Misticizam u Katoliško Crkvi Magdalena Gornik - slovenska mističarka, stigmatičarka i duša patnica
Magdalena je bila Slovenka koja je živjela 47 godina bez ikakve zemaljske hrane, koja je imala na sebi Kristove rane i Bogu prinosila naknade za sve uvrede koje se Njemu nanose. Rođena je 1835. u siromašnoj obitelji farmera u selu Janeži, oko 50 km od Ljubljane. Njeni su roditelji bili odani katolici te su odgojili svoje sedmero djece u duhu vjere. Magdalena je bila sasvim obična seoska djevojčica, koja je pomagala svojim roditeljima i uživala družedi se sa svojim prijateljima i prijateljicama. U proljede 1847. njen se život promijenio. Imala je tada 12 godina, a Bog joj se ved na poseban način objavio. Imala je ukazanje Majke Božje dok je hodala prema polju da pomogne majci. Naša Majka joj se ukazala kao skromna seljanka, pitajudi ju kome je posvetila svoj posao i voli li Isusa. Magdalena je odgovorila da svoj posao ponudila Isusu i da Isus zna najbolje voli li ga ona. Ona nije prepoznala ženu i mislila je da je to obična farmerica, a i bila je odjevena u odjedu tipičnu za taj kraj. Žena se tada pokazala kao Isusova Majka i Majka svih ljudi. Ukazala je na svoju namjeru da pouči Magdalenu kome da prikazuje svoj rad. Poručila joj je da voli Isusa, sve jače i jače. Rekla joj je i da treba zahvaljivati Bogu za svu Njegovu ljubaznost i ponuditi sav svoj rad Njemu. Ukazanje je uistinu dirnulo Magdalenino srce. Od tada se molila sa više žara i bolje se pripremala za sv. Pričest. Magdalena je te godine primila i Prvu Svetu Pričest te je bila i blagoslovljena lokucijama, nutarnjim objavama Kristovim, koji joj je rekao da ne govori drugima o snažnoj ljubavi prema sv. Pričesti koja joj je dana. Kako je rasla u pobožnosti, njeno je srce postajalo sve zaljubljenije u Krista. No, tijekom Došašda 1847. Magdalena se jako razboljela. Do siječnja 1848. zdravlje joj se tako pogoršalo da je morala biti stalno u krevetu. Podnosila je užasne bolove sa neuobičajenom strpljivošdu – bez uzdaha i žaljenja, i bez ikakvog drugog znaka nevoljkosti. Nikakav lijek nije joj pomagao. Bol je s vremenom i rasla, te je postalo najgore u kolovozu 1848. Noge su joj bile paralizirane.
U kolovozu 1848. Magdalena je imala drugu viziju Blažene Djevice probudivši se nakon što se onesvijestila od bolova. Vidjela je Majku kako ju promatra, blijeda i tužna, ali također i blaga. Naša joj je Gospa rekla ako mora nešto izdržati neka to bude strpljivo, da svu bol ponudi Bogu i da bi u tim vremenima trebala misliti na Isusovu bol. Trebala bi potpuno vjerovati Isusu – od Njega de primiti sve. „Ti deš ubudude primati hranu od Boga; nedeš više osjedati glad i žeđ.“ – rekla joj je Majka. Nakon ove vizije, Magdalena je bila gotovo u potpunosti izliječena – ali noge su joj i dalje ostale paralizirane. 11. kolovoza 1848. bio je dan prve Magdalenine mistične ekstaze. Bila je prenesena u duhu na taman, strm, uzak i trnovit put. Čula je glas: „Ako želiš dodi u Raj, moraš podi ovim putem.“ Odgovorila je: „Rado, rado du podi tim putem!“ Od 24. kolovoza nadalje doživljavala je vjerske zanose i ekstaze te objave i viđenja gotovo svaki dan sve do svoje smrti 1896. Njezina je duhovna misija bila trpjeti za pokoru za grijehe i pozivati na pokajanje i obradenje. Od 25. rujna do svoje smrti Magdalena nije okusila nikakvu zemaljsku hranu, osim kapi vode. Njezina je jedina hrana bila sveta Euharistija i mistična hrana koji je primala tijekom zanosa. Na srijedu prije početka Došašda 1848. Magdalena je primila i stigme. Između 1848. i 1853. brojni su mistični fenomeni nadopunjavali Magdalenine vizije i zanose dokazjudi da Bog govori kroz nju. Tijekom svojih je ekstaza pozivala sve na obradenje i pokoru i za nadoknadu za sve grijehe. Također je govorila i o kazni koja dolazi od Boga ako se obradenje ne dogodi. Tijekom tog su vremena svjetovne su vlasti i neki svedenici njeno ime i tužili je biskupima i pisali o njoj u novinskim člancima. Anton A. Wolf, Ljubljanski biskup branio ju je od svjetovnih vlasti jer je bio uvjeren u njenu nevinost i njenu iskrenu pobožnost. Od 2. ožujka do 11. travnja 1852. provedena je istraga od strane Crkvenih vlasti u župi Sodražica. Tamošnji župnik Lesjak i župnici obližnjih župa bili su u šoku i nevjerici u vezi cijele stvari jer su bili uvjereni u autentičnost Magdaleninih mističnih doživljaja i fenomena. 9. travnja 1855. Bog je iscijelio Magdalenine noge nakon 7 godina i ona je ponovno hodala. Međutim, u jednoj viziji Isus joj je rekao, da iako ozdravljena, nede biti bez patnji u ovome svijetu. 1867. župnik župe Fara blizu Bloke, Janez Kaplenek prihvatio je Magdalenu i dvije druge sestre (Apoloniu i Mariu) da rade u župnom dvoru. Magdalena je živjela ondje sve do smrti oca Kapleneka 1893. Tijekom ovog su se razdoblja nastavile njene vizije i ekstaze. Svjetovne su joj vlasti prouzročile mnogo patnje jer su je progonili tijekom prvih 6 godina njenog života u Blokama. Osim toga, klevete ljudi su pridonijele njenim još težim patnjama. Istovremeno, mnogi su obrazovani ljudi, među kojima i Crkveni i svjetovni dostojanstvenici, svjedočili njenim mističnim zanosima i trpljenjima Kristove muke, osobito tijekom Velikog Tjedna. Francis Lampe, poznati slovenski filozof, teolog i pisac, njegovao je blisko prijateljstvo s Magdalenom cijelog njenog života. Nakon smrti oca Kapleneka, Magdalena i druge dvije sestre preselile su natrag u Goru blizu Sodražice. Živjele su zajedno u selu Petrinci, gdje je nastavila živjeti bez hrane i trpedi zajedno sa Kristom. Kako je i prije bio slučaj, mnogi ljudi, sa svakakvim željama i namjerama dolazili su tamo da ju vide.
Tijekom godina u svojim vjerskim zanosima Magdaleni su u nekoliko navrata Majka Božja i Isus rekli da su joj duhovni darovi darovani zbog obradenja duša i nadoknadu grijeha. Također je spoznala da de bez obradenja ljudi doživjeti velike patnje. Njena je zadada bila pozivati ljude na obradenje i upozoravati na posljedice ustrajanja u grijehu. Tijekom svog života bila je aktivna u zajednici i kao i u Crkvi. Bila je seoska učiteljica u osnovnoj školi i radila kao duhovna savjetnica. Pred kraj života je bila bolesna, i pred smrt jedna od sestara je izrazila brigu s obzirom na vjerojatnost da de mnogo ljudi dodi na njen pogreb, jer nisu imali materijalnih dobara da se za sve pobrinu. Magdalena je na to odgovorila: „Budi u miru, sestro, jer naš ljubljeni Bog de se pobrinuti za sve.“ Njena sveta smrt Umrla je 23. veljače 1896. na prvu Korizmenu nedjelju u dobi od 60 godina od tuberkuloze (bar se tako činilo). Sestra ju je to popodne njegovala i htjela ostati s njom, ali Magdalena joj je rekla da ne mora, nego da se radije ode odmoriti i da de se Isus i Marija pobrinuti za nju. Na dan sprovoda, 26. veljače, pokazala se istinitom Magdalenina tvrdnja – snijeg je tako jako padao da je sprovodu prisustvovalo samo nekoliko lokalnih mještana. U Sloveniji mnogo hodočasnika pohodi njen grob i mole za njen zagovor. Do sada, postoje izvještaji o ujedinjenjima i pomirbi rastrojenih obitelji, izliječenjima bolesti, izliječenja od alkoholizma i ljudi koji su uz Magdalenin zagovor pronašli posao i postigli uspjeh u školovanju. Ljubljanski biskup (1968.1991.) Stanislav Lenič je izjavio da je Magdalena zapravo predvidjela da de se još 6 generacija nakon njene smrti događati čuda njenim zagovorom. Anton Stres, ljubljanski nadbiskup (2010.-2013.) pokrenuo je proces prepoznavanja njene svetosti. Mistični fenomeni u životu Magdalene Gornik Svi događaji su arhivirani i dokumentirani te se i dan danas čuvaju. Magdalenine su se prve vjerske ekstaze dogodile u dobi kad je bila još djevojčica – 13 godina. Od 24. kolovoza 1848. sve do smrti doživljavala je zanose svaki dan, ponekad i više puta na dan. Njeni su zanosi petkom trajali tri sata, a posebno su bili osobiti oni tijekom Velikog Tjedna. Tijekom svete Mise također bi zapadala u zanose i ekstaze, ali uvijek bi znala kada bi svedenik koji nosi svetu Euharistiju blizu nje, jer bi se okretala u
tom smjeru i kleknula, iako fizički nije vidjela svedenika. Trpjela bi tijekom zanosa te su joj se otvarale i stigmate, a na izvanjske je podražaje ostajala potpuno neosjetljiva. Sadržaji su njenih vizija bili vrlo različiti. Imala je vizije cijelog svog života, čak i prije smrti. U vizijama je vidjela anđele i razgovarala s njima, sa Blaženom Djevicom, sa Svetim Trojstvom, i nekim svecima. Anđeli su joj najčešde davali upute, posebno u vezi štovanja Majke Božje i Boga, često plačudi zbog nevjernika. Majku Božju je viđala kako posreduje kod svog Sina za čovječanstvo. Vrlo često, osobito petkom tijekom Korizme, Magdalena je imala vizije Isusove Muke i Posljednje večere. Također je na Uskrs svjedočila Njegovu Uskrsnudu i Uznesenju na Nebo. Primala je i mističnu svetu Pričest, osim redovne pričesti na Misi. Takav su dar dobili samo neki sveci. Primala bi ju obično tijekom zanosa. Ponekad bi ju sam Isus pričestio, ili sveci koji su bili svedenici, ili Anđeli. Više od tisudu ljudi tijekom njena života svjedočilo je da se sveta Hostija znala tijekom njenih ekstaza “niotkuda” samo pojaviti u njenim ustima, znali bi vidjeti i neobičan kalež i nju da pije iz njega. Mnogi su svedenici vidjeli to čudo svojim očima. Magdalena je uvijek zahvaljivala na svetoj Pričesti. Nakon toga bi još gorljivije pozivala sve prisutne na pokoru. Fenomen levitacije očitovao bi se kada je Magdalena vršila priprave za svetu Pričest i žarko ju iščekivala. Tada bi, zbog tako snažne želje da se susretne sa živim Kristom, njeno tijelo bilo odvojeno od zemlje u zrak. Stigme je nosila 7 punih godina, i to rane na rukama, nogama i na boku. Nakon toga, ostala joj je samo rana na boku i ona je ostala prisutna cijeli njen život. Kada bi u svojim vizijama primila Trnovu Krunu na glavu, na njenoj su se glavi pojavljivale otvorene krvarede rane. Krv joj je obilno tekla niz lice. Tijekom Velikog Tjedna krvarila je tako puno iz rana da joj je cijela odjeda znala biti potpuno natopljena krvlju. Stigme su joj uzrokovale velike patnje, ali nikada se Magdalena nije ni na što žalila. Potpuno se prepustila Božjoj volji. Doktori i svedenici su istražili ove mistične fenomene i svi su potvrdili nadnaravan izvor istih. Osim toga, 47 godina nije jela nikakve hrane osim Svete Pričesti i mistične nebeske hrane koju je primala tijekom ekstaza koju su vidjeli i mnogi svjedoci. Unatoč tomu, sve je poslove i obaveze s lakodom obavljala. U viziji joj je rečeno da prima nebesku hranu kako bi ljudi uvidjeli da Bog uistinu govori po njoj. Posebno je neobično bilo čudo malenog križa koji je primala tijekom ekstaza i koji joj je ostajao na prsima tijekom cijele nodi, ničim privezan ili držan. Svedenici su znali doticati čudesno raspelo, ljubiti, a jedan je čak pisao o tome biskupu. Imala je i darove govorenja u jezicima, tumačenja jezika i čitanja srca, posebne darove o kojima je ved bilo riječi na ovoj stranici.
Magdaleno Gornik, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ Oct. 13 2014 Utjehe u čistilištu Kraljica Neba vrši svoje milosrđe u čistilištu, a osobito u neke dane. Ti osobiti dani jesu: subote, a onda razna slavlja Blažene Djevice Marije, koja postaju pravim slavljem za duše u čistilištu. Prema viđenjima i objavama svetaca vidjet demo da subotom, dan na osobiti način posveden Blaženoj Djevici, Majka Milosrđa silazi u tamne prostore čistilišta, posjeduje i tješi svoje pobožne sluge. I tada – prema pobožnom shvadanju vjernika – Marija oslobađa one duše koje su nosile sveti škapular i prisustvovale subotnjem slavlju. Također poslije toga tješi i druge duše koje su joj bile na osobit način pobožne.
Svjedok toga bila je časna sestra Pavla od sv. Terezije, dominikanka iz samostana sv. Katarine u Napulju. Jedne subote bila je ta sestra uzdignuta u ekstazi i u duhu prenesena u čistilište. Neobično iznenađena, našla je toga dana kako je čistilište preobraženo i rasvijetljeno sjajnom svjetlošdu umjesto tame koja redovito obavija to mjesto. Opazila je Kraljicu Neba okruženu mnoštvom anđela kojima daje naredbe da oslobode one duše koje su je častile na osobit način i da ih povedu u Nebo. Ako se tako događa svake redovite subote, tada nema sumnje da se isto događa i u dane posvedene Majci Božjoj. Sveti nas Petar Damjanski uvjerava da svake godine na blagdan Uznesenja svoga Blažena Djevica oslobađa mnoge duše iz čistilišta. Sljededi primjer čudesnog viđenja tumači ovaj naš stav: „Pobožni je običaj – priča ovaj svetac – koji vlada kod rimskog naroda: posjetiti crkve s upaljenim svijedama u ruci u nodi na blagdan Uznesenja naše Gospe.“ Dogodilo se jednom zgodom da je neka osoba viokog položaja molila na koljenima u bazilici Ara Coeli na Kapitolinu. Ta je ugledna osoba vidjela pred sobom jednu drugu gospođu, svoju vlastitu kumu, gdje na koljenima moli, a koja je preminula nekoliko mjeseci prije. Sva u čudu nije mogla vjerovati svojim očima i htjela je da se uvjeri o tome. Da bi bila posve sigurna, stala je pred vrata crkve. Čim je opazila da dotična gospođa izlazi iz crkve, uzela ju je za ruku i povela na stranu. „Jesi li ti moja kuma koja me držala na krsnom zdencu?“ – pitala je. „Da, to sam ja.“ – odgovorila je prikaza.
„Onda kako to da te vidim među živima kad si preminula ima ved godina dana?“ „Sve do danas bila sam u strašnom ognju zbog mnogih svojih grijeha ispraznosti koje sam počinila u danima svoje mladosti. Ali za vrijeme ove velike svečanosti Kraljica Neba je sišla usred čistilišnog ognja i oslobodila me skupa s još mnogo duša, tako da sada idemo u Nebo na svetkovinu Njezina Uznesenja. Svake godine naša Majka Marija vrši ovaj čin pomilovanja.“ Vidjevši da njezino kumče ostalo zapanjeno tom izjavom i još nekako u nedoumici, tada je prikaza nadodala još i ove riječi: „Kao dokaz da je ovo istina, zapamti da deš umrijeti nakon godinu dana, i to na svečanost Uznesenja Marijina. Ako preživiš taj dan, onda vjeruj da je ovo sve samo iluzija.“ Sv. Petar Damjanski završio je ovaj prikaz riječima da je mlada gospođa umrla upravo godinu dana poslije toga, vršedi djela milosrđa, da bi se tako pripremila i došla pred Boga. Sljedede godine na blagdan Uznesenja Gospina razbolila se i umrla upravo na sam dan svečanosti, kao što joj je kuma prorekla. Tako je dakle, blagdan Marijina Uznesenja veliki dan milosrđa njena prema svetim dušama. Veseli je da može uvesti svoju djecu u slavu Nebesku na samu godišnjicu kada je sama bila uznesena na gozbu vječne radosti. izvor: Čistilište, tumačeno životima i legendama svetaca – F. X. Schuoppe, D.I. POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Sep. 22 2014 Gabrielle Bossis – On i ja Gabrielle Bossis je bila svjetovna žena, katolička mističarka koja je živjela u Francuskoj tijekom 20. stoljeda. Rođena je u Nantesu 1874. kao najmlađa od četvero djece. Odrasla je u dobrostojedoj obitelji u ljupku mladu ženu. Kao dijete je ved pokazivala čežnju za Bogom. Bila je bolničarka, ali se također bavila i izradom skulptura, slikanjem i glazbom. Kasnije je u životu otkrila i druge talente – gluma i pisanje. Putovala je po cijeloj Francuskoj i izvan nje, producirajudi vlastite drame i glumedi.
U rijetkim je prilikama rano u životu bila zateknuta misterioznim glasom koji je znala čuti i koji ju je ispunjavao strahopoštovanjem, a ona ga je prepoznala kao Glas Krista. No, tek je u dobi od 62 godine započeo dijalog nje i Krista i trajao je (bar po njenim zabilješkama) gotovo do same njene smrti, 9. lipnja 1950. Dnevnik njenih zabilješki dijaloga koji je vodila sa Kristom objavljen je na mnogim jezicima pod nazivom „On i ja“ i postao je izvorom inspiracije i nadahnuda za mnoge. Dnevnik je dobio i imprimatur, dakle odobrenje i potvrdu da ne proturiječi nauku Katoličke Crkve (imprimatur – nadbiskup Jean Marie Fortier, Sherbrooke, Quebec). Slijede neki od zapisa njena dnevnika. 12. travnja 1945. željeznička postaja u Angersu: „Vidiš kako se brinem za svoje. Čak i u strci privučem ih u samodu gdje je srce pažljivo za glas Ljubljenoga. Nisam li rekao u prošlosti:”Kada sam vas poslao bez torbe i stvari, da li vam je ikada išta nedostajalo?” A oni bi odgovarali – “Ništa nam nije nedostajalo!“ „Gospodine, ja sam ta koja je manjkava.“ „Za te se propuste skruši, nemoj biti začuđena njima. Žudi da budeš izliječena od svojih manjkavosti u Mojoj službi. Promišljaj često ne samo o vrijednosti svojih djela, ved prije svega o svojim motivima zbog kojih djeluješ – iskrenosti i volji da slaviš Mene. Kada bi obradala više pažnje na ono što činiš za Mene, pojačala bi svoj žar i pobožnost. Bila bi vjernija u detaljima – malim detaljima koji vrijede tako mnogo. Oni su čestice dobrote koje ispunjavaju život… Zamsli – nevidljiva zrna pijeska čine neizmjernu Saharu. Budi vrlo pažljiva u malim stvarima, Moja Gabrielle. Reci sama sebi – One su načinjene u skladu sa mojom prirodom. Ta de te misao držati skromnom. Jesi li primijetila kako se često moraju činiti djela poniznosti? Čini to sa srcem, znajudi da Mi tako ugađaš. Kako želiš živjeti za Mene, želiš vidjeti sve u odnosu na Mene, učini svoj život prema uzoru Moga života, razmatrajudi kako je kratko vrijeme koje ti ostaje na zemlji. Možeš mi dati slavu za to vrijeme. Daj mi slavu ne štededi.“ 20. travanja 1945. u crkvi u le Fresneu: Vidjela sam cvijede svih vrsta na rubu provalije. „Vidiš kako je prevrtljivo proljede! Neka plima ljubavi u tvojoj duši procvjeta u dobrim djelima svih boja. Ja du na njih gledati ljupko kao što si ti gledala na cvijede u žbunju. Reci sama sebi da sama ljubav može učiniti divna čuda. Prepusti se Ljubavi i neka te Ljubav posjeduje. Ne dijeli se na dvoje – jedan dio za sebe i jedan za Mene – jer žudim da te imam cijelu i nadam se tome. Tvoja ljubav utažuje Moju žeđ. Ja sam najzahtjevniji: vidiš da želim da Moja djeca budu potpuno Moja u svakom trenutku. Nemoj mi se uskradivati. Ne oduzimaj mi ništa od sebe. Ako bi to učinila, ukrala bi od Mene, jer sve je Moje. Ako Ja zahtijevam ovo od tebe, to je zato što je Moja čežnja za tobom kao plamteda vatra. A moja čežnja je rođena iz Moje Ljubavi. Razumiješ li? Vjeruješ li bar? Priznaješ li moju mod ljubavi? Kako je Moja Ljubav iznad svih drugih, onda kako možeš propustiti da kreneš izvan svojih uobičajenih puteva kako bi sagradila svoj dom u kraljevstvu na Nebesima… Prije svega znaj da te ondje Ja čekam jer je velika Moja potreba da te upoznam. Razmišljaj o tome i shvatit deš da je u tvojoj modi da mi daš taj milodar. Sjeti se vrijednosti dara – dara same sebe ponuđenog sa nježnošdu. Kakva de neopisiva radost biti Njegova kada ga primi. On de umnožiti svoje blagoslove tako da de se onaj koji ih primi izgubiti u čudu i zahvalnosti. „Što sam učinio da sam zavrijedio blagost moga Boga?“ – pitat de. Ja du redi: „Volio si ga svom svojom snagom i dopustio su Njemu da voli tebe.“ 26. travnja 1945. „Gospodine, Tvoja bijedna mala djevojčica, Tvoje malo stvorenje je pred Tobom, čezne za Tobom sa svom snagom svoga bida.“ „Jesi li primijetila kako ljudi razgovaraju među sobom, raspravljajudi svoje osobne stvari? Oni provode tako mnogo vremena činedi to, a to im donosi tako malo dobra. Ne misliš li da kad bi se predali Meni,
svom prijatelju, Ja bih se radovao da imam svoje mjesto u njihovim mislima i znao bih kako obilno nagraditi njihovo povjerenje? Ne misliš li da bi to stvorilo bliskost između njih i Mene, i da bi to bilo radost za njih, jer u Mojoj blizini njihov bi život izgubio svoju napetost. Razumiješ? To bi bio život u zajedništvu sa Mnom – Ja nosim teži kraj. Opet kažem: razgovarajte sa Mnom, maleni moji. Govorite Mi, i naša srca de se sjediniti. Nije li to svrha mojih kršdana? Nije li to zašto ti želiš umrijeti? Onda počni živjeti ovo jedinstvo srdaca. Iskoristi priliku. Odbaci svaki izgovor. Nisi dovoljno smjela. Neki od vas su ravnodušni. Ali Moji bliski prijatelji, zašto, o zašto Me oni ne zovu iz dubina svoga srca? Ja bih trebao paziti na sve u njihovom danu, a po nodi njihove bi se oči sklopile na Mome Licu.“ 12. kolovoz 1945. crkva u Le Fresneu: „Kada Mi kažeš „Moj Ljubljeni Isuse, dajem Ti svoj cijeli život“ shvadaš li da istovremeno Ja tebi dajem i više, jer čak i to što ti daješ Meni je ono što sam Ja tebi dao? Priznaj da sve što imaš dolazi od Mene. Sve je dar od Mene.“ „Imaš sve što trebaš da usavršiš Gabrielle o kojoj sam sanjao stvarajudi tebe. Jesi li Me gledala dok sam te stvarao? Vidiš, nemožeš ni zamisliti nježnost koju sam založio u tvoju dušu davno – od početka vječnosti. Tada ne smatraj pretjeranim kada ti kažem, kako često radim – daj mi sve!“ 21. ožujak 1946. Sveti sat: „Cijelu nod čekao sam te u Euharistiji – čekao da ti se dam ujutro. Zašto bi te to začudilo? Vjeruješ u Moju prisutnost u tabernakulu, zar ne? Vjeruješ u Moju neizmjernu ljubav? Onda zbroji to dvoje. I kada se probudiš nodu. pogledaj na Onoga koji ved čezne za zorom da te dovede k Sebi. To de ojačati tvoju ljubav i povjerenje u Moju mod. Daj mi dobro od svojih dana, nema ih puno. Nosi Mene u njima koliko možeš, ne dozvoli da prođe dan a da ne učiniš nešto za Mene, jer nema niti jednog dana a da Ja ne radim za tvoje dobro. Vjeruješ li mi?“ „Da, Gospodine.“ „Onda se skruši što ne odgovaraš bolje na svu ljupku darežljivost svoga Tvorca. Znaš kako volim opraštati? Znaš kako tvoje povjerenje privlači Moje suosjedanje? Tvoje povjerenje može osvojiti bilo što iz Moga Srca. Računaj na Mene. Pozovi Me. Ne voliš li svoje ime? Ja volim čuti svoje na tvojim usnama. Ne uskraduj mi se.“ 19. prosinac 1946. „Ne boj se otkriti kako je malo potrebno da Me dotakneš. Ja sam osjedajan i ne možeš zamisliti kako tvoje geste skladaju glazbu u Mom Srcu. Boj se da Me ne povrijediš. Uvijek se trudi usrediti Me i nikako Me ne zamišljaj dalekim. Shvadaš da sam Ja u tebi, zar ne? Ako shvadaš, zašto ne misliš na Mene češde? Želim redi – uvijek. Tada bi moja čežnja za tobom bila zadovoljena. Ja sam isti za sve ljude. Oni su svi moja djeca. Čeznem za svakime od njih.“ 6. veljače 1947. Sveti sat: „Tvoja čežnja Mi ugađa i daje veliku čast. Nadoknađuješ mi time za sebe i nadoknađuješ za nezahvalnost mnogih drugih. Misle li na Mene sa bar malo naklonosti, bar jednom na godinu? Kada de shvatiti da vrijeme – životni vijek zemaljski – je prekratak, ja trebam vječnost da ih volim? Da ovaj sadašnji život njihov nije svrha, ved samo prilika dana njima da zarade Vječni život?“ 14. veljače 1947. u trenutku tuge: „Sjeti se da sam ja prošao svim tvojim putevima.“
„Ne shvadaš li da sam čekao na tebe dugo, dugo? Nema dvije jednake duše. Niti jedna druga ne može Mi dati ono što očekujem od tebe.“ 8. travnja 1948. „Jesi li Mi zahvalila za sve što sam učinio za tebe, za čovječanstvo, za anđele, za Moju majku? Kakva simfonija blagoslova, dijete Moje! Skupi ih sve kao da su tvoji i pridruži se simfoniji zahvale! Pjevaj svoju pjesmu u zboru nebrojenih glasova i Ja du ju razlikovati od svih drugih. Ima li dva ista glasa na svijetu? Nisi li zapanjena raznolikošdu u stvaranju čovjeka? U Nebu također, svaki je svetac drugačiji od drugog, i ako si očarana mnoštvom boja u svom vrtu, možeš biti sigurna da Raj sija bezbrojem divota, sve na Moju slavu. Tamo isto prepoznajem glasove, jer sve vas poznam. Moje dijete, okajao sam za sve vas i znam svoje otkupljene.“ „Gospodine, tko de me naučiti da Ti zahvalim i koje bih riječi trebala koristiti?“ „Najjednostavnije – one iz tvoga srca. Reci Mi ih na Misi. Reci Mi ih ponovo nakon Pričesti kada smo jedno. Još jednom, Ja du biti taj koji ti ih daje. Kako volim djelovati u tebi. Možeš li vjerovati? Osjedam se kod kude, osjedam da si Moja.“ 17. travnja 1948. „Da li je tako teško misliti na Tebe, Gospodine? Da li je tako teško razgovarati sa Njime i praviti Mu društvo? Kad susretnete nekoga u čekaonici, ne priđete li blago toj osobi i učiniti sve da vam vrijeme ugodno prođe? A ako bi ta osoba bila pjesnik, učenjak, ili netko velik u očima svijeta ne bi ste li pokazali i više radosti? Moje dijete, Bog je taj koji čeka na vratima tvog srca, Bog koji je sav tvoj i koji je u tebi.“ Gabrielle Bossis, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ Sep. 15 2014 Čudesne priče iz života sv. Franje Asiškog Kako je stanovnike Greccia oslobodio od vukova i tuče U obitavalištu brade u Grecciu je svetac rado boravio, kako zato što je siromaštvo smatrao bogatstvom, tako i zato što se u osamljenoj deliji, koju je predstavljala jedna izbočena stijena, slobodnije predavao nebeskim poukama. To je ono mjesto, u kojem je nekod slavio rođenje Betlehemskoga Djeteta, te s Djetetom postao dijete. Dogodilo se da su stanovnike snašla mnogobrojna zla. Tako je mnoštvo krvoločnih vukova napadalo ne samo životinje nego i ljude, a tuča bi svake godine opustošila polja i vinograde. Kad im je sveti Franjo jednoga dana propovijedao, rekao je: “Na čast i hvalu svemogudega Boga, čujte istinu koju du vam objaviti! Ako svi ispovjedite grijehe i donesete plodove dostojne obradenja, kunem vam se da de ovoga svekolikog pokaranja nestati. Gospodin de vas pogledati i umnožiti vam vremenita dobra. No, i ovo poslušajte: Ponovno vam objavljujem, budete li za dobročinstva nezahvalni i povratite li se bljuvotini, pokaranje de se ponoviti, kazna de biti podvostručena, protiv vas de još veda srdžba bješnjeti.”
Tako se, zahvaljujudi zaslugama i molitvama svetog oca, dogodilo da su od onoga časa prestale nesrede. Minule su opasnosti, vukovi i tuča nisu više zadavali nikakvih neprilika. Štoviše, ako bi kada tuča zahvatila susjedna polja, kad bi se približila njihovoj granici, ili bi ondje prestala, ili bi skrenula na drugu stranu. Pošto im je bio darovan mir, silno su se namnožili i mnogo su se obogatili vremenitim dobrima. Ali je blagostanje prouzročilo ono, što se redovito običaje dogoditi; obrazi su im odebljali, a obilje vremenitih dobara, ili bolje, izmetine su ih zaslijepile. Napokon upadoše u još veda zla, “zaboraviše Boga koji ih je izbavio”.41 I to ne prođe nekažnjeno, jer strogost Božje pravednosti manje kažnjava prvi pad nego ponovljeni. Božja se srdžba raspaljuje protiv onih i onda, kad se povrate zla kojih je nestalo. Osim toga je pridošao i ljudski mač. Iako je s neba određena smrtnost progutala mnoge, napokon je cijelo mjesto spaljeno osvetničkim požarom.42 - Zaista, i pravo je da nesreda snađe one koji su dobročinstvima okrenuli leđa. POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor:http://www.franjevci-split.hr
Sep. 11 2014 Proročanstva tri sveta osnivača – Sv. Antun Marija Claret, Sv. Ivan Bosco i Sv. Koleta Brojna su proročanstva primili sveci kroz stoljeda. Glavni smisao proročanstava koja Bog objavljuje svecima je da vodi duše bliže Sebi kroz svojevrsna upozorenja bududih događaja, kako demo vidjeti u primjerima koji slijede. Sveti Antun Marija Claret Antun Marija Claret (1807.-1879.) osnivač je Kongregacije misionara sinova bezgrješnog srca Blažene Djevice Marije (poznati kao klaretinci). Učinio je nebrojena čuda po Božjoj milosti tijekom svoga života, a među njima mnoga su i dokumentirana proročanstva. Jedno od poznatijih proročanstava dogodilo se kada je otac Claret organizirao misiju, koja se, zbog njegova rasporeda, trebala održati baš za vrijeme žetve, a ljudi su morali raditi u poljima. Pripremajudi se za misiju, posjedivao je domove mnogih radnika kako bi im rekao da bi trebali sudjelovati u misiji, a Bog de ih blagosloviti ako to učine. Mnogi su odgovorili da je to nemogude, jer bi cijela žetva bila izgubljena. Svetac je na to izrekao proročansko upozorenje: „U Božje ime vam kažem, ako pođete na misiju, vaša de žetva biti obilnija, a sva de opasnost od kiše i tuče biti spriječena. Međutim, ako ne pođete, vaša de žetva biti uništena.“
Započeo je misiju. Neki su ljudi pošli s njime, neki nisu. Dva dana kasnije, oni radnici koji nisu pošli na misiju sa ocem Claretom zatekli su na poljima svoj čitav urod potpuno uništen snažnom tučom koja je iznenada naišla. Oni koji su pošli, otkrili su ne samo da je tuča zaobišla njihova polja, nego i to da su stabljike njihova žita bile krcate zrnom, baš kao što je svetac i predvidio. Drugo se čudo zbilo u Vich biskupiji u Španjolskoj, gdje je živio par, Jose Rovira i Rosa Malats koji je imao dvije kderi. Jedna je umrla kao dijete, a druga kder, Candida, tajno je čeznula da pođe u samostan i zaredi se te je rekla svojim roditeljima o svom pozivu. Roditelji su joj rekli neka dobro
razmisli. Otac i Candida posjetili su svedenika Canalsa te porazgovarali o njenoj želji. Vidjevši siromaštvo i dob roditelja, svedenik je bio neodlučan jer je uvidjeo da su roditelji očekivali da im Candida pomaže u starijoj dobi. Znajudi za svetost oca Antuna Marije Clareta, otac Canals poslao ih je k njemu. On je porazgovarao sa kderkom, pomolio se i rekao ocu: „Božja je volja da se Candida zaredi. Ne bojte se dati joj svoj pristanak, jer kroz godinu dana Bog de vas blagosloviti sinom koji de vam biti utjeha u starosti.“ Otac se na te riječi nasmiješio, razmišljajudi kako je njegova supruga ved odavno prošla razdoblje rađanja djece, ali odgovorio je svecu: „Ako kroz godinu dana dobijemo sina, dat demo kderi dozvolu da pođe u samostan.“ Kako je i predviđeno, za godinu dana rodio im se sin. Cijeli se grad čudio ovom rođenju. Candida je postala karmelidanka. Njen je brat uistinu postao utjeha i radost svojim roditeljima u samačkim danima starosti. Zbog reputacije oca Clareta, Papa ga je poslao na Kubu koja je bila u velikoj potrebi duhovne reforme. 20. svibnja 1850. imenovan je za nadbiskupa Santiaga. Tijekom nekoliko godina, njegov je primjer siromaštva i pobožnosti uistinu mnoge ljude doveo Kristu, ali ipak neki nisu slušali ni cijenili dar koji im je dan u ovom izvanrednom svecu. Bog im je tada poslao znak – bilo je 8:30 u jutro, 20. kolovoza 1853. kada je najvedi potres u povijesti Kube pogodio Santiago. Još sljededih nekoliko tjedana, svaki dan popratni su potresi tresli grad i okolicu tako da nije bila pošteđena niti jedna zgrada ni kuda. Samo su uz pomod i stalno savjetovanje i utjehu njihova nadbiskupa stanovnici Santiaga očuvali nadu u izbavljenje od ove kazne. Mnogi su počeli tražiti oca da moli i zagovara ih, te je jednom doista i zaustavio podrhtavanje stavljajudi svoju ruku na tlo. Ipak, znao je da su potresi volja Božja te je poručio: „Bog čini sa mnogima od nas kao majka koja čini sa lijenim djetetom koje samo spava. Trese njegov krevet da ga probudi i da se ustane. Ako to ne uspije, odalami ga. Dobri Bog čini isto sa svojom djecom koja spavaju u svojim grijesima. Protresao je njihove krevete, odnosno kude potresima, ali poštedio je njihove živote. Ako ih ovo ne probudi i ne natjera da se ustanu, On de ih udariti kolerom i kugom. Bog mi je to obznanio.“ Mnogi su na njegovo proročanstvo zaboravili. Jedva je prošlo nekoliko mjeseci, kada se kolera pojavila širedi brzo među stanovništvom. Svetac je u to vrijeme bio na misiji, ali je požurio natrag kako bi bio sa svojim pogođenim „stadom“, moledi i radedi za njihovo duhovno i tjelesno dobro. U tri mjeseca kuga je odnijela gotovo tri tisude života, odnosno desetinu ukupnog stanovništva Santiaga. Iako je stvarnost ljudske bijede boljela oca, ipak je imao utjehu što je znao da niti jedan život nije izgubljen bez zadnjih svetih sakramenata Crkve. Sveti Ivan Bosco Ivan Bosco (1815. – 1888.) osnivač je salezijanskog reda. Prorekao je događaje koji de se dogoditi ljudima koje je poznavao tijekom života, ali i onima koje je vidio po prvi put. Takav je bio i slučaj 1853. kada je mlada djevojka rekla svecu o svom pozivu u duhovni život. Svetac je malo oklijevao, pa joj odgovorio: „Morat deš mnogo čekati prije nego ostvariš svoju želju, ali na kraju deš udi u red koji je osnovan u godini tvoga rođenja.“ Dvanaest godina kasnije djevojka je ušla u red Malih sestara Uznesenja koji je osnovan, baš kako je svetac prorokovao, godine kada se ona rodila.
