ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI UNIVERZITET U SARAJEVU FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU SARAJEVO
Prikaz djela “Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja” (Seminarski rad)
Mentor: prof.dr. Adnan Silajdžić
Student: Hidajet Hasanović
Sarajevo, 2012. 1
Sadržaj Uvod.……………………………………………………………………………………… . 3 Banska Hrvatska i islam prije 1878….……………………………………………………… 4 Austro-ugarsko razdoblje 1878-1918……………………………………………………….. 4 Jugoslavensko razdoblje 1918.-1941…….…………………………………………………….6 U Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941.-1945………………………………………………….. 7 Epilog - komunistička represija 1945………………………………………………………….7 Dodatak…….………………………………………………………………………………….8 Zaključak………………………………………………………………………………………9
2
Uvod
Knjiga "Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja" je ponešto izmijenjen i prilozima dopunjen magistarski rad pod nazivom "Muslimanska zajednica u Zagrebu 1918.1945.", koji je autor Zlatko Hasanbegović odbranio 2005. godine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Muslimanska zajednica u Zagrebu do sada nije bila predmet posebnog historiografskog istraživanja, a njezino postojnje zanemaruju i različiti statistički pregledi i demografska istraživanja. Hasanbegović je građu za povijest muslimana u Zagrebu počeo prikupljati prije 10-ak godina, u studentskim danima, potaknut zanimanjem za neke aspekte vlastite obiteljske prošlosti. S vremenom su istraživanja prerasla u historiografsko istraživanje razdoblja tzv. prve bosanske/muslimanske moderne (1878.-1945.), unutar koje zagrebačka i hrvatska kulturno-nacionalna perspektiva predstavljaju jedan od ključeva za njezino razumijevanje i objašnjenje. U knjizi su opisani postanak i razvitak zagrebačke muslimanske zajednice, različiti oblici muslimanskog prisustva u gradu Zagrebu, te djelovanje muslimanskih društava, ustanova i pojedinaca. Obuhvaćeni su i odnosi u zajednici, problematika zakonske recepcije islama, vjerskih prijelaza, građansko-pravne primjene normi šerijatskog bračnog i nasljednog prava i s njima povezana pojava međukonfesionalnih sporova. Na temelju dostupnih izvora istražene su i glavne značajke demografskog razvitka muslimanske zajednice u Zagrebu prije 1945. godine. Vremenski okvir istaknut u naslovu podudara se s prijelomnim događajima državno-pravne prirode koji su presudno određivali i socijalno-politički kontekst u kojem se oblikovala zagrebačka muslimanska zajednica. Knjiga je po svojoj temeljnoj kompoziciji pisana kronološki s diobom u pet glavnih cjelina (Banska Hrvatska i islam prije 1878.; Austro-ugarsko razdoblje 1878-1918.; Jugoslavensko razdoblje 1918.-1941.; U Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941.-1945.; Epilog - komunistička represija 1945.). Unutar prezentiranog kronološkog okvira tekst je izložen tematski, a u prilogu knjige objavljeni su relevantni povijesni izvori, dokumenti i ostala građa, posve nepoznati ili malo korišteni te do danas uglavnom neobjavljeni. Oni pomažu čitatelju da bolje razumije problematiku obuhvaćenu naslovom, u širem povijesnom, političkom i kulturnom kontekstu. Naziv knjige je Muslimani u Zagrebu, autor doc.dr. Zlatko Hasanbegović, izdavač Institut društvrnih znanosti Ivo Pilar, Zagreb 2007. godine. Knjigu sačinjavaju 624 stranice.
