Lev Grossman-Mađioničari I deo

Mađioničari naslov izvornika: Lev Grossman THE MAGICIANS

Za Lily

2

3

svoj štap ću slomit i zakopati ga nekoliko sežanja pod zemljom i dublje neg se spušta visak olovni potopiti ću svoju knjigu. William Shakespeare, Oluja

Preuzeto iz: William Shakespeare, Oluja, prev. Antun Šoljan, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1979.

4

Knjiga I

5

Brooklyn

QUENTIN

JE IZVEO

mađioničarski trik. Nitko nije primijetio.

Hodali su hladnim, neravnim pločnikom: James, Julia i Quentin. James i Julia držali su se za ruke. Situacija je sada bila takva. Pločnik nije bio dovoljno širok pa se Quentin vukao za njima i durio poput klinca. Htio je biti sam s Julijom ili samo sam, ali, eto, ne možeš imati sve što želiš. U svakom slučaju sve su činjenice sada upućivale na takav zaključak. »Dobro Q.«, dobaci mu James preko ramena, »hajde, dogovorimo strategiju.« James kao da je imao šesto čulo za Quentinove navale samosažaljenja. Razgovor za upis na fakultet počinjao mu je za sedam minuta, a James je bio na redu odmah nakon njega. »Dakle, čvrsti stisak ruke. Stalni kontakt očima. I onda kad se potpuno opusti, ti ga opališ stolicom, a ja mu probijem šifru i pošaljem mejl na Princeton.« »Q., samo budi svoj«, reče Julia. Tamnu kosu skupila je u valoviti rep. Uvijek je bila draga prema njemu i to mu je na neki način samo otežavalo situaciju. »Po čemu se to što si ti rekla razlikuje od onoga što sam ja upravo rekao?« Quentin ponovi trik. Bila je to sasvim obična, početnička igra novčićem među prstima. Izveo ga je u džepu kaputa gdje ga nitko ne može vidjeti. Ponovio ga je opet pa još jednom, ovaj put okrečući novčić u suprotnome smjeru. 6

»Znam koja mu je šifra«, reče James, »šifra.«. Nevjerojatno je koliko dugo ovo već traje, pomisli Quentin. Premda su imali tek sedamnaest, činilo mu se da oduvijek zna Jamesa i Juliju. Školski sustav u Brooklynu odvajao je talentirane učenike od ostalih, pa među njima one iznimno nadarene od uobičajeno pametnih, i tako su se njih troje još od osnovne škole sretali na istim natjecanjima iz govorništva, regionalnim natjecanjima iz latinskoga i naprednim matematičkim grupama formiranima posebno za učenike poput njih. Štreberi nad štreberima. Sada, u zadnjem razredu srednje škole, Quentin je poznavao Juliju i Jamesa bolje nego ikoga drugog na svijetu, uključujući vlastite roditelje. Poznavali su se toliko dobro da su znali što će tko od njih reći i prije nego što bi se to izgovorilo. Ako je tko htio s kim spavati, netko je od njih to već učinio. Julia - blijeda i sanjiva Julia, s pjegicama na licu, Julia koja svira obou i rastura fiziku bolje od Quentina - ona nikada neće spavati s njim. Quentin je bio visok i mršav, i po navici se držao pogrbljeno u uzaludnome pokušaju da se pripremi za neki od udaraca s nebesa koji će po logici stvari prvo pogoditi visoke ljude. Kosa, koja mu je sezala do ramena, sada je visjela u sleđenim rezancima. Trebao ju je osušiti nakon tjelesnoga, ako ništa, onda zbog današnjega razgovora, ali iz nekog razloga - možda je htio sam sebe sabotirati - to nije učinio. Niski sivi oblaci prijetili su snijegom. Quentinu se činilo da mu svijet nudi pladanj jada pripremljen samo za njega: vrane nasađene na električnim vodovima, pseće govno (u koje je, naravno, ugazio), smeće koje raznosi vjetar, bezbrojni leševi mokrog hrastovog lišća koje bezbrojni automobili i pješaci na bezbrojne načine oskvrnjuju i raznose uokolo. »Oh, Bože, prežderao sam se. Zašto ne znam stati?« upita James.

7

»Možda zato što si pohlepna svinja?« veselo mu odgovori Julia. »Zato što želiš doći u stanje u kojem više nećeš moći vidjeti vrh svojih stopala? Zato što želiš da ti trbuh raste sve dok ti ne dotakne pimpek?« James stavi ruke iza glave, zaroni prstima u valovitu kestenastu kosu i glasno podrigne. Kaput od devine dlake bio mu je raskopčan i potpuno otvoren hladnoći jedanaestoga mjeseca. Njemu hladnoća nikada nije smetala. Quentin ju je pak osjećao cijelo vrijeme, kao da je oduvijek zarobljen u svojoj osobnoj, privatnoj zimi. James zapjeva melodiju koja bi se mogla opisati kao nešto između pjesme »Narodi nam se kralj nebeski« i uvodne teme »Binga«:

U vremena davna bješe mladić U njega snaga i srce žarko U ruci mu mač, a pod njime konj Taj mladić zvao se Markooo...

»O, Bože!« poviče Julia. »Daj prestani!« Napisao ju je prije pet godina za školsko natjecanje iz satire. Još ju je uvijek volio izvoditi, ali do sada su je svi već znali napamet. Nastavio je pjevati unatoč upozorenjima pa ga je Julia gurnula u kantu za smeće, a kad ni to nije upalilo, skinula mu je modru vunenu kapu i počela ga lupati njome po glavi. »Oh ne, moja frizura! Moja predivna frizura napravljena samo za razgovor!« Kralj James, pomisli Quentin. Le roi s'amuse. »Žao mi je što vam kvarim zabavu«, reče, »ali moramo biti ondje za dvije minute.« 8

»Oh ne, ne!« zacvrkuće Julia, »Bijeli Zec reče da ćemo strašno zakasniti!« Trebao bih biti sretan, pomisli Quentin. Mlad sam, živ i zdrav. Imam dobre prijatelje. Imam dvoje manje-više razumnih roditelja - tata mi je urednik medicinskih priručnika, a mama ilustratorica s ambicijama, doduše neostvarenima, da postane slikarica. Primjereni sam član srednje klase. Imam prosjek ocjena o kojem većina ljudi može samo sanjati. No hodajući brooklynskom Petom avenijom u crnome kaputu i sivome odijelu koje je odjenuo samo za današnji razgovor, Quentin je znao da nije sretan. Ali, zašto nije? Pažljivo je i pomno skupio sve sastojke potrebne za sreću. Izveo je sve potrebne rituale, izgovorio prave riječi, zapalio svijeće i priložio žrtve. Ali sreća, poput neposlušnoga duha, odbila se pojaviti. Nije znao što još učiniti. Slijedio je Jamesa i Juliju dok su iza sebe ostavljali male vinarije, kemijske čistionice, butike s kič-odjećom, prodavaonice mobitela s pištavim, neonskim natpisima, lokalne birtije u kojima su starci već u tri poslijepodne ispijali alkoholna pića, dvoranu ratnih veterana s fasadom od smeđe cigle i plastičnom vrtnom garniturom pred ulazom. Svi ti usputni prizori samo su potvrdili da se njegov pravi život, život koji bi trebao živjeti, zbog činovničke greške zagubio negdje u kozmičkoj birokraciji. Nije moguće da je ovo ono pravo. Ono pravo proslijeđeno je nekamo drugamo, nekome drugome, a njemu je dodijeljen ovaj loši nadomjestak od života - faux život. Možda se njegov pravi život nalazi na Princetonu. Ponovio je trik s novčićem u džepu. »Što je, Quentine, opet igraš džepni biljar?« upita ga James. Quentin se zacrveni. »Ne igram džepni biljar.«

9

»Ajde, ajde nemaš se čega sramiti«, reče James i prijateljski ga potapša po ramenu, »to pročišćava misli.« Premda mu je vjetar probijao tanki materijal sakoa, Quentin odluči ne zakopčati kaput. Pustio je hladnoću da mu prolazi kroz odjeću. Nije bilo važno, on ionako nije tu. On se nalazi u Filoriji.

Filorija i poslije ime je serije od pet romana Christophera Plovera, nastalih u Engleskoj 1930-ih. U njima se opisuju dogodovštine petero djece obitelji Chatwin u magičnoj zemlji Filoriji koju otkriju dok provode praznike kod ekscentričnoga ujaka i ujne. No, oni zapravo nisu na praznicima. Otac im je, naime, duboko u blatu rovova Prvoga svjetskog rata, a majka u bolnici zbog neimenovane bolesti koja je vjerojatno psihološke prirode. Djeca su zato po brzom postupku spakirana i poslana na selo. Ali ta nesretna obiteljska priča čini tek pozadinu zbivanja. U prvome su planu djeca koja tri uzastopna ljeta napuštaju internate i dolaze u Cornwall, gdje svaki put iznova otkrivaju tajnoviti svijet Filorije u kojem doživljavaju avanture, istražuju magične zemlje i brane tamošnja nježna bića od različitih zlih sila koje im prijete. Od svih zlikovaca koji im stoje na putu, najneobičnija i gotovo neuništiva jest Urarica koja svojim horološkim čarolijama nastoji zaustaviti vrijeme i zatočiti Filoriju u točno određenome trenutku - pet sati jednog turobnog, kišovitog popodneva krajem rujna. Quentin je, kao i većina djece, knjige o Filoriji čitao još u osnovnoj školi. No za razliku od ostalih - primjerice Jamesa i Julije - nikada ih nije prerastao. Taj magični svijet dolazio mu je u pomoć kad se nije mogao nositi s onim stvarnim, a to je bilo često. (Knjige o Filoriji bile su istodobno utjeha jer ga Julia ne voli, a i 10

jedan od razloga zašto je to tako.) Morao je priznati, uistinu su bile primjerenije dječjoj dobi i bilo mu je i samom neugodno kad bi došao do dijela u kojem se opisuje Udobni Konj - iznimno veliko i nježno biće koje noću svojim baršunastim kopitima kaska po Filoriji i čija su leđa toliko široka da na njima možeš spavati. Ali bilo je nešto u vezi s Filorijom, neka zavodljiva i opasnija istina kojoj Quentin nije znao odoljeti. Činilo se kao da te knjige - osobito prva, Svijet unutar zidova - zapravo govore o samome procesu čitanja. Kada melankolični Martin, najstariji od djece, otvori staklena vrata djedovog velikog zidnog sata koji se nalazi u tamnome, dugačkome hodniku ujnine kuće i provuče se kroz njega u Filoriju (Quentin ga je uvijek zamišljao kako nespretno gura njihalo sata poput krajnika nekog čudovišnog grla), on kao da otvara korice knjige, knjige koja čini upravo ono što knjige uvijek obećavaju napraviti, a nikada ne naprave: odvedu čitatelja, zaista ga odvedu iz svijeta u kojem se nalazi u neki bolji svijet. Svijet koji Martin otkriva unutar zidova ujnine kuće svijet je magičnoga sumraka, savršenog crno-bijelog pejzaža, čistog poput lista knjige, svježe požetih polja i valovitih brežuljaka koje presijecaju stari kameni zidovi. Svaki dan, točno u podne, u Filoriji se događa pomrčina Sunca, a godišnja doba mogu trajati i po sto godina. Gola stabla zapinju o oblake. Svijetlozelena mora oplakuju uske bijele plaže nastale od smrvljenih školjaka. U Filoriji stvari imaju drugačiju vrijednost nego u ovome svijetu. Kad se nešto dogodi, javljaju se prave, čiste emocije. Sreća je ondje realna, opipljiva i ostvariva mogućnost. Ona je tu kada je trebaš. Odnosno, nikada te ni ne napušta. Zaustavili su se pred kućom. Četvrt je bila otmjenija od onih kroz koje su do sada prošli, sa širokim pločnikom nad kojim su se nadvila raskošna stabla. Kuća je bila od cigle, i u nizu povezanih, smeđih građevina, jedina je stajala samostalno. Među lokalnim stanovnicima bila je poznata jer je odigrala važnu ulogu u krvavoj 11

Bitki kod Brooklyna, prvom većem okršaju u Američkome ratu za nezavisnost. Činilo se kao da svojom prisutnošću i sjećanjima na slavnu prošlost blago kori automobile i ulična svjetla. Da se sada nalazimo u romanu o Filoriji - pomisli Quentin - ova bi kuća u sebi skrivala tajni prolaz u drugi svijet. Starac koji u njoj živi bio bi ljubazan, ali pomalo ekscentričan i pun zagonetnih primjedbi. I u jednome trenutku kada bi okrenuo leđa, Quentin bi slučajno naišao na tajnovita vrata ili začarani lift među zidovima, ili bilo što. Provirio bi i ugledao savršene brežuljke drugoga svijeta. Ali ne nalazimo se u romanu o Filoriji. »Hajde, sretno, i pokaži mu pakao Hada«, reče Julia. U plavome kaputu od žerseja s okruglim ovratnikom podsjećala je na francusku školarku. »Možda se vidimo u knjižnici.« »Vidimo se.« Pozdravili su se lupnuvši šakom o šaku, kao dva prijatelja. Ona je pritom stidljivo spustila pogled. Znala je što osjeća prema njoj i on je znao da ona zna, i ništa se tu nije moglo više reći ili učiniti. Dok je, na odlasku, davala Jamesu poljubac, naslonila mu je ruku na prsa i svinula jednu nogu u zraku, poput glumice iz starih holivudskih filmova. Quentin je za to vrijeme čekao sa strane i pravio se da oduševljeno proučava parkirani automobil. Kada je otišla, on i James polako su krenuli betonskom stazom prema ulaznim vratima kuće. James je prebacio ruku preko Quentinovih ramena. »Quentine, znam o čemu razmišljaš«, rekao je oštro. Quentin je bio viši, ali je James bio snažnije grade i jači pa je ovaj od zagrljaja skoro izgubio ravnotežu. »Ti misliš da te nitko ne razumije. Ali ja te razumijem.« Stisnuo je Quentinovo rame gotovo očinski. »Ja te jedini razumijem.« 12

Quentin na to nije ništa rekao. Znao je da mu može zavidjeti, ali ga ne može mrziti jer osim što je bio zgodan i pametan, James je bio dobra i draga osoba. Od svih ljudi koje je ikada upoznao on ga je najviše podsjećao na Martina Chatwina. Ali ako je James jedan od Chatwina, tko je onda Quentin? Zato je tako teško biti u Jamesovu društvu - on je uvijek morao biti junak. I kakva onda uloga preostaje ostalima? Ili si samo pratnja ili si negativac. Quentin pozvoni na vrata. Mekani, slabašni zveket začuje se iz dubine mračne kuće. Staromodno, analogno zvono. Čekajući odgovor, Quentin ponovi u glavi listu izvannastavnih aktivnosti, životnih ciljeva i ostalih postignuća. Bio je u svakome smislu apsolutno pripremljen za razgovor - naravno, osim neosušene kose - ali sada kada se sve čemu je ta priprema vodila nalazilo točno pred njim, odjednom je izgubio svaku želju. To ga nije iznenadilo. Već je navikao na nagle promjene raspoloženja. Kada bi napravio sve potrebne korake do cilja - cilj mu više nije bio ni bitan. Stalno mu se to događalo. Bio je to jedan od rijetkih osjećaja na koji se uvijek mogao osloniti. Ulazna vrata bila su zaštićena pomalo depresivnom mrežom protiv komaraca, tipičnom za kuće u predgrađu. S obje strane ulaza iz crne zemlje, bez nekog vidljivog reda, rasle su narančaste i ljubičaste cinije koje su, usprkos svakoj hortikulturnoj logici, još uvijek cvjetale. Baš čudno, studeni je, a još su uvijek žive, pomisli Quentin nezainteresirano. Navuče rukave kaputa preko golih prstiju pa krajeve rukava sakrije pod prekrižene ruke. Iako je bilo dovoljno hladno za snijeg, počela je kiša. Pet minuta poslije, kada je Quentin ponovno pozvonio na vrata, još je uvijek kišilo. Lagano ih gurne. Kroz nastali otvor prodre val toploga zraka. Toplina i slatki miris nepoznatoga doma. »Dobar dan!« poviče Quentin. 13

James i on pogledaju se. Gurne vrata do kraja. »Daj mu još koju minutu da se javi.« »Mislim, tko uopće radi ovo u svoje slobodno vrijeme. Sigurno je pedofil«, reče Quentin. Predsoblje je bilo tamno i tiho, a zidovi prekriveni orijentalnim sagovima. Još uvijek na vratima, James ponovno pritisne zvono i zadrži ondje prst nekoliko trenutaka. Nitko ne odgovori. »Mislim da nema nikoga«, reče Quentin. No činjenica da James nije ušao, tjerala ga je još dublje u kuću. Ako se pokaže da je osoba s kojom će obaviti razgovor zapravo čuvar vrata u magičnu zemlju Filoriju, mislio je, bit će prava šteta što danas nije obuo bolje cipele. Ugledao je stube koje su vodile u gornji dio kuće. S lijeve strane nalazila se naizgled neupotrebljavana blagovaonica, a s desne ugodna prostorija s kožnatim foteljama i izrezbarenom velikom vitrinom u kutu. Zanimljivo. Stara nautička mapa, viša od Quentina, s ukrašenom magnetnom iglom na ruži kompasa, zauzimala je polovicu jednoga zida. Quentin prepipa zidove tražeći prekidač za svjetlo. U jednom kutu nalazila se stolica od trske, ali nije na nju sjeo. Sve su rolete bile spuštene. U kući nije vladala uobičajena tama, već prava mrkla noć. Kao da je sunce zašlo ili ušlo u pomrčinu u trenutku kada je prešlo kućni prag. Sasvim polako Quentin zakorači u prostoriju desno. Izaći će i ponovno zazvati za minutu. Mora barem pogledati. Tama oko njega bila je poput pucketajućeg električnog oblaka. Vitrina je bila glomazna. Toliko velika da u nju može stati čovjek. Stavio je ruku na njenu malu, mjedenu ručku. Vrata su bila otključana. Prsti su mu zadrhtali. Le roi s'amuse. Nije si mogao pomoći. Imao je osjećaj da se cijeli svijet okreće oko njega, kao da ga je sve u životu vodilo upravo ovom trenutku. 14

Pokazalo se da je to vitrina za držanje alkohola. Bila je toliko velika da je u nju mogao stati čitav bar. Kako bi bio siguran, Quentin gurne ruku iza boca koje su se pritom lagano zatresle i osjeti suhu, grubu šperploču. Nema prolaza. Ništa magično. Uzavrelog lica i teškog daha zatvori vrata vitrine. Tek kada se okrenuo oko sebe kako bi se uvjerio da ga nitko nije vidio, ugleda mrtvaca na podu. Petnaestak minuta poslije predsoblje je vrvjelo ljudima. Quentin je sjedio u kutu na stolici od trske, poput nosača lijesa na pogrebu osobe koju nikada nije upoznao. Stražnji dio glave čvrsto je priljubio uz hladni, tvrdi zid, kao da mu je on zadnja veza sa stvarnošću koja se odvijala oko njega. James je stajao na nogama tik do njega. Činilo se da ne zna što bi s rukama. Nisu gledali jedan u drugoga. Starac je ležao na podu. Imao je sijedu, einsteinovski luckastu frizuru i poveliki, okrugli, izbočeni trbuh. Oko njega klečala su tri bolničara, dva muškarca i žena. Žena je bila gotovo neprikladno lijepa. Svojom je pojavom odudarala od strašnoga prizora te se doimala poput glumice krivo odabrane za tu scenu. Bolničari su obavljali svoj posao, ali nije vladala užurbana atmosfera kliničkoga spašavanja života. Ovdje je posrijedi bilo nešto drugo - proceduralno oživljavanje koje nema smisla, ali se ipak mora obaviti. Govorili su tiho, pakirali opremu, skidali samoljepljive gaze i bacali upotrijebljene igle u posebnu posudu. Naučenim, snažnim pokretom jedan od muškaraca izvadio je intubacijsku cijev iz starčevih usta i Quentin mu je sada mogao vidjeti mrtvi, sivi jezik. Osjetio je smrad za koji ni samomu sebi nije htio priznati da ga podsjeća na slabi, opori miris govna. »Ovo je koma«, reče James po tko zna koji put. »Da«, odgovori Quentin gotovo nečujno. »Totalna koma.« Osjećao je da su mu usta i zubi obamrli.

15

Ako se ne pomakne, možda ga nitko neće moći uvući u daljnji razvoj događaja. Nastojao je ostati miran i disati polako. Gledao je u prazno, ravno pred sebe, odbijajući usredotočiti pogled na išta što se događa u prostoriji. Znao je da će, ako pogleda Jamesa, na njegovu licu ugledati samo odraz vlastitoga psihičkog stanja pa će ga uhvatiti neizmjerna panika koje se neće znati osloboditi. Pitao se u kojem će trenutku biti prihvatljivo otići. Bilo mu je neugodno i imao je osjećaj da je na neki način prouzročio starčevu smrt jer je nepozvan ušao u kuću. »Nisam trebao reći da je pedofil«, reče naglas, »to je bilo loše.« »Totalno loše«, složi se James. Obojica su govorili polako, kao da se po prvi put u životu koriste jezikom. Bolničarka koja je klečala pokraj tijela ustane. Quentin ju je promatrao kako se isteže, dlanovima pritišće donji dio leđa, savija glavu prvo na jednu, pa na drugu stranu. Skidajući gumene rukavice, krenula je u njihovom smjeru. »Dakle«, objavi veselim glasom, »mrtav je!« Imala je britanski naglasak. Quentin proguta slinu. Žena spretno i elegantno baci rukavice u koš na drugome kraju prostorije. »Od čega je umro?« »Moždani udar. Kratki i slatki način da se ode s ovoga svijeta, ako već moraš otići. A on je morao. Pretpostavljam da je bio alkoholičar.« Rekavši to, rukom je napravila gestu ispijanja. Obrazi su joj još uvijek bili rumeni od klečanja nad mrtvim tijelom. Nije mogla imati više od dvadeset i pet godina. Bila je odjevena u pripijenu tamnoplavu košulju kratkih rukava na kojoj se jedan gumb razlikovao od ostalih - stjuardesa na letu za pakao. Da bar nije tako lijepa, pomisli Quentin. Na neki način puno je lakše imati posla s neprivlačnim ženama - ne moraš se bojati da su izvan tvoga dosega.

16

No ona nije bila neprivlačna. Bila je mršava i nestvarno lijepa, sa širokim, nevjerojatno seksi usnama. »Pa«, Quentin nije znao što da kaže, »žao mi je.« »Zašto bi tebi bilo žao?« odgovori ona. »Jesi li ga ti možda ubio?« »Ja sam samo ovamo došao na razgovor. On je vodio razgovore za Princeton.« »I, što te onda briga što je umro?« Quentin je oklijevao. Nije bio siguran je li sasvim dobro razumio slijed ovog razgovora. Ustao je i pomislio kako je to trebao napraviti čim mu je prišla. Bio je mnogo viši od nje. Čak i u ovim okolnostima ova je žena bila previše bahata za jednu bolničarku, kao da je prava doktorica ili nešto, pomisli Quentin. Pogledom je htio potražiti pločicu s imenom na košulji, ali se bojao da će pomisliti kako joj gleda grudi. »Nije mi osobno stalo do njega«, reče Quentin pažljivo, »ali, smatram da ljudski život ima neku vrijednost. Mislim da mogu reći da mi je žao što je mrtav iako ga nisam poznavao.« »A što ako je bio čudovište? Možda je stvarno bio pedofil.« Očito je čula njihov razgovor. »Možda. A možda je bio sasvim okej tip. Možda je bio svetac.« »Možda.« »Sigurno provodite mnogo vremena oko mrtvaca.« Krajičkom oka Quentin je nejasno vidio Jamesovo zbunjeno lice dok sluša njihov razgovor. »Pa, trebali bismo ih održati na životu. Bar nas to uče u medicinskoj školi.« »To sigurno nije lako.« »Pa, puno manje muke imamo s mrtvima.« »Tiši su.« 17

»Točno tako.« Izraz u njenim očima nije bio sasvim u skladu s onim što je govorila. Proučavala ga je. »Slušajte«, James se ubaci, »mislim da moramo krenuti.« »Čemu žurba?« odgovori ona. I dalje je gledala Quentina. Njoj je, za razliku od svake druge osobe na svijetu, on bio zanimljiviji od Jamesa. »Slušajte, dečki, mislim da je ovaj tip možda ostavio nešto za vas.« S mramornoga stola dohvatila je dvije velike, debele žute kuverte. Quentin se namršti. »To nije za nas.« »Mislim da stvarno trebamo krenuti«, ponovi James. »To si već rekao«, odgovori mu bolničarka. James otvori ulazna vrata. Hladni vanjski zrak ugodno ga je šokirao. Bio je stvaran. A to je ono što je Quentinu trebalo: više stvarnosti. Manje ovoga, što god to bilo. »Zaista mislim da ih trebate uzeti. Možda je nešto važno u njima.« Cijelo vrijeme dok je govorila nije prestajala gledati Quentina u oči. Vani je dan već polako primicao svome kraju. Quentinu je na ulaznome pragu postajalo hladno i vlažno, a i nalazio se otprilike deset metara od mrtvaca. »Slušajte, mi sada idemo«, nastavio je James. »Hvala vam, sigurno ste napravili sve što ste mogli.« Tamna kosa lijepe bolničarke bila je spletena u dvije debele pletenice. Od nakita imala je sjajni, emajlirani prsten i elegantni, antikni ručni sat od srebra. Nos i brada bili su joj uski i šiljasti. Dok je držala dvije kuverte na kojima su njihova imena bila ispisana velikim tiskanim slovima debelim flomasterom, izgledala je 18

kao lijepi, blijedi, mršavi anđeo smrti. U njima su vjerojatno kopije svjedodžbi i preporuke. Iz nekog razloga, možda zato što James nije, Quentin uzme omotnicu sa svojim imenom. »Vrlo dobro! Doviđenja!« zacvrkuta bolničarka, okrene se i zatvori vrata iza sebe. Sada su se nalazili sami na ulaznome pragu. »Svašta«, reče James. Udahne duboko kroz nos i izdahne. Quentin klimne glavom kao da se slaže s njegovim komentarom. Polako krenu stazom prema pločniku. Još je uvijek bio zbunjen i nije baš bio raspoložen za razgovor. »Slušaj«, nastavi James, »nisi to trebao napraviti.« »Znam.« »Možeš je još uvijek vratiti. Mislim, što bi bilo kada bi ovi na fakultetu saznali?« »A kako bi, molim te, saznali?« »Pa, ne znam.« »Tko zna što je u njoj, možda je nešto korisno.« »Pa baš super onda da je tip umro!« odbrusi James ljutito. Nastavili su šutke hodati do kraja ulice ne želeći priznati da su ljuti jedan na drugoga. Pločnik je bio mokar, a kišno nebo bijelo. Quentin je znao da vjerojatno nije trebao uzeti kuvertu. Bio je istodobno ljut na sebe jer ju je uzeo i na Jamesa jer je nije uzeo. »Slušaj, ovaj, vidimo se poslije«, reče James, »moram se naći s Jules u knjižnici.« »Dobro.«

19

Pozdravili su se formalnim stiskom ruke. Na neki čudan način činilo se kao da se zauvijek opraštaju. Quentin krene polako niz Prvu aveniju. Čovjek je umro u kući iz koje je upravo izašao. Sve mu se to činilo kao san. Posramljeno je shvatio da mu je laknulo što na kraju nije morao obaviti razgovor za upis na Princeton. Vani je postajalo sve mračnije. Sunce je zalazilo iza velikoga sivog oblaka koji je natkrilio Brooklyn. Prvi put u posljednjih sat vremena Quentin promisli o svim stvarima koje danas još mora obaviti: zadaci iz fizike, seminar za povijest, elektronička pošta, pranje posuđa i odjeće. Težina obaveza koje su ga čekale povlačila ga je poput gravitacije u stvarni svijet. Morat će objasniti roditeljima što se dogodilo, a oni će, na neki način koji Quentin nikada nije mogao razumjeti, pa se protiv njega nije znao ni boriti, sve prikazati kao njegovu krivnju. Razmišljao je o Juliji i Jamesu koji će se naći u knjižnici. Ona će raditi na seminaru o zapadnom civilizacijskom krugu za prof. Karrasa, šestotjednom projektu koji će vjerojatno završiti u dva dana i dvije besane noći. Koliko god žarko želio da nije Jamesova nego njegova, nije mogao ni zamisliti kako bi je osvojio. U najrealnijoj od svih fantazija James bi nenadano i bezbolno umro, a Julia bi plačući pronašla utjehu u njegovu naručju. Hodajući, Quentin otvori kuvertu. Odmah je shvatio da unutra nisu kopije njegovih dokumenata ili bilo kakav službeni papir. Unutra se nalazila bilježnica. Izgledala je staro. Naslovnica je potpuno izblijedjela, a kutovi korica bili su toliko istrošeni da su postali zaobljeni. Na prvoj stranici bilo je ručno napisano tintom:

Mađioničari Fibrija i poslije, knjiga šesta

20

Tinta je s vremenom izblijedjela i postala smeđa. Quentin je znao da Christopher Plover nikada nije napisao knjigu pod nazivom Mađioničari. A uostalom, kao i svaki štreber koji drži do sebe, dobro je znao da postoji samo pet knjiga o Filoriji. Kad je Quentin okrenuo list, iz knjige je ispao presavijeni, bijeli papir, poletio na vjetru, na trenutak se zadržao na vitičastoj željeznoj ogradi koja se nalazila u blizini i onda ponovno odletio. U četvrti kojom je Quentin hodao nalazio se park, ostatak neiskorištene zemlje u obliku trokuta, očito nezgrapan i preuzak da bi ga gradski arhitekti iskoristili. Kako nije bilo sasvim jasno u čijem je vlasništvu, preuzela ga je grupa poduzetnih susjeda i kiselo, pješčano tlo, tako tipično za Brooklyn, zamijenila plodnom, bogatom zemljom iz područja sjeverno od New Yorka. Neko su vrijeme tu sadili bundeve, rajčice i razno proljetno cvijeće te pokušavali stvoriti nešto nalik na tradicionalani japanski vrt koji odiše mirom i ravnotežom, ali su ga u posljednje vrijeme zapustili pa je cijelim područjem polako ovladavao neiskorjenjivi, urbani korov i zagušivao svoje nježnije, egzotičnije srodnike. I upravo je u tu biljnu guštaru uletio Quentinov papir i nestao. U ovo doba godine sve su se biljke smrzle ili su bile u procesu odumiranja, pa čak i korov. Quentin je zagazio hrabro sve do struka u gustiš, suho granje zapinjalo mu je za hlače, a kožnate cipele drobile su slomljeno staklo pod nogama. Pomislio je da se na papiru možda nalazi broj zgodne bolničarke. Vrt je bio uzak, ali ga je iznenadilo koliko je dugačak. Hodajući naišao je na tri ili četiri velika stabla, a što se dalje i dublje probijao, sve oko njega postajalo je mračnije, a raslinje sve gušče i zaraslije. U jednome trenutku ugledao je papir zakvačen visoko o žicu koja je podupirala osušenu vinovu lozu. Pomisli da će možda pasti prije nego ga uspije 21

dohvatiti. Zazvoni mu mobitel: tata. Odluči se ne javiti. Učini mu se kako krajičkom oka vidi nešto veliko što je zalepršalo iza paprati, ali kada je okrenuo glavu, nije bilo ničega. Nastavio se probijati kroz osušene ostatke gladiola, petunija, visokih suncokreta i ruža - krhke, ukočene stabljike i cvjetove smrznute u slikoviti, šareni prizor. Činilo mu se da je već mogao stići do Sedme avenije. Probijao si je put i išao sve dublje, sudarajući se s raznoraznim biljkama od kojih su neke sigurno bile otrovne. Samo mi još treba da naletim na jebeni otrovni bršljan, pomisli. Bilo mu je čudno kad bi tu i tamo među mrtvim biljem naišao na nekoliko zelenih izdanaka koji su tko zna odakle crpili hranu. U zraku je osjetio neodređeni slatkasti miris. Zaustavio se. Odjednom je sve oko njega utihnulo. Nije bilo zvukova automobilskih truba, radija i sirena. Mobitel mu je prestao zvoniti. Hladnoća ga je štipala za lice, a prsti počeli trnuti. Vratiti se ili nastaviti? Zatvorio je oči, rukama zaštitio lice od bodljikavih grana i progurao se dalje kroz uski prolaz u živici. Spotaknuo se o nekakav kamen. Odjednom mu je postalo mučno u želucu. Znojio se. Kad je ponovno otvorio oči, nalazio se na rubu velike, široke, savršeno ravne livade okružene drvećem. Zrak je ispunjavao miris tek pokošene trave. Toplo sunce tuklo mu je u lice. Ali sunce je sjalo pod krivim kutom. I gdje su, dovraga, oblaci? Nebo je bilo zasljepljujuće plavo. Zavrtjelo mu se u glavi. Nekoliko sekundi zadržao je dah pa izdahnuo ledeni zimski zrak iz pluća i udahnuo topli ljetni zrak prepun peludi. Kihnuo je. Iznad livade nalazila se velika kuća s fasadom od škriljevca i kamenih ploča boje meda. Krasili su je dimnjaci, zabati, kule i mali krovovi. U središtu svega smjestio se visoki impozantni toranj sa satom koji se Quentinu učinio kao pomalo 22

neobičan dodatak kući koja bi bez njega izgledala kao uobičajeni dom. Sat je bio izrađen u venecijanskome stilu: jedna jedina kazaljka kružila je nad podlogom označenom s dvadeset i četiri rimska broja. Iznad jednoga krila kuće izdizala se zelena, oksidirana, bakrena kupola koja je podsjećala na zvjezdarnicu. Od kuće prema livadi pružao se stupnjeviti vrt gustoga grmlja, živice i malih izvora. Quentin je bio poprilično siguran da će se sve vratiti u normalu ako samo ostane miran nekoliko trenutaka. Pitao se doživljava li možda neku vrstu psihičkoga sloma. Oprezno je pogledao iza sebe. Nije bilo ni traga zapuštenome parku kroz koji se maločas probijao, samo velika, razlistala hrastova stabla koja su izgledala kao predvorje prilično duboke šume. Kapljice znoja kliznu mu od lijevoga pazuha sve do rebara. Bilo je vruće. Quentin spusti torbu na travu i skine kaput. Blagi cvrkut ptice začuje se u tišini. Petnaestak metara od njega visoki, mršavi mladić stajao je naslonjen na stablo i pušio cigaretu. Bio je otprilike Quentinovih godina. Na sebi je imao košulju na kopčanje sa šiljastim ovratnikom i tankim, svijetloružičastim prugama. Nije pogledao Quentina, samo je nastavio polako i nezainteresirano pušiti i ispuhivati dim u topli ljetni zrak. Njemu vrućina očito nije smetala. »Ej«, poviče Quentin. Sada je pogledao i podignuo bradu u njegovu smjeru, ali se nije odazvao. Quentin krene prema njemu nastojeći hodati što ležernije. Zaista nije htio ostaviti dojam osobe koja nema pojma što se događa. Čak i bez kaputa znojio se kao svinja. Osjećao se kao engleski istraživač koji na sebi ima previše slojeva odjeće, a nastoji impresionirati skeptičnog tropskog domoroca. Ali postojalo je nešto što ga je morao pitati.

23

»Hm, je li ovo«, Quentin pročisti grlo, »je li ovo Filorija?« upita škiljeći zbog sunca koje mu je udaralo u oči. S vrlo ozbiljnim izrazom lica mladić pogleda Quentina. Udahne još jedan dim cigarete pa, ispuhujući, lagano odmahne glavom. »Njet«, odgovori, »ovo je New York.«

24

Brakebills

NIJE

S E S M I J A O.

Quentin će mu poslije na tome biti zahvalan.

»New York?« ponovi Quentin zbunjeno. »Vidio sam da dolaziš«, reče mladić, »ajde požuri, trebaš ući u kuću.« Bacio je cigaretu i krenuo preko široke livade. Nije se osvrnuo da provjeri slijedi li ga Quentin. On i nije odmah krenuo za njim, ali se odjednom uplašio da će ostati sam pa se pokrenuo i ubrzao za mladićem. Livada je bila ogromna, veličine pola nogometnoga igrališta. Quentinu se činilo da će im trebati cijela vječnost da je prijeđu. Osjećao je kako mu sunce tuče u vrat. »I, kako se zoveš?« upita ga mladić tonom po kojem je Quentinu odmah bilo jasno da ga odgovor uopće ne zanima. »Quentin.« »Ma baš krasno. I iz kojeg si kvarta?« »Iz Brooklyna.« »Koliko imaš godina?« »Sedamnaest.« »Okej, drago mi je. Ja sam Eliot. Nemoj mi više ništa reći o sebi. Ne želim da postanemo prijatelji.«

25

Nekoliko puta Quentin je morao skoro potrčati kako bi održao korak s njim. Bilo je nešto čudno u vezi s Eliotovim licem. Hodao je uspravno, ali usta kao da su mu bila iskrivljena u jednu stranu, u grimasi koja je otkrivala gusti niz krivih zubi koji su stršili pod svim mogućim kutovima. Izgledao je kao dijete čiji su porod nadgledale nestručne babice, pa se iskrivilo. Unatoč neobičnom izgledu, odisao je samopouzdanjem zbog kojeg mu je Quentin odmah poželio biti prijatelj ili jednostavno biti on. Izgledao je kao jedan od onih ljudi koji su u savršenoj harmoniji sa svijetom - kao da je imao neku urođenu lakoću u svom ponašanju; za razliku od Quentina koji se uvijek osjećao nespretno, kao da ne zna gdje bi s nogama i rukama i sramežljivo se koprcao pri izgovoru svake rečenice. »Kakvo je ovo mjesto?« upita Quentin. »Živiš ovdje?« »Misliš u Brakebillsu?« odgovorio je sa smiješkom. »Pa da, moglo bi se reći da živim tu.« Došli su do kraja livade. »Ako se to može nazvati životom.« Eliot je poveo Quentina kroz prolaz u visokoj živici i uveo ga u sjenoviti, biljni labirint. Živica je bila precizno podrezana u razgranate hodnike koji bi se svako toliko rastvarali u male, sjenovite čistine i vrtove. Premda je grmlje bilo toliko gusto da svjetlost uopće nije prodirala kroz njega, svako malo bi im od negdje odozgo široka, žuta sunčeva zraka presjekla put. Na jednom mjestu prošli su pokraj prskajuće fontane, a poslije i pokraj tmurnog, bijelog kamenog kipa oštećenog kišom. Trebalo im je više od pet minuta da izađu iz labirinta, i to kroz prolaz koji su činila dva visoka grma podrezana u obliku medvjeda uspravljenih na stražnjim nogama i usmjerenih prema kamenoj terasi koja se nalazila u sjeni velike kuće. Zapuhao je vjetar, a Quentinu se učinilo da je jedan od visokih lisnatih medvjeda lagano nagnuo glavu prema njemu. 26

»Dekan će vjerojatno doći za koju minutu pa će te pokupiti«, rekao je Eliot. »Savjetujem ti da sjedneš onamo« - pokazao je prstom na staru kamenu, klupu kao da je Quentin pretjerano veseli psić, a on mu govori da sjedne - »i bar pokušaj izgledati kao da pripadaš ovdje. E i da, ako kažeš dekanu da sam pušio, saznat ćeš kako izgleda pakao. Ja, doduše, nikada nisam bio ondje, ali ako je pola od onoga što o njemu kažu istina, sigurno je gotovo strašan kao i Brooklyn.« Rekavši to Eliot je nestao u zelenome labirintu, a Quentin je poslušno sjeo na klupu. Ruksak i kaput položio je u krilo i zapiljio se u sivi kameni pod i vrhove ulaštenih crnih cipela koje je obuo samo za današnji razgovor. Nastojao je ostati racionalan pa si je rekao - ovo se ne događa; no sve što ga je okruživalo, proturječilo je tomu. Činilo mu se da proživljava neugodno halucinogeno iskustvo. Kamene ploče na podu bile su izrezbarene vitičastim figurama koje su ga podsjećale na vinovu lozu ili neku kaligrafiju koja je s vremenom izblijedjela i postala nečitljiva. Pod širokim zrakama sunca vidio je čestice prašine i peludi. Ako je ovo halucinacija, pomislio je, onda ima odličnu rezoluciju. Najčudnija od svega bila mu je tišina. Naćulio je uši, ali nije čuo ni jedan automobil. Činilo mu se da se nalazi u filmu kojem je naglo izrezana zvučna vrpca. Dvokrilna balkonska vrata nekoliko su puta zaklepetala pa su se otvorila. Visoki debeli muškarac odjeven u lagano pamučno odijelo zakoračio je na terasu. »Dobar dan. Vi mora da ste Quentin Coldwater.« Govorio je izrazito standardnim jezikom, kao da je želio imati britanski naglasak, ali nije bio dovoljno pretenciozan da ga pokuša oponašati. Imao je blago, otvoreno lice i tanku plavu kosu. »Da, gospodine.« Quentin se nikada do tada ni jednoj odrasloj osobi nije obratio s gospodine, ali u ovom mu se trenutku ta riječ činila prikladnom.

27

»Pa, dobrodošli na fakultet Brakebills«, reče muškarac. »Pretpostavljam da ste već čuli za nas?« »Pa i ne baš.« »No dobro, u svakom slučaju ponuđena vam je mogućnost prijamnoga ispita na ovome fakultetu. Pristajete li?« Quentin nije znao što da odgovori. Ovo nije bilo jedno od pitanja za koje se pripremao jutros kada je ustao. »Ne znam«, odgovorio je zbunjeno. »Mislim, ustvari nisam siguran.« »Vaš je odgovor savršeno razumljiv, ali bojim se da nije prihvatljiv. Morate odgovoriti sa da ili ne. Neka vas ne bude strah«, dodao je ohrabrujuće. Quentin je bio gotovo siguran da će ako kaže ne sve ovo nestati i prije nego uspije izgovoriti slovo n, i da će se ponovno naći na hladnoj kiši, okružen psećim govnima na Prvoj ulici, pitajući se zašto mu se činilo da je još prije nekoliko trenutaka osjećao sunčeve zrake na leđima. Nije još bio spreman na to. Ne još. »Okej«, rekao je ležerno, ne želeći zvučati previše očajno. »Može.« »Odlično.« Dekan se činio kao jedan od onih naizgled veselih ljudi čije se veselje očitavalo u osmijehu, ali ne i u očima. »Pa krenimo onda. Da vam se predstavim, zovem se Henry Maglica - i molim bez šala na račun prezimena, sve sam ih već čuo - a vi mi se možete obraćati s dekane. Slijedite me. Mislim da ste posljednji stigli«, dodao je. Quentinu nijedna šala nije ni pala na pamet. Kuća je bila tiha i mirna, a sve je mirisalo na knjige, orijentalne tapete, staro drvo i duhan. Dekan je hodao žustro nekoliko koraka ispred Quentina, kojemu je trebalo nekoliko trenutaka da se navikne na unutrašnju svjetlost. Žurno su prošli kroz dnevni boravak ukrašen tamnim uljanim slikama pa niz uski, drvom obloženi hodnik te nekoliko katova stuba, sve dok nisu došli do velikih, debelih drvenih vrata. 28

Čim su ih otvorili, stotine glava podiglo se od stola i usmjerilo poglede na Quentina. Prostorija je bila velika i prozračna, ispunjena redovima drvenih klupa. Za svakom je sjedio po jedan tinejdžer ozbiljnoga lica. Quentinu je prostorija izgledala kao učionica, ali ne onakva na kakvu je navikao. Zidovi ove učionice bili su od staroga kamena. Sa svih strana prodirala je sunčeva svjetlost, a prostorija je bila toliko duga da joj gotovo nije mogao vidjeti kraj. Činilo mu se da je posrijedi nekakav optički trik sa zrcalima. Većina djece bila je Quentinovih godina i činilo se da posjeduju jednaku količinu samopouzdanja, točnije da ga nemaju. Ali ne i svi. Bilo je nekoliko pankera s irokezom ili obrijanih glava, grupica darkera i jedan Židov - hasid s crnom tradicionalnom kapicom. Jedna previsoka djevojka blesavo je u sve buljila kroz naočale crvenoga okvira. Nekoliko mladih djevojaka imalo je natečene oči, kao da su maločas plakale. Bio je tu i tip koji je bio gol do pasa, pa su mu se vidjela leđa prekrivena crvenim i zelenim tetovažama. Čovječe, pomisli Quentin, koji roditelji bi tako što dopustili? Vidio je i klinca u motoriziranim kolicima. Jedan nije imao lijevu ruku, na sebi je imao tamnu košulju na kopčanje, čiji je lijevi rukav bio presavijen i pričvršćen srebrnom kopčom. Sve klupe bile su jednake i na svakoj se nalazila knjižica plavih korica, a tik do nje naoštrena olovka. To su bile jedine dvije stvari u učionici koje su se Quentinu činile uobičajene. Ugledao je jedno prazno mjesto u dnu prostorije pa je sjeo i povukao stolicu prema naprijed, pri čemu je nastala zaglušujuća škripa. U jednome trenutku učinilo mu se da među svim tim nepoznatim ljudima vidi Julijino lice, ali ona je odmah okrenula glavu, a on nije imao vremena za daljnje proučavanje. Dekan Maglica istupio je i nakašljao se. »Dakle«, rekao je, »slijedi nekoliko uvodnih rečenica i uputa. Tijekom ispita vlada apsolutna tišina. Slobodno možete gledati u testove drugih studenata, ali ako 29

to pokušate, razočarat ćete se, jer ćete vidjeti samo prazni papir. Olovke ne morate dodatno oštriti, one to čine same. Ako ožednite i poželite čašu vode, samo dignite ruku, ovako.« Podignuo je tri prsta iznad glave. »Ne morate strahovati da niste dovoljno pripremljeni za ovaj ispit. Ionako ne postoje materijali iz kojih ste mogli učiti, a moglo bi se i reči da ste se za ovo pripremali cijeli svoj život. Moguća su samo dva rezultata: prolaz ili pad. Ako prođete, čeka vas druga faza ispita. Ako pak padnete, a većina vas hoće, vratit ćemo vas vašim domovima s uvjerljivim alibijem o tome gdje ste bili i s vrlo malo sjećanja na sve što ste ovdje doživjeli.« »Ispit se piše dva sata i trideset minuta. Možete početi.« Dekan se okrenuo prema ploči i nacrtao sat. Quentin je pogledao na prazni list papira ispred sebe. Više nije bio prazan. Počeo se popunjavati pitanjima; slovima koja su doslovno pred njegovima očima izranjala na papiru. Prostoriju su, poput lepeta ptičjih krila, ispunili zvukovi listanja i šuškanja papira. Učeničke glave istodobno su se pognule. Quentin je dobro poznavao taj pokret. Bio je to startni pokret grupe prvoklasnih štrebera koji se bacaju na krvavi posao. Sada je sve bilo u redu. Jedan je od njih. Quentin baš i nije imao u planu provesti popodne - ili jutro, ili koji je već ovo bio dio dana - pišući standardizirani test nepoznatoga sadržaja, u nepoznatoj instituciji, u nekoj nepoznatoj alternativnoj klimatskoj zoni u kojoj još uvijek traje ljeto. Trebao je biti u Brooklynu i smrzavati se do kostiju te obavljati razgovor sa strancem koji je u međuvremenu umro. No, logika situacije u kojoj se trenutno nalazio nije mu ostavljala vremena ni prostora za takva razmišljanja. Nikada do sada nije se našao u situaciji o kojoj nije mogao racionalno razmišljati.

30

Mnogi dijelovi testa bili su zadaci s brojevima, prilično laki za Quentina kojem ni samom nije bilo jasno kako je tako dobar u matematici. A bio je stvarno dobar, toliko dobar da je već u srednjoj školi slušao neke matematičke predmete na Brooklynskome koledžu. Ovdje je naišao tek na neke primjere diferencijalne geometrije i nekoliko linearnih algebarskih jednadžbi. Ali bilo je i egzotičnijih pitanja. Neka od njih činila su mu se apsolutno nesuvislima. Primjerice, imao je sliku poleđine igraće karte - ne baš sliku prave karte, već crtež poleđine koji je prikazivao dva anđela blizanca kako voze bicikle - morao je reći o kojoj je karti riječ. Kakvog to ima smisla? Ili primjerice, bio je dio u kojem je dobio ulomak iz Shakespeareove Oluje morao je prvo izmisliti vlastiti jezik i onda prevesti autorove stihove na taj jezik. Zatim su slijedila pitanja o gramatici i ortografiji izmišljenoga jezika, a zatim stvarno mu nije bilo jasno koji je smisao svega toga - pitanja o izmišljenoj geografiji, kulturi i društvu zamišljene države u kojoj se tečno govori njegov izmišljeni jezik. Nakon toga morao je prevesti tekst napisan na tom jeziku na engleski, te pritom obratiti pozornost na razlike u gramatici, vokabularu i značenju. Mislim stvarno, ovo je previše, pomisli Quentin. Uvijek bi na testovima dao sve od sebe, ali u ovome slučaju nije bio sasvim siguran što se uopće od njega očekuje. Također, dok ga je rješavao, ispit se mijenjao. U dijelu koji se odnosio na razumijevanje čitanjem nalazio se paragraf teksta koji je nestajao dok ga je čitao; nakon toga slijedila su pitanja o nestalome sadržaju. Možda je riječ o nekom kompjuteriziranom papiru? - činilo mu se da je negdje čitao o tom izumu. Digitalnoj tinti? U svakom slučaju, odlična rezolucija, pomislio je. Trebao je nacrtati zeca koji neće mirovati dok ga crta - čim mu je nacrtao šape, zec se počešao pa nastavio skakutati po stranici papira i grickati ostala pitanja, pa je Quentin morao juriti za njim s olovkom kako bi mu do kraja nacrtao krzno. Na

31

kraju ga je smirio na brzinu nacrtanim rotkvicama, nakon čega je oko njega nacrtao ogradu i tako ga zadržao na jednome mjestu. Nakon nekog vremena nije više mislio ni na što osim na to kako će zadovoljavajuće, urednim rukopisom, odgovoriti na pitanje za pitanjem te udovoljiti bilo kojem od perverznih zahtjeva koje je test tražio od njega. Prošao je skoro cijeli sat a da nije ni podignuo glavu od stola. Boljela ga je stražnjica. Promeškoljio se u stolici. Zrake sunca kroz prozor sada su padale pod drugim kutom. Još se nešto u međuvremenu promijenilo. Kada je ispit započeo, za svakom je klupom sjedila po jedna osoba, ali sada je bilo mnoštvo praznih klupa. Nije primijetio da je itko izišao. Osjetio je napadaj panike u želucu. Isuse, pa nisu valjda svi ti ljudi završili prije njega. Nije bio naviknut na situaciju u kojoj ima boljih od njega u razredu. Dlanovi su mu se oznojili pa ih je obrisao o hlače. Tko su ti klinci? Kad je Quentin okrenuo novi list u ispitnoj knjižici, bio je prazan, osim jedne jedine riječi koja se nalazila u samome središtu stranice: FIN. Bila je napisana kurzivom, kao na kraju starog holivudskog filma. Opustio se uz naslon stolice i pritisnuo dlanove na umorne oči. Dva sata života možda uludo potrošena, dva sata koja neće moći vratiti. Premda Quentin još nije ugledao nikoga tko je ustao i otišao, u prostoriji je bilo sve manje i manje ljudi. Ostalo je još možda pedesetak klinaca, ali prevladavale su prazne klupe. Činilo mu se kao da su lagano i tiho nestajali iz prostorije svaki put kad bi okrenuo glavu. Panker bez majice i s tetovažama na leđima još je uvijek bio tu. Sigurno je završio ili odustao jer je neprestano provocirao naručujući nove čaše vode. Stol mu je bio pun praznih čaša. Posljednjih dvadesetak minuta Quentin je proveo buljeći kroz prozor i zabavljajući se okretanjem olovke među prstima. 32

Dekan je ponovno ušao i obratio se onima koji su ostali. »Veliko mi je zadovoljstvo obavijestiti vas da ste zadovoljili na ispitu i da prelazite na drugu razinu testiranja«, rekao je. »Na ovoj razini individualno će vas ispitivati profesori našega fakulteta. Dok čekate svoj red, možete se međusobno upoznati i poslužiti napicima i grickalicama.« Po Quentinovoj računici ostalo ih je dvadeset i dvoje u prostoriji, otprilike tek desetina u odnosu na početak ispita. Da situacija bude još bizarnija, odjednom se pojavio tihi, komično uštogljeni batler u bijelim rukavicama. Pred svakoga je stavio drveni pladanj sa sendvičem - dvije kriške raženog bavarskog kruha sa svježom mocarelom i pečenom crvenom paprikom - kruškom, i debelim redom crne gorke čokolade. Uz to svakome je, iz boce na kojoj nije bilo nikakvoga naziva, uso u čašu nekakvu mjehuričastu tekućinu. Pokazalo se da je riječ o gaziranome piću s okusom limuna. Quentin je uzeo pladanj sa sobom i uputio se među prednje klupe gdje se već okupila grupica učenika. Laknulo mu je što je uspio proći prvu razinu ispita, iako nije imao blage veze kako mu je to pošlo za rukom i zašto su drugi pali, ili što uopće taj prolaz znači. Batler je strpljivo skupljao zamrljanu kolekciju čaša s pankerove klupe i stavljao ih na poslužavnik. Quentin je potražio Juliju, ali ona ili nije prošla ovaj dio ispita, ili nije ni bila ondje. »Trebali su odrediti neki limit«, objašnjavao je panker koji se predstavio kao Kuna. Imao je okruglo dječje lice koje se uopće nije slagalo s ostatkom njegova pomalo zastrašujućeg izgleda. »Mislim, koliko čaša vode možeš tražiti. Možda, ono, što ja znam, najviše pet. Obožavam pronalaziti takve rupe u sustavu, mjesta u kojima sustav zajebe sam sebe.« Slegnuo je ramenima.

33

»U svakom slučaju, meni je bilo dosadno, mislim nakon dvadeset minuta test mi je rekao da sam završio.« »Dvadeset minuta?« Quentin nije znao da li da mu zavidi ili da mu se divi. »Čovječe, meni su trebala dva sata.« Panker je ponovno slegnuo ramenima i složio izraz lica koji je govorio: baš me briga, ne znam što bih ti rekao. Među učenicima razvijalo se prijateljstvo pomiješano s nepovjerenjem. Međusobno su izmjenjivali podatke o sebi - imena, gradove iz kojih dolaze - i komentare o ispitu. Ali što su više pričali o samome ispitu, sve su više shvaćali da nitko nije rješavao jednaki test. Bilo ih je iz svih dijelova zemlje, osim dvojice koji su dolazili iz istog inuitskog rezervata u Saskatchewanu. Prilazili su jedni drugima i prepričavali priče o tome kako su uopće došli na ovo mjesto. Iako nijedna od priča nije bila ista, sve su imale sličan razvojni tijek. Netko je krenuo potražiti loptu izgubljenu u vrtu, ili ovcu zalutalu u jarku, ili je slijedio do tada nepostojeći kabel koji je vodio od jednoga od školskih kompjutora do ormara koji nikada prije nije vidio. I svi su nakon takvih i sličnih zavrzlama ugledali zelenu travu, osjetili vrućinu ljetnoga sunca i našli se pred osobom koja ih je odvela u ispitnu prostoriju. Čim je završila pauza za ručak, počeli su se pojavljivati profesori i prozivati ih po imenima. Išli su abecednim redom pa je prošlo tek nekoliko minuta prije nego što je žena od četrdesetak godina, strogoga izgleda i tamne kose do ramena prozvala Quentina Coldwatera. Slijedio ju je u usku, drvom obloženu prostoriju s visokim prozorima koji su s velike visine pružali pogled na travnjak na kojem se našao kada je tek došao. Čim su se vrata za njim zatvorila, naglo je nestao žamor koji se čuo iz susjednih ispitnih prostorija. Ugledao je masivni drveni stol i dvije stolice, jednu nasuprot druge.

34

Naglo mu se zavrtjelo u glavi. Činilo mu se da nije tu i da gleda neki prizor na televiziji. Cijela situacija bila mu je tragično komična. Nekako je došao sebi i usredotočio se na ono što se događalo oko njega. Ovo je bilo natjecanje, a on je u tome uvijek bio uspješan. No bio je i svjestan da su u ovome natjecanju ulozi naglo porasli. Na stolu nije bilo ničega osim špila karata i hrpice od desetak novčića. »Dakle, Quentine, ako sam dobro shvatila, ti si ljubitelj mađioničarskih trikova«, reče žena. U njenom govoru čuo se neodređeni europski naglasak. Islandski? »Pa pokaži mi neki.« Bila je u pravu, Quentin je doista volio mađioničarske trikove. Njegovo zanimanje za magiju, započeto prije otprilike tri godine, donekle je potaknuto knjigama koje je čitao, ali ponajviše željom da si ispuni slobodno vrijeme aktivnošću u kojoj se ne mora družiti s drugim ljudima. Od onda je proveo stotine emocionalno praznih sati sa svojim iPod-om putem kojeg je skupljao informacije o trikovima s novčićima i kartama, te bi u trenucima najveće dosade ponavljao trikove s umjetnim cvijećem koje je magično izvlačio iz tankih plastičnih tuljaca. Nebrojeno puta iznova gledao bi nekvalitetne, snježne videosnimke u kojima su sredovječni muškarci u krupnome kadru, ispred pozadine napravljene od plahti, davali upute o mađioničarskim trikovima. Onda je otkrio da magija uopće nije romantična. Naprotiv, shvatio je da je dosadna, varljiva i da se svodi na ponavljanje. No trudio se do iznemoglosti i s vremenom je ne samo svladao osnove nego postao i vrlo dobar. U blizini Quentinove kuće nalazila se trgovina u kojoj se uz elektroničku opremu, prašnjave kutije društvenih igara, figurice superjunaka i stvari kao što su ljigavci i lažna bljuvotina, mogao nabaviti i mađioničarski pribor. Ricky, čovjek iza blagajne, koji je imao bradu i zaliske, ali ne i brkove, i izgledao je kao amiš, nevoljko je pristao podijeliti s Quentinom nekoliko savjeta. No nije prošlo dugo i 35

učenik je nadmašio učitelja. Sa sedamnaest Quentin je već znao Viski i soda trik s novčićima, zapetljano Charlierovo presijecanje koji se izvodi jednom rukom, a mogao je izvesti i komplicirano Milisovo žongliranje s trima lopticama, a ponekad, kad je bio izrazito nabrijan, čak i sa četirima. U školi bi mu popularnost porasla svaki put kad bi demonstrirao svoje sposobnosti i snažno, gotovo robotskom preciznošću, ne gledajući ciljani objekt, bacio običnu igraću kartu koja bi onda preletjela udaljenost od koja tri metara i zabila se u jednu od neprivlačnih i nejestivih jabuka posluženih u školskoj menzi. Quentin je prvo uzeo karte. Kako je bio izrazito ponosan na svoju sposobnost miješanja karata, radije nego s običnim miješanjem, započeo je s faro načinom u kojem se dva bloka karata međusobno povezuju kao zupci patentnoga zatvarača. Nadao se da žena nasuprot njega - moš mislit - zna razliku, i zna koliko je teško izvesti dobar faro. Zatim je izveo svoj uobičajeni niz kojim se inače hvalio pred publikom: lažno presijecanje, lažno miješanje, pogađanje odabrane karte, skrivanje karte ispod dlana, vađenje karte iz džepa... Između trikova spretno je bacao i nizao karte u lepezu ili kartaški vodopad među rukama. Imao je i pripremljeni govor kojim bi inače popratio trikove, ali činilo mu se da će u ovoj tihoj, prozračnoj prostoriji, ispred ove dostojanstvene i lijepe žene, zazvučati nespretno i prazno. Krenuo je otvoriti usta, ali riječi su samo utihnule. Izvodio je trik u tišini. Čuo se samo šuškavi zvuk karata. Žena ga je mirno promatrala i svaki put kad bi je zamolio da odabere neku kartu, poslušno bi to napravila, ne pokazujući ni iznenađenje ni oduševljenje kada bi - kakvog li čuda! - iz sredine ispremiješanoga špila, ili iz džepa na košulji, ili od negdje iza leđa, izvadio baš njenu kartu. Prebacio se na novčiće. Bili su novi i sjajni, neizlizanih oštrih rubova. Kako nije imao sa sobom nikakve pomoćne rekvizite kao što su čaše i rupčići, oslonio se 36

na vlastite ruke. Žena ga je kratko vrijeme promatrala u tišini, zatim se nagnula preko stola i zaustavila ga dodirom ruke. »Ponovi ovo zadnje.« Poslušno je ponovio posljednji trik. Bila je riječ o staroj majstoriji zvanoj Lutajući novčić, u kojoj se novčić (točnije tri novčića) misteriozno pojavljuju prvo u jednoj pa u drugoj ruci. Prvo bi ga pokazao publici, a onda bi novčić misteriozno nestao; Quentin bi se zatim pravio da ga je u potpunosti izgubio, a onda bi ga trijumfalno pokazao u drugome dlanu, nakon čega bi novčić opet pred očima publike nestao ravno s njegovog otvorenog dlana. Bio je to poprilično običan, ali dobro razrađen trik koji se sastojao od sekvenci nestajanja i pojavljivanja. »Ponovi još jednom.« Krenuo ga je ponovno ponavljati. Zaustavila ga je negdje u sredini trika. »U ovome dijelu radiš nešto krivo.« »Gdje? Što?« Namrštio se. »Pa tako ide trik, tako se radi.« Skupila je usnice i odmahnula glavom. Uzela je tri nova novčića s hrpe i ne odajući ničim da radi nešto neuobičajeno i osobito, savršeno izvela Lutajući novčić. Quentin nije mogao prestati gledati u njene male, gipke tamnopute ruke. Pokreti su joj bili usklađeni i precizniji nego kod ikojeg profesionalca kojeg je do onda vidio. Zaustavila se na pola trika. »Evo vidiš, ovdje, sada drugi novčić mora prijeći iz jedne ruke u drugu. Moraš napraviti obrnuti prijelaz, i držati ga ovako. Dođi bliže da bolje vidiš.« Poslušno je ustao, polako došao do njene strane stola i stao, nastojeći ne gledati u njenu bluzu. Ruke su joj bila manje od njegovih, ali novčić je među njima

37

nestajao kao ptičica u krošnji. Rastavila je pokret na više manjih i ponovila ga za njega polako, naprijed-natrag, u jednome i u drugome smjeru. »Pa i ja radim tako«, rekao je. »Pokaži mi.« Nasmijala se. Uhvatila ga je za ručni zglob i zaustavila mu pokret. »Ajde, sad reci gdje ti je drugi novčić?« Otvorio je oba dlana. Novčić... nije bilo novčića. Nestao je. Pogledao je svoje ruke, raširio prste, pogledao na stol, u džepove, po podu. Nigdje ništa. Nestao je. Je li ga uzela dok nije gledao? Možda ga je prevarila tim svojim brzim prstima i osmijehom Mona Lise. »Sve mi je jasno«, rekla je ustajući. »Quentine, hvala ti, ostani ovdje, a ja ću pozvati drugog profesora.« Quentin ju je promatrao kako odlazi i istodobno pretraživao džepove u potrazi za novčićem. Prvi put u životu nije znao ocijeniti je li pao ili prošao ispit. Čitavo popodne nastavilo se u jednakome ritmu. Profesori su ulazili kroz jedna vrata i izlazili kroz druga. Činilo mu se da je u snu, dugom nesuvislom snu u kojem ništa ne razumije. Došao je stariji profesor koji je imao tik pa se činilo da mu se glava neprestano mrda lijevo-desno. Neko je vrijeme kopao po džepovima da bi naposljetku izvukao hrpu izlizanih, raščupanih i zapetljanih žutih konopaca i stao iznad Quentina sa štopericom dok ih je on otpetljavao. Nakon njega došla je sramežljiva mlada žena, tek nešto starija od Quentina, i rekla mu da, na temelju onoga što je do sada vidio, nacrta kartu kuće. Zatim je došao uglađeni muškarac velike glave koji nije htio ili nije mogao prestati govoriti, i koji ga je izazvao na neobičnu varijantu brzopoteznoga šaha. Nakon određenog vremena Quentin više nije situaciju shvaćao ozbiljno - činilo mu se da se ovdje ustvari testira njegova lakovjernost. Samodopadni deblji muškarac narančaste kose pustio je u prostoriju 38

tankoga guštera sa širom otvorenim očima i s krilima kolibrića koja su se prelijevala u duginim bojama. Muškarac nije rekao ništa, samo je prekrižio ruke i sjeo na rub stola koji je zaškripao pod njegovom težinom. Kako mu ništa pametnije nije padalo na pamet, Quentin je pokušao natjerati guštera da mu sleti na prst. Sletio mu je na podlakticu, ugrizao ga do krvi, a zatim naglo odletio i nastavio zujati oko prozora kao bumbar. Debeli muškarac u tišini je pružio Quentinu flaster, zgrabio guštera i otišao. Nakon njega vrata su se napokon zatvorila i više se nisu otvorila. Quentin je duboko udahnuo i opustio se. Pretpostavio je da je procesija profesora završila, iako se nitko nije potrudio obavijestiti ga o tome. Što god bilo, imao je nekoliko minuta predaha. Sunce je polako zalazilo. Više ga nije mogao vidjeti kroz prozor, ali je vidio fontanu i njegov narančasti odraz u bazenčiću vode koja ju je okruživala. Iznad krošanja stabala uzdizala se magla. U vrtu nije bilo nikoga. Protrljao je oči i lice. Nastojao je pročistiti misli. Tek se sada, s nekoliko sati kašnjenja, sjetio roditelja koji vjerojatno umiru od brige. Inače ih i nisu previše zanimala njegova smucanja, ali čak su i oni imali svoje granice. Prošlo je već mnogo sati od kada je škola završila. Možda misle da se Quentinov razgovor odužio, iako je malo vjerojatno da su se uopće sjetili da je danas taj razgovor. Ali ako je ovdje ljeto, možda škola još nije ni počela? Neobična vrtoglavica koja ga je držala napetim cijelo popodne sad je polako popuštala. Pitao se koliko je uopće siguran na ovome mjestu. Ako je sve ovo san, sigurno će se ubrzo probuditi. Kroz zatvorena vrata jasno je čuo nečiji plač: dječak koji je nedvojbeno bio prestar da plače pred drugima. Profesor mu se obraćao tiho i odlučno, ali ovaj ili nije htio, ili nije mogao prestati plakati. Nastojao je zanemariti plač, ali taj opasni nečovječni zvuk kao da je probijao zidove Quentinova teškom mukom izgrađenog tinejdžerskog stava. Nanjušio je strah u tom zvuku. Kako su dječaka odvodili niz 39

hodnik, tako su i glasovi postajali sve tiši. Zatim je čuo hladni, isprekidani govor dekana koji se, očito, svim silama trudio da ne zvuči ljutito. »Kako god bilo, mene zaista više nije briga.« Slijedio je odgovor koji nije uspio razumjeti. »Ako ne uspijemo sastaviti kvorum, jednostavno ćemo ih sve poslati kućama i preskočiti jednu godinu.« Dekan je sve slabije suzbijao ljutnju u glasu. »Nitko sretniji od mene. Možemo obnoviti opservatorij. Možemo pretvoriti fakultet u starački dom za senilne ostarjele profesore. Njih, hvala Bogu, imamo u izobilju.« Ponovno nečujni odgovor. »Melanie, dvadeseti postoji. Svake godine prolazimo kroz ovo ispočetka i ako treba, ispraznit ćemo svaku srednju školu i popravni dom dok ne nađemo nju, njega ili ono. A ako u tome ne uspijemo, ja ću vrlo rado podnijeti ostavku i onda će to postati tvoj problem, pa samo izvoli. Ne znam što bi me moglo više usrećiti.« Vrata su se naglo napola otvorila i ugledao je zabrinuto lice prvoga ispitivača tamnokose Europljanke spretnih i okretnih prstiju. Otvorio je usta kako bi je upitao može li dobiti telefon - ispraznila mu se baterija na mobitelu - ali vrata su se zatvorila prije nego što je uspio išta reći. Kako naporno. Je li već jednom gotovo? A da jednostavno ode? Volio je pustolovine, ali što je previše, previše je. Ova pustolovina postala je zamorna. U prostoriji je sada gotovo vladao mrak. Potražio je prekidač za svjetlo, ali ga nije pronašao; ustvari, nije naišao ni na kakvu električnu spravu. Ni telefon, ni svjetlo, ni sat. Već je prošlo puno vremena otkad je pojeo onaj sendvič i komad čokolade, i opet je osjetio glad. Ustao je i otišao do prozora, gdje je bilo nešto svjetlije. Staklo na prozorima bilo je iskrivljeno od starosti. Zar je ostao zadnji? Zašto im treba toliko dugo? Nebo je bilo sjajno i plavo, prekriveno velikim krugovima 40

zvijezda koje su izgledale kao da su sišle s Van Goghovih slika. U Brooklynu se takve zvijezde nikada nisu mogle vidjeti jer su bile utopljene u smogu. Pitao se u kojem je dijelu New Yorka ovo mjesto i što se dogodilo papiru koji je pokušavao uhvatiti u žbunju i nije uspio. Da bar nije ostavio onu knjigu u ruksaku u prvoj ispitnoj prostoriji. Razmišljao je o svojim roditeljima koji sada sigurno zajedno spremaju večeru u kuhinji; nešto krčka na štednjaku, tata zvižduće uz melodiju nekog prastarog hita, dvije su čaše crnoga vina na šanku. Gotovo da su mu nedostajali. Vrata su se ponovno naglo otvorila i ušao je dekan, istodobno, preko ramena, završavajući razgovor s nekim. »Jedan kandidat? Dobro«, rekao je sarkastičnim tonom. »Pa da vidimo tog kandidata i molim vas, donesite koju prokletu svijeću!« Sjeo je za stol. Košulja mu je bila mokra od znoja. Quentinu se činilo da je vjerojatno popio koju čašicu otkad ga je posljednji put vidio. »Quentine, dobar dan, izvoli sjesti.« Rukom je pokazao na slobodu stolicu. Quentin je sjeo, a Maglica je otkopčao gornji gumb na košulji i brzo i nervozno spremio kravatu u džep. Nakon Maglice ušla je tamnokosa žena, a iza nje muškarac sa zapetljanom užadi, debeli muškarac s gušterom te ostalih desetak profesora koji su to popodne paradirali kroz prostoriju. Svi su stali jedni do drugih, oslonili se o zidove i kutove te izbjegavajući njegov pogled nešto međusobno šaputali. Ušao je i panker s tetovažama - progurao se baš kada su se vrata zatvarala i nitko od profesora nije ga ni zamijetio. »Idemo, idemo, započnimo.« Dekan im je svima dao znak da se utišaju. »Iduće bismo godine ovo stvarno trebali obaviti u konzervatoriju. Pearl, ti dođi ovamo.« Ovo je bilo upućeno mladoj plavokosoj ženi koja je od Quentina tražila da nacrta kartu kuće. 41

»Dakle«, rekao je kada su se svi smjestih, »Quentine, ti sjedni.« Quentin je već sjedio i doslovno se skupio u svojoj stolici. Dekan Maglica iz jednog je džepa izvadio novi špil karata, još uvijek zapakiran u plastični omot, a iz drugoga tuljac novčića, otprilike u vrijednosti jednoga dolara, i bučno ih spustio na stol tako da su zazvečali i raspršili se po stolu. Oboje je u isti mah krenulo da ih skupe. »Sve je u redu: pa dakle, bacimo se na posao.« Maglica je prvo pljesnuo rukama, a zatim protrljao dlanom o dlan. »Pokaži nam što znaš! Da vidimo malo magije!« Udobno se smjestio u stolici i prekrižio ruke. Zar nisu već prošli kroza sve ovo? Iako se na Quentinovu licu nije vidjela zabrinutost i nervoza, njegov je um uhvatila neizmjerna panika. Polako je otpakirao novi špil karata pri čemu je plastični omot oštro zapucketao u bolno neugodnoj tišini koja je vladala u prostoriji. Osjećajući se gotovo odvojen od tijela promatrao je vlastite ruke kako poslušno miješaju i presijecaju karte, miješaju i presijecaju. Pokušavao se sjetiti nekog trika koji već nije pokazao. Netko se nakašljao. Baš je bio počeo s trikom, kada ga je Maglica zaustavio. »Ne, ne, ne, ne i ne.« Maglica se cerekao, ne odviše ljubazno. »Pa ne tako, pokaži nam pravu magiju.«. Dok je govorio, dvaput je stisnutom šakom snažno udario u stol i zatim se ponovno zavalio u stolicu. Quentin je duboko udahnuo i pogledao ga, nastojeći na njegovu licu pronaći tragove dobroga smisla za humor koji je prije vidio, ali ovaj ga je samo promatrao s ozbiljnim izrazom iščekivanja. Oči su mu bile mliječnoplave, svjetlije nego inače.

42

»Nije mi baš jasno što želite od mene«, reče Quentin polako i tiho, kao da se nalazi u školskoj predstavi gdje je zaboravio svoj dio teksta, pa sad ostale pita za pomoć. »Kako to mislite pravu magiju?« »Pa ne znam što mislim«, jedva suzdržavajući smijeh Maglica se znakovito pogledao s ostalim profesorima. »Ne znam što mislim pod tim, ti mi reci što ja mislim.« Odugovlačeći, Quentin je još nekoliko puta premiješao karte. Nije mu bilo jasno što se od njega očekuje. Napravio bi što god žele, samo kada bi mu rekli što točno žele. Dakle ovo je taj trenutak, pomislio je, ovo je kraj. Ovako se osjećaju gubitnici. Pogledao je ostala lica u prostoriji, ali svi su ili izbjegavali njegov pogled ili su bili savršeno mirni i nisu pokazivali nikakav znak podrške. Nitko mu, dakle, neće pomoći. Morat će se vratiti u Brooklyn. Osjetio je kako mu se suze skupljaju u očima i to ga je razljutilo. Očajnički je htio da ga nije briga, da mu je svejedno, ali osjećao je kako sve više propada negdje u sebe i kako ne vidi ništa za što bi se uhvatio. Dakle to je to, pomislio je. Ovo je ispit koji ne mogu proći. Nije ga to previše iznenadilo. Cijelo se vrijeme ionako pitao koliko daleko će pustiti da se nastavlja ova šarada. »Daj, Quentine, prestani nas zajebavati!«, Maglica je iznenada povikao. Zapucketao je prstima. »Daj ajde, probudi se napokon!« Nagnuo se preko stola i snažno uhvatio Quentina za ruke. Quentina je dodir šokirao. Magličini prsti bili su snažni, neobično suhi i topli. Pomicao je njegove prste, fizički ih namještao u položaje u kojima nisu htjeli biti. »Ovako«, govorio je. »Ovaj prst ovako, ovaj ovako pa ovako.« »Dobro, shvatio sam, pustite«, nastojao je izvući ruke. »Pustite.« Ali Maglica ga nije pustio. Nastalo je komešanje među publikom, netko je nešto rekao. Maglica je nastavio raditi na Quentinovim rukama, mijeseći ih poput 43

tijesta. Savinuo ih je prema natrag pa ih je raširio tako da je kožica između bolno pekla. Učinilo mu se da među Magličinim i svojim rukama vidi iskre. »Rekao sam vam da me pustite!« povikao je i izvukao ruke iz Magličina stiska. Iznenadilo ga je koliko mu je godio osjećaj ljutnje. Ljutnja je bila nešto za što se mogao uhvatiti. Nastao je neugodni tajac. Quentin je duboko udahnuo i glasno izdahnuo kroz nos. Činilo mu se da je s tim izdisajem izbacio iz sebe i dio očaja koji je osjećao. Bilo mu je dosta toga da je uvijek objekt tuđega promatranja i ocjene. Podnosio je to cijeli život, ali čak je i on imao svoje granice. Maglica je ponovno nešto govorio, ali ovaj put Quentin ga nije slušao. Započeo je tiho sebi u bradu nešto recitirati, nešto poznato. Prošla je možda koja sekunda dok je shvatio da riječi koje izgovara nisu engleske, već da pripadaju jeziku koji je izmislio prije toga dana za ispit. Bio je to neobičan jezik - tako je odlučio dok ga je stvarao - koji se govori samo u jednome tropskom arhipelagu, raju vruće klime i omare s krajolikom s Gauguinovih slika prepunim tamnih pješčanih plaža, egzotičnih voćki i izvora svježe vode. Vlada usmena kultura bogata prostaklucima, na čelu je nje sjajni, crveni vulkanski bog. Jezik je govorio kao urođenik, savršeno tečno i bez ikakva stranog naglaska. Riječi koje su mu izlazile iz usta gotovo da su zvučale kao molitva. Točnije: magične riječi neke čarolije. Quentin je prestao miješati karte. Više nije bilo povratka. Sve oko njega, svaki pokret, svaki zvuk, sve se usporilo, kao da se prostorija ispunila nekom viskoznom i sasvim prozirnom tekućinom u kojoj svatko mirno pluta i sve se odvija polagano. Podigao je sklopljene dlanove prema stropu kao da će ispustiti golubicu, i lagano bacio špil karata u zrak. Karte su se razdvojile i raspršile poput meteorita u atmosferi, a zatim su počele padati na stol, savršeno se slažući jedna na drugu. 44

Formirale su kuću karata. Kuća je bila prepoznatljiva, bio je to model zgrade u kojoj su se nalazili. Karte su se slagale vođene nekom neobičnom silom. Svaka se savršeno vezala uz rub prethodne. Posljednje dvije, as špadi i as srca, oslonile su se jedna o drugu, formirajući krov nad tornjem sa satom. Zavladao je apsolutni tajac. Dekan Maglica sjedio je nepomično u stolici. Quentin se naježio od glave do pete, ali osjećao se sigurno, znao je što radi. Njegovi su prsti u zraku ostavljali gotovo nevidljive fluorescentne tragove svjetlosti. Osjećao se kao da je na drogama. Nagnuo se prema naprijed i nježno puhnuo u kuću karata koja se zatim srušila u savršeno posložen špil. Uzeo ga je i raširio u kartašku lepezu preko cijeloga stola. Svaka karta bila je kraljica - kraljica roga, kraljica satova, kraljica pčela, kraljica knjiga. Neke su bile odjevene, a neke besramno razgolićene. Neke su imale Julijino lice. A neke lice lijepe bolničarke. Dekan Maglica pozorno je promatrao Quentina. Svi su ga promatrali. Pogledajte ovo: Quentin je ponovno sklopio karte u špil, presjekao ga na pola, pa te polovice na pola i zatim dio karata bacio u okupljenu publiku. Svi su ustuknuli. Svi osim dekana Maglice. Naglo je ustao. Stolica se prevrnula. »Molim vas, recite mi gdje sam«, rekao je Quentin polako. »Recite mi što radim ovdje.« Zgrabio je tuljac s novčićima sa stola, ali to više nije bio tuljac, već držak sjajnog, oštrog mača čija je oštrica bila uronjena u drvo. S lakoćom ga je izvukao iz stola. »Recite mi što se ovdje događa«, rekao je, ovaj put glasnije. »Ako ovo nije Filorija, hoće li mi netko napokon jebemu reći gdje se kvragu nalazim?!«

45

Na sekundu Quentin je uperio oštricu mača prema Magličinu nosu, ali ga je brzo povukao i ponovno zabio u stol. Mač je prošao kroz drvo kao kroz maslac i zaustavio se. Maglica se nije ni pomaknuo. Mač se ljuljao lijevo-desno. Quentin je duboko izdahnuo. Nestale su i posljednje sunčeve zrake. Pala je noć. »Dakle«, dekan je napokon progovorio. Izvukao je savršeno složeni rupčić iz džepa i obrisao orošeno čelo. »Mislim da se svi možemo složiti da je ovo bilo za prolaz.« Netko - vjerojatno onaj stariji profesor sa zapetljanom užadi - stavio je ruku na Quentinovo rame u znak ohrabrenja, a drugom je nježno, ali iznenađujuće snažno, izvukao mač iz stola i stavio ga sa strane, na sigurno. Među okupljenom publikom čuo se mjestimični pljesak. Ubrzo je prerastao u gromoglasne ovacije.

46

Eliot

QUENTIN

SE N I J E M O G A O S J E T I T I

ičega što se događalo kasnije te

noći; znao je samo da ju je proveo u toj školi. Osjećao se iscrpljeno i slabo kao nakon burne noći pune alkohola i droga. Teško je disao. Nije više osjećao ni glad, samo je htio zaspati. Bilo mu je neugodno zbog toga, ali činilo se da to nikomu ne smeta. Profesorica Van der Weghe - ispostavilo se da se tako zove tamnokosa žena - rekla mu je da je savršeno normalno da osjeća toliki umor, s obzirom na to da je izveo svoju prvu Prvostupanjsku čaroliju, što god to bilo, i da bi to svakoga iscrpilo. Rekla mu je i da je situacija s njegovim roditeljima riješena. Ništa se neće brinuti. Ali Quentinu je ionako u tom trenutku bilo svejedno, nije imao snage da mari, htio je samo leći i zaspati. Slijedio je profesoricu kroz hodnike, a onda pustio da ga gotovo nosi uz desetak katova stuba, sve do male, uredne sobe u kojoj se nalazio vrlo, vrlo mekani pernati krevet prekriven hladnim bijelim plahtama. Nije ni skinuo cipele, samo se srušio na krevet. Prof. Van der Weghe izula ih je umjesto njega pa se osjećao kao malo dijete kojem odrasla osoba mora razvezati vezice i skinuti obuću. Pokrila ga je, a on je utonuo u san i prije nego je zatvorila vrata za sobom. Iduće jutro trebalo mu je duže vrijeme da shvati gdje se nalazi. Ležao je u krevetu i pokušavao posložiti komadiće sjećanja na prošli dan u neku razumljivu sliku. Bio je petak i on je sada po svakoj logici trebao biti u školi. Umjesto toga razbuđivao se u nepoznatoj sobi, odjeven u jučerašnju odjeću. Istodobno je bio zbunjen i grizla ga je savjest, kao da je prethodnu večer proveo na tulumu s 47

nepoznatim ljudima, napio se i zaspao u nekoj od soba ljudi koji su organizirali zabavu. Znao je da je to nemoguće, ali osjećao je mamurluk. Što se zaista dogodilo sinoć? Što je napravio? Činilo mu se da su mu sjećanja iskrivljena. Događaji su više nalikovali na san nego na stvarnost - morali su to biti iako su djelovali realno. Ako ništa, ova je soba sigurno bila stvarna. Čuo je vranu izvana, jednom je glasno zahukala i odmah zašutjela kao da joj je neugodno. Nikakvi drugi zvukovi nisu dopirali do njega. Ležao je i promatrao sobu. Zidovi su bili blago zaobljeni pa je imala oblik polovice kruga. Zid s prozorima bio je od kamena, a dio je bio prekriven ormarima i policama od punoga tamnog drva. U jednome dijelu nalazio se i radni stol u viktorijanskome stilu, te toaletni stolić sa zrcalom. Krevet na kojem je ležao bio je smješten unutar drvene niše. Cijeli vanjski zid bio je otvoren malim pravokutnim prozorima. Bio je itekako zadovoljan onime što vidi. Nigdje nije bilo ničega što bi ga nagnalo na oprez. Možda cijela ova situacija i nije toliko katastrofalna. U svakom slučaju trebalo je ustati. Trebalo je završiti ovo priču i saznati što se uistinu događa. Ustao je i prišao prozoru. Pod bosim nogama osjećao je hladnoću kamenoga poda. Vani je sve bilo obavijeno ranom jutarnjom maglicom. Spustivši pogled vidio je krošnje stabala i shvatio da se nalazi na visokome katu. Spavao je najmanje deset sati. Pogledao je dolje na zelenu livadu. Nigdje nije bilo nikoga, bila je prazna i tiha. Zatim je ugledao vranu: proletjela je ispod njega svojim sjajnim, modrocrnim krilima. Na stolu je našao poruku u kojoj je pisalo da ga čeka doručak s dekanom Maglicom čim se probudi. Spustio se za jedan kat i pronašao zajedničku kupaonicu s nizom tuš-kabina, bijelim porculanskim umivaonicima i uredno složenim bijelim frotirnim ručnicima. Istuširao se - pustio je jak mlaz vruće vode da teče sve dok se 48

nije osjećao čisto i smireno. Mjehur ga je već bolio od suzdržavanja pa se samo opustio i pustio da tamnožuta mokraća poteče dnom kade i promatrao njen spiralni put do odvoda. Osjećao se čudno jer nije u školi, već u nekoj neobičnoj, sumnjivoj pustolovini. Ustvari, osjećao se dobro. Vaga odgovornosti u njegovom umu mjerila je štetu nastalu zbog njegove odsutnosti iz Brooklyna; sve je još uvijek bilo unutar prihvatljivih granica. Uredio se koliko je mogao s obzirom na to da je još uvijek nosio istu odjeću, u kojoj je u međuvremenu i prespavao, pa sišao niza stube. Nigdje nije bilo nikoga. Nije da se baš nadao formalnom primanju, ali bilo bi mu draže da ga je bar netko dočekao. Ovako je lutao uokolo barem dvadeset minuta kroz prazne hodnike, prostorije i učionice, a čak je izašao i na nekoliko balkona, sve dok ga nije pronašao onaj batler s bijelim rukavicama što je prethodnoga dana posluživao sendviče i poveo ga do dekanova ureda koji je bio iznenađujuće malen te je većinu prostora zauzimao golemi stol, velik gotovo kao tenk. Zidovi su bili prekriveni knjigama i limenim puhačkim instrumentima koji su djelovali poprilično staro. Za koju minutu stigao je i dekan odjeven u svijetlozeleno pamučno odijelo i žutu kravatu. Bio je živahan i dobro raspoložen, i u svakom slučaju nije odavao nikakve znakove ljutnje ili zamjeranja zbog jučerašnje scene s mačem. Rekao je da je već doručkovao, ali da Quentin može slobodno jesti dok razgovaraju. »Dakle«, pljesnuo je rukama o koljena i znakovito podignuo obrve. »Prva i najvažnija stvar: magija je nešto stvarno. Ali to si vjerojatno već i sam shvatio.« Quentin nije odgovorio. Sjedio je nepomično u stolici i silno se trudio održati izraz lica mirnim. Pogled je usmjerio u neku točku iznad Magličina ramena. Nije mu htio pružiti priliku da išta protumači iz njegovih gesti ili pogleda. Magličina je izjava vjerojatno bila najjednostavnije moguće objašnjenje za sve što se sinoć dogodilo. Neki dio njega, dio kojem je najmanje vjerovao, htio se uhvatiti za 49

Magličine riječi, nasloniti se na njih kao neplivač na plutajuće drvo. Ali s obzirom na sve što mu se dogodilo prije, s obzirom na čitav njegov život do dolaska na ovo mjesto, suzdržao se. Prevelik dio svog odrastanja proveo je razočaran u svijet i život - previše godina potrošio je tražeći nešto ovakvo, nešto što će mu potvrditi da stvarni opipljivi svijet kojim je okružen nije i jedini svijet, istodobno se noseći s brdom razočaravajućih dokaza koji su ga uvjeravali u suprotno. Zbog tog bolnog iskustva neće dopustiti da ga se tako lako ovaj put zavede. Osjećao se kao da mu se nudi dokaz da je nešto što je umrlo u njemu i što je osobno pokopao i prežalio, ipak živo. Pustio je Maglicu da govori. »Odgovorit ću na pitanje koje si postavio sinoć. Nalaziš se na fakultetu Brakebills, svojevrsnoj školi za mađioničare.« Ušao je batler s prekrivenim poslužavnikom. Poput posluge u hotelskim sobama brzim je pokretom ruke podignuo zvonasti poklopac. »Odlučili smo ti ponuditi mjesto u ovoj školi na osnovi onoga što si jučer pokazao na ispitu. Kušaj slaninu, uistinu je odlična. Nabavljamo je na lokalnoj farmi gdje svinje hrane slatkim vrhnjem i orasima.« »Vi dakle želite da idem u ovu školu. Odnosno fakultet.« »Da. Umjesto da se upišeš na neki uobičajeni fakultet, bit ćeš ovdje. Ako želiš, možeš zadržati sobu u kojoj si sinoć spavao.« »Ali ne mogu«, Quentin nije znao kako da jednostavno jednom rečenicom izrazi koliko je cijela ta ideja suluda i smiješna. »Žao mi je, ali sve je ovo malo previše. Ako sam vas dobro shvatio, ja bih trebao ustvari odgoditi svoje fakultetsko obrazovanje.« »Quentine, ne, nisi me dobro shvatio. Ne bi odgodio fakultet, već ga ne bi ni upisao. Brakebills bi bio tvoj fakultet.« Glas mu je bio uvjerljiv, očito je već mnogo puta obavljao ovakav razgovor. »Dakle, ništa od Harvarda, Princetona ili bilo kojeg 50

od drugih elitnih sveučilišta. Ne bi nastavio školovanje kao i drugi učenici tvoje generacije, ne bi na kraju s diplomom u džepu postao član akademske zajednice, niti bi te zaposlila multinacionalna kompanija ih menadžerska agencija. Quentine, probaj razumjeti, ovo mjesto ne nudi neki tečaj iz mađioničarstva. Ovo je mjesto« rekao je polako, širom otvorenih očiju - »svijet za sebe; svijet koji je savršeno organiziran i strukturiran.« »Dakle, četiri godine-« »Pa da budemo precizni, pet.« »-a na kraju svega toga postanem što? Diplomirani mađioničar?« Situacija mu je bila smiješna. »Ne mogu vjerovati da vodim ovaj razgovor«, rekao je sam sebi. »Da, Quentine, na kraju svega bit ćeš mađioničar. Slažem se, nije riječ o uobičajenoj karijeri. Tvojim srednjoškolskim profesorima sigurno ne bi bilo drago da odabereš taj put. Ali nitko neće znati da si ovdje i nitko neće znati što radiš. Cijeli svoj dosadašnji život ostavit ćeš iza sebe. Svoje prijatelje, sve što si planirao postati u životu, sve. Jedan ćeš svijet izgubiti, ali dobit ćeš drugi. Brakebills će postati tvoj novi svijet. Naravno, to nije odluka koju je lako donijeti.« I zaista, nije bila. Quentin je gurnuo tanjur od sebe i prekrižio ruke. Trebalo mu je vremena da razmisli. »I, kako ste me našli?« »O, imamo mi svoje načine - globus.« Maglica je pokazao rukom na policu na kojoj se nalazila čitava kolekcija: suvremeni globusi, globusi na kojima su ocrtana samo vodena područja, gotovo jednobojni lunarni globusi, sjajeći globusi boje večernjega neba, tamni, sivi globusi s netočno ocrtanim kontinentima. »S pomoću njih nalazimo mlade ljude poput tebe koji su talentirani za magiju - u osnovi oni bilježe mjesta na kojima neregistrirani čarobnjaci izvode magiju, često sasvim

51

slučajno, a ti si jedan od njih. Pretpostavljam da su tebe zabilježili zbog onog trika s Lutajućim novčićem.« »Imamo i skaute«, dodao je. Primjerice, tvoj neobični prijatelj Ricky, onaj sa zaliscima, jedan je od njih. Dlanom je dirnuo svoje lice da pokaže raspon Rickyjeve guste brade. »A ona djevojka s pletenicama koju sam upoznao? Bolničarka. Je li i ona skaut?« Maglica se namrštio. »S pletencima? Zar si je vidio?« »Da, jesam. Prije nego što sam završio ovdje. Zar je niste vi poslali?« Magličino lice nije nudilo nikakav odgovor, činilo se da su mu misli odjednom odlutale. »Pa recimo da je ona slučaj za sebe. Kako da se izrazim... ona radi samostalno. Moglo bi se reći da je slobodnjak u ovom poslu.« Quentina je uhvatila panika. Nije znao treba li zatražiti brošuru fakulteta. A nitko nije ni spomenuo školarinu. Znao je da se poklonjenom magarcu ne gleda u zube, ali što uopće zna o ovom mjestu? Recimo da je to uistinu škola za mađioničare. Ali je li dobra? Što ako je naletio na neku trećerazrednu školu? Treba razmišljati praktično. Nije se želio upisati na neki loš fakultet za čarobnjake ako je moguće pohađati Harvard za magiju, ili tako nešto. »Zar vas ne zanima moj uspjeh u srednjoj školi, ocjene i to?« »To sve znamo«, rekao je Maglica strpljivo. »Znamo i više od toga. No nama je ustvari jedini važeći kriterij jučerašnji ispit. On nam daje sve informacije o tebi koje su nam potrebne. Inače, samo da znaš, uistinu nije lako upisati ovaj fakultet. Ovo je jedna od najekskluzivnijih škola u zemlji. Ovo ljeto održali smo šest prijamnih ispita da bismo popunili tek dvadeset mjesta. Jučer vas je, primjerice,

52

samo dvoje prošlo, ti i još jedan dječak. Onaj s tetovažama i neobičnom frizurom. Predstavio se kao Kuna, ali sumnjam da mu je to pravo ime. »Na cijelome području Sjeverne Amerike, ovo je jedina škola za magiju«, rekao je Maglica i zavalio se u stolici. Činilo se da gotovo uživa u Quentinovoj nervozi. »Postoji još jedna u Velikoj Britaniji, dvije u Europi, četiri u Aziji i još neke. Ne znam ni sam zašto, ali ima jedna i na Novome Zelandu. Svakakve se gluposti govore o američkoj magiji, ali uvjeravam te da itekako držimo korak s međunarodnim standardima. Mislim, u Zurichu još uvijek imaju predmete iz frenologije, a usuđuju se nama prigovarati.« Nešto maleno, ali teško palo je s Magličina stola. Sagnuo se da to podigne. Pokazalo se da je riječ o srebrnoj figurici ptice koja se pomicala. »Ah, jadno malo stvorenje«, rekao je gladeći je svojim velikim rukama. »Netko ju je pokušao pretvoriti u pravu pticu pa je zapela negdje između. Vjeruje da je živa, ali je preteška da bi letjela.« Srebrna ptičica slabašno se oglasila, ispuštajući isprekidani metalni zvuk poput škljocaja praznoga pištolja, Maglica je uzdahnuo i spremio je u ladicu. »Stalno pokušava izletjeti kroz prozor pa padne i završi u grmlju. »Dakle.« Dekan Maglica nagnuo se naprijed, naslonio laktovima na stol i sklopio prste u oblik trokuta. »Ako odlučiš pohađati ovaj fakultet, mi ćemo s malo iluzijske magije riješiti problem tvojih roditelja. Oni, naravno, ne smiju znati za Brakebills pa će misliti da si primljen na prestižni privatni fakultet - što i nije daleko od istine - i bit će vrlo ponosni na tebe. To je najbezbolnije i najučinkovitije rješenje, a ti se, dakako, ne smiješ izlanuti. I da, počinješ odmah. Semestar započinje za dva tjedna, što znači da si gotov što se tiče srednje škole. Ali možda bolje da ti ne govorim ovo sve dok nisi pristao i potpisao upisne formulare.«

53

Maglica je izvadio nalivpero i debeli papir prekriven gusto ispisanim tekstom koji je izgledao kao mirotvorni dokument između dviju država iz osamnaestoga stoljeća. »Kuna je potpisao, već jučer«, dodao je. »Vrlo je brzo riješio test i sve ostalo. Dakle, što kažeš, pristaješ?« To je bilo to, oni su iznijeli svoju ponudu, a on je morao donijeti odluku. Maglica je stavio papire pred njega i pružio mu elegantno nalivpero. Quentin ga je uzeo, bilo je debelo kao cigara. Ruka mu se zaustavila iznad papira. Ovo je smiješno. Zar će zaista odbaciti sve? Sve: sve ljude koje poznaje, Jamesa i Juliju, fakultet koji je trebao upisati, karijeru koju je trebao imati, budućnost kojoj se nadao. Sve radi ovoga? Ove bizarne šarade, ovog sna, ove imaginarne stvarnosti? Pogledao je kroz prozor. Maglica ga je promatrao, mirno i staloženo čekajući njegovu odluku. Ako ga je i zanimalo hoće li biti pozitivna ili negativna, nije to ničim pokazivao. Metalna ptičica, koja je u međuvremenu pobjegla iz ladice, sada je neumorno udarala kljunom u drvom obloženi zid. Quentin je odjednom osjetio kako teški životni teret koji mu je ležao na prsima nestaje. Kao da je taj nevidljivi albatros, ta granitna kamena gromada koja ga je pritiskala cijeli život, samo bešumno nestala. Duboko je udahnuo, osjećajući kako mu se pluća šire u svim smjerovima. Činilo mu se da će kao balon poletjeti do stropa. Oni će od njega napraviti mađioničara, a on samo mora potpisati. To je sve što je oduvijek želio, to je bio san kojeg se odrekao prije mnogo godina. San koji se sada nalazio točno tu pred njim. Napokon je prešao u drugi svijet, prošao kroz zečju rupu, došao iza one strane zrcala. Potpisat će papire i postat će jebeni mađioničar! A uostalom, što bi dovraga drugo i napravio sa svojim životom. »Okej«, rekao je ravnodušno. »Dobro, potpisat ću, ali pod jednim uvjetom: ne želim se vraćati kući, želim početi odmah i ostati u onoj sobi.« 54

Nije ni bilo potrebe da ide kući. Sve njegove stvari spakirali su roditelji u niz velikih sportskih torbi i kovčega na kotačiće i poslali. Oni su, baš kako je i Maglica obećao, na neki neobičan način bili sasvim pomireni s idejom da njihov sin jedinac odjednom, u samome tijeku školske godine, upisuje misteriozni fakultet za koji nikad nisu čuli, niti su ga vidjeli. Quentin je polako raspakirao odjeću i knjige, i sve posložio u ormare i na police u maloj zaobljenoj sobi. Ustvari, ništa nije htio dirati. Sve je to pripadalo bivšem Quentinu i njegovu bivšem životu, onom životu kojeg se sada rješavao, koji je napuštao. Jedina stvar koja mu je nedostajala bila je bilježnica što mu ju je dala bolničarka. Nigdje ju nije uspio pronaći. Ostavio ju je u ispitnoj prostoriji pretpostavljajući da će je poslije ondje i naći, ali kada se vratio, nje više nije bilo. Raspitivao se i kod dekana Maglice i batlera, ali oni su tvrdili da ništa nije pronađeno. Sjedeći sam u sobi, okružen odjećom posloženom na krevetu, razmišljao je o Jamesu i Juliji. Tko zna što oni sada rade. Nedostaje li Juliji? Sada kada ga više nema, hoće li shvatiti da je cijelo vrijeme zaljubljena u krivu osobu? Trebao bi im se nekako javiti. Ali što bi im, dovraga, rekao? Pitao se što bi se dogodilo da je i James uzeo kuvertu od bolničarke. Možda bi i on završio na prijamnome. Možda je i ta omotnica bila dio testa. Nije više bio nervozan, opustio se. Po prvi put u životu nije očekivao udarac s nebesa koji će pogoditi baš njega. Kako nije imao što raditi, krenuo je bez nekog osobitog plana u istraživanje kuće. Kad bi naletio na dekana ili nekog od profesora, bili su ljubazni prema njemu, ali nisu se previše osvrtali na njega jer su očito imali dovoljno vlastitoga posla i briga. Osjećao se kao da se nalazi u nekom luksuznom ljetovalištu van sezone pa može lunjati velikim hotelom u kojem su samo prazne sobe, prazno dvorište i prazni hodnici kojima odjekuju njegovi usamljeni koraci. Obroke je jeo sam u sobi, 55

a vrijeme je ubijao i odlascima u knjižnicu - naravno imali su sabrana djela Christophera Plovera - gdje je bez uobičajenog pritiska i stiske s vremenom proučavao tekstove i knjige za seminare koje sada više nikad neće morati napisati. Jednom je pronašao put do tornja sa satom i ondje proveo cijelo popodne promatrajući zibanje velikog rđom prekrivenog njihala koje se klatilo u skladu s pomicanjem masivnih alatki, zupčanika i poluga koje su se okretale i isprepletale, stvarajući savršeni mehanički silogizam. Ostao je sve dok zrake zalazećeg sunca nisu nahrupile kroz veliko stražnje lice sata. Ponekad bi uhvatio samoga sebe kako se smije, tek tako, bez ikakva povoda. A ponekad se čak, doduše oprezno, poigravao mišlju da je možda sretan, nesigurno razmišljajući je li možda ipak zaplovio nekim sretnim kursom. U svakom slučaju nije imao baš puno prakse u tome. Pa ovo je jebeno smiješna situacija, pomislio je, postat ću mađioničar! Dakle, ili je veliki genij, ili totalni kreten. Ali ako ništa, uistinu je bio znatiželjan o svemu onome što ga čeka ovdje. Prvi put u tko zna koliko vremena, njegov vlastiti život činio mu se zanimljivim. U Brooklynu stvarnost je bila prazna i beznačajna - što god da bi se dogodilo, za njega nije imalo nikakvu važnost. Brakebills je bio nešto sasvim drugo, život je ovdje nešto značio. Je li magija ta koja donosi značenje životu? Ovom mjestu? Prije, tamo, stalno je bio na rubu, bio je depresivan, još i gore, skoro je počeo mrziti sam sebe. Skoro si je nanio duboku unutarnju emocionalnu ozljedu od koje se čovjek nikad ne može sasvim oporaviti. Ali sada se osjećao kao Pinokio, drveni dječak koji je odjednom postao stvaran. Ili obrnuto, možda je on od pravog dječaka postao nešto drugo? U svakom slučaju, ovo je bila promjena nabolje. Ovo nije Filorija, ali poslužit će svrsi. Nije uvijek bio sam. S vremena na vrijeme ugledao bi negdje u daljini Eliota kako velikim koracima prelazi livadu ili kako prekriženih nogu sjedi pokraj prozora i bulji prema van, ili pak odsutno lista knjigu. Eliot je imao u sebi neku 56

veličanstvenu melankoličnu sofisticiranost, izgledao je kao da pripada nekom drugom svijetu, nekom svijetu beskrajno zanimljivijem čak i od Brakebillsa, a ovdje je zatočen zbog nekog grotesknog božanskog previda koji je tolerirao najbolje kako je mogao. Jednoga dana Quentin se šetao uz rub velike livade kada je naletio na Eliota naslonjenog na hrast kako puši i čita knjigu mekanih korica. Bilo je to gotovo isto mjesto na kojem su se prvi put upoznali. Kako je Eliotova vilica bila neobičnoga oblika, cigareta mu je stršila iz usta pod neobičnim kutom. »Hoćeš jednu?« pristojno ga je ponudio. Prestao je čitati i pružio mu bijeloplavu kutiju Merit Ultra Lightsa. Bio je to prvi put da razgovaraju nakon onog prvog susreta kada je Quentin tek došao u Brakebills. »Prokrijumčario sam ih«, dodao je, ne pokazujući da je razočaran zato što je Quentin odbio cigaretu. »Chambers mi ih nabavlja. Jednom sam ga uhvatio u vinskome podrumu kako se napija vrlo dobrim francuskim crnim vinom iz dekanove osobne kolekcije. Cabernet Sauvignon, godište '96. I tako smo nas dvojica vrlo brzo sklopili dogovor. Mislim, nije da ga ucjenjujem, nije on tako loš tip. Moglo bi se reći da je dobar amaterski slikar iako nažalost slika onako zastarjelo, realistički. Jednom sam mu čak pozirao kao model - odjeven, naravno. U ruci sam držao frizbi. Mislim da sam trebao predstavljati Apolonovog ljubavnika Hijacinta. Chambers je ustvari u dubini duše pravi tradicionalist. Mislim da je uvjeren da se impresionizam nikada nije ni dogodio.« Quentin nikada nije upoznao nikoga svojih godina tko je tako tvrdoglavo samodopadan. Nije uopće znao što bi rekao. Koncentrirao se nastojeći se prisjetiti svih mudrolija i svih nevažnih podataka koje je skupio u Brooklynu. »Ultra lights puše samo pičkice«, bilo je sve što je na kraju rekao. Eliot ga je ispitivački pogledao. 57

»Istina. Ali to su jedine cigarete koje mogu podnijeti. Mislim, pušenje je stvarno odvratna navika. Daj, ajde, zapali jednu sa mnom.« Ovaj put Quentin je prihvatio cigaretu. Nije znao što točno treba raditi s njom. I prije je držao cigarete u rukama - služile su mu kao rekviziti u trikovima - ali nikada nije stavio jednu u usta i zapalio. Izveo je jednostavni trik s palcem i dlanom - i cigareta je nestala, zatim je zapucketao prstima i opet se pojavila. »Dao sam ti je da je popušiš, a ne da se zajebavaš s njom.« Eliot je još nešto promrmljao sebi u bradu, a zatim i sam zapucketao prstima. Iz vrha njegovog kažiprsta izletio je plamen kao na upaljaču. Quentin se nagnuo, pripalio cigaretu i udahnuo. Osjetio je kako mu je nešto prvo zgnječilo pluća, a zatim ih zapalilo. Kašljao je dobrih pet minuta bez prestanka. Eliotu je to bilo toliko smiješno da je morao sjesti kako ne bi pao. Niz Quentinovo lice klizile su suze. Natjerao se da povuče još jedan dim, a onda je povratio u obližnji grm. Ostatak popodneva proveli su zajedno. Možda zato što je Eliot osjećao krivnju jer je Quentinu ponudio cigaretu, a možda i zato što je shvatio da je ipak dosadnije biti sam nego družiti se s njim. Poveo je Quentina u obilazak kampusa kako bi ga uveo u tajni život Brakebillsa. »Svaki brucoš oštrije percepcije primijetit će da je ovdašnja klima neobično blaga za jedanaesti mjesec. To je zato što je ovdje još uvijek ljeto. Brakebills je pod utjecajem drevnih čarolija i zato ga ljudi ne mogu ni vidjeti, a ne mogu ni slučajno na njega nabasati. To ti je dobra stara magija. Klasično umjetničko djelo samo po sebi. No što je starija, ta magija sve čudnije djeluje. Negdje od 1950-ih vrijeme se potpuno pošemerilo. I svake godine sve je gore i gore. Sve u svemu nije to nešto oko čega bi se ti trebao zabrinjavati, ali može se reći da malo kaskamo za onim što

58

je trenutno hit u svijetu magije. Točnije, kaskamo dva mjeseca, dvadeset osam dana i nekoliko sati.« Quentin nije znao kako da reagira, treba li pokazati da je zastrašen, ili se pokušati praviti da mu je sve što je upravo čuo užasno dosadno. Odlučio je promijeniti temu razgovora pa je upitao za program i predmete. »Na prvoj godini nećeš imati pravo izbora u slaganju rasporeda. Henry« Eliot je dekana Maglicu zvao isključivo imenom - »sve prisiljava da prolaze jednaki program. Jesi li pametan?« Nije postojao način da se odgovori na ovakvo pitanje a da ti ne bude neugodno. »Pa, valjda jesam.« »Ne moraš se zabrinjavati oko toga, svatko tko je ovdje je pametan. Čim su te odabrali za prijamni ispit, mora da si bio najpametnija osoba u svojoj školi, uključujući i profesore. Svatko je ovdje najpametniji majmunčić na svom vlastitom stablu. Samo što se sada svi nalazimo na istome stablu. Dakle bit ćeš okružen s ljudima jednakima sebi, pa čak i boljima od tebe. To ti se neće svidjeti, vjeruj mi. »Ovdje i nastava izgleda drugačije. Nije ono što očekuješ. Neće biti dovoljno podignuti ruku i deklinirati neku kompliciranu latinsku riječ. Postoje razlozi zašto većina ljudi nikad neće završiti ovdje.« »A to su?« »Razlozi zbog kojih većina ljudi ne mogu biti mađioničari? Pa«, Eliot važno uzdigne svoj dugi kažiprst, »kao prvo, to je vrlo teško, a oni nisu dovoljno pametni. Kao drugo, to je vrlo teško, a oni nisu dovoljno opsjednuti i jadni da bi napravili sve što ćeš ti napraviti kako bi bili uspješni u tome. Kao treće, nedostaje im vodstvo i mentorstvo koje pružaju strašno karizmatični profesori ovoga fakulteta. I kao

59

četvrto, nemaju čvrst moral potreban za mirno i odgovorno rukovođenje magičnim energijama. »Da, i kao peto« - ponovno je uzdignuo prst - »neki ljudi posjeduju sve navedeno, a ipak im ne ide. I nitko ne zna zašto. Govore prave riječi na pravilan način, mašu rukama, i ništa se ne dogodi. Jadnici. Ali mi nismo kao oni. Mi smo sretnici. Mi imamo to nešto, što god to bilo.« »Nisam baš siguran da imam moral koji se traži.« »Ma nemam ga ni ja. Ustvari, to pod četiri nije obavezno.« Neko su vrijeme šutjeli i hodali uz bujnu i precizno poravnatu aleju prema livadi. Eliot je zapalio još jednu cigaretu. »Slušaj, ne želim zabadati nos ondje gdje mu nije mjesto«, reče Quentin, »ali pretpostavljam da upotrebljavaš neku tajnu magiju kako bi poništio sve negativne učinke tolikih popušenih cigareta.« »Ma baš lijepo od tebe da se brineš. Da, upotrebljavam. Svakih četrnaest dana pod svjetlošću gotovo punog mjeseca žrtvujem mladu djevicu. Pritom koristim skalpel čiju su oštricu brusili švicarski albini. Koji su također djevci. I to odmah pročisti moja mala pluća.«

Nakon tog dana Quentin se gotovo svakodnevno družio s Eliotom. Cijelo jedno popodne Eliot je proveo poučavajući ga kako da se snađe u labirintu živice koji je odvajao kuću - kako su je svi zvali - od velike livade koja se službeno zvala More grobova livada po dekanu iz osamnaestoga stoljeća koji je raščistio područje i poravnao zemlju, a koga su »svi« zvali ili More ili Grob. U labirintu se nalazilo šest fontani i svaka je imala službeno ime, najčešće jednog od preminulih dekana, ali i nadimak koji bi nastao kao rezultat kolektivne podsvijesti generacija studenata na Brakebillsu. Živica od koje se sastojao labirint bila je podrezana u obličja velikih, 60

masivnih životinja - medvjeda, slonova i drugih ne toliko lako prepoznatljivih stvorenja. Za razliku od uobičajene ukrasne živice ova se pomicala: životinje su se kretale polako, gotovo neprimjetno unutar tamnoga lišća, kao nilski konji koji se lijeno valjaju i zaranjaju u ekvatorsku afričku rijeku. Dan prije početka nastave Eliot ga je odveo u prednji dio kuće koji je gledao na rijeku Hudson. Gusta stabla činila su zavjesu između prednje terase i rijeke, a puteljak od širokih kamenih ploča spuštao se do lijepe kućice za brodove sagrađene u viktorijanskome stilu. Odmah su odlučili da jednostavno moraju pokušati zaploviti, iako nijedan od njih nije znao kako će to točno izvesti. Kako je Eliot istaknuo, obojica su čarobnjaci-genijalci, a i nije valjda toliko teško veslati jebenim brodom? Uz mnogo gunđanja i vike ipak su uspjeli izvući dugi drveni veslački čamac za dvoje. Bio je lijep, iznenađujuće lagan, kao ljuska velikoga kukca, i zapleten u paukovu mrežu. Mirisao je na lak za drvo. Više uz pomoć sreće nego vlastite snage uspjeli su ga okrenuti i spustiti u vodu, a da se pritom i nisu toliko iživcirali niti su oštetili čamac. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja uspjeli su ga usmjeriti u željenome pravcu i krenuti polaganim, neujednačenim ritmom, ne dopuštajući da ih obeshrabri vlastita nesposobnost i činjenica da Quentin uopće nije u formi, a Eliot ne samo da je van forme nego je i teški pušač. Prošli su gotovo kilometar uzvodno prije nego što se ljetno sunce iznenada povuklo i sve je oko njih postalo sivo i prohladno. Quentin je mislio da je riječ o ljetnome povjetarcu, ali mu je Eliot objasnio da se došli do ruba magičnih zaštitnih granica koje su čuvale područje Brakebillsa od tuđih pogleda i sad ih je zahvatio pravi jedanaesti mjesec. Sve u svemu potrošili su dvadesetak minuta veslajući do magičnoga ruba pa onda natrag, pa opet uzvodno, pa natrag, i cijelo su vrijeme

61

promatrali promjene boja na nebu i osjećali kako temperatura pada pa se diže, pa ponovno pada. Na kraju su bili preumorni da bi veslali natrag pa su samo plutali nizvodno. Eliot je ležao u čamcu, pušio i pričao. Zbog njegovog samodopadnog i samozadovoljnog karaktera Quentin je pretpostavio da je odgajan u bogatoj, elitnoj obitelji na Manhattanu, no pokazalo se da je ustvari djetinjstvo proveo na farmi u istočnome dijelu Oregona. »Mojim je roditeljima plaćeno da ne uzgajaju soju«, rekao je. »Imam tri starija brata. Oni su savršeni primjerci dobre muške djece - dobrog su srca, širokog mišićavog vrata, briljiraju u najmanje tri sporta, piju lokalno pivo i sažalijevaju mene. Mom ocu nije jasno što je sa mnom krenulo po zlu. Misli da je žvakao previše duhana prije mog začeća pa sam zato ispao tak ne baš sasvim svoj.« Ugasio je cigaretu u staklenu pepeljaru koja se opasno ljuljala na sjajnom drvenom rubu čamca pa zapalio novu. Misle da sam u specijalnoj školi za kompjutorske šmokljane i homoseksualce. Zato i ne idem kući za ljetne praznike. Henryju je svejedno. Nisam bio kod kuće od kada sam došao ovamo. Sigurno sad misliš, »jadan on«, nastavio je ravnodušno. Preko odjeće je imao kućni ogrtač pa je izgledao kao nekakav otrcani princ. »Ali ne moraš me žaliti, sretan sam ovdje. Nekim ljudima potrebna je obitelj da bi postali ono što trebaju biti. I u tome nema ništa loše. Ali postoje i drugačiji načini.« Tek tada Quentin je shvatio koliko je Eliotu moralo biti teško izgraditi ovu osobnost, ovu gotovo smiješnu prenaglašenu nonšalantnost. Njegova fasada neke uzvišene nezainteresiranosti krije pravi problem. Quentin je volio razmišljati o sebi kao o prvaku tuge i nezadovoljstva, ali sada se pitao nije li ga Eliot nadmašio i u tome. 62

Plutajući prema obali susreli su još nekoliko čamca, jedrilica, glisera i osmerac s kormilarom. Lica ljudi u plovilima bila su namrgođena, plavkasta od hladnoće i svi su imali do kraja zakopčane jakne i sive trenirke s kapuljačama. Nisu bili dio kolovoške vrućine u kojoj su uživali Quentin i Eliot. Oni su bili na suhom i bilo im je toplo, a da toga nisu bili ni svjesni. Čarolija ih je štitila od stvarnih vremenskih uvjeta.

63

Magija

»M A G I J A

N E S P A D A N I U Z N A N O S T,

ni umjetnost, a ni u religiju.

Magija je umijeće, vještina. Onaj koji izvodi magiju ne želi ništa postići i ne moli se. On se oslanja na svoju volju, znanje i vještinu kako bi pridonio promjeni u svijetu. »Mi ne razumijemo magiju, bar ne na način na koji fizičari razumiju zašto se subatomske čestice ponašaju tako kako se ponašaju. Ne mogu se sada sjetiti, ali možda ni oni to ne razumiju. U svakom slučaju, mi ne razumijemo niti možemo razumjeti što je to magija i odakle dolazi, kao što ni drvodjelac ne zna zašto drvo raste. Ali on to ni ne mora znati. On radi s onim što ima na raspolaganju. »Naravno, uza sve ovo stoji napomena da je mnogo teže i mnogo opasnije, ali i mnogo zanimljivije biti mađioničar nego drvodjelac.« Ovaj uvodni govor držao je profesor Marš kojeg je Quentin posljednji put vidio na prijamnome ispitu - on je bio onaj debeli, crvenokosi muškarac s gladnim gušterom. Zbog debljine i crvenoga lica, ostavljao je dojam opuštenoga veseljaka, ali je svakim trenutkom sve više bilo jasno da je pomalo zajeban lik. Kada se Quentin probudio to jutro, kuća je vrvjela ljudima - ljudima koji su se dovikivali, nadvikivali, teškim koracima penjali uza stube i svako malo nenajavljeno otvarali vrata njegove sobe, odmjerili ga, i zatim ih odmah zatvorili. Bilo je to pakleno buđenje; navikao je sam lutati kućom kao njezin gospodar ili, ako se u obzir uzme Eliot, zamjenik gospodara. Ali to jutro pokazalo se da postoji 64

još devedeset i devet studenata podijeljenih u pet razreda, od prve do pete godine. Svi su masovno stigli na prvi dan semestra i zauzimali svoja mjesta u životu fakulteta. Došli su u skupinama, desetak po desetak pojavljivalo ih se na stražnjoj terasi, svaka grupa s hrpom kofera, sportskih torbi i kovčega. Svi osim Quentina imali su na sebi uniformu: sako na pruge i kravata za dečke, bijele košulje i tamne, karirane suknje za djevojke. Quentin je smatrao kako te uniforme više pristaju osnovnoj i srednjoj školi nego fakultetu. »U svakom trenutku morate imati na sebi sako i kravatu, osim kad ste u sobi«, rekao je Maglica. »Postoje još neka pravila, ali njih ćete već pohvatati u hodu od studenata sa starijih godina. Većina dječaka voli sama izabrati boju kravate. Po tom sam pitanju vrlo blag, ali ipak nemojte iskušavati moje granice. Ako ih slučajno prijeđete, oduzet ćemo vam kravatu i bit ćete prisiljeni nositi školsku koja je, koliko se ja razumijem u modu, izvan svake mode.« Kad se Quentin vratio u sobu, našao je u ormaru niz obješenih sakoa; svi su bili jednaki, na modre i čokoladnosmeđe pruge u kombinaciji s bijelim košuljama. Većina je izgledala potpuno novo, no neki su bili izlizani na laktima ili su im rukavi bili ofucani i mirisali su na naftalin, duhan i svoje bivše vlasnike. Pažljivo se obukao i pogledao u zrcalo. Znao je da bi mu uniforma vjerojatno trebala ići na živce, no ustvari mu se svidjelo ono što je vidio u zrcalu. Ako se već ne osjeća kao mađioničar, bar može izgledati kao jedan od njih. Svaki sako imao je izvezeni grb: zlatnu pčelu i zlatni ključ na crnoj pozadini prepunoj srebrnih zvjezdica. Poslije je čuo od drugih studenata da grb nazivaju mednim ključem i odjednom je shvatio da ga ima posvuda; da je izvezen na tepisima i zavjesama, izrezbaren na kamenim nadvratnicima, oslikan na parketima.

65

Quentin je sjedio u velikoj izduženoj pravokutnoj predavaonici koja je na obje duže strane zida imala visoke prozore. U njoj su bila četiri reda lijepih drvenih klupa, svaki red izdignut iznad prethodnoga kao u amfiteatru, tako da svi gledaju na veliku ploču i masivni kameni stol koji je u svakome svom dijelu bio ili izrezbaren ili oštećen na neki drugi način. Zrak je bio pun prašine školske krede. U razredu je bilo dvadeset studenta, svi u uniformama, i svi su izgledali kao sasvim normalni tinejdžeri koji se silno trude izgledati pametnije i više kul nego što zaista jesu. Quentin je pretpostavljao da je većina tu pobijedila na državnome prvenstvu iz nekog od školskih predmeta. Načuo je i da je netko bio drugi na međunarodnome natjecanju iz matematike. A sa sigurnošću je znao da je jedna od djevojaka kao predstavnik države Lesoto na plenarnoj sjednici UN-a uspjela progurati prijedlog zakona kojim se zabranjuje upotreba nuklearnoga oružja kako bi se zaštitila ugrožena vrsta morskih kornjača. Iako ništa od toga više nije bilo važno, napetost se ipak osjećala u zraku. Odjeven u novi, mirisavi sako i košulju Quentin je već htio biti negdje drugdje, primjerice s Eliotom na rijeci. Profesor Marš zastao je u svome govoru. »Quentine Coldwateru, molim te dođi ovamo do mene i pokaži razredu svoje magijske sposobnosti!« Marš je gledao točno u njega. »Da, da, baš ti.« Izgledao je dobronamjerno i veselo, kao da mu nudi nagradu. »Dođi tu.« Pokazao je na mjesto odmah do sebe. »Tu. Ja ću ti dati rekvizit.« Profesor Marš počeo je kopati po džepovima i na kraju je izvukao prozirnu staklenu špekulu, mjestimice prekrivenu končićima iz džepa, i stavio je na stol. Špekula se kotrljala sve dok nije zapela u jednoj od pukotina na stolu.

