Nasljeduj Krista - Toma Kempenac

Toma Kempenac

NASLJEDUJ KRISTA

PROMETEJ Zagreb, 1998. godine

Toma Kempenac:”NASLJEDUJ KRISTA”

SADRŽAJ

PRVA KNJIGA Nasljedovalje Krista i preziranje svjetovnih ispraznosti ………………………………

6

Ponizno mišljenje o sebi ……………………………………………………………………………….

6

Nauk istine …………………………………………………………………………………………………….

7

Razborito djelovanje …………………………………………………………………………………….

8

Čitanje Svetog pisma …………………………………………………………………………........

9

Neuredne sklonosti ……………………………………………………………………………………….

9

Treba se kloniti isprazne nade i umišljenosti ………………………………………………

9

Čuvaj se prevelike povjerljivosti ………………………………………………………………….

10

Poslušnost i podložnost ………………………………………………………………………………..

10

Suvišno govorenje ………………………………………………………………………………………..

11

Traženje mira i revnost u napredovanju ………………………………………………………

11

Korist od protivština ……………………………………………………………………………………..

12

Odolijevanje kušnjama …………………………………………………………………………………

13

Valja se čuvati nepromišljena suda ……………………………………………………………..

14

Djela ljubavi …………………………………………………………………………………………………..

14

Podnošenje tuđih mana ………………………………………………………………………………..

15

Samostanski život ……………………………………………………………………………………….

15

Primjeri svetih Otaca ………………………………………………………………………………………

16

Vježbe dobra redovnika …………………………………………………………………………………

17

Ljubav prema samoći i šutnji ………………………………………………………………………..

18

Skrušenje srca ………………………………………………………………………………………………..

19

Razmišljanje o ljudskoj bijedi ………………………………………………………………………..

20

Razmišljanje o smrti ……………………………………………………………………………………….

22

Sud i kazne za grešnike …………………………………………………………………………………

23

Revni popravak svega našeg života ………………………………………………………………

24

2


DRUGA KNJIGA Nutarnji život ………………………………………………………………………………………………….

27

Podložnost iz poniznosti ………………………………………………………………………………..

28

Dobar i miroljubiv čovjek ……………………………………………………………………………..

29

Nedužno srce i bezazlena nakana ………………………………………………………………..

29

Prosuđivanje sama sebe ……………………………………………………………………………….

30

Radost dobre savjesti …………………………………………………………………………………..

30

Najveća ljubav prema Isusu ………………………………………………………………………..

31

Povjerljivo prijateljstvo s Isusom ………………………………………………………………..

32

Manjak svake utjehe ……………………………………………………………………………………

33

Zahvalnost za Božju milost ………………………………………………………………………….

34

Malo ih je koji ljube križ ………………………………………………………………………………

35

Kraljevski put svetoga križa ………………………………………………………………………..

36

TREĆA KNJIGA Kristov nutarnji govor vjernoj duši ………………………………………………………………

39

Istina govori unutra bez buke riječi …………………………………………………………….

39

Riječi Božje treba slušati ponizno, a mnogi ih ne cijene …………………………….

40

Molitva za milost pobožnosti

Pred Bogom treba hoditi u istini i poniznosti ………………………………………………

41

Čudesno djelovanje Božje ljubavi ……………………………………………………………….

42

Dokaz prave ljubavi ……………………………………………………………………………………..

43

Milost valja sakriti u zaklon poniznosti ……………………………………………………….

44

Pred Bogom sebe malo cijeni ………………………………………………………………………

45

Sve treba upraviti Bogu posljednjem cilju ………………………………………………….

46

Kad smo prezreli svijet, slatko je služiti Bogu ……………………………………………

46

Provjeravaj i obuzdavaj želje srca ……………………………………………………………..

47

Odgoj za strpljivost i borbu protiv požuda …………………………………………………

48

Poslušnost i poniznost po primjeru Isusa Krista ……………………………………….

49

Promatrajmo skrivene Božje sudove da se ne bismo uzoholili u dobru …..

49

Kako nam se vladati i govoriti u svakoj poželjnoj stvari ……………………….

50

Molitva za ispunjenje Božje volje

Pravu utjehu treba tražiti samo u Bogu ……………………………………………………

51

Svu brigu treba prepustiti Bogu ………………………………………………………………..

52

Vremenite nevolje treba podnositi strpljivo, po primjeru Kristovu ………….

52

Podnošenje nepravdi i istinska strpljivost ………………………………………………..

53

3


Priznanje vlastite slabosti i nevolje ovoga života ……………………………………..

53

Ponad svih dobara i darova, treba se smiriti u Bogu ……………………………….

54

Sjeti se mnogovrsnih Božjih dobročinstava ……………………………………………..

55

Četiri stvari koje donose veliki mir ……………………………………………………………

56

Molitva protiv zlih misli Molitva za prosvjetljenje duha

Ne ispituj znatiželjno tuđi život …………………………………………………………………

57

U čemu je trajni mir srca i pravi napredak ………………………………………………

58

Uzvišena sloboda duha postiže se više poniznom molitvom nego učenjem ………

58

Sebeljublje ponajviše odvraća od najvećeg dobra …………………………………..

59

Molitva za pročišćenje srca i za nebesku mudrost

Protiv klevetničkih jezika …………………………………………………………………………..

60

Kako treba Boga zazivati kad dođe nevolja ………………………………………………

60

Moli Božju pomoć i uzdaj se da ćeš ponovno zadobiti milost …………………..

61

Sve stvoreno teba zanemariti da uzmognemo naći Stvoritelja ………………..

62

Samoodricanje i svladavanje svake požude ……………………………………………..

63

O nestalnosti srca i o Bogu, našemu konačnom cilju ………………………………..

63

Božjem ljubitelju Bog je iznad svega i u svemu ………………………………………..

64

U ovome životu nema sigurnosti od napasti ……………………………………………….

65

Protiv ispraznih ljudskih sudova ………………............................................

65

O čistom i potpunom samoodricanju da bismo postigli slobodu srca ……....

66

O dobru upravljanju vanjskim poslovima i utjecanju k Bogu u pogibeljima …….....

67

Neka čovjek ne bude prenagao u poslovima ……………………......................

67

Po sebi čovjek nema ništa dobra i ničim se ne može hvaliti ……………........

68

Prezir svake vremenite časti …………………..............................................

68

Ne valja mir graditi na ljudima ……………….............................................

69

Protiv ispraznog i svjetovnog znanja …………………...................................

69

Ne valja se uznemirivati zbog vanjskih stvari ………………….......................

70

Ne treba svima vjerovati, a u riječi se lako zgriješi ….............…..............

70

Kad te pogode strelice riječi, pouzdaj se u Boga …………………...................

71

Za život vječni treba podnositi sve teškoće ……………...............................

72

Dan vječnosti i tjeskobe ovoga života ………………....................................

73

O želji za vječnim životom i kolika su dobra obećana onima koji se bore ...

74

Kako se ostavljen čovjek mora predati u Božje ruke ……………….................

76

Bavi se običnim poslovima ako se ne možeš uzvišenima ……………..............

77

Neka se čovjek ne smatra vrijednim utjehe, nego prije kazne ……………......

78

Milost nema ništa zajedničko sa zemaljskom mudrošću …………………...........

78

O različitim poticajima naravi i milosti …………..........................................

79

Pokvarenost naravi i djelotvornost božanske milosti ………….......................

81

4


Moramo se sami sebe odricati i nasljedovati Krista po križu ……………………….

82

Padneš li u pogreške, ne prepusti se malodušnosti ……………………………………..

83

O uzvišenim stvarima i skrivenim Božjim sudovima ne treba mudrovati ..….

83

Svu nadu i uzdanje teba položiti samo u Boga …………………………………………….

85

ČETVRTA KNJIGA POBOŽNI POTICAJI NA PRIMANJE SVETOGA TIJELA KRISTOVA

S kakvim poštovanjem treba primati Krista ……………………………………………….

87

U ovom se sakramentu očituju velika Božja dobrota i ljubav prema čovjeku ………

89

Korisno je često se pričešćivati …………………………………………………………………..

90

Mnoga dobra primaju oni koji se pobožno pričešćuju …………………………………

91

O dostojanstvu sakramenta i o svećeničkom staležu …………………………………

92

Što je činiti prije pričesti ……………………………………………………………………………..

93

Ispitaj svoju savjest i odluči se popraviti ……………………………………………………

93

O Kristovoj žrtvi na križu i o vlastitu predanju .…………………………………………

94

Sebe i sve svoje moramo prinijeti Bogu i za sve moliti ……………………………..

95

Ne valja olako propustiti svetu pričest ……………………………………………………….

96

Tijelo Kristovo i Sveto pismo vrlo su potrebni vjernoj duši ……………………….

97

Tko se želi s Kristom sjediniti, mora se s velikom pomnjom pripraviti …….

98

Pobožna duša mora svim srcem težiti za sjedinjenjem s Kristom u sakramentu …

99

Kako poneki pobožnici gorljivo čeznu za tijelom Kristovim ……………………….

100

Milost pobožnosti stječe se poniznošću i samoodricanjem ………………………..

101

Kristu moramo iznijeti svoje nevolje i moliti njegovu milost …………………….

101

O žarkoj ljubavi i živoj želji da se primi Krista …………………………………………..

102

Ne ispituj znatiželjno sakramenat, nego ponizno nasljeduj Krista podlažući svoj razum svetoj vjeri ……………………………………………………………….

5

103


PRVA KNJIGA 

Prvo poglavlje NASLJEDOVANJE KRISTA I PREZIRANJE SVJETOVNIH ISPRAZNOSTI 1. 2.

“Tko ide za mnom neće hoditi u tami”, kaže Gospodin. To su Kristove riječi. Potiču nas nasljedovati njegov život i djela, želimo li se zaista prosvijetliti i osloboditi sljepoće srca. 3. Nastojmo stoga prije sveta razmatrati život Isusov. 4. Njegov nauk nadilazi sve nauke svetaca i pronicavi duh naći će u njemu skrivenu manu. 5. A događa se, naprotiv, da mnogi, premda često slušaju evanđelje, manje žude za njim, jer nemaju Duha Kristova. 6. Tko želi Kristove riječi shvatiti posve i s užitkom, nastojati mu je da sav svoj život uskladi s njegovim. 7. Što ti koriste velike riječi o Presvetome Trojstvu ako nemaš poniznosti? Bez nje mu se ne sviđaš. 8. Doista, velike riječi niti posvećuju niti opravdavaju; samo je krepostan život drag Bogu. 9. Više volim skrušenost osjećati nego je znati tumačiti. 10. Kad bi naizust znao Bibliju i sve nauke filozofa, što bi ti sve to koristilo bez ljubavi i Božje milosti? 11. “Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost”, osim Boga ljubiti i njemu jedinomu služiti. 12. Ovo je najuzvišenija mudrost: prezirući svijet, težiti za nebeskim kraljevstvom. 13. Ispraznost je: gomilati prolazno blago i računati na nj. 14. Ispraznost je i: hlepiti za častima i uspinjati se na visoke položaje. 15. Ispraznost je udovoljavati tjelesnim strastima i željama, nakon čega slijede to teže kazne. 16. Ispraznost je željeti dug, a malo se brinuti za čestiti život. 17. Ispraznost je paziti samo na sadašnji život, a ne obazirati se na ono što dolazi. 18. Ispraznost je ljubiti ono što začas prolazi, a ne hitjeti onamo gdje je trajna radost. 19. Sjeti se često poslovice:”Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.” 20. Budi stoga razborit pa odvraćaj svoje srce od ljubavi prema vidljivim stvarima, a navraćaj ga na nevidljive. 21. Oni koji popuštaju svojim osjetilima, kaljaju savjest i gube milost Božju. __________________ 1. Iv 8,12; 2. Usp. Mk 3,5; Ef 4,18; 4. Usp. Otk 2,17; 5. Usp. Rim 8,9; 11. Prop 1,2; usp. Pnz 6,13; 13. Usp. Prop 5,9; 15. Usp. Gal 5,16; 19. Prop 1,8. 

Drugo poglavlje PONIZNO MIŠLJENJE O SEBI 1. 2. 3.

Svaki čovjek, po svojoj naravi, teži za znanjem. Zaista, bolji je siromašan seljak koji Bogu služi od uznosita filozofa koji putove zvijezda proučava, a svoju dušu zaboravlja. Tko sebe dobro poznaje, malo se cijeni i ne daje mnogo na ljudsku hvalu.

6


4.

Kad bih znao sva znanja svijeta, a živio bez ljubavi – što bi mi to koristilo pred Bogom, koji će me suditi prema djelima? 5. Stišaj preveliku želju za znanjem jer u njemu je mnogo nedoumica i zabluda. 6. Oni koji mnogo znaju, žele da ih smatraju učenima i zovu mudrima. 7. Toliko je toga nevrijedno znati, a duši jedva malo ili nimalo koristi. 8. I vrlo je nerazborit onaj koji se koječega laća, a ne onoga što koristi duši. 9. Obilje riječi ne siti dušu, već duh obnavlja čestit život, a čista savjest temelj je snažna pouzdanja u Boga. 10. Što je tvoje znanje obilnije i veće, to ćeš strože biti suđen nisi li i toliko svetije živio. 11. Ne uznosi se stoga zbog svojih umijeća i spoznaja, radije živi u brizi za primljeno znanje. 12. Ako smatraš da mnogo znaš i dobro shvaćaš, ipak se sjeti koliko je još toga što ne znaš. 13. “Ne uznosi se”, radije razmišljaj o svojemu neznanju! 14. Zašto bi se nad bilo kim uzdizao kad ih je mnogo od tebe učenijih i vještijih Zakonu? 15. Želiš li znati i naučiti nešto korisno, neka ti bude drago ostati nepoznat i nepriznat. 16. Ovo je najuzvišeniji i najkorisniji odabir: istinski upoznati sama sebe i smatrati se neznatnim. 17. Do sebe ništa ne držati, a o drugima uvijek misliti dobro i plemenito, to je velika mudrost i savršenost. 18. Vidiš li koga da javno griješi ili nešto tako krši, ne smatraj sebe boljim. Ne znaš koliko ćeš dugo ostati dobar. 19. Svi smo slabi, ali nikoga ne smatraj slabijim od sebe. __________________ 1. Usp. Aristotel, Metaph. I,1; Prop 1,13; 2. Usp. Sir 19,21; 4. Usp. 1 Kor 13,2; 6. Usp. Sir. 7,5; 13. Rim 11,20; usp. 12,3. 

Treće poglavlje NAUK ISTINE 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16.

Blažen onaj koga sama Istina poučava, ne prolaznim slikama i riječima, nego onakva kava je u svojoj biti. Naše mišljenje i naš osjećaj često nas varaju i ne dopiru daleko. Što koristi veliko mudrovanje o skrivenim i nejasnim stvarima za koje nećemo odgovarati na sudu ako ih nismo znali? Velika je ludost što se, zanemarivši korisne i potrebne, bavimo još i neobičnima i štetnima! Oči imamo, a ne gledamo. I čemu briga za “rodove” i “vrste”? Komu Vječna Riječ govori, biva oslobođen od mnogih nagađanja. Od jedne je Riječi sve i o toj Jednoj sve govori: i ona je “Početak” koji i nama zbori. Bez nje nitko ne spoznaje, niti itko pravo sudi. Komu je sve Jedno, i sve privodi tome Jednom i sve vidi u Jednom, taj može biti postojana srca i u Bogu spokojan. O Bože, Istino, sjedini me sa sobom u vječnoj ljubavi! Često mi se toliko toga gadi čitati i slušati; u tebi je sve što hoću i želim. Zašutite svi vi, učeni! Zamuknite pred Bogom vi, stvorovi! Ti sam mi zbori! Koliko je netko s tobom povezaniji i u sebi jednostavniji, bolje i lakše shvaća uzvišene stvari jer svjetlo spoznaje prima odozgo. Čist, priprost i postojan duh neće rastresti mnogi poslovi, jer sve čini na Božju čast i u sebi se smireno opire svakoj sebičnosti. Što ti više smeta i dosađuje negoli tvoja neumrtvljena požuda srca?

7


17.

Dobar i pobožan čovjek svoja djela koja treba naizvan učiniti najprije razvrsta u nutrini. 18. I ne vuku ga djela k željama grešne sklonosti, već on njima upravlja po sudu zdrava razuma. 19. Komu se više boriti nego onomu koji se upinje pobijediti sama sebe? 20. I to treba biti naš posao: pobjeđivati, naime, sama sebe, dnevice stjecati više vlasti nad sobom i bar malo napredovati u dobru. 21. Svako savršenstvo u ovome životu uključuje u sebi i neku nesavršenost, i svako naše umovanje zastire i neko pomračenje. 22. Ponizno upoznavanje sama sebe sigurniji je put Bogu od dubokih prekopavanja po znanosti. 23. Ne treba kriviti ni znanost ni bilo koje poznavanje stvari. To je u sebi dobro i od Boga određeno. Ali uvijek nam je više cijeniti dobru savjest i krepostan život. 24. A budući da se mnogi više trude oko znanja nego oko dobra života, često se prevare i donose malo ili nikakva roda. 25. O, kad bi ljudi tolikim marom istrebljivali mane, a sadili kreposti kao što se upuštaju u rasprave, ne bi u narodu bilo tolikih zala i sablazni ni toliko nehaja po samostanima. 26. Jamačno, na sudnjem danu neće nas pitati što smo čitali, nego što smo činili; niti što smo učili, nego jesmo li pobožno živjeli. 27. Reci mi gdje su svi oni uglednici i učitelji koje si dobro poznavao dok su još živjeli i odlikovali se učenošću? 28. Na njihovim položajima već sjede drugi, i ne znam da li ih se još spominju. 29. Dok su živjeli, činilo se da nešto jesu, sad su zaboravljeni. 30. O, kako slava svijeta brzo prolazi! 31. Dao Bog da im je život bio u skladu s njihovim znanjem! Tada bi to bilo dobro učenje i poučavanje. 32. Kako mnoge u ovom svijetu upropašćuje isprazno znanje jer malo mare da služe Bogu! 33. I budući da više vole biti veliki nego ponizni, “ishlaplješe u mozganjima svojim”. 34. Istinski je velik onaj koji je u sebi malen i koji nimalo ne cijeni ni jednu ponudu časti. 35. Istinski je razborit koji sve zemaljsko smatra otpadom: da bi Krista stekao. 36. I pravi je učenjak koji provodi Božju, a napušta svoju volju. __________________ 1. Usp. Br 12,8; 5. Usp. Jer 5,21; 8. Usp. Iv 1,3; 8,25; 11. Usp. Iv 14,6; Jer 31,3; 19. Usp. Mudr 10,12; 30. Usp. 1 Iv 2,17; 33. Rim 1,21; 35. Usp. Fil 3,8.



Četvrto poglavlje RAZBORITO DJELOVANJE 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Ne treba vjerovati svakoj riječi ni svakom nagovoru, nego stvar valja pomnjivo i smireno odvagnuti pred Bogom. Na žalost, često o drugome lakše povjerujemo i kažemo zlo, nego dobro; tako smo slabi. Ali savršeni ljudi ne vjeruju tako lako svkom govorkanju jer poznaju ljudsku slabost, dapače, sklonost zlu i nepostojanost u riječi. Velika je mudrost ne biti nagao u djelima ni tvrdokorno krut u mišljenjima. I ovo: ne valja povjerovati svakoj ljudskoj riječi, a niti ono što čujemo ili povjerujemo odmah prenositi drugima. Posavjetuj se s razumnim i promišljenim i radije potraži savjet od boljega nego da se povodiš za svojom ćudljivošću. Čestit život učini čovjeka mudrim po Božjem srcu i iskusnim u mnogim stvarima.

8


8. Koliko je tko ponizniji i Bogu podložniji, toliko je u svemu mudriji i smireniji. __________________ 1. Usp. Sir 19,16; I Iv 4,1; 3. Usp. Post 8,21; Sir 14,1; 19,16; 5. Usp. Sir 19,10; 6. Usp. Sir 9,21; Tob 4,18; 7. Usp. Sir 34,9. Peto poglavlje



ČITANJE SVETOG PISMA 1. 2. 3. 4. 5.

U Svetome pismu treba tražiti istinu, a ne rječitost. Cijelo Sveto pismo treba čitati u onome Duhu Svetom po kojemu je nastalo. U Svetome pismu moramo tražiti više duhovnu korist nego duhovitost. Pobožne i jednostavne knjige moramo čitati jednako rado kao i uzvišene i duboke. Neka te ne smeta ugled pisca, ubrajao se on među velike ili male; nego neka ta na čitanje potiče ljubav k pravoj istini. 6. Ne traži tko je to rekao, nego pazi što kaže. 7. Ljudi prolaze, a “vjernost Gospodnja ostaje dovijeka”. 8. Ne birajući osobe, Bog nam govori na različite načine. 9. U čitanju Svetoga pisma često nas ometa naša radoznalost. Htjeli bismo razumijeti i raspravljati ondje gdje treba jednostavno nastaviti. 10. Želiš li napredovati, čitaj ponizno, jednostavno i vjerno, bez častohleplja da ikada stekneš ime učenjaka. 11. Rado upitaj svece i pažljivo slušaj njihove riječi; ne odbijaj savjetâ starijih: ne daju ih oni bez razloga. __________________ 2. Usp. 1 Pt 1,21; 3. Usp. 1 Tim 3,16; 7. Ps 117,2; 8. Usp. Kol 3,25; Heb 1,1; 11. Usp. Sir 32, 9; 8,9. 

Šesto poglavlje NEUREDNE SKLONOSTI 1. 2.

Kad god čovjek za nečim neuredno teži, smjesta u sebi postaje nemiran. Oholica i lakomac nikada ne miruju; siromašan i ponizan u duhu žive u potpunu miru. 3. Čovjek koji se još nije sasvim upokorio brzo pada u napast i svladaju ga sitne i beznačajne stvari. 4. Slab duhom i na neki način još puten, sklon sjetilnostima, teško se može potpuno otresti zemaljskih želja. 5. I često je žalostan ako se nečega mora odreći. Lako se također naljuti ako mu se tko opire. 6. Čim udovolji svojoj žudnji, tišti ga savjest jer je popustio svojoj strasti, koja ne vodi traženom miru. 7. Pravi je mir stoga u opiranju, a ne u služenju strastima. 8. Nema, dakle, mira u srcu putena čovjeka, niti u čovjeka odana izvanjskih stvarima; ima ga čovjek gorljiva duha. __________________ 2. Usp. Mt 5,3; Ps 36,11; 6. Usp. Lk 19,42. 

Sedmo poglavlje TREBA SE KLONITI ISPRAZNE NADE I UMIŠLJENOSTI 1. 2.

Isprazan je tko polaže nadu u ljude ili u stvorenja. Ne stidi se služiti drugima u Kristovoj ljubavi i u ovome svijetu izgledati kao siromah. 9


3. 4. 5.

Ne oslanjaj se na sama sebe, nego svoju nadu stavi u Boga. Učini koliko je do tebe, a Bog će potpomoći tvojoj dobroj volji. Ne pouzdaj se u svoje znanje ni u domišljatost bilo kojeg stvora, nego više u Božju milost, koja poniznima pomaže, a preuzetne ponižava. 6. Ne hvali se imanjem, ako si bogat, ni prijateljima, ako su moćni, nego Bogom, koji sve daje, a povrh svega želi dati sama sebe. 7. Ne zanosi se snagom i ljepotom tijela, i neznatna ga bolest kvari i rastače. 8. Ne laskaj samom sebi zbog svoje sposobnosti ili oštroumnosti da ne bi omrznuo Bogu, čije je sve dobro što imamo od prirode. 9. Ne smatraj se boljim od drugih da se ne bi možda kod Boga, koji zna što je u čovjeku, našao gorim. 10. Ne hvastaj se svojim dobrim djelima, jer Bog sudi drukčije od ljudi. Njemu se često ne mili, što je ljudima milo. 11. Ako je što dobra u tebi, o drugima misli još bolje, da sačuvaš poniznost. 12. Ne škodi podložiš li se svima, a vrlo škodi ako se i jednome nametneš. 13. Trajni mir je u poniznome, a zavist i zlovolja u oholome. __________________ 1. Usp. Jer 17,5; 2. Usp. 2 Kor 4,5; 1 Kor 1,2; 3. Usp. Izr 3,5; 5. Usp. Jak 4,6; 6. Usp. Jer 9,22; 8. Usp. 1 Kor 4,7; 9. Usp. Iv 2,25; 13. Izr 13,10. 

Osmo poglavlje ČUVAJ SE PRVELIKE POVJERLJIVOSTI 1.

“Ne otkrivaj svojega srca svakom čovjeku”, nego se o svojoj stvari posavjetuj s razboritim i bogobojaznim čovjekom. 2. Malokad budi s mladim i stranim ljudima. 3. Bogatima se ne ulaguj, nerado se pojavljuj pred moćnicima. 4. Druži se s poniznima i priprostima, s pobožnima i čestitima i razgovaraj o onome što uzdiže. 5. Ne budi povjerljiv ni s jednom ženom, već općenito sve dobre preporuči Bogu. 6. Nastoj biti prisan samo s Bogom i njegovim anđelima, a kloni se poznanstva s ljudima. 7. Sve treba ljubiti, ali prisnost ne koristi. 8. Katkad se dogodi da nepoznata osoba zasvijetli dobrim glasom, pa ipak viđena očima, razočara. 9. Kadšto smatramo da smo u našem druženju s drugima omiljeni, a počinjemo im se nedopadati zbog loših navika koje uočavaju kod nas. __________________ 1. Sir 8,22; 9,21; Izr 25,9; 3. Usp. Izr 25,6; 4. Usp. Sir 37,15; Rim 14,19. 

Deveto poglavlje POSLUŠNOST I PODLOŽNOST 1. 2. 3. 4. 5.

Velika je stvar biti poslušan, živjeti pod paskom poglavara i ne biti sam svoj gospodar. Mnogo je sigurnije biti podložnik nego pretpostavljeni. Mnogi su poslušni više iz prisile nego iz ljubavi. Takvima je muka i rado mrmljaju; neće steći slobodu duha ne podvrgnu li se svim srcem, radi Boga. Trči tamo ili onamo: nećeš naći mira, osim u poniznoj podložnosti pod upravom poglavara. Mnoge je prevarilo umišljanje, da će im drugdje biti bolje.

10


6.

Istina je, svatko rado postupa po svojem mišljenju i sklon je onima koji osjećaju s njim. 7. No, ako je Krist među nama, potrebno je, radi mira, katkada napustiti svoje mišljenje. 8. Tko je tako mudar da bi sve mogao znati? 9. Nemoj se stoga suviše pouzdavati u svoje mišljenje, rado poslušaj i tuđa. 10. Ako je tvoje mišljenje dobro, a ipak ga radi Boga napustiš i prihvatiš drugo, na taj ćeš način više napredovati. 11. Često sam, naime, čuo: sigurnije je savjet poslušati i prihvatiti negoli davati. 12. Može se također dogoditi da je mišljenje svih dobro, ali ne htjeti pristati uz druge, kad je to razborito ili razložno, znak je oholosti ili tvrdoglavosti. __________________ 1. Usp. 1 Pt 2,13; 7. Usp. Rim 8,10; Mt 18,20; 9. Usp. Izr 12,15.



Deseto poglavlje SUVIŠNO GOVORENJE 1.

Čuvaj se ljudske buke koliko god možeš. Mnogo, naime, smeta, bavljenje svjetovnim poslovima, makar se to činilo u dobroj nakani. 2. Jer ubrzo nas onečisti i zarobi taština. 3. Mnogo bih puta volio da sam šutio i da nisam bio među ljudima. 4. A zašto tako rado govorimo i zajedno ćaskamo, kad se malokad bez pozlijeđene svjesti vraćamo šutnji. 5. Činimo to zato što dugim razgovorima pokušavamo jedan drugoga tješiti i olakšati srce, izmučeno kojekakvim razmišljanjima. 6. I najmilije je razgovarati i razmišljati o onome što volimo ili želimo ili što se protivi našim osjećajima. 7. Na žalost, prečesto je to isprazno i uzalud. 8. Ta, naime, izvanjska utjeha na štetu je onoj nutarnjoj i božanskoj utjehi. 9. Zato treba bdjeti i moliti da nam vrijeme ne bi prošlo uzalud. 10. Ako je govoriti i ako je korisno, govori blagotvorno. 11. Zla navika i nehaj za naš napredak mnogo pridonosi tome da ne pazimo na svoje riječi. 12. A od velike je koristi za duhovni napredak pobožni razgovor o duhovnim stvarima, osobito onih koji su dušom i duhom povezani u Bogu. __________________ 4. Usp. Izr 10,19; Sir 20,8; 9. Usp. Mt 26,41; Sir 4,23; 10. Usp. Ef 4,29.



Jedanaesto poglavlje TRAŽENJE MIRA I REVNOST U NAPREDOVANJU 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Imali bismo mnogo mira kad se ne bismo bavili onime što drugi govore i rade, a nas se ne tiče. Kako netko može dugo ostati u miru ako se miješa u tuđe poslove, unaokolo traži zadjevice, te malo ili malokad sabire? Blaženi jednostavni, imat će mnogo mira. Zašto su neki sveci bili tako savršeni i produhovljeni? Zato što su se trudili odvojiti se od svih zemaljskih želja. Tako su se, potpuno slobodni, mogli svim srcem predati Bogu. Nas suviše zaokupljaju vlastite strasti i brige za prolazne stvari. 11


7.

Malokad posve svladamo i jednu manu, i nije nam do svagdanjega napretka; zato i ostajemo hladni i mlitavi. 8. Kad bismo u samima sebi uspostavili sklad i kad ne bismo bili toliko sputani izvanjskim stvarima, tada bismo mogli kušati božanske i uživati u promatranju nebeskih. 9. Odlučujuća i najveća je zapreka što, zarobljeni strastima i požudama, i ne pokušavamo krenuti putem svetačke savršenosti. 10. Čim iskrsne i najmanja poteškoća, gubimo nadu i tražimo ljudske utjehe. 11. Kad bismo se junački dali u borbu, zasigurno bismo nad sobom osjetili Božju pomoć s neba. 12. On je, naime, pripravan poduprijeti one koji se bore i pouzdaju u njegovu milost. Ona nam i pruža priliku za borbu, da pobijedimo. 13. Smatramo li da ćemo u pobožnosti napredovati tek po nekim vanjskim vježbama, našoj će pobožnosti brzo doći kraj. 14. Sjekiru treba usmjeriti na korijen pa da, očišćeni od strasti, rađamo smirenost duha. 15. Kad bismo godišnje iskorijenili samo jednu manu, ubrzo bismo postali savršeni. 16. Naprotiv, često osjećamo da smo bili bolji i čistiji na početku obraćenja nego nakon mnogih godina redovničkog života. 17. Naša revnost i napredak morali bi svednevice rasti; a, evo, velikim smatramo onoga koji je uspio sačuvati djelić svoje prvotne revnosti. 18. Kad bismo se s početka tek malo prisilili, poslije bismo mogli sve činiti s lakoćom i radošću. 19. Teško se ostaviti navike, još teže krenuti protiv vlastite volje. 20. Ali, ako ne pobijediš u sitnicama, kako ćeš nadvladati teškoće? 21. Na početku se opiti svojoj sklonosti i odlučno se odupri lošoj navici, inače će te pomalo dovesti u veće nevolje. 22. O, kad bi znao koliko ćeš dobrim vladanjem priskrbiti mira sebi, a drugima radosti, siguran sam, više bi se brinuo za svoj duhovni napredak. __________________ 9. Usp. Heb 9,8; 14. Usp. Mt 3,10; 21. Usp. Sir 19,1.



Dvanaesto poglavlje KORIST OD PROTIVŠTINA 1.

Dobro je za nas što nas kadšto snađu protivštine, poteškoće i neugodnosti. One pomažu da se čovjek vrati k sebi, do oktrije kako je zapravo ovdje prognanik i kako je bezizgledno polagati svoje nade u bilo kakva stvorenja ovoga svijeta. 2. Dobro je katkad pretrpjeti protuslovlja, zle i naopake prosudbe o sebi, pa i kad smo radili čestito i dobronamjerno. 3. To često koristi poniznosti i brani od isprazna slavohleplja. 4. Kad ljudi zaziru od nas i nemaju spremnosti da nam vjeruju, tada s više volje tražimo nutarnje Božje svjedočanstvo. 5. U Bogu bi se čovjek morao posve ukorijeniti i neće mu trebati mnogo ljudske ujehe. 6. Kad čovjeka dobre volje pritisne žalost ili spopadne napast ili pak salete zle misli, bolje shvaća da mu je Bog potreban i da bez njega ne može učiniti ništa dobro. 7. Uzdiše i moli zbog nevolja koje su ga pritisnule. 8. Sit je života i poželi smrt, da bi se oslobodio i pridružio Kristu. 9. I tada jasno uoči da u svijetu ne može biti sigurnosti i potpuna mira. __________________ 6. Usp. Iv 15,5; Rim 7,18; 1 Kor 12,3; 8. Usp. 2 Kor 1,8; Fil 1,23.

12


Trinaesto poglavlje



ODOLIJEVANJE KUŠNJAMA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30.

Dokle god ovdje živimo, ne možemo biti bez tjeskobe i kušnje. Zato u Knjizi o Jobu piše:”Nije l` borba život čovjekov na zemlji?” Stoga bi svatko morao pripaziti na svoje kušnje i bdjeti u molitvama, e da đavao ne bi našao priliku i zaveo ga. On, naime, nikad ne spava, nego “obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždre”. Nitko nije tako svet ni savršen a da ne bi pokatkad imao kušnji. Ne možemo sasvim bez njih. Ipak kušnje, iako mučne i pogubne, često su vrlo korisne. Po njima čovjek stječe poniznost, pročišćenje i iskustvo. Svi su sveci prolazili mnoge jade i kušnje i – napredovali. A oni koji ih nisu bili kadri podnositi, bili su odbačeni i propali su. Nema tako svetog reda ni tako sigurna mjesta gdje ne bi bilo kušnji i neprilika. Dokle god čovjek živi, nije siguran od kušnji jer izvor je kušnji u nama. Budući da smo u požudama rođeni, čim jedna nevolja ili kušnja prođe, druga dođe, pa uvijek nešto imamo trpjeti. Jer – izgubili smo milost sreće. Mnogi pokušavaju umaknuti kušnjama, a upadaju u još veće. Od samog bijega nema pobjede. Tek strpljivošću i istinskom poniznošću bivamo jači od svih neprijatelja. Tko se samo naizvan sklanja, a ne čupa korijenje, malo će napredovati; što više, kušnje će se vraćati još brže i biti goropadnije. Malo-pomalo, strpljivom ustrajnošću i Božjom pomoću više ćeš pobjeđivati nego svojom žestinom i silovitošću. U kušnji često potraži savjet, a s onim koji je u kušnji ne postupaj strogo, nego ga nastoj utješiti, kao što bi to i sebi želio. Uzrok je svim kušnjama nestalnost duha i nepouzdanje u Boga; jer kao što lađu bez kormila valovi bacaju amo-tamo, tako i čovjeka, nemarna i popustljiva u odlukama, zanose različite napasti. U vatri se ispituje željezo, a u kušnjama pravedan čovjek. Često ne znamo što možemo, kušnja nam otkriva što jesmo. A napose je na početku kušnje potrebna budnost: lakše se, naime, neprijatelj pobjeđuje, ako mu ne dopustimo ući na vrata svoje duše, već mu se odmah, čim pokuca, ispred praga, suprostavimo. Zato je pjesnik rekao:”U pravi se čas odupri, za lijekom je prekasno sezat kad je zlo s duga otezanja već uzelo mah.” Naime, naprije padne na pamet obična misao, zatim dođe živahna mašta, onda užitak pa zlo nagnuće i pristanak. I tako jedno za drugim zlokobni neprijatelj zahvati sve, kad mu se nismo spočetka oprli. I što mu se tko dulje oklijeva oprijeti, to u sebi dnevice biva slabiji, a njegov neprijatelj snažniji. Neki trpe teže kušnje na početku svojega obraćenja, neki na kraju. Neki opet pate gotovo cijeli život. Poneki su samo lako kušani, primjereno božanskoj mudrosti i pravdi, koja odvaguje ljudske mogućnosti i zasluge i sve upravlja na spasenje svojih odabranika. Zato u kušnjama ne smijemo očajavati, nego to žarće zazivati Boga, da nas udostoji pomoći u svakoj nevolji, jer on će, kako reče sveti Pavao “kušnjama dati i ishod”, da bismo mogli izdržati. Priklonimo, dakle, svoju dušu u svakoj kušnji i nevolji pod Božju ruku jer on “klonule duše spasava” i uzdiže. U kušnjama i nevoljama provjerava se čovjekov napredak; tu njegova zasluga postaje veća, a krepost očitija.

13


31.

Nije veliko ako je čovjek pobožan i revan kad ne osjeća teškoću. No, ako u vrijeme neprilika ostaje strpljiv, mogu se od njega očekivati velike stvari. 32. Ima ih koji se održe u velikim kušnjama, a u malim, svakodnevnim često dožive poraz, da se, tako poniženi, nikad ne uzdaju u sebe u velikim, kad su tako slabi u malim. __________________ 2. Job 7,1; 3. Usp. 1 Pt 4,7; 5,8; 6. Dj 14,2; 10. Usp. Jak 1,14; 4,1; 14. Usp. Kol 1,11; 15. Usp. Gal 6,1; 18. Usp. Sir 31,31; 27,6; 20. Usp. Ef 4, 27; 21 Ovidije, Remedia amoris, L. II, 91; 22. Usp Grgur Vel. Homilia XVI in Evangelia; 28. 1 Kor 10,13; 29. Usp. 1 Pt 5,6; Ps 34,19; Lk 1,52. 

Četrnaesto poglavlje VALJA SE ČUVATI NEPROMIŠLJENA SUDA 1. 2.

Upri oči u sebe i zaziri od prosuđivanja tuđih djela. Beskorisno je čovjeku druge suditi; često se prevari i lako pogriješi. A sebe suditi i protresati, uvijek je koristan posao. 3. Koliko nam je neka stvar prirasla srcu, tako o njoj i sudimo. Sebeljublje lako pokvari istinski sud. 4. Kad bi Bog uvijek bio svrha naših nakana, tada nas ne bi lako uznemirilo protivljenje naših osjetila. 5. Ali uvijek su u nama krije ili nas izvana salijeće nešto, što nas na isti način također privlači. 6. Mnogi potajice u svojim djelima traže samo sebe a da to i ne zamijećuju. 7. Izgledaju sasvim smireni dok se sve događa po njihovoj volji. 8. A bude li što drukčije no što žele, začas se uznemire i snužde. 9. Zbog različitih osjećaja i mišljenja vrlo često nastaju nesuglasice među prijateljima i sugrađanima, redovnicima i pobožnicima. 10. Stara se navika teško napušta i nitko se rado ne priklanja tuđem mišljenju. 11. Budeš li se više oslanjao na svoju pamet ili radišnost nego na krepost podložnu Isusu Kristu, jedva ćeš, i to pokasno, postati prosvijetljen; jer Bog želi našu posvemašnju podložnost, da bi žarkom ljubavlju nadmašio sve naše umovanje. __________________ 2. Usp. Rim 14,4,10; 3. Usp. Arist. Ethica Nie III, 5; 10. Usp. Mudr 14,16; 11. Usp. Fil 3,21; 1 Kor 15,27. 

Petnaesto poglavlje DJELA LJUBAVI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Ni za što na svijetu ni bilo kome za ljubav ne smiješ činiti zlo. Ali za korist nevoljnika treba katkad propustiti dobro djelo ili ga zamijeniti boljim. Na taj način dobro djelo ne propada, već se promeće u bolje. Bez ljubavi izvanjsko djelo ništa ne koristi. A što god je učinjeno iz ljubavi, pa koliko god bilo malo i neznatno, sve je plodonosno. Bog više cijeni kako tko radi nego koliko uradi. Mnogo čini onaj tko mnogo ljubi. Mnogo čini onaj tko dobro čini. Dobro čini onaj tko više služi zajednici nego vlastitoj volji. Često nešto izgleda kao ljubav, a zapravo je više putenost, jer tjelesni nagon, vlastita volja, težnja za uzvratom, želja za lagodnošću traže svoje.

14


10.

Tko ljubi istinski i savršeno, ni u čemu ne traži sebe, već samo da sve bude na Božju slavu. 11. Nikome ne zavidi jer nikakvu radost ne traži za sebe. 12. Niti želi uživati u sebi; već je njegova želja blaženstvo u Bogu, što je uzvišenije od svih drugih dobara. 13. Nitko za njega nije izvor dobra doli Bog, od kojega sve proizilazi i u kojemu konačno uživaju mir svi sveci. 14. O, tko bi imao samo iskru istiniske ljubavi, zaista bi shvatio: sve je na zemlji samo ispraznost. __________________ 3. Usp. 1 Kor 13,3; 5. Usp. Grgur Vel. Homilia V in Evangelia; 10. Usp. 1 Kor 13,5; 11. Usp. 1 Kor 13,4; 14. Usp. Prop 3,19. 

Šesnaesto poglavlje PODONOŠENJE TUĐIH MANA 1.

Što čovjek ne može popraviti na sebi ili drugome, neka strpljivo podnosi, dok Bog drukčije ne odredi. 2. Razmisli: bit će da je to bolje za tvoju prokušanost i strpljivost; bez njih naša djela ne vrijede mnogo. 3. Ipak, kod takvih teškoća moraš smjerno moliti da ti se Bog udostoji pomoći da sve podneseš. 4. Ako netko nakon dvije ili tri opomene ne popusti, ne spori se s njim, nego sve prepusti Bogu. Neka njegova volja i čast budu u svim njegovim slugama. On i zlo zna okrenuti na dobro. 5. Nastoj strpljivo podnositi tuđe pogreške i kojekakve slabosti; i ti imaš mnogo toga što drugi moraju podnositi. 6. Ako sebe sama ne možeš odgojiti kako bi htio, kako ćeš moći drugoga oblikovati po svojoj volji? 7. Volimo da drugi budu savršeni, a svoje mane ne ispravljamo. 8. Tražimo da se drugi do u tančine poprave, a sebe nismo voljni popravljati. 9. Drugima spočitavamo preveliku slobodu, a sebi ništa ne uskraćujemo. 10. Druge hoćemo vezati pravilima, a za sebe ne trpimo nikakva ograničenja. 11. I tako postaje očito: rijetko do bližnjih držimo toliko koliko do samih sebe. 12. Kad bi svi bili savršeni, što bismo tada podnosili iz ljubavi prema Bogu? 13. A Bog je sada tako uredio da učimo noseći breme drugih. Ta nitko nije bez mane, nitko bez bremena; nitko nije sebi dostatan, nikomu ne doseže njegova mudrost; nego nam je nositi jedan drugoga, tješiti jedan drugoga, a tako i pomagati i opominjati. 14. Koliko je tko krepostan, najbolje se vidi u času nevolje. 15. Naime, neprilike ne čine čovjeka slabim, one pokazuju kakav je. __________________ 4. Sv. Benedikt, Regula; 13. Usp. Gal 6,2; Izr 3,7; Kol 3,13; 1 Tim 5, 11. 

Sedamnaesto poglavlje SAMOSTANSKI ŽIVOT 1. 2. 3. 4.

Želiš li ostati u miru i slozi s drugima, moraš se učiti mnogom svladavanju. Nije malo ući u samostan ili u družbu, ondje nepomućeno prijateljevati i u vjernosti ustrajati do smrti. Blažen onaj koji je ondje časno živio i sretno završio život. Želiš li ustrajati u obvezama i napredovati, smatraj sebe prognanikom i prolaznikom na zemlji. 15


5. 6.

Hoćeš li redovnički živjeti, moraš biti lud poradi Krista. Malo su korisni habit i tonzura; pravog redovnika čine promjena života i posvemašnje mrtvljenje strasti. 7. Tko traži bilo što drugo doli samo Boga i spas svoje duše, naiće će samo na neprilike i žalost. 8. Neće stoga dugo ostati u miru onaj tko se ne potrudi biti najmanji i svima podložan. 9. Došao si služiti, a ne gospodovati. 10. Znaj, pozvan si trpjeti i raditi, a ne plandovati i ćaskati. 11. Ovdje se, dakle, ljudi kušaju kao u peći. 12. Ovdje nitko ne može opstati ako se, radi Boga, ne želi svim svojim srcem poniziti. __________________ 2. Usp. Fil 3,6; Otk 2,10; 4. Usp. Heb 11,13; 5. Usp. 1 Kor 4,10; 7. Usp. Ps 116,3; 8. Usp. 1 Pt 2,13; 11. Usp. Mudr 3,6.



Osamnaesto poglavlje PRIMJERI SVETIH OTACA 1. 2. 3. 4. 5. 6.

7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19.

Promatraj žive primjere svetih otaca s kojih odsijeva istinska savršenost, i vidjet ćeš kako je malo i gotovo ništa ono što mi činimo. Ah, što je naš život usporedimo li ga s njihovim? Sveci, Kristovi prijatelji, služili su Gospodinu u gladi i žeđi, u studeni i golotinji, u trudu i muci, u bdjenjima i postovima, u molitvama i svetim razmatranjima, u progonstvima i mnogim sramoćenjima. O, kako su mnoge i teške neprilike trpjeli apostoli, mučenici i priznavatelji, djevice i svi ostali koji su odlučili slijediti stope Kristove! Mrzili su, naime, svoje duše na ovome svijetu da bi ih posjedovali u vječnomu životu. Kako su samo strog i povučen život sveti oci provodili u pustinji, kako su dugotrajno i teško bili kušani, kako ih je često mučio neprijatelj, kako su česte i vruće molitve prinosili Bogu, kako su stroge postove provodili, kako su plamtjeli revnošću i žarom za duhovni napredak, kako su oštar rat vodili da bi ukrotili mane, kako su čistom i pravom nakanom težili Bogu! Danju su radili, noću dugo molili, premda ni u vrijeme rada nisu prestajali duhom moliti. Na korist su upotrijebili svaki trenutak. Svaki sat za razgovor s Bogom činio im se prekratkim pa bi zbog velika užitka u razmatranju zaboravljali tijelu pružiti potrebnu okrepu. Odricali su se svega bogatstva, položaja, časti, prijatelja i rodbine; ni u čemu od ovoga svijeta nisu htjeli imati udjela. Jedva su uzimali ono što im je trebalo za život, i s nevoljkošću su tražili tjelesne potrebe. Bili su, dakle, siromašni zemaljskim dobrima, ali vrlo bogati milošću i vrlinama. Izvana su bili bez ičega, ali su iznutra uživali obilje milosti i božanske utjehe. Svijetu su bili strani, ali Bogu bliski i pouzdani prijatelji. Samima sebi bili su ništa, a ovdašnjem svijetu prezir; no u Božjim su očima bili dragocjeni i odabrani. Živjeli su istinsku poniznost i prostodušnu poslušnost, ljubav i strpljivost, i stoga dnevice duhovno napredovali, stječući i veliku milost kod Boga. Postali su uzor svim redovnicima i morali bi nas više poticati na dobar napredak, nego što nas od toga odvraćaju mnogi kolebljivci. O, kolik je žar prožimao sve redovnike pri osnutku njihove družbe! Kakva li je bila pobožnost u molitvi, kakvo nadmetanje u kreposti, kako čvrsta stega; kakvo li je poštivanje i poslušnost pravilima u svih cvalo!

16


20.

