Santa Montefiore MAGIČNA LJUBAVNA KUTIJICA Santa Montefiore Naslov izvornika The Butterfly Box Najdublju zahvalnost dugujem rođakinji Anderlev Hardy za sve što se tiče Čilea, Susani Fletcher, urednici i Jou Franku mom agentu, za sve njihove savjete, mudrost i podršku. Ljubav daje samo sebe i uzima samo sebe. Ljubav ništa nema i ničija ne želi biti, jer ljubav je dovoljna ljubavi. Halil Džubran, Prorok PRVI DIO PRVO POGLAVLJE Vina del Mar, Čile, ljeto 1982. Federica je otvorila oči i ugledala posve drukčiji svijet. Bilo je vruće, ali ne i vlažno, jer je morski povjetarac dovlačio svježinu poigravajući se s hladnim valovima Pacifika. Soba se postupno budila pod blijedim jutarnjim svjetlom, koje se probijalo kroz zavjese bacajući se u nježnim snopovima na pod i zidove te gutajući tako ostatke noći i razotkrivajući kraljevski poredak usnulih lutaka. Iako je zbog neumornog lajanja pas Senore Barace sad još samo promuklo i grubo hriptao, bilo je očigledno da ne namjerava odustati. Jednog dana u potpunosti će onijemiti, pomislila je, što, zapravo, i nije tako loše, jer će se susjedi konačno domoći sna. Kad gaje jednom, na putu u školu, poželjela nahraniti keksom, majka ju je upozorila da to ne čini, jer tko zna od kakvih sve boleština boluje. - Bolje ga ne diraj. Ne znaš gdje se sve vucarao! - I odvukla ju je za ruku. Ali baš u tome i jest bio problem. Pas Senore Barace nije nikamo mogao otići. Udahnuvši slatki miris naranči, koji je lebdio zrakom, učinilo joj se da gotovo može okusiti zrele plodove, koji su resili stabla poput božićnih ukrasa. Odbacila je plahtu i kleknula na rub kreveta, naginjući se kroz zavjese kako bi zavirila u svijet, toliko drukčiji od
onog, koji je nestao sa zalaskom sunca. Njezino je mršavo tijelo zadrhtalo ugledavši novo svitanje, a blijedo lice razvuklo joj se u oduševljen osmijeh. Nakon višemjesečnog izbivanja otac se danas konačno vraća kući! Ramon Campione bio je pravi gorostas, ali ne samo stasom - s preko stotinu osamdeset centimetara visine nadmašivao je ne samo prosječne Cileance, već i Talijane, što je bio podrijetSanta Montefhre Magična ljubavnu kutijica lom. I mašta mu je bila divovska, nepregledna poput galaksije i prepuna iznenađenja. Pustolovine su ga neprestano odvlačile u daleke krajeve, i u svemu drukčijem i lijepom pronalazio je nadahnuće. Putovao je i pisao, a kako se nikad ne bi zadržao dovoljno dugo kako bi svojoj obitelji omogućio da otkriju osobu, koja se krije u liku putopisca i autora magičnih fotografija, oni ga gotovo uopće nisu poznavali. Federica gaje, doduše, smatrala moćnijim od Boga i jednom je čak rekla velečasnom Amadeu da Isus nije ništa u usporedbi s njim, i da on bez ikakva problema može nadmašiti pretvaranje vina u vodu. - Moj tata može letjeti ponosno je nadodala. Majka se na to ispričavajući nasmiješila i zakolutala očima, a onda mu potiho pojasnila kako je Ramon iskušao novu napravu u Švicarskoj, koja omogućava polijetanje s planine na skijama. Velečasni je isprva zakimao s razumijevanjem, a onda odmahnuo glavom bojeći se da će dijete propatiti kad joj se otac stropošta, što će se zasigurno dogoditi jednog dana, kad padne s visokog pijedestala, na koji gaje tako zaslijepljeno posjela. I pobožno je zaključio kako bi, zapravo, takvo obožavanje trebala iskazivati prema Bogu, a ne prema ljudskom biću. Federica je čeznula za trenutkom ustajanja, ali još je uvijek bilo prerano. Nebo je bilo bljedunjavo i mirno nalikujući velikoj, bistroj laguni, a tihim praskozorjem odjekivali su samo lavež psa i žamor ptica. Primijetila je kako se ocean gubi u sivoj maglici obzora, kao da ga sama nebesa ispijaju. Kako nisu posjedovali bazen u kojemu bi se mogli rashladiti, majka ju je često odvodila na plažu Caleta Abarca, iako je more bilo mrvicu prehladno za kupanje. Ponekad bi se pak znali odvesti do malog priobalnog sela Cachagua, udaljenog
sat vremena vožnje, i odsjesti kod djeda i bake, koji su živjeli u lijepoj kućici sa slamnatim krovom, okruženoj palmama i akacijama. Federica je obožavala more, a otac j°j Jejednom pojasnio daje to stoga stoje rođena u znaku raka, a rakovi su morska bića. No, ona ih baš nije voljela. Prošlo je podosta vremena, kad je konačno prepoznala korake na stubama i piskutav glas mlađeg brata Enriquea, kojemu je otac dao nadimak Hal, po Shakespearovom princu Henrvju. Iako joj je majka bila Engleskinja, uopće se nije zanimala ni za književnost, ni za povijest, osim ako to nije nekako imalo veze s njom. Dušo, već si odjevena - iznenađeno je uskliknula odijevajući dječačića, kad je Federica ujurila u bratovu sobu. - Tata se danas vraća - malena je zapjevušila ne mogavši se primiriti ni na sekundu. - Da, vraća se kući - potvrdila je Helena duboko udahnuvši kako ne bi pokazala koliko je kivna na njega. - Miruj, Hal! Ne mogu ti obuti cipele ako se neprestano vrpoljiš! - Hoće li doći prije ručka? - dobacila je djevojčica automatski hitajući majci u pomoć i razvlačeći zavjese, kako bi dopustila toplom suncu da se s uobičajenim jutarnjim zanosom ulije u zamračenu prostoriju. - Doći će nešto prije samog podneva. Slijeće u deset - strpljivo joj je odgovorila. - Evo, dušo, sad si mi jako zgodan! Mekanom je četkom malenom začešljala kosu, na stoje on ljutito odmahnuo glavom i zacičao, a onda se izmigoljio s kreveta i odjurio van. - Odlučila sam odjenuti najljepšu haljinicu - nastavila je Federica slijedeći majku veselo niz stube. - Vidim. - I pomoći ću Lidiji oko ručka! Spravit ćemo mu omiljeno jelo! - A što to? - Pastel de chodol^ A za dobrodošlicu ispeći ćemo merengon de lucuma2 - odgovorila je zabacujući ravnu, plavu kosu s ramena. Bila je toliko gusta da joj je svom težinom pala niz leđa. Zahvaljujući vrpci, kojom ju je odigla s čela, kao i niskom stasu, djelovala je mlađe od šest godina. Tata dolazi - rekla je bratu pomažući majci postaviti stol.
- Hoće li mi donijeti poklon? - upitao je Hal, kojemu je bilo četiri i koji se prisjećao oca tek kao nekoga tko mu donosi darove. 1 Pastel del choclo (španj.) = čileanska pita od kukuruza i mljevenog mesa. Merengon de liicuma (španj.) = vrsta kolača od tropskog voća. Santa Montefiore - Naravno da hoće, dušo. Uvijek ti donosi darove - odvratila je Helena odlažući pred njega šalicu hladnog mlijeka. - Božić je, pa ćeš ionako dobiti puno darova. - Žličicom je zagrabio čokoladni prah iz limenke i istresao ga u mlijeko, na stoje Fe-derica, prateći što čini, odmah zgrabila krpu sa sudopera, kako bi pokupila što nije dospjelo u šalicu. - Fede, mislim da su kroasani gotovi. Samo što nisu zagorjeli - rekla joj je majka paleći cigaretu i potom zabrinuto bacila pogled na zidni sat uhvativši se zubima za donju usnicu. Znala je da bi ga trebala dočekati s djecom u zračnoj luci, kako to čine supruge, ali nije bila u stanju suočiti se s njim, niti je bila voljna otrpjeti vožnju od zračne luke do obale i razgovor, tijekom kojeg će se pretvarati kako je sve u redu. Ne, bit će daleko bolje dočekati ga ovdje! Kuća je dovoljno prostrana i oboje se u njoj mogu izgubiti kad se to ukaže potrebnim. Kakva glupost, pomislila je s gorčinom. Nisu li se već odavno izgubili? Negdje na toj ogromnoj udaljenosti, koju su si nametnuli? Nisu li ih razdvojile te daleke zemlje i izmišljeni likovi, koji su mu bili daleko važniji od ljudi u njegovom životu, stvarnih ljudi kojima je potreban? No, ona je pokušala. Doista je dala sve od sebe. A sad iznutra osjeća još samo prazninu. I dosta joj je zapostavljanja. Federica je kroasan namazala putrom i popila gutljaj hladne čokolade, uzbuđeno i povišenim tonom čavrljajući s bracom, što ju je samo još više razdražilo. Stajala je do prozora ispuhu-jući dim u okno. Nekoć su bili zaljubljeni. No, nije li i mržnja izraz ljubavi? Njezino drugo naličje? Ipak, više ga čak ni ne mrzi. Da ga mrzi, bio bi to dovoljan razlog da ostane. Ne, ono što je straši jest činjenica da sad osjeća samo ravnodušnost, a iz toga se ništa ne može razviti. Tako ogoljen osjećaj. Poput Mjesečeve površine. Odlučila se za život u Čileu, jer je poput kćeri bila uvjerena da je
Bog. Ako ništa drugo, bio je najzavodljiviji i najzgodniji muškarac kojegje ikad vidjela u Polperru. Odluku je donijela nakon što je National Geographic objavio članak i fotografije ruševina dvoraca i spilja, u kojima su krijumčari skrivali ukradenu robu, svega onog što mu je pokazala. Primijetila je da zrače nečim neMagičtia ljubavna kutijica prirodnim, nekom čudesnom tajanstvenošću. Svaka riječ, koju je pročitala, zvučala je poput pjesme i urezala joj se u pamćenje, zadržavši se tamo još dugo nakon stoje okrenula posljednju stranicu. Sad zna daje ljubav bila ta magija, koja ih je pratila prvih šest godina pretvarajući najobičnije sitnice, poput natakanja goriva na benzinskoj postaji, u magične doživljaje. Njihovo vođenje ljubavi tad nije bilo dio tjelesne, već uzvišene sfere, i vjerovala je da se u njemu skriva ta moć. Daje samo on posjeduje. Tek kad je magija nestala, shvatila je daje veza među njima prekinuta. Poput strujnog kruga. Oboje su bili zaduženi za magiju i onog trenutka, kad se jedno od njih oslobodilo čini, ona je jednostavno nestala. Zauvijek. Iako takva vrsta vraćanja čovjeku ulijeva nevjerojatnu energiju, kratkog je vijeka. Isprva su zajedno putovali u udaljene dijelove Kine i presahnule egipatske pustinje Egipta te posjećivali švedska jezera. No, čim je zatrudnjela s Federicom, vratili su se i skrasili u Čileu. Magija ih je i dopratila tamo, gdje ju je bijela, pješčana obala i pastoralna jednostavnost u potpunosti opčinila. Ali sad sve to odjekuje prazninom koju osjeća u sebi, jer je ljubav kojom je nekoć bila natopljena, jednostavno presah-nula. Više nema razloga ostati. I dosta joj je pretvaranja. Dosta joj je glumiti pred samom sobom. Čeznula je za kišnim, zelenim brežuljcima svoje mladosti i prepustivši se naletu nostalgije, osjetila kako joj ruka podrhtava. Zapalila je novu cigaretu i ponovno bacila pogled na sat. Federica je počistila stol nakon doručka pjevušeći si u bradu i skakućući kuhinjom. Hal se igrao vlakom u dječjoj sobici, a ona je ostala stajati do prozora. - Mama - povikaoje maleni. -Vlak mije strgan! Više ne radi! Helenaje zgrabila kutiju cigareta i napustila kuhinju ostavljajući Federicu da počisti do kraja. Kad je malena obrisala stol i oprala porculansko posuđe, zadjenula si je pregaču i odlučila pričekati
Lidiju. Probijajući se kroz kapiju Lidiaje ugledala njezino uzbuđeno lice kako je, prilijepljeno za okno prozora, promatra s oduševljenim osmijehom. Santa Montefiore Hola, Senorita3 - pozdravila ju je bez daha ulazeći u predvorje. Tako je rano, a već si ustala! - Počistila sam stol - odvratila je malena na španjolskom. Iako joj je mati izvrsno govorila španjolski, u obitelji su se služili engleskim, pa čak i kad bi joj otac došao kući. Lijepo od tebe - prohriptala je Lidia slijedeći je u kuhinju. - Ah, anđele moj! Sve si već napravila! - Tamnim je očima preletjela zdjele i žlice, već posložene na stolu. - Želim da sve bude savršeno - odvratila je Federica zarume-njevši se. Teško je kontrolirala nestrpljivost i potiskivala želju za trkom skakućući pri hodu i tako donekle ublažujući nervozu u želucu. Uspjevši se uvući u ružičastu uniformu, Lidia je oprala podbuhle smeđe ruke i predložila joj da učini isto. - Uvijek moraš oprati ruke prije kuhanja. Tko zna gdje su ti sve bile. - Poput psa Senore Barace - zahihotala je Federica. - Pobrecito4 odvratila je Lidia s uzdahom i nagnuvši okruglu glavu na stranu suosjećajno se nasmiješila. - Cijeli dan zavezan u tom malom vrtu. Nije čudo da laje od zore do sumraka! - Zar ga uopće ne izvodi u šetnju? — upitala je malena perući ruke ispod slavine. - Oh, povremeno ga izvodi, ali je stara, a mi, stari ljudi, nemamo više toliko energije. - Ti nisi stara, Lidia - odvratila je Federica ljubaznim tonom. - Nije stara, ali je debela - dobacila je Helena na engleskom ulazeći u kuhinju s Halovom lokomotivom u rukama. - Imala bi daleko više energije da ne jede toliko. Zamisli kako je cijeli dan nositi toliku masu sa sobom! Uopće nije čudno da čitavo vrijeme hropće! - Buenos dias, Se flora5 - otpozdravila ju je Lidia, koja nije govorila engleski. Hola, Senorita (španj.) = Zdravo, gospođice! Pobrecito (španj.) = Jadnik!
Buenos dias, Senora (španj.) = Dobar dan, gospodo! Magična ljubavna kutijica - Dobro jutro, Lidia. Potreban mije nož kako bih popravila ovaj prokleti vlak - odvratila je Helena na španjolskom ne potrudivši joj se čak ni nasmiješiti. Prezabrinuta i nestrpljiva, nije mogla misliti ni na koga drugog do li sebe. - Ne bih se zabrinjavala na vašem mjestu. Don Ramon6 će uskoro doći, pa ga on može popraviti. To je muški posao - dobacila je Lidia veselo. - Hvala ti na korisnom savjetu. Fede, dodaj mi nož - Helena je razdraženo odvratila. Federica joj gaje predala i potom je ispratila pogledom. - Ah, kako uzbudljivo da ti se tata vraća kući - Lidia je oduševljeno uskliknula s ljubavlju je zagrlivši. - Kladim se da uopće nisi spavala! - Nisam - priznala je malena bacajući pogled na sat. -Još malo pa je tu! - Lidia je primijetila da joj ručice drhte, kad je stala razrezivati putar na četvrtine. - Pazi da se ne porežeš — nježno ju je upozorila. — Ne želiš ga valjda dočekati sa sedam prstiju! - Potom se nasmijala, zahrip-tala i nakašljala. Iako je inače bila izuzetno spretna kad je valjalo nešto popraviti, ovaj put Heleni je uspjelo slomiti lokomotivu, na stoje Hal briznuo u plač. Privukla ga je u naručje i uspjela razvedriti obećajući mu kupiti novu, veću i bolju. — Ova je ionako stara i istrošena. Od kakve ti je koristi? Čak ti i vlakić bolje izgleda bez nje! -1 odmah je pomislila koliko bi i sama radije bila vagon bez lokomotive. Potom je zapalila novu cigaretu. Vrata, koja su vodila u vrt, bila su otvorena dopuštajući nježnom povjetarcu da se uvuče unoseći sa sobom miris naranči i ozona. Prevruće je u predgrađu! Trebali bismo otići na plažu, nervozno je zaključila rukom si brišući znojno čelo rukom i bacila pogled na sat. Grlo joj se stegnulo. Već je trebao sletjeti. Don (španj.) = gospodin. Santa Montefiore Federica i Lidia uposleno su se motale kuhinjom poput pčelica u gredici cvijeća. Malena je bila oduševljena što može biti od pomoći i
poslušno slijedila upute. Osjećala se poput odrasle osobe, pa se Lidia tako i odnosila prema njoj čavrljajući o bolnim leđima i želučanim grčevima, te suprugovoj verruci7, koja mu zadaje velike probleme. - Bojim se stati kamo je on stao -pojasnila je - pa nosim čarapice, čak i kad idem pod tuš. - I ja bih na tvojem mjestu - Federica se odmah složila, iako nije znala stoje to, zapravo, vermca. - Mudra si poput mene - odgovorila je Lidia s osmijehom je pogledavši. Smatrala je da se to malo koštunjavo stvorenje ne ponaša sukladno svojim godinama. Preodrasla je za nekoga tko još nije navršio ni sedam! No, bilo je dovoljno pogledati kakva joj je mati. Kako joj je prečesto prepuštala poslove, bilo je vrlo vjerojatno da će malena uskoro biti sposobna posve sama voditi kućanstvo. Kad je Helena ušla u kuhinju, miris pastel de chodo uvukao joj se u osjetila, a želudac zacvilio od gladi i napetosti. Federica je brisala posuđe, a Lidia prala zdjele i pribor. Uspjelo joj je zagrabiti ostatke kreme, prije nego su je Lidijine zdepaste ruke uronile u pjenušavu vodu. Povukla je prstom po dnu zdjele i prinijela ga blijedim usnicama. - Bravo, dušo zadivljeno je dobacila kćeri i nasmiješila se podragavši je po blještavo-plavoj kosi. Prava mala kuharica! Malena se nasmiješila, već naviknuta na majčina promjenjiva raspoloženja. Za razliku od oca, koji je uvijek veseo i bezbrižan, ona u jednom trenutku zna biti razdražljiva, a već u idućem ljubazna. No, riječi hvale ipak su je oduševile i ponosno se isprsila gotovo dobivajući nekoliko centimetara visine. - Ne samo daje odlična kuharica, Sefiora, već je i odlična domaćica dobacila je Lidia s ljubavlju. Lice joj se naboralo raz-vukavši se u oduševljen osmijeh, a velik crni madež zadrhtao na bradi. Posve je sama pospremila stol nakon doručka - nadodala je lagano optuživačkim tonom znajući da ima običaj prepustiti to kćeri. ' Verruca (lat.) = bradavica. Magična ljubavna kutijica - Znam - odvratila je Helena. - Što bih ja bez nje - nonšalantno je dobacila otresajući pepeo u kantu za smeće i napuštajući kuhinju. Bila je umorna i odlučila se povući, no srce ju je toliko boljelo da se jedva uspela stubama. Tapćući bosonoga podnim daskama prošla je
hladnim, bijelim hodnikom. Toliko je klonula duhom da pri prolasku čak nije ni otrgnula uvenule orhideje. Bijele zavjese u spavaćoj sobi plesale su na svilenom povjetarcu, gotovo kao da se pokušavaju rastvoriti same od sebe. Ljutito ih je razvukla i bacila pogled prema moru. Drhtavo i blještavo, pozivalo ju je da otplovi nekamo. Ne skriva li se na obzoru sloboda? Nov početak? - Mama, da ti pomognem pospremiti sobu? - dobacio je potiho dječji glas. Okrenula se i ugledala Federicino ozbiljno lišće. - Želiš je prirediti za tatu? - Zgrabila je pepeljaru i ugasila cigaretu. - Pa, ubrala sam cvijeća... - malena je plaho odvratila. Helenino je srce potonulo. Sažalijevala ju je. Voli ga, iako ga tako dugo i često nema da bi čovjek očekivao da će ga zamrziti. Ali, ne, baš suprotno! Njezina je ljubav bezuvjetna i što češće odlazi, to je njoj draže vidjeti ga kad se vrati, i svaki put mu se baca u naručje poput zahvalne ljubavnice! Čeznula je reći joj istinu i razbiti iluziju, i to samo iz zlobe i kajanja što i sama više ne vjeruje u nju. Dječji svijet tako je blaženo jednostavan! Na tome joj je najviše zavidjela. - U redu, Fede. Pripremi sobu. Svidjet će mu se cvijeće -protisnula je kroz zube. -1 ne obaziri se na mene. - Pokupila se u kupaonicu zatvarajući vrata za sobom. Federica je čula kako se otvara slavina u tuš kabini i kako se voda obrušava na emajliranu površinu. Složila je krevet i namirisala plahte svježom lavandom, baš onako kako joj je pokazala baka, te na očev noćni stolić odložila malu plavu vazu prepunu cvjetova kozje krvi. Posložila je potom majčinu odjeću u stari hrastov ormar, sređujući nered koji je zatekla u njemu, sve dok police nisu bile besprijekorne kao u dućanu. Sirom je rastvorila prozore, kako bi mirisi vrta i mora otjerali neugodan smrad cigareta. A onda flore Magična ljubavna kutijica p za njezin toaletni stolić i uzela staru očevu fotografi-Ješio joj se iza staklom pokrivenog i bogato ukrašenog :5rnog okvira. Tako je nevjerojatno zgodan! Blještava crna kosa, tamna put, sjajne smeđe oči, iskren i inteligentan pogled, velika usta i podsmijeh muškarca, s bespoštednim smislom za humor. Neodoljivo šarmantnog
muškarca. Palcem je prešla preko stakla i prepoznala u njemu svoj zamišljen odraz. I potom majčine crte lica. Blijedoplavu kosu, blijedoplave oči, bli-jedoružičaste usnice, svijetli ten. Daje bar naslijedila očevu talijansku tamnu put! Tako je zgodan! I Hal će zasigurno biti poput njega. No, već se naviknula da i sama privlači pažnju lepršavom, gotovo bijelom kosom. Sve druge djevojčice u razredu bile su tamnopute poput njezinog brace, a i ljudi su znali buljiti u nju kad bi s majkom išla u Valparafso. Senora Escobar, vlasnica dućana na trgu, gdje se prodaju sendviči, zvala ju je »La An-gelita« (anđelčić), čudeći se da ljudsko biće može imati tako svijetlu kosu. Majčina najbolja prijateljica, Lola Miguens, pokušala ju je imitirati izbjeljujući si crnu kosu peroksidom, ali je na pola puta izgubila hrabrost, pa sad hoda s ružnom bojom nalik njihovom krovu od terakote. Majka se pak uopće ne trudi njegovati poput Čileanki, koje uvijek imaju dugačke, izmanikirane nokte, savršen ruž i besprijekorno čistu odjeću. Vucara se kose nemarno podignute na tjeme, a iz usta joj obično visi cigareta. No, kad se potrudi uljepšati, doista zna biti predivna, stoje, sudeći po starim fotkama, jednom davno i bila. I malena se stoga iskreno ponadala da će se, bez obzira što se zapustila, potruditi bar za oca. Helena je izronila iz kupaonice popraćena oblačićem pare. Lice joj je bilo ružičasto, a oči iskrile od vlage. Federicaje ležala na bijelom prekrivaču od damasta i promatrala je kako se odijeva pripremajući se za očev povratak. Helena je osjetila miris lavande i naranče, no suzdržala se da zapali još jednu cigaretu mučena grižnjom savjesti. Federica drhti od silnog uzbuđenja, no ona ga čeka sa strahom i tajnim saznanjem daje pitanje vremena kad će smoći hrabrosti i zauvijek ga napustiti. Šminkala se promatrajući kći u zrcalu, koja je, nesvjesna njezina pogleda, gledala kroz prozor prema moru gotovo kao da iščekuje očev povratak brodom, a ne autom. Iako još uvijek dijete iz profila, djelovala je poput odrasle žene. Mrštila se od brige i iščekivanja, a drhtave usnice ukazivale su daje, netipično za dijete svoje dobi, svjesna stvari, koje se događaju oko nje. Obožavala je oca i bila mu vjerna poput psa, za razliku od Hala, koji je obožavao nju, a ona zapravo više od Ramona zaslužuje biti voljena.
Kad je konačno bila spremna, odjenuvši uske bijele hlače i majicu, nemarno podigavši još uvijek vlažnu i spetljanu kosu na tjeme, spustila se na krevet do kćeri i vlažnom rukom prešla joj preko obraza. - Lijepo izgledaš, dušo - rekla je poljubivši joj nedužno čelo. - Uskoro će doći, zar ne? - malena je potiho odvratila. - Samo što nije. - Spretno je prikrila drhtanje u glasu. Uostalom, godinama to već uvježbava! No, čim je to izgovorila, ustala je i odjurila niz stube. Nije mogla zapaliti u spavaćoj sobi, nakon što ju je Federica s toliko ljubavi pripremila za njegov dolazak, a očajnički je žudjela za cigaretom. I baš kad se spustila u prizemlje i kad su njezine espadrile dodirnule hladne pločice predvorja, ulazna vrata širom su se rastvorila i Ramon se ukazao na pragu poput ogromnog, crnog vuka. Ostala je bez daha i osjetila kako joj se želudac steže. Bez riječi su se pogledali procjenjujući hladnoću i otuđenost koju bi osjetili kad god bi ostali nasamo. - Fede, tata je došao! - Na posljetku je doviknula i premda joj je lice bilo ravnodušno, glas joj je bio hrapav i promukao od potisnutih osjećaja. Ramonove tamnosmeđe oči odmaknule su se od njezina kamena lica u potrazi za kćeri, koja se oglasila oduševljenom cikom. Uslijedio je lagani topot stopala podnim daskama, nakon čega je sletjela niz stube preskačući po dvije istodobno, projurila pokraj majke i bacila mu se u naručje obmo-tavši svoje tanke ručice oko njegova čekinjastog vrata, zabijajući lice u njegovo tijelo i udišući njegov jedinstven, težak miris, po kojemu gaje razlikovala od svega drugog na svijetu. Poljubio joj je topao obraz, podigao je u zrak i tako se glasno nasmijao da joj je tijelo zadrhtalo kao daje u pitanju potres. f.:. i Santa Montejiore Magična ljubavna kutijica - Znači li to da sam ti nedostajao - odvratio je zavrtivši se s njom, sve dok mu se nogama nije obmotala oko struka kako ne bi pala. - Da, tata - nasmijala se gušeći ga od sreće. Hal je u tom trenutku utrčao u predvorje i ugledavši ga bri-znuo u
plač. Helena, zahvalna na pometnji, odmah mu je pohitala ususret, podigla ga u zagrljaj i stala mu ljubiti vlažne obraze. - To je tata, dušo! Vratio se kući! - Pokušala je zvučati ushićeno, ali glas joj je ostao ravnodušan, što je maleni osjetio i ponovno zajecao. Ramon je spustio kći i prišao mu. - Halcito, to sam ja, tata - rekao je smiješeći se i promatrajući uplašeno dječakovo lice s velikim usnicama. Hal je zakopao glavu u Helenin vrat još se više priljubljujući. - Oprosti - odvratila je ravnodušnim tonom, iako je znala da je razočaran. No, zapravo je uživala u činjenici da gaje sin odbio. Poželjela mu je reći da ne može očekivati da ga djeca vole ako nije dio njihovih života, ali primijetivši kako se kćerini obrazi rumene od ljubavi i prepoznavši iskru divljenja u njezinim svijetlim, vjernim očima, znala je da to nije u potpunosti istina. No, isto je tako bila uvjerena da Ramon ne zaslužuje njezinu ljubav. - Imam dar za tebe, Hal - nastavio je vraćajući se do torbe i otvarajući je. - A imam nešto i za tebe, Fede - nadodao je, kad mu je malena s ljubavlju spustila ručicu na leda, dok je prekapao torbu u potrazi za darovima. - Ovo je za tebe — rekao je prilazeći dječačiću, a on je razrogačio oči ugledavši jarko obojen vlak, kojim mu je zamahao pred očima. Zaboravio je na strah i ispružio ruke. - Znao sam da će ti se dopasti! - Danas sam mu razbila lokomotivu - priznala je Helena trudeći se, samo radi djece, uspostaviti komunikaciju. - Što se nije moglo dogoditi u boljem trenutku, zar ne, Hal? - Odlično - odvratio je Ramon vraćajući se do kovčega. - A gdje je tvoj dar, Fede? Za tebe imam nešto posebno. -Pogledao joj je nadom obasjano lice i ponovno osjetio njezinu ručicu na leđima. Tako tipično za nju da uvijek dodirom uspostavlja bliskost! Zakopao je ruke duboko u torbu, koja nije bila ispunjena odjećom već notesima, foto opremom i suvenirima iz dalekih krajeva, i na posljetku napipao grubi papir za zamatanje darova. Izvukao gaje pazeći kako ne bi udario o tvrdu površinu fotografskog pribora. - Evo! - I ugurao joj ga u drhtave ruke. - Hvala, tata - uspjela je izustiti pažljivo ga odmotavajući. Hal je u međuvremenu odjurio u dječju sobicu kako bi se poigrao s novim
vlakićem, a Helena je zapalila cigaretu i stala nervozno pušiti, naslonjena na ogradu stubišta. - Kako si? - upitao je ne prilazeći joj. - Dobro. Kao inače - hladno je odgovorila. - Odlično. Uzdahnula je. - Moramo razgovarati, Ramon. - Ne sada. - Naravno da ne sada. - Poslije. Federica je odmotala papir i ugledala grubo izrezbarenu drvenu kutijicu. Nije bila lijepa. Čak ni dražesna. Osjetila je kako joj se suze nakupljaju u očima i kako joj se grlo steže od razočaranja, ali ne zato što je htjela ljepši dar, jer nije ni pohlepna, ni razmažena, već zato što je Halov toliko ljepši od njezinog, a kako njegove darove doživljava dokazom njegove ljubavi, ne ukazuje li to daje baš i ne voli? S obzirom da se nije ni potrudio pronaći joj nešto lijepo. - Hvala ti, tata - odvratila je pokunjeno pokušavajući zadržati suze. - Lijepa je. - Ali više nije imala snage boriti se protiv emocija. Isprva se u potpunosti prepustila uzbuđenju, ali kako ju je razočarenje dotuklo, nagomilane suze jednostavno su joj potekle niz obraze. - Fede, mi amor - odvratio je privlačeći je u zagrljaj i ljubeći joj lice. - Lijepa je - ponovila je pokušavajući zvučati zahvalno kako ga ne bi uvrijedila. - Otvori je - prošaptao joj je na uho. Zastala je oklijevajući. i\ Santa Montefiore - Hajde, amorala, otvori je! I drhtavom je rukom to i učinila. Koliko god je kutijica bila obična izvana, možda čak i ružna, iznutra nikad nije vidjela nešto toliko prekrasno. Osim toga, svirala je čudnu, ali očaravajuću melodiju. Melodiju kakvu nikad dotad nije čula. DRUGO POGLAVLJE Zapanjeno se zagledala u kutijicu. Cijela unutrašnjost bila je prekrivena lijepo izrezbarenim i raznobojnim dragim kamenjem, koje je blještalo kao da u sebi skriva sićušan izvor svjetla. Baš svaki centimetar kutije bio je prekriven opčinjava-jućim kristalima i
iznutra je izgledala načinjena od dragulja, poput jezgre kristalizirane stijene. Na njezinom dnu treperila su nježna leptirova krilca, čije su se boje kretale od tamne, indigo plave i to na mjestima, gdje su dodirivala tijelo, do svijetloplave i jantarne. Krilca su djelovala toliko krhko da ih je morala dotaknuti kako bi se uvjerila daje doista u pitanju drago kamenje, a ne kapi blještave vode u začaranoj lokvi. Zahvaljujući čudnoj i blještavoj svjetlosti izgledalo je kao da leptir podrhtava spremajući se svaki čas razviti krila i poletjeti. Polako je nagnula kutijicu kako bi se uvjerila otkud dolazi svjetlost i ostala osupnuta magijom kojom je leptir nenadano promijenio boju. Nijanse plave pretopile su se u nijanse ružičaste, crvene i narančaste. Zadržala je dah i vratila kutiju u prvobitni položaj, na stoje leptir povratio smirene morske tonove, no čim ju je nagnula, opet se rasplamsao. - Prekrasna je - zašmrcala je ne odmičući pogled. - Ljepota se ne nalazi uvijek izvana, Fede - Ramon je nježno odvratio zagrlivši je. Pogledao je potom suprugu, koja je još uvijek stajala ukočeno se naslanjajući na ogradu i ispuhujući dim poput zmaja. Razdraženo je uzdahnula i odmahnula glavom, a onda izašla iz predvorja u hodnik praćena dimom kao da je sablast. Suzdržala se i nije ga upozorila da kćerinu ljubav ne može kupovati darovima, jer je, na žalost, znala daje ne mora kupovati. Već ju je dobio. Posve besplatno. Santa Montefiore Raraon se uspravio odvojivši pogled od dima. Osim lošeg osjećaja u želucu, bilo je to sve stoje preostalo od nje. Ponovno je pogledao oduševljeno kćerino lice zaboravljajući na napetost i neopipljivo razočaranje, koje se moglo osjetiti u zraku. Prošao je rukom po neobrijanom licu i provukao je kroz prljavu, crnu kosu, koja mu se spuštala na ramena. Bilo je vruće i žudio je za svježim zrakom. I plivanjem. Veselio se povratku kući i sve u mislima unaprijed izgradio. Štoviše, preuveličao. Ali sad kad je stigao, ponovno gaje spopala želja da se pokupi. Dom mu je oduvijek bio ugodniji u fatamorganama njegovih misli. I bilo je bolje da tako i ostane. Fede, hajdemo na plažu! Samo nas dvoje. Ponesi kutijicu sa sobom! - Malena je odmah skočila na noge i čvrsto stisnula blago na
svoja mršava prsa, te ga uhvatila za ruku i krenula za njim. - A mama i Hal? - Bila je gotovo luda od sreće stoje baš nju odabrao da mu se pridruži. - Hal se igra vlakićem, a mama pazi na njega. Osim toga, želim ti ispričati kako sam pronašao tu kutijicu. Prati je vrlo tužna legenda, a znam koliko ti voliš priče. - Obožavam ih - odgovorila je poskakujući kako bi mogla pratiti njegove velike korake. Helena je bespomoćno ugledala supruga kako napušta kuću odnoseći sa sobom svoje mučno prisustvo i iznenada se osjetila iznevjerenom, kao da joj se pritisak u grudima uzaludno nakupljao. U kući je zavladao mir i sad joj se činila većom. Njegovo krupno tijelo više ju nije činilo patuljastom. Iz ljutnje se ugrizla za usnicu. Kako se samo usuđuje ostaviti nas, s gorčinom je pomislila. Zar nijednom ne može ostati? Podnevno sunce je pržilo unatoč povjetarcu s mora, koji je pronosio svježinu. Prošli su ulicom mimoilazeći psa Sefiore Ba-race, koji je, ugledavši ih, stao natezati uzicu i mahnito lajati. Federica mu je pojasnila kako neprestano laje, jer želi jurcati, a u tako malenom vrtu ne može to činiti. - Pa, izvedimo ga onda u šetnju! Magična ljubavna kutijica - Ozbiljno? Možemo li? uzbuđeno je odvratila i s ponosom ga pogledala, kad je pritisnuo zvonce na vratima. Pričekali su u sjeni bademova stabla, dok je do njih dopirala cika djece, koja su se igrala na ulici, a njihov smijeh podsjećao na pjev morskih ptica na plaži. No, ona nije htjela biti u njihovom društvu. Kad bi joj otac bar ovaj put ostao! Kad bar nikad više ne bi otputovao! - Si?8 - upitao je glas s druge strane vrata. Bio je dubok i gr-len, prigušen nakupljenom sluzi. - Senora Baraca, ja sam... Ramon Campione - odlučno se predstavio i Federica se odmah isprsila oponašajući njegovo ponosno držanje. - Doista - odvratila je žena usuđujući se promoliti glavu poput sramežljive krave. Bila je stara, pognuta i odjevena u crno, iako joj je suprug umro prije više od deset godina. - Mislila sam da si na drugoj strani svijeta - odvratila je promuklim glasom.
- Vratio sam se kući - pojasnio je, ovaj put blažim tonom, kako je ne bi preplašio. Federica gaje lagano uhvatila za ruku. -Kći bi rado izvela vašeg psa u šetnju plažom. Možda bismo vam mogli učiniti uslugu i malo ga razgibati? Starica je nekoliko sekundi utrošila žvačući zubno meso. - S obzirom da vas poznajem, nećete ga pokušati ukrasti na posljetku je odgovorila. - A možda ćete ga tako konačno ušutkati. Ako ne izludim od tuge, izludjet ću od tog prokletog laveža! - Dat ćemo sve od sebe - odvratio je ljubazno se nasmi-ješivši. - Zar ne, Fede? - Ona se prikrila iza njega sramežljivo obarajući pogled. Kvrgavi prsti Senore Baraca nespretno su stali petljati uzicom, a dlake na bradi zasvjetlucale na suncu poput paučine. Na posljetku je otvorila kapiju i predala mu psa, koji je odmah utihnuo i stao skakutati oduševljeno dahćući i frkćući poput oslobođenog zatvorenika. - Zove se Rasta - rekla je spuštajući ruke na bokove. - Sin mi gaje dao prije nego je nestao. To je sve što mije ostalo od njega. No, radije bih da mi je sin ostao. Pravio bi manje buke. 8 Si? (španj.) = Da? *L. Santa Montefiore - Vratit ćemo vam ga prije ručka - razuvjerio ju je. - Kako želite, Don Ramon. - I nezadovoljno je zatreptala zagledavši se u sunce poput stvorenja naviknutog na tamu i melankoliju. I tako su se njih dvoje spustili brdom prema moru gotovo jureći kako bi sustigli Rastu, koji je skakutao i jurcao napinjući uzicu, žudeći onjušiti svaku kapiju i stup, svaku vlat trave i stablo, ne birajući gdje će podići nogu i čineći to kad god bi nanjušio miris druge životinje. Bio je presretan. Federicino srce veselo je tuklo, dokje gledala tog mršavog i crnog mješanca kako nakon tko zna koliko mjeseci konačno ima priliku uživati u slobodi. Bacila je pogled prema ocu, a obrazi su joj se zarume-njeli od divljenja. Nema toga što on ne može učiniti! Prešli su cestu, koja je pratila obalu, i spustili se popločenim stubama do plaže Caleta Abarca. Tu i tamo ugledali bi odraslu osobu kako se šeće, ili dijete kako se igra s psićem bacajući mu
loptu u more. Federica je skinula sandale i osjetila među prstima mekan pijesak, koji ju je odmah podsjetio na Lidijino brašno. Ramon se presvukao u kupaće gaće ostavljajući odjeću i kožne mokasine na hrpi, kako bi pripazila na njih, dok se bućka u hladnom Pacifiku. Gledala gaje kako trči prema moru u pratnji oduševljenog Raste. Bio je snažan i dlakav, i premda je posjedovao moćno tijelo poput nekoga tko je sposoban penjati se planinama, kretao se nevjerojatnom gracilnošću. Njegova mašta bila je tajanstvena poput morskih dubina, prepuna olupina i potonulih kontinenata, a ona je odrastala na njegovim pričama i zahvaljujući njima lakše podnosila njegovo odsustvo. Kad god bi se zamislila nad svojim kratkotrajnim životom, prisjetila bi se dugih avantura kroz njegovu plodnu maštu, ali ne i dugih, sušnih mjeseci. Promatrala gaje kako uspjenjuje blještavu vodu zajedno s Rastom, te kako se sunce presijava u vrhovima valova i na njegovoj svilenoj kosi. Da nije znala daje to on, pomislila bi daje u pitanju razigrani tuljan. Odložila je kutiju na krilo i rukom prešla preko grube drvene površine. Kome je nekoć pripadala? I u iščekivanju još jedne magične priče osjetiMagična ljubavna kutijica la kako je prolaze trnci. Otvorila ju je i ponovno osluhnula pjesmu zvončića i s divljenjem se zagledala u blještave dragulje, zbog kojih su leptirova krila tako čudesno treperila! Ramon se spustio do nje na vruć pijesak odlučivši se osušiti na suncu, a Rasta, na namjeravajući se odreći užitka u slobodi čak ni na sekundu, stao jurcati gore-dolje igrajući se lovice s morem. Ramonu je bilo drago što se Federici kutijica dopala. Uostalom, zaslužila ju je. Helena je ipak u pravu. Nije im dobar otac. Dobri očevi se posvećuju svojoj djeci, a on nije takav. Nije mu u prirodi. Lutalica je. Nomad. Nije li mu majka govorila da djeca vraćaju roditeljima što su od njih svidjela? Ako je to istina, onda je zasigurno učinio nešto dobro, jer ga malena voli. Može joj to pročitati na licu! Bacio je pogled prema plavom obzoru i zapitao se koliko će dugo izdržati na obali prije nego ga zasvrbe pete, a vjetrovi novih avantura nekamo odvuku. - Ispričaj mi priču, tata! - Posjeo ju je između nogu, obgrlio rukama
oko struka i naslonio grub obraz na njezino lice. Zagledali su se u mozaik kristala i osluhnuli pjesmu zvončića. - Nekoć je pripadala predivnoj princezi Inka... - Malena je oduševljeno uzdahnula. Obožavala je njegove priče i odmah se privila uz njega znajući da će ova, koja slijedi, biti posebna. Držala je kutijicu otvorenu u pregibima žute haljine prelazeći prstima preko kristala i okrećući je sjedne na drugu stranu kako bi se boje magično pretapale. - Princeza se zvala Topahuav i živjela je u palači u selu Pisac, smještenom najednom brdu u Peruu. Inke su bili pradavna indijanska civilizacija. Obožavali su sunce, zvano Inti, i odavali počast svojem caru, vladaru svih Inka. Ispod cara nalazilo se plemstvo, takozvane Capac Inke, pravi potomci osnivača Inka, Manca Capaca. Topahuav je bila dio jedne od tih vladajućih obitelji, zvanih panacas. Imala je glatku smeđu kožu, okruglo i otvoreno lice, oštroumne zelene oči i dugu crnu kosu. Vezala ju je u pletenicu, koja joj je padala niz leđa, gotovo sežući do tla. Svi su joj se divili, a mladići plemenitog podrijetla čeznuli oženiti se njome. Ali ona je bila potajSanta Montefiore Magična ljubavna kutijica no zaljubljena u muškarca neplemenitog podrijetla, pripadnika janakune, odnosno klase slugu, koji su radili za panacas obitelji. Brak između pripadnika njihovih klasa bio je nezamisliv, ali Topahuav i Wanchuko, kako se mladić zvao, toliko su se strasno voljeli da su se odlučili potajno viđati prkoseći zakonima svojeg kraja. Ponekad bi se ona prerušila u pripadnicu njegove klase i tako bi se skriveni šetali ulicama i držali za ruke daleko od sumnjičavih pogleda njezinih rođaka, pa čak i ljubili, kad ih nitko ne bi mogao vidjeti. Topahuav je bilo tek trinaest. Možda ti se čini daje prerano da djevojka u toj dobi razmišlja o braku, ali one su tad već postajale žene i tako su njezini roditelji krenuli u potragu za suprugom, koji bije bio vrijedan. Topahuav se osjećala zarobljenom u svijetu strogih društvenih pravila, iz kojeg nije bilo izlaza. Znala je da će se morati udati za plemića i zauvijek se odreći Wanchuka. On je stoga odlučio napraviti joj jedinstvenu kutijicu, koju će moći uvijek nositi sa sobom, a da ne pobudi sumnju. U njoj će se skrivati tajna poruka,
koju će samo ona moći pročitati, i koja će je uvijek podsjećati na njegovu ljubav. I tako je stao izrađivati običnu drvenu kutijicu. Učinio ju je toliko običnom daje bila gotovo ružna. - No, čim ju je izradio, pretražio je brda i pećine i odabrao dragocjenog kamenja, najobičnijih kristala i rijetkih dragulja. Njih je pronašao na dnu jezera pomislivši da su nastali iz same vode, jer su bili nevjerojatne, plavozelene nijanse. Kad je skupio kamenje, zatvorio se u sobicu i tamo rezbario i klesao od zore do sumraka ulažući svaki kamenčić pažljivo u drvo. A onda je izradio još manju kutijicu i u nju smjestio vlastiti izum -poseban mehanizam, iz kojeg bi se, za slučaj da se veća kutijica otvori, začula glazba nalik igri zvončića. Legenda kaže daje kutijica bila magična, da ju je stvorila snaga njegove ljubavi, koja nije bila ovozemaljska i da je zahvaljujući toj »višoj sili« drago kamenje sjelo na pravo mjesto. Gotovo magičnim potezom. Jer Wanchuko se pri izradi nije poslužio ljepilom, kako bi to svatko drugi učinio. Drago kamenje drži se na mjestu oslanjajući se jedno na drugo i tako tvori predivan mozaik. Ako izvadiš samo jedan kamenčić, svi će drugi poispadati i slika će zauvijek nestati. Stoga se zasigurno morao poslužiti magijom! Nema drugog pojašnjenja. Na dnu kutije oblikovao je leptira, kojim je želio dočarati Topahuavino zarobljeništvo i ljepotu, a kad joj je poklonio kutijicu, rasplakala se ispuštajući srebrne suze. Bilo joj je žao što ne posjeduje leptirova krila kako bi mogla odletjeti s njim. No, Wanchuko nije znao da leptir neće samo predočavati njezino zarobljeništvo i ljepotu. Naime, leptir živi samo jedan dan, a Topahuavin život ubrzo je okončao, dok je još bila u naponu snage, baš kao leptirov. Carstvo Inka također je tad još bilo u naponu snage, predstavljajući najveće i najmoćnije carstvo Južne Amerike. A onda je odjednom sve strahovito pošlo po zlu... - Španjolski osvajači pokorili su Peru u jednoj od najkrvavijih priča u povijesti carstva i kad je ponestalo nade, a krv tisuću Inka potekla u rijekama niz brda u udoline, odlučili su žrtvovati svoju prekrasnu i voljenu Topahuav bogu rata, očajnički se nadajući kako će im to donijeti spas. Stišćući kutijicu na prsima ona im je dopustila da je odjenu u prekrasnu vunenu opravu, da joj ispletu kosu i ukrase
blještavim kristalima te da joj zadje-nu veliku perjanicu od bijelih pera, koja joj je trebala osigurati odlazak na drugi svijet i otjerati demone, na koje će putem naletjeti. Wanchuko je nije mogao spasiti. Jedino što je mogao učiniti bilo je bespomoćno stajati i gledati slomljena srca kako je odvode planinskim puteljkom zajedno s odabranim visokim svećenicima i dostojanstvenicima. A ona gaje pri prolasku pogledala svojim velikim zelenim očima, ispunjenim s toliko ljubavi da joj se oko glave nenadano zapalio čudesan plamen. Usnice su mu zadrhtale i izbacio je ruku, zgrabivši je za vuneni ogrtač i pokušavajući je spasiti. Ali uzalud. Svita ga je prošla nastavljajući se penjati u planinsku maglicu prema mostu, koji je spajao ovaj svijet s drugim, a koji će ona morati sama prijeći. Wanchuko je bio toliko bijesan da nije mogao plakati, ali ujedno i toliko prestravljen da nije mogao pojuriti za njom. Ostao je skamenjen na mjestu, iščekujući i čeznući da sve što prije okonča. Kad je rastvorio ruku, na drhtavom je dlanu ugledao i 1 Santa Montefiore jarko izvezen komadić vune i iznenada začuo kratak, prodoran vrisak. Bacio je pogled prema planini, no vrisak se odbio o njezine vrhove nestajući u vjetru. Kad je ponovno spustio pogled na dlan, komadić vune pretvorio se u predivnog leptira. Zapanjeno ga je promatrao kako treperi u njegovoj ruci, gotovo začuđen vlastitom preobrazbom. A onda je raširio krhka krilca i vinuo se u zrak. I tako se Topahuav ipak pretvorila u leptira, a njezin duh konačno postao slobodan. Federica je ostala toliko dirnuta da joj je suza skliznula niz blještav obraz padajući joj s usne na bradu i na posljetku na kutijicu, gdje se stopila s kristalima. -A kako si se ti domogao kutijice, tata? prošaptala je bojeći se glasom narušiti magičnost trenutka. - Pronašao sam je u selu zvanom Puca Pucara. Topahuavina obitelj ju je uspjela spasiti prije nego je zakopana na planini. Donijeli su je natrag u selo i čuvali neko vrijeme, sve dok nisu došli naoružani Španjolci i izveli pokolj. Tad ju je Topahuavina majka predala Wanchuku. Naime, ona je čitavo vrijeme znala za tajnu, koju je njezina kći nosila u srcu. Rekla mu je da napusti Peru i da se vrati
tek kad opet bude sigurno, stoje on i učinio. Vratio se tek nakon mnogo desetljeća. Kao starac. I nije se u međuvremenu oženio, zaklevši se u srcu kako će voljeti samo Topahuav. Lutao je svijetom, misleći samo na nju, u snovima i najavi viđao njezino dobroćudno lice i nasmiješene oči, a ona gaje tješila u samoći. Kad se vratio u Pisac, nije više nikoga tamo poznavao. Cijela mu je obitelj bila poubijana zajedno s To-pahuavinom. U smrti nema društvenih razlika i svi su umrli zajedno, i carevi i sluge. Na rubu očaja popeo se istim puteljkom, kojim je Topahuav pošla tog kobnog dana, i ostao iznenađen kad je na vrhu ugledao sitnu staricu kako sjedi na travi gledajući u kraljevstvo planinskih vrhova. Bila je sama. Prišavši joj, shvatio je daje riječ o Topahuavinoj sestri, Topaquin. Iako joj je vrijeme nagrizlo kožu i sasušilo tijelo, baš kao i njemu, bio je uvjeren daje to baš ona. Prepoznavši ga, pozvala gaje da joj se pridruži. Porazgovarali su o Topahuav, njezinom kratkom i traMagična ljubavna kutijica gičnom životu, i španjolskim osvajačima, koji su im zauvijek istrijebili kulturu i način života. Predao joj je kutijicu pojašnjavajući kako duh njezine sestre pleše u svjetlosti kristala i pjeva u glazbi zvončića. A onda je legao na mjesto, gdje je Topahuav na tako okrutan način izgubila život i izdahnuo. I tako je i on prešao most, koji spaja ovaj život s idućim. Ali nije bio sam. Topahuav je bila s njim, i njezina ljubav vodila gaje kako ga nikakvo zlo ne bi zadesilo. - Kutijica je potom odnesena u Puca Pucam, gdje je ostala prenoseći se sjedne na drugu generaciju, a dobio sam je od jedne starice, koja je tvrdila kako posjeduje čudesne moći i kako je meni potrebnija nego njoj. Zamotala mi ju je i darovala. Zasigurno je neprocjenjiva. Poput tebe, Fede. Čuvaj je, jer je napravljena s ljubavlju i stoga mora biti tako i čuvana. Uvijek ću paziti na nju, tata. Hvala ti - malena je zahvalno odvratila, toliko dirnuta pričom da su joj usnice problijedjele. Ranion je bacio pogled na sat, dok mu je kći opčinjeno sjedila nesigurnom rukom milujući leptira. - Trebali bismo se vratiti na ručak prošaptao joj je na uho i brižnim prstima pomilovao nježan vratić. - Gdje je Rasta? nasmijao se bacajući pogled niz plažu. Potom je ustao, rastegnuo se i navukao odjeću. Nevoljko gaje
poslušala. Zatvorila je kutijicu i ustavši, popravila lijepu žutu haljinicu i zazvala psa, a on se pojavio noseći u gubici loptu, još uvijek pun energije, mokar i prekriven pijeskom. Dođi, Rasta - rekla je potapšavši si butine, na stoje on do-kaskao i ispustio lopticu. Odmahnula je glavom. Neki jadnik zasigurno je traži, pomislila je, i oprezno podigla kako si ne bi zaprljala ruke. Potom se osvrnula, ali nigdje nije bilo nikoga. -Sto da učinim s lopticom, tata? - Oh, mislim da je može zadržati. Jadni, stari Rasta! Nema se s čim igrati, a ja ne vidim daje itko traži - odgovorio je na-zuvajući mokasine. Federica je na to bacila lopticu i Rastaje odmah pojurio za njom. - Hajdemo! - Uhvatio ju je za ruku i poveo uz stube. - Priča je predivna! .#; Santa Motitefiorc - Znao sam da će ti se dopasti. I kutija mi je predivna! Zauvijek ću je čuvati. Bit će moje najveće blago - odvratila je čvrsto je prigrlivši na prsa. Izgubio se u mislima, dok su se penjali uzbrdo prema kući. Mučio gaje zao predosjećaj daje Helen digla ruke, jer je u njezinim očima prepoznao hladnoću, koje prije nije bilo. Gotovo rezignaciju. Više nije bilo traga borbi na njezinom licu. Kao da se umorila i odlučila jednostavno povući. Duboko je uzdahnuo. No, Federica nije ništa primijetila. Hodala je uz njega bez riječi, još uvijek u Pisaću s Topahuav i Wanchukom. Vratili su Rastu Sefiori Baraci, koja je bila zahvalna što sad samo dahće i zadovoljno maše tankim repićem. I rekla je Federi-ci da ga može izvesti u šetnju kad god poželi. - Ako te nije ugrizao, zasigurno si mu se svidjela - nadodala je ozbiljna lica i žvačući zubno meso. Potom su njih dvoje nastavili dalje. - Mama kaže da ga ne smijem dirati. Kaže da ne znamo gdje se sve vucara. - Ali sad znamo - odgovorio je nasmiješivši se. - Ipak, poslušaj je i operi ruke prije ručka! —Ja i Lidia smo ti skuhale ono što najviše voliš — ponosno je objavila.
Usnice su mu se razvukle u osmijeh razotkrivajući blještavo-bijele zube. - Pastel del chodol - Malena je zakimala. - Ne zaslužujem! - Oh, i te kako to zaslužuješ! Najbolji si tata na cijelom svijetu! veselo je odvratila grleći magičnu kutijicu i toliko mu čvrsto stišćući ruku daje znao da to doista misli. TREĆE POGLAVLJE Slijedila ga je kroz podnevne sjene zelenih stabala akacije, kroz kapiju i potom puteljkom do ulaznih vrata, no baš kad su bili pred njima, Lidia je izronila grimizna i zabrinuta izraza lica. - Don Ramon! Senora Helena vas čeka na ručku. Rekla mije da vas pronađem - prodahtala je, a bujna prsa nadimala su joj se od silnog napora. Prišao je i razoružao je osmijehom. Draga Lidia, ne moraš nas više tražiti, jer smo došli. Čuo sam da imamo pastel del choclo nadodao je u prolazu i ušao u predvorje. - Sf, Don Ramon. Federica gaje sama spravila - dobacila je zatvarajući vrata i slijedeći ih u kuhinju. - Predivno miriše! Udahnuo je topao miris luka. - Nemoj zaboraviti oprati ruke, Fede - nadodao je perući svoje pod slavinom. Njezine su oči zabljesnule od sreće. Nasmiješila mu se. Nakon što ih je oprala, odjurila je prema dnevnoj sobi kako bi majci ispričala legendu o kutijici. Mama - povikala je skakućući hodnikom. - Mama! Helena se pojavila ljutita i umorna izraza lica, noseći Hala u naručju. - Gdje ste bili, Fede? - upitala ju je popravljajući malenom kosicu, raskuštranu od vjetra. - Hal umire od gladi! - Bili smo na plaži! Odlučili smo Rastu, psa Senore Baraca, odvesti u šetnju. Znaš, više ne laje, samo je htio da ga se malo pusti na slobodu! Jadnik! Tata je plivao, a ja sam mu pazila na odjeću. I Rastaje plivao! A onda mije tata ispričao legendu. - Kakvu legendu? - upitala je Helena udovoljavajući joj i gurajući je u blagovaonicu. Santa Montejiore - O Topahuav i Wanchuku! O princezi Inka, za koju je kutijica bila
izrađena! - Ozbiljno? Kako lijepo - strpljivo je odvratila i podigla glavu ugledavši supruga kako ulazi u prostoriju ispunjavajući je svojom pojavom. Ponovno se u zraku mogla osjetiti napetost. Pogledali su se poput stranaca radoznalo se odmjeravajući. Ona je prva odvratila pogled. - Želim sjediti do tate — malena je veselo objavila izvlačeći stolicu i posesivno tapšući sjedalicu. - Možeš sjediti gdje god želiš, dušo - odgovorila je Helena, spuštajući Hala oprezno na stolicu. - Nadam se da si oprala ruke nadodala je prisjetivši se psa. - Oh, jesam! Sefiora Baraca izgleda poput vještice! - Nasmijala se. Zaista nalikuje vještici - složio se Ramon i također nasmijao pokušavajući razvedriti atmosferu. - Pa, nadam se da vas nije začarala - odvratila je Helena pretvarajući se radi djece, iako ju je stezalo u grlu i prsima. Čeznula je nasamo porazgovarati s njim. Čeznula je osloboditi se mučnih misli i razriješiti situaciju, u kojoj se nalaze. Ne mogu dalje tako! Nije pošteno ni prema njoj, ni prema njemu! - A, ne, bila je vrlo zahvalna što smo joj izveli psa u šetnju -odvratila je Federica. - Želim ga vidjeti - zacvilio je Hal nestrpljivo se vrpoljeći u stolici. Lidia je ušla s vrućim pastel del diodo. - Fede ti je to skuhala nadodala je Helena sjedajući mu nasuprot. - Cuo sam. Predobra si prema meni, Fede! Doista je - Helena se odmah ironično obrecnula suz-državši se nadodati kako to ne zaslužuje. Umjesto toga, prisilila se na gutljaj vode. - Cijelo je jutro radila, zar ne, dušo? Tata još nije vidio sobu - nadodala je malena sramežljivo se nasmiješivši. - Sto si mi učinila sa sobom, zločestoćo? - Vidjet ćeš! - Nabrala je cvijeća - odao ju je Hal. - Zar ne, Fede? Magična ljubavna kutijica - Mama! - Fede se ljutito pobunila. - Što kažeš na vlakić, Hal? Je li ti se dopao? - dobacio je Ramon
pokušavajući malenog spriječiti da oda išta drugo. -Jarko je obojen i jako brz - odvratio je oponašajući rad lokomotive. Lidia je pred njega spustila tanjur s hranom. - Ne volim slatki kukuruz - progunđao je odmaknuvši se i prekri-živši ruke. - Voli ga - odvratila je Federica. - Samo se pretvara da ga ne voli,jer sam gaja skuhala. - Nije istina! - Istina je! . - Nije! -Jest! - U redu, dosta vas dvoje - Ramon ih je prekorio. - Hal, pojedi taj kukuruz ili ćeš otići u sobu bez ručka i vlakića. - Hal je ljutito pogledao u sestricu kivnim, tamnim očima. Razgovor Ramona i Helene vrtio se oko djece i kad bi ona utihnula, što djeca često čine nakon svađe, bili su prisiljeni porazgovarati jedno s drugim, a to nisu htjeli, ne bez lažne pristojnosti, poput loših glumaca u lošoj drami. Stoga je Ramon dopustio kćeri da majci ispriča priču o princezi Inka, prekidajući je samo kad bi ga pogledala kako bi joj pomogao oko detalja, kojih se nije mogla prisjetiti. I ostao je iznenađen koliko je toga zapamtila. Helena ju je saslušala okrećući se dvaput sinu kako bi mu odgovorila, kad joj je cviljenjem privukao pažnju. Federica je navikla na bratova uplitanja, kao i na to da mu majka povlađuje polako i strpljivo ga pitajući: - Stoje, dušo? - Nije joj to smetalo. Čovjek nauči tolerirati stvari iz čiste navike. - Dušo, priča je predivna, a kutijica sad tebi pripada! Doista imaš sreće - odvratila je. Nije nadodala kako se nada da će paziti na nju, što bi svaka druga majka naglasila, jer je znala daje malena odgovornija prema takvim stvarima nego stoje ona bila u njezinoj dobi. - Mogli bismo se odvesti u Cachaguu na dva tjedna dobacio je Ramon nonšalantnim tonom, kao da je situacija posve Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica normalna i kao da nije primijetio promjenu u njezinom držanju. Mogli bismo provesti Božić s mojima. Rado bi vidjeli tebe i djecu. - Oh, da, hajdemo, mama! - Federica je oduševljeno za-cičala.
Obožavala je odlaziti k djedu i baki. Posjedovali su ugodnu kućicu sa slamnatim krovom i pogledom na more. No, Heleni je bilo krivo stoje to spomenuo pred djecom. Prvo moraju porazgovarati. Nije se prethodno posavjetovao s njom, i ako sad kaže da ne mogu ići, razočarat će ih, a to neće moći podnijeti. Hal je podigao glavu. Prepoznala je nadu u njegovim smeđim očima. - Da! Da! - uskliknuo je i stao udarati viljuškom o stol. I on obožava odlaziti k djedu i baki! Uvijek mu kupuju sladoled i vode ga na jahanje plažom, a djed mu čita priče i nosa ga na ramenima! - U redu, idemo u Cachaguu - nevoljko je pristala. - Ra-mon, moramo porazgovarati nakon ručka i, molim te, nemoj opet nekamo nestati s Fede. - Pokušala je zvučati ležerno kako ne bi uzrujala djecu, ali znala je što mu želi reći i bojala se da će joj se misli ogledati u riječima i izdati je. - Neću - namršteno je odvratio. Nije mu se dopao kobni ton u njezinom glasu. Žene sve uvijek moraju zapakirati u celofan. Sve moraju neprestano razrješavati. I ona je takva! Nije sposobna prilagođavati se situaciji i čekati na ishod. Mora donositi odluke i formalizirati ih. Nakon glavnog jela, na kojemu joj se otac zahvalio poljubivši je nježno na čelo, Federica je odskakutala do Lidije kako bi dovršile merengon de lucuma, koji su pripremale u znak dobrodošlice. I dok je bila odsutna, Helena i Ramon su nastavili razgovarati s Halom izbjegavajući se tako obraćati jedno drugom, a maleni se na to stao razmetati od silne pažnje i pjevušiti pjesmicu o magarcu, koju je naučio u školi. Promatrali su ga trudeći se ne gledati jedno u drugo. Kad su se vrata na posljetku otvorila, Federica je ušla noseći bijeli kolač sa zapaljenom svijećom i ugledavši je, Hal je zapjevao »Happy Birthdav«, a njih dvoje prasnuli u smijeh i na trenutak Helena je osjetila kako nestaje napetost, koju je osjećala u vratu i prsima, omogućavajući joj normalno disanje. Federica je odložila kolač ispred oca i promatrala ga kako gasi svijeću. Hal je zapljeskao ručicama i zahihotao, kad se svijeća ponovno upalila. Ramon je odglumio iznenađenje i ponovno je ugasio. Djeca su se nasmijala, uvjerena kako im je otac doista nasjeo
na trik. Na posljetku je umočio prste u čašu i stisnuo stijenj, na što se plamen povukao iz protesta odašiljući dim. -Dobrodošao kući pročitao je riječi od smeđeg šećera, ispisane Federicinim vitičastim rukopisom na bijeloj pjenastoj kremi nalik uzburkanom moru. Hvala ti, Fede - rekao je privlačeći je k sebi i ljubeći je u obraz. Ostala mu je u krilu, dok je razre-zivao tortu. Hal je zamahnuo žličicom prema kolaču zagrabivši malo glazure na rubu, koju je na brzinu ugurao u usta, predu-hitrivši tako eventualnu zabranu. Helena je odglumila da ništa nije primijetila. Bila je preumorna kako bi na prekoravanje upotrijebila to malo energije, koju je sačuvala za razgovor s Ra-monom. Nakon ručka Federica se nevoljko pridružila Halu u vrtu, dok su im se roditelji popeli na kat kako bi porazgovarali. Zapitala se o čemu je riječ i zamjerila majci što joj je odvukla oca. Odnijela je kutijicu u vrt i zasjevši u sjenu ispod narančina stabla, otvorila je i zamislila se nad legendom, koju joj je otac ispričao. - Mogu lije vidjeti? - upitao je Hal spuštajući se do nje. - Da, ako budeš oprezan. - Pripazit ću - obećao je preuzimajući je iz njezinih ruku. -Oho oduševljeno je uskliknuo. - Lijepa je! - Da, lijepa je. Nekoć je pripadala princezi Inka. - Stoje to Inka? - Inke su bili ljudi, koji su nekoć živjeli u Peruu. - Sto se dogodilo princezi? - Nisi slušao dok sam pričala za stolom? - Nasmiješila se. - Ispričaj još jednom. Molim te! Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica - U redu, ponovno ću ti ispričati, ali moraš me tiho saslušati, jer u protivnom prestajem. - Bit ću tiho - obećao je i sanjivo zijevnuo. Bilo je vruće, čak i u sjeni. Tiho zujanje pčela u cvjetnim gredicama i bučanje mora u daljini omogućavali su ugodnu podlogu za sijestu. Fe-derica gaje obgrlila rukom i dopustila mu da nasloni glavu na njezinu. - Nekoć davno negdje u Peruu... započela je i maleni je zatvorio oči uranjajući u posve nepoznat svijet.
Ramon je krenuo za suprugom na kat. Oboje bez riječi. Promatrao ju je kako prolazi hodnikom pognutih ramena i oborene glave, i kako su bivali sve bliže spavaćoj sobi, u nosnice mu se uvukao miris lavande podsjećajući ga na majčinu kuću u Cachagui. Gotovo čitajući mu misli, izvijestila gaje daje Fede-rica namirisala plahte svježom lavandom iz vrta. Soba je bila prozračna i čista mirišući ujedno po narančama i ružama. Osvrnuo se osmotrivši prostor, koji su dijelili sedam od sveukupno dvanaest godina dugog braka. No, imao je osjećaj da ne pripada tamo. Unatoč cvijeću i ljubavi, kojom ju je Federica pripremila, taje soba pripadala njegovoj supruzi i hladnoća u njezinom držanju ukazivala mu je da više tu nije dobrodošao. Odložio je kovčeg na pod i spustio se na rub kreveta. Helena je prišla prozoru i bacila pogled prema moru. - Onda, o čemu želiš porazgovarati? - No, znao je što će mu odgovoriti. - O nama - ravnodušno je odvratila. A što to? - Pa... više nije isto, zar ne? -Ne. - Dosta mije pretvarati se pred djecom daje sve u redu. Nije. Nisam sretna. Tebi je možda dobro, jer putuješ po svijetu poput cigana i pišeš knjige i priče. Ali ja sam zarobljena u ovoj kući. Bez tebe. Bez ikakve podrške. Gotovo posve sama odgajam ijedno i drugo dijete. Osjetila je kako joj se napetost penje vratom prema glavi. - Ali otpočetka si znala da tako živim. Nisi mogla gajiti ikakva očekivanja. I sama si to rekla. Dala si mi slobodu, jer ti je bilo jasno da bez nje ne bih mogao živjeti - odvratio je odmahujući glavom i mršteći se. - Znam. Ali nisam znala kako će biti. U početku smo zajedno putovali i bilo je nestvarno poput sna. Obožavala sam putovanja. I tebe. Ali sad... - Zastala je. - Sad? - nježno je odvratio. - Sad te više ne volim. - Okrenula se, pogledala ga u oči i primijetivši u njima povrijeđenost odmah nadodala: Ljubav valja njegovati, a ne ostavljati da vene, Ramon. Nekoć sam te voljela, ali sad te više ni ne poznajem. Ne bih prepoznala ljubav da mi se
ukaže pred očima. Sve što znam jest da mije dosta biti sama. Dosta mije da me neprestano ostavljaš samu. Mjesecima. A nećeš to prestati činiti. - Suze su joj potekle niz obraze, jedna za drugom, sve dok se nisu pretvorile u dva tužna potočića. - Sto želiš učiniti? Plaho mu je prišla i spustila se na krevet do njega. - Da se bojiš da ćeš me izgubiti, ostao bi i pisao ovdje. Promijenio bi se radi mene. Ali nećeš to učiniti, zar ne? Na trenutak se zamislio, no tišina joj je bila dovoljna da shvati. - Voliš li me uopće? Njegove blještave, tamnosmede oči s čežnjom su je pogledale. - Da, ali na svoj način. Još uvijek te volim; Helena, ali ne dovoljno kako bih pristao promijeniti se. Ako ostanem ovdje s tobom i djecom, uvenut ću. Sasušit ću se poput biljke u pustinji. Zar ti to nije jasno? Ne želim te izgubiti, ni tebe ni djecu, ali ne mogu se promijeniti odvratio je odmahujući glavom. -Čim dođem kući, prvo što pomislim jest kad ću ponovno otići. Oprosti. Nastavili su sjediti u tišini. Helena je plakala s olakšanjem, jer je konačno oslobodila emocije. Konačno se riješila tereta i napetost u sljepoočnicama iznenada je popustila. On je pak sjedio pitajući se što namjerava učiniti. Nije ju želio izgubiti. Bila mu je sigurnosna mreža. Volio je imati dom u koji se može vratiti, bez obzira što ga rijetko koristi. Volio mu se vraćati. I volio Santa Monlefiorc je djecu. Ali nije bio naviknut na njihovu svakodnevnu rutinu. Nije obiteljski čovjek. - Sto ćemo sada? - upitao je nakon nekog vremena. - Želim se vratiti kući. - Ustala je i ponovno prišla prozoru. Misliš... u Englesku? -Da. - Ali to je na drugom kraju svijeta - pobunio se. - Sto tebi to znači? Ti si uvijek na drugom kraju svijeta i zašto ti je onda važno gdje se mi nalazimo? Uvijek ćeš ionako biti na drugom kontinentu! - A djeca? - Pohadat će školu u Engleskoj. Otići ćemo u Cornvvall i živjeti s mojima. - Okrenula se i bacila njemu pred noge. - Preklinjem te, Ramon! Dopusti mi da ih odvedem kući! Ne mogu više podnijeti
život ovdje! Ne ovakav život! Bez tebe nema smisla, kako ti nije jasno? Meni nije mjesto ovdje. Jednom davno vjerovala sam da će se to promijeniti i namjeravala sam dati sve od sebe... ali sad se želim vratiti kući. - Što ćeš im reći? - Reći ću im da se vraćamo kući. Da ćeš ti dolaziti vidjeti nas kao i svaki put dosad. Samo ćemo živjeti u drugoj zemlji. Mladi su još i prihvatit će to - odlučno je zaključila, a onda ga molećivo pogledala. - Molim te, Ramon. - Želiš razvod? - ravnodušno je upitao. - Ne - odmah se pobunila. - Ne želim razvod! - Onda ćemo samo biti razdvojeni? -Da. - A nakon toga? - Ništa. Samo želim odavde - odvratila je i oborila glavu. Ispostavilo se da ga predosjećaj nije prevario. Znači, doista gaje odlučila napustiti! Zatražila je njegovo dopuštenje da izvede djecu iz zemlje i pristao joj gaje dati. Kako bi joj ga mogao osporiti? Ionako su to više njezina djeca, ako mu je suditi po vremenu koje provodi s njima. Da, u pravu je. Jer kakve veze ima gdje se nalaze? Uvijek je ionako tisućama milja daleko. Magična ljubavna kutijica - U redu, možeš ih odvesti u Englesku - s tugom se složio. - Ali prvo ih želim odvesti u posjet mojima u Cachaguu. Želim im priuštiti obiteljski Božić, kako bi me zauvijek pamtili kao takvog. - Ramon - prošaptala je glasom promuklim od silnih emocija dolazit ćeš nam u posjet, zar ne? - I zagledala se u njegove oči bojeći se da se više neće truditi ostati u dodiru s djecom, kad ga napusti. - Naravno - odgovorio je kimajući glavom. - Strahovito ćeš im nedostajati. Ne možeš ih napustiti! Potreban si im. - Znam. - Nemoj ih kažnjavati zbog mojih odluka. To je naš problem, ne njihov. - Znam. - Fede te voli. I Hal također. Ne bih si mogla oprostiti da ih napustiš zbog mene. - Naglo se uspravila. - Neću otići ako ću ih tako lišiti
oca. Radije ću ostati i žrtvovati svoju sreću - zaje-calaje. Ostao je zbunjen. - Neću ih napustiti, Helena. - Pomilovao ju je po kosi. Podigla je glavu i pogledala ga suznim očima. - Hvala ti! I iznenada njegova su se usta oborila na njezina, a njihova tijela, ne razumijevajući što čine, pobunila protiv ravnodušnih osjećaja. Strgnuli su si odjeću poput izgladnjelih zvijeri, koja grčevito kopaju po tlu u potrazi za vodom. Osjetila mu je oštru bradu na svojoj, njegove tople i vlažne usnice, zubno meso. Sve te silne mjesece, dok ga nije bilo, sanjarila je kako vodi ljubav s drugim muškarcima. Čak je dobila priliku to učiniti, ali je svakog odbila iz jednostavnog razloga - već je nečija supruga. Makar samo po prezimenu. A sad se u potpunosti prepustila njegovom dodiru. Dodiru muškarca, prema kojemu je još samo osjećala zahvalnost. I dok bi svatko drugi u tako strastvenom i intimnom trenutku pomislio kako se njihova ljubav ponovno rasplamsava, ona je znala da je seksualni užitak sam po sebi lažna ljubav. Nestvaran poput fatamorgane. Zažmirila je isSanta Monteftore ključujući se iz tužne stvarnosti i s užitkom prepustila njegovim rukama, a one su milovale njezine obline, gotovo kao da ih prvi puta istražuju. Prošli su mjeseci, otkako su se posljednji put tako spojili. Oboje su otad već zaboravili kakva su im tijela. I kao da nema nadzor nad nagonima, prsti su joj se popeli uz njegovu kralježnicu milujući mu dlakava ramena kao nekoć, kad su bili vođeni ljubavlju. Jezikom mu je dodirnula kožu kušajući okus mora i miris muškarca. Kad ju je poljubio, otvorila je oči i primijetila da su njegove zatvorene. O kome li mašta? Je li i on imao priliku upoznati nekoga na putovanjima? No, nije zapravo htjela znati. A onda gaje iznenada osjetila u sebi, kako budi njezinu usnulu žudnju iz višemjesečnog zimskog sna. I zaboravila je na žene, s kojima je možda spavao. Oboje su zaboravili na to nastavljajući se kretati poput zvijeri, ne obazirući se na tiho stenjanje, koje im se otimalo iz grla i uzbuđene uzdisaje, koji su im se probijali iz trbuha. Kad su konačno legli, znojni i iscrpljeni, opojan miris njihove kože izmiješao se sa slatkim mirisom lavande šireći se prostorijom. Oboje su se zagledali u strop
i zapitali zašto su si dopustili toliko slobode. Njoj je bilo toliko neugodno da ga nije mogla pogledati i pokunjeno sije prekrila znojno tijelo, stoje bilo posve uzaludno, s obzirom da gaje već kušao. Prokopala je po ladici u potrazi za cigaretom i kad ju je konačno pronašla, zapalila ju je drhtavom rukom nestrpljivo uvlačeći prvi dim. Kako čudno, pomislila je, da možemo biti toliko bliski, a onda, za svega nekoliko sekundi, ležati jedno do drugoga udaljeni tisućama milja! Pogledala gaje. Okrenuo je glavu prema njoj. - Bilo mije lijepo. - Da, i meni - prisilila se reći. - Neka ti ne bude krivo. U redu je prepustiti se tjelesnim užicima, čak i ako osjećaš samo fizičku potrebu. Ponovno je uvukla dim. - Nije mi krivo. - No, zapravo nije znala stoje točno. Je li doista vodila ljubav bez ljubavi? Otpuh-nula je misao zajedno s dimom. Ionako više nije važno. Vraća se kući. ČETVRTO POGLAVLJE Promatrao ju je kako se odijeva pod prigušenom svjetlošću. Šutjeli su. Miris cigareta otjerao je miris lavande, kojim je Federica natopila plahte, i miris vrtnog cvijeća, koje je s ljubavlju nabrala i odložila na noćni stolić u blještavoplavoj vazi. Jedini dokaz njihovoj strasti bio je zgužvan krevet. Zapitao seje li ostalo išta od njihove ljubavi. A onda je prepoznao kćerino pjevušenje u vrtu i shvatio da su djeca dokaz. Dokaz da su se nekoć s ljubavlju predavali jedno drugome. I zadrhtao je na pomisao da će ih izgubiti. Helenino tijelo još je uvijek bilo čvrsto i vitko, i odisalo istim bljedilom koje ga je nekoć, dvanaest godina ranije, privuklo. Sad joj je trideset. Premlada je da ostane sama. Bez ljubavi i pažnje voljenog muškarca. Kad ju je zatekao na hladnoj plaži u Cornvvallu, bila je mlada i spremna sve žrtvovati kako bi mogla biti s njim. Zajedno su proputovali svijet, ujedinjeni njegovom žeđi za avanturom i njezinom željom da bude voljena. A činili su to uspješno, sve dok ih potreba za domom nije razdvojila. Promatrao ju je kako češlja dugu, plavu kosu podižući je na tjeme. Draža mu je kad je raspuštena. Jednom davno sezala joj je do struka. Jednom davno ukrasio ju je jasminom. Tad je bila prekrasna. A sad djeluje
iscrpljeno. Razočaranje joj je ispilo lice i prirodno bljedilo, nekoć tako privlačno, više nije blještalo, već stagniralo poput ustajale vode. Ako je ne pusti, više ništa od nje neće preostati. Uhvatila ga je kako je promatra u zrcalu, ali nije mu se nasmiješila kako je nekoć činila. - Kad želiš da krenemo u Cachaguu? - Sutra. Nazvat ću roditelje i izvijestiti ih da dolazimo. - Sto ćeš im reći? -&¦ Santa Monlefiore - Za nas? -Da. Uzdahnuo je i uspravio se. - Ne znam. - Reći će da nemam srca. Mene će okriviti - odvratila je drhtavim glasom. - Ne, neće. Poznaju me bolje nego što misliš. - Osjećam se krivom. - Zagledala se u vlastiti odraz. - Donijela si odluku - ravnodušno je odvratio i ustao. Htjela je daju preklinje da ostane. Ponadala se da će pasti na koljena i obećati, kako to muškarci čine, da će se promijeniti. Ali znala je da nije poput drugih. Jedinstven je. Nije li se zato i zaljubila u njega? Toliko je samostalan da mu nitko nije potreban. Sve što mu treba jest zrak kako bi mogao disati, vid kako bi mogao upijati sva čudesna mjesta, koja posjećuje, i pisalo, kako bi njime mogao zapisati zapažanja. Nije mu potrebna njezina ljubav, iako gaje obasipala njome želeći zauzvrat samo daje prihvati. Ali u ljudskoj je prirodi uvijek htjeti više i onog trenutka kad se dočepala njegove ljubavi, poželjela je oduzeti mu i slobodu. A nje se nije bio spreman odreći. Niti će to ikad učiniti. Poput vjetra je. Nemoguće ga je zauzdati. Trebala je pretpostaviti da se neće promijeniti, da će nastupiti trenutak kad će ostati sama, jer svijet posjeduje njegovu dušu, a ona više nema snage suprotstavljati mu se. Ali još uvijek je htjela da se bori za nju. Kako je može voljeti i odbijati to učiniti? Samo se zahvaljujući njemu osjeća bezvrijedno! Izašla je u vrt škiljeći od jarkog sunca i zatekla Hala kako spava u sjeni narančina stabla, dok se Federica ljulja pjevušeći. Znala je da će malenoj puknuti srce kad bude morala napustiti Vinu, ali njihov
rastanak pogodit će je još više. Promatrala ju je kako se ljuljuška na suncu, ne znajući za tamnu sjenu, koja se povlači za tako prekrasnim danom. Kad ju je malena ugledala kako stoji na pragu, skočila je s ljuljačke, pokupila magičnu kutijicu iz trave i pojurila joj ususret. -Jesi li porazgovarala s tatom? - upitala ju je. -Jesam, dušo. Sutra idemo u Cachaguu - odgovorila je znajući da će ju to usrećiti. Magična ljubavna kutijica Federica se oduševljeno nasmiješila. — Ispričala sam Halu priču o princezi Inka i sad spava! Nasmijala se. Brat joj je ležao na leđima, slobodno raširivši ruke i noge. Prsa su mu se lagano nadimala i spuštala na poslijepodnevnom suncu. - Pa, onda ga nećemo buditi odvratila je Helena nježno ga pogledavši. Toliko je nalik ocu! Obojica imaju tamnu kosu i tamnosmeđe oči, samo što maleni ne posjeduje tu notu ludila i samostalnosti. I dok je Federici ljepše kad je sama, on neprestano zahtijeva pažnju. I predstavlja onaj dio Ramona, koji je nekoć voljela i koji će moći zadržati. Potrebna mu je i bezuvjetno je voli. Federica je odskakutala u kuću i zatekla oca u dnevnoj sobi. Razgovarao je s nekim telefonom. Na španjolskom. Prišla mu je noseći kutijicu i sjela na naslon čekajući da završi kako bi mu se obratila. Osluhnula je i shvatila da priča s bakom. - Reci baki za kutijicu - uzbuđeno je dobacila. - Ne, ti joj reci! - Predao joj je slušalicu. - Bako, tata mije kupio kutijicu koja je nekoć pripadala jednoj princezi Inka... da, pravoj princezi... Hoću, sutra ću ti ispričati... i meni isto... i ja tebe ljubim, yo tambien te quiero - odvratila je odaslavši joj poljubac preko telefona, na što je otac prasnuo u smijeh i preuzeo slušalicu. - Onda se vidimo na ručku - nadodao je i odložio slušalicu. - U redu, Fede, što ćemo sada? - Ne znam - odgovorila je nasmiješivši se od uha do uha, ali znajući da već zacijelo nešto sprema. - Hajdemo u grad baki kupiti dar! Što kažeš? - I na sok - nadodala je.
- Na sok i sendvič od palte9 - odvratio je ustajući. - Reci majci da ćemo se vratiti na čaj. Mariana Campione, krupna žena sa srebrno-sivom kosom i dobroćudnim licem, odložila je slušalicu i zazvala supruga Ignacija, koji je ležao na terasi u mreži za spavanje. Okrugle naočale za čitanje spustile su mu se na vrh orlovskog nosa, a slaPalta (španj.) = plod avokada. Santa Montefiore mnati je šešir navukao preko čupavih obrva ukazujući time da ne želi biti ometan. - Nacho, Ramon se vratio i dolazi nam sutra u posjet sa svojima oduševljeno je dobacila. No, on se pomaknuo samo kako bi okrenuo stranicu. Potom je izašla je na terasu i ugledala ga kako lješkari u sjeni stabla akacije. -Mi amor, jesi li me čuo? Ramon se vratio kući. Sutra nam dolaze u posjet - veselo je ponovila. Čuo sam te, ženo — odvratio je ne odvajajući pogled od knjige. - Nacho, ne zaslužuješ imati unučad! - Nasmiješila se i odmahnula glavom. - Nema ga mjesecima. Ni pismom se nije u stanju javiti. Kakav to čovjek može učiniti svojoj obitelji? Već sam ti rekao, Helena će jednog dana izgubiti strpljenje. Ja sam ga izgubio prije mnogo godina, a nisam mu žena - odlučno je nadodao i podigao pogled kako bi vidio njezinu reakciju. - Ne pričaj gluposti - nježno ga je prekorila. - Helena je dobra supruga i majka. Odana mu je! Ne kažem da ispravno čini napuštajući je svako malo, ali staromodna je i razumije ga. Toliko mije drago što će nam navratiti! - Veliko lice naboralo joj se i razvuklo u nježan osmijeh. - Koliko će dugo ostati? - upitao je još uvijek je gledajući. - Ne znam. Nije ništa rekao. Možda bismo ipak trebali biti zahvalni - sarkastično je odvratio. Od osmero djece samo njega viđamo najmanje, pa je ovo zapravo povod za slavlje. - Sad si već drzak! - Za ime Božje, Mariana, četrdeset mu je i vrijeme je da odraste i preuzme odgovornost, prije nego ostane bez svega! Žena mu se već
dosta napatila i ako ga ostavi, on će za to biti kriv! Nitko drugi! Aja ću u potpunosti biti na njezinoj strani! Mariana se nasmijala i povukla u hladnu unutrašnjost kuće. Već se mnogo puta naslušala tih riječi i znala je unaprijed što će reći. Ramon je slobodan duh i tako ga i Helena zasigurno doživljava, pomislila je ulazeći u kuhinju kako bi izvijestila mladu Magična ljubavna kutijica služavku, Estellu, o nenadanom posjetu. Toliko je talentiran da bi bilo šteta vezati ga i ugušiti mu dragocjenu kreativnost! Neprestano čita njegove knjige i članke, i strahovito se ponosi, kad joj ljudi kažu koliko i oni uživaju u njima. Iako se proslavio u Čileu, zaradio je svaku mrvicu poštovanja, koje mu iskazuju. — Znam da sam mu mati - rekla je Ignaciju - ali doista predivno piše. Estella se probudila iz poslijepodnevne sijeste i već je sjeckala povrće za večeru, kad je Mariana ušla u kuhinju. Kao i u većini imućnih čileanskih domaćinstava, kuhinja predstavlja služavkin teritorij, upravo kao njezina kupaonica i spavaća soba, smještene u stražnjem dijelu kuće, iza gustog grmlja i buganvilija. Estella je bila nova. Nakon stoje Consuelo, služavka koja je radila za njih dvadeset godina, umrla prethodnog ljeta, imali su sreće i domogli je se preko prijatelja, koji posjeduju ljetnikovac u Zapallaru, susjednom selu. Mariani se odmah svidjela. Consuelo je postala prestara za čišćenje i premrzovoljna kako bi kuhala s ljubavlju, a Estella se odmah bacila na posao brišući prašinu, metući podove, perući i prozračujući prostorije, a činila je to sa žarom tipičnim za mladost i osmijehom, karakterističnim za nekoga tko je dobre naravi i tko ima želju ugoditi. Bila je ponizna, diskretna i brzo učila, stoje bilo od presudne važnosti, jer je Ignacio bio nestrpljiv i pedantan. - Estella, moj sin Ramon dolazi sutra na ručak sa suprugom i dvoje male djece, pa se, molim te, pobrini da plava soba i soba do nje budu spremne. Znam da voli biti sam. Djecu možeš staviti u jednu. Tako je zabavnije. — Si", Senora Mariana — pokorno je odvratila pokušavajući prikriti uzbuđenje. Već se naslušala o Ramonu, bezbroj puta vidjela njegovu sliku u novinama, pa čak i pročitala nekolicinu članaka.
Poetičnost njegovih opisa dirnula joj je srce i čeznula je upoznati ga od trenutka kad je shvatila tko su joj novi poslodavci. Doista je uživala povlačiti se kućom, proučavati fotografije, koje su prekrivale stolove i police iznad kamina. Bio je tako zgodan i tako romantičan s dugom, crnom kosom, prodornim, smeđim Santa Montefiore očima i punim ustima, koja su možda bila mrvicu prevelika, ali zato nevjerojatno privlačna. Znala je dugo brisati staklo, koje je štitilo njegovo lice od prašine. I znajući sad da će ga konačno upoznati, jedva se mogla suzdržati od silnog uzbuđenja. - Namiriši posteljinu lavandom i stavi svježe cvijeće u sve tri spavaće sobe. Nemoj zaboraviti na cvijeće. Federica voli prirodu. Draga djevojčica! I stavi čiste ručnike, svježu vodu i voće -Mariana ju je uputila ne zaboravljajući na najsitnije detalje. - Koliko će dugo ostati, Senora Mariana? - Estella je upitala pokušavajući obuzdati drhtanje u glasu. Mariana je slegnula ramenima. - Ne znam. Deset dana, možda više. Pokušat ću ih nagovoriti da ostanu za Novu godinu, iako će biti teško zauzdati Ramona. Živi od danas do sutra i nikad ništa ne planira - ponosno je objavila. -Jednog trenutka je tu, i baš kad čovjek pomisli kako će ostati, iznenada kupi stvari i odlazi. Tek tako, iznebuha. I onda ga ne čujemo i ne vidimo mjesecima. Bog gaje učinio takvim pa se ne žalim! - Si, Senora Mariana. - Unučad obožava manjar blanco10, pa se, molim te, pobrini da ga ima dovoljno. Ne bih ih htjela razočarati - nadodala je napuštajući kuhinju. Estella je zadovoljno uzdahnula i odmah se bacila na spremanje soba. Dječju je sobu pomela poput tornada, stavljajući na krevete prave irske plahte od lajnena, metući podne daske i brišući prašinu s površina. Bračnoj je sobi posvetila više pažnje, nanoseći na plahte miris lavande, otvarajući kapke kako bije ispunila svježim morskim zrakom i cvrkutom ptica, koje su ska-kutale po stablima eukaliptusa. No, kad je otvorila vrata Ramo-nove sobe, duboko je udahnula i polako i s ljubavlju stala pripremati postelju nježno prelazeći tamnim, dugim prstima preko jastuka kako bi izravnala
nabore. Zamislila ga je kako leži i kako je promatra pozivajući je da mu se pridruži. A onda se spustila na krevet i zatvorila oči udišući težak miris tuberoze, koju je odložila u vazu na toaletnom ormariću. Nasmiješila se Magična ljubavna kutijica 10 Manjar blanco (španj.) = jelo od kokošjih prsiju sa šećerom, mlijekom i rižinim brašnom. na pomisao da će mu možda sutradan glava ležati na mjestu gdje sad leži njezina, i nikad neće saznati koliko su blizu bili. Ponadala se da će dugo ostati. Ignacio je odložio knjigu i iskobeljao se pospano i letargično iz ležaljke. Večernji zrak bio je ispunjen ugodnom svježinom, sjene sve dulje, a oseka stala povlačiti more poput noćnog predatora. Stajao je na terasi naslanjajući se na ogradu i gledao preko glatke morske površine, koja je hipnotički uzdisala, mučen nelagodnim osjećajem. Pokušavši tomu utvrditi povod, izborano mu se lice zabrinuto namreškalo. Svjetlost je poprimila boju zrele naranče, a sunce visjelo nad obzorom spremajući se drugoj obali donijeti zoru. Možda je u pitanju popratna melankolija zalaska sunce, pomislio je s nadom. No, znao je da je Ra-mon u pitanju. I predosjećao da nešto nije kako treba. Mariana mu se pridružila donoseći mu, kao svake večeri, viski s vodom. - Evo. Večeras si jako tih. - Nasmiješila se. - Pospan sam - odvratio je ispijajući gutljaj. - Previše čitaš. - Možda. - Pokleknut ćeš od toliko čitanja - nježno je nadodala i potapšala ga po tamnoj ruci, otvrdnuloj sa starošću. - Možda - ponovio je. No, sutra ćeš zabavljati Ramona, Helenu i njihovu prediv-nu dječicu! - Znam - smrknuto je zakimao. - Federici je darovao kutijicu, koja je nekoć pripadala princezi Inka. Ili mije bar tako rekla - nadodala je zagledavši se u sunce, koje je
natapalo more tekućim zlatom. - Zvuči poput jedne od njegovih priča. - Da, zar ne? Nasmijala se. - Baš u njegovom stilu! Njegova me mašta neprestano zapanjuje! - Princeza Inka? Kako da ne! - Fede vjeruje u to. - Naravno da vjeruje, Mariana, jer ga obožava odmahnuo je glavom. - Obožava ga, a on je svako malo ostavlja. Nije dobro. I Santa Montefiore - Nacho, nemoj! Zato si tako šutljiv? Zbog Ramonova načina života? Znaš da nas se to uopće ne tiče. Ako njima ne smeta, onda ne bi ni nama trebalo. -Je li doista tako? - Zagledao joj se u oči. - Nisam baš siguran. U kostima osjećam zao predosjećaj. Ali kosti su ti stare, Nacho i čudim se da uopće još išta osjećaš u njima. - Nasmiješila se. - Možda su stare, ženo, ali su još uvijek dovoljno osjetljive. Hoćemo li se prošetati plažom? - Ispio je piće. Iznenađeno gaje pogledala. - Sada? - Naravno. Mi starci moramo pokušavati dok još možemo. Možda nam je sutra posljednji dan života. - Kakve su to gluposti, mi amor? Ponekad si uistinu težak. Ali, da, hajdemo u šetnju! Izut ćemo se i gacati u moru i držati se za ruke kao nekoć. - Vrlo rado - odvratio je skidajući slamnati šešir i ljubeći je nježno u obraz. - Ti stara, romantična budalo! - Nasmijala se. Nisu li prestari za takve igrice? Ramon je ušuškao Federicu. Primijetio je da joj se kutijica nalazi na noćnom stoliću. - Bojim se da ne nestane kad se probudim - priznala je, a glatko lice zabrinuto joj se namrštilo. - Ne brini, Fede, dočekat će te kad se probudiš. Nitko ti je neće uzeti dok budeš spavala. Obećavam ti! - To je najljepše što imam i ne želim je izgubiti!
- Nećeš - razuvjerio ju je i poljubio u čelo. -Jesi li primijetila da pas Senore Barace večeras ne laje? - Sretan je i umoran poput mene! - Nasmiješila se. -Vjerojatnoje iscrpljen. - A sutra? Možemo li ga izvesti u šetnju prije nego krenemo u Cachaguu? Naravno da možemo. - Dodirnuo joj je obraz. - Odvest ćemo ga ponovno na plažu. - Žao mi je Senore Barace. Magična ljubavna kutiju - Zašto? -Jer je tako tužna. - Ali ona želi biti tužna, Fede. - Želi? - Da. Svatko ima pravo izbora i može odlučiti hoće li biti sretan ili tužan. - Ali mama mi je rekla da joj je muž umro... - I u pravu je. Ali umro je prije deset godina. Prije nego si se ti rodila. A to je bilo davno, zar ne? - Ali Wanchuko je bio tužan cijeli život. - Istina. Što ne znači daje trebao biti tužan. Ponekad je bolje nastaviti život, nego ostati zarobljen u prošlosti. Ljudi bi trebali učiti na prošlosti i potom krenuti dalje. - A stoje Senora Baraca trebala naučiti na prošlosti? - upitala je zijevajući. - Da se treba više brinuti za psa nego žalovati za suprugom. Što ti kažeš? Nasmijao se. - Da složila se sklapajući oči. Promatrao ju je kako tone u svijet princeza i magičnih leptira. Na dugim trepavicama odsi-javalajoj se svjetlost iz hodnika ulijevajući joj nebesku ljepotu. Njezino izduljeno i plemenito lice odisalo je velikodušnošću i iskrenošću i osjetio je kako mu se grlo stišće na pomisao da će ih morati napustiti. Ali neće posustati. Jednostavno mu je teško prihvatiti tu odluku. Sagnuo se i ponovno joj poljubio čelo osjećajući pod suhim usnama njezinu baršunastu kožu, miris sapuna i čiste kose. Poželio
ju je uzeti u naručje i zauvijek zaštititi od okrutne stvarnosti svijeta, koji će joj donositi samo razočaranja. No, prije nego se povukao na spavanje, uvukao se kradomi-ce u Halovu sobu. S njim nije bio tako blizak. Tek su mu četiri i gotovo ga ne poznaje. Više je vezan za majku, a na njega gotovo uopće ne obraća pažnju. Nije mu potreban kao Federici. Promatrao je dječačića kako cucla palac ne ispuštajući plišanog zeku. Pravo utjelovljenje anđeoskih vrlina! Kao da ga je sam Bog polegao u krevet! Taj besprijekoran ten, taj uzvišen i zadoSanta Montefiore voljan izraz lica! Pomilovao ga je po kosici i maleni se promeškoljio mijenjajući položaj, ali nije se probudio. Ramon se potom iskrao van, kako je i došao. Krevet je bio hladan, iako je noć bila topla. Helena je spavala sklupčavši se na jednoj strani, jedva se držeći ruba od silnog nastojanja da mu bude što dalje, a on je pak ležao na leđima gledajući u ledenu mjesečinu, koja se povlačila stropom. Više se nisu prisjećali grozničave poslijepodnevne epizode. Niti su to željeli. Ona se kajala i rumenjela od srama, kad god bi se prisjetila i stoga se pretvarala da se ništa nije dogodilo. Osjećala gaje do sebe, ne zato što se pomicao, jer je u potpunosti mirovao, već zato stoje među njima vladala takva napetost, daje imala osjećaj kao da se treća osoba pokušava ugurati između njih. Bojala se pomaknuti ili proizvesti zvuk pa je disala plitko ležeći ukočeno poput trupla. Kad ih je san konačno savladao, bio je mučan i krhak. Ona je usnula kako se vraća u Cornvvall, ali ne uspijeva pronaći Polperro, a on pak kako stoji na plaži, dok se Federica davi u moru. Nije ništa učinio kako bije spasio. PETO POGLAVLJE Kad se Federica probudila, ostala je razočarana ugledavši gustu, sivu maglu kako joj se mota izvan prozora ispri-ječivši se jutarnjem suncu i ušutkavajući ptice. Bilo je prohladno i vlažno. Majka joj je oduvijek govorila da se magla dovlači na obalu zbog vrućine u Santiagu. Kad god je u glavnom gradu pakleno vruće, Vina će nestati u magli. A ona ju je mrzila. Tako je deprimirajuća! Ali iznenada je zaboravila na sumorno vrijeme i privukla k sebi
kutijicu. Otvorila ju je, preokrenula prelazeći prstima preko kristala i presretno zaključila da leptirova krila još uvijek trepere pod svjetlošću. Helena ju je tako i zatekla kad je ušla u prostoriju, u potpunosti predanu Ramonovoj magiji iluzija, negdje u planinama Perua. Ona sama gotovo uopće nije spavala. Ilije bar imala takav osjećaj. Kako bi se riješila težine i napetosti u glavi, popila je lijekove protiv glavobolje nadajući se da će brzo polučiti učinak. Otapkala je u Federicinu sobu u kućnom ogrtaču i u pratnji Hala, koji je već bio odjeven i igrao se novim vlakićem. Kad ju je malena ugledala, ispijena lica i izraženih, sivih podočnjaka, odmah je upitala je li joj dobro. - Dobro sam, dušo - Helena je odvratila prisiljavajući se na osmijeh. Ali oči joj se nisu smiješile. Ostale su tupe i bezizražajne. Malena se namrštila zatvarajući kutijicu. - Ne izgledaš dobro, mama. Da ti napravim doručak? Gdje je tata? Upitala je skačući s kreveta. - Tata još uvijek spava i najbolje je ne buditi ga. Zašto ne od-jeneš kućnu haljinu pa ćemo zajedno spraviti doručak? - Predložila joj je tapšući Hala po blještavoj kosici, kad ju je mimoišao oponašajući rad lokomotive. Federica se uvukla u kućni ogrtač Santa Montefiore i zapitala hoće li joj se otac prisjetiti obećanja i odvesti je s Rastom na plažu. Ponadala se da će se probuditi i da neće provesti cijelo jutro u krevetu, što zna ponekad činiti. Odskakutalaje niz stube, pa kroz predvorje u kuhinju. Hal je sjeo na pod i dok je vozio vlakić po pločicama od terakote, provlačeći se ispod stola i stolica, razgovarajući sam sa sobom i još uvijek oponašajući rad lokomotive, ona je pomogla majci posložiti doručak u blagovaonici. Kad joj je otac kod kuće, više ne objeduju u kuhinji, što je engleski običaj, kojeg se Helena nije odvikla, već poput Cilea-naca čine to u blagovaonici. Lidia je trebala doći u deset kako bi počistila kuću i spravila ručak, ali Ramon je rijetko ulazio u kuhinju. Za razliku od Helene, kojoj je kuhinja bila srce obiteljskog doma, on je odrastao s poslugom. Kad se probudio, shvatio je daje sam u stranom krevetu i bilo mu je
potrebno nekoliko sekundi kako bi se prisjetio gdje se nalazi. A onda još nekoliko sekundi kako bi se s mukom prisjetio ženine tuge. Bacio je pogled prema prozoru. Zavjese su plesale na hladnom povjetarcu, koji je dopirao s Pacifika donoseći sa sobom vlažnu maglu. Nije želio ustati. Atmosfera u prostoriji bila je zagušujuća. Mučna. Poželio se prekriti preko glave i zamisliti daje negdje daleko, na oblacima, daleko iznad magle i jada, koji se cijedio niz zidove poput sluzi. Ležao je prepustivši se težini u prsima, potiskujući nagon da ustane, spakira stvari i da se pokupi. A onda je prepoznao kćerine lagane korake. I težina u prsima pretvorila mu se u osjećaj krivnje. Provirio je ispod plahte. -Jesi budan, tata? - Ugledao ju je kako ga promatra s iščekivanjem, kako se približava njezino lice s velikim plavim očima. I kako one s nadom trepću. Kretala se tiho kako ga ne bi probudila za slučaj da spava i polako poput sramežljivog jelena, koji ne zna je li zvijer u krevetu prijatelj ili neprijatelj. Spustio je plahtu kako bi se mogla uvjeriti daje budan i lice joj se odmah razvedrilo, a usta razvukla u oduševljen osmijeh. - Spravila sam ti doručak - ponosno je objavila. - Hoćemo li do plaže, bez obzira na maglu? Magična ljubavna kutijica - Možemo odmah - odgovorio je razvedrivši se na pomisao da će se odmah izvući iz kuće. - Povest ćemo Rastu, može? A onda krenuti u Cachaguu. Mama kaže da će biti sunčano kad stignemo tamo - odvra-tila.je nestrpljivo se prebacujući s noge na nogu. Kad je otišao u kupaonicu, nastavila je skakutati po sobi rastvarajući zavjese i popravljajući krevet. Bila je naviknuta brinuti se za majku, ali je ostala iznenađena shvativši da se s daleko većim zadovoljstvom brine za njega. Odlučio je doručkovati kako je ne bi razočarao. Hal je u međuvremenu pojeo svoje i potiho se igrao u dječjoj sobi, daleko više zainteresiran za vlakić nego za njega i sumnjičavo ga promatrajući, jer je kao i sva mala djeca osjećao napetost između njega i Helen. A ona je sjedila za stolom pijuckajući crnu kavu. Primijetio je da su joj oči crvene, a lice ispijeno. Ljubazno joj se nasmiješio, ali tek kad je Federica doskakutala u blagovaonicu donoseći vruće kroasane, uspravila se i
potrudila odglumiti kako se ništa nije dogodilo. Nakon doručka ponovno ju je odveo za ruku niz ulicu do plaže, držeći Rastu na uzici. Malena više nije marila je li sunčano ili maglovito. S ocem je. Nasamo! I osjećajući se posebnom i voljenom, kutijicu je čvrsto prigrlila na prsa. Izuli su cipele. U usporedbi s očevim velikim, smeđim stopalima istraživača, njezina mala ružičasta stopala djelovala su strahovito sitno i ranjivo. Zajedno su nastavili plažom dopuštajući moru da im se uhvati za nožne prste i prekrije ih pjenom. Pričao joj je za mjesta, kojaje posjetio i ljude, koje je upoznao, a ona je zadivljeno slušala, preklinjući ga da joj ispriča još jednu priču, sve dok nisu krenuli prema Cachagui, vozeći se obalom kroz maglu. Na izlazu iz grada cesta se penjala u pastoralni, šarmantni krajolik. Mimoišli su malena sela i jarko obojene kućice s grubim i zahrđalim, limenim krovovima, prozorima bez stakla, i mračnom unutrašnjošću. Štandovi s voćem širili su se uz cestu, a šugavi konji i kola lagano vukli prašnjavim stazama. Vozili su ih otrcani Čileanci u pončima. Koštunjavi psi njušili su suho tlo Santa Montefiore u potrazi za hranom, a djeca zamazanih lica igrala se štapovima i istrošenim limenkama coca cole, radoznalo se zagledavši krupnim, crnim očima u auto, koji ih je na brzinu mimoišao. Cesta je bila prašnjava, a tu i tamo naletjeli bi na pokoju jamu. Nakon nekog vremena zaustavili su se kako bi se odmorili i popili nešto. Magla se počela dizati i sunce probijati kroz nju, a sjene mršavih stabala akacije potamnile kako je svjetlost iza njih bivala sve izraženija. Federica je sjedila ispijajući veliku čašu limunade, dok joj je otac žvakao komad pohanog mesa zvan em-panada. Tamnoputi mali Čileanci sjedili su u hrpici naslonivši se na bijelo obojan zid šupe. Promatrali su nju i majku razro-gačenim očima i prekrivajući si ručicama usta kako bi mogli ša-ptati, čeznuli im se prikrasti i dodirnuti njihovu anđeosku kosu kako bi se uvjerili od čega je načinjena. I Helena i Ramon osjećali su se bolje, čim su se maknuli iz kuće, koja je njoj predstavljala tugu, a njemu razočaranje. S pojavom sunca počeli su se smiješiti jedno drugom i prepuštali veselom
čavrljanju djece. Kako joj se napetost povukla iz očiju, a boja povratila u obraze, ponadao se da će možda promijeniti mišljenje. Dobro će joj doći da se na dva tjedna makne iz kuće. Mariana i Ignacio su doručkovali u blagovaonici, jer je zbog maglice bilo neugodno jesti na terasi. Kad je Estella ušla donoseći kavu i tost, odjevena u čistu, plavu uniformu i blještavo-cr-ne kose raspuštene niz leđa, podsjećajući na blještavog ponija, Mariana je primijetila da se nekako promijenila i napomenula je to suprugu. - Menije ista - odvratio je podižući glavu i gledajući je preko naočala. - Ista - ponovio je vraćajući se na veliku slagalicu, kojom se zabavljao. Marianaju je promatrala kako toči kavu. Definitivno je nešto drukčije. Nije u pitanju kosa, jer je često raspušta. Ne, nešto u vezi lica. Našminkala se više nego obično. Obrazi su joj ružičasti, a oči se sjaje poput vlažnih kamenčića. Miriše na sapun i ruže, a koža joj je blještava, jer ju je premazala uljem. Nasmiješila joj se i zapitala zašto se toliko potrudila. Magična ljubavna kutijica - Mislim da ima »prijatelja« u Cachagui - dobacila je Ignaci-ju, kojeg nimalo nije zanimao služavkin privatni život. - Da, zacijelo ima udvarača, Nacho! Da mi je samo znati tko je zamišljeno je nadodala trljajući si bradu tamnim prstima. Primijetivši kako je sumnjičavo odmjerava, Estella se zarumenjela i nervozno nasmiješila te odmah okrenula bojeći se da joj gazdarica ne pogodi što se zbiva. Do podneva nebo je već bilo veličanstveno plave boje, a posljednje tragove magle spalila je strahovita vrućina sunca mjeseca prosinca. Mariana je sjedila na terasi, sklonivši se u sjenu, gdje je potiho vezla pomno osluškujući ne bi li prepoznala zvuk auta, dokje Ignacio u kući pisao pisma. Provjerila je spavaće sobe i kupaonice i vratila se izuzetno zadovoljna. Nova služavka izvršila je svaku njezinu zapovijed ne zaboravljajući nijednu sitnicu. Štoviše, učinila je i više nego ju je zatražila! Svidjelo joj se stoje djevojka poduzetna. Blagim, zelenim očima bacila je pogled preko tamne, drvene terase prema lončanicama i visokim palmama, koje su pružale zaklon od sunca. Iako je nije zamolila da to učini, zalila ih je, što znači samo jedno -
učinila je to po vlastitom nahođenju! To ja zovem poduzetnost, zadovoljno je zaključila. Kad se auto krenuo spuštati pješčanom cestom u Cachaguu, Federica je otvorila prozor i izbacila glavu. Bilo je to najšarma-ntnije selo na obali. Niska, drvena ograda, djelomično zaklonjena bogatom zelenom paprati i palmama, bila je okružena kućicama sa slamnatim krovovima. Ponekad bi visoki vodeni toranj, koji se izdizao kako bi uhvatio kišnicu, bio jedini vidljiv dokaz da se iza tog prirodnog izobilja skriva kuća. Bila je to oaza stabala palmi, akacija i eukaliptusa. Njihov sladak miris miješao se s morskom soli i grmovima jasmina, oko kojih su pčele sa zadovoljstvom zujale. Prašnjava cestica probijala se kroz pu-eblo i spuštala prema dugoj zlatnoj plaži i tamnomodrom moru. Kuća Ignacija i Mariane bila je najljepša u selu. Skrivena iza zelenih stabala, nalikovala je drvenoj kolibi na štulama, a dugačka terasa nadvijala se iznad stijena uz samu vodu. Iznutra je bila oskudno namještena jarko izvezenim sagovima i tamnogrif*. Santa Montefiore miznim naslonjačima. Mariana je oduvijek imala predivan ukus, a Ignacio pak mrzio pretrpanost. Znao je s nestrpljenjem jednostavno na pod porušiti stvari s polica, koje je smatrao pretrpanima. Bio je nagle naravi, i samo gaje ona mogla primiriti blagim tonom i nježnim riječima, preduhitrujući njegovu reakciju čim bi primijetila da mu se uši crvene. Kad je auto prošao kroz kapiju i nastavio prašnjavim prilazom, Ramon je stisnuo trubu. Mariani je srce poskočilo, više od iznenađenja nego oduševljenja, jer je odlebdjela i zaboravila osluškivati. Pozvala je supruga polako ustajuči. Zbog godina više nije bila u stanju skočiti na noge kako je znala činiti kao mlada žena, i krenula je kroz kuću prema njima kako bi im zaželjela dobrodošlicu. Estella je bila toliko nervozna da su joj se ruke lijepile od znoja. Naslonila se na sudoper i popravila blijedoplavu uniformu. Prepoznala je uzbuđene dječje glasove, zvonki smijeh Senore Mariane, dok ih grli i ljubi im oduševljena lica, a onda i dubok,
hrapav glas Don Ignacija. Naćulila je uši ne bi li prepoznala glas Ramona Campionea, ali ga je tiho čavrljanje odraslih glasova prigušilo. Nije čak znala kako zvuči. Federica je odskakutala na terasu pokazujući baki kutijicu. Helena ju je nježno upozorila da bude strpljiva. Bakica će joj poslije posvetiti u potpunosti pažnju, čim porazgovara s tatom. Malena se na to ponizno povukla do mreže za spavanje, gdje se sklupčala poput psa promatrajući djeda i baku kako veselo razgovaraju s roditeljima. Hal je sjedio na majčinom krilu držeći vlakić i gurajući ga gore-dolje po stolu. Nakon nekog vremena dojadilo joj je čekati i otvorila je kutijicu kako bi zavirila u svoj tajni magični svijet. Koliko ćete dugo ostati? - upitao je Ignacio primjećujući nestrpljenje u sinovljevim očima. Ramon je slegnuo ramenima i umorno pogledao prema mreži. Federica više nije slušala. - Ne znam. - Ostat ćete za Božić, zar ne? - Mariana se ubacila. - Zacijelo niste namjeravali ponovno otići prije Božića? - zapanjeno je nadodala. Magična ljubavna kutijica - Naravno da ne - odvratila je Helena ukočeno se nasmi-ješivši. - Zašto onda ne biste ostali ovdje do Nove godine? Više ne znam tko sve dolazi, vjerojatno Felipe i Maria Lucia, te Ricardo s Antonellom. Nitko mi više ništa ne govori, samo se svi pojavljujete kad god vam odgovara - Mariana je dobacila pretvarajući se da prigovara, a zapravo se oduševljeno smiješeći. Ramon je pogledao Helenu, ali njihova umjetnost nijemog komuniciranja nestala je davno zajedno s intimnošću. - Vrlo rado - odgovorila je prisjetivši se djece i dodatnog tjedna, koji će provesti s ocem. Nakon dočeka Nove godine mogli bi se vratiti u Englesku i tamo započeti iznova, pomislila je i teško uzdahnula. Mariana je primijetila napetost na njezinom licu i oduševljenje joj je na trenutak pokleknulo. Okrenula je glavu prema suprugu, koji joj je znao pročitati misli, a da joj ne presretne pogled. - Odlično - odvratio je ozbiljno kimajući glavom. U tom trenutku, baš kad se neugodna tišina počela uvlačiti u razgovor, Estella se pojavila na terasi s pladnjem pisco sourn. Usredotočila se na hodanje bojeći se da ne zapne i zatetura i
osramoti se. Ramon je skočio na noge kako bi joj pomogao. - Oprezno, teško je! Preuzeo je pladanj. Podigla je glavu i pogledala ga ispod gustih, tamnih trepavica. Hvala vam, Don Ramon - odgovorila je nježnim, čokoladnim glasom. Nasmiješio joj se i osjetila je kako joj se želudac prevrće, a obrazi gore. Ponovno je oborila pogled. Lice joj je bilo tako glatko, tako nedužno i velikodušno daje odmah osjetio poriv dodatno ga proučiti, ali znajući da ih Helena i roditelji promatraju, sa žaljenjem je odvojio pogled, okrenuo se i odložio pladanj na stol. Kad je ponovno bacio pogled, služavka je nestala u kući ostavljajući za sobom tek lagan miris ruža. Natočio je tradicionalno čileansko piće od limuna i pisca i predao svima čašu. Kad se vratio na mjesto, primijetio je da se Pisco sour (španj.) = koktel koji se spravlja na bazi rakije od grožđa. Santa Montefiore služavka ponovno pojavila s dvije šalice narančina soka za djecu. - Estella je nova - potiho je dobacila Mariana. - Predivna je. Sjećate se Consuelo? - Odsutno je kimnuo glavom kradomice prateći zrelu, mladu ženu, koja se skladno kretala terasom. - E pa dobra stara Consuelo umrla je prošlog ljeta. Bila sam na rubu živaca, zar ne, Nacho? Nisam znala gdje potražiti novu. - Kako ste je onda pronašli? - dobacila je Helena, presretna što je razgovor ponovno potekao. - Pa, pronašla ju je obitelj Mendoza, koji posjeduju ljetnikovac u Zapallaru. Estella je nećakinja njihove služavke Esperan-ze. One koja škilji - pojasnila je i nadodala: -Jadna stara Espe-ranza! - Znači, zadovoljni ste s Estellom? upitala je Helena odmičući kosu sinu s čela i ljubeći mu mekanu kožu. -1 te kako! Učinkovita je, radišna i uopće ne pravi probleme! - Za razliku od Lidije - Helena se nasmijala. - S njom uvijek nešto nije kako valja. Ako u pitanju nisu njezina leda, onda su to prednjica, stopala ili gležnjevi, koji neprestano natječu od vrućine. Jedva se može kretati kućom, a kamo li tek čistiti je. Dobra stara Federica čini sve umjesto nje!
- Nije moguće - Ignacio je zaprepašteno uskliknuo. - Pa, voli raditi - odmah je odvratila. Izgleda daje tako - Ramon je nadodao u njezinu obranu. -Helena je dobra majka, tata. Pogledao ju je s nadom da će joj izmamiti osmijeh. No, usnice su joj ostale stisnute. Pravila se da nije ništa čula. - Naravno daje dobra majka - dobacila je Mariana. - Fede, dođi ovamo i pokaži mi tu svoju predivnu kutijicu! - Malena se odmah izvukla iz mreže i dohitala. - I ja je želim vidjeti - nadodao je Ignacio, privlačeći je k sebi u krilo. Federica je odložila kutijicu na stol. - Nekoć je pripadala princezi Inka - započela je ozbiljnim glasom i potom melodrama-tično zastala polako odižući poklopac. Na njezino oduševljenje, djed je ostao bez daha i privukao je kako bi je bolje pogledao. Prstom je podigao naočale i zagledao se. Magična ljubavna kutijica - Por Diosn, Ramon, gdje si pronašao ovo blago? Zasigurno vrijedi čitavo bogatstvo! - Dobio sam je u Peruu odgovorio je, na što je malena zadrhtala s ponosom. - U Peruu, je li? - Prstima je prešao preko kristala. - To je magična kutijica, djede! -Vidim! Evo, ženo, pogledaj! Čudesna je! Odgurnuo ju je prema Marijani, a Helena je osjetila grižnju savjesti što joj sama nije posvetila toliko pažnje. - Dušo, prekrasna je - odvratila je Mariana s divljenjem. -Ako je okrenete, krila će zatreperiti! Gledajte! -1 privukavši kutijicu k sebi, Federica ju je podigla i nagnula sjedne na drugu stranu. Svi su ostali zadivljeni. - Potpuno si u pravu odvratila je Mariana, odmahujući s nevjericom. - Nikad još nisam vidjela takvo što! Tata, mogu li im ispričati priču? - Ramon je kimnuo i tako je malena, uzbuđeno ih promatrajući svojim velikim, plavim očima, stala prepričavati legendu. Svi su je potiho slušali, dok je ponavljala očeve riječi. Estella se skrivala iza balkonskih vrata promatrajući Ramo-novo
zapušteno lice kako se smiješi kćeri s ljubavlju. Bio je zgodniji u stvarnom životu nego na fotografijama i karizmom ispunjavao cijelu kuću. Opčinjeno je ostala u sjeni, nepokretna poput mramorna kipa, i uživala u pogledu, a misli su joj se povukle u svijet mašte. Nakon večere, kad su djeca otišla na spavanje, otac i sin ponijeli su piće i spustili se do plaže, gdje su se šetali kroz pjenušavu vodu, upravo kako je Ignacio učinio prethodne noći sa suprugom. Nebo je bilo vedro i plaho, a more obasjano svjetlucavim mjesecom, koji je visio nad njim u bestežinskom stanju. Isprva su razgovarali o nevažnim stvarima, o Ramonovoj posljednjoj knjizi i najnovijim avanturama, a onda je Ignacio ispio piće i postavio se pred njega. Por Dios (španj.) = Za ime Božje. Santa Montejiore Što se događa, sine? - upitao je ne okolišajući. Ramon je ostao iznenađen. Nije znao što mu reći. - Napušta me, tata. Ignacio je stao kao ukopan. - Napušta te? - S nevjericom je ponovio. -Da. - Zašto? - Više me ne voli. - Gluposti! Samo čezne za pažnjom! To je bar očigledno! Što je još u pitanju? Ramon se provrpoljio skupljajući nožnim prstima pijesak u hrpice. Kaže da joj ne pružam podršku. - Tako znači. - Želi da se promijenim. - A zašto to ne možeš učiniti? - Ne mogu. - Sebičan si - odvratio je smrknuvši se. - Da. Sebičan sam. - A djeca? - Ramon je slegnuo ramenima. - Voliš ih, zar ne? - Da, volim ih, ali... -Ali? Ne može biti »ali« kad su ona u pitanju, sine! Potreban si im. - Znam. Ali ne mogu biti ono što žele. - Zašto ne?
-Jerjednostavno ne mogu biti obiteljski čovjek, tata. Nisam stvoren za to! Čim dođem kući, spopadne me klaustrofobičan osjećaj i poželim ponovno otići. Jednostavno moram biti u pokretu. Moram biti slobodan. Ne mogu se vezati za jedno mjesto. - Ostao je bez glasa. - Odrasti, za ime Božje - odvratio mu je otac izgubivši strpljenje. Ramon se ukočio ponovno se osjećajući poput dječačića, kojeg se prekorava. Ostali su stajati neko vrijeme u tišini i sumraku promatrajući jedan drugog, a onda na posljetku krenuli natrag prema kući, svaki prepušten svojim mislima. Više se nisu imali što za reći. Ramon nije mogao pojasniti klaustrofobiju, Magična ljubavna kutijica koja gaje mučila, a Ignacio je znao da njegov savjet nije dobrodošao. Heleni je laknulo kad joj je predložio da spava u susjednoj sobi i zahvalno mu se nasmiješila. Nije joj ispričao za razgovor s ocem, jer mu više nije bila saveznik. Sad su tek stranci. Pristojni stranci, koji se drže na distanci više si ne vjerujući. Uvukao se u krevet. Osjetio je miris lavande, tuberoze i iznenada se prisjetio Estelle. Zamislio je njezine ruke kako mu spravljaju krevet i odlažu cvijeće u vazu. Nije imalo smisla potiskivati žudnju, kako je to činio nekoć, prije nego mu je preva-ra postala način života. U tim danima nije žudio ni za kim osim za suprugom. A ona ga je voljela kao nitko drugi. Znao je zažmiriti i biti s njom, a poslije je naučio žmiriti i biti s nekim drugim. S bilo kim drugim. I tako je sad žmirio prisjećajući se Estelle. Njezina sramežljiva, plaha ali i odvažna lica. Njezine drhtave usnice preklinjale su biti ljubljene, a njezina blještava koža otkrivala je čežnju, koja je plamtjela u njoj poput ognja. Gdje li joj se nalazi spavaća soba? Bi li bila iznenađena da ga ugleda na pragu? I gotovo se izvukao iz kreveta kako bije potražio, a onda se upozorio da ne čini gluposti. Jedno je raditi to na putovanjima, kad je sam sa svojim tajnama, ali ne i ovdje, u kući roditelja. Uzdahnuo je i okrenuo se na leđa. Hladan povjetarac uvlačio se kroz otvore na kapcima prozora, ali je osjećao vrućinu, nemir i žudnju u preponama. A onda je učinio ludost. Ustao je i otišao na plažu. Obasjan srebrnkastom svjetlošću skinuo je ručnik i gol se ušetao u more.
Hladna voda prenula mu je osjetila oduzimajući mu dah i plivao je sve dok stopalima više nije mogao dodirnuti dno. Dok mu tijelo nije toliko omrzlo da više nije osjećao žudnju. Onda se izvrnuo na leda, lagano veslajući rukama i održavajući se na površini. Pogledao je u mračno nebo i zapitao se što se skriva iza zvijezda. Nastavio je plutati nošen strujom, sve dok nije zaboravio na očeve ponižavajuće riječi, sve dok u tišini vodena kreveta nije prestao mariti. Misli su mu otupjele, a srce postalo hladno i bezosjećajno. Kad se na posljetku okrenuo, shvatio je Santa Montefiore da se udaljio više nego što je htio i mahnito je zaplivao prema obali, prisjećajući se iznenada priča, kojih se naslušao kao dijete, o muškarcima koji su se znali utopiti u moru. Kad je konačno dodirnuo dno, srce mu se primirilo i stao je gacati prema obali, zahvalan stoje ostao živ. Estella je zabrinuto stajala na terasi pretražujući plažu u potrazi za njim. Nestao je u moru. Nije mogla zaspati znajući da i on spava pod istim krovom. Tijelo joj je drhtalo od žudnje, koju je jedva kontrolirala, i stoga je odlučila izaći na terasu kako bi udahnula svjež zrak i pročistila misli. I tad gaje ugledala kako se šeće plažom, skida ručnik i nag ulazi u more. Morala se nasloniti na balkonsku ogradu kako ne bi krenula za njim i priznala mu što osjeća. Prošlo je nekoliko minuta, ali nije se vratio. I ona je čula da su se ljudi znali utopiti u hladnoj vodi, i želudac joj se odmah okrenuo na pomisao da se to i njemu dogodilo. No, s olakšanjem je konačno prepoznala tamni obris kako izlazi iz vode. Živ je! Živ i zdrav! I ponovno je duboko udahnula. Skrivena u tami, promatrala gaje kako podiže ručnik i kako se grubo briše njime i ležerno ga obmotavši oko vrata, kreće natrag prema kući. Prilijepila se uza zid kad se približio i ne mogavši se suzdržati, promatrala ga kako se kreće prema njoj, nesvjestan da ga radoznalo prati grozničavo upijajući svaki djelić njegova nagog tijela. Čim je nestao u kući, srušila se na drveni pod i zarila glavu u ruke. Zar je luda? Što će pomisliti o njoj? Kad se uvukao pod plahtu, bio je rashlađen i manje uzbuđen. Zažmirio je i osluhnuo vlastito srce. Usporavalo je rad, a disanje
poprimalo ritam sna. Estella se pak vratila u sobu jednako uzbuđena i spustila na krevet još uvijek mučena mislima o njemu. I ŠESTO POGLAVLJE Iduće jutro probudili su ga glasovi Federice i Hala, koji su se igrali vani. Ostao je ležati i buljiti u kapke prozora, i bistre snopove svjetlosti, koji su prodirali kroz otvore u drvetu tražeći ga. Prisjetio se Estelle i s ushićenjem odmah napustio krevet. Rastvorio je kapke i prepoznao kćerin uzbuđen glasić na terasi, te smiren i strpljiv glas njezine majke. Navukao je kratke hlače i majicu, i bos se izvukao u osunčan hodnik. Primijetivši daje ostatak obitelji vani, kradomice se odvukao do kuhinje nadajući se tamo zateći Estellu. No, ostao je razočaran. Kuhinja je bila zamračena i tiha. Ipak, znao je da bila u njoj, jer je kruh čekao na stolu, a povrće bilo poslagano u uredne hrpice na bifeu. Osjetio je miris ruža izmiješan s nečim njemu nepoznatim. I poput životinje onjušio je zrak. No, nije se pojavila. Isfrustrirano je ušetao u dnevnu sobu slijedeći miris, koji je bivao sve jači i srce mu je uzbuđeno zalupalo kad je shvatio da se nalazi negdje blizu. / - Buenos dias, Don Ramon - obratio mu se glas s leđa. Okrenuo se i zatekao je kako kleči i mijenja ploču. Primijetivši razotkrivenu butinu i lijepo zaobljen gležanj poželio ju je dodirnuti. - Buenos dias, Estella. - Obrazi su joj se zarumenjeli. Nasmiješio se i nastavio je promatrati, sve dok nije bila prisiljena okrenuti glavu. Drhtavom rukom spustila je iglu na ploču gramofona i glas Cata Stevensa odjeknuo je prostorijom. - Plešeš li, Estella? — Uspravila se i zbunjeno ga pogledala. Ne, Senor — odgovorila je nervozno trepćući ispod dugih trepavica. —Ja obožavam plesati. - Prepustio se radosti u srcu i stao kretati u skladu s glazbom. Nasmiješila se. Kad se nasmiješi, cijelo joj se lice rascvjeta, pomislio je. Zubi su joj bili blještavo-bijeli Santa Montefiore u odnosu na čokoladni ten, a svilena crna kosa skupljena u pletenicu, koja joj je padala niz leda. Nesigurnom rukom uhvatila je
buntovni pramen i zadjenula ga za sitno uho. Osjetivši kako prati svaki njezin pokret, ponovno se zarumenjela. - Sviđa ti se ovdje? upitao je pokušavajući je navesti na razgovor. - Si, Don Ramon. - Majka mi kaže da jako dobro obavljaš svoj posao. - Hvala. Ponovno se nasmiješila. Razoružala gaje šarmom svojeg blistavog lica. - Predivna si kad se smiješiš! - Prepoznavši čežnju u njegovom glasu, zadrhtala je znajući da neće moći prikriti svoju. - Gracias, Don Ramon - odgovorila je promuklim glasom i oborila oči, koje bi je zapekle kad god bi zatreptala. - Ti si mi namirisala sobu lavandom? I stavila cvijeće? - St, Sefior - odvratila je bez daha, gotovo se gušeći njegovom blizinom. Osjećala je njegov miris. - Predivno je! Hvala ti. - Promatrao ju je kako se vrpolji dvojeći otići ili ostati. Znala je da bi se trebala odvući u kuhinju, ali bila je nesposobna natjerati se na to. Polizala je suhe usnice. Primaknuo joj se i zadržavši dah, preplašeno gaje pogledala. Privlačim te, zar ne? - potiho je upitao osjetivši kako joj se miris znoja probija kroz blijedopamučnu uniformu. - Privlačite me, Don Ramon - prošaptala je i osjetila kako je steže u grlu. - Želim te poljubiti, Estella. Doista te želim poljubiti - odvratio je primičući joj se centimetar po centimetar. Bučni valovi prikrili su žamor na terasi i postao je svjestan samo sebe, nje i tugaljive pjesme Gata Stevensa, koji je pjevao »Oh baby baby it's a wild world« na izgrebanoj ploči u pozadini. - Tata, hoćemo li uskoro krenuti na plažu? - Federica je iznenada doskakutala u sobu, zadovoljna što gaje pronašla budnog i odjevenog. Zastao je kao ukopan, a Estella se ukočila i gracil-nošću pantere iskrala u hladno svetište kuhinje, gdje se naslonila na stol i stala hladiti kuharicom. Srce joj je tuklo poput preMagična ljubavna kutijica plašene ptice, a noge se tresle kao da je tek prohodala njima. Osjetila je kako joj se znoj cijedi niz leđa i klizi između grudi.
Uzbuđivala ju je pomisao da i on nju želi, ali se istodobno bojala znajući da ne bi trebala spavati s oženjenim muškarcem, čija supruga i djeca borave u istoj kući. Mogla bi izgubiti posao. Osim toga, znala je da prema njoj osjeća tek požudu, da želi samo voditi ljubav i onda je odbaciti vraćajući se bračnom krevetu. Ali nije marila. Jednu noć! Pomolila se u sebi. Dragi Bože, daj mi jednu noć i zauvijek ću biti dobra! Nije si mogla pomoći. Osjećala se nemoćnom oduprijeti porivu. Nagnula se nad stol i stala sjeckati povrće kako bi se bar malo primirila. Ramon je nevoljko krenuo za kćeri i sjeo za stol. Bilo mu je drago što može prikriti uzbuđenje koje gaje mučilo u hlačica-ma. Natočio sije kavu i tost premazao putrom. Helena je sjedila na drugom kraju terase s njegovom majkom i sinom. Premda je djelovala sretnije i opuštenije, nije to primijetio ne mo-gavši iz glave izbiti Estellu i smišljajući kako bi mogao dobiti priliku voditi ljubav s njom. Federica je sjedila na stolici tik do njega nestrpljivo ljuljajući nogama. Odložila je kutijicu na stol i stala je otvarati, zatvarati, preokretati i naginjati na stranu, ali bio je rastresen i nije joj posvećivao dužnu pažnju. - Dobro jutro, sine - pozdravio gaje Ignacio pojavljujući se u širokim hlačama boje slonovače i nebesko plavoj košulji kratkih rukava, sa slamnatim šeširom nabijenim na glavu. - Pomislio sam kako bismo danas mogli otići na ručak u Zapallar i onda se odvesti u Papudo. Znam da netko ovdje želi na jahanje -dobacio je i zahihotao kad je Federica skočila sa stolice i pohitala mu ususret. - Da, molim te - uskliknula je zagrlivši ga oko struka. Potapšao ju je po kosici i skinuo šešir kako bi se rashladio. Bilo je vruće, a u zraku se mogao osjetiti miris eukaliptusa. - To je super zamisao, Nacho - dobacila je Mariana. - Djeci će se zacijelo svidjeti. Hoćeš li na sladoled, Hal? - upitalaje malenog, koji se igrao kutijom igračaka, koju je uvijek čuvala u kući za unučad. Zakimao je, a onda se ponovno posvetio igri. Santa Montejiore - Odvest ću Fede na plažu - odvratio je Ramon, uopće ne namjeravajući otići u Zapallar. Bio je odlučan provesti poslije podne vodeći ljubav s Estelle.
- I ja idem s tobom, Ramon - dobacila mu je mati. - Dobro bi mi došla šetnja. Hoćeš li ti moći ostati sama, Helena? Helena joj se nasmiješila i kimnula. - Bit ću s Halom. Ponadala se da će Ramon izvijestiti roditelje o njihovoj odluci, jer nije imala hrabrosti to sama učiniti. Promatrala ih je kako ulaze u kuću. Dobro se naspavala i probudila vedro raspoložena. Kuća Mariane i Ignacija bila je spokojna i ugodno svježa. U njoj nije bilo traga napetosti, koja se već odavno upila u zidove njihove kuće u Vini. Ovdje se osjećala slobodnom. Svatko je dobio svoju sobu, što znači da ima slobodu. Ramonova pojava razvodnila se u prisustvu njegovih roditelja. Ne čini se tako velikim i prijetećim kao kad je nasamo s njom. Opustila se u stolici i prisjetila Polperra. Ramon i Mariana su šetali, dokjc Federica skakutala igrajući se lovice s valovima, koji su se obrušavali na plažu. Bilo je rano i ljudi još nisu zatrpali pijesak svojim ručnicima i nauljenim tijelima, pa su zapravo imali plažu samo za sebe. - Tako mi je drago što si se vratio, Ramon - majka mu je oduševljeno dobacila. Skinula je sandale razotkrivajući tako crvene nokte na nogama, koji su joj pri hodu prodirali u pijesak. Nedostaješ nam. No, poznajem te i razumijem nadodala je s tugom u glasu - pa se ne žalim. Tako nam je drago kad te možemo vidjeti! Mama — odvratio je hvatajući je za ruku — i meni je drago vidjeti vas. Ne znam zašto se ne mogu dugo zadržati. Nešto mi jednostavno uvijek govori da nastavim dalje. - Znam. To je ta tvoja kreativnost, mi amor - odvratila je kao da time opravdava svaki njegov postupak. - Da sam bar oženio nekoga poput tebe - uzdahnuo je. - Helena te razumije više nego što misliš. Dobro bi vam došlo da zajedno nekamo otputujete. Jučer mi je djelovala napeto, ali danas joj se boja povratila u obraze. I čini mi se sretnijom. Magična ljubavna kutijica - Da? - Gotovo daje nije ni pogledao. - Da, djeluje mi sretnije. Znaš da joj je svaki put kad se vratiš potrebno malo vremena kako bi se priviknula. Moraš biti strpljiv i ne očekivati previše.
- Znam. - Bilo mu je drago daje otac nije izvijestio o njihovom razgovoru. Znao je dajoj sam mora priznati istinu. Sam joj mora reći da ga Helena napušta, da napušta Čile, i da započinje novi život na drugoj strani svijeta. Ali ujedno je znao da će joj srce puknuti kad shvati da neće vidjeti unučad kako odrasta, a nije mogao podnijeti pomisao daje povrijedi. Bila je presretna što su ih doveli i još nije nastupio povoljan trenutak dajoj to saopći. Nasmiješio se. - Mama, hoće li ti smetati ako ne pođem s vama u Zapallar? Umoran sam i cijenio bih ako mogu neko vrijeme provesti nasamo. Znam da me ti razumiješ bolje od ikoga. Želim malo tišine bez djece - oprezno je izjavio naučivši tijekom godina kako je obrlatiti. Prikrila je razočaranje. - Pa, s obzirom da ćeš provesti toliko vremena s nama, dopustit ću ti! - Nasmijala se. - Četiri tjedna! - Zar doista toliko još predstoji do Nove godine? - Ostala je zapanjena. - Ne, zasigurno je kraće, mi amor, jer smo već u prosincu. - Pa gotovo četiri tjedna. - Sto si djeci nabavio za Božić? - Ništa priznao je. On i Helena bili su toliko zaokupljeni vlastitim problemima da su Božić u potpunosti smetnuli s uma. - Fede si poklonio onu zapanjujuću kutijicu i mislim da je toliko sretna dajoj ništa drugo neće biti važno — odvratila je pri-sjetivši se nevjerojatne ljepote tog čudesnog predmeta. - Oh, Helena im je nakupovala hrpu darova i bar u tom pogledu ne oskudijevaju - nasmijao se. - Sretnici! Imat ćemo predivan Božić, vidjet ćeš odvratila je stisnuvši mu ruku. Santa Montefiore Federica je ostala razočarana čuvši da im se neće pridružiti na ručku u Zapallaru i suzdržala se od suza. Heleni je, u jednu ruku, laknulo i veselila se što će provesti neko vrijeme, a daje on ne uznemiruje svojom pojavom, ali u drugu ruku, privlačio ju je protivno njezinoj volji i osjećala se prisiljenom biti u njegovoj blizini, ako ništa drugo, a onda kako bi ga natjerala na reakciju. Ignacio mu je ironično dobacio kako je već tri mjeseca proveo sam,
ali nakon razgovora od prethodne noći znao je da mu treba vremena, ne nasamo, već odvojeno od supruge i to ga je ražalostilo. Preostalo mu je samo nadati se da će se probuditi i shvatiti daje vrijedno spasiti brak. Ramon je promatrao auto kako nestaje niz pješčani puteljak i mahnuo Federici, koja mu je čeznutljivo odmahnula blijedom ručicom. Bilo je pakleno vruće. Podnevno sunce pošteno je zapeklo i rukavom si je obrisao znoj s čela te krenuo natrag u kuću. Otišao je odmah u kuhinju u potrazi za Estellom, ali nije bila tamo. Pohitao je na terasu, dok mu je srce uzbuđeno tuklo, ali nije ju ni tamo pronašao. Nestrpljivo je pogledom pretražio dnevnu sobu. Nije namjeravao izgubiti ni sekunde. Kad je na posljetku krenuo hodnikom prema svojoj sobi, načuo je kako natresa plahte potiho pjevušeći. Zastao je na pragu, na stoje ona iz straha poskočila okrenuvši se. Nitko joj nije rekao da Don Ramon neće ići u Zapallar s ostatkom obitelji! Ostalaje na mjestu kao ukopana, prestrašeno ga i zbunjeno promatrajući. - Don Ramon, preplašili ste me - na posljetku je priznala pokušavajući uspostaviti disanje. Uhvatila se rukom za vrat kako bi se oslobodila zagušujućeg osjećaja. - Oprosti. Nisam ti se htio prikrasti s leda. Nisam znao da si ovdje. - Poslije ću vam pospremiti sobu! - Ispustila je plahtu i zaobišla krevet s namjerom da se pokupi. - Da, možeš je poslije pospremiti. - Uhvatio ju je za nadlakticu zaustavljajući je u hodu. Ponovno je ostala bez daha. Potom ju je uhvatio za obje ruke i pritisnuo o zid. Grudi su joj se s žudnjom podizale i primijetio je kako joj se kap znoja prilijeMagična ljubavna kutijica pila za nježnu kožu u udolini između njih. Spustio je prst i pokupio je. - Jesi li nervozna? - Smeđim očima zagledao se u njezino uzbuđeno lice. - Oženjeni ste - provalila je bez razmišljanja. - Samo na papiru, Estella - s tugom je odvratio i usnicama nježno dodirnuo njezine. Progutala je slinu, koja joj se nakupila u grlu
pokušavajući se osloboditi boli, i sklopila oči. Poljubio joj je vlažnu kožu vrata klizeći jezikom prema uhu. Bilo je slano i mirisalo po ružama. Ruke su mu pronašle donji dio uniforme i uvukle se ispod nje, a prsti prošetali nježnim oblinama butina i bokova. Zadržala je dah. Prepustivši se njegovoj karizmi, osjetila je kako joj tijelo malaksa i popušta. O takvim trenucima čovjek može samo sanjati, a ona je bila odlučna kradomi-ce se domoći užitka. Već sutra možda ga više neće biti! Osjetivši njegovu grubu bradu na vratu, na trenutak se smela, i kad su mu se usnice bacile na njezine, shvatila je da se prstima poigrava rubom njezinih gaćica milujući joj navlaženu kožu gornjeg dijela butina. Kad mu je jezik počeo istraživati nježnu unutrašnjost usta, u potpunosti je zaboravila na sebe. Prstima joj je odmaknuo gaćice i pronašao jezgru u kojoj je čamila njezina žudnja, jezgru koja je čeznula daje se dirne. Ostali su priljubljeni za zid, teško dišući, sjedinjeni, a uspaljena tijela kupala su im se u zajedničkom znoju. Napipao je njezina baršunasta, najosjetljivija mjesta i s užitkom gledao kako joj kapci podrhtavaju poput leptirovih krila, dok se prepuštala njegovim dodirima. Položio ju je na krevet i odignuo joj haljinu preko glave razotkrivajući joj smeđu kožu i bujna prsa. Već je zamišljao njezino tijelo u uspaljenim snovima i nije ostao razočaran stvarnim prizorom. Nježno joj skinuvši donje rublje, zadovoljno se zagledao u njezinu ogoljenu senzualnost. Otvorila je oči i pogledala ga omamljena od užitka. Kapci su joj bili teški i napola spušteni. Više joj nije bilo neugodno. Napustila ju je i sramežljivost. Pohotno je čekala da čini s njom što god mu se prohtije. Oslobodio se košulje i hlačica i stao pred nju pokazujući svoje nago tijelo u punoj ljepoti. I s divljenjem gaje osmotrila. Lice Santa Mottttfiore joj je bilo rumeno, a usnice grimizne od njegovih poljubaca. Bila je prekrasna i njezina ljepota pomogla mu je da zaboravi na bračne probleme. Uživao je u njoj u potpunosti joj se prepus-tivši. Ležali su isprepletenih tijela na napola spremljenom krevetu, kojeg je osvjetljavala drhtava sunčeva svjetlost probijajući se kroz kapke, koje je zatvorila kako se vrućina ne bi uvukla u sobu. Osjećao je ugodnu bol u preponama i usporavajući ritam otkucaja srca.