66

U dvorani je vladala potpuna tišina. Quentin je znao da ovo nije za ocjenu ili tako nešto. Bilo mu je jasno da je posrijedi ritual ponižavanja jednog studenta drugima za lekciju. Vjerojatno se događa na svakoj prvoj godini, dakle ništa oko čega se treba previše živcirati, tek jedan u nizu divnih tradicionalnih događaja u Brakebillsu. Sve mu je to bilo jasno, no ipak, dok je silazio niza široke stube kako bi se suočio s razredom, noge su mu bile teške poput kamenja. Drugi studenti buljili su u njega hladnim i ravnodušnim licima onih koji su znali da su pošteđeni. Stao je pokraj profesora Marša. Špekula je izgledala sasvim obično - staklo s nekoliko zračnih mjehurića u sebi. Bila je otprilike jednakoga opsega kao i novčić. Vjerojatno je i jednako lagana, pomisli Quentin. Mogao bi je bez poteškoća provući kroz rukav novoga sakoa. Vrlo dobro, pomisli, ako žele magiju, bome će je i dobiti. Iako je bio cijeli crven u licu od nervoze, ipak je počeo. Prvo ju je izvukao iza ušiju, pa iz usta, pa iz nosa. Tu i tamo čuo je nekoliko cereka u publici. Nervoza je popustila. Odlučio je dati sve od sebe. Bacio je špekulu snažno u zrak tako da je gotovo udarila u visoki zaobljeni strop, zatim se nagnuo prema naprijed i elegantno je uhvatio stražnjim dijelom vrata. Netko je popratio ulov bučnim udarcem o klupu. Privukao je njihovu pozornost. Za veliko finale Quentin je odglumio da je smrskao špekulu teškim željeznim utegom za papire, a ustvari ju je u posljednjoj sekundi zamijenio pepermintbombonom koji je pronašao u džepu pa se čulo vjerodostojno krckanje iza kojeg je na stolu ostao samo uvjerljivi bijeli prah. Dok se ispričavao profesoru Maršu za nastalu štetu, namignuo je publici, a zatim ga zamolio da mu posudi svoj rupčić. Posegnuvši u džep na sakou kako bi mu dao rupčić, profesor je pronašao špekulu. Quentin je zadovoljno podignuo ruke i odglumio kako zabija loptu u imaginarni gol. Svi su pljeskali, a on se klanjao. Neloše, neloše, mislio je. Prošlo je tek pola sata prvoga semestra i već je bio glavna faca. 67

»Quentine, hvala« rekao je profesor Marš pretjerano ljubaznim glasom, istodobno plješćući vrhovima prstiju. »Hvala, to je bilo vrlo poučno. Možeš se vratiti na svoje mjesto. A ti, Alisa? Hajde, dođi i ti pa nam pokaži što je magija.« Njegova posljednja rečenica bila je upućena sitnoj sramežljivoj djevojci ravne plave kose koja se skrivala u zadnjem redu. Činilo se da je poziv nije iznenadio; izgledala je kao tip osobe koja u svakome trenutku očekuje ono najgore, pa zašto bi joj onda današnji dan bio išta drukčiji od ostalih? Silazeći niza široke stube gledala je ravno pred sebe, kao da ponosno prilazi vješalima. Bilo je očito da se ne osjeća ugodno u novoj, svježe ispeglanoj uniformi. Bez riječi je uzela špekulu od profesora Marša, stala iza stola koji joj je sezao do grudi i stavila je na njega. Započela je s nizom brzih odmjerenih pokreta rukama iznad špekule. Izgledalo je kao da govori znakovni jezik ili igra dječju igru s premetanjem uzice koja je u ovome slučaju bila nevidljiva. Njena staloženost i mirnoća bile su sasvim suprotne Quentinovu razmetanju i nastojanju da ispadne važan. Gledala je koncentrirano u špekulu. Čekala je da se nešto dogodi. Quentinu se činilo da joj oči idu malo ukriž. Usne su joj se pomicale, ali nije uspijevao čuti što govori. Špekula se počela žariti i crveniti, zatim bijeliti, zatim sivjeti kao bjeloočnica prekrivena mrenom. Tanki val sivog dima širio se od mjesta na kojem je dodirivala stol. Quentinov samozadovoljni osjećaj pobjede polako je nestajao. Ona zna pravu magiju, pomislio je, moj Bože, pa ja ne znam ništa. Alisa je protrljala dlanove. »Treba nekoliko minuta da mi prsti postanu neprobojni.« Zatim je oprezno vrhovima prstiju, kao da uzima vruću posudu iz pećnice, uzela staklenu špekulu koja se sada rastapala od topline i prelijevala među njenim prstima poput rastopljene karamele. S četiri brza, odmjerena pokreta izradila je od te mase četiri noge kojima je zatim dodala glavu. Zatim je puhnula u napravljenu 68

figuricu koja je na stolu napravila salto, otresla se i zatim ustala. Mala bucmasta životinja od stakla šetala se preko stola. Ovaj put nitko nije pljeskao. Šok i nevjerica zavladali su dvoranom. Quentin se naježio. Jedini zvuk koji se mogao čuti bio je meki tik-tik-katikkatik staklenih nožica na kamenom stolu. »Alisa, hvala ti!« rekao je profesor Marš i zauzeo svoje mjesto kod stola. »Za one koji ne znaju, Alisa je upravo izvela tri temeljna trika.« Krenuo ih je nabrajati i za svaki je podignuo jedan prst. »Demsejeva termogeneza; Cavalierova animacija, i neka vrsta trika obrane i zaštite koji je očito nastao u njezinoj kućnoj radinosti, pa bi ga možda Alisa trebala nazvati po sebi.« Alisa je mirno gledala u prof. Marša ne odajući nikakve emocije i samo je čekala njegov znak da se može vratiti na svoje mjesto. Nije djelovala umišljeno, već samo nervozno jer se još uvijek nalazi u središtu pozornosti. U međuvremenu malo stakleno stvorenje došlo je do ruba stola. Alisa ga je krenula uhvatiti, ali nije stigla. Palo je na tvrdi kameni pod i razbilo se. Sagnula se i žalosno uzdahnula, ali profesor Marš već je nastavljao s predavanjem i zaključnim riječima za taj dan. Quentin je promatrao malu dramu koja se odvijala pred njegovim očima s kombinacijom sućuti i neprijateljskoga rivalstva. Tako je nježna, pomislio je. Ali ona je ta koju ću morati pobijediti. »Molim vas da večeras pročitate prvo poglavlje Le Goffove Povijesti magije u Lloydovom prijevodu«, rekao je Marš, »i prva dva poglavlja Praktičnih vježbi za mlađe mađioničare Amile Popper koju ćete ubrzo zamrziti svakim atomom svojih mladih bića. Izazivam vas da pokušate s prvim četirima vježbama. Svatko će od vas sutra izvesti jednu od njih pred razredom. »Ako vam se engleski jezik osamnaestoga stoljeća gospode Popper učini pretjerano arhaičan i težak, sjetite se samo da idući mjesec započinjemo s 69

tekstovima na staroengleskome, latinskome i staronjemačkome pa ćete se njenog engleskoga sjećati s milom nostalgijom.« Studenti su počeli ustajati i skupljati stvari i knjige. Quentin je pogledao u otvorenu bilježnicu pred sobom; na stranici nije bilo ničega osim jedne u nervozi nacrtane švrljotine. »Još samo jedna stvar prije nego što odete«, Marš je povisio glas nastojeći nadglasati žamor studenata. »Molim vas da nastojite razmišljati o ovome predmetu kao o čistoj praksi koja će uključivati tek minimum teorije. Ako shvatite kako vas više zanima podrijetlo i priroda magije koju ćete polako i vrlo, vrlo bolno s vremenom usvajati, sjetite se slavne anegdote o engleskome filozofu Bertrandu Russellu. »Naime, nakon jednog predavanja o strukturi svemira prišla mu je jedna žena i rekla da je on iznimno inteligentna mlada osoba, ali da se vara u svojim razmišljanjima jer svatko zna da je zemlja ravna ploča koja stoji na leđima kornjače. »Kada ju je Russell pitao a na čemu onda stoji kornjača, odgovorila mu je 'Vi ste veoma, veoma inteligentan mladić, ali shvatite - sve ispod su samo kornjače; kornjača na kornjači, sve do kraja!' »Naravno, ta je žena bila u krivu što se tiče svijeta, ali da je kojim slučajem govorila o magiji, bila bi u pravu. Veliki magovi potrošili su živote nastojeći shvatiti magiju. No ne samo da ta potraga nema smisla, nego uopće nije zabavna, a često je i vrlo opasna. Jer što dublje i dalje idete, kornjače postaju sve veće, ploče njihovih oklopa sve deblje i oštrije, a kljunovi sve veći i veći. Sve dok jednoga dana više ne izgledaju kao kornjače, već kao opasni zmajevi. »Neka svatko prije odlaska uzme jednu špekulu.«

70

Iduće jutro profesor Marš poučio ih je jednostavnoj pjesmi koju valja izgovoriti iznad špekula na jeziku koji je zvučao kao romski (poslije mu je Alisa rekla da je to estonski), uz koju su išli i komplicirani pokreti ruku u kojima su morali odvojeno pomicati srednjake i male prste obje ruke, što možda zvuči jednostavno, ali uopće nije bilo. Oni koji su uspješno završili zadatak, mogli su prije otići, a ostali su trebali ostati sve dok ne uspiju. Kako će znati da su uspjeli? Jednostavno će znati. Quentin je ostao toliko dugo da mu je glas promukao i prsti su ga počeli neizdrživo boljeti. Svjetlo izvana postajalo je sve slabije, promijenilo je boju a zatim i potpuno nestalo. Ostao je sve dok ga trbuh nije zabolio od gladi, a večera u udaljenoj menzi bila je poslužena, pojedena i pospremljena. Ostao je dok se nije zacrvenio od srama u dvorani u kojoj ih je na kraju ostalo samo četvero - neki bi od njih odjednom podignuli šaku visoko u zrak i viknuli tooooo!!!!- i napustili učionicu. Alisa je prva bila gotova, već nakon dvadesetak minuta, i tiho je napustila učionicu. Napokon je Quentin izrekao riječi i izveo potrebne pokrete - nije ni znao što je ovaj put napravio drugačije - i bio je nagrađen prizorom svoje špekule koja se, polako ali vidljivo, sama od sebe počela pomicati i vrtjeti. Ništa nije rekao, samo je spustio glavu na stol, sakrio lice u unutrašnji kut lakta i pustio da se napetost u glavi utopi u novonastaloj tami. Drveni stol pod licem bio je hladan. Ovo nije bila prijevara, šala ili slučajnost. Uspio je, zaista je uspio. Magija je nešto realno i on je ima u svojim rukama. I sad kad zna da je ima u svojim rukama, moj Bože, pa može toliko toga. Ta staklena špekula bit će njegov stalni pratitelj do kraja semestra. Ona je utjelovila bešćutno stakleno srce Marševa pristupa magijskoj pedagogiji. Svako predavanje, svaka vježba, svaka demonstracija, sve se svodilo na to kako upravljati njome i kako je transformirati uz pomoć magije. Iduća četiri mjeseca Quentin je morao 71

svugdje sa sobom nositi i špekulu. Za vrijeme večere prebacivao ju je među prstima pod stolom. Gnijezdila se u džepu brakebillskog sakoa. Dok bi se tuširao, stavio bi je u posudu za sapun. Nosio ju je sa sobom u krevet, a u onim rijetkim prilikama kad bi uhvatio dovoljno sna, sanjao bi je. Naučio ju je ohladiti sve dok se ne bi smrzla. Napravio bi nekoliko pokreta i sama bi se od sebe kotrljala preko stola. Naučio je kako učiniti da lebdi u zraku. Kako da sjaji iznutra. Sama po sebi bila je prozirna pa je nije bilo teško učiniti nevidljivom, nakon čega bi je najčešće izgubio pa bi mu je prof. Marš morao ponovo materijalizirati. Natjerao bi je da pluta po vodi, prođe kroz drvenu prepreku, ili kroz cijeli niz raznolikih prepreka i kao magnet privuče na sebe metalne predmete. Radeći s njom usvajali su same osnove magije i postavljali temelje za nešto veće. Dramatični trik koji je izveo na prijamnome ispitu, koliko god da je bio spektakularan, bio je, kako su mu poslije rekli, tek poznata anomalija, erupcija akumulirane moći do koje bi često došlo pri prvom važnijem triku mađioničara-početnika. Rekli su mu i da će proći godine prije nego što uspije ponoviti nešto slično. U međuvremenu Quentin je proučavao i povijest magije o kojoj su i sami mađioničari znali manje nego što je očekivao. Saznao je da su mađioničari oduvijek bili dio ljudske civilizacije, ali su uvijek bili negdje sa strane i nikada njihove moći nisu bile poznate drugima. Najistaknutije ličnosti mađioničarske povijesti uopće nisu ostale zabilježene u klasičnoj ljudskoj povijesti, a neki za koje bi se moglo i pomisliti da su bili mađioničari, ustvari nisu imali veze s tim. Leonardo, Roger Bacon, Nostradamus, John Dee, Newton - za sve bi se njih moglo reći da su na neki način bili magovi, ali su njihove moći ipak bile poprilično skromne. To što su bili poznate ličnosti ljudske povijesti ustvari im je samo odmoglo. Po zakonitostima mađioničarskoga društva oni su pali već na prvome ispitu: jezik im je bio duži od pameti, odnosno nisu bili dovoljno sposobni da zadrže za sebe čime se bave. 72

Drugi dio Quentinove domaće zadaće, Popperine Praktične vježbe za mlade mađioničare, bile su tanka knjiga velikog formata u kojoj se nalazio niz užasno kompliciranih vježbi za prste i glas što su bile poredane od najlakših prema najtežima. Quentin je shvatio da se većina čarolija temelji na vrlo preciznim pokretima ruku koji se izvode uz riječi koje se recitiraju, pjevaju, šapću ili uzvikuju. Bilo koja greška u pokretima i riječima slabi, poništava ili promijeni rezultat trika. Ovo ipak nije bila Filorija. U svakom od romana o Filoriji ljubazni bi filorijski mentor uzeo nekoga od djece Chatwin pod svoje i učio ih nekoj vještini ili umijeću. U Svijetu unutar zidova Martin postaje konjanik, a Helen vodič kroz šumu; u Letećoj šumi Rupert postaje stručnjak za streljaštvo; u Tajanstvenome moru Fiona trenira sa slavnim mačevaocem. Proces učenja uvijek uključuje znatiželju i iznenađenje. Učenje magije uopće nije nalikovalo na to. Bilo je zamorno i dosadno koliko god učenje moćnih i tajanstvenih sila uopće može biti. Kao što se subjekt mora slagati s predikatom, tako se i najjednostavniji trik morao modificirati, skratiti i prilagoditi kako bi se slagao s dobom dana, mjesečevim mijenama, namjerama, ciljem i okolnostima u kojima se izvodi. I sa stotinama drugih faktora, koji su svi bili navedeni u tisućama tablica, dijagrama i grafikona ispunjenih mikroskopski sitnim brojkama i slovima na velikim žutim papirima. Povrh svega toga, pola svake stranice zauzimale su fusnote u kojima su bile navedene iznimke, nepravilnosti i posebni slučajevi, koje je također trebalo naučiti napamet. Magija je bila mnogo zeznutija nego što je to Quentin mislio. Ali postojalo je još nešto, nešto uz svu tu vježbu, učenje napamet i ponavljanje, nešto što se nikad nije spominjalo u Marševim predavanjima. Quentin je to osjećao, iako nije mogao imenovati, ali bio je svjestan da je potrebno još nešto 73

ako želiš da ti čarolija uspije. Kad god bi pokušao razmišljati što je to, sve bi ostalo na apstrakcijama. Možda je to bila neka moć volje ili intenzivna koncentriranost, ili jasna vizija, a možda i neki umjetnički talent. Da bi čarolija uspjela, na neki neobičan način morao si ne samo željeti nego i vjerovati da će uspjeti. Nije to mogao objasniti, ali Quentin bi znao, osjećao kada mu trik uspijeva. Osjetio bi kako riječi koje izgovara i pokreti koje izvodi počinju zahvaćati tajnoviti, magični sastojak svemira. Njegovo tijelo osjetilo bi prisutnost magije. Prvo bi mu se vrhovi prstiju zagrijali, a onda bi počeli ostavljati svjetleće tragove u zraku. Osjećao bi lagani otpor, kao da zrak oko njega postaje gust i opire se njegovim rukama, pa čak i njegovim usnama i jeziku. Misli bi mu brujale kao da mu venama teče mješavina kokaina i kofeina, a ne krvi. Postao bi živo središte velikoga moćnog sustava, on bi bio središte. I onda bi sa sigurnošću znao da je čarolija uspjela. Sviđao mu se taj osjećaj. Sada kada su mu se prijatelji vratili s praznika Eliot je za ručkom sjedio s njima. Bili su uočljiva ekipa, uvijek su žučno raspravljali uz napadaje preglasnoga smijeha, tako očito uživajući u vlastitome statusu te potpuno nezainteresirani za ikog drugog u Brakebillsu. Bili su po nečemu drugačiji od ostalih iako je to nešto bilo teško imenovati. Nisu bili zgodniji ni pametniji od ostalih. Već su jednostavno znali tko su i nisu se neprestano ogledali oko sebe tražeći od drugih da im to potvrde. Quentina je mučilo što ga je Eliot odbacio čim mu više nije bio potreban, ali tješilo ga je to što je postojalo još devetnaest brucoša s kojima se može eventualno družiti. No pokazalo se da oni i nisu pretjerano željni druženja. Bili su tihi i ozbiljni, odmjeravajući oprezno jedni druge, nastojeći shvatiti tko će - ako već dođe do toga - kome doći glave u intelektualnoj borbi za prevlast. Nisu se pretjerano družili - uvijek su se jedni drugima obraćali pristojno, ali nikad prijateljski i 74

spontano. Bili su naviknuti na natjecateljsko okružje i na pobjeđivanje. Drugim riječima bili su kao Quentin, a Quentin nije navikao biti okružen ljudima poput sebe. Osoba s kojom su on i svi ostali brucoši na Brakebilisu bili opsjednuti od prvoga dana bila je Alisa, djevojka sa stvorenjem od stakla, za koju se ubrzo pokazalo da je, unatoč tomu što je po sposobnostima bila miljama ispred ostalih, iznimno sramežljiva, do te mjere da nije imalo smisla pokušavati s njom započeti razgovor. Kad bi joj se pristupilo za ručkom, na postavljena bi pitanja odgovarala tiho i kratko, spuštenoga pogleda, kao da je pritišće neka beskrajna unutarnja sramota. Njena nemogućnost da uspostavi kontakt očima graničila je gotovo s patologijom, a lice je vječito skrivala iza kose, čime je jasno davala do znanja koliko joj je teško biti objekt nečije pozornosti. Quentin se pitao tko ili što je moglo uvjeriti osobu s toliko očitih talenata da se treba bojati drugih ljudi. Umjesto da se poželi natjecati s njom, poželio ju je zaštititi. Jedan jedini put kad je vidio Alisu istinski sretnu bio je kad ju je promatrao, samu i nesvjesnu njegovog pogleda, kako baca kamenčić preko bazena u fontanu i zadovoljno gleda kako uspješno prolazi između nogu kamene nimfe.

Život u Brakebilisu bio je tih i formalan gotovo kao da se nalaze u kazalištu, a za vrijeme obroka ta formalnost osjećala se u zraku kao da je riječ o kolektivnom fetišu. Večera se posluživala točno u šest i trideset; svatko tko bi zakasnio nije imao pravo na stolicu i morao je jesti stojeći. Profesori i studenti sjedili su zajedno za beskrajno dugim stolom prekrivenim stolnjakom gotovo mistične bjeline, na kojem se nalazio teški srebrni jedaći pribor očito sastavljen iz više različitih setova. Svjetlost je pružala cijela vojska ružnih dekorativnih svijećnjaka. Hrana je, za razliku od tipičnih studentskih menzi, bila odlična s tradiconalnim jelima sa štihom 75

francuske kuhinje. Na menijima je bila stalna ponuda koja kao da je sastavljena sredinom stoljeća: junetina u vinu i jastog termidor. Brucoši su imali tu privilegiju da kao konobari pod budnim okom batlera Chambersa poslužuju ostale studente, a zatim jedu sami kad svi završe. Oni s treće i četvrte godine imali su pravo na jednu čašu vina uz jelo; oni s pete godine (ili »finovi« kako su ih zvali bez nekog očitog razloga) imali su pravo na dvije. Bilo je pomalo čudno što je na četvrtoj godini samo deset studenata, polovica uobičajenog broja, ali nitko nije znao razlog. Svako pitanje o tome prekinulo bi razgovor. Sve te dojmove i informacije Quentin je upio brzinom mornara ostavljenog na nepoznatome kontinentu nastanjenom domorocima, koji nema drugoga izbora osim da što je brže moguće nauči lokalni jezik ili će ga proždrijeti oni koji ga govore. Prva dva mjeseca na Brakebillsu prošla su a da se nije ni okrenuo i već su crvenkasto-narančasti listovi prelijetali preko mora kao da ih metu neke nevidljive metle - koje su možda i bile ondje? - a i svi su se udovi ukrasnih lisnih zvijeri u labirintu obojili jesenskim bojama. Svaki dan poslije predavanja Quentin bi se pola sata šetao i istraživao kampus. Jednoga vjetrovitog popodneva naišao je na mali vinograd. Bio je to pravokutni komadić zemlje ispresijecan brajdama posađene vinove loze koju su podupirale zahrđale žice preko kojih su padale grane oblikovane u neobične vitičaste oblike, kao na starinskim svijećnjacima. Grožde je bilo pobrano, a ono koje je preostalo, smežuralo se na trsu u sićušne mirisave groždice. Petstotinjak metara dalje, hodajući kroz šumu, Quentin je na kraju uskoga puteljka otkrio malo polje uredno podijeljeno u obrađene četverokute. Neke od njih prekrivala je trava, druge kamenje, neke pijesak, neke voda, a dva tamni, srebrnasti metal koji je bio izrezbaren i ukrašen.

76

Nije vidio nikakvu ogradu ili zid koji bi označio kraj zemlje, a ako je postojao, on ga nije mogao pronaći. Vidio je samo rijeku s jedne i šumu s druge strane. Fakultet se očito svojski trudio da održi djelovanje čarolija koje su školu činile nevidljivom i nepristupačnom bilo kome tko dolazi izvana. Profesori su neprestano prolazili vanjskim rubom kampusa, proučavali nešto što Quentin nije mogao vidjeti i izvlačili jedni druge s predavanja da bi se međusobno konzultirali o promjenama koje su uočili.

77

Snijeg

JEDNO

POPODNE KRAJEM LISTOPADA

profesor Marš rekao je

Quentinu da pričeka malo nakon Praktičnih primjena. Svi su taj predmet zvali P.P. i na njemu su studenti vježbali izvođenje čarolija. U ovoj fazi školovanja bilo im je dopušteno izvoditi samo osnovnu magiju, i to pod budnim okom profesora. Bila je to mala praktična nagrada za silna mora teorije kroz koja su morali ploviti. Toga dana Quentinu ništa nije išlo od ruke. P.P. se održavao u učionici koja je podsjećala na laboratorij: neuništivi sivi kameni stolovi, radne površine prekrivene drevnim mrljama za koje se više nikako nije moglo utvrditi od čega potječu, veliki duboki sudoperi. Zrak je bio težak od davnih čarolija i magičnih mjera zaštite koje su generacije profesora na Brakebillsu postavile kako bi spriječili studente da ozlijede sami sebe, ili njih. Mirisale su na ozon. Quentin je promatrao Surendru, s kojom je radio u paru, kako praši ruke bijelim prahom (jednaki omjer brašna i pepela bukovine), pa njima u zraku crta nevidljive sigile sa svježe obrezanom granom vrbe, a zatim prinosi vrh tog štapića na špekulu (kojoj je dao nadimak Rakshasa) i, iz prvoga pokušaja, bez ikakvoga napora reže je napola jednim jedinim potezom. Ali kada je Quentin prislonio štapić od vrbe na svoju špekulu (s nadimkom Martin), ona se rasprsnula uz zvuk bop, kao žarulja koja je pregorjela, a komadići stakla i prašine poletjeli su uokolo. Quentin je odmah pustio štapić i bacio se u stranu kako bi zaštitio oči; svi ostali istegnuli su

78

glave ne bi li imali bolji pogled na nastalu katastrofu. Na P.P.-u i nije vladala pretjerano kolegijalna atmosfera. Zbog svega toga Quentin je već bio poprilično loše volje kada ga je profesor Marš zamolio da ostane malo poslije sata. Zamišljajući najgore Quentin je sjeo na jedan od neuništivih kamenih stolova i kao malo dijete ljuljao nogama koje nisu doticale pod, a profesor Marš za to je vrijeme ćaskao s onima koji su poslije predavanja zaostali na hodniku. Jedina ohrabrujuća činjenica bila je ta što je Marš zamolio i Alisu da ostane. Ona je sjedila pokraj prozora i zamišljeno gledala u rijeku Hudson koja je polako protjecala u daljini. Njezina špekula lebdjela je u zraku i polagano kružila oko njene glave, poput kakvog lijenog malenog satelita koji bi se zabio u staklo kad bi se Alisa previše približila prozoru. Zašto njoj trikovi tako lako polaze za rukom? Ili to samo tako izgleda? Nije mogao vjerovati da je njoj magija jednako teška kao njemu. Kuna, sa svojim okruglim blijedim licem na kojem je uvijek vladala određena napetost, također je ostao. Na sebi je imao školsku uniformu, ali su mu dopustili da zadrži irokezu. Profesor Marš vratio se u učionicu, a za njim je ušla i profesorica Van der Weghe. Nije okolišala s riječima. »Zamolili smo vas da ostanete poslije predavanja jer razmatramo mogućnost da vas u zimskome semestru prebacimo na drugu godinu. Trebali biste samostalno uložiti dodatni trud i rad kako biste položili ispite s prve godine u prosincu, a onda uhvatili korak s drugom godinom. Ali ja smatram da vi to možete. Jesam li u pravu?« Pogledala ih je s ohrabrujućim smiješkom. Nije ih toliko pitala što žele, već im je više govorila što moraju. Quentin, Kuna i Alisa nervozno su pogledali i zatim brzo skrenuli pogled. Tijekom školovanja Quentin je već navikao na situacije u 79

kojima se njegove intelektualne sposobnosti smatraju boljima od tuđih, i ovo što je upravo čuo itekako je iz njegova uma izbrisalo sjećanje na noćnu moru sa špekulom. Svi su djelovali formalno i ozbiljno. Činilo se da ih čeka puno posla kako bi zaslužili taj privilegij i preskočili jednu godinu na Brakebillsu, a on i nije bio sasvim siguran da je to ono što želi. »Zašto?« Kuna je progovorio prvi. »Zašto ćete nas poslati na višu godinu? Hoćete li druge studente vratiti na prvu kako biste za nas napravili mjesta?« Imao je pravo. Pravilo je Brakebillsa da na godini uvijek ima dvadeset studenata, ni manje ni više. »Ali Kuna, različiti studenti usvajaju znanja različitom brzinom«, odgovorila mu je profesorica. »Mi se trudimo da svi budu baš ondje gdje i trebaju biti.« Nitko više nije postavio nijedno pitanje. Nekoliko minuta vladala je tišina koju je profesorica Van der Weghe protumačila kao pristanak. »Dakle, odlično«, rekla je. »Želim vam svima puno sreće.« Te riječi najavile su Quentinu novu, mračniju fazu života na Brakebillsu, baš kad se počeo navikavati na ovu staru. Do sada je puno učio i trudio se, ali bilo je i trenutka kada je, kao i svi ostali, muljao i izvlačio se kako bi izbjegao pokoji zadatak. Šetao bi se po kampusu ili ubijao vrijeme s ostalima u Klubu za brucoše koji je ustvari bio jedna otrcana, ali udobna prostorija s kaminom i cijelim asortimanom poprilično uništenih kauča i fotelja, i gotovo sramotno jadnih »obrazovnih« društvenih igara koje su se uglavnom svodile na magične verzije Trivial Pursuita, a sve su bile oštećene i zamrljane ili im je nedostajao neki ključni dio poput karte ili kockice za bacanje. Čak su prokrijumčarili i zabranjenu konzolu za videoigre, tri godine staru kutiju zakačenu za još stariji televizor koju su postavili u zahod. Zujala je, gubila sliku, gasila se pa palila svaki put kad bi netko u radijusu od nekoliko metara izvodio trikove, a to je, naravno, bilo stalno. 80

Do nedavno dani su tako prolazili. Sada gotovo da nije bilo trenutka u kojem Quentin nije učio. Koliko god da ga je Eliot upozoravao na ono što ga čeka i koliko god je mukotrpno radio do sada, i dalje je očekivao da će u jednome trenutku učenje magije postati ugodno putovanje tajanstvenim vrtom u kojem će on bezbrižno i veselo brati zrele plodove znanja s grana koje će mu biti tik nadohvat ruke. No, stvari su se odvijale sasvim drugačije i svako popodne Quentin bi otišao ravno u knjižnicu da napravi sav domaći rad kako bi se nakon večere mogao ponovno uputiti u knjižnicu gdje ga je čekao profesor koji mu je bio dodijeljen za mentora. A za mentora mu je bila dodijeljena profesorica Sunderland, mlada žena koja je od njega na prijamnome tražila da nacrta kartu kuće. Uopće nije izgledala onako kako bi mađioničarka trebala izgledati. Bila je plavuša s rupicama na obrazima i bezobrazno privlačnim ženstvenim tijelom. Profesorica Sunderland poučavala je najnaprednije studente s četvrte i pete godine, i nije imala baš puno strpljenja za amatere. Neumorno je s njim ponavljala vježbe za pokrete ruku, magične riječi, tablice i grafove koje je morao naučiti napamet, a tek kada bi sve izveo do savršenstva, započinjali su s pravim radom pa bi mu zadala Popperovu etidu br. 7 pa br. 13, pa ponovno, pa još jednom, pa sporije, pa brže, sve dok ne bi bila zadovoljna. Gledajući u njene ruke Quentin nije mogao ni zamisliti da će ikada moći izvesti nešto slično. I naravno, bilo bi nevjerojatno da se usput Quentin nije i snažno zacopao u profesoricu Sunderland. Osjećao se gotovo kao da s njom vara Juliju. Ali zar je njoj išta dužan? Kao da bi nju bilo briga. Za razliku od nje profesor Sunderland bila je tu, pokraj njega. Želio je nekoga tko je dio njegova novog svijeta. Julia je profućkala svoju šansu. Sada je provodio puno više vremena s Alisom i Kunom. U Brakebillsu vrijedilo je pravilo da se za studente prve godinu svjetla gase u jedanaest sati 81

navečer, ali kako su sada imali toliko dodatnog rada, morali su naći način kako da ga zaobiđu. Nasreću, postojala je jedna prostorija van krila u kojoj su bile studentske sobe i koja je bila izuzeta od svih čarolija kojima su se profesori koristili kako bi nametnuli svoj policijski sat. Vjerojatno su tu sobu namjerno izostavili upravo za ovakve situacije. Bilo je to gotovo skladište - trapezoidna oblika, bez prozora, vlažno i pljesnivo - ali imalo je kauč, stol i stolice, i nikad ga nisu provjeravali poslije jedanaest, pa bi se Quentin, Alisa i Kuna nalazili u njemu nakon što bi ostatak prve godine otišao na spavanje. Bili su neobična ekipa: Alisa pogrbljena nad stolom, Quentin sklupčan na kauču, Kuna koji korača ukrug ili sjedi na podu prekriženih nogu. Mrske Popperine knjige bile su začarane pa bi kada vježbaš ispred njih promjenom boje pokazale jesi li zeznuo ili ne - postale bi zelene (dobro) ili crvene (loše), a ono što je najviše išlo na živce bilo je to što nisu pokazivale kako si pogriješio. Ali Alisa je uvijek znala gdje se dogodila greška. Od njih troje ona je bila ta koja je bila genij, s nadnaravno fleksibilnim prstima i ručnim zglobovima te strahovito moćnim pamćenjem. Po pitanju stranih jezika mogla se klasificirati kao nezasitni svejed. Dok su se njezine kolege još uvijek bućkale u plićacima engleskoga jezika srednjeg vijeka, ona je već ronila dubinama arapskoga, aramejskoga, staronjemačkoga i staroslavenskoga. Još je uvijek bila izrazito sramežljiva, ali kasne večeri koje je u tom sobičku provodila s Quentinom i Kunom kao da su smekšale njen oprez, pa bi ponekad razmijenila bilješke ili pokoji komentar na neku temu. Katkad bi čak pokazala da ima smisla za humor, iako je šale uglavnom zbijala na staroslavenskome. No Kuna ih vjerojatno ne bi shvatio ni da ih je govorila na engleskome. On nije imao nikakvoga smisla za humor. Vježbao je sam, mrmljajući nešto sebi u bradu i promatrajući u velikome baroknom ogledalu sa zlatnim okvirom svoje 82

blijede ruke kako izvode lepršave i oštre pokrete po zraku. Ogledalo je bilo začarano starom, sve slabijom, zaboravljenom čarolijom, pa bi Kunin odraz ponekad bio zamijenjen prikazom glatkoga zelenog brežuljka pod oblačnim sivim nebom. Bilo je to kao da gleda televiziju kojoj je loše instalirana kabelska pa hvata čudne slike i iz nekog dalekog, drugog svijeta. Umjesto da napravi stanku, Kuna bi u takvim trenucima samo stao i pasivno, bez riječi čekao da se ogledalo vrati u normalno stanje. Quentin se, u tajnosti, pomalo bojao tog ogledala, strahujući da se nešto užasno može došetati s vrha tog brežuljka, možda neka nemirna duša koja je pokopana u njegovu podnožju i samo čeka da izađe. »Da mi je znati gdje je to«, rekla je Alisa. »Mislim u stvarnome svijetu.« »Ne znam«, odgovori Quentin, »možda je u Filoriji.« »Onda bismo mogli ući u nju kroz zrcalo. U knjigama to obično tako ide.« »To bi bilo super! Zamisli: uđemo, ondje mjesec dana učimo sve ovo, vratimo se i rasturimo ispite.« »Daj nemoj mi reći da bi otišao u Filoriju i onda ondje učio«, reče Alisa. »Mislim, to je nešto najtužnije što sam ikada čula.« »Dajte malo tiše«, javio se Kuna. Za jednog pankera nekad je znao biti nevjerojatan davež.

Došla je zima, hladna, ciča zima doline Hudson. Voda se u fontanama smrzla, labirint je prekrio snijeg, osim ondje gdje bi se ukrasne lisne zvijeri stresle i uspravile pa bi zbacile višak snijega sa sebe. Quentin, Alisa i Kuna s vremenom su se udaljili od drugih kolega koji su ih gledali sa zavišću i ljutnjom, za koje Quentin nije imao ni vremena ni energije. Za sada su sami sebi bili malo ekskluzivno društvo unutar već ionako zatvorenog društva Brakebillsa. 83

Quentin je nanovo otkrio svoju ljubav prema radu. Naprijed ga nije toliko gurala želja za znanjem ili želja da opravda uvjerenje Der Weghice da mu je mjesto na drugoj godini. Više je to bio poznati, gotovo perverzni užitak u napinjanju moždanih mišića, isto mazohističko zadovoljstvo koje mu je pomoglo da svlada žongliranje s tri ili više loptica, komplicirano miješanje karata, Charlierevo presijecanje i rasturi integrale već u osmome razredu. Nekoliko starijih studenata sažalilo se nad trima maratoncima. Prihvatili su ih kao maskote, kao što bi djeca u vrtiću prihvatila obitelj hrčaka. Ohrabrivali su ih i donosili im sokove i grickalice u sitne sate. Čak se i Eliot udostojao posjetiti ih i donio im talismane i popis ilegalnih čarolija koji će im pomoći da dulje ostanu budni i brže čitaju, iako je bilo teško ocijeniti da li uistinu djeluju ili nemaju nikakvog učinka. Dobio ih je tajnim kanalima, kako je rekao, od jednog starog putujućeg prodavača koji se zna jednom do dva puta godišnje pojaviti u Brakebillsu sa svojim otrcanim karavanom koji je uvijek prepun raznoraznog smeća. Prosinac je samo proklizio pokraj triju maratonaca, prepun besanih noći i umora. Gotovo da više nisu ni znali što je njihov cilj i zašto se uopće toliko trude. Čak je i vrijeme koje je Quentin provodio s profesoricom Sunderland izgubilo svaki čar. Sve češće uhvatio bi se kako bulji u njezine gotovo bolno lijepe grudi koje su mu bile toliko blizu, umjesto da bude posvećen mnogo važnijim tehničkim detaljima kao što je, primjerice, točan položaj palca u tom i tom triku. Zatreskanost u nju razvila se iz prvotne uzbuđenosti u depresiju, kao da je od leptirića u trbuhu prošao cijeli krug i na kraju došao do osjećaja nostalgije za bivšom ljubavi, a da u međuvremenu nije ni doživio privremenu stabilnost ostvarene veze. Sada je na predavanjima profesora Marša samo odsutno sjedio u zadnjem redu osjećajući prezir prema ostalim kolegama koji su tek došli do 27. Popperine etide, a on ne samo da je već dostigao vrhunce 51., već ju je ostavljao za sobom i jurio 84

naprijed. Počeo je istinski mrziti prljavu sobu neobičnoga oblika u kojoj su on, Kuna i Alisa provodili noćna učenja. Mrzio je kavu koju su pili i koja je mirisala po zagorjelom, mrzio ju je do te mjere da je čak pomišljao da proba drugorazredni speed koji mu je Kuna nudio kao alternativu. Polako je sve više u sebi počeo prepoznavati nervoznu, napornu i nesretnu osobu koja ga je podsjećala na staroga Quentina za kojeg je mislio da ga je ostavio u Brooklynu. Nije uvijek učio u trapezoidnoj sobi. Vikendom je mogao raditi gdje je god htio, bar tijekom dana. Onda bi uglavnom ostajao u svojoj sobi, a ponekad bi se uspeo dugim, spiralnim stubama sve do starinskog opservatorija koji se nalazio na vrhu jedne od kula. U njemu se nalazio veliki teleskop s kraja devetnaestoga stoljeća dužine električnoga stupa, koji je jednim krajem virio kroz pozelenjelu bakrenu kupolu. Mora da je netko od profesora jako volio ovaj zastarjeli instrument, budući da ga je podupirala iznimno komplicirana brončana konstrukcija na kojoj se vidjelo da je svakodnevno podmazana uljem i uglancana do savršenstva. Quentin je volio čitati u opservatoriju jer je bilo toplo, a i nalazio se visoko pa su ondje rijetko zalazili drugi studenti: ne samo da se bilo naporno uspinjati uza stube nego i nije bilo nikakve koristi od teleskopa tijekom dana. Tu je najčešće mogao provesti samotno zimsko popodne. Ali jedne subote krajem studenoga shvatio je da nije jedini kojem je ta ideja pala na pamet. Kada je došao do vrha spiralnih stuba, vidio je da je kapak već otvoren. Provirio je u kružnu, žuto osvijetljenu prostoriju. Isprava je pomislio da je provirio u neki drugi svijet, svijet vanzemaljaca koji na jezovit način podsjeća na njegov svijet; jednak je, ali ipak nekako pomaknut. Ispostavilo se da je uljez u njegovu prostoru nitko drugi doli Eliot. Klečao je poput osobe u molitvi pred otrcanom, podrapanom narančastom foteljom koja se nalazila na sredini prostorije. Quentin se uvijek pitao tko je uopće dovukao fotelju na to 85

mjesto i čemu takav trud - očito je magija priskočila u pomoć jer je fotelja bila šira i od kapka i od prozorčića. Eliot nije bio sam. Netko je sjedio u fotelji. Iz kuta iz kojeg je gledao Quentin nije mogao vidjeti tko točno, ali mu se učinilo da je to jedan od studenata s druge godine. Jedan sasvim običan tip nježne kože i ravne riđe kose. Quentin ga nije poznavao. Nije bio siguran, ali činilo mu se da se zove Eric. »Ne«, rekao je Eric pa ponovio još oštrijim glasom, »ne i ne!«. Odjednom se počeo smijati. Eliot je pokušao ustati, ali ovaj ga je drugi, veselog lica, uhvatio za ramena i pritisnuo natrag prema podu. Nije bio velik ni snažan. Njegov autoritet nad Eliotom očito se nije temeljio na fizičkoj snazi. »Znaš pravila«, rekao je kao da se obraća malom djetetu. »Molim te, samo ovaj put!« Quentin nikada do sada nije čuo Eliota da govori takvim molećivim, dodvoričkim, infantilnim glasom. »Molim te!« - nikad nije očekivao da će čuti takvo što iz Eliotovih usta. »Rekao sam ne!« Eric je prstom dotaknuo vrh Eliotova dugog blijedog nosa. »Ništa dok ne izvršiš sve zadatke. Sve do i jednoga. I daj skini tu glupu košulju, patetična je.« Quentin je shvatio da se odvija neka igra koja je ovoj dvojici bila dobro poznata. Očito je svjedočio vrlo privatnom ritualu. »Dobro«, rekao je Eliot mrzovoljno. »I samo da znaš, ovo je skroz okej košulja«, promrmljao je usput. Eric mu je uputio pogled od kojeg je odmah zašutio. Zatim je pljunuo na prednji dio besprijekorno bijele košulje. Quentin je ugledao strah u Eliotovim očima koji kao da se pitao je li sve otišlo predaleko. Iz kuta iz kojeg je promatrao Quentinu je fotelja blokirala pogled, ali nešto je ipak mogao vidjeti; vidio je kako

86

Eliot nespretno prtlja oko Ericova remena, zatim šlica, pa mu skida hlače otkrivajući mršava bijela bedra. »Polako«, upozorio ga je Eric. Njegova uloga u ovoj igri, ako je to uopće bila igra, nije baš podrazumijevala blagost. »Tko je moja mala kurvica? Polako, rekao sam, znaš pravila.« Quentin nije znao zašto je pustio da prođe i minuta prije nego što se jureći spustio natrag niza stube u mirno, blisko okružje, ali istina je bila da jednostavno nije mogao prestati gledati. Dobio je izravan uvid u Eliotovu ogoljenu emocionalnu mašineriju. Kako to da nije prije shvatio? Možda ovo rade jednom godišnje, možda Eliot promijeni jednog ili dvojicu po godini, uključi ih u igru, a onda ih odbaci kada mu dosade. Zar se stvarno mora ovako skrivati? Čak i na Brakebillsu? Na neki način Quentin se osjećao povrijeđenim: ako je ovo ono što Eliot želi, kako to da nikad nije probao s njim? No koliko god da je želio privući Eliotovu pozornost, nije znao bi li mogao otići tako daleko. Bolje je ovako. Eliot mu vjerojatno nikada ne bi oprostio da ga je odbio. Quentin nikad prije nije vidio takvu očajničku glad kao što je bila ta u Eliotovu pogledu dok je promatrao žuđeni objekt na kojem će izvoditi svoje zadatke. Iako se nalazio u Eliotovu vidnome polju, ovaj ga nije spazio jer ni u jednom trenutku nije skrenuo pogled. Quentin je odlučio pronaći neko novo mjesto za čitanje.

Prvi svezak Praktičnih vježbi za mlade mađioničare gospode Amelije Poppers završio je u nedjelju u ponoć, posljednju noć prije ispita. Pažljivo je zatvorio knjigu i iduću minutu samo prazno gledao u korice. Ruke su mu se tresle. Vrtjelo mu se u glavi. Činilo mu se da u njoj nema ničega. Tijelo mu je bilo nevjerojatno teško.

87

Nije mogao ostati tu, ali nije mogao ni otići u krevet. Nekako se podigao s otrcanoga slomljenog kauča i rekao ostatku ekipe da se ide prošetati. Na njegovo iznenađenje Alisa je rekla da će poći s njim. Kuna je samo buljio u zeleni i oblačni krajolik u ogledalu i čekao da se ponovno pojavi njegovo blijedo stoičko lice kako bi mogao nastaviti s vježbom. Nije ni podigao pogled kad su otišli. Quentin je namjeravao prošetati kroz labirint pa preko Mora sve do njegovih vanjskih rubova, gdje se nalazio kada je pri put došao onamo, i odande promatrati tihu siluetu Kuće i razmisliti zašto ova pustolovina postaje sve manje zabavna, a onda se pokušati smiriti kako bi uopće mogao zaspati. Pretpostavljao je da sve to može obaviti i u Alisinom društvu. Krenuo je prema balkonskim vratima koja su se otvarala prema stražnjoj terasi. »Ne tim putem«, rekla je Alisa. Balkonska su vrata začarana kako bi spriječila studente da prekrše pravilo pa ako se otvore nakon policijskoga sata, zazvoni magični alarm u sobi dežurnoga profesora, objasnila mu je Nepogrešiva Alisa. Odvela ga je okolo na stražnja vrata koja nikada do onda nije vidio, vrata bez alarma, skrivena iza zidnih tapeta. Otvarala su se u snijegom prekriveno grmlje. Provukli su se kroz njega i izašli u hladnu tamu. Quentin je bio dvadesetak centimetara viši od Alise. Veći dio te razlike mogao se pripisati njegovim dugim nogama, ali ona je ipak uspijevala držati korak s njim. Zajedno su po mjesečini pronašli put kroz labirint i krenuli preko Mora. Snijeg je bio nekoliko centimetara dubok pa su svakim korakom vrhom cipela raspršivali male snježne nakupine uokolo. »Dolazim ovamo svake večeri«, reče Alisa prekidajući tišinu. Quentin je bio toliko umoran i neispavan da je gotovo zaboravio da je tu. 88

»Svaku večer?«, upita glupo. »Baš svaku večer? Zašto?« »Pa ono... znaš«, rekla je i slegnula ramenima. Na mjesečini je svaki njen izdisaj izgledao kao oblačić dima. »Da pročistim misli. Nemaš pojma kako je bučno u ženskome krilu. Nekada ne možeš čuti vlastite misli. Ovdje je tiho.« Bilo mu je čudno koliko mu se činilo normalno biti nasamo s inače nedruštvenom Alisom. »Hladno je. Misliš da znaju da se svaku večer šuljaš vani?« »Sigurno znaju. Ako nitko drugi, Maglica sigurno zna.« »Pa dobro ako on zna, zašto se uopće skrivaš i šuljaš... Čemu trud?« »Misliš zašto uopće idem kroz stražnja vrata?« More je izgledalo kao glatka, čista plahta prostrta pred njih i uvučena po rubovima. Od posljednjega snijega nitko nije prešao preko njega osim nekoliko jelena i divljih guski. »Mislim da njega i nije toliko briga ako se navečer i išuljamo van. Ali mislim da cijeni ako pritom ipak uložimo neki trud.« Došli su do ruba velike livade, okrenuli se i pogledali u smjeru kuće. U sobi nekog od profesora na nižem katu bilo je upaljeno svjetlo. Sova je zahukala. Magličasti mjesec zabijelio je oblake koji su se nalazili odmah iznad ruba krova. Prizor je podsjećao na staklenu snježnu kuglu trenutak prije nego se protrese. Quentin se sjetio nečega iz knjiga o Filoriji: u Svijetu unutar zidova, kada Martin i Fiona lutaju kroz smrznutu šumu u potrazi za stablima koje je začarala Urarica, a svako takvo ima u deblo utisnut okrugli sat koji otkucava. Urarica je bila zagonetno stvorenje jer nikada nije napravila ništa osobito loše ili je bar nitko nije uhvatio na djelu. Najčešće bi je ugledali iz daljine kako juri s knjigom u jednoj ruci i bogato ukrašenim satom u drugoj; ponekad se vozila u jurećoj pozlaćenoj kočiji u obliku sata iza koje se čulo glasno tik-tak. Uvijek je na sebi imala veo koji joj je pokrivao lice. Kuda god da bi prošla, iza sebe bi na stablima kao potpis ostavila satove. 89

Quentin je shvatio da je naćulio uši ne bi li čuo zvuk sata, ali nije bilo ničega osim povremenog zvuka nečega zaleđenog što je puklo negdje u šumi. »Ovuda sam prošao kada sam prvi put došao ovamo«, rekao je. »Ljetos. Nisam ni znao što je Brakebills. Mislio sam da sam se našao u Filoriji.« Alisa se nasmijala: iznenađujuće glasnim smijehom. Kad je to izrekao, Quentin nije mislio da će proizvesti takav efekt. »Oprosti«, rekla je. »Bože, kako sam bila luda za tim knjigama kada sam bila mala.« »Kojim putem si ti došla?« »Onuda.« Prstom je pokazala na identičan niz stabala. »Ali je nisam ovamo došla kao ti. Mislim, kroz portal.« Sigurno su za Nepogrešivu Alisu osigurali neki posebni, ekstra magični način prijenosa, pomislio je. Nije bilo lako ne zavidjeti joj. Vjerojatno je to bila kočija od bundeve ili goruća kočija koju vuku testrali. »Jesam li se došetala ovdje? Nisam dobila pozivnicu?« Činilo se kao da sama sebi postavlja pitanja prenaglašenom ležernošću, no odjednom u glasu joj se mogla osjetiti nesigurnost. »Brat mi je išao u ovu školu. Ja sam oduvijek također htjela doći, ali nikada nisam dobila pozivnicu. Vrijeme je prolazilo, ja sam postajala sve starija pa sam na kraju pobjegla. Čekala sam, čekala i čekala pozivnicu, ali ona nikada nije došla. Znala sam da sam već propustila prvu godinu. Znaš, mi nismo ista generacija, starija sam od tebe godinu dana.« Nije to znao. Izgledala je mlađe. »Sjela sam u autobus koji je vozio za Poughkeepsie, odande sam uzela taksi i rekla vozaču da me vozi najdalje što može. Jesi li ikada skužio da nema ulice koja vodi do kuće? Nema nikakvih cesta. Najbliža je ona koja vodi na autocestu.« Quentin nikada nije čuo Alisu da izgovara ovoliko rečenica odjednom. »Rekla sam 90

mu da me ostavi uz rub ceste, negdje Bogu iza leđa. Odande sam pješačila nekih osam kilometara. Izgubila sam se. Prespavala sam u šumi.« »Spavala si u šumi? Tek tako, na zemlji?« »Imaš pravo, trebala sam ponijeti šator. Ili nešto drugo. Uopće ne znam što mi je bilo, bila sam luda.« »A tvoj brat, zar ti on nije mogao pomoći?« »On je umro.« To je rekla nekim neutralnim glasom, kao da izgovara najobičniju informaciju, ali Quentin se na trenutak šokirao. Nikada nije ni zamišljao da bi Alisa mogla imati brata ili sestru, pogotovo preminulog. Uvijek mu se činilo da vodi bezbrižan život. »Alisa«, rekao je, »ali to nema nikakvog smisla, pa ti si pametnija od svih nas.« Slegnula je ramenima kao da se ne slaže s komplimentom i pogledala ljutito prema kući. »Znači samo si se ušetala. A što su oni napravili?« »Nisu mogli vjerovati. Nitko ne bi trebao moći naći kuću sam, bez njihove pomoći. Mislili da je riječ o nekoj greški, ali preočito je da ovo mjesto čuva stara magija, tona stare magije. Mislim, nema gdje je nema - kad pogledaš kuću očima mađioničara, učinit će ti se da cijela doslovno gori od čarolija. Sigurno su prvo pomislili da sam neki beskućnik. Kosa mi je bila puna lišća i grančica. Lice natečeno od plača. Profesorica Van der Weghe se sažalila, ponudila mi je kavu i pustila me da pristupim prijamnome. Maglica me nije htio pustiti, ali ga je ona nagovorila.« »I prošla si.« Ponovno je slegnula ramenima. 91

»Još uvijek mi nije jasno«, reče Quentin, »zašto nisi dobila pozivnicu kao i mi ostali?« Nije odgovorila na pitanje samo je ljutito gledala u magličasti mjesec. Nekoliko suza kliznulo joj je niz obraze. Shvatio je da je upravo najobičnijim pitanjem dotaknuo najbolniju točku Alisinog boravka u Brakebillsu. Shvatio je, kasnije nego što je trebao, da on nije jedina osoba ovdje koja se osjeća kao autsajder i koja ima problema. Alisa nije bila tek konkurencija, netko čiji je jedini cilj u životu da uspije i tako uništi njegovu mogućnost sreće i zadovoljstva. Bila je osoba s vlastitim nadama, osjećajima, prošlošću i problemima. Na svoj način bila je izgubljena baš kao i on. Stajali su u sjeni goleme jele, igličastog plavo-sivog čudovišta koje je uzdisalo pod težinom snijega. Quentin je pomislio na Božić i odjednom iznenađeno shvatio da ga nije proslavio. Zaboravio je da u Brakebillsu vrijeme teče po sasvim drugim pravilima. Stvarni Božić, onaj koji slavi ostatak svijeta, prošao je prije dva mjeseca, a da nije ni primijetio. Roditelji su mu čak nešto i spominjali preko telefona, ali njemu kao da je kroz jedno uho ušlo, a kroz drugo izašlo. Čudno je kako takve stvari odjednom prestanu biti važne. Pitao se što su James i Julia radili preko praznika. Sjetio se kako su razgovarali da će svi zajedno otići na izlet na Lake Placid. Njegovi roditelji ondje imaju kolibu. Zar je išta od toga sada važno? Snijeg je ponovno počeo padati, osjetio je kako mu sitne pahulje zapinju za trepavice. Kvragu, ima li ovo sve smisla, je li vrijedno tolikog truda? Zašto to uopće rade? Zbog moći, pretpostavljao je, ili znanja. Ali sve mu se to sada činilo tragikomično i apstraktno. Odgovor je trebao biti opipljiviji. Ali njemu ništa takvoga nije padalo na pamet. Alisa je stajala pokraj njega i cvokotala od hladnoće. Obgrlila se rukama.

92

»Pa meni je drago što si tu, bez obzira na to kako si došla«, reče Quentin nespretno. »Svima nam je drago.« Prebacio je ruku preko njenih stisnutih ramena. Nije se naslonila na njega, niti pokazala na neki drugi način da mu je zahvalna za izrečenu utjehu, ali nije ni ustuknula, a toga se pomalo bojao. »Vratimo se prije nego što Maglica stvarno pošizi. A imamo i ispit sutra. Ne želiš biti toliko umorna da ne možeš uživati u njemu.«

Iduće jutro, treći ponedjeljak u prosincu, pisali su ispit. Dva sata pisanoga eseja i dva sata praktičnih vježbi. Na kraju i nije trebalo izvesti puno čarolija. Quentin je uglavnom sjedio u gotovo praznoj učionici dok ga je troje studenta, dvoje s Brakebillsa i jedna djevojka s nekog drugog fakulteta, slušalo kako recitira magične riječi na staroengleskome, prepoznaje obrasce čarolija, pokušava različitim prstima u zraku napraviti savršene krugove različitih veličina koji će se pomicati u različitim smjerovima; a cijelo to vrijeme vani je tiho padao snijeg s bijeloga neba. Taj vanjski prizor bio je čisti kontrast zbivanju unutra. Rano idućega jutra netko im je gurnuo pod vrata soba rezultate na komadu debelog presavijenog papira krem boje koji je izgledao kao pozivnica za vjenčanje. Quentin je prošao, Alisa je prošla, Kuna je pao.

93

Dječak koji je nestao

PO S LJ E D NJ A

DVA TJEDNA

u prosincu na Brakebillsu su bili praznici. U

početku Quentinu nije bilo jasno zašto se toliko boji povratka kući, a onda je shvatio da ne strahuje od toga. Bojao se, ako sada ode, da ga nikad neće ponovno pustiti u Brakebills. Nikada neće ponovno uspjeti pronaći put - čim izađe, iza njega će se zatvoriti tajna vrata u vrt i kampus će zauvijek postati nevidljiv njegovim očima, izgubljen negdje između vinove loze i kamenja, a on će opet, ovaj put zauvijek zapeti u stvarnome svijetu. Na kraju je odlučio otići kući na pet dana. Uspinjući se prednjim stubama roditeljske kuće osjetio je dobro poznati miris doma, tu čaroliju sastavljenu od mješavine domaće kuhinje, boja, orijentalnih tepiha i prašine, a zatim je ugledao majčin široki osmijeh i začuo očev zdravi, bockavi humor, i odjednom je u njihovom društvu ponovno postao onaj stari Quentin. Osjećao je kako ga povlači gravitacijska sila malog djeteta koje je nekad bio i koje će uvijek biti u nekim zabačenim dijelovima duše. Ali ta čarolija nije dugo trajala. Nije mogao ostati. Bilo je nešto vezano uz kuću njegovih roditelja što mu je sada bilo nepodnošljivo. Kako se nakon svoje polukružne sobice na katu može vratiti u tu tamnu staru sobu kojoj se ljušti boja sa zidova i koja gleda na zatvoreni, prljavi komadić betona? Nije imao ništa za reći svojim dobrodušnim roditeljima kada bi sasvim pristojno pokazali znatiželju za njegov sadašnji životu. Jednako mu je bila nepodnošljiva i njihova pažnja i nebriga. 94

Njegov novi svijet bio je kompleksan, zanimljiv i magičan. Njihov je bio običan i svakodnevan. Nisu razumjeli da svijet koji vide nije onaj koji je zaista važan, i nikad to neće moći. U četvrtak je došao kući. U petak je poslao poruku Jamesu, a u subotu ujutro našao se s njim i Julijom u četvrti Gowanus, na napuštenom dijelu za brodove. Nije znao zašto vole baš ovo mjesto, osim da je svima otprilike bilo jednako udaljeno od kuće i pomalo van svega - nalazilo se na kraju slijepe ulice koja se pružala u smjeru kanala, a da bi se došlo do njega, trebalo je preskočiti žičanu ogradu. Ovdje je kao i na svakome mjestu koje se nalazi u blizini otvorene vode, bez obzira na to koliko ta voda bila prljava ili ustajala, vladao neobičan mir. Postojao je i komad betona na koji se moglo sjesti i remetiti viskoznu površinu kanala pokojim bačenim kamenčićem. Izgorjelo skladište od cigle s lučnim prozorima nadvilo se nad cijeli prizor sa suprotne strane obale. Nečiji budući luksuzni etažni stan. Bilo je dobro ponovno vidjeti Jamesa i Juliju, ali još je bolje bilo vidjeti sebe s njima, odnosno vidjeti koliko se promijenio. Brakebills ga je spasio. Više nije bio sjebani tip koji bulji u vrhove svojih cipela kao onaj dan kad ih je napustio, nije bio Jamesov stalni pratitelj bez vlastite osobnosti, a ni Julijin neprimjereni udvarač. Kad su on i James izmijenili svoje uličarske pozdrave i zagrljaje, više nije osjećao ono instinktivno poštovanje koje bi mu se inače javilo u njegovu društvu, kao da je on glavna faca, a Quentin nije. Kada je ugledao Juliju, pokušao je u sebi pronaći nešto od ljubavi koju je osjećao. Ničega nije bilo, samo tupi, daleki osjećaj negdje duboko - boli više nije bilo, ostao je samo komadić davno aktivirane bombe koji ni Brakebills nije uspio ukloniti. Quentinu nije ni palo na pamet da im možda neće biti u potpunosti drago što ga vide. Znao je da je otišao naglo, bez objašnjenja, ali nije mogao ni zamisliti koliko se osjećaju povrijeđeno i izdano. Sve su troje sjeli, jedno do drugoga, 95

pogleda usmjerenih prema vodi, a Quentin je improvizirao veselu priču o nepoznatoj, ali vrlo selektivnoj obrazovnoj instituciji koju je pohađao iz razloga koji nisu bili sasvim jasni. Nastojao je da kroz priču bude što nejasnije ono što ondje radi. Umjesto toga usredotočio se na arhitektonske detalje. James i Julia čvrsto su se stisnuli jedno do drugoga ne bi li se zaštitih od ožujske hladnoće (u Brooklynu je, naime, bio ožujak), poput nekog ostarjelog para na klupi u parku. Kad je red za priču došao na Jamesa, počeo je brbljati o zahtjevnim seminarima koje mora napisati, maturalnoj zabavi, profesorima (koji Quentinu nisu ni jednom pali na pamet u proteklih šest mjeseci) - nije mogao vjerovati da se sve to nastavilo bez njega, i da je Jamesu i dalje stalo do svega toga i da uopće ne primjećuje koliko se toga u međuvremenu promijenilo. Jednom kad magija postane stvarnost, sve ostalo postane nestvarno. A Julia - dok ga nije bilo nešto se dogodilo nježnoj djevojci sa sunčevim pjegicama na licu. Ili je promjena u tome što više nije zaljubijen u nju? Možda je sad vidi po prvi put onakvom kakva zaista jest? Ipak ne, kosa joj je sad bila duža, ravna i tanka - napravila je nešto i ona bujna valovitost nestala je - ispod očiju pojavili su se tamni podočnjaci. Prije je pušila samo na tulumima, a sada je palila jednu za drugom i svaki opušak bacala u šuplju čeličnu cijev za koju je bila pričvršćena ograda. Činilo se čak da i Jamesa, koji je bio zaštitnički nastrojen prema njoj, čini nervoznim i nemirnim. Sjedila je u suknji koja joj je lepršala oko golih koljena i prema obojici je bila hladna i odsutna. Poslije kada se prisjećao susreta nije bio siguran je li izgovorila ijednu riječ. Te večeri, već osjećajući neizdrživu nostalgiju za magičnim svijetom koji je prije nekoliko dana napustio, Quentin je listao svoja stara meka izdanja filorijskoga ciklusa i ostao budan do tri ujutro čitajući Leteću šumu u kojoj je glavni junak Rupert, smiješno i ne baš najinteligentnije dijete iz obitelji Chatwin. U usporedbi s ostalim knjigama iz serije, ova je bila loša i smatrala se sporednom. Rupert i lijepa 96

profinjena Fiona penjući se do najviših grana njegovog omiljenog stabla pronalaze put do Filorije i zatim kreće priča koja se temelji na potrazi za satom koji proizvodi nepodnošljivi tik-tak zvuk od kojeg njihov prijatelj gospodin Točkasti (leopard s iznimno izoštrenim osjetilom vida) ne može spavati. Ispostavlja se da je za zvuk krivo pleme patuljaka koji su izbušili cijelu planinu rudnicima bakra i pretvorili je u golemi sat (do tada Quentin nikada nije primijetio da je Plover ustvari opsjednut satovima). Na kraju Rupert i Fiona zatraže od prijatelja diva da golemom motikom zakopa sat dublje i tako priguši njegov užasavajući zvuk i istodobno donese mir gospodinu Točkastom i patuljcima koji su se kao kopači voljeli nalaziti pod zemljom. Zatim se dvoje djece uputi u kraljevsku rezidenciju, dvorac Bjelovrh koji je konstruiran kao divovski urarski mehanizam. Naime, vjetrenjače pomiču veliku brončanu oprugu koja se nalazi ispod dvorca i koja onda njegove kule tjera na polagan i veličanstveni kružni ples. S iskustvom Brakebilisa i poznavanjem malo prave magije, sada je čitao Plovera s dozom kritike. Htio je saznati tehničke detalje nekih čarolija. I zašto su uopće patuljci izgradili divovski sat? Konačni mu se rasplet i nije činio odviše konačnim - previše ga je podsjećao na priču Edgara Aliana Poea Izdajničko srce. Pouka priče jest da ništa ne ostaje zauvijek zakopano. I gdje je ta leteća šuma u Letećoj šumi?. Gdje su Ember i Umber, dostojanstveni blizanci koji patroliraju Filorijom i održavaju javni red? Doduše, oni bi se najčešće pojavili tek nakon što bi Chatwini obavili sav posao umjesto njih. Njihova je prava zadaća vjerojatno bila ta da ne dopuste djeci da odviše produže svoj boravak - na kraju svake knjige Ember i Umber istjerali bi ih i poslali natrag u Englesku. Od svih knjiga iz serije, Quentinu je ova bila najmanje draga. Zašto im nisu mogli jednostavno dopustiti da ostanu? Zar bi to bilo tako loše?

97

Bilo je očito da Christopher Plover nije znao ništa o pravoj magiji. On čak nije ni bio pravi Englez: na koricama je pisalo da je Amerikanac koji je 1920-ih stekao bogatstvo trgovinom suhe hrane, da bi se potom odselio u Cornwfall netom prije velike tržišne krize. Taj je okorjeli neženja, kako kažu, prigrlio novu zemlju, počeo izgovarati svoje prezime s britanskim naglaskom (»Pluvver«) i nastanio se kao bogati plemić u velikom domu ispunjenom slugama. (Samo bi Amerikanac zaljubljen u englesku kulturu mogao stvoriti Filoriju, nešto toliko autentično englesko, pa čak engleskije i od same Engleske.) Po jednoj je legendi obitelj Chatwin postojala i bili su mu susjedi. Plover je tvrdio da bi ga djeca često posjetila, a on bi im pričao priče o Filoriji koje bi poslije samo zapisao. Ali što se tiče zagriženih obožavatelja i rijetkih književnih teoretičara prava, misterij Leteće šume nalazio se u posljednjih nekoliko stranica. Nakon što su riješili problem bučnog sata, Rupert i Fiona pozvani su na slavljeničku gozbu kod obitelji gospodina Točkastog - koja osim njega uključuje privlačnu gospođu leopardicu i nekoliko neodoljivih, pahuljastih leopardića - kadli se tamo pojavljuje Martin glavom i bradom, najstariji od Chatwina, koji je dvije knjige prije u Svijetu unutar zidova, prvi otkrio Filoriju. U tom trenutku Martin je tek propupali trinaestogodišnji tinejdžer, dakle gotovo je prestar za pustolovine po Filoriji. U prethodnim knjigama prikazan je kao lik neobičnog karaktera, čija se raspoloženja bez nekog očitog razloga mijenjaju od veselog prema depresivnom. Vrlo brzo on započinje prepirku s mladim Rupertom koja na kraju uključuje tipično englesko prepucavanje i lakši fizički obračun. Obitelj leoparda vidno se zabavlja promatrajući slijed događaja. Vičući na brata da je on taj koji je otkrio Filoriju i da je on, a ne oni taj koji je zaslužio ovu pustolovinu, Martin se zgužvane košulje na kojoj nedostaje jedan gumb, povlači iz borbe. A i imao je pravo, stvarno nije bilo pošteno: zašto su se uvijek na kraju morali vratiti kući? Bio je junak u Filoriji, a ne doma u Engleskoj. Fiona mu hladno 98

govori da se prestane ponašati kao derište. Nakon toga, Martin ljutito odjuri u Mračnu šumu plačući poput kakvog engleskog školarca. A onda... onda se više nikada ne vrati. Filorija ga jednostavno proguta. U sljedeće dvije knjige Martin se ne spominje - Tajanstveno more i posljednja knjiga u seriji, Lutajući pijesak - a, iako ga braća i sestre uporno traže, nikada ga ne uspiju pronaći. (Taj dio priče Quentina je odmah podsjetio na Alisinog brata.) Kao i većina obožavatelja, Quentin je pretpostavio da je Plover namjeravao vratiti živog i zdravog Martina koji se pokajao u posljednjoj knjizi, ali Plover je umro iznenadnom smrću u svojim pedesetima, u trenutku kada je Lutajući pijesak još uvijek bio u rukopisu, a ništa u pronađenim bilješkama nije dalo naslutiti koje bi bilo rješenje ovog misterija. I tako je to postao još jedan od neriješenih književnih misterija, poput Dickensovih nedovršenih Misterija Edwina Wooda. Martin će tako zauvijek ostati dječak koji je nestao u Filoriji i nikada se nije vratio. Quentin je pomislio da se odgovor možda nalazi u knjizi koju je nakratko imao kod sebe, Mađioničari. Prevrnuo je kuću od vrha do dna tražeći je, pitao sve jesu li je igdje vidjeli, ali nitko nije ništa znao pa je odustao. Vjerojatno ju je uzeo netko u Brakebillsu i ostavio je sebi ih je bacio u smeće. Ali tko i zašto? A možda knjiga i nije bila stvarna. To nedjeljno jutro Quentin se probudio rano, svjež i spreman za polazak. Činilo mu se da ovdje samo uzalud troši vrijeme. Imao je novi život koji je valjalo nastaviti. Osjećajući tek onoliko krivnje koliko je bilo potrebno u takvoj situaciji, smislio je dugačku uvjerljivu pričicu za roditelje - zvao ga je bogati cimer na skijanje u New Hampshire gdje ima neku kućicu, da, istina, u posljednji trenutak, ali bilo bi tako super da može otići! Mnogo laži, ali što se može, nema ti druge kad si tinejdžer koji je potajno mađioničar. Na brzinu se spakirao - ionako je većinu

99

odjeće ostavio na Brakebillsu - i za pola sata već je hodao ulicama Brooklyna. Otišao je ravno do onoga vrta i zakoračio u njegov najzapušteniji dio. Nakon što se nekoliko trenutaka probijao kroz grmlje izašao je pokraj stražnje ograde nečijeg vrta u kojem su se nalazili zarđali tobogan i dječje ljuljačke. Zar je moguće da je ovoliko malen? Sjećao se vrta koji je bio velik kao kakva omanja šuma, a ovaj je bio malen i zapušten. Nekoliko minuta probijao se uokolo kroz kamenje, slomljene grane i zaleđene trule bundeve, naprijed-natrag, postajući sve više nervozan i zbunjen. Što je napravio prošli put? Je li mu možda potrebna knjiga? Sigurno mu nešto fali, ali nije se mogao sjetiti što. Jednostavno, magija se nije dogodila. Pokušao je napraviti sve isto što i prošli put. Možda je krivo doba dana. Odustao je i krenuo pojesti komad pizze i još jednom razmisliti gdje griješi. Nadao se da neće sresti nikoga koga poznaje jer je po svojoj priči već trebao biti na putu za Mount Alibi u New Hampshireu. Nije znao što da radi. Nije mu polazilo za rukom kao prošli put. Činilo mu se da mu se cijeli svijet raspada. S putnim torbama pokraj sebe sjedio je i gledao u svoj odraz na ostakljenom zidu koji se protezao od poda do stropa - zašto sve picerije imaju ostakljene zidove - i čitao crnu kroniku u besplatnom izdanju dnevnih novina. Zidovi su se međusobno odražavali, ogledao na ogledalu, stvarajući beskrajnu optičku zaobljenu galeriju. Dok je tako sjedio u toj dugoj uskoj prostoji prepunoj ljudi, sve je postalo mirno a da on to nije ni opazio. Ogledala su potamnila, svjetlo se promijenilo, podne pločice postale su ulašteni parket, a kad je napokon podigao pogled s novina, shvatio je da se nalazi u Brakebillsu i da jede komad pizze u Klubu za brucoše.

Odjednom, bez neke velike ceremonije i strke, Alisa i Quentin postali su studenti druge godine. Grupe su se nalazile u polukružnim učionicama u stražnjem 100

dijelu kuće. Ondje je bilo dovoljno sunčano, ali užasno hladno, a unutrašnja strana visokih prozora bila je uvijek zaleđena. Jutrom im je predavala profesorica Petitpoids, starija pomalo luckasta haitska gospođa koja je nosila šiljasti crni šešir i insistirala da je oslovljavaju s »vještice« umjesto s »profesorice«. Kad bi joj netko postavio pitanje, ona bi u pravilu odgovorila: »Ako nema štete, radi što želiš«. Ali kad bi došlo do praktične primjene magije, njeni grbavi naborani prsti bili su još tehnički vještiji od onih profesorice Sunderland. Popodne, P.P. im je držao profesor Heckler, gotovo dva metra visok Nijemac duge kose i jedan dan stare brade. Nitko nije pokazao neku veliku dobrodošlicu za dvoje novih. Korak naprijed koji su napravili pretvorio ih je na kraju u razred od dvoje: ovi s prve godine bili su ljubomorni, a ovi s druge su ih ignorirali. Alisa više nije bila zvijezda, na drugoj godini imali su svoje vlastite zvijezde, prije svega Amandu Orloff, glasnu odrješitu djevojku širokih ramena i ravne kose beživotne sive boje, koju su profesori uvijek prozivali da pred svima pokaže tehniku nekog trika. Ta kći odlikovanoga vojnog generala, magiju je izvodila na grubi, neatraktivan način koji je bio porazan za sve koji su je gledali kako pomiče svoje velike četvrtaste prste kao da rješava nevidljivu Rubikovu kocku. Njeni debeli prsti stvarali su magiju čistom silom. Drugi studenti pretpostavili su da su Quentin i Alisa već prijatelji, a možda čak i par, što je na neki smiješan način prizivalo među njima odnos za koji još nije ni prošlo dovoljno vremena da bi se ostvario. Bili su slobodniji jedno s drugim otkad mu je rekla bolnu tajnu svog dolaska na Brakebills. Činilo se kao da ju je ta kasnonoćna ispovijest oslobodila: nije se više činila tako krhka - nije više govorila samo sramežljivim šaputavim glasom, a i mogao ju je zezati, a s malo bockanja čak i natjerati da ona zeza njega. Nije bio siguran jesu li prijatelji, pravi prijatelji, ali sve mu se više otvarala. Osjećao se kao obijač sefa kojem se posrećilo pa je pogodio prvu znamenku dugačke i komplicirane šifre.

101

Jedno nedjeljno popodne, kad mu je već dosadilo da ga svi izbjegavaju, Quentin je potražio Surendru, tipa s kojim je radio u paru u laboratoriju, i nagovorio ga da se zajedno prošeću. Navukli su jakne i krenuli. Prvo su prošli labirint, a zatim su nastavili bez nekog određenog cilja i bez osobitog entuzijazma. Iako je sunce još uvijek sjalo, bilo je neizdrživo hladno. U sjenovitim dijelovima još je uvijek bilo snijega, a grane stabala savile su se pod njegovom težinom. Surendra je bio sin bogatog Amerikanca bengalskoga podrijetla koji je radio kao glavni kompjuteraš neke uspješne firme. Njegovo okruglo, gotovo blaženo lice skrivalo je činjenicu da je bio najbrutalnije sarkastična osoba koju je Quentin ikada upoznao. Dok su hodali prema moru, slučajno su naišli na Gretchen, djevojku s druge godine. Bila je građena poput balerine, mršava, dugih nogu i plave kose, a jedino što je narušavalo taj izgled bilo je to što je šepala na jednu nogu - urođena mana vezana uz ligamente u koljenu - i hodala uz pomoć štapa koji je proizvodio pomalo iritirajući zvuk. »Opa, pa tko li je to!« »Evo šepavica.« Nije se sramila svoje tjelesne mane. Svakome tko je htio slušati rekla bi da sva njena moć proizlazi upravo iz toga, i kad bi se odlučila na operaciju, više ne bi mogla izvoditi magiju. Nitko nije znao je li to istina ili ne. Sve troje hodalo je zajedno do ruba livade, a onda su se zaustavili. Možda šetnja i nije bila baš dobra ideja, mislio je Quentin. Činilo se da nitko od njih ne zna kojim bi putem trebalo nastaviti ili kako su se uopće našli tu. Gretchen i Surendra jedva da su se i poznavali. Nekoliko minuta pričali su priče radi - tračevi, ispiti, profesori - ali Surendra gotovo nije uopće shvaćao aluzije i fore vezane uz drugu godinu, i svaki put kad bi promašio bit šale, njegovo bi se loše raspoloženje još i 102

više pogoršalo. Sve se više činilo kako će to popodnevno druženje ispasti totalna katastrofa. Quentin je podigao mokri kamenčić i bacio ga što je dalje mogao. Kamen je tiho sletio u travu. Od njegove vlažnosti Quentinove mokre ruke postale su još hladnije. »Idemo ovuda!« rekla je Gretchen i krenula preko mora, stupajući svojim čudnim, neravnomjernim korakom koji je unatoč nespretnosti bio zavidno velik. Quentin nije znao treba li se smijati ili ne. Hodali su uskim šljunkovitim putem okruženi golim granama topola i izbili na malu čistinu na samome rubu kampusa. Quentin je već jednom bio na tom mjestu i promatrao znatiželjnu Alisu-uzemlji-čudesa kako se igra na polju podijeljenom u četverokute i obrubljenom širokim proplankom. Četverokuti su otprilike bili metar za metar, a zajedno su podsjećali na veliku šahovsku ploču, iako su ustvari tvorili mrežu koja je bila duža nego šira, a i bili su od različitih materijala: vode, pijeska, trave, i dva od nekog srebrnastog metala. Travnati četverokuti bili su lijepo podrezani, kao na golf-igralištu. Vodeni četverokuti bili su tamni, a na njihovoj glatkoj površini odražavalo se čisto plavo nebo. »Kakvo je ovo mjesto?« pitao je. »Kako misliš kakvo je?« obrecnuo se Surendra. »Da zaigramo?« predloži Gretchen i uputi se preko polja na drugu stranu ploče. Na sredini se nalazila visoka stolica od bijeloga drva, kao postolje spasioca na plaži ili teniskog suca. »Kakva je ovo igra?« Surendra je zakolutao očima. »Nekad mi stvarno nisi jasan«, rekao je. Postajao je sigurniji kako je shvaćao da zna nešto što Quentin ne zna. Gretchen mu je uputila zavjerenički pogled koji je 103

govorio: imaš pravo, kakav jadnik. Ona je bila jedna od onih što iako osjete povezanost s ljudima koje jedva da i poznaju. »Ovo je«, rekla je svečanim, samozadovoljnim tonom, »valolom.« Quentinu se činilo da će mu se smučiti od količine prezira koja se osjećala u zraku. »Znači to je igra«, rekao je ravnodušno. »O ne ne, to je puno više od igre«, rekla je Gretchen. »To je strast«, ubacio se Surendra. »To je stvar životnoga stila.« »To je stanje uma.« »Ako imaš kojih desetak godina slobodnoga vremena na raspolaganju, mogu ti je i objasniti.« Gretchen je puhnula u dlanove. »Najvažnije je da znaš da jedna ekipa stoji na jednome kraju, a druga na drugome i nastoje uhvatiti četverokute.« »A kako se hvataju četverokuti?« Gretchen je zavrtjela dlanom u zraku kao da se sprema napraviti trik i poviknula: »Maaaaagijom!« »Aha, kao metloboj! A gdje su nam metle?« Quentin je pokušao sa šalom. »Nema metli. Valolom je više kao šah. Nastao je prije otprilike pedeset milijuna godina. Mislim da je izvorno osmišljen da bi pomogao profesorima u radu sa studentima. Ima i onih koji smatraju da je zamišljen kao alternativa dvobojima. Studenti su ubijali jedni druge pa su im umjesto toga kao zanimaciju ponudili valolom.« »Ah, to su bili dani.« Surendra je pokušao iz mjesta preskočiti vodeni četverokut, ali se poskliznuo pri odskoku i završio s jednom nogom u vodi.

104

»Sranje!« Pogledao je ljutito prema plavom zimskom nebu. »Mrzim valolom!« Vrana je poletjela s vrha brijesta. Sunce je zalazilo iza stabala bojeći nebo vatrenoružičasto. Surendra se maknuo s ploče tresući rukama. »Kvragu, ne osjećam prste, daj krenimo natrag.« Hodali su šutke puteljkom u smjeru mora, svi su bili zabavljeni puhanjem u dlanove i trljanjem, ne bi li se zagrijali. Kako je sunce zalazilo, postajalo je sve hladnije. U kontrastu s nebom stabla su se činila crna. Morali su se žuriti kako bi se stigli presvući za večeru. Quentina je sve više obuzimao osjećaj predvečernje ispraznosti. Jato divljih gusaka patroliralo je rubom šume. Bile su uspravne i oprezne i na neki čudan način izgledale su kao kakvi opasani gušteri, eskadrila dvonožnih dinosaurastih velociraptora. Dok su prelazili preko livade, Quentin je shvatio da ga ispituju o Eliotu. »Znači, ti si stvarno prijatelj tom tipu?« pitao je Surendra. »Mislim, koliko dobro ga poznaješ?« »Pa i ne znam ga baš. On se uglavnom druži sa svojom ekipom.« Quentin je potajno bio ponosan što poznaje Eliota, iako su jedva i razgovarali jedan s drugim. »Da, znam«, rekao je Surendra, »s fizikalcima. Ma oni su obični jadnici.« »Fizikalcima?« »Ma znaš, cijela ta ekipa. Janet Way i onaj debeli, Josh Hoberman - ti likovi. Njima je svima disciplina fizička magija.« Nalazili su se u labirintu i njihovi izdisaji hladnoga zraka jasno su se ocrtavali u kontrastu s tamnim žbunjem. Surendra mu je objasnio da na trećoj godini studenti biraju određenu mađioničarsku granu koji žele specijalizirati, odnosno profesori to 105

izaberu za njih. I tako studenti budu podijeljeni u grupe ovisno o tome za što se specijaliziraju. »Ma sve to skupa i nije toliko važno, samo što se u skladu s tim disciplinama onda formiraju i društvene grupice - ono, ljudi se vole družiti s onima koji su im sličniji. Fizikalci su inače najrjeđi pa je njih uvijek najmanje. Valjda su zato malo snobovi. A Eliota poznaješ i sam, tako da ti je sve jasno.« Gretchen je podigla obrve i složila lascivni izraz lica kojim je dala do znanja što misli o Eliotu. Quentinov nos pocrvenio je od hladnoće. Došli su do terase, a ružičasti zalazak odražavao se na staklu balkonskih vrata. »Ne, ne znam ga«, rekao je Quentin pomalo ljutito. »Zašto mi ti ne bi rekao nešto o njemu?« »Što, ti ne znaš?« »O, Bože!« Gretchen je u nevjerici stavila ruku na Surendrino rame. »Pa možda je i on jedan od Eliotovih -!« U tom trenutku otvorila su se dvokrilna balkonska vrata i Kuna je u zgužvanoj košulji, velikim odlučnim koracima grabio prema njima. Njegovo blijedo, okruglo lice naglo je izronilo iz tame. Bilo je mirno i bezizražajno, samo se iz načina hoda vidjelo da frca nekom ludom energijom. Napravio je još jedan brzi korak, savinuo ruku u laktu, i šakom udario Quentina u lice. Tučnjava je bila gotovo nepoznat pojam na Brakebilisu. Studenti su se međusobno tračali i sabotirali jedni drugima eksperimente na P.P.-u, ali pravo, fizičko nasilje bilo je strašno rijetko. U Brooklynu Quentin se nagledao tučnjava, ali nije bio tip osobe koja se miješa u takve situacije. S jedne strane nije bio neki siledžija, a s druge, bio je previsok da bi se siledžije usudile okomiti na njega. A nije imao ni stariju braću. Sve u svemu, nije primio ozbiljniji udarac od osnovne škole. 106

Kada je Kunina velika šaka, poput kometa koji se opasno približava Zemlji, krenula prema njegovom licu, vrijeme se na trenutak zaustavilo, a zatim se svjetlo u Quentinovu desnom oku samo ugasilo. Bio je to izravan udarac i Quentin se prvo zavrtio oko svoje osi, a zatim univerzalnom gestom osobe koja je upravo udarena prinio ruku licu da opipa bolno mjesto. Još uvijek je nastojao shvatiti što se to upravo dogodilo, kad ga je Kuna ponovno udario. Ovaj put Quentin se dovoljno izmaknuo da umjesto po licu dobije po uhu. »Au!« povikao je Quentin uzmičući. »Koji ti je kurac?« Više od desetak prozora na kući se otvorilo, a Quentinu se činilo da nejasno na njima vidi niz naguranih glava. Surendra i Gretchen užasnutih blijedih lica i širom otvorenih usta buljili su u Quentina kao da je sve što se dogodilo njegova krivnja. Kuna je očito imao nekakve teatarske predodžbe o tome kako bi tučnjava trebala izgledati jer je sada poskakivao na mjestu izvodeći lažne udarce u zrak i vrteći glavu u krug kao boksači u filmovima. »Koji kurac radiš?« povikao je Quentin na njega, više zbog šoka nego zbog boli. Kuna je čvrsto stisnuo čeljust tako da mu se čuo svaki dah koji je procijedio kroz zube. Na bradi mi je bilo malo sline i pogled mu je bio čudan - zjenice ukočene i proširene. Naciljao je čvrsto stisnutom šakom u Quentinovo lice, ali ovaj se naglo izmaknuo, sagnuo i pokrio glavu rukama. Oporavio se dovoljno brzo da zgrabi Kunu oko struka. Posrtali su naprijed-natrag kao par pijanih plesača, oslanjajući se jedan na drugog da ne padnu, a zatim se stropoštali u grmlje koje se nalazilo na kraju terase. Ono je zauzvrat na njih natovarilo višak svog snježnog tereta. Quentin je bio nešto viši od Kune i ruke su mu bile duže, ali je Kuna bio čvršće grade i mogao ga je lako 107

svladati. Niska kamena klupa presjekla ih je u koljenima i obojica su pali preko, Kuna gore, a Quentin ispod njega. Stražnjim dijelom glave Quentin je udario u čvrsti kameni pod terase. Pred očima su mu sijevnule munje. Boljelo ga je, ali mu je ta bol istodobno i izbrisala svaki strah, a s njim i veći dio svjesnih misli, kao da je netko s obje ruke, jednim brzim pokretom srušio sve suđe sa stola. I na nastalo prazno mjesto poslužio čisti bijes. Kotrljali su se jedan preko drugoga, obojica nastojeći udariti ovog drugog i zgrabiti mu ruke da ne bi mogao uzvratiti. Potekla je krv: Kuna je nekako zaradio posjekotinu na čelu. Quentin je želio ustati kako bi se mogli boksati. Želio je nokautirati Kunu, sravniti ga sa zemljom. Nejasno je vidio bijesnu Gretchen kako pokušava udariti Kunu svojim štapom, ali bi svaki put greškom udarila njega. Sada se on nalazio gore i baš je bio pripremio šaku za jedan snažan udarac kad je osjetio kako ga nečije čvrste ruke, gotovo nježno, hvataju oko prsa i dižu gore. Kako Quentin više nije ležao na njemu, Kuna je ustao iako poput električne igračke, teško dišući i krvavog lica, ali sada su među njima stajali drugi ljudi i okružila ih je gomila. Quentina su vukli prema natrag. Adrenalin koji ih je na trenutak začarao sada je nestao. Tučnjava je završila. Idućih sat vremena prošao je kroz niz nepoznatih soba i vidio niz nepoznatih ljudi koji su mu se unosili u lice i ozbiljnim ga glasom pitali kako se osjeća ili bi mu tapkali po licu grubim gazama. Starija žena ogromnih grudi koju nikada prije nije vidio izvela je čaroliju s cedrom i majčinom dušicom od koje mu je licu odmah bilo bolje. Stavila je nešto hladno što nije uspio vidjeti na bolno mjesto na stražnjem dijelu glave kojim je udario u pod terase i pritom je šaputala nešto na nepoznatom azijskom jeziku. Nakon toga pulsirajuća je bol malo popustila.

108

No još se uvijek osjećao uzdrmano - nije ga boljelo, ali osjećao se kao da na sebi ima punu ronilačku opremu pa nespretnim sporim koracima hoda kroz hodnike, težak i lagan u isto vrijeme, dodirujući ribe koje ga znatiželjno motre, a onda se brzo razbježe u raznim smjerovima. Studenti s njegove godine i mladi promatrali su njegovo nateklo uho i stravično modro oko sa strahopoštovanjem. Starijima je cijela ta priča bila smiješna. Quentin se odlučio prikloniti njihovu pogledu na situaciju. Potrudio se da sve baci na šalu. Na trenutak je pred očima vidio Eliotovo lice što ga je gledalo sa simpatijom zbog čega su mu se oči napunile suzama koje je odmah suspregnuo. Pokazalo se da su baš Eliot i njegovi fizikalci, kojeg li vraga, prekinuli tučnjavu. A Josh Hoberman, debeli Eliotov prijatelj bio je taj čije su ga snažne i nježne ruke maknule s Kune. Propustio je prvi dio večere i došao baš kad su služili desert, koji je bio gotovo jednako loš kao i cijeli taj dan. Upozorili su ga na pravilo koje vrijedi za one koji zakasne na večeru. Nije se mogao otresti tuposti koju je osjećao - kao da je sve gledao kroz mutne naočale i čuo kroz čašu debelog dna naslonjenu na zid. Nije mu bilo jasno zašto je tučnjava uopće i započela. Zašto ga je Kuna udario? Zašto bi to itko napravio? Zašto doći na mjesto kao što je Brakebills i sve sjebati glupim ponašanjem? Znao je da treba nešto pojesti, ali prvi zalogaj čokoladnoga kolača bez brašna u njegovim je ustima imao okus lijepila tako da je doslovno morao potrčati do zahoda da ne bi povratio u menzi. Došavši ondje osjećao se kao da ga gravitacija grubo i neumoljivo spušta prema prljavom zahodskom podu, kao da mu je neki div svojim snažnim dlanom opalio pljusku, a onda kad se već našao na podu, ispružio se po njemu svom svojom težinom, i natjerao ga da doslovno potone u hladne prljave pločice. Kad se probudio, svuda oko njega vladao je mrak. Ležao je u krevetu, ali ne u svom. Boljela ga je glava.

109

No nije se moglo ni reći da se dokraja probudio. Sve mu je pred očima bilo u magli i nije u potpunosti bio svjestan svih dijelova tijela. Quentin je znao da Brakebills ima bolnicu, ali nikada prije nije bio u njoj. Nije čak ni znao gdje se točno nalazi. Prošao je kroz još jedan tajni portal, ovaj put u svijet bolesnih i ranjenih. Neka lijepa žena vrzmala se oko njega. Nije vidio što radi, ali je osjećao njene hladne mekane prste kako mu prelaze preko lubanje. Nakašljao se i osjetio nešto gorko. »Ti si bolničarka. Ti si ona bolničarka.« »Hm«, rekla je, »bolje da govoriš u prošlome vremenu, ono je bio jednokratni posao. Ali ne mogu reći da nisam uživala.« »Ti si bila ondje. Onaj dan kada sam došao.« »Da, bila sam«, složila se. »Htjela sam se uvjeriti da si uspio doći na prijamni.« »Što radiš ovdje?« »Tako, ponekad svratim.« »Nikada te prije nisam vidio.« »Trudim se da ne budem viđena.« Uslijedila je duga stanka, tijekom koje je možda čak i na trenutak zaspao. Kad je ponovno otvorio oči, još je uvijek bila ondje. »Sviđa mi se nova frizura«, rekao je. Više nije imala na sebi uniformu bolničarke pa joj se vidjela crna kosa koja je sada bila podignuta i učvršćena s dvama štapićima, pa je njeno sitno ljepuškasto lice još više dolazilo do izražaja. Prije se činila tako mlada, a ni sada nije izgledala

110

ništa starije, ali nešto je ipak bilo drugačije. Lice joj je imalo neku ozbiljnosti starije žene. »Pletenice su ipak bile detalj previše«, rekla je. »Onaj čovjek koji je umro - što mu se zaista dogodilo? Zašto je umro?« »Nema nekog osobitog razloga.« Vertikalna bora pojavila joj se između obrva. »Jednostavno je umro. Tako to ide s ljudima.« »Mislio sam da to možda ima veze s mojim boravkom ovdje.« »Pa nema ništa lošega u osjećaju važnosti kojim se obasipaš. Okreni se na trbuh.« Okrenuo se, a ona mu je natapkala stražnji dio glave tekućinom oštrog i neugodnog mirisa. »Znači to ništa nije značilo?« »Smrt uvijek nešto znači. Ali u ovom slučaju nije imala nikakvo značenje osim uobičajenog. Eto ga, gotovi smo. Quentine, moraš paziti na sebe. Trebamo te u borbenoj kondiciji.« Ponovno se okrenuo na leđa. Dok je radila na njemu, jastuk mu se ohladio. Zatvorio je oči. Znao je da bi budniji Quentin insistirao s pitanjima sve dok ne bi saznao tko je točno ona i koja je njena uloga u njegovoj priči, ili njegova u njezinoj. Ali on nije imao snage. »Knjiga koju si mi dala«, rekao je, »mislim da sam je izgubio. A nisam je ni stigao pročitati.« U tom stanje potpune iscrpljenosti i jada, gubitak knjige o Filoriji odjednom mu se činio strašno tužan, kao tragedija od koje se nemoguće oporaviti. Vruća suza skotrljala mu se niz obraz i skliznula u uho.

111

»Polako«, rekla je nježno, »nije bio pravi trenutak. Ako se potrudiš, ponovo ćeš je naći. Obećavam.« Ta rečenica kao da je izašla iz knjige o Filoriji. Stavila je nešto hladno na njegovo goruće čelo i ubrzo je zaspao. Kada se ponovo probudio, više je nije bilo. Ali nije bio sam. »Imao si potres mozga«, netko je rekao. Možda ga je taj glas i probudio. Bio mu je poznat, ali nije mogao s njim povezati lice. Bio je blag i topao na način koji mu je godio. »Ej, Q., Q.? Jesi li budan? Profesor Moretti rekao je da si imao potres mozga.« Bio je to Kunin glas. Čak je mogao i vidjeti njegovo blijedo okruglo lice poduprto jastucima nasuprot sebe jedan krevet niže. »Zato si i povratio. Vjerojatno se to dogodilo ono kad smo pali preko klupe. Udario si glavom u pod.« U Kuni više nije bilo ni traga onom ludom bijesu. Bio je pričljiv i dobro raspoložen. »Da. Znam da sam udario glavom«, rekao je Quentin polako, ozbiljnim glasom. »To je bila moja glava.« »Uglavnom, to neće utjecati na tvoje mentalne funkcije, ako te to zanima. Moretti je to rekao. Pitao sam ga.« »Sjajno. Odmah mi je laknulo.« Nastala je duga tišina. Od negdje je dopirao zvuk sata. Sjetio se jedne lijepe epizode iz posljednje knjige o Filoriji, Lutajući pijesak u kojoj Jane, najmlađu od Chatwfina, uhvati jaka prehlada pa provede tjedana dana u krevetu pričajući s Velikim Crtačem na brodu Vihoru kojim upravljaju paperjasti, simpatični zečići. Quentinu je lik Jane uvijek bilo drag. Bila je drukčija od ostalih Chatwina: nekako

112

zamišljenija i imala je nepredvidivi smisao za humor, nešto britkiji od onog njene ponekad pretjerano ljubazne starije braće. Pitao se koliko je sati. »A ti?« rekao je tiho. Nije bio siguran želi li tako brzo prijeći preko svega. »Jesi li se ozlijedio?« »Pa, razrezao sam čelo tvojim zubom. I razbio si mi nos kad si zabio glavu u moju. Ali riješili su to Pulaskijevim zahvatom. Nikada prije nisam vidio da se tako radi, pogotovo na čovjeku. Upotrijebila je kozje mlijeko« »Nisam imao pojma da sam te lupio glavom.« Kuna je opet utihnuo. Quentin je izbrojio trideset kratkih udaraca sata. »Imaš masnicu na oku?« pitao je Kuna. »Ne mogu je vidjeti.« »Golemu.« »I mislio sam.« Na stoliću pokraj uzglavlja nalazila se čaša vode. Quentin ju je popio sa zahvalnošću i ponovno se naslonio na jastuk. Munje boli sijevale su mu u glavi. Što god da je bolničarka napravila i tko god da je ona bila, čekao ga je još dug put do oporavka. »Ne kužim, zašto si me napao?« »Pa mislim da sam morao«, odgovorio je Kuna. Zvučao je malo šokirano jer mu se uopće postavlja takvo pitanje. »Morao si.« Shvatio je da možda ipak nije toliko umoran. »Ali ništa ti nisam napravio.« Kuna se usiljeno nasmijao. Glas mu je zvučao neobično hladno kao da je duže vrijeme uvježbavao argumente kojima će potkrijepiti svoje tvrdnje. Quentinu se činilo da se iza toga glasa ponovno nakuplja onaj čudni manijački

113

bijes. »Quentine, mogao si porazgovarati sa mnom. Mogao si pokazati malo poštovanja. Mislim, ti i tvoja mala djevojka.« O, Bože, pa zar se o tome radi? »Kuna, o kome ti uopće govoriš? O Alisi?« »Daj, Quentine, molim te. Sjedite tamo, pogledavate se tim nekim tajnovitim pogledima, smijete mi se u lice. Otvoreno. Jel mi vjeruješ da sam mislio da će nam biti zabavno? Da ćemo se svi zajedno družiti? Jel mi vjeruješ da sam to stvarno mislio?« Quentin je prepoznao Kunin ljutiti ton glasa. Jednom su njegovi roditelji iznajmili prazni kat kuće nekom čovjeku koji je radio s osiguranjima i koji se činio sasvim normalan sve dok im nije počeo ostavljati lude autoritativne poruke u kojima je zahtijevao da ga prestanu snimati kamerom svaki put kad iznosi smeće. Kuna je zvučao kao taj čovjek. »Daj ne budi glup«, reče Quentin. Ovo nije bila situacija u kojoj pametniji popušta. Što mu Kuna može, zadati udarac od kojeg će dobiti novi potres mozga? »Imaš li ti uopće pojma kako te drugi ljudi vide? Pojaviš se s tim svojim stavom ja sam panker i tko mi što može, i onda očekuješ od drugih da te mole da ti budu prijatelji?« Kuna se podigao u sjedeći položaj. »One noći kada ste ti i Alisa zajedno otišli u šetnju niste se ni ispričali, niste me pozvali, niste mi rekli bok, samo ste jednostavno otišli. I nakon toga, nakon toga vas dvoje ste prošli? A ja sam pao? I tebi to izgleda pošteno? Pošteno? A što si ti mislio, kako ću reagirati?« Dakle u tome je bio problem. »Imaš pravo, Kuna«, reče Quentin. »Definitivno si me trebao udariti šakom zato što nisi prošao ispit. Zašto onda ne nokautiraš i profesoricu Van der Weghe?« 114

»Slušaj, Quentine, ja ne trpim nepravdu nego uzvraćam udarac.« Govorio je toliko glasno da su mu riječi odjekivale praznom bolnicom. »Ne tražim nevolju. Ali ako me pokušaš napasti, kunem ti se da ću ti uzvratiti. Tako to kod mene funkcionira. Što si ti mislio da je ovo, tvoj mali privatni izmaštani svijet? Mislio si da možeš raditi što ti god padne na pamet? Samo me pokušaj opet prevariti i vidjet ćeš!« Obojica su govorili toliko glasno da Quentin nije ni primijetio kad su se otvorila vrata i dekan Maglica ušao je u prostoriju odjeven u fino izvezeni svileni kimono i dickensovsku noćnu kapu. Na trenutak je Quentin pomislio da dekan drži svijeću, a onda je shvatio da je izvor svjetla ustvari Magličin uzdignuti kažiprst. »Ali, dekane Maglica«, krenuo je Kuna kao da se napokon pojavio glas razuma kojem se može obratiti. »Rekao sam da je dosta«, rekao je mirno. Po danu je Maglica uvijek izgledao pomalo komično, ali sada, u noći, u okružju bolnice, zamotan u taj kimono, izgledao je kao neko moćno božanstvo, kao čarobnjak. »Da nisi progovorio ni riječ, osim ako ti ja ne postavim pitanje. Je li jasno?« Može li se njegova naredba uopće računati kao upit? Za svaki slučaj Quentin je ipak potvrdno kimnuo glavom. Pritom ga je glava još jače zaboljela. »Da, gospodine«, odgovorio je Kuna promptno. »I više mi je nego dosta cijele ove priče. Tko je započeo ovaj strašni incident?« »Ja«, rekao je Kuna odmah. »Gospodine, Quentin nije ništa kriv. On nema veze s tim.« Quentin ništa nije rekao. To je kod Kune bilo tako posebno. Imao je lude principe, ali ih se držao.

115

»A ipak«, nastavio je Maglica, »nekako se tvoj nos našao na putu njegovom čelu. Hoće li se takvo što ponoviti?« »Neće, gospodine.« »Neće.« »Vrlo dobro.« Quentin je čuo kako su opruge zaškripale kada je dekan sjeo na prazni krevet. Nije skrenuo pogled. »Samo me jedna stvar raduje kod ove vaše današnje svađe, a ta je da se nijedan od vas nije poslužio magijom kako bi ozlijedio drugog. Znam da niste dogurali dovoljno daleko u svom studiranju da biste ovo razumjeli na pravi način, ali s vremenom ćete naučiti da rad s magijom podrazumijeva rukovanje s nevjerojatno moćnim energijama. Kako bi kontrolirali takve energije, morate imati smiren um koji nije opterećen negativnim emocijama. Ako koristite magiju u ljutnji, ozlijedit ćete više sebe nego protivnika. Postoje neke čarolije... ako izgubite kontrolu nad njima, mogu vas promijeniti kao osobe. Proždrijeti vas. Pretvoriti vas u nešto što nije ljudsko, u nifina, duha sirove i divlje magične energije.« Maglica ih je obojicu promatrao s ozbiljnim izrazom lica. Gotovo dramatičnim. Quentin je tvrdoglavo usmjerio pogled u limeni strop. Osjećao je da mu se svijest povlači i postaje sve slabija. U kojem će trenutku moći reći Kuni da se prestane ponašati kao govno? »Slušajte me pažljivo«, nastavio je Maglica, »većina je ljudi slijepa za magiju. Žive u praznom, bijelom svijetu. Životi su im dosadni, a oni glede toga ne mogu ništa napraviti. Izgriza ih neutaživa žudnja i zapravo prestaju živjeti i prije nego što umru. »Ali vi živite u magičnome svijetu i to je veliki blagoslov. I ako želite ovdje poginuti, imate mnoštvo prilika a da ne ubijete jedan drugoga.« Ustao je kao da će krenuti. 116

»Gospodine, hoćete li nas kazniti?« upitao je Kuna. Kazniti? Svašta. On valjda misli da je još uvijek u srednjoj školi. Dekan je zastao na vratima. Svjetlo koje se širilo iz njegova prsta gotovo da se ugasilo. »Da, Kuna, ako te baš zanima, hoću. Slijedi ti šest tjedana pranja suđa poslije ručka, i večere. Ako se ovo ili nešto slično ovome ponovi još jednom, bit ćeš izbačen iz škole. Quentine-« stao je da razmisli što želi reći. »Samo se nauči bolje ponašati. Ne želim više nikakve probleme.« Vrata su se zatvorila za njim. Quentin je odahnuo. Zatvorio je oči. Činilo mu se da je soba brod koji se odvezuje s pristaništa i otiskuje na more. Pitao se, bez nekog osobitog interesa, je li možda Kuna zaljubljen u Alisu. »Čovječe«, počne Kuna, očito neopterećen činjenicom da će idućih mjesec i pol dana provesti s prstima naboranima od vode. Zvučao je poput malog djeteta. »Mislim, čovječe. Jesi li ti čuo što je on rekao? O magiji koja te proždire? Nisam imao pojma da to postoji. Jesi li znao za to?« »Kuna«, reče Quentin, »kao prvo, frizura ti je skroz glupa. Kao drugo, ne znam kako je ondje odakle ti dolaziš, ali ako ikad napraviš nešto zbog čega bi me mogli vratiti natrag u Brooklyn, ne samo da ću ti razbiti nos, nego ću te, jebem ti mater, sravniti sa zemljom.«

117

Fizikalci

U

R U J N U, Š E S T M J E S E C I P O S L I J E,

Quentin i Alisa proveli su svoj

prvi dan kao studenti treće godine sjedeći pred malom sporednom kućom građenom u viktorijanskome stilu, koja se nalazila otprilike petstotinjak metara od kuće. Bio je to čisti primjer arhitekture u kojoj je naglasak na estetici nauštrb funkcionalnosti: minijaturna građevina sivog krova ukrašena prozorima i zabatima koja je vjerojatno nekoć služila kao prostor za poslugu ili goste, a možda i kao vrtna kućica. Na vrhu se nalazio željezni vjetrokaz u obliku svinje koji se uvijek kretao u suprotnome smjeru od onoga u kojem je puhao vjetar. Quentin nije ništa uspijevao vidjeti kroz prozor, ali mu se učinilo da unutra čuje razgovor. Kućica se nalazila na kraju široke ledine sijena. Bilo je rano popodne. Nebo je bilo plavo, a ranojesensko sunce sjalo je visoko na nebu. Sve je bilo mirno i tiho. Zahrđali poljoprivredni stroj ležao je napola prekriven istom onom dugom travom koju je nekada kosio. »Kakvo sranje. Daj pokucaj ponovno.« »Ti pokucaj«, reče Alisa. Glasno je kihnula. »Kucam već dva... dva... dva... dva...« Ponovno je kihnula. Bila je alergična na pelud. »Živjela.«

118

»Dvadeset minuta. Hvala.« Ispuhala je nos. »Unutra su, samo ne žele otvoriti vrata.« »Što da radimo?« Quentin je neko vrijeme razmišljao. »Ne znam«, rekao je. »Možda je to test.« Nekoliko mjeseci prije, u lipnju, nakon završnih ispita, svih dvadeset studenata druge godine okupilo se u učionici gdje se održavao P.P. da im se odredi disciplina. Svatko je unutra proveo po dva sata, a neki i više; cijeli je postupak trajao tri dana. Vladala je cirkuska atmosfera. Većina studenata, a vjerojatno i profesora, nije znala što da misli o cijelo toj ideji disciplina. Teorija na kojoj su se temeljile i nije baš držala vodu, a na kraju su ionako svi slušali gotovo ista predavanja i radili gotovo iste vježbe, pa što je onda smisao svega toga? Ali tradicionalno, svaki je student morao imati disciplinu, pa je isto vrijedilo i za ovu generaciju. Alisa je događaj opisala kao mađioničarsku bar micvu. Laboratorij P.P.-a za tu je priliku potpuno preuređen. Svi ormarići bili su otvoreni i svaki centimetar slobodne površine bio je nakrcan starim instrumentima od drva, srebra, izrezbarene bronce i puhanog stakla. Bilo je tu i raznih šestara, žarulja, epruveta, satova, vaga, povećala i prašnjavih staklenih bočica punih pokretne žive i drugih, ne tako lako prepoznatljivih sastojaka. Brakebills se u velikoj mjeri oslanjao na tehnologiju koja je datirala još iz viktorijanskoga doba. Nije bila riječ o prenemaganju, ili bar ne u potpunosti; elektronika se, kako su objasnili Quentinu, ponaša nepredvidivo u prisutnosti magije. Profesorica Sunderland nalazila se na čelu cijelog tog cirkusa. Quentin ju je izbjegavao koliko je god mogao još od onog istodobno strašnog i bajkovitog perioda u kojem mu je bila mentorica za prelazak na višu godinu. Zaljubljenost u

119

nju postupno je izblijedjela, ali još se uvijek čula njena patetična jeka pa se i sad znao uhvatiti kako je gleda i zamišlja da joj rukama nježno prolazi kroz kosu. »Pričekajte minutu«, rekla je veselim glasom, vadeći na brzinu iz baršunaste ručne torbe set lijepih srebrnih i naoko oštrih instrumenata. »Dakle.« Zatvorila je i zakopčala torbu. »Svatko tko pohađa Brakebills talentiran je za magiju, ali postoje varijante tog talenta - svatko pokazuju afinitet prema određenom tipu magije.« Riječi je izgovarala poput robota, kao stjuardesa koja u avionu po tisućiti put pokazuje sigurnosne mjere. »Riječ je o vrlo osobnoj stvari. Vaš afinitet ovisi o mjestu u kojem ste rođeni, o Mjesečevoj mijeni u tom trenutku, o tome kakvo je bilo vrijeme, kakva ste vi osoba karakterno, plus niz tehničkih kategorija u koje sada nema smisla ulaziti. Sve u svemu postoji otprilike dvjesto faktora koje će vam profesor Marš, ako želite, rado izrecitirati. To je jedna od njegovih specijalnosti. Ustvari, moglo bi se reći da su discipline njegova disciplina.« »Što je vaša disciplina?« »Pa, vezana je uz metalurgiju. Još neko osobno pitanje?« »Da. Zašto trebamo sve ove testove? Zar ne možete jednostavno izračunati koja je moja disciplina uz pomoć datuma mog rođenja i svih drugih stvari koje ste maloprije nabrojili?« »Može se i tako. Bar u teoriji. U praksi bi to bila živa dosada.« Nasmijala se, podigla plavu kosu i učvrstila je kopčom. Gledajući je, komadić stare žudnje probio je Quentinovo srce. »Ovakav je postupak mnogo lakši, jednostavno pokušavamo i pokušavamo dok ne pogodimo.« U svaki dlan stavila mu je brončanog kukca i rekla da izgovora abecedu, prvo grčku, zatim hebrejsku, a za to ga je vrijeme promatrala kroz nešto što je izgledalo kao rasklopivi teleskop s više različitih leća. Metalni kukci proizvodili su 120

pucketajući zvuk u kojem su se nazirale magične riječi drevnih čarolija. Quentina je bilo užasno strah da će se njihove sitne nožice odjednom početi pomicati. Svako malo profesorica bi stala i rekla mu da ponovi određeno slovo dok bi ona prilagođavala instrument odvijajući vijke. »Hm«, rekla bi. »Hm, hm.« Od negdje je izvadila maleno stablo jele i rekla mu da gleda u njega iz različitih kutova, dok je ono šuštalo tankim iglicama reagirajući na vjetar kojeg nije bilo. Zatim je stavila stabalce sa strane i nešto se posavjetovala s njim u četiri oka. »Dakle, definitivno nisi Herbalist«, rekla je. Tijekom idućih sat vremena testirala ga je na dvadesetak različitih načina, a njemu je bio jasan smisao tek nekoliko njih. Izveo je pred njom temeljne čarolije koje je učio na prvoj godini, a ona je mjerila njihovu učinkovitost cijelim nizom instrumenata. Rekla mu je da čita magične riječi jedne čarolije dok stoji pokraj velikog brončanog sata koji je imao sedam kazaljki, a jedna od njih kružila je drugačijom brzinom od ostalih i u suprotnome smjeru. Duboko je uzdahnula. Nekoliko se puta konzultirala sa starim debelim knjigama koje su stajale na najvišim policama, a Quentinu bi za to vrijeme bilo strašno neugodno. »Hm, ti si zanimljiv slučaj«, rekla je. Stvarno nema kraja životnim poniženjima, pomislio je Quentin. Morao je razvrstati biserne gumbe različitih veličina i boja u odvojene hrpice, a ona bi za to vrijeme proučavala njegov odraz u srebrnome ogledalu. Pokušala ga je natjerati da zaspi kako bi mu mogla tumačiti snove, ali nikako nije uspijevao, pa mu je dala jedan gutljaj pjenušavoga napitka s okusom metvice od kojeg je odmah izgubio svijest. No pokazalo se da joj njegovi snovi nisu rekli ništa što već nije znala. Gledala je u njega jednu dugu minutu držeći ruke na bokovima. 121

»Pokušajmo s jednim eksperimentom«, rekla je konačno usiljenom živošću. Uputila mu je slabi smiješak i zakvačila pobjegli pramen kose iza uha. Profesorica Sunderland prešla je preko cijele prostorije, došla do prozora, bučno zatvorila teške drvene kapke i nastao je potpuni mrak. Pomaknula je stvari sa sivog kamenog stola i popela se na njega. Izravnala je suknju koja se malo podigla i pokazala mu da sjedne na stol nasuprot. »Napravi ovo«, rekla je i podigla ruke kao da se upravo sprema dirigirati nevidljivim orkestrom. Vidjeli su joj se neženstveni polumjeseci znoja na košulji u području pazuha. Ponovio je njen pokret. Ponavljao je za njom cijeli niz pokreta koji su mu bili poznati iz Popperinog priručnika iako ih nikad nije vidio spojene u takve kombinacije. Prošaptala je nekoliko riječi koje nije razumio. »Sad napravi ovo.« Prebacila je ruke preko glave. Kada je ona to napravila, ništa se nije dogodilo, ali kada je Quentin ponovio za njom, iz prstiju su mu potekle široke bijele iskre. Bilo je čudesno - kao da su se skrivale u njemu čitav život i samo su čekale da zamahne rukama na pravi način. Rasprsnule su se uokolo, sve do stropa, pa u mračni dio prostorije, a zatim se prpošno plutajući opet vratile do njega, odskakujući pritom nekoliko puta od poda da bi se naposljetku ugasile. Ruke mu bile tople, a prsti su ga peckali. Olakšanje mu uopće nije godilo. Ponovio je pokret ponovno i još je nekoliko iskri izletjelo, ali ovaj su put bile slabije. Gledao je kako lagano padaju oko njega. Treći put izletjela je samo jedna. »Što ovo znači?« »Nemam blage veze«, odgovori profesorica Sunderland. »Pribilježit ću te kao neodređenog. Pokušat ćemo ponovno iduće godine.«

122

»Iduće godine?« Osjećajući svakoga trenutka sve veće razočaranje Quentin ju je gledao kako silazi sa stola i otvara jedan po jedan prozorski kapak. Svjetlost je naglo prodrla u prostoriju pa je morao zažmiriti. »Kako to mislite? A što ću do onda raditi?« »Čekat ćeš«, rekla je. »Dogodi se, što ćeš. Ma ne brini se, ljudi ionako ovome pridaju preveliku važnost. Daj budi srce pa reci sljedećem da uđe, hoćeš? Kasnimo, a već je podne.«

Ljeto je prolazilo sporim tempom. U svijetu van Brakebillsa već je bila jesen pa kad je Quentin otišao kući za ljetne praznike, našao je hladni i sivi Brooklyn, ulice zatrpane mokrim smeđim lišćem i zgnječenim sjemenkama ginka koje su smrdjele na bljuvotinu. Kretao se svojim starim domom poput duha - ulagao je dodatni napor kako bi ga roditelji uopće primijetili, a oni bi uvijek izgledali pomalo iznenađeno kada bi njihov fantomski sin tražio njihovu pažnju. James i Julia bili su na fakultetu pa je Quentin odlazio sam u duge šetnje. Posjetio je kanal Gowanus, čija je prljava zelena boja podsjećala na automobilski antifriz. Na pustim igralištima prekrivenima lokvama vode ubacivao je lopte u derutne koševe koji su imali samo metalni obruč. Zbog jesenske hladnoće igra mu je bila naporna i nezanimljiva. Ovo nije bio njegov svijet, njegov se svijet nalazio negdje drugdje. Tu i tamo izmijenio bi pokoji e-mail s prijateljima iz Brakebillsa - Alisom, Eliotom, Surendrom i Gretchen - ili bezvoljno prelistavao Povijest magije, knjigu iz osamnaestoga stoljeća koju je trebao pročitati preko ljeta i koja je izvana izgledala poprilično tanko, ali se ispostavilo da iznutra, uz pomoć neke bibilografske magije, sadrži ni manje ni više nego 1 832 stranice.

123

U studenome je primio kuvertu krem boje koju su neke nevidljive ruke umetnule u Povijest magije. U njoj se nalazio tvrdi papir s pečatom Brakebillsa i nekoliko rečenica kojima ga se pozivalo da se vrati u školu u šest popodne, i to uskim nekorištenim prolazom koji se nalazio odmah do luteranske crkve, deset ulica dalje od njegove kuće. Poslušno se pojavio na točnoj adresi u točno vrijeme. Kako je bio kraj jeseni, sunce je zalazilo već u četiri i trideset, ali vani je ipak bilo ugodno, gotovo toplo. Stojeći pred prolazom ogledao se oko sebe pazeći da se ne pojavi koji svećenik koji bi ga mogao optužiti za ometanje tuđega posjeda -ili još gore, ponuditi mu duhovnu pomoć. Kroz ulicu iza njega jurili su automobili i nikada kao u tom trenutku nije bio toliko siguran da je poludio, da je Brooklyn jedina stvarnost koja postoji i da je sve što mu se dogodilo prošle godine tek halucinacija jednoga dječaka, dokaz da ga je dosada stvarnoga svijeta napokon dovela do ruba i da je jednostavno potpuno skrenuo s uma. Prolaz je bio toliko uzak da je doslovno morao hodati kroz njega leđima priljubljenima uz jedan zid, a pritom bi dvije natrpane putne torbe - modre s tamnosmeđim rubom - svako malo zapele o vlažne kamene zidove. Bio je uvjeren da će se za tridesetak sekunda naći pred zidom kojim završava ta slijepa uličica. Ali odjednom je sa samoga kraja prolaza da njega dopro nevjerojatno topli, slatkasti miris ljetnoga dana i zvuk cvrčaka, a onda je pred sobom ugledao zeleno prostranstvo mora. Unatoč teškim torbama, potrčao je svom snagom prema tom prizoru.

Bio je prvi dan novoga semestra, a Quentin i Alisa stajali su nemoćno na uzavreloj livadi pred bijelom viktorijanskom kućicom. U njoj su utorkom popodne fizikalci imali tjedni sastanak.

124

Kad su je testirali, Alisa je pokazala sklonost iznimno tehničkoj disciplini koja se temelji na manipulaciji svjetlošću - rekla je da se to zove fosforescencija - na osnovi koje su je smjestili među fizikalce. Quentin je također pridružen njima jer su fizikalci bili grupa koja je imala najmanji broj članova i najmanji broj pridošlica, pa je zaključeno da je najbolje da ga uvale njima dok se ne sazna što je točno njegova disciplina. Po satnici početak prvoga semestra određen je u 12:30, a njih su se dvoje pojavili tu čak i ranije, ali sada je već bilo pet, što je značilo da su tu proveli gotovo cijeli dan. Bilo im je vruće, bili su umorni, žedni i nervozni, ali nijedno nije željelo odustati i vratiti se u kuću. Ako žele postati fizikalci, očito će to morati dokazati tako da pronađu način da uđu u kućicu. Odmah pokraj njih nalazilo se široko razgranano stablo bukve pa su se sakrili pod njegovu krošnju. Bilo je mirno i potpuno nezainteresirano za njihov problem. Naslonili su se na deblo tako da ih je razdvajao debeli, sivi komad korijena koji je virio iznad zemlje. »Što ćemo«, upita Quentin bezvoljno. Kroz zrake kasnog ljetnog sunca vidjeli su se sitni komadići prašine. »Ne znam.« Alisa je ponovno kihnula. »Imaš ti kakav prijedlog?« Quentin je čupkao travu. Iz kuće se čuo nečiji smijeh. Ako je šifra i postojala, oni je nisu prokljuvili. Gotovo sat vremena proveli su tražeći neki tajni natpis pregledali su iz svakog kuta svaki centimetar vanjskih vrata, čak su mjestimice pokušali i zagrepsti boju ne bi li nešto pronašli ispod nje, ali boja se nije dala. Alisa je pokušala i s naprednim grafološkim čarolijama na izrezbarenim dijelovima drva, ali ništa. Usmjerili su magičnu silu u bravu, vidjeli su kako se mehanizam unutra pomiče malo lijevo, malo desno, ali nijednom do kraja. Tražili su put kroz četvrtu dimenziju. Udružili su moći i stvorili magičnu sjekiru - to nije eksplicitno kršilo nijedno od pravila kojeg su se mogli sjetiti - ali nisu uspjeli ni zagrepsti po vratima. 125

Jedno vrijeme Alisa je bila uvjerena da su vrata iluzija i da uopće ne postoje, ali činila su se itekako stvarnima i nijedno od njih nije moglo pronaći nikakvu čaroliju i nikakve magične riječi kojima bi ih srušili. »Daj pogledaj ovo«, reče Quentin. »Izgleda kao kućica Ivice i Marice. Mislio sam da su fizikalci neka kulerska ekipa.« »Za sat vremena je večera«, primijeti Alisa. »Ja ću je preskočiti.« »Danas je janjetina. Hrskava korica, malo ružmarina. Zlatnožuti pečeni krumpiri.« Uvijek je sve pamtila u detaljnim vizualnim slikama. »A da mi održimo sami svoj vlastiti tjedni sastanak. Ovdje na livadi.« Frknula je. »Da, to će im baš pokazati.« Stablo bukve nalazilo se na kraju pokošenoga polja. Zlaćani valjci sijena razbacani duž polja stvarali su velike sjene. »Što si rekla, što si ti ono? Fosforant?« »Fosforescent.« »I što možeš?« »Pa nisam baš sigurna. Vježbala sam nešto preko ljeta. Fokusiranje, prelamanje, savijanje svjetla. Ako svjetlo saviješ oko nečega, postane nevidljivo. Ali prvo ću pokušati shvatiti teoriju svega toga, a tek se onda baciti u praksu.« »Ajde, pokaži mi nešto.« Odjednom joj je postalo neugodno. Tipično za Alisu. »Ma neću, ne mogu još ništa.« »Daj molim te, ja ni nemam disciplinu. Ja sam ništarescent. Ja sam bezvezscent.« »A daj, nije nego samo još ne znaju što je tvoja. A i imaš one svoje iskrice.« 126

»Možeš mislit. Ali nemoj ismijavati moje iskrice. To su iskretine. Daj sad savij neko jebeno svjetlo.« Progunđala je nešto, ali je ipak ustala na koljena, ispružila dlan i raširila prste. Nalazili su se u jednakoj visini, jedno nasuprot drugome i odjednom je postao svjestan njenih punih grudi ispod tanke košulje s ovratnikom. »Gledaj sjenu«, rekla je. Napravila je nešto s prstima i sjena njene ruke nestala je. Jednostavno je više nije bilo, a iza nje je ostalo tek nekoliko blijedih zraka u duginim bojama. »Fora.« »Ma daj, znam da je jadno.« Mahnula je rukom i prekinula čaroliju. »Cijela bi mi ruka trebala postati nevidljiva, ali mogu samo sa sjenom.« Quentinu se odjednom počeo formirati plan u glavi. Osjećaj nemoći naglo je nestao. Ovo je bio test, test iz fizičke magije. Za ovo ne trebaju kao Indijanci plesati oko vatre i zazivati pomoć viših sila. Ovo je pitanje čiste fizičke sile. »A obrnuto?« upita polako. »Mislim, možeš li, na primjer, kao povećalo fokusirati svjetlo.« Nije odmah odgovorila, ali bio je svjestan da njen brzi um upravo uzima u obzir sve opcije. »Pa možda ako... hm. Mislim da ima nešto o tome u Culhwchu i Owenu, onoj velškoj knjizi o magiji. Ali treba paziti i stabilizirati efekt. A onda ga lokalizirati.« Napravila je krug u zraku placem i kažiprstom i pritom izgovorila nekoliko dugih riječi. Quentin je vidio kako se svjetlost savija unutar kruga, iskrivljavajući i izobličujući lišće i travu koji su se vidjeli kroz njega. Zatim se izoštrila i suzila na bijelu točku u koju zbog jačine svjetlosti nije mogao gledati, pa je okrenuo glavu. Nagnula ju je prema dolje, a zemlja ispod njenog dlana počela se dimiti. 127

»Ubit ću te, u bi ti, ako me zbog ovoga izbace s Brakebillsa! Jel me razumiješ? Uopće se ne šalim. Ja to mogu. Ozbiljno ti kažem, izvest ću čaroliju od koje ćeš umrijeti.« »Baš smiješno, točno to sam i ja rekao Kuni onaj put kad me udario«, rekao je Quentin. »Ali ja ću to stvarno napraviti.« Odlučili su da uz pomoć vatre naprave rupu na vratima. Ako je to test, objasnio je Quentin, onda nije toliko važno kako će ga riješiti, već samo da ga riješe. Nisu im zadali nikakva pravila, dakle ne mogu ih ni prekršiti. A ako i spale tu vražju kućicu, skupa s Eliotom i njegovim umišljenim prijateljima, to su i zaslužili. Sunce je zalazilo što je značilo da moraju biti brzi. Gotovo je potpuno prestalo grijati i postalo bakrenasto i kroz nekoliko minuta svojim će donjim rubom dotaknuti vrhove stabala na najudaljenijem dijelu polja. U zraku se osjećala svježina rane jeseni. U kućici su već bila upaljena svjetla. Quentin je čuo - ili mu se to učinilo - zvuk čepa tek otvorene boce pjenušca. Držeći obje ruke u zraku i blago ih nagnuvši naprijed, kao veliku nevidljivu košaru na glavi, Alisa je desetak metara ispred sebe stvorila magični ekvivalent povećala - njene uzdignute ruke činile su mali dio cijelog opsega lebdeće okrugle leće čiji se gornji rub nalazio u ravnini s najvišim granama stabla bukve, dakle iznad dimnjaka viktorijanske kućice. Quentin je mogao samo vidjeti rub leće kao kružnu krivulju u zraku. Središnji dio previše je blještao da bi mogao u njega gledati. Alisa je stajala petnaestak metara od ulaznih vrata. Quentin je stajao postrani i bliže, držeći ruku ispred očiju kao zaštitu i izvikujući upute. »Gore! Okej, polako! Još malo! Još bliže! Okej, sad!« 128

Osjećao je toplinu koncentrirane sunčeve svjetlosti na licu i ugodni, slatkasti miris dima pomiješan s oštrim mirisom spaljene boje. Vrata su itekako bila osjetljiva na toplinu. Bojali su se da im nije preostalo dovoljno sunčeve svjetlosti, ali Alisina je magija ostavljala lijepi ugljeni trag na vratima. Odlučili su doslovno prerezati vrata napola, a ako njena vatrena zraka ne probije dovoljno duboko, bit će sigurno dovoljno da rukama probiju vrata. Veći problem bilo je Alisino ciljanje koje nije bilo dovoljno točno pa je u jednome trenutku zraka odlutala od vrata i ostavila crni trag na zidu. »Osjećam se glupo!« poviknula je. »Jel napredujemo?« »Da, da!« »Bole me leđa! Jel gotovo više?« »Skoro!« lagao je. Trebalo je još samo nekoliko centimetara pa je proširila promjer zrake da kompenzira sve slabije sunce. Mrmljala je nešto, ali Quentin nije bio siguran jesu li u pitanju magične riječi ili prostote. U jednome trenutku postalo mu je jasno da ih netko promatra: jedan od starijih profesora bijele kose i naglašeno uspravnih leđa, koji je bio stručnjak za čarobne napitke i čije su hlače uvijek bile prekrivene mrljama, prekinuo je svoju večernju šetnju i promatrao ih. Zvao se Brzezinski i bio je to onaj profesor koji je Quentinu na prijamnome dao zadatak sa zapetljanom užadi. U vestama bez rukava, iz kojih nikada nije izlazio, i s lulom izgledao je kao kompjuteraš iz 1950-ih. Sranje, pomislio je Quentin. Sve je propalo. Ali profesor Brzezinski samo je izvadio lulu iz usta i strogo rekao: »Nastavite.« Zatim se okrenuo i nastavio se šetati prema kući. Prošlo je tek desetak minuta i Alisa je napravila puni rez. Zatim je još jednom prešla zrakom preko njega. Bio je usijan i sjao crveno. 129

Kada je završila, Quentin je otišao do nje. »Imaš pepela na licu.« Obrisala mu je čelo prstima. »Možda bi trebali još jednom prijeći preko reza. Ono, za svaki slučaj.« Nije znao što će ako im ovo ne uspije, a nije ni želio provesti noć pod otvorenim nebom. A nije bilo šanse da se ovako poražen vrati u kuću. »Nema dovoljno svjetla.« Izgledala je strašno iscrpljeno. »Na samome kraju leća je bila udaljena vjerojatno pola kilometra. Nakon toga gubi koherentnost. Raspada se po rubovima.« Pola kilometra, mislio je Quentin. Pa koliko je ona moćna? Krulilo mu je u trbuhu. Već je pao mrak, a nebo je bilo bliješteće plavo. Buljili su u oštećena, pougljena vrata. Izgledala su i gore nego što je isprva mislilo - Alisino je ciljanje u jednome trenutku bilo nestabilno pa su nastala dva odvojena reza. Eliot će ga ubiti ako je sve ovo bilo krivo. »Da ih probam srušiti nogom?« Alisa se zamislila. »A što ako je netko iza njih?« »A imaš ti bolji prijedlog?« »Ne.« Dotaknula je jedan izgorjeli dio koji se u međuvremenu ohladio. »Mislim da smo ih skoro probili do kraja...« »Okej«, reče Quentin. »Pomakni se.« Bože, molim te da ovo upali, mislio je. Čvrsto je stisnuo željeznu ručku, stavio jedno stopalo na vrata, uzviknuo karate-poklič i udario. Gornji dio vrata otvorio se bez ikakvog otpora - mora da je bio gotovo cijeli pretvoren u pepeo. Quentin je izgubio ravnotežu i pao na zemlju. Djevojka koju je Quentin prepoznao kao studenticu četvrte godine stajala je na pragu i u ruci držala čašu crnoga vina, a iza nje toplo se svjetlo širilo u mrak izvanjskoga sumraka. Pogledala ih je mirno. Alisa je bila naslonjena na jedan zid kuće i smijala se toliko jako da nije ispuštala nikakav zvuk. 130

»Sad će večera«, rekla je djevojka. »Eliot je pripremio umak amatriciana. Nismo uspjeli nabaviti obrazine, odnosno guanciale, ali mislim da će i obična panceta poslužiti.« Iako vani nije bilo hladno, u dimnjaku je pucketala i svijetlila vatrica. »Šest sati i dvanaest minuta«, rekao je debiji mladić valovite kose koji je sjedio u kožnatoj fotelji. »Recimo da je to prosjek.« »Josh, reci im koliko je tebi trebalo«, javila se djevojka koja ih je dočekala na vratima. Quentinu se činilo da se zove Janet. »Dvadeset sati i trideset i jednu minutu. Najduža noć mog života. Nije rekord, ali je blizu.« »Mislili smo da nas pokušava natjerati da umremo od gladi.« Janet je natočila ostatak iz boce crnoga vina u dvije čaše koje su se nalazile na kuhinjskome šanku i pružila ih Quentinu i Alisi. Iako su na podu stajale dvije prazne boce, društvo se nije činilo pijano. Nalazili su se u otrcanoj, ali ugodnoj knjižnici čiji je pod bio prekriven izlizanim tepisima, a izvor svjetlosti bile su svijeće i kamin. Quentin je shvatio da je kućica vjerojatno veća iznutra nego izvana; a iznutra je bolje i izgledala - imala je ugodnu atmosferu šuškave, zagasito narančaste jesenske večeri. Knjige su se prelijevale preko polica i stajale nestabilno posložene jedna na drugu u kutovima, pa čak i na kaminu. Namještaj je bio lijep, na mjestima poprilično oštećen, a svaki je komad stajao za sebe. Na dijelovima zida između polica visjeli se neobični artefakti: afričke maske, turobne slike krajolika, ceremonijalni bodeži, staklene posude prepune karata, medalja i sićušnih leševa egzotičnih noćnih leptira koji su vjerojatno bili uhvaćeni teškom mukom. Quentin je bio dobro odjeven i bilo mu je prevruće, ali bio je dobro raspoložen jer su konačno uspjeli ući.

