Mato Lovrak-Devetorica hrabrih.pdf

1

MATO LOVRAK

2

DEVETORICA HRABRIH

Drugo izdanje

IZDAVAČKO KNJIŽARSKO PODUZEĆE

m l a d o s t

3

I Na zidnom kalendaru piše: 4. lipnja 1952. godine. Pod njim je stol za kojim doručkuje školski podvornik. Žena ga žurka: — Brže jedi! — Zašto? — Treba otvoriti vrata školske zgrade. — Rano je. — Kako rano! Zar ne čuješ žamor? To je za podvornika najbolja ura. — Došli su jedino đaci učitelja Matića. Sva sreća, da ovih dana završavaju četvrti razred pa ću ih se uskoro riješiti. — Što se uvijek ljutiš na tu djecu? — Dodijali su mi ranoranioci! Ne možeš bez njihove buke ni doručak pojesti. Da ne svršava škola za dva tjedna, ti bi nas dječaci dizali iz kreveta. — Vrijedna djeca. Žure u školu. — Pretjeruju. Više i nisu djeca nego kao neki starci. — Ja ne mislim tako. Dopadaju mi se. Nikada ne zaborave mene i tebe pozdraviti. — To im je dužnost! — A jesi li ti kao pučkoškolac pozdravljao podvornika! Nisi sigurno. — Nisam podvornika ni imao. U našem selu čistili smo školsku sobu mi. Đaci. Zajedno s učiteljicom. — Onda o Matićevim đacima nemoj tako; govoriti, kad je tvoje djetinjstvo bilo drukčije. Đaci učitelja Matića odlaze kući i ostavljaju ti razred čist, kao da odlaze iz kazališta. Ti u njihovoj sobi zamahneš devet puta metlom i već si gotov. Trideset lončića je na prozorima njihove školske sobe. Čitavo proljeće cvate u njima cvijeće. Kad čistiš u toj sobi, svaki put fućkaš i pjevaš. — Jedino njihove zidne novine rado čitam. — I još nešto . . . Svaki dan im govoriš, kako na velikog ploči sa zanimanjem promatraš slike i čitaš rečenice. Najčišći je razred, a u njemu najdulje ostaješ s metlom. — Ostavljaju na ploči mnogo računa. To su velika dijeljenja pa ja pregledavam, jesu li bez pogreške izračunali. — Zašto to radiš samo u toj sobi?

4

— Brojke na ploči lijepo su napisane. Povelike, okrugle. Svaka brojka — mala slika, pa, eto, tebi ću priznati, zanima me. Privlači. — Hvališ tu djecu, a ne voliš ih. To ne mogu razumjeti. — Kažem ti, pretjeruju! Prerano dolaze u školu. Smetaju. Vrlo su živi. Ne kažem da su zli, nego, živčana su ta djeca. — Previše su zaposleni. U razredu ih čeka mnogo dužnosti koje samostalno obavljaju. Pregledavaju sami domaće zadaće. Čistoću. I urednost svojih drugova. U tom razredu se ne može i ne smije zakasniti, pa zar je čudo, što znadu ponekad biti i nestrpljivi te udaraju po vratima. Zovu te. Viču. I mole da ih ranije pustiš u razred. Da svrše neke hitne poslove. A ne da po sobi prave »rajtšul«. Treba to razumjeti. Poštuj tu djecu! Pomaži im! — Ha! Da ih poštujem! Pa to oni sami od mene traže! Mole me, da se ne ljutim. Da budem strpljiv i dobar. Da se potrudim do njihovog učitelja na neki razgovor. I tako, slično, svaki me dan nešto mole. Mole. I mole! Kakvi su to dječaci! Ako dječak nije mali magarčić s kopitom, da se izrita, onda je on nekakvo čudo a ne dijete! — Ha! Ha! Ha! Moram se ljutiti i ujedno mi je i smiješno. Koliko i koliko puta bi ti meni znao reći kad si došao poslije velikog odmora: »Dolje na dvorištu ritaju se i Matićevi đaci kao mali magarčići s kopitima.« — Mlagarčići referiraju. Kritiziraju. Diskutiraju. Pretjeruju! — Aha, sada mi se otkriva nešto novo. Ti si zavidan. — Kome? — Toj djeci! — Što ti pada na pamet, ženo? — Sjećam se, jednom si se čudom čudio, kako ti je neki Mirko ispričao prije škole dolje na dvorištu nešto zanimljivo iz povijesti. — To znadu i drugi đaci. — Pa ipak te proganjaju samo Matićevi. — Ili ja njih. — Ha! Odao si se! Rekao si ovo zlurado. Sad mi je jasno. Dječaci su obrazovaniji od tebe i to te smeta. — Pretjeruju. Nemili su radi toga. — A čudiš se njihovom znanju! Diviš im se u duši, a ne voliš ih. Tko bi mislio da ćeš tako tvrda srca biti prema tim dječacima kojima bi otac mogao biti! — Što si tu stvar toliko razvukla! Propovijedaš mi. Čitaš romane! — Ne bi bilo od štete da uzmeš i ti u slobodno vrijeme kakvu

5

knjigu. — Uzeo sam ovu službu da čistim zgradu. — Ovdje barem nije sramota čitati. Ovo je škola. — Nisam đak, da hodam po njoj s knjigom, nego sam podvornik s metlom u ruci. — Dobro bi bilo, da pročitaš zemljopis i prirodopis, iz kojih uče djeca četvrtog razreda. Da te ne nadmudre. — Ženo! Pa, ti ćeš me još ostaviti u »reštu«! — Onda ti se ne bi dogodilo da ti Mitićev đak s terase škole pokazuje u daljini Zrinjsku goru koja se vidi odavde od nas. — Ženo!Ti ćeš me još potjerati u kut na klečanje! — Onda ti se neće dogoditi da te Matićev đak na terasi upućuje kako se bilježe znaci na njihovoj meteorološkoj stanici. Đak govori tebi plus i minus, a ti zinuo u dijete kao tele u nova vrata! . . . — Ženo, jesam li ja došao ovamo u nauk, ili školu metlom čistiti? — Došli smo metlom raditi ti i ja. Samo ja Matićeve đake ne mrzim. Nisam jalna djeci. Obrazovani su. Znadu više u naukama od mene. Kulturni su, kako se to danas učeno kaže. Znadu se ljepše ponašati od mene i od tebe. Nova vremena. Novi učitelji. Takva i djeca! — Dosta je, ženo, tvojih propovijedi jutros! Pa, jesam li kojeg Matićevog đaka ubio? Po tvojim riječima ispadam krvnik! Sunce mu žarko ljubim ! ! ! Podvornik udari šakom po stolu. Tako on ljubi žarko sunce. Ustane kao da će otići. U taj čas po staklu zakuca sitni dječji prst. Podvornik priđe prozom. Ispod njega đak Matićev. Izdere se na njega podvornik: — Što trebaš?! — Molim vas, pustite me iznimno samog prije reda u razred. Nosim cvijeće. Trebalo bi ga odmah staviti na stol u čašu. Povenut će. Vrućina je danas. Podvornik oponaša Zvonka: — Vidi velikog glumca, taj umije cvrkutati. Presvijetli, prepoštovani, prejasni, uvaženi, obljubljeni, mili i najdraži gospodine podvorniče! Umoljavam vas najljepše i najsrdačnije, da budete ljubazni i da se potrudite do vrata. . . Uh! Cirkusant! . . . Sunce mu žarko ljubim! Udari on nogom o pod. Tako on ljubi žarko sunce. U isto vrijeme

6

Zvonko pristojno, kratko kucne i drugi put po staklu. Žena podvornikova ne može sakriti suze u očima. Muž joj odlazi s prozora i traži ključeve: — Zašto plačeš? Što sam ti učinio? — Ništa, ništa! Već je sve u redu. Nemoj biti grub s ovim dječakom. To je Zvonko. Glumac u dječjem kazalištu. Svaki mjesec donosi cvijeće za stol. Dječak, magarčić s kopitom, ali dobra duša. Odlazi podvornik sa svežnjem od pedeset ključeva. Kako li samo znade, koji ključ pristaje u koju bravu! Ne treba ni da u njih pogleda! Po opipu pogodi u mraku, kojeg će turnuti u bravu upraviteljeve kancelarije, kojeg u bravu zbornice i tako redom. Svi đaci sa čežnjom pogledavaju na teški svežanj ključeva. Naročito Matićevi. Oni su živčani. Bučni. Podrugljivi. Milan je jednom na dvorištu duhovito dobacio, da podvornik ima za ključeve naročito razvijen opip. Kao lisica njuh i sluh, dobacili su drugi i nasmijali se. Prepametni đaci pa onda umiju dobacivati i podrugivati se. To podvornika smeta i zato on s njima i vodi borbu. Onom prilikom, kad su primjedbe pale, on bi ih najradije čvrknuo svežnjem ključeva po mudrim i brbljavim tikvama, ali ne učini tako! Ne zato, što se on ne bi usudio u ova vremena, kad se brani djecu udarati, nego nešto je drugo po srijedi. Onaj prvi dječak daje mu izvještaje o važnim nogometnim utakmicama. Ovaj drugi vodi na terasi meteorološku stanicu. Upisuje plus i minus. I pogodi temperaturu. Takva je i u novinama zabilježena. Radi svega toga, proguta podvornik mnogo. Tješi se, da će oni ipak jedanput radi svoje pretjeranosti i premudrosti propisno nadrljati. Ne od njega. Od nekog drugog. Pa ne dive se Matićevi đaci samo njegovom razvijenom opipu. Priznaju oni njemu vještinu, kojom njegova ruka sjekirom siječe i čekićem zabija duge čavle u drvo i zid. Zavide mu na toj vještini. Eh, samo još da to umiju i da to mogu, onda bi uobrazili, kako su svezmalice i da je čitav svijet njihov! ... Ti se mali jedanaestogodišnji balavci, Matićevi đaci, dive jakoj podvornikovoj šakikao da je od čelika. A mišice ne treba ni napinjati. Same su od sebe prenapete. Šake gvozdene, a ruke kremen mišice ima još od djetinjstva, kad je na selu s ocem kosio sijeno i žito; u šumi nosio i cijepao stabla, a poslije kao mladić vadio ugljen u rudniku. Eh, da je njima, premudrima, šaka od čelika i mišice od kremena, tada oni ne bi trebali ključeva. Snagom bi provalili u školsku zgradu, a on, podvornik, morao bi pobjeći natrag u jamu rudnika...

7

Tako razmišlja podvornik silazeći stepenicama... No ovako, Matićevi đaci su sile u glavi, ali u rukama nemaju snage. Balava dječica. A ovaj, kome ide sada otvoriti vrata, pogotovu je takav... Podvornik otključa i odškrine. Zvonko se uvuče u hodnik: — Dobro jutro!. .. Oprostite što sam vas digao od doručka. Penje se podvornik sa Zvonkom stepenicama i pita: — Odakle ti cvijeće? — Kupio sam ga jutros na trgu. Ustao sam rano jer sam morao s mamom na tržnicu. Kupovali smo povrće da pošaljemo teti na selo. — Zar na selo šaljete povrće? — Da. Suša je sve upropastila. Teta nam piše, da u njezinom vrtu koji je u selu najveći i najljepši, iz kojeg je nama slala u grad svakakvog povrća, ove godine nema ništa. Sve se posušilo kao da je izgorjelo. Zalijevanje kantom nije moglo vrt spasiti. Sad se mi tetki odužujemo. Šaljemo joj salatu kod vrtlara kupljenu, da ne jedu krumpirovu i onu od starog graha. To je zimska hrana... Kad smo uzimali zelenje, opazi mama cvijeće i kupi ovu kiticu, da odnesem učitelju na stol. — Ti voliš učitelja Matića. — Slažemo se. Dobri smo prijatelji. — Ali za koji dan ćeš se s prijateljem rastati. — Da. Bit će mi teško. Četiri godine sam njegov đak. U prvom razredu učio me sjediti u klupi. I brisati se džepnom maramicom. A danas? Koliko toga znademo! — Puknut će vam glava od pameti na ovoj vrućini! — Vi ste šaljivčina. Kao i moj tata, kad je dobre volje... Spomenuli ste vrućinu, a znate li, da će se vrijeme preokrenuti? — Kada? — Za nekoliko dana. — Odakle ti to znaš? — Takav je meteorološki izvještaj. Približuje se hladni val od Skandinavskih zemalja pa će sukob hladnog i toplog uzduha stvoriti kišu. Ej, ne postaje li sada i ovaj dječak šaljivčina? I veći od njega, podvornika! . . . Prekine premudrog Zvonka zvoncanjem ključeva... I, gleda dječak, veliki glumac, učeni meteorolog i tako dalje, ovaj neobični svežanj. Ha? Zna Zvonko i to da podvornik može opipom prepoznati ključ od brave njihovog razreda... A ta gvozdena ruka! Pa te mišičave ruke!..

8

Zahvaljuje Zvonko podvorniku što ga je prije reda pustio u zgradu. Još mu veli i to da će se učitelj veseliti cvijeću. To će biti sigurno posljednje u čaši na njegovom stolu ove školske godine. Kitica cvijeća na rastanku!... Zvonko ne zaboravlja podvorniku reći i to da će danas njihov učitelj imati u školi vrlo zanimljivo i napeto prijepodne. Saznaje podvornik od Zvonka da će biti svakakvih novosti. Rusvaja. I fantazija. Ohoho!.. Šteta je što podvornik neće moći to doživjeti! Nikako se ne može udesiti da i on bude prisutan. Mlakar nije pristojno, on, balavac mali, njemu, podvorniku ipak preporučuje neka malo prisluškuje iza vrata. I opet podvornikova kremen mišica diže gvozdenu šaku sa dobro razvijenim opipom, a u njoj svežanj od pedeset ključeva. I dobro je to sredstvo, jer Zvonko zadivljeno gleda. Ušuti. Neka! Što se sve ne usuđuje ovaj mali! Kakvi savjeti! Kakvo povjerenje! Zar je i on, podvornik, Matićev balavi đak? Zar su njih dvojica, podvornik i Zvonko zajedno guske pasli? Vrati se on u svoj stan i nađe ženu bez suza. Pere lončiće od doručka i pjevucka. Zadovoljan je i on pa žmigne ženi jednim okom. Pozna ona taj znak. Briše ruke i vadi iz ormarića dvije cigarete. On se buni — tobože, pa, za doručak dobiva samo jednu! Skupe su. Treba manje pušiti radi štednje. I zdravlja radi. Ionako se sav osušio zbog pušenja! . . . Da, ona to sve zna, ali danas mu iznimno daje dvije. Za izmirenje. Sretan je. Zaboravlja se pa izbrblja: — Doći će promjena vremena. Za nekoliko dana. Predstoji sukob Skandinavskih i naših zemalja... — Rat?!!! — Kakav rat, ženo! Ma, kiša! Kiša, kad se sukobe hladne i tople struje... — Odakle to znaš? — E, kako da kažem, tako javlja meteorološki izvještaj... — Gdje si ga čuo? — E, pa ovaj, znaš da su moje kosti najbolja meteorološka stanica. Trgaju me jutros nešto opasno. Upropastio sam ih u rudniku. Pa barem neka budu od nekakve koristi. Da proriču kišu ... A, znadeš li, ženo, kad je meni u školi najljepše? — Da čujem! — Kad u njoj nema đaka. Bit će to uskoro. Dolaze veliki praznici.

9

II Do pola osam skupilo se u školskom dvorištu nekoliko stotina đaka. Među njima poznaju se Matićevi. Kosa im je upravo udizana. Sandale na nogama osvjetlane, a oni koji su bosi, opranih su nogu. Pretjeruju u čistoći i urednosti, kako bi podvornik rekao, najviše zato, što ih u školskoj sobi ne pregledava učitelj već dežurni higijeničar, njihov drug. Taj posao obavlja obično najmlađi i najmanji u razredu, po imenu Stanko — slavni! Majka ga prokrijumčarila u prvi razred bez dokumenata s pet godina starosti! I nije ga trebalo staviti u kakav topli inkubator da se duševno razvija. Prolazio je kroz sve bure i oluje školskog života sretno i postao đak s ocjenom odličan! Upravo nevjerojatno, a mora stalno sjediti u prvoj klupi. Jedva mu glava strši iznad nje. Tjelesno je takav da bi ga trebalo smjestiti u prvi razred, ali duševno je sila! Ima samo jednu manu. Veliku! Gnjavi. Vidi svaku pogrešku u rečenici, na ploči napisanoj. Na njegovo zanovijetanje moraš i ostatak u dijeljenju dijeliti dalje, jer veli on, kad poznamo desetinske razlomke, dijeliš ostatke do milijuntina, ako ti se hoće. Takav je on! Stalno viče i ispravlja. Zanovijetalo i svrdlo! Gori od učitelja; jer on bi još i previdio kome zarez, ali Stanko ne dopušta. Viče: »A gdje ti je točka iza skraćene riječi?« I, što može đak, negouzima iznova kredu u ruke, pogleda učitelja, a ovaj nadigne rame, kao da hoće reći, e, pa što ćemo, kad u prvoj klupi sjedi svrdlo, ne preostaje nam drugo, nego se pokoriti i pisati točku. Učitelj je dobar čovjek. Bolji od Stanka. On bi kojeg tog pustio s lakšim rezultatom; mogao bi kod dijeljenja ostaviti na ploči nepodijeljen ostatak kad ne bi bilo Stanka u prvoj klupi koji puca kao iz puške: »A ostatak?!!!« Eto, ne možeš se sakriti ni pobjeći ispred njega. Onda takav čovjek pregledava i čistoću kao higijeničar. Pregled njegov predugo traje, jer je cjepidlaka. Samo što ne nosi mikroskop, kojim bi pronašao kakvu crnu mrvičicu pod noktom! A kosa? Ta mora biti ulizana te ni jedna vlas ne smije odvojeno da strši. Pa nećemo valjda kosu mazati uljem, mašću ili mirisavim briljantinom! Za to je najjednostavnije, ošišati je do gola, a sve radi Stanka, higijeničara cjepidlake!... Istina jest, priznati se mora, kad Stanko ne pregledava, obrastu đaci u nokte, orati bi mogli, pa se Stanka mora opet natrag na tu dužnost postaviti. Tada kao hurikan prohuje škare po glavama. Škarice po noktima. Prostiji sapuni po nogama. Finiji, mirišljivi po vratu i licu. Peru se košulje naveliko. Često...

10

Kad je Stanko takav, on nema dosta vremena u razredu prije učenja da pregleda čistoću, već dolazi prvi u školu pa to obavi na dvorištu. Matićevi đaci moraju na pregled, a još bi dvorištem potrčali. Još bi se malo porazgovorili. Trgovali nečim. I tako. Stanko stoji na istaknutom mjestu dvorišta, da upadne u oči. Ako ga netko ne vidi ili neće da vidi, dođe »brdo Muhamedu«, stane pred druga i veli: »Pokaži nokte!« Oh, čemu ti nokti? Stvoreni su zato, jedino zato, da ih Stanko pregledava! Ima đaka kojima to pregledavanje dodija pa izmiču. Skrivaju se. Ali čekaj, druže, kad se razvije higijeničarev izvještaj učitelju u razredu! Izvješćuje Stanko, kako se taj i taj nije dao pregledati. Kako? Nije se dao?! To nije istina! On Stanka nije vidio na dvorištu. Zašto ne dolazi ranije u školu ili u najgorem slučaju, zašto nije higijeničara potražio? Ne, ne, sve je to izvlačenje! Stanko točno opisuje u sitnice, kako se ovaj drug skrivao iza stupova, za stablom drveta, a sve to tako dobro oponaša i glumi, da mu moraš vjerovati. Taj njegov izvještaj učitelju gori je od pregleda. Radije će ubuduće potražiti Stanka i dati se pregledati, pa makar ga i nečistim pronašao!... Bilo bi kako tako, kad bi bio samo jedan pregledavač. Razred učitelja Matića ima još nekoliko gnjavatora. Đaci se moraju brinuti, da im pregledavač njihove radne skupine vidi domaću zadaću. Pa da je samo pogledaju, ali oni kontroliraju u svakom računskom zadatku rezultat. Nije dosta kod kuće zadaću napisati, nego mora biti dobro napisana. Badava ti dokazuješ i svađaš se, jer pregledavač daje izvještaj učitelju u razredu. Kaže: »Pregledao sam danas mojih osam zadaća i zadovoljan sam. Drugovi izračunavaju svakim danom sve točnije. Pismene sastavke pišu čišće. Urednije. I zanimljivije. Pročitajte, druže učitelju, Markov sastavak! Napisao ga je tako lijepo da bi čovjek zaplakao. Jedino Brankova zadaća ne valja. Računski svi zadaci imaju krivi količnik. On meni silom hoće dokazati, da je njegovo dobro. I svađa se sa mnom. Govori, da ga ne volim; da mu nisam prijatelj. Pokušava me podmititi žiletom za brijanje, to jest za šiljenje olovke, a ja samo gubim vrijeme.« Sačuvaj nas, Durmitore, ovakvog izvještaja! Od koga su se ti pregleđavači samo naučili ovako učeno izvještavati? Gubi vrijeme! Phi!... Učitelj je dobar čovjek. Da on ima vremena, bio bi bolji i kao higijeničar i kao pregledavač zadaća. Blag je i uviđavan. I ne drži ovakve izvještaje i nemile propovijedi. Ali, još to nije sve! Ima jedan drug, koji valjda i spava u školskom dvorištu. Dočeka svakog druga, kad stigne i opominje ga: »Ne

11

zaboravi donijeti sastavak za posljednje zidne novine ove školske godine! Sadržaj je ovakav: Rastanak s osnovnom školom. Piši sam kod kuće što ti srce kaže. Učitelj će odbaciti radove koje budu sastavili roditelji. Ne zaboravi! Sutra je posljednji dan! Hej, drugovi! Zidne novine — sutra posljednji dam!!!« Još jedam đak iz Matićevog razreda viče dvorištem i nateže drugove za ruke, za košulje i kapute: »Preksutra, u četvrtak vraćajte knjige u našu razrednu knjižnicu! Ako ih i niste pročitali. Imamo dvjesto knjiga. Velik je to posao pokupiti ih i razdijeliti svima na poklon prema tome, koliko je tko od nas dao novaca za knjižnicu! Čuj me i počuj narode! Preksutra vratiti knjige u razrednu knjižnicu!!! Nitko se neće moći izgovarati da nije čuo.« Đak po imenu Mladen, ima isto nešto važno da drugovima zavikne: »Hej! Hej! Čujete li me? Slušate li? Danas je utorak! Jeste li zaboravili na to?« — Što imamo u utorak? — Čitat će se zlatni notes! Hu! To je bomba, koja razbija pregled čistoće i zadaća. Trče kući mnogi đaci pa i neki pregledavač domaćih zadaća. Danas trči kući i higijeničar. Ahaha, tabanja on ulicom, da se sve praši. Dovikuju mu oni koji su donijeli zlatne notese: — Vrati se natrag! Nećeš dospjeti pregledati, da li smo čisti! Tebi će učitelj oprostiti! — Ne! Ne! Danas, baš danas moram donijeti svoj zlatni notes! Uh, kako sam ga mogao zaboraviti! Pregledat ću vam nokte na malom i velikom odmoru!! Ovakav metež bio je tog dana ujutro prije škole među đacima učitelja Matića. Slično se zbiva gotovo svakog dana prije škole. Čini se kao da su ti dječaci zločesti. Ljut je na njih podvornik. Ne vole ih ni dežurne učiteljice. Zato je učitelj Matić zapovjedio svojim đacima, da njega čekaju u dvorištu svaki dan, pa makar i zakasni. On želi da ih vodi u razred. Jedino on može vladati sa svojim đacima. Tako se govori u školi. Dežurna učiteljica dolazi i zviždaljkom poziva đake svih razreda, da stanu u suterenu u red dva i dva po razredima. Koliko djece! Koliko đaka! Koliko redova i razreda! Kao mravi mile dvorištem. Sporo, teško se slažu dva i dva. Matićevih đaka je malo. Mnogo ih je otrčalo po zlatne notese. Ova

12

šaka njegovih đaka pravi veći žamor nego stotine onih drugih u redovima. Još se prepiru radi domaćih zadaća... Dežurna učiteljica daje podvorniku znak. On otvara vrata i pušta redove u školsku zgradu. Svi su otišli osim Matićevog razreda. Nastala je ugodna tišina u dvorištu pa su Matićevi đaci prema tome utišali glasove i razgovaraju pametno. Ozbiljno. Kao stari ljudi. I žale se. Pregledi zadaća i čistoće oduzimaju im vrijeme, a oni, sirotani, imaju i svojih ličnih poslova i briga. Nikada ne dospiju porazgovoriti se s drugovima. Ni urediti kakvu svoju pustolovinu. Može se dobro primijetiti, kako Milan povjerljivo, tajno, po skrivečki okuplja skupinu drugova radi neke stvari. Kad to Milan čini, onda se ne radi o sitnici. To nije mačji kašalj. Mora biti nešto važno. Tajno. Pustolovno. On čita i dobre knjige, ali voli i one, koje učitelj ne priznaje. Milan lista po kriminalnim i drugim pustolovnim knjigama. Zna sve. Može sve, a sportaš! Kakav je tek sportaš! Toliko zna, toliko se razumije, da bi o sportu mogao biti novinski dopisnik ili spiker na radiju, koji daje izvještaj s utakmica. Što to Milan danas ujutro obilazi drugove? I to samo neke. Izabrane. Povjerljive. Šapće im upravo u uho neke tajne. Što Milan snuje?!.. Vidi se, nezadovoljan je. Nema nekih. Nisu došli u školu ili su pobjegli po zlatne notese, a ova njegova tajna vrednija je od svega u školi, pa i od zlatnih zrnaca u notesu!... Najednom od srca vrisne: — Jurica! Jurica, dragi! Trči Milan prema dvorišnim vratima. Jedna majka ugurava bicikl, na kojem sjedi đak Jurica. Svaki dan vozi ona svog sina u školu i dolazi po njega. Dječak joj je sav u gvožđe i remenje sapet. To je proteza, bez koje on ne bi mogao sjediti ni stajati. Veliku je nesreću Jurica doživio, kad je bio maljucan, devet mjeseci star. Obolio je od dječje paralize. Bolest mu ubila mišičje. Majka se nada, da će joj sin ozdraviti, kad postane momak. Tako joj govore neki liječnici. Mora nesretna majka strpljivo čekati taj dan. Dotle svog sina umiva. Oblači. Liježe u krevet. Vozi ga biciklom u školu. A on je pametan. Sva mu životna snaga u glavu ušla. A što je neobično, Jurica nije ogorčen. Dobra je duša, pa Mlilan, vođa i sportaš, računa i s Juricom za svoju tajnu pustolovinu. Trči prama biciklu, nakloni se majci i pruža ruku Jurici. Šapće mu živo, vatreno, a Jurica samo sluša i zamišljen je. — Vidjet ćemo — reče napokon.

13

— Dobro — kazao je Milam. — Razmisli, pa mi kaži. Ne moguzamisliti ništa bez tebe, dragog našeg Jurice, najboljeg đaka u razredu! Jurica mu se zadovoljno smješka, a majka njegova isto tako. Upravo zahvalno, jer ovaj, njoj lijepi, kao jabuka rumeni i zdrav dječak, svaki dan osvježava i hrabri njezinog nesretnog dječaka. U njegovom društvu Jurica jača i ozdravljuje. Zato ona namigne Milanu: — Ako do mene stoji, i ja ću sigurno pristati, da se Jurica pridruži! — Hvala! — reče Milan učtivo i toplo i opet se Juričinoj majcinakloni. Takav je on. Nenadmašiv, a živ i preživ!... Kad je majka unijela Juricu na rukama u zgradu, svi načas zanijeme. Milan, kao da je izgubio svoje rumenilo, ali se trgne i pozove drugove k sebi, da im priča o vrlo zanimljivoj sportskoj novosti. O tom, koji sportaši i zašto upravo oni ulaze u reprezentaciju nogometne ekipe, koja će se boriti za zlatnu medalju na Olimpijadi u glavnom gradu Finske,u Helsinkiju. Skupljaju se svi đaci oko njega. On je u sredini. Daje sportski izvještaj, ali kako znalački! Kako stručno! Drugovi ga slušaju kao očarani. Podvornik se isto privuče k njima. Zapali drugu cigaretu i sluša. Ovako ih nađe učitelj Matić pa zavikne: — U red molim! Slažu se oni brzo dva i dva, a učitelj će Milanu: — Ti opet o nogometu? Neizlječivo bolestan! — Ima nade u ozdravljenje, druže učitelju! Čitat ćete danas nešto o tom. — Milo mi je. .. A što vas je jutros tako malo? — Otrčali su kući po zlatne notese! — A tako?! Bit će radi toga prvi sat nereda. Zakašnjavanja. No, što se može!... Idemo u razred. III Učitelj Matić stoji na otvorenim vratima. Pušta svoje đake u školsku sobu. Nakloni se Juričinoj majci. Ona toplo otpozdravi. Zahvalna je učitelju. Pribavio je 0n za njezinog Juricu mali stolić i stolicu. U pravoj školskoj klupi bilo bi Jurici radi proteze naporno sjediti. Uz njega sjedi još jedan zdravi đak. Isto na stolcu. Ugodnije je tako, nego u klupi. Znade to ovaj drugi, zdravi dečko cijeniti, pa mu

14

nikada nije teško podmetnuti Jurici svoje rame, da se nasloni. Odmori. A tko i neće Jurici ljubav učiniti! Ta, daobi mu čovjek i krvi svoje! Đak je tako dobar, kakav sigurno nikada nije postojao, otkako je ove škole. Jurica ne može hodati sam. Koraca onda, kad ga netko drži ispod ruke. Čvrst. Pouzdan. Da baš i hoće, on se ne može nikome zamjeriti. Ali ne, kad bi on i zdrav bio, ne bi se nikom zamjerio. Takav je on dječak. Nema uzaludno i srce i dušu. Kad ih ima, neka se bogato osjete. A to i jest tako pa ga nikada ne vidite usamljena. Stalno ima društvo oko sebe. Ne poziva ih on, iz bojazni da bi ih gnjavio, jer oni su zdravi pa vole trčati. Igrati se za vrijeme odmora. Majka mu dolazi i na odmor u školu. Jurica ne može bez tuđe pomoći nikuda. Pa i nju su drugovi zavoljeli. Razgovaraju s njom. Daju joj izvještaje o žalosnim i smiješnim doživljajima iz njihovog školskog života. Ona ih sluša. Smješka im se. Prijateljica je njihova. Pomiluje po licu jednog pa drugog. Ovog pa onog. Srce joj se kida od bola. Svi su oni oko Jurice čvrsti. Lijepi. Rumeni. Živi. Brbljavi. Milana, njega se nagledati i nauživati ne može do sita. Prati ga pogledom po razredu i plače u sebi. Bez suza. Da, upravo tako temeljit bio je i njezin Jurica do devet mjeseci. Ima ga još i danas pred očima, kako skakuće po dječjoj postelji držeći se za okvire. Rumen. Pun. Čvrst. A onda? Jedno veče temperatura i ništa drugo. A poslije nje? Njezin maljucni Jurica ne staje na noge. Ne diže ruke. Oslabio. Preobrazio se. Nije više ono dijete. Ostale mu samo oči. I, tako sve do danas. Prošlo je deset godina! . . . Milan baca svoje stvari u klupu i trči Jurici u društvo prije početka škole. Danas ima osobiti zadatak i povjerljiv, tajni razgovor s Juricom i njegovom majkom . . . Uspjelo mu je razjuriti druge dječake, da ostane s njima nasamo. Vidi se, govori vatreno Jurici i njegovoj majci, maše i previše rukama. Pomaže svim, čim bi se moglo pomoći, a najviše plavim očima. Traži. Moli. Zaklinje. Vidi se, Jurica pristaje, ali gleda majku. Ona ne može odmah dati svoju privolu. Traži rok za razmišljanje do velikog odmora. Pitat će i tatu kod kuće. Milan je zamišljen. Oči mu nekud blude. Takav je. Drži, da je uvijek sve najbolje, što on zamisli pa ako to ljudi odmah ne prihvate, plamen mu se u očima gasi. Lice mu postaje tužno. Tužnije nego onom, kome su sve lađe na dno mora potonule. Ipak radi Jurice mora pričekati na odgovor. Sad još ima nagovoriti Stanka, higijeničara i onda bi imao sve one, koje je htio okupiti za svoju pustolovinu. Kad je učitelj ostao sam s đacima, rekao je Zvonku: — Hvala na ružama. Lijepo mirišu... Mora da si ih skupo platio na ovoj suši. Već

15

sam vam toliko puta rekao, da možete bez novaca cvijećem uljepšavati našu školsku sobu. Puno je polje ivančica, no bojim se, da vi radije tumarate gradskim ulicama, nego da odete u prirodu. U zelenilo. U ljepše. Zdravije. Netko se sjeti događaja iz prvog razreda: — Druže učitelju, sjećate li se u prvom razredu druga Pazmana? Stalno je govorio da će donijeti cvijeće onda, kad ga mama njegova u kazalištu dobije. — Da, sjećam se. I donio je jednog jutra bijele karamfile. Mama je pjevala prvi put jednu ulogu na premijeri nove opere i primila je cvijeće, a mali Pazman odvojio polovicu i donio u školu. Đak po imenu Brajer, primijeti: — Šteta je, što se mama Pazmanova odselila i njezin sin ostavio našu školu. Isplatilo bi se da je ostao s nama. Njegova mama je operna pjevačica. Mi bismo je zamolili, da priredi koncert u korist naše škole. Ovo o Pazmanu je đake sjetilo raznih drugih zanimljivih događaja iz prvog razreda kad su došli črbavi u školu, oni, mali klinci. Edo je nosio u školu za odmor velike palačinke. Darko je prvi dan škole u devet sati -udario šakom po klupi i kriknuo: »Je, pa što je to?! Kad ćemo kući?! Već je podne! Treba ići na ručak!« Učitelj se smješka. Rado sluša ove pričice iz »davnih vremena«, kad su njegovi đaci pred četiri godine išli u prvi razred. No, mora prekinuti njihova čavrljanja. Uspomene. Sjećanja. — Radi nereda, kojeg ćemo imati prvi sat, posao ćemo urediti ovako. Izvadite bilježnice! Opišite kakav svoj doživljaj! Za vrijeme pisanja čitat ću vaše zlatne notese. Tako je i bilo. Nije išlo lako. Đaci su već izrađeni. Umorni. Dosta im je škole. Vani toplo. Za kupanje. Na trgu se prodaju trešnje i jagode. U slastičarnicama proizvodi se sladoled naveliko. A trešanja su dječaci vječno gladni. Za slobodom vječno žedni. Danju. Noću. Ljeti i zimi. Osim toga rasklimali su se jutros u dvorištu. I tako, moglo je proći petnaest minuta, još im za opisivanje nikakav doživljaj nije pao na pamet. Još ni crte ne povukoše olovkom. Učitelj to vidi. Pita: — Jurice, koliko imaš napisanog? — Oko osam rečenica. Ovo je bio poticaj. Prvi zapne Milan. Za njim njegovi tajni drugovi. Olovke šušte. Inače je mir. Prekidaju ga samo oni, koji od kuće donose zlatne notese. No to ipak ne uzdrma rezred. Radi se. Piše.

16

Učitelj pregledava za stolom notese. Imaju ime zlatni, ali su obični. Papirnati. Zlatom su nazvali ono, što u njima sabiru. Zlatna su zrnca dobra i lijepa djela, koja učine i zabilježe u svoj mali dnevnik. Bučni udarac u vrata. Kao da ga je olujni vjetar bacio, Stanko uđe znojan, prašan i raščupan. Slavni higijeničar ovog razreda! I to još nije sve. Uzbuđeni Stanko zaboravio pozdraviti i zatvoriti vrata. Trči učiteljevom stolu i baca notes: — Pogledajte, zašto sam trčao po njega. Dečki su mi prigovarali, da im neće biti čistoća danas pregledana. U razredu žamor, smijeh i dobacivanje: »O, vrlo važno!« »Svijet će propasti, ako jedan dan ne pregledaš tuđe nokte!« »A, pogledaj samo sebe! Danas ti treba zabraniti pregledavanje. Izgledaš kao pokisla kokoš!« »Kao da te je krava žvakala!« »Pravi Janko-raščupanko!« Učitelj udari ravnalom po stolu. Tek tada se smire. Stanko stoji kod stola. Znojan, prašan i razbarušen kao kakav trkač u natjecanju koji čeka da mu se održi govor. Da primi lovorov vijenac ili srebrni pehar.. Gleda pobjedonosno drugove, a oni, mora se priznati, zinuli, kako da kažem, ne samo ustima, već ušima i očima. Očekuju da im učitelj saopći, u čemu je stvar. Ali on će ovako: — Stanko, idi na mjesto. O tvom notesu razgovarat ćemo četvrti sat. Dotle, ako je ikako moguće, zadrži tajnu. Ti si, zaista, i meni i drugovima priredio danas veliko iznenađenje. Tajni drugovi očima pitaju Milana, znade li on nešto o notesu higijeničara Stanka. Milan im odmiguje da ne zna. Umiruje ih rukama, neka sjednu i nastave pisanjem svog doživljaja, ali, kad on poduzme pustolovni pothvat sa svojom sedmoricom hrabrih i mudrih drugova, o tome bi trebalo pisati zadaću. Pripovijest. Roman za njihovu razrednu knjižnicu i sve knjižnice u domovini! Roman će biti preveden na strane jezike. Čitat će ga u inozemstvu. Potajno ispod klupe. Za vrijeme matematike đaci u Parizu. Naravno, na svom, francuskom jeziku. Đaci u Londonu. Na engleskom jeziku. U New Delhiju na indijskom ... U novinama bi trebalo da njihov pothvat bude opisan crtežima pa da ga djeca čitaju u nastavcima kao strip roman. Čitali bi ga na ulici. Na trgu. U tramvaju... Samo jedno još muči Milana. Nije siguran, hoće li Juričini roditelji pristati. Milan bi trebao za svoju pustolovinu najpametniju glavu razreda. A proteza? Ona ne smeta, ako su drugi dečki zdravi, jaki i dobre volje!... Boji se Milan i toga, hoće li i Stanko pristati na njegov pustolovni

17

prijedlog. A trebao bi ga on. Zovu ga iz šale svrdlom, a ono dobro dođe. Treba kod svakog pothvata. Stanko je savršeno točan. Precizan. Takav treba, da održi duh, ako se posao kao stroj počne remetiti, kvariti.. . Zazvoni električno zvonce u hodniku. Svršen je prvi sat. Učitelj će đacima: — Zadovoljan sam. Nije bilo nereda. Još ću biti zadovoljniji, ako ste svršili opise svojih doživljaja. — Jesmo! — zavikne većina đaka. Učitelj zatraži iz svakog reda dvije bilježnice, da barem šest sastavaka pročita, kad nema vremena za sve... Tako u čitanju prolazi učiteljev odmor, dok se đaci razmiljeli po razredu. Ni Milan se ne odmara. Odvuče Stanka u kut i ondje ga nagovara na sudjelovanje u pustolovini. Nagovara ga rumenilom lica. Plavim očima. Naborima čela. Jagodicama punog lica. Zdravljem crvenih usta. Bjelinom dobrih zuba. I živahnim kretnjama čvrstih ruku. Stanko ga gleda. Stanko ga sluša. Dugo! Dugo! Napokon će ovako: — Danas si, Milane, vrlo čist i uredan! — Hvala ti na priznanju, ali danas je važnije ovo, što ti ja govorim! — nestrpljivo će Milan te u buci odmora nastavlja i dalje nagovarati Stanka. Kad tko dođe do njih da sluša, Milan ga odgurne, jer, to je tajna. Dolaze neki pa ometaju dogovor. Pa i tako, da pružaju nokte Stanku na pregled. Milan ih udara po prstima: — Pustite nas na miru! Danas nema čistoće! Pa neće domovina zbog jednog dana propasti! Milanu se žuri, a Stanko je tvrd. Ne prihvaća, Zvono javlja svršetak prvog, kratkog odmora. Milan će zlovoljno: — Stanko, ma što buljiš u mene?! Promatraš li ti čistoću na meni ili me slušaš?! — Slušam te, Milane. — Pa što si odlučio? — Pristajem! — Pristaješ!!! — vrisne Milan. U veselju razbaruši svu kosu Stanku higijeničaru. Pa, može i on jednog dana kuštrav biti! Neće propasti svijet radi toga!... Milan još otrči do Jurice: — Stanko pristaje! Osam nas je. Još samo da se ti odlučiš. — Ja sam odlučio.

18

— Da, ali što će tvoji roditelji reći?... Znaš, htio bih, da nas bude devetoro u taj pustolovini. Devet je sretan broj u našem narodu. — Praznovjeran si, Milane! — Šalim se, Jurice! Učitelj udari ravnalom po stolu: — Dosta! Milan potrči i upravo se sruši na svoje sjedalo. Koljenom sruši dvije knjige na pod. Jedna je »Vlak u snijegu« a druga »Jahač u državi Teksas«. Ove dvije knjige nosi sa sobom. Bez njih ovih dana ne ide nikuda kao ni pop bez molitvenika. Ali, hop! Spretno ih digne i gurne u najcrnju tamu pretinca, da ih drugovi ne primijete i učitelj ne zaplijeni. — Što se danas toliko vrtiš, Milane? — pita učitelj. — Čut ćete poslije! —No, pa da čujemo sada! — Spremio sam to za četvrti sat, kad budemo razgovarali o djelima iz zlatnih notesa. — U redu. Neka bude tako, premda će me znatiželja moriti puna dva sata. — Oprostite, ali to je tema upravo za taj sat. To je jedno, a drugo je to, što još stvar nije do kraja uređena. Na velikom odmoru čekam odluku Juričinih roditelja. Učitelj je zadovoljan. Milan mu je u razredu desna ruka. Organizator i pomagač. Diže se Zvonko, koji je cvijeće donio: — Danas četvrti sat bit će nešto, ali zaista nešto! Senzacija! Jednu će nam prirediti Milan, a drugu Pureta! Zvonko govori mirno. Visok, vitak dječak, prava suprotnost Milanu. Lice mu blijedo, a oči ima plave, samo velike! Kad govori, prati sve sa smiješkom ili žmigom očiju. Glumac! A, kako je samo duhovit! Nije ni čudo, kreće se u umjetničkom krugu dječjeg kazališta. Zna učitelju više puta reći: »Onog dana sam najzadovoljniji, kad znam da popodne idem na pokus u kazalište.« Učitelj započinje radom drugog sata. Najprije izvještava o krupnim pogreškama, što ih je našao u šest bilježnica. Napiše ih na ploču, da đaci više ne griješe. Đaku Turkoviću upravo se moraju nasmijati. I danas se potpisao ovako: Ivan Turkovič. Uzaludno ga drugovi i učitelj uče, da se naša prezimena na ić svršavaju sa ć. Izgovara učitelj, izgovaraju i đaci tom grešniku već po« tisuću puta upravo onako taj ć

19

kako ga meko izgovaraju naši Primorci. Pa ipak Turković i dalje griješi! Ali ima učitelj i jednu dobru vijest. Među ovih šest bilježnica našao je i jedan vanredno uspjeli opis doživljaja. To je Markov. Učitelj ga glasno pročita: »Moj pas Bobi Jučer je naš pazikuća odveo našeg psa Bobija veterinaru, da ga usmrti. Meni ga je bilo vrlo žao, ali šta sam mogao! Bio je star petnaest godina. Bio nam je vjeran. Kad god sam imao krišku kruha, nisam mogao otići na ulicu a da mu malo ne otrgnem. Nikad ga nisam udario. Bio je stariji od mene. Volio sam ga jako.« IV Između osam i devet sati odlazi podvornikova žena na trg. Prati je muž njezin do izlaznih vrata na ulicu pa će joj ovako: — Onaj mali, kojeg sam jutros pustio ranije u zgradu, najavio mi je nekakve senzacije danas u njihovom razredu. Znatiželjan sam i nemiran radi toga. — Pa pokušaj saznati. Imaš vremena. Čut ćeš i smirit ćeš se... Blago tebi, kad imaš znatiželju i nemir. Da spremaš stan, da ideš na trg, da kuhaš, pereš i peglaš, ne bi ti znatiželja dječja padala na pamet! Vi muški baš dobro živite! — Ali to se zbiva u razredu učitelja Matića. Njegove đake i ti braniš. Poštuješ ih. — Da. Imaš pravo, pa hajde, do viđenja! Idem ja za poslom, a ti prisluhni. I, ne zaboravi odnijeti travu i vode našim zečevima. Kad mu žena ode u grad, vrati se podvornik po malo trave i lončić vode. Prije no što će se popeti na terasu, na krovu škole, na prstima se prišulja do razreda učitelja Matića. Ništa ne čuje. Đaci pišu. Pred vratima je opasno stajati. Pristižu đaci sa zlatnim notesima. Kakve li bruke i sramote, kad bi koji našao podvornika, gdje čuči s uhom prislonjenim na ključanicu! Nosi podvornik travu i vodu zečićima. Lijepo je ovdje gore na terasi. Kao na brdu. Vjetrić pirka. Sunce grije. Čitav veliki grad i okolica pa i veće daljine vide se odavde. Zečevima ovdje gore nije tako lijepo. Zatvoreni su u kavezu, a smješteni u kutu... Sad ih podvornik pušta malo na slobodu.

20

Proskaču se pitomi zečići po terasi. Ima ih šest. Crni su i bijeli. Približe se podvorniku. On im baci travu. Jedu zečevi tečno. Miču ustima i brcima. Pogledavaju gazdu lijepim očima. Skakuću oko trave i ruju po njoj, ne bi li našli koji struk ukusne djeteline. Podvornik očiju ne skida s njih. Sjećaju ga na djetinjstvo i selo. Sjeda na zečju gajbu i skine košulju, da osunča načas gola ramena. Reuma ga u kostima trga. Muči. Sunčanje je najbolji lijek... Nedaleko od gajbe čvrsta je ploča na zidu sa strehom, da po njoj ne pljušti kiša. Tu visi toplomjer i barometar. Pričvršćen je i papir... Podvornik prilazi ploči, meteorološkoj stanici četvrtog razreda učitelja Matića: Pročitat će, što je đak jučer zabilježio. Lako čita. Napisano je čisto. Lijepim rukopisom: Ponedjeljak 3. lipnja. U deset sati prije podne vrućina. Vedro. Bez ijednog oblaka. Vjetar istočnjak. Temperatura u sjeni +30° C. Podvornik razmišlja o pročitanom. Ovaj križić, to je plus, a to znači toplina. Plus 30 je vrućina. Samo da nešto malo više zna, mogao bi i on voditi meteorološku stanicu kao i bilo koji đak učitelja Matića... Kažiprst desne ruke umije i on osliniti i dići ga uvis, da osjeti, odakle vjetrić piri. Pozna i on vedro i oblačno nebo, a posao s nekom limenom cjevčicom malo je teži. Ona pokazuje, koliko je milimetara napadalo kiše. Ipak, svaki dan on dolazi ovamo na terasu hraniti i napojiti svoje zečeve. Svaki put proviri na stanicu i toliko se već uputio, da bi mogao nastaviti upisivanjem, kad bi mu učitelj Matić na brigu predao stanicu za vrijeme velikih školskih praznika... Naravno, on učitelja neće tražiti, već ako se sam toga sjeti, jer, ipak, upisivanje na ploču ne bi išlo lako. Jaka njegova šaka, koja je kosila i ugljen kopala, nespretna je kod pisanja. Eto, sunce mu žarko ljubim, mislio je podvornik, čudno je živjeti u školi, a bojati se olovke u ruci! Zapeku podvornika leđa na suncu. To je znak da je predugo na terasi. Pritjera zečeve, ugura ih u gajbu, obuče košulju i spušta se stepenicama do zbornice. Pokuca i uniđe. Prazna je. Učiteljice su u školskim sobama... Podvornik pogleda stotine knjiga, gusto stisnutih u ormarima knjižnice. Vrućina ga oblije. Kolike knjige, a on nijedne nije pročitao! Sunce mu žarko ljubim, psuje u sebi on, čudno je to, da je u školi čovjek i prolazi pokraj knjiga kao pokraj drveta, da se na nj i ne ogleda! ... A Matićevi đaci? Oni su ih vjerojatno sve pročitali i još im nije dosta pa su kupovali svojim novcem druge, nove. Imaju u razredu posebnu knjižnicu od dvije stotine knjiga. Hvale se dečki, da to vrijedi deset tisuća! Sunce im žarko ljubim, tako se u čudu

21

podvornik pita: A ja? Kad sam u školu išao, sve sam volio, samo knjigu najmanje! Čudno je to, da u školi živim, jedem, hrčem u krevetu i ključevima zveckam, a ne volim knjigu!... Da ormari nisu zaključani, on bi sada izvadio jednu za pokus. I vratio bi je pošteno na njezino mjesto, da to nitko ne bi morao ni primijetiti. Ali, evo, dugački stol je pun novina. Njih se podvornik lakše laća. Sunce im žarko ljubim, mislio je on, novine više pristaju u rukama odrasla muškarca. One pišu o ratu. Sada se vode pregovori za primirje u Koreji, ali u isto vrijeme se i ratuje ondje. To bi htio podvornik čitati, ako nađe članak o tom... Prevrće po novinama da ne uzme kakve previše stare! Traži one od jučer. Datum mora biti 3. lipnja. Sunce ti žarko ljubim, psuje podvornik sam sebe, sva je sreća, da ga ne vidi koji Matićev đak, jer nikako da pronađe datum!... Uzima ipak jedne novine i traži rat i mir u Koreji. Ha, evo! Veseo je. Našao je na jednoj stranici debeli naslov: Međunarodna zbivanja... Tu će biti ono što želi, ali čitava je strana puna drugih naslova i čudnih imena. Stewensom, Kefauer, Russel, Harriman, Faruk, Faud, Mosadik, Ali Maher, Nagib, Maki, Plastiras, Pajpagos, Saluh Edin Bakub, Barakat, Rošov... Od toga mu se zavrtje u glavi i baca novine na stol. Nije našao rat u Koreji. Ne može, eto, da nađe na oranju zemlje! Nego, uzima opet novine u ruke, ne bi li našao ono, što ga još više od rata zanima. I ženi bi svojoj mogao to kazati. Traži on, pišu li novine o tom, u koji plaćevni razred je on razvrstan, jer, sunce mu žarko ljubim, psuje on u sebi, čuo je da će dobiti manju plaću za šezdeset dinara mjesečno... Potražit će i to, da li piše o tom, hoće li se ukinuti doznake za drva i ugljen... A najviše ga zanima, pišu li novine o pojeftinjenju kruha i cigareta. To je njegov život! Glavno je da je u kući kruha. A cigareta? I bez kruha bi možda mogao biti, ali bez njih nikako!... Prevrće on novine i nikako ništa u njima da pronađe. Pa, kad i po deseti put naiđe na Nagiba, Miosadika i Faruka, on baci novine na stol i psuje sam sebe glasno: — Sunce ti žarko ljubim, a što se mučiš sa svojom neškolovanom tikvom! Pitaj kojeg bilo Matićevog đaka i svaki će ti znati reći, kakvo« je ratno stanje u Koreji i da li su pojeftinile cigarete. Vidio ih je on toliko i toliko puta, kako nose u ruci novine i bulje u njih. Čitaju danas i djeca novine. Kupuju ih! Počinju, istina, čitati odostraga, zadnju stranu, jer tamo piše o nogometnim utakmicama, ali onda prevrću i po drugim stranama. Kad ih on u šali pita, kane li biti političari, kad već ovako mali novine čitaju, oni njemu

22

odgovaraju: »Čitamo dnevnu štampu.« Tako se oni izražavaju, sunce im žarko ljubim. I još više! Govore oni njemu, da u novinama nalaze članke, koji im trebaju za zemljopis. Za povijest. I prirodopis... Takvi su ti dječaci. Uče povijest iz novina. Nije im dosta knjiga. Eh, pa što preostaje njemu, podvorniku, drugo, van da se povuče, pa da šuti i tako da se pričinja mudrim. Jaki su u glavi Miatićevi đaci, a on, ako ćemo pravo, i nema nikakvo drugo oružje u borbi s njima već jedino svoju tjelesnu jakost. Preostaje mu jedino, da svojom silom straši malu djecu!... Škrgutne zubima i opsuje prilike, pod kojima je on živio kao dječak. Išao je u školu, a knjige nije htio držati u ruci! Tu u zbornici zateče ga u ovakvim razmišljanjima — srećom — zvonce, koje objavi svršetak prvog sata. Ostavi on zbornicu i požuri stepenicama pred svoj stan, ako bi ga tko trebao i tražio. On daje đacima krpu za prašinu. Staru vreću za brisanje razlivene vode. Metlu. I drugo, slično... Daje on đacima i kredu. Ima punu kutiju i šali se: »Ti bi radije crnu čokoladu, a ne ovu bijelu kredu.« I žmigne đaku, a ovaj njemu odžmigne: »Imate pravo. Radije bih čokoladu!« Eto, djeca su to, željna i lakoma na slatko, kao i sva druga djeca na čitavom svijetu. Pa i Matićevi đaci. Iskušao ih je on kredom. Pa ipak, kad treba, rade. Napunili glave i previše! Pretjeruju!.. . Prvi je mali odmor prošao. Nitko podvornika nije tražio. Pa ni upravitelj. Da, njega i nema u školi. Srećom, danas je pozvan inspektoru na savjetovanje pa podvornik i učitelj imaju mir. Kad je tu, kontrolira podvornika i rado ulazi u razrede da sluša, kako đaci uče. Podvornik se može danas prije podne bez straha prišuljati Matićevom razredu, da mu ne izmakne najavljena senzacija... Kad su se po odmoru smirila vrata na svim školskim sobama, on se polako prikrade Matićevom razredu. Nosi i oružje u desnoj ruci. To je svežanj ključeva... U drugom hodniku je mir. Nikoga nema i on sada može prisluhnuti. Čučne i stavi uho na ključanicu. Ne čuje doduše, senzaciju, ali ne skida ipak uha s vratiju. Čuje đaka Mirka, kako učitelju govori o glavnim oznakama krševitih gora, koje se prostiru uz naše more. Taj dječak govori, kao da čita iz kakve učeno napisane knjige. Sve ovo teško znanje nosi mališan u svojoj glavi. Pozna ga podvornik po glasu. To je onaj, što se uvijek smješka. Radosno, sretno dijete, a učitelj ga svuda šalje, da mu obavlja poslove. Ima on još tako sposobnih đaka, ali za ovog učitelj Matić uvijek govori, da jei takav, koji se nikada ne vrati neobavljena posla. Bilo da ga šalje tajniku, upravitelju, ili po nešto u grad. Učitelj naziva Mirka prijateljem

23

svojim. I može ga tako zvati, kad mu ovako lijepo zna govoriti o vapnencu. O pošumljivanju. O ponornicama i o spuštanju brda u Gorskom kotaru na željezničku prugu Zagreb—Rijeka! Učitelj ga ništa ne ispitkuje. Nije potrebno. Mirko samo sipa, ali pametno, kao kakvi starac, i tako kao da je proputovao kraške krajeve. Nabita je glava u tog učiteljevog prijatelja, sunce mu žarko ljubim, razmišlja podvornik, očaran je te zaboravlja, gdje je i da čuči s uhom na bravi. Takvog ga nađe Zdenko, učenik Matićevog razreda. Podvornik skoči i psuje: — Sunce mu žarko ljubim i ovoj bravi! Pokvarila se ili ona ili ključ. Kažem sam sebi, idem da vidim, što je na stvari! Tako podvornik pokriva svoju nepriliku i tobože ogledava rupicu na bravi. Ogledava i ključ... Zdenko ti ne primjećuje neugodnost, u koju je bacio podvornika, jer, ima svojih briga. Zakasnio je. Viidi na uri u hodniku, da je već drugi sat dobrano odmaknuo... Stoji pred vratima i tuži se podvorniku: — Najradije ne bih ni ušao sada u razred. — Zašto? — Svi su moji drugovi već stigli prvi sat. Samo ja moram uvijek zakasniti. — Pošto si se vraćao kući? — Po zlatni notes. — Jesi li donio barem punu torbu zlata? — Ne. Zabilježio sam samo jedno zrnce. Jedno dobro djelo. Jednu malu sitnu bilješku. Bilješčicu od dvije čisto proste rečenice. — Pa zašto si onda zakasnio? — Sve mi ide sporo. Priznajem. — A ti se zoveš Sporiš? — Ne! Tako me iz šale zovu dečki. Ja znam sve. I mogu. I hoću. Učitelj mi je više puta rekao, da kola izvlačim iz blata. To je, znate, onda, kad nitko u našem razredu ne zna odgovoriti na njegovo pitanje. To je najteže i ja tada redovno dižem ruku i jedini znam. — Pa, kako bi onda razred bez tebe?! Pa i učitelj! Tko bi mu izvukao kola iz blata, kad tebe ne bi bilo? — Da. Tako jest, ali sam spor. To mi je u naravi, vele moji roditelji. Svaki posao zadnji svršim, a ako nema dosta vremena, ostavim ga i nedovršena... Sad ste čuli... Bojim se ući u razred. Ostanete li kod vrata, čut ćete viku i galamu, kad se ja pojavim.