Pogledao je njezino rumeno lice i dugačku kosu boje ebanovine, koja mu se rasprostrla po prsima poput blještave lepeze. Primijetila je daje promatra i nasmiješila se. Prešao je rukom niz njezina naga leda, a prsti su mu se odsutno poigrali kralješcima. Gotovo svake žene poželio bi se riješiti onog trenutka kad bi okončao s njima, ali ona je bila nekako topla. I želio je da ostane. - Ugodno je ležati na tebi - na posljetku je priznao. Bila je opijena ljubavlju. - Hvala vam, Don Ramon - odgovorila je poželjevši da se poslijepodne nikad ne privede kraju. Čula je otkucaje u njegovim velikim prsima i osjetila njegovu kosu na licu. I on je bio mekan i topao. Htjela mu je to reći, ali unatoč fizičkoj bliskosti, znala je da zauzimaju različita mjesta na svijetu, te se upozorila da ne govori kad na njoj nije red. Federicaje jahala plažom gore-dolje, a Helena joj je čak dopustila da sama kaska, dok je ona vodila Halovog ponija za uzde. Papudo je bio lijepo ribarsko mjestašce s pogledom na more, smješteno u podnožju magličasto-plavih planina. Mariana im je kupila sladoled, dok je Ignacio sjedio u sjeni eukaliptusa, igrao Solitaire i ispijao kavu čuvajući Federicinu dragocjenu kutijicu. Helena je uživala u ručku u Zapallaru, a djeca su ih opčinila svojim nedužnim razgovorom i smijehom, i gotovo se uopće nije prisjetila Ramona. No, zato ga Federica nije mogla izbiti iz glave. Nedostajao joj je. Htjela je daju promatra dok jaše i prisjetila se kako joj je jednom napravio predivan dvorac u pijesku, ukrašen bijelim laticaMagična ljubavna kutijica ma i školjkicama. Kad su se ugurali natrag u auto, kako bi se vratili kući na čaj, razvedrila se znajući da će ga ponovno ugledati. Ramon je dvaput vodio ljubav s Estellom, jer je poput gozbe nudila poslastice, koje nije uspio u potpunosti kušati prvi puta. Kad je zadovoljio požudu i radoznalost, uvukao ju je pod tuš ne obazirući se na njezin smijeh i pobunu. Nevoljko su dopustili vodi da im s tijela spere tragove preljubništva. Tek kad se obrisao ručnikom, bacio je pogled na sat. Bilo je kasno poslijepodne. Njegovi samo što se nisu vratili. Rekao joj je da presvuče uniformu, koja je sad bila zgužvana i prekrivena znojnim mrljama. Uspaničarila se shvativši u kakvom je stanju soba i pri-sjetivši se svih poslova, koje još nije
napravila, a koji bi mogli razotkriti čime se zapravo bavila. Ali on je izašao na terasu, sjeo na sunce, uzeo očevu knjigu i stao čitati sa zadovoljnim izrazom lica, koji mu je razmekšao grube crte lica. Estella je odjurila u svoju sobu, gdje si je na brzinu isplela kosu u pletenicu, presvukla u novu uniformu i nanijela kolonjsku vodicu. Potom se bez odgađanja bacila na pospremanje soba. Nije imala vremena prisjećati se ugodnog poslijepodneva, tromog i senzualnog vođenja ljubavi, ili pak strasti u odnosu na koju je sve bilo nevažno i trivijalno. Kad je prepoznala glasove djece i kad su se ulazna vrata naglo rastvorila, uskliknula je znajući da očekuju čaj, koji još nije ni počela spravljati. Tata, sama sam jahala na poniju - povikala je Federica odmah mu odjurivši ususret. Bio je dobro raspoložen i podigao ju je na koljeno. - Posve sama? Mali majmunčiću moj uskliknuo je i nasmijao se poljubivši je u vruć obraz. - I Hal je jahao, ali njega je mama vodila, jer je još premalen kako bi jahao sam. Djed mije pazio na kutijicu. Čuvao ju je cijelo poslijepodne - ponosno je izjavila odlažući je na stol. - Nadam se daje nećeš zaboraviti jednog dana. - Tata! Nikad je neću izgubiti! - Ostala je zapanjena da mu je uopće palo na pamet kako bi na sekundu mogla zaboraviti na svoje najdragocjenije blago. Santa Montefiore - Fede je jahala bez pomoći - dobacila je Mariana polako se dovlačeći na terasu i hladeći se lepezom. - Izgledaš iscrpljeno, mama. - S ljubavlju joj se nasmiješio. - I jesam, Ramon. Bilo je vruće i zamorno, ali ipak odlično i jako si nam nedostajao, mi amor. - Potonula je u udobnu stolicu. - Pa, ovdje je bilo poprilično tiho odvratio je zijevajući. -Cijelo sam poslijepodne čitao tatinu knjigu. Nije tako loša. -Me alegro. - Uzdahnula je. - Drago mije da ti je bilo dobro. - A što kažeš da nas dvoje navečer odemo na kupanje prije spavanja? — predložio je kćeri, iznenada poželivši nadoknaditi što nije bio na ručku. - Da, molim te - oduševljeno je pristala. - Djed mi opet može pripaziti na kutijicu - nadodala je gledajući ga kako izlazi na sunce s
naherenim slamnatim šeširom. -Je li tako, djede? - Što to, Fede? — Ingacioje razrogačio oči pretvarajući se daje zapanjen i malena je zahihotala. Obožavala je kad radi grimase. Možeš mi pripaziti na kutijicu dok plivam s tatom. - Pazi da te krokodili ne pojedu! - U moru nema krokodila! - Nasmijala se. Estella se pojavila noseći pladanj s čajem, tortom i keksima. Ramonjoj je pomogao da sve istovari na stol. Pogledi su im se presreli i medu njima na trenutak je frcnula zavjerenička iskra. Izgledala je isto kao ujutro, osim što su joj se usnice zadovoljno razvlačile u osmijeh, koliko god se tomu pokušavala oduprijeti. Mislim da Estella ima ljubavnika u selu - prokomentirala je Mariana, kad se povukla u kuću. -Dios, Mariana, pa što onda? - odvratio je Ignacio režući tortu. - Oh, pa ništa, Nacho, jednostavno bih rado znala o kome je riječ. Uzela je šalicu i tanjurić i predala ih Heleni, koja je izronila s Halom iz mračne dnevne sobe. - Otkud ti da ima ljubavnika, mama? - Ramon je dobacio iz zabave. Magična ljubavna kutijica -Jer blista! Žena to može osjetiti. Vidim to u načinu na koji hoda. I u pogledu! - Baš si pravi vrag - nasmijao se. Helena se spustila do Federice i zapalila cigaretu. Čim ga je ugledala, spopaoju je mučan osjećaj. - Možda sam stara, mi amor, ali nisam vrag - odgovorila je Mariana, a njezine blijedosive oči s ljubavlju su mu se nasmiješile. - Pa što onda ako ima ljubavnika - dobacio je Ignacio sli— ježući ramenima. - Tko to ima ljubavnika? - upitala je Helena dajući Halu komad torte. - Estella. - Slažem se. Baš kako Mariana kaže, žene to mogu osjetiti. Vidi joj se u očima. Ramon se srčano nasmijao. - Pametna cura! Ni nije čudo da dobro izgleda. Izgleda zadovoljeno - nadodao je s ponosom. - Pa, ako ju je kompromitirao, nadam se da će je i oženiti. Neki
muškarci nisu časni — odvratila je Mariana s prijekorom u glasu. -Jadnica, nadam se da zna što čini! Ramon se bacio na tortu. - Odlična je, zar ne, Fede? - Nasmiješio joj se, na što su se njezine usnice razvukle od uha do uha. Zakimalaje. Marianaje osmotrila unučicu. Već je primijetila da ne skida pogled s njega. Voli i majku. Helena je dobra majka. Ali s Ramonom ima poseban odnos! Nije li tužno što neprestano bježi i što je ostavlja? I promatrajući Federicino lice, ispunjeno obožavanjem, osjetila je sažaljenje. SEDMO POGLAVLJE I Magična ljubavna kutijica Idućih nekoliko tjedana proteklo je u vrućini i tromosti. Ma-riana je uživala provoditi vrijeme s djecom i omogućila Heleni da se odmori od obiteljskih obaveza. Primijetila je da joj je snaha često napeta i nesretna, obično u suprugovom društvu, kad bi pušila dvaput više cigareta nego obično. Ujedno je primijetila da ga neprestano promatra. Kad bi prozborila, to je išlo njemu u korist, a ako ne bi reagirao, utihnula bi kao da na silu želi polučiti reakciju. No, odbijajući povjerovati da im se brak raspada protumačila je to posve prirodnim zahlađenjem odnosa, koje su izazvali mjeseci razdvojenosti. Federica i Hal igrali su se na plaži, praćakali u hladnom moru, zabavljali se crtajući i pokazujući potom crteže ponosnom djedu, baki i roditeljima, koji su im pljeskali s ljubavlju, budeći u njima osjećaj voljenosti i sigurnosti. Ignacio je promatrao sina sa sve većom tugom. Prikrivao je svoj pesimizam iza krinke klauna, koju je navlačio radi unučadi, glumeći pred njima ludu. Ali duboko u sebi znao je da će Helena napustiti njegova sina, ako se doista ne skrasi i pobrine za obitelj kako spada. Znači li to da će napustiti i Čile? Slomit će im srce, ako povede djecu u Englesku. U tom će slučaju ona odrasti na drugom kraju svijeta, s drugim djedom i bakom i zaboraviti na čileansku stranu obitelji. A bit će to Ramonova krivica! Sebičan je i neodgovoran, i brak im je bio osuđen na propast od samog početka. Ramon je kradomice održavao odnos s Estellom, kad god bi
uspijevali domoći se malo slobodnog vremena. Uvukla bi mu se u sobu usred noći, kad bi mjesečina okupala njegov krevet srebrnom svjetlošću, a mirisi jasmina i eukaliptusa izdigli se iznad vrućine i obavili ih svojom težinom. Vodili bi ljubav potajno u sitne jutarnje sate, dok je ostatak kuće bio daleko u svijetu snova. Isprva je budila njegovu radoznalost i žudnju ne nadajući se osvojiti mu srce, ali malo pomalo, u magičnim trenucima dok bi ležali zajedno, razdvojeni tek vlastitom kožom, osjećao je čudnu moć u njoj, moć koja gaje uhvatila u stupicu ne namjeravajući ga pustiti. Nedostajala bi mu, kad bi danju glumio oca i supruga, i čeznuo je za senzualnim noćima, kad će se pojaviti kako bi ga ponovno voljela. Kad god bi sklopio oči, ugledao bi je i osjetio njezino prisustvo mnogo prije nego što bi ušla u sobu. Njezin jedinstven miris ruža podsjećao bi ga na njihovu strast i nježnost i čeznuo je odnijeti je sa sobom. Božić je došao i prošao. Njegova braća, Felipe i Ricardo, pridružila su im se sa suprugama i djecom, tako da su Federica i Hal dobili priliku igrati se s malim rođacima. Kuća se pretvorila u ogromnu igraonicu. Svugdje je bilo porazbacanih igračaka, a smijeh je odjekivao svakom prostorijom. Tek kad su se pokupili, Ramon i Helena sjeli su sa Marijanom i Ignacijom kako bi ih na posljetku izvijestili o odluci. - Razdvojit ćemo se - objavio je ravnodušnim tonom, ali zagledavši se u pod, kako ne bi morao posvjedočiti majčinom razočaranju. Uslijedila je mučna stanka. Marijanine oči ispunile su se suzama, a Ignacio je stao trljati bradu pokušavajući smisliti odgovor. Helena je zapalila cigaretu nervozno uvlačeći dim i nadajući se da neće ispasti glavni zločinac. Na posljetku je Ignacio prvi prozborio: - Kad ćete reći djeci? - Morate li im reći? - Mariana je prigušeno nadodala brišući si oči. Strahovito ćete ih povrijediti, posebice Federicu! Ne možete li nastaviti ovako kako ste dosad živjeli? Ionako se gotovo uopće ne viđate. - Želi ih odvesti u Englesku - odvratio je Ramon optuži-vačkim tonom, na što se Helena ukočila. - U Englesku? - Mariana je zgranuto uskliknula. Pokušala je povratiti disanje, no uspijevajući tek površno i u kratkim trzajima
domoći se zraka. Santa Montejiorc - Bojim se najgoreg - odvratio je Ignacio. - Baš u Englesku? - ponovila je njegova supruga s tugom i pokunjeno se zgrbila. - Nećemo ih gledati kako odrastaju -prošaptala je. - Ne mogu nastaviti ovako - promrmljala je Helena pokušavajući se opravdati. - Želim započeti iznova! - Ali zašto baš Engleska, koja je tako daleko? - odvratila je Mariana bespomoćno. -Vama je daleko, ali meni predstavlja dom. Meni se Čile nalazi na drugom kraju svijeta. Dolazit ćemo u posjet, a i vi možete slobodno navraćati k nama. Ramon će dolaziti, zar ne? Obećao si — odmah je nadodala. Da, dolazit ću. - Ne možeš napustiti djecu, sine. Pola života proveo si daleko od doma i Engleska ti neće biti izvan puta - otac ga je opomenuo. - Ne želim povrijediti djecu. Ali sam nesretna i oni to mogu osjetiti nastavila je Helena slabašnim glasom. - Ramon nije kod kuće, ne može biti suprug i pomagati mi u njihovom odgoju, a sama to ne mogu činiti. Dosta mije takvog života. - Ali ne brineš li se kako će to djeca podnijeti? Posebice Fe-de, koja je tako osjetljiva! Bit će shrvana! Obožava Ramona i to će joj zasigurno slomiti srce. - Mariana je zajecala hvatajući iz podrške Ignacija za ruku. Helena se osjetila pogođenom. Ne voli li malena i nju? -Znam. Razmišljala sam o tome. Ali mladi su. A ja ne mogu živjeti samo za njih. Moram misliti i na sebe - odvratila je drhtavom rukom povlačeći dugi dim. Suzdržala se ne nadodati »zato što to nitko drugi neće učiniti«. - Ramon, zašto ne? Ne možeš li ostati bar nekoliko mjeseci i još jednom pokušati? - Predložio je Ignacio, ali znao je da više nije uvjerljiv kao nekoć. - Ne odvratio mu je ravnodušnim tonom i odmahnuo glavom. — Neće uspjeti. Više se ne volimo. Ako ostanemo zajedno, na posljetku ćemo se zamrziti.
Magična ljubavna kutijica Helena je osjetila kako joj se grlo steže i zatreptala je kako se ne bi rasplakala. Nije li joj rekao da je još uvijek voli? - Znači, gotovo je - tužno je odvratila Mariana obarajući glavu. - Gotovo je - potvrdila je Helena uzdahnuvši s težinom. - I kad idete? - Ignacio je smrknuto upitao. Ramon je pogledao Helenu, a ona je slegnula ramenima i odmahnula glavom. - Ne znam. Pretpostavljam da će nam trebati vremena da se spakiramo. Morat ću izvijestiti roditelje. A moramo saopćiti i djeci. Pretpostavljam da ćemo krenuti stoje prije moguće. Stala je nervozno gristi nokte. Da može, najradije bi se odmah pokupila. - Neće biti lako domoći se razvoda - zaključila je Mariana razmišljajući o stavu Katoličke crkve, koja ga brani. - Znam - odvratio je Ramon. - I ne želimo ga. Niti želimo brak s nekim drugim. Jednostavno ne želimo više biti zajedno. - A ja se želim vratiti kući - nadodala je Helena, iznenađena da se konačno slažu u vezi nečega. Ramon se u tom trenutku prisjetio Estelle požalivši stoje ne može povesti sa sobom. Helena se pak sjetila obala Polperra. Bila joj je sve bliže. - Kad ćete reći dječici? - Mariana je upitala hladnim glasom smatrajući njihov potez čistim dokazom sebičnosti. - I dobro promislite prije nego to učinite - upozorila ih je. -Jer ćete im nanijeti nepovratnu štetu. Nadam se samo da ste svjesni toga. - Sutra ćemo im reći, prije nego se vratimo u Vinu — odvratila je Helena odlučnim tonom i umorno pogledala u supruga. Koliko ga još mora izazivati? Srce mu je kameno! Mariana je ustala i tužno se povukla u kuću pretvorivši se u tih nekoliko minuta u pravu staricu. - Bar će ih djed i baka moći tješiti - odvratio je Ramon s gorčinom i optuživački pogledao Helenu. - To nije moja krivica, Ramon - očajnički se pobunila. - Ti si taj koji se odbija promijeniti! - Nije u pitanju individualna krivica - ubacio se Ignacio. -Oboje ste
krivi. Ali ako tako želite, onda će tako i biti. To je žiSanta Monkjlore vot, a život nije uvijek med i mlijeko. - Ramon je požalio što ne može uživati u njemu s Estellom. - Sutra im recite i budite obazrivi nadodao je Ignacio znajući daje nemoguće djeci nježno saopćiti da im se roditelji više ne vole. Helena je bila preuzbudena i nije mogla zaspati. Sjedila je vani pod zvjezdanim nebom i gutala cigaretu za cigaretom promatrajući dim kako se diže u zrak nošen povjetarcem i onda nestaje u noći. Bila je shrvana tugom i zabrinuta što će morati reći voljenoj djeci. Ali znala je daje to nemoguće izbjeći. Bilo bi okrutnije pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Na posljetku će ionako posumnjati. Bar Federica. Zamislila je nedužno kćerino lice i osjetila kako joj se srce slama od osjećaja krivnje. Zakopavši glavu u ruke, zajecala je i pokušala se uvjeriti da će sve biti u redu, čim se skrase u Polperru. Njezini će ih udomiti. Hal je već imao priliku upoznati ih, a Federica ih je vidjela nekoliko puta. Zavoljet će Englesku i sklopiti nova prijateljstva. I odmah se zahvalila Bogu stoje uvijek razgovarala s njima na engleskom. Tako su bar jednu prepreku već svladali. Zasigurno je bio jedan izjutra, kad je krenula potiho hodnikom prema sobi, u kojoj su djeca spavala. Uvukla se unutra i osmotrila njihova usnula tijela okupana mjesečinom. Nisu ni naslućivala kakav će im potres idućeg dana prodrmati život. Bijelim prstima prešla je po Halovu tamnom licu i poljubila ga u obraz. Promeškoljio se, nasmiješio, ali nije se probudio. A onda se prokrala do Federice. Na noćnom stoliću ugledala je magičnu kutijicu. Odložila ju je tamo, kako bi joj bila nadomak čak i u snu. Podigla je kutijicu kako bije proučila, ali je nije otvorila kako malenu ne bi probudila glazbom. Srce joj je zatitra-lo, prisjetivši kako je presretna lica zahvalano gledala u očevo, držeći dar na grudima i brižno pazeći na njega ne samo zato što je dragocjen sam po sebi, već i zato što predstavlja očev dar. I nenadano se prepustila grižnji savjesti. Ne može im to učiniti! Ne može im reći da odlaze! Zar je spremna oduzeti im oca? Koliko god to želi učiniti radi sebe, nije bila u stanju poslužiti se njima kao nedužnim pijunima u borbi protiv Ramona. Mo-
I Magična ljubavna kutijica rat će smisliti neku drugu strategiju. Morat će skovati drukčiji plan. I plačući pojurila je hodnikom prema Ramonovoj sobi kako bi mu rekla daje razmislila o svemu i shvatila da ne može otrgnuti djecu od doma, u kojemu odrastaju. Pokušavajući doći do daha i drhteći, dok su joj suze mutile vid, zastala je pred njegovim vratima. Bojala se ući. I oprezno spustivši ruku na kvaku, iznenada je začula glasove. Iznenađeno je zadržala dah i osluh-nula. I zaprepašteno se odmah povukla. Vodi ljubav s nekim! Prepoznala je njegove uzdisaje i tiho šuškanje plahti, a kad je prigušen ženski smijeh odjeknuo prostorijom, osjetila je kako joj se želudac grči od bijesa. Poželjela je ujuriti i razotkriti ih. Ali bojala ga se. Kao obično. Prislanjajući glavu na vrata, naćulila je uši ne bi li prepoznala ženski glas. Čula ju je kako šapuće i kako se ponovno smije, i bijesnila stoje sposoban voditi ljubav sa ženom pod istim krovom pod kojim mu spavaju djeca. A onda joj se sve posložilo. To može biti samo Estella! Prisjetila se razgovora o njoj i njezinom potencijalnom ljubavniku, njegova ponosna pogleda i umišljenog izraza lica. Nije ni čudo daje tako samozadovoljan! Jedva je uspjela suspregnuti ljutnju i razočaranje. Iako je ona pripravna žrtvovati svoju sreću, on očigledno nije spreman žrtvovati svoju! Čak ni radi vlastite djece! Odmaknula se i zatreptala pokušavajući zadržati bolne suze sa-mosažaljenja, a onda se poraženo povukla prema sobi. Iduće se jutro rano probudila. Nije bila iznenađena što je loše spavala i što joj je plitak san bio isprekidan mučnim prizorima, potaknutim zabrinutošću. Vrpoljila se boreći se protiv implikacija, koje je potaknula Ramonova nevjera. Bila je tako blizu promjeni mišljenja, ali sad je više ništa ne može natjerati na to, čak ni kajanje! Bezbrižan cvrkut i sramežljiva svjetlost zore pri-zvali su je k svijesti i laknulo joj je, kad je shvatila da je noć prošla. Otuširala se i odjenula, a onda zapalila cigaretu kako bi smogla hrabrosti. Odlučila je porazgovarati s njim. Otvorila je kapke i ispuhnula dim u svjež jutarnji zrak. More je bilo bljedunjavo i glatko nježno milujući obalu ritmičkim
Santa Montefiore pokretima valova. Ponovno se prisjetila Polperra. No, u Cornwallu more je bitno drukčije. Tamo se valovi obrušavaju na obalu i kao djeca znali su se bacati na njih i surfati na plaži, pijesak je poput gline i savršen za gradnju dvoraca, a mirisi drukčiji. Slankasti ozon, vlažan i grub pijesak pun rakova, jezerca u stijenju načičkana ježincima. Srce joj je žudjelo za rodnim krajem još je više ukorjenjujući u odluci. Ugasila je napola is-pušenu cigaretu i duboko udahnuvši odlučno krenula prema vratima. Zastala je oklijevajući pred njegovom sobom. Više se ništa nije čulo. Osjećala je kako se kroz otvor ispod vrata provlači ugodan san zadovoljenih ljubavnika. Prisjetivši se užasnog otkrića prethodne noći, okrenula je kvaku i ušla u prostoriju. Ležao je na leđima, a Estella sklupčana do njega, glave spuštene na njegova prsa. Ruka mu je bila prebačena preko njezine crne kose, koja joj je padala niz leđa. Bili su nagi i samo djelomično prekriveni plahtom. Helena je ostala stajati prekriženih ruku s gorčinom stišćući usnice i on je zasigurno u snovima osjetio njezino prisustvo, jer je nenadano otvorio oči. Nije se pomaknuo. Zagledao se u nju kao daje pokušava fokusirati, nesiguran je li u pitanju java ili san. Zatreptaoje. I prepoznao gađenje na njezinom licu. Shvativši daje nije odagnao i da mu ne predstoji buđenje, jer je već budan, laktom je lagano gurnuo Estellu, koja se zadovoljno promeškoljila u polusnu. Ponovno ju je gurnuo, ovaj put nešto jače, na stoje uplašeno otvorila oči i ugledala Helenu do kreveta kako ih bijesno promatra. Uskliknula je s užasom, iskočila iz kreveta i na brzinu pokupila odjeću, te izjurila iz sobe jecajući od sramote. Ramon je spustio ruke iza potiljka i bijesno se zagledao u suprugu. - Sto te je spopalo? - napao ju je kao daje uljez. Odmahnula je glavom ne vjerujući svojim ušima. Što želiš time reći? Što je mene spopalo? - bijesno je odbrusila. - A ti općiš sa služavkom pod krovom pod kojim ti spavaju žena i djeca! Zar nemaš ni trunke poštovanja? - Ne histeriziraj - spustio joj je. - Oboje znamo da nam je brak samo izlizan list papira. Ti ga želiš okončati, ne jal Ja ne žeMagična ljubavna kutijica
lim razbiti našu obitelj. To je tvoja želja. Zašto bi onda marila spavam li sa služavkom ili ne? - Uspravio se. - Ne marim s kim ćeš spavati, Ramon, ali očekivala sam da ti je preostala bar mrvica časti. Djeca ti spavaju u susjednoj prostoriji! Što daje Fede imala noćnu moru i da ti je došla u sobu? - Očajnički gaje pogledala. - Ali nije - odbrusio je. Hvala Bogu! - Gle, ti si odlučila ostaviti mene i odvesti ih u Englesku - odvratio je povisujući glas. - Samo zato što nas više ne želiš - pobunila se gotovo vičući od bijesa. Sam si to rekao! Rekao si da jedva čekaš ponovno otputovati čim dođeš kući. Što misliš kako je nama kad to čujemo? I sam dobro znaš da više nismo obitelj! - Htjela je da se pobuni i odvrati kako bi to mogli biti, kako se želi potruditi da im uspije, ali umjesto toga, zaškiljio je pogledavši je praznim, crnim očima. - U redu. Već smo to raspravili - odvratio je i zijevnuo. - Danas ćemo izvijestiti djecu kako smo isplanirali, i možeš krenuti čim budeš spremna. Neću te sprječavati. - Ne, nećeš, jer ti to ne odgovara. Dajem ti slobodu. U potpunosti! Sad se više uopće nećeš morati vraćati kući. U kratkoj stanci koja je uslijedila, dok su bijesnih jedno na drugo s prezirom, duboki jecaji začuli su se s druge strane vrata. Helena je ostala bez daha, a on je problijedio. - Oh, dragi Bože — promumljao je, ustao i navukao hlače te pojurio prema vratima. Oboje su ih otvorili u istom trenutku i zatekli kći kako šćućurena drhteći leži na podu. Načula je cijeli njihov razgovor. Estellaje proletjela do njezine sobe jecajući, probudila je i odaslala prema majčinoj sobi u panici, ali kako ju nije tamo zatekla došla je do očeve, baš u trenutku da ih čuje kako uništavaju sve u stoje vjerovala odrastajući. - Fede, dušo! - Helena je kleknula i privukla je u naručje. — Sve je u redu. Tata i ja smo se samo glupo svađali. Nismo mislili baš sve što smo rekli - nadodao je Ramon pokušavajući je izvući iz majčina zagrljaja. Santa Monteftore - Pusti nas na miru, Ramon, molim te! - Odmaknuo se iznenađen
silinom njezina napada i čelično odlučnim glasom, bespomoćno je promatrajući kako podiže malenu u zagrljaj i kako je odnosi niz hodnik u sobu. Čim su ušle, zatvorila je vrata zabranjujući mu pristup i osjetivši se usamljenim, vratio se u sobu i spustio na krevet. Nije znao što učiniti sa sobom. Pomislio je da će se ugušiti od krivnje i kajanja. Uhvatio se rukama za glavu i zajecao. Helena je zasjela na krevet s Federicom, koja je neprekidno plakala, grčevito je držeći uza sebe. Obmotala je ruke oko nje nježno je ljuljuškajući, ljubila joj vruće čelo i prolazila rukama kroz dugu kosu pokušavajući je utješiti. Srce ju je boljelo stoje mora gledati kako pati i osjećala je kako joj se mržnja prema suprugu podiže u želucu poput žuči. - Sve je u redu, Fede. Tata te jako, jako voli. Oboje te jako volimo! - Tata nas više ne želi. - Malena je zajecala. - Daje tako, ne bi neprestano odlazio. - I Helena je, čuvši to, poželjela ubiti supruga zbog boli, koju nanosi djeci. Tek nedužne žrtve svijeta odraslih, još uvijek su bila premalena kako bi ih shvatili. - Tata želi biti s nama. Odnosno, želi biti s tobom i Halom. I puno vas voli. I upravo smo zato oboje tako nesretni. Jer oboje želimo biti s vama, ali ne ijedno s drugim. - Više ga ne voliš? - Nije tako jednostavno, dušo - odvratila je pokušavajući ublažiti šok. - Tata često putuje. To mu je posao i to mora raditi. Ne čini to zato što ne želi biti s nama. Sjećaš se svih njegovih priča? - Malena je zakimala. - Pa, ne bi ti ih mogao tako slikovito prepričati da ne posjećuje predivna mjesta širom svijeta, otkud se vraća s pregršt fantastičnih avantura. Nije li ti se ovaj put vratio s magičnom kutijicom? A baš ju je za tebe tražio. Da te ne voli, ne bi ti je darovao i ne bi provodio toliko vremena s tobom. Ne sumnjaj u njegovu ljubav, srce moje! Mama i tata jednostavno više ne žele biti zajedno, ali to nema nikakve veze s tobom i Halom. To ima veze samo s nama. Ni s kim drugim. Razumiješ? Federica je ponovno zakimala. - A sad ćemo se ti, ja Magična ljubavna kutijica i Hal otisnuti u avanturu - nadodala je trudeći se zvučati uzbudljivo.
- U Englesku - odvratila je Federica tužno. Helena se trznula. Ipak je sve načula! - Da, u Englesku. Svidjet će ti se! Idemo ujedan prekrasan gradić na obali mora, gdje predivni veliki galebovi lete iznad plaža, a stijene su prepune rakova i kozica. Moći ćeš ići u ribolov s djedom, baka će te odvoditi na sajam, istraživat ćeš ruševine dvoraca i sklapati nova prijateljstva. - Ali hoću li ikad opet vidjeti Abuelita i Abuelitu? - odvratila je malena čeznutljivo. - Naravno da hoćeš! I tata će nam dolaziti u posjet kako je dosad činio. Osim što ćemo živjeti u drukčijoj kući i nitko neće govoriti španjolski. Živjet ćemo s drugim djedom i bakom. - Mogu li ponijeti kutijicu? - Naravno da možeš, dušo! Možeš ponijeti što god poželiš. - Više neću vidjeti Rastu - panično se dosjetila. - Tko će ga izvoditi u šetnju? - Netko će to već činiti. Ne brini. - Počet će ponovno lajati! - Mogli bismo ti nabaviti psa. Što kažeš? - Predložila je očajnički joj pokušavajući to nadoknaditi. Federica se uspravila rukom obrisavši nos i uzbuđeno razro-gačivši oči. - Mogu imati baš svog psa? - Iznenada se Engleska više nije činila tako lošom opcijom. - Da. Možeš imati baš svog psa. - Laknulo joj je da se malena ponovno smiješi. - Kad krećemo? - Čim se spakiramo. - Mogu li reći Abueliti da ću imati svog psa? - dobacila je skliznuvši joj s koljena. - Idem s tobom. Ali prvo ćemo te odjenuti i probuditi Hala. Kad je Ramon izašao na terasu, zatekao je Helenu kako doruč-kuje za stolom s Halom, Federicom i njegovima. Pretpostavio je da su već izviješteni. Kći gaje oprezno pogledala preko ruba Santu Montefiore šalice ispijajući čokoladno mlijeko, a sin je čavrljao kao da se ništa nije dogodilo. Spustio se do majke i pričekao da netko progovori. - Fede mi kaže da će imati vlastitog psa, kad dođe u Englesku -
dobacila je Mariana i premda se smiješila, u očima joj je prepoznao napetost. Bilo je dovoljno pomisliti kako odlaze i suze bi joj odmah navrle na oči. - Ozbiljno, Fede? Odlično - pokunjeno je odvratio. - Kako ćeš ga nazvati? - Rasta - odvratila je. Bez osmijeha. Srce mu se stegnulo. - Zastoja ne mogu dobiti psa? - zacvilio je Hal pogledavši u majku. - Možeš i ti uživati s Rastom - umorno je odvratila. Koliko god se trudila zvučati vedro, zapravo je žudjela sakriti se nekamo i pošteno isplakati. - Želim zeca! Ima li zečeva u Engleskoj? - Ako dobiješ zeca, Rasta će ga pojesti - sestra mu je ljutito dobacila. - Lidia ne voli pse, pa će Fede morati ostaviti Rastu u Engleskoj, kad se vratimo. - S obje ruke zagrlio je šalicu i u velikim gutljajima ispio hladnu čokoladu. Ramon i Helena bespomoćno su se pogledali. Nije imala hrabrosti priznati malenom da se neće vratiti. Kad se Estella pojavila na terasi, blijeda i pokunjena izraza lica, Ramon je shvatio da Helena nikome nije rekla što se dogodilo, jer je Mariana njezin izgled prokomentirala istom radoznalošću kao prethodni put. - Oh, Bože, mislim da se Estella posvađala s ljubavnikom! Ne izgleda baš sretno - odvratila je pijuckajući kavu. Preboljet će ga - Ignacio je ravnodušno dobacio. - Da, hoće - Helena se složila izbjegavajući pogledati u Ra-mona. Neki muškarci nisu vrijedni suza - zajedljivo je nadodala. Magična ljubavna kutijica Estella se vratila u kuhinju i posramljena i samosažalijevajući se ponovno briznula u plač. Prisjetila se Senore Helene kako bijesni stojeći do kreveta nepomično poput Djevice Marije. Don Ramon joj se nikad više neće obratiti! Bilo je božanstveno, ali sad će je Bog zacijelo kazniti! Zatražila je samo jednu noć, a dobila tako puno! Ali to više nije bilo dovoljno. Voli ga! Iako ne bi trebala, jer ne pripada njezinom svijetu. Iako su klasne razlike među njima prevelike. No, njezino srce nije se obaziralo na to i čeznulo je za njim. Nakon doručka Helena je pokušala nagovoriti kći da se poigra s
bratom, ali malena je samo htjela sklupčati se u njezinom krilu i cuclati palac, stoje prestala odavno činiti. Helena je odlučila porazgovarati s Marianom, no baš kad joj je rekla daje Federi-ca oprezno izviještena kako će živjeti u Engleskoj, malena je ujurila u prostoriju i ispričala djedu i baki da će dobiti psa. A kad ju je Ramon pozvao na plivanje, privila se k njoj držeći magičnu kutijicu čvrsto na prsima. I njemu je to slomilo srce. No, zato mu se otac pridružio. Kako ih je Helena izvijestila da Federica zna, Ramon ga nije htio prosvijetliti u vezi pojedinosti. Nije želio da ga otac doživi u lošem svjetlu. Njegovi ne trebaju znati ništa više. Prisjetio se Estelle, njezine pognute glave, boli u očima. I čeznuo otići k njoj. Federica je pomogla majci da spakira odjeću, dok im je Hal zagorčavao stvar vadeći sve iz kofera. Odlučila je ne spakirati kutijicu kako je ne bi izgubila u svoj toj odjeći i božičnim darovima. Ramon je na brzinu odjurio u kuhinju u potrazi za Este-llom. Znao je da mu ne preostaje još puno vremena, ali nije htio da ga se ponovno uhvati na djelu. Šetao je kućom pod izlikom da traži foto aparat. Na posljetku ju je zatekao u njezinoj sobi. Sjedila je na krevetu i plakala u panuelo13 od čipke i pamuka, koji joj je baka sašila. Kad se pojavio na pragu, zašmrcalaje i rekla mu da ode. Ali on je znao da to zapravo ne želi. Sjeo je do nje i uhvatio njezino suzama orošeno lice u svoje grube ruke. ^ Panuelo (španj.) = rupčić. Santa Montefiorc - Ne ostavljam te! Vratit ću se po tebe. Obećavam ti! Začuđeno gaje pogledala smeđim očima. I povjerovala mu. - Ali morat ću otići - promucala je. - Zašto? Helena nije ništa rekla mojima. Misle da si se posvađala s ljubavnikom. Osim toga, uskoro odlazi u Englesku s djecom, pa se mogu vratiti po tebe. - Činilo se to tako jednostavno, tako lako. Iz zahvalnosti mu se bacila oko vrata. - Hvala vam, Don Ra-mon odvratila je jecajući. - Za ime Božje, zovi me Ramon! Nasmijao se. - Mislim da smo dovoljno intimni i da možemo zaboraviti na formalnosti! Ramon - prodahtala je. Sviđalo joj se kako to zvuči. - Ramon -
ponovila je. Dlanom joj je dotaknuo vruće lice i pritisnuo usnice o njezine udišući joj miris i kušajući slane suze. - Čekaj me, Estella! Obećavam ti da ću se vratiti! - Ustao je ponovno je ostavljajući da plače upanuelo. Ali više nije plakala od boli, već s nadom. Mariana i Ignacio s tugom su zagrlili djecu ne znajući hoće li ih ikad više vidjeti. Potom su zagrlili i snahu pokušavajući joj ne zamjerati što čini i poželivši joj ugodan put u Englesku. Unatoč zdravom razumu, koji joj je govorio daje Ramon glavni krivac za raspad njihova braka, smatrala je neprirodnim bilo što zamjerati sinu, a kako je nekoga morala okriviti, krivila je nju. I tako je sina poljubila s bezuvjetnom ljubavlju. No, Ignacio nije bio toliko zaslijepljen. Već je dulje vrijeme predviđao do čega će doći, a sad kad se to konačno dogodilo, bio je tužan, no realan. Zagrlio je Ramona i poželio im oboma sve najbolje. - Nemoj dopustiti da se udalje, sine. Potreban si im - rekao je prije nego je Ramon ušao u auto, a ucviljena obitelj nestala iz vidika. Tužnim pogledima Ignacio i Mariana otpratili su ih, sve dok im nije preostala tek prašina u daljini i žalost u srcu. Estella se odmaknula od prozora, bojeći se daje ne vide i povukla u kuhinju. Potom je sjela kako bi nasjeckala povrće odlučivši čekati kako joj je rekao. Magična ljubavna kutijica Federica je šutke sjedila na stražnjem sjedalu. Iako bi najradije zaplakala, znala je da mora biti snažna radi majke. Suzama bi samo rastužila i nju i oca. Stoga je progutala nakupljenu bol i na-pregnula vrat. Bacila je pogled prema bratu. Uopće nije bio svjestan promjene, koja će im preokrenuti život naopačke. Prisjetila se svake riječi, koje je načula tijekom svađe i zapitala je li moguće da je otac više ne želi. I koliko god se hrabro borila, jedna krupna suza skliznula joj je niz obraz. Odmah ju je obrisala kako nitko ne bi ništa primijetio, otvorila kutijicu i očajnički pokušala pronaći u njoj magiju očeve ljubavi. Magična ljubavna kutijica OSMO POGLAVLJE Idućih nekoliko dana proteklo je u nestvarnom limbu. Dok je
Helena pakirala njoj i djeci dragocjene stvari, Ramon ih je odvodio zajedno s Rastom u duge šetnje plažom i potom u Cal-le Valparaiso na sendviče od palte i sok. Kao obično. Ipak, bio je to samo privid. Stvari su bile daleko od normalnog. One noći, kad su se vratili iz Cachague, Federica se probudila u suzama. Helena je odmah dojurila vidjeti što se zbiva i otkrila da se malena pomokrila u krevet. Privukla ju je u zagrljaj ljubeći joj suzne obraze i razuvjeravajući je da to nije čudno i da se to čak i odraslima ponekad događa. Malenoj nije bilo jasno što se dogodilo i posramljeno je zarila lice u majčine grudi. Ali Helena je i te kako dobro znala što se zbiva i silno je čeznula da što prije odu u Polperro. Nije ju mogla odvesti k sebi u krevet, jer se Hal već uvukao između nje i Ramona, na mjesto inače rezervirano za ravnodušnost i samosažaljenje. Dovukao se do njih plačući, jer je usnuo noćnu moru. Helena je znala daje to, poput Federicine inkontinencije, simptom stresa koji je prouzročio raspad njihova braka. I njih su dvoje to skrivili. Ramon je, kad god bi usnuo, sanjao Estellu, a na javi pak neprestano razmišljao o njoj. Zahvaljujući tome uspio je preživjeti nekoliko mučnih dana, koji su uslijedili, beskonačno dugih dana ispunjenih pakiranjem stvari, pregovorima s posrednicima za prodaju nekretnina o stavljanju kuće na prodaju i putničkim agencijama o organizaciji puta u Englesku. Čeznuo je ponovno se otisnuti i osloboditi turbulencije, koju je Helena prizvala u njihove živote. Kupit će stan u Santiagu, negdje si napraviti bazu, samo za sebe, negdje gdje će biti nesputan obiteljskim životom, kamo će moći dolaziti i odlaziti bez ikakva pojašnjenja. Dogovorio je telegramom slati novac u Englesku, onoliko koliko će im biti potrebno za život. Iako je Helena trebala biti zahvalna, jer je njegova ponuda bila više nego velikodušna, osjećala je samo gorčinu. S lakoćom je kupovao tuđu naklonost, bilo novcem ili darovima, sve dok ne bi počeli zahtijevati da im posveti svoje vrijeme ili sebe samog. Prihvatila je to, jer je morala. Radi djece. Iako bi mu najradije sve bacila u lice. Federica se sklupčala. Ulična svjetiljka obasjavala je sobu narančastim tonovima. Nekoć je bila utješna. Nekoć se pod njom
osjećala sigurnom. Ali više ne. Privuklaje koljena na prsa i ugurala palac u usta. Bar je dvaput u deset minuta otišla u kupaonicu. Ne zato stoje morala obaviti nuždu, već zato što se bojala ponovno izmokriti u krevet. Otac ju je poljubio poželivši joj laku noć. Čak joj je ispričao i priču, jednu od svojih avantura, i saslušala gaje sjedeći mu, kao obično, na koljenu. Ali kad ju je poljubio za laku noć, shvatila je da želi još jedan poljubac, još jedan zagrljaj i osjetila se uskraćenom kad je napustio sobu. Kao da je više ne voli dovoljno. Izgubio se osjećaj sigurnosti. Čeznula je za pažnjom i majčinim zagrljajem. Čeznula je osjetiti njezino tijelo uz svoje. Ležala je budna u krevetu smišljajući razlog s kojim će im se usred noći pojaviti u sobi, a kako je noćna mora bila Halova izlika, morala se prisjetiti nečeg drugog. I stoga se odlučila pretvarati daje bolesna. Helena se sažalila i dopustila joj spavati s njima iduće noći, ali kad je Hal treću noć za-redom usnuo noćnu moru, odmah ju je vratila u sobu, gdje je jecala, sve dok iscrpljena od suza na posljetku nije usnula. Užasavala se odlaska u Englesku. Nije željela napustiti Vinu del Mar, ni Čile, ni Abuelita i Abuelitu. Nije htjela da se stvari promijene. No, najviše od svega htjela je da joj mama i tata ostanu prijatelji. Ali koliko god su glumili, znala je da se više ne vole. Čula je sve što su si rekli. I tako je nastupio dan odlaska. Ozbiljnih lica promatrali su Ramona kako ubacuje kovčege u auto. Federica nije mogla zaustaviti suze. Nije ga željela napustiti. Kad će ga ponovno vidjeti? U Vini je s užitkom čekala da joj se vrati, na posljetku tu Santa Montefiore mu je bio dom u koji se morao, prije ili poslije, vratiti. Uvijek je to činio. Ali sad njezin novi dom neće biti i njegov! Podigao ju je snažnim rukama i zagrlio ljubeći joj lice. - Tata te voli, Fede! Tata te jako, jako voli! Samo se sjeti toga, mi amorl Tata će te zauvijek voljeti, čak i kad ne bude s tobom. Kad je vani sunčano i kad možeš osjetiti toplinu kako te grije, znaj daje to moja ljubav! Razumiješ? — Zakimalaje. Nije bila u stanju odgovoriti. Daje bar nikad ne ispusti iz zagrljaja! Ali morao je to učiniti, jer su naručili taksi, kako bi ih odvezao u zračnu luku u Santijagu. Helena je zaključila kako će djeci biti manje bolno ako ih ne otprati i ako se
oproste s njim u kući. Podigao je sina, koji zapravo nije shvaćao što se događa, i poljubio mu bucmasto lice. - Tata i tebe voli, Hal! Budi dobar prema mami - odvratio je ostajući bez glasa, zažmirio i zario lice u dječako-vu blještavu, crnu kosu. Grčevito stisnuvši kutijicu uz sebe, Federica mu je stala mahati, a on je ostao sjetno stajati na cesti nesigurno se smiješeći poput nespretnog diva. Okrenula se kako bi bacila pogled sa stražnjeg sjedala i mahala sve dok nisu skrenuli. Kad se konačno izgubio iz vida, priljubila se do prozora promatrajući kuće kako ih mimoilaze, otupjevši u potpunosti od tuge. Imala je osjećaj kao da joj je netko iščupao utrobu i ostavio rupu, koja je sad prazno zjapila znajući da je popuniti može samo njezin otac. Cijelim putem do luke brinula se zbog Raste, jer ga sad opet nitko neće šetati i bila je uvjerena da će ponovno početi lajati iz dosade i jada. Tek kad su se popeli u zrakoplov, prestala je plakati. Kako nikad prije nije letjela, opčinjena i uzbuđena zgrabila je majčinu ruku kad su pojurili pistom. Helena joj se s ljubavlju nasmiješila. Kad su svjetla ugašena, a Hal i Federica utonuli u san na svojim sjedalima, Helena se zamislila nad posljednjih nekoliko dana. Laknulo joj je da je sve konačno gotovo. Zaboravit će na Čile i na Ramona. U Engleskoj će započeti od nule. Na rubu je snaga. Gotovo izmoždena. Prisjetila se telefonskog razgovora s majkom i uhvatila kako joj se suze ponovno nakupljaju u snenim očima. Toliko se trudila glumiti veselje pred djecom da si nije mogla dopustiti rasplakati se, no kako su njih dvoje sad Magična ljubavna kutijica utonuli u san, potiho je zajecala oslobađajući se napetosti, koju je osjećala u vratu i čeljusti. Prisjetila se majčinog glasa i prepustila naletu čežnje. Dok su razgovarale, prepoznala je oca u pozadini i poželjela iznenada pohitati im, onako kako je znala činiti kao dijete, te u njima i njihovim nježnim riječima pronaći utjehu. Ostali su tužni čuvši da je odlučila napustiti supruga, ali bilo im je drago da se vraća kući. Jake i Pollv Trebeka bespomoćno su gledali kći kako se udaje i odlazi na drugi kraj svijeta. Ramon im se svidjeo unatoč ogromnim kulturnim razlikama koje su ih dijelile, ali nisu dobili dovoljno
vremena kako bi ga pošteno upoznali. I premda bi im bilo draže da je odabrala nekog dragog mladića iz Cornwalla, Ramon ju je opčinio gotovo pri upoznavanju. A kad je priznao kakve osjećaje gaji prema njoj, odletjela je za njim odlučivši ga slijediti poput voljene sjene. Naravno, Pollv je znala da proživljavaju krizu i u potpunosti krivila njega za raspad braka. Od početka nije gajila prevelike nade. Lutalica je i potječe iz drukčijeg svijeta. Znala je da će sve biti u redu, dok zajedno tumaraju svijetom, ali doći će trenutak, kad će Helena poželjeti obitelj, a kako se svijet uglavnom prilagođava njemu, sumnjala je da će se on ikad promijeniti i prilagođavati drugima. A sad je stvar izmakla kontroli! Iako izvan sebe, ona i njezin suprug realno su sagledali nastalu situaciju. Nije li Helena mlada? Tek joj je trideset i ima još dovoljno vremena kako bi pronašla poštenog muškarca ovdje u Cornvvallu, koji će se brinuti o njoj, onako kako to zaslužuje. Ramon je bio pogreška i sad je dio prošlosti. I Pollv se odmah stala pripremati za njihov dolazak. Sate je provela razmišljajući hoće li djeca htjeti dijeliti sobu ili pak imati svatko svoju. Kuća im je bila ogromna i stoga svakome nudila dovoljno prostora. Nakon stoje to raspravila sa suprugom, odlučila je djecu smjestiti u zasebne prostorije, a u svakoj staviti po dva kreveta kako bi mogli biti zajedno za slučaj da budu usamljeni. Prozračila je Heleninu nekadašnju spavaću sobu. Njezina odjeća i sitnice još uvijek su bili uredno pospremljeni u ormare. Nije ništa pobacala. Nije morala. Sto se nje tiče, ta soba oduvijek je pripadala njezinoj kćeri. Magična ljubavna kutijica DEVETO POGLAVLJE Ramon je šetao plažom prvi put u životu trpeći zastrašujući osjećaj gubitka. Spustila se večer, a on je sam. Čak nije u stanju Rastu izvesti u šetnju, jer bez kćeri to više nema smisla. Stoga je mimoišao Rastin mali zatvor okrenuvši glavu na suprotnu stranu i ne obraćajući pažnju na njegovo uzbuđeno dahtanje i promukao lavež. Srce gaje boljelo od grižnje savjesti i sa-moprijezira, no nije mu bilo ni na kraj pameti promijeniti se, kako je Helena zahtijevala. Čak nije obećao ni pokušati. I tako se prepustio tuzi, dodatno pojačanoj
melankolijom dana na izmaku. Okrenuo je iscrpljene oči prema moru i pokušao zamisliti njihov novi dom u Engleskoj. Prisjetio se Polperra i dana kad je prvi put ugledao Helenu. Još se uvijek sjećao svega baš onako kako se zbilo. Sjedio je na pijesku naslonivši se laktovima na koljena i gledao prema uzburkanom Pacifiku, koji se rastezao pred njim, neukroćen i slobodan. Tad je bio poput mora, odlazio kamo god bi ga plima njegove mašte ponijela. Bio je mlad, pustolovne prirode i besmrtan. Ilije bar vjerovao daje tako. Vjerovao je da može učiniti što god poželi. Putovao je, ponekad spavajući pod zvijezdama, a ponekad sa strancima, koji bi ga velikodušno primili k sebi. Rodio se u privilegiranom svijetu, no novac mu nikad nije bio od važnosti u životu. Bio je sretan samo kad je u pokretu. Isprva je pisao pjesme. Objavio ih je prijatelj njegova oca, vlasnik male izdavačke kuće u Santiagu i bilo je nevjerojatno ugledati svoje djelo u tiskanom obliku, a svoje ime otisnuto velikim slovima, u izlogu knjižare, gdje ga i drugi mogu vidjeti. Ali nije mario ni za slavom. Bio je sretniji kad je nezamijećen lutao svijetom. A onda je napisao zbirku pripovijesti, inspiriranu mnogobrojnim avanturama i izvezenu sanjarijama, i nakon toga stekao slavu. Ljudi su ga počeli prepoznavati, knjiga mu se prodavala u knjižarama širom Čilea, a njegova je fotografija izašla u časopisima El Mercurio i La Estrella, i zajedno s člancima, koje je pisao za razne časopise, kao što je, na primjer, Geo Chile. Njegova kreativna žeđ bila je neutaživa i ništa ga nije moglo zaustaviti. Znao je zadržati se u Čileu samo kako bi posjetio obitelj i onda ponovno nestao, gotovo kao da se bojao da će ga dostići vlastita sjena. Kad je upoznao Helenu, prikupljao je podatke za članak o povijesnim znamenitostima Cornwalla, koji je pisao za National Geographic. Nadahnuće je pronašao upoznavši jednog starog mornara, koji je odrastao u St Ivesu i pridruživši se mornarici, na posljetku završio u Valparaisu. Slušajući starca kako mu ispreda nevjerojatnu priču o zemlji Kralja Arthura, osjetio je potrebu posjetiti je i provjeriti koliko u njoj ima istine. I nije ostao razočaran. Sela i gradovi živjeli su u prošlosti, kao da ih moderan svijet još nije otkrio; kuće obojane krečom i utisnute u tam-nozelena brdašca, koja
su se obrušavala u more; usamljeni zaljevi i drage, opsjednuti duhovima nekadašnjih krijumčara i brodskih olupina; ceste uske, a zavojite uličice ispunjene visokom živicom, kroz koje se probijaju šumska andelika i visoka trava. Ostao je opčinjen. Ali da nije bilo Helene, uspio bi samo zagrebati po površini. Kad ju je prvi puta ugledao, sjedilaje na doku u Polperru, vitka, bezbrižna, s dugom, kovrčavom i očaravajuće svijetlom kosom. Sjeo je kako bije promatrao i upio svaki detalj, odlučivši je ubaciti u jednu od svojih priča. Zamišljao je daje unuka nekog krijumčara, divlja djevojka buntovnog temperamenta, sklona činiti što joj je volja. I nije se previše prevario. Uhvatila gaje kako je promatra i prkosno mu odvratila istom mjerom. Ne želeći je uvrijediti, prišao joj je. Objesili su noge preko ruba doka. - Predivna si. Poput sirene. - Nasmiješio se. Ostala je bez riječi. Englezi nisu tako poetični, a većina muškaraca, koje poznaje, zapravo je se boji. Santa Montejiore Magična ljubavna kutijica - Pa, žao mi je što te moram razočarati, ali imam noge, a ne peraje odvratila je veselo se nasmiješivši. - Vidim i sam. Stoje zasigurno praktičnije! - Otkud si? - Primijetila je da govori s izrazitim stranim naglaskom. Osim toga, nitko koga poznaje nije imao tako crnu kosu i tamnu put, niti je poput njega nosio mokasine. - Iz Čilea. Nije ostala zadivljena. - Gdje je to? - U Južnoj Americi. -Ah. - Znaš, postoji svijet izvan Polperra - ironično je dobacio. - Znam odbrusila je ne želeći daje smatra provincijalkom. - A što radiš u mojem gradiću? - Nije mogla suzdržati radoznalost. - Pišem članak o Cornwallu. - Sviđa ti se? - Što? Cornwall? -Da. - Zasad sam oduševljen! - Gdje si sve bio? - Nasmiješila se nagađajući da zasigurno nije bio
na skrovitim mjestima, koja se ne navode u vodičima. Izrecitirao je koje je gradove posjetio i nešto povijesnih podataka, koje je uspio prikupiti. - Znaš, moj je djed bio krijumčar - ponosno je odvratila. - Krijumčar? - Nasmijao se. Kako je samo pogodio! Da, krijumčar. - A stoje krijumčario? - Konjak, duhan, takve stvari. Znali su prevažati ogromne količine u Bodmin Moor, gdje su to onda skrivali i poslije u Londonu preprodavali po basnoslovnoj cijeni. - Ozbiljno? - Da. O tome bi trebao pisati. Kralj Arthur je svima već dojadio. Zašto ne napišeš nešto originalno? - Pa... - Mogla bih ti pokazati sve te skrovite drage i zaljeve, a tata bi te mogao uputiti u pojedinosti - nadodala je ne dvojeći ni sekunde. Ostao je opčinjen idejom. Ako mu priča o krijumčarenju ne uspije, bar će moći upoznati to zanimljivo stvorenje koje mu nudi tako primamljiv izazov. Razlikovala se od djevojaka, koje je imao prilike upoznati. Bila je otvorena i ulijevala povjerenje. - U redu. Pristajem - odgovorio je, iznenađen neposrednošću, koja je bila u oštroj suprotnosti s njezinim gotovo anđeoskim izgledom. Jake i Polly Trebeka ostali su zapanjeni kad je uskakutala na ručak kako bi ih izvijestila da je upoznala pisca, koji dolazi iz Južne Amerike, i da mu namjerava pokazati sva mjesta, na koja se nekoć krijumčarilo. - Ne možeš samo tako pokupiti stranca! Ne znaš ništa o njemu odvratio je otac ozbiljnim tonom, pažljivo spuštajući minijaturna drvena vrata na maketu broda koju je sam izrađivao. - Možda je ubojica - nadodala je majka ironično, kao da su ubojice nešto na stoje moguće naletjeti svaki dan. Potom je iz peći izvadila vruće lazanje s povrćem i odložila ih na stol. -Gdje je, do vraga, taj tvoj brat? Toby - povikala je. - Toby! - Nije ubojica - pobunila se Helena. - A što ako to saznaš kad bude prekasno? - Srčano se nasmijala brišući si ruke o vunenu suknju. Bila je krupna i snažna, ali ne i
debela, smatrajući da su dijete čista glupost, a lickanje pred zrcalom dokaz gubljenja vremena, razmaženosti i taštine. Nalikovala je veličanstvenom galionu i suprugje u njezinom prisustvu bio poput patuljka povlačeći se za njom poput nedotjerane brodice. No, Jake nije bio slabašan. Iako niskog rasta, mogao je bez ikakvog problema onesvijestiti svakoga tko ga pokuša uvrijediti. Njih su dvoje tako bili čudan par, no obožavali su se i slagali u vezi gotovo svega, što iz navike, što iz zajedničkih interesa. I dok je on vodio izuzetno uspješan stolarski posao, ona je vodila kuću, podižući istodobno djecu i gredice cvijeća, koje su se svako proljeće budile u cvatu. Živjeli su ugodnim životom, iako nisu uživali u bogatstvu. - Što ću s puno novca? - običavao je reći. - Ionako ga ne mogu ponijeti sa sobom, kad umrem, zar ne? Santa Montefiore Tobvje sišao gazeći drvenim stubama s takvom silinom daje cijela kuća podrhtavala. - Sto je za ručak, mama? - upitao je njušeći poznati miris njezine kuhinje. - Lazanje s povrćem - veselo je dobacila odlažući vrč s vodom na stol. - Moje omiljeno jelo - oduševljeno je uskliknuo. Jake se znao šaliti da mu sin zasigurno ima rupe u tabanima, s obzirom da posjeduje nevjerojatnu sposobnost da guta hranu, a da se pritom ni grama ne deblja. Bio je vitak i gibak poput gumene biljke, s ciganski crnom kosom na oca i vedrim raspoloženjem na majku. Kad je u pitanju bila hrana, apetitom je nadmašivao i jedno i drugo. - Jake, ne možeš li to dovršiti nakon ručka? - dobacila je Polly s nestrpljenjem. — Doista mi nije jasno zašto nam je potrebna još jedna maketa! - Uzdahnula je i bacila pogled prema nizu, koji je prekrivao prostoriju kao daje u pitanju dućan s igračkama. - A ako ga dovedem da ga upoznate? Onda biste mogli sami procijeniti. - Helena nije namjeravala odustati. - Koga to? - upitao je brat stavljajući si na tanjur veliku porciju lazanja. - Upoznala je čovjeka, koji želi da mu pokaže sva mjesta na kojima se nekoć krijumčarilo, jer navodno piše članak - pojasnio mu je otac. - Je li? — uskliknuo je Toby. — Dobra fora!
- Ne, doista piše članak - Helena se pobunila. - Kako znaš? Vidjela si ga? Napravila je grimasu. - Naravno da nisam, konju! Još ga nije napisao! - U redu. Dosta vas dvoje ubacila se Polly pokušavajući ih primiriti kao da su štenci. - Reci mu da svrati na čaj, pa ćemo ga upoznati. - Helena se pobjedonosno nasmiješila. - Koliko mu je godina? - Otac je nadodao ozbiljnim tonom, izvlačeći si stolicu kako bi im se pridružio za stolom i nabadajući viljuškom u lazanje. - Sredina ili kraj dvadesetih - odgovorila je i slegnula ramenima, jer zapravo nije znala. Bio je čekinjav i dlakav, dobro graMagilna ljubavna kutijica đen i zračio samopouzdanjem. Što se nje tiče, mogao je imati između dvadeset pet i četrdeset godina. - I sam putuje? - upitao je punim ustima. - Polly, lazanje su ti fantastične - nadodao je, kad se supruga spustila na svoje mjesto i poslužila ostatkom. Izgleda - odvratila je Helena. - Možda se smatraš ženom u osamnaestoj, ali kad sam ja bila tvoje dobi, morala sam imati posrednika! - Kao daje tebi bio potreban posrednik, mama. Mogla si jednim zamahom ruke najsnažnijeg muškarca sravniti sa zemljom. Toby je zločesto zahihotao. Ranion se našao s Helenom kod lučnog zida, kako su se dogovorili. S neugodom gaje izvijestila da ga mora upoznati s roditeljima, prije nego joj dopuste da bilo kamo ode s njim. - Majka misli da si ubojica - uzdahnula je. - Pa, čovjek nikad ne može biti sto posto siguran. - Dolaziš iz strane zemlje, i kako bismo mogli znati da nisi, na primjer, ljudožder? - Nasmijala se. - Pa... da jesam, mislim da bih uživao jedući te! Sramežljivo se nasmiješila, ali nije oborila pogled niti se zarumenjela. Zagledala se u njega samouvjerenim plavim očima pokušavajući ga procijeniti. - To ti misliš - oholo je odvratila na posljetku. Zakimaoje nacerivši se. Zabavljala gaje njezina
arogancija, iako je bio uvjeren da joj to nije cilj. - Mislim daje bolje da ih dođeš upoznati. Živimo u blizini Polperra, pa se možeš ili dovesti biciklom poput mene, ili došetati. Pronaći ću bicikl. Možemo zajedno otići. Biciklima su se uzverali uzbrdo napuštajući Polperro, usnu-lu luku i kuće obojane krečom, nagomilane na padinama poput lutkinih kućica. Bio je vedar, ljetni dan, galebovi su lebdjeli nošeni slanim povjetarcem, a pčelice zujale u šumskoj andelici. Dok su se vozili, pričao joj je o Čileu i zbirci pripovijesti, koju je napisao, ali mu nije povjerovala kad joj je priznao daje poznat pisac, odvraćajući kako nikad nije čula za njega. - Pa, ako ikad dođeš u Čile, čut ćeš. Santa Montefiore - A zašto bih uopće htjela otići tamo? -Jer je to predivan kraj, a djevojka poput tebe treba upoznati svijet! - Vidjet ću svijet jednog dana. Tek mije osamnaest. - Imaš još puno vremena. - I važnijih mjesta koje moram posjetiti. - Nasmijao se i odmahnuo glavom. Iznenada gaje uhvatio poriv daje poljubi, ali nije to učinio. Nastavio je voziti bicikl znajući da će imati dovoljno vremena. Helenina kuća bila je lijepo, bijelo zdanje. Zidovi su joj bili zarasli u bijelu lozu, koja se penjala na sivo popločen krov, poput pipaka cvjetne hobotnice. Primijetio je obitelj golubova kako skakuće oko dimnjaka, promatrajući ga s visine svojim blještavo-crnim očima. Nije nešto, ali nam je dom - odvratila je silazeći s bicikla i odlažući ga do zida. - Hajdemo i to obaviti - nadodala je zločesto mu namignuvši. Polly Trebeka bila je posve drukčija nego što ju je zamišljao. Imala je svijetlu kosu poput kćeri, prošaranu srebrno-sivim vlasima i skupljenu nemarno u pundžu, iz koje su joj kovrčavi pramenovi ispadali motajući joj se oko vrata. Ni trunke šminke na licu. Tip žene, koje se nikad ne opterećuju kremama ali im je koža ipak nježna i mladenačka, a osmijeh kao u djevojke. Kad joj je upoznao oca, shvatio je od koga je naslijedila svijetloplave oči. Bile su gotovo prozirne, a zbog tamnog tena i crne kose još izražajnije. Poput Ciganina s očima jastreba. Bilo je očigledno daje Helena naslijedila njihove najljepše crte predstavljajući tako profinjeniju verziju.
Toby se posebice potrudio biti prisutan. Sestrini su se obrazi rumenili od uzbuđenja, kad je pričala o muškarcu kojeg je upoznala, i stoga je bio znatiželjan. Želio se uvjeriti po čemu se toliko razlikuje od mladića u Polperru, koji su bili zaljubljeni u nju. - Sjednite, molim vas, gospodine... -Jake mu se pristojno obratio pogledavši u kćer i očekujući da ih upozna. Ona, naravno, nije znala njegovo ime. Tobvjoj je presreo pogled i usnice su mu se razvukle u osmijeh, ali ga je ona na to prostrijelila Magična ljubavna kutijica pogledom upozoravajući da se ponaša pristojno i okrenula glavu prema roditeljima. Campione, Ramon Campione - odvratio je Ramon spuštajući se na sofu. Djelovao je ogromno u njihovoj maloj dnevnoj sobi, no Helena se nije uplašila ugledavši koliko sofe zauzima dugim rukama i nogama. Sjela je do njega. -Ja sam Jake Trebeka, a ovo su moja supruga Polly i sin Toby. Drago mije što smo vas upoznali. Kći mije rekla da ste pisac. Zakimao je. — Da, napisao sam dvije zbirke poezije i nekoliko pripovijesti. - Njegov osjetan španjolski izgovor odudarao je od tipično engleskog okruženja. - Ali niste došli ovamo kako biste napisali knjigu - dobacila je Polly odlažući pladanj s čajem. Primijetila je da ima blještavu, crnu kosu, koju bi valjalo ošišati, i inteligentan pogled očiju boje mahagonija. Toliko je drukčiji! Nikad prije nije imala priliku razgovarati sa strancem. Ne, Senora, pišem članak za National Geographic. Razrogačila je oči i očajnički pogledala u kći. - Helena, zašto nam nisi rekla da piše za National Geographic? - Spustila je velike ruke na oble bokove. - Obožavam taj časopis! I ti isto, zar ne, Toby, dušo? oduševljeno je nadodala, osjećajući se daleko ugodnije, sad kad gaje mogla smjestiti u poznati kontekst. - Obožavamo National Geographic — složio se Jake zadivljenim tonom. - O čemu će biti članak osim o krijumčarenju? - Pa, trebao je biti o domovini Kralja Arthura - pojasnio im je. -Ali Helena mije predložila tu ideju s krijumčarenjem. No, još nisam izvjestio urednika.
- Oh, domovina kralja Arthura, nije li to fantastična zamisao odvratila je Polly ushićeno. Ne, nije, mama, posve je neoriginalna - odbrusila je Helena. - U pravu je - složio se Toby ponovno se nacerivši. - Ovisi o tome kako je pretočena u tekst - dobacio je Ramon i zaigrano je pogledao blještavo-smeđim očima. - Obećala sam mu pokazati skrovišta, a ti mu, tata, možeš navesti nešto povijesnih podataka - lepršavo je odvratila nasmi-ješivši mu se. Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica - Bit ću presretan ako mogu pomoći! National Geographkl To ja zovem uglednim časopisom! Bavite li se i fotografijom? - Sve činim - odgovorio je, na stoje Polly zadivljeno zakima-la. - Dakle, sad vidite da nije ubojica - dobacila je Helena. Polly ju je ošinula pogledom, Jake se nasmijao, a Toby gotovo ugušio čajem. - Nadam se da nije - zahihotao je. - Nemoj zaboraviti pokazati mu Crag Creek! Helena se pobjedonosno nasmiješila. - Sve ću mu pokazati! Idućih deset dana njih je dvoje provelo vozikajući se biciklima po obali. Pokazala mu je mjesta koja nikad ne bi pronašao bez njezine pomoći, organizirala piknike na plažama koje su proveli prisno čavrljajući kao da se već dugo poznaju. Pričali su s ljudima u pubovima i na ribaricama, istraživali pećine i potoke, i plivali u moru. Ceznuo ju je poljubiti, još od trenutka kad mu se arogantno usprotivila i dobio priliku dva dana poslije, kad su bili na pikniku na udaljenoj plaži. Kako je spremila samo jedan komad majčine čokoladne torte, predložio joj je da ga raspolovi, stoje ona odbila i cijeli komad ugurala u usta pobjednosno hihoćući. - Onda ništa, izgleda da ću si ga sam morati uzeti! - Iako je pokušala ustati potiho protestirajući rukama, jer su joj usta bila puna, bio je brži od nje. Legao je na nju i rukama je pribio u pijesak. Ošinula gaje ledenohladnim očima, koje su samo sekundu ranije bile tople i privlačne, ali bilo mu je drago što ga nije u stanju usmeno odbiti, pa se spustio sa žarom latino ljubavnika i poljubio joj čokoladne usnice. Potom je zaronio u pregib njezina vrata i lagano izbočenje
ključne kosti, nakon čega je konačno progutala zalogaj i povratila moć govora. - Ramon! Što činiš? - Dosta! Već sam te se dovoljno naslušao. Opusti se i dopusti mi da te ljubim! Čeznem za tim od trenutka kad sam te ugledao! - Spustio se na njezina usta kako bi je ušutkao, a ona se opustila, kako ju je posavjetovao i zatvorila oči, svjesna samo njegovih toplih usana i treperenja u želucu. Dva tjedna poslije napustio je Polperro. Poljubio ju je na rastanku, na doku, gdje su se i upoznali. Bila je preponosna i odbila pokazati tugu, pa mu se nasmiješila kao da joj uopće nije stalo. Tek kad je otišao, rasplakala se na majčinim prsima. - Mislim da ga volim, mama - zajecala je. Pollyju je zagrlila rekavši joj da će se zasigurno vratiti ako je voli, a ako to ne učini, onda ne zaslužuje da mu posveti ni sekunde. - Ljetne veze predivne su same po sebi, dušo, i ponekad je najbolje ne dirati ih. Ali Ramon nije zaboravio na nju. Pokušao je. Napisao je članak i poslao ga uredniku. A onda se vratio k roditeljima u Cac-haguu, gdje se vucarao mrzovoljna lica poput zaljubljenog školarca, mučna srca sjedio na plaži i promatrao more prisjećajući se Polperra i sirene, koju je tamo ostavio. Pokušao je sve kako bije zaboravio, pa čak i spavao s nekoliko djevojaka koje je pokupio usput, ali žar mu je od toga samo ojačao. Posvetio joj je nekolicinu pjesama i pripovijest o kćeri krijumčara s područja Cornvvalla. Roditelji su bili oduševljeni. Kako nikad prije nije bio zaljubljen, stali su očajavati kako mu je srce ledeno i kako je sposoban tek usamljeno tumarati svijetom. Stoga je Mariana poraz -govarala s njim rekavši mu da slijedi svoje osjećaje i da im ne prkosi. - Neće ugasnuti, Ramon - upozorila gaje. - Uživaj u njima, prepusti im se! Tomu služi ljubav. Imaš sreće stoje osjećaš, jer neki ljudi prožive cijeli život, a daje ne iskuse. -1 tako je Ramon nazvao urednika i zatražio da nadoda mali ulomak. - Kako to misliš? - odvratio je urednik radoznalo. Članak je bio fantastičan, ali htjeli su ga odmah objaviti. - Nadam se da nije predugačak, jer neće biti mjesta. - Ne, nije dugačak. Izdiktirat ću ti ga.
- U redu. Hajde! - Najljepše i najmagičnije mjesto na svijetu jest plaža Helena u Polperru, malena draga srebrnobijelog pijeska, gdje je svi-jetloplavo more toliko prozirno da vas mami u tajanstvene dubine, osvajajući vam srce i opčinjavajući dušu. Napustio sam je znajući da više nikad neću biti isti i da ću joj zauvijek pripadati. Pitanje je vremena kad ću joj se ponovno vratiti i prepustiti tijelom i dušom. Santa Montcfiore - Bit će daje ta plaža doista nešto posebno - urednik se ironično obrecnuo. - Inače nikad ne bih dopustio da se takvo što objavi, ali kako si ti u pitanju... Samo se nadam daje nitko od naših čitatelja neće pronaći, jer će se u protivnom strahovito razočarati - nadodao je s osmijehom. Kad je Helena primila primjerak National Geographka, znala je daje od Ramona, iako nigdje nije bilo poruke. Rastrgnulaje omot i prolistala ga drhtavom rukom, a onda se spustila za kuhinjski stol i pročitala članak. Sa suzama je proučila fotografije, koje su zajedno snimili, a njegov jedinstven, pjesnički izričaj dirnuo joj je srce. Kad je naletjela na ulomak o »plaži Heleni«, jedva ga je uspjela pročitati. Trepćući kako bi odagnala suze, morala gaje dvaput iščitati, za slučaj daje u njemu prepoznala nešto čega nema. I shvativši daje voli, nasmiješila se. Vratit će se po nju! Ipak je vrijedan čekanja! Ramon je tako na plaži razmišljao o Polperru, supruzi i djeci, koji sad vjerojatno sjede na tom istom doku u luci. Srce mu je čeznulo za njima. Prisjetio se svojih prvih osjećaja prema Heleni i osjećaja koje sada gaji prema Estelli. Ljubav? Otfrknuo je u sebi. Kakva korist od nje? Na kraju se uvijek izjalovi, smrknuto je zaključio. Kako može voljeti Estellu, kad nije bio sposoban pošteno voljeti suprugu? Bolje je uopće ne voljeti. Kad se poslije vratio kući, donio je odluku. Odmah će krenuti i zaboraviti na Estellu. Trebao je to učiniti i s Helenom. Ali bar neće dvaput ponoviti istu pogrešku. I otvarajući mape, bacio je pogled na Indiju i zakimao. Indija je dovoljno dobra. DESETO POGLAVLJE Engleska
Toby Trebeka proveo je noć u Londonu kako bi bio blizu zračne luke Heathrovv, jer mu je sestra dolazila iduće jutro. Dobrovoljno se javio otići po nju. Nije mu se svidjela ideja da doputuje vlakom ili autobusom, posebice sad kad je tako ranjiva. Rastužilo gaje kad su ga roditelji izvijestili daje odlučila napustiti Ramona. Bilo mu je žao djece koja, rastrgana između roditelja, vjerojatno sebe okrivljuju što se oni ne vole. Djecu to uvijek više pogađa nego što ljudi misle. Ipak, zaključio je, čovjek ne može živjeti samo za njih. No, on nikad neće imati takvih problema. Toby se oduvijek razlikovao od mladića s kojima je odrastao u Polperru. Unatoč atletskoj građi nije se nikad zanimao za sportove, ni za što osim pecanja, što su oni smatrali nevjerojatno glupim, posebice zato što je uvijek vraćao ulovljenu ribu. Naime, odbijao je jesti meso pojašnjavajući kako ne jede »bilo što što ima majku ili lice«. Ali bez obzira na njihovo zadirkiva-nje odlazio je očevim čamčićem promatrati ribe. Znaoje satima sjediti na valovitom moru, pjevušeći loše ljubavne pjesme, koje je čuo na radiju, i uživajući u društvu galebova. Bio je zgodan, svijetloput, s osjećajnim očima, koje su se znale lako rasplakati, obično na stvari na koje se nitko drugi ne bi ni trznuo, primjerice, kad bi ugledao treperavo jato riba ispod morske površine ili usamljenog raka kako jureći traži zaklon ispod kamena. Samo su ga njegova vesela narav i britki um štitili pred nasilnicima u školi. Osim toga, bio je i daleko bistriji od drugih dječaka, a njihovo je poštovanje zaradio humorom i spremnošću da se šali na svoj račun. Skupljao je insekte i držao ih u II Santa Montefiore velikim staklenkama, pružajući im sav potreban luksuz, od lišća do hrane, i sate je provodio hraneći ih i proučavajući. Čitao je knjige o drveću i životinjama i pretplatio se na National Geogra-phic. Znao je da se razlikuje od drugih, a majka mu je govorila da to iskoristi što bolje može. Stoga nije pokušao zavoljeti ni nogomet ni ragbi, ni pušenje u puhovima i beskrajne rasprave o djevojkama. Što se toga tiče, nije pokušao zavoljeti ni djevojke. Ne onako kako su drugi dečki očekivali da ih se »voli«. Kad mu je bilo petnaestak i kad je ostao jedini dječak u razredu koji
još nije poljubio curu, pritisnuo je malenu Joannu Black uza zid i učinio to pred svima samo kako bi im dokazao da može. I mrzio se što joj to čini. Ne samo zato što ju je povrijedio i odaslao u učionicu jecajući, gotovo kao da joj je oduzeo djevičanstvo, već i zato što mu se uopće nije svidjelo. Nije bilo kako treba. No, dječaci su ga s divljenjem potapšali po leđima. Joanna Black je, naime, bila jedna od najljepših cura u školi. Ali nagli nalet ponosa ubrzo je zamijenio pakleni osjećaj srama, koji gaje nagnao na grižnju savjesti. Joanna Black više nikad nije progovorila s njim. Čak i kad ju je sreo u trgovini mješovite robe mnogo godina poslije, podigla je nos visoko u zrak i izmarši-rala iz dućana odbijajući ga pogledati. Poželio joj se ispričati, ali osjećao se glupo ispričavajući se za nešto što se dogodilo tako davno. Šezdesetih, kad je bio tinejdžer, imao je više »djevojaka« nego bilo koji drugi dječak u Polperru. A one su ga obožavale. Bio je duhovit, uživao u traču i intrigama, odnosio se prema njima sa poštovanjem, ali uvijek ili nervozan u njihovom društvu, ili pak presramežljiv kako bi iznio svoje mišljenje. Drag i privlačan zbog lucidnog pogleda, ostavljao je dojam da ih bolje razumije od drugih dječaka. Njegov vedar osmijeh zračio je iskrenošću, ali... nije ih volio onako kako su čeznule biti voljene. More mu je predstavljalo izlaz, kad god je poželio izbjeći razgovore u pubu o curama i tome koliko je tko postigao na tom polju. Znao bi isploviti u slanu sumaglicu, kako bi mogao biti sam, tamo gdje nije morao pristajati ni na što. Prisjetio se majčina savjeta, ali kako iskoristiti homoseksualnost, a da priMagična ljubavna kutijica tom ne uvrijedi cijeli grad? Bio je svjestan svoje seksualne orijentacije još od rane dobi i znao da ga u zatvorenoj zajednici Polperra čeka samo prezir. Gradić je jednostavno bio premalen za njega. Nije se mogao nikamo skriti. I tako gaje 1967. godine, kad mu je bilo osamnaest, odlučio napustiti i potražiti posao u Londonu. Roditelji nisu shvatili zašto mora otići raditi baš tamo kad za tako inteligentnog mladića ima dovoljno posla i u njihovom kraju. Otac je htio da radi s njim u proizvodnji prozora i vratnih okvira, ali kako Toby nije imao hrabrosti priznati da mu se gadi sama pomisao
o rušenju veličanstvenih stabala i njihovom komadanju, nije to ni učinio. Jednostavno je spakirao stvari i pokupio se. Majka mu je ostala shrvana, otac ljut. - Pišaš krv da ih doneseš na svijet, a onda se ti nezahvalni vragovi samo pokupe i ne kažu ni hvala zarežao je. U to doba Helena je već putovala po svijetu s Ramonom, i tako su Jake i Polly ostali usamljeniji nego po vjenčanju, naučivši u međuvremenu što znači imati kuću ispunjenu dječjim smijehom. Sve što im je sad preostalo bili su odjeci, a oni su bili glasniji od tišine, koja je prethodila rođenju djece. Tobvju su bile potrebne godine kako bi pronašao posao. Ne zato što ga nisu željeli uposliti, jer je maturirao s dobrim ocjenama, već zato što nije mogao pronaći nešto u čemu bi uživao. Kako je pojasnio roditeljima: Ako ću ostatak života raditi, bolje da to onda bude nešto što volim, ili nije vrijedno truda. - Na žalost, mogli su se samo složiti i stoga ostali zbunjeni, kad je odlučio napustiti Polperro znajući da u Londonu nema ni ribarica, niti pučine, u kojoj bi se mogao izgubiti. Pokušao je raditi u poslovnom dijelu grada, što je potrajalo samo tri tjedna i svaki put kad bi se pokupio, učinio bi to s veselim osmijehom, izjavljujući kako jednostavno nije stvoren za taj posao. Okušao se u svemu, od prodaje do marketinga, pa čak i u dizajniranju kuhinja. Ali brzo bi se zasitio i iza smiješka kojim se obraćao prijateljima, kako bi ga svaki novi poraz dotukao, skrivala se uplašena duša zbunjenog i otuđenog muškarca. Nije mu mjesto bilo ni u Londonu, niti u njegovom poslovnom dijelu, niti u uredima četvrti Mavfair. Nije mu mjesto bilo u svijetu bračnih paroSanta Montefiore Magična ljubavna kutijica va i djece. Znao je kamo pripada, ali toliko se bojao potražiti to, da mu se učinilo da se skriva iza duge. Čeznuo je za domom, morem i sigurnošću ribarice, skrivene u neprobojnoj morskoj sumaglici. A onda je jedne noći u baru upoznao svijetloplavog mladića zvanog Julian Fable, koji mu je zauvijek promijenio život. Obojica su previše popili, Tobv kako bi utopio tugu, a Julian kako bi smogao hrabrost i kad su napustili bar, Julian se okrenuo prema njemu i uzevši njegovo tužno lice u svoje ruke, poljubio ga. I Toby je posve nenadano osjetio oslobođenje, kao daje dotad bio sjena, koja se
konačno probudila u koži, u kojoj se moglo živjeti. Na posljetku, 1973. godine, u dobi od dvadeset četiri, vratio se u Polperro s Julianom, cjelovit i zadovoljan. Kupili su kućicu izvan mjesta, gdje je Julian sagradio crnu komoru kako bi se mogao nastaviti baviti fotografijom, a Toby pak kupio brodicu, koju je prozvao »The Helena« i započeo vlastiti posao organizirajući turističke izlete uzduž obale. Na posljetku se skrasio. I pronašao. Prvih nekoliko godina nitko nije smatrao čudnim da živi s muškarcem. Ali ljudi su počeli primjećivati da ne izlaze s djevojkama, niti da ih one proganjaju, pa su se glasine stale širiti poput morske magle, sve dok to nije poprimilo takve razmjere da ih je bilo nemoguće ignorirati. Tobyje bio presretan u svom poslu, nikad se ne miješajući u tuđe živote, i duboko gaje rastužilo da je došlo do toga da mora drugima pojašnjavati svoje postupke. Ali nije mu ništa drugo preostalo. I jedne je večeri svratio k roditeljima na večeru. Ostali su iznenađeni, jer nije imao običaj činiti to usred tjedna i u zraku se mogla osjetiti napetost. I Jake i Polly su nagađali kakvog je seksualnog opredjeljenja, ali sve dok se o tome otvoreno ne raspravi, ili dok im to sam izravno ne prizna, odlučili su se praviti da ništa ne vide. Kao daje sve u redu. Kao da lončanicom pokušavaju prikriti mrlju na sagu. Bili su presretni ne dirati je, bez obzira na prijatelje i susjede koji su to komentirali iza njihovih leđa. - Kako je? -Jake je umorno upitao, dok je Polly odlučno miješala juhu od povrća. - Dobro, hvala na pitanju - odvratio je Toby ispijajući gutljaj vina kako bi smogao hrabrosti. - Onda je, znači, sve kako treba - dobacila je Polly stojeći kod peći, no njezin napet osmijeh odavao je zabrinutost. - Gle, mama... tata... Homoseksualac sam iznenada je izjavio. Iako je i njegovu sestru karakterizirala ista izravnost u nastupu, i Polly i Jake ostali su šokirani. Tobyje na to duboko uzdahnuo i prepustio se opojnom okusu vina. Jake je u jednom gutljaju ispio konjak, a Pollyjoš odlučnije stala miješati juhu. Uslijedila je tišina. Izgubivši se u mislima, izolirali su se jedno od drugoga. Samo je Tobvevo srce slobodno poletjelo u visine, poletnije no ikad. - Znači daje Julian tvoj...
- Ljubavnik, tata. Julian mije ljubavnik. Prijatelj. Ne očekujem da me shvatite. Želim samo da prihvatite to kao moj izbor. Moj način života. Ne želim da ljudi šire glasine o meni iza vaših leđa. Imate pravo znati - odgovorio je pogledavši ga u oči. - Oduvijek sam te učila da budeš neovisan - majka mu je rekla približavajući se stolu. - Da iskoristim različitost - ironično se nadovezao. - Svoju različitost - nasmiješila se. - Ponosim se tobom. Potrebna je hrabrost kako bi se čovjek mogao suprotstaviti plimi. - Mislim da joj cijeli život plivam ususret - tužno se nasmiješio. - Onda ću ja zaplivati s tobom, dušo odvratila je i sagnula se kako bi ga poljubila. Zagrlio ju je oko širokog struka. - To mi puno znači, mama! - Ostao je dirnut. - Znam. - Potapšala gaje po leđima. - Znam. Jake je prihvatio njegov izbor upravo kako gaje i zamolio, ali nikad više nije želio razgovarati o Julianu, niti ga ponovno vidjeti ili ugostiti u svojoj kući. Toby je ostao užasnut da se među njima posve iznenada uzdigao takav zid. Prije mu se Julian sviđao, a sad, ni iz čega drugog do li predrasude, doživljavao gaje kao prijetnju i odlučio prijeći preko prvotnog mišljenja i okrenuti se protiv njega. Ipak, Polperro je bio maleno mjestašce i biSanta Montefiore loje pitanje vremena kad će naletjeti jedan na drugoga. A to se na posljetku dogodilo jednog maglovitog, subotnjeg jutra na doku, dok je Julian vezivao Tobvjevu brodicu. Jake ga je mimoišao na putu prema vlastitoj brodici i pristojno su si kimnu-li glavama. I ništa više od toga. Potvrdio je njegovo prisustvo ne usuđujući se ići dalje nego što nalaže pristojnost. No, Tobvje bio pragmatičan. Bar im je priznao istinu, i više ga nikakve tajne ne mogu opterećivati. Iščekuje ih svijetla budućnost. Federica i Hal stigli su u zračnu luku Heathrow ošamućeni i iscrpljeni. Let je bio dug, jer su slijetali u Buenos Airesu, Riju, Dakaru i na posljetku se spustili u Heathrow. Svijet im se sveo na usku unutrašnjost zrakoplova i učinilo im se da će to potrajati čitavu vječnost. Igrali su se olovkama i papirom, koji im je dala
stjuardesa i spavali koliko god su mogli, koristeći se majkom kao jastučićem i utjehom. Ali presjedanja su ih iživcirala i uznemirila, tako da su posve novi užitak u letenju na posljetku zamijenili iscrpljenim suzama. Helena ih je pokušavala zabavljati, pa je čak zamolila Federicu da joj ponovno ispriča priču o magičnoj kutijici, kako bi ispunila nekoliko praznih minuta. Tobvjevo duguljasto i nasmiješeno lice pojavilo se konačno na vidiku. Mahnito im je mahao, kad su se probili kroz carinu. Iako ga ni Hal ni Federica nisu prepoznali, Helena mu se bacila u naručje prepustivši se jecajima. Više se nije morala radi djece pretvarati daje snažna, pritisak je popustio i konačno joj je laknulo. Prepustila se s radošću njegovom poznatom tijelu i mirisu. Stigla je kući! Noćna mora je gotova! - Ja sam ujak Toby - rekao je saginjući se i stišćući Halovu ruku, koja je nestala među njegovim dugim prstima. Dječak se uhvatio majčinih nogu i sumnjičavo ga pogledao, a Federica je izbacila ruku i pristojno ga pozdravila. No, bez osmijeha. -Još si ljepša nego što te je majka opisala - rekao je nježno se rukujući, a onda primijetio da drži kutijicu. - Što to imaš? Posesivno ju je stisnula uz tijelo. - To mije tata dao. Magična je tiho je odvratila. - Kladim se da jest. Zatrebat će ti u Polperru! - Nasmijao se. Magična ljubavna kutijica - Zašto? -Jer tamo postoje magične pećine i tajanstveni potoci i sablasne plaže! - I primijetio je kako joj se u umornim očima budi iskra zanimanja. - Doista? Usta su joj se razvukla u osmijeh. - Doista! Jako mi je drago da si je ponijela — nadodao je uspravljajući se. - Zasigurno si iscrpljena, Helena. Hajdemo odmah u auto! Djeca mogu spavati na stražnjem sjedalu. Odgurao je kolica prepuna prtljage, dok je ona djecu vodila za ruku. Kad su došli do auta, ubacio je stvari u prtljažnik i onda smjestio Hala i Federicu na stražnje sjedalo, prekriveno jastucima i sagovima. Do Polperra je predstojalo sedam sati vožnje. - Ne mogu povjerovati da si sve to stavio radi njih — zahvalno je odvratila. -
Spavat će poput kraljeva! - Vožnja je naporna. Jadni klinci, mrtvi su umorni i zbunjeni! Zatvorio je vrata, a Federica je zažmirila i naslonila izmučenu glavu na jastuk. Nije ni stigla porazmisliti o tome gdje se nalazi, jer ju je san istog trenutka savladao otupljujući joj osjetila poput droge. - Oh, Toby... ne mogu ti ni ispričati što sam sve proživjela! Napustila sam Ramona i djeci slomila srce, ali nisam mogla više izdržati! - Suze su joj zabljesnule u prokrvavljenim očima. - Ne krivi sebe, Helena! Život je kriv. Snaći će se, ne brini! Nisu jedini kojima se to dogodilo i preživjet će - odvratio je potapšavši je po ruci. -A sad ulazi u auto da se ne prehladiš. Pretpostavljam da nisi ponijela kapute nadodao je gledajući je kako drhti u puloveru i tankim hlačama. Odmahnula je glavom. Naravno da nisam. Tamo je sredina ljeta. I čim je to pomislila, prisjetila se Ramona. Što li samo radi? - Ispričat ćeš mi sve, čim zaspu - rekao je ulazeći u auto. Zagledala se u sivi oblak, koji je visio nisko na nebu poput mrtvačkog pokrova, no nije ju uhvatila depresija, kako se znalo često dogoditi, kad bi u pitanju bilo loše vrijeme. Štoviše, oblak ju je nekako razuvjerio. A bio je to ugodan osjećaj. Sve je ovdje tako poznato i tako ugodno! I dok su se vozili prema auto cesSanta Montefiore ti, osvrtala se promatrajući ogoljela stabla grana ukočenih od hladnoće i lijepe crne vrane, koje su kljucale na zimom prekrivenim poljima. Da, to je Engleska, koju pamti. Nasmiješila se. - Drago mije da si se vratila - rekao je Toby bacajući pogled u retrovizor kako bi provjerio jesu li djeca zaspala. -Jadnici mali! Potpuno su iscrpljeni. Pogledaj ih! - Umorno je okrenula glavu. Spavali su sklupčavši se jedno do drugoga poput štenaca. Ponovno se prisjetila Ramona i zapitala nedostaju li mu, ili ih je jednostavno izbrisao iz sjećanja i nastavio dalje. Nove zemlje, nove knjige, a sve bez obaveza. Uzdahnula je. -Već dugo nismo razgovarali. Kako je Julian? - upitala je zagledavši se u cestu i trepćući kako bi odagnala umor. - Dobro je. Cesto odlazi poslom u London. Ima sve više posla i poprilično je uspješan! Još će me uzdržavati pod stare dane
- nasmijao se. - Sretnice! - Pa ne bih baš rekao da sam sretnik. Tata se nije promijenio. To me ne čudi. On je »pravi« muškarac i ponosi se time. Vjerojatno sebe krivi za sve. Sto mu ujedno podriva muškost. -Jednog će se dana srediti, samo ne očekuj čuda. Čovjek se treba uzrujavati zbog daleko važnijih stvari. Nisi nikoga ubio, recimo? - Ne. Još nisam. - Nasmiješio se. - Ali su prošle dvije godine otkako sam mu rekao i još uvijek nije prozborio ni riječ s Ju-lianom. Kad je došao u Polperro, bio je presretan i prihvatio ga u obitelj kao mojeg prijatelja. Bio je opčinjen njime. Nije li to uskogrudnost? Biti sposoban odbaciti čovjeka zbog njegove seksualnosti, stoje zapravo privatna stvar? Posebice ako mu se svidio kao osoba. - Boli, zar ne? - Primijetila je kako su mu zglobovi prstiju pobijelili koliko je grčevito i bijesno stiskao kolo upravljača. - Da, ali samo zato što smo oduvijek bili tako bliski. Više nije isto. Vidjet ćeš. -Jednostavno se pretvara da Julian ne postoji? Magična ljubavna kutijica - Tako je. - Kako se Julian osjeća? - Trudila se pokazati zanimanje, iako zapravo nije bila sposobna razmišljati ni o čemu drugom do li o vlastitoj boli. - Toliko je ležeran da ne mari. Previše se zanima za fotografiju kako bi ga brinulo dopada li se tati ili ne. U svakom slučaju, sad mu je trideset devet, i sve je već doživio i stoga nije u šoku. Ali meni to smeta. - Tata je vjerojatno uvjeren kako te stari pervertit zaveo na krivi put. - Tobvna usta s oklijevanjem su se razvukla u osmijeh. - Ne bih rekao daje star, Helena. - Sedam godina je stariji od mene, a za tatu si ti još uvijek beba! - Da, ali beba koja zna što želi. - Onda je sve kako treba. Neka se nosi do vraga! Pa što? Važno je da si sretan. Moraš misliti na sebe. Ne smiješ živjeti onako kako drugi žele da živiš - odvratila je zamislivši se nad vlastitom
situacijom i djecom, kojoj je slomila srce, a koja sad nedužno spavaju na stražnjem sjedalu. - Oboje moramo misliti na sebe, Helena. Nitko drugi neće to učiniti radi nas odgovorio je i utihnuo zagledavši se u sivu cestu, koja se sumorno prostirala pred njima. Njih su dvoje uvijek dijelili tajne. Iako mladi dvije godine, oduvijekje bio zreliji od svojih vršnjaka. A to se događa kad ljudi kriju stvari, pomislila je. Čovjek se iscrpi i počne živjeti poskrivcćki. Za njegovu je seksualnu orijentaciju saznala mnogo prije nego je priznao roditeljima. Oduvijekje znala da ga cure ne zanimaju i daje sretniji s knjigama o crvima i kukcima nego u noćnim klubovima. Sto nije značilo da se boji žena. Obožavao je sestru, divio se majci i imao hrpu dobrih prijateljica. Htio je njihovo prijateljstvo, a pomisao da bi medu njima moglo doći do tjelesnog kontakta bila mu je strana poput nogometa. No, tek kad se se njezina prijateljica, Annabel Hazel, zaljubila u njega i plakala joj na ramenu ispuštajući beznadežne suze neuzvraćene ljubavi, Helena se počela pitati nije li možda gay. Nikad Santa Montejiort' nije izlazio s djevojkama, a nesretne kukce nije mogao oženiti i premda obično prezaokupljena vlastitim željama kako bi primjećivala tuđe, njegova seksualnost iznenada ju je zaintrigirala privlačeći joj pažnju. Pažljivo ga je promatrala. U ljeto 1972. doletio je u Čile kako bi proveo nekoliko tjedana s njom, a ona je tad bila u sretnom braku s Ramonom. S tugom je primijetila da se od jada udebljao i daje od zabrinutosti postao nervozan. Potiskivao je svoje osjećaje gušeći se od silnog napora. Nije imao posao i bio je nesretan, a njegov inače vedar osmijeh gotovo mu se više nije mogao zadržati na usnama. Šetali su plažom i razgovarali kao nikad prije u životu. Rekao joj je kako mu je teško pronaći posao u Londonu, kako mu je zlo od ispušnih plinova i kako ga buka čini nervoznim. - Više se jednostavno ne osjećam kao da sam to ja - pojasnio joj je promuklim glasom. - Pa, nećeš se domoći dečka ako se budeš sažalijevao -nonšalantno je odvratila. Zagledao se u nju. Lice mu se prekrilo crveno-bijelim mrljama, a oči
ispunile užasom. - U redu je biti gay - nadodala je nasmiješivši se s razumijevanjem. -Još uvijek te volim. - Spustio se na pijesak, skrio glavu u smotane ruke i zajecao kako to nije učinio otkako mu je auto pregazio kujicu, Jessie, jednog užasnog zimskog jutra petnaest godina ranije. Sjela je do njega i zagrlila ga. - Debeo si, jer nisi sretan, a nisi sretan, jer si zbunjen, a takav si oduvijek. Zato si i otišao u London. Nisi mogao više nositi svoju tajnu u Polperru. I ne krivim te. - Nasmijala se. - Polperro je premalen za tebe. Ali, znaj, tamo pripadaš i samo ćeš tamo biti sretan. - Znam. - Zašmrcao je. - Želim se vratiti kući. Mrzim London. Ali... duboko je uzdahnuo, kao da se tako oslobađa tereta tajne. - Želim biti voljen kao i svatko drugi. - I bit ćeš. U Londonu ima gay ljudi u izobilju. Svugdje u svijetu, što se toga tiče. Samo trebaš smoći hrabrosti pronaći ih, - Okrenuo se i pogledao je blještavim, plavim očima, nalik vedrom nebu nakon obilne kiše. Magična ljubavna kutijica - Kako si znala? - Poznajem te i stalo mi je. Već dugo to znam. Sve otkako si odbio Annabel Hazel. Tad mije sinulo da si možda gay. Nikad nisi izlazio s curama, više si se zanimao za one svoje jadne inse-kte i to mi je bilo čudno. Ali zato su svi drugi to doživljavali posve normalnim, jer si oduvijek bio ekscentrik. No, nitko ti nije bio blizak poput mene. - I još uvijek smo bliski - odvratio je zahvalno se nasmiješivši. Osjetila je kako joj suze naviru na oči. - Onda - odvratila je zatreptavši - ako ti namjeravamo pronaći dečka, moramo ti prvo poraditi na izgledu, jer si predebeo! Sramežljivo se nasmijao. Dijeta započinje danas, i ostaješ ovdje dulje od mjesec dana. Kako Ramon i ja putujemo tek u ožujku, ne vraćam te u London sve dok ne budeš spreman. Jasno? - Zakimao je. Ljubav je najbolja stvar na svijetu. Hoću da doživiš ono što ja osjećam! - Prvi put u životu mislim da je to moguće - odgovorio je, uhvatio je za ruku i stisnuo. I iznenada mu je postalo lakše. Osjećao se pozitivnije. Kad su se vratili cestom prema Cerru Cas-tillu, gdje su
Helena i Ramon posjedovali prekrasnu kuću s pogledom na more, učinilo mu se da prvi put nakon tko zna koliko godina može vidjeti svijet onakvim kakav doista jest. Poželio je otisnuti se brodom na pučinu i ležati pod suncem, nježno se ljuljuškati na valovima promatrajući obzor, koji mu je konačno nudio toliko obećanja, da se morao suzdržati kako mu ne bi odjurio ususret. Bacio je pogled. Helena je spavala naslonivši glavu na zaštitni remen, a njezine izmučene oči odbile su gledati muku, koju je proživljavala prethodni mjesec, sanjajući bez sumnje o boljim vremenima. Disanje joj je bilo usporeno i duboko, gotovo kao da i u snu može prepoznati zrak svoje domovine. Život je prepun uspona i padova, ali nakon pada čovjeku se valja ponovno dići, pomislio je i bacio pogled u retrovizor. Primijetio je kako se djeca gotovo neprimjetno pomiču, napuštajući udobnost sna Santa Monteftore i otvarajući oči prema nepoznatom krajoliku. Požalio je što nije proljeće. Engleska tad ne bi izgledala tako sumorno. Federica se uspravila i zatreptavši pogledala kroz prozor. Mimoilazili su bijela polja prekrivena tankim slojem mraza. -Jesmo li stigli? - Ne još, Fede — veselo je odvratio. — Nego, kakva je to magična kutijica? - Primijetio je daje nesvjesno otvara i zatvara. Uzdahnula je i lice joj se izduljilo od tuge. - U redu, ispričat ću ti. Prisjetila se očeva sigurnog zagrljaja i trznula od boli, jer je to odmah pobudilo i manje ugodno sjećanje na razgovor, koji je načula u Cachagui. No, čim je stala pričati priču o princezi Inka, boja joj se povratila u obraze, a raspoloženje razvedrilo. Kad su se zaustavili kako bi ručali u staroj i slikovitoj seoskoj gostionici, više nije bila tužna, već radoznala. Sve što ju je okruživalo bilo je nepoznato i privlačilo joj pažnju. JEDANAESTO POGLAVLJE Kad su skrenuli u usku uličicu, koja se vijugavo spuštala prema kući, gdje su Toby i Helena odrasli, pomislila je da će joj srce eksplodirati. Otvorila je prozor kako bi upila poznate mirise djetinjstva. Ali bio je siječanj i ništa nije osjetila u hladnom zraku. No, to ju nije pokolebalo. Kad su se provezli kroz kapiju i nastavili
šljunčanim prilazom, bijela kuća je izronila pred njima poput starog prijatelja, baš onakva kakva je oduvijek bila, ljepuškasta unatoč zimi, koja joj je ogoljela zidove. Čuvši auto, Jake i Polly, koji su sat vremena proveli uzbuđeno se prešetavajući prostorijama, izjurili su kroz ulazna vrata kako bi umornim putnicima zaželjeli dobrodošlicu. Pollvje odmah primijetila da joj je kći mršava i ispijena, ali je ostala iznenađena koliko djeca dobro izgledaju. Federica joj se uzbuđeno bacila u zagrljaj. - Imat ćeš svoju sobu, Fede! Čak sam ti napravila i prhke čokoladne kekse, jer znam da su ti se svidjeli, kad sam ti ih spravljala u Čileu rekla je grleći koštunjavo dijete, koje joj se držalo za struk poput napuštenog majmunčića. Hal se pak uhvatio Helenine noge preklinjući je da ga podigne. Flal, dušo, ne mogu te nositi! Četiri su ti godine i već si velik. Nasmijala se i uzbuđeno izljubila oca. - Bože, kako je dobro biti kod kuće! Već se bolje osjećam! - Maknimo se s hladnoće! U kuhinji je toplo i hajdemo unutra porazgovarati — predložila je Polly gurajući kći velikim, sposobnim rukama. - Brzo si ih dovezao, Toby- dobacio je Jake ukočeno tapšući sina po leđima. - Bilo je pametno što si ih pokupio. - Nema problema, tata! - Bio je zahvalan na njegovim riječima, jer je u posljednje vrijeme rijetko imao priliku čuti hvalu. Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica Pollvje na stol odložila čajnik, kojeg je Toby jednom davno ispustio i okrhnuo, te raznovrsni izbor šalica, koje je nakupila tijekom godina. Potom je pladanj napunila čokoladnim keksima, kolačićima, tortom i sendvičima s namazom Marmite. Za razliku od druge čileanske djece, Hal i Federica odrasli su na tom namazu, koji im je redovito otpremala u Vinu, zajedno sa šminkom Mary Quant, bez koje Helena nije mogla izdržati. Zabrinuto ju je pogledala. Još je uvijek zgodna, ali više ne zrači. Uvenula je poput cvijeta. Zapuštena, jednostavno je dehidrirala. I gledajući je došlo joj je da Ramonu zakrene vratom, ali je odlučila strpljivo pričekati kako bi
ostale nasamo i ne spominjati tog nomada od supruga. Djeca su se ugrijala ispred peći, izjedajući ponuđeno poput gladnih skakavaca. Brzo su se priviknuli, a Hal se oslobodio sramežljivosti, čim je ugledao čokoladnu tortu. - Predivno je ponovno biti kod kuće. Baš kao nekoć. Ništa se nije izmijenilo! - Helena je zaključila na brzinu se osvrćući oko sebe. Zapalila je cigaretu i polako uvlačeći dim s užitkom se prepustila prvom naletu nikotina. Majka joj gotovo uopće nije ostarjela u posljednjih nekoliko godina. Još uvijek je bila agilna i bucmasta šezdesetgodišnjakinja s glatkim tenom boje meda. Bez ijedne jedine bore. Oči su joj blještale što od zdravlja, što zato stoje bila otporne građe. Da joj kosa, koju je motala u neurednu pundžu, nije počela sijediti i da nije nosila tako ozbiljnu odjeću, nitko joj ne bi dao više od pedeset. Očeva kosa bila je pak elegantno srebrna smekšavajući mu grube crte lica. Sad je manje nalikovao crnom krijumčaru nego prije. No, još uvijek je bio tih, pažljivo sve promatrao, a kad bi prozborio, svi bi ga slušali. Tako je dobro da si nam se vratila rekla joj je majka oduševljeno, a njezini rumeni obrazi bili su vrući od uzbuđenja što može ponovno vidjeti dijete i unučad. - Imam savršene prijatelje za Federicu i Hala - veselo je nadodala. -Sjećate se Applebvjevih? Helena je pogledala Tobvja. - Ona luda obitelj, koja živi u Pickthistle Manoru? - Nasmiješila se prisjetivši se kako su, kao djeca, neprestano pokušavali navući starog Nuna Trevelvna na razgovor, kad god bi ga sreli, jer je bio najzabavniji ekscentrik u Polperru. Tad je tek ušao u šezdesete i hodao nagnut prema naprijed, na jastučićima stopala i uspravnih leđa, kimajući svima poput majora glavom nalik kornjačinoj. Rodio se u Cornvvallu, no kako je veći dio mladosti proveo u Italiji studirajući umjetnost, govorio je lažnim talijanskim naglaskom i promijenio si ime iz Nigel u Nuno. Živio je u Pickthistle Manoru s kćeri Ingrid, obožavateljicom ptica, i njezinim suprugom Inigom te njihovo petero divlje djece. - Pa, dušo, nisu ludi. Možda originalni, ali ne ludi - odvratila joj je majka. - Originalni Jakove usnice su se razvukle u stranu razotkrivajući iskrivljen očnjak. — Samo si ti u stanju reći takvo što! -Nasmijao se.
- Ingrid i Inigo imaju petero djece - nastavila je ne osvrćući se na njega. - Da vidim. Bar jedno mora biti kompatibilno s Halom i Fede. - Zaškiljila je pokušavajući se prisjetiti. Pa - ubacio se Toby - Samu je zasigurno petnaest, tako da on otpada. - Prisjetio se tog poprilično arogantnog dječaka, koji je rijetko govorio s bilo kim i uvijek držao nos zakopan u biografskom rječniku. - Za ime Boga, naravno da ne, govorim o Molly i Hester! - Ah, da. Molly je zacijelo devet, a Hester sedam - složio se. Savršene partnerice za igru! Obje pohađaju lokalnu školu, pa bi sve zapravo moglo biti supcr! - To bi bilo odlično za Fede - dobacila je Helena, promatrajući djecu. Veselo su se smijala igrajući se darovima koje su dobila od oca. - Lucien i Joey su maleni, više-manje Halovo godište Polly je nadodala. - Mislim da bismo ih uskoro morali pozvati na čaj. - Prisjećam se Ingrid - odvratila je Helena nasmijavši se - bila je luda za životinjama poput tebe, Toby. Ako je u blizini od sedam kilometara postojala ranjena životinja, ona bije pronašla, donijela u kutiji i njegovala u svojem prozračnom ormaru, sve dok ne bi ozdravila. -Ako nisu bile ranjene, zasigurno su se pretvarale da jesu, jer je taj prozračan ormar bio poput Ritza - odvratio je Toby zahiSanta Montefiore hotavši. - Sjećaš se onih ježeva s buhama, koje je držala u praonici posuda? - I guske, koja je bila toliko zlobna da tjedan dana nisu mogli koristiti kuhinju, sve dok joj noga nije zacijelila. Ali ti bolje šuti! Ti si sve svoje insekte instalirao u inkubatore s pet zvjezdica — odvratila je smiješeći mu se od uha do uha. -Još uvijek veći dio dana provodi na stijeni slikajući galebove. Predivno slika. Polly je uzdahnula s divljenjem. - No, sve na račun te predrage djece, koja žive poput cigana. - Rekao bih poput cigana na visokoj nozi - dobacio je Jake ironično. - Da, poput cigana na visokoj nozi, ali svejedno su divlji. In-grid nije previše duhom prisutna, a Inigo provodi dan pišući zatvoren u radnoj sobi ili se pak povlači po kući i gunđa, pa je bolje kloniti mu
se s puta. Ipak, klinci su dražesni, iako u njima nema ni mrvice discipline. - Misliš li daje pametno da se druže s mojima? - Helena je zabrinuto upitala odbacujući pepeo u kantu. Naravno! Federici bi dobro došlo malo slobode - odvratila je Polly prisjećajući se kako malenoj nije bilo dopušteno izaći iz vrta ispred kuće bez služavke ili majke. Policija je patrolirala ulicama, a vojska nametnula policijski sat. Vina del Mar je bila dovoljno bezbrižna, ali u predgrađu je bilo nemoguće odgajati djecu. - Preporodit će se u okolici nadodala je s užitkom ih zamišljajući kako se igraju na plažama i jure poljima u društvu novih prijatelja. Federica je još uvijek bila dijete, iako je izgledala poput djevojke zarobljene u dječjem tijelu i Polly je smatrala daje krajnje vrijeme da joj se dopusti uživati u djetinjstvu, odnosno tih nekoliko godina, koliko joj je još preostalo. Kad su je ušuškali u novi krevet, malena je legla na bok i zagledala se u magičnu kutijicu, koju je odložila na noćni stolić. Bilo je toliko mračno da je zamolila majku da ostavi otvorena vrata kako bi svjetlo iz hodnika raspršilo tamu, koja je gutala sve. Pogledala je kutijicu i u njoj pronašla hrabrost. Bio je to djelić domovine, koji je ponijela sa sobom u nepoznatu zemlju, Magična ljubavna kutijica djelić oca kojeg se mogla držati, sve dok je ne dođe voljeti kako valja. Helena je dopustila Halu da prvu noć spava s njom. Nije tad još shvaćala, a bio joj je potreban onoliko koliko ona njemu, da će dijeliti njezin krevet idućih šest mjeseci, sve dok Polly na kraju ne bude primorana intervenirati i taktički joj predložiti da možda nije najzdravije za dječačića da bude toliko ovisan o majci. Grlila je njegovo toplo tijelo nadajući se uliti mu povjerenje i osloboditi se osjećaja krivnje, što gaje otrgnula od oca i rodnog doma. No, znala je da su joj djeca dovoljno mlada i da će preboljeti tu traumu. Pronaći će prijatelje i jednog dana u potpunosti zaboraviti da su živjeli u Čileu. Njemu će Čile ostati tek u nejasnom sjećanju, ali će Federici biti daleko teže. S nadom se prisjetila Molly i Hester Appleby i odlučila ih upoznati, čim se ukaže prilika. U Čileu
malena nije imala mnogo prijatelja, jer je po prirodi uživala u samoći, vjerojatno zato stoje tri godine bila jedinica. Helena je konačno sklopila umorne oči i prepustila se snu, utapajući neugode u prošlosti i sanjajući o predivnom, novom životu, koji ih iščekuje. Ali svako malo Ra-mon bi joj iskrsnuo u mislima ponovno je zaposjedajući, a kako je bila bespomoćna, nije se mogla obraniti. -Jadna Helena - Pollyje uzdahnula prekrivajući si velike grudi. Ipak, ispravno je postupila. Nije mi se sviđalo stoje sama u Čileu i što nema nikoga tko bi mogao pripaziti na nju. Sad ima nas i mi ćemo se brinuti. - Nemoj dopustiti da te mota oko malog prsta. Znaš kakva je upozorio ju je Jake ulazeći u krevet. - Potrebni smo joj! - Istina, ali budi oprezna ili ćeš joj postati ropkinja kao nekoć. Okrenuo se kako bi ugasio svjetlo. - Sad je drukčija. Prošla je kroz tešku krizu i potrebna joj je naša podrška. - Upozorio sam te - promrmljao je i duboko uzdahnuo, ukazujući joj daje preumoran za daljnju raspravu. Santa Motiteftore Mollv i Hester Applebv ostale su zaintrigirane mršavom i plahom djevojčicom, kojaje sramežljivo stajala pred njima. Njihova ju je majka pozvala na čaj rekavši im daje Fede, čije je ime izgovorila Fayday, netom stigla u Englesku i da još nema prijatelja. Na njima je da joj pruže ugodan boravak. Tipično u svom stilu, spojila ih je i rekla im da se odu nekamo poigrati, dok ona porazgovara s majkom. - Fede je čudno ime - rekla je Mollv sa sumnjom zaškiljivši. Imala je zelene oči. - Skraćeno od Federica - pojasnila im je promuklim glasom. - I to je čudno - odvratila je Molly. - Tata mi je iz Čilea. - Upitno su je pogledale. - Čile je u Južnoj Americi. - Obje su zakimale znajući gdje se nalazi Južna Amerika, jer im je dadilja na zidu dječje sobe naslikala kartu svijeta. -Je li ti tata crnac? - upitala je Hester. - Ne Federica je šokirano odgovorila. - Samo ima crnu kosu -
nadodala je s osmijehom ga se prisjećajući. - Naš tata ima crna raspoloženja - odvratila je Molly i pras-nula u smijeh. - Možemo u šetnju ako želiš! Federica je zakimala glavom. Posudila je čizme i kaput, koji joj je bio prevelik, te krenula za njima u vrt. Kuća im je bila veliko bijelo zdanje s visokim, kliznim prozorima i širokom terasom, koja se spuštala na tratinu nizom gotovo carski velikih kamenih stuba. Tlo je bilo tvrdo i prekriveno blještavim bijelim mrazom, koji Federica nikad prije nije imala priliku vidjeti. Znala je kako snijeg izgleda, jer ju je tata nekoliko puta odveo na skijanje u Ande, odnosno La Parvu, ali nikad prije nije vidjela mraz. Nastavile su se šetati prema jezeru, koje je ležalo mirno i ledeno pri dnu vrta. - Hajdemo klizati - predložila je Molly pažljivo zatapkavši na led. Federica je krenula za njom i trznula se poduzimajući prve nesigurne korake preko klizave površine. - Pazi da ne padneš - upozorila ju je. Nije htjela hodati po ledu bojeći se da ne pukne pod njom, ali dok je stajala i jadno promatrala te dvije, ne tako ljubazne, Magična ljubavna kutijica djevojčice kako kližu na sredinu jezera, shvatila je da će ih morati slijediti, ako želi da joj budu prijateljice. Nevoljko je stala na blještavu površinu i laknulo joj je, kad je osjetila daje tvrda i sigurna. Ukočeno se odgurnula prema njima. — Hajde, Fede — Mollyje doviknula smiješeći joj se. — Bravo! - Kladim se da to nikad nisi radila u Čileu - dobacila je Hester. Bila je u pravu. Federica je zakimala. - Nije li zabavno? Htjela bih klizati kako spada! S pravim klizaljkama — odvratila je Molly. — Da mi ih tata bar kupi! Onda bih mogla izvoditi piruetu! - I demonstrirala im je nesigurno kako to izgleda. Hester ju je pokušala oponašati, ali je završila na stražnjici. Sve tri prasnule su u smijeh i Federica je prvi put osjetila užitak druženja. Pokušala se nekoliko puta zavrtjeti i poput Hester također završila na ledu. - Ovako — uputila ju je Mollv, poduzimajući velik korak i podižući jednu nogu u zrak. Hester i Federica su to ponovile hihoćući na uzaludan trud.
- Gle, Sam dolazi! — Hester je povikala domahujući bratu, koji im se približavao tratinom. - Mičite se s leda - doviknuo je. - Nije sigurno! - Sve mora pokvariti - odvratila sije u bradu. - Hajdemo -uzdahnula je i krenula prema njemu. No, baš u tom trenutku začulo se pucketanje, kao da se jeze-rsko čudovište budi negdje duboko unutra. Mollyje prasnula u smijeh, Hester panično zavrištala, a Federica, zaostajući malo za njima, pohitala kako bi se što prije maknula s leda. Nije znala da ne smije juriti i kad je uslijedilo još glasnije i opasnije pucanje leda, još je brže pohitala, ali su joj se noge iznenada izmak-nule i pala je na prsa udarivši bradom o površinu i ostajući bez zraka. Kad je pokušala ustati, ugledala je krv na ledu i s užasom zavrištala. Podigla se na koljena, jedva dišući, ali led je u tom trenutku popustio i propala je u sablasno hladnu vodu. Spopala ju je panika, a iz grla joj se umjesto usklika oteo tek preplašeni šapat. Pokušala se uhvatiti za led, koji ju je okruživao, ali joj se on lomio u rukama poput glazure. Kaput joj je bio prevelik ograničavajući joj kretnje, a kad je pokušala zamlatarati nogama, Santa Monteftore ukočila se od hladnoće. Stala je tonuti i zacičala od straha, kad joj je voda dosegnula vrat. - Sve je u redu - obratio joj se smiren glas. Podigla je zakrvavljene oči i ugledala blijedo lice Sama Applebvja. Ležao je na ledu nad njom i promatrao je. Zgrabio ju je za ruke. - Uhvatio sam te! Pogledao ju je u oči pokušavajući je uvjeriti da će sve biti u redu. Izvući ću te! Kad kažem »sad«, počni udarati nogama! Ne osjećam ih - zajecala je. - Osjećaš ih. SAD! - Čim je mahnito zamlatarala, stao ju je polako izvlačiti iz mračne rupe ne zaustavljajući se ni kad je led ponovno zlokobno zapucketao. Malena se borila kao da joj je život u pitanju. - Samo tako - ponavljao je ohrabrujući je. Na posljetku se izvalila na led poput teškog i vlažnog tuljana, dašćući i cvileći od šoka. - A sad ćemo se otklizati, može? Nećemo hodati, razumiješ? - Zakimala je, a zubi su joj cvoko-tali koliko od hladnoće, toliko i od straha. Obgrlio ju je i zajedno su odmigoljili prema travi. Tijelo joj je toliko već
otupjelo da se jedva pomicala i činilo joj se daje prošla čitava vječnost prije nego su se izvukli na čvrsto tlo. Čim su to učinili, podigao ju je u naručje i pohitao prema kući. Molly i Hester su ih slijedile poput gusaka, koje su ostale bez daha. Obje su odmah ujurile u dnevnu sobu kako bi izvijestile majku i Helenu, a Sam je odjurio stubama zazivajući Beu, dadilju, koja je u dječjoj sobi nadgledala Luciena, Joevja i Hala. Kad je ugledala uplakano dijete u njegovom naručju, zgranula se i odvela ih u Mollvnu spavaću sobu. - Sto se dogodilo? - us-kliknulaje kad ju je spustio. - Mollvno djelo! Glupača! uzbuđeno je odvratio. - Malena je mogla poginuti! Skini joj odmah odjeću kako ne bi dobila upalu pluća! — I napustio je prostoriju. Helena i Ingrid su pojurile stubama i uletjele u spavaću sobu, a Federica, gola i drhteći, bacila se odmah majci u naručje i ponovno zajecala. - Jesi li mislila da ćeš umrijeti? — upitala ju je Mollv poslije, kad se zagrijavala pred ognjištem u dnevnoj sobi, odjevena u Hesterinu odjeću i gledajući je kako peče kolačiće od sljeza. Magična ljubavna kutijica - Da, mislila sam da ću umrijeti! - Bila si tako hrabra, kad si otpuzala preko leda - odvratila je Hester s divljenjem. —Je li to prvi put da si klizala? - Da. I mislim da neću tako skoro - nasmijala se. Mollv joj je dala još jedan sljezov kolačić. - Dobri su, zar ne? Zaslužuješ ih. Tako mi je žao. Pokunjeno joj se nasmiješila motajući si crvenkasto-kestenjastu kosu za uho. - Nema veze. Nisi mogla znati da će led puknuti — Federica je ljubazno odvratila. - Baš smo imale sreću daje Sam naišao - dobacila je Hester. - Da, ipak je korisno imati stariju braću — Mollv se nasmijala. - Naš junak! - Bio je jako hrabar. Spasio mije život - odvratila je Federica žvačući ljepljiv sljezov kolačić i s vrtoglavicom se prisjećajući kako ju je unio u kuću. - Koliko mu je godina? - Petnaest - odgovorila je Mollv. - Meni je devet, a Hester sedam kao tebi. Mama je imala dva pobačaja između Sama i mene. Inače bi nas
već bilo sedmero. -Ja bih rado da nas je sedmero - ubacila se Hester. - Pa, sad nas je šestero - odvratila je Mollv nasmiješivši se Federici. - Bome da - Hester se veselo složila. - Bolje da ti pokažemo kuću nadodala je i pogledala sestru iščekujući njezin pristanak. Molly je zakimala. - Zgrabi komad torte i upoznat ću te s Marmadukom! - S kim? Tvorom, kojeg je mama spasila prošli tjedan. Živi u ormaru u podrumu, jer ponekad ispušta takav miris da mora imati cijeli pod samo za sebe. Helena je promatrala djevojčice kako izlaze iz dnevne sobe i osjetila nevjerojatnu zahvalnost, ne samo prema Samu koji je spasio Federicu, već i prema Mollv i Hester, kojima se svidjela i koje su je prihvatile bez ikakvog problema. - Tvoje su cure jako dobre dobacila je Ingrid pušeći elegantnu muštiklu boje Santa Montefiore jorgovana. Nosila je čudesan kaput sastavljen od djelića materijala poput prekrivača za krevet, a kosa joj je padala na ramena u divljim kovrčama crvenkasto-kestenjaste boje. Oko vrata joj je visio velik, zlatni monokl, koji je svako malo stavljala na oko. Helena je primijetila dajoj je jedno oko zeleno, a drugo plavo. - Molly je poput Sama. Oboje smatraju da su bolji od ostatka svijeta, jer su tako pametni, a Hester je draga, ali ne i previše bistra. Dobro slika poput mene. - Ne znam kako mu se odužiti. Ne želim ni pomisliti što bi se dogodilo da nije bio tamo! - Oh, zasigurno bi poginula - zaključila je Ingrid upaljačem joj paleći cigaretu. - Molly uvijek mora pretjerati. - Uzdahnula je. - Žao mije zbog Ramona. - I meni — odvratila je Helena uvlačeći dim. - Bit će ti potrebno vremena, ali oporavit ćeš se. - Primijetila je dajoj cigareta podrhtava u ruci. - Znaš, sjećam se kad si pobjegla s njim. Bila si tako mlada! Ja sam sigurno deset godina starija od tebe. Sjećam se kako mi je to bilo super romantično! Bio je tamnoput, stranac, a ti pak tako bijela! Tipična Engleskinja. Bilo je to
nevjerojatno egzotično. No, brinula sam se kako ti je živjeti na drugoj strani svijeta. To nije kao da odeš živjeti u Leicester, zar ne? Nasmijala se razotkrivajući iskrivljene, ali bijele zube. Kad joj se Inigo udvarao prije mnogo godina, znao joj je reći daje nalik predivnom portretu, kojeg je netko nahero objesio na zid. A ona je voljela da su stvari nesavršene, smatrajući da nema ništa dosadnije od savršenstva. - Pa, bilo nam je i egzotično i predivno u to vrijeme. No, poslije se jednostavno raskvasilo. Tužna sam zbog djece, ali moram priznati da se ipak već osjećam drukčije. - Djeci je potrebna stabilnost. Jedan im roditelj to može pružiti, a dva roditelja su zapravo luksuz - odvratila je Ingrid poigravajući se debelom kovrčom, koja joj je poskakivala oko vrata. -Ja sam sama odgojila djecu. Gotovo sama. Inigu su knjige njegova djeca. Ah, da ih ljudi bar žele kupiti! Ali zastrašujuće su dosadne. Nikad ne uspijevam pročitati više od prve stranice. Ne, filozofija mi definitivno nikad nije bila zanimljiva. Draže su mi stvari koje mogu dotaknuti. Magična ljubavna kutijica - Poput životinja? -Tako je. U tom trenutku stari Nuno se dovukao hodajući, kao uvijek, na jastučićima stopala. - Ah, valja mi pozdraviti dvije predivne djeve - dobacio je izrazitim talijanskim izgovorom i teatralno se naklonio. - Tata, sjećaš se Helene Trebeke? - Pa, naravno, ni Helena Trojanska nije se dičila tako svijetlom kosom! »Sweet Helen, make me immortal with a kiss!14« Drago mi je vidjeti vas - odvratio je ponovno se naklanjajući. Ingrid se namrštila. - Marlovve - nadodao je i s neodobravanjem podigao čupavu obrvu. - Mladi Samuel bi to odmah prepoznao. - Helena je napustila Čile kako bi se vratila ovamo živjeti -nastavila je ne obazirući se na komentar. - Pretpostavljam daje u Čileu prehladno? - Bar kad je srce u pitanju - dobacila je Ingrid nasmijavši se. - Želiš li čaja, tata? - Radije bih nešto jače od čaja, cara]5. No, ne obaziri se. Pravi se kao
da nisam ovdje - odvratio je i odvukao se iza sofe prema baru. - Nemoguće je ne obazirati se na tebe, tata. - Čuo sam da će mladi Samuel dobiti vitešku titulu za hrabrost. Postat će Sir Samuel Appleby i udijelit ću mu orden Reda Klizaljki, kako bi nas zauvijek podsjećao na svoju coraggiol(>. - Tako sam mu zahvalna - odvratila je Helena, žaleći što Toby nije s njima kako bi se mogao smijati na ispade omiljenog ekscentrika. - Mislim daje osvojio srce svjetlokose djeve kao u prastarim legendama - odvratio je podižući čupave obrve. Pa, to me ne bi iznenadilo - odgovorila je Helena. - I ja sam se zaljubila u njega. I4 Draga Helen, učini me besmrtnim (jednim) poljupcem! 5 Cara (tal.) = dušo. " Coraggio (tal.) = hrabrost. Santa Monttfiore - Srca su osvojena i manjim pothvatima od spomenutog! -Podigao je čašu i napustio prostoriju. - Ušao, popio, prokomentirao i nestao - Ingrid je uzdahnula otresajući pepeo u tanjurić. - I udao mi kći. Ja bih to nazvala uspješnim danom, a ti? -Obje su se nasmijale i natočile si još čaja. Kad je nastupio trenutak da Federica pođe kući s majkom i bratom, požalila je što ne može zauvijek ostati. Molly i Hester upoznale su je s Marmadukom, koji je tako zastrašujuće smrdio, da su sve tri odjurile niz hodnik uhvativši se za noseve i hihoćući kao lude. Upoznala je nakon toga i malog lisca, koji je živio u prozračnom ormaru, te čavku, koja je sjedila na Ingridi-noj kuhinjskoj stolici i pila čaj kao pravi član obitelji. Čudna svinja, koja joj je više nalikovala minijaturnoj smeđoj kravi, njuškala je po kući kao daje obiteljski pas i odazivala se na ime Pebbles. Čak je jela i iz pseće zdjelice u prostoriji za pranje posuđa, zajedno s Puškinom, bernskim planinskim psom, koji je jednim potezom svojeg repa s bijelom mrljom na vrhu uspijevao počistiti cijelu površinu stola. Federica je ostala opčinjena. Ali valja napomenuti da se tada ujedno zaljubila i u galantnog heroja, koji ju je spasio od sigurne, ledene smrti na dnu jezera. Kad se pojavio u hodniku kako bi provjerio je li dobro, spopala ju je takva sramežljivost da je promuklim glasom
uspjela pro-mucati tek nekoliko besmislenih riječi. - Izgledaš bolje odvratio je i s osmijehom odmjerio čudno dijete, koje se rumenjelo iz zahvalnosti. - Usnice su ti bile plave. Moje nekad poplave, kad si ubacim naliv-pero s krive strane! - Nasmijao se. - Ne znam kako ti zahvaliti, Sam - odvratila je Helena. Bio je visok gotovo stotinu osamdeset centimetara i gledao je s visoka. - Bilo mije zadovoljstvo. I vrlo rado ponovno bih to učinio, ali moram priznati da je bilo malo prehladno, pa radije ne bih uranjao još neko vrijeme. - Ponovno se nasmijao. Helena je ugurala Federicu i Hala u auto. Malena se uvukla na stražnje sjedalo i promatrala Sama kako im maše sa stuba u Magična ljubavna kutijica društvu sestara, sve dok one nisu pojurile za autom ganjajući ga niz prilaz. Dobri ljudi, zar ne? - Jako mi se sviđaju - odvratila je. - Možemo li se uskoro vratiti? - S djevojčicama ćeš zajedno pohađati školu, pa ćeš ih neprestano viđati. - Odlično odgovorila je sanjivo se zagledavši kroz prozor. DVANAESTO POGLAVLJE Cachagua Prošla su četiri mjeseca, četiri dana i četiri sata, otkako je Es-tella posljednji put poljubila Ramona Campionea u svojoj maloj, prozračnoj sobi u Cachagui. Čekala je na njegov povratak, jer je obećao da će se vratiti, ali nije joj se javljao. Nije čak zaprimila nijedno pismo. No, nastavila je čekati kako ju je zatražio, i kako mu je obećala učiniti. Sjedila je na plaži, dok bi nježna jesenja svjetlost uvečer preplavljivala obzor jantarnim sjajem, koji joj je melankolijom ispunjavao srce. Spustila je ruku na trbuh i osjetila kako u njemu raste dijete. Ramonovo dijete. Tužno se nasmiješila prisjetivši se nježnih trenutaka, kad su se stopili zaboravljajući na društvene razlike, koje ih razdvajaju. Ljubav ne poznaje granice, pomislila je s nadom i odmah se zapitala je li možda promijenio mišljenje. Je li možda shvatio daje njihova afera bila tek ljetna romansa, nestvarna poput fantazija o kojima piše? Pronašla je njegove knjige na policama kuće njegovih roditelja i odnosila ih u
svoju sobu, gdje je svaku pomno iščitala. Bile su magične, nestvarne, opčinjavaj uče. Poetske priče o ljubavi, prijateljstvu i avanturi, smještene u egzotičnim krajevima, za koje nikad nije čula. U svakoj riječi prepoznala je njegov glas, gotovo kao da joj se obraća negdje izbliza šapućući joj s ljubavlju. Čeznula je da joj se vrati. Čeznula je reći mu za život, koji su zajedno stvorili. Bog im je podario dijete, a Bog nikad ne griješi. Budućnost joj je bila nesigurna. Nekoliko je mjeseci bila u mogućnosti ne odavati tajnu i uspijevala čak prikrivati mučninu, koja ju je budila svako jutro tjerajući je u kupaonicu, kad Magična ljubavna kutijica god bi joj se žuč podigla u grlo. No, nije joj smetalo. Štoviše, uživala je u njoj s ljubavlju, smatrajući darom sve stoje dobila od Ramona. Ipak, trbuh joj je bivao sve veći i primijetila je da se lako zamara i da je sve usporenija pri obavljanju poslova. Senora Mariana sumnjičavo ju je promatrala i Estella je nagađala da zna. Znala je nanjušiti takve stvari. Kad bi bar izdržala idućih nekoliko tjedana! Onda bi se njih dvoje vratili u kuću u Santiagu i ostali tamo do idućeg ljeta, što znači da bi šest mjeseci bila na sigurnom. No, ako prije odlaska otkriju u kakvom je stanju, bojala se da će morati dati otkaz i vratiti se nečasno roditeljima u Zapallar. A oni će ostati užasnuti. Nijedan muškarac neće je htjeti oženiti u takvom stanju. Tko bi poželio imati tuđe dijete? Majka joj je oduvijek govorila da će svaki pošten muškarac htjeti oženiti djevicu. Stoje značilo daje s njom gotovo! Ali koliko god joj se kobna činila budućnost, još je uvijek vjerovala da će joj se Ramon vratiti. Ne samo da je obećao to učiniti, već je to obećao s toliko žara, kao da ne može živjeti bez nje, i ona je pristala čekati, jer ga voli i vjeruje da i on osjeća isto. Vjerovala je damu je potrebna. Da, zaključila je, doći će po mene! Vratila se plažom prema kući i prisjetila kako gaje jedne noći promatrala iz sjene dok se nag vraćao s plaže. Tad je toliko silno žudjela za njim. Upravo kao sada, iako više nije sanjala voditi ljubav s njim, već samo ležati do njega u sigurnom zagrljaju i osjećati njegovu ponosnu ruku na svojem trbuhu. Sanjala je kakav će biti kao otac. No, kad je ušla u kuću, Senora Mariana ju je dočekala u hodniku.
- Moramo porazgovarati, Estella - rekla je krenuvši u dnevnu sobu. I odmah joj je postalo jasno daju je razotkrila. Grašci znoja skupili su joj se na čelu. Sad je gotovo, pomislila je i osjetila kako je nešto steže u prsima. - Odlučila sam porazgovarati večeras s tobom, jer mi suprug nije ovdje. Kao žena sa ženom - nastavila je starica ljubazno joj se smiješeći. Estella se drhteći spustila na rub sofe. Bilo joj je neugodno. - Si, Senora Mariana poslušno je odvratila. Santa Montefiore - Trudna si, zar ne? - Upitala je spuštajući svoje sive oči na njezin trbuh. Djevojka je iz srama oborila pogled i velika suza kliznula joj je niz prekrasno lice. - Ne ljutim se. - Estella je očajnički odmahnula glavom. - Zasigurno će te mladić s kojim se viđaš oženiti? - Ne znam, Senora Mariana. Otišao je - promucala je. A kamo je otišao? - Ne znam, Senora Mariana. Jednostavno se pokupio. - Hoće li se možda vratiti? - nježno je upitala primjećujući koliko je djevojka tužna. Srce joj se stegnulo. - Obećao je da hoće. I vjerujem mu. - Pa, onda je to jedino što možemo učiniti, zar ne? Ako mu vjeruješ, onda mu i ja vjerujem - odgovorila je suosjećajno se nasmiješivši. Moramo pronaći nekoga tko će te zamijeniti dok ne rodiš. Don Ignacio i ja za nekoliko dana odlazimo u Santia-go i vraćamo se tek u listopadu, a pretpostavljam da bi ti negdje u to vrijeme trebala roditi. Ne plači, dušo, molim te! Već ćemo to nekako izgurati! Ako je obećao vratiti se, onda će to i učiniti. Previše si lijepa kako bi te ostavio u ovakvom stanju - nadodala je i potapšala je po drhtavoj ruci. - Bio si u pravu, Nacho, trudna je - rekla je poslije suprugu, kad se vratio na večeru. Ignacio je zakolutao očima i zakimao glavom. — Znači, bio sam u pravu! - Tako tužno - duboko je uzdahnula. - Sto nam je činiti? - Tko je otac? - Nije mi rekla. -Jesi lije pitala?