Svetac je povjerio jednom bratu salezijancu imenom Nasai proročanstvo o ocu Bologne, jednom od osnivača misije salezijanaca u Marseillesu. Svetac mu je rekao neka nastavi pomagati ocu Bologneu i da ide s njime u Francusku, gdje de dobri svedenik voditi nekoliko kuda Reda. Dodao je: „Nede završiti svoj život u Francuskoj, nego u Torinu (Italija). Kada čuješ o njegovoj smrti, budi spreman, jer tvoja de vlastita biti blizu.“ Kako je i prorečeno, otac Bologne je umro od moždanog udara 4. siječnja 1907. Brat Nasai umro je 8 mjeseci kasnije, 25. rujna 1907. Sveti Ivan Bosco predvidio je ranu smrt mnogih svojih učenika. Svetac je, obradajudi se dječacima u školi, rekao: „Budimo spremni za smrt, jer prije nego ovaj mjesec prođe, jedan od nas de se pojaviti pred Bogom.“ Jedan od učenika imenom Berardi, koji je bio snažna zdravlja, osjetio je da je proročanstvo rečeno za njega. Nekoliko dana kasnije, rana se pojavila na njegovim ustima i nastavljala je rasti. Na kraju ga je temperatura i groznica srušila u krevet. Smješten je u bolnicu, ali sljededeg je dana umro ondje od trovanja krvi za koje se vjeruje da je posljedica ugriza insekta. Proročanstvo se ostvarilo za samo 16 dana. Drugom prilikom, svedenik Cagliero pošao je Don Boscu redi da je jedan od bogoslova umro. Svetac je odgovorio: „On nede biti jedini. U roku od dva mjeseca i dva druga de stati pred Boga.“ Dva su bogoslova koja je imenovao svetac umrla za manje od dva mjeseca. Sveta Koleta
Još jedna svetica blagoslovljena izvanrednim darom proroštva bila je sv. Koleta (1381.-1447.) Osnivačica je i poglavarica koletinki, bosonogih klarisa, reformiranog pokreta u redu svete Klare. Pred kraj svoga života počela je otkrivati događaje koji se imaju zbiti u bududnosti, uključujudi i protestantsku reformaciju. U samostanu u Besanconu, u Francuskoj, predvidjela je događaj koji de se dogoditi u sljededem stoljedu. Velika de vatra spaliti samostan do temelja. Sestre su bile užasnute i pitale sveticu može li vatra biti zaustavljena. Koleta je tužno odmahnula glavom i rekla: „Kada veliki križ ondje na groblju padne preko grobova, znat de da de uskoro dodi vatra. Neka budu po tome upozoreni i neka bježe svi iz kude. Ali nede modi spriječiti katastrofu.“ Sestre koje su čule ovo proročanstvo zapisale su ga i pohranile u arhivu za sestre u sljededem stoljedu. Tako se i zbilo, 1510. 60 godina kasnije, veliki je križ pao preko grobova. Sestre su bile prestrašene i poduzele su sve mjere da spriječe predviđeni požar. Ipak, nije bilo koristi. Požar je buknuo i progutao cijeli samostan tijekom sljededeg dana. Vjeruje se da je Bog htio pokazati ne samo kako je On bio taj koji je vodio svetu Koletu i njenu zajednicu, nego i neuništivost duhovnog Reda koji je ona izgradila, jer je samostan uskoro bio opet izgrađen i ostao još do dana današnjeg.
Drugo proročanstvo koje je izrekla sv. Koleta tiče se njenog duhovnog prijatelja, sv. Vinka Fererskog ( o kojemu je ved objavljen članak na https://www.facebook.com/misticizam ). Nakon njenog duhovnog zanosa, kojemu je sam sv. Vinko svjedočio, pitala ga je da li bi želio znati što joj je rečeno o njemu. Rekla je to kao da mu želi otkriti nešto radosno. Kada je on odgovorio da želi znati, ona mu je otkrila da de smrt dodi po njega za dvije godine. Pošto je on iz Valencie, pitao je: „Reci mi bar hode li to biti u Španjolskoj?“ Ona je rekla: „Ne. U Francuskoj.“ I doista, sv. Vinko Fererski umro je dvije godine kasnije u Francuskoj, u dobi od 69 godina, nakon života potpune ljubavi i službi Bogu i Njegovoj Crkvi. Svi sveti proroci Božji, molite za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.miraclesofthesaints.com/ Sep. 6 2014 Dar čitanja srca sv. Ivana Marie Vianneya Zbog svog dara čitanja srca, ljudi su dolazili iz svih dijelova Francuske kod svetog arškog župnika. Iako je on provodio 16, pa čak i 18 sati dnevno ispovijedajudi, uvijek su bili dugi redovi i ljudi su dugo čekali na razgovor s njime. Jedna se žena uspjela progurati u sredinu reda, majka šesnaestoro djece. Nije si mogla priuštiti da dugo izbiva od kude zbog silnih obaveza, a željela je razgovarati sa ocem. Iznenada je svetac izišao iz ispovijedaone, pokazao prstom na nju i rekao: „Vi, gospo, vi ste u žurbi – dođite!“ Znao je da žena ima potrebu duhovnog razgovora, ali i da ima veliku obitelj!
Druga priča o njegovu neobičnom daru čitanja srca govori o događaju iz 1853. godine kada je vesela grupa hodočasnika krenula iz Lyonsa u Ars. Svi su bili dobri katolici, osim jednoga koje je krenuo na put samo da se svidi mladim hodočasnicima. Stigli su u selo oko 3 sata popodne. Čovjek je rekao mlađariji: „Vi idite u crkvu, a ja du na ručak.“ Krenuo je i napravio nekoliko koraka, pa rekao: „Ma, kad bolje razmislim, idem s vama, jer nedete zasigurno biti tamo tako dugo!“ I tako je družba stigla u crkvu, a sveti je župnik odmah, kad je izišao iz sakristije pogledom tražio… i pokazao na „nevjernog“
hodočasnika. Kako priča jedna časna sestra, po čovjeku se činilo da se osjedao malo osramodenim „uhvaden tako na prepad“, ali prišao je ipak župniku. Svetac mu je pružio ruku i rekao: „Ima dugo vremena kako ste zadnji puta bili na Ispovijedi?“ „Moj dobri župniče, ima oko 30 godina, mislim“ – odgovorio je čovjek. „30 godina, prijatelju? Razmislite… Ima 33 godine!“ – rekao je svetac. „U pravu ste!“ – začudio se čovjek. „Pa onda, idem na Ispovijed, zar ne?!“ – potaknuo ga je župnik. Čovjek se sada nije usudio odbiti te se ispovjedio. Rekao je da je osjetio neobičnu ugodu nakon toga. Ispovijed je trajala 20 minuta, ali je od njega učinila novog čovjeka. Sv. Ivan Maria Vianney, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.miraclesofthesaints.com/ ilustracija: Pinterest Sep. 3 2014 Sestra Magdalena od Križa – sestra koja je sklopila ugovor s Đavlom! Sestra Magdalena od Križa, rođena je kao Magdalena de la Cruz u Cordobi 1487. Poznata je, poput sv. Marije Magdalene, po velikoj pokori. Čak ni sv. Terezija Avilska nije bila tako poznata i cijenjena za svog života kao ova sestra! Njena očigledna izvanredna pobožnost i čuda koja je radila bili su poznati diljem Španjolske, a čak i u velikom dijelu Europe. Čak je i car Svetog rimskog carstva, Karlo V. tražio komadid habita Magdalene od Križa kako bi u njega umatao bududeg princa Filipa II, kako bi svom sinu dao „pomod živude svetice i zamotao ga u Božansku milost.“ Kasnije je isti taj Filip II. postao kraljem Španjolske (1556.). Prva vizija malene Magdalene U dobi od 5 godina, Magdalena je ved bila poznata po svojoj pobožnosti, neobičnoj za djevojčicu njene dobi. Nedugo nakon svog petog rođendana, dok je molila u crkvi, začula je prekrasnu glazbu. Tada joj se ukazao prekrasan mladid, sa gustom, crnom kosom u plaštu tako sjajnom da je morala zatvoriti oči. Čuvši priču, ljudi su pomislili da je vidjela samoga Isusa. Ova se vijest proširila po svoj Cordobi i ljudi su hitali da vide malu Magdalenu. Razabiranje nebeskih ukazanja od demonskih Teško je, u Magdaleninom ranom životu, razabrati utjecaj božanskoga i demonskoga, kao i u životima svih mistika, jer su ukazanja često i demonska uz sve nebeske posjete. Kao i u slučaju Joba, Bog dozvoljava Đavla da iskušava i čak i napada mističare, kako bi kušao njihovu vjeru, ljubav i odanost. Posebno je teško u slučaju ove sestre, jer je u njenim djetinjim godinama uistinu postojalo razdoblje istinske, duboke pobožnosti i odanosti, ali znamo da je sklopila ugovor sa Đavlom, tako da od te točke njena mistična iskustva nisu više božanske prirode, ved demonske. No, do te dobi, mala je Magdalena živjela jednostavan život sa svojom obitelji. Roditelji su joj bili obrtnici. Kako se za njene izvanredne milosti čulo na daleko, jednoga se dana od silnog mnoštva
sakrila u obližnju špilju, gdje je, ne po prvi puta, pala u zanos. Kada se probudila, našla se u svom krevetu, misteriozno prenesena od samog Anđela čuvara. Čudesno ozdravljenje Uskoro, onaj za kojega je mislila da je Isus, ukazao joj se i tražio da ublaži svoje isposništvo, kako ne bi naškodila sebi u svojim nježnim djetinjim godinama. On joj govori da ju očekuje velika sudbina i da de joj trebati njena snaga. Ona je potom otrčala u crkvu da zahvali Isusu, ali na putu susrede hromog čovjeka koji ju je zamolio da mu pomogne uspeti se uz crkvene stube. Pružila mu je ruku, a on se jedva uspeo koju stepenicu, kad je na njeno veliko iznenađenje počeo skakati i trčati vičudi da je ozdravljen. Magdalena je nakon toga u crkvi zapala u duboki zanos. Kako su je ljudi tražili, pronašli su ju u crkvi, te su gledajudi joj u oči, u njima vidjeli odraz cijelih nebesa, nečega što se činilo kao Sveto Trojstvo okruženo četama svetaca. Uskoro je Magdalena podvrgnuta raznim istraživanjima kako bi se utvrdilo jesu li vizije i sva mističnost oko nje autentični. Ništa nije ukazalo na prijevaru. Magdalena se razapinje U dobi od 10 godina, Magdalena je ved bila prekrasna djevojčica i u svoj svojoj čistodi, ona se uvijek pokušavala skrivati ispod dugih crnih haljina. Čak i tada, ipak misli da je i dalje previše lijepa i tako se jednog dana za pokoru pokušala razapeti na zid svoje sobe. Pribila si je čavlima svoja oba stopala na zid, a potom i lijevu ruku.
Krv je obilno tekla i ona se onesvijestila od ogromne boli. Meso se na ruci i nogama ved potrgalo te je svom težinom pala na prsa i slomila dva rebra. Njeni su roditelji, čim su je pronašli, pozvali liječnika. Ona je, zbog velike želje da trpi za naknadu grijeha, uporno skidala zavoje sa rana, ali uskoro se zbog toga još i gore razboljela. Na subotnje jutro, 3. travnja 1497. ležala je u krevetu u smrtnoj agoniji, vjerojatno zbog infekcije rana svoga raspeda. U ponod, nakon glasnog vriska, sjela je na krevet i ponovo pokidala sve zavoje sa rana, tvrdedi da je ozdravljena. Rekla je da je sam Isus došao i izliječio ju.
Post i Prva Pričest Tri mjeseca prije Prve Svete Pričesti Magdalena je prestala jesti. Molbe njenih očajnih roditelja nisu je razuvjerile; postila je sve do dana svoje Prve Pričesti, no na veliko iznenađenje – bez ikakvog gubitka kilograma. Na sami dan svečanosti, u trenutku posvedenja, ispustila je glasan krik i prostrla se na tlo licem prema dolje te ostala tako do kraja Sv. Mise. Na izlasku iz crkve, objasnila je svima da je sam Gospodin stavio Euharistiju u njena usta, tako da ona sama nije morala pristupiti svedeniku. Rane preko nodi iscijeljene i priča o dva zakržljala prsta U dobi od 16 godina, Magdalena i dalje zapanjuje ljude sa svojom izvanrednom pobožnošdu te velikom željom da sudjeluje u otkupljenju grijeha. Mnogi su je ved tada gledali kao živudu sveticu – tko bi drugi nego svetac mogao činiti tako velike pokore? Kada se bičevala do krvi, rane bi joj uvijek preko nodi misteriozno zacijelile. Bila je zdrava i jaka, jedino su joj dva prsta ostala mala: kada je imala 16, oni su bili veličine malog prsta kod djeteta. Neki su govorili da su to dva prsta koja joj je Krist dotaknuo jedne nodi ukazanja koje je doživjela kao dijete. Magdalena postaje sestra franjevačkog reda 1504. u dobi od 17. godina Magdalena je osjetila veliku želju da postane sestra franjevka i duhovna kder sv. Franje i sv. Klare. Zbog svojeg glasa svetosti, radosno je i časno primljena u franjevački samostan Svete Elizabete od Anđela u Cordobi te uskoro ved izaziva divljenje ostalih sestara.
Pojavljuju se i neki znaci upozorenja, ipak. Nije bila previše skromna i diskretna oko svog duhovnog života i milosti, činila je strašna mrtvljena, nosila teški križ po cijelom samostanu, ljubila je ostalim sestrama stopala i na očigled potpuno prestala jesti, živedi samo (navodno) od Svete Pričesti. Sve ove činjenice mogle su uzrokovati brigu, ali činila se toliko pobožnom i voljnom činiti čak i najniže poslove te je time svoju „izvanrednost“ umanjivala na izvanjski način. Barem za sada. Nakon nekoliko godina postulature, 1509. u dobi od 22 godine, imala je reputaciju velike svetice te se zbog toga nadređenima činilo razumno dozvoliti joj da se sama zavjetuje. Događaj se jako iščekivao.
Svi su plemenitaši zauzeli prva mjesta u crkvi,a nadbiskupova je stolica bila prekrivena bogato ukrašenim baršunom, kao za velikih svečanosti. Od dana zavjeta, Magdalena de biti poznata kao sestra Magdalena od Križa, po njenom „herojskom“ činu razapinjanja same sebe kao djevojčica. Po početku svečanosti, ona je prišla i kleknula ispred svetišta i čekala na kardinalov govor. Ali umjesto da potakne novakinju na pobožnost, poslušnost i rast u kreposti, kao što je uobičajeno, on ju je javno zamolio da moli za njega i cijelu biskupiju. Čudesna golubica Nakon Kyrie Eleison, nešto se neobično dogodilo: golubica, koja je – činilo se, došla odnekuda sa stropa katedrale, sleti na Magdalenino rame, na iznenađenje svih prisutnih. Činilo se kao da golubica nešto šapude Magdaleni na uho. Odletjela je i smjestila se na jedan od balkona i tamo mirno ostala do kraja svečanosti. Na kraju je odletjela iz crkve, a oni koji su trčali za njom vidjeli su da je poletjela prema nebu… letjela je i letjela dok je više nisu vidjeli. Vijest o ovom čudu pročula se nadaleko. Kako je započela svoj život kao sestra, počela je pokazivati i neke još neobičnije sposobnosti. Bez potrebe za izlaskom izvan zidina samostana, znala je sve što se događa u Cordobi i dalje, posebno u obližnjem franjevačkom samostanu, a isto tako i u kudama plemida i aristokrata u Cordobi. Kao i prije, često je zapadala u zanose i ekstaze i to često izvan svoje sobe, a ostale su je sestre znale uzeti i nositi natrag. Ponekad su sestre, iz velike znatiželje, znale potajno promatrati Magdalenu u njenim zanosima i čule bi ju kako mrmlja nerazumljive riječi i jauke patnje. Njena proročanstva Samostan u kojem je bila postao je odredište mnogih hodočasnika i svi su molili za njene molitve i zagovor te čak davali i bogate donacije samostanu. U to se vrijeme pojavio još jedan dar u životu sestre Magdalene: činilo se da može i prorokovati bududnost. 1515. najavila je smrt kralja Ferdinanda u sljededoj godini, što se i obistinilo i također i namjesništvo kardinala Franciska Jimenez de Cisnerosa u kraljevstvu Castile. U znak zahvalnosti, kardinal joj je poklonio prekrasnu pokaznicu što je povedalo divljenje ostalih sestara prema njoj još i više. Iznenadna trudnoda 25. ožujka na svetkovinu Navještenja Gospodinova, Magdalena je diskretno otkrila Majci opatici vijest koja je pobožnu ženu ispunila velikom zbunjenošdu – Magdalena je tvrdila da je tijekom prethodne nodi začela dijete Isusa djelovanjem Duha Svetoga. Magdalena od Križa, blistajude svjetlo samostana Sv. Elizabete od Anđela je trudna! Nasludujudi ogroman skandal kakav bi te vijesti izazvale, Majka opatica je naredila Magdaleni da nikome ništa o tome ne govori za sada, a ona de se moliti za vodstvo kako da nastave dalje. Kako su dani prolazili, Majka je promatrala Magdalenu i primijetila da se Magdalena zaokružila – približavao se trenutak kada se trudnoda, to „djelo Duha Svetoga“ više nede modi kriti. Sestre u samostanu podijeljene Sve su sestre u samostanu tada obaviještene o događaju i samostan je uskoro podijeljen na dvije strane. S jedne strane bile su one koje su sumnjale u priču o ovom „čudesnom“ začedu, neke možda i zbog skrivene zavisti prema sestri Magdaleni. Bile su i one koje su sumnjale zbog toga što se takvo što nikada od Blažene Djevice Marije nije dogodilo i ništa u Pismu ne ukazuje na drugo rođenje Isusa na ovom svijetu. U tom vremenu, ipak nitko nije sumnjao u njenu svetost, premda su mnoge stvari ved davale razloga za zabrinutost. A osim toga, svi su bili zadovoljni i sa velikodušnim donacijama koje su stizale u samostan u čast „živude svetice“. Ipak, sve je to pomalo činilo da se ostale sestre u
samostanu osjedaju nesposobnima u svojim krepostima i duhovnosti. Mnoge su se optuživale za ljubomoru svojim ispovjednicima. S druge strane, bile su brojne sestre koje su vjerovale da Bog djeluje na čudesne načine i da je Svevišnji ved sipao najdragocjenije milosti na ovu skromnu i poniznu dušu ved godinama. Nisu mogle proniknuti kako je mogla oskvrnuti svoju čistodu ona koja je očigledno tako pobožna i odana, a osim toga, nikada nije napuštala zidine samostana. Ipak, zavjet šutnje naređen je svim sestrama. Neke se ipak nisu mogle suzdržati i ta je vijest izašla iz samostana. Magdalena je na to reagirala udvostručavanjem svojih pobožnosti i pojačavanjem težine svoje pokore, hodajudi bosa po razbijenom staklu i vežudi svoja leđa i ramena instrumentima strašnih mrtvljenja i nosedi pokornički pojas sa bodljama i šiljcima. Nadbiskup naređuje liječnički pregled sestre Magdalene Čuvši vijest, nadbiskup Seville poslao je tri iskusne primalje da pregledaju Magdalenu. Nakon pažljivog pregleda, sve tri su potvrdile da je sestra uistinu trudna te da je neporeciva činjenica da je njeno djevičanstvo ostalo netaknuto i neupitno. Molitve zahvale čule su se po svim crkvama i po cijeloj zemlji, a sve sestre koje su sumnjale sada su zašutjele i činile pokoru za svoje prijašnje misli. Na Badnjak 1518. Magdalena je izjavila da de uskoro roditi. Mala je kudica u vrtu bila pripravljena za nju, jer joj je u viziji njen Anđeo čuvar rekao da treba roditi sama, bez ikakve pomodi, kako bi njena patnja bila veda. Magdalena je ostala u toj kudici tri dana tijekom koja je cijela zajednica neprestano molila za nju. Priča koju Magdalena priča po izlasku je više nego nevjerojatna. Tvrdi da je tijekom Božidne nodi rodila prekrasno dijete koje je bilo tako blistavo da se u sobi moglo vidjeti kao da je podne. Hladan je zrak u njenoj sobi bio iznenada zagrijan i božansko dijete nije trpjelo hladnodu. Tijekom toga vremena njena je kosa počela neobično brzo rasti i od potpuno crne, kakva je bila, promijenila se u najsvjetliju plavu cijelom svojom dužinom te je ona u svoju kosu umatala tek rođeno dijete. Kao dokaz ovog čuda, odrezala je nekoliko svojih plavih uvojaka prije nego se kosa opet promijenila u crnu. Sestre su se trudile dodi do pramena kose koji bi čuvale kao dragocjenu relikviju. Nadalje, priča o čudesnom rođenju kaže da se sestra Magdalena našla na jutro nakon Božida sama, a prekrasno djetešce je otišlo. Kako je tvrdila, dojke su joj ispucale od dojenja djetešca, a rane poroda su još bile vidljive na njenom tijelu. Uskoro su primalje ponovno poslane da provjere vjerodostojnost ovih riječi i potvrdile su da i dalje Magdalenino djevičanstvo nije oskrnavljeno. „Tebe Boga hvalimo“ pjevalo se u katedrali, a donacije su „tekle“ u samostan. Međutim, cijela istina o ovom „nadnaravnom“ događaju potpuno je drugačija, kako de se pokazati kasnije. Neki su ljudi i dalje nagađali o porijeklu ovih događaja, tako da je egzorcist stigao u samotan kako bi stao na kraj svim špekulacijama i govorkanjima. Došao je do sestre Magdalene, a ona je tada baš bila u svome zanosu. On je zabio jednu iglu u njeno stopalo, a drugu iglu u ruku. Igle su ušle duboko, a ipak Magdalena je ostala savršeno mirna, ne reagirajudi niti najmanje što je tada potvrdilo da su njeni zanosi autentični. Kada je izvukao igle, malo je krvi poteklo iz rana. Njen post je stavljen na strogi test Usprkos tome dokazu, sestra Magdalena je stavljena na još jedan test, ovaj puta zbog svog konstantnog posta koji po njenoj priči traje punih 11 godina. Pričalo se, naime, da su joj određene novakinje donosile hranu. Tako je Majka opatica naredila da dva redovnika čuvaju ulaz u njenu sobu 24 sata na dan, naizmjence. Čak je naredila da se daskama zatvori i prozor njene sobe. Nakon nekoliko dana, otkriveno je da je Magdalena iznenada nestala. Tražili su je svugdje i pronašli usnulu na drugoj strani samostana, blizu fontane. Dva su redovnika tvrdila da nisu niti na trenutak ispustili iz
vida ulaz u njenu sobu. Magdalena je izjavila da je sam sv. Franjo taj koji ju je odnio na ono mjesto. Naravno, nitko nije imao nikakvo objašnjenje za to čudo pa su svi pomislili da je samo još jedno u nizu čuda u izvanrednom životu ove sestre. Sestra Magdalena od Križa – nova Majka opatica Kako je s vremenom Majka opatica postala slaba i nemodna došlo je vrijeme da se izglasa nova. Kad je predložena, Magdalena, glumedi poniznost, odbija i protestira, govoredi: „Neka izaberu sestru Isabellu od Svetoga Trojstva umjesto mene!“ Ipak, Magdalena je izglasana novo Majkom opaticom 17. veljače 1533 sa 44 glasa nasuprot 7 glasova za sestru Isabellu od Svetoga Trojstva. Nova Majka opatica Magdalena potiče ozbiljna mrtvljenja i pokore U početku samostanski se život nije puno promijenio, osim što je Majka Magdalena, kako se drugima činilo, imala veliku sklonost prakticiranju teških pokora, te je poticala druge sestre da čine isto. Činedi to, nova je Majka opatica ponekad dovodila do vrlo teških scena. Dogodilo se da je Magdalena čula da se ostale sestre tijekom ispovijedi optužuju samo za sitne prijestupe i lakše grijehe, te je to u njoj izazvalo bijes. Naredila je sestrama da priznaju teške grijehe, a jadne su se sestre preplašile. Neke su briznule u plač, neke su zapale u stanje slično opsjednutosti – kotrljajudi se po podu, potom se vradajudi u normalno stanje kao da ništa nije bilo. Kako bi ukorila one koje su više skrivile zbog njihove navodne duhovne slabosti, naredila im je da pužu na koljenima po blagovaoni i čine znak križa na cipelama svih okupljenih sestara – jezikom! Uskoro su sve sestre ispovijedale grijehe kako je naredila Majka opatica Magdalena, tako otkrivajudi svoje „pravo stanje duše“. Magdalena je tražila da sve svoje grijehe potpuno okaju, te je poticala bičevanje s time da je umjesto običnog biča od užeta naredila upotrebljavanje biča sa metalnim vrhom. Isto tako, promijenila je običaj bičevanja u mraku. Svijede su se inače uvijek gasile kako nitko ne bi mogao vidjeti koja se od sestara bičuje. To se činilo kako bi sve sestre sačuvale poniznost, ali i da one, koje se ne žele bičevati, ne osjedaju krivnju – jer bilo bi pogrešno bičevati se samo zato što se bičuje i neka druga sestra. Ali od sada, Magdalena je naredila da se svijede ne gase, tako da su sestre činile mrtvljenja na očigled drugih sestara. Tako bi na one sestre, koje ne žele činiti mrtvljenja, ostale bile ogorčene, a one same bi se osjedale nedostojnima jer ne čine tako teške pokore kao druge. Znajudi da Magdalenu vodi sam Đavao, pretpostavlja se da je ovu praksu uvela kako bi u jednim sestrama potakla grijeh duhovnog ponosa, a u drugima obeshrabrenje i očaj. Sada su bile prošlost male pokore, kao primjerice molba za ostatke hrane sa stola. Sada je sestre poticala da kleče na daskama sa željeznim šiljcima, da nose pokornički pojas sa šiljcima koji se zabadaju u tijelo, da se pružaju u prolazima na pod kako bi druge sestre morale hodati i gaziti po njima i da nose trnovu krunu. Ipak, ova krajnja mučenja nisu umanjila odanost prema Majci Magdaleni. Dvaput je ponovno izabrana sa vedinom glasova. Činilo se da se nitko nije usudio propitkivati njen autoritet i svetost. Majka Magdalena ukida neka pravila Reda Na veliko iznenađenje, Majka opatica Magdalena od Križa ukida neka od starih pravila reda koja su postojala stoljedima. To je ipak uzrokovalo brigu među ostalim franjevačkim samostanima, a također i zabrinutost nadbiskupa i lokalne crkve. Ipak, njena je reputacija tako snažna da joj je i to dopušteno. Ukazanje sv. Franje S jedne strane, Magdalena potiče strašne pokore i mrtvljenja, a sa druge strane, zbog svoje je „svetosti“ sama „oslobođena“ sakramenta svete Ispovijedi, kako joj je, prema njenim riječima rekao
sam sv. Franjo u jednom ukazanju. Magdalena, dakle, nije išla na Ispovijed! Što se tiče drugih sestara, rekla je da je uvreda za sestre da budu odvojene sa rešetkama od svojih ispovjednika. Prema njenom su mišljenju sestre morale sjediti licem u lice sa svedenicima. Ovaj je zahtjev izazvao komešanje, kako među sestrama, tako i među samim svedenicima, jer ova je praksa bila u to doba nečuvena u cijeloj Španjolskoj. Isto tako, Magdalena je naredila da se ukine post petkom „kako bi sestre mogle činiti još veda mrtvljenja“. Mnoge su sestre mislile da de sve ove velike promjene koje donosi Magdalena donijeti blagostanje u Red. Uskoro je Magdalena ispričala priču da joj je prethodne nodi došla mrtva žena (duša iz Čistilišta prema njenom mišljenju) na Ispovijed. Tako je došla na ideju i uvela kao pravilo da svake večeri mlade sestre i novakinje moraju dolaziti u njenu sobu – njoj se ispovijedati! Ova je vijest uznemirila mnoge, a osobito sestru Isabellu od Svetoga Trojstva, koju je Magdalena inače vrlo često voljela ponižavati. No, i dalje je Magdalena ostala vrlo cijenjena u svijetu. Sama kraljica Španjolske, Isabella poslala joj je svoj portret i prosila molitve, također i nadbiskup Seville joj je često pisao nazivajudi ju „najsretnijim bidem na svijetu“ zbog svih navodnih milosti koje je primila. Mlade plemkinje, u trudnodi i pred porod, slale su joj odjedu pripremljenu za novorođenčad, da ju blagoslovi. Tako je to učinila i Isabella prije rođenja Filipa II. Prve sumnje Jednog se jutra ustala i rekla neprimjereno „proročanstvo“: „Blažena Djevica mi se ukazala i vodila me kroz hodnike sinod. Nasmiješila vam se, sestro“ – a tada pogledavši u jednu od onih koje joj se protive, rekla – „a vama je samo uputila dug prijeziran pogled.“ Naravno, takva su „otkrivenja“ uzrokovala veliko nezadovoljstvo kod prozvanih sestara. Ljudi su se počeli buniti gledajudi svoje kderi kojima je odbijen ulazak u samostan jer je neki od njihovih predaka možda bio Židov. Polako su ljudi počeli sumnjati u njeno „nebesko“ vodstvo. Novi izbori Na izborima 1542. Majka Magdalena je dobila samo šačicu glasova, te je novom Majkom opaticom izabrana Isabella od Svetoga Trojstva. Iste je večeri Majka opatica Isabella naredila Magdaleni da napravi znak križa jezikom na svakoj pločici u blagovaoni. Činedi to, Magdalena je zapala u ekstazu. Inače su ju sestre uvijek nosile u njenu sobu kada bi se to dogodilo, a sada su ju ostavile u njenoj „ekstazi“. Na kraju, sama se ustala i otišla u svoju sobu. Počele su rasti sumnje da Magdalena kriomice prima hranu, iako je tvrdila da sada ved 30 godina ne jede i da je u stalnom postu. Demonska pristunost 1543. Magdalena se ozbiljno razboljela. To je bila prilika da Majka opatica Isabella naredi temeljitu, životnu ispovijed za Magdalenu. No, u trenutku kada je došao svedenik i stavio ovratnik koji se nosi tijekom ispovijedanja, Magdalena je opet zapala u „ekstazu“. Svedenik je posumnjao na demonsku prisutnost, te je Magdalena pregledana tijekom jednog od svojih „duhovnih zanosa“. Odmah je bilo primijedeno da njene oči ne ostaju nepokretne tijekom zanosa, što je inače jedan od prepoznatljivih znakova da je duša u zanosu. Ipak, na ubadanje iglama nije imala reakciju. Ali kad su igle bile umočene u svetu vodu, a potom tek ubodene u Magdalenine ruke i noge tijekom zanosa, ona je ispustila jauk. To je nesumnjivo bio znak da je sestra pod demonskim utjecajem.
Kako je vrijeme prolazilo, Magdalenina se bolest pogoršavala. Neobično za nju, sada je postala zabrinuta i često je tražila liječnike da ju obavještavaju o njenoj bolesti. U prosincu, liječnik je rekao: „Sestro, vi umirete. Nedete dočekati Božid.“ Vrlo tjeskobno, Magdalena se počela prevrtati po krevetu i tada se ustala i rekla čudnovate riječi: „1544… Četrdeset godina, baš kao što je najavljeno! Ja sam prokleti pas! Vodite me u Pakao!“ Srušila se natrag u krevet i počela mrmljati razna bogohuljenja. Nevidljiva sila ju je potom uzela i podigla iznad kreveta, tako da je lebdjela u zraku. Zatim je naglo pala u krevet, te se to ponovilo nekoliko puta. Majka opatica je odlučila pozvati starog, iskusnog svedenika Don Juana od Cordove kako bi ju pregledao i odmah izvršio egzorcizam, ako je potrebno. Čim je stigao, pogledao ju je i odmah izustio: „Naređujem ti u ime Isusa Krista da napustiš ovu jadnu ženu i udostojiš se redi svoje ime!“ Demon je ispustio užasan krik iz kojeg se moglo prepoznati ime „Balban“. Tijekom egzorcizma koji se kasnije vršio, otkrilo se da je još jedan demon, imenom „Patorrio“ također imao utjecaj na Magdalenu. Demonsko je smijanje i kreveljenje bilo strašno, a također i riječi koje je mrmljao. Demon je likovao u svom neredu koji je počinio preko sestre Magdalene tijekom godina u samostanu i kune se da de se vratiti… Riječ o ovome pročula se brzo po cijelom samostanu, uskoro i u gradu, a potom i u cijeloj Španjolskoj. Sljededi je dan župnik osobno došao umirudoj sestri. Ostao je s njom nekoliko sati ispovijedajudi ju. O svemu što je čuo, nije nikada htio ništa govoriti, a ipak, ljudi su primijetili da je ta strašna tajna čovjeku postala velik teret - život „svetice“ Magdalene od Križa, đavolje opatice iz Cordove. Sestra Magdalena od Križa priznaje ugovor s Đavlom
Jedan je svedenik istražitelj poslan da pregleda cijeli slučaj po naredbi kardinala Juan Padre de Tavere. On je bio mnogo mlađi od oca Don Juana iz Cordove te je ulijevao povjerenje u Magdalenu. Ona mu je otkrila sve o svom životu – da je prekrasan mladid koji joj se ukazao u dobi od 5 godina bio zapravo Đavao. Obedao joj je poštovanje od cijelog društva i slavu, ako bi mu se ona uvijek pokoravala. Sotona je također bio taj koji je ostavio znak na njoj u obliku dva zakržljala prsta. On je također bio taj koji ju je učio kako obeščastiti hostije i pomagao joj je u simulaciji vjerskih zanosa. Njeni uzvici po nodi nisu uopde bili uzrokovani njenim ekstazama ljubavi prema Stvoritelju, ved demonskim zlim milovanjima. Čuvši te stvari, svedenik se prenerazio i nagonski odmah prekrižio. Odmah ga je Magdalena počela vrijeđati najodvratnijim riječima. Počela se valjati po podu u sobi i gristi sve što je stigla, zauzimajudi nečasne poze i oponašajudi snošaj koji je održavala s Balbanom gotovo četrdeset godina. Bududi da je pozvani svedenik bio iskusan i stariji, prije nego je započeo egzorcizam, pozvao je sestre da stoje u hodniku i zapisuju sve riječi koje de čuti od Magdalene, kako bi kasnije mogli dokumentirati izvještaj i kako bi imali svjedoke. Počinje egzorcizam sestre Magdalene od Križa Tijekom mnogih izvršenih obreda egzorcizma, Balban je mučno istjeran, a otkriveno je da su nazlobniji i najpodliji trikovi korišteni kako bi potkopali Magdaleninu dušu još u djetinjoj dobi. Vjeruje se da je Đavao odabrao baš nju zbog njene osobite odanosti i pobožnosti, tako da se u svoj svojoj zlobi on posebno trudio da upropasti Bogu jedno od njegovih najmilijih. Tijekom obreda dokumentirano je da se demon Balban ukazao Magdaleni kao najprivlačniji mladid, a to je redovito činio od njene pete godine života. Jedne nodi dok ga je čekala po običaju, pokazao se u obliku vrlo visokog muškarca duge kose koji je isijavao crvenkasto svjetlo. Ona je uzviknula: „Isuse!“ – no, Balbana je to razljutilo te ju je svojom vatrenom rukom uzeo i bacio na pod. Bila je prisiljena gledati kako se pred njom događa metamorfoza – od mladida u bijesnu zvijer! Pakleni je stvor odvratan i opsjednuta sestra opisuje njegov široki, ravan nos, uvrnute rogove i usta bez ijednog zuba. Zapovijedio joj je da odmah postane njegovom nevjestom i obedao joj da nede time izgubiti svoje djevičanstvo i da de njena svetost samo rasti zajedno sa nezamislivim užitkom koji de imati sa njime. Savladana, Magdalena mu se potpuno podaje. Dalje je priznala da je demon bio taj koji ju je tajno hranio i da je ostala trudna s njime. Rekao joj je da de biti potpuno sigurna ako bude slijedila njegove upute. Kako bi zaveo zbunjene sestre, svedeništvo i laike mjesta, učinio ju je trudnom, i po njemu je rodila čudovišnu gusjenicu, koja je pobjegla iz njenog tijela one „slavne“ Božidne nodi, preobrazila se ponovo u Balbana, koji ju je opet iznova zaposjeo sa još vedom modi i snagom. Nekoliko svetih osoba nikada nije prevarila Tako je cijelo svedenstvo i narod saznao da je ona koju su smatrali najljubljenijom od Boga, zapravo najdraže stvorenje Đavlovo. Ipak, neki od suvremenika Magdalene nisu nikada bili prevareni njenim lažnim misticizmom, poput velikog sveca Ignacija Loyole za kojega se kaže da je ozbiljno prekorio Martina de la Santa Cruza koji ga je nastojao razuvjeriti u vezi sestre Magdalene. Prekorio ga je za prihvadanje izvanjskih znakova pobožnosti bez traženja onih nutarnjih. Također i veliki sv. Ivan Avilski je bio vrlo skeptičan u vezi sestre Magdalene. Kako samo Pismo kaže, Isus je istjerao 7 strašnih demona koji su zaposjeli sv. Mariju Magdalenu (Mk 16,9) i ona je od tada postala poznata kao velika obradenica. Tradicija kaže da je provela ostatak svog života u špilji činedi pokoru kako bi iskupila svoje mnoge grijehe tako postavši izvanredna svetica.