24

Zdenko uđe. U razredu nastade pravi lom. Učitelj uzaludno lupa ravnalom po stolu. Podvornik dobiva volju, da uđe u razred i da brani malog sporiša. I onda, sunce ti žarko ljubim, psuje u sebi on, kakva je to škola, u kojoj se ovako urla. Naučili su tako na nogometnoj utakmici, kad se zabije gol. Opasno je ostati dalje pred vratima. Uhvatit će ga netko. Podvornik izađe na dvorište, obiđe cijelu zgradu pa će u cvijetnjak ispred kuće, a kroz njega ravno pod široke, otvorene prozore Matićevog razreda... Čuje odavde bolje nego u hodniku pred vratima. Svaku i najtišu riječ. Kao da je u razredu. Padvorniik ne treba uši napinjati. Tim više, što govori Jurica. Dječak u protezi. Zna podvornik, da je Jurica glava nad glavama, ali ipak nije mislio, da umije učitelju ovako pričati. Makar nema na sebi ništa, već samo kost i kožu, sapeto sve u gvožđe i remenje, ali ima glavu! Pravu, zdravu! Punu i prepunu! I pretjerano nabitu! Govori Jurica učitelju Matiću o rijeci Neretvi i o hidrocentrali, ali tako, kao da je inženjer. Govori učitelju o mijenjanju korita rijeke Neretve, kao da ga je dubio lopatom sam svojom rukom... A dalje? Ne miruje ta glava već priča živo kao da predstavlja na pozornici. Priča o jednom od najvažnijih događaja iz Narodnooislobodilačkog rata. O prijelazu ranjenih partizana preko nabujale Neretve po privremenom, slabom i nesigurnom mostu. Priča Jurica o tom, kao da je bio u ratu dječak kurir, koji je pomagao prenositi ranjenike preko rijeke. O, sunce ti žarko ljubim, zadivi se podvornik u sebi od čuda. Takvog ga u čuđenju tik ispod prozora nađe Mirko, đak Matićev. — Tražim vas svuda i jedva sam vas našao. — A, eto, došao sam malo u vrtić, da vidim. A imam i što vidjeti! Sav je u korovu, treba ga plijeviti. I čučne podvornik pa čupka korov. U neugodnosti čupa on zajedno s korovom i strukove cvijeća... Mirko, to je onaj što sve umije! To je onaj, što se tako od srca smješka! Pa i sada mu je lice nasmijano. Uhvatio je podvornika u prisluškivanju. Našao ga u korovu. Čuči. Neobična slika. I prva i druga. Raspinje to podvornika i bio bi on glasno poljubio sunce, kako on to već radi, ali ga omete Mirko: — Šalje me učitelj, da vas za nešto zamolim... — No, što trebaš? — Išao sam našem učitelju već na stotinu teških mjesta i nikada mu se nisam vratio neobavljena posla, ali ovaj put se bojim, hoću li uspjeti kod vas. Hoću li se danas prvi put vratiti u razred neobavljena posla?

25

— Zašto? — Imam vas nešto zamoliti, a nije mi lako. — Što? — Dođite jednog dana u naš razred... — Po što? — Ispričajte nam pod jednim satom najzanimljiviji vaš doživljaj iz rudnika, u kojem ste kao rudar, kopali ugljen. Podvornika zahvati oluja, kakvu do danas u životu svom nije doživio. Sijevaju mu u očima munje. Grme mu u glavi gromovi. Vihor ga presiječe u koljenima. Ide on, kaže, u zgradu. Uskoro će zvoniti za veliki odmor... Trebat će ga možda još netko osim Mirka, osim učitelja Matića... Njega stalno ovako pozivaju. Traže. Trebaju... Ide podvornik zapravo sjesti pred svoj stan. Pred »kuću«. Ondje jedino može preživljavati teže slučajeve svog života. Tamo, pred svojim vratima pametno će razmisliti... U kretanju postaje mu ugodnije. Kad stigoše pred vrata njegovog stana, on je kod kuće, dušom i tijelom, u srcu i glavi pa veli Mirku: — Razmislit ću o tom. — Sjajno! — klikne dječak. — Ja sam i s tim zadovoljan. Nosim učitelju i sada obavljen posao. Podvorniku časom ugodno i opet neugodno. Takva osjećanja prije nije poznavao. Načas se straši, a onda ponosno uzdiže glavu. Polije ga val ugodne topline, iza toga val neugodne studeni. O, lijepog li, no u isto vrijeme i strašnog časa u njegovom životu! Pa valjda neće suze na oči da mu iskoče!... Takvog ga nađe Juričina majka. On u vrućici skoči, pozdravlja i govori: — Gospođo, zašto se toliko mučite? Pod odmorom ne bi trebali dolaziti. Ja ću vašeg sina voditi na zahod. Majci se orose oči: — Hvala na dobroti, ali čim da naplatim vašu ljubav?! Moj muž je ostao na privatnom sektoru rada, jer se nada, da će na taj način zaraditi više novaca. Bolest maloga sve proguta. Jedva se od preostatka hranimo i odijevamo. Liječnici preporučuju malom more. Moram ga onamo pratiti, a to je skupo. On raste i protezu moramo mijenjati svake pola godine. To sve stoji teške i teške tisuće i mi ne smijemo misliti ni na kakve druge izdatke. — Ne tražim ja plaću, gospođo! Vodit ću ja vašeg sina svakog odmora. Ako ne budem kod kuće, učinit će to moja žena. Besplatno.

26

Iz ljubavi. — O, hvala vam od srca. Pitat ću sina, da li bi mu to možda bilo neugodno. — Prihvatit će dječak. Znade on promisliti o tom, kako je vama teško toliko hodati. Pametna je on glava. Najpametniji u razredu i u čitavoj školi... — Ah, bilo bi mi milije, da je zdrav kao onaj Milan, pa makar jedva s dovoljnom ocjenom prelazio iz razreda u razred. — Nemojte toliko mučiti srce. Pa niste vi tome krivi! Ne treba vas peći savjest. — Da, znademo i muž moj i ja, da nema na nama krivnje. Zaražen je bio dječjom paralizom, ali mi se ipak mučimo i danju i noću, da mu olakšamo život, kao oni koji se za nešto teško kaju... Zvono prekida ovaj razgovor. Počinje veliki odmor. I bolje je, da je tako, jer bi se majka tako začas rasplakala, da bi došla Jurici crvenih očiju, a on majčin plač teško podnosi. V Pod trećim školskim satom vrati se podvornikova žena s trga i saznaje od muža veliku novost. Ona vjeruje, želja je učitelja Mlatića i njegovih đaka, da slušaju priče iz života bivšeg rudara. U isto vrijeme pozna ona taj razred i s druge strane. Učitelj Matić opaža, da njezin muž malo poprijeko gleda njegove đake i njega. Smeta to učitelja. Žao mu je pa želi u posljednjih četrnaest dana škole približiti svoje đake podvorniku. Učitelj želi njenom mužu na neki način dokazati, da nema pravo. Htio bi svoje đake barem na rastanku sprijateljiti s podvornikom. On se ljuti na ženu. U kakve je diple sada zasvirala? Pa, zar ne govori stalno, kako su Matićevi đaci draga djeca. Učena. Kulturna, a sada, kad je u pitanju on, govori drukčije. — Čudna si ti žena, sunce ti žarko ljubim! Zar ja tebi stalno ne govorim, da su to premudri i pretjerani đaci, pa takvima nije dosta što su o ugljenu u školi učili, već hoće da im rudar, o tom nešto priča. Takva su to djeca! Takve njima želje padaju na pamet! — Imaš pravo. Tako će i biti. Zato ne psuj sunce, koje ti liječi kostobolju, nego i ti pamet svoju u glavu pa smišljaj, kako ćeš đake najbolje zabaviti. — Ti znaš, ženo, da bih se ja toga najradije kurtalisao, ali, došlo

27

je dotle, da se ne može nikuda. Jedino lijevo ili desno! Ne mogu valjda na »ce ce«, pa u krevet i tobože bol bolovati do kraja školske godine. Ne mogu tražiti premještaj odavde, jer učitelj Matić ne mora ovdje vječno ostati. Ima još škola u gradu. Može on biti premješten. Ionako ga učitelji ne vole. Pretjeruje u poslu. A moglo bi biti, da ga ni upravitelj ne gleda najbolje, jer i Matić bi bio kadar upravljati školom. Da, ženo, ali ja ne mogu čekati. Za dan, dva moram u Matićev razred za stol. — Ako ti je teško, ako ti to ne možeš, nemoj prihvatiti. — Obećao sam već. — Kome? — Učiteljevom prijatelju. — Kakvom prijatelju? — Đaku njegovom, Mirku. — O, ništa lakše od tog! Đaku obećati — sitnica. Obećanje, ludom radovanje. — Što je tebi, ženo? Ja to ne mogu učiniti! — Ja te, mužu dragi, ne prepoznajem! Što te je tako izmijenilo? — Đak Matićev me je molio. — Eh, koliko se molbi ne usliša! — Ali on me je lijepo molio. Ti poznaš te dječake bolje od mene. Ti ih hvališ... Molio me je, kako ono ti kažeš, kulturno. — Ali se isto tako čovjek može na lijep način izgovoriti. — Ne mogu, jer bi Mirko prvi put u četiri godine došao učitelju neobavljena posla. I to upravo od mene. — A, to je druga stvar. Natjerali su cara do duvara i sada ne može nikuda pobjeći. — Ženo, moram psovati. Sunce ti žarko ljubim, pitam ja tebe, kako ti meni govoriš sada, a kakvu si mi propovijed držala pred dva sata? Onda bijelo, sada crno! — To je zato, što se bojim, da se pred tim dječacima ne obrukaš. — Pa neću im u razredu ljubiti sunce. Neću psovati, već divaniti. — Da, ali su to prepametni dječaci. Pretjeranci, podsmješljivi. I tko njih može smiriti i zabaviti? Tko s njima može vladati? Jedini učitelj Matić. — Pa bit će on u razredu! — A što onda, ako iziđe malo van pod tvojim pripovijedanjem? — Neću na to pristati. — Ne bi bilo loše, da odeš učitelju i da se s njim porazgovoriš.

28

— Vidiš, na to nisam ni pomislio! — Priznajem, i ja sam kriva, što si pristao na to, jer ti svaki dan trubim, kako ne smiješ te đake prezirati. Uzdigla sam ih previše u tvojim očima i kad te jedan nešto zamolio, pristao si odmah. No druga će stvar biti, ako ti učitelja zamoliš, neka se ne ljuti, ali da si slab govornik i ne možeš se toga primiti. Njegovi đaci su obrazovani i ti ne znaš njih zabaviti. Dakle, neka ti oprosti, ali da ti to ne možeš prihvatiti... — Žao mi je onog dječaka Mirka. Kliknuo je od veselja, kad sam pristao. — E, ako ti je žao, a ti lijepo idi danas na zadnjem odmoru učitelju u razred, da se dogovorite, kad ćeš ti to govoriti đacima. Znaš dobro, da se u školi sve radi po rasporedu i planu. Dogovorit ćete se o danu i satu, i đaci će očekivati taj sat znatiželjni, radosni... Hm, da... — Ženo, zašto kmukaš, sunce ti žarko ljubim? Volim te, poštujem i strepim, da ne počneš pred đacima pentati i mucati... — Pa zar sam ja mucavac? Zar sam ja čovjek koji penta? Zar ti nisam toliko i toliko puta pričao zgode iz svog života u rudniku i ti si me uvijek rado slušala! — Jesam, ali drukčije slušam ja, žena tvoja, a drukčije će te gledati đaci učitelja Matića... — Pa što da učinim? Reci svoju posljednju riječ! — Neću tako. Ti si moj muž, ali si svoj čovjek i imaš vlastitu glavu. Pa nećemo se valjda pogađati kao seljaci za kravu na sajmu. — Onda šuti, da razmislim do odmora. Idem u hodnik pred vrata. Tamo za stolom mogu razmišljati. — Misli na to, da se za to predavanje moraš podšišati i obrijati. Ja ću ti bijelu košulju oprati. Ovo, o čemu žena sada govori, opet ga zbuni. Ne odlazi u hodnik. Sjeda u kuhinjici za stolić i nudi se ženi, da će joj pomoći oko kuhanja. Ogulit će mladi krumpir. I pomaže on. Mladi krumpir se dugo guli i kad guliš, imaš vremena za razgovor... Kaže on ženi, da će zamoliti učitelja neka mu oprosti, ali on mora svoje obećanje povući, jer nikada nije održao predavanje i ne može se ni ovoga primiti. Učitelj je dobar čovjek. Neće zamjeriti, a đacima će se već nekako zgodno objasniti... Na ovu odluku tjera ga to, što se mora za taj čin posebno pođšišavati, izbrijavati i slično. Pa i nokte bi morao prirezati i ostrugati ih, jer bi najednom mogao da

29

pukne kao top onaj mali iz prve klupe. Onaj higijeničar: »Nokti su vam crni! Dođite drugi put! U školu dolaze čisti i uredni ljudi!« Podrugljiva su ta djeca. Mogli bi otvoreno primijetiti, kako se radi njih pođšišao i bijelu košulju obukao... Da, ispričat će se on učitelju, a taj će svojim đacima razjasniti slučaj... Da nije tako kako jest, on bi njima ovako pričao: Dečki dragi, bio vam je pred trideset godina u lijepom Hrvatskom zagorju dječak vaše dobe, a seljačko dijete iz malog sela pod gorom Ivančicom. Bio je pastir s kravicom i teletom na pašnjaku. Čuvao je nekad i krmaču s malim praščićima. Potjerao bi i purice u livade, da zoblju skakavce. Uzimao je kosu u ruke i s ocem kosio sijeno i žito. Uhvatio bi i sjekiru i s njom pomagao ocu rušiti drvo u šumi. Volio je svoju kravicu i tele pa krmaču s praščićima. I psa. Mačku. Golube. Grlicu i lastavice pod strehom. Volio je voćnjak. Njivu. Livadu. I šumu u gori. Volio je sunce, vedro nebo i crne oblake, pune munja i gromova. Volio je selo, susjede, drugove iz škole, rođake, tetu, strica i bratića. A svoje u kući? Bila je to takva ljubav, da se nije mogao zamisliti rastanak s djedom, ocem, majkom i braćom, s kojima je spavao u istom krevetu... No ipak, jednog dana, reći će njemu otac: »Sine, siromašni smo i ti moraš u svijet trbuhom za kruhom.« Ovako bi podvornik počeo pričati đacima Matićevog razreda. Zatim bi nastavio, kako je morao ući u crni rov rudnika, u kojem je svaki čas vrebala na rudare smrt od eksplozije, od prodora vode i zagušenja plinom. Težak život, prava robija, a njemu bilo jedva četrnaest godina... — Plaća bijedna. Jedva da preživiš, a nitko da te požali i upita, kako tvoje zdravlje. Koga dotuče težak kramp, mrak u rudniku, smrad i strah, bio je otpušten. Vlasnike rudnika nije boljela glava kako je rudarima. Dok su mogli, radili su kao robovi. Kad su iznemogli, nikoga od gazdine strane nije bilo, tko bi rudarima rekao barem utješnu riječ. Tko bi im ruku pružio i zaželio sretan put do rodnog sela. Odvukao bi se bez oproštaja kao izrabljeno konjče. Eh, djeco- — rekao bi podvornik đacima — vi imate drugi život! Učite u čistim, toplim učionicama. Prijeći ćete u višu škodu. Ili u zanat, da čekićima kucate neke mašine. Ako koji od vas dospije u rudnik, bit će ondje inženjer. Poslovođa. Bit će, možda, koji od vas i rudar radnik, ali život rudara sad je drukčiji. Zna on to. Vidio je prošlih praznika, kad je išao rodbini u svoje rodno selo. Oko rudnika su nove kuće s balkonima i kupaonicama. Rudar radi koliko može. U rovu je

30

provjetravanje. Smještene su sve zaštite za život rudara. Ako se kome i dogodi nešto, tamo je liječnik. Ambulanta. I bolnica. U rudarskom naselju je i škola. Potpuna. Do male mature. I plaća je veća, a dobra prehrana. Eh, dječaci moji — rekao bi podvornik Matićevim đacima — život se u mom bivšem rudniku posve izmijenio. Ne prepoznajem ga, i, kad me kosti ne bi tako .trgale, bacio bih ja metlu, kojom čistim vašu školu i vratio bih se natrag u rudnik. Vi ste đaci pametni i kulturni, ali taj život bivših rudara ne poznate. Dobro je to, što iz mojih usta nešto čujete. Da i od mene nešto naučite. Vi želite, da vam ispričam jedan događaj iz rudarskog života. Bilo ih je više, ali vas će, mislim, zanimati najviše to, kako sam se ja kao poveći dječarac, ta, nije mi bilo više od petnaest godina, dobrovoljno javio da me s drugim rudarima puste u rov, kad se zarušio u jednom dijelu. Javio sam se da pomognem spasavati unesrećene... Tako jednog jutra otvorim ja umorne oči i imam što vidjeti! U baraki, u kojoj sam na slamarici na zemlji spavao, nigdje nikoga. Ja sam, a svi drugi trče prema rovu, u kojem se dogodila nesreća. Skočim ja onako snen i umoran sa svoje slamnjače... Školsko zvono objavi svršetak trećeg sata. Podvornik prestane ženi pričati. Ostavi još neoguljena tri krumpira i skoči do učitelja, jer ovaj je odmor kratak. Ide zamoliti, da ga ispriča pred đacima, koji su premudri i pretjerani, pa tko bi njih zadovoljio!? Samo učitelj Matić. Jedino on s njima može vladati. Žena njegova potrči za njim, da ga zaustavi. I odgovori. Toliko joj se svidjelo pričanje njezina muža! No, ipak, stane u hodniku i vrati se. Neka sam učini onako, kako mu srce nalaže... Podvornik ulazi u školsku sobu. Kad ga ugledaju đaci, što švrljaju po razredu, stanu na mjestu i okrenu se prema njemu. Ustanu i oni u klupama. Pa i Jurica u protezi diže se teškom mukom sa svog sjedala. Za tren oka svi đaci udare u pljesak. Kome? Zar podvorniku? Klecaju njemu koljena. Ne zna kud bi s rukama, što se tresu. I ovako u muci misli: Kako mi tek lice mora jadno da izgleda! — To vama moji đaci plješću. — Mmmennnmi?!! — muca i penta podvornik. — Da. Vama. Pričekajte časom. Oni će vam nešto reći. Učitelj Matić udari lako ravnalom po stolu i ovaj put se đacitrenutno smire. Sad žmigne Milanu i on se odmah diže. Takav je ovaj rumeni, plavi dječak! Nikad ga nikakva prilika ne može iznenaditi. Učitelj ga šalje

31

bez dogovora i bez priprave, da održi negdje govor; da nekoga kod dočeka pozdravi; da čestita upravitelju škole praznik radnog naroda. Ne treba ga učiti. Čim Milan ustane, cijelo njegovo biće zabruji kao stroj. Usta mu se sama otvaraju i zbore. Tako i ovaj čas: — Druže podvomiče, hvala vam, što ste se odazvali našem pozivu. Zanima nas, zašto ste morali napustiti na selu roditeljski dom i otići kao dječak u rudnik. Zanima nas, kako ste živjeli kao rudarski radnik u vrijeme kad je rudnik bio vlasništvo jednog čovjeka. Molimo vas i to, da nam ispričate jedan vaš napeti doživljaj iz rudnika. Milan zašuti, a podvornik govori: — Ne treba mi zahvaljivati. Nemate na čemu. Hoću, sve ću vam ja ispričati, što vas bude zanimalo. Zato sam i došao sada u vaš razred, vašem učitelju. Do njega sve stoji. I do vas. Da. Tako. Učitelj će načiniti plan. On je jel’te, glavni. No i vi s njim zajedno. Da. Tako. S učiteljem vašim odredite dan i sat, a ja ću promozgati, jel’te, i ovaj, kako da kažem, izabrat ću ono, kako da kažem, izabrat ću ono, ovaj... — Temu! Temu!! — dovikuju đaci. — Da, izabrat ću temu, koja će vas zanimati. I, tako, eto, što da vam još kažem? Da! Do moje žene je, da mi opere bijelu košulju, to jest htio sam reći, da ja nisam baš čovjek od govora. Nitko me tome nije učio. Uvijek sam šutio, mrk bio i lupao krampom i budakom po kamenom ugljenu, ali vas ovdje uče govoriti. Vama je drukčije. Bolje. Mnogo znadete. Pretjerujete! To jest, ovaj, htio sam kazati, da ću vam ja pričati o svom rudarskom životu. Do vas stoji, koji dan i koji sat će to biti, a do mene, jel’te, da se obrijem i podšišam... Hm. Da. Tako! Sad bi bilo sve u redu, sunce mu žarko ljubim!... Oh, već psujem i brbljam!... Druže učitelju, oprostite mi! Nije mi lako. Nisam naviknut, ali pripovijedat ću vašim đacima dobro. Ne bojte se... — Ne bojim se ja toga. Samo im pričajte svojim jednostavnim govorom. To osvježuje. Počnite im pričati onako, kako počinju narodne priče: »Bio vam tako jedan seljački dječak pred trideset i nekoliko godina...« Zvonko se diže: — Oprostite što vas prekidam, druže učitelju! Učitelj Zvonku uvijek oprašta ovakve prekide, jer to čini na vrlo učtiv način. Glumac je on. Umjetnik. Svjetski čovjek iz kulturne sredine. Takav je on i tako ponekad starije u govoru prekida. — Imam jedan prijedlog, druže učitelju. — Molim!

32

— Kako bi bilo, da ovaj četvrti sat ostane drug podvornik u našem razredu? Razumije učitelj umjetnika. Žmigne mu lako i Zvonko njemu odžmigne. Ali učtivo. S osmijehom. I drugi đaci žele da podvornik ostane taj sat u razredu. Učitelj će podvorniku: — Jeste li čuli želju mojih đaka? — Da budem đak? Sunce im... — Ne, već gost mojih učenika. I moj. — Da čujem i vidim senzaciju, jel’te?! Učitelj se iznenadi. Malo. No Zvonko skoči: — Ja sam prije škole rekao drugu podvorniku, da će danas u našem razredu biti bure i senzacije. Podvornik ide Zvonku. Pomiluje ga teškom rukom. To on prvi puta čini. Čitav rezred to primijeti. Pa i učitelj. — A gdje ću ja sjesti? Klupe su preuske za ovako kratkog đaka — primijeti u šali podvornik. Milan se snalazi i odmah uređuje stvar. — Izvolite ovamo u posljednju klupu! Drug, što sjedi s Juricom na stolcu, doći će k nama u klupu, a vi ćete na njegov stolac za stol. Milana tako svi slušaju, da se Ivica odmah diže. Ne čeka učiteljevu zapovijed. Pokupi svoje stvari i odlazi na prazno mjesto u klupi, a podvornik zauzima njegovo mjesto... čudno mu je. Neka neugodnost i otpor javi se pri tom. Eto, nisu li ga ovi dječaci svladali i zarobili? Pa ima on još valjda svoju glavu! Pa, nije on službenik učitelja Matića, već Gradskog narodnog odbora. Može on ustati i reći, neka oproste i prave budalu iz kog drugog, a ne iz njega... Da, mogao bi tako učiniti. Ne bi ga za to mogao nitko, ni na kakvu službenu odgovornost pozivati!... U tom razmišljanju šapne mu Jurica, tužno ovo dijete u protezi: — Dobro nam došli! — O, sunce ti žarko ljubim! — tako podvornik zahvali na dobrodošlici i sjeda uz Juricu čvrsto. S odlukom, da se ne diže sve dotle, dok ne vidi i ne čuje sve senzacije. Pa, kud puklo' da puklo! VI Podvornikova žena stavi mladi krumpir na štednjak. Očisti salatu. Krumpir već vri, ali njezin se muž ne vraća. Ne čuje ga ni u hodniku. Nema ga ni u dvorištu. A zapravo, trebalo bi ga se vidjeti, makar i s

33

metlom u ruci, kako poslije odmora nešto malo čistucka. Ako ne s metlom, dobro bi bilo vidjeti ga s čekićem u ruci, kako zabija negdje nešto, što se rasklimalo. Ili da nosi u ruci svežanj ključeva, kao brižni domaćin, koji obilazi gospodarstvo i zaključava, da ne bude što ukradeno... Zabrinuta je. Navrli ovog proljeća inspektori sa svih .strana. Oni, istina, dolaze učiteljima u razred, ali vole vidjeti i podvornika u poslu u bilo kakvoj brizi... Uznemirena je i zato, što se jutros osjeća krivom. Uzbunila je svog muža. Ona započe današnji dan s đacima učitelja Matića pa nije čudo, što joj muž danas samo oko tog razreda obilazi. Kao mačak oko vruće kaše. Ostali razredi kao da i ne postoje!... Iz razmišljanja trgne je prolaznik, koji ulazi u školsko dvorište. Upravitelj škole glavom! Vraća se danas ranije sa savjetovanja. A dvorište prazno kao obamrlo! Ne bi li bilo bolje, da je upravitelj našao njezinog muža u školskom dvorištu, kako nešto popravlja. Ili da mete smeće poslije velikog odmara... A što će biti, ako upravitelj skrene u ovu zgradu, da potraži njezinog muža. Neće ga naći u hodniku pa će se popeti na terasu. On rado kontrolira, zapisuje li se svaki dan arak na meteorološkoj stanici. Ako se gore popne pa nađe njezina muža golog do pasa, kako grije na suncu svoju kostobolju, dok mu je na krilu zec, kojeg miluje, a oko njega drugi zečevi skakuću... Oh! Nemir je tjera odavde. Lonac s krumpirom povuče na kraj štednjaka, da ne prekipi. Istrči iz stana i najprije će se popeti na terasu. Tu nije našla muža. Sad se spusti do Matićevog razreda. Pa, nije moguće, da se još i sad s učiteljem dogovara o predavanju. Oh, to sve nije za njezinog muža, a svemu je ona kriva! Od rana jutra ga uvjerava o velikoj vrijednosti Matićevih đaka, pa se on zaletio. Prenaglio se i prihvatio predavanje. Oh! Predavanje i njezin muž! Jadni čovječe, u što sam te uvalila! No, što to znači? Matićev razred ne žamori. Nije u njemu nered odmora. Znači, rade đaci s učiteljem. Muž njezin, prema tome, nije u tom razredu. Da prisluhne časom! O, čuje se dobro. Učitelj govori: — Djeco! Danas vam neću pročitati sve nove bilješke iz zlatnih notesa. Ima u njima mnogo novih dobrih djela, ali sitnih. Mnogi su tuđim, stranim i nepoznatim ljudima načinili sitne usluge. Išli su im kupiti novine, cigarete, kruh i mlijeko. Mnogi su zabilježili, kako su pomagali starim, nepoznatim ljudima ulicom vući teret u kolicima. Preuzimali su od starih ljudi košarice i vrećice s teretom. Davali su im ti ljudi novac za nagradu, ali naši đaci nisu htjeli uzeti.

34

Ima bilježaka, koje kažu, da su neki naši đaci dizali novac, štap, voće i druge stvari, koje su starijim nepoznatim ljudima na zemlju pale. Ima danas u vašim notesima mnogo bilježaka o tom, kako ste ustupali svoja sjedala u tramvaju starijim ljudima... Sve je to lijepo. I dobro. No, nama je poznato i nećemo trošiti vrijeme, da o tom razgovaramo. — Nećemo! — pristaju đaci. — To sve činimo, da i ne bilježimo u notese. Presitno je i nije zanimljivo. Žena podvornikova rado sluša ovakav posao, kojeg ovaj razred vrši svakog utorka četvrti sat. To je ono, što se zove kultura, o čemu je svom mužu govorila jutros. Samo, trebala mu je reći, da bi ove đake više poznao i poštivao, kad bi kao ona ovako po koji utorak prisluškivao uz vrata. Sad je njezina glavna briga pronaći muža. Upitat će učitelja Miatića, znade li on, kuda je krenuo iz njegovog razreda... Pokuca i otvori vrata. Prvi njen pogled pade na stol bolesnog dječaka, gdje opazi svog muža. Sjedi čovjek za stolom, a na njegovo rame naslonio se dječak u protezi. Sjede zagrljeni. Muž joj ima blago lice kao svetac na slici! Joj! Prevrnu ona očima i zalupi vratima... Sva zbunjena trči hodnikom prvog sprata. Penje se i u drugi pa će na terasu. Po što? Htjela bi da vidi muža svog golih ramena na suncu. Htjela bi ga vidjeti sa zecom u krilu, ali dabome, njega nema na terasi. Juri žena stepenicama u prizemlje. Pa u stan! Htjela bi vidjeti svog muža ovdje, kako puši cigaretu za cigaretom, kako griješi, troši i rasipa, ali, dabome, njega nema ni u stanu... Istrči ona u dvorište. Htjela bi naći muža tu u nekakvom brbljanju s nekim. U dangubljenju. U kutu kakvom kako drijema. Ali njega nema u dvorištu!... Vraća se ona opet u stan. To je u životu prvi zaklon. Prvo odmaralište. I utjeha. Loži štednjak i šeće cijelim stanom. Trpa opet drva u štednjak. Nepotrebno! Gura lonac s krumpirom nasred štednjaka. Povuče ga opet na kraj... Trpa drva u peć. Ponestalo ih je u sanduku. Odlazi u drvarnicu. O, kad bi svog muža našla barem u drvarnici! Ipak je on njoj najdraži, kad mu vidi cjepanicu u jakim rukama. Pila i sjekira igračke su u njegovim gvozdenim šakama. Milo njoj sada sjećati se muža u drvarnici, kako nešto izrađuje iz drveta pa uz to pjevucka... O, što ona učini od njega danas! Uletio u Matićev razred kao muha na med, sjeo u zadnju klupu i zagrlio ono bolesno dijete, pa se smješka. A čemu se smješka, tužni njezin čovjek?! Možda mu učitelj priča o pojeftinjenju cigareta?

35

Ne! Govori o dobrim djelima djece, a njezin muž se sav topi od miline... Ne! Ona mora pokucati na vrata Matićevog razreda. Pozvat će muža. Ta, ne može on da sjedi tamo! Da li je on podvornik ili đak, a upravitelj škole krstari mu dvorištem!... Ide ona vratima razreda. Kucnut će, pozvat će ga, da ga upravitelj traži. Lagat će, ona, eto, da ga dobije u hodnik. Tu će ga moliti i zaklinjati, neka bude podvornik, strog i grub, samo neka ne dopušta ovim dječacima, da iz njega budalu prave... Pred vratima je. Naramak drva nosi na lijevoj ruci. S njima će se ona pokazati na vratima. Bit će to prava slika iz života. Drva će joj muža trgnuti iz snatrenja. Iz zagrljaja. Tamo u posljednjoj klupi... U taj čas prasne smijeh svih đaka u razredu. Jao! To ismijavaju njezinog muža. Bit će, da je pred svima poljubio žarko sunce, kako on to jedini umije. Pokucat će ona. Opet zaori smijeh. Neka je slabost prožme. Drva padaju s ruke. Kupi ih ona i u taj čas iz razreda izlaze dva đaka, pa joj pomažu. — Odnijet ćemo vam drva u stan. Imat ćemo sitno dobro djelo za naš zlatni notes. Žena podvornikova zbunjena je do temelja. Pušta ove dječake, neka rade što žele. Nose oni njezina drva u prizemlje i pitaju: — Zašto ste nosili drva u prvi kat? — Zabasala sam u prvi kat u mislima. Mnogo brige i posla imam. Nije čudo, što sam prošla mimo stana... Dječaci odlaze u razred. Ništa ne spominju, komu se onako slatko u razredu smiju. Ako njezinom mužu, zar bi oni mogli, a da joj to ne spomenu?!... Štednjak gori kao stroj u tvornici. Bukti, praska, sja se, sav je raspaljen, a na njemu ništa ne kuha. Sad ona navuče lonac s krumpirom na sredinu štednjaka i odluči ostati u stanu do dvanaest sati. Kako bilo, da bilo, neka se muž njezin u razredu bori kako zna. Srce joj njezino kaže, da ne dira više u taj razred. Ona uvijek u životu čini ono, što joj srce zapovijeda pa će tako i sada. Ta, ne mogu joj ondje muža osuditi na smrt!... Ipak, ima još jedna mogućnost, da malo prisluhne o čemu je riječ u tom razredu... Iziđe iz stana, zaobiđe zgradu pa će u vrtić ispred škole. Čuje učitelja, kako govori: — Vrijedno je pročitati i ovu bilješku iz Zvonkovog zlatnog notesa. Čujte, kako je napisao! »Za vrijeme kiše na ulici ogrnuo sam svojom kabanicom nepoznatog malog dječaka i tako sam ga dopratio

36

do njegovog stana.« Svi đaci priznaju, da je ovo dobro djelo vrlo zgodno i srdačno i da ga je bilo vrijedno zabilježiti. Učitelj čita iz Milanovog notesa: i Čujte ovo! »U prošlu nedjelju bila je u našem gradu glasovita nogometna utakmica. Na njoj nisam bio! To je bila prva utakmica bez mene! Pitao me tata u nedjelju ujutro: »Sine, hoćemo li na utakmicu ili na šetnju u zelenu prirodu?« Teška srca sam odgovorio: »Ići ću u šetnju s tobom.« I šetali smo tata i ja po šumi. Daleko od nogometne utakmice! Nismo slušali radio prijenos, već pjevanje slavuja. Kosovi su fućkali. Kukavica je kukala. I ja sam kukao u duši, ali sam stisnuo srce. Počeo sam se liječiti. I moj tata isto tako, jer i on boluje od iste bolesti kao i ja, a bolest je svima poznata. Zove se nogometitis. Ili futbalitis.« Kad je učitelj ovu bilješku pročitao, javljaju se đaci i iznose svoje mišljenje. Svi priznaju, da je Milan do sada zapisao najzanimljivije djelo. Sam je sebe kritizirao. Nešto najteže svakom čovjeku! I učitelj se slaže s tim, da su najbolja ona djela u njihovim notesima, koja su napisana iskreno. Ženi podvornikovoj pričini se, da čuje i glas svog muža. Sudjeluje i on u raspravljanju. O, bolje bi bilo da šuti, sluša i gleda! A što on znade o tom diskutirati? Tko će s ovom djecom stupiti u neka mudrovanja?! Pretjerani su. Onaj što ogrće kabanicom još kako tako, ali ovaj s tom bolešću nogometitis, e, taj je, valaj zagrdio! Ima pravo njezin muž, kad prigovara tim dječacima. Da. Ali sada on sjedi s njima. U zagrljaju. I raspravlja! O, tužni čovječe! Bolje bi bilo da šutiš, a ne da se sramotiš!... Uzaludno ona napinje uši. Ne razumije odavle iz cvjetnjaka, što joj muž govori. Mumlja nešto kao medvjed, a učitelj i đaci govore napeto i oštro. Vidi se, da ne spada među njih. Da. Ali on se ugnijezdio tamo u zadnjoj klupi pa se ne diže. Zaboravlja, što je. Upisao se u školu. Postao đak... Ma, neka bude, što hoće, samo neka šuti! Da se ne osramoti!... Morala bi ona u stan na posao, ali je Matićev rezred prikuje. Privuče se još bliže. Tik pod prozore. Učitelj govori: — Sjećate li se, djeco, kako je danas Stanko donio svoj zlatni notes? — Sjećamo! Kao da ga je ciklon ubacio u razred. — Nije vam kazao »izvolite«! — Bacio je zlatni notes na stol!

37

— Da, ali učinio je tako zato, jer njegov notes ima danas proslavu. — Proslavu?! Zašto? — Napisao je stotinu bilježaka! Stotinu dobrih djela! Učenici načas zanijemiše, a onda kliknu i i zaplješću. Žena podvornikova dobro čuje kako plješću i jake šake njezinog muža. Među dječjim rukama praskaju. Grme. O, više se ona ne ljuti. Kako da ne plješće, kad ga trpe u razredu?! Pa mora s njima zajedno u kolo, kad se udružio u njihovoj zajednici! Još će on s njima i u pikulanje. Morat će mu sašiti malu vrećicu za pikule... Ali opet, neka plješće svojim jakim rukama. Ima i zašto! On bi ovog malog Stanka mogao stisnuti u svoju jaku šaku, toliko je maleno i sitno, to dijete, a gle, što učini! Stotinu dobrih djela!... Morala bi podvornikovica u stan na posao, ali se ne miče. Sluša, što će biti dalje s ovim malicnim đakom. Učitelj nastavlja: — Od prošlog utorka do danas Stanko je zabilježio osamnaest novih djela. Neću vam pročitati sve, nego samo neke od njih. Slušajte! »Jedan mali dječak trčao je i pao u prašinu. Plakao je. Ja sam ga dignuo i očistio mu odijelo.« »Dvadeset osmog svibnja uveče češkao sam brata iza uha, jer je to njegova najmilija uspavanka.« »Malom svom braci načinio sam brodić.« »Izbrojio sam jednom starcu novac, jer je imao mrenu na očima.« »Kad su se dvojica dječaka tukli, rastavio sam ih.« »Bratu sam iz svoje kase dao 20 dinara za izlet u toplice.« »Dignuo sam malom dečkiću medvjeda, što mu je pao s prozora.« — Eto, pročitao sam i što velite na ova dobra djela? Javljaju se đaci. Govore pametno. Priznaju neka djela, a neka ne! Za ono češkanje brata iza uha misle, da nije dobro djelo. Navikava ga na to kao na dudlanje, pa malom bratu ne čini dobro, već zlo... Da, da, zagrmi krupni glas podvornika, ali treba, po njegovom mišljenju, u obzir uzeti to, da on žrtvuje vrijeme za uspavljivanje malog brace. On daje primjer, kako brata treba voljeti... Jao! Što će učitelj sada, kad se podvornikovičin muž ovako otvoreno usudio ući u raspravu?! I, šta ona to čuje? Zadovoljan je učitelj. Slaže se s mišljenjem njezinog muža... O, milo je njoj oko srca. Nije joj muž u tom razredu na sprdnju! Od koristi je! — Druže učitelju, pročitajte nam stoto dobro djelo iz tog zlatnog notesa! — zamoli jedan dječak.

38

— Hoću. To sam i čuvao za posljednje. Stota bilješka našeg Stanka glasi ovako: »Majci za veselje kupio sam kitu cvijeća.« Podvornikova žena u cvjetnjaku pred školom primi se za srce. Joj! Suze će na oči. Neka teku! Imaju i zašto! Što taj mali snuje u srcu svom?! Misli na brata i na majku. Pomaže slijepcu. Rastavlja dječake u tučnjavi. Oh, oh, ona zbilja ne može izdržati! Plače. Slatko plače, a nema maramice, pa suze otire pregačom. Takvu je pod prozorom u cvjetnjaku nađe upravitelj škole. Nezadovoljan je: — Gdje je vaš muž? Tražim ga svuda, a njega nema, kao da je u zemlju propao! Bio sam i na terasi, možda, mislio sam, zečiće hrani, no nema ga ni tamo... A što je vama? Plačete! Pa tu u vrtu! Pod prozorom! Ona u prvi čas ne može upravitelju sve prikazati. Od iznenađenja nije pravo pri sebi. On to razumije, a malo ima vremena, pa vadi iz džepa blok papira i srebrnu olovku. Napiše nešto vrlo kratko, istrgne papir i preda joj: — Odnesite vi po svim razredima ovaj oglas. Ali brzo, jer poslije škole trebaju mi učitelji doći na sastanak, da im saopćim naredbe u vezi sa skorim svršetkom školske godine. Dobro je učinio upravitelj škole. Ona nosi papir s oglasom po svim razredima. Da u svojoj zbunjenosti ne mimoiđe kojeg, popne se u drugi sprat i zareda od razreda do razreda... Ovaj posao joj godi poslije one bure. Sabire misli, smije se, ali jednog se tereta ipak ne može riješiti. Sve su školske sobe jednako sagrađene. Svaka ima isto pokućstvo. Prošla je već kroz pet razreda i u svakom je pogledala najprije na zadnje klupe. I, naravno! Ni u jednom ne nalazi stol, već običnu, školsku klupu. Ni u jednom razredu nema dječaka u protezi kako sjedi s odraslim čovjekom, pa još sa školskim podvornikom, njezinim mužem! Tako je samo u razredu učitelja Matića... Ona postaje nestrpljiva. Žuri. Upravo trči, samo da dođe što prije u taj razred, da izbavi muža iz nevolje, u koju može svakog časa upasti... Boji se, da se Mlatićev razred danas ne pretvori u cirkus, u kojem će njezin muž biti »dumeraugust«, jer Matićevi đaci nisu »anđeli«. Ima među njima i te kako zločestih dječaka!... U nevolji svojoj, u spasavanju muža, ona, eto, ne misli najbolje o Matićevom razredu. Pada toj djeci svašta na pamet! Nije im dosta učiteljevog pripovijedanja, već pozivaju rudare u razred. Cijeli svijet uznemiruju i gnjave!... Ne bi ona tako srdita bila, kad bi se o njoj radilo, ali muža

39

joj je žao!... Eto, on ne zna učitelju Matiću i njegovim đacima reći, hvala vam lijepo što smo se vidjeli, pa doviđenja, nego se daje od njih posjesti u zadnju klupu. To jest za stol! Ovako borbena stiže do Matićeva razreda i uđe u nj hrabro. Pred čim da strepi?! Dolazi službeno. Po upraviteljevu nalogu. Nosi oglas učitelju. Da ga pročita. I potpiše... Uđe ona u arenu, gdje se ima boriti... Drugo je biti junak vani, a drugo na tlu borbe! Zatekla je učitelja Matića, kako stoji pred klupama i priprema u razredu svečani čas. Djeca su mirna kao nikad! I njezin muž! Sav se pretvorio u uho! Ona ga upravo ne prepoznaje. Turne učitelju Matiću pod nos upraviteljev oglas. On prihvati papirić, ali kako! Ne da se smetati i narušiti svečani trenutak u razredu. Samo jednim okom malo promotri oglas i potpiše ga nemarno, početnim slovom svog prezimena pa će dalje: — Stanko! Svojim notesom sa stotinu dobrih djela načinio si mi veliko veselje. Nastojat ću, da budeš nagrađen na kraju školske godine posebnom nagradom. Posudi mi svoj zlatni notes na neko vrijeme, Rado ću kod kuće po njemu listati. — Zadržite ga, druže učitelju, zauvijek! Ja vam ga poklanjam. — Hvala, Stanko! O tom ću još razmisliti. A sada dođi k meni i daj mi ruku. Izlazi Stanko. Rukuje se s učiteljem. — Danas poslije škole, kad budemo išli kući, ostani, Stanko, posljednji u redu. S tobom ću ići dva i dva. — Kolika čast! — klikne Zvonko. Pa i jest, misli podvornikova žena i ne odlazi iz razreda. Gleda svog muža, a on bulji samo u djecu i ljuti se na nju. Ako je već ostala u razredu, neka gleda u ove đake, sunce joj žarko ljubim... Učitelj će djeci: — Svoj dio ovog sata ja sam iscrpio. Sada dolaze vaši izvještaji. Diže se Pureta. Podvornikova je žena zaprepaštena. Što hoćeovaj mali? Pozna ih ona sve. Pureta ne spada među Matićeve kulturne đake. Taj bi mogao raspaliti kakvu cirkusariju s njezinim mužem. Žmigne mu zato neka se diže, a on njoj ljutito odžmigava, da ga pusti na miru. I je li ovdje prilično, da oni, muž i žena žmigaju. Baš je pobenavila i šta smeta ovdje u tako veličajnom poslu?! Dobiva volju ruku dići i zamoliti učitelja, da mu ženu pošalje u stan. Neka kuha krumpir za ručak... No sve krene opet na dobro.

40

Pureta izvješćuje:Čitao sam knjigu Družba Pere Kvržice izškolske knjižnice pa sam nagovorio pet drugova iz našeg razreda, da i mi učinimo istotako kao i družba. Pristali drugovi i mi se spremili za velik posao. Skupili smo mnogo oruđa. Uzeli smo hrane u torbake i krenemo pješice na put u zapadni dio grada. Jedna od glavnih ulica tog dijela grada, vodi uz potok prema sjeveru. U goru. Za petnaest minuta pješačenja našli smo zapušteni mlin vodenicu. Manji od onog u knjizi, ali lijep. Kao u starinskoj priči. Obrastao je sav u drač i grmlje. Točak stoji i trune. Preko njega se prelijeva čista voda gorskog potočića. Nas šestorica dotrčali do njega, obišli ga, i dogovorimo se, što ćemo raditi. Najprije počupati gadni drač. Iskopati grmlje, u kojem je mlin trunuo... Ali zlo je bilo u tom, što ta vodenica nije bila daleko od grada, u kakvoj osami pa nismo mogli raditi potajno. U blizini su ulice. Jedna uz potočić u dolini, a druga iznad mlina na brdašcu... I za pola sata našeg rada trebali ste vidjeti, šta se dogodilo! Najprije su došla k nama djeca iz tih ulica. Iza njih domaćice. Prestale su kuhati, zaključale stan i prišle k nama. Muka nam je bila, osobito onda, kad smo vidjeli, da iz Ulice s brda te iz one ulice u dolini vrvi k nama toliko ljudstva kao na kakvu skupštinupa mi pokupismo naše oruđe i naše torbe s jelom pa pobjegosmo kući. — Zašto niste pokušali izdržati? — Nismo mogli. Gledali su u nas. Zurili. Kritizirali, da ne znamo lopatu i sjekiru držati u ruci. Ismijavali nas, a bilo ih je najmanje dvije stotine! Tko bi od nas pred tolikom publikom popravljao mlin?! — Trebalo je da netko od vas održi publici govor. Da saznaju, što želite učiniti i što vam je za to dalo volju! — Među nama nije bilo govornika. A da smo ga imali, tko bi se mogao boriti s tolikom publikom? K tomu još i podrugljivom. Kad smo odlazili kući, dotrčao je neki čovjek za nama. Na rukama nosi drač, čičak, što smo mi iščupali pa nam veli: »Zaboravili ste ponijeti mami špinat...« Smijali su nam se svi. Djeca su trčala za nama čitavim onim dijelom grada, kao da ulicom prolaze maškare. Sretno smo i prošli. Dobro, da nas nisu ispratili kamenjem. Slavno smo propali. Moj je izvještaj svršen, pa sada, možete nam se smijati. Možete nas kritizirati. Pravo nam budi, ali više se nikada takvog posla neću primiti! Đaci učitelja Matića za vrijeme Puretinog pripovijedanja znali su se i nasmijati, ali više su o tom ozbiljno razgovarali, da taj stari mlin vodenica više nema smisla. On je ostao tamo kao uspomena na

41

vremena, kad onaj dio ondje još nije bio grad već selo. Popravljati tu vodenicu imalo bi smisla kao kakvu starinu. Ruševinu. Kulu ili most, ali i onda to ne bi sve moglo ispasti kao u knjizi. Tamo su bile druge prilike. Raditi se mora prema prilikama. Ne vrijedi jedan recept za liječenje svih bolesti... Žao je učitelju, da je njihovo nastojanje tako propalo. To se nije trebalo dogoditi. Žalosno je, da se nitko nije u publici našao, tko bi ih u obranu uzeo!... Učitelju je zaista žao, što je ovaj njihov zanimljiv pothvat već nakon pola sata propao. Druge su bile prilike u knjizi. U onom selu je družba otkrila tajnu svom učitelju na kraju posla. Ovdje je trebalo drukčije učiniti. Pureta je trebao njemu, učitelju povjeriti svoj naum i plan, ili bi stvar krenula boljim smjerom, ili bi ih on odgovorio od tog posla, jer je besmislen... Učitelj o tom govori od srca. Đaci se dižu, kao da ga žele bolje vidjeti. Kad se prednje klupe počnu dizati, onda one odostrag upravo moraju. I Jurica u protezi uspije se dići pod snagom učiteljevog govora. Diže se i podvornik. Svi stoje kao da će zapjevati. Podvornikova žena nadiže se na prste i daje mužu znakove: Ne bi li bilo dosta njegovog i njezinog boravka u tom razredu? Zašto je pustio korijenje tako duboko? Svakog gosta za kratko vrijeme dosta!... Zar nije čuo i razumio ono o publici kraj mlina vodenice?! I ona i on publika su u ovom razredu. Dosta je bilo gledanja i slušanja. Hvala lijepa i doviđenja! Izlaziti treba iz razreda! Začuje se kratka kucanje na vratima. Ulazi upravitelj škole. Đacima daje rukom znak da sjednu. Učitelju govori: — Izvolite nastaviti dalje! Učitelj je malko iznenađen. Treba mu vremena da se snađe. Upravitelj obilazi razredom. Pomiluje debelog đaka. Odlazi prema Jurici i pita ga: — Kako zdravlje? Podvornik skoči vojnički i nudi svoje sjedalo upravitelju. Ne, ne, ne kani on sjesti. Mahne nikom i podvornik opet sjeda i sada ne zna što će biti, jer upravitelj je rukovodilac, a to znači šef i on u razred uvijek nosi blok i srebrnu olovku. Upravitelj šalje izvještaje dalje na prosvjetu i kulturu. On ocjenjuje. On može optužiti ili predložiti podvornika na premještaj. Sad, što da učini? U ovakvom mučnom položaju nije u svom životu nikada bio! Trebao bi učitelj Matić razjasniti ravnatelju, zašto on, podvornik u njegovom razredu sjedi, ali učitelj to, čini se, ne kani učiniti, nego se sprema, da nastavi svoju današnju senzaciju. Kao da nije ništa ni bilo! Kao da upravitelj i nije

42

u sobi! Eh, zna se, učitelj brine svoje brige, a podvornik mora svoje. Vjerojatno nije dobro učinio, što je upravitelju ponudio mjesto za stolom uz đaka. Trebao je skočiti, i stolac, na kojem sjedi, ponuditi upravitelju, tamo uz otvorene prozore, na kojima cvate cvijeće u loncima... Pa još za to nije kasno!... Skače on, uzima stolac i nosi ga upravitelju: — Izvolite sjesti, a ja ću stajati. A mogu i otići. Nisam ja... Upravitelj ga prekida. I još kako odlučno! — Sjednite vi! Hvala. Rekao sam da ne želim sjesti. A vi ne izlazite iz razreda! Umirimo se! Smetamo učitelja u poslu. Povuče se podvornik Jurici. Eto, načinio je kao Pureta u vodenici. Radi neuspjeha neugodno mu je, pa potraži pogledom ženu. Što ona misli o tom? Neka mu žmigne..., ali avaj! Nema nje! Pobjegla je iz razreda u zgodan čas. Sad žali, što i on tako ne učini. Pureta, dječak, bolje se snašao. Pobjegao je sa svojom družbom. Dotrčala publika za njim, doduše, i donijela mu njegov špinat, ali ipak, sve je prošlo čitavih i zdravih glava. No, kako će sada biti ovdje u razredu, gdje se nađoše zajedno podvarnik i njegov rukovodilac! Jao! Eno ga, gdje vadi srebrnu olovku i blok! Zabilježit će sve, što ovdje ne valja. Podnijet će prijedlog na prosvjetu i kulturu. Podvornikova mučna razmišljanja prekida učitelj Matić: — Milane, obećao si nam dati neki zanimljiv izvještaj. Nazvao si ga senzacionalnim! O čemu se radi? Milan skoči: —• Dobro je, što mogu nadovezati na Puretim izvještaj... Upravitelj piše. A što? — misli podvornik. Senzaciju, ili ovo, kako Milan kaže »nadovezati«? Ali bit će najprije to, kako školski podvornik sjedi u zadnjoj magarećoj klupi i bleji u ovaj svijet kao tele u nova vrata, dok ga vani služba zove. I toliki razredi! Golemo dvorište! Ulaz u zgradu! Gdje ti je metla, beno pođvornička? Metla je tvoj znak i njom ću ja tebe isprašiti s ove škole!... Takve se misli vitlaju podvornikovom glavom, dok Milan govori kao odrastao čovjek: — Ovakav pothvat, kao što je bio Puretin i njegovih drugova, ja ne bih poduzeo. On se ne može ostvariti. Mora se računati unaprijed s neprilikama. Ne može se danas podizati zapušteni mlin na vodi pa još k tome usred grada !... Treba naći nešto, što se može izvesti. Čitam stalno knjigu Vlak u snijegu. Učim je upravo napamet. U isto vrijeme čitam i knjigu Jahač u Teksasu. Prva knjiga mi daje glavnu misao. Druga tehniku. Htio bih spojiti i jedno i drugo i poduzeti

43

nešto, što se može izvesti. Da čekam u kakvom vlaku mećavu, to nema smisla! Da zajašim konja, pa da jašim po kakvom našem kraju, u kojem još ima vukova i medvjeda?! I to neću! Ali jedno znam! Prva knjiga me raspalila, a druga me uči lukavosti. Mislim, da sam dosta spreman, da poduzmem jednu pustolovinu. Sabrao sam osmoricu drugova, koji će sa mnom. Ja sam deveti. Možemo reći, bit će to skupina, koju bismo mogli nazvati Devetoricahrabrih ili iz šale Devetorica mudrih, jer su svi odlični đaci. Ja ne kažem, da nema drugova još, koji bi mogli sa mnom u pustolovinu. Tu ne odlučuje školska ocjena, ali sam tako učinio, da ovi premudri đaci, ovi, koji pretjeruju, nešto i pokažu. Da mogu sami bez pomoći odraslih izvesti jedan plan. Podvornik sluša Milana, ali motri i upravitelja, koji se naslonio na otvoren prozor pa piše li, piše srebrnom olovkom! Mnogo piše. Vodi zapisnik... Ne, ne, bit će tako, da on bilježi ovaj Milanov izvještaj. Ovakvo nešto ne čuje se svaki dan. Učitelj pita: — Milane, što si nakanio sa svojim drugovima? — Otputovati malim uskotračnim vlakom do Patkovca i ondje u prirodi ostati jedan dan. — Pa, u čemu taj svoj pothvat smatraš pustolovnim? — U tom, što putujemo sami! Bez vas. Bez roditelja i bez starije braće. — A tako! Eh, u tom slučaju stvar je vrlo zanimljiva. Kada mislite na put? — Ove sedmice. Jednog radnog dana. Nedjeljom ne! Mnogo je izletnika. — Vrlo dobro, Milane! — A hoćemo li moći izostati toga dana iz škole? — Za takav pothvat dajem dopust! — Hvala vam, druže učitelju! I radi toga sam izabrao drugove s odličnim uspjehom. Da nitko ne može prigovarati. — Uh! Sunce mu žarko ljubim! — klikne podvornik i. udari jakom šakom po stolu. — Što želite reći? — pita ga učitelj. Podvornik se muči i propinje. Razbarušio je kosu. Odgovara: — Slušam ja i gledam, druže učitelju, što vi radite i kako raspravljate s tom djecom. I hvala vam na tom, i svaka čast i priznanje, ali ja se bojim.