- Pa - slegnula je ramenima - pokušala sam. - Važno je znati namjerava lije oženiti. Naravno da ne. Zbrisao je - ljutito je prekrižila ruke. - Doista nije pošteno! - Ali to je posve uobičajena pojava u njihovom svijetu - odvratio je kao da govori o skupini nekultiviranih divljaka. Magična ljubavna kutijica -Ali ne bi tako trebalo biti. Predivnaje i šarmantna, kakav bi joj to čovjek učinio i onda pobjegao? - Takve se stvari neprestano događaju. Lopovi su nepoštena stvorenja. - Doista, Nacho! Nisu baš svi takvi! - Ne? Kladim se da jesu. U njihovom svijetu žene su žrtve. Tako stoje stvari. I ona se ni po čemu ne razlikuje. Rodit će dijete, vratiti se obitelji u Zapallar i nekako skrpati život. Nacho! - Uskliknula je s užasom. - Nećeš je valjda otpustiti? - A što želiš da učinim? Slegnuo je ramenima. - Može raditi za nas i brinuti se za bebu - predložila je smirenim tonom. - Ali mi nismo dobrotvorna udruga - odlučno je odvratio. Primijetila je da su mu se uši zacrvenile, stoje ukazivalo da bi svaki trenutak mogao izgubiti strpljenje. - Ne mogu podnijeti da ostane bez kruha i zaručnika! Ne možemo biti tako nehumani, Nacho! Mi amor, ne razgovarajmo više o tome, imamo još pet ili šest mjeseci za razmišljanje. Mrzovoljno je zakimao i ispratio je pogledom na terasu. Problem je taj što ljudi nisu spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke, pomislio je. Odlučivši biti Estellin ljubavnik, Ra-mon je počinio upravo tu pogrešku i na sramotu je društvenoj klasi kojoj pripada! Ramon je spavao s nekolicinom žena nakon što je napustio Čile, no nije se uspio osloboditi ugodnog sjećanja na Estellu, koja gaje proganjala u mislima odbijajući mu dati mira. Uz sve to, osjećao je krivnju. Nije li joj rekao da ga čeka? Znao je da će to učiniti. Ispravno bi bilo pisati joj i osloboditi je jada, no nije to mogao učiniti. Nije ju želio izgubiti. Želio je ostaviti tu opciju otvorenu za slučaj da se probudi jednog jutra s porivom da joj se vrati. Znao se
ponekad buditi s mučnom čežnjom u preponama i grižnjom savjesti, no svaki put kad bi se to dogodilo, uspio bi se uvjeriti daje ne može voljeti onako kako želi biti voljena. Onako kako sve žene žele biti voljene. Uključujući HeSanta Montefiore lenu. Ne može biti uz nju i pružati joj podršku. Ne može biti ni uz koga. Sjeo je na stari tandrkav vlak koji se probijao kroz neplodnu zapadnoindijsku pustinju na putu prema Bikaneru. Sunce je pržilo krov ispunjavajući vagone paklenom vrućinom, koja se izmiješala s mirisom znoja i opajajućim aromama začina, lijepeći mu se za nosnice i isušujući grlo. Kupe je bio krcat tamnosme-đim licima u turbanima boje šafrana i fuksije, a njihova tamno-oka djeca promatrala su ga s nedužnom radoznalošću i hihota-la skrivajući lica prljavim ručicama. Znali su daje stranac, iako je nosio domaće izrađenu tuniku, hlače i sandale. Kad se ukrcao u Jodhpuru, primijetio je kako žene, gotovo nezemaljskim pokretom dugih prstiju prekrivenih draguljima, velovima čedno zaklanjaju orlovski profil i obaraju sramežljive oči, koje su se ukazivale iza koprene poput egzotičnih ptica u maglici. Nakon nekog vremena zaboravile su da je tamo i stale ga promatrati pomno poput proždrljivog pripovjedača, čavrljajući međusobno na njemu nepoznatom jeziku. Obožavao je Indijke. Bio je opčaran njihovom ranjivom ženstvenošću i čednošću, gracil-nošću kojom su se kretale u blještavim sarijima, poput jarkog cvijeća u presuhoj pustinji. Nije ih vrebao. Bile su paradigma čednosti, ali je tajanstvenu teatralnost njihova svijeta smatrao toliko predivnom da jednostavno nije mogao odvratiti pogled. Bojao se naglo pokrenuti kako ne bi odletjele spuštajući se na zeleno lišće banjana, koji čudesno uspijevaju na tako sterilnom tlu. Prašina se uvlačila kroz prozore poput dima i spuštala kamo god je stigla. Koštunjav stari Indijac u grimiznom turbanu sjedio je u kutu prekriživši noge i istovarivao ručak iz kutijice, razmještajući aromatsku hranu i pribor oko sebe kao da je svećenik, koji izvodi obred. Zauzeo je dva mjesta, iako su se umorni putnici zbog nedostatka mjesta nagomilali u hodnicima. Maleno dijete
promatralo gaje slineći od gladi i nadajući se da će mu biti ponuđen zalogaj ako dovoljno dugo ne odmakne pogled. Magična ljubavna kutijica Iznenada je vlak zacvilio naglo se zaustavljajući i Ramon je bacio pogled kroz vodoravne rešetke prozora. Kupe se probudio iz sna. Putnici su stali zbunjeno čavrljati napuštajući vlak kako bi se uvjerili što se događa. Promatrao ih je kako poput mrava izlijeću u pustinju, no ubrzo je vrućina postala nesnosna i više se ni on nije mogao zadržati unutra. Znajući da će se ispržiti ako ostane, pridružio im se odlučivši se radije gušiti u prašini pod suncem. Dok je silazio, uočio je prekrasnu Europljanku kako se probija kroz gomilu gracilno poput mule kroz krdo elegantnih sambar jelena. Poput Helene je, pomislio je i zaključio kako je zasigurno Britanka. Nestrpljivo je hodala prema masi, koja se okupila oko tračnica. Lice joj je bilo upalo od bijesa, ali je ipak uspijevala gledati s visoka ohološću primjerenijoj danima britanske vladavine. Nosila je jahaće čizme i bijele hlače, koje su joj razotkrile dugačke noge i lijepo oblikovanu stražnjicu. Nacerio se u bradu i prišao joj. - Želite vode? - upitao ju je na engleskom. Pogledala gaje zatreptavši ispod nečega nalik sa-fari šeširu. - Hvala uzdahnula je preuzimajući ponuđenu bocu i nakon pozamašnog gutljaja krenula s prigovorima. - Sto se, do vraga, dogodilo? Vlak je kasnio već u polasku, a sad ćemo još kasniti i u dolasku! Ništa ne ide po planu u ovoj državi! Nasmijao se. - Ovo je Indija. Odmjerio ju je. Zaškiljila je svojim plavim očima i odvratila mu istom mjerom. Mogao je proći pod Indijca, ali naglasak gaje odavao. - Angela Tomlinson. - Pružila je ruku zagledavši mu se u oči. - Ramon Campione — odvratio je čvrsto se rukujući. Španjolac? - Čileanac. -Još egzotičnije! Na žalost, ja sam iz Engleske. - Nasmiješila se. A to baš i nije pretjerano egzotično. - Samo Britancima. - Nasmijala se i sigurnom rukom obrisala pjegavo lice. -Ja smatram Englesku izuzetno egzotičnom državom!
Samci Montefion - Vjerojatno ste jedini. Nisam li sretnica što sam vas pronašla! Zahihotala je. - Vlak je vjerojatno naletio na životinju ili čovjeka - odvratio je zaškiljivši zbog sunca, ali ne uspijevajući vidjeti o čemu je riječ od silnog mnoštva Indijaca, koji su se okupili kako bi se uvjerili stoje to palo na tračnice. - Užas! Hoćemo li još dugo stajati? - Namreškalaje nos s gađenjem. - Zašto ste u takvoj žurbi? - Trebala sam već biti u Bikaneru. Znate kako to ide sa sastancima. Na žalost, strahovito sam točna i mrzim kad me ljudi moraju čekati! - Cime se bavite? - Hotelima. Radim kao konzultant. Gradimo novi hotel. No, nagađam daje onaj u kojem sam smještena daleko manje glamurozan. Ali zato daleko šarmantniji - odvratio je pitajući se kakvu to strahotu njezina tvrtka gradi. Koketno se nasmiješila. — A što vas vodi u Bikaner? - Život - odgovorio je i zadivljeno gaje pogledala. - Samo to? - Samo to. I dok su stajali čavrljajući mrtva je krava odvučena s tračnica i odložena na pijesak kako bi je muhe i ptice mogle kljucati do mile volje. Umorni putnici polako su se odšetali do vlaka i vratili u pakleno vruće vagone, a on je slijedio Angelu u vagon prve klase. Vlak je konačno nastavio dalje. Prva klasa nije se bitno razlikovala od vagona u kojem je dotad putovao, a aroma začina i miris prašine ispunili su i njezin kupe, koji je također bio krcat brbljavim Indijcima i pakleno vruć. Sjela je do prozora kako bi je vjetar rashladio, zažmirila i dopustila da je zapuhne. Na čudesan način podsjećala gaje na Helenu i uhvatio se kako razmišlja o njoj i djeci. Bio je toliko daleko da mu je bilo teško zamisliti ih kako se smještaju u Engleskoj, u Polperru, i zaboravljaju da je ikad postojao. No, Angela je posjedovala Heleninu gracilnost i tako tipično britansku direktnost, i ostao je iznenađen shvativši koliko mu supruga zapravo nedostaje.
Magična ljubavna kutijica Zakasnila je na sastanak. - Bože, objesit će me i raščerečiti -zastenjala je petljajući uzbuđeno satom na ruci. - Nećete tako povratiti vrijeme - dobacio je gurajući je mimo žive gomile u prašnjav taksi gdje ih je za upravljačem dočekao isušen starkelja. Auto je bio ukrašen šljokicama, a na starčevom ramenu sjedio je sivi majmunčić koji se igrao nekolicinom plastičnih božanstava, obješenih na retrovizoru. Znam, ali to mi uopće nije slično! - Ovo je Indija. Znat će da vam je vlak zakasnio. Ništa ovdje ne ide po voznom redu. Možete sutra održati sastanak. Jedan od glavnih razloga zašto nikad ne bih mogao raditi za nekog drugog jest taj što nikad ne bih mogao izmrcvariti nekoga tko mi određuje kako provoditi vrijeme. - Sretnice! - A zašto se ne osamostalite? -Jer bih bila prelijena i neodgovorna. - Ponekad je zabavno biti neodgovoran. - Da. - Uzdahnula je i primijetila kako je žarko promatra. -Pretpostavljam da ćete me pozvati na piće? - Ako želite. - Mislim da će mi dobro doći. - Odlično! Hajdemo u moj »daleko šarmantniji« hotel! - Nasmijala se. - Odlična zamisao! U potpunosti sam zaboravio na smještaj! - Idete tamo kamo vas život vodi? - Tako je. - E pa, dušo, doplovili ste na moju obalu - odvratila je i uhvatila ga za ruku. - Baš imam sreće! Vođenje ljubavi u sjećanje mu je prizvalo Helenu i Estellu. Njezin engleski izgovor stegnuo mu je želudac i podsjetio ga na posljednje dane s Helenom i djecom. No, prepustivši se mirisu njezina tijela i okusu njezine kože, stao je čeznuti za Estel-lom, koja je bila daleko slađa. Bilo je to razočaravajuće iskustvo. Jahala gaje s bijesom i žilavošću profesionalnog džokeja, daje na trenutak pomislio daje konj, a kad je svršila, bacila se na kre-
Santa Monteftore vet i zaspala poput muškarca. Pogledao je njezinu bijelu, pjegavu kožu i zapetljanu kosu i znao da ne može više ni minute provesti u krevetu. Ustao je, odjenuo se i napustio je bez oproštajne poruke. Izašao je u sparnu noć. Zora se već stala probijati zlaćanom svjetlošću kroz pukotine na nebu, a majmuni su skakutali krovovima naganjajući se u polutami. Prepustio se melankoliji. Uvijek bi bio mrzovoljan kad bi vođenje ljubavi završilo neuspješno. Žudio je za Estellinom ljubavlju. Zasjevši ispod ogromnog pustinjskog neba, izvukao je iz ruksaka kemijsku i papir, koje je ukrao iz Angeline hotelske sobe i stao Federici pisati pismo. Pisao je s ciljem da joj ga Helena pročita. Nedostajala mu je, stoje bilo čudno, s obzirom daje taj osjećaj već odavno prekrila prašina. Nikad prije nije mu nedostajala. Ne, ono što mu je zapravo nedostajalo bila je ideja da je posjeduje. Jer više ga ne čeka. Više joj se ne može vratiti kao nekoć. Nedostajalo mu je njezino lice, koje gaje promatralo s obožavanjem. Izgubio je bazu. I sad više nema dom, kamo bi se mogao vratiti. Čak ni u snovima. Sročio je tako priču o tajanstvenoj djevojci, koja ga slijedi na putovanjima. - Zasigurno je anđeo - pojasnio je -jer joj je kosa duga i lelujava, boje oblaka pri izlasku sunca. Prekrasna je, ali ne samo izvana, već i iznutra, a to je prava rijetkost i stoga još vrjednija. Ugledao sam je prvi put u snovima, ali toliko sam čeznuo za njom da me je dočekala na krevetu, kad sam se probudio. Promatrala me svojim svijetlim i blještavim očima ispunjenim ljubavlju. I otad me prati kamo god idem. Na Himalaju, gdje jakovi lutaju snježnim vrhovima spuštajući se do ogromnih jezera Kašmira, gdje se egzotične ptice hrane letećom ribom hvatajući je u zraku i odnoseći sa sobom u nebo. I uživa u svim čudima svijeta zajedno sa mnom. Usrećuje me. No, sad mije tek jasno, nakon što smo zajedno proputovali mnogobrojne dane i noći, da nije stvarna, već samo iluzija. A shvatio sam to tek kad sam je poželio dotaknuti i kad su moje ruke prošle kroz nju kao daje duh. A nije duh, jer znam da zapravo živi u Polperru s majkom i bratom Halom. Stoga je više ne pokušavam dodirnuti, već je samo promatram s osmijehom. I najčudesnije od svega, i ona se meni smiješi.
TRINAESTO POGLAVLJE Polperro Kako je Federici u školi? Bolje? - Upitala je Ingrid nagnuvši se nad stalak i slikajući Sama kako čita na tratini. - Do vraga - uzrujano je uskliknula. - Ptice mi puno bolje idu! - Dobro - Molly je odsutno odgovorila usredotočivši se na ispletanje ogrlice od tratinčica. - Baš mije drago! Nije lako preseliti se u stranu zemlju i ponovno pronalaziti prijatelje. - Isprva je bila jako tiha, ali Hester kaže da je sad sretnija. Ona je bolja s njom od mene. - Bila je dvije godine starija i dječje su je igrice dosađivale. - Drugo polugodište je ionako zabavnije. - Ingrid se odmaknula zamjenjujući kist cigaretom koja se dimila iz elegantnog držača boje ljiljana, odloženim na stolić do nje. - Sam, dušo, ne miči se dobacila je vraćajući monokl na oko i pomno proučavajući sliku. - Mama, nisam se pomaknuo već sat vremena, i ne znam zašto bih to sad odjednom poželio učiniti - odvratio je ležeći na prsima i čitajući Maupassantovog BelAmija. Nije volio kad ga se uznemirava. Ingrid se nasmiješila skrivajući se ispod šešira. - Samo predostrožnosti radi, dušo. Ne želim da mi uništiš sliku. - Je li dobra? Nije loša. Ali bila bi daleko bolja da si galeb ili jastreb. - Žao mije. - Prgava usta zatitrala su mu s osmijehom. - Zato je Federici predivan - dobacila je Molly odlažući lančić od tratinčica i tapšući Puškina, koji je ležao do nje daš-ćući i uživajući u vrućini. Santa Monteftore Magična ljubavna kutijica - Ima izvrstan ukus - odvratila je Ingrid podižući pogled preko stalka i ponosno se smiješeći sinu. - Što ti kažeš, Sam? - Baš ništa, Molly odbrusio je. - Inače uvijek imaš nešto za reći. - Možda, ali ne i u vezi Federice Campione. - Dušo, ona je baš draga djevojčica - ubacila se Ingrid.
- Točno to, djevojčica. Ako mi se već netko treba svidjeti, onda će to biti žena! U tom trenutku Hester je doskakutala na tratinu noseći u naručju ježa, a vijetnamski praščić kaskao je za njom. - Mislim da se Prickles bolje osjeća. Opet može hodati. - Hvala dragom Bogu! Jesi li ga nahranila? - Ingrid je na trenutak odvojila pogled od slike. - Da. Popio je mlijeko. Ali još uvijek ima buhe. Nuno kaže da ga nisi trebala donijeti u kuću, jer se otad samo češe. - Tvoj djed je jako povodljiv. Da mu ih nisi spomenula, nikad mu to ne bi palo napamet! - Fede dolazi na čaj. - Odlično. - Majka joj je dopustila voziti bicikl. - Bilo je i vrijeme. Malo je previše brižna prema njoj. No, ipak... zamišljeno je nadodala zastavši s kistom u zraku - to i nije toliko čudno s obzirom stoje malena sve proživjela. - A stoje proživjela? - nedužno je upitala Hester. - Pa, morala je napustiti dom i ponovno započeti život u posve nepoznatoj zemlji. - I nije vidjela oca, otkako je napustila Čile - nadodala je Molly ubravši još jednu tratinčicu u obrasloj tratini. - Ne vjerujem da joj se čak javio pismom. Kladim se daje užasan! - Ne možeš za nekoga tvrditi da je užasan ako ga ne poznaješ, Molly. Kako god bilo, mislim da nije namjerno takav, već da je jednostavno sebičan i neodgovoran. - Jadna Fede - Hester je uzdahnula. Neprestano priča o njemu. - Kladim se da se ne sjeti ni nje, ni njezine majke. Jesu li se razveli? Molly je uzbuđeno upitala. - Naravno da nisu - Ingrid joj je odgovorila licnuvši vrh kista. Samo više ne žive zajedno. Uvjerena sam, ipak, da će se na kraju pomiriti. Heleni je zasigurno bilo teško tamo živjeti. Čile ipak nije Engleska. - Vjerojatno će se zaljubiti u nekog drugog - odvratila je malena uživajući u pomisli kako bi moglo doći do skandala. - Čitaš previše ljubica, dušo! - Ingrid se nasmijala odmahujući
glavom na kćerin komentar s istom ravnodušnošću s kojom je djeci čitav život dopuštala da se ponašaju baš onako kako žele. - Hester - Mollyje nastavila -je li istina da se Sam sviđa Fede? - Daj prestani, Molly - dobacio je Sam ne odvajajući pogled od knjige. Mama, ako ne ušute, otići ću čitati u voćnjak! Ingrid je uzdahnula. - Cure... - Da, istina je. Svidajoj se otkako ju je spasio iz jezera - Hester je odvratila ne mogavši se oduprijeti sestri. - Cure, Sam pokušava čitati i uvjerena sam da mu je drago što joj se dopada, ali doista, petnaest mu je i nema vremena opterećivati se zaljubljenošću jedne šestogodišnjakinje! - Trebao bi biti sretan što se uopće nekome svidio - dobacila je Molly, koja je uvijek morala imati posljednju riječ. No, Sam se nije obazreo i okrenuo je stranicu. - Predivnog li sunca - uskliknuo je Nuno dovlačeći se na tratinu. »As night is withdrawn from these sweet-springing meads and bursting boughs of May«17 - nadodao je nadgledajući prizor pred sobom. - Robert Bridges, Ševe - dobacio je Sam ležernim tonom okrećući list. - Bravo, mali moj - odvratio je starac polako kimajući glavom kao da nastupa na pozornici. - Zasigurno razmišljaš o Italiji, Nuno, jer je vrijeme u ovoj državi uvijek jadno, koji god daje mjesec u pitanju - obrecnu-la se Molly dureći se. »Dok noć se povlači s mirisnih pupoljaka livada i rascvjetanih svibanjskih grana.« Santa Montefiore Oh, Bože! Ćudljiva Mollvjest poput grande nuvolaX8 kad zaklanja sunce! Ne mogu podnijeti cviljenje ćudljiva djeteta. -Otfrknuo je, na što je Molly zakolutala očima i s osmijehom pogledala sestru. - Nemoj ni pomisliti da ne primjećujem prešutni dogovor između tebe i tvojeg pomagača - nadodao je pretvarajući se da bijesni. - Obje će vas streljati u zoru! A sad, Ingrid, da vidimo tvoju opera d'arte19. - Nagnuo se preko kćerina ramena i samovažno zagledao u platno. - Nije loše. Možda talijanski majstori
na nebesima neće proslaviti tvoje uspjehe uz čašu Chateau Lafitta, ali neće se ni suspregnuti od užasa - polako je odvratio isprekidanim talijanskim izgovorom, na kojemu je toliko godina radio da ga se više nije mogao osloboditi. -Nema sumnje daje to Sam, dušo, samo ne vidim što mu je glava, a što stopala! - Oh, za ime Božje, tata! Zašto se ne odeš nekamo počešati? — Ingrid je uzdahnula ponovno uvlačeći dim i ukazujući mu rukom da se pokupi. - Vezano za tu ne baš ugodnu temu, želio bih samo istaknuti da nije higijenski u kući držati životinje prepune buha. Izluđuje me češanje i koliko god se kupao, nema mi pomoći. Mislim da ćemo se morati riješiti ježa. - Hester, pozdravi se s Pricklesom - s uzdahom je dobacila malenoj. - Kako nekreativno ime za kućnog ljubimca - odvratio je s neodobravanjem i ispravljajući se. - S takvim imenom uopće ne zaslužuje biti pozvan u kuću. Federica je ubrzo postala redovit posjetitelj u trošnom zdanju Applebvjevih. Kako joj je ime bilo talijansko, Nuno ju je odmah prihvatio i zaključio kako su joj njime zajamčeni ne samo ljepota i šarm, već i mrvica zločestoće koja je, pobjedonosno je nadodao, neophodna upravo kako je žestina Tabasco umaka neophodna najboljim napolitanskim špagetima. 1" Grande nuvola (tal.) = veliki oblak. *¦' Opera d'arte (tal.) = umjetničko djelo. Magična ljubavna kutijica Hester je bila oduševljena stoje pronašla novu prijateljicu. Oduvijek se vucarala za sestrom, koja joj je zapovijedala, jer je bila starija i pametnija, a kad god bi pronašla bolje društvo u školi, jednostavno bi je odbacila. No, u Federicinu društvu Hester se osjećala važnom i gorljivo joj je odlazila biciklom u posjet gotovo svaki dan kako bije vidjela zahvalno joj prepuštajući da preuzme vodstvo. Prepuštale su se s užitkom dječjim ig-ricama, jer više nije bilo Molly, koja bi ih u tome kočila. Spuštale bi se niz litice do skrivenih uvala i zaljeva, gdje bi pronalazile pećine i skrivale se potom u njima i razmjenjivale tajne. More je bilo drukčije u Engleskoj, tmurno i mutno, prepuno morske trave i puno više mirisalo na sol i ozon. Ali
Hester joj je pojasnila kako ga zavoljeti, kako graditi dvorce u gustom pijesku i kako pronalaziti kozice i rakove u sitnim jezercima u stijenama, koja su se stvarala za plime. Izgradile su splav za jezero, od grančica napravile ribičke štapove i pekle sljezove kolačiće na vatri, iako uvijek pod nadležnošću odrasle osobe. Kako se zima rastopila u proljeće, a dani bivali sve dulji i topliji, njihovo je prijateljstvo procvalo sa stablima jabuke. Sama su čekali završni ispiti. Nije se pretrgnuo od učenja. No, nije ni trebao. Bio je najpametniji mladić u školi i većinu djece smatrao lijenom ili glupom. Rijetko je čitao lektiru opredjeljujući se, na djedovu preporuku, za devetnaestostoljetne francuske pisce poput Zole, Dumasa i Balzaca. Unatoč tome, uspijevalo mu je postići najbolji uspjeh u svakom predmetu, pa čak i matematici, za koju se nije smatrao nadarenim. S pješčano plavom kosom, velikim i inteligentnim, sivim očima i uvijek lagano nasmiješenim usnama, bio je karizmatičan i arogantan. Znao je da se razlikuje od drugih. Znači, sviđa se Federici? S užitkom se nasmiješio u bradu i odmah to posve smetnuo s uma. Ionako se sviđa većini cura. Ono što drugi dečki ne primjećuju jest da se curama sviđaju dečki koji su izvrsni, bilo u igrama na terenu, ili u učionici. Cure žele dečke koji su autoritativni i samouvjereni. Dečke koji briljiraju. Santa Montefiore A on je briljirao. Nije uživao ni u nogometu ni u ragbiju, jer je mrzio grupne sportove. Bio je dobar u tenisu, ali samo kad bi igrao sam. Igra u parovima bila mu je dosadna. Volio je jurcati kako bi se izmorio što je više moguće. No, i cure bi mu brzo dojadile. Ipak, nikad nije bio neljubazan, a kad bi mu se neka svidjela, bio bi romantičan, javljao joj se i pisao. Uvijek je bio dobronamjeran. Ali upravo kao s knjigama, čim bi se zasitio jedne, bacio bi se na drugu. Majka mu je rekla daje njegovo ponašanje posve prirodno za mladića njegove dobi. Izludiraj se dok si mlad - nadodala je -jer će ti biti drago da si to učinio jednog dana, kad se skrasiš. -Nuno gaje pak upozorio da žene nisu vrijedne njegove pažnje i uvalio mu još knjiga za čitanje. — »Alas! It is known to be a lo-vely and a fearful thing!«20 - nadodao je, na stoje Sam poslušno odvratio: - Byron, Donjuan. - Otac gaje, izranjajući iz svojih filozofskih uradaka, a što
je rijetko činio, posavjetovao da pronađe zreliju ženu, jer nema ništa neprivlačnije od muškarca koji ne razumije kompleksnost ženskog tijela. Samo ga starija žena može poučiti umjetnosti prave ljubavi. I tako je Sam bio odlučan učiniti to. Djevojke, koje je poznavao, bile su premlade i mogao se nadati tek poljupcu. Iako mu je to nekoć bilo dovoljno, stvari su se promijenile. Počeo je osjećati bol u preponama, bol i žudnju, koji su mu odvlačili pažnju od školskih obaveza i omiljene devetnaestostoljetne francuske književnosti i uhvatio se kako razmišlja o seksu u najne-prikladnijim trenucima, primjerice, u autu ili u vlaku, a obično kad se ne bi mogao prepustiti užitku fantazije. Znao je da će poludjeti ako uskoro ne pronađe ženu. Federica je provela jutro na brodici s ujakom Tobvjem i njegovim prijateljem Julianom. More je bilo mirno poput jezera dopuštajući im da plove miljama, nošeni odlučnim, ali toplim jugom, zahvaljujući kojemu se brodica probijala površinom poput peraje morskog psa. Ujakjoj se strahovito svidjeo. Već ju je z ' »Nažalost! Zna se da su ljupka, no zastrašujuća stvar!« Magična ljubavna kutijica odveo u svoju kućicu i pokazao joj zbirku kukaca. Pojasnio joj je kako mravi grade mravinjake i kako marljivo rade prenašajući komadiće hrane, koji su ponekad dvostruko veće od njih samih, u gnijezdo poput male vojske discipliniranih vojnika. Noću su se pak znali skrivati u grmlju i promatrati lisice i jazavce, a u djedovu i bakinu vrtu izgradio joj je kućicu na stablu kako bi mogla vrebati na zečeve, koji su se kradomice dovlačili u kuhinjski vrt i grickali Pollvn kupus. U travnju, kad su pronašli napuštenog malog kosa, koji je najvjerojatnije ispao iz gnijezda, odmah su se odvezli do Applebvjevih kako bi ga predali Ingrid na njegu i navraćali svaki dan kako bi se uvjerili u njegov oporavak. Federica je bila toliko sramežljiva da se nije usuđivala sama odlaziti tamo, a posebice iz straha da će ostati nasamo sa Samom ne znajući što mu reći. Ionako ga uopće ne zanima. A zašto i bi? Još uvijek je dijete. Ali dijete koje ne može prestati razmišljati o njemu. Ptića su imenovali Blackie, što je Nuno odmah doživio posve neoriginalnim imenom, i nikakvo nagovaranje nije ga moglo potaknuti da odleti. - Život je predobar! -
izjavio je, kad je maleni Blackie sjedao na šalicu za kavu u dnevnoj sobi kako bi jeo krušne mrvice iz Hesterine ruke. Hester je nakon toga inzistirala da Federica dolazi k njima svaki dan. Iako je isprva oklijevala, ubrzo je njezina želja da bude dio obitelji nadjačala neugodu i svaki dan biciklom bi se dovozila na poslijepodnevni čaj. Hester joj je pružala podršku tijekom prvog polugodišta poput prezaštitnički nastrojene dadilje. Kako je i sama bila sramežljivo dijete, učitelji su ostali iznenađeni daje tijekom jednog polugodišta razvila zamjetno samopouzdanje. I zahvaljujući baš njoj, koja ju je u sve uključivala, Federica je prvi put u životu spoznala vrijednost prijateljstva. U Čileu je bila sretna kad je bila sama, ali sad je bilo drukčije. Hester joj je bila potrebna i s oduševljenjem je shvatila daje i ona potrebna njoj. No, ništajoj nije moglo nadomjestiti oca. Čak ni ujak Toby. Santa Montefiore Kad se vratila kući s brodice, zatekla je majku kako plače u dnevnoj sobi. - Mama, što se dogodilo? - Srce joj se ponovno ispunilo paničnim strahom. Možda se nešto dogodilo Halu ili djedu i baki! - Stiglo ti je pismo od oca - odvratila je Helena šmrcnuvši i predala joj papir natopljen suzama. - Oprosti što sam ga otvorila. Mislila sam daje meni upućeno. Sto nije bila istina. Jednostavno se nije mogla suzdržati. Nije se čula s njim, otkako su otputovali u siječnju, i kad mu je prepoznala rukopis, rastrgala je omotnicu u naletu bijesa i čežnje. Napisao gaje u Indiji, na hotelskom papiru, mjesec dana ranije. I dok je čitala predivnu priču namijenjenu kćeri, suze su joj jednostavno potekle niz obraze. Iz ljubomore i zavisti. - Mrzim ga što me učinio ovakvom - rekla je majci navečer, kad je malena otišla na spavanje. - Ljubomorna sam na vlastitu kći, jer se njoj želi javiti, a meni ne. Nju voli. Na svoj bezna-dežan način doista je voli. I zamjeram mu što se ne odnosi prema njoj kako valja. I što joj piše znajući da će joj time pobuditi nadu, iako se ne namjerava vratiti. Gotovo je. Više ne možemo biti obitelj. I za nju je gotovo, a to pismo samo će pogoršati sve. Probudit će nadu i onda je slomiti. Uvijek je bio impulzivan. Spopala gaje grižnja savjesti ili nostalgija, ili sam Bog zna što, i bacio se na pisanje tog svjedočanstva svoje
ljubavi, no kladim se daje već u potpunosti zaboravio stoje napisao! To je ono što mi se gadi! Tako je prokleto neodgovoran! Da bar ima hrabrosti reći joj da zaboravi na njega. Mala onda ne bi neprestano bila na rubu neizvjesnosti iščekujući hoće li joj slomiti srce ili ne. Ne mogu to podnijeti! Meni nije u stanju poslati poruku, čak ni nadodati nekoliko riječi pri kraju. Ni Halu! Kao da ne postojimo. A i njemu je otac. Dok je Federica čitala pismo, srce joj se nadimalo od sreće poput balona ispunjavajući joj prsa uzbuđenjem. Zasigurno to znači da joj ubrzo dolazi u posjet, pomislila je grizući se za usnicu kako bi se suzdržala i ne zavrisnula od radosti. A onda je odjurila u djedovu radnu sobu kako bi pronašla Indiju na karti Magična ljubavna kutijica svijeta. Nije predaleko! Okrećući kuglu kako bi pronašla Čile, uvjerila se da uistinu nije predaleko. Nalazi se na drugoj strani svijeta, ali Indija je blizu. Dovoljno blizu kako bi svratio u posjet pri povratku u Santiago. Nekoliko je puta iščitala pismo, a onda ga spustila na kutijicu, koja joj se nalazila na noćnom stoliću. Osluškujući zveket zvončića, utješila se uvjerenjem da je voli i da razmišlja o njoj. I to pismo nadoknadilo joj je četiri mjeseca tišine, tijekom kojih je gotovo izgubila svaku nadu. — Danas sam dobila tatino pismo — rekla je Hester, dok su sjedile na splavi nasred jezera. - Uskoro će mi doći u posjet. - Lijepo. Sto ti je napisao? Napisao mije priču. Piše predivne priče - odvratila je zarumenjevši se od sreće. - To mu je posao? - Da. Piše knjige. Jednom je napisao o Polperru za National Geographic. Tako je i upoznao mamu. - Ozbiljno? Kako romantično! - Da. Napisao je tajnu poruku u članku, koju je samo ona mogla shvatiti. I tad je shvatila daje voli! - Molly kaže da su ti se roditelji razveli - dobacila je Hester zaboravljajući zadržati jezik za zubima. Federica je s užasom razjapila usta, a lice joj je poprimilo grimiznu boju. - Razveli? Nije istina! Tko joj je to rekao? — odvratila je na rubu
suza. - Mislim daje izmislila - Hester se odmah pokušala iskupiti. - Pa, nije istina! Nisu se razveli. Tata nam uskoro dolazi u posjet. Slobodno joj to reci! Da su se razveli, ne bi mi napisao tako lijepo pismo, zar ne? - Naravno da ne bi. Molly uvijek izmišlja! Primijetivši koliko je Federicino lice sivo i izmučeno, Hester je požalila stoje to spomenula. Nastavile su sjediti u tišini. Jedna se izjedala kajanjem, a druga sumnjom. Ako ti otkrijem tajnu, hoćeš li mi obećati daje nikad nikome nećeš reći? - Federica ju je potiho upitala, trepćući i tužno je promatrajući. Santa Montefiore - Obećavam! Možeš mi vjerovati. Znaš da možeš! - Nikome nemoj reći za ovo, ali baš nikome! - Neću, obećavam! - Čak ni Molly. - Posebice njoj ne - obećala je Hester. - Kad smo odsjedali kod djeda i bake u Cachagui, načula sam ih kako se svađaju — započela je oklijevajući. U vezi čega? - Mama gaje optuživala da mu nije stalo do nas i da zato toliko vremena provodi u drugim zemljama. Nisam ti rekla, ali tata često putuje i rijetko smo ga viđali. Znao se pojaviti posve iznenada nakon nekoliko mjeseci i ponekad bi ostao mjesec dana, a ponekad više. Nikad nije rekao kad se vraća kući, jednostavno bi se pojavio jednog dana. I mama mu je rekla da im brak još postoji samo na papiru i da će mu dati slobodu. Rekla mu je da se nikad više ne mora vratiti kući! - Brada joj je zadrhtala. - Ali napisao ti je pismo - odvratila je Hester privlačeći se k njoj i utješno je zagrlivši oko ramena. Znam. Ne bi ga napisao da se ne namjerava vratiti, zar ne? - Naravno da ne bi. Da te ne želi ponovno vidjeti, ne bi ti se uopće javio, zar ne? Federica je odmahnula glavom. - Ne, ne bi. - Onda ne trebaš biti tužna. Štoviše, trebala bi biti sretna, jer ti uskoro dolazi u posjet. Možda brže nego što misliš!
- Priznali bi mi da su se razveli, zar ne? - Da. Priznali bi ti. - Mama je rekla da ćemo živjeti u Engleskoj i da će nam tata dolaziti u posjet kako je činio dosad. - E pa onda je to istina. - Federica si je iz džepa izvukla rupčić i obrisala suze. Djed Nuno bio je jedina osoba koju je Hester poznavala, a koja je također u džepu nosila rupčić. -Znaš, moja majka kaže da ljudi često u svađi kažu stvari koje ne misle. - Potom je zastala. - Moj otac zna izgovoriti užasne stvari, ali zapravo se ne brinemo jer je posve drukčiji kad je ljut. Mislim da su i tvoji roditelji bili takvi, kad su se posvađali. I sumnjam da su mislili ozbiljno sve ono što su si izrekli. Magična ljubavna kutijica - I ja — složila se Federica s olakšanjem. - Hajdemo zamoliti Sama da nam napravi vatru, pa ćemo peći sljezove kolačiće - Hester je ushićeno predložila. Federica je zatreptala zahvalno je pogledavši. Prisjetila se Sama i odmah zaboravila na oca i svađu, kojoj je posvjedočila u Cachagui. I hitro veslajući probile su se preko mirnog jezera do dugačke trstike i rogoza. Samu se nije sviđalo da ga odvlače od čitanja. Zatekle su ga kako leži na sofi u dnevnoj sobi, jede čips i sluša album Davida Bowieja. Predložio im je da pronađu nekog drugog. -Ali koga, Sam? odvratila je Hester. - A Bea? - Subota je, ludice! - Pa, čuo sam je, što znači daje ovdje - odbrusio je i zagrabio rukom u čips. - A što ako nam neće pomoći? Hoćeš li ti onda? - To ćemo još vidjeti. Prvo je pozovi. - Hester je izašla u predvorje, a Federica pokorno krenula za njom ne želeći ostati nasamo u sobi s njim, ali dok je Hester zazivala Beu, promatrala gaje kroz odškrinuta vrata. Bio je toliko zgodan da se kajala što i njoj nije petnaest jer bije tad zasigurno primijetio. Kad je Bea dokaskala niz stube, ni po čemu nije sličila na raščupanu dadilju, koja ju je presvukla kad je upala u jezero. Bila je odjevena
za izlazak. Vrlo uska crna haljina i cipele na visoke potpetice. Kosa joj je poskakivala u hrpi plavih kovrča, a lice bilo našminkano kao u lutke. Imala je guste crne trepavice i blještav crveni ruž. - Što želiš, Hester? - upitala je naginjući se preko ograde. - Spremam se izaći van. - Htjeli smo da nam napraviš vatru! - Pa, ne mogu to učiniti ovako odjevena. - Nasmiješila se. - Sam nam ne želi pomoći! - Zašto ne? -Jer čita. - Za ime Božje, čita cijeli dan! Gdje je? - U dnevnoj sobi - odvratila je Hester promatrajući je kako se spušta i mimoilazi ih odlučno kaskajući prema njemu. Santa Montefiore Uzdahnuo je i razdraženo odvojio pogled od knjige, no kad ju je ugledao kako se naginje nad njega, dugih i golišavih nogu u blještavim crnim potpeticama, odložio je knjigu i zapanjeno se uspravio. - Ne možeš li se odvojiti od te knjige na pet minuta kako bi im zapalio vatru? No, nije čuo ni riječ. Zagledao se u njezine grimizne usnice zamišljajući što bi mu sve mogle činiti. - Molim? - promucao je odmahujući glavom kako bi odagnao slike pred očima. - Možeš li curama zapaliti vatru? - nestrpljivo je ponovila. - Naravno! Ispravila se. To i nije bilo tako teško, iznenađeno je pomislila. Obično gaje nemoguće nagovoriti da učini nešto što ne želi. - Hvala - nadodala je i samosvjesno povukla suknju niz butine primjećujući daje odmjerava. - S velikim zadovoljstvom - odgovorio je pribravši se. -Večeras si jako zgodna. Kamo ideš? - U pub s prijateljicama - nevoljko je priznala. - Sve ćeš ih zasjeniti! - Bio je zadivljen. - Hvala ti. - Samo se pobrini da imaš pratnju. Sumnjam da će se tipovi moći suzdržati kad te ugledaju tako odjevenu! - Zločesto se nasmiješio, na što se ona zarumenjela. - Doista, Sam - promumljala je ponovno navlačeći suknju. -Je li
prekratka? - Nije prekratka, Bea. Štoviše, preduga je - odvratio je zamišljajući kako bi izgledala bez suknje. - Premlad si za takve primjedbe. - Nasmijala se i pokupila nesigurnim koracima. - Evo, cure, Sam će vam zapaliti vatru! Načuvši to, nasmijao se u bradu. Da dobije šansu, kako bi rado zapalio njezinul ČETRNAESTO POGLAVLJE Bilo je kasno kad se Bea prokrala kroz tamu i uvukla u spavaću sobu. Nije htjela probuditi djecu paleći svjetlo na katu, pa je stoga dopustila mjesečini daje vodi. Popila je previše vina i previše flertala sa strancima. No, što onda? Nije li vikend predviđen za zabavu? Na posljetku, ostatak tjedna ionako ne izlazi iz dječje sobe, a cure se moraju s vremena na vrijeme izlu-dovati! Potiho je zatvorila vrata i izvukla se iz visokih potpetica odbacujući ih na drugi kraj prostorije. - Au - doprlo je iz kuta, kad je jedna cipela doživjela bliski susret s nečijim tijelom. Zadržala je dah ukočivši se poput psa kad nanjuši opasnost i drhtavom rukom opipala zid u potrazi za prekidačem. Ne pali svjetlo - nadodao je glas, toliko blizu da je gotovo osjetila dah na vratu. - Sam - uskliknula je s olakšanjem. - Sto radiš ovdje? - Usnuo sam noćnu moru. - Učinilo joj se da vidi kako mu se lice razvlači u osmijeh. - Vrati se u krevet - promucala je pokušavajući se pribrati. Prstom joj je dodirnuo vrat. Odmaknula se. - Za ime Božje, što činiš? - Ne pretvaraj se da ne znaš prošaptao je. - Ali još si dijete! - Pa, onda me pouči. - Ne mogu - odvratila je i zahihotala na apsurdnost razgovora. - Zašto ne? -Jer ću dobiti otkaz! - Nećeš. - Hoću! - A tko će reći što se dogodilo? Santa Montefton
- Nisam sigurna da ti se može vjerovati - lukavo je dobacila. - Znači, ipak želiš? - Spustio je usnice na mekan pregib njezina vrata. S užitkom je zadrhtala žaleći što nema snage oduprijeti mu se. -Još si dječak - ponovila je slabašnim glasom. Uhvatio joj je ruku i spustio sebi na prepone. - Dječaci se ovako ponašaju? Osjetivši kruti dokaz njegove žudnje ponovno je zahihotala, ali više s nervozom nego s veseljem. - Mislim da ne. Spreman sam - prošaptao joj je u uho. Suzdržala se da ne prasne u smijeh. - Kladim se da ne znaš što činiti s njim - odvratila je nježno ga stišćući. - Pokaži mi! - Osjetivši se iznenada poput zavodnice, s užitkom se prepustila osjećaju moći. Pod utjecajem vina zaboravi-laje na opreznost. Misli su joj otupjele, sutrašnji dan učinio miljama daleko, a noć magičnim limbom, u kojemu je sve moguće. Okrenula se dopustivši mu daje poljubi i dok su se njegova vlažna usta spuštala na njezina, zaboravila je da mu je tek petnaest i daje sin njezinih poslodavaca. Poljubio ju je poput muškarca. Tek kad su se bacili na krevet, iznenada se osvijestila. Bio je snažan i energičan, ali neupućen u kompleksni labirint ženskog tijela. Odvojila je njegovu nespretnu ruku s dojke i odlučila ga poučiti kako muškarci vode ljubav. Iduće jutro probudila se zahvalna što je nedjelja i što će cijelo jutro provesti u krevetu. Prije nego se vratio u svoju sobu, u rane jutarnje sate stao se hvalisati kako bi mogao voditi ljubav cijelu noć i vjerojatno cijeli vikend. I povjerovala mu je. Brzo je učio i poput djeteta s novom igračkom, nevoljko je otpustio i vratio se u krevet. Nasmiješila se u bradu prepuštajući se ugodnom, polusnenom stanju i s ponosom se zamislila nad učenikom, koji je do pet ujutro savladao umjetnost nježnih dodira i sporih poljupca, ne naučivši kako se strpljivo suzdržavati. No, već će to naići s odrastanjem. A onda se uspaničarila prisjetivši se da mu je tek petnaest i skrila ispod prekrivača. Probudila se osjetivši nedugo nakon toga kako joj netko pohotno liže kožu medu nožnim prstima. Stala se migoljiti u snu,
Magična ljubavna kutijica dok joj se ugodna toplina penjala prema želucu i kad je na butini osjetila vlažna usta, znala je da u pitanju ne može biti san. Otvorila je oči. - Sam, ne sada - pobunila se i preokrenula. No, nije odustao. — Nećeš me se riješiti. Znam što voliš. Ne možeš mi odoljeti - odvratio je milujući joj nagu nogu. - Kako da ne! - Prekrila se jastukom preko glave. Ali bio je u pravu. Nije mu se mogla oduprijeti. Znao je koja su joj mjesta osjetljiva i kako ih stimulirati. Iako joj je razum zahtijevao više sna, bila je bespomoćna i nije bila u stanju kontrolirati tijelo. Dopustila mu je daje preokrene na leda pretvarajući se kako joj nije drago, na stoje on odmah stao uvježbavati lekciju naučenu prethodne noći. Nakon toga više nije mogao izbiti seks iz glave. Očekivao je da će njezinim zavođenjem polučiti suprotan učinak, no umjesto da mu ona ugasi žudnju, samo ju je dodatno ojačala. Postalo mu je još teže usredotočiti se na učenje i provodio je dane buljeći kroz prozor učionice i zamišljajući što će joj sve činiti, čim je ugleda. Činjenica da im je veza bila zabranjena cijelu je stvar činila neodoljivom. Uživao je sjediti joj nasuprot za doručkom, nakon što se tek nekoliko minuta ranije iskrao iz njezinog kreveta, i razgovarati s njom uobičajeno ravnodušnim tonom uživajući u činjenici da nitko ne zna za njihove noćne avanture. Kad god bi ostali nasamo, odvodio ju je kamo god je mogao, iza spremišta za bazen, u staju, ispod jabuke u voćnjaku, na plažu i u skrivene pećine, koje su još uvijek odjekivale uzbuđenim šapatima odavno pokojnih krijumčara. Ona je danju marljivo radila brinući se za Luciena i Joevja, koje je bilo potrebno neprestano nadgledati i zabavljati, a noću opsluživala starijeg brata. Bila je iscrpljena, ali ga nije mogla odbiti. Pružao joj je toliko užitka. Nije se pohvalio u školi. Nije bilo potrebno. Promijenio se i dečki su to osjetili počevši mu se diviti. Ingrid nije bila dovoljno skoncentrirana kako bi primijetila umor na dadiljinom, ili samozadovoljan izraz na licu najstarijeg sina. Inigo je rijetko izlazio iz radne sobe, a cure su se u potpunosti posvetile dječjim Santa Montefiore igricama i nisu obraćale pažnju na Beu. Smatrale su se dovoljno
odraslim i dadilja im više nije bila potrebna. - Dođi sa mnom u voćnjak - predložio je prolazeći joj prstom s unutrašnje strane podlaktice. - Ne mogu. Trebala bih pripaziti na dečke za slučaj da me zatrebaju. - Povukla je ruku. - Nikad te prije nisu trebali. Spavaju odvratio je prepuštajući se opojnom mirisu njezina znoja i ponovno doživljavajući bol u preponama. - Nije sigurno. Netko bi nas mogao uhvatiti! - Ne pričaj gluposti. Mama slika na litici, tata je u radnoj sobi kao obično, cure su kod Federice, a Nuno, pa... koga briga za njega! — Nasmijao se. - Ne želim da se ovo izmakne kontroli - odvratila je pokušavajući ga urazumiti. -Još uvijek si dječak. - Ali si me pretvorila u muškarca doskočio je. - Sto nisam trebala učiniti. - Pa, sad me više ništa ne može zaustaviti. Žudim za tobom! - Žudiš za bilo čim u suknji, a ja sam jedino što ti se nudi u tom smislu ispravila gaje. - Nije istina, Bea. Sviđaš mi se. Doista! - Pokušao ju je umiljavanjem namamiti u voćnjak. - Naravno. - Ali doista mi se sviđaš. Vidi! - Uhvatio ju je za ruku i spustio na svoje hlače. Uzdahnula je s ljubavlju mu se nasmiješivši. - Veza ne počiva samo na tome - odvratila je odmahujući glavom i povlačeći ruku. - Ne pretvaraj se da ga ne želiš. Ti si ga podučila kako te zadovoljiti, a sad te se ne može zasititi. Ne osjećaš li da te želim? - Osjećam - priznala je. - Ali se isto tako moram podsjećati da ti je tek petnaest. - Gotovo šesnaest. - Nema veze. Ponekad si toliko odrastao da bi mogao biti bilo koji od mojih prijatelja. Ali nisi. - Pa što onda? - Poželjela mu je reći da se zaljubila u njega, da noću leži i razmišlja kako ih dijeli deset godina razlike, pitaMagična ljubavna kutijica
jući se hoće li moći imati pravu vezu. Iako je u srcu zapravo znala daje želi samo radi seksa. I daje ne voli. Da čak nije ni zaljubljen. Odrast će i otići, i nastaviti slamati ženska srca, tugaljivo je zaključila. I potom se zagledala u njegove plitke sive oči, koje su iščekivala mnogobrojna životna iskustva, i u gustu pješčanu kosu, koja mu je padala preko bezbrižnog čela. Osmijeh mu je bio šarmantan kao u zločestog majmunčića, no pogled nekako ohol, gotovo kao da zna daje pametniji i ljepši od drugih. Uzdahnula je i pomilovala ga po obrazu. - Bolje da uživam u tebi dok još mogu - na posljetku je popustila zamišljeno se nasmiješivši. Oči su mu zaiskrile i krenuo je za njom niz stube. U vrt. Bila je večer. Miris sijena zadržao se u prohladnom zraku, dok se rosa lijepila poput dijamanata za svježe pokošenu tratinu i okolne gredice cvijeća. Nestrpljiv mjesec stao je proganjati sunce i bljedunjavo nebo, a bučanje oceana i tužni klici galebova izgubili se u pozadini, kad je otvorio kapiju zidom ograđenog voćnjaka i privukao je k sebi u zagrljaj kako bije poljubio. Nije se stigla prepustiti melankoliji zalaska sunca ni mirisu zrelih jabuka. Čim se stisnuo uz njezino tijelo, spustio je usta na njezin vrat i ramena i potom na grudi koje je brzim pokretom oslobodio iz grudnjaka. Obožavao ih je. Bile su velike i mekane poput sljezovih kolačića, koje Molly i Hester peku na vatri, blijedoružičaste i prgave, uvijek nekako ushićene i spremne odgovoriti na njegov dodir. Znao je kako ih milovati jezikom. Nježno. Baš onako kako voli. A voljela je osjetiti draškanje, tvrdeći da joj od toga krv juri u želudac. Bila je krupna, prepuna oblina, prava žena u svakom djeliću tijela i uživao je svaki put iznova istraživati mjesta na njezinom tijelu koja su ga fascinirala. Oslobodila mu je muškost iz hlača. Kao obično, bio je uzbuđen i nestrpljiv. Bacila se na koljena i uzela ju je spremno u usta, poput žene koja očajnički želi učiniti sve kako bi zadržala svojeg muškarca. No, baš u tom trenutku Nuno je dokaskao iz drugog kraja voćnjaka. Nisu ga čuli jer se kretao laganim korakom i s užitkom zaSanta Montefiore Magična ljubavna kutijica stao pred senzualnim prizorom koji mu se odvijao pred očima, ne
želeći ga prekinuti. Sam je stajao i žmirio, dok su mu kapci podrhtavali od užitka, a usta zjapila. Izgledao je uistinu predivno, poput zlaćanog mladića iz mitskih vremena, mladog Adonisa ili Herkula, i Nu-no se diskretno okrenuo prema gredici ruža, kad mu je unuk dostigao moment critiquelx, ne želeći mu oduzeti užitak. Ponosio se činjenicom daje konačno otkrio tjelesne užitke. Bilo je i vrijeme, pomislio je. Zacijelo je to utjecaj Zoline Nane, koja mu je zagolicala probuđenu senzualnost! Sam je zastenjao i ispustio dugačak i zadovoljan uzdah, a Bea zahihotala i ustala. A onda se Nuno okrenuo i glasno nakašljao. »The only way to get rid of a temptation is to yield to it«22 -dobacio je i upitno podigao guste, sive obrve. - Oscar Wilde - Sam je poslušno odvratio. - Molto bene, carol23 A sad kad si se predao iskušenju, možda bi bilo bolje da se Miss Osbourne vrati u dječju sobu. Bea je otupjelo zakimala glavom i projurila kroz kapiju ni ne osvrnuvši se. Lice joj je bilo toliko rumeno da je kljucalo pod naletom krvi. Bila je užasnuta i poželjela propasti u zemlju od srama. Ali Nuno je bio oduševljen. - Pođi sa mnom, mladi Samuel! Mislim da ti moramo unijeti izmjene u lektiru - dobacio je prolazeći kroz kapiju, čija su se vratašca njihala od siline Beina izlijetanja. Čim je ušao u knjižnicu, zaustavio se ispred prašnjavih polica i prešao rukom preko uveza omiljenih knjiga. - Ove mi pružaju velik užitak, Samuel. Moje divljenje prema ženama bilo je satrto, kad sam otkrio da nisu savršene poput drevnih grčkih skulptura koje sam proučavao još kao dječak. - Kako to misliš? odvratio je Sam bacajući se u djedov kožni naslonjač. - S tvojom sam bakom samo jednom vodio ljubav. 21 22 23 Moment critique (franc.) = kritični trenutak, tj. vrhunac. »Jedini način na koji je moguće izbjeći iskušenje jest predati mu se.« Molto bene, caro (tal.) = Izvrsno, »maleni«!
- Doista? Onda si zacijelo bio plodan! - Zahihotao je. - I bio sam, jer su me Bogovi ili Fortuna obdarili time. Ne, dragi moj dječače, čim sam otkrio da žene posjeduju stidne dlake, zauvijek su se stropoštale s nebeskog pijedestala, na koji sam ih tako nedužno uzvisio. Sam se nasmijao. - Samo zato što imaju stidne dlake? Nije moguće da si doista vjerovao kako doslovce izgledaju poput skulptura! - Bio je zapanjen. Starac je na to izvukao dvije knjige i s ljubavlju im pomilovao korice. -Jesam, Samuel. I nakon toga nikad više nisu mi bile iste. -Jadna baka! - Bila mi je odana. Odana. Shvatit ćeš i sam da su tjelesni užici, ispletanje slabina, stimulacija genitalija - odvratio je naglašavajući riječ po riječ - tek najobičnija iluzija, dragi dječače! Lažna ljubav! Na trenutak se izgubiš u njima, a onda nestanu i preostaje ti tek žudnja za idućim prolaznim užitkom. Za njim možeš juriti cijeli život, ali nikad ga nećeš uhvatiti. Ne, dragi dječače, ljubav je nešto daleko duhovnije. Ljubav je ono stoje tvoja baka osjećala prema meni. Nije me voljela poput životinje, već poput božanstva. Da, baš tako. Ecco24 - zaključio je predajući mu knjige. Sam ih je preuzeo i sumnjičavo odmjerio. - Casanovini Memoari i Oscar Wildeova Slika Doriana Graya. - Prva će te podučiti tjelesnim užicima, a druga pak kako ih ne zlorabiti - mudro je pojasnio. - Hvala ti - odvratio je ustajući. - Seksualni užitak može biti oružje, ali i magični štap, mladi Samuele! Pametno se njime koristi! - Nećeš reći mami? - upitao je zastajući na pragu i vrpoljeći se. - To je tvoja stvar, dragi dječače, ali predlažem ti da svoje ljubovanje zadržiš za noćne sate, kad je manje vjerojatno da će te netko iznenaditi. - I ponovno se okrenuo prema knjigama. Ecco (tal.) = evo. Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica - »Ljubav prestaje biti užitak čim nije tajna« odvratio je Sam samozadovoljno se nasmiješivši.
- Aphra Benn, Sat ljubavnika - starac je pompozno dobacio ne okrećući se. - Ali ipak je tajna ostatku kućanstva, dragi dječače, i stoga uživaj - nadodao je i s ponosom se nasmiješio. Znao je daje unuka naučio cijeniti književnost. Helena je stajala do prozora spavaće sobe i promatrala Federicu kako se igra u vrtu s Hester i Molly. Bilo joj je drago da se priviknula na novi dom. Prvo polugodište završila je s izuzetnim uspjehom, a Hester ju je uzela pod zaštitu i pomogla joj da se osjeća kao dio obitelji, stoje malenoj i bilo potrebno. Bila joj je potrebna velika i bučna obitelj kako ne bi neprestano razmišljala o ocu. Kad je polugodište završilo, često su poslijepodne odlazile na plažu i gradile dvorce u pijesku, ili na liticama organizirale piknik, ili pak istraživale pećine i slušale Jakove priče o krijumčarima. Isplovljavala je s Julianom i ujakom Tobvjem, koji ju je naučio pecati, osim stoje uvijek vraćao ulovljenu ribu tvrdeći kako ne može povrijediti živo biće. Nije li se, osim toga, zaljubila u Sama Applebvja? No, to je uopće nije iznenadilo, s obzirom daje Sam vrlo zgodan mladić. Ako ništa drugo, i to joj je pomoglo ne razmišljati o ocu. Znači, sve joj je to išlo u korist. A stoje s njom? Bila je vezana za kuću i prisiljena brinuti se za Hala. Ramono-vo pismo namijenjeno Federici užasnulo ju je. Shvatila je da joj nedostaje i koliko god se trudila ne razmišljati o njemu, nekoliko se puta uhvatila kako se prisjeća onog čudesnog trenutka u Vini, kad su im nagoni nadjačali razum namamivši ih na vođenje ljubavi. Ali kad god bi se to dogodilo, odmah bi se prisjetila kako gaje zatekla u krevetu s Estellom i ponovno bi osjetila nalet mučnine i bijesa, kao da se to dogodilo još prethodnog dana. Ponadala se da će sve to ostaviti u Čileu, i sjećanja na njega i na sentimentalne trenutke tijekom prvih, sretnih godina njihova života. Ali nije očekivala da će joj biti tako teško otpustiti ga. Motao joj se glavom mučeći je i koliko god se trudila osloboditi, proganjao ju je u mislima. Znala se zapitati gdje je i misli li uopće na nju. Hoće li se jednog dana pojaviti i reći joj daje počinio pogrešku? Hoće li joj doći reći da se namjerava ipak boriti za nju, i da će se potruditi promijeniti? Jer kako je može voljeti, a ne biti spreman boriti se za nju? To nije uspijevala shvatiti.
A onda su tu bila i djeca. Nije joj bilo jasno da ih je sposoban voljeti, a istodobno gotovo ne mariti što se zbiva s njima. Napisao je pismo, ali nije ih nijednom posjetio. A sad je već kolovoz! Često je znala zateći Federicu kako sluša magičnu kutijicu nošena opčinjavajućim valovima očevih priča, pokušavajući se na taj način zbližiti s njim. Iznenada joj je sinulo. A što ako mu se nešto dogodilo? Uopće to nije razmotrila kao moguć razlog njegove šutnje, jer je bila prezaposlena kriveći ga što ih zapostavlja. I poražena osjećajem krivnje i grižnjom savjesti, odvukla se od prozora, zapalila cigaretu i nazvala njegove roditelje u Santiago. - Hola - odgovorila je služavka s druge strane svijeta. Uslijedila je stanka, a onda je zatražila Marijanu i s bolom u srcu pričekala da joj se javi. -Ja sam, Helena - odvratila je trudeći se zvučati vedro. - Helena? Kako mije drago da te čujem - odgovorila je Ma-riana ne prikrivajući suzdržanost u glasu. Često je razmišljala o unucima pitajući se kako im je i jesu li sretni u novom domu i zamjerala im što joj se nisu javili. Iščekivala je njihova pisma sa sve većim nestrpljenjem i razočaranjem, ali nije željela razotkriti svoje osjećaje pred njoj za slučaj da joj spusti slušalicu i zauvijek isključi iz njihovog života. - Nisam se čula s Ramonom otkako sam otišla. Je li dobro? - Na brzinu je sročila, ali po puničinom glasu shvatila je da se ništa strašno nije dogodilo. - Nije li te nazvao? - Mariana je ostala iznenađena. - Ne. Federici se javio pismom - priznala je pokušavajući ne pokazati emocije. Trebalo joj je biti svejedno. - I to je to? -Da. - Pa, vratio se u Čile. Kupio je stan u Santiagu. Idućeg ožujka izlazi mu nova knjiga i zanimanje za nju je već strahovito. - Tako znači... - Kako su djeca? Santa Montefiore - Sretna su ovdje. Nedostajete im, naravno, jer vas vole. Kao i ja. Cigareta joj je podrhtavala u ruci, dok je uvlačila dim i ostala je iznenađena osjetivši nenadano bolnu nostalgiju u želucu.
-Jesi li ti sretna? - upitala je Mariana naslućujući njezinu tuguHelena je zastala. Htjela joj je priznati da jest, ali nije bila posve uvjerena u to. Znala je da joj Ramon iz nekog čudnog razloga nedostaje i da se želi čuti s njim. - Da - ravnodušno je odvratila. - Drago mije. - No, bilo je očigledno da to nije istina. - Samo mi treba vremena da se ponovno priviknem na život ovdje. Usamljena sam. - Otkud joj je to, do vraga, izletjelo? - Već ćeš se priviknuti. Velika je to promjena. Odlučila si se, ipak, za život u drugoj državi. Ponekad se čovjeku čini daje negdje drugdje bolje, ali problemi ga zapravo slijede kamo god se uputi. - Da - složila se shvaćajući daje u pravu. Ona je svoje probleme donijela u Polperro. I tu je bila usamljena i nezadovoljna. Vjerovala je da će povratak kući sve promijeniti, da će biti u mogućnosti povratiti se idili djetinjstva, koja je prethodila preuzimanju odgovornosti i kućenju, a nakon čega se izmijenila. - Čovjek često nije svjestan što posjeduje, dok to ne izgubi -Marianaje tužno nadodala. - Što da kažem Ramonu? -Još uvijek se nadala da će se možda urazumiti i shvatiti da se isplati sačuvati ono što imaju. - Recite mu da nedostaje djeci. Recite mu da nazove ili da se javi pismom, ili još bolje, da navrati u posjet - odvratila je ne mogavši zadržati gorčinu. - Recite mu da ih ne napušta, jer im je potreban. -A ti, mi amor? - Ništa od mene. Zovem radi djece odmah se ogradila. - Bueno. Reći ću mu. Izljubi ih u naše ime! Strahovito nam nedostaju! Možda bi nam se mogli javiti pismom. Tako bismo se rado čuli s njima! - Naravno. Žao mi je, nisam se toga uopće sjetila - priznala je s grižnjom savjesti i odlučila im odmah reći da naslikaju svoj novi dom. Magična ljubavna kutijica Kad je odložila slušalicu, spustila se u naslonjač i zagledala u sjene koje su se uvlačile u sobu i njezine misli, gdje su nastavile rasti budeći sumnju. Je li možda bila prenagla? I stala se mučiti sjećanjima na Čile. Iako gaje donedavna prezirala, sad je čeznula za njim. Prisjetila se prijatelja, sunca, plaže, mirisa naranči u vrtu,
dječjih glasova na ulici, laveža psa Senore Barce. Prisjetila se dana, kad bi joj se Ramon vratio kući u zagrljaj odnoseći je odmah u spavaću sobu, gdje bi satima ležali otkrivajući se nanovo nakon silnih tjedana razdvojenosti. Bila su to sretna vremena. Uspijevao ju je zadovoljiti čak i kad gaje mrzila. Toliko je bio moćan! Izjedala ju je gorčina, jer nije bila u stanju posjedovati ga, niti zauzdati. A sad se nalazi na drugom kraju svijeta, i još uvijek čezne učiniti isto. Izbjegavala se upitati nije li možda djecu dovela u Englesku samo kako bi ga natjerala da reagira, jer nije reagirao onako kako se ponadala da će učiniti. Jednostavno ju je pustio da ode. A što sad? Kad je ugasila noćnu svjetiljku u Federicinoj sobi, priznala joj je da je razgovarala s Abuelitom, koja joj je poručila da joj strahovito nedostaje i zamolila je da joj naslika svoj novi dom. Isprva je malenoj bilo drago. Zažmirila je i zamislila što će nacrtati i napisati, a onda je odjednom osjetila čežnju i prisjetila se bakina nježna lica, ljetnikovca u Cachagui, kamo je obožavala odlaziti, tamnomodrog mora i nježnog pijeska, toliko drukčijeg od ovog u Engleskoj. Prisjetila se djeda u slamnatom šeširu, jahanja plažom Papudo i Raste. A onda se prisjetila i majčina obećanja da će dobiti štene i briznula u plač. Ne zato što ga nije dobila, već zato što joj je obećano samo kako bi zaboravila na svađu. »Sad se više nećeš morati vraćati kući.« Majčine riječi bolno su joj odjekivale glavom i kad na posljetku više nije mogla podnijeti tugu, otvorila je kutijicu na noćnom stoliću i dopustila mislima da odlebde u tajanstven svijet očevih priča. Bol se stala povlačiti, dok je letjela preko Anda, lovila lavove u Africi i plovila visoko iznad ravnica Argentine u balonu na topao zrak. I dok je tako tonula u san, osjetila je toplinu sunca na licu i tijelu i prepustila se očevoj ljubavi. PETNAESTO POGLAVLJE Santiago, Čile Kad je Mariana izvijestila Ramona da se čula s Helenom, želudac mu se stegnuo od grižnje savjesti. Javio se samo jednim pismom i premda si je mogao priuštiti poziv, nijednom ih nije nazvao. Znao je daje pogriješio. Jedino pojašnjenje koje je mogao dati bilo je daje putovao. I daje morao dovršiti knjigu. No, istina je bila da se namjerno izgubio u Indiji. Unajmio je kolibu na obali i napisao
roman pokušavajući zaboraviti na nju i djecu. I na Estellu. I prvo mu je pošlo za rukom, jer se stvari nisu bitno promijenile. Već se navikao sam putovati. Ali s Este-llom nije bilo isto. Ona mu je neprestano nedostajala. I premda ju je namjerno odlučio zanemariti, bio je svjestan koliko joj nažao čini. Rekao joj je da čeka i uopće nije sumnjao da to poslušno čini, sjeckajući povrće u kuhinji, lebdeći kroz kuću, obavljajući poslove i ostavljajući za sobom miris ruža. Nije joj se želio javiti ni telefonom, ni pismom, jer nije znao što reći. A ono stoje željela čuti nije bio u stanju izgovoriti znajući da se nikad više neće moći vezati. Povrijedio je Helenu i djecu, i nije i njoj to želio učiniti. Možda će se vratiti u ljeto i ponovno voditi ljubav s njom. Kad mu je sinulo da će se možda zaljubiti u nekog drugog, svladala gaje ljubomora poput nadmoćnog demona, zaposjevši mu misli i toliko ga mučeći da mu je došlo spakirati stvari i vratiti se u Cachaguu kako bije prisvojio. Ali se uspio utješiti. Znao je da ga voli, a zaljubljena žena vjerna je poput psa. I tako je provodio neutažive noći ljubeći strankinje i zamišljajući daje s njom, no više nije bio opsjednut mučnim mislima. Veselio se povratku kući u ljeto kako bi je ponovno pronašao. Magična ljubavna kutijica Kad se vratio u Čile krajem kolovoza, odmah je otišao u Santiago, gdje sije u četvrti Las Condes kupio stan. Ali tamo mu nije bilo kao kod kuće. Ceznuo je za Vinom i obitelji. Bio je tužan bez njih i nakon silnih mjeseci provedenih nasamo u Indiji, shvatio da se više ne osjeća ugodno u svojoj koži. Kako nije bio naviknut biti usamljen u Čileu, privremeno se uselio u kolonijalno zdanje roditelja u Avenidi el Bosque. Majka je ostala oduševljena znajući da će ga tako češće viđati i stala se brinuti za njega poput supruge. No, otac nije bio toliko ushićen. - Ima suprugu, ženo. Dovoljno je star da mu ne treba majka progunđao je jedne večeri, kad se vratio kući i zatekao dnevnu sobu nemarno natrpanu njegovom fotografskom opremom, hrpom fotografija i tko zna kakvim sve sitnicama. - Nacho, mi amor, teško mu je. Usamljen je kad je sam - pobunila se slijedeći ga u radnu sobu.
- Pa, zašto onda ne zamoli Helenu da mu se vrati? Bar to nije neizvedivo. Sve dok si ti uz njega, neće se potruditi to učiniti. - Ne zna što želi - odvratila je sa žaljenjem. - Želi kruha i kolača, Mariana! Ne znam što je krenulo po zlu, ali iz nekog razloga nije u mogućnosti vezati se ni za što. -Odmahnuo je glavom. - Nije htio da ga Helena napusti, ali nije bio spreman promijeniti se radi nje, niti je zamoliti da ostane. Svidjelo bi mu se da su stvari ostale kao prije, i da se sve nastavilo istim, pomalo napornim, ritmom. Ne krivim je što gaje napustila, iako nagađam da se ponadala tako ga prisiliti. - Sto želiš reći? - odvratila je polako se spuštajući u trošan naslonjač, u kojemu je znao sjediti nakon večere i čitati. Mislim da se nadala prisiliti ga da se promijeni kako bi je zadržao. I ja sam se ponadao da će se potruditi. Ali on jednostavno izbjegava obaveze. Dopustio joj je da ga napusti i onda se izgubio nekoliko mjeseci pretvarajući se da se ništa nije dogodilo. Zato se i vratio k nama. Zato što mu nedostaju, sad kad je tu. - Vjerujem ti. Naime, zaprimila sam čudan poziv od nje i mislim da joj nedostaje. — Prisjetivši se napetosti u Heleninom glasu zaključila je kako je to bio neizgovoren poziv upomoć. Santa Motitefiore Magična ljubavna kutijica - Kladim se daje tako. 1 - Misliš da žali stoje otišla? - Ponadala se da će joj biti bolje. - A možda nije onako kako je očekivala. - Možda nije. - Moramo ga prisiliti da preispita svoje postupke. Nešto ga mora urazumiti. Mislim da još nije u potpunosti svjestan ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi. Ne može se tako odnositi prema ljudima! Netko ga mora podučiti kako cijeniti život. - U pravu si - odvratila je obarajući pogled. Sto želiš da učinim, Nacho? Da ga odbijem? - To bi bilo najbolje. Neće shvatiti da mu supruga nedostaje ako neprestano zujiš oko njega. - Tužno gaje pogledala sivim očima. Uzdahnuo je i ponovno odmahnuo glavom. - Neću in-zistirati da to
učiniš. Kako bih mogao? Majka si mu. - Želim mu samo najbolje - odvratila je prisiljavajući se na smiješak. - Onda mu reci da se ne može vratiti k nama. Gorko se nasmijala. - Ah, ne, Nacho, ja mu to neću reći! To je tvoja zamisao i ti mu to reci. - I napustila je prostoriju. Ramonje stigao na večeru. Ignacioje zakolutao očima i pogledao suprugu dajući joj na znanje koliko očajava što im je sin neprestano prisutan. Mariana je odglumila da ništa nije primijetila i natočila je sinu čašu viskija s ledom. — Evo, Ramon. Jesi li imao naporan dan? - ljubazno gaje upitala, no Ignacio se ubacio prije nego joj je stigao odgovoriti. -Jesi li odlučio što ćeš učiniti u vezi Helene, sine? - Potonuo je u udobni naslonjač njemu nasuprot, a on je pak dugačkim nogama i rukama zauzeo veći dio sofe. Srknuo je gutljaj viskija kao da želi dobiti na vremenu. Od djetinjstva nije u stanju pobjeći njegovim pitanjima i još uvijek poput slabića odgovara na njih školskom poslušnošću. - Mislim da će mi idući izlet biti u Englesku - odvratio je pokušavajući se previše ne odati. - A kad planiraš otići? - Oh, ne znam, možda za dva mjeseca... - Za dva mjeseca? Zašto ne ranije? - Ima puno posla — dobacila je Mariana u njegovu obranu. Tebe ne pitam, ženo - Ignacioje oštro odbrusio. - Dovoljno je star kako bi sam odgovorio. Za ime Božje, četrdeset ti je! - Četrdeset ijedna - odvratio je i nasmiješio se majci. - Tako je. Odrastao si čovjek. Već si se trebao skrasiti, a ne lutati svijetom poput cigana! Ramon mu je poželio odbrusiti da ne zabada nos kamo mu nije mjesto, ali onda se prisjetio da gotovo živi u njihovoj kući i da stoga ima pravo znati kakvi su mu planovi. - Želio bih neko vrijeme provesti u Cachagui i započeti nekoliko projekata. Vrijeme je sve ljepše... Možeš se poslužiti kućom - odvratio je Ignacio vedrim tonom. Na raspolaganju ti je kad god poželiš - nadodao je izbjegavajući zbunjen Marianin pogled.
- Ali nitko se ne može tamo brinuti za njega - namršteno se pobunila. - A Estella? - No, odlučio se odmah povući. Toliko je dobro poznavao oca daje bio uvjeren kako će zamijetiti i izanalizirati i najmanju promjenu u njegovom glasu. - Oh, jadna, draga Estella - uzdahnula je Mariana obarajući ramena. - To drago dijete. Bila je predivna. Nitko se nije brinuo za kuću poput nje! Ne znam što ćemo sad. - I optuživački je pogledala u supruga. Ramonove oči pohitale su odmah k njemu, a srce mu je stalo ustrašeno tući. - To se moralo učiniti, ženo. Ne može se brinuti za nas i za bebu odgovorio je odbijajući njezine optužbe. - Trudna je. - Trudna? - nesigurno je ponovio. - Da, trudna. Jadna malena! Znaš da sam ti spominjala kako se viđala prošlo ljeto s nekim mladićem u Cachagui? - Zakimao je. - E pa ta ju je budala ostavila trudnom i onda se jednostavno pokupila! - Takve se stvari neprestano događaju, Mariana - dobacio je Ignacio sad već na rubu strpljenja. - Ali meni se Estella svidjela! I nije zaslužila da se netko tako ponese prema njoj. Dobraje djevojka, a ne poput onih lakih žeSanta Montefiore Magična ljubavna kutijica na, koje se motaju lukom u Vaparaisu. Prenaivna je. Zakrenula bih tom malom vratom kad bih samo dobila priliku! - Pa gdje je sada? - upitao je Ramon osjećajući nalet mučnine i vrtoglavice. Teškim je gutljajem ispio piće. - Ignacio ju je vratio u Zapallar - ljutito je odvratila. - Rekao sam da se može vratiti kad rodi. Možda će joj se mater brinuti za dijete dok bude radila - nestrpljivo se otresao. - Znam, ali bila je toliko silno uzrujana! Znaš, Ramon, vjerovala je da će joj se ljubavnik vratiti. Dao joj je obećanje i povjerovala mu je. Nisam je htjela lišiti nade, pa sam joj rekla da ispravno postupa. Ali koliko ja znam, nije se pojavio. Dios mio, nije li to nepošteno! Ponovno je uzdahnula. -Je li ti rekla kako se zove? - Ne, nije htjela. Zasigurno ju je bilo sram.
- Dosta, ženo, već mi se vrti u glavi! - Ignacio ju je prekinuo sad već razdraženim tonom. - Ramon može dobiti kuću, a ako želi služavku, može sije i potražiti! - Naravno, samo privremeno. Estella će se možda vratiti i htjela bih joj sačuvati posao - zabrinuto je ponovila. - Meni odgovara. Kad želiš otići tamo? - Sutra ujutro - Ramon je odmah odvratio. Misli su mu brujale sto na sat. - Idem oprati ruke prije večere. - Kad se pogledao u zrcalu, primijetio je da mu je lice poprimilo nezdravo sivu boju. Protrljao si je obraze kako bi povratio krv, ali uzalud. Još je uvijek bio u šoku. - Zašto si mu dao kuću na uporabu? - Mariana je upitala Ig-nacija, kad im je sin napustio prostoriju. - Nisi li mu trebao reći da ne može više živjeti s nama? - Zato što će se živeći u ljetnikovcu možda prisjetiti djece i supruge! Možda će se tamo urazumiti. Ne znam... Držim se za slamku, ženo, ali možda će ga sunce i more podsjetiti na lijepa vremena, koja je proživio s Helenom, prije nego im je krenulo po zlu. S ljubavlju ga je uhvatila za ruku i utješno se nasmiješila. -Gotovo da je nama teže nego njemu - odvratila je prisjećajući se s ljubavlju unučica. - I jest teže. U tome je problem. On uopće ne pati. A sad dosta, čujem ga kako dolazi! Kad se Ramon vratio u dnevnu sobu, njegovi su već ustali i krenuli polako prema blagovaonici. Majka ga je pogledala suosjećajno se nasmiješivši, no zato je otac bio manje taktičan. -Jesi li dobro, sine? Nekako si mi blijed. - Sve je u redu - ležerno je odgovorio. - Znam da ti nije lako, ali mislim da izbjegavaš razriješiti problem. - Nije točno, tata. Neprestano razmišljam o Heleni i djeci -slagao je. - Zašto ih onda ne posjetiš? Čega se bojiš? - Ne bojim se ničega. Heleni je potrebno biti malo nasamo... - Za ime Božje, sine, upravo u tome i jest problem! Predugo je bila sama - ljutito gaje prekinuo. Treba joj vremena kako bi se priviknula na Polperro. Ne želim joj ponovno preokrenuti život naopačke. - Onda piši djeci i nazovi ih s vremena na vrijeme! Ponašaj se poput
oca! Ne izbjegavaj obveze! - Razmišljala sam o maloj Federici. Znaš koliko te voli, mi amorl Otac ti je u pravu. Ne smiješ ih zapostavljati - nadodala je majka s ljubavlju ga potapšavši po podlaktici. Kad je iduće jutro krenuo za Cachaguu, nije se sjetio ni Helene, ni Federice, ni Hala. Razmišljao je samo o Estelli. Proveo je mučnu noć boreći se protiv demonske krivnje i grižnje savjesti, koji su mu se probijali u san štipajući ga i navlačeći, i ne dopuštajući mu spavati. Otjerao ih je usredotočivši se na novu knjigu, koju se spremao napisati, kad mu je Estella odjednom stala izranjati u mislima poput ružinog pupoljka, koji odbija potonuti. Isprva se pokušao uvjeriti da dijete nije njegovo, ali uzalud. Nije bilo sumnje u to. Nije moglo biti ni od koga drugog, ali ne samo zato što se začeće vremenski podudaralo s njihovom aferom, već i zato što je znao kakva je. Nije tip žene koji spava s Santa Montefiore muškarcima. I upravo to dirnulo gaje u živac. Zaveo ju je i napustio, što bi samo po sebi bilo dovoljno da joj pritom još nije napravio dijete. Gadio se sam sebi, zbog načina na koji se ophodio prema njoj i čeznuo za jutrom, ali svaki put kad bi pogledao na sat, minute su se vukle puževim korakom. Da nije uveden policijski sat, koji je branio kretanje između dva i šest ujutro, otputovao bi istog časa! I kad je na posljetku zora razdrla noćno nebo propuštajući svjetlost, zgrabio je torbu, sjeo za upravljač i krenuo. Bilo je šest ujutro. Tek kad se ugledao u retrovizoru, shvatio je da se nije ni obrijao ni umio. S dugom i zapetljanom crnom kosom, upalim izrazom lica i umornim, krvavim očima, nalikovao je skitnici. Iako bi inače zastao negdje i popio kavu ili sok od limuna, umio se i namočio kosu, ovaj put nije imao vremena. Nije ju više ni sekunde htio ostavljati nasamo. Nagazio je na papučicu gasa riskirajući da ga policija zaustavi i kad je na posljetku stigao u Za-pallar, na brzinu je parkirao pod jarkim jutarnjim suncem. Nije znao gdje je potražiti. Nije čak znao ni kako se preziva, a nije namjeravao cijelom selu dati na znanje daje traži, jer je nagađao kako će ga netko prepoznati. Stoga je krenuo plažom nadajući se da će je možda tamo zateći ili mimoići, dok ide u kupovinu kruha ili
dok šeće. Ali nigdje ni traga. Početak proljeća okolnim je stablima i grmlju ucijepio novu vitalnost. Bilo je osjetno toplije. Očekivao je nanjušiti miris ruža i slijediti ga, ali takvom romantičnom zamisli mogao se poslužiti samo u romanu. Nije to bio stvaran život. Nakon što se neko vrijeme prešetavao plažom, shvatio je da će na posljetku ipak morati upitati nekoga. Morat će je opisati i riskirati da cijelo selo sazna. Nije bilo drugog načina. Bio je na rubu očaja. Kad je ugledao starca kako sjedi na klupici gledajući u more, progutao je neugodan osjećaj i prišao mu. - Dobro jutro, Sefior. Tražim ženu zvanu Estella. U poodmakloj je trudnoći, ima dugu, crnu kosu koja joj seže do struka i otprilike je ove visine... - Pokazao je rukom. Muškarac gaje smrknuto odmjerio sitnim crnim očima, koje su mu suzile i treptale. Naslanjao se smeđim, sasušenim rukama na kvrgav, drveni štap i žvakao zubno Magična ljubavna kutijica meso, jer više nije imao nijedan zub. - Živi s roditeljima, zasigurno joj je dvadesetak. Nekoć je radila u Cachagui. Prekrasna je nadodao je i razočarano uzdahnuo. - Daje poznajete, odmah biste shvatili o kome govorim... - Okrenuo se. Muškarac je nastavio žvakati zubno meso ne promrmljavši ni riječ. A onda je Ramona nešto navelo da napomene kako miriše po ružama, na stoje starac nenadano oživio i stao mumljati kako ga taj miris podsjeća na majčin sprovod. Sahranili su je u grobu prepunom ružinih latica - tužno je rekao. Rekli su da će je one utješiti za slučaj da se probudi ne znajući gdje se nalazi. - Okrenuo se i bacio pogled prema njemu. Stajao je s nadom u sjeni eukaliptusa. - Tvoja Estella živi niz cestu, nekih pola kilometra odavde, na brdu koje gleda na more. Prepoznat ćeš kuću, jer je žuta odvratio je kimajući glavom. - Kad god odem na groblje, još ih uvijek mogu namirisa-ti. Jednog dana otići ću tamo i nikad se više neću vratiti. - Jednog dana svi ćemo tamo otići i nećemo se vratiti - odvratio je Ramon i starac gaje zapanjeno pogledao. Nije očekivao da će mladić još uvijek biti tamo. Pričekao je da se pokupi, a onda nastavio monolog o mrtvima. Ramon se užurbanim koracima popeo uzbrdo. Još je uvijek bilo
rano. Lagana sumaglica izbrisala je horizont stapajući nebo i more u drhtav plavi obzor. Dok se ogledao u potrazi za žutom kućom, prisjetio se lijenih ljetnih dana, kad joj se predavao s ljubavlju, bez osjećaja krivnje, grižnje savjesti i užasnog straha da će biti uhvaćen u stupicu. Zaustavio se na prašnjavoj cesti i ugledao kuću. Bila je tiha, zaklonjena ispod propupalih stabala, koja su počela razotkrivati gotovo fosforescentno zelenilo lišća. Zapravo je riječ bila o urednom i održavanom, malenom bungalovu s dvije ili tri sobe i malim, naizgled njegovanim, vrtom. Čuo je psa kako laje negdje u daljini i stakato glas majke dok grdi dijete. Taj mali va-lić smetnje proširio se utihnulim selom. Nastavio je promatrati kuću, ali ništa se nije dogodilo. Na posljetku gaje nestrpljenje dovelo do vrata. Uplašeno se zaustavio i pokucao. UslijediSanta Monteftore Magična ljubavna kutijica loje šuškanje s druge strane i na trenutak se uspaničario daje možda odabrao krivu kuću, ali onda je prepoznao težak miris ruža kako dopire kroz otvoren prozor i znao da se nalazi unutra. Srce mu se vinulo u nebesa. Kad je otvorila vrata i ugledala ga kako se nadvisuje nad njom poput vuka zaklanjujući sunce, problijedila je, a onda joj je krv luđački pojurila žilama pokušavajući je povratiti u život. Za-vrištala bi da nije ostala bez glasa, s kojim je ujedno izgubila i moći razmišljanja. Zatreptalaje i kad se konačno uvjerila daje to doista on, a ne utvara koju su izazvale trave koje joj je majka dala za trudnoću, bacila mu se oko vrata i dopustila daje podigne u zrak i unese u ugodnu unutrašnjost. Nježno ju je odložio na malen krevet i pogledao njezino zaljubljeno lice koje je blistalo od sreće. - Znala sam da ćeš se vratiti uzdahnula je nježnom rukom prelazeći preko njegove oštre brade. Uživajući u njezinom predivnom licu, iznenada gaje spopala zbunjenost i zapitao se što ga je zaposjelo da je uopće napusti. Sto gaje natjeralo daje se boji? Ljubeći joj vjerne usnice stao se uvjeravati kako je nikad više neće napustiti. Udisao je njezin miris i kušao joj sol na koži, a onda uvukao ruku ispod bijele spavaćice i opipao
nabujali trbuh. - Moje dijete - odvratio je, uvjeren kako je osjetio da se pomiče. Nasmiješila mu se onako kako to čine buduće majke, nježno, ali ponosno i zaštitnički. Ako je dječak, nazvat ćemo ga Ramon. - A ako je djevojčica, Estellita - odvratio je i zario lice u njezin vrat. - Ne ljutiš se? - Sramežljivo gaje pogledala. - Ne, presretan sam priznao je ostajući, zapravo, iznenađen vlastitom reakcijom. - Žao mije da sam... - Ne treba ti biti žao, ljubavi - odvratila je spuštajući mu prst na usnice. - Vratio si se. Znala sam da ćeš to učiniti i sad sam sretna. Poljubio joj je prst i potom dlan, nastavljajući se penjati rukom sve do teških i natečenih grudi. — Želim te vidjeti golu -izjavio je iznenada opčinjen senzualnošću njezina nabujalog tijela. Drhtavim joj je rukama raskopčao spavaćicu svukavši je preko glave, a onda se odmaknuo kako bi joj se mogao diviti. Ponosno je ležala pred njim promatrajući kako mu se oči spuštaju niz nove, pohotne obline njezina tijela. Bila je nalik blještavom, bucmastom tuljanu. Glatka i sjajna koža odisala je zrelošću, kojaje zračila iznutra. Poželio je ući u nju i izgubiti se, no nije se usudio bojeći se da će ozlijediti nju ili dijete. Stoga joj je stao ljubiti ramena, grudi i trbuh krećući se sve do stopala. -Želim te odvesti odavde, Estella - rekao je ponovno joj ljubeći usne. - Ne želim napustiti Zapallar, Ramon. Ne sve dok se beba ne rodi. - Onda bar dođi živjeti sa mnom u Cachaguu, pa ćemo porazmisliti što učiniti. - A tvoji roditelji? uplašeno je odvratila. - Dolaze tek u listopadu. Bit ćemo samo nas dvoje. Nije dvojila ni sekunde. U posljednjih šest mjeseci porazmislila je o svakoj mogućoj opciji i bilo je to baš ono stoje htjela. - Samo ti i ja odvratila je presretno se nasmiješivši. ŠESNAESTO POGLAVLJE Osnažila je u šest mjeseci, otkako ju je Don Ignacio otpustio. Vratila se roditeljima u Zapallar i ispričala za crnoputu grdosiju od muškarca, koji joj je ukrao srce i ostavio dio sebe u njezinoj
maternici. Majka joj je ispustila gorke suze, a otac udario šakom o zid ostavljajući duboko udubljenje u gipsu, koje se zadržalo mnogo mjeseci poslije, jer nisu imali ni novaca ni vremena popraviti ga. Ako ikad ugleda nitkova, zakleo se, osobno će mu odrezati penis nožićem za rezbarenje! — Ako ne zna kako ga koristiti, onda ga ne treba ni posjedovati - rikao je držeći se za natečenu ruku. Estella ih je pokušala uvjeriti da će joj se nitkov vratiti. Rekla im je kako joj je dao obećanje i kako mu vjeruje. Ali njihove mudre oči već su se nagledale svega tijekom dugog i teškog života, i očajnički su odmahivali glavom. Pablo i Maria Rega bili su gotovo prestari da budu roditelji svojoj dvadesetdvogodišnjoj kćeri. Mladi su se vjenčali i godinama pokušavali dobiti dijete, ali nakon što je Marijina krhka maternica odbacila sedam plodova, odustali su od nade da će ikad imati obitelj. Uslijedile su suze i udarci šakom o zid, sve dok se na posljetku nisu pomirili, preumorni nastaviti bitku. Pablo se u potpunosti posvetio poslu brinući se za groblje s pogledom na more i razgovarajući s nepoznatim nesretnicima, koji su mu ležali pod nogama, o čežnji i kajanju. - Ne mogu mi pomoći rekao je supruzi - ali me rado slušaju. - Maria je nastavila raditi kod Don Carlosa Olivosa i njegove supruge Sefiore Pilar, čisteći i kuhajući od zore do sumraka. Oduvijek se posluživala hranom iz njihova hladnjaka, ali kad se na posljetku pomirila s činjenicom da jednostavno nije stvorena za rađanje, stala je jesti kako bi otupjela bol i ispunila sate koje je inače trošila razmišljajući o potomstvu. Kad je bila mlada, bila je mršava i Magična ljubavna kutijica krhka poput špageta da su joj nadjenuli tako nadimak. No, čim je počela ciljano jesti, nije se mogla zaustaviti. Tuga joj se uhvatila tijela skupljajući se u vidu debelih kobasica suvišne masnoće, sve dok nije postala toliko ogromna, da se jedva uspijevala popeti dugim stubištem hropćući i oslanjajući se na ogradu. No, Pablu se više sviđala takva. Zajahao bi je i izgubio se u le-lujavoj masi njezina tijela tvrdeći kako više toga na njoj sad može voljeti. A onda se jednog jutra, tek stoje dospjela na vrh stubišta nakon dugog uspona, tijekom kojeg se morala zaustaviti na svakoj stubi kako bi došla do zraka, jednostavno onesvijestila. Pronašla ju je
ljubavnica Don Carlosa, Serenidad, kradomice napuštajući njegovu sobu. Iako bi se najradije pravila daju nije vidjela kako leži na podnim daskama poput zadihanog vola, grižnja savjesti nadjačala je gađenje i zazvala je ljubavnika hladeći je snopom novčanica, koje joj je Don Carlos dao kako bi otplatila dugove. Njemu je pak bilo toliko neugodno što je uhvaćen s ljubavnicom, daje Mariju odmah otposlao u privatnu bolnicu u Valparafso, gdje ju je ljubazni liječnik informirao da proživljava trudove. Don Carlosov vozač odvezao je Pabla u Valparaiso kako bi joj pružio podršku i tako su se oni držali za ruke dok je rađala. No, nije osjetila nikakvu bol ili neugodu. Beba joj je is-kliznula van poput novorođenog tuljana, sa svileno-smedom kožom, blještavom crnom kosom i točnim brojem prstića na rukama i nogama. A njih dvoje zagledali su se u čudo s takvim strahopoštovanjem da se nisu sjetili ni rasplakati. Promatrali su svoje dijete kao daje prvo ikad rođeno na kugli zemaljskoj. -Zvat će se Estella - objavila je Maria s dubokim štovanjem -jer je zvijezda koju su nam nebesa posudila! Nakon toga izgubila je nagomilane kilograme, ali ne postupno, već u mjesec dana. I premda nije više bila poput špageta kao u mladosti, Pablu se sviđala takva. Sad je, naime, mogao voljeti dvije osobe. On je oduvijek imao problema u komunikaciji, pa čak i sa suprugom, zbog čega je i odlučio razgovarati s pokojnicima, sve Santa Monteliore brojnijom publikom, onako kako čak nije komunicirao sa živima. Potapšao je najomiljeniju nadgrobnu ploču, koja je obilježavala grob Osvalda Garcije Segunda. Umro je 1896. godine od hica u glavu, a ubio gaje muž ljubavnice s kojom je planirao pobjeći. Iako se i ona potom ubila istim pištoljem, suprug ju je odbio sahraniti u Segundovoj blizini i bacio njezino tijelo u more. Pablo se zapitao može lije on vidjeti s mjesta na kojemu se nalazi, visoko na litici i ponadao da može, jer ta gaje priča zauvijek dirnula. Odlučio se razgovorom osloboditi briga u vezi kćeri i muškarca, koji joj je ne samo ukrao srce, već i budućnost jednom kratkom i posve beskorisnom aferom. Naime, imao je osjećaj da će ga Osvaldo shvatiti.
- Znaš, sad se više nikad neće udati - rekao je tapšući nadgrobnu ploču. - Nikad. Tko bije oženio? Dovoljno je lijepa, ali sve će ih odbiti trbuhom. Tko bi želio imati tuđe dijete? Ona, doduše, vjeruje da će se taj mladić vratiti, ali znaš da tako nije u životu. Ne znam tko joj je utuvio te romantične ideje u glavu, ali neće joj donijeti ništa dobra. Zapamti što ti kažem. Neće joj donijeti dobra. Ne znam što učiniti. Maria je poplavila cijelu kuću suzama, a ja sam šakom probio zid. Sto će se dogoditi s nama? - Uzdahnuo je prisjećajući se kako ih je kći kao dijete silno usrećivala. - Čovjek im da sve, ali baš sve, novac, ljubav, snove, a što dobije zauzvrat? Ništa. Nezahvalnost - nastavio je zagledavši se u more. Samo nezahvalnost. Estella nije bila slaba. Nakratko se prepustila očaju nakon što je dobila otkaz, ali onda se sabrala i usredotočila na dvije važne stvari u svojem životu. Ramona i dijete. I vjerujući kako će se vratiti po nju, smogla je snage zaboraviti na posao i razmišljati samo o budućnosti. Nije se osvrtala na melodramatične riječi svojih roditelja. Čekala je kako ju je Don Ramon zatražio i dok je to činila dobro je porazmislila o svojim snovima, poput ljekarnika kad važe sastojke za pripravke. Don Ramon će se vratiti, u to uopće ne sumnja, ali što će biti s njom? Nije li još uvijek oženjen? Osim toga, ne želi se preseliti u grad. Ne čezne za glamuroznim životom, niti vidjeti svijeta. No, isto tako ne želi Magična ljubavna kutijica njega vezati za život koji mu neće odgovarati. Jednostavno želi udisati zrak koji on udiše, voditi ljubav uz buku oceana u pozadini i s ljubavlju odgajati njihovo dijete. Čeznula je da se što prije vrati kako bi mu mogla reći da ne želi ništa više od toga. Saznala je za njegovu suzdržanost na osnovu onoga što je načula u razgovoru između Don Ignacija i Sefiore Marijane. Raspravljali su o tome kako je neodgovoran i Senora Mariana mu je praštala pojašnjavajući suprugu daje slobodnjak, blažen neutaživom kreativnošću, što uvelike pojašnjava zašto nije sposoban zadržati se dugo najednom mjestu, i zastoje nesposoban biti pravi suprug i otac svojoj ženi i djeci. No, uši Don Ignacija naglo su pocrvenjele i šakom je udario o stol ljutito izjavljujući daje vrijeme da odraste i da se
prestane ponašati poput razmaženog, obijesnog i sebičnog djeteta. Svijet će nastaviti i bez njega, jer ga ne dira što njemu neprestano gori pod petama, ženo - zarežao je - ali Heleni i djeci bit će daleko teže. - Estella se zaklela da nikad neće biti poput nje. Dat će mu slobodu u zamjenu za ljubav. I tako je napustila Zapallar s Ramonom ostavljajući roditeljima poruku u kojoj ih je izvijestila da joj se ljubavnik vratio, kako je i tvrdila da će učiniti. On uopće nije imao želju upoznati ih, a ona nije na tome inzistirala. Bojala se da bi otac mogao izvršiti svoju prijetnju i stoga su se vratili u ljetnikovac u Cachaguu, gdje su zidovima odjekivala sjećanja na njihovu aferu podsjećajući ih kako je tada bilo, kad su vodili ljubav u noćnim satima, prisvajajući noć samo za sebe i uživajući jedno u drugom bez razmišljanja o budućnosti. A sad kad imaju budućnost, moraju se istrgnuti iz stvarnosti i odlučiti što će učiniti s njom. Šetali su plažom. Sunce je zašlo donoseći sa sobom hladnoću i nevrijeme. Držali su se za ruke prisjećajući se prethodnog ljeta. Promatrala sam te kako plivaš one noć, kad nisi mogao zaspati priznala mu je s osmijehom. - Ni ja nisam mogla zaspati, pa sam se prikrala i gledala te iz sjene. -Da? Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica - Da. Promatrala sam te kako gol hodaš plažom. Tako sam te strašno željela, ali nisam znala što učiniti sa sobom... - A što ćemo sada s tobom? - Prepoznala je nesigurnost u njegovom glasu. Uzdahnula je. - Posljednjih šest mjeseci provela sam pripremajući se i planirajući što ću ti reći kad se vratiš, ali ništa od toga još nisam rekla - priznala je promatrajući si bosa stopala koja su tonula u sitan pijesak. - Mislim da znam što mi želiš reći. - Stisnuo joj je ruku. - Ne znaš. - Sve žene žele isto - odvratio je gotovo optuživačkim tonom. - A što to? - Žele sigurnost. Žele brak, djecu i sigurnost - smrknuto je ponovio.
- U krivu si. Istina, željela sam to za sebe, ali sve dok nisam tebe upoznala. Razlikuješ se od ostalih muškaraca. I stoga to više nije ono što želim. - A što želiš? — iznenađeno je upitao. Zaustavila se pred njim zagledavši mu se kroz polumrak u oči. Ubacila je ruke u džepove vunene veste na kopčanje i pro-vrpoljila stopalima pripravljajući se na govor koji je uvježbavala. - Želim tvoju ljubav i zaštitu - započela je. - Želim je za sebe i za naše dijete. Želim da poznaje svog oca i odrasta s njegovom ljubavlju. I pomoći. Ali ne želim te vezati za dom. Putuj svijetom i piši priče, samo mi obećaj da ćeš nam se tu i tamo vratiti. Pohranit ću tvoje poljupce u srcu, no čim mi se zaliha smanji, morat ćeš se vratiti kako bije ponovno napunio. Ne želim ostati bez njih. - Nasmiješila mu se kao da mu pokušava reći da ga poznaje bolje od njega samog. Nije znao što odvratiti. Očekivao je da će ga preklinjati da ostane, da ne ode, onako kako je Helena učinila kad se Federica rodila. Ali gledala gaje i treptala sa samopouzdanjem. I znao je da doista misli svaku izgovorenu riječ. Privukavši je u zagrljaj, poljubio joj je sljepoočice i jagodice i udahnuo miris ruža osjećajući bliskost, kakvu dotad nije osjetio prema njoj. Iako je očekivao da mu se želudac kao obično ispuni klaustrofobijom, ništa se nije dogodilo. Estella je bila pripravna voljeti ga i ostaviti mu slobodu. Ali nijedno od njih nije bilo pripravno za bijes Pabla Rege. Pablo i Mariana vratili su se u sumrak kući i zatekli Estellinu lijepo sročenu poruku. Vratio se po mene upravo kako sam vam obećala da će učiniti. Molim vas, ne ljutite se. Ubrzo ću se vratiti. Pablo bi ponovno nepažljivo udario šakom o zid da se između njega i već postojeće rupe nije ispriječila supruga prekli-njući ga da se smiri i upotrijebi mozak. - Nije li blagoslov stoje došao po nju - izjavila je zabrinuto lomeći ruke. - Nitko drugi ne bi to učinio. - Tebi je to dolično? - bijesno se pobunio. - Čak se nije ni potrudio zaprositi je! - Zaprositi? - promucala je Maria.
- Naravno. Ne može posaditi sjeme i ne oženiti je! - Možda nas zato i nije želio upoznati. Možda je uopće ne namjerava oženiti. - Oženit će je. Tako mi Boga, oženit će je, ili ću ga odaslati u pakao! - Kamo ćeš? - uskliknula je bespomoćno promatrajući kako dramatično napušta kuću. - Idem ih pronaći! - Uvukao se u stari, hrdav kamion i nestao nizbrdo ostavljajući za sobom tek oblak prašine. Pablo Rega nije znao gdje započeti potragu. Znao je samo da mora tražiti ili će izludjeti. Odvezao se obalom prema Cacha-gui. Sunce na zalasku, nalik zapaljenoj breskvi, obasjavalo je va-liće toplim, ružičastim svjetlom. Sjetio se kćeri i čuda njezina rođenja. Ne, neće nekom neodgovornom lupežu dopustiti da sve to samo tako uništi! Ne nakon što su gotovo iskrvarili kako bije odgojili! I približavajući se Cachagui, odlučio je svratiti do Santa Montefiore kuće njezinih bivših poslodavaca, Don Ignacija i Senore Cam-pione. Nije imao pojma gdje pronaći Estellu, a to je značilo da može započeti i s njima. Odvezao se prašnjavom cesticom u selo, koje se skrivalo pod tihim večernjim svjetlom, očigledno napušteno. Jedino na što je naletio bio je tronogi mješanac, koji je gladno njuškao po tlu. Kad je ugledao auto parkiran na prilazu kući Don Ignacija, srce mu je poskočilo - bar je netko tamo. Ako je Estelli potrebna bilo kakva pomoć, bio je uvjeren da će odjuriti Senori Marijani, koju je strahovito voljela. Pogledao je vlastiti odraz u zrcalu, po-lizao si ruku i popravio rijetku kosu pokušavajući ostaviti pristojan izgled. A onda je iskočio iz kamiona i isprašio si hlače i košulju. Zakopčao je gumbe ostavljajući tek nekolicinu i razotkrivajući srebrni medaljon Djevice Marije, koji je uvijek nosio oko vrata za sreću, ali i kako bi se zaštitio od pokoje zle duše, koja bi ga mogla ukleti na groblju. Potom je duboko udahnuo, prisjetivši se uvući trbuh i izbaciti ramena, i krenuo prema ulaznim vratima. Zastao je na trenutak prije nego je pozvonio. Visoka stabla akacije izdizala su se nad njim poput straže. Kuća je bila velika poput utvrde i iznenada je osjetio sramotu i poniženje što je uopće došao.
Osim toga, što će im reći? Živi ljudi uvijek ga ostavljaju bez riječi. Baš kad je odlučio okrenuti se i pokupiti, začuo je glasove s druge strane kuće. Ispravio se i osluhnuo. I odmah je prepoznao Estellin smijeh. Vrlo osebujan, nalik mjehurićima hitre rječice. Volio gaje više od bilo kojeg drugog zvuka na svijetu i osjetio kako ga bijes iznenada guši. Stisnuo je šake i zaškrgutao zubima poput bika spremnog na izazov. I ponovno pozvonio. Smijeh je utihnuo pretvarajući se u uzbuđen šapat. Uslijedilo je lagano tapkanje stopala. Još je jednom pozvonio i ukočeno pričekao na mjestu gotovo kao da čuva energiju za okršaj. Vrata su se konačno otvorila i Don Ramon Campione pojavio se na pragu. Izvolite? - pristojno je upitao. Pablo je pokušao pronaći riječi, ali kako nikad nije bio dobar u obraćanju živima, jednostaMagična ljubavna kutijica vno je izbacio ruku i zabio šaku u ponosnu čeljust svojeg suparnika odašiljući tako daleko većeg muškarca natrag u kuću. Oboren na pod, Ramon gaje bijesno i zapanjeno pogledao. - Hijo de puta!25 uskliknuo je odmaknuvši ruku s rane i pogledavši krv. — Zašto, do vraga? — No, znao je. - Tata - uskliknula je Estella. - Sto si učinio? - S užasom je ugledala Ramona kako s naporom ustaje, dok mu se niz lice cijedi krv. - Kako se usuđuješ ukrasti mi kći? - Pablo je bijesno promucao spremajući šake na novi udarac. - Nije me ukrao, tata! Dobrovoljno sam pošla s njim! Nisi li pronašao poruku? - očajnički je odvratila hrabro se ubacujući između njih dvojice. - Dosta - zapovjedila je. - Ne više! - Oženi je, Senor! - Starac je prijeteći izbacio prst prema njemu, a on je s nestrpljenjem promatrao tog malog zdepastog muškarca. - Postoji mali problem. Već sam oženjen - odbrusio je. Pablovo lice na to je poprimilo grimiznu boju, a usnice su mu zadrhtale. - I što onda namjeravaš učiniti? - upitao je promuklim glasom s nevjericom odmahujući glavom. - Tata, uđi, molim te! Unutra ćemo to u miru raspraviti -dobacila je Estella hvatajući ga za ruku i odvodeći u kuću. Ramon ih je promatrao kako prolaze predvorjem i dnevnom sobom izlazeći na terasu. Primijetio je daje zahvaljujući trudnoći razvila
samopouzdanje i divio joj se zbog toga. Prisjetio se sramežljive djevojčice koju je zaveo, i premda gaje čeljust boljela, nasmiješio se. Pablo se jadno spustio u stolicu i pogledao je umorno i rezignirano, a ona mu je sjela nasuprot spuštajući ruke na trbuh. Ramon se zaustavio do vrata prekriživši ruke. Dopustio joj je da vodi razgovor. Nije imao želju upuštati se u pristojnosti. Što se njega tiče, njegova afera s Estellom njihova je stvar! Tata, volim Ramona. Otac je ovog djeteta i želim biti s njim. Nije mi stalo do braka. Kupit će nam kuću u Cachagui i 25 Hijo de puta (španj.) = Kurvin sine. Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica pobrinuti se da nam bude dobro. To je sve što želim - rekla mu je smirenim glasom. - Baka će ti se okrenuti u grobu - starac je promrmljao, a oči su mu se orosile suzama. - Onda će tako biti - odlučno je odvratila. - Činiš preljub i Bog će te kazniti - nastavio je instinktivno se uhvativši za srebrni medaljon Djevice Marije. - Oboje će vas kazniti! - Bog će shvatiti - dobacio je Ramon, koji je mrzio stoje crkva toliko moćna da ljudima ulijeva strah u kosti. - Bezbožan ste čovjek, Don Ramon! - Baš suprotno, Senor, vjernik sam. Jednostavno ne vjerujem glupostima koje mi govore ti slabići od smrtnika, koji se nazivaju svećenicima, tvrdeći kako neprestano komuniciraju s Bogom. Nisu ništa svetiji od mene! - Tata, Ramon je dobar čovjek. - Ima sreće što nije mrtav - odvratio je Pablo ustajući. - Neka vam bude. Živite u grijehu. Više te ne poznajem. - Tata, molim te! - Preklinjala gaje sa suzama u očima i bacila mu se u zagrljaj. - Molim te, nemoj mi okretati leđa! - Sve dok si s tim sebičnim bezbožnikom, ne želim te vidjeti - tužno je odvratio. Otpratila gaje do kamiona pokušavajući ga uvjeriti da Ramonu pruži šansu, ali odbio je slušati. - Nakon svega što sam učinio za tebe - rekao je na posljetku i okrenuo ključ u bravici
motora. - Tata, molim te, nemojmo se ovako rastati - zajecala je. Ali odvezao se ni ne pogledavši u retrovizor. Rodila je zdravog dječaka u istoj bolnici u Valparaisu, gdje se i sama rodila dvadeset dvije godine ranije. Ramon je s ponosom držao sitno stvorenje u velikim rukama izjavljujući kako će ga prozvati njegovim imenom. Spustio je usnice na njegovo prošarano čelo i poljubio ga. - Ramon Campione - ponovio je i nasmiješio se Estelli. Nije nam potreban brak, kad nas on povezuje. Estelli je majka strahovito nedostajala. Porod je bio težak bez njezinih trava i utješnih riječi. Čeznula je javiti joj se, ali se bojala da će biti odbijena. Očeve grube riječi duboko su je povrijedile i osjećala se izolirano, postajući ovisnija o Ramonu no ikad dotad. Mjesec dana nakon poroda preselili su se u lijepu kućicu na plaži, u neposrednoj blizini Zapallara, koju je kupio kako bi mogla biti blizu roditelja i prijatelja, s kojima je odrasla. Uvjerio ju je da će joj otac oprostiti s vremenom. - Vrijeme sve liječi - samouvjereno je izjavio. - Čak će i meni otac možda jednog dana oprostiti što sam dopustio Heleni da ode. Pri kraju listopada Ignacio i Mariana preselili su se u kuću u Cachagui, kako bi tamo proveli ljeto. Mariana je uposlila novu služavku zvanu Gertrude, nadurenu staricu koja je za svakoga imala samo pogrdne riječi i neprestano jadikovala u vezi zdravlja. Ignaciju se svidjela, jer je bila toliko neugodna da se nije morao truditi biti ljubazan prema njoj. Zapravo, bolje je odgovarala njegovoj mrzovoljnoj prirodi nego Marijaninoj, kojaju je pokušavala omekšati ljubaznim riječima i osmijesima. No, Gertrude se nije smiješila. Kad joj je ne razmišljajući spomenula Estellu, ova ju je izvijestila kako se šire glasine daje rodila maj-munčića, jer je zatrudnila izvan braka. - To se događa onima koji se ogluše o Božje zapovijedi zagraktala je likujući. Ignaciju i Marijani nije palo na pamet da bi njihov sin mogao biti otac djeteta. - Nedostaje mi Estella - priznala mu je. - Da - složio se odlažući dijelove monumentalne slagalice na stol za kartanje u dnevnoj sobi.
- Kako Gertrude može biti tako neljubazna? Zamisli, maj-munčić! Očajnički je uzdahnula. - Gdje li samo čuju takve gluposti? - To su narodni običaji, ženo - odgovorio joj je popravljajući naočale. - Pa, inteligentno ljudsko biće mora znati da to nije istina. Ti vjeruješ u Boga, zar ne? Santa Montefiorv -Da. - Ali nemaš dokaza. - Nacho! - Samo primjer, ženo. - I to posve neprimjeren! - Kako ti kažeš. - Ponadao se da će ga pustiti na miru kako bi se mogao usredotočiti na slagalicu. - Znaš, možda ću saznati gdje Estella živi i navratiti joj u posjet kako bih se uvjerila daje sve u redu. - Como quieras, mujer26 nestrpljivo je odvratio. Mariana je odmahnula glavom i prepustila ga slagalici. - Zapanjuje me kakve je sve odluke u stanju donijeti - uzdahnuo je kad je nestala i sjeo bacajući se na posao. Ramon je promatrao sina kako spava u kolijevci. Nije se pomicao. Čak ni trzao. Da nije umro? U naletu panike nagnuo se u kolijevku kako bi mu osluhnuo disanje, no kako ništa nije čuo, prislonio je lice uz djetetovo ne bi li mu osjetio dah na obrazu. - Mi amor, nije moguće da opet brineš? Živ je i zdrav - Estella je prošaptala odlažući svježe oprano rublje na ormarić. - Morao sam se uvjeriti. - Sramežljivo se nasmiješio. - Zaboravio si kako to izgleda - zahihotala je i nježno ga poljubila u obraz. -Jesam. - Onda ih posjeti! - Molim? - Posjeti svoju djecu, Ramon. - Zašto? -Jer si im potreban. - Ne mogu. - Možeš. Da mene napustiš i s drugom ženom osnuješ obitelj,
voljela bih znati da si Romancitu ostao dobar otac. - Ne namjeravam te napustiti, Estella odlučno se pobunio. - Nisam na to mislila. Želim reći da si potreban svojoj djeci. Kao otac. Što god je pošlo po zlu između tebe i Helene, to neO/T Como quieras, mujer (španj.) = Kako želiš, ženo. Magična ljubavna kutijica ma nikakve veze s njima. Ako ih ne posjetiš, počet će sebe kriviti. Osim toga, zacijelo im nedostaješ. Kad pogledam Ramon-cita, uviđam koliko je ranjiv i nedužan. I koliko smo mu oboje potrebni. - Otići ću jednog dana - odvratio je ležernim tonom. Estella je bila prva žena koja ga nije preklinjala da ne odlazi. Štoviše, ostao je iznenađen kad mu je predložila da to učini i zabrinuo se ne dojađuje li joj možda. Ipak je dvadeset godina mlađa od njega. Možda čezne za muškarcem svoje dobi. Ali odmah se razuvjerio daje to nemoguće. Ipak je on otac djeteta. I nije li mu obećala da se nikad neće žaliti ako ode, sve dok joj se vraća s vremena na vrijeme? No, ironično je bilo to što više nije nikamo htio ići. Pisao je u njihovoj kućici na plaži, odlazio u duge šetnje po suncu, plivao u moru, vodio ljubav poslijepodne i uživao promatrajući kako mu beba raste iz dana u dan. Shvatio je da može bez ikakva problema pisati pjesme. Ne mora odlaziti u daleke krajeve kako bi tamo pronalazio riječi. Činio je to u njihovoj kućici na plaži. Estella bi pak čitala pjesme i plakala. Nikad ga nije pitala kad namjerava otići i nikad mu nije predlagala da to učini. Ali njezine riječi uvukle su mu se u savjest i tamo nastavile bujati. Znao je daje u pravu. Znao je da treba otići vidjeti djecu. Ali neprestano je to odgađao smatrajući kako ima vremena. SEDAMNAESTO POGLAVLJE Polperro Hester se pridružila Federici u vožnji biciklom do poštanskog ureda, kako bi poslala sliku koju je naslikala za baku. Bila je to slika njezine nove kuće i novih prijatelja Molly i Hester, a uključila je i Sama, naslikavši ga većeg od ostalih, čak većeg od majke, djeda i bake. Hester je ostala zadivljena. Trebala bi biti slikarica poput mame. Iako ona ne zna crtati ljude, jer svi na kraju izgledaju poput
ptica. - Oh, ja mislim da zna! - Pa, kad je bolje upoznaš, neće ti biti neugodno reći joj što uistinu misliš - odvratila je nasmijavši se. Federica je ponijela i pismo za oca. Nije rekla majci da će mu se javiti, a kako nije znala očevu novu adresu, ubacila gaje u omotnicu naslovljenu na baku znajući kako će mu ga ona predati. Napisala je koliko joj nedostaje i kako ga se sjeti svaki dan kad se probudi i svake noći prije nego ode na spavanje, jer se tada u potpunosti može posvetiti svojoj kutijici. I napisala mu je daje u pravu, daje kutijica doista magična jer joj misli odlutaju u daleke krajeve kad god je otvori, i onda tamo jaše na oblacima, peca ružičaste ribe iz srebrnih rijeka i jede predivno voće kakvo nikad prije nije vidjela u životu. Zamolila gaje da im navrati u posjet jer jako brzo odrasta i ako uskoro ne dođe, više ju neće moći prepoznati. Uvjerena da će joj ispuniti želju, zatvorila je omotnicu. Gotovo je cijelo ljeto provela s Applebvjevima, ostavljajući majku da se u potpunosti posveti Halu, a Polly je kuhala, čistila i brinula se za nju kao da je ponovno dijete. Ništa nije odbila učiniti. Jake je kolutao očima promatrajući suprugu kako jurca Magična ljubavna kutijica za kćeri kao da je posljednjih deset godina prošlo u sekundi. No, Polly je tvrdila da čini što bi i svaka druga majka učinila za svoje dijete. Sto on nije osporio. Nije znao što bi to druge majke učinile, ali kad god bi pogledao Helenu kako jurca za Halom, znao je da u Pollvnim izlikama ipak ima istine. Hal je bio bezgrešan. Pa makar u to vjerovala samo njegova majka. Imao je očevu blještavo-crnu kosu i tamne, ozbiljne oči, u kojima je Helena znala satima uživati. Rijetko tko tad bi joj mogao odvući pažnju. Smijala bi se na čudesne stvari koje bi rekao, igrala sve igre koje bi predložio i hvalila ga, kad nije učinio ništa vrijedno hvale. Iako su mu bile tek četiri godine, smatrala je da je najpametnije i najšarmantnije dijete na svijetu. I da je napredan za svoje godine. Odbila je, međutim, priznati da je ćudljiv i da mu se raspoloženja bez ikakvog očiglednog povoda kreću od apsolutne predanosti do bijesa i prezira. Kad bi pobi-jesnio, čak ga ni ona nije uspijevala
primiriti. Pronalazila bi opravdanja za njegove ispade i ako bi joj ih itko predbacio, branila ga je svim raspoloživim sredstvima. Federica je instinktivno znala kad ih ostaviti nasamo i sama se igrati. Znala je isto tako daje majka ne voli ništa manje od brata, već daje njemu jednostavno potrebnija. Na posljetku, on nema prijatelje poput nje i premda su ga Lucien i Joey pozivali na čaj, nije bio počasni član u obitelji Applebyjevih poput nje. Bio je premalen. Upravo stoga poželjela je dočekati Božić s Hester, ali Helena je inzistirala da ostane kod kuće s vlastitom obitelji. - Ne pre-zivaš se Applebv, već Campione - rekla joj je, što ju je razočaralo, jer se sve više osjećala članom Hesterine obitelji. Osim toga, Ingrid je njihovo zdanje počela ukrašavati u božičnom duhu već u listopadu. Umjesto srebra za bor, napravila je girlande cvijeća od krep papira koje je objesila o ogradu stubišta i karniše u predvorju i dnevnoj sobi. Božično drvce okitila je velikim gusjim jajima koje je obojala prigodnim bojama i osvijetlila tradicionalnim nizom svjetalaca, a na vrhu je napravila gnijezdo za Blackija. Federica je ostala osupnuta shvativši da je Blackie oduševljen novim krevetom, što njih pak uopće nije iznenadilo. Naime, kad su životinje bile u pitanju, Ingrid je bila poput Santa Momejhre Sv. Franje. Ali zato je Nuno bio iznenađenje. Navodno je za Božić uvijek spravljao božični puding i vrlo se ozbiljno postavljao pretvarajući to u pravu ceremoniju. Zahtijevao je da mu se kuhinja prepusti na cijeli dan i nikome osim Samu nije dopuštao ući, pa je ostatak obitelji bio prisiljen ručati u pubu, ostavljajući ga da opčinjeno leprša među posuđem. Čak bi i Iniga uspjeli odvojiti od filozofskih knjiga i probuditi iz sumornog raspoloženja prisiljavajući ga da im se pridruži i zabavi u The Bear and Ballu. Nuno je vjerovao kako fantastično kuha. - Nije u pitanju ispravna količina sastojaka, dragi dječače, već način na koji su izmiješani u zdjeli! - Ne razumijem u čemu je bit kuhanja. Pripreme predugo traju, a hrana se prekratko jede! - »Kissing don't last! Cookerv do!«27 - odvratio je isprekidanim, talijanskim izgovorom.
Sam se zamislio. - To mi nije poznato - na posljetku je raz-draženo priznao. Nuno je razrogačio blještave oči i drvenom žlicom zalupkao po mesarskoj dasci. - Hajde, dječače, razmisli! - Oprosti, Nuno, ali ništa mi ne pada na pamet - poraženo je odvratio. Meredith Middleton! - Naravno. »Speech is the small ehange of silence«28 - uzdahnuo je odmahujući glavom. - Taje bila laka. - Lake nas uvijek pogode, Samuel. I na posljetku smo uvijek poraženi. Federica je očekivala da će Božić s djedom i bakom biti dosadan u odnosu na slavlje kod Applebvjevih. Polly i Helena su ukrasile kuću uobičajenim vrpcama, a božićno drvce srebrom i blještavim kuglicama. I ona bi im pripomogla da nije već odlučila s Hester izrađivati darove za životinje. Jake je smatrao da je Božić precijenjen i jednostavno se bacio na novi model bro27 28 »Poljubac ne traje. Kuhanje da!« »Govor je (ta) mala promjena tišine.« Magična ljubavna kutijica diče ostavljajući ljepilo i komade drveta po cijeloj kući, što je rastužilo Polly. Kako je Helena smatrala da joj je kći pretjerala s dnevnim izletima, odlučila je da ona i Hal naslikaju slike, koje su obećali darovati djedu i baki, te ih otposlala za kuhinjski stol. -Želim da se potrudite i ako vam ne bude potrebno bar tjedan dana, to će značiti da ne radite kako valja - rekla je usmjerivši komentar zapravo prema malenoj, na stoje njezino srce potonulo. Bacila se na slikanje s gotovo nikakvom voljom, pitajući se svakog trenutka što Hester radi u Pickthistle Manoru. Tobv je izvijestio roditelje da će Božić provesti s Julianovom obitelji u Shropshiru. Ostali su povrijeđeni. Kao i prethodne godine. I godinu prije nje. Ali on je htio da im bude žao. Sve dok mu otac odbija primiti Juliana u kuću, mučit će ga tako što će i sam odbijati doći. Helena je pobijesnila i okomila se na oca. - Brat mije i neću stajati sa
strane i promatrati kako se odnosiš prema njemu! Nije gubavac! Samo je zaljubljen u muškarca. Pa što onda? - lju-tito mu je rekla. Ali Jake nije želio raspravljati. Nije bio u stanju ni s kim pričati o sinovljevoj homoseksualnosti, pa čak ni sa suprugom. Bilo mu je neugodno. Međutim, Helena nije odus-tajala i kad god bi joj se ukazala prilika, spomenula bi Juliana. -Hal i ja smo danas navratili k Tobvju. Julian je tako dobar s malim! Pripazio je na njega kako bismo Toby i ja mogli u šetnju. Nije mogao biti u sigurnijim rukama. Povjerila bih mu svoj život! - No, Jake se nije obazreo. Svaki put bi ili napustio prostoriju ili zakopao nos još dublje u maketu brodice. Ali onaje bila odlučna ne dopustiti da joj se obitelji raspadne zbog staromodne i posve iracionalne predrasude. Nije znala, doduše, kako to izvesti, ali bila je uvjerena da s vremenom može popraviti stanje. Cijela ju je stvar rastužila. Znala je da će Božić biti nepotpun bez Tobvja. Do Božića debeo sloj snijega već je pretvorio Polperro u ledeno kraljevstvo. Nebo je bilo blijedo i sramežljivo, sunce tek blještava sumaglica nisko na nebu, stabla su se povukla u sebe Santa Montefiore smrznutim se ljuskama boreći protiv gorkog vjetra, i premda su im grane ogoljele, nekoliko vrana i tu i tamo pokoji crvendać suprotstavili su se hladnoći i potražili na njima sklonište. Federica i Hal ostali su opčinjeni snijegom. Rano su se probudili i prilijepili nosiće za mrazom prekrivena okna kako bi s divljenjem osmotrili bijeli vrt, koji je tiho spavao obasjan svanućem. Toliko su bili uzbuđeni da nisu ni zamijetili debele sokne prepune darova, koje su im ležale na rubu kreveta. Uvukavši se u majčin krevet uzbuđeno su rastrgali papir na svakom brižno zamotanom daru. - Kako to da nas je Djed Božićnjak pronašao u Engleskoj? - upitala je Federica cičeći od sreće kad je izvukla novu kutijicu sa slikarskim priborom. - Zato što je pametan - odgovorila je Helena promatrajući kako svaki komadić papira uredno presavija i odlaže na gomilu, dok Hal svoje odbacuje na pod ostavljajući nekom drugom da ih pokupi. - Nadam se da je pronašao i tatu u Santiagu - odvratila je malena prisjećajući se kako su nekoć i mama i tata dobivali čarapu. - Daje
bar ovdje - nostalgično je nadodala zamišljeno preokrećući jedan dar. Htjela je daje gleda dok otvara darove, iako je znala da nijedan neće nadmašiti magičnu kutijicu. - A gdje je tvoj, mama? - upitala je primijetivši da ona nema što otvoriti. - Djed Božićnjak ti ga je pogreškom ostavio ispred spavaće sobe odvratila je Polly navlačeći kućnu haljinu i papuče, a duga, prosijeda kosa raščupano joj je padala na ramena. Predala je kćeri čarapu. - Hvala, mama. - Nasmiješila se i pomaknula kako bi sjela do nje na krevet. Polly se spustila i dodirnula joj obraz krupnom rukom. - Ne zahvaljuj meni, nego Djedu Božićnjaku - odvratila je namignuvši. Federica je u tišini doručkovala. Svidjeli su joj se darovi, posebice lik Snoopvja na hrpi odjevnih predmeta, koje je dobila za svakojake prilike. Baka je za doručak odložila sitne darove na njihova mjesta za stolom, a djed upalio božična svjetalca kako bi Magična ljubavna kutijica u kući zavladalo blagdansko raspoloženje. Svidio joj se snijeg i čeznula je istrčati van kako bi se igrala u njemu, ali ništa joj nije moglo nadomjestiti oca. Pokušala je ne razmišljati o njemu znajući da ne valja tugovati na Božić, niti gaje dureći se htjela pokvariti majci, i stoga se smiješila. No, unatoč tomu, otac joj je toliko nedostajao da se bojala kako će se svaki trenutak rasplakati. Helena je primijetila da su joj oči blještave i znala je u čemu je stvar. - Zašto ti i Hal ne biste odmah pojeli i izašli se van igrati? Možete napraviti snjegovića ako želite nježno je predložila ponadavši se kako će joj snijeg možda odvratiti pažnju. Ali bezuspješno. Čakje odbila otići u crkvu, iako je znala da će Applebvjevi biti tamo. Nije bila raspoložena. Nije bila raspoložena gledati kako je druga djeca s očevima promatraju pitajući se zašto ga i ona nema. Najradije bi se nekamo skrila! Ali Helena joj je rekla kako mora poći s njima i zahvaliti Bogu na svim predivnim stvarima koje joj je dao prethodne godine i na Isusu kojeg je podario cijelom svijetu. Na putu u crkvu zamislila se nad majčinim riječima. Da, Bog joj je darovao mnoštvo lijepih stvari. Primjerice, Hester. A i Polperro joj se sviđa. Ali zašto se onda osjeća iznevjereno? Ako joj je dao Hester,
zašto joj nije mogao vratiti oca? Odlučila je upitati Ga za vrijeme molitve. Crkva je navodno postojala otkad je svijeta i vijeka. Kad je došla u Polperro Tobvju je odveo, kako bi joj pokazao grob stare Hatty Browne koju su seljani navodno spalili 1508. godine zbog vraćanja i zlokobno nadodao daju je često moguće vidjeti, kad je noć vedra, kako u dvorištu bere trave za svoje magične pripravke kojima opslužuje mrtve. Federica je ostala opčinjena i poželjela saznati više, pa su sjeli među narcise i nastavili razgovarati do zalaska sunca. Sama crkva bila je malena i staromodna, s kosim krovom i nesigurnim trijemom, okružena grobovima prekrivenim snijegom i niskim ciglenim zidom koji je psima sprječavao ulaz. Iz nekog neobjašnjivog razloga najviše su voljeli mokriti po nadgrobnim spomenicima. Nuno je rekao kako to čine zbog neSanta Montefiore podnošljivog smrada pokojnika koji im zemlju čini neodoljivom, a Inigo je pak sažalijevao tako nečasnu gestu tumačeći kako uživaju »pišati po pokojnicima samo zato što ne mogu pišati po živima.« Svega pedesetak ljudi moglo je stati u središnji dio crkve i na balkon, ali zahvaljujući nevjerojatnoj karizmi velečasnog Bovbla rijetko se moglo pronaći slobodno mjesto. Helena je odgojila djecu kao katolike jer je to bila Ramonova vjeroispovijest. No, otkako se vratila u Englesku, gdje živi sama, preobratila se na protestantsku vjeru s kojom je odrasla. Ona joj je ulijevala osjećaj pripadništva. Svi su bili odjeveni u najsvečaniju odjeću i šešire. Federica je uspjela navući stari majčin kaput od tvida, koji je Polly čuvala u velikoj bijeloj kutiji ispunjenoj papirnatim ubrusima. Nije joj se sviđao, jer je bio mrvicu premalen i grub, ali Heleni je djelovala elegantno u njemu, pa joj je zapovijedila da ga ne skida. I tako je malena tijekom cijelog obreda natezala ovratnik. Crkvom se širio miris borovine i parfema, kroz koji se probijao voštani miris svijeća. Stara gospođa Hammond svirala je orgulje drhtavom preciznošću priljubivši svoje smežurano lice za pjesmaricu, preponosna kako bi priznala da su joj potrebne naočale. Kad su Applebvjevi ušli i zauzeli mjesto u prednjem dijelu crkve, među okupljenima se proširio žamor. Nuno je prvi dokaskao s pobožnim izrazom lica i držeći nos visoko u
zraku. - Cure, niste pobožni pingvini! Držite ruke pred sobom poput vestalinki - dobacio je unukama, čija su zgrbljena ramena podrhtavala od pokušaja da suspregnu hihotanje. Hester je presrela Federicin pogled u prolazu i namignula joj. Malena se prisilila na slabašan smiješak. Ingrid je provijorila odjevena u baršunast turban i dugačak, zelenobaršunast kaput koji se vukao za njom kao da je ostarjela mladenka. Sve je otpozdravila gracilno kimajući svojom plemenitaškom glavom ne uspijevajući, na žalost, prepoznati lica jer su joj oči zasuzile dirnute ljepotom glazbe. Inigo se pak dovukao u otrcanom smeđem kaputu s kapuljačom i gajtanima i pusenom šeširu koji je navukao preko neraspoloženog lica. Za njim su išli Sam, koji se već dosađivao, Bea u kratkoj suknji i na posljetku Lucien i Joy. Magična ljubavna kutijica Čim su Applebvjevi zauzeli mjesta, velečasni Bovble skočio je nasred crkve poput vesele žabe. Njegove izbuljene smeđe oči veselo su preletjele preko budnih lica okupljenih, a usnice se razvukle u šarmantan osmijeh. - Dobrodošli - oduševljeno ih je pozdravio iznenađujuće visokim i piskutavim glasom. — Dobrodošli! Danas je izuzetan dan! Dan Isusova rođenja! Sam je zijevnuo otvarajući usta poput nilskog konja. Velečasni je to primijetio i zahihotao. - Vidim da bi neki od vas radije još uvijek bili u krevetu na ovako veličanstveno jutro! A možda ste se izmorili od otvaranja silnih darova? Zahvaljujem vam što ste se potrudili doći. Sam se ispravio i pokušao ne zarumenje-ti zagledavši se u križ koji je visio iznad oltara. - Trud, hmmm... - promrmljao je velečasni zamišljeno trljajući palčeve o molitvenik. - Trud je plemenita stvar. Lako je dopustiti lijenosti da nas povede stazom zla. No, pitam seje li vam poznata priča o dvije žabe u zdjelici mlijeka? - Ogledao se oko sebe. Okupljeni su ga promatrali s iščekivanjem. - Zaglibile su ne mogavši se izvući van. Jača žaba je znala da bi se vrlo lako mogla popeti na slabiju i tako si osigurati odskok na sigurno, ali nije se odlučila za tako laku opciju. Umjesto toga, nastavila je mlatarati zajedno sa slabijom žabom pokušavajući se uhvatiti stijenke zdjelice. I trud im se isplatio. Toliko su silno i dugo mlatarale
nogama da su mlijeko pretvorile u putar koji im je potom omogućio da iskoče van. A upravo to je trud, dobri ljudi. Trud koji se nagrađuje. — Zadivljeni žamor proširio se među okupljenima. Danas je Isusov rođendan i stoga proslavimo ga s prvom pjesmom na popisu »Away in a Manger«29. Federica je poznavala neke pjesme, jer su ih pjevali u školi u Čileu, iako na španjolskom. Prošlo je stotinu godina otkako je posljednji put progovorila španjolski, tužno je pomislila, i pokušala potiho pjevati kako je naučila u Vini. I iznenada su se nostalgija i čežnja, koje je toliko dugo trpjela u sebi, pobunili sve slabije joj volje probijajući joj se u grlo, ispunjavajući joj oči suzama i potičući bradu na drhtanje. Pred očima su joj se uka29 Away in a Manger (engl.) = U jaslama (op. prev.) Santa Montefiore zale scene iz prošlosti, vizije izgubljenog svijeta. Srce joj je zas-talo kad je ugledala očevo lice kako joj se ukazuje u punom svjetlu. Koliko god se trudila zadržati suze kliznule su joj niz obraze kad je u njegovim očima potražila dokaz ljubavi, a pronašla tek ravnodušnost. I osjetila je očajnu prazninu i tugu. Tolike je sate protratila vjerujući da će doći u posjet. Kako je bila naivna! Očigledno je zaboravio na njih, jer je Božić, a nikad prije nije ga propustio! I uvjerena da više nikad neće doći, jednostavno je potonula. Helena joj je spustila ruku na rame. Znala je daje tužna. I njoj nedostaje Čile. I njoj, na neki čudan način, nedostaje Ramon. Ali vješta u prikrivanju melankolije, zapjevala je srčanije no ikad. Tijekom obreda velečasni Bovble je s neviđenih ushićenjem progovorio o važnosti Božića. — Božić je vrijeme ljubavi i praštanja - započeo je. Federica gaje slušala ne osjećajući ni ljubav ni oproštaj, već samo bolnu ranu koja je odbijala zacijeliti. Kad je konačno shvatila daju je otac zapravo odbacio, oči su joj se zamaglile. Svijeće su potom zablještale poput sunašaca, velečasni Bovble postao tek crna mrlja, a njegov glas tiho brujanje u daljini. Osjetila je vrućinu i mravinjanje na koži. Posljednji put pokušala je suspregnuti jecaj, ali njezina malena prsa nisu izdržala. Naglo skočivši na noge na slijepo se probila mimo djeda i bake, koji su se zbunjeno pogledali. Pojurila
je prolazom, otvorila teška hrastova vrata i izletjela u snijeg, gdje se konačno prepustila i zaurlala punim plućima u ledeno hladan zrak. Držeći se za trbuh, previla se i briznula u plač. Toliko nepravde! Prezire Božić! Prezire Englesku! A onda je iznenada osjetila tešku ruku na leđima, zaustavila se i ispravila. Brišući si lice rukavicom, podigla je pogled i ugledala tamne očeve oči kako je gledaju s ljubavlju i grižnjom savjesti. Progutala je slinu i zatre-ptala. — Tata? — promuklo je i iznenađeno odvratila pokušavajući doći do zraka. — Fede, oprosti mi. - Privukao ju je k sebi u naručje. Zamlataralaje nogama i zavrištala. — Mrzim te! Mrzim te! -Jecala je dok ju je grlio, zakopavši lice u njezin topao vrat i šapćući joj nježne riječi utjehe. PrepusMagiina ljubavna kutijica tila se poznatom mirisu njegova tijela, njegovom sigurnom zagrljaju, zažmirila i prestala se boriti poražena vlastitom ljubavlju. Na posljetku se spustio u čučanj i uhvatio je za uska ramena. Nedostajala si mi! - Potražio joj je na licu dokaz praštanja i požalio što mu ranije nije počela nedostajati. - Dobio sam pismo. - Usnice su mu se plaho razvukle u osmijeh. Zato si došao? - Ne. Namjeravao sam te doći vidjeti. Samo sam imao puno posla. Ali tvoje pismo mije pomoglo shvatiti da to više ne mogu odgađati. - Drago mije da si došao - odvratila je sramežljivo se nasmi-ješivši. - Eto, sad je bolje! - Palčevimajoj je obrisao obraze. - Toliko mi toga moraš ispričati! Želim znati što ti se sve dogodilo! Sviđa li ti se Engleska? - Donekle. Imam najbolju prijateljicu. Zove se Hcster. -Zašmrcalaje i lice joj se razvedrilo. - A stoje sa psom koji ti je mama obećala kupiti? - Nije mi ga još kupila. Zakolutao je očima. - Oh, Bože! Želiš li ga kao božični dar? - Ne, hvala. Ti si mi božični dar i ne bih mogla tražiti išta više! Kako je mogao zaboraviti koliko je voli? Tako je to olako učinio. I držeći je uz sebe, srce mu se ispunilo nježnošću. Iznenada su se vrata otvorila popraćena tihom škripom i Helena se
ukazala na pragu. Ugledavši kći u zagrljaju stranca, otvorila je usta kako bi prigovorila, a onda je prepoznala široka i jaka pleća i osjetila kako je hvata vrtoglavica. Kad se okrenuo prema njoj, zatreptala je i razjapila usta, ne znajući što reći i suzdržavajući se da ga ne ošamari i prekori stoje dopustio da prođe toliko mjeseci. - Helena... - Nasmiješio se. Nastavila ga je promatrati blijeda u licu pod plavom zimskom svjetlošću. Usta su joj drhtala dok je mahnito pokušavala Santa Montefiore pronaći prave riječi. - Ramon zbunjeno je odvratila i onda nespretno nadodala: - Sto radiš ovdje? - Kako nikoga nije bilo kod kuće, pretpostavio sam da ste u crkvi ležerno je odvratio, gotovo kao da neprestano navraća u posjet. - Da, u crkvi smo - ukočeno je potvrdila uspijevajući se sabrati. - I molim te pusti Federicu kako bismo mogli do kraja od-slušati misu - grubo je nadodala hvatajući malenu za ruku. - Neću ga ostaviti - djevojčica je ciknula i zgrabila ga. - Fede, čekat će te. - Neću ga ostaviti - ponovila je i briznula u plač. - Izgleda da ću vam se morati pridružiti - nasmiješio se stišćući kćerinu ruku. Helena je napućila usnice i mučenički uzdahnula. - Unutra gotovo uopće nema mjesta. - Zapravo nije željela pobuditi radoznalost među okupljenima pojavljujući se u njegovom društMagična ljubavna kutijica VU. - Već ću se stisnuti. - Slegnuo je ogromnim ramenima. - Kako želiš posustala je konačno i oklijevajući otvorila vrata. Krenuo je za njom. Crkva je pod njegovom karizmom poprimila patuljaste dimenzije i dok su se spuštali prolazom, Helena je osjetila kako ga prate upitni pogledi. Svi su čeznuli znati tko je taj čudan, tamnoputi stranac, ali Federica ga je posesivno držala za ruku dajući im svima na znanje da joj je otac. Jake i Polly razrogačili su oči, kad ih je Helena zamolila da se pomaknu i oslobode mu malo mjesta. Zagledali su se u njega razjapljenih usta. Na sreću, velečasni Bovblejošje uvijek veselo
držao propovijed o važnosti Božića, pa nisu dobili priliku postaviti mu pitanje ili verbalizirati šok. Federica mu se oduševljeno nasmiješila i njegovu toplu ruku obujmila u svoje, kako bi mu spriječila eventualni bijeg. Hal se još više primaknuo majci ne znajući zašto osjeća neugodu i strah, a Helena je požalila netaktičan nastup, ali bila je u šoku. Stoje očekivao? Mogao joj se najaviti! Ne bi li bilo lijepo da ju je nazvao ili da joj je poslao pismo? Sjedila je i namršteno gledala u molitvenik pokušavajući u riječima na stranicama pronaći smirenje, a zapravo izbjegavajući podići pogled. Ponos, zbog kojeg je čeznula prikazati se sretna i smirena kako bi požalio što joj je dopustio otići, borio se sa srcem koje je još uvijek bilo mučeno sjećanjima i žu-djelo za njim. Naslonio se i bacio pogled prema nepoznatim licima koja su ga okruživala. A onda se usredotočio na kći, čije je suzama orošeno lice blistalo od ljubavi i ponosa. I bio je presretan stoje došao. OSAMNAESTO POGLAVLJE Cim je obred okončao svi su krenuli jedni drugima čestitati Božić i crkva se pretvorila u župnu koktel zabavu. Ramon se rukovao s Jakom, a ukočenu Polly poljubio u obraz, gotovo kao da su se vidjeli prethodni tjedan. Podigao je Hala, koji se vrpoljio, u naručje i poljubio mu lice predajući ga potom Heleni. Iznenađuje li te da te ne prepoznaje? Oborio je glavu i odmahnuo. - Žao mi je. Nisam htio da prođe toliko vremena - posramljeno je priznao. - Nikad to ne želiš - s gorčinom je odbrusila. Federica gaje uzela za ruku i provela kroz gomilu neznana-ca kako bi upoznao Applebvjeve. - Ovo je moj otac - ponosno je objavila Ingrid, koja je gracilno izbacila ruku. - Izuzetno mije drago. Fede nam je mnogo pričala o vama -nasmiješila se. - Vi ste Hesterina majka? Iznenađeno ga je pogledala. - Da, jesam - potvrdila je upitavši se kako je shvatio. - Fede ima sreće što joj je Hester najbolja prijateljica - odvratio je, na što mu je Federica stisnula ruku. No, nije znao ništa o njoj, osim
toga što joj je rekla. Ingrid je namjestila monokl kako bi ga bolje proučila. Uistinu je nevjerojatno zgodan s tim neuhvatljivim, misterioznim vučjim pogledom! A i izgovor mu je izuzetno šarmantan! Za razliku od Nunovog, njegov je bio originalan. - Dođite sa mnom. Želim vas upoznati s ostatkom obitelji! -Ukazala mu je na oca i supruga, koji su pričali, smatrajući posMagiina ljubavna kutijica lijeobredno čavrljanje s mještanima površnim i zamornim. Obojica su čeznula vratiti se kući svojim knjigama. - Tata... Inigo... Veliko mije zadovoljstvo predstaviti vam Ramona Campi-onea. - Usnice su joj se razvukle u oduševljen osmijeh. - Nije li najzgodnije stvorenje, koje je ikad posjetilo Polperro? Ramon se nasmijao prikrivajući neugodu, ali Federica je još više zablistala i sad je već prijetila opasnost da će joj osmijeh progutati lice. - Dušo, doista ne bi trebala ljude procjenjivati po izgledu! Ispričavam se u ženino ime - Inigo je dobacio čvrsto mu stisnuvši ruku. - »It is only shallow people who do not judge by appearan-ces«30 dobacio je Nuno naklonivši se. - Ah, obožavatelj ste Oscara Wildea - odvratio je otpozdravljajući ga na isti način. Starčeve oči zadovoljno su zabljesnule. - Kao i vi! Sad za vas gajim duboko štovanje. Kad biste bili u mogućnosti svratiti na ručak? Rado bih vam pokazao moju knjižnicu. - Okrenuo se prema kćeri i upitno podigao obrvu. - Vidim da mlada Federica potječe iz načitane obitelji. - Ramon je poznat pisac - pojasnila je, saznavši to od Helene. - I izuzetno je cijenjen u Čileu. - Čuo sam da ste mi kći uzeli pod zaštitu. Izuzetno sam vam zahvalan na tome. Ingrid je potapšala Federicu po glavi kao daje pas. Sa zadovoljstvom. Moje je kćeri obožavaju! Nego, otac je u pravu. Morate svratiti na ručak! Koliko dugo planirate ostati? - Ponadala se da neće tako skoro otići. Najviše od svega voljela je živopisne
ljude. -Još ne znam. - Božanstveno! Obožavam muškarce koji žive od danas do sutra! Tako valja živjeti! Ako ništa drugo, život tako bar dulje traje! Nasmijala se, a onda nagnula prema njemu i prošapta-la: - Danas smo na ručak pozvali župnika, pa stoga mislim daje 30 »Samo plitki ljudi ne procjenjuju druge po izgledu.« Santa Monnfiore bolje da krenemo natrag u Pickthistle Manor. No, svratit ćete na ručak, zar ne? Recimo sutra? - Naravno. Bit će mi zadovoljstvo - ljubazno je odvratio kimnuvši glavom. Odlično! Onda se vidimo! Dovedite Helenu i djecu. Uvijek mi je predivno vidjeti vašu suprugu! Helena je pobijesnila. - Želiš se prešetavati okolo i predstavljati nas kao obitelj? Kako se usuđuješ pojaviti i sve odmah preuzeti? - Ništa nisam preuzeo. Došao sam vidjeti djecu. Nisi li to htjela? - Pojaviš se bez riječi isprike i pojašnjenja zašto nisi pisao i zašto se nisi javljao, iako si djeci bio potreban! - Ali sad sam tu. - Sad si tu, ali sutra više nećeš biti! Odustala sam od tebe. Bilo je lakše jednostavno dići ruke! Ali sad kad si se vratio, više ne znam na čemu sam! - Prkosno je prekrižila ruke. Slegnuo je ramenima i uzdahnuo. Nije imalo smisla prepirati se. Osmotrio je njezino ukočeno lice, gorko stisnute usnice, blijed ten i hladne oči i prisjetio se zašto joj je dopustio da ode. - Što želiš da ti kažem? Žao mije - okušao se želeći je razvedriti. Usnice su joj se trznule smišljajući idući potez. - Ne želim da nas Fede ponovno čuje kako se svađamo. Hajdemo u šetnju i smireno ćemo to raspraviti! Krenuli su uličicom, prošli kroz mahovinom zaraslu drvenu kapiju, izašli u polje i potom u šumu. Zapalila je cigaretu i is-puhnula dim u ledeno hladan zrak, gdje se zadržao poput magle. Rastužilo gaje što se uopće nije promijenila tijekom mjeseci koje su proveli razdvojeno jedno od drugoga. Bilo je očigledno daje još uvijek
nesretna. Čak se nije potrudila ni oprati kosu prije odlaska u crkvu. Ostao je razočaran. I čudan deja vu osjećaj iznenada gaje zaposjeo, popraćen klaustrofobijom koja ga je uvijek tjerala na bijeg. - I koliko onda planiraš ostati? - upitala je dok su prolazili poljem, praćeni škripom čizama u snijegu, koji se već stao rastapati. Magična ljubavna kutijica Ne znam još - odgovorio je boreći se protiv poriva da se što prije vrati u miran i spokojan dom koji mu je Estella stvorila. - Ništa se nije izmijenilo, zar ne? - Uzdahnula je. - Pa, reći ću ti koliko ćeš ostati. Tjedan, možda dva, a onda ćemo ti početi dosađivati i ponovno ćeš se pokupiti. - Nikad mi niste bili dosadni. - Ne? - ljutito se obrecnula. - Ali tako je izgledalo! - Gle, Helena, oprosti što nisam prethodno nazvao. Htio sam vas iznenaditi. - Spustio je svoju veliku ruku na njezino rame, no ona ju je odbacila sa sebe. Fede je bilo drago vidjeti me - nadodao je zamišljeno se nasmiješivši. - Naravno da joj je bilo drago! Ali nisi bio tu posljednjih jedanaest mjeseci i brisao joj suze. Svaki dan se nadala da ćeš se pojaviti! Kakvo je to djetinjstvo, Ramon? Da si joj se redovito javljao, da si ostao u kontaktu s njom, da si joj rekao što planiraš učiniti, nikad ne bi živjela u neizvjesnosti. Ovako nije u mogućnosti steći sigurnost, a ja patim zajedno s njom! - U glasu joj se mogla prepoznati ogorčenost. - Pokušat ću. - A Hal? Ponašaš se kao da uopće ne postoji. Njoj se javljaš, ali ne i njemu. A on ti je sin i treba te onoliko koliko i ona! Zapravo još više, jer nikad nije doživio tvoju ljubav poput nje. - U pravu si - potvrdio je. U pravu si u vezi svega. Nisam došao kako bih ti se suprotstavljao. Iznenađeno je zatreptala i zagledala se u snijegom prekrivena stabla, koja su se pružala pred njima. Nije očekivala poslušnost. Nastavili su stazom sve dok nisu došli do klisurina koje su se obrušavale u more. Odvela gaje do željezne klupice gdje je često znala sjediti gledajući u pučinu. Nadala se da će je pogled od tamo, koji se gubio u beskonačnoj sumaglici, povratiti u ugodnu prošlost
prije nego joj je zajedljivost zatrovala dušu. Sjela je i osmotrila ledeno nebo i oblake, u društvu muškarca čija ju je ljubav nekoć žarila poput sunca. I ponovno ju je obzor lišio tuge i prisjetila se kako je nekoć bilo. Osjetila je kako joj se srce Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica topi od sveprisutne ljepote i sjećanja. Posegnula je za cigaretama i upaljačem u džep kaputa i drhtavom rukom zapalila. Osjećala je njegovu nadmoćnost i poželjela zaplakati. Zastoje sve moralo krenuti po zlu? - Kako su ti roditelji? - upitala je nakon nekog vremena uhvativši se za bolnu sljepoočnicu. - U Cachagui su. - Nedostaje mi Cachagua - potiho je odvratila, gotovo razgovarajući sama sa sobom. Nije ga pogledala. Zagledala se u sjećanja. Nedostaju mi vrućina, more, mirisi. Nisam očekivala da će mi nedostajati. - To je problem kad čovjek voli dvije države. Uvijek želi biti u onoj u kojoj nije. Ima preveliku slobodu izbora. Ponekad je bolje uopće je nemati. - Onda je tebi život zasigurno vrlo težak, ako moraš birati iz cijelog svijeta! Sa zavišću se nasmijala. - A ti imaš dva izbora, stoje ponekad daleko teže. - Oh, ja sam sretna ovdje. Vrlo, vrlo sretna. - No, nije uspjela u to uvjeriti ni njega, ni sebe. - Opet imaš glavobolju? - upitao je primjećujući kako masira sljepoočicu. - Da, ali sam dobro. Dođe i prođe. - Približi se - odvratio je okrećući je leđima prema sebi. Pokušala se oduprijeti, ali ju je odlučno ušutkao uhvativši joj glave među ruke. - Doista ne trebaš, dobro sam - slabašno se pobunila, osjetivši kako joj se koža ježi s nostalgijom na njegov dodir. - Nisi dobro. Ali će ti biti dobro! - Nasmijao se. Zamjerala mu je stoje veseo i zapitala se zastoje njemu uvijek sve tako jednostavno. No, nije se mogla oduprijeti užitku. Njegovi su joj prsti prodirali u lubanju i prestala se opirati prepustivši im se s dubokim uzdahom.
