MIN@
MAHBOD SERAJI
KROVOVI TEHERANA
Prevela s engleskoga Zrinka Pavlić
2
REKLI SU: Očaravajuće... Vještim ispreplitanjem politike i romantike Seraji nas upoznaje s nemirnom poviješću Irana...« San Francisco Chronicle »Krovovi Teherana - živopisna priča o hrabrosti, žrtvi, ljubavi i prijateljstvu roman je koji u slikovitim detaljima opisuje sve zanimljivosti iranskoga svijeta, opisujući običaje i život u zemlji na pragu revolucije.« Gail Tsukiyama, autorica djela The Street of a Thousand Blossoms i The Samurai's Garden »Roman Krovovi Teherana vrvi opisima kulture i običaja stare Perzije, ali i političkih okrutnosti u vremenu o kojemu govori. Serajijevi likovi u tom kontekstu proživljavaju tipična tinejdžerska previranja i slatke brige, ali zbog nasilja koje prethodi iranskoj revoluciji zauvijek gube dječju nedužnost.« Milwaukee Journal Sentinel »Nezaboravan prvijenac Mahboda Serajija s duhovitošću i ljudskom toplinom pripovijeda o tajnoj romansi u teškim vremenima pred sam pad iranskoga šaha... a pokazuje da mladenačka ljubav i nada može procvasti čak i pod najžešćom represijom.« Sandra Dallas, autorica djela Tallgrass »U Krovovima Teherana autor u napetoj priči o gubitku nedužnosti otkriva lice Irana koje rijetko koji zapadnjak poznaje. Riječ je o vrlo ambicioznom, originalnom, duhovitom i vrijednom prvijencu.« John Shors, autor djela Beneath a Marble Sky i Dragon House »Krovovi Teherana probudili su u meni, kroz suze i smijeh, brojne uspomene na zvjezdane noći provedene na krovu, na davno izgubljene ljubavi te na silovit bijes zbog nepravde i besmislenog rasipništva Pahlavijeva režima.« Nahid Mozaffari, urednica antologije Strange Times, My Dear: The Pen Anthology of Contemporary Iranian Literature
3
Zima 1974. Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, Teheran Do ušiju mi dopire nečiji glas, a stihovi koje pjeva poput vode mi zapljuskuju rubove svijesti. Da mi je knjiga, ja bih je čitao, Da mi je pjesma, ja bih je pjevao! Osvrćem se sve dok nekoliko metara dalje od sebe ne spazim starca koji jednoličnim glasom ponavlja šuplje tonove. Okružje mi je nepoznato i sve mi je čudno: plavi ogrtač u koji sam umotan, invalidska kolica u kojima sjedim, čak i sunce koje prodire kroz rebrenice. Da plesati znam, ja bih plesao, Da stihove znam, ja bih ih pjevao, Da život imam, ja bih ga žrtvovao, Da slobodu poznajem, ja bih je zgrabio. Po dvorištu se motaju muškarci različita stasa i dobi, svi u plavim ogrtačima. Zbog nečega su mi neobični. Svi djeluju izgubljeno. Iznenada mi iz prsa prema grlu poleti nezaustavljiva bujica osjećaja. Sitna bolničarka toploga, okruglog lica nalik jabuci žurno mi prilazi, postavlja ruke na ramena i viče: »Pomozite mi, pomozite!«. Trkom se približava muškarac u bijeloj odori i nastoji me zadržati u stolcu. »Sjedi, zlato, sjedi!«, viče Jabukolika, što znači da se vjerojatno pomičem. Snagom misli pokušavam se smiriti na stolcu i zagledavam se u starca na drugom kraju prostorije. On pak zuri u mene i grozničavo mantra: Da mi je konj, ja bih ga jahao, Da mi je konj, ja bih ga jahao, Da mi je konj... Odvode me u sobu s krevetom i Jabukolika mi govori: »Dat ću ti sedativ, pa će ti biti bolje, zlato!«. Osjetim ubod i odjednom mi glava i ruke postaju nepodnošljivo teške, a oči se sklapaju.
4
1. Ljeto 1973. Teheran Moji prijatelji, obitelj i uličica
Leti je u Teheranu spavanje na krovu uobičajeno. Suha se dnevna žega nakon ponoći povlači, a spavač se budi lica okupana ranojutarnjim suncem i pluća prepunih svježega zraka. Moja je majka zakleti protivnik toga i na to me podsjeća svake večeri: »Stotine ljudi godišnje padne s krova!«. Moj najbolji prijatelj Ahmed i ja svako takvo upozorenje pratimo sa skrivenim smiješkom i zatim se penjemo uz stube u još jednu noć pod zvijezdama. Toliko su nam blizu da ih, čini se, možemo dotaknuti. Uličica pod nama utapa se u kolaž javne rasvjete, sjena i zvukova, a praznim kolnikom bruji automobil, polako i tiho, kao da se trudi nikoga ne probuditi. Iz daljine dopire lavež psa lutalice. »Mama te zove«, mrmlja kroz tamu Ahmed i izmiče se ruci koju sam kroz smijeh podignuo ne bih li ga, tobože, udario. Kuća nam je najviša u četvrti, pa je krov idealan za promatranje zvijezda. Omiljena nam je razbibriga nadijevati im imena po prijateljima i ljudima koje volimo. »Ima li svatko svoju zvijezdu?« pita me Ahmed. »Samo dobri ljudi.« »A što si bolji, to ti je zvijezda veća, zar ne?« »Veća i sjajnija«, odgovaram, kao i svaki put kad mi postavlja to pitanje. »I zvijezda ti pokazuje put kad si u nevolji, je li?« »Tvoja zvijezda i zvijezde ljudi koje voliš.« Ahmed zatvara jedno oko i podignutim palcem prekriva jednu od sjajnijih zvijezda. »Dosta mi je zurenja u tvoje veliko, debelo lice.« »Onda šuti i spavaj«, smijem se, pogledom uranjajući u baršunastu prazninu među igličastim mrljicama svjetlosti. Oči mi lutaju do obzora i dobro mi poznatih vrhunaca planinskoga lanca Alborz na granici pustinje i plavozelenoga Kaspijskog jezera. Misli mi lutaju dok pokušavam odgonetnuti je li tama crna ili toliko tamnoplava da nalikuje tinti. »Zašto se ljudi bez imalo ustezanja boje mraka?« pitam se naglas. Ahmed se smijulji. Znam i zašto, zabavlja ga moj raskošan rječnik, iznikao iz brojnih pročitanih knjiga. Jednom nas je moj otac pred obiteljskim prijateljima i rođacima upitao što mislimo o životu. Bez 5
oklijevanja sam odgovorio da je život nesustavan niz predivno skladanih vinjeta, međusobno povezanih strunom lica i vremena. Očevi su prijatelji zapljeskali i bilo mi je neugodno, a Ahmed mi je došapnuo da će me netko uskoro proglasiti najstarijim sedamnaestogodišnjakom na svijetu, pogotovo ako nastavim upotrebljavati izraze poput »bez imalo ustezanja« i »niz predivno skladanih vinjeta«. Upravo smo završili treći razred srednje škole i najesen postajemo maturanti. Kraju se srednjoškolske izobrazbe radujem baš kao i svi moji vršnjaci, ali radost mi muti očev plan da me pošalje u Sjedinjene Države na studij građevinarstva. Otac mi je nekoć, kao terenski šumar, čuvao nacionalizirane šume od nezakonite sječe drveća, a sada radi u uredu i naređuje čitavoj vojsci šumara. »Iranu su potrebni inženjeri«, podsjeća me kad god mu se pruži prilika. »Na rubu smo prelaska iz tradicionalnoga, poljoprivrednog društva u industrijsko, pa inženjerska diploma američkog sveučilišta u ovom trenutku znači fantastičnu budućnost. Osim toga, tu je i čast da te do kraja života zovu: »gospodine inženjeru!«. Volim svojega oca i nikada mu ne bih protuslovio, ali mrzim matematiku, uopće ne želim studirati građevinarstvo i nimalo mi se ne bi sviđalo da me zovu: »gospodine inženjeru«. Sanjarim o studiju književnosti, proučavanju antičke filozofije, evolucije, marksizma, psihoanalize, irfana i Bude. Sviđa mi se i pomisao na filmsku akademiju nakon završetka koje bih, kao scenarist ili redatelj, mogao svijetu poručiti nešto važno. Živim s roditeljima u građanskoj četvrti, stanujemo u tipičnoj iranskoj kući s manjom okućnicom i velikim dnevnim boravkom te dvorištem s malenim bazenom koji se ovdje naziva houz. Kao i u svim drugim teheranskim četvrtima, i ovdje se kuće naslanjaju jedna na drugu, a odvojene su visokim zidovima. Naša se uzdiže dva kata iznad prizemlja, s mojom sobom pri vrhu, a čelične stube povezuju golemu terasu s krovom. Najviša je to kuća u četvrti, s pogledom na jug. »Ne bih živjela u kući koja gleda na sjever ni da mi je besplatno daju«, često kaže moja majka. »U takvim kućama nikada nema sunca, a bacili samo bujaju«. Nije ni maturirala, ali o zdravstvenim problemima govori kao da je završila medicinu na Harvardu te za svaku boljku ima neki svoj lijek: biljni čaj protiv depresije, otopinu akacije za razbijanje bubrežnih kamenaca, cvjetni prah koji liječi upalu sinusa, suhe listiće protiv akna i tablete od kojih izrasteš kao kuća, iako ona sama jedva ima nešto više od metar i pol. 6
Noćna se tišina svakoga jutra povlači pred zvukovima kojima obitelji iz susjedstva počinju dan, a na uličicu izlaze djeca svih dobi. Dječaci viču i međusobno se guraju nad jeftinim nogometnim loptama, a djevojčice lutaju od kuće do kuće, zabavljajući se svojim djevojačkim pričama. U raznim se krajevima uličice okupljaju različite skupine žena koje se sastaju prema međusobnoj naklonosti i prijateljstvu, a Ahmed ih dijeli na tri skupine: istočni, zapadni i središnji tračerski odbor. Ahmed je visok, mršav i crnomanjast, blistava osmijeha, snažnih mišića, široke čeljusti i očiju svijetle boje lješnjaka. Sve ga to, po stručnome mišljenju moje majke, čini slikom i prilikom zdravoga momka, a uz to je još i duhovit te vrlo popularan. Često mu govorim da bi mogao postati slavan komičar, samo kad bi taj bogomdani dar napokon ozbiljnije shvatio. »Da, da, ozbiljnije«, odgovara mi. »Mogao bih postati najozbiljniji lakrdijaš u državi.« Upoznao sam ga kad mi je bilo dvanaest godina, kad se moja obitelj doselila u četvrt. Napala su me trojica školskih nasilnika i, dok su ostala djeca stajala po strani i gledala, Ahmed mi je priskočio u pomoć. Dečki koji su me tukli bili su visoki, krupni i ružni, pa smo obojica, unatoč junačkim naporima, pokupili batine. »Ja sam Paša«, predstavio sam mu se nakon tučnjave. Nasmiješio mi se i pružio ruku. »Zašto ste se potukli?« upitao me. Nasmijao sam se. »Ne znaš? Pa zašto si mi onda pomogao?« »Trojica na jednoga! Ne podnosim to. Naravno, znao sam da će nas i ovako prebiti, ali barem odnos snaga nije bio tako nepošten kao kad trojica mlate jednoga.« Od tog mi je trenutka postao najbolji prijatelj. Osvojio me njegov osjećaj za čast i optimizam, a zajedničko nas je iskustvo u borbi još čvršće povezalo. Mojega je pak oca, bivšega boksačkog prvaka superteške kategorije, događaj nagnao da nas, na užas moje majke, počne poučavati boksu. »Pretvorit ćeš ih u nasilnike«, uzalud se žalila i svake večeri nastojala to ispraviti čašom žućkaste tekućine koja je zaudarala poput konjske mokraće, užegle na ljetnome suncu. »To će poništiti ono čemu te otac uči«, izjavila bi i nakon toga me natjerala da progutam ogavan napitak. Volio sam boks, ali zbog njezina sam ga lijeka gotovo napustio.
7
Nakon nekoliko mjeseci treninga, kad su nam udarci postali žestoki, brzi i po potrebi snažni, poželio sam revanš s tri školska nasilnika. Otac je u prolazu načuo nešto o mojim planovima i odmah se umiješao. »Sjedni ovamo, gospodine Paša!«, naredio mi je jednoga dana nakon treninga. Zatim je domahnuo Ahmedu: »Dođi i ti, molim te!« »Naravno, gospodine Sahid!« odazvao se Ahmed i, sjedajući mi, došapnuo: »Mislim da smo u gabuli, gospodine Paša!«. »Kada naučiš boksati«, mudro je zaustio otac, »postaješ dio sportskoga bratstva u kojemu nijedan član nikada ne bi dignuo ruku na slabijega od sebe«. Majka je istoga trenutka prekinula ono što je radila, prišla nam i ustobočila se kraj oca. »Ali tata, ako ne smijemo tući slabije od sebe, koga ćemo, onda, tući?« zapanjeno sam upitao. »Bilo bi glupo potući se s jačima od sebe, zar ne?« Tata se trudio ne svratiti pogled na mamu koja ga je vrebala poput tigra pred posljednji, smrtonosan napad na plijen. »Naučio sam vas boksati zato da se znate braniti«, promrmljao je. »Ne želim da naokolo izazivate tučnjave.« Ahmed i ja nismo vjerovali vlastitim ušima. »Obećajte mi da ćete se uvijek držati pravila našega bratstva« zahtijevao je od nas otac. Vjerojatno mu nismo odmah odgovorili. »Obećajte!« podignuo je glas. I tako smo Ahmed i ja nevoljko ušli u sportsko bratstvo čiji članovi nikada ne tuku nasilnike koji slabijima od sebe razbijaju noseve. Tada još nismo imali pojma da takvo bratstvo uopće ne postoji. »Iradž ima sreće što nas je tvoj tata natjerao da mu to obećamo«, dobacio mi je poslije Ahmed i obojica smo se nasmijali. Iradž je, naime, sitan žgoljavac dugoga, šiljatog nosa koji, zbog preplanula tena, izgleda kao Indijac. Pametan je, ima najbolje ocjene u školi te obožava matematiku i fiziku, dva predmeta koja se meni najviše gade. Uvjeren sam da je zaljubljen u Ahmedovu stariju sestru jer ne skida pogled s nje kad god se pojavi na ulici. A ne možeš u prijateljevu sestru tako zuriti. To nije tek neka cura iz druge četvrti. Da sam na Ahmedovu mjestu, prebio bih ga kao vola u kupusu, ali Ahmed je drukčiji. »Ej!« dobaci mu tek obično, svim se silama trudeći da ne prasne u smijeh kada ga prepadne. »Prekini buljiti u moju sestru jer ću inače 8
prekršiti obećanje koje sam dao svetom bratstvu boksačkoga pobratimstva!« »Svetom bratstvu boksačkoga pobratimstva?« šapćem mu kroz smiješak. »Bratstvo i pobratimstvo ti znače isto. Ne možeš ih tako složiti u istu rečenicu!« »Daj, začepi!« smije se Ahmed. Iradž je prvak četvrti u šahu. Takav je majstor da više nitko ne želi igrati protiv njega. Zato, dok mi igramo nogomet, on igra šah sam sa sobom. »Tko pobjeđuje?« podrugljivo ga zapitkuje Ahmed. Iradž se pravi da ga ne čuje. »Jesi li ikada pobijedio sam sebe?« nastavlja Ahmed. »Jer, mogao bi. Mislim da nisi tako jebeno opsjednut mojom sestrom.« »Uopće nisam opsjednut tvojom sestrom«, uzvraća Iradž kolutajući očima. »N-da, naravno«, kima glavom Ahmed. »Znaš što, ako ti baš nikako ne uspije smlaviti samoga sebe, javi mi pa ću ti pomoći!« »Znaš što?« zezam ga. »I mene je svojedobno smetalo što ti tako bulji u sestru, ali sada mislim... možda i ne bi bilo tako loše da ti je šogor šahovski velemajstor.« »Jezik pregrizao!« stenje Ahmed. »I pazi da ti u maminoj ostavi ne smućkam napitak od kojega će ti na njemu izrasti dlake!« Prijetnja i nije sasvim bezazlena, posebice sjetimo li se da mi je majka, na temelju vlastite ekspertize i špurijusa, dijagnosticirala tešku introvertiranost. »Znaš li što se događa ljudima koji sve drže u sebi?« često me pita i, ne čekajući moj odgovor, odmah sama odgovara: »Razbole se!«. Kada se pobunim i kažem da nisam povučen, podsjeća me na to kako sam kao četverogodišnjak pao niza stube. U posjetu su nam bile dvije tete, dva ujaka, djed i baka, pa procjenjuje da je prizor mojega leta niza stube umalo izazvao dva srčana i tri moždana udara te nekoliko omanjih čireva. »Slomio si potkoljenicu na tri mjesta!« podsjeća. »Liječnik je rekao da kod takvih lomova i odrasli muškarci plaču, ali ti nisi. A to je užasan stres. Znaš što ti se zbog toga može dogoditi?« »Ne«, odvraćam. »Možeš dobiti rak!« Zatim triput pljune, kako bi poništila zlomisao.
9
MIN@
Od povučenosti me liječi tamnim pripravkom koji izgleda i miriše poput rabljenoga motornog ulja. Prigovaram, ali ona mi odgovara neka šutim i ne cendram. »Mislio sam da mi to daješ zato da budem otvoreniji«, podsjećam je. »Šuti«, naređuje. »Cendranje se ne računa. Ako želiš uspjeti u životu, moraš se prisiliti da budeš otvoreniji. Povučeni ljudi završe kao usamljeni pjesnici i siromašni pisci.« »Znači, ovako« razmatra poslije Ahmed. »Motorno ulje ti treba zato da postaneš otvoreniji, a konjska mokraća zato da se suzdržiš.« Sažaljivo odmahuje glavom. »Tebe će ta tvoja majka skroz-naskroz sjebati.« 2.Fahimine suze i Zarina mokra kosa Ljetne noći na krovu provodimo u sigurnosti ptičje perspektive. Zidovi nam ne guše riječi, a strahovi ne oblikuju misli, pa zato satima slušam Ahmedove priče o nijemim susretima s Fahimom, djevojkom koju voli. Ispod glasa mi i iznenada ozbiljnoga lica opisuje kako je, kad ga je pogledala, zabacila dugu crnu kosu i kako to sigurno znači da ga voli jer, zašto bi inače samo zbog njega istezala vrat. Moj otac kaže da Perzijanci vjeruju u sporazumijevanje bez riječi te da pogled ili gesta govore više od čitave knjige. On je majstor takvog sporazumijevanja. Kad mu se moje ponašanje ne sviđa, samo mi dobaci oštar pogled i to me boli više nego tisuću vrućih pljusaka. Slušam Ahmedove priče o Fahimi, ali pogled mi obično luta do susjednog dvorišta, do kuće u kojoj s roditeljima i mlađim bratom Kejvanom živi djevojka po imenu Zari. Nikada nisam vidio Fahimu, ali dok Ahmed priča, zamišljam je kao Zari: lijepo oblikovanih jagodica, nasmijanih očiju i glatke, svijetle kože. Za ljetnih večeri Zari sjedi uz rub houza, pod stablom trešnje u dvorištu i, čitajući, namače noge u hladnoj vodi. Pazim da predugo ne zurim u nju jer znam da je zaručena za mojega prijatelja i mentora Ramina Sobhija, studenta treće godine političkih znanosti na teheranskom sveučilištu kojega svi, uključujući i roditelje, zovu Doktor. Jadno je čeznuti za prijateljevom curom, pa tjeram misli o Zari čim se sjetim Doktora, ali zbog Ahmedovih mi je zaljubljenih bulažnjenja teško razbistriti um. Ahmed se svakoga dana biciklom deset minuta vozi do Fahimine četvrti ne bi li je ugledao barem na trenutak. Kaže da dvojica starije braće paze na nju okom sokolovim i da svi u susjedstvu znaju kako bilo kakvo petljanje s njom znači slomljen nos, iščašenu vilicu ili golemu šljivu pod okom. 10
Da Fahimina braća saznaju koliko mu se sviđa, kaže Ahmed, na njemu bi čitave ostale tek uši jer bi ga zacijelo isjekli na komadiće. No, njega je teško smesti. Svojedobno se, pomno pazeći da Fahimina braća u to doba budu na ulici, namjerno biciklom zaletio u obližnji zid. Na sav je glas jaukao i stenjao od boli, pa su ga momci odveli kući, dali mu aspirin i komadom tkanine mu imobilizirali zglob. Fahima je stajala tek nekoliko koraka dalje i bilo joj je potpuno jasno kakve su namjere zgodnoga neznanca. Otada Ahmed redovito i bezbrižno biciklom odlazi u Fahiminu četvrt, ondje satima s njezinom braćom čavrlja o trenutačnom i budućem sastavu iranske nogometne reprezentacije te tvrdi da mu nimalo ne smeta što su dosadni da bi najradije plakao, sve dok ima priliku približiti se Fahimi. Čitava poslijepodneva provodi u igranju nogometa s njima i, iako mu to nikako ne ide, uvijek želi biti na golu. Dok drugi dečki trče za loptom, on stoji potpuno nepomičan, tobože braneći gol svoje momčadi, a zapravo promatrajući Fahimu koja ga gleda s krova. No, nakon samo nekoliko utakmica suigrači ga izbacuju s gola jer je toliko očaran Fahimom da gotovo nikada nije spreman za protivničke napade i njegova momčad redovito gubi s pet do šest golova razlike. S njegovim se uključivanjem u terensku igru stanje popravlja i momčad počinje pobjeđivati, no sada mora trčati za loptom i ne može se više nijemo pogledavati s Fahimom. Zbog toga mi iznosi nov plan. Sljedećeg bih dana trebao s njime poći do Fahimine ulice, a on će me upoznati sa svojim novim prijateljima i nekako me ubaciti u protivničku momčad. U odlučnom trenutku igre udarit ću ga u koljeno, a on će odglumiti strašan pad i tešku ozljedu. Nakon toga će moći biti jedino golman, a osim toga će postati junakom jer igra usprkos bolovima i time će sigurno zadiviti Fahimu. Pristajem na Ahmedov plan, ali duboko u sebi zabrinut sam zbog toga što bi Fahima mogla misliti o meni nakon što ga napadnem. Tješi me jedino pomisao da ćemo joj jednoga dana objasniti kako je cijela stvar bila namještena samo zbog toga da Ahmed ponovno postane golman. »Samo pazi da me zbilja ne ozlijediš«, upozorava me Ahmed kroz smiješak. »Bolje bi ti bilo da u bolnici imaju dežurnog ortopeda«, odgovaram mu u istome tonu. »Ma, daj! Znaš da imam krhke kosti. Samo me lagano gurni i ostalo prepusti meni.« Plan nam izvrsno uspijeva. Ahmedov portret mladića u agoniji toliko je uvjerljiv da zaslužuje Oskara, a igra u ulozi ozlijeđenog golmana 11
vrijedna je zlatne medalje. Dok sav blista zbog Fahiminih pogleda, bojim se da bi se zbilja mogao ozlijediti junačkim skokovima ulijevo, udesno, pod noge napadačima, i sve to na asfaltu. Nikako mu ne uspijevamo zabiti gol. Ruke i laktovi prepuni su mu ogrebotina, a hlače razderane na koljenima. Nakon svakoga se zaustavljenog napada mršti od boli, ispušta loptu i podiže pogled prema krovu s kojega ga gleda Fahima. Jedanput čak uspijevam uhvatiti smiješak koji mu dobacuje. Jedan Fahimin brat primjećuje da gledam prema krovu i znam da mu se od tog trenutka ne sviđam, baš kao što se ni meni ne sviđa kada Iradž zuri u Ahmedovu sestru. Na odlasku mi ne želi pružiti ruku. Odmjeravam ga. Viši je i krupniji od mene, pa odlazim s utješnom pomisli da neću prekršiti zavjet svetom bratstvu boksačkog pobratimstva ako tip ikada napadne mene ili Ahmeda. Nekoliko tjedana nakon toga sjedim na krovu, u mraku, a oči i uši ispunjava mi šum vjetra u uskomešanim krošnjama. Odjednom začujem kako se vrata Zarina dvorišta otvaraju, pa zatvaraju. »Nemoj gledati«, govorim sam sebi, ali dah mi se ubrzava zbog toga zvuka. »To je vjerojatno samo Kejvan«, uvjeravam se i sklapam oči, no srce mi kuca sve brže i shvaćam da žmireći čujem još bolje. Bosa stopala tapkaju po dvorištu, voda u bazenčiću žubori od pokreta njezinih nogu, a stranice knjige šušte kao što su toliko puta činile i pod mojim rukama. Ahmed dolazi na krov nakon što ona okreće četvrtu stranicu. Šuteći sjeda na zidić među našim dvjema terasama i dršćućim rukama pali cigaretu. Pod svjetlom kratkoga plamena šibice u oku mu opažam suze. »Što se dogodilo?« pitam, a zbog izraza na njegovu licu nešto me steže u prsima. Odmahuje glavom kao da nije ništa, ali ne vjerujem mu. Perzijanac sam, suviše navikao na nevolju da bih je odagnao kad mi pokuca na vrata. »Sigurno?« ustrajan sam, a on klima glavom. Puštam ga na miru jer i sam to želim kad mi se ne razgovara. Neko vrijeme skamenjeno sjedi, žar cigarete polako mu se primiče prstima, a onda prošapće: »Ima udvarača.« »Tko ima udvarača?« pitam, bacajući pogled prema Zari. Vodeni odraz mjesečine, obasjan bjelokosnim sjajem njezinih nogu, bliješti poput tekućega zlata. »Fahima. Tip koji živi nekoliko kuća dalje sutra navečer k njoj šalje roditelje.« 12
Kao da mi je netko izbio sav zrak iz pluća. Ne znam što bih mu rekao, baš kao i većina ljudi koji uporno zabijaju nos u tuđe poslove. Predbacujem sam sebi što sam ga uopće išta pitao i tobože se zadubljujem u daleko svjetlucanje gradske rasvjete. »Kada si saznao?« izustim napokon. »Kada si danas otišao, pošao sam s njezinom braćom u dvorište popiti vode i onda su mi rekli.« »Je li i ona bila tamo?« »Da«, odgovara i napadno podiže pogled prema nebu ne bi li zaustavio suze. »U trenutku dok su mi to govorili točila mi je vodu u čašu.« Zastaje da bi povukao dim iz zaboravljene cigarete i nastavlja: »Nagnula se nad mene i cijelo me vrijeme netremice gledala u oči.« Odmahuje glavom i izvija usnice u dalek nagovještaj smiješka: »Bila mi je tako blizu da sam osjetio kako diše, mirisala je po nečemu čistome... sapunu, ali svježije. Njezin me brat pitao hoću li joj čestitati, ali nisam mogao izustiti ni riječi.« Gazi cigaretu, spušta pogled, a niz obraz mu se slijevaju suze. »Premlada je« šapćem. »Kvragu, pa samo joj je, koliko? Sedamnaest? Ne mogu samo tako udati sedamnaestogodišnju klinku!« Ahmed nijemo odmahuje glavom. »Možda će njezini roditelji odbiti prošnju«, hvatam se za najmanji tračak nade. »Njezini ga obožavaju«, smije se gorko dok iz kutije izvlači drugu cigaretu. »Dvadeset i šest mu je godina, završio je fakultet, radi za ministarstvo poljoprivrede, ima auto, kupuje kuću u Teheran Parsu٭. Neće ga odbiti.« Pali cigaretu i nudi mi jednu iz kutije. Pada mi na pamet da bi mi se svakoga trenutka nad glavom mogao pojaviti otac i dobaciti jedan od onih pogleda koji bole više od tisuću vrućih pljusaka, pa odbijam. Dao bih sve da mogu odagnati Ahmedovu tugu. Obojica proživljavamo jednu od najvažnijih noći u životu i svoju prvu mladenačku krizu. Žalostan sam, ali, ruku na srce, pomalo i uzbuđen. Osjećam se zrelo. »Znaš li kako mi je teško?« pita me Ahmed ispuhujući dim. »Pa...«, oklijevam, žarko želeći podijeliti dio njegove boli. ___________________ ٭Četvrt u istočnom dijelu Teherana. U doba u kojemu se odvija radnja ovoga romana bila je jedna od najnovijih i najmodernijih
13
»Samo sam čitao o tome«, priznajem posramljeno, ali tada bacam pogled prema Zarinu dvorištu i dodajem: »Ali mogu zamisliti!«. Kasno sljedećega poslijepodneva Ahmed me poziva da pođem s njim u Fahiminu četvrt. Pristajem, iako se bojim njezine braće, pogotovo onoga koji me mrzi zato što se ponašam kao Iradž. Sunce zalazi i svjetla se polako pale, neki su ljudi, kako je to običaj u Teheranu, upravo zalili drveće u dvorištima i pločnike pred kućama, pa se zbog mirisa vlažnoga sumraka žega čini nešto podnošljivijom. Skupina klinaca buči igrajući završnu nogometnu utakmicu te večeri, gospođe iz susjedstva čavrljaju, stisnute jedna uz drugu, a mlade djevojke hihoćući šeću rukom pod ruku. Nikada još nisam vidio Ahmeda tako tužnoga. Šećemo gore-dolje ulicom, svaki put u prolazu zastajkujući pokraj Fahimine kuće. »Osjećam da je s druge strane«, kaže i zatvorenih očiju naslanja čelo na zid. »I ona zna da sam ja ovdje«, šapće. »Udišemo isti zrak.« Prilazi nam skupina momaka koji prepoznaju Ahmeda. Započinju razgovor, ali ne priča nam se, pa odlazimo. Pri sljedećem prolasku pokraj Fahimine kuće Ahmed zastaje i šakama se oslanja o kamen, poput umornoga ratnika u podnožju tvrđave. S druge strane zida odrasli razglabaju o doživotnoj vezi dvoje mladih ljudi. Nevjestina majka u takvim situacijama sja od sreće i ponosa, osim ako prosac nije neki jadnik. Proščeva se majka pak drži mirno i ponaša civilizirano, bilježeći u pamćenju sve pojedinosti koje bi joj mogle spasiti obraz ako ne dođe do povoljnog raspleta. Pamtit će ih sve do sklapanja braka jer, tko zna što se može dogoditi između dvoje potpunih stranaca. Ako na kraju sve propadne, svaki se podatak može upotrijebiti u vlastitu korist. Ništa ne ostaje nezapaženo: od boje tapeta u dnevnom boravku do veličine stražnjice potencijalne punice. Nešto opuštenije očeve više zanimaju piće, hrana i hvalisanje stvarima s kojima se očevi obično hvale: veze i poznanstva na važnim položajima ili zgodno zemljište kraj Kaspijskoga jezera koje su kupili po povoljnoj cijeni. U pratnji je obično i skupina stričeva i tetaka, obiteljskih prijatelja i rođaka koji u događaju sudjeluju s velikim zadovoljstvom i zato što nemaju pametnijega posla. Razgovor se uglavnom vrti oko novca. Što sve ima prosac? Kuću? Auto? Koji model i godište? Bilo bi dobro da je američki, buick ili ford. Koliko iznosi miraz? Koliko će tom sretnom prigodom proščeva obitelj platiti nevjestinoj? Kolika će biti alimentacija dođe li do rastave? Nevjesta i prosac obično sjede što dalje jedno od drugoga i šute. Izbjegavaju se čak i pogledati. 14
Znam da Ahmeda muči što se vrzma Fahiminim mislima dok bez riječi sjedi u sobi prepunoj ljudi. I mene bi zanimalo da sam kojim slučajem zaljubljen u Zari i da je udaju za bilo koga drugoga osim za Doktora. Zanimalo bi me misli li na mene, je li se dotjerala i, ako jest, pitao bih se zašto. Ne bi li mojega suparnika trebala navesti na pomisao da je ružna i da se njome ne želi oženiti? Da neki muškarac gleda u njezine predivne plave oči i pritom zamišlja kako je grli, dodiruje po licu te se privija uz njezino toplo tijelo, umro bih od ljubomore. Hvala Bogu što nisam zaljubljen u Zari! Jadan Ahmed, mora da je na paklenim mukama! Ostajemo ondje do deset sati, ali iz Fahimine kuće nitko ne izlazi. Biciklima se vraćamo u svoju četvrt, na brzinu večeramo i odlazimo na krov. Sati se vuku u grobnoj tišini, a obrisi planine Alborz pužu po mračnom obzoru poput napuštena psa. Vrućina ne popušta, pa se čini kao da danima sjedimo i u tišini se znojimo. Što uopće reći sedamnaestogodišnjem mladiću, zaljubljenom u sedamnaestogodišnju djevojku koju upravo prodaju na dražbi za nekoliko tisuća perzijskih tumana i radi dvojbena obećanja o sreći? »Mislim da bi joj trebao reći da je voliš«, izgovaram iznenada. Ahmed prezrivo frkće. »I što bih s time postigao? Osim toga, misliš da već ne zna?« »Možda zna... možda misli da je možda voliš, ali nije sigurna. Nisi joj ništa rekao, a bogme ničim to nisi ni pokazao.« »Svakoga joj dana to pokazujem, ali bez riječi«, odvraća. Smiješim se zbog njegova odgovora. »Ahmede, jedino se ona može usprotiviti tom vjenčanju. Doduše, roditelji je ipak mogu prisiliti da se uda, pa ne znači da bi tvoj postupak išta promijenio, ali moraš joj dati razlog za borbu.« »Misliš da bi se mogla boriti?« dršće mu glas od iskrene nade. »Mislim da bi mogla, ako nešto učiniš. A ako ne reagira, ništa nisi izgubio!« Nad Zarinim se vratima pali svjetlo i ona izlazi u dvorište. Dražesno se spušta na koljena pokraj bazenčića, naginje se u stranu i priginje nad vodu ne bi li tako odagnala neumoljivu noćnu vrućinu. Moči kosu te je zatim spretno svija i učvršćuje na potiljak, a niz vrat i leđa cijede joj se kapi vode. Ni sam ne znam koliko dugo zurim u taj prizor, a onda odjednom shvaćam da me Ahmed promatra. »Dakle«, kaže, zamišljeno se češući po glavi. »Misliš li da bi Zari ponovno razmislila o udaji za Doktora kada bi joj netko izjavio ljubav?« 15
»To nije... to je drugo«, promucam. »Tvoje pitanje nema osnove jer se Zari želi udati za Doktora. Osim toga, sad ne razgovaramo o Zari i meni, nego o tebi i Fahimi.« Ahmed se grize za usnicu ne bi li prikrio smiješak: »Misliš da bi se suprotstavila roditeljima?«. »Već sam ti rekao da je Zarina situacija drukčija«, odbrusim mu. »Nisam mislio na Zari. Govorim o Fahimi.« Ovog se puta čak ni ne trudi prikriti smiješak. »Dakle, misliš da bi se mogla suprotstaviti roditeljima?« ponavlja. Lagano tresem glavom ne bih li odagnao preostale misli o Zari i, netremice ga gledajući u oči, odgovaram: »Ljudi svašta čine zbog ljubavi. Čitave su knjige ispisane predivnim pričama o tome, to nije samo mašta. Sve su te priče dio ljudi koji su ih napisali, a čitatelji iz njih mogu izvući neprocjenjive životne pouke.« Smijući se zbog žara s kojim sam to izgovorio, Ahmed odvraća: »Znam, trebao bih više čitati!«. Sljedećeg se jutra na krovu budim sam, pod suncem koje se popelo već visoko na nebo, i jasno mi je da sam spavao nešto dulje nego inače. Snena mi se magla naglo razilazi pred očima kada shvatim da Ahmeda više nema, pa trčim u prizemlje, navlačim cipele i mrmljam pozdrav majci koja mi se po hodniku približava s velikom čašom motornoga ulja, pripremljenoga posebice za mene. Mrštim se i hitro je zaobilazim, jureći prema biciklu u dvorištu. »Kamo ćeš? Nisi još doručkovao!« viče za mnom. »Nemam vremena«, dovikujem skačući na bicikl, a ona me prati poluglasnim psovkama. Okrećem pedale najbrže što mogu, ali kada napokon stignem do Fahimine ulice, od prizora mi se smrači. Skupina momaka nastoji zadržati dvojicu Fahimine braće, a Ahmed stoji pred njima, lica oblivena krvlju. Ulicom odzvanja vika i vriska iz koje razabirem glas Fahimina najstarijeg brata kako Ahmedu naređuje da se gubi. Ahmeda nitko ne zadržava. Mirno stoji na ulici. Skačem s bicikla i trkom mu se primičem. »Što je bilo?« pitam uzrujano. Ne odgovara mi, pa pretpostavljam da se dogodilo najgore i okrećem se prema napadačima. Zauzimam borbeni stav, lagano poskakujem i žustro mašem dlanovima ne bih li ih ugrijao prije stezanja u šake. Ahmed se blago smiješi i hvata me za ruku. »Poslušao sam te. Pokušao sam Fahimi reći da je volim«, objašnjava, upirući prstom u uplakanu djevojku na krovu. 16
»No, čini se da me čuo cijeli svijet.« Fahima nas promatra, potpuno svjesna da je sedamnaestogodišnji momak upravo učinio prvi korak prema odrastanju u muškarca i zbog tog se koraka osjeća kao žena mnogo više nego zbog svih tetaka, stričeva i običaja prethodne večeri. Ako se već mora udati za čovjeka kojega su joj odabrali roditelji, barem zna da je voli netko tko je zbog ljubavi spreman suprotstaviti se tradiciji. Zbog Ahmeda se nadam da je i ona spremna suprotstaviti se roditeljima. Nekoliko dana poslije majka za večerom spominje da je čula za dragu djevojku iz susjedne četvrti koju roditelji prisiljavaju na udaju za čovjeka kojega ne voli. »Ne poznajem je«, kaže. »Ali baš je žalim!« Pomno je slušam, ali pravim se nezainteresiranim. »Kažu da se zaključala u sobu i ne želi izići, niti bilo s kime razgovarati«, kaže. Otac odmahuje glavom. »Iranski bi roditelji napokon trebali shvatiti da su duše njihove djece važnije od tradicije«, kaže, a zatim se obraća meni. »Vi, mladi, trebali biste, pak, sami preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost. Ako je netko dovoljno odrastao da ga udaju ili ožene, onda je, bogme, dovoljno odrastao i da sam odabere partnera.« Majka s odobravanjem kima glavom. Poslije večere sjedim na krovu i po mirisu cigarete i zvuku koraka prepoznajem Ahmeda mnogo prije nego što je sjeo pokraj mene. »Imam li i ja zvijezdu tamo gore?« pita, ali znam da ne očekuje odgovor, pa i dalje šutim. »Evo, tu je tvoja«, pokazuje na jednu sjajnu zvijezdu na rubu obzora. »Blistava je, oslijepit ću od njezina sjaja!« »Nisam to ja«, odvraćam toplo. »Preblistavo je to za mene. To mora biti Fahimina zvijezda. Svijetli jače jer misli na tebe.« Ahmed uzdiše, liježe i zatvara oči. I ja činim isto, svjestan da prigušena simfonija noćnih zvukova nije ni približno dovoljno glasna da bi nam stišala brige. Udišem miris vlažnog asfalta i uživam u noćnom povjetarcu koji mi miluje sklopljene vjeđe.
17
Zima 1974. Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, Teheran U polusnu se pod pokrivačem i iz udobne topline premještam na hladan dio kreveta. Ležim nepomično i ne otvaram oči jer sam preumoran za sve što bi me moglo dočekati u zbilji. No do ušiju mi dopire lupkanje štapa, šuštanje papuča po linoleumu i prigušeno kucanje sata u ladici noćnog ormarića. Zatim sve utihne i od toga se budim. Sam sam u sobi, izgubljen bez starčeve ritmične mantre. Ponovno se okrećem, ali moje se staro mjesto na krevetu već ohladilo. Sklapam oči kao da ih više nikada neću otvoriti. Budim se nakon nekoliko minuta, ili možda i dana. Dlanovi i podlaktice prekriveni su mi ružičastim mrljama nove, zdrave kože. Osjetljive su, ali ne bole. Zar sam se opekao? Zašto? Kako? Netko me pokušao ubiti? Zapravo mi je svejedno. Srce mi bolno kuca u sljepoočnicama, a za svaki se udah borim s teškim teretom na prsima. Snovi me proganjaju noću i danju. Crni se oblaci nadvijaju nad moju roditeljsku kuću i gotovo ih dotičem s krova, a onda me s nogu obara iznenadno sijevanje munje. Otvaram oči i na dragom kraju sobe spazim invalidska kolica. Zar sam nepokretan? Da nisam pao s krova, kao što se majka uvijek pribojavala? Ili me netko gurnuo? Zašto? Hvata me drhtavica i opet gubim svijest. Kada ponovno otvorim oči, na krovu sam, pod još mračnijim nebom. Muškarac u crnom odijelu stoji na ulici i podiže zlokoban pogled prema meni. Uz golemu glavu prislanja ruku s radijskim dojavljivačem i nešto govori, ali riječi mu se pretvaraju u bijesan urlik koji mi u ušima odjekuje poput gromova. Prašina i zemlja s uličice u vrtlogu se hladnog vjetra uzdižu u zrak i zimskim mi sivilom zastiru okolinu. Ni sam ne znam dršćem li zbog oblaka, ili stranca s ulice.
3.Ljeto 1973. Teheran Crvena ruža Teško da bi Doktor ikome mogao biti antipatičan. Smeđe su mu oči uvijek nasmijane i blago uvećane staklima debelih, okruglih naočala, zbog uglađene vanjštine izgleda poput mladog profesora, a mirnoćom i dubokim, nježnim glasom razoružava i najljuće neprijatelje. Stanuje s roditeljima nedaleko od nas i često svraća u posjet Zari. 18
Dok naganjamo loptu po uličici, ponaša se poput pravog navijača, ali bodri obje strane i redovito hvali nesebične igračke poteze. Stalno ga pozivamo u igru, ali uvijek kroz smijeh tvrdi da je prestar ili štogod slično. Potom se okreće k Zari koja dobrohotno sliježe ramenima, kao da mu želi reći neka radi što hoće, i na kraju nam se ipak ne pridružuje. Shvaćam i zašto. Susjedi bi sigurno ogovarali kada bi mladi intelektualac, zaručnik najljepše djevojke u četvrti, počeo na ulici s klincima natjeravati plastičnu loptu. Vrlo cijenim Doktora, ali ne uspijevam se suzdržati od maštanja o Zari, iako to nikada ne bih priznao, pogotovo kada se sjetim koliko zezamo Iradža zbog Ahmedove sestre. Način na koji o njoj razmišljam najčešće je sasvim nedužan. Najviše što sam ikada sam sebi dopustio bilo je priželjkivanje da mi buduća supruga bude poput nje: pametna, lijepa, profinjena, dobro odgojena i pristojna, što je, barem sam tada tako mislio, sve što muškarac može poželjeti od žene. No razmišljanje o Zarinim vrlinama u jednom mi je trenutku izmaknulo nadzoru i preraslo u maštanje o poljupcu kojim bismo započeli prvu bračnu noć. Dok mi je maštu zaokupljao prizor njezinih sklopljenih očiju i sve bližih usnica, a nosnice mi ispunjavao njezin opojan miris, krv mi je uzavrela poput vode na štednjaku, pa sam se istoga trenutka morao prisiliti da prestanem. Otada više ne razmišljam o njoj. Barem ne na takav način. Barem ne svjesno. Doktor stalno čita, čak i dok hoda ulicom. Ahmed se kune da ga je nekoliko puta vidio kako se zbog toga sudara sa stupom javne rasvjete, a ja sam se upravo zbog čitanja sprijateljio s njim i smatram ga mentorom. Sviđaju nam se gotovo iste knjige. Velik je pobornik filozofije Karla Marxa, Friedricha Engelsa, Jean-Paula Sartrea i Bertranda Russella, a kućnu mu biblioteku krase baš sve drame Bertolda Brechta i Georga Bernarda Shawa te djela najvećih američkih romanopisaca, poput Jacka Londona, Johna Steinbecka i Howarda Fasta. Upoznali smo se preko Ahmeda koji mi je jednom napomenuo da je Doktor »najpametniji lik u četvrti« i potom uz zadirkivanje dodao: »Pametniji od tebe!«. Šapnuo mi je i: »Mislim da je jedan od onih koji mrze šaha!«. »Ne čudi me«, odvratio sam jer znam da se dosta studenata opire šahovoj diktaturi, ali morao sam pitati i što toga Doktora čini baš tako silno pametnim. »Ne zovu ga bez razloga Doktor«, odgovorio mi je Ahmed svisoka. »Mislim, nije liječnik, to znaš, ne?« 19
MIN@
Nasmiješio sam se i klimnuo. »Sve je pročitao. Sve zna. Živa je enciklopedika.« »A što ti je to enciklopedika?« narugao sam se, ali Ahmed je zanemario moju primjedbu. »Jedino se on, od svih ljudi koje poznajem, služi s više učenih riječi od tebe. I stalno nešto govori o politici. Hvala Bogu, ti barem to ne radiš!« pokazao mi je dlan, kao da će me pljusnuti. Nasmijao sam se. S vremenom se zbližavam s Doktorom i njegov mi marksistički rječnik postaje ugodna svakidašnjica. Govori mi o historijskom materijalizmu, dijalektici, determinizmu, centralizaciji i akumulaciji kapitala, a usta su mu uvijek puna citata iz djela učenih teoretičara, poput Louisa Althussera, Ericha Fromma, Antonia Gramscija i mnogih drugih, u Iranu strogo zabranjenih autora. Zanima ga i čime se ja bavim u slobodno vrijeme te što mi najbolje ide u školi. Sav se ozari kada mu kažem da i ja obožavam čitati. »Čije su ti knjige najdraže?« znatiželjno pita. »Pa, dosta volim Gorkoga«, odgovaram oklijevajući, pomalo nesiguran pred čovjekom kojega Ahmed naziva enciklopedikom. »Zapravo, volim sve ruske pisce. Dostojevskog, Solohova, Puškina...« »Zbilja?« ozari se. »Pa gdje si dosad, stari? To je fantastično!« Nakon podulje rasprave o ruskoj književnosti i njezinu utjecaju na boljševičku revoluciju 1917., odjednom me pita: »A što misliš o položaju naših seljaka?«. S obzirom na ono što mi je Ahmed rekao o njemu, pitanje me ne iznenađuje, ali prije nego što uspijevam išta izustiti, sam mi odgovara: »Žive u strašnim uvjetima. Jesi li ikada bio na selu?«. Odgovaram potvrdno. »Ljudi mi govore da se previše zanosim idealima, ali ja svejedno sanjam o danu kada nitko neće poći na počinak praznoga želuca. Htio bih da se svakom čovjeku pruži mogućnost obrazovanja u kojem bi ostvario svoje potencijale, a najvažnija mi je ravnopravnost i pravda za sve, bez obzira na klasu i socijalni status.« Njegova su iskrenost i gorljivost gotovo opipljive. Sviđa mi se. »Ne znam kako ti gledaš na to, ali ja bih volio postati neka vrsta seoskog misionara. Pomagao bih ljudima kopati bunare, pokazivao im nove tehnike navodnjavanja, sjetve i pročišćavanja vode. Znaš li koliko ljudi godišnje umre od trovanja zagađenom vodom?« Odmahujem glavom. Odmahuje i on, lica preplavljena dubokom tugom. 20
»Htio bih im pokazati kako preuzeti odgovornost za vlastiti život, a ne da stalno čekaju Božju pomoć i spas od nevolje. Razumiješ me?« »Naravno«, smiješim se i smjesta odlučujem da ću, kada porastem, biti poput Doktora: dobar, pametan, vizionar i, zašto ne, idealist. U tom nam trenutku Zari prilazi s pladnjem hladnih napitaka. »Sigurno si žedan«, miluje mi uši blagim glasom. »Baš te gledam, otkad si ušao u kuću, ništa nisi ni okusio.« Gledala me? Čovječe! Kao u daljini čujem kako me Doktor nudi pićem, ali srce mi je zastalo i ne uspijeva se izvući iz čarolije Zarina glasa. Gledam ga u čudu i ne shvaćam kako mogu tako cijeniti čovjeka kojemu toliko zavidim. Doktor ima posao i sudjeluje u obiteljskim troškovima od dvanaeste godine, kada mu je otac doživio strašnu nesreću u radionici u kojoj je kao metalurški radnik radio na taljenju. »Jednoga je dana, pri kraju dvostruke smjene, bio toliko umoran da je samo na sekundu zaspao i tako gadno opekao desnu ruku da su mu je morali amputirati sekundu nakon dolaska u bolnicu«, priča mi očiju zamagljenih suzama. »A godinama je prije toga, kao mlad čovjek, patio od strašnih migrena. Kada bih ga, kao dijete, pitao kako da mu pomognem, samo bi se nasmijao i rekao mi neka ga poljubim u čelo. Onda bi, kad bih ga poljubio, poskočio i radosno poviknuo da mu je glavobolja, eto, odmah prestala.« Tužno odmahuje glavom i blago se smiješi. »Svaki bi mi put zahvalio i dao mi novčić, pa me tako i počeo zvati Doktorom. Dugo sam mislio da ga poljupcima doista mogu izliječiti, pa sam, dok je ležao u bolnici nakon amputacije, svake večeri dolazio i ljubio mu zavoje na ruci.« Trljajući čelo kao da s njega uklanja bol, na kraju dodaje: »Dali su mu otkaz zbog nemara. Nakon dvadeset pet godina predanog rada. To ti je kapitalizam!«. Dok govori o politici i religiji, Doktor se doima kao vulkanska erupcija iz inače mirnoga planinskog vrhunca Damavand٭. Jedino se, kad je riječ o tim dvjema temama, uspijeva razbjesniti. Mrzi šaha i mule, učene vjerske vođe. »Šah je diktator i zapadnjačka marioneta«, kaže »a kad je o mulama riječ, radije bih poljubio zvečarku nego ijednome od njih pružio ruku!«. _________________________ ٭Najviši vrh Irana (5610 m), ugasli, ali potencijalno aktivan vulkan, nalazi se u planinskom lancu Alborz.
21
Toliko ih mrzi da nakon djedove smrti ne želi na sprovod pozvati mjesnoga svećenika. »Što će nam on?« svađa se s ocem, ali na kraju ipak popušta pred roditeljskom željom da djed bude pokopan u skladu s običajima. U to je doba brucoš, a ja pohađam drugi razred gimnazije. Shvativši koliko mu je odvratan odlazak k svećeniku, kažem mu da ću poći s njim i on to objeručke prihvaća. Mula je sredovječan debeljko golema trbuha i guste, prosijede brade te ćelave glave na vrhu koje se ustobočio bijeli turban. Pod kestenjastom mantijom nosi bijelu košulju i crne hlače te postavlja uobičajena pitanja: koliko je pokojniku bilo godina, od čega je umro, tko su tugujući. Čini se da iskreno suosjeća s Doktorom. Zbog priča o mulama i njihovim opačinama o kojima mi Doktor često govori, ugodno sam iznenađen ljubaznošću toga dragog, dobroćudnog čovjeka. No, usred pitanja o pokojniku mula odjednom spušta pogled prema zemlji i pita: »Što ste ono rekli, koliko je godina baki?«. »Šezdeset dvije«, oklijevajući će Doktor. »Pa, uopće nije stara«, nehajno dobacuje svećenik. »I tko će se sada brinuti o njoj? Sirotica još pred sobom ima čitav niz godina.« Polaže ruku na Doktorovo rame i uz pogled koji odrasli dobacuju djeci kada ih nečemu žele poučiti kaže: »Znaš, sine, kada Bog zatvori jedna vrata, uvijek otvori druga! Reci mi, dakle, gdje ti stanuje baka!« Doktor je skamenjen od bijesa. Grubo otresa mulinu ruku s ramena, okreće se na peti i trkom napušta džamiju. Dok jurim za njim, čujem kako bijesno psuje. »Prokleti pizdun!« sikće. »Uvalio bi mi se baki! Samo neka proba! Razmotat ću mu turban s nakazne tikve i njime ga zadaviti!« Kada bi šahova tajna policija SAVAK saznala za njegovu zbirku zabranjenih knjiga, Doktor bi završio na višegodišnjoj robiji. Zato mu jednom, nakon povratka iz knjižare, govorim o tome kako je i moj otac svojedobno skrivao zabranjene knjige u malom skrovištu koje je imao u ormaru. »Kad mi je bilo šest godina, SAVAK nam je upao u kuću«, kažem. »Mama ih je na dvorišnim vratima pokušala zaustaviti, ali samo su je odgurnuli. Tata je čitao u radnoj sobi, ali kad je začuo komešanje, bacio je knjigu na pod i pobjegao. Ja sam je, ništa ne misleći, pokupio, ušao u skrovište i zatvorio za sobom vrata. Nemam pojma zašto, možda zato što je tata to skrovište nazivao 'našom malom tajnom' i tražio od 22
mene da se zakunem da ga nikome neću spominjati.« Potaknut smiješkom na Doktorovu licu, nastavljam: »Agenti su nekoliko sati pretresali kuću, ali ništa nisu pronašli. Otišli su praznih ruku, a tata otada zabranjene knjige više ne drži u kući!«. »Dobro da se nisi ugušio u tom skrovištu«, suosjećajno i s divljenjem napominje Doktor. »Pa i nije bilo tako strašno«, odvraćam. On skida naočale, nježno mi spušta ruku na rame i toplim glasom izgovara: »Je li ti ikada itko rekao da imaš ono nešto?« Vjerojatno sam izgledao potpuno zbunjeno jer me već sljedeće sekunde zapanjeno pita: »Nikada nisi čuo za ono nešto?« Odmahujem glavom. »To je neprocjenjiva vrlina koju je zapravo vrlo teško jasno protumačiti«, objašnjava, »no pokazuje se u postupcima velikih ljudi.« Obasipanje znanih i neznanih ljudi pretjeranim, ali ne osobito iskrenim komplimentima stari je iranski običaj koji se naziva taarof, ali u Doktorovim očima tomu nema ni traga. Ma, baš sam pravi veliki čovjek, mislim i crvenim. Potajno žudim za prijateljevom zaručnicom i jedva čekam da boksačko umijeće primijenim na nosu nekoga nasilnika. Vidjevši da mi je neugodno, Doktor brzo mijenja temu. »Znaš kako su uhvatili onu skupinu, zar ne?« pita me, misleći na skupinu mladića i djevojaka koje je SAVAK uhitio zbog planiranja šahova ubojstva. »Pretresali su jednu kuću u potrazi za zabranjenim knjigama i pronašli nacrte.« Kimam glavom jer mediji već tjednima najavljuju da će televizija prvi put u iranskoj povijesti uživo prenositi suđenje koje pobuđuje veliko zanimanje. Inače se uglavnom prave da oporbenjaci, poput članova stranke Tudeh, komunista i islamskih marksista ne postoje, ili im nadijevaju ozloglašen pridjevak harab-kari, nazivajući ih još i subverzivnim elementima, teroristima i ljudima koji su zbog politike spremni na svakojaka zlodjela. Iranski se narod službeno prikazuje kao beziznimno odan kralju svih kraljeva: šahanšahu Muhamedu Rezi Pahlaviju, SAVAK svako spominjanje političke oporbe smatra svetogrđem ravnim nijekanju Boga, a mediji se, usprkos svim uhićenjima, mučenjima i neprekidnom gušenju oporbe, dodvoravaju šahu kao da je sve divno, jer živimo u slici i prilici demokracije. »Kažu da će članovi skupine uživo na televiziji plačući moliti oprost«, kažem. »I da će ih šah onda pomilovati, kako bi ispao blag i milostiv.« 23
Doktorovim licem prelijeće čudna, gotovo podrugljiva grimasa, a zatim odmahuje glavom i kaže: »Veliki bi se meštar sa svojim cirkusom mogao prilično iznenaditi!«. Vraćajući se u uličicu, nailazimo na Ahmedovu baku. Izgubljeno lunja, unosi nam se u lice i ljubazno zapitkuje: »Jeste li vidjeli mojega muža?« Doktor i ja se znakovito pogledavamo. Muž joj je umro prije dvije godine. »Ne, nismo ga već dugo vidjeli, bako«, odgovara Doktor. »Možemo li vam kako pomoći?« Bakica se nakratko zamisli. »Baš čudno«, kaže. »Nitko ga nije vidio otkad smo ga prije nekoliko godina pokopali. Jesam li vam već pričala kako smo se upoznali?« Obojica smo priču čuli već tisuću puta, ali uz smiješak odmahujemo glavom, pa nam ona još jedanput govori kako su se upoznali na primanju u američkom veleposlanstvu i da se on odmah zaljubio u nju, iako je u to doba imao četrdeset i tri žene. Od svih se rastao te se oženio njome i bio joj je vjeran sve dok nije poginuo spašavajući mačku iz požara. »Krasna priča, bako«, kaže Doktor. »Sigurno vas je silno volio. Bio je hrabar i brižan čovjek.« »Da, bio je jako hrabar«, ponavlja baka, gegajući se niz ulicu. »I brižan, da.« Spuštamo pogled i prigušujemo smijeh jer obojica znamo da Ahmedov djed nikada u životu nije bio u američkom veleposlanstvu, da nije imao četrdeset i tri žene te da, pogotovo, nikada ne bi stavljao život na kocku zbog mačke jer ih je mrzio iz dna duše. Istoga se dana za večerom u kući mojih roditelja okuplja skupina obiteljskih prijatelja i rođaka, ne bismo li svi zajedno gledali suđenje na televiziji. Kuća je puna uzburkanog žamora, a na ulici u trenutku kada sudac batom najavljuje početak procesa nema više ni žive duše. Optuženici se jedan za drugim redaju na postolju. Većina ih priznaje krivnju i moli šahovo pomilovanje, a svaki svoju izjavu čita iz pomno pripremljenih materijala u kojima se šah i njegova obitelj spominju samo biranim riječima najvećeg poštovanja. Neki naglas ridaju, zazivajući kraljicu, majku našega naroda. »Pomozite svojoj djeci, oprostite im!«, plačući preklinje jedna žena. »Majka ste, smilujte se i mojoj djeci!« Zbog prizora na malom ekranu nervozno podižem rukave i usnicama se oslanjam na stisnute šake. Na svakom se optuženičkom licu ocrtava 24
suzdržan jad: većina je vidljivo užasnuta, a neki su duhom potpuno odsutni. Vođa skupine, mladić po imenu Golesorhi, ustaje posljednji i prilazi postolju za svjedoke. Ime mu u prijevodu znači »crvena ruža«, a zbog ljubazna lica, srednjega stasa, jake čeljusti i gustoga brka sličan je mladom Maksimu Gorkom. Skida jaknu, polako zavrće rukave i zatim stupa na postolje. »Ovaj je sud nezakonit«, vikne, a šaka mu tako snažno udara o ogradu da svi zapanjeno poskakujemo. »Šah je tiranin, američki slugan i zapadnjačka marioneta!« Zastaje mi dah, gutam knedle, uspravljam se i nervozno spuštam rukave. Zrak u prostoriji samo što nije zaiskrio. »Kako se ne boji smrti?« mrmlja jedan očev prijatelj. »Još će ga večeras nasmrt izmučiti. Kliještima će mu čupati nokte i polako sjeći prste na nogama i rukama.« Zbog prijekog pogleda koji mu dobacuje moj otac osvrće se po sobi, primjećuje da su sve žene oblivene suzama i naglo umukne. Sudac naređuje Golesorhiju da šuti, ali on se ne obazire. »Vi, časni suče, idite dođavola!« kaže uzdignute glave. »Zapamtite ovoga čovjeka, narode!« viče. »Neka ga, kamo god krene, prepoznaju kao kućnoga ljubimca najvećega živućeg diktatora!« »Bilo je i vrijeme da se netko suprotstavi tim gadovima«, šapće moj otac, pomno pazeći da ne gleda prema meni. No nije ni potrebno. Srca su nam u tom trenutku povezana napetom, ali neraskidivom strunom. »Tako je mlad«, jauče moja majka. »Sigurno mu nije više od trideset. Jadni njegovi roditelji, jadna njegova žena!« Sudac ipak ušutkava Golesorhija i prijenos se naglo prekida. Ekran se na nekoliko trenutaka zacrnjuje, a zatim oživljava, ali uz reprizu američke sapunice Gradić Pejton. Bez pozdrava se povlačim na krov, znajući da ondje neću naći Ahmeda koji će zacijelo čitavu večer tješiti obitelj okrećući sve na šalu, imitirajući sudionike i izazivajući salve smijeha. Zaklapam knjigu kad se na obzoru već javlja dan i uz uzdah ustajem. Nadao sam se da ću čitanjem odagnati Golesorhijevu silovitu tiradu, ali kao da čitam riječi stranog mi jezika. Ni opetovano mi zurenje u već pročitane rečenice ne može otjerati odjek njegova glasa iz misli. Na prozorima u susjedstvu nema svjetala, ali znam da nisam jedini koji ne može spavati. Idem u šetnju ne bih li razbistrio um. Ruku zabijenih u džepove koračam polako i odmjereno, skupljajući razasute misli, a onda mi 25
odjednom pozornost privlači obris muškarca. Šmugne kroz snop ulične rasvjete i zastaje pred zidom na koji očito namjerava nešto zalijepiti. Na glavi mu je kapa, a u ruci kantica u koju grozničavo umače kist, crta na zidu prozirno X i zatim na nj prislanja oveći komad papira. Brzo nestaje niz ulicu, a ja se šuljam prema zidu, ne bih li razabrao što je nalijepio. Imam što i vidjeti. Posred plakata stoji crvena ruža. »Golesorhi«, šapnem naglas i odmah rukom pokrivam usta jer riječ odzvanja ulicom. Čovjek s kistom zapanjeno se okreće i u tom trenutku spazim da mu je lice premazano crnom bojom i da mu se na očima cakle naočale. »Doktore?« prošapćem škiljeći. Zastaje u pola pokreta i obojica na trenutak gubimo dah. U očima mu se strah komeša s kajanjem, strašću, ljutnjom i taj trenutak traje čitavu vječnost. No onda on bez riječi pojuri, a ja ostajem sam sa srcem koje mi ritmom prati uzburkane misli. Ujutro se četvrt budi oblijepljena crvenim ružama. Svi pitaju: »Tko ih je postavio?«. »Što to znači?« pitaju se neki. »Aaaa, Crvena ruža«, s razumijevanjem dodaju drugi. Netko kaže: »Crvena je boja ljubavi!«. I boja krvi, mislim, a kad se sjetim opasnosti kojoj se izložio moj prijatelj, pod grlom mi se srce sudari sa želucem. Saznaju li u SAVAKu da je to njegovo djelo, gotov je. Doktor mi se tek nakon pet dana pridružuje na krovu. »Slušaj me«, govori nemirna pogleda. »Putujem i neće me biti neko vrijeme.« »Kamo ideš?« pitam ga suhim, prilično nezadovoljnim tonom. »Na sjever, u jedno mjesto uz Kaspijsko jezero. Idem s kolegama s faksa«, odgovara brzo. »Ništa posebno, idemo svake godine.« U sjećanje prizivam proteklo ljeto. Nikamo nije putovao. Laže, i to me ljuti. Sigurno to primjećuje jer brzo nastavlja s objašnjenjima. »Moramo poučiti seljake«, kaže. »Učit ćemo ih čitati i pisati, poučavat ćemo ih zdravstvenoj kulturi, pomoći im pri kopanju bunara i navodnjavanju zemlje.« »Ti to ozbiljno?« planem. »Vlasti sumnjiče svakoga tko se bavi takvim stvarima!« Iznenađen je mojim riječima i žestinom. 26
»Kad se vratim, oženit ću se Zari«, dodaje mirnije i prvi me put nakon dolaska na krov gleda u oči. »Moram se smiriti. Jako je volim!« Prenem se od spomena Zarina imena i nježne ljubavne izjave. Zaboravljam nepromišljenu paradu lude hrabrosti, a srdžba u meni topi se pod toplinom njegova smeđeg pogleda. »Ona zna?« pitam. »Ne«, odgovara. »Neka to ostane među nama, može?« »Može«, kažem, praveći se da mi srce nije probola oštra bol. »Nakon onoga na televiziji prije nekoliko dana«, kaže mi misleći na suđenje Golesorhiju, »shvatio sam da zbilja ne mogu živjeti bez Zari.« Oči mu se pune suzama. »Golesorhi je jedan od najboljih ljudi koje poznajem, a smaknut će ga kao običnoga zločinca.« Žustro briše suze s obraza i dodaje: »Vrijeme je...«, a zatim zastaje. »Vrijeme za što?« pitam. Duboko uzdiše i kroz smiješak mi postavlja sljedeće pitanje: »Od svega što ljudi imaju, što je najvrednije?« »Život«, odgovaram bez imalo ustezanja. Smije se i odmahuje glavom. »Vrijeme«, kaže. »Vrijeme je ono najdragocjenije što imamo.« Polaže mi ruku na rame i dodaje: »Vrijeme je da prestanemo gubiti vrijeme. 'Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.' ٭Znaš li tko je to rekao?« »Karl Marx«, kažem i on se opet smješka, ali ne potvrđuje. Takvo me razbacivanje citatima podsjeća na obje moje bake koje baš sve, pa i najgora stradanja, pripisuju Bogu, a onda ne znaju objasniti zašto Bog čini takve nezamislive grozote. Odmah krišom grizem kožu između kažiprsta i palca jer se tako, kažu, poništavaju bogohulne misli i Bog ti oprašta, a ne ruši ti krov na glavu. Doktor iz džepa izvlači knjigu Obad ٭٭i pruža mi je. »Za tebe«, kaže. »Samo, pazi! Za to se dobiva barem šest mjeseci zatvora.« Guram je u unutarnji džep jakne. »To će mi postati najvrednije što imam«, kažem, nastojeći prikriti stid zbog tajne žudnje za Zari, iako sam uvjeren da se vidi iz aviona. »A kad je o plakatima riječ...« započinje Doktor pognute glave. ________________________
٭Citat iz djela Karla Marxa Prilog kritici političke ekonomije ٭٭Roman engleske spisateljice i glazbenice Ethel Lilian Voynich iz 1897., govori o mladom engleskom revolucionaru u Italiji. Roman je bio iznimno popularan u SSSR-u, doživio je nekoliko ekranizacija, adaptaciju u operu itd. 27
Prekidam ga. »Nemam pojma tko ih je stavio, ali baš su dobri!« Podiže glavu i zamišljeno me gleda preko gornjega ruba naočala. »Eto vidiš«, kaže. »To je ono nešto.«
4.Savušun Iz razloga potpuno neshvatljivih odraslim ljudima, po četvrti se poput epidemije proširila psina u kojoj klinci zvone ljudima na vrata, a zatim bježe. Najčešće se tako zabavljaju u kasnijim popodnevnim satima, kada je manje ljudi na ulici i Ahmed i ja uvjereni smo da to čine djeca iz naše ulice. Moja mama, naravno, misli da su djeca iz ulice predobro odgojena da bi se bavila takvim stvarima. Moj otac, pak, jednoga popodneva, dok se vraća kući, susreće Ahmedova petogodišnjeg brata pred vratima Iradževe kuće. »Zdravo, Aboli«, smiješi mu se. »Što radiš?« »Možete pozvoniti Iradžu na vrata?« nevino zatraži Aboli. »Ja ne mogu dosegnuti.« Tata pristaje i zvoni, ali čim se zvono oglasi, Aboli ga zgrabi za ruku i viče: »A sad bježimo!« Tek tada, shvativši što je učinio, tata podiže Abolija na ruke i trči kući. Ahmed i ja sjedimo u dvorištu u trenutku kada utrčava kroz vrata, s treskom ih zatvara i oslanja se o njih, jedva hvatajući dah. »Što je bilo?« zapanjeno ga pitam. Kratko baca pogled na Abolija i zatim prasne u smijeh. Tek kada se smiri, ispriča nam što se dogodilo i, kada zajednički grohot napokon jenja, ponovno podiže Abolija sa zemlje i kaže: »Imaš sreće što si toliko sladak, mali!«. Iradž sutradan smišlja, po njegovu mišljenju »genijalnu«, spravu protiv uličnih zvonjača. Sastoji se od cjevčice povezane s pumpicom za vodu, a montira se iznad vrata tako da je nitko ne vidi. Trebala bi poprskati svakoga tko pozvoni na vrata. Postavlja je u ranim popodnevnim satima, nadajući se da će barem dva do tri puta tjedno na taj način uhvatiti mangupe. Izum, međutim, nikada ne proradi i svi derani ostaju suhi. Često priželjkujem da smognem hrabrosti i napokon Ahmedu kažem za Zari. Da je samo koju godinu mlađa i da nije zaručena za Doktora, pričao bih mu o njezinim plavim očima, vragolastom smiješku, predivnoj bradi i jagodicama. Rekao bih mu da me njezin hod izluđuje, 28
da ostajem bez daha kada god progovori i da neprekidno mislim na nju. Kada bih bio siguran da će mi to dati dovoljno snage, zanemario bih gađenje i popio čitav vrč majčina motornog ulja te se napokon povjerio najboljem prijatelju. Postaje mi sve teže slušati Ahmedove priče o Fahimi. Suviše me podsjećaju na Zari. Pritom ne pomišljam na seks. Ne želim je okaljati takvim mislima, a i umro bih od krivnje i stida. Zamišljam je sretno udanu za Doktora i s čoporom djece te se mirim s ulogom bliskoga obiteljskog prijatelja. No nagovaranje Ahmeda na pobunu protiv Fahimine obitelji zagorčalo mi je tu maštariju, iako znam da ne mogu učiniti isto što i on. Prvo, Zari voli Doktora. Drugo, nisam hrabar kao Ahmed. Treće, zbilja ne bih takvo što mogao napraviti genijalnom tipu kao što je Doktor. Ponekad se, međutim, pitam u što bi se pretvorio moj i Zarin odnos da nam Doktor nikada nije ušao u živote i, svaki put kad na to pomislim, nagonski grizem kožu između kažiprsta i palca. Činilo mi se da ću do kraja života čuvati slatku tajnu i da je nikada nikome neću otkriti, ali jedne večeri na krovu, dok Ahmed priča, a meni pogled luta po zvijezdama koje naviještaju ljetnu noć, odjednom ga prekidam. »Otkrit ću ti jednu tajnu«, kažem. »O tebi i Zari?« pita kao iz topa. »Molim? Otkad znaš?« »Otkad znam da mi je najbolji prijatelj zaljubljen?« ceri se. »Pa, vjerojatno otkad sam primijetio da se svaki put u prisutnosti određene mlade dame uznemiriš, ili da je ni u ludilu ne možeš pogledati u oči. Osim toga, kad nam je jednom, nakon utakmice, donijela ledeni sok, čaša u rukama tresla ti se kao luda, sjećaš se? I da, ovo mi je najdraže, kada te jednom pitala koliko je sati, pogledao si na sat i rekao: pet minuta do ručka.« Smije se, a ja sagibam glavu. »Još jedno uvijek radiš«, kaže. »Svake večeri najveću i najsjajniju zvijezdu nazivaš po njoj.« »Doista?« »Pa zar nikada nisi primijetio da ja zvijezdu do nje uvijek nazovem po tebi?« Odmahujem glavom. I onda mu napokon sve kažem. Cijelu me noć sluša dok govorim kako Zari hoda, dok mu opisujem njezine jagodice i bradu, dok mu govorim o njezinim očima, o svojim snovima, o tome kako me muči grižnja savjesti i kako se stalno trudim da o njoj ne razmišljam na nepristojan 29
MIN@
način. No, ne govorim mu o Doktorovim planovima o ženidbi. Ne kršim obećanje dano prijatelju. Ahmed me sluša pušeći i nudi me cigaretom. Najradije bih popušio čitavu kutiju, ali bojim se oca i njegova prijekornog pogleda. »Kada si shvatio da je voliš?« pita me. »Mislim da je volim otkad znam za sebe«, odgovaram pognute glave. »Ali tek zbog tvoje priče s Fahimom postao sam toga svjestan.« Dugo šutimo i Ahmed uranja u misli. Zdvojan nad dvojbom trebam li Zari izjaviti ljubav ili ne, uzbuđeno ga pitam misli li da sam loš čovjek. »Što ti je, zaboga?!« smije se. »Pa, znaš, zbog Doktora i svega toga«, mucam. »On nam je... on nam je prijatelj, a... a mi tu sjedimo i pričamo o njegovoj zaručnici. Mislim, ne pričamo mi, nego ja. Užas!« Ahmed se opet smije i odmahuje glavom. Sutradan mi Ahmed kaže da Zarin šestogodišnji brat Kejvan gradi pseću kućicu. »Zašto? Nabavit će psa?« pitam. »Ma, ne. To mu je školski zadatak za ljetne praznike.« Važno me pogledava i slutim da mi se loše piše. »Zašto me tako gledaš?« pitam. »Kakav si u stolariji?« Smijem se jer nemam baš nikakvog smisla za takve poslove, ali Ahmed ipak zvoni na Zarina vrata i prije nego što se uspijevam snaći, već smo u dvorištu i pomažemo Kejvanu. Zarini su roditelji, kao i svakoga dana, na poslu. Zajednički već više od dvadeset godina vode restoran u susjednoj četvrti. Gubim usredotočenost svaki put kada Zari iziđe u dvorište i stid me zbog toga, pa Ahmedu kažem da mi sve to postaje odviše složeno. Ne samo da zabijam nož u leđa Doktoru, nego još i glumim prijatelja nevinome šestogodišnjaku, samo da bih bio u blizini njegove sestre. Ahmed mi odgovara neka se smirim. Zari je odjenula usku plavu majicu i crnu suknju s cvjetnim uzorkom. Vlažna joj je kosa uredno začešljana i nenametljivo je našminkana. Odviše sam uzbuđen i prestidljiv da bih je pogledao u oči, pa se svaki put kad izlazi i započinje razgovor s nama tobože bavim daskama i potpuno mi nepoznatim alatom. Kada mi pak okreće leđa, zurim joj u nadlaktice i tanašna zapešća te primjećujem da su joj ruke prekrivene sitnim, bijelim dlačicama. To me toliko uzbuđuje da mi koža postaje pretijesnom, čak i pod njezinim blagim, mirnim i nasmijanim pogledom. Tako bih je volio voljeti, saviti joj ruke oko uzanoga struka 30
i priviti je uza se. Ne mogu to više podnijeti. Skrećem pogled i žmirkam ne bih li odagnao taj prizor. Nudi nas hladnim sokom i zahvaljuje što pomažemo njezinu bratu. Zbog zbunjenosti dobar dio soka izlijevam sebi na prsa. »Što je? I prsa su ti žedna?« zadirkuje me Ahmed. Pravi se da ne vidi pogled koji mu ljutito dobacujem, a Zari se smije i kaže: »Ma, pusti ga! Jadniku je vruće i žedan je!«. Zatim se vraća u kuću, a Ahmed mi kaže: »Ne skida pogled s tebe!«. »Nije me ni pogledala!« »Ne znaš ti žene. Čini ti se da te uopće ne gledaju, a zapravo ti prate svaki pokret. Mozak im je kao radar. Vide te i kada pojma nemaš da si im na nišanu. Osim toga, ne budi tako sramežljiv! Popričaj malo s njom kada opet iziđe!« Nakon nekoliko minuta Zari ponovno izlazi, sjeda uz rub bazenčića, umače prekrasna stopala u vodu i otvara knjigu. »Hajde, idi tamo i razgovaraj s njom«, šapće mi Ahmed. »Neću«, oštro odbijam. »Daj, idi!« »Neću.« »Nemoguć si«, kaže i obraća se Zari. »Što to čitaš?« »Savušun. Autorica je Simin Danešvar. «٭Ahmed mi se okreće, tobože zapanjen. »Zamisli, Paša! Tvoja omiljena knjiga!« Zatim se obraća Zari: »To je njegova omiljena knjiga!«. Ubit ću ga. Uopće je nisam pročitao. »I? Kako ti se sviđa?« pita me Zari. »Pa, Simin Danešvar zbilja je jedna od najboljih spisateljica«, zbunjeno mrmljam i izbjegavam njezin pogled jer bih od njega zauvijek izgubio dah. »Baš je dobra. Zapravo, puno više nego dobra. Jako je dobra.« Kutkom oka vidim da Ahmed odmahuje glavom. Zari me pozorno sluša. »I njezin muž isto«, nastavljam. »Dželal Al-e Ahmed ٭٭je isto tako dobar, možda čak i više dobar.« »Ma, puno, puno više dobar«, nadovezuje se Ahmed. ___________________________ ٭Jedna od najpoznatijih spisateljica u perzijskoj književnosti, cijenjena osobito po romanu
Savušun iz 1969. i po pričama u kojima govori o položaju žene u iranskom društvu. ٭٭Istaknuti iranski književnik, izrazito politički angažiran. 31
»Hoću reći, ne više dobar, nego bolji. Možda je još i bolji od nje. Čitam sve što to dvoje napiše.« Shvaćam da lupetam, pa se naglo zaustavljam. »Da«, odgovara Zari. »I ja volim čitati sve što napišu Danešvarova i Al-e Ahmed.« Vraća se knjizi. Pogledom poručujem Ahmedu da ću ga razbiti čim ostanemo nasamo, a on mi namiguje. Popodne dovršavamo kućicu, a na odlasku načujem kako Zari govori Ahmedu: »Nema problema, što god želiš. Bilo bi mi drago!«. »O čemu ste to pričali?« pitam ga ljutito kad smo izišli na ulicu. »Pitao sam je hoće li te poljubiti i rekla je da bi joj bilo drago.« »Ma, svinjo jedna pokvarena«, napadam ga, a on mi izmiče i bježi prema kući. »Nisam ja kriv što si tako zgodan da te jednostavno mora poljubiti!« »Začepi!« vičem dok trčim za njim. »Zbog tebe sam ispao prava budala!« »Kako sam mogao znati da uz sve one jebene knjige koje si pročitao baš Savušun nisi pročitao?!« dobacuje mi i osvrće se, pazeći da ga ne dostignem. »Koji si ti pizdun!« psujem i pokušavam ga šutnuti nogom. »Razbit ću te zbog ovoga!« »A što ćemo sa zakletvom svetom bratstvu boksačkoga pobratimstva?« zadirkuje me dok nestaje za vratima i treskom ih zatvara. Nekoliko trenutaka stojim zadihan, znojim se i bjesnim. A s druge strane začujem: »Je li Al-e Ahmed zbilja i više nego više dobar pisac od svoje žene?« Koliko god sam bijesan, padam na pod od grohotnog smijeha.
