provjerio sadržaj male kožne torbice koju je ponio sa sobom. Debela gumena cijev. Injekcija. Ampula skopolamina. Otvorio je vrata automobila. Prišao kući. Pozvonio. Prošlo je dosta vremena prije nego što mu je Torbjörn Jägerström otvorio. Krupne građe. Nezakopčane košulje. U pamučnim hlačama. Oko vrata je nosio zlatni lančić s maljem nordijskog boga Tora. Lice mu je bilo bezizražajno kao u mrtvaca. »Dobro jutro«, rekao je Thomas. »Dobro jutro? A što želite, ako smijem pitati.« »Ja sam iz osiguravajuće kuće Länsförsäkringar. Provodimo istraživanje kako su osigurane kuće u vašem susjedstvu.« Jägerström je zurio u nj. »Ja tebe znam.« Pas mater. Thomas je zapravo pomislio isto kad mu je otvorio vrata. Zasigurno je Torbjörna Jägerströma upoznao na poslu. No nije imao vremena na bacanje. Jägerströmu je na prsa zabio električni pištolj. Osjetio je podrhtavanje i u svojoj ruci, a mišići su se nevoljko stegnuli. Jägerström je pao. Thomas je za sobom zatvorio vrata. Sagnuo se i posegnuo u torbu. Izvadio je gumenu cijev i ovio je oko Jägerströmove nadlaktice. Pogladio mu je podlakticu. Tražio žile. Izvadio je injekciju. Ubrizgao mu dvije pune doze skopolamina. Pričekao. Pomislio na preparat, skopolamin: opušta mišiće i smiruje. Obično se rabio za ublažavanje bolova prije operacija. No također: aktivni sastojak seruma istine. * Jägerström se osvijestio nakon pola sata. Thomas ga je stavio u fotelju u dnevnoj sobi. Za svaki slučaj oblijepio mu je ruke ljepljivom vrpcom. Car nad carevima, hvalio se u sebi. Soba ga je podsjećala na Runebyjev dnevni boravak. Slične police od tamnog drva s uokvirenim slikama obitelji, enciklopedijom, kompletom
Guillouvih špijunskih romana o Carlu Hamiltonu te nekoliko knjiga Johna Grishama i Toma Clancyja. Jedina razlika bila je da u Jägerströmovoj sobi nije bilo slika po zidovima. Umjesto toga na zidu je visjela velika litografija s dvojicom malih bubnjara koji su jedan kraj drugoga marširali po snijegom pokrivenom polju. Prepoznao je motiv: marš brigade iz Porija. Dvojica dječaka bubnjara odjevena u stare vojničke odore predstavljala su dva naroda u Finskoj, Šveđane i Fince, koji su se zajednički borili za neovisnost svoje zemlje. No taj motiv predstavljao je još nešto: Marš brigade iz Porija bio je i glazbena kompozicija. Počasni i paradni marš finske vojske. No također i marš koji je Trupa običavala pjevati kad su obavljali svoje zadatke. Opće znanje u policiji: Marš brigade iz Porija pjevušio se nebrojeno mnogo puta kad su osamdesetih na mrtvo ime prebijali raznorazne alkiće, kmice i beskućnike. Ratni marš. Poziv na borbu. Thomas je pomislio: jebite se. Jägerström je još uvijek bio ošamućen. Balio je kao klinac. Mrmljao nešto. Bilo je vrijeme da započne. Sjeo u fotelju nasuprot. »Htio bih ti postaviti nekoliko pitanja. Razumiješ li me?« Jägerström je kimnuo i trepnuo. S brade mu je visjela slina. Thomas ju je obrisao njegovom košuljom. »Ispričat ćeš mi sve, točno kako te pitam. Najprije mi kaži kako se zoveš.« »Torbjörn Elias Jägerström.« »Dobro. Kako ti se zove žena?« »Eva Elisabeth Jägerström, djevojački Silverberg.« »Dobro. Kakav vam je seksualni život?« Probno pitanje. »Bolji otkako je sin iselio.« »Okej. Kakav je bio prije?« »Sigurno bolji nego tvoj.« Stari, izgleda, nije izgubio smisao za humor. Thomasa šala nije smjela smesti. Morao se usredotočiti na ispitivanje. »Sada ću ti postaviti pitanja o staroj Trupi. Jesi li bio pripadnik jedinice?« »Naravno. Najbolje vrijeme koje sam proveo u policiji.« »Jesi li sudjelovao na skupovima koje je osamdesetih organizirao Lennart Edling?« Jägerström je trznuo jednim kutom usana. Thomas mu je položio ruku na rame. »Samo polako. Sve je u redu, slobodno mi reci.« Jägerström se naslonio u fotelji. Izgledao je zapravo kao da se još više opustio, ako je to bilo moguće. »Lennart Edling, taj stari luđak. Bio je malčice ekstreman, no bio je častan.« »Kako to misliš častan?«
»Znaš na što mislim. U ovoj zemlji nije preostalo mnogo časnih ljudi, no Edling je jedan od takvih. To jest, ako je još živ.« »Da, da, ali što podrazumijevaš pod častan?« »Rekao sam već da znaš na što mislim. Takvi ljudi brinu se o budućnosti Švedske. Konzekventni su i ne dopuštaju Arapima, jebenim komunistima i prljavim Zidovima da preuzmu našu zemlju. Shvaćaš li na što mislim? Sada kada smo napokon dobili građansku vladu, oni postave smrdljivu crnačku ministricu. Pa to je smiješno. Za njih nisam glasao još od devedeset i četvrte.« »Jesi li ti častan?« »Dajem sve od sebe. Dužnost prije svega.« »Pričaj mi o skupovima u Gamla stanu.« Jägerström mu je polako objasnio. Skupovima nije prisustvovao svaki put - bio je mlad i tek je sreo svoju ženu. Nije imao vremena za sve. No Malmström je bio dobar šef od kojeg se mnogo toga moglo naučiti. Jägerströmu su skupovi bili ugodna druženja na kojima je sklapao poznanstva i veze. No također: predstavljali su način obrane policije i kraljevine Švedske. Skopolamin je djelovao bolje od očekivanog - Jägerström je govorio bez prestanka. Thomas ga je pitao o Adamssonu. »Adamsson? Boljeg nećeš pronaći. Mislim da je uspio. Vodi južni distrikt kao privatnu regimentu. Istinski domoljub. Uzoran i častan građanin.« »Jesi li bio u Adamssonovoj skupini u vezi s Palmeom?« Jägerström je zastao. Usta su mu opet zatrzala. Stavio je zalijepljene ruke ispred lica. Promumljao nešto. Thomas je pitao: »Što si rekao?« »Ne mogu pričati o tome.« Thomas je zaobilazio temu, govorio mu smirujuće kako bi se opustio. Jedini odgovor: »Ne mogu. Shvati me. Ne mogu.« Nije djelovalo. Preostalo je samo jedno: Thomas je opet izvadio injekciju. Jägerströmu ubrizgao još jednu ampulu seruma istine. Pričekao petnaest minuta. Jägerström je izgledao kao da je zaspao. Thomas je opet pokušao. »Jesi li bio u Adamssonovoj skupini koja se bavila Palmeom?« Protivljenje Torbjörna Jägerströma nestalo je kao rukom odneseno. Bilo je gotovo komično. Jägerström: superpolicajac, pravi mačo i čelična muškarčina - blebetao je kao trogodišnje dijete. No odgovori su mu svejedno bili izrazito bistri. »Jesam. Bilo je potrebno. Parlament je policiji i tajnoj službi povjerio dužnost da štiti Švedsku, dužnost koja se morala provoditi bez obzira na to tko je vladao. Budući da je Palme predstavljao prijetnju Švedskoj, morali smo
ga nadzirati baš kao i ostale elemente koji su predstavljali prijetnju našem kraljevstvu. Palme je bio suviše blizak Rusima.« »Što ste, dakle, radili, praktično govoreći?« »Ja sam imao samo dvadeset i pet godina. Nisam zapovijedao ni vodio. Tako da ne znam mnogo, no bili smo podijeljeni u ćelije. Moja skupina nije poznavala pripadnike ostalih skupina. Odnosno, barem ih ja nisam poznavao. Ja sam bio zadužen za oružje. Pazio sam da skupina ima pristup oružanoj i posebnoj opremi. U zraku je visio državni puč.« Zvučalo je posve bolesno. Thomas nije vjerovao svojim ušima. Morao je zastati. Nazvati novine ili Hägerströma. Učiniti nešto. No morao je nastaviti ispitivanje i saznati nešto konkretno. »Pričaj mi još.« Jägerström mu je objasnio koliko često su se nalazili. Tko je sve bio u njegovoj skupini. O čemu su raspravljali, kako su se organizirali i planirali. Kako su se bojali Rusa i komunističkih zavjera te pokušavali unovačiti pouzdane policijske zapovjednike, mornaričke časnike i tajne agente. No ipak: Thomas nije saznao ništa što bi ukazivalo na to da je Adamsson ili itko drugi bio izravno umiješan u Palmeovo ubojstvo. Morao je to povezati. Poveznica se jednostavno negdje morala nalaziti. Ono čime su se Adamssonovi ljudi bavili: pokušaj izdajstva zemlje - ono čime se bavio danas: priječio je istragu ubojstva ključnog svjedoka u ubojstvu. Pitao je: »Jesi li danas u kontaktu s Adamssonom?« »S njim nisam.« »Zašto?« »Jednostavno smo se udaljili. Ništa više.« »A s nekim drugim iz te skupine?« »Jesam, povremeno se i nađemo, možda dvaput godišnje. Ja, Roger Wallén i još nekolicina. Sven Bolinder je čak bio s nama nekoliko puta. Tada su organizirane prave zabave na račun nekog poduzeća.« Thomas je pokušao saznati još nešto od Jägerströma. Vrijeme je prolazilo. Jägerströmov mobitel neprestance je zvonio. Već su se pitali gdje je bio. Zašto nije došao na posao, zašto se nije javljao na mobitel ili uzvraćao pozive. Thomas mu je isključio mobitel. Ipak je bilo opasno. Nije mogao ostati tamo tko zna koliko dugo. Jägerström je brbljao. O skupovima, o časnim ljudima i domoljubima. Od skopolamina je postao previše pričljiv. No većina toga bile su gluposti. Teško razumljive tričarije. Nepovezano baljezganje. Thomas je morao završiti. Pitanje je bilo je li uopće saznao nešto zanimljivo. Zapravo i nije, no morao je otići. Netko bi mogao navratiti. Morat će razmišljati kod kuće.
* Nekoliko tjedana kasnije jedne noći nazvao ga je Jonas Nilsson. »Bok, ja sam.« Thomas je osjetio da postoji razlog zašto ga je nazvao. »Bok, Nilssone. Kako je?« »Ha čuj, ne mogu se požaliti. Kupio sam novi auto.« »Super, kakav?« Thomas je samo htio da prijeđu na stvar. Je li Nilsson saznao što o Jibrilu? »Saab 9-5 Aero.« Pravi automobil za policajca, pomislio je Thomas. Policajci nisu vozili upadljivo pomodne modele, ali isto tako ni smeće poput dosadnih japanskih automobila ili škode. »Super, jebote. A jesi li čuo nešto o onome o čemu smo razgovarali?« »Jesam, zato te i zovem. Danas sam se našao s jednim našim doušnikom. Iskusnim gangsterom koji je prestao s tim. Tip se oženio i dobio klinca, ali ponekad nam dojavi nešto kako bi pokazao dobru volju.« »Aha. I?« »Jibril je mrtav. Glasine s ulice kažu da su ga Jugići sredili.« Pas mater. Thomas je pokušao saznati nešto više. No Nilsson nije znao. Završili su razgovor. Thomas je ostao nepomičan. Odjednom se uznemirio. Vrlo šeprtljavo što je o tome razgovarao telefonski. Po tisućiti put pomislio je na čovjeka ispod prozora. Na Wingea. Jägerströma. Bolindera. Bili su spremni poduzeti mnogo toga kako bi ga zaustavili. Možda još nisu znali tko je. No čovjek ispod prozora jest. Već su ga premjestili s posla. Prijetili njemu i Åsi. Prčkali mu po izvještaju. Ubili junaka njegova oca. U igri je bio moral Švedske. Ako su čak i sredovječni švedski policajci bili moralno iskvareni – onda nada nije postojala. Pas mater, neće im dopustiti da uspiju. Ovo mu je bila prilika za povratak. Opet se mašio telefona. Osjetio je gotovo dječju uzbuđenost nakon što je utipkao brojeve. Nervozu pomiješanu s uzbuđenjem. Hägerströma nije volio. Istodobno je bio svjestan da ga je trebao nazvati mnogo ranije. Kad je otipkao brojeve, začuo je kratki škljocaj s druge strane. »Dobar dan, ovdje Martin Hägerström. Ostavite poruku nakon zvučnog signala.« Pa isto na engleskom. »Hi, you have reached Martin Hagerstrom. Please leave a message after the beep.« Jebena telefonska sekretarica. Koje razočaranje. Thomas je ostavio vrlo kratku poruku. »Andrén ovdje. Nazovi me.«
49 Mahmud na putu iz teretane. Jednom je rukom upravljao automobilom. U drugoj ruci držao je mješavinu zvanu »lavlje srce«: kreatin i ostale dodatke prehrani. Slamka i okus jagoda kao kod milkshakea. Nuspojave prethodne kure ostavile su traga. Morao je pričekati prije iduće runde. Loše. Ali istinito. Trebao se naći s Latinom koji ga je nazvao. Jorgeom. Linija u automobilu rasturala je. Ragheb Alama pjevao je kao božanstvo. Pomislio je na komandosa Niklasa koji ga je prekjučer posjetio. Zamolio ga za uslugu. Vrlo, vrlo veliku uslugu. Tip je htio da mu se Mahmud pobrine za jednog frenda. Mahmudu se jebalo za pojedinosti. Niklas se doista doimao ludo. Pogled mu je bio neuravnotežen. Tip je očito bio smrtonosno opasan – barem sudeći po onome što je napravio Jamilinu bivšem dečku. Zašto tog Benjamina ne bi sam preplašio? »Habibi«, rekao je Niklas na arapskom. »Moraš mi pomoći. Nisam u dobroj situaciji i možda će me uhititi. Tako da taj Benjamin mora shvatiti da postoje i drugi ljudi na slobodi koji će se pobrinuti za nj ako me otkuca. Razumiješ?« Mahmud je pomislio: u biti mi puca kurac za ovo. No u pitanju je bila čast. Niklas je pomogao njegovoj sestri. A od sestre na svijetu ništa nije bilo važnije. Dugovao je Niklasu. Mahmud je kimnuo. »Učinit ću to, stari. Reci mi gdje šupak živi.« Niklas je bio presretan. Ostalo je bilo jednostavno. Jučer se odvezao na adresu tipa prije nego što je otišao paziti na kurve. Niklas mu je rekao da bi lik trebao biti kod kuće. Mahmud ga je u zgradi brzo pronašao. Na stubištu je na brzinu povukao lajnu. Uspeo se dizalom. Pjevušio si je u bradu: »Bijeli prah, daje ti krila.« Pozvonio je na vrata. Bio je ljut. Život ga nije mazio, tako da ni on neće maziti tog šupka Benjamina. Vrata mu je otvorio bradati frajer srednje visine. Iznenađeno ga je pogledao. Mahmud ga je udario desnim direktom. Bokser na svom mjestu. Tip se prevrnuo natrag u stan. Nos mu je prokrvario. Zauzeo je gard i zamahnuo prema Mahmudu. No meč nije bio ravnopravan - ta on je nosio bokser. Opet ga je udario. Tip se stropoštao. Zalegao. Pokušao je zaštititi glavu istodobno se derući: »Tko si ti, jebote? Nemoj više. Jao, moj nos.« Mahmud je izvadio vrpcu za izolaciju. Oblijepio mu je ruke i noge. Pogledao ga u uspaničene oči. Osjećao se moćno. Sada je i on bio kao Gurhan. Ej, a šta sad imaš za reć? Više nismo bahati, ha? Cinkaroška pizdo. Benjamin je nepomično ležao. Jadikujući. Mahmud je sjeo na klupicu.
»Čuj, bradonjo.« Benjamin je šutio. »Cinkaš li nam zajedničkog frenda Niklasa, vratit ću se po tebe. Kužiš?« Benjamin je zatvorio oči. Mahmud nije čekao odgovor. Otvorio je vrata i izašao. Pomislio je: pas mater, plaćenički posao i nije tako loš. Radio je tjedan dana da bi namaknuo trideset tisuća od koke. Za ovo mu je bilo potrebno petnaest minuta, uključujući i vožnju. * Na Malmvägenu. Prišao mu je neki tamnoputi tip. Poletna hoda. Hodao je slično kao Robert. Ali previše naglašeno. Savio bi koljena pri svakom drugom koraku. Je li hodao u ritme muzike za ples koju je slušao nevidljivim slušalicama za iPod?. Nosio je majicu s kapuljačom navučenom preko glave, ali iza ušiju. Uši su mu stršale kao u Mikija Mausa. Jakna bez rukava preko majice. Vrećaste maskirne hlače. Oko vrata silueta Afrike u rastafarijanskim bojama: zelenoj, žutoj i crvenoj. Trava, sunce i krv. Naravno da je išao prema Mahmudu. Prekrižio je ruke. Ovo definitivno nije bio Jorge. Rastafarijanac je nakrivio glavu. Zubi su mu bili loši i pokvareni – kao da bi mu svaki čas mogli ispasti iz usta. Govorio je engleski sa snažnim jamajačkim naglaskom, slično kao pjevač Sean Paul, gotovo nerazumljivo: »Halo, Arapine. Moj te prijatelj želi upoznati.« Mahmud je raširio ruke. Opustio se. Crnac je očito bio Jorgeov glasnik. Predstavio se kao Elliot. Mahmud ga je pratio. Savijanje koljena. Polet u hodu. Malmvägen je bila dugačka ulica. Na neboderima su poput ušiju visjele satelitske antene. Ovo je bio geto sjevernog Stockholma. Elliot se nije osvrtao. Ušli su u jednu zgradu. Uza stube. Elliot je pozvonio na jedna vrata. Kroz vrata se čula glazba: ritam reggaea. Otvorio mu je tip širokih ramena. Mahmud isprva nije skužio je li frajer crnac ili Latino. Debelih dreadlocksa. Široka gandža-osmijeha kad je spazio Elliota. Zatvorio je vrata Mahmudu pred nosom. Ostao je vani sam. Pomislio je: koji to kurac frajeri rade? Nije znao što bi učinio. Da pozvoni? Da lupi po vratima? Da ode? Potonje je zvučalo najbolje. Krenuo je niz stube. Tada su se vrata napola otvorila. Elliot je pogledao van. Povikao: »Halo, arapski prijatelju, dobro nam došao.«
Mahmud se okrenuo. Ušao. U hodniku: iz ostalih prostorija glazba je dopirala glasnije. Polagani taktovi. Slatki miris marihuane. Plavi krpeni tepih. Bijeli zidovi. Na jednom zidu stajala je raspeta razderana koža. Lav judejski s krunom i šapom podignutom u znak pozdrava. Frajer s dreadlocksima sjedio je na stolici i motao džoju. Elliot je kimnuo. Poveo Mahmuda kroz hodnik. Dnevna soba: gandža-raj. Posvuda sofe i jastuci za sjedenje. Ostale površine poda prekrivali su pokrivači. Posvuda je sjedilo i ležalo, a prije svega pušilo, desetak ljudi. Između dvije sofe vodena lula. Na stoliću dvije lule za hašiš od ukrašena drveta. Hrpe rizli. Vrećice s travom. Po zidovima povješane slike Boba Marleyja, Hailea Sellassieja i obličja Afrike. Glazbena linija pokraj jedne sofe. Vrtjela se vinilna ploča sa zeleno-crveno-žutom naljepnicom. Ljudi unutra: napušeni kao zvijeri. Elliot mu je pokazao jedno mjesto. Mahmud je završio na jastuku pokraj slatke cure koja je spavala. Svijetle dreadlockse skupila je gumicom za kosu. Situacija jezivo sumnjiva. Jedan od tipova koji je sjedio na sofi ustao je. Prišao Mahmudu. Jedva ga je čuo od glazbe. Ispružio je ruku. Stišali su glazbu. »Dobrodošao u Sunny Sunday. Sunčanu nedjelju. Ja sam Jorge, odnosno Jorgelito. A ti si Javierov frend, je l’ tako?« Mahmud je kimnuo. »Smijem te ponuditi travuljom?« Mahmud je uzeo plastičnu vrećicu s mariškom. Dograbio jednu lulu. No nije ništa učinio. Pogleda uprta u Jorgea. Jorge se nasmiješio. »Skupljaju se ovdje svake nedjelje. Slave Jaha. Opuštaju se uz travu. Rade to što crni čovjek mora. Vise ovdje, uživaju u glazbi i osjećaju božansku snagu.« Mahmud nije znao bi li se smijao ili otišao. Trudio se doimati zainteresirano. Jorge je nastavio. »Ti nisi Afrikanac. Nisam ni ja. Ali ipak smo kmice. Kužiš me?« Mahmud nije kužio o čemu je Latino govorio. Odložio je lulu za hašiš na stol. Ustao. Jorge mu je položio ruku na rame. »Polako, stari moj. Htio sam samo da se opustiš. Hajdemo u kuhinju.« Sjeli su u kuhinju. Jorge je zatvorio vrata. Natočio dvije čaše vode. Mahmud ga je promatrao. Tip je bio mršav, ali dobro građen. Kratke kose i ružnog kratkog brka. Tamnih očiju u kojima se naziralo još nešto osim
travnate izmaglice. »Okej, žao mi je ako ti se ovdje ne sviđa. Meni je super.« Mahmud se nacerio. »Nemam ništa protiv. Al malo sam nervozan kad je oko mene previše zindžija8.« »Meni je svejedno, ali nemoj to reći pred njima. Kao što rekoh, svi smo mi kmice, ako kužiš što mislim.« »Ne baš.« »Recimo to ovako. Segregacija je kao aparthejd. Getoiziranje na nas djeluje kao ropstvo. Kužiš me sada?« Mahmud je slutio nešto. Jorge se trudio biti ozbiljan. Uspoređivao je tipove poput Mahmuda s crncima u Južnoafričkoj Republici. Nije imao snage za raspravu. Samo je kimnuo. Jorge je krenuo s pričom. Latino je u Švedskoj bio tek mjesec dana. Zapravo je živio u Tajlandu. Bilo je jednostavnije jer su ga u Švedskoj tražili nakon incidenta vezanog uz krijumčarenje droga u hladnjačama u Vastbergi. Sve je počelo kad su mu Jugići namjestili presudu prije nekoliko godina. Sjebali su ga kao malo mače. Prevarili su ga kao psa. No Jorge je iz bukse pobjegao popevši se uza zid kao jebeni Spider-Man. Mahmud je čuo za priču, ali iskreno rečeno – mislio je da je priča lovačka. Jorge mu je objasnio: cijelo je vrijeme znao da to s Jugićima neće dobro završiti. Morali su mu pomoći, založiti se za nj jer je za njih radio, no oni su ga izdali. Jorge ih je počeo zajebavati. Sranje je potom kulminiralo – prebili su ga na mrtvo ime, nakon čega je Radovana zamrzio više od ičega na svijetu. Jorgea se nije smjelo nekažnjeno tući. Mahmud se prepoznao u priči. Jorge je posjedovao energiju koju on nije imao, no ipak. Gonio ih je isti nagon. Jorge je nastavio pričati. Kako je pokušao naći nešto što bi slomilo jugoimperij. Kako je nadzirao Radovana i saznao svašta o njihovoj organizaciji, krijumčarskim putevima, taktikarna dilanja i metodologiji droga. Pogledao je Mahmuda. »Koristite li se još uvijek Shurgardovim skladištem na putu prema parkiralištima?« Mahmud se nacerio. Latino je znao o čemu je govorio. No sve je otišlo u kurac. Jorgea su zajebali. Morao je napustiti zemlju. Sada je sjedio na brdu gajeći prema Jugićima mržnju vreliju od lave. No kao što je rekao: »Da je samo to u pitanju, pomirio bih se sa sudbinom. Progutao bih spermu sa smiješkom na licu.« No postojalo je još nešto. Nešto gore. Veće. Mračnije. Nije htio opisivati pojedinosti. »Radi se o prljavom krijumčarenju ljudi«, bilo je jedino što je rekao. Usredotočio se na Mahmuda. »Mislim da znaš o čemu pričam.« Mahmud se pitao je li Latino znao čime se on bavio osim što je prodavao
koku. Frajer kao da je znao sve. Jorge je možda shvatio o čemu je mislio. Rekao je: »Znam čime se baviš, stari moj. Posao nije lijep, ali ne zamjeram ti. Znam da si dobar tip. Javier mi je rekao. A njemu vjerujem. On mi je hermano, kao brat.« Jorge je otpio gutljaj vode. »Ti osjećaš isto što i ja. Mrziš ih. Želiš van. Nešto ću ti reći.« Jorge mu je objasnio ostale Radovanove aktivnosti. Ucjene, gospodarski kriminal i bordele. Osvrnuo se na organizaciju luksuznih zabava s kurvama. Mahmudu su se komadići slagalice počeli slagati. Sve se slagalo s onime čemu je nazočio prije neki dan: okupljanju kurvi, šminkanju, uređivanju i pomodnim Švedima koji su vodili predstavu. Jorge je završio nakon deset minuta. Zurio je ispred sebe gledajući ni u što. Kao da je mislima još uvijek bio u priči. Mahmud je rekao: »Užas, al šta ja imam s tim?« Jorge mu je odgovorio vrlo polako. »Ne mrzimo ih samo ti i ja. Imam i druge veze kojima bi bilo još draže da Jugići dobiju svoje. Ako želiš, imam posao za tebe.« Mahmud baš i nije kužio o čemu to Jorge govori. »Platit ću ako ćeš sabotirati Radovanov posao s kurvama. Sklopit ćemo ugovor. Dobro plaćen. A sve što ti ostane, smiješ zadržati.« Mahmud još uvijek nije kužio pa ga je zamolio da mu objasni. Jorge mu je pojasnio. Netko je bio spreman platiti tristo tisuća ako Mahmud opljačka Jugiće i mustere koji plaćaju luksuzne kurve. Tristo tisuća. Jebote. Iako mu je posao dobro išao, ovo je bila velika lova. No svejedno: zamolio ga je za malo vremena da promisli. Morao je prespavati. Jorge je imao razumijevanja što mu nije odmah odgovorio. »Javi mi se najkasnije za tjedan dana. Inače moramo pronaći nekog drugog.« Mahmud ga je pitao kad su se vratili u dnevnu sobu: »Ipak ne kužim. Zašto želite baš mene?« Jorgeov odgovor nije mu mnogo pomogao: »Zato što si savršen za to.« Potom se grohotom nasmijao. »Daj se opusti. Promisli o svemu.« Sjeli su na sofu. Jorge je rekao: »Ostani malo. Slušaj Marleyja. Povuci dim i osjeti snagu. Haile Sellassie Jah, kao što kažu ovdje.« Mahmud se nakratko opustio. Naslonio. Povukao četiri dima iz džointa koji je Jorge smotao. Muškarac s pletenom kapom rastafarijanskih boja napola je ležao na jastuku kraj njega. Uzeo je džoju od Mahmuda. Duboko povukao. Dim i glazba. Upijao je ozračje. Mahmud se nakon dugo vremena osjećao smireno.
No woman, no cry. Poletno. I ritmično. Jedan od opuštenijih trenutaka u životu. Njegova razdraženost svime gubila se u izmaglici. Tristo tisuća naziralo se na obzorju. Izgubio se. U slava rastafarija Jaha. Sunčana nedjelja sjaji i dalje. * NOVINE AFTONBLADET 25. studenoga Osnovane sumnje o serijskom ubojici u Stockholmu Jutros je u jednoj kući u sjevernom Stockhoimu pronađen mrtav muškarac. Policija sumnja da je ubijen, a postoje i poveznice s jednim prijašnjim ubojstvom na stockholmskom području. Prema riječima policijskog glasnogovornika Jana Stannemana, muškarac je bio u četrdesetim godinama. Uhićenih još nema niti postoji osumnjičeni počinitelj. Policija sumnja da je slučaj povezan s ubojstvom počinjenim u Sollentuni. Tada je u parku ubijen muškarac istih godina. – Moguća veza između ubojstava jest informacija da su supruge obojice muškaraca primile poziv od možebitnog počinitelja – kaže pouzdani izvor. Čini se da su ubojstva počinjena profesionalno te je policija prikupila određen broj svjedočanstava. Također saznajemo da je jedan muškarac bio osuđen za zlostavljanje bivše supruge dok je druga supruga navela kako je zlostavljana dugi niz godina. – Ne isključujemo mogućnost osvete nekog luđaka, no prerano je za ikakva nagađanja – kaže naš izvor. Policija kaže i da je muškarac pronađen jutros bio mučen.