3
Banska Hrvatska i islam prije 1878. Dosadašnja historiografija nije stavljala pod povećalo povijest muslimanske zajednice u sklopu suvremene Hrvatske. Tu prazninu ispunio je svojim sustavnim istraživanjima Zlatko Hasanbegović, povjesničar mlađega naraštaja. U njegovoj prvoj monografiji, utemeljenoj na odbranjenom magisteriju, on odgovara na ključna pitanja o suvremenoj prošlosti zagrebačkih muslimana. Ispisujući njihovu kolektivnu biografiju, pokazuje nam tko su oni bili, kako su se prilagođavali novoj sredini, čime su se bavili, kako su politički promišljali, na koji su se način organizirali, kakav su odnos imali prema vlastitoj zajednici, zašto je ponekad dolazilo do razmimoilaženja između Islamske vjerske zajednice i laičkih udruga te zašto su neki njihovi projekti bili uspješni ili neuspješni. Autor ističe da su zagrebački muslimani s povijesnoga gledišta bili mlada i mala zajednica. Donošenjem Zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti muslimani (1916.) mogli su se trajnije naseljavati na prostoru banske Hrvatske. Neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, početkom 1919., brojili su oko 200 pripadnika (str. 56), a pojačano useljavanje uslijedilo je za velike svjetske gospodarske krize, što bi značilo da su demografska kretanja bila ekonomski determinirana. Sadržaj knjige kronološki započinje s 1878. godinom kao prekretnicom izazvanom austrougarskim zauzećem Bosne i Hercegovine, koje je uklonilo višestoljetnu žarišnu točku između dvaju imperija. Odlukama Berlinskoga kongresa i njihovim provedbama nestao je pojam predziđa kršćanstva iz službene politike, čime je otvorena nova stranica u odnosima prema muslimanima. Od okupacije postupno su se uspostavljali sve brojniji dodiri bosanskohercegovačkih muslimana s područjem banske Hrvatske. Sa socijalnoga gledišta, napose su izgrađene veze između studenata i trgovaca, koji probijaju led u povezivanju sa stanovništvom Hrvatske unutar Monarhije. Hasanbegović smatra da je Zagreb tada iz geopolitičkih razloga stekao važnost za muslimane. Austro-ugarsko razdoblje 1878-1918. Zbog blizine granice s BiH glavni hrvatski grad postaje jedno od središta nove habsburške "islamske" politike (str. 23), a pridodao bih da u širem smislu Zagreb nastavlja biti jedno od uporišta dijela nositelja visoke politike Dvojne Monarhije prema čitavom Balkanu, neovisno o vjerskoj identifikaciji. S druge strane, sami muslimani tvrde da je za njih, prema iznesenim izvorima, Zagreb grad na "pragu prave Europe", što je u kontekstu neizbježnosti prihvaćanja 4
promjena shvaćeno kao mjesto povezivanja sa središtima s višim stupnjem gospodarske i kulturne razvijenosti (str. 74). Život muslimanske zajednice u Zagrebu autor promatra kroz obrise ideje moderne, koja dobiva polet u drugoj polovici 19. stoljeća, kada postupno utječe na promjene tradicionalnoga društva, uključujući većinsku katoličku zajednicu ili druge manjinske zajednice. Simbolični utjecaj modernizacije vidi se na primjeru nošenja odjeće kao izraza stila. Tako se uz prepoznatljiv fes započinju nositi građanska odijela koja simboliziraju prilagodbu promjenama uz zadržavanje posebne identifikacije. Na većem broju stranica knjige očituje se jak utjecaj pravaštva na političko profiliranje zagrebačkih muslimana. Još su "stari pravaši", predvođeni svojim tvorcima Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom, iskovali i njegovali tradiciju afirmativnih odnosa prema muslimanima, nasuprot nekim tvrdokornim preduvjerenjima islamofoba koji su prezirali sve što je bilo povezano s Otomanskom Turskom, čime su onemogućili uspostavu interkulturne komunikacije. Takav smjer izvornog islamofilstva nastavile su i pristaše modernoga pravaštva, među kojima su se isticali Eugen Kumičić, Josip Frank i Milan Ogrizović. Ključ razumijevanja uzajamnosti proizlazio je iz aksioma Ante