Zima 1974. Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, Teheran
Znam da sanjam, ali ne znam gdje mi tijelo spava. Mislima sam na livadi sa Zari, Fahimom i Ahmedom, besciljno trčimo uokolo, malo jedni prema drugima, malo jedni od drugih. Zari zastaje, naginje glavu u stranu i smiješi mi se. Vjetar joj podiže i raspliće kosu baš kao i visoku, zelenu travu koja nam golica koljena, a ja joj prilazim i privijam je uza se. Podižem je u zrak pa se vrtimo, a Ahmed, vidim, isto čini s Fahimom. Kroz vjetar čujem Doktorov glas kako recitira stihove pjesnika Rumija. 32
Sretnog li časa dok zajedno smo ti i ja U tijela dva, al' duhu jednom, ti i ja. I ptice u raju dok ljubav nam klikću, U smijehu smo radosni ti i ja. Doktorov lik nestaje u daljini, Zari me gleda, naginje se i ljubi me u usta, a zatim ustaje, pa ona i Ahmed odlaze za Doktorom u šumu. Fahima i ja neutješno plačemo. Tihim mumljanjem kroz bijeli šum sna Rumijeva se pjesma pretvara u šuplju, ritmičku mantru: Da mi je puška, ja bih je podig'o, Da mi je maska, ja bih je nosio, Da bol me snađe, ja bih je sakrio, Da srce imam, ja bih ga darov'o. Silom otvaram oči i opet sam u kolicima. Jabukolika sjedi pokraj mene, ali licem je okrenuta prema starcu na drugom kraju sobe. Znam da sam upravo nešto sanjao, ali slike mi izmiču poput svile pod prstima. »Vode«, šapćem. Okreće se laganim i smirenim pokretom, ali u svijetlim joj očima zapazim iskru. »Što si rekao?« pita. »Žedan sam«, zakriještim. Pomno mi ispituje svaki kutak lica, a onda šapuće da će se odmah vratiti, pa nestaje. Za nekoliko se trenutaka pojavljuje s vrčem vode i čašom. »Jako si žedan?« pita me. »Da, jako sam žedan.« Natoči punu čašu vode i spušta pogled prema mojoj pogrbljenoj prilici u stolcu. »Evo, uzmi«, pruža mi čašu. Grabim je i praznim u jednom dugom gutljaju. Licem joj se razvlači topao osmijeh i na trenutak mi se čini da joj se oči pune suzama. Nemam pojma zašto. »Gdje sam?« pitam. »Tu si«, nježno mi odgovara. »A tko si ti?« »Zar ne znaš?« zadirkuje me. »Svi me poznaju, čak i ja.« »Znam da si Jabukolika«, kažem i slabašno se nasmijuljim. Ona se glasno nasmije. »Bole me rebra«, kažem. »Znam. Ali ništa nisi slomio, ne brini se!« 33
Spuštam pogled. »Zašto imam opekline po rukama?« Jabukolika ne odgovara. »I čitavo vrijeme sanjam grozne stvari. Nekoga čovjeka zlih očiju. Tko je taj?« Na spomen snova nešto se u meni lomi, iz utrobe polazi bujica, pa zaplačem. Jabukolika sjeda i grli me. »Plači, dušo, plači!« »Zašto plačem?« pitam je i odmičem se, tražeći odgovor u njezinim očima. »Zar se ničega ne sjećaš?« začuđeno me pita. »Čega bih se trebao sjećati?« Naslanja se i lagano ljulja u stolcu. »Nije važno«, umiruje me. »Samo zatvori oči. Ne treba ti razlog za plač!«
5.Ljeto 1973. Teheran Pod trešnjinim stablom
Ahmed i ja stojimo na ulici i gledamo kako Iradž maloj skupini poluzainteresiranih klinaca pokazuje svoj najnoviji izum, kad se pokraj nas odjednom pojavi Fahima. Smiješi nam se i namiguje, a zatim zvoni na Zarina vrata. Zari joj otvara, pa se grle i ljube kao stare prijateljice i ulaze u kuću. Iznenađeno pitam Ahmeda poznaju li se njih dvije. »Zezaš me«, kaže. »Pa, kao sestre su!« »Otkada?« »Od danas«, odgovara kroz smijeh. Zatim mi objašnjava da će Fahima od danas do kraja ljeta svakoga dana dolaziti k Zari. »Sjedit ćemo uz houz i brbljati. Ideš?« »Kamo?« »Daj, dođi!« Trči kući, a ja ga pratim uz stube do krova. »Kamo idemo?« pitam sav na iglama. »K Zari, ali neću da nas susjedi vide. Znaš da tračaju, a to ne bi bilo dobro za cure.« »Kako si uspio nagovoriti Zari?« »Rekao sam joj da ću dovesti tebe.« »Lažeš«, kažem, a srce mi je gotovo iskočilo. »Da«, smije se. 34
Trčimo do Ahmedova krova, skačemo na moj, pa na Zarin, a tamo nas ona već čeka i, dok mi srce u prsima bubnja od uzbuđenja, uz smiješak nas pozdravlja i uvodi u kuću. U dvorištu sjedamo na crvenu prostirku pokraj houza pod trešnjinim stablom, pa Ahmed, Fahima i Zari razdragano brbljaju. Ja šutim, sjedim i promatram ih. Ne razabirem riječi niti ijednu mogu izustiti jer sam obuzet krivnjom, stidom i uzbuđenjem. Ni u najskrivenijim maštarijama nikada Zari nisam doživljavao kao išta više od predmeta bojažljive i suzdržane žudnje, pa mi se ostvarenje čak samo djelića toga maštanja čini potpuno besmislenim. S druge strane, tješim se, sve to ionako ništa ne znači. Samo se malo zezamo. Nema u tome doista ničega lošeg. Zari će se ionako za koji mjesec udati za Doktora. Ljeto nam se pred nogama prostire poput praga između mladenaštva i odrastanja: ja ću za godinu dana u Ameriku, Zari i Doktor započet će zajednički život, a Ahmed će se oženiti Fahimom. Sve će biti potpuno drukčije. Zašto onda ne bih neko vrijeme potpuno nevino uživao u društvu neke lijepe djevojke? Ahmed i Fahima sjede jedno do drugoga, a Zari mi je točno nasuprot. U ranim poslijepodnevnim satima donosi nam ledene napitke, a poslije, kada žega popušta, vruć i sladak lahidžanski čaj, najbolji crni čaj na svijetu. Ahmed i Fahima divan su par. Fahima je prelijepa žena, iako joj to nikada ne bih rekao jer nije pristojno prijateljevoj djevojci govoriti da je zgodna. Dugu crnu kosu ljupkim pokretom glave stalno zabacuje preko lijevoga ramena, gotovo sve što kaže zvuči kao pitanje popraćeno znatiželjnim pogledom, a svima se obraća s toplinom i osobno, kao da su joj već godinama najbolji prijatelji. Nosi crne trapezhlače i svilenu bijelu bluzu. Savršeno joj pristaju i, sve u svemu, jako mi se sviđa. Zari i ja nismo baš na istoj valnoj duljini. Doktor joj očito jako nedostaje jer stalno priča o njemu. »Otišao je zbog nekog projekta za fakultet«, kaže. Projekta za fakultet? A menije rekao da će raditi sa seljacima. »Zajedno smo od samog rođenja«, kaže. »Roditelji su nam se međusobno zavjetovali da će im se djeca vjenčati kako bi, na taj način, njihovo prijateljstvo zauvijek trajalo.« »Oho! Pa nisam to znao«, iskreno je iznenađen Ahmed. »Sva sreća što je ispao superčovjek jer bi mi inače na takav dogovor bilo teško pristati«, dodaje Zari. 35
Dogovoren brak?, javlja se u meni posprdna misao. Kako to da Doktor, jedan od najrevolucionarnijih intelektualaca u četvrti, pristaje na takve besmislene i zatucane običaje? Ahmed mi namiguje, podiže obrve i kima glavom, kao da mi čita misli i slaže se s njima. Promatram Zari dok govori. Zbog njezinih ružičastih usnica, sićušnih uška, svilenkastoga i svježeg tena, lice mi gori od žudnje. Govori tihim, dubokim i samouvjerenim glasom koji svojom zrelošću pomalo odudara od njezina lika, ali u mojim je ušima jednostavno savršen. Kada se nagne naprijed, pogled mi odluta do djelića prsa koji joj proviruje kroz izrez na bluzi, ali istoga se trenutka sjetim da upravo zurim u Doktorovu curu i tonem u grizodušje. Dok govori, uglavnom gleda u mene, ali prilično je suzdržana. Ahmed je pak opsjednut novom viješću. »Dogovoren brak?« negoduje ispod glasa i zatim se okreće k Fahimi. »Zašto se vas, cura, roditelji tako pokušavaju otarasiti?« »Joj, daj šuti!« odgovara Fahima kroz smiješak. Zari se vraća i u šalice koje je donijela iz kuhinje nalijeva čaj, a zatim Fahimu i Ahmeda pita kako su se upoznali. »Svakog sam je dana pratio od škole do kuće«, kaže Ahmed. »A ti si znala da te prati?« »Svi su znali«, odgovara joj Fahima i priča o Ahmedovoj javnoj ljubavnoj izjavi nakon što su joj namjestili prosca. Zari se smije. »Pa, baš si to dobro napravio«, kaže i tapša Ahmeda po ramenu. »Čestitam ti!« Zatim pita Fahimu: »A što tvoji roditelji kažu na to što je napravio?«. »Nije im drago. Neugodno im je. Proščevi roditelji više ne razgovaraju s njima.« Ahmed se, kad to čuje, isprsi, ne bi li pokazao pregolem ponos zbog svojega postignuća. Fahima ga razdragano udari po nadlaktici. »A misliš li da bi tvoji roditelji pristali da se vas dvoje...« Zari ne dovršava pitanje jer očito nije sigurna kakvi su Fahimini i Ahmedovi planovi. »Pa, zabranili su mi da se viđam s njim«, tužno odvraća Fahima, no onda se razvedri. »Ali, kada ga bolje upoznaju, poludjet će za njim, sigurno.« Poseže za Ahmedovom bradom i stišće je među prstima: »Daj ga pogledaj! Tko ga ne bi volio?« Zari i ja se smijemo, a Ahmed crveni. 36
»Dok te još pratio od škole do kuće, jesi li priželjkivala da ti se obrati?« pita Zari nakon nekoliko trenutaka. Fahima se malo zamisli i onda kaže da nije. »Nisi? Zbilja?« iznenađeno će Ahmed. »Nisi željela razgovarati sa mnom?« »Bojala sam se za tebe. Nisam htjela da nastradaš«, tiho mu odgovara Fahima. »Kad su te moja braća tukla, bilo mi je kao da mi netko čupa srce.« Oči joj se pune suzama. Gledam Zari. Grize donju usnicu i smiješi se, a Ahmed ponovno crveni. Tada upire prstom u mene i obraća se Zari: »Imali su sreće da se moj prijatelj nije umiješao. Sigurno znaš da je super-boksač, zar ne?«. Zari odmahuje glavom. Boksač? Malo sam nabijao po vreći, pa sam sada odjednom boksač? »Fenomenalno boksa«, nastavlja Ahmed. »Udara brže od svih koje poznajem.« Neugodno mi je zbog nezasluženih komplimenata, pa pokušavam promijeniti temu, ali Ahmed se ne da. »Uostalom, otac mu je bio boksački prvak teške kategorije. Ima dobre borbene gene.« Napokon mu uspijevam upasti u riječ, pa pitam Zari: »Znači, ti i Doktor poznajete se već godinama, je li tako?«. »Da«, odgovara dok dijeli šalice s toplim čajem i opet se obraća Ahmedu i Fahimi: »Divim se ljudima poput vas. Oduvijek me zanimalo kako je to kad se dvoje potpunih stranaca jednostavno sretne i zaljubi jer od mene se, otkada znam za sebe, očekivalo da budem zaljubljena u Doktora!«. Očekivalo se da budeš zaljubljena? pitam se s gorčinom. Ubacuje kockicu šećera u usta i, gledajući Fahimu, polako pijucka čaj. »Uvijek me zanimalo kako uopće dođe do toga«, kaže. »Mislim, kako i zbog čega se dvoje potpunih stranaca uspije zaljubiti? Kako znaš da si dobro odabrao?« Fahima gleda Ahmeda, a on sliježe ramenima. »Ne znaš«, ubacujem se kao da sam tko zna kakav stručnjak za ljubavna pitanja. »U dogovorenom braku oslanjaš se na mudrost starijih i iskusnijih, a u ljubavi poput njihove oslanjaš se na intuiciju vlastita srca.« Da me mama sada čuje, vidjela bi da nisam baš tako povučen kako ona uvijek tvrdi. Ali uopće nema sumnje da bi to pripisala blagotvornom učinku motornoga ulja. 37
Ahmed mi se smiješi i namiguje. »Intuicija vlastita srca«, ponavlja Zari s iskrom u očima. »Sviđa mi se to. Intuicija vlastita srca.« »Momak se zbilja zna izražavati«, hvali me Ahmed, ali istog mi trenutka dobacuje pogled u kojemu vidim da mi se loše piše. »Riječi su mu poput predivno skladanih vinjeta bez imalo ustezanja povezanih strunom lica i vremena.« Taj neće doživjeti ženidbu s Fahimom. Zari ga neko vrijeme promatra, kao da pokušava dokučiti što je htio reći, a zatim se okreće Fahimi. »Prepuštanje intuiciji vlastita srca sigurno je mnogo uzbudljivije nego oslanjanje na mudrost starijih i iskusnijih, zar ne?« kaže, očito misleći na to kako je Fahima u posljednji tren izbjegla dogovoren brak. »Da, jest«, veselo će Fahima. »Podsjeća me na holivudske filmove«, kaže Zari. »Upoznaš nekoga, povjeravaš mu se, upoznaješ ga... sve mi to zvuči jako romantično. Ali i opasno! S Doktorom tako nešto nisam osjetila.« »Nisi?« pita Fahima. »Ne. Još smo se kao djeca igrali zajedno«, objašnjava Zari. »Sada ga, doduše, viđam samo nekoliko puta tjedno jer je stalno nečim zauzet, a i dolazi samo kada su mi roditelji kod kuće jer neće da ljudi svašta pričaju. U tome je dosta staromodan. Mislim, naša je veza u mnogome dobra, ali vaša je kao iz romana.« Po zbunjenom meškoljenju shvaćam da joj nije baš ugodno pričati o Doktorovim posjetima, ali ne mogu dokučiti uznemiruje li je to što ga prerijetko viđa, ili joj se ne sviđa zamisao dogovorenoga braka. Fahima se smješka, a Ahmed mi opet namiguje. Točno znam što misli. Čim ostanemo sami, reći će mi da Zari zapravo uopće ne voli Doktora i da je taj brak najobičnija namještaljka. Naglasit će i da je riječ o običaju kojemu bi se obrazovan čovjek, poput Doktora, morao oduprijeti iz moralnih razloga, jer, što bi ljudi mogli reći? Mlad i perspektivan intelektualac ženi se djevojkom koju su mu roditelji odabrali još prije rođenja? Zbog svega će me toga Ahmed zacijelo pokušati nagovoriti na nešto blesavo, poput glasnog izvikivanja s krova ljubavne izjave Zari, a nastojat će me uvjeriti i u to da bi se Doktor trebao maknuti od Zari i posvetiti se izbavljanju naše domovine iz ralja zaostalosti. Kasnije istoga dana Zari nam govori o svojim rođacima i roditeljima. Majka joj je odrasla u Komu, jednom od najsvetijih iranskih gradova i odgojena je u iznimno pobožnoj obitelji. Većina Zarinih rođakinja s 38
majčine strane nosi čador٭, a jedna Zarina sestrična, koja je, kaže, toliko lijepa da bi u Americi ili Europi sigurno bila filmska zvijezda, nosi burku ٭٭koja je prekriva od glave do pete, baš kao i žene u Saudijskoj Arabiji. Zari je naziva Maskiranim anđelom. »Maskirani anđeo?« pitam. »Zvuči kao super naslov za film.« Ahmed i tu priliku iskorištava da bi me pohvalio. »Paša je gledao sve klasične američke filmove«, kaže. »Živa je filmska enciklopedija. Zna sve glumce, režisere i producente. Sigurno će i sam postati veliki filmaš.« Zari me gleda i pita: »A ti bi htio postati filmaš?« »Da«, odgovaram. »Baš zanimljivo!« Ahmed puca od ponosa. »I ja volim američke filmove«, kaže Zari. »Ali Doktor kaže da Hollywoodom vladaju Židovi cionisti.« Dodaje i da nije posve sigurna što je cionizam, ali da zna da nije ništa dobro. Fahima na to kaže da joj je otac kolumnist u najvećim iranskim novinama, Kejhanu, i da je još kao dječak sanjao o tome da intervjuira Walta Disneyja, ali mu je onda netko iz redakcije rekao da je Disney cionistički agent. I ona priznaje da ne zna što je cionizam, ali, koliko čuje, mora biti nešto grozno! Ahmed se odmah okreće prema meni i šapatom me nagovara: »Objasni im što je cionizam! Hajde, objasni im!«. »Mnogi šefovi holivudskih studija zbilja su bili Židovi«, hvatam se na mamac. »Zucker je bio Židov, Meyer, Selznick... Ali nisam baš siguran da je ijedan od njih snimao filmove koji su uzdizali stvaranje države Izrael. To bi, naime, bio cionizam.« »Čovječe!« tobože zadivljeno uzdiše Ahmed. »Odakle ti to sve znaš? Svaki put od tebe naučim nešto novo!« »Mogu li dobiti čašu vode?« pitam Zari u nadi da ću tako ušutkati Ahmeda. _________________________
٭Plašt, pelerina ili slično vanjsko odjevno pokrivalo kojim neke žene islamske vjere (posebice je čest u Iranu) prekrivaju sve osim lica. Za čador je karakteristično da nema rukava i da doseže do gležnjeva. ٭٭Pokrivalo za žensko tijelo i lice, izrađeno od guste tkanine koja u potpunosti prekriva cijelo tijelo i lice, osim što se u predjelu očiju nalazi gusta mreža. Nose je neke žene islamske vjere, a posebice je česta u Afganistanu, Saudijskoj Arabiji te nekim dijelovima Pakistana i Indije. 39
MIN@
Svaki put kad Zari ode u kuću da bi nam donijela nešto za jelo ili piće, najradije bih se nekamo maknuo da Fahima i Ahmed mogu malo ostati nasamo, ali ne znam kamo bih. Zari mi napokon nudi spasonosno rješenje: doziva me iz kuće. To je prvi put da me oslovljava imenom i ono u njezinim ustima zvuči nekako posebno, važno. Ulazim u kuću i spazim je kako, leđima okrenuta kuhinjskim vratima, guli naranču. Okreće se i uz smiješak mi kaže da me pozvala zato da Fahimu i Ahmeda ostavimo malo nasamo. »Znam«, odgovaram. »Mogu li ti nečim pomoći?« »Ne. Samo mi pravi društvo.« Vraća se guljenju naranče. Zbunjen sam jer sam prvi put nasamo sa Zari i nemam pojma što bih rekao. Kejvan ulazi u kuhinju, pije vodu i odmah odlazi. Možda Iradž i nije tako loš, mislim, prisjećajući se kako zuri u Ahmedovu sestru. »Baš su lijep par«, kaže Zari. Slažem se. »Lijepo od tebe što im praviš tu uslugu.« »Ma, sve za Ahmeda. Super je dečko.« »Da, super je«, potvrđujem i ponestaje mi riječi. Slijedi duga i neugodna stanka. »Uvijek si tako šutljiv?« pita me i preko ramena dobacuje smiješak. »Ne, obično nisam«, kažem, očajnički smišljajući što bih joj pametno rekao o načinu na koji se sporazumijevam s ljudima, ali ništa mi ne pada na pamet, pa ponovno tonem u tišinu. »Postoji li netko poseban u tvojem životu?« Ne znam što bih joj odgovorio. Zbog moje se šutnje okreće da vidi jesam li još ondje, a onda se nasmijulji kada spazi da sam se zacrvenio. »Ne treba ti biti neugodno. Samo sam nekoliko godina starija od tebe, možeš mi sve reći. Naravno, ako želiš.« »Da, postoji netko poseban.« To mi se čini najboljim odgovorom jer potiče daljnji razgovor. »I mislila sam da postoji. Vidim da ste ti i Ahmed svake večeri na krovu, pa sam pretpostavila da razgovarate o curama«, kaže, pa nakratko zastane. »Sada znam da on tebi priča o Fahimi, ali tko je glavna junakinja tvojih priča?« Strahovito sam uzbuđen zbog pozornosti koju mi poklanja, pa se nemirno osvrćem, podižem rake u zrak i meškoljim se s noge na nogu, a ona me netremice promatra. »Ne mogu ti reći«, izgovorim napokon. Licem joj se razlijeva osmijeh. 40
»Baš si sladak«, kaže i odlazi do hladnjaka te iz njega vadi jabuke. »A zašto mi ne možeš reći?« Ne odgovaram. »Sudjiv i sramežljiv«, zadirkuje me. »Cure obožavaju sramežljive i šudjive dečke. Tajanstvene tipove. Znaš to?« Odmahujem glavom. Volio bih da moja mama čuje što djevojke misle o introvertiranima. »Ma, moraš mi reći«, uporna je Zari. »Znaš kako ljudi postaju dobri prijatelji? Tako što se jedni drugima povjeravaju. Dakle, reci mi! Tko je ona?« Vraća se do mjesta na kojemu je stajala kad sam stigao. »Je li lijepa? Poznajem li je? Živi li u našoj četvrti? Daj, reci mi tko je!« »Poznaješ je«, prošapćem. »O, super. Znači, mora da je iz ulice. Dobro je, dobro, sad već napredujemo.« I dalje šutim. »Ide u školu?« nastavlja s ispitivanjem. »Ne, već je maturirala.« »Starija je od tebe? O, pa to je uvijek zanimljivo. Je li lijepa?« »Najljepša na svijetu«, izleti mi. »Ima plave oči, predivnu bradu i jagodice.« Primjećujem da je na trenutak zastala s guljenjem voća i bojim se da sam pretjerao. Ona je, naime, jedina djevojka iz ulice s plavim očima. »Zvuči krasno. A gdje živi?« pita me okrenutih leđa. »Blizu«, kažem nakon kratkoga oklijevanja. »I što ti se kod nje najviše sviđa? Naravno, osim izgleda«, nastavlja nešto ozbiljnijim tonom. »Sve«, priznajem. »Podsjeća me na svježinu i čistoću snijega, na bistru i mirnu rijeku, na svježinu kiše, na moćne i veličanstvene planine, na nježno i mirisno cvijeće.« Zari se okreće i zuri u mene sa zbunjenim, ali vragolastim smiješkom na usnicama. Iz očiju joj pršti gomila pitanja. Pitanja koja ti poput munje pogađaju misli, u djeliću sekunde rasvjetljavajući sve, a zatim te u tami ostavljajući da se pitaš što si to zapravo vidio. »Zna li Ahmed tko je ona?« napokon pita. »Da.« »Jasno ti je, naravno, da ću ga pitati«, kaže i prasne u smijeh, pa izlazimo u dvorište s hranom i pićem. Osjećam se krajnje iscrpljeno i posljednjim se snagama trudim da mi zdjela s voćem ne ispadne iz ruku. Zari pak na dvorištu izvlači tatin fotoaparat i Kejvanu pokazuje kako da nas sve četvero fotografira kraj 41
houza. Svakome će izraditi jedan primjerak, kaže, da imamo uspomenu na ljeto u kojemu smo postali najbolji prijatelji. Te večeri u krevetu još jednom proživljavam svaki trenutak protekloga dana, uključujući i onaj u kojemu sam ispao zadnji idiot jer sam djevojku koju volim počeo uspoređivati s rijekama, planinama i cvijećem. Jednostavno me pitala što mi se, osim izgleda, najviše sviđa na njoj, a ja sam se raskokodakao s romantičnim glupostima, kao budala. Trebao sam reći da imamo sličan ukus, da su joj omiljene boje te i te, da voli jesti tu i tu hranu, spomenuti njezine najdraže knjige i filmove. No, odjednom shvatim da baš i ne znam mnogo o Zari. Zapravo, ne znam gotovo ništa. Ne znam kako odabire prijatelje, čime se bavi u slobodno vrijeme, ni kakvi joj se ljudi sviđaju. Znam samo da je volim. Zar se svi tako zaljubljuju? Pitam se koliko Ahmed zna o Fahimi. Vjerojatno ne mnogo. Znam da je moj otac prvi put spazio moju majku kad se vraćala iz škole i mjesec ju je dana pratio do kuće prije nego što je skupio hrabrost da joj se obrati. Mjesec dana nakon toga poslao je roditelje k njezinima da je isprose. Potpuno sam zbunjen. Ljubav me obuzela i život oko mene kao da je stao. Više nisam u stanju razmišljati ni o čemu osim o Zari i pitam se kako odraslima uspijeva da istodobno budu zaljubljeni i rade bilo što korisno. Bacam pogled prema Ahmedovu krovu, vidim da spava i čujem ga kako hrče. Prilazim mu i budim ga. »Što je bilo?« pita. »Zari me pitala što mi se sviđa kod djevojke u koju sam zaljubljen i nisam se mogao sjetiti baš ničega«, kažem očajno. Samo me zbunjeno promatra. »Negdje sam pročitao da ljudi na Zapadu, u Americi i u Europi, dosta dugo zajedno izlaze prije nego što se zaljube«, kažem uzbuđeno. »Jesi li to znao?« Odmahuje glavom. »Ali doista je tako. Vidio sam i u filmovima. Jako, jako dugo izlaze. Čak i do deset, dvadeset godina!« »Čovječe!« šapuće. »A mi u Iranu samo nekoga pogledamo i zaljubimo se. Dovoljno je da nam se cura nasmiješi i gotovi smo. Nikakvi izlasci, nikakvo upoznavanje, baš nikakve prilike da se zbližimo. Razumiješ li što ti govorim? Evo, recimo, znaš li ti kakva je, zapravo, Fahima? Znaš li koje boje voli, što najviše voli jesti, čime se bavi u slobodno vrijeme?« 42
»Ne.« »I nisi zabrinut zbog toga?« Ahmed ozbiljno kima glavom. »Što ako uopće nije onakva kakva misliš da jest? Što ako Zari i ja uopće nismo jedno za drugo? Što ako se vjenčamo, dobijemo djecu i onda ispadne da smo potpuno različiti? Što ću onda?« Ahmed rukom pokriva usta i zabrinuto dahne. »Tebe to ne muči?« pitam ga. »Muči me, muči, sad kad si spomenuo«, pali cigaretu. »Za Boga miloga, to je doista problem.« Češe se po glavi i kaže: »Daj mi trenutak da razmislim. Dotaknuo si se nečega zbilja važnog. Sad mi je napokon jasno kako si od svoga tog čitanja pametniji.« Nastavljam s objašnjavanjem i razradom svoje teorije, ali Ahmed me ušutkava i kaže neka ga pustim da razmisli, pa sjedam na rub njegova kreveta dok se on ljulja naprijed-natrag i pravi čudne grimase, kao da se usredotočuje, promatra problem iz različitih kutova, postavlja hipoteze i zatim ih odbacuje zbog neuvjerljivosti. Mrmlja i ispušta neobične zvukove, podiže obrve, lamata rukama i napućuje donju usnicu preko gornje, gledajući u nebo. Zatim povlači dim iz cigarete i uz uzdah ga ispuhuje, kao da je istinski razočaran vlastitom nesposobnošću rješavanja jednostavne zagonetke. Nakon posljednjega povučenog dima ustaje i odlazi do ruba krova, gasi cigaretu i baca opušak na susjedov krov, kako ga njegov otac ne bi našao. Zatim se vraća pod pokrivač i s kreveta mi šapće: »Znam što trebaš napraviti. Otiđi na Zapad, jako dugo hodaj s nekom curom, super je upoznaj i onda se vrati ovamo i oženi Zari.« S tim se riječima okreće na drugu stranu i istoga trenutka počinje hrkati. Nekoliko trenutaka sjedim i promatram ga, a zatim ustajem, udaram ga u dupe i odlazim na spavanje.
6.Vinjete ljubavi Ahmed, Fahima i ja gotovo svaki dan provodimo kod Zari, pa se počinjem žaliti Ahmedu da stalno samo sjedimo i pričamo te da ćemo, koliko god to bilo krasno, uskoro curama dojaditi, ako ih ne zabavimo nečim drugim. »A što bi ti drugo radio?« pita Ahmed. »Nekamo bih ih odveo«, kažem. »U kino, na večeru, nešto zanimljivo!« 43
»Ma nemoj?« sarkastično će Ahmed. »A kako ćemo to platiti? Tvojim čekovima ili mojom kreditnom karticom?« Mrštim se i sliježem ramenima. »Osim toga, nismo u Americi. U Iranu smo, u našoj četvrti...« »Dobro, dobro, zaboravi!« prekidam ga i odlučujem da više nikada neću pokrenuti tu temu. S odmicanjem ljeta sve se više zbližavamo i bez ustezanja jedni drugima prepričavamo neke od najintimnijih doživljaja i iskustava. Rastanak je zato svake večeri sve teži. Nikome se ne odlazi kući, pa se već počinjemo i šaliti s time. »Trebali bismo poći«, kaže netko. »Svakako«, složi se netko drugi, ali nitko se ni ne pomakne, pa svi prasnemo u smijeh. »Dobro, dobro, još nekoliko minuta, ali onda doista moramo!« »Svakako. Samo još nekoliko minuta.« Ahmed i Fahima su zaljubljeni, to se sada već zbilja primjećuje. Uz Fahimu Ahmed postaje neobično nježan i zadovoljan, a i sam priznaje da se kraj nje osjeća gotovo pobožno. »Kao da to više nisam ja«, kaže. »Čak bih se mogao družiti s Iradžem.« »Baš im se veza lijepo razvija«, kaže mi jednom nasamo Zari. »Svakoga mi dana sve više izgledaju kao par. A tebi?« »I meni.« »Njihova je veza toliko drukčija od moje s Doktorom.« Svaki put kad spomene Doktora automatski počnem podizati i spuštati rukave. »Njima je sve uzbudljivo i novo«, sanjarski će Zari. »Nas dvoje prema njima zapravo djelujemo dosadno. Kao da smo već sto godina u braku.« Odjednom shvativši da je o Doktoru rekla nešto negativno, naglo se zahihoće i kaže: »Nemoj me krivo shvatiti, ja obožavam Doktora. Divan je čovjek, pametan, brižan... Imam sreće što takav supermomak hoće djevojku kao što sam ja.« Malo se previše opravdava. Doktor doista jest divan čovjek, ali sumnjam da je Zari potpuno sretna zbog dogovorenog braka i bez prilike da samostalno doživi ljubav. Zna li Doktor za takve Zarine osjećaje? Što bi učinio da zna? Voli li doista Zari, ili se tek oslanja na mudrost starijih, umjesto na intuiciju vlastita srca? Zari svako malo smišlja neke posliće koje treba obaviti u kući i svaki me put poziva da joj pomognem. 44
»Neka malo ostanu sami«, šapće mi čim se malo odmaknemo od Fahime i Ahmeda. »Neka«, odgovaram, a u sebi plamtim od uzbuđenja. Jednoga pak dana u dnevnom boravku u ruke hvata jednu bilježnicu i pita me znam li čuvati tajnu. »Naravno«, kažem, sav cvatući zbog pomisli da me upravo unapređuje u osobu od posebnog povjerenja, a ona tad otvara bilježnicu i pokazuje mi crteže naše ulice. Ne želi drugima otkriti da crta, pa je uvjeravam da će ono što gledam ostati među nama, a ona upire prstom u jedan crtež: »Vidi! Nogomet na ulici! Znaš li koji si od ovih momaka ti?« »Koji?« »Toga dana nisi igrao«, zadirkuje me s vragolastim osmijehom na licu. Kaže da najviše voli crtati ljude i posebna mjesta, pa mi pokazuje crtež Ahmedove bake i djeda. Baka stoji pod stablom, a djed joj prilazi lica prepuna ljubavi. Čini se kao da baka uopće ne shvaća da je djed tek nekoliko metara od nje. »Bio je dobar čovjek«, kaže Zari. »Davao mi je slatkiše kad sam bila Kejvanove dobi. Zbilja mi nedostaje.« Među crtežima je i karikatura na kojoj je Iradž okružen djevojkama. Oči su mu razrogačene kao da baš svaku želi progutati pogledom. »Moram priznati da dobro opažaš«, kažem joj. »Pa, teško je ne opaziti kada bulji kao da će te izbušiti pogledom«, glasno se smije. I ja se smijem, iako bih najradije dohvatio toga napaljenog malog pizduna i iz duplja mu iščupao bestidne, pohotne oči. Zatim Zari izvlači obiteljski album i pokazuje mi sliku Maskiranog anđela. »Prekrasna je, zar ne?« Bacam pogled na fotografiju. Maskirani anđeo otprilike je iste visine kao i Zari, a duga joj se, ravna kosa preko ramena slijeva sve do struka. »I ona ima plave oči, kao i ti«, kažem. »Preci su nam bili Rusi. Većina djevojaka u mojoj obitelji ima plave oči. Usput, jedino je ovaj put pred fotoaparatom skinula burku.« »Sva se ozariš kada pričaš o njoj.« »Ona mi je najbolja prijateljica«, kaže Zari. »Pravo joj je ime Soraja i vrlo je pametna. Nećeš vjerovati, ali napamet zna baš sve Hafizove pjesme!« »Nevjerojatno«, kažem, zamišljajući golem umni napor koji je potreban da bi se napamet naučilo tako mnogo teksta. »Kad smo već kod toga, jesi li ikada gatala s Hafizovim pjesmama?« 45
Riječ je o iranskom običaju: zatvoriš oči, nešto zaželiš ili postaviš pitanje, a zatim nasumce otvoriš jednu stranicu knjige i tekst koji na njoj pronađeš odgovor je na postavljenu dvojbu ili njezino rješenje. »Jesam«, odgovara Zari. »Jako to volim raditi, ali Doktor kaže da time vrijeđam Hafiza jer njegove pjesme nisu horoskop.« Smijem se. Najradije bih rekao da bi se Doktor katkada mogao malo i opustiti, ali ne kažem to nego: »Jednoga ću dana donijeti Hafizovu knjigu ovamo, pa ćemo zajedno iz zabave malo gatati. I nećemo reći Doktoru. Bit će to naša mala tajna!« Licem joj se razlijeva blistav smiješak. »To bi bilo divno!« Jednoga joj pak dana pravim društvo u kuhinji dok pere suđe, kada me odjednom upita: »Bojiš li se odlaska u Ameriku?« »Kako to misliš, bojim li se?« »Pa, bio bi jako daleko, u stranoj zemlji, a tu su i očekivanja tvojega oca. Čujem da ima velike planove za tvoju budućnost. Nimalo te to ne plaši?« Zastaje sa suđem u rukama, okreće se prema meni i na brzinu se ispričava: »Oprosti, zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto!«. »Ma, ne zabadaš«, uvjeravam je dok mi u primozgu tutnji mamin glas: Ljudi u Africi umiru od gladi, a ti bi da se sažalim nad tobom zato što te otac šalje u Ameriku? Bi li možda radije išao u Bangladeš? Pada mi na pamet i jedan događaj, kada sam mami, koja zna što mislim o tatinim planovima o mojem odlasku u Ameriku, sav jadan rekao: »Vidiš? To tvoje motorno ulje ništa ne pomaže! Trebao bih od njega biti otvoreniji, a ja se i dalje ne usuđujem s tatom razgovarati o tome. Mogla bi me zato prestati pojiti njime!«. »Imaš pravo, lijek očito ne pomaže«, složila se. »Prava šteta!« I onda mi je udvostručila dozu. »Sada bi trebao početi djelovati.« Usnice mi se zbog takvih misli šire u smiješak. »Čemu se smiješ?« pita me Zari, pa joj pričam o motornom ulju, a ona se smije i kaže da sjajno oponašam svoju majku. Zatim se vraćam na pitanje koje mi je najprije postavila. Kažem joj da je prije nekoliko dana moj otac kući donio časopis koji mu je poslao prijatelj iz Europe. »U njemu je objavljen niz fotografija kojima se opisuju događaji iz protekle tri godine, s kratkim potpisom pod svakom«, kažem. »Ljudi koji umiru od gladi u Biafri, jedna Čileanka koja trči prema kolima hitne pomoći pred zatvorskom mrtvačnicom ne bi li vidjela je li njezin sin toga dana smaknut i još mnogo takvih stvari. Posebno me uzrujala 46
slika dvanaestogodišnje djevojčice iz Biafre koju su nigerijski vojnici silovali i ostavili da umre u jarku. Fotografirana je nakon što su je prebacili u bolnicu i na fotografiji se smješka jer su joj rekli da joj stiže mama.« »Bože sveti«, uzdahne Zari i rukom prekriva usta. »Takve te stvari natjeraju da svoj položaj vidiš u drukčijem svjetlu«, kažem. Kad već mislim da sam je pričom bespovratno rastužio, na predivnom joj se licu pojavljuje čeznudjiv smiješak. Tapša me po ramenu i kaže: »Tako si pametan. Volim to kod tebe!«. Zapljuskuje me val blaženstva dok izgovara riječi »volim« i »tebe«. Da je barem ispustila druge dvije riječi iz rečenice! Posljednje subote u kolovozu, gotovo mjesec dana prije kraja ljeta, Ahmed i ja odlazimo k Zari, svaki s jednom ružom. On Fahimi daruje crvenu, što znači da je voli, a ruža koju ja dajem Zari je bijela, što simbolizira prijateljstvo. Djevojke su iskreno ganute. Fahima grli Ahmeda i ljubi ga u obraz, a Zari mi stišće ruku te kaže da sam zbilja drag dečko. Zatim stavlja ružu u kosu, gleda me u oči i smiješi se. To me toliko zbuni da istoga trenutka spuštam pogled i crvenim, ali od toga dana primjećujem da se Zari oblači malo ljepše kada je posjećujemo. »Dotjeruje se zbog tebe«, šapće mi Fahima. »Trebao bi joj nekako dati do znanja da ti se to sviđa.« Ahmed i Fahima smiju se dok žustro odmahujem glavom, ali istina je da bih zapravo vrlo rado takav kompliment dao Zari. Zato jednoga popodneva, dok smo sami u kuhinji i dok ona pere šalice, skupljam dovoljno hrabrosti i kažem da mi se njezina frizura sviđa. To, međutim, uspijevam tako promumljati da se ona okreće i pita: »Što?«. Zbunjeno pokušavam ponoviti ono što sam rekao, ali glas mi zapinje u grlu. »Jesi li ti to rekao da ti se sviđa moja frizura?« dodaje. Kimam glavom. Ona se smiješi i vraća sudoperu. Ne znam što bih rekao. »Više ti se sviđa ovako?« pita me. Odgovor jedva prevaljujem preko usnica. »Ne, da«, mucam. »Mislim, sviđa mi se i onako i ovako, ali ovako je jako lijepo. Naravno, bilo ovako ili onako, sviđa mi se oboje. I jedno i drugo je lijepo.« Čeljust mi se pomiče bez ikakva nadzora i ne uspijevam se zaustaviti. 47
»U redu, onda ću ubuduće uvijek nositi ovakvu frizuru«, kaže mi tiho, ne gledajući prema meni. Srce mi se ispunjava nježnošću kakvu nikada prije nisam doživio. Kada poslije sve pričam Ahmedu, on me tapša po ramenu i kaže: »Odlično, odlično! Sve ide po planu.« »Kakvom planu?« pitam. »Planu po kojemu bi se Zari trebala početi pitati jesi li zaljubljen u nju. Ništa u žene ne budi takvu znatiželju kao sumnja da je netko u nju zaljubljen. Vidjet ćeš, sad će učiniti sve da tu sumnju potvrdi. Uložit će poseban trud u to da sazna. To ti je, jednostavno, ljudska priroda. Svi želimo biti voljeni!«. Češe se po glavi i nastavlja: »Vjeruj mi! U toj se frajerici sprema oluja. Uskoro će nešto u njoj puknuti, pa ćeš vidjeti što se krije iza oblaka!«.
7.Još jednu priču, molim Kejvanov je sedmi rođendan i nas je četvero zaduženo za nadgledanje proslave. U Zarinu je kuću pozvana većina djece iz susjedstva, pa joj Ahmed i ja pomažemo. Barem tako Fahima i Zari objašnjavaju što smo ondje. Čitav dan vješamo balone, bijele i žute trake po stropovima i zidovima u kući, Fahima i Zari prave sendviče, a ja na stol postavljam plastične tanjure, čaše, žlice i noževe. Ahmed se ponudio da će birati glazbu. Od nekoga je posudio omanji jeftin kazetofon i cijeli ga dan pokušava osposobiti. »Prava glazba glavni je dio svake proslave«, kaže. »To sigurno znate, zar ne? Ako ne odaberem prave pjesme, tulum bi mogao neslavno propasti.« Fahima kaže: »Da, dragi«, a Zari se smije Ahmedovu glupiranju. »Stvarno razumiješ što govorim, ili se slažeš samo zato što sam zgodan?« zadirkuje Ahmed. »I jedno i drugo, zlato! U pravu si, a i jako si zgodan«, odgovara Fahima. Ahmed tada pušta svoje najdraže pjesme i pleše posred sobe. »Dobro plešeš«, hvali ga Fahima. »Učio me Tennessee Williams glavom i bradom.« »Tennessee Williams nije plesač«, bunim se. »I ja sam mu to govorio, ali nije se dao smesti.« Sva se pozvana djeca pojavljuju u isto vrijeme, pa Ahmed kaže da su zacijelo vrebali pred vratima i planirali navalu. Glazbeni mu se miks 48
raspada u roku od pet minuta, a Kejvan cvate u središtu pozornosti i nagovara Ahmeda da se s njim igra konjića. Ahmed se spušta na sve četiri i ostatak dana provodi glumeći uzvanicima konja. I ja ga jednom pokušavam zajahati, ali on me ritne i poluglasno opsuje. Fahima i Zari se smiju i plješću mojem pokušaju. Klinci se naganjaju po dvorištu, stubama i iz sobe u sobu. Viču, vrište, naguravaju se i neprekidno svađaju, pa Kejvan u jednom trenutku pada i razbija koljeno. Zari, Fahima i ja sjedamo pokraj njega i pokušavamo ga utješiti, ali on uporno plače. »Znaš, ja sam jednom slomio potkoljenicu na tri mjesta, a nisam ni pisnuo«, kažem mu. »Kako to? Nije te boljelo?« pita dječak. »O, i te kako me boljelo«, odgovaram. »Ali, zaključio sam da me neće boljeti manje ako plačem.« »Zbilja?« čudi se Kejvan. Tobože zbunjen, dižem ruke u zrak i poviknem: »I moja se mama čudila. Stalno je ponavljala: 'Kako možeš slomiti nogu na tri mjesta i nijednom ne zaplakati?'« U pozadini čujem kako se Ahmed smijulji mojem oponašanju mame. »Zato mi sada svakoga dana daje žlicu sirupa da bih mogao plakati kada je potrebno.« »I plačeš li?« oklijevajući pita Kejvan. »Samo kada me tjera da pijem taj sirup«, iskrivljujem lice u grimasu gađenja nad maminim napitkom od konjske mokraće i svi se smiju, a ja nježno dotičem Kejvanovo koljeno: »Više te ne boli, zar ne?« »Ne«, odmahuje glavom. »No, vidiš. Kada se smiješ, ništa te ne boli.« Kejvan skače na noge i igra se nastavlja. Zari mi se šapatom zahvaljuje i dobacuje pogled od kojega mi se srce rastapa od nježnosti. Nešto poslije igramo igru 'Tko sam ja?'. Sva djeca sjedaju u krug, Ahmed pantomimom oponaša neku osobu, a ostali pogađaju o kome je riječ. Klincima se igra silno dopada, ali i Zari, Fahimi i meni jer napokon imamo priliku malo sjesti i predahnuti. Dok gledamo Ahmedovu predstavu, Zari se u jednom trenutku naginje prema meni i kaže: »Pitanje za tebe zapravo ne glasi 'Tko sam ja?', nego 'Tko je ona?'«. »Tko je ona?« »Da. Ona za koju si rekao da je nježna poput cvijeta, veličanstvena poput planine i... Što si ono još rekao?« »Joj, molim te, zaboravi to. Najobičnije gluposti«, kažem sav postiđen. 49
MIN@
»Baš si to lijepo bio rekao. Ta je cura prava sretnica, to ti je jasno, zar ne?« Topim se. Najradije bih vrisnuo i odmah Ahmedu rekao što je izgovorila. »Hvala«, kažem. »Nadam se da nije ljubomorna što mi danas pomažeš na bratovu rodendanu.« »Nije ona ljubomoran tip cure.« »Nije? Ma, sve su cure ljubomorne, to valjda znaš.« Najradije bih je pitao je li i ona ljubomorna, ali to mi se čini neuljudnim. »A kako bi ona tebe opisala?« znatiželjno me zapitkuje. »Ne znam. O tome još nismo razgovarali.« »Niste? Nisi joj još rekao da je voliš?« »Mislim da to već i sama zna«, odgovaram oklijevajući. »Ali, još joj nisi rekao?« »Ne tim riječima.« »Jesi li već pitao Hafiza?« pita me. »Mislim, jesi li sebi proricao sudbinu pomoću njegovih stihova?« Odmahujem glavom. »Pa, trebao bi. I trebao bi joj uskoro reći da je voliš. Curama je drago čuti takve stvari. Kako si ono rekao da se zove?« ubacuje naglo to pitanje, nadajući se da će me dobiti na prepad i da ću joj otkriti tajnu. Smiješim se. »Ne mogu ti to još reći.« »A zašto?« »Pa... ne znam.« Smiješi se, a ja sav dršćem. Uvjeren sam da joj je sve jasno. Polako se odmiče od mene, pa i dalje gledamo Ahmedovu predstavu. Nakon nekoliko minuta ustaje i odlazi u kuhinju, vraćajući se s tanjurom punim sendviča. »Znala sam da nećeš imati vremena za jelo, pa sam ovo stavila na stranu za tebe«, kaže. Spoznaja da je mislila na mene obuzima me poput zvuka opojne pjesme. »Nadam se da voliš hladne sendviče«, dodaje. Kako ne bih kad ih je ona napravila? Nakon odlaska Kejvanovih gostiju Fahima, Zari, Ahmed i ja potpuno iscrpljeni sjedimo za stolom u blagovaonici. Zurim u zdjelicu sladoleda koja preda mnom stoji najmanje dvadeset minuta, a djevojke s 50
nevjericom odmjeravaju nered koji je ostao za klincima i koji tek treba raščistiti. »Leđa me rasturaju«, kaže Ahmed. »Znate što? Starci mi idu na put i neće ih biti nekoliko dana. Dođite k meni i napravit ćemo tulum samo za nas četvero. Treba proslaviti što smo preživjeli najezdu klinaca. Cijelu ćemo noć puštati sentiše i plesati.« Srce mi se topi od pomisli na Zari u mojem zagrljaju. Gledam je, a ona se smiješi i spušta pogled. »Hoćemo li ti i ja imati djece?« pita Ahmed Fahimu. Fahima mu namiguje i pokazuje četiri prsta, a on se hvata za glavu. »Vas ćete dvoje sigurno imati prekrasnu dječicu«, kaže Zari s ljubavlju. Ahmed upire prst u mene i kaže: »I ovaj bi sa svojom dragom mogao napraviti krasnu djecu!«. »O, da. Predivnu, jednostavno predivnu«, slaže se Fahima. »Trebao ju je pozvati na proslavu«, kaže Zari, pa čeka da vidi hoće li Ahmed i Fahima na to nešto reći. Ne govore ništa, pa se okreće meni: »To bi ti bila savršena prilika da joj kažeš što prema njoj osjećaš!«. Ahmed na to zauzima pozu učenoga predavača i kaže: »Ne znam, nisam siguran. Naime, ako nisi znala, on smatra da bi je trebao bolje upoznati prije nego što joj izjavi ljubav!«. Točno znam što je naumio i najradije bih ga na licu mjesta zadavio. »Kako to misliš?« pita ga Zari. »Pa, gledaj«, mudro će Ahmed. »Većina se Iranaca zaljubljuje a da pritom ne zna mnogo o onome drugome. S druge strane, ljudi u Americi i Europi najprije dosta dugo izlaze zajedno i dobro se upoznaju prije nego što se zaljube.« Pokazuje na mene i nastavlja s predavanjem: »Naš prijatelj ima vrlo pametnu teoriju o svemu tome. Baš mi je neki dan na krovu o tome govorio.« Zatim se okreće prema meni i kaže: »Hajde, reci im!«. Svom ga snagom ispod stola udaram nogom. Zari i Fahima upiru poglede u mene i čekaju objašnjenje. Nakašljavam se, nešto mrmljam, ubacujem punu žlicu sladoleda u usta i tako nastojim dobiti na vremenu. Naposljetku ipak izustim: »Da, u Europi i Americi ljudi se doista dugo upoznaju prije nego što jedno drugome izjave ljubav«, i onda više ne znam što bih rekao. Slijedi napeta pauza, pa je prekidam dodajući: »Na Zapadu su veze između muškaraca i žena uobičajena, svakidašnja stvar, a u zemljama poput naše ljudi se puno više bave Božjom voljom i sudbinom. Antropolozi bi trebali istražiti uzajamnu zavisnost između tehnološkog 51
napretka i načina na koji parovi u različitim kulturama stupaju u veze!«. Ahmed se ceri, zabavljajući se, i zbog toga se osjećam kao potpun kreten. Zašto mu dopuštam da me tako zbuni? Nakon kratkog razmišljanja Zari kaže: »Zanimljivo!« a Ahmed teško uzdiše, pa ga još jedanput lupam pod stolom, na što se on naglo uspravlja, svim se silama trudeći da ne zastenje od boli. Zari me opet gleda i pita: »Kada ćeš mi reći tko je ona?« »Vjerojatno tek kada antropolozi objave rezultate svojih istraživanja«, odgovara Ahmed i namiguje mi. Ubit ću ga! Majke mi, ubit ću ga! Dok čistimo, u oči mi upada slika Zari i Doktora na polici u dnevnom boravku. Doktor je prebacio ruku preko njezina ramena i smiješi se. Ona se pak karakteristično vragolasto smiješi i glavom se oslanja na Doktorovu lijevu ruku. »Užasno sam ispala na toj slici, ali mojoj se mami sviđa«, kaže dok mi prilazi sleđa. »Stalno je pokušavam nekamo sakriti, ali ona je uvijek pronalazi i vraća natrag na policu. Jednoga ću je dana zapaliti!« »Zašto? Pa baš je lijepa.« »Doktor je dobro ispao, ali ja nisam«, kaže i izbjegava me pogledati u oči. Ponovno vraćam pogled na sliku i kažem: »Pa, ne znam baš. Imaš taj svoj smiješak!«. »Koji smiješak?« »Vragolasti smiješak. Tvoj karakterističan«, šapćem. »Moj karakterističan«, ponavlja, ali ne kao pitanje nego kao potvrdu. »Da. Nitko se drugi tako ne smiješi. Sviđa mi se.« »Zbilja?« pita i dalje spuštena pogleda. »Da. Sviđa mi se i kako naginješ glavu na jednu stranu.« »Da?« »I oči su ti lijepe. Smiju se. Oči ti se gotovo uvijek smiju.« »Ma, nije valjda da se uvijek smiju?« »Uvijek se smiju kada si sretna.« Podiže pogled i gleda me u oči. »Smiju li se sada?« »Da, smiju se.« Neko vrijeme samo stojimo i gledamo se. Toliko smo blizu jedno drugome da na licu osjećam njezin dah. Koljena mi klecaju i u samo 52
jednoj sekundi kroz glavu mi prolazi sve što znam o njoj. Omiljena joj je boja plava. Kaže da je sve čisto, duboko i beskonačno ujedno i plavo, kao nebo i oceani, a ja se pitam zašto tome ne pribraja i svoje oči. Znam da voli pričati priče. Svakoga dana nakon ručka s Kejvanom liježe na prostirku pod trešnjinim stablom u dvorištu te podiže oči prema krovu. Znam da me gleda. Vidim kako mi prati pokrete, a u pozadini čujem kako je Kejvan moljaka: »Još jednu priču, molim te, samo još jednu!«. Volio bih da i meni u uho šapuće priče o našoj budućnosti. I ja bih je tada tražio da mi ispriča samo još jednu. Svakoga se jutra budi rano, odlazi do pekarnice na kraju ulice i ondje kupuje svježi lavaš ٭za doručak. Čitavim je putem tamo i natrag promatram s krova i ona zna da je gledam jer često podiže pogled. Opijen sam svim tim mislima i vidim kako joj se prsa uzdižu i spuštaju pod dubokim udisajima i izdisajima tek nekoliko centimetara od mojih. Bespovratno sam zaljubljen. Samo je kratak trzaj dovoljan da bi nam se usne spojile, i kad se već počinjemo naginjati jedno prema drugome, u sobu upada Kejvan. »Gdje mi je plava majica?« pita. Zari i ja još nekoliko trenutaka stojimo nepomični, međusobno jedno drugome zureći u oči. »Ona koju mi je Doktor poslao za rođendan«, objašnjava dječak. Zari polako okreće glavu prema njemu, a zatim me ponovno gleda. »Doktor mu je poslao prekrasnu majicu«, šapće. »Da je samo vidiš! Baš divno od njega.« Okreće se prema ormaru. »Doktor je divan čovjek«, kaže s knedlom u grlu. »Predivan čovjek.« Vraćam se kući i otac me poziva da s njim gledam Casablancu. Kaže da je to jedan od najvećih filmskih klasika svih vremena, na što bih mu najradije odgovorio da znam jer sam, kako Ahmed kaže, prava filmska enciklopedija. No, ne kažem ništa. Pozorno slušam dijaloge između Humphreyja Bogarta i Ingrid Bergman, nadajući se da ću tako proniknuti u jezik zaljubljenih. Prisjećam se svega što sam rekao o antropolozima, oblicima i obrascima ljubavnih veza, pa bih najradije umro od stida. Pitam se hoćemo li Zari, Doktor i ja završiti kao tri glavna lika u filmu. Doktor se odlično uklapa u lik revolucionara koji se bori protiv nacista, a ja sam usamljeni vlasnik krčme koji, sve dok se ______________________
٭Tanko, pečeno tijesto nalik meksičkoj tortilji ili tankim lepinjama, savitljivo i pogodno za sendvič-rolade dok je toplo, a hrskavo i slično mlincima kada se ohladi. Vrlo često u Iranu, Armeniji, Azerbajdžanu i Gruziji. 53
onaj drugi ne vrati, misli da je osvojio voljenu ženu. Hoću li i ja, kao Bogart, imati snage da je se odreknem? Bih li i ja pronašao avion koji bi Doktora odvezao na sigurno, daleko od nacista, zajedno sa ženom koju volim? Bih li se žrtvovao za njihovu sreću? Nakon Casablance odlazim na krov i bacam pogled prema Zarinoj sobi. Svjetlo je ugašeno. Zatim spazim komad papira na zidiću između svoje i njezine kuće. Pod omanjim je kamenom koji ga drži i čuva od naleta vjetra. Podižem papir. Zari je na njemu nacrtala mene. Stojim na ulici, pod kišom i naslanjam se na stablo. Okrenuo sam se udesno i gledam za djevojkom koja odlazi prema rijeci u pozadini. Zapravo, djevojka ne odlazi nego lebdi, poput kakvoga anđela bez lica. U dugoj joj je kosi bijela ruža, poput one koju sam poklonio Zari, a u daljini se naziru veličanstvene planine s vrhuncima prekrivenim snijegom. Na slici je baš sve: sva ljepota, veličina, neiskvarenost, mir i ritam. U dnu crteža Zarinom su rukom ispisane riječi: »Kada mi kažeš tko je, tvojem ću anđelu nacrtati i lice!«.
Zima 1974. Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, Teheran
Stojim na krovu i gledam kako mi se po stubama lelujavo približava ženska osoba kojoj ne raspoznajem lice, ali laki me koraci i bijela rascvala ruža u kosi podsjećaju na Zari. Je li to doista ona? Nadam se da jest. Vjetar mi miluje lice i nosnice ispunjava mirisom ruže dok je nastojim mirno dočekati, ali noge me izdaju, pa trčim široko raskriljenih ruku ne bih li je privio u zagrljaj. I ona pruža ruke, čini mi se da sam je uhvatio, ali onda mi izmiče i pada s krova. Glasa ugušena u grlu budim se u znoju i sjedam u krevetu, jedva hvatajući dah. U ušima mi odzvanja majčino upozorenje o padovima s krova. Sam sam u sobi, a jedino svjetlo koje do mene dopire tupi je snop s četvrtastog otvora na vratima. Hladne prste stišćem u šake i zatim ih žestoko tresem, kao da ću time odagnati noćnu moru. Čujem kako hodnikom tumaraju budni pacijenti i taj me zvuk neobično umiruje. Vjeđe su mi teške, ali ne usuđujem se ponovno zaspati. Skidam s kreveta mokre prekrivače i liježem na goli madrac, brojeći korake sestara koje neprekidno ureduju po hodniku. Um mi i opet preplavljuju pitanja: Zašto sam ovdje? Zašto se ne sjećam bliske prošlosti? Zašto mi se ponekad događa da ne prepoznajem roditelje kada mi dođu u posjet? 54
Zašto se nikako ne mogu osloboditi košmara koji me obuzimaju i danju i noću? Sedativi mi strahovito otežavaju potragu za odgovorima, pa mi jedino preostaje da zanemarim sva pitanja i utonem u magličastu nesvjesticu u kojoj sve oko mene nestaje. U nju se skrivam kao pod šator: štiti me od svega što ne razumijem i čega se plašim. Tako mi prolazi noć. Prvom prilikom kažem Jabukolikoj da mi je potrebno nešto što bi odagnalo snove. Traži od mene da joj kažem o čemu sanjam, ali ne mogu se sjetiti. Uvjerava me da je sve to prirodno i najvjerojatnije prolazno stanje.
8.Kraj ljeta 1973. Teheran Doktorova noć
Zari je u posjet stigla Soraja, Maskirani anđeo, a Fahima s roditeljima posljednje dane ljeta provodi na Kaspijskom jezeru. Ahmed i ja umiremo od dosade jer bez Fahime nikako ne smijemo k Zari. Iradž iskorištava svaku priliku da bi nam pokazao svoje najnovije izume, ali mi ga uglavnom ne slušamo. Zapravo, uopće nam nije jasno što pokušava konstruirati i njegovi izumi sliče glupim napravicama bez ikakve praktične svrhe. Moja je pak majka otkrila da sušena oskoruša sprečava bolesti jetara, pa je kupila nov tučak pomoću kojega smećkastu biljku usitnjava u prah. Kaže da će ga staviti u dvorište na ploču, ne bi li se nekoliko dana sušio na suncu, a zatim ga spremiti u omanju staklenku koju je nabavila posebno za tu namjenu. Ahmed i ja se pitamo kako će nam podvaliti taj sušeni prašak. »Smiješat će nam ga u čaj«, kaže Ahmed. »Ja više u tvojoj kući ne pijem čaj.« »Ni ja«, dodajem i obojica se smijemo. S krova moje kuće vidimo Soraju i Zari kako sjede pod trešnjinim stablom uz houz. Soraja je uvijek pod burkom, čak i u Zarinu dvorištu, vjerojatno zato što zna da je vidimo s krova. Očarala je cijelo susjedstvo, a najviše Iradževu majku koja uokolo govori da je Soraja najljepše stvorenje na kugli zemaljskoj. »Ima lice anđela i tijelo sirene, a od pogleda tih predivnih, plavih očiju zastaje ti dah! Koža joj je meka, kosa poput mirnoga mora, a govori poput pjesnikinje, nježno i istančano, glasom koji zvuči poput pjesme anđela, čarobno i umirujuće.« 55
Kažem Ahmedu da me Sorajina burka podsjeća na našeg vjeroučitelja, profesora Gordžija, koji nam je prošle godine govorio o tome kako sve žene u njegovoj obitelji nose čador. Pritom je napomenuo da nepokrivene žene svoju seksualnost pretvaraju u izložbenu robu za prodaju jer svi znaju da su muškarci jednostavno programirani tako da žude za ženama koje pokazuju lica i tijela. A u moralnome društvu ne smijemo dopustiti da napaljeni muškarci čeznu za tuđim ženama, majkama i sestrama! »Zbilja je to rekao?« čudi se Ahmed. »Vjerojatno me baš tada izbacio iz razreda.« Potvrđujem da je Gordži, koliko god tužno zvučalo, zbilja sve to rekao te da je k tome još dodao kako se bilo kakvo žensko zahtijevanje ravnopravnosti s muškarcima protivi osnovnim postulatima islama. Datum kada je Reza Šah otkrio žene, 8. siječnja 1936., nazvao je najmračnijim danom u povijesti Irana te kazao da u pravednom društvu vlast treba stvoriti ozračje u kojemu će se žene međusobno nadmetati u smislenim i prikladnim aktivnostima koje su im prirođene, poput odgoja djece, poučavanja djevojčica i kuhanja. Ahmed se smije i kaže da će sve to prenijeti Fahimi, kako bi je unaprijed pripremio na ulogu koja joj se priprema u obitelji. Obojica smo primijetili da Iradž posljednjih dana provodi neobično mnogo vremena na ulici. Svaki put kad su u blizini Zari i Maskirani anđeo, kao da je na iglama. Zbunjen, nespretan i uzmucan prati svaki pokret Maskiranog anđela, a jednom mi je rekao da bi, samo da je koju godinu stariji, njegova majka željela da se oženi Sorajom. I da bi silno htio znati kako izgleda ispod burke. Na pamet mi pada Gordžijevo predavanje o pohoti i moralu, pa se moram nasmijati. Burka Soraju možda štiti od Iradževih pohotnih očiju, ali očito je ne može obraniti od njegove žudnje. Jednoga dana u predvečerje sjedim i čitam pod zidićem između svojega i Zarinog krova, kad odjednom s druge strane začujem njezin glas. Razgovara s Maskiranim anđelom. Već se spremam ustati, kada shvatim da plače. Ostajem gdje jesam da joj ne bi bilo neugodno. »Budi jaka«, kaže joj Maskirani anđeo. »Uzdaj se u Boga! On se uvijek pobrine da kraj bude najbolji za sve. Sve dok su ti namjere dobre i srce čisto, Bog će ti dobrotu pretvoriti u sreću.« »Bojim se će me Bog kazniti zbog nevjere«, tiho plače Zari, na što joj Maskirani anđeo odgovara Hafizovim stihovima. Jedva ih čujem, ali glase otprilike ovako: Duga će, svirepa patnja minuti, 56
Molitve moje do neba se vinuti I možda se jedna baš za me pobrinuti. I dalje tiho plačući, Zari joj ništa ne odgovara. »Zna li još netko?« pita je Soraja. »Ne«, odgovara Zari. »Samo ti. Samo sam tebi rekla.« U to ih Zarina majka zove na večeru, pa brzo odlaze, a ja ostajem, pitajući se što li sam to upravo čuo. Jesu li razgovarale o meni ? Je li plakala zato što ne zna što bi ? Glava mi je prepuna pitanja, pa više ne mogu čitati. Sklapam knjigu i spuštam je na tlo. Ljubav je doista naporna. Ostala su još samo dva tjedna do početka škole i Doktor bi se svakoga trena trebao vratiti. Iako sam ludo zaljubljen u Zari, i dalje ga silno poštujem i volim. Posebice mi se ironičnim čini to što bi upravo on mogao biti osoba s najboljim savjetima i primjedbama, samo kad bih mu se usudio govoriti o osjećajima prema Zari. Maskirani se anđeo vraća kući u Kom, a Ahmed s roditeljima, kao i svake godine, odlazi u posjet rođacima u Kamsar. Nikada nisam bio u Kamsaru, ali Ahmed kaže da je toliko malen da već nakon dvadeset i četiri sata više nema koga zadirkivati. Poslije istoga popodneva odjednom primjećujem da se u Zarinoj kući događa nešto čudno. Doktorovi roditelji najprije dolaze, pa ubrzo iza toga užurbano i gotovo potajno odlaze, Zari satima ne izlazi u dvorište, a u jednom mi se trenutku čini da čujem jecaje Doktorove majke. Zatim kuća uranja u potpunu tišinu. Volio bih znati što se događa. Nagađanje mi uvečer ne da zaspati. Ležim na krovu u noćnoj sparini, kada mi samoću odjednom prekine zvuk teških koraka koji odzvanjaju ulicom. Naginjem se preko ruba i odmah prepoznajem Doktora. Trči koliko ga noge nose, teško diše i stenje od straha, kao da bježi pred gladnim tigrom. Zastaje pred Zarinim vratima, pritišće zvono i osvrće se niz ulicu, kao da očekuje progonitelje. Ne može čekati da mu netko otvori, pa se penje preko zida i tiho spušta u dvorište, naslanja se na unutarnju stranu i čeka. Ubrzo se iza ugla pojavljuju tri muškarca i ulaze u ulicu. Jedan me odmah spazi na krovu. Čak i s te udaljenosti vidim da je grozan i zao, a inače je visok, crnomanjast muškarac od kojih trideset pet-četrdeset godina. Duga mu je, valovita kosa vezana na potiljku, a očima precizno upija svaku pojedinost iz okoline. Potpuno sam otupio od straha. Najradije bih se sakrio za zidićem na rubu krova, ali zglobovi i mišići otkazuju mi poslušnost. Visoki 57
muškarac psuje u radioprijamnik, obavještavajući drugu stranu da je potjera očito propala. Ne razabirem odgovor, no trojica ponovno trče. Prolaze pokraj Zarine kuće, pa mi s užasnutog srca s olakšanjem pada kamen. Mora da su iz SAVAK-a. »Gadni tipovi«, rekao mi je otac nakon što su nam svojedobno pretresli kuću, tražeći zabranjene knjige. »Izgledaju kao obični ljudi. Žive među nama, rade s nama, dolaze nam u goste na večeru, raduju se s nama, tuguju s nama, a onda jednoga dana saznaš da paralelno rade za jednu od najomraženijih tajnih služba u ovoj zemlji. A sve to zahvaljujući Amerikancima i njihovoj CIA-i.« Doktor sjedi s glavom među koljenima. Dršće od straha i povremeno se neobuzdano trza. Zatim spazim Zari kako iz kuće juri u dvorište, a slijede je i roditelji. Doktor užurbano skače na noge i stavlja prst na usta, no gesta je bespotrebna jer sve troje iz kuće izlazi tiho poput duhova. Očito točno znaju u kakvoj je nevolji. SAVAK ih vjerojatno naziva čitav dan. Pitam se što li je Doktor radio cijeloga ljeta, ali ovo sada napokon objašnjava čudna zbivanja proteklog poslijepodneva. I susjedima je sve jasno, barem onima koji su čuli strku, pa sada, zastrti zavjesama, promatraju rasplet drame. Njihove su sjene na prozorima bolan znak stvarnoga straha od SAVAK-a. Zari grli Doktora i tiho plače, a njezina majka nečujno moli, brzo pomičući usnice i ne ispuštajući ni glasa. Gospodin Naderi, Zarin otac i bivši olimpijski prvak u hrvanju, uzbuđeno kruži oko članova svoje obitelji, poput staroga, ranjenog lava. Nitko ništa ne govori. Nije ni potrebno. Znam što bi se Doktoru dogodilo u zatvoru. Otac mi je nebrojeno puta pričao što čine harab-karima, subverzivnim aktivistima poput Doktora. Najprije bi ga na nekoliko dana smjestili u samicu, ne bi li ga izmučili strahom od predstojećeg ispitivanja. Zatim bi ga odveli u drugu prostoriju i prebili. Postavljali bi mu bezbroj pitanja i onda ga opet tukli. Prijetili bi mu stravičnim opisima najnovijih metoda mučenja te se usput osvrtali na provjerene klasike kao što su čupanje noktiju, lomljenje prstiju i umakanje testisa u uzavrelu vodu. Vjerojatno bi mu rekli i da će u zatvor dovesti žensku osobu iz najuže mu obitelji i pred njim je silovati. Te se prijetnje katkada i ostvaruju, ali najčešće nije potrebno. Doktor je premlad i presitna riba iz mora političke oporbe da bi se zamarali. Vjerojatno bi ga neko vrijeme držali u zatvoru, povremeno ga premlaćivali, a onda ga jednoga dana jednostavno 58
pustili, nadajući se da zbog straha više nikada neće pokušati ništa slično. Primjećujem da sve veći broj susjeda stoji iza zamračenih prozora. Nitko se ne želi pokazati, ali svi žele znati što se zbiva. Mislim na Doktora. Vjerojatno se osjeća strahovito bespomoćno. Otac mi je jednom rekao da se čovjek nikada ne može osjećati tako nezaštićeno kao pred državnom tajnom policijom. Nema te instancije kojoj se možeš požaliti i nema toga tko te može spasiti iz ponora patnje u koji će te baciti. Prisjećam se i kako sam Doktoru pričao o danu kada nam je SAVAK pretresao kuću. Tada mi je rekao da imam ono nešto. U zatvoru će Doktoru oduzeti ono najvrednije što ima: vrijeme. Zatvorit će ga u skučenu ćeliju i odvojiti ga od njegovih voljenih knjiga. Možda će mu, samo zato da bi ga razdražili, na čitanje dati nekoliko šund-romana sa slikama polugolih žena i kršnih muškaraca na naslovnici. Upravo onakve knjige kakve inače naziva smećem. Ne mogu odvojiti pogled od prizora koji se u Zarinu dvorištu zamrznuo u vremenu, no pozornost mi odjednom odvlači zvuk s kraja ulice. Muškarac s radioprijamnikom gleda ravno u mene. Brzo sjedam iza zidića, ali prekasno je. Vjerojatno me već neko vrijeme promatra. Iz smjera je mojega pogleda očito zaključio u kojoj je kući Doktor potražio utočište. Nakratko virnem prema ulici i vidim da se, sa zlobnim smiješkom na licu, šulja prema Zarinoj kući. Trkom se pojavljuju i druga dvojica, a pred kućom se zaustavlja i automobil. Čovjek s radioprijamnikom kuca na Zarina vrata, Doktor se odmiče od Zari, a Zarina majka počinje glavom udarati o zid. Nikada neću zaboraviti tup zvuk udaraca njezine lubanje o opeku. Zarin se otac ponaša poput bespomoćna ratnika. Besciljno luta u krug, kao da se našao pred neprijateljem s kojim se ne smije boriti. Zari rida. Doktor otvara vrata i izlazi, a Zari se grčevito drži za njega. Glavu drži uspravno i zabacio je ramena, nema toga tko bi mu oduzeo dostojanstvo. Agent ga posred lica udara šakom. Zari vrišti kao da joj je netko ostima prostrijelio srce. Krv mi jurne u glavu i zašumi u ušima. Dvojica agenata samo promatraju prizor, a treći za volanom državne limuzine nezainteresirano puši. Doktor pada na tlo. Čovjek s radioprijamnikom i dalje ga udara po glavi. Krv prska po pločniku, a Zarin se vrisak uzdiže do neba. Majka joj, uz udarce glavom o zid, počinje s pjesmom naricaljkom i čupa si kosu. Gospodin Naderi samo gleda, vjerojatno žarko želeći golim 59
MIN@
rukama usmrtiti ta jeziva, ogavna stvorenja, ali riječ je o tajnim agentima i, kad bi se umiješao, samo bi pogoršao situaciju. Na ulicu izlaze susjedi, pa i moji roditelji koji su spavali sve dok ih iz sna nisu prenuli Zarini povici. Agenti ne žele svjedoke svojim zvjerstvima, pa na brzinu utrpavaju Doktora u auto i odlaze. Čovjek s radioprijamnikom još jednom baca pogled prema krovu i na odlasku mi dobacuje poljubac. Zaklinjem se da ću ga jednoga dana pronaći i ubiti. Nikada dotada nisam osjetio takvu srdžbu. Čak ni kada su me školski nasilnici tukli na igralištu. Čak ni kada su Fahimina braća Ahmedu razbila nos. Zari juri za automobilom, a slijedi je skupina susjeda. Majka joj se ruši na pločnik, pa je susjede na čelu s mojom majkom pokušavaju prizvati k svijesti, napajajući je zašećerenom vodom. Tekućina samo klizi niz nepomične usnice. Gospodin Naderi ljulja se naprijed-natrag, oslonjen o jedno stablo, i mrmlja nešto nerazumljivo. Ulica je prepuna ljudi. Pitam se je li itko vidio kako mi je agent zahvalio prije odlaska u noć. Dršćući jurim niza stube. Koljena mi klecaju, a živci titraju. Na ulici djevojčica pita majku što se događa, a ova je podiže i čvrsto privija uza se. Susjedi pokušavaju obuzdati posve histeričnu Zari, pa trčim do nje, uzimam njezino lice u ruke i nekoliko je puta zazivam imenom. Prepoznaje me, baca mi se u naručje i rida. Dugo priželjkivan zagrljaj nije se mogao dogoditi u gorem trenutku. Moj otac, vidim, tješi gospodina Naderija, a onda se s kraja ulice prolomi glasan vapaj. To nam se žurnim korakom približavaju Doktorovi roditelji, gospodin i gospođa Sobhi. Majka mu očajno nariče, lupajući se po glavi i grebući si lice, a otac šepa, lica zgrčena u napaćenu grimasu. Iradževa majka, s nekolicinom žena, trudi se spriječiti Doktorovu majku da se i dalje ozljeđuje. Teško je slušati njezine bolne uzvike. Doktor mi je jednom rekao da ga je majka iz daljine pratila do škole sve do drugoga razreda gimnazije. Ne mogu ni zamisliti koliko sada pati. Moja majka stoji uz gospođu Naderi i gleda prema meni. Iako sam premlad da bih se mogao uživjeti u roditeljska razmišljanja, točno znam što joj se mota po glavi. Zahvaljuje dragom Bogu da nitko nije došao po mene. Spazivši sinovu krv na pločniku, Doktorov se otac ruši uz krike koji bi i vragu slomio srce. Lijevom rukom, onom koju sada jedino ima, dotiče tu krv, prinosi je licu, ljubi i neutješno plače. Najradije bih mu pritrčao, zagrlio ga, ljubio mu ruku i molio za oprost, ali ne mogu. Ni sam sebi još ne želim priznati da je upravo moj neoprez odao Doktora. Najradije 60
bih stisnuo šaku i njome, uz prkosan urlik, zamahnuo Bogu u lice, ali time bih otkrio svoju sramotnu tajnu. Zato se samo hvatam za glavu i grizem za usnicu toliko snažno da mi niz bradu poteče krv.