44

— Čega se bojite? — Oprostite, što ću iskreno reći, bojim se za ovu djecu. Što će biti iz njih, ako iziđu iz škole takvi, kakve ih ovdje gledamo i slušamo? Pametni su kao stari ljudi, ali je u njih srce vruće kao u svakog djeteta. Osim toga kulturni su. Ne znam, jesam li dobro rekao, ali radi svega toga bojim se, kako će njima biti, kad iziđu u život, koji je grub i ako dođu među druge dječake, koji nisu jel’te, kulturni. Koji ne misle na pothvate. Na ovakve pustolovine. Poštene pustolovine i tako... Bojim se za njih, jer su pametni. U strahu sam, što su kulturni. Oni misle na pothvate i pustolovine, ali u njih je slaba dječja ruka, a u životu nije tako... Čuli ste, što je Pureta ispričao. Čuli ste, što je Milan naumio, sunce mu žarko ljubim! To je da zineš i slušaš, ali šta će biti, ako i Milanova pustolovina propadne?... Što će se njima dogoditi, kad odu u život?! Mislim da ne griješim, ako kažem da se u svim razredima ovako ne živi. Ovako, kako ja uvijek govorim, da se kod vas pretjeruje!... To sam htio reći. Muči me briga, a vi oprostite, što se miješam u vaše stvari, jer vama svaka čast inače... — Nemam šta opraštati. Naprotiv! Zahvalan sam vam na vašoj dobroj primjedbi — veli učitelj, a upravitelj nastavi: — Vaša primjedba, podvomiče, vrlo je zanimljiva, ali nije potrebno da toliko strahujete za ovu devetoricu hrabrih. Nije se potrebno bojati za njih, kad uđu u život. U njima je razvijena volja i želja za samostalnim pothvatima. To je potrebno, jer život je borba. Ovi dječaci pokazuju znakove borbenih budućih ljudi. Zvonko je toliko slobodan, da prekida upravitelja. Čini to na osobito učtiv način: — Oprostite, što vas prekidam. Jedno se još mora reći o našem pothvatu. To je ovo: I Jurica ide s nama! Podvornik upravo krikne: — Sunce ti žarko ljubim! Ne smijete njega povesti! Milan se javlja: — Njegovi su roditelji pristali. Bez Juričine pameti nema našeg puta. On je prijatelj svima u razredu. Oko njega se kupimo svi kao krvne žile oko srca. Ja bez njega ne mogu zamisliti pustolovinu. — Ali on je bolestan! — ne popušta podvornik, a Milan će ovako: — Da, ali zašto smo mi učili novu povijest? Koliko puta smo gledali u kinu i na slikama prijenos ranjenika u Narodno oslobodilačkom ratu?! Sramota bi bila, da među nama nema druga, koji bi uzeo čak i na leđa Juricu, kad bi to trebalo. Na primjer naš

45

Željko, Miško, pa i ja! Ali neće trebati. On će s nama na put ispod ruke. To neće biti nikakva strahota. Jednostavni izlet u prirodu, a trajat će svega jedan dan. Samo bez učitelja! Bez i jednog tate i bez brata starijeg, kako sam već kazao... Učitelj je zamišljen. Upravitelj šuti i u njega gleda. Istina, pravo ima Milan. Ništa nije nemoguće! Pa ipak, da i Jurica ide na izlet bez oca ili matere, zaista je pitanje i nije čudo, što je podvornik opet poljubio žarko sunce, kako samo on to umije, kad je čuo, da i Jurica ide. Učitelj još jednom želi čuti: — Milane, majka Juri čina je dalapristanak? — Da. Na velikom odmoru. Pitajte Juricu, ako ne vjerujete! Jurica govori: — Jest. Pristali su. I mama i tata. E, to podvornika diže sa sjedala. Postaje mu pretijesno. Ne sviđa mu se, što i učitelj za to daje svoje odobrenje. I upravitelj je zadovoljan. Piše pun blok o svemu što je čuo. Podvornika muči briga za te dječake. Za Juricu naročito! Nije li to suviše lakoumno? Da su Juričini roditelji pristali, on ne može vjerovati. Kazali su »možda«, a djeca to odmah uzela kao gotov groš. Ne, ne, pitat će on Juričinu majku... Mora voditi brigu o tim vrućim malim balavcima i sa svoje strane... Svaka čast učitelju Matiću i upravitelju, ali, boji se podvornik, da oni to odviše ružičasto vide. Željeznica je mala, ali je ipak željeznica! Patkovac nije daleko od grada, ali je ipak seloi nepoznato ovoj djeci. To je život i borba, a smije li se tu djecu samo tako pustiti onamo? Oni jesu hrabri i mudri, istina, ali su dječaci! Oni bi s Juricom kao s ranjenikom preko Neretve! Oni bi kao djeca u vlaku, koji se zabušio noću u snijeg! Milan zna tehniku od jahača iz nekakvog Teksasa! E, vruće glave, treba na njih netko ipak pripaziti! Moralo bi se malko pacnuti po prstima ove đake, onako kao nekada u školi. S ovakvim crnim mislima odlazi podvornik iz razreda. Uhvati kvaku na vratima i upravo u taj čas zvono oglasi svršetak škole. VII Već je jutro dobrano poodmaklo, a podvornik još slatko spava. Čudi mu se žena. Obično se on diže za ljetnog vremena u pet sati. Kako to, da ga nije barem želja za cigaretom probudila?! Žao joj je, no ipak ga budi. Skoči on kao uplašen:

46

— Koliko je sati? — Pola sedam. — Zašto me nisi ranije probudila? — Nije mi srce dalo. A onda, zašto? Kuda ti se žuri? Nećeš valjda na putovanje. — Danas ću ranije u grad dostaviti upraviteljevu poštu. Dodijala mi vrućina. — A što si tako dugo spavao? I to baš danas, kad ti se žuri! — Uvijek je kod mene tako. Kad mi se žuri, onda crkavam dugo, a kad imam vremena, onda se rano dižem kao coprnjak. No, jutros je drugi razlog. Prošlo je moje predavanje u Matićevom razredu. Smirili su mi se živci, a poslije toga dobro se spava. — Jesi li zadovoljan svojim predavanjem? — Jesam. I učitelj Matić. Pa i đaci. — Zadovoljna sam i ja! — I ti? Ne razumijem! — Slušala sam predavanje od početka do kraja. — Gdje? — Pod prozorom u cvjetnjaku. — Valjalo je što sam bio par dana prije toga kod njih u razredu, pa sam malo namirisao, kako je u njih. Upoznao sam situaciju. Mora čovjek znati, kome će govoriti. — Što ti reče učitelj Matić na kraju? To nisam čula. — Rekao mi je od riječi do riječi ovako: »Tako ste dobro govorili, da mi je žao, što vas nisam pozvao u razred onda, kad su đaci o ugljenu učili. No, dobro im je došlo i sada, jer ove posljednje dane škole hoću da ih zabavim i razonodim. Takav smo plan načinili za posljednje dvije sedmice škole. Vi ste imali jednu točku u tom planu. Izveli ste je vrlo dobro. Hvala vam. Djeca će o vama imati sada sasvim drugo mišljenje.« — A što si ti rekao na to? — Rekao sam ovako: »I ja ću imati o vašim đacima bolje mišljenje i želim im tako učenima, kulturnima i pretjeranima uspjeh u grubom životu. Žalim Puretu, što je pobjegao ispred one podsmješljive publike. Baš mi je krivo, što mu donesoše špinat, to jest čičak. I još je to učinio odrastao čovjek! O, sunce mu žarko ljubim,, zaista bi se toga trebao stidjeti! Pa zar nisu naši đaci bili od njega pametniji?... Želim Milanu, da uspije sa svojom pustolovinom. Njegova je opasnija od Puretine, jer idu izvan grada u selo. Pa vlakom!

47

Istina, malim vlakom, ali ipak, i to je željeznica! — Radosna sam što je sve dobro prošlo. — I lijepo je svršilo. Učitelj Matić mi pružio ruku i zahvalio, a Jurica se digao od svog stola, pa je i on rekao nekoliko riječi. — Što je rekao? — Zaboravo sam. Bolje reći, nisam čuo, jer sam bio sav u nekoj neprilici radi tih zahvala i pohvala. — Šteta! Čovjeku se desi jedanput u životu ovako nešto pa one lijepe časove prečuje. — A zar nisi ti čula, odande ispod prozora? — Nisam. Otišla sam u stan, kad si ti svršio s govorom. Da me opet ne zateče ravnatelj, kako plačem... — Plakala si, ženo? Pa zašto? — Tako. Od miline. Radi tebe. Volim te i drago mi je, kad te vidim među ljudima. I na drugom kakvom poslu, a ne samo s metlom u ruci... Nisam smjela ostati pod prozorom dulje i zato, jer sam opet stavila krumpir na štednjak, a ti se sjećaš što se dogodilo onog dana, kad si ti u Matićevom razredu sjedio u zadnjoj klupi. — Sjećam se. Našla si krumpir bez vode. Spečen na dnu lonca. — I lonac upropašten. Jedva sam ga očistila i osposobila za kuhanje... Podvornik prekida ženu. Krikom: — Sjećam se, što mi je Jurica kazao na kraju mog predavanja! — Što? — Točno ovako: »Ne čudim se, da ste išli spašavati rudare u zarušenom rovu, jer vi ste dobar čovjek. Pred nekoliko dana smo vas upoznali, kad ste s nama razgovarali o Puretinom i Milanovom pothvatu. Zabrinuti ste za nas... Ja sam to najviše osjetio. Bojite se, kako ću ja na put u Patkovac. Čuli smo vaše zanimljivo predavanje. Hvala vam na njemu, ali, čuli smo i dobro srce. A na tom vam još veća hvala.« Podvornikova žena pregačom obriše suze: — Dobro, da nisam pod prozorom ostala. Na ovo bih se bila rasplakala kao kiša... — Lako, lako, jer vama ženama nije teško zaplakati. Sa mnom je drukčije. Uznemirio sam se. Bojim se za djecu na izletu. Najviše za Juricu. — Ne brini se toliko! Pa ne idu u Ameriku preko oceana! Kad ih učitelj pusti i kad roditelji njihovi nemaju ništa protiv toga, pa čak ni

48

Juričina majka i otac, onda se ne brini ni ti! — Eh! Roditeljima njihovim se i čudim, sunce im žarko ljubim! — Ne psuj! Ti nemaš svoje djece pa ne znaš, kako je u roditeljskom srcu. Njihov mali želi ići, drugovi su njegovi jaki i zdravi pa će ga i nositi, bude li trebalo... Činilo se, podvornik se smirio, no to traje samo na čas. Opet, za koju minutu nestrpljiv je i žurka ženu, da mu brzo da doručak. Kao da ide na daleki put. Na brzi vlak ili avion. Ona se čudi njegovoj žurbi i nestrpljivosti. Što se danas toliko boji vrućine, kao da će u gradu umrijeti od sunčanice! Podvornik je doručak napola pojeo. Žena se njegova upravo snebiva. Muž joj može dobro pojesti. U njega je vučji apetit, pa što ovo danas znači? O, što ga je udesilo predavanje u razredu! Trebao je poslije njega zatražiti tri dana »ce ce«, da se odmori i oporavi... Odlazi u grad i ne pozdravlja ženu. To nije neobično, veća je nesreća, što je odjurio bez torbe, u kojoj je dostavna knjiga sa službenim spisima. Ona mora trčati za njim na ulicu s torbom. Dostigne ga i opominje: — Budi sabran! Nemoj u tramvaju ostaviti torbu! A poslije otiđi u park. U šumicu. — Pa što ću ondje? — Hladom prošeci! Odmori živce! — Nije loše, ženo! Dobro savjetuješ. — Idi u zvjerinjak! Obiđi životinje. Ti voliš život u šumi i na travi. Došao je novi slon iz Indije, a nisi ga još vidio. — Dobro, ženo!! U zvjerinjak ću!!! Podvornik tako sretno klikne, da se skoro odao. Poljubi ženu na ulici kod rastanka, što inače ne čini. Njoj mila nježnost muževa, ali je ujedno zazebe oko srca. Zaista, odmor mu je potreban. O, što iz njega učini Matićev razred!... Vikne za njim: — Poslije šetnje ćeš ogladnjeti. Skuhat ću ti dobar, ručak! Ne zna se, da li je to čuo. Juri on na tramvaj, kao da ga vihor nosi. Žuri li se podvornik ovako radi predaje spisa? Radi vrućine? Ili šetnje po Maksimiru? Žuri li se on radi toga, da vidi novog slona iz Indije u zvjerinjaku? Bit će nešto tako, jer ne uskače u tramvaj broj devet, kojim se obično vozi, kad dostavlja službene spise po gradu... Čeka nestrpljivo upravo tramvaj broj dvanaest i u njega uskače. Ide li na put brzim vlakom? Ili će pred nekoga na peron, jer ovaj

49

tramvaj vozi pokraj glavnog kolodvora! Ne, kod kolodvora on ne silazi. Čak se na njega i ne osvrće, kao da »prolazi pokraj turskog groblja«... Podvornikov pogled uperen je naprijed. Prema vozaru. I da smije, i da može, on bi od njega zahtijevao, da vozi najvećom brzinom. Da ne staje na stanicama sve do parka. No, kad ne može, on lupka cipelama o pod. To ga ne umiri pa se svaki čas nadiže i smeta ljudima oko sebe. U nestrpljenju diže se i pođe dva koraka prema vozaru. Vraća se nazad i sjeda na svoje mjesto, ali skoči kao da je uboden. Zaposjednuto je njegovo sjedalo. Skoro se uvalio u nečije krilo... Neugodno mu je. Prihvati se za remen i potuži se ljudima oko sebe: — Ovaj tramvaj danas presporo vozi! Čini mu se, što dalje, vozar sve sporije vozi i park, umjesto dase približuje, zapravo se udaljuje. Čini se podvorniku u žurbi datramvaj i ne vozi naprijed nego natrag. Da park sa zvjerinjakom bježi ispred njih... Zašto se on toliko muči? Hrastovi u parku pružili su duboko u zemlju svoje korijenje. U zvjerinjaku lav i lavica u kavezu spavaju. Zmijurina udav ovila se oko drveta i probavlja pijetla, kojeg je pred dva dana pojela. Krokodil je toliko prestravljen, što su ga u Maksimir dovukli s rijeke Nila, da kao mrtav leži danima i noćima i samo očnim kapcima katkad trepne. A novi slon iz Indije? To jenajsporija životinja! Pa neće podvorniku pobjeći. Polako, dakle, čovječe! Zaista, čini se putnicima u tramvaju, da je on bolestan. U vrućici. Ili da ima rastrojene živce. Sažalno ga pogledavaju, a on je i dalje sav zbrkan i smušen. Ne gleda ni u koga oko sebe. Opet odlazi naprijed. Pri tom gurne jednu gospođu, i stane na nogu nekom gospodinu. Ovi se ljute, a on ništa ne čuje, nego se vraća k svom remenu i uhvati — nečiju ruku. Oho! Pardon! Neka mu oproste!... Napokon — evo velikog parka sa zvjerinjakom! Podvornik iskoči iz tramvaja tako bučno, kao da će svima preko glave. Psuju ga putnici, no on ništa ne čuje. Ima i samilosnih ljudi u tramvaju. Jedan mu pruža torbu: — Zaboravili ste ovo. Hu! Poljubi podvornik žarko sunce na svoj način. Opsuje samog sebe, zapali cigaretu, ne bi li se sabrao i smirio. Da ne pravi više trku i zbrku, jer bi ovakav nesabran mogao pasti pod auto. Prije raznašanja spisa dolazi podvornik u park na šetnju i odmor. Na »ce ce« u trajanju dva, tri sata. Puši slatko i duboko, ali još ne ulazi u šumu, već nestrpljivo čeka i šetka na tramvajskoj stanici...

50

Dojuri tramvaj broj jedanaest. U njega uskoči i ne može da se načudi, kako putnici sporo izlaze. I već su svi izašli, a tramvaj dalje ne produžuje. Vozar sjedi za upravljačem, češka se, uzdiše i gleda za sretnim šetačima, koji ulaze u šumu. Dojadila mu vožnja ovom prugom. Dvadeset puta mora proći pokraj šume s gustim hladom. U ovoj vrućini, on bi najradije kolima skrenuo u šumu, kad bi se to moglo izvesti. Vozar se ogleda po kolima, a podvornik ga probode strašnim pogledom i nijemim krikom: Vozi! U lov! U potjeru! Tramvaj krene. Podvornik se ne vozi do posljednje stanice. Iskoči iz kola na pretposljednjoj i sakrije se iza tramvajske čekaonice. Iza drvenog zida zuri prema naselju. Dobre su mu oči. Vidi skupinu dječaka. Slažu se u red i odlaze glavnom ulicom na željezničku stanicu malog uskotračnog vlaka...On ne smije za njima otvorenom cestom, već se uputi pločnikom preko vrtova do velikih zgrada gospodarskog fakulteta. Odavde žuri putem preko žitnih polja fakultetskog imanja. Tu je uz put stazica, koja vodi kroz žito. Prepelice prelijetaju. Ševe pjevaju visoko pod plavim nebom. Ječam je počeo žutjeti. Crveni mak cvate u žitu... Toliko je ljepote oko njega! On, kao bivši seljak, sve ovo voli, ali sada ne može da uživa, jer mu se žuri dalje. Prema željezničkoj stanici... Putuje tako drugom sporednom ulicom, kojom idu dječaci i toliko je nespretan i nepažljiv, da su ga skoro primijetili, a to se ne smije dogoditi! On ih mora danas na njihovom putu slijediti do Patkovca, ali neopažen! Sakrije se za kuću i čeka. Dokle? Sve dotle, dok više ne čuje njiihov živi razgovor. A i ne treba se previše žuriti, jer mu sat na ruci pokazuje pola osam. O, dosta je vremena! Vlak polazi u osam i dvadeset minuta, a stanicu već vidi. Na dohvat mu je ruke. Podvornik neopažen stiže do željezničke stanice. Ne ide na peron. Na njemu su đaci, koji idu samostalno na izlet. Sakrije se on iza zida. Odatle ih može promatrati... A kada će kartu kupiti? Smisli sve u tančine. Skočit će po kartu, kad dječaci budu ulazili u vagon... A dotle? Zabavit će se iza zida promatranjem izletnika... Dječaci se dobro drže. Trčkaraju po peronu, a to mogu slobodno, jer je samo jedna kompozicija vlaka, a te sada i nema! Prazan je mali kolodvor. Same tračnice i ništa više... Svaki čas se dječaci kupe oko Milana. On im stalno nešto govori. Nije rumen kao prije. Crven je u licu. Planut će. Izgorjet će mu plave oči! Milan hoda. Maše rukama. Dokazuje nešto drugovima. Odbija. Ne slaže se. Obim rukama maše i uvjerava ih. Mršti se. Smije. Zapovijeda. Zove one, koji su predaleko otišli. Kupi ih neprestano kao

51

kvočka piliće. To nije lako, jer dječaci liče na male pačiće koiji plivaju vodom, a Milan na kvočku, kad prestrašena trči obalom uz njih... Teške brige Milana raspinju, jer tu je voda na stanici. Nestrpljivi izletnici pili bi neprekidno vodu. Kad su žedni i kad nisu! Tu je stanički zahod. Upravo je nezgodno kako ga dječaci stalno posjećuju. Pa onda ta strast za tračnicama! Zašto neprestano po njima hodaju?! Sve to muči Milana, jer on je u svojoj glavi drukčije izlet zamišljao. Ovako: oni će dva i dva pred stanicom čekati i nikuda se neće ni maknuti, a on će se slobodno kretati ispred stanice. Otići će na blagajnu po karte. Puštat će drugove po vodu i na zahod jednog po jednog, kao u školi iz razreda... Ovako, on će se do odlaska u Patkovac satrti. Vidi podvornik, Milan već zdvaja, ali klonuo nije. Izdržat će vođa. Širokih je leđa, mogu ona mnogo podnijeti... Podvornik bi mu od srca rado pomogao, ali ne može. Za njega ne smiju saznati. Tajno će ih pratiti. Ne može on ovu djecu pustiti u život samu! Mučio se i mučio nekoliko dana, dok se nije konačno odlučio: s njima u Patkovac na pustolovni pothvat, ali neopažen, skriven, kao sjena. Dobra sjena. I dobra duša, da im priskoči u pomoć, ako zatreba... Samo, hoće li mu uspjeti ostati neopažen? Nada se, da hoće. Dječaci su vrući i uzavreli na izletu pa takvi ništa i ne vide i nikog ne poznaju... Podvornik malo hrabrije izviri, da vidi, šta je s Juricom. Ha, eno ga, sjedi na klupi u hladu i nije sam. Stalno su najmanje dvojica drugova uz njega. Nude ga neprekidno vodom. Kolačima. On odbija, zahvaljuje, ma ne treba mu, jer mu mama natrpala kao i njima prepun torbak jela, svakakvih slatkarija i kerefeka!... I, premda on neprestano odbija, oni ga opet nude i pitaju, mora li na zahod. Oni će ga otpratiti... Jurici drugovi već dodijali, a podvornika nešto zgrabilo za srce. Da mu je žena ovdje iza zida, rasplakala bi se... A što vidi iza klupe prislonjeno uza zid? Stolac za ležanje! Čvrsto je povezan. Pripremljen za Juricu, da mu se u nevolji nađe, ako ga bude trebalo prenositi... Podvornik vidi i to, da su dječaci sjajno pripremljeni za svoj pustolovni izlet. Nisu pošli na put kao grlom u jagode. Imaju plan i svaku potrebnu sitnicu na sebi. I u džepovima. A torbaci su zaista nabrekli. Majke su pretrpale svoje dječake mesom, jajima i kolačima. Napunile im boce čajem i slatkim voćnim sokom... Ako je pri tom suza koja kanula na bocu, nikakvo čudo, jer strepe majke za svoje dječake. Samo suza ne pokazuju... Podvornik i previše izviruje. On je znanac ovih dječaka. Njihov

52

predavač. I prijatelj. Najradije bi im prišao, ali ne smije. Zaboravlja se pa previše izviruje, da vidi svoje prijatelje, sve dotle, dok ne kriknu Miško. Ovaj dječak pogleda na njegovo skriveno mjesto. Jao! Opažen je! O, majko zemljo, rasklopi se, da propadnem na dno tvoje! Tako poželi podvornik i odskoči u posljedni čas nekoliko metara dalje u visoki drač. U čičak. Tu legne na zemlju i samo glavu malo digne, da vidi, što će dalje biti... Miško ide na prstima prema zidu. Za njim ostali. Miško se okreće kao lovac... Kao istraživač ili detektiv u kriminalnom filmu. Njegovo držanje uzeli i drugi. Tako dolaze do zida i stali razočarani. Nema ga. Ogledavaju se. Viče s klupe Jurica: — Što tražite? Oni mu odavde od zida ne odgovaraju, već mu namiguju, neka šuti. Stavljaju prst na usta. Svi! I vođa Milan!... Kako bi bilo, razmišlja podvornik, da skoči. Da se pokaže i prijavi. Vratit će se u grad, a da im nije ništa pokvario. Da se sam prijavi, bilo bi časnije. Inače, dječaci će ga pronaći u špinatu. To jest u čičku... Njega, svog predavača ... I poče se on pomalo podizati, ali prekasno! Miško krikne kao da puška puče: — Evo ga! Skoči u drač lijevo do podvornika. Baci se dječak na zemlju i hvata kapom. Začas se digne, da pokaže drugovima. Svi klikću: — Jež! Jež! Jurice pogledaj ! Miško je ulovio ježa! Odlaze svi sa životinjicom do klupe Jurici. Podvornik sretan, poljubi žarko sunce, kako samo on to znade i smije se sam sebi. O, kako se nepotrebno strašio! Pa skoro se izdao. Ili bolje reći, skoro je nagazio na svog ježa!... Dok su dječaci razgledavali životinju, koja se u klupko savila, podvornik se oprezno digne i otrči natrag do zida... Odatle poslije minule opasnosti hrabrije izviruje. Sav se pretvori u uho. Htio bi čuti, što će dječaci s ježem. I dobro djeca govore. Jedni predlažu, da ga lovac Miško pusti u travu, gdje ga je i našao. Tu je njegova kuća. Tu mu je najmilije. Lovac ne pristaje. On ga je našao i ulovio pa ga želi kući odnijeti. Nastala vika. Izišao šef stanice, da vidi, što se to događa. Kad Milan vidje, da je vrag već uzeo šalu, presudi ovako: — Miško voli životinje. Kod svoje kuće ima psa, mačku, golube, grlicu i kanarinca. Još mu manjka samo jež. Miško će nato: — Hvatat će miševe i žohare. Kupit ću mu zdjelicu, iz koje će mlijeko piti.

53

Milan pita drugove: — Jeste li čuli? Ježa ćemo ili pustiti u drač, ih ga dati Mišku, da ga mesom hrani i mlijekom napaja! — Dat ćemo ga Mišku! — poklanjaju dječaci, kao da su ga oni ulovili. Samo je pitanje, kuda će s njim. Miško već ispražnjuje jednu od svojih torbi: — Ovako ću ga nositi kući. — A dotle? — Čuvat ću ti ga ja! — oglasi se Jurica. — Imat ću nešto živo uza se, kad ostanem sam... — Ne! Ti nećeš nikad ostati sam! Bit ćemo uza te za vrijeme cijelog izleta! — vikne Milan. —- Ipak, ako se slučajno dogodi! — nasmiješi se Jurica. U redu. Miško preda Jurici u vrećici ježa. Željko predlaže: — A da potražimo njegovu ježicu? — Uh, sunce ti žarko ljubim! — opsuje podvornik. — Sad će me pronaći! — Odskoči i baci se u špinat. To jest u čičak. Tabanjaju dječaci prema njemu... Uh, sunce ti... Ne dospije podvornik opet poljubiti sunce. Diže se kao uboden i bježi četveronoške kroz drač, da se sakrije za posebnu zgradicu zahoda... Traže dječaci po draču. Love ježicu. Došli oni na mjesto, gdje je podvornik ležao. Eto, bili bi ga otkrili. Eh, kakvog li i kolikog ježa, ježine i ježurine, kad bi se on digao iz špinata! A već je i sličan ježu. Bodljikav je. Pokupilo mu odijelo čičak. Čisti se ovdje skriven. Skida čičke s odijela iza ove zgradice, srećom sagrađene dalje od stanice. Privremena kućica! To je novi kolodvor, nema još kanalizacije, podvorniku nije najugodnije tu, ali što može! Pretrpjet će i to. Ne smiju ga dječaci pronaći! Ne smije im pokvariti veselje!... Traže djeca ježicu. Šale se: — Otišla nekuda na brbljanje! — Možda na put vlakom. Jež njezin došao na stanicu i krenuo na peron, da dočeka vlak, u kojem će se žena vratiti. Smiju se dječaci. Razdragani su. Milan je zadovoljan. Izletnici se bave prirodom pa ne misle na vodu, premda sunce sve jače grije. Ne idu više na zahod, premda im je tu pod nosom. Kad se čovjek nečim lijepim zanima, ne misli na glupost... Milan potiče, da se razgovor nastavi: — Kako to, da je naš Miško jedini opazio tog ježa? — Voli životinje.

54

— I još nešto! On vidi ono što želi! — I ja vidim ono što želim! — vikne Željko-. — Eno vlaka! Vraća se iz Patkovca. — Evo vlaka! Vlak! Vlak! Naš vlak! Brzi, simplon, pacifik! tako se uz vika li dječaci i staju u red, uz prvu prugu... Milan je opet zadovoljan, on pokaže na klupu. Jurica sjedi sam. Kakva tuga u njegovim očima! Oh! Svi se lecnu i potrče po njega... Podvornik opet dobro vidi, jer je dotrčao iza zida stanične zgrade. Ljubi on djeci žarko sunce. Divi im se. Grabi ga sve to za srce i da je žensko, plakao bi. Vidi lijepo, evo tu na primjeru, kako u čovjeku kuca srce. A koliko i koliko puta je on već u svom životu pomislio, da je čovjek izgubio i srce i dušu!... Svi dječaci stoje u redu. U vlak bi nagrnuli, da se voze, da uživaju, ali onda vide nemoćnog druga Juricu i javi se dobro srce pa svi trče bolesnom drugu. I podvornik je siguran u to: Kad bi sada ovu djecu netko zapitao, hoće li u vlak ili će ostati uz Juricu, ako on ne može na put, svi će ostati uz Juricu. Tako radi ljudsko srce! Gleda podvornik iza zida, ulazi devet dobrih dječaka u jedan vagon. Milan se ponaša kao pravi vođa. Kapetan na brodu. Pita: — Jeste li svi ušli? — Jesmo! — Putovat će nas desetoro! — klikne iz vagona Miško. — Da! Jež je deseti! — prihvate svi i zovu Milana u vagon. On ne ulazi. Pokazuje na klupu. Hu! Zaboravili su vezani naslonjač, spremljen za Juricu. Milan ga donese i popne se u vagon. Podvornik dalje više ništa ne čuje, a željan je svake njihove riječi. I tužan je. Čini mu se, spada on među njih, a oni kao da pobjegoše u vlak, do kojeg njemu neće biti lako doprijeti, jer mora ostati neopažen... Izviruje. Proračunava. Dječaci su ušli upravo u onaj vagon, koji stoji pred blagajnom. Podvornik ne može neopažen unići. Ne preostaje mu drugo, nego zaobići staničnu zgradu pa trkom u zadnji vagon... Kartu će kupiti u vlaku. I globu će platiti. Nema on novaca za rasipanje, ali sunce im žarko, dječaci ovi njegova su briga. Mora on s njima na put, a za sve to globa je sitnica!... I uspije mu neopaženo ući u posljednji vagon... Sjedne uz prozor na kraju vagona. Nije dugo čekao. Vlak zafućka i krene u Patkovac...

55

VIII Vozi sporo. Podvornik zapalio cigaretu pa kroz prozor promatra voćnjake, vinograde, njive i livade. Zanima se kao svaki seljak, koji putuje kroz druga sela ti preko tuđih oranica. Dolazi kondukter: — Molim voznu kartu! — Nemam je, na žalost. U posljednji čas sam stigao i uskočio u vlak. Izdajte mi vi kartu. Kondukter to ne čini odmah. Mala je ovo željeznica, putnici imaju dovoljno vremena, da uzmu karte i ovakav slučaj desi mu se jednom godišnje. No, pa neće propasti država radi ovog jednog jedinog slučaja. Neobično je u ovom malom vlaku globu utjerivati. Kad bi je pisao, kako je slabo pismen, mogla bi njegova pisanija potrajati do Patkovca, a to je kraj puta! Tako u sebi opravdava željezničar svoju odluku i odlazi. Kad se vraćao iz prvog vagona, primijeti, da se putnik bez karte, premješta naprijed. Ima, doduše, mjesta obilno, ali ipak je čudno. Odrastao čovjek, ozbiljan po izgledu, pa se neprestano pomiče. Za par minuta nalazi ga u srednjem vagonu. Čudni ljudi! Ulaze u vlak bez karte i onda se još šetuckaju po svim vagonima i mijenjaju mjesta kao izbirljiva djeca. Trebalo je ipak od njega naplatiti novac, pa, kad plati, onda neka uživa i neka se seljaka. Učinit će kondukter nešto. Ode naprijed u prvi vagon. Podvorniku se čini, kondukter ga promatra. Nije njemu lako u tom vlaku. Samo su tri vagona! Dječaci nisu daleko. Što bi bilo, da se oni zažele malo po vagonima prošetati pa da ga nađu kako ih prati? Da li bi se on mogao ovako nekako izlagati kao što je učinio kondukteru? Ni govora! Tko će s Matićevim đacima na kraj? Tko da ih nadmudri? Pa kad bi se svi skupili ovamo, u ovaj vagon, opkolili ga i stali preslušavati! Oh, gore bi to bilo nego pred sucem istražiteljem! Tko ih pozna, neće se s njima upuštati ni u kakve šale i podvale!... Za ovaj svoj put trebalo je da se maskira. Tuđe odijelo da je obukao. Nalijepiti je mogao umjetne brkove i bradu. Trebao je crne naočari staviti na nos. Štap uzeti u ruke. Zgrbiti se, izmijeniti glas i ući takav u njihov vagon pa da uživaju. On bi sjeo na propuh. Dječaci bi jedan prozor zatvorili. On bi ispustio štap. Dječaci bi ga podigli, jer tako traži njihov notes, u kojeg upisuju dobra djela. Podvornik bi uživao. Dječaci ga ne bi prepoznali! Na taj način bio bi u njihovu društvu. Ovako nemaskiranom, ne preostaje mu drugo, nego da natuče šešir

56

duboko na oči. Da digne ovratnik od kaputa, jake poznate šake da turi duboko u džep... Može li se ovako udesiti u ovoj vrućini? Takav bi tek upao u oči i bio privlačiv za dječake kao sumnjivac iz kriminalnog filma... Mogao bi se podvornik, sakriti i tako, da je glavu svu obavio u ručnik, kao da je bolesnik, koji ima trganje u kostima glave. I bolove u zubima. Ne, to ne bi valjalo! Dječaci bi mu priskočili u pomoć. Tješili bi ga i liječili, jer oni su »notesari«. Dobročinitelji starcima, bijednicima i bolesnima... Ništa podvorniku ne preostaje, nego da se skriva. Da iskače. Uskače. Da čuči u kutu. U špinatu. To jest, u čičku. Da bježi. Da ide natraške i tako: tijelom ravno, a glavom u stranu!... O, sunce ti žarko ljubim, psuje on sam sebe, baš sam sebi muku natovario na leđa. Pa još u ovom malom vlaku! Tu mi je još teže! Svaki čas može dotrčati koji dječak i otkriti me... Vlak staje na prvoj stanici. Podvornik zirne kroz prozor. Tako već umije udešavati vrat, glavu i oči, da sve čuje i vidi, a njega nitko! Vlak stoji na stanici, a dječaci u prvom vagonu svi na prozorima. I Jurica. Pa i vođa Milan. Na travnjaku uz stanicu igraju neki dječaci nogomet. Izletnici zanijemili. I ovdje vlada zarazna bolest nogometitis. Igrači su znojni i prašni. Viču. Psuju. Deru se. Udaraju u loptu. Driblaju. Navaljuju. Brane. Ali nespretno. Nevješto. Dječaci iz velikog grada su majstori. Oni bi im znali dati upute. One temeljne. Milan škrguće zubima od muke, kad vidi, kako ne igraju po pravilima. To nisu fer igrači. Želja mu je iskočiti iz vlaka, da pokaže. Da ih pouči... No, što bi se tada dogodilo? Svi bi drugovi izašli iz vagona za njim i ispala bi lijepa stvar! U Patkovac na pustolovni izlet otputovao bi samo jež!... Sva je sreća, što ovaj mali vlak ne stoji dugo. Odveze on ubrzo dječake od nogometa i njihov izlet je spašen... Milana vidi podvornik lijevim okom. Stoji vođa sam na prozoru, izgubio je rumenilo lica. I sjaj u očima. Mrk je, kao da su mu sve lađe potonule. Pozna podvornik Milana. Takav je taj dječak, kad sebe uhvati u zlu. Eto, on bi kadar bio radi nogometa izaći iz vlaka i upropastiti izlet! On, koji je to zamislio i sve organizirao... Podvornik se uvuče u vagon, kao puž u svoju kuću, jer Milan gleda prema njemu. Ne u njega, nego u nogometnu igru, koja ostaje iza njih... Vlak ulazi u lijep kraj. Brda s jedne i s druge strane pruge. Na njima vinogradi. Njive. I šume. Ispod brda livade, a kroz njih teče potok s mnogo malih vodenica. Neke melju, a neke su napuštene. Stare. U propadanju...

57

Kondukter ulazi u vagon pa će podvorniku: — Riješio sam vaše pitanje. — Kako? — Primaju vas đaci iz prvog vagona na svoj službeni spisak. — Ne pristajem na to! — Nikad dosad nisam imao kontrolora na ovom malom vlaku, ali upravo bi on danas mogao uskočiti na drugoj stanici. Ovako je to uvijek. Ako je sve u najboljem redu, kontrola ne dolazi. Ako imadeš slučaj, kao što ste vi, evo ga! Kao da iznikne iz zemlje! — Radije vam plaćam kartu i globu. — Kasno je, prijatelju. Dječaci su vas upisali kao jednog oca u pratnji. Ionako ih je samo devetoro, a platili su povlaštenu vožnju za desetoricu, kako željeznički propisi traže. Poručuje vam, da dođete k njima u prvi vagon. —-Ne idem djeci. Imam dosta njihove galame i kod kuće. — Dobri su i prijatni — veli kondukter — zadovoljan sam s njima. Paze na čistoću u vagonu. Čuvaju prozore. Slušaju svoga vođu kao učitelja. A taj vođa, dječak, upozorava svoje drugove na prirodne ljepote, kroz koje vlak prolazi, no oni nekako kao da nemaju za to smisla. — Pa što rade? — Okupili se oko dječaka u protezi. Dvore ga. Nude jelom. I slatkišima... Ispituju ga, da li mu je lijepo putovati. Je li požalio, što je s njima krenuo na tajizlet? Ma, upravo svojom pažnjom dosađuju. Gnjave ga. Čini se, kao da su radi njega išli u Patkovac. A onaj vagon kao da je bolesnički, a dječaci bolničari, što prate bolesnike na oporavak. — Prema tome, divni dječaci! — Jesu. Upravo neobični! I što im sve ne padne na pamet! Nije im dosta, što dvore bolesnog druga, nego ga i vodaju ispod ruke po vagonu. Vrše vježbe u kretanju, a on želi sam koracati. Ispuštaju ga oni. Tako mali vježba po vagonu i sretan je. Hvata se za klupe. Sam se kreće sredinom vagona, a drugovi mu plješću. Tako, vele oni, ne može u školi. Ni kod kuće. Ovdje je oživio. Vježba se u hodanju bez straha. I ide mu. Ide tako brzo, kako bi drugomu u bolnici trebalo mjesec dana vremena! Jača ga to, što je na putu samostalan. Bez majke i oca napreduje naglo. Podvornik će veselo: — A vođa, kažete, upozorava svoje izletnike na ljepote prirode?

58

— Da! — A oni, velite, ni da bi se ogledali, već se samo s Juricom bave... — S kim se bave? — iznenađeno će kondukter. — S dječakom u protezi... — Pričinilo mi se, da ste kazali ime bolesnog dječaka... — Ta, što ne govorite! — spašava se podvornik iz neprilike. — To uši trpe od buke kotača, koji udaraju tra tata, tra tata, tra tata. — Pravo ste rekli. Pune meni kotači vlaka uši već dvadeset godina. Dodijalo mi već ovo tratatanje! — Inače, u ovom malom vlaku nije vam teška služba. — Da. Ovdje živim kao u penziji... Evo, uskoro ćemo na drugu stanicu! Idem naprijed, da vidim što rade dječaci. Zanimljivi su. Sjedio bih neprekidno uz njih i promatrao, kako žive. — A kako njihov jež? — upita podvornik i ugrize se za jezik. Kondukter je pošao, ali opet stao. U čudu promatra podvornika: — Kako vi znadete za ježa? — Pružio ga jedan dječak na prvoj stanici kroz prozor. Pokazivao ga djeci, koja na stanici udarahu po lopti... Tako se podvornik spasio. Opsuje u sebi žarko sunce i pomisli: Kad se čovjek u laž uvali, sav se ukalja u lukavstvima i smicalicama... — Vidim, zanimaju vas dječaci, pa pođite sa mnom, da ih vidite. Ionako ste na njihovom spisku kao otac jednog odi njih. U pratnji na izletu. — Pa mogu i takav ostati u drugom vagonu. — Možete, ali od jednog vas neću moći spasiti. — Od čega? — Ako Muhamed neće brdu, brdo će Muhamedu. Ne dođete li vi k njima, doći će oni vidjeti i upoznati vas. — Zašto da ne ostanem nepoznat? — Zar ne znate djecu? Zanimaju se za putnika, koji je uskočio u posljednji vagon u zadnji čas. Htjeli bi vidjeti tobožnjeg oca, koji je na njihovom spisku... I moralo bi biti upisano vaše ime i prezime... Evo druga stanica je tu pa ako koji skoči do vas, ne krivite mene. Htjeli su oni k vama već za vrijeme vožnje, no ja sam to zabranio. Da koji ne padne pod vagone! Dopustio sam im na stanici. Kad vlak miruje. Lokomotiva fućne. Usporava vožnju. Kondukter izađe. Podvornik pograbi torbu sa spisima, zađe u hodnik i iskoči iz vlaka na suprotnu

59

stranu' od stanice pa potrči kraj potoka, u grmlje, gdje se sakrije. Čuči on iza jednog grma i gleda, kako lijepi mali vlak odlazi prugom u zavoju prema Patkovcu... Lijepo je podvorniku u zaklonu. Sve je oko njega zeleno, svježe, a potočić brzo teče od vodenice do vodenice. Kakva su to njega snatrenja zahvatila?! Zar je on došao u hlad pod grmlje, da u potoku peca ribe? Da uživa u prirodnim ljepotama? Ili on prati pustolovne dječake na opasni izlet?... Vlak će za nekoliko minuta stići u Patkovac. Kako će Jurica sići s vlaka? Kamo će djeca s kolodvora? Zar će im se zamesti trag?! Što da učini podvornik? Da trči za vlakom? A dječica da ga opaze, pa sa prozora promatraju pripisanog svog odraslog, svog pratioca, kako klaftri svojim krakatim nogama za vlakom. Zna on dječake velikog grada. Sportaše. Vikali bi oni njemu s prozora: »Naprijed! Tjeraj! Ne daj se!« Muka hvata podvornika. Cesta nije daleko. Tik uz prugu. Eno seljačkih kola. Potrči on za njima i vikne: — Stanite, prijatelju! Seljak zaustavi konje. Moli podvornik, da ga poveze do Patkovca. Primi ga ovaj u kola i vidi, da se on po seljački u kola sigurnim kretnjama penje. I rado ga smješta uza se pa potjera konje... Pita ga podvornik: — Da li bi mogli stići do Patkovca prije vlaka? — Bi, kad bi se moralo. — Ja treba da stignem onamo prije vlaka. — Pa potjerat ću konje. — Dat ću vam za litru vina. Seljak pucne bičem i vikne na konje, a ovi znadu što njihov gazda želi. U propanj pojure. Treskaju točkovi kao da će se raspasti. Kamenje frca na sve strane. Prašina u oblacima ostaje za njima. Remenje na konjima napeto, i da pukne kojom nesrećom, konji bi odletjeli na oblake kao oni vileni u staroj priči... Konji dostignu vlak. I prestignu. Podvornik se nada, da ga Milanovci nisu primijetili. Oni nisu promatrali prirodne ljepote, već utrku između vlaka i zapjenjenih konja. Gledali su u njih, a ne u njega. A da su ga i vidjeli, ne bi ga prepoznali. Digao je ovratnik od kaputa, natukao je šešir preko očiju i ušiju, a sav je bio zaprašen, pa odakle i po čemu, da oni pomisle, kako se to utrkuje s vlakom njihov podvornik! A kondukter? A što da još i na njega misli!... Kola su u Patkovcu. Podvornik daje seljaku stotinu dinara: — Uzmite za vino i hvala na pomoći.

60

S ceste potrči prema stanici i sakrije se iza stanične kućice, da tako dočeka vlak. Strojovođa u maloj lokomotivi kao da zna što podvornik želi. Zaustavi vlak tako, da mu Milanovci ispadnu iz prvog vagona upravo pred oči... Uživa podvornik. Prestigao je vlak i sada gleda lagano, kako dječica izlaze iz vagona. Kao da sjedi u kinu i promatra film. Iskaču dječaci iz vagona veselo. Ne odlaze, čekaju izlazak Juričin. On sam stupa do stepenica u Željkovoj pratnji. Hvata se za željezne šipke i silazi niz prvu, drugu i treću stepenicu. Tu stane: — Dalje ne mogu! Skočiti se ne usuđujem. — Moći ćeš i to uskoro! — tješe ga drugovi. Željko skoči iz vagona i podmetne mu svoja široka leđa. Jurica se uhvati za njega i čim osjeti zemlju, pusti se i ne želi da ga nosaju, dok god ne bude prijeka potreba. Milan izlazi s naslonjačem. Iza njega Miško i jež u torbi, a onda kondukter. — Još vam manjka pripisani otac! —kaže on dječacima. — Nismo ga ni vidjeli! — Mora da je na drugoj stanici sišao na suprotnu stranu. Ili je radije u zemlju propao! Nikako nije htio u vaš vagon. — Smiješno! Čudno! — govore đaci, a podvornik iza stanice sve čuje i sve vidi. Zaista je smiješno, ali i dirljivo. On se smije, a kroz smijeh mu se prikradaju suze. Zadovoljan je, što je dotle sve sretno prošlo. I sretan, što je Jurica prekoračio tri stepenice na vagonu sam! Da to učitelj vidi! Da to vidi dječakova majka! Ne bi vjerovala očima! Kondukter pita Milanovce: — Kojim vlakom se vraćate kući? — Prvim. Onim u tri sata. — Onda, živjeli! Popodne nisam u službi. Dječaci se opraštaju: — Šteta!' Hvala vam! Slažu se u red. Milan pokazuje mlin na potoku. To je nešto najljepše ovdje u prirodi. Na cilju su putovanja. Kod mlina će se utaboriti i uživati do tri sata. No djeca kao djeca. Prije mlina zanimaju se, imade li željeznička stanica dobre pitke vode? Gdje je zahod? Milan ih pušta, da potraže.. Podvornik je zaprepašten. Otkrit će ga. U posljednji čas skine kaput i omota njime glavu pa bježi stazicom kroz krumpir i djetelinu malo ulijevo. Prema potoku. Izgleda, kao da su ga napale pčele... Zabasao je u potok. Srećom nije predubok... Prelazi preko njega u cipelama. U

61

hlačama. Ne mari! Glavno je, spasiti se još sada i potražiti siguran zaklon, odakle će promatrati svoje dječake kao predstavu u kazalištu. Sada tek nastaju za njega poteškoće. Smije li čučati za grmom? Ne! Dječica će svaki grm obići... Smije li se na drvo popeti? Ne smije! Oni će svako drvo pretražiti... Može li u kakvu jamu? U spilju? Ni govora! Upravo u njih će se oni najradije zavlačiti. Pozna on dječake. Zar je badava školski podvornik?! Kuda će dakle? Šteta bi bila, sada se dati dječacima uloviti, kad je već do cilja sve sretno prebrodio!... Javi se u njemu sretna misao: najbolje je leći u polje krumpira pa odatle dječake motriti. On neće štete krumpiru načiniti, a dječaci njivom ne smiju trčati. Zna se, to je poljska šteta ito će njima Milan strogo zabraniti... Zlo je samo u tom, što će mu biti vruće, ali nema druge! Trpi do kraja, sunce ti žarko ljubim, kadsi započeo i dovde dotjerao! Podvornik je seljak. On lako nađe krumpirik na brdašcu iznad mlina. Nađe u njemu najbolje mjesto, odakle će sve vidjeti. Načupa trave i načini ležaj. Legne i pogleda na sat. Bit će uskoro devet i po... Dječaka još nema. On može i cigaretu popušiti. Poslije ne zna, hoće li smjeti zapaljivati. Da ga dim ne oda... IX Milanu je jedva uspjelo skupiti svoje raštrkano društvo. Samo je malo manjkalo, što nije zamolio šefa za pomoć, da istjera njegove drugove sa stanice. Smeta Milana to, što njegove drugove u ovoj prirodnoj ljepoti zanimaju samo njihove potrebe, pa, kad su prolazili putem prema vodenici, on ih upozorava: — Pogledajte pšenicu! Zar nije lijepa? Upravo cvate. U žitu ima plavih različaka. I male crvene šake-bake puze po klasju. Dječaci se i ne osvrću na žitno polje. Brajer brunda: — Ne gnjavi nas, Milane! Oho! Milan se uznemiri. Zar, se već crv uvlači u njihovo stablo sloge? Treba ga ubiti: — Brajeru, jesi li promislio, prije nego što si to kazao? Brajer se ispričava: — Milane, ti znaš da sam ja za disciplinu. To sam ti na časnu svoju riječ obećao. — Pa zašto onda ovako govoriš? — Prirodna ljepota, pa stalno prirodna ljepota! Pusti ti to! Neka svatko gleda ono, što ga zanima. Ne dodijavaj drugovima s tim!

62

Dosadno im je slušati jedno te isto. Čini im se, da su u školi a ne na izletu? — Na izletu smo, ali ovo je cilj. Mlin! Do njega smo putovali, i kad ga vidimo, što još ima dalje? Bit će vam dosadno, pa ćete divljati, a hoćemo li onda izdržati do tri sata? — Skratio si boravak bez dogovora s nama. Rečeno je, da ćemo se vratiti u pet sati. — Ne govoriš točno. Dogovorili smo se, da ja mogu skratiti boravak na izletu, ako primijetim, da se ne ponašate kako treba. — Pa što ne valja, Milane? Jedino to što dečke ne zanima žito i u njemu različak. Bit će već nešto, što će njih više zanimati. Pronaći će oni sami. Nemoj nas podučavati! Zar smo zato išli na izlet bez učitelja i bez roditelja?!... Svi dječaci odobravaju Brajeru i tako stižu do cilja u prepirci s vođom, ali, kad stadoše na zelenu tratinu ispred mlina, vikne Brajer: — E, stoj narode i ne razilazi se! Ja ne pristajem na to! Treba slušati Milana u važnim časovima. Milan uspije sve urediti po zamišljenom planu. Na travnatom brdašcu iznad mlina ostavit će svoje torbe. Tu će se ležati. Odmarati. I jesti. Poslije jela ne ostavljaju ovdje odbačene papire. Čak ni koštice od trešanja! Ostatke od jela u svoje papire, pa spremiti u torbake! Nema ništa ružnije nego onečistiti prirodu, travu i cvijeće masnim papirima, kostima i lupinom od jaja. Milan govori brzo i upućuje, ali previše toga drobi, a njih već leđa svrbe, kako bi ih podmetnuli pod vodeni slap mlina... Ipak, savlađuju se, jer tu je cilj, i ako oni već sada pokažu neposlušnost, Milan bi mogao svašta da učini. Stisnuli su zube, stoje dva i dva na zelenoj travi i promatraju svoga vođu, kako pregovara s mlinarom. Vraća se Milan i javlja: — Smijemo se kupati. Možete razgledati mlin iznutra. Igrati se možemo na ovoj tratini. Za nas devetoricu mjesta je dosta. Pazite da se ne zatrčavate u žito, djetelinu! Čuvajte seljakovu muku! Na tratini smo slobodni!... Dobru zabavu vam želim! — Dokle, Milane? — Dok vas ne pozovem na okup. Ne bojte se, neće to biti tako brzo!... Uživajte! Drugo nemamo ništa. Ovo je naš cilj! Jeste li zadovoljni? — Jesmo! Lijepo je ovdje! Potrčali su svi na brdašce, da istovare stvari. Neki bacaju u neredu

63

svoj torbak na jedno mjesto, kaput na drugo, a sandale na treće. Bit će muke, dok to sve pokupe na odlasku kući. Stanko ne radi tako. On stavlja torbu na travu. Kaput savije oko nje, a cipele stavi ispod toga. Sve je u jednom malom krugu. Takav je on. Onakvi su drugi dječaci. Pa ni svi prsti na ruci nisu jednaki!... Vidi se to i u ovom. Od devet dječaka gotovo svaki radi nešto drugo. Jedan se svlači za kupanje. Drugi pretražuje grmlje. Treći se uvlači u kamene rupe. Četvrti ulazi u mlin, da vidi, kako se kukuruz melje. Peti se penje na stablo pitomog kestena. Šesti capa bosim nogama po plitkom potočiću. Sedmi pretražuje okolicu. Osmi, to je Jurica, on sjedi na travi i nije mu ugodno. Suviše mu je ukočena proteza. Milan je srcem uz njega na travi, ali oči mu igraju po svim drugovima. Ovako je najbolje. Ne može se drukčije, jer bi im dodijalo, kad bi organizirao vrijeme kupanja, igranja, jela i penjanja po drveću. Dao im je potpunu slobodu do tri sata. Nesreća se neće dogoditi. Nema ni na čemu. Sve je oko Milana pitomo. Zeleno, bujno i mekano. Ne vidi se ni gušter, a kamoli zmija! Voda je bistra, da bi je iz potoka moglo piti. Uzduh je čist. Mirisan. U hladovini svjež. Osjeća se vonj zgažene trave i jagoda. Ako koji nagazi na pčelu u cvijetu djeteline bosom nogom, neka ne jauče. O tom su govorili prije izleta. Tu bol i oteklinu treba pretrpjeti. Milan je zadovoljan i smije se. Vjetrić mu poigrava pramenom kose na čelu, oči mu se sklapaju. Povjerava se Jurici: — Od brige već dvije noći nisam najbolje spavao. Umoran sam. Ovaj čas bih ovdje na travi zaspao. — Spavaj, a ja ću paziti na drugove. Milan posluša. Protegne se i vjetrić ga uspava. Neobična je slika, usnuli Milan. On je dječak, koga zamišljaš jedino u govoru. U kretanju. U bilo kakvom vodstvu. Raspaljenog u nogometnoj igri, pa ovdje u snu toliko je neobična ta slika, da se drugovi kupe oko njega, da vide vođu, koji ne zna za sebe, za one oko sebe, ni za cijeli svijet! Jurica ih tjera migom očiju, neka se udalje, da ga ne probude. Šapće im, da od briga nije spavao dvije noći. Premda ih Milan gnjavi prirodnim ljepotama, sada poštivaju njegov san i odlaze dalje u zabavu. Dolje na potoku, na tratini i kod mlina slobodno viču, jer teški slap potoka pada niz mlinski točak tako bučno, praskavo, uz jaki šum, da proguta njihove krikove. Uživaju dječaci. Svlače se i kupaju u plitkoj vodi pod točkom mlina. Smještaju se tako, da ih slap vode polijeva po cijelom tijelu. Onda liježu na travu, da se sunčaju. Ne dugo. Ostavljaju sunčanje i

64

trče opet pod slap. Opet su mokri, a umorni i gladni. Trče na brdo do torbaka. Jedu. Najprije trešnje. Poslije kolač. Sad dođe tek red na slano meso. Poslije kuhano jaje, a onda kruh. Ostane li do tri sata korica suhog kruha, bit će sreća!... Mirko učini nešto posebno. Izvadi sve jelo iz torbe, stavi ga na ubrus i veli: — Izvolite, drugovi! To zateče sve dječake. Mirko je takav. Nudi sve i dijeli svoj obrok sa svima, a drugi na to i ne misle. Ili ponude samo jedan kolač, dvije trešnje, pol jajeta, zeleno lišće mladog crvenog luka... Mirko se zaista iskazao! I oni svi, kao manje vrijedni potrče pod slap, da operu svoju rđu... Smješka im se Jurica. Prigovara: — Probudili ste Milana. Jedva, ako je četvrt sata spavao. Milan je zadovoljan: — Dosta je meni i deset minuta po danu. Glavno je, da izgubim svijest. Svlači se na brdu i govori drugu u protezi: — Idem pod slap kao pod tuš poslije spavanja. Trebaš li štogod, Jurice? — Ne trebam ništa. Kupaj se i zabavljaj! Povali malo higijeničara Stanka u blato uz potok! I Brajera, što prigovara... — Zadovoljan sam s drugovima. Imaju slobodu, pa se ne zabavljaju divljački. A kako je tebi, Jurice? — Malo me smeta i žulja moja proteza, ali neka. Ostat ću još malo ovdje. U gradu samo na stolcima i klupama sjedim. Ugodno mi je na zemlji i u travi. U prirodi. Milan se spusti niz brdo u vodu drugovima. Jurica se pokuša odvući do malog drveta. Uspije mu. Sad se teškom mukom digne, prihvaćajući se za malo drvo. Stoji uz njega i mjeri udaljenost do drugog drveta uzbrdo. Može biti pet koračaja. Pokušat će, pa ako ne uspije, past će na meku travu. Uz brdo ići, Jurice, u protezi? Smiješ li ti na to i pomisliti?!... Pa sve se može pokušati! Da se i otkotura nizbrdo, ništa mu neće biti. Nije strmo, trava je meka, a zaustavio bi ga koji grm... Jurica otvori velike oči, stisne zube, zamahne rukama, odbaci desnu nogu i penje se jedan korak, dva, tri, četiri i pet! Zgrabi se za granu drugog mladog drveta, zanjiše, ali ne pada... No, kako će se sada okrenuti? Drži se za granu i zaokretaj pravi u četiri četvrtine. Dobro je prošlo, ali pita se sada, može li on dolje niz brdo? Osjeća u svom napetom tijelu nesigurnost. Silaziti je teže. Ipak će pokušati.