Starčevića: "Vjera je stvar duševnosti, po vjeri se ne dijeli ni jedan narod, vjera mora biti slobodna tako da ne smije niko u ničiju dirati, ni svoju silom drugome nametati". Islamofilstvo pravaštva bio je potencijal, dio sveobuhvatne kampanje u politici, kulturi i gospodarstvu, kojim se trebala ojačati hrvatska državna svijest i obostrano savezništvo između katolika i muslimana. Dokumenti kojima raspolažemo pokazuju da je pravaška ideja imala odjeka među mladim muslimanima, pogotovo studentima, kao što su bili Osman Nuri Hadžić, Mehmed Džellaludin Kurt, Safvet-beg Bašagić, Džafer Kulenović, Salih Baljić i drugi. Pravaštvo se isto tako prelilo i u sklop Bosne i Hercegovine, gdje je dio katolika i muslimana stao uz starčevićansku ideologiju. Ta ideja zajedništva nije patvorina, o čemu svjedoči intenzitet suradnje za austro-ugarske vladavine, ali i u kasnijem razdoblju s nekim drugim protagonistima. Čitajući ovu reprezentativnu knjigu, vidjet ćemo brojne primjere tesanja uzajamnosti koji su nekoć bili mogući i izvedivi: primjerice, možemo vidjeti da se na skupovima muslimanskoga društva Narodna uzdanica u Hrvatskom glazbenom zavodu (1940.) svira Bog i Hrvati, pjevaju sevdalinke i izvodi Musorgski. Istodobno, članovi spomenute udruge tada bilježe da su "postali purgeri", svjedočeći o uspjeloj inkulturaciji (str. 99). Znatan dio prostora posvećen je razvoju vjerskoga muslimanskog predstavništva i raščlambi vjerskoga života. U središtu pozornosti jest opis djelovanja zagrebačkoga muftije Ismeta Muftića, islamske vjerske općine (džematski medžlis) i zagrebačkih vojnih imama. Na temelju podrobna proučavanja dokumenata iz fondova Arhiva Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu i drugoga arhivskog gradiva jasno je protumačen sustav zajednice, a osobito su 5
vrijedni konkretni pokazatelji njezina unutarnjega života, pri čemu nisu izbjegnute ni trzavice. Autor drži da su odnosi zagrebačkoga muftije i muslimanske zajednice u Zagrebu sa središnjim vjerskim vlastima u Sarajevu bile "od početka slabe i nerazvijene" i da se tek od 1938. s dolaskom Fehima Spahe na položaj reisu-l-uleme iskazalo veće zanimanje za vjersku subraću. Jugoslavensko razdoblje 1918.-1941. Nove političke promjene, izazvane uspostavom Banovine Hrvatske u sastavu koje su se našli i dijelovi BiH s muslimanskim stanovništvom, prouzročile su novu dinamiku odnosa. Autor pokazuje da su banske vlasti iskazale poštovanje prema položaju i novopridošlih i starih muslimana. Potvrda za to gledište nalazi se i u izjavi muftije Muftića da "muslimani u Zagrebu napreduju, djeca u vjerskoj poduci 'ne zaostaju za onom u Bosni i Hercegovini', a vjerski prirez pokriva sve potrebe zajednice" (str. 86). Za navedeno vrijeme, između dvaju svjetskih ratova, koje autor u skladu s državnim sklopom naziva "jugoslavenskim razdobljem", istaknuti su i primjeri djelovanja zagrebačkih podružnica udruga poput Muslimanskoga kulturno-prosvjetnog društva Gajret prorežimskog smjera i Narodne uzdanice s položajem "između", koje je podrazumijevalo nacionalnu oslonjenost na hrvatsku nacionalnu ideologiju, za razliku od sarajevske središnjice, koja je disala nacionalno neodređeno. Seciranje potonje udruge odličan je primjer uočavanja unutarnjih političkih borbi, vidljivih u široku spektru ideologija od radikalnoga hrvatskog nacionalizma u sjeni ustaštva, preko "srednjeg puta" HSS-a do radikalne ljevice u obliku KPJ. Iz nizanja političkih okršaja uočava se da su zagrebački muslimani živo sudjelovali u političkim kretanjima, ne zauzimajući jednostran položaj, a u njihovoj svijesti prevladavala je ideja hrvatske nacionalne pripadnosti. U Nezavisnoj državi Hrvatskoj 1941.-1945. Najopsežniji dio knjige bavi se vremenom Nezavisne Države Hrvatske. Ne izbjegavajući osjetljiva pitanja iz doba Drugoga svjetskog rata, koja su dovela do korjenitih promjena sustava i ideja, do pojave posve drugačijih standarda u svim porama života, autor je pomno proučio odnos ustaškoga pokreta prema muslimanima i njihov status unutar NDH. U tom odsječku suvremene povijesti glavno je pitanje bilo što su muslimani u novoj državi i u kakvim koncepcijama mogu zadovoljiti svoje zasebne interese. Istaknuo je primjere 6