9.Anarhist Život ide dalje, noći poput Doktorove bliže se kraju, ali posljedice ostaju. Mi, Perzijanci ne pratimo svjetske trendove kad je riječ o borbi s vlastitom nevoljom. Čuo sam da zapadnjaci, osobito Amerikanci, nakon bolnih trauma odlaze psihijatru. Nama je najbolji psihijatar vrijeme. Vjerujemo da liječi sve i da po bolnim osjećajima nema smisla kopati. Ne tražimo stručnu pomoć jer nismo osjedjivi kao zapadnjaci, ili barem tako tvrdimo. Psihijatrija se, osim toga, bavi liječenjem uma, a ne i duha. Svoja srca zato umirujemo pokazivanjem osjećaja. Kad nas obuzme tuga, vlastitome tijelu, bez imalo milosti i žaljenja, činimo sve što nam se čini potrebnim da bismo iz duše iscijedili bol i tako sami sebi olakšali. Udaramo se, trgamo odjeću i glasno naričemo, a u tome smo rijetko usamljeni jer bližnji s nama dijele patnju, čineći isto. Svojedobno sam u jednom holivudskom filmu primijetio da su Amerikanci prilično suzdržani u iskazivanju tuge na sprovodima, pa sam upitao oca zašto smo mi, kao narod, tako otvoreni u pokazivanju tuge zbog smrti. »Tom bi se temom vjerojatno trebali pozabaviti stručnjaci«, odgovorio mi je. »Ali u pravu si. Drukčiji smo. Ta silina kojom tugujemo vjerojatno ima povijesne korijene jer, ako se išta u našoj povijesti neprestano ponavlja, to su brojni pokolji koji su naš narod pogađali u već zaboravljenim genocidima raznih osvajača. Bio je tu Aleksandar Makedonski, divljak koji je spalio Perzepolis, zatim Arapi koji su naš narod terorizirali stotinama godina, pa Džingis-kan koji je u trinaestom stoljeću pobio gotovo tri milijuna Perzijanaca. Tugovanje nam je tako postalo važnim dijelom tradicije.« Stavio mi je ruku na rame i dodao: »Kad nam netko pred očima zakolje rođeno dijete, naričemo kao da nam duša napušta tijelo. Stenjemo pod nasilničkom nepravdom. To nam je, sine, podarila naša povijest.« Nekoliko je puta odmahnuo glavom i protrljao sljepoočnice. »Jedini bijeg pred neumoljivim zlom neutješan nam je vapaj. Mislim da čak i danas nesvjesno izjednačavamo smrt s nepravdom.« Život u ulici ide dalje, ali nešto sporije. Ili se tako barem čini. Vrijeme je možda najvrednija stvar koju svaki čovjek posjeduje, ali to je vrlo 61
teško shvatiti kada prolazi sporo. Mnogo ga je lakše smatrati dragocjenim kada leti i brzo izmiče. Zari više ne izlazi u dvorište, Ahmed je još u Kamsaru, a Iradža, koji vječito blebeće o svojim kretenskim izumima, više ne mogu podnijeti. Otac je nekoliko puta pokušao sa mnom razgovarati o Doktoru, ali to svakako nastojim izbjeći jer ne znam što bi mi moglo izletjeti kada bih počeo govoriti o događajima one noći. Zatvaram oči i iznova u glavi vrtim onih posljednjih nekoliko trenutaka na krovu, no u mislima se uvijek skrivam iza zida prije nego što me agent uspijeva spaziti. Kada otvorim oči, najradije bih vrisnuo od boli. Zaključujem da moram ponovno početi čitati jer mi je čitanje oduvijek bilo najbolja razbibriga. Bacam se na proučavanje Darwina i Freuda te ubrzo uviđam da u njihovim djelima ima mnogo više od onoga što nam je prošle godine rekao vjeroučitelj Gordži. Ne znam više kako je započeo tu temu, ali Freuda je nazvao perverznjakom, upozorio nas je da je Darwin ateist i rekao nam da ne bismo trebali čitati djela te dvojice. Odmah sutradan krećem u potragu za knjigama s perverznjakovim i ateistovim imenom na koricama. Knjige su sjajne, ali teško se usredotočujem. Htio bih vidjeti Zari, ali sada me savjest peče čak i zbog pukoga razmišljanja o njoj. Zato se prisiljavam misliti na Doktora i pitam se zna li da su ga uhvatili zbog moje nepromišljenosti. Kad bih mu mogao napisati pismo, ispričao bih mu se, i to ne samo zbog noći u kojoj su ga zbog mene uhitili, nego i zbog toga što sam se zaljubio u njegovu zaručnicu. Rekao bih mu da mi je žao što nisam kao Humphrey Bogart i da nisam znao da mu je SAVAK za petama. Naravno, znao sam da je marksist i od one noći s ružama neprekidno sam se molio da ga nikada ne uhvate. No, da sam znao da se vraća kući, bio bih dočekao agente na kraju ulice i namamio ih na pogrešan trag. Trčao bih u raznim pravcima, vabeći ih da gone mene, a ne njega. O Bože, kako li samo mrzim samoga sebe! Mrzim se više nego što mrzim onoga gada čiji mi zao smiješak noćima ne da usnuti. I opet zatvaram oči, i opet proživljavam trenutak u kojemu me čovjek s radioprijamnikom spazio na krovu, i opet se saginjem prije nego što me ugleda. Ali stvarnost i dalje ostaje ista. Bože, kad bih se barem mogao vratiti! Mrzim tu nepovratnost vremena. Penjem se na krov i, dok pogledom prelazim preko ulice, odjednom shvaćam da je cijelo susjedstvo izgubilo životnu energiju. Čak se ni sjena stabla, koje je moj otac posadio kada smo se doselili, ne pomiče. Djeca samo sjede i razgovaraju i nitko više ne igra nogomet. Roditelji 62
ničim ne žele u ulicu privući SAVAK, pa su djeci rekli da ni s kim ne razgovaraju o onome što se zbilo, ali djeca su premala da bi se bojala. »Pobuna je katkada predivna stvar«, svojedobno je rekao Doktor i ja se sada pitam bi li diktature uopće mogle opstati da su odrasli više nalik djeci. Bi li se itko usudio usred noći odvesti nečije dijete u zatvor, kad bismo svi ustali protiv autoriteta? Na pamet mi pada i to da je Doktor rekao da anarhija prethodi redu, pa shvaćam da zapravo pojma nemam što znači riječ anarhija. U potrazi za odgovorom odlazim u knjižnicu jer su mi knjige oduvijek najbolja razbibriga. Na povratku spazim Iradža kako s još nekolicinom momaka Ahmedu govori što se one noći dogodilo s Doktorom. Ahmed je očigledno uzrujan. Kada ostanemo sami, pita me kako sam, a meni, iako mi je neugodno, licem poteku suze. »Zašto plačeš?« zapanjeno me pita. Ne znam koliko je puta čuo priču o tome kako sam potkoljenicu slomio na tri mjesta i pritom ni suze nisam ispustio. »Ja sam ga odao«, kažem. »Nisam se navrijeme sakrio iza zida. Onaj mi je kurvin sin na odlasku još dobacio i poljubac. Jednoga ću ga dana pronaći i ubiti.« Ahmed me nastoji umiriti. Traži da mu ispričam sve pojedinosti o noći u kojoj je Doktor uhićen i ja mu ih dočaravam, baš kao što sam to tijekom proteklih pet dana toliko puta učinio u mislima. Dok govorim, jednostavno ne mogu prestati plakati. »Pa zar ti nisu rekli?« preklinjem ga. »Nisu ti rekli da sam ga ja odao? Tko sve zna? Molim te, reci mi!« Ahmed mi se zaklinje da nitko u prepričavanju događaja te noći nije ni spomenuo moje ime. »To ne mijenja činjenicu da sam ga odao«, prekrivam lice rukama. »Pa zar si ih ti natjerao da ga gone?« žustro me pita. »Gledaj, nije se sve počelo događati onoga trenutka kada te agent ugledao na krovu. Otprije su ga tražili. Tko zna gdje je bio cijeloga ljeta, što je radio i tko ga je pratio. Ne misliš valjda da su se iz čista mira nacrtali ovdje, pričekali da ti pogledaš u Zarino dvorište i onda ga zaskočili? Vjerojatno su ga već neko vrijeme tražili.« Brišem suze, nekoliko puta šmrcnem i kažem: »Užasno se osjećam!« »Nemoj«, odlučno mi naređuje. »Sve te strašne stvari koje su se dogodile Doktoru nemaju nikakve veze s tobom. Ti nemaš veze s njegovim odgojem, obrazovanjem i svime onime zbog čega je postao 63
marksist i zbog čega je došao na SAVAK-ovu crnu listu.« Zatim pali dvije cigarete i pruža mi jednu. Neko vrijeme samo sjedimo u tišini. »Kako to da čitaš te stvari?« pita me Ahmed, spazivši knjige o anarhizmu. Govorim mu o Gordžijevu opisu Darwina i Freuda, svojem preziru prema autoritetu, želji da svi ustanemo protiv diktature i o svojem nepoznavanju političke teorije anarhizma. Gleda me kao da sam pijan. Očito mu nije ni približno jasno o čemu govorim. A onda mi kaže da nas je vjeroučitelj, isto tako, plašio svim strahotama samozadovoljavanja. I pita me jesam li možda, iz protesta, počeo redovito laštiti svoj sićušni pimpek. Pucam od smijeha. Prvi put otkada su odveli Doktora. *** Škola počinje za manje od deset dana i uopće se tome ne radujem. Nitko ne zna gdje je Doktor ni što se s njim zbiva. Fahima svakoga dana posjećuje Zari. Postale su najbolje prijateljice. Ahmed se drži po strani jer smatra da sada nije vrijeme za romantiku. Fahima se jednoga dana na nekoliko minuta penje do krova, kako bi porazgovarala s nama, i kaže da Zari stalno plače jer je zabrinuta za Doktorovu psihičku i fizičku izdržljivost na mukama. Zatim me grli i kaže: »Ne brini se, dušo, sve će biti u redu!«. Duboko u sebi umirem od želje da saznam pita li Zari za mene, ali to svim silama potiskujem. Kao i Ahmed, i ja mislim da se sada najbolje držati po strani jer nije vrijeme za romantiku. Susjedi kažu da Doktorova majka poslije sinova uhićenja izgleda kao da je ostarjela tisuću godina. Kosa joj je posijedjela, lice se naboralo, ruke neprekidno dršću, a ni riječi ne može izustiti bez suza. Stalno je pred zatvorom Evin i preklinje stražare da joj kažu što je s njezinim sinom. Doktorov se otac pritajio. Jednoga su im se dana pred vratima pojavila dva agenta i rekla mu neka ne privlači pozornost na svoju obitelj. »Strpite se«, rekli su mu, »ili više nikada nećete vidjeti sina!«. Doktorov otac radi kao činovnik u gradskoj upravi. Naučio je pisati lijevom rukom, pa svakoga dana odlazi na posao i pretvara se da se sinu, kojega voli više od života, ama baš ništa nije dogodilo. Ahmed traži da mu objasnim što točno znači riječ anarhizam. Objašnjavam mu, ali ne baš podrobno i bez nekoga oduševljenja. »Učini i meni i cijelom svijetu jednu uslugu, može?« kaže podrugljivo. »Molim?« »Kada odrasteš, nemoj postati učitelj. Objašnjavaš zbilja šugavo!« 64
Zatim mi kaže da ima sjajnu ideju kako vratiti polet u ulicu. Anarhija je pritom bitna stvar, kaže, a kada ga počnem ispitivati o pojedinostima, odgovara mi da, zahvaljujući meni, i dalje nema pojma što je anarhija, pa mi zato ne može reći ništa podrobnije. Smijem se i puštam ga na miru. *** Organiziramo malo okupljanje u podrumu moje kuće i pozivamo petnaestak momaka iz susjedstva. Iradž dolazi s pločom na kojoj je strujni krug i kotač. Svaki put kad pritisne sklopku, kotač se okreće. Kaže da upravo eksperimentira s energetskom učinkovitošću. »Uz uštedu energije, u Teheranu ne bi tako često nestajalo struje«, dodaje. Svi ga, po običaju, uopće ne slušaju. Onda se, u velikom stilu, pojavljuje Ahmed, spreman za teatralan nastup. Odjeven je kao profesor: na nosu su mu bakine naočale, a na ramenima crni plašt pokojnoga djeda. Iza leda izvlači dugačko ravnalo, zamahuje njime i naređuje nam da zašutimo. Što se više uživljava u ulogu, mi se glasnije smijemo. Zatim najavljuje temu večerašnjeg predavanja: samozadovoljavanje. Govori nam da je doktorirao s temom masturbiranja na sveučilištu u Parizu i da je objavio brojne radove o tome. Svaki put kad izgovara riječ »masturbiranje«, smijeh prerasta u glasan grohot. Šutke ispod naočala odmjerava cijelu prostoriju slijeva nadesno i zatim zahtijeva da svi koji su sinoć masturbirali odmah priznaju. Nitko ne diže ruku. Prilazi mi, udara me ravnalom i naziva lažljivcem te zahtijeva da mu pokažem desni dlan. Pokoravam se, pa me hvata za ruku i pokazuje je svima u prostoriji. »Pogledajte samo kako mu je dlan mekan! Znate li zašto? Maslinovo ulje, eto zašto! Je li tako?« pita me, dobacujući mi pogled preko ruba naočala. Smijući se potvrđujem, a on me još jedanput udara ravnalom. Zatim opet virka uokolo, a svi čekaju koga će izabrati za sljedeću žrtvu. Pogled mu zapinje na Iradžu. »Pokaži mi ruku!« vikne. Iradž mu pruža nadlanicu i previja se od smijeha. Ahmed ga ravnalom lupa po glavi. »Dlan, budaletino!« Iradž mu pokazuje dlan. »Sapun?« pipka Iradževu ruku. »Presuho je to za sapun. Zamislite kretena, on se podmazuje deterdžentom za rublje.« Ponovno ga udara. »Zamislite koliko mu je tek suha koža na penisu! Skidaj hlače da vidimo!« 65
Iradž se čvrsto hvata za pojas i odmahuje glavom. »Želite li i vi da ga pokaže?« pita Ahmed ostale. »Da! Da! Da!« viču svi u jedan glas. Ahmed nakratko zastaje, a zatim dodaje: »Neki se od vas možda pitaju, pa što ako mu je penis sasušen? Reci, Iradže, što se događa s lišćem kada se osuši?« Naginje se i zuri mu ravno u oči. »Otpadne, profesore«, odgovara Iradž. Ahmed ga opetovano lupa ravnalom, izgovarajući sa svakim udarcem po jednu riječ. »E... pa... to... će... ti... se... dogoditi... s... tim... jadnim... penisom... ako... nastaviš... masturbirati... s... deterdžentom... za... rublje! Jasno?« Iradž kima glavom, ali previše se smije da bi mogao izustiti odgovor. »Nisam te čuo!« dere se Ahmed. »Da, profesore«, jedva dolazi do zraka Iradž. Ahmed je sjajan zabavljač. Nekoliko trenutaka samo šuteći hoda po prostoriji, dajući smijehu vremena da zamre. Kada grohot utihne, javlja se Iradž s pitanjem: »Profesore, bi li možda bilo bolje da se služim deterdžentom za suđe?« Ahmed se baca prema njemu s isukanim ravnalom, a ja se toliko smijem da mi suze zamagljuju pogled. Bezbroj ga puta udara ravnalom, a onda napokon prestaje i staje pred nas. Objavljuje da će nam sada pokazati svoju »krajnje usavršenu« tehniku masturbiranja. Iz džepa vadi bananu, guli je, a zatim oguljenu kožu sjecka na sitne komadiće. Jedan komadić uzima u ruku, smješta ga između palca i kažiprsta te ga počinje trljati, kao da masturbira. Usput svima govori da su banane izvrstan dodatak prehrani kojim se sprečava sljepilo, klasična posljedica samozadovoljavanja. Od smijeha me zbilja boli trbuh. Nakon odlaska svih gostiju ostajem nasamo s Ahmedom i kažem mu da je bio sjajan te da su dečki iz susjedstva sigurno uživali u njegovu pokušaju da ih malo razvedri. Zajedno se smijemo pomisli na čuđenje svih majka u ulici kada im sinovi te večeri počnu izražavati neobičnu želju za bananama. »Kada Doktor iziđe iz zatvora«, kažem »reći ću mu što si napravio i koliko je to popravilo raspoloženje.« »Može, reci mu«, smiješeći se odvraća Ahmed. Neko ga vrijeme pozorno promatram. Htio bih ga pitati kakve je veze to šaljivo predavanje imalo s anarhizmom, ali mislim da znam odgovor, pa ništa ne pitam. 66
10.Moja škola i moji učitelji U Iranu škola počinje prvoga dana jeseni i taj je dan uvijek nekako drukčiji od ostalih. Ulice su prepune djevojčica i dječaka svih dobi koji, spremni na cjelodnevnu nastavu, hodaju gradom s točno određenim ciljem. Uredniji su, čak čišći nego inače, kao da su ih majke posebno pripremile za taj dan. Do škole idem s Ahmedom i Iradžem. Iradž glasno ispuhuje nos u bijelu maramicu i kaže nam da mu je otac rekao kako su za sva uhićenja, mučenja i smaknuća iranskih revolucionara odgovorni Amerikanci. Potom zastaje i promatra sadržaj maramice te podiže obrve kao da je zadivljen proizvodom vlastita nosa. Onda slaže maramicu i sprema je u džep. Ahmed odmahuje glavom i kaže: »Ogavan si. Moja te sestra ne bi pogledala ni da si glavom i bradom Sin Božji«. Iradž ga, po običaju, ne sluša i nastavlja s pričom: »Moj je otac bio pukovnik u vojsci, pa iz prve ruke zna sve o američkim špijunskim aktivnostima u Iranu. Jednom mi je pričao o golemom nosaču aviona s najmodernijom radarskom opremom koji su Amerikanci usidrili u Perzijskom zaljevu da bi pratili sve antiameričke elemente u Iranu. Kaže da Amerikanci imaju tako naprednu tehnologiju da pomoću nje vide čak kroz zidove, pa zato i pod tušem uvijek pokriva intimne dijelove tijela!«. Ahmed i ja trudimo se ne prasnuti u smijeh, ali to nam vrlo teško uspijeva. »Sve vide i sve čuju. Sve nas stalno promatraju i prisluškuju«, šapće Iradž. »Onda pssssst«, ušutkava ga Ahmed. »Ne govori tako glasno, mogli bi nas čuti!« »Ja se uopće ne šalim«, buni se Iradž. »E, pa onda si mi to trebao reći prije nego što sam s cijelim svijetom podijelio spoznaje o najnaprednijim tehnikama samozadovoljavanja. Sad će mi ti kapitalistički oportunisti maznuti ideje, objaviti ih u knjizi i na tome zaraditi milijune dolara«, kaže Ahmed, pa se okreće k meni. »Misliš li da je prekasno da registriram patent?« Smijem se i sliježem ramenima. Iradž kaže: 67
»Da živim u Americi, već bih bio izumitelj jer Amerikanci obožavaju tehnološka pomagala i podupiru ljude koji, kao ja, imaju sjajne ideje o tome kako pojednostavniti svakidašnje aktivnosti!«. Ahmed ga prekida: »Onda ćemo organizirati prikupljanje sredstava da ti se kupi zrakoplovna karta u jednom smjeru za Ameriku!«. Iradž ga opet ne želi slušati. »Amerikanci su izumili tehnologiju koja im omogućuje da špijuniraju bilo koga, bilo gdje i bilo kada.« »Da, i za sve je to kriv onaj tvoj jebeni Thomas Edison«, gunđa Ahmed. Iradž šapće kao da nam povjerava najstrože državne tajne: »Amerikanci su jako dobro znali za Doktora i bojali su se da će previše saznati o raznim svjetskim pitanjima. Radiovezom su dojavili nekome u Iranu da ga uhvati!«. Ahmed me gleda i kaže: »Eto, vidiš! Onaj tip s radioprijamnikom zapravo je razgovarao s posadom američkoga broda u Perzijskom zaljevu!«. Dobacujem mu prijekoran pogled zbog ruganja s Doktorovom nevoljom. »Ma joj, daj!« podvikuje. »Brzo će izići iz zatvora. Kažem ti, pustit će ga dok trepneš okom.« Iradž nam na to kaže da su Amerikanci pedesetih špijunirali još jednoga čovjeka, puno važnijega i poznatijega od našega Doktora. Misli na Mosadeka, jedinoga demokratski izabranog premijera u povijesti Irana kojega je 1953. godine američka CIA svrgnula za naknadu od pišljivih 60000 dolara. Mosadek je, nakon šahova povratka, smješten u kućni zatvor i ondje je ostao sve do 1967., kada je u osamdeset četvrtoj godini umro. Doktor je često govorio o tome kako je Mosadekovo svrgavanje jedna od najvećih američkih vanjskopolitičkih spačka u povijesti. »Cijeli je Bliski istok zbog toga izgubio povjerenje u Amerikance i njihovo lažno zauzimanje za demokraciju«, ljutito bi tumačio. »Bio je previše popularan da bi ga ubili«, nastavlja Iradž priču o Mosadeku. »Jer, to bi bilo pokrenulo pravu revoluciju u Iranu. A Amerikanci ne žele da previše ojačamo jer bi to poremetilo odnos snaga u regiji. Ne žele ni da tehnološki napredujemo jer nam ovako mogu prodavati svoju tehnologiju.« »Mene jedino zanimaju fotoaparati i kamere pomoću kojih vidiš kroz zidove«, kaže Ahmed. »Kada bih to imao, mogao bih snimiti susjede kako vode ljubav.« 68
Iradž se osvrće oko sebe, kako bi provjerio sluša li nas tko, i ponovno šapće: »Moj otac misli da je šah američka marioneta. I da bi ga Amerikanci mogli šutnuti kad im dojadi!«. Dolazimo do uličnoga štanda, pa Ahmed i ja zastajemo i kupujemo po porciju kuhane cikle. »Nemojte to jesti, dečki, otrovat ćete se«, kaže Iradž. »Pogledajte samo prodavača, kad je taj posljednji put oprao ruke?« Smijem se. »Da, da, sve su novine pune članaka o ljudima koji su umrli od trovanja kuhanom ciklom koju su kupili od uličnog prodavača.« »On to najbolje zna«, prihvaća Ahmed. »Jer čita sve živo, uključujući Savušun.« Lupam ga nadlanicom u prsa i nastavljam uživati u poslastici. Iradž opet ispuhuje nos, ali ovaj put ne proučava sadržaj rupčića. »Moj je stric general u vojsci«, kaže i sprema rupčić natrag u džep. »I tata je mogao postati general, ali namjerno je prije otišao u mirovinu jer zna da će, ako dođe do promjena u Iranu, najprije navaliti na generale«. Slažem se, pa kimam glavom. »Stric je već sada kupio kuću negdje u New Yorku. To vam je najveći američki grad i nalazi se na obali Atlanskog oceana«, objašnjava Iradž. »Ima i pogolemu ušteđevinu u švicarskoj banci. Da sutra izbije revolucija, prvi bi pobjegao preko granice. Moj je otac pak pravi Iranac i nikada ne bi napustio zemlju koju je branio kao profesionalni vojnik. Ni ja nikada neću otići iz Irana!« »Baš šteta«, šapće Ahmed. »Onaj američki brod u Perzijskom zaljevu vjerojatno upravo dojavljuje vijest svim američkim novinama. Već vidim naslove: Nasljednik Thomasa Edisona ipak je odlučio ostati u Iranu!« Škola za dječake koju pohađamo nalik je tvrđavi. Trokatnica je to, izgrađena od opeke, ograđena visokim betonskim zidom, a na golemim vratima stoji faraš, domar koji se brine o tome da u školu ne uđe nitko tko je ne pohađa. Dvorište je prepuno klinaca. Nove je pridošlice lako prepoznati po zbunjenom pogledavanju prema drugim učenicima, a svake ih je godine pred školom zamjetna šačica. Uobičajeno je da ponegdje izbije i pokoja tučnjava, a redovito je prekida naš učitelj discipline, profesor Moradi. Nemilosrdnim udarcima dugim ravnalom kažnjava sve nasilnike. »Koji ste vi imbecili!« viče, udarajući nevaljalce. »Zbog nasilja ćete se samo uvaliti u hrpu problema!« 69
MIN@
Moradi nam predaje i tjelesni, iako u školi nema gimnastičke dvorane. Jednom nas tjedno postrojava u školskom dvorištu i zatim nas tjera da u običnoj odjeći izvodimo vježbe zagrijavanja. »Je'n, dva, tri, čet'ri!« urla iz svega glasa. »Hajde, skači, skači, lijena bando!« Kad se svi dobro oznojimo i zadišemo, dijeli nas u male skupine od po četiri i tjera da trčimo s jednoga kraja dvorišta na drugi. Najsporiji iz svake skupine zatim se međusobno utrkuju sve dok netko ne osvoji titulu »najljenije guzice u razredu«. Katkada se pitam zna li profesor Moradi razliku između lijenosti i sporosti. Danas je prvi dan škole, pa nam Moradi, umjesto utrke, drži predavanje o disciplini. »Svijet bi bio puno bolji kad bi svi bili disciplinirani. Što mislite, zašto je Amerika tako moćna zemlja? Zato što su Amerikanci discipliniran narod. Ljudi u Americi poštuju pravila«, kriješti s iskrom u očima. Kaže da je jednom bio u Americi na međunarodnom natjecanju u hrvanju i da je bio zapanjen kako se ondje svi poslušno drže prometnih propisa. »Svi staju na znaku STOP, čak i kada iz okomitog smjera ne dolazi nijedan automobil. To vam je disciplina! Poštivanje pravila bez obzira na okolnosti! U ovoj zemlji ljudi čak ne staju ni pred crvenim svjetlom na semaforu! Ne samo da mislimo da su pravila tu zato da bismo ih kršili, nego još mislimo da ih imamo potpuno pravo kršiti, a sve to mislimo zato što smo nediscipliniran narod, prepun prekršitelja.« Razočarano odmahuje glavom i nastavlja: »I Britanci su discipliniran narod. Jeste li ikada vidjeli slike stražara pred Buckinghamskom palačom? Dok stražare, ni ne trepnu! Čak niti kada oko njih nema ljudi!«. Zatim pokazuje na Ahmeda i pita: »Možete li zamisliti Ahmeda kao stražara pred Buckinghamskom palačom?«. Svi se smiju, a ja molim Boga da Ahmed ništa ne odgovori, što mi se i ispunjava, barem zasada, jer Ahmed samo stoji, sliježe ramenima i smije se s ostalima. »Američke su vlasti na svakih nekoliko metara u svakoj ulici postavile koševe za smeće i svi otpatke ubacuju u njih«, popuje nam Moradi. »Američke su ulice tako čiste da s njih možeš jesti. To vam je disciplina!« Kaže nam i da kupci u američkim trgovinama pristojno čekaju na red, a ne kao kod nas gdje se ljudi jedni drugima penju preko leđa ne bi li se progurali. Tužno odmahuje glavom. »Varanje, naguravanje, baš te briga za druge, samo se laktaj i učini sve što je potrebno da bi se progurao. Upravo je ogavno koliko smo 70
nedisciplinirani!« kaže, uzdižući ravnalo u zrak. »Zato sam i odlučio da ću postati učitelj discipline!« Teško uzdiše i ogledava se oko sebe te spazi Iradža: »Tvoj je otac bio u vojsci. Reci mi, koja je najvažnija karakteristika najbolje vojske na svijetu?«. »Disciplina, profesore.« Profesor Moradi s odobravanjem kima glavom. Ahmed podiže ruku i meni se smrači pred očima. Zbog njegova vragolastog smiješka počinjem uzbuđeno zavrtati rukave. Znam da će sada postaviti pitanje koje će razbjesniti Moradija. I Moradi, čini mi se, sumnja isto to jer isprva ne želi vidjeti Ahmeda, pa već spuštam zavrnute rukave. »Da?« ipak se na kraju obraća Ahmedu. A on je zauzeo misaonu pozu, pa umalo pucam od smijeha, a onda začujem pitanje: »Je li zbilja istina, profesore, da najdiscipliniranija vojska na svijetu u Perzijskom zaljevu ima brod s najmodernijom tehnologijom za špijuniranje?« Moradi izgleda zbunjeno. Ahmed nastavlja, sada mašući prstom kao da je policajac koji ispituje profesora: »I je li istina da mornari na tom brodu prisluškuju ama baš svaki razgovor u Iranu?«. Moradi ga blijedo gleda. »Što je tek s tehnologijom koja im omogućuje gledanje kroz zidove? Jer, navodno i to imaju! A ako je to istina, ja više ne idem gol pod tuš!« Profesor Moradi pokušava prikriti smiješak. »Odakle ti to?« pita. Iradž se, vidim, skriva iza momka ispred sebe. »Iradž mi je rekao«, odgovara Ahmed. »Ali ne znam mogu li mu vjerovati jer on vam je jako nediscipliniran i uopće ne poštuje pravila, uključujući i ono koje kaže da ne bi smio škicati sestre svojih prijatelja.« Razredom se prolama smijeh. Čak se i profesor Moradi uspijeva nasmijuljiti. On je čudan čovjek, ali draži nam je od profesora Bane, četrdesetogodišnjega učitelja geometrije koji je s poučavanjem i prodikama počeo valjda od dana kada je došao na svijet. »Geometrija je majka svih znanosti«, često nam govori. Ahmed ga je jednom upitao tko je otac i za nagradu dobio cjelodnevni boravak u uredu profesora Moradija gdje mu je ovaj održao predavanje o važnosti discipline na nastavi. 71
Kada profesor Bana ulazi u razred, ustajemo na pozdrav kao i svakom drugom učitelju, ali Bana uvijek stane pred razred i bulji. Kaže da po zastrašenom pogledu odmah vidi tko nije napisao zadaću i uvijek proziva nekoga iz zadnjih klupa jer tamo, kaže, sjede najveće lijenčine. Posljedica toga je stalna borba među učenicima tko će na Baninu satu sjediti u prednjim klupama. Osim toga, Bana obožava postavljati pitanja na koja je, i to vrlo dobro zna, nemoguće odgovoriti. »Euklid je postavio pet postulata. Prema petome, ako imamo pravac i točku koja nije na tom pravcu, kroz tu je točku moguće povući samo jedan pravac koji je paralelan s prvim pravcem. Što mislite o tome?« Slijedi grobna tišina. »Da je glupost pokazatelj veličine, vi biste bili najveći ljudi na svijetu«, ruga nam se. Na kraju svakoga sata pita nas imamo li pitanja, ali ako se itko odvaži i postavi ih, unosi mu se u lice, maše ravnalom i naziva ga glupanom koji postavlja kretenska pitanja. »Odgovor je na stranici osamdeset osam, budaletino! Pročitaj ga!« Ako pak nitko ne postavi nikakvo pitanje, redovito kaže nešto poput: »Znači, svi znate baš sve? Pa da vidimo!« i onda prozove nekog nesretnika, postavlja mu najteže moguće pitanje i nakon toga ga, naravno, dobro izvrijeđa. I sam dobro znam što znači kada te profesor Bana uzme na zub. Prošle sam godine na tromjesečnom ispitu jedan zadatak riješio na dva načina. Bana mi nije priznao nijedan, iako su oba bila točna. Optužio me za prepisivanje i na kraju mi, umjesto ocjene, upisao nulu. Za pomoć sam se obratio ravnatelju, profesoru Jazdiju. »I što bi ti htio da ja sada napravim?« upitao me Jazdi. »Htio bih da mi objasnite zašto me se kažnjava samo zbog toga što sam zadatak riješio na dva podjednako točna načina.« »Profesor Bana ti je učitelj. Ako kaže da si prepisivao, sigurno si prepisivao. Ne mogu ti pomoći!« »Ali gdje su dokazi?« zapitao sam. »Profesor Bana je učitelj. Ne trebaju mu dokazi. Dovoljno je što je posumnjao u tebe!« I tako sam na tromjesečju dobio nulu. Kada sam sve ispričao tati, rekao mi je da je jedini način da dokažem kako su Bana i Jazdi u krivu, da na sljedeća dva tromjesečna testa dobijem najbolje moguće ocjene. Ako mi to uspije, on će sam otići u školu i uvjeriti ih da mi moraju ispraviti ocjenu koju sam dobio u prvom tromjesečju. Zbog nepravde sam se osjećao jadno. 72
»U ovoj je prokletoj zemlji baš sve usrano«, žalio sam se Ahmedu. »Jedva čekam da odem u Ameriku. Tamo žive disciplinirani ljudi koji razmišljaju logično i ne optužuju nevine ljude za prekršaje s kojima oni nemaju nikakve veze.« Sada gledam profesora Banu i zahvaljujem Bogu što nitko u mojoj obitelji nije učitelj. Naš vjeroučitelj, profesor Gordži, ujedno nam predaje i diktat, ali, za razliku od profesora Moradija, nikako ne voli Zapad, a pogotovo ne Ameriku. Gordži je golem, osoran debeljko musava lica, stalno zarasla u neurednu, kratku bradu, a njegovo mi prostačko ponašanje nevjerojatno ide na živce. Uvijek je u svijetlosmeđem odijelu i isto takvim, izlizanim cipelama, a na ovratniku do grla zakopčane bijele košulje uvijek mu se nazire žućkasti rub. Nikada se ne smije, ali kada govori, iz usta mu izviruju žuti zubi. Ahmed kaže da se u Gordžijevu pogledu uvijek čita da je učinio nešto loše, kao da je, primjerice, gulio bananu, a kaže i da je čuo kako se Gordži obogatio posuđivanjem novca sirotinji uz lihvarske kamate. »Tip je pokvarenjak«, zaključuje. »Njegovo shvaćanje islama najbrži je put do pakla.« Gordži nam katkada zadaje nenajavljene testove. »Svaki je dan dobar dan za testiranje«, kaže. »I to je za vaše dobro jer učenici bi uvijek trebali biti spremni za test!« Meni se pak čini da je suviše lijen da bi planirao nastavu jer, kao što reče moj otac, mi smo spontan narod, štošta činimo u žaru trenutka i bez mnogo planiranja. Kada nam diktira, Gordži namjerno odabire najteže riječi iz knjiga i svaku nam glasno čita po tri puta. »Kostantanie, Kostantanie, Kostantanie«٭, viče kao da smo nagluhi, »maglate, maglate, maglate«!٭٭. Pri pisanju tih perzijskih riječi vrlo se lako zabuniti jer se neki glasovi, poput tvrdoga k, g, si t, mogu napisati na nekoliko različitih načina. Obično nam diktira riječi koje smo već učili na satu, ali ponekad, samo da bi dobre učenike izdvojio od osrednjih, u diktat ubacuje i riječi koje još nismo obradili. Točno napisana riječ, ipak, ne znači automatski i dobru ocjenu jer Gordži ocjenjuje i rukopis. Čak i ako sve riječi napišemo savršeno točno, katkada nam oduzima bodove zato što mu se ne sviđa kako pišemo, a najbolju ocjenu, dvadesetku, ne daje nikome, čak ni ako sve napiše bez pogreške i ima najljepši rukopis na svijetu. _____________________ ٭Perzijski naziv za Carigrad. ٭٭Perzijska riječ koja znači »varljiv«.
73
»Ne možete dobiti više od devetnaest. Samo Bog zaslužuje dvadeseticu jer je on jedino savršeno biće na svijetu«, kaže, ljubeći amajliju. Napišemo li koju riječ netočno, prisiljava nas da je u bilježnicu upisujemo četiristo puta, a povremeno nas pojedinačno proziva i ispituje pred pločom. Svaku riječ čita triput i onda prelazi na sljedeću, bez obzira na to je li učenik pred pločom završio s ispisivanjem prve. Maksimalan broj bodova na svakome testu jest dvadeset, a za prolaz je potrebno deset. Dobijete li ocjenu između deset i četrnaest, što je, naravno, prolazno, ipak ćete zaraditi nekoliko pljusaka i dobru porciju vrijeđanja. »Glupa konjino, lijeni vole, cendravi bijedniče, nikada ništa od tebe! Da sam ti pročitao najsloženije žensko ime na svijetu, napisao bi ga kao od šale, a nisi u stanju naučiti riječi koje te čine boljim čovjekom. Samo na cure misliš. Samo na cure! Jedva čekaš odmor da odjuriš do najbliže ženske škole i tamo se praviš važan. Sjedi tamo na tu lijenu, debelu guzicu i piši svaku riječ četiristo puta! I pazi na rukopis!« Gordžiju su najdraže one uvrede u kojima nam nadijeva nazive životinja. Za razliku od njega, mladi student, koji nam je prošle godine predavao pisanje sastavaka i koji je u školu poslan po službenoj dužnosti, rekao nam je da je vrlo ružno ljude nazivati volovima i kravama. Milijuni stanovnika Indije, objasnio nam je, štuju krave, a valja poštovati sve vjere, bez obzira na to koliko nam se glupima činila njihova načela. Svakoga bi nam tjedna zadao novu temu za sastavak, a zatim pomno čitao i ispravljao ono što smo napisali. Nitko nikada nije dobio više od četrnaest jer mladi se profesor posebno ponosio time što je kod njega teško dobiti dobru ocjenu. Jednom nam je, tako, zadao temu »Dobrobiti tehnološkog napretka« i prozvao Ahmeda da pred razredom pročita svoj sastav. Ahmed je napisao da, za razliku od profesora Bane, on ne misli da je geometrija majka svih znanosti, nego da smatra da je to tehnologija. I kako bi rado prislonio usnice na goleme sise majke tehnologije te iz njih isisao i posljednju kapljicu mlijeka koje nazivamo znanjem. Mladi je profesor počeo vikati: »Dosta, dosta!« i zatim Ahmeda nazvao svim životinjskim nazivima osim krave te ga izbacio iz razreda. Nešto poslije iste godine istoga su mladog profesora uhvatili u zahodu spuštenih hlača i s petnaestogodišnjakom koji je klečao pred njim. Momentalno je dobio premještaj u drugu školu i drugi okrug. Profesor Gordži istoga nam je dana rekao da se homoseksualnost rađa kod pomanjkanja vjere. »Ako vjeruješ u Boga, ne žudiš za analnim seksom.« 74
Profesor Moradi rekao nam je da je homoseksualnost rezultat pomanjkanja discipline i poštovanja pravila kojim se muškarcima zabranjuje žudnja za drugim muškarcima. U Americi, rekao je, sigurno nema homoseksualaca jer su Amerikanci najdiscipliniraniji narod u svemiru. Naš ravnatelj, profesor Jazdi, rekao nam je da se moramo čuvati zamka pokvarenih homoseksualaca. »Zli su i poremećeni«, rekao je i zatim ispričao strašnu priču o čovjeku po imenu Asgar Katel, optuženom za zlostavljanje i ubojstvo više od stotinu dječaka naše dobi. Umirao sam od znatiželje da čujem kako će nam homoseksualnost objasniti profesor Bana sa svojom majkom svih znanosti, ali, na moje veliko razočaranje, on se nije ni osvrnuo na taj događaj.
11.U SAVAK-ovu zatvoru Već više od dva tjedna prošlo je od noći u kojoj su odveli Doktora i otada nitko ništa o njemu nije čuo. Kao da je nestao s lica Zemlje. Majka mu se teško razboljela i više ne može pred zatvor Evin, a Zari od noći kad je uhićen nije izišla u dvorište. Fahima je redovito posjećuje, ali čitavo vrijeme provode u Zarinoj sobi. Ahmed me i dalje uporno uvjerava da će Doktor uskoro izići iz zatvora i da će se sve vratiti na svoje mjesto. Nakon jednoga me takvog razgovora znakovito gleda i pita kako sam. Najradije bih mu rekao da sam sav jadan zbog toga što ne viđam Zari, da mi neizmjerno nedostaje i da, usprkos krivnji koju osjećam zbog toga što sam se zaljubio, ne mogu prestati razmišljati o njoj. No kažem mu samo da mi treba nešto što će mi svratiti misli od trenutačne situacije jer mi je zlo od škole i učitelja, od pomisli na odlazak u Ameriku i katkad mi se čini da mi je zlo od cijeloga svijeta. Najradije bih ubio čovjeka s radioprijamnikom, a i to tek nakon što bih mu razbio nos i njegovom krvlju zalio pločnik pred kućom. Ahmed mi polaže ruku na rame, kima glavom i kaže da me razumije. Zatim predlaže da pođemo u kino i pogledamo domaći film. Iranski su filmovi najbolji lijek protiv depresije jer svi imaju sretan završetak. Pozivamo i Iradža jer obojica znamo da ga ne smijemo ostaviti samoga u četvrti gdje bi, bez našega nadzora, bez ustezanja čitavog dana zurio u Ahmedovu sestru. 75
U većini se kina u četvrti prikazuju perzijski filmovi koji baš ni po čemu nisu nalik američkima. Doktor mi je znao govoriti da se radnjom većine perzijskih filmova nastoje opravdati klasne razlike u našoj zemlji. Govorio je i da se priča u svim perzijskim filmovima odvija po istome uzorku: glavni je sukob onaj između bogatih i siromašnih, a bogataši uvijek dobivaju bitku i gube rat. Prikazuje ih se kao moćnike, ali ne kao zločince i svakako ne kao ljude protiv kojih bi trebalo dizati pobune. Štoviše, iranski filmovi kao da se posebno trude uspostaviti duboku osjećajnu vezu između glavnoga junaka i bogatoga zlikovca, pa je uvijek riječ o kakvom zabludjelom sinu, zaboravljenom rođaku ili žrtvi čudnovatih okolnosti. Svi ti filmovi masama poručuju da borba protiv bogataša nema smisla, a siromašne potiču da radije ustraju na svojim moralnim načelima nego da se bune protiv poretka. Tako je barem tvrdio Doktor. »Zato se u ovoj zemlji može podignuti revolucija protiv šaha, ali ne i protiv bogataša«, jednom mi je rekao. Iranci se, smatrao je, mogu pobuniti iz raznih kulturnih, vjerskih i političkih pobuda, ali nikada zato da bi svrgnuli bogataše. O, Bože, kako mi nedostaje! Najpoznatiji perzijski glumac čovjek je po imenu Fardin. Kritičari ga baš ne hvale, ali meni se sviđa, iako to nikada ne bih priznao. Pred kinom nas Iradž moli da ga pustimo sjesti između nas dvojice. Svoju želju objašnjava time što je prije nekoliko tjedana otišao u kino i, ništa ne sumnjajući, završio na sjedalu do pedofila. Nekoliko minuta nakon početka filma primijetio je da ga tip promatra, ali nije na to obraćao pozornost sve dok u jednom trenutku nije na koljenu osjetio ruku. Ustao je i pobjegao, a cijela ga je epizoda toliko potresla da je čitavim putem do kuće trčao, nijednom se ne osvrnuvši da provjeri trči li čovjek za njim. Ahmed na to kaže da i njegova sestra tako trči svaki put kad na ulici susretne Iradža i ja se previjam od smijeha. Kino je prepuno gledatelja svih dobi i svi jedu sjemenke suncokreta što je uobičajena kino-grickalica u Iranu. Negdje na pola filma mala skupina huligana na ekranu napada Fardina i počinje ga mlatiti, a iz publike se začuje povik starije žene: »Prestanite ga tući, nitkovi! Što vam je on kriv? Pustite ga na miru! Da je moj muž ovdje, izbio bi vam zube iz gubice!«. Ahmed se naglo okreće prema meni i panično kaže: »Moja baka!«. 76
»Ubit će ga! Upomoć! Upomoć!« viče baka dok Fardin pada na tlo, a neprijatelji ga udaraju po tijelu i licu. Publika joj dobacuje psovke i uvrede. »Daj začepi, stara!« »Izbacite tu luđakinju!« Iste se sekunde pojavljuje biljeter s baterijskom svjetiljkom i počinje tražiti vremešnu prekršiteljicu. Iradž prstom pokazuje prema prvom redu i viče: »Eno je!«. Ondje spazimo kako Ahmedova baka maše rukama i zamahuje šakom vičući: »Zovite mojega muža! On je dobar s Fardinom! Upomoć! Zovite mojega muža!«. Ahmed, Iradž i ja ustajemo i trčimo prema prvom redu. Baka nas spazi i povikne: »Hvala Bogu da ste ovdje! Pomozite mu! Pomozite!«. Pokušavamo je izvući iz sjedala, ali ona se ne da. Biljeter nam viče da je vodimo van ili će je on izbaciti. Ljudi fućkaju i smiju se. Iradž baku prima pod lijevu, a Ahmed pod desnu ruku i pokušavaju je podignuti, ali starica ih udara i istodobno se baca unatrag. Biljeter i ja nastojimo je uhvatiti za noge, ali baka jednim preciznim udarcem izbacuje baterijsku svjetiljku iz njegovih ruku i nastavlja sa zazivanjem supruga. Projekcija se zaustavlja i pale se svjetla. Zvižduci i povici postaju sve glasniji, pa se i baka dere jače. Izvija se iz Iradževa stiska, skida cipele i njima udara sve što joj je na dohvatu, a neki gledatelji počinju navijati i poticati je da udari još jače. Biljeter bjesni, ali ne usuđuje joj se približiti, pa je na, kraju, Ahmed i ja uspijevamo zaskočiti na prepad, povući na pod i, uz pomoć Iradža i još trojice, iznijeti iz kina. Na svježemu se zraku istoga trenutka umiruje, pa, zajedno s Ahmedom, mirno hoda prema kući nekoliko koraka ispred Iradža i mene. »Imaju sreće što se nije pojavio tvoj djed. Prebio bi ih tako da ne bi znali što ih je snašlo«, govori mu. »Djed je bio hrvač i svi su ga se u Teheranu bojali.« Ahmedov je djed bio sićušan, miran čovjek koji se nikada u životu nije potukao. Dok te večeri sjedim na krovu, dolazi i Ahmed. »Kaže da ju je djed odveo u kino«, kaže. »Uopće ne znam kako je ušla. Nikada uza se nema novca.« »Dirljivo je koliko je privržena tvojem djedu«, kažem jer ne znam što bih drugo rekao. »Vjerojatno joj je on bio najveća zvijezda u životu.« Ahmed ne odgovara. 77
»Nevjerojatno kako se samo borila s nama«, čudim se. »Koliko joj je godina? Šezdeset pet?« Ahmed neko vrijeme razmišlja, a zatim se ceri: »Misliš li da bi moja baka u stvarnosti mogla pretući Fardina?«. Majka mi kaže neka se dotjeram jer nam dolaze posebni gosti. Kaže mi i kako se zovu, ali ne prepoznajem imena. »On je bio tatin najbolji prijatelj«, kaže. Pod tušem mi na pamet pada Iradževa priča o modernim američkim radarima, pa se pitam prodiru li doista kroz zidove. Gledam prema dolje i na trenutak se pokrivam, ali onda odmahujem glavom i smijem se. Posebni su gosti gospodin i gospođa Mehrban. Gospodin me Mehrban već na vratima grli kao da se poznajemo cijeloga života, iako se nikada nismo upoznali. Moj mu otac juri u zagrljaj pa se dugo grle, šapćući nešto jedan drugome na uho. Ne vidim im lica, ali znam da plaču, a gospođa Mehrban i moja majka suznih očiju promatraju muževe. Nakon nekoga vremena ulaze i sjedaju u dnevni boravak. Moj otac i njegov prijatelj ne prestaju se gledati sa suzama u očima i povremeno jedan drugoga miluju po licu i kosi. Gospodin Mehrban govori: »Prošlo je osamnaest godina!«. »Osamnaest godina, četiri mjeseca i tri dana«, dodaje moj otac. Volio bih znati zašto se tako dugo nisu vidjeli. »Nadam se da neće proći osamnaest godina prije nego što ponovno vidim Doktora«, šapćem majci. »I ja se nadam«, odgovara i grize kožu između palca i kažiprsta. Gospodin Mehrban je visok, crnomanjast čovjek koji lagano šepa, a zbog gustoga mu brka lice djeluje muževno i grubo. Žena mu je visoka, vitka i lijepa. »Mehrban« na perzijskom znači »drag« i oboje su vrlo mehrban. Moj otac i njegov prijatelj piju votku te je zalijevaju mješavinom jogurta, krastavca, grožđica, soli i šećera. Pričaju o prošlim vremenima, o vremenu u kojemu je moj otac još bio boksački prvak superteške kategorije, a njegov prijatelj hrvačka zvijezda. Pričaju o starim protivnicima i prijateljima. Nekoliko ih je poginulo u čudnim nesrećama, jedan je vrlo bogat i živi u Europi, a za nekoga se otkrilo da je agent tajne policije. Prokleti gad! Gospođa Mehrban i moja majka gledaju stare fotografije i prisjećaju se vremena kada su zajedno išle u srednju školu. Otac gospodinu Mehrbanu potiho priča o jednom zajedničkom prijatelju iz mladosti, gospodinu Kasraviju, koji se silno obogatio i sada živi uz Kaspijsko jezero. 78
»Čuo sam za to u zatvoru«, kaže gospodin Mehrban. »I ne čudi me. Oduvijek je znao s novcem.« Očev prijatelj privlači moju pozornost. Zar je osamnaest godina bio u zatvoru? Baš me zanima zbog čega. Poznaje li Doktora? Razmišljam o tome da ga pitam, ali roditelji me čitavog života upozoravaju da nije pristojno upadati u razgovore odraslih, pogotovo ako su vrlo ozbiljni. Pije se još votke i gospodin Mehrban mi se smiješi. Pita koliko mi je godina, u koji razred idem i čitam li onako mnogo kao i moj otac kad mu je bilo sedamnaest. Otac mu kaže da sam izvrstan učenik, da briljiram u matematici i da ću postati inženjer, baš kao i stric Mehrban. Očeve se dobre prijatelje u Iranu, naime, naziva stričevima. Osjećam se kao da su mi četiri godine i najradije bih rekao da sam sasvim prosječan učenik, da mrzim matematiku i da ne želim postati inženjer. No, ne kažem ništa. Gledam u majku, u sjećanje prizivajući svaki razgovor u kojemu sam joj se žalio zbog sličnih problema, ali majka se pravi da ne primjećuje moje znakovite poglede i okreće glavu u stranu. Za večerom gospodin Mehrban potvrđuje da je osamnaest godina bio u zatvoru. O svojem zatvoreničkom životu priča s velikim dostojanstvom i ponosom, a mene oduševljava lakoća s kojom se izražava. Gotovo dva desetljeća zatočeništva naučila su ga strpljenju i odmjerenosti u izricanju misli i prizivanju uspomena. Nekoliko su mu puta slomili nogu i zato sada šepa. Palili su ga cigaretama i sipali mu sol na rane. Svakoga su ga dana tukli ne bi li im odao podatke o ljudima koje uopće ne poznaje. Priča nam i o noći u kojoj su ga odveli. Bilo je to iste večeri kada se oženio. SAVAK mu je upao u kuću trenutak nakon što su se gosti razišli, a gospođa je Mehrban plakala i preklinjala za milost. Prva im je bračna noć. Zar ne mogu pričekati barem jedan dan? Što li je tako strašno učinio da zaslužuje takvu kaznu? Rekli su joj da je njegovo zlodjelo preteško da bi joj ga otkrili. Poslije se ustanovilo da se gospodin Mehrban dopisivao s nekim prijateljima iz ruske boljševičke partije, a optužen je i za raspačavanje marksističke literature među studentima teheranskog sveučilišta. Na suđenju je od suca zatražio da mu pokaže zakon po kojemu je dopisivanje s Rusima zabranjeno, a tražio je i dokaz da je raspačavanje određene literature ikome nanijelo bilo kakvo zlo. Vojni mu je sudac odbio oba zahtjeva i osudio ga na doživotni zatvor. Poslije mu je kazna skraćena na osamnaest godina. Odluke nikada ničim nisu objašnjene. Pune tri godine nakon toga nitko nije znao ni gdje je ni što je s njim. Svi osim njegove majke i supruge mislili su da je mrtav. Njima su 79
MIN@
dvjema jednoga dana čak dopustili da ga posjete u zatvoru, gdje ih je dočekao nemoćan, umoran i slomljen čovjek, neobrijan, duge i prljave kose, mjesecima neopran i petnaest kilograma mršaviji. Ženu je preklinjao da se rastane od njega jer nikada neće izići iz zatvora, ali ona je samo plakala i rekla da će ga čekati. »Ljubav je vjernija od staroga psa«, sjetno kaže gospodin Mehrban. Dirnut sam pričom i dostojanstvom s kojim taj čovjek prepričava najmračnije trenutke svojega života. Govori nam i o razdoblju u kojemu su mu tri puta dnevno ubrizgavali morfij, a onda naglo prestali i prepustili ga mučnom odvikavanju. Kaže da je željno zazivao smrt. Večer se nastavlja i, dok muškarci razgovaraju, žene se povlače u kuhinju. Odlazim u drugu sobu s mislima prepunim gospodina Mehrbana i uključujem televizor. Gledam seriju Začarani i pitam se je li život u Americi doista takav kakvim ga prikazuju u TV-emisijama. Jesu li ljudi doista tako površni? Jesu li muškarci doista u kući u odijelima? Postoje li u Americi ljudi poput Doktora i gospodina Mehrbana koji žrtvuju vlastite živote zbog ideala? Nakon Začaranih slijedi Sanjam o Jeannie i Čovjek od šest milijuna dolara. Razmišljam o liku Jeannie, ženi s Bliskoga istoka koju u seriji glumi Barbara Eden. Bacam pogled prema gospođi Mehrban i pitam se zašto Amerikanci ne snimaju filmove o takvim ženama s Bliskoga istoka. Osamnaest godina vrlo je dugo razdoblje, pogotovo kada nisi siguran hoće li onoga koga čekaš ikada pustiti na slobodu. Jeannie je, doduše, dvije tisuće godina čekala slobodu zarobljena u boci, sve dok je nije pronašao Larry Hagman, pa se pitam je li ženama s Bliskoga istoka možda suđeno tako dugo čekati svoje muškarce. Pitam se i hoću li uopće moći živjeti u Sjedinjenim Državama. Doktor mi je znao govoriti da su sve te serije smišljene zato da bi se ljude zaokupilo tričarijama. Zabavne su, pa gledateljima svraćaju pozornost od bilo čega što bi mogli propitivati i zbog toga im inteligencija polako, ali sigurno odumire. Amerikanci su, tvrdio je, upravo zbog takvih serija zapali u političku komu. »Tragično je koliko su neobaviješteni o nepoštenom i nasilnom ponašanju svojih čelnika u inozemstvu«, gorko bi isticao.
80
12.Demoni koji su razbili prozore Više je od dva tjedna prošlo otkad sam posljednji put vidio Zari i već sam pomalo nestrpljiv. Potišten sam i to izmiče svakom nadzoru. Sve dosada mislio sam da u rukama čvrsto držim uzde vlastite sudbine, ali otkada sam se zaljubio u Zari, to se iz korijena promijenilo. Osvojila mi je srce poput nemilosrdnoga vojskovođe i sada sam rob misli i osjećaja kojima ne mogu vladati. Misli mi lutaju u pravcima koje ne odabirem sam i obuzimaju me napadi tjeskobe kojima ne znam izvor. Umirem od želje da je vidim, da razgovaram s njom, da je pogledam u oči, da sjednem pokraj nje pod trešnjino stablo, da raspravljamo o Savušunu, da je gledam kako namače noge u bazenčiću. Zaljubljen sam do ušiju i zbog toga obuzet krivnjom. Nekoliko večeri nakon druženja mojega oca s prijateljem, naziva gospođa Mehrban i kaže mu da su joj supruga opet uhitili. Četiri su im SAVAK-ova agenta upala u kuću oko tri ujutro i četiri je sata pretresala. Nisu im rekli što traže, ali stalno su gospodinu Mehrbanu prijetili da je gotov ako to nađu. Gospođa Mehrban sigurna je da joj muž nakon izlaska iz zatvora nije stupio u kontakt ni s kim od problematičnih, starih prijatelja. »Zašto, zašto se sve to događa?« pita. Ne zna može li još jedanput podnijeti bol rastanka. Nisu li već dovoljno propatili zbog njegovih pogrešaka iz mladosti ? »Da si samo vidio izraz na njegovu licu«, zapomaže. »Tako tužan, tako ljutit, očajan, bespomoćan. O, Bože!«. Slamaju je jecaji. I moja majka razgovara s gospođom Mehrban. Dok u telefonskom razgovoru umiruje staru prijateljicu, i sama plače. »Vjerojatno je riječ o nekakvoj pogrešci. Ili ga, možda, samo žele prestrašiti. Pustit će ga uskoro, vidjet ćeš. Pustit će ga!«. Moj je otac lud od brige. Gospodin Mehrban srčani je bolesnik i taj bi mu stres sa zatvorom mogao ozbiljno ugroziti zdravlje. Baš ga je jučer otac vozio u bolnicu na angiogram i liječnik mu je rekao da mora promijeniti način prehrane, početi s redovitom tjelovježbom i prestati pušiti. »Naravno, sada, kad je u zatvoru, može zaboraviti sve to«, gorko napominje otac. Pali cigaretu i razmišlja. Sjedam pokraj njega. »Pitam se je li u zatvoru upoznao Doktora«, kažem tiho. 81
Tata podiže pogled i neko me vrijeme promatra. Odjednom, čini se, uviđa da nas muči ista nevolja. »Trebao si ga pitati«, kaže nježno. »Nisam vam htio kvariti druženje.« Prebacuje mi ruku preko ramena i privija me u zagrljaj. »Nisi više dijete i smiješ sudjelovati u razgovorima odraslih. Trebao si ga pitati za Doktora.« Počinjem podizati i spuštati rukave, ali tata me zaustavlja. »Što je?« pita. »Doista mi je žao gospodina Mehrbana, tata«, odgovaram. »Vjerojatno ti je bilo teško što ga toliko dugo nisi vidio. Znam da bi mene ubilo kada osamnaest godina ne bih vidio Ahmeda ili Doktora.« »Da, bilo je teško«, priznaje tata. »Kako ste se ti i gospodin Mehrban upoznali?« pitam i, prije nego što mi uspijeva odgovoriti, dodajem još jedno pitanje: »I kako to da mi ga nikada prije nisi spomenuo?«. Odmahuje glavom. »Ne znam ti pametno odgovoriti na ovo drugo pitanje. Jednostavno nam je nestao iz života, a ponekad je jednostavnije ne razmišljati o stvarima koje ne možeš promijeniti.« Puši kao da mu je to posljednja cigareta u životu. Najradije bih i ja zapalio s njim. »Ono što Ahmed i ti osjećate jedan prema drugome jako me podsjeća na ono što smo Mehrban i ja značili jedan drugome«, kaže. »Dugo mi je bio najbolji prijatelj.« Uvlači jedan dugi dim. »Jednom se zbog mene hrabro izložio opasnosti, znaš? Čini mi se da biste ti i Ahmed jedan za drugoga učinili isto!« Sav sam se pretvorio u uho i tata to vidi, pa mi priča da su gospodin Mehrban i on bili najbolji prijatelji od gimnazije. Živjeli su u gradiću Haštparu na sjeverozapadu Irana i nakon mature su obojica unovačena te poslana na dvogodišnje odsluženje vojnoga roka u hladne planine nedaleko od granice s Irakom. Otac je u to doba već bio zaljubljen u moju majku, pa je teško podnosio dvije godine razdvojenosti. Čeznuo je za njom, sanjao je i priželjkivao da su zajedno. Sva sreća što je Mehrban bio s njim jer bi inače zacijelo poludio! Neke bi dane proživio tek tako, uopće se poslije ne sjećajući kako su prošli, a noću bi se često budio ljutit, znojan i uzrujan. Nitko u njegovoj okolini nije znao kroz što prolazi, pa ni gospodin Mehrban koji je znao za njegovu situaciju, ali pojma nije imao koliko mu prijatelj pati. 82
Živjeli su u golemoj vojarni s desetak dvokatnih spavaonica u kojima je boravilo između dvjesto pedeset i tristo vojnika. Kada bi uvečer legli u krevete, nitko više ne bi smio izići iz zgrade do jutra, a svaki je vojnik najmanje dvaput mjesečno morao odraditi noćno dežurstvo i čuvati područje vojarne od bezimenih »uljeza« koji se u četrdeset godina nijednom nisu udostojali pojaviti. Stražari su na noćnom dežurstvu redovito spavali, osim onih noći kada su znali da će u obilazak doći jedan stari kaplar koji je vojsku shvaćao vrlo ozbiljno. Kazne za prekršitelje bile su vrlo oštre, bez obzira na to je li kršenje pravila bilo to što su spavali na dužnosti, ili što su se nakon povečerja iskradali iz zgrade. Nerijetko bi zbog takvih prekršaja nekoliko dana ili tjedana završavali u zatvoru. Besane noći i frustracija zbog zatočeništva u krevetu usred starih, vlažnih zgrada u kojima bi usred noći čuo miševe kako grickaju grede pod krovovima bile su jednostavno previše za mojega oca. Osim toga, teško je pronalazio zajednički jezik s drugim pripadnicima svojega odreda. Jedan je ročnik stalno u džepu nosio komadić zelene tkanine koju je njegova majka dala protrljati o grob važne vjerske ličnosti, da bi na taj način od njega odagnala demone, a i inače je bio dobro upućen u svakojaka praznovjerja te stalno poučavao druge vojnike: »Ako slučajno u nekoga upreš vrh noža, obvezatno taj nož triput zabij u zemlju jer bi inače s oštrice jednoga dana mogla kapati krv toga čovjeka!«, »Ako izliješ vodu na mačku, tri dana za redom u isto vrijeme moraš triput oprati ruke, ili će ti izrasti cista na nosu!«. Jedne je noći moj otac odlučio prošetati terenom vojarne. Bio mu je potreban svjež zrak i privremena sloboda od svih pravila i propisa koji su mu se činili toliko besmislenima. Te je noći na stražarskom dežurstvu bio upravo onaj praznovjerni vojnik, a i stari je kaplar, iako to tata nije znao, bio budan. Dok je tata šetao, stari je kaplar iz svojega skrovišta u mraku odjednom puhnuo u zviždaljku. Tata je potrčao, a za njim kaplar i još nekolicina vojnika koji su se našli u blizini. Uskoro su se sa svih strana ustrčali i drugi stražari s puškama, zviždaljkama i baterijskim svjetiljkama čiji su snopovi slabašno osvjetljavali pola metra ispred njih. Stari je kaplar počeo glasno psovati, mahati šakom, vitlati pištoljem i naređivati stražarima da uljeza svakako uhvate živoga jer je smrt bez mučenja prenježna kazna za takav prekršaj. Da im uljez ne bi pobjegao, razvili su se u velik krug. »Pazite na razmake između sebe!« derao se kaplar. »Širom otvorite oči i uhitite toga uljeza!« 83
Stražarima nikada ni na kraj pameti nije bilo da bi se uljez doista mogao pojaviti na terenu i sada im se u ozbiljnom, pogrbljenom držanju, uznemirenom koraku, nesigurnosti s kojom su držali puške i učestalosti kojom su se osvrtali lijevo-desno, jasno ogledavalo uzbuđenje. Vojnici u spavaonicama su se probudili i nagurali na prozore. Stražari su se opasno približili mojem ocu a njemu se, iako se nije bojao uhićenja ni zatvora, nikako nije sviđala pomisao da bi ga stari kaplar mogao nadmudriti. Očajnički pokušavajući dobiti na vremenu, otrčao je do terenca, parkiranoga u blizini, i zavukao se poda nj. Zatim je ispuzao taman toliko da zgrabi oveći kamen te ga bacio kroz prozor nekoliko metara udaljene spavaonice, ne bi li time odvratio pozornost stražara. Nekoliko ih je pojurilo prema spavaonici, ali većina je ostala na mjestu, i dalje se približavajući položaju mojega oca. Već izgubivši svaku nadu, umalo je ispuzao ispod terenca i predao se, kad se iz daljine začuo muški glas: »Tu sam, gadovi! Vidi ovo, gomilo sjebanih idiota!«. Nakon uzvika uslijedio je zvuk razbijanja prozora nekoliko metara iza kaplarovih leđa, a otac je prepoznao glas svojega prijatelja Mehrbana i shvatio da mu je stari prijatelj priskočio u pomoć. Kad su se stražari, u metežu, ustrčali osluškujući odakle dolazi zvuk Mehrbanova glasa, ocu se na lice iskrao smiješak. »Eno ga tamo, budaletine!« urlao je stari kaplar. »Pobjegao vam je kroz krug, kreteni nesposobni! Trebalo bi vas izbaciti iz vojske! Hajde, trčite, trčite! Uhvatite ga, ne dopustite da vam pobjegne!« Vojnici su počeli trčati u smjeru suprotnom od očeva skrovišta. Jedan je čak prošao tik uz terenac, a nije ni zavirio ispod njega. Otac je u mraku spazio sjenu svojega prijatelja. Trčao je, pa zastao kad mu se iz suprotnoga smjera približila mala skupina vojnika, a onda potrčao ulijevo, pa udesno i, na kraju, nestao. Otac je ispuzao ispod džipa, dohvatio još jedan kamen i uperio ga prema obližnjoj zgradi. Uz prozor je stajalo nekoliko vojnika u gaćama koji su promatrali najuzbudljiviji događaj čitave godine. Otac im je rukom dao znak da se odmaknu, pa su se razbježali, a onda je on bacio kamen. Stražari su se na zvuk razbijenog stakla zaprepašteno trgnuli jer su već bili sigurni da su uljeza uhvatili u zamku. »Uhvatite me, ako možete, stoko glupa!« podviknuo je otac u Mehrbanovu stilu. »Što je? Niste me vidjeli kad sam protrčao pokraj vas? Ćoravi ste kao kokoši! Jadna zemlja koju vi branite!« 84
Stari je kaplar na to potpuno poludio. Uperio je pušku prema zvuku očeva glasa i ispalio hitac. Svi su se bacili u zaklon, uključujući i stražare koji su stajali do njega. Metak je razmrskao staklo prozora na dragom katu jedne spavaonice, a netko je iznutra uzviknuo: »Pogođen sam! Krv mi curi niz noge! Pogledajte!«. Odmah se začuo i odgovor: »Nije to krv, budalo! Upišao si se u gaće!«. Vojnički smijeh i psovke oraspoložili su oca. Počeo je trčati oko zgrade, nastojeći se sakriti u najtamnije kutove. Stari je kaplar urlao, vrištao i udarao stražare koji su se u strahu od metka prilijepili uz tlo. Ustali su, otresli zemlju sa sebe i pošli za mojim ocem. Nisu prešli ni tri koraka, kada su začuli zvuk razbijena stakla negdje iza svojih leda. Razdraženi i zbunjeni, još su se jedanput okrenuli, ne znajući kamo bi i zaprepašteni činjenicom da je netko čas ovdje, čas na suprotnom kraju terena, a čas na sasvim trećem mjestu. Praznovjeran je ročnik bacio pušku na tlo i počeo juriti prema izlazu iz vojarne, vrišteći: »To je džin, to je džini«, odnosno zloduh ili demon. I drugi su vojnici pobacali oružje te se razbježali, grizući kožu između palca i kažiprsta. »Stanite, jebem li vas glupe!« urlao je kaplar. S obje strane vojarne istodobno su prsnuli prozori. Moj otac i gospodin Mehrban započeli su intenzivan napad kamenjem na prozore, a ljudi u spavaonicama počeli su vikati i zviždati, izražavajući tako svoju potporu pobuni protiv sustava koji ih je na dvije godine odvojio od bližnjih samo zato da bih ih naučio salutirati. Obojica su se na kraju vratila u spavaonice, a nitko nikada nije saznao što su te večeri učinili. Otac duboko uzdiše i na licu mu se pojavljuje trag smiješka. »Sutradan su svi pričali o demonima koji su razbili prozore vojarne«, kaže i pali još jednu cigaretu. Vidim mu na licu da su uspomene na mladost s gospodinom Mehrbanom u njemu izazvale duboku tugu. »On mi je najbolji prijatelj«, kaže. »Najbolji je čovjek kojega sam ikada upoznao. I mislio sam da mi se nakon osamnaest godina vratio. Sada se pitam hoću li ga ikada više vidjeti!«
85
13.Cijena metka Ahmed je očito primijetio da sam potišten jer sa mnom provodi više vremena nego inače, a po čestim pokušajima da me razvedri zaključujem da je zabrinut za moje psihičko stanje, pa se oslanjam na njega kao na svoj nosivi zid. Otac često govori da na ovome svijetu postoje dvije vrste ljudi: obični i veliki. Potpuno sam siguran da se Ahmed ubraja u ovu drugu kategoriju. Dok u mojoj sobi zajedno pišemo zadaću iz geometrije, govorim mu da su opet uhitili gospodina Mehrbana. S tužnim izrazom lica odvraća da će jednoga dana u ovoj zemlji izbiti najkrvavija revolucija koju je svijet ikada vidio, što me podsjeti na Doktora koji je jednom rekao da bi revolucija u Iranu promijenila cijeli svijet jer je Iran važan čimbenik postojanosti i ravnoteže snaga u ovoj važnoj regiji. Na spomen Doktorova imena Ahmed odmah mijenja temu i počinje pjevati: »Ništa te ne može oplemeniti kao kad te žena voli!«. »To si sad izmislio, zar ne?« pitam. »Nikad nisam čuo tu pjesmu. I kako se možeš usredotočiti na geometriju dok pjevaš? Zbilja si bolestan!« »Tko kaže da se usredotočujem na geometriju?« odgovara. »I da, ja sam pjesnik, a ne bolesnik!« Smijem se i odmahujem glavom. »Dosta mi je škole«, kaže. »Škola je za djecu, a zadaća za štrebere. Škola i ljubav dva su dijametralno suprotna fenomena.« »Dijametralno suprotna fenomena?« zadirkujem ga. »Tko se sada pravi važan uporabom velikih riječi?« Ahmed se pravi da me ne čuje. »Kada se zaljubiš, akademska znanja postaju nevažna«, izjavljuje. »Pitat ću profesora Banu što geometrija, pas-mater svih znanosti, kaže o razlici između oblika djevičanskoga srca i srca na ljubavnim mukama.« »Da se ti nisi napušio hašiša?« »Nisam, zašto? Imaš štogod?« zeza me, a onda se uozbilji i pita: »Znaš što bismo ti i ja trebali napraviti?«. »Što?« »Trebali bismo oteti Fahimu i Zari i odvesti ih na put oko svijeta.« »O, da«, sarkastično odgovaram, prisjećajući se kako mi se rugao zbog prijedloga da cure odvedemo u kino. 86
»A to bismo platili tvojim čekovima ili mojom kreditnom karticom?« »Pa, Amerikanci, najdiscipliniraniji narod na svijetu, to stalno čine. Autostopiraju i rade usputne poslove, kako bi zaradili dovoljno novca za putovanje do sljedećega grada. Vidio sam to u filmovima. To bismo i mi trebali napraviti.« »Ipak si lud, znači.« »Znaš koji je tvoj najveći problem?« pita me. »Koji?« »Previše ozbiljno shvaćaš život.« »A što je u tome loše, profesore?« »Nemoj tako ozbiljno shvaćati život, ionako iz njega nećeš živ izići!« Zatim podiže telefonsku slušalicu i naziva Fahimin broj. Javlja se njezin brat. Ahmed mijenja glas i pita stanuje li tu gospodin Rezai. Fahimin brat kaže da ne stanuje i prekida vezu. Ahmed čeka nekoliko minuta, a onda ponovno naziva. I opet se javlja Fahimin brat. »Molim vas gospodina Rezaija«, kaže pristojno. »Birali ste pogrešan broj«, ravnodušno odvraća Fahimin brat. »Je li to 346-585?« »Da.« »Onda nisam birao pogrešan broj. Molim vas, pozovite mi gospodina Rezaija.« Prasnem u smijeh. Telefonske šale vrlo su popularne medu iranskom mlađarijom i, iako ih inače smatram djetinjastima, uživam u Ahmedovu mučenju Fahimina brata koji, uz podulji niz psovka, ponovno spušta slušalicu. Pucajući od smijeha, kažem Ahmedu da se prestane glupirati. »Još će nas zbog tebe gadno prebiti«, gunđam. »Vidi ovo, vidi ovo«, kaže Ahmed, pa opet naziva Fahimin broj i, kada mu se s druge strane javi njezin brat, kaže: »Dobar dan. Ovdje gospodin Rezai. Je li me netko tražio?«. Od uha odmiče slušalicu iz koje dopire glasna eksplozija bijesa. Sa stubišta pak dopire zvuk koraka moje majke, pa Ahmed prekida poziv i pravi se da uči. Mama unosi pladanj s čajem i datuljama te mrmlja nešto o tome koliko je ponosna na svoje dečke. Ahmeda voli jednako koliko i mene i drago joj je što imam tako divnog prijatelja. Nudi nas čajem i govori nam da ga popijemo prije nego što se ohladi jer nam je napravila lahidžanski, najbolji čaj na svijetu, koji se mora piti dok je vruć. Drži nam i kratko predavanje o datuljama koje su jako zdrave i Arapi ih jedu da na saharskoj vrućini ne bi dehidrirali, a budistički redovnici zato da im daju snagu i muževnost. 87
Kada ode, pomno pregledavamo čaj ne bismo li slučajno u njemu pronašli tragove sušene oskoruše, a Ahmed mi kaže: »Zanimljivo! Mislio sam da su budistički svećenici u celibatu. Što će im onda muževnost?«. Te večeri nikako ne mogu zaspati, pa kada, oko ponoći, začujem zvuk iz Zarina dvorišta, jurim na terasu i spazim je kako s majkom izlazi iz kuće. Podiže glavu i ugleda me, a onda brže-bolje spušta pogled i nestaje u kući. Zapanjen i bespomoćan stojim na terasi, boreći se s vlastitim dahom. Zar joj više nisam drag? Hoće li ikada više izići u dvorište, kao što je običavala? Kako nam je lijepo bilo prije Doktorova uhićenja! No, dok tako stojim na terasi, ona se odjednom pojavljuje po kraj mene. Neobično je hladno za to doba godine, pa je odjenula debelu, tamnosmedu dolčevitu i rukave omotala oko dlanova. Ne pokušava se pretvarati da je na terasu došla iz bilo kojega drugog razloga osim da razgovara sa mnom. To mi se kod nje oduvijek sviđalo: izravna je i ne prenemaže se. Tiho me pozdravlja i prilazi zidu između naših dviju kuća. Nismo razgovarali još od noći u kojoj su odveli Doktora. »Kako si?« pitam je. Odmahuje glavom. Oči su joj crvene, vidi se da je plakala. Blijeda je i slomljena, bez životne energije kojom je prije jednostavno prštala. Dok se češe po glavi, primjećujem da joj se ruke tresu, a kad nam se oči napokon sretnu, njezine se pune suzama. Nad obrvama joj se pojavljuje čitav grozd bora, a zube zabija u usnicu da ne bi zajecala. Skačem preko zida i grlim je. Ne odmiče se. Očito to shvaća kao prijateljsku gestu. »Dobro sam«, kaže, pa još malo plače, a ja je tapšam po ruci, ne bih li je umirio. »Što ću ja sada?« pita naposljetku. »Nema nam druge nego čekati i moliti se«, odgovaram. S leđima uza zid sjeda na pod i ja se spuštam pokraj nje. Ponovno je slamaju jecaji. »Nitko ne zna gdje je Doktor«, kaže. »Sad su mu i mama i tata u bolnici. Mama će mu potpuno poludjeti, a tata ima ozbiljnih problema sa srcem.« »Naravno«, kažem. »Uvijek su govorili da im je Doktor duša i srce.« »Nisam znala da je u bilo što umiješan. Znala sam samo da čita zabranjene knjige i to mi se nije činilo tako strašnim«, kaže šmrčući i brišući suze, ali i dalje je uzrujana. »Ne mogu vjerovati da samo tako mogu odvesti čovjeka, a ni riječi ne reći njegovoj obitelji. Kakvi su to divljaci? Zar doista nemaju ni trunke samilosti, zar im ništa ne znači 88
patnja jedne majke? Ne bi me začudilo da Doktorovu mamu uskoro udari kap. Zar im ljudski život doista ništa ne znači?« Neutješno rida. Neko vrijeme ništa ne govorimo, a onda se ona okreće prema meni i pita: »A kako si ti?«. »Dobro sam«, lažem, »sve je u redu.« »Dobro.« »Drago mi je što si došla ovamo«, kažem oprezno. »Već sam i prije htjela razgovarati s tobom, ali nikako nisam mogla uhvatiti priliku.« »Zabrinuo sam se. Mislio sam da se ljutiš na mene«, priznajem. »Zašto bih se ljutila na tebe?« Ne znam bih li joj rekao što se dogodilo one noći kada su odveli Doktora. Što ako me zamrzi ? Što ako više nikada ne prozbori ni riječi sa mnom? »Bio sam na krovu kada su došli po njega«, izlanem iznenada. »Vidio me agent s radioprijamnikom. Mislim da je po smjeru mojega pogleda shvatio gdje je Doktor.« Zari me zaprepašteno gleda, pa istog trenutka žalim što sam uopće progovorio, ali sada je kasno. »Sve se zbilo tako brzo da se nisam dospio sagnuti. Neko mi vrijeme čak niti nije bilo jasno što se točno događa. Jednostavno sam se ukočio, nisam se mogao pomaknuti. Tako mi je žao. Ako ga vidiš, molim te, reci mu da ga volim i da to zbilja nisam učinio namjerno.« Zari mi stavlja prst na usnice i ušutkava me. »Nemoj govoriti takve stvari«, kaže. »Svi znaju da nikada namjerno ne bi povrijedio Doktora. I svi znaju koliko ga voliš. Vjeruj mi, nikome ne činiš uslugu time što se mučiš takvim mislima. Znali su da smo Doktor i ja zaručeni i dugo su nadzirali čitavu četvrt.« Spuštam glavu i zurim u stopala. Prima me za bradu i lice mi okreće prema svojemu. »Pogledaj me! Pogledaj me u oči!« Gledam u njezine predivne plave oči i obuzima me neizmjeran osjećaj stida. »Obećaj mi da nikada više nećeš zbog toga sebe kriviti«, zahtijeva. Kimam glavom, iako znam da neću moći održati obećanje. Polako povlači ruku i naslanja se na zid. »Pustit će ga ubrzo. Znam da hoće. Jednostavno znam«, šapće. I ja se naslanjam. »Nadam se!«Nakon nekoliko trenutaka kaže: 89
MIN@
»Znaš, baš mi nedostaju oni dani kada smo se sastajali u mojem dvorištu.« Kimam glavom i šapćem: »I meni!«. Kaže da je to bilo jedno prekrasno, bezbrižno ljeto i ja se slažem, dodajući da sam mislio kako će nam biti najljepše u životu. Počelo je tako divno, a završilo tako užasno! »Tko zna, možda je ovo kazna za te bezbrižne dane«, razmišlja bolno Zari. »Život je takav, znaš. Sve se mora izjednačiti. Ničega ne smije biti ni previše ni premalo. Samo ne znam zašto je jadan Doktor morao platiti moje pogreške«, ponovno jeca. Pitam se što točno smatra pogreškom, ali ništa ne govorim. »Mislim sljedećeg tjedna otići do zatvora Evin. Možda mi kažu gdje je.« »I ja ću s tobom«, kažem. Odbija i kaže da bih mogao imati problema ako me povežu s Doktorom, ali na kraju ipak pristaje. Sada, kada znam da nije ljuta na mene, polako se rasplinjava tjeskoba koja me mučila od noći u kojoj su odveli Doktora. »Zvijezde su noćas prekrasne«, kažem tiho. »Jesu«, potvrđuje. »Misliš li da svatko ima svoju zvijezdu na nebu?« »Ne svi«, objašnjavam. »Samo dobri ljudi.« »Zbilja?« »Da. I vidimo samo zvijezde onih koji su nam u životu važni.« »Kako to misliš?« »Evo, recimo, tamo je Ahmed.« »Gdje?« pita i naviruje se u zvjezdano nebo. »Eno ga«, pokazujem jednu od najvećih zvijezda. Naginje se i naslanja mi glavu na rame, ne bi li pogled izravnala s pravcem u koji sam upro prst. Gledam joj zatiljak i ramena i miris njezine kose odjednom u meni izaziva žudnju. »Da, da, sad ga vidim. Velika mu je zvijezda, zar ne?« »Velika je, da. Jedna od najvećih.« »A gdje je onda Pašina zvijezda?« pita. »Ma, nema mene tamo«, kažem, ali nadam se da će opovrgnuti. »Nema te?« okreće se prema meni. Sliježem ramenima. »Mislim da moraš malo bolje pogledati. Teško te je ne zapaziti.« Neko vrijeme promatram nebo, a zatim se, šuteći, okrećem prema njoj. Neko vrijeme zurimo jedno u drugo, ali onda ona ustaje i odlazi kući. Na vratima se još jedanput zaustavlja, okreće i pita: »Jesi li joj dao sliku?«. 90
Ne odgovaram. »Jesi li joj već rekao?« Odmahujem glavom. Smiješi se i nestaje iza vrata. U petak nema škole, pa Ahmed i ja stojimo na ulici kada Fahima dolazi u posjet Zari. Ulicom se širi priča o tome kako je tijekom ljeta skupina terorista u sjevernom dijelu Irana htjela dignuti u zrak jednu branu i, da su kojim slučajem uspjeli u tom naumu, tisuće bi ljudi poginule u gradovima koji leže nizvodno. Netko je u blizini brane navodno spazio Doktora i njegove drugove, pa su ih zbog toga gonili sve do Teherana. Odmah odbacujem glasinu kao najobičniju propagandnu laž koju su vlasti smislile i pustile u opticaj da bi opravdale Doktorovo uhićenje. Doktor je pacifist. Vjeruje u širenje ideologije edukacijom, a ne ubojstvima. Nekoliko sati poslije Ahmed i ja sjedimo pod stablom pred mojom kućom, kad se pred Zarinim vratima odjednom zaustavlja vojnički terenac. Dvojica muškaraca iskaču na ulicu i ja odmah prepoznajem agenta s radioprijamnikom. Dok ih ukočeno promatramo, bez kucanja upadaju u Zarinu kuću i nakon nekoliko minuta odande se začuje vrisak. Zari. Ahmed i ja skačemo na noge i trčimo prema njezinim vratima, guramo se pokraj dvojice koja izlaze, a jedan od njih, čovjek s radioprijamnikom, dobacuje mi pogled i namiguje. Kunem se da ću jednoga dana ubiti kurvinog sina. U dnevnom boravku nalazimo Fahimu koja se zabrinuto nadvila nad Zari. Zari pak sjedi na podu, lica zgrčena od šoka, očaja i nevjerice. Priskačem joj: »Što je bilo? Što se dogodilo?«. Okreće se i od užasne me tuge iz njezinih očiju prolaze trnci. Ahmed priskače Zarinoj majci koja se onesvijestila nekoliko metara dalje, a iza prozora se začuje zvuk motora i vojnički terenac nestaje niz ulicu. Susjedi istoga trenutka navaljuju u kuću. Odmah hitaju k Zari i njezinoj majci, a ja upitno gledam Fahimu. »Tražili su da plate metak«, kaže mi tupo. »Kakav metak?« »Doktorov metak«, odgovara mi očiju zacakljenih suzama. »Moraju ga platiti, kako bi dobili tijelo.«
91
Zima 1974. Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, Teheran
Jesam li te ja ubio, Doktore?« »Htio si me ubiti?« »Ne.« »Zašto te to onda muči?« »Neki ljudi možda misle da sam te ubio.« »Zašto?« »Jesi li ikada volio nekoga koga nisi smio voljeti?« »Jesam«, odgovara Doktor. »Zbilja? Je li Zari znala za to?« »Nije to bila takva ljubav.« »Kako to misliš?« »Jednostavno. Bilo je to nešto drugo.« »Onda mi, molim te, reci što. Zbilja bih volio znati. Bi li ubio zbog te ljubavi?« »Možda.« »Bi li umro za nju?« »To sigurno.« »Zaboga, Doktore, pa to znači da si doista bio zaljubljen. Što se dogodilo?« »Ubili su me.« »Žao mi je, ali ne razumijem.« »Zaljubio sam se u ideje, snove, vizije. Zaljubio sam se u mislioce kojima se nisam smio diviti, čak ni znati za njih.« »Govoriš o zabranjenim idejama, ne o zabranjenoj ljubavi.« »Zabranjena ljubav, zabranjene ideje, nema ti tu neke razlike. « »Zabranjene ideje nosiš u glavi, a zabranjenu ljubav u srcu.« »Da ti nešto objasnim. U srcu nema ničega. Sve je u glavi. Ljubav, mržnja, misli, osjećaji, sve je u glavi. Srce je samo organ koji mehanički pumpa krv u ostale dijelove tijela. Ali, pustimo biologiju. Radije mi reci zašto bi ljudi mogli pomisliti da si me ubio.« »Zato što volim...« Budim se u znoju, ali drhtim od hladnoće. Sjedam u krevetu i osvrćem se oko sebe. Nastojim se prisjetiti što sam sanjao, ali ne uspijeva mi. Čini mi se kao da sam pokušao Doktoru reći da volim Zari. Nadam se da mi nije uspjelo. Nitko nikada ne smije saznati, čak ni Ahmed. Zabranjeno je razgovarati o zabranjenoj ljubavi, čak i s najboljim prijateljima. 92
Jesen 1973. Teheran Braća do smrti
Na vijest o sinovoj smrti Doktorov otac doživljava srčani udar. Strahuje se da neće preživjeti. Doktorova majka nije u stanju doći na sprovod, pa nitko iz uže obitelji ne može preuzeti tijelo. Zato upute o ukopu stižu k Zari. Samo ona i njezini roditelji te nekoliko najbližih prijatelja smiju doći na sprovod. Napominje se i da je Doktor »likvidiran« krajem Šahrivara٭, što znači sredinom rujna, točno tjedan dana prije početka škole. Fahima nam prenosi Zarin poziv da s njom pođemo na Doktorov sprovod. Ahmed i ja bili smo mu, kaže, bliži od bilo koga drugog iz četvrti. Kaže nam i da Zari ne želi ništa javljati sestrični i najboljoj prijateljici, Maskiranom anđelu. Ne želi je pozivati da dođe u Teheran, iako bi joj sigurno umnogome pomogla, no Sorajini su roditelji bolesni i Zari je ne želi opterećivati drugim problemima. »Nevjerojatno koliko je obzirna«, govori kroz suze Fahima. Prihvaćamo poziv, ali znamo da roditeljima ne smijemo reći za sprovod. Moj bi se otac prvi zabrinuo da ću zbog toga zapeti za oko agentima, ali upravo je s majkom otputovao u posjet rođacima na sjeveru, pa pojma nema ni o čemu što se događa. *** Večer prije sprovoda sjedim s Ahmedom na krovu. Obavijeni šutnjom, tugujemo sa sivim predvečerjem. Odjenuo sam debelu tamno smeđu dolčevitu, ali, dok promatram obzor, zbog oštre mi hladnoće niz leđa prolaze ledeni trnci. Svijet je velik, razmišljam, a na svakom se njegovu pedlju svake sekunde svakoga dana odvija neka tragedija. Mi pak i dalje živimo u njemu, budalasto vjerujući da će svaki sljedeći trenutak biti poput onoga koji je upravo prošao. Strepim pred sutrašnjim danom. Hoće li nam pokazati Doktorovo tijelo? Tko će mu nositi lijes? Hoće li nam dopustiti da izmolimo nekoliko molitava prije nego što ga polože u zemlju? Prolaze me žmarci, pa se se ne mogu obuzdati i zatresem se. Ahmed prekida tišinu. Prstom pokazuje prema jednoj velikoj, sjajnoj zvijezdi i kaže: »To je on. Siguran sam da je to on!«. Oči mi se pune suzama. »Bio je krasan čovjek.« _____________________ ٭Šahrivar je šesti mjesec iranskoga kalendara, a traje od 22. kolovoza do 22. rujna. 93
»Najbolji.« »Misliš da se ljuti zbog toga što sam se zaljubio u Zari?« Ahmed se okreće i gleda me. Spuštam glavu da bih sakrio suze. »Ne«, čvrsto odgovara. »Ja mislim da se ljuti«, mrmljam. »Prijateljevu bi zaručnicu trebalo doživljavati kao vlastitu sestru. Sigurno se ljuti!« »Ali ničim ga nisi povrijedio«, buni se Ahmed. »Nitko osim mene čak ni ne zna za tvoje osjećaje.« »Nisam se smio zaljubiti u nju.« »Zar zbilja misliš da si imao izbora? Tko zna, možda je baš tako trebalo biti! Možda je Bog znao što će se dogoditi Doktoru. I što bi sad Zari trebala? Do kraja života oplakivati njegovu smrt? Nikada se više ne zaljubiti?« »I onda je Bog baš mene odabrao?« pitam gorko. »Pa, dobro, ni Iradž ne bi bio loš«, sarkastično dodaje Ahmed. Nevoljko se smješkam. »Pogledaj sve ovo«, pokazuje rukom prema nebu. »Vidiš li koliko je golemo? A ipak je uređeno, planirano? Bog je svoja pravila i zakone primijenio na sve, pa zašto bi ti bio iznimka?« Prebacuje mi ruku preko ramena. »Doktor nas sada gleda s neba i zahvaljuje Bogu što te stvorio da se pobrineš za Zari. Tko bi to učinio bolje od tebe? Pitam te: tko?« Brišem suze. »Neću plakati na groblju jer znam da će tamo biti onaj tip s radioprijamnikom«, kažem. »Obećaj mi molim te nešto!« »Što?« pita me. »Nećemo plakati.« Gleda me i mislim da mu je jasno koliko sam ozbiljan. »U redu«, kaže odlučno i još se jedanput okreće prema Doktorovoj zvijezdi. »Nećemo plakati!« Te noći od strepnje uopće ne spavam. Ujutro stojimo pred Zarinom kućom i, dok podižem i spuštam rukave, prilazi nam Iradž. Pita nas kamo idemo, ali mi mu ne odgovaramo. »Idete na groblje?« ustraje. »Da«, odgovaram. »Nemojte. Bit ćete pod nadzorom. Pratit će vas.« »Baš nas briga«, kaže Ahmed. »Ali nemojte, molim vas. To im se neće svidjeti.« »Nije nas briga«, ponavljam. »Sve je to namještaljka. Tako pronalaze simpatizere. Zbilja ne biste trebali ići.« 94
Zari i Fahima izlaze iz kuće crvenih očiju i prekrivene crnim čadorima. Dok prolazimo uličicom na putu prema glavnoj ulici, susjedi izlaze pred dvorišta, gledaju nas sa suzama u očima, izražavaju sućut i ispričavaju se što neće doći na Doktorov sprovod. Moraju misliti na obitelj, a sa SAVAK-om se ne smije šaliti. Zari, čujem, jeca. Uzdiše, grize usnice i dršće pod čadorom, a Fahima joj prebacuje ruku preko ramena, šapćući joj umirujuće riječi. Iradž nas slijedi i zabrinutim pogledom preklinje da ne idemo. Pozivamo taksi. Sjedam na suvozačko sjedalo, a Ahmed, Fahima i Zari sjedaju otraga. Govorim vozaču kamo nas treba odvesti i, dok polazi, u retrovizoru spazim Iradža kako trči za nama i maše rukama. Vidim da nam nešto dovikuje i znam da nas vjerojatno i dalje nagovara da ne idemo, ali nakon nekoliko minuta zastaje, naginje se naprijed i oslanja na koljena. Vozač me pita je li pokojnik, Bog da mu duši oprosti, bio član obitelji. Kažem mu da jest. Okrećem se i spazim kako Zari glavom udara o prozor. Fahima podmeće dlan između stakla i njezine glave. Vozač me pita je li pokojnik bio mlad. Kimam glavom. »Bog ga blagoslovio. Sudbina je to, sudbina. Ne možemo ništa protiv nje«, kaže i gleda Zari u retrovizoru. »Meni je, tako, prije nekoliko godina umro mlađi brat. Rak. Nikada u životu nije popušio nijednu cigaretu... bio je zdrav momak, sportaš. Majka mi umire od tuge, ali što možemo? Bog daje i Bog uzima. To je jednostavno tako. Već dvadeset godina vozim taksi i mnogo sam tugujućih vozio do groblja. Znam kako vam je. Znam to iz vlastitog iskustva, a znam i iz promatranja drugih ljudi. Bog nas sve blagoslovio!« Kaže da nam neće naplatiti vožnju jer se tugujućoj obitelji ne uzima novac, pa me pita tko je bio pokojnik, iz koje je obitelji, koliko mu je bilo godina i od čega je umro. Strpljivo mu odgovaram, ali ne kažem da je Doktora smaknuo SAVAK, nego da je poginuo u nesreći. Nikad ne znaš tko bi sve mogao biti agent. Vozač tiho izgovara molitvu za pokojnika, ali više ne postavlja pitanja o Doktorovoj smrti. Svaki put kad se okrenem prema stražnjem sjedalu, oči mi se susretnu sa Zarinima. Odmahuje glavom i skreće pogled, a ja bih učinio sve da joj mogu ublažiti bol. Svraćam pogled na Fahimu i prvi put shvaćam da je i ona postala neodvojiv dio naših života. Izlaže se velikoj opasnosti odlaskom na Doktorov sprovod i najradije bih je zbog toga odmah tu zagrlio. Volim je jednako kao i Ahmeda, znam da bi današnji dan bio mnogo teži da nije s nama i drago mi je što je ovdje. 95
Zbog obećanja koje smo Ahmed i ja sinoć dali jedan drugome, okrećem se natrag prema cesti. Gledam u retrovizor i mislim na Iradža koji je tako bjesomučno trčao za autom. U sjećanje prizivam njegovo zabrinuto lice i ozbiljan glas, pa mi se odjednom čini da možda i nije tako loš kako sam dosada mislio. Izlazimo iz auta pred ulazom u groblje i, iako svakako želimo platiti, taksist nam ne želi naplatiti vožnju. Prema uputama, netko bi nas trebao dočekati pred grobljem, ali među gomilom ljudi zavijenih u crno teško je razabrati tko bi to mogao biti. S druge se strane ulaza neka žena baca na grob. Slomljenim glasom zaziva jedno ime i šakama se udara o prsa dok je rodbina nastoji obuzdati. Svi govore u isti glas, a mnogi plaču. Vidim da je prizor uzrujao Zari jer tiho, ali gorko plače. I Fahima plače dok se žena otima i ponovno baca na grob, grleći zemlju, ljubeći je i grabeći dlanovima. »Brat joj je umro«, šapće Ahmedu. »Jadna žena!« Beskrajni redovi grobova kao da su okupani beživotnim, prašnjavim svjetlom, a živi ljudi u crnini kraj njih izgledaju tek poput sjena. Teško se oteti sablasnom dahu smrti. Hladno je, ali zrak je težak, nebo prepuno tamnih oblaka i nekoliko kapljica kiše nagovješćuje oluju. Po jednoj od širih grobnih staza nekolicina uplakanih muškaraca na ramenima nosi lijes, a slijedi ih poveća gomila ljudi. Čovjek na čelu povorke uzvikuje: »Nema Boga do svemogućeg Boga!« i povorka to jednoglasno ponavlja. »Da vas čujem! Nema Boga do svemogućeg Boga!« opet viče. »Nema Boga do svemogućeg Boga!« ponavlja povorka. Skreću sa staze i zastaju kraj iskopane rake. Spuštaju lijes i zbijaju se u gomilicu. Mula hvata megafon i započinje propovijed. »Ulaskom u blaženo i veličanstveno kraljevstvo nebesko, pokojnik je blagoslovljen vječnom mladošću. Ne plačite jer sve što živi na Zemlji osuđeno je na smrt. Samo Bog živi vječno. Dobro došao, pokojniče, na nebesa, vječni dom svih muslimana. Za života možda nejednaki, u smrti smo svi jednaki.« Jecaji se pojačavaju kada mala skupina muškaraca iz lijesa podiže u bijelu tkaninu umotano tijelo i polaže ga u zemlju. Stojim kraj Zari i u tom trenutku osjetim kako joj, uz očajnički vapaj, popuštaju koljena. Prihvaćam je i po težini osjećam da je potpuno izgubila snagu. Ahmed i Fahima mi priskaču, pa je zajedno uspravljamo.
