M ilan K an grga j e rođen 1. V 1923. u Zagrebu. O snovnu i sredn ju školu (gim naziju) poh ađa o i z a v r šio u Zagrebu. M atu rirao 1942. godine. Godine 1945. upisuje filozofijsku grupu pre d m e ta na F ilozofskom fakultetu Sveuči lišta u Zagrebu, g d je dip lo m ira 7. III 1950. g o d i ne. O d konca 1950. g o din e asisten t na O dsjeku za filozofiju Filozof sk o g fa ku lteta u Zagrebu za p re d m e te etika i estetika. R ed o vn i p rofesor na istom fa k u ltetu po sta je 1972. g o d in e i u tom svojstvu ostaje do m irovin e 1993. godine. K ao stip e n d ist A lexander von H um boldt-S tiftu n g a (B a d Godesberg, S R N jem ačka) boravi na stu d ijsk o m boravku u H eidelbergu 1962-64. godine, a za tim u nekoliko n avrata kao H um boldt-stipendist u: Freiburgu (1970), W iirzburgu (1976), H eidelbergu (1987), Aachenu (1989), F reiburgu (1994). P re d a v a n ja održao u nave d e n im g ra d o v im a (univerzitetim a), kao i u Bonnu, M unchenu, Diisseldorfu, z a tim u Pragu, B ratislavi, B u d im p ešti, M oskvi, L en jin g ra d u i K ijevu. R asprave, stu dije i članci objavljen i su m u u: N jem ač koj, Ita liji, SAD, F rancuskoj, Š panjolskoj, M ađarskoj, Cehoslovačkoj, A u striji i M exicu. Do sa d a objavio 12 k n jig a na hrvatskom jezik u , Etika i sloboda na slo vačkom je z ik u (B ratislava 1967), a do konca 2001. g o d in e bit će m u objavljen a k n jig a u N jem ačkoj (W urzburg): Praxis-Zeit-W elt. Do sa d a objavio nekoliko stotin a članaka po časopisima i novinam a. P rvi članak p o d naslovom »O etici« obja vljen m u j e 28. I I 1948. godin e u Studentskom listu , Zagreb.
Milan Kangrga
ŠVERCERI VLASTITOG ŽIVOTA Refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti
2001.
B ibliotek a
RES PUBLICA U red n ik Dr N ebojša Popov
R ecen zen t Dr B ožidar Jakšić
S lo g Studio »Oli«
Š ta m p a G R A FIPROF C rnotravska b. b. Beograd
»Na tome što duhu dostaje treba procijeniti veličinu njegova gubitka« G.W .F. Hegel
PRAXIS
FILOZOFSKI ČASOPIS CUnovi redakcije: Branko Boknjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Danila Pejović, Gajo Petrović, Budi Supek, Predrag Vranicki Glavni i odgovorni urednici: Danila Pejouić i Gaja Petrović Sekretar redakcije: Zlatko Ponvac
PR A Y K I
I x A A I ^
F I L O Z O F S K I ČASO PIS JU G O SLAVEN SKO IZDANJE
ZAGREB, SEPTEMBAR — OKTOBAR 19«4.
G O D IN A I BROJ f.
SADRŽAJ Cemu Praxis 0 PRAKSI Branko Bošnjak: Ime i pojam »praxis« Gajo Petrović: Praksa i bivstvovanje Predrag Vranicki: Uz problem prakse Danko Grlić: Praksa i dogma Rudi Supek: Dijalektika društvene prakse PORTRETI I SITUACIJE Danilo Pejović: Jean-Paul Sartre MISAO I ZBILJA Milan Kangrga: -Filozofe, šta misliš?
' '•
DISKUSIJA Predrag Vranicki: O koegzistenciji PRIKAZI I BILJEŠKE Milan Kangrga: Alfred Schmidt, Der Begriff der N atur in der L ehre von Marx Dan lo Pejović: Ernst Bloch. Tiibineer Einleitung in die Philosophle Predrag Vranicki: Henri Lefebvre, Critique de la vie quotidienne II D an;]o Pejović: Košta*- Axelos, M arx-penseur de la technique Gajo Petrov'ć: Robert Tucker, Philosophy and Myth in Karl Marx Zlatko Posavac: Sveta Lukić, EstetiCka čitanka Rudi Supek: Vera S. Ehrlich, Porodica u transformaciji Branko Boiuiak". Ludvik Vrtačić, EiniUhrvmg in. den Jugoilawlscben MarxismuB-'Lemn' srrvus Danko Grlić: Eugen Fink, Nietzsches Philosophie Zlatko Posavac: Istorija estetiki I FILOZOFSKI 2IVOT Danko Grlić: Internacionalni kolokvij o Nietzscheu u Royaumontu K ratke informacije o filozofskom životu IN MEMORIAM Palmiro Togliatti
Zašto ovo pišem?
Proteklo je 35 godina od osnutka filozofskog časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole i 25 godina od njihove zabrane. Često su me kroz to vrijeme moji prijatelji i znanci pitali o radu ča sopisa i o djelatnosti Škole. Kad bih u nevezanu razgovoru go vorio o nekim zbivanjima, okolnostima, uređivačkom načinu rada u Praxisu, kao i o odnosima spram tadašnje društveno-političke situacije, najčešće su spontane primjedbe bile: - Pa, ako m i koji smo ipak iz blizine p r a tili djelatnost Praxisa i Škole i bili čak njezini učesnici, nemamo po jm a o svemu tome, kako će onda o tome znati drugi!? Ti m oraš p isa ti o tome, je r će inače mnogo toga ne samo zanim ljivoga, nego i važnoga ostati neizrečeno i posve nepoznato, a tu leži čita va je d n a historija! Osim toga ti si gotovo jed in i autentični svjedok o svemu tome, p a bi to svjedočenje iz p rve ruke bila i tvoja osobna obaveza! Dugo sam se nećkao prihvatiti se toga »svjedočenja«, na koje su me pozivali i uporno nukali prijatelji, pa sam uvijek iznova odgađao obaviti taj zadatak. No, i sam sam bio svjestan i uvjeren u to, daje potrebno kad-tad prihvatiti se tog, možda i nezahval nog, posla. Tako je ta obaveza godinama i desetljećima ostajala neizvršena sve do današnjeg dana (2. veljače 1999. god.).1 Ima nekoliko razloga koji me sada konačno potiču na pisanje ove praksisovsko-korčulanske, a ujedno u najužoj vezi s tim i moje »biografije« ili »autobiografije«, koje su unutrašnje ne razmrsivo i neodvojivo povezane, i to - kao što će se vidjeti na najdublji mogući način. 1 Rukopis knjige završen je početkom lipnja 2000. godine.
Evo tih glavnih razloga što m e potiču sada na pisanje: 1. N a d jelatnost P ra x isa i K o rču la n sk e ljetn e škole nataložilo se bilo u razdoblju desetgodišnjeg njihova života (1 9 6 4 -1 9 7 4 ), a još i više nakon njihove zabrane sve do danas, toliko kritika i »kritika«, kao i najružnijih napada i obezvređivanja, da je bilo doista potrebno bar donekle odgovoriti na sve te opake ideološke, kao i osobno-resan tim an sk e invektive. Do sada sam u nekoliko n avrata i odgovarao sve do u naše dane, ali je pri svem u tom e ostalo m nogo toga nejasno i za sam e »kritičare«! O vim dakle pok ušavam u glavnim crtam a »popuniti zaostale rupe« u recepciji te djelatnosti, pa će to b a r za h isto riju ostati objašnjeno. A ne sam o da se nadam , nego sam čvrsto uvjeren da će p raxis-filo zo fija jed n o m b iti objek tivno procijenjena i vrednovana. 2. Č etvorica čla n o v a -o sn iv a ča P ra x isa već su mrtvi: D anko Grlić, R udi Supek, Gajo Petrović i B ranko Bošnjak, i oni ne m ogu više svjedočiti o našem radu, osim svojim djelima kojih je m nogo i koja u laze - sviđalo se to nekom e ili ne, iz bilo kojeg razloga - u fu n d u s najnovije hrvatske filozofije. D anas su ta djela potpuno svjesno prešućena, kao da nikad nisu ni obja vljena, i to prije svega »u im e hrvatstva«, ali po dobro poznatoj staljinističkoj m etodi, iskazanoj u jednoj riječi: »propal« (a to znači: kao da nik ada nije ni postojao!). Živi smo: Ivan Kuvačić, Predrag Vranicki i ja, od kojih po svem u sudeći ostajem pozvan da se poduhvatim toga zadatka. I do sada sam sam o ja odgovarao na sve napade sa svih strana, dok su drugi uglavnom šutjeli, kao da se to njih kao bivše prak sisovce uopće n išta ne tiče, čak i onda kad je u pitanje bilo sta vljeno i njihovo ljudsko dostojanstvo. Zato sada bez sustezanja m ogu otvoreno reći da sam upravo ja jedini vjerodostojan bra nitelj i svjedok čitave praksisovske filozofijske i društveno-političk e prakse, pa tu d u žn ost i to pravo preuzim am na sebe! A što se pak filozofije tiče, m ogu i želim bez lažne skrom nosti ustvrditi, kako sm o Gajo Petrović i ja osnivači i uglavnom bitni predstavnici onoga što su praksisovci na djelu i filozofski i općim svojim životnim angažm anom pokazali i dokazali. 3. Treći razlog jesu moje godine: 1. svibnja ove 1999. godine na vršit ću 76. godin u života i 50 godina filozofske i javne djelat-
6
nosti. To su godine koje ne dopuštaju više odlaganja i odgađanja ovoga što sam možda trebao učiniti mnogo ranije. Zato i ta či njenica upućuje na to da je zaista već krajnje vrijeme da se ovaj zadatak izvrši - odmah. To su dakle glavni razlozi ovog mojeg pisanja. A kao što sam već napomenuo, riječ je ne samo o djelatnosti Praxisa i Korču lanske ljetne škole, nego i o meni. U osnivanje i rad časopisa i Škole »utkao« sam stvaralačke godine, energiju i entuzijazam, pa je to postao i ostao neodvojiv dio mojeg vlastita života. Jer tu smo rasli i padali, i borili se do kraja svojih mogućnosti, pri čemu je vrlo često bilo potrebno mnogo odricanja, hrabrosti, snage živaca i duha, kako se ne bi pokleknulo pred mnogim prijetnjama (i hapšenjem i izbacivanjem s Fakulteta i dr.), i da se izdrži blochovskim »uspravnim hodom« kroza sve to! Zato će i ovaj »historijat« biti nužno ujedno intim iziran i autobio grafski obojen. No, daleko je to i od pukog historijata djelatnosti časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole, kao i mnogo više od poku šaja neke autobiografije. T ežište ovog teksta stavljeno je p r i marno na pokušaj refleksije o našoj hrvatskoj duhovnosti u najširem smislu riječi, a posebno o hrvatskoj političkoj kulturi, ukoliko se i taj pojam »kulture« uzm e s određenom distancom. Nastojao sam bar djelomično dati panoramu onih događaja u pola stoljeća, koja su index jedne duhovne matrice, na kojoj su se kristalizirala neka bitna događanja toga vrem ena. I to dakako bez ikakve pretencioznosti da sam obuhvatio i uspio oslikati baš sve bitno za razumijevanje osnovne kolotečine cje lokupna duhovnog života ove sredine druge polovice dvadese tog stoljeća. Zato samo uvjetno podnaslov knjige i cijelog ovog rada želi naznačiti glavni korpus razm išljanja o nam a sam im a danas, kako bismo se možda bolje snašli u neposrednoj hrvat skoj budućnosti, ako bi to bilo ikako moguće bez prevelikih promašaja u bitnome, i što je još važnije, bez eventualnih p o navljan ja onog najgorega iz naše prošlosti. To naim e nipošto - kao što bi to neki htjeli - ne sačinjava našu vlastitu istinski prisvojenu i u buduće prenesenu tradiciju, jer u nju, uvijek iznova s naporom kritički odjelovljenu i vlastitim djelom koje otvara budućnost potvrđenu, spada samo ono najbolje u nekog
7
naroda, u ovom slučaju h rv a tsk o g naroda. I sam o to je moj pravi poticaj i am bicija ovdje! Jedno m eđu tim želim posebno naglasiti: Ovo će biti ujedno svojevrsna ispovijesti Ispovijest pak mora biti ne samo isk re n a , nego i is tin ita ! Č itavim sam svojim životom , a onda i svojom filozofijom sm atrao svojim osnovnim zadatkom da se borim za istin u . B oriti se pak za istin u znači - jer to je u tom iskazu već im plicirano - boriti se kao slo b o d a n čovjek, to je st upravo ujedno i za slobodu . Ovdje se podsjećam H egelova ironičnog stava i k ritik e pojma »slobodno m išljenje«: Kakvo bi to bilo i što bi zapravo značilo tzv. neslobodno mišljenje?! N eslobodno m išljenje je s t zapravo puko ništa, ili u najboljem slučaju ideo logijsko, ili služničko, otu đeno i pervertirano mišljenje, i kao takvo po svojoj definiciji već očita - co n tra d ictio in a diectol Istin a i sloboda uzajam no su sto g a neodvojive, te je borba za jedn u ujedno i borba za drugu, te onda nije ni potrebno ni sm i slen o govoriti o slobodnom mišljenju: dovoljno je reći m iš lje nje, a u njem u je pojam slobode već im pliciran. Ovo govorim zato što se ne bih ni poduhvatio ovog pisanja, kad ne bih bio tim e smjerao na to da o svem u otvoreno i bespo štedn o izn osim ne sam o činjenice, nego i svoje stavove, koji su m ožda nek om e i neće sviđati. D ržat ću se, koliko to mogu, one A ristotelove izrek e o Platonovoj filozofiji, koja latinsk i glasi: A m ic u s P la to , sed m a g is a m ic a v erita s (Prijatelj m ije P laton, ali veća m i je prijateljica istina).
8
Počeci moje javne djelatnosti
Prvi članak, još kao student, objavio sam u Stu den tskom listu koncem veljače 1948. godine. Tadašnji urednik tog lista Mirko Humski, kolega s našeg Filozofskog fakulteta, u nekoliko me je navrata poticao da mu za kulturnu rubriku napišem prilog na neku filozofijsku temu. Napokon sam se odlučio i napisao oveći članak pod naslovom: »O etici«.2 No, tog se mojeg napisa sjećam ne samo zato što je bio prvi, nego i zato što njime odmah počinje, ili možda prije: nastavlja se - usudio bih se reći - moja javna »životna sudbina«. Kad je naime članak bio objavljen, nedugo iza toga izašla je u Beo gradu u omladinskim novinam a O m ladin a oštra kritika tog mojeg članka o etici, u kojoj je pored ostalih kritičkih primjed bi glavna bila u tom e, tako je stajalo, »kako to sebi jedan za grebački student filozofije dopušta pisati o etici, a da pritom nijednom ne spomene druga Staljina!?«.3 Partijski mi je sekretar Fakulteta naim e pri prvom susretu iza toga jako zamjerio, što sam u veliku nepriliku tim svojim člankom doveo i Fakultet, i Sveučilišni kom itet i sam CK KPH, što nisam smio učiniti! Tako je počelo. Kad kažem da se tu moja »životna sudbina« u javnoj djelat nosti potvrđuje i nastavlja, pom islio sam već tada na moju 2 Upravo prije nekog vremena naišao sam među spisima na taj članak, pa da ga sačuvam, dao sam ga fotokopirati, ne toliko kao prilog mojoj biografiji, nego više kao - mogu reći: dragu - uspomenu na moj p rvi istup u javnosti. J No, priča se nastavlja. O tome sam nešto opširnije pisao u interviewu za beogradski časopis Theoria, Beograd, br. 1-2/1982, str. 89-124, a kasnije objavljeno u mojoj knjizi H egel-M aix, Naprijed, Zagreb 1988, str. 185-224, pod naslovom »Bez građanskih sloboda - ni traga od socijalizma«.
karak teristik u što sam je dobio po za v ršetk u časničke škole u Austriji 1944. godine koja je glasila: »Links orientiert, politisch verdachtig«, zbog čega sam naravno gotovo stradao od u sta ških vlasti. N o, bez obzira na to, ta m e karakteristika, da sam naim e lijevo orijentiran i zato politički sum njiv, prati u stopu poput vla stite sjene sve do današnjeg dana, a vjerojatno će me pratiti do smrti?! U vezi s tim uvijek m ije iznova u životu do lazila na um m isao - koliko istin ita , toliko tragična, zapravo - da se čitava historija čovječanstva od njezin ih prvih civiliza cijskih početaka kreće po liniji ap so lu tn e prevage i dik tata desn ice, koja je nem ilosrdno najbrutalnijim sredstvim a zatirala sve što se kao »lije v o «, a to je svagda značilo: ono p ro g re sivn o, suprotstavljalo njezinoj vladavini, pa su tu onda padale najbolje glave i bili paljeni najbolji ljudi poput G io rd a n a B ru na i J a n a H u sa , da se n e nabraja i ne navodi dalje!
Dolazak na Fakultet D iplom irao sam filozofiju na Odsjeku (tada se to zvalo još Sem inar) za filozofiju Filozofskog fak u lteta u Zagrebu 7. ožuj ka 1950. godine. Š e f Odsjeka bio je prof. V ladim ir Filipović, koji je tada odm ah poslije D rugog svjetskog rata sam predavao sve filozofijske d isciplin e, dok n isu nak nadno pridošli profe sori Pavao V uk-Pavlović, a zatim s U čiteljsk e akadem ije i Ma rijan Tkalčić, oba za predm ete e tik a i e stetik a . Ovdje osjećam osobnu obavezu i dužnost kazati nekoliko riječi o profesoru V ladim iru Filipoviću, prvom predstojniku našeg Sem in ara i O dsjeka za filozofiju F ilozofsk og fak u lteta u Za grebu, koji je bio nasljedn ik prof. A lberta B azale, n a šeg prvog historičara filozofije još početkom stoljeća. Prof. B azala bio je odm ah početkom u sta šk e vladavine N D H 1941. godine um i rovljen kao nepodoban, jer je u staroj Jugoslaviji bio ugledan rektor Z agrebačkog sveu čilišta, a to je za u sta še bio naravno - veliki krim en! Mi sm o kao stu d en ti - a bilo nas je tada na filozofiji sam o osm ero, plus šestero, koji su filozofiju studirali pod B - još prve dvije godine studija im ali priliku slušati reak tivirana prof. Bazalu i njegova interesan tna predavanja. Dobro
10
sc sjećam, a posebno njegova nastupnog predavanja, kad nam je pokušao svestrano objasniti sm isao pojma dom inus (gospo din) još od starorimskih historijskih dana. Oslovio nas je sa: dame i gospodo!, kako bi pojmu d ru g suprotstavio veliko zna čenje tog pojma - gospodin! Bilo je to zaista lijepo čuti, a i vrlo uvjerljivo. Nakon umirovljenja prof. Bazale prof. Filipović nam je preda vao sve filozofijske discipline ili predmete: povijest filozofije, ontologiju, spoznajnu teoriju, logiku, etiku i estetiku, što je bio veliki napor, pa je jedva dočekao bilo kakvu »ispomoć« u prof. Pavloviću i Tkalčiću. Tek onda stigli smo mi: Predrag Vranicki, Gajo Petrović i Branko Bošnjak 1949. godine, a ja sam postao asistent za etiku i estetiku koncem 1950. godine. Moram odmah istaknuti ono najvažnije i najvrijednije u načinu rada prof. Filipovića: bio je izrazito liberalan čovjek, pa se kao takav i prema nama mlađima ponašao uvijek i kao naš pred stojnik i profesor. Nikada se prof. Filipović prema nam a kao asistentima i docentima nije ponašao ni nadmeno ni direktivno, nego prisno i drugarski, pa smo se osjećali posve slobodno u našem radu, što nam je dalo mogućnost da svaki na svoj način, po vlastitu interesu, sposobnosti i osebujnom radu krene svojim vlastitim putem. Želim navesti još jednu karakteristiku prof. Filipovića. Bio sam kao student IV godine pred ispitom iz estetike, i kad je već datum ispita bio određen, dobio sam upalu nosne šuplji ne i veliku crvenu oteklinu. Po m ene je došao kolega A nte Zadrović, s kojim sam pripremao ispit i zajedno s njim trebao pristupiti ispitu. Zamolio sam ga da me ispriča kod prof. Fili povića, da ovakav s nateklim nosom ne mogu doći na ispit. No, nakon oko jednog sata potom vrati se Zadrović i kaže mi da me profesor čeka na dogovoreni ispit, i da moram odmah doći do njega! Što sam mogao? Kad sam došao k prof. Filipoviću, on mi u šali kaže: »Slušajte, Kangrga, kak se to ponašate, kaj ste vi frajlica, da vas smeta da vam je nos otekel?! Sjednite i odgovarajte!« Odgovarao sam i dobio četvorku, a prof. Filipo vić mi veli: »No, kaj ni bolje ovak, da se rešite ispita sad kad ste to već učili i kad je još svježe?«
11
P itao sam se i tada i kasnije, k o ji bi to profesor postupio na taj način i čekao m e za ispit?! N o, kasnije sam se već kao a si ste n t sprijateljio s profesorom F ilipovićem , a on m e zavolio i zato što sm o se po kajkavski (on je bio rodom iz Ludbrega) znali šaliti i slobodno razgovarati o svem u, a on je bio zaista du hovit čovjek. N akon jed n o g uzajam nog nesporazum a, da »izgladi spor m eđu nam a«, prof. F ilipović m ije nakon m ojega d ok torata ishodio stipendiju A lexander von H um boldt-Stiftu n ga u Bad G odesbergu (B onn), pa sam m u bio zahvalan na tom e. U jedno mi je - što nije bilo uobičajeno - na Vijeću Fa k u lte ta u mojoj o d su tn o sti izborio unapređenje u docenta. Odnos m eđu nam a bio je ne sam o korektan, nego i vrlo srdačan i prijateljski. K asnije sm o zahvaljujući njegovim vezam a s p rofesorim a u Njemačkoj došli u k o n ta k te s m nogim a od njih, širili poznan stva i odlazili na predavanja s pozivim a na njihove u n iv erzitete. N ak on diplom iranja bio sam bez nam ještenja nekoliko m jese ci, a onda sam dobio - kao što je to tada bilo uvedeno - dekret (upravo je to bilo tako po zakonu ), kojim sam m orao otići za n astavn ik a filozofije u U čiteljsk u školu u Križevcim a. D a sam odm ah tam o otišao, kao što je u dekretu stajalo, pitanje je kako bi se bila kreta la ta moja tzv. karijera, kako u životu, tako i u filozofiji. N o, vrlo je brzo došlo za m en e do sretn og obrta: N a F ilozofsk om je fak u ltetu (za cijeli Fak ultet od više nego 2500 tada up isan ih studenata) predavao tzv. m arksizam -lenjinizam prof. N iko B erus (suprug v iso k e partijske funkcionarke i m i n istrice financija A nke B erus). Zbog toga gotovo neizvodljiva posla predavanja i održavanja sem inara, kao i ispitivanja to lik og broja studenata, prof. B erus, inače u ljudskom sm islu sjajan čovjek, zatražio je pom oć n a O d sjek u za filo zo fiju , pita ju ći im a li koji slobodan n eto m diplom irani stu d en t filozofije, koji bi m u m ogao pom oći u radu. J a sam tada u toj generaciji bio jed in i koji je 1950. godine diplom irao, te su u Odsjeku od m ah preporučili m ene. To je za m en e bilo dakako dobro, ali nije sve išlo tako dobro i jedn ostavn o! Kako me danas razni širokobriješki »visokoučeni« filozofi-teolozi poput Jure Zovka prozivaju, da sam po partijskoj liniji došao na Filozofski fakul-
12
tet za asistenta, moram ovdje baš malo opširnije opisati taj moj dolazak na Fakultet: Prof. Berus mi je rekao neka napišem molbu za asistentsko mjesto kod njega, što sam i učinio, upozoravajući ga da već imam dekret za Križevce. Rekao mi je neka se ne brinem, jer ću sad ionako postati njegov asistent, a za drugo će se on po brinuti, ako bi s tim dospio u nepriliku. Molba je otišla na ta dašnji Komitet za znanost (tako se to onda zvalo) na Zrinjevcu. I sad počinje cijela vrlo zgodna priča koje se sjećam u detalje: Čim smo prof. Berus i ja ušli u kabinet direktora Komiteta, on je Berusa dočekao riječima: - Niko, pa ti znaš vrlo dobro o čemu je riječ, znaš da se to ne može provesti!? - O čemu je to riječ, i što se tu ne može provesti, reci jasno! - Ne možemo sad pred čovjekom o tom e razgovarati, ti znaš zašto. - Budi jasan i reci o čemu je riječ!? - Niko, zašto otežavaš stvar, znaš o čemu je riječ! - Ne znam, ali ako dobro slutim , onda ću ja pred čovjekom to izreći, što mi to hoćeš poručiti: Ti ili vi sm atrate da Kangr ga ne može biti postavljen za asisten ta kod m ene na predme tu m arksizam -lenjinizam zato što on nije član Partije!? Je li tako? - Pa, vidiš, znaš i sam si rekao, i zašto onda insistiraš? - Pa kako vi to dolazite do potrebnih kadrova, kad s ljudima postupate na taj način? Pa, to je mlad čovjek, i uvijek ga mo žemo primiti u Partiju! Prof. Berus se okrene meni i upita: »Kangrga, recite, da li ste spremni ući u Partiju, jer se to od vas ovdje traži, kako biste mogli postati asisten t za m arksizam -lenjinizam kod mene - i pritom mi šeretski nam igne klimajući glavom. Osjetio sam da mi se radi gotovo o životu i odmah sam odgovorio: »Da, pa zašto ne?!«, a Berus se okrenuo direktoru i čvrsto rekao: - Eto, vidiš! U čem u je onda problem? Nemoj komplicirati stvar, jer tim e inače ne pom ažeš meni, a ne mogu sam raditi taj posao! Zato, daj potpiši to rješenje za čovjeka, pa neka radi posao za koji je studirao.
13
D irektor je klim ao glavom u nevjerici što da radi, gledao je B erusa pa m ene, zam ahao je rukam a kao da se brani i izustio: - N iko, ovo činim na tvoju odgovornost, znaj dobro! - Daj, daj, ide na m oju odgovornost, naravno! I direktor K om iteta za zn a n o st potpiše rješenje za moje asisten tsk o m jesto. Član Partije, dakako, tada nisam postao, niti je prof. B erus na tom e insistirao, pa sm o to obojica zaboravili. T ek sam kasnije ušao u Partiju i bio član n ešto više od godinu dana, kada sam bio izbačen. A bio sam izbačen zbog toga, kao što je na partijskom sa sta n k u tada izjavila delegat Partije A nica M agašić, što sam »politički nezreo«, jer sam izjavio da me je progresivno jo š kao gim nazijalca form irao svojim djelim a M iro sla v K r le ž a ! N a k o n K rležine sm rti A nica je M agašić ušla u »Odbor za z a štitu lika i djela M iroslava K rleže«, pa je tim e cijela ta lakrdija bila zaokružena. Poslije m i je često bilo žao što Anici M agašić nisam bar jednom poslao kakav dar za N ovu godinu, što m e je tim izbacivanjem oslobodila jed n e more. Jer, tam o ni životno, ni filozofijski doista n isa m spadao, jer je na djelu bio ne socijalizam , nego upravo - staljinizam ! A ja sam po uvjerenju bio i ostao ljevičar i socijalista. N apokon, oko godin u i pol iza toga m ojega asistiran ja prof. B erusu, pri čem u je bilo zbilja m nogo, često i jalova posla s dr žanjem sem inara i isp ita za 2500 stu d en ata, taj je predm et na sreću uk inut, a ja sam se vratio na O d sjek z a filo zo fiju , gdje sam tada održavao sem in a re iz etike i estetik e . Trajalo je to nekoliko godina, sve do moje docenture.
Osnivanje časopisa Pogledi (1952-1954) Godinu, dvije nakon svog povratka iz Pariza (1950. god.) Rudi Su pek s n ekolicin om nas, nakon dužeg planiranja i napora da se dođe do sred sta v a od M inistarstva za zn an ost, osnovao je sveu čilišn i časopis što sm o ga nazvali - P o g led i. T u se za nas filozofske n astavnike prvi puta pružila prilika za objavljivanje filozofijskih članaka i rasprava te sam već u prvom broju obja vio jedan tek st, kritičk i prikaz knjige m arksologa M axim iliena R ubella (koji je kasnije bio jedan od u česn ik a K orču lan ske
14
ljetne škole i oduševljeno pisao o njezinu značenju), posvećene etičkoj problematici u Marxovim radovima. Već je tim e bila zacrtana kasnija moja orijentacija i specifično stanovište u izu čavanju etičkog problema u filozofiji. Intencija R. Supeka s tim časopisom bila je prije svega prido biti na suradnju što širi krug sveučilišnih nastavnika iz svih područja djelatnosti, ali prije svega otvoriti slobodnu, široku i kritički usmjerenu diskusiju o svim aktualnim društveno-političkim, ali i svim angažiranim znanstvenim problemima u društvu koje je proklamiralo socijalističke principe kao svoju povijesnu osnovu. Taje orijentacija, baš zbog te svoje općekritičke otvorenosti tada odmah izazvala nepovoljne kom entare u partijskim (ne treba naglašavati: staljinističkim!) redovima. Tako su na vrhuncu te naše djelatnosti, a nakon Supekova članka: »Zašto kod nas nema borbe mišljenja?« partijski kru govi odlučili časopis zabraniti. To se koncem 1954. godine i dogodilo, a ulogu »likvidatora« dobili su u ime CK sami surad nici časopisa (to se tako radi!), članovi Partije Jakov Sirotković i Maja Bošković-Stulli. Brzo je dakle to počelo: od tada se zategnutost između Partije i filozofa i sociologa sve više zao štravala, pa je trajala u crescendu sve do kraja sistem a. Tako smo ostali bez časopisa kao jedine mogućnosti za obja vljivanje naših filozofskih radova. Trebalo je pričekati još oko dvije godine dok nismo osnovali novi časopis za društvena, politička i filozofska pitanja - N aše teme.
Časopis Naše teme Uski krug osnivača časopisa N aše teme sačinjavali su: Vjekoslav Mikecin, Vanja Sutlić, M laden Kljenak, Bruno Popović, Milan Kangrga i neki drugi suradnici, a glavni je urednik tada bio Ivo Bojanić, koji je kasnije postao generalni direktor Radio-televizije Zagreb. Upravo Ivi Bojaniću treba zahvaliti dobrim dijelom što se u časopisu uspjela nam etnuti takva orijentacija i praksa uređivanja, kojom se kritički uspijevalo govoriti o društveno-političkim i filozofijsko-teorijskim problemima na ra zini ipak slobodnijeg izražavanja. Bojanić nam je rekao: »Dečki,
15
p išite slobodno o svim problem im a što vas muče! N e trebate baš pretjerivati, ali ja ću u svakom slučaju, ako vas napadnu dogm atičari u partijskim krugovim a, stajati uz vas i u vašu obranu koliko god to m ogu!«. O n je to i činio, i to n as je ohra brivalo, pa sm o zbilja kritičk i i bez au tocen zu re krenuli na posao. Okupilo se m nogo suradnika iz svih, a naročito društven o-h u m an ističk ih redova i struka, te je časopis iz broja u broj, usprkos m nogim dogm atskim gunđanjim a i napadim a sa stra ne, postajao vodeći časopis te v rste u Hrvatskoj. Č asopis je bio osnovan sjeseni 1956. godine, a ja sam u njem u sve do početka 60-ih godina objavio velik broj svojih priloga, jer je to bila jedina tada postojeća tribina za objavljivanje i filozofijskih radova. K asnije je taj časopis sve v iše dolazio pod patron at partijskih krugova i sam og CK SK H , pa se u svom daljnjem razvoju pro filirao kao neposred ni organ Partije. Tako se dogodilo da je 1984. godine Stipe Su var dao iz već štam pan og broja časopisa 12/84 istrgnuti moj od urednika V eselina G olubovića naručeni član ak (pod naslovom : »Povijesne pretpostavke socijalizm a«), što je bio svojevrsni presedan i skandal kakav se jo š nije do godio. Tako je naravno svaka suradnja u N a šim te m a m a s moje stran e postala n em ogu ća, i tim e sam u časop isu - kojem sam nekoć bio jedan od osn iv a ča - postao p e rso n a non g ra ta .
Osnivanje časopisa Praxis
Početkom 60-ih nastupa novo, zapravo najplodnije razdoblje u razvitku filozofije u Hrvatskoj. Krajem 1960. održan je na Bledu, u Sloveniji, simpozij u organizaciji Jugoslovenskog udruženja za filozofiju.* Simpozij održan tom prilikom imao je kao osnovnu tem u - »teoriju o d ra za «. N asuprot velikoj grupi tzv. dijamatovaca (predstavnika ortodoksnog, zapravo staljini stičkog dijalektičkog i historijskog materijalizma), manja grupa kritičara teorije odraza, među kojima sam bio i ja, koji sam osim toga održao jedan od glavnih referata na tem u »Osnovni problemi teorije odraza«, svojim je tezam a i razrađenim argu mentima »porazila« te staljinističke teoretičare, većinom iz beo gradskog kruga na čelu s Dušanom Nedeljkovičem. Taj je sim pozij značio radikalni rastanak ne samo s teorijom odraza, nego i s teorijom i filozofijom staljinizm a uopće. Ona je ovdje bila temeljito poražena, i od tada naša filozofija kreće posve drugim pravcem. Iako su zagrebački filozofi (pa se njihova ori jentacija kasnije ne samo zbog toga nazvala Zagrebačkom filo zofskom školom , koja je tako kotirala i u inozem stvu) od samog početka bili kritički usmjereni protiv staljinizm a u teoriji i praksi. Time su odmah postali protivnici, sumnjivci, a onda od strane vlasti i njezinih ideologa deklarirani neprijatelji, ne samo te staljinistički oblikovane i ideološki opravdavane vlasti, nego i »neprijatelji socijalizma« kao takvog.5 41 sociologiju, ali je na toj godišnjoj skupštini došlo do razdvajanja tih dvaju udruženja. 5 Dr Vladimir Bakarić nazvao nas je 1966. godine javno plaćenicima CIA-e i »profesionalnim antikomunistima«, pa to nipošto tada nije bila ugodna pozicija, jer je po nas bila bremenita raznim opasnostima.
Nakon Bleda 1960. godine u našem je krugu na O dsjeku za filo zofiju F ilozofsk og fa k u lteta u Zagrebu rasla potreba za jednim e m in en tn o filozofijskim časopisom , gdje bism o m ogli objavlji vati svoje radove, ali i da se i m lađim ljudim a koji su studirali filozofiju om ogući pojavljivanje u ja v n o sti (njihovim ) člancim a i raspravam a. U m nogim razgovorim a o tom e Gajo Petrović i ja radili sm o na osnivanju, organiziranju i razrađivanju karaktera tog m ogućeg novog časopisa, koji bi zapravo bio prvi tak av časopis u H rvat skoj. Tako je došla i 1962. godina, kada sam u listopadu trebao otići u Njem ačku na korištenje dodijeljene mi stipendije od stra ne A lex a n d er von H u m b o ld t-S tiftu n g a u H eidelbergu, gdje mi je m entor bio p o zn a ti njem ački filo zo f H ans-G eorg Gadam er (koji ove godine slavi svoju stogodišnjicu - 1 9 0 0 -2 0 0 0 ). Sjećam se točno u detalje mojeg razgovora s Petrovićem o časo pisu. N a tram vajskoj sta n ici kod F ak ulteta čekajući zajednič ki tramvaj peticu prem a kući, u neprekidn om razgovoru što nam je još u čin iti za točno profilirani tip i karakter časopisa, u jednom sam tr e n u tk u rekao Gaji: »Slušaj, Gajo, ja sada od lazim i želim da prije toga, upravo sada utvrd im o jedan od b itn ih m om en ata to g bu dućeg časopisa, koji se sastoji u tome: A ko želim o da to bude prije svega ozbiljan i korektan ra d , onda svi prispjeli članci i rasprave što ćem o ih dobivat* od budućih suradnika, a to se bespoštedno mora primjenjivati i na nas same kao urednike, m orat će proći kroz oštru recen ziju . U vijek će d v a član a red a k c ije recen zirati priloge i pism eno dati svoju ocjenu, kojom će zahtijevati visoku k va litetu priloga. Ako jedan od te dvojice bude za , a drugi p r o tiv objavljivanja, onda ulazi treći kao recenzent, čija će odluka o tom e prevagnuti. Gajo se s tim složio, ne slu tiv ši tada da će jednom i njegov vlastiti članak kao jedn og od gla v n ih urednik a doći pod taj m eđu nam a u n a prijed dogovoreni »embargo«! To se dogodilo kad sam ja kao jedan od recen zen a ta njegova članka (polem ika s B akarićem ) sm atrao da njegov članak nije dovoljno kritički profiliran i da se m jestim ično bavi neb itn im stvarim a, pa taj članak nije ušao u časopis, a sam je Gajo poštivao tu moju ocjenu. Gajo je vrlo cijenio moje m išljenje ne sam o tom prilikom , kao i ja nje govo, a nas dvojica bili sm o ionako glavni stu p o v i P ra x isa , pa
18
kako god to nekome tko će čitati ovaj moj sud izgledalo možda pretenciozno i samohvalno, činjenica je da smo Gajo Petrović i ja davali i katkad teško izborili osnovni ton, karakter i do mašaj naših zajedničkih htijenja. Tako se. najčešće događalo da što smo nas dvojica u danom času zahtijevali, to se i pri hvaćalo i provodilo u djelo. Kad već govorim o tim recenzijama priloga, tuđih i svojih, vrijed no je kao primjer navesti jedan specifičan događaj u vezi s tim: 1965. godine počeli smo dobivati i inozem ne priloge, jer se za Praxis pročulo vrlo brzo, a onda smo osnovali i internacionalno izdanje časopisa na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku, kako su članci pridolazili redakciji (samo je dva-tri puta obja vljen članak od talijanskog suradnika na talijanskom jeziku). Tada smo dobili za objavljivanje oveću raspravu na oko 50 stra nica teksta od strane do tada još nepoznata autora iz Francuske, koji se zvao Louis A lthu sser, koji je sebe smatrao marksistom (a i drugi su ga u Francuskoj takvim smatrali). Recenzenti tog njegova priloga bili smo Rudi Supek i ja. Rudi je kao »francuski đak« bio uvijek sklon Francuzima, pa je tada bio nesiguran u ocjeni te Althusserove rasprave. Međutim, ja sam napisao razor nu kritiku i ocjenu tog teksta i završio je tim e, da je to ispod nivoa onoga što Praxis treba i želi objavljivati, jer je to bilo pisa no sa staljinističko-pozitivističkog stanovišta. Svi su članovi redakcije promatrali što će na to reći Supek, koji je donio pozi tivnu ocjenu. No, kad je on čuo moje argumente, složio se da se taj članak odbije. Iako članke načelno nismo vraćali, ja sam tražio da se ovaj puta učini iznim ka, te smo taj prilog vratili Althusseru u Paris. Ali time ta priča nije bila završena: A lthus ser je nakon toga objavio tu svoju raspravu u pariškom časopisu komunističke orijentacije La Pensee, i sad - što je ne samo simptomatično, nego i karakteristično i znakovito za nivo tog tzv. za padnog marksizma - tom je raspravom Althusser postao »zvije zda« ijedan od najznačajnijih i najreprezentativnijih predstav nika toga staljinistički orijentirana »marksizma« u Europi i svijetu! Zaista, vrijedno spomena i za vlastitu orijentaciju poučno, pa smo se sa sličnim stvarima često susretali i »čudili se«! Nakon mojeg odlaska u Njemačku kolege s Odsjeka radile su na organiziranju časopisa, pri čem u je kao i uvijek kasnije
19
lavovski dio izvršavao G. Petrović. Kad je već riječ o tom e, ovdje je svakako unaprijed m jesto da se kaže sljedeće: Bez Gaje Petrovića časop isa bi m ožda i bilo, ali se bez njega ne bi ni tako profilirao, ni tako dugo (10 godina) održao. Gajo je bio doslovno »duša« tog projekta, a energija i up orn ost što ih je kroz čitavo to vrijem e uložio bili su upravo b e sp rim je rn i. On je doslovno živio za časopis i u njem u. Od njega su dolazile glavne inicija tive, plodne su gestije za daljnji rad, poticajne ideje koje su a n i m irale sve članove redakcije i suradnike, sm išljao je praksisovsku b ib lioteku , bio uporan u provođenju o sn o v n ih zadataka u djelo, bio je glavni pokretač n a ših k o n ta k a ta s kolegam a filo zofim a i sociolozim a u in o zem stv u i vodio prepisku s njima... teško je sve to nabrojati. Osim toga, kada su članovi redakcije katkada pod žestokim udarim a vlasti i partijski zaduženih ideo loga, koji su n as bezočn o napadali i b la tili u javn osti, znali po m alo i rezign ira ti nad tim poslom i zalaganjem na daljnjem izlažen ju P ra x isa , Petrović je sve osokolio i neum orno uvjera vao u potrebu daljnjeg izlaženja časopisa. Tako bi se lapidarno m oglo, i to bez ikak va pretjerivanja, k a za ti kako bez G aje Petrovića P r a x is a ne bi n i bilo\ Gotovo je nevjerojatno koliko se energije, vita ln o sti i up orn osti krilo u to m krhkom čovjeku! A tom e ovdje valja dodati kako je Gajo Petrović bio jedan rijetko pošteni čovjek u ovoj našoj lažljivoj, licemjernoj, korumpiranoj, polutanskoj, prevrtljivoj i prem a njem u nezahvalnoj kulturnoj i filozofskoj sredini! C esto sam iz N jem ačke dolazio u Zagreb, jer sam na Fakultetu morao obavljati ispite, pa sam bio u tok u priprem a za izlaženje prvog broja časop isa, kojem u su kolege, vjerojatno na Petrovićev prijedlog, dali im e - P ra x is. Sjećam se kako sam nisam bio baš jako zadovoljan tim im enom časopisa, jer je to nužno asociralo n a starogrčki pojam p ra x isa , koji kao takav nipošto ne korespondira s m odernim pojmom p r a k se , koji do svog pu nog teorijsko-p rak tičkog izražaja dolazi s razvitkom zapadno europskog građanskog svijeta.6 6 O tome sam kasnije u svojoj knjizi P ra k sa -v rije m e-sv ije t (1984) kritički pisao i svoj stav povijesno-filozofijski argumentirao, m islim na uvjerljiv način (pri čemu sam ujedno aludirao i na ime našeg časopisa).
20
Međutim, Petrović i kolege imali su svoj obrazloženi argum ent u prilog tome, koji je glasio: Taj se pojam prakse u staljinističkoj teoriji i politici toliko profanirao, izvitoperio i obesmislio srozavši se na puku ideologijsko-političku smicalicu, koja je obezvredila sve pozitivno u njemu - da se moralo pribjeći upra vo filozofijskoj terminologiji za ime časopisa, kako bi se istaklo ono bitno: daje riječ upravo i prije svega o filozofijskom časo pisu, pa se u podnaslovu grčkim slovim a to i naznačilo. Nakon mojeg povratka iz Njemačke sredinom 1964. godine bila su već osigurana sredstva za časopis od Sekretarijata za znanost, i sve su bitne pripreme bile već pri kraju. Tada sam napisao svoj prvi prilog za Praxis, te je u prvom broju s glav nom temom o pojm u prakse bio objavljen i moj članak pod na slovom: »Filozofe, što misliš?«. Bio bih nepravedan, kad ovdje ne bih istaknuo kako je tiskov ni izdavač časopisa Praxis od sam og početka bio (moj bratić) Stjepan Majdak, inače poznat samo skraćeno - Štef. On je u našem krugu postao prava legenda, ne samo zato što je bio i ostao prvoklasan čovjek, koji bi pomagao svakome u svakoj prilici, nego i zato što su se m noge bitne stvari okretale oko njega kao glavne osovine.7 7Štef je bio direktor jednog malog izdavačkog poduzeća imenom »Industrij ski radnik«, koje je nastalo od stručnog lista pod imenom M etalski radnik, što se bavio stručnim i praktičkim problemima metalske struke za nekoliko tvornica u Zagrebu, poput »Prvomajske«, »Jedinstva«, »Tvornice parnih ko tlova« i dr., te su u njemu svojim prilozima surađivali inženjeri-praktičari i stručnjaci toga profila svojim uputama za rad. Pojam »metalski« postaje tako preuzak, pa se list ubrzo svojom proširenom djelatnošću pretvorio u »industrijski«. No, tada je S. Majdak odlučio u listu uvesti ijednu (a katkada i dvije) stranicu za kulturne probleme, pa me je zamolio da tu stranicu ure đujem ja. Bilo je to dakako povezano i s mojom nužnom potrebom da pored moje male asistentske plaće dođem do nekih isto tako malih, ali vrijednih honorara, čime su se »krpale« kućne potrebe. Da zaradim još koji dinar više, Štef m ije predložio da budem i lektor i korektor lista, pa smo na »prijelom« lista išli zajedno, najprije u Vjesnikovoj tiskari u Masarykovoj ulici, a zatim u Novu Gradišku i Sisak. U Sisku se štampao i Praxis sve do njegove zabrane. No, ta kulturna stranica Industrijskog radnika što sam je uređivao postala je tada 50-ih godina prvo i jedino mjesto gdje smo Vanja Sutlić, Danko Grlić i ja objavljivali svoje kratke i duže filozofske tekstove, ali smo pisali i o drugim
21
N o, ono bitno i najvažnije pritom bila je sprem nost Majdakova da bez kolebanja i straha, odlučno do kraja, do poslednjeg broja P raxisa istraje na štampanju časopisa i onda kad je znao biti pod najvećom »paljbom« sa svih, a prije svega političkih i partijskih strana, kad bi se m nogi izdavač n a njegovu m jestu preplašio (štam p ati tak av časopis) i o du stao od toga zbog v la stite sigur n osti ili kom oditeta. Tako sm o bar u tom e, to je st od strane Š tefa im ali neku sig u rn o st u red o v ito st izlažen ja kao neko čvrsto zaleđe, kako ne bism o s te~strane došli u situaciju da u tešk im tren u cim a za časopis o sta n em o bez štam parskog izda vača. A to je tada bila doista odlu čn a i odlična stvar.8 B udući da se upravo im en im a članova redakcije P ra x isa sve do d an ašn jeg dana m an ipulira n a različite načine, n ešto iz n ezn an ja (ne sam o n ovin ara koji p išu o nečem u u što se n isu potrudili ni priviriti, nego i onih koji znaju o čem u je riječ, poput M islava K ukoča), treba ovdje n a g la siti ono što stoji u svakom broju časop isa, da su naim e p r a v i i je d in i članovi redakcije P ra x isa bili ovi nastavn ici filozofije i sociologije F ilozofsk og fak ulteta u Zagrebu: B ranko B o šn ja k , D anko Grlić, M ila n K a n grga, D a n ilo Pejović, G ajo Petrović, R u d i Su pek i P re d ra g V ra n icki. To su ujedno im en a o sn iv a ča časop isa P ra x is, ali sam o do broja 3 -5 /1 9 6 7 . K oncem 1966. godine D anilo Pejović dao je ostavku n a članstvo u redakciji, jer se uključio u tzv. nacionali stičku h rvatsk u struju kako u p olitici, tako i na F akultetu. N a njegovo je m jesto tad a došao kolega sociolog Iva n K u va čić. stvarima: ja sam pisao prikaze filmova i knjiga, objašnjavao sam neke osnovne filozofijske pojmove, a Grlić je pored ostalog imao rubriku »Mali leksikon«, dok je Sutlić pisao o Freudu, psihoanalizi i drugo. N eke sam svoje članke o filozofskim tem am a potpisivao sam o inicijalim a M. ali sam se jednom iznenadio, kad sam naišao na to da se ti članci registriraju i citiraju u filo zofijskoj periodici i bibliografijama. Tako je i ta naša djelatnost bila zabilje žena, čem u se naravno nism o nadali. 8 Zato ovdje želim odati zasluženo priznanje i s moje strane i u ime pokojnih drugova poštenom i hrabrom čovjeku Stjepanu Majdaku-Štefu, koji je na svoj način pridonio tom e da se P raxis nije ugasio kroz čitavih deset godina izlaženja, osiguran bar s te strane. Njegovo im e ostaje najdublje povezano s historijatom našeg i u svijetu do sada najpoznatijeg (ne samo filozofijskog) časopisa.
22
Bile su to na godišnjoj skupštini Hrvatskog filozofskog društva, koje je bilo oficijelni izdavač P raxisa, velike i žustre diskusije i polemike, gdje su se raščišćavale mnoge političko-ideološko-kulturno-filozofijske stvari, i gdje se ponovo morala iskrista lizirati bitna orijentacija, osnovni zadaci i pravi smisao rada i perspektive Praxisa. Časopis i njegova redakcija dobili su tada (moglo bi se reći: izvojevali su) potpunu podršku članova H r vatskog filozofskog društva (uz nekoliko iznim aka) za daljnji rad časopisa u istom dotadašnjem pravcu, što je bila velika satisfakcija za sve do tada urađeno, kao i svestrana podrška za daljnji.rad. Ovdje je istine radi potrebno navesti neka objašnjenja uz ovo napuštanje časopisa od strane Danila Pejovića koji se jako uplašio partijske kritike tada. Ta 1966. godina bila je izuzetna u radu i opstanku Praxisa po tome, što je po direktivi CK SKH, a posebno »šefa Partije« dr Vladimira Bakarića, došlo do žesto ke kritike, a najprimjerenije bi bilo reći: beskrupuloznog napa da na časopis Praxis. Da ne bismo ostali samo na apstraktnim tvrdnjama, a posebno zato što se nakon prestanka izlaženja časopisa time mnogo manipuliralo, valja neke stvari pojasniti. Te su manipulacije oko časopisa i članova njegove redakcije učestale naročito od strane nacionalističkih ideologa. Oni su svoj zadatak u odnosu na Praxis - koji im je do danas najveći trn u oku - i čitavu orijentaciju i domašaje praksisovske filozo fije i društvene djelatnosti shvatili samo u tom e i na taj način, da najbrutalnije i blasfemično nisko devalviraju i degradiraju sve što je tu urađeno. A osnovna teza tih svjesnih falsifikatora smjera na to da se pokaže, kako su praksisovci bili samo »ideološka paslika« tadašnje partijske politike Saveza kom u nista, pa među njima tobože nije bilo nikakvih razlika. Zato ću ovdje - prinuđen tim paskvilima na račun Praxisa navesti samo nekoliko izvoda iz diskusije o P ra x isu , vođene u G radskom kom itetu SKH Zagreba. Materijali iz te diskusije održane sredinom svibnja mjeseca 1966. godine izlazili su - a gdje bi drugdje?! - u Vjesniku petnaestak dana u nastavcima u obliku feljtona. Ovo navodim još iz jednog posebnog razloga: Sve do današnjeg dana tvrdilo se općenito i paušalno, kako
23
praksisovci nisu bili n ik a k vi (radikalni) kritičari staljinističkog sistem a u bivšoj Jugoslaviji, nego upravo id eo lo zi to g sistem a, tako da u najnovije vrijem e (siječanj-veljača 1999. g.) »veliki širokobriješki m islilac« i uzurpator ku lturne i filozofijske jav n o sti i S veu čilišta pom oću dodijeljene m u hercegovačke vlasti u Zagrebu i Zadru, pa je bez zn a n stv en ih uvjeta postao izv a n redni sv eu čilišn i n a stavnik, istič e ni više ni manje, nego d a je »praksisovska filozofija bila - filozofija JNA«! Evo dakle tih izvoda iz rečene diskusije pod naslovom »O nekim gledanjim a i stavovim a u časop isu P r a x is «: - »P ra x is se objektivno pretvorio u neku v rstu opozicione grupe. Koliko je god sav u m arksističkoj term inologiji i govori tom term inologijom , m n ogi autori u časopisu tako m isle ili se trud e da m isle, ipak nam se tu, u generalnom konceptu, nudi n ek a vrsta ‘opozicije n jezin o g veliča n stv a ’, nešto što bi trebalo b iti opozicija političkoj eliti« (Vatroslav M imica). - »U okviru svega ovoga što P raxis piše, u tom ‘stvaralaštvu’, u toj konstelaciji stavova dobar dio ljudi se ne m ože složiti s Praxisom , i to radi toga jer se u P raxisovoj kritici polazi s izvjesnih pozicija, koje ne sam o d a su a p su rd n e (tvrd n ja o p risu tn o sti sta ljin izm a), nego divergiraju s nekih osnovnih postavki našeg razvoj nog puta, kao što je pitanje samoupravljanja« (Saša Zalepugin). - »... i u p u štali se u p a m fle tsk o p o v ršn o n a b a civa n je m is li, iz kojih je proizlazilo d a j e bauk sta ljin izm a neki osobito a k tu a la n n a š p ro b lem ... jer je naša Partija s tim davno obračunala. Zao duh staljinizm a vraćen je u bocu i jedino što preostaje to je potre ba obračuna sa staljinističkim m entalitetom kod pojedinaca. Kad se, m eđutim , s pijedestala teorije i s autoritetom filozofskog časopisa tretiraju izolirane i pojedinačne pojave kao tobože jedi n a i ideološki fundirana naša praksa, onda je nužno m oralo doći do ovog neželjenog konfrontiranja M I i VI... Konfrontiranje u tim stvarim a mora pokazati jasnije stavove urednika P ra x isa i nje govih suradnika, da se vidi, jesm o li na istoj platformi ili nismo. M is lim d a su i S K J i p o je d in i n jeg o vi ista k n u ti čla n o vi d a li d o v o ljn o p o tic a ja d a se id e n a p rijed , p a s u p ro tsta v lja n je tom e d je lu je štetno i p a r tijs k i j e n ep rih va tljivo . U tom sm islu za m je rio bih P raxisu osobito oštro, što n ije d o š la do izra ža ja , u tom ča so p isu , k o n k retn a k r itik a d e sn ih de-
24
vijacija... To je Praxis propustio, i to je je d a n od propusta tog časopisa koji se teško može op ra vda ti« (Vlatko Pavletić). - »Crvena nit koja provijava kroz članke u Praxisu je bespo štedna kritika svega postojećega. Tu nem a lučenja, tu nema odvajanja onog što je pozitivno u našem procesu, ne govori se o rezultatima naše socijalističke izgradnje... Zatim, interesant no je da se u Praxisu - barem to nisam nigdje primijetila - ne govori o ostacima klasnog neprijatelja u ideološkom smislu. Htjeli to drugovi iz Praxisa i neki drugi - ili ne, ali objektivno mnogi od njih se ipak pretvaraju u je d n u opozicionu g ru p u , oko koje se okupljaju i neki ljudi koji objektivno vuku stvar natrag, koji koče jedan proces« (Stefa Spiljak). - »Ako analiziramo situaciju koja inspirira neke autore P ra xisa, i stvarnu situaciju iz koje Praxis proizlazi, to nas dovo di do jednog elem enta koji mislim da je bitan, a to je element utjecaja nekih vanjskih društveno-ekonomskih i intelektualnih struktura« (Cvitan Onesin). - »Meni se čini da određene pozicije ili teze u Praxisu mogu poslužiti onima koji se žele boriti protiv ideologije Saveza komu nista ili ovog društvenog uređenja. Ako se na stranicama P ra xisa mogu pojaviti napisi ili članci koji, po mome mišljenju, dovode u sum nju ili kompromitiraju neke idejne postavke i sam Program Saveza kom unista, pa čak i U stava, onda se samo po sebi nameće jedno sasvim umjesno pitanje: kome takvi napisi, u Praxisu, a i sam Praxis služe... Često se primjećuje da članovi SK i nečlanovi koji djeluju u Praxisu veoma homogeno zastupaju određene stavove koji su stran i ideologiji Saveza kom unista i njegovom Programu, da vode diskusiju sa Savezom komunista o politici Saveza, a sve u vidu borbe mišljenja« (dr Antun Han). - »Drugovi iz P raxisa se vrijeđaju kad ih se kritizira, iako ima kritika i rečenica na koje se moraju vrijeđati. Npr. vrijeđaju se kad Vjesnik napiše da se na stranicam a P raxisa javlja p ro fesionalni antikom unizam . Ja takvu kvalifikaciju ne bih dao, iako i u takvoj ocjeni im a nešto!« (Mika Tripalo)9 “ Moja primjedba: Tripalo se time slaže sa stavom dr Vladimira Bakarića Bože dragi, pa »morao se« složiti, je 1’ da, samo što g a je taj Bakarić pet go dina poslije - potopio!
25
N apokon, zaključujući tu diskusiju, sek retar Gradskog kom i te ta SK Zagreba M arinko Gruić ističe sljedeće: »Nadalje, gotovo svi ak tivn i učesn ici u raspravi... bili su j e d in s tv e n i u k v a lifik a c iji, k ritic i i o su d i određenih idejnih i po litičk ih zastranjivanja, što su se u nizu objavljenih tekstova i u orijentaciji časop isa P ra x is u cjelini tako evidentn o ispoljili u proteklom razdoblju«. N akon ove diskusije u G radskom k om itetu SK Zagreba re dakcija časopisa P ra x is poslala je glavnom uredniku V jesnika dopis, koji dakako nije bio objavljen, pa ga ovdje donosim u cjelosti kao svojevrsni dokum ent: D rug M ilan B eslač, glavni i odgovorni urednik V jesnika Zagreb - O dranska bb Poštovan i druže uredniče! U vrijeme od 15. do 25. svibnja 1966. vaš je list na drugoj strani nekoliko pu ta »prenosio autorizirane tek sto v e izlaganja s n e davn og sastan k a K om isije za idejna pitanja G radskog kom i te ta SK Zagreba«, p osvećen e »nekim gledanjim a i stavovim a u časopisu Praxis«. U spom enutim izlaganjim a riječ je o pokušaju da se na osno vu nekih »m aterijala za in tern u upotrebu« i istrgn u tih citata stvori pogrešna i iskrivljena slika o našem časopisu, kako bi se on diskreditirao u široj ja v n o sti i onem ogućilo njegovo daljnje izlaženje. U uvjerenju da vaš lis t nije sam o glasnik G radskog kom iteta SK Zagreba, nego i glasilo SSR N H rvatske u cjelini, m olim o Vas da u sm islu propisa Zakona o štam pi o objektivnom infor m iranju javn osti n a isto m e m jestu objavite objašnjenje naše redakcije: »Kome koristi buka oko P ra x isa ?« Kome koristi buka oko P raxisa ? Uskoro će se završiti dvije godine izlaženja filozofskog časopisa Praxis, što g a je ujesen 1964. godine pokrenulo H rvatsko filozofsko društvo kao publikaciju koja neće biti usko stručna, nego će raspravljati i o najaktualnijim pitanjim a socijalizma i suvrem ena svijeta. Časopis je okupio veći broj dom aćih i stranih suradnika, i posvećujući pojedine brojeve nekim središnjim filozofskim temama naših dana on je objavio
26
i znatan broj najraznovrsnijih tekstova koji s više ili manje uspjeha variraju slične probleme i pristupaju im iz različitih, pa čak i dispa ratnih uglova. Kao i u svim stvarima što ulaze u sklop ljudske akcije, nesumnjivo bi se nadugo i naširoko moglo diskutirati o teorijskoj razini pojedi nih priloga, adekvatnosti pristupa zadanoj temi, oštrini argumenta cije i uvjerljivosti zaključaka što ih autori izvlače iz polaznih premisa svojih razmatranja. Štaviše, još je delikatnije pitanje koliko su poje dini autori uspjeli da svoje filozofsko razmišljanje približe nasušnim pitanjima današnjeg vremena, osobito u ovom našem povijesnom prostoru, pa i da preporuče neka eventualna rješenja problema što ih nisu »izmislili« tek filozofi, nego oni razdiru današnjeg čovjeka na prijelomu između staroga i novoga svijeta. Pa ipak, uz sav taj oprez, rezerve i mnoge prigovore koji bi se s pra vom mogli uputiti našem (kao i svakom drugom časopisu), jedno je sigurno, i to nitko nikada neće moći dovesti u pitanje: iskrenost, do bru volju i veliki napor redakcije našeg časopisa da prema svojim sposobnostima maksimalno pridonese otkrivanju filozofijske istine i obrani ljudskog dostojanstva u ovom povijesnom trenutku, a to oboje konkretno uzevši u cjelini znači: zbiljskoj pobjedi našeg socijalizma danas i ovdje. U tom smislu Praxis i dalje traži ozbiljnu, stručnu i meritornu kritiku svojih stavova i gledanja. No, uspjeh svakog misaonog i ljudskog, pa tako i ovog našeg čina ne zavisi samo od onoga tko ga poduzima, nego i od onoga što se pojed nostavljeno naziva »društveno-povijesnom sredinom« koja objektivno omogućuje ili sprečava takve pothvate. Pojava našeg časopisa naišla je u početku na veoma povoljan odjek u našim novinama i časopisi ma, pa je tako i Vjesnik još prije izlaska prvog broja, krajem kolovo za 1964. prenio njegov uvodnik »Čemu Praxis?«. Takvih povoljnih odjeka mogli bismo navesti u neograničenom broju i danas, počevši od privatne prepiske, pa do pisanja nekih novina i časopisa kod nas i u svijetu. Uz pohvale, međutim, našem su časopisu također upućene i neke opravdane primjedbe, prigovori i kritike, i redakcija je svagda nasto jala da ih ozbiljno prouči, i po mogućnosti uzme u obzir u svom dalj njem radu. Da ne bude nesporazuma, ovamo ubrajamo i one argu mentirane prigovore, ma kako oni bili oštri, što su ih našoj redakciji u nekoliko navrata uputili stručni kritičari i neki istaknuti politički radnici, a sličnih je istupa bilo i u pojedinim političkim forumima. Sve kritike upućene Praxisu, međutim, dolazile one od stručnjaka ili političara, amatera ili profesionalaca, pojedinaca ili ustanova, naža lost ni uz najbolju volju ne možemo ocijeniti kao dobronamjerne, ukoliko one ničim nisu argumentirane, ali su utoliko glasnije. Takvih je kritika Praxisa bilo i ranije, na neke je naša redakcija i odgovarala, dok na druge nije smatrala potrebnim ni da se osvrne. U posljednje vrijeme, čini se, da su takve nedobronamjerne i neargumentirane
27
kritike našeg časopisa prešle svaku mjeru, i nadm ašile uobičajene granice poznate u našoj javnosti. Riječ je o preglasnoj buci koja mje stim ično kao da prelazi u hajku. Nedavno je tako održana i sjednica Komisije za idejna pitanja Grad skoga kom iteta SK u Zagrebu, isključivo posvećena časopisu Praxis, a Vjesnik je u vrijeme od 15. do 25. svibnja iz dana u dan u nastav cima na svojoj drugoj strani prenosio autorizirane tekstove izlaga nja pojedinih diskutanata. Ponajprije, m eđutim , valja zabilježiti da okolnosti oko tog sastanka izgledaju pomalo neobično u praksi rada SK, štoviše, da objektivno govore protiv uobičajene prakse sam ou pravljanja na području prosvete i kulture. Naim e, teško je vjerovati u objektivnost raspravljanja na nekom sastanku u odsustvu svih onih 0 kojima se govori, a još teže prihvatiti m ogućnost da jedna Komisija m ože govoriti u im e cijele organizacije SK jednoga grada i prejudici rati njegovo javno mnijenje. Kao jedina pism ena osnova toga sastan ka poslužio je jedan m aterijal »za internu upotrebu«, pripremljen u Komisiji za idejna pitanja CK SK Hrvatske, i taj je materijal kasnije bez ikakvih izm jena u svom Biltenu prenio i Gradski kom itet SK. Taj se m aterijal sastoji od istrgnutih i tendenciozno m ontiranih citata iz veom a m alog broja tekstova objavljenih u našem časopisu, čiji su autori u većini članovi redakcije. Ima li se u vidu da su pojedini čla novi redakcije u časopisu objavili više od deset raznovrsnih tekstova, kao i to da u dva godišta možemo naći priloge nekoliko desetaka su radnika, onda je uskoća takva izbora više nego očigledna. Nadalje, norm alno je očekivati da na sastanak kom isije gdje se raspravlja o našem časopisu budu pozvani svi članovi njegove redakcije, ili naj manje oni koji su članovi SK. Umjesto toga - na sastanak je bio po zvan samo jedan član redakcije časopisa. Povrh toga, diskusije u Ko misiji za idejna pitanja Gradskoga komiteta rijetko su kada u cjelosti štam pane. N i ovaj puta diskutanti nisu bili upozoreni da će njihova riječ biti objavljena, niti je takav zaključak donesen na sastanku. Tek nedavno, iz nam a nepoznatih pobuda, došla je gotova odluka da se materijali diskusije moraju autorizirati i objaviti u dnevnoj štampi. Najposlije, ni svi diskutanti nisu pristali da svoje diskusije autorizuju 1 objave, pa objavljeni materijali nisu potpuni. Takvih bi neuobičajenosti prilikom diskusije na spom enutom sa stanku m ogli citirati i više, mogli bismo pokazati u čemu sve to odu dara od prihvaćenih norm i u radu SK, ignorira dem okratska prava članova SK i negira samoupravljanje na području prosvjete i kulture, ali sve to nije najvažnije. Daleko je važnije konstatirati sljedeće: Sastanak Komisije za idejna pitanja Gradskoga kom iteta SK Zagreb unaprijed je pripremljen na poticaj izvangradskih faktora i održan bez učešća redakcije časopisa Praxis. Sjednica je održana kao obavezno izjašnjavanje prisutnih »protiv P raxisa«, a tekstovi su odabrani sa
28
movoljno i tendenciozno montirani kako bi »potkrijepili« apriorno iskonstruirane teze o navodnom »»neprijateljstvu« Praxisa. Nadalje, tekstovi uzeti u obzir nisu racionalno analizirani pojedinačno, nego iracionalno etiketirani eri bloc kao »antisocijalistički«, i kao dio to božnje »»urote« cijelog časopisa. U svim se istupima neprestano pro vlače već poznate optužbe iz ranijih »kritika«, naime, daje Praxis »protiv radničke klase«, »protiv samoupravljanja« i »protiv robno-novčanih odnosa«, što se zaključuje u tome da je taj časopis organ neprijateljske klike koja se urotila protiv privredne reforme i decentralizacije, zastupajući tobože nekakav centralizam i etatističko-birokratski socijalizam. Umjesto argumenata i citiranja eksplicitnih stavova iz tekstova inkriminiranih napisa, svi su kritičari kao i do sada kao polazište svojih stavova uzimali nešto što »im se čini«, uzimali kao zbiljsko ono što »oni misle« da jest itd., što je i posve razumljivo, ima li se u vidu da naši tekstovi možda ne uvijek najrazgovjetnije, ali u osnovi ipak go vore suprotno od onoga što im se želi pripisati. Naime, oni se više ili manje eksplicitno zalažu za sam oupravljanje i neposrednu socijali stičku demokraciju. Ako su pritom i kritizirali neke pojave u našem društvu, činili su to daleko manje oštro nego mnogi napisi u dnev noj štampi posvećeni istim problemima, da i ne spominjemo istupe pojedinih rukovodilaca. Ali stvar je u tome što je »ono« institucio nalna kritika, a »ovo« što piše Praxis to nije, ali zar je samo zbog toga orijentacija tog časopisa antisocijalistička? Ostaje činjenica da se među svim kritičarima Praxisa na spom enu tom sastanku nije pojavio ni jedan koji bi svoje tvrdnje potkrijepio valjanim argumentima, nego je velika većina prisutnih iznosila tek svoje impresije. No, može li se na temelju nečijih impresija voditi ozbiljna teorijska diskusija i stvarati valjani zaključci? Nadalje, među kritikama Praxisa ni u jednom slučaju težište rasprave i razmatra nja nije u solidnom filozofskom ili znanstvenom argumentu, nego se većina optužbi svodi na direktne ili indirektne političke insinuacije, denuncijacije i difamacije. Može li se filozofskim i sociološkim tek stovima adekvatno pristupiti i o njima meritorno suditi polazeći go tovo isključivo od njihovih navodnih političkih implikacija? Nakon svega, nema više nikakve sumnje daje tu riječ nedvosmisleno o oživljavanju takvih metoda raspravljanja, koje se umjesto racio nalnim argumentima služe iracionalnim optuživanjem zbog navodne hereze, umjesto da se oslanjaju na snagu ideja, te metode posežu za silom, umjesto rasprave, one nude presudu! Kao doživotni naivci, filozofi su već pomislili da je vrijeme takvih metoda u nas nepovratno prošlo, ali se po svemu čini da su se grdno prevarili. Čak i neki učesnici spomenute diskusije sa zadaćom da se Praxis osudi, kao da su i sami osjetili da se vraćaju aveti nedavne
29
prošlosti: prijeteći članovim a redakcije da će povući »negativne po sljedice«, oni su sm atrali potrebnim da istaknu kako »njihova sigur nost kao građana neće biti ugrožena«! Nisu li tim e i nehotice priznali da je posrijedi objektivno zapravo prijetnja, a ne nikakva diskusija? N edavna interpretacija u Saboru o ovogodišnjem dodjeljivanju nagrada »Božidar Adžija« petorici profe sora Filozofskog fakulteta u Zagrebu to još jednom potvrđuje: naivno je i dalje vjerovati kako se_tu radi isključivo o Praxisu. Riječ je o buci koja možda i protiv volje svojih začetnika objektivno poprima karakter pritiska na javno mnijenje da se izolira i bojkotira ne samo Praxis i Filozofski fakultet; sve je jasnije d aje skrivena m eta toga napada za pravo Sveučilište i inteligencija uopće. Usprkos mirnijim glasovim a u zboru, ima tu i signala na uzbunu, tu se i tamo osjećaju čak i takvi akcenti koji su frapantno nalik »diskusijama« u nekim drugim tzv. socijalističkim zemljam a o »revizionizm u« od Akademije znanosti do Sveučilišta, što ga valja iskorijeniti... Ali zašto da baš Praxis u svemu tome bude jedini žrtveni jarac? Kome je to stalo da u javnosti pokuša diskreditirati poznate kulturne rad nike, od kojih neki u socijalističkom pokretu sudjeluju više od 30 go dina, a neki su svojim znanstvenim djelima stekli zavidna nacional na i internacionalna priznanja? Kome je to stalo da pažnju našeg radnog čovjeka s gorućih vitalnih pitanja njegova svakidašnjeg op stanka skrene u apstrakcije kvaziideološke pseudoproblematike? Želi li netko na taj način svoju odgovornost prebaciti na druge? Sve su to otvorena pitanja, i ne bi bilo teško pokazati da naše javno m ni jenje nije toliko naivno, kako to neki pretpostavljaju! Ipak se zna u čemu je stvar, i što stoji iza takvih pokušaja! r Ne treba ponavljati: Praxis je sigurno i griješio u svome radu, ali njegovi kritičari ne bi smjeli zaboraviti da jasno i razgovjetno kažu, koji su to prilozi u Praxisu, za koje čak i oni sami moraju priznati da su »veoma vrijedni«? Trezvena analiza takvih priloga pokazala bi suprotno od tvrdnji većine spom enutih kritičara. Ovih se dana održava Šesti kongres SSR N Jugoslavije u Beogradu. Svakom e je jasno da taj politički skup nastavlja i produbljuje liniju zacrtanu na Osmom kongresu Saveza kom unista Jugoslavije, i op ćenito želi ponovo afirmirati najviša načela samoupravnog socijali zma. Ako je danas odista potrebno »da se slobodnije ispoljavaju in teresi radnih ljudi i sučeljavaju različita mišljenja i ideje«, ako se »znanstveni i kulturni stvaraoci sve više osjećaju pozvanima i odgo vornim a da javnim iznošenjem svojih mišljenja o aktualnim zadaci ma društva neposredno sudjeluju u izgrađivanju politike«, kako je to u svom referatu jasno istaknuo predsjednik Saveznog odbora SSRN Jugoslavije, onda je valjda također jasno da je to moguće postići samo ukoliko se osigura »maksimalna tolerancija i demokratska atmosfera u diskusiji«.
30
Suprotno tome, oko Praxisa se stvara nepotrebna i nervozna buka koja ne koristi nikome. Jer, ako netko svečano proklamira slobodu diskusije, kako to pokušavaju spomenuti ■kritičari” Praxisa, a fak tički je negiraju na svakom koraku, razumijevajući pod slobodom svoj isključivi monopol na istinu, a pod samoupravljanjem svoj dik tat, onda socijalizam time sigurno neće dobiti, nego - kompromiti rajući praksu slobodne teorijske diskusije i samoupravljanja - samo izgubiti. Utoliko više što među mnogobrojnim kritikama Praxisa u posljednje vrijeme jačaju glasovi prijetnje, koji su u flagrantnoj opre ci ne samo sa samoupravnom praksom našeg društvenog razvitka, nego ugrožavaju čak i proklamirane ustavne slobode i elementarna ljudska prava čovjeka. Našoj zemlji pripada vodeća uloga u razvijanju demokratskog samo upravnog socijalizma u svijetu, bar prema našim službenim prokla macijama, pa gušenje slobode teorijske marksističke debate, o čemu svjedoče navedeni postupci, njezinu ugledu sigurno neće pridonijeti. Zato još jednom ponavljamo isto pitanje upućeno nama i našim pra vim kao i prividnim kritičarima, a ujedno i cjelokupnoj javnosti: Kome koristi buka oko Praxisa ? Redakcija
To je bila 1966. godina, tek druga godina izlaženja časopisa, a ono »još gore« što slijedi sve do zabrane 1974. godine bilo je sa staljinističkih pozicija podvrgnuto nesmiljenoj kritici, čemu su nacionalističke snage u sam om Savezu kom un ista i izvan njega (što sam ih onda zbog te dvostruke njihove uloge na zvao »švercerima vlastita života«) dale svoj vlastiti »kritički obol« (a dovoljno je ovdje sjetiti se npr. stava i formulacija Vlatka Pavletića u navedenoj diskusiji, da bi se to veoma zorno potvrdilo!), što bez prestanka traje sve do današnjeg dana, kad Praxisa već 25 godina nema na javnoj pozornici. Kada pak i danas još ta praksisovska filozofija i općedruštvena djelatnost izaziva bijes hrvatskih nacionalističkih duhovnih i političkih polutana, pa biva podvrgnuta najbezočnijim napadima, osu dama, falsificiranjima i blasfemičnim ideološko-političkim dis kvalifikacijama, to znači d a j e ta filozofija sa svo jim bitnim idejam a i htijenjim a za d rža la svoju svježinu i teorijsku težinu dostojnu poštovan ja! Međutim, valja ovdje naglasiti kako je ova »diskusija« u Grad skom kom itetu SKH Zagreba (kojoj je od članova redakcije Praxisa aktivno prisustvovao samo P Vranicki, pa zato taj po jam i stavljam u navodnike!), uslijedila iza jednog događaja u
31
travnju te godine. Dr V ladim ir Bakarić sazvao je na sastanak u G radski kom itet Partije sve svoje raspoložive »partijske in telek tu alce« (što je već izrazom očita c o n tra d ictio in adiectol), pa je onda došavši u dvoranu rekao, kako je »slučajno prola zio tuda«, pa hajde da vidi, što se radi u K om itetu. »Pa, kad ste se već isto tako slučajno okupili u tolikom broju, reći ću vam nekoliko riječi«, a to je (po kasnijem kazivanju nekih su dionika) bilo otprilike ovako: »Zašto m i vas im am o? Tu vam pred nosom praksisovci vrše ideološku diverziju, napadaju n as na sve m oguće načine, a vi š u tite, kao da se sve vas to n išta ne tiče?! A treba vam reći da p ra k siso v c e treb a u d a r iti željezn o m šta n g o m p o g la v il Dajte se kon ačn o trgn ite i pružite dostojan otpor tim neprijateljim a Partije i n ašega socijalizm a! Što čekate?!«10 10Zašto su P raxis i F ilozofija - m oguće j e - n a jviše k ritikovani filozofski ča s o p is i?
- Na pitanje zašto su ti časopisi bili toliko kritizirani, najkraći i najjedno stavniji bi odgovor mogao glasiti: zato što su kritičk i p o g a đ a li u sam u srž stv a ri i b ili nepokolebljivo d o sljedn i u tome. K ritika staljinizm a kao totalitarne prakse i njemu primjerena dogm atizm a u teoriji, a koji se proglašavao socijalizmom i m arksizmom, bila je opasna po sistem i njegove nosioce u liku političke birokracije na vlasti, pa se toj kritici trebalo suprotstaviti svim raspoloživim sredstvima. ( Sam o zbog m eđunarodnog položaja naše zemlje i naše birokracije, koja je u svijetu željela igrati ulogu »dem okratskog faktora« u ovom dijelu Europe (da se financijski profitira i da se dobiju zajmovi od Zapada), m ogla je prak sisovska kritika trajati punih deset godina, za razliku od naših kolega u ze mljama »socijalističkog lagera«, koji su bili doslovno »zabijeni u zemlju« i potpuno onem ogućeni tako da im nem a ni traga na filozofsko-teorijskoj po zornici Europe (osim onih među njima koji su emigrirali u Europu i svijet). Kad već na jednom svježem primjeru pokazujem kako se razgovaralo o praksisovcim a u vrhovima te vajne »socijalističke avangarde«, u nedjeljnom Vjesniku od 9. XII 1990. objavljen je fragm ent prepiske između Vladimira Dedijera i dr Vladimira Bakarića u četvrtom mjesecu 1971. Tako je na Dedijerovo pitanje o Praxisu i njegovim urednicim a Bakarić (inače jedan od najljigavijih tipova političke vrhuške u Hrvatskoj, koji je poput puknuta čira zagađivao i trovao oko sebe društvene, političke i duhovne odnose u toj re publici, i stvarao poltrone najgore vrste), pored ostalog odgovara sljedeće: »Teško bih mogao tvrditi d aje Praxis baš »Manufacture Heresy«. Bar ne po porijeklu. Po korištenju ih ne bih mogao braniti niti od te optužbe. Marko (misli se: Ranković - op. M. K.) ih je htio koristiti protiv nas. Mogli su doći
32
Već u toku tog sastanka odmah su se javili za riječ ti tzv. par tijski intelektualci, a među njima čak i naši tobožnji prijatelji (kolege s Fakulteta političkih nauka), pa su neki među njima - službouljudno se dodvoravajući »šefu« (neka vidi, kako su oni »dobri partijci«, a manje dobri intelektualci!) - zahtijevali da bude ugrožena čak i naša nastavnička egzistencija, što je do njega kad god su htjeliO). Za neke je sigurno da su bili vezani uz njega (ili njegove) kao agenti(l). Bili su uz njega nakon Brionskog plenumaU). Nama nisu baš naškodili, osim što su otvorili vrata skupini na univerzitetu, nacionalističkoj skupini(!). Vani su vezani uz grupu (!) koja također uživa ako ne podršku, ono bar tole ranciju reakcije(!). To su »bivši« marksisti, koji su bili korisni u kampanji protiv Rusa, pa su se »otrijeznili« od demokracije na našem primjeru(!), i opet postali marksistiO). Njihova kritika staljinizma je i kritika nas, i to ne na staljinističkom periodu nego uopće (dakle, tu smo, ipak pogođeno ono pravo! - op. M. K.), i ne samo da graniči s antikomunizmom, nego je do brim dijelom u njemu« (dakako, zato što su jedino Bakarić i njegova svojta - pravi komunisti! - op. M. K.). Svatko tko će nešto sabranije proanalizirati ove Bakarićeve stavove o prak sisovcima (na stranu jezik i mutež u formulacijama, svojstven svemu što je govorio i pisao!), moći će uvidjeti na koji je način birokracija na vrhu treti rala časopis, što su ga u inozemstvu najpoznatiji filozofi i sociolozi, poput Ernsta Blocha, ocijenili »trenutno najboljim marksističkim časopisom u svijetu« i odavali mu najviše priznanje. A pritom su karakteristične te po litikantske paskvile i taj mrzovoljni duh jednog duhovnog uškopljenika koji nikada na naš poziv nije imao kuraže da se javno suoči sa stavovima Pra xisa u otvorenoj raspravi, odgovarajući Rudiju Supeku na poziv: »Pa, nisam lud da me ti profesori javno preskaču u diskusiji!« A lije zato tajno radio svoj »marksističko-komunistički« posao, dok konačno nije poradio na zabrani časopisa. A da ta lakrdija s Bakarićem bude još veća, njega su njegovi laskavci’ i pol troni proglasili našim »najvećim marksističkim teoretičarem«, dok je njegov duhovni horizont dosezao ne dalje od jednog provincijskog fiškala, tako da je slika bila »kompletirana«. Interesantno je pritom ipak i to kako je danas nekome iz čitave prepiske Dedijer-Bakarić potreban izvadak jedino o Praxisu i upravo Bakarićeva »ocjena« praksisovaca?! Zbilja zgodno i poučno! No, ako je danas i ovdje ne kome u Hrvatskoj Bakarić i dalje kompetentan i meritoran tom svojom ocjenom (sada bez navodnika!), onda bi ti isti praksisovci zasluživali više priznanja, kad su - kao što vidimo - »otvorili vrata« hrvatskim nacionalisti ma! A ništa od toga! Baš šteta! (Intervju br. 253, 15. februar 1991, Beograd. Razgovarao: Mirko Arsić.)
33
kasnije, 1971. godine, došlo do prave eskalacije sa radikalnim zahtjevom za izbacivanjem praksisovaca s Fakulteta. Kad sm o tri godine kasnije, u srpnju 1969. godine, na prije dlog CK SK H na F ilozofsk om fa k u ltetu (jer nism o pristali da se taj razgovor vodi u zgradi CK, pa sm o tražili da netko od njih dođe k nam a na razgovor) održavali sastan ak, došao je u im e CK Jure Bilić s nekoliko m lađih članova ideološke kom i sije. B. B ošnjak je prim ijetio kako je Partija benevolentn a prem a sve aktivnijim i bezobraznijim n acionalistim a u partij skim redovim a, a J. B ilić je odgovorio kako se to ne m ože baš tako reći, jer »vidite da sm o sada m alo štrajfnuli Sim u Dodana«! A ludirajući n a onaj, prije tri godine, na n a vedenu sastan ku izrečen i B akarićev zahtjev, da »p ra k siso v ce treba u d a r iti žeIjeznom šta n g o m p o g la v i« , ja sam upao Biliću s primjedbom: »Da, a li ne željezn o m š ta n g o m p o glavi'.«, na ža lo st bez ikakva dod atka ili objašnjenja, jer se to u razgovoru dobro podrazu m ijevalo, na što sm jera ta moja upadica, pa je tu nedostajalo ono: »kao što j e to o d B a k a rić a traženo sam o za praksisovce'.«. Zbog to g propusta u govornom jezik u i razgovoru u kojem se točn o znalo o čem u je riječ, pu nih 35 godina nakon toga zlu rado i »jako sretni« zbog to g a povlačili su m e svi m ogući pra vovjerni »kom unisti« i jo š gorljiviji nacionalisti sve do dana šnjeg dana s podm uklom sm icalicom : »Taj vajni praksisovski etičar, p ro fe so r etike n a F a k u ltetu zahtijevao je da se njegovi protivn ici udare željeznom štan gom po glavi!« J e ste li vidjeli, dragi dom oljubi?!11 Kad bi to govorio ili slu ša o netk o tko ni najmanje nije upućen u sam u stvar, onda bi se to m oglo još i shvatiti kao (balkanski 11 N avešću ovdje ta m jesta iz Stenografskog zapisnika razgovora sa člano v im a redakcije Praxis i K orčulanske ljetne škole, održanog 3. srpnja 1969. godine u prostorijama Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Rekao sam: »Nismo sam o mi tu koji smo danas kao kom ične figure i koji nešto pokušavam o us prkos ovakvih teškoća da nas jedno kom unističko rukovodstvo ne samo ne prizna nego da smo od šefa čuli da nas treba sa željeznom štangom po glavi«. A na iskaz Jure Bilića: »Dodana sm o malo ‘štrajfali’«, dobacio sam: »Ali ne željeznom štangom po glavi i ne kao profesionalnog antikom unistu« (stra nice 60 i 73 Stenografskog zapisn ika).
34
specifična »toliko razumljiva«) ideološko-politička sugestija po zivu na linč svojih protivnika! Ali kada to kao tobožnju samu po sebi razumljivu činjenicu u svojoj knjizi ističe i naglašava Mislav Kukoč, naš bivši student, a poznavao je sve te »činje nice« u detalje, onda je tu na djelu svojevrsna patologija u liku osobne netrpeljivosti, čak i osobne mržnje (koja seže sve do svjesnog ponižavanja svog nekadašnjeg profesora?), ili pak političko-ideološke (nacionalističke?, »em smo Horvati!«) idiosinkrazije!? Ovih je deset godina tuđmanovsko-hadezeovske vladavine pomutilo do krajnosti mnoge mozgove, pa su skinuli sa sebe onaj milimetarski sloj civilizacijsko-kulturne boje, iza čega ostaje - čista golotinja ostruganosti ljudskoga do temelja! U toj sve žešćoj i od Bakarića smišljeno podjarivanoj kampa nji protiv Praxisa , koja je mobilizirala glavne punktove ideo loškog rada Partije, stvorena je gotovo atm osfera linča, pa je s naše strane trebalo ne samo održati jake živce da se to pod nese, nego i dosta hrabrosti svih članova redakcije Praxisa, jer se tu napokon »na kocku« stavljala naša filozofsko-fakultetska karijera i čitavo životno usmjerenje, budući da nam je sa svih strana bilo sugerirano, kako nam se ozbiljno radi o egzi stenciji. Na članove Partije u redakciji vršio se pak neprekid no pritisak, čak tako daleko da samoinicijativno prekinemo s izlaženjem časopisa. U toj se atm osferi dogodilo jednog dana sljedeće: Ušavši u dvoranu Kluba nastavnika Sveučilišta, gdje smo svaki tjedan bar jednom održavali sastanke redakcije Praxisa, Danilo Pejović sav izbezumljen, i čudno izobličen, rekao je samo jedno: »Sve će nas poubijati!« Gledali smo ga začuđeno u takvom sta nju, iznenađeni i ne razumijevajući o čem u je riječ, pa smo ga upitali, o čemu on to govori. Danilo je samo ponavljao isto, da on to zna, daje čuo iz povjerljivih izvora, da moramo prekinuti s radom, ili ćemo svi stradati... a kako se mi svi s tim ne slažemo, on odmah sada podnosi ostavku na članstvo u redakciji (a sve do tada bio je uz Gaju Petrovića čak i jedan od glavnih ured nika časopisa). Mi smo ga umirivali i uvjeravali ga da svakako pretjeruje, ali kad je on vidio da se čitava redakcija ne da poko lebati, on se okrenuo (jer nije htio ni sjesti za stol!), pozdravio
35
i nap ustio sasta n a k , rekavši samo: »Ja sam vas upozorio, a vi kako hoćete!«. Od koga je Pejović dobio ta i takva povjerljiva i toliko uvjer ljiva upozorenja, koja su ga tako izbezum ila? Odgovor ovdje m ože bez ikakve sum nje biti ovaj: od Udbe\ Zašto ovo tvrdim tako nedvosm isleno? Evo, zašto: Prolazeći te godine s proljeća Ilicom Gajo P etrović susreo je jedn og svog prijatelja Karlovčanina (Gajo je bio iz Karlovca), pozdravili su se mim oidući, pitali jedan drugoga: Kako si? i nastavili svaki u svom pravcu. Kad odjednom , taj prijatelj zazove Gaju: »Čekaj, Gajo, samo čas, im am ti n ešto reći, a to ostaje m eđu nam a! Prijatelj si mi od djetinjstva, poštujem te, pa m i je žao da stradaš, a i tvoji drugovi iz časopisa. Čuvaj se: im am o sn im k u va šeg druženja kod čovjeka, koji vas je toga i toga dana sve pozvao k sebi u stan na večeru. Im a n a toj snim ci i vrlo n ezgod n ih izreka u dru štvu, koje se u danom času m ogu up otreb iti protiv svih vas! Čuvaj se, Gajo! Hajde, zdravo, i budi oprezan i pam etan!«. Taj drug, koji n as je pozvao na večeru, i kao što se iz rečeno ga vidi snim ao n a še druženje, pri čem u sam upravo ja - vrlo se dobro sjećam to g a - vrlo kritički govorio i o T itu, bio je D an ilo Pejović. Istoga dana kad je sreo to g svog prijatelja, koji je radio u U dbi, Gajo m e je nazvao i pozvao hitno k sebi, pa mi je sve to još svježe ispričao u jednom dahu, vrlo uzrujan. To je za nas obojicu bio pravi šok, ali sm o obojica odlučili da o tom e ne govorim o o sta lim članovim a redakcije P r a x is a , da ih ne zaplašim o, kao što se zbilja do srži kasnije uplašio Pejović i dao ostavku n a čla n stv o u redakciji. Tako je otpala opasnost da i drugi članovi od njega budu udbaški prokazani. A prislu škivali su n as ionak o n a svakom koraku!