Zapravo, sam Isus je odabrao Mariju Magdalenu kao jednu od prvih svjedoka Njegova slavna Uskrsnuda, kako kaže Biblija. Kardinal Jimenez u suradnji sa Majkom opaticom naredili su premještaj sestre Magdalene u zatvor Alcazar do daljnjega. Demoni Balban i Patorrio najvedi krivci Magdalena, sada kao 61-godišnja žena iskreno se kaje za sva učinjena djela i moli sud da skrate njene muke i pošalju ju u čistilišne vatre. Suci ipak odlučuju drugačije. Zbog njenih godina, njene iskrene ispovijedi i velikog pokajanja njena je zaslužena kazna ipak ublažena. Smatrali su ju i jadnom žrtvom demona i prisjedali se dana kada su ju i sami uzdizali i hvalili njena čudesa. Zbog toga su manje krivili samu Magdalenu, a osobito s obzirom na njenu naivnu dob kada su je demoni počeli zavoditi. Kako sama Magdalena govori, sam Bog i Njegova milost su ju potakli da se, nakon više od 50 godina služenja Đavlu, istinski pokaje i sve prizna. Sam Bog ju uvjerava da de živjeti ako se pokaje. Postala je poznatija po svojoj pokori nego po svim lažnim krepostima i mističnim događajima. Tako su suci odlučili da de ju odvesti na gubilište sa svojevrsnim čepom u ustima, užetom oko vrata i svijedom u ruci. Morala je ondje stajati tijekom Svete Mise te se odredi svih svojih grešaka i zala. Morala je tri mjeseca hodati lica potpuno otkrivenog, bez crnog vea kakvog nose redovnice, i morala je uvijek hodati zadnja i sve ostalo činiti zadnja u samostanu u koji de kasnije dodi. Odrekla se sveg zla i pokajala u suzama pred katedralom koju je ranije podigla zahvaljujudi donacijama koje je na prijevaru dobila. Također joj je određeno da ode u drugi franjevački samostan u Burgosu, gdje je živjela duge godine u pokori i trudedi se ne počiniti niti najmanje greške. U ranoj je dobi Magdalena pala u grijeh velikog ponosa i povela se za lažnim demonskim obedanjima koja su joj ponudila prestiž i mod. No, umrla je u velikoj poniznosti i kajanju 1560. u dobi od 74. godine. Danas je njena izvanredna priča gotovo zaboravljena i nepoznata. Ipak, francuski odvjetnik i pisac Maurice Garcon, za kojega je Magdalena važna povijesna figura, objašnjava da je ona zapravo bila vrlo poznata u kršdanskom svijetu tijekom cijelog 16. i 17. stoljeda i kako mnoge teološke rasprave dotiču upravo njen slučaj. Upravo se prijepisom sa Magdalenina suđenja služio Maurice Garcon za svoju knjigu o životu sestre Magdalene. Prema njegovim riječima, postoje samo dva prijepisa tog dokumenta – jedan u Londonu i jedan u Parizu. Važna lekcija slučaja Magdalene od Križa Magdalena je bila tako štovana i znana po svojoj „svetosti“ i njezine su savjete tražili kraljevi, carevi, a i sami Crkveni dostojanstvenici. Ipak na kraju suđenja dolazi se do zaključka da je jedini nasamaren na kraju sam Đavao. Svojim je trikovima samo doveo ljude Bogu – činedi sve ono u Magdaleninu životu, a ona koja mu je bila pokorna tako dugo na kraju je pobjegla njegovoj zlobnoj vlasti kroz milost i slavu Božju! Božanska je Istina razotkrila demonske laži i prijevare koje Đavao čini. Magdalenin čudesan život sa svim navodnim izvanrednim milostima i čudima, koja su često zapravo od Boga dana istinskim misticima, trebao bi poslužiti kao vrlo zoran primjer kako Đavao može oponašati Božja djela i biti uspješan i uvjerljiv činedi to. Kako vidimo u Magdaleninom slučaju, na jedno je vrijeme prevario kardinale, svedenike, teologe i druge koji su bili vrlo iskusni po pitanju duhovnih iskustava. Izvorni razlog prijevara koje se i danas događaju
Važan element koji je nedostajao u životu sestre Magdalene, koji je i dozvolio da se takve demonske prijevare nastave, je odsutnost duhovnika koji bi vodio Magdalenu i razabirao sve njene darove i natprirodne milosti. Pokornost i poslušnost Crkvi je test koji dokazuje autentičnost mistika, a kako se čini, sama Magdalena nikada nije morala biti pokorna niti poslušna niti jednom duhovniku, svedeniku. Da je imala duhovnika kojemu se povjeravala i kojemu je bila poslušna, njena bi demonska prijevara zasigurno bila puno ranije razotkrivena. Mističari i vidjelice bi uvijek, UVIJEK trebali biti vođeni duhovnikom i uvijek bi svedenik trebao biti taj koji vodi mistika, a ne obratno – da mistik vodi svedenika. Svedenik predstavlja Krista i Njegov autoritet u Crkvi i sve bi mistične i izvanredne milosti trebale biti podvrgnute autoritetu Crkve kako bi se utvrdila njihova autentičnost. Druga poruka koja se ovdje ističe je da nije zlato sve što sja i da Đavao ne krivotvori bakar ili kositar, pa čak ni srebro – on želi krivotvoriti zlato! Zato moramo biti oprezni da, s Božjom pomodi, ne nasjednemo na prijevare. Neka nas dragi Isus vodi i čuva i neka nas Blažena Djevica pokrije svojim plaštem. Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ Aug. 31 2014 Proročanstva blažene Elene Aiello „Nebrojena nedjela dovode duše u propast, osobito mlade. Neobuzdani u uživanju zadovoljstva svijeta, prljaju svoj duh u grijehu u pokvarenosti. Loši roditeljski primjeri vode obitelj u nevjeru, umjesto u krepost i molitvu, koja je gotovo mrtva na usnama mnogih. Uprljana je i presušila česma vjere i svetosti u domovima.“ ( Isus Eleni )
„Duše vjerne Meni moraju više moliti i činiti više pokore kako bi umirile pravedan Božji gnjev, i umanjile kaznu, ved prije odgođenu zagovorom Moje Ljubljene Majke koja je i Majka svih ljudi.“ (Isus Eleni ) „Crkva je osporavana i svedenici prezreni zbog onih loših koji rade nedjela. Pomozi mi trpljenjem, da nadoknadiš za tako mnogo uvreda i tako spašavajudi, barem djelomično, čovječanstvo koje se strmoglavljuje u smrt.“ ( Isus Eleni ) Pokazala mi se Bogorodica, sva odjevena u crno, sa sedam mačeva koji joj probadaju Bezgrešno Srce. Sa tugom i suzama na licu, rekla mi je: „Pažljivo slušaj i svima reci – Moje je Srce žalosno zbog tako mnogo patnje u nadolazedem svijetu ruševina. Pravda Našega Oca je vrijeđana. Ljudi tvrdoglavo žive u grijehu. Gnjev je Božji blizu. Uskoro de svijet biti pogođen velikim nesredama, krvavim pobunama, zastrašujudim uraganima, preplavljen bujicama i morima.“ „Vapi sve dok Božji svedenici ne prignu uho Mome glasu, da upozore ljude da je vrijeme nadohvat ruke i ako se ljudi ne vrate Bogu sa molitvama i pokorama, svijet de biti oboren u novome i još strašnijem ratu. Najsmrtonosnije oružje de uništiti ljude i narode! Zemaljski vladari, paklene spodobe, uništit de crkve i oskrnaviti Svetu Euharistiju. U ovom bezbožnom ratu mnogo de od djela ruku čovječjih biti uništeno.“ ( Isus Eleni ) „Reci svem svijetu poruku i obznani da je kazna blizu, Božja pravda se nadvila nad svijet. Čovječanstvo, oskrnavljeno u blatu, uskoro de biti oprano svojom vlastitom krvlju, bolešdu, glađu, zemljotresima, prolomima oblaka, poplavama i strašnim olujama, te ratom. Ali ljudi zanemaruju sva ova upozorenja i ne žele shvatiti da su Moje suze jasni znakovi da užasni događaji dolaze na svijet i da su sati velikih iskušenja blizu.“ ( Marija Eleni ) „… To de biti strahoviti trenutci za sve, jer Nebo de se združiti sa Zemljom, i svi de bezbožnici biti uništeni. Neki de narodi biti pročišdeni, a neki de potpuno nestati.“ Pitala sam našu Gospu, kada de se sve to zbiti. Ona je rekla: "Moja kderi, vrijeme nije daleko. Kada ljudi to najmanje očekuju, Božanska de Pravda biti ostvarena.“ „Moje Srce je tako veliko za jadne grješnike… Pogledaj ovaj plašt, kako je velik. Da nisam zemlju prekrila njime… vatrena oluja bi ved izbila nad narodima svijeta!“ – Ja sam uzviknula: „Moja ljubljena Majko, nikada nisam vidjela tako velik plašt!“ – Blažena je Djevica, držedi ruke raširenima, rekla: „Ovo je plašt milosti za sve koji, kajudi se, dolaze Mom Bezgrešnom Srcu. Vidiš? Desna ruka drži plašt da prekrije i čuva jadne grješnike, a lijeva zadržava Božansku pravdu, kako bi vrijeme Milosrđa bilo produljeno.“ Blažena Elena Aiello, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ ilustracija: Google Aug. 28 2014 Blažena Elena Aiello Sestra Elena Aiello, osnivačica svjetovnog reda Muke Gospodina našega Isusa Krista, bila je kontemplativna duša i mučenica. Bila je vrlo poznata u Italiji i vedem dijelu Europe i imala je mnogo posjetitelja, slično kao i svetac Padre Pio, oko kojeg su se uvijek okupljala mnoštva ljudi.
Rođena je u Montaltu Uffugu u Italiji na srijedu u Velikom Tjednu, 10. travnja 1895. Njezini su roditelji bili Pasquale Aiello i Teresa Paglilla. Njezina se majka molila da rodi djevojčicu i zavjetovala se da de ju nazvati Elena po Svetoj Heleni carici i da de ju posvetiti Križu Gospodnjem. Elena je živjela u pobožnoj obitelji. Majka joj je umrla dok je ona još bila mlada, a otac, krojač po zanimanju, sam se brinuo o osmero djece, od kojih je jedno umrlo u dobi od 1 godine. Od malih nogu, Elena je bila vrlo pobožna i činila razne pokore. U dobi od 9 godina, nakon primanja Prve Svete Pričesti, dobila je dozvolu da nosi pokornički pojas. No, dok je išla po njega, u strci je pala i izbila dva prednja zuba. Brzo ih je zamotala u maramicu i unatoč boli i krvarenju, žurila je po pojas – tako je odana bila u činjenju pokore! Drugom prilikom, slučajno je udahnula malo vode dok je pila vodu i nasmijala se pritom. Kao posljedica toga, kašalj ju je mučio godinu i pol dana, dobivala je i lijekove, ali oni su joj uzrokovali još više bolova. Na kraju se molila Gospi od Pompeja obedavši joj da de postati časna sestra ako joj izmoli ozdravljenje. Zapravo, Gospa od Pompeja joj se tijekom nodi i ukazala i rekla joj da ne brine, da de biti izliječena – i bila je. Njeno izvanredno milosrđe Njena želja da se zaredi morala je čekati, kako je započeo Prvi svjetski rat. Tijekom tog razdoblja ona je pomagala izbjeglicama, zatvorenicima i njegovala je ranjenike i umirude, često izlažudi se raznim zaraznim bolestima. Tako je počeo njen život činjenja milosrđa prema drugima. Posebno je uvijek žurila ka umirudima koji su odbijali sakramente. Jednog je dana upoznala Alessandra koji je pripadao društvu masona. Nježno ga je nagovarala da primi Sakramente, ali on je odlučno odbijao. Na njene uporne molbe, on je uzeo bocu i bacio na nju. Boca ju je pogodila u vrat i dok je držala platno na krvaredoj rani, rekla mu je da njegova duša visi na rubu propasti i da ona nede napustiti sobu dok on ne primi svedenika. Čovjek, iako mason, na kraju je bio tako dirnut da je prihvatio njenu molbu, ali pod uvjetom da ga ona njeguje svaki dan. Ispovijedio se, primio sakrametne i pokajao se, a ona ga je pazila sljededa 3 mjeseca do njegove smrti. Umro je kao gorljivi kršdanin podnosedi strpljivo patnje.
Kako je njeno milosrdno postupanje postalo poznato poslali su je u k drugom masonu koji je umirao od raka. I njemu je pomogla i pripremila ga za primanje sakramenata. Njena želja da postane časna sestra Po očevoj želji, ušla je u red Sestara Predragocjene Krvi. Po ulasku u samostan, rečeno joj je da nede ostati u tom redu, jer Bog ima druge planove za nju. Dok je bila u tom redu, bila je odgovorna za 16 postulantica. No, uskoro je počela patiti od bolova u crijevima i boli u lijevom ramenu. Morala je i na operaciju ramena, koju je podnijela bez ikakvih anestetika samo držedi malo drveno raspelo i gledajudi sliku Žalosne Gospe. Liječnik je, slučajno, uz rezanje mesa zarezao i živac, te je dobila tetanus i povradala je 40 dana. Na svoju veliku žalost zamoljena je da napusti samostan i pođe kudi na oporavak. Nije željela podi, ali prisjetila se da joj je Isus rekao da prihvati Njegovu volju pokorno i slijedi Put Križa. Njeno se zdravlje ipak nastavilo pogoršavati, jer je ruku počela zahvadati gangrena. Na savjete jednog liječnika, otac je htio tužiti institut na kojemu se liječila, ali ona ga je molila i na kraju nagovorila da odustane. Njen san da postane časna sestra sada je blijedio, jer uskoro nije mogla više jesti nikakvu hranu, čak ni tekudu i liječnik je postavio dijagnozu – rak želuca. Rekao je da lijeka nema i da de uskoro umrijeti. Ona mu je na to odgovorila na svoj, iskren i direktan način: „Moj dobri doktore, vi ste taj koji de umrijeti: ja nedu umrijeti od ove bolesti jer sv. Rita de mi izmoliti ozdravljenje.“ Pozvana na patnju za naknadu grijeha čovječanstva Na putu kudi, Elena je stala u crkvi posvedenoj sv. Riti kako bi molila za ozdravljenje. U svoju je bilježnicu napisala da je vidjela mnoštvo malih svjetlucavih plamenova oko kipa i rekla je to i rođaku koji je bio s njom, no on nije vidio ništa. Tada joj se u snu ukazala sv. Rita i rekla joj da želi da se održi duhovna vježba u Montaltu kako bi se ponovno narod zapalio vjerom. Elena je započela trodnevnicu i sv. Rita joj je rekla da izmoli još jednu i da de tada biti izliječena, ali da de bol u ramenu ostati kako bi prinosila zadovoljštinu u patnji za grijehe svijeta. Elenin je duhovnik pažljivo pratio i dokumentirao sve ovo. Isus joj se pojavio uskoro sa porukom: „Ti deš trpjeti, ali ne boj se. Nedeš biti simbol bolesti nego simbol milosti. Dozvolit du da okusiš Moju veliku Žalost i u petak deš biti sjedinjena sa Mnom.“ U to vrijeme mnogo je ljudi ved pričalo o Eleni. Uskoro de se dogoditi događaj koji de Elenu učiniti poznatom na daleko, i ponavljat de se svake godine do njene smrti. Elena prima Trnovu Krunu i Stigme Na prvi petak u mjesecu ožujku oko 3 sata popodne, Elena je ležala u krevetu zbog strašne boli u ramenu. Tada joj se ukazao Isus u bijeloj odjedi sa Trnovom Krunom na glavi. Nakon što je ona pristala, Gospodin je skinuo svoju krunu od trnja sa glave te ju stavio na njenu glavu. Krv joj je počela tedi niz lice. Gospodin joj je rekao da želi da trpi za obradenje grješnika i za mnoge grijehe protiv čistode i da bude žrtva kako bi udovoljila Božanskoj Pravdi. Obiteljska pomodnica Rosaria jednog je dana iz Elenine sobe čula jauk i po ulasku u sobu vidjela ju je prekrivenu krvlju te je pomislila da je netko Elenu ubio. Pozvala je obitelj, a oni su pozvali liječnike i svedenike. Liječnici nikako nisu mogli zaustaviti obilno krvarenje, a nakon tri sata, krvarenje se samo iznenada zaustavilo. Svi su bili potreseni. Sljededi petak liječnik je došao opet i svjedočio opet istom događaju. Njen joj je duhovnik uzeo raspelo i zabranio joj da neko vrijeme čita ikakve knjige o Muci Isusovoj, jer je pomislio da je možda kriv njen veliki vjerski zanost, no ista se stvar opet ponavljala. Časna Majka joj je došla u posjet te sa čistim rupčidem obrisala krv sa lica te, misledi da je zaražena, namjeravala poslati uzorak na
ispitivanje. No, po dolasku liječniku ustanovila je da je rupčid sada potpuno čist. Na to se čudo liječnik obratio i krstio.
Isus je učinio i svoje druge rane vidljivima na njenom tijelu. Elena je tako postala patnica puna krvavih svetih rana i na jedan od petaka, Isus joj je rekao: „Ti moraš biti poput mene, jer ti deš biti žrtva za mnoge grješnike i moraš udovoljiti Pravdi Moga Oca za njihovo spasenje.“ Oko pet sati Isus ju je pozdravio: „Mije dijete, pogledaj koliko Ja patim. Prolio sam svu svoju Krv za svijet, a ipak sve ide u propast. Nitko ne obrada pažnju na nebrojene zločine svijeta. Gledaj kako gorko patim za nepravde i prijezir od toliko mnogo zlih i nemoralnih ljudi.“ Elena je odgovorila: „A što ja mogu učiniti, moj Isuse? Nitko mi nede vjerovati osim ako se ne pokažeš.“ Isus joj reče: „Ima toliko mnogo grješnika čija je tvrdoglavost glavni uzrok mojoj Pravdi. Ali, dijete moje, nemoj biti obeshrabrena, jer deš Me opet vidjeti oko jedan sat, i reci svom duhovniku da du mu dati znak oko 2 sata u petak.“ Tada je nestao. Njen se duhovnik tada uistinu uvjerio da je ovaj mistični fenomen uistinu od Gospodina, kako demo vidjeti. Sljededeg petka, a bio je to Veliki petak, uz sve rane, na rukama i nogama, otvorila joj se i rana na boku. Dok je ispred balkona Elenine sobe prolazila Procesija, ona se ustala i stala da promatra, što je vidio i njen ispovjednik te prepoznao u tome znak od Gospodina. Kad je kip Isusa nošen točno ispod njenog balkona, Elena je opet pala u nesvijest, a krvave su suze tekle iz njenih očiju. No, sve te izvanredne patnje nisu je spriječile u dužnostima kao novu osnivačicu i Časnu Majku nove vjerske zajednice. Nitko nije smjeo posjedivati je na Veliki Petak da bi iz znatiželje možda promatrao njenu agoniju. No, ved u Veliku subotu ona bi nastavljala sa svojim obavezama kao da se ništa dan prije nije događalo. Uz sve tjelesne patnje koje je podnosila, bila je i ponižavana od ljudi koji su je često ismijavali nazivajudi ju „sestrom koja znoji krv“. Nekoliko je puta Elena prorokovala da de biti izliječena od bolne rane na ramenu. Rekla je svom duhovniku: „Isus mi se prikazao i rekao – Moja draga kderi, želiš li ozdraviti ili nastaviti trpjeti? – Odgovorila sam: Moj Isuse, osjedam se tako dobro trpedi sa Tobom. Ali Ti napravi kako želiš. - Isus mi je odgovorio – Ti deš se oporaviti, ali želim da znaš da du svakog petka dati da budeš u tuzi, tako da ostaneš bliže Meni. – Tada je nestao.“ Jednog su joj dana iz rane na ramenu iglama vadili crve. Izdržala je sa velikim povjerenjem u sv. Ritu za koju je bila čvrsto uvjerena da de joj izmoliti ozdravljenje. No, nitko nije dijelio njenu vjeru, jer patila je ved pune tri godine. Te joj je nodi sv. Rita u snu rekla da de sljededeg dana u 3 sata popodne biti izliječena. Sljededeg je dana Elena bila vrlo slaba, tako da su joj morali pomagati da sjedne na kauč pred kipom sv. Rite. Ljudi su započeli molitvu krunice oko kipa, a Elena se molila. Iznenada je počela vikati: „Izliječena sam! Izliječena sam!“ Ljudi su bili zbunjeni i s nevjericom ju gledali, no tada je Elena pokazala svima svoje rame koje više nije bilo u ranama, nego iscijeljeno. Na mjestu rane
mogao se vidjeti samo ožiljak. Sv. Rita joj je i obedala da de biti izliječena, ali da de bol i dalje osjedati da trpi za spas duša. Osnivačica Sa ženom koja joj se obratila za savjet, Gigiom, Elena je naumila baviti se dobrotvorim radom. U pronalasku kude pomogao je zagovor Svete Terezije od Djeteta Isusa. Elena i Gigia preselile su se u kudu i počele sa svojim radom pomaganja djeci, poučavanjem u vjeri, a čak su odlazile u protestantske crkve i naviještale, te su imale velikog uspjeha. Ljudi su se obradali i krstili u Katoliško Crkvi. No, s vremenom njihova je glavna preokupacija postala da vode brigu o sirotoj, napuštenoj djeci, i to uglavnom djevojčicama. Sav je njihov rad blagoslovio i podržao i sam Nadbiskup. Nije poznato gdje se točno zaredila Elena, ali od tog vremena postala je poznata pod imenom „sestra Elena“, a njihova je zajednica nazvana „Svjetovni red sestara Muke Gospodnje“. Broj je siročida porastao na 26 i uskoro su u kudu ušle još dvije sestre kako bi pomagale. Jedna je liječnica prijavila zajednicu, no, po pregledu nadležnih, sve je bilo u redu i optužbe su bile neutemeljene.
Dogodilo se jednom da nisu imali ništa hrane u kudi, a također ni novca. Sestra Angela je rekla sestri Eleni da nemaju ništa za jesti ni pripraviti ručak, a Elena je odgovorila da ne smiju sumnjati u Božju Providnost i da de On sve srediti. Otišle su na Misu, a sestra Elena se molila čitajudi iz svog starog molitvenika. Na stranici koju je otvorila, na molitvi koju uvijek moli, našla je novčanicu od 50 lira. Odmah je pomislila da je to Božje čudo, no, kako bi otklonila sumnju da je novac zaboravljen ili izgubljen od nekoga, zamolila je Boga da opet učini isto čudo kako bi znala da ne uzima tuđi novac. Kasnije toga dana, sestra Tereza je na istom mjestu pronašla još jednu novčanicu od 50 lira. Obavijestile su duhovnika. Sam otac Benjamin Mazza htio je te novce sačuvati u zajednici, te je dao jednu novčanicu od 100 lira, a one se dvije od 50 i danas čuvaju. Tajne otkrivene Eleni 1940. Gospodin je Eleni otkrio tajnu te joj poručio da piše Benitu Mussoliniu da se ne pridruži Hitleru u 2. svjetskom ratu, inače de Italija doživjeti strašan poraz, a Mussolini de biti kažnjen od Božanske Pravde. On je ignorirao upozorenje i sve što je prorečeno se na kraju i obistinilo. Italija je bila u strašnim nevoljama, a ona, sestre i djevojčice su se preselile u njen rodni grad, Montalto Uffugo. Nisu živjele u obilju, ali Bog je uvijek providio za najbitnije. Jednog je dana prelazila cestu držedi za ruku jednu od djevojčica, kada je iznenada naletio autobus. Ona je gledala kako da spasi djevojčicu i
završila je teško ozlijeđena. Bila je u krevetu, u nemogudnosti da jede, da ide na Misu, stoga se pričešdivala u svojoj sobici, a ondje bi se nekada služila i Misa. Ipak je i dalje iz kreveta vodila cijelu kudu, dajudi upute sestrama. Posjet duša iz Čistilišta Elena se povjerila svom duhovniku da je imala posjete vjernih umrlih duša iz njene kude. Jednom su se vrata njene sobice tako nasilno otvorila, da su svi u kudi to čuli. Dotrčali su Eleni, a ona je napomenula da je to bio samo otac P.D. koji je došao zahvaliti zajednici za žarke molitve koje su izrekli za njega. Kako je u njenoj sobi bilo vlažno i hladno, na zidu je bila šperploča i jedna tkanina, malo pokraj nje. Na Veliki petak za vrijeme krvarenja od Trnove Krune, krv je poprskala i ploču. Nakon toga, tijekom molitve počela je tedi krv ondje te je poprskala i platno. Svi su se iznenadili kada su na platnu vidjeli jasno oblike križa, krune i srca. Krv je i dalje nastavljala tedi iako je Elena sve oprala sedam puta. Na kraju se pokazalo Lice Isusovo na platnu, krvavo, u Muci, krv Mu je tekla iz očiju. Platno je predano na istraživanje te je utvrđeno da je krv ljudska i nikakvog objašnjenja za ovaj fenomen nema ni do danas, a krvarenje se nastavilo sve do Elenine smrti, posebno na dane velikih svetkovina. Poruke Blažene Djevice Marije Duhovnici Elene su se pitali zašto je tako mnogo krvi prisutno u njenoj patnji. Ona je sama osjedala da je krv trebala pokazati žarku potrebu za naknadom za grijehe i povezala ih je sa teškim porukama koje je dobivala. Majka Božja joj je rekla: „Ljudi vrijeđaju Boga previše. Kada bih ti pokazala grijehe koji se počine samo u jednom danu, umrla bi od tuge. To su teški grijesi. Svijet je potpuno uznemiren jer je u gorem stanju nego u vrijeme potopa… Kazna, kao sjena crnog oblaka, sada se krede preko čovječanstva: samo moja mod, kao Majke Božje, sprječava početak oluje. Sve visi na tankoj niti. Kada nit pukne, Božanska Pravda de navaliti na svijet i izvršiti svoj naum čišdenja. Svi de narodi biti kažnjeni jer grijesi, kao blatna rijeka, sada prekrivaju cijelu zemlju.“ „Sile zla se spremaju udariti bijesno na svaki kutak zemlje. Tragični su događaji za očekivati u bududnosti. Neko vrijeme, na mnogo načina, upozoravala sam svijet. Vladari naroda zapravo razumiju te opasnosti, ali odbijaju obznaniti da je neophodno da svi ljudi žive istinski kršdanski život da spriječe kaznu… Vrijeme nije daleko kada de cijeli svijet biti jako uznemiren. Mnogo krvi pravednika i nevinih, a također i svetih svedenika de biti proliveno. Crkva de propatiti puno i mržnja de biti ogromna.“ „Italija de biti ponižena i pročišdena u svojoj krvi. Propatit de zbog mnoštva grijeha počinjenih od ovog povlaštenog naroda u mjestu prebivanja namjesnika Krista.“ „Ne možeš zamisliti što de se dogoditi. Velika de revolucija izbiti i ulice de biti natopljene krvlju. Papina muka ovom prilikom može se usporediti sa agonijom koja de skratiti njegovo hodočašde na ovoj zemlji. Njegov sljedbenik de upravljati brodom tijekom oluje. Ali kazna zlih nede biti polagana. To de biti jedan neopisivo strašan dan. Zemlja de se tako snažno tresti da de se svo čovječanstvo prestrašiti…“ Kada je u očima Gospodina poslanje Elenino bilo ispunjeno, On ju je pozvao k Sebi. 19 lipnja 1961. u zoru je umrla. Živjela je u potpunom predanju Bogu, djetinja i iskrena, neiskvarena i jednostavna. Svoju je krunicu držala je uvijek omotanu oko zapešda da ju može moliti u svakom trenutku. Uvijek je crkvu ispunjavala svježim cvijedem. Jedina stvar koja joj se gadila je zlo grijeha protiv kojega se neumorno borila. Imala je majčinsko suosjedanje prema grješnicima i za njihovo spasenje i nikada nije štedjela ni suza, ni boli ni molitava za njih. U njezinoj su se kudi čak i tijekom najtežih poslova uvijek
čule molitve. Svaki je dan jela samo malo povrda i pila vodu, ali to ju nije sprječavalo u njenim svakodnevnim dužnostima. Ništa joj nije bilo teško, pogotovo za druge te je često znala redi: „Kako je laka ova Trnova Kruna na mojoj glavi! Kako mala, o moj Bože, je ova muka u usporedbi sa Tvojom!“ Blažena Elena Aiello, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ Aug. 26 2014 O oprostima U srednjem vijeku primanje oprosta je bilo prilično ozloglašeno zbog običaja klera da ih prodaju vjernicima primajudi naknade za svoju osobnu korist. Na to nisu imali pravo i ta je praksa i zaustavljena. 1567. Papa Pio V. ukinuo je sve oproste koji uključuju naplatu bilo kakvim dobrima ili novcem, dokazujudi kako je Crkva bila odlučna da se tome stane na kraj. Što su zapravo oprosti? Što se uistinu tu oprašta, kada imamo sakrament Ispovijedi? Moglo bi se redi da su potpuni ili djelomični oprosti zapravo oprosti privremenih kazni koje su grješnici dužni nakon što su im grijesi oprošteni. I jedni i drugi su podjeljivani od Katoličke Crkve koja ima ovlasti primjenjivati zasluge Krista i svetaca na Nebu.
Odakle dolazi ova vlast? Pitamo se, ima li Papa mod za to? U Pismu, Krist je rekao Petru: „Ti si Petar. Na toj hridini sagradit du Crkvu svoju, i vrata paklena nede je nadvladati. Tebi du dati ključeve kraljevstva nebeskoga. Štogod svežeš na zemlji, bit de svezano i na nebesima, i štogod razriješiš na zemlji, bit de razriješeno i na nebesima.” (Mat 16,18 – 19) Prekrasna misao! Nekod su ljudi dobivali prilikom Ispovijedi i pokoru za izvršiti, no, tijekom godina, nasljednici Petrovi donijeli su dekrete o molitvama i dobrim djelima koji mogu zamijeniti pokorničke vježbe te su zapravo postavili time temelje dijeljenju oprosta. Namjera Crkve u dijeljenu oprosta nije samo da grješnici okaju ili skrate svoje privremene muke u Čistilištu, ved da potakne vjernike na davanje milostinje, pokajanje, na vršenje pobožnosti i na razna dobra djela koja bi na kraju dovela do jačanja vjere. Primanje i potom prikazanje oprosta za mrtve je sjajan primjer milostinje.
Oprosti se ne mogu zadobiti „slučajno“, dakle, bez namjere da ih se dobije. Papa Pavao VI rekao je: „Oprosti se ne mogu zadobiti bez iskrenog obradenja i namjere sjedinjenja s Bogom.“ Da bi osoba dobila oprost, mora biti katolik u stanju milosti, dakle bez teških grijeha. Za djelomičan oprost osoba mora sa kajanjem u srcu obaviti molitve za koje se dobiva oprost. Uz pokajničko srce, osoba mora u razdoblju najviše od 20 dana otidi na Ispovijed, primiti Svetu Pričest i moliti na nakanu Svetog Oca Pape ( Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje ). Također, osoba mora biti slobodna od svake navezanosti na grijehe, uključujudi i one lake. Popis je odobrenih oprosta promijenjen 1968. Određivanje broja dana ili godina oprosta koji su često navođeni uz molitve je ukinuto. Broj je molitvi oprosta također smanjen. Glavna je briga bila da se veda važnost prida kršdanskom načinu života, da vjernici njeguju duh molitve i pokore i rađaju kreposti, a ne samo ponavljaju određene „forumule“ kako bi zadobili oproste. Dok se djelomični oprosti mogu dobivati više puta na dan, potpuni oprost se može zadobiti jednom na dan. Iznimka je trenutak smrti. Mnogi su načini zadobivanja potpunog oprosta. Vršenje nekih duhovnih vježbi, hodočašdenje na neka mjesta, a ponekad su povezani sa određenim svetkovinama ili određenim datumom. 150. godišnjica ukazanja u Lurdu je takav primjer. Moljenje Ružarija, mnogih drugih molitvi poput „Anđeo Gospodnji“, Psalam 129, itd. su načini na koje se dobiva djelomični oprost. Također, Križni Put, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom od bar pola sata, čitanje Svetog Pisma od pola sata…sve su to načini dobivanja oprosta. Dakle, da li je mogude za vjernike da u cijelosti izbjegnu Čistilište? Odgovor je DA, premda se ne treba oslanjati samo na oproste. U knjizi „Pročitaj me ili požali“ oca Paula O’Sullivana mogu se pronadi mnogi savjeti o vjerskom životu sa mnogim primjerima, primerice: iskorijeniti uzrok grijeha čestim pristupanjem svetim Sakramentima, slomiti loše navike – poput ogovaranja, čini pokoru u obliku malih mrtvljenja, biti nesebičan i ljubazan prema svima, vježbati se u samodisciplini i pokori, podnositi patnju strpljivo i mirno za Krista nudedi Mu svaku bol, tugu i razočaranje te s ljubavlju prihvadati male dnevne smetnje, idi na Ispovijed često, što češde idi na Misu i pričešdivati se te na taj način dobivati snagu da se bori protiv grijeha. Nakon Svete Pričesti može se izmoliti: „Gospodine Bože moj, ved sada spremna i draga srca primam iz Tvoje ruke svaku vrstu smrti, koja se Tebi svidi da mi je pošalješ i to sa svim njezinim bolima, mukama i tjeskobama!“ Dobrobiti oprosta mogu se prikazati i da svete duše u Čistilištu brže dođu u Raj. Treba napomenuti da oni koju zdušno mole i rade kako bi pomogle dušama u Čistilištu mogu tako i sami izbjedi Čistilište. Sveti je Jakov rekao: „Onaj tko spasi jednu dušu, spašava i svoju vlastitu te zadovoljava za mnoštvo grijeha.“ „Primila sam mnogo velikih milosti posredovanjem svetaca, ali još i vedih posredovanjem svetih duša iz Čistilišta.“ Sv. Katarina Bolonjska POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ Aug. 23 2014 Dar čitanja srca Padre Pia O jednom od najvedih mistika 20. stoljeda, Padre Piu, ved je objavljeno nekoliko članaka na stranici.