Još i danas neizbrisani tragovi svjedoče da su to bili zaista sveti i savršeni ljudi. Boreći se odvažno, svijet su podložili svojim nogama. 21. A danas se smatra velikim ako netko nije prestupio zapovijed, ako je nekomu pošlo za rukom strpljivo podnijeti što je odabrao. 22. O, mlakosti i nehaja našeg staleža, 23. kad tako brzo odustajemo od prvašnje revnosti i kad nam je život već dodijao od tromosti i mlakosti! 24. O da u tebi, koji si vidio tolike uzore pobožnosti, nikad ne zaspe napredovanje u krepostima! __________________ 1. Usp. Sv. Benedikt, Regula; 3. 2 Kor 11,27; 12,10; 5. Usp. Iv 12,25; 14. Usp. 17,16; 16. Zso, Ef 5,2.



Devetnaesto poglavlje VJEŽBE DOBRA REDOVNIKA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19.

Život dobra redovnika mora obilovati svim krepostima da bi iznutra bio takav kakav ljudima izgleda izvana. I mnogo više mora biti iznutra nego što se vidi izvana, jer je naš nadzornik Bog, kojeg nam je nadasve štovati gdje god bili i pred njih hodati svijetom poput anđela. Svakodnevno moramo obnoviti svoju odluku i potaknuti se na revnost, kao da smo se upravo danas obratili, te reći: Pomozi me, Gospodine Bože, u dobroj odluci i u svojoj svetoj službi, i daj mi još danas savršeno započeti jer nije ništa to što sam do danas učinio. Naš napredak ovisi o našoj odluci, i potrebno je mnogo marljivosti onome koji hoće napredovati. Ako onaj koji je stvorio čvrstu odluku često posustane, što će tek biti s onim koji se malokad i nevoljko na išta odlučuje? Različiti su načini kojima napuštamo svoje odluke; već i nevelik propust duhovnih vježbi jedva će proći bez ikakve štete. Odluka se pravednikâ više oslanja na Božju milost, nego na vlastitu mudrost; što god poduzimaju, uvijek se oslanjaju na nju. Jer: čovjek snuje – Bog određuje; put čovječji nije u njegovoj vlasti. Ako katkad iz poštovanja ili koristi za braću propustimo uobičajenu vježbu, lako ćemo je kasnije nadoknaditi. Ako je pak lakoumno propustimo iz mrzovolje ili nemara, prava je to pogreška i štetit će nam. Naprezali se mi koliko god je moguće, još ćemo uvijek ponešto pogriješiti. Odluka nam uvijek mora biti određena i usmjerena na ono što najviše smeta našem uspjehu. Provjeravati nam je i uređivati svoju nutrinu i vanjštinu, jer je za vlastit napredak korisno i jedno i drugo. Ako ne možeš biti neprestano sabran, saberi se bar katkad, najmanje jednom na dan, ujutro ili navečer. Ujutro stvori odluku, navečer provjeri svoje vladanje; kakve su danas bile tvoje riječi, djela i misli; možda si se upravo u tome više puta ogriješio o Boga i bližnjega. Junački se opaši protiv đavolske podmuklosti, obuzdaj proždrljivost pa ćeš lakše ukrotiti svaku tjelesnu požudu. Nikad ne budi sasvim besposlen, čitaj ili piši, moli ili razmatraj ili pak radi što korisno za zajednicu. U tjelesnim poslovima treba biti razborit, na mogu ih se laćati svi jednako.

17


20.

Što svi ne čine zajednički, ne treba pokazivati pred drugima jer se osobne vježbe sigurnije obavljaju skrovito. 21. Ipak se čuvaj zanemarivanja zajedničkog, a isticanja privatnog. 22. No, nakon što si pošteno i vjerno obavio dužnosti i naloge, i još ti ostane vremena, tada po svome udovolji svojoj pobožnosti. 23. Ne mogu svi imati jednu te istu vježbu, već jednome više koristi ovo, drugome ono. 24. Vježbe treba rasporediti i prema vremenu: jedne više pristaju blagdanima, druge radnim danima. 25. Drukčije su nam potrebe u vrijeme kušnje, a drukčije u vrijeme mira i spokoja. 26. Jedno nam je drago razmišljati kad smo žalosni, a drugo kad se radujemo u Gospodinu. 27. Za glavne se blagdane moramo obnoviti dobrim vježbama i žarče zazivati zagovor svetaca. 28. Od blagdana do blagdana moramo si postaviti odluke, kao da ćemo tada otići s ovoga svijeta i stići na vječni blagdan. 29. Stoga nam se u tim svetim vremenima valja brižno pripravljati, pobožnije vladati i strože obdržavati sva pravila, kao da ćemo uskoro primiti od Boga nagradu za svoj trud. 30. Pa ako do toga i ne dođe, smatrajmo da nismo bili dovoljno pripravni niti još dostojni tolike slave koja se u nama ima objaviti u određeno vrijeme, i nastojmo se još bolje pripravljati na odlazak. 31. Blago onome slugi, veli evanđelist Luka, kojeg gospodar, kada dođe, nađe budna! 32. “Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.” __________________ 2. Usp. Izr 24,12; Job 8,6; 4. Usp. 2 Ljet 14,11; 9. Usp. Izr 16,9; Jer 10,23; 12. Usp. Prop 7,20; 17. Usp. Job 38,3; Ef 6,11; 18. Sv. Benedikt, Regula; 19. Sv. Benedikt, Regula, Prologus, 46; 30. Usp. Rim 8,18; 31. Usp. Lk 12,43; 32. Lk 12,44. 

Dvadeseto poglavlje LJUBAV PREMA SAMOĆI I ŠUTNJI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17.

Traži prikladno vrijeme suočenja sa samim sobom; često razmišljaj o Božjim dobročinstivma. Ostavi zantiželju; čitaj radije ono što će više potpomagati skrušenosti nego radoznalosti. Budeš li se umio kloniti suvišnih razgovora i besposlenih hodanja, slušanja novosti i glasina, naći ćeš dovoljna i pogodna vremena da se ozbiljno posvetiš razmatranju. Veliki sveci bježali su, kamo god bi mogli, od ljudskog društva i više su voljeli služiti Bogu u skrovitosti. Reče netko: Koliko god sam puta bio među ljudima, manji sam se čovjek vratio. To ponajčešće iskusimo kad dugo razgovaramo. Naime, lakše je šutjeti nego ne prijeći mjeru u riječi. Lakše je ostati kod kuće nego se vani dovoljno čuvati. Tko se, dakle, nastoji izgraditi u čovjeka nutrine i duhovnosti, mora se s Isusom skloniti od mnoštva. Nitko ne može sigurno izaći pred ljude ako rado ne živi u skrovitosti. Nitko ne može bez straha govoriti ako rado ne šuti. Nitko ne može pouzdano predvoditi ako se rado ne podlaže. Nitko ne može bez opasnosti zapovijedati ako nije naučio slušati. Nitko se ne može bezbrižno radovati ako u sebi nema mirne savjesti. Sigurnost je svetaca, međutim, uvijek bila združena sa strahom Božjim. I iako su se odlikovali velikim krepostima i milošću, ipak nisu bili u sebi manje brižljivi i ponizni. Sigurnost opakih pak izvire iz oholosti i preuzetnosti i na kraju se okreće u beznadnost.

18


18.

Nikad sebi ne obećavaj sigurnost u ovom životu, koliko god bio na glasu kao dobar samostanac ili pustinjak. 19. Često su baš oni bolji u ljudskim očima dublje pali zbog svojega prevelikog samopouzdanja. 20. Stoga je mnogo korisnije da ne budu sasvim bez kušnji nego često napastovani, kako ne bi postali previše sigurni te se možda uzoholili pa lakoumno potražili i vanjsku utjehu. 21. O, kako bi sačuvao mirnu savjest, onaj tko nikad ne bi tražio prolaznu radost, tko se nikad ne bi bavio svijetom. 22. O, kako bi velik mir i spokoj uživao, onaj koji bi potkresao svaku taštu brigu i razmišljao samo o spasonosnim i božanskim stvarima te svu svoju nadu stavio u Boga! 23. Nitko nije dostojan božanske utjehe ne vježba li se brižljivo u svetoj skrušenosti. 24. Želiš li se skrušiti srcem, uđi u svoju sobicu i zatvori vrata svijetu, kao što je pisano:”Na svojim ležajima razmislite i zanijemite.” 25. U ćeliji ćeš nalaziti ono što vani često gubiš. 26. Ustrajnim boravkom ćelija nam postaje slatka, čestim izbivanjem mrska. 27. Budeš li na početku svojega obraćenja u njoj rado boravio i čuvao je, bit će ti kasnije draga prijateljica i najmilija utjeha. 28. Pobožna duša napreduje u šutnji i u miru otkriva dubine Svetoga pisma. 29. Tu nalazi potoke suza kojima se svake noći oblijeva i čisti, da bi svojem Stvoritelju postala to bliskija koliko je udaljenija od svake svjetske buke. 30. Tko se, dakle, odijeli od znanaca i prijatelja, njemu će se Bog primaknuti sa svojim svetim anđelima. 31. Bolje je skrovito živjeti i brinuti se o sebi nego, zanemarivši sebe, činiti čudesa. 32. Pohvalno je za redovnika, da malokad izlazi, da izbjegava da bude viđen i da ne želi viđati ljude. 33. Zašto želiš vidjeti ono što ne smiješ imati? “Svijet prolazi i požuda njegova.” 34. Tvoje požudne želje vuku te da izađeš. Kad vrijeme prođe i vraćaš se kući, što donosiš? Opterećenu savjest i rastreseno srce. 35. Radostan izlazak često urodi žalosnim povratkom, a veselo bdjenje do u kasnu noć tužnim urankom. 36. Tako svaka tjelesna radost umiljato dolazi, a na kraju grize i ubija. 37. Što možeš drugdje vidjeti a da ovdje ne vidiš? 38. Evo neba i zemlje i svih počela, ta on njih je sve načinjeno! 39. Možeš li igdje išta vidjeti, što bi moglo dugo opstojati pod suncem? 40. Možda se nadaš naći zadovoljstvo, ali neće ti se posrećiti. 41. I kad bi vidio sve što postoji, što bi to bilo doli prazan privid? 42. Podigni svoje oči uvis, Bogu, i moli za svoje grijehe i nemare. 43. Ispraznost prepusti ispraznima, a ti povedi brigu o onome što ti je Bog zapovjedio. 44. Zatvori za sobom svoja vrata i prizovi k sebi svojega ljubimca, Isusa. 45. S njim ostani u ćeliji, jer drugdje nećeš naći takva mira. 46. Da nisi bio izalzio i da ti se uši nisu napunile glasinama, ostao bi u divnom miru. 47. A dokle god te radoznalost vodi za novostima, moraš podnositi nemir srca. __________________ 6. Usp. Seneca, Ad Lucilium Epistolae, L. 1,7; prema nekima to je izreka. 

Dvadeset prvo poglavlje SKRUŠENJE SRCA 1. 2.

Želiš li išta napredovati, ostani u strahu Božjemu i ne prepuštaj se prevelikoj slobodi; štoviše, sva svoja osjetila privikavaj stezi i ne prepuštaj se nedoličnomu veselju. Skruši se u srcu i steći ćeš pobožnost.

19


3. 4.

Skrušenost otkriva mnoga dobra koja razuzdanost obično brzo potire. Čudo je da se čovjek uopće može radovati ovome životu, kad se osvrne i odvagne u kojem je progonstvu i u kolikim pogibeljima za svoju dušu. 5. U lakoumnosti svojega srca i nehaju za pogreške ne ćutimo boli svoje duše; naprotiv, često se glupo smijemo ondje gdje bismo imali razloga plakati. 6. Nema istinske slobode ni dobre savjesti, osim u strahu Božjem. 7. Sretan onaj koji je kadar odbaciti svaki teret rastresenosti i usredotočiti se na svetu skrušenost. 8. Sretan onaj koji se odriče svega što bi moglo okaljati ili oteščati njegovu savjest. 9. Bori se postojano! Navika se svaladava navikom. 10. Budeš li se znao odijeliti od ljudi, i oni će tebe ostaviti da radiš svoj posao. 11. Ne pačaj se u tuđe poslove, niti se upleći u obveze nadređenih. 12. Uvijek prvo bdij nad sobom i najprije opominji sama sebe, a onda prijatelje. 13. Ako nisi u milosti kod ljudi, ne budi žalostan. Nego nek ti je na brigu ako ne živiš dobro i obazrivo kako dolikuje Božjem sluzi i pobožnu redovniku. 14. Često je korisnije i sigurnije kad čovjek nema mnogo utjeha na ovome svijetu, napose tjelesnih. 15. No ako nemamo božanskih ili se malokad osjećamo pobožnima, krivica je na nama jer ne težimo za skrušenošću srca i ne odbacujemo isprazne i izvanjske utjehe. 16. Priznaj, nisi vrijedan božanskih utjeha, mnogo si više zavrijedio svakolike jade. 17. Kad je čovjek savršeno skrušen, cijeli mu je svijet težak i gorak. 18. Dobar čovjek nalazi dovoljno razloga da tuguje i plače. 19. Bilo, naime, da promatra sebe bilo da razmišlja o drugome, zna, nitko ovdje ne živi bez tuge. 20. I što se pomnije ispituje, to više tuguje. 21. Razlog zaslužene boli i unutrašnjeg skrušenja su naši grijesi i mane. Njima smo toliko sputani, da tek rijetko uspijemo razmatrati nebeske stvari. 22. Kad bi češće premišljao o svojoj smrti nego o dužini života, sigurno bi se više popravljao. 23. I kad bi češće pametno razmišljao o budućim paklenim ili čistilišnim kaznama, rado bi, vjerujem, podnosio bol i napor i ne bi se plašio nikakve strogosti. 24. Budući da nam ipak to ne dopire do srca, a k tome još volimo ono što nam godi, ostajemo hladni i vrlo tromi. 25. Često je nedostatak duha što nam se jadno tijelo tako lako žali. 26. Moli, stoga, ponizno Boga, da ti poda skrušenost duha i reci s prorokom: Nahrani me, Gospodine, kruhom suza i obilnim me suzama napoji. __________________ 1. Usp. Izr 23,17; 14. Rim 8,4; 23. Usp. Sir 7,40; 26. Usp. Ps 80,6.



Dvadeset drugo poglavlje RAZMIŠLJANJE O LJUDSKOJ BIJEDI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

U bijedi si gdje god bio i kamo god se okrenuo, osim ako se ne obratiš Bogu. Što se uznemiruješ ako ti ne pođe za rukom kako si želio ili naumio? Komu ide sve po volji? Ni meni ni tebi niti ikome na zemlji. Nema nikoga na svijetu bez neke žalosti ili stiske, bio on kralj ili papa. A komu je bolje? Dakako, onomu koji je sposoban trpjeti nešto za Boga. Mnogi malodušni i nestalni kažu: Gle, kako onaj lijepo živi, kako je bogat i kako ugledan, kako moćan i uzvišen! No usporedi nebeska dobra, i otkrit ćeš što su ova vremenita: mnogo nesigurnija, dapače, tegobna, jer ih nikada ne posjedujemo bez brige i straha. Nije čovjekova sreća u posjedovanju obilja vremenitih dobara, dostaje mu i srednja mjera.

20


10. 11.

Zaista je nevolja živjeti na zemlji. Koliko čovjek želi biti duhovniji, toliko mu sadašnji život postaje gorči jer bolje osjeća i jasnije uviđa posljedice ljudske pokvarenosti. 12. Naime, jelo, pilo, bdjenje, spavanje, počivanje, rad i druge prirodne potrebe zaista su velika nevolja i jad pobožnu čovjeku, koji bi se riješio i oslobodio svakoga grijeha. 13. Unutrašnjeg čovjeka, naime, vrlo tište tjelesne potrebe na ovom svijetu. 14. Stoga prorok usrdno moli, da bude izbavljen od njih, govoreći:”Odagnaj tjeskobe srca mojega, Gospodine.” 15. A jao onima koji ne spoznaju svoju bijedu i propadljivi život! 16. Jer toliko su se neki uza nj prilijepili premda najpotrebnije jedva stječu naporom ili prosjačenjem – da se nikad ne bi brinuli za Božje kraljevstvo kad bi uvijek mogli živjeti ovdje. 17. O kako su bezumni i nevjernička srca oni koji su tako duboko potonuli u zemaljske stvari, da više ništa ne cijene doli što je tjelesno! 18. Ali ti će bijednici i na kraju teško osjetiti, koliko je bilo nevrijedno i ništetno ono što su ljubili. 19. Božji sveci pak i svi pobožni Kristovi prijatelji nisu gledali na ono što se dopada tijelu niti što sja u vremenu, nego su sva njihova nada i pozornost bile usmjerene k vječnim dobrima. 20. Svom su željom težili za onim što je trajno i nevidljivo da ih odanost vidljivom ne bi povukla u nisko. 21. Ne gubi pouzdanja, brate, da ćeš duhovno napredovati; pred tobom su vrijeme i prilika. 22. Zašto želiš odgoditi svoju odluku? 23. Ustani, započni ovaj čas i reci: Sad je vrijeme rada, sad je vrijema borbe, sad je prikladno vrijeme za popravak. 24. Nevolja gola – najbolja škola. 25. Proći ti je kroz vatru i vodu prije no stigneš na odmorište. 26. Ne naneseš li sebi sile, nećeš pobijediti mane. 27. Dokle god smo u ovome krhkom tijelu, ne možemo biti bez grijeha niti živjeti bez zlovolje i boli. 28. Rado bismo se oslobodili svake bijede, ali, budući da smo grijehom izgubili nedužnost, izgubili smo i istinsko blaženstvo. 29. Stoga moramo biti strpljivi i očekivati Božje milosrđe, sve dok ne prođe ova nepravda i život ne proguta ono što je smrtno. 30. O kolika je krhkost ljudska, uvijek sklona grijehu! 31. Danas svoje grijehe ispovijediš, a sutra ih opet počiniš. 32. Ovog ih se časa odlučiš čuvati, a za koji čas činiš kao da ništa nisi odlučio. 33. S pravom se stoga možemo poniziti i nikada o sebi misliti išta veliko, jer tako smo krhki i nestalni. 34. Kako brzo možemo izgubiti nemarnošću, ono što smo jedva stekli velikim naporom i milošću. 35. A što će još s nama biti na kraju kad smo već tako rano mlaki? 36. Jao nama, ako se tako želimo prepustiti počinku, kao da je već nastao mir i sigurnost, a u našem ponašanju nema još ni traga pravoj svetosti. 37. Stoga bi bilo potrebno da se još jednom, kao dobri novaci, damo poučiti u dobru ponašanju. Tada bi možda bilo nade, da ćemo se u budućnosti popraviti i više duhovno napredovati. __________________ 6. Usp. 1 Kor 11,30; 9. Usp. Izr 30,8; 10. Usp. Prop 2,17; 13. Usp. Rim 7,22; 14. Ps 25,17; 17. Usp. Rim 8,5; 21. Usp. Heb 10,35; 25. Usp. Ps 66,12; 27. Usp. Sv. Bernardo, De gratia et libero arbitrio, 9,29; 29. 2 Kor 5,4; 30. Usp. Post 8,21; 36. Usp. 1 Sol 5,3.

21


Dvadeset treće poglavlje



RAZMIŠLJANJE O SMRTI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37.

Ovdje će ti brzo biti kraj. Stoga pogledaj kako je s tobom. Čovjek danas živi, sutra ga već nema. A kad iščezne s očiju, brzo nestane i iz sjećanja. O tupoga li i krutoga ljudskog srca! Obazire se samo na sadašnje stvari, a za buduće malo mari. U svakom djelu i namisli vladaj tako, kao da ćeš danas umirijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se osobito bojao smrti. Mnogo je bolje čuvati se grijeha, nego bježati od smrti. Ako nisi pripravan danas, kako ćeš biti sutra? Sutra je nesigurno i tko zna hoćeš li ga imati? Što koristi dugo živjeti kad se malo popravljamo? Ah, dug život često ne popravlja, već nerijetko umnožava krivicu. O da smo bar jedan dan ispravno živjeli na ovome svijetu! Mnogi broje godine od obraćenja, ali je često sitan plod njihova poboljšanja. Ako je strašno umrijeti, možda je još pogibeljnije dugo živjeti. Blažen onaj koji uvijek ima pred očima čas svoje smrti i svaki se dan pripravlja na umiranje. Ako si vidio nekoga umirati, znaj da ćeš ti istim putem prolaziti. Kad svane, pomisli da nećeš doživjeti večeri. Kad smrkne, ne usuđuj se nadati jutru. Budi, dakle, uvijek pripravan i živi tako da te smrt nikad ne zatekne nepripravna. Mnogi umiru naglo i neočekivano. “Jer u čas kad i ne mislite, Sin čovječji dolazi.” Kad dođe taj posljednji trenutak, počet ćeš mnogo drukčije misliti o čitavu svojem proteklom životu i vrlo ćeš žaliti što si bio tako nemaran i mlak. Sretan je i pametan onaj koji sada u životu nastoji biti onakav kakav želi biti u smrti. Veliku hrabrost pri umiranju, naime, ulit će ti potpuno preziranje svijeta, žarka želja za napredovanjem u krepostima, ljubav prema zaptu, trud u pokori, spremnost na poslušnost, samozataja i podnošenje svake protivštine iz ljubavi prema Kristu. Mnogo dobrih djela možeš učiniti dok si zdrav, a kad se razboliš, ne znam što ćeš moći. Malo ih je koji se poprave u bolesti; kao što se malokad posvećuju i oni koji mnogo putuju. Ne uzdaj se u prijatelje i u rodbinu i ne odgađaj svoje spasenje za budućnost jer će te ljudi zaboraviti brže no što misliš. Bolje se pobrinuti sada, dok je hora, i gdjekoje dobro djelo poslati unaprijed, nego se uzdati u tuđu pomoć. Ako se sada ne brineš za sebe, tko će se za te brinuti u budućnosti? Sadašnje je vrijeme predragocjeno, ali ga, na žalost, nedovoljno iskorištavaš da bi u njemu zaslužio vječni život! Doći će vrijeme kad budeš zaželio dan ili sat da bi se popravio, i ne znam hoće li ti poći za rukom. Ej, dragi, kakve bi se pogibelji oslobodio, kakva golema straha riješio, kad bi već sada bio bogobojazan i mislio na smrt! Nastoj sada živjeti tako, da se u času smrti možeš više radovati nego bojati. Uči sad umirati svijetu da bi tada počeo živjeti s Kristom. Uči sada sve prezirati da bi tada mogao slobodno pristupiti Kristu. Kroti sada svoje tijelo pokorom, da bi se tada mogao sa sigurošću nadati. O, luđače, što misliš da ćeš živjeti dugo, kad ti nijedan dan nije siguran? Koliki su se prevarili i neočekivano rastali od tijela! Koliko si puta čuo govoriti: onaj je pao od mača, onaj se utopio, onaj je pavši s visoka slomio vrat, onaj se ukočio pri jelu, onomu došao kraj usred igre; jedan poginuo od vatre, drugi od oružja; jedan od kuge, drugi od razbojnika.

22


38. 39. 40. 41. 42. 43.

I tako je svima svršetak smrt, a ljudski život odmiče kao sjena. Tko će se tebe sjetiti nakon smrti i tko će se pomoliti za te? Učini, dragi, učini, sada, što god za sebe možeš učiniti, jer ne znaš kad ćeš umrijeti. A ne znaš ni što te čeka nakon smrti. Dok imaš vremena, sabiri besmrtno blago. Ne razmišljaj ni o čemu drugom nego o svojem spasenju; brini se samo za ono što je Božje. 44. Sada sebi priskrbi prijatelje štujući svece i nasljedujući njihova djela, da bi te oni, kad ostaviš ovaj svijet, primili u vječne stanove. 45. Boravi na ovoj zemlji kao putnik i gost kojega se uopće ne tiču svjetski poslovi. 46. Sačuvaj srce slobodno i okrenuto Bogu, jer ovdje nemaš grada u kojemu ćeš ostati. 47. Onamo sa suzama upravljaj svagdanje uzdahe i prošnje da bi tvoja duša nakon smrti zaslužila sretno prijeći Gospodinu. __________________ 2. Usp. 1 Mak 2,63;17. Mt 26,20; 19. Lk12,40; Mt 24,44; 25. Usp. Sir 5,8; 32. Usp. Rim 6,8; 34. Usp. 1 Kor 9,27; 38. Usp. Ps 144,4; Job 14,2; 40. Usp. Mt 25,13; 42. Usp. Gal 6,10; 44. Usp. Lk 16,9; 45. Usp. 1 Pt 2,11; 46. Heb 13,14.



Dvadeset četvrto poglavlje SUD I KAZNE ZA GREŠNIKE 1. 2. 3. 4. 5.

6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16.

U svemu razmišljaj o svršetku i kako ćeš stati pred strogim sucem, kojemu ništa nije skriveno, koji se ne da privoljeti darovima i ne prihvaća isprike, nego će suditi po pravdi. O bijedni i ludi grešniče, što ćeš odgovoriti Bogu poznavaocu svih tvojih zala, kad se katkad plašiš srdita pogleda čovjeka? Što se ne pobrineš za sebe u dan suda, kad te nitko drugi neće moći opravdati ili obraniti, nego će svatko imati dovoljno posla sam sa sobom? Sada je tvoj trud koristan, plač dobrodošao, uzdah može biti uslišan, bol donijeti zadovoljštinu i očišćenje. Trpeći čovjek prolazi kroz veliko i korisno čistilište, ako prihvaća nepravde sažaljevajući više zloću drugih nego nepravdu koju sam podnosi. Takav rado moli za one koji mu se protive i od srca im oprašta krivice, ne oklijeva zaiskati oproštenje od drugih, radije se smiluje nego srdi, često samoga sebe prisiljava i svoje tijelo u svemu nastoji podložiti duhu. Bolje je sada uklanjati grijehe i zatirati mane nego to ostaviti budućnosti. Zaista sami sebe obmanjujemo svojom neurednom ljubavlju prema tijelu. Što će drugo proždirati onaj oganj ako ne tvoje grijehe? Koliko se sada više štediš i ugađaš tijelu, toliko ćeš to kasnije mučnije otplaćivati i skupiti veću hrpu za spaljivanje. U čemu je čovjek griješio, u tome će biti i kažnjen. Tamo će lijenčine podbadati užarenim bodljama, a neumjerenjake moriti velikom glađu i žeđu. Ondje će pohotnike i pohlepnike polijevati gorućom smolom i smrdljivim sumporom, a zavidnici će zavijati od boli kao mahniti psi. Neće biti nijedne mane koja neće imati svoje posebne muke. Tamo će oholice spopadati svakojake smutnje, a lakomce će pritisnuti najveća oskudica. Tamo će sat kazne biti teži od ovdašnjih stotinu godina najgorče pokore. Tamo za osuđenike nema nikakva počinka niti kakve utjehe; a ovdje ipak katkad otpočinemo od truda i uživamo prijateljsku utjehu.

23


17.

Sada se pobrini i oplači svoje grijehe da bi na dan suda bio sigurno među blaženima. 18. Tada će se, naime, pravednici vedro sučeliti s onima koji su ih tlačili i potiskivali. 19. Tada će ustati i suditi onaj koji se sada ponizno podlaže ljudskim prosudbama. 20. Tada će veliko pouzdanje imati siromah i ponižen, a oholica će strahovati kuda god se okrene. 21. Tada će se otkriti da je na ovome svijetu bio mudar onaj koji je navikao biti lud i preziran radi Krista. 22. Tada će biti vrijedna svaka strpljivo podnesena nevolja, a svaka će zloća začepiti usta svoja. 23. Tada će se radovati svaki pobožnik, a tugovati svaki bezbožnik. 24. Tada će radosnije poskakivati tijelo mučeno pokorama nego da smo ga uvijek hranili nasladama. 25. Tada će zasjati priprosta odjeća, a potamnjeti kićena. 26. Tada će biti hvaljenija siromašna kućica nego pozlaćena palača. 27. Tada će više značiti postojana strpljivost od sve moći ovoga svijeta. 28. Tada će se više slaviti skromna poslušnost nego sva svjetska domišljatost. 29. Tada će nas više radovati čista i dobra savjest, nego učena mudrost. 30. Tada će više vrijediti prezir bogatstva nego sva zemaljska blaga. 31. Tada ćeš se više utješiti pobožnom molitvom nego ukusnom zakuskom. 32. Tada ćeš se više radovati što si šutio nego što si dugo razovarao. 33. Tada će više valjati dobra djela nego mnoge lijepe riječi. 34. Tada će strogi život i oštra pokora biti u prevagi pred svim zemaljskim užicima. 35. Navikni se sada trpjeti u malim stvarima da bi tada bio oslobođen velikih. 36. Pokušaj najprije ovdje ono što ćeš kasnije moći trpjeti. 37. Ako sada ne možeš podnijeti tako malo, kako ćeš uzmoći podnijeti vječne muke? 38. Ako si sada zbog malo muke tako nestrpljiv, kakav ćeš biti u paklu? 39. E, zaista, ne možeš imati dvije radosti: uživati ovdje na svijetu i zatim kraljevati s Kristom. 40. Ako si sve do današnjeg dana uvijek živio u častima i slastima, što bi ti sve to koristilo kad bi morao umrijeti ovoga časa? 41. Sve je, dakle, ispraznost, osim Boga ljubiti i njemu jedinome služiti. 42. Tko, naime, svim srcem ljubi Boga, ne boji se ni smrti, ni kazne, ni suda, ni pakla, jer po savršenoj ljubavi sigurno pristupamo Bogu. 43. Onaj pak koji se još i sada veseli grijehu, nije čudno ako se boji smrti i suda. 44. Ipak je dobro, ako te već od zla ne odvraća ljubav, da te pred paklom zaustavlja bar strah. 45. Doista, tko zapostvlja Božji strah, neće dugo ustrajati. Brzo će upasti u đavolju zamku. __________________ 1. Usp. Rim 14.10; Sir 39,24; 2. Usp. Job 31,14; Gal 6,5; 10. Usp. Mudr 11,16; 12. Usp. Otk 21,8; 18. Usp. Mudr 5,1; 19. Usp. Mt 19,28; 1 Kor 6,2; 21. Usp. 1 Kor 4,10; 22. Ps 107,42; 27. Usp. Izr 16,32;41. Usp. Prop 1,2; 42. Usp. 1 Iv 4,18; 45. Usp. 1 Tim 6,9.



Dvadeset peto poglavlje REVNI POPRAVAK SVEGA NAŠEG ŽIVOTA 1. 2. 3.

U Božjoj službi budi budan i marljiv te često razmišljaj zbog čega si došao i zašto si napustio svijet. Nisi li zato da bi Bogu živio i postao duhovan čovjek? Revnuj stoga za napretkom, jer ćeš zakratko primiti plaću za svoj trud i tada te više ni bol ni strah neće okruživati.

24


4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34.

Sada ćeš se malo upeti, a steći velik mir, štoviše, vječnu radost. Ostaneš li vjeran i revan u radu, i Bog će bez sumnje biti vjeran i bogat u nagradi. Moraš uščuvati dobru nadu da ćeš osvojiti palmu, ali nemoj smatrati sigurnim, da se ne zalijeniš ili uzoholiš Kad se ono neki tjeskobno kolebao između straha i nade i jednom se prilikom, pritisnut tugom, u crkvi pred oltarom prostro u molitvi, ovako je razmišljao u sebi:”O kad bih znao, hoću li ustrajati!” Učas je začuo božanski odgovor u svojoj nutrini:”Kad bi znao, što bi učinio? Čini sada ono što bi onda učinio i bit ćeš posve siguran.” I doskora se, utješen i okrijepljen, predao Božjoj volji, a tjeskobno je kolebanje prestalo. I nije više htio znatiželjno istraživati, što ga čeka u budućnosti, već se mnogo više trudio otkriti dobrohotnu i savršenu volju Božju, da bi po njoj započeo i dovršio svako djelo. U Gospodina se uzdaj i čini dobro, kaže prorok, da bi smio stanovati u zemlji i uživati njezina dobra. Jedno mnoge odvraća od napretka i revnog popravka: strah od poteškoća, odnosno žestoka borba. A, dakako, više od drugih u krepostima napreduju oni koji se trude pobijediti upravo ono što im je najteže i najpogubnije. Naime, čovjek više postiže i obilnije milosti sječe tamo gdje sebe više svladava i u duhu se mrtvi. Svi, međutim, nemaju jednako mnogo svladati i mrtviti. Ipak će brižljivi revnitelj snažnije napredovati, pa imao i više strasti negoli drugi, boljeg vladanja, ali manjeg žara u krepostima. Dvoje napose pomaže većem uspjehu: silom se trgati od onoga čemu narav grešno naginje i gorljivo nastojati oko dobra koje nam još treba. Osobito se nastoj čuvati i svladavati u onome što ti se češće ne dopada kod drugih. Sve iskoristi za svoj napredak; vidiš li ili čuješ za dobre primjere, s oduševljenjem ih nasljeduj. Opaziš li nešto pokudno, čuvaj se da i ti ne učiniš isto, a ako si nekada učinio, potrudi se što prije popraviti. Kao što tvoje oko pazi na druge, tako i drugi paze na tebe. Kako je ugodno i pobudno vidjeti revnu i pobožnu braću, dobra vladanja i stege! Kako je žalosno i teško gledati one koji žive neuredno i ne čine ono na što su pozvani! Kako je štetno zanemariti odluku svojega poziva i posezati za onime što ti nije povjereno! Sjeti se zadane odluke i imaj pred očima sliku Raspetoga. Postidjeti se možeš kad promatraš Kristov život. Premda si odavno na Božjem putu, nisi se trudio da mu postaneš sličniji. Redovnik koji zdušno i pobožno promišlja o presvetom životu i muci Gospodinovoj, naći će ondje sve što mu je korisno i potrebno, i to u obilnijoj mjeri, i neće morati tražiti išta bolje od Isusa. O, kad bi Isus raspeti nastanio naše srce, kako bismo brzo i dobro bili poučeni. Revan redovnik rado prihvaća i ispunjava sve što mu se naloži. Mlaka i nemarna redovnika tišti nevolja za nevoljom i u neprestanu je škripcu, jer nutarnje utjehe nema, a izvanjske ne smije tražiti. Redovik koji živi bez stege pred velikim je padom. Tko je sklon popustljivosti i mlakosti, uvijek će biti u stisci jer mu ne odgovara sad jedno, sad drugo. Kako rade toliki drugi redovnici živeći po svojim samostanskim pravilima poprilično skučeno? Malokad izlaze, povučeno žive, siromaški se hrane, grubo se odijevaju. Mnogo rade, malo govore, dugo bdiju, rano ustaju i mnogo mole, rado čitaju i strogo održavaju red.

25


35.

Gle kartuzijance i cistercite i redovnike i redovnice različitih družbi kako svake noći ustaju da bi slavili Gospodina. 36. I zato bi bila sramota da ti u tako svetome poslu drijemaš i ljenčariš, dok toliki redovnici počinju klicati Bogu. 37. O kad ne bismo imali raditi ništa drugo, doli svim srcem hvaliti Gospodina Boga našega! 38. O kad nikad ne bi trebalo ni jesti ni piti ni spavati! Kad bi uvijek mogao hvaliti Boga i baviti se samo duhovnim radom! 39. Tada bi bio mnogo sretniji nego sada, dok robuješ kojekakvim tjelesnim potrebama. 40. O kad ne bi bilo takvih potreba, nego samo duhovnih užitaka, koje, na žalost, tako rijetko kušamo! 41. Kad čovjek stigne dotle da ni u kojeg stvora više ne traži utjehe, tada mu tek Bog počinje savršeno goditi. 42. Tada će biti zadovoljan što god se dogodilo. Zbog obilja se neće radovati niti zbog oskudice žalostiti. Na Boga će se osloniti posvemašnjim pouzdanjem. On mu je sve u svemu. U njega ništa ne propada niti umire, već sve živi i na njegov mig bez oklijevanja služi. 43. Sjeti se uvijek svršetka i da se izgubljeno vrijeme ne vraća. 44. Bez žara i mara ne stječu se kreposti! 45. Čim počneš popuštati, eto zla. 46. A predaš li se revnosti, naći ćeš velik mir i trud će ti biti lakši od Božje milosti i ljubavi do kreposti! 47. Revan i marlji čovjek na sve je spreman. 48. Veći je napor opirati se manama i strastima nego se znojiti u tjelesnim poslovima. 49. Tko ne izbjegava male pogreške, pomalo upada u veće. 50. Provedeš li dan korisno, navečer ćeš se uvijek veseliti. 51. Bdij nad sobom i , dakako, nad drugima, ali ne tako da zenemariš sebe. 52. Toliko ćeš napredovati koliko sobom zagospodariš. Amen. __________________ 1. Otk 3,2; 3. Usp. 1 Kor 3,8; 4. Usp. Sir 51,35; 5. Usp. Mt 25,21; 11. Usp. Sir 2,19; Rim 12,2; Fil 1,6; 2 Tim 3,17; 12. Ps 37,3; 23. Usp. 2 Tim 3,6; 42. Usp. Kol 3,11; Ps 119,91; 49. Usp. Sir 19,1.

26


DRUGA KNJIGA



Prvo poglavlje NUTARNJI ŽIVOT 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29.

“Kraljevstvo je Božje među vama”, kaže Gospodin. Svim srcem svojim obrati se Gospodinu i ostavi ovaj bijedni svijet pa ćeš naći spokoj svojoj duši. Navikni se prezirati izvanjskost, a predavati se nutarnjosti i vidjet ćeš kako se kraljevstvo Božje nastanjuje u tebi. Jer kraljevstvo je Božje “mir i radost u Duhu Svetom”, što se ne daje bezbožnima. Krist će doći k tebi i pružiti svoju utjehu budeš li mu pripravio dostojno boravište u svojoj nutrini. Sva je slava i ljepota njegova iznutra i tamo mu se dopada. Često on posjećuje unutrašnjeg čovjeka, uljudno razgovara s njim, ljubazno ga tješi, velik mu mir i prijatljestvo donosi. Hajde, vjerna dušo, pripravi svoje srce ovom Zaručniku kad se već udostojao k tebi doći i nastaniti se kod tebe. Ovako, naime, on kaže:”Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Podaj stoga mjesto Kristu, a svima ostalima zapriječi pristup. Kad budeš imao Krista, bogat si i dosta ti je. On će nad tobom bdjeti i za sve se brinuti, da se ne bi morao oslanjati na ljude. Ljudi su, naime, nepostojani i brzo malakšu, a “Krist ostaje zauvijek” i nepokolebljivo je postojan do kraja. Ne valja se uveliko pouzdati u krhka i smrtana čovjeka, pa bio on i koristan i drag, niti se treba mnogo žalostiti ako ti se tko pokatkad usprotivi ili protuslovi. Koji su danas na tvojoj strani sutra ti se već mogu usprotiviti i obratno; ljudi su često kao vjetar. Sve svoje pouzdanje stavi u Gospodina i on neka bude tvoj strah i tvoja ljubav. On će odgovarati za tebe i učiniti kako je najbolje. Nemaš “ovdje trajna grada” i, gdje god bio, stranac si i putnik; a niti ćeš ikad imati trajna mira, osim ako s Kristom budeš čvrsto sjedinjen. Što tražiš ovdje uokolo, kad tu nije mjesto tvojega počinka? Tvoje će obitavalište biti u nebesima, a na sve vremenito moraš gledati kao u prolazu. Sve prolazi, a i ti s tim. Pazi da se ne zapleteš, ne uhvatiš i propadneš. Neka tvoja misao bude kod Svevišnjega, a tvoje zazivanje neka se neprestance uzdiže Kristu. Ako ne znaš razmatrati uzvišene i nebeske stvari, onda svoj otpočinak nađi u Kristovoj muci i rado boravi u njegovim svetim ranama. Ako se, naime, pobožno utečeš Isusovim ranama i dragocjenim znamenjima, u nevolji ćeš oćutjeti veliku utjehu, neće te mnogo zabrinuti ljudski prezir i lakše ćeš podnijeti podcjenjivanja. I Gospodina Isusa Krista prezirali su ljudi na svijetu, a u najvećoj potrebi prijatelji i poznanici prepustili su ga ruglu. Gospodin Isus htio je trpjeti i biti prezren, a ti se usuđuješ na nešto žaliti? Krist je imao neprijateljâ i kelevetnikâ, a ti hoćeš da ti svi budu prijatelji i dobročinitelji? Čime će se okruniti tvoja strpljivost ako te ne snađe nikakva protivština?

27


30. 31. 32.

Ako ne želiš podnijeti ništa neugodno, kako ćeš Kristov prijatelj postati? Podnesi s Kristom i za Krista, želiš li kraljevati s Kristom! Kad bi jednom potpuno ušao u Isusovo srce i osjetio samo malo žara njegove ljubavi, ne bi se više brinuo ni o svojim probicima ni o gubicima, dapače, radovao bi se i sramoti koja ti je nanesena; jer u Isusovoj ljubavi čovjek ne haje za sebe. 33. Tko ljubi Isusa i živi pravim nutarnjim životom, slobodan od neurendih sklonosti, može se prostodušno Bogu obratiti, u duhu nadvisiti sama sebe i uživati mir. 34. Tko sve uzima kako jest, a ne kako se pričinja ili misli, taj posjeduje istinsku mudrost poučen je više od Boga nego od ljudi. 35. Tko živi iz svoje nutrine i malo polaže na vanjštinu stvari, taj ne traži mjesto niti čeka priliku da se prihvati pobožnih vježbi. 36. Nutarnji se čovjek brzo sabere i nikada se ne prepusti vanjštini. 37. Ne smeta ga tjelesni napor ili povremeno nuždan posao, nego kako ga zapadne, tako se prilagodi potrebi. 38. Tko je u sebi staložen i sređen, ne mari za luckasto i naopako ljudsko vladanje. 39. Čovjek biva toliko smeten i rastresen, koliko se priljubio stvarima. 40. Da je kod tebe sve u redu i sve čisto, sve bi ti služilo na dobro i napredak. 41. Zato ti se mnogo toga ne mili, a često te i smeta, jer još nisi potpuno umro sebi niti se odijelio od svega što je zemaljsko. 42. Ništa tako ne kalja i ne zapleće ljudsko srce kao neuredna ljubav prema stvorenjima. 43. Odrekneš li se vanjske utjehe, moći ćeš promatrati nebeske stvari i često u sebi klicati od radosti. __________________ 1. Lk 17,21; 2. Usp. Jl 2,12; Mt 11,29; 4. Rim 14,17; 6. Usp. Ps 45,14; 8.Usp. 1 Sam 7,3; 9. Iv 14,23; 13. Usp. Job 14,2; Iv 12,34; 16. Usp. Izr 3,5; 17. Usp. Iz 38,14; 18. Usp. Heb 13,14; Ps 39,13; 19. Usp. Dj 7,49; 20. Usp. 2 Kor 5,2; 21. Usp. Mudr 5,9; 23. Usp. Mudr 5,15; 1 Sol 5,17; 26. Iz 53,3; Lk 23,49; 31. Usp. 2 Tim 2,12; 32. Usp. Dj 5,41.



Drugo poglavlje PODLOŽNOST IZ PONIZNOSTI 1.

Ne brini se mnogo tko je za tebe, a tko protiv tebe, ali nastoj i brini se da Bog bude uza te u svakoj stvari koju poduzimaš. 2. Sačuvaj čistu savjesti i Bog će te pouzadno štititi. 3. Komu je Bog blagonaklono na pomoći, ničija mu zloba neće moći naškoditi. 4. Budeš li umio šutjeti i trpjeti, nesumljivo ćeš ugledati Božju pomoć. 5. On zna vrijeme i način da te oslobodi, i stoga mu se prepusti. 6. Božja je stvar da ti pomogne i da te oslobodi svake smetnje. 7. Često iznimno koristi poniznosti, da drugi znaju i kude naše nedostatke. 8. Čovjek kojega ponižavaju vlastite pogreške lako će se pomiriti s drugima i brzo opravdati pred onima koji se srde na nj. 9. Poniznoga Bog štiti i oslobađa. Poniznoga ljubi i tješi. Poniznome se priklanja. Poniznome daje veliku milost i iz njegove ga poniženosti uzdiže k slavi. 10. Poniznome otkriva svoje tajne i nježno ga privlači i poziva k sebi. 11. Ponizan ostaje u miru unatoč uvredama i smutnjama, jer se oslanja na Boga, a ne na svijet. 12. Ne vjeruj da si išta napredovao ako ne smatraš da si manji od svih. __________________ 4. 2 Pt 20,17; 6. Usp. 2 Ljet 25,8; 8. Usp. Izr 15,1; 9. Usp. 2 Kor 7,6; 1 Pt 5,5; 10. Usp. Mt 11,25.

28


Treće poglavlje



DOBAR I MIROLJUBIV ČOVJEK 1. 2. 3. 4. 5.

Najprije sebe ispuni mirom pa ćeš ga i drugima moći dati. Pomirljiv je čovjek korisniji od učenog. Neobuzdan čovjek i dobro će okrenuti na zlo i zlu olako povjerovati. Dobar i miroljubiv čovjek sve obraća u dobro. Istinski smiren čovjek nikome ne prilazi s predrasudom. A tko je sam sa sobm u sukobu i smućen različitim sumnjama, niti miruje niti druge ostavlja na miru. 6. Često kaže što ne bi trebao reći, a nerijetko propušta ono što bi za njega bilo bolje učiniti. 7. Promišlja ono što su drugi dužni učiniti, a zanemaruje vlastite dužnosti. 8. Pobrini se, dakle, najprije za sama sebe i tada ćeš se moći s pravom brinuti za svojega bližnjega. 9. Svoja djela umiješ dobro opravdati i uljepšati, a ne želiš prihvatiti isprike drugih. 10. Pravičan bi bio da sebe optužuješ, a svojega brata opravdaš. 11. Želiš li da te drugi podnosi, podnosi drugoga. 12. Gle kako si još daleko od prave ljubavi i poniznosti, koja se ne zna ni na koga srditi niti predbacivati ikome, doli samome sebi. 13. Nije nikakva zasluga dijeliti život s dobrima i blagoćudnima; to se, prirodno, svima sviđa. Svatko se veseli miru i više voli one koji suosjećaju s njim. 14. Ali živjeti miroljubivo s osornima i opakima ili neobuzdanima ili spram nas neprijateljski raspoloženima, velika je milost i vrlo je pohvalno i muževno djelo. 15. Ima ljudi koji su sa sobom u miru i podupiru mir s drugima. 16. A ima ih koji sami nemaju mira niti druge puštaju na miru. Teški su drugima, a sebi još teži. 17. A ima ih, opet, koji sebe uspijevaju sačuvati u miru, i nastoje druge privesti miru. 18. Pa ipak, sav naš mir u ovome bijednom životu sastoji se više u tom da protivštine ponizno podnostimo nego da ih ne osjetimo. 19. Tko zna bolje trpjeti, imat će više mira; pobjednik je nad samim sobom, Kristov prijatelj i baštinik neba. __________________ 10. Usp. Izr 18,17; 11. Usp. Gal 6,2; 18. Usp. Lk 21,19. 