I dok se tako opuštala, spustio je ruke na njezina ramena i uvukao ih ispod kaputa i pulovera. Spuštajući ih na kožu. - Ispričaj mi kako je djeci. - Rekla mu je kako se Federica zaljubila u Applebvjeve, a posebice u Sama i kako napreduje u školi. - Obožava ih - nadodala je. - U školi u Vini nikad nije imala puno prijatelja, ali Applebvjevi su joj postali poput druge obitelji. A to joj je uvelike pomoglo da stekne samopouzdanje. Odlično. - Da, zapravo jest! Isprva ju je Engleska plašila. Tako hladna i oblačna, bila je prava suprotnost od vedrog, plavog neba u Čileu. No, dobro je da smo se preselili do mora, jer joj je bar to blisko. A onda mu je ispričala za Hala osjećajući kako je napetost napušta ne samo u ramenima, već i u grlu. Čak se nasmijala bez gorčine i zavisti. - Bar su ovdje sretni. - Čini se. - Zažmirila je prepustivši se čarima njegova dodira koji joj je vraćao krv u obamrle mišiće. -A stoje s tobom? - Oh, Ramon, dobro sam... - Pitam te kao prijatelj, ne kao suprug. -Još uvijek si mi suprug - odvratila je grlenim glasom i s osmijehom se prisjetila izgubljenog razdoblja kad je njihova sreća još prikrivala nadolazeću nesreću. - U redu, onda te pitam kao suprug. - Ne znam - odgovorila je odmahujući glavom. - Sto radiš cijeli dan? - Brinem se za Hala. - A što činiš za sebe? - Za sebe? - Da, za sebe. Zamislila se. Nije znala što čini za sebe. Ponekad je odlazila s Federicom Applebvjevima na čaj ili odvodila Hala na plažu. Posjećivala je Tobvja i Juliana, čavrljala s majkom. Ali nije se mogla dosjetiti ičega stoje činila radi vlastitog užitka. - Ne znam, Ramon. Ne mogu se ničega dosjetiti - sumorno je priznala osjećajući kako joj se grlo ponovno stišće od boli. -Djeca mi
pružaju najveće zadovoljstvo. - Naravno. Ali to je obiteljski život, a ja govorim o sebičnim užicima, koje čovjek ne dijeli ni sa kim. ..i*.-i~._i. .M I IH Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica Ponovno se zamislila. On je bio majstor u njima, a ona pak u žrtvi. Nije li upravo zato sve pošlo po krivu? - Svatko treba neko vrijeme posvetiti samo sebi - nastavio je. - Duga kupka, posjet frizeru, što god te čini sretnom... - Pa, bit će da onda više nisam u dodiru sa sobom - uzdahnula je -jer ne znam što me čini sretnom. Možda bi trebala početi razmišljati o sebi. Dajem li ti dovoljno novca? -Više nego stoje potrebno. - Onda ga potroši, za ime Božje! Ne znam što vi žene radite, ali kupi si novu haljinu, posjeti kozmetičara, uživaj! Nemoj se vezati neprestano za dječju sobu. Nisi sluškinja. Ako ti je potrebna sluškinja, unajmi nekoga. Ako ti je potrebna vlastita kuća, kupi sije! Nije važno čime se baviš, jer ti vidim na licu da si nesretna, a to nije nimalo privlačno. Ostala je zapanjena. Nije se mogla prisjetiti kad su posljednji put tako iskreno razgovarali, niti kad je posljednji put razmišljao o njoj i njezinoj sreći. Želudac joj se stegnuo, kad se prisjetila kako je bilo nekoć dok su još bili prijatelji. Razgovarali su bez stanke, o svemu i svačemu, smijali se na najmanje sitnice i komunicirali bez riječi. Ljubavlju. Kad su im razgovori presahnuli? I zašto? Nije se usudila okrenuti znajući da će se ponovno povući u sebe s nesigurnošću, ako mu se zagleda u oči i stoga je nastavila žmiriti pokušavajući zadržati trenutak. - Preselila sam djecu u Englesku radi sebe, ali je ironično da zapravo samo oni uživaju ovdje. Ja ne. I pitam se... Ne znam... - Zastala je oklijevajući. - Sto? - potiho je odvratio. - Pitam se... Bože, Ramon, ne mogu to ni izgovoriti. - Reci. Bit će ti bolje ako izgovoriš.
- Sto ako sam počinila strahovitu pogrešku? Zaustavio se. Ona se na to ispravila i okrenula. Pogledao ju je svojim tamnim očima i osjetila je kako se ponovno povlači u sebe. Od srama i zakočenosti. - Jesi li počinila pogrešku? - ponovio je ozbiljnim tonom razmišljajući o Estelli i nadajući se da neće promijeniti odluku. - Ne znam jesam li pogriješila napuštajući Čile. Nedostaje mi. Možda je u pitanju samo nostalgija - nadodala je ležernim tonom. - Možda - zamišljeno je odvratio. - Ne znam. - Mislim da trebaš pokušati ovdje. Trebaš se prepustiti poput Fede. - Djeci je puno lakše. Oni jednostavno nastave dalje i ne razbijaju si glavu. - Gle, bila je to tvoja odluka, Helena. Nikad te nisam zatražio da odeš. Nisam želio. Ali shvatio sam zašto to činiš i podržavam te u tome. Mislim da i ovdje nailaziš na iste probleme kao u Čileu. Samostalna si majka, koja je svoj život posvetila djeci i mislim da ćeš shvatiti koliko ćeš se drukčije osjećati čim nešto vremena posvetiš samo sebi. Mlada si. Zgodna. - Zacrve-njevši se okrenula je glavu. Moraš pronaći neku zanimaciju. Nešto što će te odvući od razmišljanja. Nešto što će te izvući iz kuće. - Možda si u pravu - odvratila je prepuštajući se naletu sreće. Znaš, godinama nismo ovako razgovarali. - Znam. Trošili smo vrijeme zamjerajući jedno drugom, ali sad oboje znamo na čemu smo. Pogledala je njegov plahi profil. Promatrao je pučinu. I oborila pogled. - Da - s tugom je priznala. - Sad znamo. Federica je bila toliko sretna što joj se otac vratio da nije mogla zaspati. I nije joj smetalo što spavaju u odvojenim sobama. Bila je zahvalna stoje uopće došao. Jake i Pollv prihvatili su njegovu nenadanu pojavu, kad su shvatili koliko se on i Helena bolje slažu, a to nisu predviđali. Nije bilo svađa, bijesnih ispada, ogorčenih komentara, ni suza. Helena je oprala kosu, stavila šminku i čak si kupila nešto odjeće u gradu. Svaki dan odlazili su nekamo kao obitelj. Šetali su plažom, istraživali ruševine dvoraca i skrivene pećine. Zapravo, činili su sve što su činili kad su se upoznali, a
jedina je razlika bila to što se sada nisu ljubili i smijali kao tada. Ali Helena više nije bila toliko kivna na njeSanta Montejhre Magična ljubavna kutijica ga, a on je bio pažljiviji prema njoj. Više nije osjećala pritisak u prsima. Uspjela se sabrati. Na posljetku, njezina ravnodušnost bila je tek pobuna osjetila, stagnacija srca. I kako joj se bijes rastopio, shvatila je da joj je stalo. Prolazeći ponovno puteljcima mladosti na kojima joj se udvarao, u njegovim tamnim očima pronašla je muškarca u kojeg se zaljubila. I ponovno je oživjela. Ingrid je ostala opčarana tamnoputim strancem, koji se iznebuha pojavio u njihovom kraju. Svratio je na ručak na Stjepanje s Helenom i djecom i zabavljao ih prepričavajući im priče svojim izražajnim naglaskom i intonacijom. Požalila je što ne govori španjolski znajući da bi u tom slučaju pokupovala sve stoje napisao. Ali opčinio ju je improviziranim pričama i pustolovinama koje je uljepšao bogatstvom mašte, te na posljetku privukao pažnju svih okupljenih za stolom, pa čak i oholog Sama, kojemu su obično dosađivali muškarci koji bi se svidjeli njegovoj majci. Idućih nekoliko tjedana učestali su pozivi u Pickthistle Manor. Helena je bila ponosna što ih sve opčinjava svojom pojavom i osebujnošću. U njegovom prisustvu atmosfera je bila ispunjena neobičnom energijom koje je upravo ona bila najviše svjesna. - Uistinu mi nije jasno zašto si pobjegla na drugi kraj svijeta od tako predivnog mladića - Nuno joj je rekao jednog dana za ručkom. - Oh, Nuno, nije tako jednostavno. Vi ne morate živjeti s njim odvratila je nasmijavši se. - Nitko drugi me ne želi osim Ingrid, stoga to otpada. Pogledao ju je s visoka svojim inteligentnim plavim očima. - Ponekad čovjek prekasno shvati stoje izgubio. Nadam se, dušo, da ti nećeš doživjeti istu kob. - Došao je radi djece, ne radi mene - odvratila je hladnim tonom i odmah bacila pogled prema Ramonu koji joj je sjedio nasuprot. Daje bar došao radi nje! Da bar može zakopati ponos i preklinjati je da mu se vrati. Da se bar može promijeniti radi nje! Ali poznaje njegovu pravu prirodu. Srce joj je potonulo.
Zauvijek će biti poput vjetra. Nikad neće znati kamo će otpu-hati. - Ramon je oduvijek takav i kad je čovjek u njegovom društvu, ima osjećaj da na svijetu nema nikog drugog tko bi mu bio draži. Pogledajte, na primjer, Federicu. - Oboje su bacili pogled prema malenoj koja je upijala svaku očevu riječ. Sve što je činila, činila je radi njega. Smijala se, smiješila, prepričavala šale i priče, dobacivala komentare dokazujući time koliko ga obožava. - Vjeruje daje voli više nego bilo koga drugog na svijetu. I sad je to točno. Doista vjerujem da je tako. Izjeda ga grižnja savjesti što nije došao ranije, i što se nije javio ni pismom ni telefonom. Užasnut je. I strahovito se kaje. Ali znam da će uskoro ponovno otići i ponovno nećemo čuti ni riječ od njega mjesecima, možda čak godinama. Jer, na žalost, za njega vrijedi ona stara: Daleko od očiju, daleko od srca. - Ljubav podrazumijeva razumijevanje tuđih mana. Volimo druge bez obzira kakvi su - odvratio je u filozofskom tonu. -Je li to citat? - Nasmijala se. - Ne. Moja izreka. Ali, na žalost, ne previše originalna. Ipak, istinita. - Utrošili smo godine pokušavajući shvatiti jedno drugo, sve dok nismo odustali. - Nikad nije kasno ponovno pokušati. - Ne znam. Mislim da se nikad nismo razumjeli. - »Biti velik jest biti neshvaćen« - odvratio je. - Ralph Waldo Emerson. Vrlo opažajan čovjek. - Vidim. - Rekao je još jednu lukavu stvar, dušo. -A to je...? Nagnuo se i prošaptao joj na uho: - »Neprestano se pripremamo život, ali nikad zapravo ne živimo.« Helena to nije mogla izbaciti iz glave ne samo za vrijeme ručka, već ni tijekom poslijepodneva. A nije znala zašto. - Fede? - dobacio je Hal perući zube iznad umivaonika. -Da? Santa Montefiore - Misliš da će tata ostati? Objesila je mokri ručnik preko radijatora. - Ne znam. - Nije mu htjela bespotrebno pobuditi nadu. - Možda će nas odvesti natrag u Vinu - nadodao je isplju-nuvši u vodu koja je tekla iz slavine.
- Mislim da nas neće odvesti natrag, Hal - oprezno je odvratila. - Zašto ne? -Jer sad živimo ovdje. - Radije bih živio tamo! - Ali sviđa ti se ovdje s djedom i bakom, zar ne? Nedostaje mi Abuelito. - Tuga mu je preplavila maleno lice. -1 meni. - Djed me ne nosi na ramenima, niti me ljulja u naručju -požalio se. - Znam. - I ne vodi me na jahanje! - Ima puno posla. - Želim se vratiti u Vinu! Mislim da nedostajem Abuelitu. - Znam. Nedostaješ i Abueliti - sjetno je odvratila. - Hajde, vrijeme je za spavanje. Hoćeš da ti pročitam priču? - Gdje je mama? - upitao je bosonog izlazeći iz kupaonice. - Kod Joevja i Luciena. - Uvijek je tamo. - Znam. Sviđaju joj se Applebvjevi. - Meni ne. - Nije istina. - Istina je! Uvijek se igraš s Joevjem. - Ali mi se ne sviđa! Federica je uzdahnula predosjećajući da slijedi svađa. - Hajde, pročitat ću ti priču - pokušala mu se umiliti. - Hoću da mi je mama pročita - odmah se pobunio. - Ne idem u krevet dok mi ne pročita priču! - A baka? - Hoću mamu - zacvilio je tvrdoglavo prekriživši ruke. Magična ljubavna kutijica - U redu uzdahnula je. — Uđi u krevet i pričekaj da se vrati. Samo što nije stigla. - No, znala je da će oboje već spavati kad se pojavi. Bilo je kasno, kad je čula škripu kotača na šljunčanom prilazu ispod prozora. Svjetlo je na trenutak prodrlo u spavaću sobu, a onda je tama ponovno zavladala. Više se nije mogao čuti rad motora, samo glasovi njezinih roditelja dok se užurbano probijaju kroz hladnoću.
Smijali su se, ali nije mogla razaznati što govore. Majka joj već dugo nije zvučala toliko sretno. Uspravila se u krevetu i naćulila uši kako bi načula očeve riječi, ali do nje su dopirali tek prigušeni glasovi, dokaz da se među njima dvoma uspostavilo novo prijateljstvo. - Uistinu sam uživala večeras - rekla mu je Helena penjući se stubama. Federica se prikrila u tami promatrajući je kroz odškrinuta vrata kako izranja na svjetlo. I ja - odvratio je slijedeći je. Helena se zaustavila pred kćerinom sobom. - Drago mije da ti se sviđaju Applebvjevi - tiho je nadodala kako ne bi probudila djecu. - Nuno je osobenjak - zahihotao je. - I Inigo također! -Jedino ti shvaćaš što želi reći. Gotovo ni s kim ne razgovara, i neprestano je zatvoren u svojoj radnoj sobi. Ingrid zasigurno očajava zbog toga. - Moram priznati daje fascinantan! - Uopće mi nije jasno o čemu razgovarate. - O svemu. - Doista? - Učen je i mudar. Jednostavno je potrebno probiti se kroz njegovo razočaranje. - Razočaranje? - Namrštila se. - Nema starčevu sposobnost da se izdigne iznad svijeta. - Poput Ingrid. - Tako je. Provodi dane razmišljajući o životu i to samo s negativne strane. Svatko od nas, ako se zamisli, u svemu može pronaći ružnu stranu. No, trik je ne tražiti je. Santa Montefiore - Ne razumijem o čemu govoriš - nezgrapno je odvratila i zahihotala kako bi to prikrila. - Hvala ti što si se potrudio oko Hala u posljednjih nekoliko dana. - Drag je dječak. - Da, ali zapravo ga nikad nisi upoznao. Važno mu je da osjeti tvoju ljubav. Znam da ti je Federica zanimljivija. Starija je i izravnije pokazuje da te voli. Ali i Hal te voli, jednostavno toga još nije svjestan. - Baš mije drago što sam ih došao vidjeti. - Zakimao je glavom i
zijevnuo. - Da, baš dobro što si došao - odvratila je zagledavši mu se u oči. Potišteno se nasmiješio. - Znam. - Toliko je to tiho rekao da gaje Federica jedva čula. - Drago mije da si došao. -1 meni. Oboje su ostali zbunjeno stajati, a onda je on krenuo dalje niz hodnik. Laku noć, Helena. - Laka ti noć, Ramon. - Promatrala gaje s ljubavlju. A onda se i ona povukla. Federica je osjetila kako je prolaze trnci, ali ne od hladnoće, jer nije bilo hladno, već od uzbuđenja! Čvrsto je zažmirila po-nadavši se daje upravo posvjedočila početku nove ljubavne veze. Ako je tako, bila je uvjerena, nikad ih neće napustiti! Helena je ležala na krevetu razmišljajući o Ramonu. Prisjetila se starčevih riječi. »Neprestano se pripremamo za život, ali nikad zapravo ne živimo.« Nastavila si je to ponavljati u mislima pokušavajući dokučiti značenje. Kako se to nje tiče? No, znala je daje Nuno u pravu. Ne uživa li Ramon u životu? Za razliku od nje, koja se neprestano priprema, on se ne opterećuje time i živi na najbolji mogući način. Poput velike je ptice za koju nema granica, i koja jednostavno leti kamo god poželi, kad god poželi. Iako mu zavidi na spontanosti, zamjera mu nedostatak odgovornosti, jer ga ništa i nitko ničim ne obvezuje. Ne osjeća ništa prema djeci, koliko god ga preklinjala, a kamo li tek preMagična ljubavna kutijica ma supruzi. Uistinu uživa u životu. Da, Ralph Waldo Emerson bio bi zadovoljan njime. Ležala je sama, no nikad prije nije joj bilo tako teško i neugodno. Zagledala se u tamu i prisjetila davnih dana, kad mu se znala uvući u topao i siguran zagrljaj. Kad je spavala bez sumnji. Osjećala je njegovo prisustvo u kući. Bilo je teško poput dima i vruće poput vatre. Nije imala snage ne obazirati se na njega, niti je bila voljna boriti se. Prisjetila se Emersona i napustila krevet. Navukavši kućnu haljinu, otvorila je vrata spavaće sobe i is-krala se niz hodnik prema njegovoj sobi. Nije oklijevala pred vratima kao one užasne noći u siječnju prethodne godine, već ih je potiho
otvorila i uronila u tamu. — Ramon — potiho gaje zazvala. Pomaknuo se. - Ramon! Ponovno se promeškoljio. Pronašla je put do kreveta i lagano ga prodrmala. - Ramon! Helena? Je li sve u redu? - promumljao je budeći se. - Hladno mije. - Nije znala što drugo reći. Drhtala je cijelim tijelom i ostala iznenađena nagonom, koji ju je nenadano zaposjeo. - Mogu li...? Pomaknuo se i spustila se do njega navlačeći pokrivač. - Sto je, Helena? - Nije se obazrela na njegov nestrpljiv ton. - Želim da ostaneš. Uzdahnuo je i privukao je k svom toplom tijelu obmotavši je rukama i udišući joj miris kose. - Ne mogu. - Zašto ne? -Jer mije dom u Čileu. - Ne možeš li onda ostati još malo? I ovdje možeš pisati! Ne moraš biti u Čileu. Prednost tvojeg posla jest da ga možeš ponijeti kamo god poželiš! Ponovno je uzdahnuo. — Ne mogu se promijeniti — odvratio je. Samo tako. - Zašto ne, Ramon? Zato što ne želiš? - Zato što ne mogu. -Ali ponovno smo se zbližili. Godinama tako nismo uživali jedno u drugom. Ponovno se upoznajemo. Ne, dopusti da dovršim odvratila je kad ju je pokušao prekinuti. - Mislila Santa Montefiore sam da mi više nije stalo do tebe. Nisam vjerovala da te volim. Osjećala sam zastrašujuću ravnodušnost i to me plašilo. Vjerovala sam kako više ništa nije preostalo od naše veze. Pa sam se stoga vratila kući. Vjerovala sam da mi ništa drugo ne preosta-je. Ali bila sam u krivu. Sad mi je to jasno i molim se samo da nije prekasno. Možemo uspjeti. Doista vjerujem u to! - Ali suočit ćemo se ponovno s istim problemima. Gdje god se nalazili, oni će nas slijediti. - Trebam te - odvratila je osjećajući kako joj se grlo steže. U vlastitom je glasu prepoznala očaj i to ju je plašilo. - Ne trebaš me, Helena. Treba ti život.
-Ali nisi želio da odem. Zar mi pokušavaš reći da me više ne želiš? - Ništa ti ne pokušavam reći. Jednostavno vjerujem kako neko vrijeme ne trebamo biti zajedno. Onda me ne želiš - rezignirano je zaključila, posramivši se što mu se otvorila. Zašto nije upotrijebila mozak? - Želim te, Helena. - Utisnuo joj je poljubac u čelo. - I vrlo bih rado sad vodio ljubav s tobom. Uvijek sam uživao u tvojem društvu. - A zašto to onda ne učiniš? -Jer ne namjeravam ostati. - Više te ne privlačim - poraženo je odvratila. -Još uvijek postoje rupe u našem braku. - Koje sam ja napravila. Bila sam zbunjena i povrijeđena i osjećala sam se odbačeno. - I bila si u pravu. Bila si odbačena. Ništa se nije izmijenilo otad. - Rekao si mi da me voliš... - Ostala je bez glasa. - I volim te, ali ne onako kako želiš biti voljena. Želiš muškarca koji te može voljeti svaki dan, a ja ću uskoro otići i onda ćeš ostati sama i ponovno se osjećati odbačenom. To ja ne mogu promijeniti. - Onda doista nema šanse? - Za što? - Da ponovno pokušamo? - Poniženje ju je lišilo glasa. Magična ljubavna kutijica Pomilovao ju je po kosi i zagledavši se u tamu, prisjetio se Estelle i njezine nepokolebljive ljubavi. Heleni je zastrašujuće potreban. Osjetio je kako ga guši dobropoznat osjećaj klaustrofobije. Još uvijek je voli, ali ne može je promijeniti, i sve dok ga bude posesivno držala svojom ljubavlju, neće je moći voljeti onako kako želi biti voljena. Osjetio je kako s druge strane prozora puše vjetar promjene i znao daje nastupio trenutak odlaska. Iduće jutro sišao je na doručak sa spakiranim torbama. - Ideš? - nervozno je upitala. Glavobolja joj se vratila, zajedno s osjećajem srama. Da bar može vratiti vrijeme i izbrisati prethodnu noć! Nije se mogla prisiliti pogledati ga u oči, a kad je to konačno učinila, primijetila je da su ponovno tamne i neprodorne. Otišla je predaleko i sve uništila. - Idem - odgovorio je i spustio se do Federice. - Odlaziš? - promucala je. - Sada? - Tužno je zakimao. Zar je usnula
da su s ljubavlju razgovarali ispred njezine sobe? Bila je uvjerena da se ponovno zaljubljuju! Kako se sve može pokvariti za jednu noć? Bila je zbunjena. - Nemoj biti tužna, mi amor. - Dodirnuo joj je lice. - Želim da mi pišeš i da me izvještavaš kako ti ide i što sve radiš. Želim znati sve do najmanjih pojedinosti. - Palcem joj je pokupio suzu. Budi dobra i nemoj plakati. Brzo ću se vratiti! Ali lice joj se iskrivilo u grimasu od silne tuge. Bacila mu se oko vrata i zajecala. - Ne želim da ideš! - Gotovo je ostala bez glasa. Molim te, ne idi! - Ne mogu zauvijek ostati, mi amor. Ali obećavam ti da ću se vratiti! Nemoj mi zaboraviti pisati - nadodao je i poljubio joj suzno lice. Kad je podigao Hala u zagrljaj, maleni se zavrpoljio zazivajući majku. Helena gaje utješila nježnim riječima i preuzela, a on se uhvatio za nju poput prestrašenog majmunčića. Morao ga je otpustiti. Ne znajući štoviše reći poljubio je Helenino kameno lice, i pokupio se ostavljajući im u srcima prazninu i zastraSanta Montefiore šujući osjećaj gubitka. Zapitala se kad će se vratiti. No, imala je predosjećaj da će proći mnogo godina prije nego se to dogodi. Federica je odjurila na kat i zalupivši vratima sobe, bacila se na prekrivač s likom Snoopvja i zajecala. Kako može odjuriti samo tako, bez prethodne najave? Polagala je sve nade u njega i bila uvjerena da će ostati. Nije li uživao u Polperru? Tako su se dobro zabavljali! Svidjeli su mu se Applebvjevi, ali najvažnije od svega, majka mu se ponovno svidjela i ponovno su postali prijatelji. Stoje, dakle, krenulo po zlu? Kad se izmorila od suza, privukla je magičnu kutijicu na koljena i otvorila poklopac. Zagledala se u blještave kristaliće. Leptir je širio krila dok su mu se boje, gotovo iz suosjećanja, prelijevale iz crvene u plavu. I pod opčinjavajućim nijansama tog prastarog dragog kamenja skrila se od tuge i nenadanog osjećaja odbačenosti, koji joj se okrutnim kandžama uhvatio za srce. Polako se prepuštajući sjećanjima, koja su odjekivala u svakom sitnom kamenčiću, ugledala je djeda i baku na balkonu u Cachagui i Rastu kako juri niz plažu Caleta Abarca. Ugledala je kuću, gdje je nekoć živjela, i potom beskonačnu pučinu,
osjetila miris lavande i tople zrake sunca na licu. Zavrtjelo joj se u glavi od silnih sjećanja i zažmirila je ljuljuškajući se u moru očeve ljubavi. DEVETNAESTO POGLAVLJE Cachagua Tik pred Božić Marianaje konačno svratila Estelli u posjet. Kako je to smatrala izrazom dobre volje, odlučila joj je odnijeti srebrnu ogrlicu koju joj je kupila na darn u Santiagu. Na posljetku, nije bila njezina zamisao otpustiti je i učinila je sve u svojoj moći kako bi uvjerila Ignacija daje zadrži. Svidjela joj se. Bila je prva sluškinja koja je obavljala poslove bez pitanja, ne čekajući na zapovijed i premda preinteligentna kako bi ograničila svoj dar samo na kuhanje i čišćenje, činilo se da baš u tome uživa. Mariana je bila prisiljena zamoliti zlovoljnu Gertrude da sazna gdje sad živi jer nije sama bila u mogućnosti domoći se njezine adrese, posebice otkako su kružile glasine da više ne živi s roditeljima. Gertrude joj je to odmah naglasila nadodavši sa zlobom da joj je rođakinja, koja živi u selu gdje žive Pablo i Ma-ria Rega, rekla da čak ni oni ne znaju gdje im se nalazi kćerina kuća. I tako se Mariana odvezla do Estelline kućice na plaži slijedeći Gertrudine upute. Starica joj se ponudila kao pratnja, što je ljubazno odbila. Ostajući zgranuta. Jedva može provesti pet minuta s njom u vlastitom domu, i kako će onda izdržati u kla-ustrofobičnoj unutrašnjosti auta? I čim je to pomislila, usta su joj se iskrivila s gađenjem. Ali ne samo da je bila bezobrazna, već je često širila težak miris anisa. Osim toga, kako je Mariana bila staromodna, voljela je da su odnosi između poslodavca i zaposlenika jasno definirani, a Gertrude se uvijek oglušivala na te parametre i neprestano ih kršila. Ignacio se oštro obračunavao s njom vičući kako »mora znati gdje joj je mjesto«, na što Santa Montejiore Magična ljubavna kutijica mu je ona odgovarala mrgođenjem, ali s većom predanošću i odgovornošću se bacajući na posao. Kad je konačno ugledala Estellinu kućicu na plaži, ostala je zadivljena njezinom veličinom i ljepotom i zapitala se kako si žena
njezinog društvenog položaja može priuštiti takav luksuz. Izgrađena na obali, imala je sreću ne samo da ima pogled na pučinu, već i daje na osami. Bila je obojena u bijelo, s verandom u američkom stilu i velikim zelenim kapcima za prozore, koji su pomagali da se ljeti unutra zadrži svježina. Krov je bio načinjen od rogoza, a zidovi podržavali obilje nebesko plavog plumbaga31, koji se motao i vješao preko verande drhteći na vjetru poput leptira. Nije očekivala da će Estellin ljubavnik biti bogat pretpostavljajući da potječe iz njezinog svijeta. No, očigledno se prevarila. Vrata su bila otvorena i načula je Estellu kako pjeva bebi, koja guguće. Prisjetila se Gertrudina zlobnog komentara o tome kako nalikuje majmunčiću i zadovoljno se nasmiješila. Maj-munčići se tako ne glasaju! Na trenutak je oklijevala uočivši dokaze muškog prisustva. Košulja je visila s naslona stolice na verandi, a mokasine bile odložene do vrata. Pa, ako je ovdje, pomislila je, onda ću i njega upoznati! I stoga ju je zazvala po imenu i pričekala. Estella je odmah prepoznala glas i stala kao ukopana. Uslijedio je nalet panike. Ramon je još uvijek u Engleskoj, ali njegove stvari razbacane su po cijeloj kući! I u tih nekoliko sekundi prije nego joj je odgovorila, pokušala se prisjetiti gdje mu se nalaze odjevni predmeti koji bi ga mogli odati. Na posljetku je odložila Ramoncita u kolijevku i hodnikom se dovukla do vrata, kojima se Mariana polako primaknula želeći proučiti kuću iznutra. - Sefiora Mariana, kakvo iznenađenje - odvratila je odlučnim tonom pokušavajući tako prikriti drhtanje u glasu. - Porazgovarajmo vani, ovdje je silno vruće - nadodala je upućujući bivšu gazdaricu na verandu. Mariana je ostala razočarana. Htjela je 31 Plumbago (lat.) = plumbago ili vražemil. vidjeti unutrašnjost kuće, ali pristojnost joj je nalagala da ne zatraži razgledavanje. - Oprosti što se nisam najavila. Jesi li sama? Estella je primijetila da joj se pogled zaustavio na mokasina-ma do vrata. - Da, sama sam - odgovorila je ležernim tonom. -Sjednite, molim vas, i osjećajte se kao kod kuće! — Rukom joj je ukazala na stolicu i odmah s nje uklonila izdajničku košulju odlažući je s
unutrašnje strane ulaznih vrata zajedno s mokasina-ma. Mariana je to primijetila i zapitala se zašto joj je toliko neugodno. A onda joj je sinulo da možda kuću dijeli s muškarcem koji nije otac djeteta. - Vidim da si sretna - taktički je započela. - Imaš predivnu kuću. - Hvala vam, Sefiora Mariana. Primijetila je daje djevojka nervozna, no zaključila je kako je to posve prirodna reakcija nakon što ju je Ignacio tako bezobzirno zamolio da ih napusti. - Žao mi je što si ostala bez posla -nadodala je pokušavajući joj pomoći da se opusti. - Ignacio zna postupati bezosjećajno, iako zapravo nije takav. Jednostavno nepromišljeno postupa. Ali ne razumiju ga svi poput mene. Brine li se netko za tebe? - Nespretno je to sročila, ali nije se mogla suzdržati. Estella se ukočila obarajući pogled iz srama. - Sve je kako treba. - Imaš dječačića? - Zakimala je nasmiješivši se. Očigledno te usrećuje. Ja obožavam svojih osmero djece. - Mariana je s uzdahom nadodala. - Unuci me čine jednako sretnom. - A onda se prisjetila Federice i Hala i oči su joj se zacaklile. — Kako se zove? - nadodala je odlučna zaboraviti na vlastitu melankoliju. Estellini obrazi su se zarumenjeli. Može joj reći istinu i riskirati da pobudi sumnju, a može i slagati. Podigla je pogled i zaključila daje laganje zapravo jedina opcija. -Još nisam odlučila - odvratila je pokušavajući obuzdati nervozu. Mariana je ostala iznenađena. -Još nisi odlučila? -Ne. - Pa, moraš mu dati ime! Santa Montefiore - Zovem ga Angelito. Moj mali anđeo - odmah je nadodala. Mariana se nasmiješila. - Anđeo. Lijepo ime. - No, intuicija ju je upozorila da nešto nije kako treba. - Drago mije daje sve dobro završilo. Prošlog sam ljeta bila jako zabrinuta. -I ja. - Ali imaš lijepu kuću, dječačića i... - zastala je oklijevajući, a onda odbacila suzdržanost i nastavila bez zadrške - muškarca koji se brine za tebe. - Estellino lice ponovno se zarumenjelo, a oči čudesno
zabljesnule. - Ne brini, dušo, nemam namjeru zabadati nos gdje mi nije mjesto - odmah ju je razuvjerila, pri-sjetivši se Gertrude i požalivši što je pretjerala. - Ne moram znati tko je. Sretna sam ako si ti sretna. Stalo mije do tebe, Es-tella. Bilo mije teško gledati te kako patiš, jer si dobra djevojka i nisi zaslužila da se netko odnosi tako bezosjećajno prema tebi. Mnoge djevojke to zaslužuju, ali ne i ti. Ti si iznad njih. Htjela sam ti reći da me možeš slobodno posjetiti ako ikad išta zatre -baš. Pokušat ću ti pomoći kako god mogu. Možda ti mogu napisati preporuku, dati savjet. Možeš doći porazgovarati sa mnom ako ti ikad bude potreban netko tko nije dio obitelji. Netko izvana. Bila bih presretna. Estellino lice na to se opustilo, rumenilo povuklo, a neugodu je nadomjestila zahvalnost. - Dobri ste prema meni, Sefiora Mariana, i hvala vam što ste me odlučili zaštititi. To me čini izuzetno sretnom odvratila je odmah se zapitavši što bi rekla da zna da su cipele do ulaznih vrata Ramonove i da je njegova košulja bila prebačena preko naslona stolice. Sumnjala je da bi se tako postavila da zna da joj sin živi u preljubničkoj vezi sa sluškinjom. Mariana je ustala. Progutala je radoznalost i suzdržala se od zamolbe da razgleda kuću iznutra. Ali prije nego ode, odlučila je iznijeti posve razumnu zamolbu. Estella, tako bih rado vidjela Angelita! Djevojka je problijedila. -Angelita? - Da. Ako smijem. Očigledno je jako dobra beba, jer još nije ni zacičao. Magična ljubavna kutijica L - Dobar je. Ali možda spava - odvratila je ne znajući kako je odvratiti. - Onda se mogu samo naviriti. Neću ga probuditi. Nije imala izbora. Ako joj dopusti ući, prepoznat će Ramonove stvari. - Donijet ću vam ga - brzo je odvratila i povukla se u kuću. Čudno, pomislila je Mariana. Ne bi li tako reagirala da joj dijete doista nalikuje majmunčiću? I na trenutak je posumnjala je li sve u redu. Sto ako je maleni deformiran? U tom slučaju uopće nije u redu što inzistira da ga vidi. Ali prije nego je stigla reći kako joj ga
ipak ne treba donijeti, Estella se pojavila noseći u naručju mali zavežljaj i Mariana je osjetila kako joj toplina nadražuje kožu vrata. Spremala se na najgore. Estella se ponadala da neće prepoznati vlastitog sina u Ramoncitovim tamnim očima i ležernom smiješku. Beba se s ljubavlju zagledala u nju, a Marianino lice rastvorilo se poput cvijeta i razvuklo u oduševljen osmijeh. - Predivanje! Mogu li ga uzeti u naručje? - ushićeno je odvratila uhvativši se u čudu rukama za lice. - Predivan je, upravo predivan! - I s uzdahom je preuzela malenog privijajući ga k sebi na prsa. Estella se nasmiješila odahnuvši. Nije prepoznala unuka! Mariana se spustila u stolicu, dok joj se djetešce zadovoljno smiješilo u naručju, a Estella je iznijela pladanj s hladnom limunadom i tako su njih dvije ostale sjediti pod plumbagom razgovarajući o bebi. - Tako ti je nalik, Estella! Prekrasan je! Pogledaj mu te duge trepavice i tamne oči! Slamat će srca Čileankama. Zar ne, Angelito? - Nježno gaje ljuljuškala. - Dobar je. Rijetko plače - Estella je s ponosom odvratila. Kladim se da i dobro jede. - Da, i strahovito brzo raste. - Vidim. - Uživam u majčinstvu. Sad mi život konačno ima smisla. Konačno osjećam da sam nekome potrebna - potiho je nadodala. - Majčinstvo je predivna stvar i u potpunosti ženi mijenja život. Iznenada se u ženinom životu pojavljuje sitno ljudsko biće, Santa Motitefiore koje ju treba više od bilo čega drugog na svijetu, a potječe baš iz njezinog tijela. Zamisli koliko je jaka ta veza! Dio je tebe, pa čak kad odraste i napusti te, ostat će povezan s tobom, jer si ga ti stvorila, rodila i dojila. - Znam - složila se Estella i ispričala joj potom kako se osjećala kad gaje nosila u sebi. I tako su stale razgovarati posve ravnopravno o majčinskim obvezama, užicima i popratnoj boli. - Možemo osjetiti kad pate ili kad su sretni. Jednostavno je tako i ne možemo si pomoći. Takva nam je sudbina - odvratila je prisjetivši
se Ramona i raspada njegova braka. - No, djeca imaju vlastitu osobnost i moraju sami donositi odluke, a mi ih možemo tek savjetovati i pružati im podršku kad stvari krenu po zlu. Ipak, ništa ne bih izmijenila. Majčinstvo je najljepši životni dar i presretna sam što sam žena - zaključila je s osmijehom. - I ja - složila se Estella. Kad je Mariana konačno ustala, sunce je bilo visoko na nebu. Bacila je pogled na sat i shvatila daje prošlo sat i pol. - Dragi Bože, koliko je sati - uskliknulaje vraćajući dijete majci. - An-gelito je zasigurno gladan! - Uvijek je gladan. Mislim da će biti jako velik - Estella se obrecnula ljubeći mu nježno čelo. - Hvala ti što si mi dopustila da ga vidim. Doista je presla-dak! - Bilo mi je zadovoljstvo. Hvala vama što ste navratili. Kad je već bila desetak koraka udaljena od kuće, Mariana je, razmišljajući o prekrasnom djetetu, nesvjesno ugurala ruku u džep i napipala srebrnu ogrlicu koju joj je namjeravala darovati. Uzdahnula je isfrustrirana vlastitom zaboravljivošću i vratila se. No, Estella je već ušla u kuću i samo su još cvjetovi plum-baga podrhtavali oko fasade prepušteni morskom povjetarcu. Ponovno se zaustavila na ulaznim vratima dvojeći pokucati ili ući, a onda je začula Estellu kako ushićeno pjevuši djetetu i nježno se nasmiješila. - Ramoncito, mali moj anđele! - Beba je zacičala i zagrglja-la, nasmijavši je. Magična ljubavna kutijica No, Marianino se lice smrznulo. Zadržala je dah osjećajući kako joj se krv povlači iz lica u noge i premda je poželjela pobjeći, ostala je ukopana na mjestu. Kad je Estella ponovno izgovorila djetetovo ime, bila je uvjerena da nije krivo čula i zaključila. I sa zastrašujućim naporom okrenula se i hitro odjurila do auta, dok su joj nenadane i sporadične, neugodne slike izranjale pred očima. Sjela je za upravljač, a srce joj tuklo poput poludjelog šišmiša oduzimajući joj dah. Imala je osjećaj kao daje posvjedočila ubojstvu. Drhtavom je rukom okrenula ključ u motoru i tek kad je izašla na otvorenu cestu, ponovno uspostavila disanje. Otac djeteta njezin je sin! Ramon! U to nema nikakve sumnje. Svejoj je konačno sjelo na
mjesto. Misli su joj se pročistile i shvatila je što se zbilo prethodnog ljeta. On je bio njezin ljubavnik! On ju je zaveo, učinio je trudnom i onda ostavio! Znači, takvo bezosjećajno i neodgovorno ponašanje nije obilježje samo niže društvene klase, kako je Ignacio tvrdio, već i njihove! Ostala je užasnuta. Zar preljub? No, očigledno žive zajedno. Estella si nikad ne bi mogla priuštiti takvu kućicu! Naravno, sad je bilo jasno zastoje djevojka toliko oklijevala pokazati joj bebu. I zašto joj je bilo neugodno. Ramonove stvari bile su razbacane po cijeloj kući! Prisjetila se odmah Helene i unučadi i prepustila naletu kajanja i gorčine. Kad su joj se staračke oči zamaglile, bilaje prisiljena zaustaviti se uz cestu i prepustiti suzama. Nije shvaćala zašto joj se sin tako ponaša, ali voljela gaje i očajnički pokušala opravdati njegove postupke. Okrivila je Helenu što gaje otjerala u Estellin zagrljaj i Estellu stoje toliko prekrasna da joj se nije uspio oduprijeti. No, svi argumenti pali su u vodu jer ju je razum podsjećao da je samo on kriv. Žrtva je vlastite sebičnosti. Svojevoljno je žrtvovao sve što voli radi vlastite slobode, a to će mu na kraju donijeti samo usamljenost i kajanje. Napustit će i Estellu. Kad se konačno vratila kući, odlučila je ništa ne reći Ignaciju, ali i pripaziti na Estellu. Djevojka još ni ne naslućuje koliko će joj biti potrebna podrška. Jer ona svojeg sina poznaje bolje od svih. Santa Montefiore koje ju treba više od bilo čega drugog na svijetu, a potječe baš iz njezinog tijela. Zamisli koliko je jaka ta veza! Dio je tebe, pa čak kad odraste i napusti te, ostat će povezan s tobom, jer si ga ti stvorila, rodila i dojila. - Znam - složila se Estella i ispričala joj potom kako se osjećala kad gaje nosila u sebi. I tako su stale razgovarati posve ravnopravno o majčinskim obvezama, užicima i popratnoj boli. - Možemo osjetiti kad pate ili kad su sretni. Jednostavno je tako i ne možemo si pomoći. Takva nam je sudbina - odvratila je prisjetivši se Ramona i raspada njegova braka. - No, djeca imaju vlastitu osobnost i moraju sami donositi odluke, a mi ih možemo tek savjetovati i pružati im podršku kad stvari krenu po zlu. Ipak, ništa ne bih izmijenila. Majčinstvo je najljepši životni dar i presretna sam
što sam žena - zaključila je s osmijehom. - I ja — složila se Estella. Kad je Mariana konačno ustala, sunce je bilo visoko na nebu. Bacila je pogled na sat i shvatila daje prošlo sat i pol. - Dragi Bože, koliko je sati - uskliknulaje vraćajući dijete majci. - An-gelito je zasigurno gladan! - Uvijek je gladan. Mislim da će biti jako velik - Estella se obrecnula ljubeći mu nježno čelo. - Hvala ti što si mi dopustila da ga vidim. Doista je presla-dak! Bilo mije zadovoljstvo. Hvala vama što ste navratili. Kad je već bila desetak koraka udaljena od kuće, Mariana je, razmišljajući o prekrasnom djetetu, nesvjesno ugurala ruku u džep i napipala srebrnu ogrlicu koju joj je namjeravala darovati. Uzdahnula je isfrustrirana vlastitom zaboravljivošću i vratila se. No, Estella je već ušla u kuću i samo su još cvjetovi plum-baga podrhtavali oko fasade prepušteni morskom povjetarcu. Ponovno se zaustavila na ulaznim vratima dvojeći pokucati ili ući, a onda je začula Estellu kako ushićeno pjevuši djetetu i nježno se nasmiješila. - Ramoncito, mali moj anđele! - Beba je zacičala i zagrglja-la, nasmijavši je. Magična ljubavna kutijica L No, Marianino se lice smrznulo. Zadržala je dah osjećajući kako joj se krv povlači iz lica u noge i premda je poželjela pobjeći, ostala je ukopana na mjestu. Kad je Estella ponovno izgovorila djetetovo ime, bila je uvjerena da nije krivo čula i zaključila. I sa zastrašujućim naporom okrenula se i hitro odjurila do auta, dok su joj nenadane i sporadične, neugodne slike izranjale pred očima. Sjela je za upravljač, a srce joj tuklo poput poludjelog šišmiša oduzimajući joj dah. Imala je osjećaj kao daje posvjedočila ubojstvu. Drhtavom je rukom okrenula ključ u motoru i tek kad je izašla na otvorenu cestu, ponovno uspostavila disanje. Otac djeteta njezin je sin! Ramon! U to nema nikakve sumnje. Sve joj je konačno sjelo na mjesto. Misli su joj se pročistile i shvatila je što se zbilo prethodnog ljeta. On je bio njezin ljubavnik! On ju je zaveo, učinio je trudnom i onda ostavio! Znači, takvo bezosjećajno i neodgovorno ponašanje
nije obilježje samo niže društvene klase, kako je Ignacio tvrdio, već i njihove! Ostala je užasnuta. Zar preljub? No, očigledno žive zajedno. Estella si nikad ne bi mogla priuštiti takvu kućicu! Naravno, sad je bilo jasno zastoje djevojka toliko oklijevala pokazati joj bebu. I zašto joj je bilo neugodno. Ramonove stvari bile su razbacane po cijeloj kući! Prisjetila se odmah Helene i unučadi i prepustila naletu kajanja i gorčine. Kad su joj se staračke oči zamaglile, bila je prisiljena zaustaviti se uz cestu i prepustiti suzama. Nije shvaćala zašto joj se sin tako ponaša, ali voljela gaje i očajnički pokušala opravdati njegove postupke. Okrivila je Helenu što gaje otjerala u Estellin zagrljaj i Estellu stoje toliko prekrasna da joj se nije uspio oduprijeti. No, svi argumenti pali su u vodu jer ju je razum podsjećao da je samo on kriv. Žrtva je vlastite sebičnosti. Svojevoljno je žrtvovao sve što voli radi vlastite slobode, a to će mu na kraju donijeti samo usamljenost i kajanje. Napustit će i Estellu. Kad se konačno vratila kući, odlučila je ništa ne reći Ignaciju, ali i pripaziti na Estellu. Djevojka još ni ne naslućuje koliko će joj biti potrebna podrška. Jer ona svojeg sina poznaje bolje od svih. o Q o D rt Q DVADESETO POGLAVLJE Polperro, proljeće 1989. Federica se biciklom penjala uzbrdo isprekidano dišući, jer je istodobno jecala i okretala pedale jedva uspijevajući vidjeti cestu od silnih suza. Toplo svibanjsko sunce namamilo je stabla i grmlje u cvat, a povremeni naleti snijega u travnju zauvijek su okončali. Ali ona nije marila za ljepotu prirode. Nije primijetila ni vojske zvončića u šumi, ni slatki miris plodnosti zemlje, koja se budi iz zimskog sna. Srce ju je boljelo kao da joj gaje netko iščupao, izmlatio i onda nemarno vratio na mjesto. Učinilo joj se da vožnja do Pickthistle Manora traje dulje nego obično. Lice joj je bilo rumeno i znojno od napora, a oči crvene i
natečene nalik prženim jabukama. Kad se uvezla na prilaz, pozdravio ju je Trotskv, poprilično arogantna doga, koju je Inigo darovao Ingrid kako bi je utješio nakon smrti njezinog omiljenog Pushkina. Trotskvje imao baršunastu kožu boje meda, inteligentnu njušku poput učenjaka Cambridga i tamne podočnjake, kojima je svakog uspijevao nasmijati, jer je izgledalo kao da nosi okrugle naočale. Upravo tako se i domogao nadimka Trotskv i opravdavao ga s velikim ponosom i dostojanstvom. Federica ga je odsutno potapšala. Nanjušio je njezinu tugu i krenuo za njom dugačkim i lijenim koracima. Odbacila je bicikl na šljunak i ujurila u kuću zazivajući Hes-ter. Zadržala je dah i osluhnula, ali ništa. Samo se Inigova klasična glazba provlačila ispod vrata njegove radne sobe i širila kućom. Nije ga htjela ometati. Očigledno radi. Stoga se prošetala prostorijama u potrazi za Hester i ostala užasnuta shvativši da nigdje nema nikoga. Zatekla je samo Sama za kuhinjskim Santa Montefiorr Magična ljubavna kutijica stolom kako jede ogroman sendvič s maslacem od kikirikija i čita subotnje novine. Kad ju je ugledao kako zbunjeno stoji na pragu, odložio ih je i zapitao što se dogodilo. - Tražim Hester - potiho je odgovorila brišući si lice rukama i nadajući se da neće primijetiti da plače. Duboko je udahnula i prisilila se na osmijeh. Ali nije ga uspjela zavarati. - Cure su otišle u kupovinu s mamom, a dečki su na plaži. - Suosjećajno joj se nasmiješio. - Oh... Nije znala što drugo reći. Uvijek bije počelo gušiti kad bi se našla na samo s njim. Bio je toliko zgodan da se nije usudila gledati ga, toliko pametan da bi joj se jezik zapetljao, i toliko odrastao daje bila uvjerena kako ga uopće ne zanima. I stoga se stala povlačiti mumljajući kako će poslije navratiti. - Hoćeš li i ti sendvič s maslacem od kikirikija? upitao je podižući staklenku. - Izvrsni su! Mama to naziva »hranom za ugodu«, a čini mi se da bi ti jedan dobro došao. - Ne, hvala, nisam gladna - promucala je. Bilo joj je neugodno što je toliko spetljana.
- Znam. Ali si tužna - odvratio je ponovno se nasmiješivši. -Moraš pojesti nešto kako bi se oraspoložila. - Izvukao je dvije kriške kruha i stao joj pripremati sendvič. Nemajući izbora, prišla je stolu i spustila se na stolicu, koju joj je izvukao. - Na žalost, ne mogu odoljeti uplakanoj ženi — nadodao je, na stoje ona prasnula u smijeh, i suze su joj ponovno zamaglile vid. Za mjesec dana trebala je napuniti trinaest i stoga teško da je se moglo nazvati ženom, pa čak i u mašti. Oborila je pogled i sramežljivo zagrizla u sendvič. Znaš - nastavio je - ženi su suze tajno oružje. Dijelim mišljenje muške većine koji se jednostavno pretvore u slabiće, kad ih ugledaju, ili postanu ranjivi ne znajući kako s njima izaći na kraj i tako se izlažu svakojakim manipulacijama. Učinit će sve kako bi razvedrili žensko lice. Što, dakle, mogu ja učiniti kako bih ti izmamio osmijeh? - Ništa. Sve će biti u redu - odgovorila je zagledavši se u sendvič i izbjegavajući njegov pogled. Pa, nema gore stvari nego sjediti u kući i jadikovati, kad je vani sunčan dan. Hoćemo li u šetnju? Zvončići će te razvedriti, a kad se vratimo, cure će vjerojatno već biti kod kuće. Što kažeš? - Zar nemaš pametnijeg posla? - Nije mu htjela dosađivati. - Sad zvučiš poput Eevore. Pokušaj više biti poput Pooha, ili Tigra odvratio je nasmiješivši se od uha do uha - Zapravo me najviše podsjećaš na prašćića! - To bi trebao biti kompliment? - Naravno. Praščić je pristojan momak. Sto kažeš onda na šetnjicu šumom od stotinu jutara? U posljednje vrijeme rijetko gaje imala priliku vidjeti. Nakon stoje maturirao, godinu je dana putovao, a onda uzeo stipendiju i upisao se na Cambridge. Duge je praznike obično provodio putujući, vikende pak u Londonu na zabavama, a kad bi svratio kući, ostao bi tek dan-dva, zaključan u Nunovoj knjižnici ili upušten u duboke rasprave s ocem. I dok bi se vozila prilazom, srce bi joj tuklo s nadom da će ugledati njegov zeleno-bijeli deux chevaux ispred kuće, jer tad bi znala daje došao. A kad bi njegovo mjesto na šljunku bilo prazno, pomno bi osluškivala ne bi li ga načula kako im navraća u nenadani posjet. Stoje rijetko činio.
Tijekom prethodnih sedam godina njezina zaljubljenost nije oslabila niti uvenula. Štoviše, ojačala je, ponajviše zahvaljujući činjenici da gaje rijetko viđala. Znala je daje prestar za nju i da u njoj nikad neće vidjeti ništa više od sestrine prijateljice, ali ipak je sanjarila. Mollv i Hester su znale koliko je zaljubljena. Cijela obitelj toga je bila svjesna smatrajući to simpatičnim, pa čak i on, jer mu ego nije bio imun na rumenilo dvanaestogodišnje djevojčice. Ali ništa se nije spominjalo u njezinom prisustvu. S obzirom daje bila sramežljiva, nije joj odgovarao njihov smisao za humor. Bilo je toplo. Zvončići su prekrivali tlo poput ljubičaste rijeke utapajući poluraspadnuto zimsko lišće, podrhtavajući na povjetarcu i nagovještavajući povratak proljeća. Skinuo je džemper, zavezao si ga oko pojasa i nastavio hodati u košulji ne zakopčavši manšete koje su mu nemarno poskakivale oko ruku. .,..„.!,.. . -JU Santa Monteftore Trotskv je kaskao za njima, njuškajući grmlje i nasumce podižući nogu. Miris proljeća gaje uzbuđivao. Doista mi se sviđa ovo doba godine! Mirisi su bogati, stabla u pupoljcima. Pogledaj svo to zelenilo! Tako je nestvarno, zar ne? - odvratio je skidajući cvijet sa stabla i njušeći ga. Predivno je - odvratila je slijedeći ga stazom koja se motala kroz stabla. - Sjećam se kad si se ovamo doselila. - I ja. Skoro sam se utopila u jezeru. - Sto nije bio sretan početak nasmijao se. ^ - Ali onda su se stvari poboljšale. Da, isprva je bilo bolje, ali sad je samo gore! - Nedostaje ti Čile? - Usporio je kako bi ga sustigla. Puteljak se širio omogućavajući im da hodaju jedno uz drugo. - Nedostaje mi otac - priznala je suspregnuvši nalet suza. -Čile mi je ostao tek u blijedom sjećanju. Kad god ga se prisjetim, prisjetim se zapravo oca. Suosjećajno joj se nasmiješio. Znao je da nikad ne razgovara o ocu. Nuno gaje proglasio bezosjećajnim, Inigo neodgovornim i samo je majka stala u njegovu obranu vjerujući kako se u pozadini njegove
odluke da napusti obitelj zasigurno krije mnogo više. Kad je Ramon napustio Polperro sedam godina ranije, svi su još bili pod dojmom njegovog nenadanog posjeta. Federica je ponosno pričala o njemu kad god bi joj se ukazala prilika očigledno iščekujući da se vrati ili daje tu i tamo posjeti, a možda čak jednog dana i da ostane. Pisala mu je duga pisma svojim dječjim rukopisom zapečaćujući ih na kraju poljupcima i zatvarajući s nadom. On je njoj pak pisao pjesme, pa čak i jedan roman, o djevojčici zvanoj Topahuav, koja je živjela u Peruu, a koji nitko od Applebvjevih nije shvatio, osim Nuna, koji je zahvaljujući talijanskom znao baratati osnovama španjolskog. A onda su pisma sve rjeđe i rjeđe pristizala, sve dok na posljetku jednostavno nisu presahnula. Nije bilo nenadanih posjeta, ni telefonskih poziva. Sva njegova pisma čuvala je u magičnoj kutijici koju je Magična ljubavna kutijica skrivala ispod kreveta i ne znajući zašto poskrivećki gaje počela sahranjivati. Prestala je pričati o njemu. Nikome više nije pokazivala kutijicu. Posesivno gaje štitila u tihim hodnicima sjećanja, gdje gaje samo ona mogla posjećivati. Jedina osoba, kojoj je još dopuštala tamo ući bila je Hester. A ona je odano poštivala sve njezine tajne. Čak ih je uspjela ne odati Molly, koja ih se trudila domoći manipulacijom i na silu. Ali Hester nijednom nije popustila silno se ponoseći svojom odanošću. Kako su godine prolazile, Federica se sve više sramila. Svi drugi imali su oca. Djeca u školi pitala su je zašto ga i ona nema, i šaputali joj iza leđa. Duboko u podsvijesti neprestano se pitala je li negdje pogriješila, pa je možda zato ne može voljeti. Ne bi lije poželio vidjeti, daje uistinu voli? Ne bi li mu nedostajala onoliko koliko on njoj nedostaje? Prisjetila se što joj je rekao za Senoru Baracu pamteći do pojedinosti svaku njegovu riječ. »Ponekad je bolje nastaviti život, nego ostati zarobljen u prošlosti. Ljudi bi trebali učiti na prošlosti i potom je zaboraviti.« Očigledno je odlučio ne dolaziti joj u posjet. Znači li to da bi mu bilo draže da ga puste na miru? -Jako mi se svidio tvoj otac - Sam joj je oprezno rekao. Usnice su joj se iskrivile od tuge, a oči zabljesnule suzama. - Oprosti. Nisam ga trebao spomenuti. Zasigurno ti je prebolno razgovarati o njemu -
ispričao se dodirnuvši joj ruku. - Nedostaje mi. Ništa više - zašmrcala je. - Što je posve razumljivo. - Podigao je naočale, što je često znao činiti, kad bi mu bilo neugodno. Nekad sam dobro, a onda ga se iznenada, ni iz kakvog razloga sjetim i spopadne me tuga. - To je posve prirodno. - Znam. No, je li prirodno da mama ima dečka? - Krupna suza skliznula joj je na gornju usnicu i potom pala među zvončiće. Zaustavio se instinktivno je privlačeći u naručje. - Znači, o tome je riječ. - Zakimala je, no toliko ju je stezalo u grlu da nije bila u stanju prozboriti. - Takve će se stvari događati, Fede. Santa Montefiore Gle, sjednimo i porazgovarajmo o tome! - Nježno ju je potapšao po leđima i otpustio iz zagrljaja. Sjedili su na suncu, medu zvončićima, ona prekriženih, a on ispruženih nogu, naslanjajući se na stablo. Zar je svega nekoliko trenutaka ranije bila u njegovom zagrljaju? S nevjericom se zapitala i suze su joj se odmah posušile. Zatreptalaje i pogledala ga obraza rumenih od neugode. - Već je imala dečke, ali Arthur je želi oženiti očajnički je pojasnila. - Kakav je? - Vjerojatno u redu. Nije baš zanimljiv. Zapravo, mislim da je poprilično dosadan. Debeo je i ćelav, ali smije se na njezine šale i neprestano joj ponavlja daje predivna. - Cime se bavi? - Prodaje vino. Već dugo se time bavi. Mora mu biti najmanje pedeset. Mama kaže daje vrlo pametan i da ima super posao. Pouzdanje i dobar. Da, to je prava riječ. Dobar je. Dobar, dobar, dobar! - Ali ti nije otac. - Ne zakreštala je. - Nije mi tata i nikad to neće biti! - Nisu li ti roditelji još uvijek vjenčani? -Jesu. - Onda ti majka mora zatražiti razvod kako bi se mogla udati za tog dosadnog Arthura. -Da.
- A to može jako dugo potrajati. -Da. -Je li se pristala udati za njega? - Ne još. Samo sam ih načula kako razgovaraju o tome. - Stoje odgovorila kad ju je zaprosio? - Prvo joj je rekao: »Ti si krhki cvijet kojega valja zaštititi« -odvratila je dubokim glasom oponašajući ga, na stoje Sam prasnuo u smijeh, pa su se i njezine usnice razvukle u osmijeh. -A onda je mama izjavila: »Da sam bar lijepa poput cvijeta.« Na što je on odgovorio: »Malo te treba zalijevati i procvast ćeš. Udaj se za mene, Helena.« Napravila je grimasu i zatreptala Magična ljubavna kutijica pokušavajući zadržati suze, posve neprilične na tako duhovito prepričavanje epizode. - Umalo sam se ispovraćala. Mama je možda svakojaka, ali zasigurno nije cvijet! Što bi tata rekao na to? Sam je zahihotao. Nikad prije nije poželio razgovarati s njom smatrajući je oduvijek povučenom i dosadnom, ali sad je imao priliku doživjeti je u posve drukčijem svjetlu. I konačno mu se razbistrilo zastoje toliko draga njegovim sestrama. - Očigledno uživa u pažnji koju joj taj ljubazan gospodin posvećuje. Uostalom, ne znaš kako se razvijao odnos tvojih roditelja. S obzirom da ti je otac neprestano bio odsutan, majka ti se zasigurno osjećala zapostavljenom i sad se u društvu dosadnog Arthura osjeća privlačno. Uživa u pažnji koju joj posvećuje — odvratio je vjerujući kako je time uspješno rezimirao cjelokupnu situaciju. Skinuo je naočale i stao ih čistiti košuljom. - Ali ako se uda za njega, morat ćemo se odseliti iz Polperra - malena se panično pobunila. - Da, to bi mogao biti problem. Njezino se lice ponovno rastužilo. Ne bih mogla to podnijeti! Obožavam biti ovdje - odvratila je tihim, nesigurnim glasom. Uvjeren sam da Molly i Hester ne bi htjele da se odseliš. - Ali što mije činiti? - Ništa. Ipak, da sam ja na tvom mjestu - uzvišeno je nadodao porazgovarao bih s majkom i upitao je što namjerava učiniti. -Ali ne mogu joj priznati da sam prisluškivala! - Zašto ne? Ja to neprestano činim. Nema u tome ništa loše. Ako
ljudi ne žele da ih se čuje, trebali bi se pobrinuti da ih nitko ne može čuti. To je njihova pogreška. Arthur nije samo dosadan, već očigledno i glup. - A prema glupim ljudima gotovo uopće nije imao tolerancije. - Pa, mogla bih porazgovarati s njom... - Naravno. Ali ona samo priča o Halu! Mislim da se neće ni osvrnuti! Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica - Oh, Bože — zakimao je glavom - neke majke obožavaju sinove i zapostavljaju ostatak obitelji! - Ali ne i tvoja. - Ne. Moja se majka zapravo nikad nije uspijevala usredotočiti ni na koga od nas. Znaš, ne živi baš u stvarnom svijetu i uvijek je iznenađena kako joj je uspjelo izroditi nas. Mislim da bi čak bila u stanju povjerovati kad bi joj netko rekao da nas je roda donijela na svijet. Uopće se ne prisjeća poroda. Da, još uvijek smo joj pravo čudo! - Ne poznajem nijednu drugu obitelj koja je tako dobra. Da je bar moja takva - tugaljivo je odvratila. - Pojedincu se njegovi problemi uvijek čine daleko veći, jer nikad ne vidi dalje od vanjske ugladenosti drugih. Vjeruj mi, svaka obitelj taji probleme. Ostala bi iznenađena da saznaš što mi skrivamo — nasmijao se. Ali nije mu povjerovala. Štoviše, sumnjala je da njegovi uopće poznaju značenje riječi »problem«. Pretpostavljam daje posve prirodno što se mama želi ponovno udati - odvratila je ubirući zvončić i preokrećući ga među prstima. - Svatko treba nekoga. - Ne i tata. Njemu nitko nije potreban. - Nikad zapravo ne govoriš o njemu. Zato što ga se sramiš? Iako inače nikad ne bi odgovorila na tako osobno pitanje, u njegovu društvu osjećala se sigurnom. Da - odvratila je komadajući zvončić. - Da smo bar normalna obitelj poput drugih. Poput tvoje! Kad sam bila mlada, još dok smo živjeli u Čileu, znao me odvoditi na plažu ili u Vinu, gdje bismo na suncu jeli sendviče
od palte. Odlazili bismo baki i djedu u Cachaguu. Tad mije bilo lijepo. Iako ga često nije bilo kod kuće, kad god bi se vratio, bila sam presretna i znala da nikad neće zauvijek otići. Odjeća mu je bila u ormaru, knjige u dnevnoj sobi, svugdje je bilo dokaza njegovom prisustvu. A sad više nema ničega. Kao daje umro. Još gore, jer daje umro, svi bi se potrudili prisjetiti ga se. A ovako ga nitko ni ne spominje. Znaš, u Vini su svi znali za njega. Slavan je u Čileu, poznat pisac i pjesnik, i svi ga smatraju strahovito pametnim i nadarenim. Toliko sam se ponosila njime. A ovdje nitko nije ni čuo za njega. Da nije bilo njegovih pisama, pitala bih se jesam li si sve samo umislila. - Oh, Fede - uzdahnuo je. Tako mije žao. Zasigurno ti je užasno. Nikad ne pokazuješ osjećaje i nikad ga ne spominješ, pa smo pretpostavili da si dobro. Ali kako bi to bilo moguće? Monstruozno je postupio samo tako vas napuštajući! -Je li doista tako lako zaboraviti? - Odlučio je zaboraviti, jer je vjerojatno mučen osjećajem krivnje, kad god se prisjeti. Znao je daje u tom slučaju daleko lakše zaboraviti. - Oduvijek sam ga kovala u zvijezde - uskliknula je prisiljavajući se na slabašan osmijeh. - Nitko nije bezgrešan, Fede. Čak ni on. - Ali sedam godina nije stvar nemara — pobunila se. - Zar je doista prošlo toliko vremena? - Zapitao je s iskrenim sažaljenjem. Podsjećala gaje na jednu od majčinih ranjenih životinja. - Da. Nekoć mi se neprestano javljao. No, već šest mjeseci nisam dobila nikakvo pismo. Ja mu još uvijek pišem, ali ne onoliko često koliko sam pisala ranije. Bojim se da ću ga zaboraviti. Ne želim da se pojavi jednog dana i da ga ne prepoznam. -Grlo joj se stegnulo od tuge oduzimajući joj glas i razrogačila je oči pokušavajući zadržati suze. - Trebala bih se ljutiti na njega, ali ne mogu. Samo želim da se vrati! - Ne možeš li s majkom porazgovarati o tome? - Primaknuo se kako bije mogao zagrliti. - Mogu. Ali ona je tako ranjiva. Mrzi ga, pa ga ne smijem spominjati u kući. Hal ga se pak uopće ne sjeća i Arthur mu je
zapravo otac. Ali meni to nikad neće postati. Nikad. - Suze su joj se konačno pobunile potekavši joj niz obraze. Zajecalaje. Pokušao ju je utješiti zagrlivši je oko ramena i dajući joj najbolji mogući savjet. - Porazgovaraj s majkom! Najgore od svega je sumnjati. Ne znaš je li se pristala udati za njega, niti što bi to značilo za tebe ako jest. A moraš saznati. Možda uopće ne namjerava otići iz Polperra. Santa Moiitefiore Magična ljubavna kutijica Federicaje zakimala i zašmrcala. - Upitat čuje. - Odlično. I moraš me izvijestiti. - Hoću. Znaš, možeš porazgovarati sa mnom, kad god poželiš - nadodao je. - Ne kažem da ti Hester nije dovoljno dobra, ali nekad je ipak potrebno porazgovarati s odraslom osobom. Posebice akc nisi u mogućnosti razgovarati s majkom. Svakome je potreban netko za razgovor. - S kim ti razgovaraš? - S Nunom ili tatom. No, uglavnom s Nunom. - Nije li on malo lud? Nasmiješio se. - Ekscentričan je, ali ne lud. Zapravo, ne znam pametnijeg čovjeka od njega. Naučio me više nego što sam mogao naučiti u školi. No, premudar je za svoje dobro. - Da sam bar ja mudra. - Bit ćeš jednog dana. Ali nitko te ne može podučiti mudrosti. Ljudi ti mogu prenijeti znanje i upozoriti te kako ne ponoviti njihove pogreške, no moraš sama živjeti kako bije stekla. -»Tis held that sorrow makes us wise«32 Lord Alfred Tennvson. - Onda sam zasigurno već mudra - odvratila je jadno se nasmiješivši. - Nemoj vlastitu sreću prepuštati u tuđe ruke. - Kako to misliš? - Ne oslanjaj se na druge da te usreće ili ćeš zauvijek ostati nesretna. Ljudi će te neizbježno uvijek razočarati. I sad kad smo to raspravili, hajdemo kući! Kladim se da se Hester već vratila i da nestrpljivo čeka pokazati ti novu garderobu — nasmijao se i uspravio. -Jesi
bolje? Zakimala je. - Hvala ti. - I uistinu mu je bila zahvalna. Nije li to dokaz da ju je konačno zamijetio? I premda je osjećala težinu u srcu, prepustila se lakoći postojanja. Potapšao ju je po leđima. - Hajde! A to se odnosi i na tebe, Trotskv dobacio je psu, koji je prespavao cijeli razgovor. Skočio je na noge i istegnuo se, a onda zakaskao puteljkom koji su napravili probijajući se kroz zvončiće. Krošnje stabala bile su ispunjene cvrkutom kojeg je povremeno nadjačavalo oštro glasanja fazana. Šuma se kupala u suncu i predivnoj sumaglici, i Federici se učinilo kao daje u raju. Promatrala je Sama kako je vodi, visok i ponosan, znajući da nikad neće moći napustiti Polperro. Applebvjevi su joj postali druga obitelj i jednostavno neće moći živjeti bez njih! »Vjeruje se da nam žalost ulijeva mudrost.« Magična ljubavna kutijica DVADESET PRVO POGLAVLJE Kad je Helena sedam godina ranije ugledala Ramona kako odlazi, znala je da gaje ona otjerala. Priznala je da se kaje stoje to učinila, otvorila mu se i njegova ravnodušnost ponovno ju je povrijedila. Povjerovala je kako se promijenio, ali duboko u srcu znala je da se to nikad neće dogoditi. Presebičan je. Nije u stanju misliti ni na koga drugog osim sebe. I stoga je progutala poniženje i otpustila ga pomirivši se da joj valja nastaviti život u Polperru. Iako je vjerovala kako se oslobodila njegova prisustva, nije bila svjesna da su joj se njegove riječi urezale u podsvijest, ukori-jenivši se tamo i nastavljajući rasti. Stala je pronalaziti vremena za sebe i svoje potrebe oslanjajući se sve više na majčinu pomoć u pogledu Hala. Federica nije predstavljala problem. Bila je odgovorna i samostalna i znala se brinuti ne samo za sebe, već i za nju. I stoga se Helena u potpunosti posvetila sinu. Hal je bio nesamostalan, gladan pažnje i zaokupljen samim sobom poput nje. Bio je ujedno strahovito ćudljiv, jednog trenutka vidno raspoložen, a već drugog potpuna suprotnost, utapajući se u bazenu vlastitog nezadovoljstva. Polly je bila oduševljena što joj je ponovno potrebna i u potpunosti se uživjela u ulogu majke i bake,
na što je Jake samo još više ugurao nos u minijaturne makete brodova pokušavajući se ne obazirati na njezinu jedva kontroliranu čežnju da udovolji kćeri i unuku. I tako je Helena nastavila život. Počela je izlaziti na spojeve, s nekolicinom je čak spavala i gotovo se uspjevši uvjeriti da joj se svidjelo. Ali nijedan od njih nije vodio ljubav s njom poput Ramona i premda više nije živjela u braku, premda je bila slobodna viđati se s kim god poželi, svaki put bije spopala grižnja savjesti. Tek je Arthur Cooke svojom pojavom sve promijenio. L Polly je zamijetila da se razlikuje od drugih po tome što joj je kći počela odlaziti na frizuru i bojati nokte, i u potpunosti obnovila garderobu ponoseći se novim izgledom. Hodala je živahno, uzdignute glave i isprsivši se, onako kako je to činila kao tinejdžerica. Konačno je izgledala u skladu s godinama, a bilo joj je trideset i sedam, i više nije nalikovala starici, koja joj se po-skrivećki uvukla pod ogorčenu kožu. Arthur Cooke je imao četrdeset devet godina. Bio je razveden, a njegovo troje djece napunilo je dvadeset godina. Ponosio se činjenicom daje ostao u dobrim odnosima s bivšom suprugom koja se ponovno udala, kao i s djecom koja mu nisu zamjerala na raspadu obitelju. Kad gaje Helena upoznala na nekoj dosadnoj pijanki koju je organizirao jedan od muškaraca s kojima je izlazila, prvo što joj je palo napamet jest da nalikuje jajetu. Nasmiješenom jajetu. Nije bio visok, nije imao mnogo kose, niti se odijevao posebno lijepo, a fizički je ni u čemu nije privlačio. Ali bila je previše usredotočena na procjenu toga što ne posjeduje kako bi zamijetila što ima. To je tek poslije otkrila. Bio je drag, duhovit, energičan, velikodušan i entuzijast. Kad se uhvatila kako razgovara s njim jer jednostavno nije bilo nikog drugog s kim bi mogla razgovarati, primijetila je da njegove oštroumne, smeđe oči sve primjećuju, da mu se osmijeh širi preko cijelog veselog lica, te da mu je smijeh zarazan izbijajući na površinu poput mjehurića. Kad joj je dodirnuo ruku, osjetila je da mu je koža nježna i mekana, a kad joj se obratio, glas mu je bio ispunjen razumijevanjem. Za razliku od drugih, slušao ju je u
potpunosti joj se posvećujući, kao daje najfascinantnija žena na svijetu. Do kraja večeri u potpunosti mu se predala zaboravljajući na muškarca s kojim je došla. Pozvao ju je na piće i bez pojašnjenja je ostavila zbunjenog ljubavnika, znajući da joj je svejedno što ga neće ponovno vidjeti. Otišli su u povučeni bar s pogledom na zaljev i sjedili pod svjetlom svijeća slušajući srcedrapateljnu glazbu i uspavljujući ritam mora. Razgovarali su nekoliko sati i kad ju je konačno otpremio kući, saznao je i za Ramona i za Federicu i Hala. DoSanta Montefiore Magična ljubavna kutijica pustila mu je da joj vinom postupno ogoli dušu, sve dok nije shvatio koliko je usamljena i nesretna. Potom ju je utoplio komplimentima, podrškom i suosjećanjem. Kad se probudila iduće jutro, pogledala se u zrcalo i ugledala ofucanu staricu kako je iznenađeno promatra. Nikad je prije nije zamijetila. Sva u šoku, prepustila je majci brigu nad djecom i otišla u grad na pola dana kako bi odbacila izgled Ramonove supruge i preobrazila se u nekog drugog. Vrativši se podmlađena, majka ju je izvijestila daje zvao netko po imenu Arthur i ugledala kako se smiješi kako je to nekoć davno činila. U Arthurovom društvu bila je zadovoljna sobom. Shvaćao ju je. Znao je što joj je potrebno. Uhvatio bije za ruku, kad bi se stala tresti i poučio kako duboko disati kad god je spopadne nervoza. Neprestano bije zivkao, ni iz kakvog posebnog razloga, samo kako bi joj čuo glas i kako bi se uvjerio daje dobro. U njegovu društvu osjećala se zaštićenom. Nasmijavao ju je oslobađajući joj grlo i naprežući trbušne mišiće i pomažući joj da se oslobodi zakočenosti i osjeća onako kako se osjećala tijekom prve rajske godine s Ramonom. U njegovom prisustvu ništa joj više nije bilo važno i postalo joj je jasno zašto je Ingrid uvijek sretna. Jer živi u nedefiniranom, bezbrižnom svijetu, koji lebdi iznad zanimacija prizemnih ljudi. Iako nikad neće biti poput nje, sad bar može shvatiti što želi i težiti prema tomu. Iako ju je Arthur volio, užasavala se pomisli da konzumiraju vezu. Seks sa Ramonom predstavljao je božanstveno iskustvo, koje se nije
moglo postići ni sa kim drugim. Stoga, zasigurno ne s Arthurom. Osim toga, nije aktivan. Ne bavi se sportovima, ima ravna stopala i izvan je forme. Znala je da voli dobru hranu, dobro vino i ugodno društvo, ali nije ga mogla zamisliti u krevetu. I upravo se stoga bojala da će seks nepovratno uništiti njihovu vezu. Kad god bije pokušao poljubiti, odbila bi ga. No, njegovim oštroumnim smeđim očima ništa nije moglo izmaknuti. Nije bio tip koji oklijeva razbijajući glavu. Kad god bi nešto naumio reći, rekao bi to bez uvijanja. Helena - obratio joj se jedne zimske večeri, dok su ispijali vino ispred rasplamsalog ognjišta u dnevnoj sobi. - Da, Arthure? - odvratila je bojeći se kako će ju zamoliti da prespava. - Ruka ti ponovno drhti. Daj mi čašu. - Predala ju je nesigurno se nasmiješivši. - Zažmiri. - Uhvatio ju je za ruku. -Duboko udahni. Isisaj zrak s dna pluća. Tako je. I sad ga izdah-ni. Izbaci sav strah i nesigurnost. Odlično. Učinimo to još jednom. - Triput ju je proveo kroz vježbu. - Nije li ti bolje? - Na žalost, nije joj bilo bolje. - Ovaj put želim da zažmiriš i da mi dopustiš da te poljubim. - Ne, Arthure... - odmah se pobunila. - Želiš me, ali se bojiš. Spavala si s muškarcima otkako si se rastala, ali nijedan te nije uspio zadovoljiti. Bojiš se da ću te razočarati. Uvjeravam te da neću. - I tako je oklijevajući zažmiri-, la ponadavši se kako će joj vino otupjeti osjetila. Osjetila je lagani dodir njegovih usana. Ili je možda u pitanju bila toplina kamina? No, kad ih je ponovno osjetila, poznato golicanje probudilo joj se u trbuhu, potaknuto sjećanjem na Ramonov dodir. Poželjela je otvoriti oči, ali ih je čvrsto stisnula bojeći se da ne ugleda Arthurovo ozbiljno lice i tako izgubi hrabrost. A onda je osjetila kako mu usnice tonu u njezina uplašena usta. Sigurna i utješna ruka odlučno ju je povukla prema njegovom tijelu, kad su mu se usnice rastvorile nježno je poljubivši. I premda se bojala, osjetila su joj se pobunila protiv razuma i postala je svjesna tek njihova vrištanja. Pozivala su ga daje miluje i voli. Poveo ju je na kat. U spavaću sobu. I vodio ljubav sa svakim centimetrom njezina tijela, zaneseno i brižno poput muškarca čiji je
jedini cilj pružiti užitak, jer samo tako i on može uživati. Prepustila se njegovoj predanosti ne osjećajući grižnju savjesti niti pomišljajući kako to ne zaslužuje. I čim se uvjerila u njegovo junaštvo, ponovno je vodio ljubav s njom, šaleći se čitavo vrijeme, sve dok se oboje nisu bacili na krevet nekontrolirano se smijući. Nije bilo moguće usporediti ga s Ramonom. Bili su prava suprotnost. Seksualna izvještenost bila je Arthurov glavni adut što uopće nije očekivala, no čim je to otkrila, nije ga se mogla Santa Monteftore zasititi. Zahvaljujući njemu ponovno se počela osjećati ženstveno. Ponovno je oživjela. Više se nije pripremala za život, već je uistinu živjela, i gorko sjećanje na Ramona pretvorilo se u nešto ugodno i konačno je prestalo proganjati i mučiti. U potpunosti se posvetila Arthuru ne trošeći više vrijeme na razmišljanja o prošlosti. Sve dok je nije zaprosio. Tad joj je Ramon ponovno izronio u mislima. Rekla mu je da mora porazmisliti. Ne samo radi sebe, već i radi djece. Znala je da se Federici ne sviđa, iako se neprestano trudio sprijateljiti se s njom. Odgovarala je na njegova pitanja jednosložnim riječima, dureći se ili mršteći, ali najgori je bio tužan i usamljen pogled u njezinim očima, koji je bilo nemoguće ne zamijetiti. Halu se pak svidio. Doduše, maleni ju je želio samo za sebe i znala je da će ga prihvaćati bez pritužbe, sve dok mu ona posvećuje dovoljno vremena i pažnje. A što se nje tiče, znala je da neće moći biti sretna bez njega. Ipak, još je uvijek bila udata za Ramona i nešto u njoj nije htjelo samo tako dići ruke. Kad joj se Federica uvukla u spavaću sobu nakon što se vratila iz Pickthistle Manora, zatekla ju je kao se preodijeva. Arthur je dolazio na večeru. Legla je na krevet i promatrala majku kako suši kosu pred zrcalom. Prisjetila se Čilea i dana kad uopće nije posvećivala pažnju kosi neuredno je podižući na tjeme. No, sad sate provodi pred zrcalom utrljavajući gel i iščetkava-jući je. I ponovno joj blista. A ona sama ponovno djeluje sretno. Malena je znala da bi se trebala veseliti radi nje, ali jednostavno nije mogla. Arthur je samo još više hranio njezinu sebičnost. Štoviše, povlađivao joj je pretvarajući je u centar svojeg svijeta. A ona se rijetko interesirala kako je njemu,
stoje malena zamijetila kad bi razgovarali telefonom. Ja, ja i ja, pomislila je smrknuvši se. - Kako izgledam? - upitalaju je uštipnuvši si obraze. - Predivno, mama. - Pokušaj biti ljubazna prema Arthuru, Fede. Doista se trudi biti ti prijatelj. Magična ljubavna kutijica Može mi biti prijatelj - odvratila je malena osjećajući kako joj srce bijesno tuče - ali ne i otac. - Ostala je iznenađena vlastitom odvažnošću. Helena se polako okrenula. Osmijeh joj se izbrisao s lica, a usta skupila u crtu. - Prisluškivala si kad smo razgovarali poslijepodne? Federica je zakimala. Prisjetila se potom Samovih riječi i pokušala ne osjećati grižnju savjesti. - Nisi imala pravo prisluškivati - Helena je ljutito odvratila posegnuvši za cigaretama. - Nisam se mogla suzdržati. Oboje ste tako glasno razgovarali. Ali nisam to namjerno učinila! - Helena je ubacila cigaretu u ružičaste usne i zapalila je. Federica se trznula kad je ispu-hnula dim. Tjerao ju je na mučninu. - Ne trebam ti se opravdavati. - Zaprosio te - malena je odvratila gotovo promuklim glasom. Helena se na to smekšala. - Dušo, Arthur ti neće biti otac. Ne želi to, jer već ima troje djece. Jednostavno ti želi biti prijatelj. - Ali želi biti tvoj suprug, a ti si još uvijek udata za tatu! Samo na papiru. Nije problem doći do rastave - odvratila je bez razmišljanja, na što su se Federicine oči ispunile suzama. Vjerovala je da postoji nada, sve dok su formalno u braku. -Tvoj otac i ja već jako, jako dugo nismo zajedno. Nije moguće da se još uvijek nadaš kako ćemo se pomiriti? Donja usnica joj je zadrhtala. Odmahnula je glavom, iako je znala da to želi najviše od svega. - Hoćeš li pristati? - Razmišljam. - Helena se okrenula prema zrcalu. - Što Hal kaže? - Želi da sam sretna - obrecnula se gotovo optuživačkim tonom, gotovo kao da se suzdržava nadodati »za razliku od tebe«.
- I ja želim da si sretna - odvratila je Federica osjećajući krivnju. - Onda mi dopusti da učinim što je najbolje za mene. Žrtvovala sam sve za vas dvoje. Gotovo ti je trinaest i još malo pa ćeš biti žena. Nije li i meni dopušteno malo sreće? Santa Montefiore Malena je zakimala. -Ako se udaš za njega, hoćemo li morati napustiti Polperro? - Možda odvratila je gaseći cigaretu. - Arthur radi u gradu. - Onda ne želim da se udaš za njega uskliknula je poklek-nuvši pod naletom emocija. - Fede... - Ne, neću otići! Neću! odbrusila je. Inače nije bila sklona tako reagirati. - Nećemo se daleko odseliti. Moći ćeš viđati Applebvjeve kad god poželiš. - Želim ostati s bakom i djedom - zajecala je malena. - Po razgovarat ćemo o tome kad se primiriš. - Helena je stisnula usnice prisiljavajući se na strpljenje. - Neću se odseliti! Neću! Federicin ispad ju je zbunio. Obično je tako tiha i poslušna. - U redu, dušo, smiri se - odvratila je umornim tonom i spustila se do nje zagrlivši je oko ramena. - Nisam još pristala i još uvijek sam udata za tvojeg oca, pa se stoga ne moraš uzrujavati. Obrisi suze i siđi. Samo što nije došao i ne želim da te vidi ovakvu. Ostao bi užasnut, a tako je dobar čovjek. Polly i Jakeu izuzetno se svidio, ponajviše zato stoje njihovu kći izvukao iz mračne jame i povratio joj osmijeh na lice. Primijetili su za večerom daje Federicino lice suzno i da mu odgovara mumljajući kratke odgovore. Znali su kako se osjeća, ali su se nadali da će ga zavoljeti, jer im je najvažnije bilo da Helena konačno ostvari sreću. Federica je imala osjećaj kao da tone u velik, sivi oblak, gdje je nitko ne može vidjeti, niti čuti njezine pozive upomoć. Te noći napisala je hitno pismo ocu izvještavajući ga da se majka želi udati za jednog »užasnog, ružnog čovjeka zvanog Arthur«, koji ih sve namjerava odvesti iz Polperra u neki ružan grad. Nadodala je da će se ubiti, ako je ponovno odvoji od svega stoje zavoljela i kad je
zatvorila pismo, bila je uvjerena da će Ramon pohitati spasiti je od zle kobi. A onda je legla na krevet, u sobi obasjanoj jasnom, proljetnom mjesečinom i otvorila maMagična ljubavna kutijica gičnu kutijicu. Osluhnulaje pjesmu zvončića i zagledala se u krila leptira koja su lepršala pod fosforescentnim svjetlom dajući joj čudnu, nezemaljsku ljepotu. Prisjetila se oca i zapitala čime se bavi. Sjeti lije se ikad? Prepustivši se magičnim činima kutijice, sklopila je oči i ponovno mu se pridružila na poznatim plažama u Čileu, gdje sunce grije, a pijesak je poput Lidijinog brašna. Usredotočila se na njegove priče kao da joj život ovisi o njima, i polako se povukla u tajne hodnike sjećanja, gdje ju je samo on mogao pronaći. Idući dan Helena ju je ostavila nasamo u kući, kako bi otišla u crkvu s majkom i jedanaestogodišnjim Halom. - Potrebno joj je malo vremena na samo - pojasnila je majci kad su krenule uličicom. - Teško joj je prihvatiti Arthura, zar ne? - odvratila je Polly potapšavši Hala po glavi. - Za razliku od ovog majmunčića. Pogledao ju je i prepredeno se nacerio. Daje imao rep, zasigurno bi zamahao njime. - Što je razumljivo, ali Ramon i ja nismo već godinama zajedno, i čovjek bi pomislio da se već priviknula — uzdahnula je Helena. - Pa, djeca se razlikuju, a ona je oduvijek bila strahovito vezana za njega. - Ali mora ga preboljeti i nastaviti dalje. I Hal i ja smo to učinili. Volim Arthura i ne želim ga se odreći. Ni za što na svijetu teatralno je odbrusila. I meni se sviđa - dobacio je Hal znajući da će je tako usrećiti. - Znam, a i ti se njemu sviđaš - oduševljeno je odvratila. - Zar mu se Fede ne dopada? - Naravno da mu se sviđa i strahovito se trudi da ga zavoli. Ali ona se inati. Jadni Arthur! -Jadni Arthur - složio se Hal. - Nadam se da ćemo ga često viđati. Čini te sretnom, mama, a menije samo do toga stalo! Ostala je dirnuta. - Tako si drag! Što bih ja bez tebe? Santa Montefiore - Ne znam nasmijao se uklanjajući si gustu crnu kosu iz očiju. -
Nemoj se ljutiti što ću ti reći ovo, ali mislim daje tata kreten što te je napustio, a Arthur ni ne zna koliko ima sreće! Cijelu misu odsjedila je razmišljajući o Arthuru i njegovoj prosidbi. Majci još nije ništa rekla, jer je htjela prvo porazmisliti prije nego što sasluša tuđe savjete. U Arthurovom društvu osjećala se voljeno i zaštićeno. On je preuzeo sve njezine brige i strahove, za razliku od Ramona, koji je uvijek mislio samo na sebe pretpostavljajući se njezinim potrebama. No, kod Arthura ona je bila na prvom mjestu. U svakom pogledu. Život mu se sad vrti oko njezine sreće i čini sve potrebno kako bi bila zadovoljna. Kad je velečasni Bovble stao raspravljati o vrlinama nesebičnosti i tome kako valja druge pretpostaviti sebi, prisjetila ga se i sretno nasmiješila, kao da ona zaslužuje biti pohvaljena za njegove vrline. Trudila se ne razmišljati o Ramonu. Znala je da nema smisla. Otišao je i ne namjerava se vratiti. Donijeli su odluke i očigledno ne želi da mu se vrati. Prisjetila se ponovno Ar-thurova nježnog lica i pokušala uvjeriti kako ni ona ne želi Ra-monov povratak. Ali mučena sumnjom, kad je misa okončala, još uvijek nije znala na čemu je. Sto joj je činiti? Razvod je tako finalan. Federica se srela s Hester u pećini, skrivenoj u hridinama, kamo su se obrušavali galebovi kako bi gradili gnijezda i kamo se plima uvlačila svaku noć kako bi isprala njihove tajne. Zasjele su u ugodnu sjenu i ispričala joj je za Arthura. - Umrijet ću ako budem morala napustiti Polperro! - Ne možeš otići! Znači li to da ćeš ići u drugu školu? - Hester je ostala zabrinuta. - Sve, baš sve će se promijeniti - tužno je uzdahnula. - Ne znam što učiniti. - Moraš to odbiti! Ne može te prisiliti, zar ne? - Hester je naivno upitala. - Samo se ukopaj na mjestu i odbij otići! - Ne želim živjeti u gradu. -Ja bih mrzila živjeti u gradu! Magična ljubavna kutijica - Ne želim živjeti s njim. Tako je dosadan! Debeo je, znojan i dosadan, i nije mi jasno što vidi u njemu! Tata je toliko zgodniji od njega! - Najzgodniji je muškarac na svijetu. Mami se jako svidio -Hester je
zahihotala. -Da? -Ali i Molly i meni! - Imate odličan ukus - ponosno je odvratila. - Znaš, napisala sam mu pismo. -Jesi? - Da. Ispričala sam mu za Arthura i kako se mama želi udati za njega. I rekla sam da ću se ubiti ako se ožene i odvedu me iz Polperra. Hester je ostala zabezeknuta. - O, dragi Bože! Sad će sigurno doći! - I ja mislim. Izvući će nas iz ove zbrke, vidjet ćeš! Neće dopustiti da se to dogodi! Federica se vratila kući na ručak i zatekla Arthurov auto na šljunčanom prilazu. Zakolutala je očima i odlučno stisnula usnice te potom ušla u predvorje spremna suočiti se s njim. Sjedio je na sofi u dnevnoj sobi i razgovarao s Halom i Jakom, dok su Polly i Helena u kuhinji pripremale ručak. Ah, Federica - odvratio je ugledavši je kako ulazi u sobu. -Baš sam te tražio. Imam nešto za tebe. - Dobroćudno se nasmijao i ustao. Federica je primijetila kako mu kapi znoja klize s čela niz lice. Otišao je u malenu sobu, u kojoj je Jake imao bar. Pogledala je djeda i upitno podigla obrvu, ali on joj se samo nacerio. Kad se ponovno pojavio, u rukama je nosio veliku kartonsku kutiju kojaje bila toliko teška daju je jedva držao, ali uspio se nasmiješiti pažljivo je odlažući pred nju. - Stoje to, dragi Bože? - upitala je zagledavši se. - Otvori! - Hajde, Fede - nadodao je Hal. - Ja znam što je unutra i znam da će ti se svidjeti! Otvorila je kutiju i ostala zapanjena ugledavši blještave oči kako je zbunjeno promatraju. Santa Montefiorc - Pas - oduševljeno je uskliknula. - Pravi pas! - Ubacila je ruke i izvukla debeljuškasto štene uzimajući ga u naručje i nježnim mu poljupcima ljubeći bijelo krzno. - Moraš pročitati što piše na ogrlici - rekao joj je Hal pridružujući joj
se na sofi i milujući štenca. - Rasta - pročitala je uhvativši okruglu, srebrnu pločicu među prste. I prisjetivši se psa Senore Barace i majčina obećanja, prepustila se naletu uzbuđenja. - Hvala - plaho je odvratila osjećajući laganu grižnju savjesti što je bila tako neljubazna prema njemu. -Je li doista moj? - Doista je tvoj - odgovorio je s olakšanjem se nasmiješivši. Presreo je Jakov pogled i kimnuo. Bili su u pravu. Štene će riješiti stvar. Rastaje toliko uzbuđeno zamahao repićem daje gotovo odletio poput helikoptera. Ali Federica gaje čvrsto zadržala u zagrljaju dopuštajući mu da joj liže lice i njuši kožu. Prisjetila se Trotskog i poveselila što će ih upoznati. Zasigurno će postati dobri prijatelji! Ingrid će ga zavoljeti! I Sam također! Odlučila gaje odmah nakon ručka odnijeti u Pickthistle Manor kako bi se pohvalila. Helena i Polly ujurile su u prostoriju čuvši cicanje i zatekle Hala i Federicu kako leže na podu s psićem. - Ah, tako je sladak - dobacila je Polly, namignuvši Arthuru. - Baš imaš sreće, Fede. - Napola labrador, a napola nešto drugo, ali Arthur i ja nismo još shvatili što to - Helena je priznala. Federica ju je promatrala kako mu se pridružuje na sofi. Uhvatio ju je za ruku. Očigledno vjeruje kako ju je pridobio, ali grdno se vara! I prepredeno se nasmiješila sebi u bradu. Tata će se vratiti i sve izmijeniti! DVADESET DRUGO POGLAVLJE Pogledaj u foto aparat, dušo! Odlično! Predivna si! Tako je, malo se isprsi! Ne, to je previše. Tako je bolje, a sad opet pogledaj ovamo, dušo! Kao da kipiš od bijesa! Odlično! - Juli-an je pritisnuo okidač proizvodeći niz staccato fotografija mlade žene, koja je ležala na divanu poput blještave divlje mačke. Oči su joj bile zelene i teško podizale kapke, koji su joj hladili lice dugim, crnim trepavicama. Bila je predivna, samouvjerena i primamljiva. Toliko toga, a toliko mlada! Bilo joj je tek osamnaest. Upoznao je Luciju Sarafinu u londonskom klubu i saznao kako sanja postati slavna pjevačica. - Imam dobro tijelo i sve što trebam učiniti jest izvježbati glas - rekla mu je posve hladnokrvno, ali s izraženim talijanskim izgovorom. Kako je cijenio estetiku lijepe žene, pozvao ju je u kućicu koju je dijelio s Tobyjem, kako bi
napravili nekoliko reklamnih snimki. Odmah je pristala zgrabivši priliku kako bi iskoristila još jednog osupnutog muškarca, zavedenog njezinom ljepotom. Pohlepno ga je vrebala poput pantere. Nosio je samo iznošene traperice i sandale, a tijelo mu je bilo čvrsto i tamno. Bila je uvjerena da je zreo za preobraćenje u svijet heteroseksualaca. Danje bio vlažan. Pjena purpurnih oblačaka polako se približavala s horizonta obećavajući poslijepodne ispunjeno grmljavinom i kišom. Ali Julian je odlučio preduhitriti nevrijeme i iskoristiti danju svjetlost, dok je još ima u napetom limbu, između sunca i grmljavine. Odjenula je jednostavnu bijelu haljinu s dubokim dekolteom i visokim prorezom, koji joj je otkrivao potamnjele butine. Mijenjajući pozicije uvijek bi uspjela zauzeti najbolju i zagledati se u foto aparat samouvjerenošću foto modela. Santa Monlejiore - Pas - oduševljeno je uskliknula. - Pravi pas! - Ubacila je ruke i izvukla debeljuškasto štene uzimajući ga u naručje i nježnim mu poljupcima ljubeći bijelo krzno. - Moraš pročitati što piše na ogrlici - rekao joj je Hal pridružujući joj se na sofi i milujući štenca. - Rasta - pročitala je uhvativši okruglu, srebrnu pločicu među prste. I prisjetivši se psa Senore Barace i majčina obećanja, prepustila se naletu uzbuđenja. - Hvala - plaho je odvratila osjećajući laganu grižnju savjesti što je bila tako neljubazna prema njemu. -Je li doista moj? - Doista je tvoj - odgovorio je s olakšanjem se nasmiješivši. Presreo je Jakov pogled i kimnuo. Bili su u pravu. Štene će riješiti stvar. Rastaje toliko uzbuđeno zamahao repićem daje gotovo odletio poput helikoptera. Ali Federica gaje čvrsto zadržala u zagrljaju dopuštajući mu da joj liže lice i njuši kožu. Prisjetila se Trotskog i poveselila što će ih upoznati. Zasigurno će postati dobri prijatelji! Ingrid će ga zavoljeti! I Sam također! Odlučila gaje odmah nakon ručka odnijeti u Pickthistle Manor kako bi se pohvalila. Helena i Polly ujurile su u prostoriju čuvši cicanje i zatekle Hala i Federicu kako leže na podu s psićem. - Ah, tako je sladak - dobacila
je Polly, namignuvši Arthuru. - Baš imaš sreće, Fede. - Napola labrador, a napola nešto drugo, ali Arthur i ja nismo još shvatili što to - Helena je priznala. Federica ju je promatrala kako mu se pridružuje na sofi. Uhvatio ju je za ruku. Očigledno vjeruje kako ju je pridobio, ali grdno se vara! I prepredeno se nasmiješila sebi u bradu. Tata će se vratiti i sve izmijeniti! DVADESET DRUGO POGLAVLJE Pogledaj u foto aparat, dušo! Odlično! Predivna si! Tako je, malo se isprsi! Ne, to je previše. Tako je bolje, a sad opet pogledaj ovamo, dušo! Kao da kipiš od bijesa! Odlično! - Juli-an je pritisnuo okidač proizvodeći niz staccato fotografija mlade žene, koja je ležala na divanu poput blještave divlje mačke. Oči su joj bile zelene i teško podizale kapke, koji su joj hladili lice dugim, crnim trepavicama. Bila je predivna, samouvjerena i primamljiva. Toliko toga, a toliko mlada! Bilo joj je tek osamnaest. Upoznao je Luciju Sarafinu u londonskom klubu i saznao kako sanja postati slavna pjevačica. - Imam dobro tijelo i sve što trebam učiniti jest izvježbati glas - rekla mu je posve hladnokrvno, ali s izraženim talijanskim izgovorom. Kako je cijenio estetiku lijepe žene, pozvao ju je u kućicu koju je dijelio s Tobyjem, kako bi napravili nekoliko reklamnih snimki. Odmah je pristala zgrabivši priliku kako bi iskoristila još jednog osupnutog muškarca, zavedenog njezinom ljepotom. Pohlepno ga je vrebala poput pantere. Nosio je samo iznošene traperice i sandale, a tijelo mu je bilo čvrsto i tamno. Bila je uvjerena da je zreo za preobraćenje u svijet heteroseksualaca. Danje bio vlažan. Pjena purpurnih oblačaka polako se približavala s horizonta obećavajući poslijepodne ispunjeno grmljavinom i kišom. Ali Julianje odlučio preduhitriti nevrijeme i iskoristiti danju svjetlost, dok je još ima u napetom limbu, između sunca i grmljavine. Odjenula je jednostavnu bijelu haljinu s dubokim dekolteom i visokim prorezom, koji joj je otkrivao potamnjele butine. Mijenjajući pozicije uvijek bi uspjela zauzeti najbolju i zagledati se u foto aparat samouvjerenošću foto modela. Santa Motitefiore
- Sad se možeš opustiti. Promijenit ću film, a onda možemo napraviti jednu fotku ispod procvjetalog stabla ili nečega takvog rekao je okrećući se kako bi iz torbe izvadio novi film. - Želiš li piće? - Strgnuo je srebrni omot. - Mislim da ne mogu nikamo ovako odjevena - odvratila je prepredeno se nasmijavši. - Zašto ne? — Ponovno se okrenuo. Lukavo se nasmiješila i zavodljivo podigla obrve odbacujući haljinu na travu. - Što ako ti se dečko vrati? Možda ću ga uplašiti? - Prešla je rukom niz golo tijelo. Julian je ostao iznenađen, ali ne i šokiran. Kako se već dugo bavi fotografijom, doživio je gotovo sva moguća upucavanja. Zapravo, već mu je dojadilo odbijati ih. Prelijepe žene teško su mogle prihvatiti činjenicu da ih ne želi, iako bi im uvijek otvoreno priznao da je homoseksualac. Sve su redom bile uvjerene da ga mogu preobratiti i ostale bi duboko uvrijeđene shvaćajući kako je to ipak nemoguće. Ubacio je film u foto aparat i namotao ga pretvarajući se da se ništa nije dogodilo. - Hajdemo, dušo - dobacio je žustrim tonom. - Odvest ću te nekamo drugdje. Taj divan postaje dosadan. - Osvrnuo se po vrtu. - Tamo! Ispod onog procvjetalog stabla! Izgledat ćeš primamljivo. Poput šumske nimfe - odvratio je nestajući u kući. Lucia je uzdahnula, ali nije se namjeravala predati. Bila je uvjerena u svoj šarm. Vratio se i postavio stolicu ispod ružičasto-bijelih cvjetova te pomaknuo tronožac i namjestio foto aparat. Posve naga dokli-zala je do stolca i okrenula ga naslonom prema objektivu, zajahala te spustila glavu na prekrižene ruke, zagledavši se u njega. - Mislim da to nije pametna zamisao. Pjevačica si, a ne por-nozvijezda - odvratio je fokusirajući objektiv. - Ova je za tebe! - Ljupko se nasmiješila iščekujući zahvalnost. No, uzalud. - Na žalost, mislim da će mene strpati u arhiv i zaboraviti. Kako si ono rekla da ti se zove dečko? Neka ova bude za njega - odvratio je prebacujući se na polaroid. Zove se Torquil. Magična ljubavna kutijica - Pa, onda je ova za Torquila! - Zamijenio je polaroid filmom. - Bit će mu jako drago! - Ispravila se i podrugljivo nasmiješila. -
Možemo mu dati fotku na dar kad poslije dođe po mene. - Ako tako želiš - rastvorio je polaroid i bacio pogled. -Jako lijepo, Lucia. Playboy bi učinio sve kako bi se dočepao ove fot-ke. Možda bi trebala razmisliti o promjeni karijere. Manje je naporno, a čini se da ti leži! - Oh, ne bih baš pred bilo kim mogla ovako pozirati - odvratila je dubokim glasom pogledavši ga nevino poput srne. - Tko bi rekao! - Ponovno je pritisnuo okidač. - A sad, vatreno moje, ne želim da se smiješiš! Pjeni se, djeluj neodoljivo, gnjevno! To je bolje! Tako, glava malo gore, odlično, još malo, a sad malo na stranu, e to! Oči prema meni i da vidim koliko si bijesna! Odlično! Ispucao je cijeli film. - Što kažeš da sad opet navučeš odjeću i napravimo nekoliko reklamnih fotki? - Dobacio je mijenjajući film. - Dosta mije poziranja. Uostalom, volim biti naga. Ti ne? - Ponekad, kad ne radim. -Ja sad ne radim. Igram se. - Pa, popijmo onda čaj. - Stao je spremati opremu. Pogledao je prema nebu i primijetio da oluja samo što nije počela. - Definitivno smo uhvatili najbolji dio dana izjavio je spremajući tronožac. - A, ne, najbolji dio dana tek predstoji! - Ustala je i prišla mu. Uzdahnuo je. - Ne bih se složio, Lucia. - Ali istina je - odlučno je odvratila zaustavljajući se pred njim i prelazeći mu dugim noktom preko pektoralnih mišića. -Radiš na tijelu, zar ne? Zgrabio joj je ruku i odmaknuo je. - Znaš da sam gay. Sviđaju mi se dečki, a ti si žensko. Ne može biti jednostavnije - odbrusio je. - Nemoj mi reći da povremeno ne razmišljaš o ženama? -Napućila je usnice. Ostao je zgranut. - Uopće. Santa Montefiore Spustila mu je ruku na prednji dio hlača. — Osjećam da me želiš. - Onda imaš manje iskustva nego što sam očekivao - presjekao ju je. Bila je toliko pristojna da se zarumenjela. - Bojiš se da će se Torquil pojaviti. No, uvjeravam te da neće. Prerano je. Rekla sam mu da ću biti ovdje cijelo poslijepodne! - Hajdemo unutra popiti čaj - ponovno je predložio mimo-ilazeći je.
U tom trenutku nebo se smračilo, a zemlja zatresla pod nenadanom grmljavinom i u sekundi oboje su bili mokri do kože. Hihoćući je pojurila u kuću, a on za njom i čim su ušli u mračnu unutrašnjost, bacila se na njega ljubeći ga i otkopčavajući mu hlače. Oprostite što vas prekidam - dobacio je Toby stojeći na pragu. Promatrao ih je kako ulijeću s kiše i premda mu se želudac stisnuo, znao je da se Julian neprestano mora braniti od umišljenih djevojaka. To mu je dio posla. Lucia se odmaknula i obrisala mokro lice nadlanicom. - Ti si zasigurno Toby. Je li i tebe moguće preobratiti? Mogli bismo se poigrati u troje. - Žao mije, ne bi išlo - ravnodušno je odvratio - ali spravit ću ti čaj, kako se ne bi prehladila. - Nemam što odjenuti. Haljina mije zasigurna mokra - odvratila je naslanjajući se na zid i cereći se Julianu. - Fotografe, spasila te kiša! Zahihotala je. Posudit ću ti košulju — uzdahnuo je. — Toby, ja ću popiti kavu i neka bude gorka, molim te. Hajde, Lucia! I čim je otišao s njom gore, Tobyje zastao do čajnika pokušavajući potisnuti ljubomoru, koja mu se uvukla u želudac lišavajući ga vedrog raspoloženja. Zagledao se u vlastiti odraz u srebrnoj površini čajnika, ali koliko god je prezirao izraz na svojem licu, nije mogao gotovo ništa učiniti kako bi ga se riješio. Upravo u tom trenutku otvorila su se ulazna vrata i Federica je ujurila bez daha i noseći u rukama dlakavo, bijelo štene. -Dragi Bože! Čije je to? Magična ljubavna kutijica - Moje - uskliknula je pažljivo ga odlažući na kuhinjske pločice. - Predivan je. -Je F da? - Kako se zove? - Rasta. Poznavala sam jednog Rastu u Čileu. Gle, čak mu to piše i na ogrlici. Sagnuo se i pomilovao ga po mekanom krznu. - Preslatko malo stvorenje! Pretpostavljam da će spavati s tobom u krevetu. - Ako mi mama dopusti. - Teško. - Znao je koliko je Helena stroga.
- Baš suprotno. Želi da mi se sviđa njezin dosadan dečko, a on mi ga je i darovao, pa stoga nagađam da će mi dopustiti da činim s njim što god poželim! - Ah - Toby je zakimao i uspravio se. - Arthur. - Tebi se sviđa? - Naravno - diplomatski je odvratio. Misliš da bi se trebali vjenčati? - Znaš nešto što ja ne znam? - Ne. Samo pitam. Što ako se vjenčaju? - Pa, mislim da ti majka još nije spremna ponovno se udati -odgovorio je vadeći nekoliko šalica iz ormarića i natačući vruću vodu u čajnik. - Mislim da jest. Neprestano se drže za ruke i ljube. Menije ružan. A tata je tako zgodan! - Ljepota nije sve, Fede. Dobar je, nježan i želi se brinuti za tvoju majku. Mislim daje to važnije od ljepote. - Ne sviđa mi se - odvratila je spuštajući se na pod i privlačeći si štenca u krilo. Stoje posve prirodno. Da ti nije zaljubljen u majku, vjerojatno bi ti se jako sviđao. - Ne želim napustiti Polperro - nadodala je sad se već uoz- Zašto bi, pobogu, trebala napustiti Polperro? - Ako se mama uda za njega, morat ćemo otići živjeti s njima u grad. Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica - Ah, to je nešto posve drugo. - Ali ne želim ići pobunila se. - Možeš onda živjeti s nama. Ja nikad neću napustiti Polpe-rro ležerno je odvratio ni ne pomišljajući kako joj je time bacio bubu u uho. Kotačići u njezinoj glavi odmah su krenuli u akciju. - Doista to misliš? - Ostala je zapanjena. - Sto to - odvratio je vadeći žlicom vrećice čaja iz čajnika. - Da mogu živjeti s tobom ako se mama uda za Arthura? -Ah, to... Da, dušo, naravno. Možeš živjeti sa mnom i Julianom. Kad se Lucia vratila u kuhinju odjevena tek u Julianovu košulju,
gotovo da nije zamijetila bljedoliko dijete s blještavim tenom i dugom bijelom kosom, koje je sjedilo na podu igrajući se sa štencem. Julian ih je upoznao, ali Luciju djeca nisu zanimala, niti je voljela pse tvrdeći kako su predlakavi i smrdljivi. Stoga se prisilila na slabašan osmijeh i prekoračila ih na putu prema šalici vrućeg čaja, koju joj je Toby spravio. Naslonila se na ogradu peći kako bi se ugrijala i stala ga srkati. - Gdje je onaj polaroid, Jules, da ga pokažem Tobyju - zahi-hotala je prekriživši gole noge kako joj ne bi bilo hladno. - Ne znam kamo sam ga stavio - neuvjerljivo je odvratio. - Naravno da znaš. Hajde, nemoj sad sve pokvariti! Ispala sam mrak! - Ljepota je u oku promatrača, Lucia, a vidio sam te i u boljim izdanjima - odgovorio je prekopavajući po torbi. Na posljetku je izvukao fotografiju. Pogledala ju je i s ponosom se nasmiješila. - Torquilu će se svidjeti. Možeš lije uvećati za mene? Kako bih mu je darovala za rođendan odgovorila je pokazujući je Tobvju. Toby se nasmiješio prikrivajući gađenje. - Na žalost, jedina maca koja me zanima jest ona na četiri noge - odbrusio je. Lucia je progutala čaj kako bi prikrila bijes, a onda izrazila želju pokazati fotografiju djevojčici, koja je tiho sjedila na podu, a s ciljem daje »pouči nekim stvarima«. Federicaje zatreptala pogledavši zbunjeno u ujaka, ali ni Julian ni Toby nisu doživjeli Lucijinu šalu smiješnom. Poželjeli su da joj se mladić što prije pojavi. Kad je Torquil na posljetku stigao, motor njegova porschea natjerao je golubove i lastavice na paničan bijeg iz gnijezda. Samouvjereno i bez kucanja ušao je u kuću. - Ah, tu si - dobacio je zatekavši ih u kuhinji. Nije se obazreo na Juliana i Tobvja, pogledavši ih sa superiornim izrazom lica. Sumnjičavo je odmjerio djevojku. - Gdje ti je odjeća? - Predala mu je fotografiju i promatrala kako mu se boja povlači iz lica u vrat, koji je od bijesa iznenada postao grimizan. - Stoje to, do vraga? Mislio sam da radite reklamne fotke, a ne pornografiju - odbrusio je odgumuvši si tamnu kosu s pre-divnog lica. - Taje bila samo za tebe - odvratila je ljubeći ga.
- Da nije gay ubio bih te! - Oh, gayje. I te kako! Nije li to istina, Julian? Julian se povukao. Želio je da se oboje što prije pokupe. -Poslat ću ti fotke, čim ih razvijem. Bit će mi potrebno nekoliko dana - odvratio je ne obazirući se ni na nju, ni na njega. Nikad prije nije upoznao toliko samožive ljude. - U redu, onda nema potrebe zadržavati se. Moramo biti u Londonu do sedam. Čeka nas premijera Crazy Hearts, a tebi, ljubavi, trebaju sati da se središ! - Pretpostavljam da to uvelike ovisi o tome što namjerava odjenuti Tobyje odvratio nacerivši se Julianu. - Hajde - ponovio je Torquil, namjerno se ne osvrćući na njega i izguravajući je iz kuhinje. Federica ih je promatrala kako odlaze. Kako je zgodan! Zašto se takvi muškarci uvijek zaljubljuju u zločeste cure poput Luci-je? Čak se nije potrudila ni potapšati Rastu! - Neću ti zaboraviti vratiti košulju - dobacila je Lucia s vrata. - Nema veze -Julian je doviknuo s olakšanjem. - Zadrži je! I ponovno je motor natjerao sve ptice i životinje u potragu za zaklonom, a kad su konačno nestali, tišina je gotovo postala čujSanta Monleftore na. Julian i Toby duboko su uzdahnuli. - Hvala Bogu da su otišli rekao je Julian zagrlivši Tobvja. - Žao mi je što je tako ispalo nadodao je ispričavajući se. - Znam. Poznajem te. - Odlično. - Ponovno je duboko udahnuo i spustio glavu na Tobvjevo rame. - Gdje je ta gorka kava, koju sam naručio? - Ne bi li ti draži bio viski? - U pravu si. Mislim da mi treba tjedan dana odmora! Kakvi monstrumi! Nadam se da se ne kote. - Ne bi im trebalo biti dopušteno. - No, tragično je da to čine. - A mi ne možemo - Toby se nasmijao potapšavši ga po leđima. - Kad dođem ovamo živjeti, mogu povesti i Rastu? - dobacila je Federica, još uvijek sjedeći na podu. Okrenuli su se i pogledali je.
- Dragi Bože, zaboravio sam da si tu - Toby je iznenađeno odvratio. - Naravno da ga možeš dovesti - nadodao je Julian, i onda ga pogledao. - Kad se doseljava? DVADESET TREĆE POGLAVLJE Baš kad je Helena pomislila da se neće moći odlučiti hoće li se udati za Arthura ili ne, zaprimila je telefonski poziv koji joj je odredio budućnost. Helena, Ramon pri telefonu. U Londonu sam. Želudac joj se stisnuo kad mu je prepoznala glas koji je odmah pobudio bezbrojna sjećanja. Zadrhtala je ne znajući što reći, želeći bijesniti, ali nemajući vremena potaknuti se na bijes. - Helena? - Ponovio je, kad ga je s druge strane linije dočekala tišina. - Sto želiš? - hladno je odvratila pokušavajući pridobiti na vremenu. - Želim vidjeti djecu. - Ne možeš. - Bjesomučno se bacila u potragu za cigaretama prisjetivši se Arthurovog savjeta da duboko udahne kad je uhvati nervoza, ali sad je to morala učiniti kako bi uopće došla do daha. Neće mu dopustiti da Federici ponovno slomi srce, sad kad gaje konačno počela preboljevati. Helena, ne možeš me spriječiti da ih vidim. Primio sam pismo od Fede. Potreban sam joj. - Samo ako je želiš ubiti - sarkastično je odvratila stavljajući cigaretu u usta i nesigurnom je rukom paleći. - Ljuta si. - Naravno da sam ljuta, Ramon! Nisam te vidjela sedam godina odbrusila je ispuhujući dim u slušalicu. - Do vraga, otkud ti pravo tako se ponašati? - Smiri se! - Duboko je udahnuo. Iritirao ju je njegov ton. - Za ime Božje, u potpunosti si beskoristan i čudim se da te još nije zaboravila, a trebala je, tako mi svega, jer joj je moj brat Santa Montefiore bolji otac od tebe! Ne možeš se vratiti nakon sedam godina i očekivati da te svi prihvatimo, kako bi ponovno odjurio i ne vraćao se. Pa što ako ti je pritom žao!
- Tko je Arthur? Povukla je dugi dim. - Moj zaručnik - lukavo je odvratila. - Toga se Fede i boji. - Znači zato si došao? Glumiš njezinog princa zaštitnika? Kako duhovito! Dolazim, svidjelo ti se to ili ne. - U redu, ali nećeš vidjeti djecu. - Ako im želiš oduzeti oca, to je tvoja odluka, ali dolazim. -I spustio je slušalicu. Ubacio je torbu u prtljažnik crnog mercedesa i zatražio vozača da ga odveze u Polperro. A onda se opustio na stražnjem sjedalu i zamislio. Bilo je prelako dopustiti im da mu pobjegnu. Kako je vrijeme proletjelo! Nije ni primijetio. Toliko je bio sretan s Estellom i Ramoncitom da uopće nije razmišljao što se događa s druge strane oceana. Helena i djeca žuljali su ga poput kamenčića u cipelama i premda ih nije mogao izbaciti iz svijesti, nikad nije pronalazio vremena učiniti išta za njih. Estella ga je bezuvjetno voljela poput djeteta, nježno poput majke i neposesivno poput prijatelja. U njezinom društvu nije osjećao potrebu neprestano odlaziti. Baš suprotno, putovao je na brzinu veseleći se danu kad će joj se ponovno naći u toplom zagrljaju. Ponekad, kad bi bio negdje daleko, prepušten tek vlastitim mislima, probudio bi se osjetivši miris ruža i pomislio kako je došla osloboditi ga sve veće monotonije njegovih usamljenih lutanja. Ponekad bi, čuvši šapat mora ili smijeh potoka, zastao kako bi se prisjetio njezinog medenog glasa i veselja. Njezino je nježno lice zamijenilo Helenino, Federicino i Halovo i uhvatio se kako zaboravlja da postoje. Tako je lako zaboraviti! Mariana se prisiljavala redovito javljati unucima kako ih ne bi zaboravila. Helena joj je slala fotografije, koje je poslušno uvećavala, uokviravala i odlučno ih promatrala, bojeći se da će Magična ljubavna kutijica se jednog dana probuditi i shvatiti kako ih se godinama nije sjetila. Podsjećala se pogledati ih bar jednom dnevno. Još uvijek ih se najbolje prisjećala kao posve malene djece, kakvi su bili posljednjeg ljeta u Cachagui, unatoč fotografijama, koje su prikazivale njihovo
odrastanje i sve veću promjenu. Druga unučad redovito ju je posjećivala. Sad ih je imala dvadeset četvero, zbog čegajoj je bilo još teže prisjećati se ovo dvoje, koje je nekoć najviše voljela. Nije rekla Ignaciju za posjet Estelli. Znala je da bi mu se uši zacrvenile od bijesa. Ne samo da bi se razljutio, već i razočarao, a nije bila sigurna da bi mu srce to podnijelo, a da se ne slomi. Ali nije bila u mogućnosti zaboraviti na unučice. Znala je dugo uvečer šetati plažom promatrajući more i pitajući se što činiti. Bila je uvjerena da će Estella uvenuti od zanemarivanja, a da će Ramon provoditi sve više vremena putujući i ostavljajući sina da odraste bez oca, kao stoje učinio s Halom i Federicom. Kad se vratila u Cachaguu onog jutra kad je posjetila Estellu, toliko je bila bijesna na sina zbog njegove bezobzirnosti, daje odaslala Gertrude kući i provela dan bijesno lašteći podove i pokućstvo. Kad je to okončala, srušila se od umora na krevet i probudila oko ručka idući dan, što je uvelike iznenadilo ne samo Ignacija, već i nju samu. Koliko god je pokušavao, nije ju uspio probuditi. Uslijedile su večeri zabrinute šetnje plažom, kad je izgrizla nokte do krvi i izgubila toliko kilaže, da si je pri povratku u Santiago morala obnoviti cijelu garderobu. Ignacio je vjerovao kako pati, jer joj nedostaju Helena i djeca, i stoga se trudio tješiti je. Ali bila je neutješna. Na posljetku, krajem siječnja vratila se do Estelle, blijeda u licu i smrknuta, ne znajući što joj reći, ali znajući da nešto mora poduzeti. Estella je odmah primijetila daje utučena i briznu-la je u plač na verandi. -Je li Ramon? Impulzivno je upitala gušeći se i teturajući prema njoj, na rubu očaja. -Je li živ? Mariana je ostala toliko dirnuta njezinim suzama da ju je zagrlila. Živ je, Estella. Zabrinuta sam za tebe i unučica! - Od-maknulajuje. Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica Estella se zagledala u nju zacakljenim očima. — Žao mi je — prošaptala je. - Zaboravila sam. - Već sam saznala - Mariana je ljubazno odgovorila. - Onda bolje uđite. Više nije željela saznati kakva je unutrašnjost kuće, niti je ostala
iznenađena njezinom veličinom. Prepoznala je Ramonov pisaći stroj na stolu i prve stranice rukopisa uredno posložene na hrpi do njega. Nikad nije bio uredan, kao ni Helena, ali Estella je držala kuću besprijekorno čistom, upravo kako je to činila u Cachagui. Odvela ju je u dnevnu sobu, koja je bila obasjana i prostrana, a blijedi venecijaneri napola spušteni na velikim balkonskim vratima kako bi u prostoriji bilo ugodno. Divila se Estellinom elegantnom ukusu. Pod je bio prekriven ručno napravljenim sagovima jarkih boja, podrijetlom iz Indije, a svugdje u prostoriji bilo je velikih posuda prepunih gera-nija i svijetlih ruža, dok je polica za knjige bila ispunjena djelima europskih pisaca, filozofa i biografa. Primijetila je daje Ra-mon napravio predivne fotografije nje i djeteta, koje su, u srebrnim okvirima, prekrivale svaku ravnu plohu. Kamo god je bacila pogled, ugledala bi dokaz njegovih putovanja po svijetu -srebrnu brazilsku balangandu, simbol plodnosti; grčku ikonu Sv. Franje, koju je dobio od monaha na planini Athos; afričko koplje iz plemena, s kojim se sprijateljio duboko u afričkoj džungli. Da, napravili su si topao dom. Estella je sjela nasuprot zagledavši se u nju bistrim očima. - Nisam te došla prekoriti - rekla joj je prepustivši se instinktu. - Kako ste saznali? - hrabro ju je upitala. - Kad sam te posjetila za Božić, zaboravila sam ti pri odlasku predati dar, pa sam se vratila... - Oh - odvratila je tužno zakimavši glavom. - Čula sam kako malenog zoveš Ramoncito i sve mi je postalo jasno. -Da. Ustala je kako bi joj prišla. Estella je skrušeno sjedila na rubu sofe. Spustila se do nje i pogledala je s razumijevanjem. - I ja sam žena, i znam što znači voljeti muškarca. Volim Ignacija. A on je, u najmanju ruku, težak. Ali volim ga unatoč tome što je ponekad mrzak. Dobro poznajem Ramona i znam da te za-vpo. Nisi ti kriva. Žao mije stoje tako završilo. Promatrala sam kako mu se brak raspada. Helena se nije mogla nositi s njegovim lutanjima. Možeš li ti? Estellino lice zabljesnulo je i nasmiješila joj se poput žene presretne svojom sudbinom. - Volim ga i on voli mene. To je sve što tražim.
Ne želim ga držati u kući kao u zatvoru. Samo želim njegovu ljubav. Sretna sam, Sefiora. Sretnija nego što sam ikad bila! - Vjerujem ti — odvratila je hvatajući je za ruku. — Ali što tvoji misle o tome? Još je uvijek oženjen Helenom. Proljetni žar povukao se s Estellina lica, a nadomjestila gaje jesenja tuga. - Odrekli su me se - priznala je, kao daje uspjela u sebi podići branu ravnodušnosti kako bi se zaštitila od patnje. - Tako mije žao. Mogu li ikako pomoći? - Ne. Ne možete ništa učiniti. -Jesu li vidjeti dijete? -Ne. - Kad bi ga vidjeli... - Ne žele doći ovamo. - Znaju li tko je otac? - Znaju i ne mare. Otac želi da me Ramon oženi... - Tako znači. - Ali sretna sam. I oni bi trebali biti sretni radi mene, a tvrde samo kako sam obeščastila obitelj. - Oči su joj protivno volji ponovno zabljesnule suzama. - Zašto im ne pokažeš Ramoncita? Srce će im se smekšati, vjeruj mi! Predivan je. Pravi mali anđeo! Mogu li ga vidjeti? Estella ju je odvela u sobicu gdje je maleni mirno spavao u hladu. Prešla je prstom preko njegova nježnog obraza i osjetila kako joj se grlo stišće od emocija, a oči pune suzama. - Pokaži im ga! - Da kažem Ramonu da ste bili ovdje? - Ne - odlučno je odvratila. - Bit će to naša tajna. Već će mi on sve priznati kad za to nastupi vrijeme. Ali ako ti mogu ikako Santa Montefiore pomoći, molim te, slobodno mi se obrati! Znaš gdje živim. Neću ti više smetati. Estella ju je uhvatila za ruku i nasmiješila se. - Želim da dođete. Želim da Ramoncito upozna baku. - Usnice su joj zadrhtale. Mariana je bila toliko dirnuta da nije smogla snage odgovoriti. Kimnula je glavom, osjetila kako joj se grlo steže i zahvalno zatreptala kako se ne bi rasplakala. Iduće večeri Estella se pripremila za najteži zadatak u životu. Zamotala je Ramoncita u vunenu maramu, spakirala hrane i odjeće
za tjedan dana i odložila ga na prag kuće svojih roditelja zajedno s porukom, na kojoj je stajala samo jedna rečenica. Potrebna mi je vaša ljubav. Potom se okrenula i pokupila. Kad je došla do zavoja ceste, gotovo se pokajala i odjurila po njega, ali onda se prisjetila Marijaninih riječi i nastavila dalje teška srca. Nakon izluđujuća dva sata, tijekom kojih je umirala od grižnje savjesti, više nije mogla izdržati i odjurila je niz obalu do kuće roditelja, koja se ugnijezdila u brdo. Ramoncita više nije bilo na pragu. Prestravljena da ga je možda ugrabio pas lutalica ili pak lopov, prikrala se do prozora kuće, zadržavši dah kako se ne bi odala. Kad je bacila pogled kroz prozor, isprva je ugledala samo praznu prostoriju. A onda, kad se gotovo ugušila od prigušenog jecaja, Maria je ušetala u sobu noseći zamotanu bebu čvrsto u svom naručju. Lice joj je bilo obasjano osmijehom, a suze slijevale niz staračke obraze u potocima sreće. Pablo Rega sjedio je na travi do prijatelja Osvalda Garcije Se-gunda, i stao mu pričati, kao obično, iskreno i pjesnički. - Moje staro srce se smekšalo, Osvaldo! Si, Senor, smekšalo se! Maria se vratila kući i pronašla Estellino kopile na pragu. Ostavila gaje tamo. Samo tako. S porukom. Kao da mi nećemo znati čije je. Zahihotao je i odmahnuo glavom poigravajući se privjeskom Djevice Marije, koji mu je visio na prsima. - Toliko je malen da sam se bojao dotaknuti ga, sve dok mi ga nije staviMagična ljubavna kutijica la u ruke. Za ime Božje, Maria, rekao sam, ako ga ispustim, vrag će ga pokupiti! Ali samo se nasmijala i ponovno zaplakala. Rekla je da ima moj osmijeh. Bog blagoslovio to janjašce, ako meni nalikuje! Neće mu to donijeti ništa dobra! Pitaš što sam učinio? S pravom. Znam da sam ga trebao vratiti majci, ali Maria nije htjela ni čuti. Stajala je s bebom u naručju kao daje njezino, dok su joj suze sretnice curile niz lice. Bio bih čudovište da sam ga natrag otposlao, a nisam čudovište, samo umoran starac, kojemu je još preostalo živjeti radi života samog. Ramoncito je samo još jedan život, jedan prolazni život predviđen za patnju i smrt na ovoj zemlji. U čemu je, do vraga, smisao? Ti znaš, Osvaldo! Si, Senor, ti znaš! Da mi se možeš obratiti iz groba, vjerojatno bi mi dao nekoliko naputaka.
Možda su mi moje stare uši prezačepljene zemaljskim brigama pa te ne mogu čuti. Ramon je sjedio u autu i promatrao kako zeleni engleski krajolik zamjenjuje naličje grada. Prisjetio se Ramoncita, kojemu je sada šest godina. Gotovo je jednako star kao Federica, kad joj je mahnuo na rastanku, onog vrućeg siječanjskog jutra prije tko zna koliko godina. Povratio se u prošlost i prisjetio kako je Ramoncito zacijelio odnos između njega i majke, te Estelle i njezinih. Iako mu Pablo Rega još uvijek ne vjeruje. Poprimio je naviku nervoznog poigravanja medaljonom, koji nosi oko vrata, onako kako bi se netko znao braniti križem protiv vampira, ali bar voli unuka i ponovno je prihvatio kći. No, njegov otac nije znao za malenog. Ne zna da ni četiri milje daleko od njegova ljetnikovca postoji dijete, čijim žilama kuca njegova krv i koje nosi njegove gene, koje će prenijeti jednog dana posve novoj generaciji. Ali Mariana je zahtijevala da mu se ne kaže tvrdeći kako je to njihova tajna. I samo je njih troje znaju. - Doći će pravi trenutak, ali dopusti mi da ja odlučim. -Prošlo je šest godina i kako mu još uvijek nije rekla, Ramon se pitao hoće li to ikad učiniti. Helena je odaslala djecu k Tobvju. - Ramon je došao. Ne želim da ih vidi - rekla je bratu preko telefona. Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica - Što? Ramon je Engleskoj? -Da. - Dragi Bože - Toby je uskliknuo spuštajući se na stolicu. -Nakon toliko vremena... Otkud se samo tako pojavio? - Kaže, kako bi vidio djecu. Samo tako? Iz vedra neba? - Ne želim da ih vidi - zabrinuto je ponovila. -Je li to mudro? S oprezom je upitao. - Ipak im je otac. - Samo biološki. Neću mu dopustiti da se vrati i ponovno ih uznemiri. Fede se konačno oporavlja i sretna je. Posljednje što joj treba jest vidjeti ga, pa da joj ponovno obeća sve na svijetu! - U pravu si. - Znam da sam u pravu.