96
Mlada se žena baca u grob pred pogrebnom povorkom, vičući neka je pokopaju zajedno s voljenim suprugom. Po smjeru u kojem se nagnula, znam da je Zari gleda, pa joj rukom okrećem glavu. S druge nas strane ulice promatraju dvojica muškaraca. »Jebeni gadovi«, začujem Ahmedovu psovku. Svi se okrećemo i gledamo. To su ljudi za koje su nam rekli da će nas dočekati. SAVAK-ovi agenti. Obojica su u crnim odijelima i košuljama: jedan je visok, a drugi nizak i zdepast. Povraća mi se od pomisli na ono što rade, srce mi probada oštra bol, a krv ključa od srdžbe. Fahima grabi Ahmeda za ruku. »Ljubavi, molim te, nemoj ništa govoriti, preklinjem te! Obećao si mi, zlato!« Pokušava ga uhvatiti za lice i odvratiti mu pogled od dvojice muškaraca. »Pogledaj me! Volim te! Volim te! Ubit ću se ako te odvedu. Molim te! Obećao si mi.« Ahmed nepomično zuri u muškarce. Fahima se okreće prema meni: »Molim te, reci mu da se smiri. Molim te! Odvest će vas obojicu i to će nas ubiti. Molim te, preklinjem te!«. Zari mi šapće: »Molim te, smiri ga!«. Od pogleda na dvojicu muškaraca počinjem sav drhtati. Puštam Zari i koračam prema drugoj strani ulice. Zari me hvata za lijevu nadlakticu i spotiče se, još uvijek slaba od očaja. Hvatam je prije nego što pada, a ona mi na uho šapće: »Molim te, nemoj!«. Okrećem se i dobacujem još jedan pogled dvojici muškaraca s druge strane ulice. U tom im trenutku prilaze dvije žene i troje djece, pa odlaze prema groblju. Osjećam se kao budala, a vidim da ni Ahmedu nije bolje. Fahima na to brižne u plač i, uz drhtaj koji joj potresa čitavo tijelo, sjeda na pločnik. Ahmed je nastoji umiriti, ali ne uspijeva mu. Zari mi šapće da donesem vode, pa je spuštam na pločnik do Fahime i odlazim. Kada se vratim, Fahima mi pokazuje da sjednem do nje, pa mi prebacuje ruku preko ramena i govori: »Tebe će poslušati. Molim te, reci mu da ne luduje kada se pojave i obećaj mi da nećeš ni ti. Obećaj mi!«. Obećajem joj i odlazim do Ahmeda koji nekoliko koraka dalje puši. »Moramo ostati sabrani«, kažem mu. Napeto kima glavom. 97
Nekoliko minuta poslije toga prilazi mi dječačić i pruža komadić papira. Kaže mi da ga je neki čovjek zamolio da mi preda poruku. Gledam u papirić, a Ahmed, Zari i Fahima prilaze mi s ozbiljnim izrazom na licima. U poruci je podrobno opisano kako doći do groba. Polazimo. Skrećemo lijevo na drugoj stazi, desno na sljedećoj i zaobilazimo mrtvačnicu. Što smo bliže odredištu, srce mi jače i brže lupa. Fahima i Zari međusobno se pridržavaju, a Ahmed hoda nekoliko koraka iza njih. Napokon stižem do neoznačenoga groba. Treći je od zgrade, četvrti od pločnika, s ovećim okruglim kamenom na donjoj polovici, baš kao što piše u poruci. Dobacujem pogled prijateljima i pokazujem im grob. Zarina ramena počinju nezaustavljivo drhtati od neutješnoga plača. Sjeda uz grob. Fahima sjeda do nje i kroz suze mrmlja molitvu čije riječi ne razabirem. Zari se naginje i rukom dotiče mokru zemlju na grobu. »Upravo su ga pokopali«, šapće mi kroz suze. Sjedam do nje i prebacujem joj ruku oko ramena. »Nisu ubili samo Doktora«, kaže. »Sve su nas ubili!« Gledam je u oči. Ako samo otvorim usta, zaplakat ću. Sigurno. »Uništili su nam živote kada su ga ubili. Svima. Njegovoj mami, njegovom tati, nama«, plače. »Ništa više neće biti kao prije, baš ništa.« Zatim širi ruke i grli grob, licem se privijajući uz natopljenu zemlju. Ustajem i stajem uz Ahmeda. Gledamo se i znam da nam se obojici plače, ali obećanje se ne smije prekršiti, pogotovo ako si ga dao najboljem prijatelju. Već sam iznevjerio obećanje koje sam dao Doktoru, da ću mu paziti na curu. Neću iznevjeriti još jedno. Škiljim i zaustavljam dah, a srce mi u prsima bubnja. Okrećem glavu udesno i pred očima mi se prostre niz zdanja, privatnih grobnica koje su izgradili bogataši oko posljednjega počivališta svojih obitelji. Impozantne se građevine svojim visokim stupovima, kamenim stubama i golemim vratima uzdižu nad ostalim grobovima. Na pamet mi padaju muline riječi sa sprovoda koji smo gledali uz ulaz: za života možda nejednaki, u smrti smo svi jednaki. Kakva laž. Gledam u Doktorov sirotinjski grob i ne mogu vjerovati da počiva tek nekoliko metara dalje od rastrošnih bogataških grobnica. Jedna od najdražih knjiga bila mu je Mati Maksima Gorkoga i sada se možda pita zašto njegova majka nije došla na sprovod. Zna li da mu je otac u bolnici? Možda bi mu bilo draže da ja nisam ovdje? Zazivam ga u mislima. Kažem mu da mi je žao što sam se zaljubio u njegovu djevojku i uvjeravam ga da je tako jednostavno moralo biti. 98
Znam da ne vjeruje u sudbinu, ali ipak. Kažem mu da ću se pobrinuti za Zari i da ću je voljeti do smrti. Kažem mu i da ga volim, pa dodajem da bih se sigurno povukao od Zari da se sve ovo nije dogodilo. Nikad mu je ne bih pokušao preoteti. Daj mi znak, molim ga. Pokaži mi da me razumiješ i da mi opraštaš. U tom trenutku osjetim da mi netko stoji iza leda. Okrećem se i spazim Iradža. Blijed je, zadihan i sav znojan. Kaže da nije imao novca za taksi, pa je došao autobusom i zato kasni. Odmičem se korak udesno i Iradž staje između mene i Ahmeda. Sad smo trojica u nizu. Gledam Ahmeda, ne plače, baš kao što je obećao, iako mu se, baš kao i meni, srce lomi zbog Zarinih i Fahiminih jecaja. Krajičkom oka spazim mulu u prolazu. Pita nas želimo li da pročita koju molitvu iz Kurana. Ahmed iz džepa izvlači nekoliko novčića i mula započinje službu. Ahmed, Iradž i ja sjedamo uz grob i posljednji put molimo za Doktora. Listopad je. Zapuhuje hladan vjetar sa sjevera i kosti mi prožima studen. Crni se oblaci nadvijaju nad grobljem, poput prave kulise za golemu tugu najgorega dana u našim životima. Barem zasada. Te večeri tiho plačem u sobi, kada mi odjednom netko kuca na prozor. Podižem pogled i na terasi spazim Ahmeda i Iradža. Otvaram im vrata i pozivam ih unutra. Po crvenim im očima vidim da nisam samo ja plakao. Ahmed pali dvije cigarete i pruža mi jednu. I Iradž ga traži, ali Ahmed oklijeva, no dajem mu znak, pa mu ipak pripaljuje. Iradž puši kao da to čini čitav život. Kažem im da pričekaju, pa se spuštam u prizemlje i iz hladnjaka vadim očevu bocu votke Smirnoff. Uzimam i tri čašice u bocu Coca-cole. Dobro je što mi roditelja nema kod kuće jer im se ništa što smo toga dana učinili ne bi svidjelo. Vraćam se u sobu, otvaram bocu i kažem momcima da moramo nabaviti novu priji nego što mi se roditelji vrate s puta. »Jeste li ikada pili votku?« pitam. »Nismo«, odmahuju glavama. Ja sam je prvi put pio s ocem kad mi je bilo šesnaest. Natočio mi je čašicu i rekao da bih svoje prvo piće trebao popiti upravo s njim. Zatim mi je rekao da ne želi da mu ikada išta tajim, pa sada mislim da bih mu ipak trebao reći što smo sve danas učinili, a ne samo potajno nabaviti novu bocu. »Moj stric kaže da nisi muškarac dok ne probaš votku«, kažem. »Ali pritom postoji nekoliko rituala koje valja izvesti kako treba«, dodajem, prisjećajući se očevih priča. 99
MIN@
»Sakin٭, odnosno osoba koja toči votku, mora biti pošten. Svima mora natočiti jednako!«. Točim votku u čašice, pomno pazeći da u svaku nalijem jednaku količinu. »Znate kako se pije votka?« pitam ih. Opet odmahuju glavama. »Podignite čaše!« Podižu ih. »Moramo se kucnuti čašom o čašu, ovako«, pokazujem, a rub moje čaše dotiče se sa sredinom njihove. »Ne, ne tako! Kad se kucamo, morate paziti da nam čaše budu na istoj visini. Iz poštovanja ne smiješ dopustiti da ti čaša bude više od čaše onoga s kojim se kucaš.« Nakon održane lekcije, nadušak ispijam votku. Iradž i Ahmed čine isto. Vidim da je i njima jednako grozno kao i meni. Žestoko nam piće pali sve od jezika do pupka. Pijemo po gutljaj Coca-cole, a zatim ponovno natačem votku u čašice, točno poput iskusnoga sakija. »Moramo ih popiti nekoliko zaredom, da nas pošteno omami«, kažem. Ispijamo drugu i treću čašicu i već osjećam da me »pošteno omamilo«. Šutke sjedimo kada Ahmed odjednom kaže: »To što si nam dao piti baš na današnji dan najbolja ti je zamisao u životu!«. Kimanjem glave prihvaćam pohvalu. »Nema bolje stvari za ubijanje boli.« Oči mu se pune suza, pa dodaje: »Da, da, točno znam što misliš. Ali nismo više na groblju!«. U grlu mi se stvara oveći čvor. »To što si danas napravio bilo je jako hrabro«, govorim Iradžu, susprežući suze. Ahmed kima glavom. Prebacujem ruku preko Iradževa ramena i kažem: »Zbilja te volim. I voljet ću te kao što bih volio mlađega brata, može? Odsada ćeš mi biti brat!«. Preplavljen osjećajima i pijan kao zemlja, Iradž počinje plakati. »I ja isto«, dovikuje Ahmed. »Nikada te više neću gnjaviti!« »To što si se danas pojavio na groblju znak je toga da je ljudski duh neuništiv, bez obzira na to što ga snašlo«, kažem. »Nitko ga ne može uništiti. Ni šah, ni taj jebeni SAVAK ni CIA, baš nitko. Nitko ga ne može ni dodirnuti«, kažem i briznem u plač. »Volio sam Doktora«, pijano frflja Iradž. »I vas isto volim. Zbilja vas volim. Nisam mogao samo stajati po strani i gledati kako se izlažete opasnosti. Nema šanse. I jebem ja onoj đubradi iz SAVAK-a mater! _______________________ ٭Perzijska riječ za vinotoču, peharnika, krčmara. 100
I njihovim gazdama sa Zapada isto! I nabijem svakoga tko me hoće strpati u zatvor zato što sam stao uz prijatelje i zajedno s njima oplakao jednoga junaka. Nabijem ih sve redom! Baš me briga ako i cijeli život budem morao provesti iza rešetaka. Zbilja me nije briga. Danas sam shvatio da je prijateljstvo vrijedno žrtve. A Doktor je dokazao da se za ideale treba i umrijeti.« Briše suze o rukav i nastavlja: »Ne znam točno što mi se zbiva u srcu, ali znam da je nešto veliko, nešto što me vuče k sebi. Znate o čemu govorim? Nisam siguran što je to, ali svakako je nešto. Zbilja je nešto. To je to, je li? Nešto ti se iznutra dogodi i to je to!«. Ahmed i ja ga, dok govori, netremice promatramo. »Ma, volim ga k'o da mi je brat«, plačem kao dijete, potpuno pijan. »I ja isto«, procijedi Ahmed pijano i zagrli Iradža. Obuzima me neobičan osjećaj. Teško ga je opisati, ali mora da je to ono što Iradž naziva »nečim«.
15.Ružin grm Nitko nikada neće saznati koliko je stajao metak kojim je smaknut Doktor. Njegovim je roditeljima strogo zabranjeno govoriti o tome. Na kamenu na njegovu grobu ne smije pisati ništa osim imena, obitelj na groblje može doći kad god želi, ali druge na to ne bi trebalo poticati. Smrtnoga lista za Doktora neće biti, a vlasti će uništiti rodni list te sve dokaze o njegovu postojanju. Kao da ga nikada nije bilo. Knjige i druge osobne stvari zaplijenjene su već pri uhićenju i ništa neće biti vraćeno. Sjećam se da je nakon smrti jednoga daljnjeg rođaka moja baka rekla da se zemlja ohladila. Pretpostavljam da je time htjela reći kako se ukopom pokojnika obitelj priprema na sljedeći korak u procesu tugovanja. To je razlog zbog kojega se u islamu nalaže što brži ukop. Irancima je, međutim, potrebno mnogo vremena za oporavak. Smrt bližnjih oplakujemo čitavu godinu. Okupljamo se trećega, sedmog i četrdesetog dana nakon smrti člana obitelji, pa poslužujemo čaj, šerbet i slatkiše, a u posjet nam dolaze prijatelji i znanci s cvijećem i izrazima sućuti. Isto se ponavlja i godinu dana nakon pokojnikove smrti. Članovi obitelji cijele te, prve, godine nose crninu i ne idu na proslave poput novogodišnje ili bilo kakvoga drugog blagdana. 101
Zarinoj je obitelji, međutim, SAVAK zabranio bilo kakvo vidljivo tugovanje za Doktorom. Ne smiju nositi crninu, a ne smije biti ni okupljanja, pogotovo ne četrdesetoga dana jer upravo toga dana je šahov rođendan. Jednoga dana, dok nešto tražim po sobi, slučajno nalazim knjigu Obad i sjetim se da mi ju je Doktor darovao prije odlaska iz grada. Knjiga govori o mladome, gorljivom revolucionaru koji umire zbog ideala. Pročitam je u manje od dva dana. Potpuno me obuzima svojim snažnim književnim stilom iz devetnaestoga stoljeća, ali i strašću protagonistove borbe i žrtve. Nakon čitanja bolje razumijem Doktora. Da sam je barem pročitao dok je još bio živ! Je li možda naslućivao sudbinu koja ga očekuje, pa mi je zato darovao baš tu knjigu? Sve su druge Doktorove knjige uništene, pa mi je ova zato još važnija, još posebnija. Nikada se od nje neću odvojiti i svima ću u četvrti pričati o Obadu. Svi bi Doktora trebali upoznati kao što sam ga upoznao ja. Kad mu već nikako drukčije nisam mogao pomoći, svima ću reći da je bio revolucionar koji se nije bojao smrti i svi bi se trebali ponositi što su ga poznavali. Trebali bi se osjećati posebno počašćenima jer, rijetko se u životu događa da nam se životni put ukrsti s putom pravoga junaka. Svima ću reći da nam je SAVAK zabranio da ga oplakujemo samo zato što se boje da bi nas njegov život mogao nadahnuti da i sami živimo tako da njegovu žrtvu učinimo smislenom. SAVAK uhićuje nekoliko Doktorovih kolega s fakulteta, tvrdeći da ih je on imenovao kao sudionike u antirežimskim aktivnostima. Usprkos takvim izmišljotinama, priče o Doktorovoj hrabrosti preplavljuju čitavu četvrt. »Nije dao da mu na smaknuću povežu oči«, kaže jedan susjed. »Vikao je: 'Smrt šahu!' sve dok ga nisu ustrijelili«, hvali ga drugi. Svi znaju da će pravi razlog Doktorova uhićenja i smaknuća zauvijek ostati tajna. SAVAK nam je sigurno neće otkriti. Zbog pomanjkanja istinitih vijesti rađaju se svakojake glasine i teorije, počevši od one prema kojoj je Doktor bio umiješan u planove za svrgavanje šaha, a završivši na jednostavnom objašnjenju da je bio studentski aktivist. Kažem Ahmedu da je činjenica što je Doktor bio dobar prijatelj s Golesorhijem, Crvenom ružom, sigurno imala svoju ulogu u cijeloj priči. »Ako su ga pitali za njega«, kažem »sigurno je bio jednako prkosan i ponosan kao i njegov prijatelj. Prava Crvena ruža. A SAVAK ju je zgazio.« Tada prvi put pričam Ahmedu o tome kako je Doktor 102
polijepio plakate s crvenom ružom po našoj četvrti one noći nakon prijenosa suđenja Golesorhiju. »Opa!« čudi se. »Kako to da mi to nikada prije nisi rekao?« Prije nego što mu uspijevam odgovoriti, brzo dodaje: »Ma, nema veze! I ja bih vjerojatno isto postupio!«. Silno bih volio učiniti nešto u čast Doktoru, ali ne mogu se sjetiti ničega pametnog čime ne bih prekršio SAVAK-ove zapovijedi. Dok razmišljam o noći u kojoj je Doktor oblijepio četvrt slikama crvene ruže, odjednom mi na pamet pada zamisao nalik onima kakve obično smišlja Ahmed. Čitavu noć hodam po sobi gore-dolje, pa napokon odlučujem i odlazim do mjesta na ulici na kojem su agenti oborili Doktora i na kojemu je prolivena njegova krv. Sljedećeg jutra brojim novac ušteđen od džeparca i vidim da ću morati nešto posuditi od Ahmeda. On mi bez ikakvih pitanja daje novac, pa odlazim u rasadnik, kupujem ružin grm i nešto gnojiva te se kući dovozim taksijem. Pazeći da me nitko ne vidi, svoj plijen skrivam u podrum te ondje pronalazim staru, hrđavu lopatu i par vrtlarskih rukavica. Pronalazim i šmrk kojim majka zalijeva biljke u dvorištu te ga spajam na slavinu uz vrata. Kasno te večeri, provjerivši prije toga spavaju li svi, odlazim do mjesta na kojemu su agenti oborili Doktora i kopam tridesetak centimetara duboku i četrdesetak centimetara široku rupu. Sipam sloj gnojiva, a zatim sadim korijenje i pokrivam ga zemljom. Dobro zalijevam biljku, kako bi se nabacana zemlja primila uz korijenje, pa skupljam alat i odlazim kući. Čitavu noć spavam poput djeteta, a ujutro hitam na ulicu. Čitavo se susjedstvo okupilo oko grma i svi u isti glas govore: »Tko je to posadio?« »Zašto?« »Da, i zašto baš crvene ruže?« »Zašto baš ovdje? Ne razumijem!« »Pa, da! Crvena ruža! Sjećate se plakata?« »Plakata? O, da, plakati! Sjećam se plakata!« »Crvena je boja strasti i revolucije.« »I ljubavi, i ljubavi.« »I krvi.« Svi odjednom umuknu. Shvaćaju da se upravo na tom mjestu prolila Doktorova krv, pa se na omanji skup spušta znakovita tišina. Ahmed se okreće i gleda prema meni. Ništa ne govori, ali sve mu vidim u očima. Na kraju krajeva, Perzijanci su ipak majstori sporazumijevanja bez riječi. Odlazim kući i vraćam se s posudom za zalijevanje. 103
»Svi bismo se zajedno trebali brinuti za taj grm«, kaže netko dok zalijevam biljku. »Da«, slažu se svi. »Za Doktora!«
16.Širina ulice Nitko ne zna što se u zatvoru događa s gospodinom Mehrbanom, a njegova supruga svakoga drugog dana dolazi u posjet mojim roditeljima. Izgleda mnogo starije nego one večeri kada sam je upoznao i kada je nosila haljinu, cipele i torbicu u istoj boji, bila pomno našminkana i uredno počešljana. Sada joj, čini se, više uopće nije stalo do vanjskoga izgleda. Neprekidno plače i zdvaja nad muževim psihičkim i fizičkim stanjem u zatvoru. Moja majka daje sve od sebe ne bi li je utješila i redovito joj kuha poseban biljni čaj protiv depresije. »Malo je gorak«, pristojno primjećuje gospođa Mehrban. »To znači da djeluje«, objašnjava majka i nutka je da ispije šalicu do dna. Gospođa Mehrban kaže da odvojenost od supruga ovoga puta teže podnosi jer se već bila naviknula da je uz nju. Sa žaljenjem su pričali o izgubljenim godinama, ne znajući da im se priprema novi rastanak. Koliko će sve to trajati ovoga puta? Gospodin Mehrban više nije mlad, a, uz probleme sa srcem koje ima, Bog zna je li uopće u stanju podnijeti fizičko i psihičko mučenje kakvom su zatvorenici svakoga dana izloženi. Sve je to strašno besmisleno, kaže gospođa Mehrban. Svi znaju da nitko nikada neće uspjeti svrgnuti šaha, pa bi oporba trebala nekako pronaći način da uđe u vladu te utječe na odluke i zakone zbog kojih se događaju takve nepravde. Revolucija ne dolazi u obzir, pa čemu uopće trud? Napominje i da joj je gospodin Mehrban prilično zabrinuto pričao o novoj vrsti političkih zatvorenika koja se pojavila u SAVAK-ovim zatvorima. Riječ je o mladim revolucionarima čija je ideologija snažno orijentirana prema vjeri, a to, prema riječima gospodina Mehrbana, nikako nije dobro. Uspon vjerskoga fundamentalizma, tvrdi, stvorit će nepremostive prepreke izgradnji demokracije u Iranu. Moj otac na to kima glavom i kaže da je njegov prijatelj uvijek znao dobro procijeniti političku situaciju. 104
Jedne večeri moja majka u razgovoru spominje Doktora i priča joj što mu se dogodilo. Sjedim tek koji metar od gospođe Mehrban i vidim da je odjednom problijedjela te da joj na čelu iskaču žile. Izgleda kao da je doživjela iznenadan šok. Glava joj klone na prsa, ubrzano diše, gotovo uspaničeno, gubi ravnotežu i ruši se. Uspijevam je uhvatiti trenutak prije nego što licem udari o pod. Otac skače na noge i priskače nam u pomoć, usput grdeći majku što je uopće spomenula Doktora. »Dobro da si je uhvatio, sine«, dobacuje mi. »Odnesimo je u sobu!« Nepomična je i malaksala na mojim rukama, a njezine, dok je nosim u drugu prostoriju, beživotno vise. Teška je, ali ne dopuštam ocu da mi pomogne, pa nas samo slijedi. Srce mi u prsima bubnja i uvjeren sam da je gospođa Mehrban upravo umrla od srčanog udara. Lice joj se objesilo, blijeda se koža namreškala poput voska, a usnice poplavjele kao da do njih uopće ne dopire kisik. Poliježem je na krevet i rukom joj podupirem glavu. Majka donosi toplu vodu sa šećerom i žličicom je pokušava uliti u njezina usta. I ona i otac pokušavaju sve čega se u tom trenutku mogu sjetiti: mašu joj novinama nad licem, prskaju je hladnom vodom, govore mi da joj još malo podignem glavu i cijelo vrijeme jedno drugome užurbano izdaju naredbe. Gospođa Mehrban za samo nekoliko trenutaka dolazi k svijesti i odmah počinje gorko plakati. Proklinje šaha, čitavu njegovu obitelj, SAVAK, Amerikance i Britance koji ga podržavaju i drže na vlasti. Te večeri u krevetu ne mogu zaspati, razmišljajući o gospodinu Mehrbanu i njegovoj sudbini u šahovu zatvoru. Tuku li ga? Pale li ga kao posljednji put? Vrišti li? Moli li za milost? Ili je prkosan i ustrajan u mržnji prema režimu, baš kao Crvena ruža i Doktor? Gdje li je sada Ahmed sa svojim cigaretama? Kada napokon usnem, sanjam noć u kojoj su odveli Doktora. Pred očima mi je čovjek s radioprijamnikom. Očima prodire u moje, usnicama šapće u radioprijamnik i šakom se zabija u Doktorov obraz. Ne mogu se osloboditi pogleda njegovih zlih očiju. Ukazuju mi se jedanput, pa dvaput, pa triput... Obrve su mu tanke, čelo naborano, a kosa uredno začešljana. Mrzim ga. Najradije bih potrčao niz stube i spriječio ga da dalje tuče Doktora, ali ne mogu se pomaknuti. A onda mi se ukažu Doktorove oči. Netremice zure u mene. Vjerojatno se pitaju gdje je zrakoplov kojim će pobjeći na sigurno. I zašto se ne žrtvujem da bih spasio njega i Zari, kao što je Humphrey Bogart učinio u Casablanci. Sigurno se pita zašto sam ga odao. Čovjek s radioprijamnikom dobacuje mi poljubac. Otvaram usta i glas mi se napokon otima grču tišine. Vrištim na sav glas. 105
Listopad je u Teheranu obično ugodan, ali ove je godine iznimno hladan. Spavanje na otvorenome više nije moguće, ali Ahmed i ja ipak se stalno sastajemo na krovu. Što je hladnije, naša je ulica tiša, a mi se sve mučnije povlačimo u dubinu vlastitih misli te ondje tražimo odgovore kojih nema, ili su previše strašni da bismo ih prihvatili. Fahima, Ahmed i ja prilično smo se promijenili i dosta zbližili. Svakoga dana nakon nastave brzamo do Fahimine škole i pratimo je kući, ali usput satima lutamo gradskim ulicama, katkad ne prozborivši ni jedne riječi. Odgađamo rastanak jer nam je sve teži, a kada razgovaramo, uvijek je riječ o dalekoj budućnosti u kojoj smo već odrasli, uspješni i obrazovani svjetski putnici. Stvarnost u kojoj su sjećanja na Doktorovu smrt još uvijek prebolno svježa suviše nam je mrska da bismo je spominjali. Kada nam se ipak ušulja u razgovor, govorimo o Doktorovim roditeljima, o SAVAK-ovoj svireposti i o tome kako se čini kao da je netko po cijeloj četvrti prosuo sivu prašinu smrti. Tugujemo zbog krhkosti ljudskoga života, zbog toga što na svijetu ima tako malo dobroga i zbog toga što, čini se, zlo uvijek pobjeđuje. Ne spominjem Zari, ali Fahima osjeća da me ono što ne govorim najviše zanima, pa priča kako joj prijateljica gotovo svaki slobodan trenutak provodi uz Doktorovu majku. Jadna je žena, svi se slažu, »bespovratno izgubila razum«. »Niti išta jede, niti govori«, kaže Fahima. »Čitave dane samo sjedi i zuri u vrata, kao da ga čeka. Grli njegovu košulju, miriše je, privija na grudi i tiho plače.« Kaže i da je zabrinuta zbog toga kako sve to utječe na Zari. »Kao da se grize zbog toga što nije obraćala pozornost na Doktorove političke aktivnosti i što ga nije spriječila da se izlaže opasnosti. Svaki put kada bi joj nešto pokušao reći, izbjegla bi bilo kakav razgovor, pod izgovorom da mrzi politiku.« »Pa nije ona kriva«, šapćem jer znam da sam ja za sve kriv. »Ne ide joj u glavu kako je mogla biti tako naivna u vezi sa šahom i SAVAK-om«, nastavlja Fahima. »Doktoru je znala reći da SAVAK vjerojatno postoji samo u bujnoj studentskoj mašti, a sada bi, sirotica, dala ne znam što da može povući te riječi.« Jednoga dana, nakon rastanka od Fahime, Ahmed mi kaže da bi još malo prošetao da razbistri um, pa šećemo još satima i čini mi se da prvi put u životu u potpunosti doživljavam sve uske uličice, nepopločene, zemljane puteve, ružne televizijske antene i zamršen gradski labirint. Primjećujem i da je svijet oko nas neobično bučan: djeca igraju nogomet, majke ih dozivaju, auti s pokvarenim ispuhom ruže i trube i 106
cijelo me to ludilo podsjeća na ugođaj kakav je vladao i u našoj četvrti prije Doktorova uhićenja. Sada taj život postoji samo u mojim uspomenama i nalik je živopisnom mjuziklu s kino-ekrana. Stvarnost se pak pretvorila u crno-bijelu fotografiju, požutjelu i iskrzanu na rubovima. Na povratku kući Ahmed se odjednom zaustavlja uz jedan ugao i proučava ploču s nazivom ulice. »Što gledaš?« pitam. »Ništa«, odgovara i polazi dalje. Na sljedećem se uglu opet zaustavlja i gleda naziv sljedeće uličice. »Dobro, pa što je?« ponovno pitam. »Jesi li primijetio da većina ovih uličica nosi naziv članova šahove obitelji?« »Jesam.« »I na većini znakova piše i koliko je ulica široka«, kaže zagonetno. »Kako to misliš?« »Pogledaj. Ova se zove Dvadeset metara Reze Pahlavija, što znači da je široka dvadeset metara. Ona tamo je Dvadeset i jedan metar Fare.« Baca pogled malo dalje i onda pukne od smijeha. »Tamo su Četiri metra Darabija. Darabi nije u rodu sa šahom, pa su mu dali tu sirotinju.« Zatim pokazuje na oveću ulicu nekoliko blokova dalje i kaže: »Tamo je Šezdeset metara Šahpura. To je najstariji šahov brat, pa mu je, normalno, dodijeljeno puno!«. Nemam pojma što mi svim time pokušava reći. »Zašto je širina ulice toliko važna da je stavljaju u naziv?« pita me. Kažem da se po širini ulica procjenjuje vrijednost nekretnina, ali Ahmed mi dobacuje pogled iz kojega vidim da me prozreo i da zna da nagađam bez veze. »No, jesu li te mjere točne?« pita. »Naša se ulica zove Deset metara Šahnaza. Misliš da je zbilja deset metara široka?« »Ne znam«, odgovaram. »Ja sumnjam«, kaže zabrinuto. »Što ako nije? Trebali bismo izmjeriti!« »Zašto?« »Pa možda nije široka deset metara!« »Kao da je to važno!?« »Meni jest!« kaže gorljivo. »Važno je zbog vrijednosti nekretnina.« Zgodno je kad nešto bez veze proserem, a on mi to ovako vrati u facu, pa i ovaj put prasnem u smijeh. Kada stignemo do naše uličice, Ahmed odlazi kući i ubrzo izlazi van s metrom. Poziva Iradža i još jednoga momka te počinje s mjerenjem. 107
Iradžu naređuje da drži jedan kraj metra, a drugome momku da s drugim krajem prijeđe preko ulice. Nailazi automobil, ali Ahmed ga zaustavlja i kaže vozaču da je usred vrlo važnoga posla te ga lijepo moli neka se strpi. Vozač pristaje i gasi motor, a Ahmed me pita mislim li da se u širinu ubraja i pločnik, ili samo kolnik. Kažem mu neka izmjeri i s pločnikom i bez njega. Sa svih se strana skupljaju djeca, a nailazi i još automobila. Ahmed i njih zaustavlja te obavještava vozače da je usred vrlo važnoga zadatka. Nikome ne objašnjava o kakvom je zadatku riječ, ali vozači ipak izlaze iz automobila. »Dvanaest cijelih dva metra s pločnikom«, dovikuje mi Ahmed. »Zapiši!« Nemam ni papir ni olovku, pa samo kimam glavom. »Dobro, a sada bez pločnika!«, naređuje suradnicima. Iradž i drugi momak pomiču metar. Na ulici se zaustavilo još automobila, a cijela je strka privukla gomilu ljudi. Zbog Ahmedova je projekta prolaz potpuno blokiran. »Kolika je sad širina?« dovikuje Iradžu. »Devet i pol metara.« Ahmed se okreće jednom muškarcu i kaže: »Nemam baš povjerenja u njegovo mjerenje. Budite tako ljubazni i uhvatite vi jedan kraj metra, može?« Muškarac odlazi do Iradža i oduzima mu metar, a ovaj trči do Ahmeda i buni se da je sasvim dobro mjerio i sam. Ahmed se smješka, pokazuje prema meni i kaže mu: »Stani tamo, pokraj njega!«. Iradž mi prilazi. Po smiješku mu vidim da je napokon shvatio što Ahmed izvodi. Ovaj pak pita: »Koliko je sada široko?«. »Devet cijelih šest metara«, odvraća muškarac. Ahmed se okreće i dobacuje prijekoran pogled Iradžu, a ovaj se smješka i sliježe ramenima. Ahmed se obraća drugom muškarcu: »Jeste li uz sam rub pločnika?«. »Jesam«, odgovara ovaj. Ahmed odlazi do njega i pomno proučava položaj metra. Promatrači se dijele u dvije skupine i svaka od njih staje iza jednoga držača metra. Sve su oči uprte u metar ili procjenjuju položaj njegovih držača. »Pomaknite se ovamo, ulijevo«, naređuje jedan promatrač, škiljeći na jedno oko i nastojeći pogledom povući ravnu crtu između držača. »Ne, ne! Predaleko«, viče drugi sa suprotne strane ulice. Držač se pomiče nekoliko centimetara unatrag. Jedan dio promatrača na to počne dovikivati da je metar sada nakrivljen. 108
»Teško je to procijeniti«, kaže Ahmed. »Ipak se bavimo imagi¬narnom crtom, pa je teško reći kada je ravna, a kada nije. Amerikanci su ispalili čovjeka ravno na Mjesec, a mi nismo u stanju povući ravnu crtu preko ulice.« Zatim se okreće prema Iradžu i pita: »Znaš li zašto je to uspjelo baš Amerikancima?«. Iradž smjerno kima glavom i kaže: »Da, profesore! Zato što su Amerikanci najdiscipliniraniji narod na svijetu!«. Jedan promatrač iz gomile dovikuje da je zidar i da i zatvorenih očiju zna povući ravnu crtu. Uzima jedan kraj metra u ruke, nekoliko ga puta pomakne lijevo-desno uz rub pločnika i onda kaže: »Evo. To vam je sada ravna crta!«. Metar doista izgleda ravno. »I kolika je sad širina?« pita Ahmed. »Devet cijelih četiri metra«, odgovara zidar. »Eto, cijelo vrijeme to i govorim! Ulica nije široka deset metara«, pobjedonosno će Ahmed. Osvrćem se i shvaćam da se oko nas okupilo barem pedeset ljudi. Promet je potpuno zaustavljen, ali nitko ne mari. »Je li to važno?« pita netko. »Naravno da je važno!« uzbuđeno odgovara Ahmed. »Mo¬glo bi vrlo negativno utjecati na cijenu nekretnina. Cijene kuća temelje se na širini ulica u kojima se nalaze. Gradske bi vlasti mogle objaviti da je cijena svih kuća u ovoj ulici više od pedeset tisuća tumana niža od one koju vlasnici smatraju pravom.« »Ali gradske se vlasti ne miješaju u to«, dobacuje netko iz gomile sa zebnjom. »Sigurno?« pita netko drugi. »Ma, naravno da se miješaju«, kaže netko treći. »I što ćemo sada?« »Trebali bismo izmjeriti širinu svake ulice koja u nazivu sadrži mjeru i spremiti te podatke, da ih, ako zatreba, možemo podnijeti kao dokaz da su sve ulice u ovome gradu precijenjene.« Nekako se uspijevam suzdržati da ne prasnem u smijeh, a u Ahmedovim očima opažam vrlo mi dobro poznatu iskru. Jedan čovjek kaže da zasada ne planira prodavati kuću, ali kada bi, kojim slučajem, namjeravao, ni sam ga gradonačelnik ne bi mogao natjerati da snizi cijenu. Jedna pak žena kaže da su ona i muž upravo kupili kuću u ovoj četvrti i da bi vjerojatno tražili negdje drugdje da su znali da ovdje postoji problem s mjerama. 109
MIN@
Zidar ih sve pokušava uvjeriti da tih nekoliko centimetara zbilja ne znači ništa, no nitko ga ne sluša. Ahmed se potpuno povukao iz rasprave. Gleda u Iradža i mene i dobacuje nam vragolast osmijeh. I mi se njemu smiješimo.
17.Dokaz nevinosti Sljedećeg jutra čujem kako majka ocu šapće da je nasmrt preplašena da ćemo se Ahmed i ja uvaliti u ozbiljnu nevolju. »Čula sam ga kako govori da će ubiti onoga agenta«, kaže s panikom u glasu. »Moraš porazgovarati s njim, i s Ahmedom isto! Mladi su i neiskusni, a sada ih je još i sve ovo tako pogodilo, ali ovako više ne može!« Zatim još više spušta glas, kao da se boji da će je netko čuti: »Jesi li znao da su išli Doktoru na grob?«. »Nisam«, odgovara tata. »Što ako su ih agenti vidjeli? Bože sveti, ne želim o tome ni razmišljati. Molim te, porazgovaraj s njim!«, preklinje ga. Otac pristaje, ali ona i dalje nastavlja. »Priča se po ulici da je Paša posadio onaj ružin grm. Znam da mu je teško, ali tko zna što je još govorio u školi ili s drugom djecom iz ulice!«. Sutradan se moj i Ahmedov otac povlače na razgovor nasamo, a ubrzo u dnevni boravak pozivaju i nas dvojicu. Moj nam otac govori da ima nekoga privatnog posla na sjeveru zemlje i da ne želi onamo ići sam, pa bi mu bilo drago kada bismo Ahmed i ja pošli s njim. »Čovjek danas ne može biti dovoljno oprezan«, govori nam dok autom odmičemo od kuće. »To što si nevin u ovoj ti zemlji uopće ne jamči da te neće progoniti kao posljednjeg kriminalca. Zato se svaki noukar٭ utječe servilnosti i slijepoj odanosti«, govori, pa se okreće prema meni. »Jesam li ti ikada pričao o inženjeru Sadekiju?« »Nisi«, odgovaram. »Tko je taj?« »Kada ti je bilo pet-šest godina, radio sam kao šumar u Mazandaranu«٭٭, započinje. Skrivećki laktom lupam Ahmeda u rebra jer sam mu već mnogo puta govorio o očevim zanimljivim pričama iz prošlosti. Ahmed nekoliko puta kimne glavom i kratko mi namiguje, potvrđujući mi da sluša. _______________________
٭Perzijska riječ za poslušnika, slugu, paža, ulizicu. ٭٭Pokrajina na sjeveru Irana, uz južnu obalu Kaspijskoga jezera. 110
»Šah je baš bio nacionalizirao šume, a moj je zadatak bio spriječiti lokalno stanovništvo da nezakonito siječe drveće. Nisam znao da jedan od šahove rođene braće tek nekoliko kilometara od nas sam krši zakon. Jednoga dana, dok sam sjedio u uredu, došao je državni inspektor iz Teherana. Bio je to inženjer Sadeki, samoproglašena moralna vertikala i čovjek nepokolebljivih načela. Rekao je da sam optužen za primanje mita radi dopuštanja nezakonite sječe u području oko sela Koladašt. Ako mi se krivnja dokaže, u što je bio potpuno siguran, kaznit će me sa šesnaest godina u zatvoru Evin jer se svako kršenje šahovih naredaba na višem sudu tumači kao izdaja.« Pali cigaretu i duboko povlači dim. Na Ahmedovu licu vidim da bi i on rado zapalio, ali potpuno je zaokupljen pričom. »Rekao sam mu da nikada u životu nisam primio mito«, nastavlja otac. »Ali on se samo nasmijao i rekao da je poricanje tipično za podmitljivce. Morao sam mu predati službenu značku i poći za njim u terensko vozilo. Rekao je da me vodi u Teheran, na izricanje kazne koju i te kako zaslužujem. Optuženi u ovoj zemlji nema nikakva prava, pa sam učinio kako mi je naredio. Samo sam ga zamolio da usput svratimo k mojoj kući kako bih ženi rekao što mi se sprema, ali on je odbio, pa smo se odvezli prema Teheranu. Sadeki je bio neobičan čovjek, iznenađujuće pričljiv i brutalno iskren. Nimalo ga nije diralo što sam potpuno nezainteresiran za beskrajne priče o njegovim precima koji su svi redom bili, poput pasa, odani kraljevskoj obitelji. I otac i djed bili su mu odani sluge Rezi Šahu koji je njegovu ocu, i toga se dobro sjeća, obećao da će njegova obitelj biti dobro zbrinuta sve dok Pahlavijevi nose krunu. No Sadekijevi su ljudi visokih moralnih standarda i nikada ni od koga ne primaju milostinju, pa ni od samoga kralja. Pričao mi je o svojem sinu i obožavanoj budućoj snahi koji su se trebali vjenčati za nekoliko mjeseci. Jedva je čekao da postane djed, pogotovo ako snaha rodi unuka. Rekao je i da mu se ljudi poput mene gade, da nikada u životu ni jednim korakom nije zastranio te da ne shvaća zašto ljudi poput mene tako žude za novcem i moći. Kazao je da mu uopće nije jasna psihologija pohlepe i da je bio sav očajan kada je sinu, zjenici oka svojega, morao objasniti razlog zbog kojega se ljudi poput mene spuštaju tako nisko da u opasnost dovode vlastitu i obiteljsku čast. Ja sam pak samo sjedio, šutio i slušao ga kako priča o svojem snažnom osjećaju za pravdu i društvenu jednakost, o poštenju i moralu te 111
neobjašnjivoj čovjekovoj pokvarenosti. Spomenuo je i da su njega na razne načine pokušavali podmititi, ali da tijekom cijeloga radnog vijeka nije htio uzeti ni jedan jedini rial٭. Jednom su mu čak ponudili svotu koja bi bila dovoljna za sinovo školovanje na najboljim američkim sveučilištima, ali i to je odbio jer bolje da mu sin bude i neobrazovan nego da mu kvalitetu života poboljšava nezakonito stečenim novcem. Jednom je drugom prilikom, pak, odbio novu i potpuno namještenu kuću u otmjenoj četvrti glavnoga grada. Rekao je i da vrlo dobro zna da je zbog toga stekao brojne neprijatelje i da ti gadovi samo čekaju pravi trenutak da bi ga sasjekli, ali da nikako ne može odustati od svojih načela i da bi radije umro nego živio nečasnim životom. Šutke sam ga slušao i razmišljao o nevolji u koju će zapasti moja voljena obitelj. Što će sada moja žena? Nikada nije radila, a sada će morati uzdržavati obitelj jer nemamo ušteđevine ni nekretnina za prodaju, pa je doista prepuštena sama sebi. Što se tebe pak tiče, već sam vidio kako te šamaraju gazde po kućama i dućanima u kojima bi radio kao sluga, kako te tuku zbog sitnih pogrešaka koje bi, kao i svako dijete, sigurno učinio, zamišljao sam kako te udaraju samo zato da bi te naučili kakvu lekciju, i sve to dok ja trunem u zatvoru zbog zločina koji nisam počinio. Venuo sam od boli dok je taj kreten, taj samoproglašen čuvar velikih načela i vrijednosti trkeljao o odanosti svoje obitelji jednom tiraninu. Pogledao sam ga sa suvozačeva sjedala i na njegovu licu prepoznao simbol svega što je u ovoj zemlji pošlo krivim putem. U tom sam trenutku znao što mi je činiti. Jedan bi udarac bio dovoljan da mu razmrskam lubanju. Šakama sam u ringu oborio i mnogo jače od njega, a sada bi moju obitelj mogle spasiti najgoreg neprijatelja s kojim se ikada suočila. Stisnuo sam šake i pripremio se. Znao sam i kako ću to izvesti. Najprije ću ga udariti, onda zgrabiti volan, prebaciti se na vozačko sjedalo i zaustaviti auto. Zatim ću leš prebaciti na zadnje sjedalo, sići s ceste, pokopati ga u jarak i zapaliti terenac, a onda ću već nekako pronaći prijevoz natrag do ureda. Nitko nas nikada nije vidio zajedno, a i sam je rekao da ga vreba čitava vojska neprijatelja. Nitko nikada neće ni posumnjati na mene. Pošten sam čovjek koji živi poštenim, skromnim životom. A ovaj ga čovjek upravo namjerava uništiti, iako nema ni mrvice dokaza. _____________________ ٭Iranska valuta.
112
No, baš u trenutku kada sam ga se udarcem šake pripremao zbrisati s lica Zemlje, on je zaustavio automobil. Zbunila ga je moja šutnja. Rekao mi je da ljudi u mojoj situaciji obično preklinju za milost, pokušavaju se nagoditi ili pobjeći. »Što je tebi, čovječe?« počeo me ispitivati. »Zar ti nije nimalo stalo do vlastita ugleda? Ne osjećaš ni trunke krivice, stida, straha, boli? Daj mi, molim te, objasni kako si uspio tako nisko pasti?« I dalje sam samo šutio, a on je izišao iz automobila i zalupio vratima. Sjeo je uz rub ceste i zapalio cigaretu, a ja sam mu se šutke pridružio, još uvijek vrebajući priliku da ga napadnem. Otpuhujući dim pred zamišljene oči koje je upro u planine i potočiće u dolini, tiho me upitao: »Jesi li nevin?« Neko sam ga vrijeme samo promatrao, a onda odvratio: »Zar vam to uopće išta znači? Koliko vidim, ubrajate se u ljude za koje je optužen čovjek automatski kriv. A krivi ste vi! Krivi za gaženje svih vrijednosti i krivi za nepovjerenje koje svi u ovoj državi osjećaju prema sudstvu i pravdi koju navodno provodi. Samo još čvršće betonirate svu pokvarenost ovoga sustava. Ne, ja ne osjećam nikakvu krivnju, nikakvu bol, nikakvo žaljenje i baš nikakav stid jer sve to što ste spomenuli osjeća samo onaj čovjek koji je doista kriv za neki zločin.« »Iskreno rečeno«, nastavio sam, »prije nego što ste stali, htio sam vam razbiti glavu. A da budem još iskreniji, još uvijek razmišljam o tome. Ne zbog boli koju mi bez ikakvoga razloga namjeravate nanijeti, nego zbog jada i bijede u koje će zbog toga zapasti moji najmiliji. Ne priznajem vam ni čast, ni moral, ni visoka načela kojima se toliko hvalite jer vaši su pogledi na krivnju i nevinost zatucani i nazadni. Zato bi vam bolje bilo da me ne pitate zašto ne pokušavam pobjeći i zašto ne preklinjem za milost jer vi biste to trebali činiti. Naime, ako se mene pita, vaše je vrijeme na ovom svijetu isteklo.« Nije pokušao pobjeći, iako je u mojim očima sigurno vidio svu srdžbu i očaj. Jednostavno je ugasio cigaretu, zapalio drugu i onda mi, poput dobro odgojena čovjeka koji na trenutak zaboravlja sve društvene norme, ponudio jednu iz vlastite kutije. Uzeo sam je, a on mi ju je svojim starim upaljačem uljudno pripalio. »I što ćemo sada?« upitao je. »Pođimo u selo i suočimo se s onima koji su me optužili«, odvratio sam nakon kraćeg razmišljanja. 113
Pristao je. Kad se uputio prema vratima s vozačeve strane automobila, prošaptao sam mu: »Pustite mene za volan!«. Okrenuo se i pomno me odmjerio, odjednom shvaćajući što predlažem. »Nikada te nisu vidjeli?« upitao je. »Ne«, odgovorio sam. Odvezli smo se bez ijedne riječi. Iznenadilo me što je tako spremno pristao na prijedlog, no valjda se u životu susreo s mnoštvom opakih tipova, a ja se očito nisam uklapao u taj kalup. Bio sam svjestan da me čitavim putem po šljunčanim cestama planine Alborz promatra. Na putu do seoceta Koladašt vrludali smo uskim stazama utabanim za konje i magarce, spuštali se niz kanjone i vozili uz rijeke. Volio sam taj divan kraj. Krave su pasle po mirnim pašnjacima u podnožju velebnih planina, niz obronke su žuborili bistri potoci i svako bi malo uzbrdo protrčao pokoji jelen. Mještani su terenac spazili već nekoliko kilometara pred selom, a kada smo stigli do prvih kuća, kadhoda ili seoski načelnik zajedno nas je s polovicom sela već željno iščekivao. Izišao sam iz vozila i rukovao se s kadhodom, predstavljajući se kao inženjer Sadeki. Kadhoda je bio iznimno počašćen što ima priliku upoznati visokog dužnosnika iz glavnoga grada, pa me pozvao u svoj »skromni dom« na šalicu lahidžanskoga čaja, a ja sam dobacio pogled svojem suputniku te mu grubo doviknuo da pođe s nama. Kada je Sadeki iskoračio iz automobila, netko mu je doviknuo: »Kako ti je sada kad su te uhvatili, lopove jedan?!«, a u kadhodinu smo kuću ušli zajedno s gotovo čitavim selom. Odmah su me uputili u prostoriju namijenjenu počasnim gostima, a Sadekiju su naredili da sjedne uz vrata. U prostoriji nije bilo stolaca. Pod je bio prekriven starim i jeftinim perzijskim sagom, a uz zidove, pocrnjele od dima iz nargila i cigareta, na smrdljivim su ovčjim kožama stajali valjkasti jastuci. Kadhoda je doviknuo kćeri da uglednome gostu skuha svjež čaj, dodajući i: »Donesi jednu šalicu i onome tamo!«, pokazujući na inženjera Sadekija koji je ulogu zatočenika igrao vještinom iskusnoga glumca. Dobro sam poznavao ljude iz tog kraja i znao sam koliko se diče gostoprimstvom, pa me nije iznenadilo kada je kadhoda rekao: »Možda je lopov, ali moj je gost, a svakoga se gosta u mojoj kući tretira kao Božjeg čovjeka!«. 114
Nekolicina je njegovih pomoćnika s odobravanjem kimnula glavom, a ubrzo se pojavila i kadhodina kći s čajem, šećerom i kolačima. Načelnik me pogledao i svečano izjavio: »Dobro došli u moj skroman dom, gospodine inženjeru Sadeki! Rijetko imam čast ugostiti čovjeka vašega položaja, pa se nadam da ćete mi oprostiti zbog neugladenih manira i počastiti me pristankom da prenoćite u mojoj kući. Kad je pak o njemu riječ«, mahnuo je rukom prema Sadekiju, »budite bez brige! Imamo prikladan smještaj i za njega, takav da ga možemo držati na oku.« Zahvalio sam mu na pozivu, ali ga i odbio, rekavši da moramo hitno krenuti u Teheran te da smo u selo došli samo zato da bismo udovoljili načelima pravednosti i omogućili čovjeku koji je optužen za zločin da se suoči s onima koji ga optužuju prije odlaska na sud u Teheranu. Kadhoda se ogledao po prostoriji i počeo navaljivati da prenoćimo u selu: »Ceste su opasne, pogotovo noću. Izgubit ćete se, a i hladno je. Osim toga, što bi moji seljani rekli kada vam ne bih pružio gostoprimstvo kakvo čovjek vašega položaja zaslužuje!«. Još se jedanput ogledao po sobi i svi su prisutni pristojno zakimali glavama, zahtijevajući da prenoćimo u kadhodinoj kući. Rekao sam mu da ćemo o njegovoj ponudi porazgovarati nakon što razmotrimo optužbe protiv čovjeka kojega sam doveo sa sobom i zatim zapitao tko ga točno optužuje za primanje mita te nalazi li se taj čovjek trenutačno među nama. Jedan je od kadhodinih pomoćnika ustao i rekao da je on taj te da je optuženoga vidio kako prima mito od njegova svekra. Upitao sam ga je li bio prisutan tijekom primopredaje mita i on mi je odgovorio da jest te da je transakciju vidio vlastitim očima. Potom sam mu rekao neka dobro pogleda gospodina Sahida i potvrdi mi je li to čovjek kojega je vidio da prima mito od njegova svekra. Pomoćnik je otišao do inženjera Sadekija i pomno se zagledao u njega, a nekolicina je seljana koji su virili kroz prozore počela dovikivati: »Da, da, to je on! Reci inženjeru da je to on! Reci mu! Reci!«. Čovjek je još nekoliko trenutaka zurio u Sadekija, a onda se okrenuo prema meni i potvrdio da smo uhitili čovjeka koji je skrivio zločin. Zajedno su čak popušili cigaretu uz seoski potok i on mu je tada rekao da će novcem koji je dobio kupiti novi auto. Ponosno se ustobočivši, dodao je još i da bi tog lopova prepoznao i zatvorenih očiju. »Zašto lažeš, čovječe?« zavapio je Sadeki na to. 115
»Ne lažem!«, izderao se tužitelj. »Ti si taj koji laže! Najobičniji lažljivi gad!« »Jeste li se s optuženim sreli i prije dana kada je primio mito?« zapitao sam. »Ne«, odgovorio mi je tužitelj. Kadhoda me u tom trenutku pogledao i ispod glasa mi povjerio da je optuženi navodno pokušao natuknuti da obitelj Njegova carskog veličanstva nezakonito siječe stabla u šumi. Čovjek očito ne preže ni pred čim, dodao je, i treba ga zatvoriti do kraja života. »U zatvor s njim! U zatvor do kraja života!« dobacilo je nekoliko promatrača. »Gdje vam je svekar?« upitao sam tužitelja. »Žandari su ga uhitili, u zatvoru je«, odvratio je. »Tvrdi da nikada u životu nikoga nije podmitio.« »A vaš je svekar bogat čovjek?« »Ima kuću i u njoj živi sam. Sada ćemo se žena i ja morati useliti da sačuvamo imovinu dok on otplaćuje dug društvu. Star je, uvaženi inženjeru, i sumnjam da će iz zatvora izići živ. Šteta, šteta...« Bacio sam pogled prema Sadekiju. Bilo je očito da je zaprepašten tijekom događaja. Još jedan nevin čovjek umalo je završio u zatvoru, a sve zbog pohlepe toga bijednika i kadhodinih sramotnih pokušaja zataškavanja. Zapitao sam ga je li vidio dovoljno i on je potvrdno kimnuo glavom«. Otac priču završava dubokim uzdahom. Poseže za još jednom cigaretom, a ja brže-bolje hvatam upaljač i pripaljujem mu je. Nekoliko me puta tapša po ruci i dobacuje mi smiješak, shvaćajući da sam to učinio iz poštovanja. Ahmed se uozbiljio. Vidim da je shvatio pouku. »Svijet je prepun nepravde«, tiho će otac. »I, nažalost, takva je i ova zemlja. Kada te optuže za zločin, to je isto kao da si proglašen krivim. Ja sam imao sreće jer sam naišao na čovjeka koji je, iako noukar, barem pristao na to da posluša moju verziju priče. No nisu svi te sreće i život je katkada nepravedan. Zapamtite to, dečki!« »I što se nakon toga dogodilo, tata?« pitam, a najradije bih ga zagrlio. »Ustao sam s poda i pozvao tužitelja da mi priđe. Kad mi je prišao, opalio sam ga šakom što sam jače mogao.« Krv mi od oduševljenja jurne u lice, pa se gromko smijem od radosti i pucam od ponosa. Moj je otac najmudriji čovjek na svijetu. Zaobilazan način na koji nas je upozorio koliko se opasno sukobljavati s vlastima, a da pritom nijednom nije spomenuo Doktora, jednostavno je sjajan. I to je taj perzijski mentalitet: majstori smo neizravnoga i umjetnici 116
nagovještaja, pa makar naša poruka i ne doprla do manje istančanoga uha. Činjenice nisu toliko važne: značenje i poruka duboko su usađeni u srce svake naše priče. Jednom je moj otac to ovako opisao: »U svaki čvor perzijskoga saga utkana je misao onoga čije su ruke držale iglu i provlačile konac!«.
Zima 1974. Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, Teheran Budim se u zoru. Zaštitna čahura koju su oko mene ispleli sedativi nekamo je nestala, pa me obuzima tjeskoba. »Jabukolika! Jabukolika!« vičem. U sobu upada mlada bolničarka. »Gdje je Jabukolika?« pitam. »Kod kuće je, spava. A ti se smiri, molim te! Probudit ćeš cijelu bolnicu.« U jednoj joj je ruci čaša vode, a u drugoj tableta. Gura mi je u usta i pruža mi čašu. Pljujem tabletu i urlam da hoću Jabukoliku. Zbog buke se u sobi pojavljuju još dvije bolničarke. Obuzimaju me nemir i čudna bol kojoj ne znam uzroka. Bolničarke me rukama zadržavaju na mjestu, a onda se pojavljuje muškarac u bijeloj odori. Ne prolazi ni sekunda, a već osjetim ubod u ruci. Kad otvorim oči, Jabukolika sjedi uz mene. »Nedostajala sam ti?« pita. »Što je sa mnom?« kažem. »Izlječivo je, ne brini se. Ali potrajat će!« »Gladan sam.« Odlazi iz sobe i vraća se s pladnjem prepunim hrane. Gutam nekoliko zalogaja, a onda više ne mogu. Pomaže mi da ustanem i sjednem u kolica, a onda me odvozi u veliku prostoriju na prvome katu. Soba je poput izložbenoga salona psihijatrijskog odjela. Razni ljudi besciljno tumaraju hodnicima, neki me gledaju, a neki prolaze kao da lebde u svojem svemiru. Dva bolničara jednoga momka smještaju u kolica poput mojih, a on mi pokazuje zube i smiješi se. Kako sam dospio ovamo? Čitavog mi života govore da se klonim luđaka, a sada živim među njima. Jabukolika me dovozi do prozora, privlači stolac i sjeda pokraj mene. »Nedostajala sam ti sinoć?« opet pita. »A gdje ste bili?« »Kod kuće. S jednom malom curicom koja ne može bez mame.« 117
»Koliko joj je godina?« »Četiri i pol. Jako je slatka. Imam sliku, hoćeš da ti pokažem?« Kimam glavom, pa mi pokazuje sliku svoje kćeri Roušan. Roušan na perzijskom znači »sjajna« ili »svijetla«. »Lijepa je«, kažem ponosnoj majci. »Hvala«, odgovara, sprema sliku u džep i naslanja se u stolcu. »Zašto sam na psihijatriji?« pitam oklijevajući. »Zato da te izliječimo.« »Od čega?« »Moraš se sjetiti nekih stvari.« »Kojih stvari?« »Strpi se!« Pogled mi pada na noge i invalidska kolica, pa se još jedanput pitam nisam li možda paraliziran. »Zašto sam u kolicima?« pitam. Nekoliko trenutaka razmišlja, pa kaže: »Tako je bilo lakše. Bio si jako slab i potpuno si se isključio!«. Starac na drugom kraju prostorije opet započinje s mantranjem. »A što je s njim? Kako je on dospio ovamo?« pitam tiho. »Tužna priča«, šapće mi. »Ispričajte mi«, navaljujem. »Možda drugi put.« »Što mu znači ta pjesma?« »Ne znam.« Siroti me starac netremice promatra. »Nitko vam ne prigovara zbog toga što toliko vremena provodite sa mnom?« pitam je dok me vozi natrag u sobu. »Liječnicima rijetko tko prigovara zbog toga što se bave svojim pacijentima«, veselo mi odgovara. Znači, nije bolničarka, kako sam pretpostavio samo zato što je žena. Stidim se zbog toga. »Šteta što više nema kućnih posjeta, kao u stara vremena«, kaže. »Tada bi liječnik ima prilike upoznati pacijenta, njegovu obitelj, djecu, prijatelje, četvrt u kojoj živi. Sada se sve svodi samo na posao.« U sobi mi pomaže da legnem na krevet i daje mi tabletu. Kaže da je ubuduće mogu nazvati ako se probudim usred noći i na ormariću mi ostavlja broj telefona. Zbog spoznaje da se za mene brine prava liječnica osjećam se bolje, pa istoga trenutka padam u san. Budim se usred noći i silno želim pozvati Jabukoliku, no sjetim se njezine kćeri, pa se suzdržavam. U sobi je mrak i nemam pojma koliko 118
je sati. Kraj kreveta mi je svježa ruža u vazi i znam da mi je to ostavila majka jer mi svakoga dana donosi jednu crvenu ružu. Znam i da ta crvena ruža nešto znači, ali ne mogu se sjetiti što. Tako sam umoran. Zatvaram oči i pokušavam shvatiti zašto sam u bolnici, kad me prene zvuk s drugoga kraja sobe. Otvaram oči i gledam prema mjestu s kojega dopire, pa spazim sjenu čovjeka uz vrata. Srce mi bubnjanjem gotovo probija prsni koš i od silnoga se straha toliko skamenjujem da ne mogu zazvati upomoć. Sav drhtim. »Da bol ti znam, ja bih je ponio«, prepoznajem starčev glas. »Dođi«, šapćem mu. Starac se polako primiče mojem krevetu i onda sjeda na stolac na kojemu obično sjedi Jabukolika. Netremice zuri u mene. »Da znam za stazu, ja bih je našao.« »Što ti to znači?« pitam ga. Samo sjedi i gleda me tužnim, crnim očima koje kao da se prelijevaju u sivkaste tonove. Pogled mu je topao i više ga se ne bojim. »Da pjesmu znadem, ja bih je pjevao«, mrmlja. »Možda mi jednoga dana kažeš što ti to sve znači i kako sam ja dospio ovamo!« Ne odgovara. »Nikako ne mogu shvatiti«, šapćem. »Je li sve ovo oko mene uopće stvarno?« Čekam njegov odgovor, ali on samo zuri. »Kao da sam potpuno isključen iz svega. Kao da sam na ovaj svijet došao iz nekoga drugog, ali ne mogu se sjetiti iz kojega. Kao da nisam ni ovdje ni ondje, ni živ ni mrtav. Je li to ono na što ljudi misle kada kažu da je netko izgubio razum?« Starac i dalje ne govori ništa, a meni se oči sklapaju. Htio bih proniknuti u njegovu zagonetnu mantru, htio bih saznati kako se osjeća, o čemu razmišlja, zašto je došao u moju sobu... ali preumoran sam. Ni sam ne znam koliko vremena prolazi, ali kada sljedeći put dolazim k svijesti, čujem kako Jabukolika u hodniku razgovara s mojim roditeljima. »Što će biti kada se sjeti?« pita otac. »Bit će strašno«, odgovara Jabukolika, a moja majka brižne u plač. Ja se pak pitam čega se to tako strašnoga tek trebam sjetiti.
119
MIN@
Jesen 1973. Mazandaran Oči na trgu Nastavljamo s putovanjem prema Mazandaranu. Vozimo se opasnim, zavojitim cestama uz Kandovan, pa dalje prema sjeveru gdje se miljama u daljinu u zraku osjeća oštra sol Kaspijskoga jezera. Ni najbolji vozači kroz te se planine ne usuđuju voziti brže od pedeset kilometara na sat, a moj je djed znao reći da su serpentine kandovanske ceste tako izgradili nacisti, da bi nam u mozak usadili mrzak znak SSa. Rusi su ih u tome htjeli spriječiti, ali nisu uspjeli kao što nije uspio nitko u srazu s brutalnim zapadnjačkim silama. Ceste su toliko opasne da na njima svake godine poginu stotine putnika, a jedan moj stric kaže da bih upravo ja, kao budući inženjer, trebao izgraditi modernu autocestu s četiri traka koja bi povezivala Teheran s Mazandaranom. Tako bih, kaže, spasio tisuće života. Putem nailazimo na brojne vozače koji zastaju i hlade pregrijane motore ili fotografiraju prekrasan reljef dolina i kanjona koje je majka priroda urezala u ovaj dio svijeta. Napokon se približavamo selu u koje smo se uputili, ali zbog šljunčana puta vozimo vrlo polako. Seljani nas znatiželjno gledaju, a neki nam u prolazu i mašu. Sve me to silno podsjeća na Doktora koji je uvijek pričao o životima ljudi u zabačenim selima, o izgradnji cesta, kopanju bunara, dovođenju struje i drugih tehnologija u udaljene krajeve. Seoske su se kuće smjestile na planinskim obroncima i sve redom izgledaju maleno i trošno, ponajviše zbog hrđavih limenih krovova. U središtu sela je nekoliko omanjih trgovina, kavana, dućan sa sirevima od jogurta, pekarnica, mesnica, javno kupalište i džamija. Zgrade u kojima se nalaze zbile su se oko neobično velikoga trga, a za vožnju s jednoga kraja sela na drugi dovoljno je manje od tri minute. U nosu mi se miješaju mirisi paljevine i kravlje balege, a otac često zaustavlja automobil da bi propustio konje i drugu stoku koja lunja uokolo. Ahmed nikada nije bio u ovom dijelu zemlje, pa sve promatra s nijemom znatiželjom. Zastajemo pred golemom kućom, ograđenom visokim zidom kroz koji do dvorišta vode velika metalna vrata. Otac iz automobila izlazi sa smiješkom na licu, a ubrzo se na vratima pojavljuje očev stari prijatelj, gospodin Kasravi. Dok se pozdravljamo, otac mi šapće: »Ne daj se zavarati ležernošću. On je jako važan čovjek!«. Sjećam se da ga je otac spominjao u razgovoru s gospodinom Mehrbanom. Gospodin Kasravi najbogatiji je čovjek u selu, 120
zemljoposjednik, stočar i ovčar, a osim u ovome selu, dio godine boravi i u Noušahru, gradu uz Kaspijsko jezero u kojemu ima nekoliko dućana i oveći motel. Za njim iz kuće izlazi i srdačno nas pozdravlja njegova supruga, naizgled priprosta Golidžan, a za njom se pak pojavljuje čitava vojska sluga i sluškinja koja za sobom vuče ovcu. Znam što slijedi, pa, dok kolju ubogu životinju, okrećem glavu. Krajičkom oka vidim da se bori dok je ubijaju i pitam se zna li da ju je ta sudbina zadesila baš zbog nas. Gospodin Kasravi stišće mi ruku i grli me kao da smo stari prijatelji, pa me pita sjećam li ga se. Pristojno niječem, a on mi kaže da sam ga u djetinjstvu zvao »stric Kasravi«, a moj otac uz smiješak dodaje i da sam gospođu Kasravi zvao »teta Goli«. Gospodin Kasravi rukuje se i s Ahmedom te mu izražava dobrodošlicu u svoj skroman dom. »Tako si narastao«, govori mi Golidžan. »Vidi ga! Pravi muškarac!« Odvode nas u primaću sobu, a Golidžan donosi kristalnu zdjelu prepunu velikih crvenih i zelenih jabuka, naranča i grozdova grožđa. »Sve smo sami uzgojili«, ponosno napominje. »Samo se ponudite. Puno je bolje od onoga što kupujete u Teheranu, prije nekoliko minuta sam sama sve nabrala. Jedite, jedite, molim vas!« Gospodin Kasravi visok je i crnomanjast pedesetogodišnjak živahnoga glasa kojim često na kraju rečenice ponavlja već izgovorene riječi. Zbog toga se jedva suzdržavam da ne prasnem u smijeh, a Ahmed mi svojim zabavnim pogledima nimalo ne olakšava. »Pa, kako si mi, prijatelju, kako si?« pita mojega oca gospodin Kasravi. Golidžan i on imaju sina Mustafu koji je otprilike moje dobi te četverogodišnju kćer Sabnam. Svako Kasravijevo dijete sjedi na podu s jedne strane očeva stolca, a za stol napokon sjeda i Golidžan te me pita za majku. Kako je, kako sada izgleda, je li još uvijek mladolika i zašto nije došla s nama? Kaže mi da je moja majka divna žena, da je jako voli i da joj silno nedostaje. »Doista joj nedostaje«, potvrđuje gospodin Kasravi. »Stalno mi govori da joj tvoja majka silno nedostaje.« Ahmed mi dobacuje pogled i donjom usnicom prekriva gornju kako bi sakrio osmijeh, a upravo tada ulazi i stariji čovjek koji nam donosi čaj. Golidžan nas nutka da popijemo čaj prije nego što se ohladi. »Ipak je to lahidžanski čaj, najbolji čaj na svijetu«, kaže. »Zbog čega je lahidžanski čaj najbolji na svijetu?« šapćući me pita Ahmed. »To me oduvijek zanimalo!« »Zbog okusa, mirisa i perzijskoga ponosa«, odgovaram mu šapatom i on se smješka. 121
»Silno mi je drago što ste došli u moj skroman dom i jedva čekam da vam pokažem imanje, jedva čekam«, kaže gospodin Kasravi. »Stvari su se dosta promijenile«, govori mojem ocu. »Više nisu kao nekada, uopće nisu kao nekada.« Zatim se okreće Ahmedu i meni: »Znate li jahati?«. Obojica odmahujemo glavom. »Mustafi će biti drago da vas nauči, baš će mu biti drago«, kaže i gleda u sina. Mustafa se smiješi i kima glavom. »Obojica su izvrsni sportaši«, kaže moj otac. »Naučit će to u tren oka!« Zatim odrasli, kao i uvijek, započinju s pričama iz prošlosti. Gospodin Kasravi mi govori: »Tvoj je otac uvijek bio buntovnik, baš je bio buntovnik. Stalno sam se bojao da će završiti u zatvoru i da ću morati povlačiti veze da ga izvučem!«. Tata sliježe ramenima i mrmlja: »Kad se oženiš i dobiješ dijete, stvari se mijenjaju!«. Razgovor tada skreće na gospodina Mehrbana. »On je bio naš gorljivi radikal«, kaže gospodin Kasravi. »Zvali smo ga Karl jer nas je podsjećao na mladoga Karla Marxa. Zbilja je tragično što je tako velik dio života proveo iza rešetaka, zbilja tragično.« Zatim gleda Ahmeda i mene i dodaje: »Čuo sam i za vašega prijatelja Doktora. Strašno mi je žao. Strašno žao!«. Nakon čaja odlazimo u Kasravijevu konjušnicu gdje je već izdvojio po konja za svakoga od nas. Mustafa meni i Ahmedu pomaže da ih zajašemo i mi mu zahvaljujemo, ali on i dalje ne odgovara, nego se samo smiješi i odlazi do svojega konja. Jahanje i zauzdavanje živoga konja, kao i pogled na svijet s jahačke visine vrlo su mi neobični. Bacam pogled prema Ahmedu. Čvrsto je uhvatio uzde, sav se ukočio i lice zgrčio u napetu grimasu. »Tu još nisu čuli za bicikle?« šapće mi. Jašemo preko glavnoga seoskog trga, pa preko neravnih staza čija je površina izrovana kopitima i kotačima seoskih kola doroške, ali i gumama automobila, kamiona i traktora koji su kroz selo prošli tijekom kišnih mjeseci. Do ušiju nam dopiru zvukovi pijetlova kukurikanja, psećeg laveža i kravljeg mukanja. Izlazimo iz sela i idemo prema brdima. Mustafa jaše na čelu kolone i svako malo zastaje, okreće se te desnom rukom pokazuje smjer. »Što ovaj izvodi?« tiho pitam Ahmeda. »Valjda ganja Indijance«, s podsmijehom mi odvraća. »Navodno je poglavici Kočizu dozlogrdilo da ga John Wayne u onim usranim 122
cionističkim filmovima stalno ubija, pa je sve odjebao i doselio se ovamo.« Suzdržavam se da na prasnem u smijeh. Ahmed i ja na jedvite se jade zadržavamo u sedlima dok se konji penju uzbrdo, pa Ahmed ispod glasa psuje, ali i dalje se smješka. Moj otac i gospodin Kasravi jašu nekoliko metara ispred nas, ali i oni dobrano zaostaju za Mustafom. »Upoznaj svojega konja i neka on upozna tebe«, dobacuje nam gospodin Kasravi preko ramena. Ahmed se naginje i svojem konju na uho govori: »Drago mi je, ja sam Ahmed. Kako se ti zoveš?«. Kažem mu da se prestane glupirati. Kada napokon stižemo na vrh brda, gospodin Kasravi pokazuje prema seoskom trgu u podnožju i kaže: »To je najstariji trg u ovome kraju. Izgrađen je prije tristotinjak godina i doista je poseban, zar ne?«. Gledam i pitam se što je to na tom trgu toliko posebno. »Sigurno znaš zašto se u središtu većine iranskih gradića i sela nalaze trgovi, zar ne?« pita me. »Da, znam«, odgovaram. Ahmed me gleda iznenađeno. »Nekada se sve događalo na trgovima«, kažem. »Lijepe i ružne stvari, slavlja i katastrofe. Bilo je to mjesto okupljanja.« Moj otac kimanjem glave potvrđuje, a čini mi se da mu u kutu oka zamjećujem i iskru ponosa. Gospodin Kasravi se smješka i potiče me da nastavim. »Trgovi su bili i mjesta na kojima se kažnjavalo zločince, tako da narod to vidi i nauči lekciju u svojevrsnoj kombinaciji zabave i poučnog sadržaja. Pouka se sastojala u tome što se mučenjem kriminalaca neke druge zločince odvraćalo od zlih nauma, a zabava u tome što su se tim povodom na trgu okupljali ljudi iz raznih krajeva.« Gospodin je Kasravi, čini se, prilično zadivljen mojim znanjem, pa kima glavom i potvrđuje sve što sam rekao, a onda započinje s pričom o okrutnim kaznama kojima su tisuće ljudi podvrgavane tijekom vladavine dinastije Kadžara. »Bilo je to jedno od najmračnijih razdoblja u povijesti naše voljene domovine. Kadžari su svojim zatucanim načinom vladanja strahovito unazadili Iran i zbog toga se nije razvio u modernu zemlju kada je mogao. A mogli smo biti supersila. Bogme da, supersila«, duboko udiše dim cigarete. 123
Ahmed se naginje prema meni i šapatom me pita: »Jebo te, kako ti to sve znaš?«. »Knjige«, tiho odgovaram, pa naglo okreće glavu prema trgu. Zna da ga neizravno prekoravam zbog toga što dovoljno ne čita. »A što znaš o Kadžarima?« pita me gospodin Kasravi. »U dinastiji Kadžara bilo je sedam kraljeva, počevši od Age Muhameda Kana Kadžarskog, do Ahmeda Šaha kojega je dvadesetih godina ovoga stoljeća svrgnuo otac našega sadašnjeg kralja«, kažem, a onda sa sigurnošću, koja čak i mene zapanjuje, dodajem: »I imate pravo, gospodine Kasravi, Kadžari su svojom dvjestogodišnjom vladavinom gotovo potpuno uništili Iran!«. Gospodin Kasravi gleda mojega oca i s odobravanjem kima glavom, a Ahmed uz smiješak odmahuje glavom i šapće: »Koji si ti kurvin sin!«. »Mnogi susjedi, rođaci i prijatelji mojega oca pretučeni su, bičevani ili obješeni na ovome trgu«, s iskrenim zgražanjem kaže gospodin Kasravi. »Čudo da ga još nitko nije spalio ili buldožerom sravnio sa zemljom. Možda bih ja to trebao učiniti, možda doista bih!« Preko zamišljenoga lica prelazi mu sjena zbog koje mi se čini da doista razmišlja o buldožerskoj navali na trg. »Ljudi su zaboravili kako je nekada bilo u ovoj zemlji. Znaš li da prije nego što je šahov otac svrgnuo Kadžare u Iranu nije bilo zatvora? Jesi li to znao?« Odmahujem glavom. »Naravno, kad si glup k'o konj«, tobože razočarano šapće mi Ahmed. »Ne, uopće nije bilo zatvora. Uopće. Kazna zatvora bila je potpuno nepoznata u našem društvu, potpuno nepoznata. Ljudima su odsijecali ruke, amputirali noge, rezali uši, a zatim ih ubijali, ili ih puštali na slobodu. Tako se kažnjavalo zločince!« »Čovječe!«, šapće Ahmed. »Otkada je prije pedeset godina šahov otac preuzeo vlast, u Iranu je izgrađeno više od šest tisuća zatvora. Mnogi kažu da to ne valja, ali meni se čini da je ipak bolje nego da se milijune ljudi kažnjava i ponižava u javnosti. Javno mučenje i ponižavanje zločinaca jednostavno je moralo prestati, moralo je prestati. Čak i zločinci imaju nekakvo pravo na dostojanstvo! Da sam kojim slučajem vidio kako Mehrbana muče i tuku u javnosti, umro bih«, kaže gospodin Kasravi. Svrha našega putovanja odjednom mi postaje kristalno jasna. Moj otac nema nikakvog posla u Mazandaranu, a gospodin Kasravi upravo nam drži predavanje iz povijesti u kojemu ono što se upravo događa 124
političkim zatvorenicima u Iranu opravdava time što su se u doba Kadžara događala još puno gora zvjerstva. Nije se lijepo ljutiti na vlastita oca, ali u dnu mi utrobe počinje tinjati srdžba. Usporavam konja kako bih se odvojio od ostalih i razmišljam. Zar je ukidanje mučenja u javnosti i njihovo skrivanje iza zatvorskih zidina doista tako golem korak prema modernizaciji i demokratizaciji? Jesu li zbog toga napretka gospodina Mehrbana manje boljele cigarete koje su mu na prsima, rukama i guzovima gasili agenti SAVAK-a? Još više usporavam konja i još se više udaljavam od ostalih. Dan je sunčan, ali u zraku miriše kiša koju s jezera donose oblaci. Dolazimo do planinskoga potoka, napajamo konje i zastajemo na kratkom odmoru prije povratka u kuću gospodina Kasravija. Ubrzo pada noć. Prije večere sjedim na trijemu s Ahmedom, a moj otac i gospodin Kasravi u sobi igraju trik-trak. Čujemo ih kako se međusobno zadirkuju i smiju. »Jasno ti je zašto nas je tvoj otac doveo ovamo?« pita me Ahmed. »Da, jasno mi je.« »Ljutiš se zbog toga?« »Otac mi je«, kažem. »Više se ljutim na domaćina.« »Smiri se malo, nije mislio ništa loše.« »Znam.« Gospoda Kasravi na stol iznosi večeru koja je, kako je to običavala kazati moja baka, dostojna tisuće kraljeva. Basmati riža, pečena piletina, janjetina pod pekom, nekoliko vrsta horešta٭, sve moguće povrće među kojim su rotkvice, menta i peršin, pa tri različite vrste nana٭٭, kozji sir, razni jogurti miješani sa sušenom mentom i krastavcima, četiri različite turšije, među kojima je i češnjak s koprom. Svi govore o tome kako u ovim krajevima čovjeku od češnjaka manje smrdi iz usta jer na to utječe doista visok stupanj vlage. Ahmed promatra gozbu i kaže: »Ne bih imao ništa protiv da me posvoje, zbilja ne bih imao ništa protiv!« i ja ga zbog toga lupam laktom u rebra. Moj otac i gospodin Kasravi uz večeru piju votku, a Ahmed, Mustafa i ja jedan do drugoga jedemo poput čopora gladnih vukova. Nekoliko puta tijekom večere pokušavamo zapodjenuti razgovor s Mustafom, ali on nas samo gleda i smješka se. »Što misliš, zna li uopće govoriti?« zabrinuto pitam Ahmeda. _________________________ ٭Perzijsko varivo, nalik gulašu, priprema se od mesa, povrća i raznih vrsta mahunarka. ٭٭Kruh, pogača.