Četvrto poglavlje NEDUŽNO SRCE I BEZAZLENA NAKANA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

Dvojim se krilima čovjek diže sa zemlje, naime, bezazlenošću i nedužnošću. Bezazlenost mora biti u nakani, nedužnost u djelovanju. Bezazlenost teži Bogu, nedužnost ga dohvaća i kuša. Nema toga što bi te zaustavilo, budeš li u svojoj nutrini slobodan od svake neuredne sklonosti. A nutarnju ćeš slobodu uživati ako ne težiš ni za čim drugim i ne tražiš ništa drugo osim Božju volju i dobro bližnjega. Kad bi tvoje srce bilo dobro, svako bi stvorenje bilo ogledalo života i knjiga svete nauke. Nema tako sićušna i neugledna stvora koji ne bi odražavao Božju dobrotu. Kad bi u svojoj nutrini bio dobar i nedužan, tada bi sve bez opasnosti gledao i dobro shvatio. Nedužno srce prodire u nebo i u pakao. Kakvu tko ima nutrinu, tako prosuđuje okolinu. Ako na svijetu postoji radost, onda je, zasigurno, posjeduje čovjek nedužna srca. A ako je gdje žalosti i stiske, to najbolje zna zla savjest. 29


13.

Kao što u vatri od željeza otpada hrđa i sve se užari, tako se i čovjek koji se sasvim prikloni Bogu, otresa mlitavosti i mijenja u novog čovjeka. 14. Kad čovjek počinje bivati mlak, straši se i neznatna napora pa poseže za vanjskom utjehom. 15. Ali kad zdušno započne svladavati sebe i postojano koračati Božjim putem, onda mu je sitnica ono što je prije smatrao teškim. __________________ 7. Usp. Sir 39,21; 9. Usp. Mt 5,8; 10. Usp. Aristotel, Ethica Nic, L. III, 5; 12. Usp. Rim 2,9. 

Peto poglavlje PROSUĐIVANJE SAMA SEBE 1. 2. 3. 4.

Ne smijemo sebi previše vjerovati jer nam često nedostaje milosti. Malo je u nama svjetla, a nemarnošću ga brzo gubimo. Često i ne opažamo koliko smo slijepi u svojoj nutrini. Često činimo zlo i, što je još gore, opravdavamo se. Kadšto nas pokreće strast, a mi mislimo – revnost. 5. Druge korimo za sitnice, a kod sebe prelazimo preko velikih stvari. 6. Brzo primijetimo i ističemo ono što trpimo od drugih, a ne svraćamo pozornost na ono što drugi trpe od nas. 7. Tko bi dobro i pravilno prosuđivao svoje postupke, ne bi imao razloga strogo suditi o drugome. 8. Čovjek nutrine brigu o sebi samome pretpostavlja svim drugim brigama. 9. I tko se pomnjivo brine o sebi, lako šuti o drugima. 10. Nikad nećeš postati nutarnji, pobožan čovjek, ne budeš li šutio o tuđim stvarima i posebice pazio na sebe. 11. Usredotočiš li se na sebe i na Boga, malo će te smetati ono što te spopadne izvana. 12. Gdje si kad nisi bliz samom sebi? I kad si sve obišao, a sama sebe zapustio, što si postigao? 13. Želiš li naći mir i pravo jedinstvo, moraš sve staviti u drugi red i sebe sama držati na oku. 14. Upravo ćeš tako mnogo napredovati, ako se oslobodiš svake vremenite brige. 15. Zasigurno ćeš skrenuti s prava puta budeš li se uhvatio neke prolazne stvari. 16. Neka ti ništa ne bude uzvišeno, ništa veliko, ništa drago, ništa privlačno, osim Boga i onoga što je od Boga. 17. Što god utješna može doći od bilo kojeg stvorenja, sve smatraj ispraznošću. 18. Duša koja ljubi Boga, prezire sve što je manje od Boga. 19. Samo je Bog – vječni i neizmjerni, koji sve ispunjava – duši utjeha i srcu istinska radost. __________________ 19. Usp. Jer 23,24. 

Šesto poglavlje RADOST DOBRE SAVJESTI 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Slava dobra čovjeka svjedočanstvo je njegove dobre savjesti. Imaj dobru savjest i uvijek ćeš biti veseo. Dobra savjest može vrlo mnogo podnijeti, a radosna je i u protivštinama. Loša je savjest uvijek u strahu i u nemiru. Ugodno ćeš počivati ako te srce tvoje ne prekorava. Nemoj se veseliti, osim kad nešto dobro učiniš. 30


7.

Zli nikada nemaju prave radosti ni užitka nutarnjega mira, jer nema mira opakima, kaže Gospodin. 8. Pa i ako kažu: U miru smo, neće nas stići nesreće. Tko će nam se usuditi nauditi? – ne vjeruj im: jer iznenada će se podići Božja srdžba, djela će im biti poništena, a namisli upropaštene. 9. Onome koji ljubi nije se teško dičiti u nevoljama, jer to znači dičiti se križem Gospodinovim. 10. Kratkovjeka je slava koju ljudi daju i primaju. 11. Svjetsku slavu uvijek slijedi žalost. 12. Slava je dobrih njihova savjest, a ne ljudska riječ. 13. Radost je pravednika od Boga i u Bogu, i izvor im je veselja u istini. 14. Tko čezne za istinskom i vječnom slavom, ne brine se za vremenitu. 15. A tko vremenitu slavu traži ili je ne prezire u srcu, pokazuje da manje cijeni nebesku. 16. Veliki mir srca uživa onaj tko se ne brine ni za pohvale ni za pokude. 17. Onaj čija je savjest neokaljana, lako će biti zadovoljan i smiren. 18. Nisi svetiji ako te hvale ni manje vrijedan ako te kude. 19. Što si to si; sve riječi ne čine te većim pred Bogom. 20. Svratiš li pozornost na svoju nutrinu, nećeš se brinuti što ljudi vani govore o tebi. 21. Čovjek gleda u lice, Bog u srce. 22. Čovjek motri djela, Bog nakane. 23. Znak je ponizne duše: uvijek ispravno postupati, a malo držati do sebe. 24. Ni od kojega stvora tražiti utjehe, znak je velike čestitosti i nutarnjega pouzdanja. 25. Tko za sebe ne traži nikakva izvanjska svjedočanstva, očituje da se svekoliko predao Bogu. 26. Ta nije prokušan onaj tko sam sebe preporučuje, kaže sveti Pavao, nego onaj koga preporučuje Gospodin. 27. Živjeti s Bogom u nutrini i nikakvom sklonošću ne prianjati za vanjsko to znači biti nutarnji čovjek. __________________ 21. Usp. 1 Sam 16,7; 26. 2 Kor 10,18; 27. Usp. Post 5,22; Mih 6,8. 

Sedmo poglavlje NAJVEĆA LJUBAV PREMA ISUSU 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

Blažen tko shvaća što znači: Isusa ljubiti, a sebe, radi Isusa, prezirati. Treba ostaviti voljeno radi Voljenoga, jer Isus želi da ga ljubimo iznad svega. Ljubav prema stvorenju prijevarna je i nestalna, ljubav prema Isusu blagorodna i postojana. Tko je prionuo uza stvorenje, s njim će propasti, tko je pak prigrlio Isusa, u njemu će opstati. Odaberi i smatraj svojim prijateljem onoga koji te neće ostaviti makar te svi napustili i koji neće dopustiti da na kraju propadneš. Htio - ne hitio, jednom ti se od svih odijeliti. Drži se Isusa u životu i u času smrti i prepusti se njegovoj vjernosti, jer kad svi klonu on ti jedini može pomoći. Tvoj je Ljubljeni takve naravi da nikoga drugoga ne pušta uza se. Sam želi posjedovati tvoje srce i u njemu kao kralj sjesti na prijestolje. Kad bi se ti umio odvojiti od svakoga stvorenja, Isus bi se rado nastanio kod tebe. Gotovo sve što gradiš na ljudima, mimo Isusa, možeš smatrati izgubljenim. Ne uzdaj se i ne oslanjaj na krhku trsku, jer svako je tijelo kao trava i sva njegova slava propada kao travin cvijet. Brzo ćeš se prevariti budeš li gledao samo na vanjštinu ljudi. Ako, naime, u drugima tražiš svoju utjehu i korist, prečesto ćeš požnjeti gubitak.

31


14. 15. 16.

Ako u svemu tažiš Isusa, njega ćeš, sigurno, naći. Ako pak tražiš sama sebe, naći ćeš i sebe, ali na svoju propast. Tko ne traži Isusa, sam sebi škodi više no što mu škode sav svijet i svi njegovi protivnici. __________________ 11. Usp. Iz 36,6; Mt 11,7; Iz 40,6-7. 

Osmo poglavlje POVJERLJIVO PRIJATELJSTVO S ISUSOM 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33.

Kad je Isus nazočan, sve je dobro i ništa ne izgleda teško. Kad Isusa nema, sve je trpko. Kad Isus ne govori u nutrini, slaba je utjeha. A kaže li Isus samo jednu riječ, oćutimo veliku utjehu. Nije li Marija Magdalena odmah ustala s mjesta svojeg plača kad joj je Marta rekla:”Učitelj je ovdje i zove te”? Sretna li trenutka kad Isus zove od suza na duhovno veslje! Kako si suh i opor bez Isusa! Kako lud i tašt ako nešto želiš izvan Isusa! Nije li to veća šteša nego kad bi cijeli svijet izgubio! Što ti može pružiti svijet bez Isusa? Biti bez Isusa, teški je pakao; biti s Isusom, ugodni je raj. Bude li Isus s tobom, nijedan ti neprijatelj neće moći naškoditi. Tko nađe Isusa, našao je dobro blago, dapače, dobro ponad svih dobara. A tko izgubi Isusa, previše je izgubio, i više no cijeli svijet. Tko živi bez Isusa, najveći je siromah, a tko je s Isusom u prijateljstvu, najveći je bogataš. Velika je umješnost znati živjeti s Isusom, i velika mudrost znati ga zadržati. Budi ponizan i miroljubiv i Isus će biti s tobom. Budi pobožan i miran i Isus će ostati uza te. Brzo ćeš Isusa otjerati i izgubiti njegovu milost budeš li se priklanjao izvanjskim stvarima. A ako njega otjeraš i izgubiš, komu ćeš se tada uteći i kojeg ćeš tada potražiti prijatelja? Bez prijatelja ne možeš dugo živjeti, a ako ti Isus ne bude prvi prijatelj, bit ćeš duboko žalostan i osamljen. Ludo stoga radiš ako svoje pouzdanje i veselje stavljaš u nekoga drugog. Radije neka ti je cijeli svijet protivan nego da uvrijediš Isusa. Odvaži se, i neka ti je od svih dragih Isus najdraži! Sve nam je ljude ljubiti radi Isusa, a Isusa radi njega samoga. Samo Isusa Krista treba ljubiti na osobit način jer on je vjeran i dobar prije svih prijatelja. Radi njega i u njemu neka su ti dragi i prijatelji i neprijatelji, da bi ga svi upoznali i uzljubili. Nikad ne poželi da te zasebice hvale i vole, jer to pripada samo Bogu, koji nema sebi slična. I ne želi da se itko tobom bavi u svojem srcu, a ni ti se ne daj zaokupiti ljubavlju prema ikome, već nek je Isus u tebi i u svakome dobrom čovjeku. Budi neokaljan i slobodan u svojoj nutrini, bez navezanosti na bilo koje stvorenje. Želiš li se Gospodinu predati na raspolaganje i vidjeti kako je dobar, potrebno je da si bezazlen i da pred Isusa izneseš čisto srce. I, istini za volju, to nećeš postići, ako te ne preteče i ne privuče njegova milost, po kojoj ćeš se, sve uklonivši i svega se oslobodivši, sam sjedini s Bogom. Jer kad Božja milost pohodi čovjeka, sve mu je moguće. A kad ga ostavi, siromašan je i nemoćan i tako reći prepušten samo udarcima.

32


34.

No pritom ne smije klonuti niti zdvajati, nego se predano podvrgnuti Božjoj volji i, sve što ga stigne, podnijeti na slavu Isusa Krista. 35. Ta nakon zime slijedi ljeto, poslije noći vraća se dan, a nakon oluje velika vedrina. __________________ 5. Iv 11,28; 12. Usp. Sir 6,14; 19. Usp. Iv 6,68; 20. Usp. Prop 4,10; 24. Usp. Sv. Augustin, De civitate Dei, L. XIX,1; 27. Usp. Jr 10,6; 30. Usp. Ps 34,9; 32. Usp. Fil 4,13.



Deveto poglavlje MANJAK SVAKE UTJEHE 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22.

Nije teško ne hajati za ljudsku utjehu kad imamo božansku. Ali je veliko, i to vrlo veliko, uzmoći biti bez ljudske i bez božanske utjehe i iz ljubavi prema Bogu rado podnostiti progonstvo srca i ni u čemu ne tražiti sebe niti se obazirati na vlastitu zaslugu. Zar je veliko biti radostan i pobožan kad dođe milost? Takav trenutak svi žele. Koga Božja milost nosi, na krilima leti. I kakvo čudo ako onaj koga nosi Svemogući i vodi najveći Vođa, ne osjeća tereta? A volimo se nečim tješiti i teško se čovjeku odreći sama sebe. Sveti mučenik Lovro, obodren od Prvosvećenika, pobijedio je svijet, jer je prezreo sve što je u svijetu izgledalo ugodno te iz ljubavi prema Kristu mirno podnio i to da ga rastave od njegova dragog prijatelja, pape Siksta. Dakle, ljubavlju prema Stvoritelju nadišao je ljubav prema čovjeku; i mjesto ljudske utjehe, radije je odabrao božansku volju. Tako se i ti, iz ljubavi prema Bogu, privikavaj ostaviti nekog bliskog i dragog prijatelja. Ne smatraj nesrećom ako te prijatelj napusti; ta znaš da se najposlije ipak svi moramo odijeliti jedan od drugoga. Mnogo i dugo mora se čovjek boriti sa sobom, prije nego se uspije potpuno svladati i svu svoju ljubav upraviti Bogu. Dokle god se čovjek oslanja na sebe, olako se povodi za ljudskim utjehama. Ali tko Krista istinski ljubi i revno slijedi kreposti, ne prepušta se takvim utjehama niti traži takve osjetne ugode, nego više naporne borbe i vježbe i uporni rad za Krista. Stoga, kad ti Bog dade duhovnu utjehu, primi je sa zahvalnošću i znaj, ona je Božji dar, a ne tvoja zasluga. Ne budi suviše radostan ni isprazno umišljen, nego, zbog dara, budi još ponizniji pa i oprezniji i savjesniji u svim svojim postupcima, jer to će vrijeme proći i nadoći kušnje. Kad prođe utjeha, nemoj odmah zdvajati, nego u poniznosti i strpljivosti očekuj nebesko pohođenje; ta kadar je Bog obdariti te još obilnijom milošću i utjehom. To nije ništa novo niti strano onima koji poznaju Božji put, i takve su obrate iskusili i veliki sveci i davni proroci. Tako je onaj zahvaćen milošću govorio:”U svojoj sreći rekoh: neću se pokolebati nikada!” A kad je milost prestala, iznosi svoje raspoloženje, govoreći:”… ali čim lice sakriješ, sav se uplašim.” No ipak nije očajavao, nego je pomnjivije molio Gospodina govoreći:”Tada, Gospodine, zavapih k tebi, i zazvah milosrđe Boga svojega.” Konačno pobire plod svoje molitve i ovako svjedoči da je uslišan:”Čuo je Gospodin i smilovao mi se; Gospodin mi je pomogao!” A u čemu? – “Okrenuo si”, kaže, “moj plač u igranje, skinuo kostrijet s mene i opasao me radošću!”

33


23.

I ako se tako događalo velikim svecima, nije prilika da se mi, nejaki i potrebni, koji smo kadšto gorljivi, kadšto hladni, odričemo nade. 24. Duh, naime, dolazi i odlazi kako hoće. Stoga blaženi Job kaže:”Svakoga jutra pohodiš (čovjeka) i svakog ga trena iskušavaš.” 25. U što se, dakle, mogu uzdati ili u koga staviti nadu, ako ne u samo veliko milosrđe Gospodnje i samo u milost odozgo? 26. Bili oko mene dobri ljudi, bila pobožna braća i prijatelji, bile svete knjige i lijepe rasprave, bile ugodne pjesme i himni, sve to malo pomaže i malo znači ako me napusti milost i ostanem u vlastitoj bijedi. 27. Tada nema boljega lijeka od strpljivosti i predanja u volju Božju. 28. Nikad nisam našao pobožnika koji katkad ne bi doživio uskraćenje milosti ili osjetio popuštanje u revnosti. 29. Nema sveca koji bi bio uzdignuti tako visoko, a da ne bi prije ili kasnije bio kušan. 30. Nije, naime, dostojan uzvišenja Božjeg gledanja onaj koji Bogu za ljubav nije pretrpio bar poneku nevolju. 31. Nevolja koja dolazi obično je znak utjehe koja će slijediti. 32. “Pobjedniku ću”, reče, “dati jesti od stabla života.” 33. Daje se božanska utjeha da čovjek bude jači u podnošenju protivština. 34. No, slijedi kušnja da se ne uzoholi zbog dobra. 35. Nit đavao spava nit je tijelo obamrlo. 36. Zato se ne prestani spremati za borbu, jer neprijatelji, koji nikada ne miruju, naviru zdesna i slijeva. __________________ 5. Usp. Pnz 1,30; 31,6; 18, 19. i 22. Ps 30,7-12; 24. Usp. Iv 3,8; Job 7,18; 32. Otk 2,7. 

Deseto poglavlje ZAHVALNOST ZA BOŽJU MILOST 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16.

Što tražiš počinak kad si rođen za rad. Budi spreman prije na strpljivost nego na utjehu, prije na nošenje križa nego na veselje. A koji, pa i od svjetovnjaka, ne bi rado primao utjehu i duhovnu radost, kad bi ih samo mogao dobiti? Ta duhovne utjehe nadilaze sve slasti svijeta i naslade tijela. Sve su svjetske slasti ili sramotne ili isprazne. A samo su duhovne slasti ugodne i časne, plod kreposti i Božji dar čistim dušama. Ali ove božanske utjehe nitko ne može uživati trajno, kad god mu se prohtije, jer čas kušnje ne treba dugo čekati. Ovaj pohod odozgo najviše priječe lažna sloboda duha i vlastita umišljenost. Bog čini dobro pružajući milost utjehe, ali čovjek postupa naopako – ne uzvraćajući mu odmah zahvalom. I evo zašto nas ne mogu preplaviti darovi milosti: nezahvalni smo Začetniku i primljeno ne uzvraćamo prvobitnom Izvoru. Milost, naime, uvijek zaslužuje onaj koji dostojno zahvaljuje. Oholici se oduzima ono što se običava dati poniznome. Neću utjehu koja mi oduzima skrušenost niti žudim za dubokim zanosom koji vodi k oholosti. Nije, naime, ni sve uzvišeno sveto, ni svaka želja čista, ni sve slatko dobro, ni sve drago Bogu milo. Rado primam milost od koje ću biti ponizniji i bogogojazniji i spremniji na odricanje. Tko je okusio dar milosti pa zatim iskusio njezino oduzimanje, neće se usuditi sebi pripisati išta dobro; radije će priznati svoje siromaštvo i prazninu. Bogu daj Božje, a sebi pripiši svoje. To znači: Bogu zahvaljuj za milost, a tvoj je, priznaj, samo grijeh i kazna koju za nj zaslužuješ.

34


17. 18. 19. 20. 21.

Za sebe uvijek odaberi najniže i dat će ti se najviše. Jer najvišega nema bez najnižeg. Najveći sveci pred Bogom bili su najmanji u svojim očima; i što su bili slavniji, to su u sebi bili ponizniji. Oni koji su puni istine i nebeske slave, nisu željni isprazne slave, oni koji su pak u Bogu utemeljeni i utvrđeni, ne mogu biti oholi. 22. I oni koji sve dobro što su primili Bogu pripisuju, ne traže slave jedan od drugoga, već im je do Božje slave. Žele da se u njima i u svim svetima nadasve Bog proslavi. Uvijek k tome teže. 23. Budi stoga zahvalan za najmanje i bit ćeš dostojan primiti veće. 24. Neka ti je najmanje kao najveće, a ono prezira vrijedno smatraj duhovnim darom. 25. Gledaš li dostojanstvo Darovatelja, nijedan ti se dar neće činiti malenim ni beznačajnim. Što, naime, daje svevišnji Bog, nije maleno. 26. Pa i kad dijeli kazne i udarce, treba zahvaljivati, jer što god dopušta da nas zapadne, uvijek to čini za naše spasenje. 27. Tko želi ostati u Božjoj milosti, nek` je zahvalan za milost koju je primio, i strpljiv, ako ju je izgubio. 28. Neka moli da mu se vrati, neka bude oprezan i ponizan, da je ne izgubi. __________________ 16. Usp. Mt 22,21; 17. Usp. Izr 25,6-7; Lk 14,10; 20. Gal 5,26; 22. Usp. Iv 5,44; 1 Sol 2,6; 25. Usp. Jak 1,17. 

Jedanaesto poglavlje MALO IH JE KOJI LJUBE KRIŽ 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23.

A ima Isus mnoge koji ljube njegovo nebesko kraljevstvo, a malo njih koji će ponijeti njegov križ. Ima mnoge koji žele utjehu, a malo njih koji prihvaćaju patnju. Mnogi mu se pridružuju kod stola, a malo njih kod posta. Svi se s Kristom žele radovati, a malo će njih njemu za volju nešto podnijeti. Mnogi Isusa slijede do lomljenja kruha, a malo će njih s njim popiti čašu muka. Mnogi časte njegova čudesa, a malo njih dijeli s njim sramotu križa. Mnogi vole Isusa dok ih ne stignu nevolje. Mnogi ga hvale i veličaju dok od njega primaju kakve utjehe. A ako se Isus sakrije, i načas ih napusti, zapadaju u žalost ili u prekomjernu malodušnost. A oni koji vole Isusa radi Isusa, a ne radi neke vlastite utjehe, vole ga i veličaju u nevolji i stisci kao i u najdubljoj utjehi. I da ih nikad ne obdari utjehom, ipak bi ga hvalili i uvijek zahvaljivali. O, koliko može čista ljubav spram Isusa, nepomućena koristoljubljem ni samoljubljem! Zar ne, one koji uvijek traže utjehu, morali bismo zvati plaćenicima? Nije li očito da oni koji uvijek misle na svoju korist i probitak više ljube sebe nego Isusa? Gdje naći čovjeka koji će Bogu služiti badava? Malokad je netko toliko duhovan, da bi se lišio svega. Ta tko će naći istinskog siromaha duhom i slobodnog od svakog stvorenja? Cijena mu je kao dragocjenostima iz dalekih krajeva. I kad bi čovjek dao sav svoj imutak, još je ništa. I kad bi činio veliku pokoru, još je malo. I kad bi stekao sve znanje, još je daleko. I kad bi imao mnogo kreposti i žarku pobožnost, još bi mu mnogo nedostajalo. Naime, jedno, najpotrebnije.

35


24.

A što? – Da, nakon što je sve ostavio, ostavi sebe i iz sebe posve izađe i ništa ne zadrži od svojega sebeljublja. 25. Kad je učinio sve što je mislio da mora učiniti, neka smatra da ništa nije učinio. 26. Neka ne smatra velikim ono što bi se kod njega moglo uvelike cijeniti, već neka se prizna uistinu nekorisnim slugom. 27. Ovako kaže Istina:”Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: Sluge smo beskorisne!” 28. Tada će zaista moći biti siromašan i slobodan duhom 29. te govoriti s prorokom:”… jer osamljen sam i nevoljan.” 30. Ipak, nitko nije bogatiji, nitko slobodniji, nitko moćniji od onoga koji sebe i sve umije ostaviti i smatrati se posljednjim. __________________ 1. Usp. Lk 14,27; 3. Usp. Sir 6,10; 5. Usp. Lk 24,35; Mt 20,22; 17. Mt 5,3; 18. Izr 31,10; 19. Pj 8,7; 23. Usp. Lk 10,42; 24. Usp. Mt 16,24; 27. Lk 17,10; 29. Ps 25,16. 

Dvanaseto poglavlje KRALJEVSKI PUT SVETOGA KRIŽA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24.

Mnogima se čini tvrd ovaj govor: Odreci se sama sebe, uzmi svoj križ i slijedi Isusa! Ali mnogo će tvrđe biti slušati onu posljednju riječ: Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni! Jer oni koji sada rado slušaju i slijede riječ križa, neće se tada bojati slušajući vječnu osudu. Ovaj će zanamen križa biti na nebu kad Gospodin dođe suditi. Tada će svi prijatelji križa, koji su se za života suobličili Raspetome, prilaziti Kristu Sucu s velikim pouzdanjem. Što se, dakle, bojiš uzeti križ s kojim se ide u kraljevstvo? U križu je spasenje, u križu je život, u križu je zaštita od neprijateljâ. U križu odozgo dotječe slatkoća, u križu je snaga srca, u križu je radost duha. U križu je najveća krepost, u križu je savršenost svetosti. Nema duši spasenja ni nade vječnoga života doli u križu. Uzmi, dakle, križ i slijedi Isusa i bit ćeš na putu vječnoga života. On je išao pred tobom, noseći svoj križ, i umro je za tebe na križu, da bi i ti ponio svoj križ i bio voljan umrijeti na križu, jer umreš li s njim, jednako ćeš s njim i živjeti, i ako si mu bio dionik muke, bit ćeš i slave. Eto, sve je u križu, i nema drugog puta u život i do pravoga nutarnjeg mira, osim puta svetoga križa i svakodnevnog mrtvljenja. Pođi kamo god hoćeš, potraži što god želiš, nećeš naći uzvišenijega puta u nebo ni sigurnijeg po zemlji no što je put svetoga križa. Porazmjesti i uredi sve po svojoj volji i umijeću i otkrit ćeš da ti je uvijek nešto pretrpjeti, s voljom ili preko volje, i tako uvijek nalaziš križ. Ili ćeš ćutjeti tjelesnu bol, ili ćeš u duši podnostiti duhovnu muku. Katkad će te Bog ostaviti, katkad bližnji uznemiriti, a, što je najgore, često ćeš sam sebi biti težak. I nećeš se toga moći osloboditi ili sebi olakšati nikakvim lijekom ili utjehom, nego moraš izdržati dok je Božja volja. Bog, naime, želi da naučiš trpjeti nevolju bez utjehe, da mu se potpuno predaš i kroz nevolju postaneš ponizniji. Nitko tako duboko ne osjeća muku Kristovu kao onaj koga je snašla slična patnja. Križ je, dakle, svagda spreman i posvuda te čeka. Ne možeš pobjeći, kamo god krenuo, jer kamo god dođeš, sebe donosiš i uvijek sebe nalaziš.

36


25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43.

44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58.

Okreni se gore, okreni dolje, okreni van, okreni unutra – u svemu ćeš naći križ i svuda treba biti strpljiv, želiš li sačuvati nutarnji mir i zaslužiti vječnu krunu. Nosiš li križ dragovoljno, on će tebe nositi i dovesti te željenome cilju, gdje je kraj patnjama. Nosiš li ga preko volje, namećeš si novo breme, još se više opterećuješ, a ipak moraš trpjeti. Odbaciš li jedan križ, naći ćeš, bez sumnje, drugi, možda još teži. Misliš li da ćeš uteći od onoga što nije mimoišlo nijednog smrtnika? Koji je svetac na svijetu bio bez križa i muke? Ta ni Gospodin naš Isus Krist nije bio ni jedan čas bez mučne patnje, dok je živio (na zemlji). Trebalo je da Krist sve to pretrpi da bi ustao od mrtvih te ušao u svoju slavu. I što tražiš drugi put od ovog kraljevskog, koji je put svetoga križa? Cijeli je Kristov život bio križ i mučeništvo, a ti bi za sebe htio mir i veselje? Varaš se, varaš, ako drugo tražiš do trpjeti nevolje, jer je sav ovaj smrtni život pun nevoljâ i obilježen križevima. I koliko tko duhom više napreduje, toliko teže često nalazi križeve, jer što mu je ljubav veća, to više osjeća kaznu progonstva. Pa ipak, taj tako mnogostruko pogođeni čovjek nije bez tračka utjehe jer sluti da mu nošenje križa nosi obilan plod. Naime, dok ga dragovoljno trpi, sav se teret nevolje pretvara u očekivanje božanske utjehe. I koliko nevolja više pritišće tijelo, toliko se više duh krijepi nutarnjom utjehom. Pa katkada, iz ljubavi da se suobličiš Kristovu križu, toliko ojača u želji za mukom i trpljenjem da i ne bi htio biti bez boli i nevolje, jer smatra da je Bogu toliko draži koliko je više i teže mogao podnijeti za njega. Nije to ljudsko junaštvo, nego Kristova milost, koja u krhkome tijelu toliko može i čini, da ono od čega po prirodi uvijek zazire, žarom duha prihvaća i ljubi. Nije po čovjekovoj mjeri nositi križ, ljubiti križ, obuzdavati i upokoravati tijelo, izbjegavati časti, rado podnositi uvrede, prezirati samoga sebe i, dapače, željeti prezir, svakojaka stradanja i trpjeti štete i ne čeznuti ni za kakvim uspjehom na ovom svijetu. Računaš li na samoga sebe, ništa od toga nećeć moći. No, ako se pouzdaš u Gospodina, dat će ti snagu s neba i gospodarit ćeš svijetu i tijelu. I budeš li naoružan vjerom i obilježen Isusovim križem, nećeš se strašiti ni neprijatelja đavla. Kreni, dakle, kao vjeran i dobar sluga Kristov, odlučno ponesi križ svojega Gospodina, raspetoga za tebe iz ljubavi. Pripravi se na podnošenje mnogih protivština i različitih neprilika u ovome bijednom životu, jer će ti tako biti gdje god bio i samo to ćeš doista naći kamo god se skrio. Tako mora biti. I nema načina kako izbjeći nevolje zala i boli, nego da trpiš. Poslušno ispijaj čašu Gospodnju, ako si mu prijatelj i želiš imati dijela s njim. Utjehe prepusti Bogu; on neka ih pripušta po svojoj volji. A ti se pobrini kako ćeš podnositi nevolje i smatraj ih najvećim utjehama, jer muke sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi, čak ni onda kad bi ih sam sve mogao podnijeti. Kad do toga dođeš, da ti nevolja bude draga i ugodna radi Krista, tada je, znaj, s tobom dobro, jer si našao raj na zemlji. Dokle god ti je trpljenje teško i nastojiš mu umaknuti, dotle će biti zlo po tebe i posvuda će te pratiti nevolje. Ako si spreman na ono što je neizbježno, naime, na trpljenje i umiranje, ubrzo će s tobom biti bolje i naći ćeš mir. Pa kad bi s Pavlom bio ponesen čak do trećeg neba, ne bi zbog toga bio siguran da nećeš trpjeti nikakvu neugonost. “Ja ću mu”, kaže Isus, “pokazati koliko mu je za Ime moje trpjeti.” Ostaje ti, dakle, trpjeti, ako si voljan Isusa ljubiti i njemu trajno služiti.

37


59. 60. 61. 62. 63. 64. 65.

O, kad bi bio dostojan trpjeti nešto za Ime Isusovo! Dakako, strpljivost svi preporučuju, premda je malo njih voljno trpjeti. Bilo bi pravo da bar malo trpiš za Krista, kad toliki mnogo više trpe za svijet. Utisni si u pamet; potrebno je da živiš umirući. I koliko je netko više sebi umro, toliko je više počeo živjeti Bogu. Niko nije kadar shvatiti nebesko ne prihvati li radi Krisat podnositi protivštine. Ništa nije Bogu milije, ništa za tebe spasonosnije na ovome svijetu, nego od srca trpjeti za Krista. 66. I kad bi ti bilo na izbor, više bi morao željeti radi Krista trpjeti protivštine, nego se krijepiti mnogim utjehama; jer bi i Kristu bio sličniji i svim svecima bliskiji. 67. Ne sastoji se, naime, naša zasluga i staleški napredak u mnogim ugodnostima i utjehama nego više u podnošenju velikih teškoća i nevolja. 68. Kad bi zaista ljudskome spasenju bilo nešto bolje i korisnije od trpljenja, to bi Krist, zasigurno, pokazao riječju i primjerom. 69. Ta on i učenike koji su ga slijedili i sve koji žele poći njegovim stopama, otvoreno hrabri da ponesu križ, pa kaže:”Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” 70. Dakle, nakon što smo sve proučili i istražili, ovo je konačni zaključak:”Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje”. Amen. __________________ 1. Iv 6,60; Mt 16,24; 2. Mt 25,41; 3. 1 Kor 1,18; Ps 112,7;4. Usp. Mt 24,30; 5. Usp. Rim 8,29; 12. Iv 19,17; 13. Usp. Rim 6,6-8; 14. Usp. 2 Kor 1,7; 19. Usp. Job 7,29; 25. Usp. Lk 21,19; Heb 10,36; 32. Lk 24,46; 35. Usp. Job 14,1; 37. Usp. 2 Kor 8,2; 41. Usp. Tob 12,13, 43. Usp. 1 Kor 9,27; 49. Ps 107,39; 50. Usp. Mt 20,23; Iv 13,8; 52. Rim 8,18; 56. Usp. 2 Kor 12,2; 57. Dj 9,16; 59. Usp. Dj 5,41; 62. Usp. Ciceron, De republika, L. VI,3,6; Grgur Vel. Hom. 36 in Evang.; 69. Mt 16,24; Lk 9,23; 70 Dj 14,21.

38


TREĆA KNJIGA

NUTARNJA UTJEHA 

Prvo poglavlje KRISTOV NUTARNJI GOVOR VJERNOJ DUŠI 1. 2. 3. 4.

“Da poslušam što mi to Gospodin govori!” Blažena duša koja u sebi sluša riječ Gospodnju i iz njegovih usta prima riječ utjehe. Blažene uši koje slušaju božanski šapat, a ne haju za došaptavanje svijeta. Zaista blažene uši koje ne prisluškuju glas što odjekuje izvana, nego istinu koja govori i poučava iznutra. 5. Blažene oči koje se zatvaraju za izvanjsko, a paze na nutarnje. 6. Blaženi koji poniru u nutrinu i svagdanjim duhovnim vježbama nastoje sve više dokučiti nebeska otajstva. 7. Blaženi koji se žele Bogu otvoriti i otresti se svake svjetovne navezanosti. 8. Budi oprezna, dušo moja, i zatvori vrata svoje putenosti da uzmogneš čuti što Gospodin Bog govori u tebi. 9. Ovo govori tvoj Ljubljeni:“Ja sam tvoje spasenje”, tvoj mir i tvoj život. 10. Ostani uza me i naći ćeš mir. 11. Ostavi sve prolazno i traži vječno. 12. A što je sve vremenito, nego zamama? 13. I što će ti pomoći sva stvorenja ako te Stvoritelj ostavi? 14. Odreci se, dakle, svega, nastoj biti odan i vjeran Stvoritelju, da uzmogneš primiti pravo blaženstvo. __________________ 1. Ps 85,9; 3. Job 4,12; 8. Ps 85,9; 9. Ps 35,3. 

Drugo poglavlje ISTINA GOVORI UNUTRA BEZ BUKE RIJEČI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

“Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!” “Ja sam sluga tvoj: prosvijetli me da upoznam tvoje propise.” “Prikloni mi srce propisima svojim; neka mi nauk daždi poput kiše.” Nekoć su Izraelovi sinovi govorili Mojsiju:”Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo.” Ne tako, Gospodine, ne molim tako, nego te radije s prorokom Samuelom ponizno i željno zaklinjem:”Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!” Neka mi ne govori Mojsije ili neki od proroka, nego bolje govori ti, Gospodine Bože, nadahnitelju i prosvjetitelju svih proroka, jer me ti sam, bez njih, možeš savršeno poučiti. A oni, bez tebe ništa ne mogu. Mogu, doduše, izgovarati riječi, ali duha ne donose. Lijepo govore, ali, ako ti šutiš, srca ne zažižu. Pišu slova, ali ti otkrivaš smisao. Iznose otajstva, ali ti objavljuješ poruku znakova. Izdaju zapovijedi, ali ti pomažeš da se provedu. Pokazuju put, ali ti krijepiš za putovanje. Oni djeluju samo izvana, a ti poučavaš i prosvjetljuješ srca. 39


14. 15. 16. 17.

Oni izvana natapaju, a ti daješ plodnost. Oni izvikuju riječi, a ti daješ ušima da razumiju. Neka mi, dakle, ne govori Mojsije, nego ti, Gospodine Bože moj, vječna istino: Da ne bih umro ne donijevši ploda, budem li samo naizvan opomenut, a unutra nezapaljen; da mi riječ – koju sam čuo, a nisam ispunio, koju sam spoznao, a nisam uzljubio, koju sam vjerovao, a nisam sačuvao – ne bude na osudu. 18. “Govori, dakle, Gospodine, sluga tvoj sluša. Ti imaš riječi života vječnoga!” 19. Govori – mojoj duši na svaku utjehu i na popravak svega mojega života; a tebi na slavu i vječnu čast. __________________ 1. 1 Sam 3,9; 2. Ps 119,36; Pnz 32,2; 4. Izl 20,19; 9. Usp. Lk 24,45; 11. Usp. Fil 2,13; 13. Usp. Sir 2,10; 14. 1 Kor 3,7; 15. Usp. Job 32,8; 17. Usp. Jak 1,22; 18. 1 Sam 3,9; Iv 6,68; 19. Usp. 1 Pt 1,7. 

Treće poglavlje RIJEČI BOŽJE TREBA SLUŠATI PONIZNO, A MNOGI IH NE CIJENE 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24.

Poslušaj, sinko, moje riječi. Moje su riječi slatke, nadilaze znanje filozofa i umnika ovoga svijeta. Riječi su moje duh i život i ne smiju se prosuđivati po ljudskom shvaćanju. Ne smiju se tumačiti po ispraznoj samodopadnosti, nego ih treba slušati u tišini i prihvaćati s posvemašnjom poniznošću i velikim predanjem. Odgovaram:”Blago onome koga ti poučavaš, Gospodine, i učiš Zakonu svojemu: da mu mir udijeliš od nesretnih dana”, da se ne bi razočarao na zemlji. Ja sam – govori Gospodin – poučavao proroke od početka, a i sada ne prestajem svima govoriti. Ali mnogi su gluhi i tvrdi na moj glas. Mnogi radije slušaju svijet nego Boga. Spremnije slijede svoju tjelesnu požudu nego Božju volju. Svijet obećava prolazne sitnice, a služi mu se s velikom požudom. Ja obećavam najvrednije i vječne stvari, pa ipak srca smrtnika ostaju nepokretna. Tko mi tako brižljivo i u svemu služi i pokorava se kao što služi svijetu i njegovim gospodarima? “Stidi se, Sidone, jer more govori.” A ako tražiš razlog, čuj zašto. Za neveliko imanje dugi se put putuje, a za vječni život mnogi jedva da će noge sa zemlje podići. Za sitan se dobitak jagmi, za dukat sramotno parniči, a za neku ispraznu stvarčicu ili prazno obećanje ne straši se danonoćne muke. O, sramote! Za nezamjenljivo dobro, za neprocjenjivu vrijednost, za najuzvišeniju čast i beskrajnu slavu lijeni su se i malo potruditi. Zastidi se, stoga, lijeni i mrzovoljni slugo, što su oni spremniji na propast nego ti na život. Oni se više raduju ispraznosti nego ti istini. Dakako, oni se u svojoj nadi uvijek prevare, a moje obećanje nikoga ne iznevjeri, niti ikoga koji se pouzda u mene, ostavlja praznih ruku. Što sam obećao, to ću i dati, što sam rekao, to ću ispuniti onomu koji mi do kraja ostane vjeran u ljubavi. Ja sve dobre nagrađujem, a sve pobožnike žestoko iskušavam. Zapiši moje riječi u svojem srcu i marljivo ih promišljaj; u vrijeme kušnje bit će ti vrlo potrebne. Što ne razumiješ dok čitaš, shvatit ćeš u dan pohoda. Na dva načina običavam pohoditi svoje izabranike, naime, kušnjom i utjehom. I dvije im poruke svakodnevno šaljem: jednu koreći njihove mane, drugu nukajući ih na veće kreposti. Tko ima moje riječi pa ih prezre, ima tko će ga suditi u posljednji dan.

40


Molitva za milost pobožnosti 25. 26. 27.

Gospodine Bože moj, ti si sve moje dobro. I tko sam ja da se usuđujem tebi govoriti? Najbjedniji sam od tvojih slugu i odbačeni crv, jadniji i prezira vredniji no što sam toga svjestan i što se usuđujem reći. 28. Ipak, sjeti me se, Gospodine, jer ja sam ništa, ne mogu ništa i nemam ništa. 29. Ti si jedini dobar, pravedan i svet. Sve možeš, sve daješ, sve ispunjavaš, samo grešnika otpuštaš prazna. 30. Spomeni se, Gospodine, svoje vjernosti i napuni moje srce svojom milošću, jer ti nećeš da tvoja djela budu neplodna. 31. Kako ću se održati u ovome jadnom životu ako me ne ojačaš svojim milosrđem i milošću? 32. Ne okreći lice svoje od mene, ne odgađaj pohod svoj, ne uskrati mi svoju utjehu, da mi duša ne postane kao zemlja bezvodna. 33. Nauči me, Gospodine, da vršim volju tvoju. Uči me pred tobom živjeti dostojno i ponizno, 34. jer ti si moja mudrost, ti me poznaješ u istini i znao si me prije nego je svijet postao i prije nego što sam se rodio na svijetu. __________________ 1. Izr 4,10; 2. Iv 6,63; 4. Ps 94,12-13; 11. Iz 23,4; 17. Usp. Job 41,1; Ps 74,19; Lk 1,53; 18. Mt 10,22; 1 Tim 2,15; 20. Usp. Pnz 6,6; 24. Usp. Iv 12,48; 28, 2 Kor 12,11; Prop 3,10; usp. Iv 15,5; 29. Usp. Lk 18,19; 2 Mak 1,24-25; 1 Sam 2,2; Job 42,2; 1 Tim 6,17; Jr 23,24; 30. Ps 25,6; Mudr 14,5; 32. Tob 4,7; Ps 143, 6; 33. Ps 143,10; 34. Iv 17,5. 

Četvrto poglavlje PRED BOGOM TREBA HODITI U ISTINI I PONIZNOSTI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

Sinko, hodaj preda mnom u istini, i uvijek me traži u jednostavnosti svojega srca. Tko preda mnom hoda u istini, bit će zaštićen od zlobnih nasrtaja i istina će ga osloboditi od zavodnika i poruga opakih. Ako te istina oslobodi, zaista ćeš biti slobodan i nećeš se brinuti o ispraznim ljudskim ogovorima. Gospodine, istina je što govoriš. Molim te, neka tako bude sa mnom. Nek me tvoja istina uči, ona neka me čuva i sačuva sve do spasonosnog svršetka. Ona neka me oslobodi od svake zle sklonosti i neuredne ljubavi pa ću s tobom hodati u velikoj slobodi srca. Poučit ću te – govori Isus – što je pravo i milo preda mnom. Sjeti se svojih grijeha i razmišljaj o njima s velikim prezirom i ne umišljaj si da si išta zbog svojih dobrih djela. Zaista si grešnik, vezan i podložan mnogim strastima. Po sebi uvijek težiš za onim što je ništa. Lako padaš, brzo se zbuniš, začas popustiš. Nemaš ništa čime bi se mogao dičiti, a mnogo toga zbog čega bi sebe morao prezirati; jer mnogo si slabiji no što možeš shvatiti. Stoga, od svega što činiš, ništa ne smatraj velikim, ništa znamenitim, ništa dragojenim ni hvalevrijednim. Neka ti ništa ne bude značajno, ništa uzvišeno, ništa hvalevrijedno ni poželjno, osim onoga što je vječno. Neka ti je od svega najdraža vječna Istina. Neka ti je od svega najmrža tvoja beskrajna nevrijednost. Ničega se toliko ne plaši i ne izbjegavaj kao svoje mane i grijehe, nad kojima se moraš ražaliti više nego nad gubitkom ikojih stvari.

41


16.

Neki preda mnom ne hodaju iskreno, već zavedeni znatiželjom i drskošću; žele doznati moje tajne i doprijeti u Božje dubine, a zanemaruju sebe i svoje spasenje. 17. Takvi, zbog svoje razmetljivosti, često padaju u velike kušnje i grijehe, u oholost i znatiželju, jer sam im protivan. 18. Boj se suda Božjega, strepi pred srdžbom Svemogućega. 19. Nemoj ispitivati djela Svevišnjega, već istraži svoje zloće, u čemu si pogriješio i kolika dobra propustio. 20. Nekima je sva pobožnost u knjigama, a nekima u slikama; nekima opet u vanjskim znakovima i oblicima. 21. Neki me drže na jeziku, ali malo u srcu. 22. A ima ih i koji prosvijetljena uma i čista srca uvijek čeznu za vječnim stvarima, nerado slušaju o zemaljskim, iz nevolje udovoljavaju naravnim potrebama; 23. takvi razumiju što Duh istine govori u njima; 24. on ih uči da ne haju za zemaljsko, a ljube nebesko, da svijet zapostave, a nebo danonoćno priželjkuju. __________________ 1. 1 Kr 2,4; Mudr 1,1; 2. Usp. Iv 8,32; Mudr 10,12; 3. Usp. Iv 8,36; 5. Usp. Ps 25,5; 7. Usp. 1 Iv 3,22; 11. Usp. 1 Kor 4,7; 16. Usp. Tob 3,5; 18. Usp. 2 Mak 7,38; 19. Sir 11,4; 21. Usp. Iz 29,13; 23. Mt 10,20; 24. Popričesna 2. nedjelje Došašća. 

Peto poglavlje ČUDESNO DJELOVANJE BOŽJE LJUBAVI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17.

Blagoslivljam te, Oče nebeski, Oče Gospodina mojega Isusa Krista, koji si se udostojao sjetiti mene siromaha. O, Oče milosrđa i Bože svake utjehe, zahvaljujem ti što mene, nedostojna bilo kakave utjehe, katkada krijepiš utjehom. Blagoslivljam te uvijek i slavim s jedinorođenim Sinom tvojim i Duhom Svetim Tješiteljem u vijeke vjekova. Amen. Ah, Gospodine Bože moj, sveti ljubitelju, kad ti dođeš u moje srce, klicat će sve što je u meni. Ti si moja slava i radost mojega srca, moja nada i utočište u dan moje nevolje. No, budući da sam još nejak u ljubavi i nesavršen u kreposti, trebaju mi tvoja okrepa i utjeha. Zato me često pohodi i pouči u svojoj nauci. Oslobodi me od opakih i zlih strasti i moje srce ozdravi od svih neurednih nagnuća da, iznutra ozdravljen i očišćen, budem sposoban ljubiti, sanžan trpjeti, stalan ustrajati. Velika je stvar ljubav, i zaista veliko dobro, jer samo ona s lakoćom nosi teškoće i jednakim raspoloženjem nosi što je nejednako. Jer teret nosi neopterećena i sve gorko pretvara u slatko i ugodno. Plemenita ljubav prema Isusu potiče na velika djela i búdi želju za sve većim savršenstvom. Ljubav želi uzvišenost i ne da se zadržati nikakvim niskim stvarima. Ljubav hoće slobodu i zazire od svakoga svjetovnog nagnuća, da ono ne postane zaprekom njezinom nutarnjem zanosu, da se ne splete zbog nekoga vremenitog probitka ili da u neprilikama ne klone. Nema ništa slađe od ljubavi, ništa jače, ništa uzvišenije, ništa obuhvatnije, ništa ugodnije, ništa savršenije, ništa bolje na nebu ni na zemlji; jer, ljubav je rođena od Boga, i, samo u Bogu, ponad svega stvorenoga, može otpočinuti. Zaljubljen čovjek leti, trči, veseli se, slobodan je i ničime vezan. Sve daje svima, sve ima u svemu, jer on, ponad svih, počiva u Jednom, najvišem, od kojega teče i napreduje sve dobro. Ne gleda darove, nego se, ponad svih darova, okreće darovatelju.