131

S njim i Alisom bilo ih je sve skupa petoro. Eliot je bio tu i praveći se da ih još nije ni primijetio, stajao je i zadubljeno proučavao knjige na polici. Uz to je nekome pokušavao iznijeti ozbiljan argument o teoriji magije, ali nitko ga nije slušao. »Zvončice, ako nisi primijetio, imamo goste«, rekla je Janet. »Daj se okreni i suoči se s ljudima u ovoj prostoriji.« Bila je mršava i živahna, s čudnom frizurom paža. Očito je bila najglasnija u društvu: Quentin ju je vidao kako na šetnjama kroz labirint priča nadugo i naširoko i drži govore tijekom večere onima koji sjede oko nje. Eliot je prekinuo svoj monolog i okrenuo se. Imao je na sebi kuhinjsku pregaču. »Bok«, rekao je hladno i suzdržano. »Drago mi je što ste došli. Ako sam dobro shvatio, Alisa, ti si nam napola izgorjela vrata.« »Quentin mi je pomagao.« »Gledali smo vas kroz prozor«, reče Josh. »Jebeno ste sretni što vas Brzezinski nije uhvatio s onom sjekirom.« »A koje je točno rješenje?« upita Alisa. »Mislim, znam da je i ovo upalilo, ali mora postojati neki bolji način.« Otpila je mali gutljaj vina, a za njim odmah i drugi, ne baš tako mali. »Ne postoji«, reče Janet. »Odnosno, u svakom slučaju ne postoji dobar način. U tome i jest kvaka. Ovo je fizička magija. Ona je kaotična. Sirova. Dok god ne srušiš zgradu, sve dolazi u obzir. A čak i kad bi to napravio, i to bi vjerojatno bilo okej.« »Što si ti napravila«, upita Alisa sramežljivo. »Mislim, da bi ušla?«

132

»Smrznula sam vrata i razbila ih. Moja je disciplina hladna magija. Za šezdeset i tri minute. E, to jest rekord.« »Nekada je bilo dovoljno reći prijatelj na vilenjačkome jeziku, i odmah bi te pustili unutra«, reče Josh. »Sada ništa od toga. Previše je ljudi u međuvremenu čitalo Tolkiena.« »Eliote, dušice, mislim da nam je večera gotova«, zacvrkuta Janet. Nije bilo lako razumjeti njen odnos prema Eliotu koji je bio neobična kombinacija nježnosti i prijezira. Pljesnula je rukama. »Josh, hočeš ti srediti... ?« Pokazala je u smjeru uništenih vrata. »Ulaze komarci.« Još pomalo zbunjen od svega, Quentin je slijedio Eliota u kuhinju koja je bila veća i ljepša nego što se izvana činilo da je moguće, s visokim bijelim ormarićima, velikom radnom površinom i frižiderom koji je izgledao kao da je došao iz 1950-ih. Eliot je izlio malo vina iz svoje čaše u duboku tavu u kojoj se krčkao crveni umak. »Nikad ne kuhaj s vinom koje ne bi i popio«, rekao je. »Naravno, to bi vrijedilo kada bi postojalo vino koje ja ne bih popio.« Činilo se da mu uopće nije neugodno što je izbjegavao Quentina cijelu prošlu godinu. Ponašao se kao da se ništa od toga nije dogodilo. »Znači cijela je ova kuća samo za vas?« Quentin nije htio pokazati koliko je žarko želio pripadati ovdje, čak i sada kada je službeno pripadao. »Pa da, više-manje. Sada i za tebe.« »Ima li svaka disciplina svoju kuću ili neki prostor za klub?« »To nije prostor za klub«, reče Eliot oštro. Ubacio je veliku količinu svježe tjestenine u duboku posudu s kipućom vodom i promiješao da je razdvoji. »Bit će gotovo za minutu.« »A što je onda?«

133

»Okej, dobro to je prostor za klub. Ali nemoj to tako nazivati. Mi ovo mjesto zovemo Koliba. Tu održavamo sastanke, a ni knjižnica nije loša. Janet ponekad slika u sobi na katu. A dobro je i to što samo mi imamo pravo na korištenje.« »A Maglica?« »Da i Maglica, ali on nikada ne dolazi. I Bigby. Znaš tko je Bigby, jel tako?« Quentin je odmahnuo glavom. »Ne mogu vjerovati da ne znaš tko je Bigby!« reče Eliot cerekajući se. »Obožavat ćeš ga.« Kušao je umak pa dodao vrhnje za kuhanje i polako promiješao. Umak je posvijetlio i zgusnuo se. Eliot je kuhao s nekim ležernim i prpošnim samopouzdanjem. »Svaka grupa ima svoje mjesto. Prirodnjaci imaju tamo u šumi neku prejadnu kućicu na drvetu. Iluzionisti imaju ovakvu kućicu kao i mi, ali samo oni znaju gdje je. Moraš je prvo pronaći kako bi ušao. Znalci imaju samo knjižnicu, koji jadnici. Liječnici imaju kliniku...« »Eliote!« Začuo se Janetin uzvik iz druge prostorije. »Umrijet ćemo od gladi!« Quentin se pitao kako se Alisa tamo snalazi bez njega. »Evo me, evo! Nadam se da voliš tjesteninu«, rekao je Quentinu, »samo sam to skuhao. A imaš tu i neke bruskete, bar ih je bilo. U svakom slučaju, ima dovoljno vina.« Istresao je tjesteninu u sudoper da se ocijedi i nastao je veliki oblak pare, a zatim ju je vratio u lonac da dovrši umak. »Obožavam kuhati! Da nisam mađioničar, bio bih kuhar. Kuhanje dođe kao takvo olakšanje nakon svih tih nevidljivih i neopipljivih sranja, što ne?« »Pravi kuhar ovdje bio je Richard. Ne znam jesi ga upoznao, diplomirao je prošle godine. Visoki tip. Totalni štreber. Svi smo zbog njega pred Bigbyjem

134

ispadali ljenčine, ali što je je, znao je kuhati. Možeš ponijeti one dvije boce vina i otvarač?« Stol u knjižnici prekrili su bijelim stolnjakom i na njega stavili dva teška srebrna svijećnjaka i raznoliki srebrni jedaći pribor među kojim je bilo i noževa koji su se vjerojatno mogli kategorizirati kao lako oružje. Hrana je bila jednostavna, ali uopće nije bila loša. Gotovo je zaboravio koliko je gladan. Janet je izvela trik - Quentin nije bio siguran je li riječ o magičnom ili tek mehaničkom triku - i skratila dugi stol za sastanak u kratki stol za jedenje. Janet, Josh i Eliot pričali su tračeve o profesorima, drugim studentima, o tome tko s kim spava, i tko s kim želi spavati. Do unedogled su raspravljali o mađioničarskim sposobnostima drugih studenata. Nadovezivali su se jedni na druge, uskakali si u rečenice i sve to radili s apsolutnom sigurnošću ljudi koji su zajedno proveli ogromnu količinu vremena, koji se vole i vjeruju si, i koji znaju na najbolji način pokazati drugome da je u krivu ili prekinuti njegov zamarajući monolog. Quentin je uživao slušajući to ćaskanje. Jeli su neku verziju talijanskoga jela sami u svojoj privatnoj kući i zbog toga se osjećao vrlo zrelo i odraslo. To je to, pomislio je. Do sada je bio autsajder, ali sada je zaista postao dio unutrašnjeg, zatvorenog kruga škole. Ovo je pravi Brakebills. I on je dio tog toplog tajnog srca tajnovitog mađioničarskog svijeta. Prepirali su oko toga što će raditi kad diplomiraju. »Mislim da ću se ja povući na neki osamljeni planinski vrh«, reče Eliot veselo. »Postati pustinjak na neko vrijeme. Pustit ću dugu bradu i ljudi će mi kao u crtićima hodočastiti po savjete.« »Savjete o čemu?« ubaci se Josh. »O tome ide li tamno odijelo s crnom kravatom?«

135

»A baš bih voljela vidjeti tebe s bradom«, doda Janet. »Bože, uvijek misliš samo na sebe. Što ne bi htio pomoći ljudima?« Eliot je izgledao zbunjeno. »Ljudima? Kojim ljudima?« »Siromašnim ljudima! Gladnim ljudima! Bolesnim ljudima! Ljudima koji ne mogu izvoditi magiju!« »A što su ti ljudi ikada za mene napravili? Ljudi ne žele moju pomoć. Ti isti ljudi nazivaju me pederčinom i u petome me razredu bacaju u kontejner za vrijeme maloga odmora samo zato što imam uske hlače.« »E, pa nadam se za tvoje dobro da će na tom planinskom vrhu biti i jedan vinski podrum«, reče Janet uzrujano. »Ili barem bar s alkoholom. Nećeš izdržati ni osam sati bez pića.« »Sam ću ga praviti. Od lokalnih biljaka i bobica. Možda neće biti baš ukusno, ali sigurno će biti jako.« »Ili bez mašine za odjeću.« »E, to već je problem. Mogu se koristiti magijom, ali nikada to nije to. A možda ću živjeti u hotelu Plaza kao ona djevojčica Eloise u filmu.« »O, Bože, umrijet ću od dosade!« zavapi Josh. »Ajmo igrati Harperovu vatru.« Otišao je do velikoga ormara za koji se pokazalo da je neka vrsta stablaknjižnice. Bio je prepun malih, uskih, ali dubokih ladica i na svakoj se nalazio ručno ispisani naziv. Počinjalo je s gornjim lijevim kutom i imenom Ailanthus i završavalo u donjem desnom s japanskom riječi Zelkova. Harperova vatra bio je naziv za beskorisnu, ali strašno zabavnu čaroliju u kojoj se plamen rasteže i oblikuje u razrađene, kaligrafske oblike koji na trenutak gore u zraku, a zatim nestanu. Sve se to izvodi s grančicom jasike. Večer se tako nastavila s pokušajima

136

da se plamen svijeće oblikuje u komplicirane i proste riječi ili oblike od kojih se na kraju zapalila i zavjesa (što očito nije bio prvi put) pa ju je trebalo gasiti. Nakon toga prestali su s igrom. Eliot je od negdje izvadio bocu grape. Samo dvije svijeće preživjele su igru s vatrom, ali nitko nije ni pokušao zamijeniti ostale. Bilo je već kasno, prošlo je jedan ujutro. Sjedili su tako u polutami u lagodnoj tišini. Janet je ležala na podu i buljila u strop, a noge je podigla u Eliotovo krilo. Između njih vladala je neka pomalo smiješna fizička intimnost, pogotovo je to tako djelovalo Quentinu koji je znao za Eliotove seksualne preferencije. »Znači to je to? Sad smo punopravni fizikalci?« Grapa je poput vatrene klice potekla Quentinovim grlom i pustila korijenje u prsima. Iz klice je izraslo vruće, zažareno stabalce koje je raslo i širilo se u veliko razlistalo stablo zadovoljstva i sreće. »Zar ne bismo trebali proći neku inicijaciju u kojoj bi nas mučili, obrijali nam kosu, tjerali nas da radimo nešto odvratno, ili tako nešto?« »Ne, osim ako ti baš ne insistiraš«, reče Josh. »Nekako sam mislio da će vas biti više«, primijeti Quentin. »Mislim nas.« »Ovo što vidiš jest sve«, reče Eliot. »Od kad su Richard i Isabel diplomirali, to je to. Nema nikoga s pete godine. Nitko od mladih nije bio određen ovdje. I eto ga. Da i ove godine nitko nije došao, Maglica bi nas vjerojatno spojio s prirodnjacima.« Josh se počeo karikaturalno tresti na tu mogućnosti. »Kakvi su oni bili?« upita Alisa. »Richard i Isabel?« »Kao vatra i led«, odgovori Josh. »Kao čokolada i marcipan.« »Sve je drugačije bez njih«, doda Eliot. »Ma dobro da smo ih se riješili«, primijeti Janet.

137

»Pa nisu bili tako loši«, usprotivi se Josh. »Sjećaš se kad je Richard mislio da može oživjeti vjetrokaz? Mislio je da će ga natjerati da se sam okreće, bez vjetra. Sigurno je proveo gore na krovu tri dana mažući ga ribljim uljem i tko zna kakvim sve gadarijama.« »To je sasvim slučajno ispalo smiješno«, reče Janet. »I zato se ne računa.« »Ma ti samo nikad nisi skužila Richarda.« Janet je zagunđala dajući do znanja da se ne slaže. »Skužila sam ja Richarda i predobro«, rekla je s iznenađujućom gorčinom u glasu. Nastao je mali tajac. Bio je to prvi neugodni trenutak te večeri. »Ali sad nas opet ima točno koliko nas i treba biti«, reče Eliot brzo, »fizikalci su uvijek najbolji.« »Za najbolje«, reče Josh. Quentin je podigao čašu da nazdravi. U tom trenutku nalazio se na najvišim granama svog vatrenog stabalca, lagano se njišući na alkoholnome povjetarcu. »Za najbolje!« Svi su nagnuli čaše i ispili.

138

Zvijer

TIJEKOM

SVEG OVOG VREMENA

na Brakebillsu - učenja, ispita,

incidenta s Kunom, pa sve do noći kad se pridružio fizikalcima - Quentin nije bio ni svjestan koliko je neopušten i koliko ga je strah. Tek je sada shvatio da je cijelo vrijeme čekao da Brakebills odjednom nestane poput sna. Čak i bez čarolija kojima su se tu svakodnevno pobijali zakoni termodinamike, ovo je mjesto jednostavno bilo predobro da bi bilo istinito. Podsjećalo ga je na Filoriju. A Filorija nikada nije trajala zauvijek. Ember i Umber Chatwine bi na kraju svake knjige ponovno vratili u Englesku. Ustvari, Quentin se cijelo vrijeme osjećao kao turist kojeg će na kraju dana posjesti u neki prljavi, prastari izletnički autobus - s raspadnutim pohabanim sjedalima, televizorima koji vise iznad glave i smrdljivim zahodom - i poslati ga kući, a on će grčevito u ruci držati kičastu razglednicu kampusa i po posljednji put u retrovizoru promatrati ukrasnu živicu, kule, zabate i vrhove Brakebillsa. Ali to se nije dogodilo. I sada je shvatio, uistinu shvatio i da se neće dogoditi. Previše je vremena potrošio na negativna razmišljanja: sve je ovo san; netko drugi trebao je biti na mom mjestu; ništa ne traje vječno. Došlo je vrijeme da napokon postane ono što jest: devetnaestogodišnji student tajnoga fakulteta za pravu, stvarnu magiju. Sada, kao jedan od fizikalaca, dobio je priliku da ih promotri izbliza. Kad je prvi put upoznao Eliota, Quentin je mislio da će svi u Brakebillsu biti kao on, ali pokazalo se da to uopće nije tako. Naime, čak je i u ovom malom probranom krugu 139

Eliot odskakao od ostalih. Uz to on je bio i iznimno dobar student - možda ne brz kao Alisa, ali za razliku od njega, ona je ulagala golem napor, a on se uopće nije trudio, ili ako jest, onda je to vrlo dobro znao sakriti. Quentin ga nikada nije vidio da uči. Jedina stvar na svijetu o kojoj se zaista brinuo bio je njegov izgled, a osobitu je pažnju poklanjao skupocjenim košuljama koje je nosio s manžetama, iako je za to redovito dobivao kazne zbog kršenja pravila o odijevanju. Josh je uvijek na sebi imao standardnu školsku uniformu, ali je nekako postizao da to ne upada u oči - sako nikad nije bio njegove veličine, a kako je bio jače građe, uvijek bi se na njemu iskrivio, naborao ili bi mu bio preuzak u ramenima. Cijeli njegov karakter bio je poput vica kojem nema kraja. Quentinu je trebalo neko vrijeme da shvati da Josh očekuje od ljudi da ga ne uzimaju za ozbiljno i uživao je - ne uvijek ljubazno - u trenutku kada bi, najčešće prekasno, shvatili da su ga podcijenili. Kako nije bio toliko usredotočen samo na sebe, kao primjerice Eliot i Janet, bio je najperceptivniji promatrač u grupi i rijetko je što moglo promaknuti njegovu budnom oku. Quentinu je tako rekao da je tjednima samo čekao da Kuna eksplodira: »Šališ se? Taj je tip misterij zamotan u enigmu a zatim privezan za jebenu bombu koja otkucava. On je jednostavno imao dvije opcije, ili će nekoga odalamiti, ili će početi pisati blog. Da ti budem iskren, drago mi je što je navalio na tebe.« Za razliku od drugih fizikalaca Josh nije bio izvrstan student, ali jednom kad bi svladao određenu vještinu, postao bi najbolji u njoj. Na prvoj godini trebalo mu je punih šest tjedana da magijom pomakne špekulu, ali kad je konačno uspio - po Eliotovoj priči - ona je brzinom svjetlosti proletjela kroz prozor učionice i zabila se desetak centimetara duboko u stablo javora, gdje se vjerojatno nalazi i danas. Janetini roditelji bili su odvjetnici, i to ona bezobrazno bogata vrsta koja za klijente ima holivudske zvijezde. Odrasla je u Los Angelesu i dok je bila mala, 140

čuvale su je razne slavne ličnosti o kojima bi, kad bi je nagovorili -a nju nije trebalo dugo nagovarati - pričala svakojake priče. Quentin je pretpostavljao da je od tih zvijezda pokupila tu živahnost i teatralnost u izražavanju i govoru. Od svih fizikalaca ona je najviše upadala u oči; bila je glasna, otvorena i uvijek je za večerom započinjala zdravice. Imala je grozan ukus što se tiče muškaraca - najbolje što se moglo reći o beskrajnome nizu dečki s kojima je bila jest da nijedan od njih nije trajao dugo. Bila je mršava i neobičnoga izgleda, više slatka nego lijepa, ali to bi uvijek u potpunosti okrenula u svoju korist - slala je školske uniforme kući da ih krojač prekroji - a i bilo je nešto nevjerojatno seksi u njenim velikim očima i pomalo predatorskome pogledu. Svatko bi u jednome trenutku poželio da bude prožderan tim pogledom. Iako je znala biti strašno iritantna, Janet je istodobno bila i bliska prijateljica. Quentinu nikada nije bilo dosadno u njenom društvu. Bila je iznimno lojalna, a ako bi nekad i bila nepodnošljiva, to je bilo zato što je bila pretjerano puna suosjećanja. Bila je ranjiva, a kada bi je povrijedili, napala bi sve oko sebe. Onda bi ih sve mučila, ali samo zato što se osjećala kao da je ona najveći mučenik. Iako je sada bio jedan od fizikalaca, Quentin je i dalje većinu vremena provodio sa studentima treće godine: s njima je išao na predavanja, bio na P.P.-u, učio za ispite i sjedio za večerom. Tijekom ljeta labirint su izmijenili i presložili ispostavilo se da se to radi svako ljeto - pa su sedam dana koje su mogli potrošiti na učenje, zapravo potrošili na proučavanje novoga labirinta, vičući jedni na druge preko visoke živice kada bi se izgubili ili kada bi pronašli prečac. Na prvi dan ekvinocija organizirali su zabavu - u Brakebillsu je zavladalo pogansko raspoloženje iako, osim prirodnjaka, skoro nitko taj događaj nije shvaćao ozbiljno. Oni su pripremili lomaču, slamnatu lutku za paljenje i glazbu. Iluzionisti su im pomogli s vatrometom i svi su ostali vani dugo u noć pa su im nosovi 141

procurili od hladnoće, a lica se zacrvenila od blizine vatre. Alisa i Quentin naučili su ostale Harperovu vatru koja je sve oduševila, a Amanda OrlofF otkrila im je da je posljednjih nekoliko mjeseci potajno radila medicu. Rakija je bila slatka, jaka i odvratna, ali svi su je pili u tolikim količinama da su se sutra osjećali kao hodajući leševi. Te jeseni Quentinu su se ponovo promijenili predmeti. Bilo je manje učenja napamet pokreta i tajanstvenih jezika, iako je i toga bilo, ali počelo se s pravljenjem i mnogo pravih čarolija. Cijeli jedan mjesec proveli su na nižoj razini arhitektonske magije; na čarolijama koje učvršćuju temelje zgrada, popravljaju krovove koji prokišnjavaju i čiste kanale od truloga lišća. Sve su to vježbali na maloj kolibi, jedva većoj od kućice za pse. Quentinu su trebala tri dana da zapamti čaroliju kojom krov postaje otporan na munje; vježbao je i vježbao pokrete pred ogledalom kako bi sve izveo točno, pravom brzinom, pod pravim kutovima i s pravim stankama. Uz to sve trebalo je naučiti i vrlo komplicirane čarobne riječi napisane na lošem starom beduinsko-arapskom. A onda je profesor Marš stvorio malu kišnu oluju koja je proizvela jednu jedinu munju što je prozujala kroz kolibu brzinom oka i jednakom brzinom potpuno uništila Quentinov ego, a on je sve to bespomoćno promatrao sa strane, mokar do kože. Svaki drugi utorak radio je s Bigbyjem, koji je bio neslužbeni savjetnik fizikalaca. Bigby je bio nizak muškarac s velikim vodenastim očima i kratko ošišanom kosom, uvijek fino i uredno odjeven, iako se ponekad činilo da svojim viktorijanskim ogrtačem namjerno izaziva poglede. Bio je malo zgrbljen, ali nije ostavljao dojam krhke ili fizički slabe osobe. Quentin je imao osjećaj da je Bigby politički bjegunac. Uvijek bi davao neke nejasne komentare o uroti koja ga je otjerala i govorio što će učiniti kada ponovno zadobije moć, što je po njemu bilo pitanje trenutka. Bio je tvrdoglav i imao je u svojoj pojavi neko dostojanstvo osobe protjerane zbog političkih uvjerenja. 142

Jedno se popodne tijekom seminara Bigby - bio je specijaliziran za nevjerojatno smiješne čarolije transformiranja elemenata manipulacijom njihovom strukturom na kvantnoj razini - zaustavio i napravio čudan pokret: rukom je otkopčao nešto, prvo iza jednog pa iza drugog ramena. Quentina je taj pokret podsjetio na prizor žene koja otkopčava grudnjak. Kada je Bigby završio, iz njegovih su se leđa raširila četiri predivna krila, dva na svakom ramenu, kao kod vilin konjica. Raširio ih je i duboko i zadovoljno izdahnuo. Krila su bila tanka i na njima su se prelijevale dugine boje. Počela su lepetati toliko brzo da su postala nevidljiva golom oku, a kad su se smirila, svi su ih opet mogli vidjeti. »Oprostite«, rekao je, »nisam više ni minutu mogao izdržati.« Nije bilo kraja čudnovatosti ovoga mjesta. Jedna se čudna stvar samo nadovezivala na drugu. »Profesore Bigby, jeste li vi-« Quentin se zaustavio. Jeste li vi što? Čarobni patuljak? Anđeo? Znao je da će ispasti nepristojan, ali nije si mogao pomoći. »Jeste li vi neko čarobno stvorenje?« Bigby se blago nasmijao pomalo umornim osmijehom. Njegova su krila polako, mlako zatreperila. »Tehnički gledano, vilenjak«, rekao je. Činilo se da je malo osjetljiv na to.

Vrlo rano jednoga jutra profesor Marš držao je predavanje o klimatskoj magiji i iznosio teze o ciklonskim tipovima vjetra. Za tako krupna čovjeka bio je iznimno brz. Quentinu je bilo dovoljno da ga vidi kako poskakuje sa svojim crvenokosim repićem i crvenim obrazima pa da se odmah poželi vratiti u krevet. Chambers bi svako jutro poslužio crni espresso koji bi bio gust kao katran i koji je mlio u 143

egzotičnom pozlaćenom turskom mlincu. Ali kada je ovaj put Quentin sišao, sve se već popilo. Zatvorio je oči. Kad ih je ponovno otvorio, profesor Marš obraćao se direktno njemu. »... između

suptropskoga i izvantropskoga ciklona? Quentine?

Na

francuskome, molim te, ako je moguće.« Quentin je nekoliko puta zatreptao očima. Mora da je na trenutak zaspao. »Koja je razlika?« odlučio je pogađati. »Nema razlike?« Nastala je duga, neugodna stanka u kojoj Marš ništa nije odgovorio, a Quentin je samo nabacivao riječi nastojeći pogoditi što je točno bilo pitanje i spomenuti što više puta »baroklinički efekt« u slučaju da je taj termin ikako relevantan. Studenti su se počeli meškoljiti na svojim mjestima. Marš je nanjušio divni miris tuđega poniženja pa je bio spreman čekati. Quentin je također čekao. Znao je da je nešto čitao o tome. Upravo je u tome i bila nepravda, pripremio se i učio je o tome, samo je malo zaspao. Ali trenutak neugode trajao je i trajao. Quentin je osjećao kako mu lice gori. Pa to čak nije pitanje iz magije, nego iz obične meteorologije, mislio je. »Ne razumijem«, začuo se glas negdje s kraja učionice. »Amanda, pitam Quentina, a ne tebe.« »Ali možete li nam nešto objasniti?« Bila je to Amanda Orioff. Insistirala je na svom pitanju sa samodopadnom ležernošću osobe koja je svjesna svog akademskog statusa. »Nama ostalima? Postoje li barotropski cikloni ili ne? Nije mi to potpuno jasno.« »Amanda, svi su oni barotropski«, uzdahnuo je Marš. »Pitanje je suvišno. Svi su tropski cikloni barotropski.«

144

»Ali ja sam mislila da je jedan barotropski, a drugi baroklinički«, ubacila se Alisa. Rasprava koju su potakla ta pitanja pokazala se toliko ispraznom i uzela je toliko vremena da je Marš bio prisiljen ostaviti Quentina na miru i krenuti dalje kako predavanje ne bi potpuno izgubilo smisao. Da je mogao to napraviti neopaženo, Quentin bi potrčao prema Amandi Orloff i poljubio je u njeno široko hrapavo čelo. Umjesto toga zadovoljio se time da joj otpuhne poljubac dok Marš nije gledao. Marš je nastavio s dugom čarolijom za koju je, između ostaloga, trebalo na ploči nacrtati kompleksan simbol, sličan onom mandale. Svakih bi se tridesetak sekundi zaustavio i s rukama naslonjenima o bokove odmaknuo od ploče, mrmljajući sebi u bradu, a onda se ponovno vratio i posvetio crtežu. Cilj same čarolije bio je više-manje trivijalan - onemogućavao je ili pozivao kišu i tuču, Quentin nije baš pratio pa nije bio siguran, a princip je ionako bio isti. U svakom slučaju, profesor Marš mučio se s crtežom. Magične riječi bile su na vrlo točnom i detaljnom staronizozemskom, koji mu očito nije bio jača strana. Quentin se nadao da će nešto zeznuti. Naime, nije mu bilo baš ugodno kada bi ga ovako rano ujutro prozvali i ponizili zbog nekih tehničkih gluposti. Odlučio je izvesti malu spačku. Učionice u Brakebillsu bile su zaštićene od većine podvala i nestašluka, ali bilo je dobro poznato da je katedra svakom profesoru Ahilova peta. Nije se ni tu moglo puno toga napraviti, ali zaštitne čarolije na tom dijelu nisu bile toliko moćne pa se s puno truda i malo dobrog ciljanja moglo, primjerice, zatresti tlo pod profesorovim nogama. Možda će to biti dovoljno da se profesora Marša (studenti su ga zvali Smrtni Marš) zbuni i izbaci iz takta. Quentin je pod stolom među

145

koljenima napravio nekoliko malih pokreta. Katedra se pomaknula i zatresla, a onda se ponovno smirila. Bio je zadovoljan - osveta je izvršena! U tom trenutku Marš je trabunjao nešto na svom staronizozemskom. Kad je osjetio da se katedra pomiče, pogledao je prema podu i na sekundu zastao, ali se brzo pribrao i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Mogao je to ili započeti cijelu svoju čaroliju ispočetka. Quentin je bio razočaran. Ali Nepogrešiva Alisa nagnula se prema njemu. »Glupan«, prošaptala je, »nije dobro deklinirao. Trebao je reći-« Baš tada, u tom trenutku filmska traka realnosti pukla je. Sve se odjednom iskrivilo i odmah potom vratilo u normalu kao da se ništa nije dogodilo. Osim što je kao stalna greška u filmu sada iza profesora Marša stajao neki muškarac. Bio je nizak, staromodno odjeven u uredno sivo odijelo i bordo kravatu koja je vjerojatno bila dio uniforme neke škole i koja je bila pričvršćena srebrnom iglom u obliku polumjeseca. Profesor Marš, koji je i dalje govorio, kao da nije primjećivao stranca - muškarac je promatrao studente treće godine vragolastim pogledom i zavjerenički, kao da zajedno podvaljuju profesoru neku šalu. Bilo je nešto čudno u njegovu izgledu - Quentinu se činilo da mu ne može vidjeti lice. Na trenutak nije mogao shvatiti zašto, a onda je vidio da se ispred njega nalazi razlistala grančica koja mu je djelomično skrivala crte lica. Grančica kao da se tu pojavila ni od kuda. Ni za što nije bila pričvršćena. Jednostavno je samo visjela ispred njegova lica. Zatim je profesor Marš prestao govoriti i ukipio se na mjestu. Alisa je također prestala govoriti. U učionici je zavladala potpuna tišina. Jedna je stolica zaškripala. Quentin je shvatio da se ne može pomaknuti. Ništa ga nije sprječavalo, ali kao da je nešto prekinulo kontakt koji je povezivao njegov mozak s tijelom. Je li taj muškarac to napravio? Tko je on? Alisa je i dalje bila lagano nagnuta u njegovu smjeru pa je krajičkom oka mogao vidjeti odbjegli pramen njene 146

kose. Nije joj mogao vidjeti oči jer mu nije bila u vidnome polju. Svi su bili mirni. Jedini tko se micao bio je muškarac na katedri. Quentinu je srce počelo ludo udarati. Muškarac je nagnuo glavu u jednome smjeru i namrštio se kao da ga je mogao čuti. Quentin nije razumio što se dogodilo, ali znao je da je nešto itekako pošlo po krivu. Osjetio je kako mu adrenalin raste. Uhvatila ga je panika. Muškarac se počeo prošetavati podijem kao da istražuje nepoznati teritorij. Držao se kao gospodin koji je neko vrijeme upravljao letećim balonom pa je sasvim slučajno sletio u neko egzotično područje: bio je znatiželjan i očito se zabavljao. Kako mu je grančica stajala pred licem, bilo je nemoguće razaznati što mu je na pameti. Kružio je oko profesora Marša. Bilo je nešto čudno u načinu na koji se kretao, nešto previše tečno u njegovu koraku. Kad je zakoračio na svjetlo, Quentin je vidio da nije čovjek, ili je možda nekada to i bio, ali sad više nije. Iz rukava njegove bijele košulje virile su ruke na kojima je bilo po osam ili devet prstiju. Polako je prošlo petnaest minuta, pa onda pola sata. Quentin nije mogao pomaknuti glavu, a muškarac je ulazio i izlazio iz njegova vidnog polja. Čeprkao je po opremi profesora Marša. Kružio je oko klupa. Izvadio je nožić i podrezao nokte. Stvari bi se zatresle i pomakle na mjestu kad god bi im se on približio. Uzeo je Maršev metalni štap za pokazivanje i savio ga kao da je od gume. U jednome trenutku izrekao je čaroliju - govorio je toliko brzo da Quentin nije uspio razaznati riječi - od koje se sva prašina u prostoriji digla visoko u zrak i zakovitlala velikom brzinom prije nego što se ponovno slegla. Quentin nje vidio nikakav drugi učinak te čarolije. Kad bi izvodio čaroliju, prsti su mu se savijali ustranu i prema natrag. Prošao je sat pa još jedan. Strah koji je Quentin osjećao navirao je i povlačio se poput vala koji su pratili naleti znoja. Bio je siguran da se nešto strašno loše događa, ali mu nije bilo jasno što. Znao je i da to ima neke veze sa šalom koju je 147

podvalio Maršu. Kako je mogao biti tako glup? U jednu ruku bilo mu je drago što se ne može micati. Tako je bar bio pošteđen mogućnosti da pokuša izvesti nešto hrabro. Muškarac kao da nije bio svjestan da se nalazi u prostoriji punoj ljudi. Bilo je nešto groteskno smiješno u njegovoj pojavi - njegova tišina bila je kao ona u pantomimi. Prišao je satu koji je visio na zidu iza katedre i polako ugurao šaku u njega - nije ga udario, već je doslovno ugurao ruku u njega i pritom razbio staklo, slomio kazaljke i gnječio unutarnji mehanizam sve dok nije bio zadovoljan sa stupnjem uništenja. Predavanje je trebalo odavno završiti. Netko je sigurno primijetio da ih nema. Gdje su svi? Gdje je Maglica? Gdje je, kvragu, ona djevojka-bolničarka kada je stvarno potrebna? Želio je znati što Alisa sad misli. Da je bar okrenuo glavu za samo nekoliko centimetara više prije nego što je sve stalo, sada bi joj mogao vidjeti lice. Glas Amande Orloff prekinuo je tišinu. Vjerojatno se nekako oslobodila i sada je izgovarala magične riječi, ritmično i brzo, ali smireno. Quentin nikada prije nije čuo takvu čaroliju; bila je to ljutita, moćna magija puna bučnih frikativa - bila je to napadačka magija, borbena magija, osmišljena kako bi protivnika doslovno rastrgala na komadiće. Quentin se pitao kako je to uopće naučila. Poznavati, a kamoli izvesti takvu čaroliju značilo je prekršiti sva brakebillska pravila. Ali prije nego je uspjela završiti, glas joj se stišao. Postajao je sve viši i viši, govorila je sve brže i brže, kao ubrzana zvučna snimka, zatim je utihnula i više se nije oglasila. Tišina je opet zavladala prostorijom. U stanju opće panike i dosade popodne je polako zamijenilo jutro. Quentinu se cijelo tijelo ukočilo. Čuo je glasove izvana. Mogao je vidjeti samo jedan prozor, i to samim krajičkom oka, ali bio je siguran da se vani nešto događa. Čuli su se 148

udarci čekića i šest ili sedam glasova koji su pjevali u suglasju. Velika zraka svjetlosti probila je naglo kroz vrata u hodnik, tako snažno da je u trenu debelo drvo postalo prozirno od blještavila. Čula se buka kao da netko s donjeg kata pokušava kroz pod provaliti u učionicu. Muškarac u sivome odijelu ni jednim znakom nije odavao da ga sav taj metež imalo uznemiruje. Kroz prozor Quentin je vidio jedan jedini treperavi crveni list na vrhu ogoljene grane. Očito se zadržao duže u jeseni od svih svojih lisnih prijatelja. Quentin ga je mirno promatrao. Vjetar je mlatio list naprijed i natrag. Bilo je to nešto najljepše što je ikada vidio. U tom trenutku želio je samo da ga može nastaviti gledati još koju minutu duže. Sve bi dao za to, za još jednu minutu s malim crvenim listom. Vjerojatno je pao u neku vrstu transa ili zaspao - nije se poslije mogao sjetiti. Probudio ga je glas muškarca što je na katedri pjevao mekim, visokim glasom koji je bio iznenađujuće nježan:

»Spavaj, dijete, svu noć Saaad sanak će doć Nek'te snova miran let Uuu divan nosi svijet«

Zatim je prestao pjevati i nastavio samo zviždukati melodiju. A onda je, bez ikakvog upozorenja, nestao. To se dogodilo tako tiho i tako naglo da Quentin nije odmah ni primijetio da ga nema. U svakom slučaju na katedri ga je zamijenio profesor Marš koji je ondje cijelo vrijeme stajao širom otvorenih usta. Čim je muškarac otišao, Marš je pao prema naprijed kao da nema nijednu kost u tijelu i srušio se koliko je dug i širok na tvrdi drveni pod. 149

Quentin je pokušao ustati. Umjesto toga samo je skliznuo sa stolice na pod među redove klupa. I ruke i noge i leđa bili su mu bolno ukočeni. Nije imao snage ni za što. Ležeći na podu i osjećajući mješavinu agonije i olakšanja, polako je protegnuo noge. Ugodni, oslobadajući osjećaj boli prožeo mu je koljena. Suze olakšanja skupile su mu se u očima. Gotovo je. Muškarac je napokon nestao i ništa strašno nije se dogodilo. Alisa je također plakala. Par cipela, vjerojatno njezinih, nalazio mu se pokraj lica. Cijelom prostorijom odjekivali su jauci i plač. Poslije će Quentin saznati da je Maglica gotovo odmah čim se muškarac pojavio okupio sve profesore. Obrambene čarolije škole odmah su ga detektirale, ali mu nisu i spriječile ulaz. Maglica je iznenadio sve i pokazao se kao iznimno sposoban zapovjednik na ratnome bojištu: miran, organiziran, brz i točan u procjenama situacije, vješt u raspolaganju skromnim sredstvima. Tijekom tog jutra s vanjske strane tornja izgrađena je cijela konstrukcija privremenih skela. Profesor Heckler sa zavarivačkom kacigom na glavi koja mu je štitila oči, gotovo je cijeli toranj zapalio pirotehničkim čarolijama. Profesorica Sunderland junački je pokušala proći kroza zid, ali uzalud, a ionako nije bilo jasno što bi napravila i da je uspjela. Čak se i Bigby pojavio s nekim egzotičnim neljudskim čarobnjaštvom zbog kojeg je - bar se tako činilo Quentinu - ostalim profesorima bilo malo i neugodno. Tog dana nakon večere i nakon što su sumorno izrečene uobičajene najave o studentskim klubovima, događajima i aktivnostima, dekan Maglica obratio se studentima kako bi im objasnio što se dogodilo. Stajao je na čelu dugoga stola izgledajući starije nego inače. Vosak svijeća cijedio se po stolnjaku, a studenti prve godine potišteno su skupljali srebrni jedaći pribor. Petljao je oko rukava košulje i dodirivao čelo točno na mjestu gdje je počinjao gubiti svoju tanku plavu kosu. 150

»Većina vas neće se iznenaditi kad vam kažem da osim ovog našeg postoje i drugi svjetovi«, započeo je. »Ovo što vam govorim nije pretpostavka nego činjenica. Ja nikada nisam bio u tim svjetovima, a nećete ni vi. Umijeće prelaska iz jednoga svijeta u drugi poprilično je neistraženo područje magije. Jedino što znamo jest da su neki od tih svjetova naseljeni.« »Zvijer koju ste danas imali prilike vidjeti vjerojatno je užasno velika.« (Maglica je biće u sivome odijelu imenovao kao »Zvijer« i poslije su svi to preuzeli.) »Ono što smo vidjeli vjerojatno je tek neki njen manji dio, dio koji je odlučila materijalizirati u ovome svijetu kako bi ga istražila, poput djeteta koje se pokušava kupati u lokvici vode. Takav fenomen događao se i prije. U literaturi se spominju kao ekskrescencija.« »Teško je shvatiti njene motive.« Duboko je uzdahnuo. »Takvim bićima mi izgledamo tek kao plivači koji bojažljivo veslaju površinom njihova svijeta; siluete koje ponekad zarone malo ispod površine, ali nikada duboko. Nažalost, nešto u današnjoj čaroliji profesora Marša privuklo je pozornost Zvijeri. Čarolija je vjerojatno nekako bila narušena ili prekinuta. Ta greška omogućila je Zvijeri da uđe u naš svijet.« Čuvši ovo, Quentin se stresao, ali je izraz lica održao mirnim. On je kriv. On je to napravio. Maglica je nastavio. »Zvijer je došla iz dalekih dubina kao morski pas koji s dna krene prema plivaču na površini. Njezine ciljeve ne možemo ni zamisliti, ali pojavila se kao da je tražila nešto ili nekoga. Ne znam je li to i našla. A vjerojatno to nikad nećemo ni saznati.« Inače je Maglica svojom prisutnošću ulijevao povjerenje i sigurnost, a sve bi to bilo dodatno začinjeno nečim pomalo komičnim u njegovoj pojavi, ali te večeri

151

izgledao je izgubljeno. Rečenice su mu bile isprekidane i nepovezane. Stalno je nervozno petljao po kravati. »Nasreću, ovaj je incident sada gotov. Studenti koji su mu svjedočili proći će medicinske i magične pretrage, a zatim ćemo ili pročistiti u slučaju da ili je Zvijer nekako označila, zagadila ili zarazila. Sutrašnja su predavanja otkazana.« S tom je rečenicom završio i naglo napustio prostoriju. Svi su mislili da će još nešto reći. A to još nešto došlo je mnogo poslije. Ležeći na podu nakon napada i osjećajući kako mu se bol polako povlači iz ruku, nogu i leđa, Quentinu su kroz glavu prolazile samo pozitivne misli. Laknulo mu je jer je živ. Katastrofa je spriječena. Napravio je strašnu pogrešku, ali sada će sve biti dobro. Osjećao je duboku zahvalnost prema donjem dijelu stolice u koji je gledao. Taj komad stare iverice bio mu je fascinantan i predivan. Činilo mu se da bi mogao zauvijek ostati tu i samo gledati u njega. Bio je i uzbuđen jer je proživio sve to i preživio pa će moći pričati ostalima što je sve vidio. Na neki način bio je junak. Disao je duboko i uživao u osjećaju čvrstoga poda pod leđima. Želio je staviti ruku na Alisin meki gležanj koji se nalazio tik do njegove glave i tako je ohrabriti. Bio je zahvalan jer je može konačno pogledati Tada još nije znao da je Amanda Orioff mrtva. Zvijer ju je živu proždrla.

152

Švalir

Os T A T A K Q U E N T I N O V E

TREĆE GODINE

na Brakebilisu protekao je

u znaku militantne napetosti i budnosti. U tjednima koji su uslijedili nakon napada škola je zatvorena i u fizičkome i u magijskome smislu. Profesori su lutali po kampusu otkrivajući tragove drevnih obrambenih čarolija koje su onda obnavljali, jačali i dodavali im nove. Profesorica Sunderland provela je čitav jedan dan hodajući unatraške duž cijelog vanjskog ruba škole, bacajući neki obojeni prah na snijeg iza sebe i ostavljajući pažljivo isprepleten trag. Dok su se njeni puni obrazi crvenjeli od hladnoće, ispred nje je išla grupa obzirnih studenata koji su joj pomicali grmlje i grane s puta i dodavali joj prah kada bi ga nestalo. Iza nje je išla profesorica Van der Weghe koja je provjeravala njen rad. Naime, da bi funkcioniralo, sve se to moralo napraviti bez greške u jednom neprekinutom krugu. Čišćenje učionice napravljeno je u čas posla; bilo je dovoljno zazvoniti na nekoliko zvona i zapaliti kadulju u kutovima, ali za popravak temeljnog zaštitnog sustava škole trebao je cijeli jedan tjedan. Među studentima je kružila priča da je sustav povezan na golemi željezni totem koji je smješten u tajnoj sobi što se nalazi točno u geografskome središtu kampusa, gdje god to bilo, i koju nitko nikad nije vidio. Profesor Marš, koji je nakon incidenta imao stalno nemirni bojažljivi izraz lica, lutao je bez prestanka unutar i van školskih podruma, konoba i katakombi, i ondje bi opsesivno osnaživao podzemne čarolije koje su ih čuvale od napada odozdo. Studenti treće godine za ekvinocijsku su zabavu zapalili veliku vatru, ali 153

profesori su sada napravili pravu, ogromnu lomaču od cjepanica cedra, koje su za tu priliku posebno osušene, oguljene i izravnane. Zatim je profesor Heckler potrošio cijeli dan da ih posloži u tajnovitu konfiguraciju koja je podsjećala na neshvatljive kineske puzzle i u koju se nije moglo dugo gledati jer bi zaboljele oči. Kad ju je konačno zapalio koristeći se zgužvanim papirom na kojem je nešto bilo napisano na ruskom, gorjela je kao magnezij, uz pojavu intenzivne bijele svjetlosti. Studentima je rečeno da ne gledaju izravno u vatru. Iako je cijela ta situacija bila strašna, bila je i obrazovna jer im je pružila priliku da promatraju kako djeluje prava magija kada je stvarno potrebna. Ali ništa od toga nije bilo zabavno. Za večerom je vladala tišina, beskorisna ljutnja i neka nova vrsta straha. Jedno jutro shvatili su da je soba jednog brucoša potpuno ispražnjena; odustao je i tijekom noći pobjegao kući. Često se moglo susresti grupice od tri, četiri djevojke - djevojke koje su nekoliko tjedana prije izbjegavale Amandu Orloff na večeri - kako plačući i tresući se sjede zajedno na kamenome rubu fontane u labirintu. Došlo je do još dviju tučnjava. Kada se uvjerio da su podzemni temelji škole zbrinuti, profesor Marš uzeo je slobodnu studijsku godinu, a oni koji su tvrdili da ga poznaju bolje - kao primjerice Eliot - smatrali su da su šanse da će se vratiti nakon svega ovoga otprilike jednake nuli. Ponekad bi i Quentin poželio pobjeći. Mislio je da će ga svi izbjegavati zbog male šale koju je podvalio Maršu, ali najčudnije je bilo to što nitko to nije ni spomenuo. Gotovo je poželio da nešto kažu. Nije bio siguran je li izveo savršeni zločin ili zločin koji je do te mjere strašan i neizgovoriv da se nitko nije mogao natjerati da išta o tome kaže. Upao je u klopku: nije mogao oplakati Amandu kako treba jer se osjećao kao da ju je ubio, a nije mogao ni okajati to što ju je ubio jer nije mogao nikome, čak ni Alisi, priznati što je učinio. Nije znao kako pa je odlučio čuvati taj komadić srama i prljavštine u sebi, negdje duboko gdje je mogao zagnojiti sve oko sebe i izazvati sepsu. 154

Bila je to vrsta katastrofe za koju je Quentin mislio da ju je ostavio iza sebe onoga trenutka kada je zakoračio u onaj tajnoviti vrt u Brooklynu. Ovakve stvari nisu se događale u Filoriji: bilo je i ondje sukoba, pa čak i nasilja, ali sve se uvijek odvijalo kako bi moralno oplemenilo sudionike, i svatko tko je bio dobar i važan za priču, ostao bi živ do kraja knjige. Sada je nastao rascjep u ovome savršenom svijetu, a strah i tuga navalili su kroz tu pukotinu kao hladna prljava voda preko srušenoga nasipa. Brakebills više nije bio tajanstveno magično mjesto, već vojna utvrda. Quentinu je postalo jasno da se ne nalazi u sigurnoj dječjoj pričici u kojoj dobro uvijek pobjeđuje zlo; ovo je bio stvarni svijet, svijet u kojem se loše i ružne stvari događaju bez ikakva razloga, i ljudi plaćaju za nešto što nije njihova greška. Tjedan nakon incidenta roditelji Amande Orloff došli su pokupiti njene stvari. Na njihov zahtjev nije im se iskazala nikakva posebna pažnja. Quentin je naišao baš kada su odlazili i pozdravljali se s dekanom. Sve Amandine stvari stale su u jedan prtljažnik i jedan smiješno mali kovčeg. Dok ih je gledao kako odlaze, mislio je da će mu srce stati. Bio je uvjeren da mu se krivnja vidi na licu; osjećao se kao da je prekriven njome, ljepljiv od njene gadosti. Ali nisu ga ni primijetili. Gospodin i gospoda Orloff izgledali su više kao brat i sestra, a ne muž i žena; oboje visoki oko metar i osamdeset, širokih ramena i kratke mišjesive kose, s jedinom razlikom što je njegova frizura bila usmjerena prema natrag, a njena je opušteno padala na lice. Hodali su kao ošamućeni - dekan Maglica uhvatio ih je za laktove i vodio oko nečega što Quentin nije vidio - i trebala mu je gotovo cijela minuta da shvati da su potpuno začarani i da čak ni u ovakvoj situaciji neće saznati pravu narav škole koju je pohađala njihova kći. Tog kolovoza fizikalci su se jedno po jedno vratili ranije s ljetnih praznika. Tjedan prije početka predavanja proveli su kampirajući u kolibi, igrajući biljar, i općenito ne radeći ništa, osim što su si uzeli za zadatak da do kraja popiju stari, loš 155

i u potpunosti odvratan porto koji je Eliot pronašao na dnu kuhinjskoga ormarića. Ali ni to im nije podiglo raspoloženje, bili su potišteni i ozbiljni. Quentin nije mogao vjerovati da je već student četvrte godine. »Moramo imati ekipu za valolom«, izjavila je Janet jednoga dana. »Ne«, odgovorio je Eliot, »ne moramo.« Ležao je na starome kožnatom kauču, s jednom rukom prebačenom preko lica. Zbili su se u knjižnici kolibe, potpuno iscrpljeni od cjelodnevnoga nerada. »Ali da, Eliote, moramo», rekla je i udarila ga snažno nogom u rebra. »Bigby mi je rekao. Organizira se nekakav turnir. Svi moraju sudjelovati. Samo to još nisu objavili.« »A, sranje«, rekli su u isto vrijeme Eliot, Alisa, Josh i Quentin. »Zaaašto?«, zacvilio je Josh. »O, Božee, zašto nam to rade?« »To je za podizanje morala«, rekla je Janet. »Maglica kaže da nam je nakon prošle godine potrebno malo podignuti duh. Organizacija turnira je 'povratak u normalu'.« »Moj moral bio je u sasvim okej stanju do prije nekoliko minuta. U kurac, ne podnosim tu igru. Mislim to je perverzija dobre magije. Kažem vam, perverzija!« viknuo je i zamahnuo prstom u zraku. »Pa baš šteta onda što je obavezno za sve. Grupe se formiraju po disciplinama, odnosno mi smo jedna ekipa. Čak i Quentin - potapšala ga je po glavi - koji još ne dijeli disciplinu s nama.« »Ma, baš vam hvala.« »Ja glasujem da Janet bude kapetanica«, reče Eliot. »Naravno da sam ja kapetanica. I čast mi je da vas kao kapetanica radosno izvijestim da vam prvi trening počinje za petnaest minuta.« 156

Svi su prvo zagunđali i počeli se meškoljiti na svojim mjestima, pa se ponovno smirili i zavalili još udobnije nego prije. »Janet! Daj prestani«, reče Josh. »Ja to nikad nisam ni igrala«, javi se Alisa. »Uopće ne znam pravila.« Ležala je na tepihu i polako listala stari atlas. Bio je cijeli ispunjen drevnim kartama na kojima su mora bila nastanjena prelijepo nacrtanim čudovištima na rubovima. Proporcije su bile potpuno izokrenute, pa su čudovišta bila mnogo brojnija i veća od kontinenata. Imala je naočale pravokutnih okvira koje je kupila tijekom ljeta i koje su, netipično za nju, trenutno bile u modi. »Ma nije bitno, pokupit ćeš ih kroz igru«, reče Eliot. »Valolom je jedna zabavna - obrazovno-odgojna igra!« »Ne brini se.« Janet se nagnula i majčinski poljubila Alisu u potiljak. »Nitko ustvari ne zna pravila.« »Osim Janet«, primijeti Josh. »Da, osim mene. Nađemo se, dakle, svi ondje točno u tri«, rekla je i veselo odskakutala iz knjižnice. Na kraju se pokazalo da nitko od njih nema neku bolju ideju kako provesti dan, a Janet je vjerojatno na to i računala, pa su se nekako ipak trgnuli i sakupili oko ploče za valolom. Dan je bio iznimno vruć, a oni mokri od znoja i bezvoljni. Sunce je toliko blještalo da se moglo gledati samo u zemlju. Eliot je zavrnuo rukave na košulji, a u ruci je stiskao ljepljivu bocu porta. Quentinu je bilo mučno od samoga pogleda na taj alkohol. Plavo ljetno nebo odražavalo se u vodenim četverokutima. Skakavac je doskočio na Quentinove hlače i tu ostao. »Dakle«, rekla je Janet penjući se u zavodljivo kratkoj suknji ljestvama do vjetrom išibane sudačke stolice. »Tko zna kako počinjemo?«

157

Ispostavilo se da na početku treba odabrati četverokut i baciti na njega kamen koji se zove globus. Kamen je bio plavkast, od gruboga mramora - a malo je i podsjećao na globus - veličine ping-pong loptice, ali nevjerojatno težak. Na opće iznenađenje, Quentin se pokazao kao izrazit talent upravo u dijelu s bacanjem kamena, koji se izvodio nekoliko puta tijekom igre. U svakom slučaju trebalo je izbjeći da globus upadne u vodeni četverokut jer je to značilo automatsko ispadanje iz igre, a i trebalo ga je onda izroniti. Alisa i Eliot bili su jedna ekipa, Josh i Quentin druga, a Janet je imala ulogu suca. Ona nije bila najmarljivija među fizikalcima - to je bila Alisa - ni najtalentiranija - to je bio Eliot - ali je imala izrazito izraženu natjecateljsku crtu i odlučila ih je naučiti sve tehničke detalje valoloma, koji se zaista pokazao kao nevjerojatno komplicirana igra. »Bez mene svi biste vi bili potpuno izgubljeni!« viknula je Janet i bila je u pravu. U igri su jednako važne bile i strategija i magija. Uz pomoć magije trebalo je zavladati četverokutima, štititi ih, ili ih oduzeti drugima čarolijom koja je jača od protivnikove. Vodeni četverokuti bili su najlakši, a metalni najteži - njih se čuvalo za egzotičnije čarolije. U jednom trenutku od igrača se očekivalo da hrabro zakorači na ploču i postane pijun u vlastitoj igri. Kada se Quentin približio rubu ploče, učinilo mu se da se livada oko njega smanjuje, a da se ploča valoloma širi, kao da se nalazi u središtu ribljega oka. Stabla su posvijetlila, postala blijeda i srebrnasta. Prvi krugovi igre odvijali su se brzo jer je svaka ekipa zauzela jednak broj četverokuta. U ovoj igri, kao i u šahu, postojao je niz uobičajenih načina otvaranja igre koji su već davno taktički dovedeni do savršenstva. Ali kada su svi slobodni četverokuti bili zauzeti, morali su se početi boriti i oduzimati jedni drugima 158

teritorije. Popodne se bližilo kraju, a jedine stanke tijekom igre bile su Janetine lekcije o tehnici valoloma. Eliot je nestao na dvadesetak minuta pa se vratio s dvjema metalnim kanticama u kojima je bila hrpa leda i šest uskih boca suhog bijelog vina koje je čuvao za hitne slučajeve poput ovog. Nije se sjetio ponijeti čaše pa su pili ravno iz boca. Quentin još uvijek nije baš dobro podnosio alkohol, a što je više vina popio, to se lošije mogao koncentrirati na detalje igre koja je, što je više odmicala, postajala sve složenija. Pokazalo se da je u skladu s pravilima pretvoriti jedan četverokut u drugi, pa čak i izvesti trik kojim se pomiču i međusobno mijenjaju mjesta na ploči. Kada je došao trenutak da igrači sami zakorače na ploču, svi su bili toliko pijani i zbunjeni da im je Janet morala pokazati gdje da stanu. To je i napravila arogantno vičući na njih sa svog uzvišenog položaja suca. Ali nitko se nije obazirao na nju. Sunce je zalazilo iza stabala i stvaralo sjene na travi, a nebo potamnilo i postalo modrozelenkasto. Zrak je bio topao. Josh je zaspao i raširio se cijelom dužinom po četverokutu koji je trebao braniti. Eliot je imitirao Janet, a ona se pravila da se ljuti. Alisa je skinula cipele i praćakala noge u vodenome četverokutu koji u tom trenutku nije pripadao nijednoj ekipi. Bili su glasni i činilo se da im se glasovi uzdižu do neba, a onda bi naglo zamrli negdje među ljetnim lišćem. Vina gotovo da više nije bilo; boce su plutale u kanticama u kojima je umjesto leda sad bila topla voda u kojoj se utopila jedna osa. Svi su se pretvarali da umiru od dosade, jedino je Quentin bio iznimka. On je bio neočekivano sretan, ali je instinktivno odlučio taj osjećaj zadržati tajnim. Ustvari, osjećao se toliko sretno i opušteno da je jedva disao. Zvijer je poput strašne prirodne katastrofe promijenila njegov svijet, oštetila ga i cijeloga izokrenula. Ali napokon se sve počelo vraćati u normalu. Magličin idiotski plan s valolomom stvarno je upalio. Sivilo u koje je Zvijer zavila školu povlačilo se. Opet 159

su se mogli ponašati kao tinejdžeri, barem još neko vrijeme. Osjećao se kao da mu je udijeljen oprost, iako nije znao od koga. Zamišljao je kako izgledaju odozgo. Da ih netko promatra iz nekog nisko letećeg aviona ili zalutalog letećeg balona, vidio bi pet ljudi raštrkanih po maloj ploči za valolom smještenoj u ekskluzivnoj, tajnoj magičnoj enklavi. S te udaljenosti njihovi glasovi činili bi se promatraču meki i nerazumljivi, i pomislio bi kako su svi sretni i zadovoljni. I bilo je tako. Promatrač bi bio u pravu. Bili su sretni. »Vi biste svi bez mene«, ponovila je Janet s divljim i veselim pogledom u očima, istodobno brišući suze koje su joj navirale od smijeha, »bili potpuno izgubljeni. « Quentinu je valolom vratio kakvu-takvu ravnotežu u život, a Joshu je predstavljao novi životni problem. Cijeli prvi semestar nastavili su vježbati i Quentin je s vremenom pohvatao pravila. Stvar nije bila toliko u poznavanju čarolija ili strategiji iako je i to bilo važno. Najvažnije je bilo izvesti čaroliju savršeno točno u trenutku kada je najpotrebnija - a to je ovisilo o određenom osjećaju moći zbog kojeg bi čarolija ispala snažna i neophodna za daljnji tijek igre. Što god da to bilo, morao si taj osjećaj pronaći u sebi i iskoristiti ga kada ti zatreba u igri. Josh nikada nije znao koji će osjećaj pronaći u sebi. Jednom kada su vježbali Quentin ga je promatrao dok je išao protiv Eliota preko jednog ili dva metalna četverokuta na ploči. Izgledala su kao da su od potamnjelog srebra - jedan je zaista i bio od srebra, ali drugi je bio od paladija, što god to bilo - i činilo se kao da im je površina namreškana, i da su na njoj ugravirana uska kurzivna slova. Eliot je odabrao prilično jednostavnu čaroliju i stvorio malu meku sjajeću kuglu. Mrmljajući bezvoljno sebi u bradu i istodobno izvodeći nekoliko 160

nepreciznih pokreta svojim velikim prstima, Josh je pokušao uzvratiti suprotnom čarolijom. Uvijek kada bi izvodio trik, izgledao bi posramljeno, kao da nikada nije doista vjerovao da će mu uspjeti. Ali kako je privodio čaroliju kraju, dan oko njih odjednom je potamnio kao da je oblak zaklonio sunce ili kao da je prvi trenutak pomrčine. »Što je, dovraga, ovo«, rekla je Janet gledajući zbunjeno u nebo. Josh je uspješno obranio četverokut od Eliotove magične kugle - ali je pretjerao. Stvorio je potpunu suprotnost, crnu rupu. Činilo se kao da je u danu napravio odvod kroz koji je iscurila sva svjetlost. Petero fizikalaca okupilo se i promatralo pod tamnim jantarskim svjetlom Joshovu rupu kao kakvog neobičnog i potencijalno otrovnog kukca. Quentin nikada nije vidio nešto takvo. Činilo se da je uključena neka sprava koja je isisala svu energiju kojom se napaja svijet i uzrokovala globalni prekid struje. Josh je bio jedini koji nije izgledao zabrinut novonastalom situacijom. »Tko je sad glavni?« povikao je i izveo svoj pobjednički ples. »Ha? Tko je sad glavni?« »Vau!« rekao je Quentin. Napravio je korak unatrag da bolje promotri. »Josh, što je ovo?« »Nemam pojma, samo sam malo zamahnuo prstima-« Zamahnuo je prstima prema Eliotovu licu. Zapuhao je blagi povjetarac. »Daj, Josh«, reče Eliot, »pobijedio si me i sad prestani.« »A dosta ti je, je li? Što je, mađioničaru, ova magija je prestvarna za tebe, ha?« »Daj, Josh, ozbiljno«, reče Alisa, »makni tu tamu, prestrašna je.«

161

Sad je već cijelo polje bilo uronjeno u duboku tamu iako je bilo tek dva popodne. Quentin uopće nije mogao gledati izravno u prostor oko metalnoga četverokuta, ali zrak oko njega izgledao je nekako iskrivljen, kao da se pomiče u valovima, a trava iza njega daleka i razmazana, kao na umjetničkoj slici. Ispod njega, u savršenom krugu koji kao da je bio izmjeren šestarom, vlati trave stajale su savršeno uspravno i čvrsto, kao da je riječ o tankim krhotinama zelenoga stakla. Crni vrtlog vrtio se polako u jednu stranu, a hrast koji se nalazio u blizini opasno se nagnuo prema njemu stvarajući pritom strašnu škripu. »Daj, Josh, ne budi kreten«, povikao je Eliot. Josh je prestao sa slavljem. Nervozno je promatrao svoju kreaciju. Stablo je škripalo i sve opasnije se naginjalo. Korijenje je počelo iskakati iz zemlje. »Josh! Josh!« vikala je Janet. »Dobro, dobro!« Poništio je čaroliju i tamna je rupa u zraku nestala. Bio je blijed i imao je uvrijeđeni izraz lica, kao da im je nešto zamjerao: popljuvali su njegovu čaroliju. Stajali su tiho u polukrugu oko savijenoga hrasta. Jedna od njegovih najdužih grana gotovo da je dodirivala zemlju.

Dekan Maglica izradio je raspored za turnir u valolomu i rasporedio utakmice po vikendima tako da veliko finale bude na redu na samome kraju semestra. Fizikalci su i sami bili iznenađeni kada su vidjeli da pobjeđuju svakog protivnika. Pobijedili su čak i umišljene vidovnjake koji su sve svoje manjkavosti u mađioničarskom dijelu nadoknađivali nevjerojatno moćnim strateškim instinktima. Taj niz pobjeda nastavio se tijekom cijeloga listopada. Jedini realno opasni protivnici bili su im prirodnjaci koji su, unatoč svom pacifističkom prirodnjačkom duhu, glede valoloma bili iritantno natjecateljski nastrojeni. 162

Kako su dani postajali kraći i hladniji, nestalo je i ljetne atmosfere ugodnoga druženja, a sve te silne utakmice i treninzi oduzimali su im vrijeme od učenja i rada. S vremenom je tako valolom prestao biti zabava i postao zadatak kao i svaki drugi, samo beznačajniji od ostalih. Budući da su Quentin i ostali fizikalci gubili entuzijazam, Janet je postajala sve stroža i zahtjevnija što se tiče igre, a njena strogoća drugima je bila sve manje i manje zabavna. No nije si mogla pomoći; imala je gotovo neurotičnu potrebu za kontrolom nad svim što se događa u igri, ali ni drugi si nisu mogli pomoći da im to ne ide sve više i više na živce. Teoretski, mogli su se izvući iz cijele te situacije i namjerno izgubiti utakmicu - bilo bi im dovoljno da izgube jednu - ali nisu. Nitko nije imao ni srca ni hrabrosti za to. Stalni problem bila je i Joshova nedosljednost. Na dan finalne utakmice on se uopće nije pojavio. Bila je to subota ujutro početkom studenoga i igrali su finalnu utakmicu školskoga prvenstva - koje je Maglica zvučno prozvao Brakebills kup, iako do tog trenutka nije postajao nikakav fizički dobitnički pehar koji bi potkrijepio taj naziv. Oko livade, uokolo ploče za valolom, postavljene su drvene tribine koje su izgledale kao da su iskočile iz dokumentarca o starim sportskim natjecanjima i koje su vjerojatno do onda desetljećima ležale rastavljene na tisuću dijelova u nekom prašnjavom spremištu. Postojala je čak i vip-loža u kojoj su sjedili dekan Maglica i prof. Van der Weghe koja je među ružičastim rukavicama bez prstiju stiskala šalicu kave. Nebo je bilo sivo i puhao je vjetar od kojeg je lišće na stablima snažno treperilo i šuštalo. Rese plavosmeđih gonfalona zakačenih na krajevima tribina lepršale su stvarajući atmosferu srednjovjekovnih turnira. Zaleđena rosa na travi pucketala je pod nogama.

163

»Kvragu, pa gdje je?« upita Quentin trčkarajući na mjestu da mu ne bude hladno. »Ne znam!« vikne Janet grleći Eliota ne bi li je on zagrijao, što je ovaj podnosio, ali istodobno i davao do znanja da mu to ide na živce. »Ko ga jebe, počnimo«, rekao je. »Hoću da ovo više završi.« »Ne možemo bez Josha«, reče Alisa ozbiljno. »Tko kaže da ne možemo?« Eliot se pokušao osloboditi Janetinog zagrljaja, ali ona se nije dala. »Ionako smo bolji bez njega.« »Ja bih radije izgubila s njim u ekipi«, reče Alisa, »nego pobijedila bez njega. A uostalom tu je negdje, vidjela sam ga maloprije, poslije doručka.« »Ako se uskoro ne pojavi, umrijet ćemo od hladnoće. I tako će on jedini ostati živ da odradi ovu našu slavnu borbu.« Quentina je brinula Joshova odsutnost, ali nije znao zašto. »Idem ga pronaći«, reče Quentin. »Daj ne budi smiješan, vjerojatno je-« U tom trenutku prišao im je profesor Foxtree, snažan muškarac kože boje cigle kojem je bila dodijeljena uloga suca. Imao je na sebi debelu parku s kapuljačom koja mu je sezala do ispod koljena. Studenti su prema njemu gajili osobito, gotovo instinktivno poštovanje jer je imao smisla za humor i jer je bio Indijanac i bilo je nečeg u njegovoj fizičkoj pojavi što je pridonosilo njegovu autoritetu. »U čemu je problem, zašto čekamo?« »Profesore, nedostaje nam jedan igrač«, odgovorila mu je Janet, »Josh Hoberman.«

164

»Pa?« Profesor Foxtree čvrsto se obgrlio rukama. Vrh njegova kukastog nosa spuštao se prema gornjoj usni. »Dajte počnimo više s ovim sranjem. Želim biti u zbornici prije ručka. Koliko vas ima?« »Četvero.« »Onda ćete vas četvero igrati.« »Ustvari troje«, ubaci se Quentin. »Profesore, oprostite, ali moram ići pronaći Josha. Sigurno je tu negdje.« Nije pričekao da mu netko protuslovi, nego je odmah krenuo prema kući trčećim korakom s rukama u džepovima i ovratnikom podignutim do ušiju kako bi se zaštitio od hladnoće. Quentin nije znao bi li se trebao ljutiti na Josha zato što ga nema ili se brinuti, pa je osjećao i jedno i drugo. Foxtree je bio u pravu: igra ionako nije bila važna. Možda je kreten zaspao, mislio je dok je brzo hodao preko tvrdog zaleđenog travnjaka mora. On bar ima dovoljno sala koje ga čuva od hladnoće. Debeli kreten. Ali Josh nije bio u svome krevetu. Soba mu je izgledala kao jedan veliki vrtlog knjiga, papira i rublja, a nešto je od toga i doslovno lebdjelo u zraku. Quentin je otišao do ostakljene lođe, ali ondje je bio samo profesor Brzezinski, stručnjak za čarobne napitke. Sjedio je za prozorom i zatvorenih očiju uživao u suncu koje mu se prelijevalo po licu, a duga bijela brada padala mu je preko zamrljane stare pregače. Velika muha kružila je i zaletavala se u staklo. Činilo se da spava, ali kad je Quentin gotovo već izašao, odjednom je progovorio. »Tražiš nekoga?« Quentin se zaustavi. »Da, profesore. Tražim Josha Hobermana. Kasni na utakmicu valoloma.« »Hobermana. Onog debelog.«

165

Rukom prošaranom venama stari je profesor dao znak Quentinu da mu se približi. Zatim je iz džepa pregače izvadio olovku i komadić papira na crte. Sigurnim, brzim pokretima profesor Brzezinski nacrtao je grubi nacrt kampusa. Promrmljao je nekoliko riječi na francuskome i rukom napravio znak nad crtežom. Podigao je papir. »Što vidiš?« Quentin je očekivao da će vidjeti nešto magično, ali ništa se nije dogodilo. Samo se u jednome kutu papira vidjela mrlja od kave. »Pa, profesore, i ne baš puno.« »Stvarno?« I sam je zbunjeno pogledao na papir. Mirisao je na ozon, točnije na zrak koji je maločas pogodila munja. »Ali ovo je uistinu dobra lokacijska čarolija. Pogledaj ponovno.« »Ništa ne vidim.« »Tako je. A gdje na kampusu čak i dobra lokacijska čarolija nema moći?« »Ne znam.« Priznati odmah neznanje bio je najbrži način da se od profesora na Brakebillsu dobije željena informacija. »Pokušaj u knjižnici.« Profesor Brzezinski ponovno je zatvorio oči poput ostarjelog morža koji se udobno smješta na osunčanu stijenu. »U toj prokletoj prostoriji ima toliko mjesta na kojima se stvari gube. Ništa se ondje ne može naći.« Quentin je rijetko išao u knjižnicu. Nitko ondje nije provodio vrijeme ako baš nije morao. Tijekom stoljeća gostujući su profesori bili toliko agresivni u primjeni lokacijskih čarolija za pronalaženje određene knjige, kao i u čarolijama za skrivanje knjiga od mađioničara koji su im bili takmaci, tako da je sada cijela knjižnica bila prepuna slojeva i slojeva magije, kao palimpsest preko kojeg se pisalo pa brisalo pa pisalo, i tako unedogled, sve dok se više ništa nije moglo iščitati.

166

Da situacija bude gora, neke od knjiga postale su tzv. migracijske knjige. Naime u devetnaestome stoljeću u knjižnici je radio knjižničar itekako bujne mašte koji je zamislio mobilnu knjižnicu u kojoj knjige kao ptice lete s police na policu i same se spontano reorganiziraju ovisno o potrebi i potražnji mađioničara. Njegova zamisao na kraju je i ovjekovječena na muralu koji je stajao iza polukružnog knjižničarskog stola i na njemu su se vidjeli golemi atlasi koji poput kondora lete po prostoriji. No pokazalo se da takav sustav uopće nije praktičan. Korice su se u letu trgale, a i knjige su bile strašno neposlušne. Knjižničar je zamislio da bi bilo dovoljno povikati naslov knjige i da bi mu ona doslovno sletjela na dlan, ali u stvarnosti one su jednostavno bile odviše samovoljne, a neke su se ponašale i kao prave divljakuše. Knjižničar je ubrzo dobio otkaz, a njegov nasljednik posvetio se ponovnom pripitomljavanju knjiga, ali je ostalo onih koje se nisu dale, prije svega Švicarska povijest i arhitektura 300-1399 koja je tvrdoglavo letjela visoko u zraku i nije se htjela spustiti. S vremena na vrijeme neke bi knjige za koje se mislio da su odavno pripitomljene ponovno dobile krila i pokazale svu svoju papirnatu moć. Knjižnica je bila gotovo prazna pa nije bilo teško uočiti Josha kako sjedi na drugom katu za malim četvrtastim stolom, a njemu nasuprot nalazio se visoki muškarac koji je bio toliko mršav da je izgledao kao kostur. Kosti lica izgledale su mu kao da su isklesane, a iznad gornje usne imao je tanke brkove debljine olovke. Imao je na sebi crno odijelo koje je na njemu visjelo kao na vješalici. Izgledao je kao pogrebnik. Quentin ga je prepoznao: bio je to trgovac mađioničarskim drangulijama koji bi se jednom ili dvaput godišnje pojavio u Brakebillsu u karavanu pretrpanom bizarnom kolekcijom čarobnih sastojaka, fetiša i totema. Nikome nije bio osobito drag, ali studenti su ga tolerirali, ako ni zbog čega, onda zato što je sam po sebi bio 167

komičan i jer je stvarao nervozu kod profesora koji su uvijek prijetili da će mu potpuno zabraniti dolazak. On sam nije bio mađioničar i nije znao razlikovati pravu magiju od imitacija, ali je svoj posao i stvari kojima je trgovao shvaćao itekako ozbiljno. Zvao se Švalir. Pojavio se nedugo nakon incidenta sa Zvijeri i neki od mladih studenata kupili su od njega čarobne pripravke za zaštitu u slučaju novoga napada. Ali Josh nije bio tako naivan. Bar je tako Quentin mislio. »Ej«, povikao je Quentin i krenuo prema njima, ali je udario čelom u čvrsti nevidljivi zid. Što god da je to bilo, bilo je hladno i zaškripalo je kao očišćeno staklo. A i izoliralo je zvuk: Quentin je vidio kako se ovoj dvojici pomiču usne, ali ništa nije čuo. Uhvatio je Joshov pogled. Vidio je kako je brzo pogledao stranca koji je zatim preko njegovog ramena pogledao u Quentinovu smjeru. Švalir očito nije bio presretan što ga vidi. Uzeo je obični stakleni pehar koji je stajalo naopako okrenut na stolu i okrenuo ga u normalan položaj. Prepreka je nestala. »Bok«, rekao je Josh potišteno. »Što ima?« Oči su mu bile crvene, a podočnjaci tamni i naborani. Ni on se nije činio pretjerano sretnim što vidi Quentina. »Što ima?!« povikao je Quentin, koji je potpuno ignorirao Švalirovu prisutnost. »Znaš li ti da mi danas imamo utakmicu?« »Joj, sranje. Da. Utakmica.« Josh je umorno protrljao desno oko dlanom. Švalir ih je obojicu promatrao držeči se dostojanstveno sa strane. »Za koliko počinje?« »Počela je prije pola sata.«

168

»Kakvo sranje«, ponovio je. Naslonio je čelo na stol, zatim naglo podigao glavu i pogledao Švalira. »Imaš nešto za putovanje u vremenu? Nešto da vrati vrijeme ili tako nešto?« »Nažalost, nemam sada«, reče Švalir ozbiljnim glasom. »Ali raspitat ću se i nabaviti.« »Odlično.« Josh ustane i pozdravi ga vojničkim pozdravom. »Daj požuri, svi nas čekaju. Maglici će se smrznuti guzica.« »Pa što je tu loše, ionako mu je prevelika.« Izašli su iz knjižnice i krenuli prema stražnjem dijelu kuće. Josh je hodao polako, a nekoliko se puta skoro zabio u Quentina i nekoliko vrata kraj kojih su prošli. Odjednom je stao i okrenuo se u suprotnome smjeru. »Daj pričekaj trenutak«, rekao je, »samo da uzmem dres za metloboj. Mislim valolom.« »Mi nemamo dresove.« »Pa znam«, povikao je. »Ako sam pijan, ne znači da sam glup. Treba mi kaput.« »Isuse, Josh, pa još nije ni deset sati.« Quentinu je sad bilo žao što se uopće brinuo za njega. Znači to je ta velika tajna njegova nestanka? »Napravio sam eksperiment. Mislio sam da će me malo opustiti prije utakmice.« »Da? Stvarno? I je li?« »Isuse Bože, pa samo malo viskija. Starci su mi poslali bocu za rođendan. Eliot je pijandura u ovome društvu, a ne ja.« Rekavši to okrenuo je svoje

169

neobrijano redovničko lice i pogledao ga ravno u oči. »Daj opusti se, znam ja koje su moje granice.« »Da, vidim kako znaš.« »Ma koga boli kurac!« Josh je postajao sve bezobrazniji. »Ionako ste se vjerojatno nadali da se neću pojaviti i napraviti debakl na vašoj predivnoj utakmici. Mogli ste bar biti dovoljno ljudi i to priznati. Nemaš pojma kako te Eliot ogovara iza leđa. Zagrizao si za to sranje kao i Janet. Ponašaš se kao kakva navijačica. Janet bar ima sise za to.« »Da sam htio da pobijedimo«, reče Quentin hladno, »pustio bih te da ostaneš u knjižnici, kao što su ostali napravili.« Dok je Josh kopao po svojoj odjeći, on je stajao na pragu sobe ljut i prekriženih ruku. Josh je naglo zgrabio kaput koji je bio obješen na naslon stolice i ona se prevrnula. Ostavio ju je da leži na podu. Quentin se pitao je li istina to o Eliotu. Ako ga je Josh pokušavao povrijediti, vrlo je dobro znao što su mu bolne točke. U tišini su zajedno krenuli niz hodnik. »Okej«, Josh je prvi progovorio, »znaš da sam pomalo sjeban tip?« Quentin je zadržao hladni izraz lica i nije ništa odgovorio. Nije mu se sada baš dalo suosjećati s Joshovom osobnom dramom. »Pa jesam. Nema smisla da sada započinjem o svom samopouzdanju. Uvijek sam bio jedan od pametnih, ali od onih koji su pametni samo se to ne vidi po njihovim ocjenama. Mislim, da nije bilo Maglice, izbacili bi me još prošli semestar.« »Shvaćam.«

170

»Mislim, svi vi možete okolo izigravati savršenog studenta, i to je okej, ali ja moram dobro zagrijati guzicu samo da bih ostao ovdje. Da mi samo vidiš ocjene pa ne bi vjerovao da postoje tako mali brojevi.« »Svi se mi moramo truditi«, odgovori Quentin u svoju obranu. »Dobro, svi osim Eliota.« »Da, okej, imaš pravo. Ali vama je to zabavno, vi uživate. Ovo je ono što vi želite raditi u životu.« Josh je ramenom gurnuo balkonska vrata, izašao van i nastavio hodati stisnutih ramena u svom teškom zimskom kaputu. »Jebote što je hladno. Mislim, lijepo je meni u Brakebilisu, ali ne mogu ovdje uspjeti sam. Ne znam u čemu je problem.« Bez upozorenja zgrabio je prednji dio Quentinova kaputa i pritisnuo ga uza zid kuće. »Kako ne kužiš? Ne znam u čemu je problem! Izvedem trik i ne znam hoće li uspjeti ih neće!« Njegovo inače blago, mirno lice postalo je grimasa bijesa. »Ti poželiš moć i ona je jednostavno tu! Ja, ja nikad ne znam! Nikad ne znam hoće li se pojaviti kad mi bude potrebna. Pojavljuje se i nestaje, a ja ne znam zašto!« »Okej, okej.« Quentin je stavio ruke na Joshova ramena pokušavajući ga smiriti. »Isuse, zgnječit ćeš mi sisice.« Josh ga je pustio i krenuo u smjeru labirinta. Quentin je potrčao za njim. »Pa si mislio da ti Švalir može pomoći.« »Mislio sam da može... ne znam.« Josh je slegnuo bespomoćno ramenima. »Da mi može dati nešto od čega ću se malo trgnuti.« »Neko smeće koje je kupio preko eBay-a.« »Pa samo da znaš, imao on neke zanimljive poznanike.« Čak je i u ovakvim situacijama Josh zadržao svoj smisao za šalu. S tim nije imao nikakvih problema. »Svi nešto glumataju i prave se face pred nama, ali i neki od profesora kupuju kod 171

Švalira. Čuo sam da je prije nekoliko godina Van der Weghica kupila od njega mjedeno zvono za vrata za koje se na kraju ispostavilo da je Oberonova ruka. Chambers je upotrebljava kada siječe stabla oko mora. »Mislio sam da će mi prodati neko čarobno sredstvo. Nešto što će mi pomoći da podignem ocjene. Znam da izgleda kao da me nije briga, ali Quentine, ja stvarno želim ostati ovdje. Ne želim se vratiti.« Rekavši to pokazao je u neodređenom smjeru koji je za njega predstavljao vanjski svijet. Trava je bila vlažna i gotovo smrznuta, a voda mora mutna. »I ja želim ostati«, reče Quentin. Ljutnja mu je popuštala. »Ali Švalir - Isuse Bože, pa kako si mogao biti tako glup. Zašto nisi jednostavno pitao Eliota da ti pomogne?« »Eliot je posljednja osoba s kojom bih razgovarao o tome. Zar ne vidiš kako me gleda kada smo u učionici? Mislim taj tip - okej, nije ni njemu bilo lako, i on je svašta morao proći u životu, ali ne može on ovo razumjeti.« »Što ti je Švalir pokušao prodati?« »Ma, nekakav prah. Kurvin sin rekao mi je da je to pepeo Aleistera Crowleyja.« »I što bi s tim? Ušmrkao?« Prošli su kroz gusti red stabala oko polja. Pred njima se otvorio neveseli prizor. Eliot i Janet, mokri, blatnjavi i potpuno smrznuti, zbili su se na jednom kraju ploče. Jadna Alisa bila je pijun i čučala je na kamenom četverokutu obgrlivši samu sebe ne bi li se zagrijala. Prirodnjaci su bili na drugome kraju. Iako su fizikalci igrali s manje igrača, oni su odlučili igrati sa svih pet. Što baš i nije bilo u dobrom sportskom duhu. Lica im se nisu vidjela - u želji da zastraše protivnike odjenuli su druidske ogrtače s kapuljačama koje je netko sašio od baršunastih zelenih zavjesa. Oni se, za razliku od fizikalaca, nisu smočili. 172

Kada su ih ugledali, fizikalci su ih pozdravili slabim klicanjem. »Moji junaci«, rekla je Janet sarkastično. »Gdje si ga pronašao?« »Na jednom toplom i suhom mjestu«, odgovorio joj je Josh. Gubili su s velikom razlikom, ali Joshov iznenadni dolazak podignuo im je duh. U svom prvom potezu u igri Josh je krenuo po srebrni četverokut i nakon najmanje pet minuta gregorijanskog pjevanja na opće iznenađenje stvorio je nešto vatreno - sporog daždevnjaka veličine hrčka koji je izgledao kao da je napravljen od narančaste žeravice i koji je u nekoliko koraka osvojio dva obližnja četverokuta. Zatim se smirio na svojih šest nogu i dimeći se i goreći promatrao ostatak utakmice dok su se kapi kiše parile na njegovoj vreloj koži. Povratak fizikalaca u igru nažalost je produžio trajanje utakmice toliko da se više u njoj nije moglo uživati. Bila je to najduža utakmica te sezone; a činilo se da će postati i najduža utakmica valoloma u povijesti Brakebillsa. Konačno, nakon što je prošao još jedan sat, zgodni kapetan prirodnjaka koji je izgledao kao Skandinavac - i za kojeg je Quentin bio siguran da je bio u vezi s Janet - stao je na rub pješčanog četverokuta, kraljevskim pokretom skupio svoj vlažni baršunasti ogrtač i izveo trik od kojeg je malo maslinovo stablo izletjelo iz zemlje na travnatom četverokutu koji je pripadao fizikalcima. »Ha! Popušite mi!« povikao je. »I to je pobjeda«, povikao je profesor Foxtree iz svoje sudačke stolice. Vidjelo se da je gotovo poludio od dosade. »Osim ako fizikalci imaju kakav odgovor na ovo. Ako nemaju, onda je ova prokleta igra napokon završena. Neka mi netko dobaci globus.« »Idemo, Q.«, reče Eliot. »Prsti su mi skroz poplavili, a vjerojatno i usta.« »Jaja su ti vjerojatno plava«, odvrati hladno Quentin. Podignuo je tešku mramornu lopticu koja se nalazila u kamenoj posudi na samome rubu ploče. 173

Okrenuo se oko sebe i promotrio neobičnu situaciju u kojoj su se nalazili. Još uvijek su bili u igri - gubili su, ali su se vratili i došli gotovo do izjednačenja, a on nikada nije pogriješio s globusom. Olakotna je okolnost bila i ta što nije bilo vjetra, ali spuštala se magla i sve je teže bilo vidjeti sami kraj ploče. Ništa se nije čulo osim šuštanja lišća. »Quentine!« začuo je navijanje muškoga glasa iz publike. »Quentine!« Dekan je još uvijek sjedio u vip-loži, glumeći entuzijazam. Glasno je ispuhao nos u svilenu maramicu. Sunca više nigdje nije bilo. Ugodan osjećaj lakoće i topline odjednom je preplavio Quentina - osjećao se tako živ i odvojen od hladne maglene realnosti koja ga je okruživala da se pitao izvodi li netko nad njim trik; sumnjičavo se okrenuo prema gorućem daždevnjaku, ali ovaj je izgledao apsolutno nezainteresirano. Osjetio je onaj poznati osjećaj u kojem se svijet sužava na veličinu ploče, a sva stabla i ljudi oko nje se smanjuju, stanjuju, postaju srebrnasti i gotovo prozirni. Vidio je potištenog Josha kako zadihano hoda gore-dolje uz rub ploče; Janet koja je ljutito stiskala čeljust i gledala ga nekim divljim, vatrenim pogledom, a ruku je provukla kroz Eliotovu koji je prazno gledao u daljinu. Sve se činilo daleko. Ništa nije bilo važno. I to je bilo smiješno - nije mu bilo jasno kako to nije prije shvatio. Mora pokušati to objasniti Joshu. Napravio je strašnu, užasno glupu stvar u učionici onaj dan kad je umrla Amanda Orloff i nikada si to neće oprostiti, ali naučio je živjeti s tim. Najvažnije je shvatiti što je važno, što nije, koliko je što važno i konačno nastojati ne imati strah od stvari koje nisu važne. Treba objektivno sagledati situaciju. Ili tako nešto. Jer kako bi drukčije to sve imalo smisla? Nije bio siguran može li to objasniti Joshu. Ali mu možda može pokazati.

174

Quentin je skinuo kaput kao da odbacuje kožu koja mu je premala i koja ga svrbi. Istegnuo se na hladnome zraku; znao je da će mu za minutu postati užasno hladno, ali sada ga je osvježavalo. Pogledao je plavokosog prirodnjaka u druidskom ogrtaču, nagnuo se na jednu stranu, malo sagnuo i bacio globus odozdo prema njegovu koljenu. Zvučno je udario u teški baršun. »Au!« prirodnjak se uhvatio za koljeno i bijesno pogledao Quentina. »Ovo je prekršaj!« »Popuši ti meni!« povikao je Quentin. Skinuo je majicu preko glave. Ignorirajući sve glasnije povike nevjerice koji su dolazili sa svih strana - bilo je lako ignorirati ljude kad znaš koliko malo moći imaju nad tobom - otišao je do Alise koja je šokiranog izraza lica stajala na svom četverokutu. Znao je da će zbog ovoga vjerojatno zažaliti, ali osjećao se tako dobro da se nije ni pokušavao kontrolirati. Podigao ju je na ramena i skočio s njom u čistu ledenu vodu.

175

Antarktika

OD

KADA JE DOŠAO U

Brakebills, Quentina je kopkala tajna vezana uz

četvrtu godinu. Sve ih je kopkala. Znali su temeljne činjenice: svake godine u rujnu polovina studenata četvrte godine preko noći brzo i tiho nestane iz kuće, ali nitko ništa ne govori o njihovu nestanku. Pojave se ponovno krajem prosinca, mršavi i iscrpljeni, a da to nitko uopće ne komentira - svaki komentar o tome smatra se potpuno neprimjerenim. S vremenom se neprimjetno ubace u svakodnevnu rutinu Brakebillsa, i to bude to. Druga polovina četvrte godine nestane u siječnju i pojavi se krajem travnja. Quentinov prvi semestar na petoj godini bližio se svome kraju, a do njega još nije došla ni jedna informacija o tome što se dogodilo u međuvremenu. Tajna o tome gdje su ostali bili, što su ondje radili ili što im se radilo, na njegovo se veliko čuđenje itekako dobro čuvala. Čak i studenti koji ništa na Brakebillsu nisu shvaćali ozbiljno u vezi s ovom temom, bih su smrtno ozbiljni: »Čovječe, uopće se ne šalim, ne pitaj me ništa o tome... « Incident sa Zvijeri malo im je poremetio raspored. Pola četvrte godine otišlo je u prvome semestru - nisu bili tu kad se sve to dogodilo - ali grupa za drugi semestar, u kojoj su bili i Janet, Eliot i Josh, završila je godinu kao i obično. Kad bi pričali o tome, govorili bi o sebi kao o »onima koji su pošteđeni«. Što god da su profesori pripremali za njih, bilo je očito samo po sebi dovoljno šokantno i bez dodatnog šoka s napadom međudimenzionalne zvijeri. 176

Ali sada se valjalo vratiti u uobičajeni ritam. Ove godine pola četvrte godine išlo je po rasporedu zajedno s deset pošteđenih s pete godine koji su trebali nadoknaditi neodlazak. Pošteđene su podijelili u dvije grupe; pet je išlo u prvome, a pet u drugome semestru. Slučajno ih namjerno, fizikalci su svi odlazili zajedno u siječnju. Taj odlazak bio je stalna tema razgovora oko oštećenog biljarskog stola u kolibi. »Znate što?« rekao je Josh jednoga nedjeljnog popodneva u prosincu. Svi su se nalazili u knjižnici pokušavajući ublažiti mamurluk coca-colama i velikim količinama slanine. »Ja mislim da će nas natjerati da idemo na neki normalni fakultet. Neki koji će odabrati sasvim slučajno i onda ćemo ondje morati čitati dosadne realistične romane i raspravljati o relevantnim političkim događajima. Točno znam kako će to izgledati. Već drugi dan Eliot će plakati u zahodu i moliti da mu daju jetrenu paštetu i bocu vina, a istodobno će ga neki nabildani tip mučiti s lakros-palicom.« »Hm, jel se to meni samo činili se ta tvoja pričica baš pri kraju pretvorila u gej fantaziju?« primijeti Janet. »Moj pouzdani izvor« , Eliot je pokušao izvesti potez kojem će biljarska kugla preskočiti preko osmice. Ne samo da mu to nije pošlo za rukom nego su obje završile u rupi, ali to ga očito nije previše zabrinjavalo - »moj pouzdani izvor tvrdi da je cijela ta enigma vezana uz četvrtu godinu samo dimna zavjesa. Strašna prijevara za one slabijega srca. Ustvari provedete cijeli semestar na Magličinu privatnome otoku na Maldivima i ondje razmišljate o beskraju svemira ležeći na finom bijelom pijesku dok vam neki azijski rob donosi koktele s rumom.« »Mislim da na Maldivima nema robova«, primijeti Alisa tiho. »To je nezavisna republika od 1965.« 177

»Ali kako to da se onda svi vrate tako mršavi?« ubacio se Quentin. Janet i Eliot igrali su biljar, a ostali su ležali na dvama istrošenim viktorijanskim kaučima. Soba je bila toliko mala da su se tu i tamo morali pomaknuti u stranu kako bi izbjegli udarac biljarskoga štapa. »To je zato što puno vremena provode na nudističkim plažama i plivaju goli.« »Ma daj, molim te«, reče Janet. »Quentin je sigurno dobar u tome«, dobaci Josh. »Znaš što, tvojoj bi debeloj guzici baš dobro došlo malo plivanja.« »Ja ne želim ići«, reče Alisa. »Zar ne mogu tražiti ispričnicu od doktora ili tako nešto? Kao kad ne možeš raditi tjelesni pa samo pokažeš ispričnicu? I zašto mi se čini da se samo ja toliko živciram oko toga?« »Ne brini se, i ja sam se usrao«, reče Eliot. Nije davao nikakve znakove da se šali. Dodao je Janet biljarsku kuglu. Bila je ukrašena rupicama pa je izgledala kao mjesec. »Nisam snažan kao i vi. Slab sam. Ja sam nježni cvjetić. Mimozica.« »Cvjetiću moj, ništa se ti ne brini«, reče mu Janet. Pogodila je kuglu ležerno, bez pretjeranog ciljanja. »Patnja i bol ojačat će te.«

Jedne noći u siječnju došli su po Quentina. Znao je da će se to dogoditi tijekom noći - uvijek bi na doručku primijetili da neki studenti nedostaju. Iako je bilo dva ili tri ujutro, probudio se odmah čim je profesorica Van der Weghe pokucala na vrata. Znao je što se događa. Zvuk njenog hrapavog europskog naglaska podsjetio ga je na onu prvu noć u Brakebillsu kad ga je odvela spavati nakon prijamnoga. »Quentine, došao je taj trenutak«, rekla je. »Idemo na krov. Ne nosi ništa sa sobom.« 178

Navukao je papuče. Vani na stubama stajala je kolona tihih raščupanih studenata. Nitko ništa nije govorio dok ih je profesorica Van der Weghe povela kroz nevidljiva vrata u zidu koja su se nalazila između dvaju velikih ulja na platnu što su prikazivala jedrenjake u borbi s olujnim morem. Quentin se mogao zakleti da vrata nisu bila tu prethodnoga dana. Njih petnaest šutke se popelo tamnim drvenim stubama - deset s četvrte godine i pet preostalih s pete - svi u jednakim pidžamama mornarskoga uzorka koje su bile obavezne u Brakebillsu. Unatoč uputama Van der "Weghice da ništa ne nose, Gretchen je tužnim licem čvrsto stiskala ofucanog crnog plišanog medvjedića i štap za hodanje. Stojeći na vrhu kolone profesorica je gurnula drvena vrata za izlaz na krov i svi su stupili van. Bilo je to čudno mjesto: dugo, usko i vjetrovito, a s obje strane vidio se strmi krov. Uz rub se nalazila niska željezna ograda koja nije pružala apsolutno nikakvu zaštitu ni osjećaj sigurnosti. Ustvari, bila je točno toliko visoka da koljenima zapneš za nju. Noć je bila strašno hladna i puhao je lagani vjetar. Nebo je bilo čisto s tek pokojim visokim oblakom osvijetljenim velikim, gotovo punim mjesecom. Quentin se obgrlio rukama. Nitko do onda nije progovorio ni riječi, nisu se čak ni međusobno gledali. Činilo se kao da su svi još uvijek u polusnu pa bi svaka riječ narušila osjetljivu narav sna u kojem su hodali. Čak su mu se i drugi fizikalci činili kao stranci. »Svi skinite pidžame«, rekla je profesorica Van der Weghe. Bilo je čudno, ali svi su to šutke napravili. Cijela je situacija bila toliko nadrealna i činilo se kao da su svi u nekakvoj vrsti transa pa je bilo sasvim normalno da će se sada svi skinuti goli jedni pred drugima na hladnoći, a da im pritom uopće neće biti neugodno. Poslije se Quentin sjetio da mu je Alisa čak stavila svoju toplu ruku na rame da održi ravnotežu dok skida donji dio pidžame. 179

Ubrzo su svi stajali blijedih lica, goli od glave do pete pod mjesečevim svjetlom i drhtali. Ispod njih vidio se blago osvijetljeni kampus, a iza njega tamna, gusta šuma. Neki od studenata čvrsto su s obje ruke držali pidžame, ali im je profesorica Van der Weghe rekla da ih bace na pod. Quentinova je odletjela i nestala preko ruba ograde, ali nije ju ni pokušavao uhvatiti. Nije bilo važno. Profesorica je išla od jednoga do drugoga studenta i svakome je na čelo i ramena palcem nanijela bijelu mast. Kad je završila, vratila se istim putem natrag, poredala ih, provjerila svoj rad i uvjerila se da svi stoje ravno. Na kraju je uzviknula jedan jedini oštri slog. U istome trenutku Quentin je osjetio kako mu ramena pritišće velika mekana težina i svija ga prema naprijed. Nagnuo se boreći se protiv nje. Nastojao se oduprijeti. Imao je osjećaj da ga gnječi. Uhvatila ga je panika. Pomislio je - Zvijer se vratila! - ali ovo je bilo drugačije. Dok se naginjao prema naprijed, osjetio je kako mu koljena ulaze u trbuh, spajaju se s njim. Zašto im profesorica Van der Weghe ne pomogne? Quentinov vrat istezao se i istezao prema naprijed, a on ništa nije mogao napraviti da to spriječi. Činilo mu se da je u nekoj strašnoj noćnoj mori. Želio je povratiti, ali nije mogao. Nožni su mu se prsti otapali i spajali, prsti na rukama bez prestanka izduživali i širili, a nešto meko i toplo izlazilo je ispod njegovih ruku i prsa, i potpuno ga prekrilo. Usne su mu se groteskno napućile i učvrstile. Bio je sve bliže rubu krova. I onda odjednom, težina je nestala. Čučao je na sivome krovu teško dišući. Bar mu više nije bilo hladno. Pogledao je Alisu i ona je pogledala njega. Ali to više nije bila Alisa. Postala je velika siva guska, a i on je. Profesorica Van der Weghe s obje ruke podigla bi svakog studenta i snažno ga bacila s krova. Svi su, unatoč šoku, refleksno raširili krila i uhvatili zrak prije nego što ih zahvatile gole grane stabala ispod. Jedno za drugim odletjeli su u noć. 180

Kad je na njega došao red, Quentin je u znak protesta gaknuo. Profesoričine ljudske ruke bile su grube, zastrašujuće i smetale su njegovom perju. U panici joj se pokakao na cipele. Ali onda se odjednom našao u zraku, lupajući i tresući po njemu dok nije osjetio kako ga drži. Pokazalo se da Quentinov novi, guščji mozak i nije previše sklon razmišljanju. Njegova osjetila reagirala su tek na nekolicinu ključnih stimulansa, ali za tih nekoliko bila su itekako izoštrena. Novo tijelo bilo je namijenjeno ili za sjedenje ili za letenje, i gotovo ni za što drugo, a Quentinu se baš letjelo. Ustvari, nije želio ništa drugo raditi osim letjeti. Bez ijedne svjesne misli ili svjesnoga napora, on i ostali letjeli su u klasičnoj V-formaciji, a Georgia, djevojka s četvrte godine, predvodila je jato. Bila je kći prodavača automobila iz Michigana, i za razliku od Quentina, došla je ovdje protiv volje svojih roditelja. Naime, rekla im je svu istinu o Brakebillsu, a kao nagradu za iskrenost, roditelji su je pokušali strpati u ludnicu. Na kraju su zahvaljujući Magličinim suptilnim trikovima njeni roditelji povjerovali da se nalazi u domu za problematičnu mladež. Sada ih je Georgia, koja je po disciplini bila vidarica i koja je valovitu kosu nosila čvrsto svezanu kopčom ukrašenom kornjačevinom, vodila prema jugu snažno mašući krilima. Bila je to slučajnost; bilo tko od njih mogao je voditi jato. Quentin je nejasno osjećao da mu se transformacijom izgubio veći dio kognitivnih sposobnosti, ali mu se i razvilo nekoliko novih osjetila. Jedno je imalo veze sa zrakom: mogao je sasvim jasno osjetiti brzinu, smjer vjetra i temperaturu zraka. Nebo je sada doživljavao kao trodimenzionalnu kartu zračnih struja, virova, naleta dobrog, toplog zraka koji ih uzdiže i hladnog, opasnog koji ih tjera prema zemlji. Osjećao je dolazak dalekih kumulusa koji su širili pozitivni i negativni elektricitet. Quentinov

181

osjećaj za orijentaciju također se izoštrio. Činilo mu se da u središtu mozga ima savršeno dizajnirani i izbalansirani kompas. Osjećao je nevidljive staze i putove koji su se zrakom širili u svim smjerovima nepreglednog plavetnila. Bile su to linije Zemljine magnetske sile i Georgia ih je vodila jednim od tih putova. Do zore nalazili su se na visini od otprilike tisuću metara i letjeli su brzinom od stotinjak kilometara na sat pretječući automobile na autocesti Hudson koja se pružala ispod njih. Prošli su New York, tu betonsku formaciju koja pucketa od vrućine, električnih iskri i toksičnih ispušnih plinova. Prošli su Trenton i Philadelphiju. Ploveći uz temperaturne promjene i prebacujući se glatko iz jedne zračne struje u drugu letjeli su cijeli dan; nekad iznad mora, a nekad,iznad smrznutih polja. Osjećaj je bio fantastičan. Quentin nije mogao zamisliti da će se u jednome trenutku morati zaustaviti. Nije mogao vjerovati koliko je snažan i koliko je zamaha krilima pohranio u svojim željezno snažnim prsnim mišićima. Nije se mogao suzdržati. Morao je i drugima reći nešto o tome. »Ga!« povikao je. »Ga ga ga ga ga ga ga!« Ostali su se studenti složili i gaknuli. Slično kako se u odbojci rotira igrač koji servira, tako je i Quentin mijenjao mjesto u V-formaciji. Nekad bi se spustili, odmorili i hranili uz odmorišta na autocestama ili na napuštenom dijelu nekog provincijskog parka (takva su mjesta bila neprocjenjiva za guske). Često su takva mjesta dijelili i s guskama nekih drugih V-formacija, pravim guskama koje su osjećale njihovu lažnu životinjsku prirodu pa su ih promatrale s odmakom i prijezirom. Quentin nije bio siguran koliko dugo već lete. S vremena na vrijeme ugledao bi komad zemlje koji bi prepoznao pa bi pokušao izračunati udaljenost i vrijeme ako lete tom i tom brzinom, a Chesapeake Bay je toliko i toliko udaljen od New 182

Yorka, onda je prošao X broj dana... što, kako, ispočetka? Sve nepoznanice i ostale matematičke vrijednosti jednostavno su odbijale funkcionirati u njegovu mozgu. Nisu se htjele ni zbrajati ni oduzimati. Quentinov guščji mozak nije imao hardver koji bi se mogao nositi s brojevima, niti ga je zanimalo što uopće ti brojevi znače. Nalazili su se dovoljno južno pa je klima bila osjetno toplija, a onda su nastavili još dalje. Išli su južno preko otoka Florida Keys, koji su s te visine izgledali kao mali suhi grumenčići zemlje što jedva vire iz beskrajnoga valovitog tirkiznog plavetnila, onda preko Kariba, zaobilazeći Kubu, pa onda još južnije, na mjesta na koja nijedna dovoljno pametna guska nikada ne bi otišla. Preletjeli su preko Panamskoga kanala i tako vjerojatno svakom promatraču ptica koji je u daljini ugledao njihovo malo izgubljeno slovo V uzrokovali pravu pomutnju u glavi. Prolazili su dani, tjedni, a možda i mjeseci i godine. Tko bi to znao i koga je uopće bilo briga? Quentin nikada nije očekivao da će osjećati ovakav mir i zadovoljstvo. Zaboravio je svoju ljudsku prošlost, Brakebills i Brooklyn, Jamesa i Juliju, Kunu i dekana Maglicu. Zašto bi mislio na njih? Ionako više nema ime. Jedva da ima ikakav vlastiti identitet, a ni ne želi ništa od toga. Čemu uopće služe svi ti ljudski artefakti? On je životinja. Njegov je zadatak da biljke i kukce pretvara u mišiće, salo, perje, let i prijeđene kilometre. Služi samo svojim kolegama u jatu, vjetru i Darwinovim zakonima. I služi sili koja mu pomaže da klizi južno nevidljivim magnetskim prugama, niz grubu kamenu obalu Perua, bodljikave Ande i široki, plavi Tihi ocean. Nikada nije bio sretniji. No fizički je put postajao sve teži i naporniji. Sve rjeđe bi se spuštali i hvatali predali, i svaki bi put odabrana lokacija bila egzotičnija od prethodne. Bila su to prostrana usputna odmarališta koja su vjerojatno bila unaprijed odabrana za njih. Letio bi na visini većoj od tisuću metara, jednim okom gledajući kamenite Ande, 183

osjećajući prazninu u trbuhu i bol u prsnim mišićima, a onda bi nešto zasvijetlilo u šumi udaljenoj stotinjak kilometara i on je znao da će ubrzo naići na tek zaliveni nogometni travnjak ili napušteni bazen u ruševnoj vili nekog bivšeg vojnog časnika, u kojem je kišnica potpuno razrijedila oštar okus i miris klora. Nakon dugog tropskog dijela puta, ponovno je postajalo hladno. Peru je zamijenio Čile i prostrane vjetrovite patagonijske pampe. Sada su bili jato mršavih gusaka, zalihe sala istopile su se, ali nitko se nije ni okrenuo prema natrag, niti oklijevao dok su se gotovo suicidalno spuštali prema jugu, od rta Cape Horn preko zastrašujućeg plavetnila Drakeovog prolaza. Nevidljiva zračna autocesta kojom su jurili nije imala ni jedno skretanje. Sad se više nije čulo povremeno zaigrano gakanje. Quentin je jednom pogledao u drugu liniju slova V i odmah nasuprot sebe ugledao Janetino crno oko malo poput gumba, koje je divljom odlučnošću gledalo prema naprijed. Jednu noć proveli su na teretnome brodu što je plutao usidren u dubini i bio prekriven ukusnom djetelinom, potočarkom i lucernom. Kad se na horizontu pojavila siva, prazna obala Antartktike, nisu osjetili olakšanje, već kolektivnu ravnodušnost. Nije uopće izgledala kao mjesto za predah. Nije postojalo guščje ime za to područje jer nijedna guska nikada nije bila tu, a ako je i kojim slučajem ondje zalutala, onda se nikada nije vratila. Quentin je osjetio kako se na tom mjestu u zraku spajaju magnetske linije i pruge što su se pružale iz daljine sa svih strana, kao longitude koje se skupljaju na dnu globusa. Jato s Brakebillsa letjelo je visoko, a tri kilometra ispod njih kroz suhi slani zrak vidjele su se sive izbočine. Umjesto plaže ugledali su niz raštrkanih velikih stijena među kojima su bili načičkani čudni pingvini, a zatim je slijedio prazni bijeli led - zaleđena lubanja Zemlje. Quentin je bio umoran. Hladnoća mu je grizla tijelo kroz tanko perje. Nije mu bilo jasno što ga to još uvijek održava u zraku i na životu. Znao je da bi svi bili 184

odustali kada bi samo jedno od njih palo. Jednostavno bi prestali mahati i počeli padati prema porculanski bijelome snijegu koji bi ih sa zadovoljstvom progutao. A onda je zračna pruga koju su slijedili naglo skrenula prema dolje, a oni su zahvalno nastavili kliziti novom putanjom, prihvaćajući sve nižu nadmorsku visinu u zamjenu za sve veću brzinu i osjećajući nevjerojatno olakšanje jer više ne moraju izmorenim krilima održavati visinu. Quentin je dolje na snijegu ugledao kamenu kuću koja je izgledala kao prirodna anomalija na potpuno praznoj bijeloj ravnici. Inače bi ga uhvatila panika od svakog takvog mjesta na kojem žive ljudska bića. Pokakao bi se na njega, odletio u suprotnome smjeru i ubrzo ga zaboravio. Ali sada je osjećao da njihov put završava baš tu, na jednome od snježnih krovova kamene kuće. Sad su već bili dovoljno blizu pa je Quentin ugledao muškarca kako stoji na jednome dijelu krova i drži dugi, ravni štap. Želja da odleti od njega bila je snažna, ali umor i prije svega sila magnetske putanje bili su jači. U posljednjem trenutku sklopio je svoja ukočena krila, a ona su zahvatila zrak poput jedra i koristeći se zadnjim tračkom njegove kinetičke energije ublažila pad. Sletio je na snježni krov, a zrak je bio toliko rijedak da je jedva disao. Zamaglilo mu se pred očima. Muškarac se nije ni pomaknuo. Ma, tko ga jebe. Može napraviti s njima što hoće, očerupati ih, izvući im iznutrice, napuniti ih nadjevom i ispeći. Quentina više nije bilo briga. Htio je samo trenutak mira da odmori bolna krila. Mesnatim, ljudskim usnama muškarac je izgovorio neki neobični slog i vrhom štapa kucnuo po krovu. Na snijegu je ležalo petnaest golih tinejdžera obasjanih bijelim polarnim suncem. Quentin se probudio u praznoj bijeloj sobi. Nije mogao ni otprilike pogoditi koliko je dugo spavao. Prsa i ruke bili su mu prekriveni modricama i cijelo ga je tijelo boljelo. Pogledao je svoje grube, ružičaste ljudske ruke i zdepaste prste na

185

kojima nije bilo ni traga perju. Podigao ih je i dodirnuo lice. Uzdahnuo je i odlučio prihvatiti činjenicu da je ponovno čovjek. U sobi je bilo malo stvari i sve su bile bijele: posteljina, zidovi, hrapava pidžama, u bijelo obojeni željezni okvir kreveta, bijele papuče koje su ga čekale na hladnome kamenom podu. Quentin je provirio kroz mali četvrtasti prozor i shvatio da se nalazi na drugome katu. Prizor koji se pružao s te visine sastojao se od bijeloga neba i širokih snježnih polja koja su se nastavljala sve do linije horizonta koji je bio tek daleka, beznačajna bijela crta. Moj Bože, u što sam se to uvalio, pomislio je Quentin. Izašao je na hodnik u pidžami i tankome ogrtaču koji je našao kako visi na kukici iza vrata. Sišao je niza stube u tihu, prozračnu prostoriju s drvenim stropom. Bila je ista kao i blagovaona u Brakebillsu, ali je imala drugačiju atmosferu; više je podsjećala na unutrašnjost skijaške kolibe. Gotovo cijelom njenom dužinom prostirao se dugi stol s klupama za sjedenje. Quentin je sjeo. Muškarac koji ih je dočekao sjedio je sam na jednome kraju stola, polako pio šalicu kave i prazno gledao u ostatke obilnoga doručka. Bio je visok, s malim trbuščićem, spuštenih ramena, uske čeljusti i žućkaste kose. Njegov ogrtač bio je mnogo bjelji i mekaniji od Quentinova. Oči su mu bile svijetle, gotovo prozirno zelene. »Pustio sam te da spavaš«, progovori muškarac. »Svi ostali već su ustali.« »Hvala.« Pogurnuo se niz klupu tako da sjedi nasuprot njemu. Potražio je među prljavim tanjurima i ostacima hrane čistu vilicu. »Nalaziš se u Južnome Brakebillsu.« Nije gledao u Quentina dok mu se obraćao, a glas mu je bio neobično miran s jedva osjetnim ruskim naglaskom. »Udaljeni smo otprilike osamsto kilometara od Južnoga pola. Došli ste ovamo

186

preko gorja Ellsworth. Inače, ovaj dio Antarktike zovu Zemlja Marie Bryd. Naime, admiral Bryd dao mu je ime po svojoj ženi.« Quentin se nesvjesno počešao po raščupanoj kosi. »A gdje su ostali?« pitao je. Shvatio je da nema smisla da bude formalan s obzirom na to da su obojica u kućnome ogrtaču. Hladne pogačice od krumpira bile su nevjerojatno ukusne. Nije ni znao da je toliko gladan. »Dao sam im slobodno jutro.« Rekavši to usmjerio je ruku u nekom neodređenom pravcu. »Predavanja počinju popodne.« Punih usta, Quentin je kimnuo glavom. »Kakva predavanja?« ipak je uspio izgovoriti. »Kakva predavanja?« Muškarac je ponovio pitanje. »Ovdje na Južnome Brakebillsu započet ćete svoju magijsku izobrazbu. Nisi valjda mislio da je to ono što ste radili s profesorom Maglicom?« Pitanja poput tog uvijek bi zbunila Quentina. Nije znao što reći pa se odlučio za iskreni odgovor. »Da, mislio sam.« »Ovdje si došao pounutriti esencijalni mehanizam magije. Ti misliš« - zbog njegova naglaska zvučalo je kao misliiš - »da si do sada učio magiju. Radio si vježbe iz Popperine knjige i učio si napamet konjugacije i modifikacije. Nabroji mi pet tercijarnih okolnosti.« Automatski je počeo govoriti. »Visina, dob, pozicija Plejada, faza Mjeseca, najbliža voda.« »Vrlo dobro«, komentirao je sarkastično. »Dapače, sjajno. Ti mora da si genij.«

187

Uložio je veliki napor da ne reagira. Odlučio je da ga ova napomena neće povrijediti. Još je uvijek uživao u blagodatima zen-mudrosti koju je stekao kao guska. A i toliko je uživao u preukusnim pogačicama od krumpira da mu se jednostavno nije dalo živcirati. »Hvala.« »Usvajao si magiju kao što papiga usvaja Shakespearea. Recitiraš dijelove magije kao pjesmicu u prvome razredu osnovne škole. Govoriš, ali ništa ne razumiješ.« »Ne razumijem?« »Ako želiš postati mađioničar, moraš sve iz temelja promijeniti«, rekao je muškarac. Quentin je predosjećao da slijedi neki više puta uvježban govor. »Ne možeš učiti magiju. Ona se ne može naučiti. Moraš je upiti u sebe. Probaviti je. Spojiti se s njom. A i ona s tobom. »Kad mađioničar izvodi čaroliju, on ne ponavlja prvo u glavi osnovne, sekundarne, tercijarne i kvartalne okolnosti. Ne razbija glavu pitanjima o tome u kojoj je Mjesec trenutačno fazi, gdje je najbliža voda, ili kada je posljednji put bio na zahodu. Kad želi izvesti čaroliju, on jednostavno to čini. Kad poželi poletjeti, on jednostavno leti. Kad želi da mu je suđe oprano, ono je jednostavno čisto.« Muškarac je zatim promrmljao nešto sebi u bradu, kucnuo jednom o stol i suđe se samo počelo uz buku pospremati i slagati kao da ga privlači veliki magnet. »Quentine, nije dovoljno samo učiti napamet. Nije dovoljno osnove magije naučiti samo umom. One moraju postati dio tvojih kostiju, krvi, jetre, srca, tvog pimpeka.« Rekavši to zgrabio je prepone kroz ogrtač i protresao ih. »Jezik magije mora postati dio tebe, tvog identiteta, tako da njime uvijek možeš progovoriti, gdje god da bio, i što god da trebao. A ne samo kad učiš za ispit.

188

»Ne očekuj da ćeš ovdje proživjeti neku mističnu pustolovinu. Ovdje te čeka nešto dugo, bolno, ponižavajuće i vrlo, vrlo« - doslovno je povikao zadnju riječ »dosadno. Takav proces najbolje se provodi u tišini i izolaciji. Upravo zato ste i došli baš ovamo. U Južnome Brakebillsu neće biti zabavljanja.« Quentin ga je slušao ne rekavši ni riječi. Ovaj čovjek koji je maločas otvoreno spomenuo njegov penis, a kojemu još nije znao ni ime, uopće mu se nije sviđao. Ali sada mu se nije dalo razmišljati o tome, želio je samo nahraniti izmoreno tijelo ostacima doručka. »I kako da to napravim?« promrmljao je Quentin punim ustima. »Kako da naučim magiju kostima? Ili što već?« »To je iznimno teško. Niti to svatko radi, niti to svatko može.« »Aha. A što će se dogoditi ako ja ne budem mogao?« »Ništa. Vratit ćeš se u Brakebills. Diplomirat ćeš. Potrošit ćeš život kao drugorazredni mađioničar. Mnogi tako završe. Ali vjerojatno toga nisu ni svjesni. Takvima je i činjenica da nisu uspjeli neshvatljiva.« Quentin nije imao namjeru dopustiti da se to njemu dogodi iako mu je bilo jasno da si nitko vjerojatno ne planira takav razvoj događaja. Ali nekome se, statistički gledano, i to mora dogoditi. Odjednom pogačice od krumpira i više nisu bile tako slasne. Spustio je vilicu na stol. »Maglica mi je rekao da si dobar s rukama«, reče muškarac žućkaste kose nešto blažim tonom. »Pokaži mi.« Quentinovi prsti bili su još uvijek ukočeni i bolni od letenja, ali podigao je oštri nož, obrisao ga ubrusom i uhvatio između zadnja dva prsta lijeve ruke. Lagano ga je prebacio, prst po prst, sve do palca, zatim ga bacio gotovo do stropa - bacio ga je pažljivo tako da prođe između dviju krovnih greda - s ciljem da padne tako da se zabije vrhom točno između trećeg i četvrtog prsta lijeve ruke koju je raširio na 189

stolu. Takva majstorija inače bi izazvala najveći efekt kad ne bi gledao u nož, već u publiku. Muškarac je ispružio komad kruha tako da ga je nož u padu prerezao. Uzeo je nož i polovice kruha, i s prijezirom ih bacio na stol. »Izlažeš se glupom i nepotrebnom riziku«, rekao je muškarac ozbiljnim glasom. »Hajde kreni i pridruži se prijateljima. Mislim« - miislim - »da su na krovu zapadnoga tornja.« Pokazao je u smjeru vrata. »Popodne počinjemo.« Okej, gospodine Bez-smisla-za-humor, pomislio je Quentin. Vi ste gazda. Ustao je. Muškarac je također ustao i krenuo u drugome smjeru. Djelovao je razočarano. Kuća Južnoga Brakebillsa bila je u potpunosti, svakim kamenčićem i svakom ciglom, jednaka kući u Brakebillsu. To ih je na neki način ohrabrilo, ali je istodobno bilo i uznemirujuće vidjeti nešto što po gradnji izgleda kao engleska kuća iz osamnaestoga stoljeća, a nalazi se u središtu nepregledne antarktičke bjeline. Krov zapadnoga tornja bio je širok, okrugao i prekriven glatkim kamenim pločama, a uz rub se dizao kameni zid. Bio je otvoren, ali nekakva čarolija čuvala ga je od vjetra i zadržavala topli zrak i vlažnost. No Quentin je ipak osjećao kako se hladnoća provlači ispod te topline. Zrak je bio topao, ali sve drugo što bi taknuo pod ili pokućstvo - bilo je hladno i vlažno. Osjećao se kao da se nalazi u toplome stakleniku usred ciče zime. Kako je muškarac i rekao, ostali su bili tu u grupicama od četvero, petero. Okupani tajanstvenim i pomalo zastrašujućim antarktičkim svjetlom gledali su u silnu bjelinu i tiho čavrljali. Izgledali su drugačije. Tijela su im bila mršavija, ramena i prsa čvršća, mišićavija. Na putu prema jugu izgubili su salo i ojačali mišiće. Jagodične kosti bile su im izraženije. Alisa je izgledala jako ljupko, mršavo i izgubljeno. 190

»Ga ga ga ga gaga ga!« povikala je Janet kad ga je ugledala. Svi su se počeli smijati iako je Quentin imao dojam da je već nekoliko puta izvela tu šalu. »Čovječe«, reče Josh nastojeći zvučati ležerno, »je li ovo mjesto skroz sjebano ili što?« »Pa ne čini se tako loše«, odgovori Quentin. »I kad idemo na nudić kupanje?« »Dobro, možda sam malo pogriješio u procjenama«, reče Eliot smrknuto, vjerojatno također po tko zna koji put. »Ali ipak, točno sam predvidio da ćemo završiti goli, zar ne?« Svi su na sebi imali jednake bijele pidžame. Quentin se osjećao kao da se nalazi u ludnici. Pitao se da li Eliotu sada nedostaje tajni ljubavnik, tko god on bio. »Sreo sam gospodina Ja-sam-ovdje-autoritet«, rekao je. Pidžama nije imala džepove pa nije znao gdje bi s rukama. »Održao mi je predavanje više-manje o tome kako sam glup i kako će mi on pokazati da sam uz to još i jadan.« »Prespavao si naš mali doček dobrodošlice. Inače to je profesor Mayakovsky.« »Onaj Mayakovsky? Dean Mayakovsky?« »Njegov sin«, reče Eliot. »Uvijek sam se pitao gdje je nestao. Sad znamo.« Stariji Mayakovsky bio je najmoćniji mađioničar među međunarodnim profesorima koji su došli u Brakebills 1930-ih i 1940-ih. Do onda su se na Brakebillsu poučavale samo engleska i američka verzija magije, ali 1930-ih »multikulturalna« magija potpuno je zavladala školom. Uz veliki trošak onda su pozivani profesori iz cijeloga svijeta, po principu iz što daljega dijela planeta, to bolje: šamani u haljinama iz Mikronezije; pogrbljeni čarobnjaci iz Kaira koji su stalno pušili nargile; Tuarezi modrih lica negdje iz sjeverne Afrike. Po priči stariji Mayakovsky došao je iz Sibira, iz jedne od hladnih sovjetskih kuća u kojoj se

191

lokalna šamanska tradicija pomiješala sa sofisticiranom moskovskom praksom koju su ondje donijeli zatvorenici gulaga. »Da mi je znati koliko strašno moraš zajebati da te pošalju da predaješ ovdje«, razmišljao je Josh naglas. »Možda je on to htio«, reče Quentin. »Možda mu se sviđa ovdje. Možda je neki totalno čudni samotnjak.« »Mislim da si onaj put bio u pravu, mislim da ću ja ovdje prvi puknuti«, ubacio se Eliot s potpuno drugačijom temom. Nešto ga je zasvrbjelo na obrazu. »Ne sviđa mi se ovo mjesto. Sve me svrbi.« Opipao je materijal pidžame. »Mislim da vidim mrlju.« Janet ga je utješno potapšala po ramenu. »Bit ćeš ti dobro. Preživio si Oregon. Zar je ovo gore od Oregona?« »Možda me ako ga dovoljno pristojno zamolim opet pretvori u guska.« »O, Bože!« poviče Alisa. »Nikad više. Jeste li vi svjesni da smo jeli kukce? Jeli smo kukce!« »Kako to misliš, nikad više? A što misliš, kako ćemo se vratiti?« »Znate što mi se svidjelo kad sam bio gusak?« reče Josh. »Mogao sam srati gdje sam god htio.« »Ja se ne vraćam.« Eliot je bacio bijeli kamenčić u bijelu prazninu prirode u kojoj je postao nevidljiv i prije nego je pao na tlo. »Odavde mogu odletjeti u Australiju. Ili Novi Zeland - tamošnji vinogradi sve su poznatiji. Prihvatit će me na nekoj lijepoj farmi ovaca, hranit će me crnim suvignonom i pretvorit će moju jetru u sasvim lijepi folegras.«. »Možda te profesor Mayakovsky može pretvoriti u kivi pticu, one su domaće na Novome Zelandu«, reče Josh nastojeći pomoći.

192

»Kivi ptice ne mogu letjeti.« »On mi baš i ne izgleda kao tip koji će nam činiti ikakve usluge«, primijeti Alisa. »Sigurno je ovdje strašno usamljen«, reče Quentin. »Ali nisam siguran trebamo li ga žaliti.« Janet je frknula. »Ga ga ga ga gaga ga.«

U Južnome Brakebillsu nije postojao nikakav pouzdan način mjerenja vremena. Nije bilo satova, a sunce je bilo bijelo i vječno je virilo tek malo iznad bijeloga horizonta. Takvo je stanje Quentina podsjetilo na Uraricu koja je uvijek pokušavala zaustaviti vrijeme. Ona bi uživala na ovakvome mjestu. To jutro proveli su družeći se i razgovarajući na krovu zapadnoga tornja, zbijajući se jedni uz druge da odagnaju strah od mjesta na kojem su se našli. Nitko nije htio sići, čak i nakon što im je dojadilo stajanje i nakon što je ponestalo tema za razgovor, pa su samo nastavili stajati uz rub krova, leđima okrenuti kamenome zidu i buljiti u blijedu magličastu daljinu okupanu neobičnom, sveprožimajućom bijelom svjetlošću koja se reflektirala od snijega. Quentin se naslonio na hladni kamen i zatvorio oči. Osjetio je Alisinu glavu na ramenu. Ako ništa, uvijek je mogao računati na nju. Sve je bilo podložno promjeni, ali ona je uvijek bila ista. Nastavili su tako stajati zajedno. Nakon nekog vremena, prošle su minute, a možda sati ili dani, otvorio je oči. Pokušao je nešto reći, ali je shvatio da ne može govoriti. Nekima se na licima vidjela uznemirenost. Profesor Mayakovsky pojavio se na vrhu stuba u kućnome ogrtaču koji je čvrsto stegnuo oko struka. Nakašljao se.