Uzbuna u vrhovima vlasti Sredinom 1964. godine, kad su priprem e za prvi broj časopisa P ra x is bile već pri sam om kraju, vratio sam se sa stipendijskog boravka u H eidelbergu kao H um boldtov stip en d ist u Za greb. Svaki moj tadašnji i sljedeći kraći ili dulji boravak u Njemačkoj ja sam pola u šali, a pola ozbiljno nazivao vlastitom »dezinfekcijom m ozga«, i to u tom sm islu što sam se uvijek
36
vraćao očišćen od neprekidnog »bombardiranja mozga« od strane naše tzv. socijalističke stvarnosti. Ona je hoćeš-nećeš stalno poput more bila za vratom, pa je i nesvjesno utirala put svojevrsnoj unutrašnjoj autocenzuri u formuliranju čak i mojih kritičkih stavova, što sam u sebi osjećao kao granicu i ograničenost, koje se moram pošto-poto riješiti i osloboditi. Kad si pak u inozemstvu dulje vrijeme, kao što je to bio tada slučaj sa mnom, onda ta demokratska atmosfera, gdje te ne samo kolege univerzitetski profesori, nego i obični ljudi s ko jima komuniciraš svakodnevno, poštuju i kao akademski obra zovana građanina i kao čovjeka, iako si stranac, djeluje na tebe ljudski osvježavajuće, pa se i sam počinješ osjećati - baš čovje kom, slobodnim čovjekom i građaninom. Gle vraga! Pa se kao takav, od »socijalizma« i naše skučene sredine »mozgovno de zinficiran« po povratku počinješ osjećati posve »neprimjere no« u toj tvojoj »socijalističkoj stvarnosti«. A onda i u životu oko sebe reagiraš kao da si još uvijek tamo, u onom - »drugom svijetu«! Tako su mi po povratku kolege dale da čitam interview u beo gradskom časopisu Socijalizam , što g a je u razgovoru s redak cijom dao Milentije Popović, jedan od vrhunskih partijskih funkcionara i članova CK SKJ, zadužen tada za ideološka pita nja. Tada je u meni došao do punog izražaja taj kontrast izm e đu »dezinficirana mozga« u demokraciji i balkanskog staljini stički formirana mozga partijskih rukovodilaca, koji su kao takvi bili pravi - »sveznadari«, a naročito veliki i nenadm ašni stručnjaci za marksizam, a da od Marxa i marksizma nisu pročitali gotovo ništa. To me asociralo na onu sovjetsku poštapalicu: »Kapjia Mapnca m b i mrrajiH, HHHero ne noHHMajm!« Ali bilo je u tom interviewu još i nešto mnogo gore, tj. potpuna ignorancija jednog partijskog aparatčika, koji bahatim nači nom sa svog visoka položaja u partijskoj hijerarhiji dopušta sebi čak i vrijeđanje svih oko sebe, s kojima se on ne slaže. Mislio sam, onako »demokratski osvježen«, pa dokle će nam taj bezobrazni i ponižavajući način (u kojem je praksisovce go tovo nazvao neznalicama i budalama koji ništa ne razumiju od te »naše socijalističke stvarnosti«!) prati mozak i soliti pamet
37
ovakvi qu asiteorijski skorojevići svojim polupism enim brblja rijam a, pa sam sjeo i napisao o š tn i kritiku te partijske papazjanije u 2. broju P ra x isa (1964). Taj napis izašao je pod na slovom »O m etodi i dom ašaju jedn e kritike«. U njem u sam po kazao da autor in terv iew a n em a pojma o M arxu i m arksizm u i podučio ga da se na taj način ne vodi so cija lističk a politika, kad se već na nju poziva. Bilo je tu zaoštrenih form ulacija i ocjen a.12 Izlazak to g broja časopisa izazvao je nečuvenu reakciju, tako d a je i sam Tito, dobivši to u ruke (a M aršalat je bio pretplaćen n a P raxis) zahtijevao da autor toga teksta, tj. ja, bude uhapšen, jer »kako se jedan profesorčić usuđuje ovako nap asti naše najbolje drugove i visoke partijske funkcionere, to je nedopu stivo!« N o, tada je rukovodstvo Partije i države upravo očeki valo n ove kredite sa Zapada, pa su T ita odgovorili od mojega hap šenja, jer ne bi trebalo baš u ovom tren u tk u pod nos Za padu davati »hapšenje sveučilišnih profesora u Jugoslaviji«! O dakle ja znam što je T ito rekao i htio učiniti, jer se to moje »znanje« odnosi na m noge druge slične stvari? Ja sam bio vrlo točn o inform iran »iz prve ruke« iz T ito va k a b in eta na ovaj način: Svakidašnji T itov i J ovank in gost bio je Svetozar Vukm anović-T em po. Tem po je bio jedan od najviših političkih ru k ovod ilaca oko T ita, pa je dugo vrem en a vršio du žn ost i pred sjednik a ju gosla v en sk ih sindik ata. On je pak bio jako dobar prijatelj pjesniku i književniku Oskaru Daviču koji je bio Židov. D avičo je po toj liniji bio pak gotovo svakidašnji g ost žen e i p u n ice n ašega kolege filozofa Veljka Korača, koje su također b ile Židovke. D akle, ono što se zbivalo kod T ita i Jovanke i u njihovu okružju, bilo je već nakon nekoliko sati tom linijom »dostavljeno« u Koraćevu kuću. A onda je Veljko dignuo slu šalicu i javio m i, nekad u šali, a nekad bogm e sav usplahiren: »Slušaj, Grga, m oram ti javiti da si nadrljao! Tito te hoće dati u h ap siti...« ili hoće ovo ili ono, ili rekao je to i to o praksisov cim a... itd. Kad već govorim o tom e, nešto slično dogodilo se 12 Svatko tko želi m ože se uvjeriti, o kakvom je odgovoru bilo riječi u mojoj knjizi Filozofija i dru štven i ž iv o t, Zagreb 1988.
38
1971. godine nakon izlaska dvobroja P raxisa 3-4/71, što smo ga najvećim dijelom posvetili kritici hrvatskog nacionalizma, ali i nacionalizma uopće, pa je taj dvobroj po nalogu Mike Tripala bio sudski zabranjen (posebno zbog mojeg i članka Za gorke Pešić iz Beograda). Tada je Jovanka rekla Titu: »Vidiš, Stari, da ti praksisovci nisu baš tako veliki neprijatelji socija lizma i naše stvarnosti, kao što ih prikazuju!«. Tito se na to namrštio i opsovavši Jovanku, oštro reagirao: »Šuti i ne pačaj se u ono što ne razumiješ!« Jovanka je, naravno, zašutjela. Tako sam bio »u toku događaja« na najvišem vrhu. Što se pak tiče Hrvatske, kad već govorim o tim stvarima, mi smo od na ših bivših studenata, zaposlenih u Ideološkoj komisiji pri CK, bili stalno obavještavani što se zbiva u CK SKH. Navest ću samo jedan kuriozitetan slučaj: N ajednom sastanku Centralnoga kom iteta SKH vodila se po red ostaloga rasprava i o praksisovcima. Uobičajeno smo nazi vani »neprijateljima socijalizma« i slično. U jednom trenutku, slušajući sve to, dignuo se Ivan Krajačić-Stevo, član CK i šef policije Hrvatske, i rekao: »Pa, što ja ovdje čujem? Govorite o neprijateljima socijalizma kod nas, a nije spom enuto nijedno ime! Pa, kakav je to razgovor? Recite mi - jer to je moj posao - samo jedno ime tih neprijatelja, a drugo prepustite meni, dobit ću ja odmah im ena svih njih!« Članovi CK umirivali su Stevu: »Dobro, Stevo, sve je u redu, to ti ne razumiješ, smiri se!«, na što je Krajačić ljutito napustio sjednicu rekavši: »Ako vi to radite na takav neozbiljan način, onda to ide na vašu od govornost, ali ja u tom e ne želim sudjelovati!« U toj nadasve »srdačnoj komunikaciji« s vrhom Partije u Hr vatskoj vrijedno je navesti još jedan slučaj: Jednoga dana na kon mojeg predavanja na Fakultetu (kad sam uobičajeno odr žavao konzultacije sa studentima) uđe mi u kabinet naš stu dent Dušan Čizmić-Marović (inače iz Splita) i kaže da bi htio meni nešto saopćiti. Rekao sam, samo izvolite, o čemu je riječ? A on je počeo okolišati, te ovo, te ono, vi znate da vas mi cije nimo i da smo prijateljski naklonjeni, i baš zato vas molim da ovo tako shvatite kao prijateljsko upozorenje... Zamolio sam ga da konačno kaže o čemu je riječ, a on mi odvrati: »Znate,
39
profesore, drugovi gore sm atraju da vaša predavanja nisu baš na m arksističkim i socijalističkim pozicijam a, pa da o tom e više vodite računa«... itd. Rekao sam m u da m u zahvaljujem na ovom up ozorenju i da ću o tom e voditi računa, i pustio ga da ode prem a vratim a. A kad je Cizm ić-M arović pošao, zau stavio sam ga i rekao: »M olim vas da mi učin ite jednu uslugu«. On je odgovorio, pa naravno, profesore, kako ne, vrlo rado, sam o recite, a ja sam rekao: »Molim vas, v ra tite se onim dru govim a gore, koji su vas poslali k m eni, i recite im da ih pro fesor K angrga šalje u tri pičke m aterine!« M arović se zbunio i još jedn om upitao: a ja sam m u poruku jo š jednom ponovio, dok je on zgran u t istrčao u hodnik. T u priča, m eđ u tim , n e završava. Kad sam radi daljnjeg izla ženja P ra x isa išao k Peri Pirkeru (tadašnjem sekretaru) u G radski k o m itet n a razgovor, da nam se usprkos upućenim kritikam a odobre sred stv a za časopis, Pirker, koji je inače bio jedan fini čovjek, pa je tim e dosta odudarao od m nogih svojih partijskih kolega, pored ostaloga m ije rekao: »Slušaj, M ilane, znaš, nam a je s tob om lako, jer ti n as ja sn o i glasno šalješ u m aterinu , pa zn am o što m isliš, a i općenito si otvoren, ali sa Gajom (Petrovićem ) nikad ne znam o na čem u smo, jer on samo šu ti i radi svoje!« U vjeravao sam ga da se oni varaju u Gaji, jer da je on jed a n od najpoštenijih i najboljih ljildi ove naše sredine, i da on n a taj način razgovara i s nam a u P ra x isu , pa kad ja s njim razgovaram na telefon, on sam o odgovara: »Da, da, da...«, pa m u ja onda kažem: »Gajo, ti si jedan obični idiot, pa m i sad op et reci - ‘d a’!«, a Gajo odgovara - »da«! I što se tu m ože? Ali, kad je trebalo boriti se za ono bitno, Gajo je bio i te kako govorljiv i do posljednjih kon sekvencija borben i uporan, bez onoga - »da«! N akon Pejovićeve o stavke na članstvo u redakciji na njegovo sm o m jesto jed n o g od glavnih urednik a izabrali R. Supeka, prem da je - istin u govoreći - »pravi« glavni urednik bio i ostao do kraja upravo - Gajo Petrović, jer ga na tom e m jestu nitko od n as nije ni m ogao ni želio zam ijeniti! Gajo je ostao do kraja »glavni p ogon ski motor« i duša P ra x isa .
40
»Praksisovska filozofija« što je to?
Do sada sam u svom izlaganju i sam, kao što se vidi, upotreblja vao određenje - »praksisovska filozofija«, dakako, prije svega zato što su je tako nazivali izvan Praxisa'. To određenje po svom smislu vrijedi, međutim, sam o uvjetno. No, iz nekoliko bitnih razloga neophodno je raščistiti, što je sve sadržano u ovom zapravo »paušalnom« određenju, koje upravo tim e pre kriva bitne razlike sadržane u njemu. Time bi se moglo - a to je najčešći slučaj - m isliti na identičnost ili bar na bitnu p o dudarnost filozofske m isli članova redakcije Praxisa. Drugo, to se određenje odnosi na zajedničku, ili isto tako gotovo iden tičnu orijentaciju članova redakcije, čime se opet nereflektirano ta orijentacija, formulirana u Uvodniku za 1. broj časo pisa pod naslovom »Čemu Praxis«, što ću ga odmah iza toga navesti u cijelosti, izjednačuje s filozofskom m išlju svakoga od članova redakcije časopisa. Tim e se, dakle, ne p ra v i ra zli ka između orijentacije nekog časopisa i filozofskih stavova, stremljenja, područja interesa svakog autora, urednika i saradnika, kao i zbiljskih domašaja njihove misli pojedinačno. Već je uostalom u samom navedenu Uvodniku jasno naznačeno i naglašeno: »Kao što će čitaoci im ati prilike da se uvjere, ni članovi redakcije ne slažu se u svemu'.«. To je bila samo načelna napomena unaprijed, koja je tada taj stav mogla doista samo apstraktno formulirati, koji se odnosio prije svega upravo na već jasno izražene filozofske razlike m eđu nam a, ali su one u kasnijemu našem filozofskom razvoju i radu došle do svog pu nog izražaja. Tako članovi redakcije P raxisa već od početka u svojoj općoj zajedničkoj orijentaciji startaju ujedno s velikim filozofskim razlikam a među njima.
Te razlike proizlaze već i iz sam e podjele in teresa i usmjerenja na posebna područja, tj. na tzv. filo zo fijsk e d iscip lin e unutar cjeline filozofije, što svoje korijene i podrijetlo im a već od naj ranijih početaka stare grčke filozofije, a naročito od A ristotela. Filozofija je cjelovita, ali se u njoj s obzirom i na složen ost i slojevitost sam oga živ o ta nu žn o račvaju pojedina područja, što ih onda (a kafenije, naročito u početku i ren esa n si novovje k ovn e filozofije od D esca rtesa naovam o) pokrivaju te posebne tzv. filozofijske disciplin e poput: historije filozofije, ontologije, spoznajne teorije (gnoseologije, epistem ologije), logike, etike, e stetik e, antropologije, filozofije politike, filozofije religije i dr. T a se pak podjela u v ela i za n a sta vu filo zo fije na sv eu čilišti m a, čak i zbog »tehn ičk ih«, »praktičkih« ili »pragm atičkih«, a onda i »organizacionih« razloga, jer je m aterijal preobim an, pa ga teško kao »predm et« m ože predavati sam o jedan na stavnik . Inače, gledano u dim enziji ili »sferi« sam e filozofije, gotovo j e nem oguće istin sk i i ozbiljno sm islen o filozofirati, a da se bavljenje jed n im područjem ne povezuje sa svim a o sta lim a, a naročito s h is to r ijo m filo zo fije , jer se filozofijom ne m ože početi b aviti »iz ničega« kao »ispucano iz puške«, ili kao što obično kažu tzv. a n a litičk i filozofi, da »svaki počinje svoju v la stitu filozofsku priču«. Zgodno! Sam o što to do filozofije jo š nije ni dospjelo, no nećem o ovdje o tom e. M eđutim , ne sam o zbog tih područja ili disciplina u filozofiji, što su ih članovi redakcije nastavnički na Filozofskom fakulte tu u Zagrebu »pokrivali« i predavali, nego su te razlike nužno sadržan e u cjelokupnoj osobnosti, karakteru, sposob nosti, ta len tu , angažm an u, pa i u sm jelosti ulaženja u filozofsko-društveno-id eološko-političk e bitke za svoja v la stita uvjerenja i htijenja. Ovdje svakako važi duboka i prvoklasno form ulirana izrek a klasičnog njem ačkog filozofa F ichtea: »Svatko odabire tak vu filozofiju, kakav je čovjek!«. A tu su pak zaista katkad postojale čak i g o lem e ra zlik e m eđu članovim a redakcije P rax isa\ Jedan ozbiljan i objektivan budući filozof-istraživač naše filozofije u H rvatskoj, ili ako baš. hoćemo: h rva tsk e filo zo fije, jer filozofija urednika P ra x isa - usprkos današnjim , a vjerojat no i budućim apsolutnim nacionalističko-proustaškim negira-
42
njima svega što su ovdje oni učinili - ulazi ne samo u historiju hrvatske filozofije, kao jedno njezino značajno razdoblje, nego i kao svjetliji trenutak hrvatske kulture općenito! - dakle, takav istraživač, a nadam se da će se je d n o m i takav p ojaviti u H r vatskoj, uvidjet će ne samo domašaje i promašaje te »praksisovske filozofije«, nego i velike razlike, dakle prije svega filo zofijske razlike među filozofima-urednicim a Praxisa. Zato će i ta kritika biti, nadam se, primjerena, objektivna i filozofijski pogađati samu bit tek onda kad će govoriti posebno o filozofiji svakog »praksisovca«, bez ikakva »filozofijskog paušala«* a isto tako kad će govoriti o općoj djelatnosti svakoga od njih. Kako ne bih ovdje sam svjedočio o tom problemu, a zapravo o jednoj gotovo očitoj činjenici za svakog iole ozbiljnog čitatelja, a ne samo eventualnog »očekivana istraživača« te filozofije, navest ću ovdje stav »prvog među njima« - Veselina Golubovića.13On se temeljitije pozabavio »praksisovskom filozofijom«, s ozbiljnom namerom da u njoj uoči, istakne i čvrsto naglasi ono bitno i najbolje, čime se ta filozofija razlikuje od nekih drugih filozofijskih strujanja suvrem enosti. U drugoj knjizi Golubović piše: »Teze se ‘zalažu’ za ‘školu’, spominju njenu ‘čvrstu jezgru’ i njene ‘disidente’, njenu ‘prvu’ i njenu ‘drugu’ generaciju. Me đutim, u ‘zagrebačkom filozofskom slučaju’, prije svega kada je riječ o njezinoj prvoj generaciji, ne radi se o onom tipu škole, u kojoj je oko jednog, dvojice ili triju originalnih mislilaca oku pljena manja ili veća grupa neoriginalnih ili epigonskih sljed benika, niti o ‘frankfurtskom m odelu’ organizacije na čelu sa ‘direktorom-diktatorom’, nego o tolerantnoj intelektualnoj za jednici ravnopravnih ličnosti originalnih mislilaca, među čijim filozofskim nastojanjim a uz ono zajedn ičko, srodno i slično postoji i te kako i ono različito, nespojivo, p a i nepom irljivo. Ne čini mi se umjesnim pitanje o tom e, da lije u tom odnosu srodnog i različitog prevalentno zajedničko ili individualno, ‘grupno’ ili ‘pojedinačno’. U pitanju je nešto drugo: s jedne u Golubović je o tome najprije pisao u svojoj knjizi S Marxom protiv Staljina - Jugoslavenska filozofska kritika staljinizma 1950-1960 (Globus, Zagreb 1987).
43
strane, svaki od pripadnika škole kao filo zo f i čovjek išao je slobodno izabranim v la stitim putem , te je tim e u istoj mjeri uvijek m ogao biti ili ne biti u zajednici s drugim a; s druge strane, i u neposrednoj vezi s prethodnim , ne čini bit te in te lektu alne zajednice tem atsko-sadržajna ili orijentacijska iden tičn o st ili srod n ost m išljenja, nego prije način i razina prom i šljanja, opći m isaoni horizont i rang, osnovno usmjerenje, indi vidu alni ljudski i m isaoni form at, sposobnost i sprem nost za m eđusobno uvažavanje, solidarnu suradnju i tolerantan dijalog svakog njen og pripadnika, inače toliko m eđusobno različitih ljudskih i filozofskih p erson aln osti«.14 S m atram da je G olubović sasvim točno i prim jereno pogodio i izrazio to praksisovsko »zajedništvo individualnosti« i razli čitost m eđu njim a, jer je osim prom išljanja sam e biti te filo zofske grupacije i njezinih dom eta, i osobno neposredno kon taktirao sa svim njezinim predstavnicima. Tako se m ože reći da je G olubovićeva recepcija »praksisovske orijentacije«, a poseb no filozofije prva ozbiljna i autentična interpretacija cjelokupne te filozofije. O na i pored ovog G olubovićeva napora zahtijeva dakako svoju jo š-n e-ro đ en u istin sk u recepciju i valorizaciju. Ovo m islim prije svega s obzirom na preko stotin u djela iz pera nekadašnjih članova redakcije časopisa P ra x is, koja su stjeca jem političkih i ideologijskih okoln osti u posljednjih nekoliko decenija ostala izv a n vidokruga čak i običnih prikaza ili re cenzija, a pogotovu ozbiljnih kritičkih filozofijskih refleksija. N o, kao i sve, tako će i to jednom doći na svjetlo dana, bar kao pitanje tak ozvan e »kulturne baštine«. N em a, dakle, prije svega, istovjetn osti izm eđu proklam irane, program ski form u lirane (a m oglo bi se reći i: r a d n e ) orijenta cije časopisa P ra x is u uvodnom »Čemu Praxis?«, sjed n e strane, i filozofskih članaka, rasprava, studija, a onda naročito knjiga, objavljenih sve do dan ašnjeg dana, urednika časopisa. Zato su prom ašeni svi stavovi, napadi i kritike, što idu spram praksi" Veselin Golubović, M ogućnost novoga - Vidokrug ju goslaven ske filozofije (Zavod za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1990, str. 20).
44
sovaca kao neke apsolutno homogene, u sebe zatvorene cjeline, poput neke »sektaške grupe«, kako su nas često doživljavali prije svega oni koji nas - »nisu voljeli«! A nisu nas »voljeli«, ili bolje reći: podnosili ne samo političari i njihovi plaćeni ideo lozi i politički likvidatori (koje sam jednom nazvao »plaćenim političkim revolverašima«, pa su se neki kao takvi i javno pre poznali!), nego i naši kolege, koji su iz svojih vlastitih subjek tivnih frustracija, što nemaju hrabrosti poput nas da se javno sučele - kao što bi to rekao Marx - »s postojećim silama oko sebe« (a to su za nas bili prije svega svi predstavnici i »prakti čari« staljinizma kod nas i u svijetu). Tako je npr. Davor Rodin (nipošto staljinist), inače naš bivši student, a tada profesor Političkog fakulteta u Zagrebu, u vlaku za Opatiju na godi šnju skupštinu Jugoslavenskog udruženja za filozofiju 1971. godine bijesno rekao D. Grliću i meni: »Ja vas mrzim samim time što postojite!« Htjeli smo mu za tu iskrenost platiti piće u buffetu vlaka, ali je on samo odmahnuo i otišao u kupe. To, međutim, nije naravno bio jedini ili izdvojeni slučaj »očite nesimpatije« od strane kolega, pa su nam oni kroz desetak go dina izlaženja Praxisa činili mnogo neugodnih stvari, kako bi nam nekako više potajice naudili gdje god su mogli. A da ne kažem kako nikad nisu smogli hrabrosti i kolegijalne solidar nosti da u situacijama najvećih napada na nas kažu jednu je dinu riječ u našu obranu, kad se radilo samo o - m oralnom stavu i ni o čemu drugome!15 No, navest ću ovdje cijeli uvodni članak za prvi broj časopisa P raxis, koji je izišao ujesen 1964. godine. To činim iz jednog ' ’ U tome je prednjačio uvijek »pravovjerni partijac« (bilo to SKH ili HDZ, a ako u nas vlast zauzmu budisti, bit će gorljivi budist ili...), koji je odmah po dolasku na vlast nacionalista tuđmanovskog tipa opet postao jedan od glavnih »pravovjernih i pravih Hrvata«, služnika svake postojeće vlasti i dobro snalažljivi partijac i nacionalist - po profesiji: Ante Pažanin, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, i »neprekidni predsjednik« svega što postoji na tzv. kulturnom i filozofskom planu. A što je pritom simptomatično - a to sam doznao u Njemačkoj (Freiburg) - taj se notorni nepri jatelj praksisovaca vani predstavlja ni više ni manje nego kao praksisovac (jer mu je imidž Praxisa vani potreban, da bi bio bar netko'.).
45
bitnog razloga: M nogi su u svojoj kritici naše program ske ori jentacije iz to g U vo d n ik a vadili i citirali šta im se htjelo (»po trenutačnoj potrebi«), pa nikad nije do izražaja došla cjelina to g tek sta, a ja sada ni sam ne želim u p asti sa svoje strane u is tu situaciju: da navodim po svom nahođenju! Osim toga, ni je se d jelatnost P r a x is a kretala i iscrpljivala usko u okviru ov dje n a zn ačen ih teza, o snovnih naznak a bu dućeg rada, kao i u njem u ista k n u tih ideja, jer je to ipak bio sam o - ra d n i p r o g ra m i Zato, evo čitavog to g tek sta, iz kojega svaki čitatelj m o že sam zaključivati, o čem u je to bilo riječi sada već dosta da lek e .1964. godin e, respektirajući dakako specifičn ost kon k retn e opće situacije vrem ena! Čemu Praxis? Ima toliko m nogo časopisa danas, a toliko malo ljudi koji ih čitaju! Čemu, dakle, još jedan časopis? U sprkos preobilju časopisa čini nam se da nem am o takav kakav mi želimo: filozofski časopis koji nije usko »stručan«, filozofski časopis koji nije sam o filozofski, nego raspravlja i o aktualnim problemima jugoslavenskog socijalizm a i suvrem enog svijeta i čovjeka. Ne želimo filozofski časopis u tradicionalnom sm islu , ali ni opću teorijsku re viju bez središnje m isli i bez određene fizionomije. Ideja da se pokrene takav časopis nije potekla iz puke želje da se rea lizira još jedna teorijski moguća fizionomija časopisa; ideja je potekla iz uvjerenja da je časopis te vrste živa potreba našeg vremena. Socijalizam je jedini ljudski izlaz iz teškoća, u koje se zaplelo čovječan stvo, a Marxova m isao - najadekvatnija teorijska osnova i inspiracija revolucionarnog djelovanja. Jedan od osnovnih izvora neuspjeha i deformacija socijalističke teorije i prakse u toku posljednjih decenija treba tražiti baš u previđanju »filozofske dimenzije« Marxove misli, u otvorenom ili prikrivenom negiranju njezine hum anističke biti. Razvoj autentičnog, hum anističkog socijalizma nemoguć je bez obno ve i razvoja M arxove filozofske misli, bez produbljenijeg proučavanja djela svih značajnih m arksista i bez doista m arksističkog, nedogmatskog i revolucionarnog pristupa otvorenim pitanjima našeg vremena. Suvrem eni j e sv ije t j o š uvijek svijet ekonom ske eksploatacije, nacio nalne n eravnopravnosti, političke neslobode, duhovne praznine, svijet bede, g la d i, m ržnje, rata i straha. Starim tjeskobam a pridružile su se nove. Atom sko razaranje nije samo m oguća budućnost; ono se već danas realizira kao mora i strepnja što svakodnevno truje naš život. Čovjekovi sve veći uspjesi u stvaranju sredstava za »pokoravanje« prirode sve uspješnije ga pretvaraju u pom oćni instrum ent njegovih instrum enata. A pritisak masovne bezličnosti i znanstvene metode
46
»obrađivanja« masa sve se više suprotstavljaju razvoju slobodne ljudske ličnosti. Ne treba podcjenjivati svjesne napore što ih čine progresivne dru štvene snage da se savlada sadašnje nehumano stanje i ostvari jedan bolji svijet. Ne treba zaboraviti ni znatne uspjehe koji su borbom po stignuti. Ali ne treba previdjeti, da ni u onim zemljama gdje se vrše napori za ostvarenje doista ljudskog društva, naslijeđeni oblici nehumanosti nisu savladani, i da se pojavljuju i deformacije kojih ranije nije bilo. Filozof ne može ravnodušno posm atrati sva ova zbivanja, ne zato što u teškoj situaciji treba da pomogne svatko, pa među ostalima i filozof, nego zato što su u korijenu svih ovih teškoća problemi čije je rješenje nemoguće bez sudjelovanja filozofije. Ali ako suvremena filozofija želi da bitno pridonese rješavanju suvremene svjetske krize, ona ne smije svesti se isključivo na proučavanje i interpretiranje svoje vla stite historije; još manje ona može biti samo analiza metoda suvre mene znanosti ili opisivanje svakidašnje upotrebe riječi; ona također ne smije biti ni školsko građenje sveobuhvatnih sistema. Ako želi biti misao revolucije, filozofija se mora okrenuti bitnim brigama suvre mena svijeta i čovjeka, a ako želi doprijeti do biti svakidašnjice, ona se ne smije ustezati da se od nje i prividno udalji, zaranjajući tobože u dubine »metafizike«. U skladu s ovakvim shvaćanjima, želimo časopis koji neće biti filo zofski u onom smislu, u kojem je filozofija samo jedno posebno pod ručje, jedna znanstvena disciplina, strogo odvojena od ostalih i od sva kidašnjih problema čovjekova života. Želimo filozofski časopis u onom smislu, u kojem je filozofija misao revolucije: nepoštedna kritika svega postojećega, humanistička vizija doista ljudskog svijeta i nadahnjujuća snaga revolucionarnog djelovanja. Naslov Praxis odabran je zato što »praksa«, taj centralni pojam Mar xove misli, najadekvatnije izražava skiciranu koncepciju filozofije. Upotreba grčkog oblika riječi ne znači da ovaj pojam shvaćamo onako, kako je shvaćen negdje u grčkoj filozofiji. Činimo to zato da se ogra dim o od pragmatističkog i vulgarno-marksističkog shvaćanja prakse i naznačimo da smjeramo na izvornog Marxa. Pored toga grčka riječpojam, čak i kad nije shvaćena u točno grčkom smislu, može poslužiti kao podsjetnik da - poput starih Grka - misleći o onome najsvakidašnjijem, ne previđamo ono što je u njemu nesvakidašnje i bitno. Pitanja o kojima želimo raspravljati prelaze okvire filozofije kao struke. To su pitanja u kojima se susreću filozofija, znanost, umjet nost i društveno djelovanje, pitanja koja se ne tiču samo ovog ili onog fragmenta čovjekova života. U skladu s orijentacijom na probleme koji se ne mogu zatvoriti ni u jednu posebnu struku, pa ni u stručno shvaćenu filozofiju, nastojat ćemo i okupiti suradnike. Želim o da u časopisu surađuju ne samo filozofi, nego i umjetnici, književnici,
47
zn anstvenici, ja v n i radnici, svi oni koji nisu ravnodušni prem a ži votn im p ita n jim a našeg vremena. Bez razum ijevanja biti Marxove m isli nem a hum anističkog socijali zma. Ali naš program nije u tom e da se interpretacijom Marxove mi sli dođe sam o do »točnog« razumijevanja, i da se ona u tom »čistom« obliku sam o »brani«. N ije nam a stalo do konzerviranja Marxa, nego do ra zvija n ja žive revolucionarne m isli in sp irira n e M arxom. Razvi janje takve m isli zahtijeva široku i otvorenu d isk u siju , u kojoj će su d jelovati i n em arksisti. Zato će naš časopis objavljivati ne samo ra dove m arksista, nego i radove onih koji se bave teorijskim problemima što nas zajednički tište. Sm atram o da razumijevanju biti Marxove m isli m ogu prije pridonijeti, njezini in telig en tn i kritičari, nego ogra ničeni i do g m a tsk i pristalice. M išljenja sadržana u pojedinim radovima ne treba pripisivati redak ciji, nego potpisanim autorim a. Kao što će čitaoci imati prilike uvje riti se, ni član ovi redakcije ne slažu se u svem u. Objavljivanje bilo kojeg rada u časopisu, bez obzira na to da li autor jest ili nije član redakcije, ne znači daje redakcija suglasna s gledištem autora; to samo znači da redakcija sm atra rad relevantnim prilogom diskusiji o aktu alnim problem im a suvrem ena svijeta i čovjeka. Č asopis P raxis izdaje H rvatsko filozofsko društvo, a sjedište mu j e u Zagrebu. To se izražava i u sastavu redakcije. M eđutim, problemi H rvatske ne m ogu se danas raspravljati odvojeno od problema Ju goslavije, a problem i suvrem ene Jugoslavije ne mogu se izolirati od velikih pitanja suvrem ena svijeta. N i socijalizam, ni marksizam nisu nešto usko nacionalno, pa m arksizam ne m ože biti marksizam, ni so cijalizam pak socijalizam, ako se zatvara u uske nacionalne okvire. U skladu s ovakvim shvaćanjim a časopis će raspravljati ne sam o o nekim specifično hrvatskim ili jugoslavenskim temama, nego također i u prvom redu o općim problemima suvrem ena čovjeka i suvremene filozofije. I pristup tem am a bit će socijalistički i marksistički, dakle internacionalistički. Uz suradnike iz H rvatske nastojat ćemo okupiti i suradnike iz drugih jugoslavenskih republika i iz drugih zemalja, pa i s drugih kontinenata, a uz jugoslavensko izdanje časopisa (na hrvatsko-srpskom jeziku) izdavat ćemo i internacionalno izdanje (na engleskom , francuskom i njemačkom jeziku). Svrha internacional nog izdanja nije »reprezentiranje« jugoslavenske m isli u inozemstvu, nego stim uliranje m eđunarodne filozofske suradnje u raspravljanju o odlučnim pitanjim a našeg vremena. N e smatram o da naš časopis može »riješiti«, pa čak ni staviti na disku siju sve aktualne probleme suvrem ena svijeta. N ešto takvo nećemo ni pokušavati. Pokušat ćemo koncentrirati se na neka ključna pitanja. Zato se časopis neće formirati samo na osnovu pojedinih slučajno prispjelih priloga, nego će redakcija u prvom redu pokretati određena pitanja koja sm atra značajnim i prikladnim za raspravljanje. Nada mo se da će nam u izboru tih tem a pom agati suradnici i čitaoci.
48
Usmjeravajući časopis na goruća pitanja suvremena svijeta i filozo fije, redakcija će nastojati da se u časopisu njeguje nepoštedna kritika postojeće zbilje. Smatramo da je kritičnost koja ide do korijena stvari, ne prezajući ni od kakvih konsekvencija, jedna od bitnih karakteri stika svake prave filozofije. Također mislimo da nitko nema monopol, ni izuzetno pravo na bilo koju vrstu ili područje kritike. Nema nijed nog općeg ni specijalnog pitanja koje bi bilo samo unutrašnje pitanje ove ili one zemlje, ili privatno pitanje ove ili one društvene grupe, organizacije ili pojedinca. Međutim, smatramo daje prvenstveni za datak marksista i socijalista pojedinih zemalja da uz opće probleme suvremena svijeta kritički osvjetljavaju probleme svoje vlastite zemlje. Primarni je zadatak jugoslavenskih marksista, na primjer, da kritički raspravljaju o jugoslavenskom socijalizmu. Takvim kritičkim raspra vljanjem jugoslavenski marksisti mogu najviše pridonijeti ne samo svom vlastitom, nego i svjetskom socijalizmu. Ako naš časopis »prisvaja« pravo na kritiku koja nije ograničena ničim izuzev kritike kritizirane stvari, to ne znači da za sebe tražim o p r i vilegirani položaj. Smatramo da »privilegij« slobodne kritike treba da bude opći. Time ne želimo reći da svaki plod slobodne kritike mora biti »dobar«. »Slobodna štampa ostaje dobra čak i ako proizvodi loše proizvode, jer su ti proizvodi apostati od prirode slobodne štampe. Kastrat ostaje loš čovjek čak i ako ima lijep glas« (K. Marx). Ako sve može da bude predm et kritike, od toga ne smije biti izuzet ni časopis Praxis. Ne možemo unaprijed obećati da ćemo se složiti sa svim prigovorima, ali ćemo pozdraviti svaku javnu kritičku diskusiju o časopisu. Smatramo da čak ni potpuno nenaklona kritika ne mora biti loš znak: »Povika njezinih neprijatelja ima za filozofiju isto zna čenje kao i prvi plač djeteta za plašljivo osluškujuće uho majke; to je životni krik njezinih ideja koje su razbile hijeroglifsku ljusku sistema i iščahurile se u građane svijeta« (K. Marx). Naravno, nije naš cilj da izazovemo »poviku« protiv sebe. Naša je osnovna želja da prema svojim mogućnostima pridonesemo razvoju filozofske misli i ostvarenju humane ljudske zajednice.
Eto, to je bio taj »čuveni« i često osporavani, krivo shvaćeni i interpretirani uvodni članak za prvi broj tek osnovanog časo pisa Praxis. Svatko može uvidjeti, o čemu je bilo riječi tada 1964. godine s namjerama u izdavanju tog filozofskog časopisa od strane njegove redakcije. Nitko se ni dan danas s tim sta vovima ne mora složiti, kao što netko također naprotiv može isto tako smatrati da se tim e htjelo učiniti nešto dobro, naro čito u onom času! A pravi objektivni sud, i to baš k ritički sud o cjelokupnoj djelatnosti časopisa Praxis dat će - vjerujem u to - novi n araštaji, neopterećeni prošlošću, kad ova Hrvatska
49
odlučno iz staljin ističko-nacion alističk ih voda zakorači u - de m o k r a c iju , ali još i više: u je d n o Iju d sk ije p o im a n je i vredno vanje v lastitih nacionalnih vrijed n o sti, bez ikakvih quasiideoloških etik etira n ja unaprijed. T ek tada će se m noge stvari bar don ek le isk rista lizira ti u jednoj norm alnijoj historijsko-dru štvenoj situaciji. I p o s lje d n jih s a d a ž iv ih čla n o va redakcije Praxisa ta d a više neće b iti u životu. Ali, ono dobro što je u nji hovim djelim a p o stig n u to , to će osta ti kao prava osnova za n e što još bolje! D a li će se na to i tak vo »hrvatsko vrijem e« ček ati još dulje ili kraće razdoblje ovoga života, to treba doista prepustiti buduć n osti - ako je bude?!
Odnosi u redakciji
Opća programska orijentacija Praxisa stjecajem se naknadnog događanja oko časopisa morala uvijek iznova k on kretizirati. To naravno nije značilo mijenjati osnovne postavke te opće orijentacije. No, sama društveno-politička praksa oko nas sta vljala je sve skupa pred neke nove odluke, koje su katkada bile i principijelnoga karaktera. Tako je znalo biti malih i većih kolebanja u potrebi zauzimanja određenih stavova, naročito u načinu odgovora na napade na časopis iz partijsko-političkih krugova (pri čemu moram naglasiti da sam upravo j a p isao sve odgovore u ime redakcije, te se onda na sastanku tekst malo dorađivao). Prije svega, na teorijskoj razini trebalo je uvijek iznova usklađivati ocjene prispjelih priloga za objavlji vanje. Već sam govorio o mojemu zahtjevu u razgovoru s G. Petrovićem, da se svaki prilog za Praxis recenzira od strane dvaju članova. U slučajevima neodlučnog 1:1, treći je član svo jom ocjenom bio odlučujući. Dakako da je ova odluka na strogo recenziranje kvalitete priloga, koje smo se striktno pridržavali do posljednjeg broja, bila katkad povod određenu sporu, tako da je dolazilo i do oštre međusobne prepirke, što je ponekad dovodilo do ruba svađe među nama. Kad sam, na primjer, ja odbio Gajin članak s odgovorom Bakariću, nastala je neugod na situacija. Svi su šutjeli i čekali Gajinu reakciju. I Gajo je po svom običaju u početku šutio, a ja sam dobacio: Čemu sada ta konsternacija, kad smo se dogovorili da ćemo principijelne stavove primjenjivati i na naše priloge, pa ne vidim zašto se sada čudimo mojoj recenziji zato što je negativna!? Zahtijevao sam diskusiju o tome, ali su svi tražili da se najprije izjasni sam Gajo. Neki su doduše bili za objavljivanje, ali se onda javio
Gajo i složio se s mojom argum entacijom i stavom da se članak ne o b ja v i (im ao je 22 kartice tek sta ). Sličnih je situacija bilo i s prilozim a naših dom aćih i inozem nih suradnika. Uostalom , n ism o se slagali u m nogočem u, pa su gotovo na svim sastan cim a redakcije, što su se redovito održavali bar jednom tjedno, a u zaoštren im situacijam a po dva i tri puta, često vrcale iskre sukoba oko filozofijskih i id eološko-p olitičkih problema. Tako, n a primjer, za m ojega studijsk og boravka u Heidelbergu kod filozofa H. G. G adam era, gdje sam završio svoju knjigi E tik a i slo b o d a , napisao sam i du ži članak-raspravu pod na slovom »Filozofija i um jetnost« koji je onda objavljen u jednom broju P ra x isa . Kad sm o pak 1965. godine pokrenuli i interna cion aln o izdanje P ra x isa (sa prilozim a na engleskom , njem ač kom i francuskom jezik u ), kako bism o došli u kom unikaciju i s in o zem n im kolegam a i čitateljim a, opet sm o recenzentski b irali, koje ćem o n aše p r ilo g e objaviti u tom izdanju časopisa. Tako je predložen i taj moj članak, ali se tom e usprotivio Rudi Supek, s obrazloženjem , kako je taj problem (a riječ je o pro b lem u odn osa prirodnolijepog i um jetničkilijepog, naročito u klasičnoj njem ačkoj filozofiji) - za sta rio teo rijsk i, jer da o tom problem u u Francuskoj postoje nove i m oderne rasprave, s m n ogo litera tu re itd. N a sta la je m ala pom utnja, jer je ta Rudijeva prim jedba bila deplasirana, budući da on' k lasičnu filo zofiju nije baš poznavao, nego je sta ln o svim a nam a pod nos gurao F rancuze. D. Pejović, kao drugi recenzent, odgovorio m u je, da on ne vidi i ne razum ije kakvu je tu fin u a n a lizu proveo K angrga. Rudi je tad a odu stao od svog zahtjeva, pa je taj moj član ak ipak objavljen u internacion alnom izdanju. To su sam o neki prim jeri teorijsko-principijelnoga karaktera, koji su bili stalno »na tapetu« naših rasprava u redakciji. Tada sm o osnovali »Praksisovsku tribinu« u Klubu nastavnika Sveu čilišta, gdje su na diskusije dolazili m nogi kulturni radnici i um jetnici prvih godina izlaženja časopisa, dok se politička atm o sfera oko P ra x isa još nije zaoštrila, pa je tada već bilo »opa sno« za h rvatsk e in telek tu a lce n a bilo koji način surađivati s »praksisovcim a« - tim »renegatim a«, pa čak i »neprijateljima« (vrhuška je sam o »zaboravila« reći, da su ti praksisovci upravo
52
n je zin i neprijatelji, pa su se »skrivali« iza socijalizma, a danas su pak ti praksisovci »neprijatelji hrvatskog naroda«, a ne tuđmanovsko-hadezeovskih notornih pljačkaša zemlje!?). Tako smo što dalje, to više ostajali sami na toj kritičkoj društveno-političkoj pozornici. To, međutim, nije smetalo - neka se kaže nešto i o tom zapravo sramotnom načinu ponašanja i življenja tih »hrvatskih kulturnih djelatnika«, koje sam zato svrstao među »švercere vlastitog života« - nekima poput Petra Segedina, književnika s kojim sam se upoznao u Orebiću gdje je imao vilu, da me pri susretu s njim na ulici tapša po ramenu, a da ga pri tom nitko ne bi slučajno vidio u razgovoru sa mnom, i da mi šapće: »Samo nastavite tako s kritikama, profesore, vi ste naša nada, samo hrabro naprijed, tako, to je sjajno...!«, a pritom nisam još znao, čija i kakva sam ja to n adali A mnogi su me tako presretali na ulici i šaptali mi u uho svoju »podršku« onome što pišem i govorim javno, i također me tapšali po ramenu... Kasnije se ispostavilo da sam ja ni više ni manje nego njihova, tj. nacionalistička nadal Naravno, tako dugo dok sam po nji hovu uvjerenju »radio za njih umjesto njih«, ali sam im i dalje ostajao »ideološki protivnik«, pa čak i »neprijatelj«, kojeg ćemo kad-tad »zbrisati«! No, nije tu kraj priče! Kad je došlo konačno do pobjede ove nacionalističke frakcije u Savezu kom unista H rvatske, a za hvaljujući Tuđmanovoj pohlepi za novcem i pomoću ustaške emigracije, taj »veliki borac« za »pravu hrvatsku stvar«, Segedin16 prišao je k meni na domjenku u povodu privatiziranja izdavačkog poduzeća »Naprijed«, u Klubu hrvatskih književ nika u Zagrebu i želio mi pružiti ruku. Bilo je to netom nakon njegova bljutava napada na Praxis u časopisu R epublika. Po gledao sam tog čovjeka i pomislio: »Iako si već dosta star, to te ne opravdava i neću ti pružiti ruku nakon onog ružnog bla ćenja praksisovaca, čiji sam i ja član«. Rekao sam Šegedinu, na ročito i hotimice glasno pred kolegama Kuvačićem i Bošnjakom ,s Do tada potajice, Zagorci bi rekli »s figom v žepu«, a Krleža koji je dobro proniknuo u taj hrvatski kmetski mentalitet rekao bi: »Tak čkomi, kak da v gupcu deci svete vode ima«.
53
i još nekim a okolo: »Slušajte, Šegedin, ne želim vam pružiti ruku, jer n iste dostojni toga!« On se zaprepastio i gotovo zavapio, povlačeći ispružen u ruku, i gotovo plačnim glasom upitao: »Pa, što to znači, Kangrga?! Vi dobro znate da sam ja vas uvijek sim p atizirao i poštivao, sjećate se dobro n aših čestih prijatelj sk ih su sreta, pa što vam to sad znači?« Rekao sam m u mirne »N e m ožete m e onako blasfem ično nap asti u R ep u b lici i ond«. m i pružati ruku, kao da se n išta nije dogodilo!«, a Šegedin od vrati: »Pa, nisam ja m islio na vas, ja sam vas uvijek cijenio!T u je već govorio toliko n em oćn o-sen tim en taln o-sk ru šen o, da sam se sažalio nad njim , pa sam rekao: »Šegedin, pa vi dobre zn a te da sam i ja član redakcije P ra x isa , a vi ste vrlo ružne pisali o praksisovcim a, pa ste tim svojim napisom pogodili i m en e, zar ne!?« - »Ne, z a ista nisam m islio pritom na vas, oprostite!« Što sam tad a m ogao učiniti? P ružio sam m u ruku i rekao: »Dobro, Šegedin, kad već tada n iste m islili na mene osobno, prem da to ide zajedno, evo vam ruka«. I tako sm o se zauvijek rastali kao »dobri prijatelji« (bar po Šegedinovu uvje renju), jer je on nedu go iza toga/u m ro u dubokoj starosti. N ije, m eđu tim , u redakciji P ra x isa bilo sam o filozofijsko-teorijskih sporova, nego i »onih drugih«, koji su nekada znali biti vrlo bu čn i, pa čak i žesto k i, jer su se oko nekih b itn ih pitanja m išljenja dosta razilazila. Tako sm o na jedn om sa sta n k u re dakcije raspravljali - da raščistim o neke stvari - jer su o tom e ov isili i n aši naknadni stavovi kako u našim člancim a, tako i u javn osti na raznim tribinam a. Kad naim e nastupaš kao praksisovac, onda ne treb a m eđu nam a dolaziti do divergentnih stavova u bitnom e, pa je to trebalo raščistiti u redakciji. A bilo je riječi o s o cija lizm u i njegovu odnosu spram postojećeg staIjin iz m a u teoriji i praksi (a staljinizam je u teoriji i filozofiji bio vrlo zastupljen i n a Zapadu m eđu lijevim intelek tualcim a, n aročito u Francuskoj), kako kod nas, tako i u Sovjetskom S avezu. Predrag V ranicki govorio je n ešto o socijalizm u u So vjetskom Savezu, pa m e je interesiralo, koji bi to bili so cija li s tič k i m om en ti tam o. D ošlo je do jake prepirke oko objašnja vanja to g problem a, a m orali sm o sam i sebi objasniti, o čem u je tu riječ. M išljenja su pritom bila vrlo različita. V ranicki je
54
objašnjavao kako ne možemo tvrditi da u Sovjetskom Savezu nema ama baš nikakvih tragova socijalističkoga kretanja, iako je staljinizam dominantna crta u njemu. Ja sam, zajedno s nekim članovima redakcije, tvrdio daje staljinizam u Sovjet skom Savezu »pojeo« bitne momente socijalizm a, i da se to vuče već od 10. Kongresa SKPb u ožujku 1921. godine s Kronštatskom pobunom u Petrogradu. No, i takve su se naše diskusije uvijek završavale normalno i imale smisao specifične teorijsko-filozofijske katarze, kao što to i priliči takvoj diskusiji, jer su se time raščišćavali i osvježivali naši bitni stavovi i služili kao kompas za daljnju djelatnost. Vri jednost i snaga tog našeg teorijskog i filozofijskog druženja, pored ostalih oblika, bila je upravo u tom e, što su te i takve diskusije bile stalno »na tapetu«, a to nas je snažilo i prema unutra i prema vani. A upravo su nam u tom e često zavideli mnogi oko nas. Ako tome dodam naše svakonedjeljne izlete u punom sastavu našeg društva s našim ženam a u Samoborsko gorje i na Sljeme kraj Zagreba, onda se ta društvenost na najbolji i najljepši način kompletirala. A to je ohrabrivalo i s te strane, da se ustraje u daljnjoj djelatnosti u P raxisu i općenito. Zato smo svi zajedno osjećali i dolazili do spoznaje i zaključka, da ne smijemo odustati od onog bitnog: nastavljanja s odluč nim zalaganjem za nešto bolje od ovoga što se tu zbiva i nazi va socijalizm om , a zapravo mu je najd u b lja i najočiglednija suprotnost i opasnost, je r je na djelu staljin izam , a ne socija lizam ! Pri čemu valja naglasiti, da se kod nas u Jugoslaviji i u tim okolnostima - za razliku od drugih tzv. socijalističkih zemalja - i s tim nedorečenim i do kraja neprovedenim samou pravljanjem postiglo mnogo više pozitivnoga i vrijednoga od navedenih zemalja (npr. u školovanju, studiranju, zdravstvenoj zaštiti svih građana na jednak način, mirovinskom osigura nju, položaju i ulozi radnika u tvornicama i poduzećima, pravu na rad i zaštiti tog prava i dr.), što je s dolaskom nacionalistič ke tuđmanovske vlasti u Hrvatskoj 1991. ne samo ukinuto, nego je zemlja temeljito opljačkana. U ništeno je sve ono što je bilo stvarano gotovo pola stoljeća poslije Drugog svetskog rata i narodnooslobodilačke, antifašističke partizanske borbe, čemu
55
je upravo H rvatska najviše pridonijela svojom antifašističkom partizan sk om borbom! Tako se rad redakcije časop isa P ra x is - usprkos m nogim razm im oilažen jim a i različitim pristup im a nekim problem im a, i teorijsk im i filozofijskim i općedruštvenim - nastavljao bez b itn ih skretanja i pop uštanja u osnovnom htijenju, sve do njegove zabrane 1974. godine. N o, s obzirom na n a v ed en u raspravu o socijalizm u i staljin i zm u, valja n a p o m en u ti kako je V ranicki dvije godine nakon nje objavio knjigu pod naslovom M a rk siza m i so cija liza m , u kojoj je stanje u Sovjetskom Savezu i tam ošnji staljinizam podvrgnuo najoštrijoj kritici. N jegovi su osnovni stavovi u toj kn jizi izazvali žesto k otpor u sam om Sovjetskom Savezu, pa su se Sovjeti preko svoje am basade obratili 1 sam om T itu, sa zahtjevom da se knjiga zabrani i povuče iz prodaje. K ritike su se n a sta v ile i kod nas, ali se stjecajem okoln osti sve nekako sm irilo. Valja osim toga n a g la siti kako je V ranicki osnovne i radikalnije stavove ne sam o u odnosu na staljinizam , nego i spram b itn ih m om en ata u sam om e m arksizm u i njegovoj filo zofijskoj osnovi u svojoj H is to r iji m a rk sizm a (koja je prevede n a n a nekoliko europskih jezika) tem eljio i na radovim a svih nas u P raxisu , koji sm o o tim problem im a opširno pisali, što je bilo svakako pozitivno, jer je tako do izražaja i u inozem stvu došlo ono najbolje što je n a ša »zagrebačka filozofska škola« do stig la u svojem radu. To je dakle bio jedan od oblika naše u n u tra šn je »bespoštedne kritik e svega postojećega« u sam om P ra x isu , o čem u nitko iz v a n a n ije n iš ta zn a o , pa su n as zato doživljavali kao (čvrsto utvrđ en u ) »hom ogenu grupu« poput neke sektel P ritom je pak bilo žalosn o u sta n o v iti (da se ne povjeruje!) u žasno niski teorijski nivo, prije svega m eđu tim takozvanim »m arksistim a« (dobro je Marx s velikim oprezom izrekao, kako on - nije m a rk s is t, svaka m u čast!) - i » k om unistim a « !17 N aim e, ono što bi 17 A takvi su se u bivšoj Jugoslaviji mogli nabrojiti na prste, ali je članova Partije bilo oko milijun i stotinu tisuća!, a onda su gotovo svi preko noći u Hrvatskoj prešli u Tuđmanov HDZ, a u Srbiji u Miloševićevu »socijalističku partiju« i JUL.
56
bar oni trebali poznavati bar kao uzrečicu ili abecedu, nitko među njima nije znao daje ta formulacija o bespoštednoj kri tici svega postojećega upravo Marxov sta v, tj. zahtjev i postavka iz njegova mladenačkog pisma svom prijatelju Rugeu septem bra 1843. godine. Navest ću čitavu tu Marxovu rečenicu i zbog toga što vajni »kritičari« i Marxa i praksisovske filozofije poput Mislava Kukoča pišu knjigu, kako bi »dokazali« tako zvani »eshatologijski karakter« njihovih osnovnih stavova (Ta je nepismena i nedoučena bahatost i bezobzirnost prava ka rakteristika tih »kritičara«!): »Ako konstruiranje budućnosti i završavanje za sva vremena nije naša stvar, onda je utoliko sigurnije, što treba da izvršimo u sadašnjosti: mislim na bespoštednu kritiku svega postojeće ga, dakako, bespoštednu kako u tom sm islu, da se kritika ne boji svojih rezultata, a isto tako d a se ne boji sukoba s posto jećim silam a!«18 Budući da je upravo ovaj stav o »bespoštednoj kritici svega postojećega«, izazvao najviše reagiranja u toj »našoj stvarno sti«, a onda i povika i napada sa svih strana, naročito iz redo va Partije i njezina rukovodstva (jer, »kako se ti praksisovci usuđuju i nas podvrći toj kritici, to je nečuveno!«), želim se ovdje samo ukratko zadržati na samoj biti stvari. Ta se teza, naravno, shvatila i interpretirala prije svega ili čak isključivo u političkom sm islu, pa je tako Savka Dabčević-Kučar kao partijski funkcionar na jedan moj članak o tome reagirala svojim odgovorom na pune dvije stranice tadašnjeg Vjesnika upravo u tom smjeru: Kako se može en bloc napadati politika Saveza komunista, kao što to čini »prof. Kangrga «19 i čitav ča sopis Praxis'. I mnogi drugi raspravljali su o toj tezi, pri čemu je »glavna zamjerka« praksisovcima bila sadržana u »kontri«: Praksisovci bi htjeli kritizirati sve, ali tako da oni sami budu izuzeti iz svake kritike, što je dakako bila obična p o dvala. K. Marx - E Engels, Dela, Tom 3, »Marxova pisma Rugeu iz 1843. godine«, str. 120, Institut za izučavanje radničkog pokreta - Prosveta, Beograd 1972. A tada smo i Savka i ja još bili samo asistenti, pa me je ona »unaprijedila u profesora«, i to zato što mi »gospodin« nije htjela reći, a »drug« naravno samim time nisam mogao biti, jer sam bio »na drugoj strani«, zar ne?!
57
Mi sm o - kao s t o j e navedeno - javn o već u U vodniku dekla rirali, kako od k ritik e ne m ože biti iz u z e t ni Praxis'. No, ono zaista bitno, tj. n a jd u b lji sm isa o ove te z e nije pri svem u tom e bio ne sam o n esh va ćen , nego ni d o d ir n u t, jer je njim e isk a zano i filozofijski produbljeno prodiranje do sam e biti m oder n og vrem en a. B itni sm isao (M arxove) kritički in to n ira n e teze-za h tjev a o toj »bespoštednoj kritici svega postojećega« u tem eljen je i pro izlazi iz h egelo v sk i najsnažnije produbljene, m oderne, povijesno-utopijski m išljene spoznaje, po kojoj se ono postojeće m ora p reth o d n o le g itim ir a ti p r e d um om , kako bi tek o n d a zadobilo d ig n ite t zb iljsk o g a . U m kao ono bitno p ra k tič k o nastupa ovdje kao jed in i pravi (povijesni) k r ite rij zbiljskoga kao istinski održivoga, koje inače tru n e u sebi sam om e kao pukoj opstojnosti, koja m ože tad a biti svakakva, pa i najlošija, jer nije i ne m ože b iti o p r a v d a n a sa m o m so b o m ! To drugim riječim a znači, da se ono p u k o po sto jeće (bloB B esteh en d es) ne m ože poistovjetiti sa zbiljsk im ili sa m o m zbiljom (das Wirkliche, die Wirklichkeit). S m isao to g sta v a leži u tom e: N ije dovoljno da nešto naprosto postoji (jer je i to »nešto« na o d ređ en i n a ćin već proizvedeno), pa to postojeće m ože biti i nešto loše, zlo, ljudski neodrživo i doslovno svakakvo, te u sam om e sebi jo š nem a svo g o p ra vd a n ja. D a bi pak bilo istin s k i zb iljsk o (kao um no!), mora biti i opravdano, dakle m ora proći kroz kritičko-um nu prizm u zbilj skoga kao lju d s k i m ogućega. Inače bi to bilo isto ili slično stavu nekog pojedinca (što se vrlo često i zbiva u svakidašnjem životu), koji bi rekao za svoje n e djelo ili čak zločin: »Ja sam takav, i što sad hoćete od m ene, ja ne m ogu b iti drukčiji, pa m e m orate tak voga uzeti i prihva titi!« - B ilo bi dakako in teresa n tn o čuti, što bi ti drugi na to rekli i kako bi postup ili prem a njem u, pogotovu kad bi tim e bili i neposredno tangirani (kao žrtve, npr.)?! Dakle, nije d o sta t no sam o b iti (bilo kakav), a da bi se tim e ujedno i opravdalo u tom tak ozva n o m postojećem ! Postojeće j o š nije z b ilja , koja u sebi po svom bitnom određenju sadrži cjelin u svih odnosa, u kojim a je ono postojeće dijalektički - uk in u to (njem. aufgehoben), da bi bilo opravdano kao takvo. O tom e je riječ.
58
Ako se pledira za kritiku toga postojećega kao takvoga, pa se načelno ide na bespoštednu njegovu kritiku, a to znači: teme ljitu i dosljednu u svojoj usmjerenosti (prije svega na ono loše u njemu), onda se njome želi dospjeti na nivo istinske zbilje u svojoj zbiljnosti, koja se mora opravdati u svom punom i p ra vom sm islu kao takva. Da bismo to još i s druge strane pot krijepili i pojasnili, valja reći nešto što je u najbližoj vezi s rečenom tezom. Ovo (Hegelovo) pozivanje na um nost (a riječ je još od Fichtea 0 određenju uma kao bitno prak tičk o g a, za razliku od razum a kao teorijskog organa, pa iz tog pojma proizlazi sve što jest i čitav jedan svijet), ako se dobro - a to ovdje znači: povijesno - promisli po svom izvornom poticaju i pravom sm islu, i nije ništa drugo do li zahtjev na zbilju da dospije u svoju bitnu uto pijsku dim enziju! To pak znači da dospije u svoj pravi izvor (= povijesni čin i sve iz njega i po njemu proizišlo), koji je čini mogućom u onome što ona je st i kako bi ujedno trebala d a bude (a filozofijskim jezikom time se zahtijeva i potvrđuje jed in stvo bitka i trebanja). To znači: Nije dovoljno samo konstatirati da nešto jest tako i tako (pa se to komotno naziva činjenicam a, a da se ne pita za činitelja koji ih je učinio takvima kakve jesu!), njega treba ujedno pitati zašto je tako, i da li možda može biti 1 drugačije i bolje (nego što već jest)!? To pozivanje na tzv. činjenicu (koja se onda čak podiže do principa, kriterija i vrhovne v rijed n o sti, opravdana po samoj sebi), upravo i jest stanovište za koje je svako pitanje i svaka kritika nešto odiozno i bitno neprihvatljivo, a to je svagda izno va insistiranje na statusu quo kao apsolutne nepromjenljivosti i vječnosti. Tako postupa svaka vlast s pretenzijom na nepo grešivost svega što ona čini. Ovdje, i samo u tom sm islu može se onda shvatiti i tum ačiti (toliko ili gotovo uvijek krivo shvaćeni) Hegelov stav: »Tim gore po činjenice!«, naime, ako se ne pita ili ne reflektira baš to, da se pritom ispušta pitanje o činitelju (koji svagda stoji uz te činjenice), to jest ako se odmah ne pita: za koga, čije, kada i kakve su to činjenice, dakle, ako se ujedno ne pita za subjekta te činjenice, koja se u obliku puko postojećega uzim a kao
59
n e što sam o po sebi razum ljivo i opravdano. To dakle odmah znači, jer je u tom stavu već im plicirano: Činjenica za jednoga ne m ora biti ista činjenica za drugoga, jer sam a sobom ništa opće ne g o v o ri, jer je čista i očita proizvoljnost, budući da joj v la stita b it leži u nekom e ili nečem u d ru gom e. Zato ni posto jeće kao takvo, ni činjenica kao tak va ne stoje po sebi samima i n isu kao ta k v i opravdani. U koliko i sam o kao takvi p o d liježu nužno (ako je principijelna i usm jerena na bitno: bespoštednoj) - k r itic i, kako bi se dospjelo do njihove rasvjetljenosti u vla stitoj biti. B esp o šted n a kritika sm jera dakle svagda na ono dublje od - u ovom slučaju puko političke - površine i nepo sred n e pojavnosti, pa zadire u sa m u s rž postojećega (lošega) svijeta pu ke svakidašnjice. Tako su i sva predbacivanja P ra x isu zbog upotrebe te (M ar xove) te z e -z a h tje v a bile i o stale p ro m a šen e, jer su išle mim o onog" bitn og do čega je praksisovcim a bilo jedino stalo. Ti vajni kritičari (da se n e govori o političarim a) n isu naim e dokučili isto tak o n e što bitno: d a je svaka kritika ujedno odm ah i - s a m o k r itik a . Kao kritičar ja se sam okritički, naim e, izla žem ja v n o s ti i s v a k o j m ogućoj k ritic i, jer je to uvijek svojevrsni »harakiri«! P ita n je je sam o u tom e, kakva je ta i svaka druga kritika, a da se n e pojavljuje sam o kao - »kritika«, pa j e onda »nedonošče«! U tom su dakle sm islu i pravcu nastojali djelovati i djelovali su filozofi i sociolozi okupljeni oko časopisa P raxis, p a se n isu bo ja li re zu lta ta svo je k ritike, n iti su se bojali sukoba s p o s to je ć im (s ta ljin istič k im i n a c io n a listič k im ) sila m a . A ti su »kritičarski« p olu ta n i vjerovali (Bože dragi!) da su tu tezu »izm i slili« sam i praksisovci za svoje - dakako neprijateljske - »po trebe«!? Z aista, užasno niski i filozofski i ljudski nivo, što nije ni čudno za jed n u historijsku sredin u koja za zapadnim svije tom kaska i šep esa sa zaostatkom od - brat bratu, tristo, m o žda i p u n ih p et sto tin a godina, a po nekim znacim a - što su do punog izražaja došli posljednjih desetak tuđm anovskih godi n a - j o š sm o u prethistorijskom dobu svojom »pravom h rv a t skom plem ensko-rodovskom sviješću«? Zato nam se tako lako i čak bez gunđanja moglo dogoditi, da nas je okupiralo i posve
60
»ošamutilo«, tako da smo posve obesvješćeni, je d n o plem e to bože istog imena iz susjedne države (BiH) i odnijelo sa sobom sve što se odnijeti može, pa i - samu pameti A trag okupacije ovih barbara ostat će za njima i u nama samima još najmanje jedno stoljeće. Jer, oni su sad - zakoniti vlasnici Hrvatskel Preostaje nam još samo jedna krhka nada, ako je i ona realna - a ne samo ona kršćanske provenijencije koja govori o »na gradi na drugom svijetu« - naime da je duh neuništiv, i da se ne mogu uništiti i spaliti - kao što se to do sada nemilice či nilo u ime »pravoga hrvatstva« diljem Hrvatske - baš sve »ne poćudne« knjige, kao ni sve ono što je dobro i trajno napra vljeno. Imajući u vidu svoje vlastito iskustvo iz mladenačkih gimnazijskih dana u staroj Jugoslaviji, kad smo tragali za nečim dobrim oko sebe, što bi nas ohrabrilo i usmjerilo u životu za nečim smislenim, pa smo naišli na Krležu kao ono tada najbo lje, i čitali sve što je napisao, stalno mislim kako kad-tad mora doći vrijeme, u kojemu će opet neki m ladić i djevojka isto tako tragati za nečim poticajnim za razmišljanje i nastavljanje dalje, pa će otkriti i sve ono što je napravio Praxis, kao i knjige što smo ih ostavili iza sebe! Možda? P r e d s je d n i š tv o J J J F -a s e li u Z a g r e b Nakon godišnje skupštine i simpozija o teoriji odraza na Bledu 1960. godine, gdje smo više-manje »odnijeli pobjedu« nad tzv. dijamatovcima-dogmatičarima, koji su svoje glavno uporište imali pretežno u Beogradu, na čelu s prof. Dušanom Nedeljkovićem, koji je odgojio i formirao čitavu grupu filozofa, s glavnim predstavnikom M ihailom Markovićem, beogradski kolege našu su grupu iz Zagreba oštro kritizirali zbog naših filozofskih stavova, a posebno mene zbog moje pozicije s obzi rom na problem ideologije i etike. Naime, 1953. godine objavio sam u časopisu Pogledi veći članak pod naslovom »Problem ideologije«, što su ga onda na simpoziju u Beogradu beograd ski filozofi napali i doslovno ispersiflirali, a prof. Nedeljković je ironično rekao: »Vidite, drugovi, došli su nam u posjetu pravi novatori, pa nam govore o nekom problem u ideologije, a
61
klasici su to riješili već prije više od sto godina, znate!«, i u tom »superiornom tonu«! To je naročito došlo do izražaja na godišnjoj skupštini Udruženja, održanoj 1962. godine u Skoplju, nep osred n o prije onog razornog potresa, kada sam ja već bio u H eidelbergu. N o, kon cem 1964. godine organizirana je godišnja skupština »Jugoslavenskog udruženja za filozofiju« (JU F) u Vrnjačkoj B anji, i to uz sim pozij o etičk im problem im a ju goslavenskog dru štva »u izgradnji socijalizm a«. N eki su referati bili unapri jed u m n ožen i i poslani n a sjedišta svih republika, pa su narav no došli i u ruke partijskom vrhu u Beogradu. Oštriji je bio referat n a tu tem u Zagorke G olubović-Pešić, a i neki drugi koji su kritičk i dali sliku to g rea ln o g »socijalističkog morala« u n ašem društvu, ne šted eći ni vodstvo Partije i države. E, to ipak nije išlo! K ad su članovi republičkih filozofskih društava već bili na p u tu u V rnjačku Banju (a išlo se naravno preko Beograda), i kad je n aša hrvatska delegacija stig la kolegam a u Beograd, dozn ali sm o d a je taj skup, dakle sku p štin a i sim pozij - s naj v iše g vrh a zabranjen! B eogradski su kolege bili skloni tom e da se zbog zabrane ne ide u V rnjačku Banju i da se skupštin a i sim pozij odgode, ali sm o se m i d elegati iz H rvatske tom e u s protivili i zahtijevali da se pošto-poto ide tamo,' s obrazlože njem da su svi d elegati iz republika, pa i iz H rvatske, osim Z agreba, već na putu u V rnjačku Banju, pa ih ne m ožem o de zavu irati i d ovesti u n ezgod n u situaciju. Zato sm o tražili da n a ša zajednička delegacija ode do Veljka Vlahovića, tadašnjeg predsjednik a Ideološke kom isije CK SKJ, i da se objasni čita va situacija. V lahović je odm ah razgovarao s A. R ankovićem , šefom policije, koji je ponovo naglasio da od toga neće biti ništa, i poručio nam je svim a da ćem o u Vrnjačkoj Banji biti pohapšen i, ako se tam o pojavim o, jer nas dolje čeka velika grupa u d b aša u civilu. N aša je hrvatska delegacija bila uporna i nije h tjela p ristati na to. Zato sm o tražili da delegacija opet ode do V lahovića, i to s porukom: »Mi ćem o u Vrnjačku Banju sva kako otići, pa neka nas tam o U dba uhapsi, a čitava će Europa brujiti, kako T ito i ju g o sla v en sk a partija hapse filozofe zbog
62
njihovih filozofskih stavova!«, pa ako vrh Partije to hoće, neka mu bude! Delegacija je opet otišla do Vlahovića, a vrijeme je prolazilo, pa se sve to skupa odvijalo od pet sati poslije podne pa sve do pola noći. Napokon su »oni gore« na čelu s Rankovićem, shvativši poruku, popustili i - uz oštru napomenu da članovi Partije među nama sve to rade na svoju vlastitu odgo vornost - dopustili održavanje simpozija i skupštine. Ujedno smo tražili da se povuku udbaši iz dvorane u kojoj smo imali održati skupštinu,-te je u tom smislu poslana poruka, iako su oni bili stalno prisutni u toku rada i pisali svoja izvješća što se događa. - To je bila prva naša »zajednička pobjeda« protiv partijskih zabrana, a to nas je sve ohrabrivalo na daljnje za jedničke pothvate! No, tada se dogodilo nešto, za što sam doznao tek dvije godine kasnije. Na toj je skupštini trebalo donijeti odluku da (nakon svake druge godine) Predsjedništvo JUF-a prelazi u Zagreb. Predsjednik je trebao postati Gajo Petrović, a sekretar Milan Kangrga. Tada je Mihailo Marković sazvao sastanak za sve članove Partije, te je onda kritički primijetio: »Gajo, ti si ozbi ljan čovjek, pa ti se čudim, kako si za sekretara Udruženja mogao predložiti Kangrgu, koji nije član Partije!? Znaš dobro, kako će odjeknuti taj izbor u vrhu Partije!? Razmisli o tome!« Gajo je, onako kako je on to znao, mirno ali odlučno odgovo rio: »Ako svi vi odlučite tako, onda seja povlačim, ne želim biti predsjednik, a vi odlučite štogod tada hoćete!« Nastala je mala konsternacija i burna diskusija, dok se većina članova Partije nije odlučila da - »vanpartijac Kangrga« ipak može postati sekretar Udruženja! Simpozij i skupština Udruženja prošli su bez ikakvih problema, a Predsjedništvo je preselilo u Zagreb, te je u roku od dvije go dine pod vodstvom G. Petrovića i mene došlo do najplodnije djelatnosti Udruženja i prvi puta do zajedničkih susreta sa svim filozofskim društvima tzv. socijalističkih zemalja na našu inicijativu, pa čak i s onima iz Sovjetskog Saveza. Iduće godine pozvali smo u Zagreb sovjetsku delegaciju filozofa (došla su petorica iz Akademije nauka SSSR), lijepo smo ih primili, na njihovo veliko čuđenje, jer su očekivali hladan prijem, budući
63
da su nas u svojim časop isim a sta ln o oštro napadali kao »ne prijatelje socijalizma«, a posebno Sovjetskog Saveza (ovo drugo bilo je točno, ako je riječ o staljinizm u). Kad je ta delegacija po povratku u M oskvu referirala svojim pretpostavljenim a u A kadem iji nau ka o tom srdačnom prijem u s naše strane, bik sm o iduće godine, 1966, pozvani kao gosti A kadem ije u So vjetski Savez. N ašu su delegaciju sačinjavali: Gajo Petrović kac predsjednik, M ilan K angrga kao sekretar, D anilo Pejović kao potpredsjednik i D anko Grlić, Andrija K rešić i M iladin Životi< (oba iz B eograda) kao članovi n a šeg U druženja. B ili sm o ta kođer lijepo prim ljeni u M oskvi (ali su nas u Akadem iji oštro isk ritizirali s priprem ljenim referatim a »po direktivi«), zatirr u L enjingradu i Kijevu, ali najljepše sm o se proveli kod gru zijskih kolega u T bilisiju pu na četiri dan a .20 U tim razm jenam a delegacija, što sm o ih mi inicirali, bio sam s k olegam a D. G rlićem i A. K ronom (iz Beograda) u posjetu m ađarskim kolegam a filozofim a, koji su nas u B udim pešti vrlo srdačno prim ili, a ujedno su nam organizirali posjet Gyorgyu Lukacsu u njegovu stanu na obali Dunava, pa sm o s njim razgo varali pu na tri sata, iako je on već bio jako b o lesta n od raka (od kojega je um ro 1970. godine). Tada sam ga provokativno pitao: »D ruže Lukacs, da li ste vi 1956. godine, u onoj m ađar skoj pobuni protiv S ovjetsk og Saveza bili - kao m in istar u vladi Im re N agya - prijatelj ili neprijatelj, revolucionar ili kontrarevolucionar?« L ukacs m e tada gotovo sažalno pogledao i odgovorio: »Dragi m ladi prijatelju, nije to bila ni revolucija, 20 Oni su nam pripremili pravu gozbu na dvije tisuće metara ispod Kavkaza, s janjetinom i prvoklasnim vinom . Gruzijski su nam drugovi otpjevali neko liko gruzijskih narodnih pjesam a, a jedna od njih bila je doslovno melodija naše »Ribar plete mrižu svoju«. Kad smo Krešić i ja tu pjesmu kao »kontru« otpjevali, nastalo je obostrano oduševljenje, pa je s njihove strane pao prijed lo g -što s da odmah osnujem o - »Gruzinoslaviju«, što je bilo aklamacijom prihvaćeno. Tu smo ujedno čuli podatak da se sve naše knjige i naši članci prevode na ruski za unutrašnju upotrebu, radi napada na nas, pa mi je jedan njihov filozof pokazao prijevod moje knjige Etički problem u djelu Karla M arxa. Drugi je podatak, za nas svakako interesantan, kako je 1800. godine Gruzijaca bilo 13 i pol milijuna, a tada (1966) ih je bilo samo 4 i pol milijuna. Gruzija se sistem atski naseljavala Rusima, a broj je Gruzijaca opadao.
64
ni kontrarevolucija! Ljudi su bili od staljinističkog režima na čelu s Matijasom Rakošijem posve dotučeni i »zabijeni u zemlju« u svakom pogledu, te je u zemlji vladala posvemašnja rezigna cija, pa je to jednog dana ruknulo poput iznenadna izbijanja Vezuva, a onda smo se mi Mađari počeli međusobno ubijati, a da se nije više znalo tko protiv koga i zašto. Kad sam vidio taj samoubilački čin mađarskog naroda, ušao sam u tu vladu da pokušamo zaustaviti to užasno krvoproliće. R eći ću vam jedan primjer: Nepuna dva mjeseca prije izbijanja tog bunta, pri padnici mađarske policije (detektivi u civilu) fasovali su svi cipele od otvoreno žute boje. Tada su po kandelabrima Bu dimpešte visjele same žute cipele obješenika, pri čemu su vje rojatno stradali i posve nevini ljudi, građani Budimpešte, ako su kojim slučajem nosili - žute cipele! Eto, toliko, dragi mladi prijatelju, to je bilo na djelu. A to vi sad možete zvati ili revolu cijom ili kontrarevolucijom, a sadržajno vam to na ovaj način dođe na isto!« Malo mi je pritom tada bilo i neugodno zbog moje formulacije pitanja, pa je nastala kratka šutnja, ali je razgovor o filozofi ji i drugim problemima tekao sasvim normalno dalje. Čudili smo se Lukacsevoj energiji, jer je bio već u godinama (rođen je 1885), a bolovao je od raka za koju je bolest znao, i usprkos tome radio do smrti. Lukacsevi učenici: Agnes Heller, Ferenc Feher, Zador Tordai, Ivan Varga i drugi (koji su kasnije većinom emigrirali, a među njima se u inozem stvu najviše istakla i svojim knjigama po stala poznata Agnes Heller), bili su tih godina učesnici K or čulanske ljetne škole, pa smo s njima imali vrlo česte i dobre kontakte. Sa čehoslovačkim smo filozofima također imali česte kontakte, a oni su bili redovni učesnici Korčulanske škole. Godine 1965. pozvali smo njihovu filozofsku delegaciju od desetak članova na zajednički simpozij u Zadar, a oni su nas pozvali, također u sastavu od deset članova, u Prag gdje su nas prijateljski pri mili. Pri okupaciji Čehoslovačke od strane sovjetske armije, a bilo je to u kolovozu 1968. godine kad su čehoslovački drugovi bili učesnici Korčulanske škole, protiv te okupacije prvi su u
65
svijetu protestirali svojim zajedničkim apelom svjetskoj jav n osti svi dom aći i in ozem n i učesn ici Škole, i oni s Istoka i sa Zapada. N o, čeh oslovački se drugovi tada n isu mogli vratiti svojim kućam a u onoj nejasnoj situaciji, pa sm o ih nakon rada Š k ole u Zagrebu rasporedili po našim stanovim a, jer su bili bez sredstava, a neki su bili i sa ženam a i djecom. To je trajalo oko m jesec dana. B ili su nam naravno vrlo zahvalni na tome, a za pu t sm o im dali i n ešto novaca iz sredstava Škole i naših vlastitih . Takvih je su sr e ta i filozofsk ih diskusija bilo i s rum unjskim i bugarskim kolegam a kako u Zagrebu, tako i u njihovim zemlja ma. Od 1966. do 1968. godine P redsjedništvo je Udruženja ostalo još dvije godin e u Zagrebu, a predsjednik je postao Vra nicki, a ja sam ostao sek retar U druženja, pa se ta dotadašnja saradnja vrlo u spješno i plodno na sta v ila i dalje. Ovdje valja n a g la siti da je 1964. godina bila prekretnica i u suradnji članova U druženja iz svih republika i u časopisu P ra x is. Te su godin e iz išla prva dva broja časopisa, i kao što je rečeno, odm ah od stra n e Partije dočekana »na nož», kako se to kaže. No, tada sm o s dobrim i prom išljenim razlogom for m irali S a v je t ča so p isa P ra x is, u koji su ušli prije svega kolege iz svih republika. Kako sm o pak već u početku odm ah plani rali i izdavanje in tern acion aln og izdanja č a so p isi, pozvali smo da nam se kao član ovi Savjeta pridruže iskren i kolege iz ino zem stva. Tako sm o dobili doista reprezentativni Savjet, u koji su nam se javili m nogi najugledniji filozofi i sociolozi iz čitava svijeta, s većinom kojih sm o im ali već prije dobre kontakte, a drugi su se vrlo dragovoljno odazvali. V rijedno je ovdje nave sti bar im en a tih in o zem n ih članova (neka se to sačuva kao svojevrsni dok u m en t, za sve, a naročito one koji do danas ne giraju čitav posao učinjen u P ra x isu ), od kojih su neki od tada bili ujedno i sta ln i u česn ici K orču lan ske ljetne š k o le : Članovi redakcijskog savjeta: K o sta s A x e l o s
(P ariz), A
lfred
J. A
yer
(O xford), Z y g m u n t B a u m a n n
(T e l-A v iv ), N o r m a n B i r n b a u m .A m herst), E r n s t B l o c h (Tubingen), T h o m a s B o t t o m o r e (B righ ton,. U m b e r t o C e r r o n i (Rim), R o b e r t S . C o h e n (Boston), V e l j k o C v j e t i ć a m n (Zagreb), M l a d e n C a l d a r o v i ć
66
(Zagreb), B o ž i d a r D e b e n j a k (Ljubljana . M i h a i l o D i r i ć (Beograd), M a r v i n F a r b e r (Buffalo}, V l a d i m i r I i e u m ć (Zagreb), E u g e n F i n k (Freiburg),
Ivan F o c i i t (Sarajevo;. E r i c h F r o m m (Mexico City), f L u c i E N G o l d . m a n n (Pariz), A n d r e G o k z .Pariz), J u r g e n H a b e r m a s (Frankfurt), E r i c h H e i n t e l (Beč), A g n e s H e l l e r (Budimpešta), B e s i m I b k a h i m f a š i ć (Sarajevo), M i t k o I l i e v s k i (Skopje). L e s z e k K o i . a k o w s k i (Varšava), V e l j k o K o r a ć (Beograd), K a r e l K o s i k (Prag), A n d r i j a K r f . š i ć (Beograd), H e n r i L e f e b v r e (Pariz), t G e o r g L u k a c s
(Budimpešta),
S e r g e M a l l e t (Pariz), H e r b e r t M a r c u s e (San Diego), M a r k o v i ć (Beograd), E n z o P a c i (Milano), H o w a r d L. (Bridgeport), Z a g o r k a P e š i ć - G o l u b o v i ć (Beograd), D a v i d R i e s m a n (Cambridge, Mass.), V e l j k o R u s (Ljubljana), S v e t o z a r S t o j a n o v i ć (Beograd), J u l i u s S t r i n k a (Bratislava), A b d u l a h S a r č e v i ć (Sarajevo), L j u b o T a d i ć (Beograd), I v a n V a r g a (Budimpešta), K u r t W o l f f (Newton), A l d o Z a n a r d o (Bologna), M i l a d i n Z i v o t i ć (Beograd). M ih ailo
Parsons
N ikad više poslije toga, a pitanje je da li će ikada još biti naši (hrvatski) suradnici takvi poznati, a neki od njih slavni i svjet ski čuveni filozofi i sociolozi, kojima je bila čast (po njihovu vla stitu priznanju!) da budu članovi Savjeta redakcije Praxisa! Na onom sastanku u Beogradu, kada smo se suprotstavili partijskoj odluci o zabrani simpozija i održavanja skupštine Udruženja u Vrnjačkoj Banji, došlo je zahvaljujući Rudiju Supeku do jednog incidenta, kada je on tražio da se ne ide na taj skup zato da tim e protestiramo protiv tadašnje zabrane časo pisa Perspektive u Sloveniji. Taj nas je događaj doveo do spo znaje kako će svatko od nas po republikama, ako se poput slo venskih filozofa i teoretičara zatvorim o unutar jedne republike, bez čvrstih međusobnih komunikacija, kontakata i uzajamne podrške, a naročito u suradnji časopisa, biti - kao što sam to ja kasnije formulirao - u svojim »ergelama« republičkih par tija »zatučeni« i uništeni bez ikakva odaziva sa strane i soli darne pomoći, jer nisu surađivali na nivou čitave Jugoslavije, nego su bili dostatni sami sebi poput »dobrovoljnih separati sta«. Nikad slovenski kolege nisu na suradnju u svojim časo pisima (ili rijetko koga!), npr. u tim Perspektivam a pozivali nikoga iz drugih republika, pa se s te strane nije moglo pra vo znati, kakvo je tamo u Sloveniji zapravo stanje. Zabranom Perspektiva bili smo svi stavljeni pred gotov čin, ne znajući šta se tamo događa. Tek sada neki od njih došli su u Beograd
67
i tra žili od nas zajedničku ju g o sla v en sk u solidarnost, i to u tom tre n u tk u tako, da od u stan em o od sim pozija i odstupimo od n a ših v lastitih poteza, poput ovog zajedničkog nastupa na ju goslavenskom nivou. Da sm o tada pristali na to, tko zna kako bi se dalje odvijala situacija na planu filozofijskog djelovanja u ju g o sla v en sk im okvirim a!? U svakom slučaju, s obzirom na u spjeli p rotu stav rečenoj zabrani, bio bi to p o g reša n potezi N ak on zajedničke diskusije o to m e odluka je bila da se ide u V rnjačku Banju, a Supek je tad a zajedno sa sloven sk im dele ga tim a - op tu živši delegate svih republika zbog nesolidarnosti sa S loven cim a - d em on strativn o nap ustio sastan ak i sam otp u tovao n atra g u Zagreb. T u njegovu g estu nism o nipošto opravdali, jer Rudi nije vidio sve konsekvencije što su proizla z ile iz ovakvog »iščupanog« njegova stava i postupka. A to se vrlo brzo poslije toga pokazalo u svoj svojoj punoći. U Vrnjačkoj je Banji došlo do hom ogeniziranja naših zajednič kih stavova u odnosu na v la st i suradnje, koja nam je u čitavih d e se ta k g o d in a u n a p rije d n a n ivo u cijele zem lje o sig u ra va la b a r nekakvu sig u rn o st, da nas republičke partijske birokracije jed n a za drugom u »svojoj ergeli« n e zabiju u zem lju. Zato sam ja uv ijek iznova, kad je dolazilo do za teg n u to sti m eđu nam a po rep ublikam a, a naročito od stra n e beogradskih kolega, ko jim a baš nije bilo po volji, što bitne inicijative dolaze iz Zagreba, in sistir a o n a tom zajedništvu, iz čisto pragm atičnih razloga. T ako sam baš ja znao na v la stitu inicijativu pu tovati u B eo grad, da kolege podsjetim n a potrebu čvrste suradnje m eđu n am a n a nivou Jugoslavije, iako m i je katkad već bilo m učno d isk u tira ti o tom e npr. s n a b u sitim M ihailom M arkovićem , k o ji j e sebe sm a tra o n a jvećim ju g o s la v e n sk im filo zo fo m , ka k vim se ek sp licitn o prikazivao po A m erici i E uropi .21 To će kasnije uroditi potpunim razlazom m eđu nam a u vezi s osniva njem tzv. P ra x is-In tern a tio n a la u A m erici, kad su on i njegovi k olege doslovno oteli naslov časopisa, protiv naše volje, a sve za svoj »im idž« u inozem stvu. 21 Vani se proglasio čak i »vođom stu dentskog pokreta u Jugoslaviji« 1968. godine i tom e slično.