- Kako ćeš ga se riješiti? - Zamislio ga je kako vreba pred kućom do njihova povratka. Ne brini. Sredit ću to. - Mislim da se Arthur baš ne može usporediti s njim. - Nisam ni mislila od njega zatražiti za pomoć. Mogu ga se sama riješiti. Otjerat ću ga pristojnošću odvratila je nervozno se nasmijavši. - Moraš ostati prisebna, Helena. I snažna - rekao je pokušavajući je ohrabriti. - Nemoj pobijesniti i dopustiti mu da te pregazi! Sad si samostalna. Nije ti potreban. Dobro ti ide bez njega. Pokaži mu da si se izmijenila. Više nisi žena koju je nekoć poznavao, zar ne? Kimnula je. - U pravu si. Ako pokažem slabost, uporabit će to protiv mene. - Tako je. Moraš mu pokazati da si snažna. Moraš ga pokoriti. Čovjek je, kao i svi mi. Cim je odaslala djecu k ujaku, okupala se i odjenula pokušavajući se uvjeriti da mu preobražajem želi pokazati koliko se izmijenila. Ali znala je što je zapravo istina i ljutilo ju je što još uvijek osjeća potrebu zadiviti ga. Odlučila je pričekati u vrtu, na klupici ispod trešnje, gdje je Polly obično sjedila nadgledajući gredice s cvijećem. Kao dijete gledalaju je kako sadi to stablo. Kako je brzo izraslo! Poput njezine djece. Nije li nevjerojatno kako vrijeme leti? Čile joj se sada činio posve drugim životom, životom skrivenim u sjeni i bojala se prisjećati ga se kako joj ne bi nedostajao. Donijela je odluku i okrenula novu stranicu, zaboravljajući zauvijek na prošlost. Kad je prepoznala zvuk kotača na šljunku, srce joj je poskočilo, a krv pojurila venama. I ponovno je prošlost izronila kako bije mučila. Ustala je drhteći i odupirući se nagonu da zapali cigaretu i na silu se primirujući prišla kapiji. Gotovo je nije prepoznao. Bila je kratko ošišana. Kosa joj je bila svjetlija i gušća, a koža povratila sjaj koji gaje opčarao kad ju je prvi puta ugledao. Njezine svijetle oči blještale su od zdravlja, a osmijeh zračio spokojem. Očekivao je da će ga odmah zatražiti da ode, ali pozdravila gaje poput starog prijatelja. Ostao je iznenađen i svi
planovi pali su mu u vodu. Primijetila je daje zbunjen i povrativši samopouzdanje, pozvala ga na piće u vrt. - Izgleda da si dobro - rekao je, kad su sjeli ispod trešnje s čašama Pollvna soka od bazge. Zahvalila mu je na komplimentu i zagledala mu se u izborano lice i dugačku, prosijedu kosu. Iako nalik ostarjelom lavu, još je uvijek ulijevao strahopoštovanje. Još je uvijek bio nevjerojatan, još uvijek kralj džungle, samo ne njezine. Njegovo oklijevanje ukazalo joj je na slabost i nanjušivši to, odmah je zgrabila priliku kako bi preuzela kontrolu. I ostala je zapanjena shvativši da ga se više ne boji. - I ti dobro izgledaš. Starije, doduše - odvratila je zločesto se nasmiješivši - ali još si uvijek zgodan. - Hvala na komplimentu. - Namrštio se. - Žao mi je što je prošlo toliko vremena. - Preblago rečeno - nasmijala se pripazivši kako ne bi odala razočaranost. - Nisi stvoren za očinstvo, Ramon! Ali ne izjedaj se. Dobro nam ide bez tebe. Zapravo, trebali bismo ti biti zahvalni. Oslobodio si nas jame koju smo si iskopali u Čileu. Ovdje smo presretni. Zagledala mu se u oči. Primijetio je da ne puši i da joj se ruka više ne trese. - Nemoguć sam kao otac - priznao je s neugodom. - Ali ih volim. Santa Montefiore - Na svoj način. I oni tebe vole. Vole sjećanje na tebe. Ali su preživjeli. - Tako znači - gotovo je zastenjao. Potom se nagnuo i oslonio laktovima na koljena. - Fede ne želi da se udaš za Arthura. Znam. Ne želi da itko drugi zauzme tvoje mjesto. - Napisala mije pismo i zamolila me da to spriječim. - A kako to misliš izvesti? - odvratila je nasmiješivši se sa samopouzdanjem, kao da njegovu iznenadnu misiju očuvanja mira doživljava najobičnijom zabavom. - Ne znam. Došao sam porazgovarati s tobom, ništa drugo. Naslonio se leđima i molećivo je pogledavši ispio piće. - Gle, izuzetno mije stalo do Arthura. Dobar je prema meni. Uvijek se mogu osloniti na njega. A tebe nikad nije bilo, Ra-mon. Ali ne krivim te. Kako sam odabrala biti s tobom, tako sam te odabrala i
napustiti. No, sad se želim udati za njega i Fede će to jednostavno morati preživjeti. - Ne želi napustiti Polperro. - Znam, ali čovjek ne može uvijek imati ono što želi. - Nije li dovoljno što sije već jednom otrgnula od doma? - Tko se javlja - odbrusila je obuzdavajući bijes. - Da nije bilo tebe, to se nikad ne bi dogodilo. - Koliko seja prisjećam, nisam želio da odeš. - Ali si se odbio promijeniti i nisam imala izbora. - Obrazi su joj postali grimizni na trenutak odajući unutarnji bijes. Okrenula je lice i natočila još soka, svjesna da će je napasti ako pokaže i najmanji znak ranjivosti, a ako se to dogodi, gotova je. - Voliš ga? - Stalo mi je do njega. - Nisam te to upitao. - Nemoj mi reći da ti negdje u Čileu ne skrivaš neku jadnu, zanemarenu ženu — odvratila je izbjegavajući odgovor. Podrugljivo se nasmiješio. — Skrivam. Ostala je zapanjena njegovom iskrenošću, iako je znala daje nemoguće da u sedam godina, koliko nisu zajedno, nije pronašao nekoga. Poželjela je upitati kakva je, je li strpljiva i poslušna i smetaju li joj njegovi dugomjesečni izostanci, kao što su njoj smetali. Ali oduprla se iskušenju. Magična ljubavna kutijica - Pa, onda znaš kako je, kad ti je stalo do nekoga. - Obuzdala je razočaranje i nasmiješila se. Promatrao je njezinu neprobojnu ravnodušnost pitajući seje li joj Arthur ulio to samopouzdanje. Takva je bila kad se zaljubio u nju. Zar ju je doista istrošio poput predivnog saga? - Želiš razvod? - upitao je sa strepnjom si ugrizajući unutrašnjost obraza. - Da - odgovorila je ne osvrćući se na glas u glavi, koji ju je preklinjao da ga ne pusti. - Dobit ćeš ga. Ukočeno je zakimala. - Hvala ti. - A što ćeš sa Fede?
- Što te briga - očajnički je uskliknula slamajući iznenada tako brižno njegovanu staloženost. - Sedam sije godina zanemarivao i onda se iznenada odlučio pojaviti zbog pisma koje ti je napisala? Nemaš pravo pitati kako joj je, ni njoj, ni Halu! Više ti ništa ne znače. Ne pripadaju ti. Da ti je stalo, bio bi uz nju kad je pala s bicikla, kad su je zadirkivali u školi jer je jedina bez oca, ili... ili... kad se Hal budio noću, ili kad su ga mučile uobičajene dječje sumnje. Ali nisi bio uz njih i to dobro znaš! Zašto se ne vratiš svojoj ženi u Čile i zaboraviš na nas? Bar ti to nije bio problem u posljednjih sedam godina. Za ime Božje, Ramon - uskliknula je povisujući glas, sve dok nije zadrhtao pod naletom bijesa i povrijeđenosti. - Sve si nas strahovito iznevjerio. Želim da odeš! Nije želio otići. Primijetio je da se promijenila. Nestala je ona neurotična žena, koja ga se držala poput bršljana gušeći ga i odbijajući mu dati zraka. Pretvorila se u ženu koja zna što želi i ima dovoljno snage kako bi ostvarila te želje. Znao je da se Arthur skriva u pozadini svega i poželio je upoznati muškarca, koji je uspio postići ono u čemu je on podbacio. Ali promatrala ga je kamenim očima. Iznijela je čvrst argument i znao je da je neće moći izmanipulirati kao nekoć. Više ga se ne boji. Nevoljko je ustao. - Znači, onda je gotovo? - Tako je - potvrdila je ustajući i sama. - Komunicirat ćemo preko odvjetnika. Sama Montefiore -Da. - Mislim da neću izdržati ne viđati djecu. - Daj mi vremena popustila je ponovno se prepuštajući tuzi zbog donesene odluke. - Želim se udati za Arthura. Ako Fe-de pomisli da si se vratio, predstoji mi krvava bitka. Čekao si sedam godina, i još jedna godina neće tu igrati nikakvu ulogu, bar ne njoj. Oborio je pogled. Doista se želiš udati za njega? - upitao je pitajući se zašto mu je stalo. - Da. - S velikim je naporom zadržala prisebnost. - Onda, sretno. - Hvala. - Nagnuo se i poljubio je u obraz. Odmah se povukla bojeći se da mu se neće moći oduprijeti ako se zadrži. Međutim, okrenuo
se i pokupio. Potonula je na klupicu i pričekala da auto nestane. Potom je rukama uhvatila glavu i prepustila se suzama. Federica se biciklom spuštala niz uličicu. Ostavila je Hala s Tobyjem i Julianom, koji su se složili daje maleni preumoran kako bi se odvezao kući nakon obilnog objeda i obećali su poslije ga dovesti. Bila je oduševljena, jer se sad bar može brzo voziti ne brinući da joj se iza ugla pojavi auto i preplaši bracu. Podigavši noge s pedala bez kočenja se spustila niz cestu. Sunce joj je grijalo leđa, a proljeće se provlačilo kroz kosu. Bila je veselo i vedro raspoložena. A onda je iznenada iza zavoja izronio blještavo crni merce-des. Panično je rukama zgrabila kočnice kako bi zadržala kontrolu i izbjegla sudar, a srce joj je stalo prestravljeno tući. Mimoišao ju je zapuhujući je vrućim zrakom i onda se nasred ceste naglo zaustavio uz škripu kotača. Njoj iza leda. Uspjela je zakočiti vukući noge po asfaltu i drhteći se okrenula. Sunce je bilo toliko jarko daje bila prisiljena pogled zakloniti rukom. Nitko nije izašao. Zaškiljila je pokušavajući razaznati tko se skriva unutra, ali bilo je nemoguće išta vidjeti zbog odraza na staklu. Ostala je nepomično stajati pitajući se što se vozaču mota glavom i što ga to spriječava da izađe i ispriča joj se što ju je umaMagična ljubavna kutijica lo lišio života. Bila je potresena i drhtala cijelim tijelom, ali nitko se nije pokazao. A onda, na njezino čudo, auto je nastavio dalje nestajući nenadano kako je i došao, i ulicom je opet zavladao mir. Kao da se nikad ništa nije dogodilo. Samo su crni tragovi na asfaltu bili dokaz neznančevoj neodlučnosti. Magična ljubavna kutijica DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Jesen 1990. Federica je tvrdila kako je prestara da glumi djeverušu. Četrnaest ti je - odvratila je Helena - osim toga, malena si za svoju dob. - I Federica se ponovno pokupila iz prostorije, pa onda iz kuće uputivši se prema stijenama, u pratnji vjernog Raste, koji se pretvorio u pravog odraslog labradora s ogromnim šapama i velikom crnom mrljom na nosu, koja je u svakoga budila čuđenje. Helena je umorno uzdahnula i zaključila da će Hal, na žalost, biti
jedini paž. Kako mu je bilo dvanaest, nije baš bio oduševljen, ali pristao je gonjen skrivenim mehanizmom, koji mu je onemogućavao da majci bilo što ospori. A ona se nakon Ramonovog kratkog posjeta konačno odlučila udati za Arthura. Razvod je dobila tek za osamnaest mjeseci i slomila se ugledavši fizički dokaz okončanja njezina braka s Ramo-nom. Držeći dokument u ruci zapitala se želi li doista biti udana za Arthura. Ali onda se prisilila prisjetiti koliko je bila nesretna u braku s Ramonom i koliko je Arthur dobar prema njoj, pa je ipak spremila papir i odlučno nastavila s planovima odbijajući slušati srce, koje je nečujno tuklo za prvim suprugom. Gotovo svaki dan bila je prisiljena boriti se s kćeri, koja je još uvijek vjerovala da će je otac doći spasiti od tog užasnog Arthura. - Arthur mi nikad neće biti otac - izderala se na nju u jednom od silnih, histeričnih ispada. - I nikad se neću odseliti iz Polperra! Tata je toliko zgodan i nije mi jasno što vidiš u Arthuru! Helena ju je ignorirala nadajući se da će se s vremenom naviknuti. No, to se nije dogodilo. Sve češće Federica je odlazila na hridine promatrati valove kako se bijesno okomljuju na obalu i ocean kako se diže i spušta poput kakve zvijeri, odražavajući njezin bijes. Rasta bi sjedio s njom, a vjetar bi mu lijepio uši za vrat boje pijeska. Uvlačio bi se do nje u potrazi za toplinom njušeći njezinu bol i suosjećajući s njom bez riječi. Nikako joj nije bilo jasno zašto joj se otac nije javio. Prekli-njala gaje da joj pomogne, a on se nije ni obazreo i stoga ju je mučila zastrašujuća praznina. Imala je osjećaj da joj je netko izdubio utrobu i nečujno je vrištala žudeći za suosjećanjem, ali nitko je nije čuo. Povremeno bi njezin očaj prekipio i tad bi se bacila u okršaj s majkom, ali Helena se nikad nije potrudila provjeriti što se krije iza tuge. Nikad nije htjela prodrijeti u dubinu. Nitko se nije potrudio to učiniti. Federica se povjeravala Hester, ali ona je bila tek dijete i stoga je mogla tek suosjećajno saslušati. Na posljetku, ona ima oca i kako bije mogla razumjeti? Iako je željela razgovarati sa Samom, on nije tako često svraćao
kući, a kad bi došao, nije znala što mu reći, niti kako započeti razgovor. Uspjela bi se samo nasmiješiti. No, znala je da on može prozrijeti njezin smiješak, daje dovoljno pametan da shvati koliko je nesretna, i često ju je znao zagrliti ni iz kakvog posebnog razloga, ili je suosjećajno upitati kako je. Hester joj je rekla da ga je načula kako priznaje majci da je osjetljiv na nju, što ju je učinilo samo još smotanijom i nesposobnijom za razgovor. Ali potajno je bila oduševljena osjećajući kako ih nešto posebno veže, veza koju su skovali još onog dana kad su šetali poljem zvončića. Iako je tad još bila dijete, zamijetio ju je i sad je više ne ignorira. Toliko je bila zaljubljena u njega da se nije uspijevala usredotočiti ni na što drugo. Samo joj je majčino sve skorije vjenčanje odvlačilo pažnju. Kad je konačno osvanuo dan vjenčanja, probudila se sa zlosretnim predosjećajem opće kataklizme, kojijuje proganjao posijeI Santa Montefiore dnjih nekoliko mjeseci. Bacila je pogled kroz prozor. Listopad-no jutro. Vodenasto nebo podrhtavalo je kroz zlaćano lišće, a svilenkasta rosa prijanjala uz sve poput suza. Osvrnula se. Tu joj je dom. Dom, koji je još više zavoljela znajući da će ga morati napustiti. - Oh, da sam bar odrasla - sjetno je pomislila - onda bih bar mogla odlučivati u svoje ime. -Ali bilo joj je četrnaest i još uvijek je morala slušati majku. Neraspoložena, spustila se na doručak, dok joj je majka panično jurcala kućom. Prvo nije mogla pronaći cipele, onda maškaru te na posljetku haljinu, koju je objesila u majčin ormar, zato stoje tamo manje vlažno, a stoje, naravno, smetnula s uma. Federicu je još više živciralo što mora čistiti za njom, natakati joj neprestano vino i stajati sa strane poput nervoznog pomoćnika, koji prima bukete cvijeća, vjenčane darove i telefonske pozive. Polly je sjedila s kćeri u spavaćoj sobi, dok joj je kosu i lice uređivala stilistica, spri-ječavajući da popije previše i pokušavajući zadržati vedrinu u atmosferi. Hal je ležao na krevetu i igrao igricu na računalu uopće se ne osvrćući na kaos koji je bijesnio oko njega. Iako se Federica čitavo vrijeme durila, morala je to činiti kako se ne
bi rasplakala. Kad je pomislila kako se stvari ne mogu pogoršati, Sam je doskakutao u crkvu s novom djevojkom koja mu je poput ukrasa visjela o ruci. Visoka, s dugom, tamnom kosom, samosvjesno je koračala u super kratkoj ružičastoj suknji, koja joj je razotkrivala duge noge. I Federica se odmah poželjela sakriti iza najbliže nadgrobne ploče i tamo umrijeti. Obred je održan u seoskoj crkvi, a predvodio gaje uzbuđeni velečasni Bovble, koji je posebice za tu priliku svoju opravu dao na kemijsko čišćenje, a cipele pak na poliranje, i sad su mu blještale ispod halje poput srebrnih riba. Jake je odbio prisustvovati, jer je Helena odbila ne pozvati Juliana. Polly mu je rekla da »odraste«. Doista, Jake, ponašaš se poput djeteta - dobacila je na izlasku ostavljajući ga u kuhinji da razmišlja okružen maketama brodica. - Glupa zavada Magična ljubavna kutiju predugo traje! Zar ne možeš prijeći preko toga sad kad ti se kći udaje? Toby je bio kum i stajao uplašeno na kraju prolaza zajedno s Arthurom, čije je čelo bilo prekriveno grašcima znoja, a cvijet u zapučku uvenuo od vrućine koja mu se isparavala iz krupnog tijela. Toby je namignuo Federici, koja se, unatoč tuzi, uspjela slabašno nasmiješiti. Djelomično se slagao s njom. Arthur je doista loše rješenje za supruga. Bacio je pogled prema okupljenima na njegovoj strani. Ako zaškilji, vidjet će tekjednolično sivilo. Federica se zagledala u grimizne cipelice i požalila što ne može triput udariti njima i vratiti se u Čile. U trenutku mladenkina nastupa neočekivana tišina zamijenila je čavrljanje među okupljenima. Velečasni Boyble važno je ušetao ušutkavajući posljednje šapate metalnim odjekom cipela. Trudio se ne poskliznuti. Svi su se okrenuli prema vratima, ali kad su se rastvorila, nigdje ni traga nevjesti. Samo su Molly i Hester ujurile u prolaz prekrivajući si usta rukama, kako bi prigušile smijeh. - Sranje — Sam je procijedio djevojci i zakolutao očima. - Ponovno su se dočepale marice! Do vraga! - Molly je naučila kako »srolati joint« i znala je gdje joj brat skriva zalihe. Ingrid je presrela njegov pogled i namrštila se naginjući glavu na stranu, na što je on slegnuo
ramenima osporavajući ikakvu odgovornost. Hester je domahnula Federici, koja se smrknuto zagledala u nju, no Hester je bila preuzbuđena kako bi zamijetila njezinu tugu. Kad se Helena na posljetku pojavila, odjevena u zapanjujuće izvezenu haljinu boje slonovače, među okupljenima se prolomio uzdah divljenja. I odmah potom usklik. Jer vodio ju je nitko drugi do Nuna! - Dragi Bože! - uskliknula je Ingrid. - Što to tata čini? Inigovo namršteno lice se smekšalo, a kutovi usana sa zadovoljstvom razvukli u osmijeh. - Ovo je veličanstveno - odvratio je trljajući ruke. - Sto želiš time reći, dušo? - Gurnula gaje rukom. - Pa... slijepac vodi slijepca - zahihotao je. Santa Montefiore - Helena nije slijepa! -Jest, ako se odlučila udati za tu repu - odvratio je i potiho se nasmijao. - U pravu si - složila se Ingrid. - Velik kompromis nakon onog neodoljivog Ramona - nadodala je prisjećajući se zgodnog Latino Amerikanca, koji im je pružio toliko užitka prije nego je nenadano nestao. - Gdje je djed? - Federica je potiho upitala baku nakratko izranjajući iz tamne pećine samosažaljenja. Pollyje slegnula ramenima i bacila pogled prema Tobvju, koji je bespomoćno za-treptao. - Oh, Bože - tužno je uzdahnula. -Jake nije stigao. Žao mi jeHelena je deset minuta čekala oca pred crkvom. Znala je da postoji šansa da se ne pojavi i bila je pripravna spustiti se prema oltaru u Halovoj pratnji. Nije bila ljuta, samo razočarana. Ako vjenčanje vlastite kćeri ne može rastopiti njegove predrasude, što onda može? Kad se velečasni Boyble stao nervozno poigravati molitvenikom i zatezati kutove usana, shvatila je da više ne može zadržavati obred, bez obzira što je u pitanju njezino vjenčanje. Julian, koji je bio zadužen za fotografiranje, ispucao je posljednju sliku uzbuđene mlade i onda se poskrivećki uvukao u crkvu. Helena je kimnula Velečasnom dajući mu na znanje da može započeti i potom namignula sinu, koji joj se ponosno nasmiješio, odjeven u
mornarsko odijelo. A onda su je iznenada Nunove isjeckane riječi zaustavile kod ulaznih vrata - Dušo moja, tko će te predati mladoženji? - upitao je kaskajući stazom kao daje izašao u nedjeljnu šetnju. - Nuno - okrenula se. - Na žalost, malo kasnim! - Bacio je pogled na zlatni sat, koji mu je visio na lancu oko pojasa. - Pretpostavljam da ćete mi reći kako »točnost čovjeku oduzima vrijeme« — nasmijala se. - Ne, dušo, starost to čini. U potpunosti ga lišava bilo kakvih sposobnosti, uključujući sposobnost pamćenja važnih doMagična ljubavna kutijica gađaja, kao što je, primjerice, tvoje vjenčanje. Sjetio sam ga se samo zato što sam zavezao čvor na maramici, ali onda mije trebalo dobrih petnaest minuta kako bih shvatio zašto sam ga uopće zavezao. Znaš, draga djevojko, starost čovjeku krade uistinu sve. - Pa, onda se bolje prokradite unutra - predložila mu je izmičući se u stranu i primjećujući kako velečasni Bovble nervozno tapše po molitveniku. - Bog će pričekati, dobri čovječe - Nuno je odvratio šmrc-nuvši. Božji prsti na to su se primirili, a velečasni ostao razjapljenih usta. - Zapravo, Nuno - dobacila je Helena s iznenadnim bljeskom u očima. - Biste li mi učinili uslugu? I ponovno se prepustila sumnji držeći starca pod ruku i hodajući prema čovjeku, koji će joj za nekoliko minuta postati suprug. Morala je uložiti velik napor kako bi Ramona izbila iz misli i željeznu volju kako bi se oslobodila sumnje. Usredotočila se na Arthura i prisjetila koliko je dobar i koliko je obožava. I misli su joj se pročistile. - Zaslužujem te - pomislila je kad je njegova znojna ruka pronašla njezinu. Veselo joj se nasmiješio. Bilo je dovoljno pogledati ga u oči da shvati koliko joj se divi. I zahvalila mu je osmijehom. Kad se Nuno doteturao do kćeri, čuo je prigušenu ciku Holly i Hester, koje su se tresle poput mišića. — Napušile su se života dobacila mu je odmahujući glavom. - Znači to se danas mota, je li? odgovorio je sjedajući.
- Dosta, tata, još su djeca! - Otvorila je molitvenik. - Ne, dušo, to su tvoja djeca i ako nastave cviliti poput svinja, zamolit ću te da ih izbaciš van - odbrusio je podižući pobožno bradu i posvećujući pažnju obredu vjenčanja. Obred se produžio zbog rječitosti velečasnog Bovbla, koji je obožavao slušati kako mu glas, nadahnut Bogom, odjekuje kamenim zidovima crkve. Bilo je to bolje nego pjevati hvalospjeSanta Montefiore ve u kupaonici. Sve su ga oči pratile, žeđajući za njegovim riječima koje će ih povesti prema Bogu. Vjenčanja su mu bila omiljen obred i stoga ih je volio rastezati stoje dulje mogao, ne samo radi sebe, već i radi sretnog para i njihovih prijatelja koji su se okupili kako bi osluhnuli njegove riječi. Toliko se prepustio mudrosti i inteligenciji svoje propovijedi, da nije ni primijetio kako okupljeni od dosade obaraju pogled nervozno prelistavajući opis obreda i pitajući se koliko će još potrajati. Na posljetku su svi smeteno napustili crkvu, osim Arthura koji je izmarširao poput pobjedonosnog gladijatora. - Draga suprugo - rekao je ljubeći je u obraz. - Moja draga, predraga suprugo, sad smo zauvijek zajedno! - Da odvratila je odbijajući se prepustiti sumnji, koja joj je stezala grlo. - Zauvijek - ponovila je. No, nije željela razmišljati o tome. Nasmiješila se Julianu, nakon čega su ušli u kočiju i polako se vratili prema kući na prijam. Topla, jesenja svjetlost zapalila je nebo kako se večer spuštala, a sunce zalazilo na zapadu. - Prekrasna si - rekao joj je hvatajući je za ruku. - Najsretniji sam čovjek na svijetu! Stisnula mu je ruku prepuštajući se ljepoti umirućeg dana i ljubavi, kojom su blještale oči njezina novog supruga. - Imam sreće iskreno je priznala i zagledala se u njegovo nježno lice, koje joj je obećavalo život ugode i ljubavi. - Iz zahvalnosti prestajem s cigaretama i time objavljujem novi početak! Doista imam sreće što si se odlučio za mene! - Ne, dušo moja,jđ sam sretnik i neću to nikad zaboraviti! -Sagnuo je glavu i poljubio je, a ona je zažmirila udišući njegov miris. Zračio je sigurnošću i toju je primirilo podsjećajući je na razloge, zbog kojih
gaje odabrala. Kad su gosti došli žudeći za hranom, Polly se rastrčala po šatoru postavljenom u vrtu, raznoseći pladnjeve s pogačama i sendvičima, a Toby se pobrinuo uručiti svakome čašu šampanjca. Hester i Molly zatekle su Federicu kako sama sjedi u spavaćoj sobi. - Već te satima tražimo - rekla je Hester pridružujući joj se na krevetu. Magična ljubavna kutijica -Jesi dobro? - dobacila je Molly. - Izgledaš nekako jadno! - Ne želimo ni mi da napustiš Polperro! - Ne volim Arthura! - Prekrižila je ruke. - Sad mije očuh. Fuj! - Nije tako loš - odvratila je Molly. - Ali nije mi tata! - Ne, nije Ramon - Molly se složila hihoćući. - Ali nitko nije poput njega! - Nije došao - dobacila je obarajući pogled. - Bila sam uvjerena da će doći. - Možda nije dobio pismo - odvratila je Hester zagrlivši je. - Možda. - Znam kako te oraspoložiti - dobacila je Molly nacerivši se sestri i uguravši ruku u džep. - Fantastična zamisao - Hester je uskliknula prekrivajući si usta i s krivnjom trepćući. - O čemu to govorite? - O jednoj od Samovih posebnih cigareta. Nismo je popušile do kraja! - Hester se nervozno zahihotala. - No, ovdje nas nitko neće pronaći, zar ne? - Hester, to se zove »joint«, i ne, nitko nas neće ovdje pronaći odvratila je Molly paleći upaljač. - Pretpostavljam da još nisi probala? - Kimnula je prema Federici, koja je zabrinuto odmahnula glavom. - U redu. Dakle, puši se kao cigareta... Nikad nisam pušila cigarete. - E pa onda ćeš danas nešto naučiti - odvratila je povlačeći dim. Otvori prozor, Hester. - Hester gaje odmah širom rastvorila i lagana glazba doprla je popraćena prigušenim žamorom. - Zvuči kao da se dobro zabavljaju - nasmijala se.
- Ali ne kao mi - nadodala je Molly uručujući Federici »joint«. Duboko povuci dim, zadrži ga nekoliko sekundi i onda izdahni. I, za ime Božje, pokušaj ne kašljati! Samo djeca to čine! Federicaje bila odlučna ne kašljati. Ubacila gaje u usta i povukla stoje dublje mogla u sebe. Sestre su je s užitkom promatrale kako se rumeni poslušno zadržavajući disanje. Santa Monteftore Magična ljubavna kutijica - Odlično - čestitala joj je Mollv preuzimajući joint i predajući ga Hester. Federica je odmah luđački izdahnula pokušavajući se dočepati zraka. - I kakav je osjećaj? - U redu - odgovorila je. No, zapravo nije ništa osjećala. - Pokušaj još jednom - odvratila je Molly povukavši dim i predajući joj ga. Za nekoliko minuta ona i Hester su se smijale poput hijena, a Federica plakala ne mogavši se zaustaviti. - Volim Sama - blebetala je. - Ozbiljno. Ne mogu si pomoći! Ali ne želi me ni pogledati. Premlada sam i ružna. Ne poput one manekenke s kojom se danas pojavio! Pretpostavljam da mu je to cura? Hester i Mollv još su gromoglasnije prasnule u smijeh. - Kako možeš biti zaljubljena u njega? Takavje bezveznjak! - odvratila je Mollv. - U svakom slučaju, zanima ga samo jedno. Kao i sve njih! - A to nije poezija - nadodala je Hester ironično. - Ta ti je dobra! - Ozbiljno? - Da, upravo si rekla nešto duhovito! - Pa, zar mu to nije cura? - zajecala je Federica. Trenutačno jest, ali, naravno, već će idući tjedan imati drugu. Svaki tjedan je s novom. Dođu mu kao tjedni fiks - odgovorila je Mollv. - Mene ne zanimaju muškarci koji samo žele seks. Želim muškarca s mozgom! - Sam ima mozga. - Da, ima, ali mu je trenutačno utaboren na vršku pimpeka -
odvratila je i zajedno s Hester ponovno prasnula u smijeh. Federica je na to još jače zajecala. Na posljetku, shvativši da joj je od jointa samo gore, Mollv je rekla Hester da odjuri po Tobvja ili Juliana, bojeći se kako će se na posljetku još poželjeti ubiti od očaja. Ne brini, Fede, na kraju ćeš se ohladiti! Doista ti nije potreban netko toliko stariji. Dragi Bože, bit će mu dvadeset devet kad tebi bude dvadeset. A i nije da se želiš preživati Applebv, zar ne? Baš kad se spremala odgovoriti kako bi to htjela najviše na svijetu, vrata su se otvorila i u prostoriju su uletjeli Toby i Juli-an. Obojica su dahtali od panike. - U redu, cure, ostavite nas nasamo i vratite se zabavi! - Ju-lian im je zapovijedio mašući rukom kako bi odagnao dim. - I možete se riješiti ostatka jointa - nadodao je Toby ljutito odmahujući glavom. - Premlade ste za eksperimentiranje! Molly i Hester su odmah izjurile van. No, Molly uopće nije imala namjeru baciti takvu dragocjenost znajući koliko je se teško domogla, a posebice s obzirom da Sam travu nikad ne skriva na istom mjestu. Tobyje sjeo do Federice i privukao je u naručje, dok se Julian smjestio na stolicu nasuprot. - Današnji ti je dan bio užasan -rekao je ljubeći joj suzno lice. —Ali uskoro će okončati... - I napustit ću Polperro! - Ah - odvratio je podižući obrve i gledajući Juliana. Gotovo sam zaboravio na to. Julian, hoćeš li ti ostati s Fede, dok ja na trenutak skočim dolje? Moram nešto učiniti. - Julian ga je zamijenio obgrlivši je rukom. - Zaljubljena sam u nekoga tko me ne voli - odvratila je tužno ga pogledavši. - Zar postoji netko tko te ne voli? - nježno je upitao. - Reci mi tko je i ubit ću ga. - Sam Appleby. - Ah, da, zgodan mladić! I pametan. Volim pametne muškarce. No, ujedno je i osjećajan. Imaš izvrstan ukus! - Ali sam premlada - potužila se.
- Nije istina! Zasad možda jesi. Koliko ti je? Četrnaest? A njemu su dvadeset dvije? Dvadeset tri? Žene koje trenutačno odabire daleko su starije od tebe i pripravne spavati s njim. To je ono što mu treba. Svi su muškarci isti i da sam ja na tvojem mjestu, stavio bih ga na led poput dobrog šampanjca i sačuvao za poslije. Santa Montefiore - Ali ne mogu čekati tako dugo - pobunila se. - Naravno da možeš. Ako uistinu želiš nekoga, moraš biti pripravna čekati zauvijek. Ja bih na Tobvja čekao dovijeka. - Imaš sreće što si s njim. Ja nemam nikoga. - Imaš nas i mi ćemo se brinuti za tebe - odvratio je stišćući je- Osjećam se nevažno. Mama ima Arthura, Hal ima nju, tata mi više ne piše, kao da je umro, a Arthur mi nikad neće biti otac. Nikad! Prije ću umrijeti nego to dopustiti! - Ali on ti ni ne želi biti otac - ispravio ju je. - Ima vlastitu djecu. Jednostavno želi biti suprug tvojoj majci i ne možeš ga okrivljavati zbog toga. Majka ti je predivna, ali i poprilično teška. Stoga mislim da zapravo zaslužuje orden. - Možda. - A ona zaslužuje malo sreće, zar ne? - Da rezignirano je uzdahnula. - Tužno je kad se brak raspadne. Tužno je ne samo roditeljima, već i djeci. Ali valja nastaviti dalje i izvući najbolje iz toga. Nikad ne znaš, možda ćeš nakon nekog vremena otići potražiti oca. Kad budeš starija, neće ti biti potrebno ničije dopuštenje. Moći ćeš jednostavno otići. Stoga se drži još neko vrijeme! Kad se Toby vratio, lice mu je blještalo od sreće, i Julian je znao da im donosi dobre vijesti. Federica gaje s nadom pogledala pitajući se stoje uspio polučiti u dvije minute. Sjeo joj je nasuprot i uhvatio je za ruke. - Dogovorio sam se s tvojom majkom. Danas je dobro raspoložena i uhvatio sam je u najpovoljnijem trenutku! - U vezi čega? - odvratila je ne usuđujući se ni pomišljati. - Pa... - nasmiješio se. - Ako želiš, možeš ostati u istoj školi i živjeti sa mnom i Julianom tijekom tjedna, a vikendom, kad njih dvoje vrate, biti s njima. S nevjericom je uskliknula. - Ozbiljno? - Rukavom sije obrisala lice.
- Najozbiljnije! - A Rasta? - I Rasta također. Mislim da ćemo se snaći s vas dvoje. -Nasmijao se. Magična ljubavna kutijica - O, hvala ti, ujače - uzbuđeno je odvratila bacajući mu se oko vrata. - Ne mogu povjerovati! - Bit će to kao tjedni smještaj u domu nadodao je Julian. - Možeš mi davati satove poduke iz fotografije - veselo je odvratila - a ja ću vam peći kolače i brinut ću se za kuću! Nećete ni primijetiti razliku! Vrlo sam uredna i organizirana i odlično kuham! Neću vam biti na grbači — nadodala je ne mogavši suzdržati oduševljenje. - Kolači u zamjenu za poduku iz fotografije? Ne zvuči loše! -Julian je zadovoljno kimnuo pogledavši u Tobvja. - Mogu li se odmah danas preseliti? Čim ti se majka pokupi na medeni mjesec, ali pod jednim uvjetom - odgovorio je Toby. A to je? - sa strahom je upitala. - Da budeš dobra prema Arthuru. - Ah, u redu - popustila je. - Više ga neću zvati starim jarcem! Jake je sjedio u radnoj sobi dimeći se od bijesa poput na vatru tek bačenog ugljena. Iako je želio prisustvovati kćerinom vjenčanju, ona je odlučila umjesto njega. Nije bila pripravna žrtvovati bratova ljubavnika za oca, i to gaje duboko povrijedilo. Ali nije li oduvijek bila problematična? Još kao dijete uspijevala je sve pridobiti da trčkaraju oko nje. Oduvijek tvrdoglava, znala se domoći svega stoje htjela. Gotovo uvijek. Sažalijevao je Arthura. Hoće li moći izdržati njezinu mušičavost? Osim toga, iako mu nije nikad priznala, bilo je očigledno da još uvijek čezne za Ramonom. Razbijala je glavu oko papira ne želeći ih potpisati, ali znala je da mora, jer se sama odlučila za razvod i sad mora živjeti s tim izborom. Njezin je problem, zaključio je, to stoje naviknuta forsirati ljude do ruba, kad joj, nemajući više izbora, moraju popustiti. Vjerojatno se nadala kako će Ramon pristati ostati kod kuće a poslije kako će joj odbiti dati razvod. Ali bio je jači nego što je očekivala. Našla si je ravnoga i izgubila. No, zato je Arthur
siguran ulog. On joj nije ravan. A što ako nakon svih tih silnih bitaka ipak želi smiren žiSanta Motueftore vot? Kao i svi drugi, jadno je pomislio podižući minijaturnu drvenu bačvu i nabadajući je na maketu gusarske brodice, koju je izrađivao. DVADESET PETO POGLAVLJE Iduća je godina bila sretna za Federicu, a bijedna za njega. Dok je ona zadovoljno živjela s ujakom Tobvjem i Julianom, pekla im kolače, učila fotografiju i biciklom se vozila u Pickthi-stle Manor kao dotad, Jake se još više uvukao u utrobu svojih minijaturnih brodica. Gadilo mu se što je Helena dopustila unuci živjeti s homoseksualcima, dok je u tako ranoj i prijemčivoj fazi života. Polly je pokušala raspraviti to s njim, ali nije se dao navući na razgovor. Kad je želio biti ljubazan, rekao bi samo kako to nije u redu, a kad je htio biti otrovan, daje ogavno. Ali bio je to sve dio Helenina plana i tipičan primjer kako manipulira ljudima. Bila je uvjerena kako će ga na posljetku natjerati na svoje. Majka joj je otposlala Jakeove fotografije s prethodnih vjenčanja, kako bi ih mogla naknadno umetnuti u foto album, na stoje prasnula u smijeh i odaslala ih nazad. - Doista, mama! Ja sam čitavo vrijeme vjerovala da je tata obiteljski čudak! - Polly nije priznala koliko joj je zamjerila na tim riječima. Nedostajalo joj je što joj se kći i unuci ne motaju više po kući i što satima mora smišljati izlike kako bi se odvez-la k Tobvju u posjet Federici. - Znaš, Federica je sretna tamo, Jake - rekla mu je jednog poslijepodneva, nakon što ju je vidjela kako se vraća s izleta brodicom u Tobvjevu i Julianovom društvu. Obrazi su joj bili rumeni od vjetra i svi troje su se smijali. Toby je nosio košaru za piknik prepunu praznog posuda, u kojemu su ponijeli hranu koju im je skuhala, a Julian je fotografirao. Rastaje kaskao iza njih, natovljen vegetarijanskim pitama, koje je bio prisiljen dijeliti s njima, i iscrpljen od igranja na Santa Monteftore Magična ljubavna kutijica
plaži. - Znaš, svi fantastično izgledaju. Kao posve normalna obitelj nastavila je ne mareći sluša lije ili ne. Htjela je podijeliti svoju radost i nije mu, do vraga, namjeravala dopustiti daje spriječi u tome svojim predrasudama! No, Jake je nastavio lijepiti komadiće drveta ne osvrćući se. - Toby joj je poput oca. Mislim da Helena nije mogla bolje postupiti odaslavši je k njima. Malena je strahovito odrasla i sad je već prava mlada dama! Nevjerojatno je sposobna! Uistinu se ponosim njome. Julian je podučava fotografiji. Kaže da ima dobro oko. Doista. Cakje uokvirio nekolicinu njezinih fotografija i stavio ih na zid, a to ju je uvelike ohrabrilo. Upravo joj je to trebalo. Otac. A dobila je dvojicu! Oprezno je odmjerila supruga, ali on se pravio da ništa nije čuo. Kad je Hester majci spomenula ideju o zabavi za šesnaesti rođendan, Ingrid je odmah nazvala Helenu i predložila joj da ga proslavi zajedno s Federicom. - Jednim ćemo udarcem ubiti dvije muhe! - Zapravo je znala da nije sposobna sama organizirati zabavu. -A što imaš u planu? - odvratila je Helena pitajući se zna li da su šesnaestogodišnjaci u stanju kuću pretvoriti u ludnicu. - Oh, nešto lijepo. Pod šatorom... Helena se nasmiješila. Uvijek je tako blaženo izvan događanja! - A što će jesti? -Ah, mogli bismo postaviti švedski stol. Unajmit ću nekoga da se pobrine za to - ležerno je odvratila. - Za koliko ljudi? - Pa, koliko prijatelja imaju? - rastreseno je upitala već se usredotočujući na mliječno, večernje nebo i savršenu ljepotu jezera, koje je sad postalo dom jatima ptica u potrazi za gnijezdom. - Hajdemo se naći s curama i raspraviti to - ponudila je primijetivši da se gubi. - Odlična zamisao, dušo! Navrati poslijepodne s Federicom! Potom je zastala. - I povedi Hala. Joey i Lucien će biti ovdje, a znam koliko bi im se svidjelo vidjeti ga. Ne viđamo ga baš u posljednje vrijeme. Hal je jako volio Arthura. Rijetko se prisjećao oca, kad bi se magla u njegovoj glavi povukla omogućavajući mu jasnu sliku, a i tad bi mu
u sjećanje izronila tek nejasna slika muškarca grubog i istrošenog izgleda, muškarca nalik vuku, ali autoritarne kraljevske naravi. Dok je bio dijete, Ramon gaje plašio, ali kako je odrastao, bojao ga se još samo u snovima. No, u Arthuro-vom društvu osjećao se posebno. On se trudio oko njega ohrabrujući ga i nikad ga nije omalovažavao. Iako je obožavao Helenu, njegova ljubav prema njoj nikad se nije ispriječila između nje i njezina sina. Shvaćao je njihovu bliskost i bio dirnut njome, te se trudio Halu biti dobar otac, za što gaje dječak nagradio povjerenjem i privrženošću. Helena je očekivala da će biti ljubomoran na njezin odnos s Arthurom, što bi bilo posve prirodno, ali ostala je iznenađena dječakovom reakcijom. Tako nije reagirao ni na vlastita oca. Još je samo Federica gajila nadu. Promatrala je Arthura kako svima u Polperru postaje drag. Iako su mu se isprva smijali doživljavajući ga komičnim likom, svojom je vedrom ćudi postupno zaradio štovanje svih mještana. Uvijek nasmiješen, razgovarao je s ljudima uživljavajući se bez muke u njihove probleme, nudio im iskrene i zdrave savjete i nije širio glasine. Bio je čovjek od povjerenja. Čak gaje i Ingrid zavoljela, a nju je pak osvojio neočekivanim poznavanjem svijeta ptica i ljubavlju prema životinjama. Pomagao je Hester spašavati ježeve i hvalio Inigov sve uspješniji vinski podrum. Nuno ga je prozvao »Arturo«, što se svima svidjelo, pa su odmah prihvatili nadimak. Samo gaje Federica nastavila zvati Arthur. Iz čiste zlobe. Helena je bijesnih što ga odbija prihvatiti kao očuha znajući da to uopće ne zaslužuje. - »Party-spirit, which at best is but the madness of many for the gain of a few«33 - odvratio je Nuno točeći joj čaj u šalicu. Pogledao ju je i podigao guste obrve, koje su ostarjele nalikujući bijelim morskim valovima. Odmahnula je glavom. Žao mije, Nuno. Ponovno gubim — odvratila je nasmiješivši se. t 33 »Zadojenost, (koja) je u najboljem slučaju, masovno ludilo u korist manjine.« I
Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica - Ah, da mi je oštar um mladog Samuela! On bi odmah skopčao! Uzdahnuo je odlažući čajnik. - Alexander Pope, dušo. »Woman's at best a contradiction still«34 - nadodao je s podrugljivim osmijehom - I to je rekao. - U redu, tata, dosta prenemaganja, vrti mi se u glavi — dobacila je Ingrid pijuckajući čaj. Primijetila sam da više ne pušiš, Helena. Primijetila je ujedno kako joj ni ruke ne drhte. Arturo ti zasigurno čini dobro. - Tako je. Presretna sam! Iako ponekad žudim za cigaretom - priznala je. - Ipak, imam sreće, pa je popustljiv! - Baš lijepo. Daje bar Inigo takav. Jedini dokaz njegova prisustva u posljednje dane jest to crno raspoloženje koje mu se izlijeva ispod vrata radne sobe poput poplave. Zar su svi filozofi tako jadni? - Dušo moja, filozofi razbijaju glavu oko velikih životnih misterija, koje je nemoguće dokazati, a to zasigurno djeluje de-moralizirajuće — obrecnuo se Nuno. - Ne bi li onda trebao filozofirati o sebi? To je ipak najveća misterija! - Ali još više demoralizirajuće! - Ne odmičimo se od teme - ubacila se Helena. - Gdje su cure? Ne bismo li se trebale početi dogovarati? Utvrđeno je da će se zabava održati jedne subote u srpnju, odnosno između Federicina rođendana, koji je u lipnju, i Heste-rinog, koji je u kolovozu. Odlučili su postaviti velik šator na tratini, koja gleda na jezero, jer je Ingrid htjela da mladi uživaju u njegovoj veličanstvenoj ljepoti pri zalasku sunca. Kad se Helena ponudila platiti polovicu, Ingrid je odmahnula rukom. - Za ime Boga - odgovorila je mašući cigaretom. Inigo bar to može učiniti! Osim toga, neće prisustvovati, pa će mu to biti način da se iskupi. - Zločesto se nasmijala. Helena se užasavala pomisli koliko će koštati cijelo događanje, jer su curama svakojake stvari padale na pamet. Htjele 34 »Žena je u najboljem slučaju kontradikcija.« su pozvati stotinu pedeset prijatelja, organizirati catering, disko i
plesni podij i ponuditi alkohol u velikim količinama. Ingrid je predložila voćni punč, ali Nuno je inzistirao da svi piju vino. -Ako se odnosiš prema njima kao da su djeca, ponašat će se kao djeca! Daj im vino i ophodit će se sofisticirano poput mladih pariških aristokrata! Helena je smatrala kako to neće biti ni od kakve važnosti. Između pijanih pariških aristokrata i pijanih školaraca u Cornvvallu vjerojatno nema nikakve razlike. I Ingrid i Nuna čekalo je gadno iznenađenje. Te večeri, kad se zabava trebala održati, vrijeme je bilo tipično za engleska ljeta. Veći dio dana kišilo je u naletima i kad god bi se sunce punom ljepotom okomilo na Polperro, posve bi se nenadano povuklo u sjenu. Federica si je spakirala stvari kako bi mogla prenoćiti kod Hester, a Tobvju je poslijepodne odvezao u Pickthistle Manor. - Samo da ne pada tijekom čitave zabave zacvilila je. - Ingrid se toliko potrudila urediti vrt! - Nemoj se zavaravati, dušo - odvratio je s osmijehom. -Nitko neće dati frišku figu za vrt. Svi će žurno odmjeravati jedni druge! - Ipak, neće biti zabavno ako bude padalo. - Ne slažem se. Sve je daleko bolje kad zavlada kaos. Da sam na tvojem mjestu, molio bih da kiši. Kako su se približavali zdanju, želudac joj se iznenada stegnuo. Samov zeleno-bijeli deux chevaux bio je parkiran na prilazu. 1 Otkako joj se mati udala prethodne godine, uopće ga nije vidjela. Već je odavno napustio Cambridge i poslušavši Nunov savjet, otišao živjeti i raditi u Rim na godinu dana, a onda se vratio u London, gdje gaje čekao posao u financijama. Nuno je pobijesnio vjerujući kako trati »briljantni um« na posao, kojim bi se mogao baviti bilo tko s imalo mozga, na što gaje Sam razuvjerio kako je riječ tek o privremenom rješenju. Naime, namjera mu je bila vidjeti kako funkcionira poslovni svijet LonSanta Monlefiore dona. Federici je nedostajalo vidjeti njegov auto parkiran pred kućom, ali sad kad joj se želja konačno ostvarila, uspaničarila se da
će zanijemiti kad ga ugleda. Požalila je što nije starija, viša, ljepša i sigurnija u sebe. Tobv, Sam je stigao - prošaptalaje. - Odlično. Vrijeme je da se uvjeri kako si procvjetala u prekrasnu mladu ženu - odgovorio je parkirajući ispred kuće. - Bojim se. - Naravno da se bojiš i to je ono uzbudljivo, jer da te nije strah ne bi to bila ti, a tako si ljupka! - Pogledao je njezino ozbiljno lice iz profila i ponadao se daje i Sam u međuvremenu sazrio. Naravno da to misliš s obzirom da si mi ujak. - Nasmijala se. -Ali i muškarac - nadodao je dodirnuvši joj obraz. - I doista mislim da si predivna. Stoga, ulazi unutra i budi to što jesi! Neće ni shvatiti što gaje pogodilo! Poljubila gaje i nesigurno izašla iz auta. Promatrao ju je kako ulazi u kuću. Izgledala je poput rumena, ali još uvijek nezrela ploda, koji će uz pravilnu brigu postati predivna poslastica. Otvorila je vrata baš kad se nebom prolomila grmljavina obrušavajući se kišnim bodežima na tlo. - Prokletstvo! - Hester je prokomentirala pojurivši joj ususret. - Hvala Bogu da si došla! Pogledaj to vrijeme! - Sve će biti super, dušo - dobacila je Ingrid prolebdjevši kroz predvorje sa zdjelom orhideja. Ovo će malo oživjeti šator! - Mama misli da priređujemo gala večeru za djevojke, kojima je to prvi ulazak u visoko društvo. Nema pojma - prošaptalaje Hester zločesto se nacerivši. -Jedino što kvari cijelu stvar jesu Sam i njegov frend Ben koji će večeras glumiti policiju! - Kako to misliš? - odvratila je zarumenjevši se na spomen njegova imena. - Pazit će na nas i pobrinuti se da se ništa zločesto ne događa u grmlju. Nasmijala se. Magična ljubavna kutijica - Ako se nastavi ovakvo vrijeme, nitko se neće usuditi približiti grmlju - odvratila je Federica, a srce joj se s užitkom prepustilo iščekivanju Sama. Prešle su dnevnu sobu i prošle kroz balkonska vrata prema šatoru, kad joj je Sam domahnuo. - Ta je mala pravi vranac -dobacio je
Benu. - Koja? Ta do Hester? - odvratio mu je prijatelj razvukavši se po sofi poput pauka. - Da. Fe-de-ri-ca - nadodao je izgovarajući joj ime u slogovima kako je to znao činiti Nuno. - Maloljetna je, stari - Ben se nasmijao. - Zasad. Ali pazi što ti kažem. Kad bude starija, bit će neodoljiva. Promatram je. Drukčija je. Zrači nečim tajanstvenim što mi se sviđa. Još nekoliko godina, i sazrijet će u prekrasnu, mladu ženu! - Zašto onda čekati? Za ime Božje, Ben, nemam namjeru djeci oduzimati nevinost zgranuto je odvratio. - Ne slavi li šesnaesti rođendan? -Da. - Pa, onda je zrela za branje! Bolje je se dočepaj prije nekog drugog. Možeš li me upoznati? Kako bih je bolje pogledao. Krenuo je za Samom prema šatoru koji je Ingrid ispunila ogromnim zdjelama orhideja, iako se cvjećarica potrudila ukrasiti ga vlastitim aranžmanima. Ugledali su Hester i Federicu, kako stoje prekriženih ruku ljutito i smrknuto promatrajući pljusak, dok su dobavljači hrane užurbano postavljali stolove i stolice. Izbjegavajući radnike koji su postavljali rasvjetu i skupinu glaz-benika\coji su imali probu, probili su se do njih. - Bok, Fede! - Okrenula se osjetivši kako joj se vrućina širi niz vrat i prsa. No, što se više trudila obuzdati rumenilo, bivala je sve crvenija. Nasmiješila se pokušavajući odati lažan dojam opuštenosti i oborila pogled. - Ovo je Ben - nadodao je. Ben je pružio ruku i zaškiljio zagledavši joj se u lice. - Policajci. - Nasmiješila se. - Policajci - potvrdio je uguravši ruke u džepove hlača. - Bar smo se tako uspjeli uvaliti na tulum. Santa Monteftore - Nije nam potrebna policija - pobunila se Hester. - To ti misliš - nasmijao se. - Ali možda će vam biti drago kad se Ben i ja proguramo kako bismo vas zaštitili od svih tih pijanih klinaca, koji će se potući kako bi vas se dočepali! - Da bar! Daj pogledaj vrijeme - nadodala je izbacivši ruku na kišu.
- Volim kišu. Romantična je! - Federica se suzdržala pogledati ga u oči, ali je osjetila daje promatra. Njegove oči palile su joj lice poput sunčevih zraka. Otkud to nenadano zanimanje? I bojeći se da će je ugušiti svojim prisustvom, poželjela je da se što prije pokupe. - E pa ja mrzim kišu - požalila se Hester. - Zašto baš danas? Kupat ćemo se u blatu! - Moći ćete se skinuti i organizirati natjecanje u hrvanju — dobacio je Ben zahihotavši i pogledavši Sama u znak podrške. Hester je prasnula u smijeh. No, Sam je odlučio promijeniti temu. - Kako ti je živjeti s ujakom? - upitao je Federicu i odmah se prisjetio njihova razgovara u polju zvončića. Koliko je tad bila uzrujana mogućnošću da napusti Polperro! - Dobro, hvala na pitanju - odgovorila je i uspjela ga pogledati, sve dok je nešto preintimno u njegovim očima nije natjeralo da ponovno obori glavu. Osjećala se glupo, a jezikjoj se nezgrapno motao ustima. Mora smisliti nešto pametno! -Julian me podučava fotografiji - nadodala je popunjavajući neugodnu, dugu stanku. - Kladim se da ti već ide! Drago mije da ti je on učitelj. - Dobra je. Vidjela sam neke fotke - Hester ju je odmah pohvalila. Sa zanimanjem je podigao obrve. - Nisu tako dobre — sramežljivo je odvratila. -Još ne. - Vrlo je primamljivo profesionalno se baviti fotografijom. — Zamišljeno je zakimao glavom. - Možeš otići bilo kamo i uvijek ćeš biti sam svoj gazda, a sloboda u poslu i te kako je važna! - Znam. Ali još mi predstoji mnogo rada kako bih to postigla. Magična ljubavna kutijica - To će brzo doći! - Prethodna godina promaknula mu je gotovo u sekundi. Kako se samo promijenila u tom razdoblju! - Nadam se - odgovorila je začuđeno primjećujući da joj se zagledao u oči. I kad je Hester predložila da se odu pripremiti za zabavu, zahvalila se dragom Bogu stoje to učinila. - Nemamo vremena stajati tu i blebetati sa starkeljama! I laknulo joj je kad ju je odvukla za ruku. - Nisam joj čestitao rođendan - Sam je odvratio promatrajući ih kako ulaze u dnevnu sobu. - Čestitat ćeš joj poslije, kad je budeš izvlačio iz grmlja i odvajao od
nekog raspamećenog pubertetlije. - Začepi - odbrusio je. - Ponekad si veće dijete od njih! Federica je uživala u toploj kupki, a Trotskvjoj je čuvao stražu s obzirom da nijedna vrata u Pickthistle Manoru nisu imala bravu. Ležao je i dahtao okružen parom, odloživši plemenitu glavu na šape i izbacivši ružičasti jezik. Ponovno se prisjetila Sama. Zažmirila je i zamislila svijet u kojemu su sve njezine riječi mudre i duhovite, svijet u kojemu se ne rumeni i ne zamuckuje i u kojemu uvijek izgleda neodoljivo. Sam ju je obožavao u tom svijetu. Njegova je ljubav bila strastvena, a ljubio ju je nježno i vatreno, ne ispuštajući je iz ruku čak ni na sekundu. Ama baš nikad je ne puštajući na miru. U njegovom se zagrljaju osjećala zaštićeno i voljeno, daleko od sumnji i briga, koje su je potiho mučile u stvarnom svijetu. No, glasni i nestrpljiv Trotskvjev zijev izvukao ju je iz ugodnih maštanja. Skočio je na noge i stao do vrata iščekujući da ga pusti van. Kad se pojavila u spavaćoj sobi, Hester je sjedila pred zrcalom. Već sije osušila kosu, a Molh/joj nanosila šminku sigurnim potezima profesionalnog vizažista. - Tebe ću srediti nakon nje. Dovukla se obmotana u ručnik. - Ne znam. Nikad još nisam stavljala šminku - priznala je namreškavši nos. - E pa večeras ti je rođendanski tulum i hoću da izgledaš neodoljivo! Hajde, odjeni tu haljinu - zapovjedila joj je odmičući se od sestre kako bi se divila vlastitom umjetničkom djelu. Santa Monteftore Hester, predivno izgledaš - odvratila je žustrim joj pokretima nanoseći rumenilo. Kad su se pojavile u šatoru u haljinama, isfrizirane i našminkane, djelovale su sofisticirano poput starijih djevojaka. Molly je ponosno stajala iza njih kao dadilja, gurajući ih naprijed kako bi im se svi mogli diviti. Ingrid je zapljesnula rukama i uskliknu-la kako obje izgledaju poput princeza, a Helena se, primijetivši koliko joj je kći odrasla, bolna srca prisjetila njezina prohujala djetinjstva. Nosila je svijetloplavu haljinu bez naramenica, koja joj je pristajala uz plave oči, a Molh/joj je kosu podigla na tjeme. Izgledala je nedužno, ali i nekako suzdržano, razlikujući se od svojih vršnjaka koji su bili ili
prepametni za svoje dobro ili pak predjetinjasti. U posljednjih godinu dana razvila je božansku ljepotu, ali Helena je bila uvjerena da uopće nije svjesna svoje privlačnosti. Nedostajalo joj je samopouzdanja. - Obje ste prekrasne - odvratila je zadijevajući joj pramen za uho. Prekrasne - tugaljivo je ponovila. Bilo joj je žao što je Ramon ne može vidjeti. Silno bi se ponosio njome. No, odlučila je ne razmišljati o tome i prisilila se na osmijeh. — Toby će te pokupiti ujutro. Izgledaš predivno, Fede! Sad si prava mlada žena! - Che belle donne!35 - objavio je Nuno dokaskavajući u šator u bijeloj kravati. - Tata, što to, pobogu, nosiš? - uskliknula je Ingrid zbunjeno ga odmjeravajući. - Trebalo je staviti crnu kravatu! - Cara mia, imam vlastiti kodeks odijevanja - odvratio je s uzdahom. - Ipak je ovo bal moje unuke i dužan sam pojaviti se u najboljem izdanju! -Jesi li siguran da mi želiš doći na zabavu, Nuno? - Hester se nasmijala. - Izgledaš kao pingvin. - Doista sam polaskan! - Naklonio se. - Čast je biti u društvu dviju predivnih princeza. Proslavimo to čašom šampanjca! Che belle donne! (tal.) = Kako predivnih žena! Magična ljubavna kutijica Federica je ostala razočarana što se Sam nije spustio. Znajući da je lijepa, htjela je daje vidi. Dok je u beskonačnost nazdravljala s Ingrid, Nunom i majkom, jednim je okom budno pazila na balkonska vrata, a srce joj je drhtalo s nadom. - Gdje su policajci na posljetku je upitala Hester. - Pretpostavljam da gledaju telku. - Čuvši to, ostala je razočarana. Pojavit će se kad stvari krenu. Sto se ubrzo dogodilo. Uzvanici su pristigli i potrošili cijelu zalihu alkohola, prije nego su sjeli večerati, pa je švedski stol rano poslužen kako bi se to kompenziralo. Ali nitko se nije pokrenuo prema hrani, sve dok Trotskv nije viđen za jednim od stolova kako poput usisavača jednim udahom uklanja kobasice. Čim ga je Hester izvukla u vrt, uzvanici su se bacili na hranu uplašivši se da će ostati bez nje, s obzirom da su se i druge životinje stale prešetavati
šatorom kao da su kod kuće. Federica je sjela do dvojice mladića, koje nije poznavala, a koji su većinu večeri razgovarali o kriketu i ispitima u školi. Kako je bilo pre-sramežljiva, samo ih je poslušno slušala promatrajući Molly kako privlači pažnju s pompom pušeći dugu cigaretu. U usporedbi s njom, djelovala je sumnjivo i glupo. Otplesala je s dvojicom mladića, ali nije uživala u tomu. Previše samosvjesna, primijetila je da joj neprestano gledaju preko ramena i pretpostavila kako to čine u potrazi za zanimljivijim djevojkama. Jedna Molh/na prijateljica u crnoj čipkastoj haljini kretala se poput profesionalnog plesača i ugledavši je, požalila je što nema njezinu samouvjerenost i gracilnost. Na posljetku, baš kad se spremala povući na usamljenu stolicu negdje u kut šatora, po mogućnosti skriti ispod velike orhideje, njezin plesni partner iznenada je pozelenio u licu poput pljesnivog jogurta, i zgrabivši je za ruku izvukao u noć. - Mislim da će mi pozliti zastenjao je. Želudac mu se penjao u grlo od alkohola. - Pa što ću tija? - začuđeno je odvratila propadajući potpeticama u mokru tratinu. - Ne želim umrijeti sam! - Sve dublje su prodirali u mrak. Santa Montefiore - Nije ti baš tako loše, zar ne? - Ponadala se da će se nekim čudom oporaviti i vratiti je na zabavu. Zadrhtala je od hladnoće, a lagana kišica zasula joj je lice i ramena. - Užasno mije! -1 čim je to izgovorio, gurnuo je glavu u grmlje i glasno se ispovraćao. Trznula se ugledavši Ingridine pre-divne ruže prekrivene mješavinom žuči i komadića kobasica i panično odmaknula prekrivajući usta s gađenjem. Kišica se iznenada pretvorila u pljusak obarajući joj se gustim i teškim kapima na svilenu haljinu i probijajući do kože. Sagnula je glavu dvojeći ostaviti ga u cvjetnoj gredici i pobjeći u zaklon, a onda je začula kako je netko zaziva s druge strane vrta i s olakšanjem se okrenula. Bio je to Sam. - Federica! - Zaškiljila je i ugledala ga kako juri prema njoj kroz pljusak. - Federica, je li sve u redu? - Bijela košulja bila mu je u potpunosti mokra prilijepivši mu se za kožu poput papira, a kiša
mu se cijedila s plave kose. No, unatoč tomu, smiješio se od uha do uha, gotovo kao da uživa u dramatičnosti situacije. - Što? - promucala je i zbunjeno zatreptala. - Hester je rekla da te neka pijandura izvukla van - odvratio je pokušavajući doći do daha. Ukazala mu je na grm. - Dragi Bože uskliknuo je rukom si prekrivajući nos. - Hajdemo odavde! Sam će se otrijezniti! — Zgrabio ju je za ruku i odveo na suprotnu stranu od šatora. Kamo idemo? - doviknula je hitajući kako bi održala korak u krhkim potpeticama. - Sto dalje od te užasne zabave - s gađenjem je odvratio. -Vidio sam da nisi uživala. - Zar ju je promatrao? Želudac joj je zadrhtao na pomisao da ju je zamijetio i bila je zahvalna da joj je noć skrila rumenilo obraza i razmazanu maškaru. Kad je otvorio vrata staje, uvukli su se u tamu. Ćula je kako petlja oko zasuna i prepustila se mirisu toplog sijena i tek pokošene trave. Za nekoliko sekundi upalio je upaljač i potom svijeću. - Nikad nisam bila ovdje - odvratila je radoznalo se ogledavajući. - Ja neprestano dolazim ovamo, a posebice noću, kad ovdje noći obitelj divljih pataka. Upravo zato i ne rabim svjetlo. Kako Magična ljubavna kutijica ih ne bi preplašio i otjerao. Imam svijeću kako bih ih mogao promatrati. - Obitelj pataka? Ozbiljno to misliš? - Dođi - prošaptao je uzimajući je za ruku. - Pokazat ću ti! Polako ju je odveo preko poda prekrivenog zlaćanim slamčicama, koje bi zabljesnule pod svjetlošću. Staja se koristila za pohranu zrnja i sijena za životinje, te ogrjeva za kuću. Kapi kiše odjekivale su krovom, ali unutra je bilo toplo i suho. Potiho su se popeli na bale, spustili u čučanj i navirili prema mjestu gdje se ugodno smjestila obitelj pataka. Pačići su spavali na toplom krevecu načinjenom od perja, nesvjesni čudnih bića koja ih potiho promatraju, dok je neustrašiva majka sjedila na oprezu, rastvorivši crne oči, spremna reagirati kad se ukaže potreba. Sam se nasmiješio i pogledao Federicu, na čijem se licu moglo pročitati oduševljenje. Nastavili su ih promatrati bez riječi ne želeći glasom uništiti tako
dragocjen trenutak. Ostala je zatečena kad se nagnuo kako bije poljubio. Rukom ju je uhvatio za potiljak i spustio usnice na njezine, a onda se povukao i pogledao je u iščekivanju reakcije. Bila je skamenjena. - Nije ti se svidjelo? - nježno je upitao. Pokušala mu je odgovoriti, ali ništa joj se nije otelo iz grla. - Želiš da te ponovno poljubim? Opčinjena blizinom njihovih tijela nijemo je zaki-mala. Ponovno se nagnuo ovaj put joj se poigravajući s usnicama i dodirujući kožu, ali je ne kušajući. Ukočeno je sjedila bojeći se pomaknuti. Nije znala što činiti. Osjetivši da joj je neugodno, odmaknuo se i prstima joj prošao kroz kosu. Mokra, objesila se prekrivajući joj lice. - Je li ti ovo prvi puta? - Da - odgovorila je promuklim glasom. Razdragano se nasmiješio. - Prvi put je uvijek malo zastrašujuće. Prisjećam se kako je meni bilo. Dečkima je gore, jer se smatra da oni znaju što čine. - Ti si znao...? - Htjela je razgovarati, ali ne mogavši iz glave izbiti njegove usnice na svojima, nestrpljivo je iščekivala kad će se poljubac ponoviti. Santa Monteftore - Instinktivno. - Skinuo je naočale i onda se s tolikom strašću zagledao u nju daje pomislila kako će joj srce eksplodirati. Pomilovao ju je po potiljku. - Zažmiri. Nemoj biti sramežljiva. Osluhni osjetila i ne osvrći se na mozak koji te pita što se događa. Ljubljenje je užitak, a ne neugoda. Samo se opusti i usredotoči na to što ti tijelo proživljava. Nemoj dopustiti da ti strah odvuče pažnju. Ne procjenjujem te. Uživam u tebi. -Nervozno je zahihotala. Hajde, zažmiri. - Ponovno je zahi-hotala i poslušno sklopila oči, a želudac joj se ponovno uzburkao kad je osjetila njegove usnice na sebi kako joj ljube čeljust, mišić ispod uha, sljepoočice, oči. No, koliko god se trudila isključiti mozak, nije se mogla prepustiti užitku, kako joj je rekao, bojeći se da će izgubiti kontrolu i osramotiti se. Udahnula je oštar miris aftershavea, izmiješan s prirodnim mirisom muškog tijela, i poželjela se uštinuti kako bi se uvjerila da ne sanja. A onda, baš kad je pomislila kako će joj mozak uništiti tako magičan trenutak, ponovno su mu se usnice obrušile
na njezine, potičući, ali odmah i zaustavljajući luđačku jurnjavu misli. Osjetila je vino na njegovom jeziku. Osjetila je kako je grebe neo-brijanom bradicom. I svjesna senzualne boli u udovima, instinktivno je odgovorila. Obmotao ju je rukama, privukao uza se i pod drhtavom svjetlošću svijeća cijelo joj je tijelo procvjetalo kao u proljeće. DVADESET ŠESTO POGLAVLJE K ad se Helena vratila kući, na kuhinjskom stolu dočekala ju je Arthurova poruka. Otišao sam s Halom u kino. Vidimo se poslije. Voli te, Arturo Otvorila je hladnjak, izvadila limenku coca cole i s tanjurom hladnog mesa sjela za stol. Bacila je pogled na zidni sat. Tko zna kako je Federici na zabavi? Novi suprug i sin toliko su je zaokupirali da nije ni primijetila koliko je odrasla. U posljednjih godinu dana postupno se preobrazila izranjajući iz kukuljice kao lucidna, mlada žena s duboko melankoličnim očima i sramežljivim osmijehom djeteta kojemu je neugodno odbaciti djevojaštvo. Premda je bilo očigledno daje sposobna, razumna i neovisna, prepoznala je u njoj i sve veći nedostatak samopouzdanja i nesigurnost, a bila su to obilježja koje je naslijedila od nje. I teška srca nastavila je jesti. Prisjetivši se koliko je bila pre-divna u haljini, ponovno je osjetila neumoljivo kajanje i koliko god se trudila ne razmišljati o Ramonu, njegova slika stala joj je izranjati u mislima poput plutače. Plutao je ne namjeravajući joj dati mira. Njegove tamne oči upitno su se zapiljile u njezine i gotovo gaje mogla čuti kako je pita je li sretna. Nije bila sretna koliko je očekivala biti. Arthur je bio dobar prema njoj i strahovito drag. Kao pravi svetac, očinskim je osmijehom trpio njezine promjene raspoloženja i nestrpljivost. Predstavljao je potpunu suprotnost Ramonu. Nesebičan i tolerantan, nije ju osuđivao, ali nedostajala su mu Ramonova karizma, strast i melodramatičnost. I uhvatila se kako čezne za još Santa Montefiore
nečim. Žalila je što nije zgodniji, mršaviji i spretniji. Iritirao ju je njegov veseo korak. Htjela je da bude suzdržaniji i da ljudima ne hita ususret poput oduševljenog labradora. Smetale su je njegove provale oduševljenja. Ipak, nije se usuđivala predugo zadržavati na prvim godinama braka s Ramonom znajući da se ništa na svijetu ne može usporediti sa srećom i zadovoljstvom, koje je tad osjetila. U Federici je prepoznala sebe. Kad je još bila mlada i bezgrešna djevojka poput čistog papira, koji čeka da ga netko oslika s ljubavlju. A kako gaje život oslikao? S toliko mnogo boja! No, nije imala hrabrosti dublje se zagledati izbjegavajući uvidjeti daje ona sama nanijela baš one najružnije. Kad je Toby došao u Pickthistle Manor iduće jutro kako bi pokupio Federicu, zatekao ju je kako mu se oduševljeno smiješi s prozora Hesterine spavaće sobe. Pojurila je niz stube i bacila mu se u zagrljaj. - Bilo je super - uskliknula je jedva uspijevajući prikriti osmijeh. Namjeravala je pritajiti Samove ponoćne poljupce, ali čim je ostala nasamo s njim, riječi su izletjele poput bujice, gotovo kao daje izgubila nadzor nad njima. - Odveo me u staju i poljubio! Bilo je tako romantično - uzdahnula je hladeći se priručnikom o vožnji. Vani je kišilo, ali je unutra bilo toplo i mirisalo po sijenu. Zapalio je svijeću i pokazao mi gdje spavaju patke. Bio je tako drag! Razgovarali smo cijelu noć. Prepun je razumijevanja i nježan, potpuna suprotnost onim užasnim klipanima s kojima sam plesala! Spasio me upravo kao onog dana na jezeru. Samo mi nije jasno što vidi u meni. Toby se nervozno nasmiješio znajući da netko Samove dobi ne želi dugu vezu s djevojkom njezine dobi. No, znao je isto tako što ona očekuje. - Znam što vidi u tebi, Fede. Prekrasna si mlada žena i uopće me ne čudi da te smatra neodoljivom. - I što će biti sada? Uzdahnuo je zagledavši se pred sebe. - Nemoj očekivati previše, dušo. - Nije ju želio lišiti uzbuđenja, ali niti joj dopustiti da izgubi glavu. - Kako to misliš? Magična ljubavna kutijica - Mnogo je stariji i... ne očekuj previše, pa ako bude htio biti s
tobom, utoliko bolje. - Ah, u redu. - Veselo se nasmiješila spuštajući prozor. - Ionako ću ga vidjeti kad navratim. Hester me pozvala na čaj poslijepodne! - Odlično. - Ne brini, vratit ću se biciklom. Zablistat ću od vožnje! - Već blistaš - nasmijao se. Arthur, Helena i Hal navratili su na roštilj kako bi saznali kako je prošla zabava. Kiša je pročistila nebo tijekom noći i sad se ono pržilo pod jarkim suncem. Federicaje majku i očuha izvijestila onoliko koliko je smatrala potrebnim kako bi im zadovoljila radoznalost, a to je značilo da nije spomenula epizodu sa Samom. Tobvjoj je namignuo i zločesto se nacerio nijemo obećavajući ne odati tajnu. Arthur, Hal i Julian potom su odigrali kriket na tratini, a Helena zasjela u hladovinu ispijajući pivo. Federica nije primijetila napetost na njezinom licu i odskakutala je u šetnju s Rastom. No, zato joj se Toby, uvijek svjestan sestrinih promjena raspoloženja, pridružio za stolom. - Fede je sretna. - Da, vidim - ravnodušno je odvratila. - Zahvaljujući tebi i Julianu. Mislim daje profitirala odlučivši živjeti s muškarcima. - No, otac joj još uvelike nedostaje. - Natočio si je kavu. -Ponekad je znam zateći kako se igra s kutijicom. Znaš da u njoj čuva sva pisma? - Znam. Tužno, zar ne? ogorčeno je odvratila. - Ali posve prirodno. - Nemoj mi reći daje prirodno godinama zanemarivati vlastitu obitelj! - Nije. - Niti je prirodno da dijete živi s ujakom. Pogotovo ako mu majka živi u neposrednoj blizini. - Zato si deprimirana? -Ah, ne znam. Uzdahnula je. - Imam osjećaj da sam zasra-la. Otrgnula sam ih od oca, izvukla iz domovine, odvojila od djeda i bake. A onda sam se ponovno udala, i to za nekoga tko A Santa Montefiorc joj se uopće ne sviđa. I nakon toga sam još dopustila da živi negdje
drugdje, kako bi bila blizu prijatelja! Je li to prirodno? Spustila je ruku do čaše. Dodirnuo ju je. - Tata ignorira Ju-liana i odbija vlastitu kćer odvesti na vjenčanje, jer se ne može suočiti sa sinovljevim ljubavnikom. Je li prirodno daje spreman žrtvovati odnos sa sinom zbog vlastitih seksualnih uvjerenja? -Suosjećajno se nasmiješio. - Nije važno što je prirodno, a što nije. Sve je ionako stvar mišljenja. Ako je Federica sretna s nama, onda je to prirodno. Ako je Hal sretan s tobom i Arthurom, onda je i to prirodno. Fede i Hal se dovoljno često viđaju. Brat i sestra su. A zamisli tek ljude koji vlastitu djecu odašilju u internate na nekoliko godina! Je li to prirodno? - Valjda si u pravu - popustila je. - Ali nije to ono što te muči - potiho je nastavio bacajući pogled preko tratine prema Arthuru koji je uguravši crvenu loptu kroz kolut oduševljeno mlatarao rukama poput debelog pingvina. Cinično se nasmijala. - Predobro me poznaješ! -Da. - Kad me ponekad uhvati ovakvo raspoloženje, kajem se što sam prestala pušiti. - Uzdahnula je i napunila si čašu. Zadovoljna sam, Toby. Arthur je dobar prema meni. Brine se za mene i čini sve što je potrebno. Potpuna je suprotnost Ramonu koji je uvijek bio sebični seronja! - Ali još uvijek voliš tog sebičnog seronju. - Ne bih baš rekla da ga volim - odmah se obranila obarajući pogled i trepćući očima koje su je zapekle od naleta suza. - Ali Arthur nije pravo rješenje? - Arthur - rezignirano je uzdahnula - nije dovoljan. - Zamišljeno se zagledao u nju. Odmahnula je glavom. - Zaglavila sam. No, nema mi druge. Donijela sam odluku. Pogledaj koliko ga samo Hal obožava! Doista su uspostavili predivnu vezu. Helena, ljudi čine kompromise u životu. Ne možeš očekivati da ćeš Ramonove i Arthurove kvalitete pronaći u jednom muškarcu, jer se to neće dogoditi. - Ali uopće ga nisam htjela ostaviti - prošaptala je zagledavši mu se u oči. Magična ljubavna kutijica Kako to misliš? - Ponadao se da ju je krivo čuo.
- Nisam vjerovala da će mi dopustiti da ga napustim. - Suze su joj zabljesnule u očima. Dragi Bože... - U šoku je odmahnuo glavom. -Ali pokrenula sam cijelu stvar i više se nisam mogla povući. Morala sam ići do kraja. I tako sam... - Zastala je gotovo kao da neće biti u stanju provariti izopačenost svoje tajne. -1 tako si...? - I tako sam se udala za Arthura, a samo zato što je cijela ta ideja zapravo razbijesnila Ramona. Vidjela sam to u njegovim očima. Nanosila sam mu bol, a bio je to tako dobar osjećaj! - Ispila je piće. -Jesam li zla? - Nisi zla, Helena, ali si nepromišljena. - Nemoj nikome reći! - Neću obećao je. - Ali, tako mi Boga, u krasnu si se stvar uvalila! Tužno je zakimala i slabašno se nasmiješila. - I nitko me ne može izvući. Vrativši se iz šetnje, Federica je otišla ravno u sobu, gdje je legla na krevet i zažmirila. Prisjetila se prizora od prethodne noći i stala ih prematati uživajući iznova u poljupcima i milovanju kao da ih proživljava prvi put. Sjedili su pod drhtavom svjetlošću svijeće i razgovarali, sve dok se glazba sa zabave nije prestala probijati do njih kroz kišu i sve dok nisu utihnuli i automobili i gosti na odlasku. Sjedila je u njegovom zagrljaju i dopustila mu da joj se uvuče u tajne. Rekla mu je za magičnu kutijicu i prepričala priču o Topahuav, te priznala za očeva pisma koja je iščitavala kad god bi je spopala tuga. U njegovu društvu zaboravila je na sjećanja, koja su se skrivala iza nereda njezinog trenutačnog života, poput, primjerice, trenutka kad je pronašla mrtvu ribu na plaži u Vini i kad ju je otac poučio o smrti. Podigao je školjku i spuštajući se s njom na pijesak pojasnio da svako biće po smrti ostavlja za sobom ljusku, peraje i tijelo i odlazi u nebesa. Bogu. Potom je iz školjke napravio privjesak i ov-jesio joj ga oko vrata. - Znaš, ta školjka uopće nije važna. Važan Santa Montefiore je duh koji se skriva u njoj, a koji je nemoguće uništiti. - Tek je poslije, kad je odrasla, shvatila što joj je pokušavao reći.
Sam ju je pažljivo saslušao milujući je po kosi. Neke su ga priče razveselile, druge pak dirnule. - Posebna si - sjetno je zaključio poljubivši je u sljepoočicu. - Sto misliš pod tim? - Pa, jednostavno si drukčija. Više si toga proživjela od svojih vršnjakinja. Znaš kako se kaže da iskustvo čini čovjeka? E pa ti imaš više iskustva od dvostruko starijih žena. Vidim to u tim tvojim velikim, tužnim očima! - Nasmijao se i ponovno je poljubio u sljepoočicu. - Potreban ti je netko tko će se brinuti za tebe. Privila se uz njega i prvi put nakon mnogo godina osjetila istu sigurnost koju je nekoć osjećala u očevom zagrljaju. Da sam bar starija - uzdahnula je. - Da sam bar samostalna i da bar ne moram pohađati školu! -Još ti malo preostaje. - Ti imaš sreće. Živiš u Londonu. Nikad više nećeš morati činiti nešto protiv svoje volje! - Nije istina. Svatko mora ponekad raditi ono što ne želi. Kao prvo, radije bih živio ovdje u Polperru. - Uistinu? - Da, uopće se ne doživljavam Londoncem. Ali nisam još spreman pokleknuti! - A o čemu sanjariš? - radoznalo je upitala. - O kućici s pogledom na pučinu, o psima, možda čak i jednoj svinji, o obitelji, bogatoj knjižnici i dugom popisu objavljenih bestselera. Nasmijala se. - O svinji? Naravno. Ništa bez svinje. - Nasmijao se. - A o čemu ti sanjaš? -Ja bih se željela baviti fotografijom i putovati po svijetu. -Zastala je. - I htjela bih se jednog dana vratiti u Cachaguu. Ne znam zašto, ali nedostaju mi djed i baka i njihova kuća. Puno više nego naša u Vini. - Siguran sam da ćeš se vratiti jednog dana. Magična ljubavna kutijica - No, isto tako vrlo bih rado živjela u Londonu i bila bogata i slavna poput oca! - Pa, vjerojatno ćeš i u tome uspjeti. A možda ćeš kad ostvariš snove shvatiti da su zapravo bili isprazni. »Ljudima je moguće prenijeti znanje, ali mudrost, dragi dječače,
valja skupiti iskustvom« - odvratila je isprekidanim talijanskim izgovorom imitirajući Nuna. Nasmijao se. - Znači, ipak slušaš što stari govori - s divljenjem je uskliknuo. - Ne mogu si pomoći. Sve ponavlja toliko puta da mi se njegove riječi jednostavno uvuku pod kožu! - Stoje dobro, jer na cijelom svijetu nema mudrije osobe od njega! Ležala je na krevetu i s osmijehom se prisjećala njihova razgovora. Ostala je u njegovom zagrljaju sve dok joj se odjeća nije osušila, a nježna svjetlost stala uvlačiti poput maglice kroz pukotine staje, najavljujući početak novog dana. Razgovarali su kao dvoje starih prijatelja i sa svakim novim dodirom osjetila je kako se otvara, a sa svakim novim poljupcem kako se oslobađa strahova. Kad se uvukla u Hesterinu sobu, nije mogla zaspati. Nastavio joj se motati mislima. Oduvijek je znala da joj je suđen. Toby i Julian sjedili su na terasi, čitali novine i raspravljali o tekućim problemima, kad je doskakutala niz stube spremna odvesti se biciklom u Pickthistle Manor. U kući je bilo tiho, jer su Helena, Arthur i Hal otišli na čaj kod djeda i bake. Toby je odložio novine i pomno je proučio. -1? Kako izgledam? Zamišljeno je zakimao. - Meni jako zgodno. - Nasmiješio se i skinuo naočale četvrtastog okvira, zahvaljujući kojima je izgledao poput tekstopisca iz sedamdesetih. - Zapravo, izgledaš kao netko tko se previše trudio - dobacio je Julian trljajući si bradu. - Ozbiljno? Bacila je pogled na traperice i salonke. Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica Dušo, predivno izgleda - Toby se pobunio. Ali Julian je odmahnuo glavom. - Ne, ne promrmljao je. -Navuci tenisice umjesto tih štikli. Mislim da je u tome stvar. Ne želiš valjda pokazati koliko se trudiš! Odmah je odjurila stubama i vratila se za dvije minute u bijelim tenisicama. - U pravu si! - Toby je bio opčinjen.
- Nisam uzalud fotograf-Julian je odvratio tapkajući si obraz prstom i podižući obrve. Moram imati oko za detalje! - Izgledaš otkačeno! Zabavi se i pazi što radiš. Ne zaboravi da je mnogo stariji od tebe! - Budi odlučna i reci »ne« - nadodao je Julian. - Što god te tražio, samo reci »ne«! Zakolutala je očima i nasmijala se. - Onda će to još više željeti! Kopile malo, stavio je svoje prljave šape na našu Federicu -promumljao je Julian nasmiješivši se od uha do uha. - Želim te čuti, dušo - dobacio je Toby, na stoje krenula zahihotavši. - Hajde - povikao je Julian za njom. - To je najvažnija riječ u ženskom rječniku! - NE - odvratila je skrećući iza ugla. Toby je slegnuo ramenima i pogledao Juliana. Obojica su mislila na isto. Kad stvari krenu nizbrdo, pružit će joj podršku. Spustila se zavojitim uličicama ukrašenim šumskim anđelika-ma i zlaticama s užitkom pjevušeći. Kad je skrenula na prilaz, prvo stoje uočila bio je prazan prostor, na kojemu je trebao biti parkiran Samov auto. Utihnula je i zabrinuto se namrštila. Potom je naslonila bicikl na zid kuće i ujurila unutra. Tijekom ljetnih mjeseci, kad bi vrijeme bilo lijepo, Ingrid je ostavljala sva vrata otvorena kako bi mirisi vrtnog cvijeća i ruža, koje su prekrivale fasadu, ispunili prostorije šireći plodnost. No, baš zbog toga razne životinje, koje je Hester spasila, nisu imale potrebu tražiti da ih se pusti van i slobodno su se prešetavale. Lastavice, koje su se uvijek gnijezdile na trijemu, godinu za godinom ulijetale su kroz otvorene prozore, a tu i tamo pokoji bi se odvažni miš uvukao u kuhinju kako bi se nahranio iz psećih zdjelica. Prošla je kroz prostorije i izašla na tratinu, gdje je čitava vojska potamnjelih muškaraca u šiltericama i kaki hlačicama spremala šator. Zatekla je Hester i Molly kako leže na travi, još uvijek u svečanim haljinama i ispijaju kavu. - Bok, Fede - Hester ju je umorno pozdravila pogledavši je preko tamnih naočala. Ne da nam se preodjenuti - nadodala je Molly. - Mrtve smo.
- Zabava je bila predivna - odvratila je osvrćući se u potrazi za Samom. - Izgledaš odvratno dobro za nekoga tko je bio budan cijelu noć primijetila je Molly odmjeravajući je. - S kim si se to pokupila? Nisam te čula kad si došla u krevet odvratila je Hester trljajući upaljene oči. - Na žalost, ni s kim zanimljivim - promumljala je pretvarajući se. Malo sutra! Crveniš - odbrusila je Molly. -Je li te poljubio? - Ne, nije. Samo smo razgovarali - skrušeno je priznala. - Samo ste razgovarali? - Molly je otfrknula. - Ljudi ne »razgovaraju« na zabavama, već se žvale! - Pa, mi smo, na žalost, razgovarali. - O čemu? - upitala je Hester namrštivši nos. - Pričao mije o sebi - ležerno je odvratila. - Zapravo mu je pozlilo u grmlju, što baš nije bio predivan prizor, a onda se spustila kiša pa smo odjurili u staju i tamo pričekali da prestane. Slušala sam ga do četiri ujutro. -Jadna ti. Propustila si vlastitu zabavu! Je li bio jako dosadan? - Užas. Mollyju je sumnjičavo pogledala. Nemoj biti naivna, Hester! Nacerila se. - Ne vjerujem joj ni sekunde! - Nije moguće daje poljubila tipa odmah nakon što se ispovraćao! Santa Montefiore - A možda se nije ispovraćao - odvratila je Mollv podižući obrvu. - Gle, doista nije važno. A vas dvije? Hester je zahihotala. -Ja sam se žvalila s dvojicom - priznala je. - Ali Nuno me uhvatio s drugim i natjerao na ples. Nemaš pojma kako predivno pleše! - No, još se nije pojavio. Zasigurno mu je mučno - nadodala je Mollv nasmijavši se. - Mama slika na plaži. Kaže daje zabava bila odlična, premda su joj orhideje izgažene, a tratina unakažena tragovima guma jer se Joe Hornish vozikao biciklom po kiši. - A policajci? - Usudila se upitati obarajući glavu kako bi prikrila oči iz straha daje ne odaju. - Njih su dvojica otišla u London - Hester je dobacila. - Ah. - Prisilila se na osmijeh.
- Mislim da se nagledao pijanih šesnaestogodišnjaka za cijeli život nadodala je Mollv. Federica je potonula, a obrazi su joj se zarumenjeli od razočaranja. I ponovno ju je spopao mučan osjećaj odbačenosti. Nije čak pričekao kako bi se oprostili! Zar mu prethodna noć nije ama baš ništa značila? Ostala je još neko vrijeme kako ne bi pobudila sumnju, a onda krenula natrag jecajući i plačući putem kao kišna godina. Ponovno joj se rastvorila stara rana. I čim se dovezla kući, odjurila je u sobu i bacila se na krevet. Upravo kako je vjerovala daje otac voli, tako je bila uvjerena i da Sam osjeća isto. Otvorila je magičnu kutijicu i sa sramotom se prisjetila kako mu je razotkrila svoje najveće tajne, kako gaje uvela u svoj svijet, da bi na kraju saznala da ga zapravo uopće ne zanima. Bilo je to bolno osvještenje. Kad se Toby vratio s brodice, ugledao je njezin bicikl nemarno odbačen na šljunku i predosjetio da nešto nije u redu. Pojurio je stubama i zatekao je kako plače nad očevim pismima. Privukao ju je u zagrljaj. Nije trebao upitati što se zbilo. Znao je. Dogodilo se točno ono čega se bojao. - Svi s kojima se zbližim bježe od mene - prošaptala je brišući si suze o njegov pulover. Magična ljubavna kutijica - Nije istina - pobunio se. - Julian i ja uvijek ćemo biti uz tebe! - Isti je kao tata! Zašto odlaze bez riječi? Osjećam se tako bezvrijedno! - Ne zaslužuju te, Fede. Bolja si od njih! - Ali volim Sama - zajecala je. - Draga djevojko, mlada si i ljubav ti je nedužna! - Ne, nije, doista ga volim! - I on je mlad, Fede. Što si očekivala? Jednog će dana htjeti vezu, ali sad uživa u slobodi. Dušo, još uvijek pohađaš školu. Podigla je natečene oči. - Ali želim samo njega! Nitko mu nije ravan. - Znam. I budi strpljiva. Oboje morate odrasti. Bilo je vrlo neodgovorno od njega što ti je tako pobudio nade. Zasigurno zna što osjećaš prema njemu. - Tako je drag i dobar. Nikad me ne bi namjerno povrijedio!
- Naravno da ne bi. Jednostavno imate drukčija očekivanja, ništa drugo. No, mrzim gledati te kako patiš i najradije bih ga odalamio po ušima! - Ne bih ti dopustila. — Tužno se nasmiješila. - Sve će biti u redu, Fede - ponovio je i s ljubavlju joj stisnuo ruku. Ali u tom trenutku bilo je teško povjerovati da će joj se srce uspjeti oporaviti. Navečer je otišla u šetnju s Rastom. Sjećanja na prethodnu noć bila su joj okaljana i osjećala je samo ogorčenost i samosažalje-nje. Kamo god je pogledala, ugledalaje Sama. I u ružičastim oblacima koji su zarobili zalazak sunca i u valovima koji su se bacali na stijene neumorno ih pokušavajući uništiti. Poznat osjećaj praznine proždirao joj je srce podsjećajući je na nesretno vrijeme kad joj je ljubav bila bačena u lice. Bojala se da nikad više neće biti dovoljno hrabra kako bi ponovno voljela. Spus-tivši se na travu, privukla je Rastu k sebi i zakopala lice u njegovo vlažno krzno. A onda je odbacila želje u more i promatrala ih kako tonu. DVADESET SEDMO POGLAVLJE Sam je vozio autocestom, dok je Ben hrkao i slinio na suvozačkom sjedalu. Neko je vrijeme slušao radio, ali ubrzo se u mislima vratio na prethodnu noć i događaje u staji. I odmah gaje spopao osjećaj krivnje. Gdje mu je bila pamet? Nekoliko sati užitka teško daje bilo vrijedno boli, koja je uslijedila. Osjećao se poput čudovišta, zbog čega i jest inzistirao da krenu odmah po doručku. Nije imao hrabrosti reći joj u lice da mu je bilo lijepo, ali ništa više od toga. Bio je to samo poljubac u sijenu. No, nije ni okrutan ni bezosjećajan. Baš suprotno, strahovito mu je stalo do nje. Izrasla je u nevjerojatno prekrasnu i očaravajuću mladu ženu, ali prerano ju je ubrao ne mogavši se oduprijeti njezinoj nevinosti. Osim toga, nije mogao podnijeti pomisao daje netko drugi okalja. Svi su je ti pijani klipani na tulumu mogli namamiti na navlačenje u grmlju, brzinsko šlatarenje u mraku ili slinav poljubac, a samo kako bi se poslije pohvalili prijateljima. Ugledao ju je kako izlijeće u vrt upravo s takvom vrstom nitkova, i slijedio je namjeravajući je otpratiti natrag u šator. Imao je časne namjere, bez obzira što nije bio dovoljno uporan kako bi ih ostvario.
No, ono stoje potom uslijedilo bilo je upravo sramotno. Devet je godina stariji od nje i dovoljno iskusan da zna što prvi poljubac može učiniti djevojci poput nje. Ali obasjana zlaćanim svjetlom svijeće i obmotana slatkim mirisima prirode, pogledala gaje s takvim obožavanjem i takvom čežnjom da ih je na trenutak i sam osjetio. Iznenadivši se vlastitom reakcijom, jer je ipak poznaje od ranog djetinjstva, ostao je razoružan i nespreman. Prepustio se impulsima i ne stigavši osluhnuti prigušen glas razuma, uhvatio iznenada kako je ljubi. Isprva ukočena i uplašena, borila se sama sa sobom i pokušavala osloboditi sraMagična ljubavna kutijica mežljivosti, a onda mu se na posljetku predala prepustivši se posve novim osjećajima koji su joj se probudili u tijelu. Opčinjen njezinom nedužnošću, uživao je dodirom je oslobađati strahova i promatrati kako se prepušta osjetilima. Prvi je poljubac najslađi - to prvo buđenje. I srce mu se stegnulo od kajanja. Promatrao je sunce kako uklanja jutarnju sumaglicu donoseći sa sobom predivan ljetni dan. Svježe okupana priroda stala je blistati oko njega. Ugasio je radio i bacio pogled prema prijatelju čije se tijelo snom oporavljalo od alkohola i razvratne noći. Bilo mu je drago što je nasamo sa svojim mislima, koliko god mu bile mučne. Dovoljno se naslušao Benova kukurikanja. I zbog toga ga je još više bilo sram. Zar nije nimalo bolji od njega? Uvjerio se da jest. Jer dok se on poljupcima i pipkanjem probijao od uzvanice do uzvanice, on je uživao u nježnostima s dragom prijateljicom. Da, dragom prijateljicom. Bilo je slatko i dirljivo i u pitanju nije bio samo poljubac. Razgovarali su do zore o svemu i svačemu i doista uživali jedno u drugome. Ali premlada je. Eto, u tome je stvar. No, ako je tako, zašto to onda nije pošteno priznao? I tako se Sam nastavio boriti s grižnjom savjesti cijelim putem do Londona. Zaustavio se putem kako bi natočio benzin, kupio novine i paket čokoladnih grožđica te probudio prijatelja. Bio je pripravan za razgovor. Bilo mu je potrebno nešto što će mu odvući pažnju. Onda - odvratio je ulazeći u auto i paleći motor. -Je li ti bolje? - Za drek sam - odgovorio je Ben zijevajući. - Ali isplatilo se. Ipak, veselim se Londonu, jer mi je dosta frigidnih komada! Odrasli se
definitivno ne mogu zabavljati u vrtiću! Kužiš što hoću reći? Mislim da sam spreman za sveučilište života! - Slavodobitno se nasmijao i ubacio ruku u vrećicu s grožđicama. Sam je zakolutao očima i upalio radio. - Baš - ravnodušno se obrecnuo. - Sveučilište života. No, ubrzo je zaboravio grižnju savjesti i prepustio se londonskom životu. Svako jutro putovao je podzemnom u poslovno središte grada, što manje truda ulažući u posao, i onda se naSanta Monttfiore večer vraćao kući i izlazio s prijateljima. Svako malo pokupio bi neku djevojku, vodio ljubav s njom prije večere, i onda je otpratio prije nego bi otišao na spavanje. Gadila mu se pomisao da se sa strankinjom probudi u krevetu. Za seksom je osjećao potrebu kao za hranom, ali čim bi se najeo ne bi mogao podnijeti pogled na prljave tanjure. Nije se prisjećao njihovih imena, rijetko se prisjećao lica, ali apetit mu nije jenjavao. Nježnost je ostavio u staji, zajedno s obitelji pataka i zlaćanim svjetlom svijeće i nitko mu više nije uspio dirnuti srce ni uzbuditi osjećaje. Ostao je hladan, suzdržan i zatvoren. Ujesen, kad se konačno vratio kući u Polperro, skrio se u Nunovoj radnoj sobi raspravljajući o Balzacovoj Cousin Bette iz straha da Federica ne svrati biciklom i pogleda ga svojim velikim, tužnim očima ponovno budeći grižnju savjesti. Htio je priznati djedu što se dogodilo, ali gaje bilo toliko sram da to nije bio u stanju učiniti. I tako se povlačio po kući ispunjavajući je svojom ledeno hladnom pojavom. Bože dragi, Sam - Molly je uzdahnula - ovaj si vikend uistinu živi jad i bijeda! Sto se dogodilo? -Apsolutno ništa - ravnodušno je odvratio. - Skoro sam nasjela - otfrknula je oprezno ga odmjeravajući. Očigledno su u pitanju cure. - U tom području nemam problema - uzvišeno je odbrusio. - Pa, zašto ne izvedeš Trotskog u šetnju i oslobodiš se tog odvratnog londonskog tena? - Što Hester radi? - ležerno je upitao. - Nemam pojma slegnula je ramenima - ali ja idem gledati video
kasetu. -Što? - An Affair to Remember - veselo je odvratila otvarajući je. - Ne valjda to prastaro čudo! - Nasmijao se. - Obožavam ga! Takvih muškaraca jednostavno više nema! - Ali Cary Grant je prefin za tebe. Nisu li ti grubijani draži? - Samo kao kompromis. Da me Cary Grant obori s nogu, nikad više ne bih pogledala nijednog zidara! Nacerio se i išetao iz prostorije zviždukom prizivajući Trotskog. Magična ljubavna kutijica Na stijenama je bilo vjetrovito, ali bilo je ugodno osjećati vjetar na licu. Dok je izvan kuće bar će izbjeći naletjeti na Federicu. Mlatarao je rukama obmotavši se Nunovim kaputom od ovčjeg krzna i svako malo tapšući psa koji je jurcao amo-tamo njušeći uspavanu zemlju u potrazi za zečevima. Razmišljao je o poslu koji je prezirao, o poslovnom dijelu Londona koji je također prezirao, i sanjario o tome da se jednog dana skrasi u Polperru. London je dobar kao privremeno rješenje, ali srce mu je vezano za selo i duša mu pripada moru, a ne prašnjavim ulicama sterilnog grada. Bacio je pogled preko uspjenjena mora i udahnuo miris soli, koji mu je pluća ispunio sjećanjima na djetinjstvo. Više od svega želio je pisati. Nuno gaje u potpunosti podržavao u tome. Odlučno mu je rekao da trati jedinstvenu kreativnost u bezličnoj banci i obavlja posao koji bi više pristajao idiotu. Imaš mašte, dragi dječače, i talenta, i mučno mi je gledati kako to nemirno hiberni-ra. Naravno, bio je u pravu. Ali nešto gaje zadržavalo. U redu je biti talentiran ako čovjek zna kamo usmjeriti svoj dar, ali on nije znao o čemu pisati. Potišteno je podigao pogled i zamijetio dvije siluete u daljini kako se polako kreću prema njemu. Pod naletom panike odlučio se okrenuti i poći u suprotnom smjeru, kad mu je jedna stala luđački mahati ne odustajući sve dok joj nije nevoljko odgovorio. Bile su to Hester i Federica i sad više nije bilo šanse da ih izbjegne. Kad su se približile, srce mu je prestravljeno pomahnitalo. Najradije bi ih ignorirao, ali znao je da će tako ispasti neljubazan. Morat će se potruditi i odglumiti kao da se ništa nije dogodilo. Ponadao se da nije ništa rekla Hester.
- Bok, Sam - sestra mu je doviknula kroz vjetar. Rasta je oduševljeno doskakutao i stao ludovati oko Trotskog, što mu je omogućilo da im posveti pažnju, dozivajući ih i tapšući, i spuštajući se čak u čučanj kako bi pomilovao labradora. - Bok, Sam - pozdravila gaje Federica. Nevoljko je podigao pogled i prisilio se na slabašan osmijeh. Bila je crvena u licu, a oči su joj se caklile od hladnoće. Očigledno se i ona pretvara! Laknulo mu je i odmah se razvedrio. Santa Monteftore - Kako si? - Ustao je i zagledao joj se u ozbiljno lice. - Dobro, hvala na pitanju. - Ugurala je ruke u džepove i provrpoljila se na mjestu kako bi se ugrijala. - Hladno je, zar ne? - Dupe če mi otpasti - požalila se Hester. - Ali dobro je za ten odmah je nadodala. - Bit ćemo lijepe rumene! -Već ste krasne! - Odlično! Rekla sam ti, Fede! - Federica se sramežljivo nasmiješila, ali nije ništa odvratila. - Kako je u školi? - Nastavio je, ali Hester se ubacila umjesto nje. - Toliko nas prisiljavaju na učenje da mi se mozak odlučio za štrajk zahihotala je. - »Znanje je moć« - odvratio je pogledavši Federicu, koja je promatrala pse. - Znanje je dosadno - zastenjala je Hester. No, bolje da se pokrenemo! Želiš li nam se pridružiti? - Federica gaje s nadom pogledala i uhvatio se kako pristaje. - Psi su sretniji kad su zajedno! Sad ih je nemoguće rastaviti! Gle, kako se zabavljaju! Promatrali su Rastu i Trotskog kako jure za mršavim zecom, koji je jurcao cik-cak preko polja, gotovo kao da ismijava njihove nespretne pokušaje i prasnuli u smijeh, kad su se obojica vratili obješenih jezika i mašući teškim repovima kako bi prikrili sramotu. - Previše vremena provode izležavajući se na sofi - dobacio jeFederica se oduševljeno nasmiješila. - I gubice su im prečesto pune keksa!
- Mislim da ne bi znali što učiniti čak i da im uspije uhvatiti zeca nadodala je Hester tapšući Trotskog, koji joj je priljubio njušku o bok. - Gle, želi da ga se pohvali zbog uloženog truda! - Sto ga svakako ide - Sam se nasmijao milujući u prolazu Rastina glatka i mekana leđa. Kako gaje i Federica poželjela pomilovati, rukom je posve slučajno dodirnula njegovu. Ijednom i drugom učinilo se da to traje čitavu vječnost, pa su se odmah Magična ljubavna kutijica trznuli pretvarajući se da ništa nisu primijetili, a koža im je gorjela od dodira. Nakon toga više ga nije mogla pogledati u oči. Obrazi su joj se više zarumenjeli i bojala se da će to primijetiti. Ruku, koju je dodirnuo, ugurala je u džep, gdje je s čudnim užitkom nastavila tinjati. Pripazila je kako mu ne bi bila preblizu za slučaj da im se tijela slučajno dotaknu i gledala pred sebe. Laknulo joj je da je Hester raspoložena za priču i da dominira u razgovoru, čavrljajući o svemu i ama baš ništa ne primjećujući. Sam je pokušao i nju uključiti u razgovor, ali Hesterino ushićenje progutalo je njezine riječi. Naime, bila je naviknuta odgovarati umjesto nje i kad su došli do kuće, dojadilo mu je njezino nametanje. Bio je razočaran da Federica gotovo nije prozborila ni riječ i ostao iznenađen shvativši da je još više razočaran kad je objavila kako mora ići. Ali zar ne želiš svratiti na čaj? - Zastao je kod ulaznih vrata, dok je Hester na trijemu skidala čizme. Odmahnula je glavom. - Moram se vratiti jer mama dolazi po mene u četiri. - Ali, zaboravio sam da si vikendom kod majke. - Da. Gotovo svaki. - Pa... želiš li da te odvezem? - Predložio je zapanjen vlastitom ponudom. - Nema potrebe. Nije mi problem odvesti se biciklom. - Hladno je, a osim toga, i mrak se počeo spuštati - odvratio je pogledavši u večernje nebo koje se veselilo sumraku. - Rasta može sjediti na stražnjem sjedalu, a bicikl ćemo staviti u prtljažnik! -Vidimo se u školi, Fede - odvratila je Hester ulazeći u hodnik i zatvarajući vrata za sobom.
Nije imala izbora. Rasta se smjestio na stražnjem sjedalu deux chevauxa zamagljujući okna vrućim dahom, a ona na suvozačko. I dok je čekala da ubaci bicikl, nervozno je protrljala ruke. Ugledavši u bočnom retrovizoru svoje mrljama prošarano lice i raskuštranu kosu, pokušala se na brzinu dovesti u red. NaćuliSanta Monteftore laje uši ne bi li načula njegove korake, ali sve stoje dopiralo do nje bilo je ritmičko disanje psa. Sam je konačno zatvorio prtljažnik onoliko koliko je mogao i došao do vrata na vozačkom mjestu. Nije imao pojma o čemu će razgovarati, niti zašto joj je uopće predložio da je odveze. Gotovo kao da zna kako mu zaskočiti zdrav razum! Ušao je u auto i treskom zatvorio vrata. - Kladim se da Rasta ne putuje tako često prvom klasom - našalio se pokušavajući razvedriti atmosferu. Zahihotala je. - Obično pješaci. Samo se nadam da mu nisi rasplamsao nadu, jer inače nikad više neće htjeti drukčije putovati. - Pa, onda neće dobivati nikakve poslastice za nagradu. Nema viskija ni duty freeja! - Oboje su se nasmijali, a Rastaje nastavio dahtati na stražnjem sjedalu. Auto je napustio prilaz i nastavio niz uličicu. Večernje nebo iznenada je poprimilo gotovo fluorescentnu flamingo ružičastu boju hvatajući posljednje zrake zalaska sunca na pernatim oblacima i opraštajući se s danom. Oboje su se u čudu zagledali u njega. - Prekrasno je - sanjivo je uzdahnula. - Kao da priroda ponekad ima potrebu dokazati svoju nadmoć i svima nam to pokazati - odvratio je usporavajući. - Alije to, na žalost, prolazno. - Znam. Tek prolazni trenutak vrijedan zlata. Ali upravo zato i jest toliko magičan! Nisu li stvari ponekad posebnije baš zato što su prolazne? - Kratkotrajni uvid u ljepotu nebesa - odvratila je i protiv volje iznenada se prisjetila njihovih skrovitih poljubaca u staji. Oborila je pogled osjećajući kako se rumeni. - Vidi kako je polja okupalo narančastom svjetlošću uskliknuo je zaustavljajući auto uz rub ceste. - Hajdemo se prošetati! Krenula je za njim u polje. Bez riječi su se popeli uzbrdo i nastavili
obasjani nevjerojatno zlaćanom svjetlošću. - Lice ti je narančasto nasmijao se promatrajući si prste obojane u zlato. Magična ljubavna kutijica - I tvoje! Ha! Tko je sada crven! - Hajdemo do vrha! Vidjet ćemo kakav učinak ima na more. Ponovno se prepustio impulsima, uhvatio je za hladnu ruku i poveo k vrhu. Osjetila je kako joj se srce uzdiže poput balona na topao zrak doslovce je odižući od tla i nije mogla suspregnuti osmijeh koji joj je obasjao lice. Popevši se na vrh prepustili su se veličanstvenom prizoru. More je bilo čudesno mirno šireći se prema obzoru ispod zlaćanog ležaja. Oboje su šutjeli obasjani nježnom svjetlošću i promatrajući božansku predstavu koja im se odvijala pred očima. No, koliko je bila opčaravajuća, toliko je bila i prolazna i čim je sunce zašlo iza njihovih leđa kako bi nekoj drugoj obali ispunilo želju, uronili su u sjenu, a zajedno sa sjenom došlo je do naglog pada temperature. Federicaje zadrhtala. - Hladno ti je? - Čvrsto joj je stisnuo ruku. Zakimala je. - Ali isplatilo se - opčinjeno je odvratila. -Jest. Takvo što se rijetko vida. Drago mije da smo zajedno uživali. - Pogledao ju je s ljubavlju. Iznenađeno je zadržala dah. Nije očekivala takav izljev osjećaja. U bolnoj tišini posljednjih nekoliko mjeseci čeznula je čuti takve riječi. Sanjala je kako će se ponovno naći nasamo, ali kako su mjeseci prolazili počela je sumnjati da će se to dogoditi. Zagledala mu se u lice pokušavajući shvatiti što smjera. Ali samo joj se nasmiješio ništa ne odajući. - Hajdemo kako ne bi zakasnila, jer ću onda ja upasti u nevolje - na posljetku je rekao ispuštajući je i ubacujući ruke u tople džepove kaputa. Razočarano je krenula za njim nizbrdo prema autu. Tek kad su se vratili u ulicu, shvatila je da su u potpunosti zaboravili na Rastu. - Ne mogu povjerovati - zastenjalaje. -Jadni Rasta! Zasigurno je poludio promatrajući nas kako se penjemo! - Tako mije žao - dobacio je Sam odmahujući glavom. - Zalazak sunca me toliko opčinio da mi uopće nije palo na pamet! - Niti meni.
- Misliš da će nam oprostiti? - Nasmiješio se. Santa Monlepore - Mislim da hoće ako obećaš da ga više nikad nećeš zaboraviti odgovorila je s osmijehom ulazeći u auto. Rastaje luđački mlatarao repom, odnosno koliko mu je to skučenost prostora omogućavala. Bio je silno uzbuđen što ih ponovno vidi. - Mislim da ću platiti - odvratio je Sam promatrajući kako mu se slina cijedi niz kožu stražnjeg sjedala. - Oh, dragi Bože, još ćeš požaliti što si ga povezao - nasmijala se. - Na žalost, Rasta, ovaj put sam htio uživati samo s tvojom majkom - odvratio je okrećući ključ u motoru. - Ali idući put ćeš nam se pridružiti! Federica se razvedrila na pomisao da će se možda ponovno vidjeti. Ne, nije ju poljubio, ali joj je pokazao da mu je posebna! Pokazao je da mu je stalo! Kad ju je dovezao do ujakove kuće, nagnuo se i utisnuo joj nježan poljubac u obraz. I bila je uvjerena daje potrajao dulje nego stoje trebalo. - Vidimo se uskoro - rekao je odmičući se. - Hvala ti, Sam, uistinu sam uživala - odvratila je ozbiljnim glasom. - Kao i Rasta odmah je nadodala uplašivši se da ne zazvuči presentimentalno. - I ja sam uživao. Izvadio joj je bicikl, a ona je otvorila vrata Rasti koji je odmah iskočio i izmokrio se na vrući kotač. Oboje su se nasmijali, a Sam je zakolutao očima. - Koliko još moram ispaštati zbog nemara? Slegnula je ramenima. - Čuvaj se - dobacio je vraćajući se u auto. Promatrala gaje kako odlazi i mahala mu sve dok nije ponovno nestao u uličici. TREĆI DIO DVADESET OSMO POGLAVLJE London, jesen 1994. v Život bi nam svima bio jednostavniji kad bi pljačkaši ušli u dućan u zatvorskoj crno-bijeloj uniformi noseći preko leda vreće ukradene
robe - izjavio je zaštitar Nigel Dalby, sjedeći na stolu s nogom na stolici i prebacujući se oštrim, plavim očima s jednog na drugo lice. Izražavao se jorkširskim naglaskom, a glava mu je bila premalena u odnosu na tijelo, te je stoga izgledao poput urbane verzije ljenjivca. Federica je primijetila da mu se pogled neprestano vraća na nju, iako se obraćao osmorici novih zaposlenika. — Ali zapravo se nikad ne pokazuju tako otvoreno, zar ne? Niti im na čelima stoji: »Ja sam pljačkaš.« - Lagano se udario rukom o butinu i nasmijao vlastitoj šali. Federicin pogled privukla je jasno definirana kvrga koja mu se isticala ispod tijesnih hlača i s neugodom mu se usredotočila na lice pokušavajući se skoncentrirati na predavanje. - Izgledaju poput nas. Pokazat ću vam za minutu snimku pravih pljačkaša kako biste se uvjerili koliko su mudri. Imate oči i sve što tražim jest da ih upotrijebite. Uvijek morate biti na oprezu! U ovakvom dućanu snalažljivi pljačkaši svake godine uspiju ukrasti robu u vrijednosti od nekoliko tisuća funti. — Zapucnuo je jezikom i uperio si dva prsta u oči. - Uporabite ih! Budite budni! Na telefonu postoje tri gumba. Za šifru A, B i C. Šifru A valja odabrati ako je u pitanju prijetnja. Recimo, muškarac s oružjem ulazi u dućan i prijeti vama ili vašim mušterijama. Taj poziv direktno odlazi u policijsku postaju, a oni jamče dolazak u vremenskom razmaku od dvije minute. Šifru B odabirete ako vam netko djeluje sumnjivo. U tom slučaju ja silazim i pažljivo pratim osobu dok se kreće dućanom. Šifra C podrazumijeva poSanta Montefiore Magična ljubavna kutijica moć, tešku mušteriju i tome slične stvari. - Polizao je usnice i pogledao Federicu. - Imate li pitanja? Jedan je mladić, na nagovaranje prijatelja, podigao ruku. -Kako izgledaju sumnjive osobe? - Bilo je očigledno da pokušava suspregnuti podrugljiv osmijeh. Nigel je ozbiljno zakimao glavom. - Odlično pitanje, Simon! Rekao bih da sumnjivim možete smatrati svakoga tko nosi šil— tericu, tko je neobrijan, neuredno odjeven ili stranac. Federica je bacila pogled prema kolegama kako bi provjerila jesu li i oni ostali zgroženi. Nisu.
- A ako je u pitanju žena — nadodao je Simon razmećući se pred djevojkama koje su se smiješile skrivajući se iza dugih i blještavih šiški. Nigel je nervozno otfrknuo kako ne bi ispao budala. - Bog vam je podario mozak, zbog čega smo vas i uposlili. Upotrijebite ga! Ponovno je zapucnuo jezikom i upalio video. Federica je pokušala gledati snimku, ali ponovno se uhvatila kako joj pogled bježi na Nigela Dalbvja čiji su dugački, bijeli prsti petljali oko daljinca. Nakon predavanja vratila se na prizemlje, na odjel s darovima, uranjajući u gustu maglu Tiffanvjeva parfema. - Kako je prošlo, stara? - upitala je Harriet, jedna od djevojaka koje su radile u dućanu više od dvije godine. Bila je visoka i prsata, i obožavala nositi jarku odjeću i blještav nakit. - Nigel voli slušati vlastiti glas. Vidim da vas je zadržao preko sat vremena. Vjerojatno mu se sviđaš. Znaš, zapravo je ženskaroš nadodala je i glasno se nasmijala odbacujući kovrče boje kestena preko li-munasto zelenih ramena i biserne ogrlice. - Ne mogu zamisliti da ima uspjeha kod žena. Mislim da privlači pogled samo zato stoje čudan. - Stara moja, ostala bi ugodno iznenađena, iako nije poput Torquila Jensena - odvratila je promuklim glasom i napućila jarko crvene usnice. -A on je...? - Naravno da ne znaš tko je Torquil Jensen! - Harrietine oči zabljesnule su s divljenjem. - Najzgodniji muškarac na svijetu — povjerljivo je prošaptala. — Nećak gospodina Jensena, starog čudaka koji je vlasnik dućana. Cesto kupuje ovdje. -Jesam li već upoznala gospodina Jensena? - Znala bi da jesi - uskliknula je poigravajući se biserjem oko vrata prekrivenog mrljama. - Hoda sa svitom čankoliza i savjetnika i nikad se nikome ne obraća. Preko njih komunicira s osobljem. Mali ljigavac! Ali mu je zato nećak pravo genetičko čudo! Stari rijetko dolazi u dućan i mislim da Torquila šalje u špijuniranje. I dobro pripazi jer sve telefone prisluškuju. Gospodin Jensen uživa imati kontrolu!
- Ozbiljno? - Federica je ostala zaprepaštena. - Dragi Bože, naravno! Nikad ne obavljaj privatne pozive. Ne isplati se. Iste sekunde dobit ćeš otkaz! Prije nekoliko mjeseci Greta je imala simpatičnu pomoćnicu koja je, na žalost, obavila samo jedan privatni poziv i odmah ostala bez posla. Bez ikakva pojašnjenja. Mislim da prisluškuju i prostoriju za osoblje, stoga ne pričaj viceve na račun gospodina Jensena, ni Ledene kraljice. - Molim? - To je Greta. - Namreškalaje nos s gađenjem. - Kakva je? Harriet je uhvatila veliku svilenu maramu oko vrata, razve-zala je i onda ponovno nespretno zavezala. - Noćna mora, stara moja, prava noćna mora - odvratila je teatralnim tonom. -Oh. - Iz Švedske je i ako mene pitaš, još se nije odmrznula! Ali, ne brini, prema svima je hladna. Kaže što misli i uopće se ne opterećuje načinom na koji to čini. Torquil je nekoliko tjedana izlazio s njom, pa se počela šepiriti kao da posjeduje dućan i obraćati gospodinu Jensenu imenom. William. Sto je definitivno bio krivi potez, vjeruj mi! Naravno, to nije potrajalo i sad se Torquil pravi daje ne poznaje. Savjetujem te daje slušaš bez pogovora i da se ne upuštaš u svađe. Samo učini što ti kaže i miči joj se s puta. Imaš sreće da si mlada. Pustit će te na miru. - Federica se nasmiješila s olakšanjem. - Samo si lijepa, a to bi mogao biti problem! Santa Montefiore - Je li gospodin Jensen oženjen? - Ne, nije. Baš šteta svog tog novca! No, ni Torquil nije oženjen. Iako ga se uvijek može vidjeti s drugom curom. Vozi porsche i živi u četvrti Little Boltons, a tamo je veličanstveno! Moj je otac izgubio sav novac u Llovdsu. Prokleta šteta! Sad moram tražiti bogatog supruga. A mogla sam se dočepati nasljedstva! Gdje ti živiš? - U Pimlicu s dvije prijateljice. - Pimlico je lijep. Lijepe, bijele kuće od štuke. To mi se sviđa. Izgledaju grandiozne, iako zapravo nisu.
Baš kad su dovršile razgovor, Greta se spustila niz stube. Bila je mršava, a sjajnu plavu kosu skupila je u pundžu, nisko na potiljku elegantno izduljenog vrata. Nosila je Chanelov kostim mornarske boje sa zlatnom dugmadi i iste takve cipele. Federi-ca je očekivala da će biti mlađa i nagađala je kako joj je ponaj-manje četrdeset. Premda visoka i mršava, imala je tanke usnice i krhki izraz duboko nesretne žene. Prišla joj je i s visoka je pogledala ledenoplavim očima. — Oprostite, ali nisam još imala priliku upoznati vas. Dobrodošli u St John i Smithe! - Usnice su joj se razvukle u pristojan, ali neiskren osmijeh. - Pravilo broj jedan: ne smijete stajati cijeli dan i razgovarati. Valja posluživati klijente i vrlo je nepristojno razgovarati s kolegicama, a njih zanemarivati. Harriet bi to trebala znati. - Govorila je s gotovo neprimjetnim stranim naglaskom režući riječi ledeno formalnim tonom. Harriet se odmah stala ispričavati, na stoje Greta otfrknula. - Da, da, nova je pa je u redu. Nastavila je kroz odjel prema uredu. Harriet je zakolutala očima i namignula Federici. - Ne brini, stara moja, svi drugi su mačji kašalj - odvratila je i bacila pogled na sat. — Dragi Bože, vrijeme je za puš-pauzu! Vidimo se za petnaest minuta! Federica se preselila u London krajem ljeta 1994. Bilo joj je osamnaest. Inigo je kćerima kupio stan na Belgrave Roadu, i stoga su njih dvije inzistirale da im se pridruži u zamjenu za gotovo bezazlenu najamninu tvrdeći kako u Hesterinoj sobi ionaMagična ljubavna kutijica ko ima mjesta za još jedan krevet. Mollvje studirala povijest na Londonskom sveučilištu, a ona pak pohađala Umjetničku školu St Martin's odlučivši krenuti majčinim stopama. Federica nije razmišljala o nastavku obrazovanja. Htjela se baviti fotografijom poput Juliana i oca, ali Helena je zadrhtala na pomisao da joj kći vodi Ramonov nomadski život i stoga ju je nagovarala da se okuša u drugim stvarima. — Moraš prvo zaraditi novac, a to je moguće samo ako se domogneš poštenog posla. Kad se budeš mogla uzdržavati, moći ćeš činiti što te volja!
Federica je rijetko viđala Sama, a najčešće u snovima koji su joj nemirom i čežnjom ispunjavali duge dane i noći. Kad bi se pak sreli kod njega u Polperru, ili pak u stanu u Londonu, smiješio bi joj se s ljubavlju i raspitivao kako joj ide. Ali mogućnost da se iz tog prijateljstva razvije nešto više rastopila se poput neba boje flaminga prekrivajući je tamom. Neprestano se pitala zašto mu više nije stalo. Život s Molly i Hester samo joj je rasplamsao zaljubljenost podsjećajući je pri svakom koraku na mladića koji joj je osvojio srce na zamrznutom jezeru gotovo deset godina ranije. Ponekad bi nazvao kako bi porazgovarao sa sestrama i ako bi se javila, morala je čeličnom voljom obuzdati drhtanje u glasu i čavrljati kao da su stari prijatelji, ali do idućeg poziva živjela je prisjećajući se svake njegove riječi. Poput ljubavnice. Koliko god se trudila uvjeriti daje besmisleno voljeti ga i živjeti na sjećanjima koje je nekoć dijelio s njom, a koje je sada najvjerojatnije zaboravio, nije si mogla zauzdati srce. Nitko na svijetu nije mu bio ravan. Prvi put u životu dobila je priliku iskusiti neovisnost i s užitkom joj se prepustila. Pri kraju rujna primila je prvu plaću. Sedam stotina funti. Harriet ju je odmah odvela u šoping, u ulicu Knightsbridge, gdje je potrošila gotovo sav novac na odjeću prepirući se s njom, jer je Harriet htjela da nosi jarke boje poput nje. U svakom zrcalu pokušala je procijeniti bi li se takva svidjela Samu ili ne, a onda se upitala prisjeća lije se uopće. Ali nije odustajala. Možda je samo premlada, i možda još čeka na Santu Montejlore nju, tko zna... Kad se pojavila na poslu idući dan izgledalaje poput prave Londončanke u kratkoj, sivoj suknji, visokim potpeticama i s lijepo našminkanim licem prekrivenim puderom koji je Harriet inzistirala da kupi. Greta je ljubomorno otfrknula i rekla joj da ne pretjeruje s osmijehom. - Nisi reklama za zubnu pastu i djeluješ preagre-sivno! Preplašit ćeš nam mušterije! Federica se zarumenila i ponizno oborila pogled. - Tako je bolje! - A onda, u pokušaju daje zadrži izvan odjela i sakrije, odaslala ju je u podrum kako bi počistila skladište. - Želim da bude tako čisto i uredno da mogu lizati s poda - dobacila je
marširajući natrag u ured. Unatoč Gretinim povremenim ispadima, Federica je zavoljela posao. Uživala je u sigurnosti koju joj pruža i novcu koji zarađuje. Smijala se s Harriet i mladim ljudima koji su radili na drugim odjelima. Ubrzo su joj postali proširena obitelj. Većina mušterija bila je ugodna, a poneki muškarac znao ju je pozvati na izlazak. Harriet ju je posavjetovala da ne miješa posao i zabavu, pa je ljubazno odbijala ponude, polaskana što su je uopće zamijetili. No, broj onih koji su se nadali izlasku s njom motajući se oko odjela s darovima rastao je usporedo s njezinim samopouzdanjem. Sva izvan sebe, Greta ju je tjerala u skladište stoje češće mogla, ali zainteresirani se nisu povlačili. Jednog hladnog jutra u studenom dok su stajale do pulta, debela, stara Ciganka uvukla se u dućan izranjajući iz zimske magle i noseći bezbroj prljavih vrećica s logotipom dućana Tes-co, a koje su bile prepune papirnatih vrećica. - Ovo je posao za Nigela - Federica je veselo prošaptala pri-tišćući šifru B. Harriet je zahihotala. - Ova će mu se svidjeti, dušo - zabre-ktala je. Žena živi na ulici i ponekad navraća kako bi obavila nuždu! - Odvratno - odvratila je Federica s gađenjem namreškavši nos. -Ako misliš daje to odvratno, što ćeš onda reći kad ti kažem da si stražnjicu pere u umivaoniku? No, svi to tajimo nadajući se da će se Greta poslužiti njime nakon nje. Magična ljubavna kutijica Do vraga, sad je prekasno - prosiktalaje Federica promatrajući Nigela kako skače niz stube s predatorskim izrazom na ružičastom licu. Triput je zatreptao pogledavši je, a ona pak bacila pogled prema Ciganki koja se probijala niz hodnik prema ženskom toaletu. Spretno je izbjegao dvije starije gospođe, ali nije ju uspio zaustaviti na vrijeme. Uvukla se u kabinu i za sobom zaključala vrata, na stoje udario šakom i glasno povikao: -Policija! Molim vas, izađite van! - Odjebi, ovo je za dame - odvratila je i to baš u trenutku kad je Torquil Jensen ušao u dućan. Greta je odmah izjurila iz ureda i prišla Federici. - Bezbroj sam ti puta rekla da ne stojiš i blebećeš bez veze! Siđi u skladište i razvrstaj
posljednju dostavu fotografskih okvira - zapovjedila je- Ali ima ih na stotine - Harriet se pobunila u njezino ime. - Nemoj zaboraviti da sam ti šefica! Naložila sam što joj je činiti i ako nema hrabrosti sama se potužiti može odmah potražiti drugi posao jer sa slabićima ne želim imati posla. - A onda se okrenula prema Federici i nadodala: - U skladište! Ove sekunde! Federica se pokupila u trenutku kad je Torquil prišao pultu. Iako mu se Greta nasmiješila, usnice su joj problijedile, a oči se rastopile odajući koliko je očajna i tužna. Ukočeno se nasmiješio. - Bok, Greta! - Pogledao ju je i onda se okrenuo prema Harriet. Lijepa si danas! Na stoje Harriet zablistala od sreće. - Hvala na komplimentu, gospodine Jensen - veselo je odvratila uživajući u Gretinoj muci, iako je znala da će poslije ispaštati. - Moram započeti božičnu kupovinu pa sam se pitao bi li mi mogla pomoći jer ti znaš pogoditi pravi dar! - Naravno, gospodine Jensen, bit će mi zadovoljstvo - odgovorila je utapajući se u njegovim zelenim očima. Da se bar Federica sad vrati kako bi posvjedočila njezinoj pobjedi! - Greta, nekako si mi blijeda - nadodao je nasmiješivši se i promatrajući njezino upalo lice. - Zasigurno puno radiš. - Ne, dobro sam - promucala je, ali lice joj je izgledalo poput sladoleda koji se rastapa na suncu. Santa Monteftore Kad su se njih dvoje pridružili kupcima, gomila se sa štovanjem razmaknula, ne toliko zbog Torquilova društvenog položaja, koliko zbog njegove zapanjujuće ljepote. Greta je osjetila kako joj se žuč penje u grlo i povukla se u ured povrijeđena ponosa kako bi si polizala rane. Odjebi, ovo je za dame - zakreštala je Ciganka. - Ti nisi dama - procijedio je Nigel kroz odškrinuta vrata nadajući se da ga klijenti neće čuti. -Još jednom te opominjem! Ako ne izađeš, srušit ćemo vrata i izvući te van! - Zar dame ne mogu ni pišati na miru? doviknula je. -Znam koja su mi prava! I lutalice moraju pišati kao i princeze! Možda nisam
princeza, ali sam dama! - Dosta! Ulazim! - U redu, u redu - odvratila je otvarajući vrata. Nigel se trz-nuo kad gaje zapahnuo smrad koji se širio za njom. - Nije mi čak dopušteno pišati na miru - zakreštala je proguravši se mimo njega. Mušterije su je s gađenjem odmjerile kad se progegala kroz dućan bijesno se ogledavajući. - Kladim se da vama dopušta da pišate na miru - zavrištala je na bezazlenu postariju damu, koja je ostala ukopana na mjestu zgranuto je promatrajući. - Ova rupa smrdi kao vražje dupe! -1 nakon toga izašla je na ulicu. Svi su odahnuli. Samo su Harriet i Torquil nastavili kupovati ni ne primijetivši strku. Nakon dva sata raspakiravanja fotografskih okvira i njihova poslagivanja u uredne hrpe na policama, Federici je bilo drago vidjeti Harrietino uzbuđeno lice na vratima. - Stara moja, nećeš povjerovati! Torquil Jensen je upravo bio u dućanu i utrošio čitava dva sata na mene - prošaptalaje bojeći se daje netko ne čuje. Zafrkavaš me - odvratila je pokušavajući podijeliti njezino uzbuđenje. - Gretu je gotovo izgazio! Da si joj samo vidjela lice! Izgledala je kao kišna godina! Koja glupača! Magična ljubavna kutijica - Super! - Tip je mrak! Ah, da si ga bar vidjela, tamnoput i misteriozan, s predivnim zelenim očima koje poprimaju plavu boju ovisno o tome što nosi na sebi, a danas je imao zeleni pulover od kašmira, pa su mu bile zelene poput smaragda! Tako je elegantan! Zrači bogatstvom i samopouzdanjem! Ne mogu vjerovati da ti je promaknuo! Trebaš ga vidjeti! - Federica je slegnula ramenima. Kako god bilo, toliko je toga nakupovao, da je sve odneseno gore, a tebe i mene je zapala čast da to zapakiramo! - Sretnice - sarkastično je odvratila. - Ne bi to rekla da si ga upoznala odvratila je Harriet suosjećajno odmjerivši hrpe okvira u boji. — Znaš, ne bi me iznenadilo da te Greta ovamo poslala namjerno, jer gaje ugledala kako ulazi u dućan. Dopala bi mu se. Pali se na plavuše. - Ne vjerujem da bi me pogledao. Uostalom, ne bih ni htjela da me
pogleda. Srce mi vene za nekim drugim — odvratila je spuštajući se na stolicu. - Za kim? — Harriet se naslonila na okvir vrata. - Oh, za nekim koga poznajem čitav život. No, uzalud, jer ga uopće ne zanimam. - Nasmiješila joj se pokušavajući prikriti tugu. - Da vidiš Torquila, nikog drugog više ne bi poželjela! — Bila je uvjerena da joj se nitko drugi ne bi svidjeo. - Ako se oženi, prelazim u opatice — nadodala je s osmijehom. — Hajde, mislim da se Pepeljuga dovoljno napatila u podrumu! Federica nije imala želju upoznati Torquilajensena. Njezino je srce pripadalo Samu Applebvju i koliko god pokušavala nastaviti dalje sa životom i zainteresirati se za nekog drugog, ono je bolno žudjelo za njim. Obožavala je njegov zločesti osmijeh, busen zlaćane kose, koja mu je padala na inteligentne oči, njegovu autoritarnu narav i nevjerojatno samopouzdanje. I neprestano joj je nedostajao. Santa Montejiore S majkom se čula svaki drugi dan. Helena se više nije brinula za nju, jer je stasala u pametnu mladu ženu, sposobnu brinuti se za sebe. No, zato se brinula za Hala. Za razliku od nje, on je oduvijek bio teško dijete, i premda ga se nekoć uvijek moglo nekako dovesti u red, sad je radio probleme u školi, padao na ispitima i neprestano izražavao nepovjerenje prema bilo čemu stoje činila, svađajući se samo kako bi joj napakostio. Žalovala je za djetetom koje ju je nekoć promatralo s obožavanjem poput zaljubljenog ljubavnika. Sad se znao naizmjence ljutiti na nju i pokazivati koliko je voli, pa joj se učinilo da živi na toboganu s kojeg nije u stanju sići. Vikendom bi odlazio s prijateljima i ponekad se vraćao u rane jutarnje sate bazdeći na alkohol i cigarete i jedva se uspijevajući odvući stubama u krevet. Očajavala je. Arthur joj je pružao podršku i ljubav ne tražeći ništa zauzvrat. Nesebično ju je slušao, dok se pokušavala osloboditi mučnih misli koje su je izjedale i mudro je savjetovao, iako je znao da ga neće poslušati. Toliko se uvukla u cijelu stvar da nije mogla objektivno sagledati situaciju. - Ne obraćaj pažnju na njega, ljubavi znao joj je reći. - Živi na tvojoj pažnji poput parazita i ako je prestane dobivati, otpast će.