Karl Sorlinder
[email protected]
50 Vani je još uvijek bilo mračno kad je Niklasa probudila Mahmudova poruka: »Čuo sam da su pronašli leš smrdljivih nogu, obješenih jaja i dlakave guzice nazovi me da znam da si živ.« Niklas je pretpostavio da se Arapin šalio. Nije ga odmah nazvao. Morao je obraditi sinoćnje informacije. Operacija je ušla u treću fazu: Patric Ngono. Niklas je ovdje postupao rutinirano: znao je kako će ofenzivu započeti i izvesti. Planiranje atentata bilo je u punom jeku. No nije u pitanju bio samo Ngono: još trojica majmuna čekala su na red. Dio uspjeha bio je taj što su mediji počeli shvaćati što je radio. Uskoro će im dati još materijala. Sjetio se Nine Glavmo-Svensén. Razmišljao je što bi učinio s Benjaminom. Nadao se da je Mahmudov tretman poslao jasnu poruku. Toliko mnogo ljudi u različitim ulogama. A on je jedini imao kontrolu u svojim rukama – brinuo se da Švedska bude pravednija i logičnija. Sjeo je za računalo. Otvorio mapu kojoj je nadjenuo ime Musteri. Nije samo Roger Jonsson kupovao žene. Mahmuda je nazvao poslijepodne nakon treninga. »Bok, ja sam. Leš.« Mahmud se nasmijao. »Znači živ si, habibi. Imaš vremena da se danas nađemo?« Niklas se zapitao što je Mahmud htio. Nije mu želio reći telefonski – dogovorili su se naći iste večeri. * »Hoćeš mi se pridružit u jednoj akciji?« bilo je prvo što je Mahmud rekao kad su se našli kod njega kod kuće. Niklas je smatrao kako mu je stan bio oronuo i prljav. Svoju prljavštinu mogao je podnijeti. Ali Mahmudova mu se gadila: neoprani tanjuri, bočice s proteinskim napicima i lonci sa sasušenim mješavinama u prahu. Kao i
Arapinov način odijevanja: donji dio trenirke i majica kratkih rukava s natpisom Beach Wrestling. Hrvanje na plaži. Zar se tako odijeva čovjek kad očekuje goste? Ali: Niklas mu je dugovao uslugu. Šutio je. To što mu je Mahmud ispričao bilo je najbolje što je čuo nakon svog povratka u Švedsku. Osjećao je gotovo religiozan zanos. Kako bi mogao pronaći nešto što bi se u Operaciju Magnum uklapalo bolje od ovoga? Mahmudovo pitanje bilo je jednostavno: dobio je ponudu za dobro plaćen posao – ugovor. No ne bilo što – u pitanju je bila pljačka i napad na velike stockholmske svodnike. Kao i to da se pojedincima i organizaciji koji su vodili prodaju ljudi nanese što je moguće veća šteta. Mahmud mu nije htio prepričati pojedinosti. Možda ih ni on nije znao. Rekao je samo da je posao naručio netko tko s Radovanom i njegovim kurverajom ima neraščišćenih računa. A za posao nije bilo bolje osobe od Niklasa, što Arapin nije ni slutio. Ukratko su razmotrili nekoliko zamisli. Mahmud je želio dogovoriti nekoliko pravila: o tome nisu smjeli razgovarati telefonski ili mobitelom, nisu smjeli razgovarati ni s kim drugim, a kad su morali razgovarati, najprije su trebali poslati poruku – izložio mu je različite kodove koje će rabiti. Razgovarali su bi li angažirali još nekoga. Niklas je pomislio: Benjamin ne dolazi u obzir. Možda netko s pučkog učilišta? Felicia? Erik? Ne, to su bili mekušci. Nisu izlazili na kraj s borbom kad bi zagustilo. Dokazano. Mahmud je posjedovao čvrstinu i nagon za ratovanjem koje nije ni slutio. Niklas se raspričao. Raspravljao je o oružju, metodama napada i strateškom planiranju. Mahmud se smiješio. »Stari moj, imamo vremena. Doći ćemo i do toga.« »Moraš mi dati nešto čime ću se već sada pozabaviti.« Mahmud je razmislio. »Okej. Znam adresu mjesta koje ćemo napast. Moramo znat gdje se šta nalazi. Bilo bi savršeno ako bi mogao snimit teren.« Mahmud: kao pravi general. Niklasu se akcija sviđala. Prije svega: obožavao je što ima partnera. Što je opet dio TF-a – Task Forcea. Borbene jedinice. * Idući dan Niklas se fordom odvezao do otoka Smådalaröa u stockholmskom arhipelagu. Adresa koju mu je Mahmud dao nije bila ulica, već samo ime mjesta, možda imanja, Näsudden, te poštanski broj. Mahmud mu je rekao kako ga je poslodavac upozorio: budite oprezni – tipovi imaju zaštitarsku službu. Jedanput su pogriješili i sigurno neće to ponoviti. Nije bilo jasno je li
Mahmud znao s kim imaju posla. Niklas nije imao pojma, no on je bio stručnjak. Dan je bio dobar: vrijeme vedro. Jesen je prelazila u zimu. Veselio se snijegu. Kad je u pješčaniku bilo najgore, mislio je na čisti, bijeli, škripavi snijeg. Na ledenice koje su padale u proljeće. Na hrskavi zvuk kad bi hodao po korici leda na površini snijega. Bilo je to njegovo djetinjstvo. Nije bilo sretno, no barem je bilo čisto. Nije bilo ispunjeno prašinom, uljem za čišćenje oružja, znojem i pijeskom. No ipak mu je nedostajao pravi rat. Sve je bilo tako samorazumljivo dok je bio dio vojske. Znao je kakav će mu biti dan. Što se od njega očekivalo. Kako će namjestiti krevet, brinuti se za opremu, šaliti se s Collinom i ostalima, planirati dnevnu stražu, zaštitni konvoj ili što god je bilo u pitanju. A ponekad i dodatne zadatke koji su za običnu vojsku bili suviše prljavi ili opasni. Iznenadni napadi na predgrađa, sela i male zajednice u kojima se neprijatelj utaborio, moleći se svom bogu i nadajući se ratnoj sreći. Niklas je znao zašto je želio postati vojnik. Zato što je to bio častan i dostojanstven život. Život ispunjen značenjem. Prešao je preko mosta na otok Dalarö. Skrenuo lijevo kod putokaza: Smådalarö. Pa zavojitom cestom uz more. Brodovi izvučeni na suho zaštićeni drvenim konstrukcijama i ceradama. Jedan sat. Sumrak će pasti za manje od dva sata. Pomislio je: Švedska je čudna zemlja. Tijekom zimskog polugodišta živimo u mraku više od polovice vremena. Nastavio je naprijed. Igralište za golf, crnogorična šuma i privatni putovi koji su se odvajali od ceste vjerojatno vodeći do raskošnih ljetnikovaca. Niklas je zapamtio zemljovide i zračne fotografije koje je skinuo s Google Eartha. Još dvjesto metara. Uski odvojak bio je zatvoren vratima od crnog metala. Na jednoj strani vrata bila je pričvršćena kamera i veliki znak: Privatni posjed. Zaštitarsko poduzeće G4S. Neka ih samo štite koliko ih volja. Parkirao se uz uski šumski puteljak. Vratio se kroz šumu. Šljapkao teškim cipelama po mokroj vegetaciji. Nakon nekoliko minuta: metalna ograda. Visoka dva metra – kao industrijska ograda, ali bez bodljikave žice na vrhu - bilo je moguće popeti se preko. No ipak: možda su ogradu nadzirale kamere. Hodao je duž ograde i nakon nekoliko metara došao do vrata. Okej, sad je znao. Mjesto je bilo potpuno okruženo ogradom. Okrenuo se. Vratio uz ogradu pa u šumu. Sreća što je lišće već otpalo. Nakon otprilike stotinu metara nazirao je zgrade iza drveća. Izvadio je dalekozor. Jasno se vidjela glavna kuća. Tri kata. Stupovi oko
ulaza. Kao kakav zamak. Ispred kuće pošljunčan put i parkiran automobil. Pokraj velike kuće: zgrada nalik na garažu te manja gospodarska kuća, možda staja, a možda i sjenik. Usmjerio je dalekozor prema glavnoj kući. Vidio je ulaz. Izbrojio je prozore, procijenio broj soba i visinu katova. Nastavio je uz ogradu, pogleda cijelo vrijeme uprtog na drveće iza sebe. Nije vidio kamere. Podrobnije je pregledavao stupove i uporišta ograde. Zaključio je: nema struje. Nema senzora osjetljivih na pokret. Moralo bi biti lako ući. Ograda je zavijala nakon još nekoliko metara. Sada je jasno vidio kuću, udaljenu samo četrdeset metara na drugoj strani. Jedva da je bilo drveća. Opet je izvadio dalekozor. Stražnja strana kuće. Ondje je bio još jedan ulaz. Provjerio je bravu i od kojeg su materijala vrata bila načinjena te pokušao pojmiti kamo su vodila. Imao je dobar pogled u neke prostorije. U kuhinju, blagovaonicu i nekakav salon. U kutovima, na krovu i u prostorijama jasno je vidio senzore osjetljive na pokret. Nastavio je duž stražnje strane. Procijenio je udaljenosti i mogućnost ulaska kroz prozore. Bili su mu potrebni odgovori na dva važna pitanja. Prvo: gdje će se nalaziti meta te večeri kad budu napali? Te drugo: hoće li zaštitari biti ozbiljno naoružani? Prvo ne bi smjeli imati većih problema saznati. Doznati kako kuća izgleda iznutra. Za takvo raskošno zdanje morali su izvaditi više građevinskih dozvola nego za gradnju autocesta u južnoj Švedskoj. Zamolbe za građevinske dozvole s planovima pohranjene su u nadležnoj općini. A takvi su dokumenti bili javno dostupni. Bio je genij. Odgovoriti na drugo pitanje moglo bi biti teže. No možda bi Mahmud mogao dobaviti informaciju. * Na putu kući zamišljao je svašta. Umjesto scena iz Iraka: napad na kuću. Dobro poznat prasak automatskog oružja dok staklo puca i pada na tlo. Paniku u očima pohotnih starkelja. Sebe u punoj ratnoj opremi kako zvecka dok hoda, battle rattle. Ubijat će po volji. Sa zadovoljstvom.
51 Informacija je bilo previše. Gdje da počne? Kako da sve to pojmi? Trudio se skužiti što je od materijala bilo relevantno, a što je vodilo u slijepe ulice. Kako se takvo istraživanje vodilo. Palmeova skupina od zasigurno petnaest istražitelja time se bavila već dvadeset godina a da nikamo nisu dospjeli. Kako će u tome onda uspjeti Thomas Andrén – sam, bez ičije pomoći, progonjen i što je najvažnije: običan prometni policajac? No ipak: bile su mu poznate određene činjenice. Sastanci Adamssonove nadzorne skupine iz osamdesetih održavani su u lokalima poduzeća Skogsbacken. Kojemu je vlasnik bio Sven Bolinder. A u Rantzellovim je vrećicama pronašao spise povezane upravo s tim poduzećem: godišnji izvještaj, nekoliko naloga za plaćanje i potvrda. Zaključak je bio kristalno jasan: bili su povezani – sada kao i nekada. Sven Bolinder: dobro poznat multimilijunaš, financijaš i igrač u sivoj zoni ekonomije. Proizvođač rezervnih dijelova za automobilsku industriju na veliko i vlasnik prodavaonica na malo. No očito i kurviš te organizator zabava za mustere, odnosno »luksuznih društvenih okupljanja«, kako su ih nazivali. Sumnjalo se da Bolinder stoji iza koncerna koji je obuhvaćao više od dvadeset i pet trgovačkih društava u sedam različitih zemalja. A gospodarski policajci s kojima je Thomas razgovarao sigurno nisu znali ni pola toga. Radio je kao idiot. Nastavio je u Prometnom kako bi ga se vidjelo te kako bi imao pristup bazama podataka. Večerima je radio u klubu: no s novim radnim elanom – i ondje je nalazio veze s istragom. Bacao je udicu, pitao i ispitivao Ratka a da ga Jugić nije ni skužio. Bolinder je prijateljima priređivao zabave dvaput godišnje. Kad god bi mu žena otputovala u inozemstvo. A švedski stol organizirali su Jugići zajedno s nekom finijom gospodom. Nastavio je i obrađivati materijal iz Rantzellova podruma. I opet iznova. Uz veliku volju, napor, koncentraciju i organizaciju. Usredotočivši se na Skogsbacken. Koliko je dugo poduzeće postojalo, čime se točno bavilo, gdje je držalo tvornice i lokale, tko je ondje bio zaposlen i gdje su imali bankovne račune? Mnogo toga nije bilo u vrećicama, no s vremenom je naučio. Državni registar poduzeća, Porezna uprava, godišnji izvještaji, financijska izvješća. Radio je što je metodičnije mogao. No u biti mu je bila potrebna pomoć. Istodobno: nešto se u spisima moralo pojaviti. Pročitao je knjigu o Palmeovu ubojstvu novinara Larsa Borgnäsa. Tamo je pronašao teoretsku poveznicu. Ograničena vizura istražitelja odredila je njihov pogled na ubojicu i samo ubojstvo premijera. Što je također ograničilo
i to kako su gledali na još jednu važnu pojedinost: oružje kojim je ubojstvo bilo počinjeno. Borgnäs je to opisivao do u tančine. Jednako kao što su zapeli za to da je Palmea ubio Christer Pettersson ili možebitno neki drugi usamljeni luđak, zapeli su i za tu jedinu hipotezu o tome koji je revolver bio uporabljen i koji su potom tražili. Zapravo su na tome zapeli odmah nakon ubojstva. Javnost je vidjela kako šef policije Hans Holmér na jednoj konferenciji za tisak barata s nekoliko revolvera. Svi su bili Magnumi kalibra .357. »To što nam je trenutačno poznato«, rekao je navodno Holmér, »jest da je ubojstvo počinjeno revolverom kalibra .357 marke Smith &Wesson«. Osim marke Smith &Wesson moguće su bile i neke manje, ne toliko uobičajene marke, objasnio je šef policije. Nakon toga ishodište istrage oko oružja bila je pretpostavka da se radilo o Magnumu kalibra .357. Oružje kojim je ubijen Palme postalo je istoznačnica za magnum. Thomas se sjetio da je on kao i svi koje je poznavao pretpostavljao da je riječ o magnumu. No Borgnäs je tvrdio da je prava istina drugačija te da to ne tvrdi samo on – slažu se čak i poznavatelji oružja. Ubojstvo je moglo biti počinjeno oružjem tog kalibra, no isto se tako moglo raditi i o nekom drugom kalibru. No drugačije kalibre nitko nije tražio iako su učestaliji od magnuma. Oružje je bilo poveznica. Rantzell je Christera Petterssona povezao s oružjem koje vjerojatno uopće nije imalo veze s Palmeovim ubojstvom. Rantzell je sve fino isplanirao. Oružje, vrijeme i mogućnost. Ukazao na Petterssona kao ubojicu. A sada je netko ubio Rantzella. Možda netko tko nije htio da lažna poveznica izađe na vidjelo. Åsa se pitala što se događalo. Viđali su se sve rjeđe. Thomas je stalno bio umoran – podočnjaci su mu izgledali kao velike modrice. Iz Centra za posvojenje trebali su doći u još jedan posjet. Posljednji prije Sandera. »Moramo učiniti prostor još ugodnijim tako da vide koliko nam je stalo.« Thomas je uzdahnuo. »Što podrazumijevaš pod ugodnijim?« »Pa znaš, pripremiti kuću za dolazak djeteta.« »Ali, zaboga, pa dječju sobu ne možemo opremiti prije nego što Sander dođe?« »Da, moramo je opremiti i to odmah. Tako da vide da možemo i želimo imati dijete. Morali bismo kupiti kolica i krenuti na roditeljski tečaj.« Thomas je odmahivao glavom. Åsa je od njega okrenula lice. Povukla kosu kako je običavala činiti kad bi se ražalostila. Pokušali su o tome razgovarati. Thomas je smatrao: naravno da je strašno želio da dječak dođe, time bi mu se ispunili snovi. No trenutačno se oko toga nije mogao angažirati. Neprestano je osjećao da to nije bilo dobro, da to nikako nije bilo dobro. Ušao je u garažu. Kriomice pogledao Cadillac. Već ga tjednima nije ni
takao. Isto i sa streljačkim klubom - nije bio ondje otkako je sreo Ljunggrena. Čudno je to bilo: kao da mu se život preokrenuo naglavce. Predao se istrazi zanosom koji nikada ranije nije osjećao. Bilo je to nekako nelagodno. Sjeo je u svoj svakodnevni automobil. Vrata garaže automatski su se otvorila. Odvezao se u postaju. Slušao je Springsteena. Sabirao misli. Stigao je. Garaža u policijskoj postaji. Jedina prednost prometne policije: vlastita garaža. Izašao je iz automobila. Udahnuo miris ispušnih plinova koji ventilacija nije mogla provjetriti. Neonske cijevi blijedo su svijetlile. Beton se doimao prugasto kao drvo. Čuo je zvuk vlastitih koraka. Promatrao je parkirane automobile: pogađao tko je od kolega već stigao na posao. Začuo je korake iza sebe. Vrata prema stubištu bila su dvadeset metara od njega. Počeo je iz džepa vaditi karticu za otvaranje vrata. Koraci su se iza njega ubrzali. Hodao je polaganije kako bi pričekao kolegu koji je očito bio pod stresom. No nešto nije bilo u redu. Koraci su bili prebrzi. Okrenuo se. Prekasno je vidio čovjeka s pljačkaškom maskom. U tamnoj odjeći. Nije stigao reagirati. Čovjek mu se približavao trčeći i držeći nešto u desnici. Pištolj. Thomas je situaciju sagledao u trenutku: pištolj je možda bio kolt, a možda beretta. Čovjek je rekao jasno i glasno: »Ostani gdje jesi.« Thomas je razmišljao što bi. No nije mogao ništa učiniti. Čovjek je pištolj držao postojano. Profesionalac. Pokazao mu je na mračniji kut garaže. Gdje neonske svjetiljke nisu radile. »Koji kurac hoćeš?« »Znaš što hoću. Prestani njuškati.« Čovjek je govorio tiho - gotovo da je šaptao. »Malo sutra. Ne bojim se ja vas. Svoja sam ispitivanja zabilježio na vrpci, samo da znate.« »Začepi gubicu. Ako nas se još ne bojiš, bez brige, hoćeš. Prestani njuškati. Ovo je posljednji put da te upozoravamo.« »Odjebi.« Osjetio je kako ga je po glavi udarilo nešto kruto. Padajući na beton, pomislio je: tako lijepim oružjem ne udaraš ljude po glavi. Njime moraš pucati. Potom je udario u nešto tvrdo. * Otvorio je jedno oko. Pa drugo oko. Udahnuo miris ispušnih plinova. Čovjeka
nije bilo. Uhvatio se za čelo. Krv se slijepila. Vibracija u džepu njegove jakne. Potom zvonjava mobitela. Nije smogao snage javiti se. No ipak: ionako je morao izvaditi mobitel kako bi pozvao pomoć. Poznati glas na liniji. Bio je to Hägerström. »Bok, Andrén, oprosti što se ranije nisam javio.« Thomas je ostao bez teksta. Nakratko je zaboravio što mu se dogodilo. »Hägerströme. Baš lijepo da si se javio. Ispričavam sam se što sam prošli put bio loše volje.« »Sve u redu. Kako si?« Zvučao je sretno. Thomas se predomišljao, bi li mu rekao da su ga zaskočili kao početnika u garaži ispod sjedišta policije? Ne bi. Bi. Odgovor: bi - nastupio je taj čas. Više nije mogao raditi sam. Odgovorio je: »Nisam baš dobro. Upravo mi je prijetio i napao me nepoznati maskirani muškarac.« »Šališ se? Jesi li dobro?« »Ne šalim se i nisam baš dobro. No nema razloga za uzbunu.« »Sigurno?« »Sigurno.« »Ali zašto?« »Kasnije ćemo o tome. Moramo se naći. Što prije. Kada ti odgovara?« »Pa recimo prekosutra. Ali jesi li siguran da si dobro?« Zastao je na trenutak. Lupalo mu je u glavi, ali čini se da više nije krvarilo. Odgovorio je: »Bit ću dobro. Ništa ozbiljno. Dakle, vidimo se prekosutra?« »Naravno. Htio bih ti reći samo još nešto.« »Što?« »Adamsson je mrtav.«
52 Niklasa je s lakoćom privolio za zadatak. Tip je bio pomalo čudan, no boljeg partnera za ovo Mahmud se nije mogao sjetiti. Nekoliko dana nakon što mu je dao adresu, Niklas je već bio oko kuće na Smådalaröu u izviđanju. Pravi profić: ponio je dalekozor, laserski mjerač i kameru sa superobjektivom. Kuću je slikao iz svih kutova, zumirao prostorije
kroz prozore, izbliza slikao ogradu, brave, sustav za uzbunjivanje, glavni ulaz i visinu prozora iznad tla. Mahmudovo mišljenje: vila je bila savršena za pljačku. Baš kao prepad u onome stanu kad su on, Babak i Robi opljačkali onog pizdeka s ecstasyjem. Nitko im neće smetati jednom kada uđu. Nitko ih izvana neće skužiti. A najbolje od svega: upast će na zabavu s kurvama – nema straha da će netko pozvati murju. Genijalno. Jugići će popušiti veliku kurčinu. A na musterima će se prelomiti. Mahmud će dobiti najlakšu lovu u gradu. Rastafari Jah! Ta mala Sunčana nedjelja promijenila mu je život. Jorge je bio car. Još malo pa nema više Shurgardovih skladišta, čuvanja kurvi i dilerskih zadaća. Dejan, Ratko, Stefanović i ostale pizde već su mu toliko išli na živce da mu je bilo zlo kad je samo čuo da ih netko spominje. Ta će pljačka biti njegov posljednji zadatak. Iskreno, namjeravao je poslušati Eriku Ewaldsson, tatu i stariju seku. Iskoristit će Jorgeov novac da pokrene nešto čisto. Nešto časno. Nešto što se uklapalo u šveđansko društvo. * Niklas i on našli su se dvaput. Provjerili su zemljovide i nacrte koje je Niklas nabavio. Baš kao da je pravi Tom Lehtimäki. I više od toga: pravi elitni vojnik. Mahmud se osjećao kao pripadnik najboljeg SWAT-tima. Kuću su proučavali odozgo. Provjeravali su putove, visinske razlike tla i razmještaj šume u tom području. Sada je bila zima: drveće ih neće skrivati. Analizirali su gdje bi mogli postaviti čelične čičke da probuše automobilske gume i hoće li im biti potreban manevar za odvraćanje pozornosti - možda da zapale garažu ili koju pokrajnju zgradu. Arhitektonski nacrt kuće bio je još ljepši. Niklas ga je dobio od općine. Švedska je bila čudna – od javnih ustanova mogao si dobiti gotovo sve. Kuća je bila velika, više od petsto kvadrata. Velika kuhinja i blagovaonica, wellness u podrumu, teretana, saloni, spavaće sobe, sobe za goste i velike garderobe. Pitanja: koji je najbolje način da se uđe u kuću? Gdje se nalaze čuvari, a što se nadzire? Najveće pitanje: u kojim prostorijama se održava zabava s kurvama? Usporedili su nacrt s Niklasovim fotografijama. Identificirali su prostorije i kroz leću Niklasove kamere vidjeli kako su uređene. Sobe su mogli isključiti. Musteri sigurno neće biti u kuhinji ni u blagovaonici. Vjerojatnije: veliki salon, wellness, a možda i gostinjske sobe. Ovisi o kakvoj je zabavi riječ. Mahmud bi se morao raspitati. Raspravljali su koliko ljudi je bilo potrebno. Niklas je bio nepokolebljiv:
nema šanse da Mahmud i on to mogu obaviti sami. To je remetilo Mahmudove planove, no nije se protivio. Raspravljali su o raznim oružjima. Niklas je znanje o oružju držao u malom prstu. Gotovo zastrašujuće – čime se to tip prije bavio? Automatsko oružje, laserski ciljnici i reflektori. Možda bi im bila potrebna i jedna granata te zaštitni prsluci i propisna crna odjeća koju će spaliti nakon pljačke. Sve će glatko obaviti. Planirali su, razgovarali i zamišljali. Izlagali su strategije, ispisivali popise te pamtili slike, teren i zemljovide. Vizualizirali su različite faze napada i najveće opasnosti. Svejedno: znali su premalo. Mahmud je također morao do kuće da pregleda okolicu. Niklas je opet želio otići onamo, i to sam tijekom noći. Ali opet: bio je čudan. Rabio je vojne termine kao pravi komandos. Pričao u kraticama, strateškim rječnikom i oružanim terminima koje Mahmud uopće nije kužio. Istodobno: bio je savršen. Sastanak su završili raspodjelom domaćih zadaća. Mahmud je trebao nabaviti oružje i škare za žicu te se kod povjerljivih prijatelja raspitati bi li im se pridružili. Niklas je odgovarao za odjeću, zaštitne prsluke, eventualno naočale za noćni vid te granate i metalne čičke. Kao što je Niklas rekao: pucaj po volji. Baš kao u nekoj pucačkoj igrici.
53 Niklas kao u transu. Nije mogao prestati razmišljati. San mu se reducirao na kratke stanke između planiranja na računalu, vremena u šumi oko vile na Smådalaröu te pregledavanja filmova s nadzornih kamera koje je postavio na drveću oko kuće. Vodio se krilaticom: izviđanja nikad dosta. Patric Ngono morat će pričekati – zabave s kurvama bile su nešto mnogo važnije. Zlostavljači u akciji na visokoj razini. Krajnja propast društva u jasnom kontrastu. Morao je poduzeti nešto protiv prljavštine koja je okupirala tijela, pročistiti je i protjerati. Benjamin ga je prestao zvati. Super. Kad Niklas završi s ovim, pokazat će tom izdajniku. Mahmud mu je učinio veliku uslugu što je porazgovarao s njim. Benjamin je sigurno skužio da Niklas nije sam. Nije imao snage odgovarati na mamine pozive i poruke. Ionako ga ne bi
razumjela. Ista mu se misao stalno vraćala: sve je ovo činio zbog nje. Nije trčao. Nije ni vježbao nožem. Ovo je bilo kao trčanje uz brijeg, naprijed i samo naprijed. * Snimke s nadzorne kamere odavale su zanimljive informacije. Zaštitarsko poduzeće kuću je posjećivalo nekoliko puta tjedno. Ni Sven Bolinder, starkelja vlasnik kuće, niti njegova žena nisu prečesto bili ondje. No Niklas je predmnijevao da će kuću jače nadzirati na sam Dan D. Pitao se kako će se nositi s tim. Mahmud je također dobavio određene informacije. Jugići su za osiguranje angažirali vlastite ljude. No bilo je nejasno što je to njima značilo. Nije znao jesu li bili naoružani vatrenim oružjem. Jesu li nosili zaštitne prsluke. Jesu li bili uvježbani za ratovanje. Također: Mahmud je skužio kako se taj luksuzni događaj odvijao. Zabava će biti velika, nekoliko organizatora zaduženo je za hranu, pipničare i glazbu. Za uređivanje žena. Niklas je to usporedio s nacrtima kuće. Zaključivao je. Nagađao: zabava će se vjerojatno održati u velikom salonu duž jedne kraće strane u prizemlju. Sve se odvijalo prema planu. No Arapinu je trebalo vremena da nabavi oružje. Samo da uspije. Možda da se Niklas pobrine za to? Istodobno: Mahmud ga je uvjeravao da su mu veze opake. A Niklasu se žena iz Black & White Inna nije sviđala. Vlastite domaće zadaće obavio je odmah. Opremu je naručio na internetu. Preostalo je samo čekati – baš kao advent – odbrojavati dan po dan. Napast će za četiri tjedna. Bolinderova zabava održat će se na Staru godinu. Operacija Magnum ulazi u svoj krešendo. * Tijekom noći palo je nekoliko snježnih pahuljica, no odmah su se otopile. Niklas je pomislio na suze na kamenom licu. Na lice što je bilo prisiljeno izdržati. Kao crni asfalt što je sjajio u zimskoj tami. Vraćao se kući iz vile. Osmi put da je bio ondje. Već je dobro poznavao teren. Kao izolirane travnjake u Axelsbergu gdje je odrastao. Odredio je najbolji put za upad unutra. Za napad ih je bilo potrebno četvero do šestero, ovisno o broju pripadnika osiguranja. Pitao se hoće li ih Mahmud naći toliko.
Pomislio je na svoje vrijeme u Švedskoj nakon povratka. Cijeli svijet bio je jedan veliki rat. Samo ako si znao gdje su bojišnice. Stranci su mislili da je Švedska mirna, sretna i savršena. No zapravo je bilo mnogo gore – čak su i stanovnici Švedske mislili da je zemlja u harmoniji. Koje sranje. Sve je bilo trulo i pokvareno kad bi se samo malo zagreblo po površini. Skrenuo je na autocestu kod Handena. Nije bilo mnogo automobila. Možda da ipak nazove mamu? Sjećanja kao bljeskalice. Claes Rantzell. Mats Strömberg. Roger Jonsson. Ponekad je otpor pobjeđivao. Nynäsvägen. Prema južnom čvorištu. Prema Årsti. Ulaz u tunel bio je obrubljen nekakvim umjetničkim djelom. Gotovo čaroban osjećaj. Kao plava svjetlost koja je obasjavala gornji dio tunela. Između otvora dva tunela: mnogo sitnih svjetlosti, kao zvijezde s golemom kuglom u središtu. Možda nebesko tijelo. Pomislio je: Još jedna šupljina u postojanju. Upao je u uobičajeno razmišljanje. Stupovi civilizacije bili su njezine šupljine. Čudno je to. Društvo je izgrađeno na svojim stazama, cijevima, kanalizacijama, kabelima i šupljinama. No to je samo dokazivalo stvarnost. Koliko god sve izgledalo lijepo na površini, istina se nalazila u pukotinama. Provezao se kroz Årstu. Skrenuo na Hägerstenvägen. Uskoro kod kuće. Bio je umoran. No ipak nije. Misli su ga održavale u formi. Kao stalni naleti adrenalina. Nije pronašao slobodno mjesto za parkiranje blizu kuće pa je stao četiri zgrade dalje. U automobilu je ostavio torbu s opremom, neka ga čeka dok se ponovno ne uputi na Smådalarö. Što će biti uskoro. Zatvorio je vrata automobila. Krenuo prema zgradi. Asfalt je svjetlucao na svjetlosti uličnih svjetiljki. Njegov se dah maglio. Ukucao je zaporku za ulaz. Otvorio vrata. Ušao. Uključio svjetlo. I vidio četiri cijevi pušaka MP5. Netko je povikao: »Ruke na glavu, Brogren! Uhićen si!« Četiri specijalna policajca. U crnoj odjeći, prslucima, kacigama s vizirom, ma sa svime. Automatske puške manjeg policijskog modela uperene u nj. Iza njega je ušlo još policajaca. Stavili su mu lisice. Položili ga na tlo. Bilo je prekasno. Prekasno da misli. Bio je uhićen. Pitao se zbog čega. * K0202-2008-30493
SASLUŠANJE NIKLASA BROGRENA, BR. 2 7. prosinca, 10.05 - 11.00 h Nazočni: osumnjičenik Niklas Brogren (NB), voditelj ispitivanja Stig H. Ronander (VI), odvjetnik branitelj po službenoj dužnosti Jörn Burtig (JB) Zapisnik u formi dijaloga VI - Dobar dan, Niklase. Najprije bih htio napomenuti da ispitivanje snimamo kao što je običaj. Tako da znate. NB - Okej. VI - Dobro. Da krenemo dakle. Želio bih vas obavijestiti o optužbama za koje se teretite. Osumnjičeni ste, dakle, za ubojstvo, ili za sudioništvo u ubojstvu, koje se dogodilo dana 3. lipnja ove godine. NB - Ne znam ništa o tome. Nisam kriv. VI - Aha. Možda da nam onda ispričate što ste radili tog dana? JB - Samo malo. Morate precizirati sumnju za zločin kako bi se moj klijent mogao očitovati o optužbama za koje ga teretite. VI - Da preciziramo što? JB - Klasifikacija zločina nije dovoljna. Što točno smatrate da je Niklas počinio? I gdje? VI - Nije li to bilo jasno iz onoga što sam rekao? JB - Nije. Kako da moj klijent razumije o čemu je riječ? VI - Ja mislim da je bilo dovoljno jasno. No da probam još jedanput. Niklase Brogrenu, osumnjičeni ste za ubojstvo ili sudioništvo u ubojstvu Claesa Rantzella, počinjeno večeri 3. lipnja ove godine u podrumskom spremištu zgrade na adresi Ulica Göste Ekmana 10, u Stockholmu. Je li gospodin odvjetnik Burtig sada zadovoljan? JB - Hm... (nerazumljivo) VI - Dakle, Niklase, kako se očitujete?
NB - Dobro znam tko je Claes Rantzell. Ali nisam ga ubio. Te večeri nisam uopće bio u Ulici Göste Ekmana. VI - Dakle poričete? NB - Niječem. Poričem. VI - Ispričajte nam što ste radili dana 3. lipnja. NB - Da, hm... (nerazumljivo) VI - lako je prošlo dosta vremena, vjerojatno se nečega sjećate. Rekli ste da te večeri niste bili na danoj adresi. Toga se sjećate. NB - Pa već sam vam ispričao. Mislim da sam tog dana bio na razgovoru za posao. Bio sam se upravo vratio u Švedsku nakon nekoliko godina u inozemstvu. Zatim sam se uvečer našao sa starim prijateljem po imenu Benjamin Berg. Imam njegov telefonski broj pohranjen u mobitelu. A to sam ispričao i prošli put kada ste me ispitivali. Valjda ste razgovarali i s njim? VI - Tako je. NB - Aha. Dakle, što još želite znati? VI - Možete nastaviti pa nam reći što ste te večeri radili. S malo više pojedinosti. NB - Prošlo je već dosta vremena pa se možda ne sjećam točno svake pojedinosti. Ali gledali smo film. Mislim da je bio Kum. Film je bio dugačak pa smo i jeli. Došao sam k njemu oko sedam nakon čega smo otišli posuditi DVD. Mislim da smo film počeli gledati odmah nakon što smo se vratili i da smo odgledali možda prva dva sata. Zatim smo naručili pizze po koje sam ja otišao. Pojeli smo ih i pogledali film do kraja. Tako je bilo. VI - A što ste radili nakon filma? NB - Ostao sam kod Benjamina nekoliko sati, pili smo pivo i pričali o dobrim starim vremenima. Išli smo zajedno u školu. Ali to možete provjeriti s njim. Vjerojatno već i jeste? On vam može sve potvrditi. Zašto sam ja zapravo ovdje? JB - Da, to je vrlo opravdano pitanje. Niklas očito ima alibi za navedeno vrijeme.