65

Ako padne, nosom će u mekanu travu. Ako ne padne, zaustavit će ga prvo mlado drvo... Hop! Jurica zakorači. Ide on i nizbrdo. Je — dan! Dva — a. I — tri! Če — tiri! I — pet! Oh! Oh! Teško diše. Srce mu burno udara. Baci se na drvo. Ogrli ga čvrsto. Još čvršće... Ovaj ga uspjeh ohrabri. Ima on volju za daljnim vježbanjem. Dobiva novu snagu, a i remenje na njemu, pa i gvožđe od proteze šuška i škripi, kao da ga nagovara na to... Jurica ide opet uzbrdo. Nizbrdo. Silazi niza nj. Uzbrdo. Nizbrdo. Gore. Dolje. Crven je u licu. Zadahtan. Znojan. Bit će i gladan. Dobit će veći apetit. Tko bi mogao vjerovati, da će on na izletu ići uzbrdo i još teže, nizbrdo?! Da to vidi njegova majka!... Ona je daleko u gradu, ali ga vidi mlinar. S klupe pred mlinom. Gledaju ga i drugovi. Iznenađeni su. Zadivljeni. Ne kupaju se. Zure u njega. Gledaju ga i dječaci iz sela. Došli oni i sjeli podalje od izletnika u hladu širokih krošnji drveta. Nijemo i bez riječi motre, što rade i čime se zabavljaju izletnici iz Zagreba. Brajer vikne: — Jurici se ovaj izlet najviše isplatio! Bolesnik se drži za mlado drvo i odvikuje: — Ovo je prvi moj izlet! Hvala Milanu! Milan potrči Jurici. Hoće ga na leđa natovariti i odnijeti dolje. Jurica ne pristaje. Uhvati se Milanu pod ruku i ide s njim nizbrdo dobrih petnaest koraka... Kad su sišli do mostića, opkole ih drugovi. Grle Juricu i prate ga do mlina. Tu ga posjednu na klupu. Uz mlinara. Neka se dobro odmori. I da bude uz njih bliže. Treba da ga polije koje jače prskanje slapa. Neka razgovara sa starim mlinarom. I s dječacima iz sela, koji se prikradaju bliže mlinu da u čudu motre Juricu u protezi... Dječacima sa sela liče ovi građani na malu dječicu. Dječaci seljaci su pastiri. Ratari. Kosci. Žeteoci. Vinogradari i pčelari. Oni su radnici, đaci i vojnici. A ovi iz grada capaju goli potokom kao male patke iz Patkovca. Ispadaju u njihovim očima maljucni. Djetinjasti kao bebe. Što bi rekao stari mlinar, kad bi se oni svukli i isto ovakve djetinjarije u vodi spravljali?... Oni u mlin donesu vrećicu žita, da se melje, a dotle razgovaraju s mlinarom o poslovima i brigama. Seoskim dječacima bliži je Jurica, koji sjedi, miruje, gleda oko sebe i mudruje. Bliz im je Milan, koji snosi odgovornost za drugove, ali ga ipak poprijeko gledaju, jer on je taj, koji je dovukao dječake na selo. Zašto oni dolaze ovamo? Da gaze travu, djetelinu i žito? Kakvo pravo

66

imaju oni ovdje vriskati i divljati?! Ne svlače se negdje skrivečki do gola, nego to čine pred svima, a peru svoje trbuhe pod slapom i u potočiću, koji teče dalje, da napoji njihove krave, konje. Da opere njihovo rublje... Viču, kao da su kod svoje kuće. Ritaju se po ledini i tabanjaju po mlinu, kao da su zemlju i mlin zakupili. Seoski dječaci postaju u licu mračni. U srditosti grizu travu zubima i svaki izabire, kojeg dječaka iz grada da uzme i s njim se porve. Da njim tresne o zemlju i da kaže: Kupi tralje i putuj dalje, odakle si došao, a trbuh tvoj neka ti pere mama kod kuće... Juričine oči primjećuju zlo u očima seoskih dječaka. Zove Milana, dok je mlinar ušao u mlin: — Sumnjivo se drže ovi dečki iz sela. — Čini ti se. — Dobro je, ako mi se samo čini. — Oni su mirni, kao što je selo tiho, a mi vrištimo kao buka naših gradskih ulica. Ipak, poznamo već Milana. On svaku stvar proučava. Sjedne na klupu uz Juricu i promatra seoske dječake. Rumenila mu na licu nestaje. U očima briga. Primjećuje Milan naročito jednoga. Zovu ga Ivanom. Upiljio taj u Milana zle oči kao lav iz trave u žrtvu svoju spremajući se na skok. Milan se uznemiri. Nije moguće, da bi ovi seoski dječaci mogli načiniti kakvu psinu njima, kad im nisu ništa skrivili! Na tako nešto Milan nije kod kuće računao. Odluči prići k njima i razgovarati. Osobito onom razjarenom lavu, Ivanu... I pođe prema malim seljacima. Samo tri koraka, jer se dogodilo nešto, što Milan nije očekivao. Dječaci iz grada kriknu, kao da se nebo lomi! Krik jači od slapa! Gdje se čuju takvi urlici? Pozna ih Milan dobro. Oni su takvi jedino na nogometnoj utakmici... Milan potrči drugovima. Svi se okupljaju oko Brajera, koji drži nogometnu loptu. — Odakle ti lopta? — pita Milan. — Iz naprtnjače. — Prekršio si svoju časnu riječ. Budi pošten, pa ponovi ovdje pred svim drugovima, što smo se dogovorili za loptu. — Da je ne smijenio ponijeti. — A ti si to ipak učinio. — Nisam mogao na put bez nje! — Dosad je na našem izletu sjalo sunce, a sada se navukao

67

oblak. Iz njega mogu munje sijevati i gromovi pucati. — Milane, ja nisam loptu vadio ranije. Čekao sam sve do sada. Nisam izazivao. — Brajeru, ti znaš, što ja najviše volim. Poslije majke, oca i malog brata, dolazi nogometna lopta. Ti znaš, radi čega mene učitelj najviše kori i radi čega mi se čudi. Što se nikako ne mogu izliječiti od nogometitisa. Čuo si u školi, što pokušavam. U zlatnom notesu sam zabilježio svoju samokritiku. Nogometna lopta je meni kao kruh, voda, sunce i život! Poznato je to u cijeloj školi i u mojoj ulici. I ja takav jutros odlazim bez lopte na izlet, jer smo se tako dogovorili. Ja držim riječ, jer lopta ne spada ovamo na izlet, u lijepu prirodu, gdje su žitna polja, travnjaci, mlin sa slapovima i bistri potok. Htio sam se pohvaliti učitelju i drugovima, da smo uživali u prirodi bez lopte, a gle, što ti učini?! Donio si je ipak!... I lopta koja je savršeno okrugla kao kugla, bez ijednog brida i ugla; koja je sva ovita u jednu jedinu plohu; ona je ipak i ovdje na suncu, pod ovim modrim nebom vrlo lijepa, draga i zaista ne kvari ljepotu prirode. Liči na globus. Na zemaljsku kuglu. Ništa se nije radi nje poremetilo. Potočić i dalje teče. Slap prska kao biserje... Milan ne može i neće grditi loptu. Ona je njemu najmilija, prva stvar. Kad je vidi, srce mu se razigra. Noge mu poigravaju. Sav se pretvara u drugo biće. Ona ga uzdiže. Štiti. Daje mu snagu. Jača ga. Pozdravlja Milan loptu u Brajerovoj ruci i priznaje, pobijeđen je. Ne Brajerovim rukama, ni mozgom njegovim već loptom. Tko ga želi nadjačati i svladati, treba mu samo pokazati nogometnu loptu. To je njegova slaba strana. »Ahilova peta«, kako to veli učitelj u školi. Kad Milan ugleda loptu, više nije svoj. Nije od ovog svijeta, kako mu njegova mama uvijek govori... Pobijedila ga je lopta u Brajerovoj ruci, ta najdraža stvar na svijetu oduzet će mu snagu vođe na izletu... Uzima je u ruke, da je ogrli. Da zaigra utakmicu po ovoj tratini. A sunce? Nebo? Slap i potok? Trava i drveće? Oprašta se od njih, jer više ih ne vidi i ne čuje. Oslijepio i oglušio ie za sve drugo pri susretu s loptom. Ovakvi nijemi pozdravni »govor« lopti čitaju drugovi u Milanovim očima, i tko mu je sada ne bi u ruke dao?! Brajer je baci, a Milan je uhvati kao teški bolesnik lijek, što život produžuje, a stiže u posljednji čas. Ne čude se drugovi, što on ovako prima loptu. Poznaju njegovu futbalitis groznicu vrlo dobro. Nije im čudno ni to, što grli, miluje i cjeliva loptu. Poznaju njegovu ljubav za loptu vrlo dobro. Ne bi se

68

začudili, kad bi je on stavio na dlan, i od njih tražio, da joj se poklone kao odani, pokorni sluge njezini i robovi... Poznali bi ga i takvog, jer lopta je Milanu sunce, a bez sunca nema života!.. No ovo, što učini Milan s loptom, nisu očekivali!.. On potrči k mlinu: — Jurice, uzmi loptu i ne daj je nikome! Predajem je tebi u ruke. Ti znaš, kako mi je, kad se odričem nogometne lopte. Tako mi je, kao da srce čupam iz grudi. Moram tako ovog časa. Ti znaš, što je nogometna igra, Ovdje je premalen prostor. Odlazila bi lopta kao aut u žito. U djetelinu. Naši dečki bi po nju išli. Gazili bi polja. Bilo bi štete... Jurica drži loptu u ruci i dječaci je ne uzimaju silom. Traže ga, da im je izruči. Obećavaju, da će igrati tako dobro i fer, kako nisu nikada u svom životu! Neće praviti štete u poljima. Pogazi li koji od njih žito, dat će seljaku za odštetu svoje sandale. Svoj kaput... Jurici su neozbiljna ova obećanja. On traži bolje rješenje. I za drugove. I Milana. U svih srce burno kuca od želje, da loptu nogom udare. Ovako će im reći: — Možda bi i seoski dječaci htjeli u igru pa bi se sprijateljili s nama. Na toj osnovi načinjen je sporazum. Nogometna igra privući će seoske dječake k njima u društvo. Vikom, te u svađi i prepirci urede igralište. Novost je bila u tome, što su igrači ove utakmice goli. Jedino u sandalama na nogama, da udarac bude jači. Novost je bila i u tom, što su momčadi ovako razdijeljene: U jednoj su sami bolesnici, zaraženi nogometitisom, a u drugoj oni zdraviji. Novost je i u tom, što je vrlo malo igrača. Premalo i za jednu momčad! Zdravija je slaba. Svega dva člana, a nogometitisom zaražena jaka i prejaka! Već i radi svoje visoke temperature!... Brajer zove seoske dječake u igru. Da nadopune zdraviju momčad. Svi ne pristaju, ali neki ipak prilaze. Udare loptu bosom nogom, a ona leti u stranu, čudno se trza i glasi: Flj, flj, flj, flj,... Kao da psuje. Povlači se jedan seoski dečko, drugi, pa treći i neće više da igraju. Nemaju volje. Ne žele. Ne znaju. Radije će leći u hlad na travu kao i prije... Igrači iz grada i s tim su zadovoljni. Samo im je muka, što gledaoci ne povlađuju. Što ne drukaju za njih, nego samo šute. Zure. Juricu i Milana još nešto više zabrinjava. Kao da vreba zlo u očima gledalaca. Igrači doduše paze, i lopta nije pala više od četiri puta u pšenicu i

69

djetelinu. Drže, da šteta uopće nije ni načinjena, ali oči su u seoskih dječaka sa sve više gorčine u sebi pa Milan ne može radi toga da igra, a Jurica ne gleda nogomet već seoske dječake. Brajer zato ima glavno vodstvo u igri. On je i navala, i obrana, i vratar. Sandale mu se razletjele. Znojan je. Raščupan. Izranjen po koljenima. Milan mu dovikne: — Kako si ranjen, Brajeru! Ne bojiš li se tetanusa?! Ova ga opomena otrijezni. Napušta igru i odlazi pod slap, da opere noge. Trlja ih, kao da će oguliti kožu. Boji se bolesti. U njoj kreveta. Toplomjera pod pazuhom. Pilula, znojenja, injekcija... Uspjelo je Milanu. Brajer se više ne vraća u igru. I drugi se peru. Ostaju samo trojica. Dvojica. Igraju s jednim vratima... Ostali ne sjede u hladu na travi već traže novo uzbuđenje. Privukla ih tišina i odmor u prirodi, pa beru cvijeće. Čupaju trave s raznim korijenjem. Hvataju leptire. Pronalaze zrele jagode. Iz jednog grma izvadiše staro i napušteno ptičje gnijezdo. Trgaju lišće raznog oblika. Sviđa im se golemo lišće od lopuha. Njim šeću na suncu kao pod suncobranom... Nose Jurici na klupu pred mlin sve, što pronađu. On ima kraj sebe prirodopisnu zbirku. Najljepše mu je ptičje gnijezdo. I prazne puževe kućice. Pa jagode i lopuhovo lišće... Ova prirodopisna zabava zagrije sve. I onu dvojicu s loptom pa i oni prilaze mlinu te nehajno spuštaju loptu na lopuhov list do Jurice. A Milan? On u školi nije krasnopisac. Ni crtač. Nije pjesnik. On ljubi, obožava samo jedno! Nogometnu loptu! Pa ipak, ovdje, sada ovog časa, ukloni loptu s lopuhova lista i gurne je pod klupu, jer kvari sklad u prirodi... Milan je zadovoljan. Drugovi, eto, vole i prirodu. Tamo, malo dalje, čeka ih nagrada. — Gledajte sliku na potoku! — vikne on. Svi su iznenađeni. Pred njima je prizor kao iz najljepšeg filma. Crtež najboljeg slikara... Konj pije vodu na potoku, a na njemu jahač, seoski dječak, nema mu više od četrnaest godina. Dječaci iz grada dotrče k njemu i pitaju ga, kako se zove. — Martin — odgovara on i smješka se. Mora da je dobar momak, a jak je kao medvjed. Sve je na njemu široko, temeljito, pa i glava s mesnatim nosom i ušima. Kosa mu je plava, a gusta kao šubara. Na njoj naherena kapa. S konja mu vise noge, ne sportske, nogometaške, već seljačke, jake. Nabite, što tabanjaju i rade po teškoj zemlji.

70

Stopalo široko i čvrsto. Peta ispucana kao zemlja za suhog ljeta... Miran je momak, a njegov konj vodu pije. Žute je grive, gusta i dugačka repa. Širok. Jak. Pitaju dječaci, mogu li se približiti konju. — Možete. Ne udara — smješka im se Martin. — Dobar je kao i ti! — kaže Zvonko. — Po čemu sudiš da sam dobar? — pita Martin, a oni ne odgovaraju već pogledaju dječake iz sela. Tako, časom. Letimice. Pitaju Martina, mogu li konja pomilovati? Mogu. Neće im on ništa nažao učiniti... Opkole dječaci konja pa ga tapkaju po bedrima. Češljaju mu grivu. Miluju ga po glavi. Ljube među oči. A on? Ništa. Da umije, smješkao bi im se kao što čini Martin na njegovim leđima. Ovako ih samo gleda kao u dvorištu male mačiće i piliće, kad se bez straha motaju oko njegovih nogu... Trgne konj nekad glavom, potrese tijelom, zamahne jače repom, udari kopitom po vodi, pa uprska dječake, ali to je sve. I on to čini radi muha i obada, ali i radi dječaka, jer oni s njim ne znadu postupati pa mu se čine kao velike muhe i obadi... I opet se oni oko njega kupe, a Martin jakim rukama hvata jednog, pa drugog te ih stavi na leđa konju naprijed, pred sebe. To im je užitak, ali konju je čudno. Ogledava se na njih. Te na Martina. Ali opet je i to sve, što čini. Samo se čudi. A i kako se to dobro konjče neće čuditi, kad se ti nepoznati dječaci toliko veru po njemu. Uzjahuju. Sjahuju. Mole Martina, da ih opet stavi na njega. Neki tvrde, da su bili samo tri puta! Martin se smješka, te ih svrsta u red. Sad ih redom diže, da budu na leđima konja jednu minutu. Dospiju ga milovati po vratu. Držati se za grivu. Pritisnuti mu nogama trbuh, kao što čine jahači u trku... Jurica promatra novu zabavu svojih drugova. Gleda ih, gleda, ali onda se diže, teškom mukom prekorači visoki prag te uđe u tamu i buku mlina. Po što? Da zaplače od žalosti, što i on ne može na konja? Ne, Jurica ima vruću želju, da sam razgleda mlin... Tijesno je ovdje, a to valja. Ima se za što prihvatiti. I opasno je, a uspon po kratkim strmim stepenicama, prava je pustolovina! Želja je raspirila Juričinu volju, a ona tjera njegove bolesne noge po mlinu. Obilazi donju prostoriju. Podmeće ruku pod toplo kukuruzno brašno, što se sipa ispod kamena, a miriši na žgance s mlijekom... Vuče Juricu srce gore. Kamenu. Popeti se do njega, teško je i zamisliti, a kamoli izvesti, ali on se previše pouzdaje u svoje nove snage pa zakorakne na prvu stepenicu. Hvata se za drveni zid noktima i

71

zakorakne na drugu stepenicu. Turne prst u šupljinu drveta i zakorakne na treću stepenicu. Sad izgubi ravnotežu i sruši se preko stepenica na zemljani pod... Mlin i dalje tutnji. Žuto brašno se sipa i šušti kao kad pada snijeg. Jurica leži na zemlji. Ne miče se. Tako je njemu svaki put, kad padine. Ležanje je najstrašnije u njegovu životu. Podići se može samo uz nečiju pomoć. Mlin tutnji, brašno se sipa, a Jurica koluta očima. One govore. Jedini svjedok, da je Jurica živ... Dugo on tako leži na zemlji... Klip — Klop! Klip — Klop! Neka naprava upozori mlinara, da će kamen uskoro ostati bez zrna, Taj klip — klop poziv je mlinaru i on ulazi. Uplaši se, ali ga Jurica umiri: — Samo me dignite, da se prislonim na drveni zid. Vi možete onda dalje za poslom. Stari mlinar učini tako i skoči stepenicama do kamena, da nasipa zrno iz vreće. Kad je to učinio, začuje iza leđa dječji glas: — Prvi put u životu vidim mlinski kamen! Pogleda mlinar. Iza njega stoji Jurica. — Popeo si se sam? — Jesam! — Da pozovem komandanta? — Možete! Mlinar izađe. Začas utrča Milan i vrisne poznatim sretnim glasom: — Jurice! Jurice! Po ovim stepenicama si se popeo sam? Bez ičije pomoći? — Bez ičije pomoći. — Pozvat ću dečke, da vide novo čudo! — Čudesa nema! To je moja vježba! Milan ispred mlina podiže viku: — Narode, ovomo! U mlin! Da vidite nešto neviđeno! Svi dotrče, jer Jurica u svakoj zgodi privlači k sebi sve drugove. I sada oni napuštaju konja, najljepši događaj na ovom izletu! Sad je Jurica imao pred sobom svu svoju publiku, pa i starog mlinara te dobrog momčića Martina. Došao je i seoski dječak Ivan. Onaj s gorčinom u očima. I svi seoski dječaci mrka pogleda... U tutnjavi mlina, u pljusku slapa, dobije Jurica snagu, kakve do tada u životu nije imao i spusti se niz stepenice. Popne se još jednom po njima i opet siđe dolje. Sam. Bez ičije pomoći. Mlin kao da jače tutnji. Dječaci iz grada plješću i udaraju bosim nogama po zemljanom podu, a Martin ih odgurne jakim rukama, stane pred Juricu i pita ga:

72

— Da li i ti voliš konja? — Volim! Volim! — kaže Jurica i uhvati se Martinu za ruku, pa uz njega onako širokog, jakog i dobrog, upravo poskakuje po travnjaku... Svi idu s njima, osim starog mlinara. Kod konja su. Sagne životinja glavu, a Jurica ga miluje po žutoj grivi. Miluje i miluje dobro konjče... a Martin upita: — Tko je vaš vođa? Dječaci dovedu Milana. Martin ga pograbi ispod pazuha i smjesti na konja. Milan je malo zabrinut. Nije čudo! Sjedi sam na leđima konja! Ali ga ubrzo zagrije misao, da je on vođa i da se ne smije sramotiti. Hvata se za glavu i udara konja po trbuhu. Ovaj potrči, a Milan poskakuje na leđima kao pravi jahač. Dječaci klikću od zadovoljstva. Konj načini nekoliko ozbiljnih kasačkih koraka i Milan se osjeća kao onaj jahač iz Teksasa. No za kratko vrijeme, jer konj popusti i stupa tromo. Umorno. Kao svaki izrađeni, a ne jahaći konj.. Dotrči seoski dječak Ivan i drekne na Milana: — Silazi s mojeg konja! — Martine! — zovne Milan u strahu pred kakvom olujom. Dotrči Martin i odrine Ivana. — Što se tu petljaš? — Tužit ću te ocu! Što sve ovi iz grada rade s našim konjem! — A da ja ocu ispričam, što ti s njim radiš? Konj te ne može živa vidjeti! — Lažeš, kako si dug i širok! — Deder, zajaši ga, pa će se vidjeti, tko laže, a tko istinu govori! Ivan se uhvati za grivu i baci se konju na leđa. Konj i ne gleda tko je na njemu. Pozna mu noge. I ruke, pa se baca u propanj. Rita se. Osovlja. Dječaci se iz grada razbježe. Neki čak i u mlin!... Ivan se upi nogama u trbuh. Noktima se prihvatio za vrat konju. Oči mu izbečene. Muči se. Strahuje na razbješnjelom konju... Martin dobro pazi. Ivan mu je brat rođeni. Utišat će životinju, kad mu se brat u nevolji nađe... Nije dugo čekao. U jednom skoku i trzaju izbaci konj Ivana sa svojih leđa u gustu djetelinu. Dječaci iz grada dotrče. Smiju se, kao što rade sva djeca na svijetu u takvoj prilici. Martin im veli: — Ne voli konj Ivana, jer ga na paši gnjavi i muči. Martin gladi svoje konjče po vratu. Češlja mu grivu. Umiruje ga i zajaši. Potjera ga mlinu i stane ispred klupe: — Mali, ti se zoveš Jurica, je li? — Da.

73

— Hodi k meni na konja! — Smijem li? — Zašto ne! Samo ako želiš. — Kako ne bih želio! Želim ja, želim! Martin se sagne i svojom rukom prihvati Juricu i smjesti ga ispred sebe. O, što je dobro imati jake ruke kao Martin! Sve možeš s njima, što hoćeš. Ovog časa razmišljaju neki izletnici iz grada: što više vrijedi? Jake ruke ili nogometne jake noge?... Novi je jahač na konju čudan. Noga mu u protezi ukočeno strši, no Martin Juricu čvrsto drži. I još više! Martin potjera konja trkom prema selu. Dječaci iz grada nagnu za njim. Svi osim Milana. Začas se vraćaju i javljaju vođi: — Martin je oteo Juricu. Što ćemo sad? — Smiješni ste! A da ga i otme, ne bi mu uz Martina bilo zlo. Dobar je. Podsjeća me jakim rukama na našeg seljaka. Rudara. Podvornika. Tako govori Milan pa tješi drugove, no ujedno i sebe. Sjedne u travu tratine, da mu bude lakše. Da bude jači. Čeka Milan. Čeka. Sjeli drugovi oko njega. Svi su kao obamrli. Ne govore. Zure prema selu. U daljinu. Onamo je nestao Jurica. Na konju vilenu... Sjede oni tako dugo. Mlin tutnji. Slap se ruši. Sunce pravi od krošnji drveta duge sjene. Diže se ono svom zenitu, a Jurice nema. Nema!... I moglo je proći dobrih pola sata, kadli, evo Jurice! Vraća se. Sam jaši. Uz njega stupa Martin. Konj ide polako, a Jurica se drži za grivu. Okićen je zelenim granama. I grančicama zrelih trešanja. Kao trešnje rumeno mu je i lice. Smješka se. U zelenom se granju i ne vidi da je bolestan. Sličan je jahaču, koji se vraća s utrke, okićen kao pobjednik. Što li će sve još ovaj dobri Martin učiniti?! E, skine on Juricu i preda ga Milanu, zajedno s trešnjama, a onda zajaši svog konja, pa će reći sam sebi: — Dosta je bilo šale s malom djecom. Ajde ti, Martine, na posao! Malo predugo si konja svoga na potoku napajao. Odjaši. Dječacima iz grada bilo je teško u srcu. Kako brzo zavoliš tuđeg, a dobrog čovjeka!... Ivan potrča za bratom i stade na nj bacati grude zemlje. I Milan trči za jahačem: — Martine, došao sam ti se zahvaliti.

74

— Nema na čemu. — Najviše si razveselio našeg bolesnog Juricu. — Žao mi je što nemam više vremena. Moram na livadu razbacati pokošeno sijeno. — Hoćeš li da ti pomognemo? — Vi to ne znate. S mamom ću posao svršiti. — A otac? — On je u gradu. Radi u tvornici. — Zar tvoj otac nije seljak, ratar? — Bio je, a sada je tvornički radnik. I jedno je i drugo. Dolazi malim vlakom kasno popodne kući. Odvede krave na pašu, pokosi malo djeteline, večera, ide spavati, a ujutro rano natrag u grad malim ovim vlakom. Opet na posao u tvornicu. Milan je iznenađen, ide dalje uz konja, a Martin će mu ovako: — Ej, komandante, idi svojoj vojsci! Volim što smo se opet malo vidjeli. Tako se oprosti Martin od vođe, a Milan se vrati drugovima. Nađe ih, kako zoblju trešnje s Juričinih grančica. Ivan i njegovi drugovi iz sela sjede u hladu podalje i sijevaju im iz očiju munje. Milan izdaje zapovijed: — Svi na brdo! Pol sata ležanja i mirovanja! Poslušaju ga. Idu. Čak se i Jurica dao Željku na leđima odnijeti... Izletnici legnu na trbuhe, na leđa i na stranu. Šale se. Zadirkuju. Nabacuju nečim. Škakljaju travkom. Milan umiruje sve osim Miška. Taj je miran kao da nije živ. Milan se čudi. I plaši. Da nije bolestan? Trbuh zna od trešanja zaboljeti. Čučne pred njega i migom očiju pita, šta mu je. Miško zašapće kroz suze: — Jež mi je nestao. Pokuša Milan utješiti druga, ali ne uspijeva. On je sve tužniji. Da ga utješi, pođe ježa tražiti. Sigurno je pobjegao tamo u gusti krumpirik. Dječaci leže smireni. Neki su zaspali, a Miško gleda uplakanim očima za Milanom. Vođa se uputi do krumpirika. Kad stiže do polja, zakorači jarcima, da ne načini nikakve štete. Jež nije mogao biti dalje od ovog krumpirika... Nije Milan prošao ni deset koraka, kadli skoči kao da je stao na ježa. Pred njim leži podvornik. Spava kao top. Hrče. Milan se dugo ne snalazi. Može li se čovjeku nešto neobičnije od

75

ovog u životu dogoditi? Ne, nikome, jedino njemu, Milanu! Sabire se polako. Umiruje. Razmišlja. Podvornik ih špijunira. Poslao ga učitelj. Ili roditelji. Njima ne treba uhoda. Ni pratnje odraslih. Milan odlučno prodrma podvornika. Ovaj u dječaka zine kao u kakvu sablast. — Sanjam li ja ili je to istina, da si ti živ preda mnom?! — Živ sam pred vama! — Dakle si me pronašao? Pa, što ću ja sada? — Odlazite kući! Odmah! Mi ne trebamo špijuna! — Nisam špijun. Nitko ne zna da vas ja pratim. Ni roditelji vaši, ni učitelj pa ni žena moja. — Jeste li vi onaj otac iz zadnjeg vagona? — Jesam. Eto, vidiš, na vašem sam spisku kao pratilac. — Mi pratioca ne trebamo! — Bojao sam se za vas, da vam se što ne dogodi na putu. Volim vas i poštujem pa me je strah, da vas ovdje ne snađe kakvo zlo... — Kad je tako, ja vas molim, da idete odmah kući. Moji drugovi neće od mene saznati, koga sam ovdje našao. — Sunce ti žarko ljubim! — opsuje podvornik i diže se. — Idem ali prije da ti nešto dam. Otvara on nabitu svoju torbu i vadi. — Naš jež! — prigušeno cikne Milan u radosti. — Da, vaš jež... Izašao on iz Miškove torbe pa ravno ovamo u krumpirik. Kao kakvo malo prasence. I svojim rilcem će ravno prama meni, a ja njega šeširom poklopim i strpam u torbu za spise. Evo ti ga predajem. Milan zahvaljuje podvorniku, što im je vratio ježa. I na tom što je u brizi za njih. Ponovo ga ipak nagovara, da se uputi na vlak, koji polazi iz Patkovca u dvanaest sati i dvadeset minuta. Pristaje podvornik, ali prije obujmi Milana oko ramena pa će mu ovako: — Vođo, vođo, koliko lijepog i dobrog vidješe oči moje! Želim vam sreću još ova tri sata do drugog vlaka, pa i na povratku kući! Milan upozori podvornika: — Ni učitelju, ni drugovima u razredu, ni roditeljima, nikom, nikom ni riječi o tom, da ste nas pratili kriomice do podne, jer cijeli naš put bit će svima onda sumnjiv. — Nikome ni riječi nikada! — obeća podvornik i odšulja se neopažen iza grmlja. Prema željezničkoj stanici.

76

X Milan nosi ježa iza leđa, da nitko ne vidi, što se dogodilo. Preda ga Mišku bez riječi. Očima mu daje znak neka šuti, zatim sjedne kraj njega. Polovica drugova spava. Neobično je vidjeti nogometaša Brajera u snu. Milan osjeti veliku odgovornost za sve drugove. Bezbrižni spavaju, a on ne smije. Mogao bi, kad bi našao zamjenu. Inače ne! Eno, čak i Jurica dremucka u svom nespretnom položaju, a nije čudo! Toliko je vježbao danas svoje bolesno tijelo! Tolike je uspjehe postigao na ovom kratkrn izletu!... Milan priđe Jurici: — Drijemaš? — Da. Spava mi se tako slatko, Milane, kao nikada u gradu kod kuće. Hoćeš li mi vjerovati? — Kako ne bih vjerovao! Pa ti si čak danas i jašio! Spavaj, Jurice, a ja ću stražu čuvati. San će te odmoriti pa ćeš lakše izdržati do kraja izleta. — Možda postignem još kakav uspjeh! Milan pomogne Jurici. Udesi mu zgodniji ležaj. Zatim priđe Mišku. Ovaj spava. Leži na trbuhu. Ogrlio je torbu, u kojoj je njegov jež. Torba je čvrsto stegnuta. Ne može životinjica više pobjeći... Samo da se ne uguši. Milan ježa po torbi malo prstom poškaklja. On se promeškolji. Na životu je. Torba je od šupljikave tkanine... Kako bi bilo Mišku, da mu se jež uguši!... Miško je tjelesno jak. Čvrst, a mekog je srca. Pa i Milan nije tvrd! Sada, kad on jedini bdije, čudno mu je pri duši. Ostao je sam u tuđem svijetu. Smiješno! Tuđi svijet! Ta on je svega osam kilometara udaljen od grada! Mama će prirediti dobru večeru. Dočekat će ga. Zagrliti i poljubiti. Dokazat će on majci, da nešto vrijedi. Da ima krivo, što ga nekad u ljutnji naziva đubretom... Zašto se Milan sada s majkom svojom prepire! Osamljen je. I umoran. Dvije noći ne spava. Briga ovdje za osmoricu drugova. Među njima je Jurica, koji mu je na brizi više od njih svih zajedno! Ima ih, prema tome, dvostruko na savjesti. Šesnaestoricu! Pa još kakvih! Biranih po ljepoti i vrijednosti! Sve budući učenjaci i umjetnici! Nije lako preuzeti takvu brigu. Treba imati hrabrosti. A on je ima dosta. Mnogo. I previše! Ona ga i muči. Eto, sada razmišlja o tom, kakav će izvještaj dati učitelju i đacima u razredu. Što će

77

istaknuti kao glavnu misao, to jest glavnu sadržinu njihovog pothvata? Ne može se pohvaliti nekim naročitim uspjehom. Istina, vrijedi i to, što su sabrali prirodopisnu zbirku... Upoznavanje s dobrim Martinom je važan događaj. Konj njegov odigrao je u njihovoj pustolovini najveću ulogu... Milan se zagrije, kad se sjeti Jurice. To je bio vrhunac! To je glavna misao. Pravi smisao izleta! Bolesnik se penje uzbrdo. Silazi nizbrdo. Jaši na konju! Jurica slatko spava na brdu, a kod kuće ga moraju svako veče umjetnim načinom uspavljivati!... Milan može biti zadovoljan. Ima njihov izlet nekoliko jakih točaka! Do sada je jedna jedina tamna mrlja podvornik. Leži u krumpiriku. Spava. Hrče u Patkovcu, dok u gradu služba u školi bez njega... Smiješno je Milanu. Ujedno i žali podvornika. Morao se mnogo namučiti, dok ih je tajno pratio cijelim putem. Uskakivao je u vlak. Iskakivao iz njega. Provlačio se kroz grmlje i šikarje i zaspao o podne kao top u krumpiriku! To je sjajna točka njihovog izleta! Ne tamna mrlja, već svijetla, blistava, zlatna medalja! Eh, kad on raspali o tom u razredu! Briga podvornika za njih, njegovo dobro srce, nije li to stvar za pripovijetku!... Pa taj Miškov jež! Da je Milan pjesnik, o tom ježu dala bi se napisati lijepa pjesmica. Ohoho, kad on ovako nabraja sve, pa njihov izlet ima već punu vreću sadržaja! Sve to treba samo pokupiti te u razredu istresti, neka se čude i dive učitelj i drugovi... Milan se sad sjeti nogometne lopte. Što će on, ako tko primijeti: »Čujemo, da ste ipak i loptu kriomice na izlet ponijeli u jednoj naprtnjači.« Milanu drugo ne preostaje, nego da udari opet u samokritiku. Reći će, da, živa je istina. Nogometna je lopta zasjenila sve zanimljivosti i ljepote na ovom svijetu. Još postoji samo sunce i lopta! Tko će koga pobijediti, vidjet će se za koju godinu! Milan misli, da se sunce više ne bi smjelo crtati kao glava sa očima, ustima i nosom, već kao nogometna lopta sa šavovima, a oko nje blistave zrake... Milan tako misli, jer ni konj, ni jež, ni njegova komanda, ni Juričini uspjesi, sve to ne bi pomoglo održati dječake na okupu, kad ne bi bilo lopte! Ona je jedina kadra to učiniti. Milan drži, da se njegovi drugovi ne bi ni na potres obazirali za vrijeme nogometne igre. Da puca pod njima zemlja, oni bi samo malo dalje pomakli kapute, koji bilježe vrata gola te bi igrali dalje... Milan razmišlja da li je to žalosno ili nije? Sebe lično uzima kao primjer. Kad ima anginu i ne može gutati, mučna i nesnosna mu je ta bolest. Kad se bos nabode na trn ili čavao, boli tako, da sve jauče. Sa svakom je bolešću tako, jedino nije s ovom, koja se zove nogometitis. Od nje Milan boluje — ugodno. Učitelj njihov nikako ne može to razumjeti, što su se tako do

78

temelja razboljela od te bolesti. Možda bi mogao razumjeti više, kad bi vidio, od kakve je koristi na izletu lopta! Svi su drugovi bili bolesni od futbalitisa. Pali su u agoniju i tako se održali. A još to i nisu pravi bolesnici! Jedini, osim Milana, možda Brajer. Svi drugi su umjereni. Ovi drugovi su budući učenjaci i umjetnici, a tko je ikada čuo da sveučilišni profesori ili kazališni glumci igraju nogomet! Pa i ove drugove lopta je pokorila. Što bi tek bilo, da je Milan izabrao za izlet same nogometaše iz razreda?! To su oni drugovi, koji su članovi podmlatka nogometnih klubova. To su oni đaci, koji nikada ne pišu drukčiji pismeni sastavak u školi nego jedino o svom životu kao članovi proslavljenog nogometnog kluba. Da je njih poveo na izlet, oni bi na upit učiteljev odgovorili odmah burno: »Pitate nas, kako nam je bilo? Pa, sjajno! Igrali smo nogomet!« A zar niste vidjeli mlin-vodenicu i slap, koji se ruši niz točak? Zar niste pogledali žitna polja s crvenim makovima i plavim različkom? Zar niste slušali pjevanje slavuja u grmlju? Zar vam negdje u blizini nije fućkao kos? Nije li kukavica kukala u gaju?... Pa, kukala je, istina, kukala je ona. I netko je fućkao... Da, da, kao da se sjećaju nečega takvog kao kroz san... Pa i pjevao je netko. Slavuj? Pastir? Ne bi mogli sigurno potvrditi, ali se sjećaju neke pjesme... A mlin-vodenica? Naravno, to je bio cilj! Kako se ne bi sjećali cilja na svom izletu! Tutnjio je mlin. I te kako je tutnjio! Ohoho! To je bila tutnjava!... No, svaki mlin tutnji. Nije li tako? A slap? O, bio je tamo i neki slap! Bio je slap!! Bio! Kako ne bi bio!... A padao je, velite, preko mlinskog točka? Pa naravno! Padao je. Slap uopće pada. Nije li tako? I to preko mlinskog točka! Stvarno! Jer, kuda bi inače padao?! Pa neće valjda slap preko krova curiti, jel’te?! Svaki mlin ima točak a preko njega curi voda... Da. Da. Samo ga oni nisu čuli, jer su ga nadvikivali u nogometnoj igri. Oni su mu tutanj nadtutnjili svojim urlicima pri zabijanju gola u vrata protivnika... A što se tiče pjevanja? Tko ljepše pjeva od lopte kad je dobro udariš? Što ljepše fućka od nje, kad ti kraj uha leti? Nema ljepše pjesme i fućkanja od loptinog! Fućkaju oni na prirodu, ptice, slavuja i kosa. Oni su podmladak nogometnog kluba i kao takvi uživaju izlet. Prema tome. Prema sebi. Oni idu u goru i nađu toliko vodoravnog prostora, da mogu igrati. Dođu li na jezero ili more, oni igraju na vodi. Oni, kao takvi, fućkaju na prirodu. Nadjačat će je... Priroda se sva treba preobraziti u nogometna igrališta. Prema tome i kao takvu oni prirodu vole i pozdravljaju. Izlet je imao smisla, jer su igrali od prve do posljednje minute nogomet. Driblali su i u vagonu. Šutali su loptu i glavnom ulicom periferije grada. I u tramvaju su im igrale noge. Šteta,

79

jer nije bilo prostora za loptu! Putem kući od tramvaja duboka ih je noć zatekla u igri nogometa po ulicama, kuda su se vraćali. U krevetu su se trzali. Sanjali su, da igraju nogomet. Tako bi proveli izlet oni, članovi podmlatka kluba. Tako bi izvijestili učitelja klubaši, da je Milan njih na izlet izabrao... U tom razmišljanju Milan se sjeti lopte. Sve on tako misli samo o nogometašima, a sad napokon pita samog sebe, tko od zaspalih drugova loptu čuva? Digne se Milan i pogledom pregledava torbe. Sve su prazne!... Polije ga vrućina. Taj Brajer! Natovario mu je još i loptu kao brigu... Zaista je njima lijepo! Spavaju bezbrižno, a on bdi i misli na sve, pa čak i na ono, što imaju uza se mimo dogovor. Na primjer, Miškov jež. Milan brigu vodi o nečemu, što drugovi poniješe na izlet protiv dogovora. To je Brajerova nogometna lopta. A gdje je ona? Gdje je jež? A kad se bude išlo kući, tada će se tek podići vika: Milane, gdje je moja lijeva sandala? Milane, jesam li ja uopće pošao na izlet s cipelama ili nisam? Pa ti bi to morao znati kao vođa! Milane, kakvu je meni košulju obukla mama na put? Zašto da se ja mučim tom brigom, kad imamo tebe, vođu? Milane, a gdje je moje meso, gdje su kuhana jaja, kolači i trešnje? Pojeo si odmah, još na početku izleta. Pojeo sam? Zbilja? Ne sjećam se, ali tebi moram vjerovati... Oh, stalno sam držao, da mi je jelo u torbi i kako ću se fino sladiti, a sada nalazim torbu praznu! Milane, gdje leže moje stvari? Ti to moraš znati! Milane, pomozi! Radi čega si inače ovdje? Milane, daj! Tvoje ruke moraju samo davati! Milane, priđrži! Tvoja široka ramena nas imaju nositi! Milane, pokupi! Ti si preuzeo brigu na sve! Milane, ovo, Milane, ono. Milane! Milane! Milane!... Zašto Milana zaokupljaju sada ovako crne misli! On kao bolesnik u vrućici trabunja. Zna, radi čega je to. U strahu, je radi lopte. Ne zna, da li bi toliko strahovao za kojeg druga, kad bi nestao!... Gdje je lopta? Lopta? Lopta? Lopta? Lopta?... Sad se tek sjeti. Stavio ju je pod klupu pred mlinom. Ha! Sreća!! Muke su svršene. Milan potrči nizbrdo k mlinu. Čučne pred klupu — praznina! Jao! Lopte nema! Ukradena je... Uđe u mlin, da pita starog mlinara. Možda, ju je on spremio? Nije mlinar lopte uzimao, a trebalo ju je njemu predati na čuvanje pa bi bila. sigurna. Milan se boji, da su je seoski dječaci uzeli. I mlinar misli, da bi jedino tako moglo biti. Pa šta će on sada? Da, to se i mlinar pita. Zato su dječaci iz sela i nestali. Nema ovdje ni jednog. A gdje bi oni mogli biti? Ha, tko bi to znao! Milan je zdvojan... Sve dotle,

80

dok ga nije poklopila široka sjena s vrata. — Martine! Martine! — vrisne Milan u sreći poznatim glasom. — Nosiš li nogometnu loptu? — Ne nosim loptu, nego sam došao po Ivana da ide kući. Mora pripaziti na kuću, dok se mi budemo u livadi sijenom bavili... — Ivana nema ovdje, i ni jednog drugog dječaka iz sela. A nema ni naše lopte! Šta ti kažeš na to, Martine? — Hodi sa mnom pa ćeš odmah vidjeti, što ću kazati. Martin vodi Milana kroz djetelinu, krumpir, kukuruz i pšenicu. Idu kroz visoku raž, pa kroz niski lan, te kroz ječam, koji počinje žutjeti. Još samo kroz jedne kukuruze i iza njih je mali pašnjak, a na pašnjaku će biti seoski dječaci... Martin migne Milanu, neka čučne u kukuruzu. Učini to isto i on. Gledaju pašnjak. Na njemu dječake. Igraju se nogometnom loptom. Pokušavaju na sve načine, ali im ništa ne uspijeva. Zaletavaju se vrući, znojni na loptu i grum! Udare nogom redovno pokraj nje. Uspije li nekom udariti i po njoj, tad zajaukne i šepesa, jer je povrijedio prste bosih nogu. Oni nemaju označenih vrata. Nemaju ni dvije momčadi. Ništa nemaju i ništa ne znaju, a noga najmanje radi. Prave su nogometne neznalice! To nisu početnici u igri. Oni loptu upravo mrcvare. Vrijeđaju »sveti Nogomet«. Milan puca od jada i bijesa zbog krađe i zbog sramoćenja lopte. Govori o tom Martinu, a ovaj ne mari za uvrede koje su nanesene lopti već kipi od ljutine, što su se dječaci njegovog sela osramotili krađom... Njegov brat Ivan sigurno je onaj glavni u toj otimačini. Milan pita Martina: — Tebe nogometna lopta ne zanima? — Ni najmanje! Milan ga gleda. Kako on, ovako mlad momak može živjeti bez zanimanja za utakmice!... — Martine, zar tebe ništa ne zanima? — Kako me ne bi zanimalo! Imam ja svojih briga. Evo: Koliko ćemo ovog ljeta dobiti pšenice s jutra zemlje? Što će mi krava oteliti ovaj put, bikančića ili junicu? Zašto nam prase neće da jede? Hoće li biti dosta lijepih dana, da nam se osuši sijeno? — Martine, možeš li prosuditi, koliko nam vrijedi ova lopta? — Ma, vidim, kako se s njom cijelo dopodne mučite. Kako se nogatate. Sigurno vam ta igračka puno vrijedi! Ja se rado malo poigram s našom mačkicom, psićem, grlicama i golubićima. Zabavim

81

se i s tim, kad materi pobirem jaja s kokošjih gnijezda. Volim se popeti na trešnju, da se nazobljem. To su moje zabave. — Hoćeš li nam pomoći, da dobijemo natrag loptu, Martine? — Hoću, zato sam te i doveo ovamo. Krađa je to i otimačina, a od toga nema veće sramote!... Samo se bojim, da mi ne pobjegnu, pa kako ću ja onda za njima?! Nemam ni vremena loviti ih po kukuruzima. Moram na livadu na posao. — Pokušaj na lijep način, Martine. — Imaš pravo. Idemo! Dignu se njih dvojica te izađu iz kukuruza. — Ivane, kući odmah! Pazit ćeš na gospodarstvo, a mi ćemo na livadu!... Oho! A što vidim u vašim rukama?! Lopta? Čija je? — Od ovog dječaka iz grada. — Posudio vam je loptu? — Ne! Mi smo je uzeli. — Ukrali! — Ne! — Oteli? — Ne! Mi smo je zaplijenili. — Zaplijenili? A zašto? — Da naplatimo poljsku štetu; — Kakvu? •— Gazili su djetelinu. Krumpir. I pšenicu. — Tko je uzeo loptu ispod klupe? — Ja! — dovikne Ivan. — Svojom rukom? — Dabome! Nisam valjda zubima! — Vraćaj loptu!. — Neću! — Sramotiš našu kuću! — Neka plate poljsku štetu! — Zar se loptom plaća?! — Pa kazao sam ti već da smo je zaplijenili! — Zar se tako plijeni? Da udarate po njoj? Da se sa zapljenom igrate?!... Ivane, još jednom ti kažem, vraćaj loptu! — Neću! — Otac će te za krađu ubiti, kad se večeras vrati iz grada! — On će mi odobriti, jer smo je zaplijenili za poljsku štetu. — O, sto ti gromova! Balavče jedan! — krikne Martin, iščupa

82

kukuruznu stabljiku s korijenom i stade dječake vijati kao buzdovanom. Bježe oni kao zečevi preko polja. Gaze po krumpiricima i djetelini. Čine poljsku štetu seoski dječaci. Ali, Martin je vjetar. Martin je vihor, premda je težak i širok. Uhvati on svog brata Ivana u djeteliništu, povali ga potrbuške, pa ga dobro ispraši jakom šakom. Plače Ivan. Beči ružno. Gadno. Čupa od jada tuđu djetelinu. Valja se po njoj u crnom očajanju. Pljuje u brata. Pokazuje ružne znakove rukama... Milanu se čini odvratan u svom nemoćnom bijesu, a suh je. Šiljasta nosa. Rasplakan. Balav... Za bratom vrišti: — Kući ne idem! Neka vam je čuva tko hoće! Neka pokradu sve iz naših ormara i postelja. Tuži me materi! I ocu! Nije me briga! Ne bojim se! Milanu je Ivanovo bjesnilo ofurilo dušu. Problijedi i plave oči uvuče u dubinu. Uvijek on ovako potamni pred kakvim užasom... Preuzme od Martina loptu, ali mu ne zahvali. Kažemo, pofuren je, a to znači bez pola života pa kako će mu pasti na pamet zahvaljivanje? Zahvalnost Martin i ne očekuje. Nije navikao primati hvale za svaku sitnicu... Milan se i ne oprosti od Martina. Ni to ne smeta seoskog momka. Ne oprašta se on s istim čovjekom deset puta na dan... Ima nešto, radi čega je Milan naročito zabrinut. Eto, Ivan ne odlazi kući. Mogao bi on pokupiti svoje dječake po njivama i vratiti se, da im načine kakvu novu psinu... Izlet njegov dobiva pustolovne oznake, ali takve on ne želi. Ivan je zao kao najgori đak u njihovom razredu. Od njega se svašta može očekivati. Da li bi trebalo drugove kod mlina upozoriti na opasnost? Da budu spremni za svaki slučaj! Zar da ih s tim probudi na onom lijepom brdašcetu?... Ako za jauču i zatule, što će Milan? Oni ondje spavaju bezbrižno, jer postoji odgovorni vođa, koji ne smije oka stisnuti! Oni su sve pojeli iz torbaka, jer je uz njih vođa, kraj kojega ne smiju biti gladni! Oni su sve igre već proigrali, jer se vođa mora drugih igara sjetiti, a kad ove oni poigraju, mora on nove izmisliti. Dobru glavu ima, pa neka izmišlja! Vođa je on, koji će bdjeti uz njih. Gladne će ih nahraniti. Žedne napojiti. I kakvom novom igrom zabaviti... Milan je tu, da ih brani i od kakvih napadača, pa i od drugih raznih nevolja i nesreća... Da, zaista, pogreška njegovog pothvata je ta, što se nije predviđao kakav sukob s neprijateljem, u kojem se treba braniti, boriti i pobijediti!

83

Zuri se Milan s loptom kroz kukuruze s crnim mislima, kao da će naći na brdu sve drugove pobijene. Prokleti uzbudljivi filmovi! Baš ga kvare! Stalno mu u životu narivavaju jezive, grozne, krvave slike!... Proklete pustolovne knjige! I one ga napunjaju strahom, grozom i užasom. Jedini je junak Martin. Jak. Čist. Zdrav! Da, ali gdje je on sada? Odlazi na livadu preokretati mirisno sijeno, a on, Milan? Ide buditi pozaspale drugove, da ih spremi za borbu. Hu! Kakve li nevolje!... Mlin tutnji. Milan se sjeti starog mlinara. On mu je jedina nada i utjeha... Ah, da! Ima još jedna svijetla zraka. Podvornik na stanici. Sada mu je njegova pomoć trebala. On još nije otputovao. Dospio bi Milan skočiti na stanicu i zamoliti ga, da se vrati i da im bude zaštita i osiguranje... A, zar ne bi još nešto bolje mogao učiniti? U brzini da se svi spreme i požure na mali vlak, koji odlazi odavde u dvanaest sati i dvadeset minuta?!... To ga tako zagrije, da potrči i nekoliko puta padne u kukuruzu, spotaknuvši se o bučine vriježe... Milan je takav dječak, koji može ispitivati svoju svijest. Zašto on toliko pada po kukuruzu?! Zato što je izgubljen. Prestrašen. Propao. Pada on po kukuruzu, ali on i uopće pada, jer se boji. Malakše. Klone, a vođa je. Preuzeo je odgovornost. Htio je pokazati, kako će s učenjacima i umjetnicima s uspjehom izvršiti jedan pothvat... Ova želja za ranijim odlaskom na vlak zapravo je bijeg! Ova pomisao na podvornika, nije li kukavičluk?!... Uh! Milan može još nešto, takav je on dječak! On može sve oluje u sebi stišati. Može se ohrabriti! I bez Martina. Bez mlinara i bez podvornika. Ako zaželi većina njegovih drugova ostati do vlaka u pet sati, može on i o tome razmisliti... Milan dotrči pred mlin. Tu na klupi sjedi Jurica. — Tko te je doveo ovamo? — Nitko. Došao sam posve sam. Uz pomoć ovog mlinarevog štapa. To još više obraduje i ohrabri Milana. — Da sam i trebao koga, tko bi mi bio na pomoći? Pogledaj na brdo! Nikoga nema. Tebe nije bilo, oni se probudili i razbježali na sve strane. — Dakle tako? — Upravo tako. I još nešto. Podivljali su bez tebe. Razularili su se! Mlinar će iz mlina: — I meni su dosađivali u mlinu. Šalabazali, smetali, zavirivali,

84

dirali u ono, u što ne smiju i tako, svašta, samo ništa dobra!... — Pa gdje je sada moja rastepena banda?! — Eno jednog! — vikne mlinar. Brajer je to, ali kakav Brajer! Trči, još bolje, leti preko polja! Leti mu sve. Uši. Oči. Usta. I kovrčava kosa. Lete ruke. Lete noge, a za tim svim baka neka iz sela s granom u ruci... Brajer pretrči potok i doleti do mlina, pred klupu u zagrljaj Milanu. Spašavaj vođo! Ali, evo bake iz sela: — Gdje je učitelj ove djece? — Učitelj nije došao, — odgovara Milan. — Tko vas je doveo? — Ja! — Ti si doveo ove fakine, ove štetočinje, ove kradljivce?! Sram vas bilo! Zar vas tako u školi uče? Da gazite po seljakovoj muci! Da trgate nezrele trešnje! — Uzeo sam samo dvije! — kaže Brajer. — Šuti! — krikne Milan na druga pa će ovako baki: — Oprostite, to se dogodilo zbog toga, jer načas nisam bio s njima. Platit ćemo vam štetu. — Ovaj, kako da kažem, ne trebaš ništa plaćati, nego je trebalo, da ja njega dostignem i opletem ovom granom po turu! To bi bila najbolja naplata... Idu tebi sramotu praviti. Malo si ih ostavio same, a oni odmah u kvar. U divljanje... Tako baka iz sela popustljivije govori. Razoružao ju je Milan svojim učtivim riječima, a i lijep joj je taj dječak. Zabrinut. Nabrano mu čelo kao u stara čovjeka... Pogleda baka iz sela i Juricu na klupi pa se zanima za njegovu nesreću. Milan joj govori o Jurici. Tumači tu bolest, dječju paralizu, ali ona, kako već je priprosta, kima glavom i sumnja u Juričino ozdravljenje. Dok joj Milan govori o Juričinim uspjesima na današnjem izletu, ona samo zuri u bolesnika i govori: — Bolje bi bilo, da umre pa da se više ne muči. Hu! Ovako nešto nezgodno Milan još nikad ne doživje! Lakše bi pretrpio udarac granom. No, on ne popušta. Baki iz sela navede nekoliko slučajeva takvih ozdravljenja. Istakne i primjer Franklina Roosewelta. Bolovao je od dječje paralize, ozdravio i postao predsjednik Amerike! O, o, baka iz sela se povlači pred snažnim uvjeravanjima Milana vođe i odlazi. Tiha i zamišljena. Ne psuje Brajera. Nije srdita više.