125
»Možda mu otac toliko ponavlja rečenice zato što govori u svoje i njegovo ime«, odgovara mi. Grizem se za usnicu da ne bih prasnuo u smijeh. Moj otac podiže čašu i nazdravlja domaćinima. Zatim baca pogled na Ahmeda i mene, pa i nama nazdravlja i namiguje. Zatim se naginje prema meni i, kao da mi čita misli, kaže: »Oprosti za danas popodne! Nije ispalo onako kako sam htio!«. To me silno raznježi, pa bi ga najradije zagrlio i poljubio u obraz, kao kad su mi bile četiri godine. U tom trenutku s vrata odjekne zvonce, pa gospodin Kasravi ustaje i odlazi. Nakon nekoliko trenutaka vraća se s visokim pedesetogodišnjakom kojega predstavlja kao gospodina Mohtašama. Ustajemo i rukujemo se. »Baš ste odabrali pravu večer da me posjetite, baš pravu«, govori Kasravi, točeći votku za novoga gosta. »Baš dobro što ste ovdje iste večeri kao i moji gosti iz Teherana!« Primjećujem da gospodin Mohtašam ne govori. Golidžan, također uzbuđena zbog dolaska nenajavljena gosta, donosi još tanjura i pribora za jelo te nudi gospodinu Mohtašamu da se odmah pridruži gozbi. Gospodin Mohtašam zahvalno kima glavom, a gospodin Kasravi se okreće prema mojem ocu i kaže: »Gospodin Mohtašam zavjetovao se na šutnju. Njegova je svetost poznata po vidovitosti. Vidi budućnost jednako kao što se ti i ja prisjećamo prošlosti. Ne šalim se. Sva su se njegova predviđanja obistinila, baš sva!«. Otac iz pristojnosti zahvaljuje Bogu što mu je pružio čast da provede večer u društvu gospodina Mohtašama, a ja se pitam zašto bi se netko kome je Bog dao dar vidovitosti, zavjetovao na šutnju. Pokazujući na mene, gospodin Kasravi govori gospodinu Mohtašamu da sam vrlo poseban momak, doista vrlo poseban, i da sam u nježnoj dobi od sedamnaest godina zreo poput dobro obrazovana tridesetogodišnjaka. Gospodin Mohtašam pak samo žvače i zuri u mene, a onda iz džepa vadi notes i piše: »Momak ima ono nešto!«. Preplavljuje me golema tuga zbog navale uspomena na Doktora, a Ahmed me potajno i nježno udara laktom u rebra. »Zbilja imaš, dobro kaže čovjek!« »A što nam možete reći o budućnosti, vaša svetosti?« pita gospodin Kasravi dok votkom nazdravlja gostu. 126
Gospodin se Mohtašam osvrće po sobi i pogledom zaustavlja na Mustafi. Svi napeto šute i iščekuju, a meni je teško povjerovati da će najsvetiji čovjek u Iranu, sada već zacijelo prilično nacvrckan, dati bilo kakva točna predviđanja o ikome prisutnom. No, gospodin Mohtašam opet poseže za notesom i zapisuje da će Mustafa poći očevim stopama i postati uspješan poduzetnik. Golidžan blista od radosti. »Inšallah, dao Bog!« šapće. Ahmed se okreće prema Mustafi i kaže: »Čestitam!«, ali ovaj i dalje ništa ne odgovara. »Znaš što«, kaže mi Ahmed »ti i ja ćemo večeras naizmjence spavati. Ne vjerujem ja ovome!« Rukom prekrivam smiješak koji mi se iskrao na usnice. Gospodin Mohtašam tada skreće pogled na mene i piše da ću otići na studij u Ameriku. »Što će studirati?« pita ga otac, a gospodin Mohtašam dlanovima oblikuje valjke i stavlja ih pred oko. Srce mi poskakuje od radosti. Čini se da ću studirati nešto vezano uz kamere! Možda ipak postanem filmaš! »Cionistu jedan«, šapće mi Ahmed. Iako presretan, podsjećam samoga sebe da cijela ta priča s vidovitošću vjerojatno nije ništa drugo nego najobičnija prijevara. Votka čini svašta s čovjekovim umom, ali vidovitost i bistar uvid nisu joj najjači aduti. No, gospodin Mohtašam ispija još jednu čašicu i zatim gleda Ahmeda. U notes piše da će se oženiti vrlo mlad i dobiti tri predivne kćeri. »Nijednoga sina?« pita Ahmed. »Onda se neću oženiti!« Svi se smiju. Zatim se Mohtašam okreće Golidžan i piše da će poživjeti stotinu godina u sreći i ljubavi s djecom i suprugom. »Dao Bog«, pobožno se zahvaljuje domaćica. Saznajemo i da će moj otac starost provesti u potrazi za smislom života i jedinstva sa svemogućim Bogom te da će ga budući naraštaji smatrati jednim od najvećih pjesnika u povijesti Irana. Ja se pak pitam odakle Mohtašam zna da moj otac piše pjesme. Gospodin će se Kasravi pak u starosti povući na dosta daleko mjesto, ali uz njega će uvijek biti i članovi njegove obitelji. »Znači, kad je o nama prisutnima riječ, budućnost je vrlo svijetla, baš vrlo svijetla«, zaključuje gospodin Kasravi, a u tom trenutku u prostoriju ulazi Sabnam, njegova četverogodišnja kći. Baca se u naručje majci i žali se da ne može spavati, a gospodin Mohtašam netremice zuri u djevojčicu. 127
»Što je, vaša svetosti?« pita ga gospodin Kasravi. »Što ste vidjeli? Molim vas, recite mi! Je li mi kći u opasnosti? Molim vas, recite mi, je li u opasnosti?« Gospodin Mohtašam odmahuje glavom. »Hvala Bogu! Ali, što je onda? Sada nam morate reći!« Gospodin Mohtašam ispija još jednu čašicu votke i gleda u mene. Sada sam već paranoičan. »Što je? Što? Preklinjem vas, recite nam!«, moli ga Golidžan. Gospodin Mohtašam pokazuje prstom na mene, a zatim piše u notes: »Ovo što ću vam sada reći njemu se neće svidjeti jer je djevojčica još jako mala, ali svidjet će mu se za dvadeset godina, kada se iz Amerike vrati u Iran!«. »Što? Što će mu se svidjeti, vaša svetosti? Recite nam, molim vas!«, preklinje gospodin Kasravi. Cijela se soba užarila od znatiželje, pa joj se ni ja ne uspijevam oduprijeti. Što li ću toj jadnoj djevojčici učiniti za dvadeset godina? »Ovaj će se mladić oženiti vašom kćeri«, piše Mohtašam. »Provest će zajedno mnogo sretnih godina.« Sobom se prolamaju pljesak i ovacije, a Ahmed i Mustafa čak fućkaju. Moj otac i gospodin Kasravi smiju se i votkom nazdravljaju sretnoj vijesti. To je apsurdno, mislim. Kakva glupost! Maloj su tek četiri godine, a meni već sedamnaest. Taj stari je bolestan. Golidžan me grli i kaže da sam zet o kakvom je samo mogla sanjati, a zatim iz kuhinje donosi esfand, sjemenke koje Perzijanci pale kako bi odagnali zlo. Zapaljenim sjemenkama maše oko moje i Sabnamine glave, pa paljevinu sipa u omanje kandilo koje je za njom iz kuhinje donijela postarija služavka. Dim ispunjava prostoriju i nosnice mi se pune ugodnom aromom esfanda. Gospodin Kasravi tapša me po leđima i kaže da će već sljedeće večeri pozvati čitavo selo da svi zajedno proslavimo moje zaruke s njegovom kćeri. Baš cijelo selo. Osjećam kako mi iz lica nestaje i posljednja kapljica krvi, a gospodin Kasravi zbog toga prasne u smijeh. Kaže mi da se samo šalio, zbilja samo šalio i svi se smiju. Svi osim moje buduće supruge koja u majčinu naručju cendra da je umorna, ali ne može zaspati.
128
19.Doktorova svijeća Više su od četiri tjedna prošla otkako je Doktor pogubljen, a meni se čini kao da je prošlo mnogo više. Lišće s drveća je otpalo, ružin grm koji sam posadio pred kućom potpuno je gol, dani su kraći, a noći sve tiše. Zari nisam vidio otkada smo se onoga dana vratili s groblja, a o Doktoru i dalje ne mogu razmišljati a da me to ne baci u duboku tjeskobu. Stalno planiram otići na groblje i čitavoga dana Doktoru pričati o onome što se zbilo kada je uhićen. Rekao bih mu koliko žalim što se nisam navrijeme sagnuo i što me čovjek s radio-prijamnikom vidio, da bih dao sve kad bih se mogao vratiti u taj trenutak i ispraviti pogrešku. Rekao bih mu i da mi je žao što sam se zaljubio u Zari i što sam svaki slobodan trenutak toga ljeta, dok njega nije bilo, proveo u njezinu dvorištu i tako ga iznevjerio. Ispričao bih mu se i zbog toga što i dalje sanjarim o njoj, zbog toga što u danu ne postoji ni trenutak u kojem ne mislim na nju, zbog toga što sam potpuno očaran, opsjednut njome. Sjedim uza zid na rubu krova i gledam u nebo. Hladno je, ali ne marim. U školi smo učili o Sunčevu sustavu, ali zvijezde prepoznajem jedino po imenima koja smo im Ahmed i ja nadjenuli. Imena su to ljudi koji imaju ono nešto. Kada odem u Ameriku, svake ću se večeri obraćati zvijezdama na nebu i tako razgovarati sa svojim prijateljima. Činjenica da ću te zvijezde vidjeti čak na drugom kraju svijeta malo mi ublažava strah od odlaska. Trebao bih se baviti zadaćama iz geometrije, ali radije čitam Dostojevskoga, Zločin i kaznu. I dalje mrzim matematiku, i dalje mrzim profesore, ali više ne mrzim Iradža, iako on i dalje zuri u Ahmedovu sestru. U školi imamo novog profesora iz pismenih sastavaka, gospodina Rostamija, koji nam je rekao da za zadaću napišemo sastavak s temom po vlastitu izboru, koji će obuhvaćati pet stranica. Ahmed mi je ponudio svoje remek-djelo s naslovom Tehnologija, majka svih znanosti, ali ljubazno sam ga odbio i napisao sastavak o zločinu i kazni u Iranu. Napisao sam da je zločin nezakonit čin nasilja koji može počiniti bilo tko, a da je kazna posljedica namijenjena onim zločincima koji nemaju financijskih sredstava da zataškaju svoje zlodjelo. Povijest nam govori o brojnim bogatim moćnicima koji nisu odgovarali za počinjene prekršaje, pa se zločin zato može nazvati i prekršajem koji čine pojedinci nižega društvenog 129
MIN@
položaja. Kazna je pak posljedica koja se nameće samo onim počiniteljima koji dolaze s dna društvene ljestvice. Profesor Rostami stoji u stražnjem dijelu učionice i šutke me gleda preko ruba četvrtastih naočala na vrhu nosa. Ruke je sklopio na leđima. »Tko ti je napisao tu besmislicu?« pita me. »Sam sam je napisao«, ljutito odgovaram. »I ponosan si zbog toga?« približava mi se. »Jesam«, odgovaram i gledam ga u oči. Učionicom se prolama uznemiren žamor. »Tišina!« viče profesor. U tom se trenutku oglašava školsko zvono, ali svi ostaju na mjestima. Zanima ih što će se dogoditi. Rostami svima naređuje da iziđu i učenici nevoljko ustaju te napuštaju učionicu. Ahmed i Iradž ostaju na mjestima, jedan do drugoga. Iradž polako ustaje, ali Ahmed ga hvata za rukav i povlači natrag. »Van!« naređuje im Rostami. »Mi smo mu dali ideju za sastavak«, kaže Ahmed, moj stalni odvjetnik. »Ma, izlazi van, budaletino, ili će zbog tebe najebati do daske!« Dajem Ahmedu i Iradžu znak da iziđu jer znam da, kada učitelj kaže »najebati«, situaciju valja shvatiti ozbiljnije nego inače. Zabrinuto me gledaju, ali ipak odlaze. Kada nestanu iza vrata, Rostami mi prilazi još bliže, ruku i dalje sastavljenih na leđima. Očekujem šamar, spremam ga se blokirati, ali on samo nekoliko puta zamišljeno obilazi oko mene i onda pita: »Dobro, zar ti ne znaš da ne bi smio pisati takva sranja?«. Zapanjen sam njegovom mirnoćom. »Nemam izbora. Zbog ovoga te moram prijaviti, razumiješ li?« kaže zdvojno dok mu se lijevo oko uzrujano trza. »Zašto ne bih smio napisati nešto što je istina?« pitam blago. Rostami odmahuje glavom. »Možeš ti pisati što god hoćeš, ali ja moram prehraniti djecu. Znaš li što bi mi učinili da te zbog ovoga ne prijavim?« »A tko su ti koji bi vam to učinili?« pitam. »Sustav, drugi profesori, uprava škole, prokleti SAVAK! Što misliš, tko?« »Ne bi bilo u redu da vi imate problema zbog nečega što sam ja napisao«, kažem, iako i sam vrlo dobro znam da je ono što govorim potpuno naivno. Uprava škole profesorima nalaže prijavu svakoga učeničkog prekršaja. »Ne izgledaš mi kao glupan. Sigurno znaš da ne smiješ pisati stvari s političkom konotacijom, je li tako?« uzdiše. 130
Ništa ne odgovaram. »Nemam izbora«, mrmlja. »Razumiješ li? Imam četvero djece, teško mi je i ovako. Možeš li uopće zamisliti što bi se mojoj obitelji dogodilo kada bih dobio otkaz? Zato te moram prijaviti profesoru Jazdiju. Dovraga, mali, razumiješ li me, jebemu?« Glas mu se lomi i potpuno mi je jasno da me ne želi prijaviti, ali nema izbora. »Razumijem«, kažem tiho. »Učinite što morate!« »Aha, znači, razumiješ?« pita me ljutito. »A razumiješ li da sada cijelu noć neću spavati jer će me mučiti to što nisam imao hrabrosti učiniti pravu stvar? Razumiješ li i to da će me do smrti mučiti ako ti išta zbog toga učine?« Tog mi trenutka pada na pamet kako sam nehotice otkrio Doktora. Kimam glavom. »Daj mi taj svoj usrani sastavak!«, viče. Predajem mu ga. Vadi iz džepa upaljač, pali papire i pepeo baca kroz prozor. »Šteta što ću im samo po sjećanju morati prepričati što si napisao. Ostani gdje jesi. Prije početka sljedećega sata moram otići do ravnatelja i profesora discipline.« Odlazi iz učionice, a Ahmed i Iradž utrčavaju k meni. »Je li sve u redu?« pita me Ahmed. Nisam mu u stanju odgovoriti. Razmišljam o Rostamijevo četvero djece i o izrazu lica kojim je mjerio korak dok me ostavljao u učionici. Izgledao je poput čovjeka koji se sprema na vješala. »I on ima ono nešto«, šapćem. »Što?« zapanjeno pita Iradž. »Tko ima što?« Sutradan ravnatelj Jazdi poziva mojega oca u školu kako bi porazgovarali o uznemirujućim idejama koje sam iznio u sastavku. Profesor Rostami je, doduše, rekao da mi sastavak uopće nije bio politički kritičan, ali bi, zbog u njemu iznesenih društveno neprihvatljivih zamisli, valjalo porazgovarati s mojim ocem. Sastavak je zaplijenjen, ali na putu do ravnateljeva ureda je izgubljen, a profesor Rostami je rekao da sam u njemu zagovarao toleranciju nekih kaznenih djela, onda kada su motivi opravdani. Trebalo bi zato, prenio je ravnatelju, reći mojemu ocu da mi objasni kako su kaznena djela loša bez obzira na motiv. Očekujem da ću te večeri, nakon očeva povratka kući, čuti svoje o sastanku s ravnateljem, ali, na moje veliko iznenađenje, otac čitave večeri šuti. Čak i za večerom, kada obično govori kako je bilo na poslu. 131
Misleći da sam se izvukao, odmah poslije večere brzam na krov i sjedam pod zid između naše i Zarine kuće, kada se odjednom pojavljuje moj otac. Pita me imam li malo vremena, ja mu odgovaram da imam, pa sjeda do mene i neko vrijeme šuti. »Tebe i dalje muči ona noć u kojoj su odveli Doktora«, kaže napokon tužnih očiju i potištena glasa. »Doktor je bio dobar čovjek. Svima nam nedostaje. Znam i da si bio dobar s njim. Vjerojatno bliži od bilo koga drugoga iz četvrti.« Očekujem da će mi nakon toga očitati bukvicu, ali on ništa ne govori. Shvaćam da ja trebam nešto reći. »Ono što su učinili Doktoru jednostavno nije bilo pošteno«, kažem ogorčeno. »Nije bio terorist. Nikome nije naudio. Zašto su, onda, pogubili tako mladoga čovjeka? Zašto ljude kao što je gospodin Mehrban zatvaraju na osamnaest godina?« Tata me tapša po leđima. Znam da držim propovijed čovjeku koji bi je i sam mogao održati, ali jednostavno moram izreći ono što mi leži na srcu. »Mrzim CIA-u. Oni su krivi za Doktorovu smrt i za smrt svih drugih mladih ljudi koje je šah dao pogubiti. A znaš zašto, tata? Ako nekoga naučiš ubijati i taj netko ubije, i ti si odgovoran za to ubojstvo!« Znam da sam se previše zahuktao, ali ne mogu se zaustaviti. »I zašto Bog nešto ne učini? Zašto je njegova pravda tako spora? To nije pošteno, tata! A znaš zašto Bog ne sprečava zvjerstva protiv nevinih, kao protiv Zidova u Njemačkoj, ili protiv sljedbenika proroka Mazdaka, ili protiv robova u starom Rimu? Znaš zašto ne sprečava svakodnevno umiranje palestinske djece? Zato što ga nije briga, tata!« Zatvaram oči, saginjem glavu i puštam da mi se iz prsa i grla prolomi sva bol. Plačem i lakše mi je, a otac mi preko ramena prebacuje ruku i privija me na prsa kao što je činio dok sam bio dijete. Ne izgovara ni riječ. Zna da nema te mudrosti koja bi mi olakšala patnju. Večer nakon toga opet sjedim pod zidom i čitam Hafizove pjesme, kada s druge strane začujem Zarin glas. »Čula sam što si sinoć rekao tati.« Najradije bih poskočio, nagnuo se preko zida i pogledao je, ali imam osjećaj da ona to ne želi. »Bila si na krovu?« pitam. »Bila sam na krovu svake večeri ovoga tjedna«, priznaje. »Zašto se nisi javila?« »Nisam te htjela prekidati dok čitaš.« »A što si radila? Samo si sjedila sama u mraku?« 132
»Nisam bila sama. I ti si bio tu.« Zbog spoznaje da mi je čitavo vrijeme bila tako blizu cijelim mi tijelom prostruji val topline. »Kako si?« pitam je. »U redu. Što čitaš?« »Hafiza.« »Obećao si mi da ćeš donijeti Hafizovu knjigu k meni i da ćemo zajedno gatati iz njegovih stihova, ali nikada to nisi učinio. Sjećaš se?« »Sjećam se«, odgovaram. Nakon podulje stanke postavlja mi pitanje: »Hoćeš li mi sada nešto pročitati?« »Jesi li zaželjela želju?« Zastaje nekoliko trenutaka, a onda kaže: »Evo, jesam!«. Otvaram knjigu nasumce na jednoj stranici i čitam: Kraj je našim rastancima, kraj je i samoći, Tajni svemir rek'o mi je, tuzi kraj će doći. Noćni povjetarac prebire po stranicama, a Zari tiho uzdiše. Grubost, tuga, oholost, okrutna u jeseni S proljećem će minut', i vratiti meni Tračak nade koji za sada viri tek za velom, Okončat će tamne noći s pobjedom veselom. Prestajem s čitanjem i čekam njezin odgovor, ali ona samo šuti. »Svidjelo ti se?« pitam. Tiho mrmlja, a onda kaže: »Hvala ti što si posadio onaj ružin grm!«. Drago mi je što zna. Nije mi važno hoće li svi saznati, pa čak ni ako mi još večeras SAVAK bane na vrata. Samo neka usput pošalju onoga tipa s radioprijamnikom. Članovi boksačkog pobratimstva silno bi se ponosili mnome. »Crvena ruža sada je simbol otpora«, kažem gledajući prema mjestu na kojemu se prolila Doktorova krv. »U redu«, šapuće Zari. »Hoćeš li mi uvečer ovdje čitati?« »Hoću«, odgovaram. »Svake večeri?« »Svake večeri.« I otada se svake večeri sastajemo na krovu. Nikada mi se ne pokazuje. Sjedi sa svoje strane zida, a ja sa svoje. Razdvaja nas deset centimetara opeke, ali kao da osjećam njezinu toplinu. Prislanjam dlanove uz zidić i zamišljam da joj milujem lice, a povremeno je čujem kako diše ili se pomiče. Ahmed zna što se zbiva, pa se ne penje na krov, a ja joj nakon 133
nekog vremena više ne čitam Hafiza nego Rubaije Omara Hajama٭ koje je sama predložila. Jedne večeri, nakon što joj pročitam kratku rubaiju٭٭, odjednom me pita: »Vjeruješ li u Boga?«. »Ne znam«, odgovaram. »Čini mi se da Hajam nije vjerovao u Boga.« »Mislim da nije.« »A vjeruješ li u sudbinu?« pita me. »Vjerujem.« »Onda vjeruješ i u Boga. Samo si sada ljut na njega.« Bolno je točna u zapažanjima, ali ipak pitam: »Zašto bih bio ljut na Boga?«. »Zbog Doktora. Znam da si ga jako volio, unatoč tome što...« naglo se zaustavlja. »Unatoč čemu?« pitam, grizući donju usnicu dok mi srce u prsima udara. Slijedi duga i neugodna tišina. Napokon je prekida: »Govorio mi je da sam svijeća koja mu rasvjedjava noć!«. Ne odgovaram. »Doktorova svijeća«, zapisujem na prvu stranicu Hajamove knjige. »Rekli su nam da ne smijemo nositi crninu«, kaže i glas joj naglo slabi. »Znam«, odvraćam. »Ali ne treba nam crnina da bismo ga oplakivali. Onaj je ružin grm simbol toga koliko tugujemo.« Nebo je prepuno zvijezda, načičkano dušama ljudi koje volimo i siguran sam da taj tamnoplavi raj privlači i nju i da oboje zurimo u paradu planeta. Srce mi se steže od čežnje i osjećam se kao da samo udišem zrak, ali nikako ga ne uspijevam izdahnuti. »Kad bi ovoga trenutka mogao otići bilo kamo, kamo bi otišao?« odjednom me pita. »Ne znam«, kažem, ali oboje znamo da lažem. Otišao bih s druge strane zida. Samo deset centimetara od mjesta na kojemu se sada nalazim. Sljedeće večeri Zari ne dolazi na krov, pa zbog toga od brige ne spavam cijelu noć. Što joj se dogodilo? Je li sve u redu? Da nisu i nju uhitili? Hoću li je ikada više vidjeti? ___________________________
٭Zbirka pjesama od četiri stiha perzijskoga pjesnika, matematičara i astronoma Omara Hajama koji je živio u 11. i 12. stoljeću. ٭٭Katren, pjesma od dvije strofe po dva stiha. 134
Dan nakon toga na nastavi jedva držim oči otvorene, a zadaću nisam napisao otkada smo se počeli sastajati na krovu. Takvo mi ponašanje nije svojstveno. Profesor matematike, gospodin Kermani, proziva me pred ploču i zadaje zadatak koji uopće ne znam riješiti. Naređuje mi da ispružim ruke, pa to nevoljko i činim, a on me ravnalom udara po prstima. Prsti mi bride od boli, dlanovi otiču i čini mi se da ću umrijeti ako me još samo jedanput udari, ali ne želim u strahu povući ruke i pružiti mu to zadovoljstvo, nego suznim očima netremice zurim u čovjeka koji predstavlja sve što mrzim. Pitam se bi li moj otac i dalje zahtijevao da toliko učim matematiku, kada bi vidio što se na nastavi događa njegovu jedincu. I što bi na ovo što mi profesor čini pred cijelim razredom rekao gospodin Kasravi? Dok me profesor udara, na pamet mi padaju oči čovjeka s radioprijamnikom, široko razrogačene, pune srdžbe i zla. U očima profesora Kermanija prepoznajem isti zao pogled, sjetim se hrabrosti s kojom je Doktor podnio udarce onoga prokletnika s radio-prijamnikom i osjetim kako mi krv navire u glavu. Nekoliko trenutaka razmišljam o tome da ga opalim šakom, ali Kermani je star čovjek, pa samo stojim i dopuštam da me udara do iznemoglosti. Zastaje da bi uhvatio dah i počinje urlati: »Ne gledaj me tako, bestidniče, ili ću ti iskopati oči i poslati ih tvojim kretenskim roditeljima!«. Hvata me bijes od kojega mi se crni pred očima, a Kermani i dalje urla: »Znam da si jedan od onih koji bi najradije stalno uz peć čitali filozofske gluparije, a ne vole učiti dokazane formule koje bi ovaj narod mogle izvući iz zaostalosti!«. Riječi mu iz usta izlijeću poput otrovnih metaka. »Godinama već časno poučavam u školi i vidio sam gomile takvih pozera koji misle da je sve što podrignu ne znam kakav revolucionarni manifest. Svi ćete završiti pred streljačkim vodom! I baš zato su ovoj zemlji potrebni inženjeri i liječnici, a ne kvaziintelektualci kao ti! A kad te izrešetanoga polože u zemlju, doći ću ti na grob i posrati se na tebe, baš kao i na onoga idiota kojega ste zvali Doktorom!« U tom trenutku kao da se isključujem iz stvarnosti, a jedini zvuk koji čujem gromoglasna je navala krvi. Napadam ga režeći poput životinje, zabijam mu prste u ružan, tanak vrat i svom ga snagom pribijam uza zid. Stišćem desnu šaku i podižem je, žarko žudeći da ga barem jednom tresnem. Koga briga za sveto bratstvo boksačkoga pobratimstva! Udarit ću ga svom snagom i tako nadoknaditi sve udarce ravnalom, sve udarce na Doktorovu licu, sve udarce u Doktorove 135
slabine i sve udarce u njegov želudac. Udarit ću ga samo jednom, ali u taj će se udarac sliti svi udarci koje svake godine podnose tisuće ljudi u ovoj prokletoj zemlji. Šaka me vuče, ali odjednom shvaćam da je preda mnom nemoćan starac. Na pamet mi pada i obećanje koje sam dao ocu, pa posljednjim naporom volje spuštam ruku. Pljujem nitkovu u lice i izlazim iz učionice. Već sam na polovici hodnika, kada iza leđa začujem ravnatelja Jazdija. Okrećem se, ali već me dostigao pa podiže ruku, spreman da me žestoko odalami. »E, sad bi bilo dosta!«, kažem. »Ako me udarite, pobrinut ću se da vam današnji dan bude posljednji u tom bijednom, sjebanom životu kojim živite!« Jazdi uzmiče i u očima mu primjećujem strah. Nije glupan, zna da mu tučnjava sa mnom ne bi bila pametan potez. Barem ne sada i ne pred svim učenicima koji su izišli na hodnik. Zato mi samo naređuje da pođem za njim u ured. Odnekud se pojavljuje Ahmed i odmah brza da bi nam se pridružio. Jazdi kriješti i tjera ga od sebe, ali on ga ne sluša nego nas prati u korak. U ravnateljevu uredu nailazimo na profesora Moradija koji je zabavljen mojim vidno potresenim profesorom matematike. Očekujem da će Moradi istoga trenutka izvući ravnalo, ali on mi samo prilazi i suosjećajno šapće da to nisam smio učiniti. Tada svraća pogled na Ahmeda i pita ga zašto me nije spriječio. »Nisam stigao, dogodilo se nenadano«, odgovara mu Ahmed. Prilazi mi i ravnatelj Jazdi. »Napad na profesora najgore je što učenik može učiniti, razumiješ li?« viče ljutito. »Nema druge nego da te izbacim iz škole. A s takvim prekršajem u dosjeu nema škole koja će te primiti. Zato čestitam! Upravo si sam sebi uništio život!« »Nije me briga!« urlam. Jazdi prijeteći zakoračuje prema meni, ali onda ipak odustaje od napada. Ahmed ga hvata za nadlakticu i kaže mu da bi htio nasamo porazgovarati s njim i profesorom Kermanijem. Odlaze na drugi kraj prostorije i vidim da je ravnatelj Jazdi sve uzrujaniji. Ahmed se kratko okreće prema meni i namiguje mi, a onda se ravnatelj i profesor matematike odvajaju i na trećem kraju prostorije ispod glasa raspravljaju o situaciji. Naposljetku se Jazdi okreće prema nama i viče: 136
»Gubite se van!«. Okrećemo se prema vratima, ali Jazdi me doziva imenom i kaže: »Sljedeća tri dana nemoj dolaziti u školu. I reci ocu da sutra dođe k meni na razgovor!«. »Recite mu sami!« kažem i izlazim. Na hodniku nas čeka gomila učenika koja naš izlazak pozdravlja ovacijama. Želim im mahnuti i uzvratiti klicanjem, ali Ahmed me hvata za ruke i odvodi. »O čemu ste razgovarali tamo u kutu?« pitam ga. Samo mi dobacuje prijekoran pogled i brza dalje, a kada odmičemo dovoljno daleko od ravnateljeva ureda, zastaje i viče: »Dobro, što je tebi? Odlučio si potpuno upropastiti vlastitu budućnost? Ja imam patent na sranja kakva ti ovih dana izvodiš!«. »Nemaš«, odgovaram. »Mrzim ih. Sve ih mrzim. Ubili su Doktora. Nije to bio SAVAK. Bio je to cijeli ovaj sjebani sustav, cijela ova prokleta zemlja i svi ti jebeni ljudi koji se ne mogu dovoljno sabrati da zbace jednoga tiranina! Svi smo najobičnija hrpa kukavica! Da nismo, iste bismo večeri kada je Doktor uhićen izjurili na ulice i prosvjedovali protiv toga. Možda bi onda još bio živ!« Ahmed me pokušava tapšanjem umiriti, ali grubo mu zbacujem ruku s ramena i jurim van. 20.Poljubac Kod kuće nalazim majku koja plače i oca koji sjedi u dvorištu uz houz i puši. Neobično je hladno za kraj listopada, pa vidim kako se iz majčinih jecaja isparava dah. Tata izgleda ljutito, pa pretpostavljam da ga je ravnatelj Jazdi već nazvao. Ustaje istoga trenutka kada prolazim kroz dvorišna vrata. »Prije nego što išta kažeš«, upirem kažiprstom u njega, »samo da znaš, nisam ga udario. Naučio si me da se ne udara slabije od sebe, pa sam mu samo pljunuo u lice jer je za tebe i mamu rekao da ste kreteni i da jedva čeka da mi se posere na grob, kao što se posrao i na Doktorov. Učinio sam ono što bi i ti učinio. Borio sam se. Baš kao i ti u vojsci, i baš kao i ti s inženjerom Sadekijem. A ako je to loše, onda me kazni!« Tata sjeda natrag uz houz. Puši očiju uprtih u vlastita stopala, pa ga još neko vrijeme gledam, ali kada shvatim da se neće oglasiti, polazim prema kući. Mama stoji uz stube, pa je grlim, ljubim i brišem joj suze. »Ne brini se, mama! Odrastao sam, znam što radim«, kažem. Lice mi zaranja u prsa. 137
»Mislim da me sada možeš skinuti s onoga motornog ulja«, šapćem joj u uho, nastojeći je oraspoložiti. Odmiče se i suznih se očiju uzrujano smije, a onda me nekoliko puta udara u prsa i nešto šapće ispod glasa. Još je jedanput grlim, a onda se stubama penjem do svoje sobe. Odjednom se osjećam vrlo odraslo. Pravi sam muškarac, čvrsto držim uzde svojega života u vlastitim rukama, svojeglav sam i odlučan te sasvim sposoban da sam odabirem svoj put, baš kao što je to činio i moj otac. Odsada pa nadalje ja sam taj koji donosi odluke i nikada više neću dopustiti da sa mnom postupaju kao s djetetom, ni roditelji ni škola. Moram smisliti način da Zari povedem sa sobom u Ameriku, a ondje ću raditi koliko god treba da bih je uzdržavao. Zaboga, toliko je toga što valja učiniti, ali sviđa mi se osjećaj da sam sada ja taj koji se za to treba pobrinuti. Sjedam na svoje uobičajeno mjesto na krovu, kada s druge strane začujem Zari. »Zdravo«, kaže. »Već sam se bio zabrinuo za tebe«, odgovaram. »Sinoć nisam znao ni gdje si, ni što ti se dogodilo.« »Sve je u redu. Bili smo u bolnici kod Doktorova oca i vratili smo se vrlo kasno.« »Kako je on?« »Ne baš dobro.« »A kako si ti?« »Ne baš dobro.« »Žao mi je.« S druge strane zida dopiru jecaji. »Pozdravljaju te moji roditelji. Kažu da si mi ti trenutačno jedina svijetla točka u životu.« »Zbilja to misle?« »I ja to mislim.« Da mi je to rekla prije mjesec dana, bacio bih se s krova od sreće, ali sada sam muškarac, pa se suzdržavam. »Ali nisam baš ništa posebno učinio«, kažem napeto. »Nisi ? Pa ne vidim baš gomilu ljudi koja se otima za druženje s potištenom jadnicom poput mene.« U tom trenutku shvaćam da je komplimente mnogo lakše prihvatiti kad ti ih ne izgovaraju licem u lice. Nakon kraće šutnje Zari mi kaže: »Zahvali svojoj djevojci što ti dopušta da se toliko družiš sa mnom!«. 138
»Dobro«, mrmljam. »Jedva čekam da mi kažeš tko je ona.« »Uskoro i hoću!« Ne odgovara, ali nakon kraće stanke kaže: »Sutra idem u kupnju. Hoćeš li sa mnom? Poslije škole, naravno.« »Vrlo rado«, kažem. Ne govorim joj da su me izbacili iz škole. Sigurno ćemo u razgovoru već nekako doći do toga. Sutradan je čekam nekoliko ulica dalje od naše jer nije zgodno da nas vide zajedno, pogotovo ne tako brzo nakon Doktorove smrti. »Da smo u Americi ili u Europi, ne bismo se morali zamarati takvim stvarima«, odzvanja mi u primozgu Ahmedov glas. Moram ga nazvati i ispričati se što sam se prema njemu tako kretenski ponašao. Srce mi luduje od uzbuđenja zbog toga što ću se sastati sa Zari, a misli su mi toliko zbrkane da se ni na što ne uspijevam usredotočiti. Ubrzo dolazi, pa se pozdravljamo i polazimo prema autobusnoj stanici. Dok hodamo jedno uz drugo, odjednom uviđam da je tek nekoliko centimetara niža od mene. Umorna je i bezvoljna, ali i dalje vrlo lijepa. Sve je tu, i svijetao ten, i malen, šiljat nos, i kosa poput svilenih zastora sa svake strane lica, i duge trepavice, i goleme, plave oči. Jedino vragolastog smiješka više nema, ali to je lice u koje sam se zaljubio. Okreće se i gleda me u oči, a mene to ispunjava takvim uzbuđenjem da bih joj najradije odmah rekao koliko je volim i da do kraja života želim hodati pokraj nje. U autobusu gotovo ne razgovaramo. Sjedimo jedno do drugoga i ramena nam se dotiču svaki put kad vozilo prijeđe preko rupe na cesti. Gledam joj ruke. Prsti su joj dugi i tanki. Predivni su. »Znaš li što je sljedećeg tjedna?« pita me. Znam da misli na četrdeseti dan od Doktorove smrti, dan na koji bismo se trebali sastati, razgovarati o njemu, plakati i jedni drugima govoriti koliko nam nedostaje. Dan koji ne smijemo tako obilježiti. Samo je gledam i ništa ne govorim. Oboje smo očajni. »Šahov rođendan«, kaže s tužnim smiješkom. »Vozit će se u otvorenom automobilu od svoje palače do stadiona Amdžadije. Očekuje se da će na ulice izići petsto tisuća ljudi. I ja bih išla!« »Zašto? I zašto baš na taj dan?« »Nikada ga nisam uživo vidjela.« »Isti je kao i bilo koji drugi diktator«, frkćem. »Ohol, pun sebe, okrutnoga lica i hladnog pogleda od kojega te prolaze žmarci. Mrzim ga. Ništa ti neće pomoći ako ga vidiš u paradi. Ništa novo nećeš saznati o onome što se dogodilo Doktoru.« 139
MIN@
Neko vrijeme šuti, vjerojatno iznenađena mojom izravnošću, a onda kaže: »Ipak bih ga rado vidjela!«. »Dobro, onda idem s tobom!« »Imaš dosta svojih problema sa školom. Nije ti to potrebno. Radije bih pošla sama.« »Ići ću s tobom«, ponavljam nježno. »Zašto?« pita. »Zašto bi išao kada ga toliko mrziš?« »Jer bih radije s tobom u pakao nego bez tebe u raj.« Spuštam pogled prema koljenima, ali znam da zuri u mene. Pruža ruku i hvata moj dlan. »Paša, i ja se volim družiti s tobom. Zbilja si poseban i doista imaš ono nešto, kao što je Ahmed rekao.« Nježno joj stišćem ruku i ona mi uzvraća stisak. Gledam je u oči i ona gleda mene. »Ruke su ti tople«, šapuće. Silazimo na stanici Lalezar, u dijelu Teherana u kojemu se nalaze tisuće trgovina, kazališta, kina, klubova i restorana. Uske ulice vrve ljudima svih dobi, a zrakom se širi miris roštilja. Neki prodavači na sav glas oglašavaju svoje proizvode: »Najbolji kebab u gradu! Navali narode, dok se nije ohladio!« »Prava britanska tkanina za samo deset tumana po metru! Dođite i kupite dok nije nestalo!« »Ulaznice! Ulaznice! Ulaznice! Najbolja predstava na svijetu! Pjeva Džabali, najbolji pjevač današnjice!« »Volim ovu četvrt«, kaže Zari. »Tako je puna života!« Ulazimo u jednu trgovinu, pa s vješalice skida čador i isprobava ga. Pita me kako joj stoji, a ja joj kažem da izgleda poput anđela. Smije se i kupuje ga. Odlazimo u sladoledarnicu i naručujemo dva faludea ٭sa sladoledom Akbar Mašeli ٭٭koji se pripravlja od raznih sastojaka, uključujući šafran, nepržene slane pistacije i ružinu vodicu. »Znaš li da bi se Fahima ubila da su je roditelji natjerali na udaju za onoga susjeda?« pita me Zari nakon nekoliko zalogaja. Zbog pomisli na Fahimino samoubojstvo trenutačno gubim tek. »Ali samoubojstvom se ništa ne rješava«, kažem. »I grozno je za one koji ostaju. Ne želim niti zamišljati kako bi to pogodilo Ahmeda!« ______________________ ٭Perzijski ledeni desert - sorbet koji se sastoji od zamrznutih tankih rezanaca sa škrobom, ružinom vodicom, sokom limete i pistacijama. ٭٭Posebna iranska vrsta sladoleda koja je dobila naziv po prvom i najglasovitijem iranskom sladoledaru.
140
»Prošle sam godine čitala jednu knjigu o Sokratu«, tiho kaže Zari, zureći u sladoled. »Moram priznati da mi je njegova odluka da ostane u zatvoru, iako je imao priliku pobjeći, bila vrlo zanimljiva. Misliš li da je učinio loše?« Znam što želi kazati, ali ne odgovaram. »A Golesorhi?« pita me, sada očiju uprtih ravno u moje. »Mislim da je i on, baš kao i Sokrat, počinio samoubojstvo. Ne misliš li i ti tako?« Samo šutim. »Misliš li da je i Doktor...« Ne dovršava rečenicu. Ljutito odmahujem glavom. »Život je predragocjen, pogotovo kada se imaš za što boriti«, kažem. Nekoliko me sekunda promatra, a onda oprezno pita: »Ljuti te to što govorim?«. Odmahujem glavom, a ona hvata žlicu i miješa sladoled. »Daj neku ugodniju temu, molim te«, predlažem. »Dobro«, slaže se. »Još uvijek planiraš otići u Ameriku?« »Rekao sam da bih neku ugodniju temu«, kažem šaljivo i ona se smije. »Ali ja bih baš voljela da odeš i postaneš slavni filmaš. Bilo bi divno kada bi napisao scenarij i cijelom svijetu ispričao priču o našoj ulici. Samo mi obećaj da će mene glumiti neka poznata glumica. Koja ti je najdraža? Ingrid Bergman, zar ne?« »Tako je, ali ona je sada već prestara da bi te glumila. Moramo naći neku mladu. Najljepšu glumicu na svijetu.« Crveni i pomno me promatra, kao da nastoji spojiti komadiće slagalice. Onda uzima zalogaj sladoleda. »Dobro, i što se to dogodilo u školi?« pita me. »Odakle znaš?« »Rekla mi je Fahima.« »Tračerica«, kažem i oboje se smijemo, a onda je pitam: »Je li te to što si čula o meni uznemirilo?«. »Pa, iskreno, kada čuješ za takve ispade, onda obično misliš na potpuno drukčije ljude nego što si ti. Nemoj to više raditi, molim te!« Drago mi je što se brine zbog mene. »Zaslužio je«, kažem samo da bih produljio trenutak. »Obećaj mi da više nikada nećeš učiniti ništa slično«, kaže mi uz prijeteći pogled. Smijem se, podižem desnu ruku i lijevu polažem na srce. »Tako treba«, kaže Zari i dodaje: »Znaš, osjećam se pomalo krivom zbog toga što si popustio u školi!«. »Trenutačno se želim usredotočiti samo na tebe.« 141
Ponovno crveni. Prije rastanka me traži da joj još nešto obećam, da ću marljivije učiti. Kaže da joj svake večeri na krov moram donijeti zadaću. Dok odlazi kući, proklinjem vrijeme koje je baš toga dana moralo tako brzo proći. Još iste večeri, dok sjedim na krovu, odjednom se pojavljuje Ahmed. Sjeda uz mene i pita: »Jesi li bio na cijepljenju protiv bjesnoće?«. Nekoliko se trenutaka gledamo u oči, a onda obojica prasnemo u smijeh. Grlim ga i molim za oprost. »Žao mi je«, kažem. »Neću nikada više vikati na tebe!« Odmahuje rukom, a onda mu podrobno pričam o danu koji sam proveo sa Zari. Drago mu je što smo se napokon malo družili, a onda kaže da će i on i Fahima poći s nama na šahovu rođendansku paradu. »Ići ću samo zato da budem sa Zari«, kažem mu. »Inače bih radije pao s krova i slomio vrat nego gledao toga gada koji je odgovoran za Doktorovu smrt.« »Slažem se!« Dva dana nakon što mi istječe zabrana dolaženja na nastavu pišemo test iz matematike. Učim do besvijesti jer želim ispuniti obećanje koje sam dao Zari, a kada se vraćam u školu, svi me učenici, pa čak i naš domar, dočekuju raširenih ruku. »Napokon je tom starom nitkovu netko pokazao da se ne smije tako ponašati prema pametnim momcima«, kaže mi domar. »Već godinama gledam kako zlostavlja pametne dečke, a ti si prvi koji mu se usudio suprotstaviti, i to je baš dobro. Ponosan sam na tebe!« Ahmed mi kaže da su naši školski kolege pri prepričavanju događaja primijenili priličnu kreativnu slobodu, pa je tako jedan momak svojem prijatelju ispričao da sam već bio podignuo Kermanija i htio ga baciti kroz prozor, ali me Jazdi na jedvite jade zaustavio. U nekim me drugim inačicama Jazdi pokušao pljusnuti, ali ja sam ga zaustavio majstorskom boksačkom blokadom koju sam naučio od oca, a zatim sam ga, kažu, bacio na tlo i, da nije bilo profesora Moradija koji me odvukao, sigurno bih zadavio ravnatelja. »Zašto izmišljaju takve priče?« pitam. »Zato što im treba junak«, kao iz topa na to odgovara Ahmed. »A ti se, prijatelju, savršeno uklapaš u tu ulogu.« Sa Zari se na krovu napokon sastajem na istoj strani zidića i ona me pita jesam li napisao zadaću. Pružam joj bilježnicu i ona pomno pregledava svaku stranicu. Promatram joj duge, tanke prste dok ih lista i kunem se da osjećam toplinu koja zrači oko nje. Među nama se 142
stvorila snažna veza i silno mi je drago što joj roditelji nemaju prigovora na to što se sa mnom sastaje na krovu. Primjećujem da joj prst kojim prelazi po ispisanim recima dršće od hladnoće, pa napokon skupljam dovoljno hrabrosti i grlim je. Podiže glavu i gleda me, kao da ne zna što bi sada trebala učiniti, ali onda se meškolji i udobnije smješta u mojem zagrljaju. »Ovako su se ljudi iz prvobitne zajednice grijali po pećinama«, kaže. To me sjeti na Darwinove teorije o pračovjeku, pa pitam: »Misliš li da zbog toga danas tako uživamo u grljenju?«. Istoga se trenutka u sebi počinjem pitati zašto baš uvijek postavljam blesava pitanja. Ona se smije. »Pa, vjerojatno da, ali i zbog drugih stvari«, odgovara. Ništa joj ne odvraćam i drago mi je što Ahmed nije čuo moje pitanje. Zari i ja još satima sjedimo zagrljeni i ona nakon nekog vremena pada u san, s glavom na mojem ramenu. Ne vidim joj lice, ali jednostavno zrači toplinom i neopisivo uživam u tome. Otac u jednom trenutku ulazi u moju sobu, spazi nas kroz prozor i odmah odlazi bez ijedne riječi. Nekoliko minuta nakon njega, na krovu se pojavljuje i Zarina majka. Od straha mi zastaje dah u prsima jer očekujem da će, uz ljutite povike, odvući kćer od mene, ali ona se samo smiješi. »Bila je jako umorna«, šapćem. Gospođa se Naderi povlači u kuću, a meni pada kamen sa srca. Sada mi više nije važno ni ako nas cijeli svijet vidi zajedno. Više se ni pred kim neću skrivati. Da, vjenčat ćemo se i nitko se protiv toga neće buniti. Vjenčat ćemo se zbog ljubavi, a ne zbog prastarih običaja. Srce mi pjeva od ushita. Zari se budi oko jedanaest sati. Gleda me i smiješi se. »Jesam li dugo spavala?« »Nisi dovoljno dugo.« »Nisam tako spavala od...« Ne dovršava rečenicu, ali nježno mi miluje rame i ruku. »Mora da te od moje goleme glave boli ruka. Oprosti mi! Trebao si me probuditi.« »Nije me smetalo. Spavala si kao anđeo.« »Zlatan si.« »Mama ti je bila ovdje.« »I što je rekla?« pita s blagom panikom u glasu. »Ništa. Samo se nasmijala i otišla.« 143
»Prije mi je stalno popovala da prije braka ne smijem imati nikakav fizički kontakt s Doktorom«, odmahuje glavom. »Ali čini se da su se svi promijenili zbog onoga što se dogodilo. Idem. Moram s njom porazgovarati!« Ustaje i preskače zid te nestaje u kući. Ja sjedam i razmišljam o tome kako je život ponekad predivan. O, Bože, tako je volim. Molim te, nemoj mi je nikada oduzeti! Shvaćam da se upravo obraćam istom onom Bogu kojega sam nedavno proklinjao, pa Ga molim za oprost, a već sljedećeg trenutka shvatim da mi netko stoji iza leđa. Okrećem se i vidim Zari. Lice joj zrači srećom, a glavu je blago nagnula na jednu stranu. U pogledu joj razabirem nježnost i blagost kakvu još nikada prije nisam vidio. Ljubi me u obraz i kaže: »Hvala!«, a zatim polako odlazi kući. Na testu iz matematike s lakoćom rješavam sve zadatke, a momak koji sjedi do mene u klupi naočigled prepisuje sva rješenja. Prepisivanje na testovima u iranskim je školama sasvim uobičajeno. Gotovo svi na testu iz matematike ili prepisuju, ili, kad je riječ o boljim učenicima, dopuštaju kolegama da prepisuju od njih. Podižu papire s rješenjima, nakrivljuju se u stolcu i na svakojake druge načine učenicima koji sjede uz njih omogućuju prepisivanje. Često razmišljam odakle potječe ta potreba za prepisivanjem i čini mi se da je više riječ o zajedništvu i dijeljenju nego zapravo o prijevari. Ljudi na Zapadu navodno se u svemu natječu i iz svake situacije jedan izlazi kao pobjednik, a drugi kao gubitnik. Među mojim zemljacima nema takvog natjecateljskog duha. Stoljeća patnje pod Mongolima, Arapima i domaćim despotima naučila su nas da se držimo jedni uz druge i jedni drugima u teškim situacijama pomažemo. Zato momku koji sjedi do mene dopuštam da prepiše baš sva rješenja. Profesor Kermani napadno me izbjegava pogledati u oči kad nekoliko dana poslije dijeli ispravljene testove. Zapravo, mislim da me više uopće ne gleda. Baš ni jedanput tijekom cijeloga dana. Stojim na krovu i čekam Zari. Dolazi i pita me kako je prošao test iz matematike. Kažem joj da sam dobio najbolju ocjenu u čitavom razredu, a ona se smije i baca pogled prema nebu, kao da zahvaljuje Bogu. »Zašto zahvaljuješ Bogu?« zadirkujem je. »Ja sam taj koji se namučio.« »Zbilja jesi. Bravo!«, kaže mi i potom sjedamo uza zid jedno pokraj drugoga. Hladno je, pa joj bez imalo oklijevanja prebacujem ruku preko ramena. Udobno se smješta u mojem zagrljaju i kaže: 144
»Jako sam sretna što si dobio izvrsnu ocjenu!«. »Mislim da bih mogao učiniti sve što od mene zatražiš«, kažem joj i moje riječi napokon jednom zvuče samouvjereno. Smiješi se pa još dugo sjedimo zagrljeni, ne izgovarajući ni riječ. Ponovno mi u zagrljaju pada u san, s glavom na ramenu i rukom na prsima, točno iznad srca. Nadam se da je otkucaji neće probuditi, grlim je objema rukama i uživam u tišini uličice. Zrakom se širi jesenja studen i zagrljaj je zbog nje još slađi. Na čitavom svijetu nema čovjeka sretnijeg od mene. Ljubim je u obraz i od toga rumeni, a na vratu osjećam da joj dah postaje sve topliji. Otvara oči. Lica nam razdvaja tek nekoliko centimetara, a oči joj ne izgledaju umorne ni otečene, pa shvaćam da nije spavala, nego se u mojem zagrljaju tek odmarala. Ne mogu se suzdržati. Ljubim je u usta i ona ljubi mene. Prstima mi miluje lice, vrat i kosu. Usnice su joj meke, tople i prepune nježnosti, kao stvorene za spajanje s mojima. Uz dubok se uzdah privija uz mene, a prsti nam se međusobno isprepliću. Trenutak je takav da bih najradije zaustavio vrijeme. No onda me odjednom prestaje ljubiti, odmiče se, ustaje i trči kući. Plače i ponavlja: »Ne, ne, to ne valja, ne valja to!«. Sljedeće večeri ne dolazi na krov. Cijelu noć šećem gore-dolje po terasi i navirujem se u njezino dvorište, no nema joj ni traga. Penjem se i do njezina balkona i virim u zamračenu sobu. Hladno je, ali ne marim. Čekat ću sve dok ne iziđe, a kada iziđe, ispričat ću se zbog toga nesretnog poljupca, iako nikada u životu nisam doživio ništa ljepše. Obećat ću joj da više nikada neću tako iskoristiti naše prijateljstvo, osim ako ona tako ne bude željela. Ispričat ću se i zakleti se da je više nikada neću poljubiti, čak ni nakon što se vjenčamo. Reći ću joj da znam da sam pretjerao i da takvo što nisam smio učiniti tako brzo nakon Doktorove smrti. Ahmed se penje na krov, pa mu pričam što se dogodilo. Iz nekog razloga u njegovoj prisutnosti mahnitam stoput većom žestinom nego dok sam na krovu zdvajao sam. »Nadam se da je nisam zauvijek izgubio«, kažem. Ahmed se smije i odmahuje glavom. »Zašto mi se smiješ kad mi je teško? I još tvrdiš da si mi prijatelj!« »Najbolji prijatelj, šupčino«, ispravlja me. »Jebi se«, odvraćam, dureći se. 145
»Slušaj me«, još uvijek mi kroz smijeh govori Ahmed. »Znaš što mi je danas rekla Fahima?« Ne odgovaram mu. »Rekla mi je da je sada sigurna da je Zari zaljubljena u tebe.« »Što?« graknem. »Kako to misliš? Je li joj to Zari rekla, ili samo nagađa?« »Fahima je žena. Žene ne nagađaju, one znaju.« »Kako znaju?« »Nemoj to mene pitati. Mnogo je stvari koje o ženama znamo, ali ne možemo objasniti i ovo je jedna od tih stvari.« Malo sam mirniji. »Ali zašto onda ne izlazi na krov?« »Nešto je muči. Možda Doktor, možda misli da je prerano, a možda i da je prestara za tebe. A možda jednostavno ne zna što bi s tvojim sočnim dupetom.« »Daj, ne seri«, kažem mu, ali već se smijem. »Misliš da se zbilja zaljubila u mene?« »Kako i ne bi? Imaš ono nešto. Zar si zaboravio, veliki ljubavniče?« Bacam mu se u naručje i grlim ga jače nego ikada dotada. Sljedeće me večeri na onom dijelu krova gdje smo Zari i ja običavali sjediti, dočekuje kuverta. U njoj je poruka ispisana Zarinim rukopisom: »Moj najdraži i najbliži, obožavam te, ali ne smiješ se osjećajno vezati uz mene. Ne želim te povrijediti. Ljubim te svim srcem, Zari«. Kao da me netko iz sve snage pogodio u srce. Udarac je mnogo bolniji od svih zamaha Kermanijeva ravnala, a usred srca otvara mi se mračan bezdan i svijet oko mene postaje beznadno pust. Plače mi se, ali susprežem suze, baš kao i kad sam slomio potkoljenicu. Osim što mi se sada lomi srce. Podižem pogled do vrata koja s krova vode u njezinu kuću. Znam da sjedi uz prozor, sama u mraku, i znam da me gleda, baš kao što je Ahmed znao da je Fahima s druge strane zida one večeri kada su joj namještali prosca. Studen je sve oštrija, baš kao i u mojem životu, a ulicom fijuče hladan vjetar kao da me želi upozoriti na još puno promrzlih dana i još puno jada koji su preda mnom. Koža na licu mi se zateže, a prsti na rakama otupljuju, iako ih zbog hladnoće stišćem u džepovima. Skačem preko zida na Zarin krov i prilazim velikim staklenim vratima kroz koja se ulazi u kuću. Stakla su prekrivena injem, pa kroz njih ne vidim, ali znam da stoji s druge strane. Prstima stružem mraz s prozora pišući poruku naopako, kako bi je ona iznutra mogla pročitati. Pišem: »Volim te!« i kroz otopljenu površinu slova spazim njezino lice. 146
Uplakano je. Prislanja dlan uz staklo, a ja svoj prislanjam s vanjske strane. I onda mi nestaje iz vidokruga. Vraćam se do zidića između naših dviju kuća. Znam da me gleda i spreman sam se smrznuti ako je potrebno, ali ne želim otići sve dok ona ne iziđe na krov. Dolazi Ahmed s dekom i omata mi je oko ramena. »Hladno je. Uđi na nekoliko minuta i zagrij se! Ja ću ostati i čekati je da iziđe«, kaže. »Ne.« »Dobro. Onda neka bude po tvojem!« Sjeda pokraj mene. »Idi kući. Prehladit ćeš se«, kažem mu. Pravi se da me ne čuje. »Hoćeš cigaretu?« »Neću«, režim. »Sjećaš li se one večeri kada sam mislio da sam izgubio Fahimu?« pita. Kimam glavom. »Mislio sam da sam je zauvijek izgubio i da je sa mnom gotovo. Tebi sada u očima vidim isti očaj i moram priznati da mi to nikako nije jasno. Pred tobom i Zari čitav je život. Samo se moraš malo strpjeti. Zari zna da je voliš, ali moraš joj dati malo vremena. Na kraju će donijeti pravu odluku, vidjet ćeš. Žene je uvijek donesu.« »Ali ja ne želim više čekati«, kažem poput tvrdoglava, razmažena djeteta. Toliko o tome da sam sada odrastao muškarac! »Gledaj, ona se sada mora malo maknuti od tebe. Nije joj baš lako prihvatiti činjenicu da se zaljubila. Ne može ti se baciti u naručje i praviti se kao da Doktora nikada nije bilo, a prošlo je manje od četrdeset dana otkako je pogubljen. Zato se malo priberi, stisni zube i ponašaj se kako treba! Daj joj malo vremena!« »Sutra je četrdeseti dan od Doktorove smrti«, kažem kroz suze. »Trebali smo biti zajedno. Mrzim šaha i ne želim ga gledati, ali ne želim ni da ona sama ide na paradu.« Ahmed se ponaša kao da ništa nisam rekao. »Strpi se«, kaže oštro. »Samo se malo strpi, molim te!« »Ne deri se na mene«, kažem mu gorko. »A zašto ne?« drekne i upre mi kažiprst u lice. »Ti bi, dragi moj prijatelju, trebao u sebi nositi ono nešto. A pitam ja tebe, ponaša li se ovako čovjek koji to ima? Nisi baš dobar uzor nama, ostalima!« »Kvragu i to nešto«, kažem. »Već mi je dosta toga da mi svi govore kako imam ono nešto.« Oči mi se, na vlastiti užas, opet pune suzama. 147
»Već sam se doista umorio od toga. Umoran sam od pretvaranja.« Moram se zaustaviti ili ću se previše zahuktati, kao što to uvijek činim kada sam uzrujan. Ahmed pali još jednu cigaretu, ispuhuje dugi dim i kaže: »Dobro, onda ćemo se zajedno prehladiti. Ako si baš navalio da cijelu noć sjediš ovdje, i ja ću sjediti s tobom«. »Idi kući!« kažem mu i trljam oči. »Neću«, odmahuje glavom. Obojica tonemo u šutnju i tako prolazi čitava vječnost. Noć je hladna i mirna, nebo je vedro, a ja nisam spavao više od trideset šest sati. Umoran sam, oči mi se sklapaju i misli spavaju. Na trenutak tonem u san i odmah mi se ukazuje lik s radioprijamnikom, njegove oči i njegova zaglađena kosa. U jednom se trenutku nađem tik uz njega i pokušavam ga udariti, ali ruke su mi teške, preteške da bih ih podignuo. Budim se sa srcem u petama. Preda mnom je Zari, a pokraj mene Ahmed. »Idi kući«, moli me Zari, »molim te, idi kući!« »Neću«, graknem. Ahmed ustaje. »Ahmede, molim te, vodi ga unutra!« »Sada se ti bavi njime«, kaže joj Ahmed i odlazi kući. »Zašto ne odeš kući?« grdi me Zari. »Smrznut ćeš se!« Zbog čvora u grlu bojim se da ću zaplakati ako samo otvorim usta. No, moram nešto reći. »Ne mogu se smrznuti jer gorim u paklu otkada si odlučila da više nećeš razgovarati sa mnom«, lomi mi se glas od suza. »Zbilja mi je žao zbog onoga prokletog poljupca!« Odmahuje glavom kao da ne može vjerovati da joj se ispričavam. »Nikada te više neću poljubiti«, kažem. »Čak ni kada se vjenčamo i dobijemo djecu.« Smiješi se i u očima joj se cakle suze. »Bit ću ti prijatelj i drug. S tobom ću oplakivati Doktora koliko god dugo želiš.« Nježno pruža ruku i dodiruje mi lice. »Ako ima života nakon smrti, ja ga upravo živim. Ako postoji pakao, ja gorim u njemu. Volim te, Zari, i oduvijek sam te volio, čak i prije nego što je Doktor ovoga ljeta otišao na put. Već jako dugo živim s tom ljubavlju i grižnjom savjesti zbog nje. Ne mogu više tako!« Zari mi još jednom dodiruje lice i predivnim mi, dugim prstima briše suze s obraza. 148
Zatim me privija u naručje i grli tako jako da osjećam kako joj srce u prsima bubnja. »Ovo je tisuću puta bolnije nego prijelom potkoljenice«, šapćem. »Dođi!« Pratim je do njezine sobe u kojoj je krevet, radni stol, metalni stolac i čitava gomila knjiga. Na zidu su dvije uokvirene slike, jedna njezinih roditelja, a druga na kojoj Ahmed, Fahima, Zari i ja sjedimo uz njezin houz. »Ta slika kao da je snimljena prije tisuću godina«, šapćem. »Pa i jest«, odvraća. Sjedam na stolac, umotan u Ahmedovu deku, a ona je polako rastvara, sjeda mi u krilo i ponovno nas zamata. Kažem joj da je volim, da ne mogu živjeti bez nje i da ću učiniti sve da bih je usrećio. Ljubi me po licu, po očima i, na kraju, u usta. Osjećam slankast okus suza koje se slijevaju iz mojih i njezinih očiju. Čitavu noć provodimo zagrljeni. Govorim joj da ćemo jednoga dana biti muž i žena, da ćemo imati svoju kuću i djecu. Smije se, ali ništa ne odgovara. Svaki put kad spomenem budućnost, oči joj se gube u daljini. Ahmed je u pravu. Očito joj treba vremena i spreman sam čekati koliko god je potrebno da taj izgubljen pogled iz njezinih očiju nestane. Kažem joj da se, kada jednom, u dalekoj, dalekoj, vrlo dalekoj budućnosti, budemo imali djecu, nadam da će ta djeca imati plave oči kao i njihova majka jer plava je boja beskraja, čistoće i dubine. Grli me još čvršće i kaže da je lijepo što se sjećam tih riječi. »Sjećam se svake riječi koju si ikada izgovorila«, šapćem joj. Razgovaramo do zore. Zapravo, uglavnom ja govorim. Kažem joj da se Fahima već dugo moli da postanemo par, pa da sve četvero do kraja života budemo prijatelji. Zari kima glavom, ali ne kaže ništa, pa zbog toga još više govorim. Kažem joj da sam bio na krovu one večeri kada je s Maskiranim anđelom razgovarala o meni. »Kako znaš da smo razgovarale o tebi?« pita me. »Zar niste?« »Jesmo.« »I mislio sam«, smiješim se. »Tako mi nedostaje«, kaže Zari. »Znaš, nisam je vidjela ni s njom razgovarala još od te večeri.« »Kako to?« »Roditelji su joj bolesni, pa ih njeguje i nema vremena ni za što drugo.« »Mislim da bi joj bilo drago kada bi joj rekla za nas dvoje.« 149
MIN@
Ništa ne kaže. U oči joj se vraća izgubljen pogled. »Nakon što ste te večeri otišle s krova, čitavu sam noć gledao zvijezde«, kažem brzo, nadajući se da ću barem na nekoliko sekunda odagnati taj pogled. »Noć je bila mračna, ali tvoja je zvijezda sjala kao dan.« »A je li tvoja zvijezda blizu moje?« pita me. »Nisam našao svoju zvijezdu te večeri«, kažem. »Nikada je ne nalazim.« »Ne znam zašto je ne vidiš. Najveća je i najsjajnija na nebu. Zovem je Pašinom zvijezdom. Sve se druge zvijezde okreću oko nje.« Najradije bih je poljubio u obraz, ali još se uvijek bojim. Polaže mi glavu na rame i ljubi me u vrat, pa je čvršće privijam uza se i milujem joj leđa i vrat. Nakon nekoliko me minuta odjednom pita: »Kada odlaziš u Ameriku?«. »Ne idem bez tebe.« »Ne ravnaj se po meni u tim planovima. Moraš otići. Želim da odeš i makneš se iz ovoga pakla. Zauvijek ostani u Americi i snimaj filmove. Svima ispričaj našu priču, priču o Doktoru. Svijet mora saznati što se dogodilo.« Zaustim da joj odgovorim, ali ona mi na usnice stavlja prst. »Zakuni se da ćeš otići u Ameriku, što god se u budućnosti dogodilo!« »Što god se u budućnosti dogodilo? Što ti to znači? Već nam se dogodilo više nego što se drugim ljudima događa u cijelom životu. Zajedno ćemo u Ameriku. I odsada sve planiram samo s tobom.« »Nemoj tako«, preklinje, a u očima joj je izgubljen pogled. »Ideš sa mnom i to je to. I ne brini se zbog novca. Ja ću raditi i bit će ga dovoljno za oboje. Bila si izvrsna učenica, pa ćeš se dobro snaći i na faksu. Osobno smatram da bi bila odlična psihijatrica ili antropolog, iako bi meni najviše koristilo da postaneš kardiokirurg i izliječiš mi srce.« Naglo se odmiče i gleda me lica zgrčena od zabrinutosti. »Što ti je sa srcem?« pita me. Smiješim se. »Slomila si mi ga!« I ona se smiješi, a izgubljen joj pogled nestaje iz očiju. Barem zasada.