VI - Benjamina smo već ranije ispitali. No ne namjeravam vam prepričati njegov iskaz. On podliježe obvezi tajnosti pripremne istrage što vam gospodin odvjetnik Burtig sigurno može objasniti. JB - Da, ali moj klijent mora dobiti priliku da se brani od sumnji. Radi se o nevjerojatno ozbiljnim optužbama. Moj klijent nema šanse ako ne dobije uvid u izjavu Benjamina Berga. Moj klijent ima alibi. VI - Ja mislim da je vaš klijent večeras dobio priliku ispričati što se dogodilo te večeri. Tako da nije riječ o tome. Međutim, Niklase, htio bih vam reći da smo ispitali i vašu majku. Što imate reći na to? NB - Pa i ona dobro zna tko je bio Claes Rantzell. Njezin bivši momak. VI - Tako je, to nam je i rekla. Mislite li da nam je rekla još štogod o toj večeri ovog ljeta? NB - Pa ne, ne o tome, što bi drugo mogla reći? VI - Vrlo ukratko. Njezina izjava ne poklapa se s ovime što ste nam danas ispričali. NB - Zašto? Na koji način? VI - Ne bih sada o tome. No državni odvjetnik zatražit će da ostanete u pritvoru. Samo da znate. Smatramo da protiv vas imamo dovoljno materijala. NB - U tom slučaju nemam više što reći. VI - Ništa? NB - Apsolutno ništa. Više vam ništa ne namjeravam reći.
Četvrti dio (tri tjedna kasnije)
54 Prošla su tri tjedna od prepada u garaži - no svejedno je na to pomislio barem jedanput svakih sat vremena. Ne zato što se preplašio - susretao se i s nasilnijim protivnicima - već koliko je veliko bilo klupko koje je raspetljavao. Nije u pitanju bila samo prijetnja, čak ni najpoznatije ubojstvo u Švedskoj - u pitanju je bila zavjera nad zavjerama u njegovu vlastitom domu: u policijskoj upravi. A on nije imao pojma kako da je spriječi. Ranije, kada je one noći ispred svoje kuće vidio nepoznatog muškarca, uspio je potisnuti strah u neki kutak samoga sebe. Napravio je ono što i inače: rastočio bi zabrinutost serijom ciničnih i niječućih komentara. Ciljevi su bili važniji. Pokretao ga je vlastiti gnjev. Pokretala ga je pomisao da je razmišljanje jednako predaji. A kad je pohvatao poveznice s Palmeovim ubojstvom, pokretao ga je i nekakav čudan osjećaj – svojevrsna dužnost prema ocu i prema Švedskoj. No sada nakon što su mu prijetili i nakon što mu je Hägerström rekao za Adamssona, više nije znao bi li ga išta uopće trebalo pokretati. Adamsson je poginuo u prometnoj nesreći na autocesti E18 kod prometne postaje Stäket. Hägerström je rekao kako je istraga pokazala da je stari lupio u ogradu na sredini ceste, odbivši se natrag na traku. Tada mu je tegljač od četrdeset tona samljeo land rover. Možda je bilo slučajno, a možda dio nečeg većeg. To bi se moglo dogoditi i njemu. S tim je mogao živjeti. No jedna druga pomisao bila je gora: to bi se moglo dogoditi Åsi. A treća pomisao gotovo ga je satrla: to bi se moglo dogoditi i djetetu koje još nisu dobili, Sanderu. No ipak: tako je, kako je. Alternative nije bilo. Morao je nastaviti s istragom. Razgovarao je s bratom Janom. Zapravo im je odnos bio loš. Narušen od previše godina tišine. Jedino zbog čega su se još uvijek osjećali kao braća bila
je svojevrsna iritacija, nešto što ne osjećaš prema neznancima. No ipak su bili jedno drugom privrženi, slali su si razglednice s godišnjeg, čestitke za Božić i rođendane. Dogovorili su se da će on i Åsa provesti Badnjak kod Jana. * Idući dan, na sam Božić, došao je Åsi u sobu. Televizor je bio uključen: nešto o desnim ekstremistima u Rusiji. Izgledali su debelo i pijano. Pitao se zašto su baš danas prikazivali takvo naporno sranje. Ona je sjedila na sofi nogu podvijenih ispod sebe. Na stoliću ispred nje ležao je fascikl koji je često nosila sa sobom, fascikl sa Sanderovim slikama. Prošlotjedni posjet Centra za posvojenje dobro je prošao. Izgleda da su žene koje su ih posjetile smatrale da su Åsa i Thomas bili vrlo dobro pripremljeni da prime malo dijete. Åsa je ove godine posebno lijepo ukrasila kuću za Božić. Možda kako bi se pokazala posjetiteljicama, a možda i kako bi se pripremila za novi obiteljski život. Pogledala ga je. Rusi na televiziji govorili su kako se domaća imovina rasprodaje strancima. Åsa je rekla: »Jučer je kod Jana bilo baš lijepo.« Thomas je duboko udahnuo: »Åsa, pred nama je teška odluka.« Disala je otvorenih usta; izgledala je prilično smiješno. Thomas je nastavio: »Uskoro nam dolazi Sander. Bit će to najljepši trenutak u našem životu.« Nasmijala se. Kimnula. Nastavila listati po fasciklu - opet nezainteresirana za Thomasa. Kao da je htjela reći: slažem se, sada smiješ ići. Thomas je rekao: »Ne bih htio pokvariti trenutak. Niti ga riskirati. Zato moramo napraviti određene promjene. Zajedno.« Åsin je osmijeh splasnuo. »Trenutno sam u vrlo neugodnoj situaciji. U opasnoj situaciji. U pitanju je istraga koju provodim. Sjećaš se onog inspektora iz Unutarnje kontrole na kojeg sam se žalio?« Åsa nije ništa razumjela. Thomas se uzvrpoljio. »On i ja smo umiješani u nešto s čim se ni ja ni cijela policija ne možemo nositi. Određeni ljudi mi prijete. Prijete mi da će me ozlijediti i već su me napali.« »Zašto mi nisi ništa rekao?« »Nisam htio da se brineš. Ne sada kad dolazi Sander. No postalo je preopasno. A ja ne mogu stati. Moram nastaviti i sve istjerati na čistac. A ne postoji nitko drugi tko bi od mene mogao preuzeti istragu.« »Zar ne možemo zatražiti policijsku zaštitu?«
»Ne možemo se dovoljno zaštititi. Tu cijenu plaćam jer sam policajac. Tako mi je prokleto žao. Da se radi samo o meni, bilo bi u redu, ali ovo se tiče i tebe. Može se ticati i Sandera kad stigne.« »Ali moramo nekako dobiti zaštitu. I drugi su policajci umiješani u opasne istrage. Nisu li?« »Jesu, ali to sada neće pomoći.« »Ali sada je Božić.« »Što nije nimalo važno.« »Kako to misliš?« »Kažem da nam policija ne može pomoći. Božić, ne Božić, tim ljudima to ništa ne znači. To u što sam umiješan ne može se zaustaviti.« Sjedila je šutke. Thomas je čekao da nešto kaže. No ona je samo nastavila listati po fasciklu. Rekao je: »Ostani kod Jana nekoliko tjedana dok sve ovo ne završi. A ne bude li gotovo nakon dva mjeseca, ne možemo dovesti Sandera. Bilo bi previše opasno.« Šutjela je. »Åsa, i meni je žao baš kao i tebi. Ali nema drugog rješenja.« * Industrijsko područje kod Liljeholmena. Hägerströmov automobil parkiran prema jezeru. Thomasov automobil kraj njegovog, no prema suprotnoj strani. Već je pao mrak. Hägerström je prvi spustio prozor. »Kako si proslavio Božić?« »Bili smo kod mojeg brata. Divna i krasna obitelj. Djece, mačaka i pasa koliko hoćeš, čak i jedan hrčak. Prvi put nakon petnaest godina da sam s njime proslavio Božić. A ti?« »Bio sam kod roditelja, zatim sam otišao u Half Way Inn. Jesi li bio kad tamo?« »Koji put, bar je blizu policijske postaje na Södermalmu, zar ne? Neposredno uz onaj gej-bar.« »Točno. Tamo sam stalni gost. Dakle, ne u gej-baru.« »Možda sam vam se mogao pridružiti.« »Dobro došao iduće godine.« »Iduće godine imam vlastitu obitelj. Ali nadam se da neću imati hrčka.« Hägerström se doimao potišteno. Rekao je: »Koliko se još moramo ovako nalaziti? Bolje ćemo raditi ako negdje pošteno sjednemo.«
Thomas je kimnuo. »Åsu sam maknuo iz kuće. Tako da sam sada bolje, sigurnije.« »Jebote, kako je to prošlo?« »Jebeno odvratno. Ali mislim da je shvatila. Tako da se kasnije možemo nalaziti kod mene.« »Dobro.« Thomas je pojačao grijanje u automobilu. Na haubi je ležalo centimetar snijega. »O čemu ćemo, dakle, danas raspravljati?« Hägerström se nagnuo kroz otvoren prozor. »Zapravo, imam ti mnogo toga za ispričati. Danas sam bio na poslu pa sam čuo glasine po hodniku. Priveli su osumnjičenog za Rantzellovo ubojstvo.« Thomas je nakratko prestao disati. »Zove se Niklas Brogren, osobno sam s njim razgovarao prije nekoliko mjeseci vezano uz slučaj. Momak je tada imao dobar alibi. No taj alibi puca po šavovima. Rekao je da je cijele večeri ubojstva pa do kasno u noć bio kod prijatelja. Prijatelja su također ispitali te potvrđuje da je Brogren bio tamo, no istražitelj je skeptičan. Momkov iskaz navodno je nesuvisao, kao da su ga stisnuli. No najvažnije je da se mama raspričala. Ona kaže da se Niklas Brogren večeri ubojstva kući vratio rano, pijan i loše volje. Znaš i sam kako je s alibijem, ili ga imaš ili si u govnima do grla jer lažeš.« »Hm.« »Skeptičan si.« »Taj Niklas nema veze s ovime što istražujemo.« »Nema, ali mama mu je krajem osamdesetih i početkom devedesetih bila u dužoj vezi s Rantzellom. Tako da postoje poveznice i mogući motiv.« »A što je motiv?« »Rantzell je navodno zlostavljao njegovu majku.« »Kako to znaju?« »Istražitelj je valjda zatražio stare liječničke zapise i slično, tako bih uostalom i ja postupio. Kažu da je više puta primljena na hitnu, ponekad i zbog fraktura.« »Pas mater.« »Upravo tako.« Thomas je uzdahnuo. »Možda sam previše ograničen našim tragom, ali nisam siguran. Zvuči previše jednostavno, da se sin zlostavljane žene osvetio bivšem očuhu. Kao kakav jeftini krimić. U kojem je sadašnjost obilježena prošlošću. Ali tako obično ne bude u stvarnom životu.« »Moje šesto čulo govori mi isto. Mnogo je toga protiv Niklasa Brogrena. No Nacionalni forenzički laboratorij nije pronašao ništa što bi se poklapalo.«
Thomas je duboko udahnuo. »Mislim da ne bismo smjeli okončati naš projekt.« »Nikako. No što ćemo njime dobiti? Adamsson je mrtav, ali ništa u vezi toga nije sumnjivo. Wisam Jibril je umro pa od njega više ništa nećemo saznati. Što u biti imamo? Ti kod kuće imaš hrpe spisa koji nam ne kažu ništa bitno. Iskamčio si i na prijevaru saznao svašta od starih policajaca što potvrđuje samo to da su desni ekstremisti. Pa što? Samo slijepe ulice.« »Martine, prestani. Imamo mnogo toga. No za sada ništa što bi ukazivalo na samo ubojstvo. Ali još malo pa ćemo proći kroz sve spise iz Rantzellova podruma - što ja sam nikada ne bih uspio - a u njima ima mnogo nepravilnosti. Gomila imena koje možemo ispitati, poduzeća koja moramo provjeriti i tokovi plaćanja koje moramo istražiti.« Vrlo točni zaključci. Thomas i Hägerström podijelili su to brdo papira. Thomas je već provjerio dosta toga, no još je uvijek bilo previše toga što nije razumio. Morali su ih provjeriti zajedno. Hägerström se razumio u brojke i ekonomiju - objasnio mu je koliko je mogao, no to nije bilo dovoljno. U količini informacija gotovo da su se mogli utopiti. U brojkama, adresama i imenima. Radili su sustavno. Thomas je razvrstavao i strukturirao materijal, a Hägerström analizirao. Razvili su vlastiti bodovni sustav. Ocjenjivali razinu sumnjivosti informacija koje su istraživali. Popisivali osobe, telefonske brojeve i nazive trgovačkih društava. Spise su tako poredali po prioritetu: na one koji su povezivali Rantzella s Bolinderovim poduzećem te na one koji su Bolinderovo poduzeće povezivali s nezakonitim radnjama. Nijedan ih trag nije odveo do Adamssona. No još uvijek nisu istražili mnogo toga. Hägerström je rekao: »Trebat će nam nekoliko mjeseci. Možda i godina. Åsa ne može izbivati toliko dugo od kuće, a shvate li da sam i ja umiješan, morat ću odmah potražiti novi posao. Ne možemo ovako. Uskoro moramo polučiti uspjeh, inače prestajemo pa neka državni odvjetnik zatvori tog Brogrena. Ako se mene pita, mogućnost da je momak kriv nije toliko nevjerojatna.« Thomas je disao kroz nos. Zimska hladnoća nahrupila mu je u pluća. Ispunjavala ga premda je u automobilu još uvijek bilo toplo. Nije se ni potrudio komentirati je li Brogren bio ubojica. »Ja mislim nastaviti. Vjerujem u našu istragu, iako se trenutno doima neizvjesno. Mora postojati jedan poseban trag koji ćemo slijediti. Moramo pronaći Balléniusa. Mislim da on zna nešto. Takav stari lisac ne bi u Solvalli onako reagirao da nešto nije posrijedi. On nešto zna.« *
Stanovnici Stockholma užurbano su izmjenjivali božićne darove i hrlili na blagdanske rasprodaje, a istodobno su se htjeli odmarati, uživajući u godišnjem odmoru. Thomas je s Åsom razgovarao milijun puta dnevno. Dosađivala se kod kuće s Janovim životinjama. Možda će na Silvestrovo k nekim prijateljima pa bi htjela da on pođe s njom. Nije mogao odbijati sve i svašta. Hvala dragom Bogu: najviše ju je brinulo kako će pred prijateljima na novogodišnjoj zabavi sakriti činjenicu da živi kod djevera. Najveća sitnica ikada. Thomas je skratio radno vrijeme u klubu, istodobno pokušavajući dokučiti sve što je mogao o Bolinderu. Razgovarao je s murjačkim poznanicima. Pretraživao internet. Ponovno za pomoć zamolio Jonasa Nilssona – obećao mu je da će se raspitati kod starijih kolega. Otišao je u knjižnicu pretraživati arhiv novinskih članaka. Raspitao se u klubu. »Bolinder«, rekao je Ratko, »Zašto stalno zapinješ za njega?« Nakon toga, Thomas ga u klubu više nikada nije spomenuo. * Osvanula je nedjelja. Nebo je jednom za promjenu bilo vedro i plavo. Zrak je bio kao hrskav. Thomas i Hägerström stajali su ispred ulaza u Solvallu. Utrka dana zvala se Srebrni konj. Bila je riječ o prvoklasnoj završnoj utrci gdje se kao šlag na tortu dijelila nagrada u vidu srebrnog konja pod Kraljevim sponzorstvom. Trebalo je vrvjeti od ljudi. Ballénius bi morao biti ondje. Ovaj put neće mu pobjeći. Reklamama je i dalje dominiralo osiguranje za životinje Agria. Napetost u zraku bila je gusta kao pire od krumpira poslužen u restoranu. No vani je bilo manje publike nego posljednji put kad je Thomas bio ondje – hladno vrijeme učinilo je svoje. Promatrali su gomilu. Thomas je htio biti siguran iako je znao da Ballénius neće biti vani. Nije bio ondje. Ušli su u sportski bar Ströget. Uglavnom ista klijentela kao i zadnji put, samo u jaknama, te definitivno isti čips s okusom slanine kao i prošli put. Ondje su uglavnom boravili mladići koji su jeli hamburgere i trusili pivo. Tu sigurno neće pronaći Balléniusa. Pogledao je Hägerströma; kolega se doimao nervozno. Ili je motrio okolinu napet kao puška. Dvojaki osjećaji: bio je zahvalan što je unutarnji kontrolor došao onamo s njim. Istodobno se sramio – nadao se da ih nijedan bivši kolega neće vidjeti zajedno.
Nastavili su prema bistrou. Kod ulaza je vrvjelo od finskih Roma. Thomas se progurao. Prišao šanku. Prepoznao je danskog šefa restorana s pivskim trbuhom kod kojeg se prošli puta raspitivao. Pivski trbuh kao da je malčice nabreknuo. Privukao je Dančevu pažnju. Postavio mu nekoliko pitanja. Danac je odmahnuo glavom - nažalost, nije ništa znao. Thomas je pitao za Samija Kiviniemija, čovjeka koji ga je prošli put uputio na pravilan kat. No Finac nije bio ondje. Solvalla za sada nije polučivala rezultate. Spustili su se pokretnim stubama do Kongresa. Na zidu su bila poredana imena konja koji su iz godine u godine osvajali Elitnu utrku. Gum Ball, Remington Crown, Gidde Palema. Hägerström ga je pogledao prije nego što su ušli u Kongres. »Andrén, jesi li naoružan?« Potapšao je jednu stranu jakne. Osjetio sig-sauer kroz tkaninu. »Iako sam trenutačno prometni policajac, još uvijek sam najbolji strijelac južnog distrikta.« Hägerström se blago nasmijao. Zatim je rekao: »Najbolje da ja ostanem na ulazu, ha? Ti uđi jer znaš kako stari izgleda. Ako se dadne u bijeg, zaustavit ću ga stisnutom šakom.« Thomas je kimnuo. Hägerström je nastavio: »I nazovi me mobitelom čim uđeš. Neka to bude naš komunikacijski radio koji nikome neće biti sumnjiv.« Hägerström je bio kompetentan. Thomas se nastojao opustiti te je ušao u restoran i bar Kongres. U ljevici je držao telefon. Stao je na najvišoj točki restorana. Promatrao redove tribina. Osvrtao se. Svi su stolovi bili rezervirani. Izvijestio je Hägerströma: »Ne vidim ga. No mjesto je veliko. Sigurno četiristo gostiju za stolovima.« Krenuo je duž najvišeg reda. Glave okrenute prema stolovima ispod sebe. Publika je utrku obožavala, usredotočili su se ravno na stazu. Spikerov glas uzbuđen: autsajder je bio pred pobjedom. Dvadeset i pet metara dalje vidio je stol s brojem sto osamnaest. Balléniusovo omiljeno mjesto. Ondje ga je pronašao prošli put. Za stolom je sjedilo četvero gostiju. Dvoje je vidio samo sprijeda: ženu s debelim usnama koje su očito bile umjetne te muškarca u tridesetima koji je gotovo stajao, uzbuđen zbog događaja na stazi. Ostalim dvoma vidio je samo leđa. Jedno od njih mogao bi biti Ballénius. Visok i mršav. Približio im se. Stari bi mu olakšao posao kad bi se okrenuo. Bliže. Još deset metara. Sijeda kosa bez sjaja – to bi doista mogao biti on. Još bliže. Hägerströmu je rekao: »Sedam sam metara od čovjeka koji bi mogao biti on.«
Prišao je stolu. Pogledao staroga sprijeda. Podsjećao ga je na Mistera Beana, samo sa sijedom kosom. Ovo definitivno nije bio Ballénius.
55 Mahmud je zadatak shvatio ozbiljno zbog tri razloga: Jorge je bio dobar lik, što je Mahmud osjećao cijelim tijelom - Latino je životu pristupao baš kao i on, od života su htjeli iste stvari. Povrh toga: Mahmud je uistinu htio sjebati jugićke pizde i pokazati im da se s časnim Arapinom ne smiju zajebavati kako im se sprdne. Postojala su pravila čak i za najnižeg u hijerarhiji. Te naposljetku: bilo je nevjerojatno uzbudljivo – pravi komandoski zadatak na kojem bi mogao super zaraditi. Danas je posljednji put bio kod Erike Ewaldsson. Odvela ga je u svoj ured kao i obično. Nered, rolete i šalice - uobičajeno. Osim jednog: govorila je sporije nego obično. Kao da je ustala na lijevu nogu. Nije bilo nalik na nju Erika je sjedila nepomično i šutke kad bi se razljutila. Ne kao danas: pričala je, ali nije izgledala sretno. Zatim je pomislio drugačije. Možda nije bila ljuta. Možda je bila tužna. Pas mater, vidiš ti to, možda će joj nedostajati. Što je duže sjedio ondje slušajući njezinu spiku, to mu je jasnije bivalo. Nije joj se sviđalo što im je to bio posljednji sastanak. No još je nešto bilo čudnije: Mahmud kao da nije bio svoj, kao da je, recimo, i on bio tužan. Sranje, Erika je ipak bila dobra prema njemu. No potisnuo je tu pomisao. Zamislio je Eriku golu kako bi se u sebi nasmijao. Uvijek je nosila vrećastu odjeću. Nije bila vitka, no je li bila debela? Sise su joj možda bile dobre. Dupe joj je bilo široko, no možda je obline nosila dostojanstveno. Nije se nasmijao u sebi - naprotiv. Nije to bilo dobro za gangstera poput njega. No naposljetku se ipak nasmijao u sebi. Među nogama: sigurno je imala pikovu damu, pravu dlakavicu. Taaako jebeno šveđanski. Sastanak je završio. »Dakle, Mahmude, više se nećemo vidjeti. Nije li ti to pomalo čudno?« Ma ona je mislila kako je to tužno. Njemu je bilo svejedno. »Sve pet. Sigurno ćeš me vidjet na televiziji kad se obogatim.« Erika se nasmijala. »Pa ja sam mislila da već jesi bogat, s obzirom na to o
čemu pričaš.« »Naravno da sam bogat, ko sva djeca iz mog geta. Mislili ste da će vam to uspjet? Da nas bacite tako u nebodere usred ničeg?« Opet joj se naziralo u očima: nije joj bilo drago. »Ne znam, Mahmude, ali nadam se da ćeš uspjeti. No kako ćeš se obogatiti kad još nisi pronašao posao?« Gle, možda se čak i blago nasmiješila. Mahmud je rekao: »Okej, onda se vidimo na Zavodu za zapošljavanje, il kako se već to zove.« »Bilo bi lijepo.« »Da.« »Ima samo jedno mjesto na kojem te ne želim vidjeti, Mahmude.« »A gdje to?« »Ovdje.« Nasmijali su se zajedno. Mahmud je ustao. Ispružio ruku. Ona je također ispružila svoju ruku. Pogledali su se. Nepomično stajali. Potom su se zagrlili. Erika je rekla: »Pazi na sebe, Mahmude.« On je šutio. Suzdržavao se da je opet ne zagrli. * Bio je u teretani. Vani je sniježilo. Stockholm i dalje prepun božićnih ukrasa. Šveđani su ga prije nekoliko dana proslavili kod kuće u obiteljskom okruženju. Mahmud je otišao k tati i Jivan. Jamila je došla navečer. Sa sobom je donijela paprenjake i baklavu. Večerali su i pogledali film po Mahmudovom izboru: Ja sam legenda. Tati se nije svidio. Na neki su način također proslavili Božić, iako se Beshar pred Mahmudom nije usudio naglas reći samu riječ »Božić«. »To je za Šveđane. Ne za nas.« Mahmud je sredio svoje domaće zadaće. Najprije oružje. Pronašao je neke ljude preko Toma. Neke krupne ribe iz Södertäljea. Bliske mreže - Åsirce. Specijalizirani za pljačke transporta novca. Veterani u rukovanju eksplozivima. Oružje im je bilo fetiš. Tom ih nije poznavao dobro, ali dovoljno dobro da bi kupio tri komada oružja. Dvije puške AK47, vjerojatno ukradene iz kojeg vojnog skladišta, te pištolj marke Glock 17. Moćan osjećaj: sakriti takva tri komada u stanu. Mahmud je iz oružja izvadio zatvarače i zamotao ih u plahtu. Preostale dijelove stavio je ispod kreveta, iza vrećica s papirima koje je pokupio u onome stanu prije nekoliko mjeseci. Plahtu sa zatvaračima ostavio
je na jednoj tavanskoj gredi. Glup nije bio: uhiti li ga murja, mogao bi reći da oružju nedostaju aktivni dijelovi. Nije bilo uporabljivo. Druga zadaća bila je još jednostavnija: nabaviti škare za žicu. Najprije ih je kanio drpiti, no predomislio se. Nije bilo potrebe riskirati. Kupio ih je u željezariji u trgovačkom centru u Skärholmenu – najbolji model koji su držali. Platio je gotovinom. Posljednja domaća zadaća bila je najteža, pronaći ljudstvo. Ne da nije poznavao mnogo ljudi. No kome je vjerovao? Tko nikada nije drukao i ponašao se odgovorno te bio u stanju nositi se sa zadatkom? Zapravo je već znao koga će pitati. Roberta, Javiera i Toma. No jedno pitanje bilo je ključno: je li se mogao pouzdati u svoje kompiće? * Tom se spremao otputovati za Novu - loše. Niklas je u akciji želio pet aktivnih pari čizama, kako se izrazio. Mahmud je ipak s ostalima organizirao sastanak u svrhu planiranja. Robert i Javier došli su k njemu jedne večeri. Javier je nosio majicu toliko usku da su mu bradavice stršale kao britanskoj starleti Jordan. Robert se odijevao u uobičajenom vrećastom geto-stilu kao da je Fat Joe glavom i bradom: donji dio trenirke i jakna s kapuljačom. Mahmud je stalno iznova mislio: Hoće li ovi tipovi biti sposobni nositi se sa zadatkom? Sebe su smatrali čvrstim momcima iz geta i možda su to i bili. Ali ovo – ovo je bilo drugačije. Ovo nije smio zajebat. Jednostavno nikako nije smio zajebat. Podijelili su džoint. Pogledali Bourneov ultimatum. Mahmud se ložio. Uskoro im je naumio sve predstaviti. Nije smio biti dosadan. Sve je moralo biti kako treba. Izvadio je DVD iz playera. Okrenuo se prema momcima. »Dečki, imam jedan posao za vas. Velik posao.« Robi je duvao džoju. »A šta to? Nešto s kokainom, ha?« »Nije, ovo je osobno. I lova je vrlo laka.« »Super zvuči.« »Ko ono kad smo opljačkali one klince u stanu. Sjećaš se, Roberte?« Robert se nasmiješio. »Kako ne. Kako su nam, jebote, s osmijehom na licu dali svoje stvari.« »Sad je moj red za uzvrat. Posao je ko pljačka u tom stanu, al stoput veća. Opljačkat ćemo bogatašku vilu na Smådalaröu.« »Smådalarö. A gdje je to? Na sjeveru, iznad Polarnog kruga?« Nasmijali su se. Mahmud je krenuo objašnjavati. Kako se našao s Jorgeom u reggae-stanu.
Kako je Latino bio sto posto nabrijan na osvetu Jugićima. Stare zavade na mafijaški način. Ispričao im je o Niklasu koji je prebio Jamilina bivšeg i koji je kurvarluk mrzio više nego kakva feministička lezbača. Objasnio im je kako su starkelje iz više klase nakanili umočiti ga u mlade cure, ne računajući na prvoklasni napad kmica iz geta. Niklasu su mogli vjerovati. Komandos je znao svoj posao: planiranje, nadzor, zemljovidi, fotografije i sve ostalo. Mahmud je vidio da su ga slušali. Kimali na pravim mjestima. Postavljali polupametna popratna pitanja. Kužili su. Presudilo je: oružje. Kad su čuli što je Mahmud nabavio, odmah su htjeli u akciju. * Mahmud je bio najopakija kmica u stockholmskom ratu. Jedini zajeb što je s Niklasom trebao razgovarati mnogo ranije, no nije mogao do njega. Nije ga htio zvati jer su se dogovorili da će porukama slati kodove. Umjesto toga, slao je desetak poruka dnevno. Nikakva odgovora. Možda je kodove pogrešno protumačio. Potom je otišao do Niklasova stana, pozvonio te mu ostavio poruku na papiriću u otvoru za poštu: Lešino, nazovi me! No ništa se nije dogodilo. Dan, dva dana, tri su dana prošla. Bližilo se Silvestrovo. Gdje se, jebemu, skrivao? Povrh svega morao je nabaviti još jednog vojnika. Niklas ih je htio petoricu. Ako će uopće biti napada. Pomislio je na svoje kompiće. Na Dejana, Alija i hrpu ostalih likova. Ne bi oni bili u stanju. Nije čak ni znao hoće li Robert i Javier biti u stanju. Jedna misao šuljala mu se mislima cijelo vrijeme - Babak bi bio savršen. Ali kako bi to išlo? Babak ga je odbacio kao krpu. Smatrao ga najgorim izdajicom. On sam je prekasno shvatio - Jugići su mu bili neprijatelji. Zbog svega ga je debelo pekla savjest. Uzeo je papir i olovku. Učinio nešto što nikada nije: zapisao je što bi rekao. Završio je nakon deset minuta. Pročitao napisano. Promijenio na nekoliko mjesta. Sjetio se iz škole: natuknice, tako se to zvalo. Nadao se da će mu pomoći. Uzeo je mobitel. Nazvao Babaka.