68
Godina 1966. zaista je na sve strane bila »burna« za nas, tj. za Praxis općenito, a zatim za Korčulansku ljetnu školu poseb
no, koja te godine zbog napada na nas nije održana. Nismo naime htjeli dovesti u nepriliku rukovodstvo grada i Partije u Korčuli, a ni naše inozemne prijatelje. Te godine dogodilo se da smo Gajo Petrović i ja dobili Republičku nagradu »Božidar Adžija« za znanost. Predsjednik Komisije za dodjelu nagrade za društveno-humanističke znanosti bio je te godine naš po znati historičar, profesor Filozofskog fakulteta Jaroslav Šidak, koji je tada, da se usput podsjetimo, odbio Tuđmanovu na mjeru da kod njega kao pročelnika Odsjeka za povijest dokto rira.22 Dakle, Šidak je predložio Petrovićevu i moju knjigu za nagradu, a taj je prijedlog prihvatio i dalje proveo među osta lima i predsjednik tadašnjeg Fonda za dodjelu Veco Holjevac, te je tada u vezi s tim započela čitava lakrdija: V Bakarić je Holjevca doživljavao kao svoga konkurenta u Partiji i vlasti, i sad mu se u tom anim ozitetu spram njega pružila divna pri lika da ga se politički riješi, i tako je optužio Holjevca da »pro težira notorne neprijatelje praksisovce«, naim e Petrovića i mene. To je išlo tako daleko, daje Bakarić, koji uopće nije bio saborski zastupnik, nego predsjednik hrvatske Partije, došao čak na zasjedanje Sabora i tamo nadugačko »raspalio« po Holjevcu i zahtijevao da se on riješi svih funkcija itd., na što se Holjevac morao povući, a to je bio kraj njegove političke i par tijske karijere. Sreo sam ga poslije još samo jednom na Preradovićevu trgu, bolesnoga i posve rezignirana, a nedugo iza toga je umro. Bakarić je tada ujedno zahtijevao da se poništi dodjela nagrade meni i Petroviću, no to je bila samo formalna javna odluka, ali smo mi novčanu nagradu već podigli, pa nam se baš »fućkalo« 22 Tuđman za to nije imao ni minimalnih uvjeta (ni završenu srednju školu, ni fakultet, ni potrebne znanstvene radove za pristup obrani doktorske radnje, a ni te same radnje), pa je morao »tražiti pomoć« od svog nacionali stičkog sumišljenika, inače ujedno i suradnika Udbe, prof. Dalibora Brozovića na zadarskom Filozofskom fakultetu. Pa je naravno taj doktorat i dobio, te je kasnije, kad je postao predsjednikom Republike, isto tako, naravno, postao i akademikom (ne znam što bi još trebalo?).
69
za sve te B akarićeve p o litik a n tsk e »eskapade«. A tu istu na gradu »Božidar Adžija« dobio sam ponovo s raznim odbijanji m a točn o 20 godina kasnije (1986) za moje dvije knjige Etika ili r ev o lu c ija (1983) i P r a k s a -v r ije m e -s v ije t (1984). I tim je povodom bilo m alih neprilik a za predsjednika tadašnje kom i sije prof. V intona Africa (iz Splita), ah je ipak sve dobro prošlo, jer su članovi kom isije vjerovali d a je to odluka Partije, kad jt on sam predložio moje knjige! Zgodno!
Praxis i Encyklopaedia moderna
Za ovu 1966. godinu posvem ašnje »eskalacije partijskog lu dila«, organiziranog i sve jače podjarivanog od strane V Bakarića, apsolutnog gospodara tadašnje H rvatske na svim područjima života, bilo je posve primjereno ono što se dogo dilo u nastavku harange protiv P raxisa i K orčulan ske ljetne škole, kako bi ih on na bilo koji način un ištio. Bakarić je vidjevši da redakcija Praxisa nem a namjere kapitulirati pred bezočnim napadima sa svih strana, i da norm alno nastavlja s izlaženjem - pozvao k sebi Ivana Supeka, Rudijeva brata, i ponudio mu m ogućnost izdavanja jedn og novog društveno-hum anističkog časopisa, i to uz pogodbu koja je glasila: Bakarić daje Supeku na raspolaganje koliko god treba no vaca (naravno: društvenih, valjda ne svojih!), ali uz uvjet da Supek okupi oko tog novog časopisa (tj. da ih novčano korumpira!) što više intelektualaca, po m ogućnosti i onih što su već surađivali u Praxisu, kako bi na taj način otupio djelatnost i suradnju u P raxisu, koji bi tako - »presušio« i prestao s izlaženjem! Supek je objeručke prihvatio taj Bakarićev prijedlog, a da bi se dobilo na »vjerodostojnosti« i značenju toga pothvata, sam je Bakarić ušao u redakcijski savjet tog Supekova časopisa, što g a je on - kao »univerzalna i enciklopedijska ličnost« - primjereno svojoj nepresušnoj ambiciji, pretencioznosti i sam ohvalisanju do iznem oglosti - nazvao ni više ni manje nego E ncyk lo p a ed ia m o d ern a ! Jer, kad Ivan Supek nešto pokrene, onda je to eo ipso - od svjetsko-enciklopedijskog značenja!
š t o se s r e d sta v a tiče, što ih je S u p e k dobio od B akarića na ra sp o la g a n je, m o g u se n a v e sti d va prim jera za usporedbu: Č asop is je iz iša o n a n ep rim jeren o v e lik o m form atu i najlu k su z n ije o p rem ljen , s t o j e dak ako sta ja lo m nogo n o v a c a .2 P ored s v e g a to g a bilo je tu jo š n e š to vrlo ru žn o na djelu: J e d an od g la v n ih u r e d n ik a P r a x is a bio je b ra t Ivana Supek? - R udi Su pek! N e p reza ju ći pred tim e, Ivan je b e sk ru p u lo z n o p reša o preko te čin jen ice i radio s B akarićem ujed no i p rotiv sv o g v la stita brata. R udiju je bilo neugodno, pogotovu kad sm o m u to sta v lja li »pod no s« , pa kad sm o god u dalj n jem radu b ili p risiljen i da n a n a p a d e i »kritike« što su se n a P r a x is poja v ljiv a le u E n c y k lo p a e d iji m o d e rn i, R udi nas je u v ijek iz n o v a m olio n ek a p u stim o njegova brata n a m iru, je r je b io vrlo b o le ć iv p rem a sv o m b ra tu (ali obratn o toga nije b ilo!). T ako, zahvalju jući R udiju n ism o nik ada od g o v a r ali n a te k r itik e i p od m etan ja. N o , čita v taj bak arićevsk o-su p e k o v sk i p o th v a t u pravcu u n ište n ja P r a x is a p o sv e se izjalovio, pa sm o im ali sve v iše suradnika, čak i onih n a koje p r e th o d n o n ism o zapravo raču nali! O n d a s e k a sn ije, to je bilo 1 970. ili 1971. godin e, u isto m s u p e k o v sk o m s tilu , n a zasjed an ju K o rč u la n sk e lje tn e šk o le d ogod ilo to da se za g o v o rn ico m u to k u rada pojavio n itk o 23 Drugo pak bilo je ono g la vn o : Supek je arak tek sta plaćao tada 180 000 di nara, dok sm o mi u P raxisu mogli plaćati jedva 30 000 (za usporedbu što je to tada značilo: moja je mjesečna plaća tada iznosila 65 000 dinara). Međutim, nije sve bilo sam o u tome: Svi oni koji su ušli u redakcijski savjet časopisa E n cyklopaedia m oderna primili su na ruke i paušal od 500 000 dinara! A onda je lukavi Ivan Supek (možda i na Bakarićevu sugestiju?) u taj svoj sa vjet pozvao iz Beograda i M ihaila M arkovića i Ljubomira Tadića (koji su već bili u savjetu naše redakcije!), pa su oni odmah dojurili Supeku na noge i primili taj novac. Kad sam ih ja začuđeno upitao: »Pa, dobro, dečki, o čemu je tu riječ, i što znači da idete k Supeku, kad dobro znate d a je on taj časo pis osnovao iz poznatih bakarićevskih razloga, da tim e uništi P raxis'.«, dobio sam ovaj odgovor: »Pa, nism o mi sektaši, da moramo biti samo u Praxisu'.«. Naravno, nisu sektaši kad su primili za to toliki novac, pa sam ih po srpski poslao u nešto. No, kao što se to kasnije (1990. godine) vidjelo, nisu oni bili ni »sektaši« prema Miloševiću, pa su postali njegovi glavni i glasni - ideolozi!
72
drugi nego - Ivan Supek, tadašnji rektor Zagrebačkog sveu čilišta! Počeo je fuflati kao što on to govori o bezveznim stva rima, a mi smo iz Upravnog odbora razrogačenim očima promatrali tog sam ozvanca-nasilnika za govornicom. Pogle davali smo se po dvorani, klim ali glavom, i pitajući očima i mimikom, tko j e njem u dao dopuštenje d a g o v o ri! Jedina »svijetla točka« primjerena tom Supekovom činu bila je ova: Vanja Sutlić, također sudionik u radu Škole, čitave je noći pio po Korčuli sa svojim (uglavnom studentskim ) poklo nicima, koje je on poput gurua vodio sa sobom kao pratnju, doteturao je do ulaza u dvoranu za zasjedanja, naslonio se na vrata i jakim glasom vikao: »Rektor, daj prestani, prekini s tim svojim brbljanjem, kaj fuflaš, ne govori gluposti, rektor, ti si obustavljen, zašuti, čuješ...!«, tako d a je cijela dupkom puna dvorana okretala glave u Sutlićevu pravcu, a rektora nitko više nije ni slušao. Kasnije sam Vanji u šali rekao, da mu je to bilo »najbolje« što je u životu učinio! Kad je ta prijepodnevna sesija bila dovršena tog dana, izišli smo svi iz Odbora odmah potražiti Rudija Supeka, predsjed nika Odbora Škole, jer smo slutili daje on pozvao svog brata na zasjedanje. Osuli smo takvu paljbu na Rudija, da on nije mogao doći k sebi, pa je sav crven u licu mrmljao, kako je mislio da bi bilo dobro da skup pozdravi i rektor itd., a mi smo ga podsjećali na to što on radi i govori protiv i Praxisa i protiv Škole, ali je sve bilo prekasno. Njegov je brat bez ljudskog obraza htio pošto-poto iskoristiti priliku da se po javi »kao netko« pred velikim brojem poznatih i čuvenih stranih učesnika, jer mu je bilo stalo samo do njegova »imidža«. A tim e se među nam a opet za neko vrijem e u odnosu na Rudija kvarila suradnička atm osfera, zato što je on bio bolećiv prema svom bratu i »zaljubljen« u njega, dok je ovaj ostao beskrupulozan prema njemu i kao bratu i kao jednom od glavnih urednika P ra x isa . To nam je često puta išlo na živce, jer takvih je postupaka bilo i previše. No, kad već govorim o Ivanu Supeku u vezi s rečenim , treba svakako za »lik i djelo« tog čovjeka reći nekoliko riječi koje
73
njega m alo p o b liže ocrtavaju. To su o n e k a ra k teristik e koje n isu p o zn a te ja v n o sti, i to ne sam o onoj široj, nego ni onima koji su m u b lisk i. To je prije sv eg a jed a n v elik i sam ohvalisavac, u ž a sn o a m b icio za n , uvjeren d a j e on najblaže rečeno je d a n »uom o u n iv er sa le « r e n e sa n sn o g tip a, sveznad ar: Or je tak o i v e lik i (čak a to m sk i) fizičar, filozof, k n jižev n ik i su p e r n a d a r e n i p isa c, polih istor, historičar, političar, v elik i de m ok rat, dram atičar... B ože, što još? Zapravo sve što se uopće m ože biti! A li i v elik i H rvat, naravno! On to za seb e razglašava n a sve strane, gde god m ože, pa m u široka ja v n o st vjeruje, je r je uvjerljiv svojom sa m o rek la m o m , te je dan as postao go tovo »glavna osovina« n a še i svjetske dem okracije, pa je onda, naravno, proturio prije izbora i glas da bi ga trebalo izabrati za P re d sje d n ik a R ep u b lik e H rv a tsk e (jer kako će H rvatska bez njega?!). T ako je v eć za vrijem e tzv. h r v a tsk o g proljeća 1971. go d in e za sa m o g a seb e ja v n o izjavio, kak o sam o ako o n b u d e izab ra n za p red sjed n ik a h r v a tsk e v la d e, H rvatska će b iti sp a še n a i o sa m o sta lje n a , i p ro cv a sti n a svim područ jim a ž iv o ta ... itd . B u d u ći d a j e ta d a bio m eđ u h rv a tsk im po litič a r im a a la T rip a lo , Sa v k a i dr. »person a grata«, on se u su d io o p tu ž iti ja v n o čita v u U p ra v u k a z a liš ta »G avella« u F ran k op an sk o j u lici kao »neprijatelje H rv a tsk e« , koji ruše h r v a tsk u ku lturu! Z ašto? Sam o zato što su m u odbili staviti n a scen u jedn u njegovu »dram sku tvorevinu«, a on ih je pisao, p isa o ... kao pravi sk r ib o m a n u ned ogled . J e d a n od rijetkih tad ašn jih svijetlih k u ltu r n ih tren u ta k a bio je u tom e, što mu je c ije la U p ra v a to g a k a z a liš ta ja v n o o d g o v o rila i r a s k r in k a la S u p e k a k a o » r o d o lju b n o g c in k a ro ša « , koji k o risti svoj tr e n u tn i n a cio n a lističk i položaj za v la stitu prom ociju, tobože čak i kao »vrsnog« i »poznatog« h r v a tsk o g d ra m sk o g pisca, pa je bio u ž ita k č ita ti taj tad a hrabri odgovor k a za lišn ih ljudi, je r je ta k v ih (n e sa m o tada!) bilo m alo. A li, nije Ivan S u p e k sa m o filo zo fsk o -zn a n stv e n i puki pro m ašaj u svojoj »teorijskoj b en ig n o sti« , n eg o se on u m nogo ru žn ijem svjetlu p o k a za o i potvrd io i n a d ru štv en o -p o litič-
74
koj sceni, posebno - kao što sm o vidjeli iz rečenoga - spram Praxisa i svojega brata Rudija, a naročito spram Gaje Petrovića i mene. Treba odmah reći: Prema nama kao - S rb im a ! On je i mene proglasio Srbinom, pa čak i Riječanina Linu Velja-ka, i to samo zato što je Veljak bio Petrovićev asisten t i docent. Taj njegov nacionalističko-šovinistički hrvatski bezobrazluk, s najdubljim ressen tim entom i ksenofobičnom mržnjom (možda frustriran i zavidan nam a koji smo imali, za razliku od njegova konform izm a na sve strane, kičm e i hrabrosti da se javno odupremo staljinističkoj presiji tada, a ovoj nacionalističkoj sada), došao je do izražaja još u bivšem režimu i sistem u, kad je Supek u Londonu izdao knjigu, u kojoj je posebno istaknuo Petrovićevo i moje srpstvo, kao samorazumljivu osnovu naše k ritičk e pozicije u P raxisu i društveno-političkoj djelatnosti. Za taj smo Supekov paskvil doznali mnogo kasnije, kad sam ne znajući još za to, jednom prolazio pokraj Šegedinove vile u Orebiću, gdje je i Supek imao vilu, Šegedin me je pozvao unutra gdje je već bio i Supek. On se licemjerno »prijateljski« ponašao prema meni, kao da nije napisao ono o nama, tako daje to djelovalo upravo »degutabl«, pa kada se toga sjetim, osjetim m učninu. Danas se taj licemjer pravi »velikim dem okratom i pluralistom«, pa u svojoj kolumni u N acionalu prevrće očima i »zgra ža« se nad postupkom protiv novoizabrane m iss H rvatske m uslim anskog podrijetla! »M animoguće«, rekao bi njegov vlastiti brat Rudi! Eskalacija tog supekovskog nam etljivog bezobrazluka bez ikakve mjere došla je i nedavno do izražaja, u njegovoj knjizi Povijesne m editacije. Tu je taj svaštar nadrobio svoje svaštarije koje počinju već samim naslovom knjige. Supek medi tira, a kad on meditira, onda su to odmah »povijesne« m edi tacije! A pojam »povijesne meditacije« unutrašnje je protivurječan i puka besm islica, budući da Supek nem a osnovnog pojma što je to povijest! No, nije sve u tome, jer se i tu Supek pokazuje kao ordinarni lazac, falsifikator, doušnik i šovin ist,
75
a u z a sve to - kao i uv ijek - sam oga seb e p o sta v lja vrhov n im arb itrom čak i u p ro su d b i tu đ e in telig en cije i ograniče n osti. Pogledajm o kako, govoreći o stu d en tsk o m b u ntu 1968. S u p e k p iše ovo: »... in d icira p o d a ta k d a j e najbrojniji o d a ziv beogradskom stu d e n tsk o m p r o te s tu n a drugim u n iv e r z ite tim a bio m ed1; S r b im a . Od n a sta v n ik a u Z agrebu bili su u ‘R evolucionainom o d b o ru ’ dr M ila n K a n grga i dr Gajo P etro v ić, obojica iz u r e d n ištv a P r a x is a (dvojica d o cen a ta k o m u n is ta H rvate. dr Š im e D od an i dr M arko V eselica, p o v u k li su se drugog ju tr a iz to g odbora)«. U jednoj jedin oj reč e n ic i im a i laži, i fa lsifik a ta , i denuncij? • cije i šo v in iz m a , a o n d a - a da on to g a n a ra v n o nije ni svje s ta n - daje p o h v a le S r b im a ! , up ravo sv e su p e k o v sk i »kon den ziran o«: 1 . U S tu d e n ts k o m c e n tr u u Z agrebu bilo je u kinodvorani (gdje S u p e k a nije ta d a bilo!) preko dvije tis u ć e stu d e n a ta i n a sta v n ik a , a n a s tu p a li su ne sa m o » S rb i« K an g rg a i P etro vić, n eg o p e tn a e s ta k n a s ta v n ik a S v e u č ilišta (m eđ u njim a i n e k i u d b aši), i p o se b n o n e k o lik o stu d e n a ta . 2 . U to m »R ev o lu cio n a rn o m odboru« n is u b ili n i Gajo Pe trović, n i M ila n K a n g rg a , n eg o sm o ob ojica p r ije njegovi fo r m ir a n ja o tišli ku ći. 3. Š im e D od an i M ark o V eselica za ista su bili u tom odboru a li su on i za r a zlik u od n a s dvojice - » k o m u n isti H rv a ti« , e to je ip ak n e š to dru g o i sv a k a k o vrijednije, pa im se sve tc m o ž e o p ro stiti, je r to su , zaboga, »naši k o m u n isti« , zar n e !9 M eđ utim , što S u p ek n e spom inje, a dobro je to znao, i Đodai i V eselica b ili su u to m odboru kao a g e n ti p r o v o k a to r i, pa su tu n oć kao u d b a š i dob ili za d a ta k od CK SK H da razbiju s tu d e n tsk i p ok ret u Z agrebu, što im je i uspjelo, zahvalju ju ć i ujed no p o d r š c i to g is to g Iv a n a S u p ek a u u lo zi rektora, koji je d ru gog d a n a govorio s tu d e n tim a u S tu d en tsk o m c en tr u p r o tiv n jih o v a p r o te s ta ! 4. Ivan S u p ek m o ra d e n u n c ija n ts k i svugdje n a g la siti, jer to ga stalno m uči i ne da m u spavati, da sm o Petrović i ja, znate,
76
3ni iz P r a x is a , oni su vam, znate, neprijatelji »i socijalizma ; hrvatskog nacionalizm a i H rvatske, i uopće - neprijatelji, oa treba na njih nahuškati sve ‘hrvatske cucke’«! 5. Ivan Supek u toj svojoj »izjavi« odaje pohvalu najprije Srbima, a onda i sta ljin izm u ! Prem a njegovu stavu Srbi su bili je d in i protiv staljinističkog sistem a, što ga Supek ovdje Drotiv njih brani (jer nisu se stu d e n ti sm jeli d ig n u ti p i'o tiv log sistem a, sram ih bilo!), pa su onda povukli za sobom jpet sve sam e Srbe - na drugim u n iverzitetim a, a vidite, m i Hrvati nism o i nikada ne bism o se dignuli protiv tog našeg pravog hrvatskog staljinizm a, jer mi smo fini dečki, kaj ne?! [ sada, kad smo već pri tom e, treba nadovezati još jedan supekovski paskvil u njegovu stilu: Makon ovih studentskih nem ira u Zagrebu 1968. godine pred suca za prekršaje bili smo pozvani sam o Gajo Petrović i ja od oko petnaestak govornika u Studentskom centru). Kad smo to vidjeli, Gajo i ja odlučili sm o otići do tadašnjeg rekto ra - a to je bio upravo Ivan Supek, koji je i sam drugog dana sudjelovao na tim »neprijavljenim«! protestnim studentskim skupovima - pa smo mu htjeli ukazati na to, kako se tu vrši »krivična selekcija« među učesnicim a, i tražili smo od njega da se upravo on kao rektor zauzm e u tom slučaju koji je prema nam a dvojici sveu čilišn ih nastavnika postao - d iskrim inatorski. Kad se pak ja hoću pošaliti, onda se služim kajkavskim narječjem, pa sam i tada persiflirao čitavu tu lakrdiju sa suđenjem samo nam a dvojici, no Supek u svojoj knjizi o tom e piše ovako: »Međutim, M ilan Kangrga bio je ozbiljno zabrinut, da bi im obojici takva osuda (i samo seden je u reštu) - ovo se tobože odnosi na m ene (op. p.) - porem etila sveu čilišn u karijeru«. Supek se sprda i misli d aje duhovit, ali Gajo Petrović i M ilan Kangrga bili su zbog mnogo većih i značajnijih stvari stalno spremni na ono što su im Supekovi hrvatski staljin isti po ručivali, naim e da »sediju v reštu« za svoje stavove, kritike 1napise kroz nekoliko decenija svoje djelatnosti, dok j e Ivan
77
S u p e k k o la b o r ira o sa s v o jim in tim n im p r ija te lje m V. Bakariće m , šefo m S K H , i p om oću n jeg o v ih para izdavao svoju a n e m ič n u E n c y k lo p a e d iju m o d e rn u i dobro od njih živio u svojoj v ili n a O rebiću! To je to, pa onda: »D rž’te lopova!« g o sp o d in e S u p ek , ali slabo va m je to! O sim toga, taj is ti Su pek sta ln o n a m a p o d m e ć e te S rb e M ihaila M arkovića i Ljubu T adića - k ao »p rak sisovce«, a n ig d je ne s p o m in je d a j e ;e is te » p rak sisov ce« on sa m p o zv a o k seb i u red akcijski savjet s v o g ča so p isa . M eđ u tim , nije S u p ek sa m o d e n u n c ija n t i š o v in is t (nikad n ije m en e p ita o , a im ao je za to prilike, da li ja jesam ili nisam S rb in , n e g o m e je bez m o g p ita n ja ta k v im je d n o sta v n o prc • g la sio , je r m u je to kao šo v in is tu trebalo!), nego je i notorni s v je s n i la ž a c l E vo zašto: »Tako je je d n a hajka {pod v o d stv o m a s iste n ta G aje Petrovića, u sp jela u k lo n iti u g le d n o g filo zo fa V uka Pavlovića i osnivača z a g reb a čk e p sih o lo g ije R a m ira B ujasa, te s tv o r iti slobodan p r o s to r z a c rv e n e r a d ik a le « . P rije svega: Gajo P etro v ić je t a d a (1 9 4 7 -1 9 4 8 ) kao student b io n a stu d iju u L en jin g ra d u i M osk vi, p a uopće n ije bio u Z a g r e b u u to vrijem e! A v r a tio se u Z agreb n a k o n R ezo lu cije In fo r m b iro a u zn a k p r o te s ta zajed n o s vfećinom stiper. d ista . A d ru go , kak vo se to m jesto o tv o rilo za te Supekove » crven e rad ik a le« , kad je n a O d sjek u za p sihologiju ostao sin R a m ir a B u ja sa (koji je zb o g sta r o sti o tiša o u penziju ) • Z o ra n B u ja š (koji je k a sn ije p o sta o i rek to r Zagrebačkog s v e u č ilišta !), a n a to m je o d sjek u n e š to ka sn ije radio i bra Ivan a S u p e k a - »crveni radikal« R u d i S u p ek (koji je p o čet k om 6 0 -ih g o d in a o sn o v a o n a F ilo zo fsk o m fa k u lte tu Odsjek za so cio lo g iju ). v Z atim on o što se izra v n o u S u p e k o v im u stim a tiče m e n e i m ojeg rada: I v a n S u p e k n ije p r o č ita o n ije d n u m o ju k n jigu , n ijed n u m oju ra sp ra v u ili č la n a k (i bolje da nije, jer ne bi i ionak o n iš ta od toga razum io!), ali »m eritorno« kao i o svemu i p iše li, p iše k ao pravi sk rib o m a n . T ako on m en e grdi zbog
78
moje ošamućenosti H eideggerovom term inologijom , a j a se Heiđeggerom uopće n isam bavio, pa sam tek u mojoj knjizi praksa-vrijem e-svijet (1984) k ritičk i pisao o H eideggerovu pojmu vremena, što zna svatko tko čita našu filozofsku li ter a tu r u . To je opet pravi supekovski bezobrazluk, koji još jače dolazi do izražaja u ovom njegovu stavu: »Manje nadareni, kao Petrovićev pobočnik K a n g rg a , b ili su tako ošamućeni term inologijom H eideggera i Hegela, d a više nisu dolazili zd ra vo j pa m eti, no p o litič k i su o sta li na ‘roza i ofarbanoj ’ srpskoj stran i«. Prije svega, Ivan Supek nem a prava da kaže jednu jedinu riječ o Hegelu, jer on - a bio bih sprem an da ga »ispitam« o tome pred stručnim forumom - nem a ni osnovnog p o jm a o Hegelovoj filozofiji, pa je to vidljivo iz svake njegove - uvi jek samo uzgredne, naravno! - rečenice o H egelu! Zatim, pogledajmo ovaj bezobrazluk jednog svaštara o superiornoj njegovoj ocjeni moje »manje nadarenosti«, pa onda - prema tom »znanstvenom tračeru« u toj svojoj ošam ućenosti Heideggerom, kojim se nisam posebno bavio, »više nisam dolazio zdravoj p a m e ti«! To je zbilja impertinencija, kojoj nem a para ni kraja na ovim prostorim a. A da supekovska stvar bude svugdje »zaokružena« i kompletirana, nužno se dodaje - »srp ska linija«! Inače je on - veliki demokrata, zna se! I na kraju, da sam o m alo pročešljam o to napuhano supekovsko »zlatno hrvatsko perje«, kojim se on stalno šepiri - u ime demokracije, dakako! - kao »veliki borac« protiv staljinizma (što ga inače brani kao svoju v lastitu poziciju protiv studentskog protesta i Srba!) i rankovićevštine, treba samo upitati: K ako je to bilo m oguće, da je taj isti A le k sa n d a r Ranković (šef svem oćne jugoslavenske policije) pored P avla Savića, direktora In stitu ta u Vinči, kao njeg o va g la vn o g su radn ika pozvao tam o baš toga istoga Iva n a S u p ek a (da se tobože radi na »jugoslavenskoj atomskoj bombi«)? A zna se dobro da za tako nešto m ože biti na suradnju pozvan samo jedan izuzetno p o litičk i p o vjerljivi čovjek! A na to pitanje nije
79
n am S u p ek dao n ik ak va su v islo g odgovora u svim svojim fal sificiranim »povijesnim m editacijam a« sve do današnjeg dana! To i sv e drugo događa se i ja sn o pok azu je, kako S u p ek f a ls i fic ir a s v o ju v la s titu b io g r a fiju , i to n a d eg u ta n tn o besram an način! D an as svi m ladi novinari, koji o Ivanu Supeku n išta ne znaju, n ego ga poznaju sam o po tom njegovu s a m o h v a lis a n ju , n a z i vaju ga »ta č a sn a sta rin a « i »m oralni a u to ritet H rvata«, a on je n e š to p o sv e su p ro tn o to m e.
Godina puna događanja
Te 1966. godine, 1. srpnja, došlo je do »pada« Aleksandra Rankovića (saveznog m inistra za unutrašnje poslove i policije) na Brionima. Svi su se mediji raspričali o tom e po direktivi, pa je obznanjeno da samo u Hrvatskoj postoji m ilijun i trista tisuća dosijea u policiji, te se u javnosti zahtijevalo da se oni unište. Tako je u CK SKH odlučeno da se form ira Komisija za uništenje svih tih dosijea, a za predsjednika te komisije postavljenje Miko Tripalo. Ljudi su donekle odahnuli, očeku jući »ispravljanje tih policijskih rankovićevskih nepodopština«, što je bilo posve normalno očekivanje. S jeseni te 1966. godine nakon nekog predavanja ili nečeg sličnog, ne sjećam se točno, jedna se grupa iz S tu d en tsk o g centra, a među njima ja i neki kolege iz P ra x isa odvezla s troja kola u privatni stan tadašnjeg direktora S tu d en tsk o g centra (sada preminuloga) M ustafe H erem ića 24 na početku Pantovčaka. 24 Ovdje moram prethodno reći nekoliko riječi o Mustafi Heremiću. On je kao direktor Studentskog centra često pozivao nas »praksisovce« da održimo predavanja na tadašnjoj vrlo popularnoj tribini »5 minuta poslije osam«, koju je vodio (sada pokojni) pjesnik Željko Falout. Poslije svakog od naših predavanja, koja su bila vrlo posjećena od studenata, sjeli bismo čitavo dru štvo u tzv. »Maršalatu«, a to je bila oveća dvorana za primanje, te se tu nešto pojelo i popilo, što se onda u partijskim redovima kritiziralo kao »trošenje sredstava na praksisovce« i tome slično. Onda sam ja rekao Mustafr.»Čuj, Mustafa, za ova naša predavanja koja se inače honoriraju, od sada svi naši honorari ulaze u ‘fond’ za ovo naše okupljanje kod tebe, pa ti više nitko neće slati takve primjedbe!«. Mustafi je to bilo drago, i to smo onda i prakticirali, pa su naši susreti i dalje bili srdačni i duhoviti. Mustafa je nas simpatizirao,
N isa m znao što se to sp rem a, jer su n ek i članovi Partije to d ržali u tajn osti, pa od njih u a u tu nisam m ogao d oznati o čem u je riječ. N o, čim sm o u šli u H erem ićev stan, bila je jasna ta tajnovitost: T u se već nalazio Miko Tripalo sa svojom (sada p ok ojnom ) prvom žen om Sm iljkom , a bio je tu i A n tu n Žvan, ta d a id eo lo šk i sek reta r G rad sk og k o m iteta SK H Zagreba, in ače dobar prijatelj s n a m a »praksisovcim a« i naš simpatizer, kao i jo š n ek i k o m itetlije. B ilo je p risu tn o oko p etn a esta k ljudi, i u p očetk u sm o se pom alo zabavljali i šalili. D ak le, u njegovu v elik o m s ta n u n a šli sm o se te je sen i 1966. god in e. U tok u razgovora, koji je postajao sve ozbiljniji, jer se počelo govo riti i o p o litici, pa je n a red došla i a k tu aln a d ru štv e n o -p o litič k a , ta d a d o sta usijan a situacija, ja sam u je d n o m tr e n u tk u , n a k o n n e k ih m ojih prim jedbi T ripalu o n jegovu su v iše sn ish o d ljiv o m o dn osu spram B akarića, rekao M iki: »Čuj, M iko, ti si p red sjed n ik K om isije za u n išten je tih p o licijsk ih dosijea, pa te m olim da m en i v ratiš moj dosije iz arhiva!« T ripalo je šu tio , a sv i su graknuli: »Stvarno, M iko, v r a ti Grgi njegov dosije, to bi bilo fair, zar ne!« M iko je na to m e n i odgovorio: »A ti se, čin i m i se, ovdje želiš praviti važan, kao da im a š n e zn am k o lik i dosije, je li?!« A ja sam m u od m a h odgovorio: »Nije, M iko, sa d a važno, koliko v elik i je moj dosije! M ože biti sam o je d n a m ala ceduljica, a da^na njoj piše, n a prim jer, da m en e kao neprijatelja treba prije ili kasnije lik v id ir a ti, ili n a bilo koji n a čin o n em ogu ćiti. Zato te m olim pa je to bilo općepoznato i u partijskim redovima, a on nam je sam ispričao sljedeće: »Zovu me iz Komiteta i pozivaju me na red zato što vas praksisovce dovodim na tu tribinu, jer da neprijateljim a dajem publicitet, prijateljujem s vam a, pa vas čak i častim društvenim parama, a onda sam im odgovorio: Pa, zar ste toliko glupi da ne vidite kako ja vršim kontrolu nad tim ljudima i ‘slu ša m ’ ih na licu m jesta što m isle i govore! Sve što vas zanim a o njima, m ožete dobiti izvještaj od m ene iz prve ruke, pa ne morate slati ovamo svoje ljude (udbaše)!« Jer i sam M ustafa bio je u toj službi, pa su takve primjedbe prestale. M ustafa se svem u tom e srdačno smijao i dalje se s nama družio i zabavljao, a da nam nikada ni na koji način u tom smislu nije naudio. Do njegove sm rti prije dvije godine ostali smo s njim (tada penzionerom ) dobri prijatelji.
82
da mi prema donešenoj odluci vratiš moj dosije kao pred sjednik te komisije!« Miko je postao očito nervozan, pogotovu zato što su svi bili »na mojoj strani«, pa je onda polubijesno i odgovorio: »Ako baš želiš znati, ovakvim a kao što si ti niti nećemo vraćati ni uništavati dosije! Eto, toliko, pa ti sad misli 0 tome štogod hoćeš!« Nastala je opća graja, i prisutni su vikali prema Tripalu, da kako to može reći i m eni na taj način od govoriti, ali on o tom e nije više želio razgovarati. Zatim se prešlo na druge stvari, a ja sam glasno rekao njegovoj ženi Smiljki: »Pa, kako si mogla uzeti za m uža ovakvog čovjeka?!«, što je bio moj uobičajeni »štos«, a ona je isto tako glasno od govorila u šali:»A što si mogu pomoći, vidiš kakav je?!« Miko je kasnije za vrijeme tzv. hrvatskog proljeća, kao što je poznato, postao uz Savku Dabčević-Kučar »glavna fora« (pa se skandiralo: Miko - Savka!), a onda je prije raspada Jugo slavije u beogradskoj D ugi 1990. godine za nas praksisovce rekao da smo mi ni više ni manje nego - »n e o sta ljin isti«!? A samo pod njegovim i Savkinim rukovodstvom 1971. godine bio je Praxis privremeno zabranjen (broj 3 -4 , 1971), i to zato što je bio oštro kritički usmjeren p ro tiv n a cio n a lizm a ! A na cionalizam se nije sm io k ritizira ti, pa i Miko i Savka moraju ostati zabilježeni kao p ro ta g o n isti i b ra n itelji hrvatskog n a cionalizm a, pa se onda sva ta njihova tobožnja »demokra tičnost« (kako ih danas mnogi prikazuju) treba staviti pod veliki znak pitanja. Nacionalizam i demokracija ne idu za jedno (o čemu još kasnije!). A što se toga tiče, neka u vezi s tim bude kazano i zabilje ženo sljedeće: Jedino su »praksisovci« bili i odlučno ostali n a jradikaln iji i filozofljsko-teorijski utem eljeno i argum en tirano nepotkupljivo dosljedni k ritič a ri s ta ljin izm a (kao i nacionalizma) u Jugoslaviji, i u odnosu na taj isti staljini zam u teoriji i praksi u tzv. zem ljama realnog socijalizma, kao i među zapadnim filozofim a i teoretičarim a. Zato smo i s punim sim patijam a i odobravanjem b ili prih va ćen i i podi'žavani, i sm atra n i suborcim a na istom za d a tk u borbe p ro tiv njega, od svih an tista ljin ističk ih m islila ca Europe i A m erike 1 to od onih najznačajnijih u ovom stoljeću.
83
J ed in o M iko i S a v k a - »nisu b ili s ta ljin is ti« , jer su ujednc b ili i n a c io n a listi, sa m o su se, »čisto slučajno«, staljin istički p on ašali i zabranjivali taj - prem a T ripalu - »neostaljinistički časopis P ra x is« 1971. godine; m a nem ojte nam reći! Nikad kraja tim p o litič k im p e r v e r z ija m a onih n a v la sti, koji stalno igraju ulogu » šv ercera v la s tita života«, pa se to n a stavlja i ponavlja i s tim » n esta ljin ističk im « gen era lo m , sada kao predsjednik om R ep u b lik e H rvatske.
V
Šverceri vlastitog života
Nakon do sada rečenog nezaobilazno se nameće potreba da se govori o onima koji su svoje karijere postizali upravo tim e, što sam jednom nazvao - švercanjem vlastitog života. Htio sam svo jevremeno napisati jedan članak za novine, da razotkrijem taj fenomen, i o tome sam pričao m eđu svojim prijateljima. No, stalno sam odgađao, pa se to tako oduljilo, da na koncu taj članak nisam napisao. A bilo m ije samome krivo, jer je to tre balo aktualizirati, kako bi se prikazala čitava jedna panoram a likova koji »upravljaju našim životim a« tako, što sami šver caju svojim životima, te je to trebalo baš zorno prikazati! Zato se ovdje moram »iskupiti« za rečeni propust, a posebno zato što sam to pisanje obećao mojoj dragoj prijateljici iz Korčule, Anki Bosnić-Lešaja ,25 supruzi našeg prijatelja prof. dr A nte Lešaja, bivšeg profesora Ekonom skog fakulteta u Zagrebu. 25 Anka se silno u svojem životu opirala lažljivim i prevrtljivim ljudima, te me je upravo zato sve do svoje smrt ljeti prošle (1998) godine molila, neka o tome svakako napišem jedan članak. Ona to nije doživjela, ali joj sada ovdje post mortem ispunjavam želju, i time ispunjavam svoje obećanje. Osjećam ovdje potrebu da prethodno kažem nekoliko riječi i o našoj dragoj prijateljici Anki, ne samo zato što bih se morao držati one latinske: De mortuis nihil nisi bene!, nego zato što nekada u čovjekovu životu istinski pri jatelj i po prirodi pravo humano biće znade više vrijediti i značiti, negoli članovi najbliže rodbine, što sam iskusio i na svom vlastitu životu, a sve po onom Goetheovu: Wahlverwandtschaften (izboru po srodnosti). To me neza drživo asocira na onaj nekadašnji »socijalistički« vic kad su strani novinari pitali Poljaka, da li su njima Rusi braća ili prijatelji? A on je kao »iz puške« odgovorio: »Ma, kakvi prijatelji, oni su nam braća!«. Novinar je u čudu na stavljao: »Braća, pa kako?«, a Poljak odgovara: »Prijatelja čovjek bira, a braća su mu nam etnuta!«
A nku sm o »birali«! A birali sm o je zbog njezinih životnih sta vova i odnosa prema svim a nama, pa se sjećam kako je često citi rala prekrasn e stih o v e pjesnika 26 - Jure Franičevića-Pločara, a naročito ovu njegovu pjesm u koju ovdje u cijelosti navodim: S v a k im a je d a n r a n ja v i o b u ja m S v a k im a je d a n r a n ja v i o b u ja m ije d n u h la d n u g n je c a v u p litk o ć u . A V d o v o lja n j e p r o s to r z a d v a lju d sk a sto p a la d a čovjek m o že s ta ja ti, d a m ože u s p ra v a n sta ja ti, d a m ože u s p ra v a n sa n ja ti... Z a k leča n je treb a više z a g m iz a n je n a jv iše ... S v a k im a je d n u ra n ja v o st sk riven u , k u tijic u n eku o z i d ra zb iven u , i b r id m u č n in e . A V z a s ta ja n je j e d o s ta z a d v ije sto p e zem lje i je d a n ja r b o l h tijen ja . T i F ran ičevićev i i od A n k e voljeni i p reu zeti stih o v i podsje ćaju m e n a n jem ačk og filozofa, jed n o g od najznačajnijih m i slilaca 20. stoljeća, E rn sta B locba i njegovo naglašavanje »uspravnog hoda« kao sim b o la čovjekova lju dskog dostojan stva, čem u je B loch p o sv etio svo svoje h u m ano djelo, a naro čito svoju knjigu pod n aslovom N a tu rre c h t u n d m ensch liche W iirde (P rirodno pravo i ljudsko dosto ja n stv o ).27 2B D anas je nažalost gotovo zaboravljen, jer su sada »pravi pjesnici« preko noći postali »neki drugi«, koji znaju »dobro pjevati« npr. o Bleiburgu i sličnim »dičnim stvarima« pravoga hrvatskog pedigrea. 27 Zamolivši Ankina supruga prof. Antu Lešaja da mi pošalje iz »moje Korčule« ovu pjesmu, on m ije propratno dopisao: »Mislim da ova pjesma krasno izražava i sve ono što je Prcms-grupa htjela: i da budu uspravni, i da imaju ‘jarbol htijenja’, i da mogu sanjati suprotsta vljajući se i klečanju i gmizanju - što je obilježje ‘švercera svog života’, o čemu ste ti i Anka nekada govorili... Uostalom , i Jure Franičević-Pločar živio je u skladu s ovom pjesmom, pa to ide jedno s drugim!«
86
Mnogo sam puta razmišljao o tome, što se to događa s ljudima koji žive 'dvostrukim životom?! Ne mislim pritom na ono ba nalno: jedno priča, drugo misli, treće radi i tako u nedogled iz dana u dan! U teškim uvjetima života kakvi su na ovom našem balkanskom tlu neprekidno kroz stoljeća tradirani, obnavljani, proizvođeni u svim oblicima i na svim područjima života, i koji čovjeka prate u stopu od rođenja do smrti, gdje je zapravo ne samo teško, nego i često opasno živjeti, ili bolje: jedva preživljavati, smatrao sam d a je čak »dopustivo« i pri mjereno tome da se čovjek mora »javno preobražavati«, »glu miti sebe« kao drugoga, kam eleonski se prilagođavati za svoj goli opstanak na životu, kako se doslovno ne bi propalo itd. To je je d n a stvar, pa koliko god ružna, gotovo da bi se mogla »opravdati« jednom prosječnom ili sirotinjskom životu, jer ovi vučji balkanski uvjeti života prisiljavaju na takav »stil« preživljavanja. No, nije ovdje riječ o takvim ljudima i takvom (sirotinjskom) načinu preživljavanja u ovoj našoj zaostaloj, neciviliziranoj, nekulturnoj, na nekim područjima još gotovo predhistorijskoj, rodovsko-plemenskoj sredini, gdje je polupism enost ili nepi smenost, tj. primitivizam popratna pojava cjelokupna života, a često i sama njegova bit ili srž. Kad naim e govorim o »šver cerima vlastitog života«, onda je riječ o fenom enu koji je spe cifičan za onaj društveni sloj koji se obično naziva inteligen cijom ili čak intelektualnom elitom ove zem lje. Taj fenom en prije svega izaziva pitanje sam e m ogućnosti izd rža va n ja ta kvog oblika i načina života, koje graniči gotovo s patološkim stanjem, reklo bi se čak š pravom psihičkom bolešću poput jedne šizofrenije (koja se definira kao »dvojstvo ličndsti«), ili pak paranoje koja joj je slična po mnogočemu. Pitanje naim e glasi, da to konkretiziramo: Kako netko može biti, na primjer, žestoki član »komunističke« partije, staljinist »od glave do pete«, dogmat, visoki funkcionar na položaju, pa još k tom e i udbaš, koji će na sve načine oko sebe kao takav uništavati svakoga tko se ne pokorava jednoj gotovo terorističkoj s ta lji nističkoj politici i njoj primjerenom načinu egzistiranja na svim područjima života, a istodobno - potajno ili manje-više
87
otvoreno - za stu p a ti n a c io n a ln o -n a cio n a lističk o -šo vin ističk e stavove, i raditi (katkad vrlo podmuklo) na njihovu ozbiljenju?! Takav naim e d o ista »šverca«, ali ne stv a rim a i robama, kako bi nešto zaradio pritom , nego upravo svo jim v la stitim živo to m , što na prvi pogled izg led a ili nem ogu će, ili pak m onstruozno! K ada n aim e sam v la stiti život postaje (glavno!) sred stvo švercanja, kak av je to onda život? Taj - kao što se to obično kaže - »živ.ot ili djelovanje ispod žita« najdublje je nepodno šljiv, protu prirod an, protu ljud ski ili čak antiljud sk i, pa se norm aln o posta v lja pitanje, kako tak vi »dvospolci« m ogu iz d ržavati tak av živ o t što ga švercaju n a sve stra n e i u svim javn im (a m ožda i privatn im , pa čak i in tim n im ) prigodama?! A pritom ipak - ostaju m en ta ln o - z d r a v i? Ili su dakle takvi tip ovi ljudi b o le sn i, ili pak - s obzirom na n aved en i primjer - s ta ljin is tič k a p o z ic ija u najširem sm islu riječi biva tu shva ćen a i življena, dak le prakticiran a kao id en tičn a s n a cio n a lis tič k o m ? Sam o pod tom i takvom pretpostavkom mogu onda ti d v o sp o lc i b iti zapravo je d n o s p o lc i, pa se onda n isu m orali puno m u čiti da bu d u isto d o b n o i sta ljin isti i nacionalisti, a da pritom ne - obole od šizofrenije?! N is a m sig u r a n d a j e ovakvo objašnjenje prim jereno i točno, ali da staljin iza m i na cio n a liza m im aju m nogo za jed n ič k ih osobina i karakteristika, to bi se moglo pokazati. N o, sam pro b lem koji m en e m u či ostaje n a snazi. M oram priznati da ga za seb e n isa m razriješio, te ga ovdje m ogu sam o fenom enološk i desk rib irati n a n ek im primjerim a: M oram k o n sta tir a ti da sam do potrebe ozbiljnijeg i tem elji tijeg razm išljanja o toj pojavi došao tek 1968. godine, kad sam se i sa m našao u v rtlo g u on ih stu d e n tsk ih nem ira i protesta protiv staljin ističkog načina upravljanja državom i društvom, kao i svim onim pop ratnim pojavama života, gdje su studenti s pravom zahtijevali b itn u p ro m je n u to g a s tila života na svim područjima. Taj je stil tada pod firmom socijalizma bio upravo sam o puka k a r ik a tu r a ne sam o socijalizm a, nego bilo kakvog a u te n tičn o g oblika lju dske egzistencije, a pogotovu jedn og d e m o k ra tsk i pod nošljiva d ru štven og živ o ta zajednice, i to pod »najuzvišenijim « parolam a jedn e u biti antidem okratske
88
i despotske vlasti. I sam sam tada u Studentskom centru govo rio kritički o tom stanju, a istovrem eno uspio zaustaviti (ja sam ih zaustavio oštrim glasom l) studente da iziđu na ulice, jer sam znao da ih vani čekaju policijski kordoni batinaša, i da će samo uzaludno stradati pod pendrecima na ulici. _ Međutim, već se tada uočljivo ispoljilo, da na primjer Šime Dodan i Marko Veselica kao uigrani tandem, koji su govorili u kinodvorani Studentskog centra i raspaljivali mase (a bilo je tada u prepunoj dvorani sigurno preko dvije tisuće stude nata, ali i partijskih funkcionara svih kalibara, kao i udbaša svih vrsta), govore dvosm isleno, pa su u svoje tzv. socijalistič ke fraze stalno ubacivali svoje nacionalističke propagandne besmislice, tobože neupadljivo i dobro dozirano, ali u sva kom slučaju baš - švercerski i fu rtim a šk i. Počelo me to zbu njivati, iako sam nešto načuo - tada tek načuo, a kasnije sam to i doznao - da obojica rade za Udbu i da su njezini plaćeni ci. Kasnije se jasno ispostavilo da su i Dodan i Veselica radili po direktivi Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar i cijelog CK SKH. Tako su ti vajni kom unisti i »borci za samoupravni socijalizam čitavu sljedeću noć iza ovih događaja u S tu d en t skom centru kao udbaši kolim a obilazili sve studentske do move i govorili studentim a ni o čem u drugome nego o nam a praksisovcima kao neprijateljima, kojima ne treba vjerovati, jer rade protiv socijalizma i rukovodstva Partije i države! Tada su Veselica i Dodan vikali da nam pas mater, i da nas treba izbaciti s Fakulteta, jer da smo protiv »našeg hrvatskog ruko vodstva« a pod time se m islilo »našeg nacionalističkog ruko vodstva« na čelu s Tripalom i Savkom. Tek sam tada shvatio da se tu igra je d n a dvostru ka igra, pa ti vajni kom unisti i socijalisti, ustiju punih socijalizma, rade zapravo istodobno pod »kom unističkim « parolama za stvar hrvatskog nacionalizma! I tu je počeo taj moj problem, što sam ga kasnije formulirao kao »švercanje vlastitog života«. Tko i što su dakle bili i ostali sve do današnjeg dana ti ljudi, koji se 1990. godine pojavljuju kao stranački lideri raznih (isključivo desnih, da se razumijemo!) političkih stranaka, pa su to i danas? Pa, upravo ti šverceri vlastitog života, kojima
89
d ak le kao ta k v im a n itk o n e bi treb a o vjero v a ti, jer su f a lsifik a to r i i s v o g i tu đ e g ž iv o ta , kao i sa m e H rvatske, i svega čega se dirnu , jer ti ljudi kao što se vidi - m o g u b iti sve i sval Pa, kad i sada n ešto tob ože zastupaju pod firm om onog n eiz bježnog »H«, onda drže »figu u džepu«, te im kao najintim ni jim varalicam a ne treba nipošto vjero va ti za bilo koju izrečenu riječ! O ni su n a im e po svojoj biti sam o - š v e r c e r i! Kad netko šverca v la stitim živ o to m , onda on šverca i svojom najunutrašnjijom in tim o m , pa tim e onda i id e ja m a koje izvikuje kao n a vašaru , a šv erca n a ideja nije n ik a k v a ideja, nego obična flosku la, ob m a n a i laž! N a toj su laži, obm ani i falsifikatim a sagrad ili i svoju v la st, i državu, i p o litik u i svoje opljačkano bogatstvo, pa su za to rat i vodili. A sv e će to biti uskoro p ot puno rask rin k an o. U te n a v ed en e »švercere v la stito g života« spada i »naša kra ljica H rvata« (kako su je tada u onom njihovu »hrvatskom proljeću« zvali od milja!) - Savk a D abčević-K učar. N e želim ovdje, n aravn o , o sta ti pri pukim tvrdnjam a, nego ću navesti n ek e sta v o v e n ek a d a drugarice, a sada gospođe Savke, i to, što je n a jin teresa n tn ije, iz njezin e knjige m em oara. Pod naslovom jed n o g poglavlja » P raksisovci i hrvatsko pro ljeće« gospođa S a v k a jo š i danas, na k o n v iše o d tri i p o l d e setljeća, protiv praksisovaca zauzim a iste sta vo ve kao i nekada kad je b ila n a v la sti, pa se s pravom m o že postaviti pitanje: K o ja j e S a v k a »prava«? J a nisam po stru ci psihoanalitičar, pa u tu »m ateriju« n e želim ući n a taj način. A li tu na snazi ipak ostaje jed a n d ru štv en o -p o litičk i fen o m en , i to m e ovdje zanim a. G ospođa S avk a n a im e kaže: »Mi u Partiji, koji sm o tada bili m ark sističk i orijentiran i« (str. 743) - sada v iše nije, jer to je »dem ode« - pa ond a k ritizira nas praksisovce, što se nism o s la g a li (ne s m ark sizm om Savkina tipa, nego) s politikom tog n a c ion alističk o -p o p u lističk o g pokreta »hrvatskog proljeća«, pa sm o bili njihovi protivnici. Pa., naravno da sm o se borili p r o tiv n acion a lizm a i borili se p r o tiv šovinizm a, što su ga p o d firm o m s o c ija liz m a - i tu leži taj odium - pa i kom unizm a provodili u djelo ti is ti d v o sp o lci i očiti šverceri id e ja m a poput
90
Savke, Mike i drugih »proljećara«. Ako pak Savka doista misli daje i sam marksizam, o kojemu ona tu verbalizira, spojiv s nacionalizmom i šovinizmom, onda ona, blago rečeno, nema pojma o Marxovoj nauci, jer prebaciti na Marxa čak i to, da je svojom naukom i filozofijom zastupao - nacionalizam i šovinizam, bila bi doista prevelika p erv e rzija , a Marx ako išta drugo, nije bio švercer ni svoga života, ni idejama! Samo sto je Savka, zajedno s Mikom Tripalom, ujedno i falsifikator i denuncijant, pa oni koji su provodili upravo sta ljinističku politiku, a ujedno bili nacionalistički šverceri i dvospolci, baš oni i prije i sada nas nazivaju - »neostaljinis tim a « (Miko Tripalo u beogradskoj D ugi 1990. godine). Jako zgodno! A zašto Savka - na nekoliko stotina stranica svojih memoara - ne navede ijedan cita t ili napis, po kojemu će nas moći »okrstiti« staljinistima, to je već poznata metoda etike tiranja bez navoda. Zato gospođa Savka može sam o paušalno tvrditi ovo: »Tako je nastao svojevrstan paradoks - praksisovci su, zapra vo teorijski seprotiveći (!!) s ta ljin ističk o m modelu, pra k tičn o zagovarali teze koje su koristile upravo n eostaljinističke i dogm atske snage«. Kako su to praksisovci teorijski p o b ija li sta ljin iza m i tim e ujedno »praktično zagovarali« teze što su ih onda mogle kori stiti upravo - neostaljinističke i dogmatske snage, ostaje jasno sam o Savki Dabčević kao - »vrsnoj marksistici«! A kako su upravo praksisovci, a ne recimo Savka i Miko na vlasti, mogli »praktično« provoditi taj »neostaljinizam« (sve do 1990. go dine), to je dodatno pitanje, jer mi nism o imali na raspolaga nju nikakvih »praktičnih mogućnosti«, poput Mike i Savke, da bilo što u praksi učinimo ili promijenimo, dok su oni svoje praktično-političko švercanje svog h rvatskog n acion alizm a u m arksizam i tzv. socijalizam vi'lo »praktično p r a k tic ira li«! Podmuklo podvaljujući, blago rečeno: neukusno, a za nekoga tko do sebe i kao čovjeka i kao intelektualca, pa i političara bar donekle ili m inimalno nešto drži - nedostojno, Savka Dabčević sada g lu m i neinform iranost čak i u vezi s o sn iva či m a, pa i o sam om g ra d u izdavanja časopisa Praxis, u kojem
91
j e s a m a ž iv je la , v la d a la i n a p a d a la ta j časopis, tj. Z a g re b u ! Tako već n a p o četk u svog poglavlja o praksisovcim a fa ls ifi c ira glavn u stv a r (kako bi se d a n a s - jer nekada to nije bilo ni potrebno, pa ni m oguće na taj način! - a postrofiralo upravo sip sk o , beogradsko opredjeljenje, pa i sam o osnivanje P raxisa), Savk a ni da trep n e kad kaže: »M lade čitatelje (!) treba podsjetiti d a je to hom ogena (!) sk u pina, s tvo re n a u B eo g ra d u (!) i Zagrebu, n a sta la u U druženju filozofa (!), i oku pljena oko ča so p isa P r a x is , po kojem u su i dobili naziv«. D akle, m lade nacionalističke, da li i ustaške? »uzdanice« sada šnjice treb a prije sv eg a upozoriti: »Pazite, to su vam srpsko-b eogradska posla, srbofili, neprijatelji H rvatske i kao takvi apriorni su m n jivci, pa im n išta ne treb a vjerovati...« itd. Po S avk in u su d u n a š prak sisovsk i »utjecaj (reći ću odm ah po m ojem u su d u n eg a tiva n « , str. 743) bio je zato, što su prak sisovci bili »protuproljećari« (1971)! Pa, gdje su danas ti vajni »proljećari«? T uđm an ih je sve »stavio u svoj džep«, pa danas vegetiraju u n ek im desničarskim , ultrad esn ičarsk im , proustašk im i posve beznačajnim političkim strančicam a (Veselica - H K D U i Đ ap ić - HSP: stra n a čk i kom panjoni/kao ustaški crn okošuljaši), ili su po sta li najprisnijim h a d ezeo v sk im p o li tič k im e p ig o n im a , da se čovjeku zgadi, ili pak direktno »pravi H rvati kao čla n o v i HDZ-a«! I kad se dan as baci pogled m alo un atrag, što bi to p r a k sis o v c i i ta d a i d a n a s trebali za stu p a ti, da bi m ogli b iti tretira n i kao »proljećari« po Savkinu receptu i u k u su , i tim e n a »pravoj« i hrvatskoj i m arksističkoj p o zi ciji - »izm iješano«? Suprotno tom e, kao i suprotno Savkinoj i tadašnjoj »proljećarskoj« i današnjoj »hadezeovskoj h rv a t skoj« poziciji, p ra k siso v ci su točn o, do u d etalje pogođeno a n tic ip ir a li s v u ovu p o v ije sn u tr a g e d iju H rva tsk e, što nam se dan as događa, koja je zem lju i sv e građane H rvatske do v ela pred vrata - n iš ta v ila , iz kojega neće izići m ožda stotin u godin a iza toga! A pritom želim i S avk u i sve druge - a n a ročito tu h rv a tsk u m ladež, na koju ovdje s pozicije p o tp u n e p o litič k e i p o v ije sn e sljepoće apelira Savka svojim »savjetima« da se »čuvaju« praksisovaca - »podučiti« o razlogu točnosti
92
i same mogućnosti te užasne anticipacije ovoga što nam se sada zbiva u Hrvatskoj: N acionalizam je p u t u k a ta stro fu ! Iz same njegove srži ili biti proizlazi ta katastrofa! I to iz bilo kojeg oblika nacionalizma: nem a dobroga nacionalizm al To je ili politička (i ljudska) obmana, ili samoobmana. N aciona lizam je parola kojom se kao mamcem služe oni koji su željni vlasti, brzog i lakog bogaćenja na grbači naroda i pljačkaša narodne imovine. A osim toga - što doista samo rijetki mogu shvatiti, naročito u ovako politički neobrazovanoj ili nepi smenoj, još rodovsko-plemenski konstituiranoj sredini poput hrvatske danas - nacionalnost ne može biti ni politička katego rija, ni politički program , niti propagandna p o litičk a parola, osim u totalitarnoj, naci-fašističkoj i autoritarno ustrojenoj državi! To je dobrano pokazala nedavna europska historija (koja se je d in o u H rvatskoj d a n a s obnavlja u proustaškoj, profašističkoj varijanti nakon punih pola stoljeća!). A za prak sisovce to je bila i ostala ne samo politička, nego i povijesna i ljudska - abeceda. I sada, ne samo u vezi s ovim Savkinim »proljećarsko-nostalgičarskim sjećanjima«, što ih ona romantičarski prosipa po tim svojim objavljenim »memorabilijama« godine 1998, nego i u odnosu na mnoge aktualne zablude i politička lutanja, koja će ostaviti traga i onda, ako se ta tuđm anovsko-hadezeovska vlast jednom ipak promijeni, valja bez ikakva pretjerivanja reći ovo u vezi s tim pitanjem: Savkino i njoj slična stajališta - kao nacionalistička po svojoj biti - ni po čem u se bitno ne razlikuju od tuđmanovsko-hadezeovsko-nacionalističko-proustaškog stanovišta i njemu primjerene političko-gospodarske i društveno-ljudske prakse! Zbog tog nespoznavanja i neprepoznavanja prave pozicije mnogih, ili gotovo svih hrvatskih političkih stranaka danas (a m eđu njima je najtragičnija i po svom imenu posve neprimjerena upravo Budišina HSLS, koja koketira s proustaškim elem entim a hrvatskog društva, pa će biti kobna za budućnost!), u ovom tzv. pluralističkom sistem u upravo se opasno-tragično luta p o m arginam a dem okratskog oblika vlasti i načina živo ta u cjelini. I isto tako bez pretje rivanja može se reći da se Hrvatska danas kao nikada do sada
93
u svojoj historiji nalazi n a s a m o m j'ubu p o v ije sn o g p o n o r a ! Koja je njezin a bu dućnost, i kakva bi ona im ala biti, to danas n itk o ne zna, pa je na djelu č ista s tih ija bez ikakva kom pasa, i to prije svega zato što sm o ostali i pošto-poto do iznem oglosti i izb e z u m ljen o sti želim o o sta ti - sa m o H r v a ti! A to za su v re m e n i eu rop sk i dem ok ratsk i živ o t znači ostajati u p red v o rju p o v ije s ti i m o d e rn ite ta . J ed n o m sam svojem in terv iew u dao n a slo v (h otim ice provokativno form u liran, s nadom da će se n e tk o ja v iti za disku siju n a tu tem u , ali se s im p to m a tič n o n i tk o nije javio!): »B iti sa m o H rv a t, zn a č i j o š ne b iti čovjek!«. I to je to! D a n e bism o bili neprav.edni prem a Savki D abčević i njezi n im »proljećarim a«, za kojim a toliko sen tim en ta ln o uzdiše, k ako se god oni danas zvali ili d eklarirali (u svojim politič kim stra n čica m a i inače u živ o tu kao »pravi H rvati«), valja ovdje reći i nekoliko riječi o jed n om za ista prvoklasnom , up ravo p aradigm atski u p ečatljivom , i zapravo svim a p ozna tom pravom »šverceru v la stita života«, kojem u je taj h isto rijski gotovo je d in stv en i šverc rezu ltirao najbasnoslovnijim , prije sv eg a - j e r m u j e to bio j e d in i ž iv o tn i c ilj i sm isa o - fin an cijsk o-m aterija ln im dobitkom ; riječ je naravno o F ra n ji T u đ m a n u . O njegovu se b o g a tstv u (dakako i bogatstvu cijele njegove fam ilije, pa on je zaboga »fam ilijaran čovjek«, zar ne?) već n avelik o p isalo (m ilijarde dolara u in o zem n im b a n k am a i sličn o), a njegovo političko k o n v ertitstv o (bivši g e n e ral J N A i partijski kom esar A rm ije u Beogradu) općepoznata je činjenica. A ova se odn osi i n a gotovo nevjerojatno preobraćanje u »velikog h rv a tsk o g n a cio n a listu i z a štitn ik a svih b iv ših i d an ašnjih ustaša«, koji je - da opravda ugovorom do b iv en e velik e novce od u sta šk ih em igranata u dijaspori (svota je tajna!), n a prvom Saboru H D Z-a izrekao čuvenu »historij sk u činjenicu « - na koju se sv e do dan as pozivaju svi u sta šk i e le m e n ti u današnjoj H rvatskoj seb i u prilog, pa s to g sta n o v iš ta slobodn o i javn o teroriziraju sve napredno oko seb e (pa i m e n e su d sk o m presudom za moj kvaliflkativ »proustaški« za un ištavan je knjiga u javn im i školskim bibliotekam a diljem H rvatske), koja glasi: »N ezavisna država H rvatska 1941-1945.
94
bila je rezultat vjekovne težnje hrvatskog naroda za samo stalnošću i za svojom vlastitom državom!«. Dakako da je ova zemlja puna raznih švercera, koji su na najbestidniji način »okrenuli ćurak«, kao što narod kaže, pa se još usuđuju sve nas p ropitivati za naš i nacionalni i moralni habitusi No, kad smo već pritom, valja ovdje navesti jednu misao Norberta Bobbia o patern alizm u, što je postala i ostala osnovna karakteristika Tuđmanove hadezeovske desetgodišnje vlada vine u Hrvatskoj: »Vladavina lju di kao alternativa vladavini zakona u svom se najjednostavnijem obliku opisuje pomoću slik e suverena kao oca ili glave porodice, tj. riječ je o paternalističkom ili patri jarhalnom, u ekstrem nim slučajevima despotskom poim an ju moći, do kojega dolazi u učenjima koja vide d rža vu kao porod icu, s jasnom paternalističkom, patrijarhalnom ili autokrat skom strukturom, u kojoj suveren raspolaže odgovarajućim tipom moći...« Nije slučajno da najpotpunija kritika paternalističkog poi manja vlasti dolazi od m islioca kao što je K a n t, kojemu du gujemo jednu od najrazrađenijih i najkoherentnijih teorija pravne države. Za Kanta »vladavina može biti utem eljena i na principu dobrohotnosti prema narodu, poput vlasti oca nad djecom«. Takva »očinska vla d a vin a (im perium paternale)... najgori je despotizam koji se može z a m isliti !«"1 Hrvati pak »ljube« baš taj tip vladavine! Obožavanje Hrvata prema »svom ocu« (u ovom slučaju Tuđm anu) dolazi od nji hova još uvijek rodovsko-plem enskog ustrojstva, pa su zato toliko bolećivi prema svojim pravim plem enskim sunarodnja cima iz tzv. Herceg-Bosne, što je konstanta koja traje dvjesta godin a nakon K anta. A da li će Kant dospjeti do ovih naših hrvatskih krajeva tek nakon pet stotina godina, ili možda nikako i nikad - otvoreno je pitanje! U ostalom , što će nama Hrvatima »soliti pamet« tamo neki Nijemac (Nijem ce danas Citat po »Norberto Bobbio, Liberalizam i demokracija, Biblioteka Erazmus, Novi liber, Zagreb 1992, str. 132.
95
treb am o sam o za novac, ako nam ga daju!), znam o m i bolje »našu stvar«, ZN A SE! N a k o n P oglavnika i Poglavara, sada ćem o ček ati o p et jed n o g nov o g »hrvatskog oca dom ovine«, a po svem u sudeći, ubrzo ćem o ga dočekati i - obožavati! Jer, H rvati su po sv em u su d eći b itn o d rža v o tv o rn i po svojim g e n im a ? ! Za to će dati sve, od svojih v la stitih gaća do života. I č ez n u za n ovim p o g la v n ik o m !
»Beogradski praksisovci«
D osta je trajalo dok smo formirali redakcijski savjet časopisa od inozemnih, vrlo poznatih i čuvenih u svijetu filozofa i so ciologa, koji su se vrlo rado odazvali našoj ponudi da budu članovi savjeta. Tako se tu našla »čitava plejada« najpoznatijih imena svjetske filozofske i sociološke misli tadašnjeg vremena, što smo ih naveli ranije. A oni su nam, kao što smo s pravom očekivali, u toku čitavih deset godina izlaženja časopisa zaista srdačno pomagali i svojim dragocenim savjetima, i svojim pri lozima, kao i podrškom prilikom tako čestih napada na časopis od strane političke birokracije i njezinih partijskih ideologa svih vrsta. Naravno, iz redova naše dobro poznate »hrvatske inteligencije«, koja ako od straha ne šuti, onda je vjerojatno (baš zato?) Bogom predodređena da bude sluškinja svake moguće, a naročito u svakom trenutku desno-nacionalističko-ustaške vlasti. Tada je ona bila (s jako malim iznimkama) najdublje - »komunističko-socijalistički«, a to znači staljini stički - pravovjerna. Tako konačno dolazimo do imena jugoslavenskih članova re dakcijskog savjeta, a to su bili: Veljko C vjetičanin (Zagreb), Božidar Debenjak (Ljubljana), M ihailo Đ urić (Beograd), M u ham ed Filipović (Sarajevo), V ladim ir F ilipović (Zagreb), Ivan Focht (Sarajevo), B esim Ibrahim pašić (Sarajevo), Veljko Korać (Beograd), A n d rija K rešić (Beograd), Ivan K uvačić (Zagreb, kasnije postaje član redakcije, a onda ijed a n od glavnih ured nika umjesto Rudija Supeka), M ihailo M arković (Beograd), Vojin M ilić (Beograd), Zagorka Pešić-G olubović (Beograd), Veljko Rus (Ljubljana), Svetozar Stojanović (Beograd), Abdulah
Š a rč ev ić (Sarajevo), L ju b a T a d ić (B eograd) i M ila d in Ž ivo tić (Beograd). Od n a v e d e n ih u to k u rada časop isa o sta v k e su dali B esim I b ra h im p a š ić i M u h a m e d F ilip o v ić (oba iz Sarajeva), jer se n isu slagali s n ek im sta v o v im a redakcije, što sm o sm atrali norm aln im , jer n isu svi m ogli u strajati na radikalno kritički in to n ir a n im sta v o v im a spram p o litičk e birokracije na v la s ti, koja nam je s ta ln o prijetila san k cijam a svih vrsta, pa je za to katkad treb a lo im a ti i »m alo k u ra ži i ljudskog d o sto ja n stv a « . N o, tek sada d olazim o do »glavnog problem a«, što je pod n a vodn icim a n a zn a čen već u naslovu ovog odjeljka: Bilo bi da kako ne sam o sm iješn o nego upravo apsurdno, da ne kažem o p retenciozno, npr. im e n o v a ti sve in o zem n e članove redakcij sk og savjeta - p r a k s is o v c im a ! To što su oni sm atrali svojim dobronam jernim prilogom podršci radu tak vog jed n og časo p isa poput P ra x isa , što su čak sm atrali da su počašćeni tom ulogom člana savjeta, i što su i sam i svojim prilozim a bili su radnici časopisa, n ip o što nije m oglo zn a čiti da se oni id en ti ficiraju, tj. da su posve su g la sn i s osn o v n im i drugim stavo vim a redakcije, jer bi to bilo gotovo nem oguće! Ti su filozofi i sociolozi svjetsk oga g lasa i renom ea bili originaln i m islioci koji su svojim djelim a zadužili svjetsk u filozofijsku i sociolo gijsku m isao d vad esetog stoljeća, ali su, vjerojatno upravo zato, cijenili n aše nap ore za m eđunarodnom filozofijsko-sociologijskom kom unik acijom n a najvišem nivou uzajam nog uvaža vanja i suradnje na istom poslu. Oni su u tom sm islu uvidjeli vrijednost i d om et n a še g angažm an a za jed a n bolji i ljudskiji svijet, na čem u su svojim djelim a i sam i radili i za što su se angažirali. O ni dakle n isu ni bili ni m ogli biti praksisovci u bilo kojem (a naročito n e u doslovnom ) sm islu. A zašto sada to želim naglasiti, kad bi to po prirodi sam e stvari trebalo biti ja sn o sam o po sebi? U pravo zato što se to isto odnosi i n a ju g o s la v e n sk e članove redakcijskog savjeta časop isa P ra x is. A u tom e naravno i n a beogradske članove! O ni su bili i osta li isto tak vi »praksisovci« kao i inozem ni, i svatko je od njih svojim filozofskim i sociološkim djelima za-
98
stupao svoje vlastite stavove, već prema svojem osobnom ta lentu i misaonim dometima. Da ovo zaoštrim u odnosu na ono što želim izvesti, trebalo bi u tom sm islu i kontekstu posta viti pitanje: Kakve veze ima ono što je pisao na pr. M ihailo M arković (Beograd) s onim što je pisao M ilan K angrga?! N i kakve! To smo ustanovili prije i za sam e članove redakcije ča sopisa Pi'axis, koji su osnovali zajedno taj časopis i bili ipak bliskiji po idejama, a kamoli za jednu misao koja je bila posve disparatna s onom koja se producirala u Beogradu kroz čitavo poslijeratno vrijeme sve do raspada Jugoslavije. A u tom se raspadu najupečatljivije pokazala ta razlika, ne samo filozof ska, koja traje od samog početka našeg susreta uopće, nego i povijesna i socijalna i ljudska razlika na primjer zagrebačkih filozofa-praksisovaca i beogradskih filozofa-bivših članova redakcijskog savjeta Praxisa. Jer, Zagrepčani su listom ostali na kritičkoj poziciji spram najezde nacionalističkih diluvijalaca s brda i s dola, a beogradski su filozofi i sociolozi veći nom postali najgorljiviji velikosrpski nacionalistički ideolozi, koji su dali i još daju svesrdnu podršku Slobodanu Miloševiću. Kad su pak smatrali daje čak i on »premalo« velikosrpski na djelu u jednom trenutku, onda su otišli »na noge« čak i Ra dovanu Karadžiću, zločincu koji je s brda topovima tukao po vlastitom gradu Sarajevu, u pohode, kojega su smatrali »pra vim spasiteljem velikosrpstva«. A da bi sve bilo još jasnije s ovim odnosom zagrebačke praxis-filozofije s jedne strane i beogradskih filozofa i sociologa s druge strane, valja ukazati na to, kako su se jedni i drugi »rastali« već 1979. godine. Naim e, nakon pet godina od zabra ne izlaženja Časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole došlo se na ideju da se - kada to već nije moguće u zemlji - osnuje jedan lijevo orijentirani časopis u inozem stvu, dakako, uz po moć naših inozemnih kolega i s vanjskim financiranjem. Te 1979. godine sastali smo se u Zagrebu na Filozofskom fakul tetu s beogradskim filozofima da razmotrimo tu mogućnost. Zagrebački su filozofi bili za pokretanje takvog časopisa, u kojem bi i oni surađivali, ali nipošto više p od imenom Praxisa. I na tom je zaključku ostalo.
99
M eđutim , beogradski su filozofi, suprotno našem dogovoru, osnovali u E ngleskoj i U SA novi časopis, ali su jednostavno uk rali im e časop isa i nazvali ga - P ra x is In te rn a tio n a l, tako da su n aši kolege u in o zem stv u povjerovali kako i mi u Za grebu sudjelujem o u svem u tom e. To je, m eđutim , bila obična p r ije v a r a , jer se htjelo švercati svoje im e i nap ise pod firmom (u svijetu p ozn a to g i cijenjenog) P ra x isa . M oram otvoreno reći da su to bila lopovska posla nedostojna im ena P ra x isa , pa su B eograđan i čak istica li i otvoreno lagali, da sm o se mi u Zagrebu s tim složili, i d a je to bio zajednički zaključak našeg su sreta u Z agrebu krajem 1979. godine. Ja sam odm ah uvidio pravi sm isao te sm icalice i prijevare, pa sam opširno protiv toga reagirao svojim člankom u beogradskom časopisu Theoria (1 -2 , 1985), što je kasnije bio objavljen i u mojoj knjizi F ilo zo fija i d r u š tv e n i ž iv o t.29 D a bude još jasn ije, valja ista k n u ti kako ni svi beogradski ko lege, članovi red akcijskog savjeta P ra x isa , n isu željeli sudje lovati u toj običnoj krađi im ena P ra x is za to njihovo uzurpi ranje, pa sm o ih zam olili da to potvrde svojim potpisim a, što su oni vrlo rado i učinili. Tako sam u prilogu navedenu članku u b eogradskom časop isu T h eo ria naveo sve članove koji se n isu slagali tim potezom u časop isu P ra x is In tern a tio n a l, ko jem u su g lavn i u rednici postali R ichard B ern stein i M ihailo M arković. Č lanovi redakcije i redakcijskog savjeta P ra x isa koji nisu htjeli su d jelovati u osnivanju časopisa P ra x is In tern a tio n a l bili su: B ran ko B ošnjak, D anko Grlić, M ilan K angrga, Veljko C vjetičanin, Ivan Kuvačić, Gajo Petrović, Žarko P uhovski i P redrag V ranicki iz Zagreba, te Veljko Korać, Andrija Krešić i M iladin Ž ivotić iz Beograda. Istin e radi m oram ista k n u ti da se s beogradskom grupom pri osnivanju časo p isa P ra x is In te rn a tio n a l solidarizirao iz Za greba je d in o R u d i S u p ek , kojem u su B eograđani obećali da će biti je d a n o d g la v n ih u red n ik a . N o, oni su ga jednostavno 2UHrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1988, str. 249-261), a pod naslovom »Polemika o časopisu Praxis Internation al«.
100
izigrali, pa je on bio vrlo bijesan zbog toga (ali bilo je već pre kasno). Zato se on vrlo brzo povukao iz rada toga časopisa. Pismo što smo ga kao protest poslali članovima i urednicima redakcije tog novog časopisa potpisano je bilo s datumom: U Zagrebu, 13. I 1981. Stoga svi oni koji će ubuduće.htjeti pisati o tome, kao i uopće 0 djelatnosti časopisa Praxis i o svem u oko toga, morat će ozbiljno (ili bolje nikako!) uzim ati u obzir sve okolnosti, na pore, uspjehe i promašaje filozofa oko tog časopisa, a ako se to tako ne učini, onda će se i dalje gomilati sami falsifikati i laži, podmetanja i devalviranje jednog u našim uvjetima po vijesno pošteno urađena posla u ovih deset godina izlaženja Praxisa (1964-1974). A što se tiče »beogradskih praksisovaca«, nedopustivo j e ne samo s obzirom na njihovo današnje velikosrpsko podupiranje 1 ideološko opravdavanje M iloševićeve politike i zločinačke prakse vođenja rata po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i genocida na Kosovu, nego i njihovu filozofsku orijentaciju do tog vremena, im enovati ih p raksisovcim al Jedan Mihailo Marković, Dragoljub Mićunović, Svetozar Stojanović ili Ljubomir Tadić bili su i ostali sve prije negoli pred stavnici praksisovske filozofijske i kritičke orijentacije, što se vrlo lako može provjeriti iz njihovih djela. Iznim ke u tom aspektu i kontekstu bili su M ila d in Zivotić, koji se do svoje prerane smrti borio za građansku opciju u Srbiji, zatim Nebojša Popov, sadašnji glavni urednik demokratski orijentira na časopisa R epublika u Beogradu, i djelomično Zagorka Golubović. Koncem 1999. godine beogradski tjednik N IN (od 23. XII 1999) donio je diskusiju o Praxisu pod naslovom »Na radikalnim talasima« i nadnaslovom »Praxis(ovci) nekad i sad«. Iako se tu atakira primarno na najnovije pozicije Mihaila Markovića, koji je napokon (što je vrlo »logično«, pa se tako nešto od nje ga moglo očekivati!) prešao na Šešeljevo radikalno-četničko stanovište, ovdje se opet govori o - praksisovcim a, čim e se i s te strane blati ime Praxisa i njegovih autentičnih urednika, a ujedno se paušalno kritizira P raxis u cjelini, i pored toga
101
što je u diskusiji rečeno, kako je riječ o »beogradskim praksisovcim a«. Jed in i je u toj diskusiji objektivno i s razum ijeva njem onoga b itn o g a govorio o P ra x isu i njegovoj općoj djelat n o sti T rivo Inđić 30 koji u svom nap isu m eđu ostalim kaže: »P ra x is j e bio o tvo ren a za je d n ic a n a jžešćih k ritič a ra ju g o slo v en sk o -sta ljin istič k o g , k v a zisa m o u p ra v n o g s o c ija lizm a , koja je tok om decenije postojanja stek la brojne, najuglednije pri stalice i pobornike iz sveta... G ru pu P ra x is č in ili su lju d i sn a žn e in d iv id u a ln o s ti, sa m o sta ln e lič n o sti b o g a to g so cija ln o g i in tele k tu a ln o g is k u s tv a , v elik o g o b ra zo va n ja i širo k e kulture. G rupa P ra x is p ovu k la je oštar rez izm eđu nau ke i ideologije, izm eđ u političkih deklaracija i stvarnog stan ja u zem lji, iz m eđ u slobode i despotije. P rop ast realsocijalističkih režim a u Istočnoj E vropi, kao i ub rzani su n ovrat B rozove Jugoslavije d a o j e z a p r a v o g r u p i P ra x is i njenoj b esp o šted n o j k ritic i d r ža v n o g s ta ljin is tič k o g ili je d n o p a r tijs k o g s o cija lizm a ... P r a x is i p raksisovce treb a p rep u stiti p reisp itivan jim a istoričara n a še g d u hovnog i po litičk o g nasleđa. A ono što je živo u toj m isli dejstvovaće i nezavisn o od njenih autora i začetnika, p o d u slo vo m d a se ovo vrem e p rep o zn a u svo jo j su p sta n ci« .
3UTrivo Inđić bio je jedan od osmoro izbačenih profesora s Fakulteta u Beo gradu nakon stu dentskih zbivanja 1968.
102
Dvije krupne greške Praxisa
Želim ukazati na dvije krupne greške redakcije Praxisa, a ako je već riječ o krupnim greškama, onda moram isto tako reći da su to u čitavih deset godina izlaženja časopisa bile doista samo dvije. No, treba ih priznati ne samo zato što smo k riti ku i sam okritiku proklamirali već u svojem uvodnom članku »Čemu Praxis?« u br. 1/1964, nego i zato što sam uvjeren (a bili su u to uvjereni tada i neki drugi članovi poput Ivana Kuvačića i Danka Grlića), da su te greške bile takvoga karaktera, te su »atakirale« na ugled, pa i na sam u bitnu intenciju cjelo kupnog našeg rada i htijenja, a to se sa strane sa dosta malicioznosti naglašavalo i na to ukazivalo nebrojeno puta sve do današnjeg dana. O čemu je bila riječ? Evo: 1. U dvobroju 3-4/1972 (str. 611-613) časopis Praxis objavio je u svojoj K ronici članak pod naslovom »Za slobodu akadem ske diskusije«, čime se u ime redakcije (bez potpisa članka) branio beogradski sociolog Mihailo Đurić zbog njegova članka u A nalim a Pravnog fakulteta Beogradskog univerziteta. 2 . U dvobroju 3-5/1974 P raxisa objavljen je članak Dobrice Ćosića, poznatog srpskog književnika i političara 11 pod naslo vom »Kultura i revolucija« (str. 515-523). Ad 1 . Ovdje moram prethodno napraviti kratak uvod. Đurić je gotovo svake godine sa svojom suprugom ljetovao u Korčuli, a ja sam sa svojom obitelji ljetovao u Lumbardi kraj grada Korčule, te smo se često viđali u to ljetno vrijeme, pa i donekle sprijateljili. Sjećam se kako mi je često u našim razgovorima " Za vrijeme Miloševićeve vladavine postao je čak jednogodišnji predsjednik tzv. Jugoslavije, ali gaje Milošević brzo skinuo s vlasti.
sa čuđenjem naglašavao, da kako m ogu uopće surađivati, a kam oli čak i razgovarati s takvim a u Beogradu poput Mihaila M arkovića, Ljube Tadića, S vetozara Stojanovića i dr., budući da su to tak vi ljudi s kojima »jedan Kangrga« ne bi trebao su rađivati, jer da su to napuhanci, sam ohvalisavci i sm utljivci. Moj je odgovor tada i uvijek bio isti: Treba surađivati na općem ju goslaven sk om nivou, kako bism o se lakše zajedno odhrvali napadim a republičkih birokracija, pa sam i sam na tom e mnogo radio na sve strane. N o, onda je došla »čuvena« 1971. godina, pa su »poludjeli« ne sam o h rvatsk i, nego i srpski n acionalisti. »Duh pakla« izišao je iz boce, pa ga više nitko neće satjerati natrag! I sad se među njim a od je d n o m (budući da nikada u razgovoru sa m nom nije nijednom riječju zastupao nacionalističk e stavove) pojavio i M ihailo Đ urić jed n im svojim tek sto m , objavljenim u A n a lim a Pravnog fak u lteta . Kad sam dobio kopiju toga teksta, ja sam se ne sam o iznenadio, nego i jako naljutio, baš zbog m nogih naših su sreta u Korčuli i Lumbardi, kad o tom e nije moglo biti ni riječi. M eđutim , taj je Đ urićev tek st bio na liniji najekstrem nijeg srb ijanskog nacionalizm a, tj. v e lik o srp stv a /p a m e je go tovo prenerazio svojim radikalnim tezam a. Tako se dogodilo da sm o nakon privrem ene zabrane P ra x isa br. 3 -4 /1 9 7 1 im ali zajednički sa sta n a k redakcije sa članovim a redakcijskog savjeta u Beogradu, gdje sm o se m orali porazgo varati o nastaloj situaciji, a ujedno dogovoriti za sljedeću K o r č u la n sk u lje tn u šk o lu te godine, u čijem su Odboru bili i neki kolege iz B eograda. Sjećam se da sm o tada - da izbjegnem o uobičajeno p risluškivanje od stran e za to »zaduženih«, a bilo ih je i na F ilozofsk om fak u ltetu u B eogradu - sastanak upri ličili na obali D unava u jednoj običnoj gostionici. Sastanak je potrajao duže, a nakon toga su m nogi otišli u šetnju. U gostio nici sm o o sta li sam o Đurić, kojega sam zam olio za razgovor, D anko G rlić i ja. Osuo sam oštru paljbu na Đ urića i njegov tekst i rekao da takvi poput njega ne bi trebalo biti u našem društvu (on je bio jedan od članova Odbora Škole), jer da on dobro zna, kako praksi sovci n isu n acion alisti, i da m u dvobroj 3 -4 /1 9 7 1 i njegova za-
104
brana može to dobro ilustrirati. Moj je napad bio toliko žestok, daje Đurić samo mucao sav blijed u licu, jer nije očekivao tako nešto od mene s obzirom na naše korčulansko druženje. On je bio »iznenađen« (!), što ja - a podršku mi je dao pritom i prisutni Grlić - u njegovu članku nalazim »i tragove nekog nacionalizma«!, što me je još više naljutilo, pa smo mu Grlić i ja na njegovu tekstu pokazivali o kakvim se njegovim veliko srpskim tezama radilo. No, on je odbacivao od sebe svaku su bjektivnu namjeru da piše nacionalistički tekst, što je nama dvojici zvučalo gotovo nevjerojatno! Odmahnuo sam rukom i otišao od stola, i tako smo se rastali uzajamno uzbuđeni i ne zadovoljni međusobnim »nesporazumom«, kako g a je okrstio Đurić. D aje tada moja reakcija spram Đurića bila opravdana, i da sam točno naslutio kuda vode njegove teze, potvrđuje se i danas, kad iz vjerodostojnog izvora u Beogradu čujem, kako je upravo Đurić jedan od glavnih sofisticiranih razrađivača i glasnogovornika velikosrpskog nacionalizma, i to u krugu onih, za koje mi je nekada predbacivao da se s njima družim i sura đujem! Da čovjek ne povjeruje! N ešto manje od godine dana potom Đurić je bio optužen i osuđen na zatvorsku kaznu od devet mjeseci zbog tog nacio nalističkog ispada, pa je kaznu izdržavao u Požarevcu. Tada je Rudi Supek na sastanku redakcije tražio da se reagira u Đurićevu korist, te je već donio svoj gotov tekst pod naslovom »Za slobodu akademske diskusije«, s obrazloženjem d a je svoj tekst Đurić objavio doista nakoti diskusije na Pravnom fakul tetu, a tada je to objavio kao »prilog akademskoj diskusiji«! Nastala je u redakciji burna i gotovo žestoka diskusija među nama o tom Rudijevu prijedlogu, pa smo Kuvačić, Grlić i ja bili oštro protiv objavljivanja tog članka u Praxisu, dok su se drugi kolebali s odlukom. Moja je argumentacija, a s njom su se složili Kuvačić i Grlić, bila usmjerena na jedan bitni moment: To se događalo u vrije me kad su u Hrvatskoj na zatvorsku kaznu osudili pored osta lih i neke naše studente-zbog njihova ja vn o g nacionalističkog djelovanja, a redakcija to nije komentirala, nego samo općim stavom da osuđujemo svaku inkrim inaciju nečijeg političkog
105
d je lo v a n ja , jer na to svatko im a pravo, ali u konkretnom slu čaju npr. G otovca, B u d iše, Č ička i drugih nism o se ničim oči tovali. N ek ih sm o razloga za to, doduše, im ali, jer su nas ti n acion alisti napadali i tražili naše isključivanje s Fakulteta, pa i hap šenje .32 Ali - i tu je bila srž našeg odbijanja da se brani Đ urić - ako već nism o protestirali protiv hapšenja ovih u H r vatskoj, onda nism o im ali razloga ni argum enata da tako ne postupim o i u slučaju Đurića! No, to u redakciji ipak nije prošlo, s argum entacijom da je posrijedi ipak razlika izm eđu »aka dem ske diskusije« i ovih na ših h rvatskih događanja, koja su se razm ah ala u čitav jedan pokret, tj. u m asovni politički po kret zvan M aspokl Tako je taj Supekov članak objavljen protiv volje m anjine. D akako da je nak on toga n a sta la graja u redovim a hrvatskih n acion alista uz isti ovaj argum ent, što sm o ga iznijeli u redak ciji n as trojica, pa se to provlačilo i provlači protiv P ra x isa sve do n aših dana, s optužbom za pristranost prem a srpskom n a cionalizm u , što naravno nem a nikakve veze, ali je tako ispalo. Zato i pišem ove redove, jer usprkos svem u i argum entim a za i protiv sm atram , kao i tada, d a je tim e redakcija Praxisa učinila jed n u od dviju k ru p n ih g reša k a . Ad 2. Sa D obricom Cosićem upoznao sam se dosta rano, 60-ih godina, kad se suradnja izm eđu zagrebačkih i beogradskih filo zofa i sociologa počela inten zivirati, a naročito nakon godišnje sk u p štin e J u g o sla v en sk o g u d ru žen ja z a filozofiju u Vrnjačkoj Banji 1964. godine. Tako se sjećam vrlo dobro, jer mi se to usjeklo u pam ćenje, iz raznih razloga tada i kasnije, kako je Ć osić n ak on jed n o g n a šeg sa sta n k a u B eogradu pozvao Gaju P etrovića i m en e k sebi dom a n a večeru (a tada je on sta n o vao u Palm otićevoj ulici br. 1. Večera je tek la u običnom tonu s razgovorom o svem u i svačem u, a posebno je Cosića zanimala situacija u našoj filozofiji. A onda sam najednom osjetio kako Ć osić sve više i radikalnije počinje zastupati, obrazlagati i ar32 Jer su se tada 1971. jako osilili, pa su se već mnogi vidjeli na vlasti, te su rađene neke »crne liste« za odstrel, na kojima smo »nepogrešivo« bili i mi, što smo doznali iz njihovih vlastitih redova tada!