150
21.Svijeća koja gori za Doktora Šahov je rođendan i četrdeseti dan od Doktorova pogubljenja. Fahima, Zari, Ahmed i ja sastajemo se nekoliko ulica dalje od naše i zajedno odlazimo na autobusnu stanicu. Zari je odjenula čador koji smo zajedno kupili onoga dana u Lalezaru i ja joj kažem kako se nadam da ispod ima topliju odjeću jer je vrijeme neobično hladno za to doba godine. Odgovara mi da ima. U autobusu sjedamo jedno do drugoga, a Ahmed i Fahima sjedaju nekoliko redova iza nas. »Kako to da si odjenula čador?« pitam je. Nekoliko trenutaka šuti, a onda mi dobacuje pogled, smiješi se i kaže: »Jer želim izgledati poput anđela!«. »Uvijek izgledaš poput anđela«, odvraćam kao iz topa. »U čadoru ili bez njega.« Primam je za ruku. Na ulicama nema onoliko ljudi koliko sam očekivao, pa autobus čak preskače nekoliko stanica jer nitko niti izlazi, niti ulazi. No, kako se približavamo stadionu Amdžadije, promet postaje sve gušći, a oko nas se skupljaju policijski automobili, vojni terenci, prometni policajci i sve veća gomila ljudi. Izlazimo na ulici do koje je toga dana dopušten autobusni promet, a s točke s koje nastavljamo pješice jasno se vidi crni oblak nad planinom. Hladan vjetar nagovješćuje oluju, kao da i priroda oplakuje četrdeseti dan od Doktorove smrti i šahov rođendan. Ulice se pune ljudima koji u tišini i strpljivo čekaju prolazak svojega vođe. Uglavnom je riječ o državnim službenicima, učenicima, studentima i vlasnicima obližnjih trgovina kojima je službeno naređeno da toga dana iziđu u špalir. Novinske agencije već danima izvješćuju kako se uz slavljeničku paradu očekuje više od petsto tisuća ljudi, no to je očito laž, izmišljotina, a možda i pusta želja. Mediji će zacijelo i nakon parade na sav glas govoriti o silnom oduševljenju među promatračima koji su s uzbuđenjem i nestrpljivo dočekali svojega kralja. Oko sebe, međutim, vidim tek ljude koji bi radije išli kući, ljude koje boravak na ulici baš ne oduševljava te tu i tamo koju malu skupinu učenika sa zastavicama i učitelje koji im govore kada i kako tim zastavicama mahati. S vremena na vrijeme očito im nalažu i da razdragano kliču i izvikuju parole, ali i to prestaje čim se televizijske kamere udalje. Policija i vojska okružuju nas sa svih strana. Gomila žamori, ali ne s osobitim oduševljenjem, a trgovcima je, iako 151
dućani toga dana ne rade, naređeno da, baš kao i svake godine na šahov rođendan, izloge urese raznobojnim lampicama. Na početku svakoga gradskog bloka postavljeni su golemi cvjetni lukovi, a na svakih nekoliko koraka stoji po jedan natpis kojim se šahu čestita rođendan i proriče vječan život. U jednom dijelu ulice stisnula se skupina muškaraca i žena koji su, očito, pripadnici istoga ureda državne uprave. Očito je i da im je naređeno da se drže zajedno, a svako malo jednoglasno kliču: »Živio kralj! Živio kralj! Živio kralj!«. Njihovi mi povici zvuče krajnje isprazno, a čini se da moje mišljenje dijele i neki ljudi iz gomile jer iz nekoliko pravaca čujem nervozan hihot. Guramo se kroz gomilu do mjesta na jednome uglu s kojega se pruža pogled na cestu i s kojega ćemo dobro vidjeti paradu. Čini mi se da je Zari strahovito problijedjela, pa je pitam je li dobro, a ona mi odgovara da je sve u redu. Perzijanac sam, nikada ne vjerujem kada mi netko kaže da je sve u redu jer potječem iz naroda koji se ponajprije oslanja na intuiciju. Nevolju smo u stanju namirisati, osjetiti i okusiti s udaljenosti od više stotina kilometara, a zabrinutost nam je poput uvjetovanog refleksa koji smo stekli kroz povijest prepunu zvjerstava i nemilosrdnih vladara. Zato ne vjerujem Zari, ali pretpostavljam da je uznemirena zbog skoroga suočavanja sa šahom, čovjekom koji je odgovoran za smrt njezina zaručnika. U čekanju nam protječe čitava vječnost. Hladno je i teško mi je stajati na mjestu. Čujem kako se jedan čovjek ispod glasa žali ženi: »Kad će već jednom taj kurvin sin, pa da se svi lijepo odemo kući ugrijati?«. Pogledavam Zari i u tom trenutku shvatim da pod čadorom nešto drži u rukama. »Što ti je to?« pitam upirući prstom. »Torbica«, kaže. Ahmed se okreće i pita: »Što je bilo?«. »Ništa. Sve je u redu.« Gleda me s istom nevjericom kao i ja maloprije Zari. »Što je bilo?« pita Fahima. Ahmed odmahuje glavom. »Zašto smo uopće došli ovamo?« pitam Ahmeda. »Da budemo sa svojim anđelima«, odgovara mi kroz smijeh. »Mogli smo se baš družiti i negdje drugdje.« 152
Ahmed se slaže, ali sada je kasno. Nema nam druge nego čekati i gledati šaha kako maše gomili. S drugoga kraja ulice do nas odjednom dopire razdragana graja. Stotinjak metara dalje od nas pojavljuje se skupina motociklista u odorama. »Evo ih, dolaze«, kažem Zari. Nevjerojatno je blijeda. »Dobro, pa što ti je?« pitam još jedanput. »Ništa, ljubavi. Sve je u redu.« Rekla mi je ljubavi. Ne mogu odvojiti pogled od njezina blijeda, izmučena lica. Motorizirana nam se povorka sve više približava. Zari me grabi za ruku. »Volim te«, viče nadglasavajući buku. Riječima me očito želi umiriti, ali znam da se nešto priprema. Srce mi lupa sve brže i osvrćem se oko sebe, ali ne primjećujem ništa neuobičajeno. Od početka povorke do mjesta na kojemu stojimo sada je još samo nekoliko metara. U tom trenutku namirišem benzin. Brzo svraćam pogled prema Zari. Zbacila je čador i u ruci drži mali spremnik s benzinom. Izlijeva ga po sebi. »Što to radiš?« vičem. »Palim svijeću za Doktora. Danas je četrdeseti dan otkada je pogubljen«, plače. »Volim te!« Vrijeme se u tom trenutku usporava i zarobljava nas u užasu trenutka. Zari trči na cestu, pali šibicu i pretvara se u buktinju. Jurim za njom. »Ne, ne, ne!« vrištim, a motorizirana se povorka zaustavlja. Tjelohranitelji izvlače oružje, a Zari trči prema šahovu automobilu, no njezinu plamteću figuru ubrzo opkoljavaju policijski motocikli. Staje na mjestu. »Zari! Zari!« urlam. »Zašto? Zašto?« Muškarci iz gomile viču, a žene zapomažu: »Ja Ali! Ja Ali!Ja Ali!«, vapaj koji se često čuje pri takvim grozotama. Fahima, čujem, očajnički jeca, a ja se pokušavam probiti kroz motociklističku blokadu do Zari koja vrišti i tetura u krug. Do ušiju mi dopire i Ahmedovo »Ja Ali, Ja Ali!«, a Zari se okreće prema šahovu vozilu, no jedan je tjelohranitelj snažno udara u trbuh, zbog čega trenutačno pada na cestu. Pokušava se pridignuti, ali ne može od boli, pa samo poseže u džep i iz njega vadi crvenu ružu. Baca je prema šahovu automobilu. Zbog prizora sam njezina tijela u plamenu potpuno pomahnitao. Bacam se na nju i pokušavam ugasiti vatru rukama i nogama, s gorčinom uviđajući 153
da ujedi plamena ne bole ni približno tako grozno kao ono što mi razdire srce. Zari se ljulja lijevo-desno, vrišti i stenje. Dozivam je: »Zari, ljubavi, volim te. Što si to učinila? Zašto? Zašto?«. Ahmed skida kaput i baca ga preko Zarina tijela, a s pločnika nam priskače i jedan muškarac i lice joj pokriva svojom jaknom. Jedan vojnik podiže pušku prema meni, ali Ahmed ustaje i staje pred njega. Vojnik ga kundakom udara u glavu i Ahmed pada na tlo. Motorizirana parada prolazi pokraj nas, a iz daljine dopire sirena hitne pomoći. »Volim te«, šapće Zari i gubi svijest. Potpuno sam izvan sebe. »Prokleti kurvin sine!« skačem na noge i udaram vojnika koji je srušio Ahmeda. Vojnik pada poput hrpe starih opeka, ali odnekuda se već pojavljuje drugi. Lupam ga šakom i rušim na koljena. Urlam od šoka i očaja, a onda osjetim snažan udarac u potiljak. To je posljednje čega se sjećam. 22.Zima 1974. Psihijatrijska bolnica Ruzbeh, Teheran Popunjavanje praznina Pada noć i pod njezinom mi težinom ponor u srcu postaje bezdan. Osjećam se kao da mi je milijun godina. Pred prozorom moje sobe nalazi se stablo čije gole grane kuckaju o staklo poput prstiju na rukama sablasti. Znam tko sam i znam da sam ranjen, ali sve mi, osim toga, izmiče. Pregledavam svoje tijelo, dio po dio. Koža na rukama i laktovima i dalje je osjetljiva, ali rebra me više ne bole. Vjerojatno sam smršavio jer su mi prsa i nadlaktice neobično tanki, a na potiljku opipavam oveću kvrgu. Na mjestu sam na kojemu caruje tuga i jedina je sretna točka Jabukolika koja se uvijek smiješi i šali, iako u razgovoru s mojim roditeljima mijenja ton. Nemiran sam i treba mi društvo, ali znam da će mi, ako je pozovem, bolničarka samo dati injekciju. Od nje će me na nekoliko minuta preplaviti toplina, ali onda ću opet zaspati, a kada se probudim, ponovno će me uhvatiti strah i tuga. Odnekud začujem glasan tresak i zatim nestaje struje. Nakon trenutka neprirodne tišine slijedi prigušen metež, a sestre pred mojom sobom vraćaju okolinu u prvotno stanje. Ne mogu sam sebi pomoći, tonem u noć, sada kad se okolina obojila u boju moje duše. Koraci se s hodnika približavaju, pa onda opet udaljavaju od praga moje sobe i nikako ne uspijevam razabrati o čemu sestre u hodu govore. 154
No zbrka svakom sekundom postaje sve veća, koraci se vraćaju do mojih vrata i, obuzet strahom od nepoznatoga, uspravljam se u krevetu. Vrata se otvaraju uz tih cvilež i kroz njih ulazi starac sa svijećom u rukama. Plamičak se lizne s kisikom iz sobe, pa naglo poskoči i odjednom mi se pred očima stvori ona. Moja mala Zari, njezino lice prekriveno grimiznim opeklinama i usta koja očajnički hvataju zrak. U meni se ruši čitav jedan svijet i kao da mi nešto čupa dušu iz korijena. Vrištim na sav glas i čini mi se da nikada neću prestati. Zatvaram oči, ali ne uspijevam pobjeći neumoljivom nizu strašnih sjećanja. Bol ju je zacijelo razdirala, ali posljednjim je snagama jurnula prema povorci, a onda ju je vojnik udario, pa je kundak oborio Ahmeda, a ona mi je posljednjim dahom rekla da me voli. Jabukolika stiže do mojega kreveta baš u trenutku kada mi posljednja slika jurne pred očima. »Je li mrtva?« pitam i Jabukolika zatvara oči. Urlam iz petnih žila, nastojeći izdahnuti i posljednji atom života, a Jabukolika me pokušava zagrliti. Osjećam se kao da mi je netko izvrnuo kožu i izvana je prekrio oštrim iglicama. Priskaču mi sestre i pokušavaju me prikovati uz krevet, ali Jabukolika ih razmiče, pa joj u naručju plačem. Užaren sam od vrućih suza, a brada i čeljust bole me od jecanja. »Kako? Kako?« vičem. »Ne znam«, šapće Jabukolika. »Proklet bio, Bože«, vičem neprekidno i pokušavam rastrgati bolnički ogrtač. »Zašto?« vapim. »Zašto? Reci mi, zašto?« Jabukolika rupčićem briše lice. Vičem, jecam, ridam, ali ništa mi ne ublažava bol. Sve me boli. Ustajem s kreveta i besciljno hodam po sobi, očajnički hvatajući dah. Koža mi je pretijesna i u sobi kao da nema dovoljno zraka. Jabukolika otvara prozor i zapuhuje me svježina, pa sjedam na pod i jecam glave zabijene u dlanove, njišući se naprijed-natrag. Odjednom shvatim da mi s usnice na ogrtač kaplje krv, a Jabukolika sjeda do mene. »Ugrizao si se za usnicu, zlato«, šapuće. »Pazi malo, molim te!« Grli me i od bolničarke traži rupčić. »Gdje je Ahmed?« pitam dok joj plačem na ramenu. »U zatvoru«, odvraća tiho, pa ispuštam kratak uzdah olakšanja, a onda ponovno tonem u očaj. Još satima ne dolazim k sebi. Stižu mi roditelji, ali Jabukolika ih ljubazno šalje na hodnik. Zatim zapadam u maglovito tupilo i čitavu vječnost zurim pred sebe. Više ne mogu plakati, nemam više suza i osjećam se krajnje iscrpljeno. 155
Na pamet mi pada šahova obitelj, pa se pitam jesu li toga dana za večerom pričali o Zari. Je li šahov sin pitao oca tko je bila ta žena i zašto se zapalila te potrčala prema autu? Pitam se i hoće li za dvije tisuće godine neko dvoje, poput Zari i mene, sjesti na sladoled i razgovarati o onome što je Zari učinila. Hoće li me proglasiti kukavicom zato što je nisam zagrlio i izgorio s njom? Mozak mi radi nezaustavljivom brzinom, redaju se misli i lica u beskrajnoj paradi patnje. Jabukolika mi u jednom trenutku ubrizgava injekciju, pa padam u san. Budim se i u sobi spazim roditelje kako tiho razgovaraju s Jabukolikom. Sjetim se Zari i svijet mi se ponovno ruši na glavu. Suze mi naviru na oči, a nešto se u meni lomi, pa puca, i sve gubi boju, postaje ružno i gadno. Ne znam kako ću preživjeti dan, ne znam ni što ću sa sljedećih pet minuta. Majka mi očito čita misli jer, čim otvorim oči, ona počinje plakati. Nastojim sam sebi, čini se, strgnuti rukav, ovaj put zubima. Ne osjećam bol, ali pokrivač mi se na krevetu odjednom natapa krvlju. Jabukolika mi priskače, dolaze bolničarke, nad mene se nadvijaju uplakana lica mojih roditelja, ali ne čujem ništa, samo tupo zujanje. Sanjam potok i Zari kako sjedi na obali preko puta one na kojoj sjedim ja. Govori mi da me voli i da je ne bih trebao oplakivati jer je smrt, zapravo, vrlo nalik životu. Kaže mi da se Doktor ne ljuti što sam se zaljubio u njegovu djevojku i preklinje me da se ne ljutim na Boga jer je Bog dobar, pošten i velikodušan. Podsjeća me da nema života bez smrti, istine bez laži, svjetlosti bez tame i kaže da će uvijek biti uz mene, ali neka je zaboravim i živim dugo i sretno. Ustajem i pokušavam prijeći na drugu obalu, ali koraci me izdaju i nikamo ne vode. Buđenje mi je teško kao smrt. Dr. Sana, tako je prezime mojoj Jabukolikoj, pokušava me umiriti. Čujem sve što mi govori, ali ne razumijem ni riječi. Jabukolika te večeri ne odlazi kući, pa je muž naziva telefonom i ona ga prebacuje na zvučnik. Muškarac me ugodnim i toplim glasom pozdravlja i kaže mi da mu je žao što sam bolestan te da će me uskoro doći posjetiti. Kaže mi neka se držim i ne gubim nadu jer sve će na kraju biti u redu. Njegova je žena izvanredna liječnica i nitko se na cijelome svijetu ne bi tako dobro brinuo za mene. Ne odgovaram mu, pa me nakon nekog vremena pozdravlja i prekida vezu, a ja se ponovno raspadam. Bez Zari mi nema života. Kada sljedeći put otvorim oči, obuzima me divan osjećaj spokoja. Vjede su mi tako teške da jedva trepćem, a pred očima mi otac govori 156
nešto o odmoru na sjeveru Irana gdje na obroncima Alborza imamo vikendicu s pogledom na Kaspijsko jezero. Gotovo sva očeva rodbina živi na sjeveru Irana i Jabukolika mi kaže da ću joj nedostajati kad otputujemo. Čujem sve što mi govore, ali treba mi čitava vječnost da bih ih razumio. Stalno govore o budućnosti u kojoj ću ozdraviti, a ja se pitam kako se iz stanja u kojemu se nalazim itko uopće može izvući. »Vrijeme liječi sve rane«, govori moj otac Jabukolikoj i gleda mi u umorne oči. Vrijeme je ono što je svakom čovjeku najdragocjenije, ali meni više ništa ne znači. Preplavljuje me iznenadan val tjeskobe i niti ne znam da sam se pomaknuo sve dok ne shvatim da mi je Jabukolika priskočila, da me drži za ramena i da me nešto opet ubolo u ruku. U posjet mi dolazi Jabukolikin muž. Mlad je i pristao, visok i atletske građe, velikih crnih očiju, gustih crnih obrva i s brkom zbog kojega nalikuje mladom Marku Twainu. Dr. Sana mi ga predstavlja kao Jahju i on mi sa stolca uz krevet stišće ruku. Vrlo je simpatičan i kaže mi da mu je žena mnogo pričala o meni, pa me poželio osobno upoznati. Ne znam što bih mu odgovorio. Kaže da se on, Azar, i njihova kći za nekoliko mjeseci spremaju na odmor i da bih i ja trebao poći s njima. Nježno odmahujem glavom, tek tada shvaćajući da se dr. Sana zove Azar. Tonem u san dok su još kraj mene, a sljedećega se jutra budim shrvan zbog toga što nisam sanjao Zari. Obećala je da će uvijek biti uz mene. Da nije sada ovdje, u sobi ? »Nedostaješ mi«, kažem naglas, hrapavo i sporo, gušeći se u suzama. »Zašto si me ostavila samoga u ovome bijednom životu? Zašto mi ništa nisi rekla? Kada su mi bile četiri godine, slomio sam potkoljenicu na tri mjesta i nijednom nisam zaplakao. Sada plačem i plakat ću sve dok mi ne ponestane suza.« Mrmljam da mi duguje objašnjenje jer, kad se dvoje ljudi voli, onda ne rade takve gluposti. Kako bi joj se, uostalom, svidjelo da je bilo obrnuto? Sigurno joj to uopće ne bi bilo po volji jer me u snu preklinjala da živim dugo i sretno. A kako da to učinim sada, kada me izvor sve sreće napustio? Glasno ridam i, ako se mene pita, neka me čuje cijeli svijet. Nadam se da me vidi i nadam se da joj je žao zbog toga što je učinila. Uspavljujem se suzama, a kada se budim, na stolcu uz moj krevet sjedi starac. Gleda me u oči i ljulja se naprijed-natrag. »Kako si ti dospio ovamo, prijatelju?« pitam ga šapatom. »I ti si nekoga izgubio?« Starac se i dalje ljulja, a škripanje stolca gotovo me 157
umiruje. »Sinoć sam prokleo Boga«, kažem mu. »I nije mi srušio krov na glavu. Noćas ću ga opet prokleti. I sljedeće noći. I noć nakon toga, pa tako redom sve dok mu moje uvrede ne dojade. Znam da mi je nikada neće vratiti, pa ću ga natjerati da mene odvede k njoj.« Povlačim se u sebe i tražim nešto za što bih se uhvatio, ali um mi već luta negdje u magli. 23.Ahmedova zvijezda U bolnici provodim puna tri mjeseca. Tijekom tog vremena uspijevam se pomiriti sa sudbinom, ali vjera me napušta. Postajem ateist, baš kao i Doktor, i više ni za što ne krivim Boga jer kako bi biće koje uopće ne postoji moglo biti krivo za bilo što. Katkada poslijepodne šećem bolničkim hodnicima ili dvorištem, a zbog pogleda na druge bolesnike i njihovu patnju obuzima me još veće nezadovoljstvo. Saznajem da sam ravno s mjesta Zarina samoubojstva prebačen u bolnicu. Stručnjaci su za manje od tjedan dana ustanovili da mi udarac u potiljak nije nanio ozbiljne štete te da na blagim opeklinama po rukama nisu potrebni ozbiljniji zahvati. Liječnik koji se brinuo za mene vrlo je brzo zaključio da su moja šutnja i povremeni ispadi zapravo psihičke prirode, pa sam prebačen na odjel dr. Sane. Jabukolika je pak zaključila da sam određene događaje nesvjesno potisnuo iz pamćenja, cenzurirajući gotovo sve što se dogodilo nakon što sam Ahmedu rekao da volim Zari. Život mi je prije tog događaja očito bio jednostavniji, pa sam u tom trenutku zaustavio vrijeme. Zbog temeljitog istraživanja Doktorova političkog djelovanja SAVAK je znao da ni Ahmed, ni Fahima, ni Zari, ni ja nemamo nikakve veze s njegovom ideološkom skupinom, a ispitivanjem Ahmeda tu su činjenicu samo potvrdili. Osim toga, moja i Ahmedova reakcija na licu mjesta dodatno ih je uvjerila da nismo imali pojma što Zari namjerava učiniti. Tijekom boravka u psihijatrijskoj bolnici saznajem i da su doktor Sana i njezina obitelj sljedbenici bahaizma ٭te da su joj zbog toga u posljednje četiri godine islamski fundamentalisti spalili kuću, a nepoznati ljudi supruga nekoliko puta noću napali i pretukli. ______________________
٭Monoteistička religija koja potječe iz Irana i čiji pripadnici, bahaije, slijede učenja Bahaullaha. Vjeruju da je Bog jedan i da sve religije potječu od istoga Boga te stoga priznaju sve ranije monoteističke objave i njihove poslanike. 158
Jahja je zbog toga kupio dva dobermana koji im sada čuvaju kuću, ali strah je ostao. Dr. Sana kaže da sele u Australiju čim srede dokumente za useljenje jer više ne može podnijeti bol i patnju, a ne želi ni da joj dijete raste u ozračju stalnoga straha i panike. Njezini su se roditelji već odselili iz Irana, a uskoro će i sva braća i sestre. Saznajem i što se zbilo sa starcem koji ponavlja mantru. Bio je bogat i ugledan trgovac s bazara, a prije petnaest godina mu je umrla žena, pa je u kući ostao s tri sina i snahama. Sinovi su se brinuli za posao, pa je stalno bio usamljen i željan društva. Nakon nekog vremena oženio se ženom dosta mlađom od sebe, koja se vrijedno i odano brinula za njega, a neki kažu da ga je doista i voljela. Dobro se slagala i sa starčevim snahama koje su bile otprilike njezine dobi i sve je bilo divno dok starac, prije otprilike godinu dana, nije obolio od karcinoma. Bio je to strašan udarac za cijelu obitelj. Želeći da svi nakon njegove smrti dobiju jednako, starac je promijenio oporuku i svoje bogatstvo u njoj podijelio između sinova i mlade supruge. No, njegova je najstarijeg sina taj potez silno razbjesnio. Jednoga dana, kad starca nije bilo kod kuće, najstariji je sin otišao do sobe očeve supruge i ondje je optužio da je najobičnija propalica te da se za njegova oca udala samo zato da bi se domogla bogatstva. Izbila je žestoka svađa, pa su se zbog buke u sobi ubrzo našla i druga dva brata. Najstariji je brat divljački premlatio nesretnu ženu i iako su ga braća, supruga i šogorice nastojali zaustaviti, bilo je prekasno. Nesretnica je preminula prije nego što su policija i hitna pomoć stigli na mjesto zločina. Najstariji je sin završio u zatvoru na doživotnoj robiji, a starac je onoga trenutka kada je saznao za ženinu smrt potpuno izgubio razum. Otada je u psihijatrijskoj bolnici, a i fizički sve brže propada. »Neće još dugo«, tužno mi govori Jabukolika. U bolnici saznajem i da su Ahmeda pustili iz zatvora. Otac mi kaže da nas je SAVAK sve oslobodio optužaba. »Kako to da mene nisu uhitili?« pitam ga. »Ponajprije zbog tvojega stanja, a zatim i zbog toga što su znali da nemaš nikakve veze s Doktorovim aktivnostima.« »Pa zašto su onda u zatvoru zadržali Ahmeda?« »Samo zato da bi potvrdili ono što su već ionako znali. Tipično za SAVAK.« Činjenica da je Ahmed na slobodi ispunjava me neopisivom radošću. Otkada sam shvatio da je Zari mrtva, to je prvi put da se uspijevam nasmiješiti. »Gdje je Zari pokopana?« pitam oca kada napokon skupim hrabrost. 159
MIN@
»Nisu im još javili«, tužno odgovara. Te noći spavam vrlo loše. Vani kiši, a ja prvi put razmišljam o Zari u grobu, pod kišom, i od te me pomisli prolaze trnci. Sjetim se da mi je rekla kako će uvijek biti uz mene, pa ružne misli tjeram uspomenom na naše tople zagrljaje. Odjednom se sjetim sna u kojemu Doktor odlazi u šumu, a Ahmed i Zari ga slijede. »Odveo je Zari, odveo je i Ahmeda«, grozničavo ponavljam i već sljedećeg trenutka, od žestokog napada panike, gotovo padam u bunilo, znojim se i dršćem. Je li moguće da mi i roditelji i Jabukolika lažu? Perzijanci često jedni druge štite od loših vijesti, kao kad je, primjerice, prije nekoliko godina u našem susjedstvu umro jedan sedamdesetogodišnjak. Kći mu je u to doba studirala na jednom londonskom sveučilištu i obitelj je čitavih godinu dana od nje tajila očevu smrt, govoreći joj, kad bi nazvala, da je otac na putu, u kupnji, kod rođaka i slično. »Ne mora baš sada saznati«, opravdavali su se. »Njega više nema i njezina ga tuga neće vratiti, a ona je sada usred semestra i ne bismo je trebali uznemiravati.« Sigurno mi lažu za Ahmeda. Još se jedanput prisjećam sna. Zari, Fahima, Ahmed i ja bili smo na livadi. Doktor je prošao pokraj nas, pročitao Rumijevu pjesmu i uputio se u šumu. Zari me poljubila, a zatim zajedno s Ahmedom pošla za Doktorom. Sad mi je sve jasno. I Ahmed je mrtav! Počinjem plakati, vikati i na sav glas zahtijevati da mi pozovu oca. Kad otac napokon stigne u bolnicu, govorim mu neka mi dovede Ahmedovu majku jer, ako je Ahmed mrtav, ona je jedina osoba koja to od mene neće moći sakriti. Koža mi je pretijesna za pregolemu bol koju osjećam i najradije bih vrisnuo iz petnih žila i tako se oslobodio iz kaveza vlastita tijela. Otac se kune mojim životom da Ahmed nije mrtav. Pod normalnim se okolnostima nikada ne bi zakleo na moj život niti mi išta slagao, ali nešto mi govori da ovo nisu normalne okolnosti. Možda je riječ o laži iz dužnosti koju, barem prema riječima moje bake, Bog uvijek oprašta. »Ako je živ, zašto mi nije došao u posjet?« pitam. »Zato što možda još uvijek nije sigurno«, odgovara mi otac. »Ali rekao si mi da smo oslobođeni svih optužaba.« »Pa i jeste.« »Zašto bi onda bilo opasno da mi dođe u posjet?« 160
Sav usplahiren, otac ne zna što bi mi odgovorio. Ponovno zahtijevam da mi dovede Ahmedovu majku, a otac razmjenjuje znakovite poglede s dr. Sanom. Zatim ustaju i izlaze na hodnik kako bi porazgovarali. Poslije, iste te večeri, nemirno se prevrćem po krevetu, kada odjednom začujem Ahmeda kako oponaša svoju baku: »Da je moj muž ovdje, prebio bi vas k'o volove u kupusu!«. Skačem iz kreveta i jurim do vrata na kojima stoji. Dugo se grlimo, baš kao moj otac i gospodin Mehrban kada su se ponovno sreli nakon osamnaest godina. Moj otac i dr. Sana promatraju nas suznih očiju, a zatim se okreću i izlaze iz sobe. Ahmed je mršav i izmučen, kao da ga već dugo nitko nije pošteno nahranio. »Smršavio si«, kažem. »Dosta vježbam u posljednje vrijeme«, kaže s toplim smiješkom na licu. »Vježbaš?« »Ah, znaš već kako je!« Očito ne želi razgovarati o toj temi, pa ga puštam na miru. »Rekli su ti da me ne smiješ posjećivati, je li tako?« pitam ga. »Inače bi već bio došao!« »Nitko mi to baš nije izričito rekao, ali svi su, pogotovo tvoj tata, mislili da je ovako sigurnije.« »Nismo oslobođeni baš svih optužaba, je li?« kažem, misleći na SAVAK. »Jesmo, jesmo. Ali sa SAVAK-om nikad ne znaš.« »Kako to da nitko iz SAVAK-a nije mene ispitao?« »Znaju da smo bili samo Doktorovi prijatelji. Neće nas više gnjaviti.« Odmahujem glavom i neko vrijeme samo šutimo. Jednom smo si već obećali da nećemo plakati na Doktorovu grobu, a sada se na posve drugom mjestu jedva borimo sa suzama. Pitam ga je li Fahima dobro, a on mi odgovara da jest, pa me ljubi u obraz i kaže da je to od nje. Dodaje i da se on, Fahima i svi drugi u uličici dobro brinu za ružin grm koji sam posadio Doktoru u čast. Obilaze ga čak i ljudi iz udaljenih četvrti i ta je biljka, kaže, postala neka vrsta posvećenog spomenika. »Naše je susjedstvo prepuno sjajnih ljudi«, kažem. Nakon nekoliko minuta pitam Ahmeda jesu li ga ozlijedili u zatvoru i on mi kaže da ga nitko nije ni dotaknuo. Ne vjerujem mu, ali ne želim previše kopati po tome. Kaže mi da i on i Fahima jedva čekaju da iziđem iz bolnice, a onda se dugo gledamo u oči, znajući dobro o čemu zapravo želimo pričati o Zari. Jedva se suzdržavam da ne briznem u plač, a Ahmed me grli bez riječi. 161
»Ma, dobro sam, dobro sam«, uvjeravam ga. »Kako su njezini roditelji?« »Maskirani anđeo brine se za njih.« Pričam mu da sam sanjao Zari i kako mi je u snu rekla da se Doktor ne ljuti zbog toga što sam se zaljubio u njegovu djevojku, kažem mu i da mi je rekla da če uvijek biti uz mene i da sada stalno imam dojam da doista i jest. Sigurno je, kažem mu, i sada s nama u sobi i zajedno se s nama raduje što smo ponovno zajedno. Rekavši to, briznem u gorak plač. Ahmed me tješi i govori da budem jak. Kaže mi da ne zna što nam donosi budućnosti ali da je Bog mudar i uvijek nekako stvari dovodi na svoje mjesto. Ja mu pak kažem da više ne vjerujem u Boga, a ako ga i ima, morat će mi štošta objasniti kada ga dohvatim. Odmahuje glavom i smiješi se. Mislim da bi se najradije ugrizao za kožu između palca i kažiprsta, ali to ipak ne čini. U sobu ulaze moj otac i dr. Sana. Ahmed mora poći. »Ali tu je tek nekoliko minuta«, bunim se. »Strpi se, opet ćemo se družiti kad se vratiš kući«, kaže mi Ahmed. »Bit će kao nekad, može? Baš kao u dobra, stara vremena!« Na rastanku se grlimo suznih očiju, a nakon što odlazi, sjedim uz prozor i promatram nebo. Jedna blistava, predivna zvijezda namiguje mi s udaljenosti od više milijuna kilometara. To je sigurno Ahmed. Živjet će kao kralj, sigurno hoće. Naviru mi uspomene na Zari kako pokazuje najveću zvijezdu na nebu i tvrdi da je to upravo moja zvijezda, pa se gušim u suzama. Tjedan dana nakon toga dr. Sana mi kaže da joj je odobreno useljenje u Australiju i da odlaze čim prodaju kuću. Kaže mi i da me za nekoliko dana otpuštaju iz bolnice. Obećaje mi da će mi pisati čim se smjesti u Sydneyju, čak mi i poslati avionsku kartu da je posjetim u njezinu sigurnom, novom domu. 24.Boja vremešnosti Dok se onoga dana, kad me otpuštaju iz bolnice, vozimo kući, sa svakim me prijeđenim metrom hvata sve veća uznemirenost. Uopće ne mogu zamisliti povratak kući i ne znam što me očekuje. Nadziru li nam kuću? Je li susjedima rečeno da me se klone, pa je tata zbog toga odlučio da se iz bolnice vratimo tako kasno i izbjegnemo bilo kakav susret na ulici? Dok skrećemo uz ploču na kojoj piše Deset metara 162
Sahnaza, prisjećam se dana kada je Ahmed, radi mjerenja širine ulice, na noge podignuo čitavo susjedstvo. Smiješim se i tata to primjećuje. »Čemu se smiješ?« pita. »Ničemu«, kažem i molim ga da uspori da bih što bolje promotrio ulicu. Hvata me nostalgija za prošlošću i vremenom nevinosti, kada sam zlikovce sretao samo u pričama maštovitih pripovjedača, kada mi je najveći negativac bio Iradž sa svojim pohotnim buljenjem u Ahmedovu sestru i kada sam smrt doživljavao tek kao apstraktno stanje »nepostojanja« koje zahvaća samo stare i nemoćne. Četvrt mi sada izgleda drukčije, kao da ju je netko za mojega izbivanja premazao bojom vremešnosti. Ulica je mračnija i uža nego što je pamtim, drveće je golo i beživotno. Veljača je i hladno je, kao i uvijek u Teheranu u to doba godine. Dvorišni su zidovi zatrpani nanosima snijega koje je zameo hladan vjetar sa sjevera, a prozori na kućama koje gledaju na sjever prepuni su inja. Prisjećam se majčinih priča o tome kako su kuće okrenute prema sjeveru zbog premalo sunca prava rasadišta bacila i usnice mi se još jedanput razvlače u osmijeh, no ne zadugo jer pred očima mi izranja Zarina kuća. Zagrobno mračna i bez trunke života razdire mi srce neizdrživom boli. Pomisao na susjedstvo bez Zari sasvim mi je nepodnošljiva. Dolazimo i do ružina grma. Visok je, ali grane su mu gole, kao što to zimi obično jest. Stižemo pred kuću i otac se zaustavlja uz glasno škripanje kočnica. Otvaraju se dvorišna vrata i kroz njih na ulicu trči moja majka. Onoga trenutka kada izlazim iz auta baca mi se oko vrata. Grli me, ljubi, plače i kaže da me nikada više neće pustiti od sebe. Grlo mi se steže, ali susprežem suze. Zastajem na dvorišnim vratima i gledam prema krovu. »Gdje je Ahmed?« pitam. Vidim da majka i otac razmjenjuju jedan brz, ali znakovit pogled i to me ispuni zebnjom. Uzrujanim se pokretom hvatam za rukave. Što se pak sada dogodilo? Što je s Ahmedom? Nešto mu se jamačno dogodilo jer nema šanse da me inače ne bi dočekao. Ulazim u dvorište i istoga me trenutka u prsa, glavu i ostale dijelove tijela pogađa mnoštvo ledenih gruda. »Drž' ga, drž' ga!« viču dva momačka glasa i na to moja majka pali svjetlo u dvorištu, pa spazim kako prema meni jure Ahmed i Iradž. Obaraju me na snijegom prekriveno tlo. Majka se smije i viče: »Pazite, dečki, pazite! Još je slab, nemojte da nešto slomi!«. »Ma, pusti ih«, kaže tata. »Neka se zabavljaju!« 163
Ahmed i Iradž uopće ih, naravno, ne čuju. Okreću me i tobože tuku, trpaju mi snijeg pod kaput i na lice, a ja sam presretan. Grlim ih, ljubim i uopće se ne branim. U susjednim se kućama pale svjetla i ulica odjednom oživljava. »Dobro došao kući!« dovikuje mi preko zida Ahmedov tata, a u pozadini čujem molitvu Ahmedove majke. S druge mi strane jedan susjed dobacuje: »Baš si nam nedostajao«, pa se okrećem i vidim da su balkoni i prozori prepuni ljudi, da mi svi mašu, pozdravljaju me i žele mi dobrodošlicu. »Dobro se naspavaj noćas«, kaže jedan. »Hvala Bogu što si nam se vratio!« »Sutra točno u devet da si se nacrtao na ulici jer igramo nogomet«, dovikuje mi jedan dječak. Svima im odmahujem, odzdravljam i kimam glavom, a onda ulazim u kuću. Ahmed i Iradž toliko su ozareni da bih ih najradije još jednom snažno izgrlio. Sjedamo s ocem za stol, a majka iz kuhinje donosi čaj i kolače. Osvrćem se i ogledavam, ne vjerujući da sam doista opet kod kuće. Naš crno-bijeli televizor i dalje stoji točno nasuprot ulazu u dnevni boravak, tri prastare plave fotelje poput stražara okružuju malenu sofu, a pod je i dalje prekriven starim kermanskim sagom٭. Svijetloplave tapete koje su moji stričevi zalijepili prije nekih pet godina već su pomalo izblijedjele i trebalo bi ih zamijeniti, a ja se svim silama trudim odagnati pomisao da je plava najdraža Zarina boja. Stojeći sat s utezima, koji od pamtivijeka ne radi, u kutu je kraj goleme smeđe uljne peći, a iza staklenih se vrata prema dvorištu proteže prostrana terasa. Svjetla u dvorištu još uvijek su upaljena, pa dobro vidim houz i stablo masline koje je moj otac tamo posadio kad smo se doselili. Majka nam donosi čaj i kaže neka ga pijemo dok je još vruć, ali ne i prevruć jer od prevrućega čaja možeš dobiti rak jetara. Ahmed potajno njuši šalicu ne bi li u njoj namirisao tragove praha od oskoruše. Tiho se smijuljim. Iradž mi govori da je profesor Jazdi otišao u mirovinu i da je sada na ravnateljevo mjesto zasjeo vjeroučitelj Gordži. Situacija se u školi zbog toga jako promijenila jer Gordži je, čini se, vrlo strog kada je riječ o disciplini, iako to nitko nije ni slutio dok je bio običan vjeroučitelj. Svakoga jutra postrojava učenike, pa im na sav glas popuje preko megafona i točno mogu zamisliti njegovo samodopadno kukurikanje. ______________________ ٭Kerman je grad i pokrajina u jugoistočnom Iranu iz kojih potječu neki od najpoznatijih i najcjenjenijih perzijskih sagova. 164
Govore mi o novom nastavniku algebre, profesoru Sejdaiju, studentu četvrte godine fizike na teheranskom sveučilištu koji tvrdi da se sve na svijetu može objasniti pomoću matematičkih formula i da su sve zakonitosti svemira ugrađene u konstrukcije egipatskih piramida. Gordžiju su takve svetogrdne teorije navodno iznimno mrske. »Svi znaju da je Sejdaiju zbog toga u školi odzvonilo«, kaže Ahmed. »Ali tip se ne predaje tako lako.« »Prije nekoliko su se tjedana pokušali pomiriti uz bocu votke«, kaže Iradž. Gordži nam je svojedobno održao vrlo strogo predavanje o tome da je pijenje alkohola težak grijeh i da će svi oni koji ga piju na sudnji dan gorjeti u paklu. »Kako si saznao za to?« pitam i smijem se Gordžijevoj beskrajnoj dvoličnosti. »Sejdaji je rekao Ahmedu«, smije se Iradž. »A onda je Ahmed drugoga dana u školi pred velikim brojem učenika počeo hvaliti Gordžija zbog toga što se odlučio izmiriti s Sejdaijem uz nekoliko krepkih zdravica.« Pucam od smijeha, a Iradž dodaje: »Rekao je još i da smo svi iz toga izvukli hvalevrijednu pouku, da nema tog nesporazuma koji se eksanjem votke ne može riješiti!«. »Gordži je izjurio iz razreda kao da ga je netko ispalio iz revolvera«, ceri se Ahmed, a Iradž mu upada u riječ: »Navodno je odjurio Sejdaiju i nazvao ga kretenskim tračerom, a ovaj mu je odvratio da je najobičniji licemjer i šarlatan.«. Zbog priče o još jednom školskom skandalu u Ahmedovoj režiji glasno se smijem i to mi je prvi put u tri mjeseca da se smijem od srca. Mama nam donosi još čaja i kolača. »Moram priznati da mi škola uopće ne nedostaje, pogotovo sada kada čujem da je Gordži postao ravnatelj«, kažem tiho. »Hoćeš li se vratiti?« pita me Iradž. »Ne može se vratiti«, ubacuje se moj otac. »Izostao je s nastave više od tri mjeseca. Sljedeće će godine morati ponovno u četvrti razred.« Odjednom shvaćam da neću maturirati s Ahmedom i Iradžem. Pomisao na još godinu dana u gimnaziji bez prijatelja ispunjava me tugom. Ahmed upire prstom u Iradža i kaže: »Daj, molim te, pogledaj ovoga koliki je. Ne mogu vjerovati da još uvijek raste!«. Istina, Iradž je barem pet centimetara viši nego posljednji put kada sam ga vidio, a nad gornjom mu je usnicom izrastao gust grm paperjastih dlaka. 165
»Kakvi su ti to brkovi?« pitam. »Zašto ih ne obriješ?« »Tata mi ne da. Kaže da sam premlad za brijanje«, kaže s nelagodom u glasu. »Tvrdi da ću si uništiti kožu.« »Pa, naravno«, šali se Ahmed. »Stručni medicinski časopisi prepuni su članaka o kožnim bolestima od kojih odrasli obolijevaju zato što su se prerano počeli brijati.« Svi se smijemo, čak i Iradž. Mama mi priča što se sve događalo u susjedstvu dok me nije bilo. Sve sama vjenčanja, kaže, pa će nam, vjerojatno, uskoro posvuda pod nogama puzati djeca. Nema u tome ničega lošeg, pravda se, ali tek se naviknula na mir i tišinu. Dodaje i da su se susjedi raspitivali za mene i da me svi redom pozdravljaju, a otac kaže da će nam u sljedećih nekoliko tjedana u posjet doći stričevi i tete jer me i oni žele vidjeti. U tom nizu spominje i Kasravijeve, ali nijednom riječju ništa o Mehrbanima. Zar je gospodin Mehrban još uvijek u zatvoru? Pomišljam i na ono još strašnije, pa shvaćam da ipak još nisam spreman za takvu vijest. Pijuckam čaj. Do tri ujutro razgovaramo o svemu i svačemu, osim o Zari i Doktoru. Često usred razgovora gubim koncentraciju i misli mi vrludaju svuda. Zapravo, baš ništa ne dopire do mene. Kao da se kist, umočen u boju vremešnosti, okrznuo o moju dušu, pa ne mogu naučiti ni saznati više ništa novo, ničemu se radovati, ništa očekivati. Čemu bi me život uopće mogao naučiti kada sam, čini mi se, iskusio baš sve. Svi napokon polaze na počinak. Iradž se pozdravlja i odlazi, a Ahmed i ja se penjemo na posljednji kat, do moje sobe. Napokon smo sami. Zurim kroz prozor prema krovu i niz obraze mi poteku suze. Ahmed spušta pogled. »Kako je Fahima?« pitam ga. »Nedostaješ joj. Sutra ćemo se sastati svi troje.« »Jedva čekam. Hvala Bogu da ste oboje dobro!« Istoga se trenutka sjetim da više ne vjerujem u Boga. Gledamo jedan u drugoga i obojica znamo da prije ili poslije moramo razgovarati o Zari. Ahmed je prvi koji prekida tišinu: »Želiš li razgovarati o tome ili ne?«. Kratko razmišljam, a onda kimnem glavom. »Jedva joj itko više viđa roditelje«, započinje. »Otac joj rano ujutro odlazi od kuće i ni s kim ne razgovara o njoj, a majka uopće ne izlazi iz kuće. Kažu da je stalno bolesna i da je nekoliko puta već bila u bolnici otkad...« Zastaje, ali nakon nekoliko sekunda nastavlja. »Uglavnom, već dugo nisam vidio njezinu majku, ali svi kažu da izgleda kao da ju je udarila munja i da se od toga dana potpuno promijenila. Kosa joj je, 166
navodno, potpuno sijeda, lice naborano, a ruke joj se, jadnici, stalno tresu. Sjećaš se, naravno, koliko je lijepa i živahna bila prije, zar ne?« Kimam glavom, a Ahmed uzdiše i pali cigaretu. I ja pripaljujem, iako mi i ovog puta na pamet pada očev prijekoran pogled koji boli više od tisuću vrućih pljusaka. No, više ga se ne bojim. »Ne smiju nositi crninu«, govori mi dalje. »Ali, zapravo ni ne moraju jer je u toj kući stalno sve zamračeno. Ne znam samo kako to utječe na Kejvana i kakav će zbog toga biti kada odraste, ali kada sam jednoga dana, na putu do škole, pokušao porazgovarati s njim, nije mi htio reći ni riječi, osim da su mu rekli da ni s kim ne priča o Zari niti o ičemu drugome što se događa kod kuće.« U misli mi nadiru uspomene na dan kada smo Kejvanu pomagali izgraditi kućicu za pse, pa se prisjećam kako sam prtljao s alatom, kako sam izlio punu čašu soka na prsa, kako me Ahmed nagovarao da porazgovaram sa Zari i kako sam se osramotio sa Savušunom. Srce mi umalo ne iskače iz prsa i čini mi se kao da se sve to zbilo prije stotinu godina. »Zarina sestrična, Maskirani anđeo, ispisala se iz škole i doselila ovamo da bi se brinula za njezine roditelje i Kejvana«, govori Ahmed. »Svi kažu da je to malo smirilo situaciju i vratilo im razum.« »Je li Fahima koji put razgovarala s njom?« pitam. »Ne«, odmahuje glavom. »Fahima kaže da bi joj odlazak u tu kuću bio pretežak.« Mislim na trešnjino stablo, na crvenu prostirku, na malen houz u Zarinu dvorištu i iz oka mi kapne suza. Ahmed mi prebacuje ruku preko ramena. »Jesi li dobro?« pita. »Jesam.« »Hoćeš da razgovor nastavimo drugom prilikom?« »Ne. Nastavi sada.« »Sigurno?« »Da.« »Dobro onda«, uzdiše duboko. »Maskirani se anđeo ne druži ni s kim. Kažu da se cijeloga dana brine za obitelj, a navečer odlazi u Zarinu sobu i cijelu noć čita poeziju. Sigurno joj je u toj sobi strašno teško.« Na spomen Zarine sobe sjetim se posljednje noći koju smo proveli u njoj, slike nas četvero na zidu, stolca na kojemu smo sjedili, Zari u mojem zagrljaju, opojnoga mirisa njezine kose. Brišem suze. »A kako to da se još ne zna gdje je pokopana?« pitam. 167
»Eto, tako«, bijesno odvraća. »Zato što nam prokleta đubrad ne želi reći.« »Nikada im nisu izručili... tijelo?« »Ne, nisu. Službeno se sve to nikada nije dogodilo, a Zari nikada nije ni postojala. Da poludiš od bijesa. Jebena đubrad! Rade štogod ih je volja i nitko im ništa ne može.« »Je li umrla u bolnici ili prije?« pitam na rubu šapata. Ahmed odmahuje glavom. »Iskreno, nisam siguran.« »A je li SAVAK bio kod njezinih roditelja?« »Mislim da nije, ali tko zna? Kao što rekoh, oni više ni s kim nemaju veze, nikoga ne primaju u goste i rijetko izlaze iz kuće. Kad netko spomene Zari, njezin otac, mrga koja je na Olimpijadi osvojila zlatnu medalju u hrvanju, plače da ti se srce slama. Strašno je kad ljudi izgube dijete. Vjerojatno nema ničega goreg!« Zastaje i gleda me. »Oprosti«, kaže. »Nisam tako mislio.« Odmahujem glavom jer isprika zbilja nije potrebna. »Je li njezinim roditeljima uopće itko išta javio o njoj?« »Mislim da nije. Dok sam bio u zatvoru, čuo sam da je još neko vrijeme bila živa, ali po zatvoru kolaju svakojake glasine, pa se na to ne bih oslanjao.« Ponovno brišem suze. Netko bi mi trebao izvući nož koji me bode u srce, ili ga gurnuti dublje i skratiti mi muke. »Koliko si dugo bio u zatvoru?« pitam. »Nisam dugo«, kaže neobično neusiljeno, kao da sve zajedno uopće nije bilo strašno. »Što su ti učinili?« »Uobičajen program«, kaže i pomalo se prazno, beživotno nasmije. U očima mu vidim da ne govori istinu, pa ga bez riječi, ali uporno promatram, pogledom mu pokazujući da se ovog puta neće izvući. »Ma, držali su me samo na informativnim razgovorima«, objašnjava u nelagodi, sliježući ramenima. Izgleda napeto, čudno, neobično. Nikada mi dosada nije tako izgledao. »Kunem ti se, nisu mi učinili ništa što već nisi čuo«, nastavlja. »Malo te zviznu, malo odalame, malo se deru na tebe i to je to. Znaš već, uobičajen program o kojemu su nam već sto puta pričali.« Ne obaram pogled, pa napokon shvaća da neću odustati, spušta ramena i iznosi podrobnosti. Kaže da su mu prvi dani bili najgori jer nije znao što je sa mnom i sa Zari i je li Fahima također u zatvoru. SAVAK-ovi su istražitelji isprva bili pristojni jer su ga htjeli navesti na to da im 168
govori o Zari. Ponašali su se prema njemu kao prema samo još jednom zbunjenom klincu, ali kada je oštro zanijekao bilo kakvu povezanost s komunistima, zabranjenom strankom Tudeh i bilo kojom drugom političkom skupinom, i njihov se ton promijenio. Zaprijetili su mu da će ga istući, mučiti, pa čak i ubiti. Jedne su ga noći probudili i izvukli iz ćelije te ga odveli u zamračenu prostoriju. Ondje su mu zavezali ruke na leđa, preko očiju mu stavili povez i posjeli ga u udobnu fotelju. Zatim su ga jednostavno ostavili i sljedeća se dva-tri sata nije događalo baš ništa osim povremenog došaptavanja dvojice stražara. Kako je vrijeme odmicalo, postajao je sve uzrujaniji, a što bi razdoblja tišine trajala dulje, više bi se bojao onoga što slijedi. Onda mu je, bez ikakvog nagovještaja, netko odjednom razmaknuo koljena i svom ga snagom opalio u međunožje. Od boli se istoga trenutka ispovraćao, a onda se neko vrijeme opet ništa nije događalo. Upravo kad se malo pribrao, netko ga je počeo bičevati dugom, debelom žicom. Vriskao je i plakao na sav glas, ali što su njegovi jauci bili glasniji, to su ga mučitelji jače udarali. Bili su toliko okrutni da je i zatvorenih očiju znao kako mu se po leđima, ramenima, licu i vratu stvaraju bolne masnice, i na kraju se pod udarcima i onesvijestio. Kada su ga vratili u ćeliju, ondje ga je dočekao još jedan zatvorenik, mladić po imenu Dževad, kojega su divljački pretukli prije otprilike dva tjedna. Dževadu su bile dvadeset tri ili dvadeset četiri godine, bio je visok, jak, prilično zgodan i odmah je Ahmedu ispričao sve o sebi. Bio je član komunističke partije i student prava na teheranskom sveučilištu, a odao ga je prijatelj koji je na mukama u zatvoru izdahnuo. Uhićen je zbog pljačke banke koju je s prijateljima organizirao radi financiranja proturežimskih akcija, a, otkad je u zatvoru, ne dopuštaju mu nikakvu vezu s obitelji, pa više nije siguran znaju li uopće da je živ. Ahmedu je odmah pokazao i osakaćenu lijevu ruku te mu do posljednje mučne pojedinosti opisao kako su mu u samo jednoj noći s nje odsjekli sve prste. Druge su mu noći, kazao je, u anus gurali sve dulje i deblje predmete, sve dok se nije onesvijestio od boli. Zbog silne je ogorčenosti i bijesa na SAVAK govorio toliko da mu Ahmed nije stigao reći gotovo ništa osim svojega imena. »Svi su ti gadovi najobičniji zapadnjački slugani«, govorio je. »Ništa im ne vjeruj i ne daj da te ičim drže u šaci!« Ahmeda su svake noći premlaćivali, svaki put sve jače i bolnije. 169
MIN@
»Ne pada im ni na kraj pameti istražiti zločin za koji te optužuju«, govori mi pušeći. »Zanima ih samo priznanje i učinit će štogod treba da bi ga dobili. Nekoliko su mi se puta prijetili da će mi odrezati sve prste na nogama i rukama, i to jedan po jedan, a uputili su me i na Dževada, da ga pitam koliko to boli. Dževad mi na to pitanje nije ništa odgovorio. Samo se okrenuo na drugu stranu i počeo ridati.« Dževad bi nakon svakog premlaćivanja Ahmedu vidao rane i usput mu pričao o svojim vizijama budućnosti koje su se beziznimno sastojale od oružane pobune protiv šahova režima. Jedne mu je noći tako predložio da međusobno povežu svoje skupine. »U ovoj se zemlji revolucija može podignuti jedino ako svi ujedinimo snage«, objasnio je. »Vlasti su stvorile takvu klimu nepovjerenja da revolucionarne skupine djeluju samo u međusobno izoliranim ćelijama jer je njih mnogo lakše organizirati. Iako pri udruživanju skupina uvijek postoji opasnost da ćeš u priču uvesti i nekoga tko će te odati, jasno mi je da ti dolaziš iz dobro organizirane i izvrsno uvježbane skupine jer nikada ne govoriš o svojim drugovima.« Ahmed se na to nasmijao i odmahnuo glavom, a Dževad ga je počeo zapitkivati tko je, iz koje skupine potječe i je li »ova prokleta sluganska đubrad« zatvorila još koga od njegovih suboraca. Ahmed mu je počeo pričati o Doktoru, Zari i meni. Ispričao mu je sve o našem druženju pod trešnjinim stablom, o Kejvanovu rođendanu i spavanju na krovu. Rekao mu je da je zaljubljen u Fahimu, da sam mu ja najbolji prijatelj i da je Zari moja prva i jedina ljubav. Kad mu je rekao što se dogodilo Zari, Dževad se rasplakao te na sav glas počeo proklinjati šaha i njegovu strašnu, pokvarenu obitelj. Ono što je Ahmeda najviše brinulo bilo je da će Fahimu roditelji prisiliti da se uda za negdašnjega prosca dok je on u zatvoru. Zapravo, nitko ni ne zna je li uopće živ. Dževadu je rekao i da mu se srce slama svaki put kad se sjeti kako sam onoga dana na paradi potrčao za Zari, lica izobličena od užasa i nevjerice. »Takve te stvari jednostavno moraju ubiti u pojam i slomiti ti srce«, zajecao je Dževad. »Tako mlad čovjek, a tako strašan prizor! To jednostavno nije pravedno!« Ahmed mu je rekao da mu svaki put kad se sjeti sretnih dana pod trešnjinim stablom dođe da lupa glavom o zid. Bilo nam je tako divno, a sve se srušilo kada su uhitili Doktora. Svih tih dana dok je pričao s Dževadom nitko ga nije odvodio na mučenje. Povremeno bi odvodili Dževada, ali brzo bi ga vraćali, bez ikakvih vidljivih znakova fizičkoga mučenja. No, jedne su ga noći 170
odveli zauvijek. Više ga nikada nije vidio i dugo je očajavao jer je mislio da su mu jedinog prijatelja u tom zatvorskom paklu, jednostavno smaknuli. Tek nekoliko dana prije nego što će ga pustiti iz zatvora Ahmed je saznao da je Dževad bio SAVAK-ov agent. Zadatak mu je bio zadobiti Ahmedovo povjerenje i razotkriti njegove suborce. »Često to rade, pogotovo ljudima koji su prvi put u zatvoru«, objašnjava mi. »Kako sam mogao znati? Djelovao mi je potpuno iskreno.« Kaže mi i da ga sam boravak u zatvoru nije ubijao toliko koliko proturječne vijesti koje je dobivao o Zari, Fahimi i meni. Najprije su mu rekli da sam ja smaknut, a Zari mrtva. Onda su mu rekli da je Zari preživjela spaljivanje, na ispitivanju priznala da pripada harabkarima, a onda umrla tijekom mučenja. Rekli su mu i da je Fahima u zatvoru te da je upravo u tom trenutku u pokrajnjoj prostoriji siluju. Prijetili su da će je i dalje silovati, sve dok Ahmed ne prizna sve svoje zločine. »Htio sam se ubiti«, mrmlja. »I ubio bih se da sam znao kako!« Već se razdanjuje kada izlazimo na krov. Prekriven je tankim slojem leda, pa hodamo krajnje oprezno, prisjećajući se majčinih upozorenja o stotinama ljudi koji svake godine poginu pri padu s krova. Bacam pogled prema Zarinoj sobi i na prsa mi se ruši cijela planina. Zastori su navučeni, ali svjetlo već gori i vidim da se netko u sobi pomiče. »Zari«, šapnem dok mi srce zastaje. Ahmed mi stavlja ruku na rame. »Žao mi je«, kaže, »ali to je Maskirani anđeo. Vjerojatno se moli.« Zbog jutarnje se studeni kajem što se nisam bolje obukao, ali ostajem na krovu i promatram zoru. Ulica u noćnoj tišini još uvijek spava, ali tu i tamo zatreperi kakvo svjetlo, začuje se plač novorođenčeta i škripanje vrata. Četvrt se pomalo budi. »Nikada prije nisam obraćao pozornost na te zvukove«, kažem Ahmedu. »Ni ja.« »A kako si sada?« pitam ga. »K'o grom, sada kada sam opet s tobom i Fahimom. Ako ona đubrad misli da me može slomiti s nekoliko modrica, neka me lijepo poljube u dupe!« »Gledaš li još u zvijezde?« podižem pogled prema nebu. »Naravno.« »Tvoja je još uvijek najveća, Ahmede. Živjet ćeš kao kralj, s Fahimom kao prelijepom kraljicom u dvorcu«, uzdišem, a Ahmed spušta glavu. 171
»Samo zahvaljujući našem prijateljstvu nisam potpuno izgubio razum. Brat si mi, Ahmede, brat, drug i prijatelj do kraja života!« Tapša me po leđima i smiješi se bez riječi, ali po raznježenom mu izrazu na licu vidim da je duboko dirnut. Krajičkom oka spazim da Maskirani anđeo izlazi u Zarino dvorište, pa na ulicu prema pekarnici. Pošla je po svježe lavaše, baš kao nekada Zari, i hoda neobično brzo, tako brzo da je to prva stvar koju primjećujem. Zari mi je znala govoriti da je Maskirani anđeo jedna od najmirnijih i najodmjerenijih osoba na svijetu, pa se sada pitam zašto odjednom juri kao da je netko goni. Gledam je i oči mi se pune suzama. Ahmed me poziva da se vratimo u sobu, ali odbijam, pa ostaje uz mene i rukom trlja potiljak. »Zbilja mi je žao«, kaže. »Život bi nam u ovoj dobi trebao biti lakši.« »Znam.« »Obećaj mi da ćeš učiniti sve što možeš da preboliš prošlost«, kaže i, dok kimam glavom, pruža mi ruku. »Hajdemo to i zapečatiti«, govori i gleda me ravno u oči. Rukujemo se i to me podsjeća na noć prije Doktorova sprovoda, kada smo jedan drugome obećali da sutradan nećemo plakati. Bojim se, međutim, da ovaj put neću održati obećanje. Maskirani se anđeo s istočnog kraja ulice vraća prema Zarinu dvorištu. Burka joj mekano vijori u hodu, pa se sjetim Gordžija i njegovih teorija po kojima se nepokrivene žene pretvaraju u predmet muške spolne žudnje. Sjetim se i Iradža koji se u Soraju zaljubio iako joj nikada nije vidio lice. »Je li Iradž i dalje...?« pitam. »Potpuno je očaran njome«, smiješi se Ahmed, pa se smiješim i ja. Maskirani anđeo ulazi u dvorište, zatvara vrata, podiže pogled, pa spazi mene i Ahmeda na krovu. Naglo zastaje, kao da je odjednom naletjela na nevidljivi zid, a onda se prene i kroz dvorište jurne u kuću. »Vjerojatno ju je šokiralo što si tu«, kaže mi Ahmed. »Moraš znati da su se silno brinuli zbog tebe.« »Otići ćemo do njih prvom prilikom.« 25.Zarobljeno u duši Nisam spavao više od dvadeset četiri sata. Ahmed i ja spušta mo se u prizemlje i doručkujemo s mojim roditeljima. Majka nam stalno u tanjur trpa hranu jer momci u našim godinama moraju dobro jesti da bi se razvili u snažne muškarce. Ahmed mi savjetuje da je poslušam jer, 172
ako to ne učinim, dobit ću motorno ulje i konjsku mokraću. Smiješim se. Tata se sprema na posao, ali kaže da će se vratiti ranije nego inače i sve nas izvesti van na večeru. Počastit će nas ćelo kebabom, ražnjićem od mljevene junetine s lukom i domaćim perzijskim začinskim biljem ili ražnjićem od bifteka na basmati riži, pomiješanoj s maslacem, ukusnom perzijskom začinskom biljkom somak i pečenim rajčicama. »Zbilja mi se ne ide nikamo, tata«, kažem mu i on kima glavom. Kaže da razumije, ali mislim da je iznenađen mojom izravnošću. Poslije doručka Ahmed i ja izlazimo na ulicu i oko nas se skupljaju susjedi koji me žele pozdraviti, a ja im zahvaljujem što su sinoć ostali budni tako dugo da bi me dočekali. Muškarci me grle i stišću mi ruku. »Izgledaš odlično, baš odlično«, kaže jedan susjed. »Ma, izgleda fantastično«, upada drugi. »Malo mršaviji nego prije, ali to je razumljivo.« »Jest, mršav je, ali mama će ga fino uhraniti dok trepneš okom«, kaže Ahmedova majka dok me grli i ljubi u obraze. »Silno si mi nedostajao«, kaže suznih očiju. »Svakoga sam se dana molila da nam se sretno vratiš. Da samo znaš kroz što ti je sve prošla majka dok te nije bilo. Izgledala je poput izgubljene duše, ali tako ti je to. Majka bez djeteta je poput vene bez krvi.« Onda me privija i šapće mi u uho: »Da samo vidiš Zarinu majku! Kao duh je. Sirota žena!«. Nekoliko metara dalje od nas stoji Ahmedova baka koja mi izgleda kao da je u posljednjih nekoliko mjeseci ostarjela dvadeset godina. Ahmed mi šapće da joj je sve gore, i psihički i fizički. »I moj je muž jednom tako dugo izbivao«, govori mi baka. »Trideset ili četrdeset godina ga nije bilo. Mislila sam da ga više nikada neću vidjeti, ali onda se vratio.« Okreće se Ahmedu i pita: »Zbilja se vratio, zar ne?«. »Da, bako, vratio se«, nježno se smiješi Ahmed i prebacuje joj ruku preko ramena. »A kako i ne bi? Nema tog muškarca koji se ne bi vratio tako dobrom komadu kao što si ti.« Baka se opet okreće prema meni i pita me: »A gdje ti je žena? Zna li i ona da si se vratio? Kad se moj muž vratio, ja to još neko vrijeme nisam znala. Nije li tako, Ahmede?« okreće se prema unuku. »Trebalo mi je dosta da saznam, je li tako?« Ahmed kima glavom. »Zbilja mi je dugo trebalo da saznam da se vratio«, govori dalje. »Zašto mi se nije odmah javio?« »Htio te iznenaditi«, podsjeća je Ahmed. »Pa ljudi i odlaze od kuće zato da bi se mogli vratiti i iznenaditi svoje žene. Inače ne bi odlazili.« 173
»Pa, da!« kaže baka. »Zbilja, inače ne bi odlazili«, a zatim zastaje i pita: »I uspio me iznenaditi?«. Ahmed se okreće prema meni: »Ti se sjećaš, zar ne? Je li djed uspio iznenaditi baku?«. Grlim baku i šapćem joj u uho: »Bili ste silno iznenađeni, bako. Nikada neću zaboraviti kako ste se razveselili kada ste ga vidjeli!«. Baka se na to sva ozari. »I ti bi tako trebao iznenaditi svoju ženu. Sigurno bi joj se svidjelo«, polako kreće prema Ahmedovoj kući. »Da, da, sjećam se. Bila sam jako iznenađena.« Ahmed mi namiguje i ja mu uzvraćam. Dečkima iz ulice neizmjerno je drago što me vide, iako se nekolicina mladih drži podalje. Ipak sam tek izišao iz psihijatrijske bolnice. No većina mi prilazi, stišće mi ruku i pita me igram li i dalje nogomet te želim li malo poslije toga dana odigrati jednu utakmicu s njima. Kažem im da sam preumoran i da uopće nisam spavao. Odlazim u posjet Ahmedovima. Njegova nas majka nudi čajem i kolačima i kaže da je sanjala o danu kada će nas opet vidjeti zajedno. Sićušna je, mršava žena izduljena lica i blijede kože, a glas joj je kao u profesionalnog pripovjedača: topao, ljubazan i prepun povjerenja. Njezine priče uvijek imaju neku pouku ili poruku, a ovog nam puta govori o danima kad je Ahmed bio u zatvoru. Kaže da su joj bili najgori u životu. »Život se potpuno promijeni kada ti netko iščupa jedan dio srca«, kaže. »Majčinstvo je zbilja i blagoslov i prokletstvo.« Ahmed saginje glavu. Malo mu je, čini se, neugodno. Ahmedova mi majka kaže da bih trebao posjetiti Zarine roditelje. »Toliko su propatili. Najprije Doktor, a sada i ta divna djevojka. Tako mlada, tako puna života. Nevjerojatno što se sve dogodilo toj nesretnoj obitelji. Ako ima Boga i pravde, njezinoj će majci valjda barem na nebu biti nadoknađena sva ta patnja.« Briše suze iz očiju i nastavlja: »Da, morao bi im otići u posjet. Sada, dok si se pozdravljao sa svima na ulici, vidjela sam da te s terase na krovu gleda Maskirani anđeo. Sigurno je prenijela Zarinim roditeljima da si se vratio, pa oni vjerojatno očekuju da ćeš im ovih dana doći u posjet.« »Da, morali bismo otići do njih«, kaže i Ahmed i onda dodaje: »Vidjela ga je i danas ujutro, kad se vraćala iz pekarnice. Jako se iznenadila!«. 174
»Maskiranog je anđela toj obitelji poslao sam Bog«, kaže Ahmedova majka. »Prije nego što je došla i malo ih umirila, bili su slomljeni. Ta je mlada žena pravi anđeo, a Božji su putevi zbilja čudesni, zar ne?« Kimam glavom, iako u sebi mislim da, ako postoji Bog, zbilja ima čudesan način iskazivanja ljubavi prema Doktoru i Zari. »Naravno, ništa ne može ispuniti prazninu koja je ostala iza Zari«, kaže Ahmedova majka. »Nitko i ništa, ali baš nitko i ništa ne mogu ti nadomjestiti vlastito dijete. No Maskirani se anđeo barem brine za njih, a i Kejvan opet ima sestru. Jadan dječak! Uopće mi nije jasno kako su mu objasnili da mu sestre više nema. Ne mogu ni zamisliti košmar koji mu je zbog toga nastao u glavi, Bog mu pomogao! Samo se nadam da se neće pokušati osvećivati kada odraste. Zato, hvala Bogu na Maskiranom anđelu. Kažu da gotovo čitavo vrijeme vodi brigu o njemu i da se potpuno posvetila toj obitelji. Nikamo ne izlazi, ni s kim se ne druži, samo pomaže tim jadnim ljudima da nekako pretrpe smrt svojega djeteta. Bog je blagoslovio!« Uto se začuju bakini koraci, pa, dok nam se starica približava, Ahmedova majka tužno odmahne glavom. »Baka je svakim danom sve gore. Neki je dan pala niza stube u podrum jer je mislila da je muž, Bog da mu dušu prosti, čeka dolje. Čudo da nije slomila vrat. Stalno joj se pričinja da ga vidi.« »Život je kratak, puno, puno prekratak. Uživajte u svakom dahu jer nitko ne zna što dolazi nakon njega. Vrijeme koje provodimo na ovome svijetu tek je treptaj u Božjim očima, pa valja živjeti s vjerom u Boga i Njegov sud. Sve ima svoj razlog. Moja je pokojna majka znala govoriti da nema smisla Bogu postavljati pitanje zašto jer Bog ne odgovara, ali tijekom života usput ti ostavlja znakove pomoću kojih ti objašnjava zašto su stvari takve kakve jesu.« Znam zašto mi Ahmedova mama sve to govori i najradije bih joj rekao neka odmah prestane. I da ne vjerujem u toga njezina oholog Boga kojemu je ispod časti obratiti se ljudima. Ali znam da bih ispao posljednji neotesanac da joj takvo što kažem jer nema te nevolje ili psihičkoga stanja koje bi u Iranu opravdalo suprotstavljanje domaćinu. Još je gore ako kažeš bilo što uvredljivo o vjeri. U sobu ulazi baka, nekoliko me sekunda promatra, a onda opet pita zna li moja žena da sam se vratio. Ahmed se smiješi i kaže: »Nema on ženu, bako!«. »Zbilja?« baka će s čuđenjem u zamagljenim očima. »Ja sam mislila da je oženjen djevojkom koja živi u kući do njegove. Onom kojoj je djed davao čokoladice.« 175
»Ne, bako...«, pokušava je prekinuti Ahmed, ali baka mu upada u riječ. »Draga djevojka, baš mi je simpatična.« »Oprosti zbog ovoga«, šapće mi Ahmed. »Očito ne zna što se dogodilo.« »Nema veze, vjerojatno me zamijenila s Doktorom.« »Trebao bi se javiti ženi, reći joj da si se vratio«, kaže mi baka. »Dugo te čekala, baš kao i ja djeda.« »Dobro, bako, javit će joj se«, umiruje je Ahmed. »Svake noći plače za njim«, nastavlja baka. »Jadna djevojka, baš svake noći plače. Tako je tužna.« »U redu je, bako, napravit ćemo to. Javit ćemo joj«, strpljivo će Ahmed. »Da, bilo bi najbolje da joj javite«, kaže baka i počne se gegati prema izlazu iz sobe. »Jadnica bi zbilja trebala to saznati. Srce ti se lomi kad je čuješ kako plače.« Netko zvoni na ulaznim vratima. Ahmed ustaje i otvara ih, pa kroz njih, pokraj njega, projuri Fahima. Skače mi u zagrljaj i stotinu me puta ljubi po cijelome licu. Osjećam da sva dršće, a primjećujem i da se ošišala te da joj je kosa sada posve kratka. Zbog toga izgleda starija nego što jest. »Što ti se dogodilo s kosom?« pitam kroz smijeh, ali nastojim suspregnuti suze. »Ma, ništa. Malo sam htjela promijeniti izgled«, kaže slabašno i gleda me vlažnih očiju. »A ti si poprilično smršavio!« »Da, i ja sam htio promijeniti izgled«, kažem. Smije se i još me čvršće grli. »Hvala Bogu što si se vratio, hvala dragom Bogu!« ponavlja. Ahmedova je majka pozdravlja i pita za roditelje, a onda odlazi u kuhinju da bi se pozabavila ručkom. Fahima mi prebacuje ruku preko ramena i grize se za donju usnicu dok joj iz krupnih očiju kaplju suze. Briše ih bijelim rupčićem. »Ahmed i ja stalno smo pričali o tebi, baš stalno. Svakoga dana dok te nije bilo«, kaže. »Strašno si nam nedostajao i jedva smo čekali da se vratiš. Cijela je četvrt čula što nam se dogodilo, čak i moji roditelji i braća. Mama i tata su se iskreno zabrinuli za tebe i stalno su se molili da brzo ozdraviš i vratiš se kući.« Pita me kako se sada osjećam, ali prije nego što joj dospijevam odgovoriti, još mi se jedanput baca u zagrljaj i brižne u gorak plač. »Zajedno ćemo to preboljeti«, kaže. »Ne znam još kako, ali hoćemo, obećajem ti! Potrajat će, ali oporavit ćemo se, vidjet ćeš!« 176
Ponovni sastanak s Ahmedom i Fahimom jednostavno je predivan. Zreliji su nego što ih pamtim i bliski kao bračni par. Nema više Ahmedovih dječačkih nestašluka i mladenačkih glupiranja. Sada uz Fahimu sjedi pravi muškarac, samouvjeren, odlučan i sa stavom koji govori da je ovo pokraj njega, njegova žena. Nestala je i djevojačka razigranost zbog koje je Fahima prije izgledala poput prave tinejdžerke koja se prvi put zaljubila. Sada je žena, zrela i spokojna, posve sigurna u bezuvjetnu naklonost i odanost svojega muškarca. Tko zna bismo li Zari i ja ikada postali takvi da je ostala s nama. Fahima priča o svojim sjećanjima na taj dan. Onesvijestila se na pločniku kada su Ahmeda i mene napali vojnici i nakon toga se više ničega ne sjeća. Dvije obitelji koje su stajale s nama na pločniku i vidjele sve što se dogodilo zaklonile su je od agenata koji su istoga trenutka počeli pročešljavati gomilu ne bi li saznali nešto više o »troje ludih klinaca koji su izveli tu glupost«. Ti su je ljudi i odvezli kući, pa sve ispričali njezinim roditeljima. Stariji joj je brat isprva poludio kada je čuo da je bila sa Zari, Ahmedom i sa mnom. Urlao je i psovao sve dok nije čuo što nam se dogodilo, a onda je naglo prestao i počeo je grliti, ljubiti i zahvaljivati Bogu što joj se ništa nije dogodilo. Nakon toga se Fahima razboljela. Nije mogla jesti ni spavati, a prizori s parade još uvijek je progone, pa nerijetko brižne u plač, naizgled bez razloga. Roditelji su je htjeli na neko vrijeme poslati u Englesku, k jednoj daljoj rođakinji, ali nije htjela poći. »Znaš što me ubijalo?« pita. »Ubijalo me to što mi nitko nije govorio što je s vama. Svakoga sam dana išla pred zatvor Evin i već sam mislila da će me jednoga dana samo zatražiti novac za metak, kako bih mogla preuzeti vaša tijela.« Grize kožu između palca i kažiprsta i kaže da uopće nije bila u stanju oplakivati Zari jer nije znala što je s nama. »Nisam se mogla pomaknuti s mjesta prije nego što se uvjerim da sam sve izgubila«, kaže i ponovno brizne u plač »Tako mi nedostaje! Da barem znam zašto je to učinila. Činilo mi se da je silno zaljubljena u tebe. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi mogla učiniti takvo što!«. Govorim im da sam ja trebao naslutiti jer smo Zari i ja nekoliko dana prije toga razgovarali o Sokratu i Golesorhiju. Nad sladoledom mi je pričala o smrti i samoubojstvu, a ja sam je prekinuo, tražeći da promijenimo temu nekom ugodnijom. »Da sam je samo malo pomnije slušao, možda bih nešto bio posumnjao«, kažem i uzrujano posegnem za rukavima. Ahmed me zgrabi za ruku. »Nemoj«, prošapće. 177
»Nisi ti ništa kriv«, uvjerava me Fahima. »Ni ja ne bih iz samo jednoga razgovora naslutila što namjerava. Nitko ne bi!« »Nikome ni zbog čega što je govorila nikada ne bi palo na pamet da će učiniti to što je učinila«, dodaje Ahmed. »Bio je to grom iz vedra neba i ne možeš se nikako, nikako okrivljivati za to«, gorljivo me uvjerava. »Zašto je to učinila?« pitam začuđeno. »Rekla je da me jako voli. Kako to možeš učiniti nekome koga istinski voliš? Ne razumijem!« To im govorim, ali istina je da i te kako razumijem. Učinila je nešto naizgled neobjašnjivo, ali vjerojatno joj se to činilo jedinim načinom da se suprotstavi šahu. Odlučila je dati život za ono u što vjeruje i bila je to njezina crvena ruža otpora, njezina junačka gesta, njezina poruka. Život je, poručila je svijetu, potpuno bezvrijedan bez slobode. Poslije ručka pitam kako su se Fahima i Ahmed sreli nakon što su njega pustili iz zatvora. Ahmed istoga trenutka prasne u smijeh, a za njim i Fahima. »Došao nam je na vrata«, kaže. »I otvorio mu je moj brat.« Zatim zastaje i gleda u Ahmeda. On sliježe ramenima i kaže: »Mogu samo reći da mi je jako drago što nisam morao prekršiti zavjet svetom bratstvu boksačkoga pobratimstva!«. Fahima se smiješi i udara Ahmeda nadlanicom po ramenu. »Jadan moj ljubljeni brat«, kaže. »Nisi valjda htio izlemati jadnoga dečka?« »Bogme nije bio ni jadan ni dečko kada me nekoliko mjeseci prije toga istukao«, sarkastično će Ahmed. »Ma, on je još dijete«, kroz smijeh se buni Fahima. »Uglavnom«, nastavlja Ahmed, »taj njezin 'jadni dečko' mi se, na svoju veliku sreću, maknuo s puta pred vratima, ali Fahima je u tom trenutku već bila izjurila na hodnik i počela urlati 'Ahmed! Ahmed!', kao luđakinja. E, da si to vidio! Napravila je scenu za pamćenje! Svi su susjedi izišli iz kuća da vide što se zbiva.« »Nekoliko dana nakon toga njegovi su se roditelji sastali s mojima i svima objavili naše zaruke«, dodaje Fahima i trijumfalno mi pokazuje prsten. »Ne mogu vjerovati da dosada nisam primijetio«, kažem i grlim ih oboje istodobno. »Nismo htjeli slaviti zaruke bez tebe«, kaže Ahmed. »A s vjenčanjem bismo htjeli pričekati do godišnjice Zarine smrti.« Presretan sam zbog njih. To je prva dobra vijest koju sam čuo u posljednjih nekoliko mjeseci. 178
Na putu do Zarine kuće zastajemo kraj ružina grma koji sam posadio za Doktora. »Svi se brinu za njega«, šapće mi Ahmed. »Zbog Doktora, zbog Zari i zbog tebe!« »Ne smije nam nikada uvenuti«, kažem. »Neće«, potvrđuje Ahmed. Stižemo pred Zarinu kuću i pred oči mi istoga trenutka jurne čitav niz uspomena, počevši s trenutkom kada je Fahima prvi put pozvonila na Zarina vrata i tako započela naše predivno zajedničko ljeto. Nikada neću zaboraviti Zarin radostan smiješak na tim vratima, kako je zagrlila Fahimu i namignula nam prije nego što ju je uvela u kuću i zatvorila vrata. Srce mi se lomi zbog pomisli da Zari više nikada neće otvoriti vrata te kuće. Drhtavom rukom pritišćem zvonce i otvara mi Zarin otac. Nekoliko me trenutaka samo gleda s neizmjernom tugom u očima, a onda mi prilazi i grli me takvom silinom da mi gotovo lomi rebra. Dugo me drži u naručju, a ja osjećam da mu se čitavo tijelo trese od jecaja. Naposljetku se odmiče, pomiče se u stranu sa suzama u očima i pušta nas u dvorište. Čim zatvori vrata, spazim kako nam se po dvorištu nesigurnim korakom približava Zarina majka. I nju je okrznuo kist s bojom vremešnosti: namreškao joj je lice i posijedio kosu, baš kao što me Ahmed upozorio. Izgleda poput bolesne starice čije je tijelo umorno i izmučeno, a duša slomljena i napaćena. Prilazim joj i ona me grli, pa jedno drugome plačemo u naručju. Nema gore boli od one kada izgubiš dijete, odzvanjaju mi u ušima majčine riječi. Zarina me majka nakon nekoliko trenutaka nježno gura od sebe i zagledava mi se duboko u suzne oči. Na njezinu milom, ali tugom izmučenom licu prepoznajem tragove Zarine ljepote. Prekrivene velom boli, tu su one lijepe plave oči, lijepo oblikovana brada i dražesne jagodice. Prstima mi briše suze s lica i kaže mi neka budem hrabar. »Premlad si da bi u duši predugo nosio takvu bol«, kaže. »Divan si momak i kad bi barem znao koliko te volim i koliko sam ti zahvalna zbog svega što si učinio za moju ljubljenu Zari.« Kimam glavom, prisjećajući se one noći kada je na krovu naišla na Zari kako spava u mojem naručju. »Moraš preboljeti prošlost i posvetiti se budućnosti«, kaže gospođa Naderi, pa me grli i dodaje: »Znam da to možeš. Otiđi iz ove zemlje, 179
MIN@
kao što si obećao Zari, idi u Ameriku i tamo završi fakultet jer samo naobraženi ljudi mogu spasiti ovu zemlju. A dok si tamo, svakom Amerikancu kojega sretneš reci što je njihova vlada, svojom nerazumnom potporom jednome diktatoru, učinila iranskim majkama. Reci im da zvjerstvima neće doći kraj sve dok ne prestanu naftu plaćati krvlju naše djece. Obećaj mi da ćeš to učiniti za slobodu svojega naroda. Toliko duguješ Zari i Doktoru!«. Kimam glavom, iako duboko sumnjam da ću ikada otići čak i iz ove ulice. Sva ta naobrazba bez Zari mi ne znači ništa. A i kako da odem u Ameriku, zemlju koja podupire čovjeka zbog kojega više nema mojega anđela? Prolazimo kraj trešnjina stabla i ulazimo u kuću. Na putu do dnevnoga boravka primjećujem da je hodnik prepun kutija, pa pitam gospođu Naderi sele li se to oni. »Još neko vrijeme ne, ali uskoro. I jedva čekamo!«, odgovara mi. »Strašno nam je teško i dalje živjeti u ovoj kući.« Pomisao da bi u kući u kojoj je živjela moja Zari ubrzo mogli živjeti neki drugi ljudi vrlo mi je bolna. Dnevna soba potpuno je ista kao i one večeri nakon Kejvanove rođendanske proslave. Slika Zari i Doktora, ona pred kojom smo se umalo poljubili, i dalje stoji na polici. Nastojim svratiti pogled s nje prije nego što briznem u plač. Pod je prekriven jeftinim kašanskim sagom preko kojega su razasuti omanji valjkasti jastuci na turkmenskim prostirkama za sjedenje, a u kutu se puši samovar s čajnikom oko kojega stoji šest perzijskih šalica za čaj na mjedenom pladnju. Pokraj pladnja uredno je složena hrpica tanjurića i sve to, zajedno s mirisom svježe skuhanoga čaja, sobu čini ugodnom i toplom. Zarina nam majka poslužuje čaj iz samovara, a gospodin Naderi šutke puši. Krajičkom oka vidim da Maskirani anđeo u hodniku šapće nešto Kejvanu u uho i već ga sljedećeg trenutka Zarina majka poziva u sobu: »Dođi, zlato, dođi pozdraviti goste!«. Kejvan mi prilazi i majka mu kaže: »Hajde, lijepo pozdravi, dušo!«. Kejvan me pozdravlja i grli me, sklapajući ručice oko mojega vrata. Privijam ga u naručje i šapćem mu da mi je nedostajao, pa i on meni kaže da sam ja njemu nedostajao, a onda se okreće i gleda prema Maskiranom anđelu koji u hodniku slaže kolače na pladanj. Dječak sjeda do mene, laktom se oslanja na bedro i šakom podupire bradu, a ja mu prebacujem ruku preko ramena i nekoliko ga puta stišćem od 180
dragosti. Zarina se majka smiješi i kaže da je Kejvan bio jako dobar dečko i da je puno pomogao svojoj sestrični Soraji dok je njegova jadna majka patila zbog boli koju nijedna majka nikada ne bi smjela doživjeti. Kejvan sliježe ramenima i smiješi se, shvaćajući jedino da ga je majka upravo pohvalila. »Ako mene pitaš, na svijetu nema dragocjenije stvari od djece«, kaže Zarina majka. Zatim podiže oči prema stropu i moli Boga da nikada nijednom roditelju na svijetu ne uskrati radost podizanja vlastita djeteta. Najradije bih je pitao zašto se moli Bogu koji joj je oduzeo dijete. Zašto ga jednostavno ne bojkotira, zanemari? Prisjećam se one večeri kada sam ocu na krovu rekao da je Bog nepravedan jer nikada ne kažnjava one koji svojim zvjerstvima uništavaju ljude, pogotovo mlade ljude. Zari je te večeri sjedila s druge strane zida i slušala nas. Bacam pogled prema njezinoj slici i svi mi se mišići oko srca stežu. Najradije bih vrisnuo, razderao si kožu i tako napravio više mjesta za bol od koje sav otičem. Gospođa Naderi govori mi o Doktorovim roditeljima. »Majka mu je u psihijatrijskoj bolnici. Kažu da se nikada neće oporaviti. Otac mu je prije nekoliko mjeseci umro, Bog da mu dušu prosti. Ako mene pitaš, imao je sreće, jer nadživjeti vlastito dijete jednostavno je strašno. Nema veće boli, jednostavno nema. Posljednjih nekoliko mjeseci zapravo i nije živio, samo je disao. U takvom je stanju smrt blagoslov«, odmahuje glavom i briše suze. U sobu ulazi Maskirani anđeo s pladnjem punim kolača. Tiho nas pozdravlja, pa Ahmed, Fahima i ja ustajemo da bismo joj odzdravili. Rukom nam daje znak da sjednemo i grli se s Fahimom uz nekoliko uljudnih riječi. Govori tako tiho da je jedva čujem. Gospodin Naderi smiješi se Maskiranom anđelu dok sjeda na jastuk tek nekoliko centimetara udaljen od njega, pa joj nešto šapće, a ona odmahuje glavom. On na trenutak baca pogled prema meni, a ja se pitam što se to između njih dvoje upravo zbilo. I inače mi je čudno što je gospodin Naderi tako šutljiv. Prije je bio pričljiv, čak sklon filozofiranju, a sada samo šuti i puši. Dobar je čovjek i grubo mu je, pomalo prijeteće lice pomalo u sukobu s nježnom dušom, a sve nevolje kroz koje je prošao nisu ostavile nimalo traga na njegovu adetskom tijelu, pa još uvijek izgleda kao velebni olimpijski hrvač slomljenih ušiju, s licem koje je malo previše puta udarilo o strunjaču. Moj otac i on prije su često znali pričati o svojim sportskim borbama i protivnicima, a ja sam uvijek uživao u Naderijevim 181
zabavnim anegdotama i duboku, hrapavu glasu kojim ih je prepričavao. Još prije nekoliko mjeseci bio je bezbrižan, veseo i zabavan, a sada od svega toga nije ostala ni sjena. Zarina nam majka govori da je njihova draga rođakinja, Maskirani anđeo, već dugo jako prehlađena. »Jadnica je izgubila glas i cijele noći kašlje. Trebala bi otići liječniku«, kaže. »Ali vi, mladi, strašno ste tvrdoglavi i mislite da sve možete sami. No, Bog je blagoslovio, neka je ona nama tu! Nema dana da ne zapalim esfand kako bih od nje odagnala zle duhove. Ne znam što bismo bez nje!« Prema pokretima očiju iza rupica na kopreni burke vidim da me Maskirani anđeo gleda. Prvi me put vidi izbliza i sigurno je zanimam jer zna da joj se najbolja prijateljica i sestrična zaljubila u mene. No, izgleda mi prilično uzrujano, čak mi se čini da pod burkom dršće. Gospodin Naderi opet joj nešto šapće i ona mu šaptom odgovara. Mora da su se jako zbližili. Možda Maskirani anđeo popunjava rupu koja je u njegovu životu nastala nakon Zarine smrti. Jadnik je obožavao kćer i bila mu je središte svemira, sunce koje ga je grijalo danju i mjesečina koja mu je osvjetljavala tamne noći. Kad bi se uvečer vratio s posla, Zari bi ga dočekala raširenih ruku i to bi mu bilo dovoljno da zaboravi na sav umor, napor i iscrpljenost. Petkom bi mu popodne, dok je sjedio uz houz pod trešnjinim stablom, Zari donosila čaj, a on bi svima pričao kako sanja da će mu njegova kći jednoga dana podariti dva unuka. »Naučio bih ih hrvati, da nastave obiteljsku tradiciju. Hrvanje je najbolji sport na svijetu!« A sada je upravo ono dvoje ljudi za koje se nadao da će mu ostvariti taj san, mrtvo. Možda mu Maskirani anđeo jednoga dana podari nešto barem približno onome što bi imao sa Zari. Gospođa Naderi još jednom ponavlja da je Soraja stup potporanj koji je njihovu obitelj zadržao na okupu. »Dragi Bože, nikada više nemoj nikome uskratiti užitak podizanja vlastita djeteta!« moli se još jedanput. »I proklet bio taj Đavao s Bliskog istoka, taj zapadnjački slugan i ubojica mladeži!« Svi šutke saginjemo glave, a onda gospodin Naderi uzdiše i pripaljuje još jednu cigaretu. Sav očajan zbog pomisli da bi se netko drugi mogao useliti u njihovu kuću, pitam ih: »Kamo selite?« »U Bandar Abas.« 182
Osjećam se kao da me netko šakom pogodio u trbuh. Bandar Abas lučki je grad u Perzijskom zaljevu, poznat po neizdrživoj vrućini i vlazi. Nitko tamo ne želi živjeti, pa se priča da je grad pun državnih službenika koji su onamo poslani zbog neposluha, u službu po kazni. »Zašto baš u Bandar Abas?« pita Ahmed. Gospođa Naderi i njezin muž razmjenjuju znakovite poglede, ali ništa ne govore. »Nitko nikada ne bi zaboravio Zari kada bi njezina obitelj i dalje živjela u ovoj četvrti«, kažem nježno, iako ključam od bijesa zbog njihova progonstva. Ahmed odjednom shvaća o čemu je riječ i neugodno mu je što je uopće išta pitao. »Ali SAVAK se vara«, kažem. »Nitko je ni ovako neće zaboraviti. Ni nju ni Doktora. Naši ljudi ne zaboravljaju i nikada ne opraštaju!« Oči gospodina Naderija pune se suzama, a pogledom prepunim boli netremice me gleda dok gasi jednu i odmah pali drugu cigaretu. Volio bih da imam dovoljno hrabrosti da im pričam o svojoj i Zarinoj vezi, no ljubav je, dobro znam, privatna stvar, škrinja u koju je skrivamo ne smije se otvarati i blago koje u njoj čuvamo nikome se ne pokazuje. Čudno je to. Strastven smo narod, naša je poezija prepuna otvorenih ljubavnih izjava, ali u zbilji smo, kad je riječ o pokazivanju osjećaja prema suprotnom spolu, vrlo suzdržani. Gospođa Naderi vidjela je Zari u mojem zagrljaju, ali ni ona ni ja nikada o tome nećemo razgovarati, bez obzira na to što mi je Zari bila središte svijeta i bez obzira na to što u posljednjih nekoliko mjeseci nije prošao nijedan trenutak u kojemu nisam tugovao za njom. Neke nam stvari ostaju zauvijek zarobljene u dušama. Bacam pogled prema Maskiranom anđelu i shvaćam da me još uvijek gleda. Vidim da pod tamnom koprenom ubrzano trepće i njezine me oči neizmjerno podsjećaju na oči mojega anđela. Samo što se ove ne smiju kao Zarine. Satima sjedimo u toj sobi i ne govorimo mnogo, no tješi nas što dijelimo istu bol. I prvi put od Doktorove smrti napokon tugujemo zajedno.
183
26.Oči anđela Neobično je toplo za to doba godine i čini se da je proljeće stiglo prije nego inače, usred Esfanda ٭ili kraja veljače, no majka me i dalje tjera da se dobro oblačim prije izlaska iz kuće. »Ovakvo se varljivo vrijeme začas promijeni«, kaže. »Toplo je, a onda odjednom počne padati snijeg.« Iznosi i bocu biljnoga napitka iz svojega spremišta za lijekove, pa navaljuje da popijem dvije žličice. »To će ti ojačati imunitet koji je posljednjih nekoliko mjeseci oslabio.« Neke se stvari, vidim, nikada ne mijenjaju. Dobro je to. Svi su čuli da sam izišao iz bolnice i svi bi me htjeli vidjeti, pa su se nekako svi uspjeli i najaviti za kraj ovoga tjedna. Majka je sva u velikom pospremanju. Briše prašinu, mete podove, pere posteljinu i zdvaja nad rasporedom spavanja i jelovnikom. Nabraja goste, ali nikada ih ne broji: »Gospodin i gospoda Kasravi, tvoje dvije tete i dva strica, gospođa Mehrban, djed i baka s tatine strane, koliko god da je to ljudi!«. »Devetero«, kaže moj otac. »Nemoj brojiti ljude!« ljuti se majka. »To donosi nesreću!« »Zašto?« pita moj otac i s nevjericom odmahuje glavom. »Ne znam zašto. Jednostavno donosi nesreću.« Zatim se okreće prema meni i kaže: »Svi te dolaze vidjeti. Veseliš se?«. »Veselim se«, kažem, ali zapravo mi nije jasno zašto ljudi uvijek navaljuju u posjet bolesnicima. Posljednja stvar koju želim kada se loše osjećam gomila je ljudi koja mi govori da baš dobro izgledam i da će sve biti u redu. Već znam da će me usiljen smijeh i namješteni osmijesi posve izludjeti. Otac mi je neobično uzrujan i nemiran, pa posvuda prati majku, iako joj uopće ne pomaže, pa već vidim da joj očajno ide na živce. »Imamo li dovoljno votke?« pita je barem tri puta. »Ipak večeras slavimo, pa će se dosta piti. Mislim, svi će piti, čak i Paša.« Zbog posljednje prilike u kojoj sam pio votku, na dan Doktorova sprovoda, čitav mi se plan uopće ne čini slavljenički. »Da, imamo dovoljno votke«, odgovara mu majka. »Dolazi li Mehrbanova žena?« pita je otac. »Da, već sam ti rekla da dolazi.« »Osobno si s njom razgovarala?« ____________________________ ٭Posljednji, dvanaesti mjesec perzijskoga kalendara, traje od 20. veljače do 19. ili 20. ožujka.
184
Majka mu dobacuje prijekoran pogled. »Rekla je da sigurno dolazi ili da će razmisliti?« Majka se naglo okreće prema njemu, ljutito ga gleda i zausti kao da će nešto reći, ali onda odustaje i samo diže ruke u zrak, nešto mrmlja sebi u bradu i odlazi. Ni meni nije jasno zašto je otac tako silno zabrinut za gospođu Mehrban. »Dobro onda«, kaže otac i odlazi prema hladnjaku. »Idem provjeriti imamo li dovoljno votke!« Tete, stričevi, djed i baka stižu nekoliko minuta prije podneva. Svi me ljube, grle i govore koliko im je drago što sam se vratio kući. Govore mi i da izvrsno izgledam, a da ću ubrzo sigurno izgledati još bolje jer majka mi je, poznato je, fantastična kuharica. Svi mi stričevi i tete imaju više od trideset godina, ali samo je teta Matin udana. Matin je najkrupnija žena u našoj obitelji i najdivnija osoba u cijelom svemiru. Prvi joj je muž poginuo četiri godine nakon što su se vjenčali, u frontalnom sudaru na hodočašću u mauzolej Imama Reze٭. Teta Matin je nakon njegove smrti deset godina bila sama, ali onda se ponovno zaljubila i udala za gospodina Džamšidija, sredovječnoga vlasnika mljekare iz Mašhada, grada na sjeveroistoku Irana. Godinu dana nakon vjenčanja saznala je, međutim, da je gospodin Džamšidi već oženjen. Najprije je danima i noćima plakala, prijetila da će ga ubiti, zahtijevala rastavu, pa ga čak i na nekoliko dana izbacila iz kuće, ali onda je, nakon nekog vremena, zaključila da brak s bigamistom i nije tako strašna stvar, sve dok je on voli, poštuje i dok joj je vjeran. Posjela je gospodina Džamšidija i lijepo mu objasnila da će ga, ako ga ikada uhvati s prvom ženom, obrezati malo-pomalo, sve dok ne postane tek nešto obdareniji eunuh. Svi u obitelji kažu da je gospodin Džamšidi najvjerniji muž na svijetu, ali ne zato što nije ženskar, nego zato što zna da je moja teta vrlo ozbiljna žena s kolekcijom vrlo oštrih noževa u kuhinjskom ormariću. Teta Marjam vrlo je lijepa žena koja više nalikuje Europljanka¬ma nego Irankama. Kada djed i baka ne slušaju, braća je zadirkuju da je izvanbračno dijete, začeto za ruske okupacije sjevernog Irana u Drugome svjetskom ratu. Marjam se na to samo smije i odma¬huje glavom jer ima odličan smisao za humor. Oduvijek sam je zbog toga simpatizirao. No,teta Marjam vrlo se često prepire,a katkada i otvoreno _____________________ ٭Imam Reza bio je osmi šijitski imam, a u 9. stoljeću nakon mučeničke je smrti pokopan u Mašhadu koji je zbog toga groba postao jedan od najsvetijih iranskih gradova. U Iranu su hodočašća u Mašhad, na grob imama Reze, vrlo uobičajena jer većina stanovništva po vjeri pripada šijitskom imamitskom islamu.