193

»Dao sam si tu slobodu da vam oduzmem dar govora«, rekao je i pritom dotaknuo svoju Adamovu jabučicu. »Na Južnome Brakebillsu nema razgovora. To je najteža okolnost na koju ćete se morati priviknuti. Smatram da će vam prijelaz u to šutljivo stanje biti lakši ako vam ja prvih nekoliko tjedana doslovno, fizički onemogućim govor. Moći ćete govoriti samo kad izgovarate čaroliju i ni u jednom drugom slučaju.« Svi su ga šutljivo gledali. Činio se opušteniji sada kada mu se nitko nije mogao usprotiviti ili postaviti pitanje. »A sad me svi slijedite dolje, vrijeme je za vašu prvu lekciju.« Jedna stvar o magiji od samoga je početka zbunjivala Quentina: dok bi čitao o njoj u knjigama, ništa nije izgledalo osobito teško. Istina, bilo je tu puno toga nerazumljivog: debelih knjižurina, dugih brada starih čarobnjaka, i svega toga. Ali kad je trebalo izvesti trik, bilo je dovoljno da zapamti čarobne riječi ili ih jednostavno pročita s papira. Nekad je trebao skupiti ljekovito bilje, mahnuti nekoliko puta čarobnim štapićem, zamutiti čarobni napitak, reći riječi - i odmah bi više sile napravile sve što bi zatražio. U tom smislu činilo mu se da je magija slična kuhanju, vožnji automobila ili uređenju kuće - samo još jedna vještina koju valja naučiti. Istina, treba uložiti vrijeme i trud, ali ako se usporedi s matematikom, ili sviranjem oboe - pa, ustvari, nepravedno je to stavljati u isti koš. Svaki kreten može naučiti izvoditi trikove. Quentin je osjetio gotovo perverzno olakšanje kada je saznao da nije sve ipak tako jednostavno. Talent je dijelom igrao ulogu - bio je to tihi, nevidljivi osjećaj koji bi mu prostrujao prsima svaki put kad bi čarolija uspjela. Ali bio je važan i trud; teški, uporni trud, goleme količine truda. Svaku čaroliju trebalo je prilagoditi i modificirati na stotine načina ovisno o prevladavajućim okolnostima - u Brakebillsu su sve što je vezano uz magiju pisali velikim početnim slovom - pod 194

kojima se izvodi. Pod okolnosti je ulazilo sve i svašta: magija je bila kao mali komplicirani neobični glazbeni instrument koji je trebalo kalibrirati precizno i točno s okolnostima u kojima se odvija njegovo sviranje. Quentin je naučio napamet mnoštvo stranica gusto tiskanih tablica i dijagrama u kojima se navode osnovne okolnosti i podaci o tome kako one utječu na određenu čaroliju, a povrh toga postojalo je još stotine korolara i iznimaka koje je također trebalo naučiti napamet. Magija je imala i osobine jezika. Baš kao jezik objašnjavala se u knjigama i profesori su je predavali kao uređen sustav, a u stvarnosti je bila kompleksna, kaotična i životna. Samo u određenoj mjeri ponašala se u skladu s pravilima, a koliko je bilo pravila, toliko je bilo i posebnih slučajeva i varijacija. Iznimke su se označavale zvjezdicama, iksevima i drugim simbolima tipografske faune koji su pozivali čitatelja da prouči gustiš fusnota koje su, kao u Talmudu, prekrivale rubove magijskih knjiga. Mayakovsky je htio ne samo da sve te detalje nauče napamet nego da ih upiju tako da oni postanu sastavni dio njihove ličnosti. Najbolji čarobnjaci imaju talent, rekao je svojoj zatočenoj, tihoj publici, ali imaju i mentalni hardver u glavi; vrlo osjetljivu, ali moćnu mašineriju koja provjerava, povezuje i upotrebljava beskrajnu količinu informacija. Quentin je očekivao da će to popodne imati predavanje, ali umjesto toga, nakon što je začarao njihove grkljane, pokazao je svakome od njih nešto što je izgledalo kao redovnički sobičak - kamena prostorijica sa samo jednim visokim prozorom s rešetkama, jednom stolicom i jednim četvrtastim drvenim stolom. Na zidu se nalazila polica s magijskim knjigama. Vladala je atmosfera radišnosti i čistoće. Quentinu se činilo kao da je netko upravo neumoljivo sve pomeo metlom od šiblja. 195

»Sjedni«, rekao je Mayakovsky. Quentin je sjeo. Kao netko tko postavlja šahovsku ploču, profesor je počeo pred njega stavljati jedan po jedan objekt: čekić, komad drva, kutijicu s čavlima, list papira i malu knjigu obloženu svijetlim pergamenom. Mayakovsky je pokazao na papir. »Legrandova čarolija s čekićem, znaš je?« Svi su to znali. To je bila jedna od prvih čarolija koju su naučili. U teoriji je bila jednostavna - trebalo je samo osigurati da čekić jednim udarcem zabije čavao ali valjalo je biti vrlo pažljiv i precizan kako bi uspjela. Ovisno o okolnostima mogla se izvoditi u doslovno tisućama permutacija. Vjerojatno je bilo teže izvesti Legranda nego zabiti čavao na klasični način, ali čarolija je služila u didaktičke svrhe. Mayakovsky je dodirnuo knjigu prstom na kojem je bio izrazito širok nokat. »U ovoj se knjizi na svakoj stranici opisuje različita kombinacija okolnosti. Sve su različite. Razumiješ? Mjesto, vrijeme, zvijezde, godišnje doba - uostalom, vidjet ćeš. Tvoj je zadatak da otvoriš knjigu na nekoj stranici i izvedeš Legranda s obzirom na okolnosti koje pišu na njoj. To ti je dobra vježba. Vratit ću se kad završiš knjigu. Razumiješ?« Kako je dan prilazio svome kraju, njegov ruski akcent bio je sve naglašeniji. Izašao je i iza sebe zatvorio vrata. Quentin je otvorio knjigu. Netko ne pretjerano inovativan na prvoj je stranici napisao: NAPUSTITE SVAKU NADU VI KOJI ULAZITE. Pretpostavio je da je Mayakovsky vidio natpis, ali ga je namjerno ostavio. Ubrzo je Quentin znao Legrandovu čaroliju bolje nego je ikada znao ijednu drugu. Stranicu po strancu okolnosti u knjizi postajale se sve više ezoterične, hipotetske i nelogične. Izvodio je čaroliju s čekićem u podne i u ponoć, ljeti i zimi, 196

na vrhu planine i tisuću metara ispod Zemljine površine. Izvodio ju je pod morem i na površini Mjeseca. Izvodio ju je navečer tijekom snježne oluje na plaži otoka Mangareva; što se nikako ne bi moglo dogoditi u stvarnosti jer je Mangareva dio Francuske Polinezije na jugu Tihoga oceana. Izvodio je čaroliju kao muškarac i kao žena, a jednom čak - je li to uopće relevantno? - i kao hermafrodit. Izvodio je osjećajući ljutnju, sumnju i gorko žaljenje. A onda su mu se usta osušila. Prsti su mu se ukočili. Četiri je puta slučajno umjesto po čavlu lupio čekićem po prstima. Komad drva na kojem je vježbao bio je cijeli načičkan zabitim čavlima. Quentin je uzdahnuo, opustio se bespomoćno u stolici i pustio da mu glava samo padne prema natrag. Vrata su se otvorila i ušao je profesor Mayakovsky s pladnjem u rukama. Stavio ga je na stol. Na njemu se nalazila šalica vrućega čaja, čaša s vodom, tanjur s debelom kriškom crnoga kruha namazanog maslom i čaša, kako se poslije pokazalo, s dvama prstima petrovske - votke aromatizirane crnim i crvenim paprom. Prije nego što je stavio pladanj na stol, Mayakovsky je sam otpio gutljaj votke. Zatim je opalio Quentinu tešku pljusku preko cijeloga lica. »Ovo ti je zato što si sumnjao u sebe«, rekao je. Quentin ga je samo gledao. Dodirnuo je obraz razmišljajući: ovaj je tip jebeno lud. Može nam ovdje napraviti što god želi. Mayakovsky je uzeo knjigu i okrenuo na prvu stranicu. Zatim je uzeo list papira na kojem su bile zapisane čarobne riječi, okrenuo ga i izravnao rubom dlana. Na poleđini su bile zapisane riječi druge čarolije: Bujoldova čarolija izvlačenja čavla. »Možeš započeti.« Skini pa prilijepi, skini pa prilijepi... 197

Kad je Mayakovsky izašao, Quentin je ustao i istegnuo se. Oba su mu koljena zaškljocala. Umjesto da počne sve ispočetka, otišao je do maloga prozora koji je pružao prizor na snježna polja okupana mjesečevom svjetlošću. Kako je cijeli pejzaž bio toliko jednobojan, činilo mu se da počinje halucinirati boje. Sunce se uopće nije pomaknulo. Tako je prošao Quentinov prvi mjesec na Južnome Brakebillsu. Čarolije su se mijenjale, okolnosti su se mijenjale, ali soba je ostala ista, i svaki je dan uvijek bio jednak prethodnom: prazan, siv i neugodan. Beskrajno ponavljana pustoš i bjelina. Zloslutna upozorenja koja im je davao Mayakovsky pokazala su se potpuno opravdanima, a moglo bi se reći da su u njegovoj verziji bila i ublažena. Čak i u najgorim trenucima u Brakebillsu, Quentin je imao osjećaj da je dolaskom na to mjesto ipak izbjegao nešto gore i da su žrtve koje mora podnijeti, koliko god bile velike, ipak ništa u usporedbi s blagodatima života koje ga očekuju ako postane mađioničar. Ali na Južnome Brakebillsu prvi je put pomislio kako možda sav taj trud i žrtva ipak nemaju smisla. Bilo mu je jasno zašto su ih poslali ovamo. Ono što je Mayakovsky tražio od njih bilo je nemoguće. Ljudski mozak ne može upiti u sebe toliku količinu informacija. Da je Maglica pokušao nametnuti ovakav režim u Brakebillsu, odmah bi nastala pobuna. Nije znao kako se drugi drže. Vidjeli bi se za vrijeme obroka ili bi se mimoišli na hodniku, ali kako nisu mogli govoriti, nisu se mogli ni jadati jedni drugima, pa se sve svodilo na poglede i slijeganje ramenima, a nekad ni to. Tijekom ručka susreli bi im se prazni pogledi, ali bi ih odmah maknuli. Eliotov pogled bio je prazan, a Quentin je pretpostavio da je i njegov takav. Čak je i Janetino inače živahno lice sada bilo hladno i nepomično. Nisu izmjenjivali papiriće s porukama.

198

Čarolija koja im nije dopuštala govor bila je sveobuhvatna: njihove olovke nisu pisale. Ali Quentin je ionako gubio interes za komunikaciju. Očekivao je da će biti gladan ljudskoga kontakta, ali umjesto toga počeo se potpuno odvajati od drugih i sve više ulaziti u sebe. Kretao se kao zatvorenik između sobe, blagovaone i učionice, muklo hodajući kamenim hodnikom pod pogledom vječnog, zamarajućeg bijelog sunca. Jednom je zalutao do krova zapadnoga tornja i ondje naišao na Dalea, mršavog i visokog, ekstrovertiranog studenta koji je ondje izvodio pantomimu za publiku kojoj nije bilo stalo. Shvatio je da uopće nema smisla da se zaustavi i pokuša shvatiti o čemu je riječ. Smisao za humor koji je imao umro je u ovoj bijeloj pustoši. Činilo se da je profesor Mayakovsky to i očekivao, kao da je znao da će do toga doći. Nakon prvih triju tjedana objavio je da je ukinuo čaroliju koja im je onemogućavala govor. Vijest su primili šutke. Nitko nije ni primijetio. Mayakovsky je počeo unositi promjene u svakodnevnu rutinu. Većina dana i dalje je bila posvećena vježbanju okolnosti i beskrajnih iznimaka, ali s vremena na vrijeme uveo bi i neke nove vježbe. U praznome predvorju podignuo je trodimenzionalni labirint sastavljen od željeznih prstenova kroz koje bi studenti trebali određenom brzinom levitirati objekte kako bi izoštrili sposobnost koncentracije i održavanja kontrole nad stvarima. Isprva su upotrebljavali špekule, a zatim čelične lopte tek nešto manje od prstena. Kada bi lopta okrznula prsten, nastala bi iskra, a onaj koji izvodi čaroliju doživio bi neku vrstu manjeg električnog šoka. Poslije, kada su napredovali, morali su kroz prstenove voditi krijesnice, utječući snagom volje na njihove sićušne umove. U tišini su promatrali jedni druge kako izvode taj trik, osjećajući zavist prema onima koji bi uspjeh i prijezir za one 199

koji nisu. Takav svakodnevni režim podijelio ih je jedne protiv drugih. Janet je bila posebno loša u tom triku - prenijela bi preveliku moć na krijesnice pa bi one samo odjednom zapucketale u zraku postale mali oblačić praha. Mayakovsky bi joj tada samo rekao da krene ispočetka, a njoj bi krenule suze bezglasne frustracije. I tako bi to trajalo satima. Nitko nije smio napustiti predvorje dok svi ne bi završili vježbu. Ponekad bi zato ondje proveli i noć. Tjedni su prolazili, nitko nije govorio, a oni su sve dublje i dublje zalazili u područja magije za koja Quentin nikad nije ni sanjao da će imati hrabrosti. Vježbali su transformacije. Pomno je proučio i naučio svaki detalj čarolije koja ih je pretvorila u guske (pokazalo se da se veći dio trika temelji na oduzimanju, pohranjivanju i vraćanju razlike u tjelesnoj masi). Proveli su i neka zabavna popodneva pretvoreni u polarne medvjede, pa bi nespretno lutali preko zaleđenoga snijega, dodirujući nježno jedni druge velikim žućkastim šapama, ugodno zaštićeni slojevima krzna, kože i sala. Njihova medvjeđa tijela bila su troma i nespretna pa bi često slučajno pali na leđa. To bi izazvalo još više veselja. Mayakovsky nikome nije bio drag kao osoba, ali svi su se slagali da je pravi mađioničar. Mogao je izvoditi čarolije koje nijedan profesor na Brakebillsu nije pravio, čarolije za koje je Quentin mislio da se ne izvode već stoljećima. Jedan dan pokazao im je, ali nije dopustio njima da pokušaju, čaroliju koja preokreće tok entropije. Prvo je smrskao stakleni globus, a onda ga vješto vratio u početno stanje. Sve skupa izgledalo je kao kad se filmska trka vrati unatrag. Rasprsnuo bi balon napunjen helijem, a onda ga ponovno spojio i napunio prvotnim atomima helija, u nekim slučajevima vadeći ih iz dubine pluća gledatelja koji su ih udahnuli. Kamforom bi ugušio pauka - nije pokazivao nikakvo očito kajanje ili grižnju savjesti - a zatim bi ga, s izrazito napetim izrazom lica, vratio u život. Quentin bi promatrao jadno stvorenjce kako traumatizirano i ošamućeno puzi u krugovima po

200

površini stola pa tu i tamo pojuri, i onda se opet vrati u jedan od kutova, grčeći se i prevrćući; a za to vrijeme Mayakovsky bi već prelazio na drugu temu. Jednoga je dana Mayakovsky najavio da će ih to popodne transformirati u arktičke lisice. Bio je to čudan izbor vrste životinje - već su nekoliko puta radili sisavce i nije bilo ništa teže od pretvaranja u guske. Ali čemu okolišanje? Ispostavilo se da je jebeno zabavno biti arktička lisica. Čim se promjena dogodila, Quentin je potrčao preko snijega na svojim četirima malim šapicama. Njegovo sićušno lisičje tijelo bilo je toliko brzo i lagano, a oči tako blizu tlu da se osjećao kao da na vrlo niskoj visini upravlja brzom letjelicom. Hrpice snijega izgledale su kao brda i planine. Preskočio bi ih, optrčao ili se zaletio u njih. Jednom se pokušao naglo zaokrenuti, ali je trčao toliko brzo da se poskliznuo i nestao u hrpi letećeg snijega. Ostatak čopora veselo se cijučući i zavijajući bacio na njega. Nastao je nevjerojatni izljev kolektivne radosti. Quentin je zaboravio da je uopće sposoban osjetiti takvu emociju. Osjećao se kao izgubljeni speleolog koji nakon što izađe na površinu misli da nikad nije vidio ništa ljepše od sunca. Dašćući i kotrljajući se jurili su jedno na drugo i, općenito, ponašali se kao potpuni idioti. Kako smiješno, pomislio je Quentin svojim minijaturnim lisičjim mozgom, da svakoga prepoznaje iako su svi lisice. Onaj s krivim zubima jest Eliot. Ono debeljuškasto bijelo biće jest Josh. Ona mala mekana lisičica velikih očiju jest Alisa. Nekako se iz tog naguravanja spontano razvila igra. Sastojala se od što bržeg guranja komada leda šapama i njuškicom. Nije bilo baš sasvim jasno što je cilj toga, ali svi su mahnito gurali taj komad leda ili bi navalili na onoga tko ga je uspio prije zgrabiti, i onda bi ga nastavili gurati dok netko drugi ne bi navalio na njih. Vid arktičke lisice i nije bio baš sjajan, ali njuh je bio itekako istančan. Quentinov novi nos bio je jebeno osjetilno remek-djelo. U svakome trenutku bilo 201

mu je dovoljno da ponjuši nekoga i da zna tko je. Kako je vrijeme prolazilo, primijetio je da mu se jedan miris ističe više od ostalih. Bio je to oštar, nadražujući vonj koji bi ljudsko biće vjerojatno podsjetio na mačju pišalinu, ali njemu kao lisici bio je neodoljiv. Svakih nekoliko minuta dok bi se naguravao s ostalima osjetio bi ga i počeo se mahnito okretati oko sebe da shvati odakle potječe. No, nešto se događalo igri. Gubila je koheziju. Quentin je još uvijek sudjelovao, ali sve se manje drugih lisica igralo s njim. Eliot je dao petama vjetra i nestao negdje iza nanosa snijega. Čopor se prvo smanjio na njih deset, pa na osam. Gdje su svi? Quentinov je lisičji mozak zavijao. I koji je to prejebeni miris koji mu svako malo dolazi do nosnica? Evo ga opet! Ovaj put odlučio je pronaći izvor mirisa. Krenuo je i zabio njušku u njeno bujno krzno, i tada je shvatio, iako je to, naravno, znao čitavo vrijeme -bio je to Alisin miris. Prekršili su sva pravila, ali pokazalo se da je kršenje pravila jednako zabavno kao i njihovo poštovanje. Kako nikad prije nije to shvatio? Drugi su bili još više divlji - nisu više ni pokušavali trčati za komadom leda - i igra se raspadala na parove kotrljajućih, zagrljenih lisica, a on se kotrljao s Alisom. Životinjski hormoni i instinkti postajali su sve izraženiji i potpuno su preuzeli kontrolu nad onim što je preostalo od njegova racionalnog ljudskog uma. Zagrizao je debelo krzno njenog vrata. Činilo se da je ništa nije zaboljelo, dapače izgledala je kao da uživa. Događalo se nešto čudno, nešto što nije mogao zaustaviti, a možda i jest, ali zašto bi? Zaustavljanje je bilo jedno od onih nesuvislih, poraznih ljudskih impulsa na koji je njegov mali lisičji mozak gledao samo s prijezirom. Ugledao je Alisino divlje lisičje oko, pogled istodobno prepun straha i užitka. Njihovi isprekidani, kratki uzdasi ostavljali su u zraku bijele oblačke pare koji su se

202

spajali i nestajali. Njeno bijelo krzno istovremeno je bilo grubo i meko, i svaki put kad bi se našao dublje u njoj, zarežala bi uz cijuk. Snijeg pod njima bio je topao kao krevet od žeravice. Iskra se među njima zapalila, a oni su odlučili izgorjeti. Iduće jutro na doručku neki slučajni promatrač ne bi primijetio ništa neobično. Svi su se pojavili u svojim potpuno bijelim uniformama koje su bile obavezne na Južnome Brakebillsu i šutke sjeli za stol. Počeli su jesti i nitko nikoga nije gledao u oči. Ali Quentin se osjećao kao da hoda po Mjesecu: veliki polagani koraci, mukla tišina, vakuum svuda oko njih i milijunska televizijska publika. Nije se usudio pogledati nikoga u oči, a najmanje Alisu. Ona je sjedila nasuprot njega, udaljena za tri mjesta, mirna, staložena i potpuno usredotočena na zobenu kašu. Nije mogao ni otprilike nagađati o čemu misli. Ali znao je što je svima drugima na umu. Bio je uvjeren da svi znaju što se dogodilo. Zaboga, dogodilo se pod vedrim nebom, svima pred očima! A možda su i oni radili to isto? Je li svatko sebi našao partnera? Osjećao je da mu lice gori. Možda je bila djevica? A ako je bila, je li tehnički još uvijek? Sve bi bilo toliko jednostavnije kada bi znao što sve to znači, ali nije. Je li možda zaljubljen u Alisu? Pokušao je usporediti osjećaje prema njoj s onima koje je imao prema Juliji, ali to je bilo nemoguće. Situacija je jednostavno izmakla kontroli, i to je to. Nisu oni krivi, nego njihova lisičja tijela. Ne treba to što se dogodilo shvaćati preozbiljno. Mayakovsky je sjedio na vrhu stola samozadovoljno se smješkajući. Znao je da će se ovo dogoditi, pomislio je Quentin ljutito, zabadajući vilicu u pogačicu sa sirom. Hrpa tinejdžera zatvorena u tvrđavi samoće na dva mjeseca, a onda puštena van u tijelima glupih napaljenih životinja. Naravno da je sve otišlo u smjeru u kojem je otišlo. 203

Bez obzira na to koju je perverznu osobnu satisfakciju Mayakovsky dobio iz svega toga, tijekom idućega tjedna pokazalo se da je cijeli događaj urodio i vrlo pozitivnim praktičnim posljedicama. Quentin se, naime, posvetio magiji s neizmjernom usredotočenošću osobe koja je toliko očajna da bi radila sve samo da ne mora nikoga pogledati u oči, ili razmišljati o stvarima koje su zaista važne - kao, na primjer o tome što osjeća prema Alisi ili o tome tko se seksao na snijegu, on ili lisica. Linijom manjega otpora vratio se zato zadacima, okolnostima, iznimkama i tisućama mnemotehnika koje su mu pomagale da unese mnoštvo trivijalnih informacija u meko tkivo njegova ionako već pretrpanog mozga. Pali su u kolektivni plemenski trans. Jednobojna paleta antarktičkoga svijeta hipnotizirala ih je. Nakratko se među snijegom vani pomolio rub sivoga kamena, jedino topografsko obilježje u tog bjelini pa su ga studenti gledali s krova kao televiziju. Quentina je taj prizor podsjetio na pustinju u Lutajućem pijesku - Bože, koliko dugo nije ni pomislio na Filoriju. Pitao se je li život koji je imao prije ovoga tek daleki san. Kada bi zamislio zemaljsku kuglu, vidio je samo Antarktiku. Činilo mu se da je cijeli svijet zahvatio ledeni rak koji je sve metastazirao u bijelo. Bio je čak siguran da je malo poludio. Svi su, ali svatko na svoj način. Neki su postali opsjednuti seksom. Sve njihove intelektualne sposobnosti toliko su bile istrošene da su postali životinje gladne bilo kakvog kontakta koji od njih ne traži riječi. Spontane orgije postale su česta pojava. Quentin je jednom ili dvaput navečer naletio na njih - skupili bi se u slučajnim kombinacijama u praznoj učionici ili nečijoj sobi. Napola ili do kraja skinutih bijelih uniformi i praznih staklenih očiju u tišini bi se mazili, ljubili i grčili. Jednom je vidio i Janet da sudjeluje. Drugi su mogli slobodno gledati. Ali Quentin nikada nije ni gledao, niti se pridružio; jednostavno bi se okrenuo i otišao, osjećajući neku neobičnu ljutnju i superiornost nad njima. Možda je bio ljut jer ga je nešto sprječavalo da im se pridruži. Osjećao je neizrecivo olakšanje jer nikad nije ondje susreo Alisu. 204

Vrijeme je prolazilo, bar je tako Quentin mislio jer je teoretski moralo prolaziti, iako on osobno i nije nalazio neke dokaze za to, osim ako se ne računaju brkovi i brade koje su svi počeli uzgajati. Koliko god da je jeo, bio je sve mršaviji i mršaviji. Što se tiče stanja uma, nekad mu se činilo da je hipnotiziran, a nekad da halucinira. Male, nasumične stvari odjednom bi mu postale strašno važne - oblutak, komad slame iz metle, tamna mrlja na bijelome zidu - a onda, tek nekoliko minuta poslije, više ga nije bilo briga. U učionici bi ponekad među kolegama vidio čudesna stvorenja - velike elegantne smeđe štapićaste insekte koji bi se zakvačili za naslon stolice; divovskog guštera rožnate kože i njemačkog akcenta kojem je glava gorjela bijelom vatrom - a poslije nikada nije bio siguran je li se to sve zaista dogodilo ili je plod mašte. Jednom mu se čak učinilo da vidi muškarca kojem je lice sakriveno grančicom. Znao je da neće moći još dugo izdržati na ovome mjestu. I onda jednoga dana za doručkom, kao iz vedra neba, Mayakovsky ih je obavijestio da su preostala još dva tjedna do kraja semestra i da bi trebali početi razmišljati o završnome ispitu. Ispit je jednostavan: moraju doći od Južnoga Brakebillsa do Južnoga pola, udaljenost koja otprilike iznosi osamsto kilometara. Sa sobom ne smiju nositi ni hranu ni kartu ni odjeću. Mogu se zaštititi i pomoći si isključivo magijom. Letenje je zabranjeno - idu pješke ih uopće ne idu; idu kao ljudska bića, ne kao medvjedi, pingvini ih neka druga životinja koja je prirodno otporna na hladnoću. Međusobno pomaganje također je zabranjeno - ako žele, mogu na ispit gledati kao na natjecanje ili utrku. Nema vremenskih ograničenja. Ispit nije obavezan. Dva tjedna nisu bila dovoljna za dobru pripremu, ali su ostavljala i previše vremena za svakodnevnu dvojbu. Da ili ne, ići ili ne ići? Mayakovsky je naglasio da će mjere sigurnosti biti minimalne. On će dati sve od sebe da zna gdje se nalaze u kojem trenutku, ali ne može jamčiti da će moći spasiti njihove jadne, hipotermične guzice ako zajebu. 205

Valjalo je puno toga proučiti. Hoće li opekline od sunca biti problem? Sljepoća od reflektirajućeg snijega? Treba li pokušati podebljati stopala ili stvoriti neku vrstu magične obuće? Mogu li iz kuhinje uzeti ovčju mast koja im je potrebna za čaroliju Chkhartishvilijeva toplina? Ako ispit nije obavezan, zašto bi ga uopće polagali? Što će se dogoditi ako padnu? Sve skupa više je podsjećalo na beznačajni ponižavajući zadatak ili ritual, nego na završni ispit. Posljednje jutro Quentin je ustao rano, kako bi u kuhinji potražio zabranjene sastojke za čarolije. Odlučio se natjecati. Želio je samo znati može li on to ili ne. I to je bilo to. Većina kuhinjskih ormarića bila je zaključana - vjerojatno nije bio prvi student kojem je takvo što palo na pamet - ali je ipak uspio u džepove uvaliti brašno, iskrivljenu srebrnu vilicu i stare, proklijale češnjake koji bi mu možda mogli poslužiti, iako nije znao za što točno. Krenuo je stubama prema dolje. Alisa ga je čekala na polukatu između dvaju niza stuba. »Moram te nešto pitati«, rekla je odlučnim glasom. »Jesi li zaljubljen u mene? U redu ako nisi, samo želim znati.« Sve je to izrekla glasno u jednome dahu, samo je posljednju rečenicu prošaptala. Nije ju pogledao u oči od onog lisičjeg popodneva, a od onda su prošla najmanje tri tjedna. Sada su stajali na hladnome glatkom kamenom podu i bili su tako bolno, ljudski krhki. Kako osoba koja nije oprala kosu ili odrezala nokte pet mjeseci može biti tako lijepa, pitao se Quentin gledajući je. »Ne znam«, odgovorio je. Od tolikog negovorenja glas mu je bio hrapav. Ove obične riječi činile su mu se strašnije od bilo kojih magičnih riječi koje je ikada morao izgovoriti. »Mislim, trebao bih to znati, ali ne znam, stvarno ne znam.« Pokušao je zvučati opušteno i ležerno, ali tijelo mu je bilo teško. Činilo mu se kao da se pod skupa s njima dvoma podiže prema gore. Nije imao pojma laže li ili 206

govori istinu. Proveo je ovdje toliko vremena učeći, i sve je te silne stvari usvojio i shvatio, ali zašto nije shvatio tu jednu jedinu bitnu stvar? Sad će iznevjeriti oboje, i sebe i nju. »Sve je u redu«, rekla je s malim osmijehom na licu od kojeg je Quentinu gotovo iskočilo srce iz grudi. »Nisam ni mislila da znaš. Više me zanimalo hoćeš li lagati.« Bio je izgubljen. »Zar sam trebao lagati?« »Quentine, sve je u redu. Bilo je lijepo. Mislim, seks je bio lijep. Shvaćaš da je u redu dopustiti si nešto lijepo s vremena na vrijeme?« Podigla se na prste, poljubila ga nježno u usta i tako ga spasila od odgovora na to pitanje. Usne su joj bile suhe i ispucale, ali vrh njenog jezika bio je mek i topao. Quentinu se činilo da bi ta toplina mogla zagrijati i Južni pol. »Pokušaj ostati živ«, rekla je. Pogladila je njegov hrapavi obraz, sišla niza stube i nestala u još uvijek mračnoj zori. Nakon susreta s Alisom ispit mu više nije bio prvi na pameti. Kretali su s vremenskim razmacima kako ne bi surađivali. Mayakovsky je odmah rekao Quentinu da se skine - toliko o brašnu, češnjaku i srebrnoj vilici - i prošeta se izvan dosega zaštitnih čarolija koje su održavale temperaturu na Južnome Brakebillsu u podnošljivim okvirima. Dok je prolazio nevidljivu granicu, hladnoća mu je prvo zahvatila lice, a zatim i sve ostalo. Cijelo mu se tijelo zgrčilo i stisnulo. Osjećao se kao da ga je netko bacio u gorući petrolej. Zrak mu je proparao pluća. Cijeli se skupio i stisnute šake ugurao pod pazuhe. »Sretan put«, povikao je Mayakovsky. Dobacio je Quentinu zatvorenu plastičnu vrećicu s nečim sivim i masnim unutra. Pokazalo se da je riječ o ovčjoj masti. »Bog s'vama!«, rekao je na ruskom. 207

Što god, pomislio je Quentin. Znao je da ima samo nekoliko sekundi prije nego mu se prsti potpuno ukoče pa neće moći izvesti nijedan trik. Rastrgao je vrećicu, ugurao ih unutra i promucao magične riječi za Chkhartsihvilijevu toplinu. Nakon toga postalo je lakše. Nastavio je s ostalim čarolijama za zaštitu od vjetra i sunca, brzinu, izdržljive noge i otpornija stopala. Izveo je i čaroliju za navigaciju pa se veliki sjajni zlatni kompas koji samo on može vidjeti pojavio pred njim na bijelome nebu. Quentin je dobro poznavao teoriju iza čarolija, ali nikada ih nije ovako sve zajedno testirao u praksi. Osjećao se kao superheroj. Osjećao se bionički. Osjećao se kao pravi mađioničar. Okrenuo se licem prema slovu na kompasu i lagano, golih nogu potrčao prema horizontu tiho gazeći po mekome snijegu. Uz pomoć čarolija za snagu noge su mu bile kao pneumatski ventili. Stražnji mišići na nogama bili su čvršći od željeza. Poslije se nije sjećao gotovo ničega od tjedna koji je uslijedio. Sve je bilo svedeno na svoju tehničku osnovu. Odnosno, njegov život tih sedam dana svodio se na probleme snalaženja, hranjenja, zaštite i održavanja malog plamena života i svijesti u tijelu dok je čitav antarktički kontinent radio upravo suprotno i nastojao iscijediti toplinu, šećer i vodu koji su to tijelo tjerali naprijed. Vrlo malo je spavao, a i taj je san bio lagan. Urin mu je postao tamnožut, a zatim ga više nije bilo. Monotonija pejzaža bila je nemilosrdna. Iza svakog snježnog brdašca koje bi prešao nalazio se identičan nepregledni prizor sastavljen od klonova tog istog brda. Nije mogao razmišljati ni o čemu. Izgubio je pojam o vremenu. Pjevušio je sam sebi džingl iz reklame za McDonald's i uvodnu temu Simpsonsa. Razgovarao je s Jamesom i Julijom. Salo s tijela topilo se; rebra su mu bila sve vidljivija i izgledalo je kao da se pokušavaju probiti kroz kožu. Znao je da mora biti oprezan. Mala greška bit će dovoljna za katastrofu. Čarolije kojima se 208

koristio bile su moćne i dugo su trajale, ali nisu uvijek bile i predvidljive. Mogao bi umrijeti u toj bijeloj pustopoljini i njegovo bi tijelo vjerojatno samo nastavilo veselo trčati prema polu. Jednom ili dvaput dnevno, a nekad i više puta, pod njegovim bi se nogama pojavila velika plava pukotina pa bi je morao optrčati ili preskočiti uz pomoć magije. Jednom je naletio točno u jednu i pao nekih desetak metara u modru tamu. Ali čarolije zaštite oko njegova blijedog golog tijela bile su toliko snažne da skoro nije ni primijetio da je pao. Kad je shvatio da je zaglavio između dvaju grubih ledenih zidova, samo je usporio pa se uzdignuo poput rakete i nastavio trčati. Kad bi mu fizička snaga pala, oslonio bi se na željeznu magičnu snagu koju je stekao boravkom kod Mayakovskoga. Sada, kada bi mu čarolija uspjela, nije više mislio da je to tek puka slučajnost. Svjetovi fizičke i magijske realnosti bili su mu jednako prisutni i stvarni. Jednostavne čarolije sada je izvodio gotovo nesvjesno, mehanički. Posezao bi za magijskom moći sasvim jednostavno kao da poseže za soljenkom na stolu. Nekada bi čak i improvizirao kada se ne bi mogao sjetiti okolnosti koje nije dovoljno dobro naučio. Posljedice su ga zapanjile: magija nije bila nešto slučajno, imala je svoju formu - bila je nepravilna i kaotična, ali njegovi podsvjesni nezgrapni mentalni prsti počeh su je polako oblikovati. Sjetio se predavanja koje je Mayakovsky održao nekoliko tjedana prije, a kojem u tom trenutku nije pridavao veliku važnost. Ali sada, dok je bez prestanka trčao preko zaleđenih tvrdih nizina, sjetio ga se gotovo od riječi do riječi. »Znam da me ne podnosite«, počeo je Mayakovsky. »Znam da kad me vi skraelingsi ugledate, da vam je mučno.« Tako ih je on zvao - skraelingsi. Ispostavilo se da je to vikinška riječ koja otprilike znači »jadnici«. »Ali ako ste me odlučili poslušati još samo jedanput u životu, neka to bude danas. Jednom kad dosegnete određeni stupanj kao mađioničari, moći ćete lako i 209

slobodno manipulirati realnošču. Nećete svi - Dale, mislim da ćeš ti teško priječi taj Rubikon. Ali za neke od vas jednoga dana čarolije će biti nešto sasvim lako, nešto što ćete raditi gotovo automatski, bez ikakva svjesnog napora. »Kad se ta promjena dogodi, prihvatite je i budite je svjesni. Za pravog mađioničara granica između onoga što je u umu i onoga što je van njega nikada nije sasvim jasna. Ako nešto poželite, vaša će se želja materijalizirati. Ako nešto mrzite, to će biti uništeno. Veliki mađioničar ne razlikuje se mnogo od djeteta ili ludaka. Potrebno je imati vrlo bistar um i vrlo snažnu volju da bi jednom kad dođete do te razine znali i mogli pravilno djelovati. I vrlo brzo ćete shvatiti imate li ili nemate tu bistrinu i snagu.« Mayakovsky je s neprikrivenim gađenjem nekoliko trenutaka gledao u njihova šutljiva lica, a zatim sišao s katedre. »Život«, Quentin ga je čuo kako mrmlja, »mladi ga potroše. Baš kao i mladost.« Kada bi pala noć, zvijezde nad njim svijetlile su nevjerojatnom snagom i ljepotom. Quentin je trčao uzdignute glave, visoko podižući koljena, a nakon nekog vremena više ništa nije osjećao ispod struka. Bio je apsolutno izoliran od svega i izgubljen u nepreglednoj bjelini. Postao je nitko i ništa, jureće priviđenje, toplo meso u tihome svemiru noćnoga leda. Jednom, na nekoliko minuta, tamu je narušilo svjetlucanje na horizontu. Shvatio je da je to vjerojatno neki drugi student, još jedan skraeling kao i on, koji se kreće paralelnim putem ispred njega, ali više prema istoku i udaljen je najmanje pedeset kilometara. Pomislio je možda promijeniti malo smjer kako bi uspostavio nekakav kontakt. Ali zar bi to imalo smisla? Da riskira da sve propadne zbog optužbe za suradnju? Sve to samo da bi rekao bok ? Što će njemu priviđenju, njemu običnom komadu mesa itko drugi?

210

Tko god to bio, pomislio je ravnodušno, upotrebljava druge čarolije. Na ovoj udaljenosti nije mogao prepoznati koje, ali stvarale su mnogo svijetle, ružičastobijele svjetlosti. Neučinkovito, pomislio je. Loše. Kada se sunce izdiglo, više nije vidio drugog studenta. Nije znao koliko je vremena prošlo od kad je posljednji put trepnuo. Izgubio je naviku zatvaranja očiju jer su mu uz pomoć čarolije postale vodootporne, ali nešto mu je sad zasmetalo pa je trepnuo. Nešto ga je zabrinulo, iako si nije mogao na koherentan i razumljiv način objasniti što. Pred sobom je vidio nekakvu crnu točku. Krajolik je postao još monotoniji. Daleko iza sebe ostavio je trenutke u kojima bi sive zaleđene stijene povremeno narušile bjelinu snijega. Jednom je prošao i kraj nekakve crne izbočine koja je izgledala kao veliki briket drvenoga ugljena, za koji je Quentin bio siguran da je pali meteorit što je zapeo u ledu. Ali od tada je prošlo mnogo vremena. Već je prešao veliki dio puta. Nakon što danima nije normalno spavao, um mu je postao stroj za izvođenje čarolija i pokretanje nogu, i ništa više od toga. Ali dok je provjeravao anomalije, nešto se čudno počelo događati s njegovim kompasom. Počeo se nekontrolirano vrtjeti i nekako se iskrivio. Slovo S kao da je naraslo i nateklo i sada je zauzimalo veći dio kruga, a slova za ostala tri smjera gotovo su nestala. koje je on trebao slijediti svelo se na crticu gotovo mikroskopske veličine. Crna točka postajala je sve viša i šira i podizala se gore-dolje kao čep na površini vode. Dobro, znači da mu se nije učinilo i da nije ozlijedio oko. Točka je postajala sve veća i veća. Kad mu se dovoljno približila, vidio je da je to Mayakovsky i da drži deku. Vjerojatno to znači da je došao do Južnoga pola. Quentin je zaboravio kamo uopće ide i zašto.

211

Kad mu je došao dovoljno blizu, Mayakovsky ga je uhvatio. Visoki je profesor nešto promrmljao, omotao oko njega tešku bodljikavu deku i polegao ga na snijeg. Nekoliko sekundi Quentinove su se noge nastavile micati, kao da trči u mjestu, a zatim se umirio i teško dišući i trzajući se kao uhvaćena riba, okrenuo na bok. To je bio prvi put u devet dana da je stao. Činilo mu se da se nebo iznad njega vrti. Povratio je. Mayakovsky je stajao iznad njega. »Malodyetz, Quentine. Dobro je. Dobro je. Uspio si. Ideš kući.« Bilo je nešto čudno u profesorovu glasu. Podsmijeh je nestao i zamijenila ga je emotivnost. Mali osmijeh na neobrijanome licu na trenutak je otkrio žute zube starog mađioničara. Jednom rukom podignuo je Quentina na noge, a drugom je zamahnuo i u zraku se pojavio portal. Laganim pokretom ruke pokazao je Quentinu da prođe kroz njega. Quentin je posrćući zakoračio i ušao u psihodeličnu količinu zelene boje, koja je njegovim očima bila toliki šok da mu je trebalo neko vrijeme da shvati da se nalazi na stražnjoj terasi Brakebillsa i da je vrući ljetni dan. Nakon praznine polarnoga leda, kampus se činio kao halucinogena mješavina zvukova, boja i topline. Čvrsto je zatvorio oči. Došao je kući. Legao je leđima na topli, glatki kameni pod. Cvrkut ptica bio je toliko glasan da je pomislio da će oglušiti. Otvorio je oči. Ugledao je prizor još čudniji od trave i stabala pred koja je maloprije zakoračio: gledajući unatrag kroz portal još je uvijek mogao vidjeti visokog mađioničara spuštenih ramena, a iza njega se prostirala cijela Antarktika. Oko njega frcao je snijeg. Nekoliko zalutalih pahuljica pojavilo se i nestalo u međuprostoru portala. Cijeli prizor izgledao je kao slika u ovalnome okviru koja visi u zraku i ništa je ne pridržava. Ali magični prolaz već se zatvarao. Mora se pripremiti na povratak u svoj prazni polarni dvorac, pomislio je Quentin. 212

Mahnuo mu je, ali Mayakovsky nije gledao u njega. Gledao je u labirint i zelenilo kampusa. Pogled čežnje na njegovu licu bio je toliko tužan da ga Quentin nije mogao gledati pa je okrenuo glavu. Zatim se portal zatvorio. Sve je završilo. Bio je početak svibnja i zrak je bio pun peludi. Nakon rijetkoga zraka Antarktika ovaj se činio gust i sladak kao sirup. Osjećao se kao onaj prvi dan kada je tek došao u Brakebills ravno iz hladnog brooklynskog popodneva. Sunce je peklo. Kihnuo je. Svi su ga čekali, ih gotovo svi, točnije čekali su ga Eliot, Josh i Janet odjeveni u svoje stare školske uniforme. Izgledali su uhranjeno, sretno i opušteno kao da posljednjih šest mjeseci nisu radili ništa drugo osim što su se izležavali i jeli tople sendviče. »Dobro nam došao«, rekao je Eliot. Žvakao je veliku žutu krušku. »Tek su nam prije desetak minuta rekli da ćeš možda ubrzo doći.« »Vau.« Joshove su oči bile širom otvorene. »Čovječe, kako si mršav. Ovom mađioničaru hitno treba neka hrana. A i tuš bi mu dobro došao.« Quentin je znao da ima samo dvije minute prije nego što počne plakati i onesvijesti se. Još je uvijek bio zaogrnut toplom vunenom dekom koju mu je dao Mayakovsky. Pogledao je svoja blijeda, zaleđena stopala. Ništa nije izgledalo ozlijeđeno, samo mu je jedan prst stršio pod krivim kutom. Ništa ga nije ni boljelo, barem ne još. Osjećao se ugodno, nevjerojatno ugodno dok je tako ležao na leđima na vrelome kamenom podu, a prijatelji su ga odozgo gledali. Znao je da bi vjerojatno trebao ustati, ako ništa iz pristojnosti, ali nikako mu se nije dalo pomaknuti. Htio je još koju minutu ostati u istome položaju. Zaslužio je malo odmora. »Jesi li dobro?« pitao ga je Josh. »Kako je bilo?«

213

»Alisa te totalno pobijedila«, rekla je Janet. »Ona je došla prije dva dana. Već je otišla kući.« »Ti si ondje proveo desetak dana«, dodao je Eliot. »Zabrinuli samo se za tebe.« Zašto toliko govore? Bilo bi savršeno kada bi ih mogao samo gledati i da ništa ne mora odgovoriti. Samo ih gledati, slušati cvrkut ptica i osjećati toplinu kamenih ploča pod leđima. A možda bi mu netko mogao donijeti i čašu vode. Pokušao je artikulirati ovu posljednju želju, ali mu je grlo bilo suho i bolno. Na kraju je proizveo samo neki hrapavi zvuk. »Mislim da želi čuti što je bilo s nama«, rekla je Janet. Uzela je griz Eliotove kruške. »Samo ste vas dvoje izašli na ispit. Što se čudiš, pa nismo toliko ludi da trčkaramo goli po snijegu.«

214

Alisa

To

LJ E T O

QUENTIN

NIJE PROVEO U

Brooklynu jer mu roditelji više

nisu ondje živjeli. Naglo su, a da njega nisu ništa pitali, za neku golemu svotu prodali kuću u centru Brooklyna i, najavivši da se polako pripremaju za mirovinu, odselili se u Chesterton, mirno predgrađe Bostona. Chesterton su odabrali jer tu majka može slikati koliko god želi, a otac može raditi - sam Bog zna što. Kupili su veliku kuću građenu u kolonijalnome stilu i uselili se. Šok što su ga tako nenajavljeno odsjekli od mjesta na kojem je odrastao bio je veći baš zato što je izostao. Quentin je pokušao pronaći neki dio sebe kojem bi trebalo nedostajati staro susjedstvo, ali nije ga mogao pronaći. Vjerojatno se, a da nije ni primijetio, cijelo vrijeme rješavao staroga identiteta i staroga života. Ovako je rez samo bio čišći i manje bolan. Da, vjerojatno je ovako bilo lakše. Nije da su oni to napravili da bi njemu olakšali; jedina logika koja je njih vodila bila je ona financijska. Kuća u Chestertonu bila je žuta, imala je zelena prozorska krila i vrt koji je bio toliko hortikulturno uređen da je na kraju djelovao kičasto i ružno. Sve je bilo obrađeno i uređeno u stilu koji je podsjećao na kolonijalni, ali kuća je bila toliko velika - šireći se u svim smjerovima s dodatnim krilima, krovovima i zabatima - da nije izgledala kao da je izgrađena, već napuhana za neki lunapark. Rashladni klimauređaji zujali su kroz čitavu ulicu po cijeli dan i noć. U tom kvartu svijet je djelovao nestvarnije nego inače. 215

Kad je Quentin stigao kući za ljetne praznike - ljeto u Brakebillsu, rujan u ostatku svijeta - roditelji su se zabrinuli nad njegovim mršavim izgledom, upalim očima i čudnim držanjem. Ali njihova je znatiželja glede njegova života kao i uvijek bila skoro nikakva pa se Quentin lako nosio s njom; a uostalom, uz pomoć njihovog golemog, uvijek punog frižidera ubrzo je počeo dobivati na težini. U početku je osjećao olakšanje zato što je uvijek toplo, što može svaki dan spavati u krevetu, što je slobodan od Mayakovskoga, okolnosti i onog nemilosrdnog bijelog zimskog svjetla. Ali nakon sedamdeset i dva sata Quentinu je već bilo dosadno. Dok je bio na Antarktici, sanjao je o tome kako ništa neće morati raditi i samo će ležati, spavati i buljiti u prazno, ali sada kad su ti prazni sati napokon došli, strašno su mu brzo postali dosadni. Nakon dugih tišina na Južnome Brakebillsu više nije imao strpljenja za isprazne razgovore. Televizija ga uopće više nije zanimala - činilo mu se da gleda elektroničku predstavu s lutkama, umjetnu verziju svijeta koji mu ionako ništa nije značio. Iako je možda iluzija, Brakebills je za njega bio stvarni život. To je bio jedini život koji ga je zanimao, i koji je sada bio negdje drugdje. Kao i inače kad bi bio doma i ne bi znao što sa sobom, okrenuo se knjigama o Filoriji. Svaki put kada bi ponovno vidio te korice iz 1970-ih, s njihovom psihodeličnim žutim bojama, izgledale su mu sve starije i starije, a kod nekih primjeraka korice su se potpuno pokidale, pa je dijelove upotrebljavao kao oznaku za nalaženje stranice u knjizi. Ali svijet unutar knjiga ostao je životan i zanimljiv kao i uvijek, njega vrijeme nije ni dotaknulo. Quentin nikada prije nije primijetio koliko je druga knjiga ustvari slojevito i vješto napisana. Bila je to Djevojčica koja je govorila vrijeme i u njoj su Rupert i Helen naglo izvučeni iz svojih internata i doslovno odvučeni u Filoriju, i to je jedini put da je netko od Chatwina prešao u magični svijet tijekom zime, a ne ljeta. Ispostavlja se da su se našli u prijašnjem vremenskom trenutku, u trenutku koji se poklapa s radnjom prve knjige. Kako 216

dakle već zna razvoj priče, Rupert slijedi Martinove i Helenine korake -mlade Helen iz prve knjige - i tako se korak po korak ustvari ponavljaju zbivanja iz Svijeta unutar zidova. On se drži dovoljno postrani da ga ne vide i pomaže ovo dvoje, a da oni toga nisu ni svjesni (tu se ispostavlja da je misteriozni lik iz prve knjige kojeg su zvali Šumski, ustvari Rupert pod krinkom). Quentin se pitao je li Plover napisao Djevojčicu koja je govorila vrijeme samo da bi popunio sve rupe u priči Svijeta unutar zidova. U međuvremenu Helen nabasa na potjeru za misterioznom Neuhvatljivom Zvijeri koju se po legendi ne može uhvatiti, ali onaj tko ipak uspije - gdje je tu logika? - može zatražiti od nje da mu ispuni želju. Zvijer lukavo navodi Helen na krivi trag, pa na kraju samo kruže unutar i van začaranih tapeta koje ukrašavaju knjižnicu dvorca Bjelovrh. Samo jednom sramežljivo vireći kroz gusto grmlje uspije ugledati Zvijer, ali onda ona nestane, a iza njenih papaka ostane samo oblak prašine. Na kraju knjige kao par zlokobnih čuvara pojave se dva ovnolika blizanca, Ember i Umber. Oni su, naravno, sile dobra, ali njihovo nadgledanje Filorije pomalo je orwellovskog tipa: znaju sve što se događa i ne postoji nikakva očita granica njihove moći, ali se rijetko odlučuju na aktivno djelovanje i borbu na strani stvorenja koja se nalaze pod njihovom zaštitom. Uglavnom se ljute zbog nekog nereda koji je nastao i jedan drugome završavaju rečenice, a onda natjeraju sve da obnove zavjete odanosti prije nego odlutaju kako bi nekom nesretnom seljaku posjekli polja lucerne. Dakako, prije svega odlučno pošalju Ruperta i Helen natrag u stvarni svijet gdje ih dočekaju vlažni, prohladni hodnici internata, i gdje sve izgleda kao da nikad nisu ni otišli. Quentin je čak prelistao i Lutajući pijesak, petu i posljednju knjigu (odnosno posljednju za sve osim za Quentina koji je znao da možda postoji još jedna) koja je 217

čitateljima možda bila i najmanje draga. Bila je gotovo dvostruko duža od ostalih i glavne su junakinje bile Helen i najmlađa, inteligentna i introvertirana Jane. Ton Lutajućeg pijeska drugačiji je nego u ostalim knjigama: nakon što su u prethodne dvije neuspješno tražili nestalog brata Martina, njihovo inače veselo raspoloženje obojeno je sjetnim tonom. Pri ulasku u Filoriju dvije djevojčice nailaze na misterioznu pješčanu dinu koja sama, bez pomoći vjetra, leti kroz kraljevstvo. Popnu se na nju i tako se voze kroz zeleni filorijski krajolik sve do snovitog, pustog dijela na dalekome jugu gdje ostaju skoro do samoga kraja knjige. Gotovo se ništa ne događa. Jane i Helen pune stranice dugim, beskrajnim razgovorima o dobru i zlu i kršćanskoj metafizici, i o tome nalazi li se njihov pravi život na Zemlji ili u Filoriji. Jane je strašno zabrinuta za Martina, ali je, kao i Quentin, pomalo ljubomorna na njega: on je uspio u zakonu koji Chatwinima onemogućava duži ostanak u Filoriji pronaći rupu, ih je ona pronašla njega. Živ ili mrtav, uspio je ostati i nakon što mu je istekla privremena filorijska viza. Ali Helen oštro kritizira Martina - ona misli da se on samo skriva u Filoriji kako ne bi morao otići kući. On je kao dijete koje ne želi napustiti igralište, prestati s igrom i otići na spavanje. On je Petar Pan. Zašto ne odraste i ne suoči se sa stvarnim svijetom? Naziva ga »najvećom bebom među nama«, sebičnjakom kojemu je jedino važno da ugodi samom sebi. Na kraju sestre pokupi veličanstveni jedrenjak koji plovi po pijesku kao da je voda. Posadu na brodu čine zečići koji su uvećani i koji bi bili strašno slatki (mrzitelji Lutajućeg pijeska uvijek bi govorili da podsjećaju na leteće medvjediće, samo nemaju krila) da nisu nevjerojatno tvrdoglavi u svemu što se tiče tehničkih detalja upravljanja njihovim kompleksnim plovilom. Zečići ostavljaju Jane i Helen i daruju im set magičnih dugmeta uz pomoć kojih se mogu kad god žele prebacivati sa Zemlje u Filoriju i natrag. Nakon 218

povratka u Englesku, osjećajući moralnu odgovornost, Helen sakrije dugmad i ne želi reći Jane gdje se nalazi. Jane joj zbog toga izgovori svašta na tadašnjem dijalektu, a zatim okrene kuću naopako ne bi li je pronašla. Ali nikada je ne pronađe i knjiga, a i čitav ciklus, završi s takvim nezadovoljavajućim otvorenim krajem. Ako to zaista nije posljednja knjiga u seriji, u kojem je smjeru Plover razvio priču u Mađioničarima ? pitao se Quentin. Kao prvo ponestalo mu je Chatwina: u svakoj knjizi bilo bi ih po dvoje, starije dijete iz prijašnje i mlađi brat ili sestra. Ali lijepa, tamnokosa Jane posljednje je, najmlađe dijete u obitelji. Zar bi ona išla sama u Filoriju? To bi narušilo obrazac prijašnjih knjiga. Kao drugo, knjige su većinom i bile zabavne zbog očekivanja kad će i kako Chatwini pronaći put do Filorije, zbog očekivanja kada će se pojaviti magična vrata. Iako je čitatelju u svakom trenutku jasno da će se pojaviti, ipak se uvijek iznenadi kad se na kraju i pojave. Ali ta dugmad omogućava neprestana putovanja naprijed-natrag. I što je tu magično? Možda ih je zato Helen i sakrila. Glupi zečevi, mogli su tako slobodno probiti i podzemnu željeznicu do Filorije. Quentinovi razgovori s roditeljima bili su poražavajuće isprazni, kao dijalozi loše kazališne predstave. Jutrom bi ostao ležati u krevetu što duže može, nastojeći izbjeći zajednički doručak, ali oni bi ga ipak uvijek čekali. Nije mogao pobijediti: oni su čak imali manje toga za raditi od njega. Nekad se pitao je li to sve neka igra kojoj oni znaju pravila, a njemu ništa nije jasno. Sišao bi u prizemlje i našao ih kako sjede za stolom prekrivenim mrvicama kruha, narančinim korama i prljavim šalicama za žitarice. Pravio bi se da je zadubljen u lokalne novine, a ustvari bi očajnički pokušavao smisliti neku prihvatljivu temu za razgovor. »I onda, jel još uvijek planirate ono putovanje u Južnu Ameriku?« 219

»Južnu Ameriku?« upitao je iznenađeno otac, kao da je zaboravio da je Quentin tu. »Zar ne idete u Južnu Ameriku?« Njegovi roditelji međusobno su se pogledali. »U Španjolsku. Idemo u Španjolsku i Portugal.« »Aha, Portugal. Da. Ne znam zašto, mislio sam da idete u Peru.« »Španjolsku i Portugal. Idemo zbog tvoje mame. U sklopu nekakve razmjene umjetnika sa sveučilištem u Lisabonu. A nakon toga spuštamo se niz Tigris.« »Tagus, dušo!« ispravila ga je Quentinova majka s posprdnim udala-sam-seza-idiota osmijehom. »Tagus! Pa Tigris je u Iraku.« Velikim ravnim zubima zagrizla je u tost s grožđicama. »Pa onda nećemo tako brzo ploviti Tigrisom!« rekao je otac i glasno se nasmijao kao da je sve to skupa strašno smiješno, a zatim se zaustavio i zamislio. »Draga, sjećaš se onog vikenda koji smo proveli na Volgi...?« Nakon toga uslijedilo je dugo prisjećanje na Rusiju, ispunjeno znakovitim tišinama koje je Quentin protumačio kao aluzije na seksualne dogodovštine za koje nisu htjeli da on čuje. Bilo mu je to dovoljno da zavidi Chatwinima kojima je tata bio u vojsci, a mama u ludnici. Mayakovsky bi ovakvu vrstu razgovora riješio po vrlo kratkom postupku. Jednostavno bi ih utišao. Odlučio je naučiti tu čaroliju. Svako jutro otprilike oko jedanaest Quentinu bi već bila puna kapa svega pa bi izjurio iz kuće u relativnu sigurnost Chestertona koji je tvrdoglavo odbijao otkriti krije li se ispod njegovih urednih zelenih površina kakav nagovještaj misterija ili intrige. Nikada nije naučio voziti auto pa se do centra grada odvezao očevim teškim bijelim biciklom s deset brzina koji je kupljen još 1970-ih. U skladu sa svojim slavnim kolonijalnim nasljeđem, grad je bio organiziran i kontroliran nizom drakonskih zakona koji se sve održavali u stanju vječne neprirodne staromodnosti. 220

Kako nikoga nije znao i ni za koga ga nije bilo briga, Quentin je krenuo u obilazak kuće neke slavne vojne osobe. Stropovi su bili niski i sve je u njoj bilo od drva, ili je bilo obloženo drvom. Razgledao je i bijelu, kockastu unitarijansku crkvu iz 1776. Vidio je i zelena, ravna polja na kojima su se nekad vodile bitke za nezavisnost. Iza crkve naišao je na nešto što ga je ugodno iznenadilo: malo, gotovo potpuno nestalo groblje iz sedamnaestoga stoljeća. Taj četvrtasti komad zemlje prekriven travom i brijestovim lišćem žutim kao šafran bio je ograđen kovanom željeznom ogradom. Bilo je prohladno i tiho. Nadgrobne ploče bile su pune lubanja s krilima i gotovo nečitljivih stihova o cijelim obiteljima čije je živote odnijela vrućica. Quentin je kleknuo na travu ne bi li iščitao jedan od izblijedjelih natpisa koji se nalazio na pravokutnom plavom kamenu što je puknuo po sredini i dijelom pao u visoku zelenu travu koja se, poput vala, uzdigla da ga dočeka. »Quentine.« Uspravio se. Djevojka njegovih godina ušla je kroz ogradu. »Bok!« rekao je oprezno. Kako zna njegovo ime? »Pretpostavljam da si mislio da te neću naći«, rekla je nemirnim glasom. »Sigurno si to mislio.« Krenula je prema njemu. U posljednjem trenutku, prekasno da išta napravi, shvatio je da se ona ne namjerava zaustaviti. Zgrabila ga je za jaknu i nastavila hodati prema naprijed, a on je, posrćući, krenuo unatrag, zapeo preko niskoga groba i završio ravno u mirisavim granama čempresa. Unijela mu se u lice, vidio je da je strašno ljuta. Čempresove iglice bile su vlažne od kiše koja je padala taj dan. Odolio je impulsu da joj uzvrati i gurne je. Nije želio da ga netko vidi kako se na groblju tuče s djevojkom. »Ej, ej, ej!« povikao je. »Daj prestani. Prestani.« 221

»Sada sam tu«, rekla je jedva se suzdržavajući da ponovno ne počne vikati, »sada sam tu i sad ćemo razgovarati. I ti ćeš mi odgovoriti na neka pitanja.« Sad kad ju je bolje pogledao, shvatio je da je sve na njoj upozoravalo na nevolju. Cijelo joj je tijelo odražavalo psihičku nestabilnost. Bila je previše blijeda i premršava. Pogled joj je bio divlji. Duga, tamna kosa bila je suha, prljava i smrdjela je. Bila je odjevena kao darkerica, cijela u crnoj ofucanoj odjeći, a ruke su joj bile omotane nečim što je podsjećalo na crnu izolir-traku. Dijelovi kože koji su se vidjeli bili su prekriveni crvenim ogrebotinama. Gotovo je nije prepoznao. »Ja sam bila ondje i ti si bio ondje«, rekla je Julia ne mičući pogled s njega. Zar ne, bio si ondje? Na onome mjestu? Onoj školi, ih što je već ono. Ti si upao, zar ne?« Tada je shvatio. Ipak je bila na prijamnome, nije mu se učinilo, ali nije upala. Nije prošla prvi krug, pismeni ispit. Ali ovo je sve krivo. Ovo se ne bi trebalo događati, postojale su zaštitne mjere kako se ovako što ne bi dogodilo. Svakome tko je pao na prijamnome, netko od profesora trebao je nježno izbrisati sjećanje i zamijeniti ga novim uvjerljivim alibijem. Nije to bilo jednostavno, a ni pretjerano etično, ali čarolije su bile humane i uspješne. Ali očito je u njenom slučaju nešto pošlo po krivu. »Julia«, rekao je. Lica su im bila vrlo blizu. Osjećao je nikotin u njenom dahu. »Što radiš ovdje?« »Nemoj ti meni glumatati, da se nisi usudio glumatati! Ti si u toj školi, zar ne? U školi za mađioničare?« Quentin je ostao miran. Jedno od temeljnih pravila u Brakebillsu bilo je da se sa strancima ne priča o školi. Mogli bi ga izbaciti zbog toga. Ali u svakom slučaju, ako je Maglica nešto zeznuo s njenim sjećanjem, onda to nije njegov problem. A 222

uostalom, ovo je Julia. Njezino lijepo lice prekriveno sunčevim pjegicama sada je izgledalo mnogo starije. Koža joj je bila prekrivena mrljama i ožiljcima. Očito se nalazila u lošem životnom razdoblju. »Dobro«, rekao je. »Okej. Da, jesam.« »Znala sam!« gotovo je vrisnula. Udarila je snažno čizmom o travu. Po njenoj reakciji bilo mu je jasno da je dijelom blefirala da zna. »Znala sam da je stvarno, znala sam da je stvarno«, ponavljala je gotovo sama sebi. »Znala sam da nije bio san!« Čučnula je i rukama prekrila lice, čuo je jedan grčeviti jecaj. Quentin je duboko uzdahnuo. Popravio je jaknu. »Slušaj«, rekao je nježno. I dalje je čučala. Sagnuo se i stavio joj ruku na leđa. »Julia, ne bi se trebala ničega sjećati. Kako nisi upala, sve si trebala zaboraviti.« »Ali trebala sam upasti!« Uspravila se, oči su joj bile crvene, a pogled hladan, ozbiljan, i pomalo lud. »Trebala sam. Znam da jesam. Vjeruj mi, jesam.« Njene velike oči gledale su ga ludačkim pogledom. »Ja sam kao ti, mogu izvoditi pravu magiju. Shvaćaš? Zato mi i nisu uspjeli izbrisati sjećanje.« Quentin je shvaćao. Sve mu je bilo jasno. Nije ni čudo da je bila onakva posljednji put kada ju je vidio. Jedan pogleda u svijet koji se krije iza ovoga svijeta bio je dovoljan da je potpuno izbaci iz ravnoteže. Vidjela je to jednom i više nije mogla zaboraviti. Brakebills ju je uništio. Nekada davno nije bilo toga što ne bi učinio za nju. I još uvijek bi, ali jednostavno nije znao što učiniti. Zašto osjeća toliku krivnju? Duboko je udahnuo. »Ali to ne funkcionira baš tako. Čak i ako znaš neke čarolije, to ne znači da si otporna na čarolije zaborava.« Gledala ga je mahnitim pogledom. Sve što je govorio samo je potvrdilo ono što je ona htjela vjerovati: magija je stvarna. Napravio je korak unatrag samo kako bi oslobodio malo prostora između njih, ali ga je zgrabila za rukav. 223

»O, ne, ne, ne, ne, ne«, rekla je hladno se smijući. »Q., molim te. Čekaj. Ne. Moraš mi pomoći. Zato sam i došla tu.« Suhu i ispucanu kosu obojila je u crno. »Juha, ja to i želim. Ali ne znam kako, što da napravim.« »Ajde, samo pogledaj ovo. Pogledaj.« Nevoljko mu je pustila ruku kao da očekuje da će odmah nestati ih početi bježati od nje. Na njegovo čuđenje, Julia je izvela Ugartov sprej, vrlo korektnu verziju jednostavne baskijske optičke čarolije. Vjerojatno je upute našla na Internetu. Neke vjerodostojne informacije o magiji i jesu cirkulirale u ovom svakodnevnom svijetu, ali su u pravilu bile ispremiješane s tonom lažnog sranja. Quentin je čak jednom na e-Bay-u vidio da se prodaje gornji dio brakebillske uniforme. Znalo se za nekoliko slučajeva, iako iznimno rijetkih, u kojima su obični građani sami na svoju ruku usavršili jednu ili dvije čarolije, ali nitko od njih nije postao ozbiljni mađioničar. Pravi mađioničari takve su pojedince nazivali lažnim vješcima i vješticama. Neki od njih čak bi izgradili karijere kao mađioničari za zabave i predstave, ili bi se predstavljali kao polubogovi pa bi oko sebe okupljali zajednice sotonista, ekstremnih kršćana i otpadnike raznih religija. Julia je magične riječi izgovorila dramatično, naglašavajući svaku riječ kao da izvodi drugorazrednu verziju Shakespearea. Nije imala pojma što točno radi. Quentin je nervozno pogledao u smjeru stražnjega ulaza u crkvu. »Pogledaj!« Podigla je ruku ponosno. Moglo se reći da je čarolija stvarno uspjela. Vrhovi njenih izgrizenih noktiju ostavljali su po zraku blage svjetleće tragove u duginim bojama. Pomicala ih je oko sebe radeći mistične pokrete kao neki plemenski urođenik. Ugartov sprej inače je bila potpuno beskorisna čarolija.

224

Quentinu je iskreno bilo žao kad je pomislio koliko joj je mjeseci, ako ne i godina trebalo da to uvježba. »Jel vidiš?« pitala je. Vidjelo se da je na rubu suza. »Vidiš, zar ne? Još uvijek nije prekasno za mene. Neću se vratiti na fakultet. Reci im. Reci im da me pozovu.« »Zna li James za ovo?« Odmahnula je glavom. »Ne bi on to razumio. Nismo više u kontaktu.« Htio joj je pomoći, ali znao je da ne može. Bilo je kasno, prekasno. Najbolje je da bude iskren. Ovo sam mogao biti ja, pomislio je. Ovo sam skoro bio ja. »Ja tu stvarno ništa ne mogu učiniti«, rekao je. »Ne ovisi to o meni. Nisam ja tu nikakav faktor. A ne znam ni za jedan slučaj u kojem su promijenili mišljenje nitko nikada nije dobio priliku za drugi prijamni.« Ali Alisa je dobila priliku, pomislio je, iako nije dobila pozivnicu. »Ali možeš im bar reći. Ti ne odlučuješ o tome, ali možeš im reći da sam tu? Da sam još uvijek tu? Možeš bar to učiniti?« Ponovno ga je zgrabila za ruku i morao je na brzinu promrmljati čaroliju da utrne zrake Ugartova spreja kako mu ne bi zapalile rukav. »Samo im reci da si me vidio«, rekla je molećivim glasom, a pogled joj je bio prepun umiruće nade. »Molim te. Vježbala sam. Ti me možeš poučiti. Bit ću tvoja naučnica. Napravit ću sve što želiš. Teta mi živi u Winchesteru. Mogu živjeti kod nje. »A možda, Quentine, ti želiš nešto drugo?« Jedva primjetno prišla mu je bliže i koljenom dodirnula njegovo. Unatoč svemu, osjetio je onu davnu privlačnost. Cinično se nasmijala i pustila da na trenutak tišina zavlada među njima. »Možda možemo pomoći jedno drugome. Nekada si želio moju pomoć.«

225

Bio je ljut na sebe što je uopće osjetio želju prema njoj. Bio je ljut na svijet i život jer su takvi kakvi jesu. Htio je početi vikati od bijesa. Grozno je vidjeti bilo koga da je ovako dotaknuo dno, ali baš ona... od svih ljudi. Vidjela je više nesreće nego što ću ja ikada, pomislio je Quentin »Slušaj«, rekao je. »Julia, ako im kažem, saznat će za svoju grešku i onda će ti potpuno izbrisati pamćenje. I ovaj će put uspjeti.« »Neka samo pokušaju«, povikala je bijesno. »Već su jednom pokušali i nisu uspjeli.« Teško je disala kroz stisnute bijele nosnice. »Samo mi reci gdje je to. Gdje smo to bili. Sve sam pretražila. Samo mi reci gdje je škola i pustit ću te na miru.« Quentin nije htio ni pomisliti u kakvom bi se sranju našao da se Julia pojavi u Brakebillsu i da usput samo spomene njegovo ime. »Ne znam, negdje u New Yorku. Negdje oko rijeke Hudson, ne znam gdje točno. Stvarno ne znam. Zaštićeno je čarolijama pa je nevidljivo. Čak ni ja ne znam kako ga naći. Ali ako to stvarno želiš, reći ću im za tebe.« Samo je pogoršavao situaciju. Možda joj je ipak trebao lagati, pomislio je. Bar pokušati lagati. Ali sada je bilo prekasno. Zagrlila ga je i oslonila se na njega kao da joj je odjednom laknulo i sada više ne može sama stajati na nogama od umora. Pridržao ju je; nekada davno to je bilo sve što je želio u životu. »Nisu mi mogli izbrisati sjećanje«, prošaptala je naslonjena na njegove grudi. »Jel razumiješ? Nisu mogli.« Osjetio je kako joj srce jako udara, a riječ koju je pritom čuo bila je tužno, tužno, tužno. Pitao se zašto je nisu primili. Ako je ikoga trebalo primiti u Brakebills, onda je to ona, a ne on. Ali izbrisat će joj sjećanje, pomislio je. Maglica 226

će se potruditi da ovaj put ne bude greške. Tako će u svakom slučaju biti sretnija. Moći će nastaviti sa svojim životom, vratiti se fakultetu, vratiti se Jamesu, vratiti se životu. To će biti najbolje za sve.

Več idućega jutra bio je ponovno u Brakebillsu. I ostali su već bili ondje; iznenadili su se što je toliko dugo izdržao doma. Većina njih uspjela je samo četrdeset i osam sati. Eliot uopće nije išao kući. U kolibi je bilo prohladno i tiho. Eliot je u kuhinji s desetak jaja i brendijem pokušavao napraviti liker od jaja koji nitko nije htio piti, ali koji je on ipak čvrsto odlučio napraviti. Josh i Janet igrali su pek, neku idiotsku igru s kartama - ustvari magijsku varijantu remija - koja je bila popularna u Brakebillsu. Quentin ju je volio igrati samo zato što bi tako dobio priliku da pokaže koliko je vješt s kartama. A iz istoga razloga nitko nikada nije htio igrati s njim. Dok su igrali, Janet je prepričavala Alisinu mučnu antarktičku avanturu, iako su je svi osim Quentina već čuli, a i bilo je glupo jer je i sama Alisa bila u sobi. Sjedila je do prozora i tiho listala staru knjigu o ljekovitim biljkama. Nakon onog posljednjeg neslavnog razgovora, Quentin nije znao što će biti sada kada je ponovo vidi, ali na svoje veliko iznenađenje, uopće se nije osjećao čudno, niti mu se situacija među njima činila čudnom. Dapače, sve je bilo savršeno. Kad ju je ugledao, srce mu je preplavila neka tiha sreća. »A kad joj je Mayakovsky dao vrećicu s ovčjom masti, bacila mu je u lice!« »Samo sam mu je htjela natrag dobaciti«, primijetila je Alisa tiho sa svoga mjesta. »Ali bilo je prehladano i užasno sam se tresla pa sam tako nekako nespretno bacila na njega. A on je samo govorio 'chyort vozmi'«. »Pa zašto je nisi jednostavno ostavila kod sebe?«

227

»Ne znam.« Zatvorila je knjigu. »Već sam imala sve te planove kako ću uspjeti bez nje, pa mi je jednostavno unijela neki nemir. A i htjela sam da me prestane gledati golu. A i nisam znala da će pripremiti za nas ovčju mast. Nisam ni pripremila Chkhartishvilija.« Znao je da laže. Pa kao da ona ne može izvesti Chkhartishvilija bez pripreme. U tom je trenutku shvatio koliko mu je nedostajala. »Kojom si se onda čarolijom koristila za toplinu?« pitao je. »Pokušala sam s onim njemačkim termogentičkim čarolijama, ali svaki put kad bih zaspala, prestale bi djelovati. Druge noći budila sam se svakih petnaest minuta samo da se uvjerim da sam još uvijek živa. Treće noći skoro sam poludjela. Pa sam na kraju upotrijebila varijantu Millerova plamena.« »Ne kužim«, Josh se namrštio. »Kako ti je to pomoglo?« »Pa, ako je malo promijeniš, gubi svoju prvotnu namjenu. Višak energije onda dolazi iz topline, a ne iz svjetla.« »Jesi svjesna da si tako mogla samu sebe skuhati?« upita Janet. »Jesam. Ali kad sam shvatila da ove njemačke neće funkcionirati, to je bilo jedino čega sam se mogla sjetiti.« »Mislim da sam te vidio jednom«, reče Quentin tiho. »Po noći.« »Nisi me mogao ne primijetiti. Izgledala sam kao baklja na nogometnoj utakmici.« »Gola baklja«, dobaci Josh. Eliot je ušao sa zdjelom punom zlokobnog, neprivlačnog likera i počeo ga ulijevati u šalice za čaj. Alisa je uzela svoju knjigu i krenula na kat. »Pričekajte, ima još!« povikao je Eliot, na brzinu ribajući muškatni oraščić u liker. 228

Quentin nije pričekao. Krenuo je za Alisom. Isprva je mislio da će između njega i Alise sada sve biti drugačije. Onda je pomislio da se ipak sve vratilo na staro. A sada je shvatio da ne želi da se sve vrati na staro. Nije ju mogao prestati gledati; čak i nakon što bi pogledala i vidjela da je gleda, sramežljivo bi maknula pogled. Činilo mu se da je odjednom u sebi dobila neku silu koja ga nezaustavljivo privlači. Mogao je naslutiti njeno golo tijelo pod haljinom, namirisati ga kao što vampir namiriše krv. Možda Mayakovsky ipak nije uspio iz njega istjerati sve lisičje. Pronašao ju je u jednoj od soba na katu. Ležala je na krevetu i čitala. Bilo je vruće i svjetlo je bilo slabo. Soba je imala kosi strop i bila je prepuna čudnog starog pokućstva - pletena stolica s puknutim sjedalom, ormarić sa zaglavljenom ladicom - a imala je i tamnocrvene zidne tapete koje nisu bile ni u jednoj drugoj prostoriji u kući. Quentin je malo otvorio prozor koji je pritom strašno zaškripao, i bacio se na susjedni krevet. »Možeš li vjerovati da imaju ovo? I to cijeli ciklus - našla sam ih na polici u kupaonici.« Podigla mu je da vidi knjigu koju čita. Na njegovo iznenađenje to je bio primjerak Svijeta unutar zidova. »Imao sam baš to izdanje.« Na naslovnici je bio crtež Martina Chatwina kako ulazi u djedov veliki zidni sat. Noge su mu još uvijek u ovome svijetu, a začuđeni pogled već je usmjeren prema Filoriji koja izgleda kao neka uzbudljiva zemlja čudesa s blještavom atmosferom diska '70-ih. »Nisu mi došle pod ruku već godinama. Bože, sjećaš se Udobnog Konja? Onog velikog baršunastog konja koji je svakog vodio uokolo? Kad sam to čitala, užasno sam željela jednog takvog. Jesi ih čitao?« Quentin nije bio siguran do koje bi joj mjere trebao otkriti svoju opsesiju Filorijom. 229

»Pa bacio sam pogled na neke od njih.« Alisa se nasmijala kao da mu baš i ne vjeruje i vratila pogled na knjigu. »Ne znam zašto misliš da mi još uvijek možeš lagati, a da ja to ne skužim?« Quentin je prekrižio ruke iza glave, naslonio se na jastuk i pogledao u niski kosi strop. Ovo nije bilo dobro. Previše je među njima vladala bratsko-sestrinska atmosfera. »Dođi. Uguraj se ovdje.« Prebacio se, legao do Alise i pogurao je kako bi si napravio mjesta na uskome krevetu. Podigla je malo knjigu pa su u tišini zajedno pročitali nekoliko stranica. Ramena i ruke dodirivali su im se. Quentinu se činilo da se krevet nalazi na jurećem vlaku, i ako pogleda kroz prozor, vidjet će čitave krajolike. Oboje je pazilo kako diše. »Nikad mi nije bilo jasno to s Udobnim Konjem«, reče Quentin nakon nekog vremena. »Kao prvo postoji samo jedan. A što ako negdje živi cijelo krdo Udobnih Konja? A, uostalom, da je tako koristan, netko bi ga već ukrotio i pripitomio.« Udarila ga je knjigom po glavi, i ne baš previše nježno. »Netko zločest. Ne možeš ukrotiti Udobnoga Konja, on je slobodni duh. A i prevelik je. Ja sam uvijek mislila da nije živ, nego je stroj - koji je netko nekako napravio.« »Kao na primjer?« »Ne znam. Neki mađioničar. Netko nekada davno. Ma uostalom, Udobni Konj ionako je više za djevojčice.« Janet je provirila u sobu. Očito su svi napuštali zabavu u prizemlju. »Aha! Uhvatila sam vas!« rekla je glasno. »Pa ne mogu vjerovati što čitate.«

230

Alisa se instinktivno pomaknula nekoliko centimetara od njega, ali on je ostao miran. »A kao da ti nisi nikada«, rekao je Quentin. »Naravno da jesam! Ali onda sam imala devet godina i natjerala sam cijelu obitelj da me dva tjedna zove 'Fiona'.« Nakon toga je otišla i iza sebe ostavila ugodnu tišinu. U sobi je postajalo prohladno kako je topli zrak izlazio kroz poluotvoreni prozor. Quentin ga je zamišljao kako se kao valoviti zračni stup uzdiže u plavom ljetnom danu. »Jesi li znala da su Chatwini stvarno postojali?« pitao je. »Mislim u stvarnome svijetu? Navodno su živjeli u kući do Plovera.« Alisa je potvrdno kimnula glavom. Sada kada je Janet otišla, ponovno mu se približila. »Da, ali tužno je to.« »Kako tužno?« »Pa znaš što im se dogodilo?« Quentin je odmahnuo glavom. »Postoji knjiga o tome. Gotovo su svi odrasli u poprilično dosadne ljude. Kućanice, prodavače osiguranja, i što sve ne. Mislim da se jedan od dječaka oženio za neku bogatašicu, a jedan je ubijen u Drugome svjetskom ratu. A znaš ono o Martinu?« Quentin je odmahnuo glavom. »Pa znaš kako on ono u knjizi nestane? Izgleda da je stvarno nestao. Pobjegao je ili je doživio nesreću, ili tako nešto. Jedan dan nakon doručka jednostavno je nestao i nikada ga više nisu vidjeli.« »Stvarni Martin?« »Stvarni Martin.« 231

»Pa to je stvarno tužno.« Pokušao je zamisliti obiteljski portret: velika engleska obitelj, svježa dječja lica, bujne lokne, odjeveni u bijele teniske uniformice - i onda, odjednom, velika praznina u sredini. Strašno saznanje o gubitku. Polagano, dostojanstveno prihvaćanje. Vječna tuga. »Ta me priča podsjeća na mog brata.« »Znam.« Pogledala ga je ozbiljno. Uzvratio joj je pogled. To je bila istina, zaista je znao. Podigao se na lakat kako bi je mogao odozgo gledati. Činilo mu se da je zrak ispunjen nekim magičnim, uzbuđujućim česticama prašine. »Kad sam bio mali«, rekao je polako, »pa čak i kad nisam više bio tako mali, bio sam ljubomoran na Martina.« Nasmijala se. »Znam.« »Zato što sam mislio da je on napokon uspio. Znam da je to što je nestao tragedija, ali za mene je to bilo kao da je izvršio nemoguću misiju. Pobijedio sustav. Uspio je zauvijek ostati u Filoriji.« »Znam. Razumijem.« Stavila mu je ruku na prsa. »Quentine, zato ti i jesi drugačiji od nas ostalih. Ti zaista još uvijek vjeruješ u magiju. Jasno ti je da nitko drugi ne vjeruje? Mislim, svi znamo da je magija stvarna. Ali ti stvarno vjeruješ u nju. Zar ne?« Bio je zbunjen. »Zar je to loše?« Kimnula je i još se glasnije nasmijala. »Da, Quentine. To je loše.« Lagano ju je poljubio. Onda je ustao i zaključao vrata. 232

I tako je to počelo, iako je, naravno, zapravo počelo već odavno. Isprva im se činilo da se moraju skrivati i da će ih svakoga trena netko ili nešto prekinuti. Ali kad se ništa nije dogodilo i kad su vidjeli da nema nikakvih negativnih posljedica, prepustili su se i potpuno izgubili kontrolu. Trgali su odjeću jedno s drugoga, ne samo zbog želje koju su osjećali jedno za drugim, nego iz potrebe da napokon izgube kontrolu. Bilo je nestvarno. Zvukovi disanja i šuštanja posteljine odjekivali su malom starinskom sobom. Tko zna što su oni dolje sve čuli. Htio je vidjeti želi li ona to jednako žarko kao i on, htio je vidjeti koliko je daleko spremna ići i koliko će daleko njega pustiti da ide. Nije ga zaustavila. Gurnula ga je čak i dalje. Nije mu to bio prvi put pa čak, tehnički gledano, ni prvi put s Alisom, ali ovaj put sve je bilo drugačije. Ovo je bio pravi, ljudski seks, i bio je toliko bolji baš zato što nisu bili životinje - jer su bili dvoje civiliziranih, stidljivih ljudi koji su se pretvorili u znojne, požudne gole zvijeri, i to ne uz pomoć magije. Nastojali su biti diskretni - jedva da su razgovarali o tome što se među njima događa - ali ostali su znali i samo su smišljali isprike da ih ostave same. Vjerojatno im je svima laknulo što je tenzija između njih dvoje napokon popustila. Činjenica da ga Alisa želi jednako toliko koliko on želi nju za Quentina je bila još jedno u nizu čuda koje je doživio u Brakebillsu, i nije mu bilo lako povjerovati u to čudo, iako ustvari nije imao izbora. Njegova ljubav za Juliju bila je kao uteg, opasna sila koja ga je vezala uz hladni, prazni Brooklyn. Alisina ljubav bila je mnogo stvarnija i vezala ga je napokon, zauvijek za njegov novi život, njegov pravi život, za Brakebills. Ukorijenila ga je tu. Ovo nije bila maštarija. Ovo je bilo nešto životno, nešto od krvi i mesa. I ona je to razumjela. Činilo se da zna sve o njemu, sve što razmišlja i osjeća, ponekad čak i prije njega samoga; i željela ga je unatoč njemu samome - baš zbog 233

njega samoga. Zajedno su bezobrazno kolonizirali gornji kat kolibe i napuštali ga samo u najnužnijim slučajevima, jasno dajući do znanja da će svatko tko prekorači njihove granice biti izložen prizoru njih dvoje kako izmjenjuju nježnosti (kako verbalno, tako i fizičkim putem), kao i prizoru njihovog razbacanog rublja. To nije bilo jedino čudo koje se dogodilo tog ljeta. Na opće iznenađenje, troje je starijih fizikalaca diplomiralo. Pa čak i Josh sa svojim lošim ocjenama. Ceremonija je određena za tjedan poslije; bio je to privatni događaj na koji nije bio pozvan ostatak škole. Tradicionalno, bilo im je dopušteno ostati do kraja ljeta u Brakebillsu, nakon čega su se morali otisnuti u svijet. Quentin je bio pomalo šokiran takvim razvojem događaja. Svi su bili. Bilo je teško zamisliti život u Brakebillsu bez njih. Quentinu je općenito bilo teško zamisliti život nakon Brakebillsa. Nisu puno razgovarali o tome što će sada raditi, ili bar nisu u njegovoj blizini. To nužno nije bio znak za uzbunu. Mnogi su već prešli put od Brakebillsa do vanjskoga svijeta. Postojala je široka mreža mađioničara raspoređenih po cijelome svijetu, a kako su bili mađioničari, naravno nije bilo straha da će umrijeti od gladi. Mogli su raditi što god su htjeli sve dok ne bi smetali jedno drugome. Pravi problem bilo je shvatiti što točno žele raditi. Neki su išli u javne službe - i tu bi iz prikrajka pomagali humanitarne ciljeve, suptilno vraćali ravnotežu narušenih ekosustava, ili bi ušli u vladu mađioničarskoga društva. Mnogo njih jednostavno je putovalo ili stvaralo magična umjetnička djela. Neki su krenuli u znanost: mnoge mađioničarske škole (ali ne i Brakebills) imale su program za postdiplomske studije i doktorate iz raznih područja. Neki bi studenti čak odlučili upisati obični, nemađioničarski fakultet. Najčešća je bila kombinacija sa studijem kemije, koja itekako dobro dođe u čarolijama. Tko zna kakve bi se sve egzotične čarolije mogle izvesti uz pomoć novog radioaktivnog transurana? 234

»Mislio sam porazgovarati o tome sa zmajem iz Temze«, rekao je veselo jedno popodne Eliot. Sjedili su na podu knjižnice. Bilo je prevruće za stolice. »S kim?« upita Quentin. »Misliš da bi te primio?« reče Josh. »Nikad ne znaš dok ne pitaš.« »Samo trenutak«, javi se ponovno Quentin. »Dakle, tko ili što je taj zmaj iz Temze?« »Zmaj iz Temze«, počne Eliot, »pa znaš, zmaj koji živi u Temzi. Nisam siguran ima li koje drugo ime, neko zmajevsko, a ako i ima, sigurno ga ne bismo ni mogli izgovoriti.« »Čekaj, što mi ti želiš reći«, Quentin je gledao u druge tražeći na njihovim licima pomoć, »pravi zmaj? Ti mi želiš reći da postoje pravi zmajevi?« Nije još naučio prepoznati kad ga netko zeza, a kad ne. »Daj, Quentine«, Janet se podrugljivo nasmijala. Došli su do dijela u kojem su bacali karte preko cijele prostorije u šešir. Oni su umjesto šešira upotrebljavali zdjelu za salatu. »Ne šalim se.« »Ti stvarno ne znaš? Zar nisi čitao McCabea?« Alisa ga je pogledala u nevjerici. »Radili smo tu knjigu kod profesora Meercka.« »Ne, nisam čitao McCabea«, reče Quentin. Nije znao da li da bude ljut ili uzbuđen. »Mogla si mi jednostavno reći da postoje pravi zmajevi.« »Pa nikad nismo pričali o tome«, frknula je. Ispostavilo se da zaista postoje zmajevi, iako su rijetki, i većina su vodeni zmajevi - samotnjačka bića koja rijetko izlaze na površinu i uglavnom spavaju zakopani negdje u riječnome dnu. U svakoj većoj rijeci postoji jedan (i ne više), a 235

kako su inteligentni i praktički besmrtni, puni su drevnih mudrosti i uzrečica. Zmaj iz Temze nije društven kao zmajevi iz Gangesa, Mississippija ili Neve, ali se smatra da je mnogo zanimljiviji i pametniji od njih. Hudson također ima svog zmaja - on uglavnom provodi vrijeme sklupčan na dubokom i mračnom dijelu rijeke udaljenom kilometar od brakebillske kućice za brodove. Nitko ga nije vidio već gotovo cijelo stoljeće. Najveći i najstariji zmaj jest bijela grdosija koja živi ispod ledene antarktičke površne, i koji nikada, koliko se zna, nije progovorio nijednu riječ ni sa kim, pa čak ni s drugim zmajem. »Ti stvarno misliš da će ti zmaj iz Temze dati besplatan savjet glede karijere?« pitao je Josh. »Pa ne znam«, odgovori Eliot. »Zmajevi su tako čudni oko tih stvari. Čovjek ih želi pitati neka teška fundamentalna pitanja, primjerice odakle potječe magija ili postoje li vanzemaljci, a oni bi uglavnom samo kartali belu.« »Ja obožavam belu!« poviče Janet. »Dobro, okej, onda bi možda ti trebala razgovarati sa zmajem iz Temze«, reče Josh ljutito. »Pa možda i hoću«, odvrati mu ona veselo. »Sigurno bismo našli puno zajedničkih tema.« Quentinu se činilo da se ne samo on i Alisa, već i svi fizikalci međusobno zaljubljuju. Svako jutro spavali bi do kasno. Popodne bi igrali biljar, plovili po Hudsonu, tumačili jedni drugima snove i raspravljali do unedogled o magijskoj tehnici. Raspravljali su i o različitim intenzitetima i stilovima svojih mamurluka. A u tijeku je bilo i stalno natjecanje kojem su svi pristupili srčano i borbeno - cilj je bio reći nešto najdosadnije na svijetu.

236

Josh je učio svirati glasovir koji se nalazio u hodniku na katu, a oni su ležali na travi i bez prestanka slušali njegovu mucajuću izvedbu pjesme »Heart and Soul«. Na neki čudan način to ih uopće nije živciralo. Batler Chambers do onda je već postao gotovo jedan od njih pa im je redovito donosio specijalne butelje iz vinskoga podruma koji je ionako bio prenatrpan i hitno ga je trebalo raščistiti od viška alkohola. Eliot je jedini zaista bio stručan po pitanju enologije, a nastojao je i njih poučiti, ali Quentinov prag tolerancije bio je nizak i iz principa je odbijao pljunuti ono što je kušao pa bi na kraju svake večeri završio pijan i ne bi se sjećao ničega što je naučio tog dana. Tako bi svake iduće večeri jednostavno počeo ispočetka s obukom. Svako jutro kad bi se probudio, pomislio bi kako je nemoguće da će ikada više u životu moći popiti ijednu kap alkohola, ali to bi se uvjerenje uvijek izgubilo već oko pet popodne.

237

Emily Greenstreet

JEDNO

POPODNE SVI SU SJELI U KRUG

prekriženih nogu po sredini

mora. Bio je pravi, vrući ljetni dan pa su izašli kako bi izveli kompliciranu zajedničku čaroliju za pet mađioničara, koja bi im, kada bi uspjela, na nekoliko sati izoštrila osjetila vida i sluha te fizičku snagu. Bila je to nekakva vikinška magija osmišljena za bitke i iznenadne napade, i koliko su oni bili upoznati, nitko je nije pokušao izvesti već tisuću godina. Josh, kojemu je ta ideja i pala na pamet, rekao je da nije u potpunosti siguran i je li čarolija ikad ikome uopće uspjela. Ti vikinški šamani često su se samo znali hvaliti bez ikakva pokrića. S alkoholom su taj dan počeli rano, već za ručkom. Iako je u podne Josh rekao da je sve spremno za čaroliju - gotovo, možemo ići, idemo - do trenutka kada im je podijelio spiralno uvezane papire s magičnim riječima na staronorveškome ispisane runskom abecedom Joshovim urednim sitnim rukopisom te pripremio teren tako što je po travi prosuo crni pijesak u obliku isprepletenoga čvora, već je bilo skoro četiri popodne. Čarolija je imala i pjevani dio, a ni Janet ni Quentin nisu uspijevali ništa točno otpjevati pa su prekidali jedno drugo, tako da su nekoliko puta morali sve počinjati ispočetka. Kad su napokon završili s čarolijom, pokušavali su shvatiti je li se išta promijenilo pa su počeli gledati jedni drugima dlanove, pa u travu, pa u nebo i toranj sa satom koji se nazirao u daljini. Quentin je otrčao do šume obaviti nuždu, a kad se vratio, Janet je pričala o djevojci imena Emily Greenstreet. 238

»Daj nemoj mi reći da si je poznavala«, reče Eliot. »Ja ne. Ali znaš Emmu Curtis, onu glupu kravu koja mi je bila cimerica na prvoj godini? Prošli tjedan kad sam bila doma našla sam se s njenom rođakinjom koja živi u Los Angelesu, blizu mojih staraca. Ona je tad bila ovdje. Ispričala mi je cijelu priču.« »Stvarno.« »A sad ćeš ti to nama sve lijepo ispričati«, primijeti Josh sarkastično. »Mislim, sve je to jedna velika tajna i ne mogu je baš pričati okolo.« »Emma uopće nije glupa krava«, reče Josh, »a ako i jest, onda je zgodna glupa krava. Je li ti ikad dala novac za onu haljinu na koju ti je povratila?« Ležao je na leđima i gledao u čisto plavo nebo. Činilo se da ga uopće nije briga je li čarolija uspjela ili ne. »Ne, nije. A sad je negdje u Tadžikistanu ili takvom nekakvom mjestu i spašava ugrožene azijske skakavce. Ili što već. Glupa krava.« »I, tko je Emily Greenstreet?« upita Alisa. »Emily Greenstreet«, počne Janet svečano, uživajući u činjenici da je upravo ona ta koja će podijeliti taj sočni trač s ostalima, »jest prva osoba u sto pedeset godina koja je svojom voljom napustila Brakebills.« Njene riječi ostale su visjeti u zraku i polako se uzdizati, kao dim cigarete u toplom ljetnom danu. Po sredini mora gdje su sjedili nije bilo nikakve sjene i bilo je strašno vruće, ali bili su prelijeni da bi se pomakli nekamo drugamo. »Došla je u Brakebills prije nekih osam godina, mislim da je iz države Connecticut, ali onog bogatog, finog djela gdje žive Kennedyjevi, tipa New Haven ili Bridgeport. Uglavnom, bila je tiha, onako, podsjećala je na miša.« »Kako ti, molim te, znaš da je podsjećala na miša?« prekine je Josh. 239

»Šššš!« reče Alisa i lupne Josha po ruci. »Daj nemoj se prepirati s njom. Želim čuti priču.« Svi su ležali na deki na crte koju se prostrli preko ostataka Joshove majstorije s crnim pijeskom. »Znam, zato što mi je tako rekla Emmina rođakinja. A i da nije, ovo je moja priča, i ako ja kažem da je sličila na miša, onda znači da je imala repić i da je po cijele dane jela samo jebeni švicarski sir. »Dakle, Emily Greenstreet bila je jedna od onih djevojaka koje nitko nikad ne primjećuje i koje se druže samo s djevojkama koje isto tako nitko ne primjećuje. Nitko ih niti voli, niti ne voli. Imaju uske glavice ili ožiljke od ospica, ili su im naočale prevelike. Znam da sam zločesta. Ali tako to je, takve su cure jednostavno uvijek izvan svakog zbivanja. »Bila je dobar student. Učila je, radila i dogurala tako na taj svoj dosadan, neprimjetan način do treće godine, kad je napokon postala uočljiva jer se zaljubila u jednog od profesora. »Mislim, naravno, svatko to radi. U svakom slučaju cure to rade, jer, eto, sve imamo kompleks tate. Ali u pravilu je to neka bezazlena zaljubljenost koju prebolimo i prebacimo se na nekog gubitnika svojih godina. Ali ne i naša Emily. Ona se zaljubila ludo, beskrajno, strastveno. Ono u stilu Orkanskih visova. Stajala bi po noći pod njegovim prozorom. Tijekom predavanja crtala bi njegove sićušne portrete. Buljila bi u mjesec i plakala. »Postala je zlovoljna i depresivna. Počela se odijevati u crno, slušati Smithse i čitati Cumusa u originalu ili što već. Oči su joj postale tamne, tužnjikave i dobila je velike podočnjake. Počela je sve više vremena provoditi kod Vučice.« Svi su počeli zavijati. To je bio naziv za fontanu u labirintu. Službeno se zvala Van Pelt po dekanu iz osamnaestoga stoljeća, ali na njoj je bio prikaz vučice koja

240

doji Romula i Rema pa je tako nastao i nadimak. Tu su se skupljali studenti koji su sebe smatrali alternativcima (darkeri, pankeri, metalci i slični). »Kako je sada imala tajnu, tajnu s velikim T, odmah je postala i zanimljivija drugima jer su htjeli otkriti njenu tajnu. I, naravno, nije prošlo dugo i jedan dečko, jako nesretni dečko, zaljubio se u nju. »No ona se u njega nije zaljubila jer se čuvala za profesora Zgodnog, ali ipak, kako nitko nikad prije nije bio zaljubljen u nju, dobro se osjećala u njegovu društvu. Vukla ga je okolo sa sobom i kad bi se našli u društvu, flertovala bi s njim u nadi da će to njenu pravu ljubav učiniti ljubomornim. »I tako smo došli do treće stranice našeg ljubavnog trokuta. Da je bilo kako je trebalo biti, profesor bi bio potpuno imun na čari naše male Emily. Trebao se onako, kao svaki pravi striček, samo nasmijati tomu u zbornici i zatim sve zaboraviti. Kao što sam već rekla, čak nije bila ni zgodna. Ali tko će ga znati, možda se čovjek našao u sredovječnoj krizi, možda je mislio da će mu veza s gospođicom Greenstreet povratiti davno izgubljenu mladost. Tko zna što je mislio. A bio je i oženjen. Kreten. »Dakle, nikada nećemo saznati što se točno dogodilo, a ni koliko je daleko sve to otišlo, osim da je sigurno otišlo predaleko i da je profesor Zgodni u jednome trenutku ili dobio što je htio, ili mu je napokon proradio mozak, i onda je sve prekinuo. »Ne treba ni napominjati da je Emily nakon toga postala još plačljivija, tužnija i sve je više sličila na crteže Edwarda Goreyja, a njezin se mladi dečko onda još više zaljubio u nju i donosio joj darove i cvijeće i općenito je podržavao u njenoj tuzi. »Ne znam, možda već znate ovo što ću sada reći, ja nisam znala, ali Vučica je bila drugačija od ostalih fontana. Zato su se svi ti alternativci i počeli ondje 241

okupljati. Nije se odmah vidjelo da je čudna, ali nakon nekog vremena čovjek bi shvatio da kada pogleda u nju, ne vidi svoj odraz, nego samo plavo nebo. A ako je taj dan, na primjer nebo oblačno, u fontani će ipak biti plavo, ili obrnuto. U svakom slučaju voda u njoj nije normalno odražavala. A svako malo bi, kada bi pogledao u nju, vidio neka druga lica koja te gledaju zbunjenih pogleda. Kao da oni negdje drugdje gledaju kroz neku drugu fontanu i začuđeni su jer vide tvoje lice, a ne svoje. Netko je vjerojatno zamijenio odraze u tim dvjema fontanama, ali tko je to učinio i zašto, i zašto to dekan nije vratio u normalno stanje, nemam pojma. »A pitanje jest i je li stvar samo u odrazima - bi li se možda moglo zaroniti u nju i izaći u drugoj, koja je možda negdje na ovome svijetu, a možda i na nekom drugome. Ma sve su te fontane uvijek bile pomalo čudne. Jeste li znali da su one bile tu i prije samoga Brakebillsa. Brakebills je navodno izgrađen tu da bude blizu njih. Bar tako ljudi pričaju.« Eliot je prasnuo u smijeh. »Ali da, ljudi tako pričaju. U svakom slučaju«, nastavila je Janet, »stvar je u tome da je Emily propušila i počela provoditi puno vremena kod Vučice i vjerojatno tugovala nad svojom tužnom ljubavnom pričicom. Uglavnom, toliko je vremena provodila ondje da je počela prepoznavati jedno lice u fontani. Lice djevojke koja je kao i ona provodila mnogo vremena na svojoj fontani. Nazovimo je Doris. Uglavnom, nakon nekog vremena, Doris i Emily primijetile su jedna drugu. Pozdravile su se, onako lagano si mahnule, tek tako iz pristojnosti. Vjerojatno je i Doris bila pomalo depresivna. I tako su njih dvije osjetile povezanost. »Pronašle su način kako će komunicirati. Precizni detalji o tome kako se to točno odvijalo nažalost mi nisu prenijeti. Možda su imale nekakve znakove ili

242

nešto. Ali vjerojatno su trebali biti obrnuto napisani kako bi u odrazu ispali normalno, ili sam u krivu? »Ne znam kako su stvari funkcionirale u toj Vukozemlji u kojoj je Doris živjela, možda je ondje magija drugačija. Ili je možda Doris samo zajebavala našu Emily, možda joj je bilo dosta njenog jadikovanja oko nesretne ljubavi. Možda je Doris bila neka ludara, možda je bila čisto zlo. Ali uglavnom, jednoga dana rekla je Emily da je možda problem u njenom izgledu i da bi, ako želi vratiti svog ljubavnika, možda trebala nešto napraviti glede toga.« Čuvši to svi koji su ležali na vreloj zelenoj travi odjednom su se uozbiljili. Čak je i Quentin znao da upotreba magije za promjenu fizičkoga izgleda nikada ne može završiti dobro. Po magijskoj teoriji to je bila mrtva točka: zbog neke nerazmrsive i vječne veze između nečijeg lica i onoga što ta osoba jest - onoga što bi se u nedostatku bolje riječi moglo nazvati duša - takve su čarolije bile prokleto teške i imale su nepredvidiv i uglavnom fatalan ishod. Kada je Quentin tek došao u Brakebills, pitao se zašto jednostavno svatko sebe ne promijeni i postane privlačan i zgodan. Gledao je one koji su imali neku očitu fizičku »grešku« - kao Gretchen s njenom nogom ili Eliot s krivom čeljusti - i pitao se zašto to ne poprave nekom čarolijom, kao što je, na primjer Hermione popravila zube u Harryju Potteru. Ali u stvarnosti takve su čarolije uvijek završavale katastrofalno. »Jadna Emily«, nastavila je Janet, »kada je izvela čaroliju koju ju je Doris naučila kroz fontanu, sigurno je vjerovala da je pronašla tajnu tehniku za koju nitko prije nje nije znao. Bilo je komplicirano i skupo, ali je izgledalo kao da bi moglo uspjeti. Nakon što se pripremala nekoliko tjedana, sve je izvela sama jedne večeri u svojoj sobi.

243

»Što mislite kako se osjećala kad se pogledala u ogledalo i vidjela što si je učinila?« Gotovo da se u Janetinom glasu čulo iskreno sažaljenje. »Ne mogu to ni zamisliti. Ne mogu.« Popodne se već primicalo kraju pa su se sjene stabala iz šume proširile do zapadnoga ruba mora i ruba njihove deke. »Vjerojatno je mogla i dalje govoriti jer je nekako obavijestila svog dečka da je u nevolji i on je došao i nakon što su dugo komunicirali šapćući kroz ključanicu, napokon ga je pustila unutra. Tom dečku stvarno treba odati priznanje. Vjerojatno je izgledala strašno, užasno - ali on je ostao uz nju. Nije mu dopustila da pozove nekoga od profesora - onda je Dunleavy još uvijek bila dekanica i sigurno bi je bez razmišljanja izbacila iz škole. »Pa joj je rekao da ostane gdje je, da ne mrda, i da ne radi ništa što bi moglo pogoršati situaciju, a on će otići u knjižnicu da vidi može li pronaći išta o tome. »Vratio se pred zoru, vjerujući da je pronašao rješenje. Možete samo zamisliti scenu. Oboje su budni cijelu noć. Oboje sjede prekriženih nogu na njenom uskom krevetu, ona s unakaženim licem, on s najmanje osam knjiga otvorenih oko sebe. Pomiješao je nekoliko reagensa u posudi za pahuljice koju je pronašao u blagovaoni. Nastojeći se smiriti, ona naslanja na zid ono što joj je ostalo od čela. Nebo koje se vidi kroz prozor postaje sve svjetlije i svjetlije, i njima je jasno da će brzo jutro i da moraju što prije pronaći rješenje. Do tog trenutka ona je već prošla kroz faze panike i žaljenja. Ali ne i nadanja. »A zatim zamislite što je njemu prolazilo kroz glavu u tom trenutku. Na neki način to što se dogodilo za njega je bila savršena prilika. Zlatni trenutak u kojem može postati junak, može je spasiti i osvojiti njenu ljubav, ili bar kakav seks iz zahvalnosti. Ovo je njegova prilika da bude snažan za nju, a to je jedino što je oduvijek htio. 244

»Ali nisam sigurna, vjerojatno je tu ustvari konačno shvatio kako stoje stvari. Shvatio je da je nikada neće imati. Poduzela je toliki rizik, ali ne za njega, nego za drugog muškarca. »U svakom slučaju nije bio u stanju za izvođenje nekih velikih čarolija. Uvalio se u nešto nad čim nije imao nikakvu kontrolu, bio je umoran i uplašen, a mislim da mu je i srce bilo slomljeno. A možda se to što se dogodilo, dogodilo i zato što je jednostavno bio previše očajan i previše je želio da uspije. Počeo je s čarolijom za oporavak, a ja sasvim slučajno znam i s kojom; jedna iz Velikih Arkana, renesansna magija, moćna stvar. Velike energije. I vratilo mu se na najgori mogući način. Preuzelo ga je, odnijelo mu je tijelo. Izgorio je vrišteći točno ispred njenih očiju. Nestao u plavoj vatri. Postao je nifin.«. O tome je Maglica govorio one noći u bolnici, pomisli Quentin. Takve se stvari događaju kada se izgubi kontrola. Ostali su očito znali što znači riječ nifin. Gledali su Janet ne trepćući, kao da su pretvoreni u kamenje. »Uglavnom. Emily je poludjela, mislim poludjela. Zabarikadirala je vrata i nije htjela nikoga pustiti unutra dok ne dođe njen ljubljeni profesor. Tada je već cijela škola bila na nogama. Mogu samo zamisliti kako se on osjećao, s obzirom na to da je na neki način bio za sve kriv. Sigurno nije bio baš ponosan na sebe. Da nifin nije otišao, vjerojatno bi ga on morao otjerati. Ali nisam sigurna da se to uopće može. Ne znam ima li uopće koja sila jača od tih stvorenja. »U svakom slučaju, ostao je miran i sve je ostale istjerao iz sobe. Sredio joj je lice, tek tako, s nekoliko magičnih pokreta, a to sigurno nije bilo lako. Bez obzira na to kakav je bio kao čovjek, sigurno je bio sjajan mađioničar, jer ne zaboravite, ta čarolija koju je dobila kroz fontanu bila je itekako opasna i zeznuta. A dok ju je izvodila, sigurno ju je još više pogoršala. Ali on je svu tu ružnoću prebacio na muhu, a njoj je povratio stari izgled, iako sam čula da nikada više nije bila ona 245

stara. Mislim, nije deformirana ili tako nešto, jednostavno je drugačija. Mislim, tko je nije upoznao prije svega toga, vjerojatno ne bi ništa ni skužio. »I to je više-manje to. Ne mogu ni zamisliti što su rekli roditeljima tog dečka. On je navodno bio iz mađioničarske obitelji pa su sigurno dobili istinitu verziju. Ali malo ublaženu.« Nastala je duga tišina. Čuli su se udarci zvona negdje u daljini. Sjene stabala sada su ih potpuno prekrile, stvarajući ugodnu hladnoću u kasno ljetno poslijepodne. Alisa se nakašljala. »Što se dogodilo s tim profesorom?« »Pa zar niste shvatili?« Janet se nije trudila sakriti svoje veselje zbog te činjenice. »Dali su mu izbor: časna ostavka ili transfer na Antarktiku. Južni Brakebills. Pogodite što je odabrao.« »O, moj Bože«, reče Josh, »pa to je Mayakovsky.« »To puno toga objašnjava«, primijeti Quentin. »Zar ne? Točno tako.« »I što se na kraju dogodilo s Emily Greenstreet?« upita Alisa. »Jednostavno je napustila školu?« U njenom glasu osjećala se neka hladnoća. Quentin nije bio siguran o čemu je riječ. »Što je poslije bilo s njom? Jesu li je poslali na obični fakultet?« »Čula sam da radi nešto na Manhattanu«, rekla je Janet. »Sredili su joj lagani posao u nekoj korporaciji, ne znam, neki menadžment ili tako nešto. Navodno ondje posjedujemo dionice neke velike tvrtke. Uglavnom, uloženo je puno magije koja krije činjenicu da ništa ne radi. Samo sjedi u uredu i surfa Netom po cijeli dan. Pretpostavljam da je neki dio nje jednostavno umro kad se sve to dogodilo.« Nakon toga Janet je prestala govoriti. Quentin se zagledao u oblake. Vrtjelo mu se od vina i činilo mu se kao da se zemaljska kugla otkvačila od nečega što je 246

drži i sada se ljulja svemirskim prostranstvom. Pokazalo se da nije jedini koji se tako osjeća, jer kad je Josh nakon nekoliko minuta ustao, odmah je izgubio ravnotežu i pao natrag na travu. Čuo se slabi pljesak. Ali zatim je ponovno ustao, stabilizirao se, polako se spustio u čučanj, a zatim izveo savršeni salto unatrag. Uspravio se, a licem mu se protezao osmijeh od uha do uha. »Ne mogu vjerovati!« rekao je. »Uspjelo je! Povlačim sve loše što sam rekao o vikinškim šamanima! Jebote, uspjelo je!« Čarolija je uspjela, ali je iz nekog razloga djelovala samo na Josha. Sunce ja zalazilo, spremali su stvari od piknika i istresali pijesak iz deke, a Josh je trčao ukrug po livadi, izvikujući borbene pokliče i skakućući visoko u zrak kao kakav superheroj. »Ja sam vikinški ratnik! Strepite, neprijatelji! Strepite! U meni je veličanstvena snaga Thora i svih njegovih ratnika! I jebat ću vam majku! Je... baaaaat... ćuuu... vaaaam maajkuuu!« »Baš divno kako je sretan«, primijeti Eliot ironično. »Ponaša se kao da je skuhao nešto i ispalo je baš kao na slici u kuharici.« Nakon nekog vremena Josh je pjevajući glasno »Ratnu himnu Republike« iz Američkog građanskog rata otišao u potragu za drugima pred kojima se može pohvaliti. Janet i Eliot otišli su u smjeru kolibe, a Alisa i Quentin prema kući, izgorjeli od sunca, pospani i još uvijek pomalo pijani. Quentin je odlučio odspavati tijekom večere. »Lud je, ozlijedit će nekoga«, rekao je. »I to vjerojatno sebe.« »Sa snagom je dobio i nekakvu otpornost na ozljede. Očvrsnula mu je koža i kostur. Mogao bi šakom probiti zid i sigurno mu se ništa ne bi dogodilo.« »Da, moguće, ali ako se može ozlijediti, onda vjerojatno hoće.« 247

Alisa je bila tiša nego inače. Tek kad su duboko zašli u tamne puteljke labirinta, Quentin je vidio da joj je lice prekriveno suzama. Srce mu se stisnulo. »Dušo. Alisa, dušo.« Zaustavio se, primio joj lice rukama i približio ga svome. »Što je bilo?« Spustila je glavu i prislonila je na njegove grudi. »Zašto je morala ispričati tu priču? Zašto? Zašto je tako zla?« Quentinu je odmah bilo žao što je uživao u priči. To je bila užasna, tužna priča. Ali bilo je i nešto neodoljivo, gotičko u njoj. »Ma to je samo trač«, rekao je. »Nije mislila ništa loše.« »Nije?« Odmakla se od njega, ljutito brišuću suze s lica. »Nije? Uvijek sam mislila da mi je brat poginuo u automobilskoj nesreći.« »Tvoj brat?« Quentin se smrznuo. »Ne razumijem.« »Bio je osam godina stariji od mene. Roditelji su mi rekli da je poginuo u automobilskoj nesreći. Ali ovo je on u priči, sigurna sam.« »Ne razumijem, ti misliš da je taj dečko iz priče on?« Kimnula je potvrdno glavom. »Da, mislim. Sigurna sam.« Oči su joj bile crvene, prepune bijesa i boli. »Isuse. Daj, pa to je samo priča. I nema šanse da je Janet znala.« »Znala je.« Alisa je nastavila hodati. »Sve se poklapa. A i on je bio baš takav. Charlie - uvijek je u nekoga bio fatalno zaljubljen. On bi je sigurno pokušao sam spasiti. Točno bi to napravio.« Osjećala joj se gorčina u glasu. »Bio je tako glup u tim stvarima.« »Možda stvarno nije znala. Možda Janet nije shvatila da je to on.« »Ona želi da svi tako misle. Tako da nitko ne shvati kakva je zapravo jebena kučka!« 248

Te godine poštapalica jebeno bila je dio svakog razgovora u Brakebillsu Quentin je baš htio reći još nešto u Janetinu obranu kad mu je nešto drugo palo na pamet. »A zato ti nisi dobila pozivnicu«, rekao je tiho. »Sigurno. Zbog toga što se to dogodilo tvom bratu.« Kimnula je glavom, pogleda usmjerenog negdje u daljinu. Razmišljala je, vagala nove informacije, uklapala ih i stvarala cjelovitu priču u glavi. »Nisu htjeli da se i meni nešto dogodi. Kao da mi se išta može dogoditi. Bože, zašto su svi osim nas tako jebeno glupi?« Zaustavili su se, kao da se ne mogu suočiti s dnevnim svjetlom, nekoliko metara prije kraja labirinta, u dubokoj sjeni gdje je živica gušće rasla. »Sad bar znam«, rekla je. »Ali, Q., zašto je morala ispričati baš tu priču? Znala je da će me to povrijediti. Zašto je to napravila?« Odmahnuo je glavom. Osjećao je neugodu i od same pomisli na mogućnost konflikta u njihovoj maloj družini. Želio je neko drugo objašnjenje. Želio je da sve opet bude savršeno. »Ona je jednostavno ljubomorna«, rekao je konačno, »zato što si ti ljepša.« Samo je odmahnula glavom. »Ljubomorna je jer smo nas dvoje sretni. A ona je zaljubljena u Eliota. Oduvijek je zaljubljena u njega. A on u nju nije.« Počela je hodati prema izlazu. »Što? Čekaj?« Quentin je u nevjerici stresao glavom kao da će to posložiti sve nove informacije koje je saznao u posljednjih pola sata. »Zašto bi ona željela Eliota?«

249

»Zato što ga ne može imati?« rekla je Alisa ljutito, a da se nije ni okrenula i pogledala ga. »A ona mora imati sve što poželi. Čudim se što tebe nije napala. Što, misliš da nije spavala s Joshom?« Izašli su iz labirinta i popeli se stubama do stražnje terase na kojoj je tu i tamo ležao koji preuranjeni jesenski list. Po njenom kamenom podu širila se svjetlost koja je prodirala kroz dvokrilna balkonska vrata. Alisa je obrisala lice najbolje što je mogla, iako se ništa nije razmazalo jer ionako nikada nije stavljala previše šminke. Quentin je stajao pokraj nje, izgubljen u vlastitim mislima i tiho joj dodao papirnate maramice da ispuše nos. I ovaj put, kao i uvijek, ponovno ga je začudilo koliko mu je svijet koji ga okružuje nerazumljiv i nepoznat.

250

Peta godina

DOŠAO

J E R U J A N, A

QUENTIN

I

A L I S A ostali su sami. Lišće se

polako počelo skupljati po cesti, prve hladnoće zavladale su zrakom, i svi su ostali fizikalci otišli. Njihov odlazak bio je šok, ali s tim šokom, kao liker s koktelom, bilo je pomiješano i olakšanje. Quentin je htio da odnosi među njima budu dobri, da budu i bolji od dobrog, da budu savršeni. Ali savršenstvo je nestabilna kategorija, jer čim se pojavi i najmanja greškica, sve je uništeno. Savršenstvo je bilo dio mitologije koju je Quentin stvorio oko Brakebillsa, priče koju je sam sebi ispričao i koja je, baš kao i ona iz Filorije i poslije, bila pažljivo konstruirana i čuvana. Nije htio da si tu priču može samo ispričati, nego je želio u nju i vjerovati. A to je postajalo sve teže i teže. Negdje u podsvijesti pritisak je rastao i rastao, i sad, na samome kraju, sve se počelo raspadati. Čak je i Quentin, koji je bio nevjerojatno sposoban ignorirati sve što je očito, shvatio da nešto ne valja. Možda je Alisa u pravu, možda je Janet stvarno mrzi i zaljubljena je u Eliota. Možda je nešto drugo u pitanju, nešto što mu stoji toliko blizu pred očima da se ne usuđuje pogledati. Što god bilo, veze koje su ih spajale počele su pucati, gubili su magičnu sposobnost da se bezbrižno vole. Iako nikada više ništa neće biti isto, i nikada više neće biti društvo kakvo su bili, bar se može sjećati svega toga. Sjećanja su sigurna, zauvijek uhvaćena u jantaru njegova uma.

251

Čim je počeo semestar, Quentin je napravio nešto što je već dugo odgađao: otišao je dekanu Maglici i ispričao mu što se dogodilo Juliji. Maglica se samo namrštio i rekao da će sve srediti. Quentin je poželio skočiti na njegov stol i zgrabiti ga za uštirkane revere zbog toga što joj je zbrkao sjećanje i potpuno je uništio. Pokušao je objasniti Maglici da je zbog njega Julia patila, a da to nije zaslužila. Maglica ga je samo gledao i nije se ni pomaknuo. Na kraju ga je Quentin mogao samo natjerati da mu obeća da će napraviti sve što treba da joj olakša situaciju. To je bilo jedino što je mogao. Napustio je Magličin ured osjećajući se jednako loše kao i kada je ušao. Sjedeći na večeri ili hodajući između predavanja prašnjavim hodnicima kojima se prelijevalo sjenovito popodnevno svjetlo, Quentin je prvi put počeo uviđati koliko su se on i Alisa u posljednje dvije godine udaljili od ostatka škole. Iako je bio na petoj godini, poznavao je tek mali broj drugih studenata. Svi su se podijelili u neke grupe, ali fizikalci su bili osobito povezani i odvojeni od ostalih, a sad su on i Alisa jedini preostali od tog društva. I dalje je slušao predavanja zajedno s petom godinom i porazgovarao bi on s njima tu i tamo u stankama, ali je bio svjestan da su za njih to bili tek usputni razgovori i da ga ne smatraju prijateljem. »Sigurno misle da smo užasni snobovi«, rekla je jedan dan Alisa. »Zato što se ovako držimo zajedno i ne družimo se ni s kim drugim.« Sjedili su na hladnome rubu fontane poznatije kao Sammy koja je bila replika rimskog Laookonta - prikazivala je zmije koje dave odmetnutog svećenika i njegove sinove, ali iz svakih zmijskih usta veselo je prštala voda. Došli su ondje isprobati čaroliju čiji su učinci bili najbolji kada se izvodila vani i kojom su htjeli ukloniti mrlje s Alisine haljine, ali se pokazalo da su zaboravili ključni sastojak, kurkumu, a nije im se dalo vraćati po nju. Bilo je jutro, predivna jesenska subota, a

252

možda je bilo i bliže podnevu; temperatura je stalno varirala između toplog i hladnog. »Misliš?« »Ti ne?« »Da, sigurno si u pravu.« Uzdahnuo je. »Sigurno to misle. Smrdljivi gadovi. Oni su snobovi.« Alisa je preko ramena bacila žir u fontanu. Odbio se o kameno koljeno umirućeg svećenika i pao u vodu. »A što ti misliš? Jesmo li snobovi?« upita Quentin. »Ne znam. Ne nužno. Ne, mislim da nismo. Pa nemamo mi ništa protiv njih.« »Baš tako. Neki su od njih skroz okej.« »Dapače, o nekima imamo visoko mišljenje.« »Tako je.« Quentin je umočio prst u vodu. »Što ti ustvari želiš reći? Da bismo se trebali više družiti s drugim ljudima, pronaći nove prijatelje?« Slegnula je ramenima. »Pa oni su jedini mađioničari naših godina koji žive na ovome kontinentu. Oni su jedine kolege koje ćemo ikada imati.« Nebo je bilo svijetloplavo, bez oblačka, a grane stabala pružale su se ravno prema njemu i stvarale treperavi odraz na površini fontane. »Okej«, reče Quentin, »može, ali ne sa svima njima.« »O, Bože, pa naravno da ne. Provest ćemo nekakvu diskriminaciju. A uostalom, tko zna hoće li se oni uopće družiti s nama.« »Imaš pravo. Dobro onda, s kim?« »Zar je važno?«

253

»Lijo, pa naravno da je važno«, reče Quentin. »Pa nije da su svi isti.« Riječ »lija« bila je skraćenica od lisica i koristili su je međusobno iz dragosti kao aluziju na antarktičku zgodu. »Okej, tko?« »Surendra.« »Dobro. Može. Ustvari, ne može. On je u vezi s onom užasnom djevojkom s druge godine. Znaš ona sa zubima. Ma ona što uvijek tjera ljude da pjevaju madrigale nakon večere. A što misliš o Georgiji?« »Mislim da previše razmišljamo o svemu ovome. Ne ide to na silu. Jednostavno ćemo pustiti da se dogodi prirodno.« »Dobro.« Quentin ju je promatrao kako, usredotočeno poput ptice, proučava nokte. Nekad mu je bila toliko lijepa da uopće nije mogao vjerovati da ima ikakve veze s njim. U takvim trenucima jedva da je mogao vjerovati da uopće postoji. »Ali ti to moraš napraviti«, rekla je. »Ako to bude ovisilo o meni, ništa se neće dogoditi. Znaš da sam prejadna u takvim stvarima.« »Znam.« Pogodila ga je žirom. »Budalice, pa nisi se trebao složiti sa mnom.« I tako su se zajedničkim snagama uzdigli iz društvenoga mrtvila i pokrenuli zakašnjelu kampanju druženja s drugima sa svoje godine, s kojima su uglavnom izgubili svaki kontakt. Na kraju nisu to bili ni Surendra ni Georgia, već Gretchen ona plavuša koja hoda uz pomoć štapa. Pomoglo je to što su i ona i Alisa obje po funkciji bile prefekti, zbog čega su istodobno osjećale i ponos i neugodu. S tom funkcijom nisu dobile gotovo nikakve službene dužnosti, uglavnom je to bila još jedna apsurdna infantilna ideja posuđena iz engleskoga školskog sustava, još jedan simptom anglofilije koja je potpuno prožimala institucionalni DNK Brakebillsa. 254

Četvero najboljih studenta s četvrte i pete godine bilo bi nagrađeno titulom prefekta, i tada bi dobili srebrnu iglu u obliku pčele, koju su nekad i morali nositi na sakoima. Imali su i neke sitne odgovornosti u reguliranju pristupa jednom jedinom telefonu koji je postojao na kampusu. Bilo je to zastarjelo čudovište s kružnim brojčanikom, skriveno u potpuno devastiranoj drvenoj govornici koja je i sama bila zabačena negdje ispod stražnjega stubišta i izvan koje se uvijek nalazio red studenata koji čekaju na poziv. Dobile su i pristup uredu prefekta, posebnoj zaključanoj prostoriji koja se nalazila u istočnome dijelu kuće i koja je imala lijepe, visoke lučne prozore i vitrinu u kojoj je uvijek bilo ljepljivog slatkog šerija koji je bio odvratan, ali su se prisiljavali da ga piju. Ured prefekta bio je i sjajno mjesto za seks, samo se trebalo unaprijed dogovoriti s ostalim prefektima, a to najčešće nije bio problem. Gretchen je bila puna razumijevanja jer je i ona imala dečka, a treći prefekt bila je Beatrice, popularna djevojka ošišana na plavu jež-frizuru, za koju nitko nije mislio da je pretjerano pametna sve dok je nisu imenovali prefektom. Ona skoro nikada nije upotrebljavala ured. Jedino je trebalo izbjegavati četvrtog prefekta, jer je od svih mogućih ljudi četvrti prefekt bio nitko drugi doli Kuna. Objava da je Kuna prefekt izazvala je toliki opći šok da do kraja dana nitko nije pričao ni o čemu drugome. Quentin jedva da je s njim progovorio i riječ nakon one nemile tučnjave i jednostavno su se izbjegavali. Od onoga dana Kuna je postao samotnjak, duh, a to nije lako postići na tako malom fakultetu kao što je Brakebills, ali on je očito imao urođeni talent za to. Između predavanja hodao bi hodnicima s praznim, ukočenim pogledom na okruglom licu; tijekom objeda na brzinu bi ubacio u sebe hranu i krenuo u samotne šetnje ili bi popodne nakon predavanja ostajao sam u sobi, rano otišao na spavanje i ustajao u zoru.