106
gumentirati tipično srbijansko nacionalističko stanovište, čak i s nekim velikosrpskim tezama. Gajo i ja gledali smo ga u čudu i šutjeli pritom kao pristojni gosti, na što je on reagirao upitom: »Što je, čini mi se da se baš ne slažete s mojim stavovima? A u čemu ja tu grešim, zar ja nemam pravo u tome?« Tu je meni prekipjelo, pa sam mu izrekao takve stvari o tom njegovom nacionalizmu, da sam ga čak na njegovo zabezeknuto čuđenje poslao u materinu, pa sam ga nazvao četnikom, i kako se usu đuje nama uopće govoriti te svoje nacionalističke bljuvotine, kad zna kakav je stav Praxisa uopće, a posebno u odnosu na nacionalizam s bilo koje strane on dolazio! Dobrica se nakon te moje bujice okrenuo Gaji i upitao: »Dobro, a što ti kažeš, Gajo, na sve ovo što je sada izrekao Kangrga? Ne vjerujem da je to i tvoje mišljenje?!« A onda mu je Gajo, kako on to zna, posve mirno odgovorio: »Slušaj, Dobrica, ja se od riječi do riječi slažem sa svim ovim što ti je Milan rekao, a ti dobro razmisli što si nam ovdje govorio i zastupao, jer s time se nitko u Praxisu i našem u krugu u Zagrebu uopće neće i ne može složiti! Upravo suprotno, toliko da znaš! A sada bi tre balo s tom diskusijom završiti!«. E, sad, sa Cosićem je kasnije bilo svašta: postao je partijski ne podoban najprije nakon diskusije o Kosovu u CK SKS, čiji je tada bio član, pa je isključen, pa je glumio disidenta, pa je oko sebe okupljao istomišljenike, među kojima su bili i neki beo gradski »praksisovci« (Marković, Tadić, Stojanović i drugi), pa mu je kasnije za njegova predsjednikovanja Sveta Stojanović postao glavni savjetnik itd. Za to vrijeme kad je bio u ulozi di sidenta, nisu mu u Srbiji htjeli (ili smjeli, svejedno!) objavlji vati knjige, pa je njegova djelđ izdalo riječko-opatijsko izda vačko poduzeće »Otokar Keršovani«, zbog čega su nakon toga odstranjeni s posla i smijenjeni glavni urednici itd. Tako je Ćosić postao jedan od predstavnika otpora partijskoj politici. No, što dalje, to više u Ćosića je dolazilo na vidjelo njegovo »pravo uvjerenje« srbijanskog nacionaliste, pa se tako i mani festirao i postao »duhovnim ocem srpskog naroda«! Najveći moralni i intelektualni pad, međutim, doživio je svojim govo rom u Budvi po dolasku na vlast Slobodana M iloševića (a taj
107
sam tek st sačuvao do danas), kad je među ostalim izjavio, kako se tek s a d a nakon čita va svo g ž iv o ta osjeća - slo b o d n im čovje kom , pa je govoreći o Crnoj Gori - »hofirajući« pritom Crnogor cim a na vrlo n euk usan način - proglasio Crnu Goru »srpskom S p a r to m « i davao svesrdnu podršku M iloševiću kao »spasitelju vasceloga srpstva«! A to je bio Cosićev krah, pa su ga se počeli odricati i njegovi bivši sum išljenici. N o, godine 1974, kad je već bilo očito da su P ra x iso vi dani od brojeni, ne znam tko je donio odluku da se Cosiću, kad je već bilo posve bjelodano njegovo nacionalističko stanovište, objavi njegov članak »Kultura i revolucija«, u kojem doduše nije došla do izražaja C osićeva nacionalističk a pozicija, ali je on svojim općim javnim djelovanjem u Srbiji već bio »hvaljen« zbog svojeg nacionalističk og »imidža«. N as nekolicina negodovali smo zbog toga očitog propusta i krivog poteza, jer nam nipošto i nikako nije u tom času bio potreban jo š i jed an - Dobrica Ćosić! Ali bilo je već prekasno, a odm ah iza toga došlo je do definitivne zabrane časopisa. N o, tim e je - kao što je rečeno - učinjena i d ru g a krupna greška u uređivanju časopisa Praxis, pa to treba i otvoreno priznati. To pak sa svoje strane potvrđuje prethodno istak n u to, kako je dolazilo do r a zm im o ila že n ja u stavovim a i odlukam a m eđu sam im članovim a redakcije; o nekoj apsolutnoj hom ogen osti nije m oglo biti ni riječi! Pri svem u tom e valja naglasiti kako je uređivanje jednog ta kvog časop isa poput P ra x isa vrlo složen, nezahvalan i osje tljiv posao, koji je zahtijevao m nogo sabranosti, opreza i širine pogleda, kako bi se u danom tr en u tk u »pogodio pravi nerv« u stavu i odluci, a prije svega u p ro cje n i onoga bitnoga, a da se nikad ne isp u šta iz vida ono početno: da sm o filo zo fijsk i časo pis s p retenzijom velikog ranga ne sam o u našoj »domaćoj« sredini, nego i u inozem nim razm jerim a. A to P raxis nije n i kada zaboravljao i iznevjerio, usprkos navedenim većim ili m anjim propu stim a, kojih uvijek u takvom radu ima.
108
Burna 1968. godina
Godina 1968. postala je poznata po jednom značajnom doga đaju u svijetu, kako u Europi, tako i u SAD - po studentskim nemirima i protestim a. Taj se studentski bunt manifestirao i kod nas u tadašnjoj Jugoslaviji, a u Beogradu je došao do svog vrhunskog razmaha. Tako je u uzavreloj atmosferi i sam Tito morao intervenirati, kako bi se ti veliki nemiri koji su prijetili samom sistemu, i još veća nezadovoljstva tadašnjim birokrat skim vladanjem zemljom i velikim zloupotrebama vlasti na svim područjima života, bar nekako smirili. Tito je čak (naravno, u svom demagoškom stilu!) dao za pravo studentima, naglaša vajući kako se »mora stati na kraj svim birokratskim uzurpa cijama vlasti na svim razinama«! Iako je, međutim, student ski bunt u Beogradu bio indirektan povod onome u Zagrebu, nisu oni bili ni slični, a još manje identični, ne samo po inten zitetu, organiziranosti, upornosti i dosljednosti beogradskih studenata, pa i svojim posljedicama, nego je bunt u Zagrebu imao svoje specifičnosti, što je i razumljivo s obzirom na dru gačiju situaciju. Kad govorim o specifičnosti zagrebačkih događanja, svakako je potrebno prije toga pozabaviti se bar ukratko jednim pret hodnim događajem u tom istom Studentskom centru Zagrebač kog sveučilišta. Bilo je to ovako: Na 5. maja 1968. godina slavila se 150. godišnjica rođenja Karla Marxa i ujedno 85. godišnjica njegove smrti (1818-1883). Od sveučilišnog odbora za tu proslavu bio sam zadužen za orga nizaciju proslave tih godišnjica u Studentskom centru, tj. u kinodvorani tog centra. U tu sam svrhu uspit) angažirati neke umjet nike i pjesnike, glazbenike i glumce, pa su se tom e odazvali npr. glumac Zlatko Crnković kao recitator pjesama i nekih
tekstova, zatim violin ist Josip Klim a, zatim mali orkestar i još neki. Proslava se trebala održati na sam dan M arxova rođenja, tj. 5. maja, a prije toga skupili sm o se u tzv. maršalatu (dvorani za prim anje gostiju) Stu d en tsk o g centra. U z direktora S tu d en tsk o g centra M ustafu H erem ića prisutni su bili neki sveu čilišn i partijski funkcionari i drugi, i tako smo čekali početak proslave u kinodvorani. N akon nekog vremena, neposredno pred početak, oko podneva dođe na vrata glum ac Z. Crnković i potiho me sav uznem iren ptizove van, te mi u s plah iren o kaže: »Profesore, događa se nešto vrlo neugodno, dođite da vidite!«, i povede m e do vratiju kinodvorane i poka že rukom po dvorani: »Pogledajte, profesore, što da radimo, da li da se program uopće održi?!« Pogledao sam, i sam neugodno izn en ađ en izgledom u dvorani, i im ao sam što vidjeti: zajedno sa C rnkovićem brojio sam prisu tn e stu d en te u sredini dvora ne i izbrojili sm o ih točno 10 (deset). N isam mogao vjerovati vlastitim očim a i nisam znao što da učinim o. A nisam smio sad od u stati i jedn ostavn o obu staviti izvođenje već pripremljena program a na tribini, jer bi to bila bruka, pa sam rekao Crnkoviću, n eka se počne s izvođenjem , makar i za ovih deset pri su tn ih . O tišao sam natrag u »maršalat« i rekao srdito već s vratiju: »Evo, idite pogledati tam o, to je vaše djelo, ta j e vaša partijska politika dovela dotle, da vas već svi studenti i ne samo oni jed n ostavn o dezavuiraju. To je vaše djelo i vaš socijalizam! Idite sad u dvoranu da je »popunite«! Svi su se digli i pošli u dvoranu zab ezek n u tih lica, vidjevši je praznu. Koncert je odr žan u cjelini za nekih 25 prisutn ih. I tako je »svečano prosla vljena« M arxova godišnjica u S tu d en tsk o m centru u Zagrebu, a ja sam se zakleo da više neću biti organizator bilo kakve pro slave, pa sam tako i postupao. Ovo ja sad pišem ne radi toga da bi se posebno govorilo o pro slavi M arxovih godišnjica, nego radi jedn e usporedbe s onim što se točno m jesec d a n a p o slije toga dogodilo u tom istom S tu den tskom centru i u istoj toj kinodvorani: Studenti su masovno (oko 2 0 0 0 studenata) u svojim dem onstracijam a zahtijevali »dosljedno sprovođenje U djelo proklam irane socijalističke revo lucije«, pozivajući se pritom i na prije mjesec dana ovdje deza vuiranog -M a r x a . T im e se norm alno postavilo pitanje: o čemu
110
je tu riječ i kako se to u mjesec dana mijenja stav studenata u odnosu na jedno jedino pitanje - pitanje socijalizm a i svega u vezi s tim?! Odgovor je samo jedan: Studenti nisu dovodili u pitanje ni Marxa, ni socijalizam, nego - staljinističku birokra ciju, koja je postala »posjednik« i Marxa (dakako, pod njezinom vlašću već »prepariranog«, falsificiranog i staljiniziranog, a za pravo odbačenog kao smetnju njezinoj politici!) i socijalizma, pa se spontano protestiralo p rotiv sistema, koji se prikazuje socijalističkim i progresivnim, a sve je prije nego to, odnosno, upravo je najočitija i nepodnošljiva suprotnost tome. Zato je ovaj studentski protest u ime nečega boljega i taj bunt bio i ostao svijetla točka ijedan od najprogresivnijih događaja u hi storijskom razvitku našeg suvremena društva, pa to ne mogu izbrisati nikakvi naknadni nacionalistički napori da umanje značenje i ulogu tog pokreta, ili da ga čak izbrišu iz historije suvremene Hrvatske. Upravo ovih dana kad pišem ove retke gledao sam na televiziji, koja je još uvijek u rukama hadezeovaca (a tako će po svemu sudeći biti još jako dugo, samo pod drugim imenom), tj. krajem veljače 2 0 0 0 . godine razgovor nacionalistički (da ne kažem jednu jaču riječ!) impregnirana profesora historije na Filozof skom fakultetu u Zagrebu Ljubomira Antića sa novoizabra nim ministrom za kulturu »nove vlade« Antunom Vujićem o zbivanjima na Sveučilištu u vezi sa studentskim buntom 1968. godine. Svakako je instruktivno i još više - začuđujuće, da je prof. Antić za svog sugovornika o tom događanju iz 1968. go dine izabrao upravo Vujića, koji uopće nije bio sudionik tih zbivanja u Studentskom centru tom prilikom! A onda smo imali priliku slušati paušalne i apstraktne opservacije i konstrukcije nekadašnjeg Savkina adlatusa iz 1971. godine.331 sada taj m i nistar kulture svojemu nacionalističkom sumišljeniku prof. " On je na prvim izborima 90-ih u Maksimiru svečano predstavljao Savku kao »našu ružu Hrvatske«, pa je zatim osnovao svoju vlastitu socijaldemo kratsku stranku, pa je izjavljivao da »ni mrtav ne bi ušao u Račanov SDP«, pa je onda ipak ušao u taj »Račanov SDP«. Pa je postao sekretar »političke komisije SDP-a«, pa je na koncu balade nakon pobjede na izborima 3 . 1 2000. postao ministar za kulturu u Račanovoj vladi, pa... ima li još nešto?!
111
A ntiću dijeli li etik ete - nakon više od tridesetak godina - o M ila n u K a n g rg i i G aji Petroviću kao »predstavnicim a dogm atsko-konzervativne filozofijske pozicije« (od koga lije samo dobio tu form ulaciju, valjda od Savke iz njezinih »memoara«?!). To je bezobrazluk nekadašnjeg stu d en ta našeg Odsjeka za fi lozofiju, koji m i je jednom (a bilo je to prije nego što je 1971. ušao u M aspok) nakon m ojeg predavanja na hodniku pristu pio i iskazivao divljenje djelatnosti P ra x isa i »hrabrio« nas da ustrajem o u našim naporim a, pa je onda devedesetih godina to ja v n o za n ijek a o (kojeg li beščašća!) na upravo degutantan način. Tako se i u ovoj takozvanoj »novoj demokratskoj klimi« nastavlja falsificiranje najprogresivnije djelatnosti što se u ovoj zem lji dogodila u najnovijoj historiji Hrvatske. N o, budući da se na djelatnost P ra x isa od prvih brojeva časo pisa pa sve do današnjeg dana nataložilo toliko sm eća, treba ovdje i u vezi s tim stu d en tsk im zbivanjim a 1968. godine reći n ešto podrobnije, jer su i ti događaji bili povezani s direktnim utjecajem praksisovaca. A osim toga, tu su na djelu »u punom svojem sjaju« bili neki o d g la v n ih a k tera »švercera vlastitog života«, gotovo kao p a r a d ig m a to g određenja. Treba ovdje po štiv a ti upravo kronologiju tih događaja u S tu d en tsk o m centru početkom lipnja 1968. Idim o dakle tim putem što se tiče su djelovanja nekih praksisovaca u tim zbivanjima. U srijedu 5. lipnja 1968. godine im ao sam redovitu nastavu od 10 do 12 sati u Odsjeku za filozofiju. N akon predavanja izišao sam n a hodnik i tu sreo kolegu Gaju Petrovića. Malo sm o po razgovarali, a iza toga uđoše u hodnik dvoje naših studenata, koji n as saletješe svojim uzbudljivim izjavama: »Zar ne znate, profesori, šta se zbiva u S tu d en tsk o m centru? Tamo su dem on stracije u punom jeku! Stu d en ti protestiraju protiv postojećeg sistem a, protiv birokracije i izdaje socijalizma. M islimo da biste vi tak ođer trebali vidjeti, što se to tam o događa, zar ne?! Sto vi m islite o tome?« Gajo i ja sm o se pogledali i nism o u prvi čas bili načistu, da li. da odem o u S tu d en tsk i cen tar u Savskoj ulici. U šli sm o u moj kabinet i porazgovarali o tom e, što nam je činiti. Zašto studenti sm atraju, da i mi treba da odem o tam o? Nekako su nas pove zali s tim , što se tam o događa! Onda sm o odlučili da ipak ode-
112
mo tamo i da vidimo što se to događa. Kad smo stigli, odmah nakon ulaza u Centar nalazila se velika grupa studenata, koji su nešto, za nas tada još nejasno, izvikivali. Kad smo se pribli žili skupini koja se naočigled sve više povećavala sa svih strana, čuli smo skandiranje zahtjeva za provođenjem do kraja socija lističke revolucije i protestne povike protiv »socijalističke biro kracije« koja je izdala socijalizam. Čuli su se uzvici za potrebom davanja podrške drugovima studentima u Beogradu koji pro testiraju protiv »pokvarena birokratskog sistem a i lopova na vlasti«. Gajo i ja postajali smo tu neko vrijeme u toj bučnoj skupini, a onda je naišao i Vanja Sutlić, zatim Mladen Čaldarović, student Šime Vranić i nova grupa studenata, pa smo se svi zajedno povukli u restaurant Centra na Savskoj. Razgova rali smo o svemu što se događa i razmijenili mišljenja. U jednom trenutku iza toga došao je k našem stolu sin V Sutlića, Vanja junior i prilično uzrujano počeo je povišenim glasom optuživati sve nas profesore, da kako nas nije sram nezainteresirano sje diti ovdje, i što smo se separirali od ovih studentskih zahtjeva i uopće od čitava ovog događanja unutra, a - rekao je naglašeno - »sva vaša djelatnost kao filozofa i profesora išla je upravo u smjeru ovih sadašnjih studentskih protesta i zahtjeva za ukida njem te nakaradne birokratske vlasti i prakse u zemlji!«. Vanji starijemu bilo je pritom malo neugodno, što nas njegov sin apostrofira na taj način, pa smo se pogledavali, i napokon je Sutlić rekao: »Pa, kad nas već ovi šmrkljivci provociraju i napadaju zbog neodlučnosti, hajde da se priključimo i da vidimo, što se to zapravo događa!« Ušli smo svi ponovo u dvorište Cen tra, a tamo se već sve »zapjenilo« od govorancija, uzvikivanja parola i protestiranja protiv postojeće birokratske vlasti. Na krovu iznad menze opazili smo glumca Fabijana Sovagovića kako zanesenim i uzbuđenim glasom recitira Krležinu pjesmu o »crvenom vjetru«, uz buran pljesak svih demonstranata. A onda je vrlo brzo ispred ulaza u menzu postavljena povišena drvena govornica, i tu su se počeli redati govornici, prije svega studenti, a onda je jedna grupa, videći profesore među sobom, pa čak i prorektora Slavka Macarola, počela tražiti da se i pro fesori priključe protestu svojim govorima. Tako je počelo. Bilo je tu oko desetak profesora s različitih fakulteta, pa smo i mi iz naše grupe jedan za drugim uzeli riječ, uglavnom na liniji
113
stu d en tsk ih zahtjeva za borbu protiv birokratskog sistem a i za uspostavljanje istin sk ih socijalističkih odnosa u zemlji, te je pritom u svom nastup u Su tlić izbacio parolu: »Na em inentno kom u n ističk e solucije!«, pri čem u je dobio buran aplauz. Tako se to u sve većem zanosu odvijalo do tren u tk a kad je oko četrn aest sati došlo do iznenadne jake kiše, koja je već prepuno dvorište pred m enzom otjerala u kinodvoranu, koja se začas nap unila tako da više nije bilo sjedećih m jesta, pa se stajalo okolo dupkom pune dvorane. Prije toga jedini je kon trast čita vu tom naelektriziranu raspoloženju studenata bio student m ed icin e Slobodan Lang, koji je uz protestne zvižduke cijelog dvorišta n a krovu m en ze zagovarao postojeći sistem i protivio se tim dem onstracijam a, ali je ubrzo bio ušu tk an i zaglušen povicim a sa svih strana. U kinodvorani tek je sad počelo ono »pravo«. Tu se stu d en t ska m asa uzbuđivala na n eke govore i studenata, a kasnije i profesora. N a bini je bio instaliran zvučnik, tako da se dobro čulo po prepunoj dvorani. Stajao sam po strani kod izlaza blizu govornice, a pokraj m en e bio je i tadašnji sekretar Sveučili šn og k om iteta, profesor P ravnog fakulteta N ikola Filipović, koji m i je u sve uzavrelijoj atm osferi prišao i rekao: »Milane, daj reci i ti neku riječ, vidiš da situacija izm iče kontroli, tebe stu d e n ti žele čuti, sm iri situaciju, m olim te, iziđi na pozorni cu!« Vidio sam u pozadini i tadašnjeg predsjednika Sveučili šn og kom iteta D ušana Čalića, pa mi se u tom trenutku učinilo, blago rečeno, nepriličnim , da se ovi partijski funkcionari drže po stran i i rezervirano prom atraju što se tu događa, u tren u t ku kad bi baš oni trebali n ešto reći i zauzeti nekakve stavove, kojim a bi objasnili sm jernice svoje politike. Ali, ne, oni guraju druge (čak i m ene kao vanpartijca!) na to da sm iruju situaciju, pa sad Filipović od m en e traži da govorim, a što? Rekao sam m u upravo to: »Slušaj, N ikola, zašto ti ne govoriš, ili Calić ili netk o od vaših? N ego guraš m ene na to! Što vi u Partiji tu če kate, zar nije vaša d u žn o st da upravo u ovakvim situacijam a, kad je riječ o elem entarnim problem im a našeg aktualnog sta nja zau zm ete određene stavove i objasnite studentim a o čemu je riječ! Idi, N ikola, pa sm iri tu m asu, a m ene pusti na miru!« On je sam o slegnuo ram enim a i malo se udaljio od m ene.
114
Zatim se u čitavoj toj gužvi, kad su se već izredali mnogi go vornici, pojavio na pozornici najprije Šime Dodan, a onda za njim i Marko Veselica, koji su najprije podlo provocirali Gaju Petrovića, izazivajući ga i imputirajući mu to na licu mjesta da je upravo on »duhovni začetnik« tog studentskog protesta, na što su se javili uzvici negodovanja iz dvorane. Postajalo je sve uočljivije, kako Dodan i Veselica nastoje lukavo kanalizirati studentski bunt u nacionalističkom pravcu (a vjerojatno su dobili i takve direktive, pa smo tek kasnije saznali, o čemu je tu bilo zapravo riječ!), s poznatim parolama protiv srbijanskog gospodarskog pljačkanja Hrvatske. Te Đodanove i Veseličine nacionalističke floskule nisu tada naišle na odobravanje. Što više, obojica su na neke svoje stavove, koji su očito divergirali od osnovnog studentskog, na istinski socijalizam usmjerenog protesta i raspoloženja, dobili zvižduke sa zahtjevima da se odstrane sa govornice. Tada je sve više dolazilo do komešanja kod izlaznih vrata iz kinodvorane, a u tom je trenutku jedan student (ne znam, da li je bio provokator, jer su s desne strane pred pozornicom sjedili udbaši i sve snimali na svoje voki-tokije, što sam ja odmah pri mijetio) izišao na binu i u mikrofon povikao: »Pa, gdje su sada ti vajni profesori, koji su vani govorili, a sada ih nigdje nema i šute, kao da se sve to njih ništa ne tiče!«. Da li nas je netko time htio otvoreno provocirati da govorimo i da se tako »kom promitiramo« pred ovim udbaškim »snimateljima«, ne mogu sada biti siguran. No, u tom sam se trenutku na ovu provoka ciju osjetio i sam prozvanim, uspeo sam se na pozornicu, od gurnuo tog studenta ustranu i uzeo riječ. Prvo što sam rekao bilo je to da sam glasno upozorio kako m i ovdje nismo rulja, nego akademičari, i da upravo na taj način i u skladu s tim našim statusom moramo ovdje i raspravljati, jer su problemi koji su doveli do tog našeg protesta veliki, i da se moraju rješavati na primjereni način. Rekao sam-da su studentski zahtjevi posve opravdani, i da treba ustrajati na njima, kako bi se bitni pro blemi socijalističkog kretanja rješavali na socijalistički, a ne na birokratski način. Studenti su tada počeli uzvikivati da se ide na ulice na demon stracije, te je jedna grupa najbliže izlaznim vratima iz kino-
115
dvorane nahrupila da iziđe i već otvorila vrata. Tada sam naj jačim svojim glasom (a im am ga zaista dovoljno!), ni sam svje stan te tren u tn e »moći nad masama« povikao prema grupi kod vratiju: »Prestani tam o! Zatvori vrata! N e ponašajte se kao rulja! Kud ćeš van, kad te vani čeka kordon milicije koji će te izm asakrirati pendrecim a! Zatvori vrata tam o, kad ti kažem, i uđ ite u n u tra da se akadem ski raspravlja!« N astao je tajac, a oni kod vrata povukli su se i zatvorili ih, pa su se onda na go vornici izm jenjivali sve do 19 sati. Kasnije mi je D. Čalić, od kojega sam telefonski tražio da mi da te udbaške snim ke cijelog toga događanja u C entru, odgovorio da ih on »nema«, ali m ije dodao kako se oni (Partija) tek sada moraju m ene bojati, jer d a je on sam vidio u dvorani, da sam ja p r a v i m asovik koji može m oćno utjecati na m ase, kad bi do toga došlo! Ja sam mu u polušali odgovorio: »Pa, onda se čuvajte m ene kad dođe do prave socijalističke revolucije kod nas«. On se nasm ijao i rekao da će to svakako im ati u vidu - kada do te revolucije dođe! Rekao sam: »Dobro, sam o čekajte!« N akon toga bili sm o svi mi govornici u dvorani pozvani u upravnu zgradu C entra na prvom katu, gdje su studenti zahti jevali da se oform i k om itet koji će form ulirati sve bitne zahtje ve stu d en tsk ih dem onstracija. Bilo je već 19 sati i trideset m i nuta, kad sam osjetio da tu više nem am što raditi, iako su me neki udbaši, a m eđu njim a i Branko C aratan, nastavnik na Fakultetu političkih nauka, nagovarali da ostanem pri formuli ranju, a ja sam točno osjetivši provokaciju odgovorio: »Slušajte, C aratan, d o s ta je da vi ostanete ovdje!«, i otišao sam kući. D rugo ju tro oko 9 sati zvoni telefon i javlja se neki glas iz Gradskoga k om iteta SK Zagreba, u Praškoj 6 , i naređujući mi kaže: »Ovdje Gradski kom itet, morate odm ah doći na sastanak u vezi jučerašnjih događaja, čekaju vas rukovodioci!« Zavikao sam u slušalicu: »Što ja tu moram i tko ste to vi, a da se niste ni predstavih, i kakav je to ton, jeste li vi poludjeli!?«, i spustio sam slušalicu. N akon pet m inuta javlja se opet Gradski kom i tet, a ja sam želio odm ah spustiti slušalicu, no pretekao me glas Pere Pirkera, sekretara Gradskoga kom iteta, pa mi Pirker kaže mirno: »M ilane, izvini, ti se dečki n e znaju ponašati, nemoj se zato uzrujavati! Mi te m olimo da dođeš na razgovor
116
o svemu aktualnom u vezi s jučerašnjim zbivanjima. Doći će i Gajo i Vanja, pa ćemo u miru proanalizirati što se to dogodilo. Molim te da svakako dođeš, čekamo te!« Otišao sam da vidim, o čemu se radi sad post festum, iako se odmah potvrdilo da je bilo nešto drugo. Kad sam stigao, rekli su mi da su Gajo i Vanja već bili i otišli, pa sam se odmah izne nadio već time. Tamo su bili pored ostalih Dušan Calić i Pero Pirker, pa sam tek tada shvatio, što oni od mene očekuju. Htjeli su naime da tog dana nakon studentskih nemira, jer je za taj dan od strane studenata zakazan nastavak protesta (6 . lipnja), i ja odem smirivati studente u Studentski centar. Pitao sam Čalića i Pirkera, idu li i oni tamo, a oni su odgovorili, kako oni ne žele ići, nego da je najbolje da idemo mi koji smo jučer prisustvovali protestnom skupu. Tada sam se zbilja naljutio, pokazao sam im u ogorčenju »bosanski grb« i otišao kući. No, Vanju Sutlića uspjeli su uplašiti (čemu je on bio sklon, pa je i zbog toga često pravio vrlo ružne, nedostojne i nemoralne poteze). Zbog toga sam se i razišao s njim. Iako smo bili još od studentskih dana dugogodišnji prijatelji, on me je u društvu kad nisam bio prisutan blatio na najneukusniji način, što su mi nakon toga javljali prisutni kolege. No, kad već govorim o Sutliću, moram naglasiti - jer mnogi, a naročito novinari sve do danas Sutlića nazivaju praksisovcem - kako Vanja S u tlić nikada nije bio praksisovac ni u kojem sm islu , i to iz jednog jedinog razloga što nije imao hrabrosti da to bude. Jedino je dolazio na Korčulansku školu, gdje je nekoliko puta bio i refe rent i sudionik u diskusiji. Sutlić je dakle »pristao« na to da ode u Studentski centar toga dana (a bio je i tada pod alkoholom, kao i uvijek kad je radio nešto, za što je i sam znao osjetiti kako to ne valja činiti!), pa je otišao govoriti studentima (zajedno s tadašnjim rektorom Ivanom Supekom i na isti način), pa su ga studenti isfučkali i prekidali negodovanjem, jer je taj njegov »smirujući govor« bio isuviše bljutav za studente! On je, međutim, ispunio svoju »uobičajenu partijsku dužnost«, iako nije bio u Partiji. Ali takvi su ga njegovi »dobro smišljeni ekscesi« uvijek čuvali od svih eventualnih neprilika na Fakultetu i uopće, sve »pod zaštitom Partije« koja g a je »uvijek trebala« za određene zadatke.
117
Šim e Dodan i Marko Veselica na udbaškom zadatku M eđutim , nije tim e toga dana (5. lipnja) u glavnom stu d en t skom zbivanju bilo sve gotovo! U veče nakon toga i noću od 5 . na 6 . lipnja po nalogu CK SK H (Miko i Savka) u d b a ši Šim e D o d a n i M arko Veselica im ali su zadatak da po studentskim dom ovim a ra zb ija ju stu d e n tsk i bun t i da odgovaraju studente od n astavka protesta 6 . lipnja u S tu d en tsk o m cen tru , kako je bilo zakazano. N aši su nas stu d en ti koji su stanovali po dom o vim a drugog dana obavijestili, što se sve događalo i govorilo, i beskrupulozn o lagalo na tom obilaženju studenata od strane D odana i Veselice. Oni su sve svoje argum ente svodili na tezu, kako su stu d en tsk i b u nt i proteste organizirali praksisovci svojim »lažnim parolama« dobivenim iz Beograda, kako bi stu d en te »okrenuli protiv sam oupravnog socijalizma« i partijskog i državnog vodstva u H rvatskoj, i to pod vodstvom »beograd sk ih četnika« na čelu s tam ošnjim praksisovcim a. D odan i Ve selica vikali su tu noć po dom ovima: »Ne dajte se varati od tih praksisovaca, pas im m ater neprijateljsku, uskoro ćem o ih pobacati s fak ulteta, to su sluge Beograda i Srbije i njihovi pla ćenici, koji rovare ovdje u Hrvatskoj za njihove'interese, p... im m aterin a lopovska!«... i u tom tonu, s to je potrajalo čitavu tu noć. D rugog im se dana na tom istom poslu i istim parola m a pridružio i D ušan Bilandžić, koji je također tež ište svojih parola stavio na praksisovsku vezu s Beogradom, pa je galamio da M ihailo M arković na čelu četnika maršira na osvajanje N a rodne skupštin e... i tako dalje .34 34 Kad sm o koncem te godine (ili početkom 1969?) putovali na neki simpozij u Beograd, gledajući kroz prozor vagona na zagrebačkom kolodvoru prije polaska vlaka, opazio sam zaprepašten kako Rudi Supek pod ruku dolazi prem a našem vagonu s - Dušanom Bilandžićem! Nisam mogao povjerovati svojim očim a da ga vodi u naš vagon! A on g a je doveo u - naš kupe. Mislio sam d aje Rudi poludio! Bilandžićje sjeo upravo nasuprot meni, a ja sam izgu bio živce, pa sam ga odmah napao riječima: »Kako se, Bilandžiću, usuđujete sjesti u naš kupe nakon svega onoga što ste onih studentskih dana izgovo rili o nam a praksisovcima?! Kako vas nije stid?! Imate li vi imalo obraza?! To je nedopustivo!« A Supeku sam oštro rekao d a je lud! A Bilandžić, »mrtav-hladan«, a da ni ne trepne odgovori meni: »Druže Kan grga, nisam ja tu ništa kriv, kao što vi to mislite!« Bio sam zaprepašten tim
118
Devetnaestog lipnja Vjesnik u srijedu (V U S) ustupio je M. Ve selici veliki prostor, kako bi - po riječima redakcije - čitatelji dobili »pravi uvid« u protekle događaje na Sveučilištu prilikom studentskih nemira, pa »objavljujući ovu kroniku, uvjereni smo da ona ima draž neposrednog svjedočanstva o tim značajnim događajima...« I sad Veselica i pismeno nastavlja svoj udbaški zadatak, te upravo on postaje »pravi svjedok« svega što se tada događalo! A gotovo sve što je on o tome »svjedočio« bilo je obi čan falsifikat, denuncijacija, lažno prokazivanje naročito prak sisovaca (prije svega Gaje Petrovića i Milana Kangrge), ali i drugih »sumnjivaca«, pa kaže: »Vrlo veliku ulogu stvaranja atmosfere da se ide na ulicu odi grao je i književnik Bruno Popović. Tako su se, po mom mi šljenju ne sasvim slučajno (!) našli na okupu drugovi: Gajo Pe trović, Mladen Caldarović, Milan Kangrga i drugi... Grupa eks tremista često je skandirala ‘Gajo, Gajo!’. Već se u početku vidjelo daje Gajo Petrović idejni vođa i glavni strateg ovog zagrebačkog ultralijevog ekstremističkog pokreta!« Po Veselici - kao što se vidi iz njegovih riječi - jedan od tih eks tremista, koji su »stvarali atmosferu da se ide na ulicu«, bio je i Milan Kangrga, a malo dalje piše sljedeće: »Drug Milan Kan grga govorio je i pozivao studente na revolucionarnu akciju, bio je protiv ulice (!), ali nije polazio od platforme savjetovanja u Izvršnom komitetu CK SKH, niti drugih dokumenata i od luka Saveza komunista«. Ova poslednja konstatacija-denuncijacija bila je upravo ko mična (što njemu tada naravno nije palo na pamet, eh, treba je imati, no nije lako kad se svjesno laže!), je r on je znao da j a nisam bio član Saveza komunista, p a me nikakve njegove odluke hladnim odgovorom, pa sam gledajući ga direktno u oči upitao, što on to go vori, kao da smo ovdje svi ludi?! Na to Bilandžić jednostavno odgovori: »Ja sam te stavove i takve informacije dobio od druga Mike (Tripala), s direkti vom da ih raznosim po studentskim skupovima i domovima, i ja sam to go vorio!« Upitao sam ga ljutito, da lije on u sve to sam povjerovao, a on m ije odgovorio, kako nije mogao sumnjati u Mikine riječi, što ih je on vrlo ozbiljno i odrješito isporučio njemu telefonski. Pitao sam ga, da lije on malo dijete, kad može povjerovati u takve očite besmislice, a on mi je opet posve hladno odgovorio, kako je on partijac i vojnik Partije, koji veruje u rukovodstvo!
119
i savjeto va n ja n isu m ogle o b a v eziv a ti! No, ta glupost bila je ono najm anje u tom V eseličinu »pravom čaru svjedočanstva«, jer je on u tom svom napisu izgovorio toliko laži i objeda na račun m nogih sudionika tog zbivanja, da se to naprosto nije bilo dalo probaviti. Ali, u tom prikazu nije, naravno, sm jelo izostati ono - »glavno«: »M islim da neću pogriješiti, ako kažem da su sta vo vi D odana i m ene i naši nastupi u kinodvorani - kao i Vanje S u tlića kasni je (!) bili značajni za stvaranje atm osfere, u kojoj je bilo m ogu će drugačije pristup iti problem im a i m etodam a borbe, nego na početku m itinga«. N a ove V eseličine invektive, dezinformacije, falsifikate, denun cijacije, provokacije i laži osjetili su se pozvanim a na odgovor, odm ah u sljedećem broju V U S -a Bruno Popović, Gajo Petro vić, A ntu n Žvan, Ljubo B oban i M ilan M irić, koji su svi bili prozvani u tom V eseličinu članku kao »sumnjivci«. Oni su argu m entiran o pobili sve te laži i raskrinkali su Veselicu, a u svom odgovoru Gajo Petrović (da navedem o sam o to od svih ostalih) odgovorio m u je pored ostalog i poručio: »Da ta platform a hu m an ističk og sam oupravljačkog socijali zm a nije p r a v a p la tfo rm a D odana i Veselice (kako to sad sam V eselica izjavljuje), nije nitko od nas prisutnih u to vrijeme ni slu tio, a zbog te nam ‘n a iv n o sti’ nitko nem a prava zamjeriti. P oznato m ije da postoji c ijela je d n a p r o fe sija , čijim se pripad n icim a (takozvanim agentim a-provokatorim a), sa stanovišta te profesije ne zam jera što, u interesu vršenja svojih zadataka, u određenim sredin am a nastupaju i s platform e koja nije nji hova. N o, da bi jedan sveu čilišn i nastavnik i član SK (čak i član jed n og fak u ltetsk o g rukovodstva SK) m ogao s određenim ciljevim a javno istu p a ti s platform e koja nije njegova, to već prelazi moje m ogu ćn osti shvaćanja «.35 Sto se pak tiče M. Veselice i tog njegova napisa, kao i sve druge njegove djelatnosti, Gajo Petrović nije ni tada ni kasnije (jer je 1993. godine um ro) m ogao slu titi, našto će ispasti taj jedan od »švercera vlastito g života«, koji se 90-ih godina pojavio na po33 Sve ovo citirano je po zborniku Dokumenti - J un -lip a n j 1968, str. 518, izda nje P raxisa, što su bili zabranjeni, iako je u njima bilo objavljeno samo ono što je bilo štam pano u m nogim novinam a i časopisima prije toga.
120
zornici kao jedan od »velikih boraca« za (nacionalistički mi šljenu) hrvatsku državu, pa je na koncu postao čak i »posilni« jednog crnokošuljaša i ustaše - Ante Đapića! Žalosno, doista!
Politikantska lakrdija nastavlja se pred sucem za prekršaje Tek nakon svih događaja u Studentskom centru 5. i 6 . lipnja 1968. godine postalo je posve jasno da je sve ono što su u ki nodvorani tada govorili i nakon toga noću između 5. i 6 . lipnja po domovima harangirali Šime Dodan i Marko Veselica bilo rađeno po direktivi CK SKH (V Bakarić, M. Tripalo, S. Dabčević-Kučar) i Udbe. To se najbolje i najrječitije razotkrilo na kon napisa M. Veselice u VUS-u, pa je osim toga postalo posve jasno da je osnovni zadatak po toj direktivi bio prije svega: kompromitirati i optužiti članove redakcije časopisa Praxis (od kojih su na skupu u Studentskom centru sudjelovali samo G. Pe trović i M. Kangrga). Međutim, sve to - kao i obično kad se pod meće i laže, i kad se želi namjestiti lažna konstrukcija - nije bilo dobro »sinhronizirano«, pa se dogodila prava lakrdija: Sudac za prekršaje Ivan Barberić dobio je direktivu da nekolicinu sudionika optuži i kazni za prekršaj. Koji i kakav? Optuženi su i'kažnjeni: Inoslav Bešker, Gajo Petrović, Mladen Caldarović, Šime Vranić, Ante Rumora, Milan Kangrga i Ivo Sršen, za što? Presuda glasi: »KRIVI SU što su dana 6. VI 1968. u 15 sati kao članovi Akcionog odbora Sveu čilišta u Zagrebu održavali skup studenata u Studentskom centru bez prethodnog prijavljivanja nadležnom organu. Okrivljeni su time počinili djelo prekršaja iz člana 11. tač. 1 Osnov nog zakona o javnim skupovima, pa se na osnovu st. 1 citiranog za kona KAŽNJAVAJU... novčanim kaznama i određenim danima za tvora... itd.«
Pa, u čemu je bio taj »žalom« i ta lakrdija? Prije svega vidi se da je riječ o datum u 6. lipn ja, zatim o Akcionom odboru, i treće tu je spomenuto i ime M ilana K angrge (pa i Gaje Petrovića, na koga se to također nije moglo odnositi, jer nije bio prisutan)! 1. Tog 6 . lipnja na skupu u Studentskom centru nisu p risu stvovali ni Gajo Petrović ni Milan Kangrga.
121
2 . N i Gajo Petrović, ni M ilan K angrga nisu bili članovi tog Akcionog odbora, koji je bio osnovan 5. lipnja uveče, nakon glavnog protesta u kinodvorani Stu d en tsk og centra pošto smo Gajo Petrović i ja već n ap ustili prostorije C entra i otišli kući, i 3. ja se tog dana uopće nisam pojavljivao u Stu den tskom centrul M eđutim , riječ je o nečem u drugom e, pa se tako lakrdija na stavila: N ekoliko je sudjelovatelja u tim događajima bilo pozvano pred suca za prekršaje, ali sm o došli sam o G. Petrović i ja. N a tom tzv. spisku pozvanih bio je pored ostalih i Vanja Sutlić, pa sam upitao suca B arberića, što to znači da ostalih nem a, a on m ije sav crven u licu od neugodnosti (dobio čovjek direktivu od svojih nadređenih, pa što će sirom ah!) nešto promrmljao, da će i oni doći i tako n ešto , ali se sva ta nam ještena lakrdija napokon svela n a to da sm o bili osuđeni (i m orali platiti kaznu od 50 ti suća, ili tadašnjih 5 tisu ća dinara svaki) - sam o G. Petrović i ja!
Okupljanje »intelektualnih snaga« Prom atrajući događaje unatrag može se vrlo lako uvidjeti, kako je upravo 1969. godina (dakle godina iza studentsk ih zbiva nja) u H rvatskoj tad a i kasnije bila već obilježena kao početak (ili prekretnica) onoga političkoga kursa, kojim će biti zacrta no sve snažnije kretanje prem a njegovu klim aksu i vrhuncu u 1971. godini, tak ozvan og »maspoka« (m asovnog pokreta). Već su događanja oko stu d en tsk ih nem ira bila svojevrstan nago vještaj tom e, što m i još nism o znali. CK SKH dao je jasne sm jernice (tako se zvao i glavni dokum ent) za m asovno oku pljanje »svih hrvatskih snaga« za obranu hrvatskih interesa un utar SFRJ, u odnosu na sve druge republike u federaciji, a prim arno spram S rb ije. Čim se to kaže, m ože se odmah i vrlo jedn ostavn o n a slu titi, kako će tu u prvom planu odmah biti n acion aln i m om en ti. S obzirom na to da se glavnina cjelokupne akum ulacije zemlje slijevala ipak u cen tralnu kasu u B eo g ra d , svaka se republika osjećala - s pravom ili ne, to je drugo pitanje, jer se i Srbija tako osjećala - zakinuta, i to prije svega od strane Srbije, koja je bila »najbliža centralnoj kasi«. Hrvatsko je i državno i partijsko ru-
122
kovodstvo (što je zapravo bilo jedno te isto!) nastojalo zaštititi svoje interese, a prije svega ispraviti nepravdu, po kojoj je npr. glavnina prihoda od turizma u Hrvatskoj (a tada je turizam na Jadranu bio već u punom jeku) išla u Beograd. Svakidašnja parola bila je tih dana: »Ne damo se pljačkati od Srbije!« At mosfera u tom smislu bila je iz dana u dan sve usijanija, i stva rala se klima pod parolom: »Hrvati, na okup!« U toj i takvoj klimi rukovodstvo Hrvatske odlučilo je napraviti pripreme za široku mobilizaciju hrvatskog naroda oko zajed ničkog zadatka, da se što prije zaustavi trend »pljačkanja Hr vatske« od strane Federacije i od strane Srbije. Za to je - tako se tada rezoniralo u rukovodstvu - trebalo oko te politike oku pljati prije svega hrvatske intelektualce (bolje reći: inteligen ciju, jer to nipošto nije isto), to jest: umjetnike, znanstvenike i kulturne radnike svih profila. Tako su se tada vrlo često počeli pozivati na diskusije u zgradu Centralnog komiteta (takozva nu »kockicu«) grupe po dvadeset do trideset ljudi iz redova in teligencije. To se odvijalo tokom proljeća te 1969. godine, pa je tako došao red i na Praxis. Ali bio je pozvan samo kolega Bran ko Bošnjak (koji je uvijek smatran, i to s pravom, kao »neutral na osoba«, s kojom se lakše izlazi na kraj). Bošnjak, naravno, nije htio otići na te skupove u CK (a pozivi su slani ad personam) bez mišljenja ostalih članova redakcije, jer smo mi ionako bili u različitom tretmanu od strane partijskog rukovodstva, nego je to bilo prema bilo kome od pozvanih. A članovi su redakcije na svom sastanku rekli Bošnjaku: »Pa, bilo bi dobro da odeš tamo i da vidiš, o čemu se radi, pa ćeš nas poslije o tom e izvjestiti!« Kad se Bošnjak vratio s jednog takvog skupa u CK, nije nam mogao ništa artikulirano objasniti, o čemu se tu zapravo radi! Rekli smo: »Nije važno, to se nas ni ne mora ticati!« A onda je na redakciju došao još jedan poziv na sastanak u CK, s tim da pošaljemo koga hoćemo. Na koncu je donesena odluka da idem ja, što sam i prihvatio, jer me osobno interesiralo, o čemu se tamo razgovara, iako smo već i sa drugih strana nešto čuli o tome. I tako je na određeni dan došao crni mercedes najprije po Nedu R itz (koja je stanovala negdje u mojoj blizini), onda i pred moju kuću, pa smo se zajedno našli u zgradi CK.
123
U velikoj je dvorani na sredini bio veliki stol, a okolo je sjedilo otp rilike trid eseta k ljudi. Sasvim slučajno sjedio sam na sredi ni stola, a s druge je strane točno preko puta m ene sjeo Pero Pirker, tada sekretar CK. D iskusija je počela o raznim proble m im a, pred kojim a stoji H rvatska, pa su zatražena mišljenja su d ion ik a o tom e. M nogi su se žalili na položaj svoje struke, kao što to obično biva, na slabo financiranje, na odnose u in stitu cijam a m eđu ljudima, na pom anjkanje sredstava za rad i tom e slično. U jednom je tren u tk u vrlo glasno i oštrim tonom u zeo riječ film sk i redatelj A ntu n Vrdoljak, koji je počeo optu živati CK zbog njegove diskrim inatorsk e politike spram hr v atsk og film a, koji ne dobiva dovoljno sredstava, a »novci idu u B eograd«, pa je najednom ustao, povikao kako on tu nem a s kim ozbiljno razgovarati, i u h vativši se jednom rukom za muda preko hlača, pred cijelim je skupom u tom rpoložaju obir šao dugi stol i napustio dvo: Prvi dco ranu. N a sta o je tajac i oči ta k on sternacija m eđu pri su tn im a tim neku lturnim i prostačkim Vrdoljakovim ispadom , a naročito m eđu
124
ženskim dijelom skupa, pa je Pirker predložio kratki odmor da se nešto popije. U tom sam trenutku pomišljao da napustim taj skup i da odem kući, ali bio sam ipak »delegat« Praxisa, pa sam morao ostati do kraja, da mogu o svemu izvjestiti redakciju. Kad se sasta nak nastavio, u jednom sam času opazio kako mi Pirker preko puta maše nešto. Pogledao sam pažljivije i shvatio da mi maše s molbom da se i ja uključim u diskusiju. Osjetio sam u tom času da on »za svoj spas« ima sada još samo mene, kako bih svojim istupom možda odgovorio mnogim ovdje sakupljenim i zajapurenim, nacionalistički nastrojenim i nabrušenim »hr vatskim intelektualcima«, koji u toj diskusiji o kulturi, um jet nosti i znanosti nisu znali ništa drugo reći nego optuživati poput Vrdoljaka nešto prije - hrvatsko rukovodstvo za preslabi otpor »srpskom presiza nju i pljačkanju hrvat skog novca!« Pogledao BEOGRAD sam Pirkera preko sto Pregled zbivanja na Univerziteti la pomalo začuđeno, a on Pis je siromah sav crven u LJUBLJANA ZRENJANIN Piša licu i pušeći jednu ciga argar retu za drugom, mahao SEDMI JUN BEOGRAD meni s očitom molbom da se uključim u disku Politićki forumi Pisanje Jtampe siju. Bilo mi g a je žao u OSMI JUN tom trenutku, ali mi se BEOGRAD činilo posve deplasiranim SaopSicnjc Savela 2a unulraSnje poslove SkupStine grada Beograda RcScnje Okrutnog javnog tužilaštva (»Student«) i gotovo apsurdnim, da u Zborovi Pregled zbivanja na Univerzitetu toj atmosferi i s takvim Organi vlasti i polilićki forumi Komentari Štampe ljudima povedem bilo ka BANJA LUKA kav razgovor, jer bi to s DEVETI JUN moje strane bio čisti pro mašaj. M ahnuo sam reT r e ć i dc TRAJANJE zolutno rukom prema Pirkeru s gestom odbi INTERPRETACIJE. MERE I AKCIJE NAKON GODINU DANA - UOČI JUNA 1969. GODINE janja, na što je on raši KAZNENA POLITIKA rio ruke u znak razoča OMLADINSKA I STUDENTSKA ŠTAMPA ISTRAGE. SUĐENJA I DVA STUDENTSKA ŠTRAJKA ranog neodobravanja.
125
T a je »seansa« trajala gotovo šest sati, i nakon toga bio sam ne sam o um oran, nego i posve ošam ućen od svega što sam kroz to dugo vrijem e morao gledati i odslušati, odlučujući da se ni kada više neću naći u takvom društvu i situaciji. Kakva je to katastrofalna diskusija bila, i što se sve tu govorilo i blebetalo, n a kakvom se nivou sve to skupa kretalo, to se ne da opisati. A kad sam o svem u tom e izvještavao u redakciji, kolege su samo šutjele, i nikakva se diskusija o tom e nije vodila, osim nekih s itn ih primjedbi. A onda je nedugo poslije toga došla od strane CK ponuda re dakciji P ra x isa da se čitava redakcija odazove na razgovor u zgradi CK, jer je po mojem reagiranju tada upravo Pero Pirker vjerojatno predložio da se organizira poseban razgovor i sa či tavom redakcijom P ra x isa . S obzirom na moje iskustvo sa zbi vanjem na navedenu skupu, kao i s obzirom na potrebu da u toj situaciji sačuvam o vlastito dostojanstvo nakon tolikih bezoč n ih napada na nas u tok u posljednjih pet godina djelatnosti časopisa, odlučili sm o da se ne ide u CK, nego ako je njima stalo do to g razgovora s nam a, neka se razgovor organizira kod nas u O dsjeku za filozofiju Filozofsk og fakulteta. S njihove je stra ne odgovor bio pozitivan, te je početkom srpnja (3. VII 1969) od strane CK na sastanak s redakcijom Praxisa došao Jure Bilić, s nekoliko m lađih članova Ideološke kom isije CK. Sastanak je trajao od 9,25 sati do 14 sati, pa se tu »na tapetu« našla čitava lep eza aktualnih i drugih općih problema, pri čem u sm o in si s tirali da se govori posve otvoreno »bez dlake na jeziku«, pa je B ilić rekao neka se »ide do daske«! I bilo je do daske, sten o gram je nakon prepisa sadržavao preko stotinu stranica teksta. T ražili sm o taj stenogram i dobili ga. Taj rukopis sadrži sve ono što su članovi redakcije P ra x isa tada i inače zastupali i o čem u su »bez dlake na jeziku« pisali u časopisu. To osim toga ostaje svojevrsni pisani, društveno-politički, kao i povijesni d o k u m e n t jedn og vrem ena.
126
Hrvatski nacionalizam
Ako se sada ne uzme u obzir nešto prije donešena D eklara cija o položaju hrvatskog jezik a 1967. g o d in e, koja je uzvitlala dosta prašine ne samo u političkim krugovim a, jer je formu lirana s izrazito nacionalističkih pozicija i namjera, pri čemu u prvom planu nije bio samo problem jezika, onda se bez pretjerivanja 1969. godina može označiti kao p ra v i početak svestranog buđenja, poticanja i organiziranja s najvišeg mje sta onoga što se tada nazvalo M aspokom , tj. masovnim (naj dublje nacionalističko-populistički orijentiranim ) pokretom. Kasnije u svom punom zamahu, koji je sve više vodio do eks trema, to se nazvalo »hrvatskim proljećem«. Zašto sad u ovom kontekstu u vezi s P raxisom treba govoriti o tom hrvatskom nacionalističkom pokretu, ili jednostavno rečeno o hrvatskom nacionalizm u? Upravo zato što je ne samo u jednom razdoblju svoje javne djelatnosti P raxis, i filozofi i sociolozi u njemu i oko njega, bio pod neprekidnim napadima upravo hrvatskih nacionalističkih snaga u Partiji i izvan nje, na čitavoj »najširoj fronti«, nego i zato što je socijalističko-humanistička i demokratska platforma i orijentacija Praxisa - najdublje i ljudski, i socijalno, i politički, i napokon povije sno osviješteno - bila antinacionalistički usmjerena! Tako je u svakom sm islu - i to je ono bitno otvoreno pitanje: ZAŠTO? - bio i ostao (sve do današnjih dana 2 0 0 0 . godine!) trn u oku ove jake, duboko usidrene i sa svih strana podržavane i nje govane desničarsko-konzervativno-tradicionalističko-nacionalističko-ustaške snage, koja je dobro uočila i najdublje shva tila (pa je to doista njezina p ra va istin a), kako joj je upravo
P r a x is n a jv e ć i i n a jo p a s n iji n e p rija te lji Zato sm o m orali vo d iti n ep rek id n u borbu na tr i strane: 1 . protiv s ta ljin is ta u partijskim redovim a i izvan njih, 2 . protiv n a cio n a lista u par tijsk im red ovim a i izvan njih na sv im područjim a, i 3 . protiv »švercera v la s tito g ž ivo ta « u n u ta r te staljin ističko-nacion alistič k e partije i izv a n nje po svim linijam a. Ako se tom e do daju i oni koji »su nas m rzili sa m im tim e što postojim o«, tj. što sm o im ali ku raži su p r o tsta v iti se - kako bi M arx rekao »postojećim silam a« u našem društvu, a i zato - da ne budemo isu v iše skrom ni - što sm o p o r e d to g a im a li i ta len ta za filo zo fiju (pa sm o to i svojim djelim a, a ne sam o u P ra x isu i doka zali, a to stoji pred svakim tk o se za to interesira!), onda je »raspon in ter e se n a ta za P ra x is« bio doista - volu m in ozan l S to se pak iz ra zito n a cio n a lističk ih snaga u našem društvu tiče, njih ova se najjača o štrica p rotiv P ra x isa tem eljila i n e p rek id n o p op u t bubnja pon avljala sam o jednom jedin om te zom i parolom : »P raksisovci su po svojoj biti a n ti-h rv a tsk i n a str o je n i i usm jeren i. O ni n e vole svoju v la stitu zem lju, i p rotiv su h r v a tsk e države i n jezin ih interesa!« U najnovije vrijem e, dan as, je d a n od najvećih kšk o ljudskih, tak o i p o litičk ih k a m eleo n a na ovom tlu, koji zbilja savršeno »šverca svoj v la stiti život«, D u ša n B iland žić (B ože, kako je plod na ova zem lja ovakvim bilandžićim a svih vrsta!), u svojoj najnovijoj knjizi - opet nekak va B ilandžićeva historija - okvaliflcirao je n a s prak sisovce ni v iše ni m anje nego kao - »hrv a tsk o -n a cio n a ln e nih iliste«!? A gdje, kada, na kojem m jestu u č ita v ih d e se t godin a izla žen ja časop isa P ra x is m ože bilo tk o n a ći ijedno m jesto, n a kojem bi bilo koji član redakcije za stu p a o n ek u a n ti-h rv a tsk u poziciju?! Mi sm o čak jedan broj časop isa p osvetili n a cio n a ln o j k u ltu ri, i na tu tem u ok u pili v e lik broj surad n ik a iz sv ih relev a n tn ih seg m en a ta k u l tu re H rv a tsk e. Cilj nam je bio upravo taj, da se ra ščiste svi r elev a n tn i problem i i n ek a a k tu a ln a pitanja što se odnose n a ono »nacionalno«, upravo zato da se odstrane sve m istifikacije i m itizacije oko pojm a nacionalnoga. M eđutim , posve je drugo p itanje i posrijedi su sa sv im drugi in teresi, ako se p o d f ir m o m n a c io n a ln o g a ž e li p ro šv e rc a ti n a c io n a liza m i šo-
128
vinizam, ili pak - što je najčešći slučaj - podmuklo-interesno (borba za vlast) pledira za lažni patriotizam , što jest i ostaje najbeskrupuloznija podvala i manipulacija narodom! A to je taj isti hrvatski narod dobrano na svojim leđim a iskusio i osjetio za desetgodišnje vladavine tuđm anovske »domovin ske« pljačke čitave zemlje, koja je nakon hadezeovske vlada vine poharana do temelja, tako da iza tih »velikih Hrvata« i još većih »domoljuba« nije ostala čitava ni travka! I takvi su nas do dana današnjega n azivali antip a trio ta m a , p a se to ponavlja i sada. A što se nacionalizma tiče, treba još jednom naglasiti: Nacio nalizam je bio i ostao jedan od najopasnijih tum ora na tijelu svakog suvrem ena naroda, tj. rastakanje njegova zdravoga tkiva, a svojim je »nazorom na svijet« (premda tu nema ni kakva ideologijskog nazora u bilo kojem sm islu jer je riječ o »zoologiji čovječanstva«) u svojoj biti - a n tilju d sk il Hegel bi rekao: »To je gaženje hum aniteta nogama«, jer se temelji na pukom poluživotinjskom osjećaju, koji ne priznaje drugoga, koji bi mislio drugačije od njega. Imam slučajno pri ruci vrijedan napis Igora Primorca, filo zofa koji već gotovo dvije decenije djeluje kao profesor u Jeru zalemu (a moj je dobar prijatelj još iz njegovih mlađih dana) pod naslovom »Patriotizam «, jednu finu studiju objavljenu u časopisu Filozofska istra živa n ja , Zagreb, 4/1999, pa ovdje navodim samo mali, ali za našu tem u interesan tan dio: »Patriotizam je, dakako, ljubav prema svojoj zemlji koja se očituje na djelu. U tom sm islu može se ustvrditi da patrioti zam podrazumijeva brigu za dobrobit svoje zemlje i zemljaka. Kako smo pak m oralno obavezni, a možda i inače skloni osje ćati i pokazati stanoviti stupanj brige za dobrobit i drugih lju di općenito, očito je da patriotizam karakterizira naročita briga za dobrobit vlastite zemlje i zemljaka. Patriotizam dakle nije isto što i čovjekoljubivost-, patriot svoju zemlju voli više nego svaku drugu, njemu je do dobrobiti njegove zemlje i ze mljaka stalo više nego do dobrobiti drugih zem alja i njihovih stanovnika« (str. 824).
129
K olega P rim orac obrađuje taj problem na pu n ih 16 stranica, i nem ogu će je izn ijeti ovdje ni najosnovnije tem e i teze s ob zirom na taj ak tualan problem , ali jedan zaključak iz njegova razm atranja treba ipak navesti: Patriotizam je - usprkos tome što »lijepo zvuči« na prvi pogled - ipak jed n a b itn o egocen tr ič n a p o z ic ija . Zašto? U pravo zato što već u njegovu pojmu (b itn om određenju!) leži n ep o štiva n je č o vjek a kao čo vjek a , pa se pop ut n a cio n a lizm a svodi na puku b io lo g ijsk u (da ne k ažem o »zoologijsku«!) osn o v u i b itn u orijentaciju. A tim e do čovjeka kao povijesn o-socijaln o-d u h ovn og bića nism o još n i dospjeli. Čovjek je n a im e usprkos sv em u p restao biti živo tin jom (pa se ond a on e ni krive ni du žn e vrijeđaju, kad se lju dsko-poluljudski porivi i neljudska djela nazivaju životinj sk im a i zvjerskim a!). N a c io n a list i n a c io n a liza m (pa kao što vidim o i patriotizam ) ostaju i z a s ta ju u p r e d v o r ju ili n a p r a g u p o v ije sn o g a i lju d sk o g a , pa u sebi ne sadrže nikakvih istin sk ih h u m anih vrijed n o sti, nego su n a p ro tiv antipod ljudskoga. A lex is de T oq u ev ille (1 8 0 5 -1 8 6 1 ), k la sičn i fra n cu sk i te o r eti čar lib eralizm a i dem okracije, kao da je anticipirao »pravu svijest« m n ogih d a n a šn jih H rvata, koji kažu: »Hoću da me pljačka i tir a n izir a moj, a ne tu đi čovjek!«, tj. H rvat (pa ga je dobio u lik u T u đm ana!), kad je 1840. godin e pisao ovo: »N aši su v rem en ici zam išljaju jed in stv en u , z a štitn ičk u , sv e m oćn u v la st koju su g rađani izabrali, m aštaju o cen tra liza ciji i narodnom su v eren itetu . To im pruža m alo oduška. Tješe se činjenicom što su pod skrbništvom , m isleći da su sam i iza b rali v la stite sk rb n ik e... U tak vom sistem u građani za tre n u ta k izla ze iz o v isn o sti, da bi odredili v la stite gospodare, a za tim se vraćaju u o v is n o s t « .36 Š to se pak tiče od n o sa gospodara i robova, klasičn i njem ački filo zo f J. G. F ich te to je anticipirao i artiku lirao m nogo radi kaln ije, rek avši kako g o s p o d a ri p o sto je zato, što im a robova, koji ih traže i trebaju. Inače se m anjina gospodara ne bi mogla
/
*" N. Bobbio, op. cit., str. 47.
130
održati (na vlasti kao gospodari) u odnosu na veliku i pre sudnu većinu robova. A u anticipaciji kasnijih Marxovih sta vova o državi i vlasti, Fichte je zastupao čuvenu (revolucio narnu) tezu, kako je bitna zadaća vlasti samo u tome, svaku vlast učiniti suvišnom. Zato ovdje valja reći i sljedeće: N em a »boljeg« i »finijeg« ili pak s onom poznatom frazom kako j e riječ o »idealističkom « nacionalizm u (pa su onda ti vajni »idealisti« kao pljačkaši, kriminalci, lopovi i ubice u ime »hrvatskog naroda ili nacije« kao ratni zločinci - »naši heroji i vitezovi«, kojima se još m o ramo čak i dičiti pred svijetom i braniti ih pred cjelokupnom svjetskom i europskom javnošću!?). Ako se imalo učimo na historiji, našoj i svjetskoj, onda treba p o g led a ti istini u oči i ne dopustiti sam ozavaravan je: hrvatski je nacionalizam bio i ostao i uvijek će se iznova pojavljivati nužno i u svom za četku i u svom zločinačkom rezultatu i kraju kao - ustaška ideologija i kao krvava p ra k sa , koja ne preza ni pred čime u svojoj diluvijalnoj najezdi koja ruši sve pred sobom. Fašističko-nacističko-ustaško-četnička praksa ovog stoljeća do posljed njih je konsekvencija na djelu pokazala i dokazala sve svoje stravične domete! A tako dugo dok njihovi »jurišnici« imaju šansu da djeluju javno i tajno u ovom hrvatskom društvu danas, demokratski tokovi, djela i rezultati na osuvrem enjivanju našeg života u svim njegovim porama, bit će uvijek iznova osujećivani, frustrirani i osakaćeni, a tim e bacani unatrag na pretpotopne socijalne, povijesne i ljudske solucije. Velika je teškoća, da ne kažemo: nesreća, u tom e što te solucije imaju u tkivu hrvatskog naroda nažalost jo š ja k e korijene. Možda su nam potrebna stoljeća, kako bism o se našli na nivou istin ske europske, demokratske i ljudske suvrem enosti, da bismo se osjetili i osvijestili, i tako živjeli kao - ljudi, a ne prim arn o kao H rvatil Tu leži krucijalni problem našeg današnjeg ži vota u cjelini. Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitiv na, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-neoplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzisten cija. Utoliko je društveno-ljudski opasan tip pojedinca, \z
131
je d n o sta v n o g razloga što u njem u djeluje jo š posve difu zv k o le k tiv ite t, iz kojega on još nije iziša o tako, da bi postao svjestan sebe kao jedin ke vrijedne sam e po sebi, tj. on još ni“ dospio do s a m o sv ije s ti kao reflek sije svoje v la stite egzister cije, koja je uvijek »ensem ble d ru štv en ih i ljudskih odnosa. O n d ak le ne p r iz n a je d r u g o g a , osim onih iz »vlastita čop( Ta«, tj. su narodnjaka, su p lem en ik a ili zem ljaka po isključivo rodovskoj lin iji. U to lik o je on po svojoj biti - a n ti-d u h , jer j ? du h ono opće, zajedničko i povezujuće, upravo ono treće št > n a d ila zi svak u is k lju č iv u p ojed in ačn ost i posebnost. To isto m ože se isk a z a ti i drugačije: A ko je dakle d u h ono opće i za jed n ičk o, ond a je n a cio n a liza m ka o ta k a v upravo - a n ti-du h . je r svoju (n acio n a ln u ) p o s e b n o st, odn osno svoj p a r tik u la r ite t p od iže n a n ivo princip a (dakle: općosti). A to je prem a kla sičnoj njem ačkoj filozofiji - koja je tragala za korijenom zla (tzv. r a d ik aln o zlo) prava b it - z la , koje i je ste to podizanje p a r tik u la r ite ta n a nivo princip a (to je ono: ja, pa ja, i nitkc i n iš ta drugo!). Zato i u to lik o n a cio n a liza m i je ste to - zlo. koje n e spaja n eg o razdvaja ljude, jer ih n eg ira upravo u nji hovoj pravoj b iti - čo vječn o sti. M oći b iti s d rugim kao sa sam im sobom , to je osnovna karak te r istik a d u ha, a M arx bi rekao kako je d r u g i čovjek n a jviša lju d s k a p o tr e b a . A najblaže rečeno: n a cio n a list je asocijaln o biće. To pak znači - pa su n am kroz posljednjih d esetak go d in a ti is ti asocijalci probili v eć u ši o tom e - n a cija j e sve, a p o je d in a c n iš ta , pa onda to jo š v iše vrijedi za drugoga kao »tuđinca« (biće druge n a cio n a ln o sti) koji biva bitno isključen kao n e v rije d n o ili m a n je v rije d n o biće, pa to nu žn o uvijek iz n ova završava u - ra sizm u . N acionalizam je dakle - tradicio n aln o rečen o - sta ja lište k sen ofobije (m ržnja spram stranca ili »tuđinca« koji nije »naš«). Ovo »naš« m išljeno je i doži vljeno kao b itn o i isključivo (i zato još-ne-ljudsko!) - biolog ijs k o , da se n e kaže: zoologijsko određenje. A tu leži sva str a h o ta te n elju d sk o sti koja nije dozrela do hum anoga, pa u sam oj seb i njeguje taj pakao razdiruće u n u tra šn jo sti ili razd rte svijesti, koja nik ako da prodre do svoje sam osvijesti
132
kao slobode u sebi sam ojl Jer, sloboda počinje u vlastitoj ob likovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objek tivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta - zvjerinjak u n am a i oko nas\ Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove - nacionalizam . Od 1969. do »hrvatskog proljeća« (ne samo na Sveučilištu) taj se do kraja užareni i totalno euforični »nacionalni pogon« širio na svim područjima života i odvijao sada - »blagoslovljen« s najvišeg državno-partijskog vrha i potican na sve strane nezaustavljivom brzinom, brzinom u »galopu«, tako da su čak i relativno trezveni ljudi pod utjecajem stvorene nacio nalističke atmosfere i nasilne indoktrinacije izg u b ili orijen taciju, ali su bili i dobro zaplašeni ovom bujicom oslobođene mržnje i straha, što se njegovalo kao jedini pravi i nenadomjestivi »hrvatski duh« koji ruši sve pred sobom poput lavine. Jer to je bio pravi pogrom, koji je prijetio da pom ete sve pred sobom. Bila je to prava - ustaška atm osferal Mogao sam je detektirati i gotovo u zraku nanjušiti kao autentičan svje dok onoga što sam i sam doživljavao i jedva preživljavao kao srednjoškolac za vrijeme NDH kao ustaški pakao bez premca! Nitko me nije mogao ni tada ni sada 1969. do 1971. u tome ni prevariti, ni dokazati suprotno. Jer, ja sam ustaštvo u nje govoj srži doživio na njegovu »pravom djelu i besm islu«, pa sam zajedno sa svojom obitelji jedva i sasvim slučajnim (po nas dobrim) okolnostim a preživio, pa mi je to (bilo) poznato već »po njuhu«! Ova današnja mladež (i ne samo mladež, ljudi odrasli poslije 1945. danas su pedesetogodišnjaci, pa oni nemaju pojma što se to dogodilo i događalo na ovom tlu četiri godine rata i svih onih poznatih i nepoznatih ustaških zvjerstava!), zavedena frazama o hrvatstvu za tuđe interese, nem a pojma o čemu je tu riječ, pa se onda daje em otivno voditi od tih crnokošuljaša tipa jednog A. Đapića, koji bi čak htio postati »magistar znano sti« prepisivanjem svojega ustaškog istomišljenika Kadarea, pa nam ti tipovi danas sjede i u Saboru kao - narodni zastu pn ici!
133
Koje li egzem plarne zemlje na globusu! To je, m eđutim, ne samo lakrdija, nego u ža sn a sudbina hrvatskog naroda, koji još uvijek glasuje za te u ltra d esn iča re i fašiste. A praksisovci su sv e to a n tic ip ir a li ne sam o svojim životnim isk u stvom , nego i prom išljanjem povijesne biti suvrem enosti, pa su tak o i ja v n o p ro testira li protiv ovog »hrvatskog povi je sn o g zaborava«, kao da taj narod i njegove žrtve n isu već prije nek olik o d esetljeća doživjeli svoju n a jtežu k a lv a riju u svojoj h istoriji u N D H 1941 -1 9 4 5 ? ! Kad pak sada (2000. go din e) k ažem »najtežu kalvariju«, onda od nje nije nipošto daleko »obnovljena kalvarija«, što ju je proživjela H rvatska u T u đ m an ovu h a d ezeo v sk o m d esetljeću , sam o što jo š nism o do kraja svjesn i (pa ćem o to m ožda uskoro otrežn jeno biti), što n am se to dogodilo u tom nacionalističk o-ustaškom paklu!
»Glavno je zvati se Ernest«
Postoji jedan film koji se zvao: »Glavno je zvati se Ernest!« U našem užem društvu često smo taj naziv parafrazirali u ra znim kontekstima i pravili šale na taj način. No, ima jedna parafraza što se tiče mene osobno, samo što ona nije bila i nije šala, nego je ostala gotovo sudbonosna, a ona glasi: »Glavno je ne zvati se Kangrga«. A u toj je uzrečici sadržan dobar dio mojeg života sve do današnjeg dana. Moj je otac D ušan, zajedno sa svojom sestrom Nadom, dvije godine mlađom, sa pet godina ostao bez roditelja, koji potječu iz Podhuma nekoliko kilometara od Otočca u Lici. Kao siro čad bez roditelja primio ih je ujak Pavić, krojač u Varaždinu, koji je i sam imao šestero dece, pa je taj život bio sve drugo samo ne ružičast. S osam naest godina otac nakon završene trgovačke škole odlazi u Zagreb, da potraži posla, pa se tu vjenča s majkom Štefanijom , rođenom Prem uiić, Zagrepčan kom po familiji, u kojoj je djed već od 1849. godine u Zagrebu. 1. svibnja 1923. rodi im se sin M ilan, zagrebačko dijete iz ta dašnje K ožarske, a kasnije M edvedgradske ulice 35, p ro d u že tak Tkalčićeve ulice, sada u »srcu« Zagreba. Najprije osnovna škola na Kaptolu, a onda na Gornjem gradu (»Augusta Senoe«). Treća muška realna gimnazija u Klaićevoj, zatim u novoj zgradi u Kušlanovoj, pa početkom rata 1941. u Križanićevoj do mature 1942. godine. Za vrijeme rata i NDH otac biva tri puta u zatvoru i pred po kretnim prijekim sudom, sva tri puta spašavaju ga njegovi prijatelji, a među njima njegov školski drug i planinar (na tzv. Rauchovoj lugarnici na Sljemenu, gdje su roditelji proveli
kao zakupnici gostion ice od 1933. do 1943. kad je otac ponovo bio u h ap šen ) im en o m Prevendar, koji je postao pukovnik u NDPI i bio gla v n i opskrbnik oružanih snaga N D H . U godini bijega sa S ljem en a pred u sta ša m a 1943. roditeljim a pom aže p ozn ati n ogom eta š HAŠK-a Ico H itrec, očev prijatelj, i nađe im m jesto dom ara u klu pskim prostorijam a HAŠK-a (odmah iza rata »M ladost«). Za vrijem e očeva tam novanja u Savskoj, uz svakidašnju o p a sn o st da bude strijeljan kao talac za even tu a ln e ubijene u sta še i N ijem ce, kao što je to bivala svakida šnja praksa, m oram se ja v iti n a javn i oglas za m obilizaciju, a onda put u oficirsku školu u Stock erau i N eu sied el am See u A ustriji. G odina dan a školovanja, ali n e uz redoviti povratak u Zagreb, nego sa 36-oricom sum njivih, po naređenju u sta š k og oficirskog kadra, ostajem o tam o jo š oko dva mjeseca, dok se nije riješilo da se i m i vratim o u Zagreb. Od tada po ustaško-n jem ačkoj karakteristici: »L inks o rientiert, politisch verdachtig«! (Lijevo orijentiran, politički sum njiv), ostaje mi taj n eizb risiv peča t koji m e prati čitav život. I u onom našem ta k o zva n o m s o c ija liz m u , koji je dakako »uvijek'bio«, zar ne: lije v i p o k ret, isto sa m tako bio stalno žigosan kao »lijevo-sumnjiv«, pa m e evo i d an as takvoga! Zar to nije sudbina? N o, nije sad sv e u tom e! Im a n ešto »još i gore«! N e treba se u H rvatskoj z va ti K a n g rg a ! E rnest još nekako ide, ali ovo nipošto ne. I nije baš najgore što su m e i ti vajni k o m u n isti i socijali sti, i doista ti vajni »ljevičari« u tzv. kom u n ističk om pokretu šp otali zbog to g a što sam ljevičar, nego se u Hrvatskoj nisam trebao zvati - K a n g rg a . N ije za »prave H rvate« važno, što m ije otac zapravo po čitavu svojem h a b itu su do srži Zagorec, gotovo rođeni Varaždinec, pa je govorio jed in o kajkavski i zagrebački, a od njegova srp stv a stjecajem ž iv o tn e okoln osti nije m u m oglo preostati go tovo ništa. O sim to g a živio je u jednoj katoličkoj zagrebačkoj staroj fam iliji po-m ajčinoj strani, tako da su se poštivali svi stereotip n i običaji i blagdani, prem da m ije moja polupism ena baka K aterina, koju sam zvao »grosa«, rodom iz Š estin a kraj Zagreba, znala govoriti: »M ilček, ne vjeruj popovim a, to su ti lopovi! A ako vjeruješ u Boga, onda to vjeruj i m oli se za sebe
136
doma!« Kasnije sam shvatio d a je to bila ni ne znajući jedna protestantska nota. Međutim, ostalo je to: Kangrga. U školi sam zbog toga imao raznih neprilika i neugodnosti, o čemu ne želim pričati. Na sve to imao sam tu »sreću« što je Bela Krleža bila zapravo Leposava Kangrga, takođe podrijetlom iz Podhuma, što se u narodu izgovara bez onoga »h«, pa ostaje Pod-um, a ja sam onda sav važan naglašavao, kako nije čudo da smo mi Kan grge tak pametni, kad smo već rođeni p o d umom, pa je to uvijek »prave Hrvate« podsjećalo na to, kako sam ja ipak je dan od onih »krivorođenih«, bez čistog plemenitog hrvatskog pedigrea, poput Ante Pavelića, Mile Budaka, Dide Kvaternika, Rafaela (nije Santi!) Bobana, Maxa Luburića, ili pak sada po novo iskrslog »hrvatskog viteza« - Jure Francetića, kojem je u slavu pobjede na demokratskim hrvatskim izborima 3. 01. 2000. godine podignuta spomen-ploča, nek se zna (a ZNA SE!) da smo pravi Hrvati! I tako me ta »kriva sudbina« prati u stopu kroz čitav život. E, sada, ako tom e dodate još i ono: ljevičar, antifašist, praksisovac, m arksist, komunjara, antihrvat, neprijatelj... onda ti se loše piše! Zato sada moram navesti jedan »veseli podatak«, koji tako đer spada u dio moje autobiografije. Prilikom popisa stanov ništva 1971. godine došli su mi dvoje popisivača, studentica i student, koji su čuli za mene i moje ime iz javnosti, pa su me naravno pored ostaloga (a to se tada po prvi puta uvodilo kao podatak) upitali: »A, sada, profesore, koje ste vi nacionalno sti?« Ja sam u šali kao iz topa odgovorio: »Pišite: marksist!« Oni su se nasmijali i rekli da to nije određenje nacionalnosti. Onda sam im odgovorio: »Čujte, djeca, molim vas da mi po mognete pritom! Gledajte: Moj je otac podrijetlom lički S r bin, majka mi je H rvatica iz Zagreba, baka po majci podrije tlom je N ijem ica (prezimenom S trosser iz Šestina), djed po majci rođen je na Sutli u Titovu krajii, zove se Prem užić, a preko Sutle njegovi se zovu P rim ožič, pa su dakle Slovenci, pa je onda i on napola Slovenac! To bi dakle bila ta linija. A sada moram preispitati vaše poznavanje historije. Vidite, 1242. godine provalili su u Ugarsku i Hrvatsku m oji preci M ongoli
137
na čelu s m ojim daljnjim prarođakom B a tu -k a n o m , i tjerali su u garsko-hrvatskog kralja B elu IV sve do Trogira, gdje se on spasio u trogirskoj tvrđavi. Za opsade tvrđave dobiva Batu-kan vijest, da m u je otac D žin g is-k a n na um oru, i da mora odm ah n a p u stiti borbu i vra titi se dom a u M ongoliju. U tom tr e n u tk u reče m i B atu-kan: »Slušaj dobro, Grga-kan, mi od lazim o, a ti ćeš o sta ti ovdje, pa se lijepo ponašaj i naročito ču vaj ove lijepe H rvatice, da im n išta ne sfali, razum iješ, a d ieu , moj dragi! (B atu-kan je bio francuski đak!) I što sam mogao? O stao sam u toj H rvatskoj s H rvaticam a, i sad ni sam ne zn am da lij e to bilo najsretnije rješenje za mene?! I sad ja vas, djeco, pitam , da m i pom ognete odgonetnuti: Što sa m j a o d sve g a toga - Srbin, H rvat, Slovenac, N ijem ac, M on gol, a ako sam sve to skupa, kako će se to nacionalno iskazati? D akle?« S tu d en ti su se m alo došaptavali, pa onda rekli: »N a p isa t ćem o H rvat, profesore!« J a sam ih gledao i upitao: »Pa, ob jasn ite m i kako ste došli baš n a to?«. A oni su jedn ostavn o i brzo odgovorili: »A, čujte, profesore, danas je takvo vrijeme, da vam je najbolje biti Hrvat! N ećete im ati nikakvih neprilika, eto, to je. Slažete se?«. Rekao sam: »Ako ste tako odlučili, onda se m oram složiti. Baš vam hvala!« I tako je ostalo onako kako sam u svojoj Prem užićevoj fam iliji živio od rođenja. A tko mi je kriv ili prav za to? S a m o / bolje j e z v a ti se E rn est, nego K a n g r g a , ja vam kažem . D a bi se sve do sada rečeno »u v ezi s E rnestom « jo š m alo po tvrdilo, don osim ovdje jed an najsvježiji primjer: U razgovoru s kolegom Predragom V ranickim (također praksisovcem i ko legom s F ak ulteta) travnja m jeseca 2000. godine, pored o sta lih stvari V ranicki m i je rekao, kako u Akadem iji im a sada jed n o m jesto za filozofa, što se nije dogodilo sve tam o otprije tr id e seta k godina, kad sm o Gajo Petrović i ja - um jesto nas dvojice koji sm o tobože dolazili u obzir - predložili kolegu B ra n k a B o šn ja k a z a je d n o m jesto u Akademiji. On je bio iza bran, te su tako V ranicki i B ošnjak bili jedini filozofi-članovi A kadem ije. K olega B ošnjak um ro je prošle godine. I sada mi je V ranicki m alo okolišajući obrazložio da će on za člana A ka dem ije p redložiti D anila Pejovića, a ne m ene, jer - i tu sad sli-
138
jedi - »prava ernestovska argumentacija« Jer... kaže Predrag: »ti ionako p ri tom izboru za člana ne bi m ogao proći, m islim da razum iješ i da se s tim slažeš?\« Dakako da razumijem i da se slažem, ali sam se ipak upitao, i pored toga što taj prijedlog možda ne bih ni prihvatio, ne možda, nego sigurno: A zašto Kangrga ne može biti ni p red ložen za člana HAZU, i zašto bi to njemu moralo biti čak i jasnoV. Kao i to, zašto bi se on s time morao čak i - slagati, kao s nečim samim po sebi toliko ra zu m ljivim , kad na pri mjer u tu istu Akademiju bivaju primani kao redovni člano vi čak i ljudi koji nisu napisali nijedne znanstvene knjige ili stvorili bilo kakvo značajno umjetničko djelo, ili... pa su čak postajali potpredsjednici ili glavni tajn ici te iste »Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti«?! A ja sam svojim filozof skim radom kroz pola stoljeća i sa svojih jedanaest objavlje nih knjiga (a jedna sada izlazi i u Njemačkoj) učinio ipak nešto za tu hrvatsku filozofiju, koja se tek u ovoj drugoj polovini 2 0 . stoljeća po prvi puta pojavila kao nešto relevantno na europskoj i svjetskoj pozornici?! I to zahvaljujući upravo toj svuda u Hrvatskoj proskribiranoj - p ra k siso vsk o j filozofiji, čemu sam i ja pridonio svoj dio! No, onda mi je s obzirom na prezime Kangrga ipak postalo jasno i prejasno, da u tu Akademiju mogu ući kao članovi samo - neki drugi! ZNA SE, koji! A u Francuskoj je bio primljen u Akademiju filozof Jean Hyppolite zato što je na francuski preveo Hegelovu Fenomenologiju duha, kao jedan od najzah tjevnijih filozofijskih prijevoda uopće. Ja sam to Hegelovo djelo prvog ranga 1986. godine preveo na - hrvatski. No, pri svemu tom e, ipak mi »vrag nije dao mira«, pa sam jednom svojem interviewu dao naslov »Biti sam o Hrvat, znači jo š ne biti čovjek«. A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina... i... Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci... jesu i ostaju sami po sebi na nivou - vrste: genus proxim um i differentia specifica. Šteta je samo u tome, što svi nacionalisti, bilo koje »fele« ne zn a ju logiku, pa se uvijek malo »zbunjuju« pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li... ovaj, jer nije »naš«!