185
svađa s mojim stricem Mansurom. Događa se da mjesecima ne razgovaraju i pod svaku se cijenu izbjegavaju, iako žive u istoj ulici. Njihove su svađe velebne, ni ona ni on nikada ne uspijevaju dovršiti rečenicu koju su započeli, pa vrlo brzo, zbog nemogućnosti sporazumijevanja, pribjegavaju pisanju pisama. Prije nego što ta pisma pošalju onome drugome, čitaju ih cijeloj obitelji, a uvijek ih započinju izrazima ljubavi, da bi već nakon nekoliko riječi zapali u ogorčeno predbacivanje zbog svih žrtava koje je autor pisma podnio zbog onoga kome šalje pismo. »Draga sestro«, jednom je napisao stric Mansur, »navodno ljudima pričaš da te ne volim, a to je najobičnije sranje. Znaš da te volim. Uvijek sam te volio, ali sada više neću. Mislim da nema tog brata, i to na cijelome svijetu, koji je svoju sestru volio tako kao što sam ja volio tebe. Sjećaš li se kad su ti izvadili mandule i kada si ležala u krevetu i plakala neka ti netko donese sladoled? Tko je trčao šest kilometara po kiši da ti ga donese? A što je bilo kada si uganula gležanj na putu iz škole? Tko te na leđima nosio kući? Nije li istina da svaki put kada idem na tržnicu svratim do tebe i pitam treba li ti što donijeti? A jesi li ti ikada išta učinila za mene ili za bilo koga drugoga? Naravno da nisi! Sebična si i više te ne volim!« Marjam mu je odgovorila sljedećim pismom: »Dragi brate Mansure, ne voliš ti nikoga osim samoga sebe i ti si taj koji je sebičan. Cijeli se život žrtvujem za tebe. Krpam ti, kuham, čistim, perem suđe, ma, mogla bih napisati cijelu knjigu samo nabrajajući što sam sve učinila za tebe! Možda čak i dvije knjige! Nikada ti više neću ništa od toga napraviti jer si sebičnjak i ne shvaćaš što znači sestrinska ljubav. Baš mi te žao zbog toga. Zbogom zauvijek! Tvoje ime više nikada neće prijeći preko mojih usnica, baš nikad! Zaboravit ću da sam ikada imala brata po imenu... kako god da se zoveš. Zbogom!« Naravno, netko se uvijek umiješa i Marjam i Mansur se pomire, obećavajući da više nikada neće ni spomenuti blesavu svađu. »Što je bilo, bilo je«, kaže stric Mansur. »Ostavimo prošlost prošlosti«, slaže se teta Marjam. »Samo budala kopa po rani koja je već zacijeljela.« »Tko se nikada nije posvađao s bratom? Svađe su kao sol, u maloj količini samo dodaju okus životu!« Neko se vrijeme ponašaju kao da se nikada ništa nije dogodilo, a onda se opet posvađaju i ponovno ispod saga izvuku stare probleme. Moja dva strica izgledaju kao da su blizanci, iako su među njima dvije godine razlike. Obojica imaju guste brkove i gustu, crnu kosu, visoki su, mišićavi i zbog čestih su tučnjava s neznancima često gosti 186
policijske stanice u Noušahru, gradu u kojemu žive. Moj otac kaže da su mi stričevi slika i prilika svojega oca i mojega djeda dok je bio mlad. Djed je danas tih, mršav čovjek koji hoda sa štapom i uvijek nosi sivo odijelo. U doba Mosadeka bio je revolucionarni aktivist koji je mrzio šaha i njegove, kako kaže, kvazireforme kojima je samo učvrstio svoj položaj jedinoga autoritarnog glasa u Iranu. Poput mnogih drugih iz svojega naraštaja, i moj djed strastveno mrzi Britance i svaki se put sav zajapuri kada netko spomene Churchilla. »Prokleti kolonijalist! Indijce je tretirao kao Hitler Židove«, kaže za bivšega britanskog premijera. »Da je mogao, on bi Indijce spalio kao i Hitler Židove!« Djed je ateist i mrzi sve vjerske institucije. »Ako mi pronađeš ijednoga poštenog pripadnika bilo kojega svećenstva, ja ću ti pronaći tvora koji ne smrdi«, kaže svaki put kad se pokrene razgovor o vjeri. Tata se takvim njegovim primjedbama uvijek naglas smije. »Hvala Bogu da jednako mrzi i mule, i popove, i prote, i rabine, i političare.« »Bog ne postoji«, tiho dobacuje djed svaki put kad se baka počne moliti. »Zar to još nisi shvatila? Marx je to rekao davno, ali samo smo mu ja i još nekoliko ljudi povjerovali.« Svaki put kada djed kaže nešto svetogrdno, baka potajno grize kožu između palca i kažiprsta, ali ne kaže mu ništa. Predobro ga poznaje da bi uopće pokušala utjecati na njegove stavove. Djed nikada ne gleda televiziju i ne sluša vijesti na radiju. Tata kaže da ima zbirku časopisa i novina iz doba Mosadeka i da tu zbirku čuva kao malo vode na dlanu. Svakoga jutra iz kutije kraj kreveta izvuče po jedne novine ili časopis i čita ih od prve do posljednje stranice, kao da su maloprije izišli iz tiskare. Tko zna koliko je već puta dosada pročitao svaki članak. Djed me ljubi u oči, a zatim sjeda u fotelju pokraj stojećega sata koji već godinama ne radi i traži od bake da mu skuha čaj. Mama kaže da će ona, pa žuri prema kuhinji i donosi čaj, slatkiše i voće. Djed gleda na stojeći sat, a ja mu govorim da vrijeme koje taj sat pokazuje nije točno. Gleda me, pa baca pogled prema satu, pa opet prema meni, ali ništa ne kaže. Nakon nekoliko sekunda tek prošapće sebi u brk: »Nije to vrijeme netočno, nego drukčije!«. »Hvala Bogu da si se vratio, hvala Bogu da si dobro«, ponavlja baka i drhtećom me rukom miluje po licu. 187
Djed nešto mrmlja sebi u brk, kao i svaki put kada baka spominje Boga, a otac i stričevi se smijulje. Djed se tada još jednom okreće i gleda pokvaren stojeći sat. U središtu sam pozornosti i to mi se ne sviđa. Svima u očima vidim da ih je moja krhka pojava rastužila, ali nitko mi to ne želi priznati, pa kad god im uhvatim pogled, nastoje se nasmijati i izgledati sretno. Jedino teta Matin okreće glavu od mene da joj na licu ne bih opazio suze. Nismo još srknuli ni prvi gutljaj čaja, kad se s vrata oglasi zvonce, pa u dvorište ulaze gospodin i gospoda Kasravi. Gospodin Kasravi na rukama nosi moju buduću suprugu, Sabnam, svi se drugi gosti okreću prema vratima, pa odjednom nastaje vesela zbrka u kojoj svi govore u isti glas. »Kako ste putovali?« »Uf, vjerojatno ste umorni!« »Ma, ta je cesta užasna. Kad bi joj netko dodao koji trak, put ne bi trajao više od sat i pol.« »Moj će nećak izgraditi autocestu s četiri traka koja će povezati Teheran s Noušahrom«, na to će moj stric Mansur. »Mosadek je to htio napraviti, ali onda su ga Amerikanci i Britanci zbacili.« »Da, taj je put naporan, zbilja naporan.« »Uđite, uđite, baš smo skuhali čaj!« Gospodin Kasravi spušta Sabnam i grli me. »Kako si, momče? Zbilja, kako si?« pita me. »Svakoga sam dana zvao da čujem što je s tobom. Baš mi je drago što si izišao, zbilja drago!« Golidžan me gleda i odmah brizne u plač. »Tako si smršavio«, kaže. »Dođi ti malo k nama. Preporodit ćeš se na svježem planinskom zraku.« Svi polazimo za ocem u kuću, ali, dok prolazimo kroz dvorište, odjednom spazim da nas s balkona susjedne kuće promatra Maskirani anđeo. Uzmiče čim shvati da sam je vidio. Nakon povratka u dnevni boravak teta Matin sjeda do mene, prebacuje mi ruku preko ramena i šapće: »Kako se osjećaš, dušo?«. »Ma, dobro je on«, bučno se ubacujc stric Mansur. »Pa, pogledaj ga! Jak je on!« »Da, jak je«, potvrđuje gospodin Kasravi. »Moj je budući zet zbilja vrlo jak.« Teta Matin odmjerava mi mršavo tijelo i, susprežući suze, odmahuje glavom. 188
»Prestani s tim«, prekorava je stric Mansur. »Dečko će pomisliti da mu je nešto strašno.« »Ma, nećemo ni trepnuti, a on će već boksati«, kaže stric Madžid. Stric Mansur upada Madžidu u riječ i kaže da mu je silno drago što me otac naučio osnovama boksa, ali da će me on naučiti nešto napredniju varijantu. Svi se smiju, čak i moj tata, a Mansur uz veseli smijeh dodaje da ću, dok budem studirao građevinu u Americi i planirao izgradnju moderne autoceste između Teherana i Noušahra, istodobno premlaćivati protivnike u ringu kao volove u kupusu. Teta Marjam mi kaže da me voli i da jedva čeka da joj dođem u posjet na kebab, rižu, svježe povrće, domaći jogurt i njezin specijalitet: salatu od krastavaca, soli, papra i mente. Naravno, sve ćemo zaliti lahidžanskim čajem, a kad od takve hrane ojačam, moći ću lijepo igrati tenis. Da, tenis, a ne boks koji je sport za budale. Ja sam, kaže, prepametan da bih se poveo za njezinom ludom braćom i ponosio se time što premlaćujem ljude. Kaže mi i da zaboravim sve što me otac naučio o boksu i pripremim se za satove tenisa koje će mi ona platiti iz svojega džepa. Mama iskorištava priliku da ocu dobaci prijekoran pogled, ali tata se pravi da je uopće ne vidi. Izbija žestoka prepirka tijekom koje teta Marjam uzrujano maše glavom i žustro zamahuje kažiprstom. Svi govore u isti tren i nitko nikoga ne sluša. Moj ih otac gleda i ništa ne govori, a po uzrujanom mu pogledu, koji često svraća na ulazna vrata, shvaćam da nestrpljivo iščekuje dolazak gospođe Mehrban. I dalje mi nije jasno zašto. »Pogledajte se kako vam izgledaju nosovi, obojici«, kaže teta Marjam svojoj dvojici braće. »Znate li koliko je mama plakala kada ste ih slomili?« Baka baca pogled na dvojicu svojih sinova, žalosno odmahuje glavom i tiho se moli. Djed isto odmahuje glavom i tiho psuje, zbog čega baka istoga trenutka grize kožu između kažiprsta i palca. »Nema ničega lošeg u tome što muškarac ima ružan, slomljen nos«, kaže stric Mansur. »Muškarci ne moraju biti lijepi.« »O, zaboga!« uzrujano će teta Marjam. »Osim toga, nitko ni ne zna da mi je nos slomljen! Evo, vidi, kao da uopće nemam kosti«, kaže stric Mansur, stavlja prst na vrh nosa i pritišće ga. Nosnice mu se spajaju i zbog toga izgleda kao starac, pa se naglas smijem. Svi primjećuju da sam se nasmijao, pa se smiju i oni, s izrazima olakšanja na licu. Majka iz kuhinje donosi još čaja. 189
MIN@
S vrata se opet oglašava zvonce i u kuću ubrzo ulazi gospođa Mehrban. I ona, kao i Zarina majka, izgleda mnogo starije nego što je pamtim. Atmosfera se s njezinim dolaskom smiruje, a moj je otac vrlo sretan što je vidi, pa se gura pred sve ostale da bi je pozdravio. »Tako mi je drago što si došla«, govori joj. »Bojao sam se da nećeš!« Ona se pak, kao da ga ne čuje, kroz gužvu probija do mene. »Najprije moram vidjeti Pašu«, kaže. »Najprije njega! Kako si, zlato?« grli me i šapće: »Strašno si nam nedostajao. Svakoga sam se dana molila da nam se brzo vratiš. Da je barem Mehrban tu da te vidi. Ne znam je li mu itko u zatvoru rekao za tebe. Rekla bih mu ja, ali ne puštaju me k njemu. Čak mi ni ne govore gdje je. Tvoj siroti otac pokušao je na sve moguće načine doći do bilo kakve obavijesti, ali ništa nam ne žele reći!«. »Nadam se da će uskoro pustiti strica Mehrbana«, kažem. Gospođa Mehrban me još jedanput grli. »O, Bože, i ja se nadam«, šapuće. Upravo u tom trenutku stižu Ahmed i Fahima. »Vidi, vidi, naši budući mladenci«, veselo im dovikne moj otac, a gospodin Kasravi gura se pred sve ostale kako bi ih pozdravio i ponovno se uspostavlja radostan metež u kojemu svi govore u isti mah. Fahima se upoznaje s gostima, svi je redom grle i žele joj dobrodošlicu, a stric Madžid zahvaljuje joj što se smilovala momku poput Ahmeda čije mane može nabrojiti na prste jedne ruke. Zatim broji jednu manu, dvije mane, tri, četiri i pet, a onda nastavlja s brojenjem, šest, sedam, osam i dalje, ali prstima iste ruke. Svi se smiju, a stric Madžid prebacuje ruku preko Ahmedova ramena i kaže Fahimi da je odabrala jednoga od najboljih ljudi na svijetu. Fahima se smiješi i zahvaljuje, pa se grli sa mnom, a kad pođemo prema dnevnom boravku, bacam pogled prema krovu i ponovno na balkonu vidim Maskiranog anđela. Nakon ulaska u kuću gospođa Mehrban kaže Fahimi kako su imali sreće što je Ahmed pušten iz zatvora. »Znam kako je teško kada te odvoje od osobe koju voliš najviše na svijetu. Bog zna da sam kroz to prošla. Kada su ga prvi put odveli, oboje smo bili mladi i puni ideala, a budućnost nam se činila kao put bez kraja. Ali ovog puta je drukčije. Pomalo starimo i očajnički smo potrebni jedno drugome.« Iznenađen sam što gospođa Mehrban uspijeva sve to izgovoriti bez ijedne suze. Vrijeme ju je, očito, učinilo čvršćom. Otac iznosi bocu votke i kaže da je vrijeme za slavlje. Natače po čašicu za sve muškarce, podiže svoju i nazdravlja: 190
»Za povratak mojega sina!«. Zatim se okreće prema Ahmedu i Fahimi i dodaje: »I za zaruke mojega drugog sina!«. Svi nadušak ispijamo sadržaj čašica, a moja majka zabrinuto odmjerava Ahmeda i mene. Znam da nas smatra premladima za alkohol, ali nikada ne bi rekla ništa zbog čega bi nam moglo biti neugodno pred ljudima. Mrštim se od žestine votke i to me opet podsjeća na dan kada smo pokopali Doktora. Svi se smiju mojoj grimasi, a tata odmah svima još jedanput puni čaše i nazdravlja: »Ovu pijemo za Mehrbanov povratak!«. Svi opet pijemo na eks. Moja majka odlazi u kuhinju da bi poslužila ručak, a ostale joj se žene pridružuju kako bi joj pomogle. Tata poziva mamu u hodnik i uzrujano je pita nije li prerano za ručak, a mama mu, nenavikla da joj se miješa u poslove, dobacuje razdražen pogled i odlazi. Tata podiže ruku kao da želi pogledati na sat, shvaća da na ruci nema sat, pa baca pogled na pokvaren sat i nešto mrmlja sebi u brk. Pitam ga je li sve u redu i on mi kaže da jest, ali to samo pojačava moju sumnju. No, nikako ne mogu odgonetnuti zašto je tako uzrujan, a zbog za njega posve neuobičajena ponašanja pomišljam da je možda pod nekakvim lijekovima. Žali se da je prerano za ručak, što u normalnim okolnostima nikada ne bi učinio, ali gosti mu odgovaraju da su gladni. »Pa gotovo su dva sata popodne«, kaže mu stric Madžid. »Zbilja?« tata opet baca pogled na prazno zapešće, a onda opet toči votku u čašice i nazdravlja: »Za prijateljstvo!«. Svi piju, a tata me odmah zatim pita koliko je sati. Pomno mu se zagledavam u oči jer mi doista nije jasno što mu je. Je li iscrpljen? Je li poludio? Već se napio? Samo se nadam da nije bolestan. U tom se trenutku opet oglasi zvonce s dvorišnih vrata i tata mi kaže da odem van i otvorim, a onda trči u kuhinju i poziva sve žene da nam se pridruže jer je stigao još jedan gost. Dok idem prema dvorišnim vratima, okrećem se prema Zarinu balkonu i pogledom tražim Maskiranog anđela. Balkon je prazan. Otvaram dvorišna vrata i ostajem zaprepašten. Preda mnom stoji gospodin Mehrban. Skače i grli me gotovo istom silinom kao i onoga dana Zarin otac. Iz kuće se prolama cika i vriska i svi gosti navaljuju na vrata. Prva do nas stiže gospođa Mehrban. Odmičem se, a muž i žena jedno drugome padaju u zagrljaj. Svi izlaze u dvorište i govore u isti mah, osim mojega oca koji šutke promatra prizor s terase na prvom katu. Očito je znao da gospodin Mehrban danas izlazi iz zatvora i sada vidim 191
da mu je nestao onaj sluđen izraz iz očiju. Nije toga svjestan, ali dugo ga promatram. Ne zna ni da se upravo u tom trenutku nadam da ću jednoga dana biti baš poput njega. Dok se ostali gosti guraju ne bi li izgrlili gospodina Mehrbana, gospođa Mehrban sjeda na tlo i jeca. »Hvala Bogu, hvala Bogu!« viče, lupajući se u prsa. »Mislila sam da to nikada neću dočekati!« Moja je majka grli i govori da bi se trebala smijati jer joj je muž napokon na slobodi i na sigurnom. No, gospođa Mehrban zarobljena je u vrtlogu osjećaja koji se neće tako brzo smiriti. Gospodin Kasravi grli gospodina Mehrbana i kaže mu da je neizmjerno sretan što mu je stari prijatelj zdrav i na sigurnom, a moja baka kaže da bismo trebali zapaliti esfand kako bismo odagnali đavla. Djed joj dobacuje prijekoran pogled. Napokon stiže i moj otac, pa se dugo grli s najboljim prijateljem. Smiju se i došaptavaju, a gospođa Mehrban i dalje plače na podu. Polako se ljulja, ruke joj se tresu, obrve trzaju, a vlažne usnice tresu. Bacam pogled prema krovu i vidim da je Maskirani anđeo opet na balkonu. Zna li što se događa? Plače li i ona? Čim shvati da sam je opet spazio, povlači se u sjenu. Ulazimo u dnevni boravak. »Ovo mi je najsretniji dan u životu«, kaže moj otac. »Moj je najbolji prijatelj ovdje, obitelj mi je ovdje, a ovdje su i moja dva sina«, pokazuje Ahmeda i mene. Natače nam još votke i svi pijemo u čast Mehrbanova povratka. Sam Mehrban brzo ispija piće, rukavom kaputa briše gust brk, a onda gleda svoju ženu, grizući usnicu da bi suspregnuo suze. Sve žene počinju plakati, a muškarci pristojno okreću glave. Čujem kako djed šapće nešto o tome kako su za sve to krivi Britanci. Gospođa Mehrban ne skida pogled s muža, šapće molitve i briše suze. Moj otac prekida tišinu i pita Mehrbana kako je. On odmahuje glavom i tiho govori da je dobro, ali onda brizne u gorak plač. Znam te jecaje: sjećam ih se iz svojih bolničkih dana. Jecaj je to slomljena srca i uništena duha, jecaj boli koja je prevelika da bi se mogla opisati bilo kojim drugim jezikom osim jezika suza. U tom trenutku silno želim još jedno piće. Žestok ujed votke više mi ne smeta i godi mi tupilo koje donosi sa sobom, baš kao i one noći nakon što smo pokopali Doktora. Ahmed je, čini se, duboko dirnut svime što se odvilo u našoj maloj kući. Vidim da je zadivljen gospodinom Mehrbanom i drago mi je što 192
su se napokon upoznali. Sigurno će, kao dvojica muškaraca koja su nepravedno završila u zatvoru, imati o čemu pričati. »Zašto su te ovog puta odveli?« pita gospođa Mehrban, glasom prigušenim od suza. »To ti nikada ne kažu«, odgovara joj muž. Moje tete sjede jedna do druge nedaleko od gospođe Mehrban, drže se za ruke, a niz obraze im se cijede suze. Moji stričevi puše i šute, što je za njih vrlo neobično. Moja buduća supruga sjedi majci u krilu i igra se s lutkom, pa se pitam hoće li se sjećati toga dana kada odraste. Gospodin Kasravi sjedi na podu do mojega oca i sigurno bi najradije rekao nešto o Kadžarima i njihovim zaostalim običajima, no zna da sada nije pravo vrijeme za to i da trenutak pripada Mehrbanovima. Nakon ručka opet pijemo, pa večeramo i onda opet pijemo. Potpuno sam pijan, baš kao i svi drugi muškarci u kući. Gospođa Mehrban sjedi do muža i, iako je javno izmjenjivanje nježnosti u našoj kulturi potpuno neprihvatljivo, gospodin Mehrban joj prebacuje ruku preko ramena i čvrsto je privija u zagrljaj. Uopće se ne sjećam kada su Fahima i Ahmed otišli kući, a ne sjećam se ni kako sam ni kada otišao na spavanje. Budim se na madracu u dnevnom boravku i jedino se sjećam neobičnog sna koji mi se upravo odvio pred očima. Sanjao sam stabla naranča u podnožju planine i rijeku koja protječe između stabala s juga prema sjeveru. Crni se oblaci nadvijaju nad planinu, a munja iz daljine osvjetljava nebo dok prve kapljice kiše plešu prema zemlji. Obronci planine prekriveni su bijelim, mirisnim pupoljcima cvijeta naranče koji na tlo padaju poput snijega i zbog njihova je blistavog sjaja gotovo nemoguće zadržati pogled na planini. Odjednom se na strmini pojavljuje ljudski obris, pa škiljim da bih razabrao tko mi se primiče, ali odbljesak je pupoljaka prejak. Prepoznajem tek oči Maskiranog anđela iza čipkaste koprene bijele burke i vidim kako trepću u ritmu otkucaja mojega srca. Čitav me prizor podsjeća na sliku tajanstvene žene koju mi je Zari nacrtala po nespretnom opisu koji sam joj izrekao prvi put kad smo bili nasamo u kuhinji. Bijela prilika zastaje nekoliko metara dalje od mene i velikim plavim očima zuri u moje. Odjednom nas zapuhuje snažan vjetar koji latice podiže u vijavicu opojnog mirisa. Maskirani se anđeo svim silama nastoji održati na nogama i ja posežem za njezinom rukom pod burkom, ali vjetar je nosi od mene. Pokušavam je uhvatiti, ali nemilosrdna majka priroda obavija 193
je vihorom i zbacuje joj burku. Svim se silama trudim da je vidim, ali njezin lik nestaje u oluji bijelih latica. Koji čudan san! Pitam se zatim zašto nam SAVAK ne želi reći gdje je pokopana Zari. Kako bi im odavanje tog podatka moglo naštetiti? U grlu mi se stvara čvor. Gledam u stojeći sat. Kada bih ga barem znao popraviti. 27.Sjenka u sjeni Sjedim u dnevnom boravku i kroz prozor zurim u dvorište. Kao i obično, potpuno sam zaokupljen svojim mislima. Do ušiju mi dopire tatin glas kako govori mami: »Vrijeme leti. Za čas će se on oporaviti, vidjet ćeš!«. Vrijeme leti ? Kakva glupost. Kao da mi nije dovoljno to što mi tvrde da je vrijeme ono najvrednije u životu svakoga čovjeka i da vrijeme liječi sve rane, nego sad još i leti! Ahmed, Iradž i drugi momci iz susjedstva čitavog su dana u školi. Škola mi nimalo ne nedostaje, ali samoća mi je teška. Rekao sam tati da se sljedeće godine ne želim vratiti u školu bez Ahmeda i Iradža, što je on odmah prihvatio, pa sada sređuje sve što je potrebno da za nekoliko mjeseci otputujem u Ameriku. »Za tebe Iran više nije siguran«, kaže. »Nikada ne znaš kada bi SAVAK opet mogao otvoriti taj slučaj zbog nekoga novog zatvorenika koji bi im rekao nešto o Doktoru.« Pomisao na odlazak iz Irana i boravak u zemlji koja je od njega udaljena dvadesetak tisuća kilometara nimalo mi se ne sviđa. Veći dio dana provodim u svojoj sobi na najvišem katu kuće, gdje u rukama stežem jastuk koji mi je postao glavni oslonac, bez obzira ležim li, sjedim, ili hodam gore-dolje po sobi. Što ga čvršće stežem, mirniji sam. Kao da me štiti od okoline. Katkada satima sjedim na istome mjestu i buljim u prazno. Ne razmišljam ni o čemu, ništa ne osjećam i, što je najgore, ni za što me nije briga. Život mi je prekrila neumoljiva tišina i dok sve oko mene ide dalje, ja stojim na mjestu, opirući se svakoj promjeni. Živim u svojem životu, ali ne dotičem ga, ne osjećam ga, a najmanje ga od svega cijenim. S vremena na vrijeme priželjkujem povratak u one dane kada mi se svaka uspomena na prošlost činila poput poglavlja iz bajke. Iz dosade katkada otvaram knjige, ali ubrzo shvaćam da samo zamagljenih očiju zurim u njihove stranice. Nema dugo tome da sam slavljenički 194
pozdravio preuzimanje uzda vlastita života u vlastite ruke, a sada mi se to slavljenje čini besmislenim i glupim. Nekoliko dana nakon onoga čudnog sna sjetio sam se Zarina crteža na kojemu gledam u djevojku bez lica pred planinama. Sliku sam pribio na zid, ali sada je na tom mjestu samo rupa od čavlića. Pretražujem sve knjige na polici i torbu koju mi je otac kupio onoga dana kada sam pošao u gimnaziju, no slici ni traga. Pitam majku je li negdje vidjela crtež i ona mi odgovara da nije. Otac mi kaže da nikada ne bi uzeo ništa iz moje sobe a da me prije toga ne pita za dopuštenje. Prekrivam rupicu na zidu. Kada bi barem netko mogao učiniti isto s rupom u mojem srcu. Noću, kada svi zaspu, ponekad kroz prozor gledam u mjesto na kojemu smo Zari i ja znali sjediti. Sjećam se zagrljaja, njezine glave na mojem ramenu i njezinih sklopljenih očiju. Oči mi se brzo pune suzama i ostajem bez daha, kao da mi se na prsa spustio golem teret. Osjećaj je toliko stvaran da od te prikaze uspijevam pobjeći jedino ustajanjem i uzrujanom šetnjom na kraju koje obično završavam na terasi gdje skrećem pogled sa svega što me podsjeća na Zari, ali oči mi ipak bježe prema prozora njezine sobe. Ondje je svjetlo uvijek upaljeno i zavjese uvijek navučene. Katkada iza zavjesa vidim sjenu Maskiranog anđela. Obrisi su to tijela koje se klanja u molitvi: ruke podiže uz uši, naginje se prema naprijed, a zatim sjeda i čelo spušta na mohr٭. Hladno je i dah mi se u dodiru s noćnim zrakom pretvara u paru, ali bolje mi je vani nego u sobi gdje mi se ponekad čini da me zidovi stišću. Jedne večeri nailazim na otvoren prozor i iz Zarine sobe čujem kako Maskirani anđeo recitira neke stihove. Sjetim se da mi je Zari jednom rekla kako je Soraja cijeli Hafizov Divan naučila napamet, pa napinjem uši ne bih li joj bolje čuo glas, ali do mene dopire tek prigušen šapat. Mjesec je na nebu jasan i noć je okupana njegovom svjetlošću. Sjene građevina kao da se isprepliću s nečim što je zapleteno u sve ostalo i čini mi se da se upravo u tim sjenama krije ispunjenje Zarina obećanja da će uvijek biti uz mene. Žarko se želim utopiti u toj tami i stopiti se sa sjenama. Tražim je u najmračnijim kutovima, pomno zureći u svaki pedalj noći i nadajući se da me negdje iz tog mraka gleda i da će nam se oči barem nakratko susresti. Znam da je tu, osjećam to, i znam da bih trebao izići iz sobe, ali bojim se da je neću naći. _____________________ ٭Mohr ili turba mala je glinena pločica kojom se neki šijitski muslimani služe pri dnevnim molitvama te prislanjaju čelo uz nju. Mohr ili turba simbolizira zemlju, ili je čak napravljen od zemlje iz svetoga grada Karbale u Iraku, posebno važnoga za šijitske muslimane. 195
Jedne druge večeri sjedim uz prozor u sobi i gledam prema Zarinoj terasi, kada se odjednom u sjeni pomakne djelić tame. Srce mi poskoči zbog prizora u kojemu je netko kroz tamu jedva primjetno otklizao s jednoga mjesta na drugo, premjestio se i zatim zastao. No, tkogod to bio, sada se više ne miče. Umišljam li, ili je netko doista ondje? Jabukolika mi je jednom rekla da postoji bolest zbog koje ljudi haluciniraju. Jesam li izgubio razum? Pomno se zagledavam u priliku koja se načas razabire, a načas nestaje u tami, ali nisam posve siguran ima li ta sjenka doista ikakav obris. Što dulje zurim u noć, to mi se više čini da ono u što zurim nije ništa doli noć uokvirena tamom. Ustajem i palim svjetlo u sobi, pa sjedam na isto mjesto i pogledom tražim obris. Ne vidim ništa. Čak ni siluete. Blaga je, ali tamna noć. Tiho se šuljam na terasu i gledam ka Zarinoj sobi. Svjetla su ugašena, prozor je otvoren, a zavjese se pod naletima vjetra kreću poput žene u rukama vrsnoga plesača. Sjedam na zidić između naših dviju kuća i prisjećam se kako smo sjedili s njezine strane zida i čitali poeziju. Kliznem na njezinu terasu i sjedam, zamišljajući da je kraj mene. Neočekivano me zapljusne golem val melankolije. Utapam se polako i bez snage, tek s oštrom boli i poplavom suza. Naslanjam glavu uza zid, zatvaram oči i tonem u sebe. Hodam sa Zari uz brdo omeđeno izmaglicom. Pod nama su doline obrasle uvelim korovom, vjetar puše u svim smjerovima, a trava se poslušno svija pod njegovim naletima. Nebo je tamnoplavo, bez ugljene tame na kojoj se noću ističu zvijezde ili oblik ispunjen predivnim mirisom zbog kojega mi nosnice tuli i uživaju. Je li ovo doista san? Zari je odjevena u bijelu pamučnu haljinu, a ja u odijelu. Okreće se i gleda me u oči, a ja je desnom rukom primim oko struka. Polaže mi glavu na rame i licem dotiče moje, ja je i ljubim, šapćem da je volim i da je nikada više ne želim od sebe. Ako je to san, ne želim se nikada probuditi. Zari mi govori da ne sanjam. Odjednom se nađemo na njezinoj terasi. Zari sjedi, glavu mi privija na prsa i ruke obavija oko vrata. Ne vidim joj lice. »Hladno je«, šapće. »A ti se baš nisi dobro obukao. Nemoj mi se, dušo, prehladiti!« Čvršće se privijam uz nju, a ona me grli još jače. Ne otvaram oči. Ne želim provjeravati je li sve to stvarnost. Dovoljan mi je njezin glas. »Grijat ću te svojim tijelom do izlaska sunca, a onda moram poći«, kaže. 196
»Ne želim da odeš«, plačem. Miluje me po licu, ljubi me u obraze i kaže mi da je uvijek tu negdje, u blizini. Jedva mi čujnim šapatom govori da me voli, ali da je ne smijem više oplakivati. Ovako je jednostavno moralo biti. Drago joj je što sam joj posjetio roditelje i što sam bio toliko jak da pred njima nisam zaplakao. Ti si moj anđeo, kažem joj, ali ona mi kaže da anđele nitko ne vidi. Nitko ih ne čuje i nitko ih ne osjeća. Znači, mora da sanjam Zarin divan glas i njezin topao zagrljaj. Pokušavam se okrenuti i zagrliti je, ali nemoćan sam od težine. Otvaram oči i isprva ne znam gdje sam. Osvrćem se i shvaćani da sam pod zidom na Zarinoj terasi. Na istoku izlazi sunce, a zbog jutarnje bih se studeni najradije odmah zavukao u krevet. Tada shvatim da sam umotan u deku. Deka nije naša, a i siguran sam da iz sobe nisam izišao umotan u bilo što. Bacam pogled prema Zarinoj sobi. Prozor je zatvoren. Je li me u deku umotao Maskirani anđeo ili Ahmed? Ahmed vjerojatno nije, on bi me i probudio. Deka lijepo miriše, po nepoznatom mi ženskom parfemu. Je li to Zarina deka? Je li se u nju nekoć zamatala da bi se noću ugrijala? Možda me baš ona noćas pokrila! Po položaju sunca zaključujem da je oko šest sati ujutro. Bacam pogled prema ulici i ondje spazim Maskiranog anđela. Vraća se iz pekarnice s dvije velike štruce kruha Barbari٭. Hoda jako brzo. Mnogo brže nego što je Zari običavala. Ulazi u dvorište i za sobom zatvara vrata. Čim nestaje u kući, slažem deku i ostavljam je na zidu između naših dviju kuća. Odlazim u sobu i uvlačim se u krevet, potpuno obuzet snom u kojemu me posjetila Zari. Sumorna mi usamljenost tišti dušu, pa sam sebi govorim da sam sinoć spavao u njezinu zagrljaju, ali čak se ni od te bezumne laži ne osjećam bolje. Večer nakon toga opet sjedim u sobi i gledam kroz prozor, u naručju stežući jastuk. Tamna je noć zastrta oblacima, pa ne vidim Mjesec, ali u zraku mirišem kišu. Svuda oko mene vlada tišina, ali jednolično mi zujanje iz nepoznata izvora umiruje duh i miluje uši. Gledam Zarin balkon, pogledom tražeći siluetu koja je večer prije komadić noći oblikovala u privid nade. __________________________
٭Kruh Barbari ili nan-e Barbari jedna je vrsta tanke perzijske lepinje i jedna od najčešćih vrsta kruha u Iranu. Naziv je dobio po narodu Barbara koji su živjeli u pokrajini Horasan, a do glavnoga je grada došao i postao popularan u doba dinastije Kadžara. 197
Možda je, ako ne skrenem pogled, opet pronađem. Možda se, ako pomnije gledam i oči priviknem na tamu, opet pojavi. I evo je, samo sjenka, samo trag, obris noći. Ne skidam pogled sa sjene i čekam da se pomakne kao sinoć. Možda je ne bih prestrašio kad bih mogao prolebdjeti kroz prozor, ali štogod jest, sjenka se ne miče. Stoji na mjestu, potpuno nepokretna, i gleda me. Od iznenadnog mi naleta vjetra odjednom zavjese polete u lice, a s druge se strane djelić tame zatrese i čitava noć zadrhti. Sada sam siguran da se sjenka pomaknula. Ne haluciniram. Ježim se od glave do pete. Jurnem na balkon, ali na njemu ne nalazim ništa. Stojim ondje čitavu vječnost i ogledavam se te naposljetku prelazim na Zarinu stranu zidića i sjedam na naše mjesto. Gledam prema njezinoj sobi. Svjetla su upaljena, ali prozor je zatvoren i zavjese navučene. Gotovo su sva svjetla u ulici ugašena. Gledam na sat: jedanaest i trideset. Iza Zarinih zavjesa Maskirani anđeo hoda s jedne strane sobe na drugu. U djeliću joj sekunde opazim lice iz profila. Nema burku, ali prolazi prebrzo da bih je doista vidio. Silno bih je htio pogledati i vidjeti kako izgleda. Živi u istoj sobi u kojoj je živjela moja Zari, spava u njezinu krevetu, sjedi u istom stolcu u kojemu sam je držao u naručju. Prilazim prozoru i virim kroz otvor na zavjesama. Srce mi divljački udara, krv navire u glavu, ruke dršću, koljena podrhtavaju i oblijeva me hladan znoj. Maskirani anđeo sjedi nasred sobe, leđima okrenuta prema prozoru. Spuštene glave čita knjigu, Hafizov Divan, istu onu koju je naučila napamet. Zašto čita knjigu koju zna napamet? Odjevena je u dugu crnu haljinu koja je prekriva od vrata do gležnjeva, a na glavi joj plava marama pokriva kosu. Crna burka prebačena je preko stolca pokraj okruglog stola, a deka u kojoj sam se jutros probudio položena je pokraj kreveta. Na drugom kraju sobe spazim bilježnicu sa Zarinim crtežima. Sve bih dao za tu bilježnicu! Maskirani anđeo odjednom podiže glavu i gleda pred sebe, kao da je osjetila da je kroz prozor netko promatra. Sve u meni viče da bježim kući, ali noge su mi prikovane uz tlo. Ramena joj se podižu i spuštaju kako diše i samo se u djeliću sekunde malo okreće u stranu. Zatim ponovno spušta glavu i nastavlja s čitanjem. Zahvaljujem Bogu što se nije okrenula i šuljam se kući.
198
28. Neizlječiva bolest Prošlo je više od mjesec dana kako sam izišao iz bolnice i četvrt je naglo oživjela zbog perzijske Nove godine koja se slavi prvoga dana proljeća. Prvih trinaest dana u godini nema škole, pa ljudi putuju, posjećuju jedni druge, razmjenjuju darove, zaboravljaju stare svađe i mire se. Duh blagdana dirnuo je i šaha koji je tim povodom pomilovao neke političke zatvorenike i nekolicinu običnih zločinaca, a ja se pitam bi li Doktor, da je poživio, ikada došao na red. Čak se i moj stric i teta mire, jedino sam ja zarobljen u najtamnijoj zimi svojega života, bez vidljivoga kraja i izlaza. Ahmed i Iradž često me posjećuju i drago mi je kada dođu, ali katkada odlutam dok pričaju i uopće ih ne slušam. I inače se isključujem iz svega što me okružuje. Dok jednoga dana u predvečerje stojim na terasi, s Ahmedove strane začujem glas njegove bake. »Dolazi po mene«, objavljuje s balkona. »Tko dolazi, bako?« pitam je. Naborano joj se čelo napinje dok govori: »Moj muž. To je njegov novogodišnji dar. Povest će me sa sobom!«. »Aha«, kažem tužno, ali potajno priželjkujem isti takav dar od Zari ili Doktora. Na licu joj primjećujem da se našminkala. »Lijepo izgledate, bako«, kažem joj. »Uredila sam se za njega«, odvraća mi. »Svake večeri razgovaramo, ali ne pokazuje mi se.« »A vidite li ga, bako?« pitam, misleći na Zari u noćnim sjenama. »O, da, viđam ga svake večeri otkad je otišao« kaže s tračkom tužnoga smiješka na usnicama. »I ti ga vidiš, zar ne?« »A gdje ga tražite?« Baka me začuđeno gleda, kao da ne razumije o čemu govorim. »Skriva li se u tami?« pitam je. »Miče li se, ili stoji na mjestu?« »Na mjestu?« ponavlja, očito ne shvaćajući. Gega se do ruba balkona i u glavi mi ponovno odjekuje majčin glas. Stotine ljudi godišnje padne s tih prokletih krovova. Hitro joj se primičem, kako bih je mogao uhvatiti ako izgubi ravnotežu. »Ovog puta me želi povesti sa sobom«, šapće ozbiljno. »A je li vam ikada išta rekao?« »Rekao?« »Da.« 199
MIN@
Na trenutak zastaje i razmišlja, a onda kaže: »Ne znam. Ne čujem baš dobro, nagluha sam. Ako mi je nešto i rekao, nisam ga čula!«. »Ali čuli ste moju ženu kako plače, zar ne?« »Tvoju ženu? Zašto plače?« Gledam joj u zbunjeno lice i žalim što sam uopće išta spomenuo. »Ne daj da ti žena plače«, kaže. »Moj mi muž nikada nije dao razloga za plač. Nikada!« »Dobro, bako.« »Znaš li kako smo se moj muž i ja upoznali?« »U američkom veleposlanstvu?« »Američkom veleposlanstvu?« blijedo me gleda. »Ne, bako«, ispravljam se. »Ne znam. Kako ste se upoznali?« »Hoćeš da ti ispričam?« odjednom živne. »Ispričajte, molim vas.« »Kada mi je bilo sedamnaest«, započinje baka, »otkrili su da imam neizlječivu bolest. Točno tako su je zvali, neizlječiva bolest. Majka mi se danju i noću molila Bogu, preklinjući ga da mi se smiluje, kao da Bog nema pametnijeg posla.« Odjednom zastaje s pričom i zbunjeno me pita: »Jesi li ikada imao sedamnaest godina?« »Jesam, bako.« »Aha«, mrmlja. »Ali nikada nisi imao neizlječivu bolest, zar ne?« »Nisam, bako.« Opet zastaje i razmišlja, kao da se ne može sjetiti gdje je stala s pričom, a onda me pita: »Što misliš, jesu li raj i pakao međusobno povezani?«. »Molim?« pitam. »Majka mi je govorila da je Bog iskopao rupu u zemlji i ispunio je plamenom, a onda povrh nje izgradio raj. Ali to baš nema smisla, zar ne ? Nitko se u nebu onda ne bi mogao moliti jer bi tlo bilo prevruće, je li tako?« Najradije bih prasnuo u smijeh, ali suzdržavam se. »A opet, ako raj i pakao nisu povezani«, nastavlja, »što je između njih?« Okreće se prema meni i upitno me gleda, a ja sliježem ramenima. Zbilja ne znam odgovor. »Moja je sirota majka cijele noći plakala zbog moje neizlječive bolesti, a ja sam trebala umrijeti i otići u raj«, kaže. »Gdje god taj raj pri vragu bio. Postila je i davala novac siromašnima, kuhala posebnu juhu aaš i njome hranila siromahe, a ja sam cijelo vrijeme mislila: Čekaj, ja umirem, zašto onda siromašnima daje sve poslastice?« 200
Shvaćajući da se upravo našalila, baka se smiješi, a smijem se i ja, potičući je da nastavi. »Cijelo me vrijeme strašno bolio trbuh«, priča. »I čim bih nešto stavila u usta, odmah bih povratila. Bila sam zbilja jadna. A sve to sa samo sedamnaest godina!« Odmahuje glavom i nastavlja: »Sedamnaest godina... nije to dobra dob. Tada shvaćaš da imaš srce i osjećaji ti pomute um!«. Nakratko zastaje. »Ahmedov je djed živio nekoliko kuća od nas. Bio je mlad i zgodan, jako zgodan. Kad god bih ga vidjela, poslije bih dugo, dugo plakala.« Ponovno zastaje i zuri u noć. Nakon nekog vremena kaže: »Jesam li ti rekla da će doći po mene?«. »Jeste, bako.« »Došao je već jednom prije, ali tada još nisam mogla poći s njim. Sada bih mogla i baš bih voljela.« Opet zastaje i sada dugo šuti. Gleda prema dvorištu i duboko uzdiše. Polako joj se primičem, u strahu da bi mogla izgubiti ravnotežu i pasti. Izraz lica toliko joj je zbunjen da ni uz najbolju volju ne mogu pogoditi o čemu razmišlja, no na kraju ipak izusti: »Jednoga sam se dana popela na brdo iza očeve kuće i bacila sam se s litice!«. »Bacili ste se s litice?« pitam i primičem joj se još bliže. »Što će ti život ako ga moraš proživjeti bez voljene osobe? Da, i sad sam se sjetila: nisam bolovala od neizlječive bolesti, samo sam bila zaljubljena. Ali ljubav je isto neizlječiva bolest, zar ne?« Tiho potvrđujem da jest. »Naravno da jest. Zato i svi veliki ljubavnici na kraju priče umiru.« Baka se odjednom pretvara u osobu potpuno svjesnu svoje okoline. S lica joj nestaje zbunjen i omamljen izraz zbog kojega inače djeluje bezumno i izgubljeno, a zamjenjuje ga bistar pogled osobe koja točno zna tko je i što je. Toliko mi je blizu da bih joj mogao izbrojiti sve bore na licu, tom licu koje sam vidio bezbroj puta, a nijednom ga nisam doista pogledao. Provlači prste kroz začudno dugu sijedu kosu i nešto mrmlja ispod glasa. Nekoć je bila visoka i vitka, ali s godinama se pogrbila. Oči su joj blijedosmeđe boje koja se prelijeva u sivu, isto kao i oči mojega djeda, a po obliku brade i načinu na koji guta slinu zaključujem da i ona nosi zubalo. Više je nalik portretu nego živoj osobi i shvaćam da sam je silno zavolio. »Blizu očeve je kuće bila jedna litica. Jesam li ti to već rekla?« pita me hrapavim, ali ljubaznim glasom, vrlo nalik glasu moje bake. »Jeste, bako, rekli ste mi.« 201
»Strašno sam dugo padala i mislila sam da ću sigurno umrijeti. Takav se pad ne preživljava. Čak sam se i onesvijestila u zraku. No, kad sam otvorila oči, bila sam u njegovu naručju. Vidio je da se bacam s litice i uhvatio me.« »Pa to je divno, bako. Mora da je bio vrlo snažan čovjek.« »O, da, najjači na svijetu«, prisjeća se baka sa sjetnim osmijehom. »Tako je«, začuje se iz tame Ahmedov glas. »Uhvatio je baku dok je padala s litice. Bio je najjači čovjek na svijetu.« »Doći će po mene«, kaže mu baka. »Da, bako, rekao sam ti da će se ubrzo vratiti«, kaže joj Ahmed i rukama obavija njezina krhka, pogrbljena leđa. »Želi me iznenaditi«, kaže baka, ukopana u Ahmedov zagrljaj. »A jednoga ćemo se dana vratiti zajedno i iznenaditi tebe. To bi bilo baš lijepo, zar ne?« »Vrlo lijepo«, slaže se Ahmed, a i ja kimam glavom. Baka se okreće i s terase šepa u kuću. »Da, to bi bilo krasno. Baš krasno«, mrmlja i nestaje iza vrata. Ahmed se smiješi i odmahuje glavom. »Priče joj svakoga dana postaju sve kreativnije i zabavnije. Ali zbilja je iznimna osoba, znaš? Jesam li ti ikada rekao da je bila prva žena u mjestu koja je skinula čador?« »Nisi«, odgovaram iznenađeno. »Ljudi to ne znaju, ali zbilja jest. I to u Kasmaru! Ni približno najnaprednijem gradu na svijetu.« Lice mu se smekšava od sjetnog osmijeha. »Bila je i prva žena u gradu koja je završila srednju školu. Prava buntovnica, svojeglava i postojana kao stijena. Roditelji su je udali za djeda samo zato da je se riješe«, posprdno se smijulji Ahmed. »Baka se nije htjela udati za njega, mrzila ga je. U pedeset godina braka nijednom mu nije uputila lijepu riječ, ali on to nije ni očekivao.« Odmahujem glavom. Bakina me beskrajna sanjarenja o djedu malo previše podsjećaju na moje noćne potrage za Zari, pa se pitam hoću li i ja jednoga dana lunjati po četvrti i izmišljati priče o tome da je Zari bila sveučilišna profesorica i da je spasila mačku iz požara. »Bio je dobar čovjek i neizmjerno strpljiv s njom«, nastavlja Ahmed. »Mislim da ju je jedino on ozbiljno shvaćao. I nikada se nije žalio na nju. Neki su ga prijatelji zbog toga smatrali slabićem, a susjedi u Kamsaru govorili su da uopće nije pravi muškarac i da je ne može zadovoljiti u krevetu, pa je ona zbog toga tako agresivna. Djeda nije bilo briga za te priče, uopće ih nije slušao, ali ona jest. Pa je lijepo rodila četvero djece, jedno za drugim.« 202
Lice mu se izvija u prepredenu grimasu. »Možda ga je samo tada pripustila k sebi, tko zna.« Smijem se. »Jesi li znao da je ateistica?« pita me Ahmed. »Nisam.« »Žena njezinih godina, odgojena tako kako je odgojena, i to u Kamsaru, pa da ne vjeruje u Boga? Zamisli ti to! Ima sreće što je nisu kamenovali. Tata kaže da se nikada ni za što nije molila, ali da su joj se sve želje ispunile.« »Kako?« »Djed«, odgovara Ahmed i pali cigaretu. »On je bio Bog kojega nikada nije štovala i zato ga sada vidi kamo god se okrene.« 29.Poziv anđela Majka mi donosi vrući čaj, ali pravim se da spavam sjedeći na stolcu, pa odlazi iz sobe da me ne bi probudila. Već sam joj rekao da mi je lakše zaspati kada ne ležim u krevetu jer mi od ležanja mozak upada u hiperaktivnu zbrku. Okrećem se i prevrćem dok mi ne dojadi, pa na kraju uvijek završim na stolcu s knjigom u ruci i tu već nakon nekoliko pročitanih redaka obično zadrijemam. Ni sam ne znam kada točno uspijevam zaspati, ali prijeko mi potreban san prekida ženski vapaj. Ne znam odakle dopire, ali osjećam kako mi se dlačice na vratu uzdižu od jeze. Vapaj je bez sumnje ženski i sasvim sigurno dopire s druge strane mojega prozora. Htio bih otvoriti oči i pogledati van, ali preumoran sam, pa samo pomno osluškujem i ne čujem ništa osim noćne tišine. Sjetim se da mi je Ahmedova baka rekla da je čula plač djevojke iz kuće do moje. Nedostaješ joj. Svake noći plače za tobom, baš kao i ja za djedom. Prolaze me trnci. Tada začujem još jedan tihi jecaj i to ovoga puta baš s druge strane mojega prozora. Drhtim od nagle studeni, otvaram oči i gledam na sat. Četiri su sata ujutro. Nakon još jednoga jecaja bacam jastuk na pod i jurim na terasu. Bojim se pogleda na Zarinu sobu, ali oči mi same skreću onamo. Prozor je otvoren, a zavjese navučene. Tko to plače i zašto? Maskirani anđeo? Zašto bi ona plakala? Nedostaje joj Zari? Možda joj nedostaju roditelji. Možda je zaljubljena u nekoga iz svojega grada, pa joj on nedostaje. Ne, sigurno nije to, nije ona taj tip žene. Pozorno slušam, ali više ništa ne čujem, pa sjedam na zidić između 203
moje i Zarine kuće, razmišljajući o tome da jednostavno priđem prozoru i pogledam u sobu. U tom trenutku dašak vjetra blago zaljulja zavjese: svjetlo je u sobi ugašeno. Da prijeđem na njezinu terasu? Ali zašto? Premračno je, ništa neću vidjeti. Srce mi bubnja u ušima i prsima, a onda se odjednom pomakne nešto pod zidićem na Zarinoj terasi. Osvrćem se i spazim Maskiranog anđela. Nepomično sjedi na istome mjestu na kojemu smo Zari i ja obično sjedili i na kojemu sam ja neku noć zaspao pa sanjao Zari. Rado bih joj nešto rekao, ali ostao sam bez glasa. Rado bih se maknuo i otišao kući prije nego što me spazi, ali ne mogu se pomaknuti, baš kao i one večeri kada su odveli Doktora. Ustaje polako, odmjereno i tiho, kao da je čitavo vrijeme znala da sam ondje i kao da me čekala. Okreće se prema meni i mjesečina prodire kroz crnu čipku na kopreni njezine burke. Pod čipkom su dva vlažna, tirkizna oka koja sjaje poput zvijezda u baršunastoj tmini noći. Blago uzdiše, a meni se čini da u cijelom svemiru nema dovoljno kisika za moja pluća. Maskirani je anđeo gotovo iste visine, možda čak i istoga stasa, iako to zbog plašta ne mogu procijeniti. Trenutak potpunog mira traje poput čitave vječnosti. S juga nas odjednom zapuhne blag vjetar i njezina burka zaleluja zrakom, baš kao što je one večeri pred mojim prozorom zatreperio komadić noći. O, Bože, pa to je bila ona, Maskirani anđeo, utkana u noćnu tamu, neprimjetna u njezinu zagrljaju. Zar me ona gledala kako se na stolcu ljuljam naprijed-natrag? Tada se okreće i odlazi prema Zarinoj sobi. Rub joj se burke vuče po tlu i skuplja prašinu s betona, a dok odlazi, glavom je još uvijek okrenuta prema meni. Htio bih joj doviknuti da stane, ali glasa još uvijek nemam, pa ona ulazi u kuću i za sobom zatvara staklena vrata. Još neko vrijeme sjedim na zidiću. Maskirani me anđeo doista noću promatra? Zašto? Kakva je znatiželja na to nagoni? Što joj je Zari rekla o meni? Možda samo provjerava patim li previše. Sati prolaze, ali spavati ne mogu.
204
30. Inšallah٭ Ahmed se nije šalio kada mi je rekao da mu ne mogu slomiti duh premlaćivanjem u usranom zatvoru. Prkosniji je i buntovniji no ikada, govori sve što misli i radi sve što mu se prohtije. Iradž mi kaže da u školi otvoreno kritizira profesore, pogotovo profesora Gordžija, nekada običnog vjeroučitelja, a sada ludog ravnatelja. »On je običan fašist«, rekao je okupljenima u školskom dvorištu neki dan, a Gordži je stajao tek nekoliko metara dalje od njega. »Tko je fašist, Ahmede?« odmah ga je upitao Gordži. »Mussolini, gospodine. Mussolini je bio fašist. Idi Amin je fašist. Ima još puno fašista na ovome svijetu, profesore. Ima ih koliko hoćete!« Gordži se na to zagledao u amajliju, izgovorio kratku molitvu i otišao. »I vi ste isto fašist, profesore«, prošaptao je Ahmed. Gordži se naglo okrenuo i pogledao ga, ali Ahmed se samo nasmiješio, kao da se nimalo ne boji Gordžijeva bijesa. »A što mi može?« pita poslije Fahimu, zabrinutu zbog toga što joj se čini da je Ahmed ovog puta pretjerao. »Može ti praviti probleme, zlato«, odgovara mu, moleći me usput da ga urazumim. »Nije li tako? Daj mu, molim te, reci da prestane s tim besmislicama!« Jednoga dana Gordži kaže Ahmedu da se mora ošišati jer mu je kosa preduga. »Frizer mi je na godišnjem, profesore«, britko mu odgovara Ahmed. »Doista? A kamo je otputovao?« pita Gordži. »U Afganistan. Znate, on šverca drogom.« Ahmed mi poslije govori da je točno vidio da bi ga Gordži najradije pljusnuo. »Ne tiče ga se duljina moje kose, je li tako? Što taj kurvin sin sebi umišlja? U sve zabada nos. Nisi li mi jednom rekao da fašisti uvijek u sve zabadaju nos?« »Nisam«, odgovaram. »Ti i ja smo razgovarali o anarhizmu, ne o fašizmu«. »Dobro onda. Vjerojatno sam to negdje pročitao. Fašisti u sve zabadaju nos. To bi trebao biti dio definicije te riječi u rječniku.« Fahima ga moli da prestane. __________________________
٭Arapski termin koji muslimani izgovaraju kako bi iskazali nadu da će se neki prije spomenut događaj obistiniti. Doslovno prevedena, ta fraza znači: »Ako bude po Allahovoj volji«, ili jednostavnije: »Ako Bog da«.
205
»Jasno ti je da u ratu s ravnateljem ti ne možeš pobijediti, pa čemu onda sve to?« »Zbog toga što mrzim tog pizduna«, odgovara joj Ahmed. Gordži mu tu mržnju skupo naplaćuje. Sljedećeg popodneva Ahmed se iz škole vraća obrijane glave. Ravnatelj je u školu doveo brijača i prisilio Ahmeda da se ošiša na dva milimetra pred svim učenicima i profesorima koji su prizor promatrali s krajnjom nevjericom. »Prešao je preko cijeloga dvorišta, zagledao se u oči svim okupljenim učenicima i svima naglasio da je on vrhunski autoritet u školi te da se nitko ne smije suprotstaviti njegovim odlukama i naredbama«, prisjeća se Ahmed. Po utučenom mu pogledu vidim da teško podnosi poniženje kojem ga je Gordži izložio. »Jesi li mu se pokušao suprotstaviti?« pitam. »Nisam«, kaže. »Ionako s time ne bih ništa dobio. Otvorena borba s ljudima na položaju nema nikakvog smisla jer odmah u startu gubiš. Treba čekati pravi trenutak i onda se osvetiti!« Nakon nekoliko minuta stiže Fahima. Zaprepašteno zuri u Ahmedovu glavu. »Pa, što si to učinio?« pita, rukama prekrivajući usta. »Gordži me ošišao«, odvraća joj Ahmed s usiljenim smiješkom. »Kako?« »Škaricama«, ogorčeno će Ahmed, a Fahima pokušava ne prasnuti u smijeh. »Nisi se potukao s njim, nadam se!« »Nisam«, duri se Ahmed. »Ali trebao sam!« »Ipak mi je drago da nisi«, kaže mu Fahima. »A jesi li mu išta rekao?« »Jesam, nakon što su me već ošišali. Pogledao sam se u zrcalo i zamolio ga da mi još malo sredi zulufe.« Fahima hihoćući pokriva rukom usta. Ahmed je iznenađeno gleda. »Žao mi je, ali zbilja izgledaš smiješno«, ispričava mu se i na kraju prasne u smijeh. Ahmed me gleda razrogačenih očiju. »Ona mi se smije!« Teatralno sliježem ramenima, i sam pokušavajući zaustaviti glasan smijeh. »Ruga mi se!« žali se Ahmed. »Ma, ne, ne, ne«, tješi ga Fahima, a onda se još jednom glasno nasmije. »Samo si jako sladak!« Ahmed mi dobacuje upitan pogled. »Zbilja si sladak«, kažem mu. 206
»Jesam?« pita. »Zbilja? Koliko sladak?« »Jako, jako sladak«, kaže Fahima. Ahmed se opet okreće prema meni i ja ozbiljno kimam glavom, potvrđujući Fahiminu tvrdnju. »Imate pravo«, izjavljuje nakon toga, ponosno se šepireći po sobi. »Nazvat ćemo ovo Ahmedovim Frizom i svim klincima iz ulice ponuditi besplatno šišanje u tom stilu. Ali samo dečkima iz ulice! Svi drugi moraju platiti!« Zatim mi dobacuje pogled i vikne: »Hej, pa ti ćeš mi biti prva mušterija!«. Juri u kuću i ubrzo se vraća sa škarama te me počinje ganjati po dvorištu. Fahima umire od smijeha. »Stani, kurvin sine«, viče. »Naređujem ti da se ošišaš! Suprotstavljaš li se ti to mojoj vrhovnoj komandi? Kako se usuđuješ? Prokleti pizdune!« Ahmed se sljedećih dana kloni profesora Gordžija koliko god može, ali, poznajući njega, samo vreba pravi trenutak za protunapad. Gordži se pak pojavljuje gotovo na svim Ahmedovim satima i sjeda u zadnju klupu te promatra profesore i učenike. »Jučer je Gordži upao na geometriju kod profesora Bane«, priča mi Ahmed. »Čim je ušao, znao sam da nešto kani napraviti, a i drugim je dečkima to bilo jasno. Svi su sjedili uspravno kao svijeće jer nitko nije znao kad će i zbog čega nastati sranje. Ali ja sam znao. Gordži je prišao profesoru Bani i nešto mu došapnuo, a onda se uputio prema zadnjim klupama, da bi nas što bolje mogao nadgledati. Bani, čini se, nije bilo baš drago kad je čuo što mu je Gordži naredio, pa se počeo meškoljiti i pogledavati prema njemu, ushodao se oko svojega stola i onda jedva procijedio moje ime te me zamolio da dođem pred ploču odgovarati. Zadao mi je teorem koji nikada u životu nisam niti vidio, a kamoli znao riješiti.« Ahmed tu spušta pogled i gladi se po obrijanoj glavi. »I što se dogodilo?« pitam. »Nisam ga, naravno, znao riješiti, pa mi je Bana dao nulu i onda je Gordži sa zadovoljnim smiješkom na licu otišao iz razreda.« »Žao mi je, dušo«, kaže Fahima. »Sjećaš li se koliko smo prije mrzili Banu?« pita Ahmed okrećući se prema meni. »E, pa sad nam je Bana super. Nije li to zanimljivo? Kraj Gordžija svi djeluju bolji nego što jesu. Kao da te boli cijelo tijelo, pa onda primjećuješ samo onu bol koja je najgora.« Odmahuje glavom, duboko uzdiše i napokon kaže: »Uz lažnoga zanesenjaka i vjerskog fanatika jučerašnji nam se diktatori čine poput anđela. Nije li to jednostavno neobično?«. 207
»A što na sve to kaže Moradi?« pitam, misleći na našega profesora discipline. »Moradi više nema utjecaja ni na što. Gordži ga mrzi jer je sklon Amerikancima, a, prema Gordžijevu mišljenju, nema tog naroda na svijetu koji zaslužuje više mržnje od Amerikanaca. Možda jedino Izraelci.« »Neću ti govoriti što bi trebao raditi, ali mislim da ćeš morati pronaći način da se pomiriš s njim«, kaže mu Fahima. Ahmed se pravi da je nije čuo. »Zamisli ti toga gada! Sad će mi se pojavljivati na svakom satu i namjerno me uvaljivati u nevolje!« »Strašno mi je žao, dušo«, kaže Fahima i rasplače se. »Joj, zlato moje«, tješi je Ahmed sa smiješkom na licu. »Ne brini se zbog toga. Ozbiljno ti kažem, ne zamaraj se!« Fahimine suze očito ga prilično pogađaju jer od toga dana više ne govori o svojim sukobima s Gordžijem. No, primjećujem da stalno čita Kur'an. »Postao si veliki vjernik?« pitam ga. »Naravno«, odgovara mi s posprdnim smiješkom na licu. Silno me zanima što je naumio, ali ne usuđujem se pitati, a onda ga jedne večeri čujem kako naglas recitira stihove iz Kurana. »Sve si to naučio napamet?« zadivljeno ga pitam. »Jesam«, odgovara mi. »Kako to?« »Inšallah, ako Bog da, uskoro ćeš saznati«, kaže, zadovoljno se smješka i odlazi recitirajući još jedan ajet. Već sutradan nakon škole saznajem zašto je Ahmed tako opsjednut Kuranom. Cijela priča počinje Gordžijevim dolaskom na sat profesora Bane, kad je pozdravio sve prisutne, izgovorio kratku molitvu i uputio se prema zadnjim klupama, dajući usput znak profesoru Bani da prozove Ahmeda. Profesor Bana uopće se ne slaže s Gordžijevim metodama, a još mu se manje sviđaju njegovi učestali posjeti njegovim satima geometrije, pa ni ovog puta nije bio zadovoljan Gordžijevom naredbom. No, prije nego što ga je itko dospio prozvati, Ahmed je podignuo ruku i glasno upitao smije li postaviti jedno pitanje. »Naravno«, odgovorio mu je profesor Bana. »Pitanje je za profesora Gordžija«, objasnio je Ahmed. »Da«, umiješao se Gordži. »Smiješ mi postaviti pitanje.« Ahmed je na to naizust izrecitirao stih iz Kurana te zamolio profesora Gordžija da mu ga doslovno prevede i komentira. Gordži, koji ne zna 208
arapski i napamet zna samo neke ajete iz Kurana, počeo je odmahivati glavom, kašljati i pročišćivati grlo, a onda je rekao Ahmedu da zbog njegova lošeg naglaska ne može ustanoviti o kojem je točno stihu iz Kurana riječ. Ahmed je istoga trenutka izvukao džepno izdanje Kurana, poljubio knjigu, otvorio stranicu s ajetom, pokazao ga Gordžiju i rekao: »Evo ga ovdje, profesore. Možete li nam ga pročitati?«. Gordži je stao kao ukopan i zagledao se u Ahmeda, potpuno svjestan što ga čeka ako se samo još jednom pojavi na nekom od Ahmedovih sati. A on mi se poslije zaklinjao da je Gordžijevim čelom potekao znoj i nakon duge i neugodne stanke novi se ravnatelj ispričao i na brzinu izišao iz učionice. Čim je izišao, čitav je razred eksplodirao od smijeha, povika i zvižduka. Čak se i profesor Bana nasmijao te naklonio Ahmedu! »Neće mi više dolaziti na nastavu«, kaže mi Ahmed. »Ali ja s njim još nisam gotov, obećajem ti! Uskoro ću ga početi pratiti kamo god pođe: u dvorište, u zahod, posvuda. Samo ću ga čekati, recitirati mu Kuran na svakom koraku i onda mu postavljati pitanja o pojedinim stihovima. Učinit ću sve što je u mojoj moći da mu bude neugodno. Naučit ću napamet svaku riječ naše svete knjige i tako raskrinkati toga kurvinog sina kao lašca, što zapravo jest. Jer, tako treba sa svim Gordžijima ovoga svijeta, sa svim bezveznim vjeroučiteljima koji sebi umisle da su carevi!« Ono nešto, to je sve. Drijemam na stolcu u svojoj sobi, kada me iz sna prene glasan vrisak, nimalo nalik tihim jecajima Maskiranog anđela. Prepoznajem Ahmedov glas. Boreći se sa strahom od kojega se i ovaj put skamenjujem, nekako se uspijevam podignuti na noge, kada ulicom počnu odjekivati i drugi zvukovi. Vrata se otvaraju i zatvaraju, ljudi trče, žene plaču, muškarci hvataju dah. U nekoliko koraka jurnem kroz vrata na terasu. »O, Bože, moj Bože!« plače ženski glas i prepoznajem Ahmedovu majku. »Bako! Bako!« viče Ahmed. Hitam prema rubu terase i odande spazim da svi susjedi trče prema Ahmedovoj kući. U Ahmedovu pak dvorištu na tlu leži njegova baka. Cijela se obitelj okupila oko nepomičnog tijela. Preskačem zid prema Ahmedovoj terasi i spuštam se niz njihove stube, odjednom preskačući po dvije ili tri. Dvorište je već prepuno susjeda kada se napokon spuštam do prizemlja. Ahmed se leđima oslanja o zid, očiju zamagljenih od suza, i 209
MIN@
polako klizi prema dolje sve dok ne padne na tlo. Kada me primijeti, samo odmahne glavom u nevjerici i očaju, a Iradž sjeda do njega i prebacuje mu ruku preko ramena. Iradževa majka sa skupinom drugih žena priskače Ahmedovoj majci koja plače kraj bakina beživotna tijela, a Ahmedov otac šapće molitve dok ga nekolicina muškaraca pokušava utješiti. Dvorište je mračno i zrakom se širi jeziva studen koju prepoznajem iz svojih prijašnjih susreta sa smrću. Jedino stablo u Ahmedovu dvorištu baca, pod svjetlom koje dopire iz dnevnoga boravka, izobličenu sjenu na bakino izvijeno tijelo. Zarini roditelji ulaze u dvorište u istom trenutku kada podižem pogled prema krovu i ondje spazim Maskiranog anđela kako kroz burku promatra metež. Vjerojatno i ona primjećuje mene jer, kao i obično, istoga trena uzmiče za korak i stapa se sa sjenom. Bakina je lubanja smrskana i svi zglobovi iščašeni od silovitosti sraza s tlom. Susjedi se oprezno kreću uokolo, izbjegavajući krvave mrlje kojima je zasuto čitavo dvorište. Teško mi je shvatiti da je baka mrtva. Prije samo nekoliko večeri preda mnom je na terasi pustila mašti na volju i ispričala mi nekoliko nevjerojatnih priča o svojem djetinjstvu i pokojnom mužu. U srcu mi se lome valovi tuge i tjeskobe koji su se zbog bakine smrti podignuli da bi me podsjetili na sve što sam potisnuo otkada sam izgubio Doktora i Zari. Zašto je život tako okrutan? Ahmedov otac jeca: »Rekao sam joj da ne ide na taj prokleti krov. Vjerojatno je samo prekoračila preko ruba!«. Iradž odmahuje glavom i grize dlake nad gornjom usnicom, a Ahmed šapće: »Djed je ovog puta nije uhvatio!«. »Što ćemo sada?« pita jedan susjed. »Prekasno je za hitnu pomoć«, odgovara drugi. »Sigurno, ali ipak ih treba pozvati.« »Jadnica je vjerojatno mislila da je muž čeka u dvorištu.« Sljedeća se dva dana u Ahmedovoj kući skupljaju ljudi koji sa svih strana dolaze obitelji izraziti sućut. Muškarci iz poštovanja prema mrtvima ne briju bradu, žene se malo ili uopće ne šminkaju, djecu se drži po strani i nema glazbe. Sva su lica natmurena. Fahimini roditelji dolaze pomoći Ahmedovima i pritom su vrlo sućutni i ljubazni. Ahmedova majka, uz pomoć moje i još nekoliko žena iz susjedstva, priprema i poslužuje juhu aaš, a Ahmedov otac puši jednu 210
cigaretu za drugom, svako malo bijelim rupčićem brišući suze i pozdravljajući se s prijateljima i rođacima. Večer prije sprovoda odlazim s Ahmedom na krov. Srp mladoga Mjeseca na nebu prepunom zvijezda je poput neonske kolijevke koja sjajem zasjenjuje sve oko sebe, a pod njim se prostire utihnula četvrt, pokorena i zavijena u tugu zbog svega što ju je snašlo posljednjih nekoliko mjeseci. Tamne sjene kuća i stabala nekako su dulje nego inače, a treperenje gradske rasvjete slabo je i beživotno. Kao da je netko opet posvuda razasuo sivu prašinu smrti. Ahmed pripaljuje cigaretu i nudi mi jednu iz kutije. Prihvaćam. »Bila je dobra žena«, kaže Ahmed. »Da, bila je.« »Ali svi moramo jednom umrijeti, je li tako?« »Tako je.« »Valjda je došao red na nju«, kaže duboko uvlačeći dim iz cigarete. »Valjda.« »Ali zašto je morala skončati baš tako? Zašto nije mogla umrijeti mirno, u krevetu? Zašto je Bog tako okrutan?« Zastaje i gleda me pogledom iz kojega čitam ispriku. »Ne bih se tebi smio žaliti nakon svega što si prošao. Oprosti!« »U redu je«, kažem. »U posljednje sam se vrijeme zapravo prilično poistovjećivao s tvojom bakom. Kao da su nam životi tekli po paralelnim pravcima.« »Zaboga, nemoj tako«, buni se Ahmed. »Neću da mi još i ti jednoga dana padneš s krova!« »Ma, ne, ne. Htio sam reći da sam se točno mogao uživjeti u bol koju je osjećala zbog konačnog rastanka, gubitka. I činilo mi se ponekad da baš i nije toliko otplutala od stvarnosti kao što smo mislili.« »Kako to misliš?« »Sve one priče da vidi tvojega djeda«, zastajem jer primjećujem izraz zabrinutosti na Ahmedovu licu. »Mislim, ljudi ne mogu samo tako umrijeti, da ih više uopće nema, zar ne?« Ahmed mi ne odgovara. »Baka je tvrdila i da me Zari čeka... pa, i meni se ponekad čini da je noću vidim u sjenama.« Izraz na Ahmedovu licu iz zabrinutosti je prerastao u ozbiljnu uznemirenost. Dugo šuti, a onda kaže: »Pitam se kako je to kad si mrtav!«. Mislim da pokušava skrenuti temu s mojih luđačkih misli, pa ne kažem ništa, ali sjetim se profesora Gordžija i njegovih priča o smrti kao o krajnjem izvoru užasa. 211
»Zagrobni život postoji zbog prekršitelja koji će u njemu biti osuđeni na vječne muke«, jednom nam je rekao s vatrom u očima. Na pamet mi pada i bakino pitanje o tome je li pakao izgrađen pod rajem, što mi na lice izmami kratkotrajan smiješak. Ahmed zuri u mjesto na koje je baka pala s balkona. Lice mu se grči zbog napora kojim suspreže suze. »Bog joj blagoslovio dušu«, šapće i pogled podiže prema nebu: »Pazi se, djede!«. Sutradan svi odlazimo na groblje. Ahmed, Iradž i ja vozimo se na stražnjem sjedalu tatinog terenca, a moja mama i Fahima sjede naprijed. Fahima se svako malo okreće i gleda Ahmeda, povremeno ga prima za ruku ili tapša po koljenu. Sve mi to u sjećanje priziva dan kada smo išli na groblje zbog Doktora i drago mi je što je Iradž ovoga puta s nama, a ne trči za taksijem, pokušavajući nas zaustaviti. Ulice su prepune automobila i miris me ispušnih plinova podsjeća na Zarine posljednje trenutke. Nebo je sivo i prošarano crnim oblacima, nateklim od predstojeće kiše, a pločnicima brza mnoštvo ljudi, kao da se svi odjedanput žele skloniti pred pljuskom. Ne govorimo mnogo, samo moj otac u jednom trenutku kaže da je baka bila sjajna žena, a mi to potvrđujemo nerazgovjetnim mrmljanjem. Na groblju je cijelo susjedstvo, pa čak i Zarini roditelji, i svi su iz poštovanja prema pokojnici zavijeni u crno. Dobro je što napokon smijemo nositi crninu i oplakati ne samo baku nego i Doktora i Zari. Zarini roditelji ispričavaju se Ahmedovima zbog toga što Maskirani anđeo nije na sprovodu, ali netko je morao ostati kod kuće s Kejvanom. »Ne možemo ga još dovoditi na groblje«, opravdava se Zarina majka. »Premalen je.« Svi se okupljaju oko iskopane rake, žene s jedne, a muškarci s druge strane. Ahmedova majka tiho plače i šapće mojoj majci da je zabrinuta za muža. Baka mu je bila jedini preostao član obitelji. »Lijepo je živjela«, govori netko Ahmedovoj majci. »Jest, zbilja jest«, potvrđuje jedna žena. »Pogledaj oko sebe«, kaže ona prva žena. »Ovo je groblje prepuno mladih ljudi. Bog ih sve blagoslovio i blagoslovio dušu pokojne bake! Živjela je po svojem i, hvala Bogu, živjela je dugo i plodno.« Pitam se koliko susjeda zna za bakinu priču o tome kako se bacila s litice, ali sumnjam da ju je itko od njih čuo. Iz daljine do nas dopire povik: 212
»Nema Boga do svemogućeg Boga!«, što je znak da bakino tijelo donose na vječno počivalište. Uz grob svi počinju plakati, čak i žene koje su maloprije tješile Ahmedovu majku. Ahmed priskače skupini koja nosi bakin lijes, a Iradž i ja slijedimo ga ukorak te podmećemo ramena i ruke. Drveni me lijes svojom neprirodnom hladnoćom žulja na vratu, pa razmišljam o bakinu beživotnom tijelu u sanduku. Krv mi jurne u glavu i neobuzdano se zatresem, pa me hvata vrtoglavica, a zatim jednostavno ostajem bez snage i posljednjega atoma energije. Napuštam svoje mjesto pod lijesom i, bunovno teturajući, zaostajem za povorkom. Nitko ne primjećuje moju iznenadnu slabost, a tjeskoba koja me obuzima sasvim je nalik onima koje su me spopadale prvih dana u bolnici. Pitam se nije li tu negdje, u bezimenom grobu, pokopana i Zari. Nosači polažu bakin lijes na tlo i svi se okupljaju oko njega, lupajući se u prsa, plačući i tresući glavama. Ahmedov otac pada na koljena i, neutješno jecajući, šakama grabi zemlju s hrpe uz iskopanu raku. Ahmed ga grli s leđa i plače zajedno s njim. Svećenik guste, sijede brade pod zelenim turbanom i nad crnom mantijom izvikuje nekoliko nerazumljivih ajeta, znakovito zureći u mojega oca. Tata odmah poseže u džep i daje mu novac, pa, zbog spoznaje da će za službu biti bogato nagrađen, molitve svetoga čovjeka postaju sve strastvenije. Ne znam točno što mi je, ali odjednom shvaćam da između sadašnjeg trenutka i prošlosti ne uspijevam pronaći nikakve poveznice. Kao da je između onoga što je bilo prije i onoga što je sada došlo do iznenadnog prekida u protoku vremena. Mala skupina neznanaca hrđavim lopatama nabacuje zemlju preko bakina tijela u grobu, a slijeva se uzdižu bogataške grobnice. Stupovi i stube na velebnim građevinama u sjećanje mi prizivaju vrlo žive prizore onoga dana kada smo Zari, Fahima, Ahmed i ja zajedno došli na isto ovo groblje. Osvrćem se udesno i odjednom spazim malen kružni put preko kojega smo prešli na put do Doktorova groba. Ni sam ne znam koliko sam dugo zagledan u tom pravcu jer već sljedećeg trenutka zurim u Doktorovo ime na nadgrobnom kamenu. Grob mu u velebnom bogataškom okružju mauzoleja, slika i uklesanih stihova izgleda pusto i sumorno. »Oprosti što nisam prije došao«, šapćem. »Ali mnogo se toga dogodilo otkad si... otišao!« Na kamenu je uklesano »Ramin Sobhi« i R se na jeftinom kamenu već izlizalo. Kamen je, osim toga, prekriven debelim slojem prašine jer nitko već dugo nije bio u posjetu, pa iz džepa izvlačim rupčić i polako, pažljivo brišem prašinu. 213
»Oprosti što ti prije nisam došao!«, šapćem opet. »Ali znaš, posadio sam ružin grm za tebe i u čast onoga što si učinio za Golesorhija. Sada se svi iz četvrti brinu za taj grm. Divno, zar ne? Nitko te nikada neće zaboraviti, Doktore!« Nekoliko metara od mene voda iz jedne slavine kapa u limenu kantu, pa odlazim onamo, podižem je, odnosim do Doktorova groba i izlijevam vodu na kamen. Tlo oko groba upija vodu, a ja rupčićem još jednom čistim kamen, pa sjedam uz grob i prisjećam se vremena kada je Doktor još bio živ. Sjećam se njegova blistavog osmijeha, njegovih debelih, okruglih naočala, njegove strastvene ljubavi prema knjigama i veselog odnosa prema Ahmedovoj baki. Pitam se zna li da je i baka sada mrtva te pokopana tek nekoliko metara dalje od njega. Zaustim da mu kažem nekoliko riječi o onome što se dogodilo između mene i Zari, ali onda se sjetim da on sada zna sve i sigurno nam oprašta. Meni zato što sam se zaljubio u Zari, a njoj zato što mi je to dopustila. »Vjerojatno te silno voljela«, šapćem grobu. »Dala je život da bi bila s tobom. I ja bih dao svoj da mogu biti s njom, ali vi ste sada jedno s drugim, kao što ste trebali biti na ovome svijetu.« Dok tako gledam u Doktorov grob, prisjećam se i svih onih večeri kada bi Zari izlazila u dvorište i obavljala poslove koje nije morala obaviti, a ja bih je promatrao s krova. Katkada bi mi dobacila pogled, ali nikada nije rekla ni riječi, čak se nije ni nasmiješila. Naša je ljubav bila zabranjena, slatka, tajnovita i opojna. Smiješim se kroz suze koje mi se kotrljaju niz obraze i više se ne stidim ljubavi prema Zari jer znam da voljeti nekoga tko ljubav zaslužuje ne može biti pogrešno. Prstom dodirujem dio Doktorova nadgrobnog kamena s kojega se odlomio dio slova R. »Kada se zaposlim i zaradim nešto novca, kupit ću ti novi kamen«, kažem. »I na njemu će pisati »Doktor«, pa će se svi pitati zašto samo »Doktor« i zašto nema imena. »Tko je bio taj čovjek?« pitat će. »Što mu se dogodilo? Koliko mu je bilo godina kada su ga ubili? Kako je izgledao? Jesu li ga mučili? Što je bilo s njegovim najmilijima?« I ja ću im svima ispričati priču o tebi. Pa će ubrzo svi znati da ti je otac umro od srčanog udara i da ti je majka od tuge izgubila razum. »Jadna žena«, govorit će. Pričat će i o Zari, njezinoj hrabrosti, prkosu i žrtvi. »Ta ga je sirota djevojka sigurno mnogo voljela! I to je tako nepošteno. Zašto dopuštamo takve stvari?« Pa će o tome pričati svojoj djeci, prijateljima, susjedima i vijest će se proširiti. Svi će saznati istinu koju SAVAK želi sakriti, pa nam zato ne dopušta da te oplakujemo, 214
uništava sve dokaze o tvojem postojanju i spaljuje tvoje voljene knjige.« Smiješim se prijateljevu grobu i kažem: »Hvala ti što si me naučio što je ono nešto, Doktore! Mislim da sada stvarno znam što to znači.« Zastajem i pred očima mi izranja slika njegova nasmiješena lica i glave koja kima s odobravanjem. »To je čast, prijateljstvo, ljubav, davanje sebe, život koji se živi svjesno, a ne u dvoličnom neznanju linije manjega otpora. Sve to zajedno, zar ne? Imam golemu sreću da sam okružen ljudima koji imaju ono nešto. Ti, Zari, Ahmed, Iradž, moji roditelji i Fahima. Kad je o tome riječ, moj je život već sada smislen.« Milujem okrznuto R iz njegova imena i borim se sa svojim suzama. »Tješim se time da ti i Zari niste doista mrtvi. Jer ljudi koji imaju ono nešto nikada ne umiru, nikada ne nestaju, nego zauvijek žive u našim srcima i umu i ondje su i te kako stvarni.« Suze mi se sada slobodno kotrljaju niz obraze i znam da ili više ničim ne mogu zaustaviti. »Sjećaš li se kada si me pitao znam li koja je najvrednija stvar koju ima svaki čovjek? Rekao sam ti da je to život, a ti si se nasmiješio i rekao: 'Vrijeme' . Sjećaš li se toga, Doktore?« Blag vjetar na Doktorov grob donosi jedan usamljen list i ja ga uzimam, gledam, a onda stavljam u podnožje prijateljeva groba. »U posljednje vrijeme dosta razmišljam o tom našem razgovoru«, kažem. »I, uza sve dužno poštovanje, mislim da smo obojica bili u krivu. Najdragocjenija stvar koju čovjek ima upravo je ono nešto.« U tom trenutku shvatim da mi netko stoji iza leđa, pa se okrećem i spazim Ahmeda, Fahimu i Iradža. Bez riječi sjedaju do mene, a Fahima mi prebacuje ruku preko ramena. Samo nekoliko sekunda nakon njih stižu i moji roditelji, svaki s po jednom crvenom ružom u ruci. Otac mi namiguje i sjeda uz grob, polaže ružu na kamen i moli za Doktora. I moja majka čini isto. Jedan po jedan, stižu i ostali susjedi, sve dok se na Doktorov grob ne slije čitavo more ljudi, čitava ulica, svi s crvenim ružama u rukama. Nitko ne mari za SAVAK i gledaju li nas iz skrovišta. Odavno smo već trebali oplakati Doktora.