Jedan od mnogih darova koje je taj dragi nam svetac posjedovao je i neobičan dar čitanja srca, posebno tijekom Ispovijedi. Zbog tog posebnog dara bio je izvanredan ispovjedaoc te je ispovijedajudi nekada znao provesti i 18 sati na dan. Jedan je mladid sa sjevera Italije prolazio kroz svojevrsnu krizu vjere, te je jednom prilikom razgovarao sa jednim od svedenika iz samostana Padre Pia, ocem Marianom Paladinom. Mladid mu se povjerio i ispričao sve o svojim sumnjama i duhovnim previranjima. Otac ga je ohrabrio da dođe u San Giovanni Rotondo da razgovara i sa Padre Piom. Mladid je prihvatio te otišao na Ispovijed Padre Piu. Čim je ušao u ispovjedaonu, nije uspio izustiti ni riječ, a Padre Pio mu je rekao: „Odgovori sa da ili ne na ova pitanje koje du ti postaviti.“ Otac je započeo sa najnevjerojatnijim ispitom savjesti ispitujudi mladida o pojedinim grijesima: „Jesi li učinio…?“ Ako je mladid htio odgovoriti sa nekim drugim odgovorom, Padre Pio bi ga podsjetio da odgovara sa da ili ne. Mladid se čudio kako je ovaj svedenik mogao znati sve njegove najosobnije misli i djela. Na kraju mu je Padre Pio rekao: „Sine moj, sa svim ovim strašnim grijesima, ja ti ne mogu dati odrješenje.“ Mladid je otišao, jako rastužen zbog svojih grijeha, te je plakao gorko sljededa tri dana. Dan poslije, nakon Svete Mise, svetac je prošao pored mladida, a njega je zapuhnuo ugodan miris, poput buketa cvijeda. Nije znao zašto, ali primjetivši da se Padre Pio obrijao pomislio je da je vjerojatno bio kod brijača koji ga je namirisao. Kasnije je tek saznao da je taj prekrasni cvjetni miris koji je osjetio zapravo izvirao iz stigmi Padre Pia. Kad je došao u svoju hotelsku sobu, sjeo je i razmišljao, ali u jednom trenu ugledao je na zidu fotografiju Padre Pia. Pogled mu je bio tako stvaran i kao da je gledao ravno u mladida te se osjedao primoran zatvoriti oči. Kad je ponovno otvorio oči, fotografije na zidu više nije bilo. Pitao je u hotelu: „Gdje je fotografija koja je stajala na zidu ondje?“ Odgovorili su mu da nikakve fotografije tamo nikada nije ni bilo. Mladid je shvatio da je Padre Pio bio uz njega u teškom trenutku njegova života te je naposlijetku otišao kudi u miru. Nakon razdoblja razmatranja vratio se ponovno u San Giovanni Rotondo. Vratio se na Ispovijed kod Padre Pia te iznenada osjetio poziv koji je prigrlio – postao je svedenik. (Priču je ispričao sam mladid, sada svedenik, u prosincu 1999. ali je iz poniznosti zamolio da ostane anoniman.) ————————————————————————————————
Jedna je mlada žena volontirala sortirajudi stvari koje su bile donirane u dobrotvorne ustanove. Jednog je jutra vidjela lijepi komad tkanine među tim stvarima, a kako je bila poprilično siromašna, odlučila je uzeti ga i napraviti si haljinu. Uskoro je otišla na Ispovijed kod Padre Pia. Odmah na početku rekao joj je: „Imaš prljave ruke!“ Nije razumjela na što je mislio pa je rekla: „Ali oče, oprala sam ih!“ Otac je odgovorio: „A što sa tkaninom koju si zadržala za sebe?“ Mlada se žena iznenadila i pitala se kako je on mogao znati za to. Odgovorila mu je: „Ali oče, to je bilo od stvari koje su donirane za siromahe, a ja sam siromašna!“ Padre Pio je rekao: „Da, ali trebala si pitati.“ ————————————————————————————————— Gospođa Maria Mansi priča o tome što se dogodilo njenoj majci na Ispovijedi kod Padre Pia: „Jednog je dana moja majka morala idi iz Bielle u svoj rodni grad Gioia del Colle, pa je odlučila posjetiti i San Giovanni Rotondo kako bi razgovarala sa Padre Piom. Došla je kod njega na ispovijed te mu je rekla da je propustila Misu prošle nedjelje, ali se odmah pokušala i pravdati rekavši da je „bio pravi pljusak“. Padre Pio, dobivši spoznanje od Duha Svetoga, odmah joj je odgovorio: „Da, jako je padala kiša, ali jako je padala i kad ste krenuli na svoje putovanje, pa vas to tada nije spriječilo!“ Sveti Padre Pio, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ ilustracija: Pinterest Aug. 21 2014 O lažnim prorocima i “vukovima u janjedem krznu” - Marija od Božanskog Milosrđa Poruke Marije od Božanskog Milosrđa – Istina ili prijevara? Izjava Nadbiskupije Dublina o navodnoj vidjelici „Mariji od Božanskog Milosrđa“ Nadbiskup Diarmuid Martin izjavljuje da poruke i navodne vizije nemaju Crkveno odobrenje i mnogi od tekstova su oprečni nauku Katoličke Crkve. Te poruke ne bi trebale biti reklamirane ili korištene unutar zajednice Katoličke Crkve. 16. travanj 2014. Službena izjava Nadbiskupa može se vidjeti na službenoj stranici: http://www.dublindiocese.ie/content/statement-maria-divine-mercy
U studenome 2013. identitet ved poznate navodne vidjelice Marije od Božanskog Milosrđa (autorice “Knjige istine”) je konačno otkriven zahvaljujudi sjajnom istražiteljskom uspjehu nekoliko blogera, posebno blogera koji se naziva Saseen i Ron Contea. Od studenoga 2013. mnogi su drugi blogeri napravili odličan pomak u otkrivanju brojnih činjenica u vezi „Marije od Božanskog Milosrđa“ (poznate i kao Mary Carberry). Dovoljno je redi da otkrivene činjenice o dotičnoj gospođi Mary McGovern-Carberry, 58-godišnjakinji iz Dublina, ozbiljno bacaju sjenu sumnje na navodne nebeske poruke objavljenje na njenoj internetskoj stranici.
slika: Mary McGovern-Carberry Brojna pogrešna predviđanja Marije od Božanskog Milosrđa
„Jer de ustati lažni Kristi i lažni proroci i činit de velike znake i čudesa, da zavedu, ako je mogude, i izabrane.“ (Mat 24,24) Danas imamo mnogo navodnih proroka koji tvrde da su poslani od Boga da „vode izabrane“ ili da im „objavljuju istine“, ali Pismo nas upozorava da „se sam sotona pretvara u anđela svijetla“ (2. Kor 11,14) Moramo znati da SAMO Crkva može razaznati i potvrditi prima li takav prorok prave poruke Nebeske. Isus nam je rekao da slušamo Njega ako slušamo Crkvu. Ako ne slušamo Crkvu, preziremo i Njega, i onoga koji Ga je poslao, to jest Oca i Sina (Lk 16), a i sv. Ivan sam govori: „Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, sluša nas; tko nije od Boga, ne sluša nas. Po ovom poznajemo Duha istine i duha zablude.“ (1. Ivanova 4,6) Lažna proročanstva o Papi „Crkva je zaražena iznutra od neprijatelja Božjih. Oni – dvadeset ih je koji kontroliraju iznutra – su stvorili najvedu prijevaru. Izabrali su čovjeka, ne Božjega čovjeka, a Sveti je Otac, pravi Petrov nasljednik, je pažljivo uklonjen.“ (Marija od Božanskog Milosrđa) Marija od Božanskog Milosrđa želi da vjerujemo da Papa Benedikt XVI. nije imao prava glasa i da nije abdicirao svojom voljom! On je „zatvorenik“ koji je „pažljivo uklonjen“! Zar je lagao kad je rekao vjernicima: „I dalje du vam biti blizu u molitvama, posebno sljededih nekoliko dana, kako bi ste potpuno prihvatili Duha Svetoga pri odabiru novoga pape.“ Nastavio je: „Neka vam Bog pokaže što On želi. Među vama je bududi papa, kome ved danas ja objavljujem bezuvjetno poštovanje i poslušnost.“ Papa Franjo – „lažni prorok“? 19. kolovoza 2012. odnosno 7 mjeseci prije imenovanja Pape Franje (13 ožujak 2013.) došla je zapanjujuda poruka od Marije od Božanskog Milosrđa: „…lažni prorok se priprema i ved je prisutan u Vatikanu. Ali skriva svoje pravo lice jako pažljivo.“ Svakako znamo da argentinški kardinal Bergoglio siguno nije bio prisutan u Vatikanu. To je potpuno krivo proročanstvo. Marija od Božanskog Milosrđa (ili „duh“ koji joj daje poruke) je mislila da de netko iz Vatikana biti izabran. „…Oni, Moja kderi, su poslani da pripreme Božju djecu da prihvate sljededeg papu, koji dolazi nakon Mog voljenog Pape Benedikta. Ovaj papa može biti odabran od članova Katoličke Crkve, ali on de biti lažni prorok. Oni koji su ga odabrali su vukovi u ovčjem krznu i članovi su tajnog Masonskog društva koje vodi Sotona.“ ( Marija od Božanskog Milosrđa, 12. travnja 2012.) Dakle, prema ovoj poruci, ne samo da je Papa Franjo „lažni prorok“, nego su i svi kardinali koji su ga odabrali „članovi tajnog Masonskog društva koje vodi Sotona“. „Papa Benedikt de propatiti puno… Onda de glava moje Crkve biti zamijenjena sa glavom zmije.“ (Isus Mariji od Božanskog Milosrđa, 13. studenoga 2012.) Ova poruka nesumnjivo govori da de sljedbenik Pape Benedikta biti „glava zmije“. Mnogi sljedbenici Marije od Božanskog Milosrđa postali su zabrinuti porukama da je Papa Franjo „lažni prorok“ pratedi tako svaki njegov pokret samo da bi dokazali da je on uistinu „lažni prorok“. Vrlo uznemirujuda poruka stigla je od nje 5 mjeseci nakon imenovanja Pape Franje: „Može biti samo jedna glava Crkve na Zemlji, ovlaštena od moga Sina, koji mora ostati papom do svoje smrti. Svatko drugi tko tvrdi da sjedi na Petrovoj Stolici, je varalica. Ta prevara ima jednu svrhu,odvesti duše Luciferu i malo je vremena za takve duše…“ Činjenica jest da se Sveti Otac smije povudi ako osjeda potrebu i kroz povijest Crkve bilo je nekoliko njih koji su abdicirali iz raznih razloga, a neki su bili razrješeni. U Zakoniku Kanonskog Prava također stoji: „Ako se dogodi da Rimski pontif abdicira, valjano je da to učini slobodno i da to bude javno objavljeno…“ (Kanon 322, br.2) Dio poruke koji tvrdi da je „jedna glava Crkve koja ostaje Papa do svoje smrti“ potpuno je u
suprotnosti sa službenim kanonom Katoličke Crkve. Također bi to značilo da je naš današnji Papa Franjo – varalica, a isto tako i svi prije njega koji su došli na mjesto onoga koji je abdicirao - varalice. U drugoj je poruci „javila“ da de tijekom 2014. godine Papu Benedikta pokušati ubiti i optužiti ga za nešto što nije učinio. Mnoštvo je drugih poruka stiglo od ove „vidjelice“: „Kazna de sada pasti na svijet.“ (4. travnja 2011.) „Proročanstva iz Garabandala sada de postati stvarnost. Pripremite se sada za ovaj događaj jer imate samo nekoliko mjeseci.“ (31. svibnja 2011.) Kada su njeni sljedbenici počeli ispitivati o tom „proročanstvu“ o nekoliko mjeseci, kako se ništa nije dogodilo u tom razdoblju, ona je došla sa novom porukom: „Ako ja kažem mjeseci – to može značiti bilo kada u roku od godinu dana.“ (1. srpnja 2011.) „Vi ste sada, Moja djeco, usred onoga što zovem Nevoljom…Drugi dio, Velika Nevolja započet de prije kraja 2012.“ (20. srpnja 2011.) „Troje de svjetskih vođa biti pogubljeno kratko jedan iza drugoga…Dvoje iz Arapskog svijeta i jedan iz Europe.“ ( 17. veljače 2011.) Marija od Božanskog Milosrđa tvrdi da je ubojstvo Muamera Gaddafija ispunilo „proročanstvo“ – ali to je jedno od ubojstava, 20. listopada 2011. Proročanstvo kaže troje, jedno za drugim? Za zaključak, prenosimo što Sveto Pismo govori o ovakvima: „Onda znaj: Ako se ono, što prorok govori u ime moje, ne zbude i ne ispuni, to je riječ, koje nije rekao Gospod. Drsko ju je izgovorio prorok. Ništa ga se ne boj!“ (Pnz 18,22) POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvori: http://www.mysticsofthechurch.com/ http://www.dublindiocese.ie/content/statement-maria-divine-mercy ilustracije i fotografija: Google Aug. 18 2014 Bitka za duše – sveci i mističari protiv demona
„I da se ne bih prekomjerno ponio zbog veličine otkrivenja, dade mi se trn u tijelo, anđeo sotonin, da me bije, da se ne ponosim.“ Sv. Pavao u 2. poslanici Korindanima (12,7) Najčešde je poslanje mističara da budu duše patnice ili žrtve – da trpe u jedinstvu sa Kristom za obradenje duša. To je zapravo jedna duhovna bitka između Isusa i demona, gdje duša patnica predstavlja „bojno polje“, a ulog je obradenje i spasenje mnogih duša koje su u tom trenutku u rukama Đavla. Protiv vedine nas, Đavao i njegovi demoni radije vode tihi, skriveni rat, prvenstveno što u toj metodi imaju najviše šanse da nas prevare i iskušavaju, jer kad bi smo tjelesnim očima vidjeli demona u njegovim pokušajima da nas iskušava i navede na grijeh, bili bi smo apsolutno prestrašeni njegovom
užasnom pojavom i zapravo bi smo bili jači u svojim odlukama da ne griješimo i ne činimo zlo. Tako je vedina nas u svakodnevnom životu podređena neviđenim napastima i napadima od zlih duhova – ali u životima određenih mistika, Bog dopusti zlodudnim duhovima da otvoreno ratuju. Kad se radi o mističarima i svecima, puno je toga više na kocki od jedne duše, jer se radi o dušama patnicama koje kroz svoje sjedinjenje sa Isusom na Križu zapravo grabe i otimaju mnogo duša iz Đavlovih ruku. Duše patnice dočekuju Đavla sa odlučnim otporom, te zbog velikih izgleda da po njihovom sjedinjenju sa Isusom Đavao izgubi mnogo duša, i zbog nemogudnosti da ih privoli na grijehe, on im se najstrašnije osveduje, koristedi sve paklene modi i demonske napade u svim oblicima – sve u pokušaju da učini da duša patnica padne u očaj i izgubi svoje povjerenje i ljubav u Boga. Ovaj otvoreni rat koji Đavao vodi protiv nekih duša je zapravo dopušten od samoga Boga kako bi pokazao svima postojanje demona i Pakla, kojih postojanje mnogi danas nažalost niječu. Đavao i demoni su vrlo stvarni i u svojim odnosima prema Božjim svecima pokazuju se u svojoj najopakijoj prirodi, u nadi otimanja od Krista duša koje On voli i za koje je platio tako visoku cijenu prolijevajudi svoju Predragocjenu Krv. U slučaju Gemme Galgani, Đavao se pojavljivao u obliku strašnog majmunolikog čovjeka ili crnog psa, te bi ju zgrabio za kosu i izvukao iz kreveta na pod, čupajudi cijele pramenove kose pritom. Tukao bi ju nemilosrdno, a između svih ostalih ozljeda jednom joj je i iščašio rame. Strašno je proklinjao Boga i vikao na nju: „Rat! Rat protiv tebe i tvog duhovnika!“ Jedan od razloga zašto Bog ovo dozvoljava je i da se užasavamo teških grijeha. Demon odvlači sestru Josefu Menendez u Pakao „Đavao de marljivo raditi kako bi vas naveo na pad, ali Moja milost je veda od njegove paklene zlode.“ – Isus sestri Josefi Menenedes, 6. travnja 1921. Sestru Josefu Đavao je često napadao u obliku zastrašujudeg crnog psa, crne zmije ili sjenolikog čovjeka (pročitajte životopis ove sestre ved objavljen na ovo stranici). 4. prosinca 1921. Josefa je bila nasilno izvučena iz svog kreveta i bačena na tlo i zatim premladena demonskim udarcima i prisiljena slušati gnusna svetogrđa protiv našeg Gospodina i Gospe. Duge je sate tako provela, a mučenje se nastavilo i sljedede dvije nodi. 6. prosinca napisala je: „Kad nisam mogla podnijeti više, kleknula sam pokraj kreveta, nastojedi zaboraviti horor i zlodudni glas koji vrijeđa našeg Gospodina i Djevicu. Iznenada sam čula škrgutanje zubi i bijesnu viku. Odjednom su nestali, a ispred mene je stajala naša Gospa, sva ljupka: „Ne boj se, kderi; ja sam ovdje.“ Rekla sam joj kako sam prestašena od Đavla i kako sam propatila mnogo. „On te može mučiti, ali on nema mod da ti naudi. Njegov je bijes ogroman zbog duša koje mu bježe…duše tako velike vrijednosti…Kad bi samo znala vrijednost jedne duše!“ Demoni su željeli obeshrabriti ju i u njenom poslanju žrtve i trpljenja za duše i znala bi ih čuti kako govore: „Bit deš jedna od nas!…Izmorit demo te!…Savladat demo te!…Ne puštaj ju; stražari da ju mučiš kako god znaš!…Ne smije nam pobjedi!…Moramo ju navesti u očaj!“ U životu Josefe se dogodilo čak i nešto vrlo rijetko i među samim svecima – Bog je Đavlu dozvolio da ju odvuče dolje u Pakao. Ondje je provela duge sate, ponekad i cijelu nod u neizrecivim agonijama. Iako je bila odvučena dolje u jamu bez dna više od stotinu puta, svaki puta joj se činio kao prvi i kao da traje nebrojeno vjekova. Pretrpjela je sve paklene muke, osim jedne – mržnju prema Bogu. Najbolnija su joj mučenja bila slušati strašne ispovijedi prokletih duša, njihov plač mržnje, boli i očaja. Pred očima drugih u samostanu, Josefa bi nestajala, a potom se pojavljivala nakon nekog vremena u potkrovlju, ispod teškog namještaja… U prisutnosti drugih je bila opečena, bez da su išta mogli vidjeti, odjeda je na njoj gorila, a na njenom tijelu su bile opekline koje su dugo ostajale. Sa ožiljcima od tih napada otišla je i u grob. Đavao joj je nametao misli očaja, bogohuljenja i svetogrđa, zla iskušenja
koja su trajala danima i nodima, tijekom kojih se Bog skrio od Josefe, te se zbunjena, osjedala napuštenom i prepuštenom na milost i nemilost nečasnih paklenih mučitelja. „U nodi 16. ožujka malo prije 10 sati, postala sam svjesna, kao i prethodnih dana, čudnih zvukova plača i lanaca. Brzo sam se ustala i obukla i kleknula pokraj kreveta. Galama je bila sve glasnija…iznenada sam ispred sebe ugledala Đavla. „Sveži joj ruke i noge“ – čula sam glas. Odmah sam izgubila iz vida gdje se nalazim, osjedala sam da sam svezana i vučena. Drugi je glas rekao: „Nije dobro vezati joj stopala; srce je to što treba svezati.“ „Ono ne pripada meni.“ – odgovorio je Đavao. Tada sam vučena po vrlo mračnom i dugom prolazu, sve je sa strana odzvanjalo od plača. Na suprotnim stranama zidova ovog uskog puta, bile su niše iz kojih su izlazili dim, vrlo malo plamena vatre i nepodnošljiv smrad. Iz tih su udubljenja dopirali bogohulni povici, posve nečiste riječi. Neki su proklinjali svoja tijela, neki svoje roditelje. Drugi su prigovarali sebi što su odbijali milosrđe i što nisu izbjegavali ono što su i sami znali da je grješno. Bila je to mješavina zbunjenih vrištanja bijesa i očaja. Bila sam vučena kroz taj put, koji se činio beskrajan. Tada sam primila takav udarac koji me gotovo prepolovio te me na silu ugurao u jednu od niša. Osjedala sam kao da sam pritiskana između dvije gorude daske i probadana iglama. Okolo mene duše su bogohulile i proklinjale me. Što mi je uzrokovalo najviše patnje…i sa čime niti jedna tortura ne može biti uspoređena, je muka moje duše zbog odvojenosti od Boga…Činilo mi se da sam provela duge godine u paklu, a zapravo je trajalo samo 6 ili 7 sati… Odjednom, bila sam nasilno izvučena iz niše i našla sam se na tamnom mjestu; tada me demon udario, nestao i oslobodio me… Kako da opišem svoje osjedaje kad sam shvatila da sam još uvijek živa ida mogu voljeti Boga!… Vidim jasno da sva patnja na zemlji nije ništa u usporedbi sa užasom ne voljenja Boga, jer na tom mjestu sve odiše mržnjom i žeđu za proklinjanjem drugih duša.“ Đavao protiv Padre Pia „Napasnik, uvijek na straži, vodi najnasilniji rat protiv duša koje se najviše trude izbjedi grijeh.“ Papa Leon Veliki Padre Pio jedan je od najpoznatijih svetaca danas skupa sa svojim čudesnim djelovanjem, ali manje su poznate demonske bitke koje je morao prolaziti da grabi duše od Đavla. Provodio je sate svaki dan ispovijedajudi grješnike, a Đavao je namjeravao naplatiti mu tolike duše koje mu je otimao i dovodio Isusu. Otac Joseph Martin koji je bio i bliski prijatelj Padre Pia zadnje tri godine njegova života priča kako je jedne nodi Đavao tako pretukao Padre Pia da je pao na pod svoje sobe i ozbiljno ozlijedio glavu. Još i dan danas, jastuk uprljan od krvi može se vidjeti u njegovoj sobi. Kad su ga upitali odakle je sva krv na jastuku, on je rekao da je Blažena Djevica stavila njegovu glavu na jastuk i tješila ga tijekom nodi. Ali još je mnogo puta Padre Pio iskusio slične napade, kako je i sam pisao svom duhovniku: „Đavao nede prihvatiti poraz. Pojavljivao se u skoro svakom obliku. Tijekom zadnjih nekoliko dana posjedivao me sa nekim od svojih pratilaca naoružan sa toljagama i željeznim oružjem… Ne mogu opisati koliko me puta izbacio iz kreveta i vukao po sobi. Ali nema veze! Isus, naša draga Majka, moj mali Anđeo, sv. Josip i sv. Franjo gotovo su uvijek sa mnom… Imao sam vrlo tešku nod preksinod; od oko 10 sati, kad sam bio u krevetu, do 5 sati u jutro, bijednik me samo kontinuirano tukao. U pet ujutro, kad me bijednik napustio, moje cijelo tijelo je postalo tako hladno da sam drhtao od glave do pete kao trska na vjetru. To je trajalo nekoliko sati. Pljuvao sam krv… Slušaj što sam morao pretrpjeti prije nekoliko dana od tih nečistih otpadnika. Nod je ved poodmakla kada su započeli napadati sa paklenom bukom, i iako nisam ništa vidio na početku, znao sam tko radi čudne zvukove. Umjesto da se prestrašim, pripremio sam se za bitku sa podrugljivim smješkom na
usnama. Onda su mi se pokazali u najodvratnijim oblicima i kako bi me naveli na nečasno ponašanje počeli su se pojavljivati u obliku dotjeranih žena, ali, hvala Nebesima, ozbiljno sam ih izgrdio kako i zaslužuju. Onda, kad su vidjeli da su svi njihovi pokušaji otišli u dim, nagrnuli su na mene, bacili me na tlo i nastavili me tudi, bacali jastuke, knjige i stolice po sobi, sa očajnim vriskovima i opscenim jezikom.” Vidjeli smo do sada kako je Lucifer zastrašujudi protivnik, posebno za duše patnice koje su pozvane da trpe za obradenje grješnika. Đavao je zapravo vrlo modan i treba ga shvatiti ozbiljno. I sam Padre Pio govori o tome u svom pismu: „Ne smijemo imati nikakve iluzije o neprijatelju koji je silno jak, ako se ne mislimo predati. U svjetlu Božje objave duša razumije veliku opasnost u kojoj se nalazi, ako stalno nije na oprezu.“ Đavao se pojavljuje prerušen u Isusa Ne bi nas trebalo čuditi da se demoni često pokušaju pojavljivati kao Anđeli, sveci, Blažena Djevica ili čak kao i sam Isus, kako nas i sama Pisma upozoravaju da budemo na oprezu, tvrdedi da „se sam sotona pretvara u anđela svjetla.“ (2. Korindanima 11,14) Josefa Menendez u svom dnevniku piše: "U nodi 13. ili 14. siječnja 1922. Đavao je počeo još jedno mučenje. Pokušao me prisiliti da napustim svoj poziv. U svom me bijesu čak pokušao uhvatiti u zamku uzimajudi lik Isusa. “ Po naputku svoga duhovnika, pri sljededem posjetu „nebeskih“ posjetioca, molila je „Blagoslovljen budi Bog“ (Laudes Divinae) i tražila je da i oni ponavljau za njom. U svom ponosu i mržnji prema Bogu demoni nisu mogli ponoviti niti jedan blagoslov. Jozefin je duhovnik otkrio ovo modno oružje protiv Đavlovih zasjeda iz života svete Gemme Galgani, jer je ona baš kroz molitvu tih blagoslova uspjela osujetiti Đavla koji joj je često dolazio u raznim oblicima kako bi ju prevario. Također se pojavljivao imitirajudi Isusa i blaženoj Alexandrini da Costi (pročitajte članak o ovoj blaženici ved objavljen na ovoj stranici). Đavao se pojavljuje kao svedenik "Samo naprijed, moli se za sebe, ali ako budeš molila za druge, platit deš mi za to!" Lucifer svetoj Gemmi Galgani Ovoj se svetici Lucifer pojavljivao u obličju crnog psa, crne mačke nalik na panteru i kao anđeo u punom sjaju. Čak ju je pokušao prevariti uzevši lik svedenika, njenog dragog ispovjednika, monsinjora Giovannia Volpia, kojeg je znala gotovo čitav život. Jedan je dan čekala na ispovijed, iznenadivši se kad je vidjela da monsinjor Giovanni ved sjedi u ispovjedaoni, a nije ga vidjela da je prošao pored nje. Istovremeno se počela osjedati uznemireno u duhu, kao što se događalo kada su bili pristuni zli duhovi. Ipak je ušla i započela ispovijed. Glas i ponašanje su bili nalik ispovjedniku kojeg je znala tako dugo, ali njegove riječi i savjeti nisu bili pobožni te su bili popradeni neprimjerenim gestama. "Moj Bože, što se dogodilo?” – uzviknula je. Ustala je i žurno napustila ispovjedaonu, a “ispovjednik” je nestao. Znala je da je to bio Đavao koji ju je na svoj grubi i đavolski način naumio zavesti, ili bar učiniti da izgubi svo povjerenje u svedenika. I u životu svetog Dominika Đavao se pojavljivao kao jedan od brade fratara i to zato da bi ga naveo da prekrši šutnju. Đavao u obličju sveca U svojim memoarima, benediktinac Guibert iz Nogenta piše o svom zemljaku koji je na svoju nesredu imao odnose izvan braka. Nakon što se duboko pokajao za veliki grijeh koji je počinio, odlučio je hodočastiti u svetište svetog Jakova iz Galicije da traži njegov zagovor. Tijekom hodočašda, iznenada se pred njim pojavi sam “sveti Jakov”. Podsjetio ga je na učenje iz Pisma: “Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo
tijelo ode u pakao“ (Mat 5,30) i tako namedudi čovjeku misao da treba odsjedi svoj ud kojim je griješio. On je to i učinio. Nakon što se malo oporavio od teške ozljede, „svetac“ mu je sada rekao da je sada nužno još da si prereže grkljan. Čovjek je ved krenuo sa nožem, ali se pojavila Blažena Djevica Marija i rekla: „Ne!“ Okrenula se prema „svecu“ koji je ispustio bijesan vrisak i nestao. Strašna je mučenja Đavao radio i blaženoj Alexandrini. 14. rujna 1934 pisala je svom duhovniku : “Želite li znati što je ono crno lice iz pakla nedavno pokušavalo nametnuti u moju glavu? Evo što – Što god napišeš bit de uzrok tvoje osude…I da de se, ako mu se ne pokorim, dogoditi najgore…“ Bog ju je tješio u vizijama, ali Sotona je još jače napadao: „Izopdenje, tisudu izopdenja ako nastaviš pisati svom duhovniku! Ionako ved goriš u Paklu! Obrati se, nesretnice jedna! Obrati se, jadna olupino! Zbog naklonosti prema tebi pričam s tobom ovako. Dolazim sada od tvog Krista koji mi je sam rekao da te uzmem, jer te On više ne može spasiti. Uzrujala su Ga tvoja pisanja.“ Đavao je još napominjao da joj je beskorisno moliti, da nema više spasenja za nju, da joj nitko ne može pomodi i da de biti prokleta (ostatak u članku na ovoj stranici o ovoj blaženici). Sveta Marijo, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ ilustracije: Google Aug. 16 2014 Sveci koji su se borili protiv progona kršdana Poziv vojsci Nebeskih zagovornika u ovo vrijeme progonstva kršdana u cijelom svijetu! Molite za nas! U znak potpore svim progonjenim kršdanima u svijetu, posebno u Iraku, prisjetimo se ovih svetaca koji su se suprotstavili prijetnji islamskih fundamentalista u prošlosti. 1. Papa Pio V. i Catherine iz Cardone, karmelidanka Bitka kod Lepanta, 7. listopada 1571. bila je odlučujuda u zaštiti kršdanstva u Europi. Ova je pobjeda čudo po zagovoru Blažene Djevice Marije. Papa Pio V zatražio je da se moli Ružarij i po tome se dogodila čudesna pobjeda nad muslimanima. Malo je poznato da je Gospa Karmelska otkrila skromnoj karmelidanki da članovi kršdanske vojske („Svete Lige“) nisu zavrijedili pobijediti u bitci i potaknula ju je da se sama ponudi kao žrtva. Časna sestra Catalina ( Catherine ) iz Cordone pošla je u špilju da bi molila i činila pokoru za pobjedu u bitci kod Lepanta.
2. Blaženi Marko iz Aviana i Papa Inocent XI. Pobjeda u bitci kod Beča 1683. kada je kršdanima prijetilo Otomansko Carstvo također je imala i duhovnu potporu. 19. lipnja 1683. sestra Candida Colomba Falchinetti pisala je Papi Inocentu XI. kako bi mu rekla o svom snu u kojemu joj je prekrasna žena rekla da nagovori Papu da zatraži molitvu 1000 krunica od fratara u crkvi Naše Gospe od Pobjede u Rimu, kako bi kršdani pobijedili u ovoj bitci. Blaženi Marko iz Aviana odigrao je ključnu ulogu kao savjetnik cara Leopolda i kao modni posrednik. Ved je i bio poznat kao čudotvorac, molio je i činio žrtve i pokore za vojsku, takozvanu „Svetu Ligu“ i predvidio je njihovu pobjedu. 3. Sveti Antonio Primaldo i sveti mučenici Otranta Antonio Primaldo i njegovi prijatelji poznati kao Mučenici Otranta, bili su stanovnici Otranta u južnoj Italiji. Njih 813 pobijeno je 14. kolovoza (danas godišnjica!!!) 1480. od Otomana jer su odbijali obratiti se na islam. Proglašeni su svetima od sadašnjeg pape, Pape Franje, 12. svibnja 2013!
4. Sveta Camilla Battista da Verano i Biskup Luigi Padovese Biskup Luigi Padovese je imenovan namjesnikom u Anatoliji 2005. Ubijen je u Iskendurunu u Turskoj, 2. lipnja 2010. Dokaz njegove brige za kršdane na Bliskom Istoku i za dijalog između vjera je sačuvan u pismu koje je poslao nekoliko mjeseci prije svoje smrti Siromašnim Sestrama Svete Klare u Camerino, u Italiju. Molio je za zagovor Svete Camille Battiste da Varano za Sinodu za Bliski Istok koja se odvijala u isto vrijeme kao i kanonizacija svetice. POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ Aug. 14 2014 Sestra Consolata Bertone - sestra u “neprestanom činu ljubavi”
Sestra Consolata Bertone je rođena u Saluzzu, 6. travnja 1903. kao Pierina Bertone. Bila je kdi Pietra Bertone i Giuseppine Nirino, koji su imali pekaru u Saluzzu, a kasnije su postali menađeri restorana u Airascu. Pierina je bila druga od 6 kderi rođenih u očevu drugom braku. Ništa u njenom ranom životu nije ukazivalo na to da de ova djevojka postati jedna od Isusovih najvoljenijih duša patnica. Živjela je najobičniji život do jednog dana kada je imala 13 godina. Žurila je u selo, kada je, iznenada, žarka molitva počela gorjeti u njenom srcu: „Moj Bože, ja Te volim!“ To je bio početak njenih izvanrednih iskustava darivanih od Gospodina.