139
Ipak, dobro je pod sjetiti se jed n e historijski relevan tn e činje nice tom e u prilog: Već je starogrčki najveći filo zo f S tarog vi je k a A risto te l četiri stoljeća prije n aše ere, ujedno kao o sn i vač lo g ik e , uk azao na tu distinkciju. A ta se distinkcija opet posve logički pojavljuje i u njegovoj N ik o m a h o v o j etici, u ko joj se već na sam om početku postavlja ono bitno pitanje, na koje svaki »nacionalističk i um« nem a pravog odgovora, pa ga - ako ikada i ikako uop će m isli - h otim ice zaobilazi, bojeći ga se kao »vrag tam jana«, naim e p ita n je o čovjeku. G ovoreći o tom e kako je sam o po sebi razum ljivo da je cilj u djelovanju i radu je d n o g postolara pravljenje d o b rih cipela, brodograditelja da n ap ravi d o b a r brod, graditelja da napravi d o b ru kuću, gita ra ša da dobro svira gitaru itd. ali se pritom ipak m ora pitati: A š ta j e sa čovjekom?'. N aim e, m ože se biti dobar postolar, graditelj, liječnik, gitaraš..., a da još nism o p o stavili pitanje: D a li su d o b ri i kao lju d i tim e što su dobri u »svojoj s tr u c i«? A r isto te lu je ovdje stalo do toga da pokaže, kako i čovjek kao ta k a v im a i treba da im a »svoj cilj«, to je st da bu de d o b a r čo vjek , pored svih onih n avedenih /i drugih p o sebn ih dobrih a tr ib u ta , koji ga ipak još ne moraju kvalificirati kao d o brog čovjeka, a dovoljno bi bilo reći: čovjeka'. A ko sad ovu »dobru stručnost« kao posebnu određenost u sm islu određenja d iffere n tia sp ecifica prenesem o na ono od ređ en je koje se dan as (ah, ne sam o danas, nažalost!) svako dn evn o izvikuje kao najviša k valiteta u pojmu »dobar Hrvat«, a da tim e još nik ako nism o dospjeli do onog g en u s p ro x im u m u liku čovjeka, onda se već s A ristotelovim zahtjevom moralo u p itati, d a li j e d o vo ljn o biti sam o »dobar Hrvat«, da bi netko sam im tim e bio i »dobar čovjek« (ili - kao što je rečeno - čo vjek)? R aspon i m ogu ća n ep o d u d a rn o st, pa čak i suprotnost ili protivu rječnost izm eđ u ovako jasno a ristotelovsk i iskaza n e ra zlik e izm e đ u vrste i ro d a (H rvat i čovjek) postaje odm ah isu v iše - očita'. Š to bi onda u tom k o n tek stu značilo biti »dobar Hrvat«? U svakom slučaju isto kao i »dobar postolar«! M eđutim , ipak tu postoje dvije razlike: 1. pojam »dobrog postolara« m ože se točno o drediti, jer je njime već točno određen sadržaj i smisao: pravljenje d obrih cipela, i
140
2 . pojam »dobrog postolara« nipošto ne potire »dobrog liječni ka«, »dobroga graditelja«, »dobroga gitaraša« itd. Naprotiv, ako postolar pravi liječniku, graditelju, gitarašu dobre cipele, oni će njega dobro liječiti, graditi mu dobru kuću i lijepo mu svirati, pa će svi zajedno biti u potpunom i najboljem sugla sju međusobno. Pojam »dobroga Hrvata«, međutim, za razliku od »dobroga postolara« posve je neodređen, jer se ne zna što bi to zapravo trebalo značiti. Može se samo naslućivati njegov sadržaj i smisao, na primjer, jedna mogućnost određenja: »dobar Hrvat« činit će dobro najprije sebi, zatim drugim H rvatim a, a onda Hrvatskoj u cjelini. N išta drugo ne leži u tom pojmu »dobro ga Hrvata«! Drugo pak, taj pojam svojim pravim smislom upravo p otire svakog drugoga, na primjer »dobroga Srbina«, »dobroga Mađara«, »dobroga Slovenca«, »dobroga Talijana« itd. Čak u svom posvemašnje neutralnom određenju, taj »do bar Hrvat« po svom pojmu ne treba i ne mora činiti dobro bilo kome od navedenih, pa u tom pojmu »dobroga Hrvata« može biti implicirano čak i to, da on čini zlo svim a drugima, a da ipak ostane - »dobar Hrvat« (štoviše tek onda baš najbolji?). Tako bismo mogli doći do logičkog zaključka, kako je bolje biti »dobar postolar, liječnik, graditelj...«, nego »dobar Hrvat«! A to je porazno! Porazno po-Hrvata! Zato se po svemu sudeći ne bismo trebali baš puno hvaliti svojim »dobrim hrvatstvom«, nego bismo se morali dobrano i svojski potruditi da što prije postanemo - dobri lju di, ako nam to ikako uspije! N acionalisti i populisti, međutim, tu toliko očitu razliku jed nostavno ne žele p rizn a ti, jer ne mogu, budući da su još uvi jek - rodovsko-plem enski mentalno konstituirani! I tu leži iz vor, upravo historijski (ili: prethistorijski?) izvor svih naših nedaća i nesreća! No, u vezi s »našim Ernestom« dobro je navesti ovo: Postoji u djelu poznatog rusko-sovjetskog »književnog tande ma« Iljifa i Petrova D vanaest stolica (a poznato je i čuveno također njihovo Zlatno tele, s glavnim besm rtnim likom Ostapom Benderom ), koje se svojom zapravo stravičnom , a ne humorističkom istinom nadvilo nad čitavim (naročito europskim)
141
2 0 . stoljećem poput Damoklova mača, a još i više: svojim užasno n aceren im licem to ta ln o g z la nad čovječnošću čovječanstva, kao u k leto st sud b in e su vrem en a čovjeka. U spašavan ju glave pred poznatim staljin sk im čistkam a tri d e setih godin a u Sovjetskom Savezu, u rom anu nekolicina sovjetsk ih in telek tu a la ca i in telig en a ta , kao i drugih koji su »pohvatali veze« preko liječnik a-psihijatra, nađe se u psihi jatrijskoj klinici (tj. ludnici) kao tobožnji »duševni bolesnici«. Pričajući m eđusobno o tom e, zašto je netko m eđu njima ovdje, svatko priča svoju priču i zlu sudbinu. Tada jedan među njima kaže: »Pa, tko je m ogao predviđati, da će hap siti upravo in te lektualce?! Moj je otac bio apotekar, i što sam ja za to kriv?!« A drugi m u ozbiljno odgovara: »E, nem ojte tako, tavariš, tre balo j e p r e d v iđ a ti!« N a prvi pogled dobar vic, dobra i du hovita šala, zaista baš h u m orističk i pogođeno, n em a šta! Ali sve prije nego to! Jer, u ovom slučaju taj »hu m orističn i odgovor« pogađa svojom stravičn ošću čitavo stoljeće: D otični apotek arev sin trebao je predviđati tako d a se ne ro d i o d in telek tu a lca <- apotekara, nego da sebi od a b ere d ru g o g oca - n ein telek tu a lca . U naci stičkoj N jem ačkoj tad ašnjeg vrem ena, kao i u čitavoj Europi, a to je značilo dakako i u ustaškoj N D H , kao i u svim drugim po n acistim a oku piranim europskim zem ljam a, trebalo j e ta ko đ e r p r e d v iđ a ti da se netk o ne rodi kao Židov, Srbin, Rom, S laven ili bilo koje »sum njive nacionalnosti«! To je taj pakao! A u sta še su tada, kao i njihovi pripadnici i danas u Hrvatskoj sm atrali nečim posve norm alnim da se ti i takvi ljudi - j e r nisu dobro p r e d v iđ a li - šalju u plinsk e kom ore sm rti, jer - zaboga - pa oni su bili neprijatelji »legalne hrvatske države«, pa su kao tak vi i po d o n esen im n acističkim za k o n im a bili s pravom osu đ en i n a sm rt! I što se sad netko tom e čudi kao nečem u nedop ustivu! Sve je bilo - p o z a k o n u ! M ilijuni ljudi su tako »posve legalno« i u skladu s postojećim zakonim a (mi radimo sve sam o po zakonu , razum ijete!) u logorim a sm rti i poput stok e zaklani sam o zato što su se rodili od - k rivih roditelja, a n isu u n a p rije d do b ro p r e d v iđ a li! Dakle, tavariš, nem ojte tako, trebalo je predviđati! - to je bila i jo š uvijek ostaje po
142
ruka svih tadašnjih i današnjih nacionalističko-nacističko-fašističko-ustaških luđaka, krvoloka, zločinaca i umobolnika! U svojem romanu Kiklop Ranko M arinković je na jednome mjestu opisao slučaj u zagrebačkom tramvaju početkom NDH: Ulazi ustaški oficir (ovdje hotim ice ne želim upotrije biti »pravu hrvatsku riječ« - č a sn ik , jer bi to s obzirom na etimologiju od riječi »čast« bilo ovdje apsolutno neprimjereno!) u tramvaj, koji naglo zakoči i stane, pa ga susjedni putnik slučajno nagazi na čizmu, a ovaj se bijesnim neandertalskim pogledom prema putniku maši straga za revolver, samo da ga ne upuca i ustrijeli tu na licu m jesta zbog toga. On je ustaša i apsolutna vlast, a ujedno je to i - po svojim genima! I na to kaže Marinković: »E, sad bi tog ustašu odmah trebalo, a da se nimalo ne čeka - u ime preventivne dehum anizacije (sjajno pogođen pojam, doista, op. M. K.) - ubiti jer će kasnije kad će ovaj troglodit na vlasti u svoje ruke uzeti tuđe sudbine kako mu se god to prohtije (ne samo u Jasenovcu!), pa počne ne milice klati oko sebe - biti prekasno«. Kakva lucidna Marinkovićeva misao, pa još s tom »preventivnom dehum anizaci jom«, svaka čast! Imao je dakle M arinković tada pravo, samo što je za tuđmanovsko-hadezeovske vlasti punih deset godina sve to skupa »posve zaboravio«, jer on je ipak samo Hrvat, p a je čak ušao na listu tih novokom poniranih ustaša, kao g r a đanski zastupnik HD Z-a u Z agrebu ! I ne da se iz HDZ-a ni danas, kad su ti pljačkaši, lopovi i ubice izgubili izbore, i eto ti ga na! A Ranko je Marinković ovdje samo pravi predstavnik, pa reklo bi se i svojevrsni uzor (paradigma) specifičnog h r vatskog intelektualca, ili bolje reći: inteligental Tako da on u tome nije nikakva - iznim ka. Stoga danas Marinkoviću ni na pamet ne pada da bi spram ovih ideoloških nasljednika u sta škog »stila vladanja« s kamom u ruci opet zahtijevao nekada čuvenu svoju - preventivnu d e h u m a n iza ciju ! Ali, nije R. Marinković jedini. Ako se tom e doda desetgodi šnje držanje i ponašanje onih »hrvatskih intelektualnih pred stavnika naroda i njegove svijesti« u D ru štvu hrvatskih k n ji ževnika na Jelačić-placu broj 7 (kako to strašno asocira na Francusku 7!), a ima ih brat-bratu oko 550 komada koji su
143
čitavih d e set godin a svog i tu đ eg b eščašća prešutjeli i prespa vab, k oristeći kao nagradu za to m rvice sa hadezeovskog bo gatog stola, onda za ista m oram korigirati moje nekadašnje još n en ačeto uvjerenje, o čem u sam u nekoliko navrata pisac i govorio, kako n a c io n a liza m nije h rv a tsk a s u d b in a ! N isam tc želio priznati? Pa sam u ovih d eset tu đm anovskih godina do tem elja posum njao u taj moj stav, što ga čovjek instinktivno od bacuje od seb e kao m oru. O staje na sn azi moje nekadašnje staro pitanje: K akav je to lju d sk i m a te r ija l? Sam o što podmu k la rezign acija pritom poput crva nagriza čovjeka u njegovoj un utrašn josti: kom e i zašto i čem u uopće jo š nekom e pisati, govoriti i za n e što bolje se boriti?! B it ćeš ionako popljuvan i p rezren kao »strano tijelo« u zdravom hrvatskom nacional n om tkivu! Ili kao što bi to lijepo literarno, gotovo pjesnički u sh ićen o, i to dakako sa stajališta p r a v o g i je d in o g hrva tsk o g desničarskog terorizm a - uskliknuo Slobodan Prosperov Novak: ti ostaješ - htio to ili ne - »Ijevičarski a n tih rv a ts k i terorist« sam im tim e što želiš n ešto k ritič k i propitati. N em oj da mi tu u našoj, svagda desnoj, Hrvatskoj nešto kritički propitavaš, kad pop ut m ene, vid iš, n em a š za to prave hrvatske legitim acije i odgovarajući (biološki) »pedigre«, razumiješ?! Kad sm o već pri to m S. P N ovaku u ovoj našoj aktualnosti (ožujak 2 0 0 0 . godin e), koji je napao nekolicin u m ladih in te lektu alaca, što su se kritički osvrn uli n a n ek e neodržive sta vove A n tu n a Vujića, sadašn jeg m in istra za ku lturu, u kojima on n ek e in telek tu a lc e -d isid e n te, koji su m orali n ap u stiti tuđm a n o v sk u H rv a tsk u i o tišli u inozem stvo, uspoređuje danas (kakve li fa n ta stič n e aktualizirane m em orije baš u ovom tre nu tku!) sa fa š is tič k im francuskim piscem Celineom ! Njega je postfašistička F rancuska nakon oslobođenja od Nijemaca 1945. godine k azn ila zatvorom , pa je (po V ujićevu mišljenju) bila prem a njemu: »nepravedna i prestroga«, to je st »ipak strožija nego h rvatsk a država« (m isli se: za vrijem e T uđm anove vla sti, op. p.) prem a ovim disidentim a, koji su dobrovoljno na p u stili zem lju, pa je N ovak vrlo lukavo, jer on »ima nos za te stvari« od V ujića odm ah potom »zaslužio« m jesto »glavnokom andujućega« n a D u b ro va čk im lje tn im ig r a m a ! Stvarn o »dobre igre«, nem a šta!
144
Međutim, i mimo te Novakove paskvile, kojom je te mlade kritičare nazvao »ljevičarskim teroristima«, potrebno je o tome gospodinu (čak štoviše »gosparu«!) kazati samo nekoliko ri ječi o njegovu odnosu prema časopisu P raxis, mnogo prije na vedene »obrane« ministra Vujića: U časopisu Matice hrvatske Kolo u broju 4 iz 1996. godine, pod naslovom »Paradoks o odgovornosti« (str. 18-41), dakle u vrijeme razm aha totalnog terorizm a tuđm anovsko-hadezeovske vladavine, kad je već gotovo svakom građaninu H rvat ske postalo i poznato i jasno, kuda i kamo vodi ta p rou staški orijentirana politika grabeža i duhovnog desničarskog terora, gospodin Prosperov Novak nije, dakako, kao »pravi Hrvat« smatrao potrebnim oštricu svoje kritike u sm jeriti na tu stra hotu od režim a (a kako i bi, pa to je »naš režim«!), nego je te 1996. godine tu oštricu okrenuo na nešto mnogo aktualnije u tom trenutku, naime protiv već odavna zabranjenog i nestalog časopisa Praxis! Svakako sasvim zgodno i u stilu pravog, hrvatski osvještena književnika i historičara književnosti. Koristeći za taj beskrupulozni napad na Praxis i članove nje gove redakcije zatvorske zapise Vlade Gotovca iz 1972. godine, Novak bez ikakva poznavanja ne samo filozofijske problema tike, nego i čitave tadašnje društveno-političke situacije u Jugoslaviji i Hrvatskoj, sipa pogrde, falsifikate i notorne laži na račun cjelokupne desetgodišnje djelatnosti ljudi koji su se najradikalnije suprotstavljali staljinističkom sistem u i tem e ljito ga filozofijski, sociologijski i društveno-politički kritizi rali, pri čemu to onda nije bio i ostao (nacionalistički) - pu k i bunt\ Potencirajući tadašnje Gotovčeve s pravom u njegovu zatočeničkom položaju optužujuće stavove na sve strane, Pro sperov Novak u onom trenutku tragičnog položaja i kata strofalnog i političkog, i gospodarskog, i duhovnog stanja Hr vatske, kad je bjesomučni vladar u liku Tuđmana zatvorio Hrvatskoj sva vrata prema Europi i svijetu, smatra najvažnijim svojim zadatkom napad na nepostojeći časopis i obračun s njegovim (mnogima među njima već i - m rtv im a ) članovim a redakcije! Pa, s koje to pozicije smatra Novak neophodnim i nužnim u tom času napasti nikoga drugoga nego baš Praxis,
145
koji se tu pod njegovom n ek on trolisan om žestin om proglaša va većim n e p r ija te lje m , nego ta ista tu đm anovska povijesna k atastrofa n a djelu?! Odgovor glasi i m ože glasiti jedino: To j e p o z ic ija za slje p lje n o g h rv a tsk o g n a cio n a listič k o g intelig e n ta , kojem u pada m rak na oči, čim oko seb e na djelu vidi n ek o g lijevo i p rogresivno osvjedočena i orijentirana in telek tu alca koji se istin sk i, a ne verbalno-retrogradno-historijski bori za in ter e se svoje zem lje, u ovom slučaju H rvatske. I to ne prim arno hrvatske d rža v e , kakva god ona bila (za takve može i: p avelićevsk o-u stašk e, kao i tuđm anovsko-proustaške, samo d a j e država!), n ego za europsku, p rosperitetnu (ne: prosperovsku, da se razum ijem o!), parlam entarn u i s vladavinom prava kao osnovom . A ti akustičari i pa u ša listi poput Novaka, koji se do dan a s n isu potrudili p ročitati nijedan broj nekada šn jeg P r a x is a kroz d esetgodišnju njegovu djelatnost, nisu se potrudili pronik nuti u taj m učni, m ukotrpni rad i katkad vrlo opasno hrvanje s postojećom staljin ističkom vlašću i pred sta ln im prijetn jam a sa svih strana, pa ostaju u svom poluta n sk o m in telek tu a ln o m bezobrazluku puki m ondeni nacio n aln i brbljavci i m ešeta ri svih vrsta, i kao takvi upravo p r a v i n e p r ija te lji bilo kakva nap retk a i istin sk o g a , kritičkog profi liranja te is te h rv a tsk e ku lture bez m itova i m istifikacija, za koju se on i tob o že »svim srcem « zalažu. Jer, takvih je d e sn i č a ra pop ut P rosperova N ovaka već i prepuna ova H rvatska, pa se zato s njim na čelu, a već su joj takvi stoljećim a na čelu, ne m ože m a k n u ti sa svojeg rodovsko-plem en skog začahurena i sagnjila »ognjišta« s nacionalnim davorijam a i budnicam a n a u sn am a, u m jesto ozbiljna kritičk og stava i odnosa spram v lastitih d ostig n u ća i b itn ih promašaja, a za istinsku dobrobit baš te H rvatsk e. K rleža bi u ovom slučaju opet osjetio potrebu, da u svom »ob raču nu s njim a« n ap iše polem ički članak pod naslovom: » 0 pam eti gospodin a Slobodana Prosperova Novaka«. A možem o m isliti, kak av bi m u bio sadržaj! Zato svaki onaj - u ovom slučaju S. P N ovak, a on nažalost nije je d in i u ovoj sredin i - tko jo š i danas ne želi uvidjeti, da su P ra x is i K o rč u la n sk a ljetn a šk o la kroz deset godina svoje
146
djelatnosti doveli našu filozofijsku misao na ravnopravan nivo sa svjetskom i europskom filozofijom današnjice, za što su dobivali priznanja i najprominentnijih mislilaca ovog stoljeća - taj objektivno i subjektivno radi protiv renomea i postignuća na duhovnom polju svoje vlastite zemlje. Prvi puta u historiji ušli smo u europsku filozofiju na velika vrata kao subjekti, a ne kao puki provincijalci i im itatori tuđega. I dok se u Hrvatskoj o svemu tom e ne samo šuti, nego i od bacuje kao »strano tijelo« nedostojno hrvatstva - i to samo zato što su praksisovci bili i ostali nepodobni ne samo za p o stojeće vlasti (staljinističku, tuđmanovsko-hadezeovsko-nacionalističku i ovu najnoviju »demokratsku« poslije 3. siječnja 2 0 0 0 . godine), nego i za najveći dio hrvatskih inteligenata i tzv. kulturnih krugova, kojima je nacionalistička opća platfor ma i »duhovna aroma« ipak uvijek »najbliža srcu«, u inozem stvu se i sada, toliko godina nakon obustave rada P ra x isa , potvrđuje bar nekipositivum , vrijedan pažnje i isticanja. Tako Jutarnji list od 4.V 2000. godine donosi izvještaj dopisnika iz Rima Inoslava Beškera o pisanju rimskog lista La R epublica u povodu 20. godišnjice sm rti J. B. Tita, gdje među ostalim stoji i ovo: »Zahvaljujući Titovoj um ješnosti u odnosu sa Zapadom, nakon pobjede nad nacifašistima i raskida s Moskvom, Viola (San dro Viola, dugogodišnji specijalist tog lista za zemlje pod sta ljinističkom vlašću), opisuje Jugoslaviju koja je im ala ‘jednu od najvještijih i najbriljantnijih diplomacija’, novinare čiji su tekstovi bili nezaobilazni za ‘good reporting’ na europskom Zapadu, književnike svjetskoga prestiža (Andrića, Krležu i Kiša), zagrebački Praxis, iz kojega su pro izišli m nogi teorijski kvasci za bujanje onoga što će kasnije biti ’68, itd .« Ipak, u proteklih 35 godina bilo je vrlo mnogo napisa u koji ma se isticala uloga i vrijednost filozofskog doprinosa od stra ne Praxisa. U najnovije vrijeme, upravo 1999. godine, izišlo je drugo izdanje The C am bridge D ictionary o f P h ilo so p h ie, u redakciji Roberta Audia, a iz pera dvojice autora: Joseph Bien (P Bi.), University o f M issouri, Columbia, i H einz Paetzold (H. P), University of Hamburg. U njemu se pod jedinicom
147
P ra x is sch o o l, n a čitavih pola stra n ice govori o djelatnosti ča sop isa P ra x is (s osnivačim a Gajom Petrovićem i M ilanom K angrgom ), s n aznak om o sn o v n ih područja njihova filozof sk og zanim anja, a onda isto tako o K o rču la n sk o j ljetnoj školi, tako da taj filozofijski rječnik daje točnu i iscrpnu informaciju o tim djelatn ostim a , ne sam o za e n g lesk o g čitatelja. Ali, to je in ozem stvo i Europa, gdje sm o »podobni«, a ne Hrvatska, gdje sm o - kako bi S u tlić rekao - »obustavljeni«! P ostoji on a već pom alo otrcana la tin sk a poslovica, koja se do d u še potvrđuje već stoljećim a u svim zem ljam a svijeta sve do d an ašnjih dana, ali je još uvijek a k tu a ln a - naročito u H r v a t skoj jučer, dan as i sutra - pa ćem o je navesti: »Nemo pro p h eta in p a tria !«
Vrhunac nacionalističko-populističkog pokreta-1971.
Kao što sam, govoreći o 1969. godini i tadašnjem razgovoru re dakcije Praxisa sa J. Bilićem, naglasio kako je ta godina bila već vrlo čvrsta priprema za 1971. godinu, to se i obistinilo. Dvije godine trajale su sve žešće »pripreme« za onu nacionali stičku erupciju »masovnog pokreta«, koji je poprimio sve bitne karakteristike populizm a, što je sve više eskaliralo u proustaškom smjeru. Valja biti posve načistu s jednim bitnim momentom, štoviše samom srži onoga što se na bilo koji način i sa svim različitim »tumačenjima« i »objašnjenjima« naziva - h rvatskim naciona lizmom. Treba naglasiti da se bilo koji nacionalizam u suvre menim uvjetima (Europe prije svega) pojavljuje tako, da mu je prva konsekvencija i završetak (ako već ne i početak) nužno u -fašističkom pokretu, sa svim njegovim obilježjima. To se danas može pratiti gotovo svakog dana, pa se pritom onda -je r ti tipovi nemaju mašte, koja im za fašizam ni ne treba, pa nisu nikada »originalni« - služe uvijek iznova stereotipnim naci-fašističkim emblemima, zastavama, parolama, značkama, pri čemu je hitlerovski kukasti križ obligatno na djelu, i nema tu ništa nova pod suncem! To je nezadrživi put u prošlost, mitove, nazadnjaštvo, uništavanje, ubijanje neistomišljenika i protiv nika, jednom riječju - put u pakao i zvjerinjak! Zato je sudbina i u »zvijezdama zapisana« stranputica svakog hrvatskog nacionalizma nužno ponavljanje svega onoga što smo doživjeli, proživjeli i jedva preživjeli u onoj ustaškoj NDH. Ustaštvo je - to je ono stravično iskustvo što nas još danas u stopu prati poput teške more - zakoniti put i rezultat, ili čak deklarirani, izvikivani i priželjkivani sim bol svake hrvatske
n acio n a listič k e o rijen ta cije n ašeg vrem ena. I tu je svako tzv. odm ahivanje, om alovažavanje i nepristajanje na takvu soluciju kao »obično pretjerivanje« (verbalno) uvijek iznova prava m i mikrija, obm ana ili u najboljem slučaju sam oobm ana, ali naj češće ideologijsko zam agljivanje pravih ciljeva, prijevara, kao i uvijek bom bastično »zagovaranje pravih ili najpravijih nacio n aln ih interesa«, pri čem u bi više odgovaralo pravoj biti ono (zago )varanje, jer se uvijek iznova potvrđuje upravo i sam o to! N e sam o ona usta šk a tvorevina, koja je već u im enu bila pri jevara s onim »nezavisna« država, nego i ova desetgodišnja tuđm anovsko-hadazeovsk a katastrofa ostat će u pam ćenju kao m račno razdoblje hrvatske historije. H rvatska danas, naim e, nije sam o m aterijalno i socijalno un išten a, nego je tem eljito i d u h ovn o za tro v a n a na svim nivoima: u školama, na sveu čilišti ma, u D ruštvu književnika, M atici hrvatskoj, Akademiji, preko svih m ogućih udruga i hadezeovsko-ustaških m ladeži, kao i preko usrdnih usluga K atoličke crkve i njezina ustaški nastro je n a klera, pa onda i svakidašnjih usluga raznih kustića, koji šire u sta šk u ideologiju m eđu svoje vjernike... T ako je i nacionalističk i pokret u Hrvatskoj 1971. godine imao sve značajke što su nu žn o vodile u tom opisanu pravcu. Pored svih lijepih fraza o sam ostalnosti i sam osvojnosti'unutar bivše Jugoslavije - kao da naročito od 1974. godine H rvatska nije bila i ustavno određena zapravo konfederalistički kao sam ostal na federalna država un utar SFR Jugoslavije, što joj je baš na toj osnovi priznala i tzv. B adinterova komisija, čim e se mogla osam ostaliti - događalo se to da se stvarao jedan izrazito p o p u lis tič k i p o k r e t, a s druge se stra n e tu zagovarala sam a srž ono ga što je kasnije, od 1991. novi poglavar, vrhovnik i poglavnik (a ne p redsjedn ik !) jasno i glasno artikulirao kao ono pri svem u tom e bitno - državotvornost. A to je (uvijek iznova samo ustaški) značilo, znači i svagda će značiti: D rža va i D ržava izn a d svega i p r ije svega, bez obzira kakva, i bez obzira, vodi li ona kao takva (tuđm an ovsk i pljačkaška i duhovno svedena na nulu) u d e stru k c iju i neslobodu kako pojedinca, tako i društva u cjelini, koje je tom i takvom autoritarnom državom posve - »zam ije njeno«! A o demokraciji ovdje da se i ne govori!
150
Iako, naravno, za naše primitivce, kao i nedoučene hrvatske inteligente, ideologijski indoktrinirane malogradane, nacionali ste svih boja, a da se ne govori o zabludjelim i tako odgajanim ustašama starijeg i najnovijeg životnog ustrojstva, Karl Marx ne samo da ništa ne znači, i ne samo da nisu od njega pročitali ni jedne jedine rečenice, pa je on dostojan samo njihovih pogrda, ipak ću za one koji žele čuti nešto smisleno i relevantno, dola zilo ono iz bilo koje strane, u vezi s tim problemom citirati ovu, Marxovu misao: »Granica političke emancipacije pojavljuje se odmah u tome, što se država može osloboditi od jedne pregrade, a da čovjek ne. bude od nje zbiljski slobodan, što država može biti slobodna država, a da čovjek (u njoj) ne bude slobodan čovjek... Država je, naime, posrednik između čovjeka i njegove slobode« (iz Ranih radova). Ovakvih i sličnih Marxovih stavova ima u izobilju, ali koga to interesira, čak kad bi to i pročitao i shvatio, kad u životu, ovom našem životu, nema mjesta za bilo kakvu smirenu refleksiju, za minimalno razmišljanje i uočavanje onog bitnoga što nas se upravo životno tiče gotovo svakodnevno, jer su posrijedi is ključivo interesi (prije svega vlasti i lagodnog života - u ime te iste »naše države«!). Ako pak ni ustaški zločinački i krvoločni pokret za vrijeme strahovlade i rasizma takozvane NDH, kao i pola stoljeća ka snije za vrijeme tuđmanovsko-hadezeovske vladavine naciona lističkog pustošenja svih rezultata postignutih u pola stoljeća kako na materijalnom, tako i na duhovnom području života, još ni danas ne mogu nikoga od nositelja nacionalističko-ustaške ideologije uvjeriti u građansku i ljudsku neodrživost takvog jednog poretka i takvog totalitarističkog poimanja i prakticiranja države, onda je doista posve uzalud nastojati takve na cionalističke usijane glave racionalistički uvjeravati u suprotno. To se dakle mora suzbijati i prevladavati drugačijim sredstvima. A koja i kakva su to sredstva? Reći će se: Pa, naravno, demo kratskim sredstvima. To je lijepo i prelijepo čuti, a da to u praksi ne postane p u k a fraza. Odgovor na to pitanje mogao bi biti: vladavinom prava! A tko će je uvesti i u praksi realizirati?
151
Oni isti elem enti vlasti i sudstva iz bivšeg režima? To je obična besmislica! Tko će radikalno očistiti te smrdljive Augijeve štale? A sve je ostalo po starom ! N em a pom aka ni za dlaku. A nova v last - »glum i d e m o k ra c iju «, glum i zato što to nije dem okra cija. Lopovi bivšeg režim a koji su pri dolasku na vlast očistili sve oko sebe i bacili ljude na ulice u svim sektorim a života, sada plaše novu vlast - r e v a n š iz m o m ! Pa, to je prava lakrdija, da se n e kaže nešto teže! U ovim se našim krajevim a bez dem okratske tradicije - naro čito u ovim današnjim našim postizbornim prilikam a, kad je bar donekle izboren kraj nepodnošljive tuđm anovske vladavine zatiranja svakog dem okratskog i progresivnog - zaboravlja, ili se to nikada nije ni znalo, n i o tom e razm išljalo, kako je gledano h istorijski i praktički, pa se to potvrđuje sve do naših dana: D em o k ra cija u E u ro p i (a tako je uostalom bilo i u Sjedinjenim Am eričkim Državam a 1776) - počinje revolucijom . U ovom slu čaju Francuskom revolucijom iz 1789. godine, ali odm ah zatim svim građanskim revolucijam a u Europi XIX stoljeća. N o, s obzirom na rev o lu c iju , i tu su H rvati u XIX stoljeću is pali ne sam o kao izn im k a , nego gotovo je d in s tv e n i u Europi, a bilo je revolucionarne građanske 1848. godine, u kojoj se u z burkala za svoja građanska prava gotovo čitava tadašnja E uropa. Tako su se i m ađarski revolucionari digli protiv Beča, prijestolnice tadašnje A ustrougarske monarhije, u kojem su ta kođer - a ne sam o u B u d im p ešti - izbili nem iri. Tada hrvatski ban Josip Jelačić sa 40 tisu ća svojih konjanika prelazi Dravu n a m olbu bečkog dvora i ugu šuje m ađarsku revoluciju u krvi, te uvodi reda i u sam om Beču. Za tu su Jelačićevu uslugu m o n a rh iji kasnije Austrijanci podigli njemu spomenik na glavnome zagrebačkom trgu, pa Jelačić na konju upire svoj mač na sjever prem a Mađarskoj (da bi sada pokazivao na jug, vjerojatno protiv - D alm atin aca ? ). H rvatski nacionalisti i dom oljubi - ne znajući ili prešućujući o čem u je tu zapravo (bilo) riječ, i o kakvoj se tu historijskoj či njenici radilo 1848. godine, kao i zašto su Jelačiću, hrvatskom banu, baš A ustrijanci podigli taj glavni zagrebački spom enik (o čem u je kod nas k r itič k i pisao jedino - M iroslav Krleža,
152
sram ga bilo!) - još i dan danas napadaju Karla Marxa, sto je zbog gušenja revolucije nazvao Hrvate - kontrarevolucionarima i reakcionarnim narodom toga doba u Europi, premda ne znaju čak ni to, da o tome nije pisao, niti bilo što izjavljivao Marx, nego - Friedrich Engels'. A kakav je to tada bio čin od strane Hrvata na čelu s Jelačićem, i što se tada zapravo realno događalo s tim Jelačićevim poho dom na Peštu, o tome bi meritorno i bez lažnog rodoljublja trebali objektivno-kritički pisati upravo - hrvatski historičari, a ne mitomani tipa jednog Zlatka Canjuge, Tuđmanova »ma log od kužine«, koji je slušajući direktive isto takvog »velikog historičara« i Poglavara, izjavljivao kako su hi'vatskom narodu prije potrebni mitovi nego historijska istina'. A onda po njegovu, ali i ne samo po njegovu mišljenju, nego i po uvjerenju samih hrvatskih historičara, nije važno da li je kralj Tom islav uopće postojao ili ne! Kao što za takve onda nije nipošto važno, koju i kakvu je ulogu 1848. godine odigrao ban Josip Jelačić, koji je zajedno sa svim Hrvatima za svoje - »zasluge i usluge Beču«, odmah potom 1851. godine dobio po Hrvatsku sramni i porazni Bachov apsolutizam, kojim se ukidaju ili drastično reduciraju sva dotadašnja (ionako mala) »hrvatska prava«! A upravo na takvom jednom historijskom, i za Hrvate poučnom slučaju mogla bi se odnjegovati zdrava i kritička hrvatska svijest o sebi samoj, kako bi se lakše učinio onaj toliko nasušno potreban korak ili iskorak dalje u pravcu izgrađivanja jednog demokrat skog društva i humanijeg života na ovom zaostalom tlu. No, kad već u tom kontekstu spominjemo Miroslava Krležu, vrijedno je i svakako poučno navesti jedan njegov stav iz pozna tih Deset krvavih godina (1926), koji glasi ovako: »U razmatranjima o m alograđanskom historicizmu i o malo građanskoj zaljubljenosti Hrvata u sebe, izdvojen je pojam m a lograđanina kao pojam koji postoji izoliran od široke narodne hrvatske mase, životareći sam za sebe. Taj je pojam uslovljen prilikama, on je takoreći izazvan okolnostima, ali on kao ‘ideo loška snaga’ djeluje već punih stotinu godina; to prožimanje uzajamno jedne varijante davno već mrtvih iluzija i tvrdoglave stvarnosti, i u tom krugu bolećiv kliše m alograđanskog nacio nalizma, izazvan isto tako nezdravim, šovenskim okolnostima,
153
postao je gla v n im inspiratorom narodne svijesti, koja se ne p o d u d a r a s in tere sim a na ro d a , p rijeteći im tra jn o kao otvoren grob. Kako dosad stvari stoje, stvar Hrvatstva, nažalost, u rukam a je tih preživjelih snaga, koje d jelu ju isključivo p o zakonu duševne ti'omosti. H rvatstvo, kao narodnost, u rukam a je tih fikcija«. A evo i tip ične krležijanske »lamentacije« nad onim što bi se sve do današnjeg dana na kraju ovog stoljeća moglo nazvati sa m om srži h rvatske (ne sam o m alograđanske) svijesti, koja se uporno drži svoje »osovine« na sljedeći način: »To je osjećaj što se poput tam jana dim i oko hrvatskih narod nih gozbi, na k o jim a se od starin e jo š peče vol na ra žn ju , a vino pije iz škafa. Pa kada se H rvatstvo brojgelovski napilo na karm inam a kakvog svog idola, ili prigodom godišnjice koje svoje hiljadugodišnje sram ote... kad su grm jeli m uzari, vijali se bar jaci, svirale orgulje, pjevali korovi djece, a astm atičn i ugojeni biskupi u ljubičastim kazulam a sa crvenim rukavicam a i dijam an tsk im k rstovim a i sv ilenim m itram a i zlatnim štapovim a držali govore i provezli se u svojoj marijaterezijanskoj gala-karuci, pa kad sm o se tako divno i rodoljubno sastali na rautu kod m ilostivice B erte u grofovskoj palači B urati, kako se uz onu lososovinu, šljuke, fazane, kavijare i šam panjac ne bism o - um G ottesw illen - sjetili n a šeg nesretnog, tužnog, dojbrog i milog nam hrvatskog naroda. Jedini način kojim se hrvatski rodoljub (koji svoj narod ljubi) sjeća hrvatskog naroda, je ste zdravica. S v a k u d ru g u fo rm u sjeća n ja na h rv a tsk i narod, na p rim je r s ta tističk u , ili ekonom sko-socijalnu ili d em okratsku, naš rodo lju b načelno m rzi« . Kad bi netk o sa stra n e (nedajbože!) tako nešto rekao o hrvat stvu, bio bi dakako proglašen neprijateljem (danas: srbofilom ili ju gonostalgičarem , a kada 'to govori jedan H rvat Krleža, onda je on eo ipso - anti-H rvat, pa zato Krleža kroz čitavo ovo stoljeće »kotira« sam o kao strano tijelo u samoj srži hrvatstva, pa g a je bolje izbacivati iz svih »pravih hrvatskih udžbenika«, i uopće iz sam og hrvatstva. Jer: »Tko im a sm isla za istin u , ne vjeruje hrvatskim spom enicim a, a tko ne vjeruje spom enicim a, on im a protiv sebe sve one malograđane kojim a je jedin a razbibriga, d a izm eđ u je d n o g i d ru g o g p o litič k o g slo m a sa k u p lja ju p rilo g e za spom en ike upravo
154
onih narodnih velikana koji su više simboli narodne sramote nego slave«. I sada se ova nova hrvatska vlada, koja je od 3. I 2000. godine plebiscitarno dobila izbore od većine građana H rvatske protiv nekadašnjeg stanja i vladavine neprava, nepravde i beščašća, dade blefirati i fascinirati, i to tobože u ime dem okracije, od bivših pljačkaša, kriminalaca i uništitelja čitave zemlje zbog njezina - revanšizm a! Da čovjek ne povjeruje svojim očima i ušima! A nije se do sada učinio ni jedan jedini korak u istinsko prevladavanje starog stanja i u kažnjavanje bivših zlikovaca, koji su već odavna trebali biti procesuirani i pohapšeni, s naj temeljitijom - konfiskacijom cjelokupne opljačkane im ovine! A dok se to odlučno ne izvrši, sve će u temeljima i samoj srži uspostavljanja demokratskog poretka samo nastaviti s podrža vanjem truleža starog poretka u ovim površnim kozmetičkim promjenama. Sve pak govori u prilog takvih slutnji, u kojima se s pravom nameće velika opasnost povratka starog, ali još goreg stanja, u kojem će najcrnja desnica ustaške provenijen cije preuzeti vlast. A onda jao si ga svima nama, osim narav no ovih današnjih vlastodržaca, koji će onda jednostavno opet postati - opozicija kao i do sada, s velikim plaćama u Saboru i pripadnim im privilegij ama. A što da se onda brinemo, zar ne?!
Kakva je to sudbina ? Međutim, premda se to sve skupa odnosi na taj opći problem , a moglo bi se reći: na pravi »hrvatski sindrom« u liku nacio nalizma, koji čovjeka na ovom tlu prati u stopu poput vlastite sjene kojoj ne može pobjeći, pa mu oduzima sve snage potrebne za neki bar donekle viši smisao u životu, te ga vraća na užasne pretpotopne stereotipe i frustracije koje ga dovode ili do euforičnog polusvjesnog stanja ili do posvemašnje rezignacije, pa diže ruke od svega (najčešće u obliku poznate i gotovo već ču venom postale »hrvatske šutnje«), sve se rečeno odnosi i na isto tako »čuveno hrvatsko proljeće« 1971. Ono se još i danas želi prikazati kao »najviši uspon svijesti i samosvijesti hrvat skog naroda u novijoj historiji«, dakle kao najsvjetliji, zapravo »zvjezdani trenutak hrvatske povijesti uopće«, kojemu je - da
155
apsurd bude kom pletan - bio ravan sam o ovaj tuđm anovski, s uspostavljanjem sam ostalne hrvatske države, pri čemu se želi već sada pred svim a nam a živim a falsificirati tobožnjom Tuđm anovom »zaslugom « za to osam ostaljenje, a sve je bilo u pravo s u p ro tn o ! I sada ti bivši akteri »hrvatskog proljeća«, želeći u zvisiti zn a čenje to g svog u biti p o p u listič k o g pokreta (što su ga i sam i n a zvali baš tako: m asovn im {\), i naglašavajući njegov bitni d em o k ra tsk i k a ra k te r i p ro g i'esivn o st, ne vide da sa m i sebi skaču u usta\ Oni n e sam o da priznaju, nego kao nešto »dem okratski pozitivno« naglašavaju n a c io n a listič k i karakter i usm jerenost toga pokreta, a ujedno - ne shvaćajući što tim e iskazuju - nagla šavaju čak kao bitno u tom njihovu htijenju i usmjerenju borbu za vrijednost i dostojanstvo - po jed in ca . Kojeg li paradoksa! N acionalizam je naim e po svojoj bitnoj intenciji i po samoj svo joj srži (a to je suvrem eni naci-fašizam ovog stoljeća doveo do posljednjih konsekvencija!) pokret, kojemu je najviša vrijednost i vrhovni cilj - ne čovjek po je d in a c , nego upravo suprotno tom e (n acion aln i) kolek tiviteti Kad na film u ili televiziji vidite scenu sto tin e tisu ć a postrojenih njem ačkih vojnika na paradi pred H itlerovim nogam a, onda je to prava slika nacionalističkog lu dila, pri kojoj vam se sledi srce od užasa! A to je to! A bilo je nešto slično i pred Pavelićem - za njegov im endan 13. lip n ja u Z agrebu svake godine, samo što H rvatska nije im ala baš toliko vojnika kao Hitler. A taj nacionalizam završava u liku a p so lu t ne d rža v e , i sam o za tim i ničim drugim čeznu svi (hrvatski) n acion alisti, pa doživljavaju orgazam pri samoj pom isli na taj - ideali A u tom slučaju nije nipošto u prvom planu hrvatski čovjek pojedinac (bolje bi bilo reći: svaki građanin Hrvatske, no mi smo još daleko od toga, pa treba malo počekati!), nego njegova (nikad nije njegova: »Imamo H rvatsku!«, sjetim o se, jer im ali su je doista sam o Tuđm an, njegova familija »cosa nostra« i hadezeovci kao svoje vlasništvo, pa je imaju i danas nakon »dem okrat skih izbora«) d rža va , i to valja naglasiti: obogotvorena državal A ono što svi ti vajni borci za »nacionalnu državu«, koja se kao takva svagda iznova pokazuje, potvrđuje i prokazuje kao nacio-
156
nalistička, nikada nisu proniknuli, pa ni ne znaju, jeste to, da nacionalna pripadnost, tj. nacionalnost ne može biti - politički program, osim na pretpostavkama totalitarizma naci-fašističkog tipa, s devizom: Jedan narod, jed n a država, jed n a partija, jedan vođa\ Pri čemu taj vođa »usisava« u sebe i podjarmljuje i narod i državu, a prije svega samo civilno društvo i pojedinca u njego vu javnom i privatnom životu. Samo što to više nije nikakva po litika, nego brutalna uzurpacija vlasti (pomoću prije svega voj ske i policije, a onda i svojih vlastitih nacističkih organizacija, kojima je društvo totalno okupirano!). Politika se, naime, u su vremenom društvu Zapada vodi unutar naroda-nacije, a ne p o moću nacije, pa se onda tek to može nazvati - demokracijom. Ako se pak govori o toj općosti - ne u liku nacije, nego društva - tj. o općedruštvenom interesu, onda tu može biti riječi samo o rezultanti demokratskog javnog sučeljavanja, dijaloga, suprot stavljanja, štoviše i sukobljavanja posebnih i pojedinačnih, grup nih i kolektivnih interesa, što katkad dobiva vrlo zaoštrene oblike radikalne kritike kako vlasti prije svega, tako i među sobnih borbi u tom posebno-pojedinačnom »političkom nadme tanju« i isticanju vlastitih opcija upravljanja zemljom. No, upravo tim bitnim svojim karakterom ne može se taj opće društveni interes shvatiti, a ni realno biti kao tzv. nacionalni interes, na što nijedna posebna politička stranka u društvu ne može pretendirati i reflektirati, baš zato što je stranka, tj. po sebna strana u odnosu na ono opće, pa se s pravom zove p a r tija (od lat. pars = dio), a još manje čak u potenciranu liku ne kog nacionalnog identiteta, jer tako nešto ni ne postoji. Jedino sa stanovišta (i prakse, dakako!) nacionalističkog poimanja na roda (nacije) kao metafizičkog entiteta, koji je jednom zauvijek dan i bitno nepromjenljiv (a to je posvemašnje vanpovijesno poimanje tih određenja, što ne izdržavaju ni minimalnu znan stvenu analizu), moguća je ova nereflektirana istovjetnost (identitet) navedenih određenja. Za razliku od rodovsko-plemenske (tzv. prvobitne, samonikle, u sebi još-ne-diferencirane, u sebe zatvorene i od strane poje dinca posve neupitne) konstitucije zajednice (pri čemu je odre đenje HDZ-a, tj. Hrvatske demokratske zajednice protivurječno onim »demokratske«, ali je posve pogođeno onim »zajednica«,
157
čem u su vjerojatno kum ovali hercegovački članovi pokreta!), n a ro d je, a tim e i n a c ija : kao u državu kon stituirani narod, u sam om sebi već ra slo je n , pa tim e već im am o posla s (klasno raslojenim ) dru štvom , pri čem u pojam društvaprotivuriječi pojmu zajednice upravo svojim h isto rijsk im realnim procesom. Zajed nica se tu p re tv a ra u društvo, upravo suprotstavljenih grupnih i pojedinačnih posebnih interesa. In ter - esse znači latinski doslovno b iti izm e đ u , tj. m eđu nečim , m eđu drugim a ili jedan izm eđu drugih, dakle moj interes m eđu isto takvim drugim in teresim a, pa to etim ologijski po sm islu znači: s nečim svojim v la stitim b iti u o d n o su n a d ru g o g a (druge), različite od mene, to je st upravo sa svojim vlastitim (različitim i drugačijim po sebnim ) interesom . N em a tu nik a k va (narodnosnog ili nacio nalnog) id en titeta , a ni tak vog interesa. U sam om pojmu za jed n ic e već je etim ologijski sadržano ono b iti-za-jedn o, a to se je d n o ne m ože naprosto naslijediti svojim pukim na-rođenjem , nego je ono već ili tek s m ukom , trudom, radom i naporom u zajedničkom životu historijski u spostavlje no je d n o , što onda tek p o s t festu m , kao ono izboreno je d n o od stran e sviju postaje id ejn a , d u h o vn a (duh kao ono opće!) i z a je d n ič k a osnova k on k retn og društva. N o, ona nikada nije i ne m ože biti naprosto dana jednom zauvijek, a još manje - samoni kla, koja bi postala svojim pukim rodovsko-plem enskim habitu som , u kojem u je ind ividu um posve stopljen sa svojim kolekti vom. Riječ je, naim e, o procesu uspostavljanja društva kao kon kretn e zajednice s b itn im zajedničkim općim interesom , koji onda postaje upravo ta id e jn a o sn o va , bez koje se društvo ili raspada na svoje sa sta v n e disparatne dijelove, ili dospijeva u kaotično stanje koje se naziva (radikalnom ) krizo m . Krizno je stanje nekog društva sim ptom unutrašnjeg ra sp a d a idejne po vezan osti posebnih elem enata društva bez onoga neophodnoga i k on stitu tivn o g a - b iti-za -jed n o . M oglo bi se ovdje bez pretje rivanja takvo stanje d etek tirati kao ono, u kojem u je iščeznuo du h , dakle kao va cu u m d u h a (što je sadašnje aktualno stanje hrvatskog društva, pa je upravo to najveća njegova opasnost, tj. opasnost za njegovo sm isleno održanje, jer je postalo i ostalo bitno - bezidejn o, ili što je isto: društvo bez duha!).
158
Zato bi se u vezi s rečenim ovdje čak taksativno mogli nabro jati bitni momenti (no, to je mnogo više od pukih momenata!), koji bi kao osnovni suvremeni demokratski principi sada u Hrvatskoj u ovom trenutku nakon tuđmanovskog pustošenja svega oko sebe,' mogli držati za-jedno upravo moderni oblik društva, a to su na primjer: sloboda pojedinca zagarantirana zakonom, sigurnost u svakom pogledu, pravna jednakost pred zakonom, vladavina prava iznad svega, pojedinac i njegov život kao vrijednost po sebi, nepovredivost ličnosti i omogućivanje njezina autentičnog samoodjelovljenja, pravo na rad i moguć nost zaposlenja, poticanje duhovnog i svakog drugog stvarala štva, poštivanje čovjeka kao takvoga, bez obzira na njegovu nacionalnost, vjeroispovijest, rasu, imetak, boju kože, spol i podrijetlo, a pri svemu tome poraditi na svjesnom pretvaranju Hrvata u građanina i čovjeka kao ljudsko osamostaljeno biće, tako da mu ne bi bila osamostaljena samo i jedino - njegova država, kao sila nad njim samim! Nacionalizam pak sve to skupa jednostavno - poriče, pa ako ta »nova vlast« - kao što je do sada vidljivo - želi pošto-poto po tvrditi jedino kontinuitet sa svim onim bitnim iz prethodne nacionalističke strahote, onda je ova zemlja uistinu - p ro p a la ! A nacionalisti - da li javni ili prikriveni - nemaju pravo pozi vati se na - demokraciju, jer nacionalistička demokracija samo je contradictio in adiecto, iliti: drveno željezo! N ajednom zasjedanju Korčulanske ljetne škole (1969. godine na opću temu »Moć i humanost«) njemački filozof Karl-Heinz Volkmann-Schluck (Koln), jedan od čestih sudionika u radu Škole, istaknuo je u diskusiji jednu bitnu misao o osnovnom principu demokracije: »Demokracija je prisutna samo u onom društvu koje izdržava protivurječnost i čini je politički plodo nosnom!«. A time se izriče doista sama srž demokracije u jed nome modernom građanskom društvu današnjice. »Izdržavati protivurječnost« znači »držati na okupu« sve moguće silnice najrazličitijih interesa, koje bi ga mogle dovesti do »rasapa«. Naime, ukoliko se upravo na politički način ne bi djelovalo tako, da se za to društvo otvori zbiljska perspektiva razvitka, koji stremi nečemu boljemu i ne da se zavesti na stranputicu koja
159
ga vodi na preživjele oblike života što spadaju u muzej starina (u hrvatskom slučaju u ustaški pakao!). Id ejn a osnova - kako sm o je n azvali - m ože se ovdje sh vatiti kao garant održanja društva u njegovu povijesnom sm islen u i opravdanu kretanju prem a svojoj rea ln o j budu ćn osti. U zeti princip prošlosti kao »perspektivu« - što je sam im sobom najočitija protivurječnost - kao što se to u H rvatskoj čini na stan ovištu nacionalizm a, pravi je put u - p o v ije sn u k a ta stro fu ! A p r a k tic iza m i p o litic izam kao svakidašnja p r a g m a sam o je kretanje u zatvorenu krugu b esm isla političke - opcije pukog oportunizm a! I napokon, ono u svem u tom e najh itnije: U cijelom tom hrvat skom nacionalno-nacion alističk om pokretu 1971. nije bilo i nije ni moglo biti s te pozicije - jer bi joj to bilo najunutrašnjije protivurječno - nijednom ni spom ena o g ra đ a n in u , na čemu počiva sam a osn ova i m ogućnost - d em o k ra c ije !
Prava bit »hrvatskog proljeća« N a c io n a liza m koji priznaje sam o svoje rodovsko-plem enske sunarodnjake, ili bolje: tzv. zem lja k e (povezane jedino krvlju i tlom - uvijek sm o na istom: B lu t u n d B oden , dobro poznato i nacistički prim jereno form ulirano načelo!) - d ija m etra ln o j e su protan sa m o j srži m odern e g ra đ a n sk e dem okracije, koja se s m ukom rađa u E uropi (a onda i u SAD) u posljednjih više od trista godina. Ta dem okracija počinje u Francuskoj revoluciji koncem 18. stoljeća - kao što je rečeno - D eklaracijom o p r a v im a čovjeka i g r a đ a n in a . M ože se i m ora se dakle upitati: G dje je i k a d a u tom »hrvat skom proljeću« 1971. godine bilo tko izbacio p a ro lu o p r a vim a čovjeka i g r a đ a n in a ? N ik o m e - ne sam o tada, nego i sve do da našnjeg dana - ne p a d a ni na p a m e t da bi tako nešto uopće iz ustio, a kam oli ja v n o za stu p a o , a još manje da bi se za to još i javno borio kao za svoje vlastito uvjerenje! Zato je to »proljeće« sam im svojim nazivom već m išljeno i javno deklarirano samo kao »hrvatsko«, dakle sam o za H rvate i Hrvatsku, a to je samo po sebi in clu sive im alo sam o i isključivo jedno značenje: u naj blažem sm islu, ne z a d ru g e i ne za bilo koga drugoga, a bitno,
160
protiv drugih i svakoga drugoga tko nije Hrvat (a u Hrvatskoj ne samo onoga vremena 1971. godine, prije i poslije, nego sve do današnjeg dana značilo je i znači prije svega - protiv Srbal). I ne samo da nismo dospjeli do po jm a građanina, koji se u gra đanskoj demokraciji pojavljuje na historijskoj pozornici kao j e dini suveren u političkom odlučivanju o svojem vlastitu životu - pa prema tome nije država ili njezin Poglavar ili Poglavnik suveren - čega nema i ne može biti u demokratski uređenu građanskom društvu, jer bi to odmah bila osobna ili grupna uzurpacija cjelokupne vlasti, poput Tuđmanove danas - nego smo u Hrvatskoj sve do današnjeg dana ispustili kao ono bitno i - sam og čovjeka. Tek posve verbaliziran, apstraktan i ispra žnjen, ustavno izmanipuliran i posve lažno pojavljuje se po jam čovjeka u današnjoj Hrvatskoj, jer za čovjeka kao čovjeka tu još uvijek nema m jesta! N ešto mi se slično, ako ne baš i isto dogodilo u bivšem sistemu, kad me je jedan član Centralnoga komiteta posprdno nazvao »podmetačem štapa u žbice« funk cioniranju vlasti svojim očitim »apstraktnim smicalicama i floskulama«, jer sam govorio i pisao o neophodnosti borbe za očuvanje bar minimuma svog »ljudskog dostojanstva«! E, pa, sad, kakvo ljudsko dostojanstvo u Hrvatskoj, baš ste smiješni, profesore, znate!? Pa, nećete mi valjda sad u Hrvatskoj govo riti o - čovjeku? To su samo apstrakcije! Ako sad netko želi insistirati u vezi s tim na slovu našeg Ustava, gdje se ipak govori i nešto o čovjeku, treba ga podsjetiti da je Staljin dao sastaviti najbolji m ogući ustav u onim tridesetim godinama 2 0 . stoljeća, samo što su mimo te prekrasne fasade bili pobijeni milijuni ljudi u zatvorima i Gulagu! U toj »slavnoj« hrvatskoj 1971. godini nacionalistička se atm os fera i nepodnošljiva, gotovo fašistička euforija toliko rasplam sala, da su se na primjer Srbi Korduna i Banije počeli naoru žavati, mučno se sjećajući ustaških klanja i krvološtva na tim prostorima za vrijeme NDH, kad je pobijeno nebrojeno mnogo djece, žena i staraca (pa se to dogodilo i po direktivi Tuđmana i Šuška nakon tzv. Bljeska i Oluje u ovom, s Miloševićem dogo vorenom istjerivanju Srba iz Hrvatske, a na televiziji i radiju se tri dana čitala Tuđmanova poruka Srbima, neka se ne sele,
161
pa bih ja to nazvao ratnim zločinom !). Tako j e T u đ m a n d o v r šio P avelićev p o sa o , pa se preko te h isto rijsk e činjenice neće moći preći, koliko god netko u Hrvatskoj želio to izbjeći ili čak isfalsificirati, kao i m nogo toga dosad. I da sada bude jasno, kad već govorim o o toj bivšoj i današnjoj »demokraciji u Hrvatskoj« - nitko u ovih deset krvavih tuđm anovsko-hadezeovskih godina, ni ta proustaška vlast, niti ta tak ozvan a oporba nije nijedn om digla glas protiv tog javno znanog bjesom učnog ubijanja srp skih staraca i žena, od strane ubica i krim inalaca u redovima hrvatske vojske, »koja je sam o branila H rvatsku«. Pa je onda s najviše sudske instan cije bilo rečeno, kako H rvati kao žrtve ne m ogu čin iti zločine! I što nam danas neprekidno »zanovijetaju« i ta Europa i ta Am e rika s tim svojim izm išljenim i nam a neprijateljskim zahtjevima i tim svojim m eđunarodnim sudom u Haagu! Mi Hrvati jako sm o ogorčeni zbog toga! N e damo mi »naše vitezove«, koji su se sam o branili (protiv starčadi i nakon borbe), jer oni su naš (plem ensko-rodovsko-hercegovački) u zor H r v a tstv a ! Pa, onda sad što da čovjek na to kaže? N a sva ta i m noga druga pitanja naše svakidašnjice vrlo nam elegantno i non šalan tno danas 2 0 0 0 . godine odgovara paradigm atički primjer - D ražen B u d iša . Kao nekadašnji »vođa« studentsk og nacionalističkog hrvatskog pokreta n a Zagrebačkom sveu čilištu, i kao nedavni kandidat za predsjednika Republike H rvatske, u svojoj predizbornoj kam panji protiv svog suparnika S tip e M esića, jedan od glavnih mu je m om en ata u njegovu predstavljanju javn osti bilo naglašava nje njegove tridesetgodišnje političke karijere, i u vezi s tim naravno velik o g političkog iskustva... To znači od one 1971. godine do danas, 2000. godine. Pa, koje j e to i kakvo po litičk o isk u stvo , na koje se sada B udiša želi i m ože pozvati, i to kao njegovu »kvalitetu« koja ga danas im a kvalificirati za položaj predsjednika RH? To je bila i ostala trid e se tg o d išn ja naciona listička B u d iš in a karijera, koja se od onih ’70-ih godina nije ni za dlaku prom ijenila. Bilo je upravo farsično slušati B udišine predizborne tirade i obraćanje javn osti, a da on sam toga nije bio n iti je m ogao biti svjestan: On se biračim a stalno obraćao sa: H rva ti i H rvatice, h rva tsk i narode'., i sve to u im e »novona-
162
stale demokracije«, koju će uvesti on i njegov koalicijski part ner iz SDP-a I. Račan. Pa, tko je tu - kao što se narodski kaže - lud, i kakvu će to demokraciju »uvesti« Budiša u Hrvatsku, kad je on doslovno do srži natopljen svojim nacionalizm om , iz kojega ne može izići čak ni onda kad se obraća i mora (nakon Tuđmana) obraćati - svim građ a n im a Republike H rvatske?! Hja, ne možete od Budiše očekivati ili čak zahtijevati da se on pritom ili bilo kada obraća ne samo Hrvatima, nego i Srbima, M ađarima, Talijanima, Cesima, Slovacima, R om im a ili ne daj Bože čak i M uslim anim a, našim tudmanovskim neprijatelji ma«... itd. A da ne govorimo o Istranim a. Budiša je u prošlom tuđmanovsko-hadezeovskom Saboru u odnosu na istarske za htjeve za koncept europske regionalizacije (žešće i radikalnije nego li sami hadezeovci!) - dramatičnim glasom i gotovo sav izbezumljen izrekao, »kako se nikad u životu nije osjećao kao H rvat toliko posram ljen i tu ža n « kao sad od tih - »autonomaških istarskih zahtjeva«! I sad je prilikom predsjedničkih izbora Budiša - taj naš »nacionalno svjestan Hrvat« koji se tada u Saboru gotovo rasplakao nad sudbinom Hrvatske zbog tih istar skih zahtjeva - još očekivao (valjda?) da će ga upravo ti Istra ni i svi drugi navedeni birati za svojega Predsjednika?! Kako sve ovo, kao i ono što slijedi, ne bi ostale samo neke moje puke i proizvoljne tvrdnje, treba za potvrdu rečenoga navesti sam og Budišul U svojem interviewu danom Feral Tribuneu br. 748 od 17. siječnja 2000. godine (dakle još prije predsjed ničkih izbora), na poslednje pitanje: - Na koncu, i u ovoj predizbornoj kampanji u javnosti vas se označava kao nacionalista, u najnovijoj medijskoj verziji kao kripto-nacionalista. Zbog čega vas se češće nego druge među predsjedničkim kandidatima i političarima općenito - premda i mnogi od njih imaju sličnu ili jednaku političku biografiju svrstava među manje ili više prikrivene nacionaliste?, Budiša odgovara: - Oni koji me tako označavaju, rezoniraju kao moji suci i tu žitelji prije trideset godina. To je moj odgovor njima, jer - ja nacionalist nisam . Ali mogu dodati da je od onoga trenutka kad smo stvorili sam ostalnu državu, za mene nacionalizam
163
m rtv a p o litič k a id eologija. A do ta d a , sva k a nacionalna ener g ija u procesu stv a ra n ja h rva tsk e d rža v e - hila je dobrodošla! ■ B udiša, dakako, nije svjestan onoga što je izrekao u jednom ovako kratkom pasusu! A tim e ne sam o da nije odbio tvrdnju da je nacionalist, nego ju je čvrsto p o tv rd io \ On nije shvatio i nikad valjda neće shvatiti: 1 . d a j e isk lju č iv a borba za državu (njezinu sam ostalnost, što god to sada značilo!) upravo i jedin o na cio n a lističk a (ovdje se ne bi nip ošto m oglo reći: p o litič k a , jer to nije samo politička) pozicija, 2 . d a je tim e izrekao priznanje »svojim vlastitim prethodnicima i istom išljenicim a« u sta ša m a iz N D H , jer su oni najrječitije spadali u tu njegovu »nacionalnu energiju u procesu stvaranja ( hrvatske države«, i to su zbilja dobrano i svojski na djelu doka zali kroz četiri godine svoje u sta šk e vlasti, 3. da je tim e »blagoslovio« sve m oguće teroriste i ubice, jučer i danas, koji su također bili ta »svaka energija« koju B udiša odobrava za uspostavljanje te »njegove« hrvatske države, za što m ože biti upotrebljeno svako sredstvo, 4. d a je ta i tak va cforžava kao a p so lu tn i p rin c ip koji stoji iznad svega ostaloga, a naročito iz n a d čovjeka p o jed in ca i njegova ž ivo ta (njegove k va lite te života, koja je najbolja, kad se država u nju ne m iješa!) kao i izn a d d r u štv a i p r ije d ru štv a i njihova bitn og in ter e sa upravo ne sam o p r a v a s rž n a cio n a lizm a , nego i njegov pravi rezu lta t koji se zove - totalitarizam i etatizam , i konačno 5. da je tim e n a gotovo identičan način izrekao T u đm an ovu tezu , kako je upravo nekadašnja N D H kao u staška tvorevina bila »izraz vjekovne težnje h rvatskog naroda za ostvarenjem svoje države«, čim e je on dao odriješene ruke svim m ogućim , starim i »prekaljenim« (u koljaštvu prekaljenim!), kao i mladim i tek nanovo »nastašim« ustaškim pobornicima posljednjih deset krvavih godina (1990-2000), što se nastavlja neometano i dalje pod »novom demokratskom vlašću« nakon siječnja 2 0 0 0 . godine! 6 . N apokon se postavlja još jedno pitanje: Budući da nacionali zam nije isključivo politička kategorija, nego zadire u sam u srž ljudskog bića ako je ono tako odgojeno ili ideologijski »impreg-
164
nirano«, kako je to onda jedino Budiša »preko noći« - prestao da bude nacionalist (kad mu je stvorena nova država ) ? !17 A ono što je pri svemu tome najhitnije - ako govorimo o post-tudmanovskoj situaciji nakon prošlih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, u kojoj je Budiša htio biti upravo predsjednik novo nastalog, pretpostavlja se - demokratskog društvena ustrojstva? - u toj Budišinoj i svakoj drugoj nacionalističkoj poziciji ili alter nativi nema ni početnog praga od demokracije! Jer - kao što je već rečeno - nacionalizam je po svojoj najdubljoj biti neprijatelj demokracije, u bilo kojem svojem obliku. Zato možemo reći, kako je Dražen Budiša upravo prava i najautentičnijaparađigraa današnje »hrvatske duhovne arome«, ko jom je prožeta sama srž »političkog naroda« današnjice. Ovo je stavljeno u navodne znakove zbog toga, što se nacionalizmom ne dospijeva do bilo kakve istinske političke artikulacije dru štvena života. I to je taj hrvatski nacionalistički cirkus, koji je dakako mnogo više od običnog zabavnog cirkusa, jer uvijek iznova košta gra đane te Hrvatske i te Hrvate u svakom pogledu, kako materi jalno, tako i politički i duhovno, a onda se sve to iznova plaća u međunarodnim razmjerima na sve moguće načine, pa se onda zbog takvih »nacionalnih vođa« čovjek u inozem stvu mora sti djeti reći daje Hrvat! A u Titovoj Jugoslaviji bili smo personae gratae u svim zemljama Europe i svijeta, jer su nas poštivali i kao ljude i kao borce protiv naci-fašizma, pa to valja ponovo izreći i potvrditi, jer sam nekada i sam znao biti ponosan zbog tog od nosa i poštivanja, što sam ga doživljavao po inozemstvu. A s ustaštvom, fašizmom i nacionalizmom možemo se samo stidjeti i »pokriti po glavi« pred svijetom, kao što nam je to ponovo a7 Sve ovo i sve konsekvencije što proizlaze iz Budišina odgovora, primijetili su mnogi, pa ću navesti samo jedan takav komentar iz pera M ilana Gavrovića (u Feral Tribuneu br. 760 od 6. travnja 2000): »Nije li predsjednik HSLS-a, stranke koja ima cijelu četvrtinu kolicijske veći ne, Dražen Budiša, izjavio daje general Blaškić nevin? Zar njegova tvrdnja kako je svaki nacionalizam dobar dok se ne stvori vlastita država, ne pod sjeća na Tuđmanovu tezu o ustaškoj >NDH kao vjekovnoj težnji hrvatskog naroda?
165
priredio onaj sada na sreću pokojni slavohlepni, vlastohlepni i dolarohlepni nedoučeni »Poglavar«! A što se B u d iše tiče i njegove b ezgran ične ambicije da pošto-poto postane predsjednik RH (ne daj nam , Bože!), jer mu tri d esetak godina »iz očiju viri« sam o čežnja za vlašću, neka se spom ene ije d a n bitni m om en t u vezi s događajima na ovom tlu u zadnjih deset godina: Poslije »Oluje« u kolovozu 1995. godine B udiša je posjetio svoj rodni D rniš, i tam o su došli k njem u na razgovor neki novinari, koji su ga m eđu ostalim upitali, da li je vidio što se događa po okolnim srpskim selim a i zaseocim a, što ih je hrvatska vojska tem eljito spalila kuću po kuću po Šuškovoj i Tuđm anovoj direktivi!? Gorjelo je na sve strane, što se vidjelo čak iz vlaka Z agreb-Split (pa su putnicim a dolazile su ze na oči gledajući tu strah otu spaljene zemlje!), na što je B udiša m irno odgovorio, kako on n iš ta o d toga nije v id io i d a n e m a p o jm a o tom e\ D akle, jedin i B udiša (na »licu m jesta«) u čitavoj H rvatskoj nije »ništa znao o tom zločinu« što se odvi jao pred očim a cijeloga svijeta, pa ni svi njegovi nacionalisti »nem aju pojma« o tom e! D oista, upečatljiv autizam! N o, nem ojm o sam o loše i n eg a tiv n o o Budiši! Treba i n ešto po zitivno! Za to se p o to n u o njegov ideološki kom panjon (koji je slu čajno zalutao u drugu stranku, pa nije ni član HDZ-a, ni HSLS-a, nego baš SDP-a) gospodin Zdravko Tom ac, koji je pozdravljajući u im e SD P-a prisutn e na D eve to m saboru H S L S -a izrekao ovu »misao«: »D ražen B udiša je jedn a od naj značajnijih osoba koje je H rvat ska im ala na kraju ovog stoljeća!« T om ac je - ne vjerojatno, nego sigurno! - pritom m islio: »pored T u đm an a!«. N em a ta H rvatska sreće, kad je pUna takvih »najzna čajnijih osoba«, da se sve praši!
166
Praxis br. 3-4/1971. godine
Toga proljeća 1971. godine nacionalističko-populistički pokret (s dobrom dozom ustaške arome) eskalirao je iz dana u dan sve jačom, žešćom i nekontroliranom euforijom, tako da su bile prekoračene sve »normalne granice« političkog postavljanja pro blema, pa se više nije znalo, »tko pije, a tko plaća« (a kasnije su platili većinom neki studenti i Budiša među njima, a gubit kom svog položaja uglavnom vrh partijskog i državnog ruko vodstva SR Hrvatske, poput M. Tripala, S. Dabčević, E Pirkera i drugih). U tom kaotičnom stanju i naelektriziranoj nacionalističkoj at mosferi, koja je sve više »ispadala iz ruku« partijskog ruko vodstva, pa se njihova prvobitna inicijativa (»svi na okup za Hrvatsku!«) na tom kursu sve više pretvarala u vlastiti bume rang, koji se međutim nije više dao zaustaviti. I samo je ruko vodstvo bilo »gurano« na sve radikalnije poteze i popuštanje razularenoj nacionalističko-ustaškoj masi, što se iz dana u dan pretvarala u rulju koja će porušiti sve pred sobom. U toj, dakle, atmosferi i posve zaoštrenoj situaciji dolaze čla novi redakcije Praxisa do zaključka, kako je posljednji trenutak za društveno-političko djelovanje. Geslo je bilo spontano osvješteno i neposredno spremno na djelovanje, a glasilo je: »Sad ili nikad!« Zato je tog proljeća donesena čvrsta odluka da se ide na vlastitu mobilizaciju naših i drugih snaga oko nas, koje su bile voljne izreći svoj kritički stav kao intelektualnu branu toj poplavi razularene nacionalističke rulje, što se poput poplave valjala ulicama, spremna da »pomete« sve pred sobom. Rekli smo sami sebi: »Ako sad u tom odlučnom trenutku ne uđemo u bitku protiv tog poludjelog nacionalizma, koji prijeti
svem u progresivnom e, a posebno in telek tu a ln o sti kao takvoj, kako bi zem lju odveo u kaos, onda sm o za k a za li u onom bit nom za što se zalažem o ne sam o u filozofiji i teoriji, nego i u svojoj društveno-političkoj odgovornosti pred sobom i za ovo što se pred nam a zbiva!« - B ili sm o osim toga svjesni - svojim historijskim pam ćenjem nakon sam o četvrt stoljeća iza naci-fašističk og pakla iza nas - nekih bivših paralela (u Njemačkoj), gdje tridesetih godina ovog stoljeća isto takva žuto-sm eđa naci-fašistička rulja un išta v a sve oko sebe i ubija po ulicam a i ku ćam a bez ik a k v a otpora s bilo koje strane! A to je bio svojevrsni m em ento da se odm ah mora djelovati. Zadužili smo sve članove redakcije da svaki m ora svojim kritičkim napisom u Praxisu sudjelovati u jednom dvobroju, a pozvali smo na suradnju i neke naše zagrebačke ko lege, kao i iz Beogra da. B udući da je taj dvobroj po svem u su deći u tom k o n tek stu aln om problem u bio jedan od najbo ljih, a i najznačajni jih u d e set godina izlažen ja časop isa pa je i uzvitlao najvi še prašine, koja tr a je do d an ašnjeg da na - potrebno je kao dokum ent za buduć nost navesti sva im e na i naslove priloga kako su redom obja vljeni. Potrebno je istakn u ti, na kakav je žesto ki otpor i nap ade sa svih stran a naišao taj dvobroj P r a x is a : M nogi iz to g hrvat-
168
skog nacionalističkog pokreta bili su sjedne strane konsternirani i brzinom okupljanja tolikog broja suradnika na tu temu. ali i neospornom kvalitetom priloga (o čemu su neki u kuloa rima izrazili svoje priznanje, pa čak i divljenje, iako su bili »na drugoj strani barikade« i tada i kasnije, sve do danas). Pravi ustaški nastrojeni elementi pri tom su gotovo pobjesnili, pa su čak od »socijalističke vlasti« (ma, kakva socijalistička!) tražili naše hapšenje, a to su bili i ostali oni, što sam ih nazvao »šver cerima vlastitog života«, jer su bili ustašoidni nacionalisti, a istodobno su se busali u svoje »socijalističke grudi« (sada za jedno s Tuđmanom stavljaju ruku na srce pri sviranju himne!), i pritom, dakako, bili ujedno i dobri i uslužni - udbašil A treći, oni s vlasti i partijskih redova, što je svagda bilo jedno te isto, organizirali su na Praxis najžešće napade, koji su išli do neu kusa. Konačno smo tako dobili vlastitu satisfakciju za svoje djelo, pa smo bili svjesni da smo učinili u tom trenutku pravi potez koji pogađa u srž, pa smo i tada i kasnije bili posve (sa m osvjesni daje to bio u tom odlučnom i presudnom trenutku istinski povijesni čin, čega se nećemo morati stidjeti. A da ga nismo učinili, bio bi to ne samo bitni propust i promašaj, nego prava sramota za sve ono što hoćemo, za što se borimo i za ono što smo potvrđivali svojom filozofskom i sociološkom teorijom. Bilo je to u tom kontekstu posve u skladu s onom latinskom uzrečicom: »Dixi et salvavi anim am meam!« Tada je od strane »velikih socijalista« (danas su oni opet »ve liki demokrati«, već prema potrebi!), a zapravo čas pritajeno, čas javno manifestiranih hrvatskih nacionalista Savke i Mike, zahtijevana i provedena (prva i jedina u Jugoslaviji) zabrana tog broja časopisa Praxis, što ju je po partijskoj direktivi »odo zgo« morao provesti nadležni sud u Zagrebu. Zabrana se kon kretno odnosila tobože ne na cijeli dvobroj 3-4/71, nego samo na dva priloga, i to na članak Zagorke Pešić-Golubović »Ideje socijalizma i socijalistička stvarnost«, i na članak Milana Kan grge »Fenomenologija ideološko-političkog nastupanja jugosla venske srednje klase«. Prilog Zagorke Golubović bio je ocije njen kao preoštar i neuravnotežen i posve neadekvatan »našoj pravoj socijalističkoj stvarnosti«, kao napad na rukovodstvo Sa veza komunista Jugoslavije, s »potpuno iskrivljenom slikom« politike, smjernica i htijenja rukovodstva Partije.
169
Č lanak M ilana K angrge pod naslovom »Fenom enologija ideološko-političkog nastupanja ju goslavenske srednje klase« bio je sudski zabranjen - po citatu iz presude - prije svega, ali ne i jedin o, zbog fu sn ote 11) na str. 44, koju ovdje za razum ijeva nje tad ašnje zabrane i osude (presuda je izvršena po čl. 52 a i b tad ašnjeg Zakona »zbog uznem iravanja građana« moram n avesti u cijelosti: » 1 1 ) B udući da se više ‘ne sm ije’ govoriti o jugoslavenskoj rad ničkoj klasi u jedn ini (jer je to ‘u n ita rističk a ’ ili ‘unitarno-klasn a ’ pozicija!), ili radničkoj klasi Jugoslavije, nego samo o ‘nacio naln im klasam a Jugoslavije’ (u m nožini), kao da neposredni i povijesni in teres tih klasa (Slovenije, Hrvatske, Srbije itd.) nije b itno isti (upravo u odnosu spram jugoslavenske srednje klase, birokracije i tehnokracije, koje vrlo lijepo uzajam no surađuju), onda bism o prem a tom e u Jugoslaviji, po nacionalno-političko-republičkom ključu, naravno kao i sve ostalo, imali 6 (slovima: šest) radničkih klasa i 2 (slovim a: dvije) radničke klasice (AP Vojvodine i Kosova). U koliko dobijem o koju novu republiku ili a u ton om n u pokrajinu, onda će postojati jedna radnička klasa ili klasica više. To će se, uostalom , također - politički odlučiti (sporazum no, dakako, ili ‘sam oupravno-dogovorno’) izm eđu srednjih k lasa i birokracije. M eđutim , i ovdje treba biti dosljedan: ako naim e ne postoji jed na, nego 6 ili 8 radničkih klasa Jugoslavije, onda p re m a tom e postoji i 6 ili 8 Saveza kom unista, što bi značilo da ipak im a m o ili bi trebalo da im am o v iše p a rtijsk i siste m i? Ova bi se za gonetk a m ožda m ogla riješiti sam o onda, ako je ovdje ipak riječ o 6 ili 8 srednjih (građanskih) klasa i njihovih partija? To bi onda još nekako historijski bilo opravdano. Možda je potrebno sam o - p r o m ije n iti ime?!« N a tu je zabranu časopisa P raxis, tj. dvaju članaka, podnio žalbu u im e redakcije glavni i odgovorni urednik Gajo Petrović, i to V rhovnom sudu H rvatske 2. VIII 1971. godine. T ekst te žalbe objavljen je u broju 5/1971, a Petrović je po svojem običaju i tu žalbu toliko tem eljito i argum entirano, sastavio, da je to bio ujedno jed an sam o sta la n rad, s karakterom pravog teorijsko-filozofljskog raspravljan ja. On je tako Kangrgin članak obranio od svih krivih tumačenja, te je ukazao na to da se teze iz njego-
170
va teksta u presudi uzimaju u doslovnom smislu, tamo gdje Kan grga piše očito ironično, pa čak i sarkastično. Ujedno je obranio zbornik Dokumenti - ju n -lip a n j 1968 koji je sadržavao samo već u javnosti objavljene i poznate tekstove. Nakon toga 30. kolovoza 1971. Vrhovni je sud Hrvatske uvažio žalbu i donio oslobađajuću presudu u korist časopisa Praxis. U međuvremenu je, međutim, kao i uvijek kada je trebalo na padati sve pozitivno i progresivno u našemu društvu, na djelu odmah bio Vjesnik sa svojim svagda ulizičko-tendencioznom slikom stanja i »prikaza« zabrane Praxisa. Nepobitna je histo rijska činjenica, daje taj Vjesnik sve tamo od kraja 50-ih godina otprilike pa sve do danas, dakle u onom tzv. socijalističkom i ovom najnovijem nacionalističko-ustaškom razdoblju naše aktu alne historije bio i ostao bastion najcrnje reakcije i mračnjaštua\ Čak i ono što bi u CK SKH bilo normalno kritički iskazano spram nekih pojava, ta bi vjesnikovska »bulumenta« beščašća zagadila najbestidnijim bojama, kako bi se nekome podguzno dodvorila. To je kroz čitavo to vrijeme, dakle gotovo pola stoljeća, bila prava novinarska septička ja m a koja je - moderno rečeno - bila glavni izvor i opasnost ekološkog političkog i općedru štvenog zagađivanja okoline. Taj se vjesnikovski smrad širio tadašnjom jugoslavenskom i zatim hrvatskom javnošću do nepodnošljivosti! Nije, dakle, bilo čudno da se i prilikom zabrane Praxisa odmah našao »pravi vjesnikovski« izvještač i komentator. Možda sada i ne bih pisao o tome, jer se takvih i sličnih napisa u Vjesniku kroz decenije nagomilalo nebrojeno mnogo (pa bi se to moglo doista nazvati »hrvatska historija beščašća bez presedana«!), ali se upravo danas, tj. 2 0 . ožujka 2 0 0 0 . godine »ustoličuje« po odluci »nove demokratske vlasti« za glavnog direktora Hr vatske radio-televizije nitko drugi nego - M irko Galičl38 ,s Taj M. Galić, također jedan od »švercera vlastitog života«, a takvi ostaju i napreduju pod svim režimima i u svim »promijenjenim« uvjetima ne samo »nenadoknadivima«, nego upravo »besmrtnima«. Što si veća nula, to si podobniji, potrebniji i upotrebljiviji, pa se i ova »siva egzistencija« zvana Galić (a što ćete, kad Hrvatska nema boljih!) i tada kao Vjesnikov novinar javio velikim člankom u Vjesniku od 21. kolovoza 1971. na stranici 7.
171
B ilo bi dakako pretjerano i su višn o navoditi te vjesnikovsko-galićevske podvale, paskvile i »orgazm ička uživanja« zbog za brane časopisa P ra x is in extenso, pa ću navesti sam o podnaslo ve to g članka: 1 . Zašto se priželjkuje inkvizicija, 2 . N em am o se čega stidjeti i 3. B esp latn a reklam a. 1 . Aludira se na to da sam a redakcija časopisa p riželjk u je inkvizitorske poteze vlasti (države, partije, sudstva) protiv Praxisal? 2 . M isli se na to da se ni država, ni Partija ni »naš socijalizam« n em a ju čega s tid je ti, jer ta j e zabrana P ra x isa »posve u skladu s pravim stavom prem a tim neprijateljim a socijalizm a«, i 3. Ovo je tipični vjesnikovski bezobrazluk: Jer proizlazi kako su praksisovci željeli da svojim dvobrojem 3 -4 /7 1 , kojim su se oštro kritički i argum entiran o sa svih pozicija su p ro tsta vili on oj n acio n a lističk o j n a je zd i i p o p la v i, što je graničila s u sta škom odm azdom svem u što joj se protivi, sam o zato, što su že ljeli da »dobiju besplatnu reklam u«\ Taj galićevski bestidni cini zam i gubitak svake razu m ne mjere dosolio je taj novi, ne zna se koji već po redu, besprim jerni napad na P ra x is u sm islu dodvorničkog, ulizičkog i un terg u zn o g vjesnikovskog tobožnjeg »pravog shvaćanja socijalizma« i »principijelne borbe za sam ou pravljanje«! Pa, onda taj »nenadom jestivi« Galić, sadašnji direktor Hrvatske televizije, a tadašnji glasnogovornik vjesnikovske močvare, završava svoj članak ovako: »R ekosm o, Savez k o m u n ista stim u lira i vodi idejnu konfron taciju. Su dsk a zabrana ostaje, pak, kao krajnje sredstvo kada p o litič k a boja tek sta (kako je taj Galić jedna pjesnički nježna duša, zar ne? Op. M. K.) nam ijenjenog javn osti za crn ju je soci ja lis tič k e tem elje (!) i pokušava negirati rezultate naše društve ne prakse«. O ve su zabrane n ovin a i časopisa tada u Jugoslaviji zahvatile, m eđu tim , veom a široki »front«, pa je u vezi sa zabranam a na sve strane došlo i do reagiranja javnosti na različiti način. Po stavilo se u skladu s proklam iranim U stavom SFR Jugoslavije (ah, uvijek jedno te isto: stalno pozivanje na U stav i tzv. slo bodu štam pe, koje li naive!) pitanje utem eljen osti onoga što se nazvalo »verbalnim deliktom « i zakonske granice slobode iz ražavanja.
172
U međuvremenu javi mi se jednog dana netko na telefon i kaže: »Profesore, dobar dan, ovdje redakcija beogradske Politike. Vi valjda pratite našu novouvedenu rubriku pod naslovom ‘Pra vosuđe i politika’? Već je izišlo nekoliko priloga na tu temu, pa s obzirom na to da ste vi neposredno pogođeni sudskom za branom vašeg članka u Praxisu molim vas da i vi date svoj pri log diskusiji o tome, jer imate meritorno što reći na tu temu. Dajemo vam na raspolaganje pune 4 kartice teksta!« Odgovorio sam smireno: »Slušajte, hvala na pozivu i prijedlo gu, ali vam moram odmah odbiti ponudu. Nemam vremena na uzaludno bacanje, jer kad bih vam poslao članak, onda bi ga vaši urednici odbacili, jer kao što znate, ja pišem oštro i kritički bez dlake na jeziku, a to urednici ne primaju. Zato ne pristajem i hvala!« Taj mladi novinar Politike rezolutno mi je odgovorio: »Profe sore, ja vam garantiram da ćemo vam objaviti vaš prilog od rije či do riječi, bez ikakve ispravke, pošaljite nam 4 kartice odmah!« - Poslao sam taj članak, i on je bio objavljen bez ikakve izmje ne u Politici od 18. septembra 1971. godine, i to pod naslovom »Socijalizam je društveno uređenje koje mora uznemiravati svoje građane«. Želim ovdje, i to iz principijelnih razloga, jer se taj problem provlači ne samo kroz čitavu historiju tzv. socijalizma, nego se nastavlja (pa kako bi se drugačije pod vlašću nekadašnjega sta ljinističkoga generala i političkoga komesara Armije?!) i u tuđmanovskom režimu, samo nešto lukavije: uništavanjem novina i novinara plaćanjem velikih sudskih kazni u novčanim izno sima (koje utjeruje »veliki meštar sviju hulja« odvjetnik - Željko Olujić, uz masne postotke za tuđu krv), čime su političari i podobnici zaštićeni »ocem domovine« (poput npr. njegove kćeri Nevenke Tuđman-Košutić, i njoj sličnih, koja je za svoje »du ševne boli« zaradila stotine tisuća kuna), navesti samo jedan moj pasus iz tog članka u Politici koji glasi: »Sto se pak toga tiče (misli se na te sudske zabrane, op. p.), sma tram i želim kazati da taj koncept, o kojem je riječ, po svom duhu i smislu - a to onda znači i po svim mogućim konsekvencijama, praktičkim posljedicama i reperkusijama što iz njega proizlaze ili mogu proizići - nije socijalistički! U kojem smislu?