42


18. 19. 20. 21. 22.

Mjera ljubavi često je bez mjere. Ljubav ne osjeća tereta, ne obazire se na napor, više hoće nego što može, ne računa na nemoguće, jer joj sve izgleda dopušteno i moguće. Sposobna je, dakle za sve i mnogo donosi i umnogome uspijeva. A tamo gdje zaljubljenik klone i zaspi, ljubav bdije, ni u snu ne spava, ni trud je ne utrudi, ni tjeskoba ne stisne, ni strah ne smete, nego se kao živi plamen i goruća baklja podiže uvis i sigurno ide naprijed. 23. Tko ljubi, zna što znači ta riječ. 24. U Božjim ušima snažno odjekuje žarka ljubav duše koja govori: Bože, Bože moj, ljubavi moja! Ti si sav moj, a ja tvoja! 25. Usavrši me u ljubavi da nutrinom svoga srca naučim okusiti slatkoću ljubavi, rastopiti se i plivati u ljubavi. 26. Neka me tako zahvati ljubav, da u silnom žaru i zanesenosti nadvisim sama sebe. 27. Daj mi zapjevati pjesmu ljubavi, i tebe slijediti, moj Ljubljeni. 28. Nek mi duša iznemogne hvaleći te ljubavnim klicanjem. 29. Daj da te ljubim više od sebe, a i sebe samo radi tebe i u tebi sve koji te zaista ljube, kao što nalaže zakon ljubavi, koji sja iz tebe. 30. Ljubav je okretna, iskrena, pobožna, mudra, velikodušna, hrabra i nikad ne traži sebe. 31. Tko samo na sebe daje, ljubav izdaje. 32. Ljubav je obazriva, ponizna i poštena, nije mekoputna, nije lakoumna ni ispraznih želja; trijezna je, postojana, čista, pomirljiva i čuvar svih osjetila. 33. Ljubav je podložna i poslušna poglavarima, sebe malo cijeni, dapače, prezire se, Bogu je odana i zahvalna, na njega se oslanja i u nj se pouzdaje i kad se ne osjeća ugodno: jer nema ljubavi bez bola. 34. Tko nije spreman sve pretrpjeti i biti na raspolaganju Ljubljenome, nije dostojan zvati se ljubiteljem. 35. Ljubitelj mora za volju Ljubljenoga rado prihvatiti sve teško i gorko i nipošto ne odstupiti od njega. __________________ 2. 2 Kor 1,3; 4. Usp. Izr 23,16; 5. Usp. Ps 3,4; 118,111; 32,7; Jer 16,19; 7. Usp. Job 33,6; 18. Vergilije, Ecloge II, 68; 22. Usp. Pj 5,2; 24. Usp. Pj. 2,16; 27. Usp. Iz 5,1; 28. Ps 84,3. 

Šesto poglavlje DOKAZ PRAVE LJUBAVI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

Sinko, još nisi jak i razborit ljubitelj. Zašto, Gospodine? Zato što zbog sitne neugodnosti odustaješ od započetog i s velikom pohlepom tražiš utjehe. Jaki ljubitelj postojan je u napastima, i ne povodi se za lukavim nagovaranjima neprijatelja. Ako sam mu drag u sreći, ne odvraća se od mene ni u nesreći. Tko razborito ljubi ne gleda toliko na dar ljubljenoga koliko na ljubav kojom mu ga ljubljeni daje. Više gleda na ljubav nego na vrijednost dara i Ljubljeni mu je draži od svih darova. Plemenitom ljubitelju nije glavno dar. Ja sam mu važniji od svakog dara. Nije zato pogubno ako su kadšto tvoji osjećaji o meni ili o mojim svecima lošiji nego što želiš. Dobar i ugodan osjećaj, koji pokatkad primiš djelo je nazočne milosti i neki predokus nebeske domovine; ne teba previše računati na njega, jer on dolazi i odlazi.

43


11.

Ali boriti se protiv zlih sklonosti duha i prezirati đavlovo došaptavanje, znak je kreposti i velika zasluga. 12. Neka te zato ne zbune neugodna maštanja, radilo se o bilo čemu. 13. Hrabro ustraj u odluci i čistoj nakani prema Bogu. 14. I nije nikakva obmana padneš li katkad u zanos, a zatim se učas vratiš k svakodnevnim ludostima srca. 15. Više su ti, naime, od nevolje nego od volje; i dok su ti nemile i mrske, zasluga ti je, a ne sramota. 16. Imaj na umu, stari neprijatelj upinje se svim silama omesti tvoju želju za dobrim i odvratiti te od svake pobožne vježbe: od štovanja svetaca, od pobožna razmatranja moje muke, od korisna prisjećanja na grijehe, od paske nad vlastitim srcem, od čvrste odluke da napreduješ u kreposti. 17. Na mnoge te zle misli nuka da bi u tebi probudio gađenje i strah, i tako te odvratio i od molitve i od sveta čitanja. 18. Trn mu je u oku ponizna ispovijed i, kad bi mogao, odvratio bi te od svete pričesti. 19. Ne vjeruj mu niti se obaziri na njega, makar ti uvijek nanovo postavljao zamke. 20. Njemu pripiši kad te navodi na zlo i nečistoću. 21. Odgovori mu: - Odlazi, nečisti duše! Zastidi se, bijedniče. Sama si nečistoća kad mi takve stvari došaptavaš! 22. Odlazi od mene, najbestidniji zavodniče! Nema ti mjesta kod mene. Uza me će se boriti Jaki, Isus, a ti ćeš ostati posramljen. 23. Radije ću umrijeti i svaku muku podnijeti negoli uza te pristati. 24. Utihni! Umukni! Neću te više slušati, makar mi i dalje dosađivao. 25. “Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim?” 26. “Neka se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji.” 27. “Gospodine, hridi moja, Otkupitelju moj!” 28. Bori se kao dobar vojnik. 29. Pa ako koji put od slabosti padneš, upni se jače no prije, računaj na još veću moju milost i nadasve se čuvaj isprazne samodopadnosti i oholosti. 30. Radi njih mnogi krenu stranputicom, a katakad padnu i u neizlječivu sljepoću. 31. Neka ti je propast tih oholica i ludih umišljenika opomena i poziv na trajnu poniznost. __________________ 21. Usp. Mt 4,10; Mk 5,8; 24. Mk 4,39; 25. Ps 17,1; 26. Ps 27,3; 27. Ps 19,15. 

Sedmo poglavlje MILOST VALJA SAKRITI U ZAKLON PONIZNOSTI 1. 2. 3. 4.

5. 6.

Sinko, korisnije je i sigurnije za te skrivati milost pobožnosti i ne uznositi se njome, i o njoj mnogo ne govoriti niti je posebno isticati, već sebe gledati s više sumnje i bojati se kao da si je nedostojan primio. Ne treba se previše oslanjati na te osjećaje jer se brzo mogu prometnuti u svoju protivnost. Dok si u milosti, razmišljaj kako bi bijedan i jadan bio bez milosti. I napredak duhovnoga života nije samo u tome da imaš milost utjehe nego da ponizno, samozatajno i strpljivo podnostiš kad ti se uskrati; pa da tada ne zapustiš revnu molitvu niti propustiš druga svoja djela koja si običavao činiti, već ih činiš što bolje znaš i možeš, i, koliko je do tebe, od srca, da se, zbog suhoće i tjeskobe duha, koje osjećaš, ne bi sasvim zanemario. Jer mnogi, čim im ne ide po volji, odmah gube strpljenje ili odustaju. Put čovjekov, naime, nije uvijek u njegovoj vlasti, nego Bogu pripada davati i tješiti kad hoće i koliko hoće i komu hoće, po svojoj volji i nikako više.

44


7.

Neki, neoprezni, sami su sebe uništili radi milosti pobožnosti jer su više htjeli nego što su mogli. Ne uzimajući u račun svoje skromne mogućnosti, više su se povodili za nagonom srca nego za sudom razuma. 8. I budući da su više naumili nego se Bogu svidjelo, brzo su izgubili milost. 9. I tako su oni koji su već gnijezda savijali na nebesima ostali u jadu i nevolji, da poniženi i osiromašeni uče ne letjeti svojim krilima, nego se uzdati u moja. 10. Oni koji su još novi i neiskusni na putu Gospodnjemu, lako se mogu prevariti i zaći s puta ako se ne ravnaju po savjetu razboritih osoba. 11. Budu li više slijedili sebe nego se oslanjali na iskustvo drugih i ne budu li od takva svojeg shvaćanja htjeli odustati, zlo će svršiti. 12. Malokad oni koji sebe smatraju mudrima ponizno dopuštaju da ih drugi vode. 13. Bolje je malo znanja i umijeća s poniznošću negoli veliko blago nauke s ispraznom samodopadnošću. 14. Bolje je da imaš manje nego toliko da bi se uzoholio. 15. Ne postupa dovoljno oprezno onaj tko se sasvim preda veselju, onaj koji zaboravlja svoje prijašnje nedostatke i neporočni strah Gospodnji, koji ne strepi da će izgubiti primljenu milost. 16. Ne postupa dovoljno kreposno ni onaj koji u vrijeme nevolje ili bilo kakve poteškoće preko svake mjere očajava i na mene se oslanja s mnogo manje odanosti i promišljenosti nego što bi trebao. 17. Tko bi u vrijeme mira htio biti previše siguran, često će u vrijeme borbe biti malodušan i strašljiv. 18. Kad bi u sebi uvijek znao ostati ponizan i odmjeren i duh svoj obuzdavati i vladati njime, ne bi tako brzo upadao u pogibao i grijeh. 19. Dok si gorljiva duha, pametno je razmišljati, što će biti, kad svjetlost utrne. 20. A kad se to dogodi, budi uvjeren, svjetlost se može opet vratiti, jer uzeo sam ti je privremeno: sebi na slavu, a tebi na opomenu. 21. Često je takva kušnja korisnija nego kad bi uvijek bilo po tvojoj volji. 22. Zasluge se, naime, ne broje po tome, koliko tko ima više viđenja ili utjeha ili koliko je vještiji Svetome pismu ili sjedi na višem položaju, nego po tome je li bio postojan u istinskoj poniznosti i pun Božje milosti, traži li uvijek iskreno i posvuda Božju čast, smatra li sebe nevažnim, štoviše, vrijednim prezira pa mu je draže da ga drugi zapostavljaju i ponižavaju nego hvale. __________________ 6. Usp. Jer 10,23; 7. Usp. Sv. Benedikt, Regula, Prologus; 9. Usp. Ob 4; Ps 91,4; 12. Usp. Rim 11,25; 20. Job 17,12. 

Osmo poglavlje PRED BOGOM SEBE MALO CIJENI 1. 2. 3.

4. 5. 6. 7.

“Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu. Ja, prah i pepeo!” Budem li se više cijenio, evo, ti stojiš protiv mene, ali istinsko su svjedočanstvo i moje opačine, koje ja ne mogu opovrgnuti. A ponizim li se i poništim, i odreknem svake samodopadljivosti, i izjednačim li se s prahom, što i jesam, tvoja će mi milost biti sklona, a tvoja svjetlost nadomak mome srcu; tada će svatko, pa i najmanje, precjenjivanje sama sebe potonuti u dolini moje ništavnosti i zauvijek nestati. Tada ćeš dati da se vidim tko sam, tko sam bio i kamo idem, da sam ništa i da to nisam znao. Ostanem li prepušten sebi, ništa sam, samo nemoć. No, čim se na me obazreš, istog sam časa jak i pun nove radosti. Čudesno je kako me neočekivano podižeš i tako dobrohotno privijaš k sebi, dok ja, po sebi, uvijek težim prema dolje.

45


8.

To je djelo tvoje ljubavi koja me blagonaklono pretječe i u premnogim potrebama podupire. Čuva me, dapače, od velikih opasnosti i spasava od, zaista, bezbrojnih zala. 9. Jer, ljubeći se neuredno, sâm sam sebe upropastio. A čim sam potražio samo tebe i uzljubio te čistom ljubavlju, našao sam zajedno i tebe i sebe i po ljubavi još sam dublje uronio u svoju ništavnost. 10. Ti, Preslatki, činiš sa mnom preko svake moje zasluge i više od onoga što se usuđujem nadati ili moliti. 11. Blagoslovljen budi, Bože moj! Premda sam nedostojan bilo kojeg dobra, tvoja plemenitost i beskrajna dobrota nikada se ne prestaju nuditi, pa i onima koji su nezahvalni i odlutali daleko od tebe. 12. Obrati nas k sebi da budemo zahvalni, ponizni i pobožni, jer ti si naš spas, naša moć i snaga. __________________ 1. Post 18,27; 2. Usp. Br 22,34; 4. Usp. Ps 73,22; 9. Usp. Iv 12,25; 11. Ps 18,47; Mt 5,45; 12. Ps 80,4. 

Deveto poglavlje SVE TREBA UPRAVITI BOGU POSLJEDNJEM CILJU 1. 2.

Sinko, ja moram biti tvoj krajnji cilj. Ta će nakana pročistiti tvoju ljubav, koju često naopako usmjeravaš k sebi i stvorenjima. 3. Ako, naime, bilo u čemu tražiš sama sebe, odmah smalakšeš i usahneš. 4. Sve, dakle, prvo upravljaj meni, jer ja sam sve dao. 5. Sve promatraj kako istječe iz najvišega Dobra; i to je razlog da sve treba privoditi k meni kao svojem izvoru. 6. Iz mene, kao iz živog vrela, životnu vodu zahvaća malen i velik, ubog i bogat; i koji mi rado i slobodno služe, primit će milost na milost. 7. A tko bude tražio svoju slavu izvan mene ili se naslađivao u neku svojem dobru, neće si osigurati trajnu radost ni svom srcu slobodu, nego će ga odasvud saplitati zapreke i stiske. 8. Sebi, dakle, ne pripisuj ništa dobro, niti bilo kojem čovjeku pridaji krepost, nego sve priznaj Bogu, bez kojeg čovjek nema ništa. 9. Ja sam sve dao, ja sve potražujem, i vrlo strogo tražim zahvalnost. 10. Evo istine kojom se istjeruje ispraznost slave. 11. A ako ti navrate nebeska milost i istinska ljubav, neće biti mjesta ni za kakvu zavist ni stisku u srcu, niti će te zaokupljati samoljublje. 12. Ta božanska ljubav sve pobjeđuje i daje krila svim duševnim moćima. 13. Ako si istinski mudar, samo ćeš se u meni radovati, samo u meni nadati, jer “nitko nije dobar doli Bog”, koga treba nadasve hvaliti i u svemu blagoslivljati. __________________ 6. Usp. Otk 13,16; 21,6; Iv 1,16; 4,10; 7. Us. 2 Kor 6,11-12; 12. Vergil, Ecloga X,69: Omnia vicit amor: Ljubav sve pobjeđuje; 13. Lk 18,19.

Deseto poglavlje



KAD SMO PREZRELI SVIJET, SLATKO JE SLUŽITI BOGU 1. 2.

Opet ću govoriti, Gospodine, i neću šutjeti. Šaptat ću u uši Boga i Kralja svojega koji je u visinama:”O kako je velika, Gospodine, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje!” A što si tek onima koji te ljube? Koji ti služe svim srcem? 46


3.

Zaista je neiskazana milina razmišljati o tebi, a to široke ruke daješ onima koji te ljube. 4. Najviše si pokazao milinu svoje ljubavi u tome, što si me stvorio kad me nije bilo; i kad sam od tebe daleko zalutao, natrag si me doveo u svoju službu i zapovjedio mi da te ljubim. 5. O, izvore vječne ljubavi, što reći o tebi? 6. Kako bih mogao zaboraviti tebe koji si se udostojao mene sjetiti? 7. I nakon što sam se raspustio i izopačio, iskazao si sluzi svojemu milosrđe preko svakog očekivanja i pružio prijateljstvo i milost preko svake mjere. 8. Što ću ti uzvratiti za tu milost? 9. Nije, naime, svima dano, odreći se svega, ostaviti svijet i prihvatiti samostanski život. 10. Zar je moje služenje tebi nešto veliko, kad je to dug svakoga stvorenja? 11. Služenje tebi ne smijem smatrati velikim. Veliko i zadivljujuće je, naprotiv, to što si se ti udostojao uzeti za svojega slugu takva siromaha i nedostojnika i pridružiti ga svojim odabranim slugama. 12. Evo, tvoje je sve što imam i čime god ti služim. 13. Zapravo obratno: ti više služiš meni, nego ja tebi. 14. Gle, nebo i zemlja, koje si stvorio na službu čovjeku, spremni su i svednevice čine ono što si im odredio. 15. I, čini mi se, da ti je i to malo, pa si i anđele stvorio i odredio na službu čovjeku. 16. A sve ovo nadvisuje to što si se ti sam udostojao služiti čovjeku i obećao mu dati sama sebe. 17. Što ću ti uzvratiti za tisuće tih dobara? 18. O, kad bih ti mogao služiti sve dane svojega života! 19. Eh, kad bih ti bar jedan dan mogao dostojno služiti! 20. Zaista, ti si dostojan svakog služenja, svake časti i vječne hvale. 21. Zaista, ti si moj Gospodin, a ja tvoj siromašni sluga. Dužan sam ti služiti svim silama i nikada ne malaksati u tvojoj hvali. 22. Tako hoću, tako želim, i što god mi uzmanjka, ti se udostoj nadopuniti. 23. Velika je čast i slava tebi služiti i radi tebe sve prezirati. 24. Veliku će milost zadobiti koji se svojevoljno podlože tvojoj presvetoj službi i nalazit će preslatku utjehu Duha Svetoga. 25. Veliku će slobodu duha steći oni koji radi tvojega Imena krenu uskim putem i napuste svaku svjetovnu brigu. 26. O draga i ugodna službo Božja po kojoj čovjek postaje istinski slobodan i svet! 27. O svetog li redovničkog staleža! Po njemu je čovjek izjednačen s anđelima, Bogu ugodan, đavlima strašan, a svim vjernicima preporučljiv! 28. O službo, koju je uvijek vrijedno poželjeti i prigrliti, kojom zaslužujemo najviše dobro i stječemo beskrajnu radost! __________________ 1. Usp. Ps 68,25; 31,20; 4. Usp. Pnz 19,9; 7. Usp. Ps 119,65; 10. Usp. Jdt 16,17; 12. 1 Ljet 29,14; 16. Usp. Lk 1,73; 20. Usp. Otk 4,11; 23. Usp. Sir 23,38; 25. Usp. Mt 7,14; 26. Usp. Mt 11,29-30. Jedanaesto poglavlje



PROVJERAVAJ I OBUZDAVAJ ŽELJE SRCA 1. 2. 3. 4. 5.

Sinko, još ti je mnogo naučiti onoga što do sada nisi dobro naučio. Što to, Gospodine? Da svoju želju potpuno uskladiš s mojom voljom i da ne ljubiš sama sebe, već da uporno nastojiš ispuniti moju volju. Želje te često raspaljuju i žestoko potiču, ali odmjeri: ideš li više za mojom čašću ili za vlastitim probitkom. Ako sam ja razlog tvojega odabira, bit ćeš, dakako, zadovoljan što god odredim.

47


6. 7.

A ako se tu skriva kakva osobna korist, eto, to je ono što te smeta i tišti. Čuvaj se, dakle, da odviše ne prioneš uz neku unaprijed smišljenu želju, prije no što si se posavjetovao sa mnom; da bi možda poslije okajao i omrznuo ono, što ti se spočetka svidjelo i za čim si kao boljim revnovao. 8. Ne valja, naime, odmah slijediti svaku sklonost koja se čini dobra; kao što ni od svake oprečne sklonosti ne treba odmah bježati. 9. Korisno je katkada obuzdavati se i u dobrim nastojanjima i željama, da od uskovitlana duha ne padneš u rastresenost, da neuobičajenim ponašanjem druge ne sablazniš, ili da te njihov otpor ne smete pa kloneš. 10. Katkad treba i silu primijeniti i odlučno se oprijeti požudi osjetila, pa se ne obazirati na ono što tijelo hoće ili neće, nego to više nastojati da ono, makar i protiv volje, bude podvrgnuto duhu. 11. I dotle ga treba krotiti i prisiljavati na služenje dokle god ne bude spremno na sve i dok se ne navikne biti zadovoljno malim, uživati u jednostavnosti i ne mrmljati na neugodnosti. __________________ 3. Usp. Ef 1,9; 11. Usp. 1 Kor 9,27. 

Dvanaesto poglavlje ODGOJ ZA STRPLJIVOST I BORBA PROTIV POŽUDA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21.

Gospodine Bože, kako vidim, vrlo mi je potrebna strpljivost. U ovom svijetu ima, naime, mnogo nedaća. Ma koliko god nastojao osigurati svoj mir, nema života bez boli i borbe. Tako je, sinko. I moja je želja da ne išteš takav mir, koji bi bio bez kušnji ili u kojem ne bi osjetio nedaćâ, nego smatraj da si mir našao i onda kad te budu spopale nevolje i kad budeš kušan mnogim nedaćama. Kažeš li da ne možeš mnogo trpjeti, kako ćeš onda podnijeti oganj čistilišni? Od dvaju zala treba izabrati manje. Dakle, da bi mogao uteći budućim vječnim mukama, nastoj, radi Boga, dragovoljno podnositi sadašnje boli. Misliš li da ljudi ovoga svijeta ništa ne trpe? Ili malo? To nećeš naći čak ni među onima koji najraskošnije žive. Reći ćeš: Oni imaju mnoge užitke i žive po vlastitoj volji, zato se mnogo ne obaziru na svoje nevolje. Da, moglo bi se tako reći: imaju što im srce želi. A što misliš, dokle će to trajati? Poput dima će se rasplinuti imućnici ovoga svijeta i neće ostati ni spomena na prošle radosti. A i još za života, ne uživaju ih bez gorčine, dosade i straha. Naime, ista stvar u kojoj nalaze užitak često im uzvraća bolnom kaznom. I pravo im biva: neuredno traže i trče za užitcima, pa stoga i ne uživaju u njima bez grkosti i razočaranja. O, kako su svi (užici) časoviti, kako lažni, kako neuredni i sramotni! No, zbog opijenosti i zaslijepljenosti oni to ne shvaćaju, nego poput nerazumnih životinja, za malo naslade prolazna života gube dušu. Ti, dakle, sinko “ne idi za svojim strastima” i odvrati se od svoje volje. “Sva radost tvoje neka bude Gospodin: on će ispuniti želje tvojega srca.” I doista, želiš li naći istinsku radost i obilje moje utjehe, gle, u preziranju svega što je svjetovno i u odricanju od svih niskih užitaka bit će tvoj blagoslov i obilnu ćeš primiti utjehu. I što se više otrgneš od utjehe bilo kojeg stvorenja, toliko ćeš slađe i snažnije utjehe naći u meni. To, spočetka, nećeš postići bez nekakve žalosti i naporne borbe.

48


22. 23. 24.

Suprostavit će se ustaljena navika, ali ona se pobjeđuje boljom navikom. Mrmljat će tijelo, ali ono se svladava žarom duha. Uzbunit će se i razdražiti stara zmija, ali ona se u bijeg tjera molitvom; povrh toga, korisnim radom uvelike joj se zatvara pristup. __________________ 1. Usp. Heb 10,36; 2. Usp. Ps 31,11; Job 7,1; 12. Usp. Ps 37,20; 73,12; 14. Usp. Mudr 11,16; 17. Jd 10; 2 Mak 6,25; 18. Usp. Sir 18,30; Ps 37,4; 19. Post 27,40; 24. Otk 12,9; usp. Mt 17,20. 

Trinaesto poglavlje POSLUŠNOST I PONIZNOST PO PRIMJERU ISUSA KRISTA 1.

Sinko, tko se nastoji izmaknuti poslušnosti, izmiče se milosti i, tko namiče samo sebi, izmiče mu zajedničko. 2. Onaj koji se svojem poglavaru ne podvrgava rado i svojevoljno, znak je da mu se tijelo još sasvim ne pokorava, nego se često buni i mrmlja. 3. Navikni se, dakle, hitro podvrgavati svojemu poglavaru želiš li zagospodariti svojim tijelom. 4. Brže se, naime, pobjeđuje vanjski neprijatelj, ako čovjek nije zapušten iznutra. 5. Nema duši mučnijeg i goreg neprijatelja od tebe, ako nisi u pravome skladu sa svojim duhom. 6. Moraš, bez sumnje, naviknuti prezirati sebe, želiš li opstati protiv tijela i krvi. 7. A budući da još uvijek neuredno ljubiš sebe, bojiš se potpuno podložiti volji drugih. 8. Ta zar je nešto veliko ako se ti, prah i ništa, podložiš čovjeku radi Boga, kad sam se ja Svemogući i Svevišnji, koji sam sve iz ništa stvorio, ponizno podložio čovjeku radi tebe? 9. Postao sam najponizniji i posljednji da bi ti po mojoj poniznosti pobijedio svoju oholost. 10. Nauči se pokornosti, prahu! Nauči se poniznosti, zemljo i kalu! 11. Uči lomiti svoju volju i potpuno se podložiti. 12. Revnuj protiv sama sebe i ne daj mjesta nadmenosti u sebi, već se pokaži tako podložnim i prahom da bi svi mogli hodati po tebi i gaziti te kao blato na ulici. 13. Na što se imaš žaliti, bazvrijedni čovječe? 14. Što možeš iznijeti, prosti grešniče, nasprem svojim klevetnicima, kad si sam toliko puta Boga uvrijedio i toliko puta zaslužio pakao? 15. No, budući da je preda mnom bila tvoja dragocjena duša, poštedjelo te moje oko, da bi spoznao moju ljubav i zauvijek ostao zahvalan za moja dobročinstva, i da bi bio uvijek pripravan na poslušnost i poniznost te strpljivo podnosio prezir sama sebe. __________________ 5. Usp.Tob 12,10; 8. Post 3,19; 10. Usp. Sv. Bernardo, Homilia super “Missus est”; 12. Ps 18,43; 13. Jak 2,20; 15. Ez 20,17; 1 Sam 26,21. 

Četrnaesto poglavlje PROMATRAJMO SKRIVENE BOŽJE SUDOVE DA SE NE BISMO UZOHOLILI U DOBRU 1. 2. 3. 4.

Nada mnom grme tvoji sudovi, Gospodine, a strah i trepet snažno potresaju sve kosti moje. Stojim zbunjen i razmišljam, “gle, oku njegovu ni nebesa čista nisu”. Ako si u anđelâ našao zloću, i nisi ih poštedio, što će biti sa mnom? “I zvijezde padođe s neba”, što ja mogu očekivati? 49


5.

Oni čija su djela izgledala hvalevrijedna, potonuli su na dno, a one koji su anđeoski kruh blagovali, vidio sam kako slatko jedu svinjske mahune. 6. Ništa, dakle, ne ostaje od svetosti odmakeneš li ti svoju ruku, Gospodine. 7. Nikakva mudrost ne koristi prestaneš li ti njome upravljati. 8. Nikakva hrabrost ne pomaže prestaneš li je ti podupirati. 9. Nema sigurne čistoće ako je ti ne zaštićuješ. 10. Nikakvo vlastito osiguranje ne koristi nema li tvoje svete budnosti, 11. a čim nas ostaviš, tonemo i propadamo. 12. A čim nas pohodiš, oživljavamo i ustajemo. 13. Nestalni smo, dakako, ali jaki po tebi. Mlaki, ali ti nas zažaruješ. 14. O, kako se ponizno i nisko moramo osjećati! 15. Kako ništa ne vrijedim ako mi se i čini, da imam nešto dobra! 16. O kako se duboko moram prignuti pred tvojim nedokučivim sudovima, Gospodine, u kojima ne otkrivam ništa drugo doli da sam ništa i opet ništa. 17. O težino neizmjerljiva, o more nesavladivo, gdje ne nalazim ništa o sebi, ama baš ništa! 18. Kamo se to sad djenula moja slava? Gdje je sigurnost umišljene kreposti? 19. Sva isprazna slava potonula je u dubinu tvojih sudova nada mnom. 20. Što znači pred tobom bilo koje tijelo? Zar će se glina uznositi pred lončarom koji ju je oblikovao? 21. Kako se može hvastati onaj čije je srce istinski podložno Bogu? 22. Ni cijeli svijet neće zavesti onoga koga je Istina privezala uza se, niti će zov svih hvalitelja uzdrmati onoga koji je svu nadu učvrstio u Bogu. 23. Naime, i ti koji govore, svi zajedno nisu ništa, nestat će s jekom riječi. 24. “A vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!” __________________ 1. Usp. Ps 119,120; Job 4,14; 2. Job 15,15; 3. Usp. Job 4,18; 2 Pt 2,4; 4. Otk 6,13; 5. Ps 78,25; 16. Usp. Ps 36,7; 20. Usp. Iz 45,9; Rim 9,20; 24. Ps 117,2.



Petnaesto poglavlje KAKO NAM SE VLADATI I GOVORITI U SVAKOJ POŽELJNOJ STVARI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

Sinko, ovako govori u svakoj prilici: Gospodine, ako je tebi milo, neka to bude. Gospodine, ako je tebi na čast, neka je u tvoje ime. Gospodine, ako smatraš da će to biti probitačno i korisno za mene, tada mi to daj na svoju čast. No, ako znaš da će mi štetiti i nauditi spasenju moje duše, uzmi od mene takve želje. Nije, naime, svaka želje od Duha Svetoga, makar čovjeku izgledala pravedna, ispravna i dobra. Teško je pravo prosuditi potiče li te na neku od želja dobar, zao ili tvoj vlastiti duh. Mnogi koji su u početku smatrali da ih vodi dobar duh, na kraju su bili prevareni. Zato ono što ti se učini poželjnim treba uvijek željeti i moliti s Božjim strahom i poniznim srcem; posebice se trebaš odreći sama sebe i sve preporučiti meni, govoreći: Gospodine, ti znaš što je bolje; učini ovo ili ono, kako hoćeš. Daj mi, što hoćeš, koliko hoćeš i kada hoćeš. Postupi sa mnom kako znaš i kako ti se više svidi i kako će tvoja čast biti veća. Stavi me kamo hoćeš i slobodno raspolaži mnome u svemu. U tvojoj sam ruci, prevrći me i okreći. Evo, sluga sam tvoj, na sve spreman, jer ne želim živjeti sebi nego tebi: samo kad bih mogao dostojno i savršeno!

50


Molitva za ispunjenje Božje volje 15.

Preodobrostivi Isuse, udijeli mi svoju milost da sa mnom bude, da se sa mnom trudi i sa mnom do kraja ustraje. 16. Daj mi uvijek željeti i htjeti ono što je tebi milije i draže. 17. Nek tvoja volja bude moja, a moja neka uvijek slijedi tvoju i bude s njom u najvećem skladu. 18. Daj da s tobom isto hoću i isto neću, da ništa ne mogu niti htjeti niti ne htjeti, nego što ti hoćeš ili nećeš. 19. Daj da umrem svemu što je svjetovno i da mi radi tebe bude drago ako me u svijetu preziru ili ne poznaju. 20. Ponad svega što se može poželjeti, daj mi da u tebi otpočinem i da se srce moje smiri u tebi. 21. Ti si istinski mir srca, ti si jedini počinak. Izvan tebe sve je trpko i nemirno. 22. U tome ću miru, to jest u tebi, jedinom i najvećem i vječnom dobru, usnuti i otpočinuti. Amen. __________________ 14. Usp. Fil 1,21; 15. Mudr 9,10; 21. Usp. Ef 2,14; 22. Ps 4,9.



Šesnaesto poglavlje PRAVU UTJEHU TREBA TRAŽITI SAMO U BOGU 1.

Koju god utjehu mogu poželjeti ili zamisliti, ne očekujem je ovdje, nego u budućnosti. 2. Naime, kad bih i imao sve utjehe svijeta i kad bih ih sve mogao uživati, to zacijelo ne bi dugo trajalo. 3. Stoga se, dušo moja, nećeš potpuno utješiti niti savršeno okrijepiti, osim u Bogu, tješitelju siromašnih i prihvatitelju poniznih. 4. Strpi se malo, dušo, počekaj božansko obećanje, i imat ćeš obilje svih nebeskih dobara. 5. Ako previše neuredno žudiš za ovdašnjim dobrima, izgubit ćeš vječna i nebeska. 6. Zemaljskima se koristi, za vječnima teži! 7. Nijednim zemaljskim dobrom ne možeš se zasititi jer nisi ni stvorena da u njima živiš. 8. Pa kad bi i imala sva stvorena dobra, ne bi mogla biti sretna i blažena. U Bogu Svestvoritelju stoji sve tvoje blaženstvo i sreća, ali ne kako to zamišljaju i hvale ljubitelji svijeta, nego kako očekuju pravi Kristovi vjernici, a katkad unaprijed okuse oni koji su duhovni i čista srca, čije je odredište nebo. 9. Isprazna je i kratka svaka ljudska utjeha. 10. Blažena je i prava utjeha koja dolazi iznutra, od istine. 11. Pobožan čovjek ima posvuda uza se Isusa, tješitelja, i govori mu: 12. Gospodine Isuse, budi sa mnom na svakom mjestu i u svako doba. 13. Ovo će mi biti utjeha, da volim biti bez svake ljudske utjehe. 14. I ako mi izostane tvoja utjeha, bila mi i tvoja volja i pravedna kušnja najvećom utjehom. 15. Ta, nećeš se uvijek ljutiti, niti dovijeka plamti srdžba tvoja. __________________ 3. Usp. Ps 76,3-4; 7. Usp. Iz 43,7; 8. Usp. Fil 3,20; 13. Usp. Job 6,10; 15. Usp. Ps 102,90; 103,9; Iz 57,16.

51


Sedamnaesto poglavlje



SVU BRIGU TREBA PREPUSTITI BOGU 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Sinko, pusti me da s tobom radim što hoću. Ja znam što je za tebe korisno. Ti razmišljaš na ljudsku. O mnogim stvarima sudiš prema ljudskim osjećajima. – Gospodine, istina je što kažeš. Tvoja je skrb za mene veća od svake brige koju ja mogu voditi za sebe. Jer, na vrlo je labavim nogama onaj tko svu svoju brigu ne prepusti tebi. Dok je, Gospodine, moja prava i čvrsta volja uza te, čini sa mnom što god hoćeš. Što god mi učinio, ne može biti nego dobro. Želiš li da budem u tami, bio blagoslovljen! Udostojiš li me utješiti, bio blagoslovljen! Ostaviš li me u tuzi, isto tako bio blagoslovljen! 10. Sinko, tako moraš postupati želiš li uza me ići. 11. Jednako si dužan biti spreman na trpljenje kao i na radost. 12. Jednako si dužan bit oskudan i siromašan, kao i izobilan i bogat. 13. – Gospodine, rado ću za tebe pretrpjeti sve što god pripustiš da me zadesi. 14. Jednako ću iz tvoje ruke prihvaćati dobro i zlo, slatko i gorko, veselo i žalosno i za sve što me zadesi iskazat ću ti zahvalnost. 15. Čuvaj me od svakoga grijeha, i neću se bojati ni smrti ni pakla. 16. Kakva god me nevolja stigla, neće mi naškoditi, samo ako me zauvijek ne odbaciš i ne izbrišeš iz knjige života. __________________ 5. Usp. Ps 55,23; 1 Pt 5,7; 16. Usp. Ps 77,8; Otk 3,5. 

Osamnaesto poglavlje VREMENITE NEVOLJE TREBA PODNOSITI STRPLJIVO, PO PRIMJERU KRISTOVU 1.

Sinko, s neba sam sišao radi tvojega spasenja, prihvatio sam tvoje nevolje, ne iz potrebe, nego iz ljubavi; da se naučiš strpljivosti i da vremenite nevolje ne nosiš nevoljko. 2. Od trena mojega rođenja pa do smrti na križu nije mi uzmanjkalo boli. 3. Mnoge su mi vremenite stvari nedostajale; često sam slušao optužbe protiv sebe; dobrohotno sam podnosio ruganja i sramoćenja; za dobročinstva su mi uzvraćali nezahvlnost, za čudesa hule, za pouku uvrede. 4. Gospodine, budući da si u svojem životu najviše ispunio Očevu zapovijed po strpljivosti, dostojno je da i ja, nesretan grešnik, po tvojoj volji sam sebe strpljivo podnosim, i dokle je tvoja volja, nosim breme raspadljiva života za svoje spasenje. 5. Iako je sadašnji život teret, ipak je, tvojom milošću, postao vrlo zaslužan. Nama, slabima, učinio ga je podnošljivim i jasnijim tvoj primjer i hod stopama svetaca. A i mnogo utješnijim nego što je bio nekoć u Starom savezu, kad su nebeska vrata bila zatvorena i put izgledao mračniji pa se tek malo njih trudilo tražiti nebesko kraljevstvo. Dapače ni tadašnji pravednici, koji su se imali spasiti, nisu mogli ući u nebesko kraljevstvo prije tvoje muke i svete smrti. 6. Koliko li ti moram zahvaljivati što si se udostojao meni i svim vjernicima pokazati pravi i dobar put u vječno kraljevstvo! 7. Tvoj je put naš put; i svetom strpljivošću idemo k tebi, našoj kruni. 8. Da ti nisi pošao pred nama i poučio nas, tko bi te htio slijediti? 9. Eh, koliko bi zaostali da nisu vidjeli tvoj divan primjer! 10. Ta evo još smo mlaki, premda smo čuli za tolike tvoje znakove i pouke. Što bi bilo kad ne bismo imali toliko svjetla da te slijedimo? __________________ 1. Usp. Iv 3,17; 2. Usp. Iz 53,3; 4. 2 Mak 6,25; 7. Usp. Iv 14,6. 52


Devetnaesto poglavlje



PODNOŠENJE NEPRAVDI I ISTINSKA STRPLJIVOST 1. 2. 3. 4.

Što to govoriš, sinko? Prestani se tužiti, razmišljaj o muci mojoj i drugih svetaca. Ti se još nisi odupirao do krvi. Ono što ti trpiš, malo je u usporedbi s onima koji su toliko toga pretrpjeli. Kako su oni žestoko napastovani, kako teško uznemirivani, kako mnogostruko kušani i mučeni! 5. Potrebno je, dakle, dozvati si na um teže muke drugih da bi lakše podnio svoje, koje su doista male. 6. A ako ti se čine prevelikima, pogledaj, nije li to s tvoje nestrpljivosti. 7. No, bile one male ili velike, nastoj sve podnostiti strpljvo. 8. Što se bolje pripraviš za trpljenje, to mudrije postupaš i više zasluga sječeš, a i lakše ćeš ga podnostiti ako si dušom i vježbom na to spreman. 9. I ne reci: Od ovoga čovjeka to ne mogu podnijeti, niti ovako što treba podnostiti; tešku mi je štetu nanio i predbacuje mi što nikad nisam niti pomislio; ali od drugog ću rado trpjeti sve što mi se učini potrebnim. 10. Luda je misao koja se ne osvrće na krepost strpljivosti i njezinu buduću krunu, već više istražuje osobe i nanesene uvrede. 11. Nije istinski strpljiv onaj koji ne želi trpjeti, već samo koliko mu se hoće i od koga mu se sviđa. 12. Istinski strpljiv čovjek ne gleda od koga trpi; da li od svojega poglavara, od sebi jednaka ili nižega, da li od dobra i sveta ili od opaka i nedostojna čovjeka; naprotiv sve, bez razlike, što god ga ili koliko god ga teška od nekoga stvorenja zadesilo, zahvalno prima iz Božje ruke i smatra velikim dobitkom, jer kod Boga ništa, ma kako bilo maleno, ali ako je za Boga pretrpljeno, neće propasti. 13. Budi stoga spreman za borbu želiš li pobijediti. 14. Bez borbe ne možeš se domoći krune strpljivosti. 15. Ako ne želiš trpjeti, ni do krune ti nije stalo. 16. A ako želiš biti okrunjen, bori se muževno, podnesi strpljivo. 17. Bez rada se ne uživa počinak niti se bez borbe dolazi do pobjede. 18. – Neka mi, Gospodine, bude moguće po milosti ono što mi se čini nemoguće po naravi. 19. Ti znaš da ne mogu mnogo trpjeti, i da, čim se pojavi mala poteškoća, brzo klonem. 20. Neka mi svaka vježba u nevolji, radi tvojeg imena, bude mila i draga. 21. Jer trpjeti i mučiti se za tebe, vrlo je spasonosno mojoj duši. __________________ 3. Heb 12,4; 4. Usp. Heb 11,37-39; 16. Usp. 2 Tim 2,5; 18. Usp. Lk 18,27. 

Dvadeseto poglavlje PRIZNANJE VLASTITE SLABOSTI I NEVOLJE OVOGA ŽIVOTA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Priznat ću nepravdu svoju, prizat ću tebi, Gospodine, slabost svoju. Često me sitnica obara i žalosti. Odlučim postupati odlučno, a kad dođe mala napast, u velikoj sam stisci. Katkad od vrlo neznatne stvari dođe velika kušnja, i dok, ne osjećajući napast, mislim da sam donekle siguran, dogodi se da me kadšto svlada i lagani dašak. Pogledaj, dakle, Gospodine, moju poniznost i, tebi odsvud poznatu, slabašnost. Smiluj mi se i “izvuci me iz blata da ne potonem” te zauvijek i posvuda ostanem odbačen. Tako me često muči i posramljuje pred tobom što sam nestalan i slab da se opirem strastima. 53


8.

Premda uz njih posve ne pristajem, ipak mi je mrsko i neprilično njihovo nasrtanje, i vrlo mi se gadi živjeti tako iz dana u dan u borbi. 9. Moja slabost postaje mi očita po tome što ružne slike mašte mnogo lakše naviru nego što odlaze. 10. O kad bi, silni Bože Izraelov, revnitelju vjerničkih duša, pogledao na trud i muku sluge svojega i bio uza nj u svemu što poduzme! 11. Okrijepi me nebeskom snagom da ne prevlada stari čovjek – bijedno tijelo što ga duh još nije sasvim upokorio protiv kojega se treba boriti dokle god se diše u ovome jadnom životu. 12. Ah, kakav je to život u kojemu nema kraja neprilikama i jadima, u kojemu sve vrvi od klopki i neprijatelja! 13. Ta, tek što jedna nedaća ili kušnja prođe, druga dođe; štoviše, dok se još borimo s prvom, iznenada banu i mnoge druge. 14. Pa kako ljubiti život ljudski, koji nosi tolike gorčine i koji je podložan tolikim nesrećama i bijedama? 15. Kako životom i zvati to, što rađa tolikom smrću i propašću? 16. Pa ipak mnogi ga vole i traže njegove užitke. 17. Često se svijet kudi da je varljiv i isprazan, pa ipak, ako su vlast preuzele tjelesne strasti, ne ostavlja se lako. 18. Jedno nas, naime, potiče da ga ljubimo, a drugo da ga preziremo. 19. Na ljubav prema svijetu potiče nas požuda tijela, požuda očiju i oholost života; ali kazne i bijede koje ih slijede rađaju mržnjom i ogavnošću prema svijetu. 20. Na žalost, zla naslada zarobljuje duh odan svijetu i, budući da nije niti vidio niti okusio Božju milinu i nutarnju ugodnost kreposti, drač smatra užitkom. 21. A oni koji potpuno preziru svijet i nastoje živjeti Bogu u svetoj stezi, poznaju božansku milinu, obećanu istinskim samoprijegornicima, i uviđaju kako je svijet u velikoj bludnji i u svakojakoj obmani. __________________ 1. Ps 32,5; 5. Ps 25,18; 6. Ps 69,15; 10. Usp. Post 33,20; Ps 10,14; Jš 1,9; 11. Usp. 1 Sam 2,9; Rim 6,6; 14. Usp. Prop 2,23; 15. Usp. Ciceron, De re publica, L. VI, 3; 19. Usp. 1 Iv 2,16; 20. Usp. Job 30,7; Ps 34,9. 

Dvadeset prvo poglavlje PONAD SVIH DOBARA I DAROVA, TREBA SE SMIRITI U BOGU 1. 2.

3. 4.

5.

Dušo moja, ponad svega uvijek ćeš se smiriti u Bogu jer on je svetima vječni pokoj. Daj mi, preslatki i premili Isuse, počivati u tebi ponad svakoga stvorenja, ponad svakoga zdravlja i ljepote, ponad svake slave i časti, ponad svake moći i dostojanstva, ponad svakoga znanja i umovanja, ponad svakog imanja i umijeća, ponad svakoga veselja i klicanja, ponad svakog glasa i hvale, ponad svake miline i utjehe, ponad svake nade i obećanja, ponad svake zasluge i želje, ponad svakog dara i prinosa koji možeš dati i uliti, ponad svake radosti i slavljenja što ga duh može shvatiti i oćutjeti, napokon ponad svih anđela i arkanđela i ponad sve nebeske vojske, ponad svega vidljivog i nevidljivog i ponad svega što nisi ti, Bože moj: jer ti si, Bože moj, najbolji od svega. Ti si jedini svevišnji, ti jedini svemoćni, ti si jedini dostatnost i punina, ti jedini milina i utjeha, ti jedini ljepota i ljubaznost, ti si jedini plemenitiji i slavniji od svega: u tebi sva dobra savršeno jesu, bit će i bila su; zato je premalo i nedovoljno što god mi dao, osim sebe, ili što god o sebi objavio ili obećao ako tebe ne ugledam i potpuno ne zadobijem; jer zaista moje srce ne može istinski otpočinuti niti se potpuno zadovoljiti, ne otpočine li u tebi i ne uzdigne li se ponad svih darova i ponad svakoga stvorenja.

54


6.