8. prosinca 1916. na svetkovinu Bezgrešnog Začeda Marijina, Pierina je odlučila posvetiti se odano Blaženoj Djevici. Nakon primanja Prve Pričesti, jasno je čula riječi: „Želiš li biti Moja?“ Duboko ganuta, kroz suze je odgovorila Isusu „Da“ iako ni sama nije razumjela pitanje. Kako su tjedni i mjeseci prolazili, Pierina je jasno osjedala da ju Bog zove u vjerski život. Istovremeno, započelo je razdoblje duhovnih sumnji, suhode i iskušenja, koje je potrajalo nekoliko godina. Gospodin je htio pročistiti njenu dušu prvo na taj način – prvo ju uvodedi u duhovnu „pustinju“ kako bi ju pripremio za njeno poslanje duše patnice. Tri neuspjela pokušaja ulaska u samostan Tek je u 21. godini shvatila kamo ju Bog zove. Nakon tri neuspjela pokušaja da se zaredi u otvorenim redovima, na poticaj svog ispovjednika, Don Accomassa, koji je bio nadahnut od Boga kao i svi iskreni ispovjednici, ušla je u samostan Siromašnih sestara Sv. Klare ( red franjevaca kapucina ) u Turinu u Italiji. 28. veljače 1930. bio je dan redovničkog oblačenja za Pierinu, od toga dana poznatu kao Sestra Maria Consolata. Ime Consolata koje je Pierina ved kao mlada odabrala bilo je pokazatelj duhovnog puta na koji je Isus zove, jer riječ „consolata“ u prijevodu bi značila tješitelj, a ona je uskoro postala tješiteljica Srca Isusa Krista. Na dan redovničkog oblačenja, primila je lokuciju (nutarnu objavu) od Isusa u kojoj joj je otkrio koja je Njegova volja za nju. Rekao je: „Ne tražim te više od ovoga: neprestani čin ljubavi.“ I više od 16 godina života u zatvorenom samostanu kao kapucinka, taj „neprestani čin ljubavi“ bio je temelj svih njenih duhovnih napora. 8. travnja 1934. dala je vječne zavjete. Radila je u samostanu sve poslove – bila je kuharica, vratarica i obudarica, a kasnije također i medicinska sestra. Njezin je izvanjski život bio sličan životima njenih prijateljica sestara – dnevne žrtve, pokore, ispunjavanje dnevnih zadataka, no, njen je unutarnji život bio osobit – primala je izvanredne milosti od Boga, i sve neprimjetno u nutrini svoga duha, skromno. Postala je prisna prijateljica Isusa i Njegova Presvetog Srca. 9. studenoga 1934. sestra Consolata piše: „Isus mi je otkrio tajne patnje Njegova Srca koje su uzrokovane nevjerom duša posvedenih Njemu.“ Nakon toga, počela je u njoj gorjeti želja da nadoknađuje za grijehe svijeta i da dovodi grješnike Isusu. Tako je počelo blisko duhovno prijateljstvo i veza između Isusa i Consolate: zajedno u ljubavi, zajedno u boli, zajedno dovodedi nebrojeno mnogo duša Ocu, koji ih traži u svojoj beskrajnoj ljubavi, milosti i suosjedanju. Sam Isus joj je rekao: „Ne misli da sam Ja okrutan Bog, jer Ja sam prije svega Bog ljubavi!“ „Isuse, Marijo, ja vas ljubim –spasite duše!“ Isus je sestru Consolatu naučio molitvu: „Isuse, Marijo, ja vas ljubim –spasite duše!“ Prisjedajudi se Gospodinovih riječi od dana redovničkog oblačenja – o činu neprestane ljubavi, Consolata je počela ponavljati tu modnu molitvu tijekom cijeloga dana, tijekom rada i obavljajudi svoje dnevne dužnosti. O toj joj je molitvi Isus rekao: „Reci mi, koju ljepšu molitvu Mi možeš ponuditi? „Isuse, Marijo, ja vas ljubim! Spasite duše!“ – Ljubav i duše! Koju ljepšu molitvu možeš zamisliti?“ Njena poniznost Iako je sestra Consolata bila blagoslovljena sa ovim izvanrednim objavama od samoga Boga, ona je ostala i dalje vrlo skromna i osjedala se malom. Ovaj je osjedaj njene duše i potvrđen Isusovim riječima: „Pronašao sam tu slabu dušu koja je napustila samu sebe sa potpunim povjerenjem u Moje beskrajno milosrđe: to si ti, Consolata; kroz tebe Ja du učiniti čuda koja daleko premašuju tvoje najdraže želje.“
Kasnije joj je još rekao: „Ti si da ljubiš. Ti si premala da se penješ na vrh; Ja du te nositi na svojim ramenima.“ Njena blažena smrt U lipnju 1939. napisala je: „Moja je sudbina da umrem u komadidima.“ Tijekom 2. svjetskog rata, mnogo se puta sama nudila kao žrtva za grijehe čovječanstva, za umirude i za obradenje grješnika. U zimi 1944. njeno tijelo ju je izdalo. Zbog poslušnosti Časnoj Majci, dala se pregledati od liječnika. On je rekao: „Sestra nije bolesna; ona je uništena.“ 24. rujna 1945. sestra Consolata zatražila je pola dana odmora i malo prilegla. Majka Opatica izmjerila joj je temperaturu – 39 C! Pitala je: „Kako dugo ona ovo trpi?“ 25. listopada su napravljene i rendgenske snimke koje su otkrile da ima bolesna pluda, te se na kraju ustanovilo da boluje od tuberkuloze. Od studenoga 1945. do srpnja sljedede godine ostala je u lječilištu, a tada su je vratili u samostan. Umrla je u zoru 18. srpnja 1946. u samostanu Presvetog Srca u Turinu. Sama je rekla: „Sve je gotovo!“ – objašnjavajudi da započinje nov i vječni život zauvijek sjedinjena sa Bogom u Raju. Nadbiskup Giovanni Saldarini je započeo proces kanonizacije i beatifikacije sa riječima: „Život svetaca je primjer za živote drugih.“ Neke od objava koje je Isus dao sestri Consolati
„Najdraža mi je duša koja Me najviše voli.“ „Pretvori sve što ti nije drago u male ruže i skupi ih, te Mi ponudi sa ljubavlju.“ „Voli Me i bit deš sretna, što Me više voliš, to deš sretnija biti. Čak i kada se nađeš u potpunoj tami, ljubav de stvoriti svjetlo; ljubav de stvoriti snagu i ljubav de stvoriti radost.“ „Slast mi je raditi u duši. Vidiš, Ja volim sve raditi sam, a od duša jedino tražim da Me vole.“ „Vidiš, čak i u dobrim mislima koje dolaze, uvijek je bar malo sebeljublja i samozadovoljstva; lako je vidjeti kako de oni pokvariti čin ljubavi. Ali ako deš sve povjeriti Meni, onda du Ja prisustvovati svemu, i ako nedeš dopustiti čak ni jednu drugu misao da dođe, onda de tvoj čin ljubavi biti djevičanske čistode.“ „Vidiš, Consolata, svetost znači uvijek u svemu zaboravljati na sebe, u mislima, željama, riječima…Dopusti Meni da činim sve!“ „Consolata, imaj bezgranično povjerenje u Mene, tada de moje milosti za tebe biti bezgranične.“
„Uvijek vjeruj Isusu! Kad bi samo znala koliko Mi to zadovoljstva čini! Podari mi tu utjehu da Mi vjeruješ čak i u sjeni smrti.“ „Kad je patnja prihvadena sa ljubavlju, ona više nije patnja, nego postaje radost.“ „Ako si ti u Meni, mi smo jedno, i Ja du u tebi roditi mnogo plodova, i postat du snažan u tebi, jer ti deš nestati kao kapljica vode u oceanu; Moja tišina de tedi u tebe, Moja poniznost, Moja čistoda, Moja nježnost, Moja strpljivost, Moja žeđa za trpljenjem i Moja gorljivost za spašavanjem duša po svaku cijenu!“ „Ti moraš misliti samo na to da Me voliš! Ja du misliti na sve drugo, čak do najsitnijih detalja.“ POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ Aug. 13 2014 Jim Caviezel: “Želim da ljudi vide tebe, Isuse, a ne mene”
Glavnom ulogom u filmu Mela Gibsona ‘Pasija’, Jim Caviezel postigao je svjetsku slavu. Tko je taj glumac koji se tako dojmljivo suživio s likom Isusovim? Osobno tvrdi da bez međugorskih iskustava nikada ne bi bio prihvatio tu ulogu. U Međugorju je, naime, iskusio jednu do tada nepoznatu dimenziju vjere. S njim je u Beču razgovor vodio Christian Stelzer za časopis ‘Oase des Friedens’, a hrvatski prijevod donosi najnoviji ‘Glasnik mira’ iz Međugorja. Moja je supruga bila u Međugorju dok sam u Irskoj snimao film ‘Monte Cristo’. Stvari nisu stajale baš dobro iako sam radio po sedam dana tjedno. Jednoga me je dana nazvala i po njezinom sam glasu prepoznao da se kod nje dogodila neka promjena. Počela mi je pričati o Međugorju, te da de jedan od vidjelaca dodi u Irsku… Prekinuo sam ju riječima: ‘Čuj, imam ozbiljnoga posla. Ne mogu se sada upuštati ni u što ni s kakvim vidiocima.’ Osim toga, mislio sam da kao katolik ne moram bezuvjetno prihvatiti Fatimu, Lurd ili Međugorje. Tako sam razmišljao. Sjedam se da smo u katoličkoj školi u koju sam išao u početku bili
oduševljeni međugorskim događanjima, ali smo onda čuli da mjesni biskup odbija ukazanja i da tvrdi da su lažna, pa se naše zanimanje ugasilo. Kako bilo da bilo, Ivan Dragičevid došao je u Irsku. Meni je bilo jasno da ne du imati vremena za njega, bududi da sam morao non-stop raditi. Jednoga se četvrtka moj filmski partner Jim Harris nije osjedao dobro, pa sam dobio slobodan dan i mogao sam nazočiti jednom ukazanju. U prepunoj crkvi stajao sam sasvim otraga, nije mi bilo baš sasvim jasno što se događa. Kada je u trenutku ukazanja čovjek pored mene ustao iz svojih bolesničkih kolica i pao na koljena, bio sam duboko ganut. Ovaj hendikepirani čovjek, pomislio sam, usprkos bolova kleči na hladnom kamenom podu i moli! Danas mi je jasno da me je samo Bog mogao tako dobro poznavati da bi znao gdje me treba taknuti. Iako možda zvuči neobično, u nedjelju koja je uslijedila dobio sam još jedan slobodan dan, tako da sam se mogao susresti s Ivanom, što je zapravo bila posebna želja moje supruge. Za vrijeme ukazanja klečao sam pored njega i rekao sam u svojemu srcu: ‘OK, tu sam. Spreman sam. Učini sa mnom što god želiš.’ U istom sam trenutku osjetio kako me nešto ispunjava. Bilo je to sasvim jednostavno, a opet jedinstveno. Kada sam ustao, suze su mi tekle iz očiju i počeo sam svim srcem plakati. Ivan mi je rekao: 'Jim, čovjek uvijek nađe vremena za ono što voli. Ako netko tko nema vremena susretne djevojku u koju se zaljubi, nađe vremena za nju. Ljudi nemaju vremena za Boga jer ga ne ljube.' To me je doista pogodilo, i pitao sam se imam li ja vremena za Boga? Ivan je nastavio: ‘Bog te poziva na molitvu srcem.’ ‘Kako da to učinim?’ upitao sam ga. ‘Tako da počneš moliti.’ U tom se trenutku otvorio jedan prozor u mojemu srcu. Nisam mogao ni sanjati da bi to moglo biti mogude. Otišli smo u restoran i moram priznati da mi hrana i vino nikada nisu prijali tako dobro kao te večeri. U meni se nešto počelo mijenjati. Često me je žena htjela naučiti moliti krunicu, a ja sam to uvijek odbijao. Sada sam htio moliti krunicu, iako nisam točno znao kako. Samo sam osjedao da se moje srce otvorilo. Jednoga sam jutra rekao vozaču koji me svakoga dana vozio na snimanje: ‘Ne znam što vi o tome mislite, ali ja bih htio moliti krunicu.’ Na moje iznenađenje odgovorio mi je: ‘OK, hajmo moliti.’ U toplom svjetlu ljubavi koju sam osjedao u sebi, počeo sam spoznavati gdje se doista nalazim, kolike imam napasti, gdje su moji osjedaji, kako sam slab i kako kruto u svojemu srcu sudim ljude. Kada si prvi puta došao u Međugorje? Na kraju snimanja koje je završilo na Malti odlučio sam otidi u Međugorje. Bio sam prepun unutarnjih očekivanja. Kada sam imao dvadeset godina, jedan mi je unutarnji glas bio rekao da bih trebao postati glumac. Kada sam o tome govorio s ocem, on mi je odgovorio: ‘Ako Bog nešto od tebe želi, to je sigurno da budeš svedenik. Zašto bi želio biti glumac?’ Ni ja tada nisam razumio. Sada sam si iznova postavio pitanje želi li Bog da budem glumac zato da bih zaradio puno para i da bih postao bogat? Bio sam svjestan neravnoteže u svijetu između malobrojnih koji posjeduju mnogo i mnogobrojnih koji imaju premalo za goli život, i bio sam siguran da Bog ne želi da bude tako, i da se i sam moram odlučiti komu želim služiti: bogatstvu koje mi ne daje trajnu radost, ili Bogu koji želi voditi moj život? Međugorje me je podsjedalo na Betlehem i mislio sam: kao što je Isus rođen u malenom mjestu, tako se i Majka Božja ukazuje u jednom siromašnom mjestu među brdima. Četiri dana koje sam proveo u Međugorju bila su moja prekretnica. U početku sam se još čudio koliko ljudi ovdje mole. Sve me je
podsjedalo na košarkaški logor i mislio sam da se i tamo ne igra samo jednom na dan, nego uvijek iznova, stalno. U školi isto tako, ne čita se samo jednom na dan, nego stalno, uvijek iznova. Prvih sam dana u Međugorju kod molitve osjedao unutarnji nemir jer nisam bio naviknut toliko moliti, pa sam molio Boga da mi pomogne. Nakon četiri dana htio sam još samo moliti. Kad god bih molio, osjedao sam se povezan s Bogom. To je iskustvo koje želim svakom katoliku! Možda sam kao dijete doživio nešto slično pa onda zaboravio. Sada mi je to bilo darovano. To iskustvo se nastavilo i kod kude. U obitelji zajedno živimo sakramente. S djecom svakoga dana molimo krunicu da putu u školu. Ako ja odmah ne započnem, onda moj sin počne moliti. Kada sam u Međugorje došao po drugi put, očekivao sam da de se ponoviti iskustva prvoga dolaska, ali je bilo drugačije. Poslije jednoga ručka, hodočasnici su me pozvali da s njima odem na Široki Brijeg fra Jozi. To je nadasve željela moja žena. Nisam poznavao fra Jozu, ali ono što se o njemu pričalo duboko me se dojmilo. Susreo sam se s njime. Položio je ruke na moja ramena. Ja sam položio svoje ruke na njegova ramena. On je položio ruke na moju glavu. Ja sam položio svoje ruke na njegovu glavu. U tom sam trenutku u sebi osjetio riječi: ‘Ljubim te, brate. Ovaj čovjek ljubi Isusa.’ Fra Jozo se spontano okrenuo prema svojoj prevoditeljici i upitao ju na hrvatskom tko sam ja, i rekao je da želi sa mnom razgovarati. To je bio početak jednoga prijateljstva koje traje još i danas. To je bilo vrijeme neposredno po završetku snimanja ‘Pasije tijekom kojega sam u sebi mnogo puta iskusio kakve se sve snage u meni suprotstavljaju snimanju toga filma. Možeš li nam ispričati zašto si to tako doživljavao i kakva je veza između toga filma i Međugorja?
Sigurno poznajete izraz ‘prijedi Rubikon’. To znači da se više ne može natrag. Film ‘Pasija’ za mene je bio jedan takav Rubikon. Kada je počelo snimanje imao sam 33 godine, upravo kao Isus. Uvijek sam se pitao jesam li dostojan igrati isusa. Ivan Dragičevid me ohrabrivao i govorio da Bog nikada ne bira najbolje, što on, Ivan, vidi na samome sebi. Bez Međugorja nikada ne bih bio preuzeo tu ulogu, bududi da se u Međugorju moje srce otvorilo molitvi i sakramentima. Ako želim glumiti Isusa, znao sam da mu moram biti sasvim blizu. Svakoga sam dana išao na ispovijed i na euharistijsko klanjanje. Na Svetu Misu dolazio je i Mel Gibson pod uvjetom da bude na latinskom. To je bilo dobro, jer sam tako učio i latinski. Uvijek su dolazile nove napasti od kojih sam se morao braniti, i u toj unutarnjoj borbi često sam osjetio veliki unutarnji mir. Na primjer, u sceni gdje mi prilazi Marija, Majka Božja, a ja joj kažem:
‘Vidi, sve činim novo.’ Tu smo scenu ponovili četiri puta i ja sam svejedno osjedao da stojim previše u prvom planu. Onda je netko udario u križ i iščašilo mi se lijevo rame. Od te nagle i strahovite boli izgubio sam ravnotežu i pao pod teretom križa.
Licem sam udario o prašnjavu zemlju i krv mi je briznula iz nosa i iz usta. Ponovio sam riječi koje Isus govori majci: ‘Vidi, sve činim novo’. Rame me je tako neopisivo boljelo kada sam polako zagrlio križ i pri tome osjetio kako je dragocjen. Tada sam prestao glumiti, i vidjelo se samo Isusa. On je stupio naprijed kao odgovor na moje molitve: ‘Želim da ljudi vide tebe, Isuse, a ne mene.’ Zahvaljujudi neprekidnoj molitvi krunice – ne znam kolike sam krunice izmolio tijekom snimanja – osjedao sam posebno ozračje. Znao sam da ne smijem psovati, da ne smijem biti bezobrazan kada članovima ekipe želim nešto redi. Vedina od njih ne poznaje Međugorje, sve su to izvrsni glumci i bili smo sretni što smo ih dobili. Ali kako da im prenesem Međugorje, ako ne svojim životom? Međugorje za mene znači živjeti od sakramenata i u jedinstvu s Crkvom. Zahvaljujudi Međugorju počeo sam vjerovati da je Isus doista nazočan u Euharistiji, i da mi prašta moje grijehe. Preko Međugorja sam iskusio kako je krunica modna i kakav je dar svakodnevna sveta Misa. Kako bih mogao ljudima pomodi da više vjeruju u Isusa? Shvatio sam da se to može dogoditi samo ako je Isus u meni nazočan po Euharistiji, pa ljudi preko mojega života vide Isusa. Kada smo snimali scenu Posljednje večere, na posebnom džepidu na unutarnjoj strani odjede imao sam relikvije svetaca i jedan komadid relikvije Kristova Križa. Imao sam snažnu želju da Isus bude doista nazočan i zamolio sam svedenika da izloži Presveto. Najprije nije htio, ali sam ga uporno molio jer sam bio uvjeren da de ljudi, ako budem gledao u Krista, Njega lakše u meni prepoznati. Svedenik je stajao s Presvetim u rukama tik uz snimatelja i zajedno s njime mi se približavao. Kada ljudi u filmu vide svjetlucanje u mojim očima, ne shvadaju da zapravo vide Isusa, odraz posvedene hostije u mojim zjenicama. Tako je bilo i u sceni razapinjanja: svedenik je bio nazočan i držao je Presveto u rukama, dok sam ja molio bez prestanka… Najvedi izazov u filmu nije bio, kao što sam u početku mislio, naučiti tekstove na latinskom, aramejskom i hebrejskom jeziku, nego tjelesni napori koje je trebalo savladati. Kod posljednje scene imao sam iščašeno rame koje je iskakalo kad god bi netko udario o križ. Kod bičevanja, bičevi su me
dvaput doista zahvatili i na leđima sam imao ranu od 14 centimetara. Pluda su mi bila puna tekudine i imao sam upalu pluda. Tome treba dodati i kroničan nedostatak sna: mjesecima sam svakoga jutra ustajao u tri sata, jer je samo šminkanje trajalo po osam sati…
Poseban izazov bila je hladnoda: temperature su bile jedva iznad ništice, što je bilo posebno teško u sceni razapinjanja. Moje se kostim, naime, sastojao od samo jednoga komada laganoga platna… Kod snimanja posljednjega kadra oblaci su bili vrlo niski i munja je udarila u križ na koji sam bio pričvršden. Oko mene je odjednom zavladala mukla tišina i osjedao sam kako mi se kosa diže na glavi. Oko 250 ljudi koji su stajali oko mene vidjeli su kako je moje tijelo zasvijetlilo, i primijetili su vatru lijevo i desno od mojega tijela. Mnogi su bili šokirani onime što su vidjeli. Znam da je ‘Pasija’ film ljubavi, možda jedan od najvedih. Isus je danas predmet kontroverze, možda više nego ikada. Mnogi čimbenici prijete stvorenomu svijetu, ali vjera u Isusa je izvor radosti. Mislim da nas Bog u ovo vrijeme posebno zove, i da srcem i cijelim životom trebamo odgovoriti na taj poziv. izvor: http://croative.net/ POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Aug. 10 2014 Čudesan život Sv. Pavla od Križa
Sv. Pavao od Križa je rođen 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove kao sin vrlo pobožnih roditelja. Njegovo je djetinjstvo obilježio događaj kada je njegov brat, Ivan Krstitelj, pao u rijeku. Spasila ga je prekrasna žena za koju oni vjeruju da je bila sama Blažena Djevica. Pobožan od ranog djetinjstva, u dobi od 15 godina odlučio je posvetiti život molitvi i pokori. U dobi od 20 godina osjedao je dužnost da se pridruži vojsci protiv Turaka da brani kršdanstvo. No, to je iskustvo samo ukazalo na to da je njegov poziv zapravo negdje drugdje. Nakon otpusta, vratio se životu molitve. Nakon niza vizija u kojima je bio nadahnut da osnuje kongregaciju koja bi posebno štovala Svetu Muku Krista, Pavao i njegov brat, Ivan Krstitelj, osnovali su red redovnika Pasionista. Smješten na Monte Argentariu, samostan je uskoro počeo primati prve novake. Strog život zajednice samostana uključivao je i propovijedanje po selima i ovaj je posao zaokupirao vedi dio svečeva života. Sv. Pavao od Križa bio je izvanredan propovjednik koji je posjedovao mnogo mističnih darova uključujudi dar proroštva, bilokaciju, natprirodne mirise, vizije, mod nad prirodnim silama i levitaciju. Prepoznat kao svetac još i tijekom života, uvijek je dočekivan od gomile ljudi koji su htjeli zadobiti komadid njegova habita, ili bar dodirnuti ga i zatražiti ozdravljenje. Bog je bio s njime kamo god je pošao i na njegove su propovijedi dolazili gotovo svi lokalni stanovnici, a čak i oni iz susjednih gradova. Bog je pokazao odobravanje nad djelovanjem ovog sveca činedi nebrojena čuda preko njega na svim njegovim putevima kao da je želio redi: „Ovo je moj ljubljeni sluga – slušajte ga!“
Svetac je također posjedovao izvanrednu mod nad Đavlom. Jednom tijekom misije u Orbetellu, bilo je veliko komešanje u barakama vojnika. Jednog od vojnika, koji je vrištao od užasa, je vukla i gurala nevidljiva sila. Sv. Pavao je došao i držedi u ruci raspelo zapovijedio duhu da odstupi. Kako se Đavao opirao, naredio je vojniku da učini čin pokajanja. Tada je naredio odstupanje Đavla. U nemogudnosti daljnjeg opiranja, zli je duh napustio dušu vojnika. Vojnik se ispovjedio te od tada uživao mir duše. Svečeva mod nad prirodom se mogla vidjeti mnogo puta, posebno u Santaflori gdje je običavao propovijedati. Crkva je često bila puna ljudi, a još se vede mnoštvo ljudi guralo na trgu pred crkvom. Kako bi ga i oni unutra i oni vani mogli čuti, svetac je stao na prag crkve i počeo govor. Dan je bio sunčan, ali najedamput se spustio strašan pljusak da su se bujice vode počele stvarati pod nogama ljudi. Ljudi su počeli trčati na sve strane tražedi zaklon. Vidjevši u ovim smetnjama đavolje djelo, svetac je držedi svoje raspelo u rukama blagoslovio zrak. Odmah se nebo razvedrilo i kiša prestala te su ljudi mogli nastaviti slušati propovijed. Na čudo svih prisutnih, svi koji su se tada ondje zatekli, bili su potpuno suhi, bez obzira što su minutu prije trčali po trgu po najvedem pljusku. Drugom prilikom, nebo je strašno pocrnilo prijetedi strašnom olujom. Kako je uvjerio ljude da je to djelo Đavla koji silom želi spriječiti dobro koje se ima dogoditi, ljudi su ostali na svojim mjestima vjerujudi svecu. On je opet, držedi raspelo, blagoslovio crne oblake. I kiša se spustila, olujno nevrijeme je bjesnilo, ali - svuda oko ljudi, a na mnoštvo koje je slušalo propovijed nije pala niti jedna jedina kap kiše! Svedenik Pius u biografiji sveca opisuje događaj koji se zbio kada je svetac trebao podi na otok Elbu, ali nije bilo broda kojim bi otišao tamo. Svetac je prišao kapetanu koji mu je objasnio da je brod ozbiljno ošteden tijekom oluje i da su ga jedva izvukli na obalu. Svetac je rekao kapetanu neka se ne brine, da de s Božjom pomodi sigurno doploviti na odredište. Svetac je jednom rukom držao raspelo oko vrata, a drugom vukao brod sa ostalim mornarima. Dovukli su brod do vode. Sigurno su stigli na otok, a čim su se svi iskrcali, brod je pukao po pola i potonuo.
Prekrasno čudo se dogodilo jednog dana dok je Sveti Pavao hodao pokraj jednog farmera koji je vodio dva mlada vola. Kako su volovi bili nervozni, farmeru su zadavali mnogo poteškoda dok ih je pokušavao voditi. Počeo je strašno psovati i bogohuliti. Svetac ga je opomenuo, ali uzrujani je farmer na kraju uperio pušku u njega. Svetac se ni malo nije bojao za svoj život, ved je bio užasnut takvim psovkama i pogrdama, te je podigao svoje raspelo te rekao: „Kad ved ti nedeš poštovati raspelo, volovi hode!“ Kao da su razumjeli što je Sv. Pavao rekao, volovi su odmah kleknuli pred raspelom spuštene glave. Vidjevši ovo čudo, farmer je maknuo pušku, molio za oprost, a uskoro došao i na Svetu Ispovijed i obratio se Bogu. Jedno od najljepših čuda u životu ovoga sveca dogodilo se u Piagaru dok je propovijedao, 1738. Na kraju govora rekao je: „Mnogo je onih kojima se čini kao tisudu godina dok moje poslanje ovdje završi, ali ostavit du nešto drugo ovdje, što de nastaviti poslanje bolje nego ja.“ Kada je svetac napustio crkvu, neki su ga ljudi slijedili, a neki su ostali u crkvi da se mole. Otac Pius kaže da su ljudi primijetili da je odjednom sa raspela u crkvi počeo tedi plavkasti znoj. Svedenici su uzeli platna te brisali znoj kako bi sačuvali dragocjenu tekudinu. Neki su brzo otrčali svecu kako bi mu ispričali događaj, a on je rekao: „Ja sam to znao.“ Pitao je koje je boje znoj, a kada su rekli da je plav, on je odgovorio: „To je dobar znak“ – te nastavio sa svojim putovanjem. Oni koji nisu bili dirnuti njegovim riječima, pokajali su se vidjevši čudo u crkvi na raspelu. Za trajno sjedanje na ovaj događaj, nova je kapela izgrađena u koju je smješteno čudesno raspelo, sa natpisom o čudu, i može se vidjeti i dan danas.
Sveti Pavao od Križa umro je 1775. u dobi od 80 godina i proglašen je svetim 1867. Sveti Pavao od Križa, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.saintpaulofthecross.com/ Aug. 9 2014
Čudesno Raspelo u Limpiasu – Isus Krist oživio na Križu
Čudesno Raspelo u Limpiasu nalazi se u crkvi Sv. Petra iz 16. stoljeda, u Santanderu u Španjolskoj. Raspelo prikazuje Krista u prirodnoj veličini i smješteno je iznad oltara. Sa strana Raspela i malo niže od njega, nalaze se također u prirodnoj veličini, figure Djevice Marije i Apostola Ivana. To čudesno umjetničko djelo smatra se radom Pedra de Mene, koji je umor 1693. Raspelo je poklonjeno crkvi od oca Diega de la Pedra Secadure, koji je rođen u Limpiasu 1716. Tijelo na Raspelu je visoko oko 180 cm. Stopala su pričvršdena jedno preko drugoga jednim čavlom. Kažiprst i srednji prst, na obje probodene ruke, ispruženi su kao da daju posljednji blagoslov. Lice našeg Gospodina je osobite ljepote, sa staklenim očima koje su podignute prema Nebu, tako da se uglavnom vide samo bjeloočnice. Prvo čudo – Oči Gospodinove čudesno oživjele 1914. zabilježeno je prvo čudo. Don Antonio Lopez, redovnik iz reda Pavlina koji su vodili koledž u Limpiasu je u svom izvješdu o događaju objasnio da je u kolovozu 1914. otišao u crkvu po nalogu Gregoria Bringasa da popravi svjetlo iznad oltara. Stavio je dvije velike škrinje na oltar i na njih je smjestio ljestve, koje je naslonio za zid koji je ujedno i pozadina Raspela. Kako mu je glava bila, tijekom rada, otprilike na razini Isusove glave na Raspelu, bio je nemalo iznenađen kada je nakon dva sata rada primijetio da se Isusove oči polako zatvaraju! Htio je odmah sidi dolje, ali je izgubio ravnotežu i pao sa ljestvi pred oltar. Kad se ustao, vidio je da su oči Isusove i dalje uistinu zatvorene, pa je potrčao van da ispriča što se dogodilo, a također i da ode kod liječnika jer je bio sav u bolovima od pada. Odmah je sreo sakristana koji je krenuo zvoniti za „Anđeo Gospodnji“ jer je bilo upravo podne. Ispričao mu je što se upravo dogodilo, a sakristan je na to rekao da nije iznenađen jer je ved čuo da je Sveti Krist (kako ga je nazvao) ved jednom prilikom prije zatvorio oči i da misli da je vjerojatno ugrađen nekakav mehanizam koji to pokrede.
Redovnik se smirio i sam pomislio da je to razumno objašnjenje. No, ipak je sam pregledao pomno cijelo Raspelo i nije pronašao nikakav mehanizam niti oprugu koja bi mogla biti odgovorna za pokrete očiju. Čak je i pritiskao prstima oči, ali one su tako čvrsto pričvršdene da se ni najjačim pritiskanjem oči nisu pokretale niti u jednom smjeru.