56
Zrak u zatvoru odisao je dimom i lošom karmom. Iako je opća zabrana pušenja u zatvorenom prostoru, što je bila na snazi u Švedskoj, uvedena i ovdje. Linoleum u hodnicima i plavo obojena vrata ćelija bila su toliko natopljena dimom da bi se s njih mogao sastrugati Marlboro. Niklas je sve primjećivao. Odjeću pritvorenika: vrećastu, zelenu i iznošenu kao da si nosio udobnu pidžamu. Bijelo obojene metalne krajeve prozora, deset centimetara debeo nezapaljiv madrac na krevetu, drvenu stolicu, minijaturni radni stol i televizor promjera četrnaest palaca. Tri igraće konzole PlayStation koje su se na odjelu smjele posuditi bile su zlata vrijedne. S čuvarima je sve bilo okej, oni su samo radili svoj posao. No pritvorenici su se vukli okolo u državnim papučama - neobrijani, spori i depresivni. Ovdje nije bilo razloga za žurbu. Život se mjerio u točkama razdoblja između pregovora ili razgovora s obitelji za one koji su imali dopuštenje. Osjećao se izgubljeno, ali istodobno i nadmoćno. Većina pritvorenika bili su promašeni slučajevi. Niklasova logika bila je jednostavna: zato su i bili ondje. Osjećao se kao robot iz filmova o Terminatoru. Registrirao je okolicu, prostorije i ljude poput računala. Pamtio je razmještaj ćelija, čuvarsku opremu, način ophođenja i stav. Mogućnosti. Bio je pod restrikcijama te zato ni s kim nije smio razgovarati, nazivati ni primati pozive, nije smio slati ni primati poštu. Smatrali su da bi mogao manipulirati dokaznim materijalom ako bi mu se dopustio kontakt s vanjskim svijetom. Kako bolesno. Sjetio se dosadašnjih ispitivanja. Neka su trajala samo petnaest minuta. Neka satima. Istražitelji su stalno mljeli jedno te isto. Kada je stigao k Benjaminu te večeri, gdje su posudili DVD, tko je platio film, je li znao što je Benjamin radio ranije te večeri, što ima reći vezano za majčin iskaz, kada je otišao kući od Benjamina i što je radila majka kad se vratio kući. Jučer: počeli su postavljati pitanja vezana uz Matsa Strömberga i Rogera Jonssona. Bili su mu na tragu. Sjedili su u skučenoj sobi za ispitivanje u istom hodniku gdje mu je bila ćelija. Na beskrajnom podu od linoleuma nalazila se naljepnica koja je upućivala prema Crnom kamenu u Cabi u Meki – tu se očito molilo. Na stolu je bio interni telefon blokiran za vanjske pozive. Na zidu poruka: Pažnja! Javite se osoblju u hodniku prije nego što klijent izađe u hodnik. Nije se mogao požaliti na nadzor. Sveukupni zaključak: iz pritvora u Kronobergu nije bilo lako pobjeći. *
Danas je na dnevnom redu opet bilo ispitivanje, premda nije imao ništa za reći. S Claesovim ubojstvom nije imao veze, vrlo jednostavno. Odvjetnik je došao k njemu nekoliko minuta prije ispitivanja. »Jeste li se sjetili čega otkako se nismo vidjeli? Nečega što biste htjeli podijeliti s voditeljem ispitivanja?« Niklas je rekao što je mislio: »Ne želim govoriti o tome kako je Claes postupao s mamom i sa mnom. To je moja osobna stvar.« Burtig je rekao: »Tada predlažem da dišete na nos i zatvorite usta. Shvaćate me? Zakonski niste dužni odgovarati na pitanja o tome.« Niklas je kužio. Burtig je bio dobar, no je li to bilo dovoljno? Voditelj ispitivanja Stig Ronander ušao je. Sijede kose i paukove mreže od bora oko očiju. Stari je odisao iskustvom i mirnoćom: opuštena stila i smirenih pokreta. No prije svega iskričavih očiju i smisla za humor zbog kojeg su povremeno ispitivanje prekidali uz smijeh. Pametno, vrlo pametno. Druga murjakinja zvala se Ingrid Johansson. Bila je Ronanderovih godina, no povučenija; oprezno ih je promatrala. Donijela je pladanj s kavom i kolačima. Niklas je u ćeliji satima analizirao njihove tehnike ispitivanja. Bile su mnogo suptilnije nego metode koje su on i Collin primjenjivali u vrućini pješčanika. Prevoditelj, kundak i teška vojnička čizma: sasvim dovoljno za iskamčiti informacije. Ronander i Johanssova igrali su obratnu igru: napadali su ljubaznošću. Stručno i promišljeno nastojali su pobuditi povjerenje i ostvariti emotivnu povezanost. Prisiljavali su na otkrivanje sve više pojedinosti neprestanih ponavljanjem jednog te istog. Dobar policajac i loš policajac očito su postojali samo u filmovima. Oboje su odisali povjerenjem i obzirom. No Niklas ih je prokužio. Nisu bili iskreni. Nakon desetak minuta ispijanja kave i ležernog čavrljanja postavili su prvo važno pitanje. »Pa ne bi vam trebao biti problem da nam kažete nešto o svom odrastanju. Vaša je mama već sve rekla.« »Nemam komentara.« »Zašto nemate komentare, pa dajte.« Ronander se nasmijao. »Nemam komentara.« »Ma dajte, Niklase, budite ljubazni. Samo sjedimo i neobavezno razgovaramo. Čega se sjećate iz djetinjstva?« Šutnja. »Jeste li voljeli sport?« Šutnja. »Jeste li se igrali vani?« Šutnja.
»Jeste voljeli čitati?« Šutnja i samo šutnja. »Niklase, shvaćam da možda nije lako o tome govoriti. No moglo bi vam se isplatiti.« »Rekao sam da nemam komentara.« »Majka vam je radila kao blagajnica, točno?« Niklas je prstom povukao crtu kroz mrvice na stolu. »To je osobno.« »Ali zašto je osobno? Pa ona je već sve rekla. Dakle, ne može biti osobno.« Tišina. »Je li točno da je radila kao blagajnica?« Ronander je nakratko pogledao nadesno, prema Ingrid Johansson. Niklas je šutio. I tako cijelo vrijeme. Ponavljanje, ljubazno osporavanje i opet ponavljanje. Odvjetnik nije mogao mnogo učiniti, imali su potpuno pravo ispitivati ga. Prošla su dva sata. Još više ponavljanja. Bačeno vrijeme. Njegovo djetinjstvo bila je važna tema, to nije osporavao. Ali nisu shvaćali koliko važna. Nisu shvaćali što je trebalo učiniti da bi se spriječilo takve kao što je bio Claes Rantzell. Nije on za to bio kriv. * Dva dana do Silvestrova. Pomislio je na Mahmuda i na pripreme. Pitao se hoće li haji poput njega uspjeti sve srediti na vrijeme: oružje, vojsku i škare za žicu. Niklas je svoje zadatke završio danima prije uhićenja. No sada: vrijeme je protjecalo. Nadao se da je Arapin čuvao stvarčice za koju buduću priliku. U ćeliji je pokušao vježbati. Sklekove, trbušnjake, vježbe za tricepse, leđa, noge i ramena. Razmišljao je, strukturirao i planirao. Morao je iznaći rješenje. Za bijeg. Noćima su mu na pamet padale drugačije, mračnije misli. Lice prostitutke. Kako su je silovali i zlostavljali. Odlomci njezine ugroženosti dok plače u krevetu i zapomaže u pomoć. A gdje je bila pomoć? Gdje se nalazila sloboda? I ostale slike: Nina Glavmo-Svensén u idiličnoj kući. S djetetom u naručju. Iza zatvorenih vrata. Nije znao je li sanjao ili sanjario. Uskoro bi trebalo doći vrijeme za nove pregovore oko pritvora. Pregovarali su već dvaput, no bezuspješno. Odvjetnik Burtig objasnio mu je: »Kao prvo, bez sudske vas odluke nisu smjeli držati u pritvoru duže od četiri dana. Kao drugo, pregovarati moraju svaki drugi tjedan kako bi vas prisilili da ostanete iza brave. No mislim da imamo materijala za puštanje na slobodu. Imate alibi. Nema svjedoka. Još uvijek nema nikakvih tehničkih
dokaza jer Nacionalni forenzički laboratorij nije ništa pronašao. Nepoznanica je jedino to što je vaša majka rekla. Te što su u vašem računalu pronašli o ostalima.« Niklas je već unaprijed znao što će odgovoriti: »Želim saslušanje. Što je prije moguće.« Odvjetnik je bilježio. Niklas je imao plan. * DRŽAVNA POLICIJSKA UPRAVA Skupina Palme pri Državnoj policiji Nadnevak: 29. prosinca APAL - 2478/07 MEMORANDUM (Oznaka tajnosti sukladno čl. 9 §12 Zakona o tajnosti) Predmet: Ubojstvo Claesa Rantzella (ranije ime Claes Cederholm, Reg. br. 24.555) Istraga ubojstva Claesa Rantzella Pripremnu istragu ubojstva Claesa Rantzella (ranije ime Claes Cederholm) vodi policijski inspektor Stig H. Ronander iz južnog distrikta. Ronander izvješća podnosi izravno Skupini Palme. Izvještaj o Rantzellu sastavio je Fredrik Särholm, posebni istražitelj kojeg je imenovala Skupina Palme (vidi Privitak 1). U prethodnom dopisu od 28. listopada (APAL 2459-07) Skupina Palme podnijela je izvještaj o napretku u istrazi Rantzellova ubojstva. Ovaj dopis izvještava o novim okolnostima u slučaju, ukratko izloženima u tekstu koji slijedi: 1. Izvjesni Niklas Brogren pod osnovanom je sumnjom uhićen za
ubojstvo Claesa Rantzella (vidi dopis o uhićenju, Privitak 21. Niklas Brogren sin je Marie Brogren koja je krajem osamdesetih i početkom devedesetih povremeno živjela s Rantzellom. U iskazu je navela da ju je Rantzell tada više puta fizički zlostavljao (vidi zapisnik s ispitivanja, Privici 3-6). Stoga je osumnjičeni imao motiv Rantzella lišiti života. 2. Prilikom pretresa stana Niklasa Brogrena pronađeni su računalo, bilježnice, određena oprema za nadzor i prisluškivanje te određen broj noževa. Tvrdi disk računala pretražila je policijska IT-jedinica. Disk sadrži podatke koji ukazuju na umiješanost Niklasa Brogrena u ubojstva dvojice muškaraca u Stockholmu, dana 4. i 24. studenog tekuće godine. Pripremna je istraga započela (vidi prijave kaznenog djela, Privitak 7). 3. U okvirima pripremne istrage određeni podaci prikupljeni su od izvjesnog Johna Balléniusa, MBG 521203-0135, koji je navodno bio dobar Rantzellov prijatelj. John Ballénius policiji je poznat kao lažni član uprave u više trgovačkih društava osumnjičenih za gospodarski kriminal. Tijekom osamdesetih i devedesetih često se družio s Rantzellom. Na osnovu prikupljenih podataka, Ballénius nije želio dati iskaz vezano za konkretni slučaj. Stoga postoji određena sumnja u Balléniusa, za umiješanost u ubojstvo ili za saznanja o važnim podacima (vidi ispitivanje, Privitak 8). 4. Policijski forenzičari pretražili su Rantzellov stan. Uzorci pretrage poslani su u Nacionalni forenzički laboratorij. DNK testovi rezultirali su sljedećim zaključcima. Stan su posjetile osobe koje nisu bile Rantzell niti su s njim bile u rodu. Postoje tragovi DNK najmanje tri takve osobe. Nije isključeno da su osobe stan posjetile nakon Rantzellova ubojstva (vidi izvještaj NFL-a, Privitak 9). 5. Policijski forenzičari također sumnjaju da je nepoznata osoba koja nije Rantzell otuđila izvjesne predmete iz podrumskog skladišta koje je Rantzell najvjerojatnije rabio. Otuđeni predmeti vjerojatno su plastične vrećice nepoznatog sadržaja. Predložene mjere S obzirom na predočene zaključke, predlažu se sljedeće mjere: 1. Dopuštenje Skupini Palme da nazoči ispitivanjima Niklasa Brogrena.
2. Skupina Palme ovlašćuje Fredrika Särholma za vođenje istrage vezane uz sumnje usmjerene protiv Niklasa Brogrena. Istraga se provodi usporedo s pripremnom istragom Državne policijske uprave. 3. Dopuštenje Skupini Palme da usmjeri resurse prema potrazi za Johnom Balléniusom. Predlažemo da se o mjerama odluči na sastanku 30. prosinca tekuće godine. U Stockholmu, gore navedenog datuma Policijski inspektor Lars Stenås
57 Sjedili su kod Thomasa u prizemlju. Da je Åsa bila ondje, sjedila bi na gornjem katu i gledala televiziju. Thomas je mislio da ga je duboko u sebi ipak razumjela. Bilo mu je drago zbog toga. No osjećaj se poništavao zbog straha od prijetnji. Na jednom prozoru tradicionalno su objesili adventsku zvijezdu. Premda je Åsa kuću ukrasila više nego obično, nisu imali ni drvce ni božićni vijenac. Ali kada im stigne Sander, ukrasit će kuću toliko da će se Chevy Chaseova u Najluđem Božiću u usporedbi s njihovom doimati neblagdanski. Hägerström je sjedio u fotelji koju je Thomas naslijedio od oca. Okvir je bio od drveta trešnje. Sjedište i naslon crveni i otrcani. Nije bila najljepša na svijetu, ali značila mu je mnogo. Ako bi je pomirisao, osjetio bi se miris tatinih cigarilla. Pomislio je: morao bih je obnoviti. Jednog dana. Na stoliću i na podu: posvuda papiri, isprave i spisi. Jedan su dio iščistili sukladno vlastitom bodovnom sustavu. Vanjski promatrač zaključio bi da su sjedili usred kaosa. No za murjački duo radilo se o kronologiji, redu i strukturi. Zadatak: filtrirati informacije koje bi ih dovele do Balléniusa. Bili su naivni misleći da će ih John Ballénius čekati u Solvalli, baš kao prošli put. No stari nije bio glup: skužio je da se nešto zbivalo. Znao je da je Rantzell mrtav. Trag oko Wisama Jibrila jasno je ukazivao na kriminalne radnje. No slagalicu nisu uspjeli složiti, nisu vidjeli kako se to uklapalo. Jibril je bio
vrstan pljačkaš i profesionalni kriminalac, no ništa nije ukazivalo na to da je bio u osobnom kontaktu s Rantzellom. Adamssonova smrt vjerojatno je nešto značila, no možda je bila riječ o slučajnosti. Hägerström se raspitao. Thomas je govorkao. Nitko nije vjerovao da je nesreća bila namještena. Sve je ukazivalo na uobičajenu prometnu nesreću. Preostalo im je ispitati još nekoliko članova Trupe. Preostali su svi spisi, poduzeća, lažni članovi uprave, transakcije te više ili manje neobične djelatnosti. Preostao je Ballénius koji je nešto znao. Preostala je i Bolinderova zabava koju Jugići organiziraju na Staru godinu. Thomas o njoj još ništa nije rekao Hägerströmu. Thomas je od Jasmine saznao nešto više o zabavi. Pred njim uopće nisu tajili o tome - no to da će kod Bolindera organizirati društveno događanje, to nije bilo samo suludo. Već potpuno poremećeno. Morao je reći nešto o tome, možda će Hägerström saznati nešto. Ipak nije htio. Nije se htio hvaliti svojim dodatnim poslom. Čak i ako je Hägerström bio pametan – već je mogao skužiti da se Thomas bavio nečime napola zakonitim - ipak nije znao koliko je zaglibio. Moglo je pričekati. Hägerström je sa sobom ponio čokoladu koju je stavio na stol. Slomio ju je na dijelove kroz foliju. »Tamna čokolada strašno je ukusna. Kažu da je i zdravija.« Nasmiješio se, s tamnim slojem čokolade na zubima. Thomas se nasmijao. »Neću ti uopće reći da izgledaš kao da jedeš nešto posve drugo.« Ustao je. Otišao u kuhinju. Uzeo dva piva. Jedno pružio Hägerströmu. »Evo, uzmi nešto muško.« Nastavili su provjeravati hrpe papira. Poduzeće po poduzeće. Godinu po godinu. Išlo je mnogo bolje uz Hägerströmovu pomoć. Provjerili su Balléniusove prebivališne adrese. Tijekom godina promijenio je četrnaest ulica i poštanskih pretinaca. Ostali u poduzećima: uglavnom je u odborima bio jedini član, povremeno bi figurirao kao zamjenik člana uprave. Često s Claesom Rantzellom. Ponekad s izvjesnim Larsom Oveom Nilssonom. Ponekad s Eva-Lenom Holmstrand. U starijim spisima navodilo se da je u upravi sjedio s nekim tipovima koje je Thomas provjerio - svi su bili pokojni. Naručio je izvadak iz kaznenog registra: nekoliko kazni za financijske malverzacije i mnogo kazni za povremenu vožnju u pijanom stanju. Tipični alkoholičari kao lažni članovi uprave. Larsa Ovea Nilssona i Eva-Lenu Holmstrand nije bilo nemoguće pronaći. Hägerström je porazgovarao s muškarcem. Thomas je ispitao ženu. Ništa nisu znali. Jedno je bilo u prijevremenoj mirovini, a drugo živjelo od socijalne pomoći. Oboje pod sanacijom dugovanja. Kazali su da su prepoznali imena Claesa Rantzella i Johna Balléniusa - no tvrdili su da ih nikada nisu upoznali. Da su pristali figurirati kao članovi uprave u zamjenu za nekoliko tisućica. Možda su lagali, možda su govorili istinu. Thomas je ženu oštro pritisnuo.
Plakala je kao malo dijete. Hägerströmov pristup bio je jednak – rekli bi da su nešto znali. Nadalje: provjerili su i revizore nekoliko poduzeća. Hägerström je s njima popričao. U nekim slučajevima i službeno ih ispitao. Ili toliko službeno koliko su smjeli tijekom neslužbene istrage. No najvažnije: dobrano ih je preplašio. Nisu htjeli biti umiješani u nezakonite radnje te su krivili knjigovođe. A knjigovođe – jedna te ista knjigovodstvena tvrtka za sva poduzeća - davno je otišla u stečaj. Dvoje vlasnika, ujedno i jedini zaposlenici, živjelo je u Španjolskoj. Možda bi ih Thomas i Hägerström mogli ispitati - jednom prilikom. Pa još: stan u Tegnérgatanu bio je iseljen. Ballénius se vrlo vješto skrivao. Thomas je došao do dvojice starih poznanika Balléniusa i Rantzella. Rekli su da pojma nisu imali. Također su vjerojatno lagali - no čini se da nijedan nije znao mnogo toga o Rantzellu nekoliko zadnjih mjeseci prije smrti. Dan nakon fijaska u Solvalli, Thomas i Hägerström posjetili su Balléniusovu kći Kristinu Swegfors-Ballénius, koja je živjela u Huddingeu. Bila je mlađa nego što je Thomas stekao dojam tijekom telefonskih razgovora. Kicki je odmah skužila da su murjaci. Thomas je pomislio: kako to da nas ljudi uvijek prozru? »Jeste li me vi ljetos zvali?« rekla je i prije nego što se predstavio. Pritisnuli su je kao manijaci - minuciozno je provjerili. Radila je na crno kao konobarica u centru. Svejedno je reagirala kao i dvoje starih lažnih članova uprave. Thomas joj je pojasnio situaciju: »Pobrinut ćemo se da izgubite posao i prijavit ćemo vas Poreznoj ako nam ne kažete kako da vam nađemo oca.« No cijelo se vrijeme čvrsto držala svoje priče: »Ne znam gdje je, nisam ga vidjela već jako dugo.« Dali su joj dan vremena da im se javi s uputama kako da ga pronađu. * Mogli bi provjeriti mjesta poslovanja poduzeća. Provjeriti ima li tamo netko tko poznaje Balléniusa. Morali bi porazgovarati s bankama te provjeriti je li koja poslovnica bila posebno zadužena za njegove isplate. Možda bi trebali istražiti klijente - provjeriti je li koji ikada sreo ljude koji su navodno vodili poduzeće s kojim su surađivali. Preostalo je mnogo posla za koji će im biti potrebno mnogo vremena. Jedna misao nije mu se gubila iz glave: starkelja Bolinder na Staru godinu organizira zabavu uz Ratkovu i pomoć ostalih Jugića. Morao je to iskoristiti. Morao je iznaći način.
Hägerström je pijuckao pivo i grickao čokoladu. Bacao grube šale kojima se Thomas smijao. Iako je tip bio kvisling, bio je zabavan. Bistar, prvoklasan istražitelj. Sjedio je nagnut nad hrpom papira i pogledao ga. »Mislim da nas Kicki neće nazvati.« »Zašto?« pitao je Thomas. »Vidio sam na njoj. Moje šesto čulo koje me do sada nije iznevjerilo.« »Kakvo šesto čulo? To kod murjaka ne postoji.« »Možda si u pravu. No zatražio sam kolegu da učini nešto nedopušteno s mobitelom Kicki Swegfors-Ballénius. Prisluškujemo je otkada smo je nas dvojica posjetili. Nazvala ga je.« »Šališ se? Znači da imamo broj.« »Imamo broj koji je odbacio odmah nakon razgovora. Više nije aktivan. A rekla mu je da ga netko traži te da joj se neko vrijeme ne javlja. Zaštitila ga je.« Thomas se razljutio, no istodobno i smeo – zašto mu Hägerström to nije ispričao? Rekao je: »Kako jebeno. Koja pička.« »Možemo i tako reći. Ukratko, ne mislim da će nas Kicki odvesti do cilja. Zato ti nisam ništa rekao. No imam drugu zamisao.« Thomas se nagnuo naprijed. »Provjerio sam bivše Balléniusove adrese. Postoji uzorak prema kojem je otvarao poštanske pretince. Za sva još uvijek aktivna poduzeća koristi ili je koristio određeni poštanski pretinac u Hallundi.« »I?« »Što znači da je ta adresa vjerojatno aktivna. Što će reći da je još uvijek koristi za primanje pošte.« »Idemo odmah tamo.« * Sat vremena kasnije stigli su do trgovačkog centra u Hallundi. Thomas je vozio oprezno. Mislio je na kaos u gradu: snažna snježna oluja pogodila je Stockholm kao upozorenje da bi se građane moralo zaštititi pred katastrofom. Uskoro će započeti još jedna nova godina - s bijelim snježnim pokrivačem, kako priliči. Samo da se ne stigne uprljati u onu groznu uobičajenu boju stockholmskog snijega. Sivo-smeđu - prepunu kamenčića, prljavštine i rastopljenih nada njegovih stanovnika. Dobro došli u centar u Hallundi. Izmislili su vlastiti logotip za trgovački centar koji se nalazio na svim znakovima: crveno H s točkom. Sjetio se vlastitog djetinjstva – ranih osamdesetih, prije doba trgovačkih centara – te kako su on i prijatelji običavali otići do Södermalma javnim prijevozom i
hodati sve do Sergelova trga, kružeći po sitnim trgovinama. Ploče, odjeća, glazbene linije, stripovi i pornografski časopisi. Možda je uviđao vezu: bilo je to prije trgovačkih centara i prije nego što je šljam iz predgrađa okupirao grad. Poduzeće koje je upravljalo poštanskim pretincima nije držalo pretince u samome centru. Morali su prići neoznačenim staklenim vratima, potražiti poduzeće na popisu adresa i uspeti se dizalom iznad svih trgovina. Hodnik s poštanskim pretincima bio je crvene boje slova sa znakovlja centra u Hallundi. Ispod je pisalo: Trebate li poštanski pretinac? Jeste li novi u gradu i još nemate stan? Koje sranje - svi dobro znaju tko se i zašto koristi poštanskim pretincima. Vrata. Zvono. Nadzorna kamera. Thomas je pozvonio. »Izvolite, kako vam možemo pomoći?« »Dobar dan, mi smo iz policije, smijemo li ući?« Glas s druge strane zamuknuo je. Zvučnik je pucketao kao da je pokušavao nešto reći. Proteklo je previše sekunda. Zatim se brava otvorila. Thomas i Hägerström ušli su. Prostor: najviše dvadeset kvadratnih metara - metalno obojeni poštanski pretinci dvaju veličina s bravama tvrtke Assa Abloy poredani po zidovima. Na jednoj kratkoj strani: ugrađen šalter s preprekom od pleksiglasa. Iza šaltera stajao je pretili tip s pahuljastim brčićima. Thomas mu je pristupio, držeći policijsku značku. Frajer je bio izbezumljen od straha. Vjerojatno se grozničavo pokušavao prisjetiti uputa koje je dobio u slučaju policijskog posjeta. »Možete li izaći od tamo?« Tip na švedskom s naglaskom: »Moram li?« »Ne morate, ali onda vas moramo izvući.« Thomas se potrudio nasmiješiti – no znao je da smiješak nije bio ljubazan. Tip je nestao na sekundu ili dvije. Otvorila su se vrata pokraj šaltera. »Što želite?« »Želimo da kontaktirate jednog klijenta i kažete mu da mora doći ovamo.« Tip je razmišljao. »Je li ovo pretres?« »Da, jebote, ovo je pretres, momčino. Imamo svako pravo saznati podatke o vašim klijentima. To dobro znaš. A ako ne znaš, provalit ćemo u svaki pretinac na tvoj trošak pa da gazde tebe drže odgovornim. Samo da znaš.« Tip je izvadio fascikl i počeo listati ugovore s klijentima. Nakon nekoliko minuta: pronašao je Balléniusov ugovor. »A što ćete sada?«
Thomas je postajao nestrpljiv. »Nazovi ga i kaži mu da je dobio prevelik paket i da ga mora podići danas ili ćeš ga vratiti.« »Molim?« »Saberi se. Učini kao što sam rekao, inače ćemo ti jebeno zagorčati život.« Thomas je demonstrativno prišao šalteru. Izvadio je fascikle. Listao ih. Pronašao je Balléniusov ugovor. Evo ga: ondje se nalazio telefonski broj koji nije prepoznao. Hägerström je promatrao situaciju. Pretili tip pitao se što radi. Thomas ga je pogledao. »Što hoćeš?« Tip je šutio. Thomas je izašao iza šaltera. »Možda nisi shvatio što sam ti upravo rekao.« Prišao je jednom poštanskom pretincu. Kopao po džepu jakne. Izvadio električni otpirač. Krenuo prtljati oko brave. Tip se doimao izvan sebe od straha. »Pa ne smijete to raditi, za Boga miloga.« Thomas je odgovorio: »Odmah nazovi Johna Balléniusa i reci mu da je primio veliki paket. Veličine bicikla ili tako nešto. Samo ga već jednom nazovi.« Pretili tip odmahnuo je glavom. Ipak je uzeo telefon. Otipkao brojke. Stisnuo slušalicu između brade i ramena. Thomas je mogao čuti vlastito disanje. Nakon petnaestak sekunda. »Dobar dan, ovdje Lahko Karavesan iz Hallunde. Da, poštanski pretinci.« Thomas se trudio čuti glas s druge strane slušalice. Nije uspio. »Imamo paket koji je prevelik. Ne možemo ga ovdje držati.« Nešto je rečeno s druge strane. »Velik je kao bicikl, ali ne znam što je. Moramo ga, nažalost, poslati natrag ako ga odmah ne podignete.« Tišina. Thomas je pogledao tipa. Tip je gledao Hägerströma. Hägerström je gledao Thomasa. Tip je poklopio. »Uskoro će doći po paket.« Jebote, kako glatko. * Zazvonilo je zvono u uredu pokraj poštanskih pretinaca. Dok su čekali, četvero je klijenata pogledalo svoju poštu. Diskretno su pozdravili tipa koji je ondje radio, razmijenili s njim nekoliko riječi i ispraznili svoje pretince.