O, premili moj zaručniče, Isuse Kriste, najčistiji ljubitelju, gospodaru svega stvorenja, tko će mi dati krila istinske slobode da poletim i otpočinem u tebi? 7. O, kad će mi biti dano da potpuno izađem iz sebe i okušam kako si sladak, Gospodine Bože moj? 8. Kada ću se potpuno sabrati u tebi, da od tvoje ljubavi više ne osjećam sebe, nego samo tebe, uzvišenije od svakog osjećaja i načina, načinom koji nije znan svima? 9. Sada, naime, često uzdišem i s boli nosim svoju nesreću, 10. jer u ovoj bijednoj dolini mnoga me zla salijeću, često zbunjuju, žaloste i zasjenjuju, često smetaju i rastresaju, mame i zapleću, da tebi ne pristupam slobodno i da ne uživam u slatkim zagrljajima koje uvijek jamčiš blaženim duhovima. 11. Neka te gane moj uzdah i mnogostruka pustoš zemaljska! 12. O Isuse, sjaju vječne slave, utjeho duše – putnice, pred tobom mi glas zastaje u grlu, a moja ti šutnja progovara. 13. Dokle će Bog moj oklijevati s dolaskom? 14. Neka dođe k meni, svojem siromašku, i razveseli me. 15. Nek ispruži ruku svoju i iščupa jadnika iz svake tjeskobe. 16. Dođi, dođi, ta bez tebe nema mirna dana ni časa, jer ti si moje veselje i bez tebe je moj stol prazan. 17. Jadan sam i kao neki teško okovani uznik dok me ne okrijepiš svjetlom svoje prisutnosti i ne vratiš slobodi, i dok se na me ne obazreš i ne pokažeš mi svoje uljudno lice. 18. Neka drugi traže, u zamjenu za tebe, što god im je drago; meni se, međutim, niti išta sviđa niti će mi se sviđati, osim tebe, Bože moj, nado moja, vječno spasenje. 19. Neću umuknuti niti prestati moliti dok se milost tvoja ne vrati i dok ne progovoriš u mojoj nutrini. 20. – Evo me! 21. Evo me k tebi jer si me zvao. 22. Tvoje suze i čežnja tvoje duše, tvoja poniznost i skrušenost srca privoljeli su me i doveli k tebi. 23. I rekao sam: Gospodine, zazvao sam te i poželio uživati, spreman poradi tebe sve ostaviti po strani. 24. Jer ti si me najprije poticao da te tražim. 25. Budi stoga blagoslovljen, Gospodine, jer ti si svojim mnogostrukim milosrđem “učinio dobo svojem sluzi”. 26. Što ima reći, Gospodine, sluga tvoj pred tobom, nego da se duboko ponizi, spominjući se uvijek vlastite zloće i bezvrijednosti. 27. Nema, doista, slična tebi među svim čudima neba i zemlje. 28. Tvoja su djela veledobra, tvoji sudovi istiniti, a tvoja providnost svime ravna. 29. Zato, hvala ti i slava, Mudrosti Očeva! Neka te hvale i blagoslivljaju usta moja, duša moja i zajedno sva stvorenja. __________________ 5. Usp. Sv. Augustin, Confessiones, L.I,1; 6. Usp. Ps 55,7; 7. Usp. Ps 34,9; 12. Heb 1,3; 15. Usp. Ps 144,7; 18. Iz 58,9; 21. Usp. 1 Sam 3,6; 25. Usp. Ps 119,65; 51,3; 27. Usp. Ps 40,6; 28. Usp. Sir 39,21; Ps 19,10. 

Dvadeset drugo poglavlje SJETI SE MNOGOVRSNIH BOŽJIH DOBROČINSTAVA 1. 2.

Otvori, Gospodine, srce moje svojem Zakonu i nauči me hodati po tvojim zapovijedima. Daj mi spoznati tvoju volju i s velikim se poštovanjem i brižljivim razmišljanjem sjećati tvojih djela, cjelokupnih i pojedinačnih, da bih ti mogao dostojno zahvaljivati.

55


3. 4.

Zaista znam i priznajem da ti ni za najmanju stvar nisam kadar dostojno zahvaliti. Manji sam od svih dobara kojima sam odlikovan, i kad svratim pozornost na tvoju plemenitost, dah mi staje od njezine veličine. 5. Sve što nam ima duša ili tijelo i sve što posjedujemo izvana i iznutra, naravno ili nadnaravno, tvoja su dobročinstva i hvale tebe, dobrotvornog, blagog i dobrog, od koga smo sva dobra primili. 6. Pa iako je jedan primio više, a drugi manje, sve je ipak tvoje, i bez tebe ne bi mogao imati ni najmanje. 7. Onaj koji je primio više, niti se može dičiti svojom zaslugom niti nad druge uznostiti niti pak skromnijemu rugati, jer veći i bolji je onaj koji manje sebi pripisuje i poniznije i pobožnije zahvaljuje. 8. I tko se smatra gorim od svih i drži se najnevrijednijim, prikladniji je da više primi. 9. A tko je manje primio, ne mora se žalostiti ni zlovoljiti niti zavidjeti bogatijem, nego više na tebe gledati, a ponajviše hvaliti tvoju dobrotu, što tako obilno, tako rado, tako širokogrudno, ne gledajući tko je tko, dijeliš svoje darove. 10. Sve je od tebe, i zato te u svemu treba hvaliti. 11. Ti znaš što je kome potrebno dati. I zašto ovaj ima manje, a onaj više, nije nama odlučivati, nego na tebi, koji svakom odmjeravaš zasluge. 12. Stoga, Gospodine, velikim dobročinstvom smatram i kad nemam mnogo od onoga što naizvan i po ljudskome shvaćanju donosi hvalu i slavu. 13. I stoga, kad netko promatra svoje siromaštvo i nevrijedost, ne samo da se ne smije jadati ili žalostiti ili obeshrabriti već se, naprotiv, mora uvelike tješiti i veseliti što si ti, Bože, siromašne i ponizne i prezrene od ovoga svijeta, odabrao sebi za prijatelje i ukućane. 14. Svjedoci su tome upravo apostoli koje si postavio “knezovima na svoj zemlji”. 15. Živjeli su na svijetu bez žalbe, i ponizni i krotki, bez ikakve zloće i prevare, “radosni što mogu podnijeti pogrde” za tvoje Ime i s velikim su žarom prihvaćali ono od čega je svijet zazirao. 16. Onaj, dakle, koji te ljubi i poznaje tvoja dobročinstva, ničemu se ne smije toliko radovati koliko tome, da se na njemu ispunjavaju tvoja volja i dobrohotnost tvoje vječne odredbe, te mu upravo to treba biti toliko zadovoljstvo i utjeha da dragovoljno želi biti najmanji, kao što netko želi biti najveći i biti smiren i zadovoljan na posljednjem mjestu, kao da je na prvom i tako rado prezren i odbačen, bez ikakva imena i glasa, kao da je časniji i veći od ostalih na svijetu. 17. Jer tvoja volja i ljubav prema tvojoj časti moraju biti iznad svega, i bolje ga tješiti i više mu se sviđati od svih dobročinstava koje je primio ili će primiti. __________________ 1. Usp. 2 Mak 1,4; Ez 20,19; 2. Usp. Ef 17,20; 4. Usp. Post 32,10; 5. Usp. Jak 1,17; 6. Usp. 1 Kor 7,7; 7. Usp. 1 Kor 4,7; 9. Rim 2,11; 11. Usp. Mt 6,8; 13. Usp. Jak 2,5; 14. Usp. Ps 45,17; 15. Usp. Fil 3,6; 1 Pt 2,1; Dj 5,41; 16. Usp. Lk 14,10. 

Dvadeset treće poglavlje ČETIRI STVARI KOJE DONOSE VELIKI MIR 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

Sinko, sada ću te poučiti o putu mira i prave slobode. – Učini, Gospodine, što kažeš, jer drago mi je o tome slušati. Trudi se, sinko, više ispuniti tuđu volju nego svoju. Uvijek radije imaj manje nego više. Potraži uvijek niže mjesto i budi svima podložan. Svagda želi i moli da se Božja volja potpuno ispuni na tebi. Evo, takav će čovjek ući u krajeve mira i spokoja. – Gospodine, ovaj tvoj kratak govor nosi u sebi obilje savršenosti. Škrt je riječima, ali pun smisla i bogat plodom. Kad bih ga se mogao vjerno držati, ne bih se tako lako uznemirivao.

56


11. Ta kad god u sebi osjećam nemir i potištenost, otkrijem da sam odstupio od te pouke. 12. Ali ti, koji sve možeš i želiš duši napredak, udijeli mi još više milosti da bih mogao ispuniti ono što si govorio i ostvariti svoje spasenje. Molitva protiv zlih misli 13. Gospodine, Bože moj, “ne stoj daleko od mene, pohitaj mi u pomoć” jer na mene su ustale isprazne misli i mnogi su se strahovi oborili na dušu moju. 14. Kako proći neozlijeđen? Kako ih razbiti? 15. “Ja ću”, veliš, “hoditi pred tobom da poravnam uzvisine”; otvorit ću vrata tamnička i otkrit ću ti tajne svetačke. 16. Učini, Gospodine, kako govoriš, da od lica tvojega pobjegnu zle misli. 17. To je moja nada i jedina utjeha da se u svakoj neprilici mogu uteći k tebi, u te se pouzdati, iz dna te srca zazivati i strpljivo očekivati tvoju utjehu. Molitva za prosvjetljenje duha 18. Prosvijetli me, dobri Isuse, jasnoćom vječnoga svjetla; izvedi iz doma srca mojega svaki mrak. 19. Saberi premnoge rastresenosti i otjeraj silovite napasti. 20. Bori se za me odlučno i pokori zle zvijeri, to jest zamamljive požude, da “bude mir u zidinama tvojim” i obilje slave tvoje u Svetištu, to jest u čistoj savjesti. 21. Zaprijeti i olujama. Reci moru: - Umiri se. Reci sjevercu: - Ne puši! I bit će velika utiha. 22. “Pošalji svjetlost svoju i vjernost”, neka svijetle nad zemljom, jer ja sam zemlja “pusta i prazna” dok me ne rasvijetliš. 23. Izlij svoju milost odozgo, natopi srce moje nebeskom milošću, pusti vodu pobožnosti da natopi lice zemlje i donese plod dobar i obilan. 24. Podigni duh pritisnut bremenom grijeha i sve moje želje usmjeri k nebeskim dobrima, da okusivši slatkoću višnje sreće, zamrzi pomišljati na zemaljske stvari. 25. Otmi me i otrgni od svake prolazne utjehe što je traže stvorenja, jer se moja čežnja nijednom stvorenom stvari ne može potpuno smiriti ni utješiti. 26. Priveži me uza se nerazrješivom vezom ljubavi, jer jedino ti dostaješ onome koji ljubi, i bez tebe cijeli svijet malo vrijedi. __________________ 13. Ps 71,12; usp. 27.12; 15. Usp. Iz 45,1-3; 18. Usp. Iv 17,5; 20. Usp. Ps 121,7; 1 Tim 3,9; 21. Usp. Mt 8,26; 22. Ps 43,3; Post 1,2; 23. Usp. Lk 8,15. 

Dvadeset četvrto poglavlje NE ISPITUJ ZNATIŽELJNO TUĐI ŽIVOT 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Sinko, ne budi znatiželjan i okani se nepotrebnih briga. “Što je tebi do toga? Ti idi za mnom!” Ta zar je na tebi da ocjenjuješ je li netko ovakav ili onakav ili kako onaj radi i što govori? Ti ne moraš odgovarati za druge, nego ćeš za sebe polagati račun. Što se onda uplećeš? Gle, ja sve poznajem i vidim sve što biva pod suncem, i što se sa svakim zbiva; što misli, što kani i kamo smjera njegova nakana. Meni, dakle, treba sve povjeriti; a ti ostani u potpunu miru i ostavi svakoga neka radi što mu je volja. Vrati će mu se što god je učinio ili rekao jer mene ne može prevariti. Ne muči se brigom za veliko ime, niti za mnoštvo prijatelja niti za ljubav kojega čovjeka.

57


10. 11.

To, naime, rađa rastresenošću i velikom pometnjom u srcu. Rado bih ti rekao svoju riječ i otkro tajne kad bi pomnjivo pazio na moj dolazak i otvorio mi vrata srca. 12. Budi razborit i bdij u molitvama i ponizi se u svemu. __________________ 2. Iv 21,22; 4. Usp. Rim 14,12; 6. Prop 1,14; 12. Usp. 1 Pt 4,7; usp. Sir 3,20. 

Dvadeset peto poglavlje U ČEMU JE TRAJNI MIR SRCA I PRAVI NAPREDAK 1.

Sinko, rekao sam:”Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem! Dajem vam ga ne kao što svijet daje.” 2. Svi žele mir, ali se svi ne brinu za ono što pridonosi pravom miru. 3. Moj je mir s onima koji su krotka i ponizna srca. 4. Tvoj će mir biti u mnogoj strpljivosti. 5. Budeš li me slušao i slijedio moj glas, uživat ćeš mnogo mira. 6. – Što sve moram činiti? 7. Pazi što činiš i što govoriš i svaku svoju nakanu usmjeri na to da samo meni omiliš i da izvan mene ništa ne želiš niti tražiš. 8. A o tuđim riječima ili postupcima ne sudi prenaglo, niti se miješaj u stvari koje ti nisu povjerene – pa ćeš se malo ili malokad uznemiriti. 9. No, nikada ne oćutjeti nemir i ne pretrpjeti neku teškoću srca ili tijela, neostvarivo je u sadašnjem vremenu, nego pripada stanju vječnoga mira. 10. Zato ne misli da si našao pravi mir ako ne osjećaš nikakvu poteškoću; niti da je sve dobro, ako ti se nitko ne suprotstavlja; niti pak da je savršenstvo u tome, kad sve biva po tvojoj volji. 11. A ni sebe ne smatraj posebno zaslužnim ni osobitim (Božjim) miljenikom, kad osjetiš veliku pobožnost i ugodnost, jer se po tome ne prepoznaje istinski ljubitelj kreposti, niti o tome ovise čovjekov napredak i savršenstvo. 12. – O čemu, onda, Gospodine? 13. O tome, da se svim svojim srcem predaš Božjoj volji, ne tražeći svoje ni u malom ni u velikom, ni u sadašnjosti ni u vječnosti, te da jednako ustraješ zahvaljivati u sreći i u nesreći, sve jednakom mjerom mjereći. 14. Budeš li tako jak i ustrajan u nadi, da, i kad ostaneš bez unutrašnje utjehe, svoje srce spremiš na još veća trpljenja, i ne budeš li se opravdavao i hvalio svetošću, tada ćeš hoditi istinskim i ravnim putem mira, i moći ćeš se pouzdano nadati da ćeš opet u radosti gledati moje lice. 15. Pa kad dođeš do potpuna preziranja sama sebe, znaj, tada ćeš uživati obilan mir, i to onoliko koliko je to ovdje moguće. __________________ 1. Iv 14,27; 3. Usp. Mt 11,29; 7. Usp. 1 Kor 10,31; 13. Usp. 1 Kor 13,5; 14. Job 33,26; 15. Ps 72,7. 

Dvadeset šesto poglavlje UZVIŠENA SLOBODA DUHA POSTIŽE SE VIŠE PONIZNOM MOLITVOM NEGO UČENJEM 1.

2.

Gospodine, značajka je savršena muža, da dušu nikada ne odvraća od promatranja nebeskih stvari i da usred mnogih briga živi kao da je bez brige, ali ne kao slabić, već svojevrsnom povlašćenošću slobodnog duha koji ni uz jedno stvorenje ne prianja neurednom sklonošću. Zaklinjem te, preblagi Gospodine Bože moj, sačuvaj me od briga ovoga života da me odviše ne zapletu, od mnogih tjelesnih potreba da me požuda ne zarobi; od svih duševnih zapreka da ne klonem stiješnjen nevoljama. 58


3.

Ne kažem od onih stvari koje tako pohlepno traži tašti svijet, nego od ovih nevolja koje dušu sluge tvojega bolno pritišću općim prokletstvom smrti i priječe mu postići slobodu duha koliko bi želio. 4. O, Bože moj, neizreciva dragosti, zagorči mi svaku tjelesnu nasladu koja me odvraća od ljubavi prema vječnim dobrima i mami me na zlo pod izgovorom bilo kakva ugodnoga vremenitog dobra. 5. Ne daj, Bože moj, ne daj da me svladaju tijelo i krv, ne daj da me prevare svijet i njegova časovita slava, ne daj da mi nogu podmetnu đavao i njegova lukavost. 6. Daj mi snage da se oprem, strpljivosti da podnesem, postojanosti da ustrajem. 7. Mjesto svih svjetovnih utjeha pomaži me svojim preblagim Duhom, mjesto tjelesne ljubavi ulij mi ljubav svojega Imena. 8. Ta, jelo, pilo, odijelo i sve drugo što služi uzdržavanju tijela gorljivom su duhu teret. 9. Daj da tim potrebama umjereno udovojavam, da se od prevelike želje ne bih zapleo u njih. 10. Sve ne treba odbaciti jer treba podržavati ono što je prirodno. 11. No tražiti više nego što je potrebno i što više godi, brani sveti zakon. 12. Jer će se inače tijelo ponijeti protiv duha. 13. U tome, molim te, neka me tvoja ruka vodi i poučava da ne bi što bilo odviše. __________________ 5. Usp. Ps 17,2; 8. Usp. Mudr 9,15; 12. Usp. Gal 5,17. 

Dvadeset sedmo poglavlje SEBELJUBLJE PONAJVIŠE ODVRAĆA OD NAJVEĆEG DOBRA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

Sinko, moraš dati sve za sve i ništa ne smije ostati tvoje. Znaj, sebeljublje ti više škodi nego išta drugo na svijetu. Kako koju stvar zavoliš ili prigrliš, tako ona više ili manje prione uza te. Bude li tvoja ljubav čista, jednostavna i uredna, stvari te neće zarobiti. Ne žudi za onime što ne smiješ imati. Ne zadržavaj ono što te može smetati i lišiti nutarnje slobode. Čudno je zašto mi ne prepustiš cijelo srce sa svime što bi mogao željeti ili imati. Zašto se satireš ispraznom žalošću? Zašto se mučiš suvišnim brigama? Stavi se meni na raspolaganje, i nećeš nimalo biti na gubitku. A tražiš li ovo pa ono i želiš li biti ovdje pa ondje, radi svoje koristi i veće ugodnosti, nikada nećeš biti miran i bezbrižan, jer svaka stvar ima neki nedostatak i na svakom će ti se mjestu netko suprostaviti. Dakle, ništa ne koristi stekao ti ili zadržao bilo koju stvar izvana, već, naprotiv, ako si je prezreo i s korijenom iščupao iz srca. Ne vrijedi to samo ako je riječ o novcu i bogatstvu nego i kad je posrijedi pohlepa za čašću i taštom slavom. Sve to nestaje sa svijetom. Slab je štit položaj nema li revna duha. I neće dugo potrajati onaj mir koji si tražio vani, ako nema pravog temelja u raspoloženju srca. To jest, ako se na me ne budeš oslanjao, možeš se mijenjati, ali ne popravljati. Jer čim ti dođe zgodna prilika, naći ćeš što si izbjegavao, čak i više. Molitva za očišćenje srca i za nebesku mudrost

16. 17.

Okrijepi me, Gospodine, milošću Duha Svetoga. Podaj mi snage da u sebi utvrdim nutarnjega čovjeka i svoje srce oslobodim svake nepotrebne brige i tjeskobe. Da me kojekakve želje ne odvuku za bilo kojom stvari, nevrijednom ili dragocjenom, nego da sve gledam kao u prolazu, kao što ću i sam proći, jer ništa pod suncem ne ostaje i sve je samo ispraznosti i muka duhu.

59


18. 19.

Mudar je onaj koji tako razmišlja! Udijeli mi, Gospodine, nebesku mudrost, da naučim tebe nadasve tražiti i nalaziti, nadasve cijeniti i ljubiti i sve ostalo urediti po zakonu tvoje mudrosti. 20. Daj mi da se razborito uklanjam laskavcu i strpljivo vladam s protivnikom 21. jer velika je mudrost ne pokolebati se od svakoga vjetra riječi i oglušiti se o sirenski zov laskanja. Tako se, naime, sigurno hodi započetim putem. __________________ 8. Usp. Mih 4,9; Izl 18,18; 12. Usp. 1 Iv 2,17; 15. Rim 7,8; 16. Jdt 13,7; 17. Usp. Ef 3,16; Prop 1,14; 19. Usp. Mudr 9,4; 21. Usp. Sir 5,11. 

Dvadeset osmo poglavlje PROTIV KLEVETNIČKIH JEZIKA 1.

Sinko, neka ti ne bude teško, ako neki o tebi zlo misle i govore ono što ne bi rado slušao. 2. Ti o sebi moraš još gore misliti i nikoga smatrati gorim od sebe. 3. Živiš li nutarnjim životom, nećeš mnogo polagati na riječi koje odlijeću. 4. Nije mala razboritost u zlo vrijeme šutjeti i u svojoj se nutrini obratiti k meni te se ne dati smesti ljudskim prosudbama. 5. Neka tvoj mir ne bude u ustima ljudi. 6. Bilo, naime, da o tebi sude dobro ili zlo, nisi od toga drugi čovjekl 7. Gdje su pravi mir i prava slava? 8. Nije li samo u meni? 9. Tko ne ide za tim da se ljudima svidi, i tko se ne boji da im se neće svidjeti, velik će mir uživati. 10. Od neuredne ljubavi i isprazna straha rađa se svaki nemir srca i nesklad osjetilâ. __________________ 4. Ps 37,19; 8. Iv 16,33. 

Dvadeset deveto poglavlje KAKO TREBA BOGA ZAZIVATI KAD DOĐE NEVOLJA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

Blagoslovljeno bilo, Gospodine, ime tvoje u vijeke što si htio da ova napast i nevolja dođu na mene! Ne mogu joj izmaknuti, nego se k tebi moram uteći da mi pomogneš i okreneš je meni na dobro. Gospodine, sad sam u neprilici i nije mi srcu dobro, sadašnja patnja snažno me muči. I sada, Oče dragi, što kazati? Sustignut sam u tjesnacu. “Izbavi me iz ovoga časa.” “No, zato dođoh u ovaj čas”, da se ti, kad budem vrlo ponižen, proslaviš, i ti me oslobodiš. “Bilo ti milo, Gospodine, da me izbaviš.” Ta što mogu ja, siromah, učiniti i kamo ću bez tebe? I ovoga puta, Gospodine, daj mi strplivosti. Pomozi mi, Bože moj, i, koliko god me nevolja stislo, neću se bojati. A dotle, što reći? Gospodine, “budi volja tvoja!” Zaista sam zaslužio nevolju i tjeskobu. Moram stoga trpjeti: i kamo sreće da to bude strpljivo, dok oluja ne prođe i ne bude bolje. 60


15.

A kadra je, Svemogući, tvoja ruka ukloniti od mene ovu kušnju i ublažiti njezin napad, da ne bih sasvim podlegao, kao što si mi i prije često puta činio, Bože moj, milosrđe moje. 16. I što je meni teže, to je tebi lakša ova promjena desnice Višnjega. __________________ 1. Tob 3,23; usp. Ps 113,2; 4. Iv 12,27; 5. Tuž 1,3; 6. Iv 12,27; 7. Usp. Iv 12,27-28; Ps 116,6; 8. Ps 40,14; 10. Ps 109,26; 12. Mt 6,10; 15. Mudr 11,17; Ps 59,18; 16. Ps 77,11. 

Trideseto poglavlje MOLI BOŽJU POMOĆ I UZDAJ SE DA ĆEŠ PONOVNO ZADOBITI MILOST 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31.

Sinko, ja sam Gospodin, “okrilje u dan nevolje”. Dođi k meni kad ti ne bude dobro. Najviše priječi nebesku utjehu to što prekasno kreneš moliti. Jer prije nego mene ozbiljno zamoliš, u međuvremenu, tražiš mnoge utjehe i posežeš za izvanjskim stvarima. I to je razlog zašto ti sve malo koristi, dok ne uočiš: ja izbavljam one koji se u mene uzdaju, i izvan mene nema ni prave pomoći ni korisna savjeta ni trajna lijeka. A kad nakon oluje dođeš k sebi, oporavi se u svjetlu mojih smilovanja, jer blizu sam, riječ je Gospodnja, da sve obnovim, ne samo potpuno nego i izobilno. Zar je meni išta teško? Ili sam nalik na onoga koji obeća, a ne učini? Gdje je vjera tvoja? Ostani čvrst i ustrajan. Budi strpljiv i muževan! Doći će ti utjeha u svoje vrijeme. Čekaj me, čekaj. Doći ću i izliječiti te. Napast je ono što te muči; isprazni je strah ono što te plaši. Što je drugo zabrinutost o budućnosti doli žalost na žalost? “Dosta je svakomu danu zla njegova.” Isprazno je i beskorisno uznemirivati se ili veseliti zbog budućih događaja, koji se možda nikada neće dogoditi. Ljudski je, doduše, zavaravati se takvim zamišljajima, no i znak je malodušja dati se tako lako zavesti nagovaranjem neprijatelja. Jer njemu je svejedno obmanjivao te i varao istinom ili lažju, upropastio te navezanošću na sadašnje stvari ili strahom pred budućim događajima. Neka se, dakle, tvoje srce ne uznemiruje i ne strepi. Vjeruj u mene i uzdaj se u moje milosrđe. Kad misliš da si mi daleko, često sam ti vrlo blizu. Kad misliš da si gotovo propao, često si u prilici za veći dobitak. Nije sve izgubljeno kad nešto pođe naopako. Ne smiješ suditi prema trenutnom osjećaju, niti neku poteškoću, odakle god dolazila, doživljavati i primati tako kao da nema nikakve nade u zaslugu. Ne smatraj se sasvim napuštenim, iako ti za neko vrijeme pripustim neku nevolju. Naime, to je put u kraljevstvo nebesko. I, bez sumnje, tebi i ostalim mojim slugama više koristi da vas taru nedaće nego da vam je sve po volji. Ja znam skrivene misli: vrlo je korisno za tvoje spasenje ostati katkada bez ugode, kako se ne bi možda od dobra uspjeha uzoholio i samom se sebi pokušao svidjeti u onome što nisi. Ono što sam dao, mogu oduzeti i vratiti kad mi se svidi. Kad dajem, moje je, kad uzimam, nisam tvoje uzeo; jer od mene je “svaki dobar dar, svaki savršen poklon”. Pripustim li na tebe teškoću ili kakvu neugodnost, ne srdi se i ne kloni srcem, jer ja sam kadar odmah pomoći i svaki teret prometnuti u radost.

61


32. 33.

Pa ipak ostajem pravedan i dostojan hvale, postupam li tako s tobom. Ako pravo razmisliš i istinski gledaš, nikada se, zbog neprilika, ne smiješ tako malodušno žalostiti, već prije radovati i zahvaljivati; štoviše, kao radost prihvaćati upravo to što te šibajući nevoljama ne štedim. 34. “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas” rekao sam svojim dragim učenicima, kojima, dakako, nisam namijenio vremenite radosti, nego velike borbe, ni časti, nego prezir, ni dokolicu, nego rad, ni spokoj, nego da “donose obilni rod u ustrajnosti”. 35. Sinko moj, upamti ove riječi! __________________ 1. Nah 1,7; 5. Usp. Ps 16,7; 6. Usp. Sir 36,1; 7. Usp. Jer 32,27; 12. Usp. Mt 8,7; 14. Usp. 2 Kor 2,3; 15. Mt 6,34; 19. Usp. Iv 14,27; 28. Usp. Ps 44,22; 30. Jak 1,17; 33. Usp. Job 6,10; 34. Usp. Iv 15,9; Lk 8,15; 35. Usp. Iv 15,20. 

Trideset prvo poglavlje SVE STVORENO TREBA ZANEMARITI DA UZMOGNEMO NAĆI STVORITELJA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20.

Gospodine, potrebna mi je još veća milost želim li doći onamo gdje mi nitko i nikakvo stvorenje neće moći smetati. Naime, dokle god me nešto zadržava, ne mogu slobodno letjeti k tebi. Želio je slobodno letjeti onaj koji reče:”O da su mi krila golubinja, odletio bih da otpočinem!” Što je spokojnije od nevina oka? I što slobodnije od čovjeka koji nema zemaljskih želja? Potrebno je, dakle, izdići se nad svako stvorenje pa i sama sebe sasvim ostaviti, duhom se zanijeti i spoznati da ti, Stvoritelj svega, nemaš ništa slično sa stvorenjima. I ako se netko ne odijeli od svih stvorenja, neće moći slobodno pronuti uz božanske stvari. Zato je malo ljudi koji doživljavaju duboki zanos jer se malo njih umije potpuno otrgnuti od prolaznih stvari. K tome je potrebna velika milost koja će dušu uzdići i uznijeti je iznad nje same. I ako čovjek u Duhu ne nadvisi sama sebe i ne oslobodi se svih stvorenja i posve se ne sjedini s Bogom, što god znao i što god imao, ne vrijedi mnogo. Dugo će biti malen i uz zemlju prikovan onaj tko bilo što smatra velikim, osim jedino, neizmjerno, vječno Dobro. I što god nije Bog – ništa je, i na to treba gledati kao na ništa. I, dakako, velika je razlika između mudrosti prosvijetljena i pobožna čovjeka i znanja načitana i učena svećenika. Neusporedivo je plemenitija ona nauka koja dolazi odozgo, od božanskog nadahnuća, od nauke koja se stječe trudom ljudskog uma. Mnogo ih je koji žele doživjeti duboki zanos, ali se ne trude vježbati što je za to potrebno. Velika je zapreka zaustaviti se kod znakova i osjetnih stvari, a malo uložiti u potpuno mrtvljenje. Ne znam koji nas to duh vodi i koji nam je zapravo cilj kad prihvaćamo da nas zovu duhovnim osobama, a tolik trud i golemu brigu ulažemo u prolazne i bezvrijedne stvari, dok o svojoj nutrini jedva kad potpuno sabrani razmišljamo. Na žalost, čim smo se zakratko sabrali, bježimo napolje i svoja djela više ne odvagujemo savjesnim provjeravanjem. Ne marimo kamo su se usmjerila naša nagnuća, i ne oplakujemo sve ono što je u nas nečisto. I budući da se “svako biće na zemlji izopačilo”, došao je veliki potop. Budući pak da je naše nutarnje nagnuće vrlo iskvareno, nužno je onda, kao znak praznine nutarnjeg života, poguban i njegov učinak.

62


21. 22.

Iz čista srca izlazi plod čestita života. Postavlja se pitanje koliko je tko učinio, ali se toliko pomno ne ispituje iz kojih pobuda to čini. 23. Istražuje se, je li bio snažan, bogat, lijep, vješt ili dobar pisac ili dobar pjevač i pak dobar radnik, a koliko je “siromašan u duhu”, koliko strpljiv i blag, koliko pobožan i duhovan – mnogi prešućuju. 24. Narav gleda na vanjštinu, milost se okreće čovjekovoj nutrini. 25. Prva se često prevari, a druga se oslanja na Boga da se ne bi prevarila. __________________ 3. Ps 55,7; 4. Usp. Mt 6,22; Lk 11,34; 5. Usp. Ps 67,28; 19. Post 6,12 i 17; 21. Usp. 1 Tim 1,5. 

Trideset drugo poglavlje SAMOODRICANJE I SVLADAVANJE SVAKE POŽUDE 1. 2.

Sinko, nećeš steći pravu slobodu, ako se sasvim ne odrekneš sama sebe. Sebičnjaci i sebeljupci, lakomci, radoznalci, lutalice, svi su oni robovi koji vazda traže neobično i ugodno, a ne Isusa Krista; no to što snuju i kuju često ne može opstati. 3. Sve će, naime, propasti, što nije niknulo od Boga. 4. Zapamti ovu kratku i svršenu riječ: Ostavi sve i sve ćeš naći; ostavi požudu i naći ćeš mir. 5. Primi to k srcu i, kad ispuniš, sve ćeš razumjeti. 6. – Gospodine, nije to posao od jednog dana ni dječja igra; naprotiv, u to malo riječi sadržana je sva redovnička savršenost. 7. Sinko, kad čuješ za put savršenih, ne smiješ se odmah odvratiti i uplaštiti, nego te upravo to treba potaknuti na uzvišeniji život ili da ga u najmanju ruku svim srcem želiš. 8. O, kad bi bio takav i kad bi postigao da ne budeš sebeljubiv, nego sasvim na raspolaganju meni i onomu koga sam preda te stavio, Ocu. Tada bi mi bio vrlo drag i sav bi tvoj život tekao u radosti i miru. 9. Još se mnogočega moraš ostaviti, i ako se u svemu potpuno ne predaš meni, nećeš postići što želiš. 10. “Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš”, to jest nebesku mudrost koja prezire sve što je nisko. 11. Zapostavi svaku zemaljsku mudrost i želju da se dopadneš ljudima i sebi. 12. Želim reći, odaberi za sebe što je u manjoj cijeni, umjesto stvari koje su po ljudskom mišljenju dragocjenije i uzvišenije. 13. Prava je nebeska mudrost, naoko, prezrena i neugledna, gotovo zaboravljena: o sebi ne misli visoko niti traži da je cijene na zemlji. Mnogi je ustima razglašuju, ali žive sasvim drukčije. Pa ipak, ona je dragocjeni biser, mnogima skriven. __________________ 2. Usp. 2 Tim 3,2; Fil 2,21; 10. Usp. Otk 3,18; 13. Rim 12,16; Mt 13,46.



Trideset treće poglavlje O NESTALNOSTI SRCA I O BOGU, NAŠEMU KONAČNOM CILJU 1. 2.

Sinko, ne vjeruj svojim trenutnim nagnućima: brzo će se promijeniti! Dokle god živiš, podložan si promjeni i mimo svoje volje. Časkom si radostan, časkom žalostan, časkom smiren, časkom smeten; sad si pobožan, sad nepobožan, sad marljiv, sad lijen, sad ozbiljan, sad lakouman.

63


3.

Ali ovu promjenjivost nadvisuje razborit i produhovljen čovjek. On se ne osvrće na svoje osjećaje ni na vetar nestalnosti, s koje god strane dolazio, već se čitavim svojim duhom upinje postići pravi i najvredniji cilj. 4. I može ostati takav, nepokolebljiv, bude li bezazleno oko njegove nakane, unatoč svim mogućim zbivanjima, neprestano upereno na mene. 5. A koliko je oko nakane čistije, toliko se sigurnije hodi kroz svakojake oluje. 6. Samo, kod mnogih je oko čiste nakane potamnjelo. 7. Učas se, naime, okrene za nekom usputnom nasladom i malokad je netko sasvim slobodan od ljage vlastita sebeljublja. 8. Tako su ono Židovi došli u Betaniju k Marti i Mariji “ne samo zbog Isusa, već i zato da vide Lazara”. 9. Treba, dakle, očistiti oko nakane da bude bezazleno i pošteno i uperiti ga, ponad svega vidljivoga, na mene. __________________ 2. Usp. Rim 8,20; 4. Usp. Mt 6,22; Lk 11,34; 8. Iv 11,19, 12,9.



Trideset četvrto poglavlje BOŽJEM LJUBITELJU BOG JE IZNAD SVEGA I U SVEMU 1. Evo, Bože moj i sve moje! 2. Što bih više i koju bih više sreću mogao poželjeti? 3. O, ugodne li i slatke riječi! Ali za onoga koji ljubi Riječ, a ne svijet i ono što je u njemu. 4. Bože moj i sve moje! 5. Umnom dostaje jednom reći, a zaljubljenom je ugodno mnogo puta ponavljati. 6. Doista, kad si ti prisutan, sve je ugodno; kad si odsutan, sve je odvratno. 7. Ti umiruješ srce i donosiš velik spokoj i blagdansku radost. 8. Po tvojem nadahnuću o svemu dobro mislimo i u svemu te hvalimo. Bez tebe nam ništa ne može trajno omiliti. 9. A da išta postane drago i ugodno, potreban je dar tvoje milosti i začin tvoje mudrosti. 10. Komu ti godiš, što mu neće goditi? 11. A komu ne godiš, može li mu išta goditi? 12. Ali mudrima ovoga svijeta i onima kojima godi tjelesnost, nedostaje tvoje mudrosti, jer se u prvome krije ponajviše ispraznost, a u drugome smrtnost. 13. Oni pak koji te slijede prezirući svijet i mrtveći tijelo, mogu se smatrati istinski mudrima jer se od ispraznosti propinju k istini, a od tijela k duhu. 14. Njima Bog godi; i što god se nalazi u stvorenjima, prinose na hvalu svojem Stvoritelju. 15. A različita je, i to vrlo različita ona ugoda što nam je pružaju Stvoritelj i stvorenje, vječnost i vremenitost, svjetlost nestvorena i svjetlost dobivena. 16. O vječna Svjetlosti, koja nadilaziš sve stvorene svjetlosti, sijevni munjom s visine i prožni svu nutrinu mojega srca. 17. Očisti, razveseli, prosvijetli i poživi moj duh i njegove moći, da uz tebe prionem u radosnu zanosu. 18. O, kad će doći taj blaženi željeni život, da me nasitiš svojom prisutnošću i budeš mi sve u svemu! 19. Dokle god to ne steknem, ni radost mi neće biti potpuna. 20. Na žalost, još uvijek u meni živi stari čovjek, nije sasvim raspet, nije potpuno umro. 21. Još se uporno bori protiv duha, potiče nutarnje borbe i ne dopušta da kraljevstvo duše miruje.

64


22. No ti koji “zapovijedaš bučnom moru” i “obuzdavaš silu valova njegovih”, ustani, pomozi mi! 23. “Rasprši narode koji se ratu vesele”, satri ih snagom svojom! 24. Pokaži, molim te, veličinu svoju, neka se proslavi tvoja desnica, jer nema za me druge nade ni utočišta, osim u tebi, Gospodine Bože moj! __________________ 1. 1 Kor 15,28; 3. Iv 2,15; 12. Usp. Jer 8,8-9; 1 Kor 1,19; Rim 8,5; 16. Ps 144,6; 18. 1 Kor 15,28; 20. Usp. Rim 6,1-11; 21. Gal 5,17; 22. Ps 89,10; 44, 26; 23. Ps 68,31; 24. Sir 17,7; Ps 31,1.4. 

Trideset peto poglavlje U OVOME ŽIVOTU NEMA SIGURNOSTI OD NAPASTI 1.

Sinko, nikada nisi siguran u ovome životu, nego, dokle god živiš, uvijek ti je potrebno duhovno oružje. 2. Boraviš među neprijateljima, napadaju te “zdesna i slijeva”. 3. Ne budeš li se, stoga, sa svih strana branio štitom ustrajnosti, nećeš dugo biti bez rana. 4. Povrh toga, ne utvrdiš li se u meni svim srcem, s istinskom voljom sve pretrpjeti poradi mene, nećeš dugo moći izdržati tu žestinu niti osvojiti palmu blaženikâ. 5. Moraš, dakle, sve podnostiti muški i jakom se rukom suprostaviti napadajima. 6. Pobjednik, naime, dobiva manu nebesku, mlitavcu ostaje velika bijeda. 7. Ako u ovome životu tražiš počinak, kako ćeš onda doći do vječnog počinka? 8. Ne pripravljaj se na veliki počinak, nego na veliku mukotrpnost. 9. Traži istinski mir, ali ne na zemlji, nego na nebesima, ne u ljudima i u drugim stvorenjima, nego samo u Bogu. 10. Iz ljubavi prema Bogu moraš sve rado podnijeti: napore i boli, napasti i zlostavljanja, tjeskobe i obveze, slabosti, nepravde, ogovore, ukore, poniženja, sramoćenja, prigovore i prezir. 11. To pomaže kreposti, to kali Kristova borca, to savija nebesku krunu. 12. Za kratki napor ja ću mu uzvratiti vječnom nagradom i za prolaznu sramotu beskrajnom slavom. 13. Misliš li da ćeš u svako vrijeme, kad god ti se prohtije, imati duhovne utjehe? 14. To nisu imali ni moji sveci, nego, naprotiv, mnoge poteškoće i različite kušnje i velike suhoće. 15. No sve su to strpljivo podnosili i više se pouzdavali u Boga nego u sebe, svjesni da “sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi”. 16. Zar ti odmah želiš imati, ono što su mnogi postigli tek nakon mnogih suza i velikih napora? 17. “U Gospodina se uzdaj, ojunači se”, skupi snagu. Ne očajavaj, ne odstupaj, nego odlučno založi dušu i tijelo za salvu Božju. 18. Ja ću ti uzvratiti preobilno; ja ću biti uza te u svakoj nevolji. __________________ 2. 2 Kor 6,7; 6. Usp. Otk 2,17; 14. Jak 1,2; 15. Rim 8,18; 17. Ps 26,14; 18. Usp. Ps 91,15. 

Trideset šesto poglavlje PROTIV ISPRAZNIH LJUDSKIH SUDOVA 1. 2. 3.

Sinko, srcem svojim čvrsto se osloni na Gospodina, i kad ti savjest svjedoči da si čisti i nevin, ne boj se ljudskoga suda. Dobro je i blaženo trpjeti. Poniznu srcu, koje se više uzda u Boga nego u sebe, neće to biti teško. Mnogi mnogo govore i zato im je malo vjerovati. 65


4. 5.

Ali i svima ugoditi – nije moguće. Premda je Pavao nastojao svima ugoditi u Gospodinu i svima biti sve, ipak nije nimalo držao do ljudskoga suda. 6. Koliko je bilo do njega i koliko je mogao, predano se trudio na izgradnji i spasenju drugih, ali nije mogao izbjeći da ga drugi katkad ne osude i ne prezru. 7. Stoga je sve povjerio Bogu, kojemu je sve znano, a protiv zlih se jezika, koji su smišljali laži i ispraznosti i bezobzirne podvale, borio strpljivošću i poniznošću. 8. Ipak bi kadšto i odgovorio da se slabi – s njegove šutnje – ne bi sablaznili. 9. Tko si ti da se bojiš smrtna čovjeka? 10. Danas jest, a sutra mu više ni traga. 11. Boga se boj pa se nećeš plašiti ljudskih prijetnji. 12. Što ti tko može riječima ili pogrdama? 13. Više škodi sebi nego tebi; i od suda Božjega neće pobjeći pa tko god bio. 14. Ti imaj Boga pred očima i nemoj se prepirati žučljivim riječima. 15. Pa ako ti se čini da si za koji čas klonuo i da trpiš sramotu koju nisi zaslužio, ne ljudi se bzog toga i ne smanjuj svoju krunu nestrpljivošću, već radije okreni pogled svoj k meni na nebo! Kadar sam te oteti svakoj sramoti i nepravdi, a svakomu vratiti po njegovim djelima. __________________ 2. Usp. 2 Kor 1,9; 5. 1 Kor 10,33; 9,22, 4,3; 7. Ps 63,12; 9. Iz 51,12; 10. Usp. 1 Mak 2,63; 11. Prop 12,13; Sir 34,16; 13. Usp. Rim 2,3; 15. Usp. Mt 16,27; Rim 2,6. 

Trideset sedmo poglavlje O ČISTOM I POTPUNOM SAMOODRICANJU DA BISMO POSTIGLI SLOBODU SRCA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Sinko, ostavi sebe i naći ćeš mene. Nemoj izbirati i ništa svojatati i uvijek ćeš biti na dobitku. Naime, čim se odrekneš sebe i to ne porekneš, veća će ti milost doteći. – Gospodine, koliko mi se puta odricati i u čemu to sebe moram ostaviti? Uvijek i u svaki čas, i u malim i u velikim stvarima. Ništa ne izuzimam, nego želim da se lišiš svega. Kako ćeš, inače, moći biti moj i ja tvoj, ako se izvana i iznutra ne oslobodiš svake samovolje? 8. Što to brže učiniš, bolje za tebe; što potpunije i iskrenije, to ćeš mi biti miliji i na većem dobitku. 9. Neki se odriču, ali uz neki pridržaj. 10. Ne pouzdaju se sasvim u Boga pa nešto predvide i za sebe. 11. Neki pak spočetka sve predaju, ali kasnije, kad se ustoboči napast, vraćaju se na svoje. Stoga vrlo malo napreduju u kreposti. 12. Ovi neće doći do istinske slobode čistoga srca ni do milosti ugodna prijateljevanja sa mnom, osim po prethodnom, potpunom samoodricanju i svakodnevnom žrtvovanju, jer bez toga nema niti će biti plodonosnog sjedinjenja sa mnom. 13. Bezbroj sam ti puta rekao i opet ti kažem: ostavi sebe, odreci se, i uživat ćeš veliki nutarnji mir. 14. Podaj sve za sve, ništa ne izuzimaj, ništa ne traži natrag, na mene se osloni potpuno i bez dvojbe – i imat ćeš me; bit ćeš slobodna srca i tama te neće zasjeniti. 15. To se upni, to moli, to žudi, da se možeš otresti svega što je tvoje te lišen svega, nasljedovati Isusa u siromaštvu; sebi umrijeti, a meni zauvijek živjeti. 16. Tada će nestati sve isprazne utvare, zle smutnje i suvišne brige. 17. Tada će odstupiti i prekomjerni strah, a neuredna ljubav umrijeti. __________________ 14. Usp. Ps 138,2.

66




Trideset osmo poglavlje O DOBRU UPRAVLJANJU VANJSKIM POSLOVIMA I UTJECANJU K BOGU U POGIBELJIMA 1.

Sinko, pomno moraš nastojati oko toga da pri svakom izvanjskom nastupu ili poslu, gdje god to bilo, u svojoj nutrini ostaneš slobodan i svoj gospodar; i da sve bude pod tobom, a ti ni pod čim; da svojim djelima budeš gospodar i upravitelj, a ne sluga i najamnik; štoviše, da budeš poput oslobođenog i pravog hebreja, koji sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje: koja, zagledana u vječnost, nadilaze sadašnjost, koja lijevim okom pogledaju prolazno, a desnim nebesko; njih ne privlače vremenite stvari da bi se prilijepili uz njih, već ih prigrljuju za uspjelije služenje, baš kako su i određene od Boga i od vrhovnog Tvorca, koji u svojemu stvoriteljskom djelu nije ostavio ništa neuređeno. 2. Ako kod svakog događaja ne ostaneš samo na vanjskom prividu i ako ga ne promatraš samo naizvan, tjelesnim okom ili uhom, već u svakoj prilici kao Mojsije uđeš u šator upitati Gospodina, nerijetko ćeš dobiti odgovor i vratiti se poučen o mnogim sadašnjim i budućim stvarima. 3. Mojsije se, naime, uvijek navraćao u šator da riješi sumnje i pitanja, a molitvom je vapio za pomoć da otkloni ljudske pogibli i nepravde. 4. Tako i ti moraš pribjeći u skrovište srca i što revnije moliti Božju pomoć. 5. Zato su, naime, kako čitamo, Jošua i sinovi Izraelovi bili prevareni od Gibeonaca, jer nisu najprije upitali Gospodina, nego su se, odveć lakovjerni, dali zavesti slatkim riječima i lažnom pobožnošću. __________________ 1. Usp. Kol 1,12; Rim 8,21; 5. Jš 9,14.



Trideset deveto poglavlje NEKA ČOVJEK NE BUDE PRENAGAO U POSLOVIMA 1. 2. 3.

Sinko, povjeri mi uvijek svoj posao. Ja ću njime na vrijeme ravnati kako valja. Iščekuj moju naredbu i po njoj ćeš postići napredak. – Gospodine, s veseljem ti povjeravam sve svoje poslove, jer malo je napretka od mojeg umovanja. 4. Kamo sreće kad se ne bih toliko vezao za budućnost, nego se bez skanjivanja dao tebi na raspolaganje! 5. Sinko, često se čovjek s velikim žarom zauzima za stvar koju želi, a čim je postigne, promijeni mišljanje. Želje se, naime, ne zadrže dugo na istoj stvari, već nas gone sad na jedno, sad na drugo. 6. Zato nije sitnica odricati se sitnicâ. 7. Istinski je čovjekov napredak u samoodricanju; i takav je čovjek vrlo slobodan i stalan. 8. No stari neprijatelj, protivnik svakomu dobru, ne prestaje napastovati. Danonoćno postavlja opasne zasjede ne bi li koga neoprezna uspio strmoglaviti u zamku obmane. 9. “Bdijte i molite”, kaže Gospodin, “da ne padnete u napast!” __________________ 8. Usp. 1 Pt 5,8; 9. Mt 26,41.

67




Četrdeseto poglavlje PO SEBI ČOVJEK NEMA NIŠTA DOBRA I NIČIM SE NE MOŽE HVALITI 1. 2. 3.