1919. – Izvanredna čuda Raspela u Limpiasu U to je vrijeme prakticiranje Katoličke vjere u Limpiasu i okolici značajno opalo. 30. ožujka 1919. tijekom Mise koju je služio Eduardo Miqueli dva su druga svedenika ispovijedala. Tijekom propovijedi, dvanaestogodišnja djevojčica je ušla u ispovjedaonicu fratru Anselmu de Jalonu i rekla da je Isus zatvorio oči. Otac je mislio da izjava plod djetetove mašte, ali kad je još jedno dijete došlo sa istom
viješdu, izišao je da provjeri. Odmah je fratru Agatangelu rekao što djeca pričaju, te su otišli pogledati. Nisu vidjeli ništa neuobičajeno na Raspelu. Tada je pak jedan čovjek povikao svima da pogledaju Raspelo i u nekoliko su trenutaka svi vidjeli čudo koje su djeca opisivala. Neki su ljudi počeli plakati, neki su odmah pali na koljena, a neki zazivali Božje Milosrđe. Župnik je pao na koljena kada je čuo da se oči Isusa na Raspelu otvaraju i zatvaraju te da mu pogled ide s jedne na drugu stranu crkve. No, njegovu su molitvu na koljenima uskoro prekinuli ljudi sa povicima da se kip Kristov na Raspelu znoji. Fratar Anselmo se popeo na Raspelo da provjeri. Ugledao je na vratu i prsima kipa sitne kaplje, dodirnuo i pogledao prste – uistinu su bili vlažni. Pokazao je prste svedenicima, a uzbuđenje je bilo takvu da je prošlo mnogo vremena dok su se ljudi uspjeli sabrati. Taj dan niti jedan od svedenika nije vidio svojim očima pokrete očiju, ali fratar Agatangelo je kasnije vidio kada se znao moliti nodu sam u crkvi. Cijeli izvještaj biskupu Santandera podnio je župnik Eduardo 2. travnja 1919. Čuda 1919. se nastavljaju Sljedede čudo kojemu su svjedočila dva svedenika zbilo se na Cvjetnicu, a nakon toga i na Uskrs, 20. travnja pred grupom časnih sestara poznatih kao Sestre Sv. Križa. Vidjele su oči i usne Krista kako se miču. Neki od učenika iz škole koje su spomenute sestre vodile također su potvrdili čudo. Čuda su se nastavila svaki dan do 24. travnja. Uskoro je crkva bila puna ljudi, iz Limpiasa, a i iz drugih gradova koji su sami htjeli svjedočiti čudu. Otac Baron Von Kleist izjavljuje: „ Mnogi su rekli da ih je Spasitelj pogledao; neke nježno, neke ozbiljno, a neke strogim pogledom. Mnogi su vidjeli suze u Njegovim očima, drugi su vidjeli kapljice krvi iz rana od trnove krune, neki su vidjeli pjenu na ustima i znoj na tijelu; neki su također potvrdili da je pogledom gledao sa jedne na drugu stranu crkve…kako je micao trnjem okrunjenu glavu. Neki su vidjeli teški uzdah, a neki su ga vidjeli da tiho šapde – najraznovrsnija čuda su prijavljena.“ Novine „La Gazeta del Norte“ su prve objavile priču o ovome i to prema osobnom svjedočanstvu visoko cijenjenog i poštovanog oca Adolfa Arenaze. Nakon tog članka objavljenog 5. svibnja 1919. hodočasnici su počeli hrliti iz dalekih gradova. Jedan je novinar sam pisao o onome što je svjedočio po dolasku: „Vidio sam dva pokreta čeljusti, kao da je rekao dvosložnu riječ. Čvrsto sam zatvorio oči i pitao sam sebe – Što je mogao redi? Odgovor nisam dugo čekao jer sam u sebi tada jasno čuo značajne riječi – VOLI ME!“ Do studenoga 1919. 66 vlakova sa hodočasnicima je stiglo u Limpias, a mnoge su dovodili i sami biskupi, primjerice – biskup Toleda, Joeph Schrembs. Također, počeli su stizati i mnogi prinčevi, političari i ostale poznate osobe. Postoji preko 8 tisuda svjedočanstava ljudi koji su svjedočili o čudesnim prizorima na Raspelu, a 2 i pol tisude ljudi je svjedočilo pod zakletvom. Među tim svjedocima mnogi su članovi Crkve, liječnici, odvjetnici, profesori, časnici, seljaci, a mnogi od njih su bili i ateisti. Otac Celestino Maria de Pozuelo, kapucinski redovnik, pisao je po dolasku u Limpias: „Lice je odražavalo živi izraz boli: tijelo je bilo plavkaste boje, kao da je primilo okrutne udarce i bilo je okupano znojem…“ Otac Paulino Girbes iz crkve Sv. Nikole iz Valence, svjedočio je sa dva biskupa i 18 drugih svedenika čudu koje je opisao : „Svi smo vidjeli kako je lice Kristovo postalo tužnije, bljeđe, plavkasto. Usta su bila otvorenija nego inače . Oči su blago pogledale biskupe, a tada u smjeru sakristije. Izgledao je doista kao čovjek koji je u svojoj smrtnoj borbi. To je trajalo dugo. Nisam mogao suzdržati suze i počeo sam jecati; ostali su također slično reagirali.“
Otac Joseph Einsenlohr 18. lipnja 1921. piše što je vidio dok je slušao Misu drugog svedenika: „Nakon što je Krist pomaknuo glavu i oči, počeo je pomicati i ramena, previjati se i savijati, kao što čovjek čini kada je živ pribijen na križ. Sve je bilo u pokretu, samo su ruke i stopala ostala čvrsto pribijena. Na kraju je cijelo tijelo bilo opušteno, kao da je izmoreno, a potom se vratilo u prvotno stanje pogleda usmjerena u nebo. Ova cijela scena umiranja Spasitelja trajala je od „Svet, svet, svet“ do Pričesti”. Neki su primijetili da se krv nazirala i u uglovima usana. Otac Manuel Cubi čak je svjedočio da je čuo hroptanje, te vidio zatvaranje i otvaranje usta, a u nekoliko navrata vidio je i jezik i zube. Liječnik koji je htio raskrinkati cijeli slučaj masovne „histerije“ – kako je on to nazivao, došao je skeptičan, no, na kraju svjedočio ovo (objavio dr. Penamaria u „La Montana“ iz svibnja 1920.) : „…trenutak kasnije njegova su se usta nakrivila na lijevu stranu, njegove staklene, bolom ispunjene oči gledale su u Nebo sa tugom zbog onih očiju koje gledaju i ne vide. Njegove usne, boje olova, drhtale su; mišidi prsa i vrata bili su napeti i činili disanje otežano…činilo se kao da se njegove ruke žele osloboditi sa križa pokretima naprijed i unatrag, pokazujudi jasno agoniju koju su uzrokovali čavli u njegovim rukama. Tada je slijedio uzdah, pa drugi…pa tredi…I ne znam koliko još…uvijek sa bolnim teškodama; onda strašni grč, kao kod nekoga tko se guši i bori za dah, kad su i usta i nosnice širom otvorene. Sada slijedi izljev krvi, tekudina, pjenjenje, sve to curi preko usana, a Spasitelj to drhtedim, plavim jezikom pokupi prelazedi preko donje usne, zatim trenutak blagog mirovanja, još jedan polagani udah…prsa se snažno šire i skupljaju nakon čega se glava spušta na prsa, tako da se može vidjeti stražnji dio glave…“ Liječnik, dr. D. Pedro Cuesta je trčedi pobjegao iz crkve od straha, od užasa koji je vidjeo svjedočedi strašnoj patnji, vidjevši čak da nema više ni mesa, nego samo kostur prekriven sa kožom na Raspelu. Priseže tijekom davanja svjedočanstva u suzama. Jedan je svedenik zatražio Krista na Raspelu da im da svoj blagoslov, a Krist je otvorio oči i nasmiješio se, te spustio glavu. Potom je ponovno podignuo glavu i otvorio usta iz kojih je potekla krv… Službeni stav Crkve Biskup Sanchez de Castro, biskup Santandera je izvijestio Rim o čudesnim ozdravljenjima i pojavama koje su ondje prijavljene, 18. srpnja 1920. Godinu dana kasnije, donešena je odluka o oprostu od 7 godina svim vjernicima koji posjete sveto Raspelo. Raspeti Gospodine, smiluj nam se! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.miraclesofthechurch.com/ Aug. 8 2014 Blažena Dina Belanger – „Mali cvijet Kanade“ 2. dio Postulatura ( 1921. ) Dinina je duša na dan ulaska u samostan bila „ispunjena tamom i gađenjem, a ipak, jedva da je prešla prag kada je čula u sebi riječi – “OVO JE DOM!“ Prije ulaska osjedala je da „je samostanski život niz borbi protiv prirodnih sklonosti i ukusa i to ju je oduševilo…ali Đavao je čekao.“ Šapnuo joj je: „Misliš li da možeš živjeti ovdje do kraja života? Hodeš li se podložiti svom tim opteredujudim propisima?“ Bila je to strašna borba. Gledala je ostale sestre ispunjena divljenjem, gledajudi njihovu sredu i vrline, mislila je: „Sigurno je svaka od njih velika svetica.“ Tada joj je Đavao pokazao ponor između njihove
savršenosti i njene vlastite pobožnosti. Ona se borila sa ovim napastima, moledi: „Zašto ih ja ne bih mogla imitirati? One su samo slaba stvorenja kakvo sam i sama; Isus de mi pomodi kao što pomaže i njima.“ Tada je Đavao upotrijebio drugo oružje. Gotovo sve duhovne vježbe su radili zajednički, a Dina je morala moliti na glas i po zadanim formama, umjesto da je mogla prisno i osobno govoriti sa Gospodinom. O tome kaže: „Kakav obmanjujudi trik! Vjerski je život stanje molitve: posvuda, na duhovnim vježbama, na poslu, tijekom odmora, Isus i duša postaju jedno.“ Na kraju je zajednička molitva sa drugim posvedenim dušama postala utjeha za nju. Ipak je čežnja za domom bila prisutna. Ponekad bi, dok je šetala vrtom, osjedala snažan impuls da ode kudi, samo tako, bez kaputa, odmah, ili da pobjegne nodu kroz prozor. Znala je, međutim, da su to Đavlove napasti i ustrajala je u svom pozivu kao i vječnom spasenju. Postulantice se nisu pridružile novakinjama prva 3-4 tjedna, ali su se ponekad mogle družiti sa njima. Dina je bila oduševljena njihovom radošdu: „Brzo sam primijetila da je tajna duše koja se predala Isusu to što tada isijavaju ljepotu i dobrotu Ljubljenoga. Promatrajudi novakinje, ohrabrujuda misao koju sam ved spomenula vradala mi se – Ne mogu li i ja to što druge čine?“ Jako je zavoljela misao o vjernosti u malim stvarima. Govorila je: „Bila sam prožeta mišlju da nikada ne bih trebala prakticirati odricanje i trapljenje u velikim stvarima ako ne prihvadam velikodušno male žrtve i odricanja.“ Primila je tada i milosti – započela je novi život. Zaronila je svoj prošli život u Presvetu Krv Isusovu i izbacila ga iz glave. Osjedala se kao da je umrla i ponovno rođena. Milost i naklonost Božja Sljededa je milost bila osobita. Molila se u kapelici u sumrak. Isus joj se obratio, ispunjavajudi je ljubavlju i mirom. Ona o tome govori: „Tada je moj dobri Učitelj uzeo moje srce – uzeo kao predmet, i zamijenio ga sa Svojim Svetim Srcem i Bezgrešnim Srcem Marijinim. To je bila još jedna „slika“, ali svakako se u meni dogodio božanski preobražaj koji niti jedna olovka nikada ne bi mogla opisati; izgubila sam se u osjedajima zahvalnosti i poniznosti. Više nisam morala tražiti izvan sebe Isusa i Mariju, jer sam ih posjedovala u sebi. Od tog trenutka, radila sam i ljubila Srcem svoga Spasitelja i onim Njegove Blagoslovljene Majke.“ Naum svoga sljededeg života opisala je sa tri izraza – slijepa poslušnost, radosna patnja i ljubav do mučeništva. Prvo njeno iskustvo sa poučavanjem su bili satovi glazbenog. Ona bi gledala Isusa u svakom učeniku i predavala vrlo pažljivo kao da je On tjelesno pokraj nje. Jedan od njenih učenika kaže: „Zavidio sam joj, htio imitirati sve, njenu savršenu jednostavnost, poniznost, nesvjesni šarm i nježne manire koje nikada nisu skrivale snagu njena karaktera. Eto vam svetice!“ Novicijat ( veljača – kolovoz 1922. ) Kao novakinja, Dina, sada časna Majka Cecilija (Majka jer je poučavala), i dalje je predavala glazbeni. I dalje je bila suzdržana i sramežljiva i bilo joj je teško povjeravati se ikome. Ali od početka je zavoljela Majku Elizabetu, učiteljicu novakinja, i u njoj je pronašla pravu majku. U to je vrijeme ona povjerila želju Anđelima koji čuvaju Tabernakule cijelog svijeta da u njeno ime uvijek obožavaju Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Kasnije, kako se njen mistični život produbljivao, mogla je čuti slavljenje Mise u zajedništvu sa Anđelima. U jesen je provela neko vrijeme u ambulanti bolesna. Provodila je vrijeme pišudi: „Gospodin je počeo ostvarivati svoje riječi – Činit deš dobro pišudi. Zadovoljan je da pišem u samodi ambulante gdje me dariva vedim prosvjetljenjima. Rad je potpuno Njegov tako da ponekad i sama jedva znam što pišem; ponukana sam nježnom, ali ipak modnom silom i kada čitam svoje stranice iznenadim se nad izražavanjem misli koje sama nisam smislila.“
Gospodin ju je tražio da utješi Njegovo Srce za strahote koje mu se nanose u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Također je imenovao broj duša da Mu ih privede svaki dan. Ona kaže: „Naš Otkupitelj žudi da oprosti i zaboravi. Često čeka samo mali znak ili misao ljubavi s naše strane da grješniku pokloni izvanrednu milost koja de ga izvudi iz Sotonskih ralja.” Jedno je jutro, nakon čitanja dnevne meditacije, imala poteškode da se sabere. Shvatila je da je to Gospodnje djelo i pustila je da bude Njegova volja. Želio je da bude utješen. Vidjela je Njegovo Srce, izubijano i izranjavano, probodeno mnoštvom strelica. Svaka je bila uvreda počinjena grijehom. Rekao joj je: „To su grubosti vjernih duša; oh, kako me bole ubodi, počinjeni od duša koje najviše volim!“ Vidjela je Njegovu bezgraničnu žalost koja ju je ispunila suosjedanjem i ljubavlju. Razmišljala je kako mi, jadna stvorenja kakva jesmo, možemo utješiti Njega. Njena je glad za Svetom Pričešdu porasla. Dan bez nje za nju je bio turoban i pust. Prilazedi ciboriju zamišljala ga je okruženog serafima u dubokom obožavanju i izražavanju ljubavi u nebeskoj glazbi. Čula je prekrasna pjevanja, zvukove prema kojima je najljepša zemaljska glazba puna nesklada. Primila je Isusa iz Marijinih ruku. Često bi joj Marija govorila, a ona je samo slušala i ujedinjavala se s Njom u ljubavi prema Njenom ljubljenom Sinu. Nad svim izvanrednim milostima koje je On darovao Majci Ceciliji, darovao joj je i dar kontemplacije: „Volim te povlaštenom ljubavlju; Moja mala zaručnice, ti si povlaštena duša.“ Bog joj je i rekao dan njene smrti – Velika Gospa ili Uznesenje Marijino. Dobila je tu objavu u svibnju, za sljededu godinu. Bila je jako radosna što ju od vječnog sjedinjenja sa Bogom u Nebu dijeli samo 15 mjeseci. Brojala je dane i tjedne. Zapadala je u zablude, kao što sama kaže: „Dobro je za mene da su me ponižavali kako sam i zaslužila, i zbog toga sam ih cijenila; ali bila sam često jako nepromišljena prema onima kojima sam dugovala najviše poštovanja i koji su prema meni bili jako ljubazni. To pokazuje kakva sam bila! Tražila sam Isusa, moledi ga za oprost, da ispravi moje greške i utješi one čije sam osjedaje povrijedila.“ Tijekom tog vremena, Gospodin joj je dao dvije zaštitnice da se o njoj brinu kao o sestri – svetu Ceciliju i sv. Tereziju od Djeteta Isusa (tada blaženu). Sv. Cecilija je brinula o „vanjskom“ aspektu života, učedi ju kako da bude apostol. Sv. Terezija ju je vodila i nadahnjivala u unutarnjem životu pokazujudi joj put ljubavi i napuštenosti koji je karakterizirao život francuskih karmelidanki. Sama Dina kaže: „Činilo mi se da se moje dvoje zaštitnice saginju i vode me za ruku, prema naumu moga Božanskog Zaručnika.“ Poželjela je svome Zaručniku pokloniti dar, te je počela pripremati simbolični vjenčani poklon. Opisujudi ga, kaže: „Žudim da ponudim Isusu na dan mog zaređenja, košaru punu najčišdeg zlata optočenog sa biserima i rubinima koje du skupiti svojim djelima siromaštva. U središte košare, želim staviti monogram – Isus i Marija – (naziv kongregacije) ispisan briljantima sa savršenošdu mojih djela. U košari moraju biti i ljiljani - prekrasna vrlina čednosti i čistode; crvene ruže – djela ljubavi prema Bogu; bijele ruže – djela milosrđa prema bližnjemu; đurđice – kao djela poniznosti. Za zelenilo, stavit du paprat koja simbolizira moja djela pokornosti i mrtvljenja. Molim moju Majku Mariju da ponudi košaru mom voljenom Zaručniku; zauzvrat, umnogostručit du svoje čine pobožnosti prema Njoj.“ Na dan ređenja, rekla je: „Blažena Djevica dala je moju košaru Isusu, a On je zauzvrat imao i dar za mene, dar za dušu. Dao mi je da ga sama izaberem, kao i na dan redovničkog Oblačenja… Moj Božanski Zaručnik se nasmiješio na moje čine pokornosti i ponudio mi sjajni kalež prepun dragulja Njegove Muke, mnogo bogatiji nego od dana redovničkog Oblačenja. Moje veselje je bilo neopisivo!…“
Poučavanje, bolest, preobrazba Poučavala je glazbu u nekoliko škola, a zarazila se i šarlahom od učenika kojega je njegovala tijekom bolesti, te je morala u karantenu. Posljedice ove bolesti dovele su i do tuberkuloze od koje je i umrla 6 godina kasnije. Samoda tijekom izolacije joj je teško pala, ali uskoro je shvatila da joj je Isus time učinio veliku uslugu: povukao ju je sa posla i njenih dužnosti u samodu da On radi na njenoj duši. Počeo je sa time da ju je lišio Svete Pričesti na deset dana. Žudjela je za „Anđeoskim Kruhom“! Svaki dan čula je svedenika kako prolazi kraj njenih vrata donosedi Gospodina u Presvetom Sakramentu u sobe drugih bolesnih sestara. Zvala ga je u duši sa velikom čežnjom, ali se ipak radosno podvrgnula Njegovoj volji. Ona bi tada primala „duhovnu Svetu Pričest“ i činilo joj se da joj Anđeo donosi nevidljivu hostiju koju je od njega primala kao iz ruku svedenika.
Jednog jutra Isus joj reče: „Od sada na dalje, dajem ti milost da osjedaš Moju prisutnost.“ Na dan Svih Svetih 1923. smjela je primiti Gospodina Sakramentalno – kleknula je na prag svoje bolesničke sobe da se pričesti. Zahvalila je Bogu suzama radosnicama. 3. studenoga, Gospod joj je nagovijestio niz mističnih preobrazbi, u kojima bi On tijekom 10 dana „uništio sve urođeno, ljudsko i zemaljsko“ u njoj. Vrhunac je bio tog preobražaja 13. studenoga 1923. Tada je napisala: „Isus mi je pokazao visoki oltar sa sjajnom vatrom na njemu: to je bio Oltar Njegove Ljubavi. U Njegovoj ruci vidjela sam svoje srce, moje vlastito srce koje je uzeo od mene kada sam bila postulantica; dao mi je da ga pogledam još jednom kako bih se potpuno predala Njemu, tada ga je stavio na oltar; vatra ga je progutala i nije ostalo ništa od njega…Tada me pozvao da dođem i ja do oltara. Bilo je 5 stepenica do njega, u čast Njegovih 5 Rana. Što se tada događalo u meni je neopisivo. Osjedala sam kao da je moja priroda puna odbojnosti protiv toga; u mojoj duši je bio mir i sreda. Stavila sam nogu na prvu stepenicu, drugu i nastavila u duhu napuštenosti. Stigla sam do centra oltara. Plamenovi su treperili sa svih strana oko mene, ali me nisu dirali. Dobri se Učitelj nasmiješio i moje su se ruke raširile kao na križu; odmah su me obuhvatili plamenovi, polako su obuhvatili cijelo moje bide. Kako me Božanska vatra gutala, činilo mi se da je moje bide zadrhtalo, zastenjalo i na kraju, umrlo… Kada nije bilo više ničega da izgori, vatra se ugasila. U centru je ostao samo pepeo. Isus se približio, izdahnuo na nj i nije od njega ostalo ništa. Na kraju, NIŠTA NIJE OSTALO OD MENE.“ Kako je propustila mnogo svečanih Misnih slavlja tijekom svog boravka u izolaciji, Isus joj je to nadoknadio. „Isus mi je rekao: „Kako ne možeš prisustvovati na Svetoj Misi u kapeli, dođi i slušaj hvale svetoj Ceciliji u Nebu.“ Činilo se da sam prebačena u Nebo gdje sam slušala harmonije slatkode i uzvišenosti nepoznate na zemlji. Tada je mnoštvo Anđela i Svetaca zapjevalo himan i hvale Vječnom Bogu: SLAVA BOGU NA VISINI! Nebrojeni instrumenti su ih pratili bez prestanka dok su pjevali: SVET, SVET, SVET,
GOSPODIN BOG SABAOT. PUNA SU NEBESA I ZEMLJA TVOJE SLAVE. HOSANA U VISINI. Oh, samo oni kojima Bog dodijeli milost može razumjeti ove misli!…Čula sam glasove djece, ispovjednika, svetih žena, apostola i mučenika; slušala sam glasove neusporedivo ljepše, slađe i bogatije nego prijašnje. To su bile Djevice koje slijede Jaganjca gdje god On ide. Različiti su se zborovi miješali u slatku melodiju…“ Tijekom tog vremena u izolaciji, nazivala se „Njegovom malom golubicom zatvorenom u krletci Njegove ljubavi“. Tražio ju je da ne stavlja svoj potpis ni na jedan od svojih pisanih radova ( kasnije su to činili drugi ljudi ) –„jer posao je Moj, ne tvoj; ti više ne postojiš, ne možeš ništa. Nadahnude i vještina u pisanju su Moje. Ja sam bio tvoja ruka, koja je moje vlasništvo, koja govori dušama da ih volim ljubavlju koju one ne razumiju, i da ih preklinjem za ljubav, da utaže u nekoj mjeri žeđ Moga Srca.“ Kako je karantena za zaražene šarlahom trajala 40 dana, Bog joj je produžio karantenu za još 9 dana. Rekao joj je: „Poslat du ti još jednu bolest. Vratiti deš se u ambulantu, gdje želim da pišeš. Pisat deš do srpnja, tada deš sa zadatkom završiti jer deš previše patiti. Želim da se piše o snažnoj ljubavi kojom Moje Srce gori za duše; želim se požaliti da sam zaboravljen, odbijen; želim prositi za ljubav kao što prosjak prosi koricu kruha; volim duše tako puno, a opet – tako često sam neshvaden i nevoljen.“ I tako je otpuštena 7. prosinca, a 2. travnja opet se vratila u ambulantu, kako joj je Isus bio rekao. Majka Maria Romuald je prepoznala kvalitete u toj duši te je tražila dopuštenje provincijalnog vijeda da ju zatraže da napiše, pod vodstvom, priču svoga života. Vijede nije dozvolilo sa obzirom na njenu dob, ali i u svrhu očuvanja poniznosti te duše. Majka Maria Romuald je ponovno tražila dopuštenje i napomenula: „Naš Gospodin de paziti na njenu poniznost.“ Tada je vijede dalo dopuštenje. Majka joj je tada rekla da de pisati svoju autobiografiju. Bolest je bila teška za podnijeti, jaukala je od bolova i plakala, ali njena je volja ostala čvrsta. Najkontroverzniji i najmisteriozniji dio njena života je, takozvana „prijevara 15. kolovoza 1924.“ Kako joj je Gospodin rekao da de na Uznesenje Blažene Djevice ona umrijeti, podsjedao ju je često na to koliko dana ima još života na zemlji – tako joj se činilo. Za Božid 1923. čula je da joj je rekao: „Ovo je zadnji Božid koji provodiš na zemlji, sljededi deš biti u Nebu.“ 30. lipnja 1924. još uvijek je bila u izolaciji, kada je i završila prvi dio svoje „Autobiografije“. Kako se kolovoz približavao, ona se povjeravala sve više Majci Elizabetoi. Ona, pak, nije znala kako da se postavi sa obzirom na njenu „Autobiografiju“ koju je pisala, ali joj je rekla, ako je Časna Majka to zatražila, neka to i čini. Ipak nije odoljela, a da joj ne kaže: „Ti uopde ne izgledaš kao osoba kojoj je smrt blizu.“ No, pomislila je da možda i griješi i da de Bog ipak dodi po nju. I stigao je 15. kolovoz…i ništa se nije dogodilo, ona nije umrla. Sada je čula Majku kako govori i opetovano ponavlja da je očito kako možemo pogriješiti kada se zanosimo vlastitim maštanjem. Majka Cecilija, Dina, samo je tužno rekla: „Istina, Majko – pogriješila sam.“ Ona je pomislila da je bila žrtva Đavlove prevare, jer je bila sigurna da je čula te riječi. No, nije pala duhom, nastavila je i dalje sa istim žarom u vjerskom životu. Isus joj je darovao kalež sudjelovanja u Njegovoj teškoj muci u Getsemanskom vrtu. Čula Ga je kako govori: „Vrlo malo duša žele podijeliti sa Mnom Moju Agoniju. Vrlo malo duša, čak i onih posvedenih, znaju suosjedati sa Mnom Agoniju Moga Srca. Povjeravam dragocjene tajne dušama koje su voljne utješiti Me u Mojoj Agoniji. Kad bi vjerne duše samo znale, ali, jao, one ne znaju! Neke ne znaju jer se boje znati. One se boje da de biti obvezne odustati od nekih svojih navezanosti…Ne zovem sve posvedene duše da suosjedaju sa Mnom Moju Agoniju osjetno i na poseban način. Tu milost dajem određenim dušama koje Ja sam odabirem. Ali zovem sve posvedene duše da utješe Moje Srce kroz pokornost, savršeno pridržavanje Pravila, i brigom da savršeno čine sva djela iz čiste ljubavi prema Meni.“ Svakog četvrtka navečer, na zahtjev našeg Gospodina, ona je molila pobožnost Svete Ure da utješi Srce Isusovo u Getsemanskom vrtu.
Dana prima nevidljive stigme Početkom 1927. njeno je zdravlje postalo još slabije i opet je morala u Sillery u ambulantu. 22. siječnja primila je milost – Njegove Stigme, Njegove Svete Rane. No, kako je ona željela, stigme su ostale nevidljive. Nakon njene smrti, sestre u ambulanti su potvrdile da su se na njezinom licu vidjeli bolni izrazi kad god bi joj prali ruke i stopala. Zdravlje joj je i dalje slabilo. Nastavila je i dalje sa pisanjem „Autobiografije“, premda joj je bilo teško sjetiti se svega što joj je Isus rekao. Njezine su zadnje riječi u knjizi zapisanje 29. srpnja 1929. Razmišljala je o pažnji svojih nadređenih i velikodušnosti sestara koje se brinu o njoj u njenoj bolesti. Bila je tužna što im se ne može odužiti za sve što čine. Pitala je Gospodina za to, a on je rekao: „Sam du platiti tvoje dugove.“ „Platiti deš kao Bog?!” – pitala je. „Naravno, platit du im kao Bog. Platit du im Svojim Srcem. Svakoj osobi koja ti je napravila i najmanju uslugu ili radost dat du Svoje milosti zauzvrat. Ali osim toga, u Nebu ti deš pladati sama svoje dugove. Dao sam ti svoje Srce, zauvijek je tvoje. Ti deš dijeliti Moja bogatstva kroz Moju Svetu Majku.“ 29. travnja, na svoj 32. rođendan premještena je u izolaciju, zbog tuberkuloze, u kojoj de ostati do kraja života. Kada ju je posjetila, na taj dan, stara prijateljica Bernadette, ona je bila u kolicima i čekala da ju odvezu u izolaciju. Bernadette je zaplakala vidjevši ju u takvom stanju, ali Dina je rekla: „Pa, zar je to način na koji se prema meni odnosiš na moj rođendan?“ Razmijenile su nježne riječi prijateljstva, a sestra ju je potom odvezla. Bernadette, tada ved Majka Maria Omer, posjetila ju je i zadnja tri dana života. Nije mogla sakriti suze zbog teškog stanja voljene prijateljice Dine. Dina je bila strpljiva, nikada se nije žalila i sve je patnje prinosila Gospodinu. Čak i kad bi joj iz kuhinje zaboravili poslati po sestrama hranu, ona je trpjela i prikazivala to, ali ipak su joj kasnije naredili da se koristi zvoncem ako bilo što zatreba i ako ju ponovno zaborave. Jedino što je tažila sestre i obitelj je da mole za nju, da ostane vjerna do kraja. Primila je Posljednje Sakramente, molila ružarij sa sestrama i na kraju sa smiješkom na usnama, pogledom uprtim u Nebo, umrla u svom bolesničkom krevetu. Pokopana je na samostanskom groblju. Proglašena je blaženom od Pape Ivana Pavla II. nakon priznatog ozdravljenja 1939. bolesnoga Julesa Chiassona. Blažena Dina, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ Aug. 7 2014 Blažena Dina Belanger – „Mali cvijet Kanade“ Rođena je u Quebecu, u Kanadi, 30. travnja 1897. Bila je jedino dijete Octava i Seraphie Matte. Imala je brata, ali je živio samo tri mjeseca. Krštena je isti dan, po rođenju, u crkvi sv. Roka u Quebecu, te dobila ime Margaret-Mary Dina. Naslijedila je jaku snagu volje, ljubav za red, pobožni, suzdržan i nesebičan karakter. Tijekom trudnode njena je majka svaki dan revno molila i odlazila na Sv. Misu, prikazujudi molbe da njeno dijete, bilo dječak ili djevojčica, bude religiozno i sveto i prikazivala je sve svoje patnje za spas te duše.
Kada se Dina rodila, njena majka nije dugo čekala da započne sa vjerskim odgojem. Kad je Dina imala samo 6 mjeseci, majka je uzimala njenu ručicu i pravila njome znak križa. Dini nije dugo trebalo da i sama nauči prekrižiti se i to je i činila svake večeri kad bi je stavili u krevetid. Kad je malo odrasla, molila bi naslanjajudi se na očeva koljena, spuštene glave. Voljela je moliti „Anđeo Gospodnji“ i čim bi čula crkvena zvona, čak i kad bi se igrala vani, trčala bi u kudu da se pomoli i kaže „Amen“, što je bilo sve što je znala od latinskog jezika! Ved od rane dobi majka ju je vodila u crkvu, ne samo na Sv. Mise, nego i na razne druge službe, molitve i devetnice. Kao što se može i pretpostaviti, četverogodišnjoj Dini bilo je dosadno tijekom dugih propovijedi, pa je jednoga dana sa sobom ponijela svoju lutkicu „Valedu“ u crkvu i počela se igrati. Majka ju je ukorila, ali ona se nakon nekoliko minuta opet počela igrati. Na povratku kudi, dobila je „bukvicu“. No, sljededi je puta mama sakrila „Valedu“. Dina, uporna, pronašla je lutku, ali i sakrila, kako ju mama ne bi vidjela. I tada, tijekom propovijedi, „Voila!“ – eto opet „Valede“. Ovaj puta majka je bila još i stroža te rekla: „U ckrvu se ne nose igračke, imat deš dovoljno vremena da se igraš kada dođeš kudi!“ Dina je naučila lekciju; nije više donosila „Valedu“ na misu. Dinino djetinjstvo Dina je bila nestašno dijete, vrlo temperamentno. Jednom je, u dobi od 4 godine, odbila poslušati mamu te imala ispad bijesa, udarala, vikala i skakala. Njezin je otac prišao i rekao sasvim smireno:
„Hajde, ja du ti pomodi u vrištanju i skakanju pa demo biti brže gotovi.“ Počeo je oponašati sve što mala Dina radi, a ona je, sva u čudu, prestala kada je vidjela tatu da vrišti. Nikada više nije imala slične ispade! Roditelji su puno vremena provodili sa Dinom, učili ju davati milostinju i pomagati drugima, i to anonimno, ne tražedi hvalu niti išta zauzvrat. Poučavali su ju u vjeronauku, a čitati je znala prije nego je krenula u školu. Mnogo je njihove rodbine bilo u samostanima, a ona ih je često sa majkom išla posjedivati. U svojoj je „Autobiografiji“ napisala: „Ondje sam sve promatrala, malo govorila, ali sve pamtila. Često sam se pravila da ne razumijem, osobito kada bi mi bila upudena opaska – Možda bi i ti trebala biti časna sestra! – Iako je to bilo upudeno direktno meni, nikada se nisam udostojala odgovoriti da sam i imala želju dati se za Srce Isusovo, jer sam taj poziv imala od najranije mladosti.“ Majka ju je pomno pripremala za njenu Prvu Svetu Ispovijed, govoredi joj da može idi kod god svedenika želi, ali uvijek imajudi na umu da „moramo vidjeti Boga, a ne svedenika“ ondje. Usnula je san kada je imala pet godina: vidjela je Dijete Isusa pokraj svoga kreveta. Ispružio je ruke prema njoj i pitao: „Što želiš?“ Ona je uzviknula: „Oh, hodeš li mi dati Svoju sliku?“ Bilo je to pred Božid. Po povratku sa Ponodke, pronašla je kraj kreveta set jaslica od šarenog kartona. Na krevetu od slame sjedilo je Dijete Isus, pružajudi ruke, kao u njenom snu. Ona je uskliknula: „Znala sam da de mi poslati svoju sliku!“ Obrazovanje U dobi od 6 godina ušla je u školu u samostanu sv. Roka u Quebecu. Ovu su školu vodile sestre Kongregacije Notre Dame, osnovane od sestre Marguerite Bourgeoys iz Montreala. Jednog dana majka, prije odlaska u školu, majka je vidjela Dinu kako prstom broji dane na kalendaru. Pitala ju je: „Što radiš?“ Dina je odgovorila: „Želim vidjeti koliko još ima dana do odlaska u samostan.“ „Zašto? Zar se bojiš?“ – pitala je mama. „Oh, ne! Bojim se da du biti usamljena.“ – rekla je Dina. Dina je voljela školu i učila sa velikim interesom i žarom. Nikada nije izostajala iz škole i bila je veoma odgovorna. Plaha i osjetljiva po prirodi, znala bi zaplakati zbog sitnice. Uvijek se pokoravala učiteljima, čak i u bezazlenim stvarima. Jednog je dana sestra, učiteljica u školi, pitala Dinu zna li svoju sveticu zaštitnicu čije ime nosi. Dina je odgovorila: „Ne. Imam li ju?“ Sestra odgovori: „Mislim da da. Potražit du.“ Jedina sa tim imenom je bila Jakobova kder, u knjizi Postanka u Starom Zavjetu. Nije bilo svetice imenom Dina u kalendaru Crkve, također. Čuvši to, Dina je rekla: „Dobro! Onda du ja biti sveta, i zaštitnica svih onih koji de u bududnosti nositi moje ime.“ Kada je imala 7 godina, rekla je: „Naš Gospodin me tako nježno privukao Sebi…osjetila sam preplavljujudu ljubav prema Isusu. Bila sam tako odlučna da Ga vidim i imam, da sam Ga preklinjala da me uzme ved tu nod, sa Sobom, u Raj. Ta me želja proganjala. Iznenadila sam se kad moj zahtjev tu nod nije bio ispunjen.“
Naš je Gospodin naučio Dinu da mirno prihvada male smetnje i tegobe života kao i „nespretne“ situacije koje se događaju. U dobi od 12 godina prešla je u školi u samostanu Notre Dame de JacquesCartier u Quebecu, gdje je učila i sviranje klavira. Sa 13 godina kao svoj osobni moto uzela je: SMRT RADIJE NEGO OSKRNAVLJENJE. U isto se vrijeme otprilike posvetila Našoj Gospi putem „Prave pobožnosti“ sv. Louisa-Marie de Montforta ( u to vrijeme blaženoga ). Ušla je u novicijat u samostan Sillery i tamo pronašla mnogo radosti i mira. Tijekom ljeta, točnije, 15. kolovoza 1911. imala je ozbiljan razgovor sa svojim duhovnikom, ocem Philemonom Cloutierom. Osjedala je duboko gnušanje nad svijetom i ponavljala: „Taština nad taštinama, sve je samo taština.“ No, bila je još uvijek mlada, pa je on odlučio da je bolje da još ostane u svijetu, sa svojim roditeljima. U jesen 1911. je ušla u samostansku školu Bellevue. Tada je iznenada počela osjedati tugu za domom i cijelu je prvu nedjelju po dolasku proplakala, čak i tijekom Mise, a i kada je vidjela svoje roditelje u salonu za goste. Otac joj je ponudio da ju odvedu kudi, na što je ona odgovorila: „Ne, hvala ti. Naviknut du se. 14 dana uzastopce, nodima sam si davala oduška nekontrolirano plačudi. Tada je napokon moja volja ojačala i bila sam utješena.“ Prvog petka u listopadu 1911. pošla je sa prijateljicama Presvetom Oltarskom Sakramentu, namjeravala je u osobnoj molitvi zavjetovati se na čistodu Gospodinu „potpuno i zauvijek, ukoliko Ga njeno obedanje veseli“. U školi je blistala, a kako je bila darovita za sviranje klavira, morala je i nastupati na koncertima dok bi je prijatelji i roditelji gledali iz publike. Hvale koje bi primala na tim događanjima mnogo su je koštale. Kaže: „Isus me je obdario sa osjedajima opiranja svim častima da bih ostala skromna i ponizna i da razvijem snagu volje, zato je udvostručio prilike da potakne moju prirođenu sramežljivost.“ Najdraža knjiga joj je bila autobiografija tada blažene Terezije iz Liseuxa, „Povijest jedne duše“. Prva Sveta Pričest i Sveta Krizma Svoju Prvu Pričest primila je 2. svibnja 1907. Tijekom priprava za Pričest, čula je da je „Pričest primljena sa žarkom željom sigurna putovnica za Raj, a mlako primljena je ulaznica za Pakao“. Kako je željela da to za nju bude „vlak za Raj“ (kako je sama rekla), pripremala se za Svetu Ispovijed sa najvedom pažnjom. Na dan Prve Pričesti primila je i Sakrament Svete Krizme, što je tada bio i običaj. Nakon Prve Pričesti, više je molila, ne skidajudi pogleda sa molitvenika. U tom je razdoblju postala plijenom mnogih iskušenja, posebno skrupulozne savjesti, ali joj je njen mudri duhovnik, otac Cloutier pomogao u toj kušnji. Dina čuje Isusov glas po prvi puta 28. ožujka 1908. na Veliki Četvrtak, Dina je po prvi puta čula glas Isusov: „Tijekom moje zahvale nakon Pričesti, Gospodin je govorio mojoj duši na novi način. To je bio prvi puta da sam čula Njegov glas tako dobro; iznutra, naravno, mek milozvučan glas koji me preplavio sa radošdu.“ Tijekom školovanja u samostanu u Bellevue prvi je puta otputovala u samostan Kongregacije Pobožnosti Isusu i Mariji u Silleryu (http://jesus-marie.ca/ ). Samostan ju je oduševio, a nije ni slutila da de za samo nekoliko godina i sama udi u njega. Život prije odlaska u New York (1913. – 1916. ) Dina je provela 3 godine kod kude sa roditeljima nakon završetka škole u samostanu Bellevue. Tijekom tog vremena Gospodin je vidio da su njene želje sve usmjerene prema Njemu. Sama je
odredila pravila kojih se držala: jutarnje i večernje molitve, svakodnevna Misa i Pričest, Ružarij, najmanje deset minuta meditacije u jutro i tjedna ispovijed. Svako je večer također prakticirala ispit savjesti. Kako je prirodno samozatajna, nitko osim njenog duhovnika nije znao što Bog čini u njenoj duši, ali čak i njemu je s teškodama povjeravala baš sve. Kaže: „Sada vidim da je Isus želio da bude tako. On, moj Učitelj, me uči, prosvjetljuje i oblikuje prema Svojoj Volji.“ Gospodin joj se objavljivao, obično nakon Svete Pričesti, pri posjetu Presvetom Oltarskom Sakramentu, ili tijekom meditacija. Ipak je bilo razdoblja kada je bila „suha“ i ometena u pobožnosti. Kada bi se to dogodilo, ona je “prepuštala svoju bijedu pred noge svog Gospodina i nudila mu svoju poniženost.“ Sa 16 godina tražila je roditelje da ode u samostan Notre-Dame. Ipak su odlučili, skupa sa njenim duhovnikom, da je bolje pričekati. I tako je ona ostala u svijetu još, premda je sve to za nju bila muka – oblačiti se u lijepu odjedu, nositi nakit i uređivati se, kako su roditelji to očekivali od nje. Piše: „Često sam razmišljala kako je to tužno u svijetu, da se osjedaš obveznim gubiti dragocjeno vrijeme dotjerujudi ovo jadno tijelo koje de uskoro postati plijen groba. Kako je tužno trošiti tako mnogo novca dok se toliko mnogo siromašnih ljudi smrzava i gladuje, kada vjerskim institucijama i misijama nedostaje financijskih sredstava i zbog toga često vidimo da je njihov trud paraliziran.“ Zahvaljujudi odgoju roditelja, u svijetu je bila viđena kao savršena mlada djevojka, iako je njeno srce pripadalo Bogu samome. Pridružila se „Apostolatu molitve“ koji je širio pobožnost Presvetom Srcu. Pomagala je dijeliti molitvene letke, sa majkom posjedivala bolesne i siromašne. Kada je počeo Prvi Svjetski Rat 1914. tada sedamnaestogodišnja Dina ponudila se Bogu za „naknadu i ljubav kako bi Ga utješila i spasila duše“. New York ( 1916. – 1918. ) U samostan „Naše Gospe od Mira“ koji su vodile sestre Kongregacije Pobožnosti Isusu i Mariji, Dina je stigla sa prijateljicama Bernadette i Aline sa kojima je bila i u prošloj školi prijateljica. Dina je dijelila sobu sa Bernadette i zbližile su se kao prave sestre. Ondje je nastavila sa uobičajenom rutinom molitava i Mise, samo je uživala u još dužim meditacijama. Uživala je u činjenici da je smještena u samostanu koji u prizemlju ima kapelu u kojoj se svaki dan služi Misa i drugi liturgijski obredi. Nakon dvije godine, kada je završila školovanje, vratila se u Quebec. Tamo je, unatoč mnogim napastima, teškodama sa molitvama, udvostručila snage, čitala, odlazila svakodnevno na Misu, molila, meditirala i čak je skratila san da bi mogla sve svoje preuzete obaveze svaki dan ispunjavati. Isus joj se i tada obradao u duši i primijetila je da je to jedino onda kada je savršeno mirna. Ako nije bila mirna, On bi ju smirio i nadahnuo osjedajima poniznosti; tada bi mogla razumjeti Njegov tajnoviti jezik. Jednoga Ga je dana tražila da nikada ne dopusti da bude prevarena od Đavla. Ona o tome kaže: „On mi je objasnio kako uvijek mogu prepoznati razliku između Njegova Božanskog glasa i onoga napasnika koji tako voli oponašati i prevariti. Spasitelj se da čuti samo u satima dubokog mira i tišine. Njegov je glas mek, tako mek da sve u duši mora biti ušutkano; to je milozvučan glas; dok je onaj od Đavla kao buka, nagao i proturječan i njegove su riječi izgovarane uzrujano.“ Isus joj je pokazao put prepun trnja kojim je želio da ona pođe, a kojim je prvi pošao On sam. Rekla je: „Na početku, iskušenja je bilo jako puno ( simbolizirano trnjem ); a kako sam napredovala bilo ih je još i više, kako bih ostala vjerna i nisam si smjela dopustiti da se preplašim bilo kakvom patnjom. Put je bio uzak i postajao je još uži i više trnovit. Trnje je postajalo tako gusto i visoko da se gotovo cijeli put zakrčio njima. Morala sam ih gurati kako bih prolazila. Što znače ogrebotine kada je odredište Nebo!“ Isus i Marija su ostali cijelo to vrijeme kao svjetionici na njenom putu. Na kraju puta, na vrhu planine, bila su vrata Neba – to se sve odvijalo u njenim mislima, ali slika je bila jasna. Vidjela ju je puno jasnije nego što bi to mogla sa tjelesnim očima. Kako je pisala u svojoj „Autobiografiji“, nije više ni osjedala trnje, jer „ljubav ih je otupila i uništila“.