- Moj sin nije prokleta uš - odbrusila bi, a lice bi joj poprimilo izraz neshvaćenog mučenika. Ali Arthur je znao kako Hal funkcionira. Cijeli život mu je popuštala samo zato što se nije mogla osloboditi osjećaja krivnje vjerujući da mu je oduzela ' oca. Po njegovom mišljenju, majka s grižnjom savjesti može biti vrlo opasna pojava. Njezinom sinu bila je potrebna čvrsta ruka i sve dok je ne dobije ići će do krajnjih granica. Ali Helena mu nije namjeravala dopustiti primjenu autoriteta i umjesto da čvrstom rukom zasluži sinovljevo štovanje, pokušala gaje zadobiti popuštanjem. Federica je također slušala majčine jadikovke strpljivošću terapeuta. Na početku, kad se tek doselila u London, Helena se raspitivala kako joj je u stanu i na poslu, ali čim se skrasila, sve manje i manje se zanimala za njezin život, dok je radoznalost na posljetku u potpunosti nije napustila i dok nije počela razgovarati samo o Halu. Kad god bi Federica pokušala preusmjeriti Magična ljubavna kutijica razgovor, Helena bi ga jednostavno okončala ili pak pronašla način kako se vratiti na sina. Više joj nije bio samo hobi. Postao joj je život i njegova potreba za pažnjom žderalaju je do srži. Federicin život u Londonu toliko se razlikovao od onog u Polperru da se uspjela izolirati od kompliciranih obiteljskih problema. Isprva joj se sve činilo toliko novim da nije imala vremena osjećati nostalgiju za domom, ali kad se čula s Tobvjem i Julianom, spopala ju je čežnja za morem, galebovima, prohladnim, slanim zrakom i tihim noćima. Shvatila je da joj i Rasta nedostaje. Bila je prisiljena ostaviti ga kod ujaka, a kad je došla u London shvatila je zašto. London nije mjesto za psa koji uživa u dugim šetnjama kroz prirodu i poigravanju na plaži. U ovakom gradu brzo bi propao. Ipak, nedostajalo joj je njegovo društvo. Isprva joj je bilo teško spavati zbog prometa, ljudi i povremene policijske sirene koja bi znala zavijati u noć utjerujući joj strah u kosti. Ali za mjesec dana ta joj je ista buka postala utješna, a žuta ulična svjetla, koja je obasjavala malenu spavaću sobu, koju je dijelila s Hester, pobuđivala već davno zaboravljena sjećanja. Upoznajući se s ulicama svojeg novog doma počela je osjećati kako mu sve više i više pripada. Grad joj se više nije činio zapanjujućim
labirintom kojeg se valja bojati. Bio je dobroćudan i u njemu je bilo moguće uživati. Upoznala je nove prijatelje i gotovo svaku večer izlazila van, u kino, ili kazalište, ili samo pub, gdje bi znali sjediti igrajući trik-trak i razgovarati do zatvaranja. Ali Samovo neprimjetno prisustvo slijedilo bi je kamo god je išla odbijajući muškarce koji bi joj se divili čeznući je uzeti samo za sebe. A onda, kad je već stala vjerovati kako ništa ne može razvodniti žar koji je osjećala prema njemu, netko joj je ušao u život i zauvijek to izmijenio. DVADESET DEVETO POGLAVLJE Greta želi da sav porculan preselimo na drugi kraj odjela -Harriet je umorno dobacila, kad se Federica pojavila. -Jesi sigurna? Naradit ćemo se - odgovorila je i onda primijetila tamne podočnjake oko Harrietinih mutnih očiju. — Jesi dobro? - Sinoć nisam mogla ući u stan i bila sam prisiljena prešetavati se do zore. - Trebala si me nazvati! - Nemam tvoj broj. Ali dobro sam. Samo me zaštiti od Gre-te, molim te. - Uzdahnulaje slabašno se nasmiješivši. - Torquil očigledno dolazi danas obaviti kupovinu. Dostavili su mu sve darove, koje smo zapakirali prije vikenda, ali treba mu još nekolicina. Ne mogu to učiniti. Pogledaj kako užasno izgledam -uzdahnulaje trljajući si oči. - Ne izgledaš užasno, Harriet. Uostalom, Greta se može pobrinuti za njega - odgovorila je i zaključala si torbicu ispod pulta. - To će je možda oraspoložiti. - Samo se nadaj - prostenjala je. Do polovice jutra preselile su sav porculan i iscrpljeno se naslonile na pult, kad je gospodin Jensen ušao u pratnji skupine muškaraca u tamnim odijelima koji su trljali ruke ponavljajući sa strahopoštovanjem: - Da, gospodine Jensen. Naravno, gospodine Jensen. — Odmah su se sabrale i ljubazno nasmiješile. — To je gospodin Jensen - prošaptalaje Harriet. - Misliš da nisam primijetila? Dovoljno je pogledati tu skupinu poltrona! - A skupina se zaustavila i ogledala oko sebe prigušeno komentirajući proizvode i izložbene primjerke. — Hvala dragom
Bogu da smo riješile porculan prije nego je došao! Magična ljubavna kutijica - I to baš u pravom trenutku - nadodala je Harriet. - Poludio bi daje odjel u neredu! Malim očima gospodina Jensena ništa nije moglo promaknuti. Pažljivo je i pomno pregledao prostoriju. Kad mu se pogled zaustavio na Federicinom anđeoskom licu, ispravio se i došapnuo nešto na uho jednom od pomoćnika. U to je Greta izmarširala iz ureda. - Nisam li vam rekla da ne stojite i blebećete - očajno je dobacila, a strani naglasak grubo je isjeckao riječi. - Dobro jutro, Greta - odvratio je gospodin Jensen izranjajući joj iza leđa. - Mislim da se nismo upoznali - nadodao je okrećući se potom prema Federici. Greta je iznenađeno zatrep-tala i samovažno se isprsila. - Federica Campione. - Ispružila je ruku. Zadovoljstvo mi je što radite kod nas. - Nasmiješio se radoznalo je odmjeravajući. Potrebna su nam obasjana lica poput vašeg u prednjem dijelu dućana. - Zahihotao je i zaškiljio malim, crnim očima. Pomoćnici su također zahihotali. - Greta, pobrini se da uvijek bude u prednjem dijelu dućana! Poslušno je zakimala. - Naravno, gospodine Jensen, znam prepoznati vrijednost! - Odlično. - Pogled mu je pao na tek prebačen porculan, a lice se iznenada smrknulo. - Zašto je promijenjen raspored proizvoda? ljutito je upitao. Njegovi su se pomoćnici odmah ispravili i prekrižili ruke preko svojih golubljih prsa kako bi zajedničkim snagama pokazali zgražanje. - Oh - odvratila je Greta ostajući bez riječi i s užasom zaplje-snula rukama. — Ispričavam se. Federica je nova i nije shvatila moje upute - slagala je ni ne trepnuvši. Federicini obrazi poprimili su grimiznu boju. Gospodin Jensen je zakimao, a njegovi pomoćnici opustili ruke. - Možda bi idući put trebala biti razgovjetnija - odlučno je odvratio. - Želim da se porculan vrati na staro mjesto! - Zapuc-nuo je prstima kao da poziva konobara, a onda se okrenuo i odveo pratnju prema
odjelu s pokućstvom. - Čule ste ga! Pokret - Greta je razdraženo povikala. - I Harriet, ako se još jednom pojaviš na poslu u ovakvom stanju, posSanta Montefkire Magična ljubavna kutijica lat ću te kući! Zauvijek! Razumiješ? - Harriet je zakimala. Bila je preslaba kako bi joj se suprotstavila. - Da! A sad brzo, dok se ne vrati! Federica je bespomoćno promatrala kako se vraća u ured. -Nemam riječi. - Bolje se navikni, stara moja, jer je neprestano takva. Koliko sam ja puta zaglibila, jer je samo tako svalila svu odgovornost na mene! Skriva se iza nas, ali kad stvari pođu po dobru, preuzet će hvalu na sebe! Vjeruj mi! U redu, sad smo opet na početku. Glupa krava promrmljala je vadeći iz ladice ključ za ormariće. Federica je potiho bijesnila hodajući odjelom i ponovno ga preuređujući. Kako je Harriet bila preumorna za razgovor, prepustila se samosažaljenju kajući se što nije hrabrija kako bi se mogla izboriti za sebe. Kad je visok i u kožu odjeven muškarac s crnom, blještavom kacigom ušao u dućan pritisnula je šifru B na telefonu čisto iz prkosa te bacila pogled prema stubama očekujući Nigela Dalbvja. Nigel se spustio stubama suptilno poput policajca u crno-bi-jeloj komediji. Presrela mu je pogled i kimnula prema muškarcu, koji se sumnjičavao zadržao do vrata. Nigel mu je prišao, odvažno se isprsio i zatražio da skine kacigu. - Na žalost, ne dopuštamo uporabu kaciga u dućanu samovažno je pojasnio. Muškarac je s užitkom nagnuo glavu, a onda skinuo i rukavice i kacigu protresajući gavranovski crnu kosu. Bio je to Torquil Jensen. Nigel se, naravno, odmah bacio na ispriku propadajući u zemlju od srama. Federica je duboko uzdahnula i problijedila. Harriet je u pravu! Nikad još nije vidjela tako prekrasnog muškarca! Nigel se povukao, gotovo se naklanjajući, a onda odjurio stubama kako bi se sakrio u svom uredu, dok ga ne prođe poniženje. Torquil se zagledao u Federicine zelene oči i zasmijuljio. -Znači, vi
ste to osiguranje, je li? - Prišao je i spustio kacigu na pult. - Torquil Jensen. - Ispružio je ruku i dok joj je pomno proučavao lice poput strica, primijetio da se rumeni. - Federica Campione — odvratila je promuklim glasom. - Talijansko? Ml... - Čileansko. - Kako predivna zemlja - uskliknuo je. — Putovao sam tamo u mladosti. - Odvažno se nacerio. Možda će vam ovo zvučati vrlo glupo, ali toliko sam zapanjen vašim izgledom, da sam zaboravio zašto sam uopće došao. - Zbunjeno se namrštila osjetivši kako je hvata nervoza. - Vrlo ste lijepi - nastavio je. - Zasigurno ste novi, jer nitko nije toliko revan pomagati Nigelu da obavlja posao za koji je plaćen. - Nasmijao se, a s obje strane velikih usana ukazale su mu se duboke bore od smijanja. Imao je nevjerojatno svijetle oči. Učinili ste mu uslugu. Smatra se važnijim nego što uistinu jest, a takve ljude valja prizemljiti. - Pogriješila sam. Oprostite. - Zamislila je Nigela kako dugim prstima kucka o stol sjedeći usamljen u uredu i pokušavajući se osloboditi osjećaja krivnje i sramote. Samo je obavljao svoj posao nadodala je u njegovu obranu. - A vi svoj! Upravo sam kupio motor. Morat ćete mi se jednom pridružiti - nadodao je milujući joj tijelo vatrenim pogledom. Nezgrapno se nasmiješila. Kad je prekrižio ruke i naslonio se na pult, ona se odmah odmaknula, osjetivši kako joj osjetila probija oštar miris njegove kože i toplina njegova tijela. -Oh, sjetio sam se zašto sam došao. Treba mi nešto za jednu mladu ženu odvratio je, a onda se zamislio i protrljao tek iz-raslu bradicu. - Mladu ženu vaše dobi. Tražim božični dar. Sto bi joj se svidjelo? - Koliko je dobro poznajete? - Trudila se djelovati službeno, iako se zapravo gušila u njegovoj blizini. - Ne baš. Ali želim joj nešto darovati - odvratio je ležernim tonom nacerivši se od uha do uha. - Koliko namjeravate potrošiti? - Novac nije u pitanju. Da dulje ovdje radite, već biste to shvatili. Nikad ne gledam koliko što košta. Cijene mi samo smetaju. Onda,
što bi se, recimo, vama svidjelo? - Pa, ako je baš ne poznajete tako dobro, na vašem mjestu odabrala bih nešto lijepo, ali ne previše intimno. Da vidimo... — Osvrnula se osjećajući kako je besramno promatra. Lice joj je poprimilo grimiznu boiu. Ugledala ie Harriet kako se skriva i7a Santa Monteftore vitrina s porculanom kojeg su upravo preselili. Da joj bar dođe pomoći! Ali Harriet je smatrala daje preružna kako bi se pokazala i stoga se prikrivala, tako daje ni ona više nije mogla vidjeti. - Sto kažete na jednu od onih kineskih lončanica? Mogli biste kupiti biljku i darovati joj ijedno i drugo? Bi li se vama dopala biljka? - Naravno. Sve žene vole biljke! - Sviđaju mi se vaše ideje. Da čujem još koju - odvratio je ne odmičući pogled. -A slika? - Predložila je bacajući pogled na izbor slika na zidu. - Ne znam što voli - zamišljeno je odvratio. - A što kažete na srebrni okvir za fotografiju ili nešto lijepo, ali praktično? - Oh, znam — odgovorila je odvodeći ga kroz dućan prema zaključanoj vitrini u kojoj su se nalazili skupocjeni izrezbareni srebrni okviri. - Ovaj je upravo stigao iz Kine. Svaki detalj pomno je izrađen, zar ne? Ako je ne poznajete baš dobro, savršen je izbor! - Dobra ste prodavačica. — Uzeo je okvir u ruke. — Bi li vam se svidjelo da vam to netko daruje? - Naravno, svidjelo bi mi se. - Odlično. Onda mi to umotajte. To nije bilo teško! Dok je nesigurnom rukom umatala poklon, bila je svjesna da prati svaki njezin pokret ne prikrivajući opčinjenost. - Želite li ga uzeti sada ili da vam ga dostavimo? - Sad ću ga uzeti - odgovorio je razoružavajući je još jednim iskrenim osmijehom. - Želite li još nešto? - Više nisam raspoložen za kupovinu. Vratit ću se neki drugi dan i tako ponovno dobiti priliku vidjeti vas - odvratio je prigušenim glasom. Mahnito se bacila u potragu za najboljim odgovorom, ali ništa. Ostala je nijemo stajati. Kad se pokupio iz dućana, zagledala
se pred sebe kao da vidi nešto stoje drugima promaknulo, a onda ponovno udahnula i shvatila da se nije usudila pošteno disati dok je bio uz nju. Magična ljubavna kutijica Ostatak dana prošao je u polumjesečarenju. Kad se vratila u stan nije se mogla prisjetiti što joj se dogodilo nakon što je otišao, ali se zato prisjećala svake riječi razgovora, gotovo kao da gaje u međuvremenu naučila napamet. Dok je sjedila i uživala u čaši vina s Hester i Molly, oglasilo se zvonce na vratima. Hes-ter je otišla otvoriti i ugledala dečka iz dostave s dva paketa naslovljena na nju. Cimje ugledala veličinu jednog paketa, stala se tresti. Velika lončanica u plavo-bijeloj kineskoj posudi za cvijeće, poput one koju mu je još jutros preporučila! - Od koga je sve to? - Hester je ostala zapanjena. - Božanstveno će izgledati u stanu - dobacila je Molly preuzimajući biljku iz Federicinih ruku i odlažući je u dnevnu sobu, gdje ju je nastavila odmatati. - Stoje u drugom paketu? - Pretpostavljam srebrni okvir za fotografije - zapanjeno je odgovorila. - Kako znaš? - upitala je Hester. Znam. - Pa, hajde onda - nestrpljivo je nadodala Molly otresajući pepeo u plinsku pećicu. — Neće se otvoriti sam od sebe! Federica je pažljivo skinula papir i izvukla prekrasni okvir uvezen iz Kine. - Zapanjujuće! - Hester je ostala zadivljena. -Gle, ptice su izrezbarene - nadodala je prelazeći rukom u čudu. - I to će dobro izgledati u dnevnoj sobi - dobacila je Molly povlačeći dim. Ali Federica ga nije ispustila iz ruke. - Ne. Uložit ću tatinu fotografiju — odlučno je izjavila. — I staviti je do kreveta. - Super - uskliknulaje Hester. - Onda je mogu i ja gledati! Pohitala je niz hodnik prema spavaćoj sobi i zatvorila vrata za sobom. Čula je kako Molly i Hester šapuću pitajući se tko joj je kupio tako skupocjene darove. Ali ne osvrnuvši se na njih, spustila se na krevet kako bi ubacila očevu sliku u novi okvir. S ljubavlju mu je prstom prešla preko lica i zaključila kako mu Torquil uvelike
nalikuje tamnom puti. Ima istu garavu kosu, istu maslinastu put i mesnata usta. Ali zato im se oči razlikuju. Očeve su bile crne i tajnovite poput svemira, a Torquiloye sviSanta Montefiore jetle i treperave poput plitkog, zelenkastog bazena. Ubacila je fotografiju u novi okvir i odložila je na noćni ormarić, a onda se odmaknula i s divljenjem je osmotrila. Tako ju je Hester i zatekla kad je ušla. Kako opčinjeno promatra očev nedokučiv svijet. Ne želim ti smetati - obratila joj se budeći je iz transa. - Ne, u redu je. - Odvojila je oči od slike. - Tko je tip? Pretpostavljam daje »tip« u pitanju - zahihota-laje. - Dragi Bože, da si ga samo vidjela! Najljepše muško na svijetu zaneseno je odgovorila naslanjajući se na jastuke. - Visok je, tamnoput i ima svijetlozelene oči, a kad mi se nasmiješi, želudac mi se popne u grlo i imam osjećaj kao da me nešto pregazilo! - Mislim da te pogodila Amorova strelica. - Zahihotala je i spustila se na svoj krevet. - Gdje si ga upoznala? - Nećak je vlasnika St Johna i Smitha. Na sreću, nije nizak i ćelav na strica! - Znači, pojavio se u dućanu? - Da. Pomislila sam daje pljačkaš jer nije skinuo kacigu, pa sam pozvala Nigela Dalbvja da siđe i sredi stvar. Bilo je doista sramotno. - No, očigledno se nije uvrijedio. Ne, bilo mu je zabavno. - Nasmiješila se prisjetivši se tog trenutka. - I te kako zabavno odvratila je Hester diveći se okviru. - I on je vjerojatno ostao opčinjen tobom. - Mislim da ga žene općenito opčinjavaju. - Koliko je star? - Dosta — odgovorila je zarumenjevši se. - U redu, ali koliko? Pedeset? - Ne, prije bih rekla da mu je trideset i neka. - Hmm, to je staro - složila se Hester ne mogavši prikriti divljenje. - Alije zato zreo, samopouzdan i sređen - Federica je nadodala i zabrinuto se ugrizla za usnicu. Magična ljubavna kutijica Želiš reći, bogat i osiguran. Netko tko bi se mogao brinuti za tebe i
zaručničkim te prstenom osloboditi svih problema! -Nasmijala se. - Ne, samo je odrasliji od onih koje obično upoznajem. - Bože, kako uzbudljivo! Ne mogu povjerovati - Hester je zapljesnula rukama. - Niti ja. - Sto namjeravaš učiniti? - Ne znam. - Uzdahnula je i silno uzbuđenje nakratko joj je paraliziralo tijelo. - Mislim da se večeras baš neću naspavati. - Ah, tvoje hirovito srce! - Hester se nasmijala polako usta-jući. - Što misliš pod tim? - Mislila sam da si zaljubljena u Sama - odvratila je smiješeći se. Nekako sam se nadala da će te učiniti dijelom naše obitelji- Oh, doista, Hester - Federica je odmahnula glavom. - Više nisam dijete! Odavno sam ga preboljela! - Sad definitivno. - Rezignirano je slegnula ramenima i prepustila je mislima. Idući dan Federica je došla u dućan rumenih obraza i bojeći se da će svi saznati kako joj je Torquil poslao darove prethodnu noć. Ali Greta je sazvala sastanak odjela i održala im ljutito predavanje o tome kako se ophoditi u dućanu i kako ne blebetati u skupinama kad se valja pobrinuti za klijenta. Nitko nije primijetio Federicin nemiran pogled. Osmotrila je svakoga po na osob usredotočivši se na posljetku na sag i prisjećajući vrlo živo Torquilova lica koje je potajno i s ljubavlju nosila u mislima. Kad su se vrata otvorila u deset, zaprimila je telefonski poziv. Podigla je slušalicu ustreptala srca. - Dobro jutro - veselo ju je pozdravio. -Jeste li primili darove? Da - potrudila se zvučati sabrano. - Niste trebali. - Naravno da nisam, ali bio mije užitak! - Bio je dirnut njezinom nervozom. Santa Montefiore - Hvala vam. - Znam da je malo na brzinu, ali nisam si mogao pomoći. Hoćete li mi oprostiti? Nasmijala se pokušavajući prikriti neugodu. - Naravno.
- Znam daje i ovo što slijedi malo na brzinu, ali biste li mi dopustili da vas večeras izvedeni van? - Molim vas, nemojte me odbiti. Slomit ćete mi srce! - Pa... -Jedino vas tako mogu upoznati. Ne mogu neprestano navraćati u dućan, zar ne? Zahihotala je. - U redu. Bilo bi mi drago. - Zgrabila je set narudžbenica i stala se hladiti njima. - Doći ću po vas u osam. Isplanirao sam nešto posebno. Toplo se odjenite! - U redu - odvratila je zapitavši se kakvo to iznenađenje zahtijeva toplu odjeću. - Vidimo se. Odložila je telefon i zagledala se pred sebe kao da joj se svijet nenadano promijenio pred očima. Bila je ustrašena. Kad ju je Greta pozvala u ured znala je daje saznala za poziv i stala joj se ispričavati bojeći se ne ostati bez posla. No, bila je ušutkanajednim pogledom ledenoplavih očiju. - Nemoj to ponoviti. Znaš da se ovdje nadziru svi telefonski pozivi. Kažem ti to za tvoje dobro. - Oprostite. - Ako želiš zaprimiti privatni poziv, moraš reći da te nazovu u doba ručka i to u sobu za osoblje. Ako je pak hitno, mogu nazvati moj ured i ja ću ti onda proslijediti poruku. Kad bi svi u tvrtki primali privatne pozive nitko više ne bi radio. Jesam li bila jasna? - Da, Greta. - Odlično. Ne želim ponoviti ovaj razgovor. Magična ljubavna kutijica Federica se strahovito bojala da će uzrujati Harriet ako joj prizna za Torquila i stoga je nastavila raditi kao obično, prikrivajući uzbudenost u želucu i ubrzane otkucaje srca koji su joj davali dvaput više energije nego inače. Poslijepodne se više nije mogla usredotočiti na najjednostavnije zadaće i laknulo joj je kad je na posljetku uspjela primiriti živce u aromatičnoj kupki. Molly je otkazala izlazak na piće s dvije prijateljice s faksa i lebdjela do prozora sa sestrom kako bi bar na trenutak ugledala
tamnoputog stranca koji joj se udvara. Federica nije imala ništa glamurozno za odjenuti. Garderoba joj se sastojala od elegantnih radnih kostima i stoga joj je Molly posudila kremastu polo majicu od kašmira koju je navukla na crne traperice, a Hester pak novi kaput od ovčje kože koji je kupila u Harvev Nicholsu. Ali kad se blještavi porsche zaustavio pred stanom i besprijekorno odjeven Torquil izronio u crnim hlačama od samta koje je nosio na čizme, Molh/je znala da će se netko morati latiti Federice. - Isuse, tip je mrak- uskliknulaje razjapivši usta. Hester je odmah dojurila do nje. - Opa, Fede, je li to uistinu on? — oduševljeno je zacičala. — Sretnice jedna! Federica se ukopala do vrata drhteći. - Tako sam nervozna da mije zlo - priznala je promuklim glasom. - Sto ću mu reći? - Ne budi glupa - odbrusila je Molly. - Naravno da ćeš znati što reći. Samo zato stoje zgodan ne znači daje drukčiji od svih ostalih! Vjerojatno je i on nervozan. - Uživaj, Fede - dobacila je Hester ohrabrujući je. - Dopusti mu neka te zabavi. Tako mama obično kaže! - Prokleto je neodoljiv — uzdahnula je Molly paleći cigaretu i žaleći što nije nju zamijetio. - Samo ne glumi nedužnost, jer očekuje da si sofisticirana. -Ali, dragi Bože, sad sam još nervoznija! - Pa, ako ne izađeš, odvest će se i onda će sve propasti u vodu odvratila je zapovjednim tonom. - Hajde! Kad je Federica sišla niz stube i izašla na ulicu, njezino blijedo lice i uplašen&oši obasjala je ulična svjetlost i.Torauil ie osietio Santa Monteftore kako mu želudac treperi gotovo ga odižući s tla. Prišla mu je s istim sramežljivim osmijehom, koji gaje oduševio prethodnog dana, a on ju je otpozdravio poljupcem i udahnuo ugodan miris ylang-ylanga kojim si je pripremila kupku. - Predivna si -prošaptao je sa zadovoljstvom zamjećujući kako joj se obrazi rumene. Otvorio je vrata na suvozačkom mjestu i promatrao je kako se spušta na tamno, kožno sjedalo. Potom je prešao na drugu stranu i bacio pogled prema prozoru stana. Molly i Hes-ter priljubile su lica za
okno i mahale, no činije podigao glavu nestale su poput utvara. Nevjerojatno! - Drago mi je da si se toplo odjenula - dobacio je okrećući ključ u bravici motora i uključujući se autom u promet. - Kamo idemo? - Iznenađenje! - Zagledala mu se u profil primjećujući zadovoljan smiješak na licu. - Voliš iznenađenja, zar ne? - Samo ako ih ja priređujem! Da ti nije palo na pamet iznenaditi me. Neće mi se svidjeti. - Zapamtit ću! Vozili su se nasipom prema trgu Parliament. Bila je hladna noć, ali nije kišilo. Nebo je iskrilo iznad mutnog sjaja grada koji nikad ne gasne, a polumjesec plutao na površini Temze poput duha potonule brodice. Kako romantična noć! Otvorila je prozor i dopustila daje hladni povjetarac oslobodi nervoze. Kad je na posljetku parkirao auto, iz prtljažnika je izvukao pletenu košaru i malen sag. - Čemu sve to? - veselo je upitala. - Iznenađenje — ponovio je podižući obrvu. — Slijedi me i saznat ćeš! — Krenula je za njim do otvora u zidu koji je prolazio do rijeke, i spustili su se mokrim stubama prema lijepoj crvenoj brodici koja se ljuljuškala na plimi. Stari skiper čekao je sa filozofskim strpljenjem, tako tipičnim za ljude s mora s kojima je Federica odrasla u Polperru. Uhvatila ju je nostalgija. Kimnuojoj je, ali bez osmijeha, i pružio grubu ruku, kako bi joj pomogao da siđe na palubu. Prihvatila je pomoć, a Torquil se odvukao na pramac i spustio sag. Magična ljubavna kutijica - Hajde, dođi ovamo, slijedi nam duga vožnja! - Primijetio je da se oduševljeno smiješi i uhvatio je za ruku kako bi zadržala ravnotežu. - Ovdje je daleko zabavnije. Kao prvo, možemo vidjeti kamo idemo - nadodao je pomičući košaru za piknik. - Ne mogu vjerovati da si sve ovo organizirao radi mene -uskliknula je spuštajući se do njega. Želim te zadiviti - priznao je. - U redu, Jack, spremni smo doviknuo je skiperu, koji mu je, dodirnuvši kapu, dao na žanje daje
shvatio. Nestao je za kormilom, nakon čega se začulo rondanje motora, a onda tiho brujanje i otisnuli su se niz mjesečinom okupanu Temzu. Torquil se primaknuo otvarajući košaru. - Započnimo s čašom šampanjca, može? - Predao joj je kristalnu čašu. -Jesi li ikad bila na Temzi? - Vozila sam se autom niz obalu — nasmijala se. - Odlično! Drago mije da ti je ovo prvi puta! - Natočio joj je šampanjac. - Noć je nevjerojatna! Jesi li se i za to pobrinuo? - Dao sam sve od sebe. -1 uspio si! - Uspio sam tebe pronaći - nježno je odvratio kucnuvši svojom čašom o njezinu. - Za nas! Srknula je gutljaj i odbacila suzdržanost. - Čuo sam da si upoznala strica - rekao je podižući obrvu. - Da — oprezno je odgovorila ne želeći komentirati tog napuhanog čovjeka-žabu koji je umarširao u dućan s potpuno nepotrebnom i besmislenom samoodvažnošću. - Svidjela si mu se. -Da? - Ima odličan ukus. Kad su u pitanju ljudi izuzetno dobro opaža stvari. Kao i svi u našoj obitelji. - Proždrljivo ju je pogledao uživajući u njezinoj neuglađenosti. - Toliko si nedužna da je nemoguće da si odrasla u Londonu. Jesi li odrasla u Čileu? - Bila sam tamo do sedme godine, a onda sam se preselila u Cornwall. - S uzvišenog u ispodprosječno nasmijao se. - Zato si drukčija! ^MdjjJ^tino_korijena»..i^Q..Qomwailal.Ponut mješa.-.. Santa Montefiore nca. Volim mješance! - Nadodao je i ispraznio čašu. - Alija nisam mješanac. Nadam se da voliš čistokrvne Engleze. - Naravno da volim Engleze. Ne poznajem baš previše Lati-no muškarace. Otišla sam još dok sam bila posve malena. - A sad si zastrašujuće stara — ironično se obrecnuo. — Nagađam da ti je osamnaest? Izvadio je bocu iz košare i ponovno im napunio čaše. - U pravu si! - Ostala je iznenađena. - Zar baš sve znaš?
- Nisam li ti rekao da sam staro, prepredeno njuškalo? - Izgovorio je to londonskim narječjem. Nasmijala se. —Ja nagađam daje tebi trideset pet - odvratila je ispijajući gutljaj šampanjca. - Na žalost, krivo! Mnogo više! Trideset i osam. I prestar sam za tebe. Osjetila je kako joj se želudac steže. Sto misli pod tim? Zar uistinu vjeruje da je prestar za nju? Ako je tako, zašto ju je uopće izveo van? - Hajdemo pojesti nešto - predložio je izvlačeći dva tanjura prepuna tosta, foie gras36 i kavijara. Brod se polako kretao Temzom prolazeći ispod mostova koji su bacali zlokobne sjene na vodu, mimoilazeći Tower of London i uranjajući u tamu. Pojeli su hranu i otvorili novu bocu šampanjca. Odgojili su me otac i maćeha. Prava majka umrla mi je dok sam još bio beba - objavio je posve ležernim tonom. - Tako mi je žao. - U potpunosti je suosjećala s njim i premda njoj otac nije umro, u posljednjih deset godina gotovo uopće nije pokazivao znakove života. - Oh, bio sam premalen kako bih shvatio što se događa, a onda se pojavila Cvnthia. Bila mije dobra mati. Znaš, nije mogla rađati djecu, pa je to nadoknadila obožavajući me i kako sam je-dinac razmazila me od najranijeg djetinjstva! — Nasmijao se. No, odlučio je ne priznati kako je Cvnthijina ljubav ponekad bila klaustrofobična, a očeva prezahtjevna. ¦'" Foie gras (franc.) = guščja jetra. Magična ljubavna kutijica - Vjerojatno to zaslužuješ. Zasigurno si strahovito propatio! Suosjećajno gaje uhvatila za ruku. Namrštio se. - Ali ti si isto propatila, zar ne? - nježno je odvratio naginjući glavu na stranu. - Želiš li porazgovarati o tome? Uhvatila se kako mu dopušta da se uvuče u njezin život. Opčinjena alkoholom i ljepotom prirode, razvezala je jezik i dopustila boli da se iskrade bez cenzure. Iako nije namjeravala išta priznati, nešto u njegovim očima i osmijehu izmamilo je njezino povjerenje. Imala je osjećaj da je može prozrijeti i da sve njezine obrambene zidove probija prodornim pogledom. Ali i da razumije ono na što nalazi
iza njih. - Drago moje stvorenje - odvratio je primijetivši kako drhti. Obgrlio ju je oko ramena. - Potreban ti je netko tko će se brinuti za tebe. Ja sam odrastao uz previše ljubavi, ali ti sije imala premalo! - Nije baš tako - odvratila je pokušavajući se riješiti lagane vrtoglavice. - Imala sam puno sreće. - Ne zavaravaj se, dušo! Svakome su potrebni otac i mati. Ako imaš sreće poput mene da dobiješ predivnog poočima ili pomajku možeš uvelike nadoknaditi gubitak roditelja, ali Ar-thur ti očigledno nije zamjena za oca. Naravno da nije - uzbuđeno se pobunila. - Ne mogu ga podnijeti! - Pa, vrijeme je da imaš nekoga tko će za promjenu misliti na tebe. Majka to nije činila kad je odlučila napustiti Čile, zar ne? Ni ocu nisi bila na prvom mjestu. Potreban ti je netko tko će tebe pretpostaviti svemu drugom. — Izvukao je još jedan ćilim i obmotaoje njime. Osjetila je kako joj suze naviru. Je li to zato što govori o ocu ili zato što joj je rekao daje prestar za nju? Nije znala. Poželjela mu je reći da nije tako, ali nije imala hrabrosti. Potiho mu je otvorila srce i ponadala se da će to zamijetiti. - Nemoj biti tužna - prošaptao je promatrajući kako joj oči blješte poput Temze. Odmahnula je glavom. — Nisam tužna — Sjetno se nasmiješila- Sretna sam. Sretna sam što ovu prekrasnu noć dijelim s toSanta Monteftore bom. Predivno od tebe da si me saslušao. Ali nemoj me krivo shvatiti. Imala sam magično djetinjstvo i iskusila sreću. Neki ljudi, poput tebe, moraju pretrpjeti smrt roditelja, a ponekad izgubiti i čitavu obitelj. Ja se doista nemam što žaliti. Tata mi nije umro, zar ne? - Ne, nije mrtav, samo je nemaran. - Čvrsto ju je uhvatio za ruku. Usrećit ću te! - Rukom joj je podigao bradu i palcem obrisao melankolične suze. - Pronašao sam te. -1 utisnuo joj je poljubac na slane usnice. Sa žarom mu se prepustila osjećajući grubo lice na svojoj koži. Vlažnim usnicama rastvorio je njezine i prodro u njezinu nedužnost prisvajajući je, a ona je usred svega toga u potpunosti zaboravila na Samove nježne poljupce. Konačno je pronašla muškarca koji je obećao voljeti je i štititi i ukloniti joj
ožiljke iz prošlosti. TRIDESETO POGLAVLJE Fede je zaljubljena - Hester je izvijestila majku koja je stajala u podnožju božične jelke nepreciznim pokretima dajući Samu upute. - Ne, dušo, malo više na lijevo! Eto, tako! A sad da vidimo hoće li Angus uletjeti. Sam je sišao s ljestvi i pogledao gnijezdo učvršćeno na glavnoj gornjoj grani. - U kogaje zaljubljena? - upitao je sklapajući i odlažući ljestve. - Ludo je zgodan i tamnoput! Nikad još nisam vidjela tako svijetlozelene oči. Neprestano joj šalje darove! Znaš, mama, čak ju je odvezao avionom u Pariz na jedan dan i kupio joj gomilu odjeće. Nećeš je više prepoznati! Tako je profinjena! Sam se obrušio na sofu izbacujući noge i hvatajući se rukama za potiljak. - A nekoć je bila zaljubljena u tebe - Hester je nadodala zločesto se nasmiješivši. - Nije - odbrusio je. - Bar ne otkako je odrasla. - Gdje je Angus? ANGUS! Ingrid je povikala osvrćući se oko sebe. - Maloprije je bio ovdje! - Njezini uzbuđeni prsti stali su se poigravati monoklom koji joj je visio između velikih grudi. - Vjerojatno je izletio van — razdraženo je odvratio. - Sumnjam daje izletio na ovakvu hladnoću. — Krenula je u predvorje, dok joj je donji dio etno-haljine lelujao poput brodskih jedara. -Jesi li vidjela Angusa? - dobacila je Molly, koja ju je mimoišla ulazeći u dnevnu sobu. Da, u knjižnici je. Nuno ga pokušava naučiti čitati. - Uzdahnula je i zakolutala očima. Za ime Božje, grlica je, a ne papiga! Santa Monlefiore - Onda, Mol, kakav je taj Federicin dečko? - Sam ju je upitao odvajajući se od sjećanja na nedužnu večer koju su proveli u staji i na kratku šetnju brdom u kojoj su zajedno uživali. - Dobar. - Spustila se do njega. - Super jelka - oduševljeno je uskliknula. - Ali mislim da se Angusu neće svidjeti. Sretniji je u tatinoj garderobi. - Dobar? To je sve? - Radoznalo je odvratio pitajući se zašto gaje to
tako uznemirilo. - Pa - započela je odmičući si crvenkasto-kestanjastu kosu s očiju zgodan je i šarmantan, ali... - Zastala je pokušavajući pronaći prave riječi. - Toliko je dobar da djeluje nestvarno - na posljetku je nadodala. - Ali Fede izgleda predivno! Kažem ti, Sam, nećeš je prepoznati! - Doista izgleda nevjerojatno - nadodala je Hester. Molly je zapravo prezirala pričati o Federid i Torquilu. Svaki put kad bi ih vidjela zajedno spopala bije zastrašujuća ljubomora i mrzila je samu sebe zbog toga. -Je li sretna? - progunđao je. - Zaljubljena je - ukočeno gaje ispravila. - Da, sretna je - nadodala je Hester. - Nikad je prije nisam vidjela tako sretnu. Posvećuje joj nevjerojatnu pažnju. Neprestano je naziva i izvodi van. Procvjetala je! - Kao da joj je otac - izjavila je Molly. - Otac? - Sam je ostao zgranut. - Pa koliko mu je, za ime Božje? - Trideset osam. - Podigla je obrve i s neodobravanjem ga pogledala. - Sto, pobogu, radi s nekim toliko starijim od sebe - razbijesnio se. Dvadeset je godina stariji! - Godine nisu važne ako se vole - Hester se pobunila. - Naravno da su važne! U toj dobi još lako pada pod tuđi utjecaj! - I što onda? Lako će pasti pod utjecaj bilo koga s kim izađe. - Uopće mi se ne sviđa - uzdahnuo je skidajući naočale i trljajući si hrbat nosa. Magična ljubavna kutijica - Pa, možeš joj to sam reći. Večeras dolazi na piće - Molh/je predložila. - Ali, na žalost, ne dovodi Torquila razočarano je nadodala. Sam je šetao liticama u društvu Trotskog i novog majčinog španijela Amadeusa promatrajući valove kako se u podnožju hrvaju sa stijenama prekrivajući ih bijelom pjenom i povlačeći se kako bi prikupili snagu za novi napad. Zaštitio se od hladnog vjetra čvrsto se obmotavši kaputom i zgrbivši u pokušaju zadržavanja topline. Trotskv je hodao iza njega, koristeći se njegovim tijelom kao štitom
u obrani od vjetra, dok je Amadeus jurcao pokušavajući na brzinu sve onjušiti. Ljutito je razmišljao o Fe-derici neprestano se pitajući zašto mu je uopće stalo. Poljubac u staji bio je ugodan trenutak nedužnog užitka. Ništa više. Tek poljubac u kišnoj noći koji nije planirao. Jednostavno se dogodio. I nakon toga osjećao se krivim što ju je iskoristio, jer je bilo očigledno da ga obožava. A onda, jednog jesenjeg dana, impulzivno je ponudio prevesti je do ujaka i prošetali su se pod nebesko zlaćanom svjetlošću. I tad ju je, dok su stajali promatrajući more, poželio poljubiti. Bio je to najromantičniji trenutak u njegovom životu. Boja neba, mirisi svugdje oko njih, a ona sva nedužna i nestvarna u svojoj ljepoti. Nije joj mogao priznati koliko čezne za njom. Pa čak ni sebi. Toliko je mlada od njega! Mogao se domoći koga god poželi, ali kako je bila premlada, bila mu je izvan dometa. Ubacio je ruke u džepove i teško uzdahnuo. Izbjegavao ju je jer je osjećao grižnju savjesti stoje želi. Kukavički potez, ali stoje drugo mogao učiniti? I uspio se uvjeriti da ništa ne osjeća. A sad je zaljubljena u nekog drugog! Naviknut biti u središtu njezina interesa, ostao je u šoku i ponadao se da joj veza neće dugo potrajati. Prve veze često su kratkog vijeka. — Torquil Jensen? Zvuči mi poznato — dobacio je Tobv, dok su se vozili prema Pickthistle Manoru. - Nisi ga mogao upoznati - Federica je odvratila sa stražnjeg sjedala. Santa Montefiore - Mislim da smo ga upoznali -Julian je zakimao. - Samo se ne mogu sjetiti kada. - Malo je prestar za tebe, Fede. - Stariji je, ali ne i prestar - veselo je odvratila. - Ljubav ne mari za godine. Volimo se! - Samo mi, molim te, reci da ti još nije oduzeo djevičanstvo -Julianje zabrinuto upitao. - Ubit ću ga ako te dotaknuo! Nasmijala se. - Ne, još nije - veselo je odgovorila osjetivši uzbuđenje na pomisao da prvi put vodi ljubav baš s njim. - Hvala dragom Bogu - uzdahnuo je. - Nemoj mu dopustiti da te nagovori na nešto što ne želiš učiniti. Iskusan je muškarac, ali ti si još dijete. - Dragi Toby, nisam više dijete. Osamnaest mije!
- I strašno si odrasla - sarkastično se obrecnuo. - Samo nemoj počiniti glupost. Imat ćeš mnogo mladića prije nego pronađeš onog pravog - nadodao je Julian. - A mi želimo pomno proučiti svakog od njih. - Pa, Torquila možete upoznati kad god poželite odvratila je naginjući se medu sjedala. - Svidjet će vam se! Zgodan je, duhovit, sofisticiran, mudar... - Zasigurno ima neke mane - odvratio je Toby. - Svi imamo mane. -Ali ne i on. - Sanjivo je uzdahnula. - Savršen je! Toby i Julian su se pogledali, ali znali su da nije povoljan trenutak udijeliti joj savjet. Kad je Federica ušla u dnevnu sobu u Pickthistle Manoru gdje su njezina majka, Arthur i Hal već slavili Badnjak ispijajući šampanjac i diveći se predivnoj bijeloj grlici koja je sjedila na vrhu jelke, Samu se učinilo kao da mu je netko zario šaku u trbuh. Bila je očaravajuća u crnim kožnim hlačama i svijetlopla-vom puloveru od kašmira koji joj se prilijepio za mršavo tijelo naglašavajući joj grudi V-izrazom. Duga bijela kosa blještala joj je od zdravlja obrušavajući se na ramena i ističući svijetli ten i duboke, tanzanitne oči. Zagrlila je Hester i Molly i neko vrijeme ostala pokraj vrata živahno čavrljajući. Osjetivši kako mu se Magična ljubavna kutijica grlo steže, ispio je šampanjac kako bi se riješio napetosti. Nije mogao odmaknuti pogled. Molly i Hester su bile u pravu. Bila je drukčija. Djelovala je sretno. Nuno je prvi spomenuo njezinu preobrazbu. - Cara mia - s odobravanjem je uzdahnuo. - Ružno pače pretvorilo se u labuda! - Tata, ona nikad nije bila ružno pače! - Ingrid je odmah ustala u njezinu obranu. Grimiznim je usnicama prinijela držač cigareta i očajnički povukla dim onako kako je inače činila kad god bi njegove primjedbe smatrala neprikladnim. - S obzirom daje sada labud, draga moja, bila je i ružno pače - odlučno se obrecnuo i nasmiješio. - Hvala vam, Nuno! - Federica se nasmijala, a onda joj je pogled pao na izmučeno Samovo lice. Još uvijek ju je promatrao sa sofe. Nasmiješila se, ali se on okrenuo prema Tobvju kojeg su posjeli do njega, gotovo kao da mu je neugodno što gaje uhvatila kako je
promatra. - To ti je novi život u Londonu - prokomentirala je Helena. - Hal planira studirati! - Očajnički je pokušavala komplimentima izvući sina iz faze durenja. Namrgođeno ju je pogledao. Znao je da neće studirati, jer nema želju, a na zabavu je došao samo zato što gaje preklinjala. Osim toga, Lucien mu se nije sviđao, jer je bio prepametan, baš kao njegov brat Sam koji mu je također bio mrzak. U njihovom društvu osjećao se nesposobnim. Promatrao je sestru na ulazu u prostoriju zamjerajući joj na pažnji koju je plijenila. Nije bio naviknut da ona bude u središtu pozornosti. Ali kad je sjela do njega, gorčina gaje napustila i dopustio joj je da ga pokuša razvedriti. - Kako je u školi? - Odmahnuo je crnom kosom koja mu je padala preko čela i pogledao je očevim tamnosmeđim očima. - Ide — ravnodušno je odvratio. - Ali te ubija u pojam, zar ne? — suosjećajno je nadodala. - Želim je napustiti stoje prije moguće! - A studij ne dolazi u obzir - nastavila je primjećujući trag pobune u njegovom osmijehu. - Tako je - potvrdio je i bacio pogled prema majci koja je sjedila na drugom kraju prostorije. Santa Montefiore Ne brini. Nećeš morati studirati. Možeš činiti što želiš. Dođi u London. Svidjet će ti se ushićeno je predložila. - Onog trenutka kad napustim školu nema me više ovdje. Dosta mi je Cornwalla! - Namrštio se. - Dosta mi je života s njom i Arthurom. Klaustrofobično je! Treba mi prostora. Nije mi potreban netko tko će mi neprestano visiti za vratom! - Neće još zadugo, a onda si slobodan. Ponovno je podigla pogled i posve slučajno uhvatila Sama kako je promatra. Ustao je i ispričao se kako mora u kuhinji po novu bocu šampanjca. No, čim je nestao, prepustila je brata sa-mosažaljenju i krenula za njim. Bok, Sam - dobacila je zatekavši ga kako miluje pse. Iznenađeno je podigao pogled i slabašno se nasmiješio. - Bok, Federica - otpozdravio je gotovo ležernim tonom. -Kako si?
- Dobro. Ima li što normalno? - Normalno? -Sok. - Ah, naravno - odvratio je posramivši se. - Limunada? Co-ca cola? Narančin sok? - Narančin sok. Hvala. Otvorio je hladnjak i izvukao vrč svježe iscijeđenog soka. Nesigurno gaje natočio u čašu. Kako to da nakon deset godina iznenada ima moć činiti ga nervoznim? - Vidim da ti je dobro u Londonu odvratio je odvaživši se produljiti razgovor kako bije zadržao u kuhinji. Primijetila je daje počeo gubiti kosu. Potamnila mu je i bila vrlo kratko ošišana. Izgledao je starije. Više nije bio toliko neodoljiv. Zatreptao je skrivajući se iza naočala i predao joj piće. - Doista uživam - odgovorila je naslanjajući se na radnu površinu. - Molly i Hester su mi rekle da imaš dečka. - Pokušao je to izgovoriti kao da mu je drago, a uspio se tek nezgrapno nasmiješiti. No, ona se zato jedva mogla suzdržati od uzbuđenja. Kad god bi pričala o Torquilu oči bi joj zabljesnule, a lice zablistalo. Osjetio je kako mu se želudac steže od ljubomore. Magična ljubavna kutijica - Da, predivan je — odvratila je i usnice su joj se razvukle u osmijeh. - Molly i Hester su ga upoznale. - Čime se bavi? - Nekretninama. Ima vlastitu tvrtku. Podigao je obrve pokušavajući djelovati zadivljeno. - Super! Baš se veselim što ću ga upoznati. - Ništa te ne viđam u posljednje vrijeme. - Sa žaljenjem je odmahnula glavom. - Čudno, svi živimo u istom gradu, a ti sestre gotovo ni ne posjećuješ! - Znam. - Uzdahnuo je kajući se što to nije češće činio. - Živimo u različitim svjetovima. - Vrijeme tako brzo leti, zar ne? - zamišljeno je nadodala. -Nikad neću zaboraviti onaj dan kad si me spasio na jezeru. - Ili onaj kad sam te poljubio u staji nadodao je zagledavši joj se u oči i odmah se zapitavši zastoje to, po bogu, spomenuo. Obrazi su joj se zarumenjeli. - Bilo je lijepo - ukočeno je odgovorila
pokušavajući prikriti neugodu. - Čini mi se kao da je bilo prije tisuću godina. - To ti je bio prvi poljubac - nadodao je ne odmičući pogled. - Ali ne i posljednji - hrabro se pobunila. Oborio je pogled prisjetivši se zastrašujućeg Torquila i zagledao u dno čaše. - Bilo je lijepo od tebe što si me uveo u svijet romanse, Sam. Trebala bih ti biti zahvalna nastavila je hladnim tonom kako bi ga kaznila jer se prisjetila njegove ravnodušnosti i boli koju je prouzročila. - Bolje da se vratim u dnevnu sobu. Počet će se pitati što radimo ovdje. Na posljetku, još sam nedavno bila zaljubljena u tebe. - Drsko se nasmijala. - Ali na posljetku svatko mora odrasti, zar ne? - I nakon toga gaje ostavila da razmišlja o njezinim riječima. Ali nije se vratila u dnevnu sobu. Otišla je u kupaonicu i zaključala vrata za sobom. Potom je sjela na toaletnu školjku i pričekala da joj se srce smiri a rumenilo povuče iz obraza. Više ga se ne boji. Povrijedio ju je i to mu nikad neće moći oprostiti! Poigrao se njezinim osjećajima i kad gaje prošao interes, jednostavno ju je odbacio! I više nije zaljubljena u njega. Nosi tek ugodno sjećanje na svoju prvu i nedužnu ljubav, No, nije li mu Santa Montefiore u očima prepoznala iskru kajanja i razočaranja? S užitkom je osjetila da bijesni na Torquila. Ali sad je prekasno. Sad pripada nekome drugom. Propustio je svoj trenutak. Ponadala se samo da će mu biti žao. Nije joj trebalo puno vremena kako bi zaboravila na taj kratki okršaj. Vratila se u London nakon Božića i bacila u Torquilovo naručje. Kad joj je rekao daje vodi na produljeni vikend na skijanje u Švicarsku i kako će biti samo njih dvoje, znala je da je odlučio voditi ljubav s njom i na brzinu ugovorila liječnički pregled. Cesto je razmišljala o seksu. Kad ju je ljubio čeznula je da mu ruke istraže njezino tijelo i otkriju ga kako gaje ona istraživala i otkrivala poput djeteta. Udovi su je boljeli od žudnje za njim, ali morala se prvo uvjeriti daje ne namjerava ostaviti. Najviše od svega bojala mu se otvoriti i predati i onda doživjeti da se pokupi iz njezinog života ostavljajući je slomljenu i poniženu. Prvo mora steći povjerenje. Ali malo pomalo uspio gaje zavrije-diti. Uvijekjoj je pružao podršku,
zvao ju je u obećano vrijeme i nikad nije kasnio kad bi je došao izvesti van. Mogla se pouzdati i osloniti na njega, i najvažnije od svega, bila mu je centar svijeta. I kad je stoga prihvatila njegov poziv da odu u očevu alpsku kućicu u Švicarskoj, učinila je to odlučivši mu dopustiti daje zaposjedne. Torquilova planinska kućica ugnijezdila se među borovima na planinskoj padini, odakle se bacao spektakularan pogled na udolinu. Stajali su na snijegom prekrivenom balkonu promatrajući zvijezde kako blješte na vedrom nebu poput staklenih krhotina. Nevjerojatna bjelina mjeseca gotovo je fosforescentnim sjajem obasjavala planine izvlačeći sve pojedinosti na vidjelo kao daje dan. Poveo ju je za ruku u spavaću sobu gdje je vatra plesala iza rešetke kamina boreći se protiv hladnog planinskog zraka koji se uvlačio kroz otvoren prozor. A onda joj je uhvatio lice i nježno je poljubio. Želim da se zauvijek prisjećaš ovog trenutka - prošaptao je. Magična ljubavna kutijica Hoću. - Želim da i tebi znači koliko meni. Bila je toliko dirnuta da se nije usudila odgovoriti. Prepustila se osjetilima uživajući u milovanju i toplom, vlažnom dodiru njegovih usana koje su je obožavale. Zadrhtala je kad joj je izvukao košulju iz hlača i napipao nježnu i nedužnu kožu. Bio je dirnut spoznajom da rastvara latice još neubranog cvijeta i da joj omogućava prvi put u životu doživjeti tjelesnu ljubav. Prstima je prešao preko njezinih sitnih grudi dodirujući joj bradavice i osjećajući kako bubre. Skinuo joj je košulju i promatrao kako drhtavi plamen ognjišta liže njezino tijelo. Potom joj je raskopčao hlače i svukao ih. Ostala je stajati u gaćicama sramežljivo se smiješeći. Predivna si - s divljenjem je prošaptao prateći pogledom svaku oblinu njezina tijela. Svjesna vlastite ranjivosti i nesigurna što joj je činiti, na trenutak se zbunila. Ali predosjetio je njezinu sramežljivost i uzeo je za ruke, poljubio ih i potom im pokazao kako mu raskopčati košulju i hlače sve dok i sam nije ostao stajati nag i ponosan pred njom. Privukao ju je uz sebe i zakopao joj lice u pregib vrata. Potom su mu prsti kliznuli niz unutrašnju stranu njezinih butina sve do ruba gaćica. Gotovo je pokleknula. No, nije
ju odveo u krevet. Inzistiraoje da ostane stajati i nastavio se kretati prema mjestu gdje ga je iščekivala njezina topla i neskrivena čežnja. Zadržalaje dah dokjuje spretno milovao promatrajući kako joj obrazi poprimaju boju, a kapci podrhtavaju od užitka. Kad se u potpunosti prepustila njegovim ritmičkim dodirima jašući na predivnim valovima još neoplovljenog mora, podigao ju je u zagrljaj i odnio u krevet gdje je konačno pokleknula. Ležeći omamljeno i besramno pred njim, dopustila mu je da joj poljupcima prekrije tijelo i da ga senzualno istraži jezikom. Na posljetku, posve je nježno ušao u nju i u cijelosti je zaposjeo. Spustio se i zapalio cigaretu. - Nisam znala da pušiš - odvratila je primičući se. - Samo nakon seksa. - Uvukao je dim. - I samp najboljeg. Santa Montefiore - Bilo mi je lijepo - priznala je zarumenjevši se na vlastitu besramnost. Privukao ju je k sebi i poljubio u vlažno čelo. - Ti si bila lijepa patetično ju je ispravio. - I ti! - Nasmijala se. - Ovo je samo početak. Želim te odvesti na avanturu koja će potrajati cijeli život! - Zagledao se u nju svijetlozelenim očima. Znam da ponovno trčim pred rudo, ali... - Upitno je zatreptala. Želim te oženiti, Fede! Panično se uspravila. - Poznaješ me tek nekoliko mjeseci -pobunila se. Otkud ta nevjerojatna ljubav prema njoj? - Ali zar me ne voliš? - Namrštio se. - Da, volim te, ali brak je vječan! - Onda ću te vječno voljeti! - Ponovno ju je privukao u naručje. Udaj se za mene, Fede, i učini me najsretnijim čovjekom na svijetu! Stariji sam, ali upravo zato i znam stoje najbolje za tebe - odvratio je ponovno je poljubivši. Netko se treba brinuti za tebe. Netko te treba štititi. Nikad više nećeš trebati brinuti. Ljubav sve liječi. - Istina - odvratila je oduševljeno se prepuštajući osjećajima i smiješeći se. - Toliko te volim! Samo se bojim - s uzdahom je nadodala -jer sam promatrala kako se raspada brak mojih roditelja i
ne želim da se to i meni dogodi. - Neće. Obećavam ti. Nikad se više nećeš bojati razuvjerio ju je. -Ako se udaš za mene, zauvijek ćeš biti sretna. Obećavam ti! - Ako si siguran da me želiš, pristajem - na posljetku je izjavila i oduševljeno se nasmijala. Gospođa Jensen! Fantastično zvuči! - A tek kad vidiš prsten, koji ti namjeravam kupiti... Toliko ju je snažno zagrlio daje gotovo ostala bez zraka. Spustio je usnice na njezino čelo, a onda povukao još jedan dim. Nije li imao sreće stoje nabasao na nju? Nije li mu sudbina bila sklona? Savršena je! Nakon čitavog niza iskusnih gradskih Magična ljubavna kutijica djevojaka uspjela gaje opčiniti svojom nedužnošću. Njezina mu naivnost ulijeva moć, a njezina ljepota i gracilnost neprestano ga zapanjuju. U njezinom društvu osjeća se važnim. Obožavanim. Ostao je dirnut i počašćen što je odabrala baš s njim prvi puta doživjeti ljubav, a bio je to posve nov osjećaj. Njezin je junak! Ugledala se u njega, presretna što odlučuje u njezino ime i preuzima vodstvo. Čitav je život plovio pomno slijedeći očeve koordinate, ali sad je konačno preuzeo kormilo! A to se ocu neće svidjeti. Oduvijek je bio dominantna pojava u njegovom životu poput divovske sjene moćnog hrasta čiju snagu nije moguće izbjeći. Ali u posljednjih nekoliko godina sazreo je i izašao iz očeve sjene doživljavajući pobjedom svaki mali korak koji bi poduzeo koliko god nevažan bio. A sad poduzima još jedan i to divovski! Federi-ca je njegov izbor. Jer njegovo srce nitko ne može imati pod nadzorom! I bio je to dobar osjećaj. Kad se vratila u London, nazvala je majku kako bi joj saopćila vijest. - Mama, udajem se! Helenaje bila prisiljena sjesti. - Udaješ se? - Užasnuto je us-kliknula. - Za Torquila? - Pa, za koga drugoga? - Nasmijala se. - Ali nisam ga ni upoznala! - Upoznat ćeš ga. Dovodim ga za vikend. - Dušo, nije li to malo prebrzo? Poznaješ ga svega nekoliko mjeseci. - Želim to učiniti - odlučno je odvratila. Helena je utihnula prisjećajući se vlastite iznenadne odluke da se
uda za Ramona. Zadrhtala je. - Tek ti je osamnaest. Još si dijete. - Ne, žena sam - odlučno je odvratila i nasmiješila se. -Jesi li izvijestila Tobvja? -Još nisam. Htjela sam tebi prvo reći. - Pa, nazovi ga - predložila je. - Malo mije sve to previše iznenadno. Nisam ga još upoznala, pa ti ne mogu ništa reći. Zašto ne biste neko vrijeme bili zaručeni kako biste se mogli upoznati? - Želi da se odmah vjenčamo. Santa Montefiore - Doista? - Da. Tako je impulzivan! Ali volimo se! - Tvoj otac i ja također smo se voljeli. - To nema veze s tobom i tatom. Ovo smo ja i Torquil, a mi smo drukčiji. Oboje znamo što želimo. Helena je uzdahnula. Dovoljno je odrasla da zna što želi? Tobvjaje vijest prenerazila i razbijesnila. - Julian i ja odmah odlazimo u London porazgovarati s njom - ljutito je rekao sestri. Prvim vlakom sutra ujutro! Obojica smo već vidjeli tog Torquila, i premda ne znamo gdje, ostao nam je u neugodnom sjećanju! - Pokušaj je urazumiti, Toby. Poludjela je! - Neće se udati. Ne brini. - Odlučna je! - Znam, ali mene sluša. - Hvala dragom Bogu da bar nekoga sluša - defenzivno je odvratila prisjetivši se ostataka nekadašnje ogorčenosti. Očaje uvijek slušala. Gdje ćete se naći? Neće li biti na poslu? - Ne. Torquil ju je nagovorio da da otkaz. Sad kopni u njegovom zdanju u Little Boltonsu. - Krasno ukočeno je odvratila. - Da, znam. Idemo tamo. Vijest se brzo proširila. Polly je ostala zgranuta i posve slučajno na pod srušila jednu Jakeovu maketu razbijajući je u stotine komadića. Pobijesnio je kad se navečer vratio s posla i ugledao dragocjenu kreaciju raspršenu po prostoriji, ali prepoznao je bol u njezinim očima koje bi pokleknule poput tužnog psa kad god bi bila nesretna.
- Federica se udaje - bespomoćno mu je rekla. Odmahnuo je glavom. - Maketu je moguće ponovno izraditi, ali ona je jedinstvena. Nadam se da zna što čini - potiho je odvratio. Misli da se udaje za oca. Prema onome što mije Ingrid rekla, a ona je to čula od svojih kćeri, četrdeset mu je i izgleda poput Ramona. Magična ljubavna kutijica - Znači, zgodan kao vrag! - Mislim daje to posljednje najtočnije - smrknuto je odvratila. Helena sije uređivala nokte, kad je načula izvanredne vijesti na radiju. Nije bila posve usredotočena, napola slušajući, napola sanjareći, ali kad su joj riječi konačno privukle pažnju, ledenohladna panika zakolala joj je venama. Vlak kojim su se Toby i Julian odvezli u London doživio je nesreću! TRIDESET PRVO POGLAVLJE Cachagua Estella je zavrištala i naglo se uspravivši u krevetu, zagledala u tamu dašćući od straha. Njezina noćna mora istrgnula je Ramona iz vruće afričke džungle. Upalio je svjetlo, uspravio se i privukao je k sebi u zagrljaj milujući je po vlažnoj kosi i mrmljajući utješne riječi. -Mi amor, to je samo ružan san, ne brini! — Osjetio je kako mu cijelo tijelo vibrira od otkucaja njezina srca koje se poput prestravljenog stvorenja očajnički želi probiti van. Ovdje sam, ljubavi, ovdje. - Usnula sam smrt! - Još uvijek je osjećala kako joj ledene kandže straha deru kožu. - Ali bio je to samo san. - Predskazanje - odlučno je odvratila. I već sam ga drugi put usnula! - Mi amor, zasigurno se nečega bojiš. - Dogodit će se i treći put! - Drhtavim gaje rukama čvrsto obgrlila oko ramena. - A onda će biti stvarno! Odmahnuo je glavom i poljubio joj vrat. - Tko je umro u snu? upitao je povlađujući joj. Ne znam. Nisam vidjela lice! - Zatreptala je kako bi se suzdržala od suza. - Ali bojim se da si to bio ti. - Mislim da me san ipak ne može samo tako ubiti - dobacio je u šali. Nije se nasmijala.
- Možda je u pitanju Ramoncito — odvratila je prigušenim glasom. - Ne znam. - Pogledaj me. - Nježno ju je odmaknuo od sebe. - Pogledaj me, Estella! - Zagledala se u njega praznim i izmučenim očima. Magična ljubavna kutijica Nasmiješio joj se s ljubavlju. Nitko neće umrijeti. Nemoguće je snovima predvidjeti smrt. Samo si zabrinuta zbog nečega i to ti se mota podsviješću. Možda brineš zbog mojeg odlaska u Afriku? Zakimala je i uzdahnula. Danje svjetlo otjeralo je mračni užas sna polako je vraćajući u stvarnost. Možda. - Vraćam se za nekoliko tjedana. Već dugo nisam putovao. - Znam. Predivan si otac - odvratila je s osmijehom. - I dobar ljubavnik? - Podigao je obrve i zločesto se nasmiješio. - I dobar ljubavnik. Namrštivši se, nagnuo je glavu na stranu. - Znaš da te nikad neću napustiti. Nemaš razloga osjećati se nesigurno. Uvijek ću te voljeti. - Znam. I ja ću tebe uvijek voljeti. No, kad je ugasio svjetlo i privukao je u zagrljaj, više nije mogla utonuti u san. Ne zato što nije bila umorna, već zato što se bojala da će po treći put usnuti o smrti i tako je namamiti u stvarni život. Majka joj je jednom rekla kako je u snu predvidjela smrt vlastite majke. Triput je sanjala da leži na samrti ispred ružičaste kuće, ali kako nije znala ni za kakvu ružičastu kuću nije brinula i smetnula je to s uma. No, nekoliko tjedana poslije majka joj je umrla od srčanog udara dok je njegovala cvjetove kozje krvi koji su se penjali fasadom njihove bijele kuće. Sunce je zalazilo i zid je blještao toplom ružičastom bojom. Estella je stoga ležala drhteći od straha, sve dok je san na posljetku nije savladao. Probudila se konačno u zoru i s olakšanjem shvatila da nije ništa sanjala. Kad se Ramon konačno razveo od Helene potajno se ponadala kako će je oženiti. Nije ništa rekla roditeljima. Ali on, na žalost, nije spominjao brak. Bio je zadovoljan kako stvari stoje. Mogao je dolaziti i odlaziti kako mu se prohtije. Nije bio vezan. Mariana se također ponadala da će formalizirati odnos s Es-tellom. Tijekom godina njih su dvije uspostavile čvrsto prijaSanta Montefiore
teljstvo i postupno su nestale razlike nametnute različitim društvenim položajem, dopuštajući im da slobodno žive u ravnopravnosti. Estella ju je uključila u život svojeg sina redovito je pozivajući u Santiago, a Mariana ih je s užitkom kradomice posjećivala kad bi s Ignacijom duge ljetne mjesece provodila u Cachagui. Isprva mu je čeznula reći za nju i dijete, ali malo pomalo naviknula se na tajnu i prestala brinuti. Ramoncitu je bilo jedanaest. Imao je tamnu kosu i maslinas-tu put kao oba roditelja, ali majčine oči boje meda. Iako bezbrižan i neovisan na oca, a osjećajan na nju, imao je vlastitu narav koju mu je podario sam Bog. Prepuštao se užicima. S užitkom je, primjerice, slušao očeve putopisne priče i s majkom skupljao školjke na plaži. Sjedio je i zajedno s djedom razgovarao s nadgrobnim pločama, te udovoljavao objema bakama prepričavajući pustolovine koje je doživio s vršnjacima. Nije naslijedio očevu nestrpljivu želju za putovanjima niti sebičnu potrebu da zadovolji svoju čežnju na račun onih koje voli. Mariana je izjavila da je od oba roditelja naslijedio ono najbolje i bila je u pravu. Cesto je mogla prepoznati Federicu u njegovom iskrenom osmijehu i povjerljivoj nedužnosti očiju, i pitala se primjećuje li to i Ramon. Sjeća li se još uopće kćeri? No, tješila se činjenicom da ona to čini u njegovo ime. Jer sve dok je ona živa, Federica i Hal neće biti zaboravljeni! Ramon je volio sina onako kako je nekoć volio Federicu. Još uvijek mu je nedostajala i srce bi ga često, kad bi malenom smišljao priče, zaboljelo od čežnje jer je znao koliko ih ona voli slušati i prisjetio bi se bolnog trenutka kad mu se vlastiti nemar osvetio počevši ga mučiti grižnjom savjesti. Posljednji put ju je vidio kako se biciklom spušta niz ulicu, iscrpljena u licu od fizičkog napora, ali blistajući od sreće i ne znajući daju je baš on mimoišao u crnom mercedesu. Zapovi-jedio je vozaču da stane i čuvši škripu kotača, i ona je zakočila i okrenula se zaškiljivši u sunce. Nekoliko bolno dugih sekundi promatrao ju je s čežnjom, boreći se protiv nagona da otvori vrata i pojuri prema njoj, daje podigne u naručje kako je činio kad je bila dijete. Više nije bila djevojčica. Još uvijekje, doduše.
Magična ljubavna kutijica bila malena, čak i za trinaestogodišnjakinju, ali izduljenih udova i s licem djevojke. Mršava i ponosna. Potisnuo je unutarnji vapaj koji je prijetio pretvoriti se u očajnički usklik. Njezino ime bilo mu je na usnicama i morao se prisiliti progutati ga. Rukom je zaklonila oči od sunca, držeći jednu nogu na pedali, a drugu na pločniku. Duga kosa lepršala joj je na vjetru. Još je uvijek imala kosu poput anđela. La Angelita. Ali prisjetio se što mu je Helena rekla. Sretna je bez njega. Da ju je zagrlio, kako je poželio učiniti, ponovno bi joj prodao prazna obećanja. Obećanja o ljubavi i odanosti, i, najviše od svega, obećanje da će spriječiti njezinu majku da se uda za Arthura, stoje znao da ne može učiniti. Stoga, suočen s obećanjima koja nije mogao ispuniti, tužno je zatražio vozača da nastavi dalje. Bio je dužan dopustiti Heleni da se uda i živi u miru s djecom. I vratio se u Čile praćen kajanjem i grižnjom savjesti. Daju je preklinjao da ostane ništa se ne bi promijenilo. S djecom bi nadalje imao odnos. No, sve to nije bilo dovoljno da mu otvori srce i da ga natjera uvidjeti stoje nekoć imao i izgubio. Vratio se u Estellin i Ramoncitov zagrljaj, prepustio ugodnom mirisu ruža i Federica mu se ponovno povukla u sjećanje gdje više nije mogao čuti njezine vapaje. Estella je ispričala majci za noćne more. - Bojim se - priznala je, dokjoj se majka hladila lepezom izvalivši se u naslonjaču poput debelog tuljana. - Bojim se da će Ramon umrijeti u Africi! Mariaje obrisala znojno čelo čistim, bijelim panuelom, koji joj je majka izradila i zamislila se nad kćerinim riječima. - Moraš otići u posjet Fortuni - rekla je nakon kratkog razmišljanja. - Kako bi mi prorekla budućnost? - odvratila je Estella zabrinuto. Ljudi su često pričali o Fortuni jer je bila jedina crnkinja u okolici. Govorilo se da joj je otac preživio brodolom, kad je brod kojim su se prevozili robovi potonuo u blizini Čilea. Majka joj je bila Čileanka. Prihvatila gaje i odnjegovala. Fortunaje živjela u malenom selu na obali i kad se nije izležavala na suncu promatrajući ljude kako je mimoilaze, za sitnije novac proricala budućnost. Nitko nije znao kako joj uspijeva preživjeti, ali neki su govorili daje uzdržava starac čiji je život spasila pro-
Santa Monteftore ričući da će poginuti u potresu, ako, na njezin savjet, ne napusti kuću. Estella se vratila kući kako bi porazmislila o majčinom savjetu. Ramon je sjedio u radnoj sobi pretipkavajući misli u računalo. Večer je bila mirna i melankolična, kupajući obalu u nježnom, ružičastom svjetlu. Odlučila je ne reći mu za Fortunu, iako je znala da piše knjige prepune tajni i magije, jer se bojala da će, ako to učini, promijeniti mišljenje o njoj. Proricanje budućnosti bilo je tipično za niže društvene slojeve. Prikrala mu se s leđa i obmotala mu ruke oko vrata. Bilo mu je drago i poljubio joj je tamne zglobove. Hajdemo na plažu, treba mi zraka - rekao je odvodeći je za ruku. Šetali su obasjani čudesnom, ružičastom svjetlošću i poljubili se, dok je more šumilo u pozadini. Nedostajat ćeš mi sutra kad odeš. - I ti meni - odgovorila je namrštivši se. - Ne brineš valjda još uvijek zbog sna? - Poljubio ju je u čelo. - Ne - slagala je. - Samo mije žao što odlaziš. - Sutra sam navečer u Santiagu. Poslije podne se moram naći s agentom. U četvrtak navečer letim. Nazvat ću te iz Santiaga i iz zračne luke. - Čekat ću te - uzdahnula je. - Da. Ali razmišljat ću o tebi svakog trenutka i ako se oglušiš na sve druge zvukove možda ćeš čuti moje ljubavne poruke. -Ponovno ju je poljubio i čvrsto zagrlio oko uskog struka. Poslije, kad je vodio ljubav s njom pod blijedom mjesečinom, koja se odbijala od mora drhtavo se uvlačeći kroz prozor njihove sobe, prepustio se mirisu ruža na njezinoj koži i opajajućem mirisu njihove intime znajući da će i jedno i drugo ponijeti na drugi kraj svijeta kako bi nasamo uživao u njima. Idući dan Estella i Ramoncito su mu mahnuli promatrajući kako nestaje uzbrdo popraćen oblakom blještave prašine. Ramoncito je odskakutao u školu s mochilom37 na leđima, prepunim Mochilo (španj.) = ruksak. Magična ljubavna kutijica knjiga i sendviča koje mu je spravila za ručak. Okrenuo se kako bi
joj mahnuo, dok gaje ispraćala na kraju ceste i poslao poljubac. I ona je njemu odaslala poljubac i ostala stajati još neko vrijeme smiješeći se na iskrenu ljubav sina kojom ju je neprestano oduševljavao. Nije ponovno usnula o smrti. Lebdjela je prisjećajući se Ramonova vođenja ljubavi i probudila blistava i zadovoljna lica. Ali još uvijek je bila na rubu suza zbog ledenog straha koji ju je proganjao i odlučila s majkom ipak posjetiti Fortunu. Pablo Regaje promatrao kako kopaju grobnicu. Bilo je vruće, a zemlja tvrda i suha. Nagnuo se nad nadgrobnu ploču Osvalda Garcije Segunda žvačući dugu vlat trave, dok su radnici mučili muku na drugoj strani groblja. - To je dobar položaj - rekao mu je. Gledati na pučinu. St, Senor, najbolji je položaj imati pogled na more. Zamisli da si uguran tamo iza otkud se ništa ne vidi! Ja bih rado bio ovdje odakle mogu vidjeti more i obzor. Čovjek ima osjećaj prostornosti. Vječnosti. To mi se sviđa. Želio bih biti dio prirode. Kakav je to osjećaj, Osvaldo? - Udahnuo je miris tamnozelenih borova i pričekao na odgovor, ali Osvaldo vjerojatno nikad nije bio rječit. - Ovdje ima sve manje i manje mjesta. Uskoro ga više uopće neće biti i morat će početi prekopavati stare grobnice poput tvoje. Postoji šansa da će mene sahraniti povrh tebe, a onda ćemo moći razgovarati dovijeka! - Zahihotao je. - Kako bih to volio! Si, Senor, baš bih to volio! Estella i njezina majka doputovale su autobusom i odmah se uputile prema Fortuninoj kućici koja se nalazila u neposrednoj blizini prašnjave ceste. Nigdje nije bilo ni cvijeća ni grmlja, samo suho pješčano tlo i smeće koje je starica bacala oko kuće, ne kako bi odagnala zle duhove, kako su ljudi nagađali, već zato što je bila prelijena kako bi ga bacala u kantu. U kući joj je smrdjelo po trulom mesu i ukiseljenom mlijeku i Estella i njezina mati osmijehom su prikrile gađenje kako je ne bi uvrijedile. Sjedila je vani na velikoj, pletenoj ljuljački i promatrala cestu kojom Santa Montefiore bi tu i tamo prošao pokoji auto pjevušeći si stare crnačke duhovne pjesme koje ju je otac naučio dok je još bila dijete. Kad je ugledala Mariju grohotom se nasmijala i upitala kako je Pab-lo Rega. -Još uvijek razgovara s mrtvima? Nije li mu netko već rekao da ga
ne mogu čuti? Nisu više među živima. Čim napuste ovu prokletu zemlju, odlaze u svijet duša! Maria se nije obazrela pojašnjavajući kako ju je došla zamoliti da prorekne budućnost njezinoj kćeri. Fortuna se na to prestala ljuljati i uspravila poprimajući ozbiljan i mudar izraz lica. Bila je svjesna odgovornosti koju joj spomenuti dar nameće. Privukla je stolicu i zamolila Estellu da joj sjedne sučelice. Gotovo su se dodirnule koljenima. Maria se potom spustila u drugu stolicu i izvadila lepezu. Starica je uhvatila Estellu za ruke. Njezine su bile mekane i debele, ne iskusivši nijedan jedini dan fizičkog posla. Palcima joj je pritisnula jastučiće na dlanovima. Potom je zažmirila i razvukla usta, a kapci su joj stali podrhtavati kao da nema kontrolu nad njima. Estella je zabrinuto pogledala u majku, ali Maria joj je zakimala da se skonce-ntrira i uzbuđeno se stala hladiti. - Nikad još nisi bila tako sretna - započela je starica. Estella se nasmiješila. Da, nikad u životu nije bila tako sretna. - Imaš sina koji će jednog dana postati slavan pisac poput oca. - Ponosno se zarumenila. - Pretočit će svoju bol u poeziju koju će milijuni čitati. Estellin osmijeh rastopio se na te riječi, a ledene kandže straha ponovno su joj se zabile u srce. Fortunini kapci još su brže zadrhtali. Maria se prestala hladiti i zagledala u nju razjapljenih usta. - Vidim smrt. - Estella je ostala bez daha. -Ne mogu prepoznati lice, ali je blizu. Vrlo blizu. - Estella je na to naglo povukla ruke, a starica je otvorila oči i primijetila da duboko diše. Grlo joj se stegnulo gotovo ne propuštajući zrak u pluća. Maria je skočila iz stolice poput djevojčice i ugurala kćerino lice medu koljena. - Diši, Estella, diši - zapovjedila je dok joj je kći pokušavala doći do zraka pijuckajući i boreći se protiv straha koji ju je gušio. Fortuna se naslonila promatrajući majku i kći kako se boMagilna ljubavna kutijica re protiv neizbježnosti sudbine. Kad je djevojka na posljetku ponovno uspostavila disanje, njezino gušenje nadomjestili su duboki jecaji koji su joj protresli cijelo tijelo. - Ne želim da umre - zavapila je. - Ne želim ga izgubiti! On je sve što imam! - Maria ju je privukla u svoje velike ruke, ali nije znala kako je utješiti. Fortuna je rekla svoje.
- Reci mi samo da nije on u pitanju - Estella ju je preklinja-la, ali starica je odmahnula glavom. - Ne mogu ti to reći, jer ne znam ni sama. Nisam ugledala lice. Ne mogu ništa više učiniti. - Zar to ne možemo nekako spriječiti? - Maria je očajnički upitala. - Ne. Sudbina je jača od nas. No, Estella je bila odlučna promijeniti budućnost. Rekla je majci da Ramon idući dan namjerava krenuti za Afriku i da će možda uspjeti spasiti mu život ako ga zaustavi na vrijeme. Maria je nije pokušala spriječiti. Znala je daje neće poslušati. Bila je shrvana tugom i nije mogla ostati u Cachagui iščekujući nesreću. Stoga ju je zagrlila na autobusnoj postaji i razuvjerila da će se brinuti za Ramoncita dok se ne vrati. Neka te Bog čuva - rekla joj je. - I nek' pripazi na tebe! Estella je plakala cijelim putem do Santiaga. Sjedila je glave naslonjene na prozor prizivajući najdragocjenija sjećanja, gotovo kao daje već umro. Zažmirila je i stala se moliti, sve dok njezine tihe molitve nisu konačno oblikovale riječi koje je počela mumljati kao u deliriju ne shvaćajući daje drugi putnici mogu čuti ali su prepristojni zamoliti je da utihne. Kad je stigla u San-tiago, taksijem se odvezla do stana. Pozvonila je. Ništa. I stojeći pred vratima stambene zgrade ponovno je briznula u plač. Nije znala što učiniti, niti gdje ga potražiti. Što ako je zakasnila? Sto ako je već umro? U stanu? Spustila se na mramorne stube i zaronila glavu u ruke. Kad je osjetila lagano tapšanje po ramenu, podigla je pogled iščekujući njega vidjeti, ali je ostala razočarana. Nad nju se nadvijao čuvar suosjećajno je promatrajući obrijanim, tamnim licem. Santa Montefiore -Jeste li dobro, Senora? - Tražim Ramona Campionea - promumljala je. - Don Ramona? - Namrštio se. - A vi ste...? - Zovem se Estella Rega. Ja sam... - Nagnuo je glavu na stranu. -Ja sam mu... Ja sam... - Supruga? Njegova... - Ako ste mu supruga, mogu vam reći gdje je - ljubazno je odvratio nasmiješivši se.
- Ja sam mu supruga - odlučno je izjavila brišući si suze panuelom. - Na sastanku je. Otišao je prije više od sat vremena, ali nazvat ću taksi pa će vas odvesti tamo. - Zahvalno mu se nasmiješila. - Tako je već bolje! Takva ljepotica ne bi trebala biti tužna! Nekoliko trenutaka poslije ušla je u taksi i nestala u prometu. Ramon je ustao. - Sutra idem u Afriku. Neće me biti tri tjedna. - To je kratko u usporedbi s uobičajenim izletima prokomentirao je agent znakovito mu se smiješeći. - Pa, u posljednje vrijeme baš i nemam razloga putovati. -Nasmijao se. - Hoćeš reći da ti je ta žena, koju skrivaš sve ove godine, osvojila srce? - Postavljaš previše pitanja, Vicente. - Znam da sam u pravu. Vidim to u tvojim djelima. Odišu ljubavlju! Ramon se nasmijao i podigao aktovku. - Onda imam još manje razloga otići. - Ali ipak hoćeš. - Uvijek to činim. —Javi se kad se vratiš! Zatvorio je vrata za sobom i ušao u dizalo. Zamislivši se nad Vicentcovim riječima, nasmiješio se i prisjećajući žene i djeteta. A Magična ljubavna kutijica onda je bacio pogled u svoj odraz u zrcalu. Ostario je. Već je počeo sjediti oko sljepoočica. Odmjerio si je tijelo. I počeo se debljati. Nagnuo je glavu na stranu zamišljeno si trljajući bradu. Moram je učiniti časnom ženom - pomislio je. - Odavno sam je trebao oženiti. Kad je otvorio vrata i izašao na vrevom ispunjenu ulicu, zapanjeno je zastao ugledavši na suprotnoj strani ceste ženu koja joj je bila dvojnica. Zbunjeno je bacala pogled lijevodesno, a njezine natečene, crvene oči jurcale su poput prestravljene životinje nenaviknute na promet. Nekoliko je puta zatreptao i na posljetku shvatio daje to doista ona. Čula je kako je zaziva, podigla ruku i mahnula. - Ramon - presretno je uskliknula prekrivajući si rukom usta i pokušavajući zaustaviti suze radosnice. A onda je zakoračila. - Estella, ne — povikao je. No, bilo je prekasno. Iskre su za-frcale zrakom, a kotači kamiona uz škripu se pokušali zaustaviti kako bi izbjegli ženu koja je izronila pred njima. Ramon je odbacio aktovku
i pojurio preko ceste. Promet je zastao, a vozači izletjeli iz automobila kako bi vidjeli što se dogodilo. Kad je ugledao njezino skršeno tijelo kako nepomično leži u podnožju vozila, bacio se drhtavim joj rukama očajnički pokušavajući napipati puls. - Reci nešto, Estella - preklinjao ju je pritišćući svoje lice o njezino i šapćući joj na uho. - Reci nešto, ljubavi moja, reci mi nešto. Nemoj mi umrijeti! Ali nije se pomaknula. Šokirano se zagledao u njezino blijedo lice i primijetio da su joj usnice još uvijek lagano nasmiješene. Spustio je prst na njih pokušavajući je natjerati da diše. Ali uzalud. Više nije mogao ništa učiniti kako bi je povratio. Podigao je njezino slomljeno tijelo u naručje i priljubio je srcu, a onda glasno i iz dubine duše zajecao shvativši daju je on ubio. - Tko je to? - netko je dobacio. - Moja supruga - projecao je mahnito se ljuljajući naprijed-natrag. Santa Montefiore Vratio je ženu, koju je volio kao nijednu drugu, kući u Zapal-lar. Čuvši što se dogodilo, Maria je zapala u kobnu groznicu i ostala ležati u transu oglušujući se na očajničko preklinjanje Pabla Rege koji je uz svijeću bdio do njezine postelje, potiho se nagađajući s Bogom. Mariana ih je odmah posjetila i oboje zagrlila, jer je zavoljela njihovu kći kao vlastitu. Samo Ramoncito nije ispustio nijednu suzu. Mariana mu je pojasnila da mu je mati otišla živjeti s Isusom i da gleda na njega s nebesa šaljući mu svoju ljubav, na stoje on samo zakimao glavom i zagrlio je kako bi joj pružio utjehu. Nju je to zbunilo. Ostala je dirnuta njegovom zrelošću, ali u njegovom nijemom očaju nije prepoznala ni dokaz da mu se srce slama, ni da mu duša zaziva u pomoć. Upravo kako je Fortuna predvidjela, milijuni će prepoznati njegovu patnju u riječima koje će napisati jednog dana, ali tog trenutka nije bio u stanju shvatiti da pati, niti je znao kako to izraziti. Ramon se ispijen i sijed vratio s tijelom voljene Estelle. Dopustio sije utjehu u majčinom zagrljaju i onda se sabrao kako bi ostao jak radi sina. Kad gaje Maria ugledala, probudila se iz transa i ispričala mu za Fortunino proricanje. Odmahnuo je glavom. - Umrla je umjesto mene - tužno je odvratio.
- Umrla je jer je nastupio njezin trenutak - ispravila gaje. -Zato joj Fortuna ni nije mogla vidjeti lice. Kad je Ignacio Campione pokucao na vrata kuće Pabla Rege, malena skupina ožalošćenih iznenađeno se pogledala. Ušao je odlučnim korakom čovjeka koji se više ne može pretvarati da ne zna. - Zao mije, sine - rekao je privlačeći ogromno sinovljevo tijelo u zagrljaj. Ramon je zbunjeno pogledao majku preko njegova ramena, no ona je slegnula ramenima i obrisala suze. - Ne misliš valjda da sam tako glup - nadodao je tapšući ga po leđima. I Ramon prvi put u životu nije znao što reći. Zakopao je lice u očev vrat i zajecao. Magična ljubavna kutijica Estella je sahranjena na vrhu brda s pogledom na pučinu, u sjeni visokog zelenog bora. Pablo Rega poslije se ispričao Osvaldu Garciji Segundu što će od tog trenutka nadalje razgovarati samo s kćeri. I za razliku od njega, Estella mu je odgovarala. Čuo je njezin glas u plimi i oseki i osjećao njezin dah u vjetru, koji je uvijek mirisao na ruže. Ramon je gledao prema obzoru razmišljajući o nepromišljenim sebičnim postupcima kojima je uništio toliko mnogo života. Razmišljao je o svemu stoje volio i izgubio. A onda je pogledao svojeg jedanaestogodišnjeg sina. Ramoncito mu se nasmiješio. I u njegovom osmijehu prepoznao je Federicin osmijeh i Halove suze, Heleninu ljutnju i Estellinu bezuvjetnu ljubav. S mukom je progutao kajanje i spustio ruku na sinovljevo hrabro rame zaklinjući se da će ljubavlju prema njemu nadoknaditi nesavjesnost, da će mu uvijek pružati podršku i da će se promijeniti onako kako gaje Helena nekoć preklinjala da učini. Bacio je crvenu ružu na lijes i kući se vratio u potpunosti izmijenjen. Magična ljubavna kutijica TRIDESET DRUGO POGLAVLJE Polperro Helena, Jake i Pollv bespomoćno su sjedili i gledali televiziju u iščekivanju vijesti o nesreći. Radi zabrinute rodbine broj poginulih je objavljen, ali kako su se još uvijek izvlačila trupla ništa nisu saznali o Tobvju i Julianu. Arthur je dojurio iz ureda, a Hala su
dovukli iz škole. Pollvna kuhinja vibrirala je od zajedničke tuge. Sve Jakove makete brodica ležale su porazba-cane poput šibica na podu i stolu, kad ih je odgurnuo pod naletom bijesa i grižnje savjesti. Odbio je Pollvnu pomoć, koja ga je pokušala utješiti i pružiti mu podršku, dok je tonuo na dno jame, gdje su ga zlobno dočekale njegova vlastita tvrdoglavost i predrasuda. Bilo gaje isuviše sram. Gadio se sam sebi stoje dopustio da mu netolerancija zasjeni vrijednost života. Uvjeren kako mu je sin umro i nemoćan suočiti se s ostatkom obitelji, izjurio je iz kuće i pokupio se na liticu. Hodao je kroz zimsku travu dopuštajući suzama samoprijezira da mu bodu lice dok mu je oštar vjetar ledio oči. Naslijepo je jurio nadajući se brzim hodom ostaviti očaj za sobom. Prisjetio se Tobvja kao dječačića. Kako gaje znao izvoditi na brodici, kako su znali sjediti bez riječi i promatrati galebove i jata riba ispod morske površine. Prisjetio se kako se nasmijao kad gaje preklinjao da vrati u more ogromnu pastrvu koju su zajedno uhvatili. Zadirkivao ga je, držeći ribu u rukama i mašući njome pred njegovim malim izmučenim licem. I trznuo se pri-sjetivši se toga, ali i mnogih drugih stvari. Tobvje oduvijek znao cijeniti život. Znao je to bolje od bilo koga drugoga. A onda se prisjetio kako su nekoć bili bliski kao otac i sin vjerujući kako se ništa neće moći ispriječiti među njima. Toby mu I je pomagao duboko u noć lijepiti makete brodica, prepričavali su si priče, smijali se i radili u ugodnoj, intimnoj tišini. Čak mu je u jednom periodu života priznavao sve tajne. Ali onda se Julian pojavio i sve se promijenilo. Spustio se na hladni kamen i bacio pogled prema uspjenje-nom obzoru gdje su se valovi sudarali izlijevajući pjenu poput krvi. Pretražio je izmučenu dušu i pronašao korijen svojoj predrasudi. A u pitanju nije bila samo Tobvjeva homoseksualnost. Mnogo prije nego je uopće saznao za to u sebi je počeo osjećati ogorčenost. Nešto drugo bilo je u pitanju. Nešto daleko primitivnije. Prisjetio se kad je prvi put upoznao Juliana. Odmah je zamijetio koliko su njih dvojica bliski. Znali su se smijati poput starih prijatelja, jedan drugom čitati
misli poput braće i uživali su u ugodnoj tišini kao da su otac i sin. I ljubomora gaje stala gušiti. Pomno preispitavši vlastite osjećaje, shvatio je da zapravo nikad nije imao problema s Tobvjevom homoseksualnošću. Bilo je daleko lakše to navesti kao razlog i ne priznati vlastitu ogorčenost i ljubomoru. Čak i pred sobom. I zastrašujući osjećaj sramote jednostavno gaje progutao. Iako nije bio vjernik, osjećao je Božje prisustvo svugdje oko sebe i pomolio se. Za oprost. Molio je preklinjući Ga da spasi obojicu kako bi im sve mogao nadoknaditi. Kad se vratio kući, Pollv je zamijetila promjenu. Negdje vani na vjetru ubio je utvaru koja gaje proganjala. Sad je bio spreman pridružiti se ostatku obitelji i nadati. Helena je znala da mora biti jaka zbog sina, ali tuga ju je slomila. Sjedila je gledajući kako joj suze kapaju u šalicu kave i u potpunosti se prepustila jadu. Kad je Arthur stigao, uspjela je podići natečene oči i pokazati mu da čezne za utjehom. Odložio je aktovku i zaustavio se usred kuhinje. - Dakle - odvratio je spuštajući ruke na bokove. Razgovarao sam s hitnom koja se nalazi na poprištu i izvijestili su me da im još nema ni traga. Bar možemo biti zahvalni što nisu navedeni među poginulima. Ona je na to zastenjala, a Pollv stisnula blijede usnice pokušavajući obuzdati tugu. Ne smije se slomiti radi drugih! Santa Monteflore - Preostaje nam samo čekati. Nazivat ću svakih petnaest minuta. Jake, vi upalite radio da čujemo najnovija izvješća, a ti ih, Helena, prestani preuranjeno oplakivati! Dok nema vijesti, ima nade i bar im odaj toliko poštovanja. Ostala je zapanjena. Nikad ga nije čula da joj se obraća s toliko autoriteta. S divljenjem gaje pogledala. - Moramo biti snažni i međusobno si pružati podršku. Još ničemu nije kraj - nadodao je primijetivši da mu se supruga poslušno smiruje. -Je li netko za čaj? upitala je Polly puneći čajnik vodom. Federica je željela biti u Polperru s ostatkom obitelji. Ležala je na Torquilovom velikom krevetu i ne trepćući buljila kroz prozor
iščekujući da joj telefon zazvoni s dobrim vijestima. Nazvala je Torquila u ured i ostavila mu poruku preko sekretarice. Napeto je iščekivala čuti njegov ključ u vratima sve dok toliko nije izoštrila sluh da se stala trzati na svaki, pa i najmanji zvuk. Majka ju je nazvala i saopćila joj zastrašujuću vijest. Ali znala je da postoji nada sve dok nema dokaza o njihovoj smrti. Uključila je televiziju i stala pratiti izvješća. Vlakje nalikovao limenoj igrački koju je bahato dijete nemarno zgužvalo. Gledala je vatrogasce kako se bore s tijelima poginulih i pretražuju olupinu u potrazi za preživjelima. Ali medu neprepoznatljivim licima nije bilo ni Tobvja ni Juliana. Kad joj je postalo preteško, isključila je televizor i legla na krevet odlučivši čekati da joj majka javi vijesti. Kad je telefon na posljetku zazvonio, drhtavom je rukom podigla slušalicu i od paničnog šištanja u ušima jedva prepoznala glas s druge strane linije. - Fede, Hester ovdje. Srce joj je potonulo. - Oh, Hester, bok - razočarano je odvratila. - Dobila sam broj od tvoje majke. Tako mije žao! Svi smo uz tebe. Molly i ja sjedimo u stanu i molimo se da su živi i zdravi. - Hvala ti - promumljala je slabašnim glasom. - I ja se molim. Iako je čula da se zaručila s Torquilom, Hester je imala osjećaj da nije pravo vrijeme sad to spominjati. Oslobodit ću ti Magična ljubavna kutijica liniju, ali ovdje smo ako nas trebaš suosjećajno je nadodala i onda prekinula vezu. Kad se u bravi konačno začuo ključ, Federica je bila toliko usredotočena na telefon da nije ništa primijetila. Torquil ju je zatekao sklupčanu na krevetu. Prišao je i privukao je u zagrljaj. Mislila sam da nikad nećeš doći! - Gušila se od jecaja i obmo-tala mu se rukama oko vrata. - Možda su mrtvi! Ne znaš to! Sto su posljednje rekli na vijestima? - To i jest ono najgore. Nema novih vijesti. —Jesi li gledala televiziju? - Nisam bila u stanju. Čekam mamu da nazove. Svi neprestano nazivaju broj koji su oslobodili za obitelji žrtava. - U redu, to je onda sve što trenutačno možemo učiniti. I moliti se odvratio je milujući je po vrućem čelu. - Sve će biti u redu, ljubavi.
Znam da hoće. Ali nju je mučio zao predosjećaj. Za nekoliko trenutaka je ustao i stao koračati gore-dolje. -Suze neće ničemu pomoći, a mene samo hvata klaustrofobija. Zašto se ne okupaš i odjeneš pa ćemo izaći na ručak kako bi se malo opustila? - Ne mogu ručati u ovakvom trenutku — s užasom je uskli-knula. - Dobro će ti doći da izađeš iz kuće i pojedeš nešto toplo. Brže će ti vrijeme proći. - A telefon? - promucala je. - Prebacit ću ga na mobitel. Ne brini, kad nešto saznaju, nazvat će nas, gdje god bili - razuvjerio ju je. Vijesti su se brzo proširile Polperrom. Ingrid je pušila cigaretu za cigaretom. Nije bila u stanju slikati niti se uzdići iznad svakodnevnih problema. Inigo je zatvorio knjige o filozofiji i sjeo do nje ispred kamina bacivši se na razmišljanje o smrti, a Nu-no je odmahnuo glavom i strusio čašu konjaka žalujući što to njega nije zadesilo. - Meni samo što nije nastupio čas - uzdahnuo je. - A tim momcima predstojale su još godine života! Santa Montefiore Sam je sjedio pred računalom na poslu čeznuvši nazvati Fe-dericu. Molly mu je javila što se dogodilo. Odmah je upalio radio i saslušao pojedinosti, žaleći stoje ne može utješiti kao onog dana kad su bili među zvončićima. Tad je bila tako mlada i bespomoćna i gledala ga svojim sramežljivim očima bezuvjetno ga obožavajući. Prisjetio se slatkih poljubaca koje su razmijenili u staji i posljednjeg, čudnog susreta na Božić. Osjećao je da se udaljuje od njega. I prezirao je Torquila Jensena. Uostalom, kakvo je to ime? Zapitao se s ljubomorom. Kako je Molly bila zbunjena, zaboravila gaje izvijestiti da se Federica zaručila. Samo mu je izrecitirala njezin novi broj telefona i zamolila ga da joj se javi. - Potrebna joj je naša podrška pojasnila je. Sam je švrljao po broju, zapisanom u kutu Evening Standarda, pitajući se hoće li joj biti drago ako nazove. A onda se sabrao i otipkao ga. Naslonivši se, uzbuđena je srca slušao kako na drugom kraju zvoni i kad je zvonjava konačno prestala, javio se dubok muški glas. - Torquil pri telefonu.
Sam je osjetio kako mu se želudac stišće od bijesa. - Sam Ap-pleby ovdje. Trebao bih Federicu - hladno je izjavio. Uslijedio je uzdah razočarenja. - U kupaonici je. Žao mije. Ah - odvratio je Sam nestrpljivo skidajući naočale i uzrujano si trljajući nos. - Želite li da vam se poslije javi? Htjeli bismo liniju ostaviti slobodnu. Ne znam jeste li saznali, ali... -Jesam. Samo joj poručite da sam zvao - dobacio je i prekinuo vezu, a onda ljutito u naslovnicu novina žabo nožić za pisma. Žalio je što je uopće zvao. - Torquil Jensen ljutito si je promrmljao u bradu kakav imbecil! - Tko je to bio? - dobacila je Federica iz kade. Torquil je ugrizao unutrašnjost obraza dvojeći reći joj ili ne. Nije mu se sviđao taj Sam Appleby. Zasmetala mu je arogancija u njegovom glasu. No, ionako joj više nisu potrebni muški prijatelji. Sad ima njega. — Ništa, ljubavi, zvali su iz ureda - odgovorio je podrugljivo se nasmiješivši. Sam Appleby mu je možda spustio slušalicu, ali njegova je ipak zadnja! Magična ljubavna kutijica Izveo ju je na ručak u maleni restoran iza ugla. Konobar, kojeg je dobro poznavao, posjeo ih je za stol do prozora i Federica je sjela zagledavši se nesretno u sivi pločnik. - Ujak Toby mije bio poput oca - rekla je miješajući juhu. - Mojem ocu nikad nije bilo stalo do nas, ali on je uvijek pronalazio vremena za nas. Gajim toliko predivnih sjećanja. — Uzdahnula je ne potrudivši si obrisati krupnu suzu, koja joj je izronila na trepavicama. - Koristiš se prošlim vremenom, ljubavi odvratio je milujući joj ruku. - Uvjeren sam daje živ. Vidjet ćeš. - Ah, mrtav je. Daje živ, već bismo čuli. U tom trenutku mobitel mu se oglasio zastrašujućim krešta-njem i cijeli restoran zgranuto se prenuo. - Torquil pri aparatu! Ah, gospođo Cooke, Torquil Jensen ovdje. Ima li vijesti? -Je li Federica s vama? - upitala je Helena ignorirajući pravila pristojnog ophođenja. - Dat ću vam je!
- Fede, dušo, na žalost nismo saznali ništa novo. Trideset i dvoje poginulih, ali Toby i Julian nisu među njima. No, nisu ni među preživjelima. Još uvijek se ništa ne zna. Još uvijek ih traže. Mi se ne predajemo. Arthur je predivan! U potpunosti je preuzeo kontrolu. Nisam znala da ima to u sebi. - O, mama, molim se da su živi i zdravi — prošaptala je. - I ja. Svi se molimo. - Nisam se stigla ni oprostiti s njim - nadodala je ostajući bez glasa. Bacila je potom pogled prema mirnoj ulici i iznenada ih ugledala kako se šeću nogostupom. Toby i Julian! Primijetila je da joj ujak uživa u čokoladici i zapanjeno je zastala zatreptavši za slučaj da griješi. - Znam, dušo, nisam se ni ja stigla oprostiti - odvratila je Helena zašmrcnuvši, no nekoliko sekundi nije bilo odgovora. -Fede, je li sve u redu? - Mama, ovdje su - zapanjeno je uskliknula. Torquil se okrenuo i bacio pogled kroz prozor. -Tko? Santa Montefiore - Molim? - Hodaju prema meni! —Jesi li sigurna? - Da! - Skočila je na noge i izjurila van. - Toby! Julian! Toby se veselo nasmiješio ugledavši nećakinju kako juri prema njemu. Bacila mu se u zagrljaj. - Živ si odvratila je smijući se. - Živi su - doviknula je na mobitel, jer je Helena još uvijek zabrinuto čekala na liniji. - Daj mi ga - ljutito je zapovijedila. - Živi su! - Zbunjeno je pogledala roditelje, Arthura i Hala. - Helena - odvratio je Toby s osmijehom na licu. - Što vam se, do vraga, dogodilo? - Kako to misliš? - Vlak ti je doživio nesreću! Namrštio se. Kakvu nesreću? - zbunjeno je upitao. - Za ime Božje! Nemoj mi reći da niste putovali njime? - Krenuli smo ranijim jer je Julian imao sastanak ujutro u Sohou. - Ne mogu povjerovati - uskliknula je. - Mislili smo da ste mrtvi! Umalo smo umrli od brige!
- Isuse. Žao mije. -1 bolje da ti je žao - bijesno je odbrusila. - Bože, Toby, mislili smo da ste poginuli! Bili smo ludi od brige. Čak sam isplanirala kakav ću govor održati na sprovodu. Do vraga! Volim te - zacvilila je i briznula u plač. Jake joj je oduzeo slušalicu. - Toby! - Tata? - Uslijedila je kratka stanka. Jake je uzalud tražio riječi koje su mu samo nekoliko trenutaka ranije nestrpljivo visile na vrh jezika. Tobyje zbunjeno bacio pogled prema Julianu. Na posljetku se odlučio za nešto manje teatralno. - Brzo se vrati kući, sine. Obojica se vratite - ukočeno je nadodao. Htio mu je reći toliko toga, ali nije to mogao učiniti preko telefona. Tobvjevo čelo naboralo se s čuđenjem. -Jesi li dobro, tata? Živ si. Obojica ste živi! Nisam nikad bio bolje - pobjedonosno je objavio i Tobyje prepoznao glas koji je nekoć zračio liubavliu.. Nekad davno, prije neao su ea uništile Magična ljubavna kutijica Potom su slušalicu preuzeli Pollv, pa Arthur te na posljetku i Hal. Kad je Toby konačno prekinuo vezu, odmahnuo je glavom u čudu. - Bolje dođite i pridružite nam se na ručku - dobacio je Torquil pružajući ruku. —Ja sam Torquil Jensen. Ne znate koliko mije drago upoznati vas. Kad su se Toby i Julian vratili u Polperro, dočekala ih je nevjerojatna dobrodošlica. Veći dio grada pridružio se Trebekinima i Applebvjevima na peronu i svi su srčano zapljeskali kad su njih dvojica sišli s vlaka. Čak je i Inigo izašao iz svojeg otrcanog kaputa od kašmira i pustenog šešira kako bi pokazao koliko je presretan što su se vratili kući živi i zdravi. Polly je s ponosom promatrala supruga kako ih obojicu grli, srčano ih tapšući po leđima. Grlo mu se stegnulo od silnih emocija i nije bio u stanju prozboriti ni riječ. Tobvjeve oči su se zamaglile, a njihov zagrljaj uništio je nevidljivi zid, koji se uzdigao među njima. Iako nijemi, očima su pokazivali što osjećaju jedan prema drugom, a njihove suze svjedočile su ljubavi koju su obojica smatrali nepotrebnom verbalizirati. Helena je presretno gledala kako joj se obitelj ponovno okuplja, ali se ipak
zapitala kako je prošao sastanak s Federicom i jesu lije uspjeli odgovoriti od vjenčanja. Dok se Toby probijao kroz gomilu svih, koji su drage volje došli na doček, ostao je iznenađen ugledavši do ulaza u kolodvor Joannu Black, djevojku koju je jednom davno poljubio pred svima u školi. Nasmiješila mu se, pa je i on zbunjeno odvratio na isti način. - Bok, Joanna! - Bok, Toby. Mislila sam da me se nećeš sjetiti. - Kako ne bi - nasmijao se. - Samo sam ti se htjela ispričati što sam te otpilila onaj put u supermarketu. - Oh, ne brini, sve je u redu. Bilo je to davno. - Slegnuo je ramenima primjećujući kako se vrpolji od neugode. - Znam, ali nije bilo lijepo od mene. - Ono što samj'fl učinio nije bilo lijepo. Ali i to je bilo davno. Santa Montefiore Oborila je pogled i zadjenula si pramen mišje kose za uho. -Pa u tome i jest stvar - potiho je odvratila. - Kad si me onomad poljubio... -Da? - I kad sam otrčala u suzama... -Da? - Nije me zaboljelo to što si me poljubio, jer sam htjela da me poljubiš - sramežljivo je nadodala i nasmijala se pokušavajući prikriti neugodu. Već zato što sam ti na licu vidjela gađenje. - Ah, žao mije. - Ponovno je slegnuo ramenima. - Ne, nema potrebe. - Zastala je oklijevajući. - Sad mi je jasno. Nisu ti se sviđale djevojke, a ja to tada nisam znala. - Zašto mi to sad govoriš? -Jer sam mislila da si poginuo - priznala je. -Ah. - Već ti to godinama namjeravam reći, ali nisam uspjela smoći hrabrost. - Hvala ti — promrmljao je i krenuo za njom van. - Pa, to je sve što sam ti htjela reći. Eto, gotova sam. - Nervozno se zavrpoljila na hladnoći, a onda gaje posve iznenada zagrlila. Ukočio se. Nije preboljela ni zaljubljenost u njega, niti poljubac koji joj je utisnuo u dvorištu. - Vidimo se - nadodala je s uzdahom i hitro ga napustila.
Promatrao ju je kako odlazi i odmahnuo glavom. - Znaš, smrt čini doista čudne stvari ljudima - dobacio je Julianu. Julian se nasmiješio. - Ljudi bi češće trebali umirati zamišljeno je odvratio. - Tuđa smrt izvlači ono najbolje u njima. Smrt doista iz ljudi izvlači ono najbolje. Posve nesvjesno svi članovi Tobvjeve obitelji su se izmijenili. Jake se suočio sa svojom ljubomorom i pobijedio je, a Polly gaje samo još više zavoljela, sad kad ih više nikakve predrasude ne razdvajaju. Helena je prvi put konačno shvatila vrijednost života i zahvalila Bogu na Arthuru koji ju je ispunjavao radošću. Uhvatila gaje za ruku ispod stola i smiješila mu se, onako kako Magična ljubavna kutijica je znala činiti kad su tek prohodali. Hal je pak izronio iz sebe i stao primjećivati stvari koje ga okružuju, iako je to bilo samo privremeno. Kad je Helena na posljetku upitala Tobvja kako mu je prošao susret s Federicom, shvatila je da ne mari hoće li se joj se kći udati ili ne. Na posljetku, brak nije opasan po život. - Ostao sam iznenađen njegovim šarmom - odvratio je grabeći viljuškom majčin rižoto s gljivama. - Puno je stariji od nje, izuzetno zgodan i pametan. - Mislim da ćete uvidjeti daje očinski tip - nadodao je Julian. - Bio je uistinu ljubazan. - Hoće li biti takav i prema njoj? - upitala je Polly, dok je Jake natakao vino. Mlada je, ali nije glupa. - Oh, zna dobro što želi, tata - Toby gaje razuvjerio. - To se ne može osporiti. Kako god bilo, više nije »mala Fede«. Sad je odrasla žena. Otkako gaje upoznala, strahovito je brzo sazrela. I kažem vam, neće se maknuti od njega! - No, ranjiva je, i mogla bi biti još ranjivija u odnosu s mnogo starijim muškarcem koji bi mogao manipulirati njome - uključio se Arthur. - Da, ranjiva je - složila se Helena. Dojmljiva je, a Torquil joj je prva ljubav. Možda bi prvo trebala ispipati teren. - Sto ne namjerava učiniti — Hal se nacerio začinjajući si rižoto
umakom od rajčice. - Nadam se u granicama normale -Jake se pobunio. - Helena ne predlaže da Fede spava s muškarcima, već da malo odraste, skupi malo više iskustva i upozna ljude. Slažem se s njom. Zabrinjavajuće je što će se udati za prvog čovjeka u kojeg se zaljubila, koliko god bio šarmantan. Na posljetku, brak je nešto što traje odvratio je Toby. - Trebao bi - nadodala je Helena ironično. - Ali može. - Arthur se nasmiješio dodirujući je koljenom. Koketno mu je namignula. - Brak je glupost - ubacio se Hal. Helena se nasmiješila odmahujući glavom. Santa Montefiore - I što ćemo onda? upitala je Pollv ispijajući vino. - Zar ne možemo ama baš ništa učiniti? - Ništa - odvratio je Jake. - Mora sama ploviti tim vodama, Pollv. - Pa kad ćemo ga onda upoznati? dobacila je Helena. - Rekli su da će možda navratiti za vikend. - Odlično - zaključio je Jake kimajući glavom. - A sad dosta rasprave! Moramo mladiću dati šansu! Ima li još rižota, Pollv? Kad je Molly nazvala Sama kako bi ga izvijestila da su Toby i Julian živi i zdravi, prisjetila mu se reći da se Federica udaje. Gotovo se ugušio od ljubomore. - Ne pričaj gluposti, tek ga je upoznala! - Znam, i cijela mi je stvar besmislena - složila se. Ali se uistinu udaje. - Hesterine je dobi! Za ime Božje, što ona zna o braku? - Ništa. Da zna nešto, mislim da ne bi samo tako uskočila. Ali mama kaže da joj služi kao zamjena za oca kojeg zapravo nikad nije imala. - Da, zasigurno je to u pitanju. Sindrom oca ogorčeno je zaključio i srce mu je potonulo. - Izgleda. - Kad je vjenčanje? - U proljeće. Sto? Ovo proljeće? - uskliknuo je, skinuo naočale i pro-trljao si oči koje su ga iznenada zapekle od umora i boli.
- Torquil se želi vjenčati što je prije moguće. Znaš da joj je zabranio raditi? - Nije valjda! -Jest! I mnogo je stvari prebacila u njegovu kuću. - A gdje živi? - Little Boltons odgovorila je s tragom ljubomore u glasu. - Pa, onda neće morati raditi. Očigledno je bogat. - Svatko bi se nečim trebao baviti - pobunila se. - Postat će poput onih užasnih žena koje samo kupuju cijele dane! - Neće - odvratio je u njezinu obranu. Magična ljubavna kutijica - Hoće, hoće! Pretvorit će je u što god poželi. Nije baš snažna ličnost, zar ne? - Mlada je. - Hester je mlada, a ima bolju kičmu od nje! - I mora s obzirom da si joj ti sestra - odbrusio je. - Što želiš time reći? - Ljubomorna si daje Fede pronašla nekoga tko je zgodan i bogat napao ju je pitajući se odmah zašto to čini. - Gle, nazvala sam te samo kako bih te izvijestila, a ne kako bi se uvukla u mučnu svađu - očajnički je odvratila. - Oprosti, Molly. Imao sam težak dan. - Duboko je uzdahnuo. Kad je na posljetku odložio slušalicu, osjetio je nalet mučnine. Ne mogavši se više usredotočiti na posao, navukao je jaknu i rano napustio ured ne mareći što će mu šef reći. Ionako ne želi više raditi tamo. Ionako se želi što prije vrati u Pol-perro. Definitivno ne želi živjeti u Londonu ako se Federica uda! Odvezao se podzemnom do Hyde Parka i krenuo u šetnju cipelama razbacujući lišće i bijesno odmjeravajući vjeverice. Kad je počelo kišiti, potražio je zaklon tužno promatrajući kako se sivo nebo rastvara nad njim. Nije mogao shvatiti zašto mu toliko smeta što se udaje. Nije li dobio priliku i propustio je? Nije li je poljubio i potom ostavio? Pokušao se utješiti uvjeravajući se da ne želi zapravo biti u vezi. Ne želi biti sputan. Čak i da je slobodna, ne bi ništa pokušao. Ono što zapravo ne želi jest da se drugi motaju oko nje. I kad se po sitnoj kisici vratio u stan osjećao se daleko bolje. Znači udaje se za
Torquila. Pa što onda? Ima još komada! Neko vrijeme uspijevao se uvjeriti da mu više nije stalo do nje, ali onog trenutka kad se suočio s Torquilom Jensenom više se nije mogao pretvarati. Svi njegovi instinkti zavrištali su bu-neći se protiv njihova braka, koji je, po njegovom mišljenju, bio osuđen na propast od samog početka. Ali nitko drugi toga nije bio svjestan. , JjLjL Santa Monteftofe Torquil i Federica došli su do Tobvja u petak navečer. On je inzistirao da se odvezu autom, zaustavljajući se putem u krčmama i pubovima kako bi se osvježili i nakratko odmorili. Probijajući se zavojitim uličicama, spopao gaje čudan osjećaj. Kao da je već bio tamo. - Mislim da sam već bio ovdje izjavio je zagledavši se u zimom obmotanu živicu i ogoljela stabla i pitajući se otkud mu se sve to čini tako poznatim. - Vjerojatno u prošlom životu - odvratila je slegnuvši ramenima. Možda smo i tada bili ljubavnici. - Ne - pobunio se - doista sam bio ovdje, ali da mi je samo znati kako... Odmahnula je glavom i smetnula to s uma, jer je jedva uspijevala sjediti na miru od silnog uzbuđenja što će ga upoznati sa svojima. Kad su se zaustavili ispred Tobvjeve i Julianove kućice najavili su svoj dolazak trubom. Toby se veselo pojavio na pragu, a Rastaje iskakutao van oduševljeno ih pozdravljajući. Dobrodošli - dobacio je Toby toplo im se smiješeći. Julian se pojavio iza njega kako bi uslikao trenutak. I Torquilu je odjednom postalo jasno otkud je toliko siguran da je već bio tu. Još uvijek je, naime, čuvao polaroidnu fotografiju Lucije. Duboko je udahnuo izlazeći iz porschea i ponadao se da im se to sjećanje izbrisalo iz pamćenja. Ako se ne vara, susret nije bio baš ugodan. Jake i Polly su prvi došli na večeru. Jake nije vjerovao »ljudima iz grada«. Želio je da se Federica uda za nekoga iz Polperra. -Dovoljno je puta bila izmanipulirana. Treba joj stabilnost, treba biti okružena ljudima i živjeti tamo gdje se naviknula živjeti. No, zaslužuje šansu dokazati kako je kvalificiran brinuti se za nju popustio je dok su se
vozili. Polly se složila s njim i zamišljeno zakimala glavom. - Da bar nije toliko star uzdahnula je. - Lijepo je kad dvoje ljudi može zajedno ostarjeti. No, kad ona bude sredovječna, on će već biti starac. Baš šteta. Kad su ušli u dnevnu sobu, Torquil je skočio na noge i odmah ljubazno ispružio ruku razoružavajući ih oboje svojom ljepotom i šarmom. Magična ljubavna kutijica Polly se oduševljeno nasmiješila. - Veliko mije zadovoljstvo upoznati vas - odvratila je nemoćna na mladićevu ljepotu. Jake je bio suzdržaniji, iako gaje iznenadilo savršenstvo Torquilova lica. Škiljio je promatrajući ga i trudio se ne potpasti pod čini. Ali posustao je konačno ugledavši ga kako s ljubavlju hvata Federicu za ruku i kako mu, gledajući ga u oči, govori: - Imam samo jedan prioritet, gospodine Trebeka. Dati sve od sebe i pružiti Fede sreću i sigurnost. Jakovo staro srce predalo se i pokorno je zakimao glavom. -Pa, kao što vidiš, Torquile, vezana je za ovu obitelj i mije volimo. Nemoj joj dopustiti da odluta predaleko, jer će samo tako moći uživati s tobom u novom životu, ali i u sigurnosti koju joj nudi. - Potom je progunđao: Zovi me Jake, molim te. Kad su Arthur, Helena i Hal stigli, iz dnevne je sobe već dopirao smijeh. Hal se zadržao do porschea, zaljubivši se u vlasnika i prije nego gaje upoznao. Opa, zasigurno je cool, ako ima ovakav auto uskliknuo je pojurivši unutra kako bi se upoznao. Helena je odmah zamijetila fizičku sličnost između Torquila i Ramona, ali i razlike. Torquilovo lice nije bilo istrošeno poput Ramonova. Štoviše, bilo je glatko i njegovano. Ipak, nije mogla ostati suzdržana pred tako veličanstvenom ljepotom. Ne samo daje bio visok i zgodan, već mu je odjeća bila besprijekorna, od jakne od kašmira i blistavih smeđih cipela. Sjela je do Federice na klupicu do kamina i namignula joj s odobravanjem. Federica je zabljesnula od sreće. No, zato su se ispod Arthurovog prividnog veselja kuhale sumnje. Helena je bila posjednuta do Torquila za večerom. Zagledao joj se u oči izjavljujući da mu je najveća želja usrećiti joj kći. -Sad mi je jasno
na koga je lijepa. Gotovo biste mogle biti sestre - nadodao je promatrajući kako joj se obrazi rumene. - Vrlo je ranjiva, Torquile, i premlada za brak - odvratila je ispijajući gutljaj vina. - Ali ti si stariji i mudriji, i ne sumnjam da ćeš je znati usrećiti. Ono što joj treba jest sigurnost. Nešto što joj mladić njezine dobi ne bi bio u stanju pružiti. Moram priznati, kad sam prvi put čula za tebe, zabrinula sam se da ćeš Santa Montefiore biti prestar za nju i da nepotrebno jurite u cijelu stvar. Ali sad kad sam te upoznala, u potpunosti mi je jasno zašto ne želi čekati! Zašto biste čekali kad ste tako sigurni u ono što osjećate jedno prema drugom? Brak je kocka, neovisno koliko se ljudi poznaju. Ali mislim da bih se okladila da ćete vas dvoje uspjeti! - Torquile, možeš li me provesti autom nakon večere? - doviknuo je Hal s druge strane bučnog stola. - Nema frke! Odmah je iskoristio priliku i održao kratki govor. Samo bih htio naglasiti da nisam očekivao, zaljubljujući se u Fede, ujedno se zaljubiti u cijelu njezinu obitelj, ali ostao sam ugodno iznenađen. - Osvrnuo se oko sebe primjećujući crvena lica i blještave oči i onda zastao, zagledavši se u Fede-ricu, ne bojeći se pokazati uzbudenost. - Svima vam želim zahvaliti što ste me tako ugodno prihvatili, ali zahvaljujem vam i radi nje jer znam daje svatko od vas uvelike zaslužan stoje danas žena koju volim cijelim srcem. Polly je gutljajem vina prigušila suze, a Helena se nasmiješila Tobvju koji je zakimao s odobravanjem. - Znaš, Torquil misli daje već bio ovdje - Federicaje dobacila u šali. Nije, dušo, krivo sam pomislio - odmah je nadodao - Samo mi se učinilo! Julian gaje pogledao namrštivši se. - Nisam li ti rekao, Toby, da mije poznato njegovo ime! - Takvo se ime teško zaboravlja, zar ne? - Federica je zahiho-tala. - Nisam nikad prije bio ovdje oprezno je odvratio - jer inače nikad ne bih otišao! Tobyje podigao čašu nasmijavši se. Dobro si to rekao - čestitao mu je. - Dobrodošao u obitelj! - Svi su na to podigli čaše.
Samo je Arthur zastao oklijevajući, a onda je i on nazdravio. Nije mogao reći točno stoje u pitanju, ali nešto nije bilo kako treba. Torquil je bio nekako presavršen. Idući su dan bili pozvani na ručak u Pickthistle Manor kako bi se upoznali s Applebvjevima. Ingrid je odmah odobrila Federi-cin izbor, jer se nije ni trznuo Ugledavši ranjenu lasicu, kako Magična ljubavna kutijica nonšalantno šepesa niz predvorje. Osim toga, pse je s oduševljenjem potapšao. Inigo se zatvorio u radnu sobu zamolivši da ga se ne uznemirava, pa čak i u slučaju požara, i stoga se Ingrid ispričala u njegovo ime te odvela goste u veliku dnevnu sobu gdje se plamen razbuktao u kaminu ispod sjetnog portreta njezine majke Vio-let i prašnjave police prepune antikviteta. Nuno se rukovao s mladićem i oprezno zašmrcnuo, dok je Hester veselo zaskakutala, a Molly glumila hladnoću čameći na sofi i pretvarajući se da ga ne primjećuje. Sam je smrknuto ušao u prostoriju i poljubio Federicu u obraz, a onda kimnuo prema Torquilu sebi nesvojstvenom arogancijom. Torquil je prikrio gađenje iza prijateljskog osmijeha i ljubazno zakimao, okrećući se i obraćajući Hester. Sam nije nasjeo. Zamrzio gaje istog trenutka. - Ne vjerujem mu prosiktao je Nunu. - Preuglađen je. Negdje na nekom tavanu skriva se portret sa svim njegovim manama. Slušaj što ti kažem! - Ali, misliš da je možda poput Doriana Graya? Istina, prekrasan je, to se mora priznati - odvratio je Nuno promatrajući Ingrid, Hester i Molly kako se naizmjenično rumene pred Torquilovim fizičkim savršenstvom. - Bože, koliko su glupe - odvratio je Sam s prezirom. - Zašto su žene toliko opčinjene izgledom? Tako jadno! Nuno gaje pažljivo odmjerio. -Jesi li možda mrvicu ljubomoran, dragi dječače? Odmahnuo je glavom ubacujući ruke u džepove. - Naravno da nisam! Poput sestre mije i jednostavno se postavljam zaštit-nički. Trznuo se ugledavši Federicu kako se kupa u Torquilo-voj
blještavoj sjeni. - Ah - uzdahnuo je Nuno s osmijehom. - »O! beware, my lord, of jealousv, It is the green-ey'd monster which doth mock the meat it feeds on.«38 »O čuvajte se ljubomornosti! Grdoba to je zelenooka, što vlastitom se svojom hranom igra.« (William Shakespeare, Othello) Santa Montefiore - Shakespearov Othello - odvratio je Sam ravnodušno. - Ali uvjeravam te, Nuno, ne želim je za sebe. Jednostavno mi se gaditi vidjeti je u krivim rukama. - Nemoguće je živjeti tuđi život, dragi dječače. Ljudi moraju propatiti kako bi uvidjeli u čemu su pogriješili i potom naučiti na pogreškama. Svima nam je to sudbina. - Znam, ali teško je promatrati to sa strane - smrknuto je nadodao. Ništa na svijetu danas ne bi uvjerilo Federicu da Torquil nije onakav kakvim ga vidi. Ako uistinu glumi. Stoga zadrži svoje mišljenje za sebe. Ništa neće proizaći iz istine, samo gorčina. I tako je Sam prosjedio ručak promatrajući neprijatelja kako zabavlja okupljene i lošim pošalicama nasmijava i oduševljava žene. Jednom ili dvaput ukrstio je pogled s njim na što se Torquil svaki put povukao. Zna da ga mogu prozrijeti, Sam je pomislio, kakve li budale! Federica je primijetila da šuti i osjetila kako joj se oduševljenje rasipa, gotovo kao da joj njegovo prešutno neodobravanje crpi svu energiju. Nakon ručka svi su odlučili otići u šetnju. - Ideš s nama, Sam? - upitala gaje s nadom. Ali odmahnuo je glavom. - Imam posla. - Pametnije stvari nego slušati njegove glupe fore, kiselo je pomislio i napustio prostoriju odlučivši se povući u Nunovu radnu sobu. Nunova radna soba imala je prednost nad ostalim prostorijama, jer je bila smještena u kutu, što znači da je jedna polovica gledala na vrt, a druga na prednje dvorište. Stajao je do prozora promatrajući Torquila kako se igra s psima, koji su se okupili na travi pred Molly, Hester i Ingrid. - Obožavam pse - dobacio je tapšući ih po mekanim glavama. - Ova dvojica doista su posebni!
- Ljubitelji pasa dobri su ljudi - odvratila je Ingrid. - Čovjek može biti siguran u pozitivnu narav onoga tko voli pse. - Ob-motala se dugom vestom na kopčanje. - Ako namjeravaš šetati po liticama, predlažem ti da posudiš kaput. Magična ljubavna kutijica — Ne, hvala, imam ga u autu, idem po njega — odvratio je i napustio djevojke koje su ostale čavrljati. Sam gaje promatrao kako prolazi ispod nadsvođenog prolaza krećući se prema autu parkiranom na šljunku pred kućom. Prišao je drugom prozoru i ugledao ga kako maršira, dok ga Trotskv i Amadeus gorljivo slijede njuškajući i jurcajući mu oko nogu. A onda gaje ugledao kako se naglo okreće i s nestrpljenjem otresa. I ostao je zapanjen. - Glupi psi! Odjebite - zarežao je cipelom odgurnuvši Ama-deusa s puta. Pas se na trenutak povukao, a onda, vjerujući kako je u pitanju igra, ponovno dokaskao. - Proklete životinje! -Otvorio je prtljažnik i izvukao kaput. Trotskv je začuđeno podigao obrve i povukao se ostavljajući Amadeusa da skače spuštajući blatnjave šape na Torquilove uredno izglačane samt hlače. Torquil je pobijesnio, ponovno opsovao i ošamario koker španijela po njušci. -Još jednom to učini i pojest ću te za večeru - zagrmio je, a onda odmarširao natrag kroz nadsvođen prolaz prema djevojkama koje su ga nadobudno iščekivale. Sam je ostao stajati zapanjen prizorom kojemu je upravo posvjedočio. Odmah je poželio reći Federici, ali zar će mu povjerovati? Spustio se u Nunov kožni naslonjač i zagledao u ugaslu vatru u kaminu. Odvest će je do oltara preko mene mrtvoga, pomislio je, ali nije imao pojma kako ga spriječiti u tome. TRIDESET TREĆE POGLAVLJE Svi su zavoljeli Torquila. Ušao je u Polperro poput osvajača pokoravajući svakoga u prolazu pravilnim, bijelim zubima i prodornim pogledom. Samo su Sam i Arthur gajili sumnje i potiho mu se zajedno suprotstavljali ne dopuštajući da ih zavara. Ali nitko drugi nije mogao prozrijeti njegov šarm. Nuno se previše uvukao u djela Stendhala kako bi uopće obraćao pažnju, žene su bile preopčinjene kako bi to pokušale, a Federicina obitelj toliko duboko zaljubljena u njegovo blještavilo da Arthuru nisu dali priliku iznijeti
mišljenje. Postojala je samo jedna mogućnost, ali Nuno je upozorio Sama da ne smije ništa reći Fe-derici. Stoga se on nastavio uzrujavati i bijesniti osjećajući se nemoćnim, dok je ona gotovo kao u deliriju zujala oko mreže lukavog pauka. Ali Arthur je znao da manje riskira. Pokćer ga ionako nije voljela. Stoga je uspio pronaći pogodan trenutak u nedjelju, kad je Toby u društvu Jaka, Hala i Juliana brodicom poveo Torquila u razgledavanje obale. Federica nije izrazila želju da im se pridruži, odabirući radije provesti neko vrijeme s bakom u kuhinji kako bi pripremila ručak i time zadivila zaručnika. Helena je sjedila u ljuljačci ispod baldahina obješenih minijaturnih brodova, ispijajući koktel Bloodv Mary i razmatrajući planove za vjenčanje, dok su joj se majka i kći znojile uz peć boreći se s vrućim loncima i pitama. Nakon nekog vremena Federica je otišla u dnevnu sobu i tamo zatekla Arthura kako sam sjedi i čita novine. Pristojno se nasmiješila. - Kako ide kuhanje? - upitao je zatvarajući novine i odlažući ih na sofu do sebe. Zadržala se do vrata dvojeći započeti razgovor ili ne. — Dobra ležerno je odvratila. Magična ljubavna kutijica - Mislim da nakon udaje više nećeš morati kuhati. Pažljivo ju je odmjerio. - Oh, kuhat ću! Kuham cijeli život. - Upitno se zagledala u njega. Ne sviđa ti se Torquil, zar ne? Uzdahnuo je naslanjajući se na jastučiće. I odmahnuo glavom. - Na žalost, ne vjerujem mu, Fede. - Pogledao ju je svojim prodornim, smeđim očima. Provrpoljila se i prkosno spustila ruku na bok. - A zašto mu ne vjeruješ? - Prerano je. Poznaješ ga tek nekoliko mjeseci. Zašto se baš sad moraš udati za njega? Zašto ne biste prvo proveli neko vrijeme zajedno? To mi je samo po sebi dovoljno sumnjivo! - Volimo se - ljutito je odbrusila. - Što ti znaš o ljubavi, Fede? Nemaš iskustva. On je prvi muškarac koji te oborio s nogu. Zgodan je, bogat, šarmantan, ali što još znaš o
njemu? - Ne trebam znati išta drugo! Ti i mama niste baš primjer savršenog braka odvratila je u obranu. Prekrižio je ruke i nasmijao se. - Naravno da imamo problema. Život nije lagan, Fede, a brinem se samo zato što mi je stalo do tebe. - Ne, nije ti stalo do mene, već do Hala - impulzivno je odbrusila i odmah požalila svoje riječi. Ne zato što to nije bila istina, već zato stoje reagirala poput djeteta, iako se očajnički trudila ponašati odraslo. - Kako god bilo - prkosno je nastavila - i koliko god se trudio pronaći mu manu, kažem ti da je nećeš pronaći. Savršen je! To je ono što ti smeta! - Nije istina - strpljivo je odvratio. Poželio ju je upitati zašto bi jedan sofisticiran tridesetosmogodišnjak želio biti s osamnaestogodišnjom provincijalkom bez gotovo ikakvog iskustva, ali znao je da bi je povrijedio tim riječima. Stoga je jednostavno nadodao da ga zabrinjava brzina kojom se njihova veza razvija. -Ako Torquil nema što kriti, zastoje loše pričekati još nekoliko mjeseci? Zabrinjava me ta hitnost. - To se zove ljubav, Arthure - sarkastično se obrecnula i očajlutaja pejm^ - Gle, doista ne želim j/ijjjg raspravijati. Santa Montefiore Mami se sviđa, zapravo, svima se sviđa, samo tebi ne. Ali mi uopće nije stalo do tvojeg mišljenja. I rekavši to, jednostavno se pokupila. Kad se vratila u kuhinju, odlučila je ništa ne spomenuti ni majci ni baki. Nije se htjela zamarati negativnostima. Proživljava najsretnije razdoblje u životu i ne namjerava mu dopustiti da se umiješa i da joj to uništi! Ionako mu se nikad nije sviđala. Kad su se dečki vratili, crveni u licu od vjetra i smijeha, Torquil se povukao na kat kako bi se presvukao za ručak. Federica se uzbuđeno razjurila po kuhinji dovršavajući stvari s istim oduševljenjem s kojim je nekoć sve to činila za oca. Toby i Julian stajali su do ognjišta i Jaku i Heleni pričali o divovskom raku, zbog kojegje Torquil umalo pao u more. - Nije mu se svidjelo kako izgleda, ali moram priznati da se zna našaliti na svoj račun! - Toby se nasmijao. Arthur se dovukao do bara kako bi si natočio nešto žestoko. Neko
se vrijeme uzbuđeno poigravao kockicom leda u čaši, a onda je napunio viskijem. Bacio je pogled kroz balkonska vrata prema vrtu. Bila je zima. Kobni predosjećaj izjedao mu je želudac. Razgovor s pokćeri bio je pogrešan potez. Sad će atmosfera ze vrijeme ručka biti ispunjena napetošću. Potonula duha, otvorio je vrata i smrknuto izašao na terasu. Udahnuo je gorak zrak primjećujući kako mu se dah penje pri izdisaju. A onda je prepoznao tih glas kako dopire s prozora iznad njega i prikrao se do zida kako bi prisluhnuo. Torquil je razgovarao na mobitel naslanjajući se kroz prozor radi boljeg prijema. - ... Dan vjenčanja bit će posljednji put da dolazim u ovu rupu Bogu iza leda... Vjeruj mi, obožava London, i predobra je za ove ovdje... Spašavam je od života ispunjenog psima i rakovima, a uhvatio sam je baš u pravom trenutku! Jadnica! Zamisli kako je odrastati ovdje! Nije ni čudo stoje toliko zahvalna daje ženim... Nemoj mi opet započinjati s tim, srećo! Rekao sam ti daje volim do ludila... Ne, nije sofisticirana poput tebe i upravo je zato i volim. Cista je i nedužna, posve netaknuta. Ne želim nešto što je netko^odbacip... Ti ne rjdiš na toni odjelu, ti r^diš u Magična ljubavna kutijica mu i tamo te i volim. - Grleno se nasmijao. - Tamo voliš i biti... Gle, moram ići. Što prije ručamo, prije ćemo krenuti. Arthur je zadržao dah bojeći se da će ga načuti i pričekao nekoliko sekundi prije nego se usudio otvoriti vrata i ponovno uvući unutra. Spopala gaje mučnina, ali još je gori bio bijes kojeg se nije uspio osloboditi. Znao je da ga nitko neće saslušati. Glumeći glavobolju ručak je proveo u tišini, dok se Torquil ponašao poput savršenog gosta izražavajući ljubav prema Pol-perru i moru i lažno se vežući za obitelj koju prezire. Znajući sad istinu, Arthur je osmotrio Federicu i učinilo mu se kao da gleda automobilsku nesreću u sloiv motionu. Nesreću, koju ama baš nikako ne može spriječiti. Dok su tako njih dvojica bijesnih nakon Torquilova pobjedonosna posjeta, Federica se preselila u njegovu luksuznu kuću. Bila je skupocjeno opremljena, a jedan od vrhunskih londonskih dizajnera ukrasio ju je bogatim tkaninama i skupocjenim slikama. - Ne mogu povjerovati da ću zauvijek živjeti ovdje -uzbuđeno je odvratila
bacajući se na krevet. - Ne samo to, već ćeš preuzeti moje prezime i izroditi mi djecu! Svugdje u ovoj kući moći će se čuti tapkanje sitnih stopala - rekao je liježući do nje i ljubeći joj čelo s ljubavlju. - Oh, Torquile, nikad nisam bila tako sretna! - Uzela mu je lice u ruke. - Nadala sam se da ću pronaći baš nekog poput tebe! - A ti si meni ispunjenje snova. Cijeli sam te život tražio! -Nasmiješio se. - Tako si dobra, Fede. Nisam te vrijedan. Draga si i osjećajna. Poput anđela. I kristalno si čista. Ne znam što vidiš u meni. Prepun sam mana! Zaneseno se zagledala u njegove svijetle oči. Zašto mu Arthur ne vjeruje? Nikad nije upoznala nekoga s tako povjerljivim izrazom lica. Poslije, kad je zadivljeno ugledala uredne ormare prepune Chanelovih kostima, Ferragamovih cipela, ležernih odjevnih predmeta Ralpha Laurena, donjeg rublja La Perla i Tiffanvjevog nakita, primijetila je da je sve kupio sam ne posavjetovavši se Santa Monteftore prethodno s njom. Na pitanje što je učinio s njezinom starom odjećom rekao je da ju je darovao gospodi Hughes, kućepazite-ljici. - Njezina kći tvoje je dobi, a imaju tako malo novaca. Osim toga, drukčija si otkako si sa mnom - pojasnio je privlačeći je u zagrljaj. Odbacuješ staru košuljicu i staro prezime. Postat ćeš gospoda Torquil i želim da dobiješ sve najbolje! Iako joj nije bilo drago što ju nije prvo upitao smije li to učiniti, nije htjela ispasti nezahvalna i time pokazati kako to ne zaslužuje. Njegovo očigledno oduševljenje i odobravanje utišalo je njezine strahove i ponovno se razvedrila. Najviše od svega htjela mu je udovoljiti. Kad je u zrcalu s divljenjem ugledala novu i zrelu Federicu, s čuđenjem se zamislila kako je prošlo sad već preko deset godina od onog jutra u Vini, kad se s gađenjem zagledala u svoj dječji odraz. Nakon toliko razočarenja zaslužila je dobiti nekog poput njega! Čeznula je podijeliti vijest s ocem, ali zamjerala mu je što joj se nije godinama javio. Koliko god je bila radosna, još uvijek se osjećala iznevjerenom. Sad kad ima Torquila, više ne traži sreću u blještavoj
ljepoti magične kutijice. Ne treba. Sjene prošlosti zamijenila je svijetla nova budućnost. Više joj nisu potrebna sjećanja. Izgradit će si nova s Torquilom! Stoga je odložila kutijicu u ormar i zatvorila vrata. Sam je noć prije Federicina vjenčanja proveo u Nunovom kožnom naslonjaču ponovno čitajući Dumasovog Grofa Morite Christa, najljepšu priču napisanu na temu osvete. Ptice pjevice probudile su ga u zoru. Ogledao se oko sebe, začuđen da je uopće uspio zaspati. Protrljao je umorne oči i bacio pogled kroz prozor u nesigurno, maglovito jutro. Vrt je bio obavijen nježnom jutarnjom maglicom poput šatora načinjenog od blještavih paučina. Iako prolazna, nosilaje obećanje još jednog prediv-no sunčanog dana. No, on je znao da mu predstoji tek tuga. Kad se Nuno dovukao u osam, zatekao je unuka kako sumorno gleda kroz prozor. - Najradije bih da te neka od mojih Magična ljubavna kutijica knjiga održala budnim cijelu noć - rekao je bacajući pogled na tešku knjigu koju je odložio na koljena. Sam se polako okrenuo i zatreptao. - Najradije bih ga zatvorio u Chateau d'If- progunđao je. - Ah - Nuno je sveznajuće uzdahnuo i zakimao glavom. -Mlada Federica danas se udaje. - Tako je. - Sam je skinuo naočale i obrisao ih košuljom. - »Love is the wisdom of the fool and the fbllv of the wise«.39 Upitno je podigao obrvu. - Danas nemam strpljenja za to, ali ovaj put ću odgovoriti prohtjevima tvojeg ega. William Cook, Život Samuela Foota. - Molto bene, caro. Čak i u doba velikog očaja sposoban si ostati sabran i udovoljiti starcu. - Nisam zaljubljen u Fede, Nuno, već sam ti rekao. Samo ne želim gledati kako pati. - A onda je zastao i ljutito nadodao: -Mislim da neću moći u crkvu. Torquilovo koristoljublje moglo bi me prisiliti da učinim nešto što ću poslije zažaliti. - Dragi dječače, ako nisi u stanju shvatiti da ti ljubomora potiče bijes, onda si samo upola onakav kakvim sam te doživljavao. Ako mene pitaš, to te je nježno stvorenje godinama obožavalo, a ti si ga
svojevoljno odbacio. Sad se lijepo sredi i časno prihvati poraz. Predlažem ti zdjelicu slatke zobene kaše i šalicu čaja, a onda navuci kaput i pođi s nama u crkvu. U dobroj namjeri. Takve stvari nam se šalju kao test i ovo može biti najveći test za tebe, a pretpostavljam da ne želiš pasti! I tako je Sam pojeo svoju kašu bez riječi, dok mu je uzbuđeno čavrljanje majke i sestara izjedalo živce, još ga više ispunjavajući brigom. Joey se ušetao iz vrta s divovskom žabom krastačom u rukama pojašnjavajući kako ju je pronašao kako se utapa u bazenu. Kad je Ingrid pokušala preuzeti stvorenje iz njegovih ruku, žaba je skočila u zrak poput akrobata i nastavila skakati po kuhinjskom podu, nadmudrujući sve koji su je pokušali uhvatiti. - Ah, ostavite je - Ingrid je na posljetku umorno zaključila točeći si još jednu šalicu čaja. - Vratit će se u jezerce i bez vaše »Ljubav je mudrost budala i ludost mudraca.« Santa Monlefiore pomoći. Mislim daje gospodin Žaba i te kako sposoban brinuti se za sebe! Mollv i Hester trebale su biti djeveruše, ili kako je to Mollv rekla »kume«. - Da se bar ja udajem za Torquila Jensena! A ovako moram hodati pet koraka iza mladenke - uzdahnula je Hester sa za-višću. - Ne mogu vjerovati koliko ima sreće! - I to baš ona - uskliknula je Molly u čudu odmahujući glavom. Kako je tip poput Torquila mogao pasti na nekoga poput nje, kad je ona sama daleko privlačnija i karizmatičnija? Trebao je mene odabrati, pomislila je sa zavišću. Ma, osvijestite se konačno! - Sam je iznenada odbrusio naglo ustajući iz naslonjača, zbunjeno su ga pogledale. - žar nijedna od vas nije toliko pametna da vidi dalje od njegove zgodne face? Ne čudi me daje Hester nasjela, ali Mollv, uvijek sam mislio da ti bolje zamjećuješ stvari. Torquil Jensen bi najbolje sjedao u jednoj od onih užasnih američkih sapunica koje ste nekoć gledale! Dallas? E pa onda, rječnikom koji obje razumijete, on nije Bobby Ewing! - I rekavši to, pokupio se iz prostorije. zapanjeno su se pogledale. - Jesam li nešto propustila? -upitala je
Molly odlažući šalicu. Hester je slegnula ramenima. - Ako si ti nešto propustila, onda sam i ja - zbunjeno je odvratila. - Kakve veze ima Dallas s Federicinim vjenčanjem? - Torquil Jensen je možda svakakav, ali definitivno nije J. R. - ljutito je otfrknula. - Kako se usuđuje optužiti me za nedostatak percepcije! Proklet bio, oduvijek vjeruje kako je on najpametniji na svijetu! - Možda je pametniji od Torquila, ali Torquil je ljepši - Hester je zahihotala. - Sto mu očigledno smeta. Stvar je u kosi - nasmijala se Molly s prezirom. On je gubi, a Torquil je ima napretek! Sam je ukočeno sjedio ne obraćajući pažnju na Joevja koji se potiho igrao s gospodinom Žabom, prisilivši ga da mu se preda u psećoj zdjelici. Promatrao je umišljen profil mladoženje poMagična ljubavna kutijica tiho ga prezirući. Torquil je nešto prošaptao kumu i obojica su gotovo zavjerenički nagnuli glave. Ne mogavši podnijeti mučan prizor, Sam je bacio pogled prema ogromnim aranžmanima bijelog i žutog cvijeća te prema suprotnoj strani prolaza, gdje su Torquilovi veličanstveni prijatelji sjedili u razmetljivim šeširima osvrćući se oko sebe i svjedočeći očigledno vrlo provincijalnom prizoru. Velečasni Boyble samovažno je ujurio duboko se naklanjajući pred oltarom, kao i svaki put kad bi ga mimoišao. Na posljetku su se pojavili Torquilov otac i pomajka i s velikom se pompom spustili niz prolaz. Samu je bio dovoljan jedan pogled na šešir gospođe Jensen da se prisjeti Quangle Wangle Que-eja. Odmahnuo je glavom ne mogavši povjerovati koliko je vulgaran i presreo Nunov pogled. Djed mu se kiselo nasmiješio i našvrljao nešto na komadić papira, proslijedivši ga potom Luci-enu, koji gaje predao Ingrid, a ona se pak nagnula preko zaigranog najmlađeg sina i uručila ga Samu. Prasnuo je u smijeh čim je rastvorio poruku. Nuno mu je pročitao misli i naveo stih iz istoimene pjesme Edwarda Leara: - »I Zlatna Lještarka je tamo došla, kao i Pobble, koji nije imao nožnih prstiju i medvjedić, i Dong s blještavim nosom... svi su došli i nasadili se na ljupki šešir Quangle Wangle Queeja.«40
Buff Jensen sjeo je u red iza sina. Bio je to velik muškarac s širokim čelom i prorijeđenom crnom kosom koju je začešljao unatrag i zalizao voskom kako bi odao dojam daje ima više. Oči su mu bile svijetle i arogantne, okružene njegovanom kožom, koja nije bila unakažena uobičajenim borama smijeha. Naime, rijetko se smiješio, i te kako svjestan svoje važnosti i potrebe da se njome razmeće. Torquil se okrenuo i nasmiješio od uha do uha, izražavajući tako ne samo pobjedu, već i iskreni ponos. Buff se ponadao da će mu sin učiniti bolji odabir i bilo mu je teško prihvatiti činjenicu da nema kontrolu nad tim. Ali Torquil je pobijedio u toj maloj bitci. Cynthiaje pak u njegovom osmijehu prepoznala tek ponos. Ženi djevojku koju voli, 40 Pjesma Edwarda Leara (The Quangle VVangles' Hat). Santa Montefipre u to nema sumnje. I mladenka joj se strahovito svidjela. Daje karakterno jača možda bi se čak natjecala s njom, ali Federica će postati savršena snaha — ako, naravno, uspiju zaboraviti otkud potječe. Nakon kratke stanke Federicina obitelj se probila do svojih mjesta s manje pompe od Jensenovih. Helena je imala ružičasti kostim i ružičasti šeširić bez oboda, a Polly se opredijelila za crveno. Očigledno se nisu dogovarale što odjenuti. Kad je Helena ugledala obilje kreacije gospođe Jensen, trznula se na rival-ku i požalila što nije imala hrabrosti odlučiti se za nešto izazov-nije. Odmah se uhvatila kako čezne i za Ramonom, jer Arthur svojim prisustvom nije nikoga zadivio. Kad su se prsti gospođe Hammond konačno prestali nećkati i spustili na tipkovnicu, čavrljanje je utihnulo. Okupljeni su ustali i bacili pogled iza sebe iščekujući ugledati mladenku. Federica se na trenutak zaustavila ispod nadsvođenog ulaza, a onda je sa sunca uronila u nježno obasjanu unutrašnjost crkve. Sama je spopalo kajanje. Stajao je nepomično poput mramornog kipa, krv mu se povukla iz lica i osjetio je kandže ljubavi kako mu stišću srce. Učinilo mu se da se svijet smrznuo oko njega i da se ona polako primiče poput nebeskog stvorenja. Poput anđela. Gotovo je
prestao disati i tek kad je gospodin Žabac pobjegao Joevju iz ruku i skočio na drvenu klupicu iza njega, a onda u prolaz, trznuo se iz transa i shvatio, na svoj očaj, da Federica ne hoda prema njemu, već od njega. Odlazi mu daleko izvan ruku, a za to može samo sebe kriviti. Sjećanje mu se pročistilo i prisjetivši se njihovih nježnih poljubaca u staji i njezina zlaćana lica na brdu, gotovo se ugušio od tuge. Jake je s ponosom promatrao sina kako vodi Federicu niz prolaz i obrisao si suzno oko prisjetivši se vjenčanja vlastite kćeri koje je propustio. Helena je zadržala dah jer Federica je lebdjela na ruci njezina brata poput princeze. Imala je dijamante u kosi i tanku, biserno-dijamantnu nisku oko vrata. Haljina boje bjelokosti drhtala je pod nebeskim svjetlom koje se probijalo kroz vitraj, a koža joj je blještala nestvarnim sjajem. I Helena se Magična ljubavna kutijica ponovno prisjetila Ramona osjetivši kako joj se suze nakupljaju u očima. Sjećanje na njega postalo je toliko stvarno da ga je gotovo mogla namirisati, a kad joj je Arthur stisnuo ruku, odmah se povratilo u stvarnost dosadnog braka i suze su joj još obilnije potekle. I Arthur je poželio rasplakati se iz bijesa i nemoći, no nije uspio, i stoga je ostao sjediti smrknut i rezigniran dok gaje pokćer mimoilazila spremajući se prigrliti sudbinu. Ingridino srce je uzdahnulo na ljepotu glazbe, a Inigo se prepustio pozitivnim vibracijama božje kuće i uzeo suprugu za ruku prisjetivši se njihova vjenčanja otprije mnogo godina. Ali Nunoje promatrao Sama. Razumio gaje bolje nego što je mladić to očekivao. U prkosnoj crti njegovih usta prepoznao je ljutnju, a u bijesnim, sivim očima bol i poželio mu je reći da će strpljen uvijek na kraju biti spašen. Sam je pak imao osjećaj kao da prisustvuje javnom vješanju. Žrtvovanju djevice. Promatrao je Torquila očima predatora pomno prateći svaki njegov pokret i svaki treptaj oka. Bilo je nešto zlokobno u sjaju njegovih cipela i besprijekornosti njegova smokinga, u uštirkanosti košulje, zlatnom satu na savršenom lancu, i smaragdnim gumbima za manšete. Čak mu se ni pramen kose nije
uspio oteti nadzoru i nemirno poletjeti preko čela. Potom je pogledao prema Federici. Drhtala je, ali i blještala, u haljini koju joj je Torquil odabrao, i draguljima koje joj je darovao. Samo je smijeh još bio njezin, ali on joj se smiješio namjeravajući se očigledno i toga dočepati. Julian se vratio na mjesto na kraju reda nakon stoje napravio nekoliko fotografija izvan crkve. Odložio je foto aparat pod klupu i nastavio pratiti obred. Nakon nekog vremena pažnju mu je privukla tamnokosa žena koja je sjedila na suprotnoj strani prolaza. Bila je elegantno odjevena i samosvjesna u uskom kosti-miću sivoplave boje, a duge smeđe noge bile su joj prekrižene. Tapkala je izmanikiranim prstima u ritmu glazbe. Osjetivši kako je promatra, bacilaje pogled ispod šešira sa širokim obodom. I nasmiješila se. -Još uvijek imam tvoju košulju - nijemo je dobacila. I tad se iznenada prisjetio otkud mu je Torcjuil takopozSanta Montefiore nat. I zadrhtao je. To dvoje samozadovoljnih ljudi, koje je s mukom pokušao zaboraviti, ponovno su mu izronili u mislima. Ali na Federicinom je vjenčanju i nije ni vrijeme ni mjesto za negativna prisjećanja! Uostalom, možda je Torquil u međuvremenu odrastao. Ugledao je prsten kako se spušta na Federicin prst i kako velečasni Bovble sretni par proglašava mužem i ženom. Sad mu pripada. Zaljev je zamijenila pučinom. Sam je poraženo oborio pogled i zamijetio gospodina Žapca kako ga s iščekivanjem promatra s kamenog poda. Sagnuo se i podigao zbunjeno stvorenje u ruke. - Sad smo preostali samo ti i ja - potiho je rekao odmahujući glavom. A onda, ugledavši Torquilovu pomajku kako ga mimoilazi, promijenio je mišljenje i uspavanu žabu odložio na njezin šešir. Usnice su mu se razvukle u osmijeh. Možda nije uspio zaustaviti vjenčanje, ali taj mali čin sabotaže bar mu je na trenutak pružio užitak! TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE am se vratio besmislenom londonskom poslu, a Helena suhoparnom braku, ali za Federicu život nikad više nije bio isti. Čim je stigla osunčana i sretna s medenog mjeseca, nazvala je
Harriet i dogovorila se za ručak. Uvukavši se u novom Guc-cijevom odijelcu u mercedes koji ju je čekao, izrecitiralaje vozaču upute i onda se opustila u sjedalu uživajući u novom obilju. Sjedala su kožna, konzola s drvenim umecima. Ona sama nije znala voziti, a Torquil ju nije nagovarao da nauči insistirajući nabaviti joj vozača. Želim da imaš samo najbolje. Volim te i brinut ću se za tebe. Spustila je prozor i promatrala uspaljeni, prašnjav grad iz ugodne kabine osjećajući se sofisticirano i glamurozno. Raspoloženje joj je lebdjelo nošeno ugodnim mirisom skupocjenog parfema. Opipala je velik smaragdni prsten koji joj je darovao i nasmiješila se savršeno našminkanim usnicama. Sad je gospoda Jensen! A to je tako super zazvučalo da si je morala prošaptati još nekoliko puta. Gospoda Jensen. Gospođa Jensen. Koliko je daleko dospjela od nesigurnih početaka u Polperru! Medeni mjesec bio je idiličan. Proveli su dva tjedna u Africi, prvi tjedan na safariju, drugi na obali, i onda još dva na Tajlandu. Odsjedali su u najluksuznijim hotelima, unajmljivali najbolje vodiče i putovali prvom klasom. Ostala je opčinjena svime što je vidjela, a on ju je s užitkom i ponosno poput oca promatrao kako upija svako novo iskustvo. Ali najviše od svega uživala je u zajedničkoj intimi koju su provodili kao supružnici. Vodili su ljubav u sparnoj afričkoj džungli, ili pak u hotelskim prostoriSanta Monteftore jama na Tajlandu koje su mirisale po jasminu. Tamo ju je poučio kako osluškivati zov vlastite senzualnosti, kako joj se u potpunosti predati i kako bez zadrške ili osjećaja krivnje uživati u njegovom dodiru. Kad je shvatila da joj je teško riješiti se sramežljivosti, zavezao ju je za krevet oduzimajući joj pravo izbora i prisiljavajući da se prepusti osjetilima. Isprva ju je zamisao užasnula. Nikad prije nije joj takvo što predložio. Ali samo se nasmijao na njezinu nedužnost i nježno je nastavio uvjeravati, sve dok nije pristala na eksperiment. Pristat će na sve što se čini s ljubavlju. Zarumenjela se prisjetivši se toga, iako se potajno ponosila sve većom profesionalnošću. Auto se zaustavio pred vratima dućana, a vratar je pohitao niz stube kako bi joj pomogao izaći. -Ah, gospođo Jensen - iznenađeno
je odvratio. - Dobro jutro - odmah je nadodao sa štovanjem, rukom se uhvativši za šešir. Hvala vam, Peter - odgovorila je, kad je zatvorio vrata za njom. Nije prokomentirao njezin povratak, niti se našalio na račun nenadanog društvenog uspona. Bio je isuviše pristojan i sad kad je postala supruga gospodina Torquila Jensena, između njih se podigao nevidljiv zid. Federica Campione pripadala je potpuno drugom svijetu. Harrietjuje jedva prepoznala. Ten joj je bio poput mliječne čokolade, a kosa dodatno izbijelila na suncu i izgledala je toliko elegantno, daje morala suspregnuti ljubomorni ispad. - Stara moja, fantastično izgledaš! Očigledno ti odgovara biti u braku -dobacila je zagrlivši je. - Super mije! - Federica je zapljesnula rukama poput djeteta koje je dobilo novu igračku. Presretna sam! - Ne mogu povjerovati da svaku noć spavaš s njim. Mrzim te odvratila je nasmijavši se i poigravajući bisernom niskom, a onda odmahnula glavom i ozbiljnijim tonom nadodala: - Ako gaja već nisam mogla imati, sretna sam daje bar s nekim koga poznajem i volim! - Samo nemoj postati opatica - Federica ju je uhvatila za ruku. Doista si ga voljela, ^ar ne? Magična ljubavna kutijica Harriet je tužno zakimala, ali se unatoč razočaranju uspjela nasmiješiti. -Jesam - priznala je. - Uvijek sam se šalila na svoj račun, ali... - U šali ima istine - dobacila je Federica. - Tako je. - I hoćeš li onda moći izaći na brzinu na ručak? Harriet se kradomice ogledala oko sebe. - Morat ćeš je upitati. Bijesni zbog vašeg vjenčanja - prošaptala je bacajući pogled prema vratima Gretina ureda. - No, uživat ću u vašem razgovoru! - Ne koliko ja - odvratila je Federica nasmiješivši se i pripremivši da bivšoj šefici s kamatama naplati neljubaznost s kojom se ophodila prema njoj ono kratko vrijeme koliko je radila kao prodavačica. - Idi je izvijesti da sam stigla. - I Harriet se odmah odlučno uputila prema Gretinom uredu.