Nastavili su voditi svoja anonimna poduzeća, lažno sjediti u njihovim upravama i čitati perverznu pornografiju ženama iza leđa. Pretili tip dao im je znak. Mislio je da se ovaj puta radilo o Balléniusu. Vrata su škljocnula. Ušao je muškarac. Istog žalosnog, sivog lica. Iste tanke kose. Mršav i štrkljav. Ballénius. Stari nije stigao reagirati. Hägerström je stajao pokraj vrata te mu je prišao iza leđa. Thomas ispred njega, prišavši mu blizu. Ballénius se nije doimao iznenađeno, već ravnodušno. Hägerström mu je stavio lisice. Ballénius nije pružao otpor. Šutio je. Samo je pogledao Thomasa umornim pogledom. Izveli su ga. Pretili tip odahnuo je kao da je držao dah cijelo vrijeme dok su Thomas i Hägerström bili ondje. * Hägerström je sjeo na vozačko mjesto. Thomas straga, pokraj Johna Balléniusa. Vani je sniježilo toliko jako da više nisu vidjeli znak trgovačkog centra u Hallundi. Klimatizacijski uređaj u automobilu pljuvao je topli zrak. Ballénius je sjedio s rukama u krilu; lisice mu nisu presnažno stisnuli. Čekao je da ga odvezu na ispitivanje. Hägerström se okrenuo. »Samo da znaš da ćemo te ispitati ovdje.« Ballénius je pitao: »Zašto?« Staroga su već bili koji put hapali - znao je: službena ispitivanja nikada se ne održavaju u automobilu. Thomas je odgovorio: »Zato što nemamo vremena na bacanje, Johne.« Ballénius je zastenjao. Dah mu se pario - u automobilu još nije dovoljno zatoplilo. »Znaš proceduru. Stara si garda, Johne. Možemo se praviti da smo dobri i dragi i ne znam što još. Smijati se tvojim šalama da budemo fini. Ugodno čavrljati i navesti te da progovoriš.« Umjetna stanka. »Ili ćemo s neba pa u rebra. Ovo nije obična istraga. Što i sam dobro znaš. Radi se, dovraga, o Palmeovom ubojstvu.« Ballénius je kimnuo. »Skrivao si se. Znaš nešto i znaš da netko želi znati to što znaš. Hägerström i ja smo, na primjer, dvojica takvih. No postoje i drugi. Kužiš?« Ballénius je nastavio kimati. »Shvaćam da ne želiš pričati. Svašta ti se može dogoditi. Ali recimo ovako: sigurno si u novinama pročitao da je uhićen osumnjičeni za Rantzellovo ubojstvo. No znaš li tko je to? O tome mediji ne pišu. Radi se o sinu Marie Brogren.«
Thomas se trudio vidjeti je li Ballénius reagirao na ovu vijest. Stari je spustio glavu. Možda, možda je to bila reakcija. Thomas mu je ukratko objasnio zašto postoje sumnje oko Niklasa Brogrena. Hägerström je sjedio pogleda fiksiranog na Balléniusa. Proteklo je pet minuta. »Dobro znaš što sve ovo znači. Niklasa Brogrena vrlo će vjerojatno osuditi za Claesovo ubojstvo. No nije ga on počinio, zar ne? Niklas Brogren je nevin. A oni koji su odgovorni za ubojstvo, koji su odgovorni i za Palmea, hodat će slobodni. No ti to, Johne, možeš promijeniti. Ovo ti je životna prilika. Najviše zato što Hägerström i ja nismo dio neke velike pripremne istrage. Ovime se bavimo privatno, sa strane. Tako da će sve što nam kažeš ostati među nama i neće izaći u javnost. Nikada.« Ballénius je opet spustio glavu. Zbijena tišina u automobilu. Sada je zatoplilo. Bilo je pretopio. Thomas je i dalje sjedio odjeven u jaknu. Gledao je svoju zrcalnu sliku na prozoru automobila. Bio je umoran. Ovo je moralo završiti i to odmah. Hägerström je prekinuo tišinu. »Johne, u istim smo govnima kao i ti. Pitaj kojeg god murjaka hoćeš. Andréna su zbog njegove istrage premjestili, a mene smjenili. Više nas ne žele i izvan smo sustava. A ovime se bavimo sa strane. Pročuje li se, gotovo je s našom policijskom karijerom. Shvaćaš li me? Nazovi koju god vezu imaš u policiji i pitaj je.« »Nije potrebno«, rekao je Ballénius. »Već sam čuo za vas.« Žila mu je kucala na vratu. »Pričat ću, ali pod dva uvjeta.« »Koja?« »Ako me odmah nakon toga pustite i ne ispričate nikome kako ste me našli. Kao ni da išta znate o meni.« Thomas je pogledao Hägerströma. Potom je rekao: »Može, ali ako se informacije koje nam daš pokažu korisnima.« »Nedovoljno. Ako je tako kao što kažete, nemate nikakvog prava da me ovdje ispitujete. Želim nešto kao osiguranje. Želim nas svojim mobitelom sve zajedno slikati. Ako se nešto kasnije dogodi, ostavit ću sliku nadležnom inspektoru koji neka slobodno izvlači zaključke.« Opasna pogodba. Vrlo riskantna. Bombastično opasna. Thomas je osjetio kako ga je Hägerström opet pogledao. Odluka je ležala u njegovim rukama. Njega bi to moglo najviše pogoditi. On se time najviše bavio. Najviše za to izgarao. Thomas je rekao: »U redu, može. Ispričaj nam i fotkaj nas, a potom smiješ ići.« Hägerström je ugasio topli zrak. Tišina je u automobilu bila prisutna kao
krik. Stari je otvorio usta kako bi nešto rekao. Potom ih je zatvorio. Thomas je zurio u nj. Ballénius se naslonio. »Okej. Reći ću vam sve što znam.« Thomas se napeo. »Claes i ja više nismo bili bliski. Ali često smo se družili osamdesetih i devedesetih. Posebno sredinom i krajem osamdesetih, znate, bilo je vrlo burno u onoj kockarnici i ostalim poduzećima koja smo kao vodili. Ali zajedno smo zarađivali dobru lovu. No obojica smo trošili kao ludi. Pitajte moju kćer; koliko sam čuo, držite je na oku. Claes je uglavnom trošio na alkohol, a ja pogodite na što. Konji su mi oduvijek bili strast.« John Ballénius nastavio je opisivati svoj i život Claesa Rantzella prije dvadeset godina. Zabave s hašišom, dobitke na kocki, lažno upravljanje poduzećima, probleme s alkoholom i svađe. Ranu organizaciju lažnih uprava prije nego što je policija shvatila koliko su lažna poduzeća bila rasprostranjena. Razbacivao se imenima, a Thomas je neka prepoznao iz priča starih murjaka o dobrim starim vremenima. Spominjao je mjesta, bordele po stanovima, nezakonite noćne klubove i drogeraške jazbine. Kao pravi prikaz nekadašnjeg šljama. »Claesa sam zadnjih godina sretao koji put godišnje. On ostario, ja ostario. Kao da više ništa nismo mogli. No proljetos sam o njemu čuo glasine. Navodno je živio kao da je u Solvalli osvojio milijunčić. A zatim me nazivao. Nekoliko smo puta razgovarali, a potom se i našli u jednom bircu u Söderu.« Thomas se nije mogao suzdržati. »Što je rekao?« »Nije da se uvijek sjećam događaja, ali ta mi se večer usjekla u pamćenje. Izgledao je kao pravi dasa. U tek izglačanom odijelu, sa zlatnim satom i novim mobitelom. A kako je tek bio jebeno dobre volje, bez prestanka nam je naručivao bocu za bocom. Pitao sam ga što je posrijedi i tada se htio maknuti. Sjeli smo u separe. Sjećam se da se osvrtao kao da bi svaki gost mogao biti drot u civilu. Očito je zaradio malo previše love da bi sve bilo legalno. No tako smo živjeli i prije. Zatim je nepovezano pričao, kako je razmišljao, kako ga je morilo, kako je želio, no naposljetku - platili su ga. Nakon sveg tog vremena napokon se usudio zahtijevati nešto, a oni su na to pristali. Jebo me pas ako nije prštao od sreće.« »Tko je na to pristao?« Ballénius je pogledao Thomasa. »Pa to već znate.«
58 Niklas se još uvijek nije javio, a samo je dan preostao do Silvestrova - ništa od napada. Šteta, jebote. Mahmud nije htio razočarati Jorgea, izgubiti obećanu lovu i dopustiti Jugićima da ga pobijede. Ali komandos Niklas bio im je potreban. Gdje je frajer? Mahmud mu je čak i danas slao poruke kao luđak. Poruka ispod Niklasovih vrata nije dala učinka. No nakanio je pričekati još nekoliko sati. Prijepodne su opet bili kod njega u stanu. Igrali se oružjem. Suzdržavali se od lajni i duvanja. Nije baš da su bili stručnjaci - iako su često razgovarali o pljucama. Morali su se usredotočiti. Stavljali su i vadili streljivo iz spremnika. Pričvršćivali spremnike na oružje. Namještavali osigurač te mijenjali poziciju iz automatskog na pojedinačno pucanje. No prije svega: opet se našao s Babakom. Najprije kratak telefonski razgovor. Bivši prijatelj govorio je kratko i odrješito. »Šta hoćeš?« »Bok, stari. Ajde, idemo se opet družit?« »Zašto?« »Možemo se nać. Obećavam da ću ti sve objasnit. Kunem se.« Babak je pristao. Vidjeli su se tog prijepodneva u trgovačkom centru u Albyju. Mahmud se onamo odvezao mečkom iako je bilo udaljeno manje od kilometra: htio je pokazati Babaku - ide mu dobro. Vani je sniježilo kao na jebenoj Aljasci. Velike paperjaste pahulje koje je vjetar nosio okolo. Mahmud se sjetio kada je prvi put u životu vidio snijeg: u izbjegličkom kampu u Västeråsu kad je imao šest godina. Istrčao je van. Najprije je oprezno gazio po tankom snježnom pokrivaču. Potom je rukom prešao po drvenim stolovima, sakupivši dovoljno snijega da napravi grudu. Zatim je uz smijuljenje - napao Jamilu. Beshar se tada nije razljutio. Naprotiv, smijao se. I sam je napravio grudu bacivši je na Mahmuda. Promašio je. Mahmud je već tada, sa šest godina, znao da je namjerno promašio. U McDonald’su u trgovačkom centru u Albyju: Babak je kao i obično sjedio u stražnjem dijelu lokala. Nije čak ni kupio hranu - najavljivao je da će sastanak biti kratak. Jeo je nešto iz zelene limenke. Mahmud ga je pozdravio. Babak je ostao sjediti za stolom. Nije ustao. Nije se rukovao niti ga zagrlio. »Sranje, Babače, dugo se nismo vidjeli.« Babak je kimnuo. »Dosta dugo.« Iz limenke je izvadio nekoliko zelenih
kuglica. Mahmud je sjeo. »Šta to jedeš?« »Grašak s wasabijem.« Babak je naslonio glavu. Zinuo. U usta ubacio zrnje jedno po jedno. »Wasabi? Onaj hren šta se stavlja na suši? Pa to je za pedere.« Babak je pojeo još nekoliko zrna. Šutke. Mahmud se nacerio. Loša šala. Rekao je: »Stvarno mi je žao, stari.« Babak je nastavio jesti svoje grickalice. »Pogriješio sam. Bio si u pravu, habibi. Al poslušaj me da ti objasnim. Velike se stvari događaju. Vrlo velike. Ahtaj musaa’ada lau simacht.9« Mahmud je maknuo limenku s graškom. Nagnuo se naprijed. Počeo mu tiho pričati. O tome kako je sve češće radio kao čuvar kurvi, kako mu se potom obratio Jorge te kako je razgovarao sa sestrinim bivšim susjedom, pravim ratnim strojem. Ispričao mu je o planiranju, fotografijama, zemljovidima i škarama za žicu. Najviše mu je pričao o oružju: o dvije automatske puške i glocku. Najžešći arsenal viđen nakon pljačke prijevoza novca u Hallundi. Izlaganje je trajalo sigurno dvadeset minuta. Mahmud nije navikao govoriti toliko dugo bez upadica. Posljednji put to je učinio kad je Babaku ispričao kako su jugićke pizde pokupile Wisama Jibrila. Tada mu je bilo mučno. Ovaj put bio je ponosan. »Kužiš? Opljačkat ćemo Švede na toj zabavi. Pokarat Jugiće. Jebat ćemo ih u bulju.« Napokon. Nakon potonje rečenice: Babakovo lice uresio je osmijeh. * Vozeći se kući iz centra u Albyju, Mahmud je pomislio na sinoćnji san. Opet je bio kod mame. Opet u Bagdadu. Sjedili su zajedno pod drvetom. Nebo je bilo modro. Mama mu je pričala da u proljeće cvjetaju stabla badema. Ustala je i ubrala ružičasti cvijetak. Pokazala ga Mahmudu. Na svom mekanom arapskom rekla je nešto što Mahmud nije pojmio. »Duša je u svom najzdravijem stanju iste boje kao i bademovo stablo.« Potom kao da je s neba padalo cvijeće. Pogledao je gore. Vidio nebo. Vidio stablo. Nije to bilo cvijeće što je padalo. Bio je to snijeg. Bio je dobre volje. Opet su prijatelji - Babak i on. Frendu se sviđalo što je čuo. Zagrlio je Mahmuda - zagledao mu se u oči. Zagrlili su se. Kao dvojica braće koji se godinama nisu vidjeli. Tako je i bilo: Babak mu je bio brat, bio mu je ach. Pakt koji se nije smio prekršiti. Nakon što mu je sve objasnio, postavio je pitanje: želi li im se Babak
pridružiti? Babak je razmislio, a potom rekao: »Želim. Al ne zbog love. Već zbog časti.« Sada je akcija mogla propasti samo zbog jednog. Niklasa koji kao da je u zemlju propao.
59 Ćelija je bila petnaest metara iznad tla, nema šanse. Ako bi se Niklas uspio probiti u hodnik, vrata su bila napravljena od armiranog pleksiglasa koji bi možda nakon nekoliko minuta mogao slomiti, ali to ne bi bilo dovoljno. Čak i da se uspije probiti kroz njih, morao bi se spustiti dizalom koje je najniže išlo do šestog kata. Zatim bi stalo, a uslijedila bi nova vrata nadzirana kamerama te novo dizalo. Ni hodnikom se nije mogao probiti. Daljnje mogućnosti: domoći se oružja – uzeti taoca. Poteškoća: osoblje u pritvoru bilo je naoružano samo pendrecima. Policajci koji su vodili ispitivanje oružje su ostavljali negdje dolje. Da nije bio pod restrikcijama - netko bi, možda Mahmud ili Benjamin, mogao sa sobom prokrijumčariti kakvo vatreno oružje. No vjerojatno ne bi uspjeli: detektori metala nanjušili bi ih bez greške. Mogao bi rastaviti ventilaciju na krovu - izvući se puzajući. No za to nije bio dovoljno vitak. Mogao bi postaviti dimnu zamku - i nestati u kaosu nakon insceniranog požara. Pokrenuti pobunu - pobjeći tijekom izgreda. Niklas je te mogućnosti odmah precrtao. Iz Kronoberga se nije moglo pobjeći - ne bez ozbiljne pomoći izvana. Postojao je bolji način. Odvjetnik Burtig neki mu je dan objasnio da ga bez sudske odluke ne smiju držati dulje od dva tjedna. Danas je prvostupanjski sud odlučivao o nastavku pritvora. * Doručak je pojeo rano. Odradio sklekove i trbušnjake. Kao da mu se sva krv sjurila iz glave kad je ustao. U deset prijepodne na vrata je pokucao krupni čuvar Markko. Niklas ga je zamolio za čistu majicu - nije se mnogo oznojio, ali na sudu se želio osjećati svježe.
Markko mu je stavio lisice. Odveo ga duž hodnika zajedno s još dvojicom čuvara. Nisu oni krivi, samo su radili svoj posao. Promotrio je pločice s informacijama na vratima ćelija. Alergija: orašasto voće. Ne jede svinjetinu. Alergija: riba. Ne jede svinjetinu. Podsjećalo ga je na američke zatvore u pješčaniku. Ušli su u usku prostoriju s detektorom metala. Markko mu je otključao lisice. Niklas je prošao kroz luk: nikakvog zvuka. Opet lisice. Spustili su se dizalom. Ovo je bio dio zgrade za koji nije znao da postoji. Markko mu je objasnio. »Idemo u podzemni prolaz ispod Kronoberškog parka. Nazivamo ga Prolazom uzdaha.« * Čuvari su otključali dvoja dvostruka metalna vrata. Put do prvostupanjskog suda vodio je kroz podzemlje. Kao bombaški tunel koji su iskopali Al-Sadrovi mudžahedini. Koraci su ječali. Neonske svjetiljke bacale su hladno svjetlo, a beton je izgledao kao pustinjski pijesak nakon kiše: prepun sitnih rupa. Markko se trudio razgovarati i praviti se ljubaznim koliko je išlo. Niklas se nije mogao usredotočiti. Prišli su još dvojima metalnim vratima. Uveli ga u prizemlje prvostupanjskog suda. Hodnici od granita i pojačana drvena vrata. Skučena prostorija za pritvorenike. Drveni stol. Dvije stolice. S druge strane stola: čekao ga je odvjetnik branitelj Burtig. »Zdravo, Niklase, kako si?« »U redu. Jučer sam, eto, napravio cijelu jednu grudu.« »Je li sniježilo u dvorištu?« »Vrlo mnogo.« »Da, kažu da je to zbog klimatskih promjena, sniježi kao nikad prije. Jesi li spreman za današnja zbivanja?« »Pretpostavljam da će biti isto kao i prošli put.« »Načelno. Neke nove činjenice izašle su na vidjelo. Kopali su ti po računalu.« »Što su pronašli?« »Evo pogledaj.« Burtig je na stol položio hrpu papira. Niklas ih je prolistao. Već je na četvrtoj stranici uvidio - zapisnik o zaplijeni - došli su do njegovih nadzornih snimki. Nije imao snage nastaviti s čitanjem. Ako je gotovo, u redu. Sada su mu neka druga pitanja postala preča. Nije mogao dočekati suđenje. »Jesmo li u istoj dvorani kao i prošli put?« Pitanje je možda zazvučalo
čudno. Burtig nije ni prstom mrdnuo. »Nismo, sada smo u dvorani broj šest.« »Gdje se ta nalazi?« »Kako to misliš?« »Samo pitam. Nervozan sam. Je li na istom katu kao i prošla?« »Mislim da smo prošli put bili u četvorci. Jest, na istom je katu.« Niklas je kimnuo. Nastavio je listati dopis. Murja ne samo da je pronašla mape sa snimkama koje je sačuvao. Domogli su se i njegovih zapisanih podataka, popisa navika, fotografija zlostavljača i opreme za prisluškivanje. Imali su gotovo sve. Burtigu je postavio nekoliko potpitanja. Istodobno: usredotočio se na nešto sasvim drugo. * Na ročište su ih pozvali nešto kasnije. Burtig je ustao. Ušli su čuvari. Stavili mu lisice. Proveli ga kroz hodnik. Ušli su u sudsku dvoranu. Bila je velika: visokih prozora s dugačkim zastorima, klupa državnog odvjetnika, klupa za branjenika i njegova odvjetnika, pregrada za svjedoke, povišeni dio i još jedna pregrada. Ondje su sjedili sudac te mršavi tamnokosi sudski zapisničar. Sudac: isti starkelja kao i prošli put, u svojim šezdesetima. Usredotočena pogleda. U sakou od tvida, svijetloplavoj košulji i zelenoj kravati s patkama. Možda je čak nosio i istu kravatu kao prošli put. Na stolu ispred suca bili su računalo i primjerak službenog švedskog zakona. Niklas se okrenuo. Zurio, ali kratko. Klupe su bile prepune posjetitelja. Burtig ga je upozorio – na novinare, studente prava i znatiželjnu javnost. Gurat će se ispred dvorane kako bi dobili mjesto. U zadnjem je redu opazio mamu. Čuvari su zauzeli svoja mjesta. Markko i još jedan sjeli su iza Niklasa. Treći je sjeo kraj izlaza. Nadzirući. Markko mu je otključao lisice i rekao mu neka sjedne. Na drugoj strani: dvoje državnih odvjetnika. S hrpama spisa, notesima, olovkama i prijenosnim računalom ispred sebe. I oni su bili isti kao i prošli put: muškarac i žena. Muškarac je navodno bio glavni državni odvjetnik. Burtig mu je objasnio: »Moraš shvatiti, Niklase, da ovo nije bilo kakav slučaj. Života je lišen ključni svjedok Palmeova suđenja - a svi vjeruju da si ga ti ubio.« Niklas se složio: ovo nije bio bilo kakav slučaj. Sudac se nakašljao.
»Prvostupanjski sud u Stockholmu, dakle, otvara pregovore o daljnjem pritvoru u slučaju B 14568-08. Osumnjičeni Niklas Brogren je nazočan.« Burtig je kimnuo. Sudac je nastavio. »Nazočan je i njegov odvjetnik, branitelj po službenoj dužnosti, Jörn Burtig. Državno odvjetništvo zastupaju glavni državni odvjetnik Christer Patriksson i okružna odvjetnica Ingela Borlander.« Tužiteljski par odgovorio je potvrdno. Niklas je pomislio kako su se naprezali zvučati autoritativno. Sudac se zavalio u sjedalici. Kratko je promotrio dvoranu. Potom je rekao: »Gospodine, državni odvjetniče, izvolite podnijeti zahtjev.« »Zahtijevamo da Niklas Brogren ostane u pritvoru zbog osnovane sumnje da je ubio Claesa Rantzella dana trećeg lipnja na adresi Ulica Goste Ekmana u Stockholmu. Osnovano je osumnjičen i za ubojstvo Matsa Strömberga dana četvrtog studenog tekuće godine te potom i za ubojstvo Rogera Jonssona. Najniža propisana kazna za navedene zločine jest dvije godine zatvora. Poseban razlog zadržavanja u pritvoru jest rizik da Niklas Brogren sa slobode može otežati istragu uklanjanjem dokaza, nastaviti svoje zločinačko djelovanje i izbjeći kaznu. Također zahtijevamo da se nastavak saslušanja odvija iza zatvorenih vrata.« Zapisničar je bilježio kao luđak. Sudac se okrenuo Burtigu. »A kako Brogren gleda na situaciju?« Burtig je vrtio olovkom između palca i kažiprsta. »Niklas Brogren osporava zahtjev za nastavkom pritvora te istodobno zahtijeva da odmah bude pušten na slobodu. Osporava osnovane sumnje za navodno ubojstvo trećeg lipnja te osporava osnovane sumnje za navodno ubojstvo četvrtog studenoga. Osporava i posebne razloge za zadržavanje u pritvoru. Nastavak iza zatvorenih vrata, međutim, ne osporavamo.« »Aha«, rekao je sudac. »U tom slučaju, prvostupanjski sud odlučuje da je saslušanje od sada zatvoreno za javnost te moli posjetitelje da napuste dvoranu.« Niklas se nije okretao. Iza sebe je začuo kako se posjetitelji komešaju i gužvaju. Dvije minute kasnije u dvorani više nije bilo posjetitelja. Sada je moglo početi. Glavni državni odvjetnik Christer Patriksson čitao je pojedinosti o Rantzellovu ubojstvu. Kako su ga pronašli, što je bio uzrok smrti te tko je on bio. Potom je nastavio: opisivao je Niklasov odnos s Rantzellom. Ono što se znalo o Rantzellovu odnosu prema Marie. Te naposljetku, podatke o njezinu ispitivanju - u kojem je pobijala Niklasov alibi. Zašto je koju materinu išta govorila? Niklas nije kužio. Policajci su je sigurno zavarali.
Čekao je. Misleći na Claesa. Na večeri provedene u podrumu. Sa stolnim hokejom, maminom starom odjećom i putnim torbama. Na večeri kada je Claes udarao. Zlostavljao. Ponižavao. Odvjetnik je govorio. Mljeo je o Niklasovim aktivnostima spomenute večeri, filmu koji su gledali kod Benjamina Berga i pizzama koje su kupili u lokalnoj pizzeriji. Burtig je argumentirao, napadajući navodne dokaze državnog odvjetništva. Cijelo se vrijeme igrao svojom metalnom kemijskom olovkom. Uskoro će pitanja postaviti i njemu. Nije ih slušao. Disao je kroz nos. Izdisao kroz usta. Polako. Punio je pluća kisikom. Usredotočio se na Burtigovu olovku. Osjećaj tanto dorija. Olovka. Kao da ju je držao vlastitom rukom. Odvagivao je. Dišući. Opustio se. Dišući. Ustao je. Zgrabio olovku iz Burtigove ruke. Potrčao je prema pregradi. Sudac je ustao. Povikao nešto. Čuvar ga je pokušao zgrabiti. Promašio je. Pojurio za njim. Niklas je skočio na povišenje. Sudski zapisničar nasmrt se preplašio. Čuvar je zgrabio Niklasa. Očekivano. Disao je brzo. S olovkom u ruci. Čuvari nisu bili zli - no Niklasov zadatak bio je važniji. Udario je savršeno ravnim pokretom. Unutra pa van. Zabio je olovku čuvaru u trbuh kao strelicu. Čuvar je shvatio što se dogodilo. Zaurlao. Ustuknuo. Niklas je podignuo sučevu stolicu. Bacio je u prozor. Razbijanje stakla podsjetilo ga je na Claesove boce, koje je običavao bacati u otvor za smeće zgrade u Ulici Göste Ekmana. Uzeo je debeli primjerak švedskog zakona. Njime počistio oštre staklene rubove koji su ostali viriti. Zazvečalo je. Nije se htio ozlijediti. Uspeo se na okvir prozora. Markko je potrčao prema njemu, vičući nešto. Niklas ga nije htio ozlijediti. Ali ovo je bio rat. Ritnuo ga je. Vidio kako Markko pada natraške. Bilo je gotovo. Skočio je kroz prozor. Ne više od tri metra. Lagani pad u dubok snijeg. Nastavio je naprijed. Dah se pario. Gore na šetalište. Soptao je. Osjećao hladnoću na stopalima. Nosio je samo čarape. Papuče su ostale u snijegu. Usredotočio se. Znao je kamo će.
Prema postaji podzemne. Hladan zrak u plućima. Usmjeren prema cilju. Usredotočen na korake. Vidio je ulaz u podzemnu željeznicu. Do sada se još nije pojavila policija. Sutra je Silvestrovo.
60 Nastavilo je sniježiti. Padaline su na prozorskom limu ležale poput pamuka debelog deset centimetara. Neka se učinak staklenika goni, glasine o nestanku zime bile su pretjerane. Opet su sjedili kod Thomasa. Zameteni hrpama spisa. Tražili su. Tragove, naznake i podatke o tome što im je Ballénius ispričao – o isplatama Rantzellu. Grozničavo su radili. Kao da se bave pripremnom istragom. Ništa im nije smjelo promaći. Vrijeme je istjecalo – pronašli su Balléniusa, no stari bi ih mogao otkucati, Thomasov napadač iz garaže mogao bi shvatiti da su nečemu bili na tragu, a Skupina Palme mogla bi načuti nešto o njihovoj usporednoj istrazi. A večeras će se održati zabava kod Bolindera. Thomas još uvijek nije ništa ispričao Hägerströmu. U biti: ako nisu postojali razlozi da prisustvuju zabavi, nije bilo ni razloga da mu išta kaže. A Thomas za sada nije vidio što bi dobili ako bi otišli na zabavu. * Sati su prolazili. Thomas se najkasnije u šest trebao odvesti s Åsom na novogodišnju zabavu kod prijatelja. Zapravo je želio cijele noći nastaviti raditi s Hägerströmom, no negdje je morao postaviti granice. Po podu su poredali sve spise koje su najviše bodovali, a koji su se ticali ekonomije. Brojka se smanjila, no još su uvijek imali više od petsto dokumenata. Puzali su okolo poput male djece. Poteškoća: kako da znaju što je zapravo bilo sumnjivo? Postojale su potvrde o isplati dobavljačima te uplate od kupaca, ispisi bankovnih računa s prijenosima s računa poduzeća na štedne i račune za trgovanje dionicama, fakture, pismene ponude, porezne
prijave, završni računi i poslovne knjige. Tražili su visoke iznose. Ponajprije tijekom proljeća. Hägerström je odredio limit: zanimalo ih je sve iznad sto tisuća. Tražili su i podizanja gotovine te svote prebacivane na inozemne račune. * Četiri sata. Pobliže su provjeravali tridesetak transakcija. Neke su se ticale isplata više od tri milijuna kruna od poduzeća Revdraget i Upplands Väsby na privatni tekući račun u banci Nordea. No broj tekućeg nije se poklapao s Rantzellovim računom. Svejedno – svote je poduzeće isplaćivalo fizičkoj osobi. Mogla je u pitanju biti plaća, no obračuni to nisu pokazivali. Mnogi iznosi bili su jednostavno označeni kao podizanje novca. Milijun kruna na izvadcima računa četiriju različitih poduzeća - primjerice Roaming GI-ja. A nikakvih potvrda, izvoda ili isprava koje bi ukazivale na što se iznos odnosio. Sumnjivo. Niti je išta ukazivalo na to da su isplate bile namijenjene Rantzellu. Niti su isplate bile povezane s bilo kojom drugom fizičkom ili pravnom osobom. Ta Rantzell je s ostalim lažnim članovima uprave službeno vodio poduzeća. Još više informacija: iznosi plaćani na žiro-račune a da nisu navedena imena primatelja, iznosi plaćani kao rate kredita a da nisu postojali spisi koji bi dokazivali postojanje kredita, te isplata dividende nepoznatim dioničarima a da o tome nije postojala odluka u zapisniku s godišnje skupštine. Mnogo čudnih pojedinosti. Hägerström je pronalazio detalje koje Thomas nije razumio ni nakon što bi mu ih ovaj objasnio. Vrijeme im je istjecalo. Ne bi li mu trebao reći za Bolinderovu zabavu? Možda bi se Hägerström mogao dosjetiti kojeg razloga da se odvezu onamo, a koji je njemu promakao. Ali ne, bilo bi to neugodno. Radije da nastave sutradan. Åsi neće biti drago - ali neka. Otišao je u kuhinju pristaviti kavu. Kad se vratio, Hägerström je opet sjedio na trosjedu. Isprazna pogleda. »Kako si, H., jesi se umorio? Evo nosim kavu.« »Pa ionako ideš za pola sata.« »Aha. A ti, opet u Half Way Inn večeras?« »Možda hoću, možda neću.« Thomas ga je pogledao. Zapravo suludo - bilo je pola šest na Staru godinu, a tek su sada razgovarali o tome gdje će Hägerström dočekati Novu. Hägerström se nasmiješio. Polagano - kutovi usana kliznuli su prema gore kao u stripovskog lika. Sjedio je tako nekoliko trenutaka.
»Što je?« »Upravo sam pronašao vrlo čudnu isplatu.« Thomas je bacio pogled na spis koji je Hägerström držao u ruci. »Što? Gdje?« Hägerström je mirno sjedio. »Radi se o isplati dva milijuna kruna s jednog inozemnog računa poduzeću Dolphin Leasing u travnju ove godine. Ništa čudno, osim što sam provjerio IBAN-broj računa s kojeg je isplata sjela.« Thomas ga je prekinuo: »Što je to IBAN?« Hägerström je govorio sporo, gotovo kao da je htio održati napetost u zraku. »IBAN je skraćenica za International Bank Account Number, odnosno međunarodni broj bankovnog računa. Koristi se za identifikaciju bankovnih računa prilikom transakcija između različitih zemalja.« Hägerström se igrao papirom u ruci. »Prvo što sam uočio jest da taj IBANbroj pripada računu na Otoku Manu. Znaš li što o Otoku Manu?« »Ne mnogo. Da se nalazi kraj Engleske. Je li to kakva porezna luka?« »Jest, ali i više od toga: jamči i tajnost podataka. Poduzeća s računima na Otoku Manu obično žele nešto sakriti. Teško je istražiti kome računi pripadaju zbog potpune povjerljivosti banaka.« »Vrlo sumnjivo.« Hägerström se nastavio smiješiti. »Nije teško zaključiti. No nije ništa sumnjivije od ostalih transakcija koje smo pronašli. No, Dolphin Leasing je kasnije platio fakturu propalom švedskom poduzeću Intelligal, i to u potpuno istom iznosu uplate s Otoka Mana. Broj računa na fakturi pripada računu u banci Skandiabanken. Prepoznajem takve račune. Radi se o računu fizičke osobe.« Pustio je da riječi vise u zraku. Thomas se uzbudio. Analizirao je, slijedeći lanac u mislima: velik iznos isplaćen s povjerljivog inozemnog računa poduzeću u Švedskoj koje je platilo fakturu drugom poduzeću čiji je račun zapravo pripadao fizičkoj osobi. Thomasovo važno pitanje: »A kome pripada taj račun u banci Skandiabanken?« »Pogodi.« * Dva sata kasnije. Thomas je nazvao Asu da se ispriča jer će zakasniti. Pokušao joj je objasniti. Nešto vrlo važno iskrsnulo je na poslu. Rekla je da shvaća, no ipak nije. Osjetilo joj se u glasu. Hägerström i on provjerili su onoliko dokumenata koliko su stigli. Tražeći
kome je ili kojem je poduzeću pripadao račun na Otoku Manu. Ništa nisu pronašli. Morali su se pomiriti – ondje nije bilo ničega. Imali su isplatu i vezu s Rantzellom. No nedostajalo im je najhitnije – onaj tko je isplatio. »Zapravo bismo morali pretresti Bolinderovu kuću«, rekao je Hägerström. Thomas se zapitao. »Pa ne postoje osnovane sumnje da je počinio ikakav prijestup?« »Ne, ali jedan od revizora koje sam preplašio rekao je da Bolinder voli držati konce u svojim rukama. Navodno kod kuće čuva preslike svega. Doslovno svega: revizor tvrdi da se svaki ispostavljeni spis nalazi pohranjen u Bolinderovom privatnom arhivu. Taj stari ništa ne prepušta slučaju.« Thomasa su prošli trnci. Znao je što je morao napraviti. Još iste večeri. * NOVINE EXPRESSEN 30. prosinca OSUMNJIČENIK ZA UBOJSTVO PALMEOVA SVJEDOKA POBJEGAO IZ ZGRADE PRVOSTUPANJSKOG SUDA. Zahtjev o produžetku pritvora prisilno je odgođen. Osumnjičeni 29godišnjak danas je spektakularno pobjegao iz sudnice skočivši kroz prozor. Policija upozorava građanstvo. Osumnjičeni 29-godišnjak bio je pritvoren zbog osnovanih sumnji da je ubio Claesa Rantzella, ranije Cederholma, jednog od ključnih svjedoka u suđenju protiv Christera Petterssona. Danas, dana 30. prosinca, odlučivalo se o nastavku pritvora na Prvostupanjskom sudu u Stockholmu. Osumnjičeni je bio pritvoren oko četiri tjedna. Nije nosio lisice Osumnjičeni zbog nekog razloga u sudnici nije nosio lisice. Dvorana se nalazi u prizemlju. Nakon što su posjetitelji napustili dvoranu, 29-godišnjak je razbio prozor sudnice. Kad su ga čuvari pokušali zaustaviti, jednog je od njih ubo metalnom olovkom. Potom se izgubio u smjeru postaje podzemne
željeznice kraj Gradske vjećnice. Čuvari tvrde da se osumnjičenima tijekom odlučivanja o nastavku pritvora uvijek skidaju lisice te da nisu imali razloga postupiti drugačije i sa 29-godišnjakom. Expressen je neuspješno pokušavao dobiti komentar prvostupanjskog suda o tome zašto se navedeni proces održavao u prizemlju. Policija upozorava Pokrajinska policija izdala je priopćenje za javnost. Odbjegli 29godišnjak osumnjičen je za još dva ubojstva. Policija tvrdi da je obučen za rukovanje oružjem i vrlo opasan. Ulf Moberg
[email protected]
61 Stan kao da je bio prepun. No ondje su zapravo bili samo Mahmud, Robi, Javier, Babak i dvojica Javierovih prijatelja. Na liniji: Akon i njegov veliki hit. Na televiziji: MTV, ali isključen zvuk. Na stolu boca šampanjca u kanti leda, prozirna plastična vrećica s travom i rizle. Mahmud bi se trebao osjećati presretno - prijatelji, glazba, gandža i šampanjac. Cijeli ugođaj. Doček Nove mora biti prva liga. Namjeravali su kasnije u grad, vući lajne, hodati po klubovima i bariti curke – do kraja, do jaja. Ući u Novu ševeći toliko jako da cure neće moći hodati prije Sveta Tri kralja, ili kako se već taj šveđanski blagdan zove. Svejedno: radije bi htio opljačkati Jugiće i starkelje. Jorgeova priča opet ga je napalila. Niklasovo planiranje bilo je ozbiljno, kao pravi rat. Trebao je to biti napad, masivna gerilska ofenziva. Prava simbolika: predgrađe protiv švedskih starkelja na njihovom domaćem terenu – ali da dečki iz geta postavljaju uvjete. Ali Niklasa nije bilo. Mahmud se razljutio. Neka se komandos jebe -
seronja. Otišao je u kuhinju. Da uzme čaše za šampanjac. Babak se nasmijao. »Opa, stari, ne ide nam loše. Ne samo da imaš kantu za led, već i prave čaše za šampanj.« Mahmud je otvorio bocu. Bilo je sedam, nije kanio čekati ponoć. Robert je zagrohotao od smijeha. »Fakat fino zarađuješ.« Mahmud je kimnuo. Natočio prijateljima piće. »Radim duplo. Al ne još dugo, jebo im ja mater.« »Zašto ne? Dilaš i paziš na kurve. Pa to je ko Big Mac meni.« »Daj odjebi. Želim prestat s kurvama. To je sranje. Prljavo.« Babak je odložio čašu. Pogledao ga. »Ne kužim, habibi. Svaki dan radiš s voljnim pičkicama. Možeš im radit šta god želiš. Jebat dvije-tri odjednom, zabijat tricu kad se sjetiš.« »Nemam snage slušat takva sranja. Karanje kurvi je pušiona.« Babak je odmahnuo glavom. Okrenuo se prema Robertu. Mahmud se pravio da nije čuo – pomislio je na Gabrielle, curu koju je jesenas poševio. No morao je zaboraviti. Zabaviti se. Nadao se i poševiti nešto. Djevojku koja ga želi. * Večer je prolazila. Osam sati. Babak je bio u elementu. Pričao je o novim poslovima s bijelim prahom, zamislima o pljački transporta novca, zaštitarima koje je poznavao u centru te novom superautomobilu: Audiju R8 koji je testno provozao prije Božića. Robert se smijao sve jače i jače. Šampanjac je djelovao. Javier je razgovarao s prijateljima, pola vremena na španjolskom. No Mahmud je začuo zvuk koji se nije uklapao. Nije dopirao od glazbe. Nije zvonjava mobilnog telefona. Ništa izvana. Shvatio je što je bilo: netko je zvonio na vrata. Ustao je. Iz zvučnika je dopirao Timbaland u najboljoj formi. Babak je nadglasao pjesmu: »Ko to zvoni?« Mahmud je slegnuo ramenima. »Pojma nemam. Možda neka pičkica o kojoj si brbljao?« Pogledao je kroz špijunku. Stubište je bilo mračno. Nije vidio ni kurca. Osam navečer na Staru godinu - tko je to došao a da nije uključio svjetlo na stubištu? Sjetio se kako je Wisam Jibril onog prijepodneva prošlog ljeta došao u stan njegova oca. Otvorio je vrata.