imenovanja Osmana Kulenovića za prvoga potpredsjednika u prvoj vladi NDH i drugih uglednih muslimana na istaknutim mjestima u državnoj upravi, susrete zagrebačkoga muftije s poglavnikom, primanje muhadžira u Zagreb pred ratnim vihorom u BiH, financijske potpore siromašnim muslimanima, skrb za ratnu siročad i preimenovanja naziva ulica kao pokazatelje povoljna ozračja za muslimane u novoj državi, kojoj su zauzvrat na početku njezina života iskazali izraženu potporu. Napose je temeljito ocrtano preuređenje Doma likovnih umjetnika u džamiju. Iznio je i hipotezu da je u širim razmjerima došlo do muslimanske sklonosti prema osovinskim snagama gotovo u čitavom islamskom svijetu na tragu otpora nositeljima kolonijalnog sustava. Pokazao je i drugu stranu medalje. Zabilježio je intervencije muftije radi progona "svemoćnog ustaškog represivnog aparata" nad pojedinim muslimanima, a nije izbjegao opisati ni gledišta muslimanskih intelektualaca vezanih uz lijeve ideologije, koja su se kosila s idejom NDH i selektivnom primjenom nacionalne diskriminacije. Epilog - komunistička represija 1945. Posljednji dio monografije odnosi se na neposredno poraće, obnovu jugoslavenske ideje i uvoženje komunističke vladavine. Ono nas uvodi u prevladavajuće ozračje represije. Poslijeratne promjene pratile su drakonske kazne po načelu vae victis. Dio poražene muslimanske elite uspio je izbjeći egzekucije, pronašavši sklonište u inozemstvu na raznim kontinentima. Oni slabije sreće ili su pali u naletu brzih likvidacija ili su upoznali rad revolucionarnoga sudstva. Autor je podrobno pristupio i uspostavi novoga društvenog uređenja, upozoravajući na razgradnju dijelova građanskoga društva. Osobito piše o ateizaciji i razvlašćivanju, koji su bili preslika sovjetskoga modela. Dodatak Knjiga nudi prostor za problematiziranje prepletanja vjerske svijesti i nacionalnog određenja. U tom smislu ona pruža primjere brojnih evolucija pojedinaca, bilo kad je riječ o nacionalnom identitetu muslimana ili o ideološkim podvojenostima. Taj je problem prisutan i kod Hrvata katoličke vjere koji se dijelom izražavaju kao integralni Jugoslaveni. Ostaju pitanja na koje ćemo svi skupa još tražiti odgovore. Primjerice, analiza neuspjeha suradnje te pitanje povjerenja i utjecaja vanjskih čimbenika. Ili, promišljanje o tome koliko pojedini dijelovi povijesti mogu utjecati na suvremenost, koliko su opterećenje ili možda poticaj za nova usmjerenja u javnome životu. Autor se ovom knjigom iskazao kao ozbiljan istraživač i revan 7
povjesničar od kojega možemo očekivati još mnogo kvalitetnih studija. U ovom djelu zrcali se njegova nadarenost i zanatski besprijekorno odrađen posao, koji je bio mukotrpan jer je zahtijevao proučavanje statusa jedne skupine tijekom različitih vladavina: austro-ugarske, monarhističko jugoslavenske, endehačke i rane komunističke. Ono što treba naglasiti jest da on nije uzmaknuo pred osjetljivim pitanjima tih složenih razdoblja. Marljivo je prikupio, kritički obradio i interpretirao brojne faktografske podatke koji čitatelju nude odličnu panoramu sedamdeset godina povijesti muslimana u glavnome hrvatskom gradu. Osobito je dojmljiv slikovni dio, koji pruža uvid u niz do sada neobjavljenih fotografija. Ova je knjiga ujedno pionirski pothvat, jer je prva monografska povijest o muslimanima na ovom prostoru na kojemu danas živimo, a za one koji ne pripadaju muslimanskom krugu ona je poučna jer ih podrobno upoznaje s kulturom i običajima islama u europskom podneblju.
8
Zaključak
Knjiga je od krucijalnog značaja za muslimane i Islamsku zajednicu u Hrvatskoj. Naime, knjiga je utemeljena na dosad neiskorištenoj građi Imamata džemata i Džematskog medžlisa u Zagrebu od 1919. do 1945. godine, gdje se nalazi najznačajnije arhivsko gradivo za proučavanje vjerskog života i razvitak vjerskih ustanova. Osim toga, obavljeno je podrobno istraživanje i prikaz svih okolnosti gradnje prve Zagrebačke džamije. Knjiga istražuje povijest cjeline društva i svih njegovih sastavnica, te pokazuje da su sve etničke skupine i vjere na hrvatskom području neodvojiv dio hrvatske povijesti. Ukazao je na moguće kontroverze i historiografske dvojbe koje mogu proizaći iz čitanja knjige u vezi interpretacije naravi tzv. Nezavisne države Hrvatske i odnosa bosansko-hercegovačkih muslimana, pa tako i muslimana u Zagrebu, prema njoj i ustaškom pokretu. Smatra da su mnoga pitanja s tim u vezi i dalje otvorena. Svatko tko će posegnuti za knjigom i bez temeljitijeg uvida zamijetit njezino vanjsko obilježje, tj. obilje slikovnih priloga. Riječ je o čak 285 priloga, uglavnom fotografija izrazite dokumentarne i estetske vrijednosti, koje su sastavni dio knjige, nadopuna teksta i doprinos boljem suživljavanju s povijesnom stvarnošću opisanom u knjizi. Fotografije su prvorazredno povijesno vrelo ponekad rječitije od pisanih izvora. One su godinama sakupljane iz privatnih obiteljskih arhiva, ali i hrvatskih arhivskih ustanova, te su u pravilu po prvi
puta
objavljene.
Vremenski
okvir
istaknut
u
naslovu
predstavlja
prvu
bosansku/muslimansku modernu, povijesni odsječak začet 1878. godine austro-ugarskim zaposjedanjem najzapadnije osmanske pokrajine, koji označuje i prekid epohe tzv. turskih ratova, a okončan 1945. komunističkim revolucionarnim udarom na krhko i nerazvijeno muslimansko građansko društvo, sve njegove ustanove i sudionike. Prva muslimanska moderna razdoblje je intenzivne socijalne i kulturne preobrazbe tradicionalnog bosanskog muslimanskog društva, do tada integriranog u osmansko-islamsku stvarnost i njezine strukture, u moderno građansko društvo. U tom razdoblju nastale su prve muslimanske građanske, kulturne i prosvjetne ustanove, te se oblikovao prvi naraštaj svjetovne inteligencije, staleža nepoznatog u osmanskom razdoblju. Modernizacija i nacionalizam ključni su koncepti toga vremena. "U kontekstu bosanskih muslimana, spletom povijesnih okolnosti dovedenih u položaj stanovitog zapadnoga predziđa islama, to je značilo odgovoriti na dva temeljna izazova: jesu li islam i tradicionalne islamske vrednote uskladivi s glavnim tekovinama europske neislamske modernosti, i da li je tradicionalna konfesionalna muslimanska zajednica uskladiva s novim tipom zajednice, nacijom koju treba preko različitih 9
i tada i danas međusobno suprotstavljenih nacionalnih koncepata oživotvoriti u nacionalnoj državi? Sve ove dvojbe porodile su različite odgovore u onodobnom bosanskom muslimanskom društvu i naravno među društvenim elitama. Ove dvojbe predstavljaju i okvir u širem smislu unutar kojeg se razvija i oblikuje i muslimanska zajednica u Zagrebu i sve njezine ustanove. Kao temeljnu spoznaju naveo je da je u Zagrebu hrvatska nacionalna ideologija, naročito ona utemeljena na pravaškom učenju dr. Ante Starčevića o višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji, isključivi okvir u kojem se oblikovalo shvaćanje zagrebačkih muslimana o vlastitom identitetu prije 1945. godine. U tom smislu pojmovi musliman i muslimanska zajednica odnose se isključivo na muslimane iz Bosne i Hercegovine s Novopazarskim sandžakom, tj. Bošnjake, u smislu ondašnje zavičajne ili pokrajinske (zemaljske) pripadnosti. Svi glavni političko-nacionalni koncepti u tom razdoblju, a na podlozi kojih se oblikovala povijesna stvarnost, odnosili su se prema bosanskohercegovačkim muslimanima kao sastavnom dijelu proklamirane nacije, odnosno skupini etnički i narodnosno identičnoj ostatku stanovništva, posebno određenoj samo svojom vjerskom i zavičajnom pripadnošću. "Takvo je shvaćanje bez iznimke prihvaćeno i među muslimanima u Zagrebu koji se okupljaju isključivo kao konfesionalna zajednica u narodnosnom smislu istovjetni ostalim Hrvatima, tj. katolicima. Drugačiji koncepti i nacionalni okviri pripadaju kasnijem političko-nacionalnom razvitku te su presudno određeni komunističkim zahvatom u zatečene nacionalne odnose. "Muslimani u Zagrebu 1878.-1945." istovremeno je i knjiga o Zagrebu, doprinos boljem poznavanju svih sastavnica pretkomunističkog zagrebačkog građanskog društva. Knjiga je, preko problematike zagrebačkih muslimana, zapravo zahvatila u temeljne probleme hrvatske nacionalne povijesti toga vremena. U njoj se, iz perspektive muslimanske zajednice, opisuju svi glavni političkonacionalni procesi, ideološki rascjepi koji razdiru društvo s vrhuncem u Drugom svjetskom ratu. Hasanbegović je naglasio da je sudbina zagrebačke muslimanske zajednice po završetku rata zapravo sudbina koja se našla na udaru komunističke revolucije skrivene iza antifašističkog pročelja. Knjiga završava epilogom označenim i kao društveni rasap. Muslimanska zajednica kao najmlađi izdanak zagrebačkoga građanskoga društva podijelila je i njegovu sudbinu. Na udaru se našao cjelokupni društveni napor prvog naraštaja zagrebačkih muslimana. Sva društva i ustanove, uz iznimku vjerskoga predstavništva, raspušteni su, a osuda na smrt zagrebačkog muftije, represija prema najistaknutijim nositeljima muslimanskog društvenog života i konačno zatvaranje džamije i rušenje minareta označili su i kraj prvog razdoblja muslimanske prisutnosti u Zagrebu, koje u podnaslovu nazivam i doba utemeljenja
10
unutar kojeg su se islam i muslimani organski i bespovratno, na ovaj ili onaj način, utkali u cjelinu hrvatskog kulturnog i nacionalnog identiteta.
Literatura 1. Hasanbegović, Zlatko, Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja, Zagreb 2007., Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu
11