Federica se osvrnula i pogledala svoje bivše radno mjesto. Kako joj je to sada bio obiteljski posao, osjetila je ne samo užitak, već i moć, i odlučila iskoristiti ijedno i drugo kako bije ponizila. No, kad se Greta pojavila, izgubila je volju. Bilo je to prejednostavno. Osim toga, nije li već pobijedila? Iznenada se prisjetila jedne od Nunovih omiljenih uzrečica. Sto se vraća, to se plaća. Nije na njoj da se sveti. Greta je progutala knedlu u grlu i nasmiješila joj se, ali Federica je po njezinom pogledu shvatila dajoj je neugodno. Lice joj je bilo ispijeno razotkrivajući u svakoj bori tugu. Više nije imala moć kojom ju je mogla zastrašivati. - Čestitam, Federica - ukočeno je izjavila. - Hvala. - Ćula sam od gospodina Jensena da vam je vjenčanje bilo predivno. - Bilo je. - Primijetila je da se trudi pokazati oduševljenje, koje joj je teško sjedalo poput milostivosti. - Htjela bih Harriet izvesti na ručak. Smeta li ti ako bude odsutna dulje od sat vremena? Napućila je blijede usnice i odmahnula glavom. - Naravno Santa Montefiore Izvela ju je na ručak u restoran Oriels na trgu Sloane. Sa smijehom su prepričale susret i ironičnu poziciju u kojoj se i Greta i ona sada nalaze. - Predivno mije - priznala je Federica. - Živim poput moderne Pepeljuge! Znaš, pretjerano je velikodušan i mogu dobiti što god poželim. Kad se sjetim kako sam nekoć sanjala da ću jednog dana biti bogata! - Što ćeš onda raditi danas poslijepodne? - Ne znam. Morat ću porazgovarati o tome s njim. Jasno mi je da ne mogu raditi u dućanu koji je u vlasništvu obitelji, jer bi to bilo apsurdno, ali htjela bih se nečim baviti. Najidealnije bi bilo kad bih se mogla baviti fotografijom. Julian me podučio osnovama, pa bih možda mogla upisati napredniji tečaj i pokrenuti vlastiti posao. - To bi bilo predivno! Oduvijek želiš biti fotograf- Harriet je ostala oduševljena. - Mama je rekla da moram zaraditi novac prije nego se bacim na to. E pa sad imam više novca nego što sam ikad sanjala i mogu činiti
što me volja! - Nasmijala se pogledavši prijateljicu, koja joj se sa zavišću nasmiješila. Curo, doista imaš sreće, ali nitko drugi je ne zaslužuje koliko ti odvratila je Harriet s uzdahom. Te večeri, kad se Torquil vratio s posla, imali su prvi ozbiljan razgovor. - Htjela bih se početi baviti nečim, sad kad smo se vratili s medenog mjeseca. Htjela bih raditi izjavila je bacajući se na sofu u njegovoj radnoj sobi. Prišao je baru i natočio si viskija. Hoćeš li i ti nešto popiti? Čašu vina možda? Kažu da dame blješte ako jedanput dnevno popiju čašu crnog vina. Što ne znači da ti već ne blještiš! Nasmijala se. - Može! Hvala! Predao joj je čašu i potom se spustio u naslonjač podižući stopalo na barsku stolicu. - A čime se želiš baviti, ljubavi? - Pa, moram se nečim baviti - odvratila je srknuvši gutljaj. -Ovo je fantastično! Magična ljubavna kutijica - Jedan od Arthurovih vjenčanih darova. Taj tvoj očuh ima jako dobar ukus! - Samo u nekim stvarima — ironično se obrecnula. U drugim, vjeruj mi, uopće nema ukusa. - Sad si bogata, Fede, i ne trebaš raditi - izjavio je ozbiljnim tonom. - Pa, dosadivat ću se ako nešto ne budem radila. Nije u pitanju novac. Više si nego darežljiv i doista to cijenim! Jednostavno si želim nečim ispuniti dan. Želim se nečemu veseliti svakog jutra. - Zar se ne veseliš što ćeš me voljeti svakog jutra? Nasmijao se. - Znaš što želim reći - razdragano je odvratila. - Uskoro ćeš imati posla oko bebe - nježno se nasmiješio. - Možda. - No, zapravo se ponadala da će je Bog poštedjeti trudnoće bar nekoliko godina. -Ali, recimo da ne zatrudnim... Ne želiš valjda da venem ne radeći ništa? - Dušo - odlučno je odvratio - imaš predivnu kuću, prediv-nu odjeću, supruga koji te obožava i što bi još htjela? - Namr-štio se, na stoje ona odmah osjetila krivnju što želi više. - Pa - promumljalaje, dok joj je nelagodan osjećaj neizvjesnosti
stezao želudac. -Julian mije držao satove podukc iz fotografije, kad sam bila mlađa. Ako ne želiš da radini, možda bih mogla upisati tečaj? - Ako već nešto moraš činiti - nevoljko je popustio - tečaj je jedina opcija. Neću supruzi dopustiti da radi! - Hvala ti! - S veseljem je odahnula ponadavši se da se rasprava privela kraju. - Ali ne tečaj fotografije - odmah je nadodao. - Zašto ne? - Ostala je zbunjena. No, više se nije šalio. - Nabavit ću privatnog učitelja koji će te podučiti bilo čemu stoje potrebno. - Ogledao se oko sebe. -Književnosti, recimo. Da, možeš upisati tečaj iz književnosti! - Književnost? razočarano je odvratila. - To me uopće ne zanima. Santa Montefiore Magična ljubavna kutijica - Ali htio bih da se baviš time. - Krenuo je prema policama i izvukao knjigu nasumce. - Nikad ih nisam čitao. Htio bih da ih ti pročitaš. - Torquile - pobunila se gotovo nečujnim glasom. - Insistiram. Ako želiš upisati tečaj, jedino književnost dolazi u obzir! - U redu, onda ću se baviti književnošću - bespomoćno je pristala. Bolje išta nego ništa! - Onda je odlučeno - zaključio je ispijajući piće. -A sad, ljubavi moja, dođi mi dati poljubac kako ne bi pomislio da smo u svađi! Kad je Federica uronila u kupku, zamislila se nad njihovim razgovorom. Spopao ju je neugodan osjećaj. No, ne želeći mu utvrditi uzrok, jednostavno je pronašla izlike za nevoljkost s kojom joj je dopustio da se bavi nečim. To je zato što me voli i želi mi samo najbolje, pomislila je kad su se mjehurići sapunice stali rastapati. I zaključila kako će fotografija morati pričekati. Neki drugi put vratit će se na tu temu. Čim učvrsti svoj položaj u braku. Kad ju je poslije obmotao velikim bijelim ručnikom i namamio na vođenje ljubavi, nestao je i posljednji tračak sumnje. Sve što je preostalo bilo je bezuvjetno obožavanje i želja činiti sve samo kako bi mu udovoljila. Te noći svečano se odjenula i prvi puta zakoračila u beskonačni
život koktel zabava i večera. Stala je upoznavati nova lica i očajnički se trudila popamtiti sva imena, brzo savladavajući isprazno čavrljanje kao novi oblik druženja. Torquil se svaki put pobrinuo kako bi bila najljepše odjevena i ponosno joj se nasmiješio kad bi joj netko udijelio kompliment. No, isto tako bi pobijesnio ako bi pomislio da flerta s nekim te joj zabranio plesati s bilo kim drugim pojašnjavajući da mu je ponižavajuće gledati drugog muškarca kako trlja svoje tijelo o njezino. I stoga je pomno pazila da ne prekorači crtu. Instinktivno je znala kad je promatra i odmah bi promijenila ponašanje. Ako bi primijetila da mu se lice smrknulo od ljubomore, prišla bi i uhvatila ga pod ruku te ostala stajati uz njega poput dražesnog privjeska. A ako su joj se instinkti slučajno pobunili protiv njegovih zapovijedi, čvrsto se uvjerila daje pripadnik druge generacije i sukladno time prilagodila ponašanje. - Svi te vole, Fede - rekao joj je dok su sjedili na stražnjem sjedalu auta vraćajući se kući s tko zna koje zabave. Nasmiješila se. - Tako se ponosim tobom - nadodao je i rukom joj pomilovao obraz. Predivna si i uzvišena. Najmanje mi je desetero ljudi večeras reklo koliko sam imao sreće što sam te pronašao! - Pa, i ja sam imala sreće - odgovorila je hvatajući ga za ruku i ljubeći mu prste. Zagledao joj se u lice, gotovo kao da ga pretražuje. - Jesi li imala sreće, dušo? - odvratio je odmahujući glavom. - Ne bih baš rekao. Namrštila se na tako čudnu opasku i nasmijala. No, zamijetio je zabrinutost na njezinom licu, napor, kojim gaje pokušala prikriti i ostao iznenađen shvativši da mu to pruža čudno zadovoljstvo. Ali nije bio u stanju protumačiti nove osjećaje, niti shvatiti zašto ih proživljava. Bio je bezosjećajan i nije primijetio da joj započinje zamjerati sve ono zbog čega ju je odlučio oženiti. Počela mu je smetati njezina čistoća, a njezino savršenstvo gaje iritiralo. Osjećao se nedovoljno dobrim u njezinom prisustvu i stao je omalovažavati vjerujući kako će možda sebe uspjeti uzdići ako nju skine s mramornog pijedestala. U pokušaju da ima veću kontrolu objavio je da mu se ne sviđa njezino prijateljstvo s Harriet. - Nije dovoljno profinjena za tebe,
ljubavi. Preinteligentna si kako bi se trošila na nju. Popela si se stepenicu više i stekla nove prijatelje. Ali imam nekoga s kim bih te htio upoznati -veselo je rekao. - Lucia Sarafina. Lucia je bila presretna što može pomoći. - Sprijateljit ću se s tvojom suprugom ako nađeš vremena posjećivati me - koketno je odvratila kad ju je nazvao. Torquil je uživao u pažnji koju mu je posvećivala. - Treba se družiti s ženama poput tebe. Previše je poput Snjeguljice! , M...._... Santa Monteftore - Razumijem - odvratila je oduševljena što njegova odanost vene. — Alije mlada. Odrast će. - S tvojom pomoći, maestra41, nadam se da hoće. - Samo ti to meni prepusti, dušo. Zahvalit ćeš mi se osobno, capisci42? Capisco.43 - Nasmijao se. - Zločesta si! - Ispustio je težak uzdah, uvelike nalik stenjanju. Bože, koliko si mi nedostajala! - Ne moram ti nedostajati - prošaptala je. - Znaš gdje me možeš pronaći. - Zapamtit ću to, a u međuvremenu se baci na posao! Federica se doista potrudila zavoljeti je. Morala je to učiniti kako bi udovoljila suprugu. Luciaju je pozvala u Harrv's Bar, gdje su se domogle najboljeg stola, u krajnjem kutu restorana. - Svaki čovjek u ovoj prostoriji otići će kući nakon ručka i voditi ljubav sa suprugom - izjavila je melodičnom talijanskom intonacijom, dok je Federica sjedala za stol. - Vidiš da me svi gledaju. Budim požudu u njima. — Uzdahnula je i oblizala krvavo crvene usnice. — Vjerojatno me se ne sjećaš s vjenčanja. Upoznala si mnogo ljudi. - Naravno da te se sjećam - diplomatski je odvratila. - Ti si Torquilova najprisnija prijateljica. - Već se jako dugo poznajemo - čeznutljivo je nadodala. - Kako ste se upoznali? - U Italiji. Živjela sam u Rimu, a Torquil je došao na vjenčanje zajedničkog prijatelja. Odmah smo si savršeno sjeli! -Smirenom je rukom dodirnula izmanikiranu kožicu oko noktiju prisjećajući se
kako su vodili ljubav u jednom od mračnih hodnika palače. - Kad si se doselila u London? - Odmah potom. Ah, jelovnik... Hajdemo odmah odabrati kako bismo se mogle pošteno baciti na trač! Molim vas jedan 41 Maestra (engl.) = učiteljice. Capisci (tal.) = razumiješ? 43 Capisco (tal.) = razumijem. Magična ljubavna kutijica Bloodv Mary koktel, a za moju gošću...? - Pogledala je Federi-cu i upitno podigla crnu obrvu. - Špricer, molim vas - odvratila je i ljupko se zahvalila konobaru. - Ni ne znaš koliko mije drago stoje Torquil presretan - Luda je nastavila. Federica se nasmiješila. - Drago mi je da ga usrećujem. Nisam očekivala da će mi biti tako lijepo! - Ah, jedinstven je čovjek! Ne poznajem nikoga odanijeg. A ti si tako čista i nevina i to je ono što mu se sviđa. Nikad nemoj izgubiti te vrline - prepredeno je nadodala. - Imaš sreće! Već je mnogo puta bio zaljubljen, ali nikad kao u tebe! - Kako to misliš? - Pa... - Zastala je poigravajući se crnim pramenom kose koja joj je padala na ramena poput repa debelog štakora. - Oduvijek je htio oženiti nedužnu djevojku. Nekoga tko još nije okaljan, tko nema iskustva. Baš kakva si ti. Izlazio je sa sofisticiranim ženama, ali želio je da mu supruga ostane netaknuta. To ti je prednost. - Razumijem. - Zakimala je glavom mučena neugodnim predosjećajem. Nanjušivši da joj je neugodno, Luciajoj je nježno dodirnula ruku. Nisam to rekla kao kritiku. Obožava te, dušo! Kaže da si savršena i stoga ti samo želim udijeliti ženski savjet. Jer moraš pametno postupati kako bi zadržala muškarca. Moraš znati što voli na tebi i toga se držati! - Ne mogu zauvijek ostati mlada i nedužna - skrušeno se pobunila. Oh, i te kako možeš! - Namignulajoj je i zakimala. Jer što dulje bude poput Snjeguljice, to će on više čeznuti za mračnom sofisticiranošću svoje talijanske ljubavnice! - Možeš biti što god poželiš!
Federica je slegnula ramenima i slabašno se nasmiješila. Nije joj se sviđao osjećaj u želucu. Dojadilo joj je slušati kako je poput anđela. Nitko ne može postići takvo savršenstvo! - Rado bih bila udata za nekoga poput njega - Lucia je uzdahnula saniivo se DoiCTavaiući salatom na taninni. - Nad svime Santa Montefiore ima nadzor. Obožavam to! Nije li romantično? I tako netipično za Engleza. Talijani obično preuzimaju kontrolu kako bi se žene osjećale ženstveno. - Da, iako je ponekad lijepo imati neovisnost odvratila je Federica prenuvši se i prisjećajući njihove rasprave o poslu. - Ne budi blesava, Fede! Uživaj u raju koji ti se nudi - obre-cnula se Lucia ozbiljnim tonom. Nema žene koja ne bi dala sve na svijetu kako bi mogla ostaviti posao i dopustiti voljenom čovjeku da joj kaotičan život dovede u red. Ni ne znaš koliko imaš sreće! - Oh, naravno da znam - odmah se pobunila. - Samo me malo... guši. - Tako ti pokazuje koliko te voli. Naviknut ćeš se živjeti s tim, jer prisjeti se da zapravo sve radi tebi u korist. Uvijek. Svaka odluka koju donese umjesto tebe za tvoje je dobro. Za ime Božje, koliko je stariji od tebe? Dvadeset godina? - Federica je zakimala. - To samo znači da ima dvadeset godina više iskustva. Da sam ja na tvojem mjestu podigla bih noge i prepustila se užitku! Federica ju je poslušala. Prestala se viđati s Harriet i izbjegavala otići u St John & Smithe kako ne bi naletjela na nju. Jedanput tjedno proučavala je književnost s dr. sci. Lionelom Svvanboro-ughom, starim sveučilišnim profesorom s Cambridgea, koji je uvijek nosio trodijelno odijelo i fedora-šešir nahero preko mršava lica. Ostao je opčinjen Torquilovom knjižnicom, ali ne i Federicinim neznanjem. - Gotovo ništa nisam pročitala - priznala je, na što joj je u ruke tutnuo Anu Karenjinu insistirajući daje pročita za tjedan dana. - Ne brini, draga djevojko, čim okreneš prvu stranicu, preostalih osam stotina pedeset i dvije okretat će se same. -1 bio je u pravu. A kad su obradili Anu Karenjinu, bacila se na Sajam taštine, Emmu i Kralja Leara. Dosadna svakodnevnica njezina života kao supruge gospodina Torquila Jensena budila je u njoj želju za učenjem i u
potpunosti joj se predala kako ne bi primjećivala svijet izvan svojeg zlatnoe-zatvora Lčezauk za niim.,... „.. _____,...................,,..„^ Magična ljubavna kutijica Kad se jedne sumorne večeri Torquil vratio kući, ponovno je njezin veseo glasić odjekivao prostorijama kuće. Naime, prazne sate pokušavala je ispuniti dugim telefonskim razgovorima s majkom i Tobvjem. I osjetio je kako ga hvata val bijesa, penjući mu se vratom poput vrućeg tinjanja. Sve je češće doživljavao nalete bijesa, upravo kao i neumorni osjećaj nesposobnosti, koji bi ga zaposjeo kad god bi se suočavao s njezinom prirodnom gracilnošću i krepošću. Stao je razdraženo stiskati usnice i ostavivši aktovku i kaput na stolici u hodniku, umarširao u dnevnu sobu. Čim je ugledala kako ljutit stoji na pragu, na brzinu je odložila slušalicu i progutala knedlu u grlu. Želudac joj se preokrenuo od straha. - Sto se dogodilo? - upitala je nadajući se da nema veze s njom i u tih nekoliko sekundi, koliko mu je bilo potrebno kako bi progutao ljubomoru, mahnito se bacila na prethodnu večer, pokušavajući se prisjetiti je li nekomu rekla nešto što nije smjela, a stoje moglo pobuditi njegov bijes. - Dojadilo mi je da te zateknem na telefonu svaki put kad dođem kući - na posljetku je procijedio. Odahnula je i promrmljala: - Zao mije. Ali nije bio zadovoljan. Prišao je kaminu demonstrativno držeći ruke na bokovima i odmahnuo glavom. - Cijeli sam dan na poslu i kad se vratim kući želim da mi se u potpunosti posvetiš. Možeš se satima zabavljati kad me nema, ali zašto moraš zvati svoje baš u trenutku kad uđem? - Ne činim to namjerno - potiho se pobunila. - Možda ne. - Ukočila se. Često se znao povući kako bi je potom još žešće napao. - Ljubavi - oprezno je nastavio - doista mislim da si prestara kako bi još uvijek bila toliko vezana za majku i ujaka. Vrijeme je da svu svoju energiju posvetiš meni! - Što želiš reći? - zbunjeno je odvratila. Spustio se do nje na sofu i nježno joj pomilovao kosu. Pogledala gaje u oči. Lice mu se odmah smekšalo i razdragano joj se nasmiješio. Potom je duboko uzdahnuo. Ljubomoran sam stari jarac -skrušeno
je priznao. -1 kriv sam samo utoliko što te previše volim. Santa Monteftore Nenadanom promjenom tona uspio ju je razoružati. Osjetila je kako joj se krv vraća u obraze. - U redu je, razumijem -suosjećajno je odvratila. - Nedostaješ mi tijekom dana i kad dođem kući i zateknem te kako razgovaraš s majkom preko telefona, jednostavno mi prekipi i ne mogu se obuzdati! Želim te samo za sebe. - Sramežljivo se nasmijao. - Zar je to tako užasno? Spustila je lice na njegovu ruku, kojaju je pomilovala. - Naravno da nije - odvratila je s osmijehom ponovno pokleknuvši pred njegovim šarmom. - Neću to ponoviti. Obećavam! Privukao ju je u zagrljaj i utisnuo strastven poljubac kako bi joj pokazao zahvalnost. Predobra si za mene, malena! Nijedna druga žena ne bi me shvatila. Nasmijala se i nježno ga pogledala. Poput majke koja obožava svoje dijete. - Nijedan muškarac ne bi me mogao shvatiti poput tebe. - Savršeni smo jedno za drugo - prošaptao je. - Sretna si, zar ne, ljubavi? Želim da budeš sretna. - Naravno da sam sretna. - Uživaš u tečaju? - Obožavam ga - poslušno je odvratila. - Vidiš - nasmijao se. - Ipak znam stoje dobro za tebe! Bolje od tebe! Iako je učinila kako ju je zatražio i obavljala pozive dok je bio na poslu, izgledalo je da zna kad to točno čini i koliko dugo. I svojim prepredenim stilom uspioju je uvjeriti da ih ograniči na jedanput tjedno. Molly i Hester završile su kao Harriet. Iako su se žestoko pobunile, na kraju ih je morala otpustiti. - Presofisticirana si sad za te provincijalce, ljubavi - rekao joj je. -Jednog ćeš mi dana biti zahvalna! Iako su isprva redovito odlazili u Polperro, malo pomalo njihovi su posjeti postajali sve rjeđi, sve dok na posljetku nisu u potpunosti presahnuli. Osjećala se bespomoćnom i nesposobnom pobuniti, jer svaki put kad bi isplanirala odlazak kući, odletjeli bi u Pariz ili Madrid ili Rim.
Magična ljubavna kutijica - Dušo, ništa te ne viđamo u posljednje vrijeme - Toby se požalio jednog dana kad gaje nazvala iz telefonske govornice u robnoj kući Harrods. Znam, čeznem za Polperrom. I Torquil također - slagala je - ali trenutačno jako često putuje jer vani otvaraju nove podružnice, tako da gotovo svaki vikend provodimo izvan države. - Znam da ne bih trebao brinuti, jer se svježi mladenci znaju neko vrijeme izolirati od svijeta i očigledno si sretna, ako ti više nije potreban dom u kojem si odrasla. No, njezino je srce žudjelo za Polperrom. Nedostajao joj je više od ičega drugog na svijetu, ali nije bila u stanju priznati to nikome, pa čak ni sebi. - Sretna sam - potvrdila je. - Onda smo i mi sretni. Da ti nedostajemo, znao bih da nešto nije u redu. - Uvjeravam te da je sve super. Torquil je predivan. Svako jutro kad se probudim, ne mogu povjerovati da imam toliko sreće i da sam udata za nekoga tko je toliko prekrasan! Ne zaslužujem ga! Nasmijala se. - Naravno da ga zaslužuješ, dušo. - Ne, ne zaslužujem ga. Sve što čini, čini za mene. Oslobo-'dio me svih poslova. Gospođa Hughes se brine za kuću i zna se naljutiti čak ako pomaknem fotografiju. Malo se ponaša kao da sam zagazila na njezin teren, ali pretpostavljam da to nije čudno s obzirom da se toliko dugo brinula za njega. Poznaje ga bolje od mene i zna što voli. - Sumnjam, jer mu ipak nije supruga. - Mislim da se ne bi složila s tobom - ironično je dobacila. -Ali dosta šale! Živim u predivnoj kući, većina muškaraca suprugama ne kupuje skupocjenu odjeću i nakit, a Torquil meni neprestano povlađuje i bojim se da bih se mogla pretvoriti u razmaženu princezu! - Fede, nema šanse da se to dogodi. Draga si djevojka i zapravo on ima sreće što te pronašao! Znači, sve je kao u raju? - Da, kao u raju. Ali nedostajete mi - nježno je odvratila i Tobv ie
prepoznao napetost U-njezinom glasu. Gotovo, kao da.se I Santa Montefiore suzdržava pozvati upomoć. - Nedostaju mi Polperro i more, šetnje uspjenjenim liticama u Rastinom društvu. Ah, nedostaje mi i on! Kako je? - Trudila se zvučati vedro. - Nedostaješ mu. Često ga mazimo kako bismo to nadoknadili, ali još uvijek me gleda velikim, tužnim očima pitajući gdje si. - Nemoj, jer ću se rasplakati - prostenjalaje. - Torquil mi ne dopušta psa jer ne podnosi pseće dlake po kući. S obzirom da ga gotovo ni nema, čudi me kad bi ih uopće primijetio. Ali strahovito je ponosan na kuću. I pedantan! - Primijetio sam. Odijeva se poput vojvode - ushićeno je odvratio osjećajući kako ga istodobno prolaze neugodni trnci. - Ne spominji mi odjeću - melodramatično je uzdahnula. -Zna pobijesniti ako mu gospoda Hughes košulju ili hlače ne iz-glača kako treba! Hvala Bogu da tako ne gubi živce sa mnom. Pa, zapravo ih gubi kad je ljubomoran, ali Lucia mi kaže da na taj način pokazuje koliko me voli. Zamisli kako bih se osjećala zapostavljenom da uopće nije ljubomoran! - Zar više ne kuhaš? - Prisjetio se kako se godinama uživala brinuti za njega i Juliana. - Ne, otkako sam se udala nisam ama baš ništa skuhala. Gospođa Hughes kuha ili jedemo u restoranima. Vrlo sam razmažena! Nije se usudio upitati stavlja li još uvijek cvijeće u vazu, miriši li lavandom plahte i pušta li glazbu, jer je znao odgovor, a nije mogao podnijeti čuti ga uživo. - Samo neka te usrećuje - na posljetku je zaključio. No, kad je odložio slušalicu, zaposjele su ga nove brige jer nikako nije uspijevao povezati Torquila, kojeg su upoznali prije svadbe, s Torquilom kojeg im je opisala. Nešto se nije uklapalo. Ali Federicaje bila sretna. Ilije bar vjerovala daje tako. Obožavala gaje do ludila i mijenjala ukuse i želje kako bi mu se prilagodila, a da toga nije bila svjesna. On joj nije branio ništa osim slobode, što sije ona u rijetkim trenucima, kad je izgledalo kao da će je ugušiti svojom posesivnošću, tumačila dokazom njego-
Magična ljubavna kutijica ve odanosti. I praštala mu je rijetko razmišljajući o njegovim motivima i postupcima. Nije li joj suprug? Nije li ga sama odabrala? Ne znajući što drugo učiniti, trpjela je frustraciju, odlučna u nakani dajoj brak uspije. Osim toga, potreban joj je. Ne pruža li joj sigurnost i ljubav? I upravo zbog toga svojevoljno je žrtvovala slobodu. Ne mogavši pretvoriti kuću u pravi dom, jer se gospođa Hughes brinula ama baš za sve, počela je hranom ubijati dosadu. Mrvicu keksa, komadić torte, i na posljetku ju se više nije moglo vidjeti praznih ruku. Neprestano je nešto unosila u sebe. Lucia, koja je vjerovala daje nemoguće biti prebogat i pre-mršav, uživala je u njezinom debljanju i prepredeno je poticala u tome. Torquil, koji je pak prezirao debele žene, s užitkom je pratio kako joj se tijelo mijenja ne prepoznavši u tome vanjski znak nezadovoljstva, već postupno odricanje od slobode što ga je dodatno učinilo moćnim. Božica boje bijelokosti obrušavala se s pijedestala! I kako joj je samopouzdanje postupno kopnilo, sve je više i više ovisila o njemu, a on uživao u kontroli. Jer sad mu konačno u potpunosti pripada ! I ne namjeravajući biti zloban, stao joj se obraćati nadimcima »Venera« i »Voluptuosa« istodobno je potičući da nastavi jesti. Nisi debela, ljubavi, sen-' zualna si i volim te takvu - znao je reći. A ona mu je vjerovala primjećujući da ga takva više privlači. Seks je, naime, također bio način na koji joj je pokazivao daje voli. Za dvije godine u potpunosti mu se prilagodila ni ne primijetivši da se postupno u potpunosti odrekla slobode. Bila je to tako ustrajna promjena da joj uopće nije sinulo da je nesretna. Ostao je isti, osjećajan muškarac za kojeg se udala, samo što ga je bilo malo teže zadovoljiti. Nije si kupovala odjeću jer je znala da on to voli činiti. Nije mu kupovala darove, jer je shvatila da će si sam kupiti nešto ako poželi. Nalazila se s Lucijom na ručku i uskoro postala dio uskog kruga žena koje nisu imale što drugo raditi i stoga zajedno ručale, ogovarale i kupovale. Ipak, Torquilova autoritarna priroda podučila ju je kako varati. Znala je sapua zašpricau vodom, k^d,,MkbiliLttiurbi.nj^ftB..pbavljene_ Santa Montefiore
nužde, jer je znala da će provjeriti je li oprala ruke. Znala je pozvati vozača da je čeka ispred Harrodsa i onda se iskrasti na suprotnu stranu i prošetati ulicom Walton iz čistog užitka da čini nešto posve sama. Zvala je svoje s telefona u dućanima i jedanput ili dvaput se našla s Hester u ženskom toaletu u Harvev Nicholsu. Svojima je uspijevala opravdati Torquilovo ponašanje koristeći se njegovim argumentima poput izdresirane papigeA onda ju je Sam nazvao. Iz vedra neba. - Bok, Fede, Sam pri telefonu. - Sam iznenađeno je uskliknula. - Dragi Bože, nisam te vidjela još od vjenčanja! - Čuo sam da se ne viđaš gotovo ni sa kim i da te taj tvoj suprug skriva. - Ne, nije istina - veselo se pobunila. -Jednostavno sam bila zaposlena i vrijeme je proletjelo! - Dvije godine? - Zar toliko? - Ostala je u šoku. - Pa... kako si? - Dobro. Štoviše, odlično. Proučavam književnost s jednim starim profesorom s Cambridgea - ponosno je objavila. - Zadivljen sam. Kako se zove? - Doktor Lionel... - Svvanborough - zadivljeno je dobacio. - Sretnice! Vrlo učen čovjek! Što si sve pročitala? - Oh, sve od Zole do Garcije Marqueza. - Na španjolskom? - Zezaš me! Već davno sam zaboravila španjolski. - Nasmijala se. - Šteta. Bome da, šteta! - Znači, dobar je prema tebi? - S gađenjem se prisjetio Torquilova svilenkastog lica. - Dosta o meni! Kako si ti? - Mrzim London. Vraćam se kući. - Kući? iznenađeno je odvratila. Magična ljubavna kutijica - U Polperro.
- A čime ćeš se baviti? - Pisat ću. - Lijepo. - Prisjetila se vjetrovitih litica i uzburkanog mora i osjetila plah nalet nostalgije. Nije bila kod kuće još od pretprošlog Božića. - Da, Nuno je oduševljen. Kaže da mogu pisati u njegovoj radnoj sobi. - To je čast. - Uzdahnula je prisjećajući se Pickthistle Mano-ra i zlatnih dana koje je tamo provela. Sam je u njezinom glasu prepoznao čežnju. Doista je želio znati kako je. - Ah, jest. Nikad nikoga ne pušta u svoju sobu. - Kako je stari Nuno? - Staro. - Tužno. Doista je jedinstven. Bome jest - nasmijao se. - Bog je slomio kalup kad gaje stvorio! - Reci mi, zašto ga nikad nisi zvao djedom? - Nonno je »djed« na talijanskom i Nuno je ostalo kao nadimak. - To me oduvijek zanimalo. • - E pa sad znaš. - Već ti dugo nisam vidjela sestre. - Znam, rekle su mi. - Nemam baš vremena. — Uzdahnula je i osvrnula se oko sebe. Savršeno uredna dnevna soba, a ona usamljena da usamlje-nija ne može biti. - Zovem kako bismo se dogovorili za ručak. Rado bih te vidio prije nego uronim u Nunovu radnu sobu. - Oh, može! Ovaj tjedan? - Sutra? - Super! - Doći ću po tebe. Koja ti je ono adresa? Kad ju je ugledao kako ga čeka na pragu, odmah je primijetio promjenu. Nosila je elegantan plavi sako, kratku suknju i visoke^ Santa Monteftore potpetice. Bila je krupnija, a i grudi su joj nabujale. Kosa joj je bila skupljena u konjski repić otkrivajući punije lice prekriveno šminkom. Bilo kome drugom djelovala bi senzualno i glamurozno, ali njemu je izgledala poput tužnog klauna koji se sumorno smiješi ispod debelog sloja šminke. Osjetila je kako joj srce zastajkuje, dok
mu je prilazila. Poželio ju je podići u zagrljaj i odnijeti kući, tamo kamo pripada, ali toplo gaje poljubila izjavljujući kako je predivno da se ponovno vide. I ušli su u taksi. Tek kad im je kava poslužena, nježno je pokušao probiti fasadu. Drukčija si, Fede. Jedva sam te prepoznao. - Zagledao joj se u plave oči koje nisu uspjele prikriti melankoliju. - Zato si ti ostao isti - odgovorila je ponovno se ograđujući. -Još uvijek nosiš rupičaste košulje i iznošene hlače. Torquil bi te trebao odvesti u kupovinu! - Nasmijala se i u kavu ubacila dvije kockice šećera. Ali njemu to nije bilo smiješno. - Na žalost, imam pametnijih stvari nego brinuti u kakvom mije stanju odjeća. - Dopustio je da mu se gorčina uvuče u glas, ali odmah se obuzdao svjestan da će izgubiti njezino povjerenje ako je razljuti. Oduševljen sam što si odlučila proučavati književnost - nadodao je. -Nadam se da si ujedno nastavila fotografiju, jer si oduvijek to strasno voljela. Zagledala se u šalicu. Pa... izgubila sam interes - potiho je odvratila. - Izgubila si interes? Ne vjerujem ti, Fede uskliknuo je osjećajući kako mu se bijes nakuplja u grlu. -Jednostavno nemam vremena. Pa kako, pobogu, ispunjavaš dan? - Oh, svakojako. - Na primjer? - Pa... imam mnogo za čitati... - No, nije uspjela dovršiti rečenicu. Impulzivno ju je uhvatio za ruku, na stoje ona u panici podigla glavu i ogledala se oko sebe provjeravajući je li to itko primijetio. Fede, zabrinut sam - rekao je ozbiljnim tonom, a lice mu je iznenada poprimilo sivu boju i zabrinut izraz. Namrštila sex Magična ljubavna kutijica Polako je odmahnuo glavom, a onda vrlo tiho nastavio gledajući je u oči. - Molim te, reci mi daje u pitanju bila tvoja odluka da ne upišeš tečaj fotografije i proučavaš književnost i daje tvoja odluka ne dolaziti u Polperro, prekinuti vezu s nama, odijevati se i tako šminkati... - Glas mu se slomio. -Jer ako ti suprug nameće svoju volju, prijeti opasnost da će te u potpunosti ugušiti. Neću stajati sa
strane i promatrati kako ti zauzdava duh podređujući ga svojoj volji! Zbunjeno se zagledala u njega, iznenada primorana suočiti se sa svojim strahovima. Ugrizla je donju usnicu. Promatrao ju je pokušavajući joj pročitati misli. Bilo je očigledno da dvoji povjeriti mu se kako je nekoć činila ili podići obrambeni štit i ništa ne priznati. Uslijedila je neugodna tišina. Stisnuo joj je ruku ohrabrujući je. Pitam te zato što mije stalo - nježno je nadodao utješno se nasmiješivši. No, ostao je razočaran kad se ukočila i povukla. Volim Torquila, Sam - na posljetku je odvratila. - U svakom slučaju, ne bi shvatio. Pokušat ću - odmah je predložio, ali okrenula je glavu. Gotovo. Propustio je priliku. I shrvan, više nije imao izbora. Zatražio je račun i otpratio je kući. Kad ju je na mramornim stuba-•raa njezina doma još jednom pokušao nagovoriti da se oslobodi, shvatio je daju je ponovno izgubio. Hoće li ikad opet dobiti šansu? Sklupčala se na sofi s paketom čokoladnih keksa i čašom hladnog mlijeka i cmizdrila razmišljajući o njihovom razgovoru. Kako bi mogao shvatiti u kakvoj je situaciji? Ono što ne shvaća jest daje bila njezina odluka voljeti Torquila i biti mu najbolja supruga na svijetu. Potrebna mu je i voli je, pa što ako je posesivan i ako upravlja njome? Čini to samo zato što mu je stalo. Osim toga, i on je njoj potreban. Uostalom, što se njega tiče kakva je priroda njihova odnosa, ljutito je pomislila. I dokje tako brisala oči i sve više tonula u paket keksa, sjeme sumnje koje je posadio, palo je na plodno tlo. Santa Montefiore Kad je Torquil stigao navečer kući, bio je crven i izmučen u licu. - Ljubavi, djeluješ mi iscrpljeno! Spravit ću ti toplu kupku i donijeti čašu viskija — predložila je zagrlivši ga. - Moramo porazgovarati hladno ju je presjekao i odmaknuo. Zadrhtala je odmah se prepuštajući grižnji savjesti. U vezi čega? - Znaš jako dobro u vezi čega - odbrusio je demonstrativno ulazeći u radnu sobu kako bi si natočio piće. Nervozno je krenula za njim. - Ručak sa Samom. Uzdahnula je. Nije imalo smisla išta skrivati pred njim, jer je uvijek na neki
prokleti način uspijevao sve saznati. - Tako je. Ručak sa Samom - ponovio je nestrpljivo pucketajući jezikom. Natočio sije viski i ispio ga u jednom gutljaju. -Jesi li mi namjeravala priznati, ili si odlučila samo čekati i vidjeti hoćeš li se uspjeti izvući? - U čemu je frka, Torquil? Sam mije stari prijatelj - pobunila se. - Nisam te to pitao - ljutito je odbrusio. Osjetila je kako je steže u grlu. Lice mu je bilo jedva prepoznatljivo. - Naravno da sam ti namjeravala reći, ali nisi mi dao šansu. - Imala si cijelu prošlu noć da mi to kažeš. Jučer te nazvao -povikao je očajnički tresnuvši čašom o stol. Trznula se na oštrinu u njegovom glasu. - Nisi mi rekla - nastavio je lažno smirenim glasom i okrenuo se kako bije pogledao -jer ti namjere nisu bile časne! Brada joj je zadrhtala. Silno se borila protiv poriva da zaplače, i prvi put otkako se udala umirala od straha. - Nisam ti rekla, jer sam znala da me ne bi pustio - odvratila je promuklim glasom. - A htjela sam se naći s njim. I zato si mi lagala? - Zaškiljio je zagledavši se u nju. - Supruga mije lagala? - Odmahnuo je glavom. - Znači, ne mogu ti vjerovati! Magična ljubavna kutijica - Znala sam da mi ne bi dopustio - pojasnila je ne mogavši primiriti jecaj koji ju je gušio. -Već godinama nisam vidjela prijatelje. Nedostaju mi! - Fede, nisam ti tamničar - odvratio je nježnijim glasom. -Iza mojih prohtjeva uvijek se krije logika. Stavi se u moju poziciju. Kako bi se ti osjećala da ja ručam s bivšom djevojkom i ne kažem ti? Progutala je. - Vjerojatno bih bila ljubomorna. - Uvijek je znao izvući ključni argument. - Da ti pojasnim analogijom rekao je spuštajući se do nje i hvatajući je za ruku. Obožavao je smišljati primjere. Recimo, porno film... — Namrštila se. — Ne, slušaj! Recimo da se na video rekorderu nalazi porno film. Puno je lakše ubaciti ga i škic-nuti nego otići po kasetu u videoteku i riskirati da te netko vidi, pa onda još s neugodom zatražiti kasetu i iskrasti se kući. Razumiješ što ti želim reći? - Pokušavaš mi reći da sam u opasnosti imati aferu sa Samom samo
zato što smo izašli na ručak? - Tako je. - Ali to je ludo! Sam mije poput brata! - Ali ti nije brat - odbrusio je. - Bilo bi to kao da imam aferu s Halom! - Logično je. Ne želim da moja supruga ima muške prijatelje. Opasno je, vjeruj mi! Imam više iskustva od tebe. Ti si naivna i mlada - odvratio je milujući je po obrazu. - Volim te. Štoviše, obožavam te i ne želim te izgubiti! Učinit ću ama baš sve kako te ne bih izgubio. Sve! Zadrhtala je i sa strahom pričekala nastavak. - Nisam se šalio kad sam ti rekao da ću te voljeti do kraja života. Možda ti se moji prohtjevi čine čudnim, ali potrebno ih je primijeniti kako bismo održali brak. Za naše su dobro. - Nagnuo se i poljubio je. Ali njoj nije bilo do ljubljenja. Bila je zbunjena. Uzeo ju je za ruku. - Dođi gore. Mrzim se svađati s tobom. Hajdemo se pomiriti! - Torauile, molim te -pobunila se jedva čujnim glasom. Santa Montefiore Nije primijetio da plače. - Želim ti pokazati zašto ne želim da imaš muške prijatelje. Oni ti ne mogu pružiti što ja mogu. Hajde, malena, uvjeri me da se ne ljutiš na mene! S oklijevanjem mu je dopustila da joj raskopča hlače i da joj ih svuče. Legla je na krevet u košulji i gaćicama pokušavajući obuzdati jecanje. Navukao je zavjese, isključio telefon i ubacivši u CD plaver album Pink Flovda, prigušio svjetla. - Ne plači, ljubavi, sad se mirimo. - Nježno joj je poljubio čelo. - Zavezat ću ti oči. — polako je nadodao. - Oh, Torquil, ne... - Sššš! - Spustio joj je prst na usta, a onda ga ugurao i prešao joj njime preko zubnog mesa. S gađenjem se trznula. Iz ladice noćnog ormarića izvukao je svilenu maramu i zavezao joj preko očiju. Dočekala ju je tama. Gdje se nalazi? Što joj to čini? Na posljetku je osjetila kako joj raskopčava i rastvara košulju, te kako joj oslobađa grudnjak. Nastavio ju je draškati dugim bijelim perom i lizati između nožnih prstiju bolesno uživajući voditi ljubav s njom dok je
u gaćicama. No, ona nije ništa doživjela. Čitavo se vrijeme samo suzdržavala da ne zajeca. Poželjela je povikati kako želi normalan seks, a onda iznenada shvatila da je svaki put kad bi vodio ljubav s njom činio to bez ljubavi. Prošli su je ledeni trnci i gotovo se paralizirala na mjestu. No, on to nije primijetio. Volio je kad je mirna. I sjeme, koje je Sam posadio, u tom je trenutku pustilo korijenje i stalo klijati. Prvi put se prepustila sumnji i poduzevši prvi korak u tom pravcu, više nije mogla obuzdati bujicu koja ju je zapljusnula poput crnog dima. Ustala je i stala prekopavati po ormaru s odjećom. U njegovom stražnjem kutu, skrivena tamo gdje je Torquilove pedantne ruke nisu uspjele pronaći i baciti zajedno s ostatkom njezine prošlosti, nalazila se magična kutijica. Sjela je na pod, spustila je na koljeno i otvorila. Nesigurnom rukom ponovno je pročitala sva očeva pisma, jedno po jedno, vraćajući se u prošlost svakom nježnom riječju, sve dok se papir nije natopio tužnim suzama. Potom se zagledala u prazninu i pronašla utjehu u sjećanjima koja su je tamo čekala. TRIDESET PETO POGLAVLJE Jesen 1998. Iduća dva ljeta prošla su u vidu zabava, dosadnih ženskih ručkova i beskrajnih posjeta ginekologu jer nije uspijevala zatrudnjeti, a Torquil je bio uvjeren da nešto nije u redu s njom. Liječnik je pak tvrdio da je savršeno zdrava. - Ne žurite. Pokušavate tek kratko vrijeme, a samo su vam dvadeset dvije -dobroćudno je pojasnio. Možda ste prezabrinuti. Pokušajte se opustiti. Torquilova muškost ostala je povrijeđena činjenicom da nije odmah zatrudnjela. - Rijetko koji muškarac vodi ljubav sa suprugom češće od mene - požalio se — a ti si toliko pohotna da bi mogla biti simbol plodnosti! Na što se ona uvrijedila. Sjedila je sama pred kaminom probijajući se kroz časopise i popise lektire, grickajući panettone i čokoladne roladice. Zaposjedao ju je kad god bi mu se ukazala prilika, podižući joj suknju i naginjući je kako bi je napunio svojom potencijom. I svaki put kad bi se povukao, potapšao bi je po stražnjici. - Gotovo, malena - samouvjereno bi nadodao, a ona bi potom poslušala njegove upute i ostala ležati na krevetu držeći pola
sata noge u zraku kako bi pomogla spermi u borbi protiv gravitacije. Očajnički je željela bebu, ali ne iz pravih razloga. Osjećala je daje premlada i premda se još nije htjela bakćati s takvom odgovornošću, čeznula je udovoljiti mu. Svaki mjesec menstrua-ciju je popratila suzama i bolno ga izvještavala o neuspjehu. Kad mu je pak predložila da i sam ode na liječnički pregled, odvratio je daje kod njega sve savršeno kako treba i da problem leži u njoj. Santa Montefiore I dok su hladni, melankolični vjetrovi mjeseca listopada zavijali, tražila je utjehu u knjigama, čokoladi i sjećanjima. A onda je Nuno umro. U tako izvanrednim prilikama Torquil joj je dopustio otići u Polperro na sprovod. - Ali želim da se vratiš do sumraka! - Kad mu je pojasnila daje to nemoguće, jer do Polperra ima nekoliko sati vožnje, gunđajući je popustio i rekao joj da prespava. - Nedostajat ćeš mi, malena - nadodao je grleći je -jer si mi potrebna ovdje. Iako je ostala shrvana starčevom smrću, uzbuđenje koje je osjetila što se vraća kući zasjenilo je tugu. Toliko je čeznula za danom povratka da je zaboravila na oprez i svaki dan iz govornice nazivala majku i Tobvja kako bi sve dogovorili. Čak je uspjela i izbjeći seks izvlačeći se na potištenost. Misa je održana u seoskoj crkvici. Oni koji nisu uspjeli ući rasprostrli su se po puteljku prekrivenom lišćem, navlačeći šešire i kapute kako bi se ugrijali. Ingrid je nosila crni šešir s teškim velom prikrivajući iza njega suze, a Inigo joj je pomogao dok se pognute glave i crvenih očiju spuštala niz prolaz. - Sad smo nas dvoje najstariji - smrknuto joj je rekao, dok su sjedili jedno do drugoga u prvom redu. - Ne znam za tebe, dušo, ali ja ću se reinkarnirati u prelijepu pticu odgovorila je stavljajući si monokl kako bi mogla pročitati što slijedi. Onje tijekom obreda razmišljao o teoriji reinkarnacije. Molly i Hester su brisale suze, dok je Sam sjedio gledajući u lijes. Suznih očiju prisjećao se ljubljenog djeda. Federica je zakasnila. Napeta od svega, briznula je u plač, kad je
pokvareni kamion prouzročio čep i zaustavio promet na više od pola sata. Kupajući se u znoju probila se niz prolaz, baš u trenutku kad je velečasni Bovble zauzeo počasno mjesto. Ugurala se do Tobvja i Juliana koji su je uhvatili za ruku oduševljeni što je konačno mogu vidjeti. Velečasni Bovble pročistio je grlo i pričekao da se smjesti. - Nitko neće zaboraviti Nuna - započeo je. - Bio je jedinstven, poput rijetke sunčeve zrake, kojom smo §yi bilijabasMagiina ljubavna kutijica jani i koja će nam strahovito nedostajati. Ali sad sjaji na nebesima i zahvalimo stoga Bogu što nam je podario dragog prijatelja koji je svakome od nas pružio toliko puno! Ingrid je zašmrcala i ramena su joj zadrhtala u pokušaju da se obuzda. Sam je nastavio gledati u lijes kao u transu, a Federica se okrenula i potiho pozdravila obitelj koja ju je gledala kao da je pala s neba na zemlju. Kako se promijenila! - Znam daje nesretna - Pollyje prošaptala suprugu, na što je on uzdahnuo i zakimao. - Udebljala se, a nije krupna djevojka. To je zbog tuge - nijemo je dobacila Heleni koja je sjedila do njega. Tobyje Federicu uhvatio za ruku i nju je u to ispunio zastrašujući osjećaj gubitka. Ne samo daje izgubila Nuna, već i sve njih! U posljednjih nekoliko godina živjela je daleko od Polperra i sad kad se vratila, panično ga se uhvatila. Ali znala je da će ga opet morati otpustiti. Torquil je želio da se sutradan vrati. Sam se shrvano popeo do propovjedaonice. Raskopčao je manšete koje su mu zalepršale oko zglobova poput bijelih golubica. Federica gaje promatrala. Izgubio je mnogo kose otkako gaje posljednji put vidjela i ćelavio iznad čela i na tjemenu. Podigao je ispijeno lice i pogledom preletio okupljeno mnoštvo. Nisu mu bile potrebne zabilješke jer nije pripremao govor. Skinuo je naočale, duboko udahnuo kao da pokušava skupiti sve emocije i onda započeo samopouzdanim i razgovjetnim glasom: - Nuno mije bio najbolji i najdraži prijatelj. Poučio me svemu što znam i dužan sam mu na svemu što sam postao. — Potom je svoje sive oči usmjerio prema njoj i citirao iz Proroka. -»I neka vaše najbolje bude za prijatelja« - započeo je polako, gotovo teatralnim
tonom. — »I ako mora upoznati vašu muku, neka pozna i vašu plimu. Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubije vrijeme? Potražite ga uvijek da oživite vrijeme. Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu.44« 44 Halil Džubran, Prorok. Santa Montefiore Nije oborila pogled. Odlučno se zagledala u njegove oči i osjetila kako se guši od sažaljenja i kajanja. Prisjetila se s nostalgijom trenutaka koje su dijelili u prošlosti. Bili su to trenuci nježnosti. Ali u pokušaju da ih zadrži, osjetila je kako se rastapaju pred njom poput maglice vraćajući je očaju i Samovom mučnom licu, prosvijetljenom božanskim svjetlom. - Uvijek sam tražio Nuna kako bi mi oživio vrijeme - hrabro je nastavio. - Zadovoljavao je moju potrebu za znanjem i mudrošću, potrebu da se bolje shvatim i poučio me ne tražiti tuđe razumijevanje i divljenje. Drugi ga nisu shvaćali, što mu je pružalo veliku slobodu omogućavajući mu da ostane to što je bio. Nedostajat će mi njegovi dosadni citati, njegova pedantnost, njegov lažni talijanski naglasak i njegov ironičan, besraman humor. Ali najviše od svega, nedostajat će mi njegova mudrost kojoj me poučio u prošlosti, a koje ću se prisjećati pokušavajući živjeti boljim životom. Federica gaje slušala kako govori bez ideje vodilje, bez rezerve, od srca. Dugo je pričao držeći se rukama za propovjedaonicu, možda radi učinka, a možda samo radi oslonca. Odvajao bi oči od nje samo kako bi pogledao lijes kao da se želi obratiti samom Nuni. Kad je dovršio govor, dočekala gaje apsolutna tišina. Sve što se moglo čuti bili su njegovi tihi koraci kad je polako krenuo natrag na klupicu. Nunov lijes odložen je u raku na malenom groblju do crkve. Obitelj i bliski prijatelji okupili su se na hladnoći kako bi ga otpratili na posljednje putovanje. Natrag u zemlju, gdje je sve i započelo. Kako je umro? - Federica je prošaptala Julianu koji je stajao do nje. - Navodno je znao da mu je nastupio čas. - Nagnuo se i došapnuo joj na uho. - Bio je utorak poslijepodne. Poljubio je Ingrid, a onda i Iniga i otišao u radnu sobu, gdje je preminuo u kožnom naslonjaču
čitajući Balzaca. - Federica je podigla obrve. - Ingrid i Inigo su pomislili daje samo otišao prileći. Nisu shvatili daje to doista bio adieu. Magična ljubavna kutijica - Nepredvidljiv do samog kraja - odgovorila je presrećući Samov prazan pogled. Njegove su je oči tužno promatrale iza naočala. No, ne primjećujući je. - Samu je jako teško - nadodala je suosjećajno se nasmiješivši. Ali nije primijetio njezin osmijeh. Nije ništa zamjećivao. Na posljetku se okrenuo i zajedno sa svojima krenuo prema parkiranim autima. Svi su se potom uputili prema Pickthistle Manoru. Federica je prevezla Juliana i Hala, koji je ostao zadivljen činjenicom da ima vozača. No, Julian nije. — Zašto ne naučiš voziti, Fede? Ne trebam. - Naravno da trebaš ako želiš biti samostalna. - Nervozno ga je pogledala i kimnula vozaču. Julian je podigao obrve. Znala je da Paul izvještava Torquila o svemu. -Ja mislim daje cool imati vozača - dobacio je Hal. - I auto ti je mrak. Udaja ti je bila pun pogodak! Julian ju je pogledao. Smiješila se bratu, ali osjećao je kako se iza njezinog osmijeha skriva neugoda. Oči joj više nisu iskrile. Uhvatio ju je za ruku i onaje veselo odvratila stiskom kao da ne želi da itko shvati koliko joj je teško. Atmosfera u Pickthistle Manoru bila je vedrija nego u crkvi, gdje ih je tlačila poput mijazme. Svi su žalost utopili u vinu. Ingrid je, naime, zamolila uzvanike da iskoriste priliku kako bi proslavili Nunov život, a ne kako bi oplakivali njegovu smrt, na što se dnevna soba odmah ispunila dimom, alkoholnim parama i toplinom tijela, živnuvši od okupljenog mnoštva koje je Nu-no upoznao tijekom života. Kad je Lucien unio pokislog ježa, kojeg je pronašao na prilazu, Ingrid je briznula u plač prisjećajući se očeve averzije prema buhama i odmah strusila pola čaše votke. Helena je zagrlila kći i pohvalila joj dizajnerski kostim. Potom se ponovno bacila na solilokvij o Halu. — Trenutačno nam škola baš ne ide - licemjerno je izjavila. — Past ćemo na svim ispitima iz mature. Imamo mozak, ali ga odbijamo rabiti. Bespomoćno je
uzdahnula. - I prolazimo izuzetno bolno razdobSanta Montefiore Ije. Ali srce nam je na pravom mjestu, i samo smo malo krivo navođeni! Federici je pažnja odlutala, kao i uvijek kad bi joj majka počela presti o Halu, i laknulo joj je kad se djed ubacio. - Halu dobro ide, Helena, problem je to što ga ti ne puštaš na miru -mudro je prokomentirao. Potrebna mu je majka - uvrijeđeno je odvratila. - Ne marim što vi imate za reći! Ne namjeravam ga ostaviti da se koprca, kad mu mogu pomoći da ustane! Mollvje bila pogođena Federicinom prevrtljivošću i nije ju pozdravila. Primijetila je kako se probija kroz okupljenu gomilu u savršenom crnom kostimu i savršenim crnim cipelama, sa savršenom crnom torbicom i savršenim crnim šeširom, i okre-nuvši joj leđa, uputila se u suprotnom smjeru. Ali Hester se nije odmaknula i zagrlila ju je istom odanošću koju je gajila prema njoj još od djetinjstva. - Dobro izgledaš - nadodala je brižnim glasom, primjećujući da se ugojila i da joj je koža bezbojna, zapitavši se stoje tomu uzrok. Dobro sam. - Kako je Torquil? - Hoće li joj se otvoriti kako je uvijek činila u njihovoj skrovitoj spilji? Ali ostala je razočarana. - Predivno - ushićeno je odgovorila. - Samo mi je žao što danas nije ovdje. Mrzim biti razdvojena od njega, pa makar na minutu. - Kako lijepo - Hester je ravnodušno odvratila. - Super je da si pronašla srodnu dušu. Ja svoju još uvijek tražim. -Još nitko? -Još nitko. Vani je pustinja - uzdahnula je. - Bar Molly ima dara i neprestano nalijeće na građevinare - nadodala je pokušavajući unijeti vedrinu u razgovor. - Najsretnija je na gradilištu! - Tipično za nju! Imala sam sreće što me Torquil tako brzo pronašao. Ali ti si mlada i imaš vremena. Uživaj u slobodi! - U pravu si. Budno ću paziti kako ne bi propustila Torqui-lova dvojnika! Ima li slučajno zgodnih prijatelja? Obje su se nasmijale, ali s napetošću.
Magična ljubavna kutijica - Sam je tužan. - Bilo je očigledno da mučno razgovara s ocem. - Oh, shrvan je - Hester je potvrdila. - Održao je lijep govor, zar ne? - Uistinu je rječit. - Znam. Ponosim se njime. - Uzdahnula je i dodirnula Fe-dericinu ruku molećivo je pogledavši. - Idi porazgovarati s njim. Potrebno gaje razvedriti! - Sam, tako mi je žao rekla je, kad se Inigo odmaknuo u potrazi za tihim svetištem svojeg ureda. - Federica. Poljubio ju je u obraz. - Drago mije da si došla. Gotovo smo zaboravili kako izgledaš. Nespretno se nasmiješila prisjetivši se njihova posljednjeg susreta. - Brišimo odavde, osjećam se klaustrofobično - predložio je i odveo je niz hodnik u Nunovu radnu sobu. Čim su ušli, zatvorio je vrata prigušujući žamor. - Sad znaš zastoje Nuno toliko volio boraviti ovdje. Tiho je. - Spustio se u djedov izlizan kožni naslonjač, a ona pak na sofu izbjegavajući rupe, kroz koje je izbijalo bijelo punjenje. Prekrižila je noge. -Još uvijek osjećam njegov miris - nastavio je. - Ovo je jedina prostorija u kući koja doslovce odiše njegovim prisustvom. Čak i sada. Dolazim ovamo i još uvijek mogu osjetiti daje živ i očekujem da se svakog trenutka ušeta i uhvati me kako čitam neku erotiku! - Nemoj mi reći da ima i takve knjige? - Nasmijala se. - Naravno! Bio je veliki obožavatelj erotike, ali ne i veliki obožavatelj prave stvari. - Zasigurno je to učinio samo jednom, kad je napravio In-grid. - Da, jednom. A onda je zauvijek odustao. - Ne mogu povjerovati - uskliknula je i odmah oborila pogled. - Bio je uistinu živopisna osoba - uzdahnula je mijenjajući temu. Imala sam sreće što sam ga poznavala. -Jesi. Svi koji su ga poznavali imali su sreće. Ustao je i stao prekopavati po papirima na Nunovom antikvitetnom stolu. -Nego, kako to da ti je Torcjuil dopustio doći? Santa Montefiore - Nikad me ne bi spriječio da mu dođem na sprovod - hladno je odvratila odmah se ponadavši da neće ponoviti ono što joj je rekao kad su izašli na ručak.
- Otkako si se udala, gotovo te uopće nije bilo ovdje. - Znam. - Još uvijek si strahovito zaposlena? Pretpostavljam da ti književnost u potpunosti oduzima vrijeme. - Upisala sam i druge tečajeve, tako da uopće nemam vremena. - Fede - obratio joj se dubokim glasom, spuštajući se u Nu-novu radnu stolicu i ispijajući gutljaj pića. - Znam da voliš Pol-perro i stoga mi nemoj reći da ti ne nedostaje. - Naravno da mi nedostaje, ali Torquil živi drukčijim životom. Bavimo se drukčijim stvarima. - Ne posjećujete svoje obitelji? Nekoć su ti tvoji bili sve. Promeškoljila se. Nije joj se sviđao nenadani napad. - Obitelj mi jest sve, Sam, ali sad sam udana - ukočeno je odvratila. -Stvari se mijenjaju. I doista više ne želim o tome raspravljati. - Udana si, ali nisi sretna. - Zagledao joj se u oči. Ukočila se. Pa što ako se udebljala? - Otkud ti to? Procjenjuješ me po vlastitim standardima pobunila se. - Ne želim sjediti ovdje i pisati knjige. - Ali bi rado sjedila ovdje i fotografirala. - Daj, molim te - nasmijala se - to je bilo tako davno! Već sam ti rekla, obožavam London i ne bih željela nigdje drugdje živjeti! Zagledala se u njegovo izmučeno lice i zapitala zašto mu je toliko stalo. - Živiš kao lutka u izlogu, no život ti je isprazan, Fede. Sad sam zabrinutiji nego prije dvije godine. - Za ime Božje, Sam, ovo je presmiješno! Čemu toliki interes? Ponovno je ustao i prišao prozoru. - Zato što si mi stara prijateljica nježno je odvratio gledajući prema kišnom vrtu. - Ne, nego zato što si me jednom poljubio u staji. - Da, zato što sam te jednom poljubio u staji - ponovio je i s gorčinom se nasmijao. No, suzdržao se i nije nadodao »zato što sam te pustio, kad sam te trebao zadržati«. Magična ljubavna kutijica - Stalo mije, Fede,jer sam gledao kako odrastaš. Dio si moje obitelji. Gotovo sam ti poput starijeg brata. Nisam li te izvukao iz jezera? Nisi li mi došla kad ti je bilo potrebno rame za plakanje? Stalo mije
do tebe. Za ime Božje, pogledaj se! - Okrenuo se i zagledao u nju zelenim očima, siva, izmučena lica. Osjetila je kako joj se srce steže i progutala je samosažaljenje. -To više nisi ti! Mijenja te! Fede, kojuja poznajem ne nosi dizaj-nersku odjeću i torbice, niti drži nogu preko noge poput Kraljice! Fede, kojuj'đ poznajem, ne smiješi se usnama, već očima i srcem. Ona je poput predivnog labuda na jezeru kojeg suprug pokušava potopiti! Oboje su se zagledali jedno u drugo ne znajući što učiniti. Čeznutljivo ju je promatrao boreći se protiv nagona daje zagrli i ponovno poljubi znajući kako se ovaj put ne bi mogao zaustaviti. Ljubio bije zauvijek. Osjetila je kako je prolaze neugodni trnci i zbunjeno ga pogledala. Negdašnja Federica borila se s Federicom koja se izrodila iz mučnog konflikta s tuđim autoritetom i shvativši na posljetku da više ne zna tko je, osjetila je kako joj se krupna suza probija kroz krinku. - Dobro sam - hladno je odvratila. - Dobro sam i sretna sam. Emotivan si, zato što ti je djed umro - zamucala je ustajući. -Kao i ja. Volim Torquila i on voli mene. Mislim da nije u redu kritizirati me defenzivno je nadodala i napustila prostoriju. Okrenuo se i smrknuto bacio pogled prema jezeru. Nebo je bilo crno i prekriveno oblacima, a nježna kišica sipila nošena vjetrom. Nekoliko smeđih listova motalo se na kamenom pop-ločenju ispred prozora. Upravo kao Federica, pomislio je, koja je prepuštena na milost i nemilost tuđoj volji. Prisjetio se sramežljivog, zbunjenog djeteta, koje se igralo s Hester u spiljama i peklo sljezove kolačiće na vatri. Tad je nije primjećivao. A onda se prisjetio tinejdžerice koja bi se zarumenjela i zamucala svaki put kad bi mu se obratila, prvi put u životu zaljubljena do daske. Ne, ni tad je nije primjećivao. Kad ju je, dakle, prvi put zamijetio? No, nije je mogao prisjetiti.1 Možda mu Santa Montefiore pod kožu, a da toga nije ni bio svjestan. Nije li mu se ljubomora iznenada probudila? Nije li ostao iznenađen snagom svojih osjećaja? Bespomoćno ju je promatrao kako se udaje za Torquila i premda
već tada nije slutilo na dobro, nije ju pokušao prisiliti da to sama uvidi. Prisjetio se Nunovih mudrih riječi: - Ljude možeš naučiti znanju, ali mudrost, dragi dječače, moguće je naučiti samo iskustvom. - Ona očigledno još nije ništa naučila. Koliko mora potonuti prije nego razvije samosvijest i unutarnju snagu? Bacio se u Nunov kožni naslonjač i usredotočio na osmišljavanje plana kako će joj pomoći. A ona se u međuvremenu vratila u dnevnu sobu i pokušala zaboraviti na neugodan razgovor. Prisilila se na osmijeh i svojski trudila slušati što joj se govori, iako su joj u ušima još uvijek odjekivale njegove riječi. Koliko god se trudila ne osvrtati na njih, u srcu je znala daje u pravu. Nije sretna. Vozač ju je odvezao u Tobvjevu i Julianovu kućicu, gdje se dogovorila prespavati. Rastaje sjedio do njezine stolice, držeći joj ostarjelu bijelu njušku u krilu i promatrajući je s obožavanjem tijekom cijele večeri. Pridružili su im se Helena, Arthur i Hal i nastavili su razgovor dugo u noć. Kad se konačno uvukla u krevet, zamislila se nad svime. Nije li bilo kao u dobra stara vremena? I kod Tobvja također. Vlažan miris mora miješao se s mirisom trule jeseni, ispunjavajući joj osjetila i unoseći u njih čežnju za bezbrižnim danima djetinjstva. Zajedno su se prisjećali, smijali na stare, istrošene priče, koje su već postale dio obiteljskog folklora. Čak je i Hal zaboravio na pubertetski bijes i oduševljeno im se pridružio. Helena je bila sretna, što je on sretan, a Federica pak jer je ponovno kod kuće. Međutim, svi su primijetili da se promijenila i ostali su zabrinuti. Kad je napustila Polperro iduće jutro, osjetila je strahovitu nostalgiju. Užasavala se povratka u London, monotonog niza večera i koktel zabava, ženskih ručkova i kupovanja i s gađenjem prisjetila Torquilovih pokušaja daje oplodi. PogledaMagična ljubavna kutijica laje svoju torbicu od krokodilske kože i izmanikirane nokte i uzdahnula. Čemu sve to? Toby ju je promatrao kako odlazi i zapitao kad će je ponovno vidjeti. Kako su se mjeseci pretvorili u godine, počela se udaljavati od njih. Poput male splavi koja jedva pluta na moćnim strujama
zastrašujuće pučine. Brak joj nije ispunio očekivanja. Niti njoj, niti njezinima. Pomirio se s činjenicom daje gubi. - Strahovito sam tužan, sad kad sam je imao priliku ponovno vidjeti - rekao je Heleni. -Ah, dobro je. Svi imamo uspone i padove. - Kako ju je više zabrinjavalo stanje njezina vlastitog braka, nije bila u stanju predugo razbijati glavu o kćerinom. - Torquil je voli - nadodala je ne želeći zvučati sebično. - Sve će se to srediti. Nisam siguran - smrknuto je odvratio povlačeći se u kuću. Razljutila se. Svi samo govore o njoj, o tome kako djeluje nesretno, kako se udebljala, kako joj se brak zasigurno raspada i nitko, ama baš nitko, od Applebvjevih do seljana, nema ništa pametnije za reći! Kad je još Arthur odlučio nadodati svoje mišljenje, jednostavno je izgubila strpljenje. Za ime Božje, nemaš pojma kakav joj je brak! Nikad ni ne razgovaraš s njom i stoga mi nije jasno kako si odjednom uspio prodrijeti u njezin svijetuzbuđeno je uskliknula. Njegovo strpljenje polako je istrošila njezina beskonačna zlovolja. U posljednje je vrijeme izgledalo kao da uživa u svađi, a kad ne bi bilo povoda, jednostavno bi ga izmislila i umjesto da se makne s mračnog puta auto-destrukcije, odlučila je valjati se u jadu. - Slušaj, znam da me baš ne voli i znam iz kojih razloga, ali gledao sam je kako odrasta i stalo mije do nje. - Kao i meni - odbrusila je. - Moja je kći, a ne tvoja! Uzdahnuo je i zaškiljio svojim malim, smeđim očima odupirući se iskušenju da se izdere. - Samo predlažem da joj nekako pomognemo, jer očigledno prolazi kroz teško razdoblje. Potrebna joj je naša podrška - strpljivo je pojasnio. - Što želiš učiniti? Dojuriti joj na bijelom konju? - prezreno se, nasmijala-Ne ž^ Q.4L~. lil Santa Montefiore jeva se od glave do pete u dizajnersku odjeću, ima više novca od kralja Mide i supruga koji je očigledno obožava! Pa što ako djeluje nesretno? Ne zaboravi daje u pitanju bio Nunov sprovod, što znači
da baš i nije bilo razloga za slavlje! - Ali nikad nam ne dolazi u posjet. - Nema vremena. Dobro znaš koliko voli obitelj, prirodu, Applebvjeve. - Da, ali odabrala je nešto više, Arthure! Nije mi jasno zašto to nitko nema hrabrosti priznati! Sve nas je napustila i menije to u potpunosti u redu. Odabrala sije bolji život i odbila zaglaviti ovdje u ovom prokletom mraku! Ošinuo ju je pogledom. Rijetko je gubio strpljenje, ali ovaj put je pretjerala. Lice mu se zarumenilo poput zrele rajčice. -Pa, ako niste sretni sa svojom sudbom, damo, zašto se jednostavno ne pokupite povikao je i odgurnuo hrpu papira na pod. Iznenađeno je razjapila usta. Inače nikad ne podiže glas. -Začepi ih, jer mi je dosta tvojeg histeriziranja! - I napustio je prostoriju. TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE Stoje to? - upitalaje Lucia izvlačeći Federicinu magičnu kutijicu iz ladice noćnog ormarića gdje ju je skrivala pod knjigama. - Ne znam - odvratio je Torquil uspravljajući se u krevetu i paleći cigaretu. - Kako slatko! - Otvorila ju je. -Adombilel - Pa, što se onda nalazi unutra? - Pisma. - Pisma? - Mmm. - Uzdahnula je ijedno izvadila van. - Che carina45. Od koga su, jebote? - Bijesno joj gaje istrgnuo iz ruke, rastvorio i preokrenuo. Ramena su mu se s olakšanjem opustila. - Od njezinog oca! - Dušo - odvratila je s visoka - tako si posesivan! - Kao što sam ti rekao, supruga mi je, meni pripada i obožavam je. -A ja? - Ti nikome ne pripadaš. - Zasmijuljio se. - Torkie - odvratila je promuklim glasom glumeći povrijeđenost. - U redu - popustio je. - Djelomično si moja. - Znaš da ne spavam ni sa kim drugim! - Znam. Ubio bih te da spavaš! - Zagledao se u nju bešćut-nim zelenim očima.
- Daj mi jedno pismo, želim ga pročitati - uzbuđeno je odvratila. Sviđalo joj se kad se postavljala poput gazde. Che carina (tal.) = Kako slatko. Santa Montefiore - Nećeš odgovorio je presavijajući ga i vraćajući u kutijicu. - Torkie, nemoj biti takav! - Rekao sam »ne«. Dosta! - Uživao je pokušavajući je zavaditi protiv supruge. - Ne obraćaj mi se tim tonom. Upravo sam ti dopustila da mi obeščastiš tijelo. - Nasmijala se. - I uživala si u svakoj sekundi. Kad budem spreman, ponovno ću se baciti na tebe. - Možda ti neću dopustiti - odvratila je podbadajući ga. - Snažniji sam od tebe. Zakucat ću te za krevet i probiti se. Nemoj ni pomisliti da me možeš spriječiti da se dočepam onoga što želim, kad god to poželim. - Obožavam kad mi se obraćaš grubostima. - Nasmiješila se i rastegnula poput mačke blještava krzna. - Kad bi bar Federica češće mogla noć provoditi negdje drugdje! - Nema šanse - odmah se pobunio. - Sto rjeđe, to bolje! Volim da mi je na vidiku. - Ljubomoran suprug! - Cvjeta pod mojim vodstvom. Potreban sam joj. Bila bi izgubljena bez mene. - Zašto onda, diavolo46, spavaš sa mnom? Nasmiješio se povlađujući joj. -Anđele moj, ti si posve druga priča! Fede mije supruga, a ti ljubavnica. Obje vas volim, ali na različit način. I ne bih nijednu htio izgubiti. Osim toga, nas se dvoje već jako dugo poznajemo i teško da bi se naša veza mogla nazvati aferom. Prije bih rekao nastavkom prijateljstva. - Otkud znaš da ona nema još nekoga? - Zagledala se u njega razrogačenim talijanskim očima. Nastavio je s užitkom pušiti. -Jer znam svaki njezin pokret, anđele. - Ti mali špijunu! - Preokrenula se na prsa i kliznula dugačkim noktom niz njegova pleća. - Špijuniraš li i mene? - To te se ne tiče.
- Bolesno je da si se sveo na špijuniranje žena. ™ Diavolo (tal.) = dovraga. Magična ljubavna kutijica - To nije špijuniranje. Mislim da ne razumiješ. Pazim na nju. Mlada je i ranjiva. - Špijuniraš je i ako je imalo pametna, spava s tvojim doušnikom. To bih ja učinila. - Zahihotala je. - A ja bih te ubio! - Prostrijelio ju je kamenim očima i trz-nula se prepoznavši na njegovom licu prijetnju i bolesno uživajući u tome. - Tvoja mala ženica više nije tako mala - nacerila se i jezikom polizala nokat na palcu. - Nije debela, ako mi to pokušavaš reći. - Nije debela, ali se udebljala. - Sad je mekša za ležanje. Sviđa mi se. Osim toga, daje ko-štunjava poput tebe, mogao bih vas zamijeniti u mraku. - Obje imamo talijanska imena, i čudi me da ti se to već nije dogodilo. - Nikad ne gubim kontrolu. Bar bi ti to trebala znati. - Voliš je? - upitala je dureći se. - Da. Volim je do ludila. - Onda ste u sretnom braku, zar ne? - sarkastično je zaključila. - Ali i ja tebe obožavam. - Uspravila se i napućila usnice dopuštajući da joj se duga crna kosa spusti preko grudi, čvrstih poput tek istučenih bjelanjaka. - Zašto me nisi oženio? Ljepša sam od nje, pametnija i iskusnija. Neovisna sam i sofisticirana i uopće ne sumnjam da sam bolja ljubavnica. Zašto onda? Dim mi, perche non ci siamo mai sposati? Ugasio je cigaretu u pepeljari i izvukao se iz kreveta. - Baš zbog svega toga, anđele - odgovorio joj je. - Baš zato. Kad se Federica vratila kući u rano poslijepodne, dočekao ju je i odmah privukao u licemjeran zagrljaj, ali nije ništa osjetila. Samo peckavu otupjelost. Pred očima joj je lebdio crni oblak sumnje. -Jesi li dobro, malena? - upitao je milujući joj kosu. -Izgledaš iscrpljeno. - Bilo je jako tužno - odgovorila je odmahujući glavom i izbjegavajući ga pogledati u oči. - Nedostajala si mi. Jedva sam mogao spavati bez tebe.
Santa Monteftore Ukočeno se nasmiješila. - Treba mi topla kupka - promrm-ljalaje odmičući se. - I masaža. - Ne, samo topla kupka. - Uzdahnula je odlažući torbicu i skidajući cipele. - Želim te masirati i osloboditi boli. - Krenuo je stubama za njom. Znam kako te razvedriti. Stresla se. Pripremio joj je vruću kupku s mirisom lavandina ulja i sjeo kako bi razgovarali, dok je ona ispirala sjećanje na Sama i nostalgiju. Rekao joj je daje planira odvesti na dug i vruć odmor na Mauritius. - Muče te brige, ljubavi, i stoga nije čudo da ne možeš začeti! Osjetila je kako joj panika steže grlo oduzimajući joj dah. Treba ti malo odmora na suncu. Vodit ćemo ljubav cijeli dan! - Da - odvratila je promuklim glasom, iako je s gađenjem osjetila kako je prolaze trnci. Kad je ponovno odbila ponudu za masažu i počela se odijevati, pobunio se kako joj je potrebna. - Bože, koliko si napeta -rekao je uhvativši je za ramena. - Vidiš? - Dobro mije. Doista. - Legni. Dobro sam, Torquile, molim te. - Malena, ja znam stoje najbolje za tebe - odvratio je odgu-ravajući je prema krevetu. - A sad učini što ti kažem i dopusti da te izmasiram! Nećkajući se legla je naga na prsa i zažmirila kako se ne bi rasplakala. Njegove jake ruke gnječile su joj kožu i lavandinim uljem trljale napete mišiće oko ramena i vrata. Bilo je toplo u sobi, a i ona je još bila topla od kupke. Ubrzo su je njegove ruke savladale i osjetila je kako joj se tijelo opušta protivno volji. Glava joj se ispraznila od misli o Nunu, obitelji i Samu. Usredotočila se na njegov ugodni dodir i balansirala na rubu između meditacije i sna, kad su joj se osjetila probudila na nenadanu promjenu položaja. Magična ljubavna kutijica Brzim joj je pokretom raširio noge i bacio se na nju te stao probijati u središte njezina tijela prizivajući je k svijesti. Jašio ju je grubo i
sebično, kao daje svjestan da gubi kontrolu. I da ga više ne voli kao prije. Otvorila je oči i usredotočila se na točku na zidu. A onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Duhom je napustila tijelo, kao da se to ne događa njoj, kao da netko drugi bespomoćno leži na krevetu i vratila u mislima u Čile, u Cac-haguu, na plažu gdje je pijesak topao i mekan poput Lidijina brašna, a more pak opčinjavajuće i utješno, utapajući njezinu nelagodu i poniženje. U jalovim mjesecima koji su uslijedili, magična kutijica postala joj je jedini izvor utjehe. Otvarala ju je kad bi poželjela pobjeći svojoj nesreći, čitala očeva pisma i lebdjela negdje daleko na sjećanjima, koje je budila magija tog čudnog i blještavog kamenja. Kako je Torquil postajao sve okrutniji u vođenju ljubavi, kutijica joj je postajala sve važnija. Postala je žila kucavica. Jedino štoju je još održavalo na životu. I baš kad je potonula na samo dno, poštom je zaprimila anonimnu poruku koja joj je stigla gotovo sa samih nebesa. »Bit ćete slobodni, doista, kad vaši dani ne budu bez briga ni vaše noći bez nevolje i boli. AH, prije kad one opašu vaš život, a vi se, ipak, izdignete nad njih, goli i nevezani.« Preokrenula je pismo kako bi se uvjerila od koga je. Nigdje ništa. Samo komadić bijelog papira s otipkanim stihom. Sjela je i ponovno ga pročitala. Tekst joj nije bio poznat i polako se zamislila nad svakom riječi. Tko god joj je to poslao, očigledno joj želi pomoći, ali istodobno ostati anoniman. Samo jedna osoba imala bi razloga skrivati svoj identitet. Srce joj je zatreperilo, a adrenalin pojurio tijelom budeći osjetila davno umrtvljena od Santa Montefiore Otac! Poruka može biti samo od njega! Kako tipično dajoj se javi anonimnim pismom! Nikad se ne bi najavljivao, i svaki put bi se samo neočekivano pojavio, stoje znalo izluđivati njezinu majku, ali to je jednostavno bio njegov stil. A i sadržaj poruke također je uvelike u njegovom stilu. Prisjetila se njegovih priča, ponekad mističnih, ponekad duhovnih. Sklop rečenice podsjeća na njegovu poeziju, ali ponajviše od svega na njegovu filozofiju. Oduvijek se uzdizao iznad svih briga i boli, toliko visoko da ga ništa nije diralo. Nikakve brige nisu ga mogle pogoditi, pa čak i kad su ga brige i
potrebe njegove vlastite obitelji odagnale. Jednostavno ih je pustio da odu. Nekoć mu je bilo stalo do nje. Zapravo, jedno je vrijeme vjerovala da je njegova ljubav bezuvjetna i vječna, ali ostala je razočarana. Strahovito razočarana. Možda tom porukom pokušava moliti za oproštaj? Možda joj pokušava pojasniti svoje postupke i nemar. Ali nije ga vidjela godinama. Zašto sad odjednom razmišlja o njoj? Gdje je? I otkud je saznao daje nesretna? I zašto mu je uopće stalo? Poslije, kad je ležala u tami do nevoljenog supruga, zamislila se nad porukom koju je skrila na dno magične kutijice. Znači, ipak mu je stalo. Ne bi joj poslao poruku da nije tako. Nasmiješila se. Zna da pati i želi joj pomoći. Poruka sadrži jasnu uputu. Mora naučiti kako se izdići iznad problema. Trik leži u tome da im ne dopusti da je savladaju. Mora preuzeti kontrolu. Sve je pitanje percepcije. Očigledno je tužan zato stoje životu dopustila biti opterećena problemima. I prvi put otkako se udala, osjetila je iskru uzbuđenja poduzimajući prvi, oprezan korak u procesu preuzimanja kontrole. Dosta joj je trpjeti položaj žrtve, vrijeme je da zauzme stav. Otići će na dijetu, upisati se u te-retanu i izdići iznad briga! Naga i nesputana. Ali najvažnije je bilo da više nije sama. Ponovno je osjetila sunce na licu i prepustila se očevoj ljubavi. Ramon je sjeo za pisaći stroj i stao pisati. Nije pokušao napisati knjigu otkako je Estella umrla, a to se dogodilo prije više od tri godine. Pisao je samo pjesme. Duge i mučne pjesme u kojiMagična ljubavna kutijica ma se oslobađao boli i kajanja u svakom pažljivo sročenom stihu. Nije napustio Čile, odabrao je ostati sa sinom u blizini Es-tellina groba kamo je često odlazio kako bi bio uz nju, iako mu je razum govorio da se više ne nalazi na Zemlji, već daje u kraljevstvu Duha Svetoga. S ponosom je promatrao sina kako započinje zapisivati svoje osjećaje u dnevnik. Ponekad bi sjedili na plaži i Ramoncito bi mu čitao stihove koje je skladao za majku. Isprva su bili nesigurni, često i nespretni, jer se činio nestrpljivim u pokušaju da se što prije oslobodi patnje ne pronašavši drugi izlaz. Ali malo po malo stil mu je postao profinjeniji, zahtijevao više vremena i tako je stao pisati pjesme izuzetne čistoće i ljepote. Ramon je ostao dirnut. - Mama će
se strašno ponositi tobom, Ramoncito - znao je reći rukom mu kuštrajući kosu. - Kako će saznati? -Jer te vidi, sine moj! - Bio je uvjeren daje njezin duh još uvijek s njima. —Jer ljubav ne poznaje granice. Ni ocu ni sinu nije bilo lako. Ali dok su Ramoncitu pažnju odvlačili škola i prijatelji, Ramon je bio prepušten samoći i sa-mosažaljenju provodeći dane u kućici na plaži gdje gaje sve podsjećalo na Estellu. Ponekad bi se ljeti zrakom širio težak miris ruža uvlačeći se kroz prozor i zaposjedajući mu osjetila. Probudio bi se iz snova vjerujući kako je i ona tamo, kako leži do njega, spremna ga milovati medenim pogledom i nježnim osmijehom. I u tim mučnim trenucima osjetio bi poriv da se rasplače poput djeteta, da si prekrije lice jastukom i udahne sjećanja koja su se upila u tkaninu. Umjesto toga, upalio bi svjetlo i zapisao što osjeća. I te su mu pjesme ne samo spasile duševno zdravlje, već i promijenile život. Pomno proučavajući svoje osjećaje shvatio je zastoje cijeli život bježao. Prvo od roditelja, potom od Helene i djece, te na posljetku od Estelle. Bježao je od ljubavi, jer ga je užasavala. Znao je daje na sigurnom sve dok je sam, daleko od ljudi kojima je stalo do njega. Znao je da ga tako neće ugušiti svojom ljubavlju. Jednostavno se nije mogao nositi s takvom odgovornošću i s udaljenosti je uživao u njihovoj ljubavi, vraćajući se tu Jjamp kako.Jb_i.JMPYieri.Qyqje; li ga još uviiekj.onda.jjoaovuo. Santa Montefiore bježeći prije nego bi osjetio kako ga guše. Namjere su mu, doduše, oduvijek bile časne. S kajanjem je promatrao Helenu i djecu kako ga napuštaju, pa kako nedostaje Federici kad je otputovao u Englesku i zatekao je kako plače na trijemu crkve, te kad ju je ugledao jednog poslijepodneva na biciklu kako škilji zbog sunca. Strahovito mu je bilo teško, jer ih je volio, ali istodobno se bojao vlastite ljubavi. I od toga je bježao. No, Estella je bila drukčija. Isprva je bježao od nje kako je bježao od Helene, ali ona gaje voljela ne želeći ga posjedovati. Toliko gaje voljela da mu je bila spremna ostaviti potrebnu slobodu. Njezina je ljubav bila čista i nesebična, i nesvjesno je učio na njoj. Upravo iz tog razloga odlučio je napisati
knjigu. Ne kako bije objavio, već kako bije darovao Heleni. Jer bit će to alegorija sa skrivenom porukom. Želio je da shvati zašto je bježao od nje. Želio je da to nauči kako je on naučio. Iz Estelline neposesivne ljubavi. Sam je sjeo na vrh litice i zagledao se u more, koje se nikad nije mijenjalo, neovisno o godišnjem dobu. Zimski mraz ledenim je prstima obojao travnate vrhove stijena, smrznuo rijeke i potoke, ali more je ostalo isto. Valovito ili mirno, njegov ritam nikad nisu diktirala godišnja doba. Bilo je svojeg tijela gospodar. I Nuno je bio svoj gazda ne dopuštajući ikome da utječe na njega. Nedostajao mu je. Kuća je još uvijek odisala njegovim prisustvom i svi su još uvijek govorili o njemu kao da je živ, prepričavajući gluposti koje je rekao i počinio. Inigo je njegovu radnu sobu prepustio sinu, a on je ostao toliko dirnut da se rasplakao. Otac gaje snažno potapšao po leđima i rekao da može činiti s njom što god poželi. Ali Sam ju nije ni taknuo. Ingrid je ostala dirnuta njegovom željom da očuva sjećanje na djeda i to baš u prostoriji koja je uistinu bila njegova. Očistio je stol, skupio sve Nunove papire s nečitkim zabilješkama i spremio ih u kutije ne želeći išta od toga baciti. A onda je pretražio ladice. Upravo je tamo i naišao na već požutjelu knjigu Halila Džubra-na. Prorok. Jako ju je dobro poznavao, jer djed je često citirao iz nje i za krizmu mu^čak darovao primjerak. I on sam citirao je Magična ljubavna kutijica jedan dio. Ali bilo je nešto strahovito dirljivo u vezi Nunovog osobnog primjerka. Primijetio je daje uz rub teksta zapisao sve misli i ideje. Ipak, popratno pismo zapravo gaje nadahnulo. Jer baš se tada Sam prisjetio Federice. Pismo je bilo naslovljeno na njegovu suprugu Violet, Samo-vu baku, a datum je bio 8. svibnja 1935. Napisano u Rimu, govorilo je o dubokoj ljubavi koju osjeća prema njoj i želji da je učini svojom družicom. Njezini roditelji očigledni su se suprotstavili tom braku, zbog čega je ona potonula u očaj iz kojeg joj se činilo da nema izlaza. Nuno nije znao kako je drukčije utješiti s obzirom da se nalazio s druge strane pučine, pa joj je poslao knjigu s ohrabrujućim zabilješkama koje je zapisao uz stihove, vjerujući kako će joj tako uliti snagu. Sam je ostao dirnut pismom i pročitao ga nekoliko puta.
A onda je pročitao stihove i Nunove komentare. Bilo je očigledno da su polučili uspjeh, jer su se na posljetku vjenčali i zajedno preživjeli mnogo godina. Prisjetio se Federice. Ako je pomoglo Violet, zašto ne bi i njoj? Sjeo je za stol i natipkao stih. Odlučio gaje anonimno ot-poslati vjerujući kako je veća vjerojatnost da će ga pročitati i postupiti kako joj nalaže, ako ne zna od koga je. Na posljetku, dvaput ju je pokušao urazumiti, oba puta bezuspješno. A onda je vlakom otputovao u London kako bi joj ga dostavio. Čekao je pred njezinom kućom skrivajući se ispod crnog kišobrana kako ga ne bi prepoznala i nakon više od sat vremena motanja pločnikom i iščekivanja da se vrati, shvatio je daje već u kući. Kad je provirio kroz prozor, ugledao ju je kako jede čips i prešetava se sobama u kućnoj haljini. Bila je sredina poslijepodneva i stoga je zaključio kako je zasigurno sama. No, odupro se iskušenju da zazvoni i ubacio je pismo kroz otvor na vratima, te se okrenuo i vratio u Polperro kasnoposlijepodnevnim vlakom. Tijekom čitavog povratka razmišljao je o njoj zamišljajući kako luta prostorijama velike i lijepo uređene kuće u kućnoj haljini i kako se pokušava hranom osloboditi tuge, osjetio kako se u njemu nakupljaju bijes i kajanje. Poželio je sačekati Torquila kakojji ga zatukao, Ali znao je daje možg osloboditi samo ako Santa Montefiore je pouči kako to sama učiniti. I ponadao se da će je pismo nadahnuti, onako kako je nadahnulo Violet. Kako bi je jednog dana uistinu mogao voljeti. No, zasad su to bili samo sanjivi oblaci na horizontu. - Znaš da ti supruga odlazi u teretanu? Već je smršavjela. Sinoć je u Blights'u pojela samo salatu. Uopće joj nije slično - Lucia je objavila s prezirom. - Pouerina, dobro da ja ne moram vježbati i biti na dijeti! Seks je jedini ugodan način kako ostati informal - Ne ide u teretanu - Torquil je oholo odvratio. - Ima osobnog trenera. Ja sam joj to sredio i dobro da sam to učinio, jer mora malo smršavjeti. - Slatko - uzdahnula je. - Sve samo za tebe. Znam. U posljednje je vrijeme vrlo rastresena. Jednostavno ne
mogu doprijeti do nje. Njezina me tišina izluđuje. Ne znam što ju je spopalo. Možda će joj se smiješak vratiti na lice kad malo smršavi. Odmahnuo je glavom rješavajući se problema i nasmiješio ljubavnici. — Što kažeš da se sad uvučeš u onaj crni kompletić koji sam ti kupio? - Pa, morat ćeš biti brz jer se nalazim s njom na ručku u Mi-rabelle. Dođi onda ovamo - rekao je priljubljujući je uz sebe i spuštajući ruke niz stražnji dio njezinih butina. -Još uvijek vodiš ljubav s Fede? - upitala je dok joj je prstima prelazio preko ruba čipkastih čarapa na haltere. - Naravno. - Bez rezultata? -Da. -Ja znam da sam plodna. - I ja sam siguran u to, anđele. - Pljesnuo ju je po nagoj stražnjici. Ah, spremna si za mene. - Ne nosim gaćice kad mi dolaziš u posjet! - Grleno se nasmijala. Ali koliko god se trudio osloboditi briga u Lucijinom sočnom tijelu, nije mogao prestati razmišljati o supruzi. Osjetio je kako se udaljava od njega, a to je u njemu probudilo paniku.^ TRIDESET SEDMO POGLAVLJE Helena je trebala prepoznati da joj je kći nesretna jer je i sama propatila i znala bolje od ikoga drugog što znači biti nesretan u braku. Ali nikad nije bila sposobna vidjeti dalje od sebe i vlastitih potreba. Primjećivala je još jedino Hala, i to samo zato što gaje, za razliku od Federice, trebala. On je oduvijek predstavljao onaj dio Ramona koji je uspjela zadržati. I koliko god se trudila uvjeriti u suprotno, vjerovala je kako ga još uvijek voli. Arthur je bio drag, suosjećajan, pažljiv i velikodušan, sve što bi žena mogla poželjeti od supruga, ali ona je žudjela za magijom prvih godina braka s Ramonom. To ju je progonilo noću u obliku senzualnih snova koji su je podsjećali na prolaznost njihova raja, a danju u obliku neprestanog i mučnog kajanja. Što se gore odnosila prema njemu, to joj je on više pokušavao udovoljiti. Na početku braka sa zahvalnošću se prepustila njegovoj ljubavi, zaključivši kako je naposljetku dobila sve što želi. Ali nakon nekog vremena misli su joj ponovno otplutale preko mora u život koji joj
je jednom davno uistinu donio sreću. I ne mo-gavši si pomoći, stala je čeznuti za nečim. Nečim boljim. Drukčijim. Neprestano je bila nezadovoljna, ali Arthurovo strpljenje bilo je beskonačno. Vjerovao je kako ju razumije. Nekoć zapuštena i povrijeđena, sad su joj trebali pažnja i razumijevanje, a ne strogost. Bio je uvjeren da će se s vremenom razmekšati i dopustiti si bar malo sreće. Bio je uvjeren daje ljubav dovoljna. Stoje Hal više divljao, to ga se Helena jače držala. Kao dijete silno je želio udovoljiti drugima, iako nikad nije bio susretljiv poput sestre^ koja je, za naliku qd njega, oduvijek bilajieSanta Montefiore ovisna i sretnija nasamo. Poput oca. Ali njemu je oduvijek bila potrebna majka i sva njezina pažnja, a kad god bije nešto odvuklo od njega, ubrzo bi pronašao način kako je se ponovno domoći. Helena je očajavala zbog njegove nenadane promjene. Činilo joj se kao da gaje nešto zaposjele Nešto autodestrukti-vno. No, Hal je bio daleko složeniji. Njegova je priroda poput bistre rijeke počivala na debelom sloju mulja, koji se nakupljao tijekom dugog djetinjstva ispunjenog potresima. Bilo je potrebno malo uzbuđenja i mulj bi se uzburkao zamućujući rijeku. Njezina udaja za Arthura i događaji koji su potom uslijedili stavili su mu srce na kušnju. Ipak, sjeme je bilo posijano mnogo godina ranije, još dok je bio dijete, jednog ljeta u Cachagui. Kad mu je bilo četiri, bolnoje postao svjestan očeve ljubavi prema Federici. Ne mogavši izraziti svoju ljubomoru nikako drukčije nego suzama i bijesnim ispadima, Helena je to krivo protumačila i sebično povjerovala kako maleni osjeća napetost između nje i Ramona i stoga ga odlučila zaštititi od oca. Ali Hal je čeznuo da ga otac podigne u svoj medvjeđi zagrljaj i voli onako kako voli Federicu. Osjećao se odbačenim svaki put kad bi napustio kuću sa sestrom, i premda je volio svoj vlakić, zavidio je pažnji koju je Federica privlačila svojom magičnom kutijicom. Kad je Ramon ostao u kućici na plaži odbijajući im se pridružiti na ručku u Zapallaru, on je to doživio kao odbacivanje. Otac ga gotovo uopće nije zamjećivao i svaka povreda taložila se poput mulja spremajući se izbiti na površinu jednog dana u obliku buntovništva i jada. I
tako se držao majke kao ljepila, gušeći je svojom žudnjom, sve dok više nije mogla prestati razmišljati o njemu. A onda mu je zaboravila reći da namjeravaju zauvijek napustiti Čile i Federici obećala psa. Nenaviknut da ga zanemaruje, doživio je to odbacivanjem i očajnički je želeći zadržati, bacio se na nju svim raspoloživim oružjem. Čak mu je uspjelo noću spavati u njezinom zagrljaju iskorištavajući tako prazninu koju je Ramon ostavio u njezinom srcu i ispunjavajući je potrebom koja joj je nadoknadila čežnju da bude voljena. Magična ljubavna kutijica Kako je sazrijevao, rasla je i njegova samosvijest. Osjećao se krivim stoje toliko silno voli i prepuštao se zastrašujućim promjenama raspoloženja, obožavajući je jednog i prezirući već idućeg trenutka. Svojski se potrudio zamrziti Arthura samo zato što ga ona voli, ali unatoč tomu, čovjek mu se svidjeo, dijelom zbog svojih vrlina, a dijelom zato što ga je sestra mrzila. Mogao je posvjedočiti koliko to smeta majci. On joj je oduvijek želio ugoditi, pa je ljubomora potiho kuhala u njegovom želucu poput crnog katrana, i primirila se tek kad je osjetio da Arthura ne voli koliko voli njega. Njezina ljubav prema njemu još uvijek je bila snažna. Arthur mu je posvećivao onoliko pažnje koliko bi se očekivalo od oca i Hal se uhvatio kako žeđa za njegovom dobrotom. Prihvatio gaje istom potrebitošću kojom je prihvaćao majku i Arthur mu je posvećivao vrijeme, slušao ga, kupovao mu darove, izlazio samo s njim. Sve što je Ramon činio nekoć za Federicu. I najbolje od svega, ona ga je prezirala. Pripadao je samo njemu i majci i sad je bio red da ona završi na ledu. Sve dok joj Helena nije dopustila živjeti s Tobvjem i Julianom. Od tog trenutka trpio je bolnu razdvojenost od sestre koju je obožavao i u koju se ugledao. Osim toga, bilo je očigledno daje ponovno povlaštena. Tako je nastavio potiho patiti i ne mogavši verbalizirati svoju ogorčenost i tjeskobu, utjehu je pronašao u svijetu pića i cigareta. U dvadeset prvoj godini života bio je na završnoj godini likovne škole Exeter gdje je studirao povijest umjetnosti. Ali nekako se uspio ubaciti u skupinu sveučilištaraca i tijekom studija nitko nije znao da zapravo nije dodiplomant.
Živio je u kući s petoricom novih prijatelja smještenoj usred blatnjavog polja, s grijanjem i strujom koje su morali neprestano obnavljati ubacujući novac u brojilo. U kuhinjskim ladicama bilo je mišjeg izmeta, a do zida s vanjske strane kuće vreća smeća koju nisu odnosili. Ljeti je bilo hladno, a zimi su se smrzavali. Palili su vatru u kaminu i spavali u debelim puloverima. Nije obavljao nikakve poslove. Pristao je nastaviti obrazovanje satno zato što nije mogao odlučiti čime se baviti i znao da to ne Santa Montefiore mora činiti sve dok se školuje. I tako je dobio tri godine, koje je mogao utuci ne čineći ama baš ništa. Pušioje, jer su svi drugi pušili, a ujedno se tako i grijao. Pio je pak kako bi zaboravio ne samo daje bezvrijedan, već i da ima majku koja ga zove svaki dan kako bi provjerila je li dobro još dublje zabijajući kandže nezadovoljna suprugom i brakom. Alkohol mu je ulijevao samopouzdanje. Pod njegovim učinkom postao bi karizmatičan, tajanstven i siguran u sebe poput oca. I tijekom tih nekoliko sati čak bi mu nalikovao. No, zato su padovi bili nepodnošljivi. Nedostatak samopouzdanja probio bi se kroz oklop koji je izgradio pićem i stao ga još otrovnije izjedati. Kad bi ostao bez novca, Helena bi mu još više davala ne pitajući za što mu je potreban. Nije moljakala Ar-thura, već bi mu jednostavno proslijedila što god bi dobila od njega. A kad ni to više nije bilo dovoljno, zaveo je Claire Shaw-ton, mišicu s mršavim, upalim licem i dugim, koštunjavim nogama, čiji je bankovni račun uvijek bio pun novaca jer joj je otac bio vlasnik tvornice Shawton Steel. Silno žudeći zadržati mračnog i nedokučivog Hala, davala mu je novac za piće, cigarete, kocku i luksuzne stvari. - Nisam alkoholičar - pojašnjavao je, kad bi se pobunila. -Alkohol me jednostavno opušta. Vratit ću ti, obećavam! Jednostavno se ne mogu dočepati novaca preko skrbnika, u tome je stvar. -Ali nije bilo skrbnika, jer nije bilo zaklade. Samo Hele-nina slijepa velikodušnost. Claire Shawton bila mu je od koristi samo zbog bankovnog računa. Seksualno ga uopće nije zadovoljavala i nastavio je ulijetati u seks s istom destruktivnošću s kojom je pristupao svemu u životu. Spavao
je s desetak djevojaka, obećavao svakoj odanost i vezu, a onda ih ostavljao, čim bi se poželjele viđati izvan kreveta. Claire je znala za to, ali umjesto da zatvori čekovnu knjižicu i napusti ga, davala mu je još više i primala poljupce popraćene skrušenom zahvalnošću. Kad se vratio u Cornwall preko praznika, Arthur je odmah primijetio daje blijed i upala lica, i da ne može dugo sjediti na miMagiina ljubavna kutijica ru, niti se koncentrirati na bilo što. Veći dio dana bi prospavao i potom znao ostati budan do ranih jutarnjih sati gledajući video kasete. Kad je to napomenuo Heleni, ona je odmah pronašla izliku tvrdeći kako je preumoran od učenja i kako su mu praznici potrebni da se odmori. Ne gnjavi ga, Arthure, vrlo je osjetljiv što se toga tiče - posesivno je odvratila. - Ionako nema samopouzdanja. Pusti mene da se obračunam s tim! Na stoje on ponovno zakolutao očima i povukao se. U posljednjih nekoliko mjeseci bivala je sve hladnija i povučenija, sklona nenadanim promjenama raspoloženja, jedan trenutak ga obasipajući ljubavlju, a drugi već zaboravljajući na njega. Ali naviknuo se. Ono na što se, doduše, nije uspio naviknuti bila je neprestana zlovolja, koja je sad dominirala njezinom osobnošću. Poput zapaljene svijeće, njezina ljubav prema njemu naočigled se rastapala i znao je da će plam zauvijek ugasnuti ako nešto ne poduzme. Ali nije znao što mu je činiti. Iz očaja se zapitao viđa li se možda s nekim drugim. A Helena se viđala s nekim drugim. S Ramonom. Kad god bi navečer sklopila oči, kad bi joj misli odlutale tijekom dana, ili kad bi ležala u grubom naručju Diega Mirande, svaki put bi ugledala Ramonovo lice. Bila je uvjerena kako je on jedini muškarac kojeg je ikad voljela. Isplakala je toliko gorkih suza grižnje savjesti daje njima zasigurno mogla potopiti Diegov brod. Naime, sagledavši svoj život, prepoznala je gdje je pogriješila. Ma-riana je bila u pravu. Čovjek često ne zna što ima, sve dok to ne izgubi. Znala je gdje se Ramon nalazi, ali nije se čula s njim godinama. Cak ga se nije potrudila ni pronaći kako bi ga izvijestila da mu se kći udaje. No, sad se kajala zbog toga. Bila bi to tako dobra izlika.
Ovako više nije imala razloga nazvati ga. Nije se namjerno upustila u aferu. Štoviše, to joj nikad nije palo na pamet, niti je to ikad poželjela. Srce joj je ostalo zakopano u prošlosti onemogućavajući joj da se usredotoči na sadašnjost. No, jedne hladne ljetne nedjelje otišla je s Arthurom Santa Monteftore u pub u Polperru, kad se nepoznat mladić s dugom crnom kosom i dubokim, tamnim očima slučajno zabio u nju zalijevajući je crnim vinom po svijetlom kašmir puloveru. Izgubila je ono malo strpljenja što joj je preostalo, ne toliko prema njemu koliko prema životu i nesreći koja je neprestano prati, izbacila ruke u zrak i bijesno opsovala. - Tako mi je žao - uskliknuo je okrećući se iz očaja prema konobaru koji mu je odmah dobacio krpu. Zbunjeno je stao tapkati po njezinim prsima. Ne znam kako vam se iskupiti -odvratio je, kad se s užasom zagledala u njega. - Vaš izgovor - promucala je. - Otkud ste? - Iz Španjolske. - Želudac joj se preokrenuo i osjetila je vrtoglavicu. Zvučao je poput Ramona, a kad mu se zagledala u oči, uvjerila se da su i one poput Ramonovih sve dok konačno od silne žudnje nije pomislila daje mladić njegova sjena, odvojena od njega nekim magičnim činom, sjena koja je doputovala do nje iz Čilea. - Diego Miranda - izjavio je pružajući ruku. - Helena Cooke. Nekoć sam živjela u Čileu - nadodala je zaboravljajući na vlažnu mrlju na puloveru. - Doista? Onda zasigurno znate španjolski. - Da - oduševljeno je odvratila, a glas joj je promukao od silnog uzbuđenja. - Ali nisam ga govorila godinama. -Jezik poput španjolskog nemoguće je zaboraviti. - U pravu ste. - Prepustila se melodioznosti njegovog glasa koji ju je prizivao s maglovitih obala daleke prošlosti. - Čime se bavite? - Pomorstvom. -Ah, španjolska armada. - Nasmijala se. - Nešto tog tipa - ljubazno je odvratio. - Mogu li vam dati adresu na koju ćete mi poslati račun? - Račun? - Od kemijskog čišćenja - namršteno je odvratio.
- Ah, da, račun... - Nasmijala se promatrajući njegov osmijeh i osjećajući kako joj se želudac ponovno preokreće. - Živite u Polperru? Magična ljubavna kutijica - Ne, na proputovanju sam. - Ah. - Uzdahnula je pokušavajući prikriti razočarenje. - A gdje odsjedate? - Kod prijatelja. - U obilasku ste? -Da. - Kako čudno - prisjetila se odmahujući glavom. - I Ramona sam upoznala dok je bio u turističkom posjetu. - Tko je Ramon? Netko iz prošlosti. - Nasmiješila se i povratila u stvarnost. - Odvela sam ga u razgledavanje starih spilja i mjesta, na kojima su krijumčari skrivali blago, a koja je nemoguće pronaći u vodičima. Diegove oči zaiskrile su sa zanimanjem. - Ozbiljno? - I usnice su mu se razvukle u oduševljen osmijeh. - Nažalost, ja se držim mape. - Hoćete reći da vam prijatelji nisu ništa pokazali? - Nemaju vremena, rade - pojasnio je primjećujući kako se smiješi. - Ako želite vodiča, mogla bih vam pokazati neka mjesta, za koja gotovo nitko ne zna. Odrasla sam ovdje. - Bila bi mi čast - odgovorio je, poljubio joj ruku i naklonio se. Uputila mu je oduševljen i bezbrižan osmijeh i tek onda primijetila da joj Arthur neumorno maše s drugog kraja puba. - Oh, dragi Bože - razdraženo je nadodala. - U potpunosti sam zaboravila na njega! Ne brinite - odvratila je odmahujući glavom na njegovo upitno mrštenje. - Nađimo se sutra ovdje. U jedanaest. - Zakimao je s razumijevanjem i podigao obrvu, ne mogavši povjerovati koliko ima sreće. Primijetio je vjenčani prsten i zabrinutost na suprugovom licu. No, ipakje on latino tip. Diego je ostao iznenađen oduševljenjem, s kojim se prepustila aferi i odmah zaključio kako joj zasigurno nije prvi. Vozila gaje po obali dopuštajući mu da vodi ljubav s njom na litici, gdje su se zaustavili kako bi uživali u pogledu na pučinu, a poslije gaje Santa Monteftore pozvala k sebi u kuću i odmah ga odvela u krevet. Uživala je u
odlučnosti s kojom se odnosio prema njoj, u njegovim samouvjerenim poljupcima i senzualnim dodirima. Zažmirila je i zatražila da joj se obraća samo na španjolskom, kako bi se mogla u mislima prebaciti na drugi kraj oceana i vratiti godinama unatrag, u doba kad Ramon nije bježao od nje i kad ga nije morala odbaciti. Kad je Arthur prvi put s teškoćom otvorio slavinu u tuš-kabini, ostao je iznenađen znajući daje ona uvijek toliko lagano zatvara da voda kapa. Kad se stvar ponovila, ostao je zbunjen, a treći put intuicija gaje upozorila da se netko drugi poslužio tušem. Srce mu je potonulo i bio je prisiljen nasloniti se na pločice kako bi došao k sebi. Primijetio je daje u posljednje dane dobroćudnija, sretnija, da ga ne napada i zanemaruje. Prihvaćala ga je s ljubavlju, ali očigledno i s grižnjom savjesti. Prepustio se vrućoj vodi pokušavajući ušutkati vrisak u glavi koji mu je onemogućavao racionalno razmišljanje. Vjerovao je da se korijen njezinoj rezerviranosti krije u brizi oko problematičnog sina jer sad je dvadeset četiri sata dnevno trošila na njega. Nije to doživio simptomom njezine umiruće ljubavi. Obožavao ju je i stoga seks nikad nije predstavljao problem. Voljeli su se i smijali u krevetu, čak i tijekom teškog razdoblja. Međutim, gadila mu se pomisao da se predala drugom muškarcu i premda se trudio udovoljiti joj, ostao je pogođen njezinim odbijanjem. Tko bi to mogao biti? No, žalio je što nije glup jer sve je bilo prejednostavno i stoga prebolno. Prisjetio se kako je u pubu razgovarala s tamnoputim strancem i kako se potom vratila do stola potpuno smetena i grimizna u licu. Nastavila je bacati pogled prema njemu sramežljivo obarajući glavu kad bi se okrenuo, i premda mu se to nije svidjelo, odlučio je popustiti. Nema ništa lošeg u nevinom flertu, pogotovo ako je to čini sretnom i poželjnijom. Napustila je pub poletna i Čitavim putem kući blebetala. Obično bi se zlovoljno zagledala kroz prozor i na njegove poMagiina ljubavna kutijica kušaje za razgovorom odgovarala tek jednosložnim riječima. Ali nije ni u što posumnjao. Nije mu bilo ni na kraj pameti da bi mogla biti tako prepredena.
Nakon očaja zapljusnuo ga je bijes. Udario je dlanom o vlažne pločice osjećajući kako mu su pluća nadimlju od bijesa i s mukom stao hriptati. Prisjetio se njihova prvog poljupca, prvog dodira, dana vjenčanja i početne bračne sreće i osjetio mržnju i prezir. A onda se prisjetio mnogih bolnih stvari, koje mu je izgovorila bezobzirno se ophodeći prema njemu i ugrizao za usnicu. Sve je to podnosio iz ljubavi, ali ovo je poniženje ipak prevršilo svaku mjeru! - Nikad neću zaboraviti lice najveće ljepotice Polperra - rekao je Diego prelazeći prstom niz njezino lice, i zaustavljajući ga na njezinim usrećenim usnicama, i onda nastavljajući niz bradu. Privukao ju je k sebi i poljubio. Zadovoljno je uzdahnula. - Kad odlaziš? - Glas joj je bio ispunjen očajem. - Sutra. - Sutra? - Čelo i nos odmah su joj se orosili kapljicama znoja. Znači, gotovo je? Odmahnuo je glavom. - Znaš stoje tvoj problem? - Što? - Odmaknula se. - Preposesivna si. - Preposesivna? Nije istina! -Jesi, mi amor. Posesivna si i to me guši. Poput ogromne hobotnice. Čim ti se muškarac nađe u zagrljaju, uhvati ga osjećaj da se nikad neće moći izvući! - Kako se usuđuješ odbrusila je izvlačeći se iz hotelskog kreveta. - Helena, mi amor, ne kritiziram te nastavio je s osmijehom doživljavajući njezinu nenadanu promjenu raspoloženja. Prekrasna si. I zabavna. I kladim se da si svima u Cornvvallu već slomila srce! - Ali ne i tebi. - Helena_- odvratio je umiljavajući se. - J)Qđj! Santa Montefiore Dureći se, vratila se do kreveta i spustila na rub dopuštajući mu da joj miluje kosu. - Poput posrnulog si anđela. Pronašla si me, jer si se osjećala usamljeno. Nezadovoljna si. Svakom muškarcu to je jasno čim te vidi. Ali ne brini, bit će drugih.
- Što želiš time reći? — S gađenjem je usliknula. - Bit će drugih. Zasigurno, mi amor, nisam prvi s kojim si prevarila supruga? - Naravno da jesi! Što misliš da sam - kurva?! Molim te, nemoj me krivo shvatiti - na brzinu je nadodao pokušavajući ispraviti počinjenu pogrešku. - Želim da nestaneš - presjekla gaje požalivši što gaje upoznala. Čuvši odjek Ramonove ravnodušnosti iz dubina prošlosti, zapitala se kako je mogla biti tako glupa. Kako se mogla prisjetiti samo magičnih čari njihove veze? - Helena... - Hoću da odeš! Ove sekunde! - Ustala je i dobacila mu odjeću. Htjela sam te zato što si me podsjetio na nekoga. Ali bila sam glupa! Obojica ste samo iluzija! Sanjala sam, ali sam se konačno probudila. - Zaškiljio je pokušavajući shvatiti što mu pokušava reći. - Gubi se! Ne ljuti se - odvratio je umiljavajući se i ustajući s oklijevanjem. Rastanimo se bar kao prijatelji! - Nikad nismo bili prijatelji. Bili smo ljubavnici, ali ni to više nismo. Sad smo ništa. - Sto se dogodilo s tom drugom »iluzijom«? - Nikad nije postojao - odbrusila je. Kao ni ti. - Previše očajavaš, Helena. To je razlog zašto muškarci bježe od tebe. - Gubi se! - Istina je. Ali uživao sam voditi ljubav s tobom. - Podrugljivo se nasmiješio navlačeći cipele. - Poželjna si. - Nikad te više ne želim vidjeti - povikala je za njim. Vrata su se zalupila i više ga nije bilo. - Bože, gdje mi je bila pamet - uskliknula je potonuvši u naslonjač. Sve što joj je preostalo bio je neuredan krevet i mučni osjećaj gađenja. Zabila je Magična ljubavna kutijica glavu u ruke i stala bijesno dahtati. Kako se usuđuje pomisliti da bi supruga prevarila s bilo kim! Kako je uopće mogla tako zastraniti? Prisjetila se Arthura i prepustila osjećaju srama. Na što li se samo svela? Kriv je samo utoliko stoje obožava! Kakva korist da se drži Ramonove sjene kad je on stvaran, a njegova ljubav apsolutna? Tek
je tada uvidjela daje počinila zastrašujuću pogrešku. Kad se vratila kući, sumrak se već spustio. Kasnoljetno sunce zašlo je za gradić prepuštajući nebo jarkom, punom mjesecu. Osjećajući se iscrpljeno i poraženo, ostala je iznenađena ugledavši svjetlo u spavaćoj sobi. Kod kuće je. I raspoloženje joj je stalo ključati, isprva lagano poput mjehurića, a onda sve brže i brže, sve dok nije poželjela pojuriti mu poput djeteta i ispričati se što se tako ponijela. Prisjetivši se njegova poznata mirisa, njegovog ugodnog zagrljaja i ohrabrujućeg osmijeha, ponovno je osjetila grižnju savjesti. Čeznula je sklupčati se do njega kako su činili kao mladenci i osjetiti sigurnost, intimnost i prijateljstvo. Htjela je zauvijek zaboraviti na Diega Mirandu. Kajala se stoje otišla u pub onog dana. Kako li se samo približila rubu riskirajući izgubiti sve zbog glupe zaljubljenosti! Zašto neprestano juri za snovima? Ubacila je ključ u bravu i rastreseno stala petljati njime. Ne uspijevajući otvoriti, pozvonila je na zvonce i kad nije sišao doviknula prema prozoru. A onda je ugledala kako se svjetlo u spavaćoj sobi gasi i s užasom ostala stajati na praznoj ulici. Zbunjeno trepćući. Bilo je očigledno da zna. Nekako je saznao. Ili mu je jednostavno prekipjelo. - Arthure - panično je povikala. Arthure! - Ali u kući je bilo tiho i mirno. Arthure, pusti me unutra - nastavila je vikati sve dok nije promukla, sve dok hladni zid kuće nije stao odjekivati njezinim preklinjanjem kako bi joj napakostio. A onda je potonula i zajecala slomivši se. Njegovo strpljenje konačno je popustilo. Promatrao ju je kroz zavjese kako se odvlači do auta i odvozi u noć. Stezalo gaje u grlu od potisnutih emocija, a srce mu je tuklo jerje znao da, riskira ostati bez jedine žene koju je i Santa Montefiore volio. Alije isto tako znao da ne može više dopuštati da ga uzima zdravo za gotovo. Dovela gaje do ruba. I ovaj put prevršila svaku mjeru. Vrijeme je da povrati autoritet. Njoj je pak potrebno shvatiti kako ono što ima s njim ne samo daje dragocjeno, već sveto, nešto što valja njegovati, a ne istrošiti nemarnošću i sebičnošću. Šćućurio se na rub kreveta i zarivši glavu u ruke, prvi put nakon tko zna koliko godina zajecao.
Hal se udaljio od Federice. Sad je udata i njezin život više nema doticaja s njegovim. Stoga je ostao iznenađen, kad gaje nazvala nedugo nakon Nunovog sprovoda i pozvala na ručak u London. Moram te vidjeti - rekla mu je zvučeći nekako drukčije. No, njemu je laknulo što će tako dobiti priliku pokupiti se iz majčine kuće. Mučila ga je neprestanim propitkivanjem potajno zahtjevajući biti uključena u njegov život. Htjela je znati svaku pojedinost u vezi Exetera, tko su mu prijatelji, ima li djevojku, čime se bavi navečer, a on je njezinu pažnju istodobno prihvaćao i doživljavao nasrtljivom. Gušila gaje. Arthur je gledao kako se mota kućom poput živog mrtvaca. I koliko god mu se nije sviđalo bljedilo ni tjeskobni izraz lica, shvatio je da odrasta. Bar se osamostaljuje. Hal se našao s Federicom u restoranu Le Caprice. Odmah je primijetio daje u dva mjeseca, koliko se nisu vidjeli, poprilično smršavjela. Ona je pak primijetila daje on koštunjav i blijed. -Užasno izgledaš, Hal! Sto se, pobogu, događa - upitala je naručujući bocu obične vode. Meni koktel Bloodv Mary - dobacio je konobaru. - Dobro sam. A i ti dobro izgledaš. Hvala. Držim se pod kontrolom - ponosno je nadodala. Uspjela je izgubiti gotovo šest kilograma. - Super. Ti plaćaš ručak, zar ne? - Tako je. - Naručimo onda jer umirem od gladi - odvratio je otvarajući jelovnik. Magična ljubavna kutijica - Kako je mama? Dobro. Naporna kao obično - promrmljao je. -A Toby i Julian? - Zašto ih sama ne upitaš? Nikad im ne odlaziš u posjet. - Nemam baš vremena. - Naravno. - Ozbiljno ti kažem. - Ja ću uzeti odrezak i pomfrit - zaključio je zatvarajući jelovnik. - Ne izgledaš kao da jedeš odrezak s pomfritom. Izgledaš više kao da patiš od problema s prehranom.
- Za ime Božje, zvučiš kao ona! I čemu sad odjednom poziv na ručak? Ne vjerujem daje u pitanju samo druženje. -Jest, samo druženje. Godinama te nisam vidjela kako spada. Ali ne mojom krivicom. - Ne, nije tvojom krivicom... Treba mi tvoja pomoć. - Da? Uzdahnuo je i zakolutao očima. Namjeravala mu je priznati za očevo pisamce, ali bio je toliko neraspoložen i rastresen daje ipak odustala. - Hoću da mi nabaviš Abuelitin broj. Zašto to ne možeš sama učiniti? -Jer ne želim da mama zna. Trebaš samo pogledati u njezin adresar. Zasigurno gaje zapisala. - Zašto ne želiš da sazna? Abuelita ti je baka. - I tatina majka. Ne budi tako naivan! Mama ne razgovara s tatom već godinama. Doslovce. Mrzi ga i nije mogla podnijeti kad nam se javljao. - Misliš kad se tebi javljao - odbrusio je. - Meni nije nikad. - Kako god. Bolje je da to učinim potajno, vjeruj mi. - Koštat će te. - Molim? - Da, koštat će te - odlučno je ponovio. - Zafrkavaš me? - Naravno da ne hladno je odvratio. - Što ja inače imam od toga? Santa Montejiore - Pa, koliko? - Stotinu funti. - Stotinu funti? - Ostala je zaprepaštena. - Šališ se! - Morao sam doputovati vlakom. Povratna karta. Osim toga, tražiš da obavim mučan posao, i to je najmanje što možeš učiniti. Ionako je u pitanju Torquilov novac, a bar ga on ima preko glave. Zagledala se u njega i jedva u njemu prepoznala brata, s kojim je odrasla. Namrštila se. Čudan si. Što se dogodilo? - upitala je pokušavajući mu na licu pronaći trag nečemu. Daj mi novac ili nema ništa od broja. - Želim adresu i telefon, ili u Cachagui ili u Santiagu. - U redu. Može.
- Odlično. Rukovali su se, nakon čega je žabo nož u odrezak. - Želim novac odmah odjednom je nadodao ustajući. - Kamo ideš? - Obaviti nuždu. Vraćam se za minutu. Promatrala ga je kako se nesigurno probija kroz restoran i zapitala pazi li njihov otac i na njega. A onda se prisjetila da Halu nijednom nije poslao pismo. Helenu je bilo previše sram kako bi roditeljima priznala pravi razlog zašto joj je Arthur zabranio ulazak u kuću. Vratila se u svoju bivšu sobu i bijesno stala prešetavati. -Jadnica - Pollyje tužno rekla suprugu. - Bijesni na Arthura. /Ne bijesni - ispravio ju je Jake. - Bijesni na sebe. Ponovno je zaribala stvar. Helena nije htjela čuti ni riječ protiv njega. Kad je nazvala Federicu kako bi je izvijestila, razgovor je okončala zalupivši slušalicom, jer je ona stala optuživati očuha. - Oh, Federica - nestrpljivo je uzdahnula. - Nemaš pojma o čemu je riječ! Odvezla se do njega iduće jutro, pokucala na vrata i čak ga slijedila na posao. - Mogu ti pojasniti preklinjala gaje, ali nije ju htio saslušati. Magična ljubavna kutijica - Pretjerala si ravnodušno je odvratio. - Iscrpila si me. Ne želim da se vratiš, osim ako nisi spremna na promjene, a to ne možeš odlučiti u jednom danu. Uzmi vremena koliko god ti je potrebno, i dobro razmisli. - Šokirana neočekivanom ravnodušnošću, odvukla se do kuće i zajecala na majčinom ramenu tvrdeći kako je više ne voli. Samo je Tobyju priznala istinu. - Imala sam aferu - rekla je, dok su sjedili na vjetrovitoj plaži pokušavajući nadglasati buku valova i krik galebova. - Oh, Helena - uzdahnuo je. - S kim, za ime Božje? - S jednim Španjolcem. - Španjolcem? - Odmahnuo je glavom. Kako je mogla biti tako glupa! - Da, s prokletim Španjolcem - odvratila je prekriživši ruke i zašmrcavši sa samosažaljenjem.