85

Sretno je riješen ovaj slučaj. Vraćaju se i drugi dječaci. Pravo je mlinar rekao. Svi izgledaju kao podivljali. Bježe okolo kao pčele bez košnice i ose bez svog osinjaka... Što znači vođa! Bez njega se sve razletjelo, a sada više ne odlaze. Vođa sve zna. Sve može. Sve on mora. Za sve je odgovoran!... Najprije im predbaci: — Zar vas nije stid što vas iz sela ganjaju? Smiju se drugovi. — Trebalo bi da se još više stidite, što Juricu ovdje samog ostavljate! Svi opkole Juricu pa ga grle. — Sada ga grlite, a maločas bila jedna baba iz sela, koja ga u smrt šalje. — Praznovjerna je i zlobna. — Da, a gdje ste vi u to vrijeme? — A gdje si ti Milane bio? Zašto si nas ostavio? Aha! — Lopta nam je ukradena. Išao sam po nju. Da nije bilo Martina, sigurno je ne bi vratili. — Tko? — Seljački dječaci. — Hu! U borbu s njima! — žele izletnici. — Samo se smirite, molim vas. Trebali ste vidjeti borbenog Brajera, kako ispred bake leti preko polja i voda. A kamo? Ravno meni u krilo! Smiju se drugovi, a Milan zabrinuto pita: — Gdje je Miško? — On se zaputio u selo. — Tako! Sad još jedna briga preostaje. Ne mogu se, drugovi, dosta načuditi, kako ste smjeli to učiniti, kad mene nije bilo! — Na izletu je dosadno! — A što biste vi htjeli doživjeti? — Da imamo konja! — Hm. I on bi s vama slabo prošao. Odrezali biste mu na krajurep! — Nema, na primjer, ni jedne zmije! — Ni guštera nismo vidjeli! — Priroda je ovdje previše pitoma! Da je nama prašuma s vukovima i medvjedima! Naš izlet nije pustolovan! — Ako ste vi mislili, da ćete se ovdje sukobiti s Indijancima kao

86

u knjigama Karla Maya, a onda mi je zbilja žao, što sam vas poveo. Glupi ste!... I žao mi je, što vas nisam probudio i poslao u pustolovinu po loptu. Tamo biste se mogli malo iživjeti kao u filmovima Divljeg zapada. Seoski dječaci bi vas malo izmasirali! — Mi bismo njih natukli! Kako smiju krasti loptu?! — Oni tvrde, da je nisu ukrali, već zaplijenili zbog poljske štete... Moramo biti sretni, što je Martin slučajno došao po svog brata Ivana, pa mi je izvojevao loptu. Bez Martina bi bilo vraga! Ne znam, što će biti, ako saznaju, da ste počinili nove štete. Da ste trgali nezrele trešnje!... — Evo Miška! — krikom prekinu dječaci svog vođu... Dolazi Miško polako i oprezno. U ruci nosi zdjelicu. Na ramenu torbu. U njoj ježa... — Što to nosiš?! — Pogledajte! — Mlijeko u zdjelici. Odakle ti? — Kupio sam u seljačkoj kući. — Za ježa? — Da. Iznenađeni su izletnici. Oni znadu da jež jede kukce i miševe, ali da pije mlijeko, to nisu znali... Miško oprezno stavlja zdjelicu s mlijekom u travu. Priča drugovima, da mu je mlinar posudio svoju zemljanu zdjelicu. Razvezuje torbu i vadi ježa... Svi dječaci posjedaju u travu i čekaju. Stari mlinar je na vratima, smješka se i savjetuje: — Jež će se odmotati, jer će mu zamirisati mlijeko, ali ipak samo onda, ako budete mirni. Dječaci poslušaju. Sigurno nikad u životu nisu bili ovako mirni i šutljivi. Nastala čudna tišina. Kao da nema ljudskih bića, već jedino mlinski točak i vodeni slap!... Kako savršeno mirni mogu biti Milanovi drugovi, kad je potrebno! Ovo je jedan od najdragocjenijih doživljaja na izletu!... Dugo dječaci čekaju. Jež se odmotava polako. Vrlo oprezno. Zbog tutnjave u mlinu ponovno se smata. Zbog pljuska vode opet se steže. Zbog jačeg disanja uzbuđenih dječaka napinje jež bodljike. Životinjica kao da osjeća brzo udaranje srdaca dječjih, pa se širi i stišće. Zar oni neće dočekati i vidjeti prizor, kako jež pije iz zdjelice?! Hoće, samo treba vremena i strpljivosti... O, Milan u sebi zahvaljuje podnevnom suncu i Mišku. Njegov jež utišao je drugove. To je priroda. Čudan slučaj doduše, jež iz torbe i zdjelica s mlijekom, no ipak! Jež je pravi.

87

Prirodni. Nije načinjen od čokolade, brašna, maslaca i šećera, tati za rođendan kao kolač... To nije jež igračka od sukna iz izloga trgovine!... To je prava, pravcata životinja. Smotana na travi. Pod suncem. Uz mlin-vodenicu. I kraj vodenog slapa... To je lijepa slika! I još ljepša, gle! Jež se raširi, produži i pokaže svoju gubičicu i male očice pa digne šiljatu glavu i njušku. Njuška. Dječaci ne mogu izdržati. Njuškica i očice upravo ih škakljaju. Vrpolje se dječaci i nasmiju, a jež se smota... Dugo opet čekaju. Ukočeni kao mrtvi i jež se opet odježi te pođe zdjelici. Obiđe je. Ugazi u nju jednom capicom i poče piti mlijeko. To, to, ah, to je dječake toliko dragalo, toliko škakljalo, da im je da prsnu od potrebe za smijanjem. Za kliktanjem, ali ne smiju. Svladavaju se. Ta dječačka lica trebalo bi vidjeti! Ukočena su, a smiju se. Ta bi tijela trebalo vidjeti! Zaškakljana su, a moraju mirovati!... Ovu sliku prirode, ovo svladavanje izletnika, prekida baka iz sela. Ne nosi granu. Nema srdito lice. Ruke drži pod pregačom. Možda nosi koprivu, da zažari malo Brajerova gola leđa. Ni to, već stara baka ide Jurici. Donijela mu je mlijeka u boci, velik kravlji sir i četiri kokošja jajeta... Daje ona to Jurici kao dar. Više kao milostinju, i nije Jurici ugodno. Ni Milanu, pa ni ostalim dječacima. Baka pokazuje samilosno lice. Ganula ju je Juričina nesreća i ona to sve ne zna zgodnije pokazati, već uzdiše. Jauče nad Juricom. Miluje ga i nutka, neka jede sira. Neka se napije mlijeka. On, naravno neće. Ne može... Uzima dar. Odnijet će ga kući. Zahvaljuje baki. U neugodnosti. U iznenađenju. Ne, što bi bio veseo. Baka iz sela, priprosta žena i takva, da ne umije spretno-darovati, već daruje i ujedno čini neugodnost onome kome daje. Uvijek poslije kiše sunce sja. Iza mrklog mraka sine zora. Nakon bure tišina vlada. Tako i sada. Fićuk lokomotive na stanici prekide neugodan prizor između bake i Jurice... Oštar fićuk male lokomotive uzbudi izletnike pa neki pitaju, da li bi mogli kući ovim vlakom. Milan sumnja, jer za pet minuta vlak se vraća u grad, a oni se nisu spremili za odlazak... Neka neugodna slutnja dirne Milanovo srce i on opet pomisli na podvornika. Da je dolje na dohvat ruke njihov podvornik, zaštita i oslonac u nuždi i nevolji, stalno uznemiruje vođu. Kad bi on svojoj majci mogao telefonirati, ona bi ga razuvjeravala: »Ne, sine, to nije nikakva slutnja, već umor. Umoran si previše i to neka ti bude dobra škola, da se više ne laćaš organiziranja samostalnih izleta izvan grada...« Milan je dječak jake prirode i on se u sebi kori što dopušta da ga muče neke slutnje. U tim mukama žali, što nije drugove poveo

88

kući ovim vlakom. Svoju muku prenio je i na neke drugove, jer su mu plave oči potamnjele. Uvukle se. Zna on to, ali što može! Bilo je drugova, koji su žalili, što su ovaj podnevni vlak propustili, ali bilo je i takvih, koji su se ovima odmah suprotstavljali. Tako je u svih dječaka na svijetu! Stalno nadmetanje. Ovi drugi odjednom tvrde, da im je ovdje tako lijepo, da bi najradije svoj boravak produljili do pet sati, pa čak i do sedam naveče. Milan ih pokosi: — A gdje vam je hrana? Već vam sada crijeva krulje i zaviđate ježu na zdjelici mlijeka! Da ovo čuje Milanova majka, kazala bi mu: »Od umora i brige postaješ već i pakostan, sine moj!« Vođa misli, kad bi on još ikada organizirao ovakav izlet, morao bi se koristiti iskustvima s prvog puta i mnogo toga bi bolje i sigurnije unaprijed pripremio. Milan, doduše, nikad više neće takav izlet preuzeti na svoja leđa! To ne govori javno, to sam u sebi priznaje... Ali, uzmimo, da ga život kakvim slučajem natjera opet na pripremanje i vodstvo izleta. To se njemu može često dogoditi, jer je takav lik. Umije povesti ljude za sobom. Tako je to i on se sam sebe ne može riješiti, pa ako dođe do novog izleta, nogometna lopta ni u kojem slučaju ne smije biti prokrijumčarena! Ako joj se uspije provući do cilja izleta u čijoj uprtnjači, skrivena, među kuhanim jajima, mesom i kolačima, on će je smjesta zaplijeniti do kraja izleta. Ovaj izraz zapljena sviđa mu se. Pokupio ga je od seljačkih dječaka... U prirodi ima, na primjer, ježeva. Ljepši je bio onaj tihi i napeti prizor na travi, kad su čekali, da se jež odmota, od divlje, grube nogometne igre s krikovima i urlikanjem... Pa, koliku je već štetu načinila lopta! A kakvi sukobi nastaju radi šteta! I da li su sukobi već dovršeni?... I, šta bi trebalo načiniti s onim drugom, koji prokrijumčari loptu? Trebalo bi da bude zatvoren u pećinu. Ili u mlin. U tamnu tijesnu sobicu skladišta, gdje trče miševi preko greda s brašnom, a po zemlji plazi zmija bjelouška... Tako, uipravo strašno razmišlja Milan o drugom izletu, sve do novog fućkanja male lokomotive. Ne vidi se vlak, ali ga čuju odavde. Upravo odlazi u grad. Tužno je svima oko srca, ali ih razveseli Zvonko. Odigra on ulogu rastanka rupčićem. Mahanjem ruku. Tobožnjim suzama... Dobro glumi. Svi su vjerovali da on vidi vlak, da mu se napokon gubi iza zavoja. Uzdahne bolno. Obriše maramicom tobožnje suze... O, velik je glumac Zvonko! Svi tako misle. I priznaju mu, a on

89

im tumači, kako je to jedna od njegovih najmanjih glumačkih vježbi, koje uče u dječjem kazalištu. Baka iz sela još je ovdje s dječacima iz grada. Sad ona ne gleda Juricu. I nju Zvonko zanima. Kad se on s vlakom oprostio, baka će mlinaru: — U naše vrijeme, kume, nije ovako nešto moglo biti! Svašta uče djeca danas! Mlinar slegne ramenom. I nasmije se lako: — Da, kumo, znadu ta djeca mnogo. Znadu svašta i drukčije, ali pri tom kradu tuđe trešnje. Dobivaju i šibom po turu! Ovo je upalilo. Smije se baka. Smije se Milan... A Zvonko? On opet glumi. Svoju samostalnu glumačku vježbu. Najprije tiho i lagano, a onda dalje, sve jače, sve glasnije, bučno se smije. Smije. Smije! Hvata se za trbuh i smije se. O, kako se smije! A smijeh je zarazan. Zahvatio sve drugove. I baku iz sela. I starog mlinara. Samo se ne smije jedan! Brajer. On je ismijan, a to je neugodno. U neugodnosti se ne smije, već smišlja osvetu. Ili obranu. Ha! Dosjetio se. Sad će on baku iz sela zafrknuti. Da svoj ugled popravi: — Sad nemate u ruci granu pa se možemo razgovarati... Hm, tko neće pred batinom bježati, ali kažite vi meni, kako vi gledate na Juričinu bolest... Ha, šutite, a to znači, da sudite o njegovoj bolesti kao praznovjeran čovjek. Vi sigurno mislite, da je našem drugu Jurici suđena ova bolest. Možda ju je u njega vjetar kakav napirio?!... I, kako biste ga vi liječili, da je vaš unuk? Sigurno copranjem. Odveli biste ga kakvoj babi vračari koja bi nad njim vodu prelijevala i mrmljala neke čudne riječi, a tražila za to plaću... Ha! Sigurno vašoj kravi nekad ponestane mlijeka. Što vi onda radite? Proklinjete neku drugu ženu u selu, da vam je urekla kravu i mlijeko se presušilo... Vjerujete li u vile, vještice, vukodlake i more?... Ove more padnu jel’te, čovjeku u noći na prsa, pa mu sišu dušu. Ne siše mu dušu mora, već je on bolestan, a vi umjesto da vodite bolesnika liječniku, sumnjičite neku ženu u svom selu, da je ona ta mora, koja u noći ostavi svoje tijelo, a duša joj iz njega izlazi i luta, traži ljude, na koje će pasti, da im dušu isiše... Uspijeva Brajeru. Baka iz sela zgranula se nad govorom dječaka. Onaj vidi vlak, a nitko ga drugi ne vidi. Plače, a ne plače. Briše suze, a njih nema. Taj isti se smije. Smiju se i drugi. Smije se ona i kum mlinar, a ništa im nije smiješno. Kako opet taj mali, što krade trešnje, umije da govori! Kao pop na predikaonici. A, dobro je, da ga nije

90

udarila granom po debeloj strani, jer tko zna, kako bi on njoj uzvratio, kad zna sve o vračarama i morama. Bit će najbolje, da ona ode kući. Glavno je, učinila je milodar onom sirotom djetetu na klupi, a s ovima što plaču, a nisu žalosni; što se smiju, a nije im do smijeha i što prodikuju i bez predikaonice, ne može se ona u koštac uhvatiti... Milana poslije bakinog odlaska zagrije nova misao. Oni su u svim opasnim časovima dosada pobijedili. Ipak u njima ima nešto vrijedno, što pobjeđuje. On zato odluči priuštiti svojim drugovima naročito veselje: — Do odlaska na vlak preostaje nam nešto manje od dva sata vremena. Upotrijebimo ga za zabavu, koju ćemo slobodno izabrati. Svi su za to. Grle i ljube Milana. Sruše ga u travu. Vođa je pod gomilom nogu i ruku. Jedva se živ izvuče... Za deset minuta prekida slobodan izbor zabave. Mora, jer tko bi i zamisliti mogao, da će se slavni glumac Zvonko popeti na vrh najvišeg stabla! Još se i njiše. I glumi gore svoj uspjeh. Svoju pobjedu. Dolazak na cilj, a dolje, ispred mlina ledi se krv u žilama Milana, Jurice i starog mlinara... Svatko pozna jakog Željka koji je preuzeo, da će na izletu najviše brige posvetiti bolesnom Jurici. Znadu ga svi kao najboljeg račundžiju u školi. Matematiku i geometriju ima u malom prstu, U razredu je desna ruka učiteljeva. Pomaže mu pred pločom. Zamjenjuje ga. Nadzire izračunavanje zadataka. Zato nije čudo, što se u slobodnoj igri zavukao u prostorije mlina, jer tu su po drvenim zidovima i stupovima upisane brojke o meljavi. A stvari u mlinu same prizme. A plohe u njemu, sami pravokutnici. Cijeli mlin živa je geometrija, koja Željka privlači i provlači kroz pravokutni prozor na tavanu. Ispred njega okreće se točak, savršeno tijelo od krugova i kružnica, a po njemu pribijene daščice samih pravokutnika. Kako je mlin divna građevina, sastavljena od samih geometrijskih tjelesa i likova! A sve ih pokreće, drma i potresa čista, bistra voda, koja teče u potočiću s planine. Mlinar je vodu pokorio. Utjerao ju je u drven hrastov žlijeb, a iz žlijeba na točak. Željko nije došao proučavati točak i žlijeb kakvom mjerom. Trokutom, cirklom, olovkom i bilježnicom, nego je donio golo svoje tijelo u gaćicama za kupanje... Sjajna je voda u drvenom žlijebu u obliku duge šuplje prizme! Matematičar sjedne gol u geometrijski žlijeb. Sklisko je u njemu. Voda vuče dječaka na točak, a on se opire. Sjedi na jednom mjestu tako, da se drži za strane žlijeba... Mlinar je izvan sebe od užasa. Samo malo neopreznosti, i voda će Željka odvući na točak. U najsretnijem slučaju točak će ga baciti u

91

vodu poda se, ali prije se može očekivati nesreća! Noga bi dječakova načinila hrsk i ovakav pametan dječak morao bi u bolnicu, da mu stave u gips slomljenu nogu... Milana posve utuče ovaj neuspjeh sa slobodnim izborom zabave. Trči on do drveta, na kojem glumac glumi svoj glavni uspon. Odatle k mlinu. Ima želju istući Željka. Trči ovamo. Onamo po tratini. Kao muha bez glave... To vidi Jurica s klupe. Ovako bezglavog Milana on ne prepoznaje. Straši se toga, što sposobni vođa tumara uskim prostorom kao medo u kavezu. Zove ga k sebi: — Milane, ja mislim, preostaje još jedan jedini spas! — Kakav? — Nogometna lopta! — Jurice! Jurice! — vrisne sretni Milan i potrči k njemu. Tako svaki dan dočekuje Juricu, kad ga majka vozi u školu. Tako sretno viče uvijek, kad pronađe rješenje u teškoći života. Milan nije dječak, koji bi klonuo i prepustio sve da propadne. Ovo malo prije bio je jedan od najtežih časova na izletu, radi kojeg se ustumarao kao muha bez glave, dok bi drugi na njegovom mjestu već davno prije digli ruke od svega. Napustili bi ih, zavukli bi se negdje u hlad i prespavali vrijeme do vlaka, a drugove bi prepustili sudbini. Milan odnese nogometnu loptu nasred tratine i pozove drugove u igru. Opet treba reći, nisu to klubaši i najvatreniji igrači. Te Milan nije htio pozvati na izlet. Ovo su budući glumci. Muzičari. Učenjaci i tako dalje... ali i njih lopta privlači neodoljivom snagom. Nasred tratine! Pod najjačim suncem, što u tjeme prži! I Milan igra! E'hej! To je tek bio poticaj. S Milanom bi glumci, pjevači, plesači, muzičari, povjesničari, zemljopisci i matematičari igrali u podne na vrelom pijesku Sahare!... Milan je odličan đak kao i drugi, ali on ima u sebi još jedan suvišak, kojeg nema svatko. On može svoju okolinu zagrijati. On može ljude povesti! On jedini može voditi. Vođa, doduše, ne može ništa obavljati posve sam. Treba imati svoje savjetnike. U ovom slučaju to je Jurica. No, ni to nije dosta. Društvo Milanovo ne bi se oko njega okupljalo, da nije imao nogometnu loptu u ruci... Zato Milana više ne muče sumnje. On će se skoro usuditi raspravljati o tome s učiteljem u razredu. On će morati požaliti, što je sam sebe u svom zlatnom notesu kritizirao radi nogometitisa. Evo ovaj primjer danas na izletu najsigurniji je dokaz da je nogometna lopta posljednja nada, koja spasava... Milan će se

92

usuditi u izvještaju staviti primjedbu, da je nogometna lopta spasila izlet. Zanimanje za nju nije bolest, već potreba. Lopta je život. Bez nje bi dječaci ludovali. Divlje i neodgovorno. Tako bi se bez lopte raspustili, da bi počinjali neviđena čuda i pokore! On nije bio vođa izleta, priznat će učitelju. Vodila je nogometna lopta i Milan mora biti zahvalan Brajeru, što je bio pametniji od njega te je loptu kriomice donio. »Ne, druže učitelju« — usudit će se Milan kazati »ja vas u svemu slušam. Vidjeli ste, da sam se počeo ozbiljno popravljati prema vašim savjetima, ali poslije izleta prekršit ću odluku. Moram tako, makar se i zamjerio vama, jer najveću vrijednost priznajem nogometnoj lopti. Da ste vi bili na izletu, u to biste se uvjerili. I vaše bi vodstvo slabo prošlo kad ne bi bilo nogometne lopte.« Takve misli roje se Milanovom glavom skupljajući drugove u igru. On uzdigne glavu. U zanosu je radi pobjede svojeg uvjerenja! On će se usuditi s učiteljem raspravljati o lopti poslije ovog izleta. Dosad je učitelju uspjelo dokazati Milanu, da boluje od bolesti futbalitisa. Danas se sve preokrenuto. Lopta je životna potreba. Uzduh! Svjetlo! Voda i hrana!... Igraju na suncu do iznemoglosti. Jurica je sudac. Ne mari, što je golova bilo pedeset i sedam! Glavno je, da vrijeme sretno prolazi. Milan drži, da će i Zvonko drukčije misliti od danas o vrijednosti pozornice. Boji se Milan neće li se Mirko poslije ove igre pokolebati u tom, da je klavir vredniji od lopte. A Željko će sigurno prvi napustiti umjetničku strast za matematikom i geometrijom i više će se posvetiti driblanju i udaranju lopte... Sudac Jurica objavi svršetak igre sa pedeset i sedam golova, stotinu i pedeset hencova i tri stotine auta. Igrom ne prestaju zato što bi je njima bilo dosta, već radi toga, jer je došlo vrijeme spremanja na željezničku stanicu... Trebalo je vidjeti tu žalost! Zar su već skoro tri sata?! Zašto ne bi ostali do pet? Najbolje bi bilo ići večernjim vlakom po hladovini. Dok ne zabiju tisuću golova! Hahaha, smije se Milan slavnim igračima. Zaista, tako govore umjetnici i učenjaci o nogometu. Oni ne znaju, da je igra ozbiljna onda, kad svrši rezultatom 1 : 0. Ili u najgorem slučaju 3 : 2! A oni bi išli kući s rezultatom 869 : 643! Ipak, svaka im čast, a lopti najviše, vrijeme do vlaka prošlo je i prebrzo. Milan ne može popustiti. Boravak ovdje ne produljuje se. On je već opremljen za put. Uprtnjača mu je na leđima. To ponuka i druge pa za nekoliko minuta stoje svi oko mlinara, s kojim se Milan oprašta.

93

— Nemojte se ljutiti na nas, što smo vas smetali. Zadržite nas u dobroj uspomeni. Hvala vam na svemu! Mlinar kaže: — Dolaze ovamo k mlinu često izletnici. Gotovo svaki dan. Najviše cijele škole ili pojedini razredi. Bilo ih je dosad tako mirnih i pokornih, koji kao da su ovamo došli držati školu. Sjedili su mirno i slušali tumačenja učitelja o prirodi. Bilo ih je takvih, koji su bili divlji i neobuzdani. Drski. Prkosni. Izazovni, da bi ih čovjek najradije dao pohvatati i strpati u popravilište ili zaustaviti mlin, zaključati ga i pobjeći ispred divljeg čopora. A imali su pratnju odraslih!.. Vi ste posve drugi izletnici. Takvih još nije ovaj mlin doživio. Došli ste samostalno. Vodio vas je vaš drug. Bilo je muka i nezgoda, ali sve su prebrođene i sretno se izlet svršio. Vi ste pokušali nešto novo i uspjeli ste. Ja to prvi puta vidim i, ovako star, priznajem, dobro je uspjelo. Sretan vam put, djeco, i do viđenja! — Do viđenja! — kliknu izletnici i prava ih žalost zahvati. Tako je to pri svakom rastanku... Mlinar Milanu pokloni ovećiomot, napunjen samljevenim svježim kukuruznim brašnom. Da mu mama kod kuće skuha žgance. Zaslužio je. Da povrati snagu. — Pozdravite Martina! — kaže Milan sjajnih očiju. — A druge dječake iz sela ne pozdravljate, je li? Nemojte misliti da su samo vas mrko gledali. Naljute se oni tako na sve izletnike iz grada. Još uvijek postoji neka mržnja u srcu njihovom protiv građana, pa ako ovi i ne načine poljsku štetu! Dosta im je, da vide građane, kako sjede, leže i valjaju se po travi ove tratine... Odlaze izletnici, ali se vraćaju te rukama i licem miluju zidove mlina. Odlaze dječaci, ali se vraćaju i načas sjedaju na klupu ispred mlina... Odlaze oni na stanicu, ali trče opet nazad i ljube slap vode... Odlaze mali građani, ali se vraćaju i grle stabla drveta, koja su im hlad davala... Odlaze izletnici, ali trče nazad na zelenu tratinu i ondje uzdišu. Samo što ne plaču! Zabrinut je Milan zbog toga. I čudi se drugovima. Prije kao i da ne vidješe mlina. Klupu ne priznaše. Prije ne raspoznaše biser slapa. Drveta su im uzalud pružala hlad. Nitko ga nije pravo iskoristio. Prije su tratinu jedino nemilosrdno gazili, a sada uzdišu... Čudi se Milan drugovima i dalje. Putem do stanice. Oni ne mogu da se nadive tolikim prirodnim ljepotama. Kakvi krasni brežuljci okolo naokolo. Svi zeleni. Obrasli pitomim šumicama. Zasađeni vinogradima... Oh, kako je divno gledati seoske kuće, pokrivene crvenim crijepom a skrivene u

94

gustim voćnjacima!... Gledaj druže, divna polja, puna žita! U žitu crveni mak. I plavi različak. Po klasovima trčkaraju sitne, crvene, točkaste, male, maljucne šakice-bakice. Oh, divne li prirode, koju oni moraju ostaviti! — Rasti, bujaj, cvati, prirodo! A, kome, oh! Nama nikako, ah. Njima ne, jer odlaze. Prerano!... Moraju! Tako je ugovoreno. Planirano! Ah! prirodo prebogata! Više te uživati neće naše željne oči!.. Upravo ovako se opraštaju pjesnici, glumci i učenjaci Milanovi, a on se snebiva: — Rasti, bujaj, cvati, prirodo! A, kome, oh! Nama nikako, ah, jer mi odlazimo, eh! Moramo, uh! Tako je planirano, jao! Jao meni, jadnom vođi s vama, šakicama bakicama! Vi, moje male, maljušne točkice!... Pitam ja vas, kako je bilo kod dolaska našeg ovamo? Ja vama o crvenom maku i žitu, o plavom različku, a vi meni: »Ne gnjavi, Milane!« A, mile moje bakice-šakice, dosta je cendranja i ljubavi za prirodu! Nećete vi mene zavesti. Planirao sam odlazak vlakom u tri sata i to će se izvršiti. Drugovi ga ne slušaju. Stoje uz žito. Miluju crvene latice maka. Pjesme pjevaju plavom različku. Grguću maloj šaki-baki. Uzdišu za prirodom. Ne mogu se od nje odvojiti... Trebalo je vidjeti to uzdisanje kraj žitnog polja! — Sunce vam žarko ljubim, maknite se i brže na stanicu! Inače vas ostavljam i s Juricom sam putujem! — krikne Milan podvornikovu psovku. Dječaci se trgnu, duboko uzdahnu posljednji put za prirodom i tromo krenu prema stanici... Usput lete oko njih leptiri. Šareni! Krasni! S velikim krilima! Prate njih. Izletnike. Tako tvrde dječaci, a Milan se smije: — Prate nogometaše na stanicu leptiri. Taman posla! Što činite tu najednom! Prije leptira niste htjeli ni vidjeti! Jesam li ja i htio, da cijeli naš izlet danas posvetimo prirodi?! A vi? Govorite!... Što šutite vi šakice-bakice! Vi leptirići moji!... Sad plačete za prirodom, kad je kasno!... Podivljali ste u prirodi, a da vas spasimo, dali smo vam nogometnu loptu. Ja sam barem pošten pa priznajem, da ste i mene zaveli... Nemojte sada cmizdriti za prirodom! Niste je ni zaslužili. Mislio sam, vi ste odlični đaci, najbolji u razredu koji će uživati na svježem uzđuhu, u ljepoti prirode. A kad tamo? Mi se zapravo vraćamo s nogometne utakmice. I da ste vi bili drukčiji, sve bi ispalo ljepše. Ovako pitat će se, što ste, šakice-bakice, leptirići naši, doživjeli na izletu? Ah, ništa, jer nas je zanio nogomet... Nemojte lagati sada! Što uzdišete? To činite kod

95

kuće. U krevetu, a ne ovdje uz žito. Pa ni vremena za to nemamo. Naprijed, marš, marš! Trkom na stanicu! Uspjelo Milanu ugušiti uzdisanje svojih drugova i dovede ih na stanicu. Sva je obasjana ljetnim suncem. U njoj i oko nje mir. Došli dječaci prerano. Bolje nego prekasno, pa još s ovim zakašnjelim uzdisateljima i slinavcima. Hm, njih leptiri prate! Gledaj, čudi i snebivaj se, vođo!... Milan odlazi kupiti vozne karte. Pokuca i uđe šefu stanice. Ovaj se začudi dječaku. I Milan njemu, jer šef drijema na nekom poljskom krevetu, rastegnutom na podu kancelarije. — Molim deset karata za Veliki grad. — Karte ne prodajem. — Ne prodajete karte? Zašto? — Vlak danas više ne saobraća. Telefonirano mi je iz grada, da se lokomotiva pokvarila. Popravak će trajati cijelo popodne. Naš mali vlak ima samo jednu lokomotivu!... Milan izlazi iz šefove kancelarije. Ne može ga se prepoznati. Sasvim drugi čovjek. Užas i zaprepaštenje uništi rumenilo njegovog lica i sjaj očiju. Jak uspravan dječak, usitnio se i zgrbavio. Drugovi ga opkole, a on će im šaptom kao da dušu pušta: — Vlak danas više ne vozi!... Dječaci se skamenili. I sunce kao da jače pali. Sklanjaju se u hlad i pokušavaju se snaći. I porazgovarati. Uspjelo je jednom usta otvoriti. Prva mu je riječ: — Telefon!... Šta znači kvar jedne male lokomotive u doba telefona, radija, televizije i atomske energije! Malenkost! Sitnica! Ni spomena vrijedno! Milan, Mirko i Zvonko skoče u kancelariju. Šef i dalje leži na poljskom krevetu. Čudna slika u njihovom užasu. No, konačno što da čovjek drugo i radi u ovoj vrućini? Izletnici iz grada dolaze svaki dan u Patkovac pa su mu propisno dodijali. Ova pruga, ovaj mali vlak, čini se po svemu, nije ništa drugo već izletnička igračka pa ako se jednom moraju izletnici vraćati pješice u grad, nikakva strahota! Neće domovina za to propasti!... Ovi današnji zanimaju se čak i za telefon. Nekakvi mudrijaši. Da, šef ima telefon u kancelariji, ali razgovarati može samo sa šefom stanice u gradu. Ne može gnjaviti tog čovjeka, da zove nekoga iz grada dječacima u pomoć. Čemu stvarati toliku paniku? Još nisu ni tri sata, pa mogu polako pješice stići do grada. Dječaci ne odlaze iz kancelarije. Čini im se kao da se utapljaju pa im je telefon jedina slamka, za koju se hvataju... Milan se ohrabri:

96

— Oprostite, teško nam je, što imamo bolesnika sa sobom. Šef stanice će na to: — No, neka bude. Mogu nazvati svog kolegu u gradu i zamoliti ga, da nazove koji vaš gradski telefonski broj. Pokušat ćemo. Zove šef kolegu svog telefonom. Zove i zove. Dugo je trebalo, dok se onaj odazvao. I saopćio mu je sve ukratko. Ima gradski šef dobru volju da pomogne, ali koji broj da zove? Ni jedan od izletnika nema telefon u svom stanu. Jedino preostaje, da se zove škola. To Milan ipak i neće i ne smije učiniti. Nastala bi uzbuna u školi. Učitelj, upravitelj, podvornik, svi bi se uzrujali. Prekinuo bi se rad u školi i spremalo njihovo spasenje. Đaci bi s ceduljicama od učitelja trčali u stanove izletnika. Njihovi bi roditelji na vrat na nos jurili tramvajem na mali kolodvor i odande biciklima i pješice ili autom u Patkovac. Uzbuna bi se primijetila i u njihovom rajonu grada. U čitavom Velikom gradu... Milan se ne može odlučiti na to, da se škola telefonski alarmira. Šef patkovačke stanice veli izletnicima: — Pođite polako pješice kući. Dan je dugačak. Odmarajte se putem u hladu. Stići ćete do navečer u grad. Izletnici poslušaju šefa i odu na prašnjavu cestu. Na vrućem suncu im se čini ona duga, beskonačna, pa sjednu u hlad, da razmisle... Mogu uzeti seljačka kola. Izvade sav novac, da ga prebroje. Bilo ga je, na žalost manje nego zabitih golova. Nitko ih neće voziti za pedeset dinara. Roditelji bi naknadno platili seljaku kola. Da, ali nitko ih neće na vjeru voziti. Zdenko, inače spor u školi, ovdje se žuri: — Dok mi tu mozgamo, vrijeme nam prolazi. Hoćete li da nas ovdje noć zateče?! Evo ceste, put pod noge pa hajdemo kući odmah! Poslušaju svi Zdenka, jer kad u sporog čovjeka uđe brzina, onda je stvar ozbiljna! I, još nešto! Riječ noć ubola je sve izletnike kao oštra injekcija. Dižu se svi i upravo potrče cestom u pravcu grada, ali Milan krikne: — Sunce vam žarko ljubim, a što će biti s Juricom? Ovaj krik zaustavi dječake i vrati natrag u hlad. Strašno je to, što čine. U brzini zaboravili su Juricu... Sjedi on u jarku u svom čudnom položaju i gleda drugove tako kao nikada dosad. U očima mu bol, koja se ne može podnijeti. Tu nema više razgovora ni dogovora! Željko i Mirko prvi se javljaju, da će Juricu nositi. Polože povezani naslonjač na zemlju i Jurica se na njega ispruži. Željko i Mirko dignu ga na ramena te izletnici sada krenu, ali sporo, jer brzinu pješačenja davat

97

će oni, koji nose bolesnog druga... Neobična slika na vrućoj, blijedoj cesti. Dječak na nosilima, a oko njega drugovi. S praznim torbama. Samo jedna je trbušasta. Ona s nogometnom loptom. Još jedna se napela. U njoj Miškov jež... Putem se dogovaraju, kako će se nosači Juričini mijenjati. Bit će još izmjena: Zvonko i Brajer, a iza njih Milan i Miško... Stanko higijeničar i Zdenko »Sporiš«, oslobađaju se za sada. Premaleni su. Slabi. Željku i Mirku Jurica nije težak. To pješačenje neće praviti velikih poteškoća. Pokažu njih dvojica čak i to, da s Juricom na ramenu mogu i potrčati. Digli su i prašinu. Ovo ohrabri izletnike pa počnu kliktati. Dignu glave i zapjevaju koračnicu. Milan je zadovoljan. Uspravio se. Ojačao i uzdigao. Rumenilo na licu je žar, a oči plamen. Pjeva Milan da sve ori. Čak i pleše. Igra balet sredinom ceste! Okreće se i nazad u smiješnom plesu, u veselom skakutanju... no, što mu je odjednom? Uvukle mu se oči duboko. Rumenila nestane. Čelo se nabire. Bulji Milan prema stanici i prigušeno krikne: — Pogledajte, drugovi! Imaju ovi što vidjeti! Iza njih na stotinu koraka dječaci su iz sela. Prate građane. Izletnici cvokoću zubima kao u zimici, a nasred vruće ceste. — Ne gubite glave! — Milan ih hrabri. — Željko i Mirko, vas dvojica nosite Juricu, što brže možete, a mi ćemo biti vaša zaštita. Poslušaju Mirko i Željko vođu, jer im i same noge kroče brže naprijed. Drugim dječacima je teže, jer moraju žuriti naprijed, a ujedno se i osvrtati nazad na neprijatelja. Kres! Padne među njih oveći kamen. Izletnici se razbježe. Milan krikne: — Ne gubite glave! Ne bježite ispred njih! To je onda naša propast! Mi se povlačimo, ali stalno u njih gledamo. Tako se i s psima radi. Ako okreneš leđa, pas te odmah zgrabi za nogu. Uspjelo je Milanu. Jurica je na nosilima daleko, a drugi odmiču sporije i pune džepove i njedra kamenjem... Seoski djčaci ne prestaju ih slijediti. U očima su mrki kao najcrnja noć. Hu! Što bi bilo, da se sukobe! To ne bi ostalo samo boksanje i čupanje za uha. i kosu!... Milanovci su pretovareni kamenjem, a Patkovčani neprijateljskom mržnjom... Ivan se zatrči prema Milanovcima debelom batinom u ruci. Zdenko

98

nosi loptu, Miško ježa. Ta dvojica vrisnu, kao da već toljaga lebdi nad njihovim glavama. Ostave oni drugove i trče cestom glavom bez obzira. Ne vide Juricu, ne znadu ni za što, već jedino za put... Odebeli Miško juri sredinom ceste strelovitom brzinom. Najsporiji u školi Zdenko prestigne Miška i ne vide mu se noge u brzini trka. Kao da leti!... Na prvom križanju putova skrene lijevo mekanim kolnim putem... — Ne budite kukavice! Kamenjem odbijajmo neprijatelja! — krikne Milan i oni na Ivana sasipaju tuču kamenja. Ivan se zaustavi. Ne pokušava im ponovo toljagom prići bliže. XI Milanovci su prorijeđeni. Dvojica su pobjegla. Čini se, da su bježali i Patkovčani. Manje ih je. Milan misli, da neprijatelj otpada onda, kad u borbi pojedini od njih nailaze putem na svoja polja. Ona ih privuku kući... Milanu se čini, da ih je već za pol manje i da Ivan ima muke oko nastojanja, da mu drugovi ne napuštaju borbu. Mali higijeničar Stanko svrdla svojim mozgom drukčije. Neprijatelj je razvio svoje bočne snage. On će ići stotinu koraka lijevo i toliko desno preko oranica i napast će s boka ili s leđa. Tada im ne preostaje drugo, nego, ili se predati, ili boriti do posljednjeg... Ako se predaju, može se sumnjati u to, da će neprijatelji ljudski postupiti sa zarobljenicima. Odluče li se na borbu do zadnjeg daha, ovdje na vrućoj cesti, bit će strašne patnje pod toljagama seoskih dječaka... Treba se pokušati spasiti. Predaja nečovječnom neprijatelju teža je od propasti. Borba do kraja s neprijateljem, koji je dugo spremao toljage, dok oni imaju samo ruku i na nosilima bolesnog Juricu, e, to mora svatko priznati, da je ludost!... Brajer se pretovaruje kamenjem za obranu, ali i mudruje. On se uvijek odlučuje za ono, što se isplati. Ide natraške posred ceste. Kovrčasta kosa pada mu preko lica. Znoj curi s njega. Sandale mu posve rastrgane, ali predlaže: — Milane, nama ništa drugo ne preostaje, nego se sakriti u neki zaklon. — A gdje nam je? — Prva seljačka kuća. — Imamo nesreću, da se ne vidi ni jedna prije susjednog sela. A donde, tko živ, tko mrtav! Inače sam za zaklon. Možda usput naiđemo

99

na nešto. Uvući ćemo se i pod kakav most. U cijev od betona. Makar u vodu! U blato! Dotle, dragi Brajeru, ne skidaj očiju s neprijatelja! Zvrrrrrrr. Zviždi kao bomba jedna debela toljaga iznad njihovih glava, ali pade, srećom, između njih i Jurice na nosilima. Milan uzme toljagu: — Sad sam i ja toljagaš. Slabi su ratnici, kad bacaju svoje oružje nama u ruke. — Sasipajmo na njih vatru kamenja! Možda se malo zaustave. Milanovci bace salvu kamenja na Patkovčane tako gusto, daje načas sunce kao za oblak zašlo. I ova obrana koristi. Neprijatelj časom stane, a to u borbi mnogo znači. Milanovci izrabe priliku i dadu petama vjetra pa u miru, naprijed gledajući pretrče dvjesta metara ceste... Neprijatelj spremi u mirovanju novu, snažniju navalu... Laki, bosih nogu i puni mržnje trče kao zečevi. Skaču kao skakavci i bacaju kamenje na Milanovce, ali ne tuču, već pojedine opasne hice. Zviždi oštro kamenje oko Milanovaca kao bijesne ose. — Isplati se učiti kamenje bacati! — kaže Brajer ugibajući se oštrom zvižduku. — Tko bi na to ikada prije i pomislio! Mi učimo izvan škole jedino francuski i njemački jezik te sviranje klavira... Isplati se naoružati se za izlet. I vježbati za borbu! Kao na život za vrijeme bombardiranja. Na spasavanje u slučaju vatre te na čuvanje od saobraćajnih nesreća na ulicama... Recite, tko bi mislio, da ćemo mi biti ovako napadnuti! Za borbu protiv toljaga trebalo se spremiti prije izleta. Gdje nam je bilo kakvo oružje za obranu? Nemamo ni praćke!... Kamen rani higijeničara Stanka. Ogrebe mu lice. Začas drugi ubode Milana u podlakticu. Krv na Stanku i Milanu... Treba se predati! Bijelom maramicom zamahati. Presitna je, neprijatelj je neće primijetiti. Bolje će biti svući bijelu košulju s Brajera, svezati je na toljagu te mahati njom u znak predaje. Može se sumnjati, da seljački dječaci neće poštovati bijelu zastavu... Milan se ljuti na toliki razgovor o predaji. Pa rat ne traje dugo! Svega dva kilometra puta! Nije predaleko susjedno selo i oni su spašeni... Ni jedna kuća neće im pružiti zaklona. No, to bi Milan htio vidjeti! Zatražit će za Juricu i za sve njih pravo zaklona, i onda će odrasli za sve dalje biti odgovorni... U borbi je najvažnije ne izgubiti glavu. Neprijatelj ne smije vidjeti, da ih je krv na ruci i ogrebotina na licu obezglavila... Tako Milan. Brajer je drukčijeg mišljenja. Nije on

100

kukavica. Jedino ne voli ništa besmisleno raditi. Patkovčani će protiv njih pobuniti i dječake iz prvog sela... To će biti seljačka buna. Dječja. Podignuta bez razloga. Iz neopravdane mržnje. Dabome, ne protiv izrabljivača i ugnjetavača! Ni govora, već protiv šačice odličnih učenika. Protiv umjetnika. Protiv nogometaša, te malih, sitnih točkica, šakica-bakica, koji su sebi još natovarili na leđa brigu oko teško bolesnog druga... No, u slučaju seljačke bune iz obadva sela, savjetuje Milan, može Brajer ponuditi svoju nogometnu loptu dječacima iz sela... Da, ali kad bi se na to odlučio, lopte više i nema! Zdenko je s njom nestao... Uh, sunce mu žarko ljubim, taj je pobjegao i oni nemaju čim dječake iz sela potkupiti!... — Hej, vođo, zar se tako s tuđim loptama postupa?! Ti bi je ponudio na dar neprijatelju, da izvojštiš mir ili barem primirje! A ne, ne, lopta mnogo stoji! Dobio sam je od bake na dar za rođendan. Ne poklanjam neprijatelju mio i skup dar! To ne mogu!... I ne isplati se... — Hoće li se isplatiti, kad dobiješ toljagom po glavi?... — Borit ću se!... — Pa to ja i želim! Borba do kraja!... A zar je u ratu traženje zaklona i zaštite sramota?... — Nije! To spada u ratnu nauku. — Milan će dalje: — Ne mora biti zaklon seljačka kuća. Bit ćemo zadovoljni i kakvim mostom. — Pa to smo već čuli! — ljute se drugovi, a Milan nastavlja: — Trebat će leći pod most u glib. U smrad. Među žabe. Da spasemo sebe, a Juricu najviše!... Nema smisla, da vodimo uludo ovu borbu. Dječaci iz sela, osobito onaj Ivan, mogli bi u svojoj razjarenosti udariti nekog od nas kolcem po glavi. To je dovoljan razlog za obustavu borbe. Druga je stvar, kad bi seljački dječaci stupili s nama u časnu borbu... Ovako razgovaraju Milanovci. Treba im priznati, hrabri su. Dvojica su ranjena, srećom, lakše, krv je na jedonj ruci, krv je na jednom licu, a to je dosta!... U isto vrijeme sav drugi svijet kao da je obamro. Cesta pusta. Ne prolazi nitko kolima ni pješice, kao da zaobilaze ovo ratno područje... Neprijateljski kamen zazviždi i udari po gvožđu Juričine proteze. Milan sada odluči boriti se na isti način. Bacaju i oni kamenje. Samo nisu tako vješti u bacanju na daljinu pa njihovo kamenje pada daleko ispred neprijatelja. Ipak, i to je obrana. Dječaci napadači ne smiju u prostor, u kojem prijeti kamenje. Seljački dječaci su u ovoj borbi napadači. Takav neprijatelj u svakom je ratu divlji, ali i manje hrabar.

101

Milanovci su napadnuti. Iz čista mira. Brane se. Bore se časno. Čuvaju Juricu na nosiljci. Sve im to daje snage i hrabrosti... Pojedinačno bacanje kamenja premalo je pomoglo Milanovcima. Gotovo ništa. Seljaci i dalje napreduju prema njima. Milan na časove dobiva želju, da se žrtvuje. Otrčat će seljacima pa neka s njim rade što hoće. Dok se neprijatelj bude s njim zabavljao, Jurica će stići do prve kuće u selu... Na časove dobiva Milan i drugu želju. Da skrene s Juricom u polje gdje bi ga u kukuruzu smjestili, a oni bi svi dočekali Patkovčane boksom. Šakom pod bradu na američki način. Rvanjem. Dvobojem, điu đicu pa tko pobijedi, pobijedi!... Ipak, Milan je prevruće krvi. Ne smije sebe slušati. Bit će bolje, ako svojom glavom u ovoj borbi misli Brajer. On je hladniji. Proračunan... Jedini izlaz je kamenje, noge i nada, da će se naići na zaklon... U prašini ceste opaze dječaci kapljice krvi. — Tko je još ranjen? — pita Milan. Nitko se ne javlja. Što to znači?... Mirko opazi krv na platnu nosiljke. Majko mila, ta kamen je udario Juricu! On krvari i šuti. Ne javlja se. Ne tuži. — Jurice! Jurice! — vrišti Milan i stupi uz njega. — Što ti je? Krvavo je platno! — Ništa. Sitnica. Kamen me pogodio u ruku. Malo. Ne jako. — U ruku, tebe! Takvog bolesnog! Pa tvoja ruka gotovo i nema mišičja! Ne, dečki, ja više neću i ne mogu ovako! Slušajte me! Predlažem, da Stanko i Zvonko nose Juricu dalje u pravcu grada, a Željko i Mirko, Brajer i ja moramo ostati ovdje. Čujete li? Ovdje na ovom mjestu nas ćemo četvorica stati! Jurica je ranjen i bolestan. Njega se mora spasiti, a mi stojmo ovdje, da načinimo veću udaljnost između nas i našeg bolesnika! Ja više neću, ja ne mogu podnijeti, da po njemu kamenje pada, kad se on ne može braniti!... Milan je odlučan. Drugovi pristaju. Stanko se, doduše, uvija pod teretom nosiljke. Zvonko je žalostan, što postaje bolničar. On drži, da uspjesi i pobjede pravednih ratova uzdižu i zanose. On voli sve što uzbuđuje kao na pozornici... No, ubrzo se i smiri, jer se Jurica s nosiljke javlja: — Dečki, jesam li vam težak? — Nisi! — Znam da jesam, samo vi ne priznajete... Htio sam vam reći, polako me nosite. Ne umarajte se! Zvonko je glumac. Umjetnik. Osjećajne duše. Gotovo mu se oči

102

orosile. Drhtavim glasom govori Jurici: — Ne brini se ti ništa! Ne svijaju se nama leđa od tereta, nego te lako ljuljuškamo. Da ti bude lakše. Ljepše! Takav razgovor vode oni. Njišu se leđa vitkog Zvonka i još slabijeg higijeničara, ali odmiču oni ipak daleko. Poteškoća je još i u tom, što je Stanko naprijed manji pa Jurica puzi. Sav se tovari svojom težinom samo na higijeničara, koji bi sada tek trebao svršiti drugi razred, budući da ga je mama prokrijumčarila u prvi bez dokumenata s pet godina starosti... No, glumac Zvonko to vidi, razumije i popravlja tako, da se saginje, grbi i hoda čučeći, kako bi se izravnala nosiljka u vodoravan položaj. To osjeća i zna Stanko naprijed. Ispričava se Zvonku. Žao mu je, ali mu pomoći ne može. Ovog časa ne može narasti pa da se izravna sa Zvonkom... Jurica s nosila opet žali i jednog i drugog. Tako se njih trojica brižno, toplo razgovaraju. Žale. Ispričavaju se. Pravi ljudi za ovaj posao! Zna Milan, koga će za što odabrati i odrediti... Jurica na nosiljci dobiva čudne želje. On misli da bi mogao ispred neprijatelja trčati u protezi. I to sam, posred tvrde kamenite ceste... Hu! Što mu to pada na pamet! Neka više i ne misli na ovakveludosti... Zvonko i Stanko neće da čuju o tom, a kamoli da raspravljaju... Jurica ne popušta: — Gledajte, sad ćemo doći do zavoja. Naša obrana još stoji na cesti, a mi smo već daleko od neprijatelja. Nije opasno. Spustite me samo malo za pokus. — Ne, ne, Zvonko neće ni da čuje o tom. Stanko naprijed može čuti i o tom razmišljati. Idu oni tako još dvadeset koraka, a Jurica moli drugove, neka stanu i neka ga spuste. Stanko naprijed pristaje na pregovore o tom. Zvonko zasad može to da čuje i da razmišlja... Prođu oni tako još trideset koračaj a. Jurica ih neprestano moli. Veli im, ranjen je od neprijatelja i u. njega je ušla nepoznata snaga. Želi je iskoristiti. A, kakvu volju ima potrčati prvi puta u životu sam posred ceste! Po kamenju! Pod žarkim suncem, a ispred strašnog neprijatelja s toljagom u ruci... Idu Stanko i Zvonko još dobrih pedeset koraka, a onda popuste Jurici. Neprijatelj je zaista daleko, a njihova ramena trebaju odmora, nažuljana su. Leđa se trebaju ispraviti. Zgrbila su se od tereta... Spuste nosila. Jurica se uhvati za Zvonkove noge, uspravi se i potrči posred ceste. Pomažu mu ruke. Drže ravnotežu. Pomažu mu

103

najviše hrabro srce i volja. Prvi put u svom životu putuje Jurica svojim nogama cestom. Prvi put podiže drumsku prašinu. Zabacuje nogama ukočeno, ustranu, čudno, ali ne pada, a to je glavno! Čak se i ne spotiče o kamenje... Eno, pokušat će i zavojem. Skreće desno. Preko mostića. Na stazu u polje... Hoda Jurica prvi put u životu lijepom stazom kroz žito. Djetelinom. I kroz lan, a sam. Posve sam! Bez ičije pomoći... Jurica se ne vraća. Zabrinuti su njegovi nosači. Stave nosila na ramena i trče za svojim ranjenikom. Za bolesnikom. Kad ga na stazi dostigoše, ne hvataju ga zaramena. Ne zaustavljaju, jer on odbacuje nogu s remenjem i gvožđem srdito. Upravo s ljutnjom te dalje trči k malom livatku. Plitkom potočiću. Tu se nešto među vrbama krije. Krov! Pod njim kuća. Malena. Od drveta. U njoj nitko ne stanuje. To je mlin-vodenica. Stara. Napuštena. Propala. Ne melje. Mnogo je takvih na ovom potočiću... Jurica se sruši potrbuške na mali travnjak pred mlinom. Diše snažno. Dršće... Higijeničar potrči kapom po vodu iz potoka, a Zvonko miluje Juričinu kosu, pravi mu vjetar svojom kapom. Liječe Juricu. Tješe ga i predbacuju sebi, što su ga spustili na cestu... Jurica progovori: — Pametno ste učinili! Trčao sam trista koraka sam, bez ičije pomoći. I, što smo našli? Pogledajte! Pa to je zaklon! Javite to Milanu odmah!... — Tebe ne smijemo ostaviti. — Smijete, samo me prije unesite u zaklon. Sam ne mogu nikuda više ni koraka! Zvonko i Stanko obiđu mlin i vraćaju se zadovoljni. Ljepši zaklon od ovog ne možeš ni zamisliti!... Njih dvojica stave Juricu na nosila i oprezno ga nose preko travnog humka do drvenog žlijeba. Žlijebom do točka. Ovdje oprezno skrenu ulijevo, pred otvoreni prozor na tavančiću mlina. Tu ostave Juricu i uđu da pregledaju mlin iznutra. Nađu ga praznim. Jedini stanovnici su moljci i pauci... Vrate se Jurici i imaju što vidjeti. Ne leži on na nosiljci. Stoji uz okvir vratašca i gleda van, u zeleno brdo... Začude se bolničari tolikoj Juričinoj snazi. Ima je on. Osobito u prstima ruku pa što uhvati, lako ne pusti. Dok su njih dvojica dolje u mlinu plašili moljce i trgali paučinu, dotle je Jurica pokušao sam ustati sa nosiljke. Zakvači se prstima za okvir tavanskog prozora. Nije bilo lako, ali uspjelo je i on

104

sada ne pomišlja da se dade poleći ili posjesti negdje. Ostat će ovdje uz prozor, ovako stojeći. To najviše voli. Na miru stajati može vrlo dugo. Za to ima mnogo uščuvane snage. U takvom položaju osjeća se jak! Jednom rukom se upravo zabio noktima u okvir tavanskog prozora, a drugom može raditi. Može se s njom i boriti... Bez šale, ostat će on ovdje na straži. Pokuša li neprijatelj ući u mlin, on će ga slobodnom rukom gurnuti i ovaj će se sleprtati preko ramena u jamu... Jurica je stražar na ulazu u mlin. Kroz vrata se dolje ne može. Zabita su debljim čavlima. Ako je Jurica stražar u borbi, onda je on i borac. Neka Zvonko i Stanko otrče na cestu, da jave drugovima. Jurica je sam trčao trista koraka. Pronašao je odličan zaklon. Stoji na njegovom ulazu i čuva ga kao lav stražar... Jure Zvonko i Stanko drugovima borcima na cestu. Zvonko prvi, a mali Stanko iza njega. Ovaj zaostaje i sjedne u hlad pod hrast. Tu razmišlja. Zašto on ne trči zajedno sa Zvonkom? Zato, jer ima kraće noge. A zašto je u njega tako? Zato, jer je mlađi od svojih drugova. Za koliko mlađi? Za dva dana? Ta ne, on je mlađi za dvije godine! Zapravo bi sada trebao svršavati drugi, a ne četvrti razred!... Kad je tako, on je u cijelom tijelu manje razvijen. Slabiji je. Nije nikakvo čudo, što je strašljiviji od svojih drugova... Njega bi na primjer, toljaga seljačkog neprijatelja smrskala. A joj! A ima dobiti u školi za nekoliko dana posebnu nagradu za zlatni notes. Ti koji je zabilježio stotinu dobrih djela... Poslije toga ima ići stricu u veliki grad na moru. Stric je kapetan na brodu, što plovi duž naše morske obale. Na tom brodu vozit će se i Stanko. Imat će posebnu kabinu za spavanje... Pa da to sve danas ovdje na cesti izgubi, zahvati li ga seljačka batina! Tako razmišlja Stanko u hodu pod hrastom, a Zvonko trči cestom i vidi pred sobom lijep prizor. Njegovi drugovi, svi jaki, čvrsti, široki, u redu zauzeli cestu i stoje još uvijek na istom mjestu... Viče Milan neprijatelju: — Dođite k nama u časnu borbu! Bez toljaga! Tako zovu i drugi Milanovci. Osobito jaki glas ima Željko. Njegov poziv odjekuje do brda. Eto, i brda uzvikuju: Časna borba! Toljage su smrtno oružje! Njim se tuku podivljali, pijani ljudi... Neprijatelj ne odgovara. Ne odvikuje ništa. Ne odbacuju batine. Stoje na mjestu i zure u Milanovce. Zvonko dopraši do svojih drugova boraca. — Što je novo, Zvonko?!