173
T im e što se prije svega ili jedino ili čak isključivo težište sta vlja na fik sn i (gotov, dovršen, zaokružen) poredak u sm islu održavanja s ta tu s a q u o , što znači da tim e a p rio ri otklanja i sam u pom isao o m ogućnosti, neophodnosti ili potrebi bilo kakve d ru štve n e p ro m je n e u najširem sm islu riječi. Socijalizam je pak po svojoj biti, po svojoj prirodi, po svojoj ideji p a r excellence najdublja i najtem eljitija p o v ije sn a p r o m je n a , kao epohalni prevrat u sam im osnovam a postojećega (građanskog) društva i svijeta u cjelini. Prom jena pak, svaka promjena, a kamoli dru štven a prom jena na nešto bitno novo, na traženje novih puteva i m ogu ćn osti ljudskijeg opstanka, također je i određeno uzne m irenje (čovjeka, građanina, ljudskog bića kao takvoga). Socija liza m stoga i je st zapravo - bitno u zn em ira va n je g ra đ a n in a , da bi se trgnuo iz svoga svakidašnjeg, uhodanog i učm alog drijem eža u okviru postojećeg fak ticiteta, kako bi postao slobod nim i sam ostaln im čovjekom, individualnošću i ličnošću, sto se u d ruštveno-p olitičkoj sferi dan as su vre m eno naziva - sa m o u p ra vlja če m « . Kao osnovna n it svih podvala protiv grupe oko zagrebačkog časo pisa P ra x is sta ln o se, sve do dan ašnjeg da na, decenij am a nakon njegove zabrane, htje lo podm uklo »prošver cati« stav i optužbu, ka ko je P ra x is bio zapra vo sam o »desna ruka« partijskog rukovodstva na čelu s T itom , i ideo loški posve n a toj stra ni (sam o »lukavo kri tički zam agljeno« i sa mo tobože protiv vla sti). Time se dakako na-
174
stojalo sav taj praksisovski desetgodišnji napor kompromiti rati u temelju, i prokazati ga kao »komunjarsko-staljinistički ideološki posao«). Te su invektive najčešće i najzluradije dola zile - a odakle bi inače? - iz nacionalističko-ustaških redova, pa se to nastavlja i danas. Stoga je napokon potrebno navesti meritorni stav i decidirano iskazani odnos spram Praxisa iz usta »glavnog šefa« tog istog CK SKH, dr Vladimira Bakarića, neposredno nakon svih tih zbivanja oko Praxisa i njegove sud ske zabrane. Navest ćemo čitav taj citat, koji se bavi situacijom oko Maspoka u Hrvatskoj 1971. godine, gdje Bakarić daje »defi nitivnu ocjenu« i ujedno svojevrsnu direktivu za način odnosa Partije prema Praxisu (kako naim e članovi Partije ne bi zbog tadašnje praksisovske radikalne kritike nacionalizma pomislili da su praksisovci bili ili jesu »u pravu« i »na našoj strani«, kao što su mnogi to i pomislili), te na partijskoj Komisiji za ideo loška pitanja nakon nacionalističkih nereda iskazuje sljedeće: »Ne bih mogao da ka žem da nema časopisa koji nisu na našoj stra ni. Rekao bih da N aše teme nisu na naciona lističkoj strani. Posto je i neki časopisi koji su u vezi s Maticom hr vatskom, i koji nisu na nacionalističkoj liniji, to su uglavnom provin cijski časopisi, ali ono što daje glavni ton, to nisu Naše teme«. Vi ste vjerojatno m islili na Praxis - dr Bakariću bilo je postavljeno pi tanje da ocijeni časo pise koji nisu na nacio nalističkoj strani, ovo je opaska novinara - koji nije na nacionalističkoj
175
lin iji, a li n iste v a ljd a m is lili d a kažete d a j e na našoj stranil To je svojevrem eno bila in telek tu aln o dom inantna struja u Zagrebu, ali njen je utjecaj jako opao. Ono što oni sada pišu nem a većeg utjecaja osim na neke profesorske odnosno student ske krugove... Istin e ra d i treba reći i to d a su oni svojom k riti kom otvo rili v ra ta n a cio n a listim a , iako su na d ru goj strani. Dr Bakarić je bio - kao što se vidi - »veliki dijalektički m isli lac« - što nikada nije nikom e uspjelo, ali njemu jest - pa su prak sisovci tim e što su (za razliku od vrha Partije i niže) bili n a j r a d ik a ln iji k ritič a ri nacionalizm a u H rvatskoj, ujedno otvorili v ra ta tom istom nacionalizm u i nacionalistim a (kako u Partiji, tako i izvan nje). To je bio zbilja Bakariću primjeren politikant ski h ok u s-p ok u s, kojim se on često služio, pa se na taj način i održao na v la sti sve do svoje sm rti, iako je u vrijeme naciona lističk e euforije, kad su i njega prozivali kao »anti-Hrvata«, nekim svojim istu p im a bio na sam om pragu nacionalizm a (te je govorio prim jereno tadašnjem naci-vokabularu o »emanaciji nacije« i tom e slično). Inače su njega partijci sm atrali »velikim intelek tualcem «, pa sam još nedavno čuo jednu takvu pohvalu od poklonika! Koješta! A druga Bakarićeva teza o P raxisu - tipična za njega - još je po litikantski dražesnija: »Praxis više nem a nikakva utjecaja, nema više što reći, a li g a za to što j e p o sve bezu tjecajan - treba d efi n itivn o u k in u ti i za b ra n itil« To su bili doista velem ajstori lice mjerja, a sve pod id eo loškim skutom - »samo upravnog socijalizma«!
176
Prisluškivanje i uhođenje
Kud smo se god kretali u javnosti bili smo prisluškivani od strane Udbe (SDS-a, Službe državne sigurnosti), čega smo mi praksisovci bili dakako posve svjesni, ali budući da smo u svemu javno djelovali, a nism o bili neki »tajni zavjerenici«, nas to zapravo nije trebalo sm etati. Slušali su nam i telefon ske razgovore, pa sam ja znao biti bezobrazan i prost, kad bih se katkada uzrujao zbog toga što mi krči u slušalici, pa sam ih slao u materinu, a onda sam im poručivao, neka dobro čuvaju taj moj dosje, kako bi za historiju bar netko sačuvao sve što im Kangrga govori, da bi postali pametniji. A u dru štvu gdje smo nakon nastupa na tribinama sjedili i duhovito se katkada zabavljali, znao sam napraviti čitav šou, pa sam tako govorio kako bi sve glavne funkcionare i političare tre balo slati na katoličke sprovode i pogrebe kao službene dele gate u povodu značajnijih pokojnika. Oni u tom slučaju sa svojim suprugama moraju stajati u prvim redovima, a kad katolički svećenik kaže i pritom fiksira baš te »visoke drugo ve« - »Pomolimo se za našeg brata među nama koji će prvi umrijeti!«, a promatra upravo dotičnoga, on kaže potiho svojoj ženi: »Boga mu njegovog, što on baš mene promatra, bezo braznik!«, pa mu se stisne šupak od straha, što je svakako dobro i za njega i za nas, jer će osjetiti da mu je vlast kratko trajna i da lako i on umre, pa će možda dalje u životu biti manje bahat nego do sada! A sve se to snimalo i slalo na »pravo mje sto«, pa smo se dobro zabavljali. A bilo je i drugih zgodnih stvari, tako da je moj dosje bio vrlo zabavan, vjerojatno. No, sada dok to pišem, u potvrdu tom e izišao je u Jutarnjem listu od 29. 04. 2000. na str. 30-31 izvještaj udbaša Josipa
Perkovića, najpoznatijega hrvatskog agenta, kako su ga u listu naslovili, iz kojega se vidi i doznaje sljedeće (citat iz J u ta r n je g lista): »Početkom osam desetih SD S se počeo baviti (a bavio se i m no go prije od osam desetih, op. M. K.) novim u n u ta rn jim neprija te ljim a - a n a rh o lib e ra lim a . R adilo se o profesorim a i stu d en tim a F ilozofsk o g fa k u lteta S v eu čilišta u Zagrebu i pojedinim profesorim a iz R ijeke, O sijeka i Splita, te njihovim vezam a s k olegam a n a Zapadu, u Ljubljani i Beogradu. Grijeh prema r ežim u bio je sadržan u ‘n jih o v im id e ja m a i o tporu s v im ob lic im a s p u ta v a n ja d u h a ’. O p a sn i a n a rh o lib e ra li - A narholib erale SD S je sm atrao oso bito o p a s n im n e p r ija te ljim a , pa je protiv njih djelovao n a jo p s e ž n ijim m e to d a m a . P osebno su bili zahvaćeni: R udi Supek, M ilan K angrga, Gajo P etrović, Žarko Pu hovski, P redrag Matvejević, D anko Grlić, B ran ko H orvat, B ranko B ošnjak, Slo b od an D rakulić, L ino Veljak, te P etar Lađević. Zbog sukoba sa S tip o m S u va ro m , kojem su uskratili suglasnost pri reizboru za izv a n red n o g profesora, n ek i su profesori sa zagrebačkog F ilo zo fsk o g fa k u lteta b ili j o š d o d a tn o sig u rn o sn o označeni. (To se prije sveg a odn osi n a m en e, koji sam u dva navrata na V ijeću F ak u lteta govorio protiv Su varova unapređenja, navo deći p ritom prije svega z n a n stv e n e argum ente tom e u prilog, pa je S u var u oba slučaja pao n a izboru, op. M. K.) N a m eti S lu žb e b ile su sve n jih o v e a k tiv n o sti: kon takti s isto m išljen i cim a u Ljubljani, B eogradu i N ovom Sadu, a SD S su osobito ‘ž u lja li’ njihovi zajednički istu p i za sedm ero profesora koji su b ili (1968. godine) izb a čen i s F ilozofsk og fa k u lteta u B eogra d u .39 P r a tile su se i s n im a le sve n jih o ve tribine, p re d a v a n ja , stru čn i skupovi, p r e d s ta v lja n ja k n jiga. Pod tretm anom su bile i in stitu c ije kroz koje su djelovali, poput H rvatskog filozof sk og društva i Sociološkog društva H rvatske, zatim izdavačka d jela tn o st u koju je u la zio P ra x is, P ra x is In te rn a tio n a l, Stu M Istini za volju, riječ je o osam, a ne sedam kolega koji su definitivno izba čeni sa Filozofskog fakulteta tek početkom 1975. godine posebnim zakonom (Lex specialis) Skupštine Srbije.
178
dentski list, N ova revija, Danas, K njiževne novine, pa čak i humoristički list Berekin, a pratili su se i svi njihovi kontakti s kolegama sa Zapada i organizacijama kao što su Greenpeace International, Amnesty International i druge«. Ovdje je samo usputno interesantno istaknuti, kako među svim tim sumnjivcima i nepodobnima kroz čitavo to dugo razdo blje nema imena - Ivana Supeka (dok je njegov brat Rudi na veden kao prvi na popisu!), što bi moglo začuditi samo one koji ne znaju daje I. Supek bio pod neposrednom zaštitom ne samo V Bakarića, nego i CK SKH, pa nikome ne bi moglo pasti na pamet da Supeka smatra - nepodobnim , u bilo kojem sm i slu! Ivan Supek je naime uvijek bio uz postojeću vlast, inače ne bi mogao postati rektor Zagrebačkog sveučilišta i pred sjednik Jugoslavenske akadem ije znanosti i um jetn osti! Da nas se pak Ivan Supek želi prikazati u javnosti kao - »vječni disident«! Ovi su podaci o prisluškivanju i praćenju praksisovaca samo još jedan prilog kojim se opovrgavaju sve insinuacije s raznih strana, a naročito od strane nacionalista, kako je Praxis bio ni više ni manje nego »ideološki glasnogovornik hrvatske i jugoslavenske kom unističke partije«, što se poput trakavice provlači kroza sve denuncijacije u »kritikama« praksisovaca i njihove cjelokupne djelatnosti od samog početka pojavljivanja Praxisa. Napokon, ta je (uostalom, jedna od mnogih!) etiketa o anarholiberalizmu bila i ostala čista sta ljin ističk a izmišljotina i proizvoljna neodređenost, pa da ste nekog iz rukovodstva Partije i njihovih plaćenih ideologa, kao i tih SDS službi, upi tali da vam odredi, što se pod tim pojmom: anarholiberal i anarholiberalizam ima razumijevati (i u čemu je ta njegova opasnost), nitko vam to ne bi znao reći i objasniti! Što se pak tiče praksisovaca, nisu oni bili ni anarhisti, ni liberali, te prema tome ni ti vajni anarholiberali, pa je to bila obična besmislica, ali koja je imala detektirati nekoga kao - neprijatelja, a to je bilo dovoljno. Samo se nije reklo: kome i čemu? A onda su sli jedile puke fraze: neprijatelji sočijalizma, samoupravnog soci jalizma, komunizma (Bakarić: »profesionalni antikomunisti«!), našeg društvenog i političkog poretka i si.
179
U području filozofije praksisovci su stu d irali (i o tom e pisali rasprave, studije i knjige) čitavu historiju filozofije, a posebno m oderne, od D esca rtesa i B acona sve do naših dana, a naro čito im je bilo sta lo do to g a da »očiste« M arxovu filozofsku m isao od sveg a što se na nju n a ta lo žilo posljednjih stotinu godina. P ri tom e je u p ra vo sta ljin iza rn bio jedan od najvećih fa ls ifik a ta M arxove epohaln e m isli, koja od građanske, naro čito k lasičn e njem ačke filozofije nasljeđuje i dalje produbljuje i razvija ono najbolje u njoj. Što se mojih vlastitih interesa tiče, bio sam prim arno usm jeren na k la sičn u njem ačku filozofiju (K ant, F ich te, S ch ellin g , H egel) i njezin u najdublju vezu s M arxovom m išlju , pa sam o tom e n ap isao nekoliko knjiga, a k olege su m e sm a tra le prije heg elo v cem i fichteovcem , nego m ark sistom , o čem u bi se dalo raspravljati. A li nije sve sta lo i o sta lo n a p risluškivanju i praćenju praksi sovaca! P r a x is je kao časopis u rukam a čitatelja bio takoreći - »ilegala«! U knjižnicam a (javnim i školskim ) trebalo g a je či ta ti i p osu đ iva ti kao n ešto što se sm a tra sum njivim i zabra njen im , i to sm o često doznavali od m n ogih naših čitatelja i sim p atizera. Jer bilo je razglašeno i »poznato« da sm o m i n e prijatelji, pa se tak o trebalo i pon ašati. E vo prvog prim jera: n a P ravnom fa k u lte tu u Splitu, prigo dom predavanja predm eta ONO (općenarodna obrana) predav a č -p u k o v n ik pored osta lo g a m orao je govoriti, naravno, i o tajnim i šp iju n sk im organizacijam a koje »potajno ruju protiv n a še g socijalističk o g poretka«, pa se slu že podm uklo i nekim časop isim a i članovim a njihovih redakcija, a onda je predavač posebno n a g la sio n e p rija te ljsk u d je la tn o s t ča so p isa P ra x is, kojeg se treb a čuvati! Jed a n tad ašnji stu d e n t (ne želim m u ovdje sp o m e n u ti im e, a od njega sam dobio taj podatak star gotovo trid eset godina) postavio je pukovniku pitanje: »Druže pu kovniče, da li tim e pod pojmom neprijateljstva m islite na čitav P ra x is, ili sam o n a n ek e nap ise i priloge u njemu?«, na što je p u k ovn ik odgovorio: »N išta ja o to m e n e znam , ja ne ČL tam P ra x is, sam o zn am d a j e to neprijateljski časopis, razu m ijete!« N ije sam o taj pu kovnik kao predavač bio onaj koji »ništa ne zna o .P ra x isu , jer ga ni ne čita« (pa kako bi to javno
180
rekao da čita taj neprijateljski časopis, pa nije lud, a vjerojat no ga i nije čitao, što je svakako i bolje, jer ionako ne bi ništa razumio od toga!), jer je takvih »socijalista« i partijskih agi tatora bilo koliko hoćeš, ali su »sve znali o Praxisu«, naime daje - »neprijateljski«! Drugi primjer ide ovako: Praxis je imao vrlo mnogo čitatelja, poštovatelja, simpatizera i sum išljenika u Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu, pa su neki članovi Instituta prvih godi na izlaženja časopisa, kad smo znali organizirati diskusije o raznim problemima, bili sudionici tih zajedničkih diskusionih večeri u Društvu nastavnika Sveučilišta. Jednom su po zvali čitavu našu redakciju na javnu diskusiju k sebi u Insti tut, pa smo pred punom dvoranom odgovarali na mnoga filo zofijska i društveno-politička pitanja, te je razgovor potrajao gotovo pet sati. A onda se nakon toga dogodilo ovo: Partijska organizacija dobila je direktivu da na jednom od svojih idućih sastanaka govori o Praxisu, naravno, opet samo u tom sm i slu da se oštro razgraniči od tog »neprijateljskog časopisa«! Nastalo je negodovanje među prisutnim članovima, od kojih su neki bili naši simpatizeri, i tada se u posljednjim redovima dignuo Vladimir Galogaža, saradnik Instituta, a bio je to sin poznatog predratnog ljevičara, pisca i izdavača lijevih časopi sa (često ilegalnih) Stevana Galogaže, kojega su odmah po dolasku na vlast ubili ustaše, pa je povikao: »Ako sm atrate i kažete ovdje pred svima nama koji Praxis čitamo i smatramo ga marksističkim i socijalističkim, da je to neprijateljski ča sopis, onda vam vraćam svoju partijsku knjižicu, jer ne želim biti član takve organizacije!« - i preko glava svih prisutnih bacio svoju partijsku legitimaciju i izišao iz dvorane, a za njim još neki. Čuo sam da danas V Galogaža živi u Sloveniji. Svaka mu čast! Bio bih u vezi s tim (zabrane i ostalo) nepravedan, kad ne bih ovdje u tom kontekstu istaknuo jednogpoštenog čovjeka, člana Partije (a bilo ih je i više, da spomenem npr. Antuna Žvana, koji je tada bio predsjednik Ideološke komisije Gradskoga ko m iteta SK Zagreba, koji je čak napisao svoj članak za onaj broj Praxisa 3-4/1971) - naim e, M irka Božića, književnika
181
(koji je um ro prije koju godinu). On je u diskusiji u CK SKH o n a cio n a lizm u i P ra x isu bio je d a n o d r ije tk ih koji se svojim sta v o m o P ra x isu ne sam o izdvojio od općih osuda časopisa, n ego je izrek ao n e što za u ši »pravovjernih« i p oslušnih parti jaca p o sv e heretičn o, naim e da su m u tek praksisovci »otvorili oči o onom e što se tu zbivalo pred svim a nam a, i u partijskim r ed o vim a i vani« s tim n a cio n a lističk im pokretom .40
40 N a vest ću sam o jedan njegov stav: »Zato je m ene impresionirao Praxis. Prvo, što su to ozbiljni, nepotkupljivi ljudi, a s druge strane što su to sub jek ti, i očito se vidjelo da su to subjekti. Ja se ne moram s njima slagati, ali očito su na lijevoj strani čovječanstva... a vidim da mnogi ljudi podržavaju tu idejnost, tu kom paktnost i tu konsekventnost, i te subjekte kao takve!« - Uvijek se, dakle, u svim situacijama nađu i pošteni ljudi, pa onda to čovjeka ohrabruje i - kao što se to obično kaže - drži da ne poklekne i ne rezignira.
182
»Nacionalni nihilizam«?
Osim članka Zagorke Pešić-Golubović »Ideja socijalizma i socijalistička stvarnost«, gdje se već po samom naslovu vidi da se tu želi konfrontirati ono bitno socijalističko sa stvarno šću koja se (u »socijalističkoj Jugoslaviji«) samo proglašava socijalističkom. Dakako, Golubovićeva je ovdje vrlo kritički ukazala na veliku disparatnost tih dvaju relata, pa se to sudu činilo pretjeranim, iako ili baš zato što je teza pogađala samu bit. No, taj se njezin članak nije neposredno bavio proble mom nacionalizma, jer je on u tom trenutku bio u središtu događanja u SR Hrvatskoj. Zato je u prvi plan ovdje dospio članak M ilana Kangrge, i kao što smo vidjeli, bio je pored njezina članka privremeno sudski zabranjen. Interesantno je pri svem u tome bilo to, da težište te presude i zabrane nije bilo stavljeno na ono bitn o , to jest na moju kri tiku nacionalizma, nego na nešto posve sporedno.41 Svi tada šnji i svi kasniji napadi na mene bili su usm jereni sam o na taj dio mojeg napisa, tj. na moje razračunavanje s h rvatskim nacionalizm om . 0 problemu nacionalizm a pisao sam posredno ili neposred no do sada u mnogim napisima, jer je on u Hrvatskoj bio u žarištu gotovo svih, ne samo političkih zbivanja u toku neko liko desetljeća. Za one čitatelje ovog teksta koji će se možda zainteresirati za taj problem i za moje tekstove na tu temu, navest ću ovdje bar neke bitne. Još 1971. godine, u onim nepo sredno burnim mjesecima »hrvatskog proljeća« i nešto kasnije 41 Naveo sam onu inkriminiranu fusnotu 11.
objavio sam članak pod n aslovom »Riječ o zavičaju« (kasnije objavljen u mojoj kn jizi F ilo zo fija i d r u štv e n i ž iv o t (Zagreb, 1988). Zatim sam n a tu tem u pisao tri te k sta , objavljena ka snije u mojoj knjizi Izv a n p o v ije sn o g d o g a đ a n ja (Split, 1997), i to: »N ije država moj zavičaj«, onda » B o ža n stv en a država«, zatim »R azlika izm eđ u ‘g r u d e ’ i ‘a sfa lta ’«, a ovdje je ponovo objavljen moj raniji te k s t iz B orbe 1990. pod naslovom »Hr vatskoj ne treba vođa, nego parlam ent«. D akako da ovamo spada i moj hotim ice provokativno naslovljeni tek st »Biti samo H rvat - znači jo š n e b iti čovjek«, kojim sam čekao da se kri tičk i javi bilo koji n a š vrli na cio n a list na diskusiju, da pobije b itn u tezu iz to g članka, ali se (nažalost) nije javio nitko! Vrlo sim p tom atičn o ! N ap ravio sam ovaj in fo rm a tiv n i uvod, kako bih prešao na on o b itn o što se u jed n o tiče m ojeg (tada zabranjena) članka u P ra x isu pod n a slo v o m »Fenom enologija ideološko-političk og n astu p an ja ju g o sla v e n sk e srednje klase«, koji je bio pod cen tra ln im u d arom n a cio n a lističk ih id eologa sve do dana šn jeg dana. Zato sa d a unaprijed želim u k a za ti n a ono bitno: Č itav taj ta k o zv a n i spor što se ponavlja u n ed ogled počiva na tom e, što se n e v id i ili n e želi da vidi b itn a r a zlik a izm eđ u n a c io n a ln o g a i n a c io n a listič k o g a (da se n e govori o svagda prisutn om nacističkom i šovinističkom m om entu, u kojim vo dam a u danom času n u žn o završava svaki nacionalizam ). Kad bi n a cio n a listi rez o n ira li ra cio n a ln o (što oni n e m ogu baš k ao ta k v i!), onda bi m orali uvidjeti tu bitnu razliku, ali kad bi b ili racionalni, p r e sta li bi b iti - n a cio n a listi (a to je tzv. circ u lu s v itio s u s ), pa se tu k ru g n u žn o zatvara. N acionalizam , naim e, počiva, i to isk lju č iv o p o č iv a n a - sen tim en tu , blago re čeno, pa taj sen tim e n t vjerojatno proizlazi iz g en etsk i naslije đ ene i naknadno u obitelji ili okolini odnjegovane, i tako dubo ko u podsvijesti sa ču v a n e jezgre tog a ta v ističk o g sin d ro m a . A ko se ovdje sa m o n a ča s zadržim o na odn osu koji je dom i n a n ta n za taj fe n o m en h rv a tsk og nacionalizm a, naim e na od n osu H rvata spram h rv a tsk ih Srba (a onda i Srba uopće), m oglo bi se reći sljedeće: Taj hrvatski odn os spram Srba u
184
Hi’vatskoj matrica je zapravo najcrnjeg, apsolutno nereflektiranogprim itivizm a i graniči gotovo s (etničkom) šizofrenijom i paranojom (ostavimo po strani obrnut odnos, jer je sad riječ samo o tome!). On je postao n ajdu blji genetski kod hrvatskog čovjeka posljednjih stotinu godina, koji zaprepašćuje mutnom, zamućenom, difuznom i konfuznom sviješću kao rezultatom sveprisutnih idiosinkrazija. - Da ovo bude pojačano objašnje no, donosim ovdje doslovan izvod iz F ilozofijskog rječnika, gdje za pojam idiosinkrazija pored ostalog stoji: »... trajno ili prolazno stanje specifične psihičke osjetljivosti, u kojem pojedinac - bez uočljivog razloga - ne podnosi odre đene motive, situacije, zanimanja, osobe, sredine itd., te na njih reagira snažnim uzbuđenjima: bijesom, strahom, gubitkom orijentacije i si.« Hrvat zbilja »gubi orijentaciju« ili ga »hvata bijes«, kad mu spomenete Srbina! To doista graniči s organsko-psihičkom bolešću, koja hrvatskog čovjeka - prenošena upornom i često nesvjesnom pedagoškom tradicijom - »tuče po mozgu« od njegova djetinjstva pa sve do sm rti. U tom je sm islu Hrvat kao takav - genetski poremećen srbofobijom kao bitno para noično biće, jer je ta njegova bolest gotovo neizlječiva. Ne znam koji bi to - »stručnjaci«, i kojeg profila, mogli razriješiti taj specifično hrvatski sindrom! I da li se to uopće može? Ako ne, onda će »hrvatsko biće« kao takvo ostati bolesno u svojoj ge netskoj srži (dovijeka?). Jer u ovom slučaju nije riječ samo o pukoj ksenofobiji - bolest je mnogo dublja, poput najjače trau me. Tako formirani pojedinac teško se ili gotovo nikako ne može odhrvati (ovaj je glagol gotovo sim ptom atičan - odhrvati, odhrvatiti) tom svojemu najdubljem osjećaju, koji mu kao takav m uti pogled na stvari, zamagljuje mu samu srž objek tivne zbilje, zasljepljuje mu moguću sferu objektivnosti i po tmulo djeluje u njemu poput nesavladiva unutrašnjeg pakla koji ga razdire do iznem oglosti. To su pravi zatočenici svoje samonikle nezrelosti u onome društvenom i ljudskom fermentu što čovjeka zapravo i čini čovjekom. Grubo, ali pogođeno rečeno, takav se tip pojedinca bori u samo me sebi protiv samog jezgra ljudskosti, pa krećući se linijom
185
m an jeg otp ora istraje na svojoj pukoj prirodnosti. Linija m a njeg otp ora u ovom se slučaju sastoji upravo u tom e, što b iti čovjek n ije n ešto n a p ro sto d a n o ili n a -ro đ en o (n itko se nije n ap rosto rodio čovjekom , jer to je b itn a ka ra k teristik a živo tinje, kojoj je d o sta tn o da se izle g n e i da od m lad unčeta izraste u svoju p u n u zrelo st, i to u sklad u sa svojom unaprijed danom i zadanom v rsto m kao v la stito m prirodom, ona jeste ta priroda, i b itn o ostaje njoj prim jerena). Čovjeku to jed n o sta v no - n ije d a n o . A li je, naravno, vrlo kom otno i ne zahtijeva m n ogo tru d a da se bude i o sta n e to što bez napora - n a p ro sto je s i l C is ta priroda! K ada iz seb e n e m o žeš - doslovno rečen o - n a p r a v iti čovjeka (to se n aziva i: raditi na sam om e sebi da bi postao to i to, kako bi svojim v la s titim djelom , tru d o m , m u kom , »u znoju lica svoga«, kao što k a že već Biblija, stv a ra la štv o m - da bi dakle postao k on kretno društveno i prije svega posebno ljudsko biće, sa svim svojim , te k tom djelatnošću razigranim i m an ifestira nim sp o so b n o stim a i ta len tim a , koji te tako čine ind ividu al n ošću i oso b n o šću ), onda ti jo š p reostaje sam o da se pozoveš na je d in u m o g u ć u >op ćo st u sm islu g e n e ra ln o sti, za razliku od u n ive rza ln o sti (za koju bi H egel rekao da si čovjek p o sebi, tj. po svom p o jm u , jer n isi v iše životin ja, ali jo š n isi čovjek za sebe, jer to n is i jo š p o s ta o svojom specifičnom ljudskom dje latn ošću), to je s t n a - hrvatstvo. Kako ne bi »svisnuo od m uke u svojoj neoblikovanoj usam ljen osti«, ti se p rik lo n iš, baš tako: p rik lon iš se ili p rislo n iš (da n e p a d n eš u ništavilo) drugim a sličn im seb i, koji su tak ođer o sta li to ljudski prazno n išta ili č ista (rod ovsk o -p lem en sk a ) - p r ir o d n o s t. Pa si onda »bar n e što« - H r v a ti, pa se tim e onda m o žeš čak i »ponositi«, jer ti n išta drugo n e preostaje. D akle, kad n isi u sebi imao dostatne sn age da p o s ta je š čovjekom (jer to je m u kotrpan proces koji traje č ita v a života!), pa je d o s p je ti k sebi kao čovjeku je d in i is tin s k i z a d a ta k , onda si i o stao p u k o n išta . Taj se zadatak n aim e u vijek iz n o v a postavlja pred teb e n a p u tu k sebi kao oblikovanoj i oplem enjenoj ljudskoj jed in k i, te upravo to sači njava j e d in u is tin s k u ra d o st čovjekovu, koji se onda slobodno m ože pogledati u zrcalo, a da se n e stidi pred sam im sobom.
186
Mogli bismo dakle kazati: Nacionalist je nezreli čovjek (a Kant je to nazvao s pravom, iako nije mislio samo na ovakav tip čovjeka, »samoskrivljenom nezrelošću«). Ako se sad samo malo zadržimo na ovoj Kantovoj tezi o »samoskrivljenoj nezrelosti«, koja je s njegove strane artikulirana kao »borbeni poklič« i najoštrija kritika sa stanovišta izborena prosvjetiteljstva (18. stoljeća), mora se postaviti pitanje, na koga se ona odnosi, ima odnositi i može odnositi, a da se ne bismo na^li u očitoj i najdubljoj unutrašnjoj - protivurječnosti! Da li se ona odnosi na pojedinca, grupu, cijeli jedan narod, ili na sve zajedno (na čovječanstvo?), postavlja se ključno pi tanje koje bi ovdje kao sm isleno moglo glasiti: Da li netko od svega navedena može biti sa m sebi kriv, ako je već određen kao - nezreo?\ Trebalo bi, naime, po samoj toj formulaciji stava pretpostaviti upravo obrnuto od iskazanoga: da kriv samome sebi može biti onaj koji j e svjestan te svoje nezrelosti, a ne onaj koji je upravo nezreo. Nezreo, a to ovdje znači i ima zna čiti onaj koji nije svjestan te svoje nezrelosti, kao takav po svojoj nezreloj prirodi nije i ne može biti kriv za n ju ? Može se u vezi s tim postaviti i drugačije pitanje: Da li je jedan primitivan čovjek kojega nazivam o (dakako: u tom slučaju kritički!) - prim itivcem , kriv za svoj primitivizam? On je po svojoj p riro d i upravo takav (»kakvoga je majka rodila«), pa mu se u tom smislu ne može »prišiti« krivica za tu njegovu »prirodnost«. Ako pak čitav jedan narod ili njegova većina nije još dospjela do svijesti o svojoj nezrelosti (m ožem o to na zvati i tzv. primitivizmom), onda mu se u tom sm islu ne može im putirati krivnja za tu nezrelost. Ili može? Hegel je došao do svoje poznate spoznaje i najdublje - m ože mo reći: povijesno-antropologijske - istine, kada je rekao: »Za granicu zna i može zn a ti tek onaj, koji j u j e već prek o ra čio/« Ako sada to po sm islu okrenemo, onda u vezi s Kantovim stavom o »$amoskrivljenoj nezrelosti« možem o kazati kako onaj koji tu granicu vlastite nezrelosti jo š nije prekora čio, ne može ni znati za nju, ni biti kriv za to? Da li dakle »pravi čvor« leži u tom »prijelazu« na granici nezrelosti i svije sti o njoj, koju smo dakle prekoračili ili je nism o prekoračili?
187
N ije li pozivanje na čovjekovu svijest, pa čak i na sam osvijest, ili n a potrebu da prekorači tu svoju granicu n ezrelo sti i do n e s e od lu k u (koja se tu od stra n e K anta očito traži - »Sapere a u d e « - k aže K ant pritom !) za izlažen jem iz svoje nezrelosti, za koju je sam kriv, ipak p r e v e lik i za h tje v za čovjeka, čim e je im p licitn o on p o d ig n u t n a v iši n ivo , nego što on zbiljski jest? To jest: b iva p rec ije n je n u svojoj (m ože se ovdje kazati: h isto rijski izrasloj) lju d sk osti kao svojoj biti. K ad n aim e H eg el kaže da u sa m o m p o jm u volje leži k r iv n ja , č im e se želi n a g la siti im p u ta b iln o s t svakog lju dskog čina, o n d a on već im a u vid u (već s K antom određen) sam pojam volje kao u m n o h tijen je (ili svrh o v ito htijenje), ali je tu upravo u m već djelatno p risu ta n kojim je to puko htijenje s m islen o o d ređ en o, te je tu u n u tr a šn ja r a zlik a izm eđu htijenja i volje ja s n o određena. K r iv n ja se dak le odn osi na v o lju , a ne na h tije n je , a to znači sam o to da ja kao čovjek, a to znači kao u m n o biće koje im a - volju, n a k o n počinjena m o jeg d je la ne m ogu zan ijek a ti ili n e g ir a ti d a j e ono d o is ta m ojel To je ta im p u tab iln ost! N a m ojim predavanjim a stu d e n tim a kod to g sam problem a u v ijek u šali spom injao z a g o rsk o g (lukavog) seljaka - a to m o ž e b iti i sva tk o drugi, i n e sam o seljak - kad se na sudu su d ac m uči, ne bi li nekak o iz njega izvukao sam u bit procesa - u s ta n o v lje n je k r iv n je , pa o n d a pita seljaka: »Cuj, Stijef, ja te sa m o pitam jedn o, i n a to m i odgovori: j e s i ti to n a p ra v il ili n isi?«, a seljak počne s je d n e , pa s druge strane, pa su pri lik e, g osp on sudac, b ile ta k v e i tak ve, kak bi vam ja to rekel, b ilo je to tak , kad sam ja išel..., i tako tom okolišanju nem a kraja, a sudac hoće z n a ti sa m o jedno: »Pitam te, Stijef, sam o jedn o: je s i ili n isi to napravio? I to m i reci!«, ali S tije f odba cuje n e sam o svoju krivnju, nego i to d a j e on tu bilo što učinio, pa će n a kraju reći i to d a j e to učinio, ali - ne svo jo m voljom , n e g o su p r ilik e bile takve! M ože se sudac objesiti, ali od Stije fa n e ć e dob iti iskaz o svojoj im p u ta b iln o sti, jer je sve d r u g o k r iv o , sam o ne - Stijef! Č itava ta dim en zija sa m o g postavljanja pitanja m ože biti ja snija sam o ako se pođe od osn ovn e teze cjelovite m isli klasične
188
njemačke filozofije, koja polazi od određenja čovjeka kao samosvjesnog bića. Ili lapidarno iskazano: Č ovjek=sam osvijestl Time se pak smjera na čovjekovu bit kakva ona jest (Hegel bi rekao: sama po sebi, kao pojam čovjeka, no tu još nedostaje i ono za sebe, kao djelatno potvrđenje tog pojma!), ali ujedno i na to kakva ona treba d a bude, u nerazlučivu je dinstvu tih dvaju određenja. No, u realitetu to određenje - ne razrješava problem i pravu enigmu sadržanu u njemu. To, naime, da je čovjek određen kao sam osvjesno biće samo je idealan zahtjev na njega da to treba da postane, ili bolje re ći: da stalno postaje takvo biće, i tek ovdje se otvara p ra vi problem. Kantova kritička ocjena, poruka i apel ostaju to što jesu, a nezrelost ostaje na snazi bez prave - osim povijesne - krivnje za sebe samu. Samo »izvana«, tj. za onoga koji se već svojim djelom potvrđuje kao onaj koji svojom sviješću prekoračuje granicu svoje (ne)zrelosti, može se dospjeti do kriterija i prevla davanja samoskrivljene nezrelosti. A to znači sa stanovišta svoje svijesti-sam osvijesti, koja se pak uvijek iznova tek - p o stavlja kao Čovjekov bitni, povijesni i ljudski zadatak. Zato se u tom sm islu ni hrvatskom narodu ne može nepo sredno, nego samo u povijesnom sm islu im p u tira ti nezrelost, recimo u slučaju ako mu je doista najdublje usađen taj nacio nalistički karakter, koji ipak ne može sa sobom odnijeti čitavo biće bez ostatka, jer bi to bila - očita katastrofa! A jedini bitni problem leži u tom e, ako se pojam nacionalnoga poistovjeti s pojmom nacionalističkoga, a na toj se krhkoj granici lako upadne u pravi - ponori A nezrelost toga tipa (i u Kantovu smislu) - ostaje i dalje nedir nuta u svojoj »prirodnoj nevinosti«. Sam o što je tada teško živjeti i kao čovjek preživjeti u nezrelu narodu, a tu leži naj teži problem! Slični, ako ne i gotovo isti problem javlja se u etičko-moralnoj sferi. Moralni apel na nekoga onim treba d a, što je bitna dimenzija same mogućnosti utemeljenja etičke pozicije, mora imati svog »adresata«! Time se odmah postavlja pitanje, na koga se on odnosi i može odnositi, tj. pitanje tko je i kakav
189
taj »adresat«? N o, prije m ogu ćeg odgovora na to pitanje, valja naglasiti, kako je tzv. m o ra ln a svijest svagda već po svojoj biti sa m o sv ije st, što se historijski prvi pu ta kao problem postavlja sa Sokratom i njegovim pojmom -d e m o n a kao tzv. unutrašnjeg proročišta. On za razliku od dotadašnjeg reguliranja odnošenja u z ajed n ici-p olisu pom oću uh odane o b iča jn o sti, preuzim a na seb e ulogu k r ite r ija m ojeg m oralnog odn osa spram zajednice u cjelini, kao i spram svakog drugog pojedinca. Tu leži začetak k asn ijeg pojm a s a v je s ti, kao o sn o v n o g principa m odernog, novovjek ovn og čovjeka, pom oću kojega se sada određuje i m jeri n iv o m o r a ln o s ti sv a k o g pojedinca. T ek se sada m o že form u lirati pitanje: N a k o g a se m ože po sta v iti taj m o r a ln i z a h tje v (po K antu: p o s tu la t), ako već u sa moj b iti m o ra ln o sti, da bi ona bila m oguća, leži n ivo sa m o s v ije s ti kao osn o v a , koja garantira da se npr. određeni poje dinac m ože pozvati n a odgovornost za svoje m oralne čine? Od govor bi ovdje m ogao glasiti: Sam o na čovjeka kao samosvjesno biće koje je pod obno za m oralnu obavezu. Sto sm o tim e rekli? Sam o jed n u ta u to lo g iju koja bi glasila: Za m o ra ln i apel ili zahtjev (p ostulat) podoban je kao adresat sam o jedan m oralan č o v je k , ili jed n o m o ra ln o b iće, ili već etičk i rečeno: m o ra ln a osoba. Sam o on m ože, naim e, m oralni zahtjev sh v a titi i na seb e (kao n e š to svoje) p reu zeti kao n ešto n jem u p r im je re n o ! Tako dobivam o očito un utrašn je protivuiječje koje glasi: Samo n a m oraln og čovjek a m ožem o apelirati da bu de m oralan čo vjek, tj. da se u ž iv o tu pridržava m o ra ln ih principa i da po njim a djeluje. N o, ako već netko jeste ili je već postao moralno biće, onda je s u v išn o nak n a d n o na njega m oralno apelirati! U toj dim en ziji, dak le, postaje m oralni zahtjev i. nem oguć i su višan . Ako pak sada taj is ti m oralni zahtjev (postulat, apel, obavezu, d u žn o st, n orm u ) u p u tim o n a onog pojedinca, koji još nije na n ivou s a m o s v ije s ti, da bi uopće bio podoban n e sam o za p r i h v a ć a n je m o r a ln o g zahtjeva, nego i za norm aln o sh vaćan je što se to od n jega tr a ž i ili zahtijeva, bu dući da se on još nije n i n ašao u h o rizo n tu m o ra ln o g fen o m en a kao ta k vo g a , jer
190
još živi, djeluje i misli sa stanovišta svoje rodovsko-plemenske svijesti, za koju - jednostavno rečeno - m oralna p roble matika u pravom sm islu jo š ne p ostoji. A ne postoji zato što on sebe još nije »izuzeo« i osam ostalio u odnosu na taj sam o nikli kolektivitet, te živi po principu gotove, dane i naslijeđene, same po sebi razumljive i neupitne - običajnosti, pa mu za eminentno moralni odnos nedostaje osamostaljena, na sam o ga sebe upućena i time oslobođena individu alnost, koja se formira u povijesnom procesu postajanja čovjeka čovjekom kao samodjelatnim bićem. Mogli bismo ovdje u komparaciji kazati, kako je - historijski gledano - na djelu upravo još uvijek - predsokratovska, običajnosna, još-ne-m oralna situa cija za takovog pojedinca. Postavimo li sad u vezi s rečenim pitanje, da lije to taj poje dinac koji može biti podoban za jedan moralni apel, onda se tu po samoj biti stvari pojavljuje samo jedno - retoričko p ita n je, u kojemu je negativan odgovor već sadržan. M eđutim, u etič kom horizontu postavljanja problema, mi toga i takvoga po jedinca ne možemo odrediti ni kao m oralno, ali ni kao nem o ralno, nego upravo u njegovoj moralnoj neutralnosti samo kao - am oralno biće. Takvo je pak biće - da tako kažem o »imuno« u odnosu na etičko-moralni fenomen kao takav. Samo što je ta pozicija zapravo po ra zn a po takva »pojedinca« (na vodnici zato što on još nije ni postao pojedinac, nego je puki dio apstraktnoga kolektiva), jer je tim e rečeno da on jo š nije ušao u povijesni proces postajanja takozvane »druge prirode«, tj. u krug civilizacije, kulture i duhovnosti, pa se sve to skupa njega - »ništa ne tiče«. A ostajanje ili zastajanje u već izgra đenu krugu kulture i duha puko prirodno biće (koje se tim e još i »hvali«!), odredili su klasični filozofi kao -z lo \ Jer, takav »samo prirodni« pojedinac pravi uvijek veliki »dar-mar« u svakom pravom kulturno-duhovnom životnom horizontu, pa iz toga proizlaze (kao što se oko nas danas dobro vidi) sam e nevolje na sve strane: Pa, ipak se taj moralni zahtjev, u bar donekle izgrađenu dru štvenom stanju, hoćeš-nećeš postavlja i na jednog i na drugog
191
adresata. U čem u je onda problem? K antovski gledano (a Kant je tu svagda izn o v a p a r a d ig m a za svako istin sk o postavljanje e tič k o g problem a), dolazim o do sta v a kako čovjeka kao čo vjeka - a ovdje sm o već u dim en ziji u n iv e r za lizir a n ja etičkog fen o m en a , u kojem je čovjek p o d ig n u t na nivo ro d a - ne m o žem o tra žiti sam o, jedin o ili čak isključivo u horizontu onoga što on - j e s t (bitak), nego upravo u h orizon tu onoga što treba d a bu de. T im e je rečeno i im p licitno određeno n ešto ne samo b itn o, nego i epohalno, jer u toj tezi leži - jednostavno rečeno - to, da čovjek nije nap rosto dan ili na-rođen, tj. d a je prestao b iti p u k o p r ir o d n o biće, pa je postao ili treba da postaje lju d s k o prirodno biće, a tim e i podoban za m o ra ln i odnos k ak o p rem a seb i sam om e, tak o i spram svakog drugog lju d s k o g bića, tj. čovjeka kao čovjeka. U to lik o m ožem o reći: Za ra zlik u od živo tin je ili B oga koji su sa vrše n i, čovjek je je d in o k o n a č n o i o gra n ičen o biče, koje u svojoj n esa v ršen o sti i n e z re lo sti te k treba da postaje čovjekom . To znači: N a životinju ili B oga n e m o že se p o sta v iti nik a k a v zahtjev onim treba d a, jer o n i već je su to što je s u u svojoj g o to v o sti kao savršen osti, p a n e m o g u p o s ta li d r u g a č iji nego što je s u \ Čovjek naprotiv, d a bi uopće bio to što je s t , n e sam o da m ože, nego i treba da postaje čovjekom kao bićem koje prekoračuje i prevladava svo jim v lastitim djelom svoju ograničenost i nesavršenost. To mu, m e đ u tim , nije na p ro sto dano, pa m u isto tako nije dovoljno roditi se kao - H rva t, pa d a je tim e već unaprijed sve za njega r ije š e n o , čim e n a c io n a listi svoje tzv. zem ljake vrijeđaju i s n i žavaju n a nivo - životin je. N a su p r o t tom e ovaj rečeni p o stu la t o n im treb a d a prera sta u sa m u p o v ije sn u b it čovjeka kao lju d sk og bića. In ače se čovjek na la zi u stan ju svojevrsne lijenosti i trom osti pred svojim bitnim zadatkom , koji se m nogim a čini prevelikim i n e d o stiž n im , jer za ista tra ži o d v a žn o st n a p u tu postajanja čovjekom , što dakako nije bez rizika! D ak ak o d a je sv e ovo rečen o pod ign u to na n iv o po vijesn o -a n tr o p o lo g ijs k o g postavljanja i sagled avanja problem a čovjeka, što tr a ž i produbljenje u ra zn im pravcim a razm išljanja. Ali
192
sve se najčešće odvija na mnogo nižoj razini i na mnogo banal nijoj osnovi, iako se sve to skupa opet vraća na rečeno: po srijedi su najčešće obični materijalni interesi kao i privilegije: položaj, vlast, moć, promocije, »imidž«, predstavljanje sebe većim i važnijim nego što jesi, vladanje drugima boljim od tebe, pa »erotično« uživaš u toj svojoj fiktivnoj nadmoći, dobro živiš na bazi svoje apsolutne ništavnosti, nisi zapravo ništa, ali imaš sve i možeš sve što ti se prohtije u svojem društvenom statu su i opljačkanom bogatstvu, stvorenom tuđom mukom, radom, znojem... i tome slično. Kada dakle znaš, osjećaš i točno sebe procijeniš kao nikogovića, onda ti još jedino to tvoje bogatstvo može pružiti zadovoljstvo, sigurnost i važnost da ipak jesi nešto, naime - H rvat. Sad je samo važno znati dobro, svrho vito i promućurno lukavo odigrati tu svoju »hrvatsku ulogu« koja ti je postala jedina profesija što si je u životu naučio i spretno prakticirao, jer druge ionako nem aš i ne znaš! A tu dakako nikakva racionalnost ni ljudskost nije ni moguća, ni potrebna, pa je onda čisti p ro m a ša j takve tipove pozivati na bilo kakvu - racionalnu raspravu o bilo čemu. Oni za to jednostavno nem aju nikakve p red isp o zicije : ni biološke, ni fiziološke, ni psihološke, ni socijalne, a kam oli duhovne. Jer, duh tu nije i nikada nije bio na djelu, on je Bogu za leđima, tamo negdje drugdje (na ovim je prostorim a i sam život svagda bio - kao što bi to rekao M. K u n dera - »negdje dru gdje«!). Zatq se mi uvijek iznova pozivamo na ono naše jed in o autentično: na krv i tlo, na svoju grudu, na svoje zemljake, na svoju takozvanu tradiciju koju zovemo kulturom , koje nema ili je iščezla vlastitim obitavanjem u posvemašnjoj duhovnoj praznini, najednom komadiću te neobrađene zemlje, jer ništa i nisi radio, nego si u najboljem slučaju trgovao tuđim radom i proizvodima, ili bolje rečeno: čitav si život sam o švercao svime i svačim, a sada im aš priliku da prošvercaš čitavu tu tvoju »dragu Hrvatsku« u cjelini! Dobio si je »na pladnju« kao tvoje i samo tvoje privatno vlasništvo. Zato ostani samo taj »dobar Hrvat«, ništa ti drugo ne treba, jer te jedino to može spasiti i obogatiti, budući da si zaigrao u Hrvata na dobru
193
kartu, oni te vole kao takvoga, ti si im uzor, pa će i glasovati za tebe do izn em o g lo sti, iznudi im i poslednju kunu iz džepa, b it će oni sre tn i i zadovoljni, kako kažu, »da ih pljačka njihov čovjek«, »pravi H rvat«, a ti si taj i n e daj se, sam o guraj tako dalje, B og te p o živ io , zem ljače! S to se pak tiče » n a šeg g lavn og h rv a tsk o g pojma«, naim e poj m a »n a c io n a ln i o s je ć a j«, koji se toliko često zloupotrebljava za isključivo d e m a g o šk e n acion alističk e in terese, pa ljudi n a s jed a ju na svo j v la stiti sen tim e n t, ne videći da su tim e postali žrtve najbrutabiije i najbestidnije obm ane profesionalnih obma njivača pop ut r a zn ih »švarckin stlera« po v a ša rištim a uzduž zem lje, kao i to da su tim e n a v ed en i n a »zam jenu teza«, ili bolje reći: n a zam jenu sa m o g p o jm a , valja ovdje navesti oveći p asu s iz k n jige R udija Supeka, jed n o g od članova redakcije P r a x is a , pod n a slo v o m D ru štv e n e p r e d r a su d e i n a cio n a liza m (2. izdanje 199 2 ), u kojem se o pojm u n a c io n a ln o g osjećaja govori iz je d n o g socija ln o -h isto rijsk o g i socijalno-psihologijsk o g aspekta: » N acion aln i je osjećaj rođen zajedno s nacijom u građanskoj revoluciji, kao doživljaj jedn e nove d ruštvene zajednice,42 povezanije i pravednije* koja je na svoju za sta v u ispisala ‘Sloboda, Jed n ak ost, B r a tstv o ’. On je nosio u seb i iste protivurječnosti kao i sam a gr a đ a n sk a zajednica. N a p lan u form aln ih prava potonja je gara n tira la jed n a k o st, a u stvarnom je životu izru čila radnik e ka p ita listčk o j eksploataciji. T ako je a nacionalni osjećaj značio n ešto s a s v im d ru g o za d ru štv en e privilegirane k lase, n e g o li za p o tla če n e klase. To je vrlo brzo postalo jasno u tok u sam e F r a n c u sk e revolucije, kad je velik i borac za na cionaln e slobode, g en era l L a fa yett, okrenuo svoje vojnike pro tiv sa n s-c u illo te sa . I to je bilo prvo krvoproliće narodne krvi u im e ‘d o m o v in e ’. Ovaj prim jer p on avljao se i kasnije u sv e u žasnijim razm je rima: najprije je G u iz o t 1830. krvavo u g u šio pariške pučane koji su tra žili ‘R e p u b lik u ’, zatim je C a va ig n a c 1848. masaNakon feudalizm a u Europi.
194
krirao 4000 pariških proletera koji su tražili ‘socijalnu Re publiku’, a Thiers je 1871. poslije sloma Komune dao pobiti 40 000 zarobljenih komunara, koji su umirali s uzvikom: ‘Ži vjela Francuska Republika! Živjela univerzalna Republika!’ Uvijek su vojnici buržoaske reakcije nastupali s uzvicima ‘Živjela Republika!’ U prvom se slučaju nacionalni osjećaj zaodijevao samo u svoj formalni verbalni omot, a u drugom je slučaju isticao svoj stvarni sadržaj - ljudsku zajednicu koja podrazumijeva je d nakost. Verbalni će formalizam ostati način izražavanja ‘na cionalnog osjećaja’ kod nacionalističke reakcije, dok će istica nje stvarnog ljudskog i dem okratskog sadržaja ostati način izražavanja nacionalnog osjećaja, kao pučkog i narodnog osje ćaja, progresivnih i istinski narodnih slojeva. Nije li buržoa zija u ovom 20. vijeku suprotstavljala svugdje ‘nacionalne fronte’, s istom form alno-verbalnom dem agogijom , ‘pučkim frontama’ kroz koje je stvarno progovarao potlačeni puk?«43 Tako se - kao što se vidi iz rečenoga - u pojmu nacionalnog osjećaja sve do današnjeg dana krije ova realna d vo sm isle nost, od koje onda neprekidno žive i dobro prosperiraju sve moguće nacionalističke m utikaše. Međutim, to se insistiranje na pojmu nacionalnog osjećaja u oba slučaja ne samo podudara, nego i zasniva na onom e što se u literaturi o tom problemu naziva - organicizm om . Evo, što o tom e kaže N. Bobbio u navedenu djelu: »Cjelokupnom poviješću političkog mišljenja dominira velika dihotomija: organicizam (holizam) i in d ivid u a liza m (atom i zam). Premda kretanje nije pravocrtno, može se približno reći da organicizam pripada prošlosti, a individualizam je moderan (ili barem od njega može početi teorija moderne države)«.4* »... liberalizam čupa pojedinca iz organskog tijela društva i omogućuje mu da živi, barem veći dio života, izvan m ajčine utrobe, baca ga u nepoznat svijet pun opasnosti, gdje vlada u Rudi Supek, Društvene predrasude i nacionalizam, Zagreb 1992, str. 156. 44 N. Bobbio, op. cit., str. 51.
195
borba za opstanak, a dem okracija pojedinca ponovo priključuje drugim ljudim a koji su m u slični, kako bi n a tem elju njihova spoja društvo bilo ponovo u spostavljeno - ne više kao o rgan s k a cjelin a , nego ka o u d ru žen je s lo b o d n ih p o je d in a c a «.45 H egel o tom e k a že kak o sa m o u izu zetk u iz s a m o n ik lo g a ko le k tiv ite ta (p rv o b itn e zajednice rod ovsk o-p lem en sk og tipa) leži m ogu ćn ost postajanja čovjeka čovjekom i njegov puni (po vijesni) razvitak .
45 Isto, str. 52.
196
U čemu je nacionalistička podvala?
Vratimo se ipak na moj inkriminirani članak, kako bismo vi djeli, gdje leže te »sive zone« nacionalističkog sljepila, kao i sve te neuralgične točke, što su tada i kasnije izazivale čitave provale nacionalističkih napada, kao i potmula i otvorena, jav nog bijesa protiv tog - »hrvatskog neprijatelja« Kangrge. Za volju istine, čistote izričaja i potpune transparentnosti teksta moram ovdje citirati (nažalost oveći) pasus iz tog članka: »Što se pak posebno tiče jugoslavenske srednje (građanske) klase u njezinu pravom usponu (nakon Drugog svjetskog rata), ona je pored svega ostaloga imala i taj ‘peh’ (i tu je njezina specifičnost, premda u tome nije ni jedina, ni usamljena), što je stjecajem historijskih okolnosti, posve paradoksno i zaista do kraja protivurječno, morala startati s njoj u biti suprotnom, tuđom, protivnom, pa čak i neprija teljskom ideologijom, naime ideologijom m arksističkog socijalizma (a u prvom času i staljinizma). Ovu svoju protivurječnu, historijski joj dodijeljenu sudbinu, ona je doduše na sve načine, od samog početka nastojala izbjeći, što joj je, premda postupno, i uspjelo: teorijskom i praktičkom kompromitacijom marksističkog socijalizma u samom temelju, i to infiltracijom svoga ‘građanskog’ elementa u nj. Međutim, u toj svojoj dvostrukoj historijskoj ulozi: da bude i ne bude ono što ona zbiljski jest, naime srednja (bitno građanska) klasa, ona je dospjela u nezavidnu situaciju da (u tom smislu ni kriva, ni dužna, je r ona želi da provede u djelo svoju vlastitu građansku revoluciju) bude danas optužena čak i za - kontrarevoluciju! Jedan od usputnih zadataka ovog napisa sastoji se u tome, da je obranimo od te bogo hulne optužbe, koja s njom nema nikakve bitne veze. Jer, zaista, po lazeći od stanovišta naše srednje klase, na djelu nije kontrarevolucija« (str. 425-426).
Sad prije svega treba naglasiti, kako su svi nacionalistički kri tičari ovog teksta - citirajući ovo - svjesno i dakako »vrlo pa metno« za svoje stavove izbacivali upravo ove moje podcrtane
stavove, kako bi m e lakše osudili i napali zbog »antihrvatskih stavova«. Ja bih, m eđu tim , trebao biti (i to s pravom) k ritizi ran zbog n ečega drugoga, i ovdje želim k o rig ira ti te moje ne kadašnje očite z a b lu d e : 1. Govorio sam o našoj (u ovom slučaju: hrvatskoj) srednjoj kla si, koje kod n a s jo š nije bilo kao razvijene historijske činjenice n a pozornici n ašeg ondašnjeg društva, pa je nem a jo š ni d a n a s , trid esetak godina poslije. To je dakle bio p r v i moj promašaj. 2. J oš sam veći prom ašaj učinio tim e što sam tu jo š neposto jeću srednju k lasu (kao b itn i elem en t razvijena građanskog društva, čega u nas nem a jo š ni na vidiku!) po veza o s našim hrvatsk im n acionalističk im pokretom , jer on ne sam o da u nas n em a nikakve v eze s građanskim društveno-političkim uređe njem suvrem enosti, nego m u je upravo po svojoj biti - suprotan. 3. T im e sam i neh otice tom isto m nacionalističkom pokretu u n as dodao više (strašno puno više!), nego što m u se m ože pri pisati, pa sam ga na taj način - precijen io . 4. Po svojoj prirodi, dakle, taj pokret tiije ni tada, ni danas m o gao biti okvalificiran ni kao nekakva revolucija, ni kao nekakva k o n tra rev o lu c ija , jer po svojoj biti spada u jednu h isto rijsk u a n o m a liju i n a z a d tija štv o je d n o g h isto rijsk i za o sta la p le m e n sk o g u stro jstv a živo ta i svijesti, što vuče n a tra g u p reth isto riju čo vječ a n stv a p u k e p r iro d n e sa m o n ik lo sti (njemački je pojam za to - pa ga i H egel i M arx uzim aju povijesno sam o u neg a tiv n o m sm islu i k ritičk i, određujući tim e stanje koje m ora biti prevladano u in teresu m ogu ćn osti povijesnog razvitka čovje č an stva - N a tu r w iic h sig k e it). 5. M islio sam i nadao sam se tom e, posve naivno i neprom i šljeno, kako u ovoj našoj* zaostaloj historijsko-socijalnoj i du hovnoj sredin i ipak treba p r o b u d iti svijest i potrebu da zako račim o prem a jednoj istinski građanskoj soluciji kretanja, koja bi n as povu kla prem a građansko-dem okratskom m ogućem vidiku i persp ek tivi života, im ajući primarno u vidu svu onu s ta ljin is tič k u kako teorijsku, tako i praktičku zaparloženost i n eh u m a n u stran u cjelokupna života, kakav smo tada živjeli. Zato sam se našao u sa m o o b m a n i. A sve je bilo prerano, jer se jed n o sirovo i zaostalo historijsko stanje nije m oglo tako jed
198
nostavno preko noći - preskočiti. Tek danas, a naročito pouče ni ovom tuđmanovsko-hadezeovskom užasnom retardacijom na svim područjima života, dolazi do punog izražaja ta moja (i ne samo moja!) idealistička zabluda, koja ne vodi računa o gotovo još diluvijalnoj svijesti ove sredine! Za jednu iole razvi jeniju svijest i duhovnost bio je to i ostaje i dan danas - apso lutni porazi U tom se smislu i ja osobno osjećam ozbiljno p o raženim , pa to moram i priznati! Nacionalisti su pak u tome - a što su ti sirotani mogli vidjeti drugo? - vidjeli samo ono što ih je »žuljalo«, pa im onda nije preostalo ništa smislenije, nego onaj već olinjali stereotip op tužbe za »antihrvatstvo«, »antipatriotizam«, »neprijateljstvo spram hrvatskog naroda« i »protiv svega hrvatskoga«, »antinacionalnost« i »negiranje nacionalnog osjećaja«! A sada - danas početkom 2000. godine! - »na kraju balade«, kad su sami ti nacionalisti kroz čitavih deset godina iz dana u dan pokazivali svoje pravo antihrvatsko lice, i uništili tu »lijepu našu« do teme lja, tako da se nećemo od toga »hrvatstva« oporaviti desetlje ćima još - došao nam je opet »u pohode« jedan naš »veliki partijsko-komunističko-staljinističko-nacionalističko-tuđmanovski« historičar Dušan B ilandžič, da bi mene i kolege praksisovce etiketirao (dakako, posve u njegovu dobro izučenu i napamet naučenu staljinističkom stilu): »nacionalnim nihilistima«! Jer, kao što je on nekad bio revni staljinistički služnik postojećih isto tako staljinističkih sila na vlasti, pa je nas napadao kao »neprijatelje socijalizma«, tako je sada zajedno s Tuđmanom sve do današnjeg dana (a bit će tako i dalje sve što u danom času treba!) postao - ne više »vojnik Partije«, kao što je sebe nekada krstio - nego uzoritim »vojnikom Nacije« i Tuđmanove državotvornosti! Kakve li bijede! Hrvatska je puna takvih pri puza i »švercera vlastitog života« na sve strane, koji se ne stide svoje služinske prirode i imaju hrabrosti pogledati se u ogle dalo prilikom svakidašnjeg brijanja!? Ako dakle čovjek želi svoju nacionalnu pripadnost - koja je primarno njegova p riva tn a stva r - i svoj takozvani zavičaj (koji nije identičan s postojećom i bilo kojom državom l) kritički sagledati i osm isliti kako ne bi ostao ili postao - ovca, dakle
199
upravo ovo: nacionalna ovca kojom će upravljati i m an ipuli rati raznorazni sam ozvani i nedou čeni vođe i poglavnici a la T uđm an, pa ako uz to želi biti i neki intelektualac koji p e r defin itio n e m m isli i treba da m isli svojom vlastitom , a ne tuđom -tuđm anovskom glavom poput Bilandžića npr., on tada u očima i »pod perom« tih partijsko-nacionalno-nacionalističko-ustaško-služničkih polu tana odm ah postaje »odrođeno biće« i »na cionaln i nih ilist«, jer »ne voli« svoj kraj i svoj dom u kojem je rođen, i koji je po njem u najdublje intim iziran kao ono njego vo vlastito! Ma, koje li im p ertinencije od strane tih vječnih »švercera« svojeg i tu đ ih života! Po m išljenju tak vih tipova, koji uvijek g lu m e svoj ž iv o t, budući da svog auten tičnog života n em a ju , najvažnije i najprobitačnije postaje staviti javno i de klarativno, da te svi vide, svoju desnicu najprije na srce, a onda da te nitko ne vidi, u tuđi džep i život, pa si tim e odm ah pravi dom oljub i rodoljub, i »pravi Hrvat«! To je doista - odvratno i ljudski nepodnošljivo! Ako ova zemlja i njezini građani ne pre vladaju u sebi i oko sebe ovu lažnu i glum ljenu »hrvatsku bogobojaznost« i to javno licem jerstvo koje je već uzelo toliko maha da g r a n ič i s p o d lo šću , onda nam nem a ša n se za spas! I napokon, da se ukaže na jedan bitni historijski m om ent, koji tim našim nacionalistim a ostaje nužno izvan njihova vidokru ga: O ni insistiraju n a n a ro d u kao je d in s tv e n o m i nera zlu čivu e n tite tu , projicirajući tak o svoj rodovsko-plem enski hab itus i njem u prim jereni životn i sta tu s na kasnije nužno historijsko r a slo ja v a n je un utar form irana - d ru štva . Prvobitna zajednica - kao taj sam onik li oblik rodovsko-plem enskog prim itivnog u strojstva čovjekova bivstvovanja, kojoj je onda na čelu vođa kao jed in i arbitar cjelokupna života roda i plem ena, poput p lem enskog poglavice - ra sp a d a se po svojim bitnim šavovima, pa nastaje, kao što bi rekao M arx, »prva velika historijska d ru štv en a podjela rada«, što je početak klasnog ustrojstva d ru štva sve do dan ašnjeg dana, u građanskom društvu, gdje ta disolucija dolazi do sv o g vrhunca. I sada bi ovi naši nacio n a listi - n a čelu s glavnim predstavnicim a jednog susjednog isto im e n o g plem ena s druge strane granice i u susjednoj dr žavi, koji su zahvaljujući politici Šušak—Tuđm an doslovno oku-
200
pirali H rvatsku po svim linijama, zauzevši sve, doslovno sve ključne pozicije u zemlji, od gospodarskih i političkih do kul turnih i duhovnih - željeli taj svoj status prenijeti i na već ipak razvijenije hrvatsko društvo, koje je bar početno kročilo na staze svoga građanskog emancipiranja. Time je taj done kle otvoren put u građansko-demokratsku perspektivu ne sa mo zakočen, nego i vraćen na sam početak, jer smo se deset godina kretali unatrag u - budućnost. I doista je čak i dekla rativno ideološki prošlost izvikana upravo kao jedini naš put u budućnost, na sreću u onu iz 19. stoljeća prije bana Jelačića, čija je jedina zasluga što je ukinuo km etstvo dekretom 1848. godine, a Tuđman i njegov »teorijski razrađivač« i inače »po znati historičar« pripremali su nas za povratak u - »staleško društveno uređenje«! Ako pak nisi htio pristati na ovu »pravu hrvatsku« soluciju, jer nije imala nikakve veze ni sa zdravim razumom, a kamoli s umnim promišljanjem vlastite suvrem ene sudbine, onda si proglašen neprijateljem Hrvatske i hrvatstva, pa onda i »nacionalnim nihilistom«! No, ovdje sam, s obzirom na jedan stav iz mojega inkrimini rana članka, dužan odgovora o čemu je tu riječ, jer mi se to stavlja pod nos već čitave tri decenije. Tamo sam pri samom kraju napisao: »I na kraju, da bude posve jasno: Samo jedan komunistički pokret ove zemlje (u našem slučaju Savez kom unista Jugosla vije) može, oslonjen primarno na radničku klasu i marksističku (lijevu) inteligenciju, da bude i nosilac i garant i provoditelj u djelo socijalističke revolucije, principa samoupravnosti, a time i rješenja i klasnog i nacionalnog pitanja...« (str. 445-446). Kritičari tog stava uhvatili su se najviše za ovo: »(u našem slučaju Savez kom unista Jugoslavije«) - a čitava je stvar bila u zalomu p ri slaganju, jer je u mojem originalnom tekstu ovdje stajalo: »u ovom slučaju to bi trebalo da bude...« itd., pa se time dobilo nešto posve suprotno. To sad s moje strane može ispa sti »neuvjerljiva isprika«, ali kad bi stav glasio onako kako je bio odštampan, onda bih j a samome sebi skočio u usta s obzirom na sve ono što sam radikalno kritički p ro tiv Saveza kom unista
201
(što sam ga dosljedno nazivao s ta ljin is tič k im p o k r e to m , i to od 50-ih godina, pa se to m ože lako provjeriti!) pisao sve do dan ašnjeg dana. A što se glavne moje teze tiče, i danas osta jem pri svojem u tadašnjem stavu, da se na pretpostavkam a jed n og istin sk o g so cija lističk o g d ru štve n a k reta n ja - jer ja sam bio i ostao uvjereni socijalist, da se razum ijem o! - koje će b iti pravi i dosljedni nasljedn ik i nastavljač o nog n a jb o ljeg u dosadašnjem građansko-dem okratskom cjelokupnom uređenju, sa svim naslijeđenim i dalje stvaralački pronesenim duhovnim i m aterijalnim bogatstvom cjelokupne historije čovječanstva - m ože riješiti i socijalno i nacionalno p ita n je. Građanski svijet dan ašnjice b ar d je lo m ič n o nagovještava tak vu soluciju već u svom vlastitu - socijalistički orijentiranom - okviru. A d a je so c ija liza m prava budućnost čovječanstva (a prije svega Europe), u to sam duboko uvjeren danas, kao što sam bio i nekada! Sto se pak tiče n u žn o sti b itn o g razlikovanja i čvrstog razgra ničen ja pojm ova (i b itn o g idejno-ideologijskog sadržaja i sm i sla) n a c io n a ln o -n a c io n a lističk o , ta određenja m ogu se samo h is to r ijs k i kon kretn o sh v a titi i razlikovati, inače uvijek izazi vaju nedoum ice i su v išn e političko-ideologijske sporove koji ne vode ničem u, osim izazivanju sukoba. Zato ću o tom pitanju n a v e sti ovdje jed a n stav praksisovca Ivana K uvačića (vidi: P ra x is 3 -4 /1 9 7 1 , str. 390, fu sn o ta 1): »Važan je preduvjet u tom sm islu razlikovanje izm eđu težnje za na cionalnom sam osvojnošću i nacionalizm a. T a je razlika jasna u ratu, kada se široki slojevi jednog ili više naroda bore za nacionalno oslo bođenje protiv stranog eksploatatora. Budući da se tada strana eks ploatacija redovito oslanja na grupe domaćih eksploatatora, pokret za nacionalno oslobođenje uperen je i protiv njih, p a nužno poprim a revolucionarni, k lasn i karakter. Nacionalizam je pak ideologija do m aćih eksploatatora, koja je usklađena s nacionalizmom stranog za vojevača. Gornja razlika o dvaja dvije različite pojave, koje se bitno razlikuju s obzirom na unutrašnju stimulaciju. U prvom je to slučaju solidarnost i samopožrtvovanje ugnjetenog naroda, a u drugom m ate rijalna korist pojedinaca i grupa koje jačaju vlastito na račun rušenja tuđega«.
P osve je dakle jasno, o čem u je tu riječ, pa nacionalistim a neće n a dulju stazu uspjeti nikoga zavarati za svoje vlastite interese, što je u zadnjih d eset godin a tuđm anovske i hercegbosanske
202
ere besprimjernog pljačkanja ove zemlje došlo do takvih razmje ra, kakve ne poznaje čitava historija hrvatskog naroda i ovih krajeva, čak ni pod bilo kojom tuđinskom, osim tuđmanovske, vlasti koja je trajala stoljećima od Pactae conventae 1102. godine. Jer ovu su zemlju u ovih posljednjih deset godina do slovno - pojeli skakavci, na čelu s ovim »pravim hrvatskim i hercegbosanskim domoljubima«, tj. kesoljubima. Trebat će još vjerojatno pola stoljeća, ako ne i više, oporavka i velikoga rada, da se ova zemlja uspne na ljudskiji nivo u svim segmentima društvena života. Ako joj to nakon svega - uspije?! Nova vlast kojoj je po svemu sudeći kontinuitet jedina idejna pozicija, ne ulijeva velike nade. Budući da su mnogi »kritičari« i neki drugi proglašavali P ra xis sjedne strane kao »anacionalan«, pa i do kraja ekstremno naglašeno kao zastupnika »nacionalnog nihilizma« (a da se ipak nisu potrudili pročitati bar neke autentične praksisovske stavove o svim tim problemima), a s druge je strane časo pis bio percipiran kao djelo neke dogm atske sekte, koja se ne zalaže ni za demokraciju, ni za humanizam, pa se u vezi s tim upadalo ne samo u svjesne ili nesvjesne dezinform acije, nego čak u očite falsifikate, moram ovdje navesti nekoliko izvoda iz jednog mojeg ranog članka, kako bi se vidjeli suprotni sta vovi od navedenih u kritikama. Evo jednog: »Sve se više probija i dolazi do spoznaje nužnost osvajanja što širih političkih sloboda, kritički nastavljajući na najpozitivnija dostignuća građanske demokracije i sadržajnog produbljiva nja i proširivanja socijalističke demokracije i humanizma igdje čovjek sve više i nužno dolazi u p r v i p la n , ili kako je govorio Marx: ne čovjek radi tvornice, nego tvornica radi čovjeka)... tako da čovjek postaje svrha sam om e sebi«. A što se tiče tzv. anacionalnosti, evo i drugog stava: »A tu onda, kao što se pokazuje i kao što se uvijek iznova do kazuje, dolazi do odlučnog izražaja kritičko korištenje svih pozitivnih tekovina prošlosti je d n o g naroda i vođenje računa o njegovim specifičnim i konkretnim uvjetim a života... bazirano na svemu ovome... što je čovječanstvo kroz mukotrpnu i krva vu svoju povijest najpozitivnije izborilo, da bi čovjek konačno postao ljudsko, humano biće«.
203
stavove, kako bi m e lakše osudili i napali zbog »antihrvatskih stavova«. Ja bih, m eđutim , trebao biti (i to s pravom ) k ritizi ran zbog nečega drugoga, i ovdje želim k o rig ira ti te moje ne kad ašnje očite z a b lu d e : 1. Govorio sam o našoj (u ovom slučaju: hrvatskoj) srednjoj kla si, koje kod nas jo š nije bilo kao razvijene historijske činjenice n a pozornici n a šeg ondašnjeg društva, pa je nem a jo š ni danas, trid esetak godina poslije. To je dakle bio p r v i moj promašaj. 2. Još sam veći prom ašaj učinio tim e što sam tu još neposto jeću srednju klasu (kao b itn i elem en t razvijena građanskog društva, čega u n as n em a još ni na vidiku!) po veza o s našim hrvatsk im nacionalističk im pokretom , jer on ne sam o da u nas n em a nikakve v eze s građanskim društveno-političkim uređe njem suvrem enosti, nego m u je upravo po svojoj biti - suprotan. 3. T im e sam i n eh otice tom isto m nacionalističkom pokretu u n as dodao više (strašno puno više!), nego što m u se m ože pri p isa ti, pa sam ga na taj način - p recijen io . 4. Po svojoj prirodi, dakle, taj pokret nije ni tada, ni danas m o gao biti okvalificiran ni kao nekakva revolucija, ni kao nekakva k o n tra rev o lu c ija , jer po svojoj biti spada u jedpu histo rijsk u a n o m a liju i n a z a d tija štv o je d n o g h isto rijsk i za o sta la p le m e n s k o g u stro jstv a živo ta i svijesti, što vuče n a tra g u p reth isto riju čo vječ a n stv a p u k e p r iro d n e sa m o n ik lo sti (njemački je pojam za to - pa ga i H egel i M arx uzim aju povijesno sam o u nega tiv n o m sm islu i k r itič k i, određujući tim e stanje koje m ora biti prevladano u in teresu m ogu ćn osti povijesnog razvitka čovje čan stva - N a tu rw iic h sig k eit). 5. M islio sam i nadao sam se tom e, posve naivno i neprom i šljeno, kako u ovoj našoj* zaostaloj historijsko-socijalnoj i du hovnoj sredin i ipak treba p r o b u d iti svijest i potrebu da zako račim o prem a jednoj istinski građanskoj soluciji kretanja, koja bi n as povu kla prem a građansko-dem okratskom m ogućem v idiku i persp ek tivi života, im ajući primarno u vidu svu onu s ta ljin is tič k u kako teorijsku, tako i praktičku zaparloženost i n eh u m a n u stran u cjelokupna života, kakav sm o tada živjeli. Zato sam se našao u sa m o o b m a n i. A sve je bilo prerano, jer se jed n o sirovo i zaostalo historijsko stanje nije m oglo tako jed-
198
Ovdje je s obzirom na sukob sa Staljinom i Informbiroom 1948. godine n aglašen »izlaz iz jedn e duge i m učne kvazisocijalističke more'«, čim e se ja sn o i eksplicitn o već tada daje do'znanja n eop h od n ost b itn o g ra zlik o v a n ja izm e đ u s ia ljin iz m a i socija lizm a , pa bih bez pretjerivanja i neke sam ohvale mogao za sebe tvrditi, kako sam bio m eđu prvim a u tadašnjoj Jugoslaviji koji je tu razliku naglasio i n a njoj do kraja i rezolu tno insistirao! Sam o što se to nije htjelo ni čuti, ni respektirati kao o dlučna r a zlik a , pa su se n a tom e stalno pravile sve m oguće ideološke karijere na različite n a čin e.46
46 Prethodna navođenja citirana su iz dvotjednika I n d u strijsk i radnik br. 104 od 29. XI 1956, str. 8.
204
Staljinizam contra socijalizam (komunizam)
Za sve bivše i sadašnje (prije svega »naše«) brbljavce koji bi nešto »kritički« željeli laprdati o boljševizm u (i komunizmu, naravno), valja još jednom ponoviti, jer sam o tome pisao već u nekoliko navrata. Naime, ti »gorljivi antikomunisti«, koji su do prije desetak godina bili isto tako »gorljivi komunisti« (sa staljinističkim »pedigreom«), sada će opet postati, i na sve strane već postaju »pravi espedeovci« (nakon njihove »jako gor ljive hadezeovske ere« pod Tuđmanom kao njihovim - vođom), pa već sada kameleon »univerzalnog profila« Dušan Bilandžić proglašava Račana - »genijalnim političarem«, nikada ništa niti čitaju, niti što znaju, zato moram ponoviti kako taj tzv. boljševizam završava, ako ne p rije, a ono svakako Lenjinovom smrću 1924. godine. Poslije toga nikakva boljševizma više nema, jer je taj revolucionarni Lenjinov koncept i politička platfor ma oblikovana i njime realizirana revolucijom 1917. godine. Nakon revolucije i za samoga je Lenjina nastalo novo vrijeme i novi, prije svega ekonomski problemi, pa je Lenjin (bar done kle) došao do spoznaje, kako se ne može naprosto preskočiti či tava je d n a epoha građansko-kapitalističkog načina proizvodnje i njoj primjerenih društvenih odnosa u najširem smislu riječi. Tako i zato uvodi Lenjin NEB tj. »novu ekonomsku politiku«, a to je zapravo značilo učiniti ustupke »starom«, tj. nekim oblici ma kapitalističkog načina proizvodnje i upravljanja, zbog čega je on naišao na otpor u svojim vlastitim redovima, koji su ga zbog toga oštro kritizirali. No, to je trajalo vrlo kratko vrijeme. Lenjin je ubrzo nakon toga umro (uz Staljinovu »svesrdnu pomoć«, jer su ga »liječili« Staljinovi poslušni liječnici), pa iza toga 1929. godine - pošto je Staljin protjerao iz Rusije svojeg
najopasnijeg kon k u ren ta u borbi za v la st - Lava Trockoga, započinje, sada već čuvena - sta ljin is tič k a e ra , koja traje sve do propasti Sovjetskog saveza 1989. godine, iako je Staljin umro 1953. godine. A s ta ljin iz a m —da se kaže za ove brbljavce na svim stranam a - nije ni po čem u više bio - b o ljše v iza m ! M eđutim , da bi pitanje staljin izm a i socijalizm a bilo transparen tnije i jasnije, valja ovdje ukazati na onu osnovu, na koju je kasnije i sam Staljin m ogao »dosljedno« n astaviti, tj. na ono što je on nazvao - len jin izm o m . N aim e, u m artu 1921. godine došlo je upravo za vrijem e održavanja X K ongresa SKPb-a pod vodstvom sam oga L enjina do tzv. K ro n šta tsk e pobun e u Petrogradu. Pobuna n ek ih radničkih vođa i m ornara izbila je p r o tiv p a r tijs k e b iro k ra cije (prije svega u M oskvi i u vrhu Par tije), te su pob unjenici z a h tije v a li d o slje d n o n a sta vlja n je i u tem eljen je s iste m a so vjeta , što je zapravo bila opća socijalno-politička, dakle revolucionarno-socijalistička platforma, dekla rirana 1917. godin e u revolucionarnom događanju Oktobra, a isto tako U stavom p otvrđena kao sam a srž upravo tako im eno vana - S ovjetskog saveza. I što se sada događa zbog tih »normal nih« zahtjeva pobunjenika? Lenjin uz opće slaganje X K ongresa Partije donosi odluku da se najodlučnije i s oružjem im a slom iti ta (sovjetsko-socijali.stički inspirirana) pobuna radnika i m ornara-revolucionara i obračunati s pobunjenicim a. Tada je što pobijeno, što u Finsku prebjeglo oko 50 tisu ć a ljudi. T ih je dana - d a k le zauvijek u sam om zam etku - u m rla ne sam o O ktobarska revolucija, nego i sam državno-društveni sistem - sovjeta (tj. savjeta kao osnove socijalističkog uređenja). N o, tim e je i sa sovjetske pozornice n estao ne sam o sovjetski, nego so cija liza m kao takav. Od tada Staljin kao sam održac i staljinizam kao despotizam i krvavi terorizam - m ogu slobodno započeti svoj krvavi ples uništava njem m ilijuna ljudi, dakako u im e - socijalizm a (ili: »realnog so cijalizma«, koji je bio zaista - vrlo realan na svim stranama!). Staljinizam u teoriji (jer Staljin je želio biti jedini i nepriko sn oven i m arksist, filozof, sociolog, ekonom ist, estetičarr, lin gvist itd., te je njegov spis »O dijalektičkom i historijskom ma terijalizmu« u tzv. Četvrtoj g la v i Historije SKPb-a postao Biblija
206
za sve marksiste 20. stoljeća na Istoku i Zapadu, Europe i Azije) i u praksi je zacrtao i upečatio čitavu epohu, pa govoriti danas još o boljševizmu (izvan navedena razdoblja od 1903. do 1924. godine) mogu samo bezveznjaci i p olitikan tski brbljavci (u na šem slučaju svojom šupljom »promičbom« nacionalističko-ustaškog tipa). Riječ je dakle o - staljin izm u . Tko pak želi nešto govoriti o tom staljinizmu, mora se potruditi (ako ga nije sam doživio na svojim vlastitim leđima!) da bar nešto dokuči, o čemu je to bilo i još uvijek je riječ! Dakako, ne miješajući ga s boljševizmom. No, tek sada zapo činje ona »prava stvar«! Znalo se je ipak vrlo dobro što je taj staljinizam, kada se radilo o - propagandu Znalo se za sve, i ekonomske, i političke, i kulturne, i općeduhovne teškoće, ne prilike, represije, siromaštvo, bijedu, pa i za prave strahote sta ljinističkog poretka, a prije svega o staljinskim čistkama još prije Drugog svjetskog rata (Krležin razgovor s Titom u Za grebu - Šestinam a 1939. godine!), a prije svega o tzv. G ulagu, o kojemu je prvi upečatljivo pisao A. Solženjicin u svojim ro manima, i sve se to znalo. Ali nije bilo dovoljno to naprosto znati. I ne samo to: nije bilo dovoljno znati da je riječ upravo 0 - sta ljin izm u ! Jer što to znači? N išta ili gotovo ništa. Bio je to jedan od (državno-kapitalističkih i birokratskih) sistem a, kakvih bi se našlo i na Zapadu, koliko hoćeš! I upravo zato i tada stupa na svjetsku pozornicu prava političko-politikantska 1 propagandistička - perverzija p rvo g red a, prava ideologijski dobro smišljena sm icalica, koja je zakružila svijetom kao p r voklasna ideologijska ud ica : Nije se više ili uopće govorilo o sta ljin izm u , sa svim njegovim prepoznatim i dobro znanim karakteristikama, nego se taj staljinizam pod »čarobnim šta pićem« hokus-pokus propagande pretvorio upravo u - socija lizam , čak štoviše, kako bi bolje »zvučilo«, u - kom unizam l Time je jedna, i to zapadna strana, bila - kompletirana. Međutim, ta perverzija ima i svoje naličje ili svoju drugu stra nu. Naime, nisu ni Staljin, ni njegovi »teoretičari« bili toliko »ludi«, da bi taj svoj poredak ili to društveno-političko uređe nje nazvali - staljinizmom, iako je Staljin bio jedini tvorac, teo retičar i tumač toga stanja u Sovjetskom savezu. Oni su ga
207
naravno nazvali so c ija lizm o m , a da sve bude uvjerljivije i konkretnije, to se imenovalo: »realnim socijalizmom« (što se moglo svakako sh v a titi i interpretirati, čak i kao »skrom no određe nje« - »A, čujte, to je što je, a što se tu m ože, ali realno jest, zar ne?«!). I sad su s v i » im a li pravo«: Sovjeti, koji su to što imaju kao staljinizam nazvali - socijalizm om (pa već i kom uni zm om , jer je tak o proklam irano: Sada idem o u kom unizam!), a ovim a na Zapadu to je olakšalo stvar, pa su svoju propagan du jed n ostavn o usm jerili na tu stranu, i svojim narodim a i svim a drugim a - koji bi m ožda »poželjeli taj kom unizam i so cijalizam « je d n o sta v n o su pokazali na Sovjetski savez i njegov tzv. istočno-europski »socijalistički tabor« i rekli: »Evo vam tog socijalizm a i kom unizm a, pa si ga uzm ite«. Tako je perverzija kom p letiran a »na kvadrat«. Sam o što je ip a k ostalo otvoreno p ita n je , koje onda nitko više ne postavlja, jer bi u tom slučaju pala u vodu ta dobro sm išljena antik om u n ističk a i antisocijalističk a propaganda, a o tom e upravo i je ste riječ. S to j e napo kon s tim - s o c ija lizm o m ? D a se ne govori o tom »bauk-komunizm u«, kojim pojm om M arx započinje svoj čuveni K o m u n i stič k i m a n ife st 1847. godine. D a ne duljimo: N ig d je u svijetu , p a p r e m a tom e ni u bivšoj J u g o s la v iji, p a d a k le n i u H rva tsk o j n ije bilo ni so cija lizm a , ni k o m u n izm a l T u »ne pali štos« nazivanja staljinizm a ili tzv. realnog socijalizm a sovjetsk og tipa - so cija lizm o m l To neka svi ti tzv. anti-propagan disti stave sebi »za uho« ili »za šešir«! A najm anje n ek a sam i sebe ne zavaravaju tim e kako je »ideja socijalizm a jed n om za svagda - mrtva«! T u će se grdno preva riti, jer će im taj (M arxov) socijalizam - kao što sam im to već nap isao prije d o sta godina - »doći pod prozor«, ako već i nije, u najskorije vrijem e. Jer socijalizam po svojim osnovnim za h tjevim a sm jera n a uređenje o snovnog so cija ln o g odnosa, a to j e k la sn i odn o s, a n e kao što se to htjelo naivno i posve šepr tljavo prošvercati ovom društvu tzv. stališk om teorijom, kako bi se upravo taj gorući problem klasne stratifikacije zamaglio i »prevukao« tim sta lišk im u biti feudalno-fašističkim bojama. To »ne drži vodu ni jed n og dana«, pa je u tu nacionalističko-u stašk u h rva tsk u vodu odm ah i pala zajedno s pokojnikom
208
(pa se par mjeseci poslije ni ne zna daje uopće postojao, čudno, zar ne?!). Pitanje odnosa rada i kapitala tek sada, na pretpo stavkama uvođenja kapitalizma u Hrvatsku (a i to će malo još počekati!) počinje igrati svoju pra vu igru. A kapitalizam je danas u Hrvatskoj i za Hrvatsku historijsko nezaobilazno razdoblje, koje se ne da naprosto preskočiti (kao što se to htjelo i s »dobrom namjerom« pokušalo i snivalo po moću socijalizma, a ispalo je: pomoću staljinizma), pa je on u tom smislu - kako se god okrene - samo »nužno zlo«, ali sva kako manje od bilo kojeg nacionalističkog poretka ili ustaštva hrvatskog tipa. A socijalizam se može »roditi« samo u najdu bljoj unutrašnjosti do kraja izgrađena i na vlastitim osnovama iscrpljena kapitalizma samoga. A to ide teškom mukom i s mno go žrtava i potresa. A možda će upravo 21. stoljeće u koje kreće mo biti put u razrješenje ključnog pitanja samoga kapitalizma (i demokracije, koja mu zapravo najdublje protivurječi, iako se čini obratno!), tj. pitanja odnosa kapitala i rada, dakle osnovnog klasnog pitanja ove naše novovjekovne epohe?! Dakako, najprije u najrazvijenijim zemljama kapitalističkog Zapada. Sto se pak nacionalizma tiče, ovdje treba da se jasno i razgovjetno naglasi: Ili demokracija, ili nacionalizam (ustaštvo) - tertium non datur\ Pa, ako se to ne shvati ili ne želi shvatiti, nego se namjera va spojiti u nekakvoj mixturi »nacionalističke demokracije«, kao da bi demokracija mogla biti čak neki - »hrvatski specificum«, onda ćemo uvijek imati više onoga naci - nego demo kracije, to jest samo contradictio in adiecto, poput drvenog že ljeza. A ono bitno u toj razlici - koja je upravo epohalna razlika dvaju svjetova: dograđanskog i građanskog novovjekovlja - leži, kao što je rečeno, u tome: Dok nacionalizam insistira na kolekti vitetu (država, nacija, nacionalno-plemenska pripadnost, nacio nalno biće, »zemljak«, krv, tlo), demokracija se temelji na građaninu-pojedincu, koji je ujedno osnova svake moderne suvere nosti građansko-demokratskog poretka (parlamentarna demo kracija). Autonomni građanin-pojedinac sa svojim zakonski zaštićenim slobodam a i p ra vim a , i ujedno d u žn ostim a kao
209
državljanina, n asu p ro t nacionalnom kolektivnom biću, koje ne priznaje nik akva prava, ni z a štite za pripadnika druge nacio n aln osti, vjeroispovijesti ili m anjine (on je zapravo - »naš ne prijatelj«!) - tu leži odluka na određeni k valitet života dana šnjeg H rvata. Kada tak ozvan i »običan čovjek« sa svojim takozvanim »zdra vim razum om « (koji je, kao što bi rekao H egel, »toliko zdrav, da će se rasp uknu ti od zdravlja«, jer je svagda sam o »zvučnik« svega onoga što m u okolina »suflira«, i tim e ga neprekidno ind oktriniraju i ideologijski bom bardiraju sa svih strana) govori o k o m u n izm u (svagda »s gnušanjem «, naravno!) i o tim »k o m u n ja ra m a « (kako su m u to »na hrvatski« preveli nacio n alistički ideolozi), onda je to po prirodi sam e stvari još nekako »shvatljivo«! O n sirom ah »ništa ne zna«, osim onoga što mu sa strane kažu - n a primjer s televizije ili točnije HTY koji poput pljuvačke truje sve oko sebe na najbezočniji hadezeovski način, tako da ljudi dobivaju - kako kažu - »grčeve u želucu«) pa je sve to nekako - »razumljivo«, jer je to »hrvatska televizija«! No, kad čitate ili čujete da o kom unizm u i postkom unizm u (kao kad čovjek popije čašu vode!) »teorijski« deklam iraju sveu či lišn i profesori, pa još k tom e i oni kojim a je »struka« filozofija politike ili politologija i historija, onda se m orate upitati o nivou tog »teorijskog i historijskog« raspravljanja! To je onda zbilja n ed op u stivo n isk i nivo koji jed n o sta v n o zaprepaštava. Ti bi ljudi, n aim e, već po svojoj profesiji, a da ne govorimo o njima kao intelektualcim a, morah dobro znati da ni toga kom unizma, ni toga postkom unizm a nigdje u svijetu nije bilo i nem a u rea litetu . A najčudnije pritom jeste to, da oni »nikada dosad nisu n i čuli za staljin izam « (?), pa sm o onda doista ostali na nivou to g »zdravog ljudskog razuma«, tako da se čovjek mora bojati da će se i ti filozofi i politolozi kao i »liberalni historičari« ta kođer lako »raspuknuti od zdravog (HTV-ovskog) ljudskog razum a«, nedajbože! To je m eđutim obična sram ota, jer je ovdje riječ ne sam o o nacionalističk im »velikim mudracim a«, nego o tzv. lijevim teoretičarim a i liberalim a, pa neka povjeruje tko može!
210
Interview za reviju Spiegel
Nakon izdavanja časopisa Praxis kao internacionalno izdanje (na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku ujedno) i u jeku sve veće njegove popularnosti i u inozemstvu, gdje je iza zvao veliki interes, pa je onda - Ernst Bloch, nesumnjivo je dan od najvećih mislilaca 20. stoljeća, i sam jedan od suradnika Praxisa i sudionik Korčulanske ljetne škole, izjavio »kako je Praxis svakako najbolji marksistički filozofski časopis danas u svijetu«, dobivali smo neočekivano velike narudžbe za pret platu iz Europe i svijeta, tako da smo napokon imali 1850 ino zemnih pretplata. Tako je redakcija dobila ponudu poznatog i uglednog njemačkog časopisa-tjednika Spiegel, kojom nam nude oveći interview s nekim članovima redakcije Praxisa. Mi smo to naravno prihvatili, a u ime redakcije razgovor smo vodili Gajo Petrović i ja. Tako je odmah početkom 1970. godi ne u ime redakcije Spiegela došao u Zagreb njihov suradnik Dieter Brumm sa snimateljem i fotoreporterom. Interview je u Spiegelu izišao u martovskom broju pod naslo vom Pariser-Kommune ist unser Weg. Glavnina našeg razgo vora bila je posvećena prije svega pitanju našega filozofskog, a onda i općeg političkog i socijalnog koncepta i htijenja, a zatim - što je došlo samo po sebi - oštroj kritici našeg jugoslaven skog tzv. socijalizma (odnosno staljinizma). Taj je razgovor go dinu dana kasnije bio objavljen u jednoj knjižici posebnog Spiegelova izdanja zajedno s interviewima nekih viđenijih teoreti čara lijeve orijentacije Europe, poput Blocha, Marcusea, Fanona i dr. Nedugo zatim u zagrebačkom je O m ladinskom tjedniku izašla oštra kritika zbog našeg interviewa u Spiegelu iz pera Žarka Puhovskog, tadašnjeg studenta Fakulteta političkih
nau ka u Zagrebu. On je Gaju i m ene »pozvao na red«, da kako m ožem o, i to jo š pred stranom javn ošću, na taj toliko kritički način govoriti i o našoj zem lji i o našem sam oupravnom soci jalizm u ...!, i tako u tom sm islu. Mi sm o te 1970. godine bili već »dovoljno naviknuti« na sve m oguće kritike i »kritike«, pa sm o tak o prihvatili i ovu. Svatko im a pravo na svoje mišljenje i svoj stav o svem u što je objavljeno, pa je tako i ova kritika P u h ovsk oga uzeta kao nešto norm alno. N ezgodno je bilo samo to što je P u h ov sk i tu kritiku napisao s jednog dosta čudnog stan ovišta, koje je sm atralo neprim jerenim u inozem stvu »go voriti n ešto loše o našem socijalizm u«, pa nas je sam o to malo zasm etalo, jer je to ličilo na »loš patriotizam «, budući da smo m i govorili u tom razgovoru sam o ono što je bilo i naše uvjere nje i posve je točno i istin ito nastojalo dati sliku našeg društven o-p olitičk og stanja, a nism o sm atrali da takve stvari moraju »ostati tajna« za inozemstvo. No, nism o ni u vezi s tim zamjerili autoru , tad a m ladom čovjeku, pa sm o koju godinu kasnije P u h ovsk oga prim ili na Odsjek za filozofiju kao asisten ta, pa je on sada profesor za filozofiju politike n a našem Fakultetu. M eni se pak osobno dogodilo n e što zgodno u vezi s tim interview om u Spiegelu. U veljači te 1970. godine otišao sam na Humb old tovu stipend iju u F reibu rg k E ugenu Finku (na 4 -5 mje seci boravka u Njem ačkoj, a kratko sam vrijem e bio tada i u H eid elb ergu ). Kako m i U n iv e r zite t u Freiburgu u tom času nije odm ah m ogao osigurati stan, pristao sam da prva dva mje seca stan u jem u Stu d en tsk om dom u. T u su m e stu d en ti pri m ili norm alno kao »starijeg ju goslavenskog kolegu«, pa sm o se odm ah vrlo lijepo sprijateljili. Tako sam bio u njihovu društvu uključen - naravno, kao student - u m noge interesantne disku sije, posebno o filozofijskim problem im a s onim a koji su stu d i rali filozofiju, sociologiju, pa i teologiju. M alo su se Čudili kako sam »dobro verziran« u nekim pitanjim a, pa su me s interesom slu šali, a jed an m eđu njim a up itao m e, da li su svi studenti kod n as u Zagrebu »tako upućeni u sve te ne sam o filozofijske problem e«? O dgovorio sam , pa naravno, naši se studenti zani m aju za sve te problem e, i to je »opća klima« kod nas, pa sam u tom sm islu dobio pohvale za nivo n a šeg U niverziteta, a ja sam i dalje glum io »starijeg studenta«!
212
Jednog se dana, međutim, dogodilo sljedeće: Upravo smo prije podne svi bili u zajedničkoj prostoriji, i razgovor je bio u punom toku, kad li uđe jedan od naših studenata iz grupe i držeći u ruci otvoreni novi broj Spiegela, kaže naglašeno svečanim to nom: »Gospodo kolege, mi ovdje doduše imamo među nama jednoga kolegu-studenta, samo što je taj student ujedno i među narodno poznati filozof, pa smo onda sve do danas bili dosta naivni. Trebalo bi Milana kazniti za to!« Svi su se zgledali i promatrali mene, pitajući o čemu je riječ, pa je Spiegel išao od ruke do ruke, pa su me svi pogledavali, uspoređujući me s foto grafijom načinjenom prilikom razgovora Petrovića i mene za taj tjednik. Onda je nastala graja, pa su svi u općem veselju tražili da za kaznu platim piće za čitavo društvo, što sam da kako i učinio, čak i par puta kasnije, kad sam već stanovao u gradu. Bilo je to srdačno prijateljstvo, a ja sam se među tim pametnim mladim ljudima zaista osjećao »kao kod kuće« (nai me: mnogo bolje!). Taj m ije boravak među studentim a ostao u vrlo dragoj uspomeni sve do današnjeg dana. Radovao sam se osim toga izrazito progresivnom stavu tih dragih mladih ljudi tadašnje Njemačke, što me je ohrabrivalo. Nakon tog interviewa dobivali smo još više poziva na predava nja u univerzitetskim gradovima Njemačke: Miinchen, Mainz, Heidelberg, Frankfurt, Bonn, Aachen, Freiburg i dr. Većinu smo tih poziva prihvaćali kako je tko mogao, pa smo tim e ostvarili dragocjene, prijateljske i korisne susrete s mnogim poznatim i u svijetu čuvenim profesorima filozofije i sociologije koji su nakon toga bili aktivni sudionici u radu Korčulanske ljetne škole. Tako se na najneposredniji način i u duhu stvaralačke komunikacije stvarao ugled ne samo P raxisa i Korčulanske škole, nego i naše filozofije i naše zemlje širom svijeta, koja je time filozofijski prestala biti terra incognita kako u europskim, tako i u svjetskim razmjerima. Danas govorimo o »potrebi ulaska u Europu«, a tada je E uropa bila kod nas\ Za mojeg boravka u Freiburgu mnogi su profesori filozofije od prof. Finka, ali i na druge načine (pa sam se tom e čudio) doznali za to, pa su izražavali želju - koju su smatrali posebnom čašću - da budu pozvani na Korčulansku školu, pa sam u ime Odbora Škole pozvao nekoliko njih, a prije svega Wernera
213
M arxa iz Freiburga (bili su tada među ostalim a pozvani: Walter B iem el, M ichael L andm ann, Gerd W olandt, M. T h eu n issen i drugi). A za inform aciju da sm o već tad a 70-ih godina s P ra x iso m i K o rč u la n sk o m ljetn o m šk o lo m »bili u Europi« (pa i u svijetu), valja ovdje navesti izdanja naših radova - dakako, m im o našeg in o zem n o g izdanja časop isa - u zbornicim a objavljenim tada: 1. R evolutionare P raxis (Rombach Verlag, Freiburg 1970), 2. L a R iv o lta d i »P r a x is« (moj prilog: »II rapporto tre la societa lo Stato in H egel e Marx di Milan Kangrga), izd. Longanesi&Co, Milano 1989, 3. Jugoslawien denkt anders (Europa Verlag - Wien-Frankfurt-Ziirich 1971 - moj prilog: M ilan Kangrga, Entfrem dung und Verdinglichung in M arxens Werk, str. 53), 4. D ialectica -E sc u e la de Filosofia y Letras Universidad Autonoma de Puebla - 1980 - M ilan Kangrga, El sentido de la filosofia marxista, M exico, 5. E l socialism o yu goslavo actu al - Editorial Grijalbo, S. A. Mexico, D. F. 1975, 6. P raxis, revolucion y socialism o - Editorial Grijalbo, S. A. Mexico, D. F. - Barcelona - B uenos Aires, 1981, 7. Spory o teorii odrazu - N akladatelstvo Epocha, Bratislava 1969, 8. M ilan Kangrga, E tik a a sloboda - Vydavatelstvo politickej litera tury, Bratislava 1967.
To su b ila dakako sa m o sta ln a izdanja u inozem stvu, ali naši su članci objavljivani i u razn im časopisim a u inozem stvu, a jed an je velik i - zbornik n a ših radova objavljen i u USA.
214
Korčulanska ljetna škola (1964-1974)
Do sada sam, govoreći o časopisu Praxis usputno na razne načine nužno spominjao i Korčulansku ljetnu školu. Ovdje je pak potrebno posebno se pozabaviti radom Škole nešto op širnije, jer je djelatnost Škole bila s jedne strane najuže po vezana s djelatnošću Praxisa, a s druge je strane to bila ipak samostalna institucija koja se nije posve podudarala s radom časopisa, što je i razumljivo. Škola je doduše bila s Praxisom povezana »personalnom unijom« (jer su članovi redakcije Praxisa bili i osnivači i organizatori i voditelji te škole), ali se ta veza sastojala zapravo samo u tom e što je časopis svake druge godine nakon zasjedanja Škole objavljivao glavne ma terijale toga rada. Za taj dio posla dobivali smo od inozemnih učesnika i posebne pohvale, jer je svake godine sve to obja vljivano i u internacionalnom izdanju P raxisa. No, kao i o djelatnosti časopisa P raxis, tako je i o Školi bilo i nažalost ostalo mnogo nepoznanica za javnost, krivih izvje štaja, podmetanja, pa i svjesnih i zlobnih falsificiranja kroz čitavo razdoblje od desetak godina rada njezinih godišnjih zasjedanja. Već je i sam početak rada Škole obavijen nejasnoćom, kada je zapravo bio pravi datum i koja godina osnivanja, ali i imena osnivača. Tako se posve krivo, čem u su nehotice pridonijeli i neki od osnivača, navodi godina početka djelat nosti K orčulanske ljetne škole, pa se on prebacuje na godinu ranije, tj. na 1963, jer je prvi početak bio tek 1964. godine. Naime, u dogovoru s nekim poznatim inozem nim filozofima poput Ericha Fromma, Henri Lefebvrea, Luciena Goldmanna i još nekih, naši su kolege (ne svi) u D ubrovniku te 1963.
godine održali sim pozij koji je ind irek tno bio tzv. generalna proba za rad Š k o le, koja tad a još nije im ala ni svog imena. K orčulanska je šk o la tad a bila tek u planu, jer se m ogla osno vati i negdje drugdje (recim o u D ubrovniku, kao prethodne godin e), pa je sv e s njom i oko nje tek trebalo sazrijeti i orga n izirati. A pravi p o četa k K o rču la n sk e ljetn e škole im a svoj historijat: Krajem 50-ih i p očetk om 60-ih godina ljetovao sam sa svojom obitelji svake g o d in e u L u m b a rd i (6 k ilom etara od grada K orčule), pa sam tam o n a ljetovanje, pored nekih drugih pri jatelja, pozvao i R udija Su peka s fam ilijom . U svakodnevnim razgovorim a o p roblem im a filozofije i sociologije kao i o našoj aktualnoj zbilji S u p ek je predložio da osnujem o ljetni sem inar za n a sta v n ik e filozofije i sociologije poput sličn ih sem inara iz razn ih drugih stru k a za dopu n sko o b ra zo va n je , što ih je finan cirao R epublički sek reta rija t za prosvjetu SR H u C rikvenici i M akarskoj. M islili sm o kako bi to bilo dobro i za nastavnike filozofije i sociologije u srednjim školam a kao dopunska na stava, kao i za studente, pa i za nastavnike tih struka na Sveu čilištu. U razgovoru o tim m ogućnostim a učinilo mi se u prvom tr e n u tk u nekak o neprim jerenim taj pojam »škole«, i to prije svega stoga što sm o već im ali u planu da pored naših profe sora i n a sta v n ik a filozofije i sociologije pokušam o za te sim pozije anim irati i n ek e strane filozofe i sociologe, s kojima smo ionak o već im ali dobre, pa čak i prijateljske odnose kako u Europi, tako i u svijetu, naročito u SAD. N o, Rudi je imao jedan j a k i a r g u m e n t za n a ziv »Škola», jer ako želim o uspjeti da za rad škole dobijem o sred stv a upravo od Sekretarijata za pro svjetu, onda će taj pojam »škole« biti uvjerljiviji od nekih dru gih. Ionako sm o u to m slučaju i Savjetu za z n a n stv en i rad m orali p red ložiti sufin anciran je sa sličn im prijedlogom pro gram a, isto ili sličn o sa sem inarim a o sta lih stru k a koji su već »bili u pogonu«. Tako sm o ostali pri tom nazivu: K orču la n sk a lje tn a škola. N egdje se m oralo početi. Zato sm o, dakako, najprije m orali dob iti su g la sn o st za rad Škole u gradu u kojem sm o je htjeli osn ovati i održavati svak og ljeta, kad n a sta v n ici imaju ljetne
216
praznike, koje bi mogli iskoristiti za sudjelovanje u radu Škole. U tu smo svrhu Supek i ja kao prvi zadatak smatrali otići u gradsko poglavarstvo Korčule, te smo došli najprije do tada šnjega gradonačelnika, a bio je to Petar Franulović-Trenta, koji nas je nakon naše prethodne najave primio s nekim svo jim suradnicima. Kad smo im izložili svoj plan - koji je za tu svrhu bio usmjeren na propagandu za korčulanski turizam (koji tada još nije bio naročito razvijen), a posebno s nagla skom kako bismo rad Škole premjestili na kraj sezone (a to je tada bilo obično između 20. i 31. kolovoza) - gradonačelnik i njegovi suradnici bili su odmah ne samo vrlo zainteresirani za Školu, nego i jako »zagrijani«, jer su odmah shvatili tu ri stičku važnost i vrijednost tog pothvata, jer je to značilo pro dužetak ionako kratke turističke sezone. Treba u tom sm islu naglasiti daje na Školu dolazilo najmanje po stotinu učesnika, prosjek je iz godine u godinu rastao tako d a je npr. 1968. go dine bilo 500 učesnika, i to najviše inozem nih, u tom slučaju bili su to najvećim dijelom inozem ni studenti. Kad smo Rudi i ja u Korčuli sredili sve prethodne radnje za održavanje Škole, tek onda je moglo početi sve drugo. Kad su Korčulani prihvatili naš prijedlog i složili se s našim naumom, ponudili su nam svakovrsnu podršku, a naročito pri osigura nju smještaja, posebno inozem nih gostiju kako u hotelima, tako i za naše učesnike privatno. Kasnije smo svestranu i vrlo susretljivu, upravo prijateljsku podršku u svakom pogledu do bivali od novoga gradonačelnika Ive Jeričevića, koji je uvidio veliko značenje Škole za grad i otok Korčulu u cjelini, pogo tovu kad je shvatio kakvi sve značajni svjetski ljudi borave kod nas u Školi. Ali on je i nas visoko cijenio i kao ljude i kao filozofski i sociološki poznate predstavnike naše zemlje pred strancima. Po povratku u Zagreb najprije smo izložili naš plan kolegama s Odsjeka za filozofiju i Odsjeka za sociologiju Filozofskog fa kulteta, s kojim su se oni odmah složili. Svi smo naim e osje ćali nedostatak je d n o g takvog forum a, gdje bi se okupljali na stavnici filozofije i sociologije iz srednjih škola u Hrvatskoj, ali i iz drugih republika, s kojima smo ionako već surađivali
217
preko zajedničkih sim pozija i uzajam nih predavanja na fakul te tim a i n arodn im sv eu čilištim a . Tada sm o poradili na for m iranju O dbora Šk ole (kojem u je predsjednik bio i ostao do kraja R. Su p ek kao jed a n od osnivača, a prednost je bila i u to m e što je on »preko puta« u O rebiću im ao vikendicu, pa je m ogao češće biti u k o n ta k tu s K orčulanim a). M ene je pak za pala zapravo najneugodnija funkcija i obaveza »m in istra fi nancija«. M ogu reći i »nažalost«, jer je u tom e ležala prava m u ka, v elik i rad i n eza h v a ln i posao oko glavne organizacije cijelog to g »pravog pogona«, o kojem n isu m nogo znali ni naj bliži surad n ici, jer izv a n a je »sve tek lo bez problem a«, a ja sam sve te problem e m orao rješavati, i to na vrijeme. N a jte ž e je, naravno, bilo sv a k e godine na vrijem e osigurati d ob ivanje dovoljno sred sta v a za održavanje Škole. Jedna, m ožd a i glavna, nep rilik a bila je u tom e, što sm o bili »sum njivci« i nepod obni, pa je u Sek retarijatu za zn a n stv en i rad uvijek iz n o v a trebalo uvjeravati u m eđ u n a ro d n o značen je o d r ž a v a n ja je d n o g ta k v o g sk u p a najprom inentnijih pred sta v n ik a filozofijske i sociologijske m isli u svijetu, koji nam p rave b e sp la tn u propagandu po cijelom svijetu. S druge pak str a n e , a to je bio moj zadatak, trebalo je doslovno »izm usti« svak e god in e dovoljno sred stava, i to se po pravilu uvijek do g a đ a lo u zadnji čas, da novci stig n u u banku u Korčuli navrije m e itd. A sred sta v a je uvijek bilo prem alo, naravno, pa se tad a m oralo kalk ulirati: koga, koliko, n a koji način p ozvati i što p la titi... i koliko našim učesn icim a, a koliko stranim g o sti m a, u kojem h o telu i po kojim cijenam a... A na sve to već u Korčuli su tek nastajali neprem ostivi problem i sa sm ještajem , i to b aš str a n ih u česn ik a , jer su h o teli - usprkos m ojim pra v o v rem en im rezervacijam a soba dugo prije početka sezo n e bili prebukirani! Tad sam doslovno sa tim a čekao direktore h o tela , koji su se preda m n om skrivali, kao da tobože upravo sad a n is u p risu tn i u h o telu , da se ne suoče sa m nom , jer su m i str a n i gosti, za koje sam posebno naglašeno osiguravao sm ještaj (poput B locha, M arcusea, Finka, H aberm asa, Wolffa i dr.) bili već »pred vratim a«, a dolazili su i sa ženam a, a soba za njih nije bilo, i tako u nedogled. Znao sam im napraviti
218
pravi skandal i prijetio, odlazio do gradonačelnika koji im je telefonski prijetio, pa je i to često bilo uzalud. Na sve to - budući da sam samo ja tada bio na ljetovanju u Lumbardi s obitelju - samo je mene zapalo da se brinem i za tzv. tehničku stranu organizacije u pripremi za rad Škole, od pisanja plakata i ostalih obavijesti, što su morali biti pravo vremeno izvješeni po gradu, pa uređenja gradske dvorane Kulturnog doma i svih ostalih potreba za normalno odvijanje rada Škole. A brinuo sam se i za dovoljan broj privatnih soba za naše sudjelovatelje, pa i to nije išlo glatko. Zajedno s našom tajnicom u Korčuli svakog sam dana rano ujutro, čim se banka otvarala, podizao sredstva za učesnike. Uvijek je bilo svih mogućih nesporazuma i natezanja. Tako sam nakon svakog održavanja Škole tek po povratku s »godišnjeg odm ora« (jer to je bilo sve druge nego to!) u Zagreb znao biti toliko umoran, da sam se nekoliko dana morao - odmarati! Ako su naši učesnici, dakle, dolazili na Korčulu kao sudionici u raspravama, što je normalno, samo sam ja bio i radno-tehničko-organizatorsko-flnancijski učesnik, pored mojih oba veznih referata. Korčulanska ljetna škola započela je rad skromnim ambici jama, a prvenstveno sa zadatkom perm anentnog obrazova nja nastavnika filozofije i sociologije u srednjim školama, kao i drugih zaposlenih u različitim ustanovama (mediji: novinar stvo, radio i televizija, radnička i narodna sveučilišta, razne druge institucije i si.), koji su bili zainteresirani za taj rad. Tako se može reći kako je u tom smislu i s ovim osnovnim zada cima Odbor Korčulanske ljetne škole potpuno izvršio zadatke što ih je pred sebe postavio, sve do prestanka rada Škole. Međutim, koliko smo god planirali i nekako računali s tim, nismo baš očekivali, bar ne prvih godina uspostavljanja i or ganiziranja Škole, tako veliki odaziv stra n a ca , pogotovu onih »kapitalnih« i svjetski poznatih, pa smo se ugodno i s velikom radošću iznenadili, kad je već druge godine po osnutku Škole došlo na zasjedanje mnogo stranih poznatih im ena europske filozofijske i sociologijske misli. Osnovni ciljevi i zadaci, što ih je Odbor K orčulanske ljetne škole sebi postavio bili su sažeto govoreći sljedeći:
219
1. stru čn o obrazovanje kadrova iz filozofije i sociologije, koji rade u visokoškolskim i srednjoškolskim ustanovam a, raznim in stitu tim a i društvenim organizacijam a, kao i u novinarstvu, 2. razm jena z n a n stv e n ih isk u sta v a i m išljenja na svim pod ručjim a djelatn o sti u zem lji, 3. razm jena m išljenja i isk u sta v a izm eđu stran ih i dom aćih z n a n stv e n ik a i stručnjaka o dom etim a i kretanjim a filozofij sk e i sociologijske m isli u E uropi i svijetu, kako bi se bilo u b itn im tokovim a te m isli i najnovije literatu re s to g područja rada. N o, ono što u prvi m ah n ip o što nism o m ogli oček ivati, bio je n eob ičn o v elik i odaziv in o zem n ih stručnjaka, čim e se i prvo b itn a platform a čitava to g rada u najkraće vrijem e iz osnova p rom ijen ila i dobila posve drugačiji karakter. T ako zam išljeni zadaci Šk ole im ali su prvenstveno - a k a d e m s k i k a r a k te r u u žem sm islu riječi, i pored činjenice d a je u su v rem en im u vjetim a p e rm a n en tn o o b ra zo va n je jedan od najzn ačajnijih zadatak a u sv im područjim a z n a n o sti koja na preduje doslovno iz dana u dan (pa je danas to ne sam o vidlji vo, nego postaje osnovna orijentacija kako znanosti sam e, tako i e k o n om sk o-p o litičk ih sn a g a su vrem en a svijeta u najrazvi jen ijim zem ljam a Zapada i Istoka! N o, stjecajem okoln osti taj je rad Škole ubrzo prom ijenio svoju prvobitnu nam jenu i povu kao se u drugi plan, iako je naravno prisno vezan s osnovnim z adatk om . N aim e, u prvi plan se, sam im karakterom rada i d isku sija, n am etn u o oblik koji je zapravo i n a jp rim je re n iji fi lozofsk om i sociološkom sk u p u i razm jeni m išljenja: upravo ta posve otvorena i n ičim sp u ta v a n a razm jena m išljenja, svagd a kritičk i in to n ira n a - jer joj je stalo sam o do bitnoga kao i slobodn a i kritičk a disku sija njegovana na Školi, odu še vila je sve prisutn e, a n aročito in ozem n e učesnike. To je dalo o sn o v n i ton svim zasjed anjim a Škole, što dalje, to više. B itni prob lem i n aše su v rem en o sti i živ o ta današnjeg čovjeka, što tiš te ljude i Zapada i Istok a, kao i česta pasionirana obrana v la s titih stavova i uvjerenja i m isaon ih dom eta pojedinaca u diskusiji, uz m aksim alno poštivanje sugovornika i polemičara u disku siji, a posebno »sukob« i suočavanje angažirane m isli
220
i čvrstih argumentiranih stavova u sučeljavanju sa svih mo gućih strana, bez čega nema pravog društvena i misaona raz vitka, sve je to davalo osnovni ton i pravilo najfiniju duhovnu atmosferu u cjelokupnom radu Škole. Strani su učesnici (na ročito oni iz Francuske) zahvaljivali nama što smo im omogu ćili da ovdje na Korčuli diskutiraju i s onima, s kojima u svo joj zemlji ne bi ni mogli doći u situaciju da s onima drugog idejno-političkog uvjerenja uopće diskutiraju, a ovdje su pri siljeni da pred općim europskim i svjetskim forumom argumen tirano brane svoje stavove, pozicije i uvjerenja! A filozofske, društvene, političke i ideološke pozicije bile su, dakako, vrlo različite, pa i disparatne i često posve suprotne u bitnome. Ali je diskusija uvijek bila ne samo korektna, nego i dignuta na najviši teorijski i općemisaoni nivo, pa je bilo ne samo in teresantno, nego i vrijedno i poučno nalaziti se u takvoj m i saonoj atmosferi, kojoj su ton davali veliki mislioci našeg vremena. Može se dakle reći, slijedeći ovaj i za nas neočekivani »obrat« u bitnom karakteru ovog sada već poznatog međunarodnog skupa, na kojemu je svakom od učesnika bila čast prisustvo vati (pa su to bez ustručavanja nama otvoreno priznavali, čak i oni »najveći« poput Blocha i Marcusea!), d a je Korču lanska ljetna škola odmah po svom osnutku i već u prvim svojim sesijama umjesto zamišljene i planirane samo akadem ske diskusije (u tzv. stručnim filozofijskim i sociologijskim pitanjima »školskoga tipa«), prerasla u društveni događaj prve vrste, i to sve više međunarodnog karaktera. Ona je za mnoge postala, a naročito za one iz inozem stva, zavodljivi iz vor misaone akcije, koja je svojim bitnim i općim povezuju ćim smislom široko nadilazila svoje form alne granice, i mje sto okupljanja najprominentnijih im ena europske i svjetske filozofijske i sociologijske misli naše epohe. Po općem inozem nom priznanju rijetko je gdje u svijetu bilo takvih mjesta s toliko značajnim ličnostima kao što je bila Korčula tih desetak godina. Ne treba naglašavati kako se nitko od nas osnivača nije tome ni u snu nadao, jer je to premašilo granice očekivanoga. Ovdje je sada zbilja potrebno navesti, koje su to bile opće teme,
221
što su na najširu razm jenu m išljenja i često žu stre kritičke rasprave i diskusije iz dana u dan zasjedanja Škole okupljale svake godine toliko značajnih im ena u zajedničkom radu! Valja ih n a v e sti po godinam a: 1963. - P rogres i k u ltu ra (Dubrovnik prve godine) 1964. - S m isa o i p e rsp e k tiv a socija lizm a 1965. - S t o je p o v ije s t? (uz sudjelovanje i historičara) 1966. - Škola nije održana zbog teških napada na rad Škole od strane partijskog vrha u Hrvatskoj (Bakarić & comp.) 1967. - S tv a ra la štv o i postvaren je 1968. - M arx i revolucija 1969. - M oć i čovječnost 1970. - H egel i naše vrijem e (u povodu 200-godišnjice rođenja) 1971. - U topija i realnost 1972. - S loboda i je d n a k o st 1973. - B it i g ran ice g r a đ a n sk o g svijeta 1974. - U m jetnost u teh niciran u svijetu.
Ovo je - kao što je već rečeno - bilo ujedno p o s lje d n je za sje d a n je i r a d K o rč u la n sk e ljetn e šk o le, jer je on od strane stalji n istič k e birokracije b ila zabranjena. Ta je zabrana bila pro ve d e n a (kao i u slu čaju sa zabranom časop isa P ra x is na isti način) direktivom vodstvu grada Korčule da ne dopusti daljnji rad i okupljanja u njihovu gradu, što je to rukovod stvo vrlo nevoljk o i s (ne ja v n im , dakako, nego in tern im i privatnim ) negodovan jem m oralo i p rovesti, iako je tim e dobar dio vansez o n sk o g tu ristič k o g prom eta bio izgubljen. N o, to je već druga priča, koja n e govori v iše o tu rizm u , nego o - b iro k ra c iji i v la sti. D a bi se dobila bar prib ližn a slika o aktivnim u česn icim a u radu K orču lan sk e ljetn e škole kroz deset godina njezina posto janja, n a v e st ću ih ovdje sv rsta n e po gradovim a bivše J ugo slavije, a zatim i in o z e m n e po zem ljam a. Pritom valja nagla siti, kako tim e n isu navedeni svi sudionici zasjedanja škole, jer ih je bilo uvijek m nogo više, koji nisu bili pozvani (i m inim alno p laćen i) od stra n e O dbora Škole, nego su d olazili sam oin ici ja tiv n o i n a v la stiti trošak. K ako se pak katkada, kao »kritika« Škole u cjelini, pisalo i govorilo da su ti skupovi bili »rezervirani« sam o za uski krug
222
istomišljenika (marksista i marksologa, npr.), a i iz navođe nja imena vidjet će se nešto posve suprotno, reći ću ovdje sa mo kao suprotan primjer ovaj slučaj: 1965. godine pozvao sam osobno na zasjedanje Škole patera Gustava Wettera iz Vati kana, poznatog profesora na G regorianum u i poznavatelja marksističke filozofije u istočnim zemljama. Pater Wetter čitao je pored ostaloga na ruskom, češkom, poljskom i hrvatskom jeziku, tako daje - po vlastitu priznanju - proučio i moju knjigu Etički problem u djelu K arla M arxa. Ja sam ga osobno čekao pred brodom pri dolasku u Korčulu i htio sam ga odvesti u rezerviranu hotelsku s^bu za njega, ali se on nasmiješio, za hvalio i rekao: »Pa, vi znate, gospodine Kangrga, gdje ja ovdje mogu odsjesti, zar ne!?«, a već g a je čekao župnik korčulan ske crkve. Dosta godina iza toga, kad m ije pismom posebno zahvalio na pozivu u Korčulu, zamolio je tadašnjeg vatikanskog dokto randa S. Sirovca, koji je pisao licencijat tamo o etičkoj proble matici u Jugoslaviji, da za Vatikansku biblioteku poklonim jedan primjerak moje knjige, što sam i učinio. Pater Wetter vrlo rado se odazvao mojem pozivu na Korčulu, održao referat s kritičkim osvrtom na neke marksističke probleme, a kasnije je u jednom pismu meni, vrlo zadovoljan svojim doživljajem zbog lijepog primitka u našem krugu, izjavio kako se prvi puta našao i bio srdačno primljen u jednoj socijalističkoj zemlji, i bio prihvaćen i saslušan na najdostojniji način. Gdje je tu onda bilo prisutno neko tobožnje - »sektaštvo«?, koje nam se znalo zlonamjerno pripisivati! Od aktivnih i od Odbora pozvanih učesnika Škole navodim iz svih jugoslavenskih republika: Zagreb: Branko Bošnjak, Marijan Cipra, Veljko Cvjetičanin, Mladen Čaldarović, Blaženka Despot, Branko Despot, Željko Falout, Vladimir Filipović, Danko Grlić, Mirjana Gross, Boris Hudoletnjak, Miroslav Jilek, Boris Kalin, Milan Kangrga, Vjekoslav Mikecin, Ivan Kuvačić, Milan Mirić, Predrag Matvejević, Danilo Pejović, Gajo Petrović, Zvonko Posavec, Ivan Prpić, Žarko Puhovski, Nadežda Čačinovič-Puhovski, Eugen Pusić, Dimitrije Sergejev, Milivoj Solar, Rudi Supek, Vanja Sutlić, Nikola Skledar, Goran Švob, Predrag Vranicki, Dušan Žubrinić i Antun Žvan.
223
B eograd: Jovan A ranđelović, M ilan Dam njanović, M ihailo Đurić. Zagorka Pešić-Golubović, Trivo Inđić, Zoran Konstantinović, Andri ja Krešić, Aleksandar Kron, Veljko Korać, Zdravko Kučinar, Jovan Marjanović, M ihailo M arković, Leo M ates, Ivan Maksimović, Vojin Milić, Dragoljub M ićunović, Branko Horvat, Nebojša Popov, Branko Pavlović, Svetozar Stojanović, Đuro Šušnjić, Ljubomir Tadić, Žarko Vidović i M iladin Životić. S a ra jev o : Franc Cengle, Esad Ćimić, B ranislav Đurđev, Ivan Focht, Božidar Jakšić, O lga Kozomara, Rasim M um inović, Besim Ibrahimpašić, Kasim Prohić, Božidar Gajo Sekulić, Džem al Sokolović, Vojin Sim eunović, Abdulah Šarčević, A rif Tanović i Zoran Vidaković. Ljubljana: Božidar Debenjak, Tine Hribar, Taras Kermauner, Dušan Pirjevec, Veljko Rus, Vojan Rus i Ivan Urbančič. Skopje: D im itar D im itrov i M itke Ilijevski. N ovi Sad: Nandor Major i Gligorije Zaječaranović. Leskovac: D u šan Stošić P rištin a: H a jre d in H oxha i Ž ivojin D. D enić R ijeka: D uško B erlot i Žarko Benković S plit: Srđan Vrcan Subotica: Abel Deši
K oliki je in ter e s K o rč u la n sk a ljetn a šk o la pobuđivala iz go din e u godinu, kako joj je rastao ugled u svijetu, m eđu ino zem n im filozofim a i sociolozim a, ali i stručnjacim a iz drugih zn a n stv e n ih područja, vidi se po velikom broju svjetski po zn a tih im en a a k tiv n ih u česn ik a na zasjedanjim a Škole. N a glasili sm o već u sp u tn o kako biti pozvan n a sudjelovanje u njezin u radu b ila je p oseb n a čast. I sam sam bio svjedokom tom e prigodom m ojih boravaka u N jem ačkoj (Aachen, F rei burg, H eidelberg, B o n n npr.). O braćali su m i se mnogi po zn a ti profesori filozofije, želeći sudjelovati u radu Škole. B u dući da nam je bilo u in teresu da populariziram o Školu, našu filozofiju i zem lju, rado sm o ih pozivali i prim ali kao dobro došle goste. Tako se vijest i »reklama« za Šk olu sve više pozi tivn o širila E uropom i svijetom (sve do Japan a, J u žn e A m e rike i Izraela). E vo i u česn ik a iz in o zem stv a po zemljama: A rgentina: Jose Sazbon Austrija: Erich H eintel, Hans Koehler, Franz Marek, Gunther Nenning i Kurt Rotschild Čehoslovačka: Juraj Bober, Vindrich Fibich, Karel Kosik i Julius Strinka Čile: Raul Claro
224
Belgija: George Goriely, Pierre Joye i Ernest Mandel Francuska: Kostas Axelos, Pierre Broue, Daniel Guerin, Lucien Goldmann, Serge Jonas, Henri Lefebvre, Annie Kriegel, Serge Mallet, Francis Pithon, Pierre Naville, Jean M. Palmier, Jean Pronteau i Maximilien Rubel Island: Johan P Arnason Izrael: Schlomo Avineri Italija: Ernesto Barroni, Lelio Basso, Umberto Cerroni, Lucio Lom bardo Radice, Enzo Paci, Dario Rei, Ricardo Quarello, Giuseppe Semerari i Mario Spinella Japan: Shingo Shibata Meksiko: Erich Fromm Nizozemska: W. van Dooren Mađarska: Agnes Heller, Gyorgy Markus, Vilmos Sos, Zador Tordai i Ivan Varga Norveška: Tore Nordestam, Gunnar Skirbeck, H. Skjovheim Poljska: Leszek Kolakowski, Jan Szewczyk i Stefan Moravski Rumunjska: Nicolae Bellu, Pavel Apostol, Octavian Chetan i Dragan Stojanovici Švedska: Pierre Schori i Stjepan Udović Švicarska: Arnold Kiinzli Sjedinjene Američke Države: Norman Birnbaum, Wiliam Mc Bride, Donald Brochert, Paul Brockelman, Pete Clescak, Robert S. Cohen, Harold Cruse, Fritjof Bergman, Bogdan Denić, Valentin Dusek, A. Mor ris Eames, Abraham Edel. George Fischer, Victor Gurevitch, Samuel Gluck, Arnold Kaufman, John Lachs, A. W Levi, Heinz Lubasz, Michael Maccoby, Herbert Marcuse, Norman Meier, Steven Marcus, Wiliam Nietmann, Howard L. Parsons, Paul Piccone, Joachim Schu macher, John Sommerville, Robert Tucker, Max Wartoffsky, Philip Wiener i Kurt Wolff Vatikan: Pater Gustav Wetter Velika Britanija: Vic G. Allen, Sheila Allen, John Berke, Thomas Bottomore, John Lewis i Alfred Sohn-Rettel Venezuela: T. R. Nunez Tenorio Zapadna Njemačka: Hans-Dieter Bahr, Rudolf Berlinger, Walter Biemel, Ernst Bloch, Heinz Brandt, Iring Fetscher, Helmut Fleischer, Eugen Fink, Ossip Flechtheim, Horst Gizycki, Ernesto Grassi, Jurgen Habermas, Hans Heinz Holz, Werner Hoffmann, Dieter Jahnig, Gerd Kalow, Gerd Klaus Kaltenbrunner, Michael Landmann, Wolfgang Leonhard, Herman Liibbe, Werner Marx, Kurt Holoff, Karl-Heinz Volkmann-Schluck, Herman Weber i Gerd Wolandt Istočna Njemačka: Erich Hahn i Wilhelm Eichhorn
To naravno nisu bili svi učesnici koji su na svoj način prido nijeli uspjehu Škole ne samo svojim pukim prisustvom, nego i
225
č estim sudjelovanjem u diskusijam a, naročito u popodnevnim tem a tsk im izdvojenim sesijam a (u prostorijam a Gim nazije), a znalo je b iti djelatno vrlo m nogo stu d e n a ta iz Europe, a na ročito iz Z apadne N jem ačke. J ed n e je godine u im e Alexander von H u m b o ld t-S tiftu n g a (iz Bad G odesberga, B onn) - koji je stip en d ijam a i p osebnim studijsk im boravcim a u Njemačkoj pom ogao m n o g im n a šim kolegam a boravak na njem ačkim u n iverzitetim a , a i ja sam bio jedan od tih - prisustvovao D ie trich P a p e n fu ss, koji se onda vrlo poh valno izrazio o radu Škole, i bio zadivljen tolik im brojem svjetsk i poznatih im ena m eđu u česn icim a . Svojim su pak populariziranjem u inozem stvu putem časopisa, novina, radija i televizije m nogi novinari ali i sam i u če sn ici pridonijeli ugledu i ozbiljnosti rada Škole. Š k ola je im a la v elik i p u b licitet u našoj i stranoj štam pi. N ak on n a v e d e n ih im en a ak tivn ih n a ših i stra n ih učesnika K o rču la n sk e ljetn e škole želim nap om enuti kako je za sve upu ćen e i pozn av a telje filozofijske i sociologijske problem atike dovoljan sam pop is im en a tih europskih i svjetsk ih m islilaca, pa da bu de ja sn o , tk o je sve sm atrao vrijednim i značajnim d olaziti na K orčulu sa svojim refera tim a n a te rasprave i di skusije. A on i n eu p u ćen i koji to žele m ogu se orijentirati o tom e bilo u le k sik o n im a filozofa (kod n a s postoji takav leksikon u izdanju »N aprijeda«, Zagreb 1982 - D rugo prošireno izdanje od D anka Grlića), ili pak iz drugih izvora informacija, kao i povijesti filozofije (suvrem ene), da bi se također uvjerili u v eličin u i zn a čen je n a v ed en ih filozofa današnjice.
D jelatnost Škole i problemi u Odboru D a bi se dobio k ratak uvid u rad Škole, njezina zasjedanja kao i u nek e prob lem e sa m o g O rganizacijskog odbora Škole kroz ipak dugih d e seta k godina opstanka, valja n ešto reći i o tom e. Kad zasjedanja počnu , onda tob ože sve se odvija kako treba, gledano izvana, naravno. Tu onda, naim e, ne m ože i ne smije b iti zastoja i n ep rilik a , tako da sve im a svoj norm alni tok. N ije u tom sm islu zapravo nikad bilo n ek ih većih problema, jer sm o vodili ra ču n a doslovno o svakom i najm anjem pitanju,
226
kako bi sve funkcioniralo bez zastoja i eventualnih propusta. Rad Škole bio je organiziran na način da se plenarno zasjeda nje odvijalo prije podne u Domu kulture, s glavnim unaprijed najavljivanim referatima i diskusijom poslije toga o svakom izlaganju. Poslije podne radilo se u prostorijama Gimnazije po sekcijama na određene teme, i posebno o nekim aktualnim problemima današnjice i suvrem enih krucijalnih pitanja u svijetu, pri čemu su upravo strani studenti bili jako aktivni i žustro angažirani. Prvih godina zasjedanje Škole trajalo je po dva tjedna, što je naročito od nekih među nama (a u te sam u prvom redu spa dao baš ja!) zahtijevalo i fizički i psihički napor prvog reda, tako da se katkad jedva izdržavao taj tempo u radu zasjedanja, a posebno oko svega toga. Mene su neki dani zbog svega toga znali dovesti do posvemašnje iscrpljenosti, tako da sam podveče već glavinjao po Korčuli od umora. Teško je to opisati, samo znam da sam nakon zabrane rada Škole odlučio da se nikad više neću primiti takve jedne organizacije. Čak sam odustajao od nekih drugih sličnih skupova (poput onih u Du brovniku), što su mi neki zamjerali. Ali bio sam doslovno za sićen tim oblikom rada. Kako smo svake godine dobivali sve manje sredstava, tako se trajanje zasjedanja Škole sve više skraćivalo, pa je na kraju ono trajalo najviše do tjedan dana. Naime, sredstva što smo ih primali od Savjeta za znanstveni rad SRH bila su toliko skučena, da smo i u najboljim godinama od njih mogli stran cima platiti jedva hotel ili čak i privatni smještaj, dok su putne troškove snosili sami. Našim smo učesnicima, i to samo oni ma s referatima i koreferatima, mogli plaćati vrlo skromne dnevnice, tako da su time mogli pokriti doista samo minimum boravka na Korčuli i svojim vlastitim sredstvima. No, nitko od njih nije se tužio, jer im je s jedne strane bilo stalo do su djelovanja na tako prom inentnom skupu svjetski poznatih (i slavnih) filozofa, a s druge su strane bili svjesni s koliko malo sredstava uspijevamo sve to organizirati i na zadovoljstvo svih voditi taj odgovorni zadatak i posao do kraja.
227
Što se rada Odbora Škole tiče, ni tu nije uvijek sve »štimalo«, s obzirom na m eđu sobn e odn ose njegovih članova u vezi s načinom rada, organizacije, odabira glavnih i sporednih tem a za zasjedanja, kao i staln e prigovore onim a od nas (iz Zagreba kao ne sam o glavnim , nego i jed in im radnim organizatorim a, što se prije sv eg a odn osilo na m en e). Mi koji sm o u Korčuli (L um bardi) ljetovali, gubili sm o svoje dane godišnjih odm ora na tu n ep osred n u organizaciju skupa, pa se to jedn ostavn o nije htjelo u z e ti u obzir i priznati, što je bilo i nekorektno. D ok sm o m i »dom aći« doslovno sve organizirali, neki iz dru g ih rep ublika, kojim a sm o osigu rali i sred stv a za boravak na Školi u K orčuli, a posebno članovi O dbora iz Beograda, im ali su sta ln e prim jedbe n a organizaciju, naročito na njihov sm je štaj po p rivatn im kućam a. Tako su se katkad stvarale nepo treb n e te n z ije dan dva prije početka rada Škole. N o, n isu ti n esp o ra zu m i bili sam o tak voga karaktera! Sje ćam se dobro 1970. godine, kad sm o uz 200-godišnjicu Hegelo v a ro đ e n ja (1 7 7 0 -1 8 3 1 ) kao g lavn u tem u odredili H egel i naše v rije m e , čim e sm o htjeli ne sam o aktualizirati H egelovu m isao, n ego kao što i sam n a slo v kaže, htjeli sm o postaviti bitn o su v r em en o pitanje, koliko je H eg elo v a m isao d a n a s za n a s i z a su v re m e n i s v ije t još uopće aktu a ln a i filozofijski rele vantna?! B ila je dakle riječ o najdubljim kako povijesnim, tako upravo i prije sv eg a filozofijskim problem im a prve vrste u vezi s H egelom kao najvećim m isliocem svih vrem ena, a po seb n o za ovaj n a š europski d u hovni krug (pa i nas sam e). Te sam god in e bio n a studiju u N jem ačkoj (u Freiburgu kod prof. E u g e n a F in k a ), gdje sam priprem io svoj referat za Kor čulu up ravo n a tu glavnu tem u »H egel i naše vrijem e«, pa sam u F reib u rg u n a F ilozofsk om fa k u lte tu održao to preda vanje. N o, kad sm o, dakle, pred zasjedanje Škole u Odboru raspravljali o čitavoj postavi rada Škole, javio se M ihailo Marković i p ostavio ovakvo pitanje: »Slušajte, drugovi, pa dokle ćem o u n a šim zasjedanjim a u K orčulanskoj školi im ati kao referate ovak v e a p stra k tn e tem e pop ut ovog referata druga Kangrge?! Pa nije zadatak n a še Šk ole da se bavi takvim stv a rima! M islim da to naprosto nije primjereno našem radu ovdje!«
228
Nastao je tajac, a ja u prvi mah nisam vjerovao svojim ušima! Onda sam shvatio tu filozofski nedoučenu pretencioznost čo vjeka, koji u filozofiji kao filozofiji nema što tražiti i raditi, ali je zato do krajnosti bahat i bezobrazan, pa sam se toliko razbjesnio, da sam Markovića po srpski poslao u materinu, ustao sam i rekao da ne želim biti u Odboru s ovakvim tipovi ma koji dolaze na filozofske skupove, pa govore kako filozofijske teme, i to jo š o Hegelu, ne spadaju na filozofske razgovore\ Rekao sam da s ovakvim filozofskim bezveznjacima nemam ovdje što raditi i da dajem ostavku na članstvo u Odboru! Otišao sam sa sastanka u jedan obližnji restaurant na plaži, a za mnom su dotrčali D. Grlić i G. Petrović, pa mi je Danko rekao: »Čuj, Grga, jesi li ti lud da se daš iznervirati od jednoga takvog bezobraznika poput Markovića?! Pa, nećeš valjda ti davati ostavku u Odboru, a ne on? Daj se vrati i pusti mulca na miru! Znaš dobro, što bi značilo da ti koji čitavu Školu vodiš u svemu, odeš iz Odbora, a ovakvi bi dalje ostali u njemu i brbljali svoje quasifilozofske bezvezarije! Hodi, idemo natrag!«, a Petrović se s tim složio, pa su me uzeli ispod ruke i napro sto odveli natrag na sastanak. Nije to bilo prvi puta da sam imao ovakve »susrete« s Markovićem! Kad je ono rekao Petroviću da ja ne mogu postati sekretar JUF-a, jer nisam član Partije, nakon izbacivanja iz Partije Markovića i ostalih se dam nastavnika u Beogradu, jednom sam rekao glasno pred svima, kako ne želim biti zajedno s Markovićem u Udruženju za filozofiju, jer on nije - član Partije, pa je za m ene zato sumnjiv! Drugi su znali kuda smjera ta moja aluzija, pa su se slatko tome nasmijali na njegov račun, a on se - jako uvrije đeno uozbiljio pritom!? Bilo je još sličnih nesporazuma, ali ne više takvoga karaktera, pa se sve rješavalo »u hodu«. No, pored oficijelnog rada Škole, a to znači na glavnim zasjedanjima i u sekcijama, vrlo su dra gocjeni, da ne kažem katkada i zanimljiviji i atraktivniji, bili i tzv. neformalni razgovori svih učesnika, što su se vodili po čitavoj Korčuli, u šetnjama po grupama i naročito poslije veče re u restaurantu pod vedrim nebom (naročito u vrtnom restaurantu »Plaža«, što gaje vodila familija Tedeschi). Upravo su ti
229
i tak vi tren u ci ostajali u najvećem ugodnom sjećanju svim str a n im i dom aćim u česn icim a Škole. Inozem ni su gosti bili tim e upravo odu ševljeni, pa su uvijek iznova naglašavali zn ačen je toga karaktera zajedničkih su sreta u neform alnim razgovorim a u veče do u kasnije sa te pod vedrim m editeran sk im nebom i specifičnom »razgaljenom « atm osferom , koju su doživljavali kao n ešto n ezaboravno. Ta se atm osfera teško m ože opisati: B ile su to divne v ečeri pu ne duha i dobrog, naj češće d u h o v ito g raspoloženja, gdje se nakon oficijelne disku sije tok om dana, koja dakako uvijek zahtijeva ozbiljnost i sa b ran ost, kao i p recizn ost u iskazivanju kako u plenum u, tako i u sek cijam a, m oglo razgovarati na najležerniji način i u najnep osred n ijem to n u , bez oficijeln ih regu la i obaveza. Tako su po općem priznanju svih u česn ik a , a posebno inozem nih, up ravo - kao dopuna slu žb en im - bili najljepši i najplodniji u općem sm islu i razgovori n a K orčuli, pa su dobrim dijelom i po to m e p osta li poznati. Zbog te sp ecifičn e m ed itera n sk e a tm osfere ove je diskusije pod v ed rim nebom ljetn ih v ečeri poznati francuski filozof H en ri L efeb vre (Paris) n azvao »dionizijskim socijalizm om « kakav se sam o poželjeti m ože! B ila je to za njega (kao i za sve o sta le koji su bar jedn om b ili u česn ici Škole u Korčuli) a t m osfera, gdje čovjek u prirodno lijepom i blagom am bijentu 1 tra ži sk lad i ljepotu i u lju dskim odnosim a, i u posebnom n a čin u izražavan ja spram m n ogih sugovornika za stolom . Riječ je o d u h ovitom i iskričavu dijalogu uz vedro raspoloženje, tra žen je sm isla živ o ta na najneposredniji način s drugim a, u b lisk om s u sr e tu koji otvara n o v e vidike zajedno s drugim a koji ti ovdje n a licu m jesta postaju blisk i i »tvoji« (G oethe bi to n azvao - »W ahlverw andtschaften« - srodnost po izboru, dakako, duhovnom , u čitavoj punoći istinski ljudskog susreta), kao i sm isa o za duhovnu igru i č istu ljudsku nep osred n ost s obzirom n a najdublje životne in terese i probleme, što se odno se n a čovjeka kao čovjeka, u čem u duh postaje lepršav, p oeti čan u najboljem sm islu riječi i otvoren za sve situacije njem u p ripad ne, u slobodi svog p u n o g izražaja. Svi sm o najdublje osjećali duh te atm osfere i uživali sm o u tom i takvom , svakog
230
dana drugom, društvu, pa nas je to istinski radovalo. Za te i takve trenutke vrijedilo se potruditi, pomučiti i biti umoran nakon svega toga, a to nam je svima bila najdragocjenija »naplata«! Međutim, za nas domaćine, a posebno za uži (zagrebački) krug organizatora Škcjle, iskrsavale bi pritom i svojevrsne »nepri like«. Bio je dakako red i samorazumljiva obaveza za sve nas da pri tim neformalnim susretim a (ali i ne samo pri njima, jer smo kolege iz inozem stva posjećivali i u njihovu hotelu gdje su odsjeli, pa su se i tu vodili dugi i zanimljivi razgovo ri) u vrtnim restaurantima sjedimo s njima, to jest sa svim spontano formiranim grupama poslije večere po stolovima, što je u danom času naravno bilo i »fizički« nemoguće, bar u jednoj večeri. A kako su se grupe formirale ipak po nekim »idejno-teorijskim« ili srodnim afinitetim a raznih vrsta, to se događalo da se tu i tamo m anifestira i poneka vrsta taštine (da se ne kaže i »ljubomore«) među inozem nim gostima, ako je netko od nas mom entalno sjedio u nekoj grupi, a ne u »njihovoj«. Tako se i meni dogodilo da sam jedne večeri duže vremena sjedio za stolom u društvu s Finkom (koji m ije uosta lom bio dobar i dragi prijatelj i kojega sam posebno volio kao čovjeka), zatim s Volkmannom-Schluckom i drugima iz toga (»fenomenološkoga«) »kruga«. Istodobno je za susjednim sto lom bila grupa na čelu s Ernstom Blochom, gdje su sjedili Marcuse, Habermas, Wolff i još neki u većem društvu. Bloch je tih godina bio već potpuno slijep (inače, m ene je zavolio ot kako je čuo - mislim od kolegice Gordane Sarić - da sam ja bio prvi u bivšoj Jugoslaviji koji sam kritički pisao protiv na pada na njega u DDR-u u mojem članku »Hajka na Ernsta Blocha«, 1958. godine, a osim toga bilo mu je poznato da sam preveo njegovu knjigu Subjekt-objekt 1959), pa mu je vjero jatno netko za njegovim stolom došapnuo da sam ja u susjed nom društvu. On je tada glasno preko svih stolova uzviknuo, a imao je doista prodoran glas za svoje visoke godine: »Zar ovaj naš stol nije dostojan prisutnosti našeg druga Kangrge, ili on smatra daje njegovo mjesto samo među fenomenolozima i heideggerovcima?!«, i u tom smislu, pri čemu je meni
231
dakako bilo dosta n eugod no zbog F inka i o sta lih za stolom, koji su se - vidljivo - osjećali m alo povrijeđenim a. Ali ja sam odm ah jedn om šalom na račun to g »m arksističkog« kruga za su sjed n im stolom sve opet doveo natrag u ležernu kolotečinu, tak o da se i stari poštovani Bloch tom e srdačno nasmijao. Pored osta lo g a u šali sam rekao prem a B lochovu stolu: »N a Korču la n sk u školu dolaze ne sam o p oštovani m ark sisti, nego i svi o sta li p oštovan i filozofi. S u tra ću b iti u društvu poštovanih m arksista!« I svi su opet bili zadovoljni, a razgovori su se na sta v ili u ležern o m ton u. M orali sm o dakle p a ziti n a sve te tob ože sitn ice, jer sm o bili d om aćin i svim a (pa su m e nak on to g a opsjedali i neki strani s tu d e n ti i tražili razgovor sa m n om ), i svatko od njih očeki vao je kak vu ta k v u pažnju i prijateljski odnos, pa sm o n a sto ja li zadovoljiti sve p risu tn e g o ste, svakoga na svoj način. To je pored svega o sta lo g a zah tijevalo od n as prim jerenu pažnju i ob zirn ost, ali i napora. O n se sastojao ne sam o u tom sjede nju za stolom do k asn o u noć, nego i razgovore koji su bili u sm jeren i n a uvijek sp ecifičn e filozofijske problem e, koji su č esto izisk iv a li svu p o treb n u k o n cen trira n o st i dobro pozna vanje problem a. A drugo ju tro već sam rano oko sedam m o rao b iti pred ban kom za sređivan je fin ancijskih pitanja. U m o r je bio sta ln o p risu ta n . N o, kao što sam već naglasio, bili su to »zvjezdani trenuci« dje lovan ja K o rč u la n sk e lje tn e šk o le , što nam je svim a i pored m n o g ih briga, neprilik a, nap ada s razn ih strana, tešk o ća oko organizacije, pom anjkanja sredstava, napora i um ora itd. da valo poticaja za daljnje uporno nastavljanje s radom . N e samo da sm o bili n a taj n a čin neposred no u Europi i svijetu s naj p r om in en tn ijim m islio cim a to g vrem ena, nego je ta Europa sjedila ovdje s nam a »za stolom «, pa je to uvijek iznova bio du h o v n i u ž ita k prvog reda, a tim e i prava zadovoljštin a i radost zb og dobro obavljena po sla kako za našu filozofiju, tako i za zem lju uopće, iako nam to nikada nitko nije želio priznati. U on im u vjetim a bilo je to »pravo čudo« u svakom pogledu, kako za nas, tako i za naše inozem ne prijatelje-učesnike ŠKole, je r je to ipak bilo jed in o, i po svom karakteru jed in stv en o sa-
232
stajalište progresivnih mislilaca iz čitava svijeta, i to u jednoj »socijalističkoj zemlji«. To su nam priznavali svi inozemni učesnici. Upravo sam ovih dana (ožujka 2000. godine), kopajući po ne kim starim novinskim materijalima za ove redove, naišao u novinama na nešto što me podsjetilo na jedan događaj iz 1968. godine, pa ga želim ovdje opisati, jer »dopunjuje« opi sanu atmosferu u Korčuli. Te je godine na Korčulu došao i Herbert Marcuse sa ženom. Prije toga posjetio je Veneciju, pa su i naše novine (donoseći i fotografije) dosta opširno pi sale o tome, ne znajući da će Marcuse biti i naš gost na Kor čuli. Zaigrao sam kao »financ-ministar« Škole na tu kartu i otišao u Sekretarijat za znanost k drugu Ivici Mariniću, direk toru, čija je supruga bila naša kolegica sa studija filozofije. To sam iskoristio kao »dopunski argument« za dobivanje bar nešto više sredstava za Korčulu. Rekao sam mu da se po no vinama toliko piše o Marcuseu i njegovu boravku u Veneciji, a on dolazi k nama, pa će biti nezgodno ako nećem o imati do voljno novaca, a dolaze i mnogi drugi poznati u svijetu itd., pa sam tada zbilja dobio dosta sredstava, svaka mu čast! Ovo, međutim, ne pišem radi toga, nego zbog nečeg drugoga. Tadašnji glavni urednik beogradskog tjednika N IN -a, Golubović, čuo je također za Marcuseov i Blochov dolazak na Kor čulu te godine, pa je stigao i on, te nas je zamolio - jer on nije znao njemački, a nije bio ni filozof po struci - da mu nas neko licina složimo pitanja za interview s Blochom i Marcuseom, što bi bila atrakcija za N IN , a on će nam platiti dobru riblju večeru zauzvrat. Mi smo pristali, napisali mu pitanja, a on je tada napravio razgovor s njima, koji je naknadno bio obja vljen u N IN -u.47 Kad smo dakle nakon njegova razgovora s Blochom i Marcuseom bili ponovo u društvu s njima dvoji com, obojica su nas pitala, da kakve mi to filozofski potkovane *' Zbog toga je Golubović za kaznu bio skinut s mjesta urednika, jer su Bloch i Marcuse proglašeni - nepodobnim filozofima za našu zemlju, a bili su i gosti Korčulanske škole, što je bio »dodatni argument« za tu tezu, a možda je to bilo i po migu iz Moskve?
233
novin are im am o kad postavljaju takva sm islen a i znalačka fi lozofijska pitanja, koja su čak verzirana s obzirom na njihovu filozofsk u poziciju. O dgovorio sam im da to nije slučajno, jer da naši novin ari studiraju kod nas filozofiju i posebno čitaju njihove knjige, pa su se M arcuse i Bloch ugodno iznenadili. P ri toj od G olu bovića plaćenoj večeri u konobi sjedio sam kraj M arcusea i njegove žen e. B ilo je u razgovoru govora i o tom e, po čem u je M arcuse baš M arcuse, a ja sam m u rekao kako to on nije po stu d e n tsk im ovacijam a njem u te »revolu cionarne« 1968. godine po Europi (ali i na Korčuli, gdje je dobio grom ki aplauz za govornicom ), nego po njegovim glavnim i u svijetu p ozn atim djelim a. On se okrenuo žen i i rekao: »Jesi li čula ovaj kom plim ent?«, a žen a k ’o žen a odgovori: »A što si drugo očekivao?!« A li ond a se dogodilo sljedeće: N akon glav n o g je la došle su n a sto l dvije velik e tepsije pu ne palačinaka, što ih je gazdarica T ed esch i m ajstorski n ap ravila s orasim a, čokoladom i »vajnšatoom « preliveno, pa je M arcuse to počeo je s ti s v elik im a p etito m . Kad sam se u jed n o m tren u tk u sreo s njegovim pogledom , za sta o je s jelo m i m en i se ispričao ri ječim a: »Ja se isp riča v a m što sam tak o navalio, no m oram vam reći: prošao sa m do sta svijeta, ali tak o n ešto slasno i u k u sn o još n isa m jeo!« A ja sam m u odgovorio: »Da ste pro m atrali m en e koji to jak o volim , onda vam ne bi bilo toliko neugod no!«, a on m i se za to sm iješkom zahvalio »na obrani« i dalje sa slašću jeo.
CIA gradi Kangrgi vilu na Korčuli S ve je to potrajalo p u n ih d eset godina (na čem u su nam naši k olege iz tzv. so cija lističk ih zem alja s pravom zaviđali, jer ta kvih m ogućnosti oni ipak nisu imali!), dok našu »socijalističku« birokraciju nije v eć počela ozbiljno sm eta ti ta n aša popular n o st kod kuće i u svijetu . O na je dakako od svojih »izvještača« razn ih form a ta i so rti (najčešće p o lu p ism en ih doušnika m aloga kalibra) d ob ivala i krive i prave izvještaje s Korčule, a in o zem n e su n a s n o v in e, časopisi i telev izija iz europskih zem alja isu v iše »hvalile« kao jed in stv en u slobodn u socijali-
234
stičku tribinu na kojoj nesm etano dolazi do susreta i slobod ne razmjene mišljenja između zapadnih i istočnih filozofa i teoretičara. Tako je napokon s najvišeg vrha Partije i države (bolje reći: ili) pala definitivna odluka da se ova »sumnjiva i neprijateljska djelatnost« pošto-poto ima - zabraniti i preki nuti jednom zauvijek (a ne da nam se u zemlji svake godine nesmetano okupljaju i vršljaju svakovrsni sumnjivci, smutljiv ci, neprijateljski elementi i špijuni, koji ovamo i dolaze za pravo samo po svojim špijunskim zadacima itd. itsl.). U vezi s ovim »krivim« i »pravim« izvještajima »nadležnima« zgodno je navesti jedan slučaj sa mnom (a to je bila 1968. go dine na Korčuli), jer je on paradigmatičan za svakogodišnju atmosferu oko zasjedanja Škole, pa čovjek ne zna, da li sve to uzeti s komične ili tragične strane, no u svakom slučaju moglo je biti i ne baš toliko - komično ili smiješno!? Pri mojem lje tovanju na Lumbardi imao sam na raspolaganju čamac na vesla kojim sam veslao na pusti otok preko puta i tamo sam s tri kolca i plahtama napravio sjenu za zaštitu od sunca, pa sam na stijeni iznad tog šatora napisao: Vila Kangrga! Tu su nas u slobodno vrijeme posjećivali čamcima neki naši prija telji, ali sam na otok znao doveslati i moje inozemne prijatelje (Biemela iz Aachena, Finka iz Freiburga, Berlingera iz Wiirzburga, Wolandta iz Bonna i druge), koji su bili učesnici Škole, pa su se »divili mojem umijeću« sa šatorom. Tako se naravno do gađalo da su mi po Korčuli i naši i strani prijatelji uzvikivali: »Posjetit ćemo te danas ili sutra u tvojoj vili, čekaj nas!«, što su onda s jednim »vrijednim i značajnim« podatkom za svoje izvještaje pretpostavljenima vjerno i marljivo zapisivali u svoje notese za to zaduženi, kako bi izvjestili »centralu« u Zagrebu. Dotle je sve to skupa bilo - zgodno! Međutim, ono bitno došlo je'iza toga: Postavilo se naim e s pravom pitanje: »Odakle Kangrgi vila tu negdje na Korčuli, kao što to svi izvikuju?! Zna se dobro da on ima skromnu i tako malu plaću (‘osobni dohodak’), kojom jedva vuče kraj s krajem svakog mjeseca? Pa, jasno odakle, sagradila m uje CIA za njegove - zna se kakve! - uslugel«
235
E, sad, kako i odakle sam ja došao do tak ve pretpostavke, ili do pukog nagađanja? Evo, kako: N akon zasjedanja Škole te 1968. godine došao m ij e u posjetu jedan daljnji rođak, oficir sa slu žb om u Rijeci. S v e izokola, pa kako si, što im a nova i kako fam ilija, a onda kao u sp u tn o postavi on pitanje: »Kako ti je vila na K orčuli? H oćeš li uskoro opet dolje na odmor?«, i sve u tom ton u. U p o četk u nisam shvatio, pa nisam ni od govorio na to pitanje, ali je on bio uporan i na tom e in sisti rao, pa sam ga k o n a čn o upitao: » 0 čem u ti to zapravo govo riš, o kakvoj mojoj v ili na K orčuli, što ti to znači?« Onda on lagan o izvadi iz svoje ta šk e neki šapirografirani m aterijal i p ok aže m i ga: »Evo, čitaj!« Kad sam bolje pogledao i vidio njegove podcrtane redove iz to g m aterijala, isp o sta v ilo se da je to slu žb en i m aterijal za »obrađivanje na partijsk im sastan cim a« u JN A . T u je stajalo crno na bijelo kako K angrga im a vilu u Korčuli, što m u je sa gradila CIA za njegove špijunske usluge, i tako dalje. Pogledao sam ga u čudu i rekao: »A zn aš li ti, o kakvoj se to vili radi?«, i počeo sam se g roh otom sm ijati. On nije n išta razum io, nego m e začu đeno prom atrao, a ja sam se dignuo i donio mu n e koliko fotografija m oje »slavne šatorske vile« s plahtom um je sto krova na kolcim a n a otoku Gubavcu u divnoj sjeni. Čak se dobro vidjelo n a fotografiji iznad: »Vila Kangrga«. Kad je on sh va tio o čem u je riječ, obojica sm o prasnuli u sm ijeh, a onda m i je on ispričao ovo: »Znaš, nije to bilo tak o sm iješno tam o n a našem partijskpm sastanku! Tamo su padale oštre riječi na tvoj raču n i na raču n tvojih drugova, tako da su neki za h ti je v a li da bu deš u h a p še n , a jedan je rekao: ‘Čekajte, drugovi! N ećem o tako! N e m a n iš ta od to g a ako ga hapsim o! Treba ga postaviti za direktora ciglane u Donjem Lapcu, pa neka čovjek radi i privređuje za zajednicu, to bi bilo pravo za tak ve ljude!’ - Zato sam i došao k teb i da vidim o čem u je riječ i da te upfozorim n a tu op a sn o st, jer m i je bilo žao da nastradaš!« R ekao sam rođaku n ek a se vrati svojim a i n eka s moje strane predloži tam o da s& sla žem s tim prijedlogom da m e postave za d irektora ciglan e, jer tako ću im ati bar dvostruko, ako ne i m nogo veću plaću od sadašnje moje na F ak ultetu , jer gotovo
236
nitko, a ne samo oficiri, nije imao pojma kako smo niske plaće imali, ne samo tada, nego uvijek! Rođaku je laknulo zbog svega toga, a ja sam mu dao jednu od fotografija »moje vile«, neka to pokaže svojima, a on se srdačno nasmijao, i tako smo se rastali misleći na moju »vilu« u Korčuli. Vidi se kako je u toj Korčuli tada znalo biti i »vrlo zanimljivo« i s te druge strane, o čemu ovako detaljno kao ja od rođaka nismo mogli doznati iz »prve ruke«, ali »vrag nikad ne spa va«, pa se moglo i svašta neugodno dogoditi s tom Školom i Praxisom, ali je na sreću sve ipak bar u tom smislu dobro svršilo! I tako je to jedinstveno središte okupljanja najboljih filozofsko-socioloških glava u svijetu - kako se to pisalo o tome po inozemstvu - koje je podiglo ugled našoj zemlji (a posebno »Zagrebačkoj filozofskoj školi«, kako su nas nazvali vani), m o ralo prestati s radom za volju »dobro i politički mudro« odmje rene ocjene naše »socijalističke« birokracije, pod vodstvom »velikog mislioca« dr Vladimira Bakarića, sve na veću slavu tog istog - »socijalizma«.
Odjeci - ocjene - priznanja U toku desetgodišnjeg rada K orčulanske ljetne škole mnogi novinari iz inozemstva, upućeni od svojih redakcija, kao i te levizijski reporteri za svoje televizije, da prate i snimaju, te izvještavaju o djelatnosti i sudionicim a Škole, što je bila pra va atrakcija da su se na jednome mjestu (i to u Jugoslaviji!) okupili toliki značajni filozofi i teoretičari svih vrsta, pisali su velike i iscrpne informacije o svem u tome, pa su nam slali te novine i časopise i revije. Ali i sam i su učesnici pisali o Školi i svem u što se tamo događa, pa su oduševljeno hvalili ulogu i značenje tih međunarodnih susreta, tako da je ime K orčulanske ljetne škole postalo poznato ne samo u uskim stručnim filozofskim krugovima, nego i u javnosti, što sam i osobno doživljavao prigodom boravka u inozemstvu. U prvo vrijeme rada Škole i naše su novine i televizija (a u tome su prednjačili kolege iz Trećeg programa Radio-Beo*grada, pod vodstvom Aleksandra Ackovića, bivšeg preživjelog
237
logoraša iz D achaua, kao i B eogradska televizija) izvještavali o sv em u što se u K orčuli događalo. N o, što dalje, to više ti su izvještaji dobivali svoju »norm alnu aromu« po direktivi s vrha Partije, kad su u česta le ž esto k e kritik e na račun Šk ole i nje z in ih organ izato ra , pa je tu bilo svakog m ogu ćeg la žn o g oba vještavanja naše javnosti. Tako se događalo da su m e nazivali prijatelji i znanci, da što se to događa s nam a i što mi to tam o u K orčuli radim o, n ek a se okan im o to g opasnog posla i u tom sm islu . T oliko je bila stv o ren a na elek trizira n a atm osfera oko K orčule. B ilo je dakako i pravog blaćenja svih nas. Tako je npr. N edjeljk o K ujundžić, nekad ašnji n a š stu d en t, za kojega još ta d a n ism o m ogli p retp ostavljati i predviđati (a »trebalo je p redviđati!« - sjetim o se!), da će se pretvoriti u otvorenog u s ta š k o g id eolo g a (ali, to je h ercegovačka krv, znate!?), pa je to do sv o g p u n o g izražaja došlo u tuđm anovsko-hadezeovsko vrijem e, kad je u sta šk a ideologija p o sta la takoreći oficijelno sta ja lište v la sti, nap isao tad a jed a n bljutavi i pogrom aški čla n a k u n o v in a m a p rotiv Šk ole i n as organizatora, pišući kako »U p ravn i odbor K o rč u la n sk e lje tn e škole upriličuje prave or gije i b ak an alije po K orčuli sred stv im a društvene zajednice!« T ek sm o n ak n a d n o sh v a tili d a j e K ujundžić koji je boravio u K orčuli i sv e je dobro znao o čem u se radi, m islio na ono što sm o naročito za n a še in o zem n e go ste priredili skrom ni do m j e n a k s a s e n d v ič im a i v in o m u p o z n a to m s a m o s t a n u , a ta d a op orav ilištu , n a otočiću B a d ija preko puta Korčule. To je bilo organizirano s toliko m alo sredstava, da o tom e nije bilo vrijedno govoriti. U pravo su ti su sreti i kratki iz le ti na B adiju b ili u god n i predah i op u štan je od napornog rada u Š k oli p od veče, pri čem u je obično kolega D anko Grlić prire đ ivao svoje p ozn ate du hovite »šou-program e« i razgalio goste u z salve sm ijeha i dobre zabave, što je ušlo u one nezaboravne tr e n u tk e boravka n a Šk oli i oko nje. I to je onda u novin am a b ilo p rikazano kao rastrošn a orgija i razbacivanje društvenih sred stava! U je se n je n ak o n to g a u P ra x isu izišao članak pod naslovom »S u ze sin a razm etnoga«, što g a j e nap isao D anilo Pejović (uz m ali dodatak D. Grlića), gdje se pokazala sva nem aštovita pisa-
238
nija N. Kujundžića i sva njegova izmišljotina u vezi s njego vim malicioznim člankom. Dugo nakon toga Kujundžić m ije pri susretu predbacio taj članak, rekavši da mu je Pejović u povjerenju izjavio da sam upravo j a pisao taj članak!? I to je bilo - »jako zgodno«! Pa sam mu rekao nek pozdravi svog prijatelja Pejovića i upita ga, tko je zapravo pisao taj članak protiv njega! Međutim, pustimo te ružne strane oko K orčulanske ljetne škole. Jer ono najvrijednije što nas je poticalo da ustrajemo u radu Škole i što nas je ohrabrivalo iskrenim i dubokim pri znanjima s te strane, dolazilo je od najznačajnijih mislilaca, filozofa i sociologa današnjice. U prilog tom e vrijedno je i značajno navesti neke ocjene u većim odlomcima, kako bi se vidjelo da ta priznanja nisu bili puki kurtoazni komplimenti, nego zbiljske ocjene našega rada i njegova pravog dometa u širim razmjerima. Tako u povodu 10-godišnjice Škole piše Ernst Bloch'8 pored ostaloga sljedeće: »Korčulanska ljetna škola bila je i jest upravo ne samo za marksi stičke znanstvenike iz zapadnih zemalja važno mjesto sastajanja i razmjene mišljenja s kolegama iz socijalističkih zemalja, s kolegama koji u mnogom pogledu prate pitanja i probleme, razvijaju odgovore i pokušaje koji se ukrštavaju s našim predmetima istraživanja. Tako da se upravo kod gostiju iz kapitalističkih zemalja može izazvati razmi šljanje o tome, što predstavlja jedan svježi neshematizirani marksi zam, koji ne želi ostati samo neka ekonomska kritika, nego se bavi također i predstavama cilja, izaziva diskusiju o njima, ispituje njihovu poželjnost, njihove realne mogućnosti, nastoji ispitati njihov vozni red u procesu revolucionarnih promjena ekonomskih odnosa. U Kor čuli se brinemo oko rastuće, stalno sve plodnije suradnje, koju nikako ne valja prekinuti. Aktualnost postavljenih općih i pojedinačnih tema na Ljetnoj školi stoji izvan svake sumnje za socijalističko kretanje u svim zemljama, i od značaja je za određeni način rada i za radne ciljeve. 4* Ernst Bloch zajedno sa svojom suprugom Karolom (podrijetlom Poljaki njom), koja je mnogo učinila za njega u svakom pogledu (pa i time što mu je petnaestak godina potpuno slijepom bila pri ruci sa čitanjem i komuni kacijom sa svijetom i prijateljima), a posebno s izdavanjem njegovih djela, živio je nakon prebjega iz Istočne Njemačke početkom 60-ih godina u Tubingenu, a umro je u visokoj starosti od 93 godine, pri čemu je sve do svoje smrti bio nevjerojatno vitalan.
239
Posebno je važno što zagrebački filozofijski časopis Praxis stalno u jednom posebnom broju obavještava o radu Ljetne škole i na taj se način pobrinuo za širu kom unikaciju tamo postignutih rezultata iz kruga njezinih neposrednih učesnika. Ovaj je pothvat veoma temeljit, on je suprotnost nekom poduzeću koje donosi dobit, i valja mu čestitati za desetgodišnje postojanje, zajedno s dobrim željama za daljnje neom etano postojanje«.
Pierre N aville (Paris), p oznati francuski filozof, piše nam tom prilik om sljedeće: »Vi ste poduzeli, ima deset godina, zadatak od najvećeg značenja osnivajući K orčulansku ljetn u školu. I sam sam prisustvovao radu te Škole i mogao sam utvrditi d a je uloga koju ima danas - nezam je n jiva. Vi ste htjeli stvoriti jedno žarište diskusija i podučavanja in ternacionalnoga karaktera, bez prethodne selekcije sudjelovatelja, otvorene ozbiljnoj kritici i istodobno sposobnoj da se pristojno orga nizira, koliko vam je to bilo m oguće. I vi ste uspjeli! Bogato isku stvo što ste ga prikupili u roku od deset godina mora vam dopustiti da načinite novi napredak, i svi vaši prijatelji žele vam da za to nađe te sredstva... Događa nam se da u našoj zemlji Francuskoj i drugdje učestvujem o na znanstven im kongresim a u debati ideja i politika, a li nigdje kao ovdje na K orčuli ne nalazim o ovu slobodu izražavanja, koja j e u po slje d n jo j lin iji g a ra n c ija snage zajedničke stvari, izn a d n a cion alističkih ograničenosti, tako opasnih i prijetećih-, ispleli smo bratske veze izm eđu predstavnika mnogih zemalja, koji sada žale što ne poznaju vaš jezik. Ovo j e p r a v i internacion alizam na djelu, koji ohrabruje slobodno kolanje ideja i ljudi, i koji ostaje nepokolebiv ideal... Vi ste stekli nenam etnuta prava za naše priznanje. Mi želimo od srca da nastavite ovo djelo, i u tom duhu izražavam moje najbolje i prijateljske osjećaje!«
E rich F rom m (M exico) p iše nam uz desetogodišnjicu sljedeće: »Kad je Korčulanska ljetna škola započela prije deset godina, smatrao sam to događajem od velikog značaja za Marxovu teoriju i socijali zam. U zasjedanjima što su slijedila nakon prvoga bilo je to potvr đeno u punoj mjeri. Ono što j e započeto kao relativno m ala g ru p a s ogran ičen im program om , p o sta lo j e jed in stv e n i d o g ađaj, s kojim se n ijedan drugi ne može usporediti! To je jedini otvoreni forum u jednoj socijalističkoj zemlji, a istodobno je on postao centar za razmjenu ideja u m eđunarodnim razmjerim a. On je omogućio razmjenu ideja i dodira u međunarodnim razmjerima između znanstvenika Europe i Am erike, u atm osferi potpune slolfode i m eđusobnog poštovanja. K orču lan ska ljetna škola priznata je u mnogim zem ljam a kao ista k nuto dostignuće jugoslavenskih teorijskih nastojanja, i moja je iskrena
240
nada da će nastaviti s izvršavanjem funkcija, što su je već načinile slavnom'.-
Kurt Wolff (Boston, USA), jedan od poznatih filozofa i socio loga, prebjeglih u SAD pred hitlerovskom prijetnjom unište nja, i naš iskreni prijatelj i poštovalac, piše o Korčulanskoj ljetnoj školi ovo: »Kao što ja vidim, pravi i jedinstveni karakter ove institucije (Kor čulanske ljetne škole) slobodna je razmjena ideja u jednoj socijali stičkoj zemlji između intelektualaca, koji bez obzira koliko se razli kuju, ujedinjuju se u želji i nastojanju da provjere svoje ideje o boljem društvu, razgovarajući jedan s drugim posve otvoreno... Ono što se razvilo i što se dalje razvija na Korčuli, istin ska je zajednica znan stvenika, koji posvećuju svoje najbolje ideje za poboljšanje čovječan stva i ljudskih uvjeta života uopće, a vaše zemlje posebno!«
Gospođa Susanne Fink (Freiburg, BRD), udovica pokojnog po znatog njemačkog filozofa i pedagoga, našeg velikog i iskre nog prijatelja, koji je osim toga bio stalni učesnik zasjedanja Škole, kao i član Savjeta Praxisa - piše u biografiji i biblio grafiji posvećenoj njezinu suprugu pored ostaloga sljedeće (a i ona je sa suprugom Eugenom bila naš stalni gost u Korčuli i Lumbardi): »Kako je on (Eugen Fink) bio jedan posve povučen, introvertiran čovjek, njemu je jedan zbiljski prijatelj značio istinski ljudski dar. On je mogao biti najdublje sretan na nekoj večeri pod zvjezdanim nebom u Korčuli na Jadranu, u razgovoru sa hrvatskim prijateljima Gajom Petrovićem, Dankom Grlićem i M ilanom Kangrgom«.
Dakako da bi se osim navedenoga moglo navesti još mnogo takvih i sličnih ocjena rada K orčulanske ljetne škole, pohvala za organizaciju zasjedanja i izjava podrške za daljnji rad, a posebno zahvala za prijateljsko ophođenje i susretljivost spram naših (stranih) gostiju, koji su se na Korčuli doista osjećali kao kod svoje kuće, a nekada i ljepše od toga. U vezi s tim želim opisati jedan takav prijateljski i neposredan susret i domje nak što smo ga priredili poljskom filozofu Leszeku Kolakowskom, koji je kasnije iz Varšave emigrirao u Oxford (Engle ska) i tamo bio profesor filozofije sve do umirovljenja. Kolakowski je pored mnogih djela autor triju velikih svezaka svjetski
241
pozn atih G la vn ih to k o va m a r k siz m a (što je prevedeno u Beo gradu 1 980-19 8 5 ). P ozvali sm o K olakow skoga i njegovu suprugu u jedan vrtni r esta u ra n t u O rebiću (preko pu ta Korčule), i tu sm o naručili jed n o janje na ražnju u našoj vlastitoj režiji. Prom atrajući pečenje pijuckali sm o pod vedrim nebom i razgovarali u ugod n om raspoloženju. K olak ow ski i supruga bili su tim , za njih p osve neobičnim , prizorom toliko oduševljeni (jer nešto slično jo š n isu doživjeli), da su rekli kako im je to i čitava atm osfe ra oko to g pečenja jan jca najljepši doživljaj u životu. A iduće god in e, m nogo prije p očetk a Škole, Rudi Su pek i ja koji smo ljetovali u L um bardi sp azili sm o izn en a đ en i K olakow skoga sa svojim velik im poljskim društvom baš u L um bardi, a on nam je sav radostan izjavio: »M eni i ženi ovdje je tako lijepo, da sm o s prijateljim a stig li ranije, neka oni vide kako mi u Korčuli uživamo!« Zgodno je bilo i to kako smo L eszek i ja čeka ju ći brod pred rasta n a k s njim a u Korčuli obično razgovarali njem ački, a naše su žen e pored nas lijepo razgovarale hrvatski i poljski, pa su se sjajno sporazum ijevale, čem u sm o se nas dvojica srdačno nasm ijali. Tako su se nastavljala vrlo lijepa i p risn a prijateljstva izm eđ u n a s i na ših gostiju sa svih strana E u rop e i svijeta, što je onda p ostala čvrgta osnova za svako daljnje susretanje i otvoreniji razgovor o svim , a ne sam o filo zofijskim problem im a. A sam o tako ona o ficijeln ost u disku sijam a gubi svoju form aln u »težinu«, pa razgovori dobivaju p otreb n u ležern o st, lakoću i finoću izražavanja. V idi se i iz nekih navedenih pisam a inozem nih učesnika, kako su n am o d esetgod išn jici rada Škole poželjeli daljnji n esm e ta n i rad i n a sta v a k d jelatn osti, sa svim isk ren im željama. M eđ utim , nism o tad a jo š ni m i ni oni pretpostavljali, da će te želje b iti već pravi »labuđi pjev« K o rču la n sk e ljetn e šk o le, to lik o dragocjene i za n a šu filozofiju i za našu zem lju, jer se iza n a ših leđiju i bez n a še g znanja sprem ala d e fin itiv n a za b ra n a rada Škole, koja je uslijed ila nakon svih tih lijepih, iskrenih, ali i »posljednjih želja« n a ših inozem nih učesn ik a i prijatelja. S druge stran e vidljiva je i iz navedenih izjava velika i zna-
242
čajna uloga što ju je K orčulanska ljetna škola odigrala u tih deset godina svoga opstanka i u međunarodnim razmjerima. Bili smo toga, naravno, i sami svjesni, pa je i to bio pravi po ticaj i jedan od glavnih motiva za što bolje svakogodišnje or ganiziranje rada, usprkos svim teškoćam a i preprekama sa svih strana. Sad je svemu tom naporu usprkos vidljivim i objektivnim uspjesima došao - kraj\ Danas je u Republici Hrvatskoj česta poštapalica: »Treba ići u Europu!« Organizatori nekadašnje Korčulanske ljetne škole, kao i urednici filozofijskog časopisa P raxis ne samo da su svojim djelom istinski i ravnopravno već bili u Europi, nego ie - kao što se dobro vidi iz sveg ovog izloženoga - ta Euro pa, i taj svijet, preko svojih najem inentnijih p red sta vn ik a duha bila kod nas djelatno i na najbolji način - prisu tnal Nakon zastrašujuće i beskrupulozne invazije ruralnih primitivaca, lumpenseljaka, neradnika i pljačkaša svekolike narod ne imovine »u ime lijepe naše hrvatske domovine«, proizvođene i podizane kroz pola stoljeća m učnoga rada i odricanja svake vrste, kao i mračnih nacionalističko-ustaških diluvijalaca, koji Hrvatsku vuku, pa su je i odvukli natrag u rodovsko-plemenski sustav života i vrijednosti, još će ova napaće na (sada već i doslovno izgladnjela!) zemlja dugo čekati da se podigne - i materijalno i duhovno - na nivo europskoga na čina i m ogućnosti života, po onom njegovu najboljemu, kao i istinske demokracije, koja je i nakon ovih izbora od 3 . 1 2000. godine još u svojem - povoju. Sve što je učinjeno dobro u ovih pola stoljeća na ovom tlu, bačeno je u smeće, jer je pravo ljudsko sm eće danas nezadr živo - na djelu, u svim porama života. Tako se p ra va po vije sna katastrofa ove zemlje nezadrživo nastavlja, pa tko preživi, u zdravlje mu bilo! A što se P raxisa i K orčulanske ljetne škole tiče, s obzirom na sve ono pozitivno učinjeno u desetak godina opstanka, mogu bez pretjerivanja izreći onu poznatu parafrazu: »Drumovi će poželjeti Turaka, ali Turaka više biti neće!« Hegel je to genijalno uočio i formulirao:
243
»N a tom e što d u h u d o s ta je treb a p r o c ije n iti veličin u njegova g u b itk a « (H egel, F en o m en o lo g ija d u h a ). A kako je h rva tsk o m duhu d o sta tn o da se kreće i potvrđuje n a najnižem nivou svog nacionalističkog bivstvovanja, veličina je njegova povijesnoga g u b itk a - n eizm jern a l
244
Pripreme za konačnu partijsku zabranu Praxisa i Korčulanske ljetne škole Nakon burne nacionalističko-populističke maspokovske 1971. go dine u Hrvatskoj sve je bilo očitije da se i Praxisu sprema skora likvidacija. Kad je u Srbiji - nakon gušenja nacionalizma u Hr vatskoj trebalo doći i do »ravnoteže« u srpskoj situaciji - po Tito voj direktivi došlo je do obračuna sa tzv. liberalima, prije svega u partijskim, a onda i državnim redovima (Latinka Perović i Mar ko Nikezić), a nakon izbacivanja osmorice univerzitetskih profe sora s nastavničkih mjesta (prije svega Filozofskog fakulteta u Beogradu), od kojih je većina pripadala praksisovskom krugu, iz Beograda se sve više čuo zahtjev da se i »zagrebački praksisovci« izbace sa svojih mjesta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kako bi se »izravnala nepravda«! To je i u Zagrebu »visjelo u zra ku«, a onda smo po zagrebačkim partijsko-državnim kuloarima slušali tobožnju priču o izjavi Milke Planine, nove predsjednice CK SKH, kako će »i zagrebački praksisovci uskoro doći na red, samo dok se do kraja raščisti s nacionalistima u Hrvatskoj, jer nije potrebno u ovom trenutku voditi borbu na dva kolosjeka!« To bi dakle bila ta tadašnja »partijska taktika« u odnosu na Praxis i praksisovce, koji su već bili pripremljeni za »odstrel«, što je međutim bilo samo pitanje vremena. Mi smo to i svakog dana očekivali, i bilo nam je jasno da više »nismo dugog vijeka«, pa smo se s tim polako počeli pomirivati. To je očekivanje i ta »pauza« trajala gotovo dvije i pol godine, dakle čitavu 1972. i 1973. go dinu i pola 1974. godine, kada smo završili s izdanjem Praxisa br. 1-2/1974, koji je kao glavnu temu imao Filozofija i socijalizam, i kao podtemu Tehnika, sloboda i slobodno vrijeme. Taj je dvobroj izišao na 255 strana, i to je bio - oproštaj od našeg Praxisa\ No, u tom međuvremenu do potpune zabrane časopisa obja vljivali smo pored ostalih stalnih rubrika i glavne materijale sa
zasjedanja K orčulanske ljetne škole, te je informacije radi vrijedno ovdje n avesti bar te teme: Tako je dvobroj 1—2/1972. objavio m aterijale s prošlogodišnjeg zasjedanja Škole pod naslovom: »Utopija i realnost«, a dvobroj 3^4/1972. tem u »Marksizam i društvena svijest«. Za dvobroj (a dvo broje smo m orali izdavati zbog nedostatka sredstava!).5-6/1972. nism o više imali sredstava, pa je izišao samo informativni broj na 16 (šesnaest) stranica, gdje smo se ispričali čitateljima zbog toga. Za broj 1-2/1973. kao i zasjedanje Škole prethodne godine dobili sm o ipak neka sredstva, te je u njem u objavljena glavna tem a »Jednakost i sloboda«, a osim toga dvobroj je bio posvećen temi »Iz povijesti hrvatske filozofije«. Dvobroj 3^4/1973. bio je posve ćen »Misli Gyorgya Lukacsa«, a dvobroj 5-6/1973. donio je glavne materijale s prethodne Korčulanske škole pod naslovom »Građan ski svijet i socijalizam«, čem u je uvodnu riječ dao Ernst Bloch. Kao što je rečeno, dvobroj 1-2/1974. bio je zadnji, te je tim e zavr šeno desetg o d išn je izlaženje časopisa P raxis. O onom e što se u vezi sa zabranom izlaženja časopisa u m eđu vrem enu događalo, a naročito pri donošenju te odluke od strane partijsko-državnih organa te 1974. godine, gotovo je ružno go voriti! Bilo je tu prije svega na cijelu toliko dezinformacija, pod vala, falsificiranja, gadosti, niskosti i podlosti, da to nije i ne bi mogao podnijeti ni »jaki želudac«, pa je sve to - a naročito u '' m edijim a koji su »likovali« na neophodnom čelu sa Vjesnikom kao pravim novin arskim šljamom - bila »prava staljinističko-nacionalistička rapsodija« do neuk usa i m entalnog rasapa! Kad se još u zm e u obzir »svesrdna pomoć« Partiji od strane njezinih v lastitih nacionalističkih »švercera vlastitog života« u sam om krilu takozvanog »socijalističkog sam oupravnog pokre ta« (Bože, kakva bljutava m ixtura!), onda je ta farsa-lakrdija najvećeg napona bila kom pletirana do - paroksizma! Nije ni pošto pregruba ili pretjerana riječ, ako se kaže da je na djelu s raznih strana bilo ne samo »podcikivanja od sreće« (koliko malo sam o treba do te sreće!), što je napokon taj P raxis otpisan, nego je bilo došlo i do »bljuvanja/pljuvanja« točno u stilu pravoga hrvatskog m alograđanstva i - »svi su bili zadovoljni«! To nam je dakle bila »jedina satisfakcija«, daje čitavo naše staljinističko-nacionalističko društvo bilo toliko n a jistin sk ije zadovoljno u svom »pravom hrvatskom orgazmu«, da taj desno-desničarskoi
246
-teroristički užitak i pravi trans traje sve do današnjeg dana bez prestanka. Pa, drago nam je da smo im priuštili tolika zadovolj stva, zaboravit će bar na trenutak na svoju vlastitu intelektu alnu i moralnu - ništavnosti A onda takvi još govore o nećijem »nihilizmu«, mali »bokčeki«! Kao što je već bilo rečeno, time se potvrđivalo i stalno se iznova potvrđuje (tko zna dokle?), kako je sve lijevo u Hrvatskoj, pa s njime dakako i Praxis upravo - »strano tijelo u hrvatskom biću«, a to će se nastavljati vjerojatno u - nedogledl U odnosu pak na taj žilavi nacionalno-nacionalistički hrvatski korpus put ka građan skoj demokraciji bit će vrlo trnovit i otežan po svim linijama! A ako i dođe do toga, bit će to na osnovi jednog istinski lijevog pokreta u ovoj zemlji, samo što takvog pokreta nema tu još ni na vidiku! Historijsko je iskustvo u ovom stoljeću temeljito i do iznemoglo sti uvjerljivo pokazalo i dokazalo kako su svi desno-desničarski, a to u nas znači: nacionalističko-ustaški usmjereni pokreti, Hrvatsku svagda iznova dovodili do totalne katastrofe, pa se to ponovilo i u poslednjih desetak godina, kad nas je ova tuđmanovsko-hadezeovska »varijanta« dovela doslovno do - bezdana. Upravo zato moram ovdje eventualnom budućem čitatelju ovih mojih redaka naglasiti i još jednom pojasniti (ukoliko i taj neće biti baš - desno orijentiran, ali takav neće ni htjeti zaviriti u ono što je pisao »jedan Kangrga«!), zašto sam toliko stranica i vlastita truda uložio upravo na osvjetljivanje tog hrvatskog nacionalističkog sindroma: Svaki hrvatski nacionalizam zavr šava nužno u - ustaštvuikao što uostalom svaki srpski i srbi janski nacionalizam završava nužno u - četništvul), a ijedn o i drugo dovodi do uništenja svega pozitivnoga što na ovom tlu biva s mukom ostvarivano. To su tako očite činjenice, da samo slijepac pri zdravim očima to ne vidi, ili što je najčešći slučaj ne želi da vidi\ Na djeluje, naime, uvijek iznova ona banalna činjenica - umotana svagda u najfiniju demagošku svilu - da nije riječ ni o čemu drugome, nego samo i jedino o - materijalnom interesu i borbi za vlast po svaku cijenu, koja onda omogućuje njegovu lakšu realizaciju, a sve p o d firm om domoljublja, rodo ljublja i brige za - »lijepu našu« (s rukom na srcu, dakako!). Da li je Praxis u borbi protiv toga i raskrinkavajući pravi sm i sao toga hrvatskog nacionalizma išao u prazno i radio posve uzaludan posao? To je ostalo sve do sada - otvoreno pitanjel
247
Ostaje ipak jedno »čuđenje«: D okle će Hrvati nasjedati na te toliko očite floskule?! Čitatelj će m ožda i nakon toga upitati za što je i kako bio zabra njen časopis P ra x is? N a ono »zašto« već sm o uglavnom odgo vorili, pa preostaje ovo »kako«? N akon deset godina slaganja i štampanja časopisa grafički radni ci m eteuri i strojoslagari u sisačkoj tiskari »Joža Rožanković« - »oštro su se oduprijeli i odbili« slagati i tiskati taj »neprija teljski i antisocijalistički časopis« (kao što se moglo pročitati u novinam a), tako da su zapravo sa m i ra d n ici obustavili m oguć nost izlaženja P raxisa\ N aravno d a je svim a koji su to pročitali bilo jasno, o čem u je riječ, ali koga to briga! No, to ipak nije bilo dovoljno, jer možda će netko u to ipak posumnjati. Zato je uvijek na usluzi - kad je trebalo napraviti kakvu psinu - Vjesnik dopu nio tu vijest o »radničkom odbijanju štampanja Praxisa« novom viješću, kako su sa m i urednici časopisa P raxis uvidjeli »pravi karakter svoje neprijateljske djelatnosti i sum njive rabote«, i donijeli odluku o obustavljanju daljnjeg izlaženja Praxisa\ Tako je p r a v a vjesnikovska informacija, kao i uvijek, bila kom pleti rana, a Partija i v la st - zadovoljne. O pereš ruke i ideš dalje, pa nije važno što nam je direktor sisačke tiskare pokazao pism enu zabranu (što nije bilo uobičajeno od strane Partije, jer su ovakve stvari bile »odrađivane« samo usmeno!), pri čemu direktoru nije 'bilo sam o neugodno, nego je žalio za desetgodišnjom suradnjom i zaradom tiskan jem časopisa. Ujedno se razvilo i lijepo prija teljstvo izm eđu praksisovaca i radnika u tiskari. A rastanak je bio zaista dirljiv, pa sm o s dečkim a iz tiskare to - zalili vinom. Sic tra n sit g lo ria m u n d i, pogotovu na ovim našim zaostalim prosto rima, gdje sve što imalo miriši na dobro biva zatrto u temelju. A nakon toga stigli su ovi »pravi naši« diluvijalci s dalekih i bližih brda, kako bi »sačuvali našu hrvatsku kulturu od ovih komunjara«! A hrvatska je takozvana inteligencija hrkala, po običaju šutjela i odobravala, pa su joj ti neandertalci pred nosom palili »nepodobne knjige« i bacali ih po kontejnerima u smeće, a ona je sam o klim ala glavom i - spavala po običaju dubokim hrvatskim »intelektualnim snom«. A takozvana nova vlast ( 3 .1 2000) kaže »ne, a n išta s tim , jer ne rješavaju se ti problemi p o litičk i, nije to naša stvar, m i se bavimo samo pitanjem vlastite vlasti i raspo djelom funkcija, je T tako«!?
248
Mauthausen i Bleiburg
Dok ovo pišem (14. svibnja 2000. uveče) na II programu HRT-a prenose iz M authausena (pokraj Linza, Austrija) svečani kon cert s IX Beethovenovom simfonijom, u čast i spomen na na cističke žrtve i holokaust u tom konclogoru, a ujedno je to proslava 55. godišnjice pobjede nad naci-fašizmom u Europi 1945. godine. Veličanstvena proslava! Preko tisuću ljudi iz svih ne samo austrijskih krajeva na velikom platou uz visoku stijenu, upravo na mjestu nacističkog zločina u Drugom svjet skom ratu. Tu u logoru Mauthausen, jednom od mnogih sličnih logora diljem Europe, pa i Hrvatske, Beethovenova glazba tjera suze na oči baš u tom trenutku, riaročito drugi stavak »žalopojke«, u noćnoj tišini, svečano, tužno, a pri kraju i ra dosno, jer se pjeva i svira Schillerova poznata »Oda radosti«, uz veliki orkestar i mješoviti zbor Bečke filharmonije, te solo pjevače. Dirljivo i zanosno! U polovici izvedbe slušatelji pale svijeće. Tisuće upaljenih svije ća potencira komemorativni, svečani ugođaj - divna scena ko ja pobuđuje najdublje emocije i vodi maštu prema onom neču venu povijesnom nacističkom hitlerovskom zločinu tisućljeća. Nezaboravan doživljaj, koji asocira na to, kako je ta Europa usprkos svim svojim promašajima, negativnostima, pa i tim istim zločinima, čijim žrtvama sada odaje poštu na najljudskiji način, ipak ono duhovno podneblje, gdje se čovjekove stvari ne zaboravljaju. Upravo suprotno, one u danom času dolaze na svoje pravo mjesto i u pravo vrijeme, kao mem ento da se strahote više nikada ne ponove ovdje, i da ljudi znaju koja i čija je mjera ono istinski ljudsko u čovjeku. Čovjeka to istinski ponese u najvećoj dubini ne samo emotivnosti, nego i razuma,
i sili ga na najdublje razm išljanje nad svojom vlastitom sud bin om , kao i nad sudbinom čovječanstva. Europa ipak zna gdje je mjera ljudskosti, koju onda u velikom tren u tk u , odlučnom za nas i ono bitno u životu, produbljuje do sam e srži duhovnosti, kako se čovjek ne bi izgubio u ništavilu zvjerinjaka, što sa svih strana stalno vreba nad čovjekovim uvi jek p rezen tn im stran p u ticam a koje ga odvode natrag u n eh u m an a besp u ća i povijesne tragedije. U toj se najdubljoj p o tresen o sti i zan esen osti televizijskim p risu stvom jedn om istin sk i ljudskom doživljaju, koji čovjeka pod iže n a nivo njegove v la stite čovječnosti, uzbuđen pom išlju na sam o sat prije gledanu em isiju te iste hrvatske televizije u n jezin u D n evn ik u , koja pren osi »glavni događaj dana«, a to je st ili bi po nečijem m išljenju trebao biti ni više ni manje nego upravo B leibu rg . I što se događa? D ogađa se jed n a najočitija povijesna i ljudska perverzija: D ok E uropa odaje p o štu svojim i tuđim žrtvam a nacizm a i fašizm a, i ujedno slavi pobjedu nad holokaustom , n ak on 55 godin a zau stavljen e stra h o te u nacističkim konclogorim a diljem E urope u D rugom svjetskom ratu, H rv a ti obr nu to s la v e upra vo ne te žrtve, nego svoje nacističko-fašističkou sta šk e koljače, krvoloke, ubice i ra tn e zločince! I n jih n a ziva n a ro d o m , h r v a tsk im n a ro d o m , čak štoviše - »cvijetom h rv a t sk o g n aroda«\ I pod dojmom one beethovenovske sućuti i ujed no radosti pobjede nad m rakom pom islim : Pa kakav sm o mi to narod, koji jedini u Europi, pa i u svijetu slavi svoje najgore izrode i ratn e zločince, pa um jesto da se toga stidi i pokušava nek ak o prikriti i zaboraviti, ali i iščistiti iz svojih sjećanja kao vlastitu narodnu sram otu, uzdiže te iste krvoločne i nesm iljene ubojice ne sam o na rang v ite zo v a , nego upravo njih proglašava - ovo je doista više nego suludo! - žrtv a m a l A da str a h o ta i n eču ven a blasfem ija bude još i veća - ono što se n isu usu đ ivali ni h ad ezeovci i njihov »poglavar« (prodana usta šk a duša!) za vrijeme svoje desetgodišnje vladavine - nova ta k o zv a n a d em ok ratsk a vla d a (u im e koje i k a k ve to d e m o k ra c ije ?) šalje .čitavu delegaciju, predvođenu potpredsjedni kom Sabora, potpredsjednikom Vlade i m inistrom obrane na
250
odavanje počasti tim ustaškim zlikovcim a! Pa, ova zemlja doi sta nema budućnosti!? Za nju postoji i uvijek se iznova po navlja ne samo prošlost, nego njezina najgora, najm učnija i najstravičnija, upravo neljudska prošlost. A ujedno se svako dnevno doslovno brblja o potrebi i glavnom zadatku ulaska u tu istu Europu, pa ćemo dakako upravo s u stašam a kao svojim vitezovima i herojima - koje ćemo slaviti valjda još stotine i tisuće godina - ući u Europu, koja je najdublje i radikalno raskrstila sa svojim vlastitim zločinima i zločincima. Stoga se M authausen pričinja na toj istoj {svagda istoj: hadezeovsko-nacionalističko-ustaškoj) hrvatskoj televiziji kao događanje s nekog drugog svijeta, gledano iz rakursa Hrvatske. A to i jeste sasvim drugi svijet, s onu stranu te do bola izvještačene i du boko nezrele hrvatske duhovnosti, koja ne samo da svoje gra đane rastužuje u najdubljoj dubini ljudskoga bića, nego ih destruira u povjerenju u mogućnost da se H rvatska distancira od svoje sramotne prošlosti, kako bi se uspostavio i materijalno i duhovno izgledniji život, što su ga ljudi na ovom napaćenu tlu najdublje zaslužili. A onda - suprotno tome i demantirajući svaku nadu u egzi stencijalni smisao obitavanja u ovoj hrvatskoj zemlji - dolazi u Bleiburg, i to službeno, u ime Hrvatskog Sabora kao njegov potpredsjednik (ne znam da li sa znanjem ili čak po nalogu predsjednika njegove stranke HSLS-a?) neki Baltazar Jalšovec, ne samo politički, nego kao što se vidi i ljudski anonim us (ali glavno da je on »pravi Hrvat«!), kako bi Hrvatskoj i čitavu svijetu obnarodio svoju tugu nad »najvećom tragedijom hr vatskog naroda u njegovoj povijesti«, koja se sastoji u pobije nim ustaškim zločincima krajem Drugog svjetskog rata na ovom našem krvlju natočenom hrvatskom tlu od strane upra vo tih »ustaških vitezova«, koji u Baltazarovoj gubici postaju - hrvatski narodi? Pa, to je pravo bjesnilo, pravo ustaško bje snilo jednog tipa, koji se (zajedno sa svojim stranačkim kole gama) posve izgubio u koordinatama naše suvrem enosti, pa bjesomučno, pomućena razuma i emotivno sasvim »prestrugan iznutra«, luta ovom napaćenom zemljom i priziva joj duhove stravične i strašne prošlosti kao - moguću budućnost i pravu
251
živo tn u i d ru štve n u i p o litič k u , p a Čak i d u h o vn u dra g o cjen o st, koju sm o n ažalost izgubili, ali je trebam o njegovati u svojim njedrim a i ne sam o slaviti danas, nego je oživjeti za naše sutra! To je pravo »hrvatsko ludilo«. C itiram ovdje izvještaj novin ara riječkog N o vo g lista doslovno: »C entralni politički govor održao je Baltazar Jalšovec:49 ‘Prije 55 godina ovdje se dogodila najveća izdaja u povijesti, najveća tragedija koja je zadesila h rva tsk i n a ro d , pa čak i bilo koji narod u E u rop i’, rekao je Jalšovec. H SL S-ov saborski zastupnik ga nu to je pričao o m a h o m g o lo b ra d im h rv a tsk im m la d ić im a , koje je ‘jed n a vojska’ (!) prije 55 godina tjerala do Bleiburškog polja. N a česte povike ‘Koja vojska?’, Jalšovec nije precizirao odgovor, ali je k o n statirao da ‘tu vojsku h rv a tsk i n a ro d n ik a d n ije p rizn a o kao svo ju , što p iše i u Program u moje stra n k e’. Jalšovec je kon sta tira o i d a se na B leibu rgu za čela k lica slo bodn e H rva tsk e k a k v a p o s to ji d a n a s« . Ovo su svakako »izvrsno« form ulirane, hvalevrijedne, instruk tivn e, ali u svakom slučaju vrlo opasne teze, nad kojima se svaki građanin H rv a tsk e m ora zam isliti, kako bi znao kakvu m u politiku, život i budućnost sprem a i nudi, pa i provodi nova vlast, u kojoj su na najvišim državno-političkim položajim a ti povi poput ovog »našeg h rvatskog predstavnika« na samom t vrhu isto tako »našeg« (ne znam doduše: čijeg?) Parlam enta?! I doista, koga tu i na tom e m jestu pobijenih ustaških zločinaca predstavlja ove 2000. godine taj »predstavnik naroda«?! K o j e g n a ro d a z a p ra v o ? D a li je onda zaista u pravu svaki dosa dašnji velikosrpski n acionalist i šovinist i četnički ubojica, koji tvrdi kako su svi H rva ti ustaše, pa to s gnušanjem i odbijanjem n egiram o kao bitnu kvalifikaciju svakog hrvatskog čovjeka? Pa nam to još i danas kroz svoja »hrvatska usta« hoće ne sam o su g e rira ti, nego i p o tv r d iti svojim govorom u B leiburgu ovaj vjerojatno po svojem sam orazum ijevanju i uvjerenju - »veliki i pravi Hrvat«? To bi onda bila to ta ln a tragedija čitava jednog naroda, nad kojim se ovdje prelam a m ač najordinarnijeg apsurda, što se 49 Prije toga u napisu je rečeno, kako je on došao kao »izaslanik predsjednika H rvatskog državnog sabora«, to znači Zlatka Tomćića?! Op. M. K.
252
danas odvija pred očima ne samo hrvatske, nego i europske i svjetske javnosti. Ona će takve naci-fašističke tirade jednog par lamentarnog predstavnika hrvatskog naroda najvišeg ranga svakako notirati i »pažljivo uzeti u obzir« u daljnjem svom odnosu kako spram tog istog naroda, tako i spram njegovih izabranih političkih predstavnika. Ja kao hrvatski građanin tom Jalšovcu nipošto ne dopuštam , da i ovo rečeno i bilo što govori i Hrvatskom vlada u moje osobno ime, jer ga smatram izrodom tog istog naroda, u čije ime on želi govoriti. I borit ću se svim svojim demokratskim sredstvim a protiv svih takvih i sličnih »predstavnika naroda«, ma kako se oni zvali, ma koju značku stavili na svoju kapu ili čelo, i koliko god glum ili de mokraciju u ovoj zemlji. Kad sam ovo pročitao, nisam mogao biti siguran u autentič nost ove Jalšovecove izjave u Bleiburgu, a naročito je strčalo njegovo pozivanje na Program njegove stranke HSLS-a, u ko jemu navodno stoji ta teza, kako »hrvatski narod nikad nije priznao tu vojsku kao svoju«, a ta u njegovim ustim a »nepo znata vojska« bila je dakako - p a rtiza n sk a vojska. Interpreta cija ili novinarski izvještaj mogu biti i krivi, loši, nepotpuni ili naprosto neautentični (pa se na tako nešto kasnije pozvao i sam Jalšovec, tek naknadno shvativši što je zapravo rekao kad su pale - doduše vrlo anemične! - primjedbe sa strane). Među tim, ipak moramo povjerovati ne samo riječima, nego i pravom sm islu Jalšovecove teze o »toj vojsci«! Ovih dana koncem lipnja 2000. godine dobili smo potvrdu auten tičnosti navedene izjave, i to iz ustiju samog predsjednika nje gove stranke, to jest glavom - Dražena Budiše! Evo njegove izjave i »pravog stava« njegove stranke HSLS-a, kako ne bi bilo nikakva nesporazuma ili zablude: »Pobjedu partizanskog pokreta, upravo zbog njegova komu nističkog i jugoslavenskog usmjerenja većina hrvatskog naro da nije dočekala kao vlastito oslobođenjel« (izjava u Jutarnjem listu). Kad jedan čovjek rođen poslije 1945. godine, danas - 2000. go dine - daje takvu izjavu, onda to nije samo puko nepoznavanje historijske situacije iz sada već davne 1945. godine, i ne samo obični (dodao bih: bezobrazni) falsifikat, jer sam ja i tu 1945.
253
i sve ostale četiri u sta šk e godine doživljavao na svojoj vla sti toj grbači zajedno s mojom obitelji i pogin ulim prijateljima, pa znam kako se kao o slo b o d ila čk a i je d v a očekivan a parti zanska vojska dočekivala od čitava h rvatskog naroda, osim dakako od u sta ša i njihovih preživjelih sim patizera - nego to i danas kao i ju čer m ože izići sam o iz - u sta šk ih u stiju l Zato i ovu B ud išin u izjavu sm atram i nazivam u sta šk o m ! U jedno ovdje, n e sam o s obzirom na ovu i slične stavove i iz jave D. B udiše, nego i na sve drugo do sada, želim istaknuti, kako sam posve uvjeren da će ne sam o ova sadašnja Račanova vlast, nego i č ita v a H rv a tsk a im ati još velik ih n e p rilik a (pri čem u je taj pojam »neprilika« isu v iše b lag za ono što doista slijedi!) od sam oga B udiše i njegova H SL S-a, tako da ćemo - ne daj Bože! - još m ožda čezn u ti za tu đm anovskim vrem enom , jer će B udiša povesti kao »glavni šef« za sobom najcrnju ultrad esn icu , i to iz dvaju b itnih razloga: 1. što je on sam taj pravi desničar, pa m u to leži u njegovoj prirodi, i 2. neće tako lako B udiša »oprostiti hrvatskom narodu«, što ga u nekoliko na vrata već ne bira za predsjednika! On to m o ra p o sta ti, m ilom ili silo m , pa će se to i dogoditi! Eto, toliko, pa neka nas onda B og sačuva, ako može! I sad s e opet vraćam u m islim a na - M au th au sen i onaj ljud ski h u m an ističk i do srži intonirani događaj s B eethovenom kao vertikalom , kako bih bar trenutno iščistio iz sebe istinsku tu g u zbog ove m oje v la stite nem oći da svim svojim htijenjem i pisanjem kroz decenije svoga a ktivnog filozofskog života učinim samo jedan iskorak iz ove naše zaostale i - kao što vidi mo: ružne - svakidašnjice, koja m e u stop u prati poput sjene što se staln o izn o v a nadvija nad m ojim životom . No, gledano realno, to su ipak sam o puke kom penzacije za ljudski dosto jan život, koji se nem a! I tu leži prava tragedija za svakog iole m islećeg čovjeka koji bi želio da se učini n ešto bolje i u svom i u tu đem životu tu pokraj nas. N ezad rživo m i naviru sjećanja iz m ladenačkih gim nazijskih dana u Zagrebu, nak on uspostave N D H 1941. godine. Zajedno s tadašnjim najboljim školskim drugom i prijateljem Vinkom L etinićem (rodom iz Savra na Dugom otoku), s kojim sam od-
254
rastao i bio duhovno srodan, i s kojim sam bio ne samo u školi svakog dana, pa smo šetnjom kroz grad gotovo svakodnevno čitali obavijesti' o smaknuću »komunističkih agitatora i du hovnih začetnika...« poput A ugusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Milana Durmana, Ognjena Price, Božidara Adžije i mnogih drugih antifašista, pa nam se ledila krv u žilama i hva tala nas zimica u kičmi, jer smo za njih znali i čitali njihova djela... a ustaška je vlast nemilice nastavljala sa svojim zlodje lima, koja su nas mlade gimnazijalce zaprepaštavala. U svom mladenačkom romantičarskom pogledu na svijet i život nismo vjerovali da su te strahote uopće moguće! A to je iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu tokom rata eska liralo svim mogućim zvjerstvima. Obojica smo bili totalno ljud ski ošamućeni, i u mladenačkom bijesu i rezignaciji svojom nemoći dolazili u razgovorima do svih mogućih i nemogućih raspleta toga užasa i smišljali »osvetu« za sva ta zlodjela usta ške vlasti i ustaške vojnice, pa smo se pitali, kada i kako bi trebalo osvetiti sve te strahote. Ta smišljana i po našem sudu neophodna »osveta« bila je mladenački krik za p ra vd o m , »koja jednom mora nastupiti«!, jer nism o mogli vjerovati da bi ti ustaški zlikovci mogli biti pošteđeni odmazde i konačno p r i mjereno kažnjenil Tom našem bijesu, rezignaciji i ošamućenosti svim tim zbiva njima pridonosili su neki susreti poput ovoga: Jedan ustaški zlikovac, inače sa svojom obitelji stanar u mojoj kući, u Medvedgradskoj ulici 35, s kojim sam rastao u ulici, a bio je tri godine stariji od mene, jednog nas je dana sreo, došao u moj stan i s užitkom pričao o svojim »podvizima« po Kordunu i Baniji. On nam je »radosno« opisivao silovanja srpskih žena i njihovo masakriranje i ubijanje poslije toga, a onda je na naše zgražanje i užasno zaprepaštenje opisao kako je zajedno sa svojim ustaškim sudrugovima upadao u srpske kuće, uzimao dvo ili trogodišnju djecu za noge, pa im je glave razmrskavao o zid, tako da su te orgije suludih i bjesomučnih koljača znale potrajati čitave noći, pa se još i tužio kako je bio »jako umoran poslije toga«... Meni se smučilo slušajući te strahote, istrčao sam iz sobe i u dvorištu povraćao. A Vinko je bio na rubu ludila i
255
spontan o htio skočiti na to g zločinca, ali je ovaj izvadio pištolj i zaprijetio m u ako išta poduzm e. Po povratku iz dvorišta po tjerao sam ga iz stan a, i rekao m u neka se nikada više ne po javi ovdje. N isam ga nikada više vidio, ali sam kasnije čuo daje taj isti zlikovac bio jed an od najaktivnijih sudionika pri un i štavanju logoraša u Jasenovcu, a im e m u je bilo Ivan Matković (m ožda neki n e što v iše znaju o tom e m onstrum u?). I da ne pričam dalje, jer je toga oko m ene bilo još, pa i u toj mojoj kući, gdje su još dvojica nekadašnjih m ojih drugova s u lice bili u sta še, a jed a n od njih prilikom ulaska partizana u Zagreb ispalio je seb i m eta k u glavu i tako dokrajčio svoju zli kovačku u sta šk u »karijeru«. Tako je u nam a dvojici, Vinku i m eni, iz dana u dan rasla sve veća i žešća potreba za praved n om kaznom tih zločinaca. Poslije rata ostao sam sam . Jer m ije Vinko poginuo, a ja nisam dugo iza toga čuo n i doznao za taj »čuveni« i od m ene i mojeg druga V inka to lik o željeni i za izvršenje pravde očekivani B leibu rg. K onačno je došlo i do toga, sam o za m ojeg prijatelja, pa i za m ene isu v iše prekasno, a da bi to u m eni izazivalo bilo kakvo »olakšanje« ili »zadovoljštinu« za n aše m ladenačke uža sn e i nepod nošljive psih ološk e m uke i un utrašn je »katarze« u čežnji za zadovoljenjem bar m inim alne pravde za sve ustaške zločine. N o, što m ije bilo »prikraćeno« dugi niz godina, sada mi to »na doknađuju« i s pu nom m jerom vraćaju ovi u sta šk i zločinonos ta lg ič a ri en d eh a o v sk e provenijencije, svojim svečanim bla goslovim a tih istih do neba vapijućih zločina na ovom našem hrvatskom , krvlju natopljenom tlu iz ruku i djela »naših pravih H rvata«, koji su n a še bakljonoše za b u dućnost i tem elj naše današnje, nove i dem ok ratske H rvatske. N a kraju bi u v ezi sa tim Bleiburgom i s htijenjem tih dana šnjih ustašoljubaca i N D H -nostalgičara ipak trebalo postaviti nekoliko pitanja, bar za even tualn o otrežnjenje nekih drugih, jer ovi se nikada neće »otrijezniti«, pa evo tih nekoliko pitanja: Š to je čem u preth odilo? N isu li upravo ta ustaška zvjerstva bila ne sam o nek i povod, nego baš p r a v i uzrok B leiburgu kao po sljedici? Sm atraju li današnji branitelji tih ustaša, da njihova
256
zvjerstva kroz četiri godine nisu zavrijed ila nikakve odmazde, ni kazne? Kakav bi trebao biti rezultat eventualnog su đ en ja , daje ono poslije rata održano »po svim pravnim propisima«, o kojima sada deklamiraju ti ustaški »pravdoljupci«? Da li je Niirnberg u Njemačkoj učinio i presudio nešto drugo od onoga, što bi pred sudom zaslužili i bili dostojno kažnjeni ti ustaški ratni zločinci protiv čovječanstva i čovječnosti, kako glasi ntirnberška presuda nacističkim zlikovcima? K akav i koji je to »hrvatski narod« zadesila najveća izdaja u povijesti? I u vezi s tim, koja je to »najveća tragedija hrvatskog naroda u čitavoj njegovoj povijesti«? Koji i kakvi su to »mahom golobradi hr vatski mladići« bježali pred (inage se ne zna koje vojske!?) par tizanskim jedinicama, kojima se danas tobože ne zna ni ime, pa ih se imenuje »jedna vojska«? Bila je to kroz cijeli taj rat i te kako »dobro poznata« vojska, kad se bježalo pred njom! Zašto su ti golobradi (i to domobranski!) mladići morali bježati pred tom vojskom, ako nisu krivi, i ako nisu učinili nikakvih zločina prije toga? Nisu li se partizanima predavale čitave domobran ske jedinice, pa su bez ikakve kazne ili odmazde ostale u par tizanima, ili su bile razoružane i poslane svojim kućama? Misle li ti ustašobranitelji ove 2000. godine, da se o tome više ništa ne ■zna i d a se baš sve zaboravilo, kad su još živi mnogi nekada šnji partizani? Ja sam tada godinu dana i sam bio jedan od tih »golobradih mladića« kao domobranski časnik (zastavnik), pa mi nije ni na kraj pameti bilo da bježim u Austriju, jer nisam učinio nikakvih zločina! Jedino se ustaše nisu mogli predavati p a rtizan im a , jer su znali da ih čeka streljanje za zločine. Misli li doista taj Jalšovec i njemu slični (HSLS-ovci, zaista pravi liberali!), da danas već može falsificirati povijest, kao da su svi sudionici tih tadašnjih ratnih zbivanja pomrli, i da ne postoje više nikakva svjedočanstva, pisani i slikani dokumenti koji govore upravo suprotno: daje hrvatski narod najvećim svojim dijelom (pa i svojim djelom , pomažući partizanski pokret od prvih dana) bio protiv ustaških zločina (i ustaške Pavelićeve »države«) i upravo za partizansku vojsku, koja se baš tom podr škom ne samo održala, nego i odnijela veličanstvenu pobjedu nad naci-fašizmom na ovom tlu?! Smatraju li doista ovi današnji
257
u stašoljup ci, da će se nova dem ok ratski k on stitu iran a H rvat ska o sn ivati n a te m e ljim a tih u sta šk ih zlo č in a , i uopće na toj ideologiji, koja nije ni to, iz prošlosti, i pokušajim a današnjih o sta ta k a »njegovatelja u sta šk ih ideala« (no, serbus!) da vrate kotač prošlosti i te u ža sn e godine u sta štv a , koje su upravo n a jv e ć a tr a g e d ija i sra m o ta hrv a tsk o g naroda u čitavoj njego voj historiji?! N apokon, da se kaže i sljedeće: Da se ova dana šnja n ova vlast pridržava n o rm a ln ih d e m o k ra tsk ih regu la svak e su vrem en e v lasti, onda bi u im e in teresa upravo tog hr vatsk og naroda i svih građana H rvatske - um jesto da podilazi tim nacion alističk o -u sta šk o -tero rističk im grupam a - o d m a h p o za k o n u i U sta vu procesuirala sve te huškače na m ržnju koji joj ja v n o p r ije te rušen jem uspostavljene dem okratske vlasti! A ako to ona ne učini, biće sa m a o d govorn a i pred svim građanim a H rvatske koji su je izabrali, i pred poviješću, jer je proigrala prvu pravu ša n su za uspostavljanje dem okratskog su sta v a u sam ostalnoj Hrvatskoj! N aravno - a tim e se, valjda po već uh odanom lagodnom saborskom životu n on šalan tn o i računa? - tad a u tom pravom sm islu neće stradati m oćnici na v la sti, nego m i hrvatski građani, koji ćem o opet p la titi svojim već sada u n išten im životim a even tualn u još veću katastrofu od prijašnje had ezeovsk e i tu đm anovske, a »oni« će opet postati dobro plaćena - o p o zicija , to je s t oporba u Saboru!?
258
Praxis-filozofija povij esno-utopij ska anticipacija budućega Nakon zabrane časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole (1974) nisu prestale kritike, »kritike« i katkad vrlo neukusni, pa čak i brutalni napadi na časopis i članove već bivše redakcije. I to ne samo radi m inoriziranja desetgodišnjeg napora da se na nivou održi jedna već i međunarodno cijenjena i hvaljena pu blikacija, nego i radi difam acije ljudi koji su dali sve od sebe da svojim naporom i talentom podignu hrvatsku filozofiju na zvanu po drugima »Zagrebačkom filozofskom školom«, na vi soki i dostojni nivo, priznat i u toj inače tradicijom stoljećima »filozofskoj Europi«! Bilo je tu i poznatog »hrvatskog jala«, među ostalim, ali je bilo isto tako gotovo nevjerojatno vidjeti, s koliko žestine, upornosti i beskrupuloznosti taj Praxis i praksisovci kroz čitave decenije bivaju napadani sa svih strana, i koliko je bio »trn u oku« tolikim društvenim i intelektualnim, kao i kulturnim snagama u toj našoj hrvatskoj sredini! Koliko mi je poznato, jedini intelektualac koji je našao lijepu riječ za djelatnost Praxisa bio je arhitekt Vjenceslav Richter u jednom nedavnom televizijskom razgovoru (svibanj 2000), kad se ujedno podsjetio nekadašnjih živih diskusija u organi zaciji Praxisa (u Klubu nastavnika Sveučilišta), još početnih godina izlaženja časopisa. Nije dakako bilo nipošto čudno, što su se takvi napadi zaoštrili posljednjih desetak godina od strane tuđmanovsko-hadezeovsko-nacionalističko-ustaških ideologa, jer je to bilo »normal no«, i moglo se upravo tako i očekivati. Međutim, od onih tzv. socijalističkih vremena, pa preko bivšeg nacionalističkog re žima, sve do ovih novih dana nakon izbora 3. siječnja 2000. godine, u ovom deklariranu demokratskom stanju i novom
procesu koji nas im a u v e sti u Europu, u odnosu na P ra x is i praksisovce sve je ostalo na istom e: P ra x is ostaje i dalje - ne p o d o b a n za sve postojeće društveno-političke i ideologijske sn ag e h rvatskog društva. D a li bi se s pravom m oglo i smjelo zaključiti, d a je P ra x is i dalje ostao »strano tijelo« u bivšoj, sa dašnjoj i budućoj H rvatskoj? T reba pričekati! D a za ovo posljednje pitanje ne bih ostao pri pukoj tvrdnji, evo i jedn og m alog primjera, koji sam po sebi ne bi morao biti in d ex općeg stanja u H rvatskoj danas, ali je ipak vrlo simptpm atičan za ovo »novo vrijem e«: U jednoj skorašnjoj televizij skoj em isiji u veljači ove 2 000. godine A ntu n Vujić, sadašnji m in ista r ku ltu re u Račanovoj vladi, inače SD P-ovac, u razgo voru s prononsiranim nacionalističkim profesorom povijesti na F ilozofsk om fa k u ltetu u Zagrebu, dr Ljubom A ntićem , koji je pozvao Vujića u em isiju gdje je trebalo govoriti o studentskoj 1968. godini (u čem u Vujić uopće nije sudjelovati ili prisustvo vao bilo čem u u tad ašnjim zbivanjim a u Stu d en tsk om centru, pa o tom e »iz prve ruke« - doslovno n išta ne zna), novi m in i star kulture, a da pritom ne trepne, izjavljuje o sudionicim a tog događanja Gaji P etroviću i M ilanu Kangrgi kako »su oni b ili filo zo fsk i d o g m a tsk o -k o n ze rv a tiv n o o rije n tira n il« Z a jed n o p a r excellence progresivno, upravo re-evolutivn o (re volucion arn o) m išljenje, što su ga praksisovci filozofijski te m eljito produbljivali i razrađivali u svoj svojoj filozofskoj dje la tn o sti (pa su o tom e nap isali i objavili p rek o s to tin u k n jig a l) izreći tak av stav, znak je sam o poznate odioznosti, netrpelji v osti i gotovo neprijateljstva spram jedne socijalno-filozofijske provenijencije. Jer, to je objektivno - očiti ne sam o filozofski, n ego i ljudski p ro m a ša ji N avodim ovo sam o kao potkrepu svojem stavu o toj praxis-filozofiji kao »stranom tijelu« u ovom »pravom hrvatskom tkivu«, pa se ta »unutrašnja tuđost« pojavljuje gotovo poput - sudbine. A to bi onda značilo da n ik a k o d ru g a čije tu ne m ože biti? No, to bi značilo m ožda i n ešto m nogo presudnije i u tom sm islu značajnije upravo za ovu na šu hrvatsku sredinu, pa bi taj za ključak (dakako, ne sam o ili jedino s obzirom na rečeni odnos spram P r a x is a , jer bi to bilo isu više »prekratko«!) m ogao gla-
260
siti: U Hrvatskoj ono lijevo nema ni svog mjesta, ni svoga s id ri šta, ono jo j je po prirodi stranol Trebalo bi dobro razmisliti, da li je takav zaključak točan, istinit i uopće održiv?! O tome, naročito u ovom trenutku naše sadašnjosti, ovisi mnogo više, nego što bi se to nekome moglo pričiniti! Jer ovdje i sada demokracija može i početi, i napre dovati i čak se i održati samo kao - lijeva orijentacija, budući da bismo bar sada, nakon posljednjih deset desno-desničarskih, proustaških godina, konačno morali najdublje spoznati i uvi djeti, da nas ovo desno vodi doslovno u - katastrofu! Gledano historijski, mogli bismo kazati i to, da je istinska demokracija uvijek bila i jest na lijevoj, to znači progresivnoj strani koja vodi u budućnost kao mogućnost ljudskoga! Ako se pak ovo desno, u bilo kojem obliku, nastavi na ovom strašno zaostalu tlu, koje nema demokratskih tradicija, onda će to biti stalni »kamen oko vrata« svakom htijenju bilo koje vrste koje bi ono povijesno-progresivno željelo bar malo povući naprijed, ne samo prema demokratskoj Europi, o čemu se sada toliko govori, nego i u ljudskom smislu jednoga gotovo nasušna unapređivanja kvaliteta života ovdašnjeg čovjeka, koji je to konačno zaslužio. U vezi s rečenim potrebno je ovdje bar ukratko odgovoriti na pitanje: Sto je zapravo taj Praxis i ta p raxis-filozofija? N ešto je bilo rečeno u Uvodniku za Praxis br. 1, ali treba još samo malo pojasniti samo ime časopisa. Puko odbacivanje »kritika« i svakovrsnih napada na tu poziciju ne kazuje još ništa p o zi tivno o njoj, nego se zadržava samo na negativnoj poziciji. Zato najprije o im enu P ra x is: Grčka riječ ili njezin pojam u filozo fiji (stare Grčke) određuje pored etike i p o litik e, u kojima je upravo praxis osnovni pojam koji označava jedan od mome nata čovjekove praktičke djelatnosti, još i pojam techne i theoria (koja se prije svega odnosi na filozofsku djelatnost, ili bolje reći kontem placiju kao promatranje svega što jest). Taj grčki pojam praxisa ne obuhvaća dakle cjelinu te sveobuhvatne čo vjekove djelatnosti uopće, nego samo jedan njezin moment. Ono što je tu bitno, on je posve odvojen od pojma theoria, ali isto tako i od pojma poiesis (što se uglavnom odnosi na umjet
261
ničko stvaralaštvo). Jed n o sta v n o rečeno, p r a x is se ovdje od nosi na m eđusobno d je lo v a n je pojedinaca u običajnosnoj za jed n ici p o lis u (država i društvo, pa onda i grad ujedno, poput A tene). Ta ra zlič ito s t određenja posebnih područja čovjekova života u cjelini, izrečen a pojmovima: p ra x is, p o ie sis, techne i th eoria i njihova sadržajna i sm islen a uzajam na odvojenost specifična je za to starogrčko društvo, odnosno zajednicu, pa se tim e bitno i tem eljito ra zlik u je od modernog, novovjekovnog načina života, a to znači i pojmovno. Jednostavo rečeno, m o derni novovjekovni (a m ogli bism o to još kon kretizirati i reći: građanski!) pojam p ra k se , za razliku od grčkog p ra x isa , sadrži u sebi sva četiri n a v ed en a određenja: p ra x is, p o ie sis, techne i theoria, i to u sm islu totalnog čovjekova osvajanja i prisvajanja kako prirode, tak o i svijeta i sebe sam a u njem u. A k tom e još pridolazi i pojam - vrem en a . A ko je dakle taj starogrčki pojam prakse kao p r a x is (blago re čeno) - neprim jeren to m e m odernom novovjekovnom p o jm u p r a k se , kako su onda praksisovci došli na to, da svoj časopis nazovu upravo tim (u tom sm islu zapravo »krivim «) imenom ? N ek i naši europski prijatelji-filozofi s pravom su postavljali svoje dobronam jerno pitanje.o tom e. No, m i sm o bili svjesni i toga, dakle i sam e stvari i značenja tog pojma, kao i m ogućih k r itik a u vezi s tim , ali sm o pojam p r a x is zadržali sam o iz dva razloga: 1. pojam prakse bio je već i u teoriji i u praksi tada šnjeg staljin izm a tolik o isfa lsific ira n i toliko sm islen o isp ra ž n jen , gotovo »ofucan«, d a je postao ne sam o filozofijski, nego i u svakidašnjem govoru toliko već otrcan, d a je postao upravo p o litič k i o d b o ja n , jer se taj pojam p ra k se konačno sveo samo n a tu - staljin ističk i određenu i prakticiranu p o litik u (koja se srozala do nivoa pu kog p olitikan tstva i politicizm a). Da se to izbjegne i da se dobije b itn o nova konotacija, dakle pravi sm i sao onoga do čega n am je bitno stalo, htjeli sm o tim im enom 2. n aglasiti upravo nam jeru da želim o osnovati i im ati, i u tom sm islu provoditi u djelo - je d a n filo zo fsk i časopis. A sam pojam sm jerao je n a to da se ne želim o zadržavati isključivo n a nivou ap stra k tn o g teo retiziranja, tj. u sm islu teorije (theo ria) odvojene od prakse, a to znači na nivou puke —kontem pla-
262
cije, što pojam teorije sam po sebi i znači. Tako je već u uvodu naglašeno, kako ne želimo osnovati jedan tzv. uskostručni fi lozofski časopis (riječ stručan u našem jeziku etimologijski točno pogađa smisao sadržan u njoj, pa dolazi od: u-stručiti se, tj. ustručavati se, a mi se svojim napisima nismo imali na mjere - ustručavati od bilo čega, a prije svega od kritičkog preispitivanja bitnih problema koji nas muče!). Time nismo htjeli sebi unaprijed oduzeti m ogućnost i namjeru da se časo pis bavi svim ključnim pitanjima i problemima suvremena svijeta, pa prema tome i našeg društva u cjelini. Tako je ostalo ime - Praxis. No, pitanje ostaje: o bitnoj (dakako prije svega filozofijskoj) orijentaciji čitave te praksisovske djelatnosti, tj. koji je bitni smisao te djelatnosti! Sada, nakon nekoliko desetljeća od osni vanja kao i zabrane časopisa, kao i nakon stotinjak knjiga što su ih objavljivali članovi redakcije Praxisa, može se učiniti bar nekakav tzv. saldo cjelokupne te djelatnosti, uspjeha i promašaja, ali i uočavanje onoga bitnoga pri svemu tome, a naročito tzv. polaganje računa za postignuto, kao i za sve pro puste i promašaje. No, kao najvažnije pitanje postavilo se i postavlja se i u javnosti povijesno m jesto, odnosno koliko je to naše (tada jugoslavensko, a sada hrvatsko) praksisovsko djelo vanje u cjelini ne samo historijski marginalizirano, nego nešto što je po svojoj biti - »odumrlo«? Budući da sam na neka slična pitanja već imao prilike odgo varati, ne bih se ovdje htio posebno truditi oko nekih novih formulacija u odgovoru na sve to, nego sam odlučio navesti ovdje doslovno dva odgovora iz jednog interviewa, što g a je sa mnom vodio suradnik novosadskog časopisa Stav Mitar Ročenović za broj od 31. III 1989. godine. Prvo njegovo pitanje u navedenu sm islu glasilo je: - »Gdje je danas (1989) povijesno i misaono mjesto praxis-filozofije ipraksisovaea? Je li ona m arginalizirana sam im tokom historijskog procesa, ili naprosto ušutkana? - Ja bih rekao nijedno, ni drugo\ Sto se drugoga tiče, ne iscrpljuje se praxis-filozofija samo onime što se bilo pisalo u razdoblju izlaženja časopisa Praxis (1964-1974), i održavanja Korčulanske ljetne škole. Tom je djelatnošću dan samo pečat jednom vremenu od desetak
263
godina ili p ešto više, ali je ono bitno i glavno sadržano u mnogim do sada objavljenim knjigama praksisovaca.5u Tim e ta misao nije niti m ože biti ušutkana u doslovnom sm islu riječi, jer misao i duh ostaju neuništivi, usprkos (birokratskim i svim drugim diluvijalnim) napo rima da ih zatru i un ište u tem elju, budući da i oni smetaju sve auto ritarne vlastodršce i antipovijesne snage svih profila, kao i ‘socijali stičke’ i nacionalističke uzurpatore vlasti. Danas, kad već ovdje o tome govorimo, postaje doista sve jasnije, zašto je bilo potrebno i nužno da se zabrane i P raxis i K orčulanska ljetna škola - zato što su bili najradikalniji i najtem eljitiji kritičari birokratske kontrarevolucije, koja je nastupala pod ideologijskom firmom socijalizma, što se do danas zbiva u sve drastičnijim oblicima koji su ovu zemlju doveli do katastrofe. Sto se pak tiče pitanja o''m arginaliziranju sam im tokom historije’, reći ću vam ovo: N e samo da praxis-filozofija nije marginalizirana tim tokom, nego naš taj jugoslavenski historijski tok jo š nije ni dospio na ovaj po vijesn i nivo što ga je ta m isao anticipirala, nego će se naše faktičko historijsko kretanje još m orati dobrano potruditi, da bi se iz ove plem ensko-rodovske, polufeudalne, predgrađanske historijske situacije dovinulo do onoga što se praxis-filozofijom misaono iskazalo i dokučilo. Da - u tom sm islu - parafraziram Marxa, koji polovinom prošlog stoljeća govori za tadašnju Njemačku: praxis-filozofija je s t m isaona anticipacija jugoslavenske historije, tj. svih njezinih naroda, ona je n adom jestak za faktički povijesni deficit u realitetu, pa ovdje historija kaska za filozofijom gotovo puna dva stoljeća, ako ne i mnogo više. Stoga bi se prije trebalo govoriti o m arginalnoj poziciji i situa ciji postojećeg stanja u odnosu na ovaj naš filozofijski nivo, a ne obratno. N aša filozofija govori s najviših vrhunaca europske m isli i povijesti, a realnost nam je sada negdje ispred, tj. prije događanja epohalne (francuske) građanske revolucije od 1789. Ili, kako bi rekao Marx, ta filozofija pretječe to realno kretanje najmanje za oko dvjesta godina, m jereno europskim povijesnim vrem enom . Dakle, p ra va p o vijesna realnost koju izražava ta filozofija im a tek d a dođe. Naravno, ako ikad, jer nigdje to nije - ‘osigurano’! - Je li posredovan je povijesn og projekta i b itka d an og svijeta, to je s t ove naše zbilje, d o ista bila ta d a slaba točka pra x is-filozofije? - Ako se sam a stvar o kojoj je riječ postavi na navedeni način, možda bi se tako, ali sam o uvjetno, moglo form ulirati. No, što ovdje može značiti to ‘posredovanje’? Istinska je m isao svagda anticipatorska
50 Ovo se odnosilo samo na djela do 1989. godine, ali su i iza toga izišle mnoge njihove knjige! Ja sam npr. nakon toga objavio još tri svoje knjige, od kojih su dvije na oko 500 strana svaka produbile neke moje osnovne teze, a s p o j m om vrem ena otvorile diskusiju o tom krucijalnom pitanju naše suvreme nosti, kao što su: E tik a ili revolucija, P rak sa -vrijem e-svijet, a kasnije Izvan po vijesn og d o g ađan ja, op. p.
264
(to je pitanje ideje koja jest ili nije prezentna i na djelu). Ona je kao kritička misao okrenuta u budućnost i time je po svojoj biti - utopij ska (ne: utopistička!). Ona drži otvorenim istinski povijesni hori zont ljudski dostojna opstanka - time je humanistički orijentirana misao, ili misao revolucioniranja postojećega (koje se same riječi ne samo odriču, nego i boje kao ‘vrag tamjana’ sve reakcionarne, nazad ne, antipovijesne i kontrarevolucionarne, u postojeće kao svoje naj bolje čvrsto ukopane snage i pojedinci!). Da bi to bila, ona je ujedno nužno s onu stranu postojećega, a time i na svoj način vizionarska. Tako se filozofija javlja i potvrđuje kroz čitavu svoju historiju. I samo to može biti njezino posredovanje povijesnoga projekta postojećeg svi jeta - da ukazuje na buduće koje ima da sada i ovdje bude na djelu. Bez te dimenzije budućnosti zbilja - umire u svojoj biti, pa ostaje samo vegetiranje. No, što se tiče naše historijske situacije, kao što je rečeno, valja ‘samokritički’ istaknuti sljedeće: S očitom iluzijom da je u nas na djelu mogućnost socijalističkog revolucionarnog preobražaja postojećeg stanja, što smo ga naslijedili od stare Jugoslavije, naša je filozofija ‘pucala predaleko’ i time je u svom prejakom zaletu kod nas presko čila ‘posao’ cijele jedne epohe - epohe građanskog svijeta. Zalažući se za ‘socijalističke solucije’, ispustila je iz vida - premda je i na tome posredno i neposredno radila - da se u jednom izrazito predgrađanskom ekonomskom, socijalnom, političkom, kulturnom i duhovnom stanju života na ovim našim rudimentarnim i zaostalim prostorima moraju prethodno stvoriti pretpostavke, građanske demokratske pretpostavke, u svoj njihovoj širini i dubini, da bi se tek tada mogao učiniti jedan korak dalje. Danas je toga, međutim, potpuno svjesna, a njezin je dosadašnji velik posao trenutno (ali samo trenutno) ‘stavljen u zagrade’, pa čeka, kao što smo rekli, svoje pravo vrijeme. (Da li će ga i kada dočekati, to je otvoreno pitanje i izvan njezine moći!) Naša je filozofija - priznao to netko ili ne - bila jedan od momenata, i to bitnih i nezaobilaznih momenata u samoosvješćivanju naše sa dašnje historijske situacije i u njezinu kritičkom sagledavanju, i tu leži njezina neosporna zasluga. Na sve to kao zbiljski positivum naići će svakako buduće generacije, ako neće htjeti lutati po sporednim kolosjecima sadašnjosti i budućnosti. A tu onda leži i njezino posredovanje svakog daljnjega koraka u demokratiziranje (demokraciju) i humaniziranje (ljudski dostojan život čovjekov) na ovom našem još vrlo sirovu i zaostalu historijskom tlu, koje je posve još impregnirano mitologijskom okrenutošću u svoju idealiziranu - prošlost (pa pokušava živjeti od nje - uzalud)«.
To je bila 1989. godina. Ono bitno ovdje rečeno ostaje u pot punosti (a nešto od toga bilo je već na djelu, u svoj svojoj stra hoti), i još se i sada slažem s tim stavovima. N isam dakako
265
m ogao ni slu titi, što n as sve u Jugoslaviji čeka nakon toga, a sam o jed n a ili dvije godine odvajale su nas od totalne kata strofe po svim linijam a, iz koje se nijedna od sada sam ostalnih zem alja i tih n a ro d a -p lem en a n eće izvući valjda još stotin u godina. To je naim e bila i je ste doista prava p o v ije sn a kata strofa u kojoj je i sve ono s m ukom p o zitivn o po stig n u to (a bilo je toga dosta n a m nogim područjima života, i to valja priznati!) otišlo u prah i pepeo, te sada po našem starom historijskom običaju moram o -p o č e ti iznoval Sam o što se sada nem a od čega početi iznova, jer je taj n acion alističk i suludi povratak u pro š lo st pom eo pred sobom i ono m alo što je kroz pola stoljeća s najvećom m u kom i znojem ostvarivano. A taj nacionalistički, u sta šk i n ih iliza m , obnovljen nak on pola stoljeća, svojom je ideologijsk om indoktrinacijom u hrvatskom narodu pom utio i ono m alo sab ra n o sti i jedva probuđene građanske svijesti, tako da su H rvati najvećim dijelom ostali posve ošam ućeni od jed n e p olitik e, koja to nije ni bila, iz jedn ostavn og razloga što n a c io n a ln o st ili n a cio n a ln a p r ip a d n o s t ne m ože b iti p o litič k i p r o g ra m ili p o litič k a o snova d ru štve n a ž ivo ta , osim u nacizm u i fa š iz m u , gdje je n a djelu zvjerinjak, a ne politika! Tako se i dalje n alazim o u stanju »sam oskrivljene nezrelosti« (K ant), n a što su praksisovci uzalud ukazivali čitavom svo dom d jelatn ošću jo š prije više od četiri desetljeća. Zato je re zignacija svagda tako blizu, pa nagrizava svaki polet i nadu, čim čovjek počinje razm išljati o (b es)m islen o sti v lastite djelat nosti, u ovom slučaju i filozofske i ljudske i životne. N a jed nom e m jestu H egel, govoreći o onom tzv. običnom čovjeku i k on statiraju ći njegovu zbiljsku bespom oćnost pred vlastitim životn im (ne)prilikam a, kako se u svim takvim situacijam a m ože čuti zapravo duboko rezign iran i zaključak: »E s ist so!« (To je tako!), pa onda kaže kako taj čovjek nažalost nikada ne ide dalje od te puke - konstatacije, a da se nikada ne upita, zašto je »to tako«, i da li i m ora o sta ti »tako«, jer bi m ožda m oglo biti i - d r u g a č ije l? P itanje je u ovom tren u tk u sam o jedno: Kada će se taj (ovdje: hrvatski) čovjek kao isključivo nacional no biče ip ak pretvoriti u -g r a đ a n in a V . M ožda je to »posao« za čitavu jed n u epohu?
266
B ib lio g r a fija r a d o v a M ila n a K a n g rg e
Do sada objavljene knjige: 1. Racionalistička filozofija - Veliki metafizički sistemi 17. stoljeća (Matica hrvatska, Zagreb 1957, 1979, 1983) 2. Etički problem u djelu Karla Marxa (Naprijed, Zagreb 1963, Beograd 1980) 3. Etika i sloboda (Naprijed, Zagreb 1966, Bratislava 1967: Etika a sloboda - Vydavatelstvo politickej literatury, Bratislava) 4. Smisao povijesnoga (Razlog, Zagreb 1970) 5. Razm išljanja o etici (Praxis, Zagreb 1970) 6. Čovjek i svijet (Razlog, Zagreb 1975) 7. Filozofija i društveni život (Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 1988) 8. Hegel-Marx (Naprijed, Zagreb) 9. Etika ili revolucija (Nolit, Beograd 1983) 10. Praksa-vrijem e-svijet (Nolit, Beograd 1984) 11. Izvan povijesnog događanja - Dokumenti jednog vremena (Feral Tribune, Split 1997) 12. Racionalistička filozofija (Antologija filozofskih tekstova, Školska knjiga 1960 /treće izdanje/, str. 117-153) Rasprave i studije u inozemnim publikacijama: »Problem odcudzenia v Marxovom diele« (u: Človek a odcudzenie, Vydava telstvo Slovenskej akademie vied, Bratislava 1967, str. 71-110) »Ideologie ako forma a sposob ludskej existencie« (u: Spytovanie sa na človeka, Vydavatelstvo politickej literatury, Bratislava 1967, str. 56-69) »Der Sinn der Marxschen Philosophie« (u: Gajo Petrović, Hrsg.: Revolutionare Praxis, Rorilbach Verlag, Freiburg 1969, str. 50-70) »Praxis und K ritik« (u: Gajo Petrović, Hrsg.: Revolutionare Praxis, Rombach Verlag, Freiburg 1969, str. 95-110) »Marx a teoria odrazu« (u: Spory o teorii odrazu - Nakladatelstvo Epocha, Bratislava 1969, str. 62-88) »II rapporto tra la societa e lo stato in Hegel e Marx« (u: La rivolta di »Praxis«, Longanesi&C., Milano 1969, str. 71-101 »Arbeit bei Hegel und Marx« (u: Gerd Klaus Kaltenbruner, Hegel und die Folgen, Rombach Verlag, Freiburg 1970, str. 295-313) »Ideologie als Form des menschlichen Daseins« (u: Philosophische Perspektwen, Band 2/1970, Hrsg. Von R. Berlinger und E. Fink, Vittorio Klostermann, Frankfurt/Main, 1970, str. 158-168) »Entfremdung und Verdinglichung in Marxens Werk« (u: Rudi Supek/Branko Bošnjak, Hrsg., Jugoslawien denkt anders, Europa Verlag, Wien-Frankfurt-Ziirich 1971, str. 13-33)
»M ensch und Welt - Die geschichtliche Welt und ihre Moglichkeit« (u: Weltaspekte der P hilosophie - Festschrift fur Rudolph Berlinger, Verlag Rodopi N y Am sterdam 1972, str. 161-180) »Fenom enologia de la actuacion ideologia-politica de la clase media yugoslava« (u: E l socialism o yugoslavo actual, Editorial Grijalbo, S. A., Mexico, D. F. 1975, str. 151-183) »E1 sentido de la filosofia m arxista« (u: Gajo Petrović y otros, Praxis, revolu c io n y socialism o, Editorial Grijalbo, S. A., Mexico D. F-Barcelona-Buenos A ires 1975, str. 5 9-83) »The M eaning of M arx’s Philosophy« (u: Praxis - Yugoslav Essays in the Philosophy and M ethodology of the Social Scieces - D. Reidel Publishing Company, Dordrecht: H olland/Boston U.S.A., London: England 1979, str. 4 5 -6 3) »E1 sentido de la filosofia marxista« (u: časopis D ialectica, No 8, Junio 1980, Mexico, str. 53-73) »Praxis y critica - Consideraciones acerca de les ‘Tesis sobre Feuerbach’« (u: Praxis, revolucion y socialism o, Editorial Grijalbo S. A., M exico-Barcelona-B uenos Aires 1981, str. 11-129) »Stratenost v čase alebo dejinny bankrot« (u: Človek-dem okracia-poznanie, Kalligram, B ratislava 2000, str. 53-61) O dabrana djela u 4 sveska (1770 strana) u izdanju Naprijed, Zagreb i Nolit, Beograd 1989 - I K r itik a m oralne svijesti, II E tik a ili revolucija, III Praks a -v rije m e -sv ije t i IV M isao i zbilja. P rijevodi filozofijske literature s francuskog i njemačkog jezika: Descartes, Leibniz, Kant, H egel (F enom enologija duha), Bloch, Lukacs, Marcuse.
In d ex
Acković, Aleksandar 237 Adžija, Božidar 30, 69, 70, 255 Afrić, Vinton 70 Allen, Sheila 225 Allen, Vic G. 225 Althusser, Louis 19 Andrić, Ivo 147 Antić, Ljubomir 111, 112, 260 Apostol, Pavel 225 Aranđelović, Jovan 224 Aristotel 8, 42, 140 Arnason, Johann 225 Arsić, Mirko 33 Audi, Robert 147 Avineri, Schlomo 225 Axelos, Kostas 66, 225 Ayer, Alfred J. 66
Bacon 180 Bahr, Hans-Dieter 225 Bakarić, Vladimir 17, 18, 23, 25, 32-35, 51, 69-72, 78, 82, 121, 175, 176, 179, 222, 237 Barberić, Ivan 121, 122 Barroni, Ernesto 225 Basso, Lelio 225 Bauman, Zygmunt 66 Bazala, Albert 10, 11 Beethoven, Ludwig van 249, 254 Bellu, Nicolae 225 Benković, Žarko 224 Bergaman, Fritjof 225 Berke, John 225 Berlinger, Rudolf 225, 235 Berlot, Duško 224 Bernstein, Richard 100 Berus, Anka 12 Berus, Niko 12-14 Beslać, Milan 26 Bešker, Inoslav 121, 147
Biemel, Walter 214, 225, 235 Bien, Joseph 147 Bilandžić, Dušan 118, 119, 128, 199, 200, 205 Bilić, Jure 34, 126, 149 Birnbaum, Norman 66, 225 Blaškić 165 Bloch, Ernst 33, 66, 86, 211, 218, 221, 225, 231-234, 239, 246 Bloch, Karola 239 Boban, Ljubo 120 Boban, Rafael 137 Bober, Juraj 224 Bobbio, Norberto 95, 130, 195 Bojanić, Ivo 15 Bosnić-Lešaja, Anka 85, 86 Bošković-Stulli, Maja 15 Bošnjak, Branko 6, 11, 22, 34, 53, 100, 123, 138, 178, 223 Bottomore, Thomas 66, 225 Božić, Mirko 181 Brandt, Heinz 225 Bride, Me Wiliam 225 Brockelman, Paul 225 Broue, Pierre 225 Brochert, Donald 225 Broz, Jovanka 38, 39 Brozović, Dalibor 69 Brumm, Dieter 211 Bruno, Giordano 10 Budak, Mile 137 Budiša, Dražen 93, 106, 162-166, 25 3 ,2 5 4 Bujaš, Ramiro 78 Bujaš, Zoran 78
Canjuga, Zlatko 153 Cavaignac, Louis-Eugene 194 Caratan, Branko 116 Celine 144
Cengle, Franc 224 Cerroni, Um berto 66, 225 Cesarec, A ugust 255 Chetan, O ctavian 225 Cipra, Marijan 223 Claro, Raul 224 Clescak, Pete 225 Cohen, Robert S. 66, 225 Crnković, Zlatko 109, 110 Cruse, Harold 225 Cvjetičanin, Veljko 66, 97, 100, 223
Čačinović-Puhovski, Nadezda 223 Čaldarović, M laden 66, 113, 119, 121, 223 Čalić, Dušan 114, 116, 117 Čičak, Ivan Zvonim ir 106 Čizmić-M arović, Dušan 39, 40
Ćimić, Esad 224 Ćosić, Dobrica 103, 104, 106-108
Dabčević-Kučar, Savka 57, 74, 83, 84, 8 9-94, 111, 112, 121, 167, 169 Dam njanović, M ilan 224 '' Davičo, Oskar 38 Debenjak, Božidar 67, 97, 224 Dedijer, Vladimir 32 Denić, Bogdan 225 Denić, Živojin 224 Descartes 42, 180 Despot, B laženka 223 Despot, Branko 223 Deši, Abel 224 Dimitrov, D im itar 224 Dooren, W. van 225 Drakulić, Slobodan 178 Durm an, M ilan 255 D ušek, Valentin 225
Đapić, Ante 92, 121, 133 Dodan, Šim e 34, 76, 89, 115, 118, 1 2 0, 12 1
270
Đurić, M ihailo 67, 97, 103-106, 224 Đurđev, Branislav 224
Eam es, M orris A. 225 Edel, Abraham 225 Eichorh, W ilhelm 225 Engels, Friedrich 57, 153
Falout, Željko 81, 223 Fanon 211 Farber, M arvin 67 Feher, Ferenc 65 Fetscher, Iring 225 Fibich, Vindrich 224 Fichte, Johann Gottlieb 42, 58, 130, 131, 180 Filipović, Muhamed 97, 98 Filipović, Nikola 114 Filipović, Vladimir 10-12, 67, 97, 223 Fink, Eugen 67, 212, 213, 218, 225, 228, 231, 232, 235, 241 Fink, Susann e 241 Fischer, George 225 Flechtheim , Ossip 225 Fleischer, H elm ut 225 Focht, Ivan 97, 224 Francetić, Jure 137 Franičević-Pločar, Jure 86 Franulović-Trenta, Petar 217 Freud, Sigm und 22 Fromm, Erich 215, 225, 240
Gadamer, Hans-G eorg 18, 52 Galić, Mirko 171, 172 Galogaža, Stevan 181 Galogaža, Vladimir 181 Gavrović, M ilan 165 Gizycki, H orst 225 Gluck, Sam uel 225 G oethe, Johann Wolfgang 230 G oldmann, Lucien 67, 215, 225 Golubović (urednik N IN -a) 233, 234
Golubović, Veselin 16, 43, 44 Golubović-Pešić, Zagorka 39, 62, 67, 97, 101, 169, 183, 224 Goriely, George 225 Gorz, Andre 67 Gotovac, Vlado 106, 145 Grassi, Ernesto 225 Grlić, Danko 6, 21, 22, 45, 64, 100, 103-105, 178, 223, 226, 229, 239, 241 Gross, Mirjana 223 Gruić, Marinko 26 Guerin, Daniel 225 Guizot, Francois Pierre Guillaume 194 Gurevitch, Victor 225
Habermas, Jurgen 67, 218, 225, 231 Hahn, Erich 225 Han, dr Antun 25 Hegel, G. W. F. 8, 58, 79, 129, 139, 180, 186, 187, 189, 196, 198, 210, 222, 228, 229, 244, 266 Heidegger, Martin 79 Heintel, Erich 67, 224 Heller, Agnes 65, 67, 225 Heremić, Mustafa 81, 82, 110 Hitler, Adolf 156 Hitrec, Ico 136 Hoffmann, Werner 225 Holoff, Kurt 225 Holz, Hans Heinz 225 Horvat, Branko 178, 224 Hoxha, Hajredin 224 Holjevac, Veco 69 Hribar, Tine 224 Hudoletnjak, Boris 223 Humski, Mirko 9 Hus, Jan 10 Hyppolite, Jean 139
Ibrahimpašić, Besim 67, 97, 98, 224 Ilijevski, Mitke 67, 224 Inđić, Trivo 102, 224
Jahning, Dieter 225 Jakšić, Božidar 224 Jalšovec, Baltazar 251-253, 257 Jelačić, Josip, barun 152, 153, 201 Jeričević, Ive 217 Jilek, Miroslav 223 Jonas, Serge 225 Joye, Pierre 225
Kadare, Boris 133 Kalin, Boris 223 Kalow, Gerd 225 Kaltenbrunner, Gerd-Klaus 225 Kangrga, Dušan 135 Kangrga, Milan 11, 13, 15, 22, 40, 52, 54, 57, 63, 64, 76, 77, 79, 100, 104, 107, 112, 114, 116, 118, 119, 121, 122, 139, 148, 169-171, 177, 178, 183, 197, 213, 214, 223, 228, 231, 234-236, 241, 247, 260 Kangrga, Nada 135 Kant, Immanuel 95, 180, 187-190, 192, 266 Karadžić^ Radovan 99 Kaufman, Arnold 225 Kermauner, Taras 224 Keršovani, Otokar 255 Kiš, Danilo 147 Klima, Josip 110 Kljenak, Mladen 15 Koehler, Hans 224 Kolakowski, Leszek 67, 225, 241, 242 Konstantinović, Zoran 224 Korać, Veljko 38, 67, 97, 100, 224 Kosik, Karei 67, 224 Kozomara, Olga 224 Krajačić, Ivan (Stevo) 39 Krešić, Andrija 64, 67, 97, 100, 224 Krleža, Bela 137 Krleža, Miroslav 14, 53, 61. 113, 146, 147,152-154, 207 Kron, Aleksandar 64, 224 Kučinar, Zdravko 224 Kujundžić, Nedjeljko 238, 239
Kukoč, M islav 22, 35, 57 Kundera, M ilan 193 Kiinzli, Arnold 225 Kuvačić, Ivan 6, 22, 53, 97, 100, 103, 105, 202, 223 Kvaternik, Dido 137
Lachs, John 225 Lađević, Petar 178 Lafayett 194 Landmann, M ichael 214, 225 Lang, Slobodan 114 Lefebvre, H enri 67, 215, 225, 230 Lenjin, Vladim ir Iljič Uljanov 205, 206 Leonhard, W olfgang 225 . Lešaja, Ante 85, 86 Letinić, Vinko 2 5 4 -2 5 6 Levi, A. W. 225 Lombardo-Radice, Lučio 225 Lubasz, H einz 225 Liibbe, H erm ann 225 Luburić, Max 137 Lukacs, Gyorgy 64, 65, 67, 246
Macarol, Slavko 113 Maccoby, M ichael 225 M agašić, Anica 14 Majdak, Stjepan 21, 22 M aksim ović, Ivan 224 M allet, Serge 67, 225 M andel, E rnest 225 Marcus, S teven 225 Marcuse, H erbert 67, 211, 218, 221, 225, 231, 233, 234 Marek, Franz 224 Marinić, Ivica 233 M arinković, Ranko 143 Marjanović, Jovan 224 Marković, M ihailo 61, 63, 67, 68, 72, 78, 97, 99, 100, 101, 104, 107, 118, 224, 228, 229 M arkus, G yorgy 225
272
Marx, Karl 15, 37, 38, 43, 45-49, 5 6 -5 8 , 60, 64, 91, 109-111, 128, 131, 132, 151, 153, 180, 198, 203, 208, 222, 240, 264 Marx, Werner 214, 225 M ates, Leo 224 M atković, Ivan 256 M atvejević, Predrag 178, 223 Meier, Norm an 225 M esić, Stipe 162 M ićunović, Dragoljub 101, 224 M ikecin, Vjekoslav 15, 223 Milić, Vojin 97, 224 M ilosevic, Slobodan 56, 72, 99, 101, 107, 108, 161 Mimica, Vatroslav 24 Mirić, M ilan 120, 223 M oravski, Stefan 225 Mum inović, Rasim 224
Nagy, Imre 64 Nandor, Major 224 Naville, Pierre 225, 240 Nedeljković, Dušan 17, 61 N enn ing, Gunther 224 N ietm ann, Wiliam 225 N ikezić, Marko 245 N ordestam , Tore 225 Novak, Slobodan Prosperov 144-146
Olujić, Željko 173 O nesin, Cvitan 25
Paci, Enzo 67, 225 Paetzold, H einz 147 Palmier, Jean 225 Papenfuss, Dietrich 226 Parsons, Howard L. 67, 225 Pavelić, Ante 137, 156, 162, 257 Pavić (ujak) 135 Pavletić, Vlatko 25, 31 Pavlović, Branko 224 Pavlović, Pavao Vuk 10, 11, 78
Pažanin, Ante 45 Pejović, Danilo 22, 23, 35, 36, 40, 52, 64, 138, 223, 238, 239 Perković, Josip 178 Perović, Latinka 245 Petrović, Gajo 6, 11, 18-22, 35, 36, 40, 51, 52, 63, 64, 69, 75-79, 100, 106, 107, 112, 113, 115, 117, 119-122, 138, 148, 170, 178, 211-213, 223, 229, 241, 260 Piccone, Paul 225 Pirjevec, Dušan 224 Pirker, Pero 40, 116, 117, 124-126, 167 Pithon, Francis 225 Planine, Milka 245 Platon 8 Popov, Nebojša 101, 224 Popović, Bruno 15, 119, 120 Popović, Milentije 37 Posavec, Zvonko 223 Premužić, Štefanija 135 Prevendar 136 Priča, Ognjen 255 Primorac, Igor 129, 130 Prohić, Kasim 224 Pronteau, Jean 225 Puhovski, Žarko 100, 178, 211, 212 Pusić, Eugen 223
Quarello, Ricardo 225
Račan, Ivica 111, 163, 205, 254, 260 Rakoši, Matijas 65 Ranković, Aleksandar 32, 62, 63, 79, 81 Rei, Dario 225 Richter, Vjenceslav 259 Riesman, David 67 Ritz, Neda 123 Ročenović, Mitar 263 Rodin, Davor 45 Rotschild, Kurt 224 Rubell, Maximilien 14, 225
Ruge 57 Rumora, Ante 121 Rus, Veljko 67, 97, 224 Rus, Vojan 224
Sarić, Gordana 231 Savić, Pavle 79 Sazbon, Jose 224 Szewczik, Jan 225 Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph 180 Schiller, Friedrich 249 Schori, Pierre 225 Schumacher, Joachim 225 Sekulić, Božidar Gajo 224 Semerari, Giuseppe 225 Sergejev, Dimitrije 223 Shibata, Shingo 225 Simeunović, Vojin 224 Sirotković, Jakov 15 Sirovec, S. 223 Skirbeck, Gunnar 225 Skjovheim, H. 225 Skledar, Nikola 223 Sohn-Rettel, Alfred 225 Sokolović, Džemal 224 Sokrat 190 Solar, Milivoj 223 Solženjicin, Aleksandar 207 Sommerville, John 225 Sos, Vilmos 225 Spinella, Mario 225 S ršen ,Ivo 121 Staljin, Josip Visarionovič Džugašvili 9, 43, 161, 204-207 Stojanovici, Dragan 225 Stojanović, Svetozar 67, 97, 101, 104, 107, 224 Stošić, Dušan 224 Strinka, Julius 67, 224 Supek, Ivan 70, 72-80, 117, 179 Supek, Rudi 6, 14, 15, 19, 22, 33, 40, 52, 67, 68, 70, 72, 73, 75, 78, 97, 100, 105, 106, 118, 178, 179, 194, 195, 216-218, 223, 242
273
Sutlić, Vanja 15, 21, 22, 73, 113, 114, 117, 120, 122, 148, 223 Sutlić, Vanja (junior) 113
Šarčević, Abdulah 67, 98, 224 Šegedin, Petar 53, 54, 75 Šešelj, Vojislav 101 Šidak, Jaroslav 69 Šovagović, Fabijan 113 Špiljak, Š tefa 25 Šušak, Gojko 161, 166, 200 Šušnjić, Đuro 224 Šuvar, Stipe 16, 178 Švob, Goran 223
Tadić, Ljubomir 67, 72, 78, 98, 104, 107, 224 Tanović, A rif 224 Tedeschi, Em il 229 Tenorio, T. R. N u nez 225 T h eu nissen, M ichael 214 T hiers, Adolphe 195 Tito, Josip Broz 36, 38, 56, 62, 109, 147, 165, 174, 207, 245 Tkalčić, M arijan 10, 11 Tomac, Zdravko 166 Tomčić, Zlatko 252 Toqueville, A lexis de 130 Tordai, Zador 65, 225 Tripalo, M ika 25, 39, 74, 81-84, 89, 91, 118, 119, 121, 167, 169 Tripalo, Sm iljka 82, 83 Trocki, Lav 206 Tucker, Robert 225 Tuđm an, Franjo 53, 56, 69, 92, 94, 95, 130, 134, 145, 153, 156, 161166, 169, 199, 200, 201, 205 Tuđm an-K ošutić, N evenka 173
274
Udović, Stjepan 225 Urbančič, Ivan 224
Varga Ivan 65, 67, 225 Veljak, Lino 75, 178 Veselica, Marko 76, 89, 92, 115, 118-121 Vidaković, Zoran 224 Vidović, Žarko 224 Viola, Sandro 147 Vlahović, Veljko 62, 63 Volkmann-Schluck, Karl-Heinz 159, 225, 231 Vranicki, Predrag 6, 11, 22, 31, 54, 55, 66, 100, 138, 139, 223 Vranić, Šime 113, 121 Vrcan, Srđan 224 Vrdoljak, A ntun 124, 125 Vujić, A ntun 111, 144, 145, 260 Vukmanović, Svetozar (Tempo) 38
Wartoffsky, Marx 225 Weber, H erm an 225 Wetter, G ustav 223, 225 Wolandt, Gerd 214, 225, 235 Wolff, Kurt 67, 218, 225, 231, 241
Zadrović, Ante 11 Zaječaranović, Gligorije 224 Zalepugin, Saša 24 Zanardo, Aldo 67
Životić, Miladin 64, 67, 98, 100, 101,
224
Žubrinić, Dušan 223 Žvan, A ntun 82, 120, 181, 223
S adržaj
Zašto ovo pišem ?
5
Počeci moje javn e d jelatn osti Dolazak na Fakultet Osnivanje časopisa P ogledi (1 9 5 2 -1 9 5 4 ) Časopis N aše tem e
9 10 14 15
O snivanje časop isa P ra x is Uzbuna u vrhovima vlasti
17 36
»P raksisovska filozofija« - što je to?
41
O dnosi u redakciji
51 61
P redsjedništvo JU F -a seli u Zagreb
P ra x is i E n c yk lo p a ed ia m o d e rn a
71
G odina p u na događanja
81
Šverceri v la stito g živ o ta
85
»B eogradski praksisovci«
97
D vije krup ne grešk e P r a x is a
103
B urna 1968. godin a Sime Dodan i Marko Veselica na udbaškom zadatku Politikantska lakrdija nastavlja se
109 118
pred su cem za prekršaje O kupljanje » in telek tu aln ih snaga«
H rvatsk i n acio n a liza m
121
122 127
275
»Glavno je zvati se Ernest« Vrhunac nacionalističko-populističkog pokreta - 1971. Kakva je to sudbina? Prava bit »hrvatskog proljeća«
135 149 155 160
Praxis br. 3-4/1971. godine
167
Prisluškivanje i uhođenje
177
»Nacionalni nihilizam«?
183
U čemu je nacionalistička podvala?
197
Staljinizam contra socijalizam (komunizam)
205
Interview za reviju Spiegel
211
Korčulanska ljetna škola (1964-1974)
215 226 234 237
Djelatnost Škole i problemi u Odboru CIA gradi Kangrgi vilu na Korčuli Odjeci - ocjene - priznanja
Pripreme za konačnu partijsku zabranu Praxisa i Korčulanske ljetne škole
245
Mauthausen i Bleiburg
249
Praxis-filozofija - povijesno-utopijska anticipacija budućega
259
Bibliografija radova Milana Kangrge
267
Index
269
276
Razvoj i gušenje kritičke misli U knjizi filozofa Milana Kangrge nalazimo analitički prikaz i lično suedočanstvo razvoja kritičke misli - prvenstveno kroz višegodišnje delovanje časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole - a i kritiku gušenja te misli od strane staljinizma i nacionalizma. Kritici je posebno podvrgnuta uloga pripad nika sloja inteligencije, koje Kangrga naziva »švercerima vlastitog života«. Ova sintagma nameće poređenje s tehnikom skrivanja misli u totalitarnim sistemima - ketmanom - koju je razornoj kritici podvrgao slavni pesnik Ceslav Miloš ujoš slavnijoj knjizi Zarobljeni um. I dok ketman, uz svu pogubnost po ljudski um, ima i izvesne odlike elegantne veštine, švercovanje kod Kangrge izgleda brutalnije i pogubnije ne samo po ljudski um i kulturu, nego i po život ljudi. Kangrgina kritika hrvatskog nacionalizma, svojom otvorenošću i temeljitošću, podsticajna je i za istraživanje svakog nacionalizma i svih totalitarnih ideologija i sistema, kao i za prei spitivanje novije istorije, pre svega socijalne i kulturne. Iz recenzije