215
32. Još jedna zora Dan nakon bakina sprovoda budi me predivno travanjsko jutro. Sunce mi kroz zavjese jednom zrakom miluje lice, a ptičice cvrkutom slave čarobno proljeće. Spavao sam poput djeteta, a to mi se već dugo nije dogodilo. Osjećam se svježe, čilo i prepun sam energije, kao da bih ovoga trenutka mogao pretrčati nekoliko kilometara. Mjesecima se nisam tako osjećao. S ulice dopire dječja cika i vriska, pa izlazim na terasu i duboko udišem svjež zrak. Protežem se i glasno izdišem, a srce mi ispunjava neobična nada. Naginjem se preko balkonskoga ruba i gledam u dvorište gdje na stablu, koje je moj otac posadio onoga dana kada smo se doselili, niču prvi listovi. Čini se da nisam jedini koji uživa u prelijepom danu. Ulica je prepuna ljudi svih dobi, baš je onakva kakvu je pamtim prije noći u kojoj su odveli Doktora. Iradž na pločniku sam sa sobom igra šah, pa obećajem sam sebi da ću ga još danas izazvati na partiju. Znam da ga ne mogu pobijediti, ali vrijeme je da se vratim u igru. S vremena na vrijeme uznemireno se osvrće prema Zarinoj kući, vjerojatno u nadi da će spaziti Maskiranog anđela. Skupina momaka igra nogomet, jedan u igri gura drugoga, pa izbija kratka tučnjava i nadvikivanje. Događaj me podsjeća na Ahmedov plan kada je prošloga ljeta odlučio ponovno zauzeti golmansku poziciju u Fahiminoj ulici. Čini mi se kao da se to dogodilo prije milijun godina. Male skupine žena već su se okupile u raznim dijelovima ulice: tu je i istočni, i zapadni, i središnji tračerski odbor, kako ih je Ahmed običavao nazivati. Sve govore u isti mah, smiju se i obraćaju jedna drugoj kao da ih metež nimalo ne ometa u međusobnom razumijevanju. Tada spazim čovjeka koji s kantom vode prilazi ružinu grmu. Iradž prekida partiju šaha i priskače mu u pomoć, pa zajedno zalijevaju biljku. Suze mi jurnu niz obraze, ali ovog puta to su suze radosnice. Nešto dalje niz ulicu vidim Abolija i još nekoliko dječaka kako zvone na vrata i bježe s mjesta zločina, pa se sjetim kako je malac svojedobno zeznuo mojega jadnog tatu i glasno se smijem. Zatvaram oči i duboko udišem. Potpuno sam smiren i u takvom mi stanju u misli polako ulazi zamisao kojoj sam se dugo opirao: trebao bih otići. Što dulje o tome razmišljam, to mi se više sviđa. Otići ću u Ameriku i ondje započeti nov život. Živjet ću sam, studirat ću, učit ću 216
engleski, upoznat ću zapadnjačku kulturu. Toliko je toga što tek moram naučiti. Nadam se da Zari i Doktor to neće shvatiti kao izdaju. Silazim na doručak i u dnevnom boravku nailazim na majstora koji popravlja stari stojeći sat. Izvukao ga je u sredinu sobe i upravo pregledava iz uređaja izvučene dijelove. »Što se događa?« pitam. »Moramo taj nesretni sat popraviti, ili ga baciti«, objašnjava mi otac. »Nemojte ga baciti, gospodine«, kaže mu urar. »Ovakvi se satovi više ne proizvode. To vam je sad antikvitet.« »Što ti misliš?« pita me otac. Prilazim satu i rukom dotičem njegovu hrapavu, neravnu površinu. »Trebali bismo ga zadržati. Nema veze što ne radi. Lijep je. Osim toga, ti i mama ste ga dobili kao vjenčani dar.« Tata zamišljeno kima glavom. »To nam je zapravo bio jedini vjenčani dar. Nekada sam ga navijao svakoga jutra, čim bih ustao, uz čaj.« Smiješi se i onda okreće prema uraru: »Zadržat ćemo sat bez obzira na ishod!«. Za doručkom kažem ocu da sada zbilja želim otići u Ameriku. »To bi ti bilo najpametnije«, slaže se otac. »Oduvijek sam sanjao o tome da odeš tamo i završiš građevinu, pa se lijepo vratiš ovamo kao inženjer i izgradiš modernu, europsku autocestu između Teherana i Noušahra!« »Tata, ja želim biti filmaš«, kažem gledajući ga ravno u oči. Nekoliko trenutaka samo zuri u mene. »No, pa dobro, možda možeš upisati dvopredmetni studij«, kaže naposljetku, još uvijek oduševljen mojim pristankom na odlazak na studij u inozemstvo. Majka tu vijest ne prima baš najbolje. Ništa ne govori i ne obeshrabruje me, ali na licu joj opažam zamišljen, pomalo zabrinut izraz. Besciljno tumara po kući i neumorno briše prašinu s polica, okvira za slike, televizijskog ekrana, stojećeg sata i svega ostaloga u prostoriji. Onda se ponovno vraća policama. »Već si ih obrisala«, kaže joj otac. Dobacuje mu jedan nijemi pogled i počinje brisati okvire za slike. Vijest o mojem odlasku susjedstvom se širi poput šumskoga požara. Svi već znaju da se spremam u Ameriku, pa mi gotovo svi odrasli prilaze kako bi mi poželjeli sreću i rekli da bi i sami vrlo rado pošli onamo. Osim toga, čini se da nema čovjeka čiji prijatelj ili rođak trenutačno ne živi ili je svojedobno živio u Americi. 217
»Amerika je super mjesto«, kaže mi jedan susjed. »Bratić mi se baš vratio iz Washingtona i kaže da su gradske vlasti ondje pod ulice postavile cijevi s vrućom vodom da se ceste ne bi zamrzavale za hladnih zimskih mjeseci.« Drugi susjed na to zadivljeno uzdiše. »Pa to im je baš pametno, baš pametno«, ponavlja sa sanjivim pogledom u očima. Treći susjed kaže da Amerikanci, doduše, jesu tehnološki napredniji od nas, ali kad je riječ o kulturi, nisu. Roditelji svoju djecu ondje izbacuju iz kuće čim navrše osamnaest, kaže, na što se velik broj susjeda hvata za prsa i odmahuje glavom. Sentimentalniji roditelji, nastavlja s pričom isti čovjek, djeci ipak dopuštaju da ostanu kod kuće, ali naplaćuju im stan i hranu. »Zato tamo i ima toliko zločina«, zaključuje susjed. »Kada si prepušten sam sebi, roditelji te ne nadgledaju i lišen si topline vlastitoga doma, sasvim je razumljivo da ćeš pribjeći kriminalu.« »Da, ali oni to nazivaju samostalnošću«, kaže jedan drugi susjed. »Tako svoju djecu uče da budu samostalna.« »Ma, kakva samostalnost, to je najobičnije sranje!« Ahmed stoji do mene, okreće se prema Iradžu i kaže: »Da barem mene roditelji uskoro izbace iz kuće!«. Iradž i ja se smijemo. Dani brzo prolaze, Ahmedova obitelj nekako se bori s bakinom smrću i polako vraća u svakidašnjicu četvrti, a u Zarinoj se kući ne događa gotovo ništa. Otac joj svakoga jutra odlazi na posao i uvečer se vraća k ženi koja je ostatak života odlučila provesti iza zatvorenih vrata, a Kejvan se u dvorištu igra sam, osuđen na samotno djetinjstvo bez prijatelja iz susjedstva. S vremena na vrijeme čujem ga kako se glasno smije dok se lopta s Maskiranim anđelom, baš kao što je to nekada činio u igri sa sestrom. Moj se otac redovito sastaje s gospodinom Mehrbanom i gospodinom Kasravijem, pa zajedno sređuju papire potrebne za moj odlazak u Ameriku. Veza u uredu za putovnice ispunjava obećanja, pa sada imam putovnicu, a sljedeći je korak pribavljanje studentske vize u američkom veleposlanstvu za koju je potrebno nešto što se zove 1-20, a zapravo je pismo kojim se potvrđuje da sam primljen na jedno od američkih sveučilišta ili u jedan od koledža, s valjanim vjerodajnicama. Tu na scenu stupa gospodin Mehrban jer će mi neki njegovi drugovi u progonstvu nabaviti 1-20 sa sveučilišta u Los Angelesu. Gospodin Kasravi pak poznaje ljude u Ministarstvu obrazovanja od kojih će mi 218
pribaviti maturalnu svjedodžbu i potvrdu da sam postigao najbolje moguće rezultate na Ezamu, testu poznavanja engleskog jezika. Svi su mi ti papiri potrebni da bi mi odobrili studentsku vizu. Gospodin Kasravi umiruje me kada kažem da mi se nikako ne sviđa zamisao o lažnoj maturalnoj svjedodžbi te da sam zabrinut da će mi vlasti, ako otkriju tu prijevaru, zauvijek zabraniti upis na bilo koji fakultet. »Znaš, u ovoj zemlji možeš s mjesta pomaknuti planinu ako poznaješ prave ljude, zbilja možeš«, kaže Kasravi. »A i zašto ne bi?« nadovezuje se gospodin Mehrban. »Kad ti na prijevaru oduzmu život, onda lijepo varaš da bi ga vratio. Tako stvari funkcioniraju u zemljama poput naše. Zabranili su ti da se nakon tri mjeseca vratiš u školu, pa ćemo mi sada lijepo napraviti lažnu maturalnu svjedodžbu i nadoknaditi ti izgubljeno vrijeme!« Nisam ni približno zadovoljan takvim aranžmanom, ali prepuštam mu se jer više nego ikada želim otići iz Irana. Ne želim se vratiti u školu bez Ahmeda i Iradža i ne želim ostati u ulici iz koje će se Zarina obitelj odseliti u Bandar Abas. Ahmedu i Fahimi drago je što u meni vide novu nadu, ali tužni su što odlazim. Vidim im to na licima, iako nikada ne bi rekli ništa čime bi me obeshrabrili. »Otići ćeš malo u inozemstvo, studirat ćeš na najboljim sveučilištima i vratit ćeš se kao naobražen čovjek«, kaže mi Ahmed s osmijehom. »Da, a mi ćemo te dočekati, pa ćemo nastaviti s druženjem tamo gdje smo stali«, oduševljeno će Fahima. »Sve će biti kao da nikada nisi otišao, osim što ćeš dotada već postati stric!« Majku mi baš ništa od toga ne veseli. »Ali on uopće ne govori engleski«, zdvaja. »Kako će se snaći u zračnoj luci kada sleti u Ameriku? Kako će tražiti nešto za jelo? Kako će znati što može jesti i kako će se kretati uokolo?« »Ma, daj«, kaže joj otac. »Podcjenjuješ ga! Tisuće mladih svake godine odlazi na isti put, a on je vjerojatno sposobniji od svih njih zajedno. Ne poznajem otpornijega i snalažljivijega momka od njega.« »Tako je«, potvrđuje gospodin Kasravi. »Jako je pametan, zbilja jako pametan. Možda najpametniji mladić kojega poznajem.« Smiješkom mu zahvaljujem na komplimentima, a gospodin Mehrban tješi moju majku uvjeravajući je da će moj studij proći dok trepne okom i da ću joj se onda vratiti sa sjajnom budućnošću pred sobom. »Barem znaš da ide tamo gdje će mu biti dobro. A ne, sačuvaj Bože, u 219
MIN@
zatvor!« Sve tri gospođe istoga trenutka grizu kožu između palca i kažiprsta. »Osim toga, možeš li zamisliti što će se dogoditi kada se vrati kao čovjek školovan u Americi? Cure će mu se hrpimice bacati pod noge!« govori Mehrban i usput mi namiguje. »A, ne, ne, ne«, ubacuje se gospodin Kasravi. »Suđeno mu je da se oženi mojom Sabnam!« Svi se smiju, čak i moja majka, a meni na pamet pada Zari i u grlu mi se stvara čvor. Na kraju se sve sređuje i ostaje još mjesec dana do mojega odlaska. Otac mi pokazuje zrakoplovnu kartu i sav sjaji od ponosa. »Sletjet ćeš u Los Angelesu gdje će te dočekati rođaci strica Mehrbana«, kaže. »Oni će ti naći i stan i upisati te na USC٭. Taj ti se plan čini izvediv?« pita me odjednom, kao da, usprkos svemu što je rekao mojoj majci, nije siguran hoću li se uspjeti sam snaći u Americi. »Da, sve je u redu«, odgovaram automatski, iako mi se budućnost, svim planovima unatoč, čini poput zamagljena zrcala. Vidim u njemu svoj odraz, ali nije ni jasan ni prepoznatljiv. Moja se vizija Amerike sastoji od ulica koje sam vidio u filmovima i televizijskim serijalima, pa zaključujem da mi se s takvom neizvjesnošću najlakše boriti tako da uopće ne razmišljam o tome. Osim toga, tako potiskujem osjećaj krivnje koji me obuzima zbog toga što bolju budućnost tražim u zemlji koja mi je uništila prošlost. Majka mi kaže da se moram pozdraviti sa svim prijateljima i rođacima u Teheranu, a onda okreće glavu, ispuhuje nos i briše suze. Kaže i da će ih sve pozvati na oproštajnu večeru. »Puno je bolje tako, a i tebi će tako biti lakše«, objašnjava. Dan prije oproštajne proslave i tjedan dana prije odlaska u Ameriku stojim na krovu i gledam u Zarino dvorište, pa odjednom shvaćam da bih prije odlaska gospodinu i gospodi Naderi htio ispričati što se dogodilo između Zari i mene. Volio bih da znaju da su mi namjere bile časne i da sam ljubio Zari više od života. Ahmed se slaže s mojim planom. Čini mu se da Naderijevi uskoro sele jer je primijetio čudna kretanja u njihovoj kući: neznanci im dolaze u kuću i odlaze iz nje u čudno vrijeme i sigurno je riječ o SAVAK-ovim agentima. Premještaji poput njihova pomno se planiraju, kako bi ih se provelo što neupadljivije jer, prema službenim tvrdnjama, SAVAK ______________________ ٭University of Southern California - privatno američko sveučilište sa sjedištem u Los Angelesu.
220
jedva postoji. Susjedstvom se tako već mjesecima širi očito planirana glasina o tome da se sele u toplije krajeve zbog zdravstvenih problema gospodina Naderija. Zvonim na njihova vrata i otvara mi Maskirani anđeo. Pozdravljam je i ona mi jedva čujno odzdravlja. I sada je, kao i uvijek, prekrivena burkom kroz čiju joj koprenu jedva nazirem oči, a po oborenom pogledu i zgrbljenim ramenima vidim da joj je u mojem društvu neugodno. Odvraćam pogled kako bih joj olakšao. »Došao sam u posjet gospodinu i gospođi Naderi«, šapćem. »Odlazim za nekoliko dana i htio bih se s njima pozdraviti.« Maskirani anđeo nepomično i nijemo stoji na vratima. »Smijem li ući k njima?« pitam. Hitro se pomiče u stranu i daje mi znak da uđem. Dok prolazimo kroz dvorište, nastojim ne gledati trešnjino stablo, a Maskirani anđeo šapće da su joj tetak i teta na katu i da će ih odmah pozvati. Kuća je prepuna kutija koje nagovještaju njihov skori odlazak. Stojim nasred dnevnoga boravka i ne znam što bih jer Maskirani anđeo odmah nestaje u hodniku. I opet mi naviru uspomene na Kejvanov rođendan, kada su cijelom kućom trčkarala razigrana djeca koja su vrištala, smijala se i međusobno se tužakala. Zari mi se prikrala dok je Ahmed djecu zabavljao igrom »Tko sam ja?« i rekla: »Nadam se da ti djevojka nije ljubomorna zbog toga što mi pomažeš oko rođendana!«. »Moja djevojka?« zapitao sam. »Da, ona za koju si rekao da je nježna poput...« Opet imam čvor u grlu. Kuća je toga ljetnog dana bila tako puna života, radosti i pokreta, a ova je prazna soba potpuna suprotnost takvom ozračju. Nekoliko metara dalje od mene, na okruglom stoliću, pokraj samovara stoji Zarina bilježnica s crtežima. Prilazim stolu i uzimam je u ruke, pa gledam crtež po crtež. Sjećam se svake riječi kojima ih je Zari opisivala. »Vidi! Nogomet na ulici! Znaš li koji si od ovih momaka ti?« »Koji?« »Tog dana nisi igrao!« Pri kraju bilježnice nailazim na crtež mene i tajanstvene žene koji mi je Zari ostavila na krovu. Što taj crtež radi ovdje ? Tražim ga otkada sam se vratio iz bolnice. Znam da sam ga bio pribio na zid svoje sobe i svake ga večeri promatrao, maštajući kako joj ga vraćam bez riječi, baš kao što mi je bila rekla. Zamišljao sam joj izraz lica dok joj pružam crtež: pogled njezinih nasmijanih očiju duboko u mojima, obrazi 221
rumeni od uzbuđenja, uzdah olakšanja kada shvati da je upravo ona žena iz mojih snova. Upravo u tom trenutku gospodin i gospoda Naderi ulaze u sobu, pa brzo vraćam bilježnicu s crtežima na mjesto. Grle me i pozivaju da se raskomotim, a gospođa mi Naderi odmah toči šalicu čaja i kaže da joj je drago što odlazim. Život je prema meni u ovoj zemlji bio preokrutan, kaže, i promjena će mi zacijelo goditi, pogotovo ako se usredotočim na studij i odmaknem od svega što mi se ovdje dogodilo. Nedostajat ću im, naravno, ali donio sam pravu odluku. Gospodin Naderi kima glavom i pripaljuje cigaretu. »A što ćeš studirati, medicinu ili građevinarstvo?« pita me kao da druge studijske grupe uopće ne dolaze u obzir i, prije nego što mu dospijevam išta odgovoriti, dodaje: »Samo marljivo uči jer obrazovanje je jedini lijek protiv neukosti, a na ljudima poput tebe je da ovu zemlju oslobode iz ralja diktature i izgrade bolju budućnost za djecu Kejvanove dobi!«. Maskirani anđeo donosi pladanj sa slatkišima, polaže ga pred mene i šapće: »Izvoli, posluži se«, pa odlazi do gospodina Naderija i sjeda na pod pokraj njega, nedaleko od stolića na kojemu je bilježnica sa Zarinim crtežima. Gospodin Naderi mi kaže da je i njemu i cijeloj njegovoj obitelji vrlo drago zbog mene i da se nadaju da ih u tuđini neću zaboraviti. Odmahujem glavom jer, naravno, neću. Gospoda Naderi ispituje me kamo točno idem, koliko dugo ostajem i što ću studirati. Bojim li se boravka u stranoj zemlji i kako moji roditelji, posebno majka, podnose to što odlazim? Maskirani me anđeo netremice promatra dok odgovaram na sva ta pitanja i vidim joj oči pod koprenom, ali pogled nastojim usredotočiti na gospođu i gospodina Naderija jer je djevojci očito neugodno svaki put kad pogledam prema njoj. Kažem im da se nadam da ću diplomirati za tri godine, da će mi Iran, naša ulica, prijatelji, obitelj i susjedi vrlo nedostajati i da mi je žao što ne odlazim pod sretnijim okolnostima. Zatim zastajem i čelo mi se rosi od uzrujanosti zbog tajne koju im kanim otkriti, a koju dosada nisam otkrio nikome osim najboljem prijatelju. Ruke mi se tresu, a lice mi gori. »Zamolio bih vas za dopuštenje da s vama otvoreno porazgovaram o svojoj vezi sa Zari«, prošapćem. Nema odgovora, pa pomišljam da odustanem i ne kažem više ništa. Ruke su mi znojne, osjećam da mi se lice zajapurilo i nije mi jasno zašto je tako teško reći istinu, a onda odjednom shvaćam zašto moja 222
teta i stric o neugodnim temama raspravljaju pismima. No, moram dalje. Već sam previše rekao. Spuštam glavu kako bih izbjegao poglede i započinjem s pričom. »Otkada znam za sebe, Zari sam smatrao posebnom djevojkom. Već sam joj se kao dječak divio, a kada sam čuo da su ona i Doktor, najbolji momak u čitavoj četvrti, zaručeni, još je više porasla u mojim očima. Kažem da sam ih s krova znao promatrati dok bi u dvorištu razgovarali i, iako nisam čuo o čemu govore, znao sam da je riječ o važnim stvarima jer intelektualci ne troše vrijeme na tričarije.« Podižem pogled i susrećem se sa stoički mirnim licima gospodina i gospode Naderi. Ne usuđujem se pogledati Maskiranog anđela, pa saginjem glavu i nastavljam. »Volio sam Doktora. Bio je izniman, velik čovjek. Imao je ono nešto«, kažem i napokon se odvažim pogledati Maskiranog anđela. Po zvukovima koji dopiru ispod burke shvaćam da jeca. »Činjenica da su Zari i moj prijatelj i mentor zaručeni zato mi je, naravno, bila silno važna. Mislim, bio sam svjestan da je Zari njegova zaručnica, to hoću reći«, ponavljam kako bih naglasio ono bitno. »Nisam o njoj nikako drukčije razmišljao. Samo kao o Doktorovoj budućoj ženi.« Zastajem jer ne znam što bih još rekao, a tišina koja ispunjava sobu pritišće me poput golema tereta. Ovo je mnogo teže od onoga što je Ahmed učinio s Fahimom. U tren oka bih se mijenjao za razbijen nos umjesto ovoga, jer nema sramotnijeg priznanja od onoga da si se zaljubio u prijateljevu zaručnicu. Gospodin Naderi pripaljuje cigaretu i prekida tišinu: »Što nam pokušavaš reći, sine?«. Nijemo i posramljeno odmahujem glavom. »Prokleti bili svi ti gadovi koji su uništili živote tolikih mladih ljudi!« zavapi gospođa Naderi i krajičkom oka vidim da je bijelim rupčićem obrisala suze s lica. »Ako ti je neugodno, ne moraš nam reći ništa više«, umirujućim mi glasom govori gospodin Naderi. »Prilično sam siguran da ionako već sve znamo.« Gospođa Naderi kima glavom i nijemo potvrđuje njegove riječi, a Maskirani anđeo pod burkom briše suze. »Ta je tragedija uništila tolike živote, a posve bespotrebno i krajnje nepošteno«, kaže gospođa Naderi. »Nitko, ali doista nitko, ne bi se ni zbog čega trebao stidjeti. Da su barem te misli zbog kojih se sada tako 223
stidiš bile najgora stvar koja nam se dogodila. Proklet bio taj užasni đavao!« »Silno sam je volio«, izustim napokon dok mi se suze slijevaju niz lice. »Bila je moj život, moja budućnost.« Gospodin Naderi ispuhuje dim i pročišćuje grlo. »Slušaj, sine«, kaže, »život je poput broda bez jedara. Nikada ne znaš kamo će poći i na kojoj će obali završiti. Katkada se treba prepustiti vjetru i prihvatiti stvari onakve kakve jesu, koliko god to bolno bilo, i vjerovati da je Bog mudar, a sudbina neizbježna. Nitko nas ne može uvjeriti da bol koju osjećamo ima bilo kakvu svrhu i smisao i nitko nam tu bol ne može odagnati. Bog zna da bih ti rado ponudio alternativu sadašnjem stanju!« Zastaje, duboko povlači dim iz cigarete, baca pogled na Maskiranog anđela i njezine tihe suze pod koprenom, pa odmahuje glavom i kaže: »Kunem ti se na tvoju ljubav prema Zari, zjenici oka mojega i svjetlu mojega života, svi bismo puno radije tu alternativu. Možda će nam jednoga dana sve ovo imati nekog smisla, ali sada nema!«. Saginje glavu, trlja oči i povlači dim iz cigarete. Maskirani mu anđeo prilazi, grli ga i nešto mu šapće na uho, pa se gospodin Naderi smiruje. Iznenađen sam njegovim stanjem, ali nije mi jasno u čemu je problem. »Moj ti suprug pokušava reći«, dodaje gospođa Naderi, »da su ti vrata našega doma uvijek otvorena. Znamo što si osjećao prema Zari i ne moraš se toga stidjeti. I ona je tebe voljela, znamo i to. To je sve što ti sada mogu reći.« Zatim se kratko meškolji na stolcu i nekoliko se puta u ljutnji lupa po bedrima. »Oprosti, ali teško nam je govoriti o tome. Ostale su nam samo izgubljene nade i uništeni snovi. Zbilja nam je teško o tome razgovarati.« Gospodin Naderi na to brižne u plač, a Maskirani ga anđeo grli i sve glasnije šapće: »Nemoj plakati, nemoj plakati, molim te, nemoj plakati! Prestani plakati, zbog mene prestani. Preklinjem te!«. Kroz čipku na burki vidim joj oči, te tužne, anđeoske oči koje su mi sada već dobro poznate, a sjećam ih se i sa slike u Zarinu albumu. Okreće glavu od mene i odlazi prema vratima, a gospodin Naderi se kroz suze ispričava. »Hvala Bogu što imate nju«, pokazujem prema Maskiranom anđelu. »Bila je Zari poput sestre.« Gospodin Naderi odmahuje glavom i šapće: »Da, hvala Bogu što je imamo!«. Zatim me i on i gospođa grle, pa ustajem i spremam se kući. 224
»Ali vi više nećete biti ovdje kad se vratim«, odjednom zavapim. »Nećemo«, potvrđuje gospodin Naderi. »Kako ću vas pronaći?« pitam, plačući poput djeteta koje se zauvijek rastaje od roditelja. »Naći ćemo mi tebe«, kaže mi gospodin Naderi. »Kunem ti se Zarinom ljubavi prema tebi da ćemo te naći!« Zarina ljubav prema meni. Te mi riječi razdiru srce i nešto se u meni lomi. Nemam snage otići iz zemlje, ali onda se sjetim da Naderijevi više neće živjeti ovdje, pa ipak želim otići što prije. Teškoga se srca vraćam kući. 33. Još jednu, molim Toga me istoga dana majka pita želim li s njom u kupnju i ja joj kažem da želim, ali jako sam umoran i rado bih ostao kod kuće i uživao u posljednjim danima domaćeg ugođaja. Grli me i kaže: »Nedostajat ćeš mi!«. »I ti ćeš meni nedostajati, mama!« »Koliko god mi bilo teško«, kaže sileći se na osmijeh umjesto suza, »znam da je tako najbolje za tebe. Zato te kanim često posjećivati, pa makar to značilo da moramo prodati kuću, auto i sav moj nakit. Jer, ne mogu mi samo tako istrgnuti srce na cijele četiri godine, zar ne?« Grlim je. »Nije to ništa. Vidjet ćeš, četiri će godine proći dok trepneš. Trebala bi se radovati što ćeš se napokon odmoriti od mene.« Smiješi se i iz usta joj izlijeće zvuk na granici između jecaja i smijeha. »U tome imaš pravo«, kaže. Nakon što ode, sjedam na stolac uz houz u dvorištu i, dok me od proljetnog sunca napola hvata drijemež, razmišljam o onome što se zbilo u Zarinoj kući. Bilo je bolno, da, ali drago mi je što sam otišao do Naderijevih i porazgovarao s njima. Zadovoljan sam svojom odlukom. Bio je to vrlo zreo postupak i drago mi je što, na kraju, nisam pribjegao pisanju pisama. Znam da će se ubrzo pojaviti Ahmed i, koliko god uživam u njegovu društvu, drago mi je što mogu malo uživati u tišini svojega okružja. Zatvaram oči i puštam misli da vrludaju svojim putovima. Mozak mi je, međutim, hiperaktivan, čak i dok se odmaram. Zapaža i prepoznaje baš sve zvukove koji mi dopiru do ušiju. I ulicom prolazi automobil s pokvarenom ispušnom cijevi. Slijedi potom i tišina, a onda cvrkut 225
ptica. Nekoliko minuta nakon tog i dvije mačke sikću jedna na drugu, zatim glasno stenju i onda opet njišu. Nad glavom mi prolazi zrakoplov, pa opet sve utihne, a onda odjednom začujem dječji hihot i prigušen ženski glas koji djetetu govori da se stiša. Dijete se, međutim, još jedanput glasno smije, pa još jedan put, pa opet i onda opet začujem ženski glas. Dolazi iz Zurinu dvorišta. Sav se ježim, niz leđa mi prolaze trnci i odjednom sam budan kao dan. »Još jednu priču, molim te, samo još jednu«, šapuće dječji glas. »Psssst«, glasi odgovor. Otvaram oči i napinjem uši. Ništa. »Zari«, izleti mi iz usta, pa se okrećem i gledam prema zidu, svim silama napinjući uho i osluškujući neobičnu tišinu koja je odjednom preplavila zrak. Ustajem i odlazim do zida između svojega i Zarinog dvorišta, prislanjam uho, slušam i, baš ništa. Samo mukla tišina. Jesam li možda sanjao? Vjerojatno jesam, a vjerojatno i dalje sanjam jer kako inače objasniti to da je cijeli svijet odjednom potpuno utihnuo? Osvrćem se i rukom dotičem zid, ne bih li se uvjerio da se nalazim u svijetu opipljivih predmeta. Ne sanjam. Da barem mogu zaviriti u Zarino dvorište. S tom mišlju jurnem prema stubama koje iz dvorišta vode do terase na prvom katu, pa do stuba za drugi, treći kat... Preskačem po dvije, tri odjednom i konačno stižem na vrh, otvaram balkonska vrata, jurim do ruba i gledam u Zarino dvorište. Nema nikoga. Naginjem se preko ruba i gledam ima li koga na njihovim nižim terasama. Nema. Okrećem se prema Zarinoj sobi na trećem katu. Zavjese su čvrsto navučene. Hodam gore-dolje po balkonu, a cijelo me tijelo pecka. »Samo sam sanjao«, šapćem sam sebi. »Osim toga, možda je Kejvan još jednu priču tražio od Maskiranog anđela, baš kao nekada od sestre.« Opet se naginjem prema njezinu dvorištu. Želim samoga sebe uvjeriti da su mi sumnje besmislene i jednostavno glupe, ali ni ne pokušavam. Moje se jadno, izmučeno srce svim silama opire zdravome razumu. Ne bi mi valjda to učinila, mislim. Ne bi mi nikada nanijela toliku bol, bez obzira na okolnosti. No, što ako je Maskirani anđeo moja Zari, ali pod velom skriva izgorjelo lice? Zašto bi to učinila? Zar ne zna u što mi se život pretvorio bez nje? Zar ne zna za svu patnju, jad i bol koje sam pretrpio zbog toga što je nema? Sagibam se i naslanjam na zidić, grizući šaku da bih prigušio jecaje. 226
»Bože, molim te, vrati mi Zari«, plačem, tek naknadno shvaćajući da više ne vjerujem u Boga. Opet pogledavam u prazno dvorište i ne mogu vjerovati koliko se sve umirilo, kao da je čitav svijet zastao i bez daha očekuje rasplet tajne. Jurim u sobu i osvrćem se, ni sam ne znajući što točno tražim, pa se vraćam na terasu i duboko udišem svjež zrak, priželjkujući da su Fahima i Ahmed ovdje. Opet sjedam na zidić i pokušavam metodički složiti dijelove slagalice, ali zarobljen sam u vrtlogu osjećaja koji me otpuhuje daleko od granica logike. Pokušavam se usredotočiti na trenutak u kojemu sam začuo Kejvana kako šapuće: »Još jednu priču, molim...«. Jesam li to sanjao? Doista sam ga čuo? Koji zvuk pamtim prije toga? Auto s pokvarenom ispušnom cijevi? Ima li itko u našoj četvrti auto s pokvarenom ispušnom cijevi? Jer, ako je taj zvuk bio stvaran, ni Kejvanov šapat nije bio san. Što sam još čuo? Mačje siktanje i svađu. Ogledavam se po susjednim vrtovima i pogledom tražim mačke. Režanje je sigurno bilo stvarno. Zašto bih sanjao mačke koje se svađaju? No, nitko od susjeda nema mačke, vjerojatno su bile lutalice. Na pamet mi pada i sjena koja me noću promatra. Znam da je riječ o Maskiranom anđelu, ali zašto bi me Maskirani anđeo gledao, ako se pod velom ne krije Zari? Ono treperenje koje sam jedni noći spazio bio je upravo taj veo, i to sada znam. No, sve se odjednom slaže u smislenu cjelinu. »Maskirani anđeo nikada nikamo ne žuri«, jednom je rekla Fahima. »Klizi poput proljetnog povjetarca: mirno, nježno i odmjereno. Nikada nikamo ne hita.« Zašto onda tako brza svakoga jutra kad me spazi na povratku iz pekarnice? Ne, to pod velom nije Maskirani anđeo, to je moja Zari. Samo su dva moguća razloga za takvo skrivanje S A VA K joj je tako naredio, ili mi ne želi pokazati svoje opečeno lite. Jadna moja i mila Zari! Jednom mi je rekla da bi voljela postati stručnjak za tumačenje Hafizove poezije. Kako mi je to promaknulo svih onih noći dok sam zurio kroz otvor na zavjesama? Maskirani anđeo zna napamet sve Hafizove pjesme, ne bi čitala Divan, sav joj je u glavi. To je nad knjigom bila Zari, tako je kratila samotne noći. A danas sam u njihovoj kući pronašao crtež na kojemu smo moja tajanstvena žena i ja! Mora da ga se nekako domogla dok sam bio u bolnici. Pa onda ona provala tuge iz gospodina Naderija... sad mi je sve jasno. Rekao je da bi mi rado ponudio alternativno rješenje i Zari mu je priskočila, zagrlila ga i nešto 227
mu šapnula na uho. To se nikada ne bi dogodilo da je pod burkom doista Maskirani anđeo. Suviše je religiozna da bi grlila muškarca s kojim nije u krvnom srodstvu. Previjam se i plačem od sreće i tuge, ushićenja i jada. Zatvaram oči, okrećem glavu prema nebu i prvi put otkada sam se osvijestio u bolnici, golemog tereta na prsima više nema. Lakše dišem, barem zasada. No, što sada? Moram skovati plan napada, a Ahmeda baš sada nema, kad mi je prijeko potreban. Zna li možda on sve to? Možda su i on i Fahima u sve upućeni, ali mi nisu ništa rekli jer i mene i Zari štite od SAVAK-a. A onda se sjetim da za manje od tjedan dana odlazim u Ameriku i zaključujem da to sada svakako otpada. Ne idem nikamo sada, kad mi se moja Zari vratila, u tim okolnostima put se jednostavno mora otkazati. I moja oproštajna večera isto. Moramo nazvati sve goste i reći im da ne dolaze. No, kako da priđem Maskiranom anđelu i otkrijem istinu? Situacija je možda vrlo neugodna za njezinu obitelj, a postoje i sigurnosni problemi ako je u sve umiješan SAVAK. Moram joj oprezno prići, SAVAK nikako ne smije ponovno odvesti mojega anđela. Jurim niz stube i naiskap ispijam nekoliko čašica tatine votke. Odmah me griju i malo umiruju. »Za tebe, ljubavi«, šapućem tiho. »Uskrsnula si mi, nadam se, iz ništavila u život!« Penjem se preko zida na Zarinu stranu krova i sjedam na isto mjesto na kojemu smo običavali sjediti zajedno. Sjetim se sna koji sam usnuo kada sam posljednji put ondje sjedio i sada sam siguran da to nije bio san. Sjedila mi je iza leđa, držala me u naručju i govorila da će ugrijati svoga voljenoga. Jadna moja mala Zari! O, Bože, tako te volim i tako mi silno nedostaješ. Te mi je noći bilo hladno i bio sam u bunilu. Zari me spazila kroz prozor, izišla je van s dekom, umotala me u nju i grlila me cijelu noć, na uho mi šapućući da će svoga voljenoga zaštititi od studeni. To sigurno nije bio san! Misli mi skaču s teme na temu i ni na jednoj se ne uspijevam dovoljno dugo zadržati. Kroz glavu mi prolaze prizori njezina spaljivanja, zatim dani provedeni u bolnici i užasna depresija u kojoj sam se zamalo ugušio, strah da sam izgubio Ahmeda, starac koji mantra, Jabukolika... O, Bože, zašto je život tako okrutan? Da sve to još jedanput moram proživjeti, mislim da ne bih izdržao! 228
Misli mi tada lete do Zari koja je živa u kući do moje, udiše isti zrak kao i ja i možda baš sada misli na mene. Nema onda ničega čudnog u tome što sam cijelo vrijeme snažno osjećao njezinu prisutnost, nikakvo čudo nije što me njezin prozor svake večeri tako privlačio k sebi i, naravno, što sam sanjao kako s Maskiranim anđelom stojim na vrhu planine. Duboko u sebi znao sam da mi se Zari želi otkriti. Zbog votke u venama ohrabrujem se i pristupam Zarinu prozoru. Virim kroz zavjese, burka je na krevetu, što znači da je vlasnica u sobi, ili barem u kući. Vraćam se u svoju sobu, a s dvorišnih se vrata oglašava zvonce. Došao mi je Iradž. Toliko sam uzbuđen da mu odmah želim ispričati što sam otkrio, ali Iradž, kao i uvijek, počinje pričati prije nego što stignem otvoriti usta. Nije važno. On ionako nije prava osoba za taj razgovor. Sjedamo uz houz u dvorištu i on mi pokazuje knjigu koju je kupio, biografiju svojega idola, Thomasa Edisona. Jako je uzrujan zbog stvari koje je autor napisao o glasovitom izumitelju. »Piše da je Edison bio varalica«, kaže Iradž. »Angažirao bi huligane koji bi onda prisiljavali mlade izumitelje da mu prodaju svoje izume, a ako ne bi htjeli, huligani bi ih pretukli!« Iradž ne može vjerovati da sve te gadarije imaju ikakve veze s istinom, ali kune mi se da će, ako imaju, zauvijek odustati od planova o izumiteljskoj karijeri i umjesto toga postati pošten političar. Otac i stric govore mu da je šahu odzvonilo jer su ljudima već zbilja dozlogrdili i njegova diktatura i nehumani postupci prema političkim disidentima. Čak se i časnici u vojsci slažu s tim da je pretjerao. Iradžev stric, koji je general u šahovoj vojsci pod američkim patronatom, nedavno je sudjelovao u pregovorima o kupnji većega broja zrakoplova F-16 ٭od američke vlade. Kada bi imao te borbene mlažnjake, Iran bi postao supersila Bliskoga istoka što je, očito, točno ono što Amerikanci žele. Prvi bi im izbor, dakako, bio Izrael, ali bolje da ih zastupa muslimanska zemlja nego židovska koju u ovom dijelu svijeta žestoko mrze milijuni ljudi. Iradžev otac smatra da šahu, što se više zbližava sa Zapadom, popularnost na Bliskom istoku sve više pada. No, najveća mu je prijetnja Izrael jer samo je pitanje vremena kada će angažirati svoje bogate lobiste u Americi i okrenuti Washington protiv njega. Najradije bih mu rekao da me političke teorije njegova oca uopće ne zanimaju, ali ne kažem mu ništa. ____________________________ ٭Američki borbeni zrakoplov, višenamjenski lovac Fighting Falcon F-16: valja napomenuti da je probni let toga zrakoplova održan 1974. godine, u isto vrijeme kada se odvija radnja ove knjige.
229
MIN@
Bože mili, zašto me već jednom ne ostavi na miru?! Zašto se baš sada morao pojaviti? Zar u životu zbilja nema važnijih stvari od političke situacije u Iranu? Jedini razlog zbog kojega se suzdržavam od glasnog urlika na Iradža jest to što mi pred očima stalno lebdi prizor njegova znojnog lica na groblju, kada je umoran dotrčao do Doktorova groba, ne mareći što nas motri SAVAK. Na moje veliko iznenađenje, Iradž u tom trenutku mijenja temu i počinje pričati o Maskiranom anđelu. U posljednje je vrijeme prilično potišten jer joj nikako ne uspijeva svratiti pozornost na sebe, a da stvar bude još gora, nitko njegovu ljubav prema Soraji ne shvaća ozbiljno. Ne govorim mu da žena pod burkom nije Soraja nego Zari, jer mislim da još nije vrijeme da mu to otkrijem. Tko zna, možda Naderijevi imaju dogovor sa SAVAKOM po kojemu Zari mora ostati skrivena, pa to ne smijem upropastiti. Iradž mi kaže da mu je već dosta toga što mu se stalno rugaju zbog ljubavi prema Maskiranom anđelu. Stalno ga pitaju kako se mogao zaljubiti u ženu koju nikada zapravo nije vidio, ali, je li to doista važno? »Ne bismo se trebali zaljubljivati u izgled«, objašnjava mi. »To je površna ljubav. Prava ljubav znači prigrliti nečiju unutarnju dobrotu. Ljudi mi se rugaju zato što je osobno ne poznajem, ali moram li je zbilja poznavati da bih vjerovao u njezinu unutarnju dobrotu? Ne sastoji li se prava ljubav od poštovanja prema nečijem karakteru i ponašanju? Ne bi li ljudi trebali odabirati partnere prema skladu karaktera? Ako je tako, onda sve ono što znam o Maskiranom anđelu tu ženu čini savršenom ženom za mene!« Maskirani anđeo! Jadan momak. Kada bi samo znao pravu istinu! I dalje mi nešto govori, ali ja se isključujem, tek povremeno kimajući glavom i mislima putujući sve dalje i dalje. Kad napokon odlazi, trčim na krov. Svjetla su u Zarinoj sobi ugašena, ali znam da ne idu tako rano na spavanje, pa se vjerojatno skrivaju od mene. Očito mi ne mogu otkriti pravi identitet Maskiranog anđela. Sigurno su sklopili dogovor sa SAVAK-om! Da, to je to. Tako su je spasili od zatvora i zato nema Zarina groba. Ponovno virim u Zarinu sobu. Burka Maskiranog anđela još je uvijek na krevetu.
230
34. U tišini noći Za večerom sam toliko zaokupljen Zari da me otac pita je li sve u redu. »Da«, kratko mu odgovaram i premećem hranu po tanjuru. Otac spušta žlicu na tanjur i pita me: »Jesi li uznemiren zbog puta?«. Ne mogu im još ništa reći o događajima i otkriću toga popodneva, pa samo kimam glavom. »To je posve prirodno«, kaže tata. »Velik je to korak i sasvim je razumljivo što se bojiš. Nije se lako preseliti na drugi kraj svijeta, u zemlju čiji jezik i kulturu ne poznaješ, a nemaš ni nikoga svoga. I ja bih na tvojem mjestu bio uznemiren!« Krajičkom oka vidim da je majka počela plakati, a tata pročišćava grlo i nastavlja: »Moj je otac znao reći da je život poput laboratorija u kojemu ti testiraju karakter. Što si veći čovjek, to su teži testovi!«. Pripaljuje cigaretu i duboko udiše dim. Jedva se suzdržavam da ga ne zatražim jednu. »Nitko se u našoj obitelji nije suočio s takvim testovima kao ti. Neizrecivo sam ponosan na tebe i na način kako to podnosiš. U nekoliko si godina proživio stvari koje neki ljudi ne prožive ni za čitavog života, a izrastao si u čovjeka na kojega smo mama i ja jako, jako ponosni. Sutra će se u ovoj kući okupiti ljudi koji te vole. Svima je drago što odlaziš, ali bit će im još draže kada se vratiš kao inženjer. Svi će te do kraja života zvati »gospodine inženjeru«, bit ćeš primjer uspjeha, uzor mladima. Otvaraju ti se vrata koja se još nikome u ovoj obitelji nisu otvorila, ali uvjeravam te da ti nećeš biti jedini koji će proći kroz ta vrata. Ti utireš put, ali mnogi će te slijediti. Nadahnut će ih tvoja hrabrost i odlučnost. Mnogi će život zbog tebe postati bolji. Doista imaš ono nešto, sine!« Blijedo ga gledam i ne vjerujem ušima. Amerika, laboratorij života, test veličine? Kad bi samo znao što se meni u ovom trenutku događa u glavi! Otac nastavlja s pričom, ali više ga ne slušam, iako se nije pristojno isključiti dok ti otac govori. Čujem samo tu i tamo pokoju riječ: Amerika, zrakoplov, građevinarstvo, autocesta s četiri trake, Noušhar, Teheran. Pomalo gubim strpljenje za sva ta sranja koja slušam otkad su mi bile četiri godine, pa mislim: Jebeš Ameriku, jebeš let zrakoplovom, jebeš usranu diplomu iz građevinarstva, a nabijem i jebenu autocestu s četiri traka koji povezuju jednu usranu selendru s drugom! 231
A onda se sjetim svoje voljene Zari koja se stidi svojega spaljena lica, pa ga skriva pod velom, ili je na to prisiljavaju vlasti da se ne bi otkrio njezin pravi identitet. Moj anđeo živi samotničkim životom i to više nije samo hipoteza. To su činjenice, a ne moji dojmovi. To je stvarnost. Sirota Ahmedova baka točno je znala o čemu govori, a nitko je nije slušao. Stalno je ponavljala da djevojka iz kuće do moje svake noći plače i čezne za svojim mužem. Djevojka iz kuće do moje bila je Zari, a muž sam bio ja. Kako li sam samo mogao i pomisliti da je moja voljena mrtva? Grizem se za kožu između palca i kažiprsta. Nema sumnje, svi će misliti da sam posve poludio kada im kažem da je Zari živa i da se samo skriva pod velom Maskiranog anđela. No, nije me briga. Znam što znam i znam što sam čuo. Zarin je glas ušutkao Kejvana kada je tražio još jednu priču. Maskirani anđeo je Zari, nimalo ne sumnjam u to. Zbog te me pomisli obuzimaju tolika radost i uzbuđenje da se iznenada naginjem unatrag u stolcu, širim ruke i zatvorenih očiju podižem lice prema stropu, kao da se bacam u naručje suncu. Osjećam toplinu njezina tijela uz svoje, baš kao one noći kad mi je zaspala u naručju, osjećam njezin dah na svojem vratu, baš tamo gdje je položila glavu. I čujem joj otkucaje srca. Hvala ti, Bože, što si mi vratio Zari! Oprosti mi što sam sumnjao u tvoju mudrost i veličinu. Oprosti mi što sam živio bezbožničkim životom. Od danas sam ti sluga pokoran i obećajem da ću se iskupiti za sve gluposti. Otvaram oči i shvaćam da me i mama i tata gledaju. Brzo se uspravljam i spuštam glavu, ali ne govorim ništa. Očekujem da me otac pita što se dogodilo, ali on ne govori ništa, samo majka šapće: »Previše je sve to za njega. Od jutros se čudno ponaša!«. Polaže mi ruku na čelo. »Nije vruć«, mrmlja. »Vjerojatno gori iznutra!« »Prestani!« nestrpljivo prasne otac. Ustaje od stola i izlazi iz sobe, a majka me nježno miluje po licu, zabrinuto šapćući: »Što je bilo?«. »Živa je«, više se ne mogu svladati. »Tko je živ, zlato?« »Moj Maskirani anđeo«, šapućem. »Naravno da je živa«, potvrđuje, misleći da govorim o Soraji. »Nisam lud«, mrmljam prema hodniku iz kojega mi se približava otac. »O, zaboga«, tješi me majka. »Pa nikada nisi ni bio lud. Samo ti se dogodilo mnogo ružnih stvari.« Otac ulazi u sobu s čašom vode i tabletom. Pruža mi je i kaže mi da je progutam. 232
»Što je to?« pita ga majka. »Valium«, odgovara. »To će ga smiriti.« Nikada prije nisam popio valium, ali sigurno je bolji nego bilo što iz mamine ljekarne, pa ga uzimam bez pogovora. Ubrzo me obavija tupilo koje me podsjeća na bolničke dane, kada se svaki osjećaj spokoja nakon buđenja pretvarao u bolnu i sumornu stvarnost. Prije nego što izgubim svijest, želim se samo pobrinuti za majku. »Zašto plačeš, mama?« pitam je. »Nemoj plakati, molim te. Zari je živa. Ne moram u Ameriku. Nije li to divno? Nisi li sretna zbog toga?« Mama mi objema rukama hvata lice, čelom se oslanja o moje i gorko plače. »Dušo moja, drago moje dijete. Što ti se to dogodilo?« »Ako ikada ikamo i odem, to će biti sa Zari, Ahmedom i Fahimom, a i to samo nakratko. Samo na godišnji. Nije li to super? Od danas ću biti vrlo sretan, mama, baš kao prije, prije nego što je počela sva ta zbrka. Nije li to fenomenalno, mama?« Majka kima glavom. »Da, zlato!« »Život je poput lutanja po pustinji gdje su ti zvijezde jedine vodilje na koje se možeš osloniti«, nastavljam suhih usta, ali s rijekom koja mi teče iz očiju. »Ti, tata, Zari, Fahima i Ahmed moje ste zvijezde. Vi me vodite. Svi imate ono nešto. A ja ću jednoga dana napisati knjigu o svemu što nam se dogodilo!« Tada se okrećem ocu i frfljam: »Vjeruješ li u sudbinu, tata?« Vlastiti mi glas zvuči izobličeno. Ne sjećam se očeva odgovora. Budim se na madracu u dnevnom boravku. Znojan sam, vruće mi je, omamljen sam i sve me boli. Roditelji mi spavaju nekoliko metara dalje, na podu. Svjetla su ugašena, ali sve je rasvijetljeno mjesečinom koja se slijeva kroz prozore. Gledam na stojeći sat koji je otac neki dan dao popraviti i njegove kazaljke pokazuju da su tri sata i trideset minuta. Na mojem je ručnom satu deset i trideset. Gledam u klatno koje se tromo pomiče slijeva nadesno i pitam se zašto smo se uopće zamarali s tim jadnim, starim satom koji je odavno nadživio svoju funkciju. Um mi se gubi u vrtlogu misli o vremenu, pa brzo ustajem kako bih ga zaustavio i penjem se do terase na trećem katu. Sakrit ću se u tamu i čekati da Zari iziđe, kao što to često čini da bi me promatrala. Kada se pojavi, reći ću joj da znam istinu. 233
Stižem na treći kat i gledam kroz prozor, provjeravajući nije li već na terasi. Božje okruglo, svjetleće oko rasvjetljuje nebo i čitav okoliš, ali terasa zjapi prazna. Penjem se preko niskoga zida između naših dviju kuća i odlazim na krajnji južni rub terase, gdje su sjenke najdublje. Sjedam i gledam na sat, još uvijek je deset i trideset. Noć je tiha, toliko tiha da bi kroz nju odjeknulo padanje lista na tlo, a čuje se i kako tama diše s blagim povjetarcem koji dolazi, pa odlazi. Strpljivo čekam u mraku, s prsnim košem koji se nadima od iščekivanja, straha i nade. Opet gledam na sat, još uvijek je deset i trideset. Pitam se koliko ću čekati ovdje. Dok sjedim u mraku Zarina balkona, nadam se da mi se roditelji neće probuditi i shvatiti da me nema. Uspaničili bi se, popeli se gore i pokvarili mi planove. Prožima me poznata tjeskoba, vrlo nalik napadajima panike koje sam imao u bolnici. Možda doista gubim razum. O, Bože, nadam se da ne! No, gubim nešto drugo, a to je strpljenje. Možda bih joj jed nostavno trebao upasti u kuću i zahtijevati da je vidim. Gledam na sat, još uvijek je deset i trideset, pa tresem rukom i osluškujem otkucaje, no umjesto kazaljka začujem tiho škripanje vrata. Srce mi s takvom žestinom zalupa u ušima da se bojim da će svojim bubnjanjem probuditi cijelo susjedstvo. Rukom na prsima nastojim se umiriti. Čujem njezine prigušene korake na terasi i šuštavi šapat burke koja ih prati, vukući se po betonu. Još je uvijek ne vidim, ali duga joj se sjena proteže od vrata, žuri prema rubu, a onda se smanjuje, pa shvatim da je čučnula. Skamenjujem se od težine trenutka, ostajem bez glasa i bez daha. S mjesta na kojem sjedi pruža joj se dobar pogled u moju sobu, pa zaključujem da čeka da se u njoj upale svjetla. Možda i nisam odabrao najbolje mjesto za skrovište. Što imam od svoje nevidljivosti kada ne vidim što se s njom zbiva? No, njezina se sjena najednom opet proteže i sada mi ulazi u vidokrug, polako klizeći slijeva nadesno do mjesta pod zidom na kojemu smo nekada zajedno sjedili. Dok je gledam zavijenu u crnu burku i osvijetljenu punim Mjesecom iza leđa, čini mi se da je viša nego što pamtim. Preko zida gleda u moju sobu, a onda se propinje na vrhove prstiju i isteže vrat. Neko vrijeme stoji tako, a onda odlazi do ruba terase i naginje se, vireći u moje dvorište. Sada imam i potvrdu da me uhodi i da je ona ta koja me svake noći gledala, obavijena sjenom. Vraća se do našega mjesta, baca još jedan pogled prema mojoj sobi, a onda sjeda. Osjećam kako mi krv bruji u žilama i zbog njezina sam divljačkog pulsiranja slabiji od zraka. 234
Počinje petljati po prednjem dijelu burke i čini mi se da nastoji ukloniti čipku kojom joj je obrubljen dio oko koprene pred očima. Grozničavo pomiče prste, ali kao da se bori sa skrivenim čvorom. Ruke su joj tanke, blijede i krhke, baš kao i Zarine. Mili Bože, ako uspije otpetljati taj čvor, vidjet ću joj lice! Jednom brzom gestom zbacuje čipku i veo s lica, pa se uzrujano češe po glavi. Očima prodirem kroz tamu i napinjem se da bih joj razabrao lice, ali podignutom mi rukom zaklanja pogled. Nakon nekoliko trenutaka spušta ruku, ali sada je zaklanja rub koprene koja visi sa strane. Sve što vidim baršunasta je silueta njezina profila, nepomična poput modela u slikarskom ateljeu. Ubrzo zatim naslanja se na zid i, iako joj i dalje ne vidim lice, vidim da je sklopila oči i da joj se usnice pomiču kao da nešto recitira, možda Hafizove ili Hajamove pjesme, možda čak neku koju sam joj ja čitao. Prsa joj se nadimaju, pa spuštaju i gotovo joj razabirem dah, a onda se najednom trgne i uspravlja, a po smjeru u kojemu se naginje zaključujem da je začula zvuk iz moje kuće. Iskreno se nadam da mi se roditelji ne uspinju stubama na krov. Znam da bi pobjegla da ih kojim slučajem spazi. Ponovno se usredotočujem na njezino lice. Glavu je okrenula udesno i preko ramena gleda u moju sobu. Znam da me očekuje. Po položaju njezina tijela i nemirnom meškoljenju vidim da je rastresena i uznemirena zbog zvuka koji je začula, ali sekunde prolaze, ništa se ne događa, pa se opušta i ponovno naslanja na zidić. Spopada me poriv da iz tame iziđem na mjesečinu i teško mu se odupirem. Zagledali bismo se bez riječi jedno drugome u oči jer, što bismo uopće mogli kazati ? Takve je trenutke šteta kvariti riječima. Prišao bih joj, pružio ruku i pomogao da ustane, a zatim bismo proveli cijelu vječnost u zagrljaju. No, što kad bi pokušala pobjeći ? Zgrabio bih je i rekao da je košmaru kraj, da meni nije važno kako izgleda i da je moja do kraja života! »Da«, nehotice prošapćem. Glava joj poskakuje i vrat se uspravlja te promatra mjesto na kojemu sjedim. Oči joj blistavo sjaje na svjetlu posuđenom od Mjeseca i nema sumnje da su to iste oči koje me promatraju iz noći u noć. Vreba me oštrim, prodornim i nemirnim pogledom, poput preplašene mačke. No ne bježi s terase, nego mirno poseže za čipkastom koprenom, prebacuje je preko lica i ponovno se pretvara u Maskiranog anđela. U smirenoj odlučnosti toga pokreta prepoznajem tipično Zarino samopouzdanje. Ustajem i izlazim na mjesečinu. Ona sjedi u mraku, potpuno nepomična, ali na mene djeluje poput magneta. Polako joj prilazim i 235
načas zastajem, a onda se spuštam uza zidić do nje. Trepćući, zuri iza koprene burke, a moje joj srce hvata ritam vjeđa. Naviru mi suze. »Nemoj plakati«, šapuće. Kroz šapat joj tragam za poznatim odjekom. »Molim te, nemoj plakati«, ponavlja. »Jesi li to ti?« pitam. Okreće glavu. Okreće oči od mojega pogleda. »Reci mi«, preklinjem. »Jesi li to ti?« Šuti i okreće se, pa rukom posežem za njezinom bradom i okrećem je prema sebi. »Daj da ti vidim lice!« Odmahuje glavom, ali vidim da joj se pod burkom slijevaju slapovi suza. »Koliko si dugo to mislila skrivati od mene?« nježno je korim. Pokušava ponovno okrenuti glavu, ali čvršće joj stežem bradu. »Doista si mislila da te neću vidjeti?« I opet odmahuje glavom, ali ništa ne govori. »Znaš li uopće koliko sam patio bez tebe?« grcam i kroz glas mi probija ljutnja. »Znaš li koliko sam puta pomislio da život bez tebe nema smisla? Zamisli da sam se ubio! Što bi tada bilo?« Ruka joj klizne ispod burke i želi me prstom ušutkati, ali ja odmičem glavu i govorim dalje. »Zar si mislila da ću otići i zaboraviti te? Kako si to mogla pomisliti ? Zar nisi znala da bih radije cijelu vječnost gorio u paklu nego proživio život bez tebe?« »Psssst«, molećivo šapće. »Vatra koja te odnijela meni još uvijek pali srce.« »Molim te, prestani«, šapuće. »Neću! Zašto bih? A i kako bih?« »Preklinjem te, molim te, nemoj!« »Jesu li prijetili tvojim roditeljima? Kejvanu? Rekli su da će ga odvesti? Reci mi istinu.« »Molim te, prestani, molim te...« jeca, glasa iskrzana naglim udisajima. Zastajem i zbog njezina se ridanja osjećam kao da mi netko čupa srce, pa preplavljen kajanjem molim da mi oprosti. Govorim joj da se u meni probudio vulkan i da ga katkada ne uspijevam obuzdati, ma koliko to želio. Naginje se i dlanovima mi briše suze s obraza, pa se brzo odmiče, a ja joj govorim da bez nje uopće nisam mogao zamisliti budućnost, da se preda mnom prostirala tek pustopoljina i život u kojemu bih se svakoga 236
jutra budio ne mareći sja li sunce, pada li kiša, je li toplo, hladno, rano ili kasno. Molio sam Boga da me uzme, da skonča taj život jer zbilja mi više ništa nije značio. Odmah grize kožu između palca i kažiprsta i tiho kaže: »Ne govori takve stvari«, a onda brizne u gorak plač. »O, Bože! Što ja to radim?« brzo govorim. »Ono kroz što si ti prošla, ljubavi, stoput je gore od moje nevolje. Oprosti mi, molim te, suviše sam sebičan!« »Ne, ne, ne! Molim te, prestani govoriti takve stvari!« »Tvoj hod, tvoje kretnje, oči, način na koji si se prije koju minutu počešala po glavi, po svemu tome znam da si ti moja Zari.« »Odmah moraš prestati!« »Daj mi da te zagrlim. Daj da te privijem uza se i reci mi da nas više ništa neće rastaviti.« »O, Bože, oprosti mi«, tiho stenje. »Nisam smjela dopustiti da stvari odu ovako daleko!« »Samo mi obećaj da više nikada nećeš učiniti ništa slično!« »O, Bože, pomozi mi! Molim te, pomozi mi!« »Čega se toliko bojiš?« »Molim te, Bože, oprosti mi! Doista mi je žao.« »Zbog čega ti je žao?« pitam, napokon postajući svjestan njezinih vapaja. »Ovo će ti slomiti srce...« »Nije mi važno kako izgledaš«, prekidam je. »Tvoj mi izgled uopće više nije važan. Volim te!« »Bože, pomozi, nisam smjela ovo dopustiti. Otišlo je predaleko!« Nježno me gura kada je pokušavam zagrliti, pa joj zurim u oči u nepodnošljivoj tišini, očajnički tražeći odgovore na pitanje koje se ne usudim postaviti. Vidim da je nekoliko puta zaustila, ali riječi su joj se svaki put izgubile u jecajima. »Što mi pokušavaš reći?« pitam. Slijedi duga stanka. Srce mi bubnja, a i njezino lupa. Čujem oba. »Ja nisam ona«, odjednom zavapi. Ništa ne odgovaram. Bojim se da sam je dobro razumio. »Nisam ona«, šapuće, tresući glavom i tiho cvileći. »Zar me ne razumiješ? Nisam ona. Voljela bih da jesam, zbilja bih!« »Nemoj«, preklinjem, a glas mi tone zajedno s nadama. »Znala sam da će doći do ovoga«, plače. »Vidjela sam to još onoga dana kada si se vratio iz bolnice. Znala sam da ćeš svojega anđela potražiti pod mojim velom, ali nje nema ovdje. Ja nisam ona. Silno te 237
voljela, sumnjam da bi se pred tobom mogla skrivati pod ovom maskom, bez obzira na to kako izgledala nakon onoga strašnog dana.« Tijelo joj slamaju glasni jecaji i sva dršće. Osjećam se kao da mi je netko u vene ubrizgao ledenu vodu. Gorčina mi kipi u ustima, juri kroz žile, nagriza mi kožu. Da imam konja, ja bih ga jahao. Da imam srce, ja bih ga sakrio. »Stvari su izmaknule nadzoru jer sam im ja to dopustila. Nisam to smjela«, kaže. »Da, gledala sam te svake noći s ovoga mjesta. Bila sam znatiželjna. Znala sam da ti gledaš mene i da te negdje u dubini duše podsjećam na nju. Znam da si me one večeri s leđa promatrao u sobi i dopustila sam ti to jer mi je tvoj pogled godio. Trebala sam te spriječiti. Nadam se da ćeš mi to oprostiti!« Da rimu znadem, ja bih je sročio. Da pjesmu čujem, ja bih je pjevao. Osjećam da mi misli plutaju u nepoznato. Njezin mi glas zuji u ušima, ali ne čujem ni riječi. Glava joj se, vidim, pomiče, tijelo se meškolji, velike plave oči blistaju na mjesečini, suze joj se slijevaju niz jedva vidljive obraze pod maskom... Zatvaram oči, uvlačim glavu među ramena, liznem usnice i molim Boga da ovaj trenutak što prije završi. Ne znam koliko dugo tako sjedim, ali kada otvaram oči, Maskirani anđeo još uvijek sjedi do mene. Nepomična je, šuti, očima preklinje za oprost. Dugo gledam u tlo, a onda je pitam: »Zašto?« »Ne znam.« Ništa joj ne odgovaram. Nemam što. »Možda sam htjela biti ona«, kaže. »Zovu me Maskirani anđeo, ali čak ni anđeli ne mogu odoljeti iskušenju ljubavi.« Ne odgovaram. »Da sam ti barem odmah rekla da nisam ona. Molim te, oprosti mi što nisam. Možeš li mi oprostiti?« Nijem sam i istrošen poput kamena na Doktorovu grobu. »Neću ti zamjeriti ako mi ne oprostiš. Slobodno me mrzi, ali, molim te, pođi u Ameriku kako si i planirao. To je najbolje za sve. Da je s nama, i ona bi htjela da odeš.« »Ne bi«, kažem gorko. »Dobro«, priznaje. »U pravu si, ne bi joj bilo drago da odeš.« »Ne bi«, ponavljam poput tvrdoglava djeteta. »U redu«, opet se pokorava. »U pravu si, ne bi joj bilo drago da odeš. Sjećam se da je bila jako tužna zbog tvojega odlaska. Bojala se da ćeš 238
otići, zaboraviti na nju i vratiti se s prekrasnom, naobraženom ženom, milijun puta poželjnijom od nje.« »To se nikada ne bi dogodilo«, žustro je prekidam. »Znam. Sada znam, ali tada nisam znala«, odvrati, »pa je ni sam mogla razuvjeriti. Znaš, silno je uživala kada si joj čitao pjesme. Stalno mi je govorila da joj svaki stih čitaš poput pravog glumca. Dok govori, okrećem glavu od nje. Njezin me šapat iritira, najradije bih da ušuti, ali ona ne prestaje. »Nemoj je se sjećati s gorčinom, to joj ne bi bilo drago«, govori tiho. »Da se može vratiti samo na minutu, jednu jedinu minutu, svaku bi sekundu te minute provela moleći te da pođeš dalje. Molila bi te da to učiniš zbog nje jer jedino tako može naći mir.« Zastaje nekoliko trenutaka. »Nikada nikome osim meni nije o tebi ništa rekla. Jedino ja znam koliko te voljela. Molim te, vjeruj mi kad ti kažem, znam da bi te molila da nastaviš sa životom. Nikada neće naći spokoj ako si zbog nje uništiš budućnost.« Zastaje i briše suze s lica, a onda, kao da joj na pamet pada nešto što mi je zaboravila reći, odjednom pita: »Sjećaš li se kad ti je pokazala najveću zvijezdu na nebu i rekla da si to ti?« »Da.« Naginje se i očima mi hvata pogled. »Idi i ne osvrći se! Ostavi bol ovdje, gdje joj je i mjesto. Znam da bi me i ona zamolila da ti to kažem. Nitko je nije poznavao tako dobro kao ja. Bila mi je sestrična i najbolja prijateljica. Moraš mi vjerovati!« Trljam lice šakama i kimam glavom, potvrđujući da joj vjerujem. Još malo plače, još jedanput mi se ispričava što me navela na krivu pomisao, a onda kaže da mora natrag u kuću jer će se teta i tetak zabrinuti za nju. No ipak ne odlazi nego još neko vrijeme govori. Kaže da joj je jasno zašto je Zari najveću zvijezdu na nebu prozvala mojim imenom. Zato što imam ono nešto. Ona je oduvijek dobro procjenjivala ljude, ali mene je savršeno procijenila. Zato će se i ona ubuduće raspitivati kod susjeda i prijatelja kako mi ide i kako napredujem, a i molit će se za mene svake večeri do kraja života. Kaže mi i da će se brinuti za Zarine roditelje jer su oni sada najvažniji. Odano će im služiti i vjerno ih pratiti do kraja života. Ustaje i pruža mi ruku i ja je nevoljko prihvaćam. Ruka joj je hladna, ali stisak topao, pa je nježno stišćem i ona mi uzvraća. Gledam joj u 239
MIN@
prste i nokte koji izgledaju potpuno isto kao Zarini, a zatim podižem pogled i zurim u te tirkizne oči. Preplavljuje me sjećanje na posljednju noć sa Zari, noć u kojoj sam joj rekao da sam čuo razgovor između nje i Maskiranog anđela. Zari mi je na to odgovorila da je to bilo posljednji put što je razgovarala sa Sorajom. Soraja zato nije mogla znati za noć koju smo Zari i ja proveli zajedno i nije mogla znati za najveću zvijezdu na nebu koju je Zari prozvala mojim imenom. Drugoga se dana, naime, Zari zapalila pred šahom. »Ipak si to ti, zar ne?« šapćem. Dršće pod burkom. »To su oči moje Zari«, kažem. Zatvara ih pred mojim pogledom. »Jesi li to ti?« pitam još jedanput poput očajnika. »Jesam«, slabašno zajeca. »To sam ja!« Koljena joj popuštaju i ruši mi se u naručje. Držim je i privijam uza se dok se polako i isprepleteni spuštamo na tlo. Ljubim je u tjeme, čelo, ljubim joj oba zatvorena oka kroz tkaninu burke, a ona mi rukama miluje lice, prstima prolazi kroz kosu te ih spaja oko mojega vrata. »Volim te«, mrmljam. »I ja volim tebe«, odvraća. »Nedostajala si mi«, vapim. »Ti meni još više.« Obuhvaćam joj lice dlanovima i primičem ga svojem, sve dok nam se čela ne dotaknu. »Ne bih preživio bez tebe.« »Tako mi je žao.« »Jesi li me čula kada sam s tobom razgovarao u snovima?« pitam je, nježno je ljuljajući u naručju. »Svaku riječ.« potvrdi. »Nadala sam se da ćeš pustiti me da ti izblijedim u snovima.« »Snovi mi bez tebe ne znače ništa.« »Nemoj tako!« podvikuje »Moraš mi obećati da ćeš otići u Ameriku.« »Neću, nikada«, kažem i čvršće je privijam »Ali moraš! Zbog sebe, zbog mene, zbog sigurnosti,« preklinje me. »O, Bože, živo se sjećam kako si potrčao. Tvoj očajnički ja, Ali, ja, Ali! progonit će me do kraja mog života. Bilo mi te tako žao. Ne znam zašto sam te povela sa sobom i zašto si morao vidjeti taj užasan prizor. Možda sam se nesvjesno nadala da ću se uz tebe predomisliti. Žao mi je. Silno mi je žao, ljubavi moja!« 240
Podvlači ruku pod burku da bi obrisala suze, a ja je grlim jače, kako bih je umirio. »Bol zbog toga što sam ti to priuštila bila je puno gora od boli od opeklina. Sjećam se sirena hitne pomoći, bolničara kako me obrađuju, sjećam se bolnice. Da su mi samo rekli da si dobro, lakše bih podnosila bolove, ali nitko sa mnom nije razgovarao ni o čemu drugome osim o zdravstvenoj njezi koju su mi pružali. Izgorjela su mi ramena, vrat i dio lica, i to ne tako strašno kako je isprva izgledalo. Znala sam da mi je kosa izgorjela i da imam zavoje na glavi, a zapravo me zanimalo jedino što je s Ahmedom, Fahimom i s tobom. No nisam pitala za vas jer vas nisam htjela povezati sa sobom i svojim činom. Kasno bi se noću kriomice molila za vas, katkada stotinu puta ponavljajući jednu te istu molitvu, nadajući se da će me Bog tako ozbiljnije shvatiti. U bolnici me svakoga dana posjećivao jedan muškarac, isti onaj koji je istukao Doktora pred našom kućom, čovjek s radioprijamnikom. Satima bi me promatrao kroz veliki prozor, razgovarao bi s liječnicima i bolničarkama i nešto zapisivao. Gledao me neobično tužnim pogledom, kao da me žali, a kad sam se jedanput usred noći probudila, stajao je pokraj mojega kreveta s istim tim izrazom u očima. Htjela sam mu nešto reći, ali odmah je otišao. Strahovito sam patila zbog toga što smo razdvojeni i po tome sam znala da te zbilja volim. Proklinjala sam trenutak kada sam te pozvala da pođeš sa mnom na paradu. Ne znam što sam mislila, što bi ti uopće mogao dobiti iz onoga što se dogodilo, osim doživotne traume i strašnih slika u glavi? Silno mi je žao, ljubavi moja, silno žao! I onda, da stvar bude još i gora, sav sam taj užas preživjela, a to nitko nije znao. Htjela sam umrijeti. Da sam barem umrla tamo, na paradi. Pogotovo kada se sjetim boli koju sam nanijela tebi, Fahimi, Ahmedu i svojim roditeljima, naravno. Sve mi je to bilo potpuno nepodnošljivo. A sada mi roditelji zbog mene do kraja života moraju živjeti u progonstvu. Da sam barem umrla! Užasno mi je žao zbog svega!« »Razumijem te«, kimam glavom, ali i zahvaljujem Bogu što nije umrla. »Što se mene same tiče, nikada nisam požalila što sam to učinila«, kaže Zari. »Ali do groba se ispričavam što sam sve vas umiješala. Ja sam morala učiniti to što sam učinila. Netko je morao. Netko je morao javno, glasno i prkosno stati pred šaha i učiniti tako nešto. Doktor mi je znao reći da ljudi iz šahova režima ne shvaćaju da ubijanjem ljudi uopće ne plaše aktiviste jer njima je smrt mala cijena za slobodu.« Zastaje i hvata dah. Osjećam da se pod burkom sva trese. 241
»Za svakoga čovjeka kojega ubiju daleko od bilo čijih očiju desetero bi trebalo učiniti ono što sam ja učinila. Da režim vidi kako ubojstvima svoje zločine čini samo još vidljivijima.« Nekoliko se trenutaka odmara, a onda nastavlja. »Kad mi se koža počela oporavljati, premjestili su me na drugi kat bolnice, u drukčiju sobu čiji je prozor gledao na dvorište po kojemu su stalno šetali neki ljudi. Neizvjesnost moje sudbine pomalo me već umarala, pa bih sjedila uz prozor i pitala se jesi li dobro, jesi li već otišao u Ameriku, jesu li Ahmed i Fahima i dalje zajedno.« »I ja sam isto činio u svojoj sobi«, kažem. »Osim što sam se ja pitao vidiš li me i čuješ li me na nebu. Stalno sam plakao i pitao zašto.« »A ja sam svake noći razgovarala s tobom«, kaže Zari. »Grlila bih te, milovala ti lice i kosu, ljubila te u usta. Da ti se nešto dogodilo, sigurno bih umrla. Bol bi me uništila«. Bori se s dahom, pa je pitam: »Jesi li dobro?«. Vrlo sam zabrinut. Kima glavom, a onda govori dalje. »Ni s kim nisam razgovarala. Nisam imala ni televiziju, ni radio, ni novine. Nisam znala koliko je sati, koji je dan, čak ni koji je mjesec. Pojma nisam imala što se događa u svijetu, osim da je šah još uvijek na vlasti jer me čovjek s radioprijamnikom svakoga dana redovito posjećivao. Noću bih često sanjala o našem divnom ljetu uz houz pod trešnjinim stablom, a kad bih se probudila, osjećala bih se kao da mi je netko na prsa istovario tonu opeka. Pokušavala sam u sjećanje prizvati tvoje lice, ali nije mi uspijevalo. Iz nekog razloga, što si mi više nedostajao, to sam te teže zamišljala. A onda sam se jedne noći probudila i vidjela da mi je netko pokraj kreveta ostavio olovku i papire. Odmah sam te počela crtati. Bilo je to upravo zapanjujuće, oči mojega uma nisu te više pamtile, ali ruke su te iscrtale savršeno, do posljednje pojedinosti.« Pruža ruku i nježno mi dodiruje lice. Kroz malene otvore na burki vidim da je sklopila oči. »Kada sam dovršila crtež, stavila sam ga na ormarić uz krevet i zaspala, a kad sam se sljedećeg jutra probudila, nije bilo ni crteža, ni olovaka, ni papira. Poslije, istoga dana, kroz prozor sam vidjela čovjeka s radioprijamnikom i shvatila da su mi papire i olovku stavili pokraj kreveta u sklopu svoje taktike da im odam neke podatke. Zanimalo ih je što ću napisati ili koga ću nacrtati, hoću li im dati kakvu indiciju po kojoj bi utvrdili identitet članova moje skupine, ćelije, čega god već. 242
Od pomisli da bi te zbog mojega crteža taj zao čovjek sada mogao progoniti potpuno sam pomahnitala. Urlala sam, vriskala, od očaja se udarala, proklinjala šaha, njegovu obitelj i sve koji ga podržavaju. Sestre su mi brzo priskočile, privezale me uz krevet i dale mi injekciju od koje sam zaspala. Kada sam se probudila, u sobi je stajao čovjek s radioprijamnikom, samo što je ovog puta u ruci držao moj crtež. Dugo smo se šutke promatrali, a onda mi je rekao da nije došao zato da bi mi naudio. Rekao mi je da se smirim i opustim, a zbog nježnoga tona njegova glasa malo je popustila moja napetost. Zapitala sam ga zašto je došao, a on mi je prišao i stavio moj crtež na krevet. Podignula sam ga i privila na srce, a on mi je došapnuo da neće ništa nažao učiniti momku sa slike. Sve nas već dugo promatraju i istražuju, pa su sada potpuno sigurni da nismo imali ništa s Doktorovim aktivnostima ili, kako je on to rekao, »nismo povezani s njegovom skupinom«. Nakon toga mi je rekao da idem kući i da su već obavijestili moje roditelje. Samo zbog toga što mi je otac olimpijski šampion, vlasti su me odlučile poštedjeti kazne za glupo ponašanje na rođendan njegova veličanstva, no samo pod jednim uvjetom. Cijela se obitelj mora odseliti u Bandar Abas i ostatak života provesti uz Perzijski zaljev, što dalje od sve rodbine. Pokazao je crtež koji sam stezala na grudima i rekao mi da bi bilo najbolje da ne stupam u vezu s tom osobom, a prilično su mi jasno dali do znanja da se ne smijem javljati ni Ahmedu ni Fahimi. Tada je prvi put spomenuta ideja o prerušavanju u Maskiranog anđela. On se toga sjetio, a meni se učinilo izvedivim. Bio je to jedini način da još barem malo vremena provedem ovdje. Očajnički sam te željela vidjeti i čeznula sam za roditeljima.« Tu Zarina priča prestaje, pa je još čvršće stežem u zagrljaju. »Volim te«, šapćem, »volim te!« »I ja tebe volim«, odvraća mi šapatom. Zaustim da bih rekao kako me čudi što su gospodin i gospođa Naderi pristali na takav aranžman, ali onda mi na pamet padne da su vjerojatno silno patili dok su još mislili da su je izgubili. Pretvaranje da je mrtva na kraju im se učinilo niskom cijenom za održavanje na životu vlastita djeteta. Po težini kojom se Zari oslanja na mene zaključujem da je strahovito umorna. Dirnut sam njezinom snagom i hrabrošću. Nijednom se nije požalila na bol, nijednom na nepravdu svoje sudbine, nijednom na opekline. Hvata me za bradu, podiže je prema svojem licu i gleda me ravno u oči. 243
»Sad ti je valjda jasno zašto moraš u Ameriku. Ne mogu biti s tobom i ne mogu se vratiti nazad.« Privijam se uz nju. »Ali oslobodili ….« pokušavam očajnički. »Ne, oslobodili su tebe i Ahmeda. Hl ono što sam učinila.« Grlim je još čvršće i privijam na prsa. »Mnogo se toga može dogoditi u nekoliko godina.« »Stvari će se promijeniti, uvijek se mijenjaju, možemo opet biti zajedno!« »Koliko si teško ozlijeđena?« pitam je. Odmahuje glavom. Hvatam joj lice i ljubim je. »Sama pomisao da te nešto toliko boli jednostavno osjećam i ja«, procijedim. »Nije tako strašno«, kaže nježno. »Zapravo uopće nije strašno. Možda će plastična kirurgija jednoga dana napredovati dovoljno da mi potpuno uklone ožiljke. Tko zna? Svijet se tako brzo mijenja. To je još jedan razlog zbog kojega moraš otići. Nađi najbolje liječnike u Americi i onda pošalji po mene. Kada dođem, očistit će mi lice i tijelo, pa ću opet biti lijepa. Onda se možemo vjenčati i onda ti mogu roditi bebice.« Glas joj se lomi. »A sada moraš poći!« Šutim u nadi da se neću morati složiti s njom ako ne progovorim. »Vjeruj da i ja teško podnosim rastanak. Teško mi je bez tebe. Od prošloga ljeta nije prošla ni sekunda a da nisam mislila na tebe. Ali sada se moramo malo žrtvovati, kako bismo u budućnosti bili sretni. A ja ću odsada do te budućnosti sanjariti o trenutku kada će nas ljudi zvati Paša i Zari Šahid.« »Gospodin i gospođa Šahid«, kažem. »Volim to ime.« »A ja volim tebe«, pritišćem je uza se i prvi put u tko zna koliko mjeseci željezni obruč oko srca mi popušta, a čvor koji me gušio odjednom se topi u grlu. »Tvoj sam«, šapćem joj, »učini sa mnom štogod želiš!« »Onda te želim poslati u Ameriku.« Ostatak noći provodimo zagrljeni, a onda se na istoku pojavljuje sunce i tama se polako rasplinjava. Sjedimo isprepletenih prstiju, njezina mi glava počiva na prsima, noge je omotala oko mojih i tako gledamo svijet kako se budi. Zatvaram oči, kako bih isključio sve osim nas, i nastojim zapamtiti svaku pojedinost. »Dođi sa mnom u sobu, nešto ti želim dati za uspomenu«, kaže ustajući, pa je pratim do sobe u kojoj je već sve spakirano u kutije i 244
spremno za selidbu. Daje mi crtež sa mnom na našoj ulici, ali ovog puta moja tajanstvena žena ima lice. Njezino lice. »Nemoj me zaboraviti!« kaže. Mislim na samoću u kojoj će živjeti dok ja budem u inozemstvu i u tom mi se trenutku pred očima pojavljuje jedna zamisao. »Ako se ikada budeš osjećala izgubljeno«, kažem i još je jednom privijam k sebi, »samo pogledaj na nebo i vidjet ćeš nas kako svjetlucamo zajedno!« »Znam koja je tvoja zvijezda, ali koja je moja?« pita me, još na trenutak tonući u moje naručje. »Najveća, najsjajnija zvijezda.« »To si ti«, ispravlja me. »To smo mi«, šapćem joj. »Nas dvoje dijelimo istu zvijezdu!«
KRAJ
245
MIN@
ZAHVALE Marian Clark, Tim i Sue Ellen Kane, Sudi Rafian, Kevin Daniels, Kim Levin, Nancee McVey, Laura Hubber, Mojgan Seraji, Mehri Safari, Kamran Heydarpour, Donnell Green, Debbie Shotwell, Nancy Fallah i Mauni Seraji, hvala vam na potpori i poticanju koje ste mi pružali dok sam pisao ovu knjigu! Svatko me od vas, na sebi svojstven i jedinstven način, uvjerio da je priča koju želim ispričati vrijedna objavljivanja. Stephanie Howse zahvaljujem na dragocjenim primjedbama i prijedlozima te na svemu čime mi i dalje pomaže. Sepi, od srca ti hvala na pomoći u obradi lika Paše. Sam to nikada ne bih tako dobro učinio. Hvala i na tvojoj potpori pružanoj do kraja. Zahvaljujem i svojim agenticama Danielle Egan-Miller i Joanni MacKenzie iz tvrtke Browne & Miller Literary Associates. Hvala vam na vjernosti i odlučnosti, hvala što niste izgubile pouzdanje u mene i hvala što ste mi omogućile da proživim nešto što mi je promijenilo život. Zahvaljujem i Alecu McDonaldu na svim uredničkim intervencijama te Mariani Fisher za oduševljenje koje je otpočetka pokazivala. Naposljetku, tu je i Ellen Edwards, moja nadarena i vrijedna urednica. Zahvaljujem joj na prilici koju mi je pružila i na odgovornosti koju je sa mnom podijelila za objavljivanje ove knjige. U suradnji s njom doista sam mnogo naučio.
246