105

— Došao sam javiti, da je Jurica smješten u dobar zaklon. I vi ćete svi onamo. — To mi je drago. Skoči natrag i čuvaj Juricu. — On ne treba čuvara! — Kako ne treba?! — Stoji na ulazu u mlin kao stražar. Borac... — Zvonko, svaka tebi čast! Ti si naš veliki glumac, a glumci fantaziraju. Ti izmišljaš! — Istinu govorim. Potvrdit će ti Stanko. Negdje je iza mene zaostao... Eto, u kakve muke mogu vođu uvaliti bolničari, koji su u mirno doba kazališni slavni glumci! Milan neprestano šalje Zvonka natrag, a Zvonko traži da ostane s njima u borbi. Čak je u nezadovoljstvu vođa postao toliko nestrpljiv, da nije pazio, što govori: — A čim ćeš se boriti? — Čim i vi! — Zaboravio si ponijeti svoju kišnu kabanicu, da kojeg seljačića ogrneš i zapišeš to u zlatni notes!... Zvonko ima dvostruko veće oči. Zar je dotle došlo, da vođa ovako vrijeđa?... Dotrči i Stanko. Javi Milanu sve isto onako kao i Zvonko. Ne, Milan to ne može prihvatiti, da Jurica ostaje u mlinu sam!... Ali Jurica šalje po njima takvu poruku. To je njegova želja... U redu. Milan moli Zvonka, da se ne ljuti na njega, što ga je malo prije pecnuo kišnom kabanicom. To je zato, što ima dokrajčiti najtežu stvar u svom životu. Na cesti su dvije momčadi, ali ne s loptom već jedni imaju toljage u ruci. To je drukčija navala i obrana. Nema ovdje driblanja i nikakvih šala. Nema suca, koji zviždaljkom prekida igru, ako je nepravilna i gruba... Milan mora biti miran i sabran, a bit će onda, ako zna, da Jurica uza se ima svoje drugove. Kad on pod ovakvim prilikama zamišlja samog Juricu, kojeg su na svoju dušu pozvali na izlet, on je tako nemiran, da gubi prisebnost i hrabrost pa će morati napustiti ovdje borbu i vodstvo i otići do Jurice on, Milan. Da mu bude zaštitnik. On ga je i nagovorio na ovaj izlet... Zvonko pokuša još jednom: — Da vidiš Juricu, bilo bi ti krivo, što nam nisi povjerovao. Velim ti, on stoji na tavanskom prozoru i vas čeka u zaklon kao domaćin kuće. Zaklon je on pronašao. Neprijatelja čeka jednom rukom, koja

106

može gurnuti s krova. Milan psuje: — Sunce vam žarko ljubim, smjesta Jurici! Ova podvornikova psovka opet je upalila. Odlaze bolničari sliježući ramenima... Neprijatelj mirno promatra i nanjuši kod Milanovaca neki nemir. Nesporazum. Vide oni, dvojica odlaze. Sad je čas da izvrše juriš na građane. Urlikom »hura« potrče seljaci na građane... Napadnuti ne bježe. Rašire se cestom u neprobojnu liniju i dočekaju seljake. Patkovčani skaču Milanovcima na glavu, a toljage su im u ruci. Boje se da bi im batine mogle promašiti, među noge se splesti i tako ih oslabiti, a čini se, da su ipak odustali od toga, da batinama udaraju. Toliko savjesti javilo se u njih. Batine nisu više oružje. To je dobro došlo građanima. Oni su vješti rvači. Znadu se boksati. Umiju pesnicom udarati pod bradu. Sve su to naučili iz američkih filmova... Lupaju oni tako po Patkovčanima, a ovi cvile, jauču i kao lopte odskaču u jarak uz cestu. Ivan krikne: — Ne dajte se! Ne sramotite se! Patkovčani ponovo navale, ali opet nespretno. Skaču Milanovcima na glavu. Htjeli bi ih tako smotati poda se. Milanovci su spretniji pa ih dočekuju boks pesnicom u prsa. U trbuh. Pod bradu. I opet seljaci copaju u prašinu i opet odskaču u jarke uz cestu... Jedan bježi s bojnog polja natrag, kući svojoj... Ivan hrabri svoje borce: — Neka bježi ušljivac strašljivi! Ja ću na dvojicu! Naprijed! Hura! Navalilo sedam seljačkih dječaka i zubima i noktima. Kad se neprijatelj tako bori, tu se više ne može govoriti o časti. Ovako se grizu i grebu životinje. Treba isto tako uzvratiti, ali gdje su Milanovcima nokti? Stalno ih obrezuju, jer tako traži strogi njihov higijendčar u školi. Preostaju im jedino zubi. Ali to ipak ne ide! Pa, neće ovi valjda gristi vratove svojih neprijatelja! Zar da postanu krvoločne životinje? Što bi rekla na ovo škola? Zlatni notes, i ovo i ono, i tako dalje?... Milan krikne: — Drugovi, pa valjda nismo krvoločne životinje! Borite se časno! Ha! To rado čuje neprijatelj. Oni jače navale zubima i noktima. Milanovci se brane rukama, nogama, izmicanjem, zavaravanjem, ali su uvijek časni borci. Seljačića je više i služe se nečasnim oružjem... Srećom, dotrči Zvonko. Veliki glumac. Umjetnik. On vrisne: — Ne popuštajte, drugovi. Ide nam pomoć! Stanko trči za mnom! Milanovci dobiju novu snagu. Možda već i oni zubato ratuju, jer

107

Patkovčani slabe. Drugi njihov trči cestom natrag. Kući. Prema Patkovcu. Ivan grozno psuje. Ruši munje i gromove. Zvijezde i nebesa na svoje borce. Tako im daje jedini poticaj, a taj je slab. Njegovi ratnici su sigurno očekivali, da će građani pobjeći pred njihovim jurišem. Činili su im se bijeli. Mliječni. Namirisani. Svileni. Svakakvi, samo ne dječaci za tučnjavu. Prevarili su se mali seljaci, ako su mislili da su mali građani strašljivci. Zato je veća snaga u Milanovaca. Njima pristiže pomoć i pojačanje, a Patkovčani se prorjeđuju. Njihovi ratnici napuštaju bojno polje. Bježe... Milan krikne: — Sunce im žarko ljubim! Drugovi, juriš s naše strane! Naprijed! Patkovčani bježe natrag, ali ne dugo. Ivan s trojicom prihvati opet borbu, a onda uđe u nju još jedan, dok samo jedan seljačić praši cestom kući. Skaču i Milanovci na glavu Patkovčanima. I zubi su u djelovanju. I na jednoj i drugoj strani. O, gdje si, suče pravedni, da zviždaljkom obustaviš borbu! O, gdje si, jer da te ima, ti bi zabranio ovu gadnu igru! Građanima ipak najviše pomažu boks udarci i oni američki pod bradu. To ne umiju seljaci pa su umorniji i slabiji... Dotrči i higijeničar Stanko: — Ne dajte se, drugovi! Mi smo jači. Trče nam u pomoć Zdenko i Miško! Vraćaju se! O, to je Milanovce tako ojačalo, da su odbacili Patkovčane kao tenis lopte. Počeli su se s njima igrati, kao da u nogometu driblaju. Ta, počeli su se već i smijati... Patkovčani se posve zbune. Ne napadaju. Ne navaljuju. Jedino se brane. A kad je tako, položaj se posve izmijenio. Čuje se i plač jednog Patkovčana. To njihova vođu Ivana posve obeshrabri i smuti. On vikne: — Idemo kući, svaki po svog oca! Seljaci trče kući, a građani viču za njima: »Iš! Iš! Šic! Šic!« Plaše ih pljeskom ruku kao da tjeraju piliće iz vrta i mačku iz smočnice... Smiju se Milanovci, a onda se pogledaju i za junačko upitaju zdravlje. Svi su ogrebeni po licu i po vratu. Nagriženi su po rukama, a čupavi, kuštravi, znojni, prašni i divljih očiju. Odjeća na njima stoji ukrivo. Izvučena. Razvučena. Razdrljena... Milan misli, da ovdje na cesti nije mjesto, a sad i nije vrijeme, da se ogledavaju, čiste i uređuju, jer Patkovac nije daleko. Neprijatelj je zaprijetio, da će dovesti odrasle ljude. Nabrbljat će im o groznoj nekoj poljskoj šteti, koju su oni tobože iz pakosti počinili. Što će biti, ako koji otac njihov posluša i potrči ovamo za njima s vilama u ruci? Pred

108

ovom opasnošću njima drugo ne preostaje nego trkom do Jurice. U zaklon! Onamo se sakriti! A poslije, što bude, bude! Vidjet će se! Poslušaju svi ratnici i daju petama vjetra, pa zapraše cestom. Tabanajući cestom, dovikuju: — Zar mi ne bi mogli pobjeći ispred seljaka? — Nije li zaklon nesiguran? — Dobar će biti. Odande ćemo se braniti, dok padne noć, seljaci će kući. Kad sunce zađe, seoska čeljad u kuću ulazi, sjeda da povečera i liježe u postelju. Tako je kod njih — govori im Milan. — Moj stric je seljak. Poznat mi je njegov život. Nama građanima nije zakon zalaz sunca. Za nas noć nije crna. Grad je rasvijetljen... Drugovi poslušaju Milana. Sve govori u prilog zaklonu. On je ipak najsigurniji. Kad saznaju roditelji u gradu za njihovu nevolju, doći će ih spasavati... Budu li morali do jutra provesti u zaklonu, ništa strašno! Noć je u lipnju najkraća. Proći će i to, Milan je siguran, da će im do duboke noći stići pomoć iz grada. Miško je pobjegao kući. Zdenko isto tako. Nije to bilo lijepo. Kukavički se poniješe, ali, roditelji će od njih saznati, u kakvoj su nevolji... Trče izletnici i nisu daleko od narednog sela. Vide se kuće. Na dohvat su ruke pa nije čudno, što dječaci dobivaju želju, nastaviti i dalje bježati prema gradu. Milan krikne: — Sunce vam žarko ljubim! A Jurica? Zaustave se svi kao skamenjeni. Zaista, priznaju u sebi da su podivljali. Rat je svemu kriv. Oni su sada skoro pobjegli i ostavili samog Juricu u mlinu. Na milost i nemilost neprijatelju i crnoj noći, onako samog, a bespomoćnog... Kad su stigli u hlad pod hrast, Milan ih zaustavi. — Evo zaklon pred nama. Neka Brajer prosudi, jer moja je glava prevruća. Što se isplati? Ostati u zaklonu ili odmah kući? — Ostati u zaklonu — odluči Brajer. Svi potrče u mlin. Travnim humkom u žlijeb. Žlijebom do točka. Na ulazu su u tavan..., ali Jurice nema! Nije na straži! Stolac za ležanje povučen je na isredinu tavana i — gledajte čuda — rastvoren je za sjedenje!... Milan i drugovi zure u tminu tavana. U stolac. Glas Juričin ih prekida: — Vođo! Čeka te rasklopljen stolac. Sjedni! Odmori se poslije borbe. Hura na tavan! Svi izletnici hoće najednom, pa se nagruvali na vratašcima. Dobro je, da nije koji pao na mlinski točak i dolje u jamu...

109

Juricu nađu u kutu tavana. Stoji i drži se jedinom rukom za letvu ispod crijepa. Grle ga ratnici. I ljube. Ugušit će ga od radosti, a pred par minuta? Skoro ga ostaviše samog ovdje. Kao dječaci na cijelom svijetu u takvom slučaju... Sad su sretni, što su uz njega. I još sretniji, što je on na izletu toliko uspio ozdraviti. Razvezao stolac i misli na vođu. Nudi ga, da se odmori... I učini Milan po želji Juričinoj. Uvali se u platneni naslonjač. Slatko odahne pa reče: — Smirimo se! Odmorimo! Tako ćemo bolje razmišljati, što ćemo i kako ćemo dalje... Ratnici sjedaju i liježu na pod tavana oko Milana. Samo on sjedi u naslonjaču od platna između njih. Prvi put je Milan i slikovito vođa svojih drugova. Jurica u tom prizoru uživa i, raspoložen, preduzme jednu vježbu. Dođe sam do ulaza na tavan, prihvati se za okvir i govori: — Vijećajte, ratnici, nesmetano! Ja sam na straži! To oduševi drugove. Udariše u razgovor o ratnim uspomenama s ceste. Jurica na straži sluša o njihovim borbama, ali ih i prekida: — Kad je riječ o odraslim seljacima, koji bi mogli donijeti s livada vile u rukama, onda nije dosta biti samo ovdje na straži, nego i na krovu. — A kako? — Izvaditi dva crijepa i kroz otvor provirivati i promatrati, što se događa na cesti. Približuje li se neprijatelj? I s kakvim oružjem?... — To je bistra glava! — klikne Milan. Ratnici odmah načine, što je Jurica smislio. Svi provire kroz otvor. Zvonko, najodmorniji ratnik, javi se za prvog stražara na krovu. Jurica još ne miruje. Prekida razgovore ratnika o hrabrim podvizima na cesti i predlaže, da vojska večera. — Sjajno, Jurica, ali što? — klikću gladni, jadni borci. — Zar ste zaboravili, da imamo brašna, mlijeka i jaja! Ovdje nema peći. Štednjaka!... Ne treba ga u nuždi. Prijat će im i sirova večera. Priredit će je drugi najodmorniji ratnik Stanko. On je i kod kuće često kuhar. U svom zlatnom notesu ima bilježaka, da majci pomaže kod kuhanja i pranja suđa pa kud ćeš bolje! Krikne Zvonko na krovu. Što je? Ide li neprijatelj? Ne, nego se on, sav sretan, sjetio, da ima u svojoj torbi papira, kojim se zamata masno jelo. Na njemu se može večera promiješati.

110

Priprema oko večere dugo traje. Za to vrijeme krikne opet Željko, a on ima takav glas, da sav mlin ječi.. đ. Što mu je? Pa on ima u torbi soli, kojom je solio kuhana jaja i mladi luk! Ohoho! Pa to će biti gozba! Higijeničar miješa, istina, vlastitom golom rukom, ali što se može! Takav je život u ratu. U zaklonu su pred željeznim vilama pa zar se može u takvim prilikama tražiti kuhača i žlica?! Stanko je u svakom poslu upravo sitničav. To je već poznato iz škole. Drugovi nisu zaboravili točke, koje samo Stanko vidi. I ostatke kod dijeljenja, koji samo njega muče. Možda je to u školi mana, ali ovdje je vrlina. Kašu je promiješao tako savršeno da je u svako sićušno brašneno zrnce ušla podjednaka količina mlijeka, jaja i soli, pa, kad je dao svakom dobre svoje tri šake večere, priznali su ratnici, jelo je posve dobro, premda nije ni kuhano ni pečeno!... Toliko je večera zasitna, da Brajer i Željko onako siti počinju drijemati. Odobri vođa njihov san. Ispavani bit će jači. I sabraniji za novu borbu, bude li potrebno. Jurica javlja s vrata: — Sunce zalazi za brdo. Spušta se mrak... Stražaru pod crijepom! Napni zjenice! Javi nam svaku sjenku, ako je primijetiš! Cesta će se i u mraku najdulje bijeljeti... — To je pamet! — šapne vođa na počasnom stolcu... Zašto šapće? Da ne budi svoje putnike? Ne, i on će zaspati. Slatko je u san tonuti, kad si u zaklonu, gdje su straže na straži, a sunce upravo zalazi... Svi su borci pozaspali. Milan na stolcu, a drugovi na podu... Jurica stoji na straži. Bodri Zvonka pod crijepom, ali tiho. Šapućući: — Na nama je sada velika odgovornost. Ne smijemo dopustiti, da nas neprijatelj napadne na spavanju. Nas trojicamoramo bdjeti. Ja ovdje, ti Zvonko pod crijepom, a kad se od nas koji odviše umori, izmijenit će ga Stanko... Spavaju ratnici slatko. Duboko dišu... Stražar na vratašcima bolesnik je i ranjenik, ali sada jači od diva!... Promatrač pod crijepom, glumac i bolničar, sada najoštriji čuvar! Zjenice su mu savršen stroj! Vide u mraku!... Higijeničar, točka, zarez, upitnik, uskličnik, desetinski razlomak, svrdlo, kuhar Stanko stoji. Čeka. Noć je, a on najmlađi. Najmanji!... Mogao bi i on drijemati koji časak. Ne! Ne smije! Javlja se u njemu svrdlo. Vratašca bez stražara, bila bi rečenica bez točke. Otvor na krovu bez promatrača, nedovršeno

111

dijeljenje... To mali Stanko ne dopušta. Stoji i sluša slatka disanje usnulih drugova. Bude mu i smiješno, ali samo načas, jer na straži je on. Ozbiljan, budan, oprezan i napet, kao da su u njemu tri života! XII Podvornik stigne u školu prije dva sata poslije podne. Još u dvanaest sati spavao je u jednom patkovačkom krumpiriku, a deset minuta prije dva sata pušta đake u školsku zgradu. Izlazi Matićev razred. Podvornik namigne đacima. Podsjeti ih na devetoricu njihovih drugova, koji uživaju u prirodi. — Blago njima, — govore đaci. — I mi pustolovinu smišljamo. Nisu samo odlični kadri da nešto učine!... Podvornik spremi sve razrede u zgradu i prepusti se zabavi, da misli o izletnicima. S njima je vezan kao nepoznati putnik, bezimeni N N otac, pratilac na njihovom spisku za pogodovnu vožnju na malom vlaku. Hoćeš, nećeš, misli mu stalno lete u Patkovac... Evo, tri su sata. Sada izletnici ulaze u vagon malog vlaka. Može li se Jurica popeti u vagon sam, bez tuđe pomoći? Ne zna podvornik. Ne vidi dobro. Podaleko su mu dječaci, a mora promatrati skriven iza zida. Smije se on sam sebi. Toliko se uživio u ulogu sakrivenog pratioca, da mu se čini, kao da još i sada vrši tu dužnost. I žena mu se čudi, jer se neobično kreće. Smješka se sam sebi. Govori sobom. Da ga nije uhvatila sunčanica? Ne bi loše bilo, da malo turne glavu pod slap vodovoda. Ta i službene spise zaboravio je predati! Nema što, sumnjivo je to!... Točno u tri sata fućne podvornik upravo kao mala lokomotiva i zašišti poput pare: š—š, š—š, š—š, š—š !... Žena je, srećom, prilegla poslije podnevnog ručka. Zaspala je. Sva srećna, jer da je ovo čula, posumnjala bi u mužev zdrav mozak... Podvornik i dalje uživa: Dolazi kondukter izletnicima i traži karte. Pita dječake, gdje im je nepoznati otac. Smije se kondukter, smiju se i đaci, tamo daleko u vlaku, a smije se i podvornik ovdje u školskoj zgradi, te od veselja udari šakom po stolu... Sreća je, što mu žena spava, jer da još i ovo vidi!... Pali podvornik novu skupu cigaretu i u prvom gustom dimu kao da vidi vagon. U njemu izletnike. I konduktera. Probija im kartu po kartu i pita vođu: »Zar niste potražili nepoznatog oca sa spiska?« Milan se meškolji na svom mjestu. Smješka se i migne očima. Hu, sunce ti žarko ljubim, hoće li sada otkriti tajnu, kako je nabasao na

112

njega u krumpiriku? Hoće li kondukteru reći to, da je u službenoj torbi za spise imao ježa? Hoće li odati i to, da ga je našao, kako u krumpiru slatko hrče i kako je od njega zatražio, da se vrati odmah kući prvim vlakom?!... Da ga je tražio? Ni govora! Bilo je drukčije! Potjerao je njega Milan kući!... Samo to neka ipak ne kaže. Smiješno je. I sramota!... Ne radi konduktera, nego radi đaka. Kako će on poslije toga puštati izletnike u zgradu?... Odlazi podvornik na dvorište. Četiri su sata. Izletnici se kroz glavnu ulicu onog predgrađa približavaju tramvaju. To podvornika razvedri i nestrpljiv je očekujući pet sati, kad bi već mogli izletnici prolaziti ispred škole svojim kućama... Da ih lakše dočeka, uzima metlu i odlazi na posao. Školske sobe, u kojima uče prvi i drugi razredi, prazne su. Đaci su otišli kući nakon trećeg sata... Tu će izmesti. Prizemno je. Odavde će vidjeti i pozdraviti izletnike... Radi nemirno, pet je sati, a izletnika nema. Četvrt je šest. Zvoni svršetak škole. Odlaze i Matićevi đaci kući. Znojni, kuštravi, crveni, kao da su iz vruće kupke izišli. Hvale se podvorniku, da je danas bilo u školi zanimljivo. Nije bilo odlikaša, koji se uvijek istrčavaju, ističu i smetaju im. Danas su oni učitelju odgovarali i bio je zadovoljan. Rekao je: »Upravo bi bilo pametno uvesti jedan dan u tjednu bez odličnih đaka. Onda drugi više dolaze do izražaja.« Podvornik to razumije, ali ne dopušta protiv odličnih ni jednu riječ prigovora. Odvažili su se sami na put. Zavrijedili su opet pohvalu... Čude mu se Matićevi đaci. On je inače protiv pretjerano obrazovanih đaka ovog razreda. Red, dva i dva žure se na ulicu. Bez zastajkivanja. Pitaju đaci podvornika, da li je vidio izletnike? Vraćaju li se? Milan je obećao povratak oko pet sati... — Ne, na žalost, podvornik ih nije vidio i to ga pomalo uznemiruje... Učitelj Matić će nato: — Ne treba se brinuti. Oni su sigurno produžili boravak do pet sati. Lijepo im je u prirodi. Ja se ne bih čudio, kad bi ostali ondje i do večernjeg vlaka! Poznam ja svog đaka Milana dobro! Najprije je s drugovima proučavao prirodu. Ovako. Planski. Žitarice i štetočinje. Zatim voćnjake pa šumska drveta, ptice, kukce, leptire i puževe. Iza toga su razgledavali mlin. Pozna učitelj vrlo dobro svog učenika Milana. Uživa, kao da ga vidi, kako priča o kukuruzu. O mlinskom kamenu. O snazi vode, koja svojim padom okreće mlinski točak.

113

Mlinar se, zna to učitelj, divi Milanovoj pameti, njegovoj duhovitosti i načinu rada, jer, zaista, čini sve kao kakav odrastao čovjek. Dopadaju se mlinaru Milanovi drugovi. Oni ga slušaju kao da im je učitelj. Kulturno se ponašaju i ne pada im na pamet, da ometaju program izleta. To nisu đaci, koji bi u takvom slučaju brundali: »Ne melji gluposti! Milane, ne gnjavi nas!« Učitelj u duhu uživa, kako mlinar orošenih očiju motri male izletnike iz grada. I seljaci iz sela dolaze. Da ih se nauživaju, jer ta djeca paze na žito, na djetelinu i krumpir. Ni jednom stopom ne načiniše štetu. Zrele trešnje vise na niskim granama do ustiju izletnika, ali oni ni da bi ih dirnuli! Kulturni su... Može li se uopće zamisliti, da bi kojeg kakva baba šibom potjerala od trešnje? Ni govora! Smiješno je i pomisliti takvo nešto. Učitelj sam sebi uzima kao primjer Zvonka. Umjetnika! Savršeno učtivog dječaka. Iza Zvonka zamišlja na izletu učenjaka Brajera. Zrele trešnje i sve drugo ne može njega zavesti na pogrešan put! Seljakinje su dobra srca. Uživaju u pametnoj i miloj djeci iz grada, pa im za nagradu dopuštaju, da se mogu popeti na stablo i najesti se trešanja do sita. A to veselje đaka svojih izletnika u duhu učitelj vidi! On to može lako zamisliti, jer s djecom živi godinama!... A što je najljepše, izletnici ovi nisu ponijeli nešto što im je najmilije! Odriču se užitaka, koji liče na oboljenje... Učitelj misli na nogometnu loptu! Brajerova nova, krasna lopta čami kod kuće u mračnom kutu samoće. Zaboravljena, prezrena, a zdravi odličnjaci iz njegovog razreda trče travnjakom. Kupaju se u potoku. Sunčaju se. Pjevaju. Pozdravljaju žito, koje se na vjetriću talasa. U njemu crveni makov cvijet. Plavi različak. Šake-bake!... Njegovi su đaci izletnici odbacili nogometnu loptu. Osjećaju svježinu ozdravljenja od nogometitisa. U prirodi, zelenilu, u širini, na uzduhu, pod suncem, okićenim makom i različkom, u lovu na leptire, slušajući pjevanje slavuja... ondje, čisti i zdravi zamrziše nogometnu loptu! O, pozna Matić svoje odlične đake!... Zabrine se podvornik. Vidi on, učitelj Matić se grdno vara. Ne pozna on svoje đake, kad su sami izvan škole. Oni se posve preobraze. Zaborave zlatni notes. Školu. Program i disciplinu. Ne znam, razmišlja podvornik, da li bi i on, učitelj Matić, mogao s njima u prirodi vladati!... Tim veći nemir zahvati podvornika. Čini mu se da ih on sada najbolje pozna. Kriomice ih je slijedio i promatrao. Nisu oni tamo anđeli, a nisu ni drugi oko njih sveci. Seljački dječaci su Matićeve odličnjake mrko i neprijateljski gledali...

114

Učitelj odlazi mirno kući. Jesu li tako mirne i bezbrižne i majke izletnika?!... Hu! sunce im žarko ljubim, podvornik mora preuzeti brigu o izletnicima... Prekopa po svojoj savjesti kao kad u ženinoj košarici za šivanje nešto traži, pa ga ubode sad ova, sad ona igla... Ako se dogodi izletnicima kakvo zlo, reći će mu žena: »Ta, bio si ondje! I, kad si već bio, zašto si ih napustio?« Kazat će mu učitelj Matić: »Poslije predavanja u mom razredu mislio sam da imate drugo mišljenje o mojim đacima. Nadao sam se da su se i vaši osjećaji prama njima promijenili na bolje.« Upravitelj bi mu rekao: »Dokazali ste, da ste najzreliji za to, da podnesem o tom službeni izvještaj i predložim vas za premještaj, jer vi nemate u naravi i karakteru ništa za zvanje školskog podvornika. Čovjek u toj službi treba da ima ljubavi za djecu! Od vas seljaka i bivšeg rudara, očekivao sam više, a vi samo metlu u ruke i ništa drugo i nikud dalje! Mogao bih vas premjestiti, ali neću. Ostat ćete na školi, da vas đaci uče karakteru, a vašu stvar stavit ću na diskusiju!« Dogodi li se kakvo zlo izletnicima, što će njihove majke? Proganjat će ga i danju i noću njihovi krikovi: »A, gdje vam je srce? Gdje vam je duša? Biti tamo i napustiti djecu! O, kad je svijet postao tako bezdušan, bolje da dođe opet rat i da ga smrvi, spali i uništi atomska bomba! Milan, vođa izletnika obranit će njega. On se ne bi vratio podnevnim vlakom, da to nije Milan od njega zahtijevao. Šta će on, ako Milan goluban ovako gukne: »Istina je. Zamolio sam vas, da nas ne pratite, jer sam želio da izvedemo samostalan pothvat bez pratnje odraslih. Nisam ni sanjati mogao, da na svijetu ima zlih ljudi! Ali, oprostite, za sve zlo ste vi, podvorniče, krivi. Moja je glava vruća, a ja imam jedva jedanaest godina pa zašto ste me poslušali? Da me niste poslušali, mi bismo svi, srditi na vas, pošli ipak s vama podnevnim vlakom i ne bi se zlo dogodilo. Danas bismo vam bili zahvalni. Mi znademo mnogo. Obrazovani smo. I pretjerujemo, ali smo ipak samo dječaci. I, kad sam vas slučajno našao u krumpiriku, bio sam najprije srdit, ali poslije sam sebi stalno predbacivao, što sam vas potjerao kući. Vi ste me poslušali i zaista ste otišli u grad, no priznajte sada i sami, što bi učinio drugi odrastao čovjek na vašem mjestu? Rekao bi, idem, idem, ali zapravo ne bi otišao, nego bi lijepo, samo malo dalje, opet sjeo za jedan grm i potajice nas pratio i čuvao. Niste me smjeli odmah slijepo poslušati. Ja sam čak mislio, živio sam u nadi, da me i niste poslušali, pa kad nam je voda došla do grla, nadao sam se, da vi čujete naše krikove i da ćete nam iz svog skrivenog mjesta skočiti u pomoć. A u tom slučaju, zar bih vas ja psovao? O, ne! Bio bih vam

115

zahvalan. I ja i Zvonko glumac. I svi drugi!... Takvi su ljudi na cijelom svijetu. Poslije dobra gledaju stvar ovako, a poslije zla na istu stvar posve drukčije. Obrnuto. — Uh! Sunce ti žarko ljubim! — opsuje sam sebe podvornik i ne može više podnositi, da ga oštrice savjesti bodu. Mrcvare... Popodnevna vrućina otjerala iz škole kući upravitelja. I tajnika... Podvornik ostaje sam. Pretrči stepenice i upada u tajnikovu sobu. U telefonskoj knjizi potraži broj male željezničke stanice. I nađe ga. Slušalicu prinese uhu. Jakim kažiprstom zaokrene brojeve. — Halo! Tko je tamo? — Šef stanice. A tamo? — Podvornik škole. — Što trebate? — Sjećate li se, da su jutros otputovali neki đaci malim vlakom u Patkovac? — Sjećam se. — Možda ste ih vidjeli na povratku onim vlakom u tri sata? — Nisam. — Niste? — Vlak u tri sata nije išao u Patkovac zbog kvara na lokomotivi. — A, u tom grmu leži zec! — Ne zec, već jež! — Jez z z z z z z z. . . Ka ka ka ka ze ze ze te? — Brenči li vaš telefon ili vi, podvorniče, imate groznicu? — A što neću imati groznicu, kad se bojim za dječake! No, sad sam mirniji. Izletnici u Patkovcu čekaju vlak u pet sati, je l’te? — Ja to ne znam. — Učitelj Matić pozna svog đaka Milana, vođu izleta. On se sigurno odlučio vratiti u sedam uveče. Da produži lijepi izlet... — Možda je taj vođa produljio izlet do sutra... — Ne razumijem. — Kako ćete razumjeti, kad uplićete u razgovor ono što ne treba. — Oprostite! — Molim!... Dakle, čujte kratko i jasno: Danas vlak više ne može u Patkovac. — Ne može? O, sunce mu žarko ljubim! — Koga psujete, podvorniče? — Oprostite, tako mi je u riječi, kad sam zabrinut i ljutit. — Htio bih vam reći još nešto u vezi s ježem.

116

— Jez zzzzz... — Pa vi opet dobivate groznicu, podvorniče!... — Oprostite, telefon brenči... — Čudnovato, da brenči samo onda, kad spominjem ježa... — Znate, bilo vam je ovako. Ležim ja kriomice u jednom patkovačkom krumpiriku... — Žuri li se vama, podvorniče, ili ne? Jeste li zabrinuti ili niste? — Kako ne, molim lijepo! — No, dakle! Jedan đak je danas oko tri sata i četrdeset i pet minuta dotrčao na moju stanicu. Slučajno sam ga spazio u visokom draču. I znadete li, u čemu sam ga ulovio? — U čemu? — Igrao se s ježem... Kad sam ga nagovorio, kazao je, da je toga ježa jutros u toj travi našao. Sad ga pušta, neka ide svojoj kući, svojoj ženi ježići i svojoj djeci ježićima... — Bio je to jedan od izletnika? — Da. I ovo mi je još kazao: »Pobjegao sam pješice do grada iz Patkovca, jer su nas napali neki zločesti seoski dječaci.« ___ ?

—

Halo!

___ ?

— Halo, podvorniče! Šef stanice spusti slušalicu, jer se s telefona više nitko ne javlja. Valjda prekid telefonske pruge. Nije prekid, već nešto drugo. To se podvornik sprema na put. Vuče bicikl iz drvarnice. Uzima jaku džepnu sijalicu. Ne govori nikom ništa. Ne oprašta se. Ostavlja sobe nepometene. Metla leži na podu jednog razreda, a on daje kotačima vjetra. Juri poprečnim ulicama kao mahnit. Samo da se što prije uhvati ceste za ono predgrađe. Na nekim uglovima daje znak saobraćajnom milicioneru, a na nekima i ne! Pa, gdje da on na to misli. Tko to od njega može zahtijevati? Kakvi saobraćajni propisi! A pješaci, koji prelaze preko ulice? Ako koga sruši? Da, to bi bilo strašno, ali zar saobraćajni propisi ne mogu razumjeti, da je napadnuta skupina kulturnih i obrazovanih mladih đaka? Barem bi saobraćajac morao razumjeti, zašto on juri! Spašava djecu! Buduće velike ljude. Naučenjake. Umjetnike! Treba ga na raskršću ulica propuštati uz iznimnu brzinu. Kao automobil koji juri bolesniku kao prva pomoć. Ili vatrogasni automobil, koji juri da gasi požar... Sretno podvornik prelazi raskršća i juri brzinom biciklističkih trkača. Vozi neobično brzo. Upravo je čudo, kako je iznio živu glavu...

117

Skrene s asfaltne ceste na seoski put. Za njim se diže oblak prašine. Košulja leprša kao jedro na barki. Kosa mu vijori, zrak mu zviždi oko ušiju... Prolazi ovakvom brzinom ispred prve željezničke stanice. Iza nje još uvijek neki dječaci igraju nogomet. Igru prekidaju, jer podvornik pokraj njih juri. Rijetko se kad vidi ovakva biciklistička vožnja!... Zaustavlja se on naglo usput kod svake kuće. Pita za izletnike. Nitko ih nije vidio. Ne znaju o napadaju ništa... Zaustavlja se podvornik i pred svakim čovjekom putnikom na cesti. Prebrzo! Ustraši svakog. No i oni ne znaju ništa o izletnicima... Tjeraju pastiri stoku s paše. Podvornik osjeti poznati mu vonj goveda i kravljeg mlijeka. Ispituje pastire. To su mali seljačići. Umorni. Pospani predveče. I dragi! Takav je i podvornik nekad bio... Pa, da ovakvi dječaci mogu napasti gradske izletnike?! Ne! To nije moguće!... Šef stanice nije dobro obaviješten. Eto, i mali pastiri ne znadu ništa o napadaju!... Podvornik dolazi do prvih kuća u drugom selu. Pale se svjetiljke u njima. Lijepa je večer u selu. Podvornik se sjeća u djetinjstvu svom ugodnih večeri, kad su sjedali k jelu svi oko stola. Smireni. Tihi i umorni od rada. Samo što ne usnu s posljednjim zalogajima u ustima... Pa da se onda u selu dogodi napadaj! To nije moguće! Sve je to drukčije. Šef stanice nije dobro obaviješten... Ovaj đak s ježem nešto mu je nalagao, da opravda, što je sam ranije kući otišao. Sigurno se nije dobro ponašao. Posvadio se, pa ga je vođa Milan otjerao... Razmišlja podvornik: Da, bit će tako nešto. Tako nešto. Tako nešto... ali vozi sve sporije. Noć se spušta, spušta, spušta. Sve gušća. Sve tamnija..., a tamo lijevo miče se nešto. Nekakve sjene... Skrene on uskim poljskim putem. Za nekoliko trenutaka zapali svoju džepnu sijalicu. Oho! Kakvi su to ljudi! Nekoliko seoskih dječaka. Dva odrasla čovjeka. Momak i konj... Ha! Tu će biti nešto! Zna on, seoska djeca ne lutaju bez razloga noću poljima. A tu vidi i starca seljaka s vilama u ruci... Podvornik rasvijetli ljude i drveni mlin vodenicu. — Dobroveče! — pozdravi. — Dobroveče! — prihvati neki odmah. Od srca. — Tražim djecu iz grada. Izletnike. Znadete li što o njima?! — Ovdje su u mlinu. — Svi na broju? Živi, zdravi?

118

— Da. Nikome nije ni vlas s glave pala! Podvornik požuri travnjakom u mlin, ali ga mladi muškarac zaustavi: — Čekajte! Mora se ovdje jedna stvar dokrajčiti. Pravilno i pošteno. — I ja sam za to. — U redu! Jeste li vi otac kojeg izletnika? — Ne, ja sam podvornik škole. — Tim bolje! Vi ćete pomoći riješiti stvar. Mali građani neka u mlinu još pričekaju, dok vas o svemu obavijestimo. Ne smijemo se prenagliti. — Neka bude tako — pristaje podvornik. Ugasi svjetlo. U mraku se seljaci razgovaraju kao kad sjednu nedjeljom na travu pred svojim kućama. Seljak ispriča podvorniku ukratko sve... To je čovjek iz Patkovca, ali i tvornički radnik u gradu... Ide on danas popodne kući kao redovno na vlak koji dolazi u Patkovac prije tri sata, ali, na žalost, lokomotiva se pokvarila i vlak ne vozi. Što mu drugo preostaje, nego put pod noge, pa pješice kući. Ide on polako. Ne žuri mu se. Vrućina je, a umoran je od posla.. - Putem se navrati nekim prijateljima i rodbini. Odmori se i s njima porazgovara, a kad je sunce zašlo i večer se spustila, pođe polako dalje, i najednom, što to vide njegove oči?!... Pred njim je konj. A na konju jahač. A tko je jahač? Njegov sin Martin. Evo ga, tu je s njima... Podvornik upali džepnu lampu i potraži Martina. Upravo se brecne. O, takav, upravo takav bio je i on kao seljački momak!... Pa i konja njihovog evo ovdje na travi!... Podvornik upali svjetlo i vidi konja. Širok je. Trom. Miran konj, kakvog volimo... Kuda jaši njegov sin u noć? Sretan je bio, što ga je susreo, jer je baš predanj i jašio da mu javi, kako su dječaci iz njihova sela napali neke đake izletnike iz grada, a kolovođa napadača je njegov sin Ivan. Mlađi. Evo ga ovdje. Sjedi na travi... Podvornik opet upali svjetlo. Ne vidi Ivanovo lice. Legao je mali na travu potrbuške i sakrio obraz. Pravi se, kao da spava... Martin prijavi njemu, ocu, tamo na putu da su se dječaci iz grada borili s njihovim dječacima na cesti, a kad su njihovi doprašili kući po roditelje, gradski nisu pobjegli cestom u grad, jer su sa sobom imali bolesnog druga, kojeg nisu smjeh napustiti. Zaklonili su se u ovaj stari mlin... Podvornik osvijetli drvenu kućicu. Lijepa slika u noći! Sjena Martimova dosiže do tavana. Sjena konja do krova...

119

Kad je seljak saznao o tom od svog sina Martina, skoči na konja, podbode ga, pa će u jahanje k mlinu. Kad on ovamo, ima što i vidjeti! Tu nađe svog sina Ivana i još jednog dječaka, koji dovede s livade svog djeda. Uz kolovođu sina mu Ivana pristao je na noćnu borbu samo jedan njegov drug. I stari mu djed, koji je ovamo s livade pojurio s vilama u ruci. Uvijek tako čini, kad ga unuk zove. Laže djedu, da ga kolju građani. Djed ludo voli unuka pa će čak vilama s djecom obračunavati, avaj meni!... Podvornik osvijetli djeda s vilama i unuka mu. To nije bila lijepa slika! Unuk je potuljen. Nabio šešir na čelo i gleda u zemlju. Djed s oštrim željeznim vilama, raskolačio staračke oči. Zuri u jaku sijalicu iznenađen. Srdit... Podvornik ugasi svjetlo. Sluša pričanje ovog seljaka radnika. Večer je ljetna. Topla. Ugodna, a njegovi izletnici u dobrom su zaklonu... Ivanov otac dokrajči: — Eto, vidite! Djeca iz grada u ovom su mlinu. A branili su se na cesti od naših dječaka. Naši pobjegli, da zatraže pomoć odraslih ljudi, i, što se dogodilo? Odazvao se samo ovaj djed. Prema tome ostala su samo trojica: kolovođa moj sin Ivan, njegov jedini drug i djed s vilama. Druga se djeca nisu vratila. Sigurno su dobili po turu. Od odraslih nitko se više nije odazvao... Ali, da vam ispričam, što sam ja ovdje našao! Bitku, pravu bitku, prijatelju moj! Hoće moj sin da pođe u mlin s ovim djedom, koji nosi željezne vile, ali nećeš tako, majčin sine! Gađaju iz mlina, s krova. Starac prijeti vilama. Hoće da prođe kroz tavanski prozorčić do njih, ali oni mu dovikuju, neka se ne približuje. Oni se moraju braniti. Nemaju oružja, nemaju željeznih vila, zato čupaju crijep, lome ga i njime se bore... Djed pokuša i pod tučom crijepa prodrijeti do žlijeba, a oni mu iz mlina viču: »Ne pokušavajte tako, jer ćemo vas morati gurnuti s vratašca. Past ćete preko točka u jamu. Mi za tu nesreću nećemo biti krivi... Ne damo se ni od koga tući! Nekrivi smo u selu napadnuti.« I vrati se stari, a u taj čas ja naiđem i uspostavim primirje. Pozivam već dobru četvrtinu sata dječake da izađu iz mlina, a oni za to neće ni da čuju. Zove ih Martin, moj stariji sin. S njim su danas na ovom mom konju jahali. Zabavljali se. Zavoljeli su Martina. I on njih. Pita ih moj sin, zar ga se ne sjećaju? Zar su ga već zaboravili? Pita ih, možda im se nešto zamjerio, pa mu zato ne vjeruju. Odgovaraju oni s tavana, da nikome ne mogu više da vjeruju! Oni su, vele, tako

120

divljački ni za što napadnuti da ovdje u noći svakog smatraju neprijateljem. Ja im govorim da radim u gradu kao radnik i da taj slučaj više od drugih razumijem. Stalno ih uvjeravam da sam s Martinom došao dobre volje. Nagovaram ih, neka izađu bez straha iz zaklona. Otpremit ću ih njihovim roditeljima, koji su već negdje i glavu izgubili od brige i straha. I, čujem, ne varam se, jedan je od njih u mlinu na te moje riječi i zaplakao, ali drugi mi odlučno odgovaraju: »U noć ne izlazimo. Ostajemo do zore u mlinu! Lipanjske noći su kratke i zora će brzo svanuti!«... Mene, prijatelju, najviše žulja ova stvar, jer mi je sin vođa napadača. Ja to moram riješiti. Kako već rekoh pravedno. Pošteno i pravilno. U svojem domu. Za svojim stolom. Uz ljudsku, pametnu riječ i, ako dođe tko iz grada, da ne nađe svoju djecu u ovom mračnom mlinu, već u mom domu. Kao goste. Kao prijatelje... Molim ih, zaklinjem, ali oni ne pristaju. Izgubili su, kako se ono kaže, vjeru u čovjeka. A osim toga prvi put su doživjeli tamnu seosku noć, i ja ih razumijem, pa sada, prijatelju, ako vi ne uspijete, da ih dobijete iz mlina, ne preostaje mi drugo, nego sjesti ovamo u travu, pa čekati s njima zajedno da zora svane... Podvornik zavikne: — Đaci učitelja Matića! Milane! Na tavanu mlina neobičan žamor. I kretanje. — Prepoznajete li, tko vam sada govori? — Ako se ne varamo!... — Ma, šta bi se varali, sunce vam žarko ljubim! — Podvornik! Naš podvornik! — kliknu izletnici na tavanu mlina. Plješću te u veselju udaraju nogama o pod. — Mogu li k vama u mlin? — Možete! Dođite! Podvornik osvijetli put. Travnjak. Žlijeb. I vratašca... Jako svjetlo obasja tavan mlina. Podvornik se trgne i ustukne. Zar su to Matićevi đaci?... On ih jedva prepoznaje. Prašni su. Uprljani. Ogrebeni. Kuštravi. Razdrljeni. Umorni. Pospani. Uplakani... — Djeco! — šapće podvornik, a oni mu pritrče kao prestravljeni pilići kvočki pod krilo. Grli podvornik sve redom. I govori im, a glas mu dršće: — Uvijek, uvijek tvrdim ja svojoj ženi da pretjerujete u svemu i da ćete jednom stradati... Jesam li istinu govorio onda u vašem razredu da ćete vi, Matićevi đaci zaglaviti u životu, ako nisu sva djeca

121

tako pretjerana, obrazovana i kulturna?!... — Točno ste tvrdili... priznaju mu đaci na tavanu. Govore mu i to, kako su sretni, što je on uz njih. Mole ga, ako može, neka ostane tu s njima do zore. Ne! Podvornik pristaje ostati u mlinu samo na kratko vrijeme. Mogu se još malo uza nj snaći. I promaziti s njim. Junaci su oni. Učenjaci. Veliki umjetnici, ali ipak dječaci, djeca, koja traže mamu... Neka se još malo izjadaju. Isplaču. Sve je ipak sretno prošlo. Suze treba obrisati, dignuti mušku glavu i s njim u Patkovac! U kuću kolovođe Ivana!... Ne, ne, samo nikuda s tim Ivanom!... U redu! Ali onda u kuću s Martinom!... Ne, ne! Ni s njim! Samo natrag! Ne u selo! Nego u grad. Kući. Roditeljima!... Podvornik ne pristaje. Počne grditi. Nije znao, da su strašljivci. Što se boje noći? Zašto se plaše Ivanove kuće, kad ih on prati? Tamo će biti pripravljena večera. Prava gozba. On im jamči! Zna on, što je čestit čovjek seljak!... Martin će upregnuti konja u dugačka kola puna sijena, i odvest će ih u grad do tramvaja... Ni to ne primami izletnike. Oni mole da idu odmah u grad. Ide im se pješice. — Sunce vam žarko ljubim! — opsuje podvornik Matićeve dječake. — Zar vi da bježite noću u grad? Zašto da se vi bojite u Ivanov dom, vi, koji ćete izvijestiti i razgovarati kao kakvi profesori! Vi morate sjesti za stol baš u Ivanovoj kući. Da vas čuju odrasli ljudi. I djeca! Da vide koga su napali!... Ta oni mogu misliti da ste vi nekakvi gradski dripci! Ulični skitnice! Kradljivci!... Zašto vas je učitelj Matić toliko učio? Zašto ste pročitali more knjiga? Zašto pišete zlatni notes? Zašto vam je držao predavanje o radniku?... Pokažite Patkovčanima što možete, znadete i umijete!... Ivanov je otac čestit čovjek. On hoće da se ovaj sukob ljudski riješi. Znadete li što to znači? U njegovom domu bit će u kutu stol. Nad njim svjetiljka. Vi ćete na klupe oko stola sjesti i sve će to biti kao sud. Pa, kad se digne Milan i kaže svoj govor! Pa kad zagrmi Željko svoju riječ! Pa kad Mirko počne da zbori! A kad ugledaju Juricu, kako se diže sa svojim remenjem, pa gukne, golubi moji, sva će kuća zinuti od čuda, a bit će puna! Prepuna ljudi i djece! Vodit će se rasprava. Pametna! Ljudska! Bit će to sud, sunce vam žarko ljubim!... Pa ima li koga još među vama da plače? — Nema! — Ima li koga, da se plaši noći? — Nema! — Ima li koga, da se boji sela Patkovca?