255

Nitko nije znao čime se bavi i kako troši vrijeme. Kad su na drugoj godini studenti podijeljeni u grupe po disciplinama, Kuna nije pridružen nijednoj grupi. Kružila je glasina kako su testiranja pokazala da je njegova disciplina toliko rijetka i bizarna da je nisu mogli klasificirati ni po jednom od konvencionalnih parametara. Bila glasina istinita ili ne, Maglica je na službenu listu pokraj njegovog imena napisao - NEOVISAN. Nakon toga rijetko se pojavljivao na predavanjima, a kad bi i došao, stajao bi neprimjetno u stražnjem dijelu prostorije s rukama uguranima u džepove ofucanog brakebillskog sakoa. Nikada se nije javljao i postavljao pitanja, nikada ništa nije zapisivao. Ostavljao je dojam osobe koja zna nešto što drugi ne znaju. Često ga se znalo vidjeti u društvu profesorice Van der Weghe, a kružile su i glasine da pod njenim mentorstvom prolazi kroz neki neovisni studij. Ured perfekta predstavljao je važno utočište za Quentina i Alisu jer koliba, njihovo staro svetište, više i nije bila tako sveta. Quentin nikada prije nije o tome razmišljao, ali bila je puka sreća da prethodne godine nitko nov nije dodijeljen fizikalcima, pa je tako očuvan integritet njihovog malog društva. Ali svemu dođe kraj, pa je došao i tomu. Krajem prošle godine čak četvero studenata treće godine na testovima je pokazalo da pripadaju fizikalcima, i sada su i oni, iako je Quentin mogao nabrojiti bar desetak razloga zašto se tomu protivi, imali pravo koristiti se kolibom jednako koliko on i Alisa. Dali su sve od sebe da se ponašaju kako i priliči novonastaloj situaciji. Na prvi dan predavanja strpljivo su sjedili u knjižnici dok su novopridošli fizikalci prolazili kroz ritual ulaska u kolibu. Dugo su i predano raspravljali o tome što će poslužiti kad napokon uđu i na kraju je izbor pao na pjenušavi šampanjac i - nisu htjeli biti sebični, iako su se točno tako osjećali - bezobrazno luksuzni pladanj kamenica i kavijara, jagoda i šlaga.

256

»Sjajno!« izvikivali su novi fizikalci jedno za drugim kako su ulazili. Iščuđavali su se kako je koliba izvana mala, a iznutra velika. Proučavali su sadržaj velikog ormara koji izgleda kao stablo. Izgledali su tako mlado. Quentin i Alisa bili su pričljivi i nastojali su ostaviti dojam dvoje zabavnih ljudi koji već imaju iskustava sa svim tim, točno onako kako su se sjećali da su se ostali ponašali prema njima kad su tek došli. Sjedeći jedno do drugoga na kauču, novi su se meškoljili i nervozno i prebrzo pili šampanjac, kao djeca koja jedva čekaju da primanje završi pa da mogu otići. Postavljali su uljudna pitanja o knjižnici i slikama na zidovima. Mogu li se knjige iznositi van kolibe? Zar stvarno imaju prvo izdanje Arkanskoga abecedarija koje je napisao sam Pseudo-Dionizije? Da, stvarno. A kad je koliba sagrađena? Stvarno!? Vau! Pa to je bilo davno, pa stvarno je stara. Zatim su se, nakon što je prošio dovoljno vremena, grupno povukli u sobu s biljarom. Nisu iskazali želju da ih se tu prati, a Quentin i Alisa s druge strane nisu imali želju da ih ikada više vide, pa su ostali gdje su i bili. Kako je večer polako promicala, mogli su se čuti vriskovi tipični za adolescentsko druženje. Quentinu i Alisi postalo je jasno da su njih dvoje u toj situaciji relikti nekog prošlog doba koje se istrošilo i primaklo svome kraju. Napravili su puni krug. Sada su ponovo autsajderi. »Osjećam se kao starac«, reče Quentin. »Već sam im zaboravila imena«, reče Alisa, »uopće ih ne razlikujem.« »Možemo im umjesto imena dati brojeve. I reći im da je to ovdje tradicija.« »A onda ih možemo uvijek oslovljavati krivim brojem. To bi ih izludjelo. Ili možemo svima dati isto ime. Možemo ih, na primjer zvati Alfred ih tako nešto.« »Čak i djevojke?« »Osobito djevojke.« 257

Pili su ostatke mlakog šampanjca. Hvatalo ih je pijanstvo, ali Quentina nije bilo briga. Iz sobe s biljarom čuo se lom razbijene čaše - glazba šampanjca i svih alkoholnih pića, a zatim, malo poslije, zvuk otvaranja prozora, pa nečije povraćanje. Nadali su se da je prozor otvoren na vrijeme. »Problem s odrastanjem jest taj«, reče Quentin, »da jednom kad odrasteš, ti ljudi koji su još mladi jednostavno više nisu zabavni.« »Trebali smo spaliti ovu kuću«, primijeti Alisa natmureno. Definitivno su bili pijani. »Izaći zadnji iz nje i onda je spaliti.« »I onda lagano odšetati dok ona gori u pozadini. Prizor iz filmova.« »Kraj jedne ere. Kraj epohe. Čega? Ere ili epohe? U čemu je razlika?« Quentin nije znao. Morat će pronaći nešto drugo, pomislio je. Nešto novo. Ovdje više ne mogu ostati. Ne mogu ići natrag. Samo naprijed. »Jesmo mi ikada bili ovakvi?« upita Quentin. »Kao ovi klinci?« »Vjerojatno. Ma, bili smo i gori. Nije mi samo jasno kako su nas drugi podnosili.« »Imaš pravo. Imaš pravo. Bože, oni su bili toliko bolji prema nama nego što smo mi prema ovima.«

Te zime Quentin nije otišao kući za praznike. Oko Božića - Božića u stvarnome svijetu - obavio je uobičajeni razgovor s roditeljima o neobičnom rasporedu njegova fakulteta na koji ih je morao svake godine iznova podsjećati pa bi se, jednom nogom pridržavajući drvena vrata, utaborio u staroj govornici pod stražnjim stubištem. A kad bi, po brakebillskom rasporedu, došao Božić, u stvarnome je svijetu već bio ožujak i nije se činilo toliko strašno ne otići kući. Da su ga pitali - da su samo na trenutak pokazali da ga žarko žele vidjeti ili rekli da će biti razočarani ako ne dođe - možda bi popustio i otišao. Sigurno bi. No oni su kao i 258

uvijek zvučali bezbrižno, neopterećeno i veselo. Osjećao se neovisno i samostalno kada im je hladno rekao: hvala, ali imam druge planove. Umjesto svojoj, Quentin je otišao u posjet Alisinoj obitelji. Bila je to njena ideja iako je, kako su se praznici bližili, Quentin bio sve manje siguran zašto ga je pozvala, s obzirom na to da je ludila od same pomisli na susret njega i roditelja. »Ne znam! Ne znam!« rekla je kad ju je pitao. »Mislila sam da je to nešto što dvoje ljudi koji su u vezi rade!« »Dobro, ali mislim, ja stvarno ne moram ići. Ostat ću ovdje. Ionako imam sto stvari za obaviti, onaj esej i još puno toga. Pa se lijepo vidimo u siječnju.« »Zar ne želiš ići?« upitala je plačnim glasom. »Naravno da želim. Želim vidjeti gdje si odrasla. Želim da me tvoji roditelji upoznaju. A ja tebe sigurno neću odvesti kod svojih.« »Dobro.« Nije zvučala kao da ju je to smirilo. »Obećaj da ćeš mrziti moje roditelje jednako kao ja?« »O, pa naravno«, rekao je Quentin. »Možda čak i više.«

Otvaranje portala za polazak kućama bilo je komplicirana i zamorna procedura koja je uvijek rezultirala velikim brojem studenata koji bi s torbama i kovčezima čekali red u isprekidanoj liniji što je vodila sve do tamnog, uskog hodnika koji je pak vodio do velikog dnevnog boravka u kojem je profesorica Van der Weghe čarolijama osiguravala da svatko završi ondje gdje treba. Svi su bili opušteni jer su ispiti završili pa je u redu uvijek bilo smijuljenja, veselog gurkanja, cijukanja i izvođenja manjih pirotehničkih čarolija. Quentin i Alisa čekali su u tišini, ozbiljni, jedno pokraj drugoga, a on je bio posebno dotjeran. A to nije bilo lako izvesti jer je sada jedva imao išta drugo osim nekoliko istih verzija brakebillske uniforme. 259

Znao je da je Alisa iz države Illinois i znao je otprilike gdje je to, ali je ne bi mogao točno pokazati na karti. Osim maturalca u Europu, nije se gotovo nigdje maknuo, a obrazovanje u Brakebillsu nije mu mnogo pomoglo u popunjavanju rupa u znanju o geografiji. Profesorica Van der Weghe stvorila je portal koji se otvorio direktno u kuću Alisinih roditelja. Kameni zidovi, mozaik na podu, rezbarije iznad vrata - bila je to precizna rekonstrukcija tradicionalne bogataške rimske kuće. U njoj su zvukovi odjekivali kao u crkvi, a doživljaj ulaska u nju bio je sličan prolazu iza crvene muzejske vrpce. Magija se obično nasljeđivala kroz obitelj - Quentin je glede toga bio iznimka - i oboje Alisinih roditelja bili su mađioničari. Za razliku od njega, ona nikada nije morala kriti što radi. »Dobrodošao u kuću koju je i vrijeme zaboravilo«, rekla je natmureno bacajući torbe u kut. Povela ga je za ruku kroz nevjerojatno dugačak tamni hodnik do dnevnoga boravka koji je bio ispunjen jastucima i tvrdim kaučima u rimskome stilu što su bili razmješteni bez obzira na zidove i kutove prostorije, a u središtu se nalazila i mala fontana. »Tata svakih nekoliko godina sve promijeni«, objasnila je. »On se uglavnom bavi arhitekturnom magijom. Kad sam bila mala, sve je bilo u baroknome stilu, zlato na svemu. To je gotovo bilo lijepo. Ali onda je uslijedio japanski stil i papirnate pregrade umjesto zidova - tu se sve moglo čuti. Onda je na red došao Frank Lloyd Wright i stil »kuće na vodopadu«, i to je trajalo sve dok mami nije dosadio život na vlažnoj farmi. A onda je dugo vremena trajala faza jednostavne, velike indijanske kolibe s prljavim podom. Bez zidova. To je bilo užasno smiješno. Morali smo ga moliti da postavi normalan zahod. Mislim da je on čak stvarno vjerovao da ćemo ga gledati kako prazni crijeva u rupu. Sumnjam da su to Indijanci radili.« 260

Rekavši to skljokala se na tvrdi, kožnati rimski kauč, otvorila knjigu i okupirala se literaturom za praznike. Quentin je iz iskustava znao da ju je u takvim trenucima bolje ništa ne pitati i samo pričekati da prođe crno raspoloženje. Svatko ima svoju reakciju na dom u kojem je odrastao. Idućih sat vremena proveo je lutajući sam uokolo po kući koja je svakim detaljem vjerodostojno dočaravala pompejsko kućanstvo više klase dovedeno do savršenstva pornografskim freskama. Svaki detalj izgledao je nevjerojatno autentično, svaki, osim zahoda - očito im je što se tiče toga Alisin otac učinio ustupak. Čak je i večera koju je posluživala grupica metar visokih drvenih marioneta što su proizvodile klik-klak zvukove dok su hodale bila iritantno autentična: teleći mozak, papigini jezici, pečena jegulja, a sve toliko zapapreno da je bilo nejestivo, a vjerojatno bi i bez toga bilo. Nasreću, bilo je mnogo vina. Baš su bili posluženi trećim jelom, punjenim i pečenim sovinim iznutricama, kada se na vratima pojavio niski debeljuškasti muškarac okruglog lica. Bio je odjeven u iznošenu togu boje prljavih plahti. Imao je višednevnu bradu koja mu se nastavljala duž gotovo cijeloga vrata, a malo kose što mu je ostalo na glavi vapilo je za šišanjem. »Ave atque valesk«, rekao je. Izveo je rimski pozdrav koji je u osnovi izgledao kao nacistički. »Dobrodošli u Danielus domus!« »Bok, tata« rekla je Alisa. »Ovo je moj prijatelj Quentin.« »Bok.« Quentin je ustao. Pokušao je jesti po rimski, onako u poluležećem položaju, ali to je bilo teže nego što je izgledalo i zabolio ga je bok. Alisin otac stisnuo je njegovu ispruženu ruku. Činilo se da je na trenutak zaboravio što radi, pa je iznenađeno pogledao svoju i Quentinovu ruku kao da mu nije sasvim jasno što se događa. »Vi to stvarno jedete? Ja sam prije sat vremena naručio dostavu.« 261

»Nismo ni znali da ima još što osim ovoga. Gdje je mama?« »A tko to zna?« rekao je Alisin otac. Razrogačio je oči i napravio grimasu kao da je riječ o nekom nerješivom misteriju. »Posljednji put kad sam je vidio radila je dolje na svojim kompozicijama.« Lupkajući sandalama po kamenim pločama ušao je u dnevni boravak i poslužio se vinom iz bokala. »A kad je to točno bilo? U studenome?« »Ne pitaj. Na ovom prokletom mjestu čovjek potpuno izgubi pojam o vremenu.« »Pa, tata, zašto ne staviš neke prozore? Užasno je mračno.« »Prozore?« Opet je razrogačio oči; očito je to bio njegov prepoznatljivi izraz lica. »Ti to govoriš o nekoj barbarskoj magiji o kojoj mi plemeniti Rimljani ništa ne znamo!« »Odlično ste ovo napravili«, ubacio se Quentin kao utjelovljenje pristojnosti. »Nevjerojatno je autentično.« »Hvala ti!« Alisin otac iskapio je čašu i ulio si još vina, zatim se stropoštao na kauč i pritom prolio vino po prednjem dijelu toge. Vidjeli su mu se debeli listovi bijeli poput kosti, a iz njih su stršile nevjerojatno ravne, crne dlake. Kako je moguće da Alisa ima ijedan zajednički gen s ovim čovjekom, pitao se Quentin. »Trebale su mi tri godine da sve postavim«, rekao je. »Tri godine. A znaš što? Kad sam završio, dosadilo mi je nakon dva mjeseca. Ne mogu jesti tu hranu, na togi se vide sve mrlje, a i dobio sam gljivice od hodanja po ovim kamenim vlažnim podovima. I koji je smisao mog života?« Pogledao je u Quentina ljutito, kao da očekuje odgovor, a Quentin mu ga ne želi dati. »Hoće li mi netko, molim vas, reči? Jer ja nemam pojma! Nemam pojma!«

262

Alisa je gledala oca kao da joj je upravo ubio kućnoga ljubimca. Quentin je ostao savršeno miran, ponašajući se kao da je Alisin otac dinosaur koji ga tako mirnog neće uočiti. Nekoliko dugih trenutaka sve troje sjedilo je u tišini. Onda je otac ustao. »Gratias - i laku noć!« Prebacio je dio toge preko ramena i izašao iz prostorije. Čulo se klik-klak marioneta dok su brisale proliveno vino. »Evo, to je moj tata! povikala je Alisa i zakolutala očima kao da očekuje da će mu se Quentin sada početi smijati. Ali ništa se nije čulo. U cijeloj toj obiteljskoj pustoši Quentin i Alisa uspjeli su si organizirati izvedivu, pa čak i ugodnu svakodnevnu rutinu, kao uljezi koji su si osvojili sigurni komad zemlje duboko u neprijateljskome području. Na neki čudan način bilo je oslobađajuće naći se u središtu tuđe obiteljske agonije - mogao je vidjeti kako loša emocionalna energija isijava u svim smjerovima, prekrivajući sve svojim otrovnim česticama, ali pokraj njega samo je prošla, ne uzrokujući nikakvu štetu. Tu se osjećao kao Superman, kao da je s nekog drugog planeta pa je imun na sve što je loše na ovome. Ali vidio je kako cijela ta situacija štetno djeluje na Alisu i nastojao ju je zaštititi koliko god je mogao. Instinktivno je znao koja pravila tu vladaju i što to znači imati roditelje koji te ignoriraju. Jedina razlika između njih dvoje bila je ta što su se njegovi roditelji tako ponašali jer se vole, a njezini jer se mrze. Ako ništa, kuća je bila tiha i dobro opskrbljena vinima napravljenima po uzoru na rimska, bila su slatka, ali i prilično pitka. A imali su i svoju privatnost: on i Alisa spavali su zajedno u sobi, a da njene roditelje to uopće nije bilo briga, a možda čak nisu ni primijetili. A tu su bile i terme: Alisin otac iskopao je velika, podzemna rimska kupališta, ogromne duguljaste bazene izdubljene u tundri, koja su samo oni koristili. Svako jutro proveli bi najmanje sat vremena pokušavajući ubaciti jedno 263

drugo u vreli caldarium ili hlalamjrigidarium, koja su oba bili jednako nepodnošljivi, a onda bi se goli namakali u tepidariumu. Tijekom tih dvaju tjedana Quentin je vidio Alisinu majku samo jedanput. Ona je još manje ličila na Alisu od oca: bila je mršava i visoka (viša od muža), dugog, uskog živahnog lica i suhe plavosmeđe kose koju je vezala u rep. Pričala mu je bez prestanka o istraživanju koje provodi o vilenjačkoj glazbi koja se, kako je objasnila, uglavnom sastoji od sićušnih zvona i ljudsko je uho ne može čuti. Držala mu je to predavanje otprilike sat vremena, a da on nije rekao ni riječ, a ona ga nijednom nije pitala tko je on i što radi u njenoj kući. U jednome trenutku jedna od njenih malih sisa izvirila je iz raskopčanoga kardigana koji je očito nosila bez ičega ispod. No ona ju je samo ležerno pokrila ničim ne pokazujući da joj je neugodno. Quentinu se činilo da je on prva osoba s kojom razgovara nakon dugo, dugo vremena. »Malo sam zabrinut glede tvojih roditelja«, rekao je Quentin tog popodneva. »Čini mi se da su možda potpuno ludi.« Povukli su se u Alisinu sobu i u kućnim ogrtačima ležali jedno do drugoga na golemome krevetu i promatrali mozaik na stropu: Orfej koji pjeva ovnu, antilopi i cijeloj skupini ptica. »Jesu li?« »Pa mislim da si svjesna da su malo čudni.« »Da, valjda. Mislim da ih mrzim, ali to ne mijenja činjenicu da su oni i dalje moji roditelji. Ne mislim da su ludi, mislim da su normalni ljudi koji se namjerno ovako ponašaju kako bi mene mučili. Kad kažeš da su ludi, to ih samo rješava odgovornosti. U tom se slučaju ne bi morali nositi s posljedicama. »U svakom slučaju, mislila sam da će ti biti zanimljivi«, rekla je. »Znam da tebe obara s nogu sve što ima veze s magijom. Pa voila, samo radi tebe, dvoje profesionalnih mađioničara.« 264

Pitao se tko je od njih dvoje u goroj situaciji. Alisini su roditelji otrovna čudovišta, ali u njih bar nema muljanja i skrivanja, sve je to vidljivo na prvi pogled. Njegovi su roditelji više kao vampiri ili vukodlaci - izgledaju kao ljudi, a nisu. Da živi u nekom selu, mogao bi urlati o njihovim zlodjelima bez prestanka na sav glas, ali zbog toga što izgledaju kao normalni ljudi, seljaci mu ne bi povjerovali sve dok ne bi bilo prekasno. »Tek sad vidim od koga si pokupila svoje socijalne vještine«, rekao je. »Ma, samo ti želim reći da nemaš pojma kako je teško odrasti u obitelji mađioničara.« »Da, nisam znao da se mora nositi toga.« »Ma ne moraš nositi toge. Q., u tome i jest problem. Ništa ne moraš. A ti to nikako da shvatiš! Ne poznaješ nijednog odraslog mađioničara osim naših profesora. Izvan Brakebillsa ne čeka te ništa. Shvaćaš, vani je pustoš. Ne moraš raditi ništa, a možeš raditi i sve što poželiš, ali na kraju opet ništa od toga nema smisla. Shvaćaš? Trebaš pronaći nešto što ti je uistinu važno, nešto za što ćeš se uhvatiti da potpuno ne skreneš. Puno mađioničara nikada ne pronađe to nešto.« Glas joj je bio čudan, prepun panike i ljutnje. Nije dokraja razumio o čemu govori. »Dakle, želiš reći da tvoji roditelji to nisu pronašli.« »Ne, nisu. Iako su dobili dvoje djece, što samo po sebi predstavlja minimalno dvije dobre mogućnosti. Mislim da im je bilo stalo do Charlieja, ali kad su njega izgubili, i oni su se potpuno izgubili. I sada su tu gdje jesu.« »A tvoja mama i taj vilenjački orkestar? Čini mi se da je ozbiljna u vezi s tim.« »Ma, to radi samo da bi iživcirala tatu. Nisam baš ni sigurna da postoji taj orkestar.« 265

Odjednom je Alisa legla na njega, stavila mu ruke na ramena i prikliještila ga za krevet. Kosa joj je padala na njegovo lice i poput blistave zavjese zaklanjala mu pogled i škakljala ga; izgledala je kao autoritativna božica koja se naslanja na njega ravno iz nebesa. »Quentine, obećaj mi da nikada nećemo biti kao oni.« Nosovi su im se skoro dodirivali. Uzbuđivao ga je osjećaj njenog tijela na svome, ali nije se mogao uživjeti jer joj je izraz lica bio ozbiljan i ljutit. »Znam da ti to sve zamišljaš kao pustolovinu prepunu zabavnih događaja, zmajeva, borbe protiv zla ili čega već; nešto kao Filoriju. Znam da misliš da je tako. Ali nije. Samo nisi još toga svjestan. Ništa nas takvo ne očekuje. »Quentine, zato mi moraš obećati. Nemojmo nikad postati ovakvi, imati glupe hobije za koje nikoga nije briga, potpuno besmisleno provoditi dane, mrziti se i samo čekati da umremo.« »Pa nije to tako lako obećati«, rekao je, »ali dobro, obećavam.« »Quentine, ozbiljna sam! Neće biti lako. Bit će mnogo teže nego što ti misliš. Quentine, oni nisu ni svjesni. Oni misle da su sretni. I to je najgore.« I dalje ga gledajući ravno u oči, odvezala je donji dio njegove pidžame i spustila ga. Njen ogrtač već je bio rastvoren, a ispod nije imala ništa. Bilo mu je jasno da govori nešto važno, ali više je nije mogao pratiti. Ugurao je ruke pod ogrtač i opipao njena glatka leđa i liniju struka. Osjetio je njene teške grudi na prsima. Uvijek će imati magiju. Imat će je zauvijek. Pa što -? »Možda su sretni«, rekao je. »Možda su oni jednostavno takvi.« »Ne, Quentine. Niti su sretni, niti su takvi.« Zaronila mu je prste u kosu i čvrsto je stisnula, toliko čvrsto da je zaboljelo. »Bože, nekad si takvo dijete.« Micali su se zajedno, dišući sve brže i brže. Quentin je bio u njoj i više nisu mogli govoriti, samo je Alisa ponavljala: 266

»Q., obećaj mi. Obećaj. Obećaj.« Ponavljala je to ljutito, uporno, bez prestanka, kao da se svađaju, kao da joj u tom trenutku ne bi obećao što god želi.

267

Diploma

U

JEDNU RUKU TI SU PRAZNICI BILI

potpuna katastrofa. Skoro

uopće nisu izlazili van osim nekoliko puta u šetnju (brzim hodom) kroz sivo predgrađe, toliko ravno i prazno da je imao osjećaj da nema nikakve razlike između njega i nepreglednog, bijelog neba. Ali u drugu ruku, bili su savršeni jer se njih dvoje dodatno zbližilo. Quentinu je postalo jasnije zašto je takva kakva jest. Nijednom se nisu posvađali; zbog zastrašujućeg primjera njenih roditelja osjećali su se još više mlado i zaljubljeno. Već u prvome tjednu napravili su sve zadatke za Brakebills pa su imali sve vrijeme svijeta da se samo izležavaju i zabavljaju. No nakon dva tjedna takvog besposličarenja, činilo im se da će poludjeti od zatvorenog prostora pa su željno očekivali početak novoga semestra. Tijekom cijeloga ljeta gotovo se uopće nisu čuli s ostalima. Quentin to nije ni očekivao. Naravno, zanimalo ga je što se događa u vanjskome svijetu, ali je pretpostavljao da Eliot, Josh i Janet ostvaruju neku novu, nezamislivu razinu kulerstva, koja je od Brakebillsa udaljena jednako koliko je Brakebills udaljen od Brooklyna ili Chestertona. Smatrao bi da su podbacili u vanjskome svijetu da još uvijek imaju vremena i potrebe da s njim održavaju kontakt. Koliko je uspio shvatiti iz njihovih povremenih izvještaja, svi su živjeli zajedno u stanu u središtu Manhattana. Jedina od njih koja se redovito javljala bila je Janet, koja bi svakih nekoliko tjedana poslala valjda najisfuraniju razglednicu

268

koju je mogla pronaći, primjerice s natpisom Ja ♥ New York. Pisala je velikim štampanim slovima i interpunkciju je svela na minimum:

DRAGI Q. I A. NAS 3 SMO PROŠLI TJEDAN IŠLI U KINESKU ČETVRT DA KUPIMO NEKO LJEKOVITO BILJE, ELIOT JE KUPIO MONGOLSKU KNJIGU S ČAROLIJAMA

NEĆETE

VJEROVATI

ONA

JE

NARAVNO

NA

MONGOLSKOM ALI ON TVRDI DA ĆE ZNATI PROČITATI A JA MISLIM DA JE TO NEKA MONGOLSKA PORNOGRAFIJA. JOSH JE KUPIO MALU ZELENU KORNJAČU KOJU JE NAZVAO GAMERA PO ČUDOVIŠTU. PUŠTA BRADU JOSH NE GAMERA. MORATE (ostalo je bilo napisano sitnim, jedva čitljivim rukopisom i vertikalno je prešlo u prostor namijenjen za pisanje adrese) DOĆI OVAMO BRAKEBILLS JE MALO MALO MALO MORE A NY JE OCEAN I ELIOT PIJE KAO SMUK PRESTANI ELIOTE PRESTANI UBIT ĆU TE LJUBIT ĆU TE UBIT ĆU TE ZBOG TOGA... (nečitljivo) VOLIMO VAS J*

Unatoč općem otporu, a možda baš i zbog njega, dekan Maglica prijavio je Brakebills na međunarodni turnir u valolomu i Quentin je tako prvi put otputovao u prekomorske magijske škole, iako na kraju nije vidio ništa osim menzi i igrališta za valolom. Igrali su na smaragdnozelenome velikom dvorištu srednjovjekovnog dvorca smještenog na maglovitim Karpatima; na imanju okruženom beskrajnim argentinskim pampama. Na otoku Rishiri pokraj sjeverne obale Hokkaida igrali su na najljepšem igralištu za valolom koje je Quentin ikada vidio. Tu su pješčani četverokuti bili zasljepljujuće bijeli i savršeno poravnati. Travnati četverokuti bili su zeleni poput limete, a svaka vlat trave bila je pokošena na propisanih 12 mm. Iz 269

vodenih četverokuta širila se para u prohladni zrak. Namrgođeni, zastrašujuće čovjekoliki majmuni visjeli su s vijugavih grana borova i promatrali ih kako igraju, a njihova gola, ružičasta lica bila su okružena aureolom snježnobijelog krzna. Ali Quentinov put po svijetu naglo je prekinut kada je, na veliku sramotu dekana Maglice, ekipa s Brakebilisa izgubila svih šest preliminarnih utakmica pa je morala napustiti turnir. Njihov gubitnički rekord zauvijek je ušao u povijest kada ih je još kod kuće u prvom krugu prijateljskih utakmica doslovno zgazila paneuropska ekipa koju je predvodila mršava Luksemburžanka kovrčave kose koja je gotovo izgledala kao vila i u koju se Quentin, kao i svaki drugi muškarac iz brakebillske ekipe, a i poneka djevojka, odmah zaljubio. Sezona valoloma završila je na posljednji dan ožujka, i odjednom je Quentin shvatio da se kraj njegova života u Brakebilisu opasno približio i da do tada ima još samo dva mjeseca. Osjećao se kao da je cijelo ovo vrijeme hodao kroz veliki svjetlucavi grad, išao cik-cak kroz sporedne ulice, lutao kroz zgrade, prazne kale i male skrivene pijace, koje kao da su sišle s De Chiricovih slika, cijelo vrijeme razmišljajući kako je jedva zagrebao po površini toga grada i nije vidio više od komadića jednoga malog kvarta. A zatim je zašao iza ugla i ispostavilo se da već izlazi iz njega, da je cijeli iza njega, i da naposljetku mora još proći samo jednom kratkom ulicom koja će ga odvesti ravno iz grada. Sad su mu se i najneznatnije stvari koje je radio činile ključnima i bitnima jer su bile preplavljene prijevremenom nostalgijom. Primjerice, dok bi žurio između predavanja i prolazio pokraj prozora na stražnjem dijelu kuće, nekad bi ugledao neku udaljenu siluetu u školskoj uniformi kako promiče preko mora ili neobičnog flaminga od živice koji užurbano trese snijeg sa svoje male zelene glave, i onda bi u tom trenutku shvatio da više nikada neće vidjeti takvo što, a ako i hoće, vidjet će to u nekom budućem trenutku u kojem će biti potpuno drugačija osoba. 270

A opet, bilo je i trenutaka kad bi mu se povraćalo na samu pomisao na Brakebills i sve što je vezano uz njega; kada mu se to mjesto činilo jadnim i klaustrofobičnim i kada je jedva čekao da ode. U tih pet godina školovanja skoro pa se uopće nije micao iz Brakebillsa. Jedina odjeća koju je nosio bila je školska uniforma. Osjećao se kao da je potrošio pet godina na još jednu srednju školu. Brakebillski studenti pričali su na poseban, afektirani način, imitirajući nekakav lažni britanski naglasak koji su pokupili na silnim jezičnim vježbama. Quentinu bi došlo da si propuca mozak svaki put kad bi čuo nekoga da tako zavija. A uz to vladala je bolesna potreba za pridavanjem imena svemu i svačemu. Sve sobe u Brakebillsu imale su jednake, široke crne stolove od trešnjina drva koji su vjerojatno masovno naručeni nekad u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. S nizom ladica, pretinaca i pregradaka koje su krili u sebi ti su stolovi podsjećali na pčelinje košnice, a svaka od tih ladica, svaki od tih pretinaca i pregradaka imali su svoje cijenjeno ime. Svaki put kada bi Quentin čuo kako netko spominje »Tintarsku pukotinu« i »Uho starog dekana«, pogledao bi Alisu i zakolutao očima. Isuse Bože, pa jesu li oni normalni? Moramo otići odavde. Ali kamo bi on točno mogao otići? Na Brakebillsu je vladalo mišljenje da to nije nešto oko čega nakon diplomiranja treba paničariti, ali Quentin se nije slagao, a ionako je smatrao da je previše toga vezanog uz svijet Brakebillsa opasno nedorečeno i nedovoljno promišljeno. Zabrinjavalo ga je sjećanje na prizor Alisinih roditelja koji se dosađuju i propadaju. Nije znao što da napravi. Što točno? Svi snovi koje je imao ostvareni su onoga dana kada je primljen na Brakebills, i sada se svom snagom trudio da iz sebe izvuče neki novi san. Ovo mjesto nije Filorija pa nema nikakvog magičnog rata u kojem se treba boriti, nema Urarice koju treba uništiti, nikakvog velikog zla protiv kojeg se treba pobuniti, a bez toga se sve činilo toliko obično i nevažno. Nije bilo nikoga tko bi se to usudio izreći naglas, ali njemu

271

je bilo jasno da globalna magijska ekologija pati od ozbiljnog slučaja neravnoteže: previše mađioničara, nedovoljno čudovišta. Bilo mu je još teže zato što je imao dojam da je on jedini kojeg to brine. Mnogo je studenata već bilo u kontaktu s establiranim magijskim organizacijama. Surendra je, primjerice, svakome tko ga je htio slušati, govorio o konzorcijumu čarobnjaka - koji mu, doduše, još nisu ništa odgovorili na upit, ali je bio siguran da mu više-manje garantiraju staž - koji provode vrijeme na suborbitalnim altitudama i drže pod kontrolom zalutale meteorite i sve druge potencijalne planetarne katastrofe. Mnogi studenti odlučili su se baviti magijskom znanošću. Alisa se nadala postdiplomskom studiju u Glasgowu, ali mogućnost da budu razdvojeni nije baš odgovarala ni njemu ni njoj, kao ni opcija da Quentin ode s njom pa besciljno ubija dane lunjajući po Škotskoj. Također je bilo popularno tajno se ubaciti u vlade, velike firme, nevladine organizacije, pa čak i vojsku, kako bi se došlo na poziciju s koje se može iz pozadine magijom utjecati na svjetska zbivanja. Neki su tomu posvetili veći dio svoga života. Ali postojale su i egzotičnije sudbine. Nekoliko mađioničara uglavnom iluzionisti - pokrenulo je velike umjetničke projekte u sklopu kojih su, primjerice, manipulirali sjevernim svjetlima i uglavnom izvodili čarolije za koje se trebalo pripremati i po deset godina, a koje su na kraju imale publiku koja se sastojala od eventualno jedne osobe. Postojala je i raširena mreža čarobnjaka koji su se igrali rata pa bi tek tako, zabave radi godišnje organizirali sastanak i na njemu uprizorili globalne konflikte oko nasumično odabranih taktičkih ciljeva. U takve borbe ulazili su bez zaštite pa bi se nekad dogodilo i da netko pogine. Ali i to je bilo dio zabave. Sve su to bile opcije među kojima je mogao birati i sve su mu se činile zastrašujuće moguće. Svaka od njih obećavala je - doslovno garantirala - bogatu, 272

uzbudljivu i zanimljivu budućnost. Pa zašto mu se onda činilo da bjesomučno traži neki drugi izlaz? Zašto se još uvijek nada velikoj pustolovini koja čeka samo na njega? Bilo mu je jasno da se trenutno utapa - a ipak bi zaronio još dublje kad god bi mu netko pružio ruku da ga izvuče. Profesori s kojima je razgovarao o svom problemu uopće se nisu činili zabrinuti. Nisu shvaćali u čemu je problem. Što da napravi? Pa što god želi! U međuvremenu Alisa i on posvetili su se izradi diplomskoga rada entuzijazmom koji je s vremenom postajao sve manji i manji. Alisa je odlučila izolirati jedan foton i zalediti ga te tako zaustaviti njegovo inače brzo i nezaustavljivo nestajanje. Napravila je za njega kompliciranu klopku od drva i stakla koju je ispreplela klupkom indigoblještave okultne magije. Ali na kraju nitko nije bio siguran je li foton uhvaćen unutra ili ne, a nisu ni znali kako bi dokazali ijednu od tih opcija. Alisa je priznala Quentinu da ni ona nije u potpunosti sigurna pa se iskreno nadala da će profesori sami odlučiti i neće od nje tražiti da im kaže što misli. Nakon cijelog tjedna žučne rasprave koja nije urodila nikakvim zaključkom izglasovali su da Alisa ipak zaslužuje prolaznu ocjenu i sve je ostalo na tome. Za svoj diplomski rad Quentin je odlučio odletjeti do Mjeseca i natrag. Izračunao je da će mu do njega trebati nekoliko dana, a nakon antarktičke avanture dobro se snalazio u čarolijama za održavanje topline tijela. (Ali ni one nisu bile njegova disciplina, gotovo da je i odustao od toga da će ikada saznati što je točno njegova disciplina.) A i ideja putovanja na Mjesec činila mu se pomalo romantična. Jednog toplog vlažnog proljetnog jutra krenuo je s mora, a ispratile su ga Alisa i Gretchen i još nekoliko novih fizikalaca koji su mu se nastojali ulizati. Čarolije zaštite stvorile su oko njega prozirni balon. Kad je krenuo, zvukovi su se iskrivili, a zelena livada i nasmijana lica onih koji su ga došli otpratiti postala su mutna i neraspoznatljiva. Kako se uzdizao sve više, Zemlja ispod njega promijenila je 273

izgled od jednolične ravnine do sjajne svjetleće plave sfere. Zvijezde iznad njega bile su vidljivije, blještavije i sve bliže. Nakon šest sati putovanja grlo mu se odjednom osušilo i činilo mu se da mu se tisuće iglica zabija u uši. Oči kao da su htjele iskočiti iz svojih duplji. Odlutao je s rute, a improvizirani svemirski balon oko njega postajao je sve slabiji. Quentin je počeo mahati rukama kao mahniti dirigent, prestissimo, i zrak oko njega ponovno je postao gušći i topliji, ali nakon toga više ništa nije bilo zabavno. Nikako se nije mogao smiriti, počeo je teško disati, nervozno se smijati i tresti. Isuse, pomislio je, zbog kakve gluposti ja riskiram život? Nije htio ni pomisliti kolikoj se količini međuzvjezdane radijacije već izložio. Svemir je bio pun malih opasnih čestica. Okrenuo se prema natrag. Razmišljao je da se možda sakrije negdje na nekoliko dana pa se tek onda vrati i pretvara da je bio na Mjesecu. Možda bi mogao kod Švalira nabaviti malo svemirske prašine i ponuditi je kao dokaz. Zrak je ponovno postao topliji, a nebo je postalo svjetlije. Polako ga je preplavila mješavina olakšanja i srama, opustio se. Svijet se ponovno prostro pod njim: razvedena modra obala, plava voda metalne teksture, privlačna šapa poluotoka Cape Coda. Na kraju je ispalo da je najteži dio svega toga bilo ući te večeri u blagovaonu tijekom večere, dva dana prije nego što se trebao pojaviti, s posramljenim dazajebao-sam pogledom na licu koje je bilo crveno od pretjerane izloženosti suncu. Nakon večere posudio je Alisin ključ i povukao se u ured za prefekte gdje je sam u mraku pred tamnim ogledalom popio previše šerija zamišljajući rijeku Hudson kako teče u mraku, spora i nabujala od hladne proljetne kiše. Alisa je učila u svojoj sobi. Svi su ostali spavali osim nekolicine koja je u jednome krilu organizirala tulum koji je svakog trenutka postajao sve bučniji. Kad se potpuno razbio, što od samosažaljenja što od alkohola, shvatio je da je već svanula zora pa je polako 274

krenuo prema svojoj sobi uspinjući se uza spiralne stube. Malo je teturao istodobno ispijajući šeri koji je ponio sa sobom, a usput je, nostalgije radi, prošao i pokraj sobe koja je nekoć pripadala Eliotu. Pijanstvo koje mu je zahvatilo tijelo i um polako se već pretvaralo u mamurluk, odnosno započela je neugodna neurološka alkemija koja se obično događa tijekom sna. Trbuh mu se napuhao i činilo mu se da su mu otekli svi unutrašnji organi. Lica svih ljudi koje je izdao prolazila su mu pred očima. Roditelji. James. Julia. Profesor Marš. Amanda Orloff. Čak i preminuli gospodin kojem nije znao ime, koji je vodio razgovore za Princeton. Svi su ga bezizražajno gledali. Bio je toliko jadan da ga čak nisu ni prezirali. Legao je na krevet i ostavio upaljeno svjetlo. Zar ne postoji čarolija koja te može učiniti sretnim? Netko ju je vjerojatno izmislio. Kako mu je promakla? Zašto ih to nisu naučili? Nalazi li se možda u nekoj knjizi u knjižnici koja leti pokraj najvišeg prozora i koju se ne može dohvatiti? Činilo mu se da krevet pod njim probada i nestaje, propada i nestaje, poput njemačkih borbenih zrakoplova koji se u ratnim filmskim scenama naglo obrušavaju na cilj, padaju kroz zrak i nestaju iz kadra. Bio je tako mlad kad je tek došao ovamo. Razmišljao je o tom hladnom danu u studenome kada je uzeo knjigu od lijepe bolničarke i o papiru koji je odletio u suhi, neuredni smrznuti vrt, i kako je bez ikakva razmišljanja samo krenuo za njim. Vjerojatno nikada neće saznati što je na njemu pisalo. Je li možda pisalo kako ostvariti sreću, onaj dobar životni osjećaj koji mu je sada toliko nedostajao, iako mu se u međuvremenu toliko toga dobrog dogodilo? Je li se na njemu nalazilo rješenje tajne Martina Chatwina, dječaka koji je pobjegao u Filoriju i tako se nikad više nije morao suočiti s ovim jadnim svijetom? Onako pijan, razmišljao je i o majci i o tome kako ga je jednom, kada je bio malen i izgubio figuricu akcijskoga junaka, zagrlila i tješila, a nakon toga je uronio crveno, bolno lice u hladni jastuk i počeo jecati kao da mu je upravo slomljeno srce. 275

Preostala su još samo dva tjedna do diplomiranja. Predavanja su prestala. Labirint se razvio u mirisavu, razbujalu zelenu zavrzlamu, zrak je bio prepun peludi, a rijekom je pokraj kućice za brodove plovio brod načičkan kupačima koji na umu nisu imali ništa osim užitka. Svi su samo govorili o tome kako bi bilo dobro kad bi mogli samo spavati, zabavljati se i eksperimentirati sa zabranjenim čarolijama. Gledali su jedni druge, smijali se i tapšali se po leđima. Quentinov je životni vrtuljak usporavao. Glazba je gotovo utihnula. Smišljali su kako će podvaliti jedni drugima razne smicalice i šale. Kampus je obuzeo dekadentni osjećaj posljednjih dana Pompeja. Netko je smislio novu igru s kockicom i začaranim ogledalom koja je ustvari bila magijska verzija pokera na skidanje. Smišljani su i očajnički, u pravilu neuspješni pokušaji da se spava s osobom s kojom se oduvijek tajno, beznadno htjelo spavati. Ceremonija podjele diploma počela je u šest sati popodne, dok je nebo još uvijek bilo preplavljeno zlaćanim svjetlom zalazećega sunca. Banket od sedam sljedova jela poslužen je u blagovaoni. Devetnaest studenata pete godine međusobno se pogledavalo sa strahom u očima, osjećajući se samo i izgubljeno sjedeći za dugim, praznim stolom. Crno vino služilo se iz boca bez etiketa; Maglica im je otkrio da je napravljeno od grožđa s malog brakebillskog vinograda na koje je Quentin nabasao tijekom jednoga od svojih lutanja na prvoj godini. Tradicionalno, sve bi se proizvedeno vino popilo za vrijeme večere nakon podjele diploma - treba se napiti, rekao je Maglica, naglašavajući ozbiljnim glasom da ne smije ostati nijedna puna boca. Bio je to cabarnet suvignon, blag i kiselkast, koji su bez obzira na to požudno ispijali. Quentin je održao dugački pohvalni govor njegovu suptilnom jedinstvenom brakebillskom terroiru. Dizale su se zdravice u ime Amande Orloff i čaše su s praskom završavale u kaminu, kako bi se osiguralo da nitko nikad više ne pije iz njih. Kad bi zapuhao vjetar, svijeće bi zatreperile i malo voska kapnulo bi na čisti bijeli stolnjak. 276

Nakon posljednjeg jela svima su podijeljene srebrne igle u obliku pčele, jednake onima koje su nosili prefekti - Quentinu nije padala na pamet ni jedna prigoda na kojoj bi bilo prikladno staviti takvo što na sebe - i teški crni ključ s dvama zupcima koji im je omogućavao da se vrate u Brakebills ako ikada požele. Pjevala se himna škole, a Chambers je poslužio škotski viski koji Quentin nikada prije nije kušao. Vrtio je čašu u ruci promatrajući kako se svjetlost presijava kroz tajanstvenu žućkastu tekućinu. Činilo mu se nevjerojatno da postoji tekućina koja istodobno ima okus i dima i vatre. Baš se nagnuo prema Georgiji da joj kaže nešto o toj fascinantnoj pojavi, kada je Maglica koji je sjedio za vrhom stola ustao, odjednom nevjerojatno ozbiljan, otpustio Chambersa i zatražio od svih da ga slijede dolje. To je bilo neočekivano. Dolje je podrazumijevalo podrum u kojem Quentin gotovo nikada tijekom cijelog svog studiranja nije bio - osim jednom ili dvaput kad je odande prokrijumčario bocu vina ili kada bi on i Alisa završili ondje u očajničkoj potrazi za malo privatnosti. Ali sada ih je Maglica vodio kroz kuhinju kao raštrkano jato puno smijeha i pjesme, kroz mala neugledna vrata u smočnici, pa niz istrošene, prašnjave drvene stube koje su negdje na pola puta postale kamene. Ušli su u tamni podzemni podrum. Quentin nije mislio da će nasmijana, pijana povorka tako završiti. Ondje uopće nije vladala vesela atmosfera. Bilo je hladno i odjednom su svi utihnuli. Pod je bio prljav, strop nizak, a zidovi neravni i nedovršeni. Nije bilo nikakvog zvuka. Glas po glas tradicionalna je brakebillska studentska himna - pjesma prepuna eufemizama pod nazivom »Prefekt ima defekt« - utihnula. Osjećao se teški, ali ne i neugodni miris vlažne zemlje. Maglica se zaustavio pred nekakvim vratašcima u podu prekrivenima prljavštinom. Bila su od mjedi i gusto kaligrafski izrezbarena. Začudo, sjajila su se 277

i izgledala novo, kao tek iskovani novčić. Dekan je podigao polugu i uz napor podigao mjedenu ploču debelu barem pet centimetara te je uz pomoć troje studenata pomaknuo ustranu. »Poslije vas«, rekao je dekan zadihano. Rukom je pokazao u smjeru tamne, gotovo crne rupe. Quentin je krenuo prvi. Ništa nije vidio pred sobom pa je polako nabadao stubama teturajući od viskija sve dok nije napipao željeznu prečku. Činilo mu se kao da uranja u toplo, crno ulje. Stube su njega i ostale studente koji su ga slijedili dovele ravno u kružnu prostoriju dovoljno veliku da svi stanu unutra i poslože se u krug, što su i učinili. Maglica je išao posljednji; čuli su ga kako vraća mjedena vratašca na mjesto. Zatim je sišao i stube su se, uz škripu, ponovno podigle gore. Zavladala je apsolutna tišina. »Pa gdje je nestalo veselje«, rekao je Maglica. Zapalio je svijeću, radosno od negdje izvukao polupraznu bocu bourbona i poslao je ukrug. Nešto je u njegovu ponašanju živciralo Quentina. Moglo se reći da su u određenoj mjeri na Brakebillsu prešutno dopuštali konzumaciju alkohola - ustvari u velikoj mjeri - ali ovo je ipak bilo previše. Činilo mu se da je njegovo ponašanje usiljeno. Ipak, ovo je večer kad slave to što su diplomirali. Više nisu studenti. Odrasli su. Sad su kolege koji zajedno piju. Usred noći u tajnoj podzemnoj prostoriji. Quentin je gucnuo i predao bocu dalje ukrug. Dekan Maglica zapalio je još svijeća zataknutih u mjedenim svijećnjacima i tako je unutar njihova kruga nastao manji svjetleći krug. Sigurno nisu bili više od četrdesetak metara pod zemljom, ali se činilo da je riječ o najmanje kilometru, da su zakopani živi i zaboravljeni od ostatka svijeta. »Ako se slučajno pitate zašto se ovdje nalazimo«, počeo je Maglica, »to je zato što sam htio da izađemo iz zaštitnog kordona. To je obrambena magična zona 278

koja se širi od kuće u svim smjerovima. Ispisani mjedeni otvor kroz koji smo prošli odveo nas je izvan te zone.« Tama kao da je progutala te riječi čim ih je izgovorio. »Priznajem, to je malo uznemirujuće, ali tako i treba biti jer za razliku od mene, vi ćete ostatak svojih života provesti izvan zaštitne zone. Prijašnje generacije dovodio sam ovamo kako bih ih zaplašio strašnim pričama o vanjskome svijetu. Mislim da to u vašem slučaju neće biti potrebno. Vi ste iz prve ruke svjedočili destruktivnoj moći koju posjeduju neki magični entiteti. »Vjerojatno nikada više nećete vidjeti nešto tako strašno kao ono što se dogodilo onoga dana kada se pojavila Zvijer. Ali zapamtite, to što se dogodilo, može se i ponoviti. Vi koji ste toga dana bili u onoj dvorani uvijek ćete u sebi nositi iskustvo te strašne traume. Nikada nećete zaboraviti Zvijer, ali budite sigurni, neće ni ona vas. »Oprostite mi, držim vam predavanje, ali ovo mi je posljednja prilika.« Quentin je sjedio nasuprot Maglice - svi su sjeli na glatki kameni pod - i njegovo blago, svježe obrijano lice doimalo se kao prikaza. Do Quentina su istodobno došle dvije boce viskija, uzeo je svaku u jednu ruku i nagnuo iz obje pa ih proslijedio dalje. »Ponekad se pitam je li dobro da je čovjek otkrio magiju«, nastavio je Maglica predavanje. »Ustvari, sve to nema smisla. Gotovo da je presavršena, zar ne? A ako nas život išta uči, onda nas uči da nije dovoljno željeti da bi se nešto ostvarilo. Riječi i misli ne mijenjaju ništa. Jezik i stvarnost strogo su razdvojeni - stvarnost je nešto teško, nepopustljivo i nije ju briga što vi o njoj mislite, osjećate ili govorite. Ili je barem ne bi trebalo biti briga. Nosite se s njom i živite.

279

»Mala djeca to ne znaju. Magično razmišljanje: tako je to Freud nazvao. Kada naučimo razmišljati drugačije, prestajemo biti djeca. Odvajanje riječi od stvari osnova je na kojoj se temelji život svake odrasle osobe. »Ali negdje u magiji ta se granica između riječi i stvari gubi. Puca, i ovo si dvoje ponovno hrli u zagrljaj, spaja se i stapa. Jezik se prožima sa svijetom koji opisuje. »Ponekad mi se čini kao da smo sasvim slučajno naletjeli na rupu u sustavu, zar ne? Kratki spoj? Čudnu rupu u zakonu? Je li moguće da je magija ustvari znanje kojeg bismo se trebali odreći? Recite mi: može li čovjek koji se bavi magijom ikada zapravo odrasti?« Zastao je. Nitko nije odgovorio. A što da mu, dovraga, kažu? Malo je prekasno da im sad sve ovo govori, sad kad su diplomirali studij magije. »Imam jednu malu teoriju koju bih volio, ako mi dopustite, ovdje iznijeti. Što vi mislite, što je ono što vas čini mađioničarima?« Još glasnija tišina. Ali to je ionako bilo retoričko pitanje. Nastavio je govoriti još blažim glasom. »Je li to vaša inteligencija? Ili hrabrost i dobrota? Ili to što ste posebni? »Možda. Tko zna. Ali reći ću vam nešto: ja mislim da ste vi mađioničari zato što niste sretni. Mađioničar je snažan upravo zato što osjeća bol. Osjeća razliku između onoga što svijet jest i onoga što bi uz njegovu pomoć mogao biti. A što ste vi mislili, što je to što osjećate u grudima dok izvodite čaroliju? Mađioničar je snažan jer ga boli više nego ikoga drugog. Njegova rana njegova je snaga. »Većina ljudi cijeli život živi sa svojom boli, sve dok na neki način ne ubije tu bol, ili ona ubije njih. Ali vi, dragi moji prijatelji, vi ste pronašli drugi način - način kako da iskoristite svoju bol. Ona je postala gorivo koje vam proizvodi svjetlo i toplinu. Naučili ste kako slomiti svijet koji je pokušao slomiti vas.«

280

Quentinova pozornost odlutala je do sićušnih svjetala koja su se tu i tamo vidjela na zakrivljenom stropu i stvarala konstelacije koje nije prepoznavao. Osjećao se kao da se nalazi na nekom drugom planetu pa vidi zvijezde iz nekog sasvim novog kuta. Netko se nakašljao. Maglica je nastavio. »Ali u slučaju da mislite da to nije dovoljno, svatko će od vas večeras napustiti ovu prostoriju s policom osiguranja - s tetovažom pentagrama na leđima. Riječ je o lijepoj, peterokrakoj zvijezdi koja je dom demonu - malom, ali živahnom vražićku. Da budemo precizni, riječ je o kakodemonu. »To su mala, žilava bića kojima je koža snažna poput željeza. Čak mislim da su možda i napravljeni od željeza. Svakome od vas dat ću lozinku koja demona oslobađa iz tetovaže na vašim leđima. Dovoljno je da izgovorite tu riječ i on će iskočiti iz peterokrake i boriti se za vas do smrti, ili smrti onoga tko vas je ugrozio.« Maglica je lupnuo dlanovima po koljenima i pogledao ih kao da im je upravo rekao da će svi dobiti godišnju zalihu lijepog i korisnog pisaćeg pribora s utisnutim brakebillskim grbom. Georgia je nesigurno podigla ruku. »Je li... to obavezno? Mislim, mene malo brine to što će mi ljutiti demon biti zatočen pod kožom.« »Georgia, ako te to brine«, rekao je pristojno Maglica, »onda si trebala završiti školu za kozmetičarke ili takvo što. Nemaš se zašto brinuti, jednom kad ga oslobodiš, bit će ti od neprocjenjive pomoći. No dobar je samo za jednu borbu, zato pažljivo birajte trenutak. »Usput rečeno, to je drugi razlog zašto smo ovdje. Kakodemon se ne može prizvati unutar područja kordona.

281

»A zato nam je bio i potreban bourbon, jer će to boljeti što se kaže ko' sam vrag. Dakle, tko je prvi? Ili ćemo abecednim redom?« Iduće jutro oko deset nastavljena je nešto konvcencionalnija ceremonija u najvećoj dvorani. Svi su bili toliko mamurni da su vjerojatno izgledali kao najjadnija grupa diplomaca ikad. Bila je to jedna od rijetkih prilika u kojima je roditeljima bio dopušten dolazak na kampus, pa u skladu s tim nije bilo dopušteno nikakvo spominjane ili izvođenje magije. Gotovo strašna kao i mamurluk bila je i bol od tetovaže. Quentin se osjećao kao da mu po leđima gmižu stotine insekta koji mu grickaju kožu i koji su točno na tetoviranom mjestu naišli ne nešto izuzetno slasno. Iako ih nije vidio, bio je itekako svjestan prisutnosti svojih roditelja koji su sjedili nekoliko redova iza njega. Quentinovo sjećanje na prošlu noć bilo je zbrkano. Dekan je crtajući koncentrične krugove sigila kredom na kamenom podu prizvao demone. Crtao je istodobno s objema rukama, brzo i sigurno. Za tetoviranje dečki su skinuli sakoe i košulje i poredali se tako goli do pupka; a isto je vrijedilo i za djevojke, koje su iskazivale različite stupnjeve sramežljivosti. Neke su čvrsto stiskale zgužvanu odjeću preko grudi, a nekoliko egzibicionistica skinulo se s ponosom. Kako je vladala polutama, Quentin nije uspio razaznati čime se Maglica koristi da bi im crtao po koži, ali bilo je to nešto usko i sjajno. Crteži su bili složeni i dok si ih gledao, imali su neobičan, promjenjivi optički učinak. Bol je bila strašna, kao da im Maglica skida kožu s leđa i ranu prekriva solju. Ali bol je bila ništa prema strahu koji su osjećali pred onim što slijedi, trenutku u kojem bi dekan implantirao demona. Kada su svi bili spremni, Maglica je u središtu sibilnih prstena zapalio malu vatru od koje je prostorija odmah postala topla i svijetla. U zraku se osjećao miris krvi, dima i znoja, ali i grupnoga straha. Kada je red došao na prvu djevojku - abecednim redom bila je to Gretchen Aslop - Maglica je navukao 282

zaštitnu željeznu rukavicu i počeo prebirati po žeravici sve dok nije našao što je tražio. Sjaj žeravice osvijetlio je njegovo lice i Quentin nije znao sjeća li se točno ih mu je alkohol potpuno pomutio vid, ali učinilo mu se da je u tom trenutku na njemu primijetio nešto što nije vidio od onoga prvog dana u Brakebillsu - nešto okrutno i pomalo zlobno. Kada je dohvatio što je tražio i podigao to iz žeravice, svi su ugledali ljutitog demona veličine psa iz kojeg su frcale iskre. U istome trenutku, dok se ovaj još koprcao, stisnuo ga je i ugurao u Gretchenina mršava leđa; jedan dio tijela izvirio je van i stršao pa ga je morao vratiti i ugurati natrag. Gretchen je bolno izdahnula i cijelo joj se tijelo zgrčilo kao da ju je netko polio ledeno hladnom vodom. A zatim je samo zbunjeno okretala glavu nastojeći vidjeti vlastita leđa; zaboravljajući na trenutak da je gola i da joj svi mogu vidjeti male bijele grudi. Kada je red došao na njega, Quentin je shvatio značenje tog zbunjenog pogleda: nije, naime, osjetio baš ništa. Sada mu se sve to činilo kao san, iako je, naravno, ujutro kad se probudio, prvo pogledao leđa u ogledalu. I vidio je lijevo od sredine veliku peterokraku zvijezdu debelog crnog ruba koja je još uvijek bila pomalo crvena; pretpostavljao je da se mora nalaziti točno ili približno u ravnini sa srcem. Dijelovi zvijezde bili su gusto ispisani sitnim urednim rukopisom, manjim zvjezdicama, polumjesecima i drugim, ne tako lako prepoznatljivim simbolima - nije mu izgledala kao tetovaža, više mu se činilo kao da je na njega, kao na poštanski paket, udaren pečat. Nasmijao se sam sebi u ogledalo. Sve u svemu sviđao mu se opći dojam, osjećao se moćno. Kada je ceremonija završila, izašli su iz dvorane u hodnik. Da su imali kape, mogli su ih bacati u zrak, ali ih nisu imali. Čuo se žamor razgovora, tu i tamo smijeh, ali ništa više od toga; to je bilo to, gotovo je. Ako su još sinoć mogli proći 283

kao studenti, sada više sigurno nisu. Od ovoga trenutka mogli su otići kamo god žele i raditi što god žele. To je bilo to: s njima su završili i sad ih šalju dalje, u svijet. Držeći se za ruke i njišući ih između sebe, Alisa i Quentin izašli su kroz stražnja vrata i krenuli prema velikome hrastu. Nije bilo ni povjetarca. Sunce je žarko sjalo. Quentina je boljela glava. Roditelji su mu bili u blizini i za koji će ih trenutak morati potražiti. A možda da oni potraže njega bar jednom u životu? Pretpostavljao je da će večeras biti mnogo tuluma, ali on se već osjećao kao da se dovoijno istulumario. Nije mu se dalo ni pakirati, ni ići u Chesterton, ni u Brooklyn, ni igdje. Ali nije mu se dalo ni ostati; ni otići, ni ostati. Pogledao je Alisu. Izgledala je loše, kao da je bolesna. Pokušao je u misli prizvati ljubav koju je inače osjećao prema njoj i začudio se kada je shvatio da ne može. Ako je išta želio u tom trenutku, onda je želio biti sam. Ali to, naravno, nije mogao dobiti. Sve su to bile crne misli, ali nije ih mogao, ili ih nije želio zaustaviti. Ima svježe izdanu diplomu i sada je legitimni, profesionalni mađioničar. Naučio je izvoditi čarolije, vidio je Zvijer i ostao živ; odletio je na Antarktiku svojim vlastitim krilima i vratio se gol samo uz pomoć svoje magične volje. U leđima mu je zatočen željezni demon. Tko bi ikad pomislio da će imati, napraviti i biti sve to, a da će i dalje biti nesretan? Što mu je to nedostajalo? Ili je problem u njemu? Ako čak ni ovdje ne može biti sretan, u ovome trenutku, onda je možda neka greška u njemu? Čim bi mu se sreća ukazala na vidiku, raspršila bi se, nestala i pojavila se negdje drugdje. Kao i u Filoriji - sve što je dobro, nikada ne traje zauvijek. Bila je to zastrašujuća spoznaja. Kad dobijem ono što želim, pomislio je, tek onda sve krene nizbrdo. »Cijeli je život pred nama, a ja samo želim spavati«, rekla je Alisa.

284

Iza njih čuo se tihi, blagi zvuk. Kao pucanje balončića sapunice, udah ili zamah krila. Quentin se okrenuo i svi su bili ondje. Josh s plavom bradom zbog koje je još više podsjećao na dobrodušnog, nasmijanog svećenika. Janet s naušnicom u nosu, a vjerojatno i na nekim drugim dijelovima tijela. Eliot u pomodnoj košulji i sa sunčanim naočalama koje nikada nije nosio u Brakebillsu. Još netko je bio s njima: visok, ozbiljan, nešto stariji tip koji je izgledao kao utjelovljenje pomalo mračnog intelektualca. »Ajmo, skupite stvari«, rekao je Josh. Široko se nasmijao i raširio ruke poput proroka. »Spašavamo vas i vodimo odavde.«

285

Knjiga II

286

Manhattan

DVA

MJESECA POSLIJE

bio je studeni. Ne brakebillski studeni, već

pravi studeni - Quentin se sada morao prilagoditi vremenu stvarnoga svijeta. Naslonio je čelo na hladno prozorsko staklo. Pod sobom je vidio lijepi pravokutni park s crvenim i smeđim stablima. Travnjak je bio neuredan i mjestimice prljav. Izgledao je kao tepih koji je na mjestima toliko izlizan da se vidi pod. Quentin i Alisa ležali su pokraj prozora na širokome krevetu presvučenom posteljinom na crveno-bijele crte. Labavo su se držali za ruke, izgledajući i osjećajući se kao da ih je more koje ih je prvo polako ljuljalo i nosilo, odjednom izbacilo na obalu tihog, napuštenog otoka. Nisu upalili svjetlo, ali mliječno popodnevno sunce prodiralo je u sobu kroz poluzatvorene rolete. Na stoliću pokraj nalazile su se nemarno ostavljene figurice nedovršene partije šaha. Stan nije bio namješten i jedva da je imao išta namještaja osim eklektične kolekcije koja je nastajala tako što su nabavljali komad po komad kada bi im nešto zatrebalo. Ustvari su bili skvoteri: kompliciranom i zamornom čarolijom uspjeli su se uvaliti u taj neiskorišteni stan u četvrti Lower East Side u jugoistočnome dijelu New Yorka dok su se njegovi pravi vlasnici nalazili negdje drugdje. Teška, opipljiva tišina visjela je u zraku kao napete bijele plahte na užadi za sušenje odjeće. Nijedno od njih nije govorilo, nitko ništa nije rekao već sat vremena, a nitko nije ni osjećao potrebu da govori. Vladao je zajednički osjećaj unutarnjega nezadovoljstva. 287

»Koliko je sati«, Alisa je prva progovorila. »Dva. Ustvari dva i nešto.« Quentin se okrenuo da pogleda na sat. »Dva.« Čulo se zvono na parlafonu. Nitko se nije ni pomaknuo. »To je vjerojatno Eliot«, reče Quentin. »Idete ranije?« »Da, valjda.« »Nisi mi rekao da idete ranije.« Polako, uz pomoć trbušnih mišića, Quentin se podigao u sjedeći položaj i istodobno izvukao ruku koja se nalazila ispod Alisine glave. »Pa vjerojatno idemo ranije.« Pritisnuo je dugme na parlafonu i pustio Eliota u zgradu. Njih su dvojica išli na tulum. Iako su tek prošla dva mjeseca od diplome, život u Brakebillsu činio mu se nevjerojatno dalekim - još jedan život koji sam ostavio iza sebe, pomislio je Quentin, shvaćajući da u dvadeset i prvoj godini već iza sebe ima dva ili tri života. Kada je napustio Brakebills i otišao u New York, Quentin je očekivao da će gruba realnost biti previše za njega i da će ga dotući. Bilo ga je strah otići iz zaštićenog staklenog zvona Brakebillsa u veliki prljavi grad u kojem stvarni ljudi žive svoje stvarne živote i imaju stvarne poslove od kojih zarađuju stvarni novac. I zaista, nekoliko je tjedana i bio utučen. Sve je bilo itekako stvarno, odnosno nije imalo nikakve veze s magijom; bilo je prljavo i sve se vrtjelo oko novca. Potpuno je zaboravio što znači živjeti u stvarnome svijetu. Nigdje nije bilo ničega čarobnog: sve je bilo ono što jest i ništa drugo. Nije bilo nijedne slobodne, prazne površine, sve je bilo prekriveno riječima - plakati koji najavljuju koncerte, posteri, reklamni panoi, grafiti, ulični znakovi, znakovi upozorenja - koje nisu značile ništa, nisu imale moć magičnih riječi. U Brakebillsu je svaki centimetar kuće, svaka cigla, 288

svaki grm, svako stablo bilo dio magije stare nekoliko stoljeća. Ovdje, u vanjskome svijetu, vladali su grubi, kruti zakoni fizike; vladala je epidemija stvarnosti. Činilo mu se kao da se koraljni greben koji je sadržavao svu vitalnost svijeta povukao i iza sebe ostavio praznu blijedu stijenu. Manhattan viđen mađioničarovim očima izgledao je kao pustinja. No, iako je bio nalik na pustinju i, ako bi se duboko kopalo mogli su se pronaći neki zakržljali znakovi života. Postojala je magijska scena u New Yorku izvan šačice brakebillske intelektualne elite, ali je egzistirala uglavnom među imigrantima. Ostali fizikalci - naziv su ostavili iza sebe u Brakebillsu i više ga nisu upotrebljavali - odveli su Quentina i Alisu podzemnom željeznicom na razgledavanje i upoznavanje s tim rubnim dijelovima grada. U kafiću bez prozora koji se nalazio na prvome katu zgrade u bulevaru Queens, gledali su Kazakhsa i Hasidima kako materijaliziraju teoriju brojeva. U četvrti Flushing jeli su okruglice s korejskim misticima i gledali moderne poklonike božice Izide kako uvježbavaju egipatske ulične čarolije u stražnjem dijelu male trgovine u kojoj se prodavalo sve i svašta. Jednom su trajektom otišli do Staten Islanda i ondje su vidjeli nevjerojatno plavi bazen iz kojega se napijala cijela konklava filipinskih šamana. Ali nakon nekoliko tjedana iscrpio se entuzijazam za te edukativne izlete po gradu. Magija će uvijek biti tu, magija je teška, a on se njome bavi već dugo vremena. Sada se htio ponovno okrenuti sebi, svom životu i onome što je propustio u međuvremenu. Magijsko podzemlje New Yorka možda je bilo malo, ali je broj i raznolikost njegovih alkoholnih supkultura bio izvanredno velik. Dalo se tu nabaviti i droga - stvarnih droga! Imali su svu moć svijeta, nikakvog posla, i nikoga tko bi im išta zabranio. Harali su gradom.

289

Alisi sve to i nije bilo tako uzbudljivo kao Quentinu. Kako bi mogla biti s njim i s ostalima u New Yorku, na neko je vrijeme odgodila razmišljanje o poslu u javnoj službi ih znanstvenom istraživanju, koje je uglavnom bilo predviđeno za ozbiljne brakebillske studente poput nje. No unatoč tomu, i dalje je pokazivala znakove prave, iskrene znanstvene znatiželje pa je veći dio svakog dana, umjesto da se, na primjer, oporavlja od pijane i lude večeri prije, provodila proučavajući magiju. Quentina je dijelom bilo sram jer ne slijedi njen primjer, toliko sram da je čak nekoliko puta spomenuo kako će ponovno pokušati svoje propalo putovanje na Mjesec, ali ipak ne toliko sram da nešto stvarno i napravi glede toga. (Alisa ga je u šah nazivala svim mogućim imenima vezanima uz putovanje u svemir - Scotty, Major Tom, Lajka - a onda je prestala jer je zbog njegove lijenosti šala prestala biti zabavna i postala ponižavajuća.) Ali on je osjećao potrebu da se ispuše, da skine s leđa vilenjačku prašinu koju je skupio u Brakebillsu i da napokon »živi«. Eliot se osjećao jednako (»Pa čemu nam onda služe jetra?« rekao bi zavijajući svojim oregonskim naglaskom). Quentin tu nije vidio nikakav problem. On i Alisa jednostavno su drugačiji. Valjda im je zato i zanimljivo biti zajedno! U svakom slučaju, Quentinu je sve bilo zanimljivo. Sve ga je fasciniralo. Glede financija nije se morao brinuti, jer su jednu godinu nakon diplomiranja imali pravo na korištenje golemim tajnim fondom koji se stoljećima magijskim investiranjem skupljao i rastao i iz kojeg je svaki tek diplomirani mađioničar mogao primati mjesečne subvencije. Nakon četiri godine izolacije u Brakebillsu, novac se sam po sebi činio magičnim: pretvarao je jednu stvar u drugu, proizvodio je ni iz čega nešto, a Quentin je obilato upotrebljavao njegovo magično djelovanje po cijelome gradu. Bogataši su ga smatrali umjetničkim tipom, umjetnički tipovi smatrali su ga bogatašem, a svi su se slagali da je pametan i zgodan pa je svugdje bio pozvan: na dobrotvorne zabave, u ilegalne klubove za poker, ofucane birtije, tulume na krovu, cjelonoćne vožnje u limuzini i popratna cjelonoćna drogiranja. 290

Eliot i on predstavljali su se kao braća, i bili su hit sezone. Bila je to osveta nekadašnjih štrebera. Dan za danom Quentin bi se vraćao kući u rane jutarnje sate; u pustoj ulici osvijetljenoj ranojutarnjim plavičastim svjetlom tek začetoga dana, pred zgradom bi ga ostavio taksi koji bi mu u tom trenutku izgledao kao žuto obojena mrtvačka kola. U tim trenucima prestajalo je djelovanje kokaina ili ekstazija, pa se uvijek osjećao čudno. Tijelo bi mu bilo teško i imao bi dojam da nije čovjek, već golem, stvorenje napravljeno od gustog materijala neke nepoznate zvijezde koja je pala s neba, ohladila se i stvrdnula u ljudski oblik. Osjećao se toliko teško da je mislio da će ako ne bude pazio i nježno spuštao nogu u središte svakog kvadrata na pločniku, propasti kroz njega i upasti u kanalizaciju. Stojeći sam usred velikog nepomičnog nereda njihova stana, osjećao bi golemu grižnju savjesti. Činilo mu se da mu je život krenuo u potpuno krivom smjeru. Nije trebao ići van. Trebao je ostati kod kuće s Alisom. Ali umro bi od dosade da je ostao kod kuće! A ona bi umrla od dosade da je išla van! Što da rade? Ne mogu više ovako. Bio je zahvalan jer bar nije vidjela u što se sve upušta kad je vani i kakve sve gluposti izvodi - koje droge uzima, kako pritom uživa i neprestano flertuje i pipka druge žene. Zatim bi, poput žabe koja odbacuje kožu, skinuo odjeću koja je smrdjela po dimu, a Alisa bi se promeškoljila pospano među plahtama i sjela, pa bi plahta pala i otkrila njene velike grudi. Zatim bi i on sjeo na krevet, a ona bi naslonila glavu na njegovo rame pa bi oboje leđima oslonjeno na hladno uzglavlje bez ijedne riječi promatralo svitanje dana i smetlarski kamion koji bi uz zastajkivanje promicao ulicom i pri svakom stajanju svojim pneumatskim bicepsima trpao u sebe sve što su stanari izbacili van, te tako svako jutro probavljao sve što je grad ispljunuo. Quentin bi pomalo s prijezirom žalio smetlare, a s njima i sve obične građane koji 291

svakodnevno normalno žive svoje normalne živote. Pitao se što ih u njihovim tako običnim i dosadnim životima tjera da vjeruju da ti životi uopće imaju smisla. Čuo je kako Eliot pokušava otvoriti vrata pa shvaća da su zaključana pa zatim prtlja s ključem. Eliot je živio s Janet u četvrti Soho, ali je provodio toliko vremena kod Quentina i Alise da su zaključili da je najjednostavnije da mu daju ključ od stana. Quentin je jedva ustao i skupio kondome, prljavo donje rublje, nekoliko dana stare ostatke hrane i sve bacio u smeće. Stan se nalazio u prenamijenjenoj tvornici pa gotovo da i nije bilo pregradnih zidova. Imao je velike lučne prozore i pod prekriven lakiranim parketima, ali su bivši stanari, za razliku od sadašnjih, bili obzirni prema njegovoj ljepoti. Nakon što su se uselili iznenadilo ga je kada je shvatio da je Alisa čak gora od njega što se tiče nebrige za nered u stanu. Otišla je u sobu kako bi se odjenula. Još je uvijek na sebi imala spavaćicu. »Jutro«, rekao je Eliot, iako je jutro već odavno prošlo. Stajao je ispred metalnih vrata koja su izgledala kao ona na garažama, a na sebi je imao dugi kaput i džemper koji bi djelovao skupocjeno da ga nisu dohvatili moljci. »Ej«, pozdravio ga je Quentin. »Pričekaj samo da uzmem kaput.« »Vani je užasno hladno. Jel ide Alisa s nama?« »Koliko sam shvatio, ne.« Povikao je: »Alisa?« Nije odgovorila. Eliot je već bio u hodniku. U posljednje vrijeme nije baš imao strpljenja za Alisu, vjerojatno mu nije odgovaralo što ne dijeli s njim strast prema neutaživoj potrazi za užitkom. Quentin je pretpostavljao da ga njena stalna marljivost neugodno podsjeća na budućnost koja ga čeka. Bar je takav učinak imala na Quentina. Zastao je na pragu osjećajući se rastrgnutim između dviju vrsta odanosti koje je osjećao prema dvoje različitih ljudi. Vjerojatno će im biti zahvalna što su otišli i omogućili joj malo mira i tišine koji su joj bili potrebni za rad. 292

»Mislim da će ona doći kasnije«, rekao je Quentin. Povikao je u smjeru sobe: »Okej, bok! Vidimo se tamo!« Ništa nije odgovorila. »Bok, mama!« povikao je Eliot. Vrata su se zatvorila.

Kao i svugdje, Eliot je i u New Yorku bio drugačiji od drugih. U Brakebillsu se držao kao netko tko je iznad svih i tko je sam sebi dovoljan. Njegov osobiti šarm, čudan izgled i talent za magiju izdizali su ga i odvajali od ostalih. Ali kad mu se Quentin pridružio na Manhattanu, kao da se ravnoteža moći između njih pomakla u njegovu korist. Eliot nije iz te promjene izašao neoštećen; nije više bilo one lagodnosti i ležernosti u njegovu ponašanju. Humor mu više nije bio tako istančan, postao je zajedljiv i prepun gorčine. Kako je Quentin postajao zreliji, on kao da je postajao infantilniji. Quentin mu je bio sve potrebniji i upravo mu je to zamjerao. Mrzio je kad bi se osjećao izostavljenim, a mrzio je i kad bi osjećao da je dio nečega. Provodio je više vremena nego što je trebao na krovu svoje zgrade pušeći cigarete Meritsa i tko zna što još - tko je imao novca, mogao si je pribaviti što god poželi, a oni su imali novca. Smršavio je do neprepoznatljivosti. Bio je depresivan, a kad bi ga Quentin pokušao oraspoložiti, postao bi grub. Kada bi bio živčan, rekao bi: »Pravo je čudo da nisam postao alkoholičar«, a zatim bi se ispravio, »hm, ustvari, da...« Kad je to prvi put rekao, bilo je smiješno. Poslije više nije. Eliot bi u Brakebillsu počeo piti za vrijeme večere, vikendom i prije, što je bilo u redu jer su i stariji studenti pili za večerom, iako većina njih nije kao on mijenjala desert za dodatnu čašu vina. Na Manhattanu, gdje nije bilo profesora koji bi ih nadgledali ni predavanja za koja je valjalo biti trijezan, Eliot se od popodneva 293

nadalje rijetko mogao vidjeti bez čaše u ruci. Najčešće je bila riječ o nekom laganom piću, bijelome vinu, campariju ili velikoj čaši punoj zveckajućeg leda i bourbona razrijeđenog sodom. Ali ipak, i to je bilo previše. Jednom kada je Eliot liječio prehladu Quentin mu je predložio da pokuša ispijati dnevne doze aspirina s nečim zdravijim od votke-tonika. »Ako sam bolestan, ne znači da sam mrtav«, odgovorio je Eliot. I to je bilo to. Bar je jedan Eliotov talent preživio njegovo diplomiranje: i dalje je bio neumorni ljubitelj finih i rijetkih vina. Ipak se još nije bio pretvorio u takvog alkoholičara da bi se odrekao svog snobizma. Posjećivao je kušanja vina i čavrljao s uvoznicima i vlasnicima vinoteka sa strašću kakvu nije dijelio ni prema čemu drugome. Svakih nekoliko tjedana, kada bi sakupio desetak vina na koja je osobito ponosan, Eliot bi najavio večeru i tulum. I upravo su se za takav događaj on i Quentin pripremali danas. Gotovo je bila smiješna količina energije koju bi utrošili na pripremanje tih tuluma jer je uvijek bila disproporcionalna s količinom zabave koju bi na njima doživjeli. Mjesto događaja uvijek je bio Eliotov i Janetin stan. Bio je to veliki prostor s velikim brojem soba i sobičaka, i podsjećao je na labirint koji bi bio idealan kazališni set neke francuske farse. Josh je bio glavni kuhar, a Quentin mu je asistirao kao pomoćni kuhar, ali i 'mali od kužine'. Eliot je, naravno, bio sommelier. Što se tiče Alise, od nje se samo tražilo da na vrijeme prestane čitati kako bi stigla jesti. Janet je odlučivala o izgledu seta: odredila bi obavezni dress-code, odabrala glazbu i ručno ispisala i ilustrirala menije. Osmislila bi glavnu temu večeri koja je uvijek imala neke nadrealne i kontroverzne elemente. Tema večerašnje zabave bila je miscegenacija i Janet je - usprkos estetskim, moralnim i ornitološkim

294

protuargumentima - obećala nabaviti magijom oživljene ledene skulpture Lede i labuda koji će kopulirati sve dok se ne otope. Kao i na svakoj takvoj zabavi, svi planovi i zamisli postali bi naporni već popodne, nekoliko sati prije nego što bi sve skupa trebalo početi. Quentin je u jednoj trgovini pronašao havajsku suknju od vlati trave koju je odlučio kombinirati s finom košuljom i sakoom, ali ga je suknja toliko grebala da je na kraju odustao od te ideje. Nije mu ništa drugo padalo na pamet pa je ostatak popodneva proveo loše raspoložen, izbjegavajući Josha koji je cijeli prošli tjedan proveo istražujući recepte u kojima su u duhu teme spojeni inače nespojivi sastojci - slatko i slano, crno i bijelo, hladno i toplo, istočna i zapadna kuhinja - i koji je sada jurio po kuhinji, nervozno otvarao i zatvarao ormariće i tjerao ga da sve kuša, pazeći pritom na svaku njegovu reakciju. Alisa se pojavila u pet i trideset. Quentin i Josh zajedno su je izbjegavali. Kada je tulum napokon počeo, svi su već bili pijani, gladni i loše raspoloženi. Ali onda je, kao što se često i dogodi na zabavama, sve na neki tajnoviti, spontani način opet postalo savršeno. Sve se posložilo na svoje mjesto. Dan prije Josh, koji je u međuvremenu obrijao bradu (»Ma, moram se o njoj brinuti kao o jebenome ljubimcu.«), najavio je da će dovesti neku djevojku, pa su svi osjećali veći pritisak. Sunce je polako zalazilo i njegove ružičaste zrake obojile su nebo i veliki dnevni boravak, a Eliot je počeo dijeliti koktele Lillet (lilliet i šampanjac pomiješani s votkom) u ohlađenim čašama za martini, a Quentin je poslužio minijaturne slatko-slane rolice s jastogom za koje su se svi složili da su - a možda su stvarno i bile - odličan izbor, super izgledaju i nevjerojatno su ukusne. Josh je odbio unaprijed otkriti tko je djevojka koju je pozvao, tako da se Quentin kad su se otvorila vrata lifta - imali su cijeli kat na raspolaganju - dobrano iznenadio: bila je to ona djevojka iz Luksemburga, lijepa kapetanica valovite kose 295

koja je zadala smrtni udarac njegovoj karijeri igrača valoloma. Na kraju se pokazalo (zajedno su ispričali priču upadajući jedno drugom u riječ) da je Josh naletio na nju na postaji podzemne dok je pokušavao čarolijom nadoplatiti kartu za vožnju. Zvala se Anaïs i imala je na sebi nevjerojatno uske hlače koje su joj toliko dobro pristajale da se nitko nije usudio primijetiti da nemaju nikakve veze s temom te večeri. Imala je malo lice s malim, prćastim nosom koje su uokvirivale plave lokne i bilo je očito da je Josh potpuno zaluđen njome. Ali isto je vrijedilo i za Quentina. Bio je ljubomoran na Josha. Ulazio je i izlazio iz kuhinje, posluživao hranu, odnosio ostatke i donosio nova jela; s Alisom jedva da je izmijenio i jednu riječ. Kad se pojavio s novim jelom svinjećim odrescima prelivenima tamnom čokoladom - već je pao mrak i Richard je držao govor o teoriji magije. Zbog vina, glazbe, hrane i svijeća, to što je govorio gotovo da je i bilo zanimljivo. Richard je bio misteriozni stranac koji se pojavio s ostalim fizikalcima onaj dan na ceremoniji dodjele diplome. I on je nekada bio fizikalac, i to iz generacije prije Eliota, Josha i Janet, i od svih njih on je bio jedini koji je već ušao u svijet profesionalnoga čarobnjaštva. Bio je visok, velike glave, jake čeljusti, tamne kose i razvijenih ramena, i na neki čudan frankenštajnovski način, bio je zgodan. Prema Quentinu se ponašao prijateljski - čvrsti stisak ruke i izravan pogled velikim, tamnim očima. U razgovorima mu se uvijek obraćao izravno s »Quentine« zbog čega se ovaj često osjećao kao da je na razgovoru za posao. Richard je bio zaposlen u zakladi koja je baratala sa svim financijama mađioničarske zajednice. Bio je aktivni kršćanin, ali nikada to nije isticao. Vjernici su bili prava rijetkost među mađioničarima. Quentin je nastojao da mu se Richard svidi, jer svima ostalima jest, a i tako je bilo jednostavnije. Ali smetalo mu je što je toliko prokleto ozbiljan. Nije bio glup, 296

ali nije imao nikakav smisao za humor - uopće nije shvaćao šale pa bi se razgovor uvijek prekidao dok bi mu netko, najčešće Janet, objašnjavao čemu se svi smiju. Richard bi tada uzdahnuo i skupio svoje debele obrve čudeći se nezrelosti ljudi s kojima se druži. A Janet, koja je bila poznata po verbalnoj okrutnosti prema svakome tko se usudi bilo što shvaćati ozbiljno, začudo, prema Richardu je pokazivala nevjerojatno strpljenje i blagost. Quentina je užasno živcirala pomisao da joj je on možda uzor kao što su to nekada njemu bili stariji fizikalci. A bio je i gotovo siguran da su još u Brakebillsu nekoliko puta završili zajedno. Bilo je moguće da se čak i sada povremeno nalaze. »Magija«, počeo je Richard polako i uživljeno, »jest oruđe. Oruđe Stvoritelja.« Gotovo nikad nije pio, pa su dvije čaše bijeloga vina koje je popio te večeri za njega bile previše. Pogledao je prvo u lijevo pa u desno kako bi se uvjerio da ga svi za stolom slušaju. Koje samozadovoljno govno, pomislio je Quentin. »Ne postoji drugo objašnjenje. Imamo scenarij u kojem imamo osobu koja je sagradila kuću i onda je napustila.« Lupio je dlanom o stol kako bi naglasio važnost upravo izgovorene rečenice. »A kad ju je On napustio, ostavio je svoje oruđe u garaži. I onda smo ga mi pronašli, uzeli i pokušali shvatiti kako njime rukovati. To još uvijek radimo. I to je magija.« »Ta tvoja teorija toliko je besmislena da uopće ne znam odakle da počnem«, Quentin je čuo sam sebe kako govori. »Da? Pa počni od nečeg.« Quentin je spustio poslužavnik s hranom. Nije imao pojma što će reći, ali je bio sretan jer se javno suprotstavio Richardu. »Dobro. Pa prije svega tu je problem veličine. Svemir je mnogo veći i ne gradi se kao kuća. Ne grade se ni galaksije, ni solarni sustavi ni planeti. Za izgradnju kuće trebaju ti dizalice i buldožeri. Ako taj tvoj 'Stvoritelj' i postoji, što čisto 297

sumnjam, onda je on imao baš takvu mašineriju. Kužiš, željezarija. I nije mi baš jasno kako od toga dolazimo do ovoga o čemu ti govoriš.« »Stvar je tek u razmjeru«, rekao je Richard, »a ako tako gledamo, onda to i nije toliko neshvatljivo. Možda mi jednostavno« - zastao je i zagledao se u čašu kao da u njoj traži odgovarajuću metaforu - »ne stavljamo to oruđe u prave utore. Možda postoje mnogo veći utori-« »Mislim da ti sada govoriš o struji«, ubacila se Alisa, »možda bi trebao govoriti o tome odakle potječe energija.« To sam ja trebao reći, pomislio je Quentin. Alisa je obožavala teorijske rasprave, baš kao i Richard, i bila je bolja u njima od njih obojice skupa. »Uzmi bilo koju toplinsku čaroliju, u njoj izvlačiš energiju iz nečega i prenosiš je na nešto drugo. Ako netko i jest stvorio svemir, onda je to napravio uz pomoć energije koju je uzeo s nekog drugog mjesta. Nije ga stvorio tek tako, ni iz čega.« »Dobro, ali ako-« »Uz to magija nema nikakve veze s oruđem«, nastavila je Alisa. »Daj samo zamisli kako bi to bilo dosadno da je izvođenje čarolije jednako uključivanju električne bušilice? Ali nije. Nije tako jednostavno, ne odvija se po pravilima i predivno je. Nije predmet za uporabu, već nešto drugo, nešto organsko. Ona je nešto što se stvara, a ne nešto što je već napravljeno.« Dok je govorila, izgledala je prelijepo, odjevena u usku, crnu svilenu haljinu za koju je znala da je on obožava. Kako to nije prije primijetio? Činilo mu se da u posljednje vrijeme prečesto zaboravlja koliko je sretan što je ima pokraj sebe. »Ma to je neka vanzemaljska tehnologija«, ubacio se Josh. »Nešto četverodimenzionalno kao vrijeme, ih takvo što. Nešto što mi uopće ne možemo

298

vidjeti. Ili se možda nalazimo u nekoj sofisticiranoj videoigrici.« Zapucketao je prstima. »A zato me Eliot uvijek pobjeđuje i likuje nad mojim porazima.« »Nije nužno«, ponovno se javio Richard. On je očito još uvijek razmišljao o Alisinim argumentima. »Nije nužno, da se ne odvija po pravilima. Prije bih rekao da njome vlada određena viša zakonitost, viši red koji nama nije dopušteno shvatiti.« »Ma moš mislit!« rekao je Eliot, vidljivo pijan. »To je odgovor na sva pitanja. Bože, sačuvaj nas pokrštenih mađioničara. Zvučiš kako moji roditelji. Isto to rekli bi moji glupi roditelji koji su isto kršćani. A ako se nešto ne uklapa u tvoju teoriju, to je zato što, pa ustvari ne, da, naravno da se uklapa, što čudni su i misteriozni putovi Gospodnji, i mi to jednostavno ne shvaćamo. Jer mi smo takvi jebeni grešnici.« Velikom vilicom za posluživanje prčkao je po onome što je ostalo od Janetinog umjetničkog djela s Ledom i labudom. U tom trenutku već se više nije dalo razaznati što je Leda, a što labud; kao u Brancusijevim skulpturama postojale su samo dvije okrugle forme koje su se još uvijek pomicale u lascivnome ritmu i polako nestajale kako ih je zapljuskivala voda otopljenog leda. »Čovječe, pa mi bismo se trebali zvati meta-fizikalci«, rekao je Josh. »I tko je, jebote, taj "Stvoritelj" o kojem govoriš?« pitao je Eliot ljutito. Postajao je naprasit i uopće nije slušao što mu se govori. »Je li ti možda govoriš o Bogu? Jer ako govoriš o Bogu, onda jednostavno reci Bog!« »U redu«, rekao je Richard pomirljivo. »Nazovimo ga Bogom.« »Je li taj tvoj Bog moralan? Hoće li nas kazniti jer upotrebljavamo Njegovu svetu magiju? Jer smo mali zločesti mađioničari? Hoće li se On (»Ona!« povikala je Janet) vratiti i dobro nas istući po guzi jer smo prtljali po garaži i igrali se Tatinim moćnim oruđem? 299

»Je li ti shvaćaš koliko je ta tvoja teorija glupa? Jednostavno je glupa. Jer nitko nije kažnjen ni za što. Možemo raditi što god želimo i nitko nas neće zaustaviti, niti je koga briga.« »Ako nam je On ostavio svoje oruđe, onda je imao razlog za to«, rekao je Richard. »Pretpostavijam da ti znaš koji je to razlog.« »Eliote, što pijemo slijedeće?« upitala je Janet veselo. U teškim situacijama ona je uvijek ostajala hladne glave, možda baš zato što je ostatak vremena bila toliko izvan svake kontrole. Večeras je izgledala bolje nego inače, odjevena u provokativnu crvenu tuniku koja joj je jedva sezala do ispod guzice. Alisa nikada ne bi odjenula takvo što. A ne bi ni mogla, s obzirom na svoju figuru. Činilo se da i Richard i Eliot žele nastaviti s prepirkom, ali se Eliot nekako pribrao i odlučio stati. »Odlično pitanje.« Pritisnuo je dlanove na čelo. »Primam božansku viziju od Svemogućega Stvoritelja... ekskluzivnog skupocjenog bourbona... i taj Bog oprostite mi, Stvoriteljica - zapovijeda mi da vam ga odmah poslužim.« Nesigurno je ustao i krenuo u smjeru kuhinje. Quentin ga je pronašao kako sjedi na stolcu pokraj prozora, crvena lica i oznojen. Ulazio je hladni zrak, ali Eliot to očito nije primjećivao. Ne trepćući gledao je u grad što se ocrtavao u svjetlećim crtama koje su se pojavljivale i nestajale u tami. Ništa nije govorio. Nije se ni pomaknuo dok je Quentin pomagao Richardu da izvede Pečenu Aljasku - trik koji, kako mu je Richard objasnio svojim predavačkim tonom, održava glazure i šlag na kolačima postojanima - a Quentin se pitao je li Eliot gotov za tu večer. Ne bi bio prvi put da se toliko napio da prestane funkcionirati. Ali nekoliko minuta poslije došao je sebi i krenuo za njima u dnevni

300

boravak držeći u ruci usku bocu čudnoga oblika do vrha punu jantarnožutog viskija. Atmosfera se smirila. Svi su pazili da ničim ne isprovociraju još koji Eliotov ispad ili još koju Richardovu propovijed. Ubrzo je Josh otišao otpratiti Anaïs kući, a Richard se samovoljno povukao, pa su na kraju Quentin, Janet i Eliot ostali sami među praznim bocama i zgužvanim prljavim ubrusima. Na jednome mjestu svijeća je zapalila stolnjak. Gdje je Alisa? Zar je otišla kući? Ili je zaspala u nekoj od praznih soba? Nazvao ju je na mobitel. Nije se javila. Eliot je dovukao dva otomana do stola. Spojio ih je i ispružio se na njih u poluležećem položaju, kao kakav stari Rimljanin, ali bili su preniski pa se morao malo pridignuti ako je htio uzeti piće sa stola. Jedino što je Quentin od njega vidio bila je ruka koja stremi prema čaši. Janet je također legla i zadovoljno se stisnula uz njega. »Kava?« pitala je. »Sir«, odgovori Eliot. »Imamo sira? Hitno mi je potreban sir.« Kao da su ih cijelo vrijeme promatrali, na radiju su pustili pjesmu Peggy Lee »Is that ail there is« koja je na neki način govorila o prolaznosti i smislu života. Quentin se pitao što je gore: ako je Richard u pravu, onda postoji strašni moralni Bog, a ako je Eliot u pravu, onda, u čemu je smisao? Je li magija stvorena s nekim ciljem ili mogu s njom raditi što god žele? Osjetio je kako ga odjednom hvata panika. Nije im lako. Nemaju ništa za što bi se uhvatili. A ne mogu ovako zauvijek. »Imaš u kuhinji onog sira morblera«, rekao je Eliot. »To je trebalo biti u skladu s temom. Ono znaš, dva sloja - sloj jutarnjeg mlijeka, sloj večernjeg mlijeka; sloj žutog sira, sloj plijesni.« »Da, da, shvatila sam«, rekla je Janet. »Ajde, Q., budi dobar psić pa donesi.«

301

»Ja ću«, rekao je Eliot, ali umjesto da ustane, samo se zakotrljao s otomana i pao na pod. Kad mu je glava udarila o parket, čuo se bolni i glasni bum. Ali dok su ga Janet i Quentin podizali, on se smijao. Quentin ga je držao za ramena, a Janet za noge i svaka je želja za sirom nestala, pa su ga iznijeh iz dnevnoga boravaka u smjeru njegove sobe. Dok su izlazili kroz vrata, Eliotova je glava udarila u okvir i opet se čuo bum, i to je bilo toliko smiješno da su se svi počeh smijati, i toliko su se smijali da ga više nisu mogli držati. Prvo mu je Janet ispustila noge, a zatim Quentin i gornji dio tijela pa mu je glava ponovno uz bum udarila o pod, a njima je to bilo još tisuću puta smješnije nego prva dva puta. Trebalo im je nekih dvadeset minuta da ga prenesu kroz hodnik do sobe. Posrtali su i zabijali se u zidove kao da se probijaju kroz poplavljeni uski hodnik negdje u podnožju Titanika. Svijet kao da se smanjio i postao bezbrižniji, ništa nije imalo smisla, ali što je uopće smisao osim tereta koji ih paralizira? Eliot je stalno ponavljao da je dobro i da može sam, a Janet i Quentin insistirali su da mu moraju pomoći da dođe do sobe. Janet je rekla da se upiškila od smijeha, doslovno upiškila od smijeha. Dok su prolazili pokraj Richardove sobe, Eliot je počeo glasno govoriti: »Ja sam veličanstveni Stvoritelj i ja vam zaviještam svoje Sveto Oruđe, jer ja sam prejebeno pijan da bih ga koristio i neka vam bude sretno jer kad sutra ujutro ustanem, nadam se za vaše dobro da ću ga pronaći ondje gdje sam ga ostavio, točno tamo, a čak i moj... ne, ne, osobito moj remen, jer ću sutra biti tako jebeno mamuran, pa će svatko tko se zajebavao s mojim remenom... dobiti remenom po guzici. I to mu se neće svidjeti. To mu se uopće neće svidjeti.« Na kraju su ga uspjeli baciti na krevet, pokušali ga natjerati da se napije vode i pokrili ga. Možda se to dogodilo zbog neke gotovo obiteljske bliskosti - osjećali su se kao da je Eliot njihov voljeni sin kojeg s roditeljskom ljubavlju ušuškavaju u krevet. A možda je u pitanju bila i čista dosada, taj moćni afrodizijak koji je bio 302

prisutan čak i u najzabavnijim trenucima današnjeg okupljanja. Ali ako je htio biti iskren sam sa sobom, Quentin je već najmanje dvadesetak minuta znao, čak i dok su se mučili s Eliotom u hodniku, da će skinuti haljinu s Janet čim mu se za to pruži i najmanja prilika. Iduće jutro Quentin se budio polako. To buđenje trajalo je toliko dugo da na kraju uopće nije bio siguran je li spavao. Činilo mu se da je krevet nestabilan i da pluta. A osjećao se čudno i zato što je pokraj njega ležalo još dvoje golih ljudi. Dok su spavali, sudarali su se, nehotice dodirivali, zatim uzmicali i tek bi onda postali svjesni međusobne prisutnosti. Kad je prvi put shvatio što se dogodilo, nije osjećao nikakvu grižnju savjesti. To je normalno, to je ono što ljudi njegovih godina rade. Jednostavno, sad živi život punim plućima. Opija se i prepušta zabranjenim strastima. To je ono što daje sadržaj životu. Zar to nije lekcija koju su naučili iz epizode s lisicama? Da je Alisa imalo životnija, pridružila bi im se! Ali ne. Ona je baš morala otići ranije na spavanje. Ista je kao Richard. E pa draga Alisa, dobro došla u svijet odraslih mađioničara. Magija ne može riješiti sve. Kako ona to ne vidi? Kako ne vidi da su svi smrtni i da sve to nema smisla i da sve što treba jest živjeti, piti i jebati koga god stigneš, dok još možeš? Pa baš ga je ona na to upozorila još u sobi svojih roditelja u Illinoisu. I imala je pravo! A zatim nakon nekog vremena, nije više bio siguran - istodobno je bio ljut na sebe i nalazio opravdanja za to što je učinio. A zatim mu se sve činilo kao nesretni razvoj događaja, glupasto nezrelo ponašanje koje je još uvijek u granicama oprostivog. Nije to nešto s čim se može pohvaliti, ali dobro. Zatim je to postala strašna greška, nešto užasno. A onda se, u posljednjem činu promišljanja, otkrilo kao ono što uistinu i jest bilo: strašna, uistinu strašna i bolna izdaja voljene osobe. U jednome trenutku, dok je u glavi proživljavao ovaj svoj pad prema dnu, postao je 303

svjestan da Alisa sjedi na donjem rubu kreveta. Vidio je samo njena leđa jer joj je pogled bio usmjeren u suprotnome pravcu od njihovih nagih tijela, a glavu je pridržavala među dlanovima. Nekoliko je puta pomislio da je sve to san i da ona uopće nije tu. Ali znao je da se obmanjuje; bila je tu. I uopće nije izgledala kao sanjarija. Bila je odjevena. Vjerojatno je bila budna već neko vrijeme. Oko devet sati sobu je preplavilo jutarnje svjetlo i Quentin se više nije mogao praviti da spava. Podigao se u sjedeći položaj. Nije na sebi imao košulju, a nije se mogao sjetiti gdje ju je ostavio. Na sebi nije imao ništa. U tom trenutku bio je spreman prodati dušu za košulju i bokserice. Kada je stavio bose noge na tvrdi pod, na neki se čudan način osjećao nestvarno. Nije mogao razumjeti zašto i nije mogao vjerovati što je napravio. Jednostavno mu to nije ličilo na njega. Možda je Maglica bio u pravu, možda je magija zaustavila njegov moralni razvoj. Nešto sigurno jest. Možda se zato ponio kao usrani gad. Ali mora nekako natjerati Alisu da shvati koliko mu je žao. Povukao je deku s Eliotova kreveta - Janet se promeškoljila i pospano zagunđala, a zatim se ponovno vratila u svoj bezbrižni san - omotao se i otišao u tihi dnevni boravak. Stol je izgledao kao da je preživio brodolom. Kuhinja kao da je mjesto zločina pomahnitalog ludaka. Njihov mali svijet sada je uništen i on više nije znao gdje bi sa sobom. Sjetio se profesora Mayakovskog koji je vratio vrijeme unatrag, i stakleni globus izgledao je kao da mu se nikad ništa nije dogodilo, a pauk je ponovno oživio. Bilo bi dobro kad bi sada to mogao napraviti. Kada su se otvorila vrata lifta, Quentin je pomislio da je to možda Josh koji se vraća nakon uspješne noći s Anaïs. Ali bio je to Kuna, blijedi Kuna koji je bio zadihan od trčanja i toliko uzbuđen da nije mogao govoriti.

304

Kunina priča

IMAO

JE NOVU FRIZURU,

kričavozelen irokez otprilike dva centimetra

širok i sedam centimetara dug, koji je kao kresta centurionske kacige čvrsto stajao u zraku. I udebljao se - na neki čudan način izgledao je mlađe i blaže nego prije: manje kao usamljeni osvetnik, a više kao debeli gangster iz predgrađa. Ali i dalje je to bio Kuna. Stajao je zadihano na orijentalnome sagu znatiželjno i kritički promatrajući sve oko sebe. Imao je na sebi crnu kožnatu jaknu sa šiljcima, izblijedjele crne traperice i zgužvanu bijelu majicu kratkih rukava. Isuse, pomislio je Quentin, zar pankeri još uvijek postoje? On je vjerojatno posljednji u New Yorku. Kuna je šmrknuo i nos obrisao o rukav. Obojica su šutjeli. Quentin je dobro znao da je Kuni ispod svake časti upuštati se u socijalne gluparije u kojima bi trebalo nekoga pozdraviti i upitati ga kako je pa onda i objasniti što dovraga radi tu. Ovaj put Quentin mu je bio zahvalan zbog toga. Nije znao bi li i sam u ovome trenutku mogao to podnijeti. »Odakle ti?« progunđao je Quentin. Usta su mu bila suha. »Vratar ti je zaspao. Trebao bi mu dati otkaz.« »To nije moj vratar«, rekao je još uvijek hrapavim glasom od spavanja. »Sigurno si se poslužio nekom čarolijom.« »Samo Cholmondeleyevom tajnom.« Kuna je naziv izgovorio isforsiranim britanskim naglaskom: Chumleyjevom. 305

»Eliot je stavio cijeli ovaj kat pod zaštitu. Ja sam mu samo pomogao pri čaranju. A i trebao ti je ključ za lift.« »Pa trebat ćemo postaviti novu zaštitu. Malo sam je oštetio dok sam dolazio.« »A u kurac - ali, čekaj, kao prvo kako misliš, mi ćemo trebati? Tko smo to mi?« upitao je Quentin. U ovome trenutku samo je želio uroniti lice u umivaonik pun mlake vode. I možda nekoga pokraj sebe tko će mu pritisnuti glavu prema dolje, sve dok se ne uguši. »I kao drugo, Kuna, jebote, potrošili smo cijeli vikend da bismo napravili tu zaštitu.« Na brzinu je provjerio: Kuna je imao pravo, zaštitne čarolije oko stana bile su skinute, uništene, do te mjere uništene da nisu ni signalizirale da ih više nema. Quentin nije mogao vjerovati. Kuna je vjerojatno na brzinu izvana, bez puno muke skinuo njihovu zaštitu u manje vremena nego što mu je trebalo da se liftom popne do desetoga kata. Quentin je nastojao ostati miran - nije želio pružiti Kuni tu satisfakciju da vidi koliko je impresioniran. »A ključ?« Kuna ga je izvadio iz džepa na jakni i dobacio ga Quentinu. »Uzeo samo ga od vratara.« Slegnuo je ravnodušno ramenima. »Hoćeš-nećeš na ulici pokupiš takve trikove.« Quentin je htio prokomentirati kako ta »ulica« koju spominje vjerojatno uopće nije ulica nego popločani prilaz u nekom bogatom kvartu, a uostalom, kao da treba velika vještina da se vrataru koji spava ukrade ključ, pogotovo ako rasturaš Cholmondeleyevu tajnu. Ali sve mu je to u tom trenutku bilo potpuno nevažno i riječi su mu se činile kao nešto preteško, kao kamenje u trbuhu koje bi trebao fizički iskašljati sve do povraćanja. Ma tko jebe Kunu, samo mu troši vrijeme. Mora razgovarati s Alisom.

306

Ali ostali su već čuli Kunin glas i pojavili se. Richard je doteturao iz kuhinje gdje je pospremao, već iritantno budan, istuširan, počešljan i ulickan. Uskoro se i Janet pojavila iz Eliotove sobe kao kraljica omotana u deku, ponašajući se kao da se sinoć baš ništa neobično nije dogodilo. Kada je ugledala Kunu, vrisnula je i odjurila u kupaonu. Quentin je shvatio da se mora odjenuti i početi rješavati nastalu zbrku. Dan je svanuo, a s njim i svijet maski, laži i pretvaranja. Richard će napraviti kajganu pa će svi pričati o tome tko je više mamuran, pit će Krvavu Meri s više tabasca i crnoga papra, i ponašati se kao da je sve u redu i kao da Quentin nije slomio Alisi srce samo zato što mu je bilo dosadno i bio je pijan. I koliko god to bilo nevjerojatno i neshvatljivo, poslušat će što Kuna ima za reći. Bio je godinu iza Quentina i Alise, ali je na četvrtoj godini shvatio - kako je objasnio, kad se njegova publika odjenula i s pićima i tanjurima u rukama skupila oko njega u dnevnome boravku - da su ga na Brakebillsu naučili sve što su mogli pa je odlučio napustiti fakultet i odselio se u mali gradić u državi Maine, nekoliko kilometara sjeverno od grada Bar Harbor. Neki su ga slušali ležeći na kauču, a drugi sjedeći prekriženih nogu na podu, ovisno o tome koliko im je njihovo fizičko i emocionalno stanje dopuštalo. Gradić se zvao Oslo i bilo je to malo, gotovo pusto vikendaško naselje čiji bi broj stanovnika izvan sezone pao i za 80%. Kuna je odabrao Oslo - čak ne New Oslo, nego jednostavno Oslo, kao da su osnivači mislili da su se prvi sjetili tog naziva - jer u njemu nije bilo ničega što bi ga moglo ometati u radu. Došao je ondje sredinom rujna i na samome rubu grada unajmio malu seosku kuću do koje je vodila jedna neasfaltirana cesta. Najmodavac mu je bio umirovljeni učitelj koji mu je predao ključeve i otišao u svoju zimsku rezidenciju u Južnoj Karolini. Što se tiče susjeda, s jedne strane nalazila se 307

zatvorena pentekostalna crkva, a s druge ljetni kamp za djecu s problemima u razvoju koji također nije bio u funkciji. Savršena situacija. Pronašao je mir u prirodi, pronašao je svoj Walden. Ondje je imao sve što mu je bilo potrebno: tišinu, samoću i kamp-prikolicu prepunu magijskih kodeksa, monografija, duhovnih knjiga, pamfleta i znanstvenih knjiga. U kući je imao veliki radni stol, dobro osvijetljenu sobu i prozor s ne baš veličanstvenim pogledom na nepokošeno stražnje dvorište. Bio je čak zadovoljan i s tim pogledom jer ga nije dovodio u iskušenje da prečesto gleda kroz prozor. Radio je na zanimljivom i intrigantnom istraživanju koje se svakim danom sve više razvijalo. Sve u svemu, bio je u sedmome nebu. Ali jedno popodne nekoliko tjedana nakon što je stigao, dok je sjedio za stolom i svojim vodenastim plavim očima upijao zavodijive riječi napisane stoljećima prije pisaljkom napravljenom od pera hipogrifa, Kunine su misli odlutale. Njegovo se veliko, čisto čelo naboralo. Nešto je potkopavalo njegovu moć koncentracije. Doživljava U možda napad drugoga istraživača koji ga smatra konkurencijom? Tko bi se samo usudio! Protrljao je oči, razgibao vrat i još se više koncentrirao. Ali, misli su mu i dalje lutale. Ispostavilo se da je Kuna otkrio kod sebe slabost, manu za koju nikada ne bi rekao da je ima, nikada je ne bi prepoznao, ni da živi tisuću godina. A upravo je toliko, uz neke male modifikacije kojima se namjeravao pozabaviti kada uhvati vremena, i namjeravao živjeti. Njegova je mana bila ta što se osjećao usamljeno. Ta spoznaja bila mu je strašna. Ponižavajuća. On, Kuna, čovjek od kamena, vuk samotnjak. On koji je Han Solo gradića Oslo?! Proveo je četiri beskrajne godine na Brakebillsu okružen potpunim debilima - osim, naravno, Melanie, kako je privatno nazivao profesoricu Van der Weghe - i sada je konačno bio sam i slobodan od svih njihovih beskrajnih sranja. 308

Ali sada se odjednom uhvatio kako radi potpuno besmislene stvari. Neproduktivne stvari. Stajao bi na betonskome nasipu u blizini kuće i bacao kamenčiće ne bi li razbio tanki sloj leda na površini jezera. Propješačio bi više od dva kilometra do centra grada i igrao videoigrice u igraonici bez prozora koja se nalazila u stražnjem dijelu ljekarne. Natrpavao bi usta tvrdim starim žvakaćim gumama koje bi osvojio na aparatima sa slatkišima i plišanim igračkama, stojeći bok uz bok s izgubljenim depresivnim tinejdžerima koji su ondje zgubidanili i radili isto što i on. Nespretno bi pokušavao flertovati s maloljetnom prodavačicom u knjižari u kojoj se ustvari uglavnom prodavao pisaći pribor i čestitke, a ne knjige. Svoje muke ispovijedao je otužnom krdu od četiri bizona koji su živjeli na farmi izvan glavne ceste. Razmišljao je da li da preskoči ogradu i pomiluje jednu od njihovih velikih snažnih glava, ali se ipak nije usudio. Bili su veliki i činilo mu se da ne bi baš blagonaklono reagirali kada bi vidjeli kako im se približava njegova ruka. Tako je protekao rujan. Već početkom listopada kupio je zelenu Subaru Imprezza i s njom je redovito odlazio do noćnoga kluba u grad Bangor. Vozio bi se do onamo po četrdeset i pet minuta mračnom cestom okruženom borovom šumom i usput potezao iz boce votke koja se nalazila na suvozačevom sjedištu (ulazak u klub bio je dopušten i maloljetnim osobama pa nisu posluživali alkohol). Rad na istraživačkom projektu gotovo je u potpunosti stao i sveo se na bezvoljno prelistavanje starih bilješki po nekoliko sati na dan, s podužim stankama kvalitetno ispunjenima pregledavanjem pornografije na Internetu. Ponižavajuće. Noćni klub u Bangoru bio je otvoren samo petkom i subotom navečer, a on bi proveo večer podalje od plesnoga podija igrajući biljar u poluosvijetljenom dijelu s usamljenim jadnicima sličnima njemu. Ali jedne subotnje noći, baš u tom poluosvijetljenom dijelu, dogodilo se nešto što ga je ne samo iznenadilo nego i oduševilo - ugledao je poznato lice. Nije to bilo lice kojem se ljudi inače raduju, 309

bilo je to lice leša, lubanja nataknuta na tijelo sa strašnim tankim brkovima iznad gornje usne. Bilo je to lice trgovačkog putnika Švalira. Švalir se nalazio u klubu iz istoga razloga kao i Kuna: pobjegao je što je dalje mogao od Brakebillsa i magije, a onda se osjetio usamljenim. Uz kriglu piva i nekoliko partija biljara, koje je Švalir dobio bez pola muke - ne možeš provesti veći dio života prodavajući lažne mađioničarske rekvizite, a da usput ne naučiš i neke prave vještine - izmijenili su svoje životne priče. Švalir je životario oviseći o sreći i lakovjernosti ljudi koji ga ne poznaju. Veći dio života proveo je poput ribara koji plovi oceanom obilazeći raznorazne trgovine s raznoraznim smećem po cijelome svijetu. U potrazi za bilo čim što posjeduje ili bar izgleda kao nešto što ima magijsku vrijednost zavodio je emocionalno ranjive udovice preminulih mađioničara i osluškivao razgovore pametnijih i sposobnijih od sebe. Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u sjevernoj Engleskoj, u polupraznome stanu iznad garaže u predgrađu Hulla, okušavajući sreću u antikvarijatima. Dane je provodio vozeći se autobusima od jedne lokacije do druge, a kad bi ga sreća potpuno napustila, vozio se na starome biciklu bez brzina koji je bez dopuštenja posudio iz garaže u koju mu, naravno, također nije bio dopušten pristup. Nakon nekog vremena počeo je privlačiti neželjenu pozornost. Iako je bio itekako željan tuđe pažnje, bilo čije pažnje, ovo je bilo nešto drugačije i nije mu se svidjelo. Nepoznati ljudi s kojima se vozio u autobusima bez ikakva bi razloga neprestano buljili u njega. Telefoni u javnim govornicama počeli bi zvoniti dok bi kraj njih prolazio. Kada bi brojio sitniš, nalazio bi samo kovanice koje su izdane na godinu njegova rođenja. Na televiziji bi vidio samo svoje lice iza kojeg bi u pozadini bio tajnoviti prazni grad. Švalir nije bio osobito učen ni inteligentan, ali se

310

u životu oslanjao na instinkte i oni su mu sada govorili da je nešto itekako krenulo po zlu. Sjedeći sam u stanu na elegantnome kauču boje graška, nastojao je dokučiti što se događa. Konačno je zaključio da je nehotice došao u posjed nečega što je istinski moćno, nečega za čim netko drugi žudi. I taj ga netko proganja. Te iste noći odlučio je otići. Napustio je sigurnost stana, napunio džepove hrpom amajlija i talismana i sjeo u autobus za London pa u vlak za Pariz, i odande prešao cijeli Atlantik kako bi spas našao u milosti i nemilosti Brakebillsa. Cijelo popodne pretraživao je šume u sjevernome dijelu New Yorka i izmorio se pokušavajući pronaći poznati kampus u kojem se nadao naći utjehu. Sunce je zalazilo, večernja zimska hladnoća grickala mu je uši, a on je odjednom shvatio užasavajuću istinu. Nalazio se na dobrome mjestu, ali više mu nije bilo dopušteno da vidi Brakebills. Nešto u vezi s njim, možda on sam, a možda i to što je posjedovao, nije moglo proći pokraj obrambenih čarolija koje su štitile školu. Što god bilo to što je imao kod sebe, onemogućilo mu je ulazak u Brakebills. Nakon toga odjurio je u Maine. Ironija je bila u tome da je po prvi put u životu zaista naišao na nešto stvarno moćno, nešto veliko. Ali niti je znao što je to, niti se znao s tim nositi. Znao je da je trebao baciti sve što ima i ostaviti to odmah tamo usred hladne šume, ali nakon cjeloživotnog iskustva škrtarenja, to jednostavno nije mogao. Slomilo bi mu se njegovo pohlepno srce. Umjesto toga unajmio je po jeftinoj, vansezonskoj cijeni drvenu kolibu u šumi i proveo inventuru svega što posjeduje. I odmah je prepoznao o čemu je riječ. Nalazilo se u plastičnoj vrećici zavezanoj gumicom među hrpom drangulija i lažnoga nakita. Nije znao što je to, ali moć je bila očita čak i njegovom neprofesionalnom oku.

311

Rukom je pozvao Kunu u zamračeni kut i iz džepa otrcanog kaputa koji nije skidao sa sebe cijele večeri izvadio plastičnu vrećicu i stavio je na okrugli stol od iverice. Pogledao je Kunu i nacerio se svojim mršavim licem. Bila je to obična starinska dugmad: s dvjema rupicama, s četirima rupicama, presvučena lažnom kožom ili lažnom kornjačevinom, velikih glava ili malih bakelitnih glava. A od nekih su ostale samo perlice. Od svih njih, jedan je odmah privukao Kunin pogled. Bilo je to obično mliječnobijelo dugme za kaput, promjera otprilike dva centimetra. Bilo je teže nego što bi trebalo biti i gotovo je vibriralo od magične sile koju je u sebi sadržavalo. Znao je što je to. Znao je da ga je bolje ne dirati. »Magično dugme?« upitala ga je Janet. »Kako čudno. I što je to bilo?« Bila je raščupana i opušteno je sjedila u fotelji i ispijala kavu, ni ne pokušavajući sakriti noge koje su izvirile iz kućnoga ogrtača. Očito se, nakon što je ulovila željenu lovinu i trijumfalno nadjačala suparnicu Alisu, osjećala kao pobjednica. Quentin ju je mrzio u tom trenutku. »Stvarno ne znate?« upitao je Kuna. Quentin je pretpostavljao o čemu je riječ, ali se nije usudio reći to naglas. »I što si napravio?« upitao je umjesto toga. »Nagovorio sam ga da dođe u moju kuću. Te iste večeri. Ondje gdje je živio nije bio siguran, a kod mene su bar postojale osnovne zaštitne čarolije. Nazvali smo ženu koja mu ga je prodala zajedno s nakitom, ali ona je tvrdila da dugmad nije njena. Sutra smo otišli do njegove kolibe, pokupio je svoje stvari pa smo se odvezli do Bostona i ondje sam mu dao osamdeset tisuća dolara za to. Nije htio da mu platim u gotovini, samo u zlatu i dijamantima. Doslovno sam ispraznio jednu zlatarnicu, ali vrijedilo je. A onda sam mu rekao da odjebe i... on je to napravio.«

312

»Ma možeš mislit' kako si je ispraznio«, rekao je Eliot, »pa svaka poštena zlatarnica samo u izlogu ima robe u tolikoj vrijednosti.« Kuna ga je ignorirao. »To je bilo prije dva dana. Dugme privlači pozornost. Odsjeo sam u hotelu u Bostonu, ali sinoć se dva kata iznad mene dogodio požar i poginula je čistačica. Nakon toga više se nisam vratio u sobu. Morao sam ići pješke do Kineske četvrti, jer bi se svaki taksi u koji bih sjeo pokvario. »Ali nema veze, najvažnije je da je to dugme stvarno i da je naše.« »Naše? A tko smo to 'mi'?« upita Richard. »Ti si«, primijeti Quentin hladno, »jebeno glup.« »Quentin kuži«, reče Kuna. »Jel još netko kuži?« »Q., o čemu on govori?« Quentinu je stalo srce. Uopće nije čuo kada je Alisa ušla. Stajala je na samome rubu njihovog malog kruga, kosa joj je bila prljava i razbarušena, i izgledala je kao malo dijete koje se probudi usred noći pa nesigurno prilazi zabavi na kojoj se njegovi roditelji zabavljaju s nepoznatim odraslim ljudima. »Ma ni on ne zna o čemu govori«, promrmlja Quentin. Nije ju mogao pogledati. Izjedala ga je grižnja savjesti. Pogled na nju toliko ga je bolio da je gotovo bio ljut. »Hoćeš li im ti objasniti ili ću ja?« upita ga Kuna. »Samo daj. Ako ja probam, mogao bih umrijeti od smijeha dok to izgovaram.« »Dajte, neka netko nešto kaže ili ja idem spavati«, reče Eliot. »Dakle, dame i gospodo«, počne Kuna svečanim, uzvišenim glasom, »svi idemo u Filoriju.«

313

»Na samome kraju Lutajućega pijeska«. - započeo je Kuna govor koji je očito uvježbavao - »Helen i Jane Chatwin dobivaju dar od Highbounda, onog kapetana broda sa zečjom posadom na koji su naišli u pustinji. Dar je kutijica od hrastovine obrubljena broncom u kojoj se nalazi pet magičnih dugmadi za svako od petero djece u obitelji. Svi su različitih oblika i boja, i svako ima moć da svog vlasnika, kad god ovaj to poželi, odvede do Filorije i natrag.« Svi u prostoriji čitali su knjige iz filorijskoga ciklusa, Quentin čak i više puta, no Kuna je ipak odlučio prepričati svima pravila po kojima dugmad djeluje. Dugmad ne odvodi svoje vlasnike izravno u Filoriju: prvo ih prebaci do međuprostora koji postoji kao međudimenzionalno stajalište, i s tog se mjesta ide do Filorije. Nitko ne zna gdje je taj tranzicijski prostor. Možda to i nije mjesto, već neki alternativni vid postojanja koji kao prešani cvijet između dvaju listova papira stoji između dvaju svjetova; a možda je to i neka sveobuhvatna svijest - u metafori knjige to bi bile korice koje povezuju sve stranice. Ljudskom oku to mjesto izgleda kao napušteni grad, beskrajni niz praznih kamenih trgova, ali ustvari funkcionira kao multidimenzionalna upravljačka ploča. U središtu je svakoga trga fontana. Po priči ulaskom u jednu od njih odlaziš u neki drugi svijet. Postoji više stotina različitih trgova, vjerojatno ih ima mnoštvo, i jednako toliko alternativnih svjetova. Zečići to mjesto zovu Nigdjezemlje - jer nije ni ovdje ni ondje, nigdje je - a nekad i jednostavno Grad. Ali najvažnije je napomenuti, rekao je Kuna, da na kraju Lutajućega pijeska Helen svu dugmad sakriva negdje u tetinoj kući u Cornwallu. Ona je, naime, smatrala da dugmad pretjerano olakšava put u Filoriju. Za nju je njena moć bila kriva, loša moć. Tvrdila je da se ne bi trebalo moći otići u Filoriju kad god nekome padne na pamet, kao da sjedneš u autobus i kreneš. Putovanje u Filoriju valja 314

zaslužiti, tako je uvijek bilo i tako treba ostati. To je nagrada koju bogovi ovnovi Ember i Umber udjeljuju onima koji su to zaslužili. Dugmad je za nju ustvari predstavljala uzurpiranje i narušavanje te božanske milosti. No očito Ember i Umber nisu mogli sve držati pod kontrolom i netko je prekršio pravila i izradio dugmad. U osnovi Filorija je bila religiozna fantazija, a dugmad u sebi nije imala ništa religiozno, već magično - jednostavno, bila je oruđe bez ikakve više moralne ili duhovne vrijednosti. Mogla se koristiti i u svrhe dobra i u svrhe zla. Zato ju je i sakrila. Razumljivo, Jane to nikako nije mogla prihvatiti i pretražila je kuću od vrha do dna, ali sudeći po kraju Lutajućega pijeska, nikada je nije pronašla, a Ploveru je to bila posljednja knjiga. Lutajući pijesak završava u ljeto 1917. ili 1918., ali kako nema dovoljno aluzija na stvarni svijet, nemoguće je precizno procijeniti. Ne zna se što se poslije dogodilo s dugmadi. Ali razmislite, rekao je Kuna, koliko dugo kutijica s dugmadi koju je sakrilo dvanaestogodišnje dijete može ostati skrivena? Deset godina? Pedeset? Sve se tajne kad-tad saznaju. Zar nije moguće - čak i vjerojatno - da ju je u desetljećima koja su uslijedila pronašla neka služavka, ili vlasnik kuće, li možda neka druga djevojčica? I da je nakon toga polako pronašla put do magijskog sivog tržišta? »Uvijek sam zamišljao da izgledaju kao bedževi, a ne kao obična dugmad. Da se ne moraju šivati nego se samo iglom zakače za odjeću«, primijeti Richard. »Hm, okej, ajmo sada stati samo na trenutak«, reče Quentin veselo. Imao je potrebu da netko, bilo tko osim njega, ispadne naivna budala. A ako bi to mogao biti Kuna i ako on tomu može pridonijeti, tim bolje. »Knjige o Filoriji su fikcija. To o čemu ti pričaš nije se dogodilo.«

315

»Da i ne«, reče Kuna iznenađujuće mirno. »Prihvaćam da je veći dio Ploverove priče fikcionalan. Izmišljen. Ali vjerujem da je temeljni mehanizam međudimenzionalnog putovanja koji on opisuje itekako stvaran.« »Znači ti to vjeruješ.« Quentin je dovoljno dobro poznavao Kunu da zna da ovaj nikada ne blefira, ali je ipak zbog vlastitog unutarnjeg nezadovoljstva nastavio tvrdoglavo po svome. »A zašto si, molim te, tako siguran?« Kuna ga je gledao s dobronamjernim sažaljenjem pripremajući se da izgovori ono što će mu zadati konačni udarac. »Pa prije svega sa sigurnošću ti mogu reći da je Nigdjezemlje itekako stvarno. Naime, posljednje tri godine ondje sam proveo gotovo svaki dan.« Nitko ništa nije rekao. Zavladala je tišina. Quentin se napokon usudio pogledati Alisu, ali na njenom licu nije bilo nikakvih emocija. Znao je da bi za njega bilo bolje da je bar izgledala ljutito. »Ne znam znate li«, reče Kuna, »ustvari, prilično sam siguran da ne znate, ali veći dio zadnjih nekoliko semestara na Brakebillsu proveo sam na relaciji između alternativnih svjetova, odnosno između različitih vidova postojanja. Tako smo ih bar zvali. Melanie i ja. »Koliko smo uspjeli odrediti, riječ je o sasvim novoj disciplini. Mislim, nisam ja prvi koji se time bavi, ali sam prvi za kojeg se pokazalo da ima talent za to. Moje su sposobnosti bile toliko neobične da me Melanie - ovaj, profesorica Van der Weghe - odlučila maknuti s redovnih predavanja i izraditi za mene individualni programa rada. »U njemu je naglasak bio na praksi, a ne na teoriji i trebao sam mnogo improvizirati. I mogu vam reći da je ono što o tome piše u kanonu potpuno krivo. Potpuno krivo. Oni jednostavno ne vide kompletnu sliku, a ono što vide ustvari je najmanje važan dio te slike. Sigurno mislite da bar vaš prijatelj Bigby zna ponešto 316

o ovome, ali nema pojma. I mene je to iznenadilo. Stvarno je. Ali postoje još neke stvari koje ni ja nisam skužio.« »Kao na primjer«, reče Eliot. »Pa do sada sam mogao putovati samo sam. Mogu prenijeti svoje tijelo, odjeću i nešto hrane, ali ništa drugo i nikoga drugoga. Druga stvar koja me muči jest to što mogu doći do Nigdjezemlja, ali ne mogu dalje. Ondje zapnem. Nemam pristup u širi metasvemir.« »Čekaj, stani malo, ti želiš reći«, počela je Janet, »da si bio u tom čudesnom Gradu, ali ništa dalje?« Izgledala je iskreno razočarano. »A ja sam mislila da si ti došao ovamo kao neki moćni multidimenzionalni junak osvetnik, ili tako nešto.« »Nisam.« Kuna se znao obraniti kada bi osjetio da je napadnut, ali sada je bio toliko autistično koncentriran na ono što želi reći da ga čak ni izravno zadirkivanje uopće nije diralo. »Svoje istraživanje ograničio sam na Grad. Za jednog mađioničara to je nevjerojatno kompleksan artefakt i samo u njemu ima i više nego dovoljno materijala za proučavanje. U knjigama o tom mjestu ima malo informacija – Lutajući pijesak napisan je iz očiju djeteta, a mislim da ni Plover ni Chatwini nisu baš vladali magijskim tehnikama koje opisuju. Prvo sam pomislio da je to mjesto neko loše osmišljeno virtualno okružje koje funkcionira kao neka vrsta trodimenzionalnog sučelja povezanog s međudimenzionalnom upravljačkom pločom. A i to ne neko ne znam kako kompleksno sučelje - labirint sastavljen od jednakih trgova koji nemaju nazive. Mislim, tko bi se tu snašao? Nije mi ništa pametnije padalo na pamet. »Ali što sam više proučavao i što dulje razmišljam o tome, sve mi se više čini da je to mjesto nešto sasvim suprotno - da je naš svijet puno manje stvaran od Grada, i da je ono što mi doživljavamo kao stvarnost samo fusnota stvarnosti koja je ondje sadržana. Neki epifenomen. 317

»Ali sad kada imamo dugme« - dodirnuo je džep na trapericama - »sada možemo saznati puno više. Možemo ići mnogo dalje.« »Jesi li pokušao?« upita ga Richard. Kuna je oklijevao. Za nekoga tko se toliko očito trudio ispasti hrabri junak, bio je bolno proziran. »Naravno da nije«, reče Quentin nanjušivši priliku da ga ponizi. »Daj, molim te, pa usrao bi se u gaće. Nema on pojma o tom mjestu, zna samo da je opasno ko vrag i sad želi da mu mi budemo pokusni kunići koje će onamo poslati.« »Nije istina!« poviče Kuna. Uši su mu se zacrvenjele. »S ovakvom vrstom artefakta najbolje se suočiti s ljudima koji misle jednako i dobri su promatrači! S kojima se mogu izvesti dobre i sigurne obrambene čarolije! Nijedan normalan mađioničar- « »Kuna. Daj stani, molim te.« Sad je on mogao preuzeti ulogu razboritog člana ekipe, a to je zlurado uživajući i napravio. »Daj uspori. Uvalio si se u nešto što je veće od tebe i sad ni ne znaš kako si se našao tu gdje jesi. Vidio si neki stari grad i hrpu bazenčića i fontana, imaš dugme u kojem je neka drevna čarolija, i sad pokušavaš pronaći neki okvir koji bi to sve povezao i posložio u tvojoj glavi i onda si se dosjetio Filorije. Ali hvataš se za slamku. Ta ideja potpuno je suluda. Nekoliko slučajnih, stvarnih događaja guraš u priču koja nema veze sa stvarnošću. Koja je fikcija. Trebaš stati na loptu i duboko udahnuti. Poludjet ćeš.« Nitko ništa nije rekao. Skepticizam u zraku gotovo je bio opipljiv. Quentin je osjećao da pobjeđuje, da su prihvaćeni njegovi argumenti, a ne Kunini. Kuna je pak molećivo pogledavao lica u svojoj publici. Nije mogao vjerovati da gubi njihovo povjerenje. Alisa je zakoraknula i stala pokraj Kune. »Quentine, uvijek si bio nevjerojatna pičkica.« 318

Dok je to izgovarala, glas joj je jedva zamjetno zadrhtao. Jednom rukom zgrabila ga je za ruku, a drugu je ubacila u lijevi džep Kuninih ofucanih crnih traperica. Trebalo joj je manje od sekunde da zgrabi ono što traži. A onda su oboje nestali.