Gospodine, “što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš”? Čime je čovjek zaslužio da mu daješ svoju milost? Gospodine, kako se smijem požaliti ako me ostaviš, ili, s kojim ti pravom mogu prigovoriti ako ne učiniš što tražim? 4. Zaista, kad zbiljski razmislim,mogu reći samo ovo: Gospodine, ništa sam, od mene ništa dobro, naprotiv, u svemu malakšem i uvijek naginjem ništavilu. 5. I ako me ti ne podupreš i u nutrini ne poučiš, ostat ću sasvim mlak i ravnodušan. 6. A ti si, Gospodine, “uvijek isti” i “ostaješ dovijeka” dobar, pravedan i svet, sve vodiš dobro, pravedno i sveto te upravljaš mudro. 7. A ja, koji sam skloniji nazatku nego napretku, nisam stalan ni u jednom stanju, jer “sedam vremena” prođe nada mnom. 8. Ipak, učas biva bolje, čim se tebi svidi i pružiš nada mnom ruku pomoćnicu, jer samo ti možeš pomoći bez ljudske pomoći i toliko me utvrditi, da se moje lice više svako malo ne mijenja, već da mi se srce samo tebi okrene i otpočine. 9. Stoga, kad bih umio odbaciti svaku ljudsku utjehu – bilo zato da postanem pobožniji bilo da sam te iz nevolje prisiljen potražiti (jer nema čovjeka koji bi me utješio) – tada bih se zaista s pravom mogao nadati tvojoj milosti i klicati zbog dara nove utjehe. 10. Hvala ti! Od tebe je sve što god mi dobro uspije. 11. Ja sam, naprotiv, ispraznosti i “ništa pred tobom”, čovjek nestalan i krhak. 12. Čime se mogu podičiti ili zašto poželjeti da me cijene? 13. Zbog toga što sam ništa? To bi tek bila ispraznost! 14. Zaista, isprazna je slava zla kuga, najveća samoobmana, jer nas odvraća od prave slave i lišava nebeske milosti. 15. Naime, dok se čovjek dopada samome sebi, gadi se tebi; dok žudi za ljudskom slavom, gubi istinske kreposti. 16. A prava je slava i sveto veselje dičiti se tobom, a ne sobom; radovati se tvojem imenu, a ne vlastitoj vrlini, i ne uživati ni u jenom stvorenju, osim radi tebe. 17. Hvaljeno bilo ime tvoje, a ne moje; blagoslovljeno bilo sveto ime tvoje, a ne moje. A od ljudskih hvala ništa meni ne pripalo! 18. Ti si moja slava, ti si radost mojega srca. 19. U tebi ću se slaviti i cijeli dan klicati:”a samim se sobom neću hvaliti, osim slabostima svojim”. 20. Neka Židovi traže slavu jedni od drugih; ja ću tražiti onu koja dolazi od Boga jedinoga. 21. Sva ljudska slava, sva vremenita čast, sva svjetska važnost, uspoređena s tvojom vječnom slavom, ispraznost je i ludost. 22. Istino moja, milosrđe moje, Bože moj, blaženo Trojstvo, tebi jedinome neka je hvala, moć, čast i slava u beskrajne vijeke vjekova! __________________ 1. Ps 8,5; 3. Usp. Post 44,16; 6. Ps 102,28.13; Mudr 12,15; 7. Usp. Dn 4,13; 8. 1 Sam 1,18; 11. Usp. Ps 39,6-7; 17. Ps 113,2; 18. Ps 3,4; 119,111; 19. Usp. Ps 89,17; 2 Kor 12,5; 20. Usp. Iv 5,44; 22. Ps 59,18; usp. 1 Tim 1,17. 

Četrdeset prvo poglavlje PREZIR SVAKE VREMENITE ČASTI 1. 2. 3. 4.

Sinko, ne žalosti se ako opaziš da druge časte i uzdižu, a tebe preziru i ponižavaju. Upravi srce svoje k meni na nebo, i neće te žalostiti ljudski prezir na zemlji. – Gospodine, poput slijepaca smo i ispraznost nas lako zavede. Razmilim li pravo, nikada mi neki stvor nije učinio nepravdu, 68


5. 6.

zato se nemam pravo požaliti na tebe. A budući da sam ja tebi često i teško sagriješio, s pravom se protiv mene diže svako stvorenje. 7. Meni, dakle, s pravom pripadaju sramota i prezir, a tebi hvala, čast, moć i slava. 8. I dok ne budem spreman dragovoljno podnositi da me svako stvorenje prezire i napušta i da ništa ne drži do mene, neću se u sebi smiriti i ustaliti, kamoli duhovno prosvijetliti i potpuno sjediniti s tobom. __________________ 3. Usp. Neh 1,7; 6. Usp. Mudr 5,17; 7. Usp. Dan 9,7; Bar 1,15. 

Četrdeset drugo poglavlje NE VALJA MIR GRADITI NA LJUDIMA 1.

Sinko, temeljiš li svoj mir na osobi s kojom te vežu zajednički osjećaji ili život, ostat ćeš nestalan i nemiran. 2. No, ako se usidriš u uvijek živoj i trajnoj Istini, neće te ožalostiti odlazak ili smrt prijatelja. 3. Na meni se mora temeljiti ljubav prama prijatelju i radi mene valja ljubiti svakoga u kome god otkriješ da je dobar ili prijatelj ili posebno drag u ovome životu. 4. Prijateljstvo bez mene niti vrijedi niti je duga vijeka, i nema isitinske i čiste ljubavi ako je ja ne povezujem. 5. U nagnućima spram dragih osoba moraš tako sobom vladati da bi, koliko je do tebe, želio biti i bez prijateljevanja s ljudima. 6. Čovjek se toliko više približava Bogu koliko se više udaljuje od svake zemaljske utjehe. 7. I toliko se više uzdiže k Bogu koliko dublje ulazi u sebe i što manje drži do sebe. 8. Tko sam sebi pripisuje bilo kakvo dobro, priječi sebi dolazak Božje milosti; jer milost Duha Svetoga uvijek traži ponizno srce. 9. Kad bi znao sebe sasvim poništiti i odreći se ljubavi prema svakom stvorenju, tada bih te morao obasuti velikom milošću. 10. Dok se ti okrećeš za stvorenjima, gubiš s vida Stvoritelja. 11. Navikavaj se u svemu svladavati – radi Stvoritelja, tada ćeš uspješno doprijeti do božanske spoznaje. 12. Koliko god nešto bilo sićušno, ako se ljubi i traži na neuredan način, odvraća od najvišeg Dobra i rađa grijehom. __________________ 2. Heb 7,24-25; 8. Usp. 1 Pt 5,5. 

Četrdeset treće poglavlje PROTIV ISPRAZNOG I SVJETOVNOG ZNANJA 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Sinko, neka te ne zbunjuju lijepi ljudski izričaji. “Ta nije u riječi kraljevstvo Božje, nego u krepostima.” Pripazi na moje riječi! One zažaruju srce i rasvjetljuju duh, vode k skrušenju i donose raznovrsnu utjehu. Nikada ne čitaj knjigu da bi te ljudi smatrali učenijim ili mudrijim. Naprotiv, trudi se iskorijeniti pogreške! To će ti koristiti više od poznavanja mnogih teških pitanja. Nakon što si mnogo pročitao i saznao, uvijek se treba vratiti na jedan jedini početak. Ja sam onaj koji čovjeka učim znanju, a i malenima pružam jasniju spoznaju nego što ih može naučiti čovjek. Onaj kome govorim, brzo će postati mudar i vrlo napredovati u duhu. 69


7.

Jao onima koji neprestano ljude ispituju o novostima, a malo haju kako će meni služiti. 8. Doći će vrijeme kada će se pojaviti Krist, Učitelj nad učiteljima, Gospodar anđelima, da sasluša svačije znanje i svakome ispita savjest. “I u to vrijeme pretražit ću Jeruzalem sa zubljama” i izaći će na vidjelo sve što je skrivala tama, a umuknut će naklapanja jezika. 9. Ja poniznu dušu začas toliko uzdignem da smisao vječnih istina shvati bolje od nekoga tko je deset godina učio školu. 10. Ja učim bez buke riječi, bez zbrke pojmova, bez hlepnje za čašću, bez prepirke oko dokaza. 11. Ja učim zemaljsko prezirati, sadašnje malo cijeniti, vječno tražiti, beskrajno kušati, časti izbjegavati, smutnje podnostiti, svu nadu polagati u mene, ništa, osim mene, ne željeti i nadasve me žarko ljubiti. 12. Jer onaj koji je mene najiskrenije ljubio, božanske je stvari naučio i o divotama svjedočio. 13. Više je napredovao odricanjem od svega nego istraživanjem oštroumnih pitanja. 14. Jednima govorim općenito, drugima misaono. 15. Nekima se objavljujem ljupko, u znakovima i slikama; nekima pak otajstva otkrivam velikim bljeskom. 16. U knjigama su ista slova, ali iz njih svi ne nauče isto, jer u duši sam ja učitelj istine, istraživatelj srca, čitalac misli, pokretač čina, dijeleći svakome napose kako mi se čini pravo. __________________ 1. 1 Kor 4,20; 5. Usp. Ps 94,10; 119,130; 8. Sef 1,12; 1 Kor 4,5; 15. Usp. Dn 2, 28; 16 1 Ljet 28,9; 1 Kor 12,11. 

Četrdeset četvrto poglavlje NE VALJA SE UZNEMIRIVATI ZBOG VANJSKIH STVARI 1.

Sinko, u mnogim stvarima moraš biti neznalica i smatrati sebe kao mrtvim na zemlji i kao onaj kojemu je cijeli svijet raspet. 2. Preko mnogo toga moraš prijeći, kao da si gluh, i više misliti na ono što je za tvoj mir. 3. Korisnije je odvratiti oči od onoga što ti nije milo i prepustiti svakom njegovo mišljenje nego se upuštati u svadljive rasprave. 4. Budeš li stajao na Božjoj strani i računao s njegovim sudom, lakše ćeš podnijeti kad budeš nadvladan. 5. – O Gospodine, dokle smo došli? 6. Gle, plačemo zbog vremenite štete, mučimo se i trčimo zbog sitna dobitka, a na duhovnu se štetu ne obaziremo, i kasnije jedva da razmišljamo o njoj. 7. Pozornost usredotočujemo na ono što malo ili ništa ne koristi, a najpotrebnije nemarno propuštamo jer čovjek je po sebi naklonjen vanjštini, i, ako na vrijeme ne otvori oči, rado joj se prepušta. __________________ 1. Usp. Sir 32,12; Kol 3,3; Gal 6,14. 

Četrdeset peto poglavlje NE TREBA SVIMA VJEROVATI, A U RIJEČI SE LAKO ZGRIJEŠI 1. 2. 3. 4. 5.

Pomozi mi, Gospodine, u nevolji, “jer ljudska je pomoć ništavna”! Koliko puta nisam našao vjere ondje gdje sam je mislio naći! I koliko sam je puta našao ondje gdje sam je najmanje očekivao. Isprazno je uzdati se u ljude; spas pravednicima dolazi od tebe, Bože. Blagoslovljen budi, Gospodine Bože, u svemu što nam se dogodi. 70


6. 7.

Slabi smo i nestalni, brzo se prevarimo ili promijenimo. Koji se čovjek uspijeva tako oprezno i promišljeno čuvati u svemu, a da se katkad ne prevari ili upadne u nepriliku? 8. No onaj tko se u tebe, Gospodine, uzda i traži te iskrena srca, neće tako lako pasti. 9. Pa ako i upadne u neku nevolju, zapleo se bilo kako u to prije ćeš ga izbaviti i utješiti jer ti ne ostavljaš nikoga tko se u tebe do kraja pouzdaje. 10. Malo je pouzdanih prijatelja koji će ustrajati u svakoj prijateljevoj stisci. 11. Ti, Gospodine, ti si jedini od svih najvjerniji, i takovoga, osim tebe, više nema. 12. Kako je mudra bila duša koja je rekla:”Moja je duša utvrđena i utemeljena u Kristu.” 13. Da je tako sa mnom, ne bi me tako lako uzdrmao ljudski strah, niti bih se obazirao na uvredljive riječi. 14. Tko je kadar sve predvidjeti, tko buduća zla otkloniti? 15. Pa ako me često pogađa nesreća koju sam predvidio, kako li će me tek ljuto raniti ona koju nisam predvidio? 16. Zašto se ja, nesretnik, nisam bolje za sebe pobrinuo? I zašto sam tako olako vjerovao drugima? 17. Ljudi smo, ništa drugo doli krhki ljudi, makar nas mnogi smatrali i nazivali anđelima. 18. Komu ću povjerovati, Gospodine? Komu, ako ne tebi? 19. Ti si Istina koja ne vara i koja se ne može prevariti. 20. I ponavljam:”Svaki je čovjek lažac.” Svaki je slab, nestalan, prevrtljiv napose u riječi, pa jedva da smiješ odmah povjerovati i ono što se čini kao očita istina. 21. Mudro si unaprijed upozorio da se treba čuvati ljudi i da “će neprijatelj čovjeku biti ukućani njegovi”. I da nije vjerovati kaže li tko:”evo ga” ili “eno ga”. 22. Moj me promašaj opametio. I kamo sreće da mi bude razlogom većeg opreza, a ne stida. 23. “Budi oprezan”, reče mi jedan, “budi oprezan i čuvaj za sebe ono što sam ti rekao!” 24. A dok ja šutim i držim tajnu, on, koji je od mene tražio šutnju, nije kadar šutjeti; prokazuje mene i sebe i odlazi. 25. Očuvaj me, Gospodine, od takvih brbljavih i nepouzdanih ljudi, da ne padnem u njihove ruke i nikada tako nešto ne počinim. 26. U usta moja stavi riječ istinitu i pouzdanu, a jezik prijevaran ukloni od mene. 27. Ono što ne želim trpjeti, od toga se i sam na svaki način moram čuvati. 28. O, kako je dobro i mirotvorno: o drugima šutjeti, sve otprve ne povjerovati niti olako prenositi drugima; malobrojnima se povjeravati, tebe, nadziratelja srca, uvijek tražiti; za svakim vjetrom riječi ne poletjeti, već željeti da se sve, u nama i izvan nas, događa po tvojoj volji! 29. O, kako je razborito – za očuvanje nebeske milosti – izbjegavati pojavljivanje pred ljudima i kloniti se svega što bi moglo pobuđivati izvanjsko divljenje, već s velikom pomonjom tražiti ono, što pridonosi boljitku života i revnosti. 30. Kolikima je naškodilo što je njihova krepost razglašena i prerano hvaljena! 31. A kolike li blagodati ako se u ovome krhkom životu, koji zna samo za napast i borbu, milost čuva u tajnosti! __________________ 1. Ps 60,13; 4. Usp. Ps 37,39; 5. Ps 144,1; 8. Usp. Isr 10,9; 9. Usp. Jdt 13,17; 12. Acta matyrii S. Agathae; 20. Ps 116,11; Rim 3,4; 21. Mt 10,17.36; 24,23; 22. Ps 21,2; 26. Usp. Iz 30,8; 28. Iz 24,12; 31. Usp. Job 7,1. 

Četrdeset šesto poglavlje KAD TE POGODE STRELICE RIJEČI, POUZDAJ SE U BOGA 1. 2. 3.

Sinko, ostani čvrst i pouzdaj se u mene. A što su riječi doli riječi? Lete zrakom, ali kamena ne ranjavaju.

71


4.

Ako si kriv, odluči se dragovoljno popraviti. Ako nevin, odluči ih, za Boga, dragovoljno pretrpjeti. 5. Ta sitnica je kadšto podnijeti riječi, dok još nisi sposoban podnositi teže udarce. 6. I zašto ti tako sitne stvari vrijeđaju srce? Upravo zato što si još puten i prianjaš uz ljude više negoli treba? 7. Bojiš se, naime, prezira, zazireš od prijekora za svoje prijestupe i tražiš izgovor za opravdanje. 8. No, pogledaš li se malo bolje, otkrit ćeš: u tebi još živi svijet i tašta želja da se dopadneš ljudima. 9. Dokle god se strašiš poniženja i osramoćenja zbog pogrešaka, očito je da nisi istinski ponizan, niti istinski umro svijetu, niti je svijet raspet tebi. 10. Zato slušaj moje riječi i neće te zabrinjavati ni deset tisuća ljudskih. 11. Da, kad bi protiv tebe izrekli najzlobnije što se može zamisliti, bi li ti naškodilo da to jednostavno pustiš proći i ne smatraš većim od truna? 12. Ta, da li bi ti od toga i jedna vlas s glave pala? 13. Ali tko u sebi nema produhovljeno srce ni Boga pred očima, lako ga smete prijekorna besjeda. 14. A tko se na mene oslanja i ne ostaje pri svojem sudu, neće se plašiti ljudi. 15. Jer ja sam sudac i poznavalac svih tajni. 16. Ja znam u čemu je stvar; poznajem i onoga koji nanosi krivicu i koji je podnosi. 17. Od mene je izašla riječ: To se dogodilo po mojemu dopuštenju, “da se razotkriju namisli mnogih srdaca”. 18. Ja ću suditi i prava i kriva, ali sam najprije htio tajnom prosudbom iskušati obojicu. 19. Ljudsko svjedočanstvo često vara; moj je sud istinit, ostat će i neće biti oboren. 20. Većini je skriven i malo komu sasvim jasan; pa ipak se nikada ne vara niti se može prevariti, makar se očima ludih činio naopakim. 21. Zato se u svakom sudu treba pozvati na me, i ne oslanjati se na vlastito mišljenje. 22. Pravednik se, naime, neće smesti što god ga stiglo od Boga. 23. Pa iznijeli protiv njega i što nepravedno, neće se mnogo zabrinuti; ali ni tašto se radovati ako ga drugi razložno uzmu u zaštitu. 24. Zna on da ja “proničem srca i bubrega” i ne sudim po vanjštini ni po tome kako se ljudi domišljaju. 25. Ta često je u mojim očima grešno ono što po ljudskome sudu izgleda pohvalno. 26. – Gospodine, Bože, suče pravedni, odlučni i strpljivi, koji znaš ljudsku slabost i opakost, budi moja snaga i sva moja nada. 27. Jer nije mi dovoljna moja savjest. Ti znaš ono što ja ne znam; i zato sam se morao poniziti kod svakog ukora i krotko ga podnositi. 28. Oprosti mi, stoga, milostivo kad god nisam tako činio, i podaj mi iznovice milost veće strpljivosti. 29. Bolje mi je, naime, tvoje obilno milosrđe – da zadobijem oproštenje – nego moja umišljena pravednost – kojom uništavam tajne povrede savjesti. 30. Makar i nisam svjestan nikakve krivice, time se ne mogu opravdati; jer, bez tvojeg milosrđa, “nitko živ nije pravedan pred tobom”. __________________ 9. Usp. Gal 6,14; 14. Izr 28,1; 15. Usp. Jer 29,23; Dn 13,42; 17. Usp. Lk 2,35; 19. Usp. Ps 19,10; 22. Usp. Izr 12,21; 24. Ps 7,10; Iv 7,24; 26. Ps 7,12; 29. Usp. Ps 63,4; 30. Usp. 1 Kor 4,4; Ps 143,2. 

Četrdeset sedmo poglavlje ZA ŽIVOT VJEČNI TREBA PODNOSITI SVE TEŠKOĆE 1. 2. 3.

Sinko, ne daj da te slome napori koje si za mene poduzeo niti uznemire bilo kakve nevolje. Naprotiv, neka te u svakoj prilici jača i tješi moje obećanje. Ja ti mogu vratiti iznad svakog očekivanja i mjere. Nećeš se ovdje dugo naprezati niti će te uvijek tištati boli.

72


4. 5. 6. 7. 8.

Pričekaj malo, i uskoro ćeš ugledati kraj zlima. Doći će čas u kojemu će prestati svaki napor i nemir. Sitno je i kratko sve što s vremenom prolazi. Zato, radi što radiš. Trudi se zdušno u mojem vinogradu, ja ću biti tvoja nagrada. Piši, čitaj, pjevaj, uzdiši, šuti, moli, junački podnosi neprilike; život je vječni vrijedan svega toga, pa i većih bojeva. 9. Jednoga dana stići će mir, poznat Gospodinu. 10. I neće to biti dan i noć, kao što je u ovom vremenu, nego vječna svjetlost, beskrajna jasnoća, siguran mir i nepomućen počinak. 11. Tada nećeš govoriti:”Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?” 12. Niti ćeš vikati:”Jao meni što mi je boraviti u tuđini!” 13. Budući da će smrt biti strmoglavljena, spasenje će biti potpuno; neće više biti tjeskoga, nego blažena radost, ugodno i plemenito zajedništvo. 14. O, kad bi mogao vidjeti neuvenive vijence svetaca u nebu! U kakvoj slavi sada kliču oni koje je ovaj svijet nekada smatrao vrijednima prezira i gotovo nedostojnima sama života! Zacijelo bi se umah do zemlje snizio i radije svima podložio, nego ma i jednom zapovijedao. I ne bi čeznuo za veselim danima ovoga života, nego bi se više radovao za Boga podnesenim nevoljama. I najvećim bi dobitkom smatrao, kad te ljudi ne bi cijenili. 15. O, kad bi ti to u dio palo i kad bi ti se duboko u srce usadilo! Kako bi se onda usudio i jednom potužiti? 16. Ne treba li za vječni život sve muke podnijeti? 17. Nije sitnica izgubiti ili zadobiti kraljevstvo Božje. 18. Stoga podigni oči svoje k nebu! Evo ja i sa mnom svi moji sveti – koji su u ovome svijetu velik boj bojevali – sad se raduju, sad su utješeni, sad su sigurni, sad otpočivaju i zauvjek će ostati sa mnom u kraljevstvu Oca mojega. ___________________ 7. Usp. Mt 21,28; Post 15,1; 9. Usp. Mt 24,36; 11. Rim 7,24; 12. Usp. Ps 119,5; 13. Usp. Iz 25,8; 14. Usp. Mudr 5,4; 18. Heb 10,32; Otk 14,13; Mt 26,29. 

Četrdeset osmo poglavlje DAN VJEČNOSTI I TJESKOBE OVOGA ŽIVOTA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

8. 9. 10. 11. 12.

O preblaženo boravište višnjega Grada! O presjajni dane vječnosti, što ga noć ne zamračuje, već višnja Istina uvijek rasvjetljuje; dane uvijek radosni, uvijek sigurni, bez promjene! O, da je taj dan već zablistao, a sve ovo vremenito završilo! Dakako, on svetima svijetli sjajem vječne slave, ali zemaljskim putnicima samo izdaleka, u zrcalu. Nebeski građani znaju koliko je taj dan radostan; prognani pak sinovi Evini uzdišu jer je njihov dan gorak i mučan. Dani ovoga vremena kratki su i zli, puni boli i tjeskoga. U njima čovjeka kaljaju mnogi grijesi, svakojake mu strasti razapinju mrežu, teški ga strah spopada, kojekakve brige zaokupljaju i premnoge znatiželje mame; mnoge ga taštine za sobom povlače, mnoge zablude okružuju, teški napori satiru, nebrojene napasti pritišću, užici iscrpljuju, siromštvo izjeda. O, kad će kraj ovim zlima? Kad ću se osloboditi bijedna robovanja manama? Kad ću misliti samo na tebe, Gospodine? Kad ću se samo tebi radovati? Kad ću živjeti nesmetano, u potpunoj slobodi, bez ikakva tereta duše i tijela? Kad će nastupiti istinski mir, mir nepomućen i siguran, mir izvana i iznutra, mir čvrst sa svih strana? Dobri Isuse, kad ću te smjeti vidjeti? Kad ću ugledati slavu tvojega kraljevstva? Kad ćeš mi biti sve u svemu?

73


13.

O, kad ću boraviti s tobom u kraljevstvu tvojemu, koje si odvijeka pripravio svojim miljenicima? 14. Napušten sam, siromah i prognanik u neprijateljskoj zemlji, gdje su dnevice ratovi i najveće nesreće. 15. Utješi me u mojem progonstvu, ublaži bol moju, jer za tobom uzdiše svaka moja želja. 16. Jer teret mi je sve što god mi svijet ovdje nudi kao utjehu. 17. Želim tebe uživati u svojoj nutrini, no ne uspijevam to doseći. 18. Želim pripadati onome što je nebesko, ali me pritišću vremenite stvari i neumrtvljene strasti. 19. Duhom bih se htio uzdići iznad svih stvari, ali tijelo me protiv moje volje, sili da im se podložim. 20. I tako se ja, nesretnik, borim sam sa sobom i sâm sam sebi postao teretom. Duh mi teži gore, a tijelo dolje. 21. O, kakve li nutarnje muke kad me, dok razmatram nebeske stvari, najednom, usred molitve, saleti gomila putenih napasti i misli! 22. Bože moj, ne udalji se od mene i “ne odbij u gnjevu slugu svojega!” 23. “Sijevni munjom i rasprši” ih, “odapni strijele” i neka se smetu sve neprijateljske utvare. 24. Saberi sve moje osjećaje k sebi, podaj mi da zaboravim sve svjetske stvari; da smjesta odbacim i prezrem grešne utvare. 25. Priteci mi u pomoć, vječna Istino, da me ne vodi nikakva ispraznost. 26. Priđi mi, nebeska Milino, da pred tobom pobjegne svaka nečistoća. 27. Oprosti mi i milosrdno otpusti kad god za vrijeme molitve pomislim na nešto drugo nego što si ti! 28. Priznajem iskreno: često sam vrlo rastresen. 29. Često nisam ondje gdje stojim ili sjedim, nego više ondje kamo su me odnijele misli. 30. Ondje sam gdje mi je misao; a misao mi je najčešće uz ono što ljubim. 31. Pred oči začas iskrsne ono što je po prirodi poželjno ili po navici omiljelo. 32. Zato si ti, vječna Istino, otvoreno rekao:”Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.” 33. Volim li nebo, rado ću misliti na nebeske stvari. 34. Volim li svijet, veselit ću se svjetovnoj sreći, a žalostiti zbog onoga što je priječi. 35. Volim li tijelo, vrlo ću često maštati o tjelesnome. 36. Volim li duh, s užitkom ću razmišljati o duhovnim stvarima. 37. Što god, naime, volim, o tome rado govorim i slušam, i slike o tome donosim kući. 38. Ali blažen čovjek, koji radi tebe, Gospodine, svim stvorovima daje slobodu da ga napuste; koji upokorava narav i duhovnim žarom razapinje tjelesnu požudu – da ti mirne savjesti prinese čistu molitvu, i da, nakon što je izvana i iznutra odbacio sve zemaljsko, bude dostojan pridružiti se anđeoskim korovima. ____________________ 4.Usp. Heb 11,13; 1 Kor 13,12; 6. Post 47,9; Prop 2,23; 8. Usp. Rim 8,21; 9. Usp. Ps 71,16; 12. Usp. 1 Kor 15,28; 13. Usp. Mt 25,34; 20. Rim 7,24; Job 7,20; 22. Ps 71,12; 27,9; 23. Ps 144,6; 32. Mt 6,21; 38. Usp. Gal 5,24. 

Četrdeset deveto poglavlje O ŽELJI ZA VJEČNIM ŽIVOTOM I KOLIKA SU DOBRA OBEĆANA ONIMA KOJI SE BORE 1. 2.

Sinko, kad god u sebi zamijetiš želju odozgo za vječnim blaženstvom i kad poželiš izaći iz šatora tijela da bi uzmogao gledati moju slavu bez sjenke mijene, raširi svoje srce i svim žarom primi to sveto nadahnuće. Preobilno zahvali svevišnjoj Dobroti, koja s tobom postupa tako časno i milostivo te posjećuje, žarko potiče, moćno podupire, da od vlastite težine ne padneš na zemlju.

74


3.

4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36.

Ne dobivaš to po svojoj zamisli ili na svoje traženje, nego samo dobrohotnošću višnje milosti i božanske naklonosti, da napreduješ u krepostima i u što većoj poniznosti i pripraviš se za buduće borbe, a i da uza me svim srcem prioneš i nastojiš mi služiti odlučnom voljom. Sinko, oganj često gori: no gdje je vatre, tu je i dima. Tako u nekih plamsaju želje za nebeskim stvarima, ali ipak nisu slobodni od napasti tjelesnih požuda. Zato ni za Božju čast ne rade sasvim čisto, ma koliko se žarko molili. Takva je često i tvoja želja, koju iznosiš s toliko žestine. Nije, naime, čisto i savršeno ono, što je okaljano sebičnošću. Ne traži ono što je tebi ugodno i korisno, nego što je meni drago i časno! Ako pravo sudiš, moja odredba treba da je iznad tvoje želje i bilo kojega zahtjeva i nje se moraš držati. Poznajem tvoju želju i nisu mi skriveni tvoji vapaji. Ti bi već htio biti u slobodi slave djece Božje, već te privlače vječni dom i nebeska domovina puna radosti. No taj čas još nije došao, sada je još drugo vrijeme, naime, vrijeme boja, napora i kušnje. Želiš se nasititi najvišim Dobrom, no ovdje to još ne možeš postići. Tu sam ja, čekaj me – govori Gospodin – dok ne dođe kraljevstvo Božje. Još ti je biti kušan na zemlji i u mnogome izvježban. Bit ćeš katkad i tješen, ali ne do sitosti. “Budi odvažan i hrabar”, i u radu i u podnošenju onoga što proturječi naravi. Moraš obući novoga čovjeka i postati drugi čovjek. Često moraš raditi ono što ne želiš, a ostaviti što želiš. Što se drugima sviđa, uspijevat će, a što se tebi sviđa, neće napredovati. Što drugi kažu, slušat će, do onoga što ti kažeš, neće ništa držati. Drugi će tražiti i dobiti; ti ćeš tražiti, ali nećeš dobiti. Druge će veličati na sva usta, o tebi će šutjeti. Drugima će povjerovati ovo ili ono, tebe ni za što neće smatrati korisnim. I zbog toga će se tvoja narav katkada rastužiti, ali veliko si učinio ako to šutke podneseš. U tim i u mnogim sličnim stvarima red je da se vjerni sluga Božji okuša i pokaže koliko se umije odricati i u svemu svladati. Jedva da postoji išta u čemu je toliko nužno sebi umrijeti koliko je to kad gledaš i trpiš ono što se protivi tvojoj volji; a napose, kad ti nalažu činiti ono što smatraš nerazboritim i manje korisnim. I budući da se, kao podložnik, ne usuđuješ opirati višoj vlasti, smatraš vrlo mučnim slijediti tuđu volju i odreći se svakog vlastitog mišljenja. No, sjeti se, sinko, ploda ovog napora, skorog svršetka i neizmjerne nagrade, i neće ti biti tako teško, već, štoviše, utjeha tvojoj strpljivosti. Jer i za ovo malo volje koje se neprisiljeno odričeš imat ćeš uvijek svoju volju u nebesima. Tamo ćeš, naime, naći sve što budeš htio, sve što budeš poželio. Ondje ćeš imati na raspolaganju sva dobra, bez straha da ćeš ih izgubiti. Ondje će tvoja volja uvijek biti u skladu s mojom: nećeš poželjeti ništa neprilično ili sebično. Tamo ti se nitko neće opirati, nitko se neće žaliti na tebe, nitko te neće smetati, ništa ti se neće suprostavljati; naprotiv sve će što poželiš odmah biti i u potpunosti će utažiti svako tvoju čežnju. Ondje ću slavom uzvratiti za podnesenu sramotu; plaštom hvale za žalosti; za posljednje mjesto – kraljevskim prijestoljem u vijeke. Ondje će izaći na vidjelo plod poslušnosti, u radost će se pretvoriti trud u pokori i ponizna podložnost bit će okrunjena slavom. Sada se, dakle, ponizno prigni pod svaku ruku i ne brini se tko je rekao ili zapovjedio, nego se mnogo više skrbi da sve što od tebe zatraži li ti naloži, bilo poglavar bilo netko niži bilo tebi jednak, prihvatiš sasvim dobronamjerno te iskrenom voljom nastojiš ispuniti.

75


37.

Neka ovaj traži ovo, a onaj ono; neka se ovaj diči ovim, a onaj onim; neka ga hvale tisuće tisuća puta! Ti se ne raduj ni ovome ni onom, već nek ti je veselje prezirati sama sebe i samo se meni svidjeti i mene častiti. 38. To ti je željeti da, bilo životom bilo smrću, uvijek uzveličaš Boga. ___________________ 1. Usp. 2 Pt 1,13; Iv 17,24; Jak 1,17; 10. Usp. Ps 38,10; 11. Rim 8,21; 13. Sef 3,8; Lk 22,18; 16. Jš 1,6; 17. Usp. Ef 4,24; Kol 3,9-10; 1 Sam 10,6; 28. Usp. Post 15,1; Heb 6,18; 34. Usp. Iz 61,3; 1 Mak 2,57; 36. Sv. Benedikt, Regula; 38. Fil 1,20.



Pedeseto poglavlje KAKO SE OSTAVLJEN ČOVJEK MORA PREDATI U BOŽJE RUKE 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22.

Gospodine Bože, sveti Oče, budi blagoslovljen sada i u vijeke. Kako si htio, tako se dogodilo; i što činiš, dobro je. Sluga tvoj neka se raduje u tebi, a ne u sebi niti u ikome drugome. Ta jedini si ti pravo veselje, ti si moja nada i kruna, ti moja radost i čast, Gospodine. Što ima sluga tvoj a da nije od tebe primio, i to bez svoje zasluge? Tvoje je sve što god si dao i učinio. “Bijedan sam i umirem već od dječaštva” i duša mi je katkad žalosna do suza; kadšto pak i u sebi uznemirena zbog strasti koje joj prijete. Željan sam radosti mira, čeznem za mirom tvojih sinova koje paseš na svjetlu utjehe. Dadeš li mir, izliješ li svetu radost, duša sluge tvojega ispunit će se klicanjem i pobožnom hvalom. A ako se sustegneš, kao što često običavaš, neće imati snage kročiti putem tvojih zapovijedi, nego će više prigibati svoja koljena i udarati se u prsa, budući da joj nije kao ono jučer i prekjučer, “kad joj je nad glavom sjao tvoj žižak”, a “sjena je krila tvojih” štitila od nasrtaja napasti. Oče pravedni i uvijek hvale dostojni, došao je čas kušnje sluge tvojega. Pravedno je, Oče ljubljeni, da u ovome času sluga tvoj nešto pretrpi za tebe. Oče, vječnoga štovanja dostojni, došao je čas, za koji si odvijeka znao da će doći: da tvoj sluga zakratko izvana klone, a u nutrini uza te vječno živi, da malo bude prezren, ponižen i poništen pred ljudima, da krše strasti i tjeskobe – pa da s tobom u zoru nove svjetlosti nanovo uskrsne i bude proslavljen na nebesima. Oče sveti, ti si tako odredio i htio, i bilo je kako si zapovijedio. Ovo je, naime, milost za tvojega prijatelja: iz ljubavi prema tebi, na ovome svijetu, trpjeti i nevolje podnositi, koliko god puta i od koga god ti budeš htio. Ništa na zemlji ne biva bez tvoje odluke i providnosti. “Dobro mi je što sam ponižen, Gospodine, da bih tvoja naučio pravila” i oslobodio se svake oholosti i uobraženosti srca. Dobro je za mene, što mi stid prekriva lice pa utjehu radije tražim kod tebe nego kod ljudi. Odatle sam također naučio bojati se tvojega nedokučivog suda. Ti udaraš i prava i kriva, ali ne bezrazložno i nepravedno. Hvala ti što nisi štedio mojih grijeha, nego si me mekšao udarcima ljubavi, ranjavao bolima i pogađao tjeskobom izvana i iznutra. Nema toga tko bi me utješio od svih pod nebom, osim tebe, Gospodine, Bože moj, nebeski liječniče duša, koji udaraš i iscjeljuješ, dovodiš u podzemlje i odande izvodiš. Tvoja je stega nada mnom i šiba će me tvoja poučiti. Evo, ljubljeni Oče, u tvojim sam rukama, sagibam se pod štap tvoje strogosti; udri me po leđima i po šiji da tvojoj volji podložim svoju nepokornost.

76


23.

Učini od mene, kao što običavaš činiti, pobožnog i poniznog učenika, da se ganem na svaki tvoj mig. 24. Prepuštam ti se, ispravi mene i sve moje. Bolje je da me kažnjavaš ovdje nego u vječnosti. 25. Ti znaš sve i svaku pojedinost i ništa ti nije skriveno u ljudskoj savjesti. 26. Ti znaš unaprijed, što će se dogoditi, nitko te ne treba poučiti ili podsjetiti na ono što se zbiva na zemlji. 27. Ti znaš što koristi mojem napretku i koliko nevolja služi da se očisti hrđa grijeha. 28. Postupi sa mnom po svojoj dobrohotnosti i ne preziri moj grešni život, nikome bolje i jasnije poznat doli tebi. 29. Daj mi, Gospodine, znati što je vrijedno znati; ljubiti što je dostojno ljubiti; hvaliti što se tebi najviše sviđa; cijeniti što je tebi najdragocjenije, kuditi što je tebi najodvratnije. 30. Ne daj mi da sudim po viđenju niti da odlučujem po čuvenju od neukih ljudi; nego da pravim sudom prosuđujem vidljive duhovne stvari i nadasve uvijek tražim ono što ugađa tvojoj volji. 31. Ljudska se osjetila često varaju u svojemu sudu. Varaju se ljubitelji ovoga svijeta, ljubeći samo vidljivo. 32. Ta biva li čovjek bolji od toga što ga ljudi smatraju većim? 33. Varalica vara varalicu, hvalisavac hvalisavca, slijepac slijepca, slabić slabića, kad ga uzvisuje, zapravo još ga više sramoti, ako ga bezrazložno hvali. 34. Naime, kolik je netko u tvojim očima – tolik je, i ništa više, veli sveti Franjo. _________________ 3. Usp. 1 Kor 4,7; 5. Ps 87,16; 8. Usp. Ps 119,32; Post 31,5; Job 29,3; Ps 17,8; 9. Usp. Iv 17,1; 13. Jdt 9,4; 16. Ps 119,71; 17. Ps 69,8; 20. Usp. Tuž 1,2; Pnu 32,39; Tob 13,2; 1 Sam 2,6; Mudr 16,13; 21. Is. Ps 17,36; 25. Usp. Job 42,1; 26. Dn 13,42; Iv 16,30; 30. Usp. Iz 11,3; 34. Usp. Sv. Bonaventura, Vita s. Francisci.



Pedeset prvo poglavlje BAVI SE OBIČNIM POSLOVIMA AKO SE NE MOŽEŠ UZVIŠENIMA 1.

Sinko, nisi kadar uvijek ostati u žarkoj zanesenosti za krepostima niti na uzvišenu stupnju gledanja; nego se zbog iskvarenosti naše naravi istočnim grijehom, moraš pokatkad spustiti k običnim stvarima i, premda s nevoljkošću i odbojnošću, nositi breme raspadljiva života. 2. Dokle god nosiš smrtno tijelo, osjećat ćeš u srcu gorčinu i teret. 3. Često ćeš, dakle, budući da si u tijelu, morati uzdisati pod njegovim teretom, jer se nećeš moći neprestance baviti duhovnim poslovima i božanskim gledanjem. 4. Bit će ti tada korisno pribjeći običnim i vanjskim poslovima i okrijepiti se dobrim djelima; čvrstim pouzdanjem očekivati moj dolazak i višnji pohod; strpljivo podnositi svoje progonstvo i suhoću srca, sve dok ti opet ne navratim i od svih te tjeskoba oslobodim. 5. A učinit ću da zaboraviš patnje i uživaš unutrašnji mir. 6. Raširit ću pred tobom livade Svetoga pisma da prosvijetljenim srcem kročiš putem mojih zapovijedi. 7. I reći ćeš:”Patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.” ________________ 1. 2 Mak 6,25; 6. Usp. Ps 119,32; 7. Rim 8,18.

77




Pedeset drugo poglavlje NEKA SE ČOVJEK NE SMATRA VRIJEDNIM UTJEHE, NEGO PRIJE KAZNE 1.

Gospodine, nisam dostojan tvoje utjehe ni tvojega duhovnoga pohoda, i zato pravo sa mnom postupaš kad me ostavljaš bez pomoći i utjehe. 2. Pa kad bih i more suza mogao isplakati, još ne bih bio dostojan tvoje utjehe. 3. Zato ništa nisam zavrijedio doli bič i kaznu jer sam te teško i često vrijeđao i u mnogome pogriješio. 4. Kad, dakle, pravo promislim, nisam vrijedan ni najmanje utjehe. 5. Ali ti, blagi i milosrdni, koji ne želiš propast svojih djelâ, dostojiš se, da bi pokazao bogatstvo svoje dobrote “na posudama milosrđa”, tješiti slugu svojega, mimo ikakve njegove zasluge, preko svakoga ljudskog očekivanja. 6. Tvoje, naime, utjehe nisu kao ljudsko naklapanje. 7. Čime sam zaslužio, Gospodine, bilo koju nebesku utjehu? 8. Ne sjećam se da sam išta dobro učinio. Naprotiv, uvijek sam bio sklon manama i spor na popravak. 9. To je istina, ne mogu je opovrgnuti. 10. Kad bih rekao drukčije, ti bi ustao protiv mene i nitko me ne bi mogao opravdati. 11. Što sam drugo zaslužio za svoje grijehe, osim pakao i vječni oganj? 12. Zaista priznajem, zavrijedio sam svaku sramotu i prezir i nisam dostojan boraviti među tvojim pobožnicima. 13. Pa iako mi je neugodno čuti, ipak, radi istine, iznosim protiv sebe svoje grijehe, ne bih li lakše ishodio tvoje milosrđe. 14. Što reći kad sam krivac i pun sramote? 15. Nemam što odgovoriti doli jedno: Sagriješio sam, Gospodine, sagriješio! Smiluj mi se, oprosti! 16. “Pusti me da se još malo veselim prije nego ću na put... u zemlju tmine guste... gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj.” 17. Što drugo tražiš od krivca i bijednoga grešnika, nego da se skruši i ponizi za svoja zlodjela? 18. Od istinskog skrušenja i poniženja srca rađa se nada oproštenja, smiruje se uznemirena savjest, zadobiva izgubljena milost. Čovjek se spasava od buduće srdžbe i u uzajamnu se svetom poljupcu susreću Bog i raskajana duša. 19. Ponizno skrušenje grešnika tebi je draga žrtva i pred tobom miriši mnogo ugodnije od tamjanova kâda. 20. Ono je i ugodna pomast koju si dopustio izliti na svoje noge, jer “srce raskajano, ponizno nikada nećeš prezreti”. 21. Ono je mjesto utočišta od neprijateljeva lica. 22. U njemu se popravlja i pere što god je drugdje oskvrnjeno krivicom ili grijehom. __________________ 5. Usp. Rim 9,23; 11. Mt 18,8; 16. Job 10,20-21; 18. Mudr 17,10; Mt 3,7; 19. Usp. Ps 51,19; Izl 29,25; 20. Usp. Lk 7,46; Ps 51,19. 

Pedeset treće poglavlje MILOST NEMA NIŠTA ZAJEDNIČKO SA ZEMALJSKOM MUDROŠĆU 1. 2. 3. 4.

Sinko, moja je milost dragocjena. Ne trpi miješanje s vanjskim stvarima i sa zemaljskim utjehama. Treba, stoga, ukloniti sve zapreke milosti želiš li primiti njezin dotok. Odaberi sebi skrovito mjesto. Rado budi sam. Ne traži nikoga s kime ćeš naklapati, nego radije izlij pred Boga pobožnu molitvu da bi sačuvao skrušeno srce i čistu savjest. Do cijeloga svijeta ništa ne drži. 78


5. 6. 7.

Povezanost s Bogom neka ti je preča od svih vanjskih stvari. Jer ne možeš se posvetiti meni, a istodobno se naslađivati prolaznim stvarima. Moraš ostaviti poznanike i prijatelje i svojemu srcu uskratiti svaku vremenitu utjehu. 8. Tako blaženi apostol Petar zaklinje da se Kristovi vjernici na ovome svijetu drže “kao pridošlice i putnici”. 9. O kakvo će biti pouzdanje umirućeg kojega na svijetu ne zadržava želja ni za kakvom stvari! 10. No slab duh još ne shvaća što znači imati srce odijeljno od svega; niti je puteni čovjek upoznao slobodu nutarnjega čovjeka. 11. Pa ipak, želi li zaista biti duhovan, mora se odijeliti i od poznanika i od srodnika, a najviše se čuvati od sama sebe. 12. Zagospodariš li potpuno nad samim sobom, sve ćeš drugo lako upokoriti. 13. Najveća je pobjeda slaviti pobjedu nad samim sobom. 14. Tko je sama sebe ukrotio tako, da mu putenost sluša razum, a razum u svemu mene, taj je pravi pobjednik nad sobom i gospodar svijeta. 15. Želiš li se uspeti do toga vrhunca, moraš odvažno započeti i sjekiru upraviti na korijen da bi iščupao i istrijebio skrivenu i neurednu sklonost prema samome sebi i prema svakome osobnom i tvarnom dobru. 16. Upravo je u ovoj mani, kojom čovjek sama sebe neuredno ljubi, izvor svega, što se mora s korijenom čupati. 17. Kad se to zlo pobijedi i ukroti, nastat će veliki mir i trajni spokoj. 18. No jer se rijetki trude posve umrijeti samima sebi, i ne nastoje potpuno izaći iz sebe, ostaju u sebi zapleteni i ne uspjevaju sebe duhom nadvisiti. 19. Tko, dakle, želi sa mnom boraviti u slobodi, mora umrtviti sve svoje opake i neuredne sklonosti i ne smije požudnim sebeljubljem ni uz koje stvorenje prianjati. _______________ 3. Usp. Sv. Grgur Vel. Dialogi, II, 3; 8. Usp. 1 Pt 2,11; 10. Usp. 1 Kor 2,14; 15. Usp. Mt 3,10; Lk 3,9; Jer 1,10. 

Pedeset četvrto poglavlje O RAZLIČITIM POTICAJIMA NARAVI I MILOSTI 1.

Sinko, pažljivo prati poticaje naravi i milosti. Vrlo su suprotni i tako tanahni, pa ih jedva itko može razlikovati, osim duhovna i duboko prosvijetljena čovjeka. 2. Svi ljudi, dakako, teže, a riječju i djelom nastoje, ostvariti neko dobro; zato se pod vidom dobra mnogi prevare. 3. Narav je lukava pa mnoge privlači, zapleće i obmanjuje, a kao svrhu uvijek ima sebe. 4. Milost, naprotiv, nastupa bezazleno, sklanja se svakoj sjeni zla, ne služi se prevarom i sve radi samo radi Boga; u njemu se konačno i smiruje. 5. Naravi se ne da umrijeti, ne da se potisnuti niti nadvladati, ne želi biti podložna, kamoli se svojevoljno podvrgnuti. 6. A milost se trudi u samoodricanju, opire se putenosti, traži da bude podložna, daje se pobijediti i ne želi se koristiti svojoj slobodom; voli biti pod stegom i ne želi ni nad kim vladati, već pod Božjom rukom trajno živjeti, ostati i biti, spremna se, radi Boga, ponizno prignuti i pred svakim ljudskim stvorom. 7. Narav radi za vlastitu korist i sve vreba, kako će od drugoga ušićariti nešto za sebe. 8. Milost, naprotiv, ne traži svoju korist i probitak, nego kako će više koristiti mnogima. 9. Narav rado prima čast i odlikovanje, a milost svaku čast i slavu vjerno pripisuje Bogu. 10. Narav se boji sramote i prezira. Milost se pak raduje da može “podnijeti pogrde za Isusa”.