Neki tip. Još uvijek u mraku. Mahmud se trudio vidjeti tko je to bio. Frajer je bio vrlo visok i obrijane glave. Rekao je: »Vratio sam se. Hajde, Mahmude, idemo.« Mahmud je prepoznao glas. »Bok, stari. Gdje si bio, jebote?« Niklas je ušao u stan. Nije izgledao kao obično. Obrijane glave. Dvodnevne brade. Tamnijih obrva nego kad su se posljednji put vidjeli. Mahmud je ponovio pitanje. »Gdje si bio? Napad smo planirali za danas. Sjebao si, pizdo.« »Nemoj sa mnom tako razgovarati.« Zvučao je ljutito. Potom se nasmiješio. »Nisi čuo što sam rekao? Vratio sam se. Idemo. Odmah. Hajde. Jalla.« * Pola sata kasnije. Ugođaj sasvim drugačiji nego kad je na stolu bio šampanjac, a glazbena linija održavala ozračje na visini. Bili su ozbiljni, smireni i usredotočeni. Istodobno: u điru, nabrijani i izoštreni. Mahmud isprva nije skužio o čemu je Niklas govorio. No kada jest, bilo je dobro, vrlo dobro. Napad će provesti u djelo. Sve dok su ga dečki pratili - bit će to najbolje sranje ikad. Javierove su prijatelje izbacili. Malo su se naljutili, ali Mahmud im je dao vrećicu trave. I dalje su se durili, ali prihvatili su je. Večeras je u gradu mali milijun zabava. Babak, Javier i Robi sjedili su na kauču. Niklas i Mahmud svaki na stolici. Mahmud još uvijek malo pripit. No razbistrit će se za koji sat. Maknuli su rizle, mobitele, šampanjac i čaše. Umjesto njih: zemljovidi, zračne slike s interneta, nacrti i fotografije kuće. Te oružje - automatske puške, glock i Niklasov pištolj, beretta. Pravi arsenal. Niklas je momcima predočio plan. Mahmud se povremeno trudio dopuniti, najviše kako bi se vidjelo da se i njega nešto pita. Niklas je ipak držao konce u rukama. Babak je podigao ruku, kao marljivi školarac što nikada nije bio. »A jesu Jugići zaduženi za zabavu naoružani?« Niklas je pogledao Mahmuda. »Mahmude, ti radiš za te šupke.« Mahmud se nakašljao. Čudan osjećaj: evo ga ovdje s kompićima kako planira ozbiljnu pljačku zajedno s napola ludim plaćenikom kojem se jebe za pare i samo želi kazniti tipove. Kao da su na filmu – Mahmud se samo nije mogao sjetiti kojem.
Pokušao je odgovoriti na Babakovo pitanje. »Nemam pojma. Nikad nisam vidio da imaju vatreno oružje. Mislim da su neki od njih naoružani, recimo Ratko. Al zašto pitaš? Kurvama je dosta prilijepit dobru šamarčinu ako se pobune. Musteri rijetko cinkaju. A nije baš da očekuju specijalce iz Albyja, ha?« Momci su se nasmijali. Babak se nasmiješio i rekao: »Jebemu, stari, eto što smo mi, specijalci iz Albyja.« Ozračje laganije. Robert je rekao: »Jugići gube moć, to stalno govorim.« Dečki su se opustili. Čak se i Niklas nasmiješio. * Krenuli su oko deset. Utovarili torbu u Mahmudov automobil: oružje i škare za žicu. Raspodijelili su se po automobilima. Niklas ih je uputio do Ulice Göste Ekmana u Axelsbergu. Parkirao se ispred zgrade. Nigdje nikoga. Tko god je htio biti negdje u deset navečer na Staru godinu, već je bio ondje. Niklas se okrenuo Mahmudu: »Zaštitni prsluci, odjeća i ostala oprema su unutra. Ali ja ne smijem tamo. Možeš li s nekim od svojih frendova pokupiti stvari?« »Šta nije to zgrada od tvoje mame, zašto ne smiješ unutra? Gdje ti je mama večeras? Je P kod kuće?« »Pojma nemam. A bogme nećemo gore da je pitamo. Ne čitaš novine? Nisi skužio u kakvoj sam gabuli?« Mahmud nije čitao novine. Pogledao je Niklasa. Frajer je doista izgledao drugačije otkad su se posljednji put vidjeli. Mršavije i opakije. Gledali su se u oči. Pa onda ta obrijana glava i dvodnevna brada. Rekao je: »Ne, o čemu se radi?« Niklas je odgovorio: »Ono što ne znaš, ne boli. Zaboravi, ispričat ću ti jednom prilikom. Ali ja unutra ne smijem. Vi morate pokupiti stvari.« Mahmud je pričekao nekoliko trenutaka. Pomislio je: tip je zaista malo munjen. Ali ipak je nekako u redu. Usuđuje se uzvratiti. Baš kao što sam i je trebao učiniti davno prije. Mahmud je izašao. S ključevima u ruci. Babak je izašao iz svojeg automobila. Kapu je čvrsto nabio na glavu. Hodao je nagnut unatrag, trudeći se doimati opušteno. Bilo je hladno. Ušli su u zgradu. Dolje do podruma. Na cijevi za bacanje smeća naljepnica: Budite ljubazni – pomognite svojim smetlarima – zavežite vrećicu! Spustili su se. Čelična vrata. Čvrst lokot. Mahmud je otvorio. Uključio svjetlo. Unutra: red podrumskih skladišta. Potražio je broj dvanaest. Trajalo je minutu. Pronašao
ga je. Otvorio. Dvije crne vreće za smeće s mekanim stvarima. Provjerio je. Zaštitni prsluci, odjeća i ostalo. Vratio se do automobila. Pokrenuo motor. Javier na suvozačkom sjedalu. Robert straga. Niklas zajedno s Babakom u njegovu automobilu. Krenuo je. Slijedeći Babakov automobil. Robert se nagnuo sa stražnjeg sjedala. »Iskreno, stari moj, je l’ mi to možemo?« Mahmud nije znao što bi mu rekao. Kazao je: »Vidi samo našeg komandosa. Hladan ko špricer. Vjerujem mu.« Robert je ispružio ruku. Držao je kutiju šibica. Sitnu vrećicu. Mahmud se okrenuo prema Robertu. »Bijeli dinamit?« Robert se iskrivljeno nacerio. »Mislim da nam večeras treba malo ekstra snage.« Mahmud je iz unutarnjeg džepa izvadio slamčicu za šmrkanje. Turio ju je u vrećicu. Povukao. Sniježilo je kao ludo. Kao da se vraćalo ledeno doba.
62 Niklas je samome sebi ponavljao: Sic vis pacem, para bellum. Ako želiš mir, pripremi se za rat. Njegova mantra i smisao života. Naoružao se, isplanirao napade, nadzirao zlostavljače, udario prave protivnike kada i kako je trebalo. A zatim ti događaji posljednjih tjedana: pritvaranje, bijeg i ovo ovdje – banda klaunova. BOG, Boots on the Ground, ljudstvo na bojišnici: petorica – no zapravo ih je morao računati kao trojicu. Mahmud je bio okej, mogao bi biti ekvivalent vojniku, ali sve ostale tipove zajedno računao je kao samo jednu osobu. Za određene se okolnosti nije mogao pripremiti. A za sve je nekako bila kriva mama. Ona mu je uništila alibi – filmska večer kod Benjamina otišla u kurac. Na sudu ne bi imao nikakve šanse, iako je imao britkog odvjetnika. Bijeg iz pritvora protekao je lakše od očekivanog. Čim je ušao u podzemnu, namjerio se na nekog starca. Bližila se Nova godina pa je vani bilo mnogo ljudi. No na peronu: uglavnom žene s malom djecom i umirovljenici.
Stari je pripadao potonjoj kategoriji. Niklas ga je gurnuo na tlo, čak ga nije morao ni udariti, uzeo mu cipele i kaput. Ljudi oko njega nisu ni prstom mrdnuli – nitko ga nije pokušao zaustaviti. Simptomatično: gubitnici su samo stajali i promatrali ih. A to je i bio dio problema: društvo se sastojalo od promatrača. Stigao je vlak. Još nema policije. Sve je prošlo brzo, tek nekoliko sekunda nakon što je skočio s prozora sudnice. Misli su mu bile u borbenom položaju. Strateško razmatranje kao na ubrzanom filmu. Nije skočio na vlak. Kad je krenuo dalje, on je skočio na prugu i potrčao kroz tunel u suprotnom smjeru. Tko god da ga je vidio, mislio je da je ušao u vlak i izgubio se prema idućoj postaji. Nekoliko stotina metara u tami. Svjetlost iduće postaje u daljini nazirala se kao bijela točka. Po zidovima tunela nalazile su se plave signalne svjetiljke i debeli kablovi. Trčao je. Cipele su mu više-manje odgovarale veličinom. Bile su mu potrebne dok se ne domogne vlastitih stvari. Još nije bilo vlakova, ali ni to ga neće spriječiti - odstojanje između pruge i zida bilo je nekoliko metara. Spriječiti bi ga mogli: štakori koji su trčali dolje po kamenju. Štakori. Nekoliko trenutaka tišine. Tama se spuštala oko njega. Zvuk životinjskih čeljusti. Zastao je. Morao je van. Štakori su se kretali po pruzi. Ponavljao je samome sebi: moram van. Slike su se vratile. Podrumsko spremište iz djetinjstva. Štakori iz bunkera u pješčaniku. Misao bistra kao svjetlost na kraju tunela: ne izađem li i ne izvršim li svoju zadaću, nemam prava na postojanje. Propast ću. PROPAST ĆU. A to je odbijao. Odbijao je postati pasivni promatrač vlastite sudbine. Do sada je dopuštao da njime upravljaju okolnosti. Naravno da je u životu birao - no uvijek na temelju situacije, na temelju onoga što su drugi činili, kako se on osjećao i što je mama mislila. Na temelju vanjskih činjenica i ratnih događanja koja se u njemu nisu duboko prihvatila. Nije došlo do osobne transcendencije. Nije sam birao svoj put. Danas će promijeniti smjer. Bio je živuća snaga. Protuteža svima ostalima. U daljini je vidio svjetlost. Tračnice su vibrirale. Kroz tunel je nailazio vlak. Pritisnuo se uza zid. Osvrtao da vidi ima li još štakora. Blagi udarni val u tunelu. Kao da je vlak isisavao zrak. Vlak je projurio kraj njega. Stajao je nepomično. Zbijen uza zid. Potom je potrčao. Prema svjetlosti.
Nije čuo životinje. Samo se kretao. Popeo se na peron. Jedanaest sati. Jedna mama s kolicima pogledala ga je. Potrčao je uz pokretne stube. Uspio je. * Povratak u sadašnjost. Automobil i snijeg. Arapin u čijem je automobilu sjedio zvao se Babak. Niklas mu je ispričao o kući. Opisao put do tamo. Nekoliko puta ponovio planove. Babak je samo kimao. Upravljač je držao čvrsto kao da se bojao da će mu ispasti. Provezli su se cijelim Nynäsvägenom prema jugu. Jedva nekoliko automobila. Sivi nanosi snijega kraj ceste. Duboki tragovi u snijegu. Pomislio je na Mahmuda i njegove ljude. Imali su energije. Bili su drski. No to nije bilo dovoljno. Tipovi poput njih: pojma nisu imali o strukturi, redu i suradnji. Bili su individualci koji su se kroz život vukli poput rikošeta. Nisu razumjeli važnost organizacije. Nadao se da su znali rukovati oružjem Mahmud kaže da su uvježbavali. Možda su se mogli nositi s dubokim snijegom - prtiti kroz pedeset centimetara. Možda će biti sposobni izvesti napad, prepad i provalu. No hoće li se moći nositi s daljnjom situacijom? Niklas nije dobio dovoljno vremena da ih uvježba. Nije bio siguran. Nazvao je Mahmuda i zapovijedio mu da kaže kako moraju isključiti mobitele. Babak je skrenuo prema Smådalaröu. Tama se ovila oko automobilskih prozora. Prestalo je sniježiti. Morao se prestati brinuti. Uskladiti se s nadolazećim ozračjem. Pripremiti se za battle rattle. * Automobili su stali nakon sedam minuta. Zapravo su namjeravali ukrasti ili unajmiti automobile samo za večeras, no nisu stigli jer se sve odigralo tako brzo. Parkirali su ispred velike bijele kuće. Niklas je znao što je ta kuća bila: klupske prostorije pokraj igrališta za golf. Izašao je. Otvorio prtljažnik. Uzeo jednu plastičnu vreću. Super da ih je Mahmud pokupio iz maminog podrumskog spremišta. Murja je sigurno
nadzirala zgradu, nadajući se da će ga ponovno uhititi. Novine su podgrijavale javnu raspravu oko načina na koji je pobjegao. Prišao je Mahmudovu automobilu noseći vreću. Nebo je bilo tamno, ali prestalo je sniježiti. Arapin je otvorio vrata. Niklas je rekao: »Evo, odjenite se u automobilu. Bolje unutra nego ovdje na hladnoći. Nećemo privlačiti pozornost ako netko prođe.« Mahmud je prihvatio vreću. Niklas se vratio do Babakova automobila. Podigao drugu vreću. Stavio je u automobil. Odijevali su se. Dugo donje rublje koje je Niklas kupio u trgovini sportske opreme. Provest će neko vrijeme vani na snijegu. Preko toga: zaštitni prsluci – s čvrsto zbijenim zaštitnim pločama oblikovanim oko tijela. Napravljen za nošenje uz samo tijelo: noseći sustav bio je pričvršćen za zaštitne ploče tako da je težina bila ravnomjerno raspoređena po cijelom tijelu. Nisu bili najbolji na tržištu, ali za priliku su poslužili. Prsluci su se ionako činili lakšima nego što su bili. Štitili su srce, pluća, jetra, bubrege, slezenu i kralježnicu. Odjenuo je crne hlače protiv vjetra. Nije bilo lako odijevati se u automobilu. Zavezao je zimske cipele. Visoke i kožne s četrnaest rupa i s više od četiristo grama izolacijske podstave. S vodonepropusnim membranama protiv zimskih hladnoća, namijenjene stražarskim poslovima i oružanim napadima. Navukao je rukavice: podstavljene od crne kože. Nakon toga je preko prsluka odjenuo tanku vjetrovku. Toplina u automobilu kao da je bila vlažna. Posljednje: fantomka, smotana na vrhu glave kako bi je u bilo kojem trenutku mogao navući preko lica. Babak na vozačkom sjedalu: pokušavao je navući hlače. Niklas je rekao: »Ispričavam se što ti nisam nabavio cipele. Nisam stigao.« Babak se zasmijuljio. »Ha, valjda će moje zimske cipele bit okej.« Niklas ih je pogledao. Babak je nosio par bijelih tenisica. Vani je bilo mokro i hladno. Nadao se da će izdržati. Izašli su. Cesta je bila mračna. Zrak čist. Podalje, s druge strane igrališta za golf, vidio je drveće. Iz prtljažnika je izvadio ruksak. Otvorio ga. Zahvalio sam sebi što se tako dobro pripremio. Izvadio je berettu. Nju je stavio u jedan prednji džep jakne, a streljivo u drugi. Prišao je Mahmudovu automobilu. Arapin je spustio prozor. Unutra su se već spremili. Niklas je rekao: »Okej, dečki, uskoro je vrijeme. Od sada vrijede vojna pravila. Kužite?« Mahmud je kimnuo.
Niklas je nastavio: »Bit ću iskren. Nismo se dovoljno pripremili. No večeras ih moramo napasti. Dakle, morat ćemo improvizirati. Nekoliko je stvari koje trebate imati na umu.« Vjetar je postajao snažniji. Niklas je povisio glas kako bi ga čuli. »Međusobno komuniciramo na engleskom. Kužite?« Momci u automobilu i Babak su kimnuli. »Nikada se ne oslovljavamo imenima. Samo brojevima. Ja sam jedan, Mahmud dva, Babak tri, Robert četiri, a Javier pet. Ponovite. Mahmude, koji si broj?« Nekoliko su puta ponovili dodijeljene im brojeve sve dok Niklas nije bio zadovoljan. »Ne dirajte ništa bez rukavica. I posljednje – ni pod kojim okolnostima ne skidajte fantomke. Čak ni ako vas rane u lice. Nikada. Jasno?« Momci su kimnuli. Niklas je rekao: »A sada želim da ti, Javieru, ponoviš sve što sam rekao.« Javier je otvorio vrata. Ukratko prepričao o imenima, jeziku komunikacije i fantomkama. Niklas je rekao: »Zaboravio si na rukavice. Nikada, ni pod kojim okolnostima, ne skidajte rukavice. Jasno?« Momci su opet kimnuli. Niklas je zamolio Roberta da ponovi. Potom Babaka. Nakon svakog ponavljanja kimnuli bi. Niklas se nadao da im se utuvilo u glavu. * Hodali su kroz snijeg po šumi sve do ograde. Prtili. Nitko se nije tužio. Niklas je zastao. Skinuo ruksak. Tražio nešto u njemu. Izvadio četiri voki-tokija. »Imam četiri voki-tokija. Puno su bolji od mobitela. Nitko nas ne može prisluškivati. Dva ćemo uzeti Mahmud i ja za nas koji idemo u kuću. Treći će uzeti Robert, a četvrti Javier. Za vas koji ostajete vani.« Pokazao je dolje, prema putu. »Sada ćemo provjeriti ulaz.« Pedeset metara dalje vidjeli su svjetlost s ceste. Polagano je prilazio automobil. Približili su se. Vidjeli siluetu rešetke na svjetlosti reflektora. Automobil je stao: golemi range rover. Niklas je vidio rešetke. Automobilu su prišla dvojica muškaraca. Spustili su prozore. Jedan je muškarac provirio unutra. Rekao nešto. Potom je mahnuo automobilu da prođe. Vrata su se otvorila. Automobil ušao. Bilo je dvadeset do ponoći.
* Mjesec je bio velik i hladan. Niklas je momke poveo natrag duž ograde. Snijeg je reflektirao to malo svjetlosti što je kroz drveće dopirala od kuće i mjeseca. Bilo je dovoljno, nije morao vaditi naočale za noćno gledanje. Dobro je poznavao područje. Pročelje kuće, njezine kutove i udaljenost od ograde. Odredio je udaljenosti između posebnih točaka kod ograde: gdje se nalazilo stijenje, a gdje je drveće bilo raštrkanije. Hodali su još kojih trideset metara. U tišini. Smireni. Usredotočeni. Niklas je zastao. »Roberte, ostani ovdje. Znaš svoj zadatak. Sjedni na stijenu i čekaj. Javljam ti radijem kada bude vrijeme da počnemo. Oko dvanaest.« Robert se doimao kao da razumije ozbiljnost situacije. Nepokolebljivo je kimnuo. Objema rukama čvrsto uhvatio pušku. Mahmud ga je uzeo za ruku. »Vidimo se kasnije, habibi. Ovo je velika stvar.« Prtili su dalje. Stotinu metara. Kroz drveće su nazirali stražnju stranu kuće. S prozora se sjajilo toplo svjetlo. Prošao je istu proceduru s Javierom. Postavio ga na stražu s puškom. Bio je spreman. Jasno je shvaćao svoj zadatak. Dobar osjećaj. Zasad. Još petnaest metara. Preostali su samo on, Mahmud i Babak. Odjeveni u crno, mračni kao noć u pustinji. Napipao je berettu u džepu jakne. Još jedanput je izvadio. Izvadio spremnik. Provjerio ga na svjetlosti mjeseca. Ovu je stvarčicu napamet poznavao. Sjetio se Matsa Strömberga i Rogera Jonssona. Govnara koji su dočekali svoju sudbinu. Uskoro će ponovno dijeliti pravdu. Nova će godina dobro početi. Zastali su kraj dogovorene točke na ogradi. Na najkraćoj udaljenosti do stražnjeg ulaza u kuću. Niklas je skinuo ruksak. Izvadio škare za žicu. Čučnuo kraj ograde. Krenuo odozdo. Rezao ondje gdje je bilo najtanje. Išlo je glatko kao da reže papir. Nakon pet minuta: rupa od metra visine, široka pedeset centimetara. Čučnuli su. Uvukli se unutra. Iza neprijateljskih crta. Dvadeset i pet metara. Polako. Niklas na čelu. Pognuti, u vojničkom položaju. Pet metara. Približavali su se kući. Još pet metara. Niklas je zastao. Pogledao naprijed. Ispred kuće nije bilo nikoga. Opet je vadio nešto iz ruksaka. Ipak je htio naočale za noćno gledanje. Mahmud i Babak sjeli su iza njega. Provjeravao je pročelje. Prozor po prozor. Naočale su pojačavale učinak svjetlosti iznutra, bodući mu oči. Provjerio je vrata: nikoga izvana. Sve je izgledalo mirno.
Skinuo je naočale. Okrenuo se Mahmudu. Arapin je i dalje nosio fantomku smotanu navrh glave. Niklas je šapnuo: »Krećemo za deset minuta.« Mahmud se široko nasmiješio. Podigao palac. Nešto nije bilo u redu. Mahmud je izgledao čudno. Niklas nije skidao pogled s njega. Približio mu se. »Pokaži mi svoja usta.« Mahmud se opet nasmiješio. Zubi su mu bili crni, gotovo plavičasti. Možda od mjesečine. »Što si to, jebote, uzeo?« Mahmud se nasmiješio. Potiho odgovorio: »Pa Rohypnol, naravno. Usta malo poplave. Nisi znao, stari? Oćeš malo?« Niklas nije znao što bi učinio. Na trenutak je mislio upucati ga u lice. Pa neka se Bolinderu na proljeće odmrzne leš arapskoga glupana. Potom mu je nešto drugo palo na pamet: morao bi prekinuti misiju. Ustati i iskrasti se kroz istu rupu kroz koju su ušli. Pa neka ova dvojica klaunova rade što žele. No ipak je ostao na istom mjestu u snijegu. Čučeći. Cvokoćući. Posve oduzet. Nije smjelo tako završiti. Obećao si je. Ja vodim. Ja odlučujem. Ne odustajem. Donosim prevagu. »Kada si uzeo to sranje?« »Taman prije nego šta smo vidjeli range rover. Htio sam bit u elementu. Nema frke, Niklase. Kunem se. Uvijek sam na Rohypnolu kad se sprema akcija.« »Pogriješio si. Ali zanemarit ću to. Nećeš uzeti više ništa od takvih stvari. Jasno?« Mahmudov je smiješak splasnuo. Spustio je pogled. Možda je shvatio kako je glupo pogriješio. Možda nije imao snage svađati se. * Prošlo je pet minuta. Legli su. Snijeg im je doticao brade. Kuća: udaljena petnaest metara. Jasno su vidjeli ulaz u kuhinju. Drvena vrata: devedeset posto vjerojatnosti da su bila – zaključana. Niklas je iznutra čuo glazbu. Vidio kako su se pomicali iza zavjesa. Glazba i smijeh. Kurveraj. Izvadio je nešto iz ruksaka. Vlastitu IED: Improvised Explosive Device. Improviziranu eksplozivnu napravu. Granatu iz kućne radinosti. Izgledala je kao crna limenka za pivo. Mahmud i Babak ležali su dijagonalno iza njega. Niklas je držao granatu u desnoj ruci. Pogledao na sat. Pet do dvanaest. Još malo pa će kurviši Novu dočekati uz veliki prasak.