319

Nigdjezemlje

QUENTIN

J E P L I V A O.

Odnosno, mogao je plivati, ali je ustvari samo

plutao. Tijelo mu je bilo beskrajno lagano. Testisi su mu se od hladnoće potpuno stisnuli. Kroz tamu su probijale hladne, treperave sunčeve zrake. Nakon prvotnoga šoka njegovu je iscrpljenom, mamurnom tijelu nevjerojatno godila hladnoća vode i osjećaj lakoće. Mogao se uspaničariti i početi mahati rukama, ali se samo prepustio i nastavio plutati potrbuške, kao mrtvac. Što god se treba dogoditi, ionako će se dogoditi. Otvorio je kapke, godila mu je hladna voda na očima. Ponovno ih je zatvorio. Ionako nije imao što za vidjeti. Osjećao je ogromno olakšanje. Izostanak svake emocije bio je veličanstven. U trenutku kada mu je život postao neizdrživo bolan, svijet na koji se inače nije mogao osloniti učinio mu je najveću uslugu i potpuno nestao. Znao je da će u mu u jednome trenutku nestati zraka. Ali o tome će se brinuti kada do toga dođe. No koliko god se loše osjećao glede svoga života, ipak se nije htio utopiti. Za sada je samo htio ostati tu i bezbrižno plutati po toj vodenoj praznini; ostati u tom stanju u kojem nije bio ni živ ni mrtav, ni u svijetu ni izvan njega. No nešto ga je željeznim stiskom zgrabilo oko ručnoga zgloba. Bila je to Alisina ruka koja ga je snažno povlačila prema gore. Nije ga htjela pustiti da pluta. Nevoljko se trgnuo i počeo i sam upirati prema površini. Glave su im u isto vrijeme probile površinu vode. 320

Plivali su u okruglom bazenu fontane koja se nalazila u središtu mirnog i praznog gradskog trga. Nije bilo nikakvog zvuka: ni vjetra, ni ptica, ni insekta. U kojem god smjeru da su pogledali, sve je bilo prekriveno širokim kamenim pločama koje su izgledale kao da su upravo pometene. Na svim četirima stranama trga nalazio se niz kamenih zgrada. Nisu im mogli odrediti starost - istodobno su izgledale kao da se koriste već stoljećima i kao da nikada nitko u njima nije boravio. Što se tiče stila gradnje, imale su nešto talijansko u sebi; mogle su se nalaziti u Rimu ili Veneciji. Ali nisu. Nebo je bilo nisko i oblačno, a padala je i lagana kišica, toliko sitna da je izgledala kao maglica. Kapi su remetile mirnu površinu vode koja se u bazen slijevala iz velikog brončanog cvijeta lopoča. Trgom je vladala atmosfera mjesta koje je na brzinu napušteno, možda prije pet minuta, a možda i prije pet stoljeća. Nekoliko minuta Quentin je plivao u mjestu, a zatim je napravio jedan veći zamah do kamenoga ruba. Bazen je bio širok tek nekih pet metara a rub mu je bio izgreben i prepun sitnih vapnenačkih šupljina. Oslanjajući se na obje ruke uzdigao se i bacio na suho tlo. »Isuse«, procijedio je zadihano, »jebeni Kuna, pa ovo stvarno postoji.« Nije to što je mrzio Kunu, nego stvarno nije vjerovao da je moguće da je ovo mjesto stvarno. Ali evo ih, tu su, u Gradu. To je to, to je Nigdjezemlje. Nije mogao vjerovati. Najsretniji, najnaivniji i potpuno neostvarivi san njegova djetinjstva ipak se ostvario. Bože, kako je pogriješio u svemu. Dvaput je duboko udahnuo. Činilo mu se da ga preplavljuje bijela svjetlost. Uopće nije znao da može biti ovoliko sretan. Sve što ga je pritiskalo - Janet, Alisa, Kuna - sve je to odjednom postalo lako kao pero. Ako je Grad stvaran, onda je i Filorija stvarna. Prošla večer je bila katastrofa, apokalipsa, ali ovo je nešto puno važnije. Prijašnja tuga učinila mu se smiješnom. Pa čeka ga još toliko radosti! 321

Okrenuo se prema Alisi. »Ovo je točno-« Nije završio jer je njena šaka završila u njegovom lijevom oku. Bio je to lagan udarac i nije ga strašno zaboljelo, ali ga ipak nije očekivao. Na trenutak mu je lijeva strana svijeta potpuno pobijelila. Tako poluslijep nagnuo se prema naprijed pokrivajući oko dlanom. A ona ga je nevjerojatnom preciznošću počela udarati po nogama, prvo po cjepanici jedne pa druge noge. »Gade! Odvratni gade!« Bila je blijeda. Donja vilica tresla joj se od ljutnje i povrijeđenosti. »Koji si ti jadnik! Koja si ti jebena kukavica!« »Alisa«, uspio je doći do riječi. »Alisa, oprosti. Užasno mi je žao, ali... pogledaj-« Htio joj je reći da se okrene oko sebe i pogleda gdje se nalaze, a istodobno je provjeravao vidi li još uvijek na lijevo oko. »Ma jebi se!« Počela ga je s obje ruke udarati po glavi i ramenima pa je morao sagnuti glavu i pokušao se zaštititi rukama. »Ma kako mi se uopće usuđuješ obratiti! Ti, jedan obični kurvaru! Jebeni kurvaru!« Zateturao je nekoliko koraka unatrag, pokušavajući se izmaknuti, i za sobom ostavio tragove vode koja je kapala iz mokre odjeće. Alisa ga je slijedila kao pčela. Ali ne jedna nego cijeli roj pčela, mnogo sitnih glasova koji su vikali na njega i odjekivali šuplje praznim trgom. »Alisa! Alisa!« Činilo mu se da mu čelo gori od udaraca. »Daj zaboravi sve to samo na trenutak! Samo na trenutak!« Dok ga je udarala, još je uvijek u šaci stiskala dugme. A ono je bilo teže nego što je izgledalo, tako da su i njeni udarci bili jači. »Ne razumiješ, jednostavno... sve mi se-« Znao je da mora postojati dobar način da kaže ono želi reći. »Bio sam zbunjen. Sve mi je izgledalo tako bezveze, prazno - mislim, ovaj stvarni život - baš kao što si ti rekla, moramo živjeti dok još 322

možemo. Bar sam ja tako mislio. Ali onda su nekako stvari izmakle kontroli.« Zašto govori u ovakvim klišejima? Treba se izravno uhvatiti u koštac s problemom. A problem je svima bio jasan. »Svi smo bili užasno pijani-« »Stvarno. Ali ipak ste bili dovoljno trijezni da se pojebete?« Imala je pravo. »Mogla bih te ubiti. Razumiješ li me?« Lice joj je bilo grimasa bijesa. Obrazi su joj bili crveni, a iz očiju su sijevale munje. »Toliko sam ljuta da bih mogla sad bez imalo grižnje savjesti izreći čarobne riječi od kojih bi na mjestu izgorio do smrti. Znaš da sam u tome jača od tebe. I ničim me ne bi mogao zaustaviti.« »Alisa, daj me saslušaj.« Znao je da je mora zaustaviti i početi govoriti nešto u svoju obranu. »Znam da je sve ovo loše. Da je jako, jako loše. Da je koma. I užasno mi je žao. Nemaš pojma koliko mi je žao. Vjeruj mi. Ali moraš me pokušati razumjeti!« »Pa koliko ti imaš godina? Deset? Kako misliš bio si zbunjen? Kako se jednostavno nisi zaustavio i sve to prekinuo? Očito si me već odavno prestao voljeti. Stvarno si dijete. Nisi dovoljno muškarac da imaš pravu vezu. Ma nisi čak dovoljno muškarac da je prekineš kad nisi više zaljubljen, nego ovako... Mislim, zar ja baš sve moram napraviti umjesto tebe? »Znaš u čemu je tvoj problem? Ti ne voliš sebe pa povrijediš svakoga tko te voli. U tome je stvar, zar ne? Samo im vratiš jer su te se usudili voljeti. Nikada nisam upoznala nikoga takvog.« Rekavši to zašutjela je, istodobno odmahujući glavom u nevjerici. I samu su je šokirale njene riječi. Nastala je tišina, a nju je ponovno, kao i prije neka dva sata, paralizirala spoznaja da ju je prevario, i to ni manje ni više, nego s Janet. Quentin je vidio njenu bol: izgledala je kao netko tko je doslovno fizički pogođen i ranjen.

323

Podigla je dlan prema njemu kao da se nastoji zaštititi od pogleda na njegovo monstruozno lice. Mokri pramen kose bio joj je slijepljen uz lice. Hvatala je zrak. Usne su joj bile sve bljeđe. Ali i dalje su govorile. »I je li vrijedilo? Znam da si je oduvijek htio, misliš da nisam to vidjela? Misliš da sam neka naivna glupača? Odgovori mi: reci, misliš li da sam glupa? Samo mi to reci! Stvarno me zanima misliš li da sam glupa!« Potrčala je prema njemu i opalila mu pljusku. Mirno je primio udarac. »Ne, Alisa, ne mislim da si glupa.« Osjećao se kao boksač koji je nokautiran, ali je ostao uspravan i samo zatvorio oči, moleći Boga da padne i da se sve ovo napokon završi. Bila je u pravu, kao i uvijek, i ovaj je put bila u pravu, ali kad bi joj bar mogao objasniti kako se osjećao - kad bi bar vidjela cjelovitu situaciju. Jebene žene. Sad se udaljavala od njega i hodala prema jednoj od ulica koja je vodila prema drugom trgu, a iza nje je ostajao mokri trag. »Hoćeš li se, molim te, okrenuti oko sebe?« Slijedio ju je i umornim glasom molio da ga posluša. »Hoćeš li, molim te, priznati bar na trenutak da se oko nas nalazi nešto što je važnije od toga tko je koga pojebao?« Nije ga slušala, a možda je i jednostavno odlučila reći ono što je namjeravala bez obzira na njegove riječi. »Znaš«, započela je gotovo mirno kao da vode sasvim civilizirani dijalog i prešla na novi trg, »čak sam sigurna da si mislio da ćeš biti sretniji nakon što je pojebeš. Ti tako prelaziš s jedne stvari na drugu, i misliš da će te to usrećiti, zar ne? Brakebills te nije usrećio. Ja te nisam usrećila. Zar si stvarno mislio da će Janet uspjeti u tome? Pa, Quentine, ona je bila samo još jedna fantazija u nizu.« Zaustavila se. Obgrlivši se oko struka, kao da bol koju osjeća nema veze s emocijama i srcem nego sa želucem, počela je jecati. Mokra odjeća bila joj je slijepljena uz tijelo, a oko nogu počela joj se stvarati lokvica. Htio joj je prići i 324

nekako je utješiti, ali je se nije usudio dodirnuti. Mir i tišina koji su vladali trgom bili su gotovo opipljivi. U knjigama o Filoriji svi su trgovi opisani kao jednaki, ali Quentin je sada vidio da to uopće nije istina. Svi su bili izgrađeni u tom nekom talijanskom stilu, ali su bili različiti. Primjerice, ovaj na kojem su oni stajali imao je kolonadu na jednoj strani, a fontana koja se nalazila u njegovom središtu bila je pravokutna, a ne okrugla kao ona kroz koju su došli u Grad. Imala je bijelo kameno lice iz čijih je usta šikljala voda. Začuo se zvuk koraka. Quentin bi u ovome trenutku prihvatio bilo koga tko ih prekida, čak i neku zvijer koja će ga živoga pojesti. »Evo nas, ponovni susret.« Kuna im se približavao, hodajući brzim koracima preko ravnih kamenih ploča. Iza njih uzdizala se siva fasada kamene palače ukrašena grbom koji je prikazivao sidro i tri plamena. Kuna nikada nije izgledao sretnije i opuštenije. Ovo je bio njegov teritorij i zato je sjao od ponosa. Njegova odjeća bila je suha. »Proveo sam toliko vremena ovdje, ali nikada nisam imao priliku da nekomu pokažem sve ovo. Možda se to čini nebitnim, ali nije. Kad sam prvi put došao, naišao sam na leš. Nalazio se točno ondje. Eno, baš ondje.« Pokazao je kao da je turistički vodič. »Pravi ljudski leš. Ili bar nekog bića koje liči na čovjeka. Imao je tetovažu na licu pa je možda bio Maor. Vjerojatno je bio mrtav već nekoliko dana. Pretpostavljam da je zapeo ovdje - došao je, ali ga na kraju fontane nisu htjeli pustiti natrag. Vjerojatno je umro od gladi. Idući put kad sam došao, tijela više nije bilo.« Kuna se zagledao u njihova lica i tek tada shvatio da je prekinuo neku nezgodnu situaciju. Vidio je Alisine suze, Quentinovu sve vidljiviju masnicu na oku, a osjećala se i tišina i gorčina koja je vladala između njih. 325

»Ovaj«, izraz lica mu je odjednom postao blaži. Napravio je pokret rukom i najednom je njihova odjeća postala topla, suha i ispeglana. »Dajte, ovdje morate zaboraviti sve to. Ovo mjesto može biti opasno ako niste dovoljno pažljivi. Evo na primjer: kojim putem biste se vratili na trg s fontanom iz koje ste izašli?« Kao kakvi Kunini učenici, Alisa i Quentin poslušno su pogledali oko sebe. Dok su se svađali, skrenuli su s drugog trga na treći. Ili četvrti? Otisci mokrih stopala osušili su se i nestali. Sa strane svakog trga nalazila se ulica, i iz svake te ulice mogle su se vidjeti druge ulice, fontane i trgovi koji su se redali jedan za drugim u beskonačnost. Prizor nije izgledao stvarno, već se činilo kako je posrijedi trik s ogledalima. Sunce se nije vidjelo, ako je uopće i postojalo. Kuna je bio u pravu: nisu imali pojma kojim putem da se vrate na Zemlju, a nisu ni otprilike znali iz kojeg su smjera došli. »Bez brige, ja sam ga označio. Udaljen je petstotinjak metara. Treba proći jedan gornji trg i onda skrenuti iza još jednog.« Kuna je pokazao točno u suprotnome smjeru od onoga za koji je Quentin mislio da je točan. »U knjigama su Chatwini lutali bez nekog reda i plana i uvijek bi sve na kraju ispalo dobro, ali mi moramo biti oprezniji. Ja si narančastim sprejem bilježim put. Svaki put kad dođem, moram ga ponovo obilježiti. Boja jednostavno nestane.« Kuna je krenuo u smjeru koji je pokazao. Neodlučno, a da nisu jedno drugo ni pogledali, Quentin i Alisa krenuli su za njim. Odjeća im je ponovno postala mokra, ali ovaj put od kiše. »Kad sam ovdje, držim se strogih pravila koja sam si odredio. Kako nema nikakvih uputa, morao sam ih izmisliti. Upotrebljavam imena za građevine na Zemlji, na primjer: palača, vila, toranj, crkva. Pretpostavljam da to nije prava crkva, ali tako izgleda. U tom smislu ovo kamo sada idemo jest crkveni dio.«

326

Nalazili su se kod fontane iz koje su i došli i koju je Kuna označio velikim, nespretno nacrtanim fluorescentnonarančastim znakom X. Malo dalje nalazilo se nekakvo neugledno sklonište, cerada ispod koje su bili ležaljka i stol. Quentin se pitao kako to prije nije vidio. »Ovdje sam si postavio malu bazu s vodom, hranom i knjigama.« Bio je uzbuđen kao bogato, nepopularno dijete koje prvi put kući dovede prijatelje pa im se hvali svojim skupocjenim igračkama. Nije ni primijetio da Quentin i Alisa nisu prozborili ni riječ. »Uvijek sam mislio da će Melanie biti prva koja će ovamo doći, ali iz nekog razloga čarolije joj nikada ne bi uspjele. Pokušao sam je naučiti, ali nije dovoljno jaka. Ali blizu je. Na neki sam način sretan što ste na kraju to baš vi. Znate da ste mi vi bili jedini prijatelji na Brakebillsu?« Kuna je odmahnuo glavom kao da je i sam iznenađen činjenicom da ga ne voli više ljudi. Prije samo nekih dvanaest sati, pomislio je Quentin, on i Alisa jedva bi se suzdržavali da ne puknu od smijeha i na samu pomisao da su ikada bili Kunini prijatelji. »E da, skoro sam zaboravio: svjetlosne čarolije ovdje su strogo zabranjene. Potpuno se izokrenu. Kad sam prvi put došao, pokušao sam izvesti obični trik za stvaranje malo svjetla. Iduća dva sata nisam ništa vidio. Valjda je zrak ovdje gusto koncentriran magijom. Jedna iskra i sve ode u zrak.« Dvije kamene stube vodile su prema fontani. Quentin je sjeo na jednu i leđa oslonio na njen okomiti dio. Voda je bila neprirodna i crna kao tinta. Nije imalo smisla da se prepiru. Odlučio je jednostavno mirno sjediti tu i slušati Kunu kako priča. »Ne biste vjerovali koliko sam ja ovdje propješačio. Stotine kilometara! Bio sam mnogo dalje nego što su Chatwini ikada stigli. Jednom sam vidio fontanu koja je poplavila kao zaštopana zahodska školjka pa je voda ispunila trg i nekoliko 327

trgova koji ga okružuju. Vidio sam i nekoliko zapečaćenih fontani. Zatvorene su brončanim poklopcem kao bunari. Valjda je zabranjeno izaći kroz njih. Jednom sam naišao i na komadiće bijeloga mramora na pločniku. Mislim da su to bili dijelovi neke skulpture. Nastojao sam ih spojiti da vidim kakav će kip nastati, ali nisam uspio. »U ove se zgrade ne može ući. Sve sam probao: s džepnim nožićem, s čekićem, a jednom sam čak donio i acetilenski plamenik. Prozori su zatamnjeni, tako da se kroz njih ništa ne može vidjeti. Ali jednom sam donio i džepnu svjetiljku - onu jednu stvarno dobru kojom se koriste pomorci, i uglavnom, uperio sam je unutra i uspio sam nešto malo vidjeti. Pokazalo se da je sve puno knjiga. Kako god izgledale izvana, sve ove građevine iznutra su knjižnice.« Quentin nije mogao odrediti koliko se već dugo tu nalaze, ali bio je siguran da je prošlo puno vremena. Možda i više sati. Prelazili su trg za trgom poput turista koji su se izgubili. Sve što su vidjeh bilo je slično po stilu gradnje i sve je imalo pomalo starinski izgled, ali ipak, sve je bilo različito. Quentin i Alisa nisu izmijenili nijedan pogled, ali nisu mogli ne uživati u tom velikom, čudnom, melankoličnom mjestu. Tješilo ih je i to što je bar kiša prestala. Prošli su trgom koji je bio manji od ostalih i popločan oblucima, a kad su stajali u njegovom središtu, činilo im se da čuju more i valove koji se razbijaju o obalu pa povlače. Na drugom trgu Kuna im je pokazao prozor iznad kojeg su se vidjele mrlje čađe, kao da je nekad nešto unutra gorjelo. Quentin se pitao tko je izgradio ovo mjesto, i gdje su sada ti ljudi ili bića. Što se tu dogodilo? Kuna im je do najsitnijih tehničkih detalja opisao svoj razrađeni, ali na kraju ipak neuspješni plan da se popne preko fasade jedne zgrade na krov ne bi li s visine pogledao Grad. Uspio je zakvačiti konop za penjanje za neku dekorativnu izbočinu na zidu, počeo se penjati, ali mu se na pola puta zavrtjelo u glavi, a kad je došao 328

sebi, shvatio je da se sve preokrenulo i da ustvari silazi zidom uz koji se nastojao popeti. U različitim trenucima sve je troje na velikoj udaljenosti vidjelo zeleni trg za koji se činilo da ima vrt s nizom stabala limuna. Ali nikako nisu uspijevali doći do njega - kako bi mu se približavali, on bi uvijek nestao negdje u promjenjivoj perspektivi ulica i trgova. »Trebali bismo se vratiti«, rekla je Alisa konačno. Glas joj je zvučao šuplje. Bio je to prvi put da je progovorila otkada je vikala na njega. »Zašto?« pitao je Kuna. On je uživao kao nikad. Vjerojatno je tu bio strašno usamljen, pomislio je Quentin. »Znate, nije važno koliko vremena provedemo ovdje. Za to vrijeme na Zemlji vrijeme ne prolazi. Drugima će se činiti da smo na sekundu nestali i opet se vratili te iste sekunde. Neće proći ni dovoljno vremena da se iznenade. Jednom sam ovdje proveo cijeli semestar i nitko nije ni primijetio.« »Ja sigurno ne bih primijetio ni ovako ni onako«, rekao je Quentin znajući da će ga Kuna ignorirati. »Vjerojatno sam sada od vas stariji bar nekih godinu dana. Toliko sam vremena proveo ovdje, a na Zemlji nije prošla ni minuta. Hm, trebao sam bilježiti koliko točno vremena prolazi.« »Kuna, što mi radimo ovdje?« Kunu je pitanje iznenadilo. »Pa zar nije očito? Quentine, idemo u Filoriju. Moramo ići. Onda će sve biti drugačije.« »Dobro. Dobro.« Nešto ga je mučilo oko svega toga i nastojao je tu svoju sumnju nekako pretočiti u riječi. Ali za to je trebao prisiliti svoj umorni um da misli. »Ali Kuna, moramo usporiti. Pogledaj cjelokupnu situaciju. Chatwini odlaze u Filoriju zato što su odabrani da odu. Odabrali su ih Ember i Umber, magične 329

božanske ovce. Točnije ovnovi. Uglavnom, oni su pozvani ondje kako bi napravili nešto dobro, kako bi se borili protiv Urarice, ili čega već.« Alisa je kimala glavom kao da se slaže s njim. »Da, oni bi dobili priliku da odu samo onda kada bi nešto u Filoriji krenulo po zlu« rekla je. »Urarica ili lutajući pijesak, ili onaj bučni sat u Letećoj lumi. Ili da bi pronašli Martina. To je Helen Chatwin i pokušala reći. Ne možemo tek tako upasti a da nas nisu pozvali. Zato je ona i sakrila dugmad - ta je dugmad pogreška. Filorija nije poput stvarnog svijeta, to je savršeni svijet u kojem je sve napravljeno tako da svima bude dobro. Ember i Umber kontroliraju granice, a s tom dugmadi bi svatko mogao ući. Potpuno slučajni putnici koji uopće nisu dio priče. Zli ljudi. Ta se dugmad jednostavno ne uklapa u logiku Filorije. Ona je rupa u toj logici.« Toliko je dobro znala sve detalje vezane uz Filoriju da ju je Quentin odmah još više želio ponovno pokraj sebe i još mu je više bilo žao zbog onoga što je napravio. Kako je samo mogao biti toliko zbunjen da i pomisli da umjesto nje ustvari želi Janet? Kuna je potvrdno kimao glavom i njihao cijelo tijelo naprijed-natrag. »Ali, Alisa, nešto si zaboravila. Mi nismo zli ljudi.« Oči su mu zasjajile, pronašao je željeni argument. »Mi smo dobri. Nije li ti možda palo na pamet da smo upravo zato mi i pronašli dugme? Možda je to to, možda je to poziv koji smo dobili. Možda Filorija treba našu pomoć.« Nervozno je čekao reakciju na svoje malo izlaganje. »Slušaj, Kuna, možda, ali iskreno, čisto sumnjam«, rekao je Quentin. »Ma sve mi je ovo sumnjivo.« »Pa što ima veze?« Kuna je ustao. »Pa što ima veze? Što ima veze ako nam to s Filorijom i ne uspije? I umjesto ondje završimo negdje drugdje? Quentine, to je opet neki drugi svijet. Ovo je prilika za milijun drugih svjetova. Nigdjezemlje je 330

mjesto na kojem se susreću svi svjetovi! Tko zna koji će još imaginarni svjetovi na kraju ispasti stvarni! Sve što je čovjek ikada vidio i napravio jest ništa prema ovom metasvemiru! Jednom sam označio sto trgova koji su vodili u jednome smjeru i opet im nisam vidio kraja. Quentine, to je to! Ovo je novi svijet koji naša generacija i još pedesetak nakon nje moraju tek otkriti i istražiti! A sve to, Quentine, počinje ovdje, s nama. »Samo moramo to željeti i krenuti. Jesmo li za?« Doslovno je ispružio ruku kao da očekuje da će Quentin i Alisa staviti svoje povrh njegove pa će sve troje unisono povikati 'svi za jednoga, jedan za sve'. Quentin je bio u iskušenju da pusti da ta ruka ostane prazno stajati u zraku, ali je na kraju ipak popustio i samo je lagano stisnuo. Oko ga je još uvijek boljelo. »Trebali bismo se vratiti«, ponovila je Alisa. Izgledala je iscrpljeno. Vjerojatno nije uopće spavala prošle noći. Alisa je iz džepa izvadila neobično teško dugme. Sve mu se to skupa činilo smiješim - u knjigama je zvučalo kao da ima smisla, ali to su bile knjige, a i Chatwini su dugmad upotrijebili samo jednom. U stvarnome životu izgledalo je kao da igraju neku smiješnu dječju igru u kojoj dijete zamišlja da je dugme začarano. Ali što se drugo i moglo očekivati od hrpe zečića koji govore? Vratili su se na trg s kojeg su krenuli i poredali su se po rubu fontane držeći se za ruke i jedva održavajući ravnotežu. Spoznaja da će ponovno smočiti odjeću uopće nije bila poticajna. U jednome kutu trga Quentin je ugledao malu biljku koja si je od negdje ispod probila put kroz kamene podne ploče. Bila je kvrgava i savijena gotovo u spiralni oblik, ali bila je živa. Pitao se što se nalazi ispod, i što je to izravnano i popločano kako bi mogao nastati Grad. Što bi našli ako bi ga srušili? Je li možda ovdje prije bila šuma? Hoće li opet biti? Sve je prolazno pa i Nigdjezemlje. 331

Alisa je stala Kuni s druge strane kako ne bi morala uhvatiti Quentina za ruku. Svi su istodobno podigli desnu nogu i skočili s ruba. Ovaj put prijelaz je bio drugačiji. Padali su kroz vodu kao da je zrak, zatim je sve postalo mračno, a potom su se našli kako padaju s neba prema Manhattanu obavijenom sivim zimskim jutrom - prema smeđim parkovima, sivim zgradama, žutim taksijima koji čekaju na prugastim pješačkim prijelazima - sve do sivoga krova i kroz njega u dnevni boravak u kojem su Janet, Eliot i Richard izgledali kao da su na sekundu zastali, kao da je Alisa baš sada zgrabila dugme iz Kunina džepa i kao da se posljednja tri sata uopće nisu dogodila. »Tctctc, Alisa, vražice!« poviče Janet veselo. »Izvadi ruku iz Kuninih hlača!«

332

Kuća na osami

N

A K O N T O G A S V I S U S E

n egdje raštrkali. Nitko nije komentirao

Quentinovo natečeno oko (»Domoroci nisu bili gostoljubivi«, rekao je odmah kako ne bi morao ulaziti u daljnja objašnjavanja). Nekoliko trenutaka nakon njih pojavio se i Josh - ipak je na kraju proveo noć s Anaïs - pa su samo za njega morali ponovno sve ispričati. Zatim su u grupama od troje odlazili da sve to vide uživo. Josh je išao s Kunom i Richardom. Kuna je odveo i Janet i Eliota. U međuvremenu Josh je nazvao Anaïs i rekao joj da dođe pa je i ona išla, i to s njim i Kunom. Od svih njih, jedino Janet nije dobro podnijela prijelaz. Čim su izašli na površinu, bilo joj loše i povratila je cijeli doručak ravno u čistu, hladnu magičnu vodu. Zatim ju je uhvatila panika. Kad su se vratili, Eliot im je sve to prepričao i savršeno odglumio kako je očajnički zgrabila Kuninu ruku i počela vikati: »Dugme! Odmah! Odmah mi ga daj!« Quentin je ostao potpuno ravnodušan na njenu muku. Ta je žena vampir, pomislio je. Vreba nad zdravom i lijepom ljubavi dvoje ljudi, a onda je zagadi i uništi. U prostoriji je vladalo neobično raspoloženje. Svi su znakovito pogledavali jedni druge i šutjeli. Činilo se da nitko ne može verbalizirati koliko je veličanstveno i posebno to što su vidjeli, ali svi su bili složni u stavu da je to nešto bitno. Bitno. I bar za sada, to nešto mora biti samo njihovo, samo oni smiju znati za otkriće. Nitko drugi. Na Kunino insistiranje sjeli su ukrug na tepih u dnevnome boravku kako bi 333

odmah zajedno obnovili zaštitne čarolije koje su čuvale stan. Richardova potreba da uvijek šefuje, zbog koje je inače bio nepodnošljiv u društvu, sada je ipak dobro došla. Kao kakav dirigent koji pomaže orkestru na težim dijelovima Bartóka, djelotvorno je i ozbiljno vodio zajedničko izvođenje čarolije. Trebalo im je dvadesetak minuta da je završe, i još deset za stvaranje nekih dodatnih, suptilnijih slojeva zaštite i nevidljivosti - to je bilo razborito s obzirom na pažnju koju je dugmad očito izazvala u općem magijskom ekosustavu. Kad su završili i kad su sve provjerili ne dvaput, nego triput, tišina je opet zavladala prostorijom. Svi su sjedili mirno i svako se za sebe prepustio razmišljanju o novonastaloj situaciji. Josh je tiho ustao i otišao u kuhinju napraviti sendviče. Eliot je otvorio prozor i zapalio cigaretu. Janet je promatrala Quentina i smješkala se. A on se ispružio na tepihu i zagledao se u strop. Nedostajalo mu je sna, ali sada nije bilo vremena za spavanje. Divlje misli i emocije borile su mu se u umu poput neprijateljskih vojski koje jedna drugoj neprestano oduzimaju isto brdo: uzbuđenje, žaljenje, iščekivanje, slutnje, tuga, bijes. Pokušao se usredotočiti na Filoriju, kako bi mu se vratilo dobro raspoloženje. Nakon ovoga ništa više neće biti isto. Njegov svijet upravo se povećao milijun puta, a Filorija je središte tog novog svijeta. Snažni, porazni osjećaj beskorisnosti koji je počeo metastazirati njegovim mozgom nakon diplome naišao je na magični protuotrov. Alisa to možda još nije shvatila, ali hoće. Ovo je ono što su cijelo vrijeme čekali. Ovo je ono što njeni roditelji nikada nisu pronašli. Skriveni osmijeh pojavio mu se na licu. Sve ono teško što je godinama nosio u sebi nestalo je kao odbačena stara koža. Nisu to bile potrošene godine, nikada to ne bi rekao, ali bile su to godine u kojima je bio svjestan da, unatoč svim talentima koje ima, ne živi život koji bi mogao živjeti. Da, živio je dovoljno dobro. Ali ovo sada, ovo je pravi život. Sada je sadašnjost napokon dobila smisao, budućnost je dobila smisao, pa čak i prošlost, i svi njihovi

334

životi - sve je to retroaktivno dobilo neko značenje. Sada su znali da je sve ipak imalo smisla jer ih je vodilo k ovom trenutku. Ali da se to bar nije dogodilo sada. Da se bar Kuna pojavio dan prije. Jebeni Kuna. Sve je potpuno uništeno i onda potpuno spašeno u tako kratkom vremenskom razmaku da nije znao što da misli i osjeća. Ali na neki način moglo se reći da u onome što se dogodilo između njega i Janet nisu uopće bili važni on i Janet, pa čak ni on i Alisa. Taj nesretni događaj ustvari je simptom bolesnog, praznog svijeta u kojem su svi zajedno živjeli. Ali sada su pronašli lijek. I taj bolesni svijet sada će ozdraviti. Ostali su nastavili sjediti na podu oslanjajući se na laktove ili leđima na rub kauča, i tek bi tu i tamo izmijenili poglede, a onda bi se počeli smijati u nevjerici nad svim što se događa. Izgledali su kao da su napušeni. Quentin se pitao osjećaju li isto što i on. Znao je da su i oni ovo čekali, a da možda toga nisu bili ni svjesni. Ovo će ih sve spasiti od dosade, depresije i besmislenih aktivnosti koje su im svojim alkoholnim dahom dahtale za vratom nakon što su diplomirali. Spas je konačno tu. Onako se više nije moglo dalje, a sada se ni ne mora. Eliot je na kraju preuzeo kontrolu nad situacijom. Gotovo da je ponovno izgledao kao stari Eliot. Svi su odgodili sve obaveze, iako ustvari nitko i nije imao ništa ozbiljno i neodgodivo. Eliot je sklopio ruke i izdavao naredbe, i činilo se da svi uživaju u tome što su za promjenu ozbiljni i učinkoviti. Nitko nije dobro poznavao Anaïs - čak ni Josh - ali pokazalo se da je itekako sposobna i korisna. Imala je cijeli niz kontakata i znala je ljude koji znaju ljude koji imaju nekakvo imanje od sto jutara zemlje s udobnom kućicom u sjevernome dijelu države New York. To im se mjesto činilo idealnim jer je bilo dovoljno izolirano i pružalo im je mogućnost da se dovoljno dobro zaštitite od svega što bi im se možda moglo dogoditi. U ta njena poznanstva ubrajala se i mađioničarka koji im je mogla 335

otvoriti portal da lakše stignu ondje. Anaïs ih je obavijestila da će mađioničarka svratiti popodne, čim završi utakmica Netsa koju nije htjela propustiti. Na kraju su sve morali obaviti na krovu, jer su trostruke zaštitne čarolije koje su postavili to jutro (a sad su ih, eto, napuštali) bile toliko učinkovite da su sprječavale bilo kakav izravan magični transport iz stana ili u njega. Već oko pet i trideset promatrali su načičkani horizont Manhattana koji je izgledao kao poslužavnik pretrpan raznobojnim fluorescentnim koktelima. Kako je bila zima, nikoga drugoga nije bilo na krovu po kojem su bili razbacani dijelovi roštilja i prevrnute plastične stolice. Puhao je vjetar, a ukrasni zvončići zakačeni za nadstrešnicu spremišta za alat zveckali su sami za sebe. Bilo je toliko hladno da su svi skakutali po šljunku nastojeći se ugrijati i promatrali veselu, sijedu belgijsku čarobnicu kako svojim požutjelim nikotinskim prstima otvara portal uz pomoć fetiša napravljenog od grančica koji je nosila kao privjesak na ogrlici. Bio je to peterostrani portal čiji je donji rub bio paralelan s podom, a iz svih ostalih kutova sijale su sitne bijeloplave iskre - za koje je Quentin bio uvjeren da su tu samo radi dojma, ali je morao priznati da cijelome prizoru daju melankoličnu i svečanu atmosferu. Svi su se osjećali kao da se događa nešto neprocjenjivo važno. Prolaskom kroz taj portal započet će njihova velika pustolovina. Kvragu, zar to ne znači živjeti? Kad se portal formirao i stabilizirao, sjedokosa žena poljubila je Anaïs u oba obraza, rekla nešto na francuskome, i naglo otišla. Ali prije toga Janet ju je ipak uspjela zamoliti da ih sve zajedno fotografira jednokratnim aparatom: kako stoje pokraj portala a iza njih se naziru kovčezi, torbe i vrećice pune namirnica. Osmero mladih mađioničara zakoračilo je zajedno na široki smrznuti travnjak. Ozbiljno raspoloženje koje je vladalo na krovu odmah je prekinuto kada su Janet, Anaïs i Josh počeli ganjati jedno drugo po kući, cijukati, smijati se, bacati se po 336

kaučima i prepirati kome ide koja soba. Gotovo sve što je Anaïs najavila o kući pokazalo se istinitim: bila je velika, udobna, a neki njeni dijelovi činili su se veoma starima. Navodno je izvorno bila izgrađena u kolonijalnome stilu, ali je se dohvatio netko s nešto suvremenijim idejama o arhitekturi pa je njene stare drvene i kamene dijelove zamijenio staklom, titanom i cementom, donio veliki televizor s ravnim ekranom, uveo sofisticirani audiosustav i opskrbio kuhinju najsuvremenijom opremom. Alisa se tiho povukla ravno u veliku spavaću sobu koja je zauzimala gotovo pola trećega kata i iza sebe zatvorila vrata, a njen ljutiti pogled i natekle crvene oči bili su jasan znak svakome da se ne približava. Quentin, koji je odjednom osjetio sav umor posljednjih nekoliko neprospavanih noći i magijom produženog dana, pronašao je za sebe malu gostinjsku sobu u stražnjem dijelu kuće. Činilo mu se da je njen tvrdi, neudobni, gotovo bolnički krevet baš ono što zaslužuje. Kad se probudio, vani je bio mrak. Plave brojke sata na radiju pokazivale su da je 10:27. Tako u mraku izgledale su kao fluorescentne ribice na samome dnu dubokoga mora. Nije mogao pronaći prekidač za svjetlo, ali je pronašao kvaku na vratima maloga zahoda pa je u njemu upalio svjetlo iznad ogledala. Umio se, izašao iz sobe i krenuo u obilazak nepoznate kuće. Sve ostale, osim Kune i Alise, pronašao je u blagovaoni gdje su već pripremili i pojeli golemu količinu hrane čiji su ostaci bili razbacani na ogromnome stolu koji je izgledao kao da je sastavljen od greda s Kristova križa što su zakucane autentičnim čavlima. Na zidovima su visjele velike avangardne slike čije su boje i tekstura na platnima bile slične skorenoj krvi. »Q.!« povikali su. »Gdje je Alisa?«

337

»Došla je i otišla«, odgovori Josh. »Što se s vama događa? Je li neka svađa u pitanju ili što?« Rekavši to odglumio je dva boksačka udarca. Očito nije znao što se dogodilo. Anaïs, koja je sjedila do njega, preuzela je igru i odglumila kako mu zadaje nokaut u neobrijanu bradu. Svi su bili pijani, baš kao i prošle večeri, baš kao i svake večeri. Ništa se nije promijenilo. »Ne, ozbiljno« ubaci se Janet. »Je li ti ona napravila to na oku? Čini se da tebe, Q., uvijek netko udara u lice.« Kao uvijek bila je vesela i otrovna, ali su joj oči bile crvene kao da je plakala. Možda ipak nije izašla iz sinoćnjeg holokausta tako netaknuto, pomisli Quentin. »Ember i Umber su krivci, magični ovnovi. Zar vam nije Alisa rekla? To mi je kazna za sve moje grijehe.« »Ma daj?« reče Josh. »I jesi li razbio njihovo vuneno veličanstvo?« »Nisam, nego sam kako i treba, kršćanski okrenuo drugi obraz.« Uopće nije bio raspoložen za razgovor, ali je bio gladan. Uzeo je tanjur iz kuhinje, sjeo na najudaljeniji dio stola i poslužio se onim što je ostalo od objeda. »Razmatrali smo što sad«, javio se Richard. »Trebalo bi osmisliti nekakav plan djelovanja, podijeliti zaduženja.« »Da, tako je!« reče Josh i autoritativno lupne šakom o stol. »Mi moramo odrediti naše ciljeve! Što je moj zadatak u tome?« »Hrana«, odgovori Richard ozbiljno. »I ako zaista idemo u Filoriju, svi moramo ponovno pročitati sve knjige.« »Pa to je sjajno!« ubaci se Anaïs veselo. »Možemo ondje trgovati. Što biste željeli, stanovnici Filorije? Cigarete možda?« »Ali Anaïs, pa ne idemo u Rusiju u vrijeme Brežnjeva. Čelik možda?« 338

»Barut?« »Dajte, ljudi«, prekine ih Eliot. »Čujete li vi sebe? Ja ne želim biti čovjek koji je donio pištolj u Filoriju.« »Trebamo ponijeti jakne«, nastavi Richard ozbiljno, »šatore i opremu za hladne vremenske prilike. Ne znamo koje će nas godišnje doba ondje dočekati. Možda bude ciča zima.« Jučer - dakle prije nego je malo odspavao - Filorija se činila kao nešto što će njihove živote promijeniti nabolje. Sad se bilo teško usredotočiti na to: ponovno se činila kao san. Sad je ono stvarno bila situacija s Alisom i Janet. To je bila stvarnost zbog koje se sve drugo činilo otužnim. Uložio je svjesni napor da se malo trgne i uključi u razgovor. »Kada bismo onda trebali krenuti?« »Za nekoliko dana? Mislim, ako nešto zaboravimo, jednostavno se vratimo«, rekao je Eliot. »S tim dugmetom to napravimo dok kažeš keks. A ostat ćemo... pa, dok nam ne dosadi.« »A što ćemo raditi kada onamo dođemo?« »Vjerojatno će nam oni dati neki zadatak«, reče Kuna. »Bar je tako uvijek bilo s Chatwinima.« Svi su se okrenuli u istome smjeru. Kuna je stajao na pragu u majici kratkih rukava i donjem dijelu trenirke, trepćući poput sove i općenito izgledajući kao netko tko se tek probudio. »Kuna, nisam baš siguran da možemo računati na to.« Quentinu je iz nekog razloga užasno išao na živce Kunin optimistični stav oko svega ovoga. »Pa nisu nas ovnovi pozvali. A možda ondje uopće i nije kao u knjigama. Možda se ondje i ne događaju pustolovine. Plover je to vjerojatno ubacio da bi imao zanimljiviju priču. Možda ćemo u Filoriji umirati od dosade, kao što umiremo i ovdje.« 339

»Daj ne budi partibrejker samo zato što imaš curu koja te tuče«, reče Josh. Kuna je odmahivao glavom. »Čisto sumnjam da je Plover tek tako sve to izmislio. To jednostavno nije logično. Pa on je bio gej-magnat koji se u mladosti bavio primijenjenom kemijom. Pa taj nije imao ni k od kreativnosti u sebi. Nema šanse. Ovo je situacija Ockhamove britve. Odnosno, vjerojatnije je da je on to zapisivao kako se i dogodilo.« »Dakle, što ti misliš«, upita ga Eliot, »da ćemo ondje naletjeti na princezu u nevolji?« »Možda. Ne nužno princezu, ali... možda nimfu. Ili patuljka, ili pegaza. Kojima će možda trebati nekako pomoći.« lako su se svi smijali, Kuna je nastavio. Bilo je to gotovo dirljivo. »Ozbiljno vam govorim, pa tako to bude u knjigama, svaki put.« Josh je gurnuo pred Quentina malu čašu nečeg bezbojnog i alkoholnog i on je popio gutljaj. Bila je to nekakva vatrena voćna žestica i u tom trenutku imala je okus nečeg vitalnog, a to je njegovom tijelu kronično nedostajalo. »Da, da, ali stvarni život ne ide baš tako«, nastavio je Quentin hvatajući se za argument koji je smatrao vrlo važnim. »U stvarnome životu ne doživljavaš zabavne pustolovine u kojima se usput boriš za pozitivne ciljeve i onda još doživiš sretan kraj. Ti nisi lik u nekoj priči, nitko ondje neće za tebe pripremiti neki uzbudljivi zadatak. Stvarni svijet jednostavno ne funkcionira tako.« »Ali, ti Zemljanine, možda tvoj ne«, reče Josh i namigne mu. »Ali više nismo u tvom svijetu.« »Ne želim ovo pretvoriti u teološku raspravu«, dodao je Richard uzvišenim glasom, »ali želim samo napomenuti da bi se o tome dalo raspraviti.« »A ako i ne vjeruješ u boga ovoga svijeta, moraš priznati da svijetom Filorije upravljaju čak dva boga«, reče Kuna. 340

»No dobro, sve nas ovo vraća, iako na potpuno smušen način, na početno pitanje koje ustvari itekako ima smisla«, reče Eliot. »A to je, dakle, što ćemo raditi kad tamo ondje dođemo?« »Mogli bismo krenuti u potragu za magičnim cvijetom«, predloži Josh. »Znate, onaj koji pomirišeš i odmah budeš sretan? Sjećate se toga? To bi u ovome svijetu vrijedilo više od zlata.« Dok nitko nije gledao, Janet je uhvatila Quentinov pogled, podigla obrvu i izvela nešto lascivno s jezikom. Quentin ju je pogledao ni ne trepnuvši. Nevjerojatno, ali ona uživa u ovome, pomislio je. Sabotirala je njega i Alisu i sada uživa. Kratki prizori od prošle noći koji su tvrdoglavo preživjeli milostivog alkoholnog anđela zaborava neprestano su mu prolazili glavom - nije mogao vjerovati da je to bilo prošle večeri. Sve vezano uz seks s Janet bilo je toliko drugačije od svega vezanog uz Alisu: njezin miris, njezini dodiri - imao je osjećaj da sve to odrađuje i ne uživa. Osjetio je strah i sram i prije nego je sve bilo gotovo, i prije nego je svršio, ali ipak nije prekinuo tu farsu. Brinulo ga je je li Eliot stvarno bio budan tijekom seksa? Um mu je nudio neuredan i zbrčkan album mentalnih fotografija te večeri: Janet ljubi Eliota; njena ruka marljivo radi među Eliotovim nogama. Je li mu se učinilo da plače? Je li on poljubio Eliota? Imao je gotovo jasno sjećanje na tuđu bradu koja ga je na njegovo iznenađenje bockala dok mu je prelazila preko obraza i gornje usne. Isuse Bože, pomislio je umorno, što je meni. Dosegnuo je granice onoga što mu zabava s velikim Z može pružiti. Ovaj put rizik je bio prevelik, a on se ipak odlučio kockati i izgubio je. Um mu se sada razbuđivao pa je tek sada shvatio što mu je zaista važno u životu, ali sada je bilo prekasno. Jadna Alisa. Treba mu pokornička košulja, krupna sol na kojoj će klečati,

341

bič - mora postojati nekakav ritual koji bi mogao izvesti kako bi joj pokazao koliko mu je iskreno žao. Učinit će što god treba, samo neka mu kaže što je to. Odagnao je slike i natjerao ih da se vrate u tamne dijelove uma, ubrzavajući ih na tom putu još jednom čašicom žestice. U njegovom umornom, oštećenom umu rađala se ideja. »Mogli bismo pokušati pronaći Martina Chatwina«, rekao je Richard. »Kao što su druga djeca uvijek pokušavala.« »Volio bih da donesemo nešto za Maglicu«, javi se Eliot. »Nešto za školu. Nešto kao artefakt ili suvenir.« »Ito je to?« upita Josh u nevjerici. »Ti bi otišao u Filoriju samo kako bi mogao donijeti natrag jabučicu za učitelja. Mislim, nekad si stvarno jadan.« Začudo, Eliot nije reagirao. Očito su sve ove novosti na sve njih različito utjecale. »Možda možemo pokušati pronaći Neuhvatljivu Zvijer«, Quentin je tiho predložio. »Koga ili što?« pitao je Josh začuđeno. Očito nije bio nikakav stručnjak za Filoriju. »Pa sjećate se iz 'Djevojčice koja je govorila vrijeme' i ona zvijer koju je nemoguće uhvatiti, ali ipak svi pokušavaju?« »A što bi ti, molim te, napravio s njom kada i ako bi je uhvatio? Pojeo je?« »Ne znam. Možda nas može odvesti do nekog blaga? Ili nam otkriti neki misterij svijeta? Ili tako nešto?« Nije do kraja razvio tu ideju. Činilo se da je hvatanje zvijeri važno Chatwinima, ali sada se nije mogao sjetiti zašto. »Nikada se ne sazna zašto je ta zvijer tako važna«, ubacio se Kuna. »Mislim, u knjigama. Oni je nikada ne uhvate i Plover je poslije više ne spominje. To je dobra 342

ideja. Ali ja sam razmišljao, ono, tko zna, možda nas proglase kraljevima i kraljicama. Kao što su i Chatwine.« Čim je Kuna to rekao, Quentin se zapitao kako se sam toga nije sjetio. Bilo je tako očito. Bit će kraljevi i kraljice. Naravno da hoće. Ako je Grad stvaran, zašto i sve ostalo ne bi bilo, pa čak i to? Mogu živjeti u dvorcu Bjelovrh. Alisa bi mogla biti njegova kraljica. Bože, pa on se u nečemu slaže s Kunom. To je samo po sebi bilo dovoljan znak da nešto ne štima s tom idejom. »Hm«, čula se Janet koja je očito razmišljala o ovome. Nevjerojatno, ali i ona je, čini se, ozbiljno shvaćala tu ideju. »Bismo li se trebali međusobno vjenčati?« »Ne nužno. Chatwini nisu. A onda opet, oni su ipak bili braća i sestre.« »Ne znam baš«, reče Anaïs, »meni posao kraljice zvuči prilično zahtjevno. Vjerojatno tu ima dosta birokracije i nekih dosadnih poslova.« »Ali unosan je to posao. Zamisli samo koliko ima dodatnih pogodnosti.« »Ako su knjige imalo točne«, reče Eliot, »i ako su prijestolja prazna. A to su dva velika ako. Uz to, nas je osam, a postoje samo četiri prijestolja. Dakle, ima nas viška.« »Znate što nama treba?« javi se Anaïs. »Nama treba ratna magija. Magija za bojište. Napad i obrana. Ako bude potrebno, moramo biti spremni ozlijediti druge ljude.« Činilo se da ovo sve skupa zabavlja Janet. »Draga moja, to je ilegalno«, dobacila je, »i ti to dobro znaš.« »Baš me briga.« Anaïs je zatresla svojim plavim loknicama. »Nama je to potrebno. Pa mi nemamo pojma što nas ondje čeka. Moramo biti spremni na sve.

343

Osim ako netko od vas snažnih muškaraca nije iznimno vješt s mačem?« Nastala je tišina, a ona se zadovoljno nasmijala. »Alors«. »Jesu li te to učili na tom tvom fakultetu?« pitao je Josh koji je izgledao kao da je se malo boji. »Pa pretpostavljam da mi u Europi nismo takvi čistunci kao vi ovdje.« Kuna je odobravajuće kimao glavom. »Ratna magija nije ilegalna u Filoriji.« »Ne dolazi u obzir«, javio se Richard oštro. »Shvaćate li vi uopće kakav bismo bijes time mogli navući na sebe? Je li itko ovdje osim mene ikada imao ikakve veze s Mađioničarskim sudom? Itko?« »Daj, Richarde, molim te, i bez toga smo već do grla u sranju«, reče Eliot. »Što ti misliš da bi to dugme bilo legalno kada bi sud znao za njega? Ako ne želiš biti dio ovoga, onda to reci odmah sad, a uostalom Anaïs ima pravo. Pa neću ići onamo ni sa čim osim s kurcem u ruci.« »Možemo dobiti dopuštenje za neko lakše oružje«, nastavio je Richard poslovno. »Postojali su takvi slučajevi. I točno znam kako bismo to mogli ishoditi.« »Za pištolje?« Eliot je složio kiseli izraz lica. »Pa što je tebi? Filorija je drevno društvo. Jesi li ti ikada uopće gledao Zvjezdane staze? Znaš li ti što je Prva zapovijed? Imamo šansu doživjeti svijet koji još nije sjebao ljudski faktor. Shvaća li itko koliko je to važno? Itko?« Quentin je očekivao da će Eliot reći da je on prerastao cijelu tu priču oko Filorije i da će početi davati sarkastične primjedbe na cijeli projekt, ali na njegovo iznenađenje pokazalo se da je itekako zagrizao i da u njemu nema ni traga ironiji. Quentin se nije mogao sjetiti kada je posljednji put Eliot otvoreno pokazao entuzijazam za išta. Bilo je pravo olakšanje vidjeti da još uvijek može priznati da mu je do nečega stalo. »Ja ne želim biti u Kuninu društvu ako ima pištolj«, rekla je Janet odlučno. 344

»Gledajte, Anaïs ima pravo«, nastavio je Eliot. »Za svaki slučaj pripremit ćemo neke čarolije za napad. Ništa preludo. Samo neke temeljne i jednostavne da se nađu ako zatreba. A ako ste zaboravili, imamo i one kakodemone u leđima. A tu je i dugme.« »A tu su i kurčevi u rukama«, zahihotala se Anaïs. Idući dan Richard, Eliot, Janet i Anaïs odvezli su se do Buffala kako bi kupili sve što im je potrebno. Quentin, Josh, Alisa i Kuna imali su za zadatak istražiti ratnu magiju, ali kako Alisa nije razgovarala s Quentinom - to jutro pokucao je na njena vrata, ali nije mu htjela otvoriti - a Joshu je magijska teorija bila viša matematika, na kraju se sve svelo na Kunu i Alisu. Nije prošlo dugo i već je veliki stol u blagovaoni bio prekriven knjigama iz Kunine prikolice i listovima papira koje su ispunili dijagramima i grafovima. Kao dva najveća magijska štrebera u ekipi, Alisa i Kuna bili su potpuno zaokupljeni zadatkom, obraćajući se jedno drugom nekim tehničkim žargonom koji su usput smislili. Kuna je ispisivao papire i papire arhaičnih znakovnih sustava, a Alisa je stajala nagnuta nad njim i s ozbiljnim izrazom lica potvrdno kimala glavom te bi povremeno nešto prokomentirala. Bili su kreativni, originalni i stvarali su čaroliju iz šturih bilješki; nije to bilo ništa pretjerano teško, ali je to područje magije bilo potpuno zanemareno pa nije bilo puno toga na što bi se oslonili. Promatrajući ih kako rade Quentina je izjedala ljubomora. Zahvaljivao je Bogu što je u pitanju Kuna, jer da je to bio neki drugi muškarac, već bi bio ozbiljno zabrinut. Josh i on proveli su popodne u radnoj sobu ubijajući vrijeme pivom, grickalicama i kabelskom na ravnome televizijskom ekranu veličine reklamnoga panoa. Na Brakebillsu nisu imali televiziju, a ni u stanu na Manhattanu, pa im se sada činila kao nešto egzotično i zabranjeno. Oko pet sati došao je Eliot. 345

»Daj, morate doći«, rekao je, »propuštate Kunin performans.« »Kako je bilo u Buffalu?« »A ono, vizija apokalipse. Kupili smo parke i lovačke noževe.« Slijedili su Eliota u stražnje dvorište. Vidjevši ga tako sretnog, uzbuđenog i dovoljno trijeznog Quentinu se vratila vjera u mogućnost da se ipak nalaze na dobrome putu, i da se još uvijek sve da popraviti. Zgrabio je šal i bizarnu rusku šubaru koju je pronašao u ormaru i izašao. Sunce je zalazilo iza planina Adirondack koje su se vidjele u daljini, djelujući u izmaglici hladno, crveno i usamljeno. Ostatak ekipe bio je grupiran uz rub travnjaka koji se spuštao prema nizu golih breza. Kuna je rukom pokazivao na jedno od stabala, a Alisa je dugim, jednakim koracima mjerila udaljenost. Zatim je potrčala do Kune, nešto su prošaptali, pa je ponovno izmjerila udaljenost. Janet je stajala pokraj Richarda i izgledala je neodoljivo u ružičastoj parki i vunenoj kapi. »U redu!« povikao je Kuna. »Svi se samo malo udaljite i stojte mirno.« »Pa ne možemo dalje od ovog!« viknuo je Josh. Sjedio je na komadu slomljene mramorne balustrade koju su oni koji su uređivali vrt vjerojatno ostavili kao zgodan dekorativni detalj i naginjao rakiju iz boce koju je zatim proslijedio Eliotu. »Dobro, samo stojte tu gdje jeste. Idemo, dakle, vatra u rupu.« Kao kakva cirkuska asistentica, Alisa je prišla stolu, stavila na njega praznu vinsku bocu i zatim stala sa strane. Kuna je gledao u bocu, udahnuo i brzo izgovorio niz kratkih slogova i sve to završio brzim zamahom ruke. Nešto - tročlano boje čelika - šiknulo je iz vrhova njegovih prstiju toliko brzo da se nije moglo slijediti pogledom i trepereći jurnulo preko travnjaka. Dvoje je promašilo, ali jedno je čisto i precizno pogodilo vrat boce pa je na kraju na stolu ostao samo uspravni, okrnjeni donji dio. 346

Kuna se zadovoljno nasmijao. Tu i tamo netko je zapljeskao. »Ovo zovemo 'Magični metak'«, rekao je. »Čovječe, Magični metak!« Joshov dah stvarao je oblačiće pare u hladnome zraku. Lice mu je sjajilo od uzbuđenja. »Pa to izgleda kao da je izletjelo ravno iz neke lude videoigrice!« Kuna je potvrdno kimnuo glavom. »U pravi si, dosta ovoga radili smo na temelju nekih igara. Da se u njima naći i korisnih stvari.« Quentin se nije smijao. Zar nitko neće ništa reći? Pa ovo je crna magija. Nije da je on neki čistunac, ali ova čarolija u realnoj situaciji podrazumijeva ranjavanje nekog, dakle fizičku ozljedu. Ovim krše gotovo sva najvažnija pravila. Ako dođe do toga da moraju upotrijebiti ovu čaroliju, bit će već prekasno. »Bože, nadam se da se time nećemo stvarno morati koristiti«, bilo je sve što je rekao naglas. »Daj, Quentine, ne budi curica. Nije da izazivamo nevolju, nego samo želimo biti spremni ako se pojavi«, rekao je Josh koji je jedva suzdržavao oduševljenje. »Jebote, magični metak!« Zatim je Alisa na brzinu pomaknula stol pa je sada Kuna stajao bez ičega oko sebe i gledao ravno u tamni red breza. Ostali su stajali ili sjedili oko njega. Sunce je sada već gotovo potpuno zašlo. Nosovi i uši pocrvenjeh su im, a činilo se da jedino Kuni hladnoća uopće ne smeta, jer je na sebi još uvijek imao samo majicu kratkih rukava i donji dio trenirke. Stvarno smo Bogu iza leđa, pomislio je Quentin koji je bio navikao na buku i svjetla Manhattana u pozadini, a čak je i na Brakebillsu uvijek vladala neka gužva; uvijek je netko nešto vikao ili lupao po nečemu ili bi nešto zapalio vježbajući čarolije. Ovdje, osim vjetra koji je povremeno zavijao

347

među stablima, nije bilo ničega. Činilo se da je netko jednostavno do kraja stišao ton. Navukao je još malo šubaru preko ušiju. »Ako ovo ne uspije-« počeo je Kuna. »Daj samo počni napokon!« povikala je Janet. »Smrznut ćemo se!« Kuna je napravio čučanj i pljunuo u smeđesivkastu travu. Zatim je izveo neobični, groteskni zamah po zraku koji je potpuno odudarao od njegova inače poprilično discipliniranog magijskog stila. U njegovim kružno spojenim dlanovima nastalo je ljubičasto svjetlo, tako da su mu se u tami kroz kožu vidjele kosti prstiju. Povikao je nešto i zabacio ruke preko ramena. S Kuninih dlanova poletjela je u ravnini s tlom mala narančasta iskra. Isprva je izgledala smiješno, poput igračke ili nekog insekta. Ali kako je putovala prema stablima, rasla je i širila se u vatreni komet veličine balona koji se sam u sebi pretapao, presavijao i pucketao. Izgledao je veličanstveno dok se tako polako pomicao kroz hladni, tamni zrak. Nastala je intenzivna vrućina; Quentin ju je osjetio na licu. Kad je konačno pogodio brezu, cijelo je stablo odletjelo u zrak i čuo se samo jedan glasni svuš. Veliki plameni krug pojavio se na nebu i nestao. »Vatrena kugla!« povikao je Kuna nepotrebno jer su svi vidjeli o čemu je riječ. Nastala je prava lomača. Stablo je brzo gorjelo. Iskre su frcale visoko u noćno nebo. Janet je kao kakva navijačica oduševljeno vriskala, skakutala gore-dolje i pljeskala. Kuna se slabašno osmjehnuo i zatim se teatralno svima naklonio. Ostali su još nekoliko dana u toj kući; smucali su se po sobama, pekli roštilj u stražnjem dvorištu, popili sve dobro vino, pogledali cijelu DVD kolekciju koju su pronašli i jednom se svi zajedno nagurali u jacuzzi. Quentin je shvatio da nakon cijele strke, brzinske pripreme i žurbe sada odugovlače, razvlače i čekaju da ih 348

nešto natjera da napokon krenu. Bili su toliko uzbuđeni da nisu ni primijetili koliko su ustvari ustrašeni. A kad bi pomislio o osjećaju sreće koji ih čeka u Filoriji, činilo mu se da ga ne zaslužuje. Nije bio spreman. Ember i Umber nikada ne bi pozvali nekoga poput njega. U međuvremenu Alisa je pronašla nekakav način da nikada ne bude s njim u prostoriji u isto vrijeme. Kao da je razvila šesto čulo koje bi ga detektiralo - uspio bi je na trenutak ugledati kroz prozor ili bi vidio samo njene noge kako se uspinju uza stube. To je gotovo postala igra u kojoj su i ostali sudjelovali. Kada bi je vidio na malo duže vrijeme - na primjer kako sjedi za kuhinjskim šankom, klatari nogama i priča s Joshom ili kako nad stolom prepunim knjiga raspravlja o nečemu s Kunom - ne bi se usudio prići. To bi značilo prekršiti pravila igre. Vidjeti je i znati da mu je istodobno tako blizu i tako bezgranično daleko, bilo mu je jednako kao da gleda kroz prozor u neki drugi svijet, neku toplu, sunčanu tropsku dimenziju u kojoj je nekada živio, ali u koju mu je sada zabranjen ulaz. Svake bi večeri pred vratima njene sobe ostavio cvijeće. Vjerojatno nikada nije ni trebao saznati što se dogodilo. Vrlo se lako moglo dogoditi da ga ta informacija potpuno zaobiđe. Ali nije ga zaobišla. Jedne večeri ostao je dokasna budan igrajući karte s Joshom i Eliotom. Igranje karata s mađioničarima uvijek bi se pretvorilo u natjecanje oko toga tko je bolji u čaranju i mijenjaju vjerojatnih ishoda, pa bi praktički u svakoj ruci izašla četiri asa protiv nekoliko fleševa. Quentinu se činilo da se bolje osjeća glede svega što se događalo. Pili su grapu. Kamen srama i grižnje savjesti koji je osjećao u prsima od one noći s Janet polako je nestajao ili barem postajao lakši. Nije da ga to više nije mučilo, ali je počeo razmišljati i o drugim stvarima. Bio je uvjeren da ima toliko toga dobroga između njega i Alise, toliko toga što ih veže, da je jednostavno nemoguće da njihov odnos tek tako završi. Oni to mogu prebroditi.

349

Možda je došao trenutak da joj pomogne da i ona to uvidi. Znao je da i ona to želi. Zajebao je, žao mu je, i oni će to riješiti. Quod erat demon-strandum. Samo moraju sagledati cjelokupnu sliku. Ona vjerojatno samo čeka da on to prvi kaže. Obavijestio je kartaše da je za večeras gotov i krenuo stubama prema njenoj sobi na treći kat. Josh i Eliot u isti su glas povikali za njim: »Q., stani! Q.!Q.!« Zaustavio se kada je već bio na vrhu stubišta. Dobro je poznavao zvuk koji Alisa proizvodi dok vodi ljubav. Njegov pijani um pokušavao je riješiti zagonetku: ona se sada seksa, a on koji je inače iz nje izmamljivao taj zvuk, sada nije pokraj nje. Nije moguće da čuje taj zvuk! Zamračilo mu se pred očima. Osjećao je kako krv u njemu vri i pretvara se u otrovnu kiselinu koja mu juri kroz tijelo i od nje mu ruke, noge i mozak gore. Zatim mu, poput zaostaloga metka koji se odjednom oslobodio, ulazi u srce, i pitanje je trenutka kada će ga ubiti. Kada mu je probila do srca, ono je u sekundi izgorjelo i postalo pepeo. Očito je s Kunom ili Richardom. Josha i Eliota upravo je ostavio dolje, a i oni mu to nikada ne bi napravili. Ukočenih nogu sišao je niza stube i prošao kroz hodnik ravno do Richardove sobe, otvorio naglo vrata i upalio svjetlo. Richard je bio u krevetu, sam. Odmah se podignuo u svojoj viktorijanskoj noćnoj pidžami i zbunjeno zatreptao očima nenaviklima na svjetlost. Quentin je ugasio svjetlo i lupnuo vratima iza sebe. Janet je namrštenog lica izašla na hodnik u pidžami. »Što se događa?« Prošao je šutke pokraj nje i grubo je okrznuo ramenom. »Ej!« povikala je za njim. »To boli!« Bol? Što ona uopće zna o boli? Upalio je stolnu svjetiljku u Kuninoj sobi. Kunin krevet bio je prazan. Uzeo je svjetiljku i bacio je na pod. Žarulja je pukla i 350

ugasila se. Nikada se prije nije tako osjećao. Bilo je nevjerojatno: od tolike ljutnje osjećao se supermoćno. U tom trenutku mogao je što je god htio. Nije postojalo ništa što ne može. Ili gotovo ništa - pokušao je poderati Kunine zavjese, ali nije uspio. Čak i kad se cijelom težinom objesio za njih, ostale su stajati. Zatim je otvorio prozor, skinuo posteljinu i sve bacio van. Nije loše, ali nije bilo dovoljno. Nogom je skršio budilicu, a zatim počeo bacati knjige s polica. Kuna je imao mnogo knjiga. Trebat će mu neko vrijeme da ih sve sruši. Ali to je u redu, ima pred sobom cijelu noć i svu energiju svijeta. Uopće mu se ne spava. Osjećao se kao da je na speedu. Nakon nekog vremena postalo mu je sve teže bacati knjige jer su mu ruke držali i Josh i Richard. Ali on se nastavio bacakati kao ludak, kao netko tko ima napadaj. Odvukli su ga iz sobe u hodnik. Očito, to je bilo užasno glupo. To mu je bilo jasno. Vjerojatno se njegov čin ne može okarakterizirati kao pametan. On je pojebao Janet; ona jebe Kunu. Sad su kvit. Ali on je bio pijan! Kako onda mogu biti kvit? Jedva da je bio svjestan što radi! I kako onda mogu biti kvit?! I to Kuna, od svih - Isuse Bože! Pa da je bar Josh. Zatvorili su ga u radnu sobu, dali mu bocu grape, hrpu DVD-ova i pretpostavili da će se vjerojatno napiti toliko da ne zna za sebe. Josh je ostao s njim kako bi osigurao da neće pokušati izvesti neke trikove u tom ludom stanju, ali je ubrzo zaspao. Sa svojim okruglim licem oslonjenim o tvrdi rub kauča izgledao je kao usnuli apostol. Što se tiče Quentina, njega san trenutačno uopće nije zanimao. Shvatio je da je bol čudan osjećaj - dugi osjećaj propadanja koji ga je podsjećao na lude izlaske kada bi mu pred jutro prestao djelovati ecstasy, pa bi uslijedio dugi pad. Tada bi se osjećao kao lik u crtiću koji pada niz neboder. Bum, pogodi tendu nekog balkona, ali prođe ravno kroz nju i nastavi padati, pa bum, pogodi još jednu pa nastavi, i tako 351

bez prestanka. Sigurno će ga jedna odbaciti prema gore ili zaustaviti,ili će se jednostavno omotati oko njega, ali to se ne dogodi, i on nastavlja padati i probijati tendu za tendom. Prema dolje, prema dolje, prema dolje. Nakon nekog vremena želi se zaustaviti pa čak i ako bi to značilo udariti u pločnik, ali se ne zaustavlja nego nastavlja padati kroz nove tende, još dublje i dublje u bol. Baš kao svijet kornjača - kornjača na kornjači, sve do dna. Quentin nije imao volje za DVD-ove, samo je nezainteresirano mijenjao kanale na velikome ekranu i naginjao iz boce sve dok se krvavo sunce nije pojavilo na horizontu, krvavo kao i kisela krv koja je polako kapala iz njegova ranjenog, slomljenog srca koje se osjećalo kao - nije da je to koga bilo briga - trula nakupina smeća koja ispušta otrov u vodu i u zemlju; dovoljno otrova da ubije cijeli jedan gradić pun nevine razigrane dječice. Te noći uopće nije zaspao. S dolaskom zore sinula mu je ideja, i čekao je koliko je mogao, ali bila je to prejebeno dobra ideja da bi mogao dugo izdržati da je ne podijeli s nekim. Osjećao se kao dijete na božićno jutro koje ne može dočekati da se odrasli probude. Djed Božićnjak jest tu i on će sve popraviti. U sedam i trideset, još uvijek polupijan, izletio je iz sobe i krenuo ravno kroz hodnik lupajući svakome na vrata. Ma kvragu, pomislio je, pa se čak i popeo uza stube, naglo otvorio Alisina vrata i pritom nakratko ugledao Kuninu golu, zaokruženu guzicu koju stvarno nije želio vidjeti. Stresao se i okrenuo glavu. Ali to ga nije ušutkalo. »Idemo!« vikao je. »Ljudi, ustajte! Jel me čujete, ustajte! Došao je taj dan! Ljudi!« Čak je i zapjevao stih iz Jamesove glupe dječje pjesmice: U vremena davna bješe mladić U njega snaga i srce žarkooo

352

Ponašao se kao pomahnitali navijač, mahao je rukama, skakao gore-dolje, bacao se po parketu, i najglasnije što je mogao vikao: »Mi! I de mo!« »U!« »Fili!« »Looo!« »Rili!« »Juuuuuu!«

353

Knjiga III

354

Filorija

DRŽEĆI

SE ZA RUKE STAJALI SU

ukrug u dnevnome boravku, s

ruksacima na leđima. Izgledali su kao da se spremaju izvesti spačku, kao da će sve politi kiselinom ili zapjevati a cappella neku urnebesnu pjesmu, ili pokušati oboriti rekord u izvođenju neke besmislice. Anaïsino lice sjajilo je od uzbuđenja. Na njoj se nisu vidjele nikakve posljedice sinoćnje kućne drame. Bila je jedina osoba u prostoriji koja je bila sretna što se nalazi tu gdje jest. Najsmješnije je bilo to što je njegovo ludo ponašanje i vikanje upalilo. Nije htio popustiti, huškao ih je na polazak sve dok na kraju, s iznenađujuće malo otpora, nisu popustili. Danas je taj dan. Pristali su jer su ga se pomalo ustrašili s tim njegovim ludim i bolnim pogledom, ali i jer su znali da ima pravo: došao je trenutak da krenu i samo su čekali nekoga, pa čak i nekoga toliko pijanog i ludog kao što je Quentin, da ih pokrene i da krenu. Quentin je oduvijek sanjao o ovome danu i mislio je da će mu to biti najsretniji dan u životu. Sada mu je bilo gotovo ironično kako je sve onako kako nikada nije zamišljao i kako nikada ustvari ne znamo što nam život nosi. Iako nije bio sretan, osjećao je neku neočekivanu slobodu. Bar više nije sam nosio teret sramote. Ovo je bila gola emocija, čista od sumnji i premišljanja. Alisa više nije bila svetica od alabastra. Više je nije bilo toliko teško pogledati u oči. Je li to možda u njenom pogledu vidio tračak srama? Možda je sada shvatila što znači

355

žaliti i osjećati grižnju savjesti. Sada oboje moraju gaziti kroz govna koja su si sami pripremili. Jutro su proveli skupljajući i pakirajući opremu i zalihe koje su ionako već bili pripremljeni, požurujući one u zahodu, razmišljajući koje bi cipele bilo najpametnije ponijeti, ili jednostavno lutajući po vrtu bez nekog očitog cilja. Konačno su se na kraju skupili u dnevnome boravku, stah ukrug i gledajući jedni u druge nervozno se meškoljili na mjestu i govorili: »Jel sve spremno?« »Spremni?« »Spremni!« »Idemo?« »Idemo!« »Ide-« U tom trenutku Kuna je vjerojatno dotaknuo dugme, jer su se odjednom svi zajedno uzdizali kroz hladnu, čistu vodu. Quentin se prvi našao u bazenu, a težina ruksaka povlačila ga je unatrag. Sada je bio trijezan, bar je bio prilično siguran u to, ali još je uvijek bio ljut, ljut, ljut, i prepun samosažaljenja. Nije se želio boriti protiv tih emocija. Nije želio nikoga dodirnuti, niti je želio da itko dodirne njega. Jedino što ga je usrećivalo bilo je to što je u Nigdjezemlju. Nigdjezemlje ga je smirivalo. Bilo je tiho i mirno. Kad bi bar mogao na trenutak tu leći, opustiti se na tom starom, toplom kamenom podu, možda bi uspio i zaspati. Skupocjeni perzijski tepih na kojem su stajali sada je plutao na površini vode. Nekako je i on prešao s njima. Možda ga je dugme registriralo kao odjeću? Čudno kako je sve to funkcioniralo.

356

Quentin je pričekao dok su se i ostali, jedno po jedno, izvukli iz fontane. Poredali su se uz rub potpuno mokri, skidali ruksake i prebacivali ih preko na suho. Janet je bila blijeda. Stajala je u vodi, a Josh i Eliot pridržavali su je da ne potone. Nije se uspijevala izvući i popeti preko ruba fontane. Lice joj je bilo bijelo poput krede, a pogled zamagljen. »Ne znam, jednostavno-« tresla je glavom i bez prestanka ponavljala, »ne znam u čemu je problem-« U njenim nogama i rukama nije bilo nimalo snage pa su je zajedno izvukli iz vode. Koljena su joj zaklecala, pala je na ruke, a težina ruksaka povukla ju je na kamene ploče. Ostala je tako ležati mokra i bez riječi, samo trepćući. Quentin ju je i prije vidio nemoćnu, ali ovo je bilo drugačije. »Nisam sigurna jel mi se povraća ili ne«, rekla je polako. »Nešto nije u redu«, rekla je Alisa. »Mislim da ima nekakvu alergijsku reakciju na Grad ili tako nešto.« U glasu joj se nije osjećala pretjerana sućut. »Je li još komu loše?« Eliot je preuzeo odgovornost i brzo pogledao sve ostale. »Nikomu, dobro. Ništa, onda prelazimo u drugu fazu. Moramo se požuriti.« »Ma dobro sam ja, samo me pustite da malo dođem k sebi - Isuse Bože, pa zar vi ništa ne osjećate?« Janet je nemoćno pogledala ostale jedva hvatajući zrak. »Zar nitko drugi to ne osjeća?« Anaïs je solidarno kleknula pokraj nje. Alisa ju je promatrala pogledom iz kojeg se nije dalo iščitati ništa. Nitko drugi nije osjećao nikakve simptome. »Ovo je zanimljivo«, reče Kuna. »Kako to da nitko drugi-?« »Slušaj, seronjo«, Quentin je pucnuo prstima ravno Kuni u lice. Sada ga više nije bilo briga i otvoreno je pokazivao koliko mu ide na živce. U tom smislu nije osjećao nikakva ograničenja. »Što ti ne vidiš da je boli? Druga faza, seronjo, idemo.« 357

Nadao se da će mu Kuna nekako uzvratiti pa da će ponoviti onaj okršaj iz Brakebillsa. Ali Kuna ga je samo mirno odmjerio i okrenuo se. Do kraja je iskorištavao mogućnost da se pokaže kao pametniji koji popušta, kao veći čovjek, kao časni pobjednik. Promućkao je narančasti sprej i označio područje znakovima X, a zatim krenuo u smjeru mjesta koje je on nazvao palača, po raskošnoj bijeloj palači na trgu. Svi su znali što im je iduća destinacija: prizor u knjizi bio je opisan Ploverovim jednostavnim i jasnim stilom. U njemu su Chatwini prešli tri trga u smjeru palače, a zatim su skrenuli lijevo kako bi došli do fontane koja će ih odvesti do Filorije. Ostatak grupe slijedio je Kunu ostavljajući za sobom mokri trag, a Janet se jednom rukom oslonila na Quentina, a drugom na Eliota. Tako su docupkali do kamenog mosta kojim su prešli uski kanal. Kompozicija grada podsjetila je Quentina na igraću ploču za valolom, samo veću. Možda je igra i osmišljena po uzoru na neku davnu legendu o Nigdjezemiju koja je nekim čudnim putovima došla do Zemlje. Zaustavili su se na trgu koji je bio manji od onog s kojeg su krenuli i kojim je dominirala velika kamena građevina što je izgledala kao gradska vijećnica nekog srednjovjekovnog francuskog gradića. Na vrhu fasade bio je sat čije su kazaljke bile zaustavljene u podne ili u ponoć. Kiša je padala sve jače. U središtu trga nalazila se kružna fontana s kipom Aitasa pogrbljenog pod težinom brončanoga globusa. »Evo nas!« uzviknuo je Kuna pretjerano glasno. Veliki vođa cirkusa, pomislio je Quentin. Opazio je da je nervozan. Sad nisi tolika faca, ha, ljubavniče. »Ovom se oni koriste u knjigama. Ja ću proći kroz nju i provjeriti kakvi su ondje vremenski uvjeti.« »Pa što čekaš, pozdravnu pjesmu?« procijedila je Janet. »Kreni napokon!«

358

Kuna je izvadio bijelo dugme iz džepa i stisnuo ga u šaci. Duboko je udahnuo, stao na rub fontane i zakoračio ravno u mirnu vodu. U posljednjem trenutku refleksno je jednom rukom začepio nos. Uskočio je u tamnu vodu i nestao. Progutala ga je. Nastala je duga tišina. Čulo se samo Janetino teško disanje i mreškanje vode u fontani. Prošla je minuta. Zatim je Kuna izronio pljuckajući vodu i hvatajući zrak. »Upalilo je!« povikao je. »Tamo je toplo. Ljeto je! Tamo je ljeto!« »Pa, je li Filorija?« upitao je Josh. »Ne znam!« doplivao je do ruba bazena teško dišući. »Vidio sam šumu. Divlju šumu. S nikakvim znakovima civilizacije.« »Dobro«, rekao je Eliot, »idemo.« »Idemo, ja sam dobro«, rekla je Janet. »Nisi, ali idemo svi zajedno.« Richard je već otvarao ruksake i izbacivao zimsku opremu, nove parke, vunene kape, termo čarape, i bacao ih na hrpu koja je svakim trenutkom postajala sve veća i šarenija. »Sjednite na rub«, dobacio je preko ramena, »držite se za ruke i neka vam stopala budu u vodi.« Quentin je htio reći nešto sarkastično, ali mu ništa nije padalo na pamet. Debeli, zahrđali željezni prstenovi bili su umetnuti uz rub bazena. Kamen koji ih je okruživao obojili su u smećkasto. Uronio je noge u tamnu vodu. Činilo mu se da je voda nekako rjeđa od obične vode, kao da ima gustoću medicinskog alkohola. Pogledao je u svoje potopljene cipele. Jedva ih je nazirao. Neki racionalni dio njega znao je da se sve otelo kontroli, ali taj dio njega sada je bio utišan. Sve što bi mu netko rekao zvučalo mu je kao zlobna seksualna aluzija 359

koja ga treba podsjetiti na Kunu i Alisu. Čak je pomislio i da mu se Atlas lascivno podsmjehuje. U glavi mu se vrtjelo od nespavanja. Zatvorio je oči. Činilo mu se da mu je glava golema i prazna, kao veliki oblak koji mu se naslonio na vrat. Taj oblak počeo je nestajati. Pitao se hoće li se onesvijestiti. U mozgu mu se nalazila mrtva točka, a on je poželio da ta točka naraste, metastazira sve i tako izbriše bolne misli. »Oklop?« Eliot uzvikne s nevjericom. »Pa mislim, Anaïs, jesi li ti uopće čitala knjige? Pa ne idemo u rat. Prije ćemo ondje jesti kolače sa zečićima koji govore.« »Jesmo li spremni?« povikao je Kuna. »Svi?« Svi su sjedili u polukrugu na rubu fontane, nagnuti prema naprijed tako da se mogu odraziti ne pomažući se rukama koje su čvrsto međusobno stisnuli. Janet se naslonila na Eliotovo rame pa joj je bijeli vrat dolazio do izražaja. Izgledala je nevjerojatno ranjivo, kao da će se svaki trenutak onesvijestiti. S Quentinove desne strane sjedio je Josh koji ga je zabrinuto promatrao. Njegova velika ruka čvrsto je stisnula Quentinovu. »Daj, čovječe, sve je u redu«, prošaptao je. »Trgni se, sve će biti u redu. Možeš ti to.« Pogledali su posljednji put oko sebe i osjetili kako ih prolaze žmarci, a zatim su zatvorili oči. Eliot je počeo citirati Tennysonova »Odiseja«, stihove o potrazi za novim svjetovima i plovidbi iza zalazećega sunca. Netko je cijuknuo - možda Anaïs, taj je cijuk imao pomalo frankofoni prizvuk. Ali Quentin nije cijuknuo i nije bacio zadnji pogled. Samo je prazno gledao pred sebe osjećajući teški i polagani prolazak sekundi. Na Kunin znak svi su zajedno skočili u fontanu, ne potpuno usklađeno, ali skoro. Janet je pala kao daska, gotovo potpuno paralelno s površinom vode.

360

Odlazak iz Nigdjezemlja značio je silazak. Padali su i činilo se kao da su skočili padobranom, ali ovaj je pad bio brži i više je sličio na slobodni pad, samo ovdje nije bilo vjetra. Odjednom se ispod njih pokazalo sve: more bujnih razgrananih krošnji koje su se protezale sve do horizonta, a na njih su se, u smjeru za koji je Quentin nesigurno procijenio da je sjever zbog položaja blijedoga sunca na bijelome nebu, nastavljale četvrtaste zelene livade. Dok su padali, pokušao je na njima zadržati pogled. Tlo im je bilo sve bliže i bliže i činilo se kao da se ono kreće prema njima, a ne oni prema njemu. l onda, iznenada su se zaustavili. Quentin je instinktivno savinuo koljena, ali nije bilo potrebe jer nije bilo udarca o tlo. Jednostavno su se odjednom našli kako stoje na zemlji. No nisu se nalazili na nekoj čistini. Više je to bio plitki rov koji prolazi kroza šumu i čije je dno bilo natrpano suhim lišćem i grančicama. Quentin se jednom rukom oslonio o zemljani rub da uhvati ravnotežu. Kroz guste krošnje nad njima prolazilo je slabo svjetlo. Doletjela je ptica 1 zatim nestala. Tišina je bila snažna i teška. Prijenos ih je raštrkao kao grupu vojnika izbačenih iz helikoptera u divljinu, ali još su uvijek svi bili na okupu. Richard i Kuna izvlačili su se iz velikoga grma. Alisa i Anaïs sjedile su na deblu golema stabla koje je ležalo preko rova kao da ga je tu pažljivo položilo neko divovsko dijete koje se njime igralo. Janet je sjedila na tlu s rukama naslonjenima na bedra i duboko disala. Boja joj se vraćala u obraze. Cijeli prizor imao je nešto sirovo i divlje u sebi. Vidjelo se da ljudska ruka nije dirala ovu šumu. Imala je nešto iskonsko u sebi. Stabla su bila samonikla, a ne posađena. »Kuna, pa što je ovo?« Josh je stajao na rubu rova i s rukama u džepovima gledao dolje prema njima. U jakni i finoj košulji izgledao je neprikladno uredno, 361

iako su svi bili mokri do kože. »Pa ovdje je hladno. Zašto je, kvragu, ovdje hladno?« Bio je u pravu. Zrak je bio suh i leden; mokra odjeća na njima doslovno se smrzavala. Svaki dah pretvarao se u male bijele oblačiće. Sitni bijeli snijeg padao je s bijeloga neba. Zemlja ispod otpalog lišća bila je tvrda i mrzla. Ušetali su u ciču zimu. »Ne znam.« Kuna se mršteći ogledavao oko sebe. »Kada sam ja bio tu, bilo je ljeto«, rekao je ljutito. »Pa nije prošla ni sekunda! Bilo je vruće!« »Hoće li mi netko, molim vas, pomoći da siđem?« Anaïs je nesigurno gledala s debla prema dolje. Josh ju je galantno uhvatio oko tankog struka i spustio je, a ona je zadovoljno ciknula. »Stvar je u vremenu«, rekla je Alisa. »Sad mi je sinulo. Možda je po filorijskom vremenu prošlo i šest mjeseci otkad je Kuna bio ovdje. A možda i šezdeset godina. Tako je bar uvijek u knjigama. Jednostavno, ne možemo predvidjeti kakvo će nas vrijeme dočekati.« Svi su se složili da bi se Kuna trebao vratiti po parke i baš kad se spremao izvaditi dugme, Eliot ga je zgrabio za ruku. Najmirnije što je mogao istaknuo je da vrijeme drugačije prolazi u Filoriji i u Nigdjezemlju, i kad bi Kuna otišao sam, možda bi kod njih prošli dani, a možda i godine prije nego što bi se vratio sa zimskom opremom, a oni bi do tada mogli umrijeti od hladnoće ili starosti, ili tko zna čega već. Ako će se već vraćati po jakne, onda se svi trebaju vratiti zajedno. »Nema šanse«, rekla je Janet i odmahnula glavom. Još uvijek je bila malo zelena u licu. »Ja se ne mogu vratiti. Bar ne još. Radije ću se ovdje smrznuti nego ondje umrijeti od mučnine.« Nitko joj nije proturječio. Nikome se nije dalo odmah otići, ne sada kada su konačno došli u Filoriju ili kako se već zvalo ovo mjesto. Nisu htjeli otići prije 362

nego što bar malo pronjuškaju uokolo. Kuna je počeo na svakome izvoditi čaroliju za sušenje odjeće. »Mislim da vidim neki put«, rekla je Alisa koja se još uvijek nalazila na uzdignutoj poziciji na deblu. Tamna joj se kosa malo zabijelila od snijega. »Ondje na drugoj strani. Nekakav put kroz šumu. Ali ima još nešto. Najbolje da sami pogledate.« Skinuli su ruksake i na sve četiri počeli se penjati s dna jarka do velikog debla. Ruke i koljena propadali su im kroz debeli sloj otpalog smrznutog lišća. Eliot se popeo posljednji. Uspravili su se i očistili zemlju s ruku. Kuna je požurio do Alise da joj pomogne sići s debla, ali mu nije dopustila i sama je skočila iako je znala da će tako pasti na ruke i koljena. Očito joj sinoćnja avantura i nije ostala u dobrom sjećanja, pomislio je Quentin. S jedne strane puta nalazio se mali hrast. Kora debla bila je tamnosiva, gotovo crna, a grane neobično iskrivljene i gotovo bez lišća. U deblo, otprilike u visini ljudskoga pogleda, bio je utisnut okrugli sat. Izgledalo je kao da je stablo jednostavno nekako izraslo oko njega. Jedno po jedno šutke su prišli da ga izbliza pogledaju. Bilo je to jedno od Uraričinih stabala sa satom. Quentin je dodirnuo mjesto gdje je tvrda kora drveta prelazila u glatki srebrni okvir okrugloga sata. Bio je čvrst, hladan i stvaran. Zatvorio je oči i prstom okružio njegov rub. Pa ovo je stvarno. On je zaista tu. Više nije bilo mjesta sumnji, sada je bio siguran da je u Filoriji. l sad kada je napokon tu, sada će sve biti dobro. Nije još znao kako, ali znao je da hoće. Moralo je biti. Možda zbog neispavanosti i umora, ali nije se mogao suzdržati, suze su mu potekle niz obraze i momentalno ostavljale ledeni trag na koži. Nije si mogao pomoći i jednostavno je kleknuo, zabio glavu u ruke i polegao 363

lice u hladno lišće na tlu. Oteo mu se glasni jecaj. Na trenutak je potpuno izgubio kontrolu nad sobom. Netko, nije znao tko, ali sigurno ne Alisa, stavio mu je ruku na rame. Ovo je to mjesto. Ovdje će doći sebi i ponovno se osjećati sigurno, sretno i ispunjeno. Kako je sve postalo tako krivo? Kako su on i Alisa mogli biti tako glupi? Sad više nije ni bilo važno. Ovo je sada njegov život, ovo je ono što je oduvijek čekao. Napokon je tu. l odjednom mu je sinulo: Richard je bio u pravu. Moraju pronaći Martina Chatwina, ako je uopće još uvijek živ. Sad kada je ovdje neće odustati. Mora saznati tajnu, mora saznati kako ostati ovdje zauvijek. On također mora uspjeti, mora ostati. Ustao je posramljeno i obrisao suze rukavom. »Pa«, reče Josh i prekine tišinu, »mislim da sada više nema sumnje. Definitivno smo u Filoriji.« »Ova stabla sa satovima Uraričin su znak«, reče Quentin još uvijek brišući nos i suze. »Sigurno je još uvijek tu negdje.« »Ja sam mislila da je ona mrtva«, primijeti Janet. »Možda smo upali u neki prijašnji period«, reče Alisa. »Možda smo se vratili natrag kroz vrijeme, kao u Djevojčici koja je govorila vrijeme.« Dok su se obraćali jedno drugom, ona, Janet i Quentin nisu se međusobno gledali. »Možda. Mislim da su ostavili ova stabla čak i kad su je se riješili. Znate da se jedno spominje čak i u Lutajućem pijesku.« »Nikad nisam uspio tu knjigu pročitati do kraja«, reče Josh. »Pitam se«, počeo je Eliot proučavajući stablo, »bismo li ga mogli nekako prenijeti do Brakebillsa? To bi bio genijalan dar za Maglicu.«

364

Nikoga drugog očito ta ideja nije zainteresirala. Josh je pogledalo Eliota i prezirno zakolutao očima, koji si ti jadnik, prošaptao je gotovo nečujno. »Baš me zanima pokazuje li točno vrijeme«, reče Richard. Quentin je mogao ostati cijeli dan tu i buljiti u stablo sa satom, ali bilo je toliko hladno da nisu mogli mirno stajati. Djevojke su već lagano odmicale dalje. Nevoljko je krenuo za njima i ubrzo su svi u raštrkanoj maloj povorci hodali puteljkom uz jarak, sve dublje u Filoriju. Zvuk njihovih koraka kroz lišće razbijao je tišinu. Nitko ništa nije govorio. Koliko god su se pažljivo pripremali za put, veoma su malo raspravljali o ciljevima i onome što će raditi kada dođu, a sad kada su došli, bilo je ionako očito. Zašto uopće planirati pustolovinu? Ovo je Filorija - pa pustolovina će pronaći njih! Svakim novim korakom očekivali su kako će naići na neku čudnu prikazu ili kako će se neko neobično stvorenje samo pojaviti iz šume. Ali baš se ništa nije dogodilo. Sve je bilo i previše mirno - ili je to bila tek uvertira u nešto nevjerojatno uzbudljivo? Ostaci kamenih zidova nazirali su se kroz grmlje. Stabla oko njih i dalje su bila mirna, gotovo neživa, čak i nakon što se Kuna, u duhu istraživanja i otkrića, formalno upoznao s nekima od njih. Tu i tamo, visoko u krošnjama začuo bi se cvrkut ptica, ali nijedna od njih nije progovorila i ponudila im neki savjet. Sve u što bi pogledali, svaki detalj činio se važnim, kao da nosi neko skriveno značenje i kao da je cijeli taj svijet doslovno sastavljen od riječi i slova ispisanih nekim magičnim geografskim pismom. Richard je izvadio kompas, ali igla je samo mirno stajala na tvrdoj podlozi, kao da se zakočila. Ljutito ga je bacio u grmlje. Ne bi li se ugrijala, Janet je skakutala, a dlanove je sakrila pod pazuhe. Josh je razmišljao o hipotetskome sadržaju imaginarnoga pornografskog časopisa za inteligentna hodajuća stabla, koji bi se zvao Enthouse. 365

Hodali su više od dvadeset minuta, gotovo pola sata. Svako malo Quentin bi puhnuo u dlanove i još više navukao rukave džempera. Bio je potpuno budan i trijezan, bar na neko vrijeme. »Trebalo bi ovdje dovući nekoliko fauna«, rekao je Josh sam sebi, »ili bar organizirati neko mačevanje, ili tako nešto.« Put je meandrirao, a onda je stao. Trebali su ulagati sve više napora samo kako bi se probijali kroz grmlje i grane. Kratko su raspravljali je li to uopće i bio put ili u jednome dijelu šuma nije bila toliko gusta a oni su krivo pomislili da su naišli na put, ili - a ovo je bilo Kunino objašnjenje - stabla su se pomalo, gotovo nevidljivo sada pomicala i sprječavala im prolaz. Ali prije nego što su došli do nekog konsenzusa, naišli su na potok. Bio je to mali potok, širok i plitak, sa savršeno bistrom vodom koja se presijavala i glasno žuborila, kao da je sretna što teče baš onuda. Šutke su se skupili uz njegov rub. Vrhovi kamenja bili su prekriveni snijegom, a najplići dijelovi uz rub bili su zaleđeni. Na sredini potoka iz vode se izdizala velika grana koja je cijelom dužinom bila prekrivena špicastim komadićima leda te je izgledala kao kakva gotička skulptura. Nije to bilo ništa nadnaravno, ali njen je izgled bar na trenutak zadovoljio njihov apetit za nečim čudesnim. Da su naišli na ovakav potok na Zemlji, pomislili bi da je lijep i ništa više od toga, ali činjenica da ga vide u Filoriji, jednom drugom svijetu, i da su vjerojatno prva ljudska bića koja su ga ugledala, napravila je od njega pravo malo sjajeće vodeno čudo. Ushićeno i bez riječi gledali su u njega neko vrijeme, a onda je Quentin shvatio da iz njegove najveće dubine, ravno ispred njih, polako izranja prvo ženska glava, a onda i ramena. »Isuse Bože«, uzviknuo je. Nespretno je ustuknuo natrag, pokazujući prstom u pojavu. »Onamo, pogledajte.« 366

Prizor je bio nadrealan. Činilo se da je mrtva. Kosa joj je bila tamna, mokra i prekrivena ledom. Njene oči - a činilo se da gleda ravno u njih -bile su boje večernjega neba, a koža joj je imala sedefasti sjaj. Ramena su joj bila gola. Bila je mlada, imala je možda najviše šesnaest. Kapci su joj bili prekriveni mrazom. »Je li ona?« Alisa nije završila pitanje. »Ej!« povikala je Janet. »Jesi li dobro?« »Moramo joj pomoći. Moramo je izvući iz vode.« Quentin se pokušao približiti, ali se poskliznuo na zaleđeni kamen i pao do koljena u vodu. Brzo se ponovno popeo na nasip, noge su ga sada doslovno boljele od hladnoće. Djevojka se nije ni pomaknula. »Treba nam uže. Dajte, u jednom od ruksaka je užad.« Voda nije bila dovoljno duboka da joj sakrije cijelo tijelo, pa se Quentin s užasom pitao nisu li možda naišli na tijelo koje je prepolovljeno od struka naniže i tako bačeno u vodu. Uže, pa što je njemu? Pa, kvragu, on je mađioničar. Odbacio je ruksak po kojem je tražio uže i počeo izvoditi jednostavnu kinetičku čaroliju koja ju je trebala izdignuti iz vode. Na vršcima prstiju osjetio je onu prvotnu toplinu čarolije, a u glavi je osjetio težinu i otpor koje je tijelo u vodi pružalo njegovoj moći. Bilo je dobro osjetiti magiju u rukama nakon toliko vremena, bilo je dobro znati da se unatoč svemu još uvijek može usredotočiti ako poželi. No čim je počeo, shvatio je da su ovdje okolnosti sasvim pomiješane - drugačije zvijezde, drugačija mora, sve je bilo drugačije. Bio je sretan što je riječ o sasvim jednostavnoj čaroliji. Izgovarao je potpuno krive magične riječi - Alisa ga je ispravila tihim glasom dok je radio. Polako, djevojka se izdigla, a voda se počela cijediti s nje. Hvala Bogu, bila je čitava, i potpuno gola - bila je vitka, s još nerazvijenim djevojačkim tijelom. Nokti i bradavice bili su joj nježnoružičaste boje. Izgledala je zaleđeno, ali se stresla kako je magija počela djelovati. Oči su joj živnule. Namrštila se, podigla jednu ruku i 367

nekako prekinula čaroliju prije nego je bila gotova, pa su joj stopala ostala uronjena u ledenu vodu. »Ja sam najada. Ne mogu napustiti vodu.« Imala je glas djeteta. Pogledala je Quentina ravno u oči. »Tvoja je magija nespretna«, dodala je. Cijeli prizor bio je nadnaravan. Quentin je tek sada uvidio da nije ljudsko biće. Među prstima na nogama i rukama imala je plivaće kožice. Sa svoje lijeve strane čuo je nekakav šušanj. Bio je to Kuna koji se spustio na koljena na snijegom prekriveni nasip. »Skrušeno se ispričavamo«, rekao je pognute glave. »Iskrušeno molimo da nam oprostite što smo vas uznemirili.« »Isuse Bože«, prošaptao je Josh, »koji si ti debil!« Lebdeća nimfa sada je gledala u drugome smjeru. Voda joj se cijedila niz golu kožu. Zavodnički je nagnula glavu. »Diviš se mojoj ljepoti, mladi čovječe?« upitala je Kunu. »Hladno mi je. Hoćeš li me ugrijati svojom toplom kožom?« »Molim vas«, nastavio je Kuna poniznim glasom, rumeneći se od neugode. »Ako imate zadatak za nas, mi ćemo ga rado i otvorena srca preuzeti. Mi ćemo-« Ali na radost svih, Janet ga je prekinula prije nego je uspio dovršiti rečenicu. »Mi smo posjetitelji sa Zemlje«, rekla je ozbiljnim glasom. »Postoji li negdje u blizini grad u koji nas možete uputiti? Ili možda dvorac Bjelovrh?« » - rado izvršiti svaku vašu zapovijed«, uspio je Kuna ipak završiti. »Jesu li ovnovi vaši vladari?« upita Alisa. »Ja ne služim nikakvim lažnim bogovima, ljudska djevojko. Ili božicama. Ja služim rijeci, i rijeka služi meni.« 368

»Ima li ovdje još ljudi?« upita Anaïs. »Bića poput nas?« »Poput vas?« nimfa se nasmijala prezirno i na sekundu se vidio vrh plavoga jezika između poprilično oštrih prednjih zubi. »O, ne. Ne poput vas. Nitko tako proklet!« U tom trenutku Quentin je osjetio kako njegova telekinetička čarolija prestaje djelovati. Potpuno ju je prekinula iako nije mogao shvatiti kako, riječju ili pokretom. U istom trenutku najada se nagnula prema naprijed i zaronila glavom tako da je iznad površine ostala samo njena bijela stražnjica, a onda je i ona nestala u tamnoj vodi koja nije izgledala kao da je dovoljno duboka da je cijelu može sakriti. Trenutak poslije ponovno je izronila. »Ovo je za vas opasno mjesto, ljudska djeco. Bojim se za vas. Ovo nije vaš rat.« »Mi nismo djeca«, rekla je Janet. »Koji rat?« upita Quentin. Ponovno se nasmijala. Zubi unutar usana boje lavande bili su joj oštri i prelazili su jedni preko drugih, kao kod borbenih azijskih riba. Među neobičnim prstima držala je nešto mokro. »Ovo je dar za vas iz rijeke. Upotrijebite ga kad izgubite svaku nadu.« Dobacila im je nešto što je Quentin uhvatio jednom rukom. Bio je toliko pod dojmom važnosti tog dara da mu se ruka nije ni zatresla. Hvala Bogu na svim žonglerskim vježbama, pomislio je. Kada je podigao pogled, nimfe više nije bilo. Ostali su sami sa žuborećim potokom. U ruci je držao mali rog od bjelokosti ukrašen srebrnim detaljima.

369

»Dooobro!« povikao je Josh. Pljesnuo je dlanovima i protrljao ih. »Mislim da definitivno više nismo u Kansasu!« Ostali su se okupili oko Quentina da pogledaju rog. On ga je dodao Eliotu koji ga je okrenuo nekoliko puta pa provirio prvo kroz jedan pa kroz drugi kraj. »Ne osjećam nikakvu magiju«, konačno je rekao. »Izgleda kao nešto što se može kupiti u najobičnijoj suvenirnici.« »Pa ne znači da ti to nužno možeš osjetiti«, primijeti Kuna pomalo s visoka, uzme rog i spremi ga u svoj ruksak. »Trebali smo je pitati je li ovo Filorija«, reče Alisa tiho. »Naravno da je Filorija«, odgovori Kuna. »Pa voljela bih biti sigurna. I voljela bih znati zašto je rekla da smo prokleti.« »Išto je s tim ratom o kojem govori?« ubaci se Richard mršteći svoje debele obrve. »Mislim da to otvara mnogo novih pitanja.« »A nije mi se svidio ni izgled tih njenih zubi«, dodala je Alisa. »O, moj Bože!« poviče Josh. »Pa, ljudi Božji, to je bila najada! Mi smo upravo vidjeli riječnu nimfu! Pa može li život uopće biti bolji od toga? Ha? Pa mislim, ljudi, ej, mi smo u jebenoj Filoriji!« Zgrabio je Quentina za rame i protresao ga. Potrčao je prema Richardu i napravio isto. »Ja mislim da je baš zgodna«, dobaci Janet. »A ne! Ma bolja je i od sto fauna«, reče Josh. Anaïs ga je na to lagano ćušnula po glavi. »Ej, pazi malo, to je ipak Kunina djevojka«, nastavila je Janet sa šalom. »Pokaži malo poštovanja.«

370

Napetost je popustila i nekoliko su trenutaka svi opušteno čavrljali zezajući jedni druge i nisu ni pokušavali sakriti koliko su pod dojmom čudne magičnosti cijele te situacije u kojoj su se nalazili. Je li ona uopće tjelesno biće? Postane li fluidna kad zaroni u vodu? Kako bi inače mogla uroniti u tako plitku vodu? I kako je poništila Quentinovu čaroliju? Koja je njena uloga u magičnome ekosustavu? A što s tim rogom? Alisa je već prelistavala svoje izlizane primjerke knjiga o Filoriji ne bi li pronašla neki važan podatak o tome - nije li Martin pronašao magični rog u prvoj knjizi... ? Nakon nekog im je vremena sinulo da su proveli najmanje četrdeset minuta po cičoj zimi odjeveni tek u traperice i džempere. Čak je i Janet priznala da bi trebalo krenuti natrag prema Gradu. Eliot je skupio one koji su se raštrkali i one koji nisu htjeli prestati brbljati, a zatim su svi spojili ruke na nasipu potoka. Stajali su u krugu, još se uvijek smješkajući, i na trenutak su svi međusobno izmijenili sretne, zavjereničke poglede. Bilo je među njima mnogo privatnih problema i neriješenih odnosa, ali to ne mora negativno utjecati na sve što se događa, zar ne? Ovo što se događa jest previše važno. Ovo je ono što je svatko od njih čekao cijeli život - ovo se moralo dogoditi! Pronašli su magična vrata, tajni put kroz skriveni vrt. I naišli su na nešto potpuno novo, na pravu pustolovinu, a ovo je bio tek njen početak. Onda su to čuli prvi put - ritmični zvuk otkucaja. Isprva gotovo da ga je nadglasalo žuborenje potoka, ali je postajao sve glasniji i činio se sve bliži. Jedno po jedno prestali su pričati. Snijeg je padao sve jače. Ovako izvan konteksta bilo je teško odrediti što čuju. Alisa je prva shvatila o čemu je riječ. »To je sat«, rekla je. »To je zvuk otkucaja sata.« Nestrpljivo ih je pogledala. 371

»Jel čujete vi mene? To je sat«, ponovila je sad već s panikom u glasu. »Urarica, pa to je Urarica!« Kuna je brzo počeo kopati po džepovima u potrazi za dugmetom. Kao monstruozno kucanje nekog velikog srca, tik-tak je postajao sve glasniji. Dolazio je od negdje iznad njihovih glava, ali bilo je teško odrediti iz kojeg točno smjera. A onda to više nije ni bilo važno, jer su se odjednom našli kako prolaze kroz hladnu i bistru vodu, sve do sigurnosti. Ovaj put u Gradu nije bilo razgledavanja. Pakirali su zimsku opremu -svi osim Janet koja je ležala na tlu pokušavajući disati kako je naučila na satovima joge - a zatim su se popeli na fontanu i spojili ruke, ali sada je sve to išlo lakše i rutinski. Janet je čak pronašla snage da ih nasmije šalom o Aniti Ekberg i sceni iz filma La Dolce Vita. Svi su se zajedno nagnuli prema naprijed i skočili. Ponovno su se našli u Filoriji, pokraj potoka koji su maločas napustili, ali sada više nije bilo snijega. Bila je jesen, rano jutro i zrak je bio vlažan i topao. Temperatura je bila otprilike petnaest stupnjeva. Sve oko njih bilo je istodobno jednako i potpuno drugačije: stabla koja su bila gola do prije pet minuta sada su bila prepuna raznobojnoga lišća. Jedan zlaćani list lebdio je nesigurno zrakom. Trava je bila prekrivena sjajnim kapljicama jesenje kiše koja je vjerojatno prestala padati prije nekoliko minuta. Stajali su na tom toplom zraku s parkama i vunenim rukavicama u rukama i osjećali su se bedasto. »Opet kriva odjeća«, komentirao je Eliot. S prijezirom je ispustio svoj naramak zimske odjeće. »A, ništa čudno, tako mi je uvijek u životu.« Nitko se nije uspijevao dosjetiti nikakvog pametnijeg rješenja osim da ostave zimsku odjeću na mokroj travi. Naravno, postojala je i mogućnost da se vrate u Nigdjezemlje i ostave je ondje, ali onda bi, kada se vrate ovamo, ponovo mogla biti

372

zima. Bilo je to pomalo smiješno, kao greška u sustavu, ali sada su bili previše ushićeni da bi se brinuli oko toga. Napunili su čuturice vodom iz potoka. Pedesetak metara niže uz potok nalazio se most lučnoga oblika izgrađen od kovanog željeza. Quentin je bio siguran da se tu nije prije nalazio, ali je Richard tvrdio da ga jednostavno nisu ni mogli vidjeti od snijega kojim je sve bilo prekriveno. Quentin je pogledao vodu koja je bučno tekla. Nigdje se nije nazirala nimfa. Koliko je ovdje vremena prošlo kada su se vratili? Godišnja doba u Filoriji možda traju i cijelo stoljeće. A možda su se vratili u vremenu? Je li ovo ista pustolovina ih upravo započinju novu? S druge strane mosta vidio se široki, uredeni put kroz šumu. Bio je prekriven lišćem i borovim iglicama, ali se još uvijek moglo vidjeti da je, za razliku od onog prijašnjeg, ovo pravi put. Sada je sve bilo kako je trebalo biti, ugodne vremenske prilike podigle su im raspoloženje, a adrenalin im je ionako bio podignut od početka. To je to. Više nema krivih početaka. Nije da Filorija može izbrisati ono što se sinoć dogodilo - ali tko zna, pomislio je Quentin, možda i može. Ovdje je sve moguće. Smeđi jelen pojavio se iz šume i kratak dio puta hodao ispred njih, osvrćući se svako malo i gledajući ih, kako su se svi složih, neobično inteligentnim pogledom, ali ako je i mogao govoriti, nije to probao. Pokušali su ga slijediti možda ih nekamo vodi? Možda je on glasnik kojeg su poslali Ember i Umber? - ali je brzo odlutao, baš kao što bi napravio i svaki obični, nemagični jelen. Anaïs je hodala naprijed, a Josh je izveo čaroliju od koje joj se izravnala kosa. Ljutito se okretala oko sebe, ali nije uspjela otkriti tko joj je podmetnuo. Janet je ispreplela ruke s Quentinom i Eliotom i natjerala ih da skakuću kao u sceni iz filma Čarobnjak iz Oza i pritom pjevuše melodiju Folloiv the Yellow Brick Road. Nije bio siguran, ali koliko je znao, Eliot nije popio ni kap alkohola cijeli dan. Nije se mogao sjetiti kada se posljednji put to dogodilo. 373

Činilo se da šumi nema kraja. S vremena na vrijeme sunce bi izvirilo dovoljno dugo da duge prašnjave zrake probiju kroz krošnje stabala, a onda bi opet nestalo. »Sve je kako treba biti«, rekao je Kuna osvrćući se oko sebe. Oči su mu se sjajile. Izgledao je kao da je u transu. »Osjećam to. Ovo je sudbina. Mi trebamo biti ovdje.« Janet je zakolutala očima. »Q., što ti misliš?« upita ga Kuna. »Jel i ti to osjećaš?« Nije ni znao kako se to dogodilo, ali samo je shvatio da odjednom rukom ljutito povlači Kuninu otrcanu majicu. Bio je teži nego što je očekivao, ali Quentin ga je ipak uspio gurnuti prema natrag tako da je udario glavom u vlažno deblo bora. »Ne obraćaj mi se«, rekao je Quentin ljutito. »Jel razumiješ što ti govorim? Da mi se više nikada nisi obratio. Nikada.« »Ne želim se svađati s tobom. To je upravo ono što želi Urarica-« »Ti ne čuješ što sam ti upravo rekao?« Quentin je ponovno udario Kuninom glavom o stablo, ali ovaj put jače. Čuo je kako netko izgovara njegovo ime. »Ha, govnaru jedan? Jebem ti, jel ti ne čuješ što sam ti upravo rekao? Koji dio ne razumiješ?« Okrenuo se i odmaknuo od njega ne čekajući odgovor. Ne naiđu li ubrzo na neku bitku u kojoj će se ispuhati, neće se više moći suzdržavati i netko će od njih dvoje stradati. Uzbuđenost zbog toga što se doslovno, fizički nalaze u Filoriji polako je opadala. Raslo je neko opće nezadovoljstvo, kao na izletu koji je krenuo loše. Svaki put kad bi se iznad njih pojavila ptica, Josh bi rekao: »Evo je« ili »Mislim da nam pokušava nešto reći«, a nakon nekoliko takvih epizoda to je postalo: »Slušaj, mali leteći seronjo, odjebi od nas, molim te. U redu? Hvala.« »Bar se Urarica nije pojavila«, reče Eliot. 374

»Ako je ono prije uopće i bila Urarica«, dobaci Josh. »Što je nisu sredih u prvoj knjizi? Dakle.« »Da, znam.« Eliotu su ruke bile pune žirova kojima je, dok su hodali, gađao debla. »Ali nešto je ovdje čudno. Nije mi jasno kako nas ona nimfa nije davila s Emberom i Umberom. U knjigama se stalno blebeće o njihovoj velikoj važnosti.« »Ako taj rat između ovnova i Urarice još uvijek traje, onda bi trebali pod hitno pronaći Embera i Umbera«, reče Alisa. »O da«, reče Janet. Prstima je napravila gestu navodnika i ponovila Alisine riječi. »Hitno.« »Ako nas žele u svojim redovima, oni će pronaći nas«, rekao je Kuna ozbiljnim glasom. »U tom slučaju ne moramo strahovati, put će nas sam odvesti.« Nitko nije komentirao njegove riječi. Postajalo je sve jasnije da je Kuna nakon susreta s nimfom upao u nekakvo neobično, gotovo religiozno stanje. Očito je to bila njegova reakcija na Filoriju. Doživio je iskustvo koje ga je preobratilo, pa je preuzeo na sebe ulogu nekakvog proroka u grupi. »Pazite! Hej, pazite\« povikao je Richard. Zamalo su prekasno postali svjesni tutnjave kopita po mekoj zemlji. Kočija koju su vukla dva konja projurila je pokraj njih u punom galopu, pa su se svi doslovno morali baciti u stranu u stabla da ih ne zgazi. Kočija je bila zatvorena i tamna; bočno je imala ucrtano nešto što je izgledalo kao grb koji je nedavno prebojen crnom bojom. Kočijaš je bio od glave do pete zakopčan u crni ogrtač. On ili ona, nije se moglo odrediti, dao je znak konjima da uspore. Kočija se zaustavila nekih trideset metara niže. »Ieto ga, priča se zahuktava«, primijeti Eliot pomalo ironično. A i bilo je krajnje vrijeme da se nešto napokon dogodi. Pokušavajući izgledati što opuštenije, Quentin, Janet i Anaïs hrabro su krenuli prema kočiji; svi su htjeli 375

biti onaj lik koji će u priči u kojoj su bili potaknuti daljnja zbivanja. U stanju u kojem je bio, Quentin se osjećao potpuno spremnim da ode ravno onamo i pokuca na prozor, ali nekoliko metara prije cilja shvatio je da lagano usporava. A tako su i ostali. Crna kočija izgledala je prijeteće i pogrebno. Iznutra se začuo prigušeni glas. »Imaju li rogove?« Pitanje očito nije bilo upućeno njima, nego kočijašu koji ih je bolje mogao vidjeti. Ako je kočijaš i odgovorio, bilo je to nečujno. »Imate li rogove?« Njegov glas bio je jasniji i glasniji. Njih troje zbunjeno se pogledalo. »Ne razumijemo, kako mislite rogove?« prva je progovorila Janet. »Mi nismo odavde.« Situacija je bila komična. Osjećali su se kao da se nalaze u nekoj dječjoj knjizi i razgovaraju s potencijalnim zlikovcem kojem se ne može vidjeti lice. »Služite li Biku?« Glas iz kočije sada je bio razumljiviji. Bio je kreštav i živahan. »Tko je Bik?« upitao je Quentin glasno i polako kao da govori s nekim tko ne razumije engleski i pomalo je retardiran. U Ploverovim knjigama nije se spominjao nikakav bik, dakle-? »Mi smo samo posjetili vašu zemlju. Ne služimo biku niti ikomu drugom.«. »Quentine, pa nisu gluhi«, reče Janet. Uslijedila je duga tišina. Jedan od konja - i oni su bili crni, baš kao i kotači i sve ostalo na kočiji - zarzao je. Glas iz kočije opet je rekao nešto što nisu uspjeh razumjeti. »Što?« upita Quentin i pride korak bliže. 376

Odjednom su naglo i uz prasak otvorio prozorčić na vrhu kočije. Zvuk koji je pritom nastao zvučao je poput pucnja. Kroz njih je izvirila mala glava bez ikakvog izraza na licu i dugi zeleni torzo kao kod insekta - to stvorenje izgledalo je kao bogomoljka koja je groteskno narasla do veličine čovjeka. Bilo je toliko mršavo i imalo je toliko mnogo dugih zelenih nogu da Quentin nije odmah primijetio da drži zeleni luk i napetu zelenu strijelu. »Sranje!« poviče Quentin nagonski. Glas mu je pukao, bio je preblizu i nije mogao dovoljno brzo pobjeći. U sekundi je sagnuo glavu i bacio se na zemlju. Čim je bogomoljka naredila, konji su pojurili poput metka. Prozorčić na vrhu bučno se zatvorio. Četiri velika kotača gotovo su poletjela utabanim putem, a iza njih je ostao samo vrtlog prašine i lišća. Kad se Quentin usudio podiči glavu i pogledati, vidio je Kunu kako stoji iznad njega. U jednoj ruci držao je strijelu. Vjerojatno se poslužio čarolijom da si ubrza reflekse i uhvatio je usred ubojitog leta. Da nije, glatko bi završila u Quentinovu bubregu. Ostali su se približili gledajući kočiju koja se gubila u daljini. »Opa«, reče Josh sarkastično. »Stanimo.« »Isuse, Kuna«, zacvrkuće Janet uzbuđeno. »Kakav ulov!« Odlično, najbolje da se i ona sad pojebe s njim, pomisli Quentin. Teško dišući gledao je u strijelu u Kuninoj ruci. Bila je duga gotovo metar, a stabilizatori na kraju bili su crno-žute boje, kao kod stršljena. Vrh su činila dva oštra čelična zupca. S takvim oružjem žrtva ni nema vremena za paniku. Duboko je udahnuo. »Jako vam je oružje!« povikao je ironično za kočijom koja je sad već bila točkica u daljini. Iako je to izrekao kao šalu, nitko se nije nasmijao. Polako je ustao. Koljena su mu klecala i nije ih mogao smiriti. 377

Kuna mu je s čudnim izrazom na licu ponudio strijelu. Quentin je ljutio zagunđao, okrenuo se i otišao tresući prašinu i lišće s dlanova. Nije htio da Kuna vidi koliko se trese. A uostalom, strijela bi ga vjerojatno ionako promašila. »Čovječe«, reče Janet, »to je bio jedan bijesni kukac.« Dan se primicao svome kraju. Nebo je postajalo sve mračnije, a dan sve manje zabavan. Nitko nije htio priznati koliko su ustvari preplašeni, pa su pokazivali jedinu drugu preostalu emociju - nervozu. Ako se uskoro ne vrate, morat će u šumi pronaći neko mjesto za kampiranje, što se baš i nije činilo kao dobra ideja jer bi ih mogli napasti divovski kukci. Nitko od njih nije dovoljno dobro poznavao medicinsku magiju da bi mogli srediti posljedice uboda strijele u koji unutarnji organ. Stajali su na prljavoj cesti i svađali se. Trebaju li se ipak vratiti u Buffalo i nabaviti pancirke? Kuna možda može zaustaviti jednu strijelu, ali ne i cijelu paljbu. Može li uopće pancirka zaustaviti strijelu? l tko zna u kakvu su političku situaciju ovdje ušetali? Kukci i bikovi, nimfe i vještice - tko je tu dobar, a tko zao? Sve je bilo manje zabavno i mnogo kompliciranije nego što su se nadali. Quentinu su živci bili napeti i svako malo bi zavukao ruku pod džemper i dotaknuo mjesto na trbuhu u koje je ciljala strijela. Je li ovo rat u kojem se sisavci bore protiv kukaca? Ali zašto bi se onda bogomoljka borila na strani bika? Nimfa je rekla da ovo nije njihov rat. Možda je bila u pravu. Boljele su ga noge od novih, nerazgaženih gojzerica. A nije ih ni osušio nakon što ih je smočio u potoku, i sad je osjećao kako mu se stopala žare od boli i kako svakim korakom nastaju novi žuljevi, a stari se šire. Zamišljao je kako mu se među nožnim prstima razvijaju gljivice i radosno bujaju u toploj vlazi cipela. Pitao se koliko su daleko odmakli. Sigurno nije spavao već trideset sati. Anaïs i Kuna oštro su se protivili povratku. Što bi bilo da su se Chatwini tako vratili natrag svaki put kad bi zagustilo? rekao je Kuna. Sada su dio priče i ne mogu 378

tek tako otići. Je li itko ikad pročitao priču? Pa uvijek postoje prepreke na putu, teški dio u kojem likovi moraju malo pretrpjeti da bi na kraju bili nagrađeni. Samo moraju izdržati. Tko su ovdje pozitivni likovi? Pa oni su pozitivni likovi. A pozitivni likovi uvijek prežive i dožive sretan kraj. »Daj, probudi se napokon!« povikala je Alisa. »Ovo nije priča! Ovo je samo jedan zajeb za drugim! Ako slučajno nisi primijetio, netko je maloprije mogao umrijeti!« Očito je mislila na Quentina, ali nije htjela reći njegovo ime. »Možda je Helen Chatwin bilu u pravu«, reče Richard. »Možda ne bismo trebali biti ovdje.« »Što vi stvarno ne kužite?« ubaci se Janet. »Pa na početku sve i treba biti ovako zbunjujuće. Sve će polako, kako se priča bude odvijala, postati jasnije. Mi samo moramo nastaviti. Kretati se, nalaziti znakove i poruke. Ako sada odemo pa se opet vratimo, u međuvremenu može proći petsto godina i onda ćemo opet sve morati ispočetka.« Quentin ih je šutke promatrao: pametnu i skeptičnu Alisu i nepromišljenu Janet koja je uvijek bila za akciju. Okrenuo se prema Anaïs da je pita što misli koliko dugo već hodaju, pretpostavljajući, ni sam nije znao zašto, da će netko tko je Europljanin bolje to znati procijeniti nego hrpa Amerikanaca. Kako je jedini u tom trenutku gledao prema šumi, jedini je i vidio nešto neopisivo neobično, nešto što je hodalo među mračnim stablima. Bilo je to stablo breze koje je dugim koracima koračalo kroz šumu. Na visini od otprilike jednog metra njegovo deblo razdvajalo se na dva dijela koja su činila noge kojima je stabilno grabilo naprijed. Bilo je toliko tanko da ga je po tom sumraku bilo teško vidjeti, ali bijela ga je kora izdvajala među tamnim deblima uokolo. Kako se kretalo, tanke grane njegove krošnje zapinjale su o grane drugih

379

stabala, a tu i tamo bi i pukle. Nije izgledalo kao biće, već više kao kakav stroj ili marioneta. Quentin se pitao kako održava ravnotežu. »Jebote led«, rekao je Josh kad ga je ugledao. Šutke su krenuli za njim. Stablo nije pokazalo da je svjesno njihove prisutnosti, ali na trenutak grane njegove krošnje zamahnule su u njihovu smjeru, kao da se okreće preko ramena kojeg nema i pozdravlja ih. Budući da je vladala tišina, mogli su čuti kako poput stare stolice za njihanje pucketa i škripi dok hoda. Quentin je imao dojam da ih potpuno ignorira. Nakon što je prošlo prvih pet minuta općega čuđenja, počeli su se osjećati glupo i nepristojno što tako uokolo slijede neko drveno biće, ali ono nije htjelo nikako reagirati na njihovu prisutnost, a oni ga pak nisu htjeli tek tako pustiti, pa su samo nastavili za njim. Možda će im nešto objasniti, pomisli Quentin. Osim ako se, naravno, odjednom ne okrene i ubije ih tim velikim granama. Janet je držala Kunu na oku i dala mu znak da šuti svaki put kad bi se spremao nešto reći. »Neka ono napravi prvi korak«, prošaptala je. »U ovoj zemlji samo nakaze«, primijeti Josh, »pa kakvo je to stvorenje?« »Kretenu, to je drijada.« »Pa što to ne bi trebala biti ženska stabla? Ženska stabla koja su seksi?« reče Josh glumeći razočaranost. »Ja sam mislila da su drijade hrastovi«, primijeti Alisa, »a ovo je breza.« »A po čemu si ti zaključio da ovo nije žensko stablo?« »Ma što god da je«, reče Josh ispod glasa, »jebeno je. Mislim, ej, hodajuće stablo! Je-be-no.«

380

Stablo je hodalo brzo, gotovo poskakujući na ravnim drvenastim nogama bez koljena, tako da su u jednome trenutku počeh trčkarati za njim da bi ga sustigli. I baš kad se činilo da će ih izgubiti iz vida svoj do sada najobećavajući trag,ili će morati prebaciti u veću brzinu i dati se u ponižavajući trk, postalo je jasno kamo ih vodi.