Isus joj je povjerio i poseban zadatak: „On me poticao na gorljivu molitvu i istaknuo potrebu velike pripreme, ali nije otkrio što jest moj zadatak još. Ipak sam razumjela da de spas vedeg broja duša ovisiti o mojoj vjernosti.“ Isto tako, pokazao joj je veliku vrijednost milosti, i kako je svaka primljena milost kao karika lanca – nepovjerenje u milost prekida kariku i lomi lanac. Isus joj je rekao: „Želim te iskoristiti jer si sama ništa; želim dokazati svoju mod tvojom slabosti.“ Usadio joj je u srce žarku želju za poniženjem i svako je jutro ona molila ovu molivu: „Moj Bože, daruj mi milost da budem prezrena i ponižena koliko Ti to želiš i daj da svi koji me preziru i ponižavaju ni na koji način ne budu prekoreni. Ako Ti želiš da više nikada ne okusim užitka na zemlji, ja sam se voljna suzdržati od njih.“ Kada je počela sa ovom molitvom, Dina je mislila da se odriče svakog zemaljskog užitka, ali čim je njena duša počela žudjeti samo za žrtvom, bila je ispunjena radošdu. Rekla je: „To je tajna Božanske ljubavi.“ Obično je u crkvi petkom Gospodin davao objave Dini, posebno tijekom Pretvorbe ili izloženog Presvetog Tijela Kristova, ali događalo se i drugim prigodama. Jednog prvog petka u mjesecu, dok se molila pred Presvetim, vidjela je veliko mnoštvo duša kako jure u svoje vječno prokletstvo. Vidjela je to kako bi utješila Gospodina u Njegovoj tuzi i molila za obradenje tih jadnih duša. Njena želja za mučeništvom je rasla. Činila je mnoga mrtvljenja: nikada nije uzimala hranu koju je najviše voljela, nego onu koju je voljela najmanje, suzdržavala se od pida kada je bila žedna, spavala na tvrdom jastuku…Dok se sve to odvijalo u njenoj duši, postala je i Dominikanka Tredeg reda. Nakon godine dana, uzela je ime svete Katarine Sijenske, što joj je bilo dopušteno samo zbog toga što je njen rođendan bio baš na svetkovinu sv. Katarine ( sada u modernom Rimskom kalendaru 29. travnja, ali tada 30. ) Kako je u to vrijeme Ivana Orleanska bila kanonizirana, često bi ju molila za zagovor. S vremenom se predomislila u vezi ulaska u samostan Notre-Dame, jer ju je privlačio kontemplativni život. Ipak nije bila sigurna u volju Božju, pa se povjerila Gospodinu, a On joj reče : „Želim te u Kongregaciji Isusa i Marije.“ Ona je odgovorila: „Kako god Ti želiš, moj dobri Učitelju.“ Pošla je u Kongregaciju u Quebecu sa svojom prijateljicom Bernadette na razgovor sa bududom učiteljicom novakinja, Majkom Elizabeth. Nakon razgovora sa njima, Majka je odmah pošla u kapelu zahvaliti Isusu za ove dvije novakinje. 11. kolovoza 1921. napustila je zauvijek svoj dom i ušla u samostan. Roditelji su ju potpuno podržali, vratili su Bogu dijete koje su primili od Njega. Završetak I. dijela POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ fotografija: Google Aug. 6 2014 Sestra Josefa Menendez – mističarka u pregači
Sestra Josefa Menendez je rođena 4. veljače 1890. u Madridu. Kako je porijeklom Španjolka, namjeravala je udi u samostan u Španjolskoj, ali Božja Providnost odvela ju je, nakon mnogo poteškoda, u francuski samostan gdje je postala sestra Družbe sestara Presvetog Srca Isusova 1920. u dobi od 29. godina. Ništa nije ukazivalo na to da de ova skromna sestra donijeti svijetu poruku od Isusa, a pogotovo s obzirom na činjenicu da je godinama odgađala odlazak u samostan i na veliku prepreku – francuski jezik ona nije govorila niti razumjela. Iako je bila tek novakinja, suzdržana i sasvim krotka, posjedovala je veliku snagu volje. U zasljepljujudem svjetlu Božanskih objava, što ju je god Bog više privlačio k Sebi, ona je bivala sve poniznija i skromnija. Njezini su nadređeni rijetko kada sreli osobu tako poslušnu i pokornu, tako spremnu žrtvovati vlastitu volju. U njenoj odanosti, kao i u svemu ostalome, nije bilo pretjerivanja; bila je iskrena i jednostavna. Mističarka u pregači Njen je svakodnevni život u samostanu bio uobičajen, radila je poslove sa poniznošdu i vrijedno. Ostale sestre nisu znale da izvanredne milosti koje je Bog izlijevao na nju, niti su znale za unutarnje borbe koje je Jozefa prolazila dok ju je Đavao mučio da sumnja u Božji glas i svoj vlastiti poziv. Kako je održavala i dalje jak molitveni život, oduprla se lažljivim riječima zloga. Zbog njene je jednostavnosti i poniznosti Gospodin rekao sestri Jozefi: „Ti deš biti Moj znak. Otkrit du ti tajne Moga Srca i mnoge de duše imati korist po njima. Želim da zapisuješ sve što Ti govorim. To de se čitati kada ti budeš u Nebu. Nemoj misliti da te koristim zbog tvojih zasluga, nego želim da duše shvate kako koristim one jadne i bijedne.“ Sestra Jozefa je umrla blaženo, u dobi od 33 godine, 29. prosinca 1923. u samostanu u Poitiersu u Francuskoj. Živjela je u samostanu Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova tek četiri godine i na takav način da svijet nikada ne bi čuo za nju, a čak bi ju i u vlastitom samostanu uskoro zaboravili. Tek nakon njezine smrti su ostale sestre čule za izvanredne milosti koje je Bog darovao toj duši.
23. studenoga, kratko prije njene smrti, Gospodin joj je rekao: „Moje de riječi biti svjetlo i život za nebrojeno mnogo duša i obedajem im posebnu milost obradenja.“ Te su se riječi dokazale istinitima, jer su uskoro, po prvom tiskanju zapisa sestre Jozefe, počela stizati pisma iz svih krajeva svijeta sa svjedočanstvima raznih dobivenih milosti obedanih u Objavama. U nekoliko je mjeseci knjiga prevedena sa izvornog španjolskog na francuski, portugalski, talijanski, engleski, kineski i mađarski. Poruka milosrđa Gospodina Isusa Krista za sve (iz knjige „The way of Divine Love“ sestre Jozefe) „Želim da oni (koji žive u grijehu) razumiju da nije to što su u grijehu ono što ih drži podalje od Mene. Oni nikada ne smiju misliti da nema spasa za njih niti da su zauvijek izgubili ljubav koja je nekod bila njihova…Ne, jadne duše, Bog koji je prolio svu svoju Krv za vas nema takvih osjedaja za vas!“ „Svi dođite k Meni i ne bojte se, jer sve vas volim…Oprat du vas u svojoj Krvi i bit dete bjelji od snijega. Sve vaše uvrede bit de oprane u vodi u kojoj du vas Ja sam oprati i ništa nede umanjiti Ljubav Moga Srca za vas.“ „Oh, dušo koju volim, ne obaziri se na tog nemilosrdnog neprijatelja…nego što prije dođi k Meni, i , ispunjena najdubljim pokajanjem, preklinji Moje Milosrđe i ne boj se. Oprostit du ti. Lati se opet žara i odanosti, i dobit deš natrag svoje izgubljene vrline i Moje ti milosti nikada nede nedostajati.“ Prosjak ljubavi U subotu, 20. studenoga, On je došao, sa svim svojim ranama, kao prosjak, siromašan , tražedi ljubav: „Reci mi, zar ne bi pokušala i nemogude da Me utješiš, Josefa?…Podijeli sa Mnom na trenutak gorčinu Moga Srca.“ „Želim da Mi dovedeš duše. Samo ljubav, u svemu što činiš, je potrebna. Trpi zbog ljubavi, radi zbog ljubavi i iznad svega prepusti samu sebe ljubavi. Kada dozvolim da odutiš muku ili veliku usamljenost, trpi u ljubavi. Želim te koristiti kao što umoran čovjek koristi štap da se na njega osloni…želim te posjedovati, obuzeti te potpuno, ali u takvoj slatkodi, da trpedi mučeništvo ljubavi, žeđaš da trpiš još.“ „Dolazim se odmoriti u tebi, jer sam tako malo voljen. U potrazi sam za ljubavlju i nailazim samo na nezahvalnost i nemar. Rijetke su duše koje Me doista vole.“ Tada, da Ga utješim, prikazala sam mu ljubav Naše Gospe, svih svetih, svih vjernih duša, pa i moju. „Da, Josefa, voli Me i nikada se ne umaraj govoredi Mi koliko Me voliš.“ Sljededi sam Mu dan govorila i govorila da Ga volim. „ I ja tebe volim,“ – čula sam Ga tijekom molitve. Došao je bez svjetla oko Sebe, kao prosjak. Ja sam šutjela, ali kako je On nastavio tužno gledati u me, rekla sam Mu kako čeznem za time da Ga utješim. „Da, utješi me, danas; stajat du pokraj tebe cijelo vrijeme, da ne zaboraviš.“ Na kraju molitve, nije otišao, pa sam Mu rekla: „Gospodine, vrijeme je da idem mesti, ali Ti znaš da Te volim i da je sve što činim samo da Tebi ugodim.“ Dvaput me još pitao volim li Ga i rekao: „Govori to često, da nadoknadiš za zaborav mnogih.“ Kasnije joj je rekao: „Josefa, sve što tražim duše je ljubav, a one mi daju samo nezahvalnost. Želim ispuniti duše milošdu, ali one probadaju Moje Srce opet i opet. Zovem ih, a one se okredu od Mene. Ako želiš, dat du ti…da svojim žrtvama i ljubavlju dovodiš duše k Meni.“
„Duše me ponovo razapinju; utješi me, Josefa…grješnici Me preziru i gaze svojim nogama…ništa nije manje vrijedno u njihovim očima od njihova Tvorca.“ Jedne je večeri, oko 10 sati, došao, sa Križem na ramenima, bio je okrunjen trnjem, a preko Lica Mu je rekla Krv. „Vidiš u kakvom sam stanju…koliko je grijeha počinjeno, koliko je duša izgubljeno…zato dolazim po olakšanje kod onih koji žive da Me utješe.“ Izgledao je tako tužno, a istovremeno tako prekrasno. Njegove su oči govorile više nego usne. „Duše jure u propast, a Moja je Krv prolivena za njih. Ali duše koje Me vole se žrtvuju i one oslobađaju Božju milost - to je ono što spašava svijet.“ Sestro Josefa Menendez, moli za nas! POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ fotografije: Google Aug. 5 2014 Paklene priče – kako je strah od pakla „stvorio“ brojne svece
Sv. Padre Pia jednom su upitali što misli o ljudima koji ne vjeruju u pakao. On je mudro odgovorio: „Vjerovat de u pakao kad stignu tamo.“ Bog želi da svi budemo s Njime ujedinjeni u Nebu u vječnosti. Na mnogim mjestima u Novom Zavjetu Isus je govorio o paklu i vječnoj kazni, govoredi o mjestu „vječne tame gdje de biti plač i škrgut zubi“ (Mat 8,11-12). Bezosjedajnima de suditi: "Zatim de redi i onima slijeva: `Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“, "Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je udi u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život udi, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni.“ – ovo su samo neki od primjera kada je Isus govorio u paklu. Nadalje, učenje o postojanju pakla je nepogrešiva Crkvena dogma. Ono je jedno od četiri posljednje stvari – smrt, Sud, Pakao i Raj. I Isus i Crkva su ohrabrivali zdrav strah od Pakla. Svi oni koju su proučavali živote svetaca i mistika otkrili su da je vedina njih imala zdravu i korisnu „dozu“ straha od Pakla koja ih je poticala da se bore protiv zlih napasti koje su im dolazile na put.
Blažena Djevica Marija spašava dušu od odlaska u Pakao Postoji svjedočanstvo o blaženom Rikardu od sv. Ane – franjevačkom svedeniku koji je zapaljen u Nagasakiju u Japanu 1622. O njemu je pisao Sv. Alfonz Liguori u svom djelu „Slavna čuda Marije“, a kasnije je isti događaj spomenut u dokumentu „Anali franjevačkih misija.“ Dok je Rikard živio u Brusselu, 1604. znao je dvojicu studenata koji su, umjesto da uče, samo gledali kako da uživaju u raznim grješnim prigodama. Jedne su nodi obojica otišli u javnu kudu da udovolje svojim grješnim požudama, a jedan je od njih ipak napustio to mjesto ostavljajudi svog prijatelja ondje. Kad je došao kudi, legao je u krevet i krenuo spavati, ali tada se sjetio da nije izmolio tri Zdravomarije, kako je inače imao naviku još od djetinjstva. Iako je bio jako pospan, izmolio je pobožno Zdravomarije i tek tada zaspao. Kratko nakon toga, začuo je snažno lupanje na vratima i odmah nakon toga je ispred sebe ugledao svog prijatelja, cijelog izobličenog i nakaradnog. „Tko si ti?“ – pitao je prikazu. Nesretni je mladid rekao: „Što? Zar me ne prepoznaješ?“ Odgovorio je: „Ali kao si drugačiji! Izgledaš kao đavao?!“ „Oh, smiluj mi se, jer sam proklet!“ „Kako to misliš?“ „Pa, znaj da je po tvom odlasku iz one proklete kude zla osoba skočila na mene i udavila me. Moje je tijelo ostalo na sred ulice, a moja je duša sada u Paklu. Znaj, da je ista kazna čekala i na tebe, ali te Djevica Marija sačuvala od nje, zahvaljujudi tvojoj navici da svaki dan njoj u čast izmoliš tri Zdravomarije. I blažen li si ako znaš kako deš se koristiti ovom viješdu koju ti Majka Božja daje kroz mene.“ Kada je završio s tim riječima, prokleta je duša rastvorila svoj ogrtač dopuštajudi da prijatelj vidi plamenove vatre i zle duhove koji ga muče, i potom nestade. Mladid se, vidjevši ovo, bacio na pod plačudi i dugo je molio i zahvaljivao Mariji. Sada je razmišljao o svome proteklom životu i mislio što bi sada trebao učiniti da promijeni svoj život, kada je začuo zvona franjevačkog samostana. U tom je trenutku rekao: „Znači tamo me Bog zove da ispaštam za grijehe.“ Sljedede jutro, pošao je u samostan i preklinjao gvardijana da ga primi. Gvardijan je znao za razuzdani život mladida te ga odbio. No, mladid je kroz suze i jecaje ispričao događaj od prethodne nodi. Gvardijan je poslao odmah dvoje ljudi iz samostana da provjere njegove riječi, i uistinu su našli tijelo zadavljenog mladida. Uskoro su ga primili među Bradu, a on se potpuno posvetio pobožnom životu, pokori i popravku. Ovaj je strašni događaj rodio u samom bl. Rikardu dvije stvari – strah od pakla, i odanost Blaženoj Djevici Mariji, kako je i on uskoro ušao u isti samostan kao i mladid iz priče.
Otisak gorude ruke iz pakla – podsjetnik za život Ovaj je događaj zapisao sam poštovani svedenik. Priča je vezana uz ženu koja je živjela u Londonu tijekom zime 1847.-1848. Bila je udovica, stara 29 godina, imudna. Među muškarcima koji su ju posjedivali bio je i jedan lord vrlo neprimjerena ponašanja koji joj je udvarao i sa kojim je počinila mnoge grijehe. Jedne je nodi čitala roman u krevetu, kad je sat udario jedan te je krenula na spavanje. Na svoje je veliko iznenađenje primijetila čudne odsjaje svjetla iz druge sobe. Vrata su se polako otvorila i ušao je lord, njezin partner u nečasnim uživanjima, zgrabio je za zapešde i prosiktao: „Pakao postoji!“ Bol koju je osjetila u ruci je bila tako jaka da je odmah pala u nesvijest. Kad je došla k sebi, odmah je
pozvala sluškinju koja je, ulazedi, osjetila snažan miris paljevine. Prilazedi svojoj gazdarici koja je bila prestrašena, vidjela je na njenom zapešdu tako duboku opekotinu da se mogla vidjeti ogoljena kost i uništeno meso. Također je rekla da su, od vrata salona do kreveta, u tepih bili utisnuti spaljeni otisci muških stopala. Sljededeg je dana žena čula da je njen lord umro baš tu prošlu nod oko 1 sat od trovanja alkoholom. Svedenik je potvrdio da žena nikada sa lijevog zapešda nije skidala debelu zlatnu narukvicu, a o događaju nikada nije pričala. Zapravo, nitko o tome nikada nije pričao i jedina osoba iz obitelji koja je znala za to, pobožna i vjerna osoba, je ispričala svedeniku ovu priču. Sumnja u Pakao Jedan se ateist hvalio svojom nevjerom i također govorio da Pakao ne postoji. Jedan od prisutnih ljudi, skromni mladid, obratio mu se: „Gospodine, zemaljski kraljevi imaju zatvore da kazne svoje opake podanike; kako bi Bog, Kralj cijelog svemira, bio bez mjesta za one koji sramote i vrijeđaju Njegovo Veličanstvo?“ Naravno da ateist nije imao odgovora. Pascalova oklada Blaise Pascal je bio poznati filozof, matematičar i fizičar sedamnaestog stoljeda. Koristio je svoj dar razuma da jača svoju v jeru u Boga, Raj i Pakao i razvio logičku pretpostavku poznatu kao „Pascalova oklada“. Ona kaže sljedede - Ako netko vjeruje u Boga, a po smrti shvati da nema Boga, ipak nije izgubio ništa tijekom života na zemlji, a ako Bog postoji, dobiva vječnu nagradu u Nebu. Međutim, ako netko ne vjeruje u Boga, i nakon smrti se pokaže da nema Boga, ne dobiva ništa niti ne gubi ništa, ali ako taj otkrije da ipak ima Boga, gubi sve i vječno je proklet u Paklu. Ukratko, Pascalova logička pretpostavka govori nam da nikome ne može naškoditi da vjeruje u Boga i boji se Pakla. Ali ne vjerovati uopde, to je veliki rizik – rizik koji može imati strašne posljedice za cijelu vječnost! Kupujemo skupa osiguranja za automobile, nekretnine, a ne bi li bilo još važnije učiniti isto za nas same, posebno kada u ovom slučaju „osiguranje“ ne košta ništa, a osim toga, vjera u Boga čini ljude suosjedajnijima, brižnijima i manje sklonima depresiji? Neki su sveci, poput Terezije Avilske i sestre Josefe Menendes odvedene u duhu u Pakao. Drugi, poput Sv. Gemme Galgani su imali strašna viđenja Sotone i njegovih demona. Pišudi svom duhovniku, Gemma kaže: „Đavao me proganjao na svaki mogudi način. Oh, da sam znate koliko sam propatila. Kako je zadovoljan bio nodas. Uhvatio me za kosu i vukao okolo vičudi: „Neposluh, neposluh, sada nema više vremena da počnem ispočetka! Dođi, dođi sa mnom!“ Pokušao me odvudi sa sobom u Pakao. Mučio me tako više od četiri sata, i tako sam provela nod.“ Troje djece iz Fatime, bl. Jacinti Marto, bl. Franciscu Marto i sestri Lucii Dos Santos , je Djevica Marija pokazala strašne slike Pakla kada su imali 9 i 10 godina. Te su ih vizije potpuno promijenile i čak iako su bili još djeca, nisu više oklijevali da učine ikakve žrtve samo da njihove duše ne odu u Pakao. Tada ih je Djevica naučila i ovu važnu molitvu: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od Paklenoga ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one kojima je najveda potreba Tvojega Milosrđa.“ izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam ilustracije: Gustave Doré, (French, Strasbourg 1832–1883 Paris) The Vision of Hell (Inferno)
Damnation for beginners by Ian Mcque Aug. 4 2014 Čuda iz života sv. Kristine Pobožni kardinal Bellarmin iznosi povijest svete Kristine. Živjela je u Belgiji koncem 12. stoljeda. Tijelo joj se nalazi sačuvano još i dan danas u Sv. Truidenu, u crkvi otaca Redemptorista.
Ova je službenica Božja umrla u 32. godini života. Malo prije njezina samog pogreba, ustala je iz mrtvačkog sanduka živa, u punoj snazi na zaprepaštenje ljudi. Svjedočila je o tome što se dogodilo nakon njene smrti: „Netom se je moja duša odijelila od tijela, primili su je anđeli i poveli u veoma tamni prostor pun duša. Mučenja što su ih te duše podnosile bila su tako grozna da mi je uopde nemogude predočiti vam ikakav pojam o njihovoj strogosti. Vidjela sam među njima mnoge poznate. Duboko dirnuta njihovom žalosnom sudbinom zapitah anđela koje je to mjesto. Mislila sam, naime, da je pakao. Moj mi vodič odgovori da je to čistilište gdje borave kažnjeni grješnici koji su se prije svoje smrti pokajali za svoje grijehe, ali nisu dovoljno zadovoljili Bogu za njih. Odatle me povede u pakao. Tu sam među prokletima raspoznala neke koje sam otprije poznavala. Tada me anđeli povedoše u nebo, čak do prijestolja Božanskoga veličanstva. Gospodin me je ljubazno pogledao i ja osjetih neopisivo veselje. Pomislih da du zadobiti milost da vječno ostanem s Njime. Ali, moj nebeski Otac, znajudi što u srcu mislim, upravi mi ove riječi: „Moja draga kderi, zauvijek deš biti jednoga dana sa mnom, ali sada dajem da biraš: ili ostati ovdje sa mnom od ovoga časa do vijeka, ili se povratiti na zemlju i vršiti djela milosrđa i trpjeti. Da bi oslobodila čistilišnog ognja one duše koje su te ispunile samilošdu, morat deš trpjeti za njih na zemlji. Morat deš podnositi teška mučila, ali ti sva ta mučila nede donijeti smrt. Ne samo da deš pomodi preminule, nego deš također dati dobar primjer živima. Tvoj de život neprestanog trpljenja voditi grješnike obradenju i ispaštanju njihovih zločina. Pošto završiš svoj život, vratit deš se ovamo puno zasluga.“ Vidjevši veliku korist koja mi se nudi za duše, bez oklijevanja odgovorih da se rado vradam u život. Tada se istog trenutka probudih i ustah jedino zato da pomognem dušama i obradam grješnike. Stoga se ne smijete čuditi niti pokorama u kojima du se vježbati, niti životu što du ga od sada provoditi. Bit de to nešto izvanredno što se ništa slično do sada nije vidjelo na svijetu.“ Kristinin životopisac, Toma de Contempre, dominikanac, suvremenik svetice, piše sljedede: „Kristina odmah započne radom na koji ju Bog posla. Odričudi se svih ugodnosti života, ograničila je svoje potrebe do krajnosti. Živjela je bez doma i ognjišta, bjednije negoli ikakve ptice u zraku koje imaju gnijezdo gdje se mogu skloniti. Ni svim tim nije bila posve zadovoljna, neumorno je tražila sve što bi joj moglo uzrokovati bol. Bacala se u gorudu ped. Jedva je te patnje mogla podnositi. Vikala je iz svega glasa. Ostajala što duže vremena u vatri, a kad bi izašla iz vatre nije bilo znaka opeklina na njezinu tijelu…“ „Kad bi se zimi smrzla rijeka Meuse, bacala bi se u vodu. Ostajala je u smrznutoj rijeci ne samo satima i danima nego čak i tjednima. Za to vrijeme bi se molila Bogu i prosila Njegovo milosrđe. Koji puta bi se za vrijeme molitve u smrznutoj vodi prepustila vodenoj struji da je povuče do mlina gdje bi je mlinski kotač vrtio u krug na takav način da je bila grozota i pogledati. Pri tome ni jedna joj se kost nije iščašila ili slomila. Ponekad bi je psi progonili, grizli, trgali tijelo dok je trčala. Namamila bi ih u drače i trnje dok ne bi bila sva krvava. Ipak, nakon toga, nije bio na njoj znak ni jedne brazgotine.“ Bellarmin kaže: „Eto, kakve nam čudesne pokore opisuje pisac u životu sv. Kristine. Pisac je redaka biskup, pomodnik nadbiskupa Cambray. Stoga je razložno da vjerujemo njegovu svjedočanstvu, jer je u suglasju sa sigurnim i velikim svjedočanstvom pisca Jakova de Vitry, biskupa i kardinala. Sve što nam bilježi dogodilo se za vrijeme njegova života. Čak i u istoj pokrajini u kojoj je i on sam živio. Osim toga, njezine su patnje bile javne. Svatko je mogao vidjeti kad je stajala usred vatre, a vatra je nije progutala niti joj zadala ikakvu ranu.“ Što iz svega slijedi? Raj, pakao i čistilište su stvarni. Koji ne vjeruju ne mogu se ispričati; koji pak vjeruju, a zanemaruju pokoru, vedma su zavrijedili da budu suđeni. izvor: ČISTILIŠTE tumačeno životima i legendama svetaca; F. X. Schuoppe, D.I.
POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Aug. 3 2014 Otac Emil Kapaun - “Pastir u vojnim čizmama”
Rođen 20. travnja 1916. Bio je Rimo-Katolički Svedenik i kapelan američke vojske. Umro je kao ratni zatvorenik u Korejskom ratu 23. svibnja 1951. Za njegovo djelovanje, Crkva ga je proglasila Slugom Božjim. Posthumno mu je, 11. travnja 2013. dodijeljena Medalja časti za djelovanje 1.-2. studenoga 1950. Odrastao je na farmi jugozapadno od Pilsena u Kanzasu. Roditelji su mu bili Enos i Elizabeth Kapaun, češki imigranti. 9. lipnja 1940. zaređen je za svedenika. Neko je vrijeme radio kao pomodni kapelan, a potom i župnik blizu Heringtona u Kanzasu. Američkoj se vojsci pridružio kao vojni kapelan u srpnju 1941. Sa još jednim kapelanom bio je odgovoran za 19, 000 vojnika te je pokrivao područje od 2, 000 milja putujudi sa džipom. Otpušten sa aktivne vojne dužnosti 1946., da bi se u rujnu 1948. opet vratio i nastavio sa radom vojnog kapelana. 1950. u siječnju stacioniran je blizu planine Fuji u Japanu. 15. srpnja 1950. napustio je zaljev Tokija i krenuo prema Koreji. Bilo je to manje od mjesec dana nakon što je Sjeverna Koreja okupirala Južnu Koreju. Uskoro je i sudjelovao u bitkama, uz posao vojnog kapelana.
Cijelo vrijeme je bio na usluzi, krstedi, ispovijedajudi, dijeledi Svetu Pričest i služedi Svetu Misu sa improviziranog oltara na prednjem dijelu džipa. Stalno bi gubio stvari potrebne za služenje Mise zbog neprijateljske vatre. Ipak, jedino na što se žalio je bio konstantan nedostatak sna. Rekao je da je uvjeren da je spašen zbog molitvi drugih ljudi mnogo puta. Pisao je kudi: „Ova borba je slamajuda. Mnogi od mojih vojnika „pucaju“ – polude i vrište kao luđaci. Čini se kao san. Ne znam da li du preživjeti sljededi dan ili nod. Tako smo blizu Raju, a opet, ovdje smo više kao u Paklu…Ovaj rat! Kakva teška stvar za razumjeti!“ Vrudina je bila strašna, a zalihe vode su nestajale. Kako je bila sezona monsuna, vode je bilo posvuda, pa su vojnici pili iz bara i lokvi što im je često uzrokovalo proljeve. Teren, prašnjavi putovi postali su gotovo neprohodni zbog obilne kiše koja je sve pretvarala u blato. Čizme su vojnika brzo postale neupotrebljive. Vedina američkih vojnika koja je tada umrla je umrla od iscrpljenosti i bolesti. Otac Kapaun je uspijevao zadržati snagu čak i kada danima nije imao što za jesti. Trčao je s jedne strane brda na drugu, milje i milje daleko, riskirajudi svoj život da pomogne drugima, „kao planinska koza“ kako ga je opisivao jedan vojni liječnik iz njegove jedinice. Uvijek bi pitao za ime vojnika koje nije poznavao, i imao je jedinstven dar da ih uvijek odmah sve zapamti po imenu. Uvijek je inzistirao da služi Misu, čak i u najopasnijim područjima. Jednom su minobacačke granate pucale samo stotinjak metara dalje, ali on je i dalje molio i mirno služio Misu. Vojnici su bili impresionirani njegovom neustrašivošdu da su ostajali s njime do kraja Mise. To se dogodilo nebrojeno puta, kako svjedoče vojnici, i nitko nikada nije bio ozlijeđen i ranjen tijekom njegova služenja Mise. Poručnik William A. McClain, koji je kasnije postao ratni zarobljenik skupa sa ocem Kapaunom, pričao je o hrabrom ocu: „Činilo se kao da se pojavljuje niotkuda tijekom ratnih operacija i služio je svoje dužnosti, a potom bi nestao. Nikada se nije zamarao i brinuo zbog neprijateljske vatre dok je pomagao drugima…“ Njegov je džip toliko puta bio pogođen metcima i šrapnelima da je na
kraju bio potpuno uništen, i tada je obilazio bojišnicu na biciklu. Pošto mu je sva oprema za služenje Mise bila uništena, južno-korejski svedenik mu je dao novu opremu, koju je on tada čuvao unutar svoje kožne jakne, jer htio je služiti Misu po svaku cijenu. Jednom je jedan vojnik ostao na bojišnici ranjen, ali nije više bilo nosila da ga se ponese. Kapaun je pitao za lokaciju i odmah sa jednim pomodnikom krenuo po ranjenoga ne maredi za svoju sigurnost dok su metci i granate padale na sve strane. Našli su ranjenog vojnika i nosili ga sve do kampa i tako spasili njegov život. Za ovaj, i slične herojske čine, kasnije je bio nagrađen. Često je puzao na sve četiri po blatu, samo da pronađe ranjenike koji su ostavljeni. Njegov ga je Anđo Čuvar vjerno uvijek pratio i čuvao. Jednom je metak pogodio lulu u njegovim ustima i prepolovio ju na pola. On se na to samo nasmijao. Ipak je i on zadobio kasnije neke ozljede. Bio je pogođen u lakat i kost je bila ozbiljno oštedena. Nakon toga, osjedao je jaku bol svaki puta kad bi uzeo olovku da piše. Još jedna stvar na kojoj je uvijek inzistirao je pokapanje mrtvih. Čak i tijekom bitaka, on bi sa ostalima išao i pokapao sve poginule, čak i neprijateljske vojnike.
Ratni zatvorenik Prvog studenoga, na dan Svih Svetih, odslužio je četiri Mise i na kraju dana legao da uhvati malo sna. Malo nakon ponodi, vojnici su po kapu počeli trčati vičudi da su stotine neprijateljski h trupa viđene kako se kredu prema njima preko polja. Uskoro su upali u kamp i uništavali sve pred sobom. Herb Miller, Kapaunov vojnik, sakrio se ispod jednog od tijela vojnika. Kineski je vojnik, vidjevši ga, uperio pušku u njegovu glavu. Kapaun, koji je tada ved bio uhvaden, prišao je Milleru, maknuo pušku koju je Kinez držao od njegove glave i rekao: „Daj da ti pomognem.“ Uzeo ga je i prebacio preko svojih ramena i nosio. Kineski vojnici nisu znali što da rade, bili su potpuno zbunjeni. Skupa sa drugim zarobljenicima hodao je 140 km u zarobljenički kamp blizu Pyoktonga u Sjevernoj Koreji. Nosio je cijelo vrijeme na svojim leđima ranjenog Millera. Miller je vidio da se Kapaun jako muči hodajudi i sam iscrpljen i promrzao, i još njega nosi na leđima. Tražio je da ga pusti, no Kapaun je odbijao govoredi: „Ako te pustim, ubit de te.“ Kineski su vojnici upravo to i činili ako bi vidjeli da je netko spor i slabi i u nemogudnosti da drži korak s ostalima. Nagovorio je mnogo puta i ostale zatvorenike, koji su odlučili ignorirati naredbe nadređenih, da ipak nose ranjenike. U kampu je radio
sve – kopao zahode, posredovao u svađama i raspravama smirujudi obje strane, svoju hranu dijelio i „dizao moral“ ostalim zatvorenicima. Krao je od čuvara kavu i čaj za sebe i prijatelje, a također i posuđe u kojima bi ih zagrijali, pomagao u krijumčarenju lijekova za dizenteriju koja je bila česta među zatvorenicima. Na kraju je umro, nakon 6 mučnih mjeseci u zatočeništvu, 23. svibnja 1951. Uzrok smrti je bila, osim neuhranjenosti i proljeva, i upala pluda. Katolička Crkva je počela razmatranje kanonizacije oca Kapauna od oslobođenja ostalih vojnika iz zatočeništva, 1953. Nakon svjedočenja vojnika o njegovoj vjeri i herojstvu, a posebno i nakon dva prijavljena slučaja neobjašnjivih ozdravljena po zagovoru oca Kapauna, postoji mogudnost proglašenja oca Kapauna svetim.
POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam izvor: Wikipedia http://dioceseofgallup.org/ http://catholicism.org fotografije: Google Aug. 2 2014 Blažena Alexandrina da Costa – izvanredna mističarka
Rođena je 30. ožujka 1904. u Balasaru u Portugalu. Majka i sestra, Deolinda, poučavale su je u vjeri. Kako je bila živahna i lijepoga ponašanja, svi su je voljeli. Njezina neuobičajena snaga i izdržljivost dozvolili su joj da radi vrlo teške poslove na farmi po cijele dane. Kad je imala 12 godina, razboljela se i gotovo umrla. Ozdravila je, ali su posljedice infekcije koju je preboljela ostale te je, kako je Bog od nje tražio, postala duša patnica ili žrtva. Događaj koji se zbio kada je imala 14 godina ostavio je doživotni ožiljak, psihički i fizički, i dao joj uvid u strašne posljedice grijeha. Na Veliku Subotu 1918. dok su Alexandrina, Deolinda i mlade
praktikantice vrijedno šivale, tri su muškarca nasilno upala u njihovu kudu i pokušali ih napastovati. Da sačuva svoju čistodu, Alexandrina je skočila kroz prozor visok četiri metra i pala na tlo. Njene su ozljede bile brojne, a liječnici su njeno stanje opisalo kao „nepovratno“ i predvidjeli su da de paraliza samo napredovati i pogoršati se. Do 19. godine, Alexandrina se uspijevala „dovudi“ do crkve, gdje bi, pogrbljena, dugo ostajala u molitvi na veliko čuđenje ostalih. Kako je njena paraliza s vremenom jačala, na kraju je ostala nepokretna. Od 14. travnja 1925. do svoje smrti, dakle još 30 godina, ostala je kompletno nepokretna i vezana za krevet. Tijekom godina, Alexandrina je molila Blaženu Djevicu za milost ozdravljenja, obedajudi da de postati misionarka ako ozdravi. Obedala je podijeliti sve što ima, obudi se u žalovanje do kraja života, odrezati potpuno svoju kosu, samo ako bi bila ozdravljena. Njeno se stanje tako pogoršalo ipak, da je i najmanji pokret izazivao strašne bolove. Bila je i na rubu smrti, te je primila posljednej sakramente nekoliko puta. No, malo po malo, Bog joj je obznanio da je patnja njen poziv i da On ima posebne namjere s njom – da postane duša patnica, ili žrtva. Što je više Alexandrina shvadala što Otac od nje traži, to je više prianjala svojom voljom uz to. Počela je čeznuti za životom u jedinstvu sa Kristom. To je jedinstvo, ona je mislila, moglo jedino biti ostvareno kroz trpljenje njene bolesti i nesposobnosti za Njegovu ljubav. Na kraju se sama ponudila kao žrtva za obradenje griješnika. Rekla je:“Naša Gospa mi je dala čak i vede milosti od onih koje sam tražila: prvo – napuštenost; onda – potpunu pokornost Božjoj volji; napokon – želju za trpljenjem.“ Nodi bi provodila u bolovima prebirudi po zrncima krunice i ponavljala molitvu koju je preporučila Gospa Fatimska:“O moj Isuse, ovo je Tebi za ljubav, za obradenje griješnika i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu.“ Njena želja za trpljenjem je rasla što joj je njen poziv postao jasniji. Razumjela je da je pozvana otvarati ljudima oči za posljedice grijeha, pozivajudi ih na obradenje i da bude živuda svjedokinja Kristove Patnje sudjelujudi u otkupljenju čovječanstva. I bilo je tako, da je od 3. listopada 1938. do 24. ožujka 1942. Alexandrina proživljavala trosatnu muku Isusovu svakog petka, primajudi mističnu milost živjeti u tijelu i duši sa Kristom u njegovim Patnjama tijekom Njegovih zadnjih sati života. Tijekom ta tri sata, njena bi paraliza prestajala da bi ona mogla „oživjeti“ postaje Križa sa svojim pokretima u kojima bi trpjela iscrpljujude tjelesne i duhovne boli. Također je bila i vrijeđana i mučena sa đavolskim napastima protiv vjere i sa ozljedama po tijelu. Ljudsko nerazumijevanje je također bio veliki križ za nju, posebno kada su oni od kojih je najviše očekivala pomod – članovi i vođe Crkve – dodavali njenoj patnji. Jezuitski svedenik koji joj je pomagao od 1934. do 1941. najednom joj je prestao pomagati, ali 1944. svedenik Salezijanac , otac Umberto Pasquale joj je počeo pružati pomod. Alexandrina je bila jako odana Blaženoj Djevici. Mnogo je puta u svojoj agoniji upravila svoje misli i dušu Tabernakulu u obližnjoj crkvi i molila:“Moj dobri Isuse, Ti si zatvorenik i ja sam zatvorenica. Oboje smo zatvorenici. Ti si zatvorenik za moje dobro i sredu, a ja sam zatvorenica Tvojih ruku. Ti si Kralj i Gospodin, a ja sam samo crv zemaljski. Ja sam te bila napustila, misledi samo na ovaj svijet koji je uništenje duša. Ali sada, kajudi se svim svojim srcem, želim samo ono što Ti želiš. O, moj Isuse, obožavam dok boraviš u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ondje gdje si prezren, ja ostajem uz tebe. Volim Te za one koji te ne vole. Dajem zadovoljštinu za one koji Te vrijeđaju. Dođi u moje srce.“ Njena odanost Svetoj Misi Kako je bila prisiljena provoditi vrijeme u svojoj sobi, poželjela je da se Žrtva Svete Mise slavi i ondje. To joj se činilo kao milost iznad svakog očekivanja te je tu želju zadržala za sebe. U jesen 1933. Jezuitski svedenik, otac Mariano Pinho je dolazio u okolicu. Čuvši to, Alexandrina je povjerila svoju čežnju sestri Deolindi, a ona je obedala učiniti što može. Kratko nakon toga, župni je svedenik pisao Alexandrini i pitao ju da prisustvuje na Svetoj Misi. Ona je odgovorila:“To bi bila takva radost za mene
da neznam kako da se izrazim…“ 20. studenoga 1933. otac Pinho je slavio prvu Misu u njenoj naloj sobici, koja je sada postala i odredište hodočasnika cijeloga svijeta. Iako se Misa ondje slavila još mnogo puta, Alexandrina se uvijek sjedala veselja od tog prvog slavlja:“Sa tom prvom Misom, naš je Gospodin počeo povedavati svoju nježnost prema meni, a u isto vrijeme i težinu moga križa. Blagoslovljena je Njegova Milost, koja mi u Njegovoj Dobroti, nikada ne manjka.“ Ukazanje Isusa Kratko nakon prve služene Mise u njenoj sobi, imala je viđenje Krista: “Jedne mi se nodi Isus ukazao u prirodnoj veličini, kao da je upravo skinut sa križa. Mogla sam vidjeti duboke, otvorene rane na njegovim rukama, stopalima i na boku. Krv je navirala iz Rana, a iz njedara je tako tekla da je, nakon što je natopila odjedu, tekla na pod. Isus se približio mom krevetu. Sa velikom ljubavlju mogla sam poljubiti Rane na njegovim rukama, a žudjela sam poljubiti i Rane na stopalima. Ali zbog svoje paralize, nisam mogla. Iako nisam ništa o tome rekla Isusu, On je znao što mislim i sa svojom je rukom podignu prvo jednu, a potom i drugu nogu te mi ponudio mi da ih poljubim. Zanesena, kontemplirala sam nad Ranom na boku iz koje je tekla krv sve dok se, puna suosjedanja, nisam bacila u Njegovo naručje i zavapila:“O, moj Isuse, koliko si Ti propatio za mene!“ Ostala sam tako nekoliko trenutaka i onda je On nestao.“ Ovo je viđenje ostavilo neizbrisiv trag na Alexandrini, tako da je i mnogo godina kasnije prepričavala taj događaj tako kao da ga je i dalje proživljavala. Pišudi svom duhovniku u to vrijeme, ocu Marianu Pinhu, rekla je: “Samo nekoliko riječi, jer mi slabost ne dopušta više. Provela sam tešku nod. Nisam mogla pronadi ugodan položaj. Tako prolaze dani, jedan bolje, drugi gore, sa križem koji mi je naš Gospodin dao.“ (6. studeni 1933.) „U nodi sa subote na nedjelju, nisam znala što mi je prošlo kroz glavu. Spavala sam i probudila se: učinilo mi se da umirem. Ova je čudna pojava trajala kratko, ali se ponavljala često. Mislim da je uzrokovana kralješnicom. Nadam se da me naš Gospodin sluša, ali neka Njegova Sveta Volja bude…često pitam:“O moj Isuse, što želiš da učinim?“ I svaki puta kad Ga slušam, čujemo samo ovaj odgovor:“Trpi, voli i daj zadovoljštinu.“ ( 28. ožujak 1933. ) „Blagoslovljen Gospodin koji me pozvao na ovaj svijet da bih patila i podnijela toliko iskušenja! Prikazujem to za sve moje grijehe koji me tište više nego išta drugo. Svaki dan tražim patnje i osjedam veliku duhovnu utjehu kad patim više, jer tada imam više za ponuditi mom Isusu. Međutim, ima stvari koje me jako puno koštaju, ali Božja Volja, a ne moja, neka bude.“ ( 30. prosinca 1933.) „Moje su patnje naglo porasle i ne mogu uzeti ništa drugo osim tekudina zbog oteklina u mojim ustima. Možda de, kako je došlo, i prodi. Sa ovom slabošdu u kojoj sam se našla, bit de nemogude živjeti još dugo…Nedostatak hrane izaziva muke, a tekudine me često tjeraju na povradanje. Tražim Boga svaki dan da me ne napusti ni na trenutak, znajudi dobro da bez Njega ne bih mogla podnijeti ništa.“ ( 8. ožujka 1934. ) „Željela bih vam zahvaliti za rođendansku čestitku sa ovih nekoliko redaka. Oni de zasigurno biti moji posljednji. Tražim oprost, ali ne mogu više. Moje su se patnje još povedale. Zbog toga kažem da de ovo biti zadnji reci koje vam pišem. Nemogude je držati olovku čak na nekoliko trenutaka, bol je ogromna. Primila sam prekrasan Uskršnji poklon od Isusa – osim tjelesne patnje, dao mi je i duhovnu.“ ( 7. travanja 1934.) Dva mjeseca kasnije u pismu, govorila je o iščašenju rebara: „Ne mogu se ni nasloniti niti odjedu nositi bez bolova…Neznam da li sve dolazi od Boga, ili bi moglo biti i od đavla, jer je bilo i događaja u mom životu koji se čine da su bili njegovo djelo.“ ( 22. lipanj 1934. )
Ova njena spominjanja đavla su bili prvi predznaci đavolskih napada od kojih de trpjeti kasnije. Na Gospu Karmelsku 1934. pisala je:“ Imam osjedaj da su se prednja rebra spojila sa onima otraga, uzrokujudi mi takve bolove koje ne mogu podnijeti. Kad je bol neizdrživa, pola mojeg tijela leži na krevetu, a pola u Deolindinom krilu. To obvezuje moju sestru da provede sa mnom cijelu nod. Čak me mnogo košta i to što govorim.“ ( 16. srpnja 1934. ) „Ponavljam Isusu – Pošalji mi koliko god trpljenja hodeš, samo da mogu otkupiti i zadovoljiti uvrede koje Ti se nanose.“ ( 15 kolovoza 1934 .) Napadi Sotone Alexandrinin život u patnji za grijehe ljudi je kušan od strane đavla. Od 1934. pa na dalje, bila je opsjedana sa strašnim vizijama i zavijanjima, bogohulnim izjavama da ju je Bog napustio i da je samoubojstvo neophodna alternativa uzaludnom životu u agoniji. Ona je shvatila da je to Sotona sam napastuje te je uvijek o tome izvještavala svog duhovnika. 14. rujna 1934 pisala mu je:“Želite li znati što je ono crno lice iz pakla nedavno pokušavalo nametnuti u moju glavu? Evo što – Što god napišeš bit de uzrok tvoje osude…I da de se, ako mu se ne pokorim, dogoditi najgore…“ Bog ju je tješio u vizijama, ali Sotona je još jače napadao: „Izopdenje, tisudu izopdenja ako nastaviš pisati svom duhovniku! Ionako ved goriš u Paklu! Obrati se, nesretnice jedna! Obrati se, jadna olupino! Zbog naklonosti prema tebi pričam s tobom ovako. Dolazim sada od tvog Krista koji mi je sam rekao da te uzmem, jer te On više ne može spasiti. Uzrujala su Ga tvoja pisanja.“ Đavao je još napominjao da joj je beskorisno moliti, da nema više spasenja za nju, da joj nitko ne može pomodi i da de biti prokleta. Alexandrina priča: „Jedne nodi za jake mjesečine, osjedala sam potrebu da spavam kada je u sobu ušla velika tama…Vidjela sam crnu sjenu i ona je skočila na mene i rekla – Dolazim na zapovijed tvog Krista da te odnesem u Pakao, krevet i sve! – Poljubila sam raspelo, a glas je nastavio – Ljubiš tu ludu stvar! – Tada mi je naredio stvari o kojima ne mogu ni govoriti…Tek kada sam uzela svete vode ostavio me na miru.“ Nastavlja: “Svako malo vidim na trenutak svjetlo. Dvaput sam vidjela dva jako velika oka, koja zure u mene, ali brzo su nestala. U nedjelju sam čula vrlo nježan glas kako govori – Moja kderi, dolazim ti redi da ne pišeš ništa o onome što vidiš, jer tvoj te vid vara! Ne osjedaš li kako si slaba? Ne ugađaš mi s time. Tvoj Isus sada govori s tobom, ne Sotona. – Počela sam sumnjati u te riječi i poljubila raspelo. Glas je postao ljutit i zaurlao – Ako nastaviš pisati uništit du tvoje tijelo! Misliš li da ne mogu to učiniti?“ U pismu ocu Pinhu 14. veljače 1935. Alexandrina piše: “Demon je tražio da skinem svete predmete sa sebe i da maknem raspelo koje sam držala u ruci. Rekao mi je da ima neke tajne za povjeriti mi, ali prvo moram maknuti te predmete koje on mrzi.“ Tijekom dugih razdoblja, činilo joj se da ju je Gospodin napustio, jer više nije čula Njegov glas. Đavao je iskoristio tu priliku da joj pokuša usaditi sumnju o vrijednosti njena trpljenja uvjeravajudi ju da de biti prokleta i ponovo ju pokušavajudi nagovoriti na samoubojstvo. „Uzela sam svetu vodu, kao što sam to i činila u tim prilikama. Dugo sam se i iskreno molila – O, Isuse, nikada, nikada te ne bih željela uvrijediti! Unaprijed se odričem svega što te može uvrijediti.“ „Ima dana kada me đavao čini tako iscrpljenom i stavlja tako puno zlih prijedloga i sumnji u moje misli, da nije Božje dobrote, ved bi me osvojio…Tako me iskušavao da sam nekih dana mislila da de me sam Pakao progutati. Sili me da se ubijem, i kaže da de mi dati sredstva da to napravim bez muke. Dodaje da ja ovdje patim bez smisla i otkupljenja, da me naš Gospodin uopde ne voli, da moj duhovnik
ne vjeruje ni riječi od onoga što mu pišem, i da kada osjedam da mi Gospodin govori – to je samo bolest.“ Često bi ljubila raspelo, a đavao bi vikao: “Da nije tog varalice kojeg držiš u ruci, stavio bih ti nogu na vrat. Smrvio bih tvoje tijelo do srži. Ali vidjet deš da de ti On sam to učiniti. Tada deš htjeti dodi k meni, ali nedu te prihvatiti. Zahvali tom predmetu praznovjerja! Ne bojim ga se više, ali ga mrzim!“ Alexandriina hrabrost često je bila testirana do krajnjih granica. 2. veljače 1935. govori da je vidjela „crvena bida koja ne zna opisati“. U suzama je znala preklinjati Gospodina da prekine njene napade. Nježno i suosjedajno, On je objašnjavao da te patnje pomažu grješnicima:“Kderi moja, trpljenje je ključ za Nebo. Ja sam propatio tako puno da otvorim Nebesa cijelom čovječanstvu, ali za mnoge je i to uzalud. Oni kažu – želim uživati u životu, došao sam na svijet samo radi užitka. Kažu da Pakao ne postoji. Ja sam umro za njih, a oni kažu da me oni to nisu ni tražili. Izmislili su hereze protiv mene. Kako bih ih spasio, odabirem određene duše i poliježem križ na njihova ramena. Sretna je duša koja razumije vrijednost trpljenja! Moj križ je sladak ako se nosi iz ljubavi prema meni…Odabrao sam te još dok si bila u majčinoj utrobi. Stalno pazim na tebe u tvojim velikim teškodama. Ja sam ih odredio za tebe, kako bih imao žrtvu koja de mi ponuditi mnogo zadovoljštine. Nasloni se na moje Sveto Srce i pronađi snagu da trpiš sve.“ Euharistija – jedina hrana
Na Veliki Petak, 27. ožujka 1942. novo je razdoblje počelo za Alexandrinu – nije uzimala nikakve hrane ni pida osim Euharistije. Ovo se izvanredno čudo nastavilo 13 godina i 7 mjeseci, sve do njene smrti. Sam Isus joj je rekao da nede više ništa jesti ni piti osim Njegova Mesa i Krvi Njegove. Ona je i dalje osjedala potrebu za hranom i pidem. Znala bi biti jako žedna ili gladna, ali kad bi jela, odmah bi sve povratila. Liječnici su bili zaprepašteni ovim fenomenom i radili svakakva testiranja na Alexandrini često bivajudi hladni i neprijateljski prema njoj. To je još povedalo njenu patnju i poniženje, ali sjetila se riječi koje joj je Isus rekao jednog dana: “Vrlo deš rijetko primati ikakve utjehe…Želim da ti je, dok je srce ispunjeno patnjama, na usnama uvijek osmijeh.“ Mnogi su doktori, nakon promatranja u bolnici u trajanju od 40 dana, potvrdili da je čudo njenog stalnog posta neobjašnjivo. Što ih je najviše čudilo, ona je zadržala tjelesnu težinu, temperaturu, tlak, puls i krv normalnima cijelo to vrijeme. Njena sveta smrt
U rano jutro, 13. svibnja 1955. čula je kroz bijelo svjetlo: „Povest du te sa sobom. Ti si među mojim svecima.“ U jutro, sestra Deolinda ju je pitala čemu se toliko smiješi, a ona je odgovorila: „Nebu!“ Malo prije 8 sati primila je svoju posljednju Svetu Pričest. Kako su u njenu sobu i kudu počele navirati gomile ljudi, rekla im je prije smrti: „Ne griješite. Užici ovoga svijeta nisu vrijedni ničega. Primajte Svetu Pričest, molite Ružarij svaki dan. U tome je sve sažeto.“ Umirudi još je šapatom rekla svojoj rodbini: „Zbogom! Vidjet demo se ponovo u Nebu.“ Na svom je nadgrobnom spomeniku zaželjela ovaj natpis: “Grješnici, ako prašina moga tijela može pomodi da vas spasi, priđite blizu, hodajte po njoj, šutajte ju dok ne nestane. Ali nikada ne griješite više, ne vrijeđajte Isusa više! Grješnici, kako vam žarko želim redi…Ne riskirajte izgubiti Isusa za svu vječnost, jer On je tako dobar! Dosta sa grijehom! Volite Isusa, volite Ga!“ Blažena Alexandrina Maria da Costa, moli za nas!
izvor: http://www.vatican.va http://www.mysticsofthechurch.com/ POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Aug. 1 2014
Aug. 1 2014 Malo poznate priče iz života Padre Pia – čudesno obradenje i ozdravljenje ateističkog profesora Paolo Nigro je bio obrazovan i učen gospodin, profesor, ateist koji je nijekao postojanje Boga. Njegova je supruga bila vrlo pobožna žena, a kako je bila siroče, odrasla je i obrazovana u samostanu sestara Karmelidanki gdje je živjela do svoje 22. godine.
Kako je Paolo bio izrazito jak i zdrav muškarac, bio je vrlo iznenađen kad ga je pogodila teška bolest. Dobio je pleuristis, odnosno zapaljenje pludne maramice. U proljede 1950. bio je na rubu smrti i liječnici su polagali malo nade u njegovo ozdravljenje govoredi da ne mogu više ništa učiniti za njega. 1. travnja, te subotnje večeri, na vrata su pokucala dva muškarca predstavljajudi se kao Otello Risaliti i Carlo Lusardi. Kako ih Paolova supruga Maria nije poznavala, a bila je u kudi sa dvoje djece i bolesnim suprugom, nije ih htjela pustiti u kudu. Muž je tada bio u visokoj temperaturi i groznici ved dva tjedna, zbog čega je ponekad i buncao. Dva su muškarca inzistirala da uđu u kudu:“Poslao nas je Padre Pio da molimo ružarij za čovjeka koji je jako bolestan.“ Maria nije znala tko je Padre Pio, ali ipak je otišla pitati supruga što da radi. Njezin je suprug nekoliko godina prije imao „neku vrstu vizije“ (kako je on sam objašnjavao) u kojoj je vidio profil naše Nebeske Majke, Djevice Marije te ga je taj događaj potaknuo da se sastane sa nadbiskupom Taranta, Monsinjorom Bernardijem. Čuvši, to subotnje veče, da su muškarci došli moliti ružarij, rekao je supruzi da ih pusti u kudu kako bi ga preporučili Gospi u molitvama, iako ni sam nije znao za Padre Pia. Santina, Paolova kder, prepričava događaj:“Sjedam se toga kao da je bilo jučer. Dva su muškarca, Risaliti u svojoj bijeloj odori i Lusardi, klečali i odano molili ružarij. Dok su molili, tata je bio nemiran i buncao o fratru sa kapuljačom. Mama je mislila da je to zbog visoke temperature.“ Prije nego su otišla, dva su muškarca zamolila Mariu da primi nešto novca:“Poslao ga je Padre Pio. Trebat de vam sljededi tjedan za put vašeg supruga u San Giovanni Rotondo. Otac ga želi vidjeti. A ostatak je za lijekove.“
Santina objašnjava:“Kao da je Padre Pio znao da smo potrošili gotovo sav novac na penicilin koji je tada bio vrlo skup!“ U ponedjeljak, Paolo je bio mnogo bolje. Temperatura je pala i doktori su bili začuđeni. U četvrtak u 9 ujutro, Risaliti i Lusardi su došli sa taksijem da bi Paola odvezli na željezničku postaju, jer je i sam imao žarku želju upoznati Padre Pia. Popodne su svi troje stigli u San Giovanni Rotondo. Sljededeg dana, odveli su Paola u sakristiju gdje je Padre Pio ispovijedao. Na kraju ispovijedi, Padre Pio se pojavio iza zastora. Santina priča:“Moj je tata odmah prepoznao kao fratra kojeg je vidio prethodne subote kraj kreveta dok su muškarci molili ružarij. U tom se trenutku bacio na koljena pred njega plačudi. Padre Pio mu je pomogao da ustane držedi ga za ruke i rekao na našem narječju:“Budeš li plakao, nedu više dolaziti k tebi u kudu.“ Sljededeg se dana tata ispovijedio svecu, koji ga je vratio na put Božjeg Milosrđa i prihvatio kao duhovnog sina. Odmah je postao druga osoba. Išao je na Svetu Misu svaki dan i primao Svetu Pričest. Padre Pio nastavio je još neko vrijeme koračati s njim na njegovom novom životnom putu. Dolazio ga je ( kroz bilokaciju ) posjedivati kudi. Tata bi mi znao nekada redi:“Santina, Padre Pio drži svoje ruke na tvojoj glavi.“ Poslije sam ga često znala vidjeti da plače zbog svojih grijeha prošlosti. Pokušavao se iskupiti za njih dovodedi ljude k Bogu, a također i Padre Piu.“ (Svjedočanstvo Santine Nigro, San Giovanni Rotondo, 10. 05. 2005.) izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Aug. 1 2014 Malo poznate priče iz života Padre Pia - “Sve je bio samo san” Jedan se bračni par molio za zagovor Padre Pia kako bi začeli dijete. Nedugo nakon toga, žena je zatrudnila, ali ipak se jako brinula da bi mogla izgubiti dijete. Jednu nod usnula je san koji ju je smirio i utješio: bila je u rađaoni i prije nego se pojavio ginekolog, vidjela je čovjeka sa bradom kako stoji u kutu sobe i smiješi joj se blago. Tada se probudila. Prisjedajudi se fotografija Padre Pia koje je vidjela, pomislila je da je čovjek iz sna jako sličio na Padre Pia. Svima je pričala o svome snu.
Nekoliko dana kasnije, rodila je dječaka, savršeno zdravog, bez ikakvih komplikacija. Nakon nekoliko mjeseci, poželjela je otidi u San Giovanni Rotondo, kako bi se uvjerila da li je Padre Pio, kojemu su se molili, uistinu bio taj muškarac koji se pojavio u snu, i kako bi mu zahvalila. Njezin muž ju je uvjeravao da pretjeruje govoredi:“To je bio samo san! Ne brini, samo san, ništa drugo!“ Naposlijetku, ipak su otputovali u San Giovanni Rotondo i šetali na mjestima za koje su čuli da ih Padre Pio posjeduje. Kad je svetac uistinu naišao, stao je do supruga, pogledao ga blago, nasmiješio se i potapšao po ramenu:“Ipak je bio samo san, jel’?“ (Svjedočanstvo Anne Baroni iz Chivaria, Italija, 12. 8. 1994.) izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Jul. 31 2014 Padre Pio – svetac u rukavicama
Francesco Forgione, poznat kao Padre Pio, rođen je 25. svibnja 1887. u malom selu Pietrelcini u Italiji. Iako je obitelj bila siromašna, otac je, uvidjevši da je Pio religiozan i uporan, skupio novac i poslao ga na školovanje. Pio je ušao u Kapucinski samostan u Morconeu 1902. kao petnaestogodišnjak kako bi započeo sa novicijatom. Zbog slabog zdravlja mnogo je vremena provodio kod kude kako bi odmarao i ozdravio, a kad je ojačao, preselio se u samostan San Giovanni Rotondo, gdje de provesti cijeli život. 20. rujna 1918. srušio se na tlo u kapelici krvaredi obilno iz pet rana; iz obiju ruku i nogu te iz boka. Gospodinu mu je tada objavio da de stigme nositi 50 godina. Za cijelo to vrijeme, svih 50 godina, nosio je rukavice stoga je i dobio nadimak “svetac u rukavicama”. Kada je toga dana došao svijesti, vidjevši da su ga pronašla brada, zamolio ih je neka događaj drže u tajnosti. No, riječ o stigmatama se brzo proširila i ubrzo su ljudi dolazili iz svih dijelova zemlje da da bi stigmate vidjeli sami i priznali grijehe „živudem svecu“, kako su ga ved nazivali. 22. listopada 1918. godine Padre Pio pisao je svome duhovniku, ocu Benedettu, opisujudi kako je primio stigme: „Ujutro, 20. prošloga mjeseca, na koru, nakon što sam slavio svetu misu, prepustio sam se pospanosti, nešto slično slatkome snu. Svi nutarnji i vanjski osjeti, štoviše, sve sposobnosti moje duše, bili su uronjeni u neopisivu tišinu. Okruživala me, i gotovo na me nasrtala, potpuna tišina. Odjednom sam bio ispunjen neizmjernim mirom i napuštenošdu, koji su sve preplavili stvarajudi zatišje u previranjima. Sve se ovo dogodilo u tijelu. Dok se ovo događalo, pred sobom sam ugledao misterioznu osobu sličnu onoj koju sam vidio u večernjim satima 5. kolovoza. Jedina je razlika bila u tome što je po njegovim rukama, nogama i boku sada kapala krv. Pogled na to uplašio me, a ono što sam u tome trenutku osjedao neopisivo je.
Pomislio sam da bih trebao umrijeti i uistinu sam trebao umrijeti da Gospodin nije intervenirao i ojačao moje srce od kojega su mi gotovo gorjela prsa. Vizija je nestala te sam postao svjestan da su mi ruke, stopala i bokovi uprskani krvlju. Zamislite agoniju koju sam iskusio i nastavio je kušati gotovo svakodnevno. Ranjeno je srce neprekidno krvarilo, osobito od četvrtka do nedjelje navečer. Dragi Oče, umirem od bola zbog rana i stida koji osjedam u svojoj duši. Bojim se da du iskrvariti do smrti ako Gospodin ne čuje moju iskrenu molbu da me izbavi iz ovoga stanja. Hode li mi Isus, koji je dobar, udijeliti ovu milost? Hode li me On konačno osloboditi od ovoga stida koji su u meni prouzročili ovi vanjski znakovi? Uzdignut du svoj glas i nedu prestati moliti dok On u svome milosrđu ne uzme, ne rane ili boli, što je nemogude jer ja želim biti opijen boli, nego ove vanjske znakove koji mi stvaraju takvu sramotu i nepodnošljivo poniženje.” (Pisma 1, br. 511) Tijekom sljededih nekoliko godina, Padre Pio bio je prisiljen prodi mnoga medicinska istraživanja, čak i pokušaje liječenja svojih rana, no sve je od toga bilo uzalud. Nikada se na rane nije žalio, ali kad je netko neobazrivo pitao bole li ga rane, odgovarao bi:“Misliš li da mi ih je Bog dao kao ukras?“ Usprkos takvim patnjama, ovaj je ponizni i skromnni čovjek ustajao u 3:30, služio je Misu u 5 sati ujutro, nije doručkovao ništa osim čaše vode, a sate je potom provodio ispovijedajudi. U podne je jeo jedini obrok u danu. Iako tjelesno nikada nije napuštao samostan, bio je viđen na raznim mjestima miljama daleko mnogo puta. Dakle, posjedovao je dar koji su imali i neki drugi sveci, bilokaciju. Ponekad bi se pojavio kraj nekoga kome je želio pomodi. Za Padre Pia se navodi i jedan neobičan dar – da se oko njega širio neobičan, rajski ugodan miris. Isti su dar imali i neki drugi sveci, npr. Sveta Terezija Avilska, s tom razlikom što su ga ostali sveci dobili u trenutku smrti, a Padre Pio ga je imao još za života. Posjedovao je i još jedan izvanredan dar – dar čitanja srdaca. Kad bi slušao ispovijedi, znao je „podsjetiti“ ljude na grijehe koje su zaboravili redi, ili čak izbjegavali spomenuti. Neiskreni, koji su dolazili k njemu na ispovijed iz znatiželje, odlazili bi bez odrješenja. Također je imao dar proroštva o zdravstvenim stanjima ljudi. Otac Charles Mortimer Carty izvještava o mnogim slučajevima čudesni ozdravljenja koja je Bog učinio preko Padre Pia, a o kojima su i mnogi liječnici svjedočili. Nije bilo rivalstva između Padre Pia i liječnika, jer je Padre Pio uvijek savjetovao ljude da se posavjetuju sa svojim liječnicima i slušaju njihove preporuke. Izuzetak je slučaj mlade žene koja po preporuci liječnika nije trebala rađati, ali je po razgovoru sa Padre Piom, stavljajudi svoj pouzdanje u Boga, kasnije rodila zdravo dijete. Neka od njegovih čuda ostavljaju bez daha. Postoje fotografije mladog radnika kojemu je oko bilo izbijeno od eksplozije. Izvijestio je da je „imao osjedaj“ da je posjeden od Padre Pia tijekom jedne nodi, i da ga je pogladio nježno po desnom obrazu. Nekoliko dana kasnije, kada su mu liječnici skinuli zavoje, otkrili su da ima novo oko u nekod praznoj očnoj duplji. Kada bi se rodbina ozdravljenih htjela odužiti, uvijek bi im odgovarao da je on bio samo posrednik i da Bogu trebaju zahvaljivati. Jedino što bi nekad prihvatio kao oblik zahvale, je da Bogu upute molitvu za njega. Mnogi su skeptici dolazili na njegove Svete Mise da bi ga „razotkrili“, no događalo se suprotno – obradali su se. Bio je vrlo tolerantan na takve osobe, čak je i uživao zadirkujudi ih, posebno ako su bili Masoni. Imao je sjajan smisao za humor i bio vrlo omiljen među prijateljima i ljudima. Nije se smatrao superiornim nad ostalim ljudima i bio je istinski ponizan.
Umro je 23. Rujna 1968. Na njegovoj je sahrani bilo više od 100,000 ljudi. Papa Ivan Pavao drugi bio je vrlo zainteresiran za njegov život i 1999. godine je proglašen blaženim. 16. lipnja 2002. je proglašen svetim.
izvor: http://www.mysticsofthechurch.com/ fotografije: Google POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Jul. 30 2014 O pomodi dušama u čistilištu Sv. Toma Akvinski vrlo je cijenio, osim molitve i posta, davanje milostinje za preminule duše u čistilištu. Velike su sluge Božje i veliki mistici često odabirali to sredstvo da pomognu siromašnim dušama. Otac Frithemius, poznati pisac Reda svetog Benedikta, ustanovio je pravilo da se, kada jedan od redovnika umre, dio hrane dijeli siromasima 30 dana da bi se time pomoglo preminulom bratu. 830. godine je u samostanu u Fuldi zavladala zarazna bolest i mnogo je redovnika umrlo. Opat Raban-Maur (kasnije biskup u Mayencu), pun ljubavi prema preminulima, pozvao je Edelarda, samostanskog prokuratora i upozorio ga u pogledu pravila milostinje za preminule. Rekao mu je:“Pobrini se dobro da se naša pravila vjerno vrše i da se siromahe hrani čitavi mjesec hranom koja je bila namijenjena bradi koju smo izgubili.“
Edelard to nije izvršio i tako se ogriješio i o pravilo poslušnosti i o ljubav prema bradi. Pod izlikom da je takva darežljivost pretjerana i da mora voditi strogi račun o samostanskim dohotcima – dok je u stvari bio zaveden lakomošdu! Bog nije dopustio da takvo djelo neposlušnosti prođe nekažnjeno.
Mjesec dana kasnije, kada je sva redovnička zajednica pošla na počinak, prokurator je šetao sam po sobi za sastanke sa svijedom u ruci. Kakvo je strašno iznenađenje doživio kada je najednom ugledao sobu punu brade, a iznenađenje je prešlo u užas kada je shvatio da su sva ta brada upravo oni koji su nedavno preminuli! Groza ga je uhvatila, sledila mu se krv u žilama i ostao je na mjestu poput kipa. Tada ga jedan od preminule brade oslovi i oštro ukori:“ Nesretni stvore, zašto nisi razdijelio milostinju koja je bila određena da se pomogne dušama preminule brade? Zašto si nas lišio te pomodi usred
čistilišnih muka? Od ovog časa bit deš kažnjen zbog svoje lakomosti, a još jedna druga, teža kazna čeka te kada nakon tri dana dođeš pred Boga.“ Na te riječi Edelard padne na tlo kao gromom ošinut i ostane nepomičan sve do poslije ponodi, kada su brada došla u kor na molitvu. Tu su ga našli u napola mrtva u istom stanju kao i Heliodora u prošlosti, kad su ga anđeli bičevali u hramu (2. Mak,3). Prenijeli su ga u bolesničku sobu i čim je došao svijesti, ispričao im je strašni događaj, čemu je najbolji svjedok bila njegova žalosna pojava. Također je nadodao da mu je rečeno da de za tri dana umrijeti. Skrušeno i ponizno zamoli za bolesničko pomazanje i ostale posljednje sakramente te nakon tri dana premine. Brada su se molila za ispokoj njegove duše i odmah su otslužili Misu za pokojnika i dio njegove hrane su podijelili među siromahe za ispokoj njegove duše. Edelard se, međutim, ukazao opatu Rabanu, sav blijed i izobličen. Opat, duboko dirnut samilošdu, upita što bi još mogao učiniti za njega. Nesretna duša odgovori:“Ah, usprkos molitava naše svete zajednice ne mogu zadobiti milost da se oslobodim muka, dok sva moja brada, koju je moja pohlepa lišila molitava i dobrih djela, a koja su im po pravu pripadala, ne budu oslobođeni čistilišta. Sve ono što je bilo podijeljeno siromasima za me, sve je to pošlo njima u korist, a ne meni. Sve je to tako odradila Božja Pravda. Stoga vas usrdno molim, časni i milosrdni oče, podvostručite vašu milostinju. Nadam se da de uz ta modna sredstva Božanska Blagost osloboditi sve nas, najprije moju bradu, a onda i mene, koji najmanje zaslužujem Božje milosrđe.“ Raban-Maur je povedao milostinju i jedva da je jedan mjesec prošao, kad se Edelard ponovno ukazao, sav u bjelini, obasjan zrakama svjetlosti, a njegovo je lice odražavalo radost. Zahvalio se svoj bradi i opatu na dirljiv način za iskazanu ljubav… Vidimo kako Bog kažnjava ved na ovome svijetu one koji iz lakomosti dopuštaju da liše pokojnike njihovih molitava. … To je najcrnja nezahvalnost, otvrdnulost srca, potpuno oprečna kršdanskoj ljubavi koja vapi za osvetom možda čak i u ovome životu. izvor: F.X.SCHOUPPE, D.I. Čistilište tumačeno životima i legendama svetaca ilustracija:Pinterest POSJETITE nas: https://www.facebook.com/misticizam Jul. 29 2014