122

— Nema! — Tko je protiv toga da se ide u Ivanovu kuću? — Nitko! — Budite sigurni, kad vas ja preuzimam na svoju odgovornosti — Sigurni smo! — Idemo, djeco! — Idemo s vama!... Samo nam posvijetlite, da lakše siđemo! — Milane, evo ti svjetiljka pa svjetlom ravnaj. A ja ću Juricu na leđa! Da brže dođemo za stol. Pred sud, sunce vam žarko ljubim! Idemo! Spuštaju se izletnici s tavana i žagore: »Idemo!...« »Polako!«... »Pazi!«... »Milane, daj ovamo zasvijetli!«... »Jaoj! Past ću u jamu!«... »Ne boj se, držim te!«... »Polako! Pazi!« »Dobro! Hop! Već sam na travi!«... »A gdje je Martin?« »Daj, Milane, osvijetli Martina!«... »Evo!«... »O, Martine! Gdje smo se opet susreli!... I poslije čega?!«... »A tko će jahati na konju?«... »Ja!« »Ja!« »Mene podigni na konja!«... »Daj mene!« »Ma, ne možete svi stati! Mijenjat ćete se! Polovicu puta jedni polovicu puta drugi!«... »Daj svjetlo, da Juricu smjestimo na bicikl!«... »Jurice zar ti nećeš na konja?« »Martine, što ti pada na pamet!«... »Mali bolesnik je prije podne sam jahao na konju!« »Lijepo. Ali sada je noć!«... »Budite bez brige! Idemo!«.... »Je li sve u redu?« »Jest, možemo!«... Tako dovikuju. Vika je srdačna, kao kad se po noći u selu otpremaju dragi gosti. Rodbina. Prijatelji. Svatovi... Podvornik je zapovjednik povorke. Nitko sretniji od njega! Matićevi đaci, obrazovani, da pretjeruju, kulturni da zaprepašćuju, putuju spaseni. Živi. Zdravi. Isplakani. Sabrani, a po mrkloj noći. Pod njegovim vodstvom. U kuću svog napadača. Da riješe sukob. Da sklope mir. Na sudu, ali brzo, ponaški. Ljudski... On, podvornik spašava stvar i omogućuje sudu djelovanje. Što li će reći žena njegova? Roditelji djece, učitelj Matić, i upravitelj? Tako sretan kao ove noći nije podvornik nikad bio! Unaprijed uživa kako će mudro i kulturno raspaliti njegovi štićenici iz grada u seljačkoj kući za stolom! To će biti vrhunac uspjeha... Sreću njegovu pomuti samo jedna stvar. Zaustave se na onom mjestu ceste, gdje se vodila borba. Još tu leži mnogo kamenja. I toljage. Povaljana trava. Otisci dječjih nogu u prašini... Prijeđu to mučno mjesto i putuju dalje. Vodi podvornik povorku u noć. Svi su u njoj dobre volje, osim jednog, koji potuljen pješači uz

123

svog oca. To je Ivan. A gdje je djed s vilama? Gdje mu je unuk? Nestali su. Progutao ih mrak. XIII Jedna od seljačkih kuća u Patkovcu ima ove noći poseban izgled. Soba od ceste jako je rasvijetljena. I u kuhinji gori svjetiljka. Kuća je otvorena širom. Sva vrata. I svi prozori! Znak, da je u njoj slava. Pir, na koji su svakom otvorena vrata. Pir je skup, ali Martinov otac ove noći ništa ne žali. Ne bude li imao dosta za slavu, pozajmit će mu susjedi... Na otvorenim prozorima nema zavjesa. Može sve da se s ceste vidi, što god se u kući zbiva. Kao otvoreno srce Martinovog oca! Svatko mu može u kuću zaviriti, sjesti i porazgovoriti se. I dolaze ljudi iz sela večeras u tu kuću. Kao na kakav sastanak. Neki su pozvani, neki i nisu. Svi su domaćinu dobrodošli. Svimanudi stolac, klupčicu, ili drveni panjić. Rođaci sjedaju i na krevete. Puna je kuća odraslih. I djece. Oko svjetiljke lete noćni leptirići. Uz noge ljudima umiljavaju se mačke. Pas, kućni čuvar ni da bi na koga zalajao ove noći! Ljubav domaćina prešla u sve... Dvorištem lete šišmiši. Šturci cvrče u vrtiću pred kućom... U kutu za stolom sjede izletnici iz grada. S njima Ivanov otac i Martin. Domaćin je skinuo šešir pa je bez njega miliji. Glavu mu krasi pametno visoko čelo. I Martin je otkrio glavu. Žuta počešljana kosa prava je šubara! Plave su mu oči i stalno se smješka... Ivan nije za stolom. Stoji potuljen u mračnom kutu sobe. Uz veliku peć s glinenim pećnjacima koja zimi grije sobu... Podvornik sjedi s Matićevim đacima za stolom. Na počasnom mjestu... Lice mu ozareno srećom. Opet se osjeća seljakom kao u mladim svojim danima. Sjedi na počasnom mjestu pred čitavim zborom seljaka. Pa još u kakvoj prilici! Zato nije ni čudo, što se tako samosvjesno drži! I nestrpljivo očekuje, da njegovi štićenici guknu mudro i kulturno!... Domaćica, Martinova majka, nije u sobi. U kuhinji je, ali vide i nju, kako se vrti u poslu po kuhinji, jer su sva vrata ove kuće večeras širom otvorena. Nitko se u njoj danas ne može sakriti ni osamiti. Kuća ova danas otvorena je knjiga. Tako radi čestita svijest Martinovog oca. Radi njih svih. Radi sela, a najviše radi djece svoje, Martina i Ivana. Neka vide i čuju! Da zapamte ovaj pir za cijeli život. Otac njihov ne žali svjetla, drva, jaja i masti. Ne žali vina ni duhana! Ne skriva ništa! Otvorio je kuću i srce svoje, te neće prestati slava sve dotle, dok se

124

stvar ne riješi. Dok se ne izmire zavađeni i dok svi dobro ne upamte ovu veliku noć u njegovom domu!... Neprestano ulaze odrasli muškarci i žene u kuću. Pozdravljaju: — Dobr,oveče, kumovi! — Dobroveče, susjedi! — Dobroveče, prijatelji! — Dobroveče, braćo! Ulazi starac i pozdravlja: — Dobroveče, ljudi! Djed Martinov i Ivanov. Na leđima mu veliki koš a u njemu nosi svoju malu unuku. Sestru braće Martina i Ivana. Zadovoljni su svi domaći, što je djed došao. Starac stoji u sobi s košem na leđima i gleda u neobičan prizor. Mala unučica iz koša čudi se još više, kad primijeti strane dječake za stolom, sakrije se u koš i zove Martina, da je izvadi. Sad su svi bili na okupu. Zbor može započeti, jer djeca iz grada moraju kući na spavanje. I da svojim roditeljima skrate muke, brigu i strah... Svi u sobi napnu uši i oči upru naprijed. Na stol u kutu. U kuhinji domaćica sprema večeru. Pomaže joj susjeda. Toliko ovajdom ima večeras gosti, da je domaćica dozvala pomoć. I one kuhaju, ipak će jednim uhom i slušati, a jednim okom gledati, što se u sobi zbiva. Podvornik predlaže domaćinu: — Neka govori vaš sin Ivan prvi. On je tužilac. — Ivane, govori! — Dječaci iz grada su gazili po žitu, djetelini i krumpiru. Pravili su poljsku štetu. Krali su i tuđe trešnje. — Kolika je mogla biti šteta? — pita otac. Ivan šuti, ali se javljaju odrasli. Ljute se na tolike izletnike iz grada. Psuju željeznicu koja je ovih godina sagrađena pa sada iz grada dolazi previše izletnika. Prave štetu. Ostavljaju za sobom smeće. Smrad. — Da li svi ovako misle? — pita domaćin. Ne misle svi ovako. Izjavljuju drugi da su s nekim izletnicima sklopili prijateljstvo. Dolaze im redovno, svake nedjelje u posjete. Odmaraju se u hladu njihovog voćnjaka. Ponesu sa sobom jelo. Fini, čestiti, radni ljudi su to. I prijatelji njihovi, a dobro se zna, koliko vrijedi prijatelj!... Neki govore o tom, kako je mala željeznica omogućila mnogima, da idu na rad u tvornice grada, a kući na konak, kako to radi i domaćin, pa im zato obitelji bolje žive... Neke

125

seljakinje su upravo viku podigle. Tko je tako bez pameti, pa govori protiv vlaka! Nas na stotine dnevno putuje njim s velikim košarama na trg u grad!... Domaćin vodi raspravu mirno. Staloženo. Svima daje govoriti. Želi on, da istina i poštenje govore. Pita: — Imaju li izletnici iz grada i kojeg prijatelja među nama? — Imaju! — javi se nekoliko glasova. — Bila djeca prvi put u našem selu, samo nekoliko sati i već stekla prijatelje! — čudi se domaćin. Stari mlinar uze riječ: — Moj je mlin do danas imao stotinu školskih izleta, ali ovo su danas prvi đaci koji su došli bez pratnje odraslih već pod vodstvom svog druga, dječaka iste dobi. Eno ga, tamo je za stolom! Rumen je kao jabuka... Prvi takvi izletnici, a najbolji! S ovima sam se oprostio kao s ljudima. Ruku im pružio i darivao ih na rastanku. Oni su bili prvi za kojima sam požalio, što su rano kući otišli... Ivan prekida mlinara: — A švrljali su vam po mlinu! Prčkali po valjku! Turali prste u brašno!... Otac zavikne: — Jezik za zube! Tko te je pitao?! Kako smiješ starijeg čovjeka prekidati u govoru?! Uzbune se neki odrasli pa prigovaraju domaćinu. I djed: — Sine, mirno vodi razgovor! Domaćica će kao jeka iz daljine: — Budi miran! I pravedan! I podvornik uzme riječ: — Svakom treba dopustiti da iskali srce. Stari mlinar nastavlja: — Pitam ja vas da li je to neki prestup, ako sam i ja ove male znatiželjne miševe iz grada nekoliko puta metlom istjerao iz mlina? I to više iz šale nego od zbilje!... Pitam dalje, vas, ljude iz sela i nešto drugo. Zašto su vaša djeca tako mrko i zlo gledala ove izletnike iz grada? I to odmah, od prvog časa, dok još građani nisu počinili nikakve štete! Ja sam pročitao mržnju od prvog časa u očima naše seoske djece. A zašto, pitam vas ja? Zar smiju naša djeca mrziti svoje drugove iz grada bez ikakva razloga? Kakav je to otrov u njihovoj duši? Kakva se to zmija uvukla u nevine oči djece? To se ja pitam. To mene zanima, a to i jest glavno i najvažnije ovdje danas na ovom

126

sastanku!... Gradski dječaci došli su k mlinu pa viču, skaču, vrište, kriče i nisu ugodni. Dižu buku kao tramvaji i automobili u gradu, ali ne dođoše k nama s mržnjom u očima! To mene muči! To mene zabrinjava! Zašto su se naši seoski dječaci k mlinu prišuljali kao zvjerke sa zlim očima? Milan ne može izdržati: — Nisu svi takvi bili! Samo neki! Mržnja u očima bila je poslije! Na cesti. U borbi! Podvornik prekida Milana: — Pssst! Neka govore najprije oni koji tuže, a vi ćete se na kraju braniti. Domaćin primjećuje: — Ćuli ste, što ovaj mali iz grada govori. Nemojte na to zaboraviti! A, sada, da čujemo, imadu li izletnici još kojeg prijatelja? — Ja sam im prijatelj! — javi se Martin. Ispriča on polako sve u sitnice o zabavi, koju je izletnicima priuštio s konjem. Jahao ga čak i bolesni dječak iz grada! Dječaci su bili veseli i zahvalni, njemu Martinu i konju. Martin se s tim dječacima sprijateljio. Kad je čuo da ih na cesti tuku njihovi dječaci iz sela, prvi im je skočio u pomoć i u obranu... Milan ne može mirovati: — Martine, ispričaj kako je Ivan jahao! Martin priča: — Ivan se htio iskazati pred dječacima iz grada. Zajaši on na mirnog svog konja, a ovaj se stade ritati i propinjati sve dotle, dok ga nije zbacio s leđa u djetelinu. Domaćin će Ivanu: — Sine, čuješ li? I konj ti daje svjedodžbu kakvu danas zaslužuješ! Nekima se čini da je domaćin pristran. Prigovaraju. Djed Ivanov opet će domaćinu: — Smiri se! Domaćica će odande iz kuhinje: — Znam, moj Ivan je kriv. Nema on dobru Martinovu narav, ali ipak, ti si mu kao otac večeras prestrog. Skupio si tolike ljude pa pred njima malog svog sina mučiš. Znam, zločest je on, ali moje je dijete kojeg nitko ne brani, pa zar da ga i ja napustij? Zar nismo svi mi u našem djetinjstvu griješili i brige svojim roditeljima zadavali? Pa i Martin nije bio takav kad je bio Ivanovih godina. Zar moj muž nema

127

ništa na duši iz svojeg djetinjstva? Ja ne krijem da sam kao mala djevojčica činila takve stvari, radi kojih bi se danas crvenila od srama! Može li se itko među nama večeras u ovoj kući pohvaliti da je bio čist, nevin i bez ikakve pogreške u svom djetinjstvu? Domaćica je unijela nešto novo u raspravu. Materino je srce progovorilo. Svi se u sobi meškolje. I domaćin, ali on ipak nastavlja kako je započeo: — Jesu li dječaci iz grada stekli još kojeg prijatelja? — Jesu i mene! — javi se baka na najveće čuđenje svih u kući. Potjerala sam ispod trešnje jednog. Samo jednog dječaka iz grada. Eno ovog, lijepog, bijelog tamo za stolom! Ima kovrčavu kosu... Nitko više nije dolazio ni blizu. Nisu ta djeca kradljivci! Onaj jedini htio je samo dvije trešnje ubrati s drveta, jer nikad nije tako jeo voća, ali ja, baka stara, naučena na krađu voća, odmah uhvatim granu s drvljanika da tjeram. Plašim djecu kao vrapce i čvorke sa zrele trešnje. Navikla sam na to. Ta, cijeli život tjeram ih ispod voća. I to našu seljačku djecu. I oni se rado zaletavaju u tuđe. Tu im je najslađe... Ja se ne mogu na dječake iz grada potužiti. Dobro sam se s njima i rastala. Prijateljski. Zna to i mlinar. Vidio je isvojim očima. I čuo svojim ušima. Darivala sam ih jajima. Mlijekom i sirom... Darivanje stare bake velika je novost za zbor u ovoj kući. Ona je poznata kao vrlo štedljiva žena pa to, da još daruje tuđu djecu iz grada, bilo je pravo čudo. U kući je žamor. Mlinar dobaci: — Platila je naša susjeda djeci jedan nauk. Kao advokatu savjet! — Kakav nauk? — zanima ljude. — O praznovjerju. O copranju i gatanju. O liječenju prelijevanjem vode preko glave bolesnika. O morama, koje sišu dušu. O coprnicama, koje ureknu krave, pa im mlijeko presuši... Tako, o svemu pomalo je dječak našu susjedu podučio. Smiju se neki ljudi u sobi ali drugi ne dopuštaju da se rasprava izvrgne u šalu i komediju. Domaćin nastavlja: — Neka se jave oni koji optužuju đake iz grada! Govorit će Ivan. Još tri dječaka, dvije majke i jedan otac. Oni optužuju da su gazili po njivama. Načinili su štete na seljakovoj muci. — Hotimice, iz prkosa ili nehotice, slučajno? — Ne pita se to! Što dolaze ovamo?! Neka trče po gradskim parkovima! Ovo je naše! Ono je njihovo! — Kad dođete u grad, rado sjednete na klupu u parku da se odmorite. Zašto to ne bi bilo i vaše? I jest vaše kao i njihovo! Kako to

128

govorite?... Ako ljudi iz grada zažele da se odmore i osvježe u tišini i zelenilu sela, zašto da ne dođu na našu tratinu, pokošenu livadu, u naše šume i u hlad voćnjaka? Naše je to, ali i njihovo! Pa, kako vi to govorite! Pred svima! Pred svijetom! Pred svojom djecom! I pred djecom iz grada! Otkrili ste im odakle mržnja i zlo u očima naše djece. — I tvoj sin je takav! Još i kolovođa! — dovikne jedna mati. — Jest, takav je moj sin. Najgori među svima, ali ja to ne tajim. Otvorio sam svoju kuću večeras svima da tužimo. Da se branimo. Da porazgovaramo kao ljudi! Građani rade, muče se i pate kao i mi. Jednaki smo. Ravni. Ovi dječaci iz grada sinovi su radnika po tvornicama. Možda otac kojeg ovog djeteta radi sa mnom, zajedno u istoj tvornici. Dobačeno mi je, da i moj sin Ivan mrzi građane bez razloga. Da je bio i kolovođa. Tako jest i žalim, ali se i nadam, da od danas više neće biti takav. Mrzio sam i ja građane pred par godina kao i moj Ivan. Preuzeo on mržnju od mene. Priznajem iskreno i sve sam vas pozvao ovamo da vam to otvoreno kažem. Vi znate, što ćete s vašom djecom, a ja, vidite nisam žalio troška da danas načinim u svom domu pir. Hoću da ga se moj sin Ivan sjeća, dok je živ. Hoću, da mi sin postane bolji. Ivan je drukčije naravi od Martina. Kad odraste, mogao bi biti čovjek koji će nešto voditi. Podignuti. Ima nešto jako u. sebi. Takvih ljudi trebamo, ali samo onda, ako ih vodi pravedna, poštena, čestita srdžba i gnjev!... Vi, vaša djeca, isto tako i moj sin Ivan, svi govorite da su dječaci iz grada krivi, jer su počinili štetu. Nije, ljudi, to razlog! Ta šteta ne iznosi ni stotinu dinara. Načinili su je nehotice. Išli su u njive po nogometnu loptu koja im je daleko odletjela. A šta su učinili danas naši dječaci? Priča mi moj sin Martin. Naši dječaci su oteli građanima loptu, tobože kao zapljenu za nanesenu poljsku štetu. To izgleda mudro što naši dječaci načiniše, ali samo s jedne strane. A kako izgleda druga strana? Evo je: Ta lopta stoji danas nekoliko tisuća dinara. Dobro, bit će ona vraćena kad građani plate štetu od stotinu dinara, ali, pitam ja vas, kamo treba staviti zaplijenjenu svar? Jel’te, nekamo u ormar, a ne onako, kako su načinili naši dječaci. Oni su se s njom nogometali. I još nešto! Kako nemaju pojma o toj igri, lopta im je neprestano padala u njive. Oni su po nju trčali i uzgazili tuđu pšenicu, djetelinu, grah i vriježe po kukuruzima, i načiniše štetu deset puta veću od gradskih dječaka!... A, onda, ne zaboravite, ljudi, što je rekao ovaj dječak, vođa izletnika. Rekao je: »Nisu svi takvi bili! Poslije tek u tučnjavi na cesti bila je mržnja u njihovim očima.« A, osim toga, pogledajte, ljudi, ovu djecu iz

129

grada s pogledajte i naše dječake! Građani sjede vedra čela. Oči uprli u nas kao ljudi, kojima je savjest čista. A moj sin Ivan? I vaša djeca? Stoje potuljeni. Oči su uprli u zemlju. Tako se drže ljudi nečiste savjesti. Krivci!... Domaćina prekida jedna seljakinja: — Kriv si tome ti! Svojim načinom preokrenuo si sve tako, da su naša djeca došla pod optužbu, a ne dječaci iz grada... Domaćin joj odgovara: — Istina i pravo samo je progovorilo. Optužite gradsku djecu, ako imate čim!... Seljakinja se uzvrti i promuca: — Čuli ste. Kazano je. Zašto da ponavljam? — Onda ću završiti nečim, što još nije kazano — nastavi domaćin. — Ovi dječaci prvi su izletnici iz grada, koje naše selo napada batinama i kamenjem. Iznenada. Nepripravne. Goloruke. Zabrinute i tužne, kad su se zaputili pješice u grad jer vlak nije išao. Naši dječaci, umjesto da pomognu drugovima iz grada u nevolji, uzimaju toljage u ruke da izmlate tu djecu. I to iz zasjede! Kukavički! Zar ne bi bilo ljudskije, da su zabrinute dječake građane ponudili koricom kruha i šakom trešanja i da su im svojim prijateljskim društvom skratili vrijeme i muke na pješačenju kojih stotinjak koraka tvrde ceste?... Nego oni zabrinute i prestrašene građane iza leđa napadaju batinama, a ovi se iz grada, dabome, brane i to hrabro! Odbijaju svoje neprijatelje junački! I što se događa dalje? Pobjeđuju građani naše. Ne zato što bi bili jači, nego zato što su u pravu... A što rade naši kukavci?! Bježe. A kuda? Bježe oni kući! I traže pomoć odraslih... Srećom, pobijedila je pamet. I razum naših ljudi. Odazvao se samo starac Luka, koji bi išao nekoga i zapaliti, kad bi njegov unuk to od njega tražio. Došao starac Luka do starog mlina, u kojeg su se zaklonili dječaci. Došao je oštrim vilama. O, ljudi! Možete li vi u to vjerovati? Šteta je, što starca nema ovdje! Njemu, njegovom unuku i mom sinu Ivanu priređena je ova slava. Pogledajte, dječaci ovi iz grada poveli sa sobom svog bolesnog druga koji ne može na noge. Htjeli su mu prirediti radost izletom u selo. U prirodu. Uzeli su od kuće nosila za njega. Pripremili su ih za slučaj, ako im se drug umori i za prijelaze preko vode, ali nisu ni u snu pomišljali na to, da će na njima nositi svog bolesnog druga ispred naše podivljale djece! Ne zamjerite mi, susjedi, što govorim sada ovako u bijesu i ogorčenju, ali ne mogu drukčije, kad vidim ta nosila, s crvenom krvi na njihovom

130

platnu. Odakle krv? Od udarca kamenom kojeg je bacio jedan naš junak, sinja kukavica, na ovog bolesnog dječaka iz grada, kojeg su trkom naprijed nosili u bijegu pred čoporom naših toljagaša... Napasti batinama izletnike kad ostadoše bez vlaka. Djecu, koja imaju na nosilima bolesnog druga. Dječake iz grada, koji dođoše k nama samostalno. Bez učitelja. Bez pratnje odraslog čovjeka... Ne zamjerite, braćo, naši dječaci učinili su najsramotnije djelo, kakvo se jedva i zamisliti može! Sramota je to i naša! Našega sela! Nemam riječi kojom bih osudio to nedjelo. Ne znam čime mi tu ljagu sa sebe možemo isprati! Domaćin se guši u jadu. Ustane, naglo priđe svom sinu Ivanu i pljusne ga žestoko po licu. Nastalo u kući veliko gibanje. Djed skače Ivanu u pomoć. I majka iz kuhinje. Drugi seljaci zaklone svoje dječake. Nastalo kretanje u kući. Neki odlaze, ali se opet sve smiri, jer ustaje kod stola Milan, vođa izletnika iz grada i govori: — Ljepše sam zamišljao ovu slavu u Ivanovoj kući. Mislio sam, izmirit ćemo se s dječacima iz sela, a kad tamo, Martinov tata pljusnuo je Ivana. Znam, učinio je to u velikoj srditosti, tako hoće i moj otac meni kad ga jako naljutim. Pljusne me i kaže: »đubre jedno«, ali pljusku dobijem u stanu. Nasamo s tatom. Ni pred kim stranim... Mislio sam vam ispričati o tom, što nas je ponukalo da načinimo ovaj izlet. Mislio sam o našim pripremama govoriti, a najviše o jednoj, koju smo prije izleta kao pjesmicu učili napamet. To je ovo: Zabranjeno je nogom stati na seljakovu njivu! Podvornik prekida: — Čujete li, ljudi, kako govori dijete koje čita svaki dan novine! Meni u govoru nikada na jezik ne bi pale njegove riječi: pripreme, ponukalo i tako... Milan pogleda podvornika pomalo nestrpljivo. Dječak ne voli da ga se u govoru prekida. Nastavi dalje o tom, da sluša i gleda, kako se ovdje živi. Sviđa mu se u toj kući. Ljetna je noć. Širom otvorena vrata. Lijepo mora da je onda, kad kuća spava, a iznad nje mjesec sja. U zimi je sigurno još ljepše. Snijeg pada, a u sobi grije ona velika zemljana peć. Podvornik prekida malog govornika: — S majkom svojom svako veče razgovara ovaj dječak o događajima u školi, u gradu i domovini! On... I Milan prekida podvornika. Da ne zaboravi ono što je mislio

131

kazati. Nastavlja, kako je u nekoj lijepoj pripovijesti o tom čitao, a sada vidi u zbilji... Podvornik klikne: — Jeste li ga čuli?! Kaže dječak »u zbilji«. Ta riječ je iz novina. Iz knjiga! Milan se ne da zbuniti. Govori dalje o jednoj obitelji u jednoj kući, u kojoj žive svi. I djed. I baka. Djed nosi unuku iz sela kući u košu na leđima. To mu je najljepše! Tu sliku neće zaboraviti... Podvornik: — Čujete li dječaka, sunce mu žarko ljubim? Jezik mu teče. Ne zapinje. Ne staje. Ne muči se. Pravi govornik! Sve to zna iz knjiga. Milan govori dalje o životu na selu. Razlikuje se od života u gradu. Sada to vidi. Zato oni iz grada nisu dobro pripremili izlet. Nije dosta, što su znali da ne smiju gaziti po njivama. Trebalo je drugove pripraviti na to, da idu u drukčiji život koji će uznemiriti. A kad ga uznemire, moglo bi doći do sukoba. Ako bi došlo do toga, trebali su znati unaprijed šta im je činiti... Zapne Milan u govoru. Stanka. Šutnja. Podvornik je prekida: — Što je trebalo da učinite? Govori, sunce ti žarko ljubim! Milan misli, misli, a onda nastavi o tom, kako im je trebaloodmah u početku, tamo kod mlina, uloviti vezu sa seoskim dječacima. Njima su se činili oni, dječaci iz grada, kao neke bebe... Lutke. Drvene. Kao Pinokio. Činili su im se neozbiljni. Sada se Milan ne čudi što je Ivana smetalo, kad su se penjali na njegovog konja. I konj se čudio njima iz grada, kad su oko njega skakali i verali se po njemu... Milan opet zapne. U kući još veći mir i šutnja. Jedino se podvornik vrpolji. Nezadovoljan je. Zabrinut. Kuda skreće rasprava?! Milanu navrle nove misli, pa priča dalje o tom, kako sada u ovoj kući više ne misli o mržnji seoskih dječaka onako kao prije. Pred nekoliko dana vidio je u izlogu knjižare knjigu s naslovom: Dva života. Te riječi upotrijebit će on ovdje. Dva života. Seoski i gradski. To se mora znati prije no što se ide na izlet... Sutra će on u razredu podnijeti izvještaj o izletu. Neće moći kazati da su ih posve bez razloga napali seoski dječaci. Reći će, da nije siguran u to poslije večeri koju su sproveli u seljačkom domu. Podvornik udari šakom po stolu od zadovoljstva: — Čujete li, ljudi, kako zbori taj mali! A još da ga čujete, kako umije izvijestiti sutradan poslije nogometne utakmice! Ohoho! Ne vjeruješ ušima svojim! Milana podvornikova upadica ne zbuni. On samo malo kašljucne i nastavi o tom, kako se nada da će mu učitelj dati za pravo... On

132

večeras ovdje za stolom razmišlja bi li došlo do sukoba, da su odmah pokušali nešto učiniti, pri prvom susretu sa seoskim dječacima... Sada misli ovako: Kad su oni iz grada trčali i po slobodnoj tratini, seoski su dječaci osjećali tako, kao da im se gazi po obrazu. Podvornik opet udari po stolu i ustane: — Čujete li ljudi, taj govor! Kao da slušamo odrasla čovjeka! Milana podvornik ne zbuni. Naprotiv! Govore njih dvojica u isto vrijeme... Podvornik drži da je dječak pretjerao, kad je gaženje po tratini nazvao gaženjem; po obrazu, a Milan u isto vrijeme, povišenim glasom ističe da tako sada misli, jer je danas upoznao što znači za seoskog dječaka roditeljski dom. Njiva. Livada. Šuma. Rijeka. Potok. Mlin i tratina uz njega... Kazat će u svom izvještaju, da su oni, izletnici iz grada, skrivili sukob jer su nepripravni išli u selo. U drugi život, kojeg ne poznaju i ne razumiju. Milanu je žao, što je Ivan ovdje od oca dobio pljusku... Ako je Ivan pravedan, mora vjerovati da Milan istinito govori. Mama mu uvijek savjetuje, da iskreno u svakoj zgodi prizna. Učitelj im znade u školi reći: »Najbolji su oni pismeni sastavci, koji su iskreno napisani.« I Milan će sada iskreno reći. Pljuska, koju je Ivan dobio, i njega peče. Moli Ivana on i svi njegovi drugovi, da im oprosti što je tako teško i javno kažnjen radi njih... Podvornik udari objema teškim šakama po stolu: — Stoj! Sunce ti žarko ljubim, ipak si zabrazdio!... Prijatelji! Braćo! Čestiti domaćine ovog doma! Poslušajte i moju riječ! Riječ bistrog seljaka i rudara, a sada podvornika gradske škole u kojoj uče ovi đaci. Tako uzbuđen podvornik dobro započe svoj govor, ali ubrzo zamuca, zaplete se te priznaje, da je tako radi toga, što govori poslije krasnog čovjeka domaćina, poslije mlinara i ovog dječaka pretjeranca, vođe izletnika iz grada. Podvornik ne zna, da li bi Milan još govorio, ali on ga je prekinuo. Učinio je to hotimice. Morao je, jer što je previše, previše je. Želi on ove mališane iz grada prikazati u pravom svjetlu. Našali se najprije s domaćicom. Vidi on odavde iz sobe, da ona miješa u kotliću žgance. Bit će zato vremena da izrekne svoj govor... Pita on sve u kući, jesu li dobro slušali kako ovaj mali iz grada zbori. Znade li vještije i mudrije da govori njihov predsjednik općinskog odbora? Umije li bolje njihov saborski poslanik? Znade li njihov pop u crkvi bolje propovijedati?!... Dalje, jesu li dobro uočili, kako taj dječak, svega u satu vremena

133

što sjedi za ovim čestitim stolom, razmišlja, upoznaje i predlaže svoje nekakve misli i pitanja o dva života! On će, veli, tako izvijestiti sutra učitelja. I hoće! Zna podvornik. Sluša on njihove izvještaje. Zovu đaci u svoj razred i druge ljude da im nešto iz svog života i rada ispričaju. I njega, podvornika, bivšeg rudara, pozvali su da im govori o svom rudarskom životu. I odazvao se on, govorio im je, ali imao je vražjeg zorta nastupiti i govoriti pred ovim dječacima, jer su pretjerano obrazovani. A jesu li čuli ljudi u ovoj čestitoj kući, kako ovaj mali vođa dječaka iz grada, na kraju misli o Ivanovom grijehu? Takvi su Matićevi đaci i u tom, kako da kažem... u kulturi. U svemu pretjeruju. Sami sebe kritiziraju. Sile se, da svaki dan učine dobro djelo pa ih bilježe u notese i donose učitelju svaki tjedan utorkom, a on onda s njima pretresa njihova dobra djela. Slušao je podvornik to na svoje uši. Bio je kod njih u razredu. Pozvali ga. I rekao im je on tada kao gost njihov, da je to sve lijepo i dobro, ako u isto vrijeme ovako pretjeruju drugi đaci u zemlji. Ali, jao si ga njima, ako svi nisu tako pretjerani u kulturi! I zar nije pravo rekao?! Načinili su prvi samostalni izlet u selo. Nesreću ili sreću, ne znam kako bih to sada okrstio, imala, su ta djeca što se lokomotiva slučajno baš tog dana pokvarila i njih napali seoski dječaci... Rekao je podvornik njima u gradu često da pretjeruju i da sve, što je pretjerano, ne prolazi dobro. Rekao je on njima, da će zbog toga jedanput nagrabusiti. I dogodilo im se danas onako, kako je on proricao, ali je sreća, što su Patkovčani čestiti ljudi te su stvar pošteno i ljudski shvatili. Sreća je i to, što su građani bili jači i hrabriji. Kao i to, što je njega, podvornika, kod kuće pekla savjest, jer ih nije do kraja kriomice na izletu pratio, pa je, eto, i on nešto pomogao da do tog sukoba dođe... Svi zažamore u kući, kad su čuli da je podvornik kriomice pratio djecu iz grada... Sad im i on sve potanko ispriča od onog časa, kad je ženu prevario da ide službeno poslom u grad, pa sve do tada, kad ga je Milan u krumpiriku probudio... Svi se smiju podvornikovim zgodama i nezgodama. U kući je opet veselo, a domaćica iz kuhinje nosi i stavlja nasred stola veliku zdjelu, punu kukuruznih žganaca. Puše se i kupaju se. u vrućem mlijeku i vrhnju. Mirišu izazovno gladnim dječacima iz grada i oni se migom opominju da jedu manje lakomo. Da pristojnije gutaju. I Jurica tečno jede. Kao nikada prije u svom životu...

134

Podvornik jede s njima za stolom. Jede domaćin i Martin. Ivan, djed i seka jest će valjda tamo na svojim mjestima. Ili u kuhinji... Mala seka ostavlja djeda i mamu te se vrzari oko stola. A lijepa je kao Martin. Plave kose i očiju kao cvjetovi potočnice. Umiljava se kao mačka. Uzima je otac na krilo pa je hrani. Maljucna je ona. Vrlo mala djevojčica. Ne stidi se što je još tako hrane i maze. Uživa što sjedi s gostima iz grada pa ih sve izbliza promatra. Osobito onog najglavnijeg. Rumenog. Zovu ga vođom. Govornikom... Sviđa se vođa maloj seki. Uhvati ga za ruku. Milan veselo klikne: — A to si me ti uhvatila? Sad i on nju primi za ručicu i pita: — Kako se zoveš? — Sofija. — Sofija? O, kako lijepo ime!... A voliš li se nositi u košu na djedovim leđima? — Volim. — Blago tebi! Ljepše ti je nego malom djetetu u gradu. Podvornik se mršti na Milana. Neka ne mudruje opet iznova. Radije treba da se primi žganaca, koji nestaju iz zdjele, kao da se tope. Čuje to domaćica iz kuhinje, pa im obećaje još nešto poslije žganaca... Kad se zdjela na stolu posve ispraznila, nosi domaćica drugo jelo. — Pražanci, a masni! — upozori podvornik građane. Bila su to jaja pečena u bijelom brašnu. Brajer usklikne: — Slupano je najmanje dvadeset jaja! Domaćica im govori, neka ne broje i ne proračunavaju, nego neka samio uzimaju kao da su u svojoj kući. Ona nema vremena da ih svaki čas nudi. I nije se trebalo domaćici bojati. Pražanci poslije žganaca išli su im u tek kao kakav slani, masni kolač kojim su brade dobrano zamastili. Jaki Željko jede tako slasno da je to mala seka primijetila, nasmijala se i prst u njega uprla, a on se sav zacrvenio i nastojao, tobože, pokazati manje zanimanje za jelo... Za vrijeme drugog jela, bučno se zaustavi auto pred kućom. Što to znači? Domaćin se nije dospio snaći. Nije imao vremena skinuti seku s koljena i vidjeti tko je to došao. Nitko se tomu nije nadao. Cijela je kuća iznenađena. Jedino je podvornik za stolom rekao: »E, počinje hajka iz grada! Sad će biti, što će biti! Pripravimo se! Jedva je izgovorio posljednju riječ, kadli na vratima osvane Brajerov otac u vojničkoj uniformi. Oficir. Iza njega Miško. Kad su

135

izletnici ugledali Miška bjegunca, koji se sada autom vozika, pogledom su ga sasjekli i Miško se onog časa povuče iz kuće. — No, što to ima da znači, dragi ljudi? — pita oficir. — Gdje je domlaćin ove kuće? Svi muškarci, bivši vojnici skoče kao na komandu sa svojih sjedala u stav »mimo«. Podvornik priskoči oficiru: — Ne ljutite se! Sve je u redu. Pogledajte! Naši đaci iz grada pozvani su na večeru u ovaj čestiti seljački dom. — Oho! — ugodno se oficir iznenadi i pristupi stolu. Njegov sin stoji i smješka se. — Sjedni, sine, jedi dalje, veli mu otac i razbaruši mu preko stola lijepu kovrčavu kosu... Dotle se već domaćin snašao i nudi oficiru svoj stolac: — Sjednite! Izvolite! Ja sam domaćin! Oficir se rukuje i sjedne: — Oprostite, ja sam ovamo nahrupio kao vjetar. Nisam očekivao da ću naći svog sina u gostima. Oficir izvadi kutiju s cigaretama i nudi domaćina, podvornika i Martina. Mladić odbija, a oficir dalje nudi. Uzeli su svi muškarci i kutija je, kako ono se kaže, planula!... Oficir je visok, lijep čovjek i rado se smješka. Kad je našao sina za večerom i kraj njih školskog podvornika, zadovoljan je pa im svima priča, kako je od grada dovde autom upravo strelovito jurio. Našao je Miška na polaznoj tramvajskoj stanici. Čekao je drugove da s njima zajedno dođe kući. Od njega je saznao, da su izletnike iz grada napali batinama seoski dječaci... Milan, Brajer, Željko i Jurica odmahuju rukom. Ta nije bilo ništa! Ma ni spomena vrijedno! A da Miško nije pobjegao, sukob bi se i prije završio... Prema tome, nešto je ipak bilo? Nekakva bitka? Šali se oficir. Oho! On je liječnik, pa i ne primjećuje, da su borci ranjeni!... Eh, tu sada nema smilovanja! Prekinuti večeru i svi na pregled! Idu izletnici bez mrmljanja. Navikli su oni u gradu na liječničke česte preglede pa staju odmah u red. Brajer, vojni liječnik otvara svoju torbicu i savjesno pregledava sve redom. Ispire rane, maže tekućinom koja vonja u bolnicama. Zadovoljan je liječnik. Rane nisu duboke. Same ogrebotine i plitki ubodi. Neće biti potrebna injekcija. Vojni je liječnik za svaki slučaj ponio u svojoj torbici sve za prvu pomoć. Bojao se da će djecu naći unesrećenu. Ozlijeđenu, kad se do noći ne vratiše kući...

136

Gradski dječaci su pregledani. Sad liječnik poziva seosku djecu na pregled. Ovi se skrivaju za roditelje. Neki za krevete. Bilo je i takvih koji htjedoše iz kuće van, ali odrasli ih zaustave. Red je red. Mora biti disciplina. Neka se ugledaju u građane kako u red stadoše. Pomagao je i domaćin, pa Martin i obje domaćice iz kuhinje. Svrstali oni djecu iz sela. Liječnik ne nalazi ni kod njih nešto osobito. Hrabri ih. Šali se s njima, premda su bili napadači i neprijatelji njegovog sina. To je neobično lijepo. Plemenito. Uzvišeno u liječničkom zvanju! Ranjenog i bolesnog neprijatelja pregledava i liječi upravo tako kao prijatelja! Ovo je velika ljudska vrijednost! Sad liječnik veli, da nema mnogo vremena. Mora žuriti sa svojim sinom. Čekaju kod kuće majka i baka lude od straha. No, ipak želi upotrijebiti ovu priliku, pa ako koga nešto boli, on će ga ovdje pregledati... Iznenađeni su svi u kući. Šute. Liječnik ih nutka: — Jeste li svi zdravi? — Ja nisam! — javi se prvi Ivanov djed. Liječnik priđe starcu. — Sve slabije vidim. — Vi ste doduše star čovjek, i nikakvo čudo ako slabije vidite, ali pogledat ćemo ipak... Liječnik džepnom svojom sijalicom pregleda oči i veli: — Ništa opasno! Staračka mrena, ali ona se dade ukloniti operacijom u bolnici. Laka operacija, prijatelju! Samo nemojte oklijevati! Što prije, to bolje. Poslije operacije progledat ćete opet, kao da ste se nanovo rodili!... Dalje molim, da li je još tko bolestan? Domaćin je zadovoljan. Nudi liječnika večerom. Brajer odbija. Zahvaljuje. Natočio mu je domaćin čašu vina. No, on će popiti samo par kapi! U znak prijateljstva... Liječnik se ugodno osjeća u ovoj kući: — Lijepo je u vašem domu! Sve je tako široko. Otvoreno. Mirno. Čovjeku liječi živce!... Milan napeo uši. Aha! Ne govori li liječnik isto tako kao i on o životu na selu?... Domaćin je radostan pa moli liječnika, neka ostane dulje. Da mu sin svrši is večerom. Domaćica u kuhinji miješa još jednu zdjelu... Liječnik se ispričava. Ne može ostati. Ne smije. Domaćina uvjerava da bi mu to bilo inače najmilije, jer ovo je ovdje posve drugi život! Selo je selo, ah! Uzdiše liječnik i pita domaćina, znade li on to cijeniti? Kad bi živio u velikom gradu samo mjesec dana, pobjegao bi natrag na

137

selo... Domaćin liječniku govori, da je radnik u tvornici, ali da dolazi kući svako popodne... A što radi kod kuće? Zanima se liječnik... Domaćin odgovara, da izvede kravu na pašu. Ili nakosi djeteline za jedne tačke... Aha, aha, ima li liječnik pravo?! Na taj način se liječi. Smiruje. Iza toga dolazi večer. Tišina. Noć. Cvrče šturci. Pas laje negdje daleko u selu!... Liječnik se ne čudi, što su građane i među njima njegovog vlastitog rođenog sina, napala seoska djeca. Čuvaju oni svoj mir od ovih gradskih fakinčića, koji su došli ovamo da se ritaju s nogometnom loptom... Priča liječnik ljudima u kući, da se i njemu nekoliko puta ovako slično dogodilo u djetinjstvu. Polazio je gimnaziju u malom gradu. Profesor iz crtanja tražio je od njih, malih gimnazijalčića, da idu u prirodu i da crtaju neke uzorke. Išli su oni do ispod prvog sela, gdje je bio željeznički most, odličan uzorak za crtanje... Profesor iz prirodopisa tražio je od njih, da skupljaju kukce za zbirku. No nije on mogao u prirodi crtati, ni kukčića uloviti, jer su ga svaki put seoski dečki tjerali sa svojih polja i livada batinama i vilama... Pozna on te napadaje. Stari su oni, a traju i do danas. I razumije ih, te, koliko pozna svog sina i njegove drugove, sretno su oni prošli. Učeni su kao kakvi stari profesori. Znadu se i ponašati, ali to nijedosta za samostalni izlet na selo, u kojem je drugi život... Treba taj život poznati! Morali su svoj dolazak unaprijed najaviti selu. Djeci. Školi. Tako nekako, a ne banuti kao grlom u jagode!.. Milanu pražanci zastaju u jednjaku. Oficir liječnik govori isto kao i on pred pola sata. Samo vještije. Okretnije. Ništa ne muca. I ne zastajkuje. On je odrastao čovjek. Svršio je veliku maturu. I medicinski fakultet na sveučilištu pa sve one Milanove misli izlaže lako. Glatko. Kao da se nešto po ledu sklizne. A osim toga sve u šali. Smješkajući se... Domaćin je toliko zadovoljan, da još jednom pokuša zadržavati vojnog liječnika na večeri. Domaćica će za njega posebno prirediti... Ne! Ne! Ne može ostati! Nego, ako ima u selu kakav teži i hitan slučaj, kojeg bi liječnik trebao pregledati, on će to još učiniti. Možda znadu kakvog bolesnika?... Nitko se ne javlja... Onda u redu. On žali sina, što se neće častiti do kraja večere. Žure se majci i baki, a morat će skrenuti u selo gore na brijegu. Miško mu je pričao, da je Zdenko onamo skrenuo s nogometnom loptom. Na križanju je liječnik zaustavio auto i saznao,

138

da je mali Zdenko u tom selu, u kući nekog graditelja, a loptom da se nogometaju seoski momci... Liječnik će po loptu i po tog malog sportaša Zdenka... Zaustavi se liječnik još jednom. On bi mogao možda sve izletnike strpati u auto i odvesti kući!... Ne! Ne! Izletnici zahvaljuju. Njima je Ivanov otac obećao kola do tramvaja. Vozit će se na sijenu. U noći... Razumije to liječnik. I on bi se radije tako vozio s njima, nego autom... Nego, možda da uzme Juricu sa sobom?... Podvornik je za to. Milan isto, no Jurica ih tako tužno pogleda, da su odmah odustali od daljnjeg nagovaranja... A podvornik?... Ne, zahvaljuje on. Došao je na svom biciklu. Osim toga djecu ne smije pustiti samu... — I ja bih ostao s drugovima! — kaže mali Brajer ocu. — A, tako se ipak nismo pogodili, sine moj. Pa neću valjda od sramote voziti samo bjegunce kući! Napokon, zar te ne zanima lov za nogometnom loptom? — A, to se isplati! — klikne mali Brajer i pojuri iz kuće. — Stoj! Kamo ćeš kao vjetar?! Zar se nećeš oprostiti? Vidite li, domaćine, što znači nogometna lopta! Za njom će u vatru i u vodu. Siguran sam da je ona najviše skrivila sukob između naših i vaših dječaka! Brajer i njegov otac pruže ruke domaćinu, Martinu i domaćici. Kad su odlazili k vratima, veli baka, koja je Brajera ganjala granom:. — Ode moj dečko! Mlinar se značajno nakašlje, a izletnici se za stolom guraju. — Zar ste vi i moj sin sklopili posebno prijateljstvo? — pita liječnik baku, a ona odmah odgovara: — Da, kako to već i ide u ljubavi. Najprije se svađaju, a onda više vole. Ja se jutros nešto naljutila na vašeg dečka, a on meni ne odgovara, ne prkosi, nego mi lijepo drži dugačku prodiku. I pouku. — Možda želite kući, pa da vas povezemo? — pita liječnik baku, a ona odmah odgovara: — Hvala vam, na ponudi, nego, ne bilo vam zapovjeđeno, voljela bih, kad biste stali pred mojom kućom i svratili do nas. Nabrali smo košaru trešanja, pa ću za vaše gospođe odvojiti koji kilogram. Bit će to od srca, a vi, gospodine doktore, ako budete imali vremena i volje, pa da pregledate mog starog. Dva dana i. dvije noći nešto ga kolje, da prostite, u trbuhu, a on se ne da u grad liječniku. Veli, proći će to samo od sebe, a ja se bojim jer mu ne ide na bolje, već na gore! Baba Klara iz našeg sela veli kako u čovjeka zna

139

vrag ući da ga muči, a ja psujem babu Klaru... Liječnik je prekida: — Požurite sa mnom! Idemo u auto, pa ćemo u njemu nastaviti razgovor. Vašem je mužu dragocjen svaki minut vremena. Liječnik onda pomaže, kad ga bolesniku rano pozovu!... Liječnika iprate u dvorište do auta domaćin i podvornik. Kad su se njih dvojica vratila u kuću, podvornik upozori sve skupljene na to, kako roditelji cijene svoju djecu. On, vojni liječnik nema novaca za razbacivanje, ali platit će sigurno dvije hiljadarke za auto, da pomogne sinu... Podvornik opet naglasi, od kolike su vrijednosti izletnici iz grada. Ovi dječaci nisu skitnice po gradskim ulicama. Nisu to kradljivci, fakini! Nisu oni kakvi podrugljivci, podvaljivači i zafrkanti!... Hoće i znadu se oni našaliti s čovjekom i sa mnom u školi, ali pristojno. Kulturno, kako se to u njihovoj školi sada govori. Sad će im djeca iz grada pokazati svoje vrijednosti. Načinit će ovdje u ovoj kući seljačkoj, priredbu. Pristaju dječaci, ali domaćica prije želi donijeti na stol treće jelo. Bila je prepuna zdjela s vrhnjem. Iz njega miriši bijeli i crveni luk, a posipan je sir i slatkom paprikom... Hej, to je gozba! Pa oni će se raspuknuti!... Da im se to ne dogodi, podvornik im preporučuje lijek. Za vrijeme trećeg jela neka rade... A što? Pa neka svaki izabere nešto što mu je najmilije... Dobro. Stanko će govoriti o svom zlatnom notesu sa stotinu dobrih djela... Malen je on, kao da ide u drugi razred, ali znade zboriti. Priča on ljudima, zašto je učitelj uveo zlatni notes u njihovom razredu i stade navađati neka važnija djela iz svog notesa... Slušaju ga svi u kući. I stari i mladi. I dječaci, neprijatelji njihovi... Kad Stanko vidi toliko zanimanje u starih ljudi, on reče: — Šteta, što nisam ponio svoj notes! Da ga imam uza se, pročitao bih vam pedeset svojih djela. Onda bi vam se taj moj posao više svidio. Kad mali Stanko vidi da ga i seoski dječaci napeto slušaju, veliim: — Vodite i vi takav notes! Dječaci iz sela se trgnu, kao da im je mušica uletjela u oko. Vrijeme je kratko, treba se spremiti kući, pa će podvornik preuzeti redateljski posao. On .predlaže da Mirko ispriča nešto iz povijesti... Imao Mirko masnu bradu od pražanaca. Vidi se, dijete je on, i ne smeta masna brada! Naprotiv! Još se ovdje doimlje. Mirko stoji kao

140

predavač, govornik, priča o tom, kako su i radi čega su nastali radnički pokreti, socijalistička stranka i komunistička partija... Za vrijeme pričanja ne maše rukama kao Milan. Govori mirno. Samo ustima, očima i nabranim čelom, ali govori tako mnogo, tako povezano, sve mu se lijepo razvija od početka do kraja. Ta, slušao bi ga do jutra!... — Čuješ li sine? — veli domaćin svom Ivanu. — A, ti? Što ćeš ti pokazati ovoj djeci iz grada? Ha? A jesi li danas bio u školi? — Jesam! — Dospio si poslije škole i k mlinu. I u tučnjavu. Kako to? — Imali smo danas samo dva sata školu. Od osam do devet i po... Podvornik predlaže treću točku programa. Nastupit će Zvonko. Glumac... Izlazi on pred stol. Kad je ustao od stola, zahvati još jednu žlicu sira. Veliki glumci imaju i velik apetit. Pred stolom stane, sabere se i najavi: — Izvest ću pred vama jednu od svojh vježbi iz glume. Pokazat ću, što radi dječak na ulici kad nađe nečiju novčarku. Zvonko šeće posred sobe. Najednom stane i nogom, pokrije nađen predmet. Ne može ga dići, jer ulicom prolazi mnogo ljudi. Fućka na tom mjestu; smješka se tobožnjim prolaznicima; pjevucka; zvjeruši i čeka čas kad će moći neopaženo podići novac... I dočeka. Naglo se sagne i turne novčarku u džep od hlača pa potrči u kut sobe. Ondje iznenađen prekopa po tobožnjoj novčarki... Publika je iznenađena. Jeza im tijelom prolazi... Netko u dvorištu zatabanja. I uleti u kuću kao oluja. — Majko! — vikne Jurica. — Juričina mama! — vrisne Milan poznatim srdačnim glasom. — Stanite, gospođo, na vratima! Stanite! Ne mičite se! Vidjet ćete čudo neviđeno! Majka Juričina stoji na vratima. Jurica se diže od stola sam. Uspravi se. Obrazi mu crveni. Oči plamte. Smije se majci i zakorakne... Hop — noga! Hop — ruka! Hop — noga! Hop — ruka! Hop! Hop! Hop! Hop!... Ide njezin sin sam. Ide njezin Jurica posve sam sredinom sobe. Ide sam pred majku. Ona ne vjeruje očima! A i kako da im vjeruje kad su se suzama zalile! Plače majka od sreće i ogrli sina. Ljubi mu oči, a on sretan. Jurica je takav, ne može suze majčine vidjeti, pa i on plače. Majka i sin se pred vratima ljube. Ne

141

mogu se dugo održati seljakinje. Brišu i one suze. Pred stolom Zvonko ima orošene oči. Glumci lako zaplaču. Da, ali i Željko za stolom šmrca i traži uzaludno po džepovima maramicu. Podvornik stalno pripaljuje cigaretu, a ona mu zapravo dobro gori... Domaćin priskoči Juričinoj majci. Zaželi joj dobrodošlicu. Ponudi joj da sjedne k stolu. Ona pruža ruku domaćinu i zahvaljuje mu, ali nespretno, jer mora držati svog sina. Milan viče od stola: — Gospođo, pustite Juricu! On će sam stajati! Ma, nije moguće! Majka ne vjeruje. Ona ne može sve to razumjeti. A, kome da zahvali? Eto, vidite, ona ne može ni da govori od ganuća. Od sreće... Traži domaćicu... Ide ona iz kuhinje. Ljubi je građanka. Rasplakale se obje majke. I druge žene. Ljubi i njih sretna majka iz grada. Sve redom. Šapće kroz suze: — Kad biste vi znale moju bol radi jedinog i nesretnog mi sina, onda biste razumjele zašto me sada spopada toliki plač! Zašto prolijevam tolike suze!... Oprostite mi, što sam žalost unijela u ovu kuću... Ne zamjerite mi! Razumijete me!... Sjela ja na bicikl, pa jurim ovamo kao splašena! Noć je pala, a djeca se ne vraćaju kući s izleta. Što je s mojim sinom? Da nije zaglavio u kakvoj nesreći? Vozim, bicikl kao izbezumljena. Vidim sina već mrtvog i uletim u ovu kuću kao vihor. I, što nalazim? Prostrt stol. Gozbu. Radost! I što još? Sina svog, kako koraca meni ususret cijelom ovom sobom bez ičije pomoći! O, majke, o žene, vi ćete razumjeti, kako mi je bilo u srcu kad sam to ugledala, jer do danas moj sin ni koraka nije načinio bez moje pomoći... Domaćice mila, dajte da vas izljubim. Dajte da se isplačem od sreće!... I opet Juričina majka ljubi domaćicu. Obje majke ogrljene su kao sestre... Domaćin se uhvati objema rukama za glavu i okrene se Ivanu: — Sine, vidiš li ti to?! A što bi bilo da si ga udario kamenom u sljepočnicu, kad su ga njegovi drugovi nosili na nosilima? Uh, sine! Razumiješ li ti to? Osjećaš li nešto? Domaćin u muci škrgutne zubima. Kao da mrvi u sebi veliku bol. Sin mu Ivan nije tup. Ni bezosjećajan. Potuljio je glavu opet, ali drukčije. Uzdiše... Kakvo bi mu kameno srce moralo biti, kojega ne bi smekšao ovaj sastanak majke i sina!... Podvornik drži, da se mora prekinuti žalobni ovaj prizor. On najavljuje odlazak kući. Moli domaćina da Martin zapregne kola. Dugačka! U njih neka natrpa dosta sijena. Izletnici iz grada u sijenu će se voziti, a on i majka Juričina pratit će ih na biciklima.

142

Domaćica još ne dopušta da se odlazi. Skuhala je lončinu slatke kave. Četvrto jelo. Mora se još i kava popiti. Sve je bilo masno. Ukusno. Ta oni su presiti. Ne vjeruje domaćica. Mnogo je njih pa je na svakog otpalo malo. Ovako, od više jela sabrat će im se nešto u izgladnjelim njihovim trbuščićima... No, pristaje podvornik još na kavu, a onda se ide kući... Domaćica nosi lonac na stol. Milan zove Juricu: — Dođi k stolu! K nama! Majka mu pritrči u pomoć. — Ne! — vikne Milan. — Zar ste već zaboravili da Jurica ide sam? I opet bolesnik hoda u deset koraka posred sobe sam do stola i sjeda na stolicu onako nespretno, da mu jedna noga strši, jer ga tako proteza sili... Majka opet ne može odoljeti. Dotrči stolu i zagrli sina, a onda zareda redom oko stola. Miluje sve izletnike. Ne vole dječaci milovanje, ali pretrpjet će ovo kao pristojni drugovi Juričini. Pretrpjet će lakše i zato, jer su u vrućici od uzbuđenja... Moglo bi se lako dogoditi, da takvi žlicu kave prinesu iza uha. Ili da proliju lončić po stolnjaku... Majka Juričina cjeliva i malu Ivanovu seku. Ljubi ona i seljačke dječake. Na kraju Ivana. Kad to vidje njegov otac, ne govori ništa nego opet škrgutne zubima kao da lomi bol u sebi, ali Milan govori Juričinoj majci: — To je Ivan. Ovo je njegova roditeljska kuća! A, tako! To ona nije znala pa ga poljubi još jednom. Miluje Ivana i toplo mu zbori: — Ti si u svojoj rodnoj kući. Lijepo častiš svoje drugove iz grada. Gostoljubiv si, a sigurno i dobar, vrijedan đak!... Hu! Dječaci iz grada najradije bi se pod stol sakrili! Otac Ivanov hvata se za kosu. Majka se sakriva u kuhinj.u. No, Juričina majka ne primjećuje kako im je neugodno. Ona ne zna ni o kakvom napadaju. Njoj nije poznato da je ovo bila rasprava. Sud. Da je i znala, u njezinom sretnom srcu svega bi zla nestalo. Podvornik ipak misli da je komedije dosta. Udari jakom šakom po stolu pa će odlučno: — Hvala domaćinu i domaćici na piru i časti! Hvala svima na društvu! Mi smo vaši gosti koji nikada neće zaboraviti ovo veče. Smatramo se dužnicima, koji treba da dug vrate... Sve je bilo predobro i prelijepo u ovom dičnom domu. Nije lako

143

ostavljati ovu gostoljubivu kuću. Srce čovjeka boli, ali djeca iz grada moraju kući. Kako je ova majka bila zabrinuta za svog sina Juricu, tako i sve druge strepe za svoju djecu. Domaćine, izvršite svoje obećanje dokraja pa odvezite male građane kolima do grada da ulove posljednji tramvaj. Svi se u sobi uskomešaju, no Ivan u taj čas klikne: — I ja nešto znam!! A ne samo ovi iz grada! Oho! Oho! Iznenadili se ljudi i ne odlaze iz kuće. Otac Ivanov ne podruguje se sinu. Naprotiv, nutka ga: — Ako nešto znaš, pokaži svoje umijeće! I domaćica iz kuhinje vikne: — Pokaži, sine! I djed će iz kuta: — Da vidimo što to znade moj unuk! Dječaci iz grada ne odlaze od stola. Martin im govori: — Sjednite još časom, kad to brat moj želi. Sjednu izletnici, a mala seka tepa: — Zna moj blaco potazati. Svi članovi obitelji brinu se jedan za drugoga, kad je vrijeme i potreba za to. Lijepo je to i hvalevrijedno, mudruje u sebi podvornik, sjedne ponovo za stol i zapali novu cigaretu. Ivan se ne drži više potuljeno. Užurbao se. Pretrči kao zec sobu i kuhinju i ode u mrak male sobice. Začas odatle nosi neke stvari. Stavlja ih na stol kao izložbu. Drvene igračke. Seoska kućica, mlin vodenica, kola, tačke, vile, grablje, kosa... Te male stvari on je izradio... Nema hvalisav izraz lica, ali ponosan je. Osobito, kad primijeti kod dječaka iz grada zanimanje. I divljenje! Milan je iznenađen: — Stvari su vrlo lijepo izrađene! Teško je vjerovati da su to izradile tvoje ruke! Nitko od obitelji ne govori ni riječi. Ne hvale svoga Ivana. Ne pomažu mu. Neka se sam ravna kako zna... Drugi izletnici priznaju: — Osobito lijepe stvari! Upravo umjetnička izrada! — To nisi izradio ti sam! Pomagao ti je otac. Ili djed. I opet ništa ne govore članovi ove kuće. Ivan se brani: — Vi meni ne vjerujete, a ja vama moram. To nije pravo! — Ti si vidio nas na radu, a mi tebe nismo — kaže Milan. Vođa iz grada sviđa se Ivanovoj seki, maloj Sofiji, ali ona više voli

144

svoga brata. On i njoj hoće izraditi drvenu lutku. U posljednje vrijeme moljaka ona njega da joj izradi kolijevku za lutku... Danas će Ivan pred dječacima iz grada započeti seki izrađivati ono, što ona već dugo želi. Kolijevku? Iznenađeni su izletnici. Ivan o tom tako mirno govori. Milan se upravo snebiva, jer on ne zna ni čavlića ravno zabiti. Uopće, rad nožem i čekićem ne ide mu nikako od ruke. Ni od srca! Takav je on, a smatra velikom vrijednošću spretne ruke za svaki posao... Svi njegovi drugovi iz grada zaboravljaju kako je noć i da oni moraju stići na posljednji tramvaj. Zaboravljaju i roditelje kod kuće. Školu. Učitelja. Pa izlet. I sukob!... Iznad stola svjetiljka. Ispod nje glave dječaka iz grada. Zure u Ivanove ruke. One dokazuju da Ivan ne laže... Nožićem vrlo spretno radi. Pod prstima mu pršti iverje. Drvena daščica pretvara se naglo u prednju stranu kolijevke. Oblik je izrezan. Donji dio, na kojem se kolijevka njiše, zaobljen je. Gornji je dio izrezuckan sitnim, narodnim šarama... Dječaci iz grada neobično su iznenađeni. Oči im umorne i pospane, ali izdržat će novi napor. Drvce praska pod nožićem. Izresci pršte na sve strane. Nožić se prebacuje ovamo. Onamo. Ovako. I onako. Daščica se okreće kao začarana u Ivanovim rukama. Kakva vještina! Spretnih li ruku! Dječaci iz grada približuju se Ivanu. Radniku. Majstoru! Čini im se, Ivan se za vrijeme rada posve promijenio. Upravo preobrazio! Oči mu sada lijepe. Sjaj u njima. Nos mu više nije ušiljen. Ovog časa zaobljen mu je nos. Prije se bio ušiljio od mjžnje. Zlo i srdžba iznakaze i najljepše lice!... Ivan se pri poslu zažario u licu. Ne može ga se prepoznati! Drugi čovjek!... Milan se Ivanu posve približi: — Ti si nas natkrilio! — Ma, nisam! — Jesi, Ivane. Tako vješte ruke još nisam vidio. Ti znaš iz drveta izraditi umjetni obrt! Ove igračke nisu obični predmeti. To su izrađevine majstora igračaka! Lako bi se prodale u gradu. Čudi se Ivan tomu. Uvjerava ga i dalje Milan. I drugi dječaci iz grada. Svi!... Zaista ih je Ivan očarao svojim ručnim radom. Pa i podvornika. Ovaj već počeo na račun dječaka radnika sunce žarko ljubiti... Milan Ivana zagrli lijevom rukom i tako promatra