79


11. Narav voli dokolicu i tjelesni odmor. Milost ne može biti skrštenih ruku i rado se prihvaća posla. 12. Narav se nastoji domoći malobrojnih i vrijednih stvari, a zazire od običnih i grubih. Milost se, međutim, veseli onomu što je bezazleno i ponizno, ne odbija neugodno i ne stidi se obući iznošenu odjeću. 13. Narav se brine o vremenitim stvarima, veseli se zemaljskim dobicima, žaloste je gubici, ljute je sitne uvrede. 14. Milost pak okreće se vječnim stvarima, ne veže se uz zemaljske, ne uznemiruje ju gubitak stvari, niti je ogorčuju grube riječi, budući da je svoje blago i svoju radost smjestila u nebu, gdje ništa ne propada. 15. Narav je lakoma i radije prima nego daje, voli ono što je njezino osobno. 16. A milost je uljudna i ima smisao za zajedničko, izbjegava posebnosti, zadovoljna je malim, uvjerena je da je “blaženije davati nego primati”. 17. Narav se priklanja stvorenjima, vlastitom tijelu, taštini i rastresenosti. 18. Milost pak teži k Bogu i krepostima, odriče se stvorova, izbjegava svijet, mrzi tjelesne požude, malokad hoda naokolo i stidi se javnih nastupa. 19. Narav voli imati neku izvanjsku utjehu, koja će goditi njezinim sjetilima. 20. Milost, naprotiv, traži utjehu samo u Bogu i želi u najvećem Dobru uživati više nego u svim vidljivim stvarima. 21. Narav sve čini radi dobitka i vlastite koristi; ništa nije kadra učiniti badava, već se za svoja dobročinstva nada dobiti ili jednako ili bolje, ili pohvalu ili naklonost. Gori od želje da njezina djela i darove posebno cijene. 22. A milost ne traži ništa vremenito. Kao plaću ne očekuje druge nagrade, osim Boga jedinoga, a od vremenitih dobara ništa više nego koliko će joj poslužiti da stekne vječna. 23. Narav uživa u mnogim prijateljima i rođacima, diči se visokim položajem i podrijetlom, ulaguje se moćnicima, laska imućnicima, plješće sebi sličnima. 24. Milost pak ljubi i neprijatelje. Ne uznosi se mnoštvom prijatelja, ne gleda na položaj ni podrijetlo predaka, osim ako su bili kreposniji; više se priklanja siromahu nego bogatašu, više suosjeća s nevinim nego s moćnim, raduje se s istinoljubivim, a ne s lašcem; dobre uvijek potiče da čeznu za višim darima i da se krepostima suobliče Sinu Božjemu. 25. Narav se svaki čas tuži kako joj nešto nedostaje ili smeta. Milost strpljivo podnosti oskudicu. 26. Narav misli samo na sebe, bori se za sebe i istjeruje svoje pravo. 27. Milost je pak posve okrenuta Bogu, izvoru svega; ništa dobro ne pripisuje sebi niti je obijesno preuzetna; ne prepire se niti drugima nameće svoje mišljenje, nego se u svakom mišljenju i umovanju podlaže vječnoj mudrosti i božanskome sudu. 28. Narav želi doznavati tajne i služati novosti; voli se pokazati i čezne za uzbudljivim doživljajima; očekuje priznanja i trudi se u onome što donosi hvalu i divljenje. 29. Milost ne trči za novostima i zanimljivostima jer svemu je tome izvor stara pokvarenost. Ta nema na zemlji ništa novo ni trajno. 30. Ona uči obuzdavati sjetila, izbjegavati taštu samodopadnost i hvalisavost, ponizno skrivati ono što je vrijedno pohvale i divljenja, a u svakoj stvari i u svakom nauku tražiti nešto spasonosno te hvalu i čast Božju. Ne želi da ljudi hvali ni nju ni njezina djela, već da Bog, koji sve dijeli iz čiste ljubavi, bude blagosivljan u svojim darovima. 31. Ova je milost nadnaravno svjetlo i osobit duhovni dar Božji te poseban znak izabranih i jamstvo vječnoga spasenja. Diže čovjeka od zemaljštine da ljubi nebesko i putenoga promeće u duhovnog. 32. Stoga, što bude više obuzdana i pokorena narav, to će poteći obilnija milost, a nutarnji će se čovjek dnevice novim pohodima obnavljati na Božju sliku. ________________ 2. Usp. Aristotel, Ethica a Nicomachum, L.I,1; 4. Izr 10,9; usp. 1 Sol 5,22; 6. Usp. 1 Pt 2,13; 8. Usp. 1 Kor 10,33; 10. Dj 5,41; 14. Usp. Mt 6,20; 16. Dj 20,35; 24. Usp. Lk 6,27; 1 Kor 13,6; 12,31; 29. Usp. Prop 1,10; 31. Usp. Ef 2,8; Rim 4,11; Ef 1,14; 32. Usp. 2 Kor 4,16.

80




Pedeset peto poglavlje POKVARENOST NARAVI I DJELOTVORNOST BOŽANSKE MILOSTI 1. 2.

3. 4.

5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24.

Gospodine Bože, stvorio si me na svoju sliku i priliku. Podaj mi onu milost koja je, kako si mi pokazao, tako velika i nužna za spasenje da bih mogao pobijediti svoju opaku narav, koja me odvlači u grijeh i propast. Osjećam, naime, u sebi zakon grijeha “koji vojuje protiv zakona uma moga”, te me kao sužnja vodi, da se u mnogočemu podvrgnem putenosti. Neću se moći opirati njezinim strastima ne bude li uza me tvoja presveta milost, žarom ulivena u moje srce. Potrebna je tvoja milost, i to velika, da se svlada narav, trajno sklona zlu, od svojega početka. Naime, nakon što je pala u prvome čovjeku, Adamu, i izopačila se grijehom, kazna za ovu krivicu prelazi na sve ljude, pa se i sama narav, kou si ti stvorio kao dobru i čestitu, zbog zloće i slaboće naziva “pokvarenom naravi” jer njezina sklonost, prepuštena sebi, odvodi u zlo i podlost. A ono malo preostale moći tinja kao iskra zapretana u pepelu. To je sam naravni razum koji, premda obavijen gustom tamom, još razlikuje dobro od zla, i luči istinu od laži, ali je nemoćan ispuniti sve što odobrava, niti više posjeduje potpuno svjetlo istine ni neporočnost svojih sklonosti. To je razlog, Bože moj, što se “po iznutrašnjem čovjeku s užitkom slažem sa Zakonom Božjim”, svjestan, da je tvoja zapovijed dobra, pravedna i sveta. Ona me potiče da izbjegavam svako zlo i grijeh. Tijelom, naime, služim zakonu grijeha dok više slušam požudu nego razum. Tako biva da mi je dano htjeti, ali ne i činiti dobro. To je razlog zbog kojega često stvorim mnogo odluka, ali, budući da nema milosti koja bi poduprla moju slabost, već i pri neveliku otporu uzmičem i iznemažem. Tako se događa da poznajem put savršenstva i sasvim jasno vidim kako trebam raditi, ali, pritisnut teretom vlastite pokvarenosti, ne uzdižem se k većoj savršenosti. O, kako mi je prijeko potrebna tvoja milost, Gospodine, da dobro započnem, nastavim i dovršim. Jer bez nje ne mogu učiniti ništa, a sve mogu u tebi, kad me jača tvoja milost. O zaista, nebeska milosti! Bez tebe su vlastite zasluge ništetne, naravni darovi bezvrijedni! Bez tvoje milosti, Gospodine, ne vrijedi kod tebe nikakvo umijeće, nikakvo bogatstvo, nikakva ljepota ili snaga, nikakva sposobnost ili rječitost. Ta naravni darovi zajednički su i dobrima i zlima; a izabranima je vlastiti dar milost, odnosno ljubav. Njome znamenovani, dostojni su vječna života. Ova milost toliko je vrijedna da bez nje ni dar prorokovanja ni činjenje čudesa ni bilo kako uzvišeno umovanje ne znače ništa. I bez ljubavi i milosti nisu ti mile ni vjera, ni nada, ni druge kreposti. O preblažena milosti! Po tebi siromah duhom biva bogat krepostima, a bogat dobrima ponizan srcem. Dođi, siđi k meni, “jutrom me nasiti smilovanjem svojim” i utjehom svojom, da srce moje ne klone od umora i duhovne suše. Zaklinjem te, Gospodine, da nađem milost u tvojim očima. Dovoljna mi je milost, ako i ne dobijem što traži narav. Budu li me mučile i kušale mnoge nevolje, neću se bojati zla dok uza me bude tvoja milost. Ona mi je snaga; ona me svjetuje i pomaže. Jača je od svih neprijatelja, umnija od svih umnika.

81


25.

Učiteljica je istine, poučavateljica stege, prosvjetiteljica srca, tješiteljica u stisci, odgoniteljica žalosti, braniteljica od straha, pokroviteljica pobožnosti, roditeljica suza. 26. Što sam bez nje doli suho drvo i truli panj što se odbacuje? 27. Podaj, dakle, Gospodine, da me tvoja milost uvijek pretječe i prati i neprestance potiče na dobra djela, po Isusu Kristu, tvojemu Sinu. Amen. _________________ 1. Usp. Post 1,26; Mudr 2,23; 2. Rim 7,23; 3. Usp. Post 8,21; 4. Usp. Prop 7,27; 5. Usp. Sv. Jeronim Comment. In Ez.I,1,10; 6. 2 Mak 3,27; Prop6,5; Heb 5,14; 7. Rim 7,22.12; 8. Usp. Rim 7,25; 9. Usp. Rim 7,18; 13. Usp. Iv 15,5; Fil 4,13; 17. Usp. 1 Kor 13,1; 20. Ps 90,14; 21. Post 18,3; 2 Kor 12,9; 22. Ps 23,4; 25. Mudr 8,4; 26. Sir 6,3; Iz 14,19. 

Pedeset šesto poglavlje MORAMO SE SAMI SEBE ODRICATI I NASLJEDOVATI KRISTA PO KRIŽU 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30.

Sinko, koliko uspiješ iz sebe izaći, toliko ćeš k meni prijeći. Kao što nutarnji mir postižeš, ako ni za čim ne žudiš izvana, tako se i s Bogom sjedinjuješ, ako mu prepustiš sama sebe iznutra. Želim da naučiš potpuno se odricati sama sebe, prema mojoj volji, bez protivljenja i jadikovanja. “Pođi za mnom! Ja sam Put, Istina i Život!” Bez puta nema napretka, bez istine nema spoznaje, bez života nema življenja. Ja sam Put koji ti je slijediti, Istina koju ti je vjerovati, Život koji ti je očekivati. Ja sam Put nepogrešiv, Istina neprevarljiva, Život neograničen. Ja sam Put najizravniji, Istina najuzvišenija, Život istinski, Život blaženi, Život nestvoreni. Ostaneš li na mojemu putu, spoznat ćeš istinu i istina će te osloboditi i zadobit ćeš život vječni. “Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.” Ako hoćeš istinu spoznati, vjeruj meni. “Hoćeš li biti savršen, idi prodaj što imaš.” Želiš li biti moj učenik, odreci se sama sebe. Želiš li zadobiti blaženi život, ne haj za sadašnji život. Želiš li biti uzvišen u nebu, budi ponizan u svijetu. Želiš li sa mnom kraljevati, ponesi sa mnom križ. Jer samo sluge križa nalaze život blaženstva i prave svjetlosti. – Gospodine Isuse Kriste, tvoj je put bio tvrd i prezren od svijeta. Podaj mi da te nasljedujem preziranjem svijeta. “Nije sluga veći od gospodara, niti učitelj nad učiteljem.” Na tvojem životu neka se sluga uči jer u tome su moje spasenje i prava svetost. Što god izvan njega čitao ili slušao, ne može me okrijepiti niti potpuno razveseliti. Sinko, budući da to znaš i da si sve iščitao, blago tebi budeš li to i činio! “Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati; i posjest ću ga uza se na prijestolje u kraljevstvu Oca mojega. – Neka bude tako, Gospodine, kao što si rekao i obećao, i daj da to zaslužim. Iz tvoje sam ruke primio križ; nosit ću ga sve do smrtri, kako si mi ga naložio. Zaista, život dobra redovnika jest križ, i upravo je on vodič u raj. Započeto je: ne smije se odustati, nema smisla napustiti. Hajde, braćo, pođimo zajedo. Isus će s nama. Radi Isusa prihvatili smo ovaj križ; njemu za volju ustrajat ćemo na križu. On, koji je naš vođa i preteča, bit će nam i pomoćnik. Evo, kralj naš stupa pred nama, borit će se za nas.

82


31.

Slijedimo ga odvažno! Neka se nitko ne plaši opasnosti: budimo spremni hrabro umrijeti u boju i “ne ostavljamo ljage na svojoj slavi” bijegom od križa. __________________ 4. Mt 9,9; Iv 14,6; 7. 1 Tim 6,19; 8. Iv 8,32; 9. Mt 19,17; 11. Usp. Mt 19,21; 12. Usp. Mt 16,24; 15. Mt 16,24; 18. Iv 13,16; 15,20; usp. Mt 10,24; 21. Usp. Iv 13,17; 22. Iv 14,21; usp. Otk 3,21; 31. Usp. 1 Mak 9,10. 

Pedeset sedmo poglavlje PADNEŠ LI U POGREŠKE, NE PREPUSTI SE MALODUŠNOSTI 1.

Sinko, više cijenim strpljivost i poniznost u poteškoćama nego veliku utjehu i pobožnost u sretnim trenucima. 2. Zašto te rastuži sitnica koju ti predbace? 3. Da je i nešto veće, ne bi se smio uzrujavati. 4. No sad ostavi to, neka prođe. Nije ni prvo ni novo, ni posljednje, poživiš li duže. 5. Sve dok te ne snađe protivština, osjećaš se snažnim. 6. Znaš i dobro savjetovati i drugima uputiti riječ ohrabrenja. 7. Ali kad nevolja iznenada bane na tvoja vrata, ponestane ti i savjeta i hrabrosti. 8. Imaj na umu svoju veliku krhkost. Često ona izađe na vidjelo i pri neznatinim poteškoćama. 9. Ipak, to biva za tvoje spasenje. 10. Kad ti se dogode takve i slične stvari, protjeraj ih, koliko možeš, iz srca; pa ako te nevolja i pritisne, ne daj se obeshrabriti i dugo uznemirivati. 11. Podnesi je bar strpljivo, ako već ne možeš radosno. 12. Čuješ li što neugodno pa te ozlovolji, suzdrži se i ne dopusti da išta neuredno, što bi sablaznilo malene, izađe iz tvojih usta. 13. Oluja će brzo utihnuti, a čim se vrati milost, zasladit će nutarnju bol. 14. Ja još živim – kaže Gospodin. Spreman sam ti pomoći i utješiti te više no prije, samo ako se u mene pouzdaš i pobožno me zazoveš. 15. Budi smireniji i spreman na još veću strpljivost. 16. Nije sve propalo ako osjećaš da te često sustižu neprilike i teške kušnje. 17. Čovjek si, a ne Bog; tijelo, a ne anđeo. 18. Kako bi ti mogao ostati uvijek na istom stupnju kreposti kad to nije bilo dano ni anđelu na nebu ni prvome čovjeku u raju? 19. Ja sam taj koji ojađene pridižem k spasenju i one koji priznaju svoju slabost prikučujem k svojem božanstvu. 20. – Gospodine, neka je blagoslovljena tvoja riječ, “od meda je slađa ustima mojim”. 21. Što bih učinio u tolikim svojim nevoljama i tjeskobama da me ti ne jačaš svojim svetim riječima. 22. Samo ako napokon stignem u luku spasa, zar će biti važno što sam i koliko trpio? 23. Podaj mi dobar svršetak i sretan prijelaz s ovoga svijeta. 24. Spomeni me se, Bože moj, i upravi me pravim putem u kraljevstvo svoje. Amen. _______________ 19. Usp. Job 5,11; 20. Usp. Ps 19,11; 119,103; 24. Neh 13,22.

Pedeset osmo poglavlje



O UZVIŠENIM STVARIMA I SKRIVENIM BOŽJIM SUDOVIMA NE TREBA MUDROVATI 1.

Sinko, čuvaj se rasprava o uzvišenim stvarima i skrivenim Božjim sudovima: zašto je ovaj tako zapostavljen, a onaj obdaren tolikom milošću; i zašto je ovaj toliko potisnut, a onaj izuzetno uzdignut.

83


2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32.

To nadilazi svaku ljudsku sposobnost. I Božje sudove ne mogu dokučiti nikakvo umovanje i rasprave. Kada ti, dakle, takve stvari prišaptava neprijatelj ili te o tome propituju radoznali ljudi, odgovori s prorokom:”Pravedan si, Gospodine, i pravedni su sudovi tvoji.” I ono:”Istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni.” Mojih se sudova valja bojati, a ne raspravljati o njima, jer su ljudskome umu nedokučivi. A nemoj istraživati i raspravljati ni o zaslugama svetaca; tko je od koga svetiji ili tko je veći u nebeskom kraljevstvu. To često rađa svađama i beskorisnim prepirkama, potiče oholost i ispraznu slavu, a otuda opet – dok ovaj uporno teži uzdići ovoga, a onaj nekoga drugog sveca – proizilaze zavist i razdori. Želja za takvim znanjem i istraživanjem ne donosti nikakva ploda. Osim toga ni svecima se to ne dopada. Nisam ja Bog nesklada, nego mira. A taj je mir više u istinskoj poniznosti, nego u vlastitoj uznositosti. Neka žar ljubavi potiče da više štuju ove ili one svece, no ta je sklonost prije ljudska nego božanska. Ja sam začetnik svih svetaca; ja sam davalac milosti, ja sam darivatelj slave. Ja svakom poznajem zasluge, ja sam ih predusreo blagoslovima svoje ljubavi. Ja sam svoje ljubljene imao na umu prije vjekova. Ja sam ih izabrao od svijeta, nisu oni mene izabrali. Ja sam ih pozvao, privukao milosrđem. Ja sam ih vodio kroza svakojake opasnosti, ja sam ih veledušno tješio. Ja sam im dao ustrajnost, ja sam okrunio njihovu strpljivost. Ja poznajem prvog i posljednjeg, ja ih ljubim neprocjenjivom ljubavlju. Mene treba hvaliti u svim svetima mojim, mene treba, nadasve, u svakom od njih blagoslivljati i častiti. Ta ja sam ih tako slavno uzvisio i predodredio, bez ikakvih njihovih prethodnih zasluga. Tko, dakle, prezire najmanjega od mojih, ne časti ni velikoga, jer ja sam učinio i maljušnja i velika. Tko svecu nešto usteže, usteže meni i svima u nebeskome kraljevstvu. Svi su oni jedno, svezom ljubavi: jednako osjećaju, jednako žele i svi se uzajamno ljube. Povrh toga – i to je ono najljepše – više ljube mene nego sebe i svoje zasluge. Budući da su sebe nadišli i otresli se sebeljublja, potpuno uranjaju u moju ljubav, u njoj uživaju i počivaju. Nema ničega što bi ih moglo odvratiti ili obeshrabriti; puni vječne istine, gore ognjem neugasive ljubavi. Zato neka puteni i niski ljudi prestanu raspravljati o položaju svetaca jer oni ne znaju ljubiti ništa doli vlastita zadovoljstva; omalovažavaju i pretjeruju kako im se svidi, a ne kako pristaje vječnoj Istini. A mnogi su neznalice, osobito oni manje prosvijetljeni, te jedva koga znaju voljeti savršenom duhovnom ljubavlju. Mnoge još na ovu ili na onu stranu zanose naravna sklonost i ljudsko prijateljstvo, pa kao što se vladaju u zemaljskim stvarima tako i u nebeskima. No neusporediva je razlika između onoga što nesavršeni misle i onog uzvišenog što prosvijetljeni ljudi po objavi dožive i promatraju. Čuvaj se, dakle, sinko, radoznala raspravljanja o stvarima koje nadilaze tvoje znanje. Ali se to više upni i nastoj da se, makar kao najmanji, nađeš u Božjem kraljevstvu. Pa kad bi netko i znao tko je od koga svetiji ili veći u kraljevstvu nebeskom, što bi mu to znanje koristilo ako se zbog te spoznaje ne bi preda mnom ponizio i uzdigao do veće hvale mojega imena? Mnogo je Bogu draži onaj koji razmišlja o težini svojih grijeha i o sićušnosti svojih kreposti te kako je još daleko od svetačke savršenosti nego onaj koji raspravlja koji je svetac veći ili manji.

84


33.

Bolje se svecima preporučivati pobožnim molitvama i suzama i ponizna srca zazivati njihov slavni zagovor nego ispraznim istraživanjem ispitivati njihove tajne. 34. Oni su vrlo, vrlo zadovoljni. Samo kad bi ljudi znali biti zadovoljni i obuzdavati svoja tašta govorenja. 35. Ne diče se vlastitim zaslugama, dapače, sebi ne pripisuju nikakva dobra, nego sve meni, jer sam im sve darovao iz svoje beskrajne ljubavi. 36. Ispunjeni su tolikim obiljem božanske ljubavi i radosti da njihovoj slavi ništa ne manjka niti sreći išta nedostaje. 37. Svi sveci, koliko su viši u slavi, toliko su ponizniji u sebi, a meni bliži i miliji. 38. I zato imaš napisano da su stavili svoje vijence pred Boga i pali ničice pred Janjetom i poklonili se “Živome u vijeke vjekova”. 39. Mnogi istražuju tko je veći u Božjemu kraljevstvu, a ne znaju hoće li biti dostojni ubrojiti se među najmanje. 40. Veliko je biti i najmanji u nebu, gdje su svi veliki, gdje će se svi “sinovi Božji zvati”! 41. (“Od najmanjega postat će tisuća”, “a tko ne doživi stotinu godina, prokletim će se smatrati”) 42. Kad su ono pitali učenici “tko je najveći u kraljevstvu nebeskom”, čuli su ovaj odgovor: “Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” 43. “Tko god se, dakle, ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.” 44. Jao onima koji se ne žele svojevoljno poniziti s malenima. Niska vrata nebeskog kraljevstva neće ih pustiti ući. 45. Jao i bogatašima, koji ovdje imaju svoju utjehu! Dok siromasi budu ulazili u kraljevstvo Božje, oni će stajati vani jaučući. 46. Radujte se, ponizni, i kličite, siromasi, “vaše je kraljevstvo Božje”, samo ako hodite u istini. ________________ 3. Ps 119,137; 4. Ps 19,10; 5. Rim 11,33; 7. Usp. Tit 3,9; 2 Tim 2,23; 8. Usp. 1 Kor 14,33; 10. Usp. Ps 84,12; 11. Usp. Ps 21,4; 13. Usp. Iv 15,16; 14. Usp. Gal 1,15; Jer 31,6; 18. Usp. Ps 150,1; 19. Usp. Mt 18,10; Mudr 6,7; 21. Usp. Iv 17,21; 38. Usp. Otk 4,10; 40. Mt 5,9; 41. Iz 60,22; 65,20; 42. Mt 18,1-3; 43. Mt 18,4; 45. Usp. Lk 6,24; 46. Usp. Lk 6,20; 3 Iv4. 

Pedeset deveto poglavlje SVU NADU I UZDANJE TREBA POLOŽITI SAMO U BOGA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

Gospodine, tko je moje uzdanje što ga imam u ovome životu ili tko mi je utjeha veća od ičega što ima pod nebom? Zar nisi ti, Gospodine Bože moj, čijem milosrđu nema kraja? Gdje mi je bilo dobro bez tebe ili kad mi je moglo biti loše uza te? Više volim biti siromašan radi tebe nego bogat bez tebe. Radije ću s tobom zemljom tumarati nego bez tebe nebo posjedovati. Gdje si ti, ondje je nebo; a gdje tebe nema, ondje su smrt i pakao. Ti si moja čežnja, i zato mi je za tobom uzdisati, vikati i zapomagati. Ni u koga se, naposljetku, ne mogu potpuno pouzdati, koji bi me u nevolji pravo pomogao, do u tebe jedinoga, Boga svojega. Ti si mi nada i uzdanje, i tješitelj moj i vjerniji od svih. “Svi traže svoje”, a ti tražiš samo moje spasenje i moj napredak i sve mi u dobro obraćaš. Pa ako me i izložiš različitim kušnjama i neprilikama, sve to upravljaš na moju korist. Običaj ti je kušati svoje miljenike na tisuću načina. I za tu kušnju ne pripadaju ti manja ljubav i hvala, nego kad bi me ispunio nebeskim utjehama.

85


13.

U tebe, dakle, Gospodine, Bože moj, stavljam svu svoju nadu i uzdanje, tebi na volju prepuštam svaku svoju nevolju i stisku jer, na što god izvan tebe svrnem oko, sve je krhko i nestalno. 14. Ta neće mi biti koristi od mnogih prijatelja, niti će mi uzmoći pomoći jaki pomagači, niti će mi prikladan savjet dati mudri savjetnici, niti me utješiti knjige učiteljâ, niti me spasiti kakvo dragocjeno blago, niti me zaštititi neko skriveno i pogodno mjesto – ako ti uza me ne staneš, ako me ti ne potpomogneš, ne ojačaš, ne utješiš, ne poučiš i ne zaštitiš. 15. Sve, naime, što naizgled vodi miru i sreći, a bez tebe je, zbiljski ne donosi nikakvu sreću. 16. Ti si, dakle, konačna svrha svakome dobru i vrhunac životu i dubina svakom izričaju i u tebe se nadasve uzdati – najsnažnija je utjeha svim tvojim slugama. 17. “U te su uprte oči moje, Bože moj”, Oče milosrđa. 18. Blagoslovi i posveti dušu moju nebeskim blagoslovom da postane tvojim svetim boravištem i prijestoljem tvoje vječne slave i da se u hramu tvojega dostojanstva ne nađe ništa što bi povrijedilo oči tvojega veličanstva. 19. Po množini svojih smilovanja i po veličini svoje dobrote, pogledaj na mene i uliši molitvu svojega siromašnog sluge, daleko prognanoga u kraj smrtne sjene. 20. Štiti i čuvaj dušu sluge svojega u tolikim pogibeljima pokvarena života i, uz pratnju svoje milosti upravi je putem mira u domovinu vječne sreće i svjetla. Amen. ________________ 9. Ps 141,6; 10. Fil 2,21; 16. Heb 6,18; 17. Ps 141,8; 25,2; 2 Kor 1,3; 19. Ps 51,3; Dan 9,17; Iz 9,2; 20. 2 Mak 6,25.

86


ČETVRTA KNJIGA

POBOŽNI POTICAJ NA PRIMANJE SVETOGA TIJELA KRISTOVA 1.

Glas Kristov govori:”Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.” 2. “Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje – za život svijeta.” 3. “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” 4. “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu.” 5. “Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.” _______________ 1. Mt 11,28; 2. Iv 6,51; 3. Mt 26,26; Lk 22,19; 1 Kor 11,24; 4. Iv 6,56; 5. Iv 6,63.



Prvo poglavlje S KAKVIM POŠTOVANJEM TREBA PRIMATI KRISTA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18.

To su tvoje riječi, Kriste, vječna Istino, iako nisu izrečene u isto vrijeme niti zapisane na istome mjestu. A budući da su tvoje, primiti mi ih je sa zahvlnošću i povjerenjem. Tvoje su i ti si ih iznio, a i moje su, jer si izrekao za moje spasenje. Rado ih primam iz tvojih usta da bi se dublje usadile u moje srce. Riječi tolike blagosti, pune slatkoće i ljubavi bodre me; ali me plaše vlastiti prijestupi, a nečista savjest odvraća od primanja tolikoga otajstva. Milina me tvojih riječi vabi, a mnoštvo mojih mana zaustavlja. Nalažeš da ti pristupam s povjerenjem želim li imati dijela s tobom i da primam hranu besmrtnosti želim li steći vječni život i slavu. “Dođite”, veliš “k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.” O slatke li i prijateljske riječi u uhu grešnika, kojom ti, Gospodine Bože moj, potrebna i siromašna pozivaš na pričest svojega presvetoga tijela. A tko sam ja, Gospodine, da se usuđujem prići k tebi? “Ta ni nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti”, a ti kažeš “dođite k meni svi”. Što znači ta preljubazna blagonaklonost i tako prijateljski poziv? Kako ću se odvažiti doći kad u sebi ne nalazim traga nikakvu dobru, koje bi me preporučilo? Kako ću te uvesti u svoj dom, kad sam tako često vrijeđao tvoje preblago lice? Anđeli i arkanđeli drhte iz poštovanja, sveci i pravednici od straha, a ti meni govoriš:”Dođite k meni svi!” Kad to ne bi bila tvoja riječ, tko bi joj povjerovao? I da to ti ne zapovijedaš, tko bi se usudio pristupiti? Eno, pravednik Noa! Stotinu je godina uložio u gradnju lađe, da bi se s nekolicinom spasio. Kako bih se ja u sat vremena mogao pripraviti da dostojno primim Graditelja svijeta? Mojsije, tvoj veliki sluga i posebni prijatelj, načinio je kovčeg od neraspadljiva drva pa ga obložio najčistijim zlatom da bi u njega pohranio ploče Zakona; a da se ja, raspadljivi stvor, usudim tako olako primati tebe, Začetnika Zakona i Darivatelja života?

87


19.

20. 21. 22. 23. 24.

25. 26. 27. 28.

29. 30.

31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40.

Salomon, najmudriji izraelski kralj, sedam je godina gradio veličanstveni hram na slavu tvojega Imena i osam dana proslavljao negovu posvetu; prinio je tisuću žrtava pomirnica i uza zvuk roga i klicanje svečano postavio Kovčeg Saveza na pripravljeno mjesto; a kako ću te ja, najnesretniji i najsiromašniji od ljudi, uvesti u svoj dom, kad jedva pola sata mogu provesti u pobožnosti, i kamo sreće kad bih bar jednom dostojno proveo tih pola sata! O, Bože moj, koliko li su se oni trudili da ti ugode! Ah, kako je neznatno ono što ja činim! Kako malo vremena upotrijebim da se pripravim na pričest! Malokad sam potpuno sabran, vrlo rijetko bez bar malo rastresenosti. A, dakako, u spasonosnoj nazočnosti tvojeg božanstva, ne bi mi smjela doći na um nikakva nedolična misao, niti me zaokupljati ikoji stvor, jer se spremam ugostiti ne anđela nego Gospodara anđelâ. A ipak je velika razlika između Kovčega Saveza Gospodnjeg s njegovim sadržajem i tvojeg prečistog Tijela s njegovim neizrecivim krepostima; između onih zakonskih žrtava, koje su predoznačavale ono što ima doći i prave žrtve tvojega Tijela, koja je upotpunjenje svih starih žrtava. Kako to da se više ne ražarim uz tvoju časnu prisutnost? Zašto se onda s većom pomnjom ne spremam na primanje tvojih svetinja, kad su oni stari sveti patrijarsi, pa i kraljevi i knezovi s cjelokupnim narodom pokazivali toliku pobožnost u božanskom štovanju? Vrlo pobožni “David igrao je iz sve snage” pred Božjim Kovčegom, sjećajući se dobročinstava, nekoć iskazanih ocima. Načinio je različita glazbala, objavio psalme i odredio da se radosno pjevaju, a i sam je nadahnut milošću Duha Svetoga, često udarao u citru; učio je izraelski narod svim srcem hvaliti Boga i posebne dane skladnim glasom blagoslivljati i slaviti. Ako su se već tada toliko isticali u pobožnosti i obnavljanju sjećanja na božansku slavu pred Kovčegom Saveza, koliko tek sada moramo imati i ja i sav kršćanski puk poštovanja i pobožnosti pred sakramentom, primajući preslavno Tijelo Kristovo? Mnogi trče na različita mjesta pohoditi svetačke moći, i dive se kad slušaju o njihovim djelima; razgledaju sjajne crkve i ljube njihove svete kosti umotane u svilu i zlato; a evo, ovdje si ti, preda mnom na oltaru, Bože moj, Svetac nad svecima, Stvoritelj ljudi i Gospodar anđelâ. Ljudi to često razgledaju iz puste znatiželje da bi vidjeli neviđeno, a vrate se s jedva kakvim plodom popravka, osobito ako je takvo optrčavanje lakoumno, bez prave skrušenosti. A ovdje u Oltarskom sakramentu, sav si prisutan, Bože moj i Čovječe, Isuse Kriste, ovdje se, kad god te dostojno i pobožno primimo, stječe i obilni plod vječnoga spasenja. Ali k tomu nas ne vodi nikakva lakoumnost, kamoli znatiželja ili putenost, već čvrst vjera, pobožna nada i iskrena ljubav. O nevidljivi Stvoritelju svijeta, Bože, kako divno postupaš s nama! Kako blago i ljubazno upravljaš svojim izabranima, dajući im u sakramentu sama sebe za hranu. To, zaista, nadilazi svaki pojam, to osobito privlači srca pobožnika i ražaruje čežnju. Tvoji pravi vjernici, koji nastoje popraviti sav svoj život, često iz ovoga presvetog sakramenta dobivaju veliku milost pobožnosti i ljubav prema kreposti. O čudesna i skrovita milosti sakramenta, za koju znaju samo vjernici Kristovi; nevjernici i sluge grijeha nisu je kadri iskusiti! Taj sakramenat daje duhovnu milost, duši obnavlja izgubljenu snagu i vraća grijehom nagrđenu ljepotu. Kadšto je ta milost tolika da se od obilja udijeljene pobožnosti osjeća krepkijim ne samo duh, nego i slabo tijelo. Ipak nam je oplakati i izrazito žaliti svoju mlitavost i nemarnost što u sebi nemamo više želje za primanje Krista jer u njemu je sva nada i zasluga onih koji se žele spasiti.

88


41.

On je, naime, naše posvećenje i otkupljenje; on je utjeha putnicima i užitak svecima. 42. Zato se valja izrazito žaliti što mnogi tako malo mare za ovo spsonosno otajstvo koje je nebu veselje i cijelome svijetu zaštita. 43. O slijepo li si i tvrdo ljudsko srce! Neizrecivi dar tako malo cijeniš, a, primajući ga iz dana u dan, padaš u ravnodušnost. 44. Kad bi se, naime, ovaj presveti sakramenat slavio samo na jednom mjestu i kad bi ga posvećivao samo jedan svećenik na svijetu, što misliš kolika bi želja ljude vukla na to mjesto i za tim Božjim svećenikom, da vide kako se slave božanska otajstva? 45. A sada su mnogi postali svećenici i Krist se prikazuje na mnogim mjestima. Na taj se način milost i ljubav Božja prema čovjeku pokazuje toliko veća, koliko je sveta pričest po cijelom svijetu raširenija. 46. Hvala ti, dobri Isuse, vječni Pastiru, koji si se nas siromahe i prognanike udostojao okrijepiti dragocjenim Tijelom i Krvlju svojom te nas na primanje ovih otajstava pozvati i riječju iz vlastitih usta, govoreći:”Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.” __________________ 7. Usp. Iv 13,8; 8. Mt 11,28; 11. 1 Kr 8,27; 14. Pj 3,4; 17. Post 6,9; usp. 7,7; 1 Pt 3,20; 18. Sir 45,1; Izl 25,10.11.16; 19. 1 Kr 5,9-11; 27. 2 Sam 6,14; 28. Usp. 2 Ljet 20,21; 23,13; 36. 1 Tim 2,5; 41. Usp. 1 Kor 1,30; 45. Usp. Heb 7,23; Mal 1,11; 46. Mt 11,28.



Drugo poglavlje U OVOM SE SAKRAMENTU OČITUJU VELIKA BOŽJA DOBROTA I LJUBAV PREMA ČOVJEKU 1.

2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

Uzdajući se, Gospodine, u tvoju dobrotu i veliko milosrđe, pristupam k tebi kao bolesnik k Spasitelju, kao gladan i žedan k Izvoru života, kao siromah Nebeskom Kralju, sluga Gospodaru, stvor Stvoritelju, kao rastuženi k svojumu blagom Tješitelju. Ta otkuda mi da ti dolaziš k meni? Tko sam ja da mi daješ sama sebe? Kako da se grešnik usudi pojaviti pred tobom i kako da ti smatraš vrijednim doći grešniku? Ti poznaješ svojega slugu i znaš da nema u sebi naikakva dobra radi kojega bi mu to priuštio. Ispovijedam stoga svoju bijedu, priznajem tvoju dobrotu, hvalim blagost i zahvaljujem za tvoju preveliku ljubav. Činiš to od svoje volje, a ne zbog mojih zasluga, da bolje upoznam tvoju dobrotu, da se obilnije ispunim tvojom ljubavlju, da mi na osobit način preporučiš poniznost. A budući da se to tebi sviđa i odredio si da bude tako, tvoja se dobrohotnost sviđa i meni; samo da se moja opakost ne bi usprotivila! O, preslatki i predobrostivi Isuse, koliko li ti, uz vječnu hvalu, dugujemo poštovanja i zahvalnosti za primanje tvojega svetog Tijela, čije dostojanstvo nijedan čovjek ne može dostatno cijeniti. A o čemu ću razmišljati kod ove pričesti, pristupajući svojem Gospodinu, kojeg nisam kadar dostojno štovati, a ipak ga želim pobožno primiti? Što mi je smisliti bolje i spasonosnije nego da se pred tobom do kraja ponižavam, a uzvisujem tvoju neizmjernu dobrotu prema meni? Hvalim te, Bože moj, i slavim u vijeke. Sebe prezirem i tebi se u dubini svoje bijede podlažem. Ti si Svetac nad svecima, a ja hrpa grijeha. I ti se priklanjaš meni koji nisam dostojan k tebi podići oči. Gle, ti dolaziš k meni, želiš biti sa mnom, zoveš me na svoju gozbu.

89


16.

Nakanio si mi dati nebesku hranu i anđeoski kruh za jelo: doista, ne nešto drugo, nego sama sebe, “kruh živi koji je s neba sišao” i “daje život svijetu”. 17. Eto, otkuda dolazi ljubav i u čemu odsijeva blagonaklonost! – Koliku ti zahvalnost i hvalu dugujemo za to! 18. O, kako je spasonosan i koristan tvoj naum koji si to ustanovio! Kako je draga i ugodna gozba, u kojoj sama sebe daješ za hranu! 19. O, kako je divno tvoje djelo, Gospodine, kako moćna tvoja snaga, kako neizreciva tvoja istina! 20. Rekao si, i sve je postalo; dogodilo se upravo to što si zapovijedio. 21. Čudesna je i vjerodostojna zbilja, koja nadilazi svako ljudsko poimanje, da si ti, Gospodine Bože moj, pravi Bog i čovjek, sadržan u neuglednim prilikama kruha i vina i da te pričesnik blaguje, a ipak ne potroši. 22. Ti, Gospodaru svemira, komu nitko ne nedostaje, želiš po ovom sakramentu boraviti u nama. Sačuvaj neokaljanim moje srce i moje tijelo, da tvoja otajstva – koja si odredio i ustanovio u prvome redu na svoju čast i trajni spomen – mogu radosnom i čistom savješću što češće slaviti i primati – na svoje vječno spasenje. 23. Veseli se, dušo moja, i zahvaljuj Bogu na tako plemenitu daru i jedinstvenoj utjehi, koju ti je ostavio u ovoj suznoj dolini. 24. Jer koliko god puta slaviš ovo otajstvo i primiš Tijelo Kristovo, toliko se puta uključuješ u djelo svojega otkupljenja i postaješ dionikom svih Kristovih zasluga. 25. Kristova se ljubav nikada ne umanjuje i veličina se njegova smilovanja nikada ne iscrpljuje. 26. Stoga se na nju moraš uvijek iznovice pripravljati duhovnom obnovom i pomno razmatrati veliko otajstvo spasenja. 27. Kad slaviš misu ili joj prisustvuješ, mora to za te biti tako veliko, novo i drago, kao da je upravo toga dana Krist prvi put, sišavši u krilo Djevice, postao čovjekom, ili, viseći na križu, trpio i umirao za spasenje ljudi. ____________________ 1. Usp. Ps 36,10; Iv 7,37; 2. Usp. Lk 1,43; 6. Ef 2,4; 16. Usp. Ps 78,25; Iv 6,33.51; 20. Usp. Ps 148,5; 22. Usp. 2 Mak 14,35; 25. Usp. 1 Iv 2,2. 

Teće poglavlje KORISNO JE ČESTO SE PRIČEŠĆIVATI 1.

Da, dolazim k tebi, Gospodine, da uživam u tvojem daru i da se radujem na tvojoj gozbi što si je, “u dobroti, spremio siromahu, Bože”. 2. Gle, u tebi je sve što mogu i moram željeti. Ti si moje spasenje i otkupljenje, nada i snaga, čast i slava. 3. Zato “razveseli dušu sluge svojega, jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem”. 4. Želim te sada pobožno i s poštovanjem primiti, spreman sam te uvesti u svoj dom, da uz Zakeja, i ja budem dostojan tvojega blagoslova i pribrojen sinovima Abrahamovim. 5. Duša moja i tijelo moje čeznu za tobom, srce moje želi se sjediniti s tobom. 6. Predaj mi se i dovoljno je. 7. Jer bez tebe nikakva utjeha ne tješi. 8. Bez tebe ne mogu biti i bez tvojega pohoda ne mogu živjeti. 9. Zato mi je k tebi često dolaziti i primati te kao lijek svojega spasenja da – ostanem li bez nebeske hrane – ne smalakšem na putu. 10. Ovako si, premilosrdni Isuse, propovijedajući puku i liječeći različite bolesti jednoć rekao:”Neću ih otpraviti gladne da ne klonu putem.” 11. Učini, dakle, sa mnom tako jer ti si u sakramntu ostao – vjernicima za utjehu. 12. Ti si, naime, duši slatka okrepa i tko te dostojno blaguje, bit će dionik i baštinik vječne slave.

90


13. Upravo je meni, koji tako često posrćem i griješim, tako brzo omlitavim i klonem, potrebno obnavljati se, čistiti i poticati mnogim molitvama, ispovijedima i primanjem tvojega svetog Tijela, da ne bih možda, uzdržavajući se duže od pričesti, napustio i sveti način života. 14. “Ta čovječje su misli opake od njegovog početka” i, ako ne priteče u pomoć božanski lijek, pada on u još veće opačine. 15. Dakle, sveta pričest odvraća od zla i jača u dobru. 16. Pa ako sam sada tako često nemaran i mlak kad se pričešćujem ili slavim misu, što bi tek bilo kad ne bih uzimao lijek i kad ne bih tražio tako važnu pomoć? 17. Iako se svaki dan ne osjećam spremnim i dovoljno pripravnim za slavljenje, ipak ću nastojati u prikladno vrijeme primiti božanska otajstva i postati dionikom tolike milosti. 18. Jer vjernoj duši, dokle god putuje daleko od tebe, u smrtnome tijelu, ovo je jedina utjeha – da često pomišlja na Boga i pobožnim srcem prima svoga Ljubljenoga. 19. O divne li blagonaklonosti tvoje dobrote! Ti, Gospodin Bog, Stvoritelj i Životvorac svih duhova, dostojiš se doći siromašnoj duši i svim svojim božanstvom i čovještvom utažiti njezinu glad! 20. O sretna li duha i blažene duše, koja tebe, Gospodina Boga svojega, zaslužuje primiti i, primajući te, ispuniti se duhovnom radošću! 21. Kako li velikog Gospodara prima, kako dragog Gosta ugošćuje, kako ugodnog Pratioca prihvaća, kako vjernog Prijatelja dočekuje, kako krasnog i plemenitog Zaručnika grli, kojega joj je ljubiti više od svih koje ljubi i ponad svega što želi! 22. Preslatki moj Ljubljeni, neka pred tvojim licem zanijeme nebo i zemlja i sav njihov ures. Ono što imaju od slave i krasote, dar je tvoje milosti i nikada neće dostići časti tvojega imena, čijoj “mudrosti nema mjere”. _________________ 1. Usp. Ps 67,11; 3. Ps 86,4; 4. Lk 19.9; 5. Usp. Iz 26,9; 10. Mt 9,35; 15,32; 14. Post 8,21; 18. Usp. 2 Kor 5,6; 22. Hab 2,20; Post 2,1; Ps 147,5.



Četvrto poglavlje MNOGA DOBRA PRIMAJU ONI KOJI SE POBOŽNO PRIČEŠĆUJU 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11.

Gospodine, Bože moj, preteci slugu svojega “blagoslovom sretnim” da zavrijedim dostojno i pobožno pristupiti tvomu uzvišenom sakramentu. Potakni srce moje k sebi i izbavi me od moje mlitavosti. “Pohodi me spasenjem svojim” da duhom okusim tvoju milinu koja se u ovom sakramentu skriva obilno kao u izvoru. Prosvijetli i moje oči, da proniknu u toliko otajstvo i ojačaj me nepokolebivom vjerom da vjerujem u nj. To je tvoje djelo, a ne moć ljudska; tvoja sveta ustanova, a ne ljudski izum. Nema, naime, toga koji bi po sebi bio prikladan shvatiti i razumijeti ono što nadilazi i anđeosku oštroumnost. A gdje ću onda ja, nevrijedni grešnik, prah i pepeo, istraživati i dokučiti tako duboko sveto otajstvo? Gospodine, u priprostosti srce, u dobroj i čvrstoj vjeri i po tvojoj odredbi pristupam k tebi s nadom i poštovanjem. Zaista vjerujem, ti si ovdje u sakramentu nazočan kao Bog i čovjek. Ti, dakle, želiš da te primim i da se s tobom sjedinim u ljubavi. Zato zazivam tvoju blagost i k tomu još usrdno molim posebnu milost da se sav s tobom stopim i uronim u ljubav te više ne hajem ni za kakvu drugu utjehu. Ovaj, naime, najuzvišeniji i najdostojniji sakrament spas je duše i tijela, lijek svakoj duhovnoj slabosti.

91


12.

Ti si već mnoga dobra udijelio, a odsad ih u sakramentu još češće dijeliš svojim miljenicima koji se pobožno pričešćuju; ti, Bože moj, zaštitniče duše moje, obnovitelju slabosti moje i darivatelju svake nutarnje utjehe. 13. Veliku im, naime, utjehu ulijevaš u različitim nevoljama i dižeš ih iz ponora vlastite malodušnosti k nadi u tvoju zaštitu; i nekom ih novom milošću iznutra krijepiš i prosvjetljuješ, te oni koji su sprva bili bojažljivi i prije pričesti osjećali se bez oduševljenja, poslije – okrijepljeni nebeskim jelom i pilom – zapažaju da su se promijenili nabolje. 14. A sa svojim izabranicima tako brižljivo postupaš zato da oni istinski upoznaju i očito iskuse kako sami po sebi ništa nemaju, a što je god dobra i milosti – od tebe primaju. 15. Sami su po sebi, naime, hladni, grubi i nepobožni; a po tebi postaju gorljivi, radosni i pobožni. 16. Ta tko, ponizno pristupajući izvoru slasti, neće odatle ponijeti malo slasti? 17. Ili tko, stojeći uz velik oganj, neće ondje primiti malo topline? 18. A ti si vrelo, uvijek puno i obilno, oganj koji trajno žari i nikada ne dogori. 19. Stoga, ako mi nije dopušteno zahvatiti iz punine izvora i napiti se dokraja, prislonit ću usta svoja na mali otvor toga nebeskog toka da odatle zahvatim bar kapljicu kojom ću ugasiti svoju žeđu, kako ne bih sasvim usahnuo. 20. Pa iako još ne mogu biti pun neba i žara kao što su kerubini i serafini, nastojat ću se ipak truditi u pobožnosti i pripraviti srce, da poniznim primanjem ovoga životvornog sakramenta steknem bar plamičak toga božanskog ognja. 21. A što god meni nedostaje, to ti, dobri Isuse, presveti Spasitelju, u meni dobrostivo i milostivo nadomjesti. Ti si se udostojao sve pozvati k sebi, govoreći:”Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.” 22. Ja se, doduše, trudim “u znoju lica svoga”, bol mi srce para, grijesi me tište, napasti uznemiruju, mnoge zle strasti sapinju i zaokupljaju, “a nikoga nema da mi pomogne”, nikoga da me oslobodi i spasi, ostim tebe, Gospodine Bože, Spasitelju moj. Tebi predajem sebe i sve svoje. Čuvaj me i dovedi u život vječni. 23. Primi me na hvalu i slavu imena svojega jer meni si pripravio svoje tijelo i krv za hranu i piće. 24. Podaj, Gospodine Bože, spasu moj, da po čestom primanju tvojega otajstva, raste i žar moje pobožnosti. __________________ 1. Usp. Ps 21,4; 3. Ps 106,4; 4. Ps 13,4; 7. Sir 17,31; 8. 1 Ljet 29,17; 12. Ps 54,6; 18. Usp. Heb 12,29; Lev 6,5; 21. Mt 11,28; 22. Usp. Post 3,19; Ps 22,12; 24,5. 