381

Skromnobum

DESETAK

MINUTA POSLIJE

Quentin je sjedio u zadimljenoj gostionici s

kriglom piva koje nije ni taknuo pred sobom. Iako je ovo bio neočekivani razvoj događaja, bio je zadovoljan. Gostionica, udobna stolica i pivo. Nije ga bilo strah što se možda može dogoditi jer se u ovakvom okružju znao itekako dobro snalaziti. Ako je išta vježbao nakon Brakebillsa, onda su to bile situacije koje su uključivale alkohol. Jednake krigle nalazile su se i pred ostalima. Bilo je kasno poslijepodne, Quentin je pretpostavio da je otprilike pet i trideset, iako ustvari ni po čemu nije mogao biti siguran. Traje li uopće ovdje dan dvadeset i četiri sata? A i zašto bi? Unatoč Kuninu insistiranju da ih je stablo »dovelo« ovdje, bilo je prilično jasno da bi i sami prije ili poslije naišli na gostionicu. Bila je to tamna, drvena krčma niskoga krova. Izvana je imala znak koji je prikazivao dva polumjeseca; iza mjeseca nalazio se nekakav satni mehanizam koji ih je pokretao pa bi, kada bi zapuhao vjetar, kružili jedan oko drugoga. Nalazila se točno u podnožju niskoga brežuljka, pa je izgledalo kao da proizlazi iz njega. Oprezno su gurnuli salonska krilna vrata, a pred njima se otvorio interijer kakav se sigurno mogao naći u muzeju posvećenom periodu kolonijalne Amerike: duga, uska prostorija sa šankom nasuprot jednog zida. Quentina je podsjetila na replike starih krčmi u koje bi ponekad zalutao kada bi posjetio roditelje u Chestertonu. 382

Što se tiče ostalih gostiju, samo je jedan stol bio zauzet. Za njim je sjedila obitelj - visoki stariji muškarac sijede brade, žena od nekih trideset godina izraženih jagodičnih kostiju i djevojčica ozbiljna izraza lica. Bilo je očito da su mještani. Sjedili su savršeno mirno i uspravno, gledajući pomalo utučeno u prazne čaše i tanjure pred sobom. Djevojčičin pogled imao je u sebi neku zrelost osobe koja je pretrpjela niz životnih nedaća. Hodajuće stablo breze nestalo je, vjerojatno u stražnjoj prostoriji. Gostioničar je na sebi imao neobičnu, crnu uniformu s mnogo mjedenih dugmadi koja je izgledala kao nešto što su nosili policajci početkom dvadesetoga stoljeća. Imao je usko lice i Quentinu se činilo da se nevjerojatno dosađuje dok polako briše čaše bijelom krpom. Više nikoga nije bilo u gostionici, osim velikog medvjeda koji je na sebi imao prsluk i koji je bio zavaljen u otrcanoj fotelji u kutu. Nije se vidjelo je li pri svijesti ili nije. Richard je ponio sa sobom desetak zlatnih novčića u nadi da će funkcionirati kao neka međudimenzionalna valuta. Gostioničar je bez primjedbe prihvatio jedan, izvagao ga stručno u ruci, i vratio kusur: četiri savijena, iskrivljena novčića s likovima raznih životinja i lica. Na dvama je nešto pisalo na nepoznatim jezicima, jedan je bio izlizani meksički pesos iz 1936., a za četvrti se pokazalo da je plastični žeton iz neke društvene igre. Nakon toga vratio se ulijevanju piva u krigle. Josh je kao kakav klinac s nepovjerenjem promatrao svoju kriglu i pomirisao je mršteći se. »Daj jednostavno popij!« procijedio je Quentin nervozno. Bože, ljudi se nekad stvarno ponašaju kao budale. Podignuo je svoju kriglu. »Živjeli!« Zadržao je tekućinu u ustima. Bila je gorka, osjećali su se mjehurići i alkohol i definitivno je imala okus po pivu. Ponovno se osjećao sigurnim u sebe i činilo mu se da sve ovo ipak ima smisla. U jednome trenutku bila ga je uhvatila panika, ali 383

bilo je smiješno što mu je upravo taj strah - i pivo - sada pomogao da dođe sebi. Za njegovim stolom sjedili su još Richard, Josh i Anaïs - uspješno je izbjegao da sjedne pokraj Alise, Janet ili Kune - i međusobno se pogledavali iznad velikih krigli kojima se preko rubova prelijevala gusta pivska pjena. »Mislim da ono nije plišani medo«, šapnuo mu je Josh uzbuđeno, »to je pravi medvjed!« »Ajmo ga počastiti pivom«, predloži Quentin. »Hm, ne znam baš, mislim da spava, a i ne djeluje mi kao da je pretjerano prijateljski raspoložen.« »Pivo će riješiti problem«, reče Quentin. Osjećao se pripito. »On je možda sljedeći znak. Ako taj medvjed govori, mislim govori, mogli bismo, što ja znam, razgovarati s njim.« »O čemu?« Quentin je slegnuo ramenima i otpio još piva. »Ne znam, o nečemu, tek tako da još malo upoznamo situaciju ovdje. Pa mislim zato smo i došli ovamo, što ne?« Richard i Anaïs nisu ni taknuli svoja pića. Quentin je iz inata popio još jedan veliki gutljaj. »Mi igramo na sigurno i ne pijemo«, objasnio je Richard. »Ovo je istraživanje terena, strogo poslovni posjet krčmi. Treba izbjegavati svaki nepotrebni kontakt.« »Daj nemoj me zezati. Čovječe, pa mi smo u Filoriji, a ti ne želiš porazgovarati ni s kim nepoznatim?« »Ne želim.« Richard je zvučao kao da je šokiran, neizrecivo šokiran i samom idejom. »Pa već smo ostvarili kontakt s drugom dimenzijom. Što ti to nije dovoljno?« 384

»Pa normalno da nije. Danas me divovska bogomoljka pokušala ubiti i ja želim znati zašto.« Quentin se nadao da će mu Filorija pružiti osjećaj sreće koji mu je kronično nedostajao i nije bilo šanse da ode dok ne dobije to što želi. Znao je da ga ovdje negdje čeka olakšanje i da samo treba nastaviti, i nije bilo šanse da Richardu dopusti da ga uspori na tom putu. Trebao je promjenu, trebao je zaboraviti na svoju otužnu životnu priču, a to mu baš i nije polazilo za rukom, i okrenuti se priči s Filorijom u kojoj mu je šansa za sreću bila beskrajno veća. A uostalom bio je u takvom raspoloženju da je bio spreman na bilo kakvu situaciju koja bi mu mogla pružiti priliku da se potuče s nekim i dobro ispuše. »Konobaru!« povikao je glasnije nego što je trebao. Pokazao je prstom na kriglu. »Još jednu rundu za mog frenda mrkog medvjeda u kutu.« Mrki medvjed, dobra fora, pomislio je. Za drugim stolom Eliot, Alisa, Janet i Kuna su se svi odmah okrenuli u njegovom smjeru da vide što to izvodi. Muškarac u neobičnoj uniformi samo je umorno kimnuo glavom. Ispostavilo se da medvjed pije isključivo rakiju od breskve koju je pijuckao iz malih čašica. Quentin je pretpostavio da, s obzirom na svoju veličinu, može popiti manje-više neograničenu količinu takvih čašica. Nakon dvije-tri, polako se spustio na sve četiri i krenuo prema njima vukući za sobom tešku fotelju koja je bila jedino sjedalo u prostoriji koje može izdržati njegovu težinu. Dovukao ju je tako da je zabio kandže u njenu poprilično oštećenu tkaninu i vukao je. Fotelja je izgledala prevelika da bi se tek tako pomicala u zatvorenome prostoru. Zvao se Skromnobum i bio je, baš kako mu je i ime govorilo, tih i skroman medvjed. Pripadao je vrsti smeđih medvjeda, kako je objasnio svojim iznimno dubokim glasom, vrsti koja je veća od crnih medvjeda, ali mnogo manja od grizlija, iako su grizli medvjedi

385

ustvari podvrsta smeđih medvjeda. On nije, kako bi svako malo naglasio, ni pola jednoga grizlija. »Pa nije stvar samo u tome tko je veći medvjed«, nastojao ga je Quentin ohrabriti. Činilo mu se da polako ostvaruju kakvu-takvu komunikaciju. Nije znao što točno želi od njega, ali ovakve poticajne izjave činile su se kao dobar početak za bilo što. Kako je dovršio svoje pivo, pio je Richardovo. »Postoje i druge stvari po kojima netko može biti dobar medvjed.« Skromnobumova glava naglo se uzdigla. »O da, da. Pa ja sam dobar medvjed. Pa nisam ni htio reći da sam loš. Ja sam dobar. Ja poštujem vlast. Poštujem autoritet.« Kako bi naglasio da to zaista i misli, lupnuo je ogromnom šapom o stol, a crnu njušku približio je Quentinovu licu. »Ja sam vrlo poslušan medvjed.« Ostali su ili šutjeli ili razgovarali, kao da su se dogovorili da ne žele sudjelovati u tome što Quentin izvodi, i namjerno glume da uopće ne primjećuju da on upravo vodi razgovor s pijanim medvjedom koji govori. Richard je već prije ustao i zamijenio mjesto s Janet koja je, kao i uvijek, bila spremna za akciju. Josh i Anaïs stisnuli su se jedno uz drugo kao da nema dovoljno prostora. Ako je Skromnobum i primijetio njihovo rezervirano ponašanje, očito ga nije bilo briga jer ništa nije rekao. Quentin je bio svjestan da je isprovocirao situaciju u kojoj se ostali i nisu osjećali baš ugodno. Krajičkom oka vidio je da mu Eliot s drugoga stola pokušava uhvatiti pogled ne bi li ga opomenuo, ali on ga je vješto izbjegavao. Nije ga bilo briga. Morao je potaknuti događaje, nastaviti priču. Ovo je njegova igra, i on se igra, i igrat će se sve do samoga kraja. A što se njega tiče, ostali mu se mogu ili pridružiti ili dugmetom odvesti svoje usrane guzice natrag u Grad gubitnika.

386

Kao da je njemu lako. Skromnobumovi životni interesi bili su nevjerojatno uski, a znanje o bilo kojoj temi površno do boli. Quentin se još uvijek pomalo sjećao kako mu je bilo biti gusak i kako mu je um bio usredotočen samo na zračne struje i pitku vodu, a sada je shvatio da su sve životinje užasno dosadna bića. Kao hibernacijski sisavac, Skromnobum je dosta znao o špiljskoj geologiji. A kad su se dotakli meda, pretvorio se u sofisticiranog gastronoma. Quentinu nije trebalo dugo da pomisli kako da razgovor o među od kestena odvede u nekom drugom smjeru. »Dakle«, reče Quentin prekidajući izlaganje o ubadajućim navikama pčela medarica, točnije usporedbu kranjske pčele (Apis mellifera carnicd) s nešto živahnijom njemačkom pčelom (Apis mellifera melliferd), poznatijom kao crna pčela. »Samo da provjerim, nalazimo se u Filoriji, zar ne?« Predavanje se zaustavilo. Veliko Skromnobumovo krzneno čelo namrštilo se, a medvjeđe lice izgledalo je zbunjeno. »Quentine, što?« »Mjesto u kojem se sada nalazimo«, ponovio je Quentin, »zove se Filorija?« Na trenutak je nastala tišina. Skromnobumove su uši zatrzale. Imao je nevjerojatno simpatične, okrugle, mekane uške, kao u plišanog medvjedića. »Filorija«, rekao je polako i oprezno. »Hm, tu riječ sam već čuo.« Veliki medvjed izgledao je kao klinac pred školskom pločom koji procjenjuje je li mu postavljeno trik-pitanje. »Zove li se ovo mjesto tako? Jesmo li u Filoriji?« »Hm, mislim da... da se nekoć tako zvalo.« »Pa kako ga sad zovete?« »Ne. Ne. Samo trenutak.« Skromnobum je podignuo ispruženu šapu kao znak da mu treba tišina dok razmisli. Quentinu ga je bilo pomalo žao, taj ogromni

387

krzneni idiot stvarno je pokušavao misliti. »Da, imaš pravo. Ovo je Filorija. Ili Lorija? Je li ovo Lorija?« »Ovo mora biti Filorija«, uključio se Kuna, naginjući se prema njima s drugoga stola. »Lorija je zemalja zla. I nalazi se iza istočnih planina. Iako slično zvuče, nije mala razlika. Pa kako ne znaš gdje živiš?« Medvjed je još uvijek odmahivao svojom velikom glavom. »Mislim da je Filorija negdje drugdje.« »Ali ovo definitivno nije Lorija«, nastavio je Kuna. »Hej, tko je ovdje medvjed koji govori?« poviče Quentin ljutito. »Jesi li to možda ti? Jesi li ti jebeni medvjed koji govori? Nisi. Dakle odjebi.« U međuvremenu sunce je zašlo, nekoliko je novih stvorenja ušio. Tri dabra pila su iz zajedničke posude za okruglim kavanskim stolom za kojim je sjedio i debeli, zeleni cvrčak koji je djelovao iznimno živahno. U jednome kutu sjedila je bijela koza, sama, i iz plitke posude lickala neku tekućinu koja je izgledala kao blijedožućkasto vino. Za šankom je sjedio mršavi, sramežljivi muškarac plave kose iz koje su virili rogovi. Nosio je okrugle naočale, a cijeli donji dio tijela bio mu je pokriven gustim dlakama. Prolazeći pokraj njega, Quentin je shvatio da ima kozje noge. Taj mu je prizor bio pomalo zastrašujući, jer su se koljena savijala prema natrag i izgledala su kao da su teško deformirana ili da je riječ o polomljenim nogama koje su potpuno krivo zarasle. Kako se gostionica polako punila, ona tiha obitelj mračnih i ozbiljnih izraza lica ustala je i polako izašla. Kamo bi oni mogli ići, pitao se Quentin, u blizini nema nikakvog sela. Čeka li ih sada možda dugi hod do doma? Zamislio ih je kako se, obasjani tek mjesečevom svjetlošću, vuku prljavom, neasfaltiranom cestom. Muškarac nosi djevojčicu na mršavim ramenima, a kad postane preumorna čak i za to, nosi je u krilu, a njena umorna glava počiva na njegovu reveru. Činilo mu se da 388

ga njihova ozbiljnost na neki način kori. Zbog njih se osjećao kao razulareni, pijani turist koji se razulareno zabavlja po, kako je stalno zaboravljao, njihovoj zemlji koja je prava zemlja s pravim stanovnicima, zemlji koja uopće nije neko magično mjesto iz knjige. Ili je? Treba li potrčati za njima i zaustaviti ih? Koje tajne odnose sa sobom? Kada je krenula gurnuti vrata, Quentin je vidio da ženi s izraženim jagodičnim kostima nedostaje dio desne ruke ispod lakta. Nakon još jedne runde rakije i živahnog čavrljanja sa Skromnobumom, gotovo niotkuda ponovno se pojavila srebrna breza i krenula prema njima koračajući nogama koje su završavale isprepletenim korijenjem s kojeg su još uvijek visjeli komadići zemlje. »Ja sam Farvel«, predstavi se stablo veselim glasom. Izgledalo je još čudnije pod svjetlom gostionice. Bilo je doslovno ravno kao daska. U knjigama o Filoriji spominjala su se stabla koja govore, ali Plover nikad nije detaljno opisao njihov izgled. Farvel je govorio kroz poprečni procijep u deblu koji je izgledao kao rez što nastane od jednoga zamaha sjekire. Ostatak njegova izgleda činile su tanke grane prekrivene treperavim zelenim lišćem koje je bilo formirano tako da je stvaralo obrise očiju i nosa. Izgledao je kao umjetnički prikaz zelenoga čovjeka koji se nalazi na fasadama crkvi i građevina, osim što je zbog svojih ravnih usta imao pomalo komičan, kiseli izraz lica. »Molim vas oprostite mi moju prijašnju nepristojnost, bio sam zbunjen. Znate, jako rijetko susrećem putnike iz drugih zemalja.« Donio je stolac sa šanka pa je sjeo i doslovno pod pravim kutom savinuo svoje ravno deblo. U tom položaju i sam je izgledao kao stolica. »I što te dovodi ovdje, ljudski dječače?« Napokon. Razvoj događaja. Druga razina. »Pa, nisam siguran«, započne Quentin ležerno prebacivši ruku preko naslona. Bio je zadovoljan jer očito je od cijele ekipe upravo on ostavljao dojam osobe s 389

kojom valja ostvariti prvi kontakt. On je taj član grupe što su ga sva stvorenja iz nekog razloga smatrala vodom. Pridružio im se i gostioničar kojeg je za šankom zamijenila ozbiljna čimpanza s dostojanstvenim, ali pomalo lupeškim izrazom lica. »Valjda ponajviše radoznalost. Pronašli smo dugme s pomoću kojeg putujemo među svjetovima, a na Zemlji ionako nismo imali nekih važnih obaveza, pa smo eto, jednostavno... došli ovamo. Da malo razgledamo, i tako to.« Iako je bio polupijan, bio je svjestan da to što govori zvuči jadno. Čak ga je i Janet zabrinuto gledala. Nadao se samo da Alisa ne sluša. Slabašno se osmjehnuo nastojeći i dalje ostaviti ležeran dojam. Da bar nisam popio baš toliko piva na toliko prazan želudac, pomislio je. »Naravno, naravno, razumijem«, reče Farvel dobrohotno. »I što ste do sada vidjeli?« Gostioničar je mirno promatrao Quentina. Sjedio je na stolici od trske koju je okrenuo tako da je naslon stajao naprijed pa je na njega naslonio ruke. »Pa naišli smo na riječnu nimfu koja nam je dala rog. Magični rog. Bar mi tako mislimo. I onda se pojavila ta buba, mislim insekt, u kočiji. Ako se ne varam, bila je to bogomoljka - i uglavnom gađala me strijelom, ali me na kraju nije uspjela pogoditi.« Znao je da možda ne bi trebao ovako iznositi sve detalje, ali koji dio da izostavi? Kako da kalkulira? Činilo mu se da je malo otupio pokušavajući se maloprije spustiti na Skromnobumovu razinu. Ali činilo se da je Farvel zadovoljan, jer je samo odobravajuće kimao glavom. Čimpanza je došla iz smjera šanka kako bi na stol stavila zapaljenu svijeću i još jednu rundu krigli, koje su ovaj put išle na račun kuće. Kuna se opet nagnuo prema njihovu stolu.

390

»Dečki, vi ne radite za Uraricu? Zar ne? Mislim, tajno? Ono kao, ne želite, ali morate?« »Isuse, Kuna!« Josh je u nevjerici stresao glavom. »Baš si to glatko izveo, nema što.« »O, moj Bože«, reče Farvel. Napeto je pogledao gostioničara. »Pa, mislim u jednu ruku možda bi se moglo reći da... ali ne, to ne bi bilo točno. O, moj Bože.« Njegova mirnoća bila je potpuno uništena. To stabalce postalo je prizor lisnog nemira; grane su mu se spustile prema dolje, a zeleno brezino lišće nervozno je treperilo. »Volim malo lavande u među«, primijeti Skromnobum nevezano. »Dobro je kad se pčele gnijezde uz veliko polje lavande. Ali naravno, važan je i smjer vjetra. Skraćeno rečeno, moglo bi se reći da je tome glavni trik. « Farvel je jednom tankom grančicom okružio kriglu i nagnuo malo piva. Nakon što je, očito, neko vrijeme duboko razmišljao, ponovno je progovorio. »Mladi čovječe«, rekao je. »Tvoja je pretpostavaka u jednu ruku točna. Mi je ne volimo, ali je se bojimo. Od nje strahuje svatko tko si želi dobro.« »Nije uspjela zaustaviti vrijeme, barem ne još.« Otvorila su se vrata, a njegov je pogled, kao da se želi uvjeriti da je još uvijek tu, na trenutak odlutao prema van i zelenoj mračnoj šumi. »Ali to žarko želi. Nekad je vidimo, izdaleka. Kreće se kroz šumu. Živi na najvišim granama stabala. Kažu da je izgubila svoj čarobni štapić, ali sigurno će ga uskoro pronaći, ili će si napraviti novi. « »A što će biti onda, možete li to uopće zamisliti? Taj vječni zalazak sunca? Zavladat će kaos. Dnevne životinje zaratit će s noćnim bićima jer više neće biti ničega da ih razdvaja. Šuma će umrijeti. Crveno sunce krvarit će po cijeloj zemlji dok ne postane bijelo poput mjeseca.«

391

»Ali zar nije vještica mrtva«, ubaci se Alisa. »Ja sam mislila da su je Chatwini ubili.« Dakle, ipak je slušala razgovor. Kako može zvučati tako mirno? Farvel i gostioničar opet su se znakovito pogledali. »Da, to je moguće. Ali davno je to bilo, a mi ovdje smo daleko od glavnoga grada. A ni ovnovi se nisu pokazali već godinama. Morate znati da u ovoj zemlji pojmovi mrtvo i živo nisu tako jednostavni. Pogotovo kada je riječ o vješticama. A uostalom, viđena je, dakle vjerojatno je živa!« »Urarica?« Quentin je pokušavao pratiti razgovor. To je to, ovo je pravi znak, rijeka događaja napokon je potekla. »Pa da! Skromnobum ju je vidio. Bila je mršava i lice joj je bilo prekriveno velom.« »Mi smo je čuli!« poviče Kuna koji se sve češće uključivao u razgovor. »Čuli smo otkucaje sata u šumi!« Medvjed nije ništa rekao, samo je svojim malim vodenastim očima buljio u čašicu rakije. »Dakle, Urarica«, nastavi Kuna gorljivo. »Je li ona problem koji vam, možda, mi možemo pomoći riješiti?« Quentina je odjednom obuzeo strašan umor. Alkohol u njegovu tijelu koji je do tog trenutka djelovao kao stimulans bez ikakva se upozorenja pretvorio u kemijsku suprotnost samoga sebe i postao sedativ. Prvo mu je pokrenuo tijelo poput goriva, a sada ga je uspavao. Njegov mozak prestao je upravljati svime što nije spadalo u osnovne tjelesne funkcije. Negdje u dubini počelo je odbrojavanje za samouništenje. Opustio se u stolici i pustio da mu pogled besciljno luta. Ovo je onaj trenutak u životu koji ga je trebao pokrenuti, trenutak kojem su vodile sve godine provedene 392

u Brakebillsu, ali umjesto toga tonuo je u apatiju i depresiju. Nije ga bilo briga. Ako Kuna baš želi preuzeti, neka ovo od sada bude njegova predstava. Dobio je Alisu pa zašto ne bi dobio i Filoriju? Prošlo je vrijeme razmišljanja i došao je trenutak djelovanja. Stablo se očito zakvačilo na njihovu udicu ili su se oni zakvačili na njegovu, ili i jedno i drugo. U svakom slučaju, pustolovina je počela. Nekada davno pomisao na ovo mjesto ispunjavala ga je srećom. Kako je to čudno, pomisli tužno. Zašto se čari Filorije sada čine tako okrutne? Mislio je da je taj osjećaj kroničnog nezadovoljstva davno ostavio iza sebe u Brooklynu, ili bar u Brakebillsu. Ali prevario se, taj ga je osjećaj slijedio čak do ovamo. Koliko daleko će morati otići da mu pobjegne? Ako ga Filorija razočara, ništa mu više neće ostati! Preplavio ga je val nezadovoljstva i panike. Morao se riješiti toga, morao se prestati vrtjeti ukrug! A možda je ovo drugačije, možda je ipak nešto čudno u ovome mjestu. Možda je ta praznina koju osjeća u Filoriji, a ne u njemu? Oprezno je ustao i usput okrznuo Skromnobumovu veliku krznenu nogu i otišao u zahod koji je bio malen i smrdljiv. Ušavši unutra na trenutak je pomislio da će povratiti i da to možda i ne bi bila tako loša ideja, ali se na kraju ništa nije dogodilo. Kad se vratio, Kuna je sjedio na njegovu mjestu. On je sjeo na Kunino mjesto za drugim stolom, naslonio laktove na stol i zagnjurio glavu u ruke. Da bar imaju nekakvu drogu. Sigurno bi bilo genijalno napušiti se u Filoriji. Eliot se premjestio za šank i razgovarao s čovjekom s rogovima. »Ono što ova zemlje treba«, govorio je Farvel obraćajući se konspirativno prema drugima i dajući im znak da se približe, »jesu kraljevi i kraljice. Prijestolja u dvorcu Bjelovrh predugo su prazna, a na njih mogu zasjesti samo sinovi i kćeri Zemlje. Dakle, vaša vrsta. Ali« - upozorio ih je zatreperivši lišćem - »morate znati, samo hrabra srca mogu se nadati tim krunama. Samo najhrabrija srca.« 393

Činilo se da će Farvelu pobjeći jedna velika, dramatična suza. Bože, kakav govor, pomislio je Quentin. Skromnobum je tri puta tužno uzdahnuo i prdnuo. »Što to točno znači?« upita Josh skeptično. »Mislim, što bi trebalo napraviti da se, kako vi kažete, osvoje te krune?« Trebalo je, kako je Farvel objasnio, posjetiti vrlo opasano mjesto koje se zove Emberov grob. Negdje unutar tog groba nalazi se kruna, srebrna kruna koju je nekad davno, prije mnogo stoljeća, kada su još vladali Chatwini, nosio plemeniti kralj Martin. Ako uzmu tu krunu i donesu je u dvorac Bjelovrh, onda mogu sami zauzeti prijestolja - točnije četvero ih može - i postati kraljevi i kraljice Filorije i tako zauvijek uništiti Uraricu. Ali to, naravno, neće biti tako lako kako zvuči. »Dakle, prije svega nam je potrebna ta kruna?« upita Eliot. »Zar bez nje ne možemo ništa?« »Da, morate imati krunu. Ne postoji drugi način. Ali imat ćete i pomoć. Dobit ćete vodiče.« »Emberov grob?« Quentin se uključio posljednjim zrncima snage. »Samo malo, samo malo, što bi to trebalo značiti? Da je Ember mrtav?« »O ne, ne, ne!« brzo odgovori Farvel. »To je samo naziv za to mjesto. Tradicionalno ime, koje ništa ne znači. Jednostavno, prošlo je toliko mnogo vremena otkad smo posljednji put vidjeli Embera u ovim krajevima.« »Ember je orao?« upita Skromnobum svojim dubokim glasom. »Ovan.« Ispravi ga gostioničar koji je progovorio prvi put. »Jedan od dvaju. Krilati je bio orao. On je bio lažni kralj.« »Kako ne znaš Embera?« Kuna je prijezirno pitao medvjeda.

394

»O joj«, reklo je stablo spustivši svoje zeleno, razlistalo lice tužno prema stolu. »Nemojte biti prestrogi prema medvjedu. Pokušajte razumjeti, mi smo ovdje jako udaljeni od glavnoga grada, i mnogi su vladali ili su pokušali vladati ovim zelenim brdima od kada su posljednji put djeca Zemlja kročila njima. Srebrno razdoblje vladavine Chatwina odavno je završilo, a godine koje su uslijedile valjalo bi imenovati nekim primitivnijim metalima. Ne možete ni zamisliti kakav smo kaos mi proživjeli. Bio je tu Krilati Orao, a nakon njega Željezni Čovjek pa Vještica Lily, pa Kopljar, pa sv. Anselm. Bio je tu i Izgubljeno Janje, a preživjeli smo i napade Najvišega Stabla. »Ali morate shvatiti«, zaključio je još jednom, »mi smo ovdje tako daleko od glavnoga grada. I sve je to vrlo kaotično i zbunjujuće. Morate shvatiti, ja sam ipak samo obična breza i to ne baš velika.« Jedna zelena suza, jedan list pao je na stol. »Ja imam jedno pitanje«, uključila se Janet naprasno kao i inače. »Ako je ta vražja kruna tako važna, i ako su ti Ember i Umber ili Amber, ili kako se već zovu, tako moćni, zašto je onda jednostavno oni sami ne uzmu?« »Pa, postoje zakoni«, uzdahne Farvel, »shvaćate, oni to ne smiju. Postoje viši zakoni kojima se čak i oni pokoravaju. Samo vi možete uzeti krunu. Nitko drugi, samo vi.« »Previše toga smo proživjeli«, primijeti gostioničar tužno, više sam za sebe. Malo je govorio, tek bi tu i tamo tiho dao neki komentar. Sve se slaže, pomisli Quentin. Ember i Umber su odsutni, prijestolja su prazna, Urarica se ponovno uzdigla nakon te neke vještičje lažne smrti koju su joj zadali Chatwini. Kuna je ipak bio u pravu: postoji zadatak za njih. Njihova je uloga sasvim jasna. I pomalo je smiješna, kao da su na praznicima u nekom imaginarnom

395

lunaparku i dodijeljene su im uloge likova iz dječjih priča. Ali ipak, to znači da se još uvijek može nadati. No htio je biti siguran pa je odlučio upitati. »Ne želim zvučati nepristojno«, reče glasno, »ali koliko sam ja shvatio, Ember i Umber ovdje su neke velike face, zar ne? Mislim, od svih tih ljudi, bića i stvorenja koje ste spomenuli, oni su najmoćniji? I pravedni su i moralno ispravni ili što već? Dakle da budemo sasvim jasni. Želim biti siguran da se ovdje kladimo na pravoga konja, to jest ovna. Ili što već.« »Ma naravno! Bilo bi glupo misliti drugačije!« Farvel ga je ušutkao pokazujući zabrinuto preko stola u dabrove koji su izgledali kao da uopće ne obraćaju pozornost na njih, ali očito opreza nikada dovoljno. Da cijeli prizor bude bizarniji, Farvel je od nekud izvukao cigaretu i pažljivo je, pazeći da ne zapali neki dio sebe, pripalio na svijeću na stolu. Nakon toga virila mu je iz malih usta i davala pomalo obješenjački izgled. Gledajući ga tako dok mu se aromatizirani dim izdizao iz razlistanog lica, Quentin je pomislio da je stablo očito pomalo suicidalno. »Samo nemojte biti prestrogi prema nama. Pokušajte shvatiti, ovnovi su odsutni već toliko dugo. Mi jednostavno moramo nastaviti živjeti i bez njih. Sami nekako pronaći način. Šuma mora nastaviti živjeti.« Eliot i rogati muškarac nestali su, vjerojatno zajedno. Stvarno je nepopravljiv, pomisli Quentin. No veselila ga je činjenica da se bar netko od njih zabavlja. Bijela koza u kutu glasno je srkala žuto vino. Skromnobum je samo tužno buljio u svoju rakiju. Quentin se toliko navikao na okružje da se morao podsjetiti na činjenicu da je daleko od doma i da se nalazi u prostoriji punoj životinja koje ispijaju alkohol. »Previše toga smo proživjeli«, tužno se oglasio gostioničar. »Prošla su zlatna vremena.«

396

Gostionica je bila i konačište, pa su ondje prenoćili. Iza glavne prostorije nalazile su se male sobe izdubljene u brežuljku. Nisu imale prozore, bile su udobne i tihe, i Quentin je tu noć spavao kao beba. Ujutro su ruksake poslagali na hrpu u jednome kutu, sjeli za dugi stol u gostionici i doručkovali kuhana jaja i prepečenac te pili hladnu vodu iz keramičkih krčaga. Ispostavilo se da Richardovi zlatni novčići imaju itekakvu vrijednost u filorijskoj ekonomiji. Quentin se osjećao dobro i za divno čudo nije bilo nikakvih znakova mamurluka. Tako odmoran imao je svježu perspektivu na bolne aspekte svoje osobne priče, ali je i prvi put mogao uistinu uživati u činjenici da se nalazi u Filoriji. U usporedbi s njegovim jednostavnim dječjim fantazijama, prava Filorija bila je mnogo življa i kompleksnija. Prostorija u kojoj su se nalazili pod jutarnjom je svjetlošću izgledala jadno i ljepljivo, a svaki drveni komad namještaja bio je izgreben kandžama stalnih mušterija. Na podu su bile stare, okrugle kamene ploče prekrivene tankim slojem slame, a utori između bili su ispunjeni zemljom i prljavštinom. Ni Farvel ni Skromnobum, a ni gostioničar nisu bili ondje. Posluživao ih je nepristojan, ali radišan i sposoban patuljak. U prostoriji su se još nalazili muškarac i žena koji su sjedili jedno nasuprot drugome pokraj prozora i šutke ispijali kavu, a samo bi povremeno bacili pogled prema stolu za kojim je sjedila brakebillska družba. Quentinu se činilo da samo ubijaju vrijeme i čekaju da on i ostali završe s doručkom. A poslije se pokazalo da je bio u pravu. Kad je stol bio očišćen, par im je prišao i predstavio se. Muškarac se zvao Dint, a žena Fen. Oboje je bilo u četrdesetima, a lica su im bila opaljena suncem i vjetrom kao da većinu dana provode vani. Dint je objasnio da su oni vodiči koji će ih odvesti do Emberova groba kako bi pronašli krunu kralja Martina. Bio je mršav i visok, a veći dio lica zauzimao mu je veliki nos i široke crne obrve. Bio je odjeven 397

u crno od glave do pete, a imao je i dugi crni plašt kojim je vjerojatno želio izraziti ozbiljnost kojom pristupa sebi i svojim profesionalnim sposobnostima. Fen je imala kratku plavu kosu i bila je niža i mišićavija. Sa zviždaljkom oko vrata podsjećala je na profesoricu tjelesnoga odgoja u školi. Na sebi je imala usku, praktičnu odjeću koja je očito bila napravljena tako da joj što više olakša pokret u svakoj nepredviđenoj situaciji. Na nogama je imala visoke čizme koje su bile nevjerojatno komplicirano vezane. U njenoj pojavi istodobno je bilo i snage i topline. Quentinu se činilo da je lezbijka. Hladno jesenje sunce sjalo je kroz uske prozore gostionice Kod dva mjeseca. Sad kada je bio trijezan, Quentin je više nego ikada htio da nastave. Bilo mu je teško gledati Alisu - bio je toliko ljut na nju da nije znao hoće li joj ikada moći oprostiti, hoće li ikada moći probaviti to što mu je napravila. Možda kad postanu kralj i kraljica. Možda će onda moći narediti Kunino pogubljenje. Bit će to coup d'etat u kojem će definitivno poteći krv. Kuna je predložio da se svi zakunu da će slaviti zajednički viši cilj, ali većina je smatrala da je to malo pretjerano. Počeli su se spremati za pokret i stavljati ruksake na leđa kada je Richard objavio da će on ostati i pričekati ih u gostionici. Nitko nije znao kako reagirati na njegove riječi. Janet ga je pokušala kroz šalu odgovoriti, a kad to nije uspjelo, počela ga je moliti. »Ali sad, kad smo došli ovoliko daleko!« rekla je ljutio, istodobno pokušavajući da ne pokaže koliko je zaista ljuta. Od svih, ona je najviše mrzila ovakve ispade nelojalnosti grupi. Svaku napuklinu na njihovoj kolektivnoj fasadi shvaćala je kao izravan napad na sebe osobno. »Pa ako postane nezgodno i opasno, uvijek se možemo vratiti! Mislim, ako bude stani-pani uvijek se možemo u sekundi spasiti dugmetom! Tvoja odluka potpuno je kriva.«

398

»A ja mislim da je vaša odluka potpuno kriva«, odvratio je Richard. »Isiguran sam da možete računati na težu kaznu kada se među mađioničarima sazna što ovdje izvodite.« »Ako se ikad sazna«, ubacila se Anaïs. »A neće.« »Kada to saznaju«, rekla je Janet gorljivo, »bit će to otkriće stoljeća, i mi ćemo ući u povijest, a tebe se neće ni spomenuti. I ako ti to nije jasno, iskreno ne znam zašto si uopće došao ovamo.« »Došao sam kako bih vas spriječio da napravite neku glupost. I to upravo sada i pokušavam.« »Što god.« Zamahnula mu je rukom pred licem i zatim se okrenula od njega ljuta i razočarana. »Nikoga, uostalom, nije briga hoćeš li poći ili ne. A ionako postoje samo četiri prijestolja.« Quentin je djelomice očekivao da će se Alisa pridružiti Richardu -izgledala je kao da se premišlja i ozbiljno važe argumente za i protiv. Pitao se kako to da nije već odustala; ona je bila preosjetljiva za ovakav tip nepredvidive pustolovine. No što se njega tiče, nema povratka, može se samo krenuti naprijed i nastaviti započeto. Prošlost je uništena, ali sadašnjost se još uvijek da spasiti. Trebali bi ga doslovno zavezati da ga spriječe da krene prema Emberovu grobu. Richard se nije dao nagovoriti pa su na kraju krenuli bez njega, a Dint i Fen su ih vodili. Kraći dio puta slijedili su trag koji je ostavila kočija, a onda su skrenuli u šumu. Unatoč velebnosti njihova cilja, osjećali su se kao klinci na izletu ili izviđači koje dva starija, zrelija i sposobnija predvodnika stavljaju u red i pozivaju natrag kada odlutaju predaleko. Prvi put od kada su došli u Filoriju svi su bili opušteni i prestali su s uživljavanjem u uloge junaka-istraživača. Niski kameni zidovi nazirali su se među grmljem i svako malo netko bi se popeo i održavajući ravnotežu raširenim rukama hodao po njima. Nitko nije znao tko ih je sagradio i zašto. Josh je 399

spomenuo Udobnog Konja gunđajući što nije tu sad kad je potreban da ih bar dio puta poveze na svojim mekanim leđima. Ubrzo su izašli iz šume, a pred njima se otvorio pogled na niz osunčanih livada, a kad su i njih prošli, pojavio se komad obrađene zemlje. Nije bilo teško uhvatiti Alisu dok je sama. Ali svaki put kad bi Quentin u glavi uvježbavao ono što joj želi reći, došao bi do dijela kada je treba upitati što je to bilo s Kunom, i onda bi mu cijeli taj film koji je vrtio u glavi jednostavno nestao, i zamijenio bi ga prizor ogromne eksplozije. Tako bi svaki put odustao, pa je umjesto s njom razgovarao s vodičima. Nijedno od njih nije bilo baš razgovorljivo. Dint nije pokazao nikakvo zanimanje kad je saznao da su posjetitelji također mađioničari, a na kraju se ispostavilo i da nemaju toliko zajedničkoga. Naime, on je bio stručnjak za borbenu magiju. Činilo se da uopće nije svjestan da postoji ikakva druga vrsta magije. Nije htio odati nikakve tajne svoga zanata, ali o jednoj je stvari ipak progovorio. »Ovo sam ja sašio«, rekao je pomalo sramežljivo, podižući dio plašta da Quentinu pokaže prsluk s nizom malih džepova ispod njega. »U njima držim ljekovita bilja, praške i sve što mi može zatrebati na bojnome polju. Primjerice, ako izvodim čaroliju za koju mi treba neki biljni sastojak, onda jednostavno... vidiš ovako« - napravio je niz brzih pokreta rukama koji je očito dugo uvježbavao - »i spreman sam za borbu!« Rekavši to, opet je navukao ozbiljan izraz lica i vratio se tihom, turobnom razmišljanju. Imao je sa sobom i čarobni štapić, što nitko u Brakebillsu nije. Ondje se štapić smatrao pomalo ponižavajućim, doživljavali su ga kao pomoćna kola na biciklu ili seksualna pomagala. Fen je bila više prijateljski nastrojena, ali ju je istodobno bilo i teže pročitati kao osobu. Ona nije bila mađioničar i nije nosila nikakvo vidljivo oružje, ali je bilo 400

jasno da je u tom dvojcu, ona ta koja je snažnija. Koliko je Quentin uspio shvatiti, bila je stručnjak za neku borilačku vještinu - rekla je da se zove inc aga, što je bila neprevodiva fraza s jezika za koji Quentin nikada nije čuo. Držala se strogoga režima te vještine: nije smjela nositi nikakav zaštitni oklop, nije smjela dodirnuti ništa srebrno ni zlatno, i nije gotovo ništa jela. Quentin nije mogao ni zamisliti kako inc aga izgleda u praksi - pokušala mu je objasniti, ali je govorila u nerazumljivim, apstraktnim metaforama. Ona i Dint deklarirali su se kao profesionalni avanturisti. »Nema nas više puno«, rekla je Fen. Njene kratke, nabijene noge nekako su bile brže od Quentinovih dugih, mršavih. Ni u jednom trenutku dok je govorila nije pogledala u njega. Njene izbuljene oči stalno su oprezno gledale u smjeru horizonta ne bi li detektirale neku prijetnju na vidiku. »Mislim, nas ljudi. Filorija je divlje mjesto, i svakim danom postaje sve više divlje. Šuma se širi, sve je mračnija i gušća. Svako ljeto posiječemo dio stabala, nekada ih i zapalimo, i obilježimo granice šume. A onda već iduće ljeto nađemo stabla koja su izrasla izvan granica. Stabla koja pojedu farme pa farmeri moraju otići živjeti u grad. Ali gdje ćemo živjeti kada cijela Filorija postane jedna velika šuma? Kada sam ja bila djevojčica, gostionica Kod dva mjeseca nalazila se na čistini, a šume nije bilo ni u blizini. »Životinje uopće nije briga«, dodala je ljutito. »Njima ova situacija odgovara.« Zatim je zašutjela. Quentin je pomislio kako je to možda dobra prilika da promijeni temu. Osjećao se kao neiskusni mladi vojnik koji se našao u neformalnom razgovoru s iskusnim kvalificiranim generalom koji je vidio sve i svašta. »Možda je ovo glupo pitanje«, počeo je, »ali plaćamo li mi vaše usluge? Ili netko drugi?« 401

»Ako uspijemo, to će za nas biti dovoljna nagrada.« »Ali zašto uopće želite da vam netko iz našega svijeta bude kralj? Netko o kome ništa ne znate? Zašto to ne bi bio netko iz Filorije?« »Samo vaša vrsta može zauzeti prijestolja u dvorcu Bjelovrh. Takav je zakon. Tako je uvijek bilo.« »Ali to nema smisla. I to govorim kao netko tko ustvari profitira od takvoga zakona.« Fen se namrštila. Zbog izbuljenih očiju i debelih usana, u licu je izgledala kao riba. »Quentine, naši se ljudi već stoljećima međusobno ubijaju i muče. Ne možete biti gori od toga. Vladavina Chatwina posljednje je mirno razdoblje kojeg se itko može sjetiti. Vi ovdje nikoga ne poznajete, nemate ovdje nikakvu povijest, nemate nedovršenih računa koje morate izravnati. Ne pripadate nijednoj frakciji.« Gledala je usredotočeno na cestu pred njima. Glas joj je bio pun gorčine. »Politički gledano, takav zakon u potpunosti ima smisla. Došli smo do točke u kojoj su neznanje i nebriga kvalitete kojima se možemo nadati kod vladara.« Ostatak dana pješačili su preko niskih brežuljaka, ponekad se krećući preko prašnjavih cesta, a ponekad bi skrenuli preko polja pa bi iz duge trave, da im se maknu s puta, počeh iskakati cvrčci. Zrak je bio hladan i čist. Put uopće nije bio naporan, više je bio sličan planinarskim rutama za početnike. Povremeno bi pjevali. Eliot ih je upozorio na padinu koja je po njemu »gotovo vrištala i molila« da na njoj posade vinograd. Ni u jednome trenutku nisu vidjeli ni grad ni ikojeg drugog putnika. Rijetke ograde na koje bi naišli stvarale su jasne sjene na tlu koje su izgledale kao da su ugravirane u zemlju. Quentin se pitao kako Filorija zapravo funkcionira. Nije mu bilo jasno što bi ustvari bili kraljevi zadaci s obzirom na to da ne postoji nikakva vlada. Cijela politička ekonomija očito 402

je zapela negdje u feudalnome srednjem vijeku, ali mogli su se prepoznati i elementi viktorijanske tehnologije. Primjerice, tko je izradio onu lijepu viktorijansku kočiju? Tko je izradio sve te silne satne mehanizme koji su bili prisutni na svakom koraku? Ili su sve te svari napravljene magijom? U svakom slučaju, očito je Filorija namjerno zadržana u predindustrijskoj, agrarnoj fazi razvoja. Nešto slično amišima, zaključio je. U podne su svjedočili slavnoj filorijskoj dnevnoj eklipsi, a vidjeli su i nešto što nije opisano ni u jednoj od knjiga: mjesec u Filoriji nije bio kružnoga oblika, već je doslovno cijeli imao oblik polumjeseca, pa je kao srebrnasti luk plovio nebom okrećući se polako oko svoga praznog središta. Kada je zašlo sunce, podigli su kamp na nepravilnom komadu livade. Emberov grob, kako im je rekao Dint, nalazio se u sljedećoj dolini, i ne bi bilo dobro da provedu noć nimalo bliže tom mjestu. On i Fen stražarili su u smjenama; Kuna se ponudio da i on preuzme na sebe jednu smjenu, ali su ga odbili. Večerali su sendviče s pohanim šniclama koje su sačuvali još od polaska, a nakon toga rastvorili vreće za spavanje i tako legli na tvrdo travnato tlo.

403

Emberov grob

B R E Ž U LJ A K

JE B I O P R E K R I V E N

zelenom travom i nije bio strm. U

podnožju se nalazio jednostavan ulaz: dva velika vertikalna kamena stupa i povrh njih jedan horizontalni. Kroz ulaz se nije vidjelo ništa osim duboke tame. Quentina je podsjetilo na ulaz u podzemnu željeznicu. Bila je zora, a ulaz se nalazio na zapadnoj strani, pa je preko njega padala sjena brda. Trava je bila prekrivena blještavim kapljicama rose. Sve je bilo tiho. U kontrastu s plavim nebom brežuljak je imao oblik smaragdnozelene sinusne krivulje. Što god se treba dogoditi, dogodit će se ovdje, pomislio je Quentin. Umorni i prljavi zaustavili su se stotinjak metara pred ulazom da malo dođu sebi. Jutro je bilo hladno. Quentin je protrljao dlanove i pokušao izvesti toplinsku čaroliju, ali se na kraju osjećao samo kao da je dobio vrućicu i zavrtjelo mu se u glavi. Nikako se nije uspijevao snaći u filorijskim okolnostima. Čvrsto je spavao tu noć i imao vrlo živopisne snove; umor ga je povukao u snovit mračna područja u kojima huje bučni vjetrovi i žive krznene životinjice koje se sa strahom skrivaju u visokoj travi. Poželio je da može ostati tu neko vrijeme i samo promatrati sunce kako prosipa dugine boje po kapljicama rose. Svatko je kod sebe imao lovački nož koji im se na Zemlji činio kao potpuno pretjerani dodatak, a koji je ovdje izgledao kao smiješna, patetična igračkica. Oblik brežuljka od negdje mu je bio poznat. Podsjetio ga je na onaj koji su vidjeli u začaranome zrcalu u vlažnoj skladišnoj prostoriji u Brakebillsu u kojoj su 404

on, Alisa i Kuna zajedno učili prije toliko mnogo vremena. Činilo mu se da je riječ o istome brežuljku. Ali svi su brežuljci slični. Brežuljak ko brežuljak, pomislio je. »Samo da raščistimo neke stvari«, Eliot se obraćao Dintu i Fen. »Ovo se mjesto zove Emberov grob, ali Ember ovdje nije pokopan. On nije mrtav.« Djelovao je opušteno i ležerno kao nekad u Brakebillsu. Provjeravao je i utvrđivao činjenice i detalje baš kao što je bez imalo muke rješavao problem koji bi im Bigby zadao ili kao što bi tumačio sitnu etiketu na boci vina. Ponovno je imao kontrolu nad sobom. Što su bolje upoznavali Filoriju, Quentin se osjećao sve nesigurnije, a Eliot je, upravo suprotno, postajao mirniji i sigurniji u sebe. Postajao je osoba kakva je Quentin mislio da će on biti, a na kraju se dogodilo sasvim suprotno. »U svakom razdoblju ovo mjesto ima drugačiju funkciju«, odgovorila je Fen, »nekad je rudnik, nekad utvrda, nekad prostor za čuvanje blaga ili zatvor. A nekad je grobnica. Neki su unutra kopali dublje, a neki su zazidali dijelove koji im više nisu bili potrebni ili koje su htjeli zaboraviti. Ovo mjesto pripada dubokim ruševinama.« »Znači vi ste već bili ovdje?« upita Anaïs. »Mislim, unutra?« Fen je odmahnula glavom. »Ne točno u ovoj, ali smo bili na stotinu mjesta koja su slična ovom.« »Ali kruna je u ovoj grobnici. Kako je točno tu završila?« Quentin se isto to pitao. Ako je ta kruna stvarno pripadala Martinu, onda je možda pobjegao ovamo i sakrio se. Možda je čak i umro unutra. »Kruna je unutra«, ubacio se Dint nervozno. »Ući ćemo i uzeti je. I to je to. A sad dosta s pitanjima.« Nervozno je počeo vrtjeti čarobni štapić. Alisa je stajala blizu Quentina. Izgledala je tako sitno, mirno i hladno. 405

»Quentine, ja ne želim ići unutra«, rekla je blago ne pogledavši ga. Tijekom protekloga tjedna Quentin je doslovno potrošio sate i sate zamišljajući što će reći Alisi ako mu se ikada ponovno obrati. Ali svi njegovi pažljivo smišljeni govori nestali su čim je začuo zvuk njena glasa. Ipak neće čuti nijedan od tih govora, pomislio je, mnogo je lakše biti ljut. Ljutnja mu je davala snagu, iako je bio svjestan - a ta kontradikcija nije nimalo umanjila njegov bijes da je ljut samo zato što je tako slab. »Pa onda idi kući«, bilo je sve što joj je rekao. Znao je da to nije trebao reći. Ali sada je bilo prekasno da išta napravi, jer je već netko trčao prema njima. Najčudnije je bilo to što su se još uvijek nalazili stotinjak metara dalje od ulaza u grobnicu, pa je Quentin mogao bar minutu jasno gledati dva stvorenja kako im se približavaju trčeći preko mokre trave kao da izvode ranojutarnju vježbu. Situacija je bila gotovo smiješna. Nisu bili ljudi, a činilo se i da ne pripadaju istoj vrsti, ali oboje se činilo simpatično i dobrodušno. Jedan je bio zdepast, visok otprilike metar i dvadeset i jednako toliko širok i izgledao je kao divovski zec smeđesivkastoga krzna. Skakutao je odlučno prema njima, a duge uši poskakivale su u jednakome ritmu. Drugi je izgledao više kao tvor - ili možda merkat? lasica?, Quentin se pokušao dosjetiti na koju ga krznenu životinju najviše podsjeća. No što god da je bilo to stvorenje koje je trčalo ravno prema njima, bilo je više od dva metra i imalo je dugi, mršavi torzo. Nije imalo nikakvu bradu, ali je imalo naglašene prednje zube. Ovaj čudni par pojavio se odjednom u sasvim mirnom jutru, bez ikakvog ratnog pokliča, bez ritma bubnjeva i krenuo u napad. U prvome trenutku činilo se da trče prema njima da ili pozdrave, ali Zeko je s objema šapama ispružio pred sobom kratke male mačeve, a Tvorko je iznad glave držao koplje. 406

Približili su im se na pedesetak metara. Brakebillska družba ustuknula je prema natrag, kao da su pridošlice stvorile nevidljivo energetsko polje u koje oni ne mogu ući. Kucnuo je čas: došli su do trenutka u kojem svi planovi više ništa nisu značili. Nešto će se dogoditi. Nešto se moralo dogoditi. Dint i Fen nisu se ni pomaknuli. Quentin je shvatio da ne slijede pregovori ni igra kamen-škare-papir. Slijedi borba, prava borba. Mislio je da je spreman na to, ali je shvatio da nije. Netko to treba zaustaviti. Djevojke su stajale čvrsto zagrljene kao da se štite od olujnoga vjetra, čak su se Alisa i Janet primile jedna za drugu. O, moj Bože, pomislio je Quentin, pa ovo se stvarno događa. Ovo se stvarno događa. Tvorko je stigao prvi. Teško dišući naglo se i nesigurno zaustavio. Njegove velike oči treptale su dok je nekoliko puta vješto s dvjema šapama velikom brzinom zavrtio kopljem. Pritom je proizveo neki animalni rzavi zvuk. »Haa!« povikala je Fen. »Hooj!« čuo se Dint. Stali se jedno pokraj drugoga kao da se spremaju podići nešto iznimno teško. Zatim je Dint primio prvi udarac i potekla je krv. »Isuse!« Quentin je čuo samoga sebe kako je zavapio. »Isuse, Isuse, Isuse.« Nitko nije bio spreman za ovo. Ovo nije magija. Ovo je čista suprotnost magiji. Činilo mu se da se cijeli njegov svijet raspada. Tvorko je napao još jednom i zadao Fen bolan udarac u lice. Dva kraja kopija sada su, kao vrh cigarete, magično sjajila zlokobnom narančastom bojom. Čuo se nečiji vrisak. Jedan kraj koplja pojurio je prema naprijed, ali Fen se sagnula i izmakla udarcu, pa se sasvim mirno, gotovo sporo okrenula, poskočila, zavrtjela u zraku i zadala stvorenju bočni udarac. Izgledao je kao da se pomiče polako, ali njena je 407

noga toliko snažno udarila Tvorkovu slabu čeljust da mu se glava skoro okrenula za sto osamdeset stupnjeva. Tvorko se nacerio otkrivajući krv među velikim prednjim zubima, ali to nije bio kraj. Fen se još uvijek vrtjela u zraku, a njen sljedeći udarac završio je u njegovu koljenu. Koljeno se savinulo u stranu. Tvorko je zateturao i pokušao udariti Fen u lice, ali ona je golim rukama uhvatila njegovo zažareno koplje - kad ga je dodirnula dlanom, čuo se zvuk sličan pucnju. U tom trenutku nestala je njena borbena elegancija i počela se divlje i mahnito boriti za kontrolu nad kopljem. Na trenutak su se zaustavili, odmjeravajući snagu, a Tvorko je gotovo komično pokušavao istegnuti vrat kako bi oštrim prednjim zubima ugrizao Fenin goli vrat. Ali ipak ga je nadjačala. Polako je gurnula koplje pod njegovu bradu, točno na mjesto gdje bi se nalazila Adamova jabučica da ju je imao, a desnim je stopalom, poput čekića, bez prestanka udarala u njegovo već ozlijeđeno koljeno koje je na kraju puklo i potpuno se izokrenulo. Baš kada je Quentin pomislio da više ne može gledati taj užas, Tvorko je napravio svoju posljednju grešku. Na sekundu je maknuo šapu s koplja - činilo se da želi izvući nož koji mu je bio zakvačen za bedro - i Fen se odmah našla u boljoj poziciji pa ga je snažno bacila na zemlju. Čuo se njegov bolni uzdah. »Ha!« povikala je i dvaput snažno udarila stopalom u njegov krzneni vrat. Čulo se dugo grgutanje. Bio je to prvi zvuk koji je stvorenje proizvelo. Fen je ustala. Bilo je očito da je u nekom borbenom transu. Lice pod kratkom plavom kosom bilo joj je potpuno crveno. Dohvatila je koplje, duboko udahnula, i slomila ga preko koljena iz jednog pokušaja. Slomljene polovice bacila je ustranu, nagnula se prema naprijed i zavrištala u Tvorkovo lice. »Haaaaaaaaaaaa!«

408

Iz slomljenih dijelova koplja na travu je izletjelo nekoliko slabih narančastih iskri. Cijeli taj okršaj trajao je možda jednu minutu, možda i manje. »Isuse, Isuse, Isuse«, ponovio je Quentin. Čuo je kako netko povraća u travu. Ni u jednome trenutku nije mu palo na pamet da bi mogao pomoći. Nije bio spreman na ovo. Nije zbog ovoga došao u Filoriju. Drugi napadač, zdepasti mišićavi Zeko, nije ni dobio priliku za borbu. Činilo se da je Dint začarao tlo po kojem se životinja kretala ili možda njen osjećaj za ravnotežu, ali u svakom slučaju Zeko nije uspijevao ustati. Bespomoćno je klizio i prevrtao se po travi kao da je riječ o ledu. Potaknuta uspjehom s prvim stvorenjem, Fen je preskočila Tvorkovo tijelo i krenula prema Zeki, ali ju je Dint zaustavio. Okrenuo se prema brakebillskoj družbi. »Može li ga tko od vas preuzeti? Možda s lukom i strijelom?« Quentin nije mogao odrediti je li Dint ironičan i ljut jer im nisu pomogli, ili im samo pristojno nudi da se i sami malo okušaju u borbi. »Nitko?« Nitko ništa nije rekao. Samo su buljili u njega kao da govori nekim nepoznatim jezikom. Svaki put kad bi mišićavi zec pokušao ustati, šape bi mu skliznule i pao bi ravno na zemlju. Uz cijuke frustracije, životinja je odjednom ispustila duboki poklič i bacila jedan od svojih mačeva na njih, ali se pritom ponovno poskliznula pa mač nije poletio daleko i pao je sa strane. Dint je još uvijek čekao odgovor, a zatim se s prijezirom na licu okrenuo. Napravio je pokret čarobnim štapićem, kao da otresa pepeo s cigarete, i čulo se kako puca kost u zečjem bedru. Zatim je uslijedio njegov bolni vrisak. »Čekajte«, povikala je Anaïs probijajući se prema naprijed i zaobilazeći blijedu Janet. »Čekajte. Pustite mene.«

409

Quentinu nije bilo jasno kako Anaïs može hodati i govoriti nakon svega što se upravo dogodilo. Započela je čaroliju, ali je nekoliko puta pogriješila magične riječi, pa je počela ispočetka. Dint je čekao, ali je očito bio nestrpljiv. Iz trećeg joj je pokušaja čarolija uspavljivanja koju ih je naučio Kuna uspjela. Zekino gunđanje i muka prestali su. Prevrnuo se na jednu stranu izgledajući neodoljivo slatko. Tvorko je još uvijek slabo disao, crvena pjena navirala mu je kroz usta, ali nitko više nije obraćao pozornost na njega. Više mu se nije micao nijedan dio tijela ispod vrata. Anaïs je napravila nekoliko koraka i podigla kratki mač koji je zec bacio. »Eto ga«, rekla je ponosno Dintu, »sada ga bez problema možemo ubiti.« Jednom rukom veselo je vrtjela mačem. Kao tinejdžer u Brooklynu Quentin je često zamišljao sebe kao junaka u borbama, ali nakon ovoga je ne samo znao, nego je bio siguran u to kao ni u što u životu, da će napraviti sve što treba, žrtvovati koga god, samo da se više nikada ne mora izlagati fizičkome nasilju. Taj svoj novi identitet kukavice prihvatio je objeručke i odlučno. Ako bude trebalo, pobjeći će u suprotnome smjeru; bacit će se na tlo, plakati i prekriti glavu rukama; a ako treba, pravit će se i da je mrtav. Nije bilo važno što će, napravit će sve što treba, i to sa zadovoljstvom. Vukli su se polako za Dintom i Fen - i kakva su to uopće retardirana imena, Dint i Fen? pomislio je - kroz ulaz u unutrašnjost brežuljka. Bio je toliko u šoku da je jedva primjećivao detalje okružja u kojem su se našli. Četvrtasti kameni hodnik vodio je u golemu prostoriju koja se činila gotovo velika kao i sam brežuljak, koji je očito cijeli bio šupalj. Zelenkasto svjetlo prodiralo je kroz okrugli otvor na vrhu. Zrak je bio pun kamene prašine. Ostaci velikog brončanog planetarija nalazili su se u središtu prostorije, na njegovim tankim dijelovima više nije bilo planeta. Izgledao je kao slomljeno, ogoljeno božićno drvce, a razbijeni planeti ležali su u njegovu podnožju kao pale ukrasne kuglice. 410

Nitko nije primijetio velikog - tri metra dugog - guštera koji je mirno stajao među ostacima slomijenih stolova i klupa, sve dok se nije naglo pomaknuo i brzo nestao u mračnome kutu, škripeći pritom kandžama po kamenome podu. Užas cjelokupne situacije bio je gotovo ugodan, poput oštroga abrazivnog sredstva za čišćenje izbrisao mu je sve iz misli - i Alisu i Janet i sve dvojbe - i na kraju je ostao samo on. Lutali su kroz kamene hodnike pune jeke iz jedne prazne prostorije u drugu. Njihov raspored bio je i više nego kaotičan, vrste zidova i načini gradnje mijenjali su se svakih dvadesetak minuta, valjda kako su se mijenjale i generacije zidara. Ne bi li si malo osvijetili put i razbili napetost, izvodili su svjetlosne čarolije na noževima, rukama i različitim neprimjerenim dijelovima tijela. Nakon što je okusila krv, Anaïs je sad slijedila Dinta i Fen kao vjerni psić, upijajući od njih svaku informaciju koju je mogla izvući o borbama. »Nisu imali šanse«, rekla je Fen s profesionalnim prijezirom, »čak i da Dint nije sredio drugoga, čak i da sam bila sama. Kopije nije baš zgodno oružje, jednostavno zauzima previše prostora. Kad je visoki došao, taj njegov štap letio je lijevo-desno, gore-dolje i on više nije imao vremena da se brine za prijatelja. S takvima se jednostavno treba boriti jedan na jedan. Središ ga, i ideš dalje na slijedećega. »Trebali su biti strpljivi i dočekati nas na ulazu u onu veliku prostoriju. Trebali su nas iznenaditi i napasti.« Anaïs je slušala i kimala glavom, očito fascinirana onim što čuje. »Pa zašto nisu?« upitala je. »Zašto su tako istrčali ravno na nas?« »Ne znam«, odgovorila joj je Fen mršteći se. »Možda im je to bilo pitanje časti. Možda su blefirali i mislili da ćemo se uplašiti i pobjeći. A možda su bili i začarani pa si nisu mogli pomoći i morali su tako djelovati.« 411

»Jesmo li ih morali ubiti?« ubacio se Quentin. »Zar ih nismo mogli, jednostavno, ne znam-« »Što?« Anaïs se okrenula prema njemu s podsmijehom. »Možda smo ih mogli povesti sa sobom kao zatvorenike? Pa ih natjerati na program rehabilitacije da postanu uzorni i dobri?« »Ne znam!« rekao je bespomoćno. Priča se nije trebala ovako razvijati. »Možda smo ih mogli zavezati? Gledaj, meni očito nije bilo jasno kako će to stvarno izgledati. Mislim, ubijanje ljudi.« Sjetio se onoga dana kada se pojavila Zvijer - obuzeo ga je isti taj očaj, taj beznadni osjećaj nezaustavljivoga pada. »Pa to nisu bili ljudi«, reče Anaïs, »razumiješ, nisu bili ljudi. A uostalom, oni su nas prvi napali.« »Ali mi smo htjeli provaliti u njihov dom.« »Slava ima svoju cijenu«, ubacio se Kuna. »To si trebao znati prije nego što si odlučio postati slavan.« »Pa čini se da su oni platili našu cijenu, a ne mi.« Na Quentinovo iznenađenje i Eliot je bio protiv njega. »Što, zar ćeš nas i ti sad napustiti? Ti?« Eliot se glasno nasmijao s gorčinom u glasu. »Pa tebi ovo treba gotovo jednako očajnički kao i meni.« »Ne napuštam ja ništa! Samo govorim što mislim!« Quentin se na trenutak zapitao zašto točno Eliot treba ovo tako očajnički, kada je Anaïs progovorila. »O, Bože, dajte molim vas!« stresla je prijezirno svojom kovrčavom glavicom. »Hoćemo li napokon svi prestati i srediti se? Hoćemo li?«

412

Četiri sata poslije, nakon niza stuba i kilometara praznih hodnika, Quentin je naišao na zanimljiva vrata. Stao je da ih prouči, ali ona su se odjednom naglo otvorila i lupila ga ravno i snažno u lice. Zakoraknuo je prema natrag i rukom dotaknuo gornju usnu. U tom šoku više ga je zanimalo krvare li mu nos i usnica, nego tko je ili što je upravo udarilo vratima u njega. Podigao je ruku i još jednom provjerio je li mu gornja usnica u redu, spustio je ruku, zatim ju je podigao po treći put i provjerio. Da, definitivno je krvarila. Neko patuljasto biće izvirilo je kroz vrata i ljutito ga pogledalo. Nagonski Quentin odmah je zalupio vratima. U tom trenutku ostali su bili zaokupljeni istraživanjem velike prostorije niskoga stropa u čijem se središtu nalazio prazni bazenčić. Neka puzeća biljka slična bršljanu izrasla je iz bazena i proširila se po zidovima, a onda se osušila. Tko zna kad je posljednji put dnevno svjetlo zavirilo u ove prostorije, pomislio je Quentin kad ju je vidio. Njemu su sad pred očima letjele zvjezdice, a nos mu je pulsirao. Melodramatično i polako vrata su se uz škripu ponovno otvorila, otkrivajući niskog muškarca u crnome kožnatom oklopu. Nije djelovao iznenađeno što vidi Quentina. Muškarac, patuljak, ili što je već bio, izvukao je rapir iz pojasa i stao u klasičnu početnu poziciju za mačevanje. Tresući se od straha Quentin je napravio korak unatrag. Tek tako, Filorija je poslala još jedno stvorenje iz reda svoje zlokobne menažerije. Možda mu je umor otupio strah, ali Quentin je gotovo nesvjesno smogao hrabrosti i počeo izgovarati riječi Kunine čarolije Magični metak. Vježbao ju je u New Yorku, a sada dok ju je izvodio hodao je unatrag jer se Crni Patuljak - kako ga je Quentin u sebi nazvao - kretao prema njemu zamahujući jednom rukom rapirom po zraku, a drugu je držao visoko u zraku. Quentin je osjećao da dobro izvodi 413

čaroliju i bio je ponosan na sebe. Strah i fizička bol sasvim su pojednostavnili njegova moralna stajališta. Bez puno razmišljanja naciljao je magične strelice ravno u patuljkova prsa. Crni je Patuljak zakašljao i začuđeno sjeo na pod. Glava mu je sada bila na savršenoj visini za kung-fu udarac pa ga je Quentin, osjećajući se neopisivo hrabro, udario snažno u lice. U tom trenutku rapir je pao i zazvečao na podu. »Haaaaaaaaa!«, povikao je Quentin. Osjećao se kao onda kada ga je strah potpuno napustio pa je napao Kunu. Je li napokon osjetio borbeni bijes? Hoće li postati kao i Fen? Godilo mu je to stanje u kojem napokon ne osjeća nikakav strah. Nitko drugi u prostoriji nije ni primijetio što se dogodilo, bar ne sve dok nije zavapio upomoć. Sada se situacija zaoštrila jer su se još četiri Crna Patuljka pojavila iza vrata, svaki sa svojim asortimanom oružja, a iza njih slijedila su dva muškarca s kozjim nogama i dva zastrašujuća divovska leteća bumbara veličine košarkaške lopte. Pojavilo se i neko mesnato stvorenje bez glave koje je bauljalo uokolo na sve četiri, i neka tiha mršava figura cijela sastavljena od bijele maglice. Formirale su se dvije protivničke ekipe, svaka na svojoj strani prostorije i odmjeravale se. Cijeli taj prizor podsjetio je Quentina na igru graničara. Osjećao je toliku napetost da je pomislio da će eksplodirati. Odlučio je ponovno izvesti čaroliju Magični metak. Iz stanja slabosti, ranjivosti i kukavičluka prešao je u stanje lude hrabrosti. Dvojica iz protivničke ekipe nešto su šaputali, pokazivali prstima i birali žrtve. Fen je podigla kamenčić i lagano ga bacila na jednog fauna (ovdje su očito postojali i zli fauni), koji je samo pustio da se odbije o okrugli, kožnati štitnik na njegovoj nadlaktici. Po izrazu lica dalo se zaključiti da ga je njen potez razbjesnio. »Grimling je problem«, Quentin je čuo kako Fen govori Dintu. »Da. Ali ostavi pangborna, imam ja nešto za njega.« 414

Dint je izvukao čarobni štapić negdje ispod plašta i počeo njime pisati nešto po zraku. Kao da je riječ o mikrofonu, izrekao je nekoliko riječi u njegov vrh, a zatim ga uperio u jednoga od fauna, kao skladatelj koji daje upute solistu. Faun je počeo gorjeti. Činilo se kao da je napravljen od magnezija i takav umočen u benzin pa je samo čekao zalutalu iskru koja će ga zapaliti. Nije postojao ni jedan njegov dio koji nije gorio. Napravio je korak unatrag i okrenuo se prema kozjem muškarcu pokraj sebe kao da mu želi nešto reći. Zatim je pao, a Quentin više nije imao želuca gledati njegovu agoniju. Nastojao je u sebi zadržati onu besramnu žeđ za tuđom krvlju koju je maloprije osjetio, ali ona je nestala, a iza nje ostala je samo zbunjenost. Fen je napredovala. Bilo je očito da je itekako sposobna u tome za što je obučena. Quentin to nije do sada primijetio, ali dok se borila, upotrebljavala je i malo magije - njena inc aga bila je hibridna tehnika koja u sebi spaja borilačke vještine sa sofisticiranim čarobnjačkim stilom. Usne su joj nečujno izgovarale riječi, a s njenim udarcima frcale bi bijele iskre. U međuvremenu Dint se okrenuo prema prozračnom magličastom liku i nešto nečujno izgovorio, nakon čega se stvorenje prvo počelo savijati i naposljetku nestalo kao da je otpuhano nevidljivim i nečujnim vjetrom. Quentin je na brzinu provjerio jesu li svi na broju. Eliot je pomagao primjenjujući kinetičku čaroliju na satira kojeg je doslovno pričvrstio uza strop. Anaïs je izvadila svoj kratki mač - koji je sada sjajio srebrnastom svjetlošću, što je značilo da ga je začarala kako bi bio oštriji - i gorljivo gledala oko sebe koga bi mogla ubosti. Janet je stajala stisnuta uza zid. Lice joj je bilo mokro od suza, a pogled prazan. Doživjela je toliki šok da se jednostavno isključila iz događaja. 415

Previše toga odvijalo se u isto vrijeme. Quentinu se stisnuo cijeli želudac kada je shvatio da je jedan od patuljaka odabrao Alisu kao žrtvu i da je, vrteći istodobno u svakoj ruci po jedan dugi nož, krenuo preko praznoga bazena prema njoj. Iz Alisinog izraza lica bilo je jasno da je u tom trenutku zaboravila svaku čaroliju koju je ikada naučila. Okrenula se, pala na koljena i rukama zaštitila glavu. Vjerojatno nitko u povijesti svih ratova nije izgledao tako nemoćno. U tom kratkom trenutku ponovno ga je obuzela sva nježnost i ljubav koju je ikada osjećao prema njoj - bio je gotovo iznenađen što je sve to još uvijek tu, tako netaknuto i živo ispod tvrdog sloja njegove ljutnje - a već sljedeći trenutak Alisina je košulja bila razderana, a mali leteći dvonožac živahno se probijao kroz kožu na njenim leđima. Djelovao je kao zabavljačica koja je kao iznenađenje izletjela iz rođendanske torte. Alisa je oslobodila svog kakodemona. U tom trenutku kakodemon je bio najsretnije biće u prostoriji. Tu se odvijala zabava kakvu si je on sigurno priželjkivao. Kao kakav tenisač koji se sprema uzvratiti servis, skočio je na noge da se suoči s patuljkom. Bio je očito mnogo brži nego što je njegov protivnik očekivao. U sekundi je mimoišao noževe, čvrsto uhvatio patuljkovu ruku i zabio svoje zastrašujuće lice u patuljkov vrat. Patuljak je teško disao i pokušavao zarezati demonova glatka leđa noževima. Quentin se tada po stoti put podsjetio da više nikada ne smije podcijeniti Alisu. l tako je završilo. Više nisu imali ni jednog protivnika. Patuljci i bumbari bili su svladani. Prostorija je bila ispunjena dimom koji se širio od izgorjelog satira. Većina leševa bila je Fenino djelo; ona je već prolazila kroz postborbeni ritual smirivanja u kojem je unatrag prolazila pokrete koje je izvela u bitki i istodobno sama sebi šaputala njihove nazive. Kuna je pažljivo izvodio čaroliju na satiru kojeg je Eliot zakvačio za strop, a Anaïs je sve to promatrala nestrpljivo čekajući da mu zada smrtni udarac. Quentin je živčano primijetio da je na stropu satir bez štitnika, 416

što znači da je Dint zapalio satira sa štitnikom, što pak znači da si on ne može uzeti štitnik kao ratni plijen. Ispod nosa skorila mu se krv. Ovo i nije tako loše, rekao je sam sebi. Ovo i nije tolika noćna mora. Duboko je izdahnuo osjećajući olakšanje. Je li to to? Jesu li ih stvarno sve sredili? Janet se napokon trgnula i sad je bila nečime zabavljena. Za razliku od svih ostalih bića, mesnato stvorenje bez glave nije bilo ni čovjekoliko niti je sličilo na neku životinju. Bilo je radijalno simetrično kao morska zvijezda, bez ikakva prednjeg ili stražnjeg dijela ili lica. Stajalo je u mračnome kutu, tu i tamo uplašeno skakućući u nepredvidljivim smjerovima. Na leđima je imalo utisnut dragi kamen. Ukras? Možda oko? A možda i mozak, pitao se Quentin. »Ej«, Fen je zapucketala prstima u Janetinom smjeru. »Ej!« Očito je zaboravila kako se Janet zove. »Ostavi ga. Ostavi grimlinga nama.« Janet nije obraćala pozornost na nju. Nastavila je polako koračati prema stvorenju. Quentin se nadao da će stati. Nije bila u dobrom emocionalnom stanju za izvođenje čarolije. »Janet!« povikao je. »Sranje«, reče Dint na glas. Nije to bilo afektivno »sranje«, već vrlo poslovno, u stilu - još jedan kaos koji moram srediti. Ponovno je izvadio svoj štapić. Ali prije nego što je uspio išta napraviti, Janet je pažljivo zavukla ruku iza leđa i izvukla nešto malo, ali teško. Držala je to čvrsto s objema rukama, zatim je napravila mali pokret i izbliza ispalila u stvorenje pet hitaca. Sa svakim hicem, pištolj bi poskočio prema gore, a ona bi svaki put ponovno naciljala. U toj prostoriji niskih stropova zvuk pucnja bio je razoran. Od prvoga metka frcnule su iskre iz dragulja na grimlingovim leđima. Stvorenje je palo na pod tresući se i ispuhujući se

417

kao balon. Ispustilo je neki visoki zvuk, sličan dugom zvižduku. Kod petog pucnja bilo je očito da je mrtav. Nitko se nije pomaknuo. Janet se okrenula prema ostalima. Suze koje je maločas imala na licu sada su bile suhe. Sve ih je pogledala. »Koji kurac vi gledate?« rekla je. Kako su išli dalje, postajalo je sve hladnije. Na šestoj razini pod zemljom Quentin se tresao u debelome džemperu i s nostalgijom razmišljao o toplim parkama koje su ostavili kod osunčanog malog potoka. Odlučili su stati i odmoriti se u kružnoj prostoriji s predivnim spiralnim crtežom na podu boje mora. Od negdje je dopiralo tamnozelenkasto svjetlo, slično svjetlu u akvariju. Dint je sjedio u lotus položaju, omotan plaštem i meditirao. Lebdio je petnaestak centimetara iznad tla. Fen je izvodila Alistenik vježbe. Njima očito nije trebao predah; njih dvoje bilo je poput profesionalnih planinara koji nestrpljivo vode hrpu bogatih razmaženih klinaca obroncima Mount Everesta. Družba s Brakebillsa za njih je bila tek paket za koji su se ugovorom obvezali da će ga isporučiti. Alisa je sjedila sama na kamenoj klupici, a leđa je naslonila na stup. Praznog pogleda promatrala je mozaik na zidu koji je prikazivao neko morsko stvorenje slično hobotnici, ali mnogo veće i s mnogo više krakova. Quentin je sjeo na klupu nasuprot, tako da ju je gledao izravno u lice. Na trenutak ga je pogledala. U njenim očima nije se vidjelo ni kajanje, ni oprost. Potrudio se da joj uzvrati jednakim pogledom. Promatrali su mozaik. Mali kvadratići od kojih se sastojalo morsko čudovište polako su se pomicali na zidu i preslagivali. Bila je riječ o nekoj jednostavnoj, dekorativnoj magiji. U Brakebillsu ima jedan zahod na čijem se podu nalazi sličan

418

promjenjivi mozaik. Alisa mu se činila kao crna rupa koja ga nastoji usisati u sebe i svojom mu toksičnom gravitacijom mu oderati kožu. Odjednom je izvadila čuturicu i vodom namočila rezervnu bijelu čarapu. »Ajmo ti malo srediti taj nos«, rekla je. Krenula je da mu dotakne lice, ali u posljednjem je trenutku shvatio da ne želi da ga dira. Polako se odmakao i uzeo čarapu. Nakon što ju je obrisao, gornja mu je usna mjestimice postala ružičasta. »I, kakav je osjećaj?« upita Quentin. »Mislim, pustiti demona?« Sad kada je bitka završila i kada više nije bila u opasnosti, osjetio je kako mu se polako vraća bijes. Ljubavni anestetik sve je slabije djelovao. Morao je uložiti veliki napor da ne kaže ništa ironično i zlobno. Podigla je nogu na klupu i počela odvezivati tenisicu. »Dobar je osjećaj«, rekla je polako. »Mislila sam da će me boljeti, ali ustvari sam osjetila olakšanje. Slično je kihanju. Ma bolje da sam ga pustila, ionako sam imala osjećaj da ne mogu normalno disati s tim stvorenjem u sebi.« »Hm, zanimljivo. Je li bilo jednako dobro kao i kad si se pojebala s Kunom?« Čak je vjerovao da će uspjeti ostati civiliziran, ali očito mu se bilo preteško suzdržavati. Riječi su samo izletjele iz njegovih usta kao da žive vlastiti život, van njegove kontrole. Pitao se što će još reći. Imam u sebi mnogo demona, a ne samo jednoga, pomislio je. Ako ju je i povrijedio, nije to pokazala. Polako je skinula čarapu. Veliki, bijeli žulj prekrivao joj je veći dio stopala. Još su neko vrijeme promatrali mozaik. U prizoru se pojavio mali čamac, sličan čamcu za spašavanje, ili ribarskom brodiću. Bio je nagužvan sitnim ljudima. Bilo je manje-više jasno da će morsko čudovište svojim velikim zelenim krakovima zgrabiti brod i njegove putnike. »To-« stala je i počela ispočetka, »to nije bilo dobro.« 419

»Pa zašto si onda to napravila?« Alisa se zamislila. Lice joj je bilo blijedo. »Zato što sam ti se htjela osvetiti. Zato što se više nisam htjela osjećati kao jadnica. Zato što sam mislila da te neće biti briga. Zato što sam bila pijana, a on je prilično navalio-« »Znači silovao te?« »Ne, Quentine, nije me-« »Nije važno. Ajde samo prestani govoriti.« »Nisam imala pojma da će te to toliko povrijediti-« »Samo prestani govoriti, ne mogu više s tobom razgovarati, ne mogu te više slušati!« Započeo je govoriti normalnim glasom i završio urlajući. Na neki su način ovakve svađe bile slične magiji. Izgovoriš riječi i one promijene cijeli tvoj svijet. Riječima možeš ozlijediti, prouzrokovati suze i bol, otjerati ljude od sebe, poboljšati si život, zagorčati si život. Quentin se polako nagnuo prema naprijed, skroz do kraja, sve dok mu čelo nije dotaklo hladni mramor klupe. Zatvorio je oči. Pitao se koliko je sati. Malo mu se vrtjelo u glavi. Pomislio je kako bi mogao zaspati na toj klupi. Tek tako. Htio je reći Alisi da je ne voli, ali nije mogao jer to nije bila istina. To je bila laž koju jednostavno nije mogao izgovoriti. »Da bar ovo završi«, rekla je Alisa tiho. »Što?« »Ova misija, ova pustolovina, ili kako god želiš ovo nazvati. Ja bih kući.« »Ja ne bih.« »Quentine, ovo nije dobro. Netko se može ozlijediti.«

420

»E pa odlično, nadam se da netko i hoće. Ako i umrem ovdje, bar ću znati zašto sam umro. A ti bi mogla prestati cmizdriti i furati se na malog patetičnog miša.« Rekla je nešto što nije čuo. »Što?« »Rekla sam da mi ti nemaš što govoriti o smrti. Ti, koji ne znaš ništa o tome.« Bez ikakva razloga i unatoč sasvim suprotnim naporima, neki je čvrsti elastični mišić u Quentinovim prsima malo popustio i začuo se nekakav zvuk između smijeha i kašlja. Naslonio se na stup. »Jebote, ja doslovno ludim.« U drugome dijelu špilje Anaïs je sjedila s Dintom i vodila energični razgovor iznad karte koju je izradio na sasvim običnom papiru kako bi označio koliko daleko su stigli. Anaïs se sada ponašala kao da pripada vodičima, a ne njima. Dok ih je promatrao, vidio je kako je saginjući se nad mapom namjerno grudima okrznula Dintovo rame. Nije vidio gdje je Josh. Kuna i Eliot spavali su na podu s ruksacima pod glavom. Eliot je cjelim putem prije nego su se zaustavili terorizirao Janet glede pištolja, sve dok nije obećala da će ga se riješiti prvom prilikom. »Quentine, zar ti još uvijek ovo želiš?« upitala je Alisa. »Mislim, ovo što izvodimo ovdje? Ovu igru kraljeva i kraljica?« »Naravno da želim.« Gotovo da je zaboravio zašto su uopće tu. Ali bila je to istina. Prijestolje je bilo ono što mu je sad baš trebalo. Jednom kad se ustoliče u dvorcu Bjelovrh, okruže svim mogućim blagodatima i postanu slavni, onda će možda imati dovoljno snage da se suoči s ovom boinom situacijom. »Pa samo budala to ne bi željela.«

421

»Znaš što je smiješno?« Uspravila se i odjednom živnula. »Mislim, užasno smiješno, ono da umreš od smijeha? Ne znaš. Pa ti to ni ne želiš. Čak i kada bi ovo sve završilo kako se svi nadaju, ti ne bi bio sretan. Prvo si odustao od Brooklyna, pa od Brakebilisa, a sigurna sam da ćeš na kraju odustati i od Filorije. Jer tako je lakše, zar ne? A naravno, oduvijek se znalo da ćeš odustati i od nas. »Mislim, imali smo problema, ali sve se to dalo riješiti. Ali ne, to je bilo prelagano za tebe, jer bi čak možda moglo i upaliti, a što bi onda? Zapeo bi tako sa mnom zauvijek, i što bi onda?« »Problema?Imali smo problema?« Ostali su podigli glave i pogledali ih. Stišao je glas u bijesni šapat. »Pa ti si se pojebala s jebenim Kunom! Mislim da je to jebeni problem!« Alisa se uopće nije obazirala na njegove riječi. Da nije znao drugačije, pomislio bi da se u njenom glasu gotovo osjeća nježnost. »Quentine, ja ću prestati biti kukavica. Riskirat ću. Ali ti stani, samo stani na trenutak i pogledaj svoj život i vidi kako je lijep. Prestani tražiti nova tajna vrata iza kojih se nalazi tvoj pravi život. Prestani čekati. Ovo je to: ne postoji ništa drugo. Ovo je tvoj život i bilo bi ti bolje da odlučiš uživati u njemu jer ćeš inače biti nesretan kamo god da odeš. Bit ćeš nesretan zauvijek.« »Ne može netko odlučiti biti sretan.« »Ne, ne može. Ali može odlučiti biti nesretan. Zar to želiš? Zar želiš biti budala koja je otišla u Filoriju i čak i ondje bila nesretna? Čak u Filoriji? Jer ako nisi znao, upravo se tako sada ponašaš.« Znao je da ima istine u tome što Alisa govori. Ali je nije mogao prihvatiti. Činila mu se previše kompliciranom ili previše jednostavnom. Previše nešto. Sjetio se prvoga tjedna koji je proveo u Brakebillsu, kada su on i Eliot plovili čamcem i kada je promatrao druge veslače kako se tresu od hladnoće, a njemu je dan bio 422

sunčan i topao. Vjerojatno je on tako izgledao Alisi. Kako je to čudno, pomisli, nekada je smatrao da je magija nešto najteže što će ikada morati napraviti, a na kraju je ispalo da je sve drugo mnogo teže. Pokazalo se da je magija ustvari najlakši aspekt njegova života. »Zašto si ti uopće došla ovamo? Mislim, ako ne želiš ovo?« Mirno ga je pogledala. »A što ti misliš? Quentine, pa došla sam zbog tebe. Došla sam kako bih pazila na tebe.« Quentin je pogledao oko sebe. Vidio je Janet kako sjedi zatvorenih očiju, leđima naslonjena na zid, ali nije se činilo da spava. U naručju joj je ležao pištolj. Imala je na sebi majicu kratkih rukava na kojoj je bila nacrtana bijela zvijezda i kaki hlače. Sigurno joj je hladno, pomislio je. Dok ju je tako promatrao, uzdahnula je i ne otvorivši oči, napućila usne kao mala djevojčica. Smetala mu je hladnoća. Alisa ga je i dalje promatrala. Mozaik iza nje sada je bio kovitlac zelenih krakova, bijelih zapjenjenih valova i ostataka uništenoga čamca. Kliznuo je niz kamenu klupu do nje, poljubio je i nastavio je ljubiti sve dok nije uzdahnula. U jednome trenutku više nisu mogli ignorirati činjenicu da su se izgubili. Hodnici ili nisu vodili nikamo, ili su se granali u nove hodnike. Bio je to labirint u kojem se nisu snalazili. Dint je postao opsjednut svojom kartom koja se sad proširila na desetak papira koje je stalno vrtio i upisivao nešto svaki put kada bi skrenuli iza novoga ugla. Na Brakebillsu su naučili trik uz pomoć kojeg su iza njih ostajali svjetleći otisci stopala, ali Dint je smatrao da je nepotreban jer će samo ostaviti trag za predatore koji ih možda slijede. Na zidovima su, iz profila, bili izrezbareni nizovi likova koji marširaju, tisuće njih, a svaki je držao različiti totem: list palme, baklju, ključ, mač, šipak. 423

Postajalo je sve mračnije. Nastavili su sa svjetlosnim čarolijama, ali nisu uspijevali nadjačati tamu. Sve su brže i brže hodali kroz hodnik. Vladala je atmosfera izleta kojem prijeti oluja. Hodnik se granao i opet granao pa bi naišli na zid, pa bi se vratili natrag i tako unedogled. Quentina su nažuljale nove gojzerice; sa svakim korakom osjetio bi kako mu se nešto oštro zabija u lijevi gležanj. Okrenuo se i pogledao u smjeru odakle su došli. Vidio je neko crveno svjetlo nešto je negdje u tom labirintu sjajilo grimiznim sjajem. Ali bio je potpuno nezainteresiran da sazna što je to. Desetak minuta poslije došli su do mjesta na kojem se hodnik račvao u dva smjera. Dint je navijao za desni, a Josh je rekao kako osjeća da je lijevi »onaj pravi«. Zidovi su sada bili oslikani gotovo fotografski autentičnim prikazima krajolika na kojima su plesala sićušna bića. U daljini se čulo kako je neko snažno lupnuo vratima. Odjednom se dio hodnika iza njih osvijetlio. Izgledalo je kao da od negdje izlazi podzemno sunce. Discipline su ponovno postale kaotične. Počeli su trčati. Quentin je držao Alisu na oku, ali je bilo premračno da vidi je li tko drugi zaostao. Bila je zadihana od trčanja, a stražnji joj je dio košulje bio rastrgan na mjestu gdje je demon izašao; virio joj je dio crnog grudnjaka koji je očito nekako preživio taj događaj netaknut. Poželio je da ima jaknu koju joj može dati. Dotrčao je do Dinta. »Trebali bismo usporiti«, rekao je zadihano, »izgubit ćemo nekoga po putu.« Dint je odmahnuo glavom. »Slijede nas. Ako sada stanemo, napast će nas.« »Koji kurac! Pa što vi niste napravili neki plan?!« »Ovo je plan, dijete Zemlje«, povikao je Dint. »Ako ti se ne sviđa, možeš slobodno kući. U Filoriji trebamo kraljeve i kraljice. Zar to nije nešto zbog čega vrijedi umrijeti?« 424

Pa i nije baš, pomisli Quentin. Seronjo. Ona jebena nimfa bila je u pravu. Ovo nije vaš rat. Naišli su na tapecirani dio zida koji je skrivao vrata. Otvorili su ih i ušli u veliku dvoranu osvijetljenu svijećama, punu pića i toplih jela iz kojih se još uvijek pušilo. Izgledalo je kao da su konobari upravo poslužili sve te delicije i odmah nestali. Hrana se nalazila na dugome stolu kojem se nije moglo vidjeti kraja, srebrno posude bilo je uglancano, a kristalne čaše vrhom pune zlaćanog i crvenkastog vina. Zaustavili su se i u nevjerici buljili šutke u sve to. Osjećali su se kao da su zakoračili u san izgladnjelog čovjeka. »Da niste ni slučajno ništa okusili!« povikao je Dint. »Ništa ne dirajte! Neka nitko ništa ne jede ni ne pije!« »Previše je ulaza«, primijeti Anaïs, trepćući zelenim očima pozorno u svim smjerovima. »Mogu nas lako napasti.« l bila je u pravu. Nešto niže otvorila su se vrata i ušla su dva velika majmunolika stvorenja dugih udova. Pogled njihovih majmunskih očiju odražavao je dosadu. Savršeno usklađeno istodobno su zavukli ruke u torbice koje su im bile obješene preko ramena i izvukli olovne loptice veličine onih za golf. Dugim rukama uvježbanim su pokretima bacili na njih loptice koje su poletjele brzinom teniskoga servisa. Quentin je zgrabio Alisu za ruku i zajedno su se bacili iza debele zavjese koja je zaustavila let jedne loptice. Druga je prvo presjekla svijeću na stolu, a zatim spektakularno još četiri čaše. U nekim drugim okolnostima, pomisli Quentin, takav pogodak smatrao bi veličanstvenim. Eliot je dotaknuo čelo na mjestu gdje ga je okrznuo komadić razbijenog stakla. Kada je pogledao prste, bili su krvavi.

425

»Hoće li netko, molim vas, ubiti ta stvorenja!« povikala je Janet s gađenjem. Skrivala se ispod stola. »Da stvarno«, procijedio je Josh kroz stisnute zube. »Ti seronje čak nisu ni neka mitološka bića! Da su bar jednorozi ili tako nešto.« »Janet!« poviče Eliot. »Oslobodi demona!« »Već jesam! Odmah onu noć nakon diplome! Bilo mi ga je žao!« Skriven iza debele zavjese Quentin je promatrao par nogu koje su polako prošle pokraj. Dok su se svi ostali skrivali, Kuna je pun samopouzdanja krenuo prema dvojici bacača loptica, koji su se mirnih lica spremali na novi napad. Izvodio je brze pokrete s objema rukama i pjevao magične riječi zvučnim tenorom. Tako pod svjetlima svijeća, staložen i ozbiljan, odjeven tek u majicu kratkih rukava i traperice, uopće nije ostavljao dojam nadmenog napuhanca kao i inače. Izgledao je kao vjerodostojni ratni mađioničar. Je li to to što je Alisa vidjela u njemu onu noć kada je spavala s njim, pitao se Quentin. Kuna je prvo uhvatio jednu olovnu lopticu u zraku, pa drugu. Zaustavile su se tako na trenutak u letu kao dvije ptičice koje je nešto iznenadilo, a zatim pale na pod privučene silom teže. Drugom rukom stvorio je vatrenu loptu koja je rasla i širila se poput rastvorenog padobrana i bacio je prema natrag. Zavjese koje je okrznula u letu odmah su se zapalile. A zatim je zahvatila dva majmuna. Kada je nestala, njih jednostavno više nije bilo, jedino je veliki dio stola gorio kao lomača. »To!« zaurlao je Kuna, zaboravivši na izvještačeni govor kojim se do tada koristio u Filoriji. »Crknite, seronje!« »Amater«, promrmljao je Dint. »Ako su mi slučajno pokvarili frizuru«, reče Eliot raspoloženo, »oživjet ću ta dva govnara i ponovno ću ih ubiti.«

426

Krenuli su u drugi dio dvorane. Morali su se doslovno provlačiti iza drvenih stolaca s ravnim naslonom jer je dvorana bila preuska - široki stol koji se nalazio u središtu zauzimao je cijeli prostor. Quentin je skočio na stol i dijelom proklizio, a dijelom ga preskočio, rušeći pritom tanjure i posuđe, i osjećajući se kao akcijski junak koji klizi preko sjajeće crvene haube svog bijesnog automobila. Sa svih strana u dvoranu je počela ulaziti neobična menažerija koja je podsjećala na onu iz Alise u zemlji čudesa. Zavladao je ratni kaos, ali i kaos vrsta. Raznolika bića i stvorenja navirala su sa svih strana. Je li nakon Chatwina zavladao potpuni kaos, pa su se čak ljudi i životinje parili međusobno? Bilo je tu tvorova, zečeva, divovskih miševa, usporenih majmuna, jedna vidra zločestog izraza lica, ali bilo je i muškaraca i žena sa životinjskim glavama: muškarac lisičje glave i ozbiljnog izraza lica koji je izvodio nekakvu čaroliju; žena s glavom guštera i debelim vratom; neobični, dostojanstveni kopljanik iz čijih se ramena uzdizao valoviti vrat i majušna glava ružičastog flaminga. Fen je zgrabila oštri nož sa stola, pažljivo uhvatila oštricu između palca i kažiprsta, naciljala i bacila ga tako da je pogodio muškarca s lisičjim licem ravno u oko. »Držite se zajedno!« povikala je. »Svi! Idemo prema natrag! Ne dajte da nam stanu na put! Držimo se zajedno!« Poredali su se dužinom stola. Plan je bio da održavaju stalni razmak između sebe i napadača, ali im to baš i nije uspijevalo. Netko bi od njih zastao - stolice su im stalno smetale u kretanju - ili bi ih protivnici napali, ili još gore, jedan bi od njih kroz skrivena vrata sa strane uletio ravno među njih. Prvih desetak sekundi on i Alisa uspjeli su se držati za ruke, ali je to ubrzo postalo neizvedivo. Ova borba bila je drugačija od prijašnjih. Činilo se da duga dvorana nema kraja; a možda ga i nije imala. Zbog svijeća, ogledala i hrane, sve je izgledalo slavljenički. Čak i da su 427

htjeli upotrijebiti dugme i otići kući, u ovom bi ih trenutku bilo nemoguće skupiti sve na jedno mjesto. Quentin je trčao s nožem u ruci, iako nije bio siguran je li ga i spreman upotrijebiti. Osjećao se kao nekad u dvorani za tjelesni, kada bi pokušavao izgledati kao da je dio košarkaške ekipe, a istodobno je molio Boga da mu nitko ne dobaci loptu. Divovska mačka iskočila je iza zavjesa ravno pred njega, i u tom je trenutku Fen gotovo sigurno spasila Quentinov život tako što se hrabro bacila na stvorenje pa su se nastavili kotrljati po podu, grebući se i udarajući, sve dok nije konačno izvela bijesni inc aga udarac u mačkinu glavu. Quentin joj je pružio ruku da ustane i odmah su nastavili trčati. Dint je izvodio pravu malu predstavu. Energično je skočio na stol, hodajući brzo po njemu izgovarao je neobične slogove nevjerojatnom brzinom i tečnošću, a magični je štapić zataknuo iza uha. Crna mu se kosa naelektrizirala, a iz dugih prstiju počele su frcati iskre; Quentin je primijetio da ponekad čak simultano izvodi dvije čarolije; prvi napad jednom rukom, a drugi, manje zahtjevan, drugom. U jednome trenutku ruke su mu narasle i postale snažnije pa je sa svakom od tih divovskih ruku podigao po jedan stolac i s trima lakim zamasima srušio nekoliko protivnika. Kuna je natjerao dio stola da se uzdigne kao ljutita stonoga i napada Filorijance sve dok ih nije izudarao do smrti. Čak je i Quentin uspio ispaliti nekoliko magičnih metaka. Fenina majica bila je mokra od znoja. Spojila je dlanove, zatvorila oči i počela nešto mrmljati. Kad ih je rastvorila, isijavali su bijelu svijetlost. Na sljedećeg neprijatelja na kojeg je naišla - mišićavo stvorenje sa zakrivljenom sabljom koje je ili bilo odjeveno u nešto s leopardovim uzorkom, ili je od struka naviše bilo leopard - zaurlala je i zabila šaku u njegov prsni koš.

428

Ali ipak, šanse za bijeg postajale su im sve manje i manje. Situacija je bila kaotična i pod hitno im je trebala izlazna strategija. Hodnik se punio leševima i dimom. Quentin je čuo vlastiti dah kako mu fijuče kroz stisnute zube, a u glavi je neprestano vrtio neku besmislenu, psihotičnu pjesmu. U jednome trenutku Quentin je ostavio svoj nož u trbuhu nekog pomahnitalog Filorijanca. Nije mu ni vidio lice - bilo je to stvorenje, a ne osoba, ne osoba, ne osoba, kako si je ponavljao - ali poslije se prisjetio osjećaja zabijanja noža i gledanja kako oštrica prolazi kroz snažne mišiće dijafragme i zatim lako nastavlja do unutarnjih organa. Čim ga je zabio, ispustio je držak iz ruke, kao da ga je dotakla struja. Prvo je ugledao Josha, a zatim i Eliota kako se saginju i puštaju kako-demone iz leđa. Eliotov je bio od glave do pete prekriven horizontalnim žuto-crnim prugama. Kliznuo je preko glatkoga stola grebući po njemu kandžama kao bačena mačka, a zatim je uskočio u borbu s nevjerojatnim veseljem i počeo gristi, kidati, skakati, grepsti, pa ponovno gristi. »U kurac!« urlala je Janet. »Što još? Kvragu, što još?« »Ovo je sranje!« viknuo je Eliot. »Na stražnja vrata! Bježite kroz jedna od stražnjih vrata!« Na trenutak je nastala napeta tišina, kao da su i stvorenja shvatila što će se sljedeće dogoditi. Prvo se tlo zatreslo, zatim je div od užarenoga željeza probio bočni zid i provalio u dvoranu. Ulaskom je srušio cijeli zid. Jedna od cigli koje su pritom poletjele udarila je Fen u glavu i ona je pala na pod, kao da ju je pogodio metak. Valovi nesnosne vrućine širih su se oko diva, a sve što je dotaknuo, izgorjelo je. Bio je za jednu trećinu previsok da bi stao u dvoranu pa je stajao pognuto. Oči su mu bile dva

429

komada tekućega zlata i nije imao nikakve zjenice. Zrak je bio pun prašine. Div je nagazio Fenino ispruženo tijelo i ona je nestala u plamenu. Svi su počeh trčati. Ako je tko pao, gazili su preko njega. Vrućina koja se širila s njegove glatke crvene površine bila je nepodnošljiva. U tom trenutku Quentin je bio spreman napraviti bilo što samo da se udalji od tog stvorenja. Na najbližim vratima nastala je gužva; Quentin se progurao i nastavio trčati niz hodnik. Pokušao je pronaći Alisu, ali nije naišao ni na jedno ljudsko biće sve dok nije smogao hrabrosti da se okrene prema natrag i ugledao Josha koji je sam stajao nasred hodnika. Izgledalo je kao da doživljava jedan od svojih iznenadnih napadaja nevjerojatne moći. Odlučio je stvoriti crnu rupu, kao onaj dan kada su igrali valolom. Onda je gotovo progutala stablo, a sada je Quentin vidio kako počinje u sebe usisavati teške zavjese koje su se u jednome trenutku samo odvojile od karniša i uletjele u nju. Zvuk koji je pritom nastao bio je sličan pucnjavi mitraljeza. Svjetlo u hodniku smanjilo se i postalo jantarski žuto. Crna rupa usporila je proboj crvenoga diva koji je čučnuo i fascinirano proučavao Joshovo djelo. Bio je ćelav, a lice mu nije odavalo nikakvu emociju. Njegov veliki, bezdlaki užareni penis i jaja visjeli su slobodno među nogama kao klatno zvona. Zatim se Quentin našao sam kako trči kroz hladni, mračni stražnji hodnik. Tu je vladala tišina - kao da je netko odjednom ugasio sav zvuk. Trčao je najbrže što su ga noge nosile, onda je malo usporio, i na kraju je jednostavno hodao. Bilo je gotovo. Više nije mogao trčati. Zrak mu je parao pluća. Nagnuo se i oslonio o koljena. Boljela su ga leđa, pogotovo mjesto iza desnoga ramena, a kada je dotaknuo bolnu točku, napipao je strijelu koja mu se zabola u mišić. Bez imalo razmišljanja odmah ju je izvukao, i odmah je potekla krv, ali ga bar nije jako zaboljelo. Probila mu je tek malo ispod površine kože. Gotovo da mu je bilo drago 430

što ga boli. Bol je bila nešto za što se u tom trenutku mogao uhvatiti. Držao ju je u ruci, zahvalan što drži nešto opipljivo. Tišina je bila nepodnošljiva. Napokon je bio na sigurnome. Dopustio si je da nekoliko minuta uživa u jednostavnom luksuzu činjenice da udiše hladni zrak, da ne mora trčati i da više nije u neposrednoj smrtnoj opasnosti. Ali težina cjelokupne situacije brzo mu se opet provukla u misli. Koliko je znao, možda je i jedini preživio. Nije imao pojma kako će se izvući odavde na površinu. Može umrijeti ovdje. Osjetio je težinu svih tih slojeva zemlje nad sobom. Pokopan je živ. Čak i ako uspije izaći, nema dugme. Nema načina da se vrati na Zemlju. Čuo je korake u tami. Netko je dolazio. Ruke nepoznate osobe sjajile su blagom svjetlošću. Iako je bio iscrpljen, počeo je pripremati još jedan magični metak, ali prije nego što je završio, shvatio je da je to Eliot. Opustio je ruke i spustio se umorno na pod. Nijedan nije govorio, samo su sjeli jedan do drugog i naslonili se na zid. Hladni kamen ublažio je bol koji je iza sebe ostavila strelica. Eliotu je košulja bila zgužvana i izvučena iz hlača. Jedna strana lica cijela mu je bila prekrivena čađom. »Jesi li dobro?« Eliot je potvrdno kimnuo. »Fen je mrtva«, reče Quentin. Eliot duboko uzdahne i provuče svoju svjetleću ruku kroz gustu valovitu kosu. »Znam. Vidio sam.« »Mislim da ništa nismo mogli napraviti«, nastavi Eliot. »Taj Veliki Crveni jednostavno je za nas bio - preveliki zalogaj. I to je to.« Ponovno su zašutjeli. Riječi kao da su se ispraznile od svakog značenja. Izgubile su svaku vezu sa svijetom; a možda se i svijet odvojio od riječi. Eliot mu

431

je dodao plosku s nečim jakim unutra, a on je nagnuo pa je vratio natrag. Taj jedan gutljaj pomogao mu je da mu se um ponovno poveže s tijelom. Quentin je privukao koljena sebi i obgrlio ih. »Pogodila me strijela«, rekao je. To mu je u tom trenutku zazvučalo kao užasno glupa izjava. »U leđa.« »Trebali bismo se pokrenuti«, primijeti Eliot. »Da.« »Natrag. Da pokušamo pronaći ostale. Dugme je kod Kune.« Bilo je fascinantno kako je Eliot nakon svega i dalje mogao razmišljati tako praktično. Toliko je snažniji od mene, pomisli Quentin. »A onaj veliki užareni div.« »E, da.« »Možda je još uvijek ondje.« Eliot slegne ramenima. »Moramo nekako doći do dugmeta.« Quentin je bio žedan, ali nisu imali vode. Nije se mogao sjetiti u kojem je trenutku bacio ruksak. »Znaš što je smiješno«, reče Eliot nakon nekog vremena. »Mislim da su se Anaïs i Dint spanđali.« »Ma daj?« Unatoč svemu, Quentin se nasmijao. Osjetio je kako su mu pritom popucale suhe usnice. »Pa kad su našli vremena za to?« »U piš-pauzi. Nakon one druge bitke.« »Hm. Loša vijest za Josha. Ali svaka im čast, s obzirom na situaciju.« »Definitivno. Ali da, ne baš sjajna vijest za Josha.« »Ne baš.« Bio je to razgovor sličan onima koje su vodili u Brakebilisu. 432

»Znaš što je još smiješno?« nastavi Eliot. »Nije mi žao što smo ovamo došli. Čak i sada kada je sve otišlo u kurac. Je li to možda nešto najgluplje što sam ikada rekao? Jebiga, ali to je istina. Dok smo još bili na Zemlji, ponekad bili pomislio da ću umrijeti od tog silnog alkohola.« To je bila istina. Na Zemlji je Eliot u pravilu bio pijan. Tako mu je valjda bilo lakše. »Možeš i ovdje umrijeti od alkohola.« »Pa s obzirom na životni ritam koji ovdje vlada, nema šanse.« Quentin je ustao. Noge su mu se ukočile i boljele ga. Napravio je nekoliko čučnjeva. Krenuli su natrag putem kojim su i došli. Quentin više nije osjećao strah, jedino je bio zabrinut za Alisu. Više nije osjećao ni adrenalin. Sada je samo bio žedan i boljele su ga nažuljane noge i cijelo mu je tijelo bilo izgrebeno, a da nije ni znao kada se to dogodilo. Krv se na leđima osušila pa mu se majica zalijepila za ranu. Sa svakim korakom osjetio bi bol od njenog zatezanja. Uskoro se pokazalo da i nema zašto strahovati od diva, jer nisu uspijevali pronaći put natrag u dvoranu. Možda su jednom krivo skrenuli, a možda i više puta. Zaustavili su se i pokušali izvesti jednostavnu čaroliju za snalaženje u prostoru. No, Quentinov je suhi jezik zapinjao pri izgovaranju magičnih riječi, a naposljetku su se sjetili da im treba i malo maslinovog ulja kako bi čarolija uspjela. Quentin nije znao što reći. Pričekao je dok se Eliot popišao uz kameni zid. Činilo im se da su došli do kraja, ali nisu imali nikakvog izbora osim da nastave hodati. Možda je i ovo još uvijek dio priče, pomislio je umorno. Onaj loši dio koji se mora dogoditi prije nego što sve završi dobro. Pitao se koliko je sati. Činilo mu se da je budan cijelu noć.

433

Zidovi pokraj kojih su prolazili bili su stari i trošni. Na mjestima nije ni bilo zida, samo prašnjavi kamen stijene brda. Nalazili su se na samome unutrašnjem rubu ovog podzemnog svijeta, lutajući među njegovim uništenim planetima i ugaslim zvijezdama. Hodnik se prestao granati. Počeo se lagano savijati u lijevo, a Quentinu se činilo da okuka postaje sve oštrija; kao da je hodnik morska školjka koja spiralno kruži unutar same sebe. Znao je da po svakoj logici, ako je u ovome svijetu uopće imalo smisla govoriti o logici, postoji geometrijsko ograničenje po kojem je moguće tako kružiti sve dok do nečega ne dođu. Uskoro se pokazalo da je bio u pravu. Ovan ODJEDNOM, SVI SU bili tu. Quentin i Eliot stajali su na jednom kraju velike kružne podzemne špilje, trepćući od svjetala baklji zakvačenih za zidove. Ta prostorija bila je drugačija od onih koje su do sada vidjeh jer je djelovala kao da nije izgrađena ljudskom rukom, nego je nastala prirodno. Pod je bio pješčan, strop valovit i potpuno neravan, sa stalaktitima i različitim kamenim izbočenjima čiji su se vrhovi oštro spuštali. Zrak je bio hladan i vlažan. Quentin je čuo žuborenje podzemnoga potočića koji nigdje nije vidio. Nije uopće mogao odrediti odakle dolazi zvuk. Svi su bili tu, svi osim jadne Fen. Josh i Alisa stajali su kod jednoga ulaza. Janet je bila kod drugoga i izgledala je pomalo izgubljeno i iscrpljeno. Dint i Anaïs nalazili su se kod ulaza nasuprot nje, a Kuna kod onoga koji je slijedio odmah do. Stojeći tako izgledali su kao natjecatelji neke igre u kojoj se svatko iz svoga prolaza na znak sprema ući u kružnu arenu. Bilo je to pravo čudo. Cak se činilo kao da su svi stigli u isti trenutak. Quentin je duboko udahnuo. Osjetio je kako mu olakšanje preplavljuje tijelo poput tople tekuće transfuzije. Bio je tako jebeno sretan što vidi svakoga od njih. Čak i Dinta 434

dobrog starog Dinta. Pa čak i Kunu, iako vjerojatno samo zato što je još uvijek imao na sebi ruksak u kojem se nalazilo dugme. Činilo se da je kraj priče ipak još uvijek otvoren. Nakon svega što je krenulo po zlu, još se uvijek sve može završiti dobro - istina, trenutačno je vladala katastrofa, ali katastrofa koja se još uvijek mogla ispraviti. Još je uvijek moguće da će se pet godina od sada, kada manje-više prebole traumatsko sjećanje na sve što su proživjeh, svi naći zajedno i s oduševljenjem prepričavati anegdote. Možda prava Filorija ipak i nije toliko drugačija od Filorije o kojoj je oduvijek sanjao. Kraljevi i kraljice, pomisli Quentin. Kraljevi i kraljice. Slava ima svoju cijenu. Zar to nisi znao? U središtu dvorane nalazio se veliki kamen. Na njemu je bila raščupana ovca ustvari ne, imala je rogove, dakle bio je to ovan. Ležao je zatvorenih očiju, nogu podvijenih pod sebe, a brada mu je počivala na kruni - jednostavnoj zlatnoj kruni, smještenoj između njegovih prednjih nogu. Quentin nije bio siguran spava li, ili je mrtav,ili je možda riječ o kipu. Oprezno je zakoračio u prostoriju, osjećajući se kao čovjek koji stupa na kopno nakon što je proveo dugo, iscrpljujuće popodne na brodu koji je valjala oluja. Pješčani pod bio je iznenađujuće tvrd. »Bilo me strah, nisam-« povikao je prema Alisi, »nisam znao gdje si.« Josh je mislio da se Quentin obraća njemu. Njegovo inače komično lice, sada je bilo blijedo i sivo. Izgledao je kao duh koji je ugledao duha. »Da, znam«, rekao je i nakašljao se. »Pa što se dogodilo? Jesi li se borio protiv onoga stvora?« Josh je nesigurno kimnuo glavom. »Pa moglo bi se reći. Osjećao sam kako me prožima neka snažna magija pa sam joj se prepustio. Mislim da sam prvi put osjetio ono što vi osjećate kada izvodite čaroliju. Stvorio sam jednu onu crnu rupu. Stvor 435

ju je prvo gledao pa je gledao mene onim svojim bolesnim zlatnim očima, a onda ga je rupa samo progutala. Prvo glavu pa ostalo. Jednostavno ga je pojela. Na kraju su mu one velike crvene noge samo virile iz nje i bacakale se, a ja sam dao petama vjetra. »Ali jesi mu vidio kitu! Čovječe!« Quentin i Alisa samo su se zagrlili bez riječi. Ostali su također ušli. Svatko je prepričavao svoje doživljaje. Napokon su svi opet bili zajedno i svi su uspjeli pobjeći iz dvorane neozlijeđeno ili bar s manjim povredama. Anaïs se potužila da su joj na jednome mjestu izgorjeli zlatni uvojci. Janet jedina nije pobjegla kroz stražnja vrata; umjesto toga ona je otrčala do kraja dvorane koja je, kako se pokazalo, ipak imala kraj, ali joj je trebalo sat vremena da dođe do toga kraja (»Dobro su mi došle one tri godine atletskog trčanja«, rekla je ponosno). Čak je popila i čašu vina i nije bilo nikakvih posljedica, osim što joj se malo zavrtjelo u glavi. Svi su u nevjerici vrtjeli glavama na svaku priču. Nitko im neće vjerovati što su sve prošli. Quentin je bio toliko umoran da je jedva mogao misliti; jedina misao koja mu je prolazila glavom bila je - uspjeli smo, stvarno smo uspjeli. Eliot je izvadio plosku i svi su pili. U početku su mislili da je ovo igra, a onda je postalo stvarno, užasavajuće stvarno, a sada se ponovno činilo kao igra; igra koju su zamišljali onog istodobno predivnog i strašnog jutra poslije pijanke na Manhattanu. Zabava. Prava pustolovina. Nakon nekog vremena sve su priče bile ispričane i više nisu znali što da kažu jedni drugima pa su samo stajali u krugu, gledali se i pijano smješkali. Prekinuo ih je nečiji duboki, suhi kašalj. »Dobrodošli.« Bio je to ovan. Otvorio je oči. 436

»Dobrodošli, djeco Zemlje. Dobrodošao i ti« - pozdravio je Dinta -»hrabro dijete Filorije. Ja sam Ember.« Sjedio je. Imao je neobične, ovčje bademaste zjenice. Njegova gusta vuna bila je boje bijeloga zlata. Uške su mu komično virile ispod velikih veličanstvenih rogova koji su se izdizali iznad čela i savijali prema natrag. Pokazalo se da od svih njih samo Kuna zna što treba napraviti. Skinuo je ruksak, prišao i stao pred ovna. Kleknuo je na koljena i pognuo glavu. »Tražili smo krunu«, rekao je uzvišenim glasom, »a pronašli smo kralja. Moj gospodaru, čast mi je i privilegij ponuditi Vam svoju vječnu odanost.« »Hvala ti, dijete.« Ovan je zatvorio oči, a lice kao da mu se malo nasmiješilo. Hvala Bogu, pomislio je Quentin. Doslovno, hvala Bogu. Pa to je stvarno On. Nakon svega, to je ipak On. A nisu ni napravili ništa osobito junački da zasluže ovakav sretni obrat događaja. Vjerojatno ih je Ember doveo ovamo. On ih je spasio. Ovo je taj sretni kraj. Pobijedili su. Krunidba može početi. Pogledao je Kunu pa ovna, pa ponovno Kunu. Čuo je struganje nečijih koraka po pješčanome podu. Još se netko spuštao u klečeći položaj. Quentin se nije okrenuo da vidi tko je to. Ostao je stajati na nogama. Iz nekog razloga nije bio spreman kleknuti, ne još. Hoće za minutu, ali ovo mu se nekako nije činilo kao pravi trenutak. Iako to i ne bi bilo tako loše - bio je umoran od silnoga hoda. Nije znao gdje bi s rukama pa je samo spojio dlanove i pustio ih da vise. Ember je govorio, ali Quentinove su misli odlutale. Glas mu je imao neku limenu kvalitetu i sve je govorio istom intonacijom pa je zvučao nezanimljivo - i u knjigama bi Quentin uvijek preskočio dijelove s Emberovim i Umberovim govorima. Uostalom, kada smo već kod tog dvojca, ako je ovo Ember, gdje je Umber, pomislio je Quentin. Inače su se uvijek pojavljivali u paru. 437

»... uz vašu pomoć. Vrijeme je da vratimo naše pravovaljano vodstvo nad ovom zemljom. Združenim snagama vratit ćemo slavu Filoriji, slavu davnih, zlatnih dana... « Quentin se opet isključio. Alisa će mu već poslije prepričati. U knjigama su Ember i Umber uvijek prikazivani kao pomalo zastrašujuća božanstva, ali uživo Ember uopće nije tako djelovao. Dapače, djelovao je blago. Toplo. Quentinu je postalo jasno zašto Filorijanci i ne drže toliko do njegova autoriteta. Ostavljao je dojam pristupačnog, naboranog djeda Božićnjaka koji dijeli darove u velikome kupovnom centru. Jednostavno, ne možeš ga shvaćati ozbiljno. A i nije uopće izgledao ništa drugačije od običnoga ovna, osim što je bio veći i imao je ljepšu vunu, a i pogled mu je bio inteligentniji nego kod obične ovce. Ali cjelokupni dojam i dalje je bio jednostavno komičan. Quentinu se bilo teško usredotočiti na Emberove riječi. Osjećao se pijano - što od iscrpljenosti, što od olakšanja da su svi dobro, što od Eliotove ploske. Pomislio je kako je pijanstvo idealno stanje za slušanje bilo kojeg javnog govora. U tom trenutku želio je samo saznati odakle dolazi zvuk žuborenja vode, jer mu se činilo da će umrijeti od žeđi. Kruna je bila tu, među Emberovim kopitima. Bi li ga netko trebao zamoliti da je doda? Ili će im je On jednostavno predati kada bude spreman? Situacija mu je bila smiješna, kao da se radi o pitanju protokola na nekoj isforsiranoj ceremoniji. Ali pretpostavljao je da će je Ovan sada dati Kuni, kao nagradu za njegovo promptno dodvoravanje, i da će onda svi oni morati biti njegovi podanici. Quentinu se baš i nije svidjela ideja Kune kao velikoga kralja Filorije. Hoće li nakon svega ispasti da je Kuna glavni junak cijele priče? »Ja imam pitanje.«

438

Glas je prekinuo ovna usred govora. Quentin se iznenadio kada je shvatio da je to njegov glas. Ember je zastao. Bio je poprilično velika životinja, otprilike metar i pedeset u visini. Usne su mu bile crne, a vuna je djelovala meko i paperjasto. Quentin je pomislio kako bi bilo super zagnjuriti glavu u tu vunu, isplakati se u njoj i onda zaspati. Kuna je okrenuo glavu prema njemu i upozoravajuće razrogačio oči. »Ne želim zvučati kao da zabadam nos gdje mu nije mjesto, ali ako ste Vi, mislim kao što jeste, Ember, zašto ste onda u ovoj podzemnoj tamnici, a niste na površini da pomažete svojim ljudima?« Tko pita, ne skita. Nije namjeravao napraviti neku veliku frku. Samo ga je zanimalo zašto su morali sići ovako duboko pod površinu i zašto su uopće morali proći kroza sve što su prošli. Htio je jednostavno da se to raščisti prije nego što nastave s ičim drugim. »Mislim - znam da ovo sada možda zvuči mnogo dramatičnije nego što sam ja htio da zvuči - ali evo, Vi ste bog, a ondje gore stvarno vlada kaos. Mislim da se mnogi pitaju gdje ste Vi cijelo ovo vrijeme. I to je to. Mislim, zašto biste dopustili da Vaši ljudi toliko pate?« Možda bi to što je rekao bolje zvučalo da je imao hrabriji, ne-možeš-mi-ništa izraz lica dok je govorio. Ali nije. Glas mu je drhtao i bio je na rubu suza. A i previše je puta rekao »mislim«. No nije htio odustati dok ne dobije odgovor. Ember je ispustio neobični, blejeći zvuk. Usta su mu se pritom nekako čudno iskrivila, a Quentin je ugledao njegov debeli, ružičasti ovčji jezik. »Daj pokaži malo poštovanja«, promrmljao je Kuna, ali Ember je podignuo svoje crno kopito.

439

»Ljudsko dijete, ne trebam te valjda podsjećati da ja ne služim tebi.« Emberov glas više nije bio tako blag. »Ja ne služim tvojim potrebama i ne pojavljujem se kada ti misliš da bih trebao. »Istina je, već se neko vrijeme nalazim ovdje, duboko pod zemljom. Ovako daleko od sunca i njegovih mijena teško je reći koliko dugo, ali sigurno nekoliko mjeseci. Zlo je došlo u Filoriju, i protiv njega se treba boriti, a svaka borba ima svoje žrtve. Kao što možete vidjeti na mojim kopitima, i ja sam žrtva.« Malo je nagnuo svoju dugu zlaćanu glavu. Quentin je sada vidio da je jedna od njegovih stražnjih nogu ozlijeđena i da ovan šepa. Ember ju je držao u zraku tako da je kopito jedva doticalo kamen. Očito se nije mogao osloniti na nju. »Da, ali ja ipak ne razumijem«, progovorila je Janet. »Quentin je u pravu. Vi ste Bog ovoga svijeta. Odnosno, jedan od bogova. Pa zar niste onda svemoćni?« »Ali kćeri, postoje viši zakoni koje vi ne možete razumjeti. Moć stvaranja je jedno, a moć uništavanja drugo. Te dvije moći uvijek su u ravnoteži. Ali lakše je uništavati nego stvarati, a postoje i oni koji po prirodi vole uništavati.« »Da, ali zašto biste Vi stvorili nešto što ima moć da Vas povrijedi? Ili bilo koje od Vaših bića? Zašto nam ne pomognete? Znate li Vi uopće koliko patimo?« Ovan ju je ozbiljno pogledao. »Kćeri, znam. Znam sve.« »E pa dobro onda, znajte i ovo.« S rukama podbočenima o struk, Janet je odjednom zauzela drski stav prepun gorčine. »Mi ljudska bića, u pravilu smo nesretni. Mrzimo sebe i sve oko sebe i ponekad sve što želimo jest da se pojavite Vi ili netko tko nije stvorio naš usrani svijet ili bilo koji drugi usrani svijet, i da nas spasite. Jel to znate? Zato idući put malo pripazite i nemojte tako usrano obavljati svoj posao.« Nastala je teška tišina. Baklje zataknute na zidovima kao da su slabije gorjele. Iznad njih širili su se dugi čađavi tragovi sve do neravnoga stropa. Sve što je rekla 440

bilo je istina. Quentin je također bio ljut. Ali u svemu tome nešto ga je činilo i nervoznim. »Kćeri, izjeda te gorčina, ljuta si«, Emberove oči bile su pune sućuti. »Nisam ja nikakva Vaša kći.« Prekrižila je ljutito ruke. »I itekako sam ljuta, štoviše bijesna sam!« Veliki stari ovan duboko je udahnuo. Iz njegova bademastog oka skliznula je suza i nestala negdje u zlaćanoj vuni lica. U tom trenutku Quentina je podsjetio na ponosnog indijanskog poglavicu. Josh koji je stajao iza, nagnuo se preko Quentinova ramena i prošaptao: »Jebote! Rasplakala je Embera!« »Preplavio nas je plimni val zla«, govorio je ovan kao političar koji unatoč svemu nastavlja revno recitirati svoj govor. »Ali sada kad ste vi došli, sve će se promijeniti, sada slijedi oseka zla.« Ali ništa se neće promijeniti. Odjednom, Quentinu se sve posložilo u glavi. Sve mu je postalo jasno. »Vi ste ovdje protiv svoje volje«, rekao je. »Zatvorenik ste, zar ne?« Činilo se da susret s Emberom uopće nije kraj priče. »Ljudsko dijete, ima toliko toga što ti ne možeš razumjeti. Ti si tek dijete.« Quentin ga je ignorirao. »U pravu sam, zar ne? Zato ste ovdje? Netko Vas je tu zatvorio i ne možete izaći. Ovo nije bila pustolovina, ovo je bila akcija spašavanja.« Alisa koja je stajala pokraj njega prekrila je usta s objema dlanovima. »Gdje je Umber?« upitala je. »Gdje Vam je brat?« Nitko se nije ni pomaknuo. Ovnova duga njuška i crne usne bile su nepomične. Imao je miran izraz lica. »Hmmm«, začuo se Eliot koji je zamišljeno trljao bradu. »Pa sve je moguće.« 441

»Umber je mrtav, zar ne?« reče Alisa umornim glasom. »Ovo mjesto nije grobnica, nego zatvor.« »Ili klopka«, primijeti Eliot. »Ljudska djeco, slušajte me«, oglasio se Ember ponovno. »Ponavljam, postoje zakoni koje vi ne možete razumjeti. Ja-« »Što se mene tiče, ja sam čula dovoljno i sve mi je jasno«, ljutito ga je prekinula Janet. »Ali tko je to napravio?« Eliot je zamišljeno gledao u pijesak i naglas razmišljao. »Tko bi se usudio takvo što napraviti Emberu? I zašto? Mogla bi to biti Urarica, ali nešto mi tu smrdi.« Quentin je osjetio nekakvo peckanje u ramenima. Oprezno je pogledao u sve tamne kutove špilje. Sigurno neće trebati dugo da se pojavi to nešto što je slomilo Emberovu nogu i onda će se opet morati boriti. Kuna je još uvijek klečao. Quentin mu nije vidio lice, ali je vidio kako mu vrat svakim trenutkom postaje sve crveniji. »Možda je vrijeme da stisnemo dobro staro dugme za izlaz«, reče Josh. »Natrag u Nigdjezemlje.« »Imam ja bolju ideju«, reče Quentin. Morali su nekako zadobiti kontrolu nad ovom situacijom. Istina, mogu sada odustati, ali kruna im je ipak tu, točno pod nosom. Tako su blizu. Samo trebaju još malo izdržati i shvatiti kako da dođu do zadovoljavajućega kraja priče. Trebaju izdržati samo još jedno kratko poglavlje. Shvatio je da zna kako će to izvesti. Prije nego je kleknuo, Kuna je skinuo ruksak i spustio ga na pješčani pod. Quentin se sagnuo i počeo kopati po njemu. Naravno, Kuna je toliko dobro sakrio tu jebenu stvar da bi mogli i umrijeti tražeći je, pomisli Quentin. No na kraju ju je

442

ipak uspio pronaći među svakojakim alatkama, konopima i rezervnim gaćicama zamotanima u crvenu maramu. Činilo mu se da je rog manji nego što ga je zapamtio. »Evo ga. Sjećate se što je nimfa rekla?« Podigao ga je u zrak tako da ga svi vide. »Kada izgubite svaku nadu... ili tako nešto.« »Pa ne bih baš rekao da su sve nade izgubljene...«, primijeti Josh. »Daj mi da vidim to«, rekao je Dint autoritativno. Bila je to prva rečenica koju je izgovorio otkad im se Ember obratio. Anaïs je provukla ruku ispod njegove. Quentin ga je ignorirao. Svi su u isti mah počeli nešto govoriti. Izgledajući kao dvoje posvađanih ljubavnika, Kuna i ovan nešto su se žučno prepirali. »Zanimljivo«, reče Eliot i slegne ramenima, »tko zna, možda i upali. Radije bih da probamo s tim, nego da se vratimo u Grad. Što misliš, tko će nam doći u pomoć?« »Ljudsko dijete!« poviče ovan glasno. »Ljudsko dijete!« »Q., samo puhni i ne obaziri se na njega«, reče Janet. Izgledala je još bljeđe. »Pravi je trenutak. Puhni.« Alisa je samo umorno kimnula glavom. Srebrni rog na njegovim usnama imao je pomalo metalni okus, kao novčić ili baterija. Duboko je udahnuo, toliko duboko da ga je, kako su mu se pluća širila, oštro zaboljela rana na leđima. Nije znao što točno treba napraviti - namjestiti usne kao trubač ili da jednostavno puhne kao u kazoo? No nakon što je pustio u njega zrak, rog je proizveo zaokruženi, blagi visoki ton. Djelovao je bogato i snažno, kao potpomognut nekim nevidljivim orkestrom. Svi su prestali govoriti i okrenuli se prema njemu. Zvuk nije bio toliko glasan, ali je ipak utišao sve ostalo, pa je cijela špilja rezonirala njegovom čistom, jednostavnom snagom. Bila je to jedna savršena,

443

veličanstvena nota koja je trajala i trajala. Puhao je dok nije potpuno ostao bez zraka. Nastala je jeka koja se polako gubila negdje u daljini, sve dok opet nije zavladala tišina. Svi su mirno stajali i čekali. Quentin se na trenutak osjetio smiješnim, kao da je puhnuo u šarenu puhalicu na rođendanu. Što je uopće očekivao da će se dogoditi? Stvarno nije znao. Začulo se jaukanje s Emberova kamena. »O, dijete«, zavapio je ovan svojim dubokim glasom. »Što si to napravio?« »Samo sam odlučio srediti ovaj kaos. Eto što sam napravio.« Ovan se uspravio. »Žao mi je što se došli ovamo«, rekao je Ember. »Djeco Zemlje, nitko vas nije tražio da dođete. Zao mi je što naš svijet nije raj kakvom ste se nadali. Ali on nije stvoren za vašu zabavu. Filorija« - ovnova se gubica tresla - »nije zabavni park u kojem se vi i vaši prijatelji možete igrati kraljica i kraljeva.« Bilo je očito da je obuzet nekom snažnom emocijom. Quentinu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati o kojoj je emociji riječ. Bio je to strah. Stari ovan tresao se od straha. »Nismo zato došli«, reče Quentin tiho. »Niste?« gotovo je zagrmio Ember. »Ne, naravno da niste.« Bilo je teško susresti pogled njegovih žućkastobijelih očiju. »Došli ste nas spasiti. Došli ste kako biste postali naši kraljevi. »Ali reci mi, Quentine, kako ste mislili spasiti nas, kada ne možete ni sebe spasiti?« No, Quentin je bio pošteđen odgovora na to pitanje jer je upravo u tome trenutku započela katastrofa. 444

Niski muškarac u finome sivom odjelu pojavio se u špilji. Lice mu je bilo skriveno razlistanom grančicom koja mu je, ničim poduprta, visjela pred licem. Bio je točno onakav kakvog ga je Quentin zapamtio. Isto odijelo, ista kravata. Lice mu i dalje nije bilo vidljivo. Ružičaste, manikirane ruke sklopio je elegantno pred sobom. U tome trenutku Quentin se osjećao kao da nikada nije napustio učionicu u kojoj ga je prvi put vidio. A na neki način vjerojatno nikada i nije. Zavladala je takva sveobuhvatna napetost da se nitko nije ni pomaknuo - vidjevši ga, bili su apsolutno uvjereni da će uskoro umrijeti. Zvijer je progovorila. »Čini mi se da me netko pozvao.« Rekao je to blagim tonom i aristokratskim britanskim naglaskom koji je Quentin čuo u filmovima i serijama. Ember je zaurlao. Zvuk je bio kolosalan. Cijela se prostorija zatresla, a nekoliko je stalaktita palo. Unutrašnjost Emberovih usta bila je ružičasta s crnim mrljama. U tom trenutku ovan nije više djelovao tako smiješno. Kao tvrdo kamenje koje se krije pod vodom, ispod mekane vune iskočili su jaki mišići, a njegovi kukasti rogovi odjednom su izgledali snažno i veličanstveno - bili su savinuti za cijeli krug, tako da su dva oštra vrha bila usmjerena prema naprijed. Spuštenoga lica i izbačenih rogova skočio je s kamena prema muškarcu u sivome odijelu. Ali Zvijer ga je samo mirno i lagano pljusnula. Iako je to bio gotovo usputan, nemaran udarac, Ember je doslovno odletio i udario u kamen. Čulo se užasavajuće pucanje kostiju. Izgledalo je kao da su se iskrivili svi zakoni fizike; kao da je Zvijer od kamena, a ovan lagan poput lista. Ember je pao na pješčani pod. Ostao je nepomično ležati. Zvijer je gadljivo, s dvama prstima pomakla komadić vune koji je zapeo na besprijekorno čistome sivom rukavu.

445

»Čudno je to s tim starim bogovima«, rekla je Zvijer. »Čovjek bi pomislio da ih je teško ubiti baš zato što su stari i iskusni. A kad ono, počne borba i onda shvatiš da umiru kao i svi ostali. Nisu ništa snažniji, samo su stariji.« Quentin je iza sebe čuo nečije korake po pijesku. Kriomice je pogledao: Dint je tiho izašao iz prostorije. Zvijer nije ništa napravila da ga zaustavi. Quentin je pretpostavio da se on i ostali neće tako izvući. »Da, on je moj«, reče Zvijer. »I Farvel također, ako vas baš zanima. I ono stablo breze, sjećate ga se? Većinom su svi oni moji. Vrijeme ovnova završilo je. Filorija je sada moj svijet.« Nije to bilo hvalisanje, samo čisto iznošenje činjenica. Jebeni Dint, pomisli Quentin. Još sam glumio da mi se sviđa njegov glupi prsluk. »Znao sam da ćete doći po mene. Tako da ovo i nije neko iznenađenje. Čekam vas već godinama. Ali zar je ovo sve, tek šačica vas? Kakva loša šala.« Nasmijao se kao da ni sam ne vjeruje onomu što vidi. »Pa nemate nikakve šanse.« Uzdahnuo je. »Hm, pa čini se da mi onda ovo više neće trebati. Ali, šteta, baš sam se navikao.« Gotovo odsutno Zvijer je palcem i kažiprstom uhvatila grančicu koja joj je visjela pred licem i, kao da skida sunčane naočale, laganim pokretom ruke bacila je sa strane. Quentina je uhvatio strah, htio je zatvoriti oči - nije želio vidjeti njegovo pravo lice - ali već je bilo kasno. No pokazalo se da nije imao zašto strahovati jer je to bilo jedno sasvim obično lice. Lice bilo kojeg prolaznika na cesti: okruglo, blago dječačko lice mekih linija. »Što, nikakva reakcija? Pa zar me ne prepoznajete?«

446

Zvijer je prošetala do kamena u središtu, uzela krunu koja je još uvijek ležala ondje i stavila je sebi na glavu. »Isuse Bože«, progovori Quentin. »Pa ti si Martin Chatwin.« »Glavom i bradom«, odvrati Zvijer veselo. »Što nisam narastao!« »Ne razumijem«, reče Alisa zbunjeno, »kako je moguće da si ti Martin Chatwin?« »Što se čudite? Pa sigurno ste to znali. Zar niste zato i došli?« Gledao ih je jedno po jedno tražeći odgovore na njihovim licima. Ali oni su samo stajali skamenjeni - ovaj put ne magično, već paralizirani od straha. Namrštio se. »A uostalom, nije ni važno. Ali mislio sam da je u tome cijela stvar. Kad malo bolje promislim, moram priznati da ste me sada malo i uvrijedili.« Izbacio je donju usnicu i šmrcnuo, glumeći nadurenog klinca. Bilo je nešto bolesno u tom prizoru odraslog muškarca koji se ponaša kao razmaženi dječačić. Ali bez sumnje, bio je to on. Uopće nije odrastao. Imao je čak nešto čudno, aseksualno u sebi; kao da je njegovo odrastanje stalo u onome trenutku kada je pobjegao u šumu. »Što ti se dogodilo?« upita Quentin. »Što mi se dogodilo?« Zvijer je trijumfalno raširila ruke. »Pa dobio sam ono što sam želio. Otišao sam u Filoriju i zauvijek sam ostao u njoj!« Sve se razjasnilo. Martina Chatwina nisu otela čudovišta, već je on postao čudovište. Pronašao je ono što je i Quentin mislio da želi - pronašao je način kako da ostane u Filoriji i zauvijek ostavi stvarni svijet iza sebe. Ali cijena toga bila je previsoka. »Nije bilo šanse da se vratim na Zemlju nakon što sam vidio Filoriju. Mislim, ne možete čovjeku pokazati raj i onda mu ga oduzeti. A bogovi upravo to rade. Ali zato sam ja rekao: tko šljivi bogove! 447

»Nevjerojatno je što sve čovjek može ostvariti, ako želi. Upoznao sam neke vrlo zanimljive prijatelje u mračnim šumama, koji su mi puno pomogli.« Govorio je uživljeno, kao da je i sam oduševljen svojim riječima i pričom. »Ne možete ni zamisliti što sve morate napraviti za takvu magiju - prije svega morate se riješiti svoje čovječnosti. Jer kada napravite stvari koje sam ja napravio, jednostavno ne možete više biti čovjek; odnosno kada spoznate stvari koje sam ja spoznao. Ali gotovo da mi više uopće ne nedostaju.« »Prijatelji?« upita Quentin. »Misliš na Uraricu?« »Uraricu!« Martinu je ta pomisao očito bila jako smiješna, jer se nije prestajao smijati. »Hahahah, kako smiješno! Očito sam zaboravio budalaštine koje pišu u tim knjigama. Znate, ja sam ovdje jako, jako dugo. Nisam ih čitao stoljećima. »Ne, ne Uraricu. U usporedbi s mojim prijateljima ona je - pa ona je kao vi. Obična amaterka. »Ali dosta čavrljanja. Kod koga je dugme?« Dugme je bilo u Kuninu ruksaku koji se nalazio na podu pokraj Quentinovih nogu. Ja sam kriv za ovo, pomislio je, i stresao se od same pomisli na to što je prouzročio. I ovo je drugi put. Drugi put da sam ja pozvao Zvijer. Ja sam prokletstvo za sve oko sebe. »Dakle, dugme, duugmee! Kod koga je?« Kuna je polako počeo uzmicati od muškarca u sivome odijelu i istodobno je započeo čaroliju - Quentin nije uspijevao prepoznati o čemu je riječ, možda još jedno njegovo tajno oružje. Ali Martin je bio brži i reagirao kao otrovna riba. Nije prošla ni sekunda i već je jednom rukom čvrsto držao obje Kunine. No Kuna se divlje borio: sagnuo se i snažno koljenima udarao Martina u trbuh, zatim je podigao noge na njegova prsa nastojeći se odgurnuti. Ali Zvijer kao da ništa od toga nije ni osjetila. 448

»Dragi dječače, bojim se da neće ići«, rekao je Martin. Prvo je širom otvorio usta, a zatim mu se čeljust počela širiti kao zmijska. Onda je obje Kunine ruke ugurao unutra i odgrizao sve iznad zglobova. Nije to bio ravan rez. Martin Chatwin imao je obične ljudske zube pa je morao nekoliko puta protresti lijevo-desno svoju mirnu sredovječnu glavu kako bi do kraja slomio zglobne kosti i odvojio šake od ostatka ruku. Zatim je na brzinu, žvačući, pustio Kunu i on je pao na pijesak. Iz batrljaka je na sve strane šikljala arterijska krv pa se Kuna okrenuo potrbuške i ugurao ih ispod sebe. Noge su mu se tresle kao da je prikopčan na struju. Nije vrištao, ali neopisivo bolni zvukovi čuli su se s mjesta gdje je lice zabio u pijesak. Tenisicama je grebao duboko po podu. Zvijer je progutala jednom, zatim još jednom i svaki je put njegova Adamova jabučica degutantno poskočila. Nacerio se i gotovo kao da ga je sram podignuo kažiprst: samo trenutak, molim vas, rekao je. Oči su mu se suzile od užitka. »Sranje sranje, sranje, sranje, sranje«, čuo se nečiji očajnički glas. Bila je to Anaïs. »Dakle«, rekao je Martin Chatwin kada je sve progutao. »Molio bih vas da mi predate dugme.« Svi su samo prazno gledali u njega. »Što«, oglasio se Eliot, »što si ti?« Martin je izvadio maramicu i pažljivo s usana obrisao Kuninu krv. »Ja sam ono što ste mislili da je onaj stvor.«. Rukom je pokazao na Emberovo nepomično tijelo. »Ja sam bog.« Quentin je u prsima osjećao toliku napetost da je jedva disao. »Zašto želiš dugme?« upitao ga je. Trebalo je nastaviti govoriti. To mu je odvlačilo pozornost od ubijanja. 449

»Treba mi da završim neke stare poslove«, rekao je Martin. »Pa mislio sam da je to očito. Dugmad je jedina stvar koja bi me mogla natjerati da se vratim na Zemlju. Skupio sam je skoro svu. Nakon ovog vašeg, ostaje mi još samo jedno. Tko zna gdje su je oni zečići nabavili. To mi još jedino nije jasno. »Znate li da su me lovili kao životinju kada sam prvi put pobjegao? Moja vlastita braća i sestre? Željeli su me vratiti kući. Kao životinju!« Na trenutak su nestale njegove manire i uglađenost. »Poslije su me Ember i Umber također potražili kako bi me deportirali, ali tada je već bilo prekasno za to. Itekako prekasno. Postao sam presnažan čak i za njih. »Ali ona kurva Urarica to još uvijek pokušava s onim svojim vražjim stablima-satovima. Poigrava se s vremenom. Čak i sada njihovo korijenje prodire skoro do središta ovog prokletog svijeta. Nakon vas, ona je sljedeća na redu. Kod nje je posljednje dugme. A kada uzmem to njeno, više me se nitko nikada neće moći riješiti.« Kuna se okrenuo na bok. Pogledao je Quentina. Lice mu je bilo bljeđe nego ikada i imalo je neki čudni, ekstatički izraz. Zatvorio je oči. Batrljke je čvrsto pritisnuo o prsa. Cijela majica bila mu je krvava. »Q., je li loše?« upitao ga je Kuna. »Ne želim pogledati. Samo mi reci. Koliko je loše?« »Sve će biti u redu«, promrmljao je Quentin. Martin nije mogao suspregnuti smijeh kada je to čuo. No, ubrzo se smirio i nastavio. »Naravno, vratio sam se jednom ili dvaput. Jednom da ubijem onog starog dosadnjakovića Plovera.« Rekavši to namrštio se i zamislio. »Zaslužio je to. To i još više. Da sam ga bar mogao ubiti više od jednom.

450

»I bio sam još jednom u posjetu, ono kada je vaš profesor Marš zabrljao čaroliju. To sam otišao tek tako da malo provjerim situaciju. Mislio sam da možda netko na Brakebillsu nešto planira protiv mene - znate, nekad osjećam što će se dogoditi u budućnosti. I pokazalo se da sam bio u pravu. Iako sam tada vjerojatno pojeo krivog studenta, odnosno studenticu.« Martin je pljesnuo rukama i uzbuđeno ih protrljao. »No, to su sad već sve prošla vremena«, rekao je veselo. »Dakle, dugme na sunce.« »Sakrili smo ga«, javila se Alisa. »Kao i tvoja sestra Helen. Zakopali smo ga. Ako nas ubiješ, nikada ga nećeš pronaći.« Moja hrabra Alisa, pomislio je Quentin i čvrsto je uhvatio za ruku. Ja sam kriv za ovo. Koljena su mu se nekontrolirano tresla. »O, djevojko, pa sjajno si ovo odigrala! A da ja počnem skidati ljudima glave, jednu po jednu? Mislim da ćeš mi ti reći gdje je dugme prije nego što dođemo do toga.« »Čekaj, pa zašto nas uopće moraš ubiti?« upita Quentin. »Pa kvragu, dat ćemo ti to dugme, samo nas ostavi na miru!« »O, Quentine, volio bih da to mogu. Stvarno bih volio. Ali vidiš, ova zemlja promijeni čovjeka.« Martin je uzdahnuo i na rukama koje su izgledale kao blijedi paukovi pomaknuo dodatne prste. »Zato ovnovi i nisu voljeli kada bi ljudska bića ovdje ostala predugo. Primjerice, ja sam gotovo prevršio svaku mjeru. Sada ne mogu odoljeti okusu ljudskoga mesa. Dakle, Williame, ne idi nikamo«, dodao je veselo, gurkajući vrhom cipele Kunino zgrčeno tijelo. »Fauni jednostavno nemaju tako dobar okus.« William - to je vjerojatno Kunino pravo ime, pomisli Quentin. Nikad ga prije nije čuo. 451

»A uostalom, ne mogu dopustiti da se muvate okolo i pokušavate me zbaciti s prijestolja. To bi bila čista izdaja. Jeste li svi primijetili da sam od vašega glavnog čarobnjaka napravio bogalja? Jeste li shvatili poruku?« »Koji si ti patetični jadnik«, reče Quentin. »I je li vrijedilo svega? Nije. I to je najsmješnije. Došao si ovamo iz istoga razloga zbog kojeg smo i mi došli. I jesi li sada sretan? Shvatio si, zar ne? Ne možeš pobjeći od sebe. Čak ni u Filoriji.« Martin je zarežao i jednim divovskim skokom prešao dvadesetak metara koji su ih razdvajali. U posljednjoj sekundi Quentin se okrenuo da potrči, ali čudovište ga je već uhvatilo i rukama obgrlilo oko prsa, a zube zarilo u rame. Osjećao je kako mu velika, gladna vilica poput kliješta stišće kost. Čuo se bolestan, užasan zvuk pucanja kosti. Vilica se još raširila kako bi bolje zagrizla. Quentin je čuo sam sebe kako je zastenjao kada mu je stisak Martinovih ruku izbacio sav zrak iz pluća. Toliko se bojao boli, a na kraju je od nje bio gori nevjerojatni, nepodnošljivi pritisak koji je osjećao. Nije mogao disati. Na sekundu je pomislio kako bi možda mogao izvesti neku čaroliju, možda nešto veliko i neobično kao onaj prvi dan tijekom prijamnoga u Brakebillsu, ali nije mogao govoriti. Zamahnuo je rukama prema natrag - možda može pronaći Martinove oči i pritisnuti ih palčevima, ili mu potegnuti uši - ali uspio ga je samo počupati za tanku prosijedu kosu. Quentin je osjećao Martinov ritmični dah na uhu. Još je uvijek izgledao kao čovjek, ali u ovome je trenutku bio obična životinja, dahtao je i režao i smrdio na životinju. Quentinu su krenule suze. Sve je gotovo, ovo je to veliko finale. Jedan će ga Chatwin živoga pojesti, i to zbog dugmeta. Gotovo da je bilo komično. Uvijek je mislio da će preživjeti, ali svatko to misli za sebe, zar ne? Mislio je da će sve biti potpuno drugačije. Sigurno je postojao bolji način. Što mu je bila prva pogreška? Bilo ih je toliko. 452

Ali onda je odjednom pritisak nestao. U ušima mu je zvonilo. Alisa je s objema rukama čvrsto držala Janetin srebrnocrni pištolj. Bila je potpuno blijeda, ali ruke su joj bile mirne. Ispalila je dva hica u Martinova rebra. On se zatim okrenuo prema njoj pa mu je pucala ravno u prsa. Komadići odijela i kravate poletjeli su u zrak. Quentin se bacio prema naprijed kao utopljenik koji se odjednom našao na kopnu pa doslovno guta zrak. Tek je sada počela navirati prava bol. Desna mu je ruka utrnula i samo je beživotno visjela, a i nije se činilo kao da je baš čvrsto pričvršćena za ostatak tijela. Osjetio je krv u ustima. Čuo je još dva pucnja. Kad mu se učinilo da se dovoljno odmaknuo, smogao je hrabrosti i okrenuo se da pogleda. Iako mu je periferni vid bio oštećen, ipak je vidio Alisu i Martina Chatwina kako stoje jedno nasuprot drugome na udaljenosti od desetak metara. Ostala je bez metaka. Bacila je pištolj natrag do Janet. »U redu«, rekla je tiho. »Da vidimo što su te još ti tvoji prijatelji naučili.« Glas joj je zvučao slabašno, ali ne i uplašeno. Martin ju je promatrao sa zanimanjem. Malo je nagnuo glavu kao da je proučava. O čemu razmišlja? Hoće li se stvarno pokušati boriti s njim? Prošlo je još dugih desetak sekundi. Kada je krenuo prema njoj, Alisa je bila spremna. Jedina je bila spremna. Nije bilo nikakva upozorenja: krenuo je na nju bez ikakve pripreme - prvo je bio miran, a onda je krenuo toliko brzo da je za one koji su gledali izgledao kao mrlja. Quentin nije ni znao da ona može reagirati tako brzo. Prije nego što joj se Martin približio na pola puta, ona ga je već kinetičkom čarolijom digla u zrak tako da su mu noge ostale patetično visjeti. Zatim ga je toliko snažno bacila na pod da je odskočio. Ali gotovo u istome trenutku on je već bio na nogama, ravnao svoje odijelo i kretao ponovno na nju. Ovaj put zakoraknula je kao matador u jednu stranu, tako 453

da je samo proletio pokraj nje. Alisa se sada kretala kao Zvijer - vjerojatno si je nekako ubrzala reflekse, kao Kuna onaj put kada je uhvatio strijelu. S velikim naporom Quentin se uzdigao u polusjedeći položaj, ali onda ga je nešto presjeklo u prsima i opet se srušio na tlo. »Možeš li slijediti moj ritam?« upitala je Alisa Martina. U glasu joj se osjećalo sve veće samopouzdanje. »Ovo baš i nisi predvidio, ha? A ovo su tek jednostavni flamanski trikovi. Ništa više. Čekaj da počnem s istočnjačkom magijom. E, to je već nešto.« Zvijer je slomila jedan oštri stalagmit sa stropa i bacila ga na Alisu, ali kamen je eksplodirao u zraku prije nego što je stigao do nje. Komadići su poletjeli u svim smjerovima. Quentin nije mogao sve pratiti, ali mu se činilo da to ipak nije napravila ona. Ostali su joj očito pomagali. Ali Alisa je bila mnogo naprednija od svih njih. Možda je eventualno Kuna mogao slijediti to što je radila. Izvodila je magiju za koju nije ni znao da je sposobna. On je bio mađioničar, ali ona je bila nešto drugo, bila je jedna od onih pravih, rijetkih, velikih mađioničara. Nije imao pojma da je toliko ispred njega. Prije bi joj zbog toga možda bio zavidan, ali sada je osjećao samo ponos. To je njegova Alisa. Pijesak se uzdigao od poda, poletio zrakom kao roj bijesnih pčela i okružio Martinovu glavu, pokušavajući mu ući u usta, nos i oči. On se vrtio oko sebe i divlje mahao rukama. »O, Martine«, rekla je s gotovo zločestim osmijehom na licu, »to je taj problem vas čudovišta. Nemate nikakvo teoretsko znanje. Nitko te nikada nije natjerao da dobro naučiš osnove, zar ne? Jer da jest, sigurno ne bi...« U tom pomahnitalom stanju i zatvorenih očiju, Martin je ušetao ravno u vatrenu loptu a la Kuna koja je eksplodirala oko njega. Ali Alisa nije čekala. Nije si to mogla priuštiti. Jedna je čarolija slijedila drugu; usne su joj bez prestanka 454

izgovarale magične riječi, a ruke su joj stalno bile u fluidnome pokretu. Bio je to brzopotezni šah s visokim ulozima. Iza vatrene lopte slijedio je sjajni, kružni zatvor, pa toksični rafal magičnih metaka - vjerojatno je osnovnu čaroliju nekako ojačala, pa je umjesto jednoga metka poletjelo mnoštvo njih. Pijesak koji je zakovitlala s poda oblikovao se u velikoga golema koji je Martinu zadao tri snažna udarca prije nego što mu je ovaj uzvratio i rasuo ga ponovno u pješčanu prašinu. Ali činilo se da Martin gubi orijentaciju. Njegovo se okruglo lice zacrvenjelo. Činilo se da mu je nešto nevidljivo i neizdrživo teško sjelo na ramena i prisililo ga da padne na koljena. Anaïs je ispalila narančastu munju koja je gotovo okrznula i Quentinovo oko, a Eliot, Josh i Janet udružili su snage i zajedno sasuli kišu kamenja po njegovim leđima. Špilja je postala babilonska kula različitih magičnih riječi, ali Martin se ni na što od toga nije obazirao. Njega je zanimala samo Alisa. Snažno se bacio prema njoj, ali oko nje se odmah stvorio nekakav oklop. Quentin nikada nije vidio takvo što - bio je srebrnast i proziran, i površina mu se stalno prelijevala iz vidljivosti u nevidljivost. Martinovi prsti samo su skliznuli niz glatku površinu. Na oklopu se zatim razvila snažna šaka kojom je Alisa upravljala jednom rukom i zabila je u Martinov trbuh. Sve se zaiskrilo među njima. »Fergusov spektralni oklop!« povikala je. Teško je disala. Njegov pogled bio je crven i nije se micao s nje. »Sviđa ti se? Ha? To su osnove magije. Ni druga godina! Ali tebe, Martine, škola nikada nije zanimala, zar ne? Ne bi izdržao ni trenutka na Brakebillsu!« Quentinu je bilo nepodnošljivo gledati je kako se sama bori s njim. Podigao je lice s poda i pokušao izgovoriti čaroliju, bilo koju, bar da mu samo odvuče pozornost, ali njegove usne jednostavno nisu uspijevale izgovoriti riječi. Frustrirano je udario šakom o pod. Nikada nije volio Alisu kao u tom trenutku. 455

Alisa i Martin borili su se divlje cijelu minutu. Magični oklop očito je u sebi imao i znanje borilačkih vještina jer je Alisa izvodila niz brzih pokreta njegovim rukama koje su se sada pretvorile u mačeve. Čelo i kosa bili su joj mokri od znoja, ali ni u jednome trenutku nije izgubila pribranost. Prošla je još jedna minuta i oklop je nestao - čarolija je prestala djelovati - a onda je napravila nešto od čega se zrak oko Martina zaledio pa je izgledao kao ledena mumija. Čak mu se i odjeća zamrznula, i ubrzo se raspala u sitne komadiće pa je na kraju njegovo bijelo, golo tijelo bilo potpuno otkriveno svima na pogled. Ali onda joj se već dovoljno približio da je zgrabi za ruku. U tom je trenutku opet postala obična djevojka - sitna i ranjiva. . No to nije dugo potrajalo. Brzo je i bijesno izgovorila cijeli niz slogova i odmah se transformirala u žutosmeđu lavicu s bijelim krznom pod bradom. Razjapljenih čeljusti zagrljeni su pali na pod, oboje pokušavajući zariti zube jedno u drugo. Snažnim lavljim stražnjim nogama Alisa se opirala, gurala i grebala. Janet je kružila oko njih nastojeći ubaciti metke u revolver, ali ruke su joj se toliko tresle da su stalno padali na pod. No njih dvoje bilo je tako isprepleteno da ionako ne bi uspjela dobro naciljati. U idućem trenutku Zvijer se našla okružena golemom, točkastom anakondom. Ubrzo nakon toga Alisa se pretvorila u orla, pa u velikoga medvjeda, pa u zastrašujućega škorpiona ljudske veličine čija se otrovna bodlja, velika kao kuka na dizalici, snažno zabila u Martinova leđa. Dok su se borili, oko njih su pucketale i frcale iskre. Zvijer je sada bila na njoj, a Alisa se raširila, rasla i postala savitljivi, valoviti bijeli zmaj čija su ogromna krila toliko snažno udarala o pod da su se svi morali skloniti od pijeska koji je letio na sve strane. No i Zvijer je rasla skupa s njom i pretvorila se u diva kojeg je ona čvrsto uhvatila svojim kandžama i zavrištala mu ravno u lice, ali umjesto vriska, izletio je mlaz plave vatre. 456

Nekoliko trenutaka koprcao se u njenom stisku. Više nije imao obrve i cijelo mu je lice bilo čadavo. Quentin je čuo isprekidano disanje zmaja-Alise. Zvijer se stresla i smirila na trenutak. Zatim je nekako došla sebi i snažno udarila Alisu u lice. U istome trenutku odmah je opet postala ljudsko biće. Nos joj je krvario. Martin se zakotrljao na jednu stranu i ustao. Iako je bio potpuno gol, od nekuda je izvukao čistu maramicu i obrisao dio čađe s lica. »Kvragu!« zavapio je Quentin. »Neka joj netko pomogne! Pomozite joj!« Janet je ubacila posljednji metak, zapucala i bacila pištolj u istome smjeru. Udario je u Martinovu glavu i odskočio, a da mu nije ni pokvario frizuru. »Jebi se!« povikala je. Martin je krenuo prema Alisi. Ne. Ovo je moralo završiti. »Ej, seronjo!« Quentin je nekako skupio snagu. »Nešto si zaboravio.« Pljunuo je krv koja mu se skupila u ustima i gotovo histerično povikao: »Pozdravi mog malog prijatelja!« Zatim je prošaptao riječ koju mu je Maglica prenio one noći kada su diplomirali. Stotinu ju je puta izgovorio u mislima, a sada kada je naglas rekao njen posljednji slog, osjetio je kako mu se nešto veliko i tvrdo pomiče ispod majice i probija kožu na leđima. Podigao je glavu da ga pogleda i vidio da kakodemon ima na sebi male okrugle naočale zakvačene za šiljaste uši. Koji kurac, pomislio je, njegov kakodemon ima naočale?! Stvorenje je stajalo iznad njega izgledajući nesigurno, učeno i zbunjeno. Nije znalo s kim se treba boriti. »Na gologa tipa!« tiho mu je dobacio Quentin. »Ajde! Spasi djevojku!«

457

Demon je krenuo i zaustavio se nekoliko metara od svoje lovine. Kao nogometaš koji zavarava golmana prije nego što puca jedanaesterac, krenuo je prvo lijevo, pa opet lijevo, da bi se odjednom naglo bacio ravno na njegovo lice. Martin je umorno podigao ruku kao da izražava koliko je nepošteno da ga tjeraju da prolazi kroza sve ovo i prekinuo ga u letu. Demon se sikćući zaustavio u Martinovu stisku, a on ga je samo polako, kao gušter koji jede pauka, počeo gurati u usta. Demon mu je čupao kosu i grebao lice. Quentin je mahao Alisi da bježi - možda uspiju ako se svi razdvoje? - ali ona nije gledala u njegovu smjeru. Oblizala je usne, stavila kosu iza ušiju i stala. Nešto se promijenilo u njenom izrazu lica. Bilo je očito da je donijela neku odluku. Počela je izvoditi pokrete rukama. Opet je bila riječ o nekoj naprednoj magiji. I Martin i demon istodobno su se okrenuli na zvuk njene čarolije i pogledali je. Martin je iskoristio trenutak demonove nepažnje, slomio mu vrat i ugurao ostatak tijela u usta. »Dakle«, rekla je. »Ti misliš da si najveće čudovište u ovoj prostoriji?« »Nemoj«, rekla joj je Janet, ali Alisa se nije obazirala. Nešto je pokušavala. Očito su svi osim Quentina znali što. »Ne, ne, ne, nemoj!« povikao je Eliot ljutito. »Stani!« »Martine, pa ti nisi ni mađioničar, zar ne?« tiho je rekla Alisa. »Ti si samo obični mali dječak. I ništa više. To si uvijek bio i ostao.« Na trenutak se činilo da će zaplakati. »E, pa žao mi je.« Zatvorila je oči i počela izgovarati magične riječi. U tom trenutku Quentin je na njenom licu vidio sve - sve što su prošli, sve dobro i loše što su priuštili jedno drugome, sve što je bilo iza njih. Sve je to pustila iz sebe. Izvodila je nekakvu veliku, moćnu, renesansnu magiju. Prizivala je najmoćnije energije. Nije mu bilo

458

jasno kako će im to pomoći, ali trenutak poslije shvatio je da bit i nije u čaroliji. Važni su bili njeni popratni učinci. Počeo je puzati prema njoj, migoljiti se po podu samo da bi joj došao bliže. Nije ga bilo briga ni hoće li ga Zvijer ubiti. »Ne!« vrisnuo je. »Ne!« Iz vrška njenih prstiju krenula je plava vatra i počela se širiti rukama, pa sve dalje. Buknula joj je licem. Alisa je ponovno otvorila oči. I sama je fascinirano gledala u svoje plavo goruće ruke. »Zapalila sam se«, rekla je gotovo mirno. »Nisam mislila da ću - ja gorim.« A onda je vriskom koji je mogao biti posljedica boli, ali i ekstaze kriknula: »Gorim! O, Bože! Quentine, ja gorim! Izgaram!« Martin je stao i gledao kako se Alisa pretvara u nifina. Quentin mu nije mogao vidjeti izraz lica. Zakoraknula je korak unatrag i sjela, još uvijek promatrajući svoje plamteće ruke. Plava vatra sada se proširila do ramena. Meso joj nije gorjelo nego se na neki čudan način jednostavno pretvaralo u vatru. Ništa nije govorila, samo je sve glasnije jaukala. Kada joj je plava vatra zahvatila vrat, zabacila je glavu prema natrag i široko otvorila usta, ali iz njih više nije izlazio nikakav zvuk. Kad ju je vatra cijelu proždrla, više nije bilo Alise. Nastalo je nekakvo manje biće koje je izgledalo kao da je sastavljeno od plavog, sjajnog stakla, tek izlivenog iz žareće topionice. Cijela špilja bila je osvijetljena plavim svjetlom. Čak i prije nego je transformacija završila, Alisa se izdigla iznad tla. Sada je postala čista vatra, a licem joj se prelijevala ona mahnitost koju imaju bića koja nisu ni živa ni mrtva. Lebdjela je iznad tla lagano, kao da pluta na površini vode. Nifin, duh koji je zamijenio Alisu, promatrao ih je neutralno svojim ludim, praznim safirnim očima. Unatoč svoj moći koju je isijavala, djelovala je krhko kao da je napravljena od murano stakla. Quentin je gledao u to biće koje je nastajalo 459

pred njim ne osjećajući ništa. Sposobnost za strah, ljubav ili bol nekako je nestala zajedno s njegom perifernim vidom. To više nije bila Alisa. To biće bilo je okrutni anđeo osvetnik. Plavi, goli anđeo veselog izraza lica. Quentin je prestao disati. Na trenutak Alisa je lebdjela iznad Martina i doslovno gorjela od iščekivanja. U posljednjem trenutku on je počeo shvaćati da se odnos snaga promijenio, ali ne u njegovu korist, i počeo je polako, pa sve brže uzmicati. Ali to nije bilo dovoljno brzo. Plavi anđeo zgrabio ga je za sivu, lijepo podšišanu kosu. Drugom rukom uhvatio ga je za rame, i jednim brzim pokretom otkinuo glavu Martina Chatwina. Sve to skupa bilo je previše za Quentinove oči. Slušao je što se događa, ali nije mogao gledati. Umorno se okrenuo na leđa. Um mu je postao izvrnuta parodija samoga sebe, tanka ravna ploča prozirna poput celofana. Nešto nemoguće upravo se dogodilo, ali on uopće nije mogao razmišljati o tome. Svijet kakav je poznavao prestao je postojati. Uspio je pronaći mekani, pješčani komadić poda na kojem se mogao ispružiti - baš je pažljivo od Martina što ih je navabio u prostoriju u kojoj je pijesak tako sitan i hladan. Iako je prava šteta što je taj čisti, bijeli pijesak sada sav namočen krvlju. Pitao se je li Kuna još uvijek živ; pitao se bi li ikako bilo moguće da se nekako onesvijesti. Želio je samo zaspati i nikada se više ne probuditi. Čuo je šušanj i ugledao nečiju finu kožnatu cipelu. Shvatio je da to Eliot stoji iznad njega, a onda se opet onesvijestio. Iz nekog neodredivog vremena i prostora začuo je Emberov glas. Dakle, još je uvijek živ. Žilavi kurvin sin. A možda mu se glas samo pričinio. »Pobijedio si«, ovnov glas zablejao je iz sjene, »uzmi svoju nagradu, junače.«

460

Eliot je primio krunu velikoga kralja Filorije. Zatim je neartikulirano vrisnuo i zavitlao je kao disk u tamu špilje. I posljednji je san uništen. Quentin nije bio siguran je li se nakon toga onesvijestio ili je umro.

461

Knjiga lV

462

Utočište

QUENTIN

SE PROBUDIO U

predivnoj bijeloj sobi. Na trenutak - možda

je prošao i sat, a možda i tjedan - pomislio je da je opet na Antarktici i da je u svojoj sobi u Južnome Brakebillsu. No zatim je ugledao otvoreni prozor i debele zelene zastore koji lelujaju na toplome ljetnom povjetarcu. Dakle, zaključio je, ovo definitivno nije Antarktika. Ležao je, gledao u strop i pustio da mu misli lutaju. Uopće ga nije zanimalo gdje se nalazi ni kako je onamo došao. Uživao je u nevažnim detaljima: suncu, mirisu čistih plahti, komadiću plavoga neba koji se nazirao kroz prozor, tamnosmeđim gredama na bijelome stropu. Bio je živ. Ponajviše je uživao u tim predivnim zavjesama boje cvjetne stabljike. Bile su izrađene od gruboga platna, ali nisu ostavljale dojam lažnog ručnog rada, nego su izgledale kao da je netko uložio dugi, mukotrpni rad svojih ruku u njihovu izradu. Dok je tako ležao, njegova jedina i glavna misao bila je da su to autentične, ručno izrađene zavjese koje su napravili ljudi koji nisu poznavali nikakav drugačiji način izrade zavjesa, koji nisu ni bili svjesni da je njihov način osobit, i zato i jest tako poseban. Ta misao činila ga je sretnim. Osjećao se kao da je oduvijek tražio baš te zastore, kao da je cijeli život čekao da se probudi jednoga jutra u sobi na čijim će prozorima visjeti ti zeleni, ručno izrađeni zastori. S vremena na vrijeme iz hodnika se čulo neko klopotanje. Tajna podrijetla zvuka bila je riješena kada je u sobu provirila žena s tijelom konja. Quentina je

463

iznenadilo to što se uopće nije iznenadio ugledavši je. Imala je kratku smeđu kosu, lice opaljeno suncem i glatko, snažno, crno konjsko tijelo. »Došao si sebi?« upitala je. Quentin se nakašljao. Htio je nešto reći, ali nije mu polazilo za rukom. Grlo je bilo suho, presuho da bi išta mogao reći, pa je samo potvrdno kimnuo glavom. »Skoro pa si se potpuno oporavio«, rekla je kentaurica glasom nekoga tko svakodnevno obavlja vizite i kome je on samo jedan u nizu, pa nema vremena da slavi takvo medicinsko čudo. Zatim je počela polako i pažljivo okretati svoje životinjsko tijelo kako bi mogla izaći. »Spavao si šest mjeseci i dva dana«, dodala je prije nego je otišla. Quentin je slušao klopotanje njenih kopita kako se udaljavaju. Ponovno je zavladala tišina. Trudio se nastaviti uživati u blaženstvu sobe. Ali više mu nije polazilo za rukom. Tih šest mjeseci oporavka bili su potpuna praznina - postojala su samo blijeda sjećanja na modre dubine i čudne, magične snove. Ali sjećanja na ono što se dogodilo u Emberovu grobu bila su vrlo jasna. Očekivao je da će potisnuti taj dan (ili je bila noć?) negdje u najmračnije dubine uma ili da će bar sve što se dogodilo biti obavijeno posttraumatskom izmaglicom. Ali ne, sjećao se svega - mirisa, glasova, lica... - svega do trenutka kada je izgubio svijest. Od same pomisli na to prestao je disati. Svaki put kad bi mu se pred očima pojavili prizori te večeri, sjećanje bi mu, baš kao i Zvijer, istisnulo zrak iz pluća. Nije si mogao pomoći. Onda bi ležao na krevetu i plakao sve dok se ne bi počeo gušiti od jecaja. Oslabjelo mu se tijelo grčilo i iz njega bi izlazili bolni jecaji koje nikada prije nije čuo. Zario bi lice u ravni, bodljikasti slamnati jastuk sve dok ne bi postao potpuno mokar od suza i sline. Znao je da je umrla za njega, za sve njih, i da se nikada više neće vratiti. 464

Nije mogao razmišljati o tome što se dogodilo, mogao je samo u mislima svaki put iznova vraćati slike, kao da će tako možda biti šanse da kraj bude drugačiji, ili da ga bar manje boli, ali svaki bi put samo poželio umrijeti. Cijelo ga je tijelo boljelo, kao da je izranjavan do samih kostiju, ali želio je da ga boli još jače. Nije znao kako će moći nastaviti živjeti u svijetu koji je dopustio da se takvo što dogodi. Ništa više nije htio imati s takvim usranim i lažnim svijetom. Svaki put kad bi zaspao, probudio bi ga san u kojem pokušava nekoga upozoriti na nešto, ali nikada nije znao koga na što, i uvijek bi bilo prekasno. S tugom je dolazio i bijes. Pa što su uopće mislili? Hrpa klinaca koja je ušetala u građanski rat u nekoj stranoj zemlji? Alisa je mrtva (i Fen, a vjerojatno i Kuna), a najgore je to što ih je on mogao sve spasiti, a nije. On je taj koji im je rekao da trebaju otići u Filoriju. On je puhnuo u rog koji je pozvao Zvijer. Zbog njega je Alisa išla na to putovanje, da bi pazila na njega. Ali on nije pazio na nju. Kentauri bi ga gledali kako plače potpuno nedirnuti njegovom boli. Bili su ravnodušni kao ribe. Tijekom idućih dana saznao je da se nalazi u samostanu, ili nečem sličnom tome; bar je tako shvatio iz onoga što su mu rekli kentauri koji su vodili mjesto. Kako su mu objasnili, pomalo s visoka, tu se ne štuje nikakvo božanstvo, već je to zajednica posvećena apsolutnoj materijalizaciji, odnosno realizaciji nevjerojatno kompleksnih, ali beskrajno čistih vrijednosti kentaurizma koje njegov grešni ljudski mozak nikada neće moći shvatiti. Quentinu se činilo da kentauri imaju u sebi nešto pomalo nacističko. Naime, dali su mu do znanja, i to na ne baš taktičan način, da ljude smatraju inferiornim bićima. No smatrali su da ta inferiornost nije ljudska krivnja. Ljudska su bića jednostavno na neki način invalidi, oštećeni tako što nisu rođeni s konjskim tijelom. Gledali su na Quentina s mrvicom sažaljenja i velikom količinom potpune 465

nezainteresiranosti. A i bili su u stalnom strahu da će pasti jer ima samo dvije nestabilne ljudske noge. Nitko od njih nije se točno sjećao kako je Quentin ondje završio. Nisu pridavali veliku važnost ljudima koji bi se povremeno ranjeni pojavili na njihovim vratima. Nakon beskrajnih pitanja, Quentinova je liječnica - nevjerojatno ozbiljno stvorenje imena Alder Acorn Agnes Alison - rekla da se sjeća nekih strašno prljavih ljudi koji su ga donijeh na nosilu što su ga očito sami bili napravili. Bio je u nesvijesti i u šoku, rebra su mu bila slomljena, a jedna noga gotovo odvojena od tijela. Njegov anatomski nered bio je pomalo odbojan kentaurima, ali kako nisu mogli biti neosjetljivi na pomoć koju su ti ljudi pružili Filoriji oslobadajući je od Martina Chatwina, pružili su i oni svoju pomoć. Ljudi su ostali još nekih mjesec dana, možda i dva, a za to su vrijeme kentauri primjenjivali mnogo šumske magije na Quentinovu ranjenom i iscrpljenom tijelu. No smatrali su da se vjerojatno nikada neće probuditi. Tako da su s vremenom, kako Quentin nije pokazivao nikakve znakove svijesti, ljudi nevoljko otišli. Pretpostavio je da bi se opravdano mogao i ljutiti što su ga ostavili tako tu, u Filoriji, bez ikakve mogućnosti da se vrati kući. Ali osjećao je samo toplo, kukavičko olakšanje. Nije se morao suočiti s njima. Od pogleda na njihova lica vjerojatno bi propao u zemlju od srama. Da je bar umro, ali ako već nije mogao umrijeti, bar je imao ovo, drugo najbolje rješenje: potpunu izolaciju, ostat će zauvijek izgubljen u Filoriji. Bio je toliko slomljen da ga nikakva magija nikada više neće moći sastaviti. Tijelo mu je još uvijek bilo slabo i veći dio vremena provodio je u krevetu, odmarajući atrofirane mišiće. Osjećao se kao ljudska ljuštura. Ispražnjena i ostavljena ondje bez kostiju i misli. Kada bi se potrudio, sjećanja su navirala. Ali ne sjećanja na Filoriju ili Brakebills, nego ona starija, lakša i 466

ugodnija sjećanja. Miris majčinih slikarskih uljanih boja; neprirodna zelena boja kanala Gowanus; način na koji bi Julia napućila usnice kada bi krenula svirati obou; uragan koji je puhao kada su bili na praznicima u državi Maine (tada je možda imao tek osam godina i izašli su u vrt, bacili džempere u zrak i gledali kako odlijeću preko susjedove ograde, a onda su se bez prestanka smijali). Pod njegovim prozorom stajalo je predivno rascvjetalo stablo trešnje. Bilo je obasjano toplim popodnevnim suncem i svaki dio krošnje lelujao je i pomicao se različitim ritmom. Dugo je gledao u njega. Kada bi se osjećao snažnijim, prisjećao bi se kako su letjeli kao guske prema jugu, i kako je poduprt mekim zračnim strujama letio krilo uz krilo s Alisom i gledao vijugave, modre rijeke koje su protjecale ispod. Ako ikada to ponovi, pomislio je, mora pogledati Nazca crteže u Peruu. Pitao se bi li ikako mogao doći do profesorice Van der Weghe i zamoliti je da ga ponovno transformira, a onda bi jednostavno nastavio tako živjeti, umro kao glupi gusak i zauvijek zaboravio da je ikada bio čovjek. Često bi se također prisjetio jednoga dana koji je proveo s Alisom na krovu kolibe. Popeli su se kako bi napravili spačku ostalima kada se vrate kući, ali ovi se nikako nisu vraćali pa je njih dvoje jednostavno ostalo gore cijelo popodne, ležeći na toplim crjepovima, gledajući nebo i razgovarajući. Tako je proveo nekoliko dana. Tijelo mu se brzo oporavljalo pa je postajao nemiran, a mozak mu se polako budio pa mu je trebalo nešto novo što će ga omesti u razmišljanju o svemu što se dogodilo. Bio je sve bolje i bolje, i nije mogao napraviti ništa da zaustavi taj napredak. Ubrzo je i izašao iz sobe i počeo polako, kao hodajući kostur, istraživati okoliš oko samostana. Tako odsječen od svega - vlastite prošlosti i svih koje je poznavao osjećao se kao da ne postoji, kao da je duh. Samostan - kentauri su ga zvali Utočište - bio je okružen kamenim kolonadama, visokim drvećem i širokim, 467

uređenim puteljcima. Quentin je stalno bio gladan, a kentauri su bili strogi vegetarijanci i bili su pravi majstori za salate. Za obroke su posluživali velike drvene zdjele prepune špinata, zelene salate, rikule i maslačka, a sve je bilo predivno začinjeno i preliveno najfinijim uljima. Otkrio je i kupališta: šest pravokutnih kamenih bazena od kojih je svaki sadržavao vodu drugačije temperature i svaki je bio dovoljno velik da može učiniti nekoliko zaveslaja. Podsjetili su ga na rimske terme u kući Alisinih roditelja. A bili su i prilično duboki; kada bi zaronio s dovoljno snage i ronio sve dok svjetlo više nije prodiralo kroz vodu, i kada bi mu se pluća, mozak i uši počeli buniti zbog pritiska, jedva bi uspio vršcima prstiju dotaknuti grubo kameno dno. Um mu je bio zaleđeno jezero koje je bilo u stalnoj opasnosti od topljenja. Polako se kretao njime - površina mu je bila opasno skliska i tanka. Probiti je značilo bi uroniti u ono što je ispod: mračnu, hladnu vodu punu opasnih riba šiljastih zubi. Te ribe bile su sjećanja za koja je želio da ostanu negdje duboko i da zaboravi na njih, ali nije uspijevao. Led je pucao pod njim u najčudnijim trenucima: kada bi ga mala govoreća vjeverica pogledala nekim ispitivačkim pogledom, kada bi medicinska sestra s konjskim tijelom bila neočekivano ljubazna prema njemu, kada bi slučajno ugledao vlastiti odraz u ogledalu. U tim trenucima nešto strašno i nepodnošljivo isplivalo bi na površinu, oči bi mu se napunile suzama i cijelo bi mu se tijelo zgrčilo od boli. Tuga koju je osjećao zbog Alisine smrti zadobivala je nove dimenzije za koje on nije ni znao da je sposoban. Činilo mu se da ju je tek u onih nekoliko posljednjih sati prvi put zapravo vidio i volio, zaista volio sve to što ona je. A sada je više nema, razbila se kao staklena životinjica koju je napravila onaj prvi dan kada su se upoznali, i zbog toga se ostatak njegova života činio tek kao besmisleni epilog.

468

Prvih nekoliko tjedana nakon što se probudio Quentin bi još uvijek tu i tamo osjetio oštru bol u prsima i ramenu, ali kako su dani prolazili, ona je polako nestajala. Prvo je bio šokiran, a onda fasciniran kada je saznao da su kentauri kožu i mišiće koje je izgubio u okršaju sa Zvijeri nadomjestili nečim što je izgledalo kao tamno, kvalitetno drvo. Dvije trećine ključne kosti i veći dio desnoga ramena i bicepsa sada su se sastojali od glatkoga, uglancanog drva - činilo mu se da je riječ o trešnjevini ili jabukovini. Iako u tom novom tkivu nije imao nikakav osjet - mogao ga je grepsti noktima i ništa ne bi osjetio - istodobno je bilo savršeno savitljivo i gipko i spojilo se s okolnim mesom bez ikakvih šavova i naglih pregiba. Sviđalo mu se. Desno mu je koljeno također bilo od drva. Nije se uopće sjećao da ga je ozlijedio, ali možda mu se nešto dogodilo dok je bio u nesvijesti. Bila je tu još jedna promjena: kosa mu je potpuno pobijelila, čak i obrve. Izgledao je kao da ima na sebi periku napravljenu po uzoru na frizuru Andyja Warhola. Nije mogao stajati mirno na mjestu pa si je na razne načine ispunjavao vrijeme. Vježbao je s lukom i strijelom na neupotrebljavanome, zaraslom vježbalištu. Kada bi uspio nekako privući njegovu pozornost, zamolio bi jednog mlađeg kentaura da ga u okviru fizikalne terapije poučava osnovama jahanja i mačevanja. Nekad bi zamišljao da je nasuprot njemu Martin Chatwin, a nekada ne; u svakom slučaju nikada nije uspio pobijediti. Nekoliko govorećih životinja, jazavac i par velikih zečeva, saznalo je za Quentinov boravak u utočištu. Bili su silno uzbuđeni njegovim ljudskim mirisom, a kad su još i shvatili da potječe sa Zemlje, utuvili su si u glavu da je sljedeći veliki kralj Filorije. Kada im je na to ljutito rekao da nije i da više nema tih ambicija, prozvali su ga oklijevajućim kraljem i ostavljali su pod njegovim prozorom darove u vidu oraha i kupusa, te izrađivali za njega patetične krune od grana ukrašene bezvrijednim kvarckamenčićima. Sve ih je uništio. 469

Širokim poljanama oko utočišta paslo je malo krdo pripitomljenih konja. Kada ih je prvi put ugledao, Quentin je pomislio da vjerojatno imaju status kućnih ljubimaca, ali pokazalo se da je situacija nešto kompleksnija. I muški i ženski kentauri svakodnevno su naime javno, i poprilično glasno, kopulirali s konjima. Quentin je našao nekoliko svojih osobnih stvari na polici u sobi. Spremio ih je u stolić pokraj kreveta. Zauzele su tek polovicu jedne od pet ladica. U sobi se nalazio i oštećeni stari rustikalni pisaći stol, oslikan bijelim i svijetlozelenim šarama i jedan dan Quentin je počeo kopati po njegovim klimavim ladicama da vidi jesu li što u njima ostavili bivši stanari. Među asortimanom čudnih dugmadi, osušenih kestena i ostataka egzotičnih filorijskih insekata pronašao je dvije kuverte. U stolu se također nalazila suha, debela, razlistala grana. Bile su to debele kuverte od grubog izbijeljenog papira koji su izrađivali kentauri. Na jednoj je elegantnim kaligrafskim rukopisom koji je Quentin odmah prepoznao kao Eliotov bilo napisao njegovo ime. Od šoka mu se zamaglilo pred očima; morao je sjesti da se ne sruši. Unutra se nalazila poruka. Bila je zarolana oko ravne, suhe Merit Ultra Light cigarete i na njoj je pisalo:

DRAGI Q, STRAŠNO SMO SE IZMUČILI DOK SMO TE IZVUKLI IZ ONOG PODZEMLJA. POMOGAO NAM JE RICHARD KOJI SE NAPOKON UDOSTOJAO POJAVITI I VALJDA BISMO MU ZATO TREBALI BITI ZAHVALNI, IAKO I SAM ZNAŠ KOLIKO TAJ TIP ZNA PONEKAD BITI TEŽAK. HTJELI SMO OSTATI S TOBOM, ALI BILO JE UŽASNO TEŠKO, I SVAKI DAN JE POSTAJALO SVE TEŽE I TEŽE. KENTAURI SU REKLI DA 470

NEMA NADE. ALI AKO ČITAŠ OVO, ZNAČI DA SI SE PROBUDIO I DA JE SVE DOBRO. ŽAO MI JE ZBOG SVEGA ŠTO SE DOGODILO. ZNAM DA JE I TEBI. ZNAM I DA SAM REKAO DA MI NE TREBA OBITELJ DA BIH POSTAO ONO ŠTO ŽELIM BITI, ALI POKAZALO SE DA MI JE IPAK BILA POTREBNA. I TO SI BIO TI. SREST ĆEMO SE NEKAD, OPET. E

U drugoj kuverti nalazila se bilježnica. Bila je debela, oštećenih rubova i djelovala je staro. Quentin ju je odmah prepoznao iako je nije vidio od onoga hladnog dana u studenome, prije šest godina. Kada se smirio, sjeo je na krevet i otvorio Mađioničare. Knjiga je bila razočaravajuće kratka, svega pedesetak rukom ispisanih stranica, neke od njih pune mrlja ili mjestimice razlivene tinte, a sam tekst nije bio napisan Ploverovim uobičajenim jednostavnim, razumljivim stilom. Autor je bio smješniji i ironičniji, a i činilo se da je sve napisano na brzinu jer je bilo prepuno gramatičkih greški ili krivo napisanih riječi. Kako se ispostavilo, autor uopće nije bio Christopher Plover. Već u uvodu jasno je naznačeno da ju je napisao netko tko je doista i bio u Filoriji. Ispod je stajao potpis Jane Chatwin. Sama priča nastavljala se ondje gdje je završila knjiga Lutajući pijesak, nakon što su se Jane, najmlađa sestra, i Helen (»draga, pravedna Helen«) posvađale zbog toga što je ova sakrila magičnu dugmad koja bi ih mogla odvesti u Filoriju. Kako ih nije uspjela pronaći, Jane je bila prisiljena čekati, ali nikakve pozivnice iz Filorije nisu stizale. Činilo se da je osuđena da ostatak života prožive na Zemlji kao i sva ostala, obična djeca. Nekako se pomirila s tom spoznajom - u krajnjoj liniji, većina

471

djece nikada uopće ni ne dobije priliku da ode u Filoriju - ali je ipak smatrala da nije pošteno. Ostali su ondje bili bar dvaput, a ona samo jednom. A tu je bio i problem Martina kojeg nije bilo već godinama. Roditelji su već odavno izgubili svaku nadu da će ga pronaći, ali djeca nisu. Po noći bi se Jane i ostali zavukli jedni drugima u krevete i šaputali o njemu pitajući se kakve sve pustolovine sada doživljava u Filoriji i kada će se konačno vratiti kući, a znali su da se jednom i to mora dogoditi. Godine su prolazile. Jane je napunila trinaest i više nije bila mala djevojčica, imala je jednako godina kao i Martin kada je nestao. A onda je poziv napokon došao. Posjetio ju je ljubazni i sposobni jež pod nazivom Bockobuc koji joj je pomogao da pronađe staru kutiju cigara u kojoj je dugmad bila skrivena i koju je Helen bacila na dno nekorištenog, praznog bunara. Mogla je odabrati još nekoga da pode s njom, ali je odlučila ići sama i tako je postala jedino dijete Chatwin koje je ušlo u Filoriju bez pratnje brata ili sestre. Našla je Filoriju pod opsadom strašnoga vjetra koji je puhao i puhao i puhao i nije prestajao puhati. U početku je to bilo zabavno, svi su se igrali s letećim zmajevima, a na dvoru je nastala prava modna pomama za lebdećim haljinama koje bi se napuhale na zraku. Ali vjetar je bio neumoljiv i nije prestajao. S vremenom ptice su se umorile od nadjačavanja s njim, a stanovnicima je počelo ići na živce što ne mogu održati nikakvu frizuru. Stabla su se žalila jer su bila gola i sve je bilo zatrpano otpalim lišćem. Čak i kad bi se ušlo u kuću i zatvorilo vrata, čulo se njegovo neprestano zavijanje, a na licu se njegov dali osjećao još satima poslije. Kazaljke na velikome satu dvorca Bjelovrh nekontrolirano su se vrtjele i činilo se da će svaki trenutak izletjeti iz kućišta pa su prvi put u povijesti Filorije morali zaustaviti sat.

472

Grupa orlova, grifona i pegaza prepustila se struji vjetra vjerujući da će ih otpuhati u neku magičnu zemlju, čarobniju čak i od Filorije. Gladni i iscrpljeni vratili su se poslije tjedan dana iz suprotnoga smjera. Odbili su razgovarati o onome što su doživjeli. Odlučna da pronađe izvor vjetra, Jane je zakvačila rapir o pojas, svezala kosu u čvrstu punđu i zaputila se sama u mračne šume. Ubrzo je na jednoj čistini naišla na Embera. Bio je ranjen i izvan sebe. Ispričao joj je sve o Martinovoj transformaciji i o naporima koje je uložio da ga potjera natrag na Zemlju, pri čemu je i umro njegov brat Umber. Stali su tu neko vrijeme i odlučili što su im sljedeći koraci u ratu protiv Martina. Ember je duboko zablejao i pozvao Udobnoga Konja pa su se zajedno popeli na njegova baršunasta leđa i krenuli u posjet patuljcima. Iako se na patuljke nikada nije moglo osloniti glede suradnje, ovaj su put pristali ponuditi pomoć jer su i sami smatrali da je Martin strašno zlo, a i stalni vjetar prijetio je da će otpuhati gornji sloj njihovog voljenog podzemnog doma. Izradili su za Jane srebrni džepni sat, besprijekorno remek-djelo puno sitnih zupčanika, oprugica, spiralica i vijaka. Njime, kako su joj objasnili, može kontrolirati tijek vremena - pomicati ga naprijed, natrag, usporiti ga ili ubrzati - kad god i kako god poželi. Jane i Ember napustili su patuljke pomalo u nevjerici. Nikada se nije znalo za što su sve sposobna ta niska stvorenja. Nije bilo sasvim jasno zašto, ako mogu izraditi vremenski stroj, ne zavladaju cijelim kraljevstvom. Jane je pretpostavila da je jedino objašnjenje da im se to jednostavno ne da. Quentin je okrenuo zadnju stranicu. Knjiga je tu završavala. Na dnu se nalazio Janein potpis. »Kakav bezvezan kraj«, rekao je Quentin naglas.

473

»Istina nije uvijek nužno i dobra priča, zar ne? Ali ipak mislim da sam raščistila mnogo toga, a tko si da malo truda, lako će shvatiti što se dalje događalo.« Quentin je doslovno iskočio iz kože, ili bar iz onoga što je od nje ostalo. Na stolu u drugome kraju sobe sjedila je mirno prekriženih nogu lijepa sitna žena crne kose i blijede puti. »Ako ne u pisanju, bar se trudim iznenaditi ovako u dolasku.« lzgledala je kao da oduvijek živi u Filoriji: imala je na sebi svijetlosmeđi ogrtač, a ispod njega običnu sivu radnu haljinu ispod koje su malo virile noge. Ali bez sumnje, bila je to ona - bolničarka iz Brooklyna i žena koja ga je posjetila u bolnici u Brakebillsu. »Ti si Jane Chatwin, zar ne?« Široko se nasmijala i potvrdno kimnula glavom. »To je moj potpis.« Pokazala je na knjigu. »Zamisli koliko bi to vrijedilo na Zemlji. Nekada razmišljam da odem s tim na konvenciju o Ploverovim knjigama, tek tako da vidim reakcije.« »Sigurno bi mislili da si luda.« Stavio je knjigu sa strane na krevet. Kada ju je prvi put upoznao, bio je jako mlad, ali sada više nije. Njen osmijeh više mu nije bio tako neodoljiv. »Ti si bila i Urarica, zar ne?« »Bila i jesam.« Još uvijek sjedeći zadigla je lagano jedan rub haljine i malo se naklonila. »Doduše, sad kada Martina više nema vjerojatno bih mogla u mirovinu. Ali ustvari, tek sam se sada počela zabavljati.« Očekivao je da će se nasmijati na njen posljednji komentar, ali lice mu je ostalo mirno. Ništa mu nije bilo smiješno. Nije mogao procijeniti što točno osjeća. 474

Jane je također ostala mirna. Samo ga je promatrala i proučavala, kao onaj dan kada su se prvi put upoznali. Iz cijele njene pojave zračilo je toliko magije, značenja i povijesti. Quentinu je i sama činjenica da je razgovarala s Ploverom i pričala mu priče na kojima je on odrastao bila dovoljna. Počelo mu se vrtjeti u glavi od čudnovatosti cjelokupne situacije. Sunce je zalazilo i napravilo veliku narančasto-ružičastu sjenu na njegovoj bijeloj plahti. Svi rubovi u sobi bili su omekšani njegovim blagim svjetlom. »Ali to nema smisla«, rekao je. Nikada mu nije bila manje privlačna. »Ako si ti bila Urarica, zašto si činila sve te stvari? Zaustavila vrijeme i ostalo?« Nasmijala se vragolasto. »S ovim« - izvadila je srebrni džepni sat koji je bio velik i debeo kao šipak »nisu došle i upute za upotrebu. Trebalo je malo eksperimentirati prije nego što sam shvatila kako radi, a neki od tih eksperimenata i nisu bili tako uspješni. Jedno popodne na primjer...« Zaustavila se i nasmijala. Imala je isti naglasak kao i Martin. »Ma ljudi su sve to krivo shvatili. U svakom slučaju Plover je i puno toga izmislio. Imao je nevjerojatnu maštu.« Stresla je glavom kao da su Ploverovi izleti u maštu najčudnija stvar u cijeloj toj priči. »A i ne zaboravi da sam imala samo trinaest kada je to sve počelo. Nisam ništa znala o magiji. Puno sam toga trebala sama shvatiti. Može se reči da sam u tom smislu nekakva priučena vještica.« »Znači sve to što je Urarica napravila-« »Mnogo se toga dogodilo sasvim slučajno. Ali bila sam pažljiva. Urarica nikada nikoga nije ubila. Možda nisam uvijek radila baš sve po pravilima, ali imala sam važnijih stvari na pameti. Moj je zadatak bio zaustaviti Martina i napravila sam sve što sam morala da se to i dogodi. Pa čak i ona stabla-satovi«, nasmijala se 475

pokajnički, »bila je to sjajna ideja. Ali nikada ništa od njih. Najsmješnije od svega jest to što ih se Martin užasno bojao! Jednostavno mu nije bilo jasno čemu služe.« Na trenutak lice joj je izgubilo sabranost, ali samo na trenutak. Oči su joj se napunile suzama, ali je brzo trepnula i nestale su. »Stalno si ponavljam da smo ga izgubili već one noći kada je pobjegao u šumu. Nakon toga, on više nije bio on. Može se ustvari reči da je umro jako davno. Sada sam ja jedini živi Chatwin. Bio je čudovište, ali ipak, bio je i jedina obitelj koju sam imala.« »A mi smo ga ubili«, rekao je Quentin hladno. Srce mu je snažno udaralo. Onaj osjećaj od maloprije koji nije mogao definirati postao je jasan: bio je to bijes. Ova ga je žena iskoristila, sve ih je iskoristila kao igračke. A ako su u procesu neke igračke uništene, o pa ništa zato. Na to se ustvari svodi cijela ova priča. Izmanipulirala ga je, poslala ga je zajedno s ostalima u Filoriju da pronađu Martina. Pobrinula se da dođe ovamo. Vjerojatno je i podmetnula dugme tako da ga Švalir nađe. Ali sada to ionako ništa više nije bilo važno. Sve je gotovo, a Alisa je mrtva. Ustao je. Prohladni večernji povjetarac zapuhao je u zelene zavjese. »Da«, reče Jane Chatwin veselo. »Ubili ste ga. Pobijedili smo.« »Pobijedili smo?« ponovi on u nevjerici. Nije se više mogao suzdržavati. Sva krivnja i bol protiv kojih se već tjednima borio odjednom su se vratile, ali ovaj put pretvorene u bijes. Led je pucao. Jezero je kuhalo pod površinom. »Pobijedili smo? Imaš jebeni vremenski stroj u džepu i nisi uspjela smisliti ništa bolje od ovoga? Smjestila si nam, Jane, ili kako se već zoveš. Mislili samo da nas čeka pustolovina, a ti si nas ustvari poslala na suicidnu misiju, i sada su moji prijatelji mrtvi. Alisa je mrtva.« Morao je na trenutak prestati govoriti i suspregnuti suze kako bi uopće mogao nastaviti. »Zar stvarno ništa bolje nisi mogla smisliti?« Gledala je u pod. »Žao mi je.« 476

»Tebi je žao.« Nije mogao vjerovati što čuje. »Dobro. Pa pokaži mi koliko ti je žao. Vrati me natrag. Upotrijebi taj sat i vrati vrijeme. Sve ćemo ponoviti. Vratit ćemo se i popraviti ovo sranje.« »Quentine, ne možemo«, rekla je ozbiljno. »Ne možemo vratiti vrijeme.« »Kako misliš ne možemo? Možemo. Možemo i hoćemo!« Govorio je sve glasnije i glasnije, i gledao ju je ravno u oči kao da će je tako natjerati da napravi to što on želi. Morala je to napraviti! A ako je ne uspije natjerati riječima, pronaći će neki drugi način. Sitna je, a osim tog sata koji ima, sigurno je puno lošiji mađioničar od njega. Tužno je odmahivala glavom. »Pokušaj razumjeti.« Nije odustajala. Govorila je blago kao da ga riječima i bojom glasa nastoji natjerati da zaboravi što je napravila. »Ja sam samo vještica, nisam bog. Napravila sam to toliko mnogo puta, putovala naprijed-natrag u vremenu. Poslala sam toliko drugih ljudi da unište Martina. I zato, Quentine, nemoj mi govoriti o tome kako funkcionira kronološka manipulacija. Ako promijeniš jednu varijablu, mijenjaš ih sve. Pa ne misliš valjda da ste vi bili prvi koji ste se suočili s Martinom u onoj špilji? Zar misliš da je to prvi put da ste se vi suočili s njim? Pa ta borba dogodila se toliko puta. Sve sam pokušala na toliko mnogo različitih načina. I uvijek bi svi umrli. A ja bih uvijek navila sat unatrag i krenula ispočetka. »Koliko god je bilo grozno, i koliko god su posljedice grozne, ipak je ovo još uvijek najbolji ishod do sada. Quentine, nitko ga prije tebe i tvojih prijatelja nije uspio zaustaviti. Vi ste jedini. Dakle, nema povratka. Ne mogu riskirati da nestane sve što smo postigli.« Quentin je prekrižio ruke. Osjećao je trzanje mišića u leđima. Doslovno se tresao od bijesa. »Dobro. Onda ćemo se vratiti skroz natrag. U vrijeme prije Svijeta 477

unutar zidova. Zaustavit ćemo ga i prije nego počne. Potrudit ćemo se da nikada ni ne dođe u Filoriju.« »Quentine, pa pokušala sam sve to! Sve sam pokušala!« Govorila je molećivim glasom. »Ali on uvijek uspije! Probala sam sve to tisuću puta! I on bi uvijek uspio. »Umorna sam. Znam da si izgubio Alisu. Ja sam izgubila brata. Ali dosta mi je borbe s tim stvorenjem koje je Martin postao.« Odjednom je izgledala nevjerojatno umorno, pogled joj je odlutao kao da se zagledala u neki drugi svijet u koji nikada neće doći. Gledajući je takvu bilo mu je teško nastaviti s pritiskom. Osjećao je kako mu bijes polako popušta. Ali ovo nije bilo gotovo. Bacio se prema njoj, ali ona je to predosjetila. Bio je brz, ali ona je bila brža. Možda su već nekada proživjeli tu scenu, u nekome drugom vremenu, a možda je on jednostavno bio predvidiv. Nije prošao ni pola udaljenosti, a ona je već bila na nogama i bacila je sat snažno u zid. Zid je bio od kamena i sat se raspao poput prezrelog voća. Čuo se metalni zvuk loma. Kristalni poklopac rasuo se u tisuće komadića, a sitni zupčanici i kotačići razletjeli su se po podu kao perle rastrgane ogrlice. Teško dišući Jane se okrenula prema njemu, no on je samo prazno gledao u ostatke sata. »Dosta je«, rekla je. »Cijela ova priča mora završiti. Treba nastaviti živjeti s onim što imamo i oplakati ono što smo izgubili. Voljela bih da sam ti mogla sve ovo reći prije nego što je bilo prekasno, ali bio si mi previše potreban da bih ti rekla istinu.« Nježno je stavila dlanove na njegovo lice, približila ga svome i poljubila ga u čelo. Soba je sada već bila gotovo potpuno mračna. Vrata su zaškripala kada ih je otvorila. 478

»Pokušaj ne suditi Martinu prestrogo«, rekla je stojeći na pragu. »Plover ga je seksualno zlostavljao kada god bi ga uspio dobiti nasamo. Mislim da je zato i pobjegao u Filoriju. Zašto bi se inače i zavlačio u djedov veliki sat? Tražio je mjesto na kojem se može sakriti.« Rekavši to, otišla je. Quentin nije krenuo za njom, samo je nastavio buljiti u vrata još nekoliko trenutaka. Hodajući poslije prema njima da ih zatvori, osjetio je komadiće slomljenoga sata pod nogama. Priča je postajala sve gora i gora. Je li napokon došao do njenog kraja? Pod posljednjim zrakama dnevnoga svjetla bacio je pogled na bilježnicu koja je ležala ne tvrdome krevetu. U stranice je bila umetnuta poruka, ista ona koja je tako davno odletjela od njega u onaj zapušteni vrt. Na njoj je bila samo jedna riječ:

479

Iznenađenje!

SJEO

J E. N A K R A J U J E

ispalo da su oni Alisa bili samo sporedni glumci,

statisti koji su sasvim slučajno zalutali u scenu rata između brata i sestre u imaginarnoj zemlji njihovih noćnih mora. Nikoga nije bilo briga što je Alisa mrtva, kao što nikoga nije bilo briga što je on ostao živ. Sad je imao sve odgovore, ali oni nisi imali učinak koji bi odgovori trebali imati: nisu ništa učinili jednostavnijim ili lakšim. Nisu uopće pomogli. Sjedeći tako na krevetu razmišljao je o Alisi. I glupome, nesretnom Kuni i jadnome Eliotu. I onom kurvinom sinu Martinu Chatwinu. Sada mu je konačno postalo jasno. Cijelo vrijeme bio je potpuno u krivu. Nikada nije ni trebao doći ovamo. Nikada se nije trebao zaljubiti u Alisu. Nikada nije trebao ni doći u Brakebills. Trebao je ostati u Brooklynu, u stvarnome svijetu. Trebao se boriti protiv depresije i nezadovoljstva vlastitim životom iz relativne sigurnosti svakodnevne realnosti. Tako nikada ne bi upoznao Alisu, ali barem bi ona sada negdje bila živa. Mogao je kao i svi ostali ispuniti svoj jadni život filmovima, knjigama, masturbacijom i alkoholom. Tako nikada ne bi saznao koliko je ustvari strašno dobiti ono što želiš. Mogao je poštedjeti sebe i ostale svega ovoga. Jedina moralna pouka u priči Martina Chatwina jest ta da možeš ispuniti svoje snove, ali da će te to pretvoriti u čudovište. Bolje je ostati u kući i u svojoj sobi izvoditi trikove s kartama. Naravno, sve je to dijelom bila i Janeina krivnja. Iskoristila ga je. Ali više neće dopustiti da ga itko pravi budalom. Više nikomu neće pružiti tu šansu. Osjećao je kako ga ispunja novi osjećaj otuđenosti i odvojenosti od svega. Bijes i 480

bol spojili su se u sjajni zaštitni omotač, tvrdi oklop apsolutne nezainteresiranosti. Ako se već ne može vratiti u vremenu, onda bar može od sada pa nadalje sve promijeniti. Osjećao se sigurnije s ovim novim stavom. To je moć. To je hrabrost: hrabrost da ne voli nikoga i da se ne nada ničemu. Bilo mu je smiješno koliko je sada kada više ništa nije bilo važno, odjednom sve postalo lako. Tijekom nekoliko idućih tjedana novi se Quentin s novom bijelom frizurom u stilu Andyja Warhola i drvenim ramenom u stilu Pinokija ponovno uhvatio magije. Jedino što je sada htio jest da ponovo zadobije kontrolu nad svojim životom. Htio je postati neosjetljiv i nedodirljiv. U svome sobičku Quentin je vježbao čarolije za koje prije nije imao vremena ili ih se nije ni usudio izvoditi. Ponovno se vratio najtežim vježbama iz Popperina priručnika - užasno teškim etidama koje su gotovo samo u teoriji bile moguće i za koje bi u Brakebillsu uvijek muljao da ih zna. Sada ih je svakodnevno vježbao sve dok ih nije doveo do savršenstva. Čak je izmislio nove, još kompliciranije varijante i njih također usavršio. Uživao je u boli koju bi osjetio u rukama. Izvodio je čarolije precizno, moćno i glatko kao nikada prije. Prsti su mu u zraku ostavljali bučne vatrene modre iskre i mrlje koje su sjale toliko jako da se u njih nije moglo gledati. Osjećao je kako mu mozak doslovno bruji od zadovoljstva i osjećaja nadmoći. Ovo je bilo ono što je Kuna htio postići u kućici na osami, a Quentin je to sada doista i ostvario. Tek sada, pomislio je, sada kada je ubio sve ljudske emocije u sebi, kada ga više nije bilo briga nizašto, tek je sada mogao proizvesti nadljudsku moć. Ljeto je zamijenilo proljeće, kentauri su svakodnevno klepetali pred vratima sobe potpuno nezainteresirani za ono što se događa unutra, a on je vježbao i izvodio čak neke osobito teške čarolije koje im je Mayakovsky pokazao. Na pustoj livadi pažljivo je unatrag izveo Kuninu vatrenu čaroliju s magičnim metkom. Shvatio je i što je napravio krivo u putu na Mjesec za diplomski rad i ispravio je greške, a u 481

sjećanje na Alisu završio je i njen rad pa je izolirao jedan foton, potukao Heisenbergov princip neodređenosti i neko vrijeme promatrao tu nevjerojatnu svjetleću, valovitu iskru. Sjedeći u lotus položaju na suncem obasjanom radnome stolu, meditirao je i pustio da mu se um širi u svim smjerovima, sve dok njime nije obuhvatio prvo jednog, a onda još tri poljska miša koja su užurbano trčkarala vani pod prozorom. Pozvao ih je da sjednu pred njega i jednom misli nježno ugasio životnu iskru u svakome od njih. Njihova mala krznena tijela postala su mirna i hladna. Zatim je, jednako lako kao da pali običnu šibicu, dotaknuo svakog od njih i magično ponovno rasplamsao iskre u njihovim tijelima. Nakon toga panično su se razbježali u svim smjerovima. Pustio ih je da odu. Sam u sobi sa smiješkom je uživao u vlastitoj moći. Osjećao se velikim i snažnim. Proniknuo je u svetu tajnu života i smrti. Postoji li uopće još išta na svijetu što mu nakon toga može biti izazov? Možda u nekom drugom svijetu? Nakon lipnja koji je sazrio u srpanj i vrućine koja je zagospodarila prirodom, došao je i kolovoz. Jedno jutro Quentin se probudio rano i kroz prozor vidio maglicu. Ustao je, polako krenuo prema prozoru i na livadi ugledao velikog, gotovo eteričnog bijelog jelena. Brstio je travu, a glava s veličanstvenim rogovima bila mu je sagnuta. Dok je žvakao, vidjelo se kako mu se napinju snažni mišići na vratu. Uši mu bile veće i opuštenije nego što je Quentin očekivao. Kada se Quentin skroz približio prozoru, podigao je glavu kao da je svjestan da ga se promatra, ležerno krenuo preko livade i sasvim polako nestao iz vidika. Promatrao ga je kako odlazi. Zatim se vratio u krevet, ali više nije mogao zaspati. Kasnije toga dana potražio je liječnicu Acorn Agnes Allison. Našao ju je na tkalačkome razboju koji je bio golem i prilagođen tako da istodobno može raditi na njemu i stražnjim konjskim nogama i spretnim ljudskim prstima. 482

»Neuhvatljiva Zvijer«, rekla je zadihano, ne prekidajući rad. »Nju se rijetko vidi. Očito su je privukle pozitivne energije našega utočišta. Možeš se smatrati sretnikom jer je dopustila da je ugledaš dok se pokazuje nekom kentauru.« Neuhvatljiva Zvijer. Iz Djevojčice koja je govorila vrijeme. Znači tako izgleda. Nekako je očekivao stvorenje opasnijeg, divljeg izgleda. Quentin je zahvalno potapšao Agnes po sjajnim crnim leđima i otišao. Znao je što treba napraviti. Te noći iz ladice je izvadio razlistanu grančicu koju je bio pronašao u stolu. Bila je to grančica koja je visjela ispred Zvijerinog lica i koju je odbacio prije okršaja. Sada je bila suha, ali lišće je još uvijek bilo zeleno i mesnato. Posadio ju je u vlažnu zemlju. Iduće jutro Quentin se probudio i pred prozorom pronašao veliko, izraslo stablo. U njegovom deblu bio je ugrađen sat iz kojeg se širio blagi tik-tak zvuk. Prislonio je dlan na sivu koru debla. Bila je hladna i prašnjava. Zatim je krenuo. Ovdje više ništa nije imao za napraviti. Spakirao je nekoliko osobnih stvari, a sve ostalo ostavio. Ukrao je luk i tobolac sa strijelama iz šupe pokraj zapuštenoga borilišta, oslobodio jednu kobilu iz krda koje su kentauri držali za divlje seksualne užitke i napustio Utočište.

483

Bijeli jelen

P OTRAGA

Z A N E U H V A T LJ I V O M Z v I J E R I

odvela ga je sve do velike

Sjeverne močvare, zatim južno uz rub Velikoga kupinjaka, pa na zapad kroz udaljena prostranstva mračnih šuma, pa opet niže, sve do grgoljave Južne bare. Osjećao se kao da posjećuje mjesta koja je vidio u snovima. Pio je vodu s potoka, spavao na zemlji i prehranjivao se ulovljenom divljači - postao je sasvim solidan strijelac, a kad ne bi uspio pogoditi, malo bi varao i poslužio se magijom. Kobila koju je jahao bila je nježna i činilo se da uopće ne žali što je napustila kentaure. Quentinov um bio je ispražnjen od misli, baš kao što su polja i šume kojima je prolazio bili ispražnjeni od ljudi. Njegovo umno jezero bilo je ponovno smrznuto, a sloj leda ovaj je put bio još deblji. U danima kad se osjećao dobro mogli su proći i sati a da nijednom ne pomisli na Alisu. Ako je o ičemu uopće mislio, onda je to bio bijeli jelen. Ovo je bila pustolovina, ali ovaj put samo njegova pustolovina i ničija tuđa. Gledao je ravno pred sebe ne bi li negdje ugledao vrhove rogova ili komadić njegova bijela krzna. Znao je što mora napraviti. O ovome je sanjao još u Brooklynu. Kad ostvari ovaj san, moći će konačno reći da je priča završila i zauvijek zatvoriti knjigu. Neuhvatljiva Zvijer vodila ga je dalje prema zapadu, preko vrhova Vijugavih brežuljaka, kroz prolaz u strmome planinskom lancu, pa dalje preko područja koja uopće nije mogao prepoznati i koja se nikada nisu spominjala u knjigama o Filoriji. Nalazio se u dijelu u koji nikada nije stupila ljudska noga, ali nije prestajao istraživati i davati imena svemu novom što bi vidio. Spustio se niz sjajeći, bijeli 484

kredasti greben do dijela s vulkanskim crnim pijeskom na obali velikog, još neotkrivenog Zapadnog mora. Kada ga je ugledao, jelen je skočio na pjenušavi val kao da je čvrsto tlo. Ispuhujući morsku pjenu kroz nozdrve, nastavio je uspravnih rogova skakati s vala na val, kako se skače s kamena na kamen. Quentin je uzdahnuo. Idući dan prodao je nježnu kobilu i u zamjenu ugovorio prijevoz preko Zapadnoga mora. Uspio je dobiti brzu jedrilicu koja se zvala Skywalker i čiju je posadu činio uhodani četverac koji se sastojao od tri šutljiva brata i snažne mišićave sestre preplanula lica. Bez ijedne riječi kretali su se i snalazili s nevjerojatno kompliciranim i osebujnim vezovima i jedrima oko kojih je stalno trebalo nešto raditi. Bili su zadivljeni drvenim dijelovima njegova tijela. Nakon dva tjedna plovidbe usidrili su se uz lijepi tropski arhipelag prekriven osunčanim livadama i stablima manga kako bi uzeli nove zalihe vode, a onda nastavili. Prošli su pokraj otoka nastanjenog divljim, krvoločnim žirafama i pokraj plutajuće zvijeri koja im je ponudila dodatnu godinu života u zamjenu za jedan prst (sestra je prihvatila ponudu i dala mu tri). Prošli su kraj ukrašenih drvenih stuba koje su se spuštale u more i pokraj mlade žene koja je plutala na otvorenoj knjizi veličine manjega otoka u koju je neumorno nešto zapisivala. Ništa od toga nije zaintrigiralo Quentina. Takve emocije ostavio je iza sebe. Nakon pet tjedana plovidbe ugledali su crno stjenovito kopno i posada je zaprijetila pobunom ako se ne zaustave i pristanu. Quentin ih je prvo nastojao odgovoriti pa ih je pokušao magijom natjerati da nastave, a onda im je na kraju upeterostručio plaću. Nastavili su ploviti. Nije bilo teško biti hrabar za nekoga tko bi radije umro nego odustao. Umor nije značio ništa za onoga tko želi patiti. Prije ovoga Quentin nikada nije plovio ovoliko dugo, niti je bio na tolikoj jedrilici, a sada je izgledao kao član posade: 485

vitak i preplanuo, sa soli u svakoj pori kože. Sunce je postalo golemo, a more koje je zapljuskivalo jedrilicu sve toplije. Činilo se da je sve zahvaćeno nekim neobičnim elektricitetom. Sasvim obične stvari proizvodile su čudne optičke efekte, bljeskove i iskre. Zvijezde su stajale nisko i bile pune nekog nedokučivog značenja i toliko sjajne da se činilo da plamte. Moćno zlatno svjetlo sjalo je kroza sve, kao da je svijet tek tanko platno iza kojeg sjaji veličanstveno sunce. Jelen pred njima samo je jahao dalje. Odjednom se na horizontu pojavio nepoznati kontinent. Njime je vladala magična zima i bio je gusto prekriven stablima jele koja su rasla sve do samoga ruba obale, tako da je slana voda oplakivala njihovo isprepleteno korijenje. Quentin je spustio sidro i rekao posadi koja je drhtala u tankoj ljetnoj odjeći da pričeka tjedan dana, a ako se do onda ne vrati, neka odu. Dao im je ostatak zlata koji je ponio, poljubio sestru sa sedam prstiju, spustio pomoćni kajak i odveslao do obale. Prebacio je luk preko ramena i krenuo u snijegom prekrivenu šumu. Godilo mu je što je opet sam nakon dugo vremena. Neuhvatljiva Zvijer pokazala se treće noći. Quentin je kampirao na niskoj litici koja je gledala na čisto, hladno jezerce. Malo prije zore probudio se i vidio jelena kako stoji na njegovu rubu. To je bilo to. Namjestio je luk i napeo strijelu. Gledano s njegove pozicije na litici, to i nije bila toliko teška meta. U trenutku kada je ispalio strijelu pomislio je: ovo čak ni Chatwini nisu uspjeh. Ali nije osjetio zadovoljstvo koje je očekivao. Vrh strijele zabio se u čvrsti mišić jelenova desnog bedra. Zadrhtao je. Hvala Bogu da nije pogodio arteriju. Životinja nije uopće pokušavala pobjeći, samo je mirno sjedila na boku, kao ozlijeđena mačka. Po njenom rezigniranom izrazu lica dalo se zaključiti da je Neuhvatljiva Zvijer već navikla svako nekoliko stoljeća prolaziti kroz ovako nešto. To joj je valjda bilo u 486

opisu posla u Filoriji. U ranojutarnjem mraku krv koja je potekla iz rane doimala se crnom. Nije pokazala nikakve znakove straha kad joj je Quentin prišao. Okrenula je gipki vrat i četvrtastim bijelim zubima čvrsto uhvatila strijelu. Jednim ju je brzim potezom izvadila, a zatim je pljunula Quentinu pred noge. »To je boljelo«, reče Neuhvatljiva Zvijer pomalo ravnodušno. Prošla su tri dana a da Quentin ni s kim nije izmijenio ni riječ. »I što će biti sada«, upita je promuklim glasom. »Ti ćeš reći svoje želje. Imaš pravo na tri.« »Moj prijatelj Kuna izgubio je ruke. Popravi to.« Jelen se zamislio i pogled mu je na trenutak odlutao. »Žao mi je, ne mogu. Ili je mrtav ili nije u ovome svijetu.« Sunce se baš počinjalo izdizati iznad tamne, guste šume. Quentin je duboko uzdahnuo. Zrak je bio svjež i mirisao je na terpentin. »Alisa. Pretvorila se u neko biće, neku vrstu duha, u nifina. Oživi je.« »Ne mogu ni to.« »Kako misliš ne možeš. Pa to je moja želja.« »Nisam ja izmislio pravila«, reče jelen. Lizao je krv koja je još uvijek tekla iz rane. »Ako ti ne pašu, slobodno pronađi nekog drugog magičnog jelena pa njega prostrijeli.« »Želim da su pravila drugačija.« Jelen je zakolutao očima. »Ne može. A ove tri želje ti računam kao prvu. Dakle, imaš još pravo na dvije. Reci.« Quentin je uzdahnuo. »Isplati moju posadu. Udvostruči svotu koju sam im obećao.« 487

»Sređeno.« »To je deset puta veći iznos od onog početnog jer sam im ga već upeterostručio.« »O, majko moja, pa rekao sam 'sređeno', zar ne? Treća želja?« Prije mnogo godina Quentin je smislio što će točno zaželjeti od Neuhvatljive Zvijeri ako mu se ikada pruži prilika. Zaželjet će odlazak u Filoriju i zaželjet će da mu se dopusti da ostane tamo zauvijek. Ali to je bilo prije mnogo godina. »Vrati me kući«, rekao je. Neuhvatljiva Zvijer zatvorila je polako svoje velike smeđe oči i zatim ih otvorila. Nagnula je rogove prema njemu. »Sređeno.« Quentin je znao da je vjerojatno trebao biti malo precizniji. Neuhvatljiva Zvijer mogla ga je vratiti u Brooklyn, roditeljsku kuću u Chestertonu, u Brakebills, pa čak i u kuću na osami gdje su se pripremali za Filoriju. Ali jelen je njegovu želju shvatio doslovno pa se našao pred mjestom koje mu je posljednje predstavljalo dom - pred zgradom u kojoj je živio zajedno s Alisom. Bilo je rano ljetno jutro i nitko nije primijetio kada se odjednom samo pojavio na pločniku. Brzo je otišao. Nije mogao ni gledati u vrata stana, a kamoli ući. Luk i strijelu bacio je u kantu za smeće. Bio mu je šok naći se odjednom okružen s toliko ljudskih bića na jednome mjestu. Osjećao se čudno gledajući njihovu kožu bez krzna, fizionomiju i taštinu glede izgleda koja je bila vidljiva u svakome koraku i pokretu. Možda je ipak pokupio nešto od kentaurskog snobizma. Odvratni mirisi anorganskog i organskog podrijetla širili su se sa svih strana. Po naslovnici novina na trafici shvatio je da je bio odsutan sa Zemlje malo više od dvije godine.

488

Morat će se javiti roditeljima. Vjerojatno je Maglica napravio nešto da se previše ne brinu, ali ipak. Pomisao na to da će ih ponovno vidjeti gotovo mu je izmamila osmijeh na lice. Što će reći kada mu vide kosu? Javit će im se ubrzo, ali ne još. Odlučio je prvo samo se malo šetati uokolo i polako se prilagođavati na novu sredinu. Čarolije za izvlačenje novca iz bankomata za njega su sada bile dječja igra. Otišao je u frizera i ondje se obrijao i ošišao, a kupio je i nešto odjeće da ne hoda okolo u onome što su mu sašili kentauri, a što je izgledalo kao renesansni kostim. Ugađao si je u svakome smislu. Ručao je veliki odrezak u skupome restoranu i gotovo umro od užitka. Do tri popodne već je ispijao Moskovski koktel (votka, pivo od đumbira i limun) u dugom, mračnom podrumu birtije u Kineskoj četvrti u koju je zalazio s ostalim fizikalcima. Prošlo je puno vremena od kada je posljednji put pio alkohol. Imao je opasni, otapajući učinak na njegov sleđeni um. Led koji je držao osjećaje krivnje i boli pod kontrolom, polako je počeo pucati. Ali ipak je nastavio piti i ubrzo ga je preplavila duboka, čista tuga, snažna i omamljujuća poput droge. Oko pet prostor se počeo polako puniti. Do šest svi oni koji svakodnevno piju poslije posla već su se gurkali oko Quentina na šanku. Baš je krenuo prema van kada je u kutu opazio vitku, lijepu djevojku s plavim uvojcima kako se privija uz muškarca koji je izgledao kao model za donje rublje. Muškarac mu je bio potpuno nepoznat, ali ljepotica je nedvojbeno bila Anaïs. Nije to bio susret kakav bi poželio, niti je ona bila osoba na koju bi prvu poželio naići. Ali možda je tako bilo i bolje, možda se bolje susresti s nekim do koga mu nije toliko stalo, i komu nije stalo do njega. A uostalom, u sebi je imao dovoljno Moskovskih koktela da mu pomognu da sve to izdrži. Malim koracima dalje u život. Sjeli su ispred na stube. Stavila mu je ruku na rame i začuđeno promatrala bijelu kosu.

489

»Ne bi vjerovao«, rekla je. Začudo, od kada ju je poslijednji put vidio, njen europski naglasak bio je još izraženiji, a engleska gramatika išla joj je još lošije. Možda takvim govorom više privlači pozornost u birtiji, pomisli Quentin. »Stvarno ne bi vjerovao koliko nam je trebalo da se izvučemo iz tamo. Neko vrijeme bilo je tiho, a onda su nas ponovno napali. Josh je bio hrabar. Veoma hrabar. Nikada ga nisam vidjela da izvodi takvu magiju. Neko stvorenje plivalo je u tlu, ispod kamenja - nešto slično morskome psu, ali plivalo je u kamenjima. To ti je zgrabilo nogu.« »Hm, da, to objašnjava ovo«, rekao je Quentin i pokazao joj drveno koljeno, a ona je opet začuđeno gledala. Uz pomoć alkohola cijela mu se situacija činila lakšom nego što je očekivao. Pripremio se na emocionalnu oluju, neizdrživi napad boli na njegov teško ostvareni unutrašnji mir, ali ako se ta oluja i približavala, još je nigdje nije bilo na vidiku. »A i zidovi su bili začarani - mislim - pa smo se samo vrtjeli u krug. Na kraju smo opet završili u Amberovoj špilji.« »Misliš Emberovoj.« »A što sam rekla? U svakom slučaju morali smo poništiti tu čaroliju-« Zaustavila se kako bi mahnula svom dečku - manekenu u birtiji. Zvučala je kao da je tu priču ispričala već stotinu puta tako da joj je već pomalo dosadila. Što se nje tiče, to se sve dogodilo prije dvije godine i to ljudima koje je onda jedva poznavala. »I nosili smo te cijelim putem. Moj Bože, mislim da ne bismo uspjeli da nas Richard« - Riiččard - »nije pronašao. « »Ma znaš, bio je tako super, ma skoro da ga zavoliš. Izveo je nekakav trik pa smo bili nevidljivi čudovištima. Doslovno nas je iznio od tamo. A meni je također ostao ožiljak.«

490

Podigla je rub suknje koja je već sama po sebi bila itekako kratka. Duž glatkog, preplanulog bedra protezao se dugi, debeli, ružičasti ožiljak. Rekla mu je i da je Kuna za divno čudo preživio. Kentauri mu nisu uspjeli rekonstruirati ruke, a bez njih više nije mogao izvoditi čarolije. Kad su došli do Nigdjezemlja, napustio ih je i uputio se sam u drugome smjeru. Kad je došao do visoke kamene palače, raširio je osakaćene ruke kao da moli. Nakon nekoliko trenutaka vrata su se palače otvorila. Ostali su uspjeli na sekundu ugledati unutrašnjost: prepunu polica knjiga - toplo, tajanstveno papirnato srce Grada. Kuna je zakoračio unutra, a vrata su se za njim zatvorila. »Jel možeš vjerovati da se sve to dogodilo?« stalno je ponavljala. »Pa to je kao košššmar. Ali sada je sve gotovo.« Bilo je čudno: činilo se da ga Anaïs ni za što ne krivi, a ni sebe. Pronašla je neki način da bez krivnje oplače sve što se dogodilo. A možda je sve to i nije toliko pogodilo. Bilo je teško znati što se uistinu događa ispod tih plavih lokni. Cijelo vrijeme dok je pričala osvrtala se preko ramena i pogledavala svog manekena pa se Quentin ubrzo sažalio i rekao joj da slobodno ode k njemu. Pozdravili su se poljupcem u obraz - cmok, cmok. Ni jedno ni drugo nisu izrazili želju da se ponovno nađu. U ovoj fazi priče, nakon svega, zaista više nije imalo smisla da se pretvaraju. Kao što je i sama rekla, sada je sve gotovo. Ostao je sjediti na stubama uživajući u toplome ljetnom predvečerju, a onda mu je palo na pamet da nikako ne bi volio susresti Anaïs kada bude izlazila pa je ustao i krenuo dalje. Padao je mrak i znao je da uskoro mora smisliti gdje će spavati večeras. Može otići u hotel, ali zašto bi? Čemu odgađati neodgodivo? Gotovo sve što je posjedovao ostavio je u Filoriji, ali jedna stvar koje se nikako nije htio riješiti bio je željezni ključ koji mu je Maglica dao kada je diplomirao. Nije imao nikakvu moć u Filoriji - pokušao je - ali sada će imati. Dok je tako sam stajao na prljavoj ulici u 491

četvrti Tribeca i udisao topli gradski zrak, donio je odluku i izvadio ga je iz džepa novih traperica. Činio se ohrabrujuće teškim i moćnim. Prislonio ga je uhu i začuo dugi ton, sličan onome koji proizvede zvučna viljuška za podešavanje instrumenata. Nikada ga prije nije čuo. Osjećajući se strašno usamljeno, a i pomalo ustrašeno, stisnuo ga je između oba dlana, zatvorio oči, opustio se i pustio da ga ključ vodi prema naprijed. Ključ kao da je probio nevidljivi prolaz u zraku i glatko ga provukao kroz njega, povlačeći ga sve dalje i sve brže kroz neke poddimenzije sve do stražnje kamene terase kuće u Brakebillsu. Bol zbog povratka bila je velika, ali potreba za povratkom bila je još veća. Morao je još nešto obaviti i onda će zaista zauvijek cijela ta priča biti gotova.

492

Kraljevi i kraljice

KAO

NOVI ČLAN ODJELA ZA

računovodstvo u agenciji za investicijsko

savjetovanje Grunnings Hunsucker Swann, Quentin Coldwater nije trebao raditi gotovo ništa, osim nazočiti povremenim sastancima i biti ljubazan prema kolegama koje bi susreo u liftu. U rijetkim prilikama kada bi elektroničkom poštom primio dokumente ili bi mi pristigli na stol, automatski bi ih odobrio a da ih i ne pročita (Meni se ovo čini dobro! - Q.C.), i poslao ih natrag. Quentinov radni stol bio je neprimjereno velik za njegovo radno mjesto i poziciju, pogotovo s obzirom na činjenicu da je tako mlad (iako mu je bijela kosa davala određenu ozbiljnost koja nije bila u skladu s njegovim godinama) i da podaci o njegovu obrazovanju i prijašnjim zaposlenjima nisu sasvim jasni. Jednostavno se pojavio jedan dan, zauzeo ured na uglu, koji je baš napustio potpredsjednik trostruko stariji od njega, i počeo primati veliku plaču (u tisućama dolara) i sve ostale beneficije koje su išle s njom (zdravstveno osiguranje, šest tjedana praznika na godinu). Zauzvrat nije radio ništa, osim što je igrao igrice na kompjutoru s velikim ravnim ekranom. Kod kolega nije izazvao ni ljutnju, a ni znatiželju. Svatko je mislio da netko drugi zna njegovu životnu priču, a ako bi se pokazalo da nitko ne zna, onda su bili uvjereni da sigurno netko u ljudskim resursima zna pravu istinu. U svakom slučaju kružila je priča da je bio glavna zvijezda na priznatome europskom fakultetu i da tečno govori nekoliko svjetskih i nekoliko manje poznatih jezika. A uz to je navodno i pravi matematički genij. Tvrtka je bila sretna što ga ima. Sretna. 493

A bio je i pristojan, iako malo potišten, i činio se pametnim. Odnosno, bar je tako izgledao. U svakom slučaju bio je član odjela za računovodstvo, a u Grunnings Hunsucker Swannu svi su bili timski igrači. Dekan Maglica savjetovao je Quentina protiv tog posla. Treba mu još vremena malo da razmisli, a možda i potraži psihološku pomoć, rekao mu je. Ali Quentin si je uzeo dovoljno vremena za razmišljanje. Vidio je dovoljno od magičnoga svijeta i bilo mu ga je dosta. Odlučio je izgraditi zid između sebe i tog svijeta koji nijedna magija neće moći probiti. Odnosno, odlučio je zauvijek zatvoriti to poglavlje svoga života. Maglica je imao pravo, iako nije imao dovoljno hrabrosti da se ponaša u skladu s vlastitim savjetima: ljudima je bolje bez magije, bolje je živjeti u stvarnome svijetu i naučiti se nositi s njim. Možda postoje pojedinci koji se mogu nositi s moći koja se otvara mađioničaru, i koji je zaslužuju, ali Quentin nije bio jedan od njih. Došlo je vrijeme da odraste i suoči se s tom činjenicom. I tako mu je Maglica sredio fini uredski posao u tvrtki u koju su bile uložene velike količine mađioničarskog novca. Jedno jutro Quentin je ustao, prevezao se podzemnom željeznicom, ušao u lift, pa u ured i oko dva naručio ručak; odnosno proveo je dan kao i svi ostali članovi ljudskoga društva (točnije bar njegovih privilegiranih 0,1%). Njegova znatiželja za magičnim svjetovima bila je, hvala Bogu, napokon zadovoljena. Bar će mu roditelji biti zadovoljni. Osjećao je pravo olakšanje što im napokon može reći što radi i ne mora lagati. Agencija Grunnings Hunsucker Swann bila je sve što se Quentin i nadao da će biti. Tu je mogao biti nitko i ništa, a još uvijek biti živ. Ured mu je bio miran i tih, s klimom i velikim zatamnjenim prozorima koji su se pružali od poda do stropa i potpuno opremljen. Dobio je sve financijske izvatke, podatke o ustroju tvrtke i projektima u pripremi koji bi mu itekako dobro došli da je išta radio. Quentin se ustvari osjećao superiorno u odnosu na one koji su se još uvijek bavili magijom. Ti 494

samodopadni mađioničari mogu si i dalje time mazati oči i zavaravati sami sebe, ali on je to prerastao. Više nije bio mađioničar, sada je bio čovjek, čovjek koji preuzima odgovornost za svoj život. Sada je tu u stvarnome svijetu i muči se, ali ustraje kao prava, zrela osoba. Filorija? Bio je ondje, vidio je, i na kraju ni on, ni itko drugi nije izvukao ništa dobro iz tog iskustva. Bio je sretan što je uopće ostao živ. Svako jutro Quentin bi odjenuo odijelo i došao na staru zarđalu postaju podzemne željeznice u Brooklynu. Kada bi pogledao prema sjeveru, u daljini bi se nazirao tanki, jedva vidljivi vrh Kipa slobode. Ljeti bi iz debelih, drvenih željezničkih pragova kapao crni katran. Njemu nevidljivi signali pomicali su tračnice i prebacivali lokomotive lijevo i desno, kao da ih (iako je znao da to nije tako) pomiče neka nevidljiva ruka. U blizini su neobične ptice koje nije prepoznavao letjele u krug iznad kontejnera prepunog smeća. Svako jutro kad bi vlak stigao bio bi pun mladih Ruskinja čije su sjajne crne kose bile neuvjerljivo obojene u plavo i koje su još uvijek napola spavajući dolazile iz četvrti Brighton Beach i uljuškano se njihale u ritmu lokomotive. U mramornome predvorju zgrade u kojoj je radio liftovi bi progutali u sebe hrpice zaposlenika i ispljunuli svakoga na katu koji je tražio. Kada bi odlazio s posla, svaki dan u pet sati, svi bi se ti prizori ponovili, samo ovaj put unatrag. Što se tiče vikenda, onda nije bilo kraja raznoraznim nevažnim vidovima zabave koje je stvarni svijet nudio Quentinu. Videoigrice, internetska pornografija, ljudi koji u birtijama razgovaraju mobitelom o boleštinama svojih pomajki, beskrajne plastične vrećice zakačene za grane ogoljelih stabala, starci koji sjede pred svojim kućama samo u potkošuljama, veliki brisači na bijeloplavim gradskim autobusima koji razmiču kišu lijevo-desno, lijevo-desno, lijevo-desno. 495

To je bilo sve što je sada imao i morat će se zadovoljiti time. Kao mađioničar bio je dio tihe svjetske kraljevske elite, ali abdicirao je s tog prijestolja. Odbacio je svoju krunu i ostavio je da leži dok je neka druga jadna budala ne uzme i stavi na glavu. Le roi est mort. Njegov novi život sam je po sebi na neki način bio čarolija, ona ultimativna čarolija: čarolija kojom zauvijek završavaju sve ostale čarolije. Jednoga dana, nakon što je ostvario najvišu razinu u trima različitim kompjutorskim igricama i pregledao svaku internetsku stranicu koju je htio i nije htio pogledati, Quentin je shvatio da ga kalendar u kompjuteru obavještava da bi u tom trenutku trebao biti na sastanku. Ispostavilo se da je sastanak počeo prije pola sata i odvijao se na poprilično udaljenom katu GHS-ova monolitnog zdanja do kojeg je trebao promijeniti nekoliko liftova. Ali se ipak odlučio zaputiti. Svrha sastanka, kako je Quentin shvatio na brzinu skupljajući osnovne informacije, bila je rasprava o restrukturiranju koje je navodno trijumfalno završeno nekoliko tjedana prije, iako on o tome nije imao pojma do sada. U planu je bilo i predstavljanje nekih novih projekata koje će voditi tim koji Quentin još nikada nije upoznao. Kad je došao onamo, jedna mu je osoba iz baš tog tima privukla pozornost. Bilo mu je teško odrediti što je to toliko posebno kod nje, osim toga što je, uz Quentina, bila jedina osoba koja tijekom cijeloga sastanka nije progovorila nijedne riječi. Bila je nekoliko godina starija od njega, sasvim običnog izgleda, ni privlačna, ni neprivlačna. Oštar nos, uska usta, sivkastosmeđa kosa do brade; činilo se da je inteligentna i sposobna, ali i da joj je predosadno da bi to dala do znanja javljajući se za riječ. Nije bio siguran kako je odmah znao, možda zbog njenih prstiju koji su bili mišićavi i oblikovani. na način koji je i predobro poznavao. Možda zbog izraza njenog lica koji je bio kao maska. Ali uopće nije bilo upitno što

496

je ona. Bila je kao i on: bivša studentica Brakebillsa koja se skrivala u stvarnome svijetu. Priča se opet počela zahuktavati, pomislio je Quentin. Poslije je zaustavio jednoga kolegu - Dana, Dona, Deana, ili nekog sličnog imena - i od njega saznao njeno ime. Bila je to Emily Greenstreet. Nitko drugi doli djevojka zbog koje je umro Alisin brat. Dok je pritiskao dugmad u nizu liftova kojima se vraćao natrag, ruke su mu se tresle. Obavijestio je tajnicu da uzima ostatak popodneva slobodno. A možda i ostatak tjedna. Ali bilo je prekasno. Emily Greenstreet primijetila ga je - možda zbog njegovih prstiju - i već toga dana primio je njen e-mail. Iduće jutro ostavila mu je poruku govornom poštom u kojoj ga poziva na ručak. Kad je upalio kompjutor, počela mu se uporno javljati na chat-a kada je nabavila njegov broj mobitela s tvrtkinog popisa za hitne slučajeve - poslala mu je poruku: ZAŠTO ODGAĐATI NEODGODIVO? Zašto ne, pomislio je. Ali znao je da ima pravo. Ustvari, nije imao izbora. Ako se želi naći s njim, prije će ili poslije i uspjeti. Osjećajući se poraženo, prihvatio je njen poziv za ručak. Našli su se idući tjedan u skupome francuskom restoranu u koji su direktori GHS-a valjda oduvijek zalazili. I na kraju uopće nije bilo toliko loše. Bila je mršava, govorila je brzo i držala se tako uspravno da je djelovala kao da je od stakla, a ne krvi i mesa. Sjedili su jedno nasuprot drugom u tihome krugu stolova prekrivenih bež stolnjacima, finim čašama na stalak i teškim srebrnim priborom koji bi zazvečao svaki put kad bi ga netko upotrijebio i tračali posao. Bilo mu je teško pratiti jer nije znao veći dio imena koja su se pojavila u razgovoru, ali ona je govorila dovoljno i za njega i za sebe. Ispričala mu je sve o svome životu - lijepo potkrovlje u četvrti Upper East 497

Side, kućni ljubimci mačke. Shvatili su da oboje vole crni humor. Na različite načine oboje su došli do iste istine: ispuniti dječje snove kao odrasla osoba znači proživjeti katastrofu. Tko je to mogao znati bolje od njih - od njega koji je gledao kako Alisa umire, i nje koja je doslovno prouzrokovala smrt Alisinog brata? A voljela je i popiti, pa im je i to bilo zajedničko. Dok su se čaše martinija i viskija i boce vina gomilale na stolu i stvarale mali metropolis staklenih nebodera različitih boja, njihovi mobiteli i black berrjji uzaludno su se glasali. »Pa reci mi«, počela je Emily Greenstreet kad su već dovoljno popili da stvore iluziju ležerne atmosfere dvoje ljudi koji se već dugo poznaju. »Jel ti fali? Magija?« »lskreno, uopće ne mislim na nju«, rekao je. »Zašto? A ti?« »Mislim li o njoj ili fali li mi?« Igrala se pramenom svoje sivosmeđe kose. »Hm, pa naravno. Odgovor je da na oba pitanja.« »Je li ti ikada žao što si napustila Brakebills?« Odlučno je odmahnula glavom. »Ako mi je ičega žao, onda mi je žao što nisam prije otišla.« Nagnula se prema naprijed. »Naježim se od same pomisli na to mjesto. Pa, Quentine, to su ondje samo djeca! Obična djeca s tolikom silinom moći! Ono što se dogodilo Charlieju i meni može se svakoga dana, u svakome trenutku ponovno dogoditi bilo komu. A može se dogoditi i nešto gore. Puno gore. Mislim, ne mogu vjerovati da to mjesto još uvijek postoji.« Primijetio je da nijednom nije upotrijebila ime »Brakebills«. »Nije mi drago ni to što živim tako blizu njegovoj lokaciji. Čovjek se doslovno ne može zaštititi. Pa svako je to dijete potencijalna nuklearna bomba koja može eksplodirati svake sekunde!

498

»Netko mora staviti to mjesto pod kontrolu. Nekad mislim da bih trebala otkriti njihovu tajnu i dovući tamo pravu vladu i vlast koji će uvesti reda. Jer profesori to nikada neće napraviti. A neće ni Mađioničarski sud.« Nastavila je u tom tonu. Djelovali su kao dvoje bivših alkoholičara koji puni kofeina i ohrabreni nakon što su prošli Dvanaest koraka, prvo govore jedno drugome koliko su sretni što su trijezni, o onda više ne govore ni o čemu drugome osim o alkoholu. Ali za razliku od bivših alkoholičara, oni ne samo da su mogli piti nego su i pili, i to bez ikakvog sustezanja. Nakon što je ubacio u sebe jedan rastopljeni affogato i malo si podigao šećer, Quentin se prebacio na gorki škotski viski koji je imao okus kao da je čuvan u izdubljenome panju hrasta koji je sasjekla munja. »Nikada se ondje nisam osjećala sigurno. Nikada, ni jednu minutu. Quentine, zar se ne osjećaš sigurnije ovdje? U stvarnome svijetu?« »Ako te baš zanima, posljednjih dana ne osjećam ništa.« Namrštila se. »Stvarno. Pa zašto si onda odustao i povukao se? Morao si imati dobar razlog.« »Pa recimo samo da su razlozi moje ostavke na dužnost mađioničara bili neopozivi.« »Hm, tako loše?« Zavodnički je podigla svoje tanke obrve. »Pričaj.« Naslonila se i utonula u udobnu stolicu. Bivši ovisnik ništa ne voli više kao priču o tome kako je drugom bivšem ovisniku bilo loše i kako je dotaknuo dno. Da vidimo kome je bilo gore. Ispričao joj je sve. Ispričao joj je o Alisi i o njihovu zajedničkom životu i svemu što su napravili i o tome kako je umrla. Kad je iznio detalje o njenoj smrti, nestao je smiješak s Emilynog lica i povukla je veliki gutljaj martinija. Ipak, i

499

Charlie je postao nifin. Ta ironija njihove zajedničke priče bila je posebno bolna. Ali nije ga zaustavila. Kada je završio, očekivao je da će ga mrziti jednako koliko je on mrzio sebe. Jednako koliko je, kako je Quentin pretpostavljao, mrzila sebe. Ali umjesto toga, oči su joj bile prepune blagosti i nježnosti. »O, Quentine«, rekla je i dodirnula mu ruku preko stola. »Ne smiješ kriviti sebe, stvarno ne smiješ.« Njeno oštro, usko lice preplavilo je sažaljenje. »Moraš shvatiti da sve to zlo, sva ta tuga proizlazi iz magije. S njom su počeli svi tvoji problemi. Nitko ne može imati u rukama toliku moć a da ga to ne pokvari. TO je i mene pokvarilo, a onda sam pobjegla od svega toga. To je bila najteža stvar koju sam ikada napravila.« Glas joj je postao tiši i mekši. »To je ubilo Charlieja«, rekla je gotovo šapatom. »A i jadnu Alisu. Prije ili poslije magija dovede do zla. Kada to shvatiš, moći ćeš si oprostiti. Vjeruj mi, postat će lakše. Obećavam.« Njeno sažaljenje bilo je poput lijeka za njegovo ranjeno, umorno srce i htio ga je prihvatiti. Nudila mu je lijek, nalazio se točno preko stola. Samo ga je trebao primiti. Konobar je donio račun, a Quentin je astronomsku cifru platio tvrtkinom karticom za poslovne ručkove. Izašli su u foaje i oboje su bili toliko pijani da su morali pomoći jedno drugome da odjenu mantile - kiša je neumorno padala cijeli dan. Povratak u ured nije dolazio u obzir. Bio je prepijan, a uostalom, već je padao mrak. Bio je to jedan dugi ručak. Vani ispod nadstrešnice oboje je oklijevalo. Na trenutak nasmiješene ravne usnice Emily Greenstreet neočekivano su se opasno približile njegovima.

500

»Dođi na večeru danas.« Gledala ga je izravno u oči. »Kod mene. Skuhat ću nam nešto.« »Ne mogu večeras«, rekao je pomalo nespretno. »Žao mi je. Neki drugi put.« Naslonila mu je ruku na rame. »Slušaj, Quentine, znam da misliš da nisi spreman za ovo-« »Znam da nisam spreman.« »-ali nikada nećeš biti spreman. Sve dok ne odlučiš da budeš.« Stisnula mu je nadlakticu. »Dosta s dramom, Quentine. Dopusti mi da ti pomognem. Nije najgora stvar na svijetu priznati da ti treba pomoć, zar ne?« Njena blagost bila je nešto najdirljivije što mu se dogodilo od kada je otišao iz Brakebillsa i došao ovamo. A što se tiče seksa, prošlo je duuugo. Janet je bila posljednja. Bilo bi tako lako otići sada s njom. Ali nije otišao. Čak dok su tako stajali, osjetio je kako mu nešto iskri u vršcima prstiju, negdje pod noktima, neki ostaci tisuća čarolija koje su tijekom godina prošle kroz njih. Još ih je osjećao, te bijele, vruće iskre koje su jednom tako slobodno letjele iz njegovih ruku. Bila je u krivu: neće se osjećati bolje ako okrivi magiju za Alisinu smrt. To bi bilo prelako, a njemu je bilo dosta toga da uvijek ide lakšim putem. Neka Emily Greenstreet misli da on nije ništa kriv, ali netko je bio odgovoran za Alisinu smrt. A taj netko bili su Jane Chatwin i on, a i sama Alisa. I svi koji su krivi moraju ispaštati. Razmišljajući tako, pogledao je Emily Greenstreet i djelovala mu je kao izgubljena, usamljena duša u pustoj zemlji. Izraz lica nije joj se puno razlikovao od onoga koji je imao njen nekadašnji ljubavnik, profesor Mayakovsky stojeći sam na Južnome polu i gledajući kroz portal u Brakebills. Quentin nije bio spreman pridružiti joj se u toj pustoj zemlji. Ali kamo može otići? Što bi Alisa napravila na njegovu mjestu? 501

Prošao je još jedan mjesec i došao je studeni. Quentin je sjedio u uredu i gledao kroz prozor. Zgrada na suprotnoj strani ceste bila je poprilično manja od ove u kojoj se nalazio pa je imao čist pogled na njen krov sa šljunčanim puteljkom koji je vodio oko sive, komplicirane mreže vanjskih dijelova klima-uređaja. Kako je bio kraj jeseni, elementi za rashlađivanje prestali su zujati, a upalili su se vodeni isparivači iznad kojih su se širili veliki oblaci pare u svim smjerovima. Od njih su nastajali hipnotizirajući oblici koji su se putujući zrakom polagano mijenjali i kojima nije bilo kraja jer je nova para stalno izlazila. U posljednje vrijeme Quentin je većinu radnoga dana provodio promatrajući te urbane dimne signale koji su izlazili jedan za drugim i koji nisu značili ama baš ništa. Njegova tajnica tiho je odustala od pokušaja da mu ugovori sastanke. Odjednom, bez ikakva upozorenja, veliki zatamnjeni prozor koji se protezao od poda do stropa i zauzimao cijeli jedan zid razmrskao se prema unutra. Quentinovi moderni venecijaneri pritom su se potpuno iskrivili. Hladni zrak i nefiltrirano sunčevo svjetlo prodrli su u ured. Nešto malo, okruglo i teško zakotrljalo se preko tepiha i udarilo mu u vrh cipele. Sagnuo se da pogleda. Bila je to plavkasta mramorna kugla: kameni globus kojim su se koristili u igri valoloma. Tri osobe lebdjele su u zraku ispred prozora. Na visini od trideset katova. Janet je nekako izgledala starije, što je, naravno, i bila, ali bilo je nešto drukčije u njenoj pojavi. Iz očiju joj je isijavala neka mistična, ljubičasta energija kakvu Quentin nikada prije nije vidio. Imala je na sebi uski, kožnati crni korzet koji je izgledao kao da će se svakoga trena rasprsnuti i razotkriti sve njene adute. Svuda oko nje padale su srebrne zvjezdice. Eliot je negdje nabavio par velikih, bijelih pernatih krila koja su mu se širila iza leđa, i uz pomoć kojih je lebdio na gotovo nevidljivom povjetarcu. Na glavi je 502

imao zlatnu filorijsku krunu koju je Quentin posljednji put vidio u Emberovoj podzemnoj špilji. Između Janet i Eliota lebdjela je visoka, iznimno mršava djevojka čije su ruke bile omotane u crnu svilu. Njena duga, valovita crna kosa blago se pomicala na povjetarcu; izgledalo je kao da se nalazi pod vodom. »Bok, Quentine«, reče Eliot. »Bok«, javi se i Janet. Druga djevojka nije rekla ništa. Kao ni Quentin. »Idemo natrag u Filoriju«, nastavi Janet, »i treba nam još jedan kralj. Dva kralja i dvije kraljice.« »Quentine, ne možeš se skrivati zauvijek. Pođi s nama.« Kako više nije bilo zamračenog prozora, sunčeva svjetlost prelijevala se cijelim uredom i više ništa nije mogao vidjeti na monitoru. Klima-uređaj je brujao nastojeći se boriti s hladnim zrakom. Negdje u zgradi začuo se alarm. »Ovaj put sve će biti dobro«, reče Eliot, »sada više nema Martina. A, uostalom, nikada nismo saznali što je tvoja disciplina. Zar ne bi htio znati?« Quentin je samo gledao u njih. Trebalo mu je nekoliko trenutaka prije nego je uspio progovoriti. »A Josh?« upita promuklo. »Pitajte njega.« »On ima neki drugi projekt«, reče Janet zakolutavši pritom očima. »Misli da može kroz Nigdjezemlje doći do Međuzemlja. Još uvijek vjeruje da će poševiti vilu.« »Ja sam mislio biti kraljica«, ubaci se Eliot. »Pokazalo se, naime, da su u Filoriji vrlo liberalni oko tih stvar. Ali ipak, pravila su pravila.« Quentin je spustio šalicu s kavom. Prošlo je dugo od kada je osjetio ikakvu emociju osim tuge, srama i praznine. Toliko dugo da na trenutak uopće nije mogao 503

shvatiti što se događa u njemu. Osjetio je kako se budi neki dio njega za koji je mislio da je zauvijek mrtav. Boljelo ga je. Ali istodobno je htio još tog osjećaja. »Ali zašto?« upitao je polako i oprezno. Htio je biti jasan. »Mislim, nakon onoga što se dogodilo s Alisom? Zašto se uopće želite onamo vratiti? I zašto želite da idem s vama? Samo će sve biti još gore.« »Zar može biti gore od ovoga?« upita Eliot. Glavom je pokazao na Quentinov ured. »Svi smo znali što radimo«, reče Janet. »Ti si znao i mi smo znali. A i Alisa je znala. Svatko je odlučio sam za sebe. A uostalom, što se može dogoditi? Kosa ti je već bijela. Ne možeš izgledati čudnije nego što već izgledaš.« Quentin se pomaknuo u stolici na okretanje tako da je sada gledao ravno u njih. Činilo mu se da mu srce istodobno gori od olakšanja i žaljenja, i da se te dvije emocije spajaju i postaju svijetla, topla, bijela svjetlost koja ga potpuno prožima. »Stvar je u tome da mi se stvarno ne da otići baš sada kada će nam isplatiti božićnice.« »Daj, Quentine, gotovo je, odgulio si svoju kaznu u ovome zatvoru.« Janetin osmijeh imao je u sebi neku toplinu koje prije nije bilo,ili je možda nikada do sada nije primijetio. »Svi su ti oprostili osim tebe samog. A uostalom, mislim, nemaš pojma koliko smo te već prešišali u magiji.« »Ma nemoj, iznenadit ćeš se kad me vidiš.« Podignuo je plavi kamen s poda i počeo ga proučavati. »Dakle«, rekao je, »nema me pet minuta i odmah si me zamijenio s ovom vješticom?« Eliot je slegnuo ramenima. »A što da ti kažem, uzgaja zanimljive halucinogene biljčice.« 504

»Ma odjebite obojica«, vratila im je Janet. Quentin je uzdahnuo. Olabavio je kravatu i ustao. »Baš ste mi morali razbiti prozor?« »Pa, i ne baš«, reče Eliot. Quentin je došao do ruba. Čuo je kako hrskaju komadići razbijenog stakla pod njegovim skupocjenim kožnim cipelama. Sagnuo je glavu ispod slomljenih venecijanera i pogledao. Put prema dolje bio je dug. Prošlo je toliko otkad je to posljednji put radio. Skidajući kravatu jednom rukom, Quentin je lagano zakoračio u čisti, hladni zimski zrak i poletio.

Sken i obrada Dorothy555

505