63 S kata se čula glazba. Lupalo je po stropu. Bas s razglasa. Smijeh. Thomas je pomislio na pjesmu očeva omiljenog pjesnika Nilsa Ferlina u kojoj kaže da je moj strop nekome drugome pod. Potom je pomislio: u današnjoj Švedskoj nema mjesta za pjesnike. Premalo je ljudi koji švedski poznaju dovoljno dobro da bi čitali poeziju. Osim toga – onima koji znaju švedski, vjerojatno nije stalo do pjesništva. Nedostajala mu je. Nije mu samo nedostajao otac. Već i Švedska koje više nije bilo. Ispred njega: visoke skladišne police od metala. Ukupno sigurno trideset metara skladišnog prostora. Klasični crni fascikli s tvrdim hrptima koji bi škljocnuli kad bi ih zatvorio. Obujmili bi se oko spisa. Oko knjigovodstva, potvrda i dokumenata. Nadao se oko istoga što su Hägerström i on već provjerili. Doduše, nadao se da tu ima još nečega. Dokaza. Stara je godina istjecala. Vrijeme se napokon primirilo, taman prije nego što je provalio – Åsa će vatromet vidjeti savršeno. Bio je unutra i sam – on protiv moćnika. Sam protiv onih koji su ga zajebavali. Na njemu je bio red da lupi šakom u stol. * Hägerström se isprva doimao šokirano. »Dakle, sa strane radiš u stripklubu?« No iznenađenost je ubrzo nestala - slučaj je bio važniji. Ipak ga je odgovarao od upada na zabavu. Tupio da bi morali pričekati do jutra, porazgovarati s nekim od šefova ili otići izravno državnom odvjetniku. Predočiti im spise i izvijestiti ih o svemu. O Rantzellovom vezama s Palmeovim ubojstvom i Bolinderovim koncernom. Dogovoriti službeni nalog za pretres. Thomasa je uglavnom iritirao. »Dobro znaš, baš kao i ja, da to što imamo ne znači ništa. Kakve dokaze imamo? Stari Rantzell primio je sumnjive uplate. Koje se tiču oružja, u što sam siguran. No na koji su način naša saznanja povezana s ubojstvom? A pogotovo s Palmeovim ubojstvom? Ali ako povežemo to što je Ballénius ispričao o Rantzellu s isplatama koje smo pronašli, znamo da smo na tragu nečemu.« Hägerström je opet zatvorio oči. Kao da je patio. Dobro je znao da je Thomas bio u pravu. Ipak je rekao: »Ali daj, Andrén. Ovo smo već dovoljno dugo neslužbeno istraživali. Moramo se vratiti na službeni put. Da sve bude
službeno. Inače ćemo sjebat slučaj. Shvaćaš?« Thomas ga je neko vrijeme gledao. »Bit ću iskren. Ne cijenim mnogo policajce koji rade protiv drugih policajaca. Takvi ljudi u mojim očima nisu pravi policajci.« Hägerström je zurio u nj. Thomas je nastavio: »Osim toga, smatram te malim lumenom koji o sebi ima previsoko mišljenje. Lupaš nebitne gluposti, pojma nemaš što je kolegijalnost i mislim da ne znaš rukovati sig-sauerom.« Hägerström je nastavio zuriti. »Ali s druge strane« - Thomas je namjerno zastao - »istodobno si najbolji, najpametniji i najbistriji murjak kojeg sam ikad sreo. Bio si lojalan u ovoj privatnoj istrazi. Bio si mi lojalan unatoč svemu što se dogodilo. Zabavan si i smijem se svakoj tvojoj šali. Obziran si i hrabar. Ne mogu si pomoći -stvarno si mi jako drag.« Nastavio je šutjeti. »Razumijem te«, rekao je Thomas. »Imaš mnogo više za izgubiti od mene. Ja već stojim izvan sustava. Sam sam si kriv, dok ti možeš izgubiti posao. A s praktične strane, postoji još nešto. Tebe na tu zabavu nikada neće pustiti. Ali mene hoće. Namjeravam zavezati konce cijeloj toj priči. Još večeras. S tobom ili bez tebe.« Hägerström je ustao. Ništa nije rekao. Thomas mu je pokušao protumačiti izraz lica. Hägerström je otišao u hodnik. Okrenuo se. »Dakle, ovako sam mislio. Večeras bih se najprije odvezao kući i presvukao, te otišao u Half Way Inn. Popio bih mnogo piva i možda koju čašu šampanjca. Oko dva bih se toliko napio da bih zaboravio na doček. Što mogu izgubiti? Takvim se dočekom baš ne mogu pohvaliti. Idem s tobom. Ipak nećeš ništa napraviti bez mene.« * Vozili su se prema Dalaröu, svaki u svojem automobilu. Jedva je bilo prometa. Gotovo je bilo ugodno. Topao zrak i zagrijano sjedalo. Zvuk motora kao tepih sigurnosti što dopire iz pozadine. Svjetla koja su se odbijala od zameta snijega što su kraj ceste ležali u visokim nanosima. Hägerström je vozio prvi, unijevši adresu u svoj GPS-uređaj. Thomas nije vjerovao da su mislili na isto, vozeći se tako u samoći. Nazvao je Asu i rekao joj da mora raditi cijele noći. Ovaj put ražalostila se, zaplakala i pitala kako će biti kad stigne Sander. Hoće li Thomas svoje roditeljske obaveze shvatiti ozbiljno? Je li shvaćao što znači imati obitelj? Što
mu je zaista bilo važno u životu? Nije znao odgovor. Sada još nije smjela znati. Tko je on zapravo bio? U njemu su se snažno miješali policijski mentalitet i samoopravdanje. Istodobno, posljednjih se mjeseci promijenio. Izbliza je vidio ljude kakve je obično stavljao iza brave. Osjetio određeno prijateljstvo. U sjeni društva i oni su živjeli svojim životima punim morala. Mogao se s njima zbližiti. Iz svoje su perspektive odabrali jedino što su mogli. Thomas je prešao granicu. Korak koji je poduzeo bio je smrtni grijeh. Ali tamo u kraljevstvu smrti, među onima koje je nazivao šljamom i crvima, pronašao je ljude koje je smatrao prijateljima. A ako su mu oni mogli biti prijatelji, a njihovi izbori pravilni - tko je onda bio on, kao policajac? Trudio se ne misliti na to. U sebi je zaključio: večeras je nešto drugo posrijedi. * Četrdeset minuta kasnije Hägerström je zaustavio svoj automobil pokraj mračnog šumskog puta na Smådalaröu. Thomas se parkirao iza njega. Ostao je u automobilu i nazvao ga. Odlučili su da će Hägerström ostaviti automobil na šumskom putu. Thomas će pokušati provaliti. Sve su pare stavljali na jednog konja. Vozio je polako cestom sve dok nije vidio skretanje. Bio je pun mjesec. Rešetka od crnog metala. Zaustavio je automobil deset metara od znaka. Čekao. Pokraj rešetke stajala je kamera s natpisom: Privatno područje. Ovdje čuva G4S. Petnaest minuta kasnije stigao je automobil. Ne bilo koji: limuzina. Vrlo mutno: dugačka limuzina kao iz Las Vegasa na zimskoj cesti na stockholmskom arhipelagu. Automobil je skrenuo prema ulazu. Thomas nije vidio što se točno zbivalo. Nakon pola minute rešetke su se rastvorile. Automobil je ušao. Pomislio je na muškarca ispred kuće i tipa koji ga je udario u garaži. Možda je to bio isti tip. Pomislio je na Cederholma alias Rantzella, na Balléniusa i njegovu kćer. Na policajce koje je smatrao prijateljima: Ljunggrena i Hannua Lindberga. Zamislio ih je: Adamssona, sudskog liječnika Bengta Gantza i Jonasa Nilssona. Dugo mu je trebalo da dođe do situacije u kojoj se trenutačno nalazio. No kao da je otpočetka moralo završiti ovako. Stavio je mjenjač u prvu brzinu. Polagano se dovezao do vrata. Ispušni plinovi sukljali su iza njega kao iz male toplane. Zaustavio se. Spustio prozor. Pogledao prema nadzornoj kameri. Glas iz zvučnika: »Dobra večer. Kako vam možemo pomoći?«
»Zovem se Thomas Andrén, molio bih da me pustite. Hvala.« Prigušen razgovor s druge strane. »Javite Ratku, Bogdanu ili tko već je unutra da večeras radim.« U mikrofonu je zašuštalo, potom je drugi glas rekao: »Bok, Thomase. Nisam znao da radiš večeras. Nitko mi nije javio.« Zvučalo je kao Bogdan, tip koji je povremeno radio u klubu. Rešetke su se otvorile. Ušao je. Vanjska rasvjeta bila je posakrivana po grmlju duž puta, osvjetljavajući snijeg po krošnjama stabala. Možda stotinu metara, a potom se šuma rastvorila. Pojavila se golema kućerina, trokatnica velikih prozora sa stupovima kraj ulaza. Vani je bilo parkirano najmanje dvadeset automobila. Limuzina se okretala. Iz nekih je soba svijetlilo. Dopirali su prigušeni zvuci. Thomas se parkirao pokraj crnog Audija Q7. Krenuo prema kući. Mislio: u što sam se, jebote, upustio? Nije stigao pozvoniti. Vrata su se otvorila. Otvorio mu je tip kojeg je prepoznao, ali nije ga znao po imenu. Golemi Jugić. Mrcina. Nekoliko puta bio je u klubu s Ratkom. Nasmiješio se. »Bok, drote, nisam znao da večeras radiš. Ratko i Bogdan su ovdje negdje. Hoćeš popričati s njima?« Thomas je uljudno odgovorio da večeras radi. Nije morao razgovarati ni s Ratkom ni s Bogdanom. Dobro je poznavao rutinu. Ušao je. U hodnik. Na podu pravi perzijski tepih. Metar za metrom prepun svijećnjaka, slika i tapiserija duž zidova. Prostorija je bila veća od prizemlja njegove i Åsine kuće u Tallkrogenu. Na drugom kraju hodnika: gomila muškaraca – zasigurno su stigli limuzinom. Odjeveni u smokinge, glasni i željni zabave. Ispred njih - nešto kao garderoba: kaputi povješani po vješalicama. Djevojka im je uzimala kapute. Thomas je pretpostavljao kako će zabava izgledati, no svejedno se iznenadio. Nosila je ekstremno kratku mini suknju te joj se vidio donji dio guzova. Samostojeće čarape s čipkastim dijelom na bedrima, koža koja je provocirala, čvrsto zategnut korzet i crne cipele s visokom petom. Gornji dio nije izgledao tako jeftino, no dekolte je bio dovoljno dubok kako bi posjetitelji jasno mogli vidjeti jaz između njezinih grudi. Poput striptizeta iz kluba, no začinjenije. Morao je djelovati brzo. Izvadio je mobitel i Hägerströmu poslao poruku. »Unutra sam.« Potom se osvrnuo. Pred njim troja vrata. Muškarci koji su ostavili kapute nestali su iza jednih. Thomas je čuo glasne zvukove koji su dolazili odande. Pred Thomasom nije bila laka odluka. Vratio se do zaštitara. »Čuj, oprosti, što si rekao, gdje je ono Ratko?« Mrcina se nasmijala i kimnula prema jednim vratima. »Kao i uvijek kad su zabave u pitanju, u kuhinji.« Thomas je bio genij. Metoda eliminacije sigurno
je stara kao i posao ovih cura. Prišao je posljednjim vratima. Otvorio ih. Bolio ga je kurac ako se jugićka mrcina zapitala što tu radi. Unutra je bilo polumračno. Stol za blagovanje dugačak sigurno sedam metara. Rokoko-stolice svijetle boje, kristalni luster, svijećnjaci na stolu i parketni pod. Blagovaonica. Dvoja vrata. Oboja pritvorena. Od jednih je padalo svjetlo te je čuo kako su ljudi razgovarali. To je sigurno bila kuhinja. Ušao je kroz druga vrata. Drugačija prostorija. Oskudno namještena: uska sofa duž jednog zida. Na zidovima: slike, slike i još slika. Reflektori smješteni posvuda po prostoriji bacali su otočiće svjetlosti. O umjetnosti nije imao pojma – no ovo je izgledalo poput crta pastelnih boja na mutnoj pozadini. S druge strane: to je očito značilo skupo. Ušao je u iduću prostoriju. Glasnija glazba i smijeh. Mogao se pozdraviti ako je to što je tražio bilo unutra ili u kuhinji. Osvrnuo se. Prostorija je bila mala. Opet slike po zidovima. Tapete jarkih boja. I još nešto: ograda s ovijenom kožom i stube. Prema dolje. Predobro da bi bilo istinito. Gdje je pohranjen arhivski materijal? Ne u prostorijama za zabave. Ne u privatnim prostorima. Već u podrumu. Nadao se. Sišao je. Stube su završavale vratima. Probao je kvaku – zaključano. Bolinder ipak nije bio toliko glup. No ni Thomas Andrén nije bio baš glup. Izvadio je električni otpirač. Pravom murjaku poput njega to je bilo najvažnije oruđe nakon pendreka. Ugurao ga je u bravu. Sjetio se podrumskih vrata u zgradi u Ulici Göste Ekmana. Kako je pronašao izmrcvarenog Rantzella. Bližio se kraj priče. Prostorije u podrumskoj etaži: wellness, sauna i bazen. Praonica rublja, prostorija prepuna slika koje se bojom očito nisu poklapale sa zidovima na prizemlju te manja prostorija sa sobnim biciklom, trakom za trčanje i spravom za vježbanje. Uski prozori pokraj stropa. Arhiv se nalazio na samom dnu. Skladišne police od metala. Više od stotinu fascikala s dokumentima. Pogodak. Pogledao je sat na mobitelu: jedanaest. Ovdje nije imao signala. Morao je početi pretraživati. * Bližila se ponoć: još nije pronašao ništa. Iako je dobro poznavao materijal. Prepoznavao je nazive poduzeća, imena članova uprave, banke koje su na raspolaganje stavljale račune i djelatnosti. Tražio je fascikle koji su se ticali
poduzeća Dolphin Leasin, Intelligal i Roaming GI. Nije mogao predugo ostati. Prije ili kasnije ona mrcina ili netko drugi zapitat će se gdje je nestao. Ako je već došao raditi - zašto onda ne radi? Opet je pogledao mobitel. Tri do dvanaest. Osjećao je da bi uskoro mogao pronaći nešto. Zastao je nakratko. Pomislio: je li ovo ispravno? Zanemario je Asu i upustio se u ovo. Odbijao je i pomisliti: da možda odavde neće izvući živu glavu. Zvuci odozgo kao da su utihnuli. Potom su uslijedile eksplozije. Starkelje su klicali. Thomas je stao na stol i pogledao kroz uski prozor. Nebo se osvijetlilo praskanjem vatrometa. Mjesec se u usporedbi s igrom boja nazirao kao blijeda ploča. Bilo je prelijepo. Još su se jače derali. Thomas vani nije vidio nikoga. Možda su izašli, no stoje negdje gdje ih nije vidio. Možda su još uvijek bili unutra. Potom je začuo drugačiju eksploziju. Definitivno bližu. Jaču. Kao kakav sudar. Bio je siguran: to nije bio vatromet.
64 Bio je to najjači prasak što ga je Mahmud ikada čuo. Niklas je navukao fantomku preko lica - podsjetio je Mahmuda na slike policajaca iz tatinih iračkih novina. U čučnju se kretao naprijed. Postavio granatu kraj stražnjih vrata. Otpuzao deset metara unatrag. Eksplodiralo je. Kakav prasak. Udarni val kao udarac u prsa. Njegova nutrina zavijala je. U ušima mu je zapištalo. Niklas je zaurlao: »Hajde, idemo!« Noć je osvijetlio vatromet. Nebom je zapraskalo. Bilo je kao u snu. Možda samo učinak Rohypnola. Niklas je pojurio naprijed. Kao u usporenom filmu. Mahmud je hvatao zrak. Potrčao za njim prema kući. S glockom u desnici. Sranje, kako je hladno bilo. Jedva je osjećao stopala: hladna, mokra i ukočena. Umjesto stražnjih vrata zjapila je rupa. Slatkast miris duž zidova. Drvo, cigla i žbuka u krhotinama. Interijer kuhinje nazirao se iz stražnjeg dvorišta. Noć obojena u zeleno, crveno i plavo. Niklas ispred rupe. Potom je stigao on. Posljednji. Babak. Uzrujani glasovi. Iz pozadine se čula rafalna paljba. Sigurno su Robi i Javier iz pušaka AK4 švedske vojske zapucali po kući. Ha, ha, ha - kmice iz predgrađa uzvraćale su udarac. Izvrstan plan latinskog majstora Jorgea.
Ušli su kroz rupu. Kuhinja je bila divovska. Vrlo starinska. Krivuljasti kuhinjski otvori, mramorne ploče i klinker na podu. Reflektorske svjetiljske na stropu. Dva sudopera, dvije pećnice, dva stola i dvije mikrovalke. Sve u jebenom paru. Čak i dvojica šokiranih tipova. Ustali su. Visoki. Široki. Ljutiti Jugići. Jedan je bio Ratko. Koji je ponizio Mahmuda. Osim toga: Jorge ga je spomenuo kao jednog od Radovanovih ljudi. Koji je bio dio zadatka. Trebalo ga je koknuti. Mahmud je zastao. Pogledao Niklasa. Komandos je znao kamo ide i već je nestajao kroz vrata. Viknuo je: Knock that motherfucker out! Skini tog jebenog seronju! Mahmud je odgovorio nešto na engleskom. Podvojeni osjećaji: bio je zbunjen, no istodobno i uzbuđen. Tipovi su se dovikivali na srpskome. Potom je reagirao. Uperio je glock. Usmjerio ga prema Ratku. Jugić u trapericama i bijeloj košulji zasukanih rukava. Testosteronske čeljusti, razdjeljka na tankoj izblajhanoj kosi, iznenađena pogleda. Mahmud je pred sobom vidio Wisama Jibrila. Sjetio se: kako su ispred pečenjarnice u Tumbi pokupili Libanonca. Kako ga je Stefanović odveo na večeru u Gondolu, objasnivši mu situaciju: uklanjamo sve one koji nam rade probleme. Kako mu se Ratko nasmijao u facu kada mu je rekao da želi prestati s dilanjem. Osjetio je učinak Rohypnola u svojim žilama. Jugići će večeras pojesti vlastita govna. Mahmud je podigao cijev prema Ratkovoj glavi. Zastao. Ušutio. Babak iza njega: Come on. Hajde. Nije vidio Niklasa. Jugićevo lice: iskrivljeno. Uspaničeno. U smrtnom strahu. Mahmud se približio. Polako je prstom zagrlio okidač. Ratko je shvatio što namjerava. Slike u glavi. Kao vatromet vani. Na šumskom proplanku s Gürhanovim pištoljem u ustima. Onaj preplašeni prodavač u Bentleyjevu salonu. Naposljetku: Beshar. Tata. Njegov glas na tihom i mirnom arapskom: »Znaš li što Prorok – mir bio s njim – kaže o ubojstvu nevinih?« Glock kao da je bio uznojen. Bjelina kuhinje bola ga je u oči. U pičku materinu. Ratko nije bio nevin. Pucao je. Bum-bum-bum. Za tatu.
65 Prvi POC – Point of Contact, Točka kontakta – s neprijateljem. Ušli su u kuću. Niklas je odmjeravao prostoriju, bijelo, bijelo, bijelo. Dva zaštitara. Mahmudu je zapovjedio SBF - Support by Fire. Podršku vatrenim oružjem. Krkni pizduna. Iskorištavača žena, zlostavljača i suparnika. Niklas se u cijeloj situaciji osjećao kao kod kuće. Toliki nalet adrenalina već dugo nije osjećao. Duboko je udahnuo kroz nos, izdahnuo na usta. Mentalno spreman. Ponovno u ratu. Ne samo oči u oči s nekim – već s vojnicima, bojnom, u pravoj bitci. Nastavio je kroz vrata prema prostorijama gdje su se vjerojatno skupili starkelje. FEBA - Forward Edge of the Battle Area. Prednja linija bojišnice. Blagovaonica. Pogrešno. Prišao je drugim vratima. Otvorio i pogledao unutra. Hodnik. Okrenuo se: vidio je kako je Babak preostalog zaštitara u kuhinji lijepio vrpcom. Super. Zapovjedio je njemu i Mahmudu da ga prate. Vani: Javier i Robert više nisu pucali na kuću. No svi su unutra vjerojatno shvatili kako stvari stoje: područje je bilo pod nadzorom. Ako netko promoli nos iz kuće, zapucat će kao luđaci. Zapapriti im. Kroz hodnik. Berettu je nepokolebljivo držao u ruci. Krupan muškarac koji je skužio da se nešto zbivalo. Vjerojatno tip koji je na ulazu provjeravao goste. »Koji ti je kurac? Ko si ti?« Niklas ga je upucao u koljeno. Pao je ko pokošen, no derao se ko lud. Niklas je zapovjedio Mahmudu: Put some tape on that asshole. Oblijepi kretena. Potom su čuvaru oblijepili ruke i usta. Niklas je nastavio naprijed. Sam. Obratio se Robertu radijem. Na brzinu komentirao: »Eliminirali smo trojicu, uglavnom one za koje mislim da su najopasniji. Drži na oku glavnu prostoriju koju sam ti pokazao. Ja ću sada unutra.« Golema prostorija. Crvenih tapeta. S kristalnim lusterima i reflektorskim osvjetljenjem na stropu. Velikih prozora duž jednog dužeg zida. Četiri metra dugačak šank na suprotnom kraju. Unutra je bilo najmanje pedeset ljudi: polovica djevojke, a polovica starkelje. No ne bilo koji starkelje. Niklas je u pizzeriji nadzirao Šveđane iz srednje klase, istočnoeuropske svodnike i tipove iz zemalja u kojima je ratovao. Ovi musteri: bili su to dobrostojeći Šveđani u smokinzima. Namjera im je bila zabaviti se i još ponešto. Mahmud mu je prepričao što je saznao od svojih poslodavaca: ovo nisu bilo kakvi starkelje – ovo su bili vodeći ljudi poslovnog svijeta. Industrijalci, financijski moguli i većinski vlasnici dioničkih društava. Švedska vrhuška. Ovdje su kako bi jebali
mlado djevojačko meso. Starkelje i djevojke okupili su se pokraj prozora. Impresionirani vatrometom novogodišnje noći. S čašama šampanjca u rukama. Po nebu je štrcala posljednja vatra. Nisu čuli eksploziju njegove naprave ili je uz sav taj vatromet nisu registrirali. Sve je prošlo prema planu: rupu na stražnjoj strani neće nikako moći zatvoriti. Put za povlačenje koji im je stalno dostupan. Taktika napada. Dvije sekunde bile su dovoljne. Procijenio je ozračje u prostoriji: kao da su na uobičajenoj novogodišnjoj proslavi na kojoj se nalazilo i nekoliko zalutalih solo djevojaka. Kao da je sve bilo u redu. Nikakve prljavštine. Ništa ponižavajuće u cijeloj situaciji. No Niklas je znao: kupnja ženskog tijela podrazumijevala je zlostavljanje. A njegov životni poziv bila je eliminacija zlostavljača. Većina mu je i dalje bila okrenuta leđima. Gledali su van ili jedni prema drugima. Osim dvojice mladića za šankom. Jedan je reagirao kad je Niklas ušao: naravno da će krupni muškarac s fantomkom pobuditi sumnju. Niklas im se približio. Mahmud ga je pratio u stopu. Babaku je Niklas zapovjedio da čeka vani, nadzire ulaz i pokriva im leđa. Pipničar je povikao nešto. Niklas je objema rukama podigao berettu. Čvrsto je obujmivši. Znao je: bio je to odlučujući trenutak - trenutak u kojem je sve mogao zajebat. Prekretnica. Ušica igle. Potrčao je. S pištoljem u ruci. Korak. Dva koraka. Poletio je naprijed. Sjetio se bijega iz sudnice. Jedanput je udahnuo. Dvaput. Sedam metara. Pet metara. Prišao je tipu. Podigao pištolj. Čuo ga kako kaže: »Koji kurac?« Bum-bum. Pogodio ga je u čelo. Tip se srušio mrtav. Niklas se okrenuo. Sreo se sa začuđenim licima starkelja i djevojaka. Oni su se također okrenuli od prozora. Vrijeme kao da je stalo. Stajalo. Svi su svjedočili napadu. * Niklas i Mahmud drže sve pod kontrolom. Niklas je obavijestio Roberta: »Pronašli smo zabavu i počinjemo. Pucaj na sve što se pomakne ispred kuće.« Starkelje poredani uza zid. Djevojke pokraj njih. Mahmud glocka uperena prema njima. Pipničar i kolega na podu, oblijepljeni ljepljivom vrpcom. Možda je u kući bilo još svodnika ili kurviša. Odnosno, moralo bi ih biti još: pa netko
se zasigurno pobrinuo za vatromet. Niklas i njegovi vojnici bili su u prednosti: zbog naravi same zabave, starkelje baš i nisu imali volje pozvati murju. Toga su svi bili svjesni. Svejedno su akciju morali izvesti glatko. Morao se pobrinuti za glavne i odgovorne. Zakoračio je. Na engleskom: »Želim Bolindera!« Starci se nisu ni mrdnuli. »Tko je Bolinder?« Glas iz mase sa snažnim švedskim naglaskom: »Nema ovdje Bolindera.« Niklas je odgovorio na svoj način. Pucao je na kristalni luster. Čuo je kako se metak zabio u zid. Skinuo je fantomku dopola, razotkrivši zube. »Nemojte me zajebavat inače počinjem kokat jednog po jednog. Zadnji put pitam, gdje je Bolinder?« Tišina u prostoriji bila je glasnija od jeke samog pucnja. Pristupio mu je muškarac. Piskavim glasom: »Ja sam Bolinder. Što želite?« Tip je bio blago pretio, njegovane sijede kose i raskopčane bijele košulje kako bi mu se vidjele dlake na prsima. Pogledao je Niklasa. Oči su mu bile sive. Niklas mu je uzvratio pogled. Nije se trudio odgovoriti. Ovo je bio tip koji je organizirao zabavu. Bolinder je stao usred prostorije. Svjetlost nekoliko reflektirajućih svjetiljki padala mu je na lice. Jasno se vidjelo: starkelja se jebeno preplašio. Mahmud je izvadio vrpcu. Skupio Bolinderu ruke iza leđa. Pažljivo ih omotao. Položio staroga na pod. Srebrna vrpca nepomično je sjajila. Mahmud se približio. Oružja uperena u starce. Polako je mahao glockom zdesna nalijevo. Pođe li po zlu, možda bi skinuo petoricu ili šestoricu prije nego što ga svladaju. Čega su starkelje također bili svjesni. Ali nitko nije htio riskirati. Niklas je povikao na engleskom: »Svi lezite na jebeni pod. Odmah. Ruke položite na glave. Tko se makne...« Napravio je dva pokreta oružjem kao da puca. Skužili su. Niklas je zagrabio u svoj ruksak. Trenutak koji je čekao. Izvadio je plastičnu vrećicu koju je pripremio prije više mjeseci. Vlastiti projekt koji je razvijao usporedo s nadziranjem zlostavljača. Vrlo teška vrećica, najmanje šest kila. Izvana potpuno obična; siva vrećica oblijepljena crnom izolacijskom vrpcom, a unutra kompaktna masa. No iznutra posve smrtonosna. Sve je prošlo kao u hipu. Nedavno je sjedio u sudnici gdje mu je prijetio nastavak pritvora. A sada: konačna bitka. Pomislio je na mamu. Ništa nije razumjela. Mislila je da je potlačenost urođena te da se podrazumijeva. Sjećao se. Imao je oko osam godina, ali već je razumio i više nego što je trebao. Te vrećice koje je Claes donosio kući i kako su se on i Marie ponašali kad su
ispijali tekućinu iz boca nakon što bi njome napunili čaše. Rekli bi mu da se na nekoliko sati spusti u podrum. Ondje je imao vlastiti život, kao Emil ili kakav lik iz knjiga Astrid Lindgren. Nije se sjećao, no nešto ga je plašilo. Možda kakav zvuk ili nešto što je vidio. Tada je bio dijete. Mislio je da je strah što ga je u podrumu osjećao nešto najgore na svijetu. A kad bi se uspeo, vidio je kako Claes tuče mamu gore nego ikada prije. Morali su je odvesti u bolnicu. Gdje je provela dva tjedna. Nakon toga pitao je mamu je li to bilo ispravno. Hoće li ih Claes doista smjeti posjećivati? Hoće li doista nastaviti tako? Odgovorila mu je kratko, no odlučno: »Oprostila sam mu. On je moj muškarac i ne može si pomoći što se ponekad razljuti.« Niklasova zadaća bila je ponovno uspostaviti ravnotežu. Smjestio je bombu Bolinderu na prsa. Stari se tresao kao zastavica na večernjem lahoru u Faludži. Niklas potpuno suprotno: vrlo mirnih ruku.
66 Thomas se uspeo stubama. Nešto nije bilo u redu. Najprije prasak istodobno s vatrometom. Možda je pogrešno čuo. Ali kasnije nije: praskanje usporedo sa zvucima novogodišnjeg spektakla - čak ga je i običan murjak poput njega, navikao na sitni 9-milimetarski sig-sauer, uspio prepoznati - pucali su iz automatskog oružja. Ipak je bio zaljubljenik u oružje. Posve jasno: nešto je pošlo jebeno po krivu. Hägerströma je nazvao čim mu se pojavio signal na mobitelu. Zazvonilo je jedanput. Više puta. Zar mu se neće javiti? Osvrnuo se. Prostorija s tapetama jarkih boja bila je prazna. Pogledao je kroz vrata u prostoriju sa slikama. Prazna. Opet je pokušao nazvati Hägerströma. Zazvonilo je pet puta. Potom se začulo Hägerströmovo soptanje: »Baš lijepo da si živ.« Thomas je šaptao u slušalicu: »Koji se kurac događa?« »Ne znam, ali pozvao sam pojačanje. Pucali su kao da je tamo negdje u kući gdje si ti ratno stanje. A prasnulo je kao da je nešto eksplodiralo.« »Kada stiže pojačanje?« »Gle, Nova je godina, a mi smo u Smådalaröu. Najranije za dvadeset minuta.« »Jebemu. A što da ja radim? Ovdje se nešto događa.«
»Pričekaj dok ne dođu patrolni automobili. Ja ne mogu proći kroz glavna vrata.« »Ne, Hägerströme, nije to dovoljno. Ovo nam je prilika da se domognemo inkriminirajućih dokaza. Moram vidjeti što se događa. Možda je povezano s našim slučajem.« Hägerström je šutio. Thomasu se s čela spuštala kapljica znoja. Čekao je na Hägerströmov odgovor. Hoće li ga podržati? Hägerström se nakašljao. »Okej, pogledaj, ali na brzinu. Ali nemoj, jebote, učiniti ništa glupo. I sam si rekao - možda je to nekako povezano s našim slučajem. Zato nemoj zajebat.« Thomas je stavio mobitel u unutarnji džep jakne. Napipao pištolj. U trenutku ga provjerio. Bio je napunjen. Nedavno ga je očistio. S osiguračem na mjestu. Dobar osjećaj. Vratio se u salon sa slikama. Potom u hodnik. Prvo ga je otkriće iznenadilo. Krupni Jugić, zaštitar s ulaza, sklupčan na podu. Oko nogu, podlaktica i na ustima: hrpetina srebrne ljepljive vrpce. Lokva krvi na podu – koljeno mu je bilo kao mljeveno meso izmiješano s vlaknima hlača. Zaštitar je tupo gledao ispred sebe. Thomas se sagnuo. Jednim mu potezom odlijepio vrpcu s usta. Šapnuo je: »Što se dogodilo?« Zaštitar je bio kao omamljen. Možda zbog gubitka krvi, možda zbog šoka, možda je umirao. Thomas mu je odlijepio ruke. Zaštitar: posve tih. Oslušnuo mu je disanje. Disao je. Plitko, ali jest. Uporabio je odlijepljenu vrpcu i položio je na ranu na koljenu. Pritisnuo - pokušao zaustaviti krvarenje. Bolje išta nego ništa. Provjerio mu je leđa, trbuh i glavu - nije bio ranjen nigdje drugdje. Položio ga je u bočni položaj. Trebao bi preživjeti. Thomas je Hägerströmu poslao poruku. »Pozovi hitnu. Jedan ranjen u koljeno.« Nastavio je. Kuća utihnula. Više se nisu čuli ni ritam, ni glazba, ni smijeh. Bilo je tiho kao u grobu, kao podrum u kojem je pronašao Claesa Rantzella. Pomislio je na zaštitarevo disanje: vrlo plitko. Kao zrak u kući. Kao cijela istraga. Sve je moglo otići dovraga – Bolinderova bizarna zabava, jugićka organizacija i isplate Rantzellu, krunskom svjedoku najvažnijeg suđenja u zemlji. Sve tako plitko. Zastao je. Duboko udahnuo. Što nije valjalo sa zrakom u kući? Kao da nije bilo kisika. Kao da je morao dublje disati. Kao da su mu pluća zahtijevala još. Podigao je pištolj. Zatvorio oči. Zamislio nešto. Dječaka. Njegovo lice.
Sandera. Potom je otvorio oči. Vrijeme je da krene. Prošao je kroz nekoliko prostorija. Nigdje nikoga. Šarene tapete, slike, pokoji kip, ugodna rasvjeta, ugodna kombinacija boja i ugodno oblikovan namještaj. Trosjedi, fotelje, perzijski tepisi i sklad. Pomislio je: ovakvi tipovi svoje pravo ja kriju iza visoke umjetnosti koju normalni ljudi ne razumiju. Klasično ponašanje u kriminalnom svijetu – što je hulja veća, više slika visi na zidu. Bilo je lijepo pomalo se odmaknuti od uobičajenih gorkih misli. Prošao je kroz hodnik. Podna rasvjeta. Uhvatio je kvaku. Oprezno. Polagano. Otvorio je. Vrata su se otvorila prema van. Praznina. Podigao je oružje. Kleknuo za svaki slučaj. Zavirio unutra. Velika prostorija. Prvo što je vidio bili su kristalni lusteri. Prostorija je bila previše svijetla. Unutra je svjetlucalo. Potom je spazio ljude. Njih najmanje pedeset. Muškarci i žene. Na trbusima, s rukama na glavama. Lica pritisnutih na pod. Nije vidio tko su bili. Mogao je tek pogađati. Pažljivije je pogledao. Ispred svih ležala su trojica. Oblijepljeni vrpcom i skvrčeni. Jedan je izgubio svijest. Drugi je tek zurio ispred sebe. Treći: ovijen nečime. S teškom plastičnom vrećicom na trbuhu. Iz vrećice je do sive kutijice vodio kabel. U prostoriji su bila još dvojica. Dva muškarca skrivenih lica. Nosili su fantomke i crnu odjeću ispod koje su imali zaštitne prsluke. Možda profesionalci. Jedan je bio mršaviji, s berettom u ruci i možda još nečime u drugoj. Podalje od ostalih. Postojan, smiren i vrlo usredotočen. Drugi je bio vrlo krupan. Pokazao je prema skupini na podu i rekao na očajnom engleskom: »Vadite satove i novčanike. Odmah.« Thomas je nazrio iako je govorio engleski: snažan naglasak uličnog švedskog. Jasno kao dan: tip je bio kmica iz predgrađa. Ponovno je pogledao. To nisu bili profići – krupni tip nosio je bijele tenisice. Thomas je procjenjivao situaciju. Odvagivao mogućnosti. Razmišljao o mogućim postupcima. Zapravo bi se trebao povući. Javiti Hägerströmu gdje su se nalazili taoci i napadači. Pričekati specijalce. Pustiti da se stvari odvijaju svojim tijekom. Ili je mogao pričekati da vidi što će se dogoditi. Dao je sve od sebe u ovoj istrazi. Koja je bila vrlo neslužbena. Izađe li na vidjelo, odbrojeni su mu policijski dani. Hägerströmu također. No privlačila ga je mogućnost da razriješi trenutačnu situaciju u prostoriji: da postane junak – da se trijumfalno vrati u južni distrikt – usamljeni policajac koji je sam riješio stvar
umjesto da je čekao pojačanje. Vrlo glup. Tvrdoglav kao malo dijete. Sklon riziku kao idiot - no i dalje junak. Upravo to je osjećao. I bolio ga je kurac. Ostao je. Pojačanje je ionako bilo na putu. Momci su u prostoriji skupljali stvari što su ih taoci odložili ispred sebe. Tip s berettom djelovao je smirenije od frajera u tenisicama. Kretao se vrlo uvježbano. Oružje je držao opušteno, no ipak kontrolirano. Kao da je već radio nešto slično. Otvorio je usta. Engleski mu je bio mnogo bolji nego krupnome tipu. »Neka sve kurve ustanu.« Nitko nije kužio. Ponovio je: »Neka sve djevojke ustanu.« Uperio je oružje u jednog starca. Potom je zavikao: »Odmah!«
67 Mahmud nije kužio što je Niklas namjeravao. Komandos je iz čista mira zapovjedio kurvama da ustanu. Na tečnom engleskom: »Pokažite mi starkelju koji vas je kupio.« Kao da nisu kužile što je htio od njih. Nije ni Mahmud. Ovo nije bio dio plana. Vrećica mu je bila puna novčanika i satova. Finih stvari; odmah je skužio zlatni Rolex Submariner. Izračunao je napamet: samo je sat od čistog zlata vrijedio najmanje dvjesto somova. Ukupna vrijednost: najmanje petsto tisuća u satovima najrazličitih brendova; Rolex, Cartier, IWC te Baume & Mercier. Također: kreditne kartice. Iako će blokirati jedan dio, Tom Lehtimäki sigurno će s njih izvući kojih petsto-šesto tisuća kruna. Osim toga: Jorge mu je obećao nagradu - koknuo je Ratka, jednog od Radovanovih ljudi. Osvetio se za poniženje. Ispunio je zadatak koji mu je dao Latino: nauditi jugomafiji. Jebeno dobro. Nastupilo je vrijeme za povlačenje. Zapravo, još nije uslikao starce zajedno s kurvama. Bila je to Jorgeova zamisao. Latino se nacerio šire od smajlića dok mu je objašnjavao: »Uzmi dobru kameru, stari moj. Takve slike možeš koristiti godinama. Starci plaćaju. Kunem ti se. Znam.« Mahmud je skužio poantu. Ucjena je moćno oruđe.
Okrenuo se Niklasu. Zanemario engleski. »Koji ti je kurac?« Niklas nije odgovorio. Nastavio je galamiti. »Sve kurve odmah na noge. Inače dižem staroga u zrak pa ćete cijelu noć sa sebe prati moždanu tvar.« Nekoliko se djevojaka pridiglo. Jedna po jedna. Većina istočnoeuropskog izgleda, desetak mulatkinja i Azijatki te nekoliko Šveđanki. Odjevene poput uličarki, ali luksuznije. U kratkim suknjama, uskim trapericama, mrežastim čarapama, čizmama, visokim petama i u dekoltiranim topićima od tanke tkanine. Mahmud je prepoznao Nataschu, Julianu i još nekoliko njih iz kampkućica. Očito su ih sredili za večeras. Djevojke koje je prevozio po cijelom gradu. Niklas se derao na njih. Vojničina kao da je pukao. Djevojke ga nisu htjele slušati. No nastavio je zapovijedati. »Jebe mi se ako ne poznajete starkelje. Stanite pokraj onoga koji vas je obeščastio. Stanite, jebemu mater!« Mahmud je opet pokušao. »Prestani sa sranjima, čovječe. Skupio sam sve šta sam imao. Obavili smo svoje ovdje.« Niklas se okrenuo prema njemu. Nastavio je na engleskom: »Rekli smo ne na švedskom. Zar si glup? Idiote jedan!«
68 Niklas je bio blizu cilja. Žene su trebale pokazati krivce. A on provesti pravdu na koju je društvo čekalo. Koju je njegova mama čekala cijeloga života. On je bio hodajući sud. U jednoj je ruci držao detonator. Berettu u drugoj. Napad u završnoj fazi. Presuda nadohvat ruke. Povlačenje je trebalo uslijediti za nekoliko minuta. No najprije je morao utišati Arapina koji je smetao. Zar Mahmud nije kužio da mora slijediti naredbu WILCO - Will Comply, Pokoravanje zapovijedima? Začepi gubicu i radi što ti se kaže. Niklas stare kurvare nije skidao s oka. Arapin je nastavio zanovijetati. »Idemo. Odmah. Gotovi smo.« Pokušao ga je smiriti. Možda mu je bio potreban kako bi s ovim završio.
Nije smjelo prijeći u SAFU - Situation All Fucked Up. Sjebanu situaciju. Isprobao je WO – Warning Order, Upozoravajuću zapovijed: »Začepi. Slušaj zapovijedi inače se nećeš dobro provesti.« Mahmud je povisio glas: »Niklase, smiri se, jebote. Idemo. Inače Babak i ja idemo sami.« Niklas nije mogao čekati. Uperio je berettu u jednog muškarca. Jednog po jednog, prema težini njihova zločina. Stari ga je gledao. Iznad njega su stajale tri prostitutke.
69 Je li dobro čuo? Situacija u prostoriji izmicala je kontroli. Ovo bi moglo loše završiti. Vrlo loše. Muškarci s fantomkama međusobno su se svađali. Tip iz predgrađa prebacio se na švedski. Očito je želio odande. Profić je htio ostati. Okončati nešto što je imalo veze s kurvama. Thomas je naslućivao što. No je li dobro čuo? Useljenik je tipa što je želio ostati zazvao imenom – Niklas. Rekao je Niklas. Bilo je zastrašujuće. Muškarac koji se zvao Niklas napao je Bolindera. Samo mu je jedan Niklas padao na pamet. Tip koji je jučer pobjegao iz sudnice kada se odlučivalo o nastavku pritvora. Tip o kojem su on i Hägerström raspravljali toliko mnogo puta. Možda su istraživali pogrešan trag. Thomas je to bio odbacio - previše je toga ukazivalo na Adamssona, Bolindera i ostale. No sada: što je značio taj razgovor i to uzimanje taoca kojem je upravo svjedočio? Nije bila slučajnost. U prostoriji je vrlo vjerojatno stajao Niklas Brogren. Spreman lišiti života sve te mustere. No prije svega: spreman dići u zrak Bolindera. Muškarac osumnjičen za Rantzellovo ubojstvo i Bolinder bili su povezani. Još jednom: to nije mogla biti slučajnost. Niklas Brogren želio je nešto od Bolindera. Što je značilo dvoje. Djelomice: Thomas i Hägerström nisu bili u pravu tip nije bio nedužan i imao je svoje prste u ubojstvu. Djelomice: ni Bolinder nije bio nedužan. Zašto bi se inače netko umiješan u ubojstvo pojavio ovdje? Nije imao vremena za razmišljanje. Tip iz geta nevoljko je ostao. Brogren
je djevojke prisilio da stanu iznad različitih staraca. Nije bilo jasno jesu li stale iznad njih zato što su ih doista poševili ili zato što su se bojale Brogrena i njegovih zbunjujućih zapovijedi. Što bi morao učiniti? Pojačanje očito još nije stiglo. Nije on kriv - to što se ovdje odvijalo, dogodilo bi se i da se on nije uspeo iz podruma. No sada je bio jedini policajac na poprištu. Bio je obvezan: zaustaviti to što se imalo zbiti. Ili nije? Nitko nije znao da su on i Hägerström bili ondje. Možda bi se mogao iskrasti iz te proklete kuće. Prepustiti pljačkašu da se pobrine za taoce. Neka ubojica ubije poticatelja na zločin. Neka Bolindera sustigne zaslužena mu sudbina. Ali ipak ne. Obećao je da će slučaj istražiti do kraja. Unatoč razmišljanju na putu dovde - da se sprijateljio s dijelom šljama - bio je policajac. Najobičniji murjak - no kao što je mislio mnogo puta ranije: nimalo častan ni pošten. No častan i pošten koliko se to moglo očekivati od murjaka poput njega. Svodilo se na jedno te isto: volio je kad pobjeđuje slovo zakona. Nije mario za sitnice; gram ovamo ili gram onamo. No želio je da se zakon pobrine za onaj istinski šljam. Jer duboko je u sebi bio svjestan tko šljam jest. Imućni, ekstremni i u skupa odijela odjeveni ljudi poput Svena Bolindera trunut će u istim ćelijama kao i pijani vozači, dileri i seksualni zlostavljači. Upravo je to želio. Iako se to zbivalo rijetko, gotovo nikada. Zapravo nije znao ni za jedan jedini slučaj koji je tako završio. No nije mario, to mu je bio cilj. Imao je tu mogućnost: promijeniti priču - vidjeti kako pobjeđuje zakon. Oduzeli su im Palmea. Junaka radničke klase. Ovo je bilo rješenje. Promijeniti Švedsku. Barem jedanput. Brzinski je analizirao mogućnosti. Krišom utrčati i pokušati preduhitriti provalnike. Ili pričekati da momak iz geta možda ode i savladati ga dok bude izlazio. Ili ubiti tipove hicima izdaleka. Utrčavanje je bilo preopasno. Imao je barem sedam ili osam metara. Niklas bi stigao detonirati bombu i ubiti gomilu ljudi prije nego što stigne do njega. Da pričeka kmicu da izađe - možda hoće, možda neće. Ne bi išlo. Da ih upuca odakle stoji? Da, možda - to bi mu odgovaralo. Ipak je bio među najboljim strijelcima u policiji. Da ima svoj pištolj Strayer Voight Infinity, bilo bi to vrlo jednostavno. No ovako - policijski pištolj nije bio previše prikladan za precizno gađanje. Istodobno: s osam metara ne bi smio imati problema. Najprije Brogrena, a potom kmicu. Kleknuo je na jedno koljeno. Ispravio leđa. Ispružio ruke. Samo da ga ne vide kroz pritvorena vrata. Sjetio se majstorskog pucanja one večeri u streljačkom klubu kad mu je Ljunggren rekao da su pronašli Rantzellov stan. Pištolj je držao što je mirnije mogao. Potražio nišan. Vrlo nizak na sig-saueru.
Izvadio je mušicu na nišanu. Blago se tresao. Potom opustio. Zanemario je loše osvjetljenje. Usredotočio se na Niklasovu nogu. Nije imalo smisla ciljati u prsa - pa tip je nosio zaštitni prsluk. Polagano je pritisnuo okidač. Temeljno pravilo bilo je jasno: zagrli ga, pomiluj i pritisni. Zaškiljio je. Opustio svijest. Još polaganije. U samo jednom pokretu. Jedino što je vidio bilo je Niklasovo bedro. Jedino što je trenutačno na svijetu postojalo. Ispalio je metak. Stvarnost je nahrupila. Zvuk mu je zarezao uši. Niklas je posrnuo. Ali nije pao. Naprotiv. Urliknuo je. Prišao starcu kojeg je kanio smaknuti. Ovo nije djelovalo. Morao je učiniti nešto drugo. Uspravio se. Opet nanišanio Niklasa. Ovaj put desnu stranu grudi. Ne bi ga trebao previše ozlijediti. Ta nosio je zaštitni prsluk.
70 Jebo ga. Jebo ga. Jebo ga. Neki im je seronja pobjegao. Neka pizda koju Babak nije vidio. Niklas je posrnuo. Ali nije pao. »Ranjen sam!« Mahmud nije znao što da radi. Ovo nije bio dio plana. Kako je glup bio. Možda je murja. Specijalci nadiru. JEBOTE. Babak je povikao iz pokrajnje prostorije. »Habibi, šta se događa?« Mahmud je odgovorio: »Moramo ić.« Babak je dotrčao do Mahmuda i ostalih. Niklas se derao. »Čekajte, samo da završim.« Babak mu je prišao. Mahmud se zapitao zašto je ušao. Moraju bježati. Babak je uhvatio Niklasa. Pokušao ga povući za sobom. Vukao ga je za ruku. Potezao. Vikao: »Jebem te glupog, moramo ić.« U prostoriji se začuo još jedan pucanj. Mahmud je vidio Niklasa. Kao na usporenom filmu. Presavio se kao krpa. Na lijevoj strani glave: lubanja posve sjebana. Opet su ga pogodili.
Khara. KHARA. Koje sranje. Niklas na podu. Moraju bježati. »Ajde, stari. Diži se.« Niklas je želio nešto reći. Zagrgljao je. Babak se derao iz pozadine. Mahmud je potrčao.
71 Drugi hitac ozbiljno mu je naudio. Beretta mu je pala iz ruke. Ali detonator je držao čvrsto. Vrlo čvrsto. Osjećao je kako mu krv teče preko obraza i brade. Nije osjećao krv. Ništa nije osjećao. Uspomene. Toliko mnogo ljudi, pripovijesti i lica. Mama kod kuće na kauču. Muškarci u džamiji koju su spalili u pješčaniku. Collin. Lica se sjećao kao da ih gleda u zrcalu. Jamila. Benjamin. Murjak koji ga je ispitivao. Više ništa nije vidio. Ni mustere ni starce. Vidio je kako se iznad njega njiše kristalni luster. Kako se njiše. Svi ti zlostavljači. Mats Strömberg, Roger Jonsson i Patric Ngono. Claes. Sjetio ga se. Njegovih udaraca. Sjetio se Bolindera. Uhvatio je. Stisnuo. Tiho i mirno. Detonator. Kako je bilo mirno.
Epilog Thomas i Ljunggren sjedili su u patrolnom automobilu. Obojica su zurila u novi radijski sustav. Zvali su ga Rantzell. Zapovjedna središnjica mogla je njime odrediti položaj patrolnih automobila. Što je bio vrlo velik nedostatak jer se više nisu mogli opravdavati ni izbjegavati zadatke. Bit će primorani baviti se usranim zadacima za koje bi se zapravo trebali pobrinuti vježbenici. No postojala je i prednost. Dobili su zajedničku temu za razgovor koju će moći pretresati nekoliko dana – žaliti se na vodstvo koje im nije vjerovalo. Te još jedna, možda i veća prednost: radno vrijeme na poslu bilo im je posve ispunjeno. Manje vremena za razmišljanje. Za sakrivanje. Za gunđanje. Za predomišljanje. Prošla su dva mjeseca. Thomas je najprije dobio slobodne dane kako bi se odmorio. Tako su rekli. Zapravo je opet bio pod istragom. Jebiga, zaista više nije imao snage za istrage. No savršeno se poklopilo. Jer stigao je Sander. Najljepši mali čovjek kojeg je Thomas ikada vidio. Dječaka je volio više od ičeg na svijetu. Bilo je lijepo i osjećao se dobro. * Niklas Brogren detonirao je bombu pričvršćenu na Bolindera. Zidovi, kristalni lusteri, musteri i kurve: poprskali su ih komadići mesa. Thomas je uletio u prostoriju i pokušao starome pružiti prvu pomoć. No prekasno. Nije uspio spasiti ono što je ostalo od Bolindera. Prišao je Niklasu. Tip ga je pogledao, no u pogledu nije bilo života. Zakrkljao je. Zagrgljao. Poveo Bolindera sa sobom na drugu stranu. Dečki iz geta. Nestali su. Starci i kurve šokirani. Jecali su, plakali i vrištali. Navikao je na to. Niklasa nije namjeravao pogoditi u glavu. Ciljao je u prsa. No kad je druga kmica ušla u prostoriju, povukao je Niklasa pa je metak završio na pogrešnom mjestu. Tip je Niklasa povukao prema dolje. Dovoljno za kobni pogodak. Možda uopće nije smio ući kako bi spasio Bolindera. Možda se trebao izgubiti odande baš kao i oni imigrantski tipovi. Izašao je tek nakon nekoliko minuta. Pronašao ulazni hodnik. Ugledao plavu svjetlost. Začuo policiju u
kući. Hägerström je nahrupio unutra s još desetak ljudi. Činilo se da im se slučaj rasprsnuo kao novogodišnja prskalica. * Dva tjedna kasnije nazvao ga je Stig H. Ronander, policijski inspektor koji je nakon Hägerströma preuzeo slučaj Rantzell. Stari je govorio nazalno. »Dobro jutro. Ovdje inspektor Stig H. Ronander.« Thomas je najprije pomislio: samo se kreteni tituliraju. Dobro znam tko je on. »Htio bih s vama porazgovarati o incidentu u Smådalaröu.« Očekivao je da će ga nazvati, no nije znao što očekivati od Ronandera. On se, naime, bavio drugom istragom. »Aha, dakle tako ste to nazvali, incidentom?« Ronander nije odgovorio. »Moramo se naći.« Dva sata kasnije Thomas je sjedio nasuprot Ronanderu u inspektorovu uredu. Primijetio je: uokvirene fotografije Ronanderove supruge i male djece u preslatkoj odjeći. Vjerojatno unučad. Pomislio je na Sandera. Žudio je vratiti se kući. »Okej, Andrén, da budem kratak.« Thomas posve napet, spreman na svašta. »To što se tamo dogodilo previše je za našu malu Švedsku.« Thomas se i dalje suzdržavao. »No prvenstveno malo previše za vas.« Jedno unuče s fotografija podsjećalo je na Sandera. »Nećete ostati zaposleni čak ni na dio radnog vremena ako se pokaže da ste tamo provodili nekakvu privatnu istragu ili ako ste ubili onog luđaka Brogrena. Naprotiv, bit ćete optuženi za grubu povredu radne dužnosti ili nešto slično, no jednako ozbiljno.« Thomas je samo šutio. »Letite naglavce van. Hägerström također. Gomila vrijednih policajaca također može dobiti otkaz. Što, dakako, razumijete.« Thomas se nagnuo naprijed. »Ne trebate mi govoriti ono što već znam. A mogu li učiniti nešto u vezi toga?« Ronander se nasmiješio. »Naravno da možete. Imam mali prijedlog. Zaboravit ćemo da ste pucali, može? Većina tamo prisutnih šutjet će o tome
što se zbilo; u metežu nitko nije vidio da ste baš vi pucali, ako sam ih dobro shvatio. Osim toga, postoje i dvojica nepoznatih počinitelja koji su uspjeli pobjeći. To se da srediti. Slično smo i ranije činili. A vi u cijeloj toj priči izlazite kao pobjednik. Ostajete na poslu. I ne samo to, pobrinut ćemo se da vas vrate u južni distrikt, na vaš stari posao. Hägerström će se također razveseliti – zadržat će svoj posao.« No Thomas je razumio da postoji još nešto. »U čemu je kvaka?« Ronander se još šire nasmiješio. »Kvaka? Ne bih to tako nazvao. Smatrajmo to sporazumom. Pripremna istraga Rantzellova ubojstva načelno je završena. Alibi Niklasa Brogrena za noć ubojstva je lažan. Osim toga, njegova je majka nedavno ustvrdila kako se Brogren u noći ubojstva kući vratio pripit, trabunjajući o Claesu Rantzellu. Nadalje, analizirali smo sve filmove, fotografije i ostalu dokumentaciju pronađenu u njegovu stanu. Sasvim je jasno da je Brogren jesenas ubio i izvjesne Matsa Strömberga i Rogera Jonssona. Radi se o čestitim i nevinim glavama obitelji koje je taj luđak lišio života. A znate li čime se prije bavio?« Thomas je odmahnuo glavom. »Plaćeni vojnik. Radio je za jedno privatno američko vojno poduzeće. No to možda i nije toliko zanimljivo. Kako bilo, sve ukazuje na činjenicu da je Claesa Rantzella ubio Niklas Brogren. Pridodajte tome i Matsa Strömberga, Rogera Jonssona i Svena Bolindera. Četvorica običnih Šveđana. Ukratko, pripremna istraga dovela bi do suđenja koje bi rezultiralo presudom švedski masovni ubojica. Tako da kvaka zapravo i ne postoji. Ne morate nastaviti svoju malu privatnu istragu. Slučaj je riješen. Zatvoren, kako kažu. A vi se smijete vratiti na posao, ne snosite nikakve posljedice, a Hägerström također ne dobiva otkaz. I više ne kopate jer nema ničega po čemu biste kopali.« Eto ga - u tome je bila kvaka. * Povratak u patrolni automobil. Trudio se shvatiti cijelu priču. Rantzell je sigurno prijetio da će razotkriti istinu. Da je lažno svjedočio o oružju ubojstva u slučaju Palme. A netko se pobrinuo za njegovu lažnu priču. Netko tko mu je sada, mnogo godina kasnije, plaćao da šuti. No Rantzell je možda želio još novca ili je nešto sjebao. Bili su primorani ukloniti ga. Poveznica su bile isplate – a nedostajale su mu upravo te potvrde. Možda ih je Bolinder imao. No bio je uvjeren - više ih nije bilo. Zato je prihvatio ponudu. Ne odmah, već nakon nekoliko dana. Ne toliko zbog sebe koliko zbog Åse i Hägerströma.
Posao mu je bio potreban da bi bio sretan, no preživio bi i bez njega. Hägerströmu o ovome nije mislio ni pisnuti - nije bilo potrebe da zna. Osim toga, bilo je nečeg i u tome što je Bolinder rekao – sve je ukazivalo na to da je Rantzella ubio Niklas Brogren. Misao se slegla nakon nekoliko tjedana možda nije postojala nikakva skupina ni zavjera. Vjerojatno je bilo tako. Takva je logika stvari. Kako lijepo. Pogledao je Ljunggrena. Sve je bilo gotovo kao i inače. * Otvorio je vrata kuće. Čuo Sanderovo gukanje iz dnevne sobe. Bio je sretan. Na otiraču je ležalo pismo. Uzeo ga je. Otvorio prstima. Bila je to Sanderova slika. Slikana kroz njihov prozor. Dječak je ležao na deki na podu. Smijao se cijelim licem. Okrenuo je fotografiju. Kratka poruka na stražnjoj strani: Prestani kopati. * Beshar je prvi put posjetio Mahmudov stan. Sunčeve zrake igrale su se na kuhinjskom stolu. Beshar je kuhao kavu. Sa sobom je donio lončić - nije to bio običan švedski lončić - već bakrena džezva. Zakuhao je kavu s mnogo šećera. Miješao dok se kava kuhala. Miješajući uvijek nadesno. Beshar mu je svaki put objašnjavao kako se kuha kava. Bio je to dio odgoja. Ulio je kavu u minijaturne šalice. »Pričekaj, Mahmude. Uvijek moraš pričekati da se talog slegne.« Na zidu je visjela mamina slika. Mahmud se sjetio napada. Niklas je popizdio. Potpuno je poludio, počeo redati kurve iznad mustera. Potom je odjeknuo prvi pucanj. Uopće nije skužio što se dogodilo. Babak je vukao Niklasa. Odjeknuo je još jedan pucanj. Niklas se srušio. On i Babak potrčali. Kroz kuću. Čudne prostorije. Slike i tepisi kao u jebenom muzeju. Čvrsto je držao glock. Trčeći kao lud. Začuo je prasak. Nadao se da Niklas nije digao u zrak staroga na kojeg je pričvrstio bombu. Prostorija za prostorijom. Slike debelih tetki. Slike gradova. Slike koje nisu nalikovale ni na što osim tamo nekih crnih crta. Stigli su do kuhinje. Rupa u zidu bila je crna poput noći. Izvana je ulazila hladnoća. Izašli su. Niklas je ostao unutra. Sam si je bio kriv. Mahmud je soptao kao idiot. Cipele su mu gotovo ispale s nogu.
Zaštitni prsluk težio je stotinu tona. Vidio je Babaka četiri metra ispred sebe. U snijegu. Vraćali su se slijedeći vlastite tragove. Rupa u ogradi. Provukli su se kroz nju. Mahmud je pazio da na žici ne ostavi kakav dokazni materijal. Kroz snijeg s druge strane ograde. Prema cesti. Napipao je voki-toki u džepu. Izvadio ga. Nastavio trčati. Gotovo je zavrištao Robertu i Javieru: »Bježmo. Imamo stvari, al sve se sjebalo.« Tata ga je gledao. »O čemu razmišljaš?« »Razmišljam kako bi pomogao Jamili da otkupi solarij. Nedavno sam zaradio dosta novca.« »Nadam se zakonito.« »Nije stradao nitko nevin, tata. Kunem se.« Beshar je šutio. Samo je odmahivao glavom. Pili su kavu, kao bi Švedi rekli. Mahmud je pomislio kako je kava preslatka, no ništa nije rekao. Tata bi to shvatio osobno. Beshar mu je rekao kako razmišlja na nekoliko tjedana otputovati u Irak da posjeti rodbinu. Raspravljali su o tome. Mahmud bi mu se mogao pridružiti. Ali samo na nekoliko tjedana. Mahmud je ustao. »Imam nešto za tebe, tata, pričekaj malo.« Otišao je u spavaću sobu. Čučnuo. Zavirio pod krevet. Zavukao ruku. Maknuo nekoliko papirnatih vrećica. Pogledao ih. Prepoznao ih je. Vrećice koje je ponio iz onog podruma kada je tražio Wisama Jibrila. U njima samo brdo papira. Izvadci računa i slično. Nije pojma imao zašto ih je sačuvao. Jebi ga - očistit će stan jednom kada mu se bude dalo. Baciti sve smeće. Protegnuo se još dalje ispod kreveta. Pronašao što je tražio – zelenu kutijicu koju je kupio na internetskoj aukciji. Srebrnastim slovima: Santos, Cartier. Dar za tatu. Sat će biti kao nov u svojoj originalnoj kutiji. Držao ga je nekoliko trenutaka. Tatina zamisao uopće nije bila loša - maknuti se na neko vrijeme u domovinu. *
Groblje Skogskyrkogården bilo je golemo. Najveće u Švedskoj, 100.000 grobnih mjesta. Marie Brogren stigla je prerano, prije nego što su otvorili kapelicu, stoga se prošetala. Toliko mnogo grobova. Imena ljudi i obitelji koji su proživjeli svoje živote. Mnogi možda kaotično, no većina u relativnom miru. Nisu čuvali grozne tajne. Ne kao Niklas. Ne kao ona. Nebo je bilo sivo, no iza oblaka naziralo se sunce - kao svijetla mrlja na sivkastom prekrivaču. Nije znala hoće li itko doći. Možda Viveca i Eva s posla. Možda rođaci: Johan i Carl-Fredrik sa suprugama. Možda još netko od rodbine. Možda Niklasov stari školski prijatelj Benjamin. No nije priredila karmine. Za takvo što nije imala novca. Sjetila se vremena koje su proveli zajedno nakon što se vratio. Iako je između njih posljednjih mjeseci bilo napeto, bilo joj je drago što nije poginuo tamo u pješčaniku, kako je običavao nazivati Irak. Zašto se ljudi najviše boje smrti? Tko god je bio u sličnoj situaciji kao ona, znao je koliko je to pogrešno. Živjeti - preživjeti - bilo je gore. Naročito ako si smatrao da si za to sam kriv. Još uvijek joj nije bilo jasno kako se sve odvilo. Posjetio ju je policajac po imenu Stig H. Ronander. Ispričao joj je kako je Niklas provalio u neku kuću gdje su ga vjerojatno ubili njegovi kompanjoni. Policajac joj je rekao i da bi Niklas vrlo vjerojatno bio osuđen i za ubojstvo Claesa Rantzella. Izrazio joj je sućut, i ne samo za Niklasa. Duboko je u sebi oduvijek znala da će sve nasilno završiti. * Približavala se kapelici. Izdaleka je vidjela Vivecu i Evu. Lijepo što su ipak došle. Popravila je kaput. Bilo je hladno pa je žudjela ući na toplo. Nekoliko metara iza kolegica stajale su još tri žene. Nije ih prepoznavala. Približila se. Jesu li to kakvi daleki rođaci? Ne, uistinu nije znala tko su. Možda Niklasove prijateljice. Izgledale su čudno. Teško da su bile Šveđanke. Samo su stajale tamo. Nisu joj prišle kao Viveca i Eva. Možda su zalutale. Jer odakle bi Niklas njih poznavao? * Bilo je kako je očekivala, s izuzetkom tri nepoznate žene i bez Benjamina.
Ona, Viveca, Eva te rođaci sa suprugama. Te, naravno, svećenik. Svećenik je govorio o ljudskoj ranjivosti. Kako svatko od nas ipak nečime pridonosi boljitku u svijetu. Marie je razmišljala o potonjem. O pridonošenju boljitku u svijetu. Nije znala kako je Niklas pridonio boljitku, no bila je sigurna da nečime jest. Znala je što je ona učinila. Bilo je čudno što je policiji bilo potrebno nekoliko mjeseci da uopće shvati kako je žrtva iz podruma bio Claes. Nikada nije shvatila zašto. Sigurno im nije bio nepoznat. Policajac Ronander rekao je nešto čudno. »Ispričavamo se što nam je bilo potrebno toliko mnogo vremena. Ali imali smo poteškoće s identifikacijom Claesa Rantzella jer nije imao ni zube ni otiske prstiju.« Slike su je proganjale. Te je večeri sišla jer se uputila u zajedničku praonicu rublja u zgradi. On se odjednom pojavio tamo na stubištu, ispred dizala. Pod utjecajem nečega. Nečega goreg od alkohola. Kao da je bio bolestan. Zamolio ju je za pomoć i rekao da ga je netko otrovao. Neki ljudi koji nisu željeli da istina izađe na vidjelo. Zapravo nije smjela prati tako kasno, ali nije marila. U zgradi je bilo tiho, osim njegove kuknjave. Nisu se vidjeli tolike godine. Kojeg vraga hoće? Zašto je došao k njoj? Nakon svega što je napravio. Nema kamo pobjeći, rekao je. To je jedino mjesto gdje ga neće pronaći. Ubrizgali su mu nešto. Bila mu je potrebna njezina pomoć. No to je bila kap koja je prelila čašu. Pogurnula ga je prema vratima. Zateturao je. Povratio. Stropoštao se niz podrumske stube. Otvorila je vrata. Pokušala ga ugurati unutra. A on kao da nije shvaćao što se događa. Zatvorila je vrata za njima. Podrum - ondje je Niklas boravio kao dijete. Odjednom je sve nahrupilo iz nje. Sjećanja, bol i poniženje. Gotovo se šokirala snagom svoje mržnje. Opet ga je gurnula. Zašto nije imao zube i otiske prstiju? Ovako nakon svega pomislila je kako su ga »oni« o kojima je govorio naposljetku ipak pronašli. Zanjihao se. Ritnula ga je u nogu. Udarila u trbuh. Presavio se. Opet ga je ritnula. Udarala ga je i ritala. Neprestano je vrtjela jednu te istu misao u glavi. Njegovo lice. Njezin bijes.
Zahvale Heddi, jer si prekrasna i jer mi beskrajno pomažeš. Mami, jer mi uvijek pričaš o ljudima koji vole to što pišem. Tati i bratu Jacobu za sve savjete i podršku - bez vas ne bi išlo. Međusobno se podržavamo. Svim prijateljima i obitelji koji su pročitali i komentirali knjigu. Lasseu M.u za korisne informacije o policiji. Momcima iz zatvora za podatke. Gospodinu Erikssonu za korisne pojedinosti. Anniki, Pontusu i Anna-Karini iz izdavačke kuće Wahlström &Widstrand za veliku podršku. Žao mi je ako sam ponekad bio pod stresom - moram se odazvati odvjetničkim dužnostima. Izdavaču džepnih knjiga Månpocket za fantastičan posao. Književnoj agenciji Salomonsson za savršeno odrađen posao - zajedno ćemo osvojiti svijet. Sörenu Bondessonu, jer si me opet potaknuo da krenem. Svima vama koji ste pročitali prošlu knjigu i ohrabrili me da napišem još jednu. Jacku, zato što postojiš. Sreću koju si pružio našim životima ne mogu opisati.
Zabilješke [←1] Skraćeno od engl. All Cops Are Bastards, murjaci su kopilad (nap. prev.) [←2]Švedski neprofitni javni stambeni sustav vrlo je specifičan u odnosu na hrvatski. Temelji se na načelu »opće dobrobiti« koja sustav definira kao neprofitan, u javnom vlasništvu i jednako dostupan svima. Drugim riječima, nakon ispunjavanja određenih uvjeta (najčešće dokazivanja redovite platežne sposobnosti i određenog vremena provedenog na listi čekanja za stan) građani Švedske s posebnim komunalnim poduzećima sklapaju osoban, neprenosiv i u pravilu doživotan ugovor o najmu stambenog prostora. Niklas namjerava kupiti upravo jedan takav ugovor. U posljednje vrijeme sustav se iz raznih razloga mijenja i prilagođava tržištu, a ulogu stambenih poduzeća preuzimaju kućni savjeti. Preobrazbom stanovi podliježu komercijalnim cijenama, a stanarina postaje pričuva (nap. prev.). [←3] Švedsko žensko ime Åsa, čita se Osa (nap. prev.) [←4] Inspektor Kurt Wallander glavni je junak popularne serije kriminalističkih romana Henninga Mankella (nap. prev.) [←5] Švedski premijer Olof Palme (1927. - 1986.) ubijen je u centru Stockholma kad se 28. veljače 1986. zajedno sa ženom vraćao kući iz kina. Nakon godina neuspješne istrage, krajem 1988. za ubojstvo je optužen i uhićen Christer Pettersson. Osuđen je nakon godinu dana, no presuda je kasnije odbačena, a Pettersson oslobođen. Švedski vrhovni sud odbacio je pokušaj obnove slučaja, koji do danas ostaje neriješen, a zbog mnogih nejasnih pojedinosti i nepreciznosti istrage ostaje plodno tlo za mnoge teorije zavjere (nap. prev.). [←6] Thomas Ravelli (1959.) bivši je švedski nogometni vratar austrijskotalijanskog podrijetla. Jedan je od najuspješnijih švedskih vratara, svojim obranama zaslužan za brončanu medalju reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1994. godine. Policajci Balléniusa uspoređuju s Ravellijem jer je riječ koja se u švedskom rabi za nogometnog vratara i lažnog člana uprave poduzeća ista (nap. prev.). [←7] Špa. seronja (nap. prev.) [←8] Od arap. riječi »zinji« (prema al-Zinji, Zanzibar), kojom su arapski trgovci nazivali istočnoafričke robove (nap. prev.)
[←9] Arap. Hitno je, trebam pomoć (nap. prev.)