Peto poglavlje O DOSTOJANSTVU SAKRAMENTA I O SVEĆENIČKOM STALEŽU 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Kad bi imao čistoću anđeosku i neporočnost svetog Ivana Krstitelja, ne bi bio dostojan primati ovaj sakramenat niti ga dijeliti. Nisu, naime, ljudske zasluge to što čovjek posvećuje i dijeli Kristov sakramenat i hrani se kruhom anđeoskim. Uzvišeno je otajstvo i veliko dostojanstvo svećenikâ kojima je dano ono što anđelima nije dopušteno. Samo, naime, svećenici, u Crkvi zakonito zaređeni, imaju vlast slaviti misu i posvećivati Tijelo Kristovo. Svećenik je upravo Božji službenik koji se služi Božjom riječju, kako je Bog naredio i ustanovio. Međutim, Bog je tu glavni pokretač i nevidljivi izvršitelj. Njegovoj je volji sve podložno i njegovom se nalogu sve pokorava. Stoga u ovome najuzvišenijem sakramentu više moraš vjerovati Bogu svemogućemu, nego vlastitim osjetilima ili kakvu vidljivu znaku.

92


8. 9.

I zato k ovom činu treba pristupati sa strahom i poštovanjem. Pripazi, dakle, i imaj na umu, kakva ti je služba povjerena polaganjem biskupovih ruku. 10. Gle, postao si svećenik i posvećen si za slavljenje otajstva. Gledaj sada vjerno i pobožno, u svoje vrijeme, prinositi žrtvu i sam se pokazati neprijekornim. 11. Nisi olakšao svoje breme, već si vezan čvršćom svezom stege i obavezan na veću i potpuniju svetost. 12. Svećenik mora biti urešen svim krepostima te drugim pružati primjer čestita života. 13. Njemu nije tražiti savjeta od neukih nego od anđela na nebu ili od savršenih ljudi na zemlji. 14. Svećenik, odjeven u svetu odjeću, zastupa Krista, moleći se smjerno i ponizno Bogu za sebe i za sav svoj narod. 15. Sprijeda i straga nosi znak križa Gospodnjega da bi se neprestance sjećao muke Kristove. 16. Sprijeda nosi križ na misnici da bi pažljivo gledao na stope Kristove i revno ih nastojao slijediti. 17. Straga je označen križem da bi neprilike, tko god mu ih nanio, krotko snosio radi Boga. 18. Sprijeda nosi križ da bi žalio vlastite grijehe, a straga da i tuđe samilosno oplakuje, svjestan da je postavljen posrednikom između Boga i grešnika i da ne smije klonuti ni u moljenju ni u prinošenju Žrtve, sve dok ne bude dostojan isprositi milost i milosrđe. 19. Kad svećenik slavi misu – Boga časti, anđele razveseljava, Crkvu gradi, žive potpomaže, mrtvima pokoj pribavlja, a sam postaje dionikom svih dobara. ___________________ 2. Ps 78,25; 9. 1 Tim 4,14; 10. Usp. Br 9,13; tob 10,13; 11. Usp. Ev. Benedikt, Regula; 12. Usp. Tit 2,7; 13. Usp. Fil 3,20; 14. Usp. Heb 5,3; 7,27; 16. Usp. 1 Pt 2,21. 

Šesto poglavlje ŠTO JE ČINITI PRIJE PRIČESTI 1.

Gospodine, kad odmjerim tvoje dostojanstvo i svoju ništavnost, sav zadrhtim i u sebi se stidim. 2. Ne pristupim li, bježim od života; priđem li nedostojno, nanosim ti uvredu. 3. Što mi je, dakle, učiniti, Bože, pomoćniče moj i svjetniče moj u nevoljama? 4. Ti me nauči pravome putu, pokaži mi kakvu kratku vježbu, primjerenu svetoj pričesti. 5. Korisno je, naime znati, na koji mi je način pobožno i smjerno pripraviti srce da tvoj sakramenat spasonosno primim ili da tako veliku i božansku Žrtvu, dapače, prinesem. ____________________ 3. Iz 50,7.9. 

Sedmo poglavlje ISPITAJ SVOJU SAVJEST I ODLUČI SE POPRAVITI 1. 2.

K slavljenju, dijeljenju i primanju ovoga sakramenta Božji svećenik mora pristupati s najvećom poniznošću srca i svesrdnim poštovanjem, s velikom vjerom i pobožnom nakanom da proslavi Boga. Brižljivo ispituj svoju savjest i, koliko god si u moći, očisti je i uredi istinskim skrušenjem i poniznom ispovjeđu, tako da nemaš niti budeš svjestan ičega teškoga što bi te uznemirivalo i priječilo ti slobodan pristup.

93


3.

Izrazi negodovanje prema svim svojim grijesima općenito, a svagdanje prijestupe još naposte požali i oplači; i, dopusti li vrijeme, ispovijedi Bogu u tajnosti srca svu bijedu svojih strasti. 4. Uzdiši i žali što si još tako puten i svjetovan, tako neumrtvljenih strasti, tako pun požudnih osjećaja, tako neoprezan u vanjskim osjetilima, tako često upleten u različita maštanja, tako pretjerano sklon vanjštini, tako nemaran za nutrinu, tako lak na smijeh i razuzdanost, tako tvrd na plač i skrušenost, tako hitar na lakoumnost i tjelesne radosti, tako trom na strogost i revnost, tako znatiželjan čuti novosti i gledati posebnosti, tako nemaran prihvatiti ono što je ponizno i obično, tako pohlepan što više imati, tako škrt davati, tako uporan u zadržavanju, tako nesmotren u govorenju, tako nesuspregnut u šućenju, tako raspušten u ponašanju, tako bezobziran u postupanju, tako poglepan za jelom, tako gluh za riječ Božju, tako brz na dokolicu, tako spor na posao, tako budan kad se priča, tako pospan kad je sveto bdijenje, tako spreman odmah završiti, tako nestrpljiv čekati, tako nemaran u časoslovu, tako trom u bogoslužju, tako suh kod pričesti, tako često rastresen, tako rijetko istinski sabran, tako umah razdražljiv, tako neumoljivo zamjerljiv, tako nagao u osuđivanju, tako oštar u prekoravanju, tako objestan u sreći, tako potišten u neprilikama, s tako mnogo stvorenih dobrih odluka, a tako malo ostvarenih… 5. Ispovjedivši i oplakavši ove i druge svoje nedostatke, s bolom i velikom žalošću zbog svoje slabosti, stvori čvrstu odluku da ćeš neprestano popravljati svoj život i napredovati u dobru. 6. Zatim s potpunim predanjem i svojom voljom prikaži – na oltaru svojega srca – sama sebe na čast mojega Imena, kao vječnu žrtvu paljenicu, predajući mi, naime, vjerno svoje tijelo i dušu, da tako zavrijediš dostojno pristupiti prinošenju žrtve Bogu i primanju spasonosnog sakramenta mojega Tijela. 7. Jer nema dostojnijeg prikazanja i veće zadovoljštine za oproštenje grijeha nego čisto i potpuno prikazati Bogu sama sebe, zajedno s prikazanjem Tijela Kristova u misi i pričesti. 8. Učini li čovjek ono što može i istinski se pokaje svaki put kad k meni dođe moliti oproštenje i milost: “Života mi moga” – riječ je Gospodina Boga – “nije mi do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!”, jer više se neću spominjati grijeha njihovih nego ću im sve oprostiti. ___________________ 3. Usp. Ps 32,5; 8. Usp. Ez 33,11; 18,22; Heb 10,17. 

Osmo poglavlje O KRISTOVOJ ŽRTVI NA KRIŽU I O VLASTITU PREDANJU 1.

2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

Kao što sam, raširivši ruke na križu i naga tijela, sama sebe dragovoljno prikazao Bogu Ocu za tvoje grijehe, i to tako da u meni nije ostalo ništa što ne bi prešlo u žrtvu božanskog pomirenja, tako moraš i ti, dragovoljno, što je moguće srdačnije, sa svim svojim silama i osjećajima, prikazati sebe svaki dan u misi kao čistu i svetu žrtvu. Što više tražim od tebe negoli da mi se nastojiš posve predati? Što god daš, osim sebe, ne hajem, jer ne ištem tvojega dara, već tebe. Kao što tebi ne bi dostajalo da imaš sve, osim mene, tako se ni meni neće moći svidjeti, što god dao, ako mi ne prineseš sebe. Prinesi se meni i svega sebe predaj Bogu pa će biti primljena tvoja žrtva. Evo, ja sam za tebe svega sebe predao Ocu; dao sam i sve svoje Tijelo i Krv za hranu, da sav budem tvoj, a ti ostaneš moj. Ako pak ostaneš kod sebe i ne predaš se svojevoljno mojoj volji, nije to potpuno prikazanje niti će među nama biti prava sjedinjenja. Stoga, želiš li postići slobodu i milost, svim tvojim djelima mora prethoditi dragovoljno predanje sama sebe u Božje ruke.

94


9.

I malo je prosvijetljenih i iznutra slobodnih, zato što se ne znaju potpuno odreći samih sebe. 10. Nepromjenjiva je moja riječ:”Koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.” 11. Ti, dakle, želiš li biti moj učenik, prinesi mi sama sebe, sa svim svojim željama. __________________ 1. Usp. Iz 53,7; Heb 9, 28; 3. Usp. 2 Kor 12,14; Fil 4,17; 10. Usp. Lk 14,33. 

Deveto poglavlje SEBE I SVE SVOJE MORAMO PRINIJETI BOGU I ZA SVE MOLITI 1. 2. 3.

Gospodine, “tvoje je sve što je na nebu i na zemlji”. Želim se prikazivati tebi kao dragovoljni prinos i vječno ostati tvoj. Gospodine, u jednostavnosti svojega srca prinostim se danas tebi, za vječnog slugu, kao dar i žrtva svudiljne hvale. 4. Primi me s ovim svetim prinosom svoga dragocjenog Tijela, koje ti danas prikazujem u nazočnosti anđela što te nevidljivo okružuju, da meni i svemu tvome puku bude na spasenje. 5. Gospodine, prinosim ti, na oltaru izmirenja, sve svoje grijehe i prijestupe koje sam počinio pred tobom i svetim anđelima od dana kad sam prvi put mogao sagriješiti pa sve do danas: da ih ti sve spališ i sažežeš ognjem svoje ljubavi, da izbrišeš i sve mrlje mojih grijeha, očistiš moju savjest od svakoga prijestupa te, otpustivši mi potpuno sve i milosrdno me zagrlivši s poljupcem mira, vratiš mi svoju milost koju sam griješeći izgubio. 6. Što mogu učiniti za svoje grijehe, nego ih ponizno ispovjediti i oplakivati te bez prestanka moliti tvoje smilovanje? 7. Zaklinjem te: milostivo me usliši, dok stojim pred tobom, Bože moj. 8. Svi su mi moji grijesi nadasve mrski; ne želim ih nikada više počiniti; već za njih žalim, i žalit ću dokle god živim, spreman činiti pokoru i što veću zadovoljštinu. 9. Oprosti mi, Bože, oprosti mi grijehe moje radi svojega svetog Imena; spasi dušu moju, koju si otkupio svojom dragocjenom Krvlju. 10. Evo, tvojem se milosrđu preporučujem, u tvoje se ruke predajem. 11. Postupaj sa mnom po svojoj dobroti, a ne po mojoj zloći i krivici. 12. Prinosim ti i sva svoja dobra, premda ih je malo i nesavršena su, da ih ti pročistiš i posvetiš pa da ti postanu draga i prihvatljiva i da me neprestano potičeš na bolja te da mene, lijena i nekorisna čovječuljka, dovedeš blaženom i časnom cilju. 13. Prinosim ti i sve želje pobožnika, potrebe mojih roditelja, prijatelja, braće, sestara i svih koji su mi dragi i onih koji su, iz ljubavi prema tebi, meni ili drugima činili dobro: koji su od mene molili i željeli da za njih i za njihove molim ili mislim, bilo da još žive u tijelu bilo da su već mrtvi za ovaj svijet; da svi na sebi oćute kako im je došla pomoć tvoje milosti, moć utjehe, zaštita od pogibelji, oslobođenje od kazni, da, izbavljeni od svih zala, tebi iskažu veliku zahvalnost. 14. Prinosim ti i molitve pomirnice napose za one koji su me u nečemu uvrijedili, ražalostili ili pokudili, ili mi nanijeli kakvu štetu ili pak neugodnost; a i za sve koje sam ja ražalostio, uznemirio, povrijedio i sablaznio riječima ili djelima, svjesno ili nesvjesno; da svima nama zajedno oprostiš naše grijehe i međusobne uvrede. 15. Iščupaj, Gospodine, iz naših srca svaku sumnju, zlovolju, srdžbu i razdor i sve ono što može povrijediti ljubav i umanjiti bratski sklad. 16. Smiluj se, Gospodine, smiluj, onima koji mole tvoje milosrđe; podaj milost potrebnima, daj da živimo tako da postanemo dostojni uživati tvoju milost te zadobijemo život vječni. _________________ 1. Usp. 1 Ljet 29,11; 2. Usp. Pnz 16,10; 3. 1 Ljet 29,19; Tob 8,19; 5. Iz 60,7; 9. Usp. Ps 25,11; 1 Pt 1,18.19; 11. Usp. 1 Mak 13,46; 16. Usp. Ps 123,3.

95




Deseto poglavlje NE VALJA OLAKO PROPUSTITI SVETU PRIČEST 1. 2. 3. 4.

5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

15. 16. 17. 18. 19. 20. 21.

22.

Često treba navraćati k izvoru milosti i božanskog milosrđa, izvoru dobrote i svake čistoće, da se uzmogneš izliječiti od svojih strasti i opačina i da zaslužiš postati jači i budniji protiv svih kušnji i đavolskih zamki. Neprijatelj, znajući kakav se plod i osobita pomoć krije u svetoj pričesti, na sve načine i u svakoj prilici upinje se da, koliko god može, vjerne i pobožne duše od nje odvrati i odbije. Kad se, naime, neki odluče pripraviti za svetu pričest, upravo tada trpe gore sotonine nastraje i podrugivanja. Taj, naime, zloduh – kako piše u knjizi o Jobu – dolazi među djecu Božju da ih uznemiruje svojom uobičajnom zlobom ili ih toliko ustraši i dovede u nedoumicu kako bi umanjio njihovu ljubav ili im nasrtljivošću ugrabio vjeru, te da onda oni ili sasvim napuste pričest ili joj pristupaju mlako. Pa ipak, ne treba se nimalo obazirati na njegova lukavstva i izmišljanja, ma koliko bila ružna i strašna, već sva ta strašila okrenuti na njegovu glavu. Toga bijednika treba prezirati i ismijati, i zbog njegovih nastraja i uznemirivanja koja on potpiruje, ne treba propuštati svetu pričest. Prečesto smeta i pretjerana briga oko pobožnosti i neka tjeskoba kad treba poći na ispovijed. Postupi po savjetu razoritih ljudi i otkloni staršljivost i sitnjičavost jer to priječi Božju milost i upropaštava pobožnost duha. Ne propusti svetu pričest zbog neke male uznemirenosti ili poteškoće, već što prije pođi na ispovijed, a drugima rado oprosti sve uvrede. Ako si ti pak koga uvrijedio, ponizno zamoli oproštenje pa će ti i Bog rado oprostiti. Što koristi dugo odgađanje ispovijedi ili odgoda svete pričesti? Očisti se što prije, hitno ispljuj otrov, požuri uzeti lijek, i osjećat ćeš se bolje nego ako je nadugo odgađaš. Odgodiš li je danas radi ovoga, sutra može naići veća poteškoća: i tako bi se mogao neprestano sustezati od pričesti i postajati sve nesposobniji. Što brže možeš, otresi se sadašnje malaksalosti i tromosti jer ništa ne donosi dugo ostati tjeskoban, dugo uznemiren i zbog svagdašnjih se napasti odvraćati od božanskih otajstava. Još više škodi dugo odgađati pričest. Redovita je posljedića velika mlakost. A, na žalost, neki mlaki i raspušteni rado odgađaju ispovijed pa tako žele odgoditi i svetu pričest, da ne bi bili obvezni više pozornosti posvetiti sebi. O, kako je mala ljubav i slabašna pobožnost onih, koji tako olako propuštaju svetu pričest! Kako je sretan i Bogu drag onaj koji tako živi i svoju savjest čuva u takvoj čistoći da je svakoga dana pripravan za pričest, i bio bi vrlo zadovoljan kad bi mu to bilo dopušteno i kad bi to mogao bez prigovaranja! Uzdrži li se tko katkada iz poniznosti ili ga zapriječi opravdan razlog, vrijedan je hvale zbog strahopoštovanja. No, ako je posrijedi mlakost, tada mora sam sebe poticati i uprijeti se koliko je do njega, a Gospodin će pripomoći njegovoj želji, zbog dobre volje, na koju napose pazi. Kad je pak opravdano zapriječen, ali u sebi trajno podupire dobru volju i pobožnu nakanu da se pričesti, neće tada izgubiti plod sakramenta. Ta svaki se pobožnik može svakodnevno i svaki čas, spasonosno i neometano, duhovno pričestiti Kristom; no ipak u neke dane i u određeno virjeme s dubokim poštovanjem teba primiti Tijelo svojega Otkupitelja na sakramentalni način i više pred očima imati Božju hvalu i čast nego tražiti svoju utjehu. Jer toliko se puta otajstveno pričešćuje i nevidljivo okrepljuje koliko puta iznovice razmatra otajstvo utjelovljenja i muke Kristove i ražaruje se u njegovoj ljubavi.

96


23.

A tko se inače ne sprema, osim uoči blagdana ili samo iz običaja, nerijetko će biti nespreman. 24. Blažen tko se Gospodinu prikazuje kao paljenica, kad god slavi misu ili se pričešćuje. 25. Ne budI pri slavljenju mise prespor ili prebrz, već se drži dobroga općeg načina onih s kojima živiš. 26. Ne smiješ drugima biti težak i dosadan, već se držati zajedničkog puta kako su utanačili pretpostavljeni; nastoj služenjem više koristiti drugima negoli vlastitoj pobožnosti ili sklonosti. __________________ 3. Usp. Ps 78,49; 4. Job 1,6; 2,1; 9. Usp. Kol 3,13; 10. Usp. Mt 5,23-24. 

Jedanaesto poglavlje TIJELO KRISTOVO I SVETO PISMO VRLO SU POTREBNI VJERNOJ DUŠI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21.

O preslatki Gospodine Isuse, kolika je slast za pobožnu dušu s tobom blagovati na tvojoj gozbi. Tu joj se ne nudi drugo jelo za hranu doli ti, jedini njezin ljubimac, za kojim čezne ponad svih želja srca. I za mene bi bila slast, u tvojoj nazočnosti, plakati od duboka ganuća i, poput pobožne Magdalene, suzama kvasiti tvoje noge. Ali gdje je ta pobožnost? Gdje je ta velika bujica svetih suza? Doista, pred tobom i pred tvojim svetim anđelima moje bi srce moralo gorjeti i plakati od radosti. U sakramentu, naime, ti si zaista uza me, premda skriven pod drugim prilikama. Ta gledati te u tvojemu vlastotom i božanskom sjaju – to moje oči ne bi mogle podnijeti, ali ni cijeli svijet ne bi podnio sjaj slave tvojega veličanstva. Time, dakle, što se skrivaš u sakramentu, pomažeš mojoj slabosti. Onoga kojemu se klanjaju anđeli na nebu, ja posjedujem i – klanjam mu se. No, ja za sada još u vjeri, oni pak u obličju i bez vela. Ja moram biti zadovoljan svjetlom prave vjere i hoditi u njoj dok ne svane dan vječne jasnoće i ne uminu sjene prilikâ. “A kad dođe ono savršeno”, prestat će potreba za sakramentima, jer blaženici u nebeskoj slavi ne trebaju sakramentalnog lijeka. Oni se beskrajno raduju u Božjoj nazočnosti, gledajući njegovu slavu licem u lice i, od slike preobraženi u sliku beskrajnoga božanstva, uživaju Božju Riječ koja je postala tijelom, “što bijaše od početka” i “ostaje dovijeka”. Kad se prisjetim tih divota, preko volje mi je i svaka duhovna utjeha, jer dokle god ne budem otvoreno gledao Gospodina svoga u njegovoj slavi, za ništa ću smatrati ono što vidim i čujem na svijetu. Svjedok si mi, Bože, da me nijedna stvar ne može utješiti, nijedan stvor smiriti, osim tebe, Bože moj, koga želim vječno gledati. No to je nemoguće dok sam u ovome smrtnom tijelu. Stoga je potrebno da budem vrlo strpljiv i u svakoj želji tebi podložan. Jer i tvoji sveci, Gospodine, koji se već raduju s tobom u nebeskom kraljevstvu, dok su živjeli, čekali su dolazak tvoje slave u vjeri u velikoj strpljivosti. Ono što su oni vjerovali, i ja vjerujem, čemu su se oni nadali, tomu se i ja nadam, kamo su oni prispjeli, čvrsto se uzdam i ja prispjeti – po tvojoj milosti. Dotada ću pak hoditi u vjeri, ohrabren primjerima svetaca. Imat ću, dakako, i Svete knjige za utjehu i ogledalo životu, a ponad svega tvoje presveto Tijelo kao osobit lijek i pribježište. Osjećam da su mi dvije stvari najpotrebnije u ovome životu. Bez njih bi mi bio nepodnošljiv ovaj bijedni život. Zatočen u tamnici ovoga tijela, priznajem, u dvojemu oskudijevam, naime, u hrani i u svjetlu.

97


22.

Zato si meni iznemoglom za okrepu duše i tijela dao svoje sveto Tijelo, a nozi mojoj postavio svjetiljku svoje riječi. 23. Bez toga dvoga ne bih mogao dobro živjeti. 24. Božja je riječ, naime, svjetlo mojoj duši, a tvoj sakramenat kruh životu. 25. To se može nazvati i dva stola, postavljena sa svake strane u riznici svete Crkve. 26. Jedan je stol – svet oltar i na njemu posvećeni kruh, to jest dragocjeno Tijelo Kristovo. 27. Drugi je – božanski Zakon, i u njemu sveti nauk, koji tumači pravu vjeru i pouzdano vodi sve do iza zastora, gdje je Svetinja nad svetinjama. 28. Hvala ti, Gospodine Isuse, Svjetlo vječne svjetlosti, za stol svetog nauka, koji si nam prostro po svojim slugama prorocima i apostolima i drugim učiteljima. 29. Hvala ti, Stvoritelju i Otkupitelju ljudi, koji si, da bi cijelome svijetu pokazao svoju ljubav, priredio veliku večeru, i na njoj nam pružio kao hranu ne slikovito janje, već svoje presveto Tijelo i Krv, razveseljavajući sve vjernike svetom gozbom i napajajući ih spasonsnim kaležom, u kojemu su sve rajske slasti. Tu se s nama goste i anđeli, ali s još većim užitkom. 30. O, kako je uzvišena i poštovanja dostojna služba svećenikâ kojima je dano Gospodara Slave svetim riječima posvećivati, usnama blagoslivljati, rukama držati, vlastitim ustima uzimati i drugima dijeliti! 31. O, kako moraju biti čiste ruke, kako neoskvrnjena usta, kako sveto tijelo, kako neokaljano srce svećenika u koje toliko puta ulazi Začetnik čistoće! 32. Iz usta svećenika, koji tako često uzima Kristov sakramenat, ne smije izlaziti riječ koja ne bi bila sveta, čestita i blagotvorna. 33. Njegove oči, naviknute gledati Tijelo Kristovo, morale bi biti bezazlene i stidljive. 34. Ruke, naviknute često doticati Stvoritelja neba i zemlje, moraju biti čiste i uzdignute k nebu. 35. Posebno je svećenicima rečeno u Zakonu:”Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” 36. Pomogla nam, svemogući Bože, tvoja milost, da mi koji smo primili svećeničku službu, uzmognemo tebi služiti dostojno i pobožno u svakoj čistoći i dobre savjesti. 37. Pa ako već ne možemo živjeti u tolikoj nevinosti života kao što bismo morali, daj nam da bar dostojno oplakujemo zla koja smo počinili te tebi ubuduće, u duhu poniznosti s dobrom voljom i nakanom, to revnije služimo. ____________________ 2. Usp. Lk 7,38; 4. Usp. Otk 14,10; Tob 11,11; 8. Usp. Heb 1,6; 9. Usp. 2 Kor 5,7; 10. Pj 4,6; 11. 1 Kor 13,10; 12. Usp. 1. Kor 13,12; 2 Kor 3,18; 1 Iv 1,1; 1 Pt 1,25; 14. Rim 1,9; 16. Usp. Heb 6,12; Tit 2,13; 18. Usp. 2 Kor 5,7; 1 Mak 12,9; 22. Ps 119,105; 24. Iv 6,48; 25. Usp. Ez 40,39; 26. 1 Sam 21,5; 27. Heb 6,19; 9,3; 28. Usp. Ef 4,11; 29. Lk 14,16; Ps 116,13; 30. Usp. Ps 29,3; 34. 1 Tim 2,8; 35. Usp. Lev 11,44; 19,2; 36. 1 Tim 1,5. 

Dvanaesto poglavlje TKO SE ŽELI S KRISTOM SJEDINITI, MORA SE S VELIKOM POMNJOM PRIPRAVITI 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Ja sam ljubitelj čistoće i davalac svake svetosti. Ja tražim čisto srce i ondje je mjesto mojega počinka. Pripravi mi “veliko blagovalište”, prostrto, i kod tebe ću blagovati Pashu sa svojim učenicima. Želiš li da k tebi dođem i stanem kod tebe, ukloni stari kvasac i očisti stan srca svojega. Izbaci sav svijet i sav zveket opačina. Ostani “kao samotan vrabac na krovu” i u gorčini svojega srca razmišljaj o svojim prestupcima.

98


7.

Ta svaki zaljubljenik pripravlja svojoj Ljubavi najbolje i najljepše mjesto, jer se u tome ogleda naklonost onoga koji prima Ljubav. 8. No, znaj, nećeš se dostatno pripraviti vrijednošću svojega truda, pa čak kad bi se tako pripravljao i cijelu godinu i kad ništa drugo ne bi imao na umu. 9. Nego te k svojem stolu pripuštam samo smilovanjem i milošću, kao što bi bogataš pozvao na objed prosjaka i taj ne bi mogao ničime drugim uzvratiti njegova dobročinstva, osim da se ponizi i zahvali mu. 10. Učini što je do tebe, i to pomnjivo – ne iz običaja, ne iz nužde, već sa strahom i poštovanjem – i s ushitom primi Tijelo ljubljenog Gospodina, Boga svojega, koji se udostojao doći k tebi. 11. Ja sam onaj koji te pozvao, ja sam odredio da tako bude, ja ću nadoknaditi ono što ti nedostaje. Dođi i uzmi me! 12. Kad udijelim milost pobožnosti, zahvali Bogu svojemu, ne zato što si dostojan, već stoga što sam ti bio milostiv. 13. Ako je nemaš, nego se, naprotiv, osjećaš suhim, prioni na molitvu, uzdiši, kucaj i ne prestani dok ne zavrijediš primiti mrvicu ili kapljicu spasonosne milosti. 14. Ti mene trebaš, ne ja tebe. 15. Ti ne dolaziš mene posvetiti, nego ja dolazim tebe posvetiti i poboljšati. 16. Ti dolaziš da se od mene posvetiš i sa mnom sjediniš, da novu milost primiš i da se iznovice oduševiš za popravak. 17. Ne zanemari ove milosti, već, neprestance, sa svom pomnjom, pripravljaj svoje srce i uvedi k sebi svoga Ljubljenog. 18. Potrebno je, međutim, da se na pričest ne samo pobožno pripraviš nego da u toj pobožnosti brižljivo ostaneš i nakon primanja sakramenta. 19. I nije manje važna brižljiva zahvala od pobožne priprave. 20. Brižljiva pak zahvala opet je najbolja priprava za stjecanje veće milosti. 21. Ako se, naime, netko odmah previše prepusti vanjskim utjehama, postaje od toga vrlo neprikladan za veće milosti. 22. Čuvaj se brbljavosti, ostani u skrovitosti i uživaj Boga svojega. 23. Imaš onoga koga ti čitav svijet ne može oteti. 24. Ja sam onaj kojemu moraš dati svega sebe; tako da ne živiš više u sebi, nego – bez svake brige – u meni. ___________________ 2. Usp. Dj 7,49; 3. Mk 14,14-15; Lk 22,11-12; 4. Usp. 1 Kor 5,7-8; 6. Ps 102,8; Iz 38,15; 9. Usp. Lk 14,13-14; 12. Mt 18,33; 14. Usp. 2 Mak 14,35; 17. 1 Tim 4,14; usp. 1 Sam 7,3; 22. Usp. Iz 10,19; 24. Usp. Gal 2,20. 

Trinaesto poglavlje POBOŽNA DUŠA MORA SVIM SRCEM TEŽITI ZA SJEDINJENJEM S KRISTOM U SAKRAMENTU 1.

2. 3. 4. 5. 6.

Tko će mi, Gospodine, dati da tebe sama nađem, da ti otvorim cijelo svoje srce, da te uživam po želji duše svoje i da me nitko zato ne prezire; nego da samo ti govoriš meni i ja tebi, kao što ljubitelj običava govoriti ljubljenom i prijatelj objedovati s prijateljem. To molim, to želim, da se sav sjedinim s tobom i srce svoje odvratim od svih stvorenih stvari, a da primanjem svete pričesti i čestim slavljenjem svete mise sve više zavolim ono što je nebesko i vječno. Nego, Gospodine Bože, kad ću se s tobom sav sjediniti i potpuno se utopiti u tebi i sebe posve zaboraviti? Ti budi u meni, a ja u tebi i dopusti da tako zajedno i ostanemo. Zaista, ti si moj Ljubljeni, izabran “među tisućama”, u kojemu moja duša želi boraviti sve dane života svojega. Zaista, ti si moj mirotvorac, u kojemu je najveći mir i pravi spokoj, izvan koga vladaju muka i bol i beskrajna bijeda.

99


7.

Zaista, ti si “Bog skriveni”; s bezbožnicima ne raspravljaš, već riječ izmjenjuješ s poniznima i bezazlenima. 8. O, kako je drag duh tvoj, Gospodine. Da bi djeci posvjedočio svoju ljubav, dosotojiš se krijepiti ih slatkim kruhom što silazi s neba! 9. “Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Bog naš” svim svojim vjernima? Njima se ti, da bi imali svagdašnju utjehu i da im srce uzdigneš k nebu, daješ da te blaguju i uživaju. 10. Koji je to narod tako slavan kao što je puk kršćanski? Ili koje je stvorenje pod nebom tako ljubljeno kao pobožna duša kojoj Bog pristupa da bi je hranio svojim slavnim Tijelom? 11. O neizrecive milosti! O čudesna dostojanstva! O neizmjerne ljubavi na tako osobit način iskazane čovjeku! 12. I, “što da uzvratim Gospodinu” za tu milost, za tako izuzetnu ljubav? 13. Nema ništa drugo što bih mu umjesnije mogao dati nego da Bogu svojemu potpuno predam svoje srce i s njim se najsrdnije združim. 14. Tada će zaklicati sve što je u meni, kad se s Bogom savršeno sjedini duša moja. 15. Tada će mi reći: Ako ti hoćeš biti sa mnom, ja hoću s tobom. 16. A ja ću mu otpovrnuti: Udostoj se, Gospodine, ostati sa mnom, ja želim rado biti s tobom. _________________ 1. Usp. Pj 8,1; Izl 33,11; 5. Usp. Pj 5,10; Iz 42,1; Mt 12,18; 7. Iz 45,15; Izr 3,32; 8. Mudr 12,1; 16, 21; Iv 6,50; 9. Pnz 4,7; 10. Pnz 4,8; 12. Ps 116,12. 

Četrnaesto poglavlje KAKO PONEKI POBOŽNICI GORLJIVO ČEZNU ZA TIJELOM KRISTOVIM 1. 2.

“O kako je velika, Gospodine, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje.” Kad se sjetim nekih pobožnika, Gospodine, kako pristupaju tvojem sakramentu s velikom pobožnošću i čežnjom, vrlo često u sebi se zastidim i pocrvenim što k tvojem oltaru i svetoj pričesti pristupam tako mlako i hladno, što ostajem tako suh, bez pobožnosti i srdačnosti, što nisam potpuno ražaren pred tobom, Bogom svojim, ni tako snažno zanesen i ganut, kao što su bili mnogi pobožnici, koji se zbog prevelike želje za pričešću i žive ljubavi u srcu nisu mogli uzdržavati od suza, nego su za tobom, živim vrelom, žudili jednako ustima srca i tijela, ne mogavši drukčije ublažiti niti utažiti svoju glad nego da u najvećoj radosti i duhovnoj čežnji prime tvoje Tijelo. 3. Njihova istinski žarka vjera pouzdan je znak tvoje svete prisutnosti. 4. Jer oni zaista prepoznavaju Gospodina svojega “u lomljenju kruha”; njihovo srce tako živo gori zbog Isusa koji s njima hodi. 5. A od mene su često daleko takva čežnja i pobožnost, tako snažna ljubav i žar. 6. Dobri, slatki i blagi Isuse, budi mi milostiv. 7. Dopusti svojemu siromašnom prosjaku bar katkad oćutjeti u svetoj pričesti malo tvoje srdačne ljubavi, da moja vjera još ojača, nada tvojom dobrotom poraste, a ljubav, jednom zbiljski zapaljena, nakon što je okusila nebesku manu, nikada ne ugasne. 8. A tvoje milosrđe može mi udijeliti i tu željenu milost te me duhom žarke ljubavi blago pohoditi u dan tvoje naklonosti. 9. Iako, dakako, ne gorim tolikom čežnjom tvojih odabranih pobožnika, ipak, po tvojoj milosti, osjećam želju za tom njihovom žarkom čežnjom i zato molim i žudim da postanem dionikom svih takvih revnih ljubitelja tvojih, ne bih li se pribrojio i njihovoj svetoj zajednici. __________________ 1. Ps 31,20; 2. Usp. Jer 2,13; 4. Usp. Lk 24,32.35; 6. Lk 18,13; 8. Usp. 2 Kor 9,8; Iz 4,4.

100




Petnaesto poglavlje MILOST POBOŽNOSTI STJEČE SE PONIZNOŠĆU I SAMOODRICANJEM 1.

Milost pobožnosti moraš ustrajno tražiti, željno moliti, strpljivo i pouzdano očekivati, zahvalno primati, ponizno čuvati, revno surađivati s njom, a Bogu prepustiti vrijeme i način pohoda, dok ne dođe. 2. Posebice se moraš poniziti kad ćutiš malo ili nimalo pobožnosti u nutrini; ali ne valja odviše klonuti duhom niti se prekomjerno žalostiti. 3. Bog često u kratkome trenutku daje ono što je dugo kratio. 4. Katkada daje na kraju ono što je spočetka, na našu molitvu, oklijevao dati. 5. Kad bi se milost uvijek brzo davala i po želji umah dobivala, slab čovjek ne bi to mogao izdržati. 6. Zato milost pobožnosti valja iščekivati u dobroj nadi i u poniznoj strpljivosti. 7. Ipak, pripiši sebi i svojim grijesima ako ti ne bude udijeljena, ili čak neopazice oduzeta. 8. Katkada milost priječi ili skriva sitnica; kad bi se to smjelo zvati sitnicom, a ne nadasve velikom stvari, jer sprečava toliko dobro! 9. Međutim, ako to, bilo malo bilo veliko, ukloniš i potpuno svladaš, bit će ti što si molio. 10. Odmah, naime, čim se Bogu svim srcem predaš i ništa ne tražiš po svojoj želji ili volji, nego se sasvim prepustiš njemu, osjetit ćeš se zadovoljnim i smirenim; ta ništa ti neće tako goditi i ugađati kao naklonost Božje volje. 11. Tko god, dakle, svoju težnju bezazlena srca upravi gore k Bogu, i otrese se svake nuredne ljubavi ili sklonosti prema bilo kojoj stvorenoj stvari, bit će najprikladniji da primi milost i dostojan dara pobožnosti. 12. Jer Gospodin izlijeva svoj blagoslov tamo gdje nađe “prazne sudove”. 13. I što se tko savršenije odrekne niskih stvari i što više samoprezirom mrtvi sama sebe, to brže milost pristiže, to obilnije ga napunja, to mu više oslobođeno srce uzdiže. 14. Tada će vidjeti i obilovati i čuditi se i širit srce u njemu jer “ruka Gospodnja je s njime”, a on se sav predao u ruke njegove – dovijeka. 15. “Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek”, koji Boga traži svim srcem svojim i komu se “duša ne predaje ispraznosti”. 16. On će, primajući svetu Euharistiju, steći veliku milost sjedinjenja s Bogom, budući da ništa ne polaže na vlastitu ugodnost i utjehu, već na Božju čast i slavu. ___________________ 12. 2 Kr 4,3; 14. Iz 60,5; Lk 1,66; 15. Ps 128,4; 24,4.



Šesnaesto poglavlje KRISTU MORAMO IZNIJETI SVOJE NEVOLJE I MOLITI NJEGOVU MILOST 1. 2. 3. 4. 5.

O, preslatki i premili Gospodine – kojega sada želim pobožno primiti – ti znaš moju slaboću i nevolju koju trpim, u kolikim grijesima i manama ležim, kako sam često opterećen, kušan, smeten i okaljan. K tebi dolazim po lijek, od tebe molim utjehu i olakšanje. Govorim sveznajućem, kojemu je očita sva moja nutrina. Samo ti me možeš potpuno utješiti i pomoći. Ti znaš koja su mi dobra najpotrebnija i kako sam oskudan krepostima. Evo, stojim pred tobom siromašan i gol, moleći milost i zazivajući milosrđe.

101


6.

Okrijepi gladna prosjaka, zagrij moju hadnoću ognjem svoje ljubavi, prosvijetli moju sljepoću jasnoćom svoje prisutnosti. 7. Sve zemaljsko preobrazi mi u gorčinu, sve teško i protivno u strpljivost, sve nisko i stvoreno u prezir i zaborav. 8. Uzdigni moje srce k sebi u nebo i ne daj da lutam zemljom. 9. Već od sada ti mi jedini budi sladak dovijeka jer samo ti si moje jelo i pilo, moja ljubav i radost, moja slatkoća i sve moje dobro. 10. O, kad bi me svojom prisutnošću zažario, zapalio i u sebe preobrazio, da postanem s tobom “jedan duh” po milosti nutarnjega sjedinjenja i po rastapanju žarke ljubavi! 11. Ne dopusti da odem od tebe gladan i žedan, nego postupi sa mnom milosrdno, kao što si često običavao divno postupati sa svojim svetima. 12. Zar bi bilo čudno ako bih se po tebi sav pretvorio u oganj i ako bi sve moje u meni nestalo, kad si ti oganj koji vječno gori i nikada ne prestaje, ljubav koja srca čisti i razum prosvjetljuje? ________________ 3. Usp. Iv 18,4; 10. Usp. 1 Kor 6,17; 12. Lev 6,5-6.



Sedamnaesto poglavlje O ŽARKOJ LJUBAVI I ŽIVOJ ŽELJI DA SE PRIMI KRISTA 1. 2. 3. 4. 5. 6.

7.

8.

9.

S najvećom pobožnošću i žarkom ljubavlju, sa svom žudnjom i žarom srca, želim te primiti, Gospodine, kao što su te željeli primiti mnogi sveci i pobožne osobe koje su ti se najviše svidjele zbog svetosti života i bile vrlo gorljive u pobožnosti. O Bože moj, vječna ljubavi, sve dobro moje, srećo neograničena, žudim te primiti najsnažnijom čežnjom i najuzvišenijim poštovanjem što ga je ikada koji svetac imao ili mogao oćutjeti. I premda nevrijedan imati sve one osjećaje pobožnosti, ipak ti prinosim sve čežnje svojega srca, kao da bih ja jedini posjedovao sve one žarke, tebi najdraže želje. No i sve što pobožna duša može shvatiti i poželjeti, sve to pružam tebi i prikazujem s najvećim štovanjem i najiskrenijom srdačnošću. Ništa ne želim pridržati sebi, nego sebe i sve svoje dragovoljno i najradosnije žrtvovati. Gospodine Bože moj, Stvoritelju i Otkupitelju moj, želim te danas primiti s takvom čežnjom i poštovanjem, hvalom i čašću, s takvom zahvalnošću, dostojnošću i ljubavlju, s takvom vjerom, nadom i čistoćom, kako te je primila i željela tvoja presveta Majka, slavna Djevica Marija, kad je ono anđelu, koji joj je navijestio otajstvo Utjelovljenja, ponizno i pobožno odgovorila:”Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I kao što je blaženi tvoj Preteča, najodličniji od svetaca, Ivan Krstitelj, dok je još bio zatvoren u majčinoj utrobi, u tvojoj prisutnosti zaigrao obradovan po Duhu Svetom, i kasnije, ugledavši Isusa kako hoda među ljudima, u velikoj poniznosti s pobožnom čežnjom rekao:”Prijatelj zaručnikov, koji stoji uza nj i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov”, tako i ja želim usplamtjeti velikim i svetim željama i tebi od svega srca darovati sama sebe. Stoga ti, za sebe i za sve koji su mi se preporučili u molitve, prinosim klicanja svih pobožnih srdaca, njihove žarke čežnje, duhovne zanose i nadnaravna prosvjetljenja i nebeska viđenja, i pružam ti to sa svim krepostima i hvalama kojima te slavilo ili će te slaviti svako stvorenje na nebu i na zemlji, da bi te svi dostojno hvalili i dovijeka slavili. Primi moje želje, Gospodine Bože moj, i čežnje da te beskrajno hvalim i neizmjerno blagoslivljam, na što ti imaš pravo prema punini svoje neizrecive veličine.

102


10.

To ti predajem i želim predati svaki dan i čas, te pozivam i zaklinjem da ti – molitvama i željama – sa mnom zahvaljuju i hvalu iskazuju svi nebeski duhovi i svi tvoji vjernici. 11. Neka te hvale svi narodi, plemena i jezici i neka uzvišenim klicanjem i žarkom pobožnošću uzvisuju tvoje sveto i poput meda slatko Ime. 12. I svi koji smjerno i pobožno slave i pravom vjerom primaju tvoj sakramenat, nek zasluže naći kod tebe milost i milosrđe, a neka se usrdno pomole i za me grešnika. 13. I kad zadobiju željenu pobožnost i ugodno sjedinjenje, te se, potpuno utješeni i čudesno okrijepljeni, vrate od svetog stola, neka se udostoje sjetiti i mene siromaha. _____________________ 6. Lk 1,38; 7. Usp. Lk 1,44; Iv 1,36; 3,29; 9. Ps 150,2; 11. Dan 7,14; Dj 19,17; 12. Dan 3,39; Heb 4,16.



Osamnaesto poglavlje NE ISPITUJ ZNATIŽELJNO SAKRAMENAT, NEGO PONIZNO NASLJEDUJ KRISTA PODLAŽUĆI SVOJ RAZUM SVETOJ VJERI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21.

Čuvaj se znatiželjna i beskorisna istraživanja ovog najdubljeg sakramenta ne želiš li potonuti u dubinu sumnje. Tko istražuje Božje veličanstvo, smrvit će ga slava njegova. Bog više može učiniti negoli čovjek shvatiti. Dopušteno je pobožno i ponizno istraživanje istine, ako si spreman uvijek prihvatiti pouku i dosljedno slijediti zdravo mišljenje Otaca. Blažena jednostavnost koja ostavlja teške putove istraživanja te hodi ravnom i sigunom stazom Božjih zapovijedi. Mnogi su izgubili pobožnost dok su pokušavali istaživati previsoke stvari. Od tebe se traže vjera i neporočan život, a ne dubokoumnost ni uranjanje u Božja otajstva. Ako ne razumiješ i ne shvaćaš što je niže od tebe, kako ćeš shvatiti ono što te nadvisuje? Pokori se Bogu i svoje mišljenje podloži vjeri pa će ti se dati svjetlo znanja, kako ti bude korisno i potrebno. Neki prolaze teške kušnje u vezi s vjerom i sakramentom, no to ne treba pripisati njima, nego radije neprijatelju. Nemoj biti zabrinut i nemoj raspravljati sa svojim mislima, niti odgovaraj na izazove i sumnje što ti ih nameće đavao, nego vjeruj Božjim riječima. Vjeruj njegovim svecima i prorocima i pobjeći će od tebe opaki neprijatelj. Često je vrlo korisno da sluga Božji podnese takve stvari. Ta nevjernike i grešnike đavao ne kuša, njih već ima sigurno u vlasti; zato na različite načine kuša i muči vjerne i pobožne. Pođi, dakle, s jedostavnom i nedvojbenom vjerom, i s poštovanjem pristupi sakramentu. I što god ne možeš razumijeti, mirno povjeri svemogućem Bogu. Bog ne vara; vara se onaj koji previše vjeruje sebi. Bog se pridružuje jednostavnima, objavljuje se poniznima, poklanja razumijevanje malenima; smisao otkriva čistim dušama, a uskraćuje milost radoznalima i oholima. Ljudski je razum slab i može se pravariti; prava se vjera pak ne može pravariti. Svaki um i svako naravno istraživanje moraju slijediti vjeru, a ne pretjecati je niti je satirati. Ovdje su, naime, najvažnije vjera i ljubav i u ovome najsvetijem i najodličnijem sakramentu djeluju otajstvenim načinima.

103


22.

Vječni, neizmjerni i beskrajno moći Bog čini velika i nedokučiva djela na nebu i na zemlji i nema ga tko će istražiti njegova čudesna djela. 23. Kad bi njegova djela bila takva da ih ljudski um shvatiti lako može, ne bi bila čudesna niti bi se moglo reći da su neizreciva. Amen. _________________ 2. Izr 25,27; 5. Ps 118,35; 6. Usp. Sir 3,32; 12. Usp. 2 Ljet 20,20; Jak 4,7; 18. Usp. Izr 2,7; 3,32; Mt 11,25; Ps 119,130; Lk 24,45; 22. Job 5,9; usp. Sir 11,4; Iz 40,28.

104

Nasljeduj Krista - Toma Kempenac

Recommend Documents