- Zašto? -Jer me podsjetio na Ramona. Nastavio je zabadati štap u pijesak. - Opsjednuta si duhom, Helena. - Znam - odgovorila je i ljutitim tonom nadodala: - Sad to i te kako dobro znam! - Uvijek čezneš za nečim što ne možeš imati. - Ne moraš mi to govoriti — defenzivno je odbrusila. — Priznajem da sam se ponašala kretenski! - Jesi li ga uopće voljela? Pogledala je preko valova prema sivim oblacima, koji su im se hitro primicali i prisjetila suprugova bijesa. -Jesi li? - Naravno da jesam. Samo toga nisam bila svjesna. Toby se namrštio. - Nije u pitanju posesivna ljubav, kakvu sam osjećala prenia Ramonu pojasnila je. - Daleko je tiša. Toliko tiha daje nisam ni čula. Bila sam prezaposlena osluškujući ne bi li čula tutnjavu. No, moja ljubav prema Arthuru je nježnija. Trebalo mije vremena da to shvatim, ali sad je mogu čuti. - Tutnjava se prije ili poslije utiša i ako čovjek ima sreće, ostat će mu nešto moćno i trajno. - S osmijehom se prisjetio Ju-liana. Arthur je dobar čovjek. Santa Montefiore - Sad i ja to znam. Ne mogu povjerovati daje bila potrebna jedna beznačajna, isprazna afera kako bih se probudila i shvatila koliko mi znači! Tako sam se ružno ponijela prema njemu. Bila sam bezobrazna. A on je čitavo vrijeme samo stajao i dopuštao mi da se tako zastrašujuće ophodim. Tko bi drugi bio toliko tolerantan? Ne zaslužujem ga. - A onda se zagledala u brata velikim, tužnim očima. - Izgubila sam ga, zar ne? Zagrlio ju je rukom oko ramena i poljubio joj kosu koja je mirisala na sol. - Ne znam, dušo. Dosad nijednom nisi naučila na svojim pogreškama. TRIDESET OSMO POGLAVLJE Sam je promatrao kišu kako udara o okna radne sobe. Plamen je pucketao u kaminu, gdje je Nuno uvijek preraz-mještao cjepanice čeličnom šipkom, kad god bi trebao sabrati misli. Trotskv je ležao na sagu duboko dišući, prepušten svijetu snova. Ali Sam je osjećao
hladnoću u kostima i drhtao. Spustio je pogled na sofu na kojoj je Federica sjedila i prisjetio se njezinih očiju, otupjelih od rezignacije, i njezina nesretna tijela, koje je trpjelo velike i utješne količine hrane. Osjećao je prazninu. Izgubio je voljenog djeda i prijatelja, ali je ujedno izgubio i nju. A oduzeo ju je posve krivi muškarac! Beznadežnoje uzdahnuo. Zašto se zavarava? Nikad nije bila njegova, prema tomu nije ju ni mogao izgubiti. A kad mu se ponudila, jednostavno ju je odbio. Ustao je i stao se prešetavati prostorijom kako bi se zagrijao. Navukao je rukave preko ledenih ruku i zgrbio se. Nije napisao ni riječ otkako se vratio kući. Poigravao se zamisli da kupi kućicu poput Tobyja i Julianajer mladić u trideset i prvoj ne bi trebao živjeti s roditeljima, ali nije imao energije i volje učiniti to. Sve dok je u Pickthistle Manoru ne mora izlaziti u potrazi za društvom, niti si kuhati, niti plaćati najamninu ili otplaćivati kredit. Otac mu je zahvalan na društvu i raspravlja s njim o svojim teorijama pred kaminom u dnevnoj sobi gdje je Federica jednom davno ispekla prve sljezove kolačiće s Hester i Molly. Majka se povlači u dugim haljinama poput duha ostavljajući za sobom trag dima i jedva zamjećujući njegovo prisustvo. Nastavila je voditi životinjsko utočište, a ono je bilo toliko krcato da je pri povratku kući, u ladici, u kojoj inače drži pulovere, pronašao vjevericu kako spava zimski san sklupčavši se u njegovom omiljenom puloveru od kašmira. Kad ju je izvijestio, samo se Santa Montefiore nasmiješila. - Znači, tamo se Amos skrio! Znaš, dušo, tražim ga čitavu zimu. Ostavit ćeš ga na miru do proljeća? I tako je Sam posuđivao očeve pulovere koje su sve redom iz-grizli ili moljci ili miševi. Naime, kako otac nikad u životu nije radio, toliko je rijetko izlazio da puloveri gotovo nisu vidjeli danje svjetlo i ne prepoznavši jednom prilikom svoj otrcan pulover na njemu, potapšao gaje odlučno po leđima i rekao: - Sine, ako ti je potreban novac nećeš valjda biti preponosan i ne zatražiti ga? - Sam je odgovorio kako mu je savršeno dobro. Mlađa braća navraćala su kući vikendom. Lucien je studirao na Cam-bridgeu, a Joey pohađao završni razred srednje škole. Molly i Hester dolazile su pak kad su
mogle, jer su sad obje radile puno radno vrijeme i stoga imale vrlo malo slobodnog vremena. Molly je uvijek uspijevala pronaći zlobnu opasku na Federi-cin račun, dok je Hester žalovala što ju je izgubila. - Nekoć smo bile tako bliske - znala je reći s uzdahom. - Sve smo si govorile! - Takve se stvari događaju kad netko dopusti da ga visoko društvo i bogatstvo udare u glavu - odvratila je Molly zajedljivo. - Da smo nas dvije glamuroznije, Hester, kladim se da nas se ne bi samo tako riješila! Sam nije bio zaslijepljen ljubomorom poput nje i znao je istinu. No, odlučio je ne iznijeti svoje mišljenje i skrivao se iza teških hrastovih vrata Nunove radne sobe. - Sam je poput tate - rekla je Molly nasmijavši se jednog vikenda, kad je izronio van samo kako bi objedovao - i on postaje ćudljiv! Ceznuo je nazvati Federicu, ali nije znao što reći, a nije želio da sazna kako joj je on napisao poruku. Osim toga, nakon posljednjeg razgovora sumnjao je da bi joj bilo drago čuti se s njim. Isfrustriran što ne mogu komunicirati, odlučio joj je napisati još jedno anonimno pisamce. Otvorio je Nunovu knjigu i sjeo do ognjišta, drhteći od hladnoće i pokušao pronaći nekoliko stihova, koji bi joj mogli biti od pomoći. Stihovi, koje je Nuno označio, uvelike su se razlikovali od onih koji bi bili prikladni za Magična ljubavna kutijica nju, jer Violet je trebao podstrek kako bi voljela, a Federici pak podstrek kako bi živjela samostalno i ne pokoravajući se tuđoj volji. I grickajući vrh olovke stao je listati stranice. Palo mu je na pamet da se posluži jednim ljubavnim stihom, ali shvatio je kako bi to ipak bilo prikladnije za njega, jer on pati na »drhtavom podu« ljubavi. Njega Federica muči u mislima, njemu ža-račem buši srce. Potom je pomislio poslužiti se jednim stihom o tuzi što bi je moglo poučiti da su veselje i tuga nerazdvojni i da ne mogu postojati jedno bez drugoga. A onda je naletio na stih o slobodi i shvatio daje baš on najprikladniji. Pobjedonosno je vlažnim vrhom olovke udario o stranicu. Mora ga sama napustiti! Torquil će se ophoditi prema njoj onako kako mu ona to dopušta! Sve što treba učiniti jest reći mu
»ne«. Mora to učiniti! Pročitao je stih Trotskom koji je rastvorio svoje ovješene kapke, zijevnuo i rastegnuo se, a onda nagnuo glavu na stranu i pozorno naćulio uši. - »Jer, kako tiranin može vladati slobodnima i ponosnima nego s pomoću tiranstva u vlastitoj im slobodi i s pomoću sramote u vlastitom im ponosu? A ako biste brigu da odbacite, tu ste brigu sami izabrali, više nego što vam je nametnuta. A ako biste strah da raspršite, sjedište je toga straha u vašemu srcu, ne u ruci strašiteljevoj.« Sjeo je pred računalo i prepisao stihove, a onda pola sata utrošio ispisujući ih i zapečaćujući u omotnicu. Izveo je to s toliko pažnje, kao daje u pitanju ljubavno pismo koje skriva tajne njegova srca. Uzbuđen što će je možda ugledati na trenutak, krenuo je ranim vlakom iduće jutro i ne mogavši se usredotočiti na čitanje, čitavim putem gledao kroz prozor. Došao je taksijem baš u trenutku kad je napuštala kuću i ulazila u auto koji ju je čekao. - Slijedite taj mercedes - rekao je taksistu i onda se opustio na stražnjem sjedalu osluškujući uzbuđene otkucaje vlastita srca i oprezne, ali pozitivne misli kako mu se motaju glavom. Odmah je ostao zapanjen njezinom linijom. Smršavjela je i hod joj je bio poletan kao nekoć. Koža joj također više nije bila napeta, yeć je blještala od zdravlja. Je li možda njegova poruka Santa Montefiore polučila taj učinak? A onda se smrknuo. Možda je Torquil zaslužan za to. Federicaje bila uzbuđena novim pristupom životu, iako joj nije bilo lako. Morala je mnogo raditi s osobnim trenerom kako bi izgubila kilažu i promijenila način prehrane. A bilo je to de-moralizirajuće. Mjesecima se nije pošteno pogledala u zrcalu i kad joj odjeća više nije pristajala, jednostavno je zatražila Torquila da joj kupi novu. Nikad nije zamišljala da će biti tako debela. Nabacila je dvanaest kilograma i koža joj je počela trpjeti od brze prehrane. No, nije se imala kamo skriti. John Burly dolazio je ponedjeljkom, srijedom i petkom kako bi je vagao, mjerio i radio s njom, sve dok joj znoj ne bi procurio iz svake pore poput krvi, često je tjerajući da obeshrabreno usklikne: -Ne mogu! Jednostavno sam stvorena da
budem debela! Na što bi joj on onda odgovorio: - U redu, ako želite takvi i ostati, meni ne smeta. Ja vam onda nisam potreban! - I svaki put bi ga preklinjala da nastave. Pobrinula se daje hladnjak krcat voćem i povrćem i držala se rigorozne dijete, jer svaki put kad bi čeznula za vrećicom čipsa ili čokoladom, prisjetila bi se Torquilovih okrutnih nadimaka i umjesto toga odabrala mrkvu. Umjesto da troši njegov novac na odjeću, plaćala je redovite tretmane u kozmetičkom salonu i stala se ponovno ponositi svojim izgledom. Kako je gubila kilažu, raslo joj je samopouzdanje. Ujedno je pronalazila snagu u očevoj poruci koju je skrila na dno magične kutijice i iznosila kad bi Torquil bio na poslu omogućavajući joj da bude nasamo s mislima. Bila je uvjerena da joj je otac došao u Englesku, da ju je vidio i poslao joj pisamce. Zalila je što joj se nije obratio, ali shvaćala je zašto bi odlučio ostati sa strane. Htjela mu je reći da ga ne krivi i da ga još uvijek voli. Kako su dani bivali sve hladniji u iščekivanju Božića, iščekivala je Halov poziv, ali premda joj je obećao nabaviti telefonski broj djeda i bake, nije to učinio. A onda je sama poduzela prvi nesiguran korak prema samostalnosti. Malen, ali izuzetno važan korak. Odvezla se autom u Magična ljubavna kutijica ulicu Sloane i kupila si novu odjeću, kojom je nadomjestila staru, koja je sad bila prevelika. Još uvijek su u pitanju bila siva i mornarsko plava odijela koja joj je Torquil uvijek odabirao, ali činjenica daje izašla i da si ih je sama kupila ulilajoj je prkosan osjećaj zadovoljstva. Izvela je svoju prvu pobunu. No, ostala je iznenađena kad Torquil to nije primijetio. Još je više ostala iznenađena shvativši da mu nije stalo. Čestitao joj je na mršavijoj liniji, zagrlivši je svojim moćnim rukama i polju-bivši preljubničkim usnama. - Mudrice moja mala! Tako se ponosim tobom! Još malo, pa si Federica koju sam oženio! Trebala je ostati oduševljena jer je na posljetku radi njega i smršavjela. Ili ne? Malo po malo prestajao je biti centar njezina života. Sam je slijedio Federicu do ulice St James's, gdje je izašla iz auta i
nastavila pješke. Pričekao je da krene nogostupom i onda iskočio van kako bije slijedio. Djelovala je elegantno i profinjeno u dugom, crnom kaputu, crnim čizmama od antilopa, svi-jetlosivom odijelu i krem svilenoj košulji. Dugu svijetlu kosu zavezala je uredno u konjski repić, koji joj je padao niz leda. Više nije bila koštunjava tinejdžerica, mučena nesigurnošću i sumnjama. Bila je punija i ženstvenija, i odisala sve većim samopouzdanjem. Osjetio je kako mu se emocije nakupljaju u grlu. Takvu je više voli. I silno je čeznuo priznati joj to. Dvaput je zastala kako bi bacila pogled u izloge i odmjerila vlastiti odraz koji ju je još uvijek zapanjivao. Hodao je stotinjak metara za njom, skrivajući glavu ispod očeva pustenog šešira, ruku zakopanih u džepove kaputa prekrivenog pasjom dlakom i s rupom na laktu, za koju je zasigurno bila odgovorna mišja ambicioznost. Zgrbio se i promatrao je kroz naočale koje su mu se neprestano maglile od hladnoće i kišice, a onda i zarumenio osjećajući se poput uhode, na što su se naočale još više zamaglile, na posljetku mu u potpunosti onemogućavajući vid. Slijedio ju je niz ulicu Arlington prema hotelu Ritz, gdje je bio uvjeren da se nalazi s nekim na ručku. Ali ostao je iznenađen kad je mimoišla vratare, koji su rukama u bijelim rukaSanta Montefiore vicama u pozdrav dodirnuli obod kapa i nastavila u smjeru parka Green. Ubrzao je korak izbjegavajući ljude koji su se izlili iz stanice podzemne i promatrao je kako ulazi u park. Skrio se iza kapije, dok je ona nastavila stazom poput navođenog goluba prema klupici ispod ogoljelih stabala. Sjela je, spustila si torbicu na koljena i zagledala u maglom obavijen park. On je krenuo uz željeznu ogradu, sve dok joj se nije našao iza leđa na udaljenosti od stotinjak metara i pogledao je kako usamljeno sjedi. Očigledno nije nikoga iščekivala. Nije se ni osvrtala, niti je bacala pogled na sat. Jednostavno je nepomično buljila pred sebe, u potpunosti se prepustivši mislima. Izvadio je ruke iz džepova i uhvatio se za mokre željezne šipke koje su ga dijelile od voljene žene. Ceznuo je zazvati je, no znao je da bi bio luksuz izgovoriti njezino ime. Ne usuđujući se, ostao je tako
stajati s rukama smrznutim na ogradi, pitajući se o čemu razmišlja i presretan što joj je tako blizu. Po zgrblje-nom položaju ramena shvatio je daje usamljena, a lagano nagnut položaj glave ukazao je daje i tužna. Znao je što znači biti sam. Znao je kako joj je. Dvaput je dotaknula nos i zadjenula odlutali pramen kose za uho, a on je stajao čekajući da ustane i krene dalje. Ali nakon sat vremena, kako se još uvijek nije pomaknula, odlučio je vratiti se do njezine kuće i ubaciti pisamce ispod vrata. S oklijevanjem ju je napustio i vratio se prema ulici St Ja-mes's. Zadrhtao je od hladnoće i ponovno si ugurao ruke duboko u džepove. Iz radoznalosti je odlučio mimoići auto kojim se dovezla i zatekao vozača kako spava, glave zakopane u pod-bratke. Slina mu je curila iz kuta usana tvoreći paučinu koja mu se razvlačila od čeljusti do revera. Iskoristio je priliku i ugurao pisamce kroz spušten stražnji prozor. Palo je na sjedalo okrećući se na stranu na kojoj je ispisao njezino ime s ljubavlju. Federica je sjedila veseleći se činjenici da Torquil ne zna gdje se nalazi. Uživala je biti nasamo sa sjećanjima. Zamislila se nad nesposobnošću da zatrudni i zaključila kako ne bi bilo^ošteno Magična ljubavna kutijica donijeti dijete u tako problematičan brak. Možda je u pitanju Božja volja, jer samo On može sagledati cijelu sliku. Potom se zamislila nad Božićem. Hoće li je Torquil otpratiti u Polperro, kako bi ga mogla provesti s obitelji? Iako joj to neprestano obećava, svake godine zrakoplovom odlete na neko egzotično mjesto i svake je godine prisiljena nazvati majku i ispričati se u njegovo ime, a čini to s toliko uvjerenja da na kraju i sama nasjeda na izmišljene izlike. Više od svega na svijetu htjela je otići kući u Cornwall i zapravo se osjećala iznevjerenom. Voljela se prisjećati mladosti. Sjećanja su je tješila, odvlačeći je od stvarnosti i tuge. Prisjetila se piknika na plaži, kad bi se pijesak uvukao u sendviče i kad je bilo toliko hladno da su se šćućurili i drhtali u debelim puloverima, sve dok ih Toby ne bi pokupio i odvukao u lov na morske ježeve i rakove. Julian bi skupljao školjke i pomagao graditi dvorce, dok bi ona sjedila na sagu razgovarajući s
majkom i svako malo plješćući na njihov uspjeh. To su bili dani idile. Razgovarala je s Tobvjem i Julianom, majkom, a ponekad i Hester, ali ne često kako je to činila na početku braka, kad se znala iskrasti u govornicu u Harrodsu. Vrijeme i prilike izronile su između njih poput nepremostive planine. I tu je bila prisiljena smišljati isprike. No, ako želi biti iskrena prema sebi, mora si priznati daje nešto drugo u pitanju. Torquil ne voli njezine. Smatra ih malograđanima, i čini sve kako bije odvojio od njih. Iako je znala da bi odlučnošću mogla savladati tu planinu, nije znala ima li hrabrosti suprotstaviti mu se. Toliko je bila naviknuta voljeti ga da joj je to prešlo u naviku. Isprva joj je bio potreban, a on je pobudio tu potrebu i nastavio je hraniti, sve dok na posljetku više nije bila sposobna biti sama. Potom je izgubila sposobnost razmišljati vlastitom glavom. U četiri godine braka polako ju je utukao u zemlju i sad jedino što još može učiniti jest vinuti se u zrak. Kakve li sreće da joj se u trenutku najvećeg očaja otac odlučio javiti tajnom porukom ohrabrujući je da se ponovno izgradi i stekne izgubljeno samopouzdanje i kontrolu. Bila je spremna bilo čega se uhvatiti. No, nije to mogla sama izvesti. Santa Montefiore Prisjetila se oca. Kako će ga pronaći iz Londona? Ako je i bio tu, zasigurno je već otputovao. Znala je da se nikad ne zadržava predugo najednom mjestu. Njegova sjena uvijek ga dostigne i natjera dalje. I prepustivši se tako mislima, u jednom trenutku nenadano je osjetila nečiji pogled na potiljku. Nije se usudila okrenuti i nevoljko se promeškoljila. No, mučio ju je ugodan i poznat osjećaj. I pomislivši kako je u pitanju možda baš on, otac, i kako je promatra s ulice ne želeći da ga vidi, nenadano je skupila hrabrost i okrenula se. S nadom u očima pretražila je gomilu nepoznatih lica kroz zimsku sumaglicu, ali nijedno nije prepoznala. Razočarano je uzdahnula, bacila pogled na sat i zaključila daje vrijeme da se vrati. Krenula je ulicom usredotočujući se na pločnik i pitajući kako će načeti temu Božića. Kad se vratila do auta, ugledala je vozača kako spava kupajući se u vlastitoj slini i pokucala na prozor. Trznuo se,
zapetljao rukom po kvaki i potom izvukao sa sjedala kako bi joj otvorio vrata. Ali dotad je već uočila pisamce i sama to učinila. Rekla mu je daje odveze kući i drhtavom rukom pročitala ime na omotnici. Federica Campione. Bila je uvjerena da je ponovno u pitanju očeva poruka, jer samo bi on mogao znati njezino djevojačko prezime, a nitko njoj poznat nije se njime služio. Rastrgnula je omotnicu i požudnim očima proždrala riječi kao da su od samog Boga. Znači, ipak je to bio on u parku! - »Jer, kako tiranin može vladati slobodnima i ponosnima nego s pomoću tiranstva u vlastitoj im slobodi i s pomoću sramote u vlastitom im ponosu? A ako biste brigu da odbacite, tu ste brigu sami izabrali, više nego što vam je nametnuta. A ako biste strah da raspršite, sjedište je toga straha u vašemu srcu, ne u ruci strašiteljevoj.« Osjetila je kako joj se obrazi rumene i potom kljucaju od srama. Stanite! Moram izaći - iznenada je zapovijedila vozaču. - Sto? Zar sada? - Bacio je pogled u retrovizor. - Sada! - Da, gospodo - začuđeno je odvratio i s nećkanjem skrenuo u tihu uličicu, gdje je parkirao auto uz rubnik. Širom je rastvoMagična ljubavna kutijica rila vrata i izvukla se na mokar pločnik te užurbanim korakom nastavila dalje, sve dok nije naletjela ria prvi kafić. Ujurila je unutra, sjela za stol u kutu, naručila čaj i zagledala se s užasom u pisamce. Zar uopće nema ponosa? Zar je njezin jad uistinu proizašao iz slabosti i nedostatka samopouzdanja? Zar je Torquil, muškarac kojeg je voljela, doista tiranin i kontrolira svaki njezin pokret? S tolikim se očajem prepustila jadu i samosažaljenju da se nije usudila povjerovati da njezin spas leži baš u njezinim rukama. Poslušnost joj je više odgovarala od pobune. No, sad je s gađenjem razmišljala o vlastitoj slabosti. Kako je jadna! I kad je ponovno iščitala stihove, sve joj se iznenada razbistrilo. Zagledavši se u čaj doživjela je brak u potpuno drukčijem svjetlu i ostala zgranuta onim stoje ugledala. Dopustila mu je da upravlja svakim segmentom njezinog života! Nije joj samo govorio koju će odjeću nositi, već i koga će viđati! Sa kajanjem se prisjetila kako ju je
mudro spriječio da svrati u Polperro i nakon toga malo pomalo razbistrio joj se svaki korak koji je poduzeo prema potpunom diktatorstvu. Nije bio zadovoljan posjedujući samo njezinu ljubav. Htio je i njezinu slobodu. Sam je bio u pravu! I shvativši to, požalila je što ga nije uhvatila za ruku kad ju je pružio. Čak ju je i Arthur upozorio, ali gaje odbila slušati! Bilo je kasno poslijepodne, kad se konačno vratila. Torquil nije bio kod kuće. Otvorila je hladnjak i izvukla sok od grejpa. Potom se popela stubama i spravila si toplu kupku. Tijelo joj je drhtalo od odlučnosti. Provest će Božić u Polperru, sviđalo mu se to ili ne! Štoviše, počet će se zauzimati za sebe! Skinula je odjeću i navukla kućnu haljinu, pripremajući što će mu sve reći. Činilo se to tako jednostavnim, ali bojala se da će joj se grlo stegnuti kad bude prisiljena suočiti se s njim. Potom ju je zapljusnula panika. Što ako je već izorganizirao nešto drugo? Prisjetila se veličanstvene ponude daje odveze na Mauritius i zadrhtala. Zašto bi je uopće unaprijed izvijestio? Nije li mu oduvijek dopuštala da sve planira? Čak nije vodila ni... dnevnik! Mora se pripremiti kako je ne bi mogao izmaniSanta Montefiore pulirati! Odjurila je u radnu sobu i stala otvarati ladice stola. Sve je bilo na svom mjestu, čak su i olovke bile uredno poslože-ne, izoštrene na istu duljinu, gotovo uopće nerabljene. Ne pro-našavši ništa, nastavila je potragu u ormarima, ali ponovno uzalud. Nije bilo zrakoplovnih karti, ničega. Odjurila je stubama u njegov velik, bijeli ormar za odjeću i ugledala niz ispoliranih cipela, svaki par s kalupom boje mahagonija. I iznenada se njezina potraga za dnevnikom pretvorila u potragu za nečim drugim, kao da je posve neočekivano iznenada odrasla i konačno bila u stanju sagledati svijet izvan čahure, u koju ju je ugurao. I njezine su ruke mahnito prekopale džepove sakoa i hlača, poslagane u savršene redove na drvenim vješalicama. Srce joj je tuklo od straha, jer je znala da se može pojaviti svakog trenutka. Radoznalost ju je na posljetku odvukla do ladice noćnog stolića, gdje su joj se prsti spustili na četvrtastu džepnu knjižicu. Podigla ju je i rastvorila. Bila je to bilježnica uvezana u kožu, u kojoj su se
nalazili rukom ispisani popisi stvari koje valja obaviti, a s prednje strane polaroidna fotografija gole mlade žene, kako sjedi na stolici nogu pohotno i besramno raširenih, smiješeći se samopouzdano i svjesna vlastite ljepote. Federicino srce se smrznulo. Prepoznala je lice i prisjetila se prilike. Zar joj je trebalo tako dugo da to shvati? Nazvala je Hester koja je odmah po njezinom tonu shvatila da se nešto dogodilo. - Sto ti je učinio? - Trebaš mi - odvratila je molećivo, a oči su joj se ispunile suzama. — Hoćeš li doći po mene? Hester je odmah spustila slušalicu, zgrabila ključeve i zalupila vratima za sobom, ne rekavši ni riječ Molly koja je provirila iz zaparene kupaonice pitajući se što se, do vraga, događa. Dočekala ju je na pragu, u kućnoj haljini grčevito stišćući drvenu kutijicu. Pojurila je niz stube sa strahom se osvrćući i uskočila u auto. - Tako ćeš izaći? - Hester je ostala zapanjena. Federica se slomila. - Da - zajecala je -jer je to sve što sam ponijela sa sobom u brak! Kutijicu i povjerenje! Magična ljubavna kutijica Tek kad je bila na sigurnom u stanu u Pimlicu njezini su se jecaji pretvorili u histeričan smijeh. Molly i Hester su se zabrinuto pogledale, obje se prisjećajući Helenina vjenčanja kad je jednako luđački jecala zbog Sama. Kad se primirila kako bi mogla govoriti, obrisala je oči rukavom kućne haljine i zašmrcala. -Jesi dobro? - upitala je Molly zabrinuto. - Oh, puno bolje - odgovorila je pokušavajući se kontrolirati. - Samo sam zaboravila zatvoriti slavinu u kupaonici! TRIDESET DEVETO POGLAVLJE Kad se Torquil vratio kući, ugledao je vodu kako se slijeva niz stube. Uplašivši se kako se nešto dogodilo Federici pojurio je u spavaću sobu saplićući se o mokri sag. Krv mu je pojurila u glavu. - Federica - povikao je. - Federica! Jesi li dobro? - Uteturao je u kupaonicu. Voda se slijevala preko ruba kade u posljednjem činu prkosa. Zatvorio je slavine, ugurao ruku i izvukao čep. Uslijedilo je grgljanje. - Sranje! - Bacio je pogled na skupocjene sagove. Sad će ih trebati zamijeniti!
Osvrnuo se oko sebe, ali od nje ni traga. Primijetio je da joj je odjeća uredno posložena na krevetu, a kućna haljina visi na vratima. Ponovno ju je zazvao po imenu i nastavio provjeravati ostale prostorije u kući. Nije bilo odgovora. Sve što je mogao čuti bio je odjek njegova vlastitog glasa, koji se odbijao o zidove praznog zdanja. Sjeo je na rub kreveta i zabrinuto protrljao bradu. Nema je. Ali nigdje ni traga borbi, ili provali. Ništa osim vode koja je poplavila kuću. Na posljetku je podigao slušalicu i nazvao vozača. - Pa, gospodine Jensen - Paul je zamišljeno odvratio - otišla je u kupovinu u St James's na sat vremena, a kad smo krenuli natrag posve iznenada me zamolila da stanem. Znate, gospodine Jensen, malo sam se zabrinuo. Izgledala je poprilično uznemireno... Ne, ne znam zašto, gospodine Jensen, bila je blijeda u licu. Odjurila je niz pločnik i nestala u kafiću na sat vremena. A kad sam je dovezao kući, sve je već bilo u redu. Pa sam i ja otišao kući, gospodine Jensen. Rekla je da joj više neću biti potreban. - Uslijedila je kratka stanka. - Gospodine Jensen? - PaMagična ljubavna kutijica ul se uplašio daje možda počinio pogrešku. - Gospodine Jensen? Zar me gospođa Jensen trebala? - Sve je u redu, Paul - razuvjerio gaje ostajući bez glasa na pola rečenice. Odložio je slušalicu i zamišljeno se počešao po bradici. A onda mu je nešto privuklo pogled. Naime, Federica nije ladicu zatvorila do kraja i ostala je mrvicu odškrinuta. A njemu pojedinosti nisu mogle pobjeći. Otvorio ju je i ugledao džepnu knjižicu. Okrenutu naopačke. Ne onako kako ju je odložio. Izvadio ju je i glasno zastenjao prepoznavši fotografiju Lucije, zalijepljenu s unutrašnje strane korica. Sve mu se razbistrilo. Zato je odjurila i zaboravila zatvoriti vodu! Odlijepio je fotografiju i poderao je u komadiće, a onda ih iz bijesa pobacao u kantu za smeće. Sve je krivo shvatila! To je davno slikano! Pojasnit će joj i sve će mu oprostiti! Panično se osvrnuo oko sebe pokušavajući utvrditi je li se možda spakirala. Nije. Nije ništa uzela sa sobom, čak ni donje rublje. Zasigurno je napustila kuću u kućnom ogrtaču. Odahnuo je. Očigledno se planira vratiti. Kako
daleko može otići u kućnoj haljini? Federica je ispričala sve izostavljajući samo dio u vezi anonimnih poruka, koje je odlučila zatajiti sve dok ne uspije pronaći oca. Sve tri ostale su sjediti ispred plinske peći s dvije boce jeftinog vina, dok je Kenny Rogers pjevao u pozadini It's a fine time to leave me, Lucille. Molly je ostala fascinirana Federicinim tužnim životom. Kako to da nije providjela svu tu skupocjenu odjeću i torbice od krokodilske kože? Hester ju je suosjećajno saslušala. - Znala sam da si tužna, Fede. Primijetila sam. Sto ćeš sada učiniti? - Vratiti se kući u Polperro i krenuti od nule. Napustit ćeš Torquila? - uskliknula je Molly paleći cigaretu. - Naravno da će ga napustiti - dobacila je Hester. - Tip je čudovište! Zaslužuješ mnogo bolje - nadodalaje i s ljubavlju joj stisnula nadlakticu. Santa Montefio, - Oh, ne želim više pogledati muškarce dok sam živa - Federicaje odvratila zašmrcnuvši. - Želim neko vrijeme biti sama i odlučivati za sebe. Moram shvatiti tko sam. Mislim da više ni u što nisam sigurna. Kad je telefon zazvonio, sve tri su se smrznule. Molly i Hester su je pogledale. Bila je prestravljena. -Javi se, Molly- rekla joj je slabašnim glasom i zagrizla zanokticu. - Ali nemaš pojma gdje sam - nadodala je. Mollvje ustala, a vino joj je odmah isparilo iz glave hitro je vraćajući u trezveno stanje. Duboko je udahnula i polako podigla slušalicu. Cika je utihnula, a prostorija potonula u neugodnu tišinu ispunjenu iščekivanjem. - Halo oglasila se pokušavajući glumiti ležernost, kad su joj se ramena iznenada opustila. - Sam! Zašto me, do vraga, sada zoveš? Imamo frku, zato... Što, zar sada? Oh, Bože! Morat ćeš spavati u dnevnoj sobi jer Federica spava s Hester... duga priča, sve ćemo ti ispričati kad dođeš... U redu, vidimo se za minutu. - Odložila je slušalicu i s osmijehom ih pogledala. -Još jedan gost - nasmijala se. Idem po još jednu bocu vina! Sam je propustio prokleti vlak! -
Odskakutala je u kuhinju. - Tako tipično za njega - Hester je uzdahnula. - U posljednje vrijeme, otkako je Nuno umro, živi u svom svijetu. -Jadnik - dobacila je Federica. Uistinu gaje volio, zar ne? - Najviše od svih nas. Mislim da gaje volio više od mame i tate. Molly se vratila s bocom Bordeauxa. - Najviše je vremena provodio baš s njim. Nuno nije imao sina, a kako je bio šovinist, vjerojatno mu je bilo žao što je tako i stoga mu je Sam bio nešto poput surogat sina. Tata mu je prepustio Nunovu radnu sobu kako bi tamo pisao i sam Bog zna što švrlja. Ali cijeli je dan zatvoren poput njega. Jedino mu se Trotsky ima pravo pridružiti. - Otvorila je bocu. - Trebao bi si naći curu - nadodala je Hester. - Nekoć ih je imao napretek! - Tad je još imao kosu. - Mollyje zlobno dobacila i nasmijala se. Magična ljubavna kutijica - Nije Samson - prekorila ju je sestra. -1 mislim da baš dobro izgleda s manje kose. Sad više nije samo zgodan, već markantan! Molly je s gađenjem namreškala nos. - O ukusima se ne raspravlja odvratila je ispuhujući dim u kolutovima. -Jedno sam naučila od Torquila - dobacila je Federica tužno - a to je da izgled vara. Nema ljepšeg muškarca od njega, ali ni sebičnijeg i stoga bih radije daje izvana neugledan, a prekrasan iznutra. Mollyje oborila pogled posramivši se što joj se Torquil svidio. Kad je Sam došao u stan, Federicaje ostala zabezeknuta njegovom naglom transformacijom. Propao je. Više nije imao zla-ćanu i blještavu kosu, poput zgodnih grčkih kipova. Uvukao se zgrbljenih leđa i drhteći od hladnoće. Lice mu je bilo sivo, kao na Nunovom sprovodu, a oči iscrpljene. Čežnja gaje lišila entuzijazma i energije. Kad ju je ugledao, sramežljivo se nasmiješio suzdržavajući se pojuriti joj ususret i prigrliti je k sebi. Federica se prisjetila njihova neugodnog razgovora nakon sprovoda i nasmiješila ukazujući da mu je oprostila i zaboravila. Ustala je kako bi ga pozdravila. Uhvatio ju je za nadlaktice. - Kako si? - zabrinuto je upitao. - Sad sam dobro. - Odmaknula se i protrljala si ruke, gdje ju je zaboljelo od njegovog stiska. - Napustila sam Torquila nadodala je
i ponovno se spustila na sag pred peć. - Napustila si ga? - S nevjericom je ponovio i odvratio pogled kako ne bi primijetila iskru, koja mu se povratila u oči, i veselje, koje mu razvlači usta u pobjedonosni osmijeh. - Torqui-la? - Gotovo je. - I upravo to proslavljamo - nadodala je Molly likujući. - Prije bih rekla da ga oplakujemo - odvratila je Hester. -Jadna Fede uistinu je prošla pakao! - Što se dogodilo? - Skinuo je kaput i spustio se na sofu, ali kako mu je odjednom postalo vruće, s mukom je svukao očev Santa Montejiore rupičast pulover i ostao u plavoj košulji raskopčanih manšeta, koje su mu se objesile oko zglobova. - Ah, duga priča - odvratila je pijuckajući Bordeaux. Sad je daleko bolje! Mol, dodaj mi čašu - rekao je razvedrivši se. - Fede, doista si hrabra! Ponosim se tobom! Učinila si najtežu stvar u životu. I to posve sama! - Ne u potpunosti. - Odvratio je pogled. - Recimo samo da mije netko otvorio oči. I da sam malo sazrela. Ne mogu povjerovati da sam bila toliko zaslijepljena i slaba! Protratila sam četiri godine života. - Ništa se ne može protratiti, Fede. Mnogo si naučila o ljudskoj prirodi, ali ponajviše o sebi - mudro je odvratio, a onda promijenio temu. - Što ćeš sada učiniti? - Idem kući. Mama i ja ćemo biti krasan par! - Da, čuli smo - dobacila je Hestcr. - Tako mije žao. - Glupa je. - Federica je uzdahnula i svo troje namrštili su se na nenadanu promjenu stava, znajući kakvo mišljenje gaji o očuhu. - Ne prezireš li ti Arthura? - Molly je upitala otresajući pepeo na sag. - Recimo da sam ga krivo procijenila. Sad mi je sve mnogo jasnije nasmiješila se pogledavši Sama. - Dugujem mu ispriku. I njega nisam slušala, kad sam trebala. Plaho se nasmiješio. - Otpratit ću te na vlak ako želiš. Zahvalno je zakimala glavom. - Hoćeš? Uzdahnula je s
olakšanjem. - Bilo bi mi mnogo lakše. Užasavam se da će me pronaći i pokušati odvući natrag! - Ubit ću ga ako ti se približi - odvratio je i odmah se nasmijao ne želeći da pomisli kako je to zaista spreman učiniti. Njih dvoje gotovo uopće nisu spavali te noći. Sjedili su, pili i razgovarali još dugo nakon što su Hester i Molly otišle u krevet. Ona mu je otvorila dušu i priznala tajne, a on ju je suosjećajno slušao, upravo kako je učinio onog dana među zvončićima. - Da sam bar imala hrabrosti reći sve ovo za onim ručkom. Magična ljubavna kutijica - Gotovo pa jesi. - Znam. - Što te je uplašilo? Zamislila se nad pitanjem promatrajući zlaćane plamičke plinske peći kako veselo skaču iza rešetke. Nisam shvaćala da sam nesretna - priznala je i s nevjericom odmahnula glavom. -Znam da to zvuči ludo, ali nisam si to mogla priznati. Vjerovala sam da ga volim. - To uopće ne zvuči ludo. -Ne? - Ne - ponovio je i uhvatio je za ruku. - Nisi pogriješila što si ga voljela. On je pogriješio stoje iskorištavao tvoju ljubav. Nasmiješila se. - Sve tako dobro razumiješ. - Ne sve. Samo tebe. Iduće jutro posudila je Hesterinu odjeću i baš dok je navlačila traperice, iz dnevne sobe prolomio se vrisak. - Oh, Bože - po-vikala je Molly. Bože, Bože, Bože! - Sve tri dojurile su do prozora. - Ne, Fede, ne ti - dobacila je ispriječivši joj se na putu. - Tu je! Čeka te! potiho je nadodala. - Vidio me kako gledam kroz prozor! Federica se stala panično prešetavati, a Molly je navukla zavjese i ponovno provirila. Zgodan muškarac tužno je stajao do porscha prekriživši ruke. - Sranje! Što ću sad? - Ponovno se nervozno bacila na palac. Sam se spustio na naslon sofe. - Naručit ću taksi i zajedno ćemo izaći - odlučno je izjavio podižući slušalicu. - Ne može biti jednostavnije. - Ne znam hoću li se moći suočiti s njim.
- Naravno da hoćeš! Imala si snage napustiti ga, zar ne? Onda pronađi snage reći mu daje gotovo. - Mislim da ne mogu. - Možeš i hoćeš - odlučno je odvratio. - Ili ću ja to učiniti umjesto tebe. - Ako si ga već napustila, Fede, onda se ne možeš vratiti -složila se Hester. Santa Montefiore -Ja se ne bih htjela vratiti kući, gdje me čekaju mokar sag i bijesan suprug - nadodala je Molly. - Koliko god bio zgodan. Sam je zakolutao očima i naručio taksi. - Samo se sjeti što će te dočekati kad se vratiš. - Zadržao je dah dok se ona prešetava-la prostorijom, držeći ruke na bokovima, i razmišljajući što joj je činiti. - Voliš li se onakvu kakva si kad si s njim? - Prestrašeno gaje pogledala i odmahnula glavom. Onda odbaci tu Fe-dericu i pođi sa mnom! - Ustao je i uhvatio je za ruke. - Znaš da ispravno postupaš. - Ali voli me - potiho je odvratila. Stisnuo joj je ruke. - Ne, ne voli te, Fede. Želi te posjedovati, kako posjeduje auto i kuću. Da te voli, uživao bi u tvojoj slobodi, u tvojem sve većem samopouzdanju i tvojim uspjesima. Da te voli, poticao bi te da si sama izgradiš put kroz život. Kupio bi ti foto aparat i platio tečaj fotografije. Ne bi ti kupovao te presmiješne cipele i torbice, kao da si lutka kojom može upravljati. Nisi lutka, Fede. Imaš vlastite ideje i vlastitu osobnost. Ako se vratiš, iscrpljivat će te, sve dok ti više ne preostane nijedna vlastita misao. Razmisli o tome! Stajala je gledajući ga u oči i znala daje u pravu. Već je to sama sve shvatila. - U redu, učinimo to onda - odlučno je rekla. Ali želim porazgovarati s njim. - Kad je primijetila da podiže obrve pokušavajući se pobuniti, na brzinu je nadodala: - Moram mu to sama saopćiti. Moram si dokazati da to mogu učiniti. Dvadeset minuta poslije, kad su sišli niz izlazne stube, Torquil je dojurio i privukao je k sebi u zagrljaj. Sam ih je odmah pokušao razdvojiti. - Pusti nas na miru zarežao je i uslijedilo je kratko
navlačenje, tijekom kojeg se Federica uspjela osloboditi. - Odlazi - povikala je. - Gotovo je! - Potom je primijetila da je snužden, da su mu oči krvave i daje skrušeno objesio ramei Magična ljubavna kutijica na. - Nisam spavao cijelu noć. Umirao sam od brige! Izbacio je ruke u zrak. - Mogla si mi javiti gdje si! Mislio sam da te netko oteo! Okrenula se prema Samu. - Pričekaj me u taksiju. -1 Sam se teška srca odvojio od nje. Zastao je kod taksija, spreman ponovno uskočiti ako joj bude potreban, ali nadao se da do toga neće doći. Mora naučiti kako ne ovisiti ni o komu, ni o ocu, ni o suprugu, a kad to savlada, bit će spremna voljeti kako spada. Nije mario koliko će joj vremena biti potrebno za to. Bio je spreman čekati. - Taje fotografija snimljena prije mnogo godina. Zar nisi primijetila daje stara? - Izbacio je ruku prema njoj, ali ona se odmah odmaknula podigavši dlanove kako bi ga zadržala na udaljenosti. Hajde, ljubavi, znaš da nemam nikoga sa strane. Volim te! Izgubljen sam bez tebe! Nije li nam dobro zajedno? - Gotovo je - odgovorila je odmahujući glavom. - Ne budi glupa, malena! Bijesna si i jasno mije zašto. Hajdemo kući, pa ćemo o svemu razumno porazgovarati. Nemoj odbacivati ono što imamo, jer je posebno - preklinjao ju je bacajući pogled prema Samu koji je zaštitnički stajao sa strane. - Ne zovi me »malena«! Mrzim to - odbrusila je iznenada pronašavši hrabrost u njegovoj ranjivosti. - Ne vraćam se kući! Pokušao se ne osvrnuti na buntovnički ton u njezinom glasu. - Nije to što misliš, do vraga! - Zarežao je stišćući zube i pokušavajući obuzdati bijes. - U redu, pogriješio sam zadržavši fotografiju, ali zar ćeš me kazniti zbog tako sitne pogreške? Važno je samo da te volim, a ljubav podrazumijeva praštanje, do vraga! - Ljubav podrazumijeva povjerenje - hladno gaje presjekla. - Onda mi vjeruj kad ti kažem da nemam nikoga sa strane! Lucia mije stara prijateljica, a slikana je iz šale! - Ne vjerujem ti. - Vjeruješ li mi kad ti kažem da te volim? - Preklinjao ju je.
- Ne voliš me, Torquile. Želiš me posjedovati, kao što posjeduješ auto i kuću. Poput lutke sam ti, koju odijevaš i povremeno izvodiš van, ali me ne voliš. Da me voliš, dopustio bi mi da sama donosim odluke. - Spopala ju je vrtoglavica od naleta samopouzdanja. Ostao je zabezeknut. Nikad prije nije tako govorila. Poput pomahnitalog bika uvukao je zrak kroz nosnice, ne mogavši Santa Montefiore više bijes držati pod kontrolom. - Kamo namjeravaš otići? - potiho je odvratio ljutito zaškiljivši. - U provincijski gradić na obali? Ili se možda vratiti neurotičnoj majci i buržujskom djedu i baki? - A onda je kimnuo prema Samu i odrješito nadodao: - Ili možda obitelji ekscentrika? - Sam se suzdržao od osmijeha. -Ja ti mogu pružiti što god poželiš! Hrabro se isprsila. - A što to? Još nekoliko torbica i pari cipela? Molim te, Torquile, ne patroniziraj mi! Isprazan si i ne želim više biti s tobom. Čut ćemo se preko odvjetnika. Nemoj me pokušati slijediti, a znaš li zašto? Samova obitelj ekscentrika je zarazna i nagađam da ih ne bi htio »pokupiti« poput mene! - Žalit ćeš to do kraja života! Neću te više uzeti natrag! Bit će ti žao! - Povikao je kad je krenula prema Samu, koji ju je čekao do otvorenih vrata taksija. Ponosno joj se nasmiješio kad je ušla i potom se uvukao za njom zatvarajući vrata. Kad je pogledao prema Molh/nom i Hesterinom stanu, njih su im se dvije presretno smiješile s onu stranu prozora. Hester je izbacila palce i zakimala glavom. Proklizavši kotačima porschea i ostavljajući crne tragove na asfaltu, koji se gotovo zadimio od njegova bijesa, Torquil se konačno odvezao. Federica je tek tada shvatila da drhti cijelim tijelom. - Ima li toga još, šefe? - dobacio je taksist, s užitkom popra-tivši sučeljavanje. - Ovo je bolje od EastEndersa! - Željeznička postaja Paddington, molim vas! - odvratio je Sam zagrlivši je oko ramena. Dopustila mu je da to učini i s olakšanjem, ali i kajanjem zamislila se nad posljednje četiri godine života. Kad je došla kući, dočekalo ju je slavlje, ne samo zato stoje bio
Božić, već što su svi bili oduševljeni, jer se konačno vratila. In-grid je priznala kako je smatrala Torquila »užasnim«, a Toby i Julian da su se sjetili gdje su ga vidjeli tek kad je bilo prekasno da išta poduzmu. -Već je tad bio arogantan i samodostatan. Iznevjerili smo te, Fede. Helena je bila oduševljena da je konačno netko drugi jadan poput nje i krenula s njom u duge šetnje liticama, oplakujući Magična ljubavna kutijica Arthurovu bolnu tišinu. - Izgubila sam ga, Fede. Čak ne želi ni razgovarati sa mnom -jadala se. Jake i Polly su je prihvatili, kako su prihvatili i njezinu majku. I tako je nesreća ponovno okupila cijelu obitelj. Polly je spravila ogromne lazanje od povrća i puding od kruha i putra. Svi sedmero sjeli su za stol, okruženi Jakovim modelima brodica koje su sad visjele sa stropa kako ih nespretne ruke ili lakto-vi ne bi mogli srušiti. Sjedili su i u velikim količinama ispijali vino i Pollvn sok od bazge, istodobno vodeći četiri razgovora. Federica se odmah uselila k Tobvju i Julianu izvodeći Rastu u duge šetnje s majkom. Pomogla je ujaku ukrasiti prostorije, a Julian ju je izveo u grad kako bi kupila darove. - Nemam prebijene pare - rekla je prisjetivši se bogatstva koje je ostavila za sobom u Londonu. - Ali zato ja imam - veselo je odvratio - i možeš dobiti koliko god poželiš! Ako vrijeme nije provodila s Tobvjem i Julianom, odlazila je u Pickthistle Manor. Vjeverica, koja je spavala u Samovom puloveru, probudila se prije vremena, pa joj je Ingrid uspjela osigurati gnijezdo na vrhu božične jelke. No, zato se obitelj miševa uspjela probiti ispod Samova kreveta prisiljavajući ga da spava u jednoj od gostinskih soba kako im ne bi smetao. Obje obitelji proslavile su Božić organizirajući ručkove i druženja, što se nastavilo dugo nakon stoje blagdan prošao, a Novu godinu dočekali su uz šampanjac i zagrljaje. Sam je zagrlio Federicu i poljubio je u obraz. - Ovo će biti tvoja godina, Fede. Vidjet ćeš! Ponadala se daje u pravu. Torquil joj je slao duga pisma pokušavajući je ponovno osvojiti.
Pisao joj je daje voli i da žali stoje uopće pogledao Luciju. -Sve što sam učinio, učinio sam radi tebe jer sam te želio zaštititi. Kriv sam samo što sam te previše volio. - Isprva ih je čitala, a onda, kako su se počela ponavljati bivajući sve bjednija, uništavala ih je ni ne otvorivši ih. Ipak, jedna joj se rečenica us-jekla u pamćenje. »Kriv sam samo što sam te previše volio.« S Santa Montefiore obzirom daje bio lažljivac, nije bila ni od kakve važnosti. No, u slučaju Arthura, riječ je bila o nečemu posve drukčijem. Bilo joj gaje strahovito žao, zaboravljenog usred cijele strke zbog raspada njezina braka. Znala je da joj je majka teška, ali je ujedno znala da joj je očajnički stalo do njega. Nije li se, na posljetku, naslušala njezinih monologa ispunjenih kajanjem, tijekom beskonačno dugih šetnji? I tako je zaključila kako je nastupio trenutak da intervenira. Kad ju je ugledao na pragu, isprva gaje od silnog razočaranja spopala mučnina. Očekivao je vidjeti Helenu. Što ti radiš ovdje? Začuđeno ju je upitao. - Došla sam se ispričati. - Razjapio je usta. Mogu li ući? - Naravno, naravno - promucao je odmičući se u stranu kako bije propustio. Ušla je u kuhinju i skinula kaput. - Molim te, sjedni ovamo i daj mi to - rekao je prebacujući joj kaput preko stolice. -Jesi li za čaj? - Molim te. Vani je očajno hladno odvratila je trljajući si ružičaste ruke. - Kako si došla ovamo? - Taksijem. - Zna li ti majka da si...? - zabrinuto je nadodao. -Ne. - Odlično. Spravio joj je šalicu čaja i sjeo nasuprot. Nadodala je mlijeko promatrajući tekućinu kako se zamućuje. - Napustila sam Torquila. Odlično - odvratio je s pobuđenim zanimanjem. - Trebala sam te poslušati. - Ne, nisi odmah je nadodao. Nenadana promjena stava u potpunosti gaje osupnula. - Nisam se trebao petljati.
- Trebao si. Očuh si mi. - Bio sam ti očuh - tužno je odvratio. Zagledala se u njegove izmučene oči i shvatila da ga zapravo nikad nije upoznala. -Još uvijek si mi očuh - nježno je odvratila. Nedostaješ mami. Lice mu se obasjalo s nadom. - Da? Magična ljubavna kutijica - Misli da te je izgubila. - Primijetila je da mu se u sitnim očima pali iskra. - Ne znam. - Odmahnuo je glavom i stisnuo usnice. -Jednostavno ne znam što učiniti. - Nisam došla kako bih te natjerala na primirje. Došla sam se ispričati jer sam se loše ponijela prema tebi. Bio si predivan prema mami. Znam da može biti noćna mora - nasmijala se. Ali ti si odlično izlazio na kraj s njom. - Zagledala mu se u oči. -Moraš je primiti natrag, jer nitko drugi nije to u stanju učiniti. - Teška je, ali mi bar nije dosadno s njom. - Što te je uopće privuklo? - Radoznalo je upitala nehotimi-ce otvarajući vrata koja je namjerno zaključao, a iza kojih su se skrivala sva ugodna sjećanja. Naslonio se i nasmiješio. Odmah sam primijetio da je teška. Ali preživjela je krizu i ispod vanjske hladnoće skrivala se djevojčica koja je očajnički htjela daje netko zavoli... Nastavila je pijuckati čaj i slušati ga kako joj prepričava njihov prvi susret i brak, sve dobre i loše stvari, sve dok i sam na posljetku nije shvatio da se isplati boriti kako bi to zadržao. Bilo je kasno, kad ju je dovezao kući. Odbacio ju je kod ujaka i onda zastao dvojeći odvesti se do Helene, ili vratiti u svoj prazni dom. Još uvijek gaje pratio ugodan osjećaj od razgovora s Federicom i još uvijek je uživao u ugodnim sjećanjima. Ipak, znao je da do pomirenja mora doći samo na njezinu inicijativu. U protivnom, ravnoteža moći prevagnut će njoj u korist i on će ponovno izgubiti. Helena mora naučiti iz svojih pogrešaka i pokazati volju da se promijeni. Nadao se samo da nije digla ruke. Sam i Federica odlazili su zajedno na plažu. Znao je skupljati granje
i praviti vatru insistirajući da kao nekoć peku sljezove kolačiće. Posuđivao joj je knjige o kojima su dokasna raspravljali uz kamin u Nunovoj radnoj sobi, nakon čega bije vozio kući očevim autom. Na litici je znao sjediti u košulji, onako kako je sjedio u radnoj sobi, jer je iznutra neprestano osjećao toplinu, bilo daje u kaminu bilo vatre ili ne. Sve dok se nalazi u njezinoj blizini ne treba mu ništa drugo za život, samo zrak koji će Santa Montefhre dijeliti s njom i spoznaja daje uz njega. Malo pomalo postao joj je ugodan i drag poput Nunovog starog naslonjača. Veselila se njihovim šetnjama i izletima, večeri s njegovim roditeljima i raspravama na temu književnosti i povijesti. Kako su se tjedni kotrljali, sve je manje i manje razmišljala o Torquilu i samo bi se ponekad probudila prisjećajući se odmah zašto gaje napustila. No, zato očeve poruke nije mogla zaboraviti i znala je da se neće moći primiriti sve dok ga ne pronađe. Čudan telefonski poziv konačno ju je natjerao da donese odluku i odleti u Čile. Baš kad se spremala napustiti kuću, oglasila se zvonjava telefona. Iako je, kao i svaki put, oklijevala up-lašivši se da nije Torquil, razuvjerila se da ne može biti on, jer se već tjednima nisu čuli. Ipak, ruka joj je zadrhtala, kad je podigla slušalicu. - Halo - oprezno je odvratila. - Halo - odgovorio je mladi ženski glas. S olakšanjem je opustila ramena. -Je li to Federica Jensen? - Federica Campione. Da, ja sam - odlučno je odgovorila. -S kim razgovaram? - Zovem se Claire Shavvton. Halova sam prijateljica. - Oh, bok - odvratila je prijatcljskijim tonom. - Kako ti mogu pomoći? - Pa, u pitanju je malo delikatna stvar... Nisam htjela razgovarati s vašom majkom jer znam što Hal osjeća prema njoj. - Dobro - odvratila je zapitavši se što misli pod tim. - A nisam se mogla obratiti ni vašem očuhu. Hal je i za njega rekao čudne stvari. - U redu. - No, za vas ima samo riječi hvale. Pronašla sam vaš broj u imeniku.
Nitko mi se nije javio na londonskoj adresi. - Tako znači - promumljala je odbijajući prizvati Torquila u sjećanje. - Što se događa s Halom? - Alkoholičar je. I treba mu pomoć. Upao je u gadne nevo-Ijc - Molim? - Federica je ostala zgranuta. - Kakve nevolje? Propušta predavanja, spava cijeli dan, pije cijelu noć. Gotovo kao da i ne živi. Totalno je izvan svega. Magična ljubavna kutijica -Jeste li sigurni daje alkoholičar? - Da. Jesam. Znam to zato što mu u posljednjih nekoliko mjeseci dajem za piće i kocku. - Za kocku? Aparate na sreću, poker, konjske utrke. Za sve to sam plaćala. - Zašto? - Zato što sam zaljubljena u njega - posramljeno je priznala. - Nema novaca, a ja ga imam napretek. Ali stvar je izmaknula kontroli. Previše pije. I promijenio se. - Gdje je sada? - Ovdje. Spava. - U ovo doba? - Da. Cijelu noć provodi opijajući se, a onda ne može zaspati, pa popije tablete za spavanje. Puno ih uzima. I nakon toga se ne može probuditi. Leži kao daje mrtav - promucala je, a glas joj je zadrhtao od emocija. - Ne znam što učiniti. - Oh, Bože! - Federica je uzdahnula. - Što ćemo učiniti? - Potrebna mu je pomoć. - To mi je jasno. Dolazim! Ali morat ću dovesti nekoga sa sobom nadodala je prisjetivši se da ne zna voziti. Sam je bio presretan stoje može odvesti u Exeter. Cijelim su putem razgovarali o mogućim rješenjima, ali on je bio uvjeren daje Halovo opijanje tek simptom bolesti, koja se skriva u dubini. - Pije kako bi se sakrio. - Što sve vodi do tate - Federica je uzdahnula. - Sigurna sam u to! Kad su ga zatekli kako spava na krevetu, blijedožuta i beživotna lica, stala ga je luđački pretresati uplašivši se da je umro i da zapravo ne spava. Probudio se, a oči su mu bile krvave i beživotne.
Nije to bio Hal kojeg je nekoć poznavala. Sam se osvrnuo po sobi. Živio je u svinjcu. Opušci na prljavim tanjurima zajedno s ostacima pržene hrane, prazne vinske čaše i šalice za kavu, odjeća porazbacana po podu. Sve je od nemara i vlage skupljalo prašinu i plijesan. U prostoriji je smrdilo gore nego u kunićnjaku koji je Hester jednom imala kao dijete. Santa Montefiore - Hal, nije ti dobro - nježno mu je rekla. - Gubi se i pusti me na miru - uskliknuo je zamlataravši rukama. Nisi mi trebala doći soliti pamet! - Stalo mije do tebe, Hal. Pogledaj u kakvom si stanju. Živiš poput svinje. - Nije istina - pobunio se. Istina je! Potrebna ti je pomoć! - Dobro mije! - Nije. Piješ - presjekla gaje. - Ponekad. Kao i svi drugi. Sto ne znači da sam alkoholičar -ironično je odbrusio. Claire je iskoračila iz mraka. - Sve sam joj priznala, Hal -rekla je brišući si suze. Zagledao se u nju i zatreptao pokušavajući je isfokusirati. A onda mu se lice iskrivilo. Znao je daje poražen. Kujo jedna! - Učinila sam to, jer te volim i ne mogu stajati sa strane i gledati kako se uništavaš! Zakopao je glavu u ruke i zajecao. Dopustio je Samu i Federici da ga otpreme kući. Claire je rekla da će mu spakirati stvari i pospremiti sobu. Federica joj se zahvalila, ali je znala daje Hal vjerojatno nikad više neće htjeti vidjeti. Sjeo je na stražnje sjedalo tresući se od mučnine i hladnoće. Koža mu je bila nezdrave, blijedozelene boje. Izgledao je kao da je jednom nogom već u grobu. Federica i Sam su odlučili da će zatajiti razlog njegova bolesnog stanja kako ne bi uzrujali ostatak obitelji i složili se da će im reći kako je doživio živčani slom. Federica je znala da mora pobjeći majčinoj posesivnoj ljubavi i demonima vlastite prošlosti. Mora otići nekamo daleko i započeti ispočetka. - Odvest ću ga u Čile - rekla je Samu.
- Kada? - Panično je uskliknuo. - Čim prije. Mora neko vrijeme provesti izvan države, a samo mu jedna osoba može pomoći da prebrodi krizu. I menije pomogao da se izvučem. Magična ljubavna kutijica - A tko je to? - Upitao je osjetivši kako ga nevidljiva ruka stišće oko grla. - Otac. - Tvoj otac? - Da. On se nalazi u korijenu Halovih problema. - A kako je tebi pomogao? - Zagledao se u cestu pred sobom i grčevito stisnuo upravljač od napora da obuzda impulse. - Nisam ti namjeravala priznati jer sam se bojala da ćeš to smatrati glupostima. Tata mije poslao dvije anonimne poruke s predivnim stihovima. Zasigurno ih je sam napisao, jer je ne samo romanopisac, već i pjesnik. - Tako znači ukočeno je odvratio. Srce mu je potonulo od razočaranja, ali nije se mogao natjerati da joj prizna kako su poruke njegove, znajući da bi je time samo unesrećio. - Vrlo je produhovljen i filozofski nastrojen, i te su mi njegove poruke zapravo otvorile oči i pomogle sagledati situaciju, u kojoj sam se nalazila. Imala sam osjećaj da nisam sama, već da je on uz mene i da mi pruža podršku. On mi je ulio snagu da napustim Torquila. I želim mu se zahvaliti. A mislim da bi mogao i Halu pomoći. - I koliko ćeš dugo biti tamo? - Koliko je potrebno. Ovdje me ništa ne zadržava. - Ne - ravnodušno je odvratio progutavši tugu i odlučivši naknadno razmisliti o svemu. Kad bude nasamo. — Baš ništa. Magična ljubavna kutijica ČETRDESETO POGLAVLJE Hal je želio ozdraviti. I dok mu je Polly čestitala na prvom hrabrom koraku, Helena je ostala zgranuta. No, Federica je bila odlučna. Potrebna mu je promjena. Kao i meni. Helena se pobunila kako ga ona može njegovati i dovesti do ozdravljenja. - Ne moraš ga odvesti na drugi kraj svijeta, za ime Božje! — Pogodila ju je Halova
spremnost daje napusti i ponizila činjenica da mu nije u stanju sama pomoći. - Odlučili smo pronaći tatu - Federica je na posljetku priznala. Uvjerena sam da su njegovi problemi započeli, dokje još bio dijete. Mora razgovarati s njim. Helena je probijedila od bijesa. Zar je osuđuje stoje napustila Ramona? Sjedila je stisnutih usnica i bijesneći što od osjećaja krivnje, što od ljubomore. Arthuru je toliko laknulo da je netko konačno uzeo Hala u svoje ruke, da im je kupio karte za Santiago. - Nemoj mi zahvaljivati - rekao je Federici. - Tebi hvala. Ni ne znaš koliko! No, Federica je znala da to ne čini samo zato stoje odlučila očuvati zdravlje njegova posinka. Poljubila gaje u punašno lice i prošaptala: - Nemoj zaboraviti koliko ti je bilo dobro s mamom! Ali bio je odlučan. Koliko god to tužno bilo, zapravo nema izbora. Ako mu se ne vrati po vlastitom nahođenju, morat će je otpustiti. Sam je ostao užasnut njezinom odlukom da napusti Polperro i povrijeđen da vjeruje kako ne postoji ništa zbog čega bi se isplatilo ostati. Želio ju je protresti i priznati joj daje voli cijelim srcem, ali je znao da bi time sve uprskao. Doći će mu kad bude spremna. Ili mu neće uopće doći. No, morat će biti strpljiv. Dan prije nego su trebali otputovati, došao je do Tobvja i Juliana kako bi se oprostio. Kupio joj je dar, nadajući se da će ga se prisjetiti svaki put kad ga bude koristila. - Oh, Sam, zašto si mi kupovao dar - odvratila je preuzimajući paket. Ruke je ugurao u džepove, a moljcima izgrižen pulover više nije bio u stanju braniti ga od hladnoće, koja mu se probijala do kosti. Rastvorila je smeđi papir i ugledala Pentaxov foto aparat. Dragi Bože! Ovo je pravi foto aparat! - Ima i pravi objektiv sa zoomom - odvratio je pokušavajući osmijehom prikriti tugu. - Predivan si! Hvala ti! - Poljubila gaje na obraz. Udahnuo je miris njezine kože, koji gaje opčinjavao svaki put kad bi mu se približila, ali se odupro porivu daje privuče k sebi i poljubi kako spada. Onako kako je to učinio one noći u staji.
- Nemoj zaboraviti na prijatelja, koji ti je to poklonio - odvratio je boreći se protiv emocija. Zahvalno se nasmiješila. - Predivan si prijatelj! I zahvalna sam ti. Da nije bilo tebe, nikad ne bih preživjela posljednjih nekoliko tjedana. - Ne zaboravi da si to učinila bez ičije pomoći. I sad ti više nitko nije potreban. Jaka si i kad si sama. Namrštila se. Zvučao je poput oca. Mariana se upravo vratila iz šetnje plažom, kad je telefon zazvonio. Podigla je slušalicu i po pucketanju shvatila da je riječ o međunarodnom pozivu. Začuo se sitan ženski. - Hola, quien es?47 Prekrila sije rukom slobodno uho kako bi prigušila buku koju je proizvodio Ramoncito igrajući šah s djedom. - Federica. Ostala je bez daha. - Fede? Doista si to ti? - promucala je na engleskom. - Abuelita, ja sam - uskliknula je Federica osjećajući kako je zapljuskuje nostalgija. ,..... ..Hola, quje(jes (španj.) = Hjjo.jlto je to? Santa Montefiore - Koliko je vremena prošlo! Kako si? - Dolazim sutra u Čile s Halom. Možemo li odsjesti kod vas? - Naravno - Mariana je uzbuđeno odvratila. - Ne mogu povjerovati! Mislila sam da ste zaboravili na nas! - Nikad ne bih zaboravila na vas, Abuelita! Toliko ti toga moram ispričati! - Grlo joj se stegnulo od silne radosti. -Je li tata kod vas? nadodala je promuklim gtasom. - Ima kućicu na plaži. Na pola puta do Zapallara. - Hoće li biti tamo? - Da - veselo je odvratila. - Hoće! I bit će presretan kad vas ugleda! Poslat ću auto po vas. - A onda je zastala i s nadom nadodala: Koliko ćete dugo ostati? Na što se Federica nasmijala. Uopće se nije promijenila! Kad je Mariana izašla na terasu, njezine staračke oči blještale su od sreće. Ignacio je odvojio pogled od šahovske ploče. - Što se dogodilo? - odvratio je pitajući se kakvo joj je to čudo uspjelo obasjati lice.
Protrljala je ruke ne mogavši obuzdati sreću. - Ramoncito, upoznat ćeš polubrata i polusestru! Dolaze za dva dana! Mladić je pogledao djeda, čije se naborano lice oduševilo. - Ženo, ti doista znaš kako nam razbiti koncentraciju - odvratio je smiješeći se od uha do uha. - Već sam pomislio da su zaboravili na nas. - Skinuo je naočale i obrisao oči. - Nisu. Štoviše, nisu ništa isplanirali - s nadom je nadodala. - Možda se vraćaju kući. - Nježno ju je pogledao. - Možda. - Ujurila je odmah u ugodnu unutrašnjost kuće kako bi pripremila sobe. Htjela je to sama učiniti ne uzdajući se u Gertrude. Nije joj se moglo vjerovati da bilo što učini kako spada, ali Ignaciju se iz nepojašnjivog razloga svidjela, pa je se nisu riješili. - Abuelito? - Ramoncito je prozborio pomičući figuricu na ploči. Djed je vratio naočale na nos i pogledao ga preko njih. -Hoće U mi se svidjeti Hal i Federica? Magična ljubavna kutijica — Hoće. Jako će ti se svidjesti. Ali moraš zapamtiti da su ostali bez oca, dok su još bili posve mali i stoga su se napatili. Morat ćeš biti strpljiv i dati im vremena da srede stvari. I nemoj zaboraviti da te otac voli i daje volio tvoju majku više nego ikoga drugog na svijetu. Dječak je zakimao, a djed se ponovno usredotočio na igru. Ramon je s užitkom napisao posljednji redak svoje knjige. Kakve li katarze! Estella mu je pokazala kako voljeti, a ne posjedovati voljenu osobu, kako voljeti i dopustiti drugome slobodu. Njezin život doslovce je izmijenio njegov. U jednu ruku osjećao je da se nehotice žrtvovala kako bi doživio prosvjetljenje. Bila je primjer na kojemu je naučio. Kajao se jedino što nije imao unutarnju snagu kako bi naučio od nje, dokje još bila živa. I tako se alegorijskom pričom o tri ptice oslobodio osjećaja krivnje i iznevjere, koji su mu mučili savjest otkako je svojevoljno napustio djecu. Bila je to priča o paunu koji želi posjedovati ljubav, lastavici, koja bježi od nje i feniksu koji donosi bezuvjetnu ljubav, ne tražeći ništa zauzvrat. Kad feniks na posljetku nestaje u vatri, paun i lastavica shvaćaju kako valja voljeti i ne žudjeti za posjedovanjem. Ramon je bio zadovoljan djelom. Naslovio gaje Kako dovoljno voljeti i posvetio »svima koje je volio«.
S tugom se prisjetio Federice i Hala. Bilo je prekasno pokušati nadoknaditi nemar s kojim se odnosio prema njima u prošlosti, ali zato ima Ramoncita i u njega će uliti ljubav za svo troje! Potonuo je u ležaljci i u polusvjetlu radne sobe iščitao rukopis od početka do kraja. Kapci su bili zatvoreni u obrani od rano poslijepodnevne vrućine, a nježni valovi probijali su se praćeni mirisom kozje kriv i jasmina, milujući mu dušu koja je još uvijek oplakivala Estellinu smrt. Ramoncito ga je poslije zatekao kako žmiri i teško diše pre-pustivši se sjećanjima. Silno mu želeći saopćiti vijest, jer je znao da će biti presretan, nježno gaje prodrmao. - Probudi se, tata -prošaptao je. Imam dobre vijesti! Ramon je otvorio oči budeći se iz toplih snova ispunjenih mirisomruža ^zbunjeno ga pogledao. Santa Montefiore - Hal i Federica dolaze iz Engleske za dva dana — maleni je nadodao promatrajući kako ga otac u čudu promatra. - Istina je! Federica je nazvala Abuelitu danas poslijepodne. Konačno ću upoznati polubrata i polusestru! - Oduševljeno se nasmiješio. Ramon se na to uspravio i protrljao oči. - Reci mi još jednom zbunjeno je odvratio. - Federica i Hal dolaze? Ovamo? Jesi li siguran? - Da - Ramoncito je veselo ponovio. - I Helena? - Ne, samo Federica i Hal! - I odsjest će kod mojih roditelja? -Da! Dragi Bože, ne zaslužujem to - promrmljao je, ustao i zateturao od iznenadne vrtoglavice. - Zaslužuješ, tata - odvratio je Ramoncito. - Mama ti je uvijek govorila da im odeš u posjet. - Ajaje nisam slušao. - Sad bi bila sretna da zna! - Znam. -Jesi gotov? - S knjigom? -Da. -Jesam. - Super! Otvorimo onda bocu vina jer moramo proslaviti dvije stvari -veseloje uskliknuo.
No, Ramon je bio zabrinut. Federica i Hal nisu znali za njega i Estellu. Njih su se dvoje ukrcali na zrakoplov otisnuvši se na dugo putovanje preko oceana do Čilea. Nisu znali što ih iščekuje, ali oboje su se nadali da će se nekako suočiti s duhovima prošlosti i istjerati ih. Hal je bio blijed i podrhtavao cijelim tijelom koje je žudjelo za otrovom. Federica ga je prisiljavala da pije vodu kako bi utažio žed pazeći na njega poput prebrižne medicinske sestre. Čim su se ukrcali na zrakoplov, sklupčao se na sjedalu, sklopio grozničave oči i zaspao. I Magična ljubavna kutijica Pokušala je čitati, ali nije se uspjela skoncentrirati. Događaji od prethodnog mjeseca neprestano su joj ulijetali u misli ne dajući joj mira. Ponovno se prisjetila Torquila. Bila je nesretna od početka njihova braka, ali vjerujući da ga voli činila je sve što ju je tražio kako bi mu udovoljila. A on je manipulirao njome pretvarajući je u poslušnog pijuna. Podnosila je sve to, svako njegovo poniženje, sve dok se nije toliko naviknula na njegovu manipulatorsku prirodu da toga više nije bila svjesna, odnosno sve dok nije zaboravila da o njoj ovisi hoće li se povinovati ili ne. Žudjela je za nekim tko će joj glumiti oca, brinuti se za nju i štititi je od svijeta. I bilo je pravo čudo daje uopće preživjela u tom zagušljivom braku, gdje joj je njegova autoritarna volja sprječavala sazrijevanje. Na sreću, uspjela je shvatiti da ne želi da joj drugi određuju život. Želi si sama krojiti sudbinu. Sad je to, naravno, zvučalo jednostavno. Sad je znala da se ranije trebala pokupiti. Zgranuta vlastitom karakternom slabošću, zaklela se u sebi da više nikomu neće dopustiti da se tako odnosi prema njoj. A onda se prisjetila oca i stihova koje joj je poslao. Upravo zahvaljujući njegovoj podršci uspjela je objektivno sagledati brak. A onda se pojavio i Sam koji joj je pomogao da ispliva. Prepustila se toplini u srcu i lice joj se razvuklo u osmijeh. Prisjetila ga se raščupanog, u otrcanim puloverima i prašnjavim cipelama koje nikad nisu doživjele luksuz paste za poliranje, prisjetila se njegova uzvišenog izraza i inteligentnih očiju. Bio je predivan kao
dječak, tugaljivo je pomislila prisjećajući se i njihova prvog susreta na jezeru. Tad mu je gusta, plava kosa zaklanjala oči, blijedoružičaste usnice ironično se smiješile, a blještava koža zračila srećom i karizmom kao u nekoga tko zna daje pametniji od drugih. Što se, dakle, dogodilo? Godine su ga lišile zlaćane kose, iskustvo ga učinilo skromnijim, a smrt njegova djeda rastužila. Iako manje uzvišen, sad joj je bio još draži. Ali nije si dopustila razmišljati o osjećajima koje gaji prema njemu, jer još nije bila spremna suočiti se s njima. Izvukla je magičnu kutijicu iz torbe _ i posvetila pažnju, ocu, djedu i baki polovno proživljavajući yg-. Santa Montefiore ličanstvene trenutke djetinjstva, prije nego ju je majka odvukla na drugu stranu oceana. Hal je spavao veći dio puta budeći se samo kako bi jeo ili otišao u toalet. Tek kad su sletjeli u zračnu luku Santiaga, uspravio se i zagledao kroz prozor, a pogled preko Anda odjeknuo je poznatim osjećajem na koji mu se grlo stegnulo, a oči ispunile suzama. Čvrsto se uhvatio naslona za ruke i želudac mu se preokrenuo od silnih osjećaja. - Kod kuće smo, Fede - prigušeno je odvratio i pogledao je. Nijemo je zakimala, i sama toliko dirnuta da nije mogla govoriti. Zatreptala je od sreće i uhvatila ga za ruku. Mariana je odaslala vozača da ih pokupi i doveze u Cachaguu. Predstavio im se kao Raul Ferro, ali kako nije znao ni riječ engleskog, a Hal i Federica zaboravili španjolski koji su nekoć tako tečno govorili, rukama su uspostavili komunikaciju i krenuli za njim prema autu. Vrućina u Santiagu bila je nepodnošljiva, ali njih dvoje s užitkom su je upijali zajedno s davno zaboravljenim sjećanjima. Isprva su u tišini sjedili na stražnjem sjedalu i promatrali krajolik, izgubivši se u prašnjavim hodnicima prošlosti, a onda, kad je auto napustio grad i pojurio otvorenom cestom, koja se probijala kroz suhe planine prema obali, pogledali su se drukčijim očima, ponovno spojeni djetinjstvom i zajedničkom čežnjom da ga povrate nakon svih tih silnih godina otuđenja. - Bilo mi je samo četiri kad smo otišli, ali znaš, toliko se toga prisjećam čeznutljivo je izjavio brišući si znojno čelo rukavom
košulje. - I već mije puno bolje! - Mislila sam da će biti čudno ponovno vidjeti sve ovo, ali imam osjećaj kao da nikad nismo otišli - uzdahnula je promatrajući vrućinu kako podrhtava iznad asfalta odajući lažan dojam lokvi. - Nikad zapravo nisam imao osjećaj da pripadam tati - iznenada je priznao. Zagledala se u njegovo izmučeno lice i smogla slabašan osmijeh suosjećanja. - Znam. Zanemarivao te - odvratila je oprezno. Magična ljubavna kutijica - Čudno kako se toga sjećam jer sam bio tako malen, ali tijekom svih ovih godina nisam se uspio riješiti osjećaja da me odbacio. - No, zato si bio mamin sinčić! - Za što sam platio cijenu, vjeruj mi. - Poprilično naporno iskustvo, zar ne? Odmahnula je glavom prisjetivši se majčine pretjerane posesivnosti i neprestanog nezadovoljstva. - Strahovito tužna žena - odvratio je zamišljeno. - Odrastao sam s odgovornošću daje usrećujem, kad to drugima nije polazilo za rukom. Znaš, Arthur je odustao od nje, baš kao tata. Aja sam uistinu vjerovao da će je usrećiti. - Oh, ja ne bih tako brzo odustala! - Lagano se nasmijala. - Kako to misliš? - namršteno je upitao. - Zar ga ne mrziš? - Mrzila sam ga. Ali nikad mu nisam dala priliku. Dobar je čovjek i mama ima sreće stoje s njim. - Primijetila je zabrinut izraz na njegovom licu. - Posjetila sam ga... Još uvijek se vole. - To je dobro - uzdahnuo je. -Jer nije u potpunosti loša. Samo je zastranila. - Trebalo joj je vremena da preboli tatu, ali mislim da je to spoznala na teži način. »Mnogo mudrosti - mnogo jada«48 -mudro je nadodala. - Zvučiš poput Sama. Nasmiješila se. - Da? - Da. Njegova pompoznost je zarazna. Provodiš previše vremena u njegovom društvu. - Zagledao se kroz prozor i oprezno promijenio temu. - Sto misliš, zašto nas je tata napustio? -Nikad nisu tako razgovarali o ocu. Nikad se nisu usuđivali postaviti pitanja.
Oborila je pogled. - Ne znam. - I dopustila je da joj njegova slika izroni u sjećanju nadomještajući Sama. - Ali ga namjeravam upitati. Moram znati. I ti to moraš znati. Otkud znaš da će mu biti drago vidjeti nas? -Jednostavno znam samouvjereno je ponovila. Santa Montefiore - Mogao nas je doći vidjeti u Englesku, ali nije. Zašto bi mu sad odjednom bilo drago? - Znam što mi pokušavaš reći, Hal - polako je odvratila - ali vjeruj mi. Znam da se kaje zbog prošlosti i znam da mu je još uvijek stalo. Usredotočio se na veličanstvenu ljepotu koja gaje okruživala. Ovdje se krajolik toliko razlikuje od hladnih litica Cornvval-la! I osjetio je duboku žudnju. Nevidljiva snaga ispunila mu je duh nečim bestežinskim i učinilo mu se da gotovo lebdi od silnog optimizma. Ramon je sjedio na terasi kućice svojih roditelja i gledao prema pučini, mirnoj i blještavoj na kasnojutarnjem suncu. Gotovo uopće nije spavao, mučen krivnjom i strahom. Kako će pojasniti svoje postupke djeci koju je davno napustio i ostavio da ga oplakuju? Kako će pojasniti Ramoncita? Estellu? Hoće li ga razumjeti? I kako će se Ramoncito osjećati kad shvati da će morati dijeliti njegovu ljubav na koju je odrastajući stekao ekskluzivno pravo? Bacio je pogled na sat. Samo što nisu stigli. Želudac mu se stegnuo od nervoze. Iako je znao daje on trebao otići po njih u zračnu luku, trebala mu je moralna podrška roditelja. Mariana se složila. - Bit će bolje da nas vide sve zajedno. Manje je stresno. Evo, sine - dobacio je Ignacio predajući mu čašu ruma. -Mislim da ti je potrebno. - Ne znam što očekivati - plaho je odvratio. - Nemoj previše razmišljati. - Otac mu je sjeo nasuprot, navlačeći slamnati šešir na glavu kako bi se zaštitio od sunca. -Dolaze te vidjeti, jer si im otac, a ne kako bi ti se osvetili. Zaboravi na ono stoje bilo i upoznaj ih! To je moj savjet. - Toliko se toga izdogađalo - odvratio je Ramon zagledavši se u čašu. Estella, Ramoncito... - Život ide dalje. Sastoji se od mnogobrojnih poglavlja, ali predstavlja knjigu, a to znači da jedna nit povezuje sve u cjelinu.
-A to je...? - upitao je Ramon teškqiuzdahn.uyši,_...i.,^.i;..lL,,.^_ Magična ljubavna kutijica - Ljubav. — Namrštio se, ali otac mu je zakimao glavom. — Star sam i mudar, sine! Napunio sam osamdeset i četvrtu, i u životu naučio nekolicinu stvari, a to je jedna od njih. Nauči i ti nešto od mene. - Nasmijao se. - Ljubav će vas sve spojiti, vidjet ćeš! - I praštanje - nadodao je Ramon ispijajući piće u jednom gutljaju. Mnogo praštanja. Kako je auto prolazio obalom, Federica i Hal su se stali prisjećati sa sve većim uzbuđenjem. Oboje su prepoznali konobu, gdje su se uvijek zaustavljali na putu do djeda i bake, i gdje im je otac kupovao piće i empanadas, i ispod čije su platane djeca igrala nogomet praznom bocom Coca Cole. Oboje su ostali iznenađeni da se gotovo uopće nije izmijenila tijekom svih tih godina, i učinilo im se da se voze kroz čudesan vakum, u koji vrijeme ne može prodrijeti. Kad su sišli niz prašnjavu cestu u samu Cachaguu, oboje su ostali toliko dirnuti i zabrinuti da više nisu mogli prozboriti ni riječ. Hal ju je iznenadio uhvativši je za ruku. Obično je ona prva izražavala osjećaje. Stisnula mu je ruku, zahvalna na podršci, jer je i sama bila nervozna. Kućice s krovovima od slame, šaša i rogoza bile su iste, još uvijek okružene prolistalim stablima i gr-mljem, iako ih je sad bilo zamjetno više. Kad se auto zaustavio ispred poznate fasade, oboje su osjetili kako im srca ludo tuku u istom ritmu. - Bojim se - priznao je. - I ja - odvratila je ostajući bez glasa. - Ali smo stigli, i stoga krenimo! - Bila je odlučna ne razmišljati o strahu. Ramon je čuo zvuk motora i potom tišinu. Vrata su se otvorila i zatvorila. Bacio je pogled prema roditeljima, pa sinu. Svi su ustali i krenuli u kuću. Marijanine staračke noge bile su spore, ali se probila kroz dnevnu sobu što je brže mogla, teško dišući od uzbuđenja. Ramoncito nije shvaćao očevu nelagodu i prepustio se oduševljenju poput djeda i bake. Oduvijek se pitao kakvi su mu polubrat i polusestra i često ih zamišljao kako žive Santa Montefiore u Čileu s njim. Često je zamišljao kako su dio velike obitelji u kojoj
on uživa kao i njegovi prijatelji iz škole koji često imaju desetero braće i sestara, s kojima se mogu igrati. Ignacio se okrenuo prema sinu, koji je zastao oklijevajući na terasi, blijeda i prestrašena lica. - Sine, to ti je kao skok u more. Iščekivanje je mučno, ali čim se nadeš u vodi, toplo je i ugodno. - Nasmiješio se s razumijevanjem. - Samo se baci bez razmišljanja! Ramon je zakimao i krenuo za njegovim staračkim tijelom u tamnu unutrašnjost kuće, gdje je bilo ugodno i mirisalo po tu-berozi. Još je uvijek zamišljao Federicu onakvom kakvu ju je vidio kao trinaestogodišnjakinju na biciklu u Cornwallu, ali Hala se slabije prisjećao i zbog toga kajao više nego ikad. Kad su njih dvoje ugledali baku kako im juri ususret, srca su im prestala kucati sa strahom, i ispunila se radošću. Osijedila je, a kako su je posljednji put vidjeli kao djeca, djelovala je sitnije. Ali suze i osmijeh još uvijek su bili dokaz njezine nježne naravi, koju nisu zaboravili gotovo dva desetljeća. Pojurili su joj u zagrljaj. Poželjela im je reći koliko su narasli, koliko je Federica prekrasna, a Hal zgodan, ali grlo joj se stegnulo od emocija, a usnice zadrhtale s kajanjem. Ostarila je i izgubila dragocjene godine njihova odrastanja. Stoga ih je ponovno zagrlila i drhtavim rukama i izrazom lica prenijela sve što nije bila u stanju sročiti riječima. Ignacio se pojavio na vratima, a Ramoncito zadržao u pozadini iznenada posrćući pred sramežljivošću. Zagrlio je unuke i nasmijao se od sreće, također previše dirnut kako bi govorio. Hal ga se sjećao jer gaje nosao na ramenima, ali jedva je uspio povezati gromadu iz djetinjstva s mršavim i sasušenim starcem koji se nalazio pred njim. A onda je Ramonova krupna figura zastala na pragu sa sinom. Federica je prepoznala strah u njegovim očima i prišla, bacajući mu se oko vrata kako je činila kao dijete. Zapanjen njezinim samouvjerenim izljevom ljubavi zahvalno ju je zagrlio, a Magična ljubavna kutijica onda se zaprepastio prepoznavši u njoj djevojku u koju se zaljubio na molu u Polperru. Kosa joj je bila gotovo bijela i lepršava, koža blještavo prozirna, a oči kristalno plave, kakvima gaje Helena jednom davno oborila s nogu. Uhvatio joj je lice u ruke i progutao kajanje. - Tako si odrasla -jedva je izgovorio. - I sve se to dogodilo,
dok me nije bilo? - Privukao ju je u zagrljaj. - Uvijek si bio sa mnom - zašmrcala je udišući poznat miris, koji ju je odveo daleko u prošlost pomažući joj da ga nikad ne zaboravi. Bacio je pogled preko njezinih ramena i ugledao ispijeno lice sina. Promatrao ga je izmučenim očima. Nježno se odvojio od kćeri i prišao mu. - Hal... -Pružioje ruku, na stoje Hal pokušao reći »tata«, ali oteo mu se samo muk. Zagledao se u očevo lice u potrazi za dokazom ljubavi. Dočekali su ga samo strah i nesigurnost i osjetio je kako ga grlo steže. Ramon je zastao ne znajući što učiniti. Pogledao je oca i prisjetio se njegova savjeta. - Hal, žao mije -promrmljao je. Mladićeve oči na to su se smekšale, a kutovi usana trznuli pod naletom emocija. Ramon je poduzeo prvi korak i ispružio ruke privukavši njegovo drhtavo tijelo k sebi. Hal je zastenjao, a onda se izmučen jednostavno slomio i zajecao. -Nadoknadit ću ti sve - rekao mu je. - Obećavam ti. Ramoncito je sve to promatrao s praga osjećajući se isključenim. Suze i emocije bili su mu strani. Nije plakao čak ni na majčinom sprovodu. Radoznalo je promatrao Federicu i Hala i slušao ih kako se služe njemu nerazumljivim jezikom. Federica uopće nije nalikovala njegovom ocu, ali je zato Hal bio nevjerojatno sličan, osim stoje bio mršav i bolestan. Poželio je prići i predstaviti se, ali je bio svjestan da u tom obiteljskom okupljanju ne igra nikakvu ulogu. Oplakivali su rastanak koji se dogodio davno prije njegova rođenja. A onda ga se Ramon iznenada prisjetio. Podigao je pogled i okrenuo se prema sinu, koji je uplašeno stajao u sjeni. - Ramoncito obratio mu se. - Dođi i upoznaj brata i sestru! - Rekao je to na španjolskom, ali Hal i Federica shvatili su što govori i začuđeno se pogledali. Petnaestogodišnjakje izronio na sunce. Bio je visok i atletski građen, s ugljenom kosom i blještavim smeđim očima nalik mliječnoj čokoladi. Santa Montefiore Federica je odmah prepoznala Ramona u njegovom ležernom osmijehu i načinu hoda, no koža mu je bila boje tamnog meda, a lice izduljeno i nježno, po čemu se razlikovao od oca. Hal se pak odmah prepoznao u tamnom licu Ramoncita, pri-brao i
prišao mu kako bi se rukovali. - Oduvijek sam želio imati brata! Kad je Ramon to preveo, Ramoncitovo lice rastopilo se u osmijeh. - I ja - odgovorio je na španjolskom. Federica gaje uzela za ruku i poljubila. Zarumenio se do korijena svoje blještave kose, a ona se nasmiješila. Osim krvi, rumenilo im je bilo još jedno zajedničko obilježje. ČETRDESET PRVO POGLAVLJE I Hal i Federica prisjetili su se velike terase s pogledom na pučinu. Miris gardenije i eukaliptusa povratio ih je u djetinjstvo, ali sad su bili drukčiji ljudi i prošlost se činila drugim životom. Svi su sjedili na suncu, a vrućina im je rastopila bojazan, ali ipak je atmosfera još uvijek bila čudna. Toliko su si toga željeli reći, no nitko nije znao kako započeti. Gertrude ih je poslužila pladnjem s pisco som pićem pitajući se zašto su istodobno toliko veseli i tužni. I prvi put je njezino namršteno lice poprimilo radoznao izraz. Sa sumnjom je odmjerila dvoje stranaca i još više ostala zbunjena, kad je Hal zatražio čašu vode. - Ne mogu povjerovati da ste ovdje - izjavila je Mariana. -Sto vas je natjeralo nakon toliko vremena? Federicaje popila gutljaj alkoholnog pića, koje joj je bilo zabranjeno dok je bila malena i namrštila nos. - Ovo je kiselo -uskliknulaje. - Zbog limuna - pojasnila joj je. - Naviknut ćeš se. - Nakon prve čaše postat će ovisna - nadodao je Ignacio. - Sto vas je onda nagnalo da dođete? — ponovio je Ramon. Federicaje uzdahnula i bacila pogled prema Halu, koji je sjedio u stolici halapljivo ispijajući vodu. U životu se znaju dogoditi stvari koje sve poslože na pravo mjesto - odvratila je pažljivo birajući riječi. -Ja sam bila nesretno udata, a Hal je također proživio krizu i odlučili smo se vratiti korijenima. Potreban si nam. Nije prirodno biti tako dugo odvojen od obitelji. Oborila je pogled ne želeći da se osjeća krivim što ih je napustio. Mariana gaje pogledala. Bilo joj je neugodno. — Predivno je doći ovamo i upoznati još jednog člana obitelji — nadodala je, Federica ispunjavajući mučnu tišinu. Svi Santa Montefiore
su se okrenuli prema Ramoncitu koji se zarumenio i sramežljivo nasmiješio. -Jeste li zaboravili španjolski? - upitala je Mariana. - Na žalost, jesmo. Djelomično ga razumijem, ali sam ga većinom zaboravila. - Tata, gdje ti je supruga? - upitao je Hal ispijajući posljednji gutljaj vode. Ramonovo lice ispunilo se tugom. - Umrla je. Hal se na to ukočio i promrmljao ispriku, a Mariana je odmah nadodala nešto u vezi vremena. Ignacio je ustao. - Sine, zašto ne odvedeš Hala i Federicu u šetnju plažom? Toliko si toga morate reći! A kad se vratite, možemo svi zajedno nastaviti razgovor. Ramonu je laknulo i preveo je sinu što mu je otac ponudio. Ramoncito je zakimao, na što su mu polubrat i polusestra ustali i ušli u kuću s ocem. - Dragi Bože, kako je bilo napeto — Mariana je uzdahnula čim su nestali. - Smiri se, ženo, trebaju to raspraviti nasamo - odvratio je Ignacio. Sto kažeš na partiju šaha, Ramoncito? - Unuk gaje pogledao i nasmiješio se. - Cura je prekrasna, Abuelito - odvratio je s divljenjem. Ramon nije htio otići u šetnju. - Želim vas odvesti nekamo drugdje rekao je otvarajući vrata automobila i uvlačeći se za upravljač. Čula sam da imaš vlastitu kućicu na plaži - odvratila je Fe-derica primjećujući da mu je kosa u potpunosti posijedila na sljepoočnicama, a prozirna koža ispod očiju ovjesila se od melankolije. Ostario je. - Da, imam, ali ne vodim vas tamo — odgovorio je, kad su krenuli prašnjavom cesticom. — Odvest ću vas da upoznate Es-tellu. - Tko je Estella? Ramoncitova majka. - Oh! - Hal se nakašljao pokušavajući prikriti jieugodu, Magična ljul,wna kutijica - Želim porazgovarati s vama negdje, gdje nas njtko neće ometati. Smješteno na vrhu litice, s pogledom na more, groblje je odisalo
rajskom tišinom. Bilo je vruće, a mirisi cvijeća i boi-ova ispunjavali su zrak. Ramon je parkirao auto i probili su se kroz sjene brižno pazeći kako ne bi gazili preko grobova usnulih duhova gdje je Estella bila pokopana. - Ovo je njezino počivalište -rekao im je namještajući cvijeće, koje joj je tog jutra odložio na grob. - Ima lijep pogled - odvratio je Hal očajnički se pokušavajući iskupiti za krivi potez. Ramon mu se nasmiješio. - Bome ima. - Reci nam nešto o njoj, tata - zamolila gaje Federica. - Zasigurno je bila lijepa, kad je Ramoncito tako zgodan! - Bila je lijepa - tužno je priznao. - Ali želim započeti ispočetka. Želim početi s vama. I s vašom majkom. Sjednimo ovdje - predložio je ukazujući na travnatu padinu, koja je vodila do litica. Sjedili su na suncu i promatrali hipnotičko bujanje mora. Uhvatio ih je za ruke. - Molim vas da mi oprostite! - Ne znajući što odgovoriti zapanjeno su ga pogledali. - Pobjegao sam od vaše majke, jer je njezina ljubav bila prezahtjevna i osjećao sam se klaustrofobično. Umjesto da vas pretpostavimo svemu i pokušamo razriješiti probleme, oboje smo bili presebični. Nisam se borio za vašu majku i pokušao je uvjeriti da ostane, a ona se nije pokušala promijeniti radi mene. Oboje sam vas volio, ali nisam znao što sam izgubio, sve dok nije postalo prekasno, a tad me je bilo isuviše sram kako bih se suočio s istinom, pa sam pobjegao i ostavio vas. Bilo je lakše pobjeći. Na posljetku, cijeli život sam bježao od ljubavi. - Ostali su zapanjeni njegovom iskrenošću. Potom je prepričao trenutke iz njihova djetinjstva, koji su ga dirnuli i naveo neka njihova sitna obilježja, koja su mu se usje-kla u pamćenje i kojih se prisjećao tijekom svih tih godina. Santa Montefiore Hal, ti si se nekoć grčevito držao majke. Mislim da sam te ja plašio. Bio si toliko osjetljiv i predosjećao da nešto ne valja među nama, i to te uzrujavalo. No, bio si toliko malen da sam te ostavljao s Helenom i izlazio van samo s Federicom. Nikad te zapravo nisam upoznao. Ali bih sad to učinio kad bi mi dao priliku. Tako bih te rado upoznao — odvratio je zagledavši se u izmučene oči sina i
prepoznajući patnju koja se skrivala u njima. - Sin si mi, a ništa nije važnije od krvi. Sad to znam. Mnogo sam propatio, ali sad znam stoje važno. -1 meni bi bilo drago, tata promrmljao je Hal. Vrućina i alkohol, koji mu je još uvijek izjedao jetru, otežavali su mu govor. Potom im je ispričao kako ih je otišao posjetiti u Englesku, ali ih je Helena odlučila zaštititi od njega. Priznao je Federici da ju je ugledao na biciklu, ali se odvezao poštujući Heleninu volju. - Ali nemojte kriviti majku zbog toga. Bio sam bezosjećajan, i izranjao u vašim životima kad mije to odgovaralo samo kako bih sebi udovoljio. Bila je u pravu. Ne bi vam to bilo ni od kakve koristi. - Estellina smrt poučila me vrijednostima života - nastavio je ozbiljnim glasom. Koliko god se Federica trudila prisjetiti slatke mlade sobarice, koja je lebdjela kroz prostorije kućice na plaži ispunjavajući je nježnim mirisom ruža, nije joj to pošlo za rukom. — Nisam je odlučio voljeti. Zadovoljavala mi je isprva tjelesnu žudnju, koja se pretvorila u nešto dublje i duhovnije. Najsretniji sam bio u njezinom društvu, a to nikad prije nisam doživio. Proveo sam cijeli život bježeći od ljudi, žudeći biti nasamo, ne želeći se vezati ni za koga. No, ona je bila drukčija. Nije postavljala prohtjeve. Nije me gušila svojom ljubavlju. Sve stoje željelajest da i ja nju volim. Stoga sam pisao u našoj kućici na plaži i nisam putovao po svijetu. Nisam trebao otići nekamo drugdje,jer mije ona bila nadahnuće. Upravo sam tada napisao najbolja djela. Ramoncito je živi dokaz naše ljubavi. Kad je poginula prelazeći cestu, učinilo mi se kao da mi se cijeli život iznenada srušio. Prepustio sam se kajanju. Iako sam je trebao oženiti, više mi je odgovaralo biti samac. Jrebao^sam joj češge Magična ljubavna kutijica reći daje volim. Trebao sam to i vama češće govoriti i truditi se biti dio vašeg života. No, sad to mogu učiniti. Došavši ovamo, oboje ste mi dali još jednu šansu. A s njom to više nikad neću moći. - Tata, opraštamo ti - Federica je prošaptala čvrsto ga hvatajući za ruku. - Sad smo zajedno i možemo se upoznati i krenuti ispočetka, zar ne, Hal? - Zakimao je. Da nije bilo tvojih stihova, nikad ne bih pronašla snagu ostaviti supruga.
- Doista? - Iznenađeno je odvratio pitajući se na što točno misli. Potom mu je ispričala za brak i kako ju je magična kutijica, u kojoj je čuvala njegova pisma, zapravo održavala na životu u mučnim razdobljima. - Nisi znao da si mi neprestano prisutan u životu. Bio si uz mene kad sam te najviše trebala! Nasmiješio se, svjestan da Hal nije gotovo prozborio ni riječ. Nastavili su sjediti na litici, sve dok sunce nije toliko zapek-lo da su bili prisiljeni povući se i skloniti ispod borova. Razgovarali su o prošlosti prelijećući godine koje su ih razdvojile, sve dok ih kruljenje u želucima nije odvuklo od emocija i upozorilo na strelovitu prolaznost dana. - Gertrude će pobijesniti ako zakasnimo na ručak - odvratio je i namignuo Halu. Gertrude je uistinu bila kiselijeg izraza lica nego inače. Ručali su na terasi, ali sad je atmosfera bila slavljenička. Prisjećali su se prošlosti, a Federica im je pričala o životu u Engleskoj, ljepoti Cornwalla i čudnim odlikama tamošnjih stanovnika. Hal se junački potrudio oduprijeti bočicama vina koje su kružile stolom, utažujući žeđ beskrajnim čašama vode. Iscrpljen vrućinom i putovanjem, povukao se u sobu kako bi nakratko odspavao. Ramon je to iskoristio kako bi kći upitao što mu je sa zdravljem. Na žalost, jako mu je loše - priznala je. - Izgleda užasno, pobrecitol - Mariana je suosjećajno uzdahnula prisjećajući se dječačića koji je nekoć obožavao jesti sladoled i manjar blanco i jahati na djedovim ramenima. Santa Montefiore - Iako je zapravo pojeo za cijelu vojsku - obrecnuo se IgnaC1O. - Duboko je nesretan - nastavila je Federica. - Polako se uništava opijanjem i beskorisnim, raspuštenim životom. Pomislila sam da će se to možda razriješiti ako dođe ovamo. - Pogledala je oca. Ponadala sam se da ćeš ga ti moći urazumiti. Na posljetku, meni si pomogao. - Pokušat ću - iskreno je obećao. - Kako ti je to Ramon pomogao, Fede? - upitala je Mariana želeći
znati da nije u potpunosti napustio djecu, u što je dotad bila uvjerena. - Slao mije stihove - odvratila je i s ljubavlju se nasmiješila. - Možda ti se čini čudnim da dva stiha mogu nekome promijeniti život, ali doista je bilo tako. Toliko sam bila slijepa da nisam bila svjesna u kakvoj se situaciji nalazim, a tvoji su mi stihovi otvorili oči. I znajući da misliš na mene, skupila sam hrabrost i napustila Torquila. Znala sam da nisam sama. Nezgrapno se nasmiješio, stoje odmah protumačila skromnošću. - Vraže jedan - dobacila mu je Mariana s ponosom. - Federica, htjela bih ti nakon ručka pokazati obiteljski foto album. Ima prekrasnih fotografija tebe i Hala, dok ste još bili djeca! - A ja bih vas sve rado fotografirala svojim foto aparatom! Ovo okupljanje nikad neću zaboraviti! Nakon ručka otišla je u spavaću sobu. Primijetila je miris lavande na plahtama i velike korijene tuberoze na toaletnom ormariću. Kapci su bili zatvoreni, kako bi u prostoriji ostalo ugodno hladno, ali ona ih je otvorila i dopustila suncu da se ulije u sobu osvjetljavajući sjećanja. Prepoznala je slike na zidu i dijelove pokućstva. Potom je otvorila kovčeg i izvukla foto aparat, sjela na krevet i izvadila leću iz zaštitnog poklopca prisjećajući se kako ju je Julian poučio držati je. A onda se prisjetila Sama. Poželjela gaje nazvati i izvijestiti daje sve u redu. Alije prvo odlučila napraviti nekoliko fotografija kako bi ga ujedno mogla izvijestiti da je rabila njegov dar. Magična ljubavna kutijica - Fede, mogu li ući? Okrenula se. Otac joj je stajao na pragu. - Naravno! Upravo sastavljam ovo čudo od foto aparata kako bih mogla napraviti nekoliko fotki i pokazati ih svima u Engleskoj! Odlična zamisao - odvratio je spuštajući se na drugi krevet. - U vezi onih stihova... Nadahnuli su me - veselo je odvratila. - I sad sam posve drukčija osoba! - Ali nisam ti ih ja poslao - priznao je. Lice joj se ukočilo. - Nisi ih ti poslao? - Zapanjeno je ponovila.
- Ne. - Odmahnuo je glavom. - Nisam to želio reći pred svima, jer te nisam želio dovesti u nepriliku. - Naravno da si ih ti poslao - zbunjeno se pobunila. - Dobila sam dvije poruke. Jednu si mi ugurao ispod vrata, a drugu ubacio u auto? -Jesam li ih potpisao? Ne - odvratila je zaškiljivši. - Nisam godinama već bio u Londonu. - Govoriš istinu? - Da. Gle, kad se Hal probudi, odvest ću ga k sebi. Imam tamo jednu knjigu koju želim da pročita. Je li to u redu? - Naravno da jest - nesigurno se složila. - Ne mogu povjerovati da to nisi bio ti. - Žao mije - odvratio je ustajući. - Da sam bar bio. - Nema veze. Tko god ih je poslao, ostvario je uspjeh - ležerno je zaključila, kao daje riječ o nečemu posve nebitnom. No, činije napustio prostoriju, začuđeno se zagledala u foto aparat, a onda iznenada osjetila kako joj želudac treperi. Znala je tko je to mogao biti. Jedino Sam! I sve joj se odmah razbistrilo. Nije li već na početku izrazio svoju zabrinutost? Suočio se s njom prvo na ručku, a onda i nakon Nunovog sprovoda. Ali ga nije poslušala. Naravno da je zbog toga zasigurno odustao ponovno se naći s njom. Bar u javnosti. Nije li sve tako očigledno? No, toliko je žarko željela da se iza tih poruka krije njezin otac, da se čak uspjela uvjeriti u to! Kako bezosjećajno od nje da Santa Montefio je samo njemu odala priznanje! Nije ni čudo daje djelovao tako pokisnulo! Kad joj je Mariana krenula pokazivati foto albume njezina djetinjstva i godine koje je propustila, morala se prisiljavati zadržati koncentraciju, jer joj se Sam neprestano motao glavom. Uz svaku sliku ispričala joj je kratku anegdotu, onako kako to čine starci kojima vrijeme ništa ne znači. Ali Federica je bila uzbuđena i neprestano bacala pogled prema telefonu. Hoće li biti drsko od nje ako upita može li nazvati Englesku? I dokje samo napola slušala bakine priče, odvagnula je šanse. Kad je Mariana naletjela na
fotografiju Estelle, na trenutak joj je pažnju privuklo uzvišeno lice žene koja je ukrala srce njezinom ocu. Bila je prekrasna! Djelovala je krhko, a lice joj je bilo izdu-ljeno i blago poput Ramoncitova. Instinktivno je znala da bi joj se svidjela, a njezina tragična smrt dirnula ju je i podsjetila na vlastitu smrtnost. Bila je premlada i prelijepa kako bi umrla. I odmah se prisjetila priče o Topahuav. Zasigurno je nalikovala Estelli! I zahvaljujući njima dvjema postala je svjesna prolaznosti života. Svaki trenutak valja u potpunosti proživjeti, jer čovjek nikad ne zna kad će smrt nastupiti! Ignacio je sjedio na terasi razgovarajući s Ramoncitom i dovršavajući partiju šaha. Sunce je još uvijek peklo i povremeno bi skinuo šešir i obrisao si čelo bijelim rupčićem koji je držao u džepu. Ramoncito bi tad iskoristio priliku i bacio pogled na prekrasno lice svoje sestre. A ona nije znala daje promatra. Jedva čeka da Pablu i Mariji Regi kaže za njihov nenadani posjet! Njih je fasciniralo sve u vezi Ramona, jer je dolazio iz posve drukčijeg svijeta, a ipak volio njihovu Estellu. Kad se Hal probudio iz dugog i dubokog sna, nije odmah shvatio gdje se nalazi. Osvrnuo se oko sebe promatrajući bijele zidove i golo drveno pokućstvo i polako se prisjetio. Glava gaje boljela od vrućine, a tijelo patilo od nedostatka alkohola koji ga je umalo uništio. Pribrao se i odvukao pod tuš. Dopustio je hladnoj vodi da ga osvježi uklanjajući ostatke tuge, koje je donio sa Magična ljubavna kutijica sobom u Čile. Kad se pojavio konačno na terasi, Ramon ga je već čekao. - Ide li i Federica? - upitao je kad mu je iznio prijedlog. - Ne, samo ti i ja. Želim da nešto pročitaš. - I tako je Hal krenuo za ocem prema autu prepuštajući se poletnom hodu, zbog kojeg gaje bilo sram, znajući da likuje stoje otac konačno njega odabrao. - Ovo je bila Estellina kuća - pojasnio mu je kad su se dovezli. Smjestio sam je ovdje, netom nakon što je rodila Ra-moncita. Obožavala je biti uz more. Kao i ja. - Predivnaje - uskliknuo je Hal na posljetku povrativši glas. Prekrasna! - Primijetio je obilje plumbaga, koji se penjao zidovima padajući preko krova verande i veličanstvene planine u pozadini.
Ostao je dirnut nečim što mu nije bilo poznato. - Zar te sve ovdje podsjeća na nju? Ramon je zakimao. - Sve. Svaki, ali baš svaki dan na neki je se način prisjetim. - I ja bih htio tako voljeti - odvratio je Hal čeznutljivo. - I hoćeš, vjeruj mi. Još si uvijek vrlo mlad. - Znam i imam čitav život pred sobom. Iako sam ga dosad zasrao. - Uvijek možeš početi ispočetka. - Želim početi ispočetka, tata. I želim to učiniti ovdje - odlučno je izjavio. - Ne mogu ti pojasniti, ali osjećam se dijelom svega ovoga. - Zato što ti je u krvi - pojasnio je Ramon. - Možda je u tome stvar, da. U krvi mije. Ramon ga je proveo kroz kuću i onda zgrabio rukopis, koji je napisao za Helenu, bocu vode i izveo ga na plažu. Sjedili su na zalasku sunca i razgovarali o životu i ljubavi. A onda mu je pokazao knjigu. - Napisao sam ovo za tvoju majku, tebe i Federi-cu - rekao je. Hal je uzeo knjigu i na brzinu je prolistao. - Nije dugačka. Rado bih da je pročitaš. Nitko je drugi još nije pročitao. Napisao sam je na engleskom. - Bila bi mi čast. - Hal je ostao zadivljen. - Doista je nitko još nije pročitao? i Santa Montefiore - Nitko. - Zašto sije napisao? -Jer mije poslužila kao katarza.Jer sam htio da Helena shvati gdje smo pogriješili. - Zastao je, a onda se nasmiješio. - Gdje sam jđ pogriješio. - Doista te je izjedala krivnja. Ramon gaje pogledao i nasmijao se. - Misliš li da sam pretjerao? - Mislim da se ne trebaš bičevati - podrugljivo se nasmiješio. - Misliš da se bičujem? - Iz šale gaje lagano gurnuo. - Malo. Ne moraš se toliko sramiti toga što si učinio. Mnogi se razvode i ostavljaju djecu, i ona to prežive, zar ne? Bar smo nas dvoje preživjeli. Recimo. Ramon gaje pogledao s ljubavlju i zagrlio rukom oko ramena. -
Znaš, za nekoga tko nije dobro, poprilično si rječit! - Drago mi je. Već sam se zabrinuo da sam ostao bez dara -nasmijao se. - Sto si još pomislio da si izgubio? Peraje? - Pliva ti se oduševljeno je upitao. - Ako mi se želiš pridružiti. I obasjani magičnim svjetlom zalaska sunca pojurili su u zlaćanu vodu ledenog Pacifika. Halje zaštektao kad gaje hladnoća uhvatila u kandže budeći mu osjetila, a Ramon mu doviknuo da bude muško i ne oklijeva. Slijedeći očev primjer uronio je i osjetio kako mu udovi otupljuju. Ubrzo je zaboravio na hladnoću. Praćakao se, smijao i šalio s ocem, dok su ga valići oslobađali muke, koja mu se nakupila u posljednjih nekoliko godina. Kad su na posljetku legli na pijesak, sušeći se na posljednjim satima dana, shvatio je gdje mu je mjesto. - Tata, što ako se ne želim više vratiti? - Zagledao se u njega blještavim očima. - U Englesku? - Da. Što ako se uopće ne vratim? - Bit ćeš tamo gdje ti je mjesto, Hal. Osim toga, vratit ćeš se kući odvratio je gledajući ga u oči. - Hvala ti, tata! - Prodahtao je i onda okrenuo glavu prema obzoru zadovoljno uzdahnuvši. - Stigao sam kući. Magična ljubavna kutijica Federicaje upitala Marijanu smije li nazvati Englesku, na štojoj je starica sva presretna uručila telefon. - Zovi koliko god želiš! Mati ti zasigurno želi znati kako se stvari razvijaju. Ali Federica nije nazvala majku. Odlučila se javiti Samu. Telefon je dugo zvonio, sve dok na posljetku netko nije podigao slušalicu. Ingrid. - Federica pri telefonu. - Ah, Fede, dušo, kako si? - veselo je odvratila. - Zovem iz Čilea - pojasnila je osjećajući kako joj srce panično tuče u grudima. - Prekrasno! -Je li Sam negdje u blizini? - Ne, otišao je. - Otišao? - Ostala je zaprepaštena. - Kamo je otišao?
- Mislim daje kod neke bivše djevojke. - Bivše djevojke? - Da, kod neke s kojom je dugo hodao. I hvala Bogu! Bilo je vrijeme da počne razmišljati o budućnosti! - Da promrmljala je jedva uspijevajući prikriti tjeskobu. - Ne biva ništa mlađi - Ingrid je nadodala, što ju je dodatno uznemirilo. -Je li rekao koliko ga dugo neće biti? - Ne, dušo. Znaš kakav je, nikad nikoga ne izvještava o svojim planovima. -Je li ostavio telefonski broj? - Ni to nije učinio, dušo. Iako, mislim daje u pitanju neko veliko zdanje negdje u Škotskoj. Ti bolje znaš kakvi su mu prijatelji. Da mu kažem da te nazove kad se vrati? Ne, u redu je. Samo mu recite da sam zvala - odvratila je progutavši razočaranje. Tek stoje Ingrid odložila slušalicu, Sam se vratio iz šetnje s psima. Tko je to bio, mama? Nitko poznat, dušo - odvratila je podižući mladunče lisice, koje je ostalo bez majke milujući ga po vlažnom krznu. - Netko tko se interesirao imamo li štenadi - nadodala je poljubivši ga. - Na žalost, ne zanima ih Crvenkapica. Je li tako, CrvenkaSanta Montefiore pice? - Pogledala je Samovo tužno lice. Valjda će Federica shvatiti koliko ga voli, kad bude u opasnosti da ga izgubi! Sam je uzeo jabuku iz zdjele s voćem. - Kamo ćeš, dušo? Potrudila se ne zvučati zabrinuto. - U Nunovu radnu sobu. - Izgubit ćeš se tamo suosjećajno je odvratila. - Nadam se. Federica je pustila Hala da govori tijekom večere i rano je otišla na spavanje. - Zasigurno si premorena, Fede - dobacila joj je baka dobroćudno. - Lijepo mi se naspavaj i ustani kad god ti odgovara. Sad si kod kuće. Zaobišla je stol i poljubila s ljubavlju svakog člana obitelji. Ramoncitovo lice postalo je grimizno, kad mu je spustila usnice na obraz i zadržalo tu boju. Hal i Ra-mon su nastavili
uzbuđeno razgovarati, a drhtavi plamičci fenjera osvjetljavali su im lica. Ignacio je presreo Marijanin pogled i nasmiješio se. Savršeno su se razumjeli. Oboje su instinktivno znali da će Hal zauvijek ostati, ali Federica još nije sigurna. Mariana je to primijetila. Žene to mogu osjetiti. Federica je ostavila kapke otvorene, kako bi se mjesečina uvukla u prostoriju zajedno s noćnim zvukovima zrikavaca i mora. Ležala je na krevetu promatrajući sjene kako se povlače po stropu i razmišljala o Samu. Kako ironično, pomislila je. Kad je u Engleskoj čezne za ocem, a sad kad je u Čileu, čezne za njim! Nije se uspjela primiriti od razgovora s Ingrid. Kamo je to otišao? I duboko u sebi osjetila je mučnu ljubomoru. Nervozno se preokrećući na posljetku se spustila na trbuh i zagledala u zvjezdano nebo i stabla koja su se njihala na vjetru. Prisjetila se Samova neizbrijana lica i izmučenih očiju. Je li njegova tiha intervencija bila nadahnuta prijateljstvom ili ljubavlju? No, vlastite osjećaje nije htjela preispitati bojeći se priznati da ga voli. Prisjetila se dugih večeri, koje su provodili ispred kamina u Nunovoj radnoj sobi, raspravljajući o književnosti i pjesništvu, pa hladnih roštilja na plaži i žustrih šetnji po liticama. Nije li joj bio neophodan? Ako se zaljubi u nekoga drugog, izgubit će ga, Magična ljubavna kutijica a to neće moći podnijeti. Kad je konačno uspjela zaspati, snovi su je nastavili mučiti. Usnula je kako juri niz liticu, dok ga ona uzalud zaziva i pokušava sustići, ali uzalud. Probudila se ujutro umorna kao da uopće nije spavala. No, zato je Hal iskočio iz kreveta s neviđenom energijom. Nije se mogao prisjetiti kad se posljednji put osjećao tako pozitivno. Udahnuo je mirise djetinjstva i uvukao zrak do dna pluća. Pročitao je očevu priču Dovoljno voljeti, a njezina moćna poruka otkrila mu je ne samo vlastiti put samootkrovenja, već i filozofiju ljubavi primjenjivu na bilo koga: braću, sestre, prijatelje, ljubavnike ili supružnike. Čitao ju je do ranih jutarnjih sati. Kako nije bio umoran, očima je nastavio skenirati stihove, sve dok tamu nije odagnao nježni plam zore. Kad je konačno usnuo, nastavio je raditi na alegoriji života i ljubavi, i kad se probudio, osjetio je kako mu je
nešto magično dodirnulo srce. Netko mu je pružio još jednu šansu za život i ovaj put bio je odlučan mudro je iskoristiti! Gotovo je odskakutao na terasu, gdje je sunce blještalo, a miris tosta i kave bio toliko primamljiv daje ponovno udahnuo i zamislio se nad svijetlom budućnošću, koja mu se smiješi. -Dobro jutro svima dobacio je saginjući se kako bi poljubio baku. - Gdje je tata? - Ubrzo će doći. Mislili smo kako bi bilo dobro ručati u Zapallaru, gdje ste nekoć jeli locos^ u restoranu Cesar's, sjećaš se? - Naravno - odvratio je presretno trljajući ruke. - Odlična zamisao! Sjeo je i natočio si šalicu kave. - Umirem od gladi -uskliknuo je premazujući si kroasan putrom. Mariana ga je s užitkom promatrala kako uživa u hrani. Boja mu se povratila u obraze, izgledao je odmoren i sretan. Abuelita, želim učiti španjolski! - To je moguće organizirati - odgovorila je presrećući suprugov pogled, koji je odložio novine sa zanimanjem se uključujući u razgovor. - Ne vraćam se u Englesku - nadodao je ležernim tonom. -Želim ostati ovdje. 49 Locos (španj.) = jestivi mekušci. Santa Montefum Nije mogla prikriti oduševljenje. Nasmiješila mu se i zaplje-snula rukama. - Mi amor, tako sam sretna! Ovdje ti je i mjesto - odvratila je i uhvatila ga za ruku. - Kako lijepo da će Ramon-cito imati brata! A Federica? Hal se nacerio. - Ne, ona neće ostati. Zaljubljena je u nekoga u Engleskoj. Samo to još ne zna. Tek peti dan, dok su Ramoncito i Hal bili duboko zadubljeni u šah, a Ramon i Ignacio šetali niz plažu, Mariana je odlučila porazgovarati s unukom. - U posljednjih si nekoliko dana vrlo rastresena - rekla joj je sjedajući na sofu do nje. -Je li u pitanju mladić? Federica ju je iznenađeno pogledala. - Koji mladić? - Defenzivno je slegnula ramenima. Onaj o kojemu je Hal pričao. - Otkud zna? - zapanjeno je uskliknula. - Možda više primjećuje nego što misliš - Mariana je zahi-hotala. -
Cvjeta pod čileanskim suncem - nadodala je promatrajući ga kako sjedi na terasi smijući se s Ramoncitom kao da se odavno poznaju. - Oh, Abuelita - uzdahnula je Federica zbunjeno. - Želim ostati ovdje jer uživam biti s tobom i Abuelitom i predivno je ponovno vidjeti tatu i konačno prebroditi prošlost. Sad smo prijatelji. To je ono što sam htjela, ali... - Ali si odrasla. - Posljednjih sam dvadeset godina provela čeznući za tatom. Čitala sam njegova pisma kad god sam bila tužna i prisjećala se čudesnih priča koje mi je ispričao. Držala sam se grčevito djetinjstva. Mislim da sam ga i u Torquilu pokušala pronaći. No, sad postoji Sam nježno je nadodala obarajući ramena. - I mislim da ga volim. - U čemu je onda problem? - Povrijedila sam ga - potišteno je odvratila. - Kako? - Pa, obožavala sam ga kao dijete. Sedam je godina stariji od mene, osebujan i pametan i nitko na svijetu nije mu ravaji, dok Magična ljubavna kutijica tipova poput Torquila ima na stotine. Nekoć je bio predivan, ali više nije. Sad je samo sladak i drag. On mije poslao one anonimne stihove dok sam bila u braku, a koji su mi promijenili život. Volio me s udaljenosti, pomogao mi napustiti Torquila i pružao podršku kad sam se vratila kući. Ništa od svega toga ne bih mogla učiniti bez njegove pomoći. Ali vjerovala sam kako su ti stihovi očevi, pa sam mu to i rekla. A onda sam još rekla... - Zastala je i zarumenjela se. - Sto si mu rekla? Promeškoljila se na stolici. - Rekla sam mu da odlazim u Čile i da ne znam koliko ću dugo biti ovdje jer me u Polperru ništa ionako ne zadržava. Mariana ju je nježno potapšala po koljenu. - Oh, Bože - uzdahnula je. - Mislim daje bolje da se vratiš i priznaš mu što osjećaš. - Stvar je u tome što nisam znala što osjećam. Nisam se usudila išta osjećati prema njemu. Mislim da sam to namjerno rekla nadajući se prisiliti ga da pokaže svoje osjećaje. Ali nije to učinio. Tako da sam ga uspjela samo povrijediti. Ne mogu to podnijeti! Užasna sam! Tek
mije sada jasno koliko mije stalo do njega. Toliko ga volim! Što ako je prekasno? - Zašto bi bilo prekasno? -Jer sam nazvala njegovu majku - odvratila je obarajući pogled - i rekla mije daje otišao k bivšoj djevojci i ne zna kad će se vratiti. - Nije moguće da vjeruješ kako se tako brzo može zaljubiti u nekog drugog? - Ne znam. Može li? - S nadom joj se zagledala u oči. - Dušo moja, ljubav je nemoguće upaliti i ugasiti prekidačem! Ako te voli, čekat će na tebe, a ako te ne bude čekao, onda ništa. No, znaj da nije vrijedan pišljiva boba ako se to dogodi! - Što mije činiti? - Vrati se u Englesku. - Ali želim biti ovdje s vama. - Dušo, Čile se ne nalazi na Mjesecu. Samo me nazovi kad je poželiš vratiti i sredit ću ti kartu. Ilija ili otac. Stvari nisu kao Santa Montefiore prije dvadeset godina. Let traje samo petnaest sati. - Nasmiješila se. — Možda bi ga mogla dovesti ovamo. Federicino lice se razvedrilo. - Oh, Abuelita, nadam se -oduševljeno ju je zagrlila. - Hvala ti - nadodala je ozbiljnim tonom i zagledala joj se u iskričave oči. - Ne, hvala tebi odgovorila je starica nježno joj dodirnuvši obraz. Ovako treba biti. ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE Polperro Helena je sjedila na Tobvjevoj sofi dijeleći paket čokoladnih keksa s Rastom i mudrujući o nenadanom odlasku djece u Čile. Bijesno je žvakala zamišljajući njihov ponovni susret s Ramonom, djedom i bakom u njihovoj kućici na plaži u Cac-hagui i prepustila se sjećanjima. Ali kad je došla do dna paketa, u mislima se gotovo nesvjesno vratila na Arthura. Nije se potrudio uspostaviti komunikaciju s njom. Čak ni tijekom cijele drame s Halom, koja je prethodila njihovom odlasku. Ne čuvši ni riječ, osjećala se izolirano i usamljeno. Nedostajao joj je. Nedostajali su joj njegovo društvo i suosjećanje, ali ono što ju je
najviše iznenadilo bila je činjenica da joj malo po malo nedostaje zbog onoga što je nekoć prezirala na njemu. Čeznula je za njegovim veselim hodom, entuzijazmom i vedrinom, njegovom punašnošću i nježnim, bucmastim rukama. Iako se fizički u potpunosti razlikovao od Ramona, srce joj je vapilo za njim. No, sama sije kriva. Ona gaje odagnala. Nekoliko tjedana bilo joj je izuzetno teško, no valjalo se osvijestiti i osloboditi iluzija. Konačno joj je postalo jasno da Ra-mon, kojeg se još prisjećala, nije stvarna osoba, već da pripada prošlosti. Jednom davno izgubljenom razdoblju. Što znači daje čitavo vrijeme zapravo venula iščekujući duha i ne zamjećujući kvalitete muškarca s kojim je odlučila provesti ostatak života, muškarca koji je bio i te kako stvaran i kojemu je bila potrebna. Kako je bila glupa! Iako ju je Toby mudro savjetovao, nikad zapravo nije naučila ništa iz svojih pogrešaka. Uvijek nezadovoljna s onim što je imala, neprestano se vraćala u prošlost uvjeravajući se kako je samo tada bila sretna. Ali Arthur ju je volio unaSanta Montefiore toč njezinim manama. Zgužvala je praznu kutiju keksa i bacila je u kamin, gdje se zapalila i pretvorila u pepeo. Počet će iznova, ali ovaj put učinit će sve kako treba! Arthur je sjedio u uredu promatrajući vjetrovitu ulicu pod sobom. Posljednjih nekoliko dana kišilo je bez stanke. Lagana kišica, popraćena osvetoljubivim vjetrom. Osjećao se bijedno, i jedva uspijevao koncentrirati na posao, stoje bilo čudno jer mu je posao oduvijek omogućavao bijeg od obiteljskih problema. Poigravao se olovkom iscrtavajući tužna lica na notesu. Tajnicu je uputio da preuzima poruke jer nije bio raspoložen za pozive koji zahtijevaju koncentraciju. Bio je u stanju razmišljati samo 0 Heleni. Iako se ponadao da će se boriti kako bi ga povratila, izgleda daju je, na žalost, krivo procijenio. Jer sve stoje dobivao bila je mučna tišina. Zar joj je njihov brak doista značio tako malo? Zagledao se u zidni sat promatrajući kazaljku za sekunde kako se polako i precizno probija kroz vrijeme. Dan se razvlačio u beskonačnost. Svi dani razvlačili su se u beskonačnost otkako je zaključao kuću ostavljajući je na ulici. Njezini povici još uvijek su
mu odjekivali u ušima, ali nije si dopuštao kajanje. Ispravno je postupio! A kako mu se u međuvremenu nije vratila, sad se trebao suočiti sa sumornom činjenicom da nikad ni neće. Mora je otpustiti. Na posljetku je uspio navući kaput i napustiti ured. Borio se protiv vjetra na putu do auta i onda probijao kroz promet putujući kući. Ali najviše od svega borio se protiv nagona koji ga je preklinjao da spusti obrambeni štit i zamoli je da mu se vrati. Svaki dan bio je bitka, ali zasad je on vodio. Bilo je mračno, kad je konačno stigao. Potišteno se zapitao što će večerati. Možda zdjelicu zobenih pahuljica ili tanjur sira 1 keksa? A što ima na programu? Gotovo se ništa nije isplatilo gledati. A onda je zamijetio da su svjetla upaljena. Čistačica, koja je dolazila dvaput tjedno, očigledno ih je zaboravila ugasiti. Bar je to mogla učiniti s obzirom daje gotovo oslobođena posla. Helena je uvijek čistila nakon nje, ali on ne. Kuća je bila Magična ljubavna kutijica uredna i tiha poput muzeja. Kako je čeznuo za kaosom, koji bi je povratio u život! Ubacio je ključ u bravu i otvorio vrata. Čim je ušao unutra, aromatični mirisi iz kuhinje uvukli su mu se u nosnice i odmah je prepoznao famozno Helenino pečeno pile. Grlo mu se stegnulo, a srce ustreptalo s nadom, ali odmah i rezervom za slučaj da se probudi i razočarano shvati kako je u pitanju samo san. Ne skinuvši kaput, nesigurno je krenuo hodnikom i prepoznao korake i lagan zveket kuhinjskog posuđa. Netko se prešetavao iza zatvorenih kuhinjskih vrata. Užasavao se otvoriti ih. Prsti su mu zadrhtali i zastali na kvaki. Bio je svjestan užasa koji će uslijediti ako shvati da se unutra ne nalazi njegova supruga već čistačica ili kći ili netko treći. A onda je skupio hrabrost i konačno ih otvorio. Kad je podigao pogled, ugledao je Helenu kako gleda u vruću tavicu, odjevena u samt hlače i svilenu bluzu koju je zaštitila prljavom pregačom. Oduševljeno je zatreptao. Spustila je poklopac i okrenula se prema njemu. Iako se pokušala sakriti iza obilne maškare, preko cijelog lica moglo joj se pročitati kajanje. Nervozno mu se nasmiješila. Prepoznavši čežnju u njegovom pogledu, skupila je samopouzdanje
i privukla ga u zagrljaj. Nisu prozborili ni riječ. Zašto i bi? Priljubio ju je uza sebe prepuštajući se ugodnom mirisu njezinog vrata i dugo su ostali stajati cijeneći kao nikad dotad snagu svoje ljubavi. Na posljetku se odmaknula i zagledala u njegove blještave oči. - Nikad više neću biti takva - prošaptala je na rubu suza. Zagledao se u nju. - Znam. Neću ti dopustiti. Ramonje mahnuo za autom koji je nestajao niz prašnjavu cesticu ostavljajući za sobom oblak prašine i veseo dojam ostvarenog uspjeha. Federica je krenula u zračnu luku. Smiješio joj se sve dok se nije u potpunosti izgubila iz vidika i odmah prisjetio mučnog trenutka otprije dvadeset godina, kad mu je mahala na rubu suza, ne znajući kad će ga ponovno vidjeti. Ali sad je odrasla i odlučit će kad se vratiti. Bio je strahovito ponosan na nju i zahvalan,jer se nisu zagrlili samo kao otac i kći, već i kat) priSanta Montefiore jatelji. Predao joj je djelo koje je napisao za Helenu, i rekao da ga i ona može pročitati u zrakoplovu. Zagrlila je djeda i baku, Ramoncita i na posljetku Hala, ali nije plakala od tuge već s radošću što su se ponovno našli. Osim toga, Čile se ne nalazi na Mjesecu, baš kako je Mariana rekla i bilo je to »doviđenja«, a ne »zbogom«. Otprativši je, Ramon se odvezao do groblja kako bi porazgovarao s Estellom. Ramoncito mu se nije pridružio, jer je bio usred napete partije šaha s Halom. - Reci joj da sam s bratom -ponosno mu je rekao, na što se Ramon nasmiješio i zakimao glavom. Šah je bio jezik kojim su se obojica služili. Parkirao je auto u hladu i probio se kroz duge sjene do Estellina groba. Večer se tek spustila, a teški mirisi trave i cvijeća pronosili zrakom miješajući se s nedodirljivim mirisom smrti, koji je progonio miran vrh litice. Zastao je kod grobova, kako je često znao činiti kako bi pročitao natpise uklesane u kamene ploče. Jednog dana i ja ću doći ovamo, pomislio je, i nikad se više neću vratiti. No, smrt ga nije strašila. Baš suprotno, ulijevala mu je spokoj. U nesigurnom svijetu u kojem živi zapravo predstavlja jedinu sigurnost. Dok se približavao visokim borovima, ugledao je Pabla Regu kako spava naslonjen na nadgrobnu ploču, glave podbočene o prsa i crne
kape navučene preko očiju. Veselo gaje pozdravio poželivši ga probuditi. Ali starac se nije pomaknuo. Ostao je ukočen i beživotan poput strašila. Shvativši daje okončao posljednje putovanje prekrižio se, kleknuo i opipao mu puls. Ali u venama više nije bilo života. Duša mu je napustila staračko tijelo i pridružila se svima onima koji su preminuli prije njega, poput Osvalda Garcije Segunda i, naravno, Estelle. I shvativši to, Ramon je osjetio zavist. Star je i sam. Njegovi sinovi bez sumnje se zaljubljuju kako se on zaljubljivao, ali on je prestar kako bi ponovno volio. Estella mu je ukrotila pustolovno srce i ono će joj zauvijek pripadati. Ostatak života provest će živeći na ljubavnim sjećanjima. Magična ljubavna kutijica Federica je promatrala Ande kako podrhtavaju ispod prozora, dok se zrakoplov podizao u nebesa popraćen tutnjavom kojaju je protresala do srži. Žudjela je ostati. Poput Hala osjećala je da joj je mjesto u Čileu, jer joj je u krvi. Ali čeznula je ujedno za Samom i ta ju je čežnja gušila. Davnu djetinjastu zaljubljenost usporedila je sa zrelom ljubavlju koju je sad osjećala prema njemu i zaključila kako je njezin brak s Torquilom bio od presudne važnosti. Jer da ga nije bilo, nastavila bi u naručju drugih muškaraca tražiti oca i nikad ne bi shvatila daje samu sebe učinila žrtvom. Oslobodio ju je, a čak mu nije ni zahvalila na tome! Kad se stjuardesa pojavila s novinama, uzela je primjerak kako bi imala nešto za čitanje, iako nije razumjela ni riječ španjolskog. Rastvorila ih je i s olakšanjem bacila pogled na prvu stranicu. Moći će se bar nakratko osloboditi mučnog razmišljanja o njemu! No, kad je ugledala fotografiju smrznutog tijela mlade djevojke iz plemena Inka, pronađenog u peruanskim Andama, ostala je bez daha i zaprepašteno se uspravila. Okrenula se prema muškarcu koji je sjedio do nje i upitala govori li engleski. Kad joj je potvrdno odgovorio, zamolila gaje da joj prevede što piše. Kako je bio oduševljen što može razgovarati s tako lijepom ženom, odmah joj je stao na glas čitati. A ona gaje slušala nervozno grickajući nokat na palcu. U pitanju je bila mumija mlade žene, očuvana pet stotina godina zahvaljujući niskim temperaturama. Nosila je predivno izrađen i pomno istkan
ogrtač, a kosa joj je bila ukrašena kristalima. Na glavi je imala ostatke perjanice, načinjene od bijelih pera. Vjerovalo se da je bila žrtvovana bogovima. Kad joj je muškarac vratio novine, Federica je proučila djevojčino lice i gotovo proživjela užas posljednjih trenutaka njezina života, prisjetivši se riječi vlastita oca: »I stišćući kutijicu na prsima dopustila je daje odjenu u prekrasnu vunenu opravu, da joj ispletu kosu i ukrase blještavim kristalima. Na glavu su joj zadjenuli veliku perjanicu od bijelih pera koja joj je trebala osigurati odlazak na drugi svijet i otjerati demone na koje će putem naletjeti. Wanchuko je nije mogao spasiti.« Santa Montefiore Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da uspostavi razgovor Federicin je suputnik konačno shvatio kako mu neće odgovoriti i razočarano se vratio knjizi. A ona je ostala netremice promatrati Topahuavino lice, kao da je dobila priliku posvjedočiti Uskrsenju. Svih tih godina vjerovala je u legendu, iako joj je razum govorio daje u pitanju samo mit. Nasmiješila se. Možda je njezina magična kutijica ipak magična! Mučen nemirom, Sam se rano probudio i otišao u šetnju s psima. U prvim je pupoljcima, koji su resili šumu probijajući se kroz grane poput zelena dima, prepoznao prve vjesnike proljeća. No, to ga nije oraspoložilo. Iako se dobro obmotao kaputom drhtao je, jer je hladnoća, koju je osjećao dolazila iznutra. Nije se čuo s Federicom, otkako je otišla tjedan dana ranije i s užasom predosjećao da se neće vratiti. Na posljetku, nije li sama priznala da je ništa ovdje ne zadržava? Težina tih riječi u kombinaciji s učestalošću, s kojom ih se prisjećao, još uvijek ga je znala paralizirati. I još uvijek nije znao što pisati. Prošle su doslovce godine otkako je napustio posao u Londonu kako bi se okoristio vlastitom kreativnošću, kako je to Nuno rekao. Ali ona je u međuvremenu okopnila. Dvaput je pokušao s romanom, ali u mislima se neprestano vraćao na Federicu, stoje za posljedicu imalo pisanje tmurnih pjesama o neuzvraćenoj ljubavi i smrti. Stoga je odabirao knjige iz Nunove knjižnice i umjesto pisanja sjedio u njegovom kožnom naslonjaču i čitao. Sve samo kako misli ne bi prepustio pohlepnom apetitu vlastite boli!
Zastajući na litici pod nesigurnom svjetlošću zore, upitao se što mu preostaje ako se više ne vrati. A mora se suočiti s tom mogućnošću. Ne može se u beskonačnost samosažalijevati. Na posljetku, nije li nju tome poučio? No, nije bio previše oduševljen vlastitim lijekom. Mora se sabrati, odlučiti o čemu će pisati, kupiti si kućicu, možda psa i svinju i izvući se iz egzila koji sije sam nametnuo. Magična ljubavna kutijica L.... Federicino putovanje ne bi toliko potrajalo, niti bi bilo toliko mukotrpno daje nije mučila grozničava nestrpljivost od čega su joj se prsa stezala s tjeskobom, a glava pucala od silne ustrajnosti da izmijeni stvari koje nije mogla izmijeniti. Zrakoplov je bio prisiljen dvadeset minuta kružiti oko zračne luke Heathrow i onda se konačno spustio. Osjećala je mučninu koliko od zabrinutosti, toliko od neumornog kruženja i štucala cijelim putem podzemnom do željezničke postaje. Bilo je hladno i kiša je sipila, uobičajeno sivo londonsko nebo - neveselo proljeće. U posljednjem je trenutku uspjela uhvatiti vlak i potonula na sjedalu do prozora zagledavši se u monoton sivi grad. Zažmirila je i premda uvjerena da to čini samo na trenutak, kad je otvorila oči nekoliko sati poslije, ukočena i snena, shvatila je da prolazi poznatim krajem. Cornvvall. Dokjc očima prelijetala zelena polja, prisjetila se šetnji sa Samom i zapitala što će mu reći kad ga ugleda. Valjda se vratio iz Škotske. Znala je da će izludjeti od frustracije ako ga ne zatekne kod kuće. Potiho je stala uvježbavati što će mu reći. - Sam, moram ti nešto reći... Ne, to je glupo... Sam, volim te... Ne, ne mogu, jednostavno ne mogu... Sam, shvatila sam da su ono bile tvoje poruke i vratila sam se samo kako bih... Ne, ne, užas... Sam, ne mogu povjerovati da mi je bilo potrebno toliko puno vremena kako bih shvatila da te volim... Ne mogu, jednostavno ne mogu biti tako direktna! Oh, Bože! - Uzdahnula je. - Nemam pojma što ću mu reći! Dok se vlak probijao kroz Cornwall uočila je stado krava kako pase u poljima, pa ljupke bijele kućice i malene farme i s divljenjem zaključila kako je krajolik lijep unatoč sivilu i kiši. I odmah se zamislila kako živi u jednoj takvoj kućici s njim, možda i s nekoliko pasa, u kućici s pogledom na more. Nasmiješila se. Nije joj stalo do
bogatstva. Nije marila hoće li ikad ponovno otići u shopping. Ako ništa drugo, imalaje dovoljno torbica i cipela da spozna koliko jada donose sa sobom. Žudjela je biti u njegovom zagrljaju i ništa drugo više joj nije bilo važno. Kad je vlak na posljetku ušao u stanicu, odvukla je kovčeg niz peron i zastala na kiši. Dvojila je otići do Tobvja, ali ju je nestrpSanta Montefiore ljenje natjeralo da ude u taksi i odmah se uputi prema Pickthi-stle Manoru. I kad je taksi skrenuo na prilaz, srce joj je uzbuđeno zatuklo bojeći se razočaranja koje će uslijediti ako ga ne zatekne tamo. Ogledala se oko sebe u potrazi za njegovim autom, ali nije bio parkiran na uobičajenom mjestu ispred kuće. Progutala je slinu kako bi se oslobodila napetosti i iskočila iz taksija, nalažući vozaču da je ne čeka. Ako nije tu, nazvat će Tobvja da dođe po nju. Osim toga, bilo bi lijepo vidjeti Ingrid. Dovraga - promrmljala je. - Zašto se zavaravam? Ako nije tu, jednostavno želim biti tamo gdje je bio, sjediti u Nunovoj radnoj sobi, osjetiti odjek njegova prisustva u zraku i čekati. Ušla je u predvorje i odložila torbu na mramorni pod. A onda je bacila pogled na vlastiti odraz u pozlaćenom zrcalu na zidu. Stresla se i pokušala dovesti u red mokru kosu te uštinula blijede obraze kako bi povratila boju. - Sam, jesi li to ti? - dobacila je Ingrid s kata. - Ingrid - odvratila je promuklim glasom. - Federica je. - Fede, dušo! - Ingrid je uskliknula i dolebdjela niz stube u dugačkoj tirkiznoj haljini koja joj je sezala do poda. Nismo očekivali da ćeš se tako brzo vratiti! -Jutros sam došla - odgovorila je osvrćući se ne bi li ugledala Sama. - Sigurno si izmorena, jadnice moja! Želiš li šalicu čaja ili nešto drugo kako bi se zagrijala? - Predložila je i pogledala je kroz monokl koji joj je uvećao svijetlozeleno oko. Izgledala je poput čudovišne iguane. - Dušo, drhtiš! I uopće mi ne izgledaš dobro! - Dobro sam, hvala na pitanju - slabašno je odvratila. -Je li Sam ovdje? Trudila se zvučati ležerno. - Izašao je s psima. Cijelo ga jutro nema. Ne mogavši prikriti osmijeh, lice joj se iznenada rastvorilo poput
proljetne ruže. - Bi li vam smetalo da ga odem potražiti? - Moraš uzeti kaput ili ćeš se smrznuti do kože, a takva mu nećeš biti od bog zna kakve koristi - izjavila je Ingrid, a crvene usnice veselo su joj zadrhtale. Magična ljubavna kutijica Federica je osjetila kako joj se krv skuplja u obrazima. Bilo joj je neugodno, no pošla je za njom do garderobe, i preuzela čizme i kaput od ovčje kože. - Tatine, ali i Samove omiljene stvari. Ako te to ne utopli, onda će on srediti stvar! Pokušaj lisičjom stazom na litici. Mislim da bi tamo mogao biti. - Odmah je izletjela van zaboravljajući od silnog uzbuđenja zatvoriti vrata za sobom. Ingrid se pak ponadala da će od silnog uzbuđenja zaboraviti i na Škotsku. Federica je jurila kroz kišu ne mareći koliko će pokisnuti. Kaput je bio težak i glomazan otežavajući joj kretanje. Zabrinuto je pogledom pretražila vrh litice, pa stabla i okolne hridine u potrazi za psima ili njihovim gazdom. - Sam - povikala je, ali glas joj se izgubio u vjetru. - Saaaam! - Bespomoćno je ostala stajati promatrajući more kako se baca na stijene u podnožju i pitajući se bi li bio toliko lud da se spusti na plažu. Prisjetila se sna i zadrhtala. A onda je iz grmlja doprlo komešanje. Zaškilji-la je i rukom si zaklonila lice. Prvo je prepoznala pse, a onda i njegov obris u dugačkom kaputu i šeširu. Zastao je i zagledao se u nju, ne znajući vjerovati svojim očima ili ne. Zaškiljio je i rukom si zaklonio lice. Sam - doviknula je. - Federica - odvratio je, a vjetar mu je otpuhao glas. Sam — ponovila je krenuvši mu ususret. Psi su se bacili na nju mašući repovima i oduševljeno trzajući cijelim tijelom. Izbacili su jezike, a slina im se cijedila niz njušku. Bili su bez daha. Potpuno iscrpljeni. Potapšala ih je po mokrom krznu, presretna da joj kiša prikriva nervozu na licu. - Federica - Sam ju je dozvao prilazeći. Podigla je pogled i zatreptala kako bi ga bolje vidjela. - Kad si se vratila? - Bio je osupnut. -Ja... - započela je, ali ju je žudnja stegnula u grlu onemogućavajući joj da nastavi. Pogledala je pse i ponovno ih potapšala ne znajući što drugo učiniti.
Primijetio je da joj se ruka trese. -Je li sve u redu? - Prišao Zakimala je glavom i podigla pogled. Potom je spustila dr-htaye prste na usnice i progutala knedlu u grlu. Čeznula je priSanta Montefiore znati mu da ga voli, ali sve stoje mogla učiniti bilo je promatrati ga bez riječi, dopuštajući da joj se emocije nakupljaju u grudima. Uhvatio ju je za nadlakticu. - Vratila si se radi mene? Prepoznavši nadu u njegovom glasu, oduševljeno je zakima-la. Volim te - prošaptala je, ali joj je vjetar progutao glas. Nagnuo je glavu. — Volim te — ponovila je zgrabivši revere njegova kaputa i zagledavši mu se s čežnjom u zelene oči. Nije mu bila potrebna dodatna potvrda njezine odanosti. Privukao ju je u zagrljaj i poljubio mokro lice. Osjetila je toplinu njegovih usana i neobrijanu bradu i zažmirila kako joj ništa ne bi moglo odvući pažnju od njegove ljubavi. Kad su vodili ljubav u malenoj prostoriji na tavanu kuće, shvatila je da prvi put u životu doživljava najstrastveniji tjelesni dokaz iskrene ljubavi. Samouvjereno ju je držao i gledao u oči kao da ne može povjerovati daje doista s njim i da osjeća prema njemu ono stoje on tako dugo skrivao. Svaki poljubac bio je izraz njegove ljubavi, a svaki dodir dokaz da je njegove ruke vole. Smijali su se i razgovarali, pa čak i rasplakali u jednom trenutku, prepuštajući se nakupljenim emocijama. Silne godine čežnje lišile su ga sna i ne mogavši zaspati, ostao je promatrati njezino nježno lice i milovati je mislima, sve dok joj se nije uvukao u san izmamljujući joj osmijeh. Kad je konačno otvorila oči, dočekao ju je posve drukčiji svijet. Čula je pse kako laju na prilazu, kako im poštar dobacuje kekse kroz prozor odvlačeći im pažnju i kako na brzinu juri do trijema i natrag do auta, treskom zatvarajući vrata. Nakon toga uslijedila je škripa kotača, nagla promjena brzine i jurnjava prilazom. S užitkom se rastegnula, kako su joj se oči prilagođava-le jarkoj svjetlosti koja se probijala kroz otvor zavjesa osvjetljavajući zidove prostorije koju je samo jednom vidjela kad su je Molly i Hester upoznale s tvorom zvanim Marmaduke. A onda je, zarumenjevši se, licu prinijela ruku i dodirnula boju ljubavi. I s osmijehom se prepustila osjećaju sreće. Prisjetila se milovanja, poljubaca i veselja koje je uslijedilo dok je
ležala u njegovom naručju, shvativši daje konačno pronašla ljubav. Magična ljubavna kutijica Kad se konačno okrenula, na njegovom ju je jastuku dočekao malen svežanj zvončića i trošna smeđa knjiga. Uspravila se i cvijeće prinijela nosu udišući s oduševljenjem miris proljeća i okus rose koji joj je ispunio srce. Potom je bacila pogled. Sve su stranice imale uši, a korice bile otrcane. Prorok. Kahlil Gibran. Otvorivši je, shvatila je daje Nunovo vlasništvo. Stihovi su bili zaokruženi njegovom rukom, a komentari ispisani u margine. I prepoznala je riječi iz Samovih poruka. Potom je primijetila marker stranica i rastvorila knjigu na mjestu, gdje je bio umetnut. Nekoliko redova bilo je podcrtano olovkom. Pažljivo ih je pročitala i shvativši značenje, ponovno se vratila na njih. »Ljepota je život kad život skine koprenu sa svojega svetog lica. Ali, vi ste taj život i vi ste ta koprena. Ljepota je vječnost sto se ne gleda u zrcalu. Ali, vi ste ta vječnost i vi ste to zrcalo.« Kad je Sam ušao u prostoriju noseći pladanj s doručkom zatekao ju je kako miriše stručak zvončića i čita. Podigla je pogled nježno i koketno mu se nasmiješivši. Odložio je pladanj na toaletni ormarić i uvukao se do nje. Riječi nisu bile potrebne. Lica su im odisala neopisivim osjećajima. Privukao ju je k sebi u zagrljaj i znao daje ovaj put neće pustiti. Nekoliko godina poslije Federica Applebv ponovno je otkrila magičnu kutijicu u stražnjem dijelu ormara u njihovoj kućici nadomak Polperru. Sam je postigao uspjeh objavivši prvu knjigu s naslovom Nu-no, oživljen knjigom, a ona je nosila drugo dijete. Izvukla je kutijicu i s poklopca otrala prašinu. S nostalgijom, koja je zahvaljujući sreći i prolaznosti vremena poprimila sladak okus, naslonila se na zid i rastvorila je. No, odmah je s tugom primijetila da kristal, koji su nekoć ukrašavali tkaninu u unutrašnjosti leže nagomilani na dnu kutijice otkrivajući grube drvene stijenke koje su nekoć blještale magičnim sjajem. Santa Montefiore Zamišljeno je podigla pogled vraćajući se u prošlost i ostala oduševljena ugledavši crveno-narančastog leptira kako slijeće na
prozorsku dasku. Zastao je na trenutak, gotovo kao da joj pokušava nešto reći, a onda nježno rastvorio krila, zalepršao i nestao na suncu. SVRŠETAK