145

njegovposao... To opazi podvornik pa žmigne domaćinu. Domaćin ženi u kuhinju. Martin djedu u kutu, a djed seljacima u sobi. Nažmiguju oni značajno. Očima i kretom glave upozoravaju na lijepu sliku za stolom. Ivan i Milan ogrljeni. Sva su djeca za stolom tako blizu jedan uz drugog te se čini, svi su pod jednom kapom. Odrasli se nečujno podizali. Odlaze. Polako. Na prstima. Napuštaju sobu... Sporazumijevaju se migom očiju. Kimaju glavom. Sliiježu ramenima... Izlaze iz sobe u kuhinju. Odatle na dvorište. U staju. Ne govore ni riječi, da ne poremete lijepu sliku za stolom. Ostave odrasli samu djecu u sobi. I djed. On se izvukao iz svog kuta i otiđe na dvorište. Tu prigleda svinjama. One pospano zarokću starcu. Zaviri on i u kokošinjac. Kokama milo, premda im starac prekinuo prvi san. Podigle se neke pa se bolje na prutu smještaju... Odlazi djed na drvljanik. Unese u kuću pilu. I sjekiru... I majka ostavlja djecu za stolom. S njom i mala seka Sofija. Zadrijemala kćerka u naručju pa je majka odnese u malu sobicu i polegne privremeno na hrpu meke kudelje... U sobi su dječaci iz grada. S njima Ivan. I još tri seoska dječaka. Martin je uz njih. Sjedi za stolom. Ta, on je još dječak! Jedva mu malo izbijaju dlačice pod nosom... Izvana, s dvorišne strane kucne netko posve lako po staklu prozora. Domaćin je to. Zove Martina kretom glave. I odlazi momčić. Da priredi kola za vožnju. U njih da stavi dosta sijena. Upregnut će i konja. Otac će mu pomoći u tom poslu. Treba mali građani da uhvate posljednji tramvaj. Zakasne li na njega, nikakva nesreća. Martin će ih odvesti u grad. Do njihovih stanova... Veseli se mlomčić noćnom putovanju s dječacima iz građa. Premda je noć. Malo će spavati. Ništa! Nadoknadit će on sutra popodne na livadi. Kratkim, no slatkim snom u hladu pod hrastom. Martin odlazi iz kuće ocu. Zatvori vrata na sobi. Sad su dječaci posve sami. Uokrug oko stola. Još se tješnje približili jedan drugome. Glava tik uz glavu. Kao da su svi pod jednom kapom... Disanje jednako. Kucaji srca isti. Eto izmirenja! Pravog! Istinskog. U Milanovom izvještaju bit će to najvažniji dio. Glavna misao. Os! Sve će se oko nje sabirati... Milan će učitelju predložiti da Ivan u njihovom razredu priredi izložbu svojih drvenih radova. Mogao bi održati i predavanje, no nije vješt govoru. Ne poznaje mnogo riječi. Ne čita toliko knjiga kao Milan. No, Ivan umije nešto osobito. Ruka mu je spretna. Vješta. Majstorska. Nožić u njegovoj ruci guli, struže,

146

bode, para. Dube. Izrezu je. Šara. Izrađuje. Uljepšava. Vaja. Ukrasu je. Stvara ljepotu. Vrijednost. Umjetnost. Pred svima u razredu, umjesto predavanja, Ivan će izraditi lijepi mali predmet. Pita ga Milan, pristaje li, a Ivan kimne glavom. To će biti za učitelja novost. Iznenađenje... Stanko, higijeničar, ono svrdlo (kulturno!) u razredu, onaj najmlađi i najstariji učenik, kojeg je majka prokrijumčarila s pet godina u prvi razred; maljucni taj, inače hrabar izletnik iz grada, prvi pođe ovdje u seljačkoj kući tragom male Sofije, Ivanove sestre... Zar je zašao u djedov koš? Ili zatražio da ga uzmu u naručaj? To ne, ali Stanko mali udari glavom o stol. Drijema. Zaspat će... To podsjeti izletnike da im je dom daleko. A krevet njihov? Na kraju svijeta! Nedostiživ! Ili su oni odviše umorni. Majka im meku postelju rasprema, no ta je slika nejasna. Ili su njihove oči pospane... Ne treba se čuditi što je tako. Prošlo je deset sati. Pokazuje tako starinska zidna ura. Ona ima dugačku šetaljku. Lančiće. I na njima utege... Da je kasno, vidi se i na licu djece. Rumene su pjege na izbočinama, a oko njih bljedilo. Oči djece zastire sjena umora. Sna... Milan se opire. Tjera sjene oko očiju kao noćne leptiriće. Želi ostati budan. Još je toliko snažan da ne dopušta tijelu ni duhu klonuti. On mora ovo danas do kraja proživjeti!... Zove Ivana, da ih prati do grada. Čut će on od njih i razne smiješne dosjetke. Ovo ne upali, no Milan dalje pronalazi. I Martinu će biti ljepše s Ivanom u društvu kad se bude noću sam vraćao kući... Ivan se nećka. Noć je. Kasno. Sutra mora u školu ujutro. Milan ga podsjeti na to, kako će im u sijenu na kolima biti lijepo ležati. Ivana to ne privlači. On se na sijenu vozio stotinu puta, ako ne i više! Dječaci iz grada pričat će strašne priče, od kojih se koža ježi i krv ledi. Ovo obećanje ga privlači, no opet se ubrzo sjeti, kako će građani brzo tramvajem otići do svojih stanova, a on će se na kolima sporo i dugo vraćati. Mogla bi ih i zora zateći na putu... Milan obećaje Ivanu i drukčiju zabavu u kolima. Ivan odmahne rukom. Martinu nije potrebno njegovo društvo. Cesta nema drumskih razbojnika. Martina nije strah u noći. On će uzde svezati za upor i pružit će se po sijenu. Spavat će do kuće. Konj će skrenuti u dvorište sam bez upravljanja. Dovest će kola s

147

Martinom do kućnog praga i tu će se zaustaviti... Milan ogrli Ivana: — Jesmo li prijatelji? — Jesmo! — odgovara on. — Onda se povezi s nama, kad toliko želimo tvoje društvo! Ivan sad pristaje. Ostavlja drvo i nožić na stolu i s građanima izlazi na dvorište... Jaki se Željko našali. Uzme pospanog higijeničara, onog malog kuhara, maljucnog đačića Stanka na ruke. Kao bebu. Tepa mu, kako će ajčiti, pajčiti u kolima na sijenu. Beba higijeničar prihvaća šalu. Umiljava se. Grli »tatu Željka«. Pospano mazno govori. Tepa. Kao djetešce koje je tek progovorilo: — Vesejim se, tato cu se u tojima voziti i na sijenu ajciti, pajciti... Ovo iznenadi sve građane. Takvog Stanka ne poznaju. Prije vazdan služben i ozbiljan, sad šaljiv. Pa još na svoj račun! Što li sve iz ljudi ne učini izlet u selo! Bitka! Narodni sud. Gozba u seljačkoj kući. Izmirenje! Prijateljstvo!... Željko, najjači među njima, računsko čudo od dječaka, mudrac, učen, sila razreda; njegova osnovica, visina i sve tri dimenzije tamo na asfaltu. Između četiri školska zida. A ovdje se preobrazio. Bitka na cesti, noćni zaklon u mlinu i četiri bogata masna jela bila je za Željka čahura, iz koje on lak i lijep kao leptir leti po ovoj kući i traži nešto pa i nalazi. U kutu iza postelje. Djedovu košaru, u kojoj je u kuću unio unuku svoju. Stavlja Željko malicnog Stanka u košaru. Uprti je na leđa i nosi bebicu Higicu, to jest, higijeničara tako van. U dvorište. Na kola... Smiju se dječaci ovoj posljednjoj tački programa i otvore vrata... Premda su nasmijani i razigrani, na vratima se zaustave i zašute. Okrenu se još jednom i pogledaju kut sobe. U njemu stol s Ivanovim radovima. Na stolu je i započeta nova igračka. Kolijevka. I nožić pokraj nje... Ostavljaju građani svjetiljku što visi iznad stola. Tri postelje uz zidove. Stolice sa izrezom srca u naslonu. Drveni strop. Na njemu jaka greda po sredini. Kut sobe s malim tronogimi stolčićem. I zemljanu peć s pećnjacima... Ostavljaju drugi život, kako ono Milan reče. Vraćaju se u svoj. »Dva života«, kazao je Milan u ovoj kući na sudu za vrijeme rasprave... Sve je bilo tako zanimljivo. Lijepo. A osobito!... Ne odlaze lako iz ove sobe. Uzdišu. Tako je pri svakom rastanku. Ovaj ih skupo stoji. Muči do boli, no rastanak ublaži seoska noć. Mrak dvorišta sakrije suze u očima dječaka. I umor

148

pomaže. Prebija im noge u koljenima. Klecaju. I san priskače u pomoć. Vješa im se o leđa i ramena. XIV Na dvorištu uz kola nešto se malo vidi od svjetiljke iz kuhinje i sobe. Za ljude iz sela dovoljno. Njihove oči navikle su na život i po mraku. Domaćin, domaćica i svi drugi stoje uz kola sigurno, spretno, kao da je sredina sunčanog dana. Mali građani su nesigurni. Nespretni. Ne znaju u kola. Noga im zapne o nešto. Propada nekuda. Penju se odostrag. Padaju sa šarange. Pokušavaju s prve strane. Naprijed. Ne vide željeznu capicu za nogu. I rudo im je preusko! A konj im, ispred nosa repom maše. Preblizu je životinja. I njeno kopito. Zar su zaboravili, kako je kobila mirna? Ta jahali su je!... Kada?... Danas prijepodne!... Danas je to bilo? Hu! Teško je vjerovati! Toliko se toga dogodilo od jutros do sada, da se proteglo kao vječnost! A to, da su jahali, sada gotovo i ne vjeruju. Ako je bilo nešto tome slično, onda mora da su sanjali!... Dječacima iz grada pretvara se i ovo utovarivanje u kola u san. Nije čudo, jer oni su zaista, kako ono se veli, smrtno umorni. A pospani, kao nikad prije u životu! Imaju »kokošji mrak« pa tumaraju oko ovih kola kao slijepi. Odlaze pod njih. Među točkove! Pa i pod kobilu! Ne razlikuju više točkove kola od nogu konja! Podvornik će im pomoći. I domaćin... Podižu i stavljaju u kola trojicu. I Milan je jedan od njih... Malo šale priredi im Željko. I nehotice. On, najjači među njima, tumara oko kola i ne zna, kuda bi i šta bi sa sobom. Prvorazredni je račundžija. Voli geometriju. Kola su sva u četverokutu i krugovima, ali, ne radi se sada o tom. Drugo je na stvari. On u seoskom dvorištu ne vidi ništa! Kao da je oslijepio. Ispalo je smiješno, što je na leđa uprtio djedov koš, pa s njim tumara oko kola. Domaćin podigne Željka u kola, no u isto vrijeme skine mu podvornik s leđa koš... Još je smješnije sada bilo. Viče Željko iz sijena: — A gdje je moja beba Higica? Ustanovilo se, da se radi o Stanku higijeničaru. Nađen je kako spava. Izvadi ga domaćica iz koša i smjesti u meko sijeno. Pri tom uzdahne: — Sva je sreća da s djecom iz grada putuje majka bolesnog dječaka i podvornik. Da nije tako, netko bi od nas morao djecu

149

otpratiti do grada. Išla bih ja! Svaka čast toj pametnoj i miloj djeci, ali došao je umor i duboka noć, a onda bez majke ništa! Juričina mama umiruje domaćicu. Neka se ne brine. Ona i podvornik vozit će biciklima uz kola. Kao pratnja. Čuvari. Straža. — A ja, majko? — pita Jurica, koji stoji uz nju i drži joj se ispod ruke. Majka pročita želju u sinovljevim očima. Veli mu: — I ti ćeš u kola. Na sijeno. Drugovima svojim. Hoće ona da ga stavi u kola. Priskaču u pomoć domaćica, podvornik i domaćin... Jurica odbija. Rukama upravo grubo maše: — Ne trebam pomoći! Sam ću u kola! Pusti me i ti, majko! Svi se tijesno zbiju uz kola. I pospanci u sijenu progledali... Bolesni dječak izgleda najmanje umoran. Nije pospan. On sedanas tijelom svojim osamostalio. Osjeća potpuni život. I nešto više! Takav Jurica sam se u kola penje. Staje na željeznu capicu. Hvata za upor. Drugom će nogom na rudo. Upre se desnom rukom o konja i odbaci u kola. U sijeno... Majka njegova krikne od sreće. U njenom kriku osjećalo se i kajanje. Hvata se ona za glavu. Dva tri puta udari se i u prsa. Neobična je Juričina majka. Razdrijemali se gotovo svi izletnici u sijenu. Milan se otimlje umoru i snu. Stoji u kolima. Nema rumenila. Blijed je. Sličan bolesniku, ali duha je još uvijek svježa. Govori Juričinoj majci: — Šta kažete na ovaj Juričin skok u kola? To je vrhunac uspjeha! On već pravi akrobacije. Ima izgleda da postane vratar u nogometnoj igri našeg razreda. Juričina majka opet proplače. Predbacuje sebi: — Kriva sam ja, što sin nije prije prohodao. Previše sam na njega pazila i strepila nad svakim njegovim korakom. Nikud nije smio sam bez moje ruke!... Skoro ga nisam na izlet pustila. Milane, na svemu ti hvala! Tako govori rasplakana majka, domaćica je tješi. — Kod nas je širina. Hladovina u voćnjaku. Pod drvećem meka trava. Dođite često k nama s bolesnim sinom. Mali će vježbati hod u voćnjaku. Od stabla do stabla. Dođite k nama kao rodbini. Kao u svoj dom. Svake nedjelje. Na kiselo mlijeko. Sad domaćin preuzme riječ. On će Milanu. — Dođi i ti k nama. Ivanu. Dovedi oca i majku. Ivan će tebe naučiti baratiti nožem po drvetu, a ti ćeš njemu pripomoći oko drugog znanja. I kulture! Podvornik rado sluša ove pozive, ali sada sve gromko prekida: — Sunce vam žarko ljubim, dosta je svega toga! Neka kola kreću!

150

Ta, ovako bismo mogli ovdje na dvorištu dočekati izlaz sunca!... Rukuju se svi s dječacima iz grada: — Sretan vam put! — Vama sretan ostanak! — žele dječaci iz kola. Domaćin veli Martinu da potjera konja, kako bi dječaci što prije stigli kući. Može ga malo bičem pucnuti da potrči... Čuju to izletnici pa se uzvikali. Oni su protiv toga. Ne dopuštaju da se radi njih konj bičem udara... Domaćin im veli: — Dobri ste vi dečki! Imate srca! Milan, onako stojećki u kolima dovikne: — Hvala vam na svemu. Nikad vas nećemo zaboraviti! Domaćin se još jednom rukuje s Milanom: — I tebi hvala, prijatelju mali! Pa daj putem do grada pričaj strašne priče ovom mom sinu Ivanu, da se dobro prodrma i naježi! — Nema toga više! To spada u prošlost. Sada smo drugovi! Vaš Ivan je majstor! Milan digne Ivana iz sijena i ogrli ga... I jaki Željko skoči pa zagrmi glasom, da je dvorište jeknulo: — Hvala na sjajnoj večeri! Najeli smo se za tri dana! Nasmiju se ljudi u dvorištu. Domaćica Željku mahne rukom. Kanda je pregačom i suzu otrla. Zadovoljne su domaćice kad im gosti jelo hvale... Podvornik namigne Martinu. Momčić pucne bičem po zraku. Konj krene. Kola se trgnu. Sruše se dječaci što stoje. Smijeh u sijenu. Veselo putovanje kolima započinje... No, samo za dva do tri trenutka, jer svima u kolima i na dvorištu zastao dah. Skamenili se ljudi, jer ovo već postaje nemoguće, čudo! Jurici je uspjelo uspraviti se. Kola voze dugim dvorištem, a dječak u protezi stoji te gleda domaćicu. I svijetlu kuću u mraku, Oprašta se. Bez riječi. Oči mu pune sreće. I zahvalnosti... Ne može dugo stojećki izdržati. Ruši se. Neka, nije opasno. Dočekuje ga Milan. I drugovi... Kola ispadnu na cestu. Djed zatvara ljesu na dvorištu... Točkovi drndaju cestom. Podvornik i Juričina majka namjerno zaostaju malo iza kola na svojim biciklima. Da ne smetaju djeci. Neka slobodnije uživaju u vožnji. Mole građani Martina da polagano vozi. Oni se žele na kolima dugo voziti. Uživaju u sijenu cestom kroz sela, livade i polja u noći pod

151

zvjezdanim nebom... Ne doživljuje se u životu često ovakav sretan slučaj! Nije im sada toliko ni čudno ni smiješno ono u jednoj narodnoj priči, u kojoj je seoski momak zaželio, voziti se u mekoj pljevi, kad postane car!... Uživaju oni kao car pastir u kolima punim meke pljeve!... Oko kola trči Ivanov pas. On uvijek prati gospodareva kola na dalekom putu, kad putuje noću. Sviđa se ova pratnja izletnicima iz grada. Zovu psa k sebi. Prilazi im on. Iz neke pristojnosti. Ali opet odlazi. Svaka im čast, ali neka oproste jer njemu je najdraže trčati uz rub ceste. Pratilac je. Čuvar... Djeca na sijenu broje zvijezde. Bolje reći, promatraju zvjezdano nebo. Poznaju neke skupine zviježđa. Razgovaraju o svemiru. Pod mirnim njegovim beskrajem kola ih prevezu preko mjesta bitke, a da nisu ni primijetili. Zaboravljen je sukob... Ispriča Milan jednu, pa drugu strašnu priču. Hvata dječake jeza u noći pa se bliže jedan drugom stisnu... Ivan uzme riječ. I on ispriča priču. Sočnu. Punu groze i jeze. Još se bliže privuku jedan drugome. Zagrle se kao klupko. Bilo je časova, da su dobili volju priznati Martinu svoj strah. I više od toga! Spremali su se pozvati Juričinu majku i podvornika bliže kolima... Ipak ne učini toga! Milan smisli nešto bolje. Započne pričati smiješne dosjetke. Smiju se dječaci od srca. Smijeh razbija jezu i strah. Liječi dušu. Dječaci su opet raspoloženi. Veseli i nasmijani!... Takve ih u sijenu osvijetli motor kotač koji dojuri iz grada. Stao je uz kola: — Milane! — začuje se povik s kotača. — Tata! — vrisne Milan poznatim sretnim glasom. I nitko ovo dalje nije ni pokušao spriječiti. Nije bilo vremena. Dogodilo se, tako reći, u tren oka. Milanov otac, jak čovjek, zgrabi sina iz kola, prenese ga tako lako kao perce i smjesti u prikolicu motorkotača. Ne upliću se u to podvornik, ni Juričina majka, premda, slučaj nije sitan i beznačajan. Izletnici ostaju bez vođe! Ali tko da i jednu riječ spomene Milanovom ocu! U pravu je on da grabi sina, kad ga je našao živa i zdrava. U noći. Na seljačkim, kolima. U sijenu. Boji se za svoje dijete. Ima i za koga da se boji! I dok njegov otac ogledava kotač, prije no što će da krene, Milan sjedi u prikolici zamišljen. Opet mu padnu na pamet dva života. Njegov otac je motoriziran. Njega vozi u školjki prikolice, atamo, u selu, djed nosi svoju unučicu u košu na leđima...

152

Milan uzdiše. — Što ti je? Zar se ne veseliš što sam došao po tebe?! — Nisam se oprostio od drugova. — Vidjet ćeš se ujutro s njima u školi! — Na kolima su Martin i Ivan iz sela. — Reci im »laku noć« i stvar je u redu. Otac pritisne nogom i motor zarči. Milan uhvati oca za ruku: -Vrati me natrag u kola. Pusti me da se i dalje vozim s drugovima na sijenu! Otac ne pristaje. Zašto je došao kotačem po sina, pa da ga dalje praznog vozi kući? To nikako! Neka Milan izbije iz glave ovakve želje! Zar nije bilo dosta brige i straha danas od rana jutra do kasno u noć? — Ja sam: zamislio ovaj izlet. Vodio sam ga. Smijem li drugove ostaviti? — Smiješ. Roditelji ih čekaju na početnoj tramvajskoj stanici. I moraš ih ostaviti! Došao sam kotačem po tebe, da se ne susretneš s roditeljima svojih drugova. Oni su izvan sebe od straha. Mogao bi te koji od njih ispljuskati! Milan zašuti. Tako mu je pri duši, kao da puca zvjezdano nebo, zemlja se trese i sve se ruši i survava. Svega toga nema, nego on želi da bude tako, kad ono veliko i lijepo, s mukom stečeno danas ne znači ništa. Ne prihvaća se. I ne priznaje u prikolici, koju motor trese i obavija smrdljivim dimom benzina. — Vratite sina u kola, a vi se priključite pratnji na kotačima, u kojoj sam ja i Juričina majka! — javi se podvornik iz mraka. — Nitko neće vašeg Milana tući, a ja sam mu do groba zahvalna što je poveo mog bolesnog sina na izlet! — prihvati Juričina majka. Milanov otac još se opire, ali, kad su svi navalili na njega, pristane. Milan je opet u kolima i ona krenu dalje. Milanov otac tuži se putem, kako mu je sin tvrdoglav. Vruć. Pustolovan. No, nešto malo ipak i vrijedi! Susjedi i učitelj vide u njemu neke naročite sposobnosti. Njemu i majci Milan je najobičnije dijete. No ako ima nešto od toga, u redu. Neka mu bude. Pušta ga otac da se vozi kao car u pljevi!... Otac se i podobrio. Sinu svom za volju priguši jako svjetlo kotača da ne kvari ljepotu zvjezdane noći. Biciklistička pratnja u razgovoru sve sporije vozi i zaostaje, a konj ćuli uši. Martin se meškolji. Nadiže. Osjećaju dječaci u sijenu nešto neobično. Zimu u mrak i nisu se prevarili... Nasred ceste sablasti!

153

Stoje i mašu bijelim krilima. Jao!... Nitko od dječaka ne vjeruje u prikaze. Pa ipak, tijelo im se od straha trese. Zubi cvokoću. Jedimo Martin ne gubi glavu. On se ne plaši. Vozi i dalje i zaustavi kola ispred sablasti... U kolima nema života. Martin ih ohrabri: — Pogledajte! To su odbjegla dva vaša druga! Glave se izvlače iz sijena. Dječaci skaču na noge lagane i junački mjere od glave do pete Miška i Zdenka. Čude se. Pitaju: — Odakle vi? I što to znači?! Dvojica bjegunaca ispričaju drugovima u sijenu, da ih je Brajerov otac, liječnik htio odvesti autom u grad. Lijepo je to bilo od njega i oni mu zahvališe na usluzi, no u auto ne htjedoše ući. Opirali su se. I plakali. Liječnik je bio u sto briga, ali je popustio. Odlučio je ipak, da ih ostavi na cesti. Noć je topla. U blizini je selo. Uskoro će stići kolima s djecom iz Patkovca pa neka ih čekaju tu na cesti, kad toliko žele!... Drugovi u kolima priznaju junacima ovu dvojicu. Nije šala, kad se dva dječaka odluče da sami u noći čekaju na cesti. Tim su izvršili kaznu. Ipak Milan ih ne prima u kola. Neka sjednu u prikolicu tatinog motorkotača. Žalosna su ova dvojica, no pokoravaju se. Teško je čovjeku kad se od svog društva odvoji pa poslije svoj čin požali. U prikolicama motorkotača djeca se inače rado voze, no sada bi ovoj dvojici bilo milije u kolima. Sjede u prikolici i uvjeravaju Milanovog oca, da nisu potrčali ispred napadača od straha, nego zbog drugih razloga. Miško, da spasi život ježu, Zdenko, da napadači ne otmu nogometnu loptu. Milanov otac odmah povjeruje dvojici bjegunaca. Uvijek je takav, kad se radi o tuđoj djeci. Da je Milan to učinio, osam dana bi oca morao uvjeravati i još mu nikada ne bi oprostio. Doduše, sada mu je otac uzbuđen. Umoran. I tamna je noć pa se na sve gleda drugim očima. I osjećajima. Mekšima. Toplijima. A osim toga, Milanov otac nije u sve upućen. On još nema nikakvog pojma o napadaju i borbi. O sudu i izmirenju. Ne zna ništa o gozbi i slavi. Šta više, on se divi ovoj dvojici. Jedino njima. To su junaci koji se usudiše u noći čekati na cesti kola iz sela. Potjera kotač brže, dostigne kola i zapovijeda Milanu: — Primi natrag u društvo ovu dvojicu! I što mogu dječaci u kolima, nego učiniti po zapovijedi Milanovog oca. Jak je i srdit, a misli da je i pravedan... Izvlače se bjegunci iz prikolice i penju u kola. Ipak, pametni su, pa ne skaču drugovima u zagrljaj. I oprezni su. Pristojni. Ne misle dijeliti

154

s drugovima carski užitak. Vožnju u pljevi. Ovdje u sijenu. Sjedaju po tvrdom. Na drvene strane kola. Pri tom se smješkaju sretnim drugovima u mekanom sijenu. Zapravo im nije do smješkanja. Cesta je slabija. Kola se tresu. Njih dvojica odskaču. Ujedaju se za jezik... Martin se javi: — Dođite vas dvojica k meni! Prihvate oni poziv. Sjede naprijed s Martinom na uskoj daski. Ni ovdje nije najbolje. Daska je položena iznad prvih točkova te se njih dvojica tresu i truckaju. Pita ih Martin kako se osjećaju. Dobro im je, vele, samo im je neka muka u praznom, gladnom trbuhu. Martin je predobar momčić. Žao mu je ove dvojice pa nagovara one u sijenu da ih prime k sebi. No, neka bude! Martinu oni ne mogu ništa odbiti. Neka se uvuku u sijeno... Martin je zadovoljan. Pucne bičem po zraku i zapjevucka. Bjegunci u sijenu sretni, no, ne zadugo. Škaklja ih netko. Dvojica. Trojica. Sa svih strana. Trpe strpljivo, jer znadu, moraju ispaštati... Ne tuže se. Naprotiv. Smiju se, jer, stara je stvar da škakljanje čovjeka tjera u smijeh... Primaju oni u sijenu i ubode. Neugodne! Ovo nije smiješno. Štipanje boli. Tjera im suze na oči... Skaču iz sijena i vraćaju se Martinu na dasku. Tuže se: Štipaju nas! Martin prigovara: — Zar si ti, Milane, u mraku takav čovjek? Milan jedva dočeka ovaj prigovor: — Ta dvojica ništa ne znaju o svemu, što se u selu dogodilo poslije njihovog bijega. Kad bi znali, ubio bi ih stid. Usporedi, Martine, te bjegunce s drugovima u borbi na cesti! Dalje, u mlinuzaklonu. Na raspravi i sudu u seljačkoj kući! Ta dvojica bježe, zbog čega smo ostali slabiji za borbu. Jedan od njih bježao je pet kilometara, da, tobože, spasi loptu, a drugi osam kilometara da pusti ježa u njegov zavičajni čičak, ah! Nakon kratke šutnje opet će Martin: — Ova dvojica dobar su sat vremena prosjedili sami na cesti. Čekali su vas u crnoj noći. Povjeravaju se bjegunci Martinu: — Nije nam bilo lako. Strašili smo se. Koljena su nam drhtala. I zubi cvokotali. Stalno je nešto oko nas u mraku šuškalo. Velike ptice letjele su iznad nas. I tako koješta drugo... — Ustrašili ste se tvora. On ide u noćni lov. Iznad vas letjele su

155

sove — veli Ivan bjeguncima. — Da — potvrde oni s uzdahom. Ujedno su zadovoljni, što ih čuju i drugovi u sijenu. Milan im dobaci: — Kad ste bili junaci u noći, u mraku na cesti, mogli ste ostati i usred dana na toj istoj cesti s nama. Što će na vaš bijeg reći vaši roditelji? A đaci u našem razredu? Predstavite sebi našeg učiteljaMatića, kad mu ispričamo izvještaj i kad sazna za vaš bijeg! Izgovor s loptom još kako tako, ali izgovor s ježem bila bi sprdačina i razred bi pucao od smijeha!... — Žao mi je, što sam bježao — izjavi Zdenko. Govori tiho, no svi ga čuju. Izjavu je mogao lakše izgovoriti u mraku. Svi u sijenu protrnu. Još jače, kad i Miško progovori: — I meni je žao! Priznat ću sutra u razredu isto ovako. — Dođite k nama u sijeno — pozove ih Jurica. Za njim Željko i Mirko. Napokon i Milan. Ipak ostaju oni u vožnji uz Martina. Ne boje se škakljanja ni štipanja, to im drugovi više ne bi učinili, nego, eto, nezgodno im je. Osjećaju se odvojenima. Ne pripadaju potpuno drugovima koji su izdržali dokraja. Ostaju radije na tvrdoj daski. Martin kraj njih šuti. Drijema. Pospan je. A nije čudo. Mnogo se on danas naradio, najahao, nabrigovao i nastrahovao... I dječaci u sijenu postaju sve tiši. I napokon svi zašute. Spavaju. Slatko. Ne može se zamisliti ljepša kolijevka od ove! Kola s mekim sijenom. Ljetna tiha noć na selu. U prirodi, a ponoć nije daleko. Budna su jedino ona dvojica. Zure u noć i razmišljaju o sebi. O sutrašnjem danu u školi. O raspravljanju njihovog slučaja. Bit će osuđeni kao bjegunci. Nedrugovi. Kukavice. Moraju to pretrpjeti. Budna je naravno i motorizirana pratnja iza kola. Kad su primijetili da su dječaci zaspali, prekinu i oni razgovor. Da im ne remete san, ugase i svjetla na kotačima, što inače ne dopuštaju propisi... Na polaznoj tramvajskoj stanici nije nikad bila tolika vika ljudstva kao ove noći. Kao da kuća gori! Viču majke. Bude sinove, no oni spavaju tako tvrdo da ih ne mogu probuditi. Ne daju se iz sijena izvući. Otvaraju oči, no ništa ne shvaćaju. Čini im se, sanjaju!... Upravo bi ih trebalo vodom politi. Toga ne čine majke, ali drmusaju svoje dječake snažno. Viču im u uho. Ostavljaju ih u kolima. Lako pljuskaju po licu, kao što čine liječnici, kad osvješćuju bolesnika iza operacije.

156

Umiješali su se u to i kondukteri tramvaja. Posljednjeg! Ako djeca ne uđu u kola za minutu, dvije, tramvaj mora u grad! Ni tramvajci ne mogu dječake probuditi. Nego, dogodi se nešto, što čitavu stvar preokrene. Jurica, bolesnik u protezi, ustane sam u kolima. I sam siđe s njih. Izveo je akrobatski podvig. Salto mortale! Roditelji su iznenađeni. Zadivljeni. Uzbuđeni. Ovo probudi Juričine drugove... I oni otvaraju oči. Ustaju. Zijevaju. Pentraju se iz kola. Zahvati poneki struk sijena i nosi ga sa sobom, ne zna se zašto. Žele se oprostiti od Ivana, no taj se ne budi nikako! Pustili su ga, da spava... S Martinom se opraštaju. Pružaju mu ruku. Pospano. Svakako. Pokraj ruke, ispod i iznad nje... Ljube majke. I očeve. Ljube i Martina. Nehotice. Umorni. Pospani. Pri slaboj svijesti. Opraštaju se jahači od dobrog konja. Miluju ga po vratu. Pružaju mu ruku. Smiješna slika. Ljube ga u gubicu. Još smješniji prizor. Konj se trza. Neugodno mu je, nenaviknut na ovakve iskaze ljubavi. Na ovakve oproštaje... Kad ulazi u staju na konak, Martin ili njegov otac pljesnu ga po stražnjici. To je oproštaj, a ne ovo. Konj se okreće Martinu. Kući mu se ide, no Martin ostaje. Sve dotle, dok tramvaj odveze dječake. On je momčić. Stariji. Kad se razdrijema, ubrzo je svjestan i svjež. Tako i sada ovdje. Promatra svoje pospane male prijatelje iz grada, kako teturaju do tramvaja. Moraju ih majke voditi. Kao da oslijepiše. Hodaju, a još spavaju. Sve im je ono neobično sanjanje!.. I Milan, vođa, i on tumara. Šta više! Vraća se nazad. Kolima! Za njim još dvojica. Milan se u kola penje. Martin ga odvede do tramvajskih kola i veli kondukteru: — Dječaci iz grada imali su velik napor. Borili su se. I doživjeli oni s nama i mi s njima more čuda svakojakih! Nije čudo, što izgledaju kao bolesnici koje bi trebalo u bolnicu otpremiti... Jurica je jedini među njima zdrav i budan. On odbija majčinu pomoć i sam se popne u tramvaj. Prvi put u životu! Ovaj najnoviji Juričin podvig još jače rasani i osvijesti njegove drugove. Svi su u tramvaju. Na sjedalima. Juričina majka ispriča dječake kondukterki, što su zauzeli sjedala. Umorni su. Pospani. Jedva žive. Vjeruje ona. Unijeli su joj u kola miris sijena. Ogrebeni su. Prani. Liječeni... Ispričava Juričina majka izletnike i pred odraslim putnicima. Dječaci sjede jer su umorni kao ubijeni. Vjeruju i putnici Juričinoj majci. Ne srde se na djecu. Vide, umor i san smrvio ih je. Sijena im je puna kosa. Ranjeni su. Povezani... Juričina majka priča putnicima i roditeljima o svemu što se dječacima dogodilo u selu. Njezin bicikl je preuzeo podvornik. I

157

Milanov otac se odvezao sam na motorkotaču. Dočekat će sina na njihovoj tramvajskoj stanici... Jurica se na svom sjedalu odupre, ustane i ustupi mjesto jednoj gospođi. Ona ni da čuje o tom, no Jurica se uputi sredinom tramvaja i vježba u hodu. Baš hoće da se samostalno naživi tog dana! Ovo Milana posve razbudi. Trgne se na svom sjedalu, nabere čelo, skupi svu preostalu snagu, skoči i govori gospođi do sebe: — Izvolite sjesti! I ova neće ni da čuje. Zahvaljuje, ali Milan ne odustaje. Gospođa onda sjedne. Dječaku za volju. Milan se drži za bakreno uho stolca. Čvrsto, jer ga umor i pospanost čudno njišu. Gospođa ga pomiluje: — Dobro si ti dijete! Blago majci tvojoj!... XV POSLJEDNJI TRAMVAJ Tramvaj vozi srednjom brzinom. Uz njega tandrkaju kola iz Patkovca. Martin steže uzdama. Konj trči brzinom tramvaja. U sijenu stoji Ivan. Maše šeširom. Ili kaputom. Ne vidi se najbolje. Oprašta se s drugovima iz grada. Je li to uistinu Ivan ili želja u srcu izletnika?... Kad su im se oči privikle svjetlu, vide više kola. Ovom cestom takav je promet svake srijede, sajmenog dana. Danas nije srijeda, a ponoć je! Da se nisu umorne oči izletnika i previše privikle na svjetlo pa vide ono, čega i nema?!... U pratnji tramvaja mnogo je bicikla i motorkotača. Vraćaju se u grad s biciklističke utrke, a možda izletnici, opijeni naporom i mukom, vide od jednog bicikla pet... Tramvaj vozi sporo. Svjetlo u njemu jako. Blještavo. O ponoći građani spavaju, ne troše elektriku pa se svjetlo pojačalo. Ovaj posljednji tramvaj vozi velik dio puta cestom. Preko livada, oranica i vrtova... Oči izletnika toliko su se privikle svjetlu, da razabiru i poljsko cvijeće u travi kraj ceste. Ivančica je na tisuće i tisuće! Tako vide dječaci koji vole cvijeće... K cesti doskakutali divlji poljski zečevi. Svjetlucaju im oči. Kao da znadu, da iz ovih kola ne laje pas i ne puca puška. U kolima su jedino torbe i u njima malo soli da im posole rep... Možda zečevi spavaju. Oprezne ove životinje i u snu su otvorenih očiju... Među njih dotrčalo malo srnče. Bambi. E, šalu na stranu, Bambi je prikaza ili ga izletnici

158

sanjaju... Vozar primijeti, da ovim posljednjim tramvajem danas ne vrši običnu svakodnevnu svoju službu. U kolima je nešto novo. Osobito! Saznaje to iz razgovora odraslih putnika. Vidi i po nekim znacima uz cestu. S lijeve strane je uzoran voćnjak. U njemu kuća. Plane na njoj velika električna svjetiljka. Sav voćnjak sine u neobičnoj ljepoti!... Kondukter uspori vožnju. Čini mu se, iskazuje se putnicima u tramvaju pažnja. Priređuju počasti. I usred noći! S desne strane velika šuma. Šetalište. Blizu ceste zvjerinjak. Dotrčali jeleni, deve, noj, žirafa i slon. Izišao lav iz spavaonice u kavez. Velika žrtva sa strane životinjskog cara! Dječaci-izletnici ovako u noći zaboravljaju načas, gdje su. Prozor tramvaja platno je televizijskog aparata. Na njemu lav. Životinja zijeva. I vozar tamo naprijed u kolima zijeva, jer je umoran i pospan. Naporna mu je noćna služba. Godi mu spora vožnja, a osim toga s lijeve strane nogometno igralište, a on pozna dječake. Najveće veselje bi im priredio, kad bi ovdje zaustavio tramvajska kola... Sve su tribine zauzete. Pedeset tisuća gledalaca. Igra se noćna utakmica... Sudac daje znak. Igra se prekida. Poluvrijeme. Odmor. Publika stoji okrenuta ulici. Počast ovom tramvaju. Igrači se svrstali u red. Pozdravljaju sve izletnike, a triput zdravo vođi, bolesnom od nogometitisa... Kola prolaze gradskim ulicama. Kuća do kuće. Prizemne, jednokatnice, dvokatnice i one na tri kata. U stanovima pale svjetla. Stanari dolaze na prozore i balkone. Topla je noć. Ugodno je rashladiti se malo. Razumljivo. Neshvatljivo je to, što tako čini svaka kuća. Svaki stan, prozor i balkon! To znači, diže se cio grad usred noći iz kreveta, da oda počast današnjem tramvaju. Posve jasna stvar izletniku, kojem je tijelo otežalo, noge utrnule, a oči se sklapaju, ta, morao bi ih šibicama podbočiti!... Prozori i balkoni puni su cvijeća. Na svakoj je kući barjak. I djeca su budna. Pa i ona najmanja! Mašu zastavicama. Posljednji tramvaj ovog dana važan je, znamenit, neobičan. Rasvjeta je u njemu jaka kao u podne ljetnog vedrog dana! Osvjetljava ulice kroz koje prolazi. Čarobna kutija na plamenim točkovima. Zlatom ukrašena!... Umor, neka nesvjestica i vrućica u dječaka- izletnika. U očima njihovim ublažen je. Žar. Plamen. Sjaj!... Kola su stigla na glavni trg u središtu grada. Ponoć prošla, no na glavnom trgu je više ljudi nego usred bijela dana. Drže transparente.

159

Natpisi na njima nečitljivi... Vozar ovdje stoji dulje. Čeka nešto. Pozdravni govor. Glazbu. Klicanje. Pljesak!... Na glavnom trgu građanstvo je izišlo iz kinematografa i kavana. Čekaju posljednje tramvaje, autobuse i izletnike na povratku iz Patkovca. Oni se voze u posebnim, kolima. Iza pobjede dolazi slava koja može čovjeka i pokvariti. I čestiti dječaci-izletnici nisu bez ljudskih slabosti... Kola kreću dalje sporo, kao da puze. Ulaze u glavnu ulicu. Dvanaest i po sati je noću, izlozi iznimno svi rasvijetljeni. Lutke u svilenim haljinama. Smješkaju se. Mašu rukom. Prenule su se od dodira jakog svjetla i posljednjih kola. Slične su onim damama iz stranih filmova, koje čeznu jedino za blještavim sjajem, zlatom i draguljima... Gradski dječaci vole kino. Da im je moguće, gledali bi svaki film. Nekoji i po dva puta. Sjedili bi oni u kinu svako veče! I sada, kad je ponoć već davno prošla; kad sav dječji svijet po drugim gradovima i selima slatko spava, oni se voze izmučeni te iscrpljeni u tolikoj mjeri da jedva znadu za sebe. Oči im teške. Bole ih. Bodu. Izloge trgovina glavne ulice vide oni platnima, na kojima se prikazuju filmovi, što počinju u pola noći i svršavaju pred zoru!... Drugi izlog trgovine haljina i odijela za djecu filmsko je platno koje prikazuje dječji film. Jako svjetlo posljednjeg tramvaja probudi lutke u izlogu. Djevojčice i dječake, a oni odmah u igru. Trče, skaču, tjeraju obruč, njišu se, loptaju, kopaju tunele u pijesku... Dječaci u tramvaju vole kriminalne pustolovine, uzbudljive filmove! Evo jednog. Na lovca navali divlja svinja. Mužjak s oštrim zubima. Vepar. Čovjek opali iz puške. Ubije životinju... Dječaci izlaze iz kina zadovoljni. Film ima sretan svršetak. Udaljuju se posljednjim tramvajem od trgovine lovačkih potrepština. U izlogu puška i glava divlje svinje... Voze se i dalje glavnom ulicom. O, kolike trgovine, izlozi! Kolike filmske izvedbe! U izlogu trgovine igračaka lutka je dječak. Pred njim krikne Stanko u kolima: — Eno moga brata! Tu mi je stan! Stanite! Stanite! Stanite! Idem dolje! Brat me čeka! Nije lako umiriti malog Stanka. Svi odrasli u tramvaju pomažu jer dječak želi iskočiti iz kola... I drugi su dječaci umorni i pospani. Stanko ipak najviše, kad mu se lutka u izlogu pričinja bratom. Stanko je najmlađi. Najpospaniji. Sve ovo u noći ne doživljuje svjesno. Osjeća se kao da spava i sanja. Ako se i probudi, bunovan je pa spava i dalje otvorenih očiju... Lutka u izlogu ima nos, uha, bradu i oči. Tako i Stankov brat. Smiješno je, jer to imaju svi dječaci. Drugi je razlog po srijedi. Najmanji izletnik vidi brata jer čezne za njim. Dosta

160

mu je izleta, vožnje, noći i ponoći. Želim brata, oca, majku, stan, krevet, mir... Dobro je za izletnike što tramvaj ostavlja glavnu ulicu, koja ih uznemiruje. Kola voze pokrajnjim ulicama. U njima je mračno i sve daleko. Nema izloga. Nema filmova. Sjede pred staklima kola. Platna za televiziju. Prijenosa nikakvog. Stakla su mračna. Noć. Mir. Izletnici će zaspati... Na jednom mjestu se brecne Milan. Tramvaj vozi ispod željezničkog mosta. Na njemu vlak. Orijent ekspres Carigrad—Pariz! Upravo se uputio u pravcu Pariza, ali stade da pričeka posljednja tramvajska kola. Velika pažnja! Naročita čast! Međunarodnog značaja... Kad je tramvaj izišao na drugu stranu ispod mosta, na pruzi stoji teretni vlak. Naš. Domaći. Najobičniji, koji čeka znak, da može ući u kolodvor. S jedne strane orijent ekspres Carigrad—Pariz s pet vagona, između kojih onaj za spavanje i vagon-restoran, a s druge strane mosta dugi teretni vlak od četrdeset vagona!... Kako mogu Milana oči ovako varati? Premoren je. Ne spava dvije noći. Vidi prikaze. Milan prekapa po savjesti i nalazi da nešto nije u redu. Uobražen je radi pobjede u Patkovcu. Kao vođa vraća se ovjenčan vijencem slave u svoj dio grada, a boji se, ni uspraviti se neće moći. Čak ni koracati! Izdaju ga snage... Juričina majka dolazi svaki dan u školu. Voli sve Matićeve učenike kao rođenu djecu. Posebno Milana, vođu, spretnog dječaka, živog, zdravog, rumenog. Sad ga jedva i prepoznaje. Blijed je. Pepeljast. Sav se sklopio. Usitnio... Njezin Jurica nije umoran. Nije pospan. Svjež je. Rumen. Radostan. Stalno hoda sredinom tramvaja. Hvata se za remenje što visi sa stropa. Odlazi na prednji dio. Otvara i zatvara vrata. Tako se zabavlja i na stražnjem dijelu kola. U Jurici su danas tri života! Majci stalno suze sreće u očima. I Jurici. Od ushićenja, koje ga šiba, kao burni, olujni vjetar. Zabavlja se kao malo dijete. Hvata za vješalice. Otvara i zatvara vrata. Radi sve ono što nije mogao kao bolesni mališan. I nitko mu ne zamjera. Pa ni kondukterka! Svi razumiju. Inače, zna se, vožnja tramvajem ima svoje propise. Stroge! Svatko ih se mora držati. Tko se ne pokorava, treba da siđe i produži pješice ili autom. Vožnja u ovom posljednjem tramvaju iza ponoći odvija se pod neobičnim okolnostima. Nužda zakon mijenja! Danas su ova kola bolnica, spavaonica. Jurici trkalište, skakaonica, igralište. Na njegovo lice navuče se sjena samo onda, kad opazi nosila prislonjena u kutu prednjeg dijela kola. Majka njegova stane pred

161

njih da ih sakrije. Da joj sin bude do kraja izleta nepomućeno sretan! Oči Juričine postaju suzne od tuge što će uskoro svemu biti kraj. Tramvaj se približava njihovim stanovima. On se želi izdovoljiti. Ni časka ne miruje. Stalno hoda sredinom tramvajskih kola. Čak i trči. Trči Jurica! I poskakuje. Poskakuje Jurica! Drugovi njegovi to ne vide. Boluju! Svi su bolesni, jedino je Jurica zdrav!... Tramvaj stane na malom trgu. U njega uskoči dječak koji krikne: — Zdravo! Ovaj snažni »zdravo« prasne kao pucanj groma. Probudi zaspale. Poslije groma osvježen je i zdravlje. Osvješćuju se bolesnici. Tko to banu u kola? Tko drugi, nego Brajer! On se pokorio ocu i dao se odvesti autom kući, ali je zahtijevao da se drugovima pridruži barem na kraju puta. I pristali su na to i mama i baka i on je ovdje s njima. Radostan je. Uspjelo mu je, a isplatilo se. Doček izletnika bit će svečan. To je sve lijepo, ali Brajer od njih odskače. Razlikuje se. Drukčiji je. Obukli su ga u svečano odijelo. Podšišali ga i nakovrčali mu kosu. Osim toga on je odmoren. Svjež. Brajer se brani. Nije to svečano odijelo i nije se podšišao, a kosa mu je od prirode kovrčasta. Jedino se umio i ništa drugo. A oni, njegovi drugovi, zaista se razlikuju od njega, ali u drugom smislu. Gdje je, na primjer, vođa Milan? Traži ga. Sakrio se negdje. Igra se skrivača. Obilazi Brajer stolice i nađe vođu, ali u takvoj prilici da se zbuni, sagne i šapne mu nešto u uho. Vođa skoči kao uboden. Ta, sjedio je kraj neke strane gospođe, nagnuo se na nju i drijemao. Brajer se nasmije, ali kratko. Ubrzo se uozbilji. Namrgodi. Vikne drugovima: — Jesu li ovo spavaća kola ili pobjednička, slavna? Na noge! Ustajte ! Čeka nas stotina ljudi! Ova Brajerova komanda probudi sve izletnike. Skoče oni sa sjedala, no klecaju, taru oči, zijevaju. Ne snalaze se. Miško i Zdenko drže se bolje, a to nije pravo! Srećom Jurica je najživlji. Junak! On će spasiti drugove iz neprilike pri svečanom dočeku. Kola voze do predzadnje stanice punom brzinom. I to pomogne izletnicima da se više razdrijemaju i snađu. Na predzadnjoj stanici će kondukterki skupina dječaka: — Molim, pustite nas da se povezemo ovu jednu stanicu! Ona ne pristaje. Izletnici treba sami da se dovezu. Čuje, eto,

162

priređuje im se svečani doček. Da nije tako, ona bi popustila. Čini ionako dosta toga protiv propisa. Pa ni Brajeru ne prodaje kartu, a on stalno drži u ruci deseticu. Trče djeca uz kola. I odrasli jure pločnikom. U tramvaju raste uzbuđenje. Brajera smeta Milanovo držanje. Vođa se ljulja. Nesiguran je na nogama. On mu veli da ga čeka majka. Milan slatko zijevne. Onda mu veli da će ih njihov učitelj dočekati. Milan se trgne, brižno nabere čelo, no opet zaklopi oči. Spava stojećki. Brajer ga pesnicom gurne u rebra: — Milane! Čeka te i tvoja puca! Ovo upali. Milan se trgne i naraste za čitavu glavu. Gospođa se na stolcu do njega smješka: — Zar vođa ima već djevojku? Milan je u stotinu neprilika: — Nemam ja djevojke. Moj drug govori gluposti. U našoj ulici preko puta od nas stanuje djevojčica koja slabo znade gramatiku. Pomažem joj. Podučavam je. — To ti je susjedica! — Da. Milana ova neprilika toliko razbudi da vrati Brajeru udarac u rebra. I tako tramvaj stiže na njihovu stanicu. Izlaze dječaci iz kola umorni, bunovni, pospani. Brajer se malo povuče ustranu da se ne istakne, jer je odmoran, umiven i presvučen. Iz prikrajka će pripaziti. Bude li trebalo, priskočit će i spasiti stvar ako zaprijeti kakva opasnost. I nije trebao dugo čekati! Miško i Zdenko su čvrsti na nogama. Pričaju živo, mašu previsoko i preširoko rukama. Eh, stojte, braćo! Ne dopuštamo vam previše slave, pa još na tuđi račun! Brajer se digne na prste i zviždukne. Miško i Zdenko pogledaju. Brajer im daje znak: Put pod noge pa kući!... I poslušaju oni. Proguraju se. Odlaze... Izletnike dočekali njihovi djedovi, bake, tetke, stričevi, ujaci i kume. Dočekali ih i susjedi. Milana vođu, čeka, eno, i susjedica! Djevojčica sa cvijećem, u ruci... No, on će posljednji otići. Kao kapetan broda, kad već svi putnici i mornari napuste brod. Prije njega će Jurica. Na dočeku je njegov otac. Uplaši se čovjek i viče: — Ženo! Ljudi! Milane! Pazite! Priskočite mi sinu u pomoć! Eno ga, on sam silazi! Srušit će se! Ubit će se! Juričin otac se gura do tramvaja. No tu i stane očaran. Ne dira

163

sina. Pušta ga, da sam silazi. Jurica čak skoči na zemlju sa zadnje stepenice. Dječaci zaplješću, odrasli se dive. Jurica se grli s ocem svojim. Svim ženama orosile se oči. Suosjećaju, kao da su Juričine druge majke. Svi kod dočeka Juričini su djedovi, bake i stričevi... Milan silazi posljednji. K njemu nagrnu školski drugovi, koji nisu bili na izletu: — Milane! Vođo! Kako je bilo? — Sjajno! Kao priča! Roman! Ovo vođa jedva izgovori. Uzduh je vani svjež. Struji s planine. Omamljuje... Milan je bistar dječak. Organizator. Hrabar mali čovjek, ali voli spavati. Jedan sat je noću i on ne može izdržati više. A morao bi još biti svjež i razgovoran. Eno učitelja! I Milanove »puce«, to jest susjedice! Otac ga čeka. I majka je s njim... A čije ga ono oči stalno motre, sokole, hrabre, junače, uzdižu? Oči njihova podvornika! Ovaj poticaj opet mu dade malo snage i on se okrene učitelju, nakloni se i veli: — Dobro veče! Izlet je uspio iznad očekivanja! Učitelj je proučio okolnosti. Izletnici su smrtno umorni. Milan posjeduje bogat rječnik. Mnogi odrastao čovjek bi mu na njemu mogao biti zavidan. Riječi »iznad očekivanja« Milan upotrebljava u školi spretno i vješto. Ovdje ih je progutao, promucao. Zato učitelj za vikne: Izletnici ne treba da dođu jedan dan u školu! Neka se dobro odmore! Bilo je majki, stričeva i kumi, koje su sada počele rogoboriti. Prigovarati. Djeca su izmučena. Skoro su stradala. Zašto ih je učitelj pustio same na izlet u selo? Vojni liječnik Brajer prekida prigovore: — Nema smisla ovdje mrmljati! Sastat ćemo se uskoro u školi na roditeljskom sastanku. Tu ćete čuti, kako je na izletu bilo. Od početka do kraja. Sve u sitnice. Obećajem vam iznenađenje! Lijepo! Zanimljivo! Podvornik vikne: — Ne zaboravite i mene pozvati na sastanak! — Nećemo! Pa vi ste najvažniji! Izvještaj od vas bit će glavna stvar! Svi gledaju podvornika, a njemu milo. Malo je dignuo glavu. Žena mu se smješka. I ona je tu. Uz njega. Na dočeku. Milana svježi noćni uzduh posve omami. Noge mu klecaju. On se nečim želi spasiti. Kopa po džepovima i vadi malu igračku. Drvenog konjića. Uzeo u Patkovcu od Ivana, da pokaže u razredu učitelju i djeci. Dokaz vrijednosti seljačkih dječaka Patkovčana. Mali drveni konjić velebna je stvar, ali ovdje to ne razumiju. Ispada smiješno.. To

164

majka Milanova ne može da podnese. Progura se, pograbi odlučno, sina i nosi ga u naručju do motorkotača... Učitelj Matić zavikne: — Dječaci izletnici neka ne dođu dva dana u školu! Potreban im je dulji odmor! Vođa je u prikolici. Majka njegova stisne se uz njega, otac zajaši kotač i motor zarči. Dotrči susjedica i stavi im na krilo veliku kitu jasmina... I desi se još nešto, što upravo zbuni sve ljude na dočeku. Juričina majka dotrči prikolici i ljubi Milana u čelo, kosu, u lice te govori: — Hvala ti, drago moje dijete! Hvala od sretne majke! Milan je toliko umoran, pospan i upravo bolestan da opet bulazni. Kopa po džepovima i vadi drvenog konjića kojeg je načinio Ivan, seoski dječak iz Patkovca. Pruža igračku Juričinoj majci... Milanova majka dade mužu na kotaču znak i kola odjure. Posljednji tramvaj toga dana, neobična i nezaboravna kola, te bajno rasvijetljena, davno su otišla i već se smještaju u spremištu.. Ljudi se razilaze. Vode svoju djecu. S njima ide i rodbina. Svako dijete prati skupina ljudi. Malog Stanka, Željkovu Higicu, bebicu, uprtio na leđa tata, direktor jedne gimnazije u gradu. Jedino Željka nije nitko dočekao. Tužan je zbog toga. Ide sam kući, no dostigne ga podvornik i njegova žena. Pokušaju ga povesti na biciklu, ali ne ide. Željko se umoran i pospan, ruši s kotača. Uzeo podvornik dječaka za ruku. Oteže se mali. Kleca. Popikava. Gleda,a ne vidi ništa. — Ah, sunce ti žarko ljubim! — opsuje podvomik, čučne i zapovjedi Željku da mu se uhvati za leđa. Odnijet će ga ovako na krkače do stana. Posljednja skupina kreće Juričinom stanu. Prvi je Jurica. Hoda sredinom ulice. Iza njega roditelji. Otac vuče nepotrebna nosila.. S roditeljima ide rodbina. I susjedi. Jurica hoda samostalno. Vješto. Potrči. Stane. Ide natraške. Okrene se »nalijevo krug«. Poskoči uvis tri puta. Ide roditeljima ususret, ali kako? Trči. Trči on! Majka širi ruke, no Jurica neće u naručaj, već obilazi oko rodbine i viče majci: — Ulovi me, ako možeš! Igra se Jurica s majkom lovice. Igra se sada, jer se kao maljucan nije uopće igrao! Tata prisloni nosila na kuću pa će i on u igru. O, tko pozna Juričina oca, taj se danas ne bi mogao dosta načuditi! Ozbiljan čovjek! Preozbiljan, a sada se ovdje na ulici igra u noći. Poslije ponoći.

165

Pa još igru lovica!... I stric mu se pridruži. Kuma isto tako. Pa i susjed! Igraju se oni nasred ulice s dječakom. I lijepo im je. I milo, kao da su opet djeca, a noć je duboka! Jedan sat i trideset minuta. Sve oko njih spava. Čitav veliki grad je usnuo. I domovina i sva djeca u njoj. Samo se ovom dječaku Jurici ne spava. Njega razigrala sreća. Roditelji, rodbina i susjedi ne mogu Jurici reći »dosta«. Zabavljaju se s njim. I kolo će zaigrati. Mogli bi tako ovdje na ulici i zoru dočekati!